Rick Riordan More Cudovista 2

GIGA

Rick Riordan More udovišta: Percy Jackson i Olimpijci, knjiga druga

Naslov izvornika THE SEA OF MONSTERS: PERCY JACKSON & THE OLYMPIANS, BOOK TWO

GIGA

Za Patricka Johna Riordana, najboljeg pripovjeda a u obitelji

2

GIGA

Sadržaj 1. Moj najbolji prijatelj kupuje vjen anicu ..............................................................................4 2. Igram grani ara s ljudožderima ........................................................................................... 7 3. Zaustavljamo taksi vje nih muka ...................................................................................... 14 4. Tyson se igra vatrom ........................................................................................................ 19 5. Dobivam novog cimera u bungalovu ................................................................................. 23 6. Napad demonskih golubova .............................................................................................. 30 7. Prihva am neznan eve darove .......................................................................................... 38 8. Ukrcavamo se na "Princezu Andromedu" ......................................................................... 47 9. Imam najgore mogu e obiteljsko okupljanje ..................................................................... 53 10. Ukrcavamo se južnja kim vojnicima ............................................................................... 58 11. Clarisse sve diže u zrak ................................................................................................... 64 12. Dolazimo u Kikin wellness centar ................................................................................... 71 13. Annabeth pokušava otplivati ku i ................................................................................... 80 14. Nailazimo na ubojite ovce............................................................................................... 87 15. I tko dobije Runo? Nitko ................................................................................................. 92 16. Tonem s brodom ............................................................................................................. 96 17. Do ekuje nas iznena enje na Miami Beachu ................................................................... 99 18. Ulije u partijanerski poniji............................................................................................ 103 19. Utrka ko ija završava praskom ..................................................................................... 108 20. Magija Runa pomaže iznad svih o ekivanja .................................................................. 114

3

GIGA

1. Moj najbolji prijatelj kupuje vjen anicu Moja no na mora po ela je ovako: Stajao sam u napuštenoj ulici nekog priobalnoga gradi a. Usred no i. Hu ala je oluja. Vjetar i kiša mlatili su po palmama duž plo nika. Ulicu su obrubljivale ruži asto i žuto ožbukane ku e, daskama zabarikadiranih prozora. Jedan blok dalje, iza reda grmlja hibiskusa, pjenio se ocean. Florida, pomislio sam. Iako nisam baš siguran kako sam to znao. Nikad nisam bio na Floridi. A tad sam uo klopot kopita po asfaltu. Okrenuo sam se i vidio kako moj prijatelj Grover tr i kao da spašava živu glavu. Aha, rekao sam. Kopita. Grover je satir. Od pasa prema gore izgleda kao tipi ni krakati tinejdžer, s paperjastom kozjom bradicom i lica opako isto kana aknama. Neobi no šepa dok hoda, ali ako ga ne ulovite kad nema hla e (što vam ne preporu ujem), nikad ne ete ni pomisliti da je išta na njemu neljudsko. Vre aste hla e i lažna stopala prikrivaju injenicu da zapravo ima krznom prekrivene noge i kopita. Grover mi je najbolji prijatelj još od šestog razreda. Sa mnom i curom koja se zove Annabeth pošao je u pustolovinu spašavanja svijeta, ali nisam ga vidio od prošlog srpnja, kad je sam pošao u opasnu potragu - potragu iz koje se nijedan satir nije vratio. No dobro, u mom snu je Grover jar evito jurio, drže i u rukama svoje ljudske cipele, kao što ini kad se mora brzo kretati. Proklopotao je pokraj malenih du ana za turiste i iznajmljivanje dasaka za surfanje. Vjetar je palme savijao gotovo do tla. Grover je bio prestravljen ne im iza sebe. Vjerojatno je došao s plaže. U krznu je imao skorenog mokrog pijeska. Odnekud je pobjegao. Pokušavao je pobje i od... ne eg. Olujom se prolomilo kostolomno rezanje. Iza Grovera, pri dnu bloka, nadvilo se neko stvorenje u sjeni. U prolazu je mlatnulo banderu koja je eksplodirala kišom iskri. Grover je posrnuo, jecaju i od straha. Samom sebi je promrmljao: Moram pobje i. Moram ih upozoriti! Nisam vidio što ga je progonilo, ali uo sam kako to stvorenje mrmlja i proklinje. Tlo se treslo kako se približavalo. Grover je zamakao iza ugla i onda stao. Ušao je u slijepu ulicu punu du ana. Nije imao vremena za uzmak. Najbliža vrata otvorila su se od siline oluje. Na znaku iznad zamra enog izloga pisalo je: SVADBENI BUTIK, ST. AUGUSTINE. Grover je šmugnuo unutra. Bacio se iza vjen anica na vješalici. Sjena udovišta pala je na du an. Mogao sam nanjušiti tog stvora -taj mu ni spoj mokrog ov jeg runa i trulog mesa i udnog kiselkastog zadaha koji imaju samo udovišta, poput tvora koji živi samo od meksi ke hrane. Grover se tresao iza vjen anica. Sjena udovišta je prošla. Tišina, osim zvuka kiše. Grover je duboko udahnuo. Možda je stvor otišao. A onda je zabljesnula munja. Cijela fasada du ana je eksplodirala, a udovišni glas je zaurlao: "MOOOJEEE!" Naglo sam sjeo, tresu i se u krevetu. Nije bilo oluje. Ni udovišta. Jutarnje sun ano svjetlo probijalo se kroz prozor moje spava e sobe. inilo mi se da vidim kako preko prozora na trenutak prelazi sjena - ljudskog oblika. Ali tad sam uo kucanje na vratima moje spava e sobe - moja mama je povikala: "Percy, zakasnit eš" - i sjena na prozoru je nestala. 4

GIGA Vjerojatno mi se samo u inilo. Prozor na petom katu s klimavim požarnim Ijestvama... nemogu e da je itko bio vani. "Do i, dušo", opet me pozvala mama. "Zadnji dan škole. Trebao bi biti uzbu en! Još malo i uspio si!" "Evo me", uspio sam odgovoriti. Opipao sam ispod jastuka. Prstima sam umiruju e primio kemijsku olovku s kojom sam uvijek spavao. Izvukao sam je i pro itao natpis na starogr kom urezan na njoj: Anakluzmos. Brzac. Došlo mi je da od epim olovku, ali me nešto obuzdalo. Brzacem se nisam koristio tako dugo... Uostalom, mama me natjerala da joj obe am da u ku i ne u baratati smrtonosnim oružjem, nakon što sam, zamahuju i kopljem, razbio vitrinu u kojoj je držala porculan. Stavio sam Anakluzmos na no ni stoli i iskobeljao se iz kreveta. Obukao sam se što sam brže mogao. Trudio sam se ne razmišljati o svojoj no noj mori i udovištima i sjeni na svom prozoru. Moram pobje i. Moram ih upozoriti! Što je Grover time mislio? Nad srcem sam oblikovao troprstu kandžu i tako ispružio ruku prema naprijed - u drevnoj gesti za zaštitu od zla koju mi je Grover pokazao. Taj san nije mogao biti stvaran. Zadnji dan škole. Mama ima pravo, trebao bih biti uzbu en. Prvi put u životu gotovo da sam izdržao cijelu godinu a da me nisu izbacili. Nije bilo šašavih nesre a. Nije bilo tu njava u razredu. Nitko od u itelja nije se pretvorio u udovište i pokušao me ubiti otrovnom hranom iz menze ni eksplozivnom doma om zada om. Sutra u po i na svoje najdraže mjesto na svijetu - Kamp mješanaca. Samo još jedan dan. Ma to valjda ni ja ne mogu zabrljati. Kao uvijek, nisam imao pojma koliko griješim. Mama je za doru ak pripremila plave vafle i plava jaja. Takva vam je ona, posebnu prigodu uvijek obilježi plavom hranom. Mislim da ona time želi re i da je sve mogu e. Percy može završiti sedmi razred. Vafli mogu biti plavi. Takva malena uda. Jeo sam za kuhinjskim stolom dok je mama prala tanjure. Na sebi je imala radnu odoru plavu, zvijezdama isto kanu suknju i bluzu s plavo-crvenim prugama koje nosi kad radi u Ameri kom slatkišu. Dugu sme u kosu svezala je u rep. Vafli su bili vrlo ukusni, ali o ito na njih nisam navalio kao ina e. Mama me pogledala i namrštila se. "Percy, jesi li dobro?" "Aha... jesam." Ali ona uvijek zna kad me nešto mu i. Obrisala je ruke i sjela nasuprot meni. "Škola ili..." Nije morala dovršiti re enicu. Znao sam što me pita. "Mislim da je Grover u nevolji", rekao sam joj i ispri ao joj svoj san. Napu ila je usne. Nismo esto razgovarali o drugoj strani mog života. Trudili smo se živjeti što je mogu e normalnije, ali mama je znala za Grovera. "Ma ja se ne bih toliko brinula, dušo", rekla je. "Grover je ve veliki satir. Da postoji kakav problem, sigurno bi nam se javili iz... kampa..." Ramena su joj se nekako uko ila kad je izrekla rije kamp. "Što je?" pitao sam je. "Ništa", rekla je. "Znaš što? Danas popodne emo proslaviti kraj škole. Povest u tebe i Tysona u Rockefellerov centar - u onaj skejtborderski du an koji ti se svi a." O, ovje e, to je bilo primamljivo. Ali stalno imamo problema s novcem. Uz maminu ve ernju školu i troškove moje školarine, nikako si nismo mogli priuštiti nešto posebno, kao recimo kupovanje skejtborda. Ali nešto u njezinu glasu malo me zabrinulo. 5

GIGA ekaj malo", rekao sam. "Mislio sam da emo ve eras pakirati moje stvari za kamp." Gnje ila je krpu. "A, dušo, to za kamp... Sino sam dobila Hironovu poruku." Srce mi je potonulo. Hiron je upravitelj za aktivnosti u Kampu mješanaca. Ne bi nam se javio da nije nešto vrlo ozbiljno. "Što je rekao?" "Misli... da možda još ne bi bio na sigurnom kad bi se vratio u kamp. Možda emo to morati odgoditi." "Odgoditi? Mama, kako ne bih bio na sigurnom? Pa mješanac sam! To je, ono, jedino mjesto na svijetu gdje sam na sigurnom!" "ina e jest, dušo. Ali dok imaju te probleme—" "Koje probleme?" "Percy... Jako, jako mi je žao. Danas popodne sam htjela razgovarati o tome. Ne mogu ti sad sve to objasniti. Nisam sigurna može li ti to i Hiron objasniti. Sve se to dogodilo iznenada." Zavrtjelo mi se u mozgu. Kako bih mogao ne oti i u kamp? Htio sam joj postaviti milijun pitanja, ali tad je ura u kuhinji odzvonila polovicu sata. Mami kao da je laknulo. "Sedam i trideset je, dušo. Morao bi po i. Tyson e te ekati." "Ali— " "Percy, razgovarat emo danas popodne. Idi u školu." To je bilo zadnje što sam htio u initi, ali mami sam u o ima vidio onaj krhki pogled - neku vrstu upozorenja, kao da e zaplakati ako nastavim previše tražiti od nje. Uostalom, imala je pravo za mog prijatelja Tysona. Morao sam se s njim na vrijeme na i na stanici podzemne, ina e e se uzrujati. Bojao se sam putovati podzemljem. Pokupio sam svoje stvari, ali sam zastao na vratima. "Mama, taj problem u kampu. Ima li... može li imati ikakve veze s mojim snom o Groveru?" Nije me htjela pogledati u o i. "Razgovarat emo danas popodne, dušo. Objasnit u ti... koliko mogu." Nevoljko sam je pozdravio. Otr ao sam dolje kako bih ulovio vlak broj dva. To tada nisam znao, ali mama i ja nikad ne emo dobiti priliku za taj popodnevni razgovor. Zapravo, dugo, dugo uop e ne u vidjeti ni svoj dom. Kad sam izašao na ulicu, pogledao sam zgradu od sme e cigle preko puta. Na trenutak mi se inilo da vidim taman obris na jutarnjem suncu - ljudsku siluetu uz cigleni zid, sjenku koja ne pripada nikome. A tad se namreškala i nestala.

6

GIGA

2. Igram grani ara ljudožderima Moj dan je po eo normalno. Ili onoliko normalno koliko je to mogu e u Meriwetherovoj privatnoj školi. To vam je jedna od onih "progresivnih" škola na Manhattanu u kojima sjedimo na vre ama za sjedenje umjesto za stolom i ne dobivamo ocjene i u itelji na poslu nose traperice i majice s rokerskih koncerata. To je sasvim cool, što se mene ti e. Mislim, imam ADHD i disleksi an sam, poput ve ine mješanaca, tako da u normalnim školama nikad nisam najbolje prolazio, ak i prije nego što bi me izbacili iz njih. Jedino loše u Meriwetheru jest to što u itelji uvijek u svemu traže bistriju stranu, a nisu sva djeca ondje... pa, nisu baš bistra. Uzmimo recimo moj prvi sat danas: engleski. Svi u višim razredima pro itali su tu knjigu Gospodar muha u kojoj ti klinci zaglave na otoku i pošize. I tako su nas za finalni ispit naši itelji na jedan sat poslali u dvorište bez nadzora odraslih kako bi vidjeli što e se dogoditi. A dogodilo se mamutsko nadmetanje u natezanju ga a izme u sedmaša i osmaša, dvije bitke kamen ima i košarka s elementima ragbija. Školski nasilnik Matt Sloan predvodio je ve inu tih aktivnosti. Sloan nije krupan ni jak, ali se ponaša kao da jest. Ima o i poput pitbula i raskuštranu crnu kosu i uvijek je odjeven u skupu, ali neurednu odje u, kao da svima želi pokazati kako mu je malo stalo do obiteljskog novca. Jedan prednji zub mu je okrhnut od incidenta kad je uzeo tatin Porsche kako bi se malo proveselio i zaletio se u znak MOLIM VAS, USPORITE ZBOG DJECE. Dakle, Sloan je svima natezao ga e, sve dok nije pogriješio pokušavši to u initi mom prijatelju Tysonu. Tyson je jedini besku nik u Meriwetheru. Kako smo mama i ja zaklju ili, roditelji su ga ostavili kad je bio malen, vjerojatno zato što je toliko... druk iji. Ima dva metra i gra en je kao jeti, ali puno pla e i boji se gotovo svega, uklju uju i vlastitu sjenu. Lice mu je nekako izobli eno i izgleda brutalno. Ne bih vam znao re i koje su mu boje o i jer se nikad nisam uspio natjerati da ga pogledam iznad iskrivljenih zuba. Ima dubok glas, ali govori udno, kao mnogo mla e dijete - pretpostavljam zato što prije dolaska u Meriwether nije išao u školu. Nosi poderane traperice, prljave tenisice broj osamdeset i kariranu flanelnu košulju punu rupa. Smrdi poput njujorške uli ice zato što ondje i živi, u kartonskoj kutiji od hladnjaka, kod 72. ulice. Meriwether ga je posvojio u sklopu socijalnog programa kako bi svi u enici ondje mogli biti zadovoljni samima sobom. Na žalost, ve ina njih ne može podnijeti Tysona. Nakon što su otkrili daje laka meta, unato golemoj snazi i zastrašuju em izgledu, osje ali su se zadovoljni samima sobom tako što su ga stalno izazivali. Jedini sam mu prijatelj, što zna i da je on moj jedini prijatelj. Moja mama se školi milijun puta požalila da ne ini dovoljno kako bi mu pomogla. Zvala je i socijalnu službu, ali kao da ništa nije pomagalo. Socijalni radnici su tvrdili da Tyson ne postoji. Zaklinjali su se da nikog nisu našli u uli ici koju smo im opisali, iako mi nije jasno kako netko može ne vidjeti divovsko dijete koje živi u kutiji od hladnjaka. No dobro, Matt Sloan mu se prišuljao iza le a i pokušao mu nategnuti ga e, a Tyson se uspani io. Malo je prejako rukom pljasnuo Sloana. Sloan je odletio metar-dva i zapetljao se u gumu obješenu za ljuljanje. "Nakazo!" viknuo je Sloan. "Vrati se u svoju kartonsku kutiju!" Tyson je po eo jecati. Sjeo je na penjalicu tako naglo daje savinuo šipku i zabio glavu u dlanove. "Povuci to, Sloane!" viknuo sam. 7

GIGA Sloan mi se samo nacerio. "Zašto se uop e trudiš, Jacksone? Možda bi ak imao prijatelje da ne braniš stalno tu nakazu." Sklopio sam dlanove u šake. Nadao sam se da u licu nisam onoliko crven koliko sam se zažario u sebi. "On nije nakaza. Samo je..." Pokušao sam se sjetiti prikladne rije i, ali Sloan me nije slušao. On i njegovi veliki ružni prijatelji bili su prezauzeti smijanjem. Zapitao sam se ini li mi se to ili je Sloan okružen s više nasilnika nego ina e. Navikao sam ga vi ati s trojicom ili etvoricom, ali danas su uz njega bila bar još šestorica, a prili no sam siguran da ih nikad prije nisam vidio. ekaj samo tjelesni, Jacksone", viknuo je Sloan. "Totalno si mrtav." Na kraju prvog sata naš je u itelj engleskog, gospodin de Milo, došao vidjeti kolika je šteta nastala. Izjavio je da smo savršeno shvatili Gospodara muha. Rekao je da smo svi prošli te da nikad, nikad ne smijemo postati nasilnici. Matt Sloan je zdušno kimao, a onda mi se nakesio krezubim osmijehom. Morao sam Tysonu obe ati da u mu za ru kom kupiti još jedan sendvi s maslacem od kikirikija kako bi prestao jecati. "Jesam... Jesam li ja nakaza?" pitao me. "Nisi", utješio sam ga, škrgu i zubima. "Matt Sloan je nakaza." Tyson je šmrcnuo. "Ti si dobar prijatelj. Nedostajat eš mi idu e godine ako... ako ne mogu..." Glas mu je drhtao. Shvatio sam da ne zna ho e li ga i idu e godine pozvati u sklopu tog socijalnog programa. Pitam se je li si ravnatelj uop e dao truda razgovarati s njim o tome. "Ma bez brige, ljudino", nekako sam istisnuo iz sebe. "Sve e biti dobro." Tyson me pogledao s takvom zahvalnoš u u o ima da sam se osjetio poput velikog lašca. Kako djetetu poput njega mogu obe ati da e išta biti dobro? Sljede i sat imali smo kemiju. Gospo a Tesla nam je rekla da moramo miješati kemikalije sve dok ne uspijemo izazvati eksploziju. Tyson je moj laboratorijski partner. Šake su mu prevelike za sitne epruvete kojima se trebamo služiti. Slu ajno je pladanj s kemikalijama srušio s pulta i izazvao naran asti gljivasti oblak u košu za sme e. Nakon što je gospoda Tesla evakuirala labos i pozvala ekipu za uklanjanje opasnog otpada, pohvalila je Tysona i mene da smo prirodni kemi ari. Prvi smo kojima je ikad uspjelo pro i njezin ispit za manje od trideset sekunda. Bilo mi je drago što je jutro prošlo tako brzo jer tako nisam mogao previše razmišljati o svojim problemima. Nisam mogao podnijeti pomisao na to da bi se u kampu moglo doga ati nešto loše. Što je još gore, nisam se mogao otresti svoga ružnog sna. Imao sam grozan predosje aj da je Grover u opasnosti. Na satu prirode i društva, dok smo crtali karte zemljopisne širine/ /dužine, otvorio sam bilježnicu i pogledao fotografiju u njoj - svoju prijateljicu Annabeth na praznicima u Washingtonu. Na njoj ima traperice i traper-jaknu preko naran aste majice s natpisom Kamp mješanaca. Duga plava kosa privezana je maramom. Stoji pred Lin-colnovim memorijalnim centrom prekriženih ruku i izgleda vrlo samozadovoljno, kao da ga je ona projektirala. Znate, Annabeth želi biti arhitektica kad naraste, pa stalno posje uje slavne spomenike i sve to. To je njezina šašava strana. Tu sliku mi je mejlom poslala nakon proljetnih praznika, a ja bih je povremeno pogledao samo kako bih se uvjerio u to da je ona stvarna i da nisam samo izmislio Kamp mješanaca. Poželio sam da je Annabeth sa mnom. Ona bi znala protuma iti moj san. Nikad to ne bih njoj priznao, ali pametnija je od mene, pa makar mi katkad išla na živce. Spremao sam se zatvoriti bilježnicu kad je Matt Sloan ispružio ruku i iš upao fotku iz prstena koji drže stranice. "Hej!" pobunio sam se. Sloan je pogledao sliku i razroga io o i. "Ma nema šanse, Jacksone! Tko je to? Ona nije 8

GIGA tvoja—" "Vrati mi to!" Uši su mi se zažarile. Sloan je fotku dao svojim ružnim kompi ima koji su je po eli derati i raditi kuglice za pljuvanje. Sigurno su bili neki novi klinci koji su došli u posjet jer su svi imali one blesave plo ice na kojima piše: ZDRAVO! JA SAM: koje im daju na dolasku. Vjerojatno imaju i udan smisao za humor jer su na plo ice napisali udna imena u stilu: SISA SRŽI, LUBANJOJEDAC i JOE BOB. Nijedno ljudsko bi e se ne zove tako. "Ovi de ki dolaze ovamo idu e godine", pohvalio se Sloan, kao da bi me to trebalo uplašiti. "Kladim se da oni mogu i platiti školarinu, za razliku od tvog retardiranog prijatelja." "On nije retardiran." Morao sam se jako, jako obuzdavati da ne opalim Sloana u lice. "Koji si ti luzer, Jacksone. Baš je dobro što u ti na idu em satu skratiti muke." Njegovi golemi kompi i sažvakali su moju fotku. Htio sam ih pretvoriti u prah, ali Hiron mi je izri ito zabranio da iskaljujem bijes na obi nim smrtnicima, ma koliko nepodnošljivi bili. Morao sam svoju borbenu vještinu uvati za udovišta. Svejedno, pomislio sam, kad bi Sloan samo znao tko sam ja... Zazvonilo je. Dok smo Tyson i ja izlazili iz razreda, ženski glas je prošaptao: "Percy!" Osvrnuo sam se po hodniku s ormari ima, ali nitko me nije gledao. Kao da bi ijedna cura u Meriwetheru i mrtva izgovorila moje ime! Prije nego što sam stigao razmisliti o tome je li mi se to samo u inilo ili nije, gomila djece jurnula je prema dvorani za tjelesni i sa sobom ponijela mene i Tysona. Došlo je vrijeme za tjelesni. Naš u itelj obe ao nam je otvorenu igru grani ara, a Matt Sloan je obe ao da e me ubiti. Dres za tjelesni u Meriwetheru su nebeskoplave hla ice i batik-majice. Sre om, ve i dio tih sportskih aktivnosti imali smo u zatvorenom, tako da nismo morali tr ati Tribecom kao neka djeca iz hipijevske komune. U svla ionici sam se preobukao što sam brže mogao jer nisam htio imati posla sa Sloanom. Baš sam se spremao iza i kad me Tyson dozvao: "Percy?" Još se nije preobukao. Stajao je pred vratima teretane, drže i odje u za tjelesni u ruci. "Možeš li... ovaj..." "O. Mogu." Pokušao sam ne zvu ati kao da me to živcira. "Aha, naravno, ovje e." Tyson se uvukao u teretanu. Stražario sam pred vratima dok se on nije preobukao. Bilo mi je malo nezgodno tako stajati, ali u ve ini slu ajeva bi me to zamolio. Mislim da to ini zato što je sav dlakav i ima udne ožiljke na le ima za koje nikad nisam skupio hrabrosti pitati ga. U svakom slu aju, na teži na in sam nau io da se Tyson, kad ga provociraju dok se preobla i, jako uzruja i po ne upati vrata s ormari a. Kad smo ušli u dvoranu, u itelj tjelesnog Nunley sjedio je za svojim sloli em i itao Sportske novosti. Nunley je imao oko milijun godina, bi lokalne nao ale, bio je bezub i imao masnu valovitu sijedu kosu. Podsjetio me na Proro ište u Kampu mješanaca - koje je sasušena mumija - osim što se u itelj Nunley kre e mnogo manje i iz njega ne kulja zeleni dim. Mislim, bar ja to nikad nisam vidio. Matt Sloan je pitao: "U itelju, mogu li biti kapetan?" "A?" U itelj Nunley podigao je pogled sa svog asopisa. "Aha", promrmljao je. "Mhm." Sloan se nacerio i prešao na odabir igra a. Mene je odabrao za kapetana druge ekipe, ali bilo je potpuno svejedno koga u odabrati jer su svi sportaši i sva popularna djeca prešli na Sloanovu stranu. Kao i velika grupa posjetitelja. Na svojoj strani imao sam Tysona, kompjutorskog frika Coreyja Bailera, matemati koga genijalca Raja Mandalija i još pet-šest dje aka koje su gnjavili Sloan i njegova banda. Ina e bi mi bio dovoljan samo Tyson - on sam vrijedi kao pola ekipe - ali posjetitelji u Sloanovoj ekipi 9

GIGA bili su gotovo jednako visoki i jaki kao Tyson, a bilo ih je šest. Matt Sloan je ispraznio košaru s loptama na sredini dvorane. "Bojim se", promrmljao je Tyson. " udan miris." Pogledao sam ga. "Što ima udan miris?" Nisam mislio da govori o sebi. "Oni." Tyson pokaže Sloanove nove prijatelje. " udno mirišu." Posjetitelji su kr kali prste, gledaju i nas kao da je vrijeme kolinja. Nisam mogao ne pitati se odakle su. Odnekud gdje djecu hrane sirovim mesom i mlate ih štapom. Sloan je puhnuo u trenersku zviždaljku i igra je po ela. Sloanova ekipa potr ala je prema sredini. S moje strane je Raj Mandali viknuo nešto na urdskom, vjerojatno: "Moram na zahod!" i potr ao prema izlazu. Corey Bailer se pokušavao uvu i iza zidne strunja e ne bi li se onamo skrio. Ostatak moje ekipe svim se silama trudio stisnuti se nekako u strahu i ne izgledati kao meta. "Tysone", rekoh. "Hajd—" Lopta me pogodila u želudac. Uz tresak sam sjeo na pod dvorane. Protivni ka ekipa prasne u glasan smijeh. Zamaglilo mi se pred o ima. Osje ao sam se kao da je gorila na meni izvela Heimlichov zahvat. Nisam mogao vjerovati da itko može tako jako bacati. Tyson vikne: "Percy, sagni se!" Otkotrljao sam se, a druga lopta mi je prozujala pokraj uha brzinom zvuka. Zuuum! Udarila je zidnu strunja u i Corey Bailer je zacvilio. "Hej!" viknuo sam Sloanovoj ekipu. "Tako ete nekoga ubiti!" Posjetitelj imena Joe Bob nacerio se zlim cerekom. Nekako je sad izgledao mnogo krupniji... ak i viši od Tvsona. Bicepsi su mu se nadizali ispod majice. "Nadam se, Perzeju Jacksone! Nadam se!" Naježio sam se kad sam uo kako mi je izgovorio ime. Nitko me ne zove Perzej osim onih koji znaju za moj pravi identitet. Prijatelji... i neprijatelji. Što je ono Tyson rekao? udno mirišu. udovišta. Posvuda oko Matta Sloana posjetitelji su po eli dobivati na visini. Više nisu bili djeca. Bili su dvoipolmetraški divovi divljeg pogleda, oštrih zuba i dlakavih ruku s tetovažama zmija, havajskih plesa ica i zaljubljeni kih srdaca. Matt Sloan je ispustio loptu iz ruke. "Ajoj! Niste vi iz Detroita! Tko..." Druga djeca iz njegove mom adi po ela su vrištati i bježati prema izlazu, ali div Sisa Srži bacio je loptu savršeno precizno. Projurila je pokraj Raja Mandalija baš kad je htio iza i i pogodila vrata, zalupivši njima kao nekom arolijom. Raj i još neka djeca o ajni ki su po eli lupali po njima, ali nisu se htjela ni pomaknuti. "Pustite ih van!" viknuo sam divovima. Onaj zvani Joe Bob je zarežao na mene. Na bicepsu je imao tetovirani natpis: JB voli Medenu. "Pa da ostanemo bez slasnih zalogaj a? Ne, sine boga mora. Mi Lestrigonci ne igramo samo za tvoju smrt. Želimo ru ak!" Mahnuo je rukom i na središnjoj crti su se pojavile nove lopte -ali te lopte nisu bile na injene od crvene gume. Bile su od bronce, veli ine topovskih kugla, rupi aste poput plasti nih dje jih loptica za bejzbol, a iz rupa je palucala vatra. Morale su biti užarene, ali divovi su ih podigli golim rukama. "U itelju!" viknuo sam. Nunley je pospano podigao pogled, ali ako i jest primijetio nešto udno u toj igri grani ara, ni im to nije pokazao. To je problem sa smrtnicima. arobna sila zvana Magla prikriva pravi izgled udovišta i bogova od njih, tako da smrtnici uvijek vide samo ono što mogu shvatiti. Možda je u itelj vidio samo nekoliko osmaša koji su rešetali mla u djecu, kao ina e. Možda 10

GIGA su druga djeca vidjela kako se Sloanovi razbija i spremaju bacati Molotovljeve koktele. (To ne bi bilo prvi put.) Bilo kako bilo, bio sam prili no siguran da nitko ne shva a kako imamo posla s pravim ljudožderskim, krvožednim udovištima. "Aha. Mhm", promrmljao je u itelj. "Lijepo se igrajte." I vratio se svom asopisu. Div zvani Lubanjojedac baci svoju kuglu. Bacio sam se u stranu, a plameni bron ani komet prohujao mi je pokraj ramena. "Corey!" vrisnuo sam. Tyson ga je izvukao iza strunja e baš kad ju je kugla pogodila i eksplodirala, kidaju i strunja u na zadimljene komade. "Tr ite!" rekao sam svojima iz ekipe. "Drugi izlaz!" Potr ali su prema svla ionici, ali ta su se vrata, nakon što je Joe Bob opet mahnuo rukom, s treskom zatvorila. "Nitko ne e iza i dok ti ne ispadneš!" zari e Joe Bob. "A ti ne eš ispasti sve dok te ne pojedemo!" Bacio je svoju kuglu. Moji suigra i su se razbježali, a kugla je u podu dvorane stvorila krater. Posegnuo sam za Brzacem, koji sam uvijek nosio u džepu, ali tad sam shvatio da sam u hla icama za tjelesni. Nemam džep. Brzac je bio u mojim trapericama u ormari u u svla ionici. A vrata do svla ionice bila su zape ena. Bio sam potpuno bespomo an. Još jedna plamena kugla huknula je prema meni. Tyson me odgurnuo s puta, ali svejedno sam se prevrnuo preko glave od eksplozije. Prosuo sam se po podu dvorane, ošamu en od dima, batik-majice prošarane vru im progoretinama. Tik iza središnje crte stajala su dva diva i šibala me pogledom. "Meso!" zaurlali su. "Meso junaka za ru ak!" Obojica su naciljala. "Percy treba pomo !" vikne Tyson i sko i pred mene baš kad su njih dvojica bacila kugle. "Tysone!" vrisnuo sam, ali bilo je prekasno. Obje kugle su se zabile u njega... ali ne... ulovio ih je. Nekako je taj Tyson, koji je bio toliko nespretan da je redovito rušio laboratorijsku opremu i trgao penjalice na igralištu, ulovio dvije plamene kugle koje su prema njemu jurile trilijardu kilometara na sat. Poslao ih je natrag njihovim iznena enim vlasnicima koji su vrisnuli: "FRKAAAA!" kad su im bron ane sfere eksplodirale na prsima. Divovi su se rasplinuli u dva plamena stupa - što je siguran pokazatelj da su udovišta. udovišta ne umiru. Samo se rastvore u dim i prah, što je dobro za junake jer poslije bitke ne moraju puno istiti za sobom. "Moja bra a!" zajaukao je ljudožder Joe Bob. Napeo je miši e i natpis JB voli Medenu se namreškao. "Platit eš njihovo uništenje!" "Tysone!" viknuo sam. "Pazi!" Još jedan komet fijuknuo je prema nama. Tyson jedva da je imao vremena odbiti ga rukom u stranu. Preletio je ravno iznad Nunleyjeve glave i udario u tribine uz glasan BA-BUUUM! Djeca su tr ala uokolo i vrištala, pokušavaju i zaobi i zažarene kratere u podu. Druga su udarala po vratima i prizivala pomo . Sloan je stajao kao ukopan nasred terena, u nevjerici gledaju i kako oko njega lete smrtonosne kugle. itelj Nunley i dalje ništa nije vidio. Prstom je lupnuo slušni aparat, kao da mu eksplozije izazivaju neke smetnje, ali i dalje je gledao asopis. Ali cijela škola je morala uti tu buku. Ravnatelj, policija, netko e nam do i u pomo . "Pobjeda e pripasti nama!" zaurlao je ljudožder Joe Bob. "Gostit emo se tvojim kostima!" Poželio sam mu re i da malo preozbiljno shva a tu igru grani ara, ali prije nego što mi je to pošlo za rukom, bacio je novu kuglu. Tri diva povela su se njegovim primjerom. Znao sam da nam je došao kraj. Tyson nije mogao istodobno odbiti sve te kugle. Njegove ruke moraju ve biti jako ope ene od prvog naleta. Bez svog ma a... 11

GIGA Na pamet mi je pala suluda ideja. Potr ao sam prema vratima svla ionice. "Maknite se!" rekao sam svojim suigra ima. "Dalje od vrata." Eksplozija meni iza le a. Tyson je dvije kugle odbio natrag njihovim vlasnicima i raznio ih u prah. To je zna ilo da su na nogama bila još dvojica divova. Tre a kugla jurila je ravno prema meni. Uspio sam se natjerati da ostanem nepomi an - pet, deset, petnaest - a onda se bacio u stranu kad je plamena kugla uništila vrata svla ionice. E sad, zaklju io sam da su akumulirani plinovi u svakoj muškoj svla ionici dovoljni za izazivanje eksplozije, tako da me nimalo nije iznenadilo kad ih je plamena kugla zapalila uz glasni VUUUUUUUS! Zid se razletio na komade. Vrata ormari a, arape, sportski štitnici i razne druge osobne gadarije po ele su poput kiše padati po dvorani. Okrenuo sam se na vrijeme da vidim kako Tyson udara Lubanjo-jedea u lice. Div se složio na pod. Ali zadnji div, Joe Bob, mudro je sa uvao svoju kuglu, ekaju i pravu priliku. Bacio ju je baš kad se Tyson okrenuo prema njemu. "Ne!" viknuh. Kugla je Tysona pogodila ravno u prsa. Otklizao je cijelom dužinom dvorane i zabio se u stražnji zid, koji je napuknuo i djelomi no se srušio na njega, otvorivši tako rupu prema Ulici Church. Nije mi bilo jasno kako Tyson još uop e može biti živ, ali izgledao je samo omamljeno. Bron ana kugla dimila mu se pred nogama. Tyson ju je pokušao podi i, ali tad se srušio, ošamu en, na gomilicu betonskih blokova. "Aha!" likovao je Joe Bob. "Još sam samo ja ostao! Imat u dovoljno mesa da i Medenoj nešto odnesem!" Podigao je novu kuglu i naciljao Tysona. "Stani!" viknuh. "Mene želiš!" Div se nacerio. "Želiš prvi umrijeti, mladi juna e?" Nešto sam morao u initi. Brzac bi morao biti negdje u blizini. Tad sam vidio svoje traperice u zadimljenoj hrpi odje e pokraj divovih nogu. Kad bih samo mogao do i do toga... Znao sam da je to beznadno, ali jurnuo sam. Div se nasmijao. "Približava mi se moj ru ak." Podigao je ruku kako bi mogao baciti. Pripremio sam se za smrt. Divovo tijelo iznenada se uko ilo. Izraz na licu mu se od likuju eg pretvorio u iznena eni. Na mjestu gdje bi mu trebao biti pupak njegova majica se poderala i ondje mu je izraslo nešto poput roga - ne, ne roga - užarenog vrha oštrice. Kugla mu je ispala iz ruke. udovište je zurilo u nož koji ga je upravo probo sle a. Promrmljao je: "Au" i pretvorio se u zeleni oblak plamena, što e, pomislio sam, prili no uzrujati Medenu. U dimu je stajala moja prijateljica Annabeth. Lice joj je bilo prljavo i ogrebeno. Preko ramena je imala preba en ofucani ruksak, bejzbolska kapa joj je bila zataknuta u džep, u ruci je držala bron ani nož i imala je divlji pogled u svojim olujno-sivim o ima, kao da ju je upravo neki duh progonio tisu u kilometara. Matt Sloan, koji je ondje cijelo vrijeme stajao u šoku, napokon je došao k sebi. Trepnuo je kad je vidio Annabeth, kao da ju je nekako nejasno prepoznao kao curu sa slike iz moje bilježnice. "To je cura... To je cura—" Annabeth ga je udarila u nos i srušila ga na pod. "A ti," rekla mu je, "ne diraj mog prijatelja." Dvorana je bila u plamenu. Djeca su još vrište i tr ala uokolo. Cuo sam zavijanje sirena i potmule glasove preko interkoma. Kroza staklo izlaznih vrata vidio sam kako se ravnatelj, gospodin Bonsai, hrve s bravom, dok se iza njega gomilaju u itelji. "Annabeth..." promucao sam. "Kako si... koliko dugo si..." "Manje-više cijelo jutro." Stavila je bron ani nož u korice. "Tražila sam pravi trenutak za razgovor, ali nikad nisi bio sam." 12

GIGA "Sjena koju sam jutros vidio - to si—" Osjetio sam kako se crvenim. "O, bogovi, gledala si kroz prozor moje spava e sobe?" "Nemam vremena za objašnjavanje!" rekla je odrješito, iako se i ona malo zacrvenjela. "Samo nisam htjela—" "Eno!" vrisnula je neka žena. Vrata su se s treskom otvorila i odrasli su nahrupili unutra. "Na imo se vani", re e Annabeth. "I on." Pokazala je Tysona, koji je još ošamu eno sjedio uza zid. Annabeth ga je pogledala izrazom ga enja koji mi baš nije bio jasan. "Povedi i njega." "Molim?" "Nemamo vremena!" rekla je. "Požuri se!" Na glavu je stavila bejzbolsku kapu s logotipom Yankeesa, arobni dar svoje mame, i isti trenutak nestala. Tako da sam bio sam usred goru e dvorane kad je ravnatelj uletio u nju s pola nastavni kog kadra i nekoliko policajaca. "Percy Jackson?" rekao je gospodin Bonsai. "Što... kako..." Uz probijeni zid Tyson je zastenjao i ustao s hrpe betonskih blokova. "Boli glava." 1 Mall Sloan se približio. Usredoto io se na mene prestravljenim pogledom. "Percy je to inio, gospodine Bonsai! On je zapalio cijelu zgradu. U itelj Nunley e vam re i! On je sve vidio!" itelj Nunley je revno itao svoj asopis, ali, što ti je sre a -odlu io je podi i pogled baš kad je Sloan izgovorio njegovo ime. "A? Aha. Mhm." Ostali odrasli okrenuli su se prema meni. Znao sam da mi nikad ne bi povjerovali, ak ni kad bih im mogao re i istinu. Zgrabio sam Brzac iz svojih upropaštenih traperica, rekao Tysonu: "Do i!" i sko io kroza zjape u rupu u zidu zgrade.

13

GIGA

3. Zaustavljamo taksi vje nih muka Annabeth nas je ekala u bo noj uli ici nešto niže u Ulici Church. Povukla je Tysona i mene s plo nika baš kad je vatrogasno vozilo prozviždalo pokraj nas, jure i prema Meriwetheru. "Gdje si našao njega!" odmah me upitala, pokazuju i Tysona. E sad, u normalnim okolnostima bi mi bilo vrlo drago što je vidim. Pomirili smo se prošloga ljeta, unato tome što je njezina mama Atena, koja se ne slaže s mojim tatom. Annabeth mi je vjerojatno nedostajala i više nego što bih ja to bio spreman priznati. Ali maloprije su me napali ljudožderski divovi, Tyson mi je tri ili etiri puta spasio život, a ona je samo mrko zurila u njega kao da je on problem. "Prijatelj mi je", rekao sam joj. "Je li besku nik?" "Kakve to veze ima i s im? On te uje, znaš. Zašto ne pitaš njega?" Izgledala je iznena eno. "Može govoriti?" "Govorim", priznao je Tyson. "Lijepa si." "A! Fuj!" Annabeth se odmaknula od njega. Nisam mogao vjerovati da je toliko nepristojna. Pregledao sam Tysonove ruke, koje su morale biti gadno ope ene od vrelih lopta, ali izgledale su dobro ave i pune ožiljaka, s prljavim noktima veli ine ipsa - ali takve su uvijek. "Tysone", rekao sam u nevjerici. "Ruke ti nisu ak ni ope ene." "Naravno da nisu", promrmljala je Annabetli. " udim se što su te se Lestrigonci usudili napasti dok je on u blizini." inilo se da Tysona fascinira Annabethina plava kosa. Pokušao ju je taknuti, ali ona mu je pljasnula ruku. "Annabeth," rekao sam, "o emu govoriš? Lestri-što?" "Lestrigonci. udovišta u dvorani. To je rasa divovskih ljudoždera koji žive na dalekom sjeveru. Odisej je jedanput naletio na njih, ali nikad ih nisam vidjela tako daleko na jugu kao što je New York." "Lestri - ne mogu to ni izgovoriti. Kako bi ih zvala na engleskom?" Na trenutak je razmislila o tome. "Kana ani", odlu ila je. "A sad do i, moramo oti i odavde." "Policija e me tražiti." "To nam je najmanji problem", rekla je. "Sanjaš li i ti one snove?" "Snove... o Groveru?" Problijedjela je. "O Groveru? Ne, što je s Groverom?" Ispri ao sam joj svoj san. "Zašto? O emu si ti sanjala?" i su joj bile olujne, kao da razmišlja milijun kilometara na sat. "Kamp", na kraju je rekla. "Veliki problemi u kampu." "I moja mama je to rekla. Ali kakvi problemi?" "Ne znam to no. Nešto nije u redu. Odmah moramo oti i onamo. udovišta me progone cijelim putem od Virginije i pokušavaju me zaustaviti. Jesu li tebe esto napadali?" Odmahnuo sam glavom. "Nijedanput cijele godine... do danas." "Nijedanput? Ali kako..." Pogled joj je skrenuo na Tysona. "Aha." "Kako to misliš, aha?" Tyson je podigao ruku kao da je još na nastavi. "Kana ani u dvorani nazvali su Percyja nekako... sin boga mora?" Annabeth i ja smo se pogledali. Nisam znao kako u mu to objasniti, ali Tyson je zaslužio istinu nakon što zamalo nije poginuo. "Ljudino," rekao sam, "jesi li kad uo one stare pri e o gr kim bogovima? O Zeusu, 14

GIGA Posejdonu, Ateni—" "Jesam", rekao je Tyson. "Pa... ti bogovi su još živi. Oni nekako prate zapadnja ku civilizaciju, žive u najmo nijim zemljama, pa su sad u SAD-u. I katkad dobiju djecu sa smrtnicima. Djecu koju zovu mješanci." "Da", rekao je Tyson, kao da je još ekao poantu cijele pri e. "E pa, Annabeth i ja smo mješanci", rekao sam. "Mi smo kao... junaci na obuci. udovišta nas napadnu svaki put kad nas nanjuše. To su bili ti divovi u dvorani. udovišta." "Da." Zurio sam u njega. Nije izgledao iznena en ni zbunjen time što mu govorim, što je iznenadilo i zbunilo mene. "Zna i... vjeruješ mi?" Tyson je kimnuo. "Ali ti si... sin boga mora?" "Aha", priznao sam. "Moj tata je Posejdon." Tyson se namrštio. Sad je izgledao zbunjeno. "Ali onda..." Zavrištala je sirena. Policijski auto je projurio pokraj nas. "Nemamo vremena za ovo", rekla je Annabeth. "Razgovarat emo u taksiju." "Taksi sve do kampa?" rekao sam. "Znaš li koliko novca—" "Vjeruj mi." Oklijevao sam. "A Tyson?" Zamislio sam kako bi bilo kad bih svoga divovskog prijatelja odveo u Kamp mješanaca. Ako se tako bojao na obi nom igralištu s obi nim nasilnicima, kako bi se ponašao u tom kampu za obuku polubogova? S druge pak strane, murjaci e nas tražiti. "Ne možemo ga tek tako ostaviti", odlu io sam. "I on e biti u frci." "Aha." Annabeth je izgledala vrlo smrknuto. "Svakako ga moramo povesti. A sad hajdemo." Nije mi se svidjelo kako je to rekla, kao da je Tyson nekakva bolest koju treba odvesti u bolnicu, ali pošao sam za njom niz uli icu. Nas troje smo zajedno vijugali uli icama dok se iza nas dizao golem stup dima iz dvorane za tjelesni u mojoj školi. "Ovdje." Annabeth nas je zaustavila na uglu Thomasove i Trimbleove ulice. Propr kala je po svom ruksaku. "Nadam se da mi je ostao još jedan." Izgledala je još gore nego što mi se u prvi mah u inilo. Imala je ranu na bradi. U repicu je imala gran ice i liš e, kao daje nekoliko no i prespavala na otvorenom. Poderotine na njezinim trapericama jako su sli ile tragovima kandža. "Što tražiš?" pitao sam je. Posvuda oko nas zavijale su sirene. Zaklju io sam da e ovdje biti sve više policije u potrazi za maloljetnim delinkventima koji su bacili bombu u dvorani. Matt Sloan im je bez ikakve sumnje ve dao iskaz. Vjerojatno je sve okrenuo tako da smo Tyson i ja ispali krvožedni ljudožderi. "Našla sam jedan. Hvala bogovima!" Annabeth je izvukla zlatni nov koji sam prepoznao kao drahmu, nov anu jedinicu Olimpa. S jedne strane bio je otisnut lik Zeusa, a s druge Empire State Building. "Annabeth", rekao sam. "Njujorški taksisti ne e to prihvatiti." "Anakoche", viknula je na starom gr kom. "Harma epitribeios!" Kao i uvijek, im je prozborila jezikom Olimpa, nekako sam shvatio što govori. Rekla je: Stani, Ko ijo prokletstva! To mi nije baš naro ito pobudilo oduševljenje za njezin plan, kakav god on bio. Bacila je nov na cestu, ali umjesto da zazvecka na asfaltu, drahma je odmah potonula i nestala. Na trenutak se ništa nije dogodilo. A onda se, to no na mjestu na koje je pao nov , asfalt zatamnio. Istopio se u kvadratnu lokvu otprilike veli ine parkirnog mjesta - u zapjenjenu crvenu teku inu nalik na krv. A onda 15

GIGA je iz tog mulja erumpirao auto. Bio je to taksi, istina, ali, za razliku od ostalih taksija u New Yorku, nije bio žut. Bio je dimnosive boje. Želim re i da je izgledao kao da je ispleten od dima, kao da biste mogli pro i kroz njega. Na vratima je nešto pisalo - nešto kao SIE SSRE - ali zbog disleksije nisam mogao doku iti što to no. Prozor putni kog sjedala se spustio i neka starica je promolila glavu. upava sijeda kosa prekrivala joj je o i i govorila je nekako udno mumljaju i, kao da su joj upravo dali injekciju Novocaina. "Prijevoz? Prijevoz?" "Troje do Kampa mjcšanaca", rekla je Annabeth. Otvorila je stražnja vrata taksija i pokazala mi da u em, kao da je sve to nešto najnormalnije. "Aj!" zakriještala je starica. "Ne prevozimo takve!" Uperila je koš ati prst u Tysona. Ma što je to? Dan vrije anja krupne ružne djece? "Pla am dodatno", obe ala je Annabeth. "Još tri drahme nakon dolaska." "Može!" vrisnula je žena. Nevoljko sam ušao u taksi. Tyson se stisnuo u sredinu. Annabeth se uvukla zadnja. I unutrašnjost je bila dimnosiva, ali sve se inilo dovoljno vrstim. Sjedalo je bilo poderano i kvrgavo, kao u ve ini taksija. Nije bilo pregrade od pleksiglasa izme u nas i starice koja je vozila... ekaj malo. To nije bila samo jedna starica. Bile su tri, stisnute na prednjem sjedalu, sve tri sa sivom kosom preko o iju, koš atih ruku i u haljinama od vre evine boje ugljena. Ona za volanom je rekla: "Long Island! Dodatna naplata izvan zone podzemne! Ha!" Nagazila je na papu icu gasa pa sam glavom udario o naslon sjedala. Iz zvu nika se ula snimka: Zdravo, ovdje Ganimed, Zeusov vinoto a, a kad idem kupovati vino za Gospodara nebesa, uvijek vežem sigurnosni pojas! Pogledao sam dolje i vidio veliki crni lanac umjesto pojasa. Odlu io sam da nisam baš toliko ajan... još. Taksi je jurnuo iza ugla West Broadwaya, a siva gospo a koja je sjedila u sredini zakriještala je: "Pazi! Skreni lijevo!" "Pa, kad bi mi dala oko, Olujo, mogla bih to vidjeti!" požalila se voza ica. ekaj malo. Da joj da oko? Nisam imao vremena ništa pitati jer je voza ica naglo skrenula kako bi izbjegla dostavni kamion i kota em prešla preko rubnika uz tup, od kojeg nam se zatresla eljust, i uletjela u idu i blok. "Oso!" rekla je tre a gospoda voza ici. "Daj mi djevoj in nov ! Želim ga zagristi." "Ti si ga zadnji put zagrizla, Srdžbo", rekla je voza ica, koja se o ito zvala Osa. "Sad sam ja na redu!" "Nisi!" viknula je ona koju su zvale Srdžba. Srednja, Oluja, viknula je: "Crveno svjetlo!" "Ko i!" viknula je Srdžba. Umjesto toga je Osa stisnula papu icu do kraja, popela se na rubnik i uz škripu zašla za još jedan ugao te prevrnula sanduk s novinama. Moj želudac je ostao nekoliko ulica iza. "Ispri avam se", rekao sam. "Ali... vidite li vi?" "Ne!" vrisnula je Osa za volanom. "Ne!" vrisnula je Oluja u sredini. "Naravno!" vrisnula je Srdžba koja je sjedila do prozora. Pogledao sam Annabeth. "Slijepe su?" "Nisu potpuno", rekla je Annabeth. "Imaju jedno oko." "Jedno oko?" "Aha." "Svaka?" "Ne. Jedno oko ukupno." 16

GIGA Tyson, koji je sjedio do mene, zastenjao je i primio se za sjedalo. "Nije mi dobro." "O, ovje e", rekao sam jer sam na školskim izletima vidio kako izgleda kad Tyson povrati, a to nije nešto emu biste htjeli biti bliže od petnaest metara. "Drži se, ljudino. Ima li tko vre u za sme e ili nešto sli no?" Tri sive gospo e bile su prezauzete sva anjem da bi obratile pažnju na mene. Pogledao sam Annabeth, koja se držala svom snagom, i pogledao je u stilu zašto-si-mi-ovo-u inila. "Hej", rekla je. "Taksi Sivih sestara najbrže je prijevozno sredstvo do kampa." "Zašto se onda nisi s njima vozila iz Virginije?" "To je izvan podru ja na kojem pružaju uslugu", rekla je, kao da bi to trebalo biti o ito. "Opslužuju samo šire podru je New Yorka i okolna naselja." "U ovom taksiju smo vozili i slavne ljude!" rekla je Srdžba. "Jazon! Sje ate ga se?" "Ne podsje aj me!" zajaukala je Osa. "I tad nismo imale taksi, šišmišice stara! To je bilo prije tri tisu e godina!" "Daj mi zub!" Srdžba je pokušala posegnuti rukom u Osina usta, ali Osa joj je samo odbila ruku u stranu. "Samo ako mi Oluja da oko!" "Ne u!" zakriještala je Oluja. "Ju er si ga imala!" "Ali vozim, vještice stara!" "To je samo izlika! Skreni! Trebala si skrenuti!" Osa je naglo skrenula u Delanceyjevu ulicu, zgnje ivši me izme u Tysona i vrata. Nagazila je papu icu i preko Wiliamsburškog mosta jurnuli smo sto deset kilometara na sat. Tri sestre sad su se zaista opako sva ale, pljuskaju i jedna drugu. Srdžba je pokušavala zgrabiti Osino lice, a Osa Olujino. Dok im je tako letjela kosa i dok su im usta bila otvorena jer su vrištale jedna na drugu, shvatio sam da nijedna sestra nema nijedan zub, osim Ose koja je imala jedan mahovinasti požutjeli sjekuti . Umjesto o iju imale su samo zatvorene, utonule vje e, osim Srdžbe, koja je imala jedno krvlju podliveno zeleno oko koje je sve gladno promatralo, kao da se ne može nasititi svega što vidi. Na kraju je Srdžba, koja je imala prednost vida, uspjela iš upati zub iz usta svoje sestre Ose. To je Osu tako naljutilo da je naglo skrenula prema rubu mosta, vi i: "Vati ga! Vati ga!" Tyson je zastenjao i primio se za trbuh. "Ovaj, ako to ikoga zanima," rekao sam, "poginut emo!" "Ne brini se", rekla je Annabeth, zvu i prili no zabrinuto. "Sive sestre znaju što rade. Zbilja su vrlo mudre." To je rekla Atenina k i, ali nije me baš uspjela umiriti. Jurili smo uza sam rub mosta, etrdeset metara nad rijekom East. "Da, mudre!" nacerila se Srdžba u retrovizor, pokazuju i svoj upravo priskrbljeni zub. "Svašta mi znamo!" "Svaku ulicu na Manhattanu!" hvalila se Osa, i dalje udaraju i svoju sestru. "I glavni grad Nepala!" "I lokaciju koju tražiš!" dodala je Oluja. Obje sestre odmah su je po ele mlatiti s obje strane, vrište i: "Šuti! Šuti! Još nije ni pitao!" "Što?" pitao sam. "Koju lokaciju? Ne tražim nikakvu—" "Ništa!" rekla je Oluja. "Imaš pravo, dje e. Nije to ništa!" "Recite mi." "Ne!" zavrištaše sve tri. "Kad smo to zadnji put rekle, bilo je grozno!" re e Oluja. "Oko su nam bacili u jezero!" složi se Srdžba. "Godinama smo ga tražile!" zakuka Osa. "A kad smo kod toga -vrati ga!" "Ne u!" vikne Srdžba. "Oko!" vikne Osa. "'Vamo s njim!" 17

GIGA Opalila je svoju sestru Srdžbu po le ima. uo se oduran pop i nešto je izletjelo iz Srdžbina lica. Srdžba se spetljala pokušavaju i to uloviti, ali samo je to uspjela udariti nadlanicom. Ljigava zelena kugla preletjela joj je preko ramena, na stražnje sjedalo, ravno meni u krilo. Toliko sam sko io da sam glavom udario u strop, a oko se otkotrljalo. "Ne vidim!" viknuše sve tri sestre. "Daj mi oko!" zakuka Osa. "Daj joj oko!" vrisne Annabeth. "Nije kod mene", kažem im ja. "Eno ti ga pokraj stopala", re e Annabeth. "Nemoj ga nagaziti. Podigni ga!" "Ne u to uzeti u ruku!" Taksi se zabio u ogradu i po eo strugati po njoj uz groznu škripu. Cijeli auto se zatresao, a iz njega je po eo kuljati sivi dim, kao da e se od tog napora rasplinuti. "Pozlit e mi!" upozorio je Tyson. "Annabeth," viknuo sam, "daj Tysonu da se posluži tvojim ruksakom!" "Jesi li ti normalan? Uzmi oko!" Osa je naglo okrenula volan i auto se odmaknuo od ograde. Jurili smo mostom prema Brooklynu, brže nego ijedan ljudski taksi. Sive lestre su kreštale i udarale jedna drugu i zahtijevale svoje oko. Napokon sam ipak uspio smo i hrabrosti. Poderao sam komadi svoje batik-majice, koja se ve raspadala od svih tih progoretina, i iskoristio ga kako bih podigao oko s poda. "Dobar si ti de ko!" viknula je Srdžba, kao da je nekako znala da imam njezino izgubljeno zurilo. "Vrati ga!" "Ne u dok mi ne objasnite", rekoh joj. "Kakvu ste to lokaciju koju tražim spomenule?" "Nema vremena!" viknula je Oluja. "Ubrzavamo!" Pogledao sam kroz prozor. I zaista, stabla i auti i cijeli kvartovi brzo su ostajali za nama u sivoj izmaglici. Ve smo prošli Brooklyn i vozili se sredinom Long Islanda. "Percy," upozorila me Annabeth, "ne mogu na i naše odredište bez oka. Nastavit emo ubrzavati dok se ne razletimo u milijun komadi a." "Najprije mi moraju re i", rekoh. "Ina e u otvoriti prozor i baciti oko pod aute koji idu iz suprotnog smjera." "Nemoj!" zajaukale su Sive sestre. "To je preopasno!" "Spuštam prozor." ekaj!" vrisnule su Sive sestre. "Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest!" To su ispalile kao da u nogometnoj utakmici izvikuju akciju koju e odigrati. "Što to zna i?" pitao sam. "To nema smisla!" "Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest!" viknula je Srdžba. "Samo ti to možemo re i. A sad nam daj oko! Blizu kampa smo!" Sišli smo s autoceste i jurili ruralnim cestama sjevernog Long Islanda. Pred nama sam vidio Kamp mjcšanaca, s divovskim borom na vrhu - Talijinim stablom koje je sadržavalo životnu energiju pale junakinje. "Percy!" ponovila je Annabeth s dodatnom napetoš u u glasu. "Daj im oko, odmah!" Odlu io sam ne raspravljati. Bacio sam oko Osi u krilo. Starica ga je odmah zgrabila, gurnula ga u o nu šupljinu, kao što bi netko drugi namjestio le u, i trepnula. "Hej!" Nagazila je ko nicu. Taksi se nekoliko puta okrenuo u oblaku dima, a onda škripaju i stao nasred seoske ceste u podnožju Brežuljka mješanaca. Tyson se glasno podrignuo. "Sad je bolje." "Dobro", rekao sam Sivim sestrama. "A sad mi recite što zna e ti brojevi." "Nema vremena!" Annabeth je otvorila vrata. "Moramo odmah iza i." Baš sam zaustio pitati je zašto, kad sam pogledao prema Brežuljku mješanaca i shvatio. Na vrhu brežuljka je bila skupina kampera. I netko ih je napadao. 18

GIGA

4. Tyson se igra vatrom Što se mitologije ti e, ako išta mrzim više od trija starih gospo a, onda su to bikovi. Prošloga ljeta borio sam se s Minotaurom na vrhu Brežuljka mješanaca. Ali sad sam ondje vidio nešto još gore: dva bika. I to ne obi na bika - bron ana, veli ine slonova. A ak ni to nije bilo najgore. Normalno, usto su morali i rigati vatru. im smo izašli iz taksija, Sive sestre su šmugnule u smjeru New Yorka, gdje je život manje opasan. ak nisu ni pri ekale svoje dodatne tri drahme. Jednostavno su nas ostavile uz cestu, Annabeth samo s ruksakom i nožem, Tysona i mene još u nagorjeloj, batik-odje i za tjelesni. "O, ovje e", re e Annabeth, gledaju i bitku koja je bjesnjela na brežuljku. Mene i nisu najviše zabrinuli sami bikovi. Ni onih desetero junaka pod punim oklopom koji su dobivali po juna kom nosu. Najviše me zabrinulo to što su se bikovi kretali cijelim brežuljkom, ak i sa stražnje strane bora. To ne bi smjelo biti mogu e. arobne granice kampa udovištima nisu dopuštale da pro u pokraj Talijina stabla. Ali metalni bikovi svejedno su to radili. Jedan junak je viknuo: "Grani na patrolo, k meni!" Ženski glas osoran i poznat. Grani na patrola? pomislio sam. Kamp nema grani nu patrolu. "To je Clarisse", re e Annabeth. "Do i, moramo joj pomo i." Ne moram ni re i da jurenje u pomo Clarisse baš nije bilo visoko na mom popisu stvari koje svakako moram obaviti. Bila je me u najve im nasilnicama u kampu. im smo se upoznali, pokušala je moju glavu upoznati sa zahodskom školjkom. Usto je Aresova k i, a s njezinim ocem sam prošlog ljeta imao gadnu razmiricu, tako da me sad bog rata i sva njegova djeca mrze iz dna duše. Ali ipak, jest u opasnosti. Njezini suborci su se u panici razbje-žavali kad bi bikovi nasrnuli na njih. Goleme površine trave oko bora bile su u plamenu. Jedan junak vrisnuo je i zamahao rukama po zraku tr i u krug, dok mu je rep konjske dlake na kacigi gorio poput plamene irokezice. I Clarissein oklop je bio av. Borila se slomljenim drškom koplja, ija je druga polovica bila beskorisno zabijena u metalno rame jednog bika. Skinuo sam poklopac sa svoje olovke. Zasvjetlucala je, rastu i i dobivaju i na težini sve dok u rukama nisam držao bron ani ma Anakluzmos. "Tysone, ostani ovdje. Ne želim da više riskiraš." "Ne!" re e Annabeth. "Trebamo ga." Zabuljio sam se u nju. "Smrtnik je. Imao je sre u s loptama, ali ne može—" "Percy, znaš li ti što je to gore? Kolhidski bikovi koje je na inio sam Hefest. S njima se ne možemo boriti bez Medejine kreme za sun anje faktor 50.000. Bili bismo reš-pe eni." "Medejine ega?" Annabeth je prokopala po ruksaku i opsovala. "Imam staklenku tropske kreme s mirisom kokosa na no nom ormari u. Zašto je nisam ponijela?" Odavno sam nau io da je bolje ne ispitivati Annabeth previše. Odgovori bi me samo još više zbunjivali. " uj, nemam pojma o emu ti to, ali ne u dopustiti da sprže Tysona." "Percy—" "Tysone, ostani ovdje." Podigao sam ma . "Ulije em." Tyson se pokušao pobuniti protiv toga, ali ve sam tr ao uz brežuljak prema Clarisse, koja je vikala na svoju patrolu, pokušavaju i ih organizirati u falangu. To je bila dobra ideja. Onih nekoliko koji su je slušali postrojili su se rame uz rame, spajaju i štitove i stvaraju i tako zid od gove e kože i bronce, kopalja nakostriješenih iznad štitova poput dikobrazovih bodlji. Na nesre u, Clarisse je uspjela okupiti samo šestoricu kampera. Ostalih etvero još je jurcalo uokolo sa zapaljenim kacigama. Annabeth je potr ala prema njima u pokušaju da im pomogne. Izazvala je jednog bika da je po ne progoniti, a onda je postala nevidljiva, tako 19

GIGA potpuno zbunivši udovište. Drugi bik jurnuo je prema Clarisseinu stroju. Bio sam na pola brežuljka - nedovoljno blizu da bih im pomogao. Clarisse me još nije ni vidjela. Bik se kretao smrtonosnom brzinom, kad se uzme u obzir koliko je krupan. Metalna koža presijavala se na suncu. Umjesto o iju je imao rubine veli ine šake, a rogovi su mu bili od brušenog srebra. Kad je rastvorio šarke svojih usta, iz njih je izletio bijelo usijani plameni mlaz. "Ostanite u stroju!" zapovjedila je Clarisse svojim ratnicima. Što god vi mislili o Clarisse, mora joj se priznati da je hrabra. Krupna je cura okrutnih o iju, poput o evih. Izgleda kao da je ro ena da bi nosila gr ki bojni oklop, ali nije mi bilo jasno kako bi ak i ona mogla izdržati nalet tog bika. Na nesre u, drugom biku je u tom trenutku prestalo biti zanimljivo tražiti Annabeth. Okrenuo se i došao Clarisse straga, s nezašti ene sirane. "Iiza tebe!" viknuo sam. "Pazi!" Nisam trebao ništa re i jer sam joj tako samo odvratio pažnju. Bik broj jedan zaletio se u njezin štit i falanga se raspala. Clarisse je odletjela unatrag i pala na tinjaju e tlo. Bik je projurio pokraj nje, ali tek nakon što je ostale junake ošinuo plamenim dahom. Štitovi su im se istopili u ruci. Bacili su oružje i dali se u bijeg dok se bik broj dva po eo približavati Clarisse kako bi je dokraj io. Bacio sam se naprijed i zgrabio Clarisse za remen oklopa. Maknuo sam je s puta neposredno prije nego što je bik broj dva projurio pokraj nas poput teretnog vlaka. Dobro sam ga zakva io Brzacem i zarezao golemu brazdu u slabini, ali udovište je samo zaškripalo i zastenjalo i nastavilo juriti. Nije me zakva ilo, ali osjetio sam vrelinu njegove metalne kože. Od njegove tjelesne topline smrznuti burrito bi se ispekao kao u mikrovalnoj. "Pusti me!" Clarisse me opalila po ruci. "Percy, proklet bio!" Ispustio sam je da poput vre e padne u podnožje bora i okrenuo se prema bikovima. Sad smo bili na unutarnjoj padini brežuljka, dolina Kampa mješanaca prostirala se ravno pod nama bungalovi, vježbališta, Velika ku a - sve to bilo bi u opasnosti kad bi bikovi prošli. Annabeth je izvikivala zapovijedi drugim junacima, govorila im da se rasprše i odvla e pažnju bikovima. Bik broj jedan nastavio je tr ati u širokom luku i krenuo natrag prema meni. Dok je prolazio sredinom brežuljka, gdje bi trebala biti nevidljiva grani na crta koja ga je trebala zaustaviti, malo je usporio, kao da se bori protiv jakog vjetra; ali onda se probio kroz to i nastavio juriti. Bik broj dva se okrenuo prema meni, dok mu je iz rane koju sam otvorio u njegovoj slabini sukljala vatra. Nisam znao osje aju li bol, ali u inilo mi se da me rubinske o i gledaju kao da sam borbu pretvorio u osobni obra un. Nisam se mogao istodobno boriti s oba bika. Morao sam najprije srušiti bika broj dva, odsje i mu glavu prije nego što mi bik broj jedan pri e na domet vatre. Ruke su mi se ve umorile. Shvatio sam koliko je puno vremena prošlo otkako sam vježbao s Brzacem i koliko sam bez kondicije. Bacio sam se u stranu, ali bik broj dva me zapahnuo plamenom. Otkotrljao sam se dok se zrak oko mene pretvarao u istu vrelinu. Isisao mi je sav kisik iz plu a. Stopalo mi je zapelo za nešto - možda korijen stabla - i presjekla me bol u gležnju. Ali ipak sam uspio zavitlati ma em i udovištu odsje i komad njuške. Odgalopiralo je dalje od mene, divlje i dezorijentirano. Ali prije nego što sam se zbog toga uspio osjetiti slavodobitno, pokušao sam ustati, a lijeva noga jednostavno je popustila poda mnom. Gležanj mi je bio iš ašen, možda slomljen. Bik broj jedan jurnuo je ravno na mene. Nije bilo šanse da otpužem s njegova puta. Annabeth je viknula: "Tysone, pomozi mu!" 20

GIGA Negdje u blizini, pri hrptu brežuljka, Tyson je zajaukao: "Ne mogu - se - probiti!" "Ja, Annabeth Chase, dopuštam ti da u eš u kamp!" Grom je zatresao cijeli brežuljak. Tyson se iznenada našao ondje, bezglavo jure i prema meni, vi i: "Percy treba pomo !" Prije nego što sam mu stigao viknuti da stane, bacio se izme u mene i bika, baš kad je bik izbacio nuklearni plameni mlaz. "Tysone!" poviknuh. Vatra ga je omotala poput crvenog tornada. Vidio sam samo crni Obris njegova tijela. Obuzeo me grozan osje aj jer sam bio posve siguran da e od mog prijatelja ostati samo stup pepela. Ali, kad se vatra povukla, Tyson je i dalje stajao ondje, netaknut. ak mu ni prljava odje a nije bila spaljena. Bik se vjerojatno iznenadio koliko i ja jer mu je Tyson, prije nego što je ponovno stigao suknuti vatru, nabio obje šake u glavu. "ZLO ESTA KRAVA!" Njegove šake stvorile su krater ondje gdje je prije bila bron ana njuška. Dva manja plamena suknula su biku iz ušiju. Tyson ga je opet udario, a bronza se pod njegovim rukama zgužvala kao aluminijska folija. Bikovo lice sad je izgledalo kao izokrenuta krpena lutka. "Dolje!" viknuo je Tyson. Bik je zateturao i pao na le a. Nogama je slabašno mlatarao zrakom, a iz neobi nih dijelova njegove uništene glave izlazila je para. Annabeth je dotr ala da bi vidjela jesam li dobro. Osje ao sam se kao da su mi gležanj napunili kiselinom, ali dala mi je da iz uture popijem nekakav olimpski nektar od kojeg mi je odmah bilo bolje. Nešto je smrdjelo na paljevinu, a poslije sam shvatio da sam to ja. Sve dlake na rukama bile su mi spaljene. "Drugi bik?" pitao sam. Annabeth je pokazala prstom niz brežuljak. Clarisse se pobrinula za zlo estu kravu broj dva. Probola joj je stražnju nogu kopljem od božanske bronce. Bik je sad, s preostalom polovicom njuške i golemom ranom u stegnu, pokušavao tr ati usporeno, vrte i se u krug kao nekakav poludjeli životinjski vrtuljak. Clarisse je skinula kacigu i odlu nim korakom krenula prema nama. uperak njezine slijepljene kose još je tinjao, ali kao da to nije primijetila. "Ti si - sve - upropastio!" povikala je na mene. "Sve sam imala pod kontrolom!" Bio sam previse šokiran da bih joj odgovorio. Annabelh je progundala: "I meni je drago što vidim tebe, Clarisse." "Aaaa!" vrisnula je Clarisse. "Nikad, NIKAD više me ne pokušavaj spasiti!" "Clarisse," rekla je Annabeth, "imaš ranjene kampere." To ju je trgnulo. ak je i Clarisse bilo stalo do vojnika pod njezinim zapovjedništvom. "Vratit u se", zarežala je i otišla procijeniti štetu. Zabuljio sam se u Tysona. "Nisi poginuo." Tyson je spustio pogled kao da mu je neugodno. "Oprosti. Došao sam pomo i. Nisam te poslušao." "Ja sam kriva", rekla je Annabeth. "Nisam imala izbora. Morala sam pustiti Tysona da pro e granicu kako bi ti pomogao. Ina e bi ti poginuo." "Pustila si ga da pro e?" pitao sam je. "Ali—" "Percy," rekla je, "jesi li se ti ikad malo bolje zagledao u Tysona? Mislim... u lice. Zanemari Maglu i zbilja ga pogledaj." Magla ima efekt da ljudi vide samo ono što njihov mozak može procesuirati... znao sam da može prevariti i polubogove, ali... Pogledao sam Tysona u lice. Nije bilo lako. Oduvijek mi je bilo teško gledati ravno u njega, iako mi nikad nije bilo baš jasno zašto. Mislio sam da je to zato što medu iskrivljenim zubima uvijek ima maslac od kikirikija. Natjerao sam se da se fokusiram na njegov veliki krumpirasti nos, a onda malo više na njegove o i. 21

GIGA Ne, ne i. Jedno oko. Jedno veliko, tele i sme e oko, posred ela, s debelim trepavicama i velikim suzama koje su mu se slijevale niz obraz. "Tysone", zamucao sam. "Ti si..." "Kiklop", pomogla mi je Annabeth. "Još je beba, reklo bi se. Vjerojatno granicu nije mogao pro i tako lako kao bikovi. Tyson je siro e i besku nik." "Što je?" "Ima ih u gotovo svim velikim gradovima", rekla je Annabeth s neodobravanjem. "Oni su....pogreške, Percy. Djeca duhova prirode i bogova... Dobio, naj eš e jednog boga... i ne ispadnu uvijek kako treba. Nitko ih ne želi. Odbace ih. Odrastaju divlji na ulici. Ne znani kako te ovaj našao, ali o ito si mu drag. Trebali bismo ga odvesti Hironu, pa neka on odlu i što e s njim." "Ali vatra. Kako—" "Kiklop je." Annabeth je zastala, kao da se prisje a ne eg nelagodnog. "Oni rade u kova nicama bogova. Moraju biti otporni na Vatru. To sam ti pokušavala re i." Bio sam u totalnom šoku. Kako je mogu e da nisam shvatio što je Tyson? Ali tad nisam imao puno vremena za razmišljanje o tome. Cijela jedna strana brežuljka je gorjela. Ranjeni junaci trebali su pomo . A i trebali smo se riješiti dva izlupana bron ana bika, a nekako mi se nije inilo da e stati u obi ne reciklažne kontejnere. Clarisse se vratila i obrisala u s ela. "Jacksone, ako možeš stajati, ustani. Moramo ranjene odvesti u Veliku ku u i re i Tantalu što se dogodilo." "Zašto Tantalu?" pitao sam. "Jer je upravitelj aktivnosti", nestrpljivo je odgovorila Clarisse. "Hiron je upravitelj aktivnosti. I gdje je Arg? On je šef osiguranja i trebao bi biti ovdje." Clarisse je složila kiselu facu. "Arg je dobio otkaz. Predugo vas nije bilo. Puno toga se mijenja." "Ali Hiron... Dulje od tri tisu e godina obu avao je djecu da se hore s udovištima. Nije mogao tek tako oti i. Što se dogodilo?" "To se dogodilo", obrecnula se Clarisse. Pokazala je Talijino stablo. Svi kamperi znaju pri u o tom stablu. Prije šest godina su Grover, Annabeth i još dvoje polubogova, Talija i Luke, došli u Kamp mješanaca, progonjeni vojskom udovišta. Kad su ih pritisnuli na vrhu ovog brežuljka, Talija, Zeusova k i, stala je i borila se kako hi njezini prijatelji stigli oti i na sigurno. Dok je umirala, njezin otac Zeus smilovao joj se i pretvorio je u bor. Njezin duh je oja ao magi nu granicu oko kampa koja ga štiti od udovišta. Bor je otad ondje, vrst i zdrav. Ali sad su mu iglice požuljele. Golema hrpa otpalih iglica ležala je u podnožju stabla. U središtu debla, metar iznad zemlje, bila je rupa, veli ine one od metka, iz koje je curio zeleni biljni sok. U prsa kao da mi je netko zabio ledenicu. Sad sam shvatio zašto je kamp u opasnosti. Magi na granica popušta zato što Talijino stablo vene. Netko ga je otrovao.

22

GIGA

5. Dobivam novog cimera

bungalovu

Jeste li se kad vratili ku i i sobu zatekli ispremetanu? Kao ono kad Vam netko tko vam želi pomo i (zdravo, mama) sve "po isti" i više ne znate gdje je što? I ak i ako ništa ne nedostaje, imate jeziv osje aj da je netko gledao vaše privatne stvari i sve obišao sredstvom za iš enje namještaja s mirisom limuna? Tako sam se nekako ja osje ao kad sam opet vidio Kamp mješanaca. Na prvi pogled nije se puno promijenilo. Velika ku a još je bila ondje s velikim plavim krovom sa zabatima i trijemom koji je cijelu opasuje. Polja jagoda i dalje su se kuhala na suncu. Iste gr ke gra evine na bijelim stupovima bile su raštrkane dolinom amfiteatar, arena za borbe, paviljon-menza s pogledom na tjesnac Long Islanda. A izme u šume i potoka bili su ugnijež eni isti bungalovi - šašava mješavina dvanaest ku a, od kojih svaka predstavlja nekog olimpskog boga. Ali sad se u zraku osje ala opasnost. Osjetilo se da nešto nije u redu. Umjesto da igraju odbojku na pijesku, savjetnici i satiri gomilali su oružje u šupi za alat. Drijade naoružane lukom i strijelom uznemireno su razgovarale na rubu luga. Suma je izgledala boležljivo, trava na livadi bila je blijedožuta, a tragovi vatre na Brežuljku mješanaca isticali su se kao ružni ožiljci. Netko je dirnuo u meni najdraže mjesto na svijetu i zbog toga sam bio... pa, legendarno ljut. Na putu do Velike ku e prepoznao sam puno djece od prošlog ljeta. Nitko nije zastao da bi porazgovarao. Nitko nije rekao: "Dobro došli natrag." Neki bi se štrecnuli kad bi vidjeli Tysona, ali ve ina je samo smrknuto nastavila obavljati svoje dužnosti - prenošenje poruka, odnošenje ma eva na oštrenje kamenim brusovima. Cijeli kamp je bio poput vojne škole. Vjerujte mi, dobro to znam. Iz dvije takve su me izbacili. Ali ništa od toga nije previše diralo Tvsona. On je bio potpuno fasciniran svime što vidi. "Š'ojeto?" uzbu eno je pitao. "Štale za pegaze", rekao sam. "Krilate konje." "Š'ojeto?" "Ovaj... to su zahodi." "Š'ojeto?" "Bungalovi za kampere. Ako ne znaju tko ti je olimpski roditelj, stave te u Hermesov bungalov - onaj sme i ondje - sve dok to ne doznaju. A onda, kada doznaju, stave te u skupinu tvog tate ili mame." Zadivljeno me pogledao. "Ti... imaš bungalov?" "Broj tri." Pokazao sam prstom nisku sivu ku icu od morskog kamena. "Živiš s prijateljima u bungalovu?" "Ne. Sam sam." Nije mi se dalo objašnjavati. Neugodna istina: samo sam ja bio u tom bungalovu jer uop e nisam trebao biti živ. "Velika trojka" bogova - Zeus, Posejdon i Had nakon Drugog svjetskog rata sklopila je sporazum da više ne e imati djecu sa smrtnicima. Mi smo mo niji od obi nih mješanaca. Previše smo nepredvidivi. Kad se naljutimo, skloni smo izazivanju problema... poput Drugog svjetskog rata, recimo. Sporazum "Velike trojke" prekršen je samo dvaput - kad je Zeus za eo Taliju i kad je Posejdon za eo mene. Ni ona ni ja nismo se trebali roditi. Talija se s dvanaest godina pretvorila u bor. A ja... pa, svim silama sam se trudio ne po i njezinim stopama. Imao sam no ne more o tome u što bi Posejdon mene mogao pretvoriti kad bih bio na samrti - možda u plankton. Ili plutaju u morsku travu. Kad smo došli do Velike ku e, zatekli smo Hirona u njegovu slanu, kako sluša svoju omiljenu vedru glazbu 1960-ih i pakira svoje bisage. Možda bih to trebao spomenuti - Hiron je kentaur. Od pasa nagore izgleda kao obi an sredovje ni tip kovr ave sme e kose i kuštrave brade. Od 23

GIGA pasa nadolje je bijeli pastuh. Me u ljudima se može kretati tako da taj donji dio stisne u magi na kolica. Štoviše, U šestom razredu mi je bio u itelj latinskog. Ali uglavnom se, ako je strop dovoljno visok, voli opustiti u svom punom kentaurskom obliku. Cim smo ga vidjeli, Tyson je stao kao ukopan. "Poni!" viknuo je u totalnom ushi enju. Hiron se okrenuo, uvrije ena izraza lica. "Molim?" Annabeth mu je pritr ala i zagrlila ga. "Hirone, što je sve ovo? Nije valjda da... idete?" Glas joj je podrhtavao. Hiron joj je bio poput drugog oca. Hiron joj je malo razbarušio kosu i blago joj se osmjehnuo. "Zdravo, dijete. I Percy, vidi ti njega! Narastao si ove godine!" Progutao sam knedlu. "Clarisse je rekla da ste dobili... dobili..." "Otkaz." Hironove o i zaiskrile su od ironi nog humora. "Ah, pa netko je morao preuzeti krivnju. Gospodar Zeus se jako uzrujao. Slabio koje je stvorio od svoje k eri, otrovano! Gospodin D je nekoga morao kazniti." "Nekoga osim sebe, mislite", zarežao sam. Ljutila me i sama pomisao na upravitelja kampa. "Ma to je ludost!" viknula je Annabeth. "Hirone, vi niste mogli imati ikakve veze s trovanjem Talijina stabla!" "Svejedno," uzdahnuo je Hiron, "u ovim okolnostima mi neki s Olimpa sad ne vjeruju." "Kojim okolnostima?" pitao sam. Hironovo lice se natmurilo. Ugurao je latinsko-engleski rje nik u bisage, dok se iz njegove mini-linije cijedila pjesma Franka Sinatre. Tyson je još u nevjerici zurio u Hirona. Zacvilio je kao da želi potapšati Hironovo stegno, ali mu se boji pri i. "Poni?" Hiron je zafrktao. "Dragi moj mladi Kiklope! Ja sam kentaur!" "Hirone", rekao sam. "Ali sto je sa stablom? Sto se dogodilo?" Tužno je odmahnuo glavom. "Otrov koji su upotrijebili za Talijino stablo došao je iz podzemnog svijeta, Percy. Nekakva supstancija koju ni ja nikad nisam vidio. To je vjerojatno otrov nekog udovišta iz dubokih jama Tartara." "Onda znamo tko je odgovoran. Kro—" "Ne prizivaj uzalud ime gospodara Titana, Percy. Osobito ne ovdje i sad." "Ali prošloga ljeta pokušao je izazvati gra anski rat na Olimpu! To je sigurno njegova ideja. Mogao je na to nagovoriti Lukea, tog izdajnika." "Možda", rekao je Hiron. "Ali bojim se da me smatraju odgovornim jer to nisam uspio sprije iti, a ne mogu ni izlije iti. Stablu je ostalo još samo nekoliko tjedana, osim ako..." "Osim ako što?" pitala je Annabeth. "Ne", rekao je Hiron. "Suluda pomisao. Cijela dolina je u šoku zbog otrova. Magi na granica se raspada. I sam kamp umire. Samo jedan izvor magije bio bi dovoljno jak da poništi djelovanje otrova, ali izgubljen je prije mnogo stolje a." "Koji?" pitao sam. "Oti i emo ga potražiti!" Hiron je zatvorio bisage. Stisnuo je STOP na mini-liniji. Tad se okrenuo i stavio ruku na moje rame, gledaju i me ravno u o i. "Percy, moraš mi obe ati da ne eš initi ništa nepromišljeno. Rekao sam tvojoj majci da ne želim da uop e do eš ovamo ovoga ljeta. Preopasno je. Ali sad kad si ve ovdje, ostani ovdje. Puno vježbaj. Nau i se boriti. Ali ne idi odavde." "Zašto?" pitao sam. "Želim nešto poduzeti! Ne mogu tek tako pustiti da granica nestane. Cijeli ovaj kamp e—" "Preplaviti udovišta", rekao je Hiron. "Da, bojim se da ho e. Ali ne smiješ si dopustiti da te to namami na neki nagli postupak! Ovo bi mogla biti klopka gospodara Titana. Sjeti se prošlog ljeta! Zamalo te ubio!" To je istina, ali svejedno sam gorio od želje da pomognem. Htio sam i natjerati Krona da plati. Pa mislim, ovjek bi pomislio da je gospodar Titana nau io svoju lekciju prije nekoliko tisu lje a, kad su ga svrgnuli bogovi. Pomislio bi da to što su ga razrezali na komade i bacili u 24

GIGA najmra niji dio podzemnog svijeta zna i da ga nitko ne želi u blizini. Ali ne. Budu i daje besmrtan, u Tartaru je još bio živ-patio zbog neprestane boli, že ao za povratkom na površinu i osvetom Olimpu. Nije to mogao u initi sam, ali vrlo je vješt u kvarenju umova smrtnika, pa ak i bogova koji onda rade njegove prljave poslove. To trovanje sigurno je njegovo djelo. Tko bi drugi pao tako nisko da napadne Talijino stablo, jedino što je ostalo od junakinje koja je dala život za spas svojih prijatelja? Annabeth je svim silama susprezala pla . Hiron joj je obrisao suzu s obraza. "Ostani s Percyjem, dijete", rekao joj je. "Pazi na njega. Proro anstvo - ne zaboravi ga!" "H-ho u." "Ovaj..." rekao sam. "Da nije to možda ono super-opasno proro anstvo koje nekako uklju uje mene, ali koje su vam bogovi zabranili da mi kažete?" Nitko mi nije odgovorio. "Aha, dobro", rekao sam. "Samo provjeravam." "Hirone..." rekla je Annabeth. "Rekli ste mi da su vam bogovi dali besmrtnost koja traje samo dok vas budu trebali da obu avate junake. Ako vas otjeraju iz kampa—" "Zakuni se da eš dati sve od sebe kako bi štitila Percyja od opasnosti", inzistirao je. "Zakuni se rijekom Stiks." "K-kunem se rijekom Stiks", rekla je Annabeth. Vani je zatutnjao grom. "Onda dobro", rekao je Hiron. inilo se da se bar malo opustio. "Možda skinem ljagu s imena i vratim se. Dotad idem u posjet svojim divljim ro acima u Evergladesu. Mogu e je da oni znaju za neki lijek za otrovano stablo koji sam ja zaboravio. Bilo kako bilo, ostat u u izgonu sve dok se ovo ne riješi... na ovaj ili onaj na in." Annabeth je prigušila jecaj. Hiron ju je nelagodno potapšao po ramenu. "Daj, daj, dijete. Moram vas prepustiti u ruke gospodina D - a i novog upravitelja aktivnosti. Moramo se nadati... pa, možda ne unište kamp onako brzo kako se bojim da ho e." "Ma tko je uop e taj Tantal?" pilao sam. "Odakle mu tri iste da preuzme vaš posao?" Netko je glasno puhnuo u školjku s druge strane doline. Nisam ni shvatio koliko je kasno. Došlo je vrijeme da se kamperi okupe na ve eri. "Idite", rekao je Hiron. "Upoznat ete ga u paviljonu. Javit u se tvojoj majci, Percy, i re i joj da si na sigurnom. Sad se ve sigurno zabrinula. Ne zaboravi moje upozorenje! U velikoj si opasnosti. Ni na trenutak ne smiješ pomisliti da te gospodar Titana zaboravio!" Tad je otklopotao iz stana i krenuo niz hodnik, a Tyson je povikao za njim: "Poni! Ne idi!" Shvatio sam da sam Hironu zaboravio ispri ati svoj san o Groveru. Sad je bilo prekasno. Najbolji u itelj kojeg sam ikad imao je otišao, možda zauvijek. Tyson je po eo ridati gotovo jednako kao Annabeth. Pokušao sam im re i da e sve biti dobro, ali nisam to vjerovao. Sunce je zalazilo za paviljon dok su kamperi izlazili iz bungalova. Stajali smo u sjeni mramornog stupa i gledali ih kako ulaze. Annabeth je još bila prili no uzdrmana, ali obe ala je da e poslije razgovarati s nama. A onda je otišla pridružiti se svojoj bra i i sestrama iz Atenina bungalova - dvanaestero dje aka i djevoj ica, plavokosih i sivookih poput nje. Annabeth nije najstarija, ali u kampu je provela više ljeta od gotovo bilo koga. To se vidjelo po njezinoj ogrlici - po jedna kuglica za svako ljeto, a Annabeth ih ima šest. Nitko nije doveo u pitanje njezino pravo da ih povede. Sljede a je došla Clarisse, predvode i Aresov bungalov. Jednu ruku imala je u povezu, i na licu joj se vidjela gadna posjekotina, ali osim toga se nije inilo da ju je sukob s bikovima osobito uzrujao. Netko joj je na leda nalijepio papir s natpisom, NA MUUUCI SE POZNAJU JUNACI! Ali nitko iz njezina bungalova nije si dao truda da joj to kaže. Poslije Aresove djece slijedio je Hefestov bungalov - šest tipova koje je predvodio Charles Beckendorf, krupni petnaestogodišnji Afroamerikanac. Šake su mu bile veli ine bejzbolskih rukavica i imao je opak izraz lica jer je stalno imao stisnute o i, sto je posljedica stalnoga gledanja u kova ku talionicu. Kad biste ga upoznali, vidjeli biste da je zapravo dobar momak, 25

GIGA ali nitko ga nikad nije zvao Charlie ni Chuck ni Charles. Ve ina ga je zvala Beckendorf. Govori se da on može na initi bilo što. Daj mu komad metala, a on od njega može na initi poput žileta oštar ma ili robotskog ratnika ili raspjevanu pti ju fontanu za bakin vrt. Sto god želite. Slijedili su ostali bungalovi: Demetrin, Apolonov, Afroditin, Dionizov. Najade su izašle iz jezera. Drijade su se slile sa stabala. S livade je došlo desetak satira, koji su mi izazvali bolnu uspomenu na Grovera. Oduvijek sam bio nekako slab na satire. Kad su bili u kampu, morali su raditi svakakve poslove za gospodina D-a, upravitelja, ali najvažnije zadatke obavljali su vani u stvarnom svijetu. Bili su traga i kampa. Krišom su odlazili u škole diljem svijeta, traže i potencijalne mješance i dovode i ih u kamp. Tako sam upoznao Grovera. On je prvi shvatio da sam polubog. Nakon što su na ve eru došli satiri, posljednji je ušao Hermesov bungalov. Njihov bungalov uvijek je bio najve i. Prošloga ljeta predvodio ih je Luke, koji se tada borio s Talijom i Annabeth na vrhu Brežuljka mješanaca. Neko vrijeme, prije nego što me Posejdon priznao, spavao sam u Hermesovu bungalovu. Luke se sprijateljio sa mnom... a onda me pokušao ubiti. Sad su Hermesov bungalov predvodili Travis i Connor Stoll. Nisu blizanci, ali toliko su nalik jedan na drugog da to nije ni važno. Nikako ne mogu zapamtiti koji je stariji. Obojica su visoki i mršavi, upave sme e kose koja im pada u o i. Nosili su naran aste majice s natpisom KAMP MJEŠANACA izvu ene iz vre astih hla a, a lica su im bila pomalo vilenja ka kao i u sve Hermesove djece: Obrve okrenute prema gore, sarkasti ni osmijeh, sjaj u o ima kad god bi te pogledali - kao da ti se spremaju ubaciti petardu pod košulju. Oduvijek mi je bilo smiješno što bog lopova ima djecu koja se prezivaju Stoll (eng. stole = ukrasti), ali taj jedini put kad sam to rekao Travisu i Connoru, obojica su tupo zurila u mene kao da nisu shvatili šalu. im su ušli posljednji kamperi, poveo sam Tysona prema sredini paviljona. Razgovori su zamirali. Glave su se okretale. "Tko je to pozvao?" promrmljao je netko za Apolonovim stolom. Ošinuo sam pogledom u tom smjeru, ali nisam doznao tko je prozborio. S ela stola razvukao se poznati glas: "Vidi, vidi, pa to je Peter Johnson. Sad mi je uljepšano tisu lje e." Zaškrgutao sam zubima. "Percy Jackson... gospodine." Gospodin D je pijuckao svoju Colu bez še era. "Da. Pa, kako bi mladi danas rekli: Aha, svejedno." Nosio je svoju uobi ajenu havajsku košulju s uzorkom leopardova krzna, kratke hla e, tenisice i crne arape. S tim izbo enim trbuhom i crvenim licem sli io je turistu u Las Vegasu koji je predugo ostao u kasinu. Iza njega je nervozni satir gulio kožicu s grozdova i jednog po jednog ih dodavao gospodinu D-u. Pravo ime gospodina D-a je Dioniz. Bog vina. Zeus ga je postavio za upravitelja kampa kako bi se sto godina trijeznio - ne bi li ga tako kaznio što je progonio neke šumske nimfe koje nije smio. Do njega, na mjestu gdje je prije sjedio Hiron (ili stajao, u svom kentaurskom obliku), bio je netko koga nikad prije nisam vidio - blijedi, grozno mršavi muškarac u ofucanom naran astom zatvoreni kom kombinezonu. Nad džepom kombinezona bio je broj 0001. Imao je podo njake, prljave nokte i loše odrezanu sivu kosu, kao da je posljednje šišanje obavio kosilicom. Zurio je u mene; bio sam nervozan od tog pogleda. Izgledao je... rascijepljeno. Kao da je ljutit i frustriran i gladan, sve odjedanput. "Na ovog dje aka", rekao mu je Dioniz, "moraš osobito paziti. Posejdonovo dijete, znaš." "Aha!" rekao je zatvorenik. "To je taj." Po njegovu tonu bilo je sasvim jasno da su Dioniz i on o meni ve mnogo razgovarali. 26

GIGA "Ja sam Tantal", rekao je zatvorenik hladno se smješkaju i. "Na posebnom sam zadatku ovdje sve dok, pa, sve dok gospodar Dioniz ne odlu i da me ne treba. A od tebe, Perzeju Jacksone, ekujem da se suzdržiš od daljnjeg stvaranja problema." "Problema?" zanimalo me. Dioniz je pucnuo prstima. Na stolu su se pojavile novine - na-slovnica današnjeg New York Posta. Na njoj je bila moja fotografija iz godišnjaka Meriwetherove škole. Nisam mogao pro itati naslov, ali otprilike mi je bilo jasno što bi moglo pisati. Nešto u stilu: Trinaestogodišnji lu ak spalio sportsku dvoranu. "Da, problema", zadovoljno je rekao Tantal. "Prošloga ljeta si ih izazvao mnogo, koliko ujem." Bio sam previše ljutit da bih išta rekao. Kao da sam ja kriv zbog toga što medu bogovima samo što nije izbio gra anski rat? Satir se malo primakao i nervozno pred Tantala spustio tanjur mesa s roštilja. Novi upravitelj aktivnosti oblizao je usne. Pogledao je svoj prazni pehar i rekao: "Pivo od umbira. Posebna zaliha Barqa. 1967." aša se sama napunila pjenastim sokom. Tantal je oklijevaju i pružio ruku, kao da se boji da je pehar vru . "Hajde, stari moj", rekao mu je Dioniz s neobi nim sjajem u o ima. "Možda sad uspije." Tantal je posegnuo za ašom, no ona mu se izmakla prije nego Sto ju je uspio taknuti. Prolilo se nekoliko kapi soka, koje je Tantal pokušao pokupiti prstima, ali kapi su se otkotrljale poput žive prije nego što ih je uspio taknuti. Zarežao je i okrenuo se tanjuru s mesom. Uzeo je vilicu i pokušao nabosti prsa, ali tanjur je skliznuo niza stol i odletio s njega, ravno u žeravnik. "Sto mu muka!" promrmljao je Tantal. "Ah, eto", rekao je Dioniz glasom iz kojeg je jednostavno kapalo lažno suosje anje. "Možda još koji dan. Vjeruj mi, druže stari, rad u ovom kampu ve e ti sam po sebi biti muka. Siguran sam da e ta tvoja stara kletva s vremenom nestati." " S vremenom", promrmljao je Tantal, zure i u Dionizovu Colu bez še era. "Znate li vi koliko se ovjeku osuši grlo u tri tisu e godina?" "Vi ste duh s Poljane kazni", rekao sam. "Onaj koji stoji s vo kom nad glavom, ali ne može jesti ni piti." Tantal mi se nacerio. "Ma pravi si profesor, ha, dje e?" "Sigurno ste u inili nešto grozno dok ste bili živi", rekao sam, pomalo impresioniran. "Sto?" Tantalove o i su se suzile. Iza njega su satiri odmahivali glavom, pokušavaju i me upozoriti. "Dobro u pripaziti na tebe, Percy Jacksone", rekao je Tantal. "Ne želim nikakve probleme u svom kampu." "U vašem kampu ve ima problema... gospodine." "Ma idi sjedni, Johnsone", uzdahnuo je Dioniz. "Mislim da je onaj stol tvoj, onaj za koji nitko drugi nikad ne želi sjesti." Lice mi se zažarilo, ali znao sam da mu se ne smijem usprotiviti. Dioniz je bio obi no veliko derište, ali besmrtno, supermocno veliko derište. Rekao sam: "Do i, Tysone." "A, ne", rekao je Tantal. " udovište ostaje ovdje. Moramo odlu iti što emo s tim." "S njim", obrecnuo sam se. "Zove se Tyson." Novi upravitelj za aktivnosti podigao je obrvu. "Tyson je spasio kamp", tvrdio sam. "Polomio je te bron ane bikove. Ina e bi sve ovo spalili." "Da," uzdahnuo je Tantal, "a kakva bi to tek šteta bila." Dioniz se zahihotao. "Ostavi nas", rekao je Tantal, "da odlu imo o sudbini tog stvorenja." Tyson me pogledao sa strahom u svom jednom velikom oku, ali znao sam da ne mogu ne poslušati izravnu zapovijed upravitelja kampa. Bar ne otvoreno. "Bit u ovdje, ljudino", obe ao sam mu. "Bez brige. Ve eras emo ti na i neko dobro mjesto 27

GIGA za spavanje." Tyson je kimnuo. "Vjerujem ti. Prijatelj si mi." Zbog toga sam osjetio još ve u krivnju. Odvukao sam se do Posejdonova stola i pogrbio se na klupi. Šumska nimfa donijela mi je olimpsku pizzu s maslinama i kobasicom, ali nisam bio gladan. Danas su me dvaput zamalo ubili. Uspio sam školsku godinu okon ati potpunom katastrofom. Kamp mješanaca bio je u velikim problemima, a Hiron mi je rekao da u tom pogledu ništa ne poduzimam. Nisam osje ao osobitu zahvalnost, ali sam odnio svoju ve eru, kao sto je obi aj, do žeravnika i sastrugao jedan dio u plamen. "Posejdone," promrmljao sam, "prihvati ovaj dar." / pošalji mi neku pomo , kad smo ve kod toga, pomolio sam se u sebi. Molim te. Dim od spaljene pizze pretvorio se u nešto aromati no - miris istog morskog povjetarca pomiješan s mirisom divljeg cvije a - ali nisam imao pojma zna i li to da me otac zaista sluša. Vratio sam se na svoje mjesto. Nisam mislio da se situacija može još puno pogoršati. Ali tad je Tantal jednom satiru rekao da puhne u školjku kako bi nam skrenuo pažnju da poslušamo njegovu obavijest. "Da, dakle", rekao je Tantal kad je žamor zamro. "Još jedan ukusan obrok! Bar mi tako kažu." Dok je govorio, ruku je polako pomicao prema ponovno napunjenom tanjuru, kao da hrana možda ne e primijetiti što on radi, ali primijetila je. Jurnula je niza stol im joj se približio na dvadeset centimetara. "Sada, svog prvog dana na ovom položaju autoriteta," nastavio je, "želio bih re i kakva je ugodna kazna boravak ovdje. Tijekom ljeta se nadam prilici da mu im, ovaj, da se povezem sa svima vama, djeco. Izgledate tako dobro da bi vas ovjek pojeo." Dioniz je pristojno zapljeskao, što je i satire ponukalo da mlako zaplješ u. Tyson je još stajao za glavnim stolom i vidjelo se da mu je nelagodno, ali Tantal bi ga povukao natrag svaki put kad bi pokušao šmugnuti iz centra pažnje. "A sad neke promjene!" Tantal je iskrivio usta u nestašni osmijeh. Ponovno emo uvesti utrke ko ija!" Za svim stolovima nastao je žamor - uzbu enje, strah, nevjerica. "Da, znam", nastavio je Tantal povisivši glas, "da su te utrke ukinuli prije nekoliko godina zbog nekih, hm, tehni kih problema." "Tri mrtva i dvadeset šestero osaka enih", doviknuo je netko s Apolonova stola. "Da, da!" rekao je Tantal. "Ali znam da ete svi zajedno sa mnom pozdraviti povratak te tradicije ovog kampa. Zlatnu lovoriku dodjeljivat emo pobjedni kim ko ijašima svakoga mjeseea. Ekipe se mogu prijaviti ujutro! Prvu utrku održat emo za tri dana. Oslobodit emo vas ve ine redovitih dužnosti kako biste pripremili ko ije i odabrali konje. O, jesam li spomenuo da bungalov pobjedni ke ekipe ne e morati ništa raditi taj mjesec u kojem pobijedi?" Eksplozija uzbu enog razgovora - cijeli mjesec bez pomaganja u kuhinji? Bez iš enja štala? Je li to šala? Usprotivila se zadnja osoba od koje bih to o ekivao. "Ali, gospodine!" rekla je Clarisse. Vidjelo se da je nervozna, ali je ustala da bi mu se obratila s Aresova stola. Neki kamperi su se zakikotali kad su joj na le ima vidjeli natpis NA MUUUCI SE POZNAJU JUNACI. "Sto je s patrolnim zaduženjima? Mislim, ako sve to ostavimo kako bismo pripremili ko ije—" "A, naša današnja junakinja", usklikne Tantal. "Hrabra Clarisse koja je sama svladala bron ane bikove!" Clarisse je žmirnula, a onda pocrvenjela. "Ovaj, nisam—" "I k tome skromna." Tantal se nacerio. "Bez brige, dušo! Ovo je ljetni kamp. Ovdje smo kako bismo uživali, ne?" 28

GIGA "Ali stablo—" "A sad," rekao je Tantal dok je nekoliko cimera iz njezina bungalova povuklo Clarisse natrag na stolicu, "prije nego što odemo pjevati uz logorsku vatru, moramo riješiti sitni problem u svom doma instvu. Percy Jackson i Annabeth Chase našli su za shodno, iz nekog razloga, ovo dovesti ovamo." Tantal je mahnuo rukom prema Tvsonu. Me u kamperima je nastao nelagodan žamor. Mnogi su me pogledali iskosa. Došlo mi je da ubijem Tantala. "E sad, naravno," rekao je, "Kiklopi su poznati kao krvožedna udovišta vrlo malenog intelektualnog kapaciteta. U normalnim uvjetima pustio bih ovu zvijer u šumu i poslao vas u lov bakljama i šiljatim štapovima. Ali tko zna? Možda ovaj Kiklop nije grozan kao ostatak njegove bra e. Dok ne dokaže da je vrijedan uništenja, moramo ga negdje držati! Najprije sam pomislio na štale, ali od njega bi se konji uznemirili. Možda u Hermesovu bungalovu?" Muk za Hermesovim stolom. Travisa i Connora Stolla iznenada je jako po eo zanimati stolnjak. Nisam im mogao zamjeriti. Hermesov bungalov uvijek je bio pun kao šipak koštica. Nema šanse da mogu primiti još i dvometraškog Kiklopa. "Ma dajte", ukorio ih je Tantal. " udovište e vam mo i obavljati neke niže poslove. Imate li kakav prijedlog u kakvu bismo ku icu mogli smjestiti ovakvu zvijer?" Iznenada se za uo grupni uzdah. Tantal se iznena eno odmaknuo od Tysona. Ja sam samo u nevjerici gledao žarko zeleno svjetlo koje e mi promijeniti život zasljepljuju u hologramsku sliku koja se pojavila nad Tysonovom glavom. S mu nim gr em u želucu sjetio sam se što je Annabeth rekla za Kiklope: Djeca su duhova prirode i bogova... Dobro, naj eš e jednog boga... Nad Tysonovom glavom okretao se svjetle i zeleni trozubac - isti simbol koji se pojavio nad mojom glavom kad me Posejdon priznao kao svog sina. Na trenutak je zavladao šokirani muk. Takvo priznavanje je rijetkost. Neki kamperi to uzalud ekaju cijeli život. Kad je Posejdon mene priznao prošloga ljeta, svi su s poštovanjem kleknuli. Ali sad su slijedili Tantalov primjer, a Tantal se po eo grohotom smijati. "Aha! Mislim da sad znamo kamo emo I tom zvijeri! Bogova mi, vidim obiteljsku sli nost!" Svi su se nasmijali, svi osim Annabeth i još nekolicine mojih drugih prijatelja. Tyson to kao da nije primje ivao. Bio je previše zbunjen i pokušavao rukom otjerati svjetle i trozubac koji je po eo blijedjeti nad njegovom glavom. Bio je previše nedužan da bi shvatio koliko se svi sprdaju s njim, koliko su ljudi okrutni. Ali meni je bilo jasno. Dobio sam novog cimera. Dobio sam udovište za polubrata.

29

GIGA

6. Napad demonskih golubova Idu ih nekoliko dana bili su prava muka, što je Tantal i htio. Najprije se Tyson uselio u Posejdonov bungalov. Svakih petnaestak sekundi kihotao se sebi u brk i govorio: "Percy je moj brat?", kao da je upravo dobio na lutriji. "Ma, Tysone", rekao bih mu. "Nije to baš tako jednostavno." Ali tko bi njemu to mogao objasniti! Bio je u sedmom nebu. A ja... koliko god mi je ta ljudina bila draga, ipak mi je bilo neugodno. Sramio sam se. Eto, priznao sam. Moj otac, svemo ni Posejdon, zagledao se u neku dušicu prirode i posljedica toga je sad Tyson. Mislim, itao sam mitove o Kiklopima. ak sam se sjetio i da su oni esto Posejdonova djeca. Ali nikad nisam zbrojio dva i dva i shvatio da to zna i da su mi... obitelj. Sve dok se na krevet do moga nije doselio Tyson. A onda još svi ti komentari drugih kampera. Iznenada više nisam bio Percy Jackson, kuler koji je prošloga ljeta Zeusu vratio njegov ukradeni gromovnik. Postao sam Percy Jackson, jadnik koji za brata ima ružno udovište. "Nije mi pravi brat!" pobunio bih se svaki put kad Tyson ne bi bio uz mene. "Prije bi se reklo da mi je polubrat s udovišne strane obitelji. Kao... polubrat iz drugog koljena ili tako nešto." Na to nitko nije nasjedao. Priznajem - bio sam ljut na svog tatu. Sad mi se inilo kako je sprdnja biti njegov sin. Annabeth me pokušala razvedriti. Predložila mije da se udružimo za utrku ko ija ne bismo li tako skrenuli misli sa svih tih problema. Nemojte me pogrešno shvatiti - oboje smo mrzili Tantala i bili smo strašno zabrinuti za kamp - ali nismo znali što bismo mogli U initi što se toga ti e. Sve dok ne smislimo neki briljantan plan za spašavanje Talijina stabla, zaklju ili smo da je bolje uklju iti se u Utrku. Na koncu konca, Annabethina mama Atena je smislila ko iju, I moj tata je stvorio konje. Udruženima nitko nam se ne e mo i ni približiti.

Jednog dana Annabeth i ja sjedili smo pokraj jezera crtaju i nacrte za ko iju kad su neki šaljivci iz Afroditina bungalova došli do nas i pitali me treba li mi olovka za o i... "O, oprosti, za oko." Dok su smiju i se odlazili od nas, Annabeth je progun ala: "Ignoriraj ih, Percy. Nisi ti kriv što ti je brat udovište." uNije mi brat!" obrecnuo sam se. "A nije ni udovište!" Annabeth je podigla obrve. "Hej, pa ne ljuti se na mene! I po definiciji on ipak jest udovište." "Pa, ti si mu dopustila da u e u kamp." "Jer sam ti samo tako mogla spasiti život! Pa mislim... žao mi je, Percy, ali nisam o ekivala da e ga Posejdon priznati. Kiklopi su najprevarantskija, najizdajni kija—" "On nije! Ma što ti uop e imaš protiv Kiklopa?" Annabeth su pocrvenjele uši. Nekako mi se inilo da mi nešto taj i - nešto loše. "Ma zaboravi", rekla je. "Dakle, osovina za tu ko iju—" "Ponašaš se prema njemu kao da je nekakvo grozno stvorenje", rekao sam. "Spasio mi je život." Annabeth je bacila olovku i ustala. "Onda bi možda ko iju trebao dizajnirati s njim!" "Možda i bih." "Dobro!" "Dobro!" Ljutito je odmarširala i ostavila me još nesretnijeg nego što sam bio.

30

GIGA

*

*

*

du a dva dana trudio sam se ne razmišljati o svojim problemima. Silena Beauregard, jedna od ljubaznijih cura iz Afroditina bungalova, održala mi je prvu lekciju o pegazima. Objasnila mi je da postoji samo jedan besmrtni krilati konj imenom Pegaz koji još slobodno luta nebom te koji je svih tih godina napravio mnogo potomaka koji nisu baš tako brzi i juna ki, ali koje sve zovu imenom toga prvoga i najve ega. Kao sin boga mora, nikad nisam volio letjeti. Moj tata i Zeus veliki su suparnici, pa se što je mogu e više trudim kloniti teritorija boga neba. Ali jahanje na krilatom konju posve je druk ije. Na njemu se nisam osje ao ni približno nervozno kao u avionu. Možda zato što je moj tata konje stvorio od morske pjene, tako da su pegazi zapravo bili nekakav... neutralni teritorij. Razumio sam im misli. Ne bih se iznenadio kad bi moj pegaz odgalopirao iznad krošanja ili otjerao jato galebova u oblak. Problem je bio u tome što je i Tyson htio jahati na "pile em poniju", ali pegazi bi se uznemirili svaki put kad bi im prišao. Telepatski sam im rekao da im Tyson ne e ništa, ali baš mi nisu povjerovali. Tyson se zbog toga rasplakao. Jedini u kampu kojemu Tyson nije nimalo smetao bio je Beckendorf iz Hefestova bungalova. Bog kova a uvijek je radio s Kiklopima u svojoj kova nici, pa je Beckendorf odveo Tysona u oružarnicu kako bi ga podu io metalurgiji. Rekao je da e dok trepneš nau iti Tysona izra ivati magi ne predmete poput pravog majstora. Poslije ru ka vježbao sam u areni s Apolonovim bungalovom. Ma evanje mi je oduvijek bilo ja a strana. Govorili su da sam u tome bolji od bilo kojeg kampera u posljednjih sto godina, osim možda Lukea. Stalno me uspore uju s Lukeom. Lako sam razbio Apolonove de ke. Trebao sam se okušavati s Aresovim i Ateninim bungalovom jer su ondje bili najbolji ma evaoci, ali nisam se dobro slagao s Clarisse i njezinima, a poslije one sva e nisam htio gledati ni Annabeth. Otišao sam na sat streli arstva, iako sam u tome bio grozan, a i to nije bilo dobro kad ne podu ava Hiron. Na satu rukotvorina po eo sam izra ivati Posejdonovo poprsje od mramora, ali po ela je sli iti Sylvesteru Stalloneu pa sam odustao. Popeo sam se na vrh zida za penjanje u uvjetima lave i potresa. A uve er sam išao u grani nu patrolu. Iako je Tantal inzistirao na tome da se ne trudimo štititi kamp, neki kamperi su to potajno nastavili raditi, a raspored smo odre ivali u slobodnom vremenu. Sjedio sam na vrhu Brežuljka mješanaca i gledao kako drijade dolaze i odlaze, pjevaju i venu em boru. Satiri su dolazili s frulama Od trske i svirali skladbe prirodne magije, a nakratko se inilo da se borove iglice malo oporavljaju. Cvije e na brežuljku mirisalo je slade, a trava izgledala zelenija. No im bi glazba prestala, u zraku bi se opet osjetila bolest. Cijeli brežuljak kao da je patio od toga, kao da je umirao od otrova koji je potonuo u korijenje stabla. Što sam više sjedio ondje, to sam bio lju i. Luke je to u inio. Prisjetio sam se njegova lukavog osmijeha, ožiljka od zmajeve kandže na licu. Pretvarao se da mi je prijatelj, a eijelo vrijeme je bio najvažniji Kronov sluga. Otvorio sam šaku i pogledao dlan. Ožiljak koji sam prošlog ljeta zaradio od Lukea polako je blijedio, ali još sam ga vidio - bijelu ranu u obliku zvjezdice ondje gdje me ubo njegov škorpion. Pomislio sam na ono što mi je Luke rekao neposredno prije nego što me pokušao ubiti: Zbogom, Percy. Dolazi novo Zlatno doba. Ne eš sudjelovati u njemu. No u sam i dalje sanjao Grovera. Katkad bih samo uo kako vjetar povremeno donosi njegov glas. Jedanput sam uo kako kaže: Ovdje je. Drugi put: Voli ovce. Pomislio sam na to da te snove ispri am Annabeth, ali bilo bi mi glupo. Pa mislim: Voli ovce? 31

GIGA Mislila bi da nisam normalan. No prije utrke Tyson i ja dovršili smo svoju ko iju. Bila je opako kul. Tyson je metalne dijelove izradio u kova nici oružarnice. Ja sam izbrusio drvo i sklopio gornji dio kola. Bila su plava i bijela, s valovitim ukrasima sa strane i trozupcem naslikanim sprijeda. Poslije sveg tog truda inilo mi se poštenim da mi Tyson bude suvoza , iako sam znao da konjima to ne e biti drago te da e nas dodatna Tysonova težina usporiti. Dok smo se pripremali za spavanje, Tyson me pilao: "Ljut si?" Shvatio sam da se mrštim. "A-a. Nisam ljut." Legao je na svoj ležaj i šutio u mraku. Tijelo mu je bilo preduga ko za taj krevet. Kad bi povukao pokriva , virila bi mu stopala. " udovište sam." "Ne govori to." "Nema veze. Bit u dobro udovište. Onda se ne eš morati ljutiti." Nisam znao što bih rekao. Zurio sam u strop i osje ao se kao da polako umirem, zajedno s Talijinim stablom. "Ali... nikad nisam imao polubrata." Pokušao sam sprije iti da mi glas pukne. "Ovo mi je jako teško. I zabrinut sam za kamp. I jedan moj drugi prijatelj, Grover... mogao bi biti u opasnosti. Stalno se osje am kao da bih nešto trebao u initi kako bih pomogao, ali ne znam što." Tyson ništa nije rekao. "Žao mi je", rekao sam mu. "Nisi ti kriv. Ljut sam na Posejdona. Osje am se kao da me želi osramotiti, kao da nas pokušava usporediti ili tako nešto, a nije mi jasno zašto." Za uo sam duboki, tutnjavi zvuk. Tyson je hrkao. Uzdahnuo sam. "Laku no , ljudino." I ja sam zažmirio. U mom snu Grover je nosio vjen anicu. Nije mu dobro pristajala. Haljina je bila preduga ka, a rub je bio uprljan skorenim blatom. Izrez mu je stalno spadao s ramena. Poderani veo mu je prekrivao lice. Stajao je u vlažnoj špilji, osvijetljenoj samo bakljama. U jednom kutu bio je ležaj, a u drugom staromodni tkala ki stan, u ijem je okviru bila napola istkana tkanina. Zurio je ravno u mene, kao da sam TV-emisija koju je ekao. "Bogovima hvala!" zaciktao je. " uješ li me?" Moje snovito ja sporo je reagiralo. Još sam se osvrtao, primje uju i strop sa stalaktitima, smrad ovaca i koza, rezanje i mumljanje i blejanje koje kao da je odzvanjalo iza stijene veli ine hladnjaka koja je blokirala jedini izlaz iz prostorije, kao da je iza njega mnogo ve a spilja. "Percy?" rekao je Grover. "Molim te, nemam snage za bolju projekciju. Moraš me uti!" ujem te", rekao sam. "Grovere, što se doga a?" S druge strane stijene za uo se monstruozni glas: "Dušice! Jesi li završila?" Grover se štrecnuo. Odvratio je falsetom: "Nisam još, najdraži! Još nekoliko dana!" "Ha! Zar nisu ve prošla dva tjedna?" "N-nisu, najdraži. Samo pet dana. Ostaje ih još dvanaest." udovište je utihnulo, možda pokušavaju i to izra unati. Matematika mu je vjerojatno išla gore nego meni jer je rekao: "Dobro, ali požuri se! Želim VIDJETIII što je ispod vela, he-hehe." Grover se opet okrenuo meni. "Moraš mi pomo i! Nema vremena! Zaglavio sam u ovoj špilji. Na otoku u moru." "Gdje?" "Ne znam to no! Otišao sam na Floridu i skrenuo lijevo." "Molim? Kako si—" "To je klopka!" rekao je Grover. "Zato se nijedan satir nikad nije vratio iz ove potrage. On je pastir, Percy! I ima ono. Njegova prirodna magija tako je jaka da miriše gotovo kao veliki bog 32

GIGA Pan! Satiri do u ovamo misle i da su našli Pana, a onda upadnu u klopku i pojede ih Polifem!" "Poli-tko?" "Kiklopi!" rekao je Grover razdraženo. "Zamalo da nisam pobjegao. Došao sam sve do St Augustinea." "Ali slijedio te", rekao sam, prisje aju i se svog prvog sna. "1 ulovio te u salonu vjen anica." "Tako je", rekao je Grover. "Onda je i moja prva empati ka veza proradila. uj, još sam živ samo zahvaljuju i ovoj vjen anici. Dobro mu mirišem, ali rekao sam mu da je to samo parfem s mirisom koze. Sre a moja da slabo vidi! Oko mu je još napola slijepo od posljednjeg puta kad su mu ga izboli. Ali ubrzo e shvatiti tko sam. Dao mi je samo dva tjedna da dovršim šlep i ve postaje nestrpljiv!" ekaj malo! Kiklop misli da si—" "Da!" zajaukao je Grover. "Misli da sam Kiklopica i želi se oženiti mnome!" U nekim drugim okolnostima možda bih se po eo glasno smijati, ali Grover je zvu ao smrtno ozbiljno. Tresao se od straha. "Do i u te spasiti", obe ao sam. "Gdje si?" "U Moru udovišta, naravno!" "Moru ega?" "Rekao sam ti! Ne znam to no gdje je! I uj, Percy... ovaj, zbilja mi je žao zbog toga, ali ova empati ka veza... znaš, nisam imao izbora. Sad su naše emocije povezane. Ako umrem..." "Nemoj mi re i, i ja u umrijeti." "O, pa možda ne eš. Mogao bi još godinama živjeti u vegetativnom stanju. Ali, ovaj, bilo bi bolje da me izvu eš odavde." "Dušice!" zaurlikalo je udovište. "Ve era! Mljac, mljac ov etina!" Grover je zajecao. "Moram i i. Požuri se!" ekaj! Rekao si da je 'to' ondje. Što to?" Ali Groverov glas ve je po eo blijedjeti. "Ugodni snovi! Ne daj da umrem!" San se raspršio i naglo sam se probudio. Bilo je rano jutro. Tyson je odozgo zurio u mene, a u tom jednom sme em oku vidio sam koliko je zabrinut. "Jesi li dobro?" pitao me. Naježio sam se od njegova glasa jer je zvu ao gotovo isto kao udovište koje sam uo u snu. Jutro utrke bilo je vru e i vlažno. Magla se spustila nisko do tla, poput pare u sauni. Milijuni ptica smjestili su se na stablima - debeli sivo--bijeli golubovi koji nisu gugutali kao obi ni golubovi. Proizvodili su iritantan metalni škripavi zvuk koji me podsjetio na podmorni ki radar. Trkalište je bilo sagra eno na travnatoj poljani izme u strelišta i šume. Hefestov bungalov iskoristio je bron ane bikove, koji su bili posve pitomi nakon što su im razbili glavu, kako bi u samo nekoliko minuta preorali ovalnu stazu. Redovi kamenih stuba bili su postavljeni za gledatelje - Tantala, satire, nekoliko drijada i sve kampere koji nisu sudjelovali. Gospodin D se nije pojavio. Nikad nije ustajao prije deset sati. "U redu!" najavio je Tantal kad su se ekipe po ele okupljati. Najada mu je donijela veliki tanjur pun slatkiša i, dok je govorio, Tantalova desna ruka lovila je okoladni ekler po suda kom stolu. "Svi znate pravila. etiristometarska staza. Dva kruga za pobjedu. Dva konja po ko iji. U svakoj ekipi su voza i borac. Oružje je dopušteno. Prljavi trikovi se o ekuju. Ali potrudite se da nikoga ne ubijete!" Tantal nam se svima nasmiješio kao da smo nestašna djeca. Svako ubojstvo rezultirat e strogom kaznom. Tjedan dana zabrane pe enja hrenovki na logorskoj vatri! Pripremite ko ije!" Beckendorf je poveo Hefestovu ekipu na stazu. Imali su super ko iju od bronce i željeza - ak 33

GIGA i konje koji su zapravo bili magi ni strojevi poput kolhidskih bikova. Nisam nimalo sumnjao u to da njihova ko ija ima svakakve mehani ke klopke i više opcija od potpuno opremljenog Maseratija. Aresova ko ija bila je krvavocrvena i vukla su je dva jezovita konjska kostura. Clarisse se popela na ko iju s nekoliko kopalja, šiljatih kugla, eli nih aka i drugih gadnih igra aka. Apolonova ko ija bila je vrlo lijepa i graciozna i posve zlatna, a vukla su je dva prekrasna palomina. Njihov borac bio je naoružan lukom, premda je obe ao da suparni ke voza e ne e ga ati pravim šiljatim strijelama. Hermesova ko ija bila je zelena i izgledala nekako staro, kao da je godinama nisu vadili iz garaže. Nije izgledala ništa posebno, ali u njoj su bila bra a Stoll i nisam se usudio ni razmišljati o prljavim trikovima koje su oni smislili. Ostale su još dvije ko ije: jednom je upravljala Annabeth, drugom ja. Prije po etka utrke pokušao sam se približiti Annabeth i ispri ati joj svoj san. Zainteresirala se kad sam spomenuo Grovera, ali nakon što sam joj ispri ao što mi je rekao, opet se distancirala od mene i postala sumnji ava. "Pokušavaš me omesti", zaklju ila je. "Molim? Ne!" "Ma da ne bi! Grover je sasvim slu ajno naišao na jedinu stvar koja može spasiti ovaj kamp." "Kako to misliš?" Zakolutala je o ima. "Vrati se svojoj ko iji, Percy." "Nisam to izmislio. U opasnosti je, Annabeth." Oklijevala je. Vidio sam da pokušava odlu iti vjeruje li mi ili ne. Unato našim povremenim sva ama, mnogo smo toga prošli zajedno. I znao sam da nikad ne bi dopustila da se Groveru dogodi nešto loše. "Percy, empati ku vezu je jako teško posti i. Mislim, puno je vjerojatnije da si to samo sanjao." "Proro ište", rekao sam. "Možemo pitati Proro ište." Annabeth se namrštila. Prošloga ljeta, prije moje potrage, posjetio sam neobi ni duh koji živi na tavanu Velike ku e i proro anstvo tog duha obistinilo se onako kako uop e nisam o ekivao. Od tog iskustva sam se ježio još mjesecima poslije. Annabeth je znala da ne bih predložio ponovno odlazak onamo kad ne bih bio posve ozbiljan. Prije nego što je stigla odgovoriti, puhnuli su u školjku. "Ko ijaši!" viknuo je Tantal. "Na mjesta!" "Razgovarat emo poslije," rekla je Annabeth, "nakon što pobijedim." Hodaju i prema svojoj ko iji, primijetio sam da je na stablima sad bilo mnogo više golubova krestali su kao ludi i od njih je šuštala cijela šuma. Koliko sam vidio, nitko drugi nije obra ao pažnju na njih, ali mene je malo primila nervoza. Kljunovi su im se neobi no presijavali. O i kao da su im bile svjetlucavije nego obi nim pticama. Tyson je imao problema s obuzdavanjem naših konja. Dugo sam morao razgovarati s njima prije nego što su se smirili. udovište je, gospodaru! žalili su mi se. Posejdonov sin je, rekao sam im. Baš kao... pa, baš kao ja. Nije! inzistirali su. udovište! Konjožder! Ne vjerujemo mu! Dat u vam kocke še era poslije utrke, rekao sam. Kocke še era? Vrlo velike kocke še era. I jabuke. Jesam li ve spomenuo jabuke? Na kraju su mi ipak dopustili da im stavim uzde. E sad, ako nikad niste vidjeli gr ku ko iju, na injena je za brzinu, a ne sigurnost i udobnost. To je u biti drvena košara otvorena straga, postavljena na osovinu izme u dva kota a. Ko ijaš 34

GIGA je cijelo vrijeme na nogama i osjetite svaku neravninu na cesti. Dio u kojem se stoji na injen je od tako lagana drveta da ete se, ako prebrzo u ete u zavoj s bilo koje strane staze, najvjerojatnije prevrnuti zajedno s njom. To je još bolja brija od skejtborda. Primio sam uzde i poveo konje do startne crte. Tysonu sam dao trometarsku motku i rekao mu da mu je zadatak odgurnuti drugu ko iju ako nam se previše približi, te odbiti sve ime bi nas mogli jadati. "Nema udaranja ponija štapom", inzistirao je. "Nema", složio sam se. "Ni ljudi, ako to ikako možeš izbje i, Odvozit emo poštenu utrku. Samo odbijaj svakoga tko nam bude smetao i pusti me da se koncentriram na vožnju." "Pobijedit emo!" rekao je sav ozaren. Totalno emo izgubiti, pomislio sam, ali morao sam pokušati. Htio sam ostalima pokazati... zapravo ni sam nisam znao što. Da Tyson nije baš tako loš momak? Da se ne sramim iza i s njim u javnost? Možda da me nisu povrijedili svim tim šalama i vrije anjem? Dok su se ko ije namještale na crtu, u šumi se okupilo još više svjetlucavookih golubova. Kreštali su tako glasno da su kamperi na tribinama to po eli primje ivati i bacati nervozne poglede na stabla, koja su se tresla pod težinom ptica. Tantal nije izgledao zabrinuto, ali morao je glasno govoriti kako bi ga uli od silne graje. "Ko ijaši!" viknuo je. "Priprema!" Mahnuo je rukom i signal za start se spustio. Ko ije su zatutnjale i krenule. Kopita su gromovito udarala o tlo. Publika je klicala. Gotovo odmah uo sam glasan tres! Okrenuo sam se i vidio kako se Apolonova ko ija prevr e. Hermesova ko ija se zabila u nju - možda slu ajno, a možda ne. Putnici su ispali iz nje, ali njihovi uspani eni konji odvukli su zlatnu ko iju dijagonalno po stazi. Hermesova ekipa, Travis i Connor, smijali su se što im se tako posre ilo, ali samo nakratko. Apolonovi konji zaletjeli su se u njihove, pa se i Hermesova ko ija prevrnula, ostavljaju i za sobom u prašini hrpu slomljenog drva i etiri propinju a konja. Dvije ko ije ispale su u prvih šest metara. Volim ovaj sport! Opet sam se usredoto io na ono što je preda mnom. Dobro smo napredovali i prestizali Aresa, ali Annabethina ko ija je bila daleko ispred nas. Ve se okretala oko prvog stupa, a njezin kopljanik nam se nacerio i mahnuo nam, vi i: "Vidimo se!" I Hefestova ko ija nas je po ela sustizati. Beckendorf je pritisnuo gumb i sa strane njegove ko ije otvorila su se klizna vratašca. "Oprosti, Percy!" viknuo je. Tri lanca s kuglama poletjela su ravno prema našim kota ima. Skršili bismo se da ih Tyson nije odbio u stranu brzim potezom motke. Snažno je odgurnuo Hefestovu ko iju, koja je od toga zateturala u stranu dok smo joj mi po eli odmicati. "Bravo, Tysone!" viknuo sam. "Ptice!" vrisnuo je. "Molim?" Jurili smo tako brzo da je bilo teško išta uti i vidjeti, ali Tyson je pokazao prema šumi i shvatio sam što ga brine. Golubovi su uzletjeli sa stabala. Spiralno su kružili kao veliki tornado, kre i se prema stazi. Ništa strašno, rekao sam si. To su samo golubovi. Pokušao sam se koncentrirati na utrku. Ušli smo u prvi okret, kota i su škripali pod nama, ko ija se naginjala i prijetila prevrtanjem, ali našli smo se samo tri metra iza Annabeth. Kad bili se samo još malo primakao, Tyson bi mogao Upotrijebiti motku... Annabethin borac više se nije smješkao. Izvukao je koplje iz svoje zbirke i naciljao u mene. Taman se spremio baciti ga kad smo za uli vrisku. Sve je vrvjelo od golubova - tisu e njih pikirale su me u gledatelje na tribinama i napadale druge ko ijaše. Beckendorf je bio posve okružen. Njegov borac pokušavao je otjerati ptice, ali 35

GIGA ništa nije vidio. Ko ija je skrenula sa staze i sjurila se u polje jagoda, vu ena zadimljenim mehani kim konjima. U Aresovoj ko iji Clarisse je zarežala zapovijed svom borcu koji je odmah preko ko ije prebacio kamuflažnu mrežu. Ptice su se nagomilale oko njih, kljucaju i i grebu i mu prste kojima se trudio držati mrežu, ali Clarisse je samo stisnula zube i nastavila. Njezini kosturski konji kao da su bili imuni na takve smetnje. Golubovi su bez rezultata kljucali njihove prazne ne šupljine i prolijetali izme u rebara, dok su pastusi nastavili tr ati. Gledatelji nisu bili te sre e. Ptice su se obrušavale na svaki komadi nepokrivene kože, izazivaju i op u paniku. Sad kad su se plice toliko približile, postalo je jasno da nisu obi ni golubovi. O i su im bile sitne i zle. Imali su bron ani kljun i, sude i prema jaucima kampera, sigurno je bio oštar poput britve. "Stimfalske ptice!" viknula je Annabeth. Usporila je i primakla mi se s boka. "Sve e proklju ati do kostiju ako ih ne otjeramo!" "Tysone," rekao sam, "vra amo se." "Idemo u pogrešnom smjeru?" pitao je. "Uvijek", progun ao sam, ali okrenuo sam konje prema tribinama. Annabeth je vozila uz mene. Viknula je: "Junaci, k oružju!" Ali nisam siguran je li ju itko mogao uti od kreštanja ptica i op eg kaosa. Uzde sam primio jednom rukom, a drugom sam uspio izvu i Brzac kad mi se u lice zaletio val ptica, škljocaju i metalnim kljunovima. Sjekao sam ih u letu i eksplodirale su u prah i perje, ali još ih je bilo na milijune. Jedna mi se zaletjela u stražnjicu i zamalo da nisam isko io iz ko ije. Ni Annabeth nije prolazila ništa bolje. Što smo se više približavali tribinama, to je oblak ptica bio guš i. Neki gledatelji su se pokušali braniti. Atenini kamperi su dozivali i tražili štitove. Strijelci iz Apolonova bungalova donijeli su lukove i strijele, spremni za ubijanje napasnika, ali ptice su se pomiješale s kamperima i nisu ih smjeli ga ati. "Previše ih je!" viknula je Annabeth. "Kako ih se možemo riješiti?" Probola je goluba nožem. "Heraklo se poslužio bukom! Bron anim zvonima! Uplašio ih je najgroznijim zvukom koji je uspio—" Razroga ila je o i. "Percy... Hironova zbirka!" Odmah sam shvatio. "Misliš da e upaliti?" Predala je uzde svom borcu i iz svoje ko ije usko ila u moju kao da je to nešto najjednostavnije na svijetu. "U Veliku ku u! To nam je jedina šansa!" Clarisse je upravo prošla ciljnom crtom, nimalo neometana, i inilo se da je tek sad shvatila koliko je ozbiljan taj problem s pticama. Kad nas je vidjela kako se udaljavamo, povikala je: "Bježite! Bitka je ovdje, kukavice!" Isukala je ma i jurnula prema tribinama. Potaknuo sam konje u galop. Ko ija je zatutnjala kroz polja jagoda, preko odbojkaškog pijeska i naglo se zaustavila pred Velikom ku om. Annabeth i ja utr ali smo unutra i jurnuli hodnikom do Hironova stana. Mini-linija je još bila na polici uz krevet. Kao i njegovi omiljeni CD-i. Zgrabio sam najužasniji koji sam vidio, a Annabeth je uzela mini-liniju i zajedno smo istr ali natrag van. Ko ije na stazi bile su u plamenu. Ranjeni kamperi tr ali su na sve strane, dok su im ptice trgale odje u i vukle ih za kosu, a Tantal hvatao kola e po tribinama, svako malo vi i: "Sve je pod kontrolom! Bez brige!" Stali smo kod ciljne crte. Annabeth je pripremila liniju. Molio sam se da baterije nisu krepale. Stisnuo sam tipku pa je po eo omiljeni Hironov disk - Najve i hitovi Deana Martina. Zrak su iznenada ispunile violine i muškarci koji zavijaju na talijanskom. Demonski golubovi su pošizili. Po eli su letjeti u krug i zalijetali se jedni u druge, kao da si 36

GIGA me usobno žele izbiti mozak. A onda su posve napustili trkalište i poletjeli put neba u golemome mra nom valu. "Sad!" viknula je Annabeth. "Strijelci!" Kad su im se mete tako lijepo otvorile, Apolonovi strijelci nisu mogli promašiti. Ve ina njih mogla je odjedanput ispaliti pet ili šest strijela. U roku od samo nekoliko minuta tlo su prekrili mrtvi bron anokljuni golubovi, a preživjeli su bili još samo udaljeni trag dima na obzorju. Kamp je bio spašen, ali štetu nije bilo lijepo vidjeti. Ve ina ko ija bila je posve uništena. Gotovo svi su bili ranjeni i krvarili iz višestrukih rana od kljucanja. Djeca iz Afroditina bungalova vrištala su jer su im frizure bile pokvarene i odje a pokakana. "Bravo!" rekao je Tantal, ali nije gledao mene ni Annabeth. " I mamo prvog pobjednika!" Došao je do ciljne crte i dodijelio zlatnu lovoriku za pobjedu u utrci šokiranoj Clarisse. A onda se okrenuo i meni i nasmiješio se. "A sad kazna smutljivcima koji su omeli utrku."

37

GIGA

7. Prihva am neznan eve darove Onako kako je to Tantal vidio, stimfalske ptice samo su gledale svoja posla u šumi i ne bi nas napale da ih Annabeth, Tyson i ja nismo omeli svojim lošim upravljanjem ko ijama. To je bilo tako nepošteno da sam Tantalu rekao da to objesi ma ku o rep, što ga nije nimalo oraspoložilo. Osudio nas je na kuhinjsku patrolu - struganje tava i tanjura cijelo poslijepodne u podzemnoj kuhinji s ista kim harpijama. Harpije su prale lavom umjesto vode, ne bi li tako posu e bilo posebno isto i sjajno te ne bi li pobile devedeset devet cijelih devet posto svih bakterija, tako da smo Annabeth i ja morali nositi azbestne rukavice i prega e. Tysonu to nije smetalo. Gurnuo je gole ruke ravno unutra i po eo strugati, ali Annabeth i ja smo propatili puno sati vru eg, opasnog rada, osobito zato što smo imali tonu dodatnih tanjura. Tantal je naru io poseban sve ani banket kako bi proslavili Clarisseinu pobjedu u utrci - obrok od nekoliko jela koji je uklju ivao i prženu stimfalsku pticu smrti. Jedino dobro u toj kazni bilo je to što smo Annabeth i ja sad imali zajedni kog neprijatelja i mnogo vremena za razgovor. Nakon što je opet poslušala moj san o Groveru, inilo se da bi mi napokon mogla po eti vjerovati. "Ako ga je on zbilja našao," promrmljala je, "i ako ga uspijemo donijeti—" ekaj malo", rekao sam. "Ponašaš se kao da je to... što god da je Grover našao jedino što može spasiti kamp. Sto je uop e to?" "Malo u ti pomo i. Što dobiješ kad oguliš ovna?" "Bljak?" Uzdahnula je. "Runo. Ovnova dlaka zove se runo. A ako taj ovan slu ajno ima zlatnu vunu—" "Zlatno runo. Šališ se?" Annabeth je sastrugala tanjur pun kostiju ptice smrti u lavu. "Percy, sje aš li se Sivih sestara? Rekle su da znaju gdje je ono što tražiš. I spomenule su Jazona. Prije tri tisu e godina njemu su rekle gdje e na i Zlatno runo. Poznata ti je pri a o Jazonu i Argonautima, nadam se?" "Aha", rekao sam. "Onaj stari film s glinenim kosturima." Annabeth je zakolutala o ima. "O, bogova mu, Percy! Ti si zbilja nemogu !" "Ma što je sad?" pitao sam. "Šuti i slušaj. Prava pri a o Runu: bilo jednom dvoje Zeusove djece, Kadmo i Europa, dobro? Spremali su se ponuditi ih kao ljudske žrtve, ali oni su se pomolili Zeusu da ih spasi. I tako je Zeus poslao tog magi nog lete eg ovna zlatnog runa koji ih je pokupio u Gr koj i odnio skroz u Kolhidu u Maloj Aziji. Zapravo, odnio je Kadma. Europa je na putu pala i poginula, ali to nije važno." "Njoj je to vjerojatno bilo važno." "Poanta je u tome da je Kadmo nakon dolaska u Kolhidu žrtvovao zlatnog ovna bogovima i izvjesio Runo na stablo usred tog kraljevstva. Runo je cijeloj zemlji donijelo blagostanje. Životinje više nisu obolijevale. Biljke su bolje rasle. Seljacima su usjevi ra ali kao ludi. Pošasti su ih zaobilazile. Zato je Jazon poželio Runo. Ono može okrijepiti zemlju u koju ga doneseš. Lije i bolesti, osnažuje prirodu, isti one iš enje—" "Moglo bi izlije iti Talijino stablo." Annabeth je kimnula. "I totalno bi u vrstilo granice Kampa mješanaca. Ali, Percy, Runo je nestalo prije mnogo stolje a. Gomila junaka ga je neuspješno tražila." "Ali Grover ga je našao", rekao sam. "Otišao je u potragu za Panom, ali je umjesto toga našao Runo jer oboje zra e magijom prirode. To ima smisla, Annabeth. Možemo ga spasiti i istodobno obraniti kamp. To je savršeno!" Annabeth je oklijevala. "Malo previše savršeno, ne ini ti se? Što ako je to klopka?" Prisjetio sam se kako je prošloga ljeta Kron izmanipulirao našu potragu. Zamalo nas nije na prevaru naveo da mu pomognemo izazvati rat koji bi uništio zapadnja ku civilizaciju. 38

GIGA "Pa zar imamo izbora?" pitao sam. "Ho eš li mi pomo i da spasim Grovera ili ne eš?" Pogledala je Tysona, kojega je naš razgovor prestao zanimati i sad je u lavi veselo izra ivao brodi e od šalica i žlica. "Percy," rekla je u pol glasa, "morat emo se boriti s Kiklopom. S Polifemom, najgorim Kiklopom. A njegov otok može biti samo na jednome mjestu. U Moru udovišta." "Gdje je to?" Zurila je u mene kao da misli da se pravim glup. "More udovišta. Isto ono more kojim je plovio Odisej i Jazon i Eneja i svi drugi." "Misliš, Sredozemno?" "Ne. Mislim, da... ali ne." "Još jedan jasan odgovor. Hvala." uj, Percy, More udovišta je more kojim svi junaci plove u svojim pustolovinama. Nekad je bilo na Mediteranu, da. Ali, kao sve drugo, mijenja lokaciju kako se mijenja središte mo i Zapada." "Kao što je sad Olimp iznad Empire State Buldinga", rekao sam. "A Had ispod Los Angelesa." "Tako je." "Ali cijelo more puno udovišta - kako možeš skriti nešto takvo? Ne bi li smrtnici primijetili da se doga aju udne stvari... da im netko jede brodove i sve to?" "Naravno da primje uju. Ne razumiju, ali znaju da se nešto udno doga a u tom dijelu oceana. More udovišta je sad blizu isto ne obale SAD-a, sjeveroisto no od Floride. Smrtnici imaju ime za njega." "Bermudski trokut?" "To no." Pri ekao sam da mi se to slegne. Pa valjda to i nije ništa udnije od mnogih stvari koje sam doznao nakon dolaska u Kamp mješanaca. "Dobro... onda bar znamo gdje moramo tražiti." "To je svejedno golemo podru je, Percy. Potraga za sitnih otokom u moru koje vrvi udovištima—" "Hej, pa ja sam sin boga mora. To je moj teritorij. To ne može bili baš tako teško." Annabeth se namrštila. "Morat emo razgovarati s Tantalom i tražiti odobrenje za potragu. Odbit e nas." "Ne e ako mu to kažemo ve eras uz logorsku vatru, pred svima. Cijeli kamp e uti. Izvršit e pritisak na njega. Ne e mo i odbiti." "Možda." U Annabethin glas uvukao se tra ak nade. "Onda operimo ove tanjure do kraja. Dodaj mi štrcaljku lave, molim te." Te ve eri kod logorske vatre pjevanje je predvodio Apolonov bungalov. Pokušali su nas sve obodriti, ali to nije bilo lako poslije današnjeg napada ptica. Svi smo sjedili u polukrugu na kamenim stubama, pjevaju i s pola srca i gledaju i kako vatra bukti, dok su Apolonovi prebirati po gitarama i pikali po lirama. Otpjevali smo sve standardne logorske pjesme: Na Egejskom plavom žalu, Vlastiti sam prapra-pra-pradjed, Ovo je zemlja Minosova. Logorska vatra je arobna, tako da je sve viša što više pjevate i mijenja boju i vrelinu u skladu s raspoloženjem gomile. Za dobrih ve eri vidio sam kako se diže šest metara u zrak, žarkoljubi asta, toliko vrela da bi se zapalio cijeli prvi red hrenovki. Ve eras je bila visoka samo jedan metar, jedva da je bila i topla, a plamen je bio bljedunjav. Dioniz je rano otišao. Nakon što je propatio nekoliko pjesama, promrmljao je nešto u stilu da je ak i kartanje s Hironom uzbudljivije od ovog. Tad je s neodobravanjem pogledao Tantala i krenuo natrag prema Velikoj ku i. Na kraju zadnje pjesme, Tantal je rekao: "Pa to je bilo krasno!" 39

GIGA Iskora io je s hrenovkom na štapu i pokušao je skinuti s njega, Onako, ležerno. Ali prije nego što ju je uspio taknuti, odletjela je sa štapa. Tantal je posrnuo prema njoj, ali hrenovka je po inila samoubojstvo skokom u vatru. Tantal se opet okrenuo nama i hladno se osmjehnuo. "Dakle! Nekoliko najava u vezi sa sutrašnjim rasporedom." "Gospodine", rekao sam. Tantalu je zatitralo oko. "Naš mali od kuhinje ima nešto re i?" Neki Aresovi kamperi su se zacerekali, ali odlu io sam da nikome ne u dopustiti da me posrami i ušutka. Ustao sam i pogledao Annabeth. Hvala bogovima, i ona je ustala. Rekao sam: "Imamo ideju kako spasiti kamp." Mrtvi muk, ali znao sam da sam svima privukao pažnju jer je logorska vatra dobila žarkožutu boju. "Doista", rekao je Tantal. "Pa, ako ima ikakve veze s ko ijama—" "Zlatno runo", rekao sam. "Znamo gdje je." Plamen je dobio naran astu boju. Prije nego što me Tantal stigao ušutkati, brzo sam ispri ao svoj san o Groveru i Polifemovu otoku. Annabeth se umiješala i sve ih podsjetila na to što sve Zlatno runo može u initi. Iz njezinih usta to je zvu alo uvjerljivije. "Runo može spasiti kamp", zaklju ila je. "Sigurna sam u to." "Glupost", rekao je Tantal. "Ne treba nas spašavati." Svi su zurili u Tantala, sve dok se nije po elo initi da mu je nelagodno. "Uostalom," brzo je dodao, "More udovišta? To se ne bi moglo nazvati to nom lokacijom. Ne biste znali ni gdje morate tražiti." "Znao bih", rekao sam. Annabeth me pogledala i prošaptala: "Znao bi?" Kimnuo sam jer je Annabeth aktivirala nešto u mom sje anju kad me podsjetila na našu vožnju u taksiju Sivih sestara. U tom trenutku informacija koju su mi dale nije imala smisla. Ali sad... "Trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest", rekao sam. "Aaaa-haa", rekao je Tantal. "Hvala što si s nama podijelio te besmislene brojeve." "To su pomorske koordinate'1, rekao sam. "Dužina i širina. To sam, ovaj, nau io na satu zemljopisa." ak je i Annabeth izgledala impresionirano. "Trideset stupnjeva, trideset jedna minuta sjeverno, sedamdeset pet stupnjeva, dvanaest minuta zapadno. Ima pravo! Sive sestre su nam dale koordinate. To bi bilo negdje u Atlantiku, blizu floridske obale. More udovišta. Trebamo potragu!" ekajte malo", rekao je Tantal. Ali kamperi su prihvatili skandiranje. "Trebamo potragu! Trebamo potragu!" Plamen se još više digao. "To nije potrebno!" inzistirao je Tantal. "TREBAMO POTRAGU! TREBAMO POTRAGU!" "Dobro!" viknuo je Tantal, o iju zažarenih od ljutnje. "Vi derišta želite da vas pošaljem u potragu?" "DA!" "Onda dobro", složio se. "Odobrit u junaku da po e na to pogibeljno putovanje, da na e Zlatno runo i donese ga u kamp. Ili da umre pokušavaju i." Srce mi je posko ilo od uzbu enja. Nisam imao namjeru dopustiti da me Tantal zastraši. Morao sam to u initi. Spasit u Grovera i kamp. Ništa me ne e zaustaviti. "Dopustit u našem prvaku da konzultira Proro ište!" najavio je tantal. "I odabere dvoje suputnika na tom putovanju. A mislim da je odabir prvaka o it." Tantal je mene i Annabeth pogledao kao da nam želi živima oderati kožu. "Prvak mora biti 40

GIGA netko tko je zaslužio poštovanje kampa, tko se dokazao snalažljivim u utrkama ko ijom te pokazao hrabrost u obrani kampa. Ti eš povesti potragu... Clarisse!" Vatra je zapalucala tisu ama boja. Aresov bungalov po eo je nabijati nogama i skandirati: "CLARISSE! CLARISSE!" Clarisse je ustala ošamu ena izraza. A onda je progutala knedlu, nadižu i prsa od ponosa. "Prihva am potragu!" ekajte!" viknuo sam. "Grover je moj prijatelj. Ja sam to sanjao." "Sjedni!" viknuo je neki od Aresovih kampera. "Ti si svoju priliku dobio prošloga ljeta!" "Aha, samo bi opet htio biti u centru pažnje!" rekao je drugi. Clarisse me ošinula pogledom. "Prihva am potragu!" ponovila je. "Ja, Clarisse, k i Aresa, spasit u kamp!" Aresovi kamperi po eli su još glasnije skandirati. Annabeth se pobunila, s onda su joj se pridružili i ostali Atenini kamperi. Ubrzo su i svi drugi po eli zauzimati strane - vikati i sva ati se i ga ati hrenovkama. Pomislio sam da e se to pretvoriti u pravi rat hrenovkama, ali tad je Tantal viknuo: "Tišina, derišta!" Njegov ton šokirao je ak i mene. "Sjednite!" zapovjedio je. "Ispri at u vam strašnu pri u." Nisam znao što je naumio, ali svi smo se nevoljko vratili na svoja mjesta. Zla aura kojom je Tantal zra io bila je jednako jaka kao i bilo koje udovište s kojim sam se suo io. "Bio jednom jedan smrtni kralj, miljenik bogova!" Tantal je stavio ruku na prsa i stekao sam dojam da govori o sebi. "Taj kralj", rekao je, " ak se smio gostiti na Gori olimpskoj. Ali kad je pokušao odnijeti malo nektara i ambrozije na Zemlju kako bi doznao recept - samo jedan paketi ostataka, znate bogovi su ga kaznili. Zauvijek su ga otjerali iz svojih dvora! Njegovi vlastiti ljudi po eli su mu se rugati! Djeca su ga prezrela! I, o da, kamperi moji, imao je groznu djecu. Djecu - baš poput - vas!" Uperio je kvrgavim prstom u nekoliko djece me u nama, uklju uju i mene. "Znate li što je u inio svojoj nezahvalnoj djeci?" blagim je glasom pitao Tantal. "Znate li kako se bogovima osvetio za njihovu okrutnu kaznu? Pozvao je Olimpljane na gozbu u svoju pala u, kako bi im pokazao da im ništa ne zamjera. Nitko nije primijetio da mu nema djece. A kad je bogovima poslužio ve eru, dragi moji kamperi, što mislite da je bilo u varivu?" Nitko se nije usudio odgovoriti. Tamnoplavi odsjaj vatre zlokobno je plesao po Tantalovu u grimasu iskrivljenom licu. "O, bogovi su ga kaznili u zagrobnom životu", prokrkljao je Tantal. "Itekako jesu. Ali doživio je on svoj trenutak zadovoljštine, nije li? Njegova djeca nikad više nisu bila drska prema njemu ni dovela u pitanje njegov autoritet. I znate li što? Govori se da duh toga kralja sad živi baš u ovom kampu i eka priliku da se osveti nezahvalnoj, buntovnoj djeci. Dakle... ima li još pritužba prije nego što pošaljemo Clarisse u potragu?" Muk. Tantal je kimnuo prema Clarisse. "Proro ište, dušo. Idi." Nelagodno se promeškoljila, kao da ak ni ona ne želi slavu po cijenu toga da bude Tantalova ljubimica. "Gospodine—" "Idi!" zarežao je. Nevoljko se naklonila i požurila u smjeru Velike ku e. "A što je s tobom, Percy Jacksone?" pitao je Tantal. "Naš pera suda nema nikakav komentar?" Ništa nisam rekao. Nisam mu htio omogu iti zadovoljstvo da me ponovno kazni. "Dobro", rekao je Tantal. "I da vas sve podsjetim - nitko ne smije iz ovog kampa bez mog dopuštenja. Svatko tko to pokuša... pa, ako preživi taj pokušaj, bit e zauvijek izba en, ali to se ne e ni dogoditi. Harpije e odsad nadzirati poštujete li policijski sat, a one su uvijek 41

GIGA gladne! Laku no , kamperi moji. Ugodni snovi." Jednim zamahom Tantalove ruke vatra se ugasila, a kamperi su se u mraku odvukli do svojih bungalova. Tysonu ništa nisam mogao objasniti. Znao je da sam tužan. Znao je da želim oti i na put i da mi Tantal to ne da. "Ho eš li svejedno oti i?" pitao me. "Ne znam", priznao sam. "To bi bilo teško. Vrlo teško." "Pomo i u." "Ne. Ja - ovaj, ne bih to mogao tražiti od tebe, ljudino. Preopasno je." Tyson je spustio pogled prema komadima metala koje je slagao u krilu - oprugama i zup anicima i tankim žicama. Beckendorf mu je dao nešto alata i rezervnih dijelova, pa je Tyson sad svaku no provodio pr kaju i po tome, iako mi nije jasno kako njegove goleme šake mogu raditi s tako krhkim komadi ima. "Sto izra uješ?" pitao sam ga. Tyson nije odgovorio. Umjesto toga je zajecao negdje duboko iz grla. "Annabeth ne voli Kiklope. Ti... ne želiš da idem s vama?" "O, ma ne, nije to", rekao sam mlako. "Annabeth si drag. Zbilja." U kutu oka skupile su mu se suze. Sjetio sam se da Grover, kao svi satiri, može itati ljudske emocije. Zapitao sam se imaju li Kiklopi istu sposobnost. Tyson je svoju pr kariju umotao u krpu. Legao je na svoj krevet i prigrlio svežanj kao da je plišani medvjedi . Kad se okrenuo prema zidu, vidio sam udne ožiljke na njegovim le ima, kao da ga je netko preorao traktorom. Milijunti put sam se zapitao kako se ozlijedio. "Tatica se uvijek brinuo za me-mene", prošmrcao je. "Sad... sad mislim da je bio zao kad je dobio kiklopskog sina. Nisam se trebao ni roditi." "Ne govori to! Posejdon te priznao, nije li? Dakle... sigurno mu je stalo do tebe... jako..." Glas mi je polako blijedio kad sam se prisjetio svih onih godina u kojima je Tyson živio na ulicama New Yorka u kartonskoj kutiji od hladnjaka. Kako je Tyson mogao misliti da je Posejdonu stalo do njega? Kakav tata dopušta da se to doga a njegovu djetetu, pa makar to dijete i bilo udovište? "Tysone... kamp e ti biti dobar dom. Ostali e se naviknuti na tebe. Obe avam." Tyson je uzdahnuo. ekao sam da nešto kaže. A onda sam shvatio da ve spava. Legao sam i pokušao sklopiti o i, ali nisam mogao. Bojao sam se da u opet sanjati Grovera. Ako je empati ka veza stvarna... i ako se Groveru nešto dogodi... ho u li se ikad više probuditi? Puni mjesec obasjavao me kroz prozor. U daljini sam uo tutnjavu valova. Osjetio sam topli miris polja jagoda i uo smijeh drijada koje ganjaju sove po šumi. Ali nešto nije bilo kako treba ove no i - bolest Talijina stabla širila se dolinom. Može li Clarisse spasiti Kamp mješanaca? Pomislio sam da su i moje šanse da od Tantala dobijem nagradu za najboljeg kampera ve e od toga. Ustao sam iz kreveta i navukao neku odje u. Zgrabio sam prostirku za plažu i paket sa šest Cola ispod kreveta. Cola je zabranjena. U kamp ne smijemo unositi hranu i pi e izvana, ali ako biste razgovarali s pravom osobom u Hermesovu kampu i platili mu nekoliko zlatnih drahma, prokrijum ario bi gotovo sve što želite iz obližnje trgovine. I iskradanje van kad na snagu stupi policijski sat je zabranjeno. Ako me ulove, bit u u velikoj frci ili e me pojesti harpije. Ali htio sam vidjeti ocean. Ondje sam se uvijek osje ao bolje. Misli su mi bile bistrije. Izašao sam iz bungalova i krenuo prema žalu.

42

GIGA Prostirku sam spustio blizu valova i otvorio Colu. Iz nekog razloga še er i kofein uvijek umire moj hiperaktivni mozak. Pokušao sam smisliti što bih mogao u initi da spasim kamp, ali ništa mi nije padalo na pamet. Poželio sam da mi se Posejdon obrati, da mi da neki savjet ili nešto takvo. Nebo je bilo bistro i zvjezdano. Tražio sam zvijež a koja mi je Annabeth pokazala - Strijelac, Heraklo, Sjeverna kruna - kad netko re e: "Lijepe su, zar ne?" Zamalo mi je gazirani sok izletio na nos. Pokraj mene je stajao tip u najlonskim kratkim hla ama za tr anje i majici s natpisom Njujorški maraton. Bio je vitak i u dobroj formi, prosijede kose i lukava osmijeha. Nekako mi je bio poznat, ali nisam se mogao sjetiti zašto. Najprije sam pomislio da je otišao na pono no tr anje i slu ajno prošao granice kampa. To ne bi smjelo biti mogu e. Obi ni smrtnici ne mogu u i u dolinu. Ali možda se nekako mogao uvu i sad kad slabi magija stabla? Ali usred no i? I u blizini nije bilo ni ega osim krmi i zašti ene prirode. Odakle bi taj tip dotr ao? "Smijem li ti se pridružiti?" pitao me. "Ve godinama nisam sjeo." Dobro, znam - neznanac usred no i. Razumna reakcija: trebao sam potr ati, pozvati pomo i tako dalje. Ali tip je bio tako smiren da se nikako nisam uspijevao uplašiti. Rekao sam: "Aha, naravno." Nasmiješio se. "Tvoja gostoljubivost ti služi na ast. O, i Coca-Cola! Slobodno?" Sjeo je na drugi kraj prostirke, otvorio limenku i otpio. "Aa... to mi je fino leglo. Mir i tišina, nap—" Zazvonio mu je mobitel u džepu. Trka je uzdahnuo. Izvukao je mobitel, a ja sam razroga io o i jer je svjetlucao plavicasto. Kad je izvukao antenu, oko njega su se po ela migoljiti dva stvorenja - zelene zmije, ne ve e od glista. Trka kao da to nije ni primijetio. Pogledao je LCD ekran i opsovao. "Moram se javiti. Samo tren..." A onda u slušalicu: "Halo?" Slušao je. Mini-zmije su plazile uz i niz antenu, pokraj njegova uha. "Aha", rekao je trka . " ujte - znam, ali... ma briga me što je lancima vezan za liticu i što mu strvinari jedu jetru, ako nema broj pošiljke, ne mogu joj u i u trag... Dar ovje anstvu, sjajno... Znate li vi koliko mi takvih dostavimo - ma nema veze. ujte, spojite ga s Eridom u službi za korisnike. Moram i i." Prekinuo je. "Oprosti. Posao ekspresnih dostava cvate. Nego, kao što sam rekao..." "Imate zmije na telefonu." "Molim? A, te ne grizu. Recite Zdravo, George i Martha." Zdravo, George i Martha, rekao je hrapavi glas u mojoj glavi. Ne budi sarkasti an, rekao je ženski glas. Zašto ne bih? htio je znati George. Pa ja obavljam sav pravi posao. "Ma nemojmo sad opet o tome!" Trka je vratio telefon u džep. "A sad, gdje smo ono... A, da. Mir i tišina." Prekrižio je gležnjeve i podigao pogled prema zvijezdama. "Odavno nisam imao priliku opustiti se. Otkako su smislili telegraf -juri, juri, juri. Imaš li omiljeno zvijež e, Percy?" Još su mi se po glavi motale zelene zmijice koje je ugurao u džep trka kih hla iea, ali rekao sam: "Ovaj, svi a mi se Heraklo." "Zašto?" "Pa... zato što baš nije imao sre e. Još manje nego ja. Od toga mi je nekako lakše." Trka se zasmijuljio. "A ne zato što je bio jak i slavan i sve to?" "Ne." "Zanimljiv si ti mladi . I tako, što sad?" Odmah sam shvatio što me pita. Što sam odlu io poduzeti što se ti e Runa? 43

GIGA Prije nego što sam stigao odgovoriti, iz njegova džepa za uo se prigušeni Marthin glas. Demetra mi je na drugoj liniji. "Ne mogu sad", rekao je trka . "Neka ostavi poruku." To joj ne e biti drago. Kad joj se prošli put tako nisi javio, uvenulo nam je sve cvije e u odjelu cvjetne dostave. "Ma reci joj da sam na sastanku!" Trka je zakolutao o ima. "Oprosti još jedanput, Percy. Htio si re i..." "Ovaj... tko ste vi, zapravo?" "Još nisi pogodio, tako pametan mladi ?" Pokaži mu! zamoljaka Martha. Mjesecima ve nisam bila u punoj veli ini. Ne slušaj je! rekao je George. Samo se želi praviti važna! ovjek opet izvadi mobitel. "Izvorni oblik, molim." Telefon je zasvijetlio blistavoplavim svjetlom. Izdužio se u jednometarski drveni štap s ijeg su vrha stršila golublja krila. George i Martha, sad zelene zmije u punoj veli ini, bile su sklup ane zajedno oko njegove sredine. Bio je to kaducej, simbol bungalova broj jedanaest. Stegnulo mi se grlo. Shvatio sam na koga me trka podsjetio tim vilenja kim crtama lica, vragolastim sjajem u o ima... "Vi te Lukeov otac", rekao sam. "Hermes." Bog je napu io usne. Zabio je kaducej u pijesak poput štapa suncobrana. "Lukeov otac. Ina e to nije prvo što ljudi kažu kad me predstavljaju. Bog lopova, to da. Bog glasnika i putnika, ako baš žele biti ljubazni." Bog lopova je meni OK, rekao je George. Ma ne slušaj Georgea. Martha je zapalucala jezikom prema meni. Samo je ogor en jer sam ja Hermesu najdraža. Nisi! Jesam! "Budite pristojni vas dvoje," upozorio ih je Hermes, "ina e u vas opet pretvoriti u mobitel i namjestiti na vibraciju! Percy, još mi nisi odgovorio na pitanje. Sto eš u initi u vezi s potragom?" "Ja - nemam dopuštenje da po em." "Zaista nemaš. Ho e li te to sprije iti?" "Želim po i. Moram spasiti Grovera." Hermes se nasmiješio. "Poznavao sam nekad jednog dje aka... puno mla eg od tebe. Bio je još beba, zapravo." Evo ga opet, re e George. Stalno govori o sebi. Šuti! odbrusila mu je Martha. Želiš da te namjesti na vibraciju? Hermes ih je ignorirao. "Jedne no i, kad majka tog dje aka nije gledala, iskrao se iz njihove špilje i ukrao stoku koja je pripadala Apolonu." "Je li ga raznio u komadi e?" pitao sam. "Hmmm... nije. Zapravo je sve završilo prili no dobro. Kako bi se iskupio za kra u, dje ak je Apolonu dao instrument koji je sam izmislio - liru. Apolona je toliko o arala glazba da je zaboravio ljutnju." "I koja je pouka?" "Pouka?" pitao je Hermes. "Svega mi, pa govoriš kao da je to bajka. To je istinita pri a. Ima li istina pouku?" "Pa..." "Može li ovo: kra a nije uvijek loša." "Ne vjerujem da bi se ta pouka svidjela mojoj mami." Štakori su ukusni, predložio je George. Kakve to veze ima s pri om? zanimalo je Marthu. Nikakve, odgovori George. Ali sam gladan. 44

GIGA "Znam", rekao je Hermes. "Mladi ljudi ne ine uvijek ono što im se kaže, ali ako to završi uspješno i ako tako u ine nešto krasno, katkad izbjegnu kaznu. Kako to zvu i?" "Kažete da bih svejedno trebao po i," rekao sam, " ak i bez dopuštenja." Hermesu je zasvjetlucalo oko. "Martha, dodaj mi prvi paket, molim te." Martha je otvorila usta... i nastavila ih otvarati dok se nisu razjapila koliko mi je duga ka ruka. Podrignula je kanistar od nehrdaju eg elika - staromodnu termosicu kao iz kutije za ru ak s crnim plasti nim poklopcem. Termosica je sa strane bila ukrašena crveno-žutim prizorima iz stare Gr ke - junak ubija lava; junak podiže Kerbera, troglavog psa. "To je Heraklo", rekao sam. "Ali kako—" "Nikad se ne raspituj o darovima", ukorio me Hermes. "Ovo je kolekcionarski primjerak iz 'Heraklo razbija glave', prva sezona." "Heraklo razbija glave?" "Sjajna serija." Hermes je uzdahnuo. "Iz vremena prije nego što je TV-Hefest po eo emitirati samo reality serije. Naravno, termosica bi vrijedila puno više da imam cijeli komplet za ru ak—" Ili da nije bila Marthi u ustima, dodao je George. Platit eš mi za to. Martha ga je po ela ganjati po kaduceju. ekajte malo", rekao sam. "Ovo je dar?" "Jedan od dva", rekao je Hermes. "Hajde, uzmi je." Zamalo mi je ispala iz ruke jer je s jedne strane bila ledeno hladna, a s druge vrela. udno je bilo to što je, kad bih okretao termosicu, ona strana koju bih okrenuo prema oceanu - sjeveru uvijek bila hladna... "To je kompas!" rekao sam. Hermes je izgledao iznena eno. "Vrlo pronicavo. To mi nikad nije palo na pamet. Ali zapravo je na injena u malo dramati nije svrhe. Kad je otvoriš, iz nje e iza i vjetrovi sa sve etiri strane svijeta koji e ubrzati tvoje putovanje. Ne sad! I molim te, kada do e vrijeme, poklopac odvrni samo malo. Vjetrovi su pomalo poput mene - uvijek nemirni. Kad bi sva etiri pobjegla odjedanput... a, ma znam ja da eš biti oprezan. A sad moj drugi dar. George?" Dodiruje me, požalio se George dok su on i Martha gmizali oko štapa. "Uvijek te dodiruje", rekao mu je Hermes. "Isprepleteni ste. A ako ne prestane, opet ete se zapetljati!" Zmije su se prestale hrvati. George je razjapio eljust i ispljuvao plasti nu bo icu punu vitamina za žvakanje. "Ma šalite se", rekao sam. "Jesu li to one u obliku Minotaura?" Hermes je uzeo bo icu u ruke i protresao je. "Ove od limuna jesu. Ove od grož a su furije, ini mi se. Ili su hidre? U svakom slu aju, jake su. Nemoj ih piti osim kad ti zbilja, zbilja zatrebaju." "Kako u znati trebam li ih zbilja, zbilja?" "Znat eš, vjeruj. Devet klju nih vitamina, minerali, amino-kiseline... ma sve što ti treba kako bi se opet osnažio." Dobacio mi je bo icu. "Ovaj, hvala", rekao sam. "Ali, gospodaru Hermese, zašto mi pomažete?" Melankoli no se osmjehnuo. "Možda zato što se nadam da eš u ovoj potrazi spasiti mnogo ljudi, Percy. Ne samo svog prijatelja Grovera." Zurio sam u njega. "Ne mislite valjda... Lukea?" Hermes nije odgovorio. ujte", rekao sam. "Gospodaru Hermese, mislim, hvala i sve, ali možda bi bilo bolje da vam vratim ove darove. Lukea ne mogu spasiti. ak i kad bih ga našao... rekao mi je da želi srušiti Olimp, kamen po kamen. Izdao je sve koje poznajem. On - vas osobito mrzi." 45

GIGA Hermes se zagledao u zvijezde. "Dragi moj mladi ro e, ako sam svih ovih tisu lje a išta nau io, onda je to da ne možeš di i ruke od svoje obitelji, bez obzira na to koliko ti ona da povoda. Nije važno mrzi li te obitelj ili sramoti ili jednostavno ne cijeni tvoju genijalnost koja je smislila internet—" "Vi ste smislili internet?" To je bila moja ideja, re e Martha. Štakori su ukusni, re e George. "To je bila moja ideja!" rekao je Hermes. "Mislim, internet, ne štakori. Ali i nije stvar u tome. Percy, shva aš li što sam ti rekao za obitelj?" "Nisam - nisam baš siguran." "Jednog dana eš shvatiti." Hermes ustane i strese pijesak s nogu. "Ali ja sad moram po i." Imaš šezdeset neodgovorenih poziva, re e mu Martha. I tisu u trideset osam mejlova, doda George. I to ako ne ra unamo ponude diskontnih cijena ambrozije. "A ti, Percy," re e Hermes, "imaš kra i rok nego što misliš za tu potragu. Tvoji prijatelji bi se trebali pojaviti upravo... sad." uo sam kako me Annabeth doziva s pješ anih dina. I Tyson je vikao s nešto ve e udaljenosti. "Nadam se da sam vam sve spakirao", rekao je Hermes. "Nisam baš neiskusan što se ti e putovanja." Pucnuo je prstima i ispred nogu mi se pojave tri žute platnene vre e. "Vodonepropusne, naravno. Ako ga lijepo zamoliš, tvoj otac vam možda pomogne da do ete do broda." "Kojeg broda?" Hermes je uperio prstom. I zaista, veliki kruzer prolazio je tjesnacem Long Islanda, isto kan bijelo-žutim svjetlima koja su sjajila nad tamnom vodom. ekajte", rekao sam. "Ne shva am ništa od ovog. ak nisam ni pristao po i!" "Na tvome mjestu bih se odlu io u idu ih pet minuta", savjetovao mi je Hermes. "Tad e te harpije do i pojesti. A sad, laku no , ro e i, usu ujem li se re i? Bogovi s tobom!" Rastvorio je šaku i kaducej mu uleti u nju. Sretno, re e mi Martha. Donesi mi štakora, re e George. Kaducej se pretvori u mobitel i Hermes ga ugura u džep. Otr ao je niza žalo. Dvadesetak koraka dalje zatreperio je i nestao, ostavljaju i me sama s termosicom, bo icom vitamina za žvakanje i pet minuta da donesem nemogu u odluku.

46

GIGA

8. Ukrcavamo se na "Princezu Andromedu" Zurio sam u valove kad su me Annabeth i Tyson našli. "Što se doga a?" upita Annabeth. " ula sam kako dozivaš upomo ." "I ja!" rekao je Tyson. " uo sam kako vi eš: Napadaju me gadni stvorovi!" "Nisam vas zvao, ljudi", rekao sam. "Dobro sam." "Ali tko je onda..." Annabeth primijeti tri žute platnene vre e, a onda termosicu i bo icu vitamina za žvakanje koje sam držao. "Što—" "Samo me slušajte", rekao sam. "Nemamo puno vremena." Prepri ao sam im svoj razgovor s Hermesom. Kad sam završio, uo sam kreštanje u daljini patrolne harpije su nas nanjušile. "Percy," re e Annabeth, "moramo po i u potragu." "Izbacit e nas, znaš. Vjeruj, stru njak sam za to." "Pa? Ako ne uspijemo, ionako više ne e biti kampa u koji bismo se mogli vratiti." "Da, ali obe ala si Hironu—" "Obe ala sam mu da u pripaziti na tebe, a to mogu samo ako po em s tobom! Tyson može ostati i re i im—" "Želim po i", rekao je Tyson. "Ne!" Annabeth je zvu ala gotovo kao da pani ari. "Mislim... Percy, daj. Znaš da to nije mogu e." Opet sam se zapitao što ona ima toliko protiv Kiklopa. Nešto mi je sigurno tajila. Ona i Tyson su me gledali, ekaju i odgovor. U me uvremenu se kruzer sve više i više udaljavao. Stvar je bila u tome što jednim dijelom nisam htio da Tyson pode. Posljednja tri dana proveo sam u njegovoj blizini, zafrkavali su me i rugali mi se tisu u puta na dan, stalno me podsje ali u kakvom smo nas dvojica odnosu. Trebalo mi je malo odmora od njega. Usto, nisam znao koliko bi nam on mogao pomo i ni koliko u mo i paziti na njega. Istina, jak je, ali Tyson je u kiklopskim razmjerima još klinac, mentalno možda sedmoosmogodišnjak. Mogao sam ga lako zamisliti kako se isprepada i raspla e dok se pokušavamo prošuljati pokraj udovišta ili nešto sli no. Zbog njega emo svi poginuti. S druge pak strane, zvuk harpija je bio sve glasniji... "Ne možemo ga ostaviti", odlu io sam. "Tantal e njega kazniti zato što smo mi otišli." "Percy," rekla je Annabeth, trude i se ostati smirena, "idemo na Polifemov otok. Polifem je ci-c... k-i-k..." Frustrirano je lupila nogom o zemlju. Koliko god bila pametna, Annabeth je tako er bila disleksi na. Mogli smo ondje cijelu no ekati dok ona pokušava proslovkati rije kiklop. "Ma znaš što mislim!" "Tyson može s nama," inzistirao sam, "ako to želi." Tyson je pljesnuo rukama. "Želi!" Annabeth me pogledala urokljivim okom, ali o ito je shvatila da se ne u predomisliti. Ili je jednostavno shvatila da nemamo vremena za raspravu. "Dobro", rekla je. "Kako emo do i do tog broda?" "Hermes je rekao da e nam moj otac pomo i." "Onda, Valoumni? Što ekaš?" Nikad mi nije bilo lako prizivati oca, ili moliti se, ili kako god to ve želite zvati, ali zagazio sam u valove. "Ovaj, tata?" povikao sam. "Kako je?" "Percy!" prošaptala je Annabeth. "Žuri nam se!" "Trebamo tvoju pomo !", viknuo sam malo glasnije. "Moramo do i do tog broda, ono, prije nego što nas pojedu i sve, pa..." 47

GIGA Isprva se ništa nije dogodilo. Valovi su se razbijali o obalu kao ina e. Harpije smo uli kao da su bile odmah iza dina. A onda su se, slotinjak metara od obale, na površini pojavile tri bijele crte. Brzo su se kretale prema obali, kao kandže koje grebu ocean. Kad su se približile obali, pjena je prsnula i iz valova su se izdigle glave tri bijela pastuha. Tysonu je zastao dah. "Riblji poniji!" Imao je pravo. Kad su ta stvorenja izašla na žalo, vidio sam da su samo s prednje strane konji; stražnji dio bilo je srebrnasto tijelo ribe, sa svjetlucavom krljušti i repnom perajom koja se presijavala duginim bojama. "Hipokampi!" rekla je Annabeth. "Prekrasni su." Najbliži je zarzao u znak zahvalnosti i njuškom dodirnuo Annabeth. "Poslije emo im se diviti", rekao sam. "Idemo!" "Eno ih!" zakriještao je netko iza nas. "Zlo esta djeca izvan bungalova! Zalogaj za sretne harpije!" Njih pet je plahutalo iznad dina - debeljuškaste malene rospije stisnutih lica i kandža i pernatih krila premalenih za njihovo tijelo. Sli ile su križancu minijaturnih starih konobarica i ptice dodo. Nisu baš brze, bogovima hvala, ali gadne su ako te ulove. "Tysone!" rekoh. "Zgrabi vre u!" Još je zurio u hipokampe, širom razjapljenih usta. "Tysone!" "Ha?" "Hajde!" Pokrenuo sam ga uz Annabethinu pomo . Pokupili smo vre e i zajahali atove. Posejdon je ito znao da je Tyson jedan od putnika jer je jedan hipokamp bio mnogo ve i od druga dva baš koliki treba da bi ponio Kiklopa. iha!" rekao sam. Moj hipokamp se okrenuo i zaronio u valove. Annabethin i Tysonov su ga odmah slijedili. Harpije su nas proklinjale i zvale svoje zalogaj e da im se vrate, ali hipokampi su po površini jurnuli brzo kao skuteri. Harpije su zaostale za njima, a ubrzo je od Kampa mješanaca ostala samo mra na mrlja. Pitao sam se ho u li ga ikad više vidjeti. Ali u tom trenutku sam imao drugih problema. Kruzer se sad nadvio pred nama - naš prijevoz do Floride i Mora udovišta. Na hipokampima je bilo još lakše jahati nego na pegazima. Fijukali smo s vjetrom u lice, jure i po valovima tako glatko i ujedna eno da jedva da smo se uop e morali držati. Tek kad smo se približili kruzeru, shvatio sam koliko je golem. Bilo mi je kao da gledam neboder na Manhattanu. Bijeli trup bio je visok sigurno deset katova, na vrhu ega je bilo još desetak paluba sa žarko osvijetljenim balkonima i prozorima. Naziv broda bio je napisan odmah iznad pram ane crte, crnim slovima, osvijetljen reflektorom. Trebalo mi je nekoliko sekunda da ga dešifriram: PRINCEZA ANDROMEDA Na krmu je bila pri vrš ena golema figura - tri kata visoka žena s bijelim gr kim hitonom, izrezbarenim tako da izgleda kao da je lancima privezana za prednji dio broda. Bila je mlada i lijepa, duge valovite kose, ali imala je posve prestravljen izraz lica. Zašto bi itko na pramcu svog izletni kog broda htio imati vrište u princezu, to mi nije bilo jasno. Sjetio sam se mita o Andromedi, kako su je vlastiti roditelji lancima vezali za stijenu kao žrtvu morskom udovištu. Možda je u školi imala previše jedinica ili nešto sli no. No dobro, moj imenjak Perzej ju je u zadnji as spasio, a udovište okamenio Meduzinom glavom. Taj Perzej je uvijek pobje ivao. Zato me mama nazvala po njemu, iako je on bio Zeusov, a ja sam Posejdonov sin. Izvorni Perzej jedan je od rijetkih gr kih junaka koji je sretno završio. 48

GIGA Drugi su poginuli -izdani, izmla eni, osaka eni, otrovani ili bi ih prokleli bogovi. Moja mama se nadala da u naslijediti Perzejevu sre u. Sude i po tome što mi se dosad sve izdoga alo, nisam baš pucao od optimizma. "Kako emo se popeti?" viknula je Annabeth nadvikuju i se s valovima, ali inilo se da hipokampi shva aju što trebamo. Doplovili su do desnog boka broda, lako plutaju i na golemoj brazdi koju je ostavljao za sobom te se približili servisnim ljestvama prikovanim za trup. "Ti prva", rekao sam Annabeth. Prebacila je vre u preko ramena i primila prvu pre ku. Nakon što je stala na ljestve, njezin hipokamp je zarzao u znak pozdrava i zaronio pod vodu. Annabeth se po ela penjati. Pustio sam da se malo popne, a onda pošao za njom. U vodi je ostao još samo Tyson. Njegov hipokamp uveseljavao ga je okretima od tristo šezdeset stupnjeva i skokovima unatrag, a Tyson se smijao tako histeri no da je taj zvuk odjekivao od brodskog trupa. "Tysone, ššš!" rekao sam. "Do i, ljudino." "Ne možemo povesti i Dugu?" pitao je dok mu je osmijeh polako blijedio. »Zurio sam u njega. "Dugu?" Hipokamp je zarzao kao da mu se svi a novo ime. "Ovaj, moramo po i", rekao sam. "Duga... se ne može penjati po ljestvama." Tyson je zašmrcao. Zabio je glavu u hipokampovu grivu. "Falit eš mi, Dugo!" Hipokamp je proizveo frktavi zvuk koji je jako sli io pla u. "Možda emo ga opet jednom vidjeti", predložio sam. "O, molim te!" rekao je Tyson, odmah živnuvši. "Sutra!" Nisam mu ništa obe ao, ali na kraju sam ga ipak uspio nagovoriti da se pozdravi s njim i primi ljestve. Zadnjim tužnim rzajem hipo-kamp Duga izveo je salto unatrag i zaronio u more. Ljestve su vodile do servisne palube na kane žutim amcima za spašavanje. Naišli smo na zaklju ana vrata koja je Annabeth uspjela otvoriti uz pomo svog noža i nekoliko biranih kletvi na starom gr kom. Mislio sam da emo se morati šuljati uokolo, s obzirom na to da smo slijepi putnici i sve to, ali nakon što smo prošli nekoliko hodnika i provirili preko ruba balkona na golemu središnju promenadu obrubljenu zatvorenim trgovinama, po eo sam shva ati da se nemamo od koga kriti. Mislim, znam, bilo je gluho doba no i, ali prošli smo brod cijelom dužinom i nikog nismo sreli. Prošli smo pokraj vrata etrdeset-pedeset kabina, i iza nijednih nismo uli ništa. "Ovo je brod duhova", promrmljao sam. "Nije", rekao je Tyson, pr kaju i po naramenici svoje torbe. "Smrad." Annabeth se namrštila. "Ja ništa ne osje am." "Kiklopi su kao satiri", rekao sam. "Mogu nanjušiti udovišta. Je li tako, Tysone?" Nervozno je kimnuo. Sad kad smo se udaljili od Kampa mješa-naca, Magla mu je ponovno izobli ila lice. Osim kad bih se jako koncentrirao, inilo mi se da ima dva oka, a ne jedno. "Dobro", rekla je Annabeth. "Što si to no nanjušio?" "Nešto loše", odgovorio je Tyson. "Ma super", zagun ala je Annabeth. "Onda je sve jasno." Izašli smo van na palubi s bazenom. Ondje su bili redovi ležaljki i bar zatvoren lan anom zavjesom. Voda u bazenu presijavala se jezovito, gibaju i se naprijed-natrag s naginjanjem broda. Iznad nas, sprijeda i straga, bilo je još paluba - zid za penjanje, maleni teren za golf, rotiraju i restoran, ali nije bio znaka života. A ipak... osjetio sam nešto poznato. Nešto opasno. inilo mi se da bih, da nisam tako umoran i iscrpljen od naleta adrenalina ove duge no i, mogao jasno prepoznati što nije u redu. "Moramo na i neko skrovište", rekao sam. "Neko sigurno mjesto za spavanje." 49

GIGA "Spavanje", umorno se složila Annabeth. Istražili smo još nekoliko hodnika, prije nego što smo naišli na praznu sobu na devetoj razini. Vrata su bila otvorena, što mi se u inilo udnim. Na stolu je bila košara s okoladnim delicijama, ohla ena boca pjenušave jabukova e na no nom stoli u i okoladica na jastuku, s porukom: Uživajte u krstarenju! Prvi put smo otvorili torbe i vidjeli da je Hermes zaista mislio na sve rezervna odje a, toaletne potrepštine, porcije hrane, vakuumirana vre ica puna novca, kožna torbica puna zlatnih drahma. ak je uspio spakirati Tysonovu kova ku prega u s njegovim alatom i metalnim dijelovima te Annabethinu kapu nevidljivosti, zbog ega im je oboma odmah bilo lakše. "Bit u iza tih vrata", rekla je Annabeth. "Vi nemojte ništa piti ni jesti." "Misliš da je ovaj brod za aran?" Namrštila se. "Ne znam. Nešto nije u redu. Samo... se uvajte." Zaklju ali smo vrata. Tyson se zavalio na kau . Nekoliko minuta je pr kao po svome metalurškom projektu - koji mi još nije htio pokazati - ali ubrzo je po eo zijevati. Smotao je prega u i obeznanio se. Legao sam na krevet i pogledao kroz prozor . U inilo mi se da sam u hodniku uo glasove, kao da netko šap e. Znao sam da to nije mogu e. Prošli smo cijeli brod i nikog nismo vidjeli. Ali zbog tih glasova nisam mogao zaspati. Podsjetili su me na moje putovanje u Podzemlje na to kako su duše umrlih zvu ale dok su lebdjele unaokolo. Napokon me moja iscrpljenost svladala. Zaspao sam... i usnuo najgori san dosad. Stajao sam u špilji, na rubu goleme jame. To mjesto mi je bilo ilekako poznato. Ulaz u Tartar. Prepoznao sam i ledeni smijeh koji je odjekivao u tami ispod mene. Nije li to naš mladi junak? Glas je zvu ao kao oštrica noža koja struže po kamenu. Na putu do još jedne velike pobjede. Htio sam viknuti Kronu da me pusti na miru. Htio sam izvu i Brzac i sasje i ga. Ali nisam se mogao pomaknuti. A ak i da jesam, kako bih mogao ubiti nešto što je ve uništeno rasjeckano na komade i ba eno u vje nu tamu? Ali ne daj se smetati, rekao je Titan. Možda se ovaj put, kad ne uspiješ, zapitaš isplati li se biti sluga bogovima. Kako ti je to tvoj otac u posljednje vrijeme pokazao svoju naklonost? Njegov smijeh ispunio je špilju i prizor se iznenada promijenio. Bio sam u drugoj špilji - Groverovoj zatvoreni koj spava oj sobi u Kiklopovoj jazbini. Grover je sjedio za tkala kim stanom u prljavoj vjen anici, manijakalno raspredaju i nedovršeni vjen ani šlep. "Dušice!" viknulo je udovište s druge strane stijene. Grover je ciknuo i po eo opet utkivati niti. Prostorija se zatresla kad se stijena pomakla u stranu. Na ulazu se nadvio Kiklop toliko golem da je opako šio Tysona po vertikali. Imao je šiljate žute zube i grube dlanove veli ine mog cijelog tijela. Nosio je izblijedjelu ljubi astu majicu s natpisom SVJETSKA IZLOŽBA OVACA 2001. Bio je visok najmanje pet metara, ali najnevjerojatnije na njemu bilo je to golemo bjeli asto oko, puno ožiljaka i pau inasto od katarakta. Ako i nije bio posve slijep, nije ni jako daleko od toga. "Sto radiš?" pitalo je udovište. "Ništa!" rekao je Grover falsetom. "Samo tkam svoj svadbeni šlep, kao što vidiš." Kiklop je ugurao ruku u sobu i mahao njome dok nije napipao tkala ki stan. Opipao je tkaninu. "Nije nimalo duži!" "O, ma jest, najdraži. Vidiš? Dodala sam još bar tri centimetra." "Previše odga anja!" zaurlalo je udovište. A onda je onjušilo zrak. "Lijepo mirišeš! Kao koze!" "O", Grover se natjerao na slabašno kikotanje. "Svi a ti se? To je Eau de Chevre. Namirisala sam se samo za tebe." 50

GIGA "Mmmm!" Kiklop je pokazao oštre zube. "Za prste polizat!" "O, ma koji si ti laskavac!" "Dosta odga anja!" "Ali, dragi, nisam završila!" "Sutra!" "Ne, ne. Još deset dana." "Pet!" "O, dobro, onda sedam. Ako baš inzistiraš." "Sedam! To je manje od pet, je li?" "Naravno. O, da." udovište je zarežalo, i dalje nezadovoljno pogodbom, ali ostavilo je Grovera za tkala kim stanom te gurnulo stijenu natrag na mjesto. Grover je zažmirio i drhtavo uzdahnuo, pokušavaju i se smiriti. "Požuri se, Percy", promrmljao je. "Molim te, molim te, molim te!" Probudili su me brodska pištaljka i glas preko interkoma - neki tip s australskim naglaskom koji je zvu ao pretjerano veselo. "Dobro jutro, putnici! Danas emo cijeli dan biti na moru. Sjajno vrijeme za mambo-zabavu pokraj bazena! Ne zaboravite milijunski bingo u Krakenovu baru u jedan sat, a za naše posebne goste, vježba va enja utrobe na Promenadi!" Sjeo sam u krevetu. "Što je rekao?" Tyson je zastenjao, još napola u snu. Ležao je licem prema dolje na kau u, stopala toliko preko ruba da su bila u kupaonici. "Veseli ovjek je rekao... vježba va enja torbe?" Ponadao sam se da ima pravo, ali tad je netko užurbano pokucao na naša vrata. Annabeth je ugurala glavu u našu sobu - plave kose raskuštrane kao da je pti je gnijezdo. "Vježba va enje utrobe?" Obukli smo se i pošli u obilazak broda, pri emu smo se iznenadili vidjevši druge ljude. Desetak umirovljenika bilo je na putu prema doru ku. Tata je vodio djecu na jutarnje plivanje u bazenu. lanovi posade u besprijekornim bijelim uniformama šetkali su palubom dodiruju i kapu u znak pozdrava putnicima. Nitko nije pitao tko smo mi. Nitko nije obra ao pažnju na nas. Ali nešto nije bilo u redu. Kad je obitelj pliva a prolazila pokraj nas, tata je rekao: "Na krstarenju smo. Zabavljamo se." "Da", istodobno je reklo njegovih troje djece, bezizražajna izraza lica. "Ludo se zabavljamo. Plivat emo u bazenu." I odoše. "Dobro jutro", rekao nam je lan posade zacakljenih o iju. "Svi Uživamo na Princezi Andromedi. Ugodan vam dan želim." Otišao je svojim putem. "Percy, ovoje udno", šapnula je Annabcth. "Svi su u nekakvom transu." Tad smo prošli pokraj restorana i vidjeli prvo udovište. Bio je to pakleni pas traga - crni mastif s prednjim šapama na šanku, njuške zabijene u kajganu. Vjerojatno je bio mlad jer je u usporedbi s drugima bio malen - ne ve i od grizlija. Svejedno, krv mi se sledila u žilama. Jedan takav zamalo me ubio. udno je bilo to što je sredovje ni par stajao u redu za švedski stol to no iza demonskog psa, strpljivo ekaju i svoj red da do u do jaja. Nije se inilo da primje uju išta neobi no. "Više nisam gladan", promrmljao je Tyson. Prije nego što smo Annabeth ili ja stigli odgovoriti, iz hodnika se za uo reptilski glas: "Joššš šesssstero ih je došššlo ju er." Annabeth je uznemireno pokazivala najbliže skrovište - ženski zahod - i svi troje smo šmugnuli unutra. Sve to me toliko šokiralo da mi nije stiglo biti neugodno zbog toga. Nešto - ili, prije, dva ne eg - progmizalo je pokraj ulaza u zahod, proizvode i zvuk poput 51

GIGA šmirgl-papira na tepihu. "Sssssjajno", rekao je drugi reptilski glas. "Sssssve ih privla i. Ubrzo emo biti sssssnažni." Stvorovi su ugmizali u restoran, pra eni hladnim siktanjem koje je možda bio zmijski smijeh. Annabeth me pogledala. "Moramo oti i odavde." "Misliš da želim biti u ženskom zahodu?" "Mislim s broda, Percy! Moramo oti i s broda!" "Smrdi", složio se Tyson. "I psi jedu sva jaja. Annabeth ima pravo. Moramo oti i iz zahoda i s broda." Naježio sam se. Ako se Annabeth i Tyson u ne em slažu, onda sam zaklju io da ne bi bilo loše poslušati ih. A onda sam vani uo još jedan glas - koji me sledio više od glasa bilo kojeg udovišta. "—samo pitanje vremena. Ne guraj me, Agrije!" Bio je to Luke, bez ikakve sumnje. Njegov glas nikad ne u mo i zaboraviti. "Ne guram te!" zarežao je taj drugi tip. Njegov glas je bio dublji i ak još lju i od Lukeova. "Samo kažem, ako se ovaj rizik ne isplati—" "Isplatit e se", obrecne se Luke. "Zagrist e mamac. Do i, moramo oti i provjeriti lijes u admiralskoj sobi." Glasovi su im se polako stišavali niz hodnik. Tyson je zajecao. "Idemo sad?" Annabeth i ja smo se pogledali i složili se u tišini. "Ne možemo", rekao sam Tysonu. "Moramo doznati što Luke planira", složila se Annabeth. "Ako je ikako mogu e, pretu i emo ga, vezati lancima i odvu i na Olimp."

52

GIGA

9. Imam najgore mogu

obiteljsko okupljanje

Annabeth se javila da po e sama jer ima kapu nevidljivosti, ali uvjerio sam je da je to preopasno. Ili emo svi troje i i zajedno ili ne e nitko. "Nitko!" rekao je Tyson. "Molim te?" Ali na kraju je pošao s nama, nervozno žva i svoje goleme nokte. U kabini smo se zadržali tek toliko da uzmemo svoje stvari. Zaklju ili smo da, što god da se dogodi, ne emo provesti više nijednu no na kruzeru zombija, pa neka i imaju bingo za milijun dolara. Provjerio sam je li Brzac u džepu i Hermesovi vitamini i termosica na vrhu torbe. Nisam htio da Tyson išta nosi, ali inzistirao je, a Annabeth mi je rekla da se ne brinem. Tyson je preko ramena mogao nositi tri platnene vre e jednako lako kao što ja mogu nositi ruksak. Prošuljali smo se hodnicima, prate i brodske oznake OVDJE STE do admiralske sobe. Annabeth je išla u nevidljivu izvidnicu. Krili smo se kad god bi netko naišao, ali ve ina ljudi na koje smo naišli bili su zombijski putnici staklasta pogleda. Kad smo se stubama popeli na palubu trinaest, na kojoj bi trebala biti admiralska soba, Annabeth je prosiktala: "Sakrijte se!" i ugurala nas u ostavu. uo sam kako hodnikom dolaze dva tipa. "Jesi li vidio etiopskog drakona u skladišnom prostoru?" pitao je jedan. Drugi se nasmijao. "Aha, super je." Annabeth je još bila nevidljiva, ali jako mi je stisnula ruku. Nekako mi se inilo da bih trebao prepoznati glas drugog tipa. uo sam da e do i još dva", rekao je poznati glas. "Ako nastave ovako pristizati, o, ovje e - pa ne e imat' šanse!" Glasovi su se udaljili niz hodnik. "To je bio Chris Rodriguez!" Annabeth je skinula svoju kapu nevidljivosti. "Sje aš ga se - iz dvanaestog bungalova." Nekako sam se maglovito sje ao Chrisa od prošlog ljeta. Bio je jedan od onih neodre enih kampera koji završe u Hermesovu bungalovu jer ga njegovi olimpski mama ili tata nikad nisu priznali. Kad sam malo bolje promislio, shvatio sam da Chrisa uop e ovog ljeta nisam vidio u kampu. "Što još jedan mješanac radi ovdje?" Annabeth je odmahnula glavom, o ito zabrinuta. Nastavili smo niz hodnik. Više mi nisu trebale upute kako bih shvatio da sam sve bliže Lukeu. Osje ao sam nešto hladno i neugodno prisutnost zla. "Percy." Annabeth je naglo stala. "Gledaj." Stajala je pred staklenim zidom i gledala dolje u višekatni kanjon u srednjem dijelu broda. U dnu je bila Promenada - ulica puna trgovina - ali nije to zapelo Annabeth za oko. Skupina udovišta okupila se pred prodavaonicom slatkiša: dvanaest lestrigonskih divova poput onih koji su me napali loptama, dva paklena traga a i nekoliko još udnijih stvorenja humanoidnih žena s dva repa u obliku zmije umjesto nogu. "Skitske dracaenae", šapnula je Annabeth. "Zmajske žene." udovišta su stala u polukrug oko mladog tipa u gr kom oklopu koji je ma em mlatio lutku od slame. U grlu mi se stvorila knedla kad sam vidio da je na lutki naran asta majica s natpisom Kamp mješanaca. Dok smo mi gledali, tip je probo lutku i rasparao je prema gore. Slama je poletjela na sve strane. udovišta su navijala i zavijala. Annabeth se odmakla od prozora. Bila je posve blijeda. "Do i", rekao sam joj, trude i se da zvu im hrabrije nego što sam osje ao. "Sto prije na emo Lukea, to bolje." Na kraju hodnika su bila dvokrilna vrata od hrastovine koja su izgledala kao da bi mogla voditi u neku važnu prostoriju. Kad smo im prišli na deset metara, Tyson je rekao: "Glasovi 53

GIGA unutra." uješ tako daleko?" pitao sam ga. Tyson je zatvorio oko kao da se silno koncentrira. A onda mu se glas promijenio, pretvaraju i se u hrapavu aproksimaciju Lukeova. "—to proro anstvo mi sami. Budale ne e znati što ih je snašlo." Prije nego što sam uspio reagirati, Tysonov glas se opet promijenio, postao dublji i grublji, poput glasa onog drugog tipa kojeg smo uli s Lukeom pred restoranom. "Zbilja misliš da je stari konjaš zauvijek otišao?" Tyson se nasmijao Lukeovim smijehom. "Ne mogu mu vjerovati. Ne kad znaju kakve tajne on uva. Trovanje stabla bila je kap koja je prelila ašu." Annabeth je zadrhtala. "Prestani, Tysone! Kako to radiš? To je jezivo!" Tyson je otvorio oko i izgledao zbunjeno. "Samo slušam." "Nastavi", rekao sam. "Što još kažu?" Tyson je opet sklopio oko. Prosiktao je glasom grubog muškarca: "Tiho!" A onda Lukeov glas, šap i: "Jesi li siguran?" "Jesam", rekao je Tyson grubim glasom. "Pred vratima su." Prekasno sam shvatio što se doga a. Imao sam tek toliko vremena da viknem: "Bježite!" prije nego što su se vrata sobe naglo otvorila i na njima se pojavio Luke, s po jednim dlakavim divom sa svake strane, naoružanim kopljima iji je bron ani vrh bio uperen u naša prsa. "Oho", rekao je Luke, podrugljivo se osmjehuju i. "Nije li to mojih dvoje najdražih ro aka. Slobodno u ite." Kabina je bila prekrasna i bila je užasna. Lijepi dio: golemi prozori u zakrivljenom stražnjem zidu s pogledom na stražnji dio broda. Zeleno more i plavo nebo protezali su se do ruba horizonta. Perzijski tepih prekrivao je pod. Dvije udobne sofe zauzimale su središnji dio sobe, dok je u jednom kutu bio krevet s baldahinom, a u drugom jeda i stol od mahagonija. Stol |e bio pretrpan hranom: kutijama od pizza, bocama gaziranog soka i hrpom sendvi a s govedinom na srebrnom tanjuru. Užasni dio: na baršunastom postolju u stražnjem dijelu sobe ležao je trometarski zlatni lijes. Sarkofag, izrezbaren starogr kim prizorima gradova u plamenu i grozomornim smrtima junaka. Unato lome što je kroz prozore ulazilo sun ano svjetlo, soba je zbog lijesa djelovala hladno. "Onda", rekao je Luke, ponosno šire i ruke. "Malo ljepše od bungalova jedanaest, ha?" Promijenio se od prošlog ljeta. Umjesto kratkih hla a i majice nosio je košulju, kaki hla e i kožne mokasinke. Plava kosa, ina e uvijek raskuštrana, sad je bila kratko ošišana. Bio je nalik na zlog manekena koji pokazuje što pomodni sveu ilišni zlikovac ove godine nosi na Harvardu. Još je imao ožiljak pod okom - urezanu bijelu crtu od borbe sa zmajem. A na sofu je bio naslonjen njegov magi ni ma , Onaj koji grize s le a, svjetlucaju i neobi no s tom napola eli nom, napola božanski bron anom oštricom koja može ubijati smrtnike i udovišta. "Sjednite", rekao nam je. Mahnuo je rukom i tri stolca su doska-kutala do sredine sobe. Nitko od nas nije sjeo. Lukeovi krupni prijatelji još su držali koplja uperena u nas. Sli ili su blizancima, ali nisu bili ljudska bi a. Bili su visoki oko dva i pol metra, prije svega, a i nosili su samo traperice, vjerojatno zato što su im golema ple a ve bila prekrivena tepihom gustog, smedeg krzna. Imali su pandže umjesto noktiju, stopala poput šapa. Nosovi su im bili nalik na njuške, a svi zubi oštri o njaci. "Ma baš sam nepristojan", rekao je Luke ugla eno. "Ovo su moji pomo nici, Agrij i Orej. Možda ste uli za njih." 54

GIGA Ništa nisam rekao. Unato kopljima uperenim u mene, nisam se bojao medvje ih blizanaca. Zamišljao sam ponovni susret s Lukeom mnogo puta nakon što me prošloga ljeta pokušao ubiti. Zamišljao sam se kako mu se hrabro suprotstavljam i izazivam ga na dvoboj. Ali sad kad smo se našli licem u lice, jedva da sam uspijevao zadržati ruke da se ne tresu. "Ne znate pri u o Agriju i Oreju?" pitao je Luke. "Njihova majka... to je, zapravo, baš tužno. Afrodita je mladoj ženi zapovjedila da se zaljubi. Žena je to odbila i odjurila Artemidi po pomo . Artemida joj je dopustila da postane jedna od njezinih djevi anskih lovaca, ali Afrodita joj se osvetila. Za arala je mladu ženu da se zaljubi u medvjeda. Kad je Artemida to doznala, s ga enjem je otjerala djevojku. Tipi no za bogove, slažete se? Bore se me usobno, a stradaju jadni ljudi. Djevoj ini blizanci, Agrij i Orej, nimalo ne vole Olimp. Ali vole mješance..." "Za ru ak", zarežao je Agrij. Njegov grubi glas uli smo prije u razgovoru s Lukeom. "He-he! He-he!" Njegov brat Orej se nasmijao, oblizuju i svoje krznom obrubljene usne. Nastavio se smijati kao da ima napadaj astme sve dok ga Luke i Agrij nisu pogledali. "Šuti, idiote!" zarežao je Agrij. "Idi se kazni!" Orej je zajecao. Odvukao se u kut sobe, pogrbio se na stolcu i po eo nabijati elom o jeda i stol, od ega je zveckalo srebrno posu e. Luke se držao kao da je to potpuno normalno ponašanje. Udobno se smjestio na sofi i digao noge na stoli . "Onda, Percy, pustili smo te da preživiš još jednu godinu. Nadam se da si uživao. Kako tvoja mama? Kako škola?" "Otrovao si Talijino stablo." Luke uzdahne. "Odmah na stvar, ha? Dobro, jesam, otrovao sam stablo. Pa što?" "Kako si mogao?" Annabeth je zvu ala tako ljutito da sam mislio da e eksplodirati. "Talija ti je spasila život! Svima nama! Kako si mogao tako obeš astiti njezinu—" "Nisam je obeš astio!" obrecne se Luke. "Bogovi su je obeš astili, Annabeth! Da je Talija živa, bila bi na mojoj strani." "Lažeš!" "Kad biste znali što se sprema, shvatili biste—" "Shva am da želiš uništiti kamp!" viknu ona. " udovište si!" Luke odmahne glavom. "Bogovi su te oslijepili. Ne možeš zamisliti život bez njih, Annabeth? Koje koristi od te drevne povijesti koju prou avaš? Tri tisu e godina suvišne prtljage! Zapad je truo do srži. Treba ga uništiti. Pridruži mi se! Možemo stvoriti novi svijet. Dobro bi nam došla tvoja inteligencija, Annabeth." "Zato što je ti nemaš!" i su mu se suzile. "Poznajem te, Annabeth. Zaslužuješ nešto bolje od beznadne potrage kako bi spasila kamp. Kamp mješanaca e U roku od mjesec dana preplaviti udovišta. Junaci koji prežive mo i e nam se pridružiti ili emo ih pohvatati i pobiti. Zbilja želiš biti na gubitni koj strani... u ovakvom društvu?" Luke je pokazao Tysona. "Hej!" rekao sam. "Putuješ s Kiklopom!" ukori je Luke. "Ne znam tko je obeš astio uspomenu na Taliju! Iznena uješ me, Annabeth. Bar ti od svih ljudi—" "Prestani!" viknula je. Nisam znao o emu on govori, ali Annabeth je zabila lice u ruke kao da se sprema zaplakati. "Pusti je na miru", rekao sam. "I ne miješaj Tysona u ovo." Luke se nasmijao. "O da, uo sam. Tvoj otac ga je priznao." ito sam izgledao iznena eno jer se Luke nasmiješio. "Da, Percy, znam sve o tome. I o vašem planu da na ete Runo. Kako ono idu koordinate... trideset, trideset jedan, sedamdeset pet, dvanaest? Vidiš, još imam prijatelje u kampu koji mi sve javljaju." "Špijune, misliš." Slegnuo je ramenima. "Koliko o evih uvreda možeš podnijeti, Percy? Misliš da ti je 55

GIGA zahvalan? Misliš da je Posejdonu do tebe stalo išta više nego do tog udovišta?" Tyson je stisnuo šake i zarežao duboko u grlu. Luke se samo zacerekao. "Bogovi te totalno iskorištavaju, Percy. Imaš li ti uop e pojma što te eka ako navršiš šesnaest godina? Je li ti Hiron ikad rekao što kaže proro anstvo?" Htio sam se Lukeu unijeti u lice i sve mu odbrusiti, ali, kao uvijek, znao me izbaciti iz ravnoteže. Šesnaesti ro endan? Mislim, znao sam da je Hiron prije mnogo godina uo proro anstvo. Znao sam da se jedan dio odnosi na mene. Ali, ako navršiš šesnaest godina? Nije mi se svi alo kako to zvu i. "Znam što moram znati", uspio sam izustiti. "Recimo, znam tko su mi neprijatelji." "Onda si budala." Tyson je najbližu stolicu razbio u iverke. "Percy nije budala!" Prije nego što sam ga uspio zaustaviti, jurnuo je na Lukea. Šake su mu se po ele spuštati prema Lukeovoj glavi - dvostruki udarac odozgo koji bi probio rupu i u titanu - ali medvje i blizanci su mu presjekli put. Svaki je primio po jednu Tysonovu ruku, zaustavljaju i ga na mjestu. Gurnuli su ga natrag i Tyson je posrnuo. Na tepih je pao tako snažno da se paluba zatresla. "Baš šteta, Kiklope", rekao je Luke. " ini se da su moji grizlijski prijatelji zajedno prejaki za tebe. Možda bih im trebao dopustiti—" "Luke", ubacio sam se. "Slušaj me. Poslao nas je tvoj otac." Pocrvenio je kao paprika. "Nemoj ga ak ni - spominjati." "On nam je rekao da do emo na ovaj brod. Mislio sam, samo zbog prijevoza, ali poslao nas je da te na emo. Rekao mi je da ne e di i ruke od tebe, ma koliko ti bio ljut." "Ljut?" zaurlao je Luke. "Di i ruke od mene? Ostavio me, Percy! Želim uništiti Olimp! Svaki tron razbijen u komade! Reci ti Hermesu da e se to i dogoditi. Sa svakim novim mješancem koji nam se pridruži, Olimpljani su sve slabiji, a mi sve ja i. On je sve ja i." Luke je pokazao zlatni sarkofag. Ježio sam se od tog sanduka, ali odlu io sam mu to ne pokazati. "Pa?" pitao sam. "Što je tako posebno..." A onda sam shvatio što bi moglo biti u sarkofagu. Temperatura u sobi kao da je naglo pala dvadeset stupnjeva. "Hej, ne misliš valjda—" "Ponovno dobiva oblik", rekao je Luke. "Malo-pomalo prizivamo njegovu životnu energiju iz jame. Svakim regrutom koji nam prisegne na vjernost pojavi se novi komadi —" "To je odvratno!" rekla je Annabeth. Luke joj se nakesio. "Tvoja majka se rodila iz Zeusove razbijene lubanje, Annabeth. Zato radije šuti. Ubrzo emo imati dovoljno dijelova gospodara Titana da bismo ga mogli oživjeti. Na init emo mu novo tijelo, djelo dostojno kova nica Hefestovih." "Ti nisi normalan", rekla je Annabeth. "Pridružite nam se i bit ete nagra eni. Imamo mo ne prijatelje, pokrovitelje dovoljno bogate da kupe ovaj brod i još mnogo toga. Percy, tvoja majka više nikad ne e morati raditi. Mo i eš joj kupiti pala u. Možeš imati mo , slavu - što god želiš. Annabeth, može ti se ostvariti san da budeš arhitektica. Mo i eš sagraditi spomenik koji e stajati tisu u godina. Hram gospodarima novog doba!" "Idi u Tartar", rekla mu je. Luke je uzdahnuo. "Šteta." Uzeo je nešto nalik na daljinski od televizora i pritisnuo crvenu tipku. Nekoliko sekunda poslije vrata sobe su se otvorila i ušla su dvojica uniformiranih lanova posade naoružana palicama. Imali su isti staklasti pogled kao i drugi smrtnici koje sam vidio, ali nekako mi se inilo da zbog toga ne e biti nimalo bezopasniji u borbi. "A, baš dobro, osiguranje", rekao je Luke. "Bojim se da imamo slijepe putnike." 56

GIGA "Da, gospodine", rekli su kao u snu. Luke se okrenuo Oreju. "Vrijeme je da nahranimo etiopskog drakona. Odvedi ove budale dolje i pokaži im kako se to radi." Orej se glupavo nacerio. "Hehe! Hehe!" "Daj da i ja po em", promumljao je Agrij. "Moj brat je nesposoban. Taj Kiklop—" "Nije prijetnja", rekao je Luke. Opet je bacio pogled na zlatni lijes, kao da ga opet nešto mu i. "Agrije, ostani ovdje. Moramo razgovarati o nekim važnim stvarima." "Ali—" "Oreje, nemoj me razo arali. Ostani dolje sve dok se ne uvjeriš da se drakon propisno nahranio." Orej nas je podbo svojim kopljem i izgurao nas iz sobe, pra en dvojicom ljudskih stražara. Dok sam hodao hodnikom, trpe i Orejevo podbadanje s le a, razmislio sam o onome što je Luke rekao - da su medvje i blizanci zajedno jaki koliko i Tyson. Ali možda svaki za sebe... Izašli smo iz hodnika na sredini broda i pošli palubom obrubljenom amcima za spašavanje. Brod sam poznavao dovoljno dobro da bi mi bilo jasno kako je ovo možda posljednja prilika da vidimo sunce. Kada do emo na drugu stranu, dizalom emo oti i do teretnog prostora i to e biti to. Pogledao sam Tysona i rekao: "Sad." Bogovima hvala, razumio je. Okrenuo se i opalio Oreja koji je odletio deset metara unatrag u bazen, usred obitelji turisti kih zombija. "A!" viknuše djeca jednoglasno. "Ne zabavljamo se ludo u bazenu!" Jedan od stražara izvukao je palicu, ali Annabeth mu je izbila zrak iz plu a dobro plasiranim udarcem nogom. Drugi stražar otr ao je do najbližeg alarma. "Zaustavi ga!" viknula je Annabeth, ali bilo je prekasno. Trenutak prije nego što sam ga opalio ležaljkom po glavi, aktivirao je alarm. Upalila su se crvena svjetla. Sirene su zavijale. amac za spašavanje!" viknuo sam. Potr ali smo prema najbližem. Kad smo skinuli ceradu s njega, udovišta i još ljudi iz osiguranja preplavili su palubu, odguravaju i turiste i konobare s pladnjevima punim tropskih pi a. Tip u gr kom oklopu izvukao je ma i jurnuo, ali se poskliznuo u lokvi pina colade. Lestrigonski strijelci postavili su se na palubu iznad naše, namještaju i strijele u svoje goleme lukove. "Kako se ovo izbacuje?" vrisnula je Annabeth. Pakleni traga sko io je na mene, ali Tyson ga je odbacio u stranu aparatom za gašenje požara. "Upadajte!" viknuo sam. Otvorio sam Brzac i odbio prvi val strijela u zraku. Još koja sekunda i nadja ali bi nas. amac za spašavanje visio je preko ruba broda, visoko iznad vode. Annabeth i Tyson nikako ga nisu uspijevali otkva iti. Usko io sam u amac s njima. "Držite se!" viknuo sam i prerezao užad. Kiša strijela fijukala nam je nad glavama dok smo padali prema oceanu.

57

GIGA

10. Ukrcavamo se južnja kim vojnicima "Termosicu!" vrisnuo sam dok smo padali prema vodi. "Molim?" Annabeth je sigurno pomislila da sam poludio. Svim silama se držala za užad amca, a kosa joj je stršila ravno u zrak, kao baklja. Ali Tyson je shvatio. Uspio je otvoriti moju torbu i izvu i Hermesovu magi nu termosicu i dalje drže i Annabeth i amac. Strijele i koplja zviždali su oko nas. Zgrabio sam uturicu i nadao se da e ispasti dobro. "Držite se!" "Držim se!" viknula je Annabeth. vrš e!" Zakva io sam noge ispod klupe na napuhavanje u amcu i, dok je Tyson mene i Annabeth držao za stražnji dio košulje, odvrnuo poklopac etvrtinu okreta. Iz termosice je odmah prsnuo bijeli pramen vjetra te nas pogurao u stranu, pretvaraju i naš okomiti pad u prinudno slijetanje pod kutom od etrdeset pet stupnjeva. inilo mi se da se vjetar smije dok izlije e iz termosice, kao da je sretan što je slobodan. Kad smo tresnuli na ocean, odsko ili smo jedanput, dvaput, poskakuju i kao oblutak, a onda smo nastavili juriti kao gliser, sa slanom morskom prašinom u licu i ni im osim mora pred sobom. uo sam gnjevne povike s broda iza nas, ali ve smo bili izvan dometa oružja. Princeza Andromeda smanjila se do veli ine bijele igra ke u daljini, a onda i potpuno nestala. *

*

*

Dok smo tako jurili morem, Annabeth i ja pokušali smo poslati Iris-poruku Hironu. Zaklju ili smo da nekome moramo dojaviti što Luke radi, a nismo znali kome drugom možemo vjerovati. Vjetar iz termosice stvarao je lijepu morsku prašinu u kojoj se na sun anom svjetlu stvarala duga - savršena za Iris-poruku - ali veza je svejedno bila loša. Kad je Annabeth bacila zlatnu drahmu u izmaglicu i pomolila se božici duge da nam pokaže Hirona, vidjeli smo njegovo lice, ali u pozadini je bliještalo nekakvo stroboskopsko svjetlo i treštao je neki rock, kao da je bio u disku. Ispri ali smo mu za iskradanje iz kampa i Lukea i Princezu Andromedu i zlatni sanduk za Kronove ostatke, ali uz tu buku kod njega i vjetar i vodu s naše strane, nisam baš siguran što je uo. "Percy," viknuo je Hiron, "moraš paziti na—" Glas mu se izgubio u glasnom vikanju iza njega - nekoliko glasova kri alo je kao ratnici Koman a. "Što?" viknuh. "Prokleti ro aci!" Hiron se sagnuo, a tanjur mu je preletio preko glave i razbio se negdje izvan našeg pogleda. "Annabeth, nisi Percyju smjela dopustiti da iza e iz kampa! Ali ako na ete Runo—" "To, mala!" viknu netko iza Hirona. "U-huuuu!" Poja ali su glazbu, a subwooferi su bili tako glasni da nam je amac podrhtavao. "—Miami", vikao je Hiron. "Pokušat u paziti na—" Naš magli asti ekran se razbio kao da je s druge strane netko bacio bocu u njega i Hiron je nestao. Jedan sat poslije vidjeli smo kopno - duga ku plažu na kanu neboderskim hotelima. Na vodi je nastala gužva od ribarica i tankera. Gliser Obalne straže prošao nam je zdesna, a onda 58

GIGA se vratio kao da želi još jedanput pogledati. Pretpostavljam da ne vi aju baš svaki dan kako žuti amac za spašavanje bez motora juri sto vorova na sat, a njime upravlja troje djece. "To je Virginia Beach!" re e Annabctli kad smo se primakli obali. "O, bogovi, kako je Princeza Andromeda došla tako daleko preko no i? To je—" "Petsto trideset nauti kih milja", rekao sam. Zabuljila se u mene. "Kako si to znao?" "Pa - ni sam ne znam." Annabeth se na trenutak zamislila. "Percy, gdje smo sad?" "Trideset šest stupnjeva, etrdeset etiri minute sjeverno, sedamdeset šest stupnjeva, dvije minute zapadno", odmah sam ispalio. A onda odmahnuo glavom. " ovje e. Kako to znam?" "Zbog tvog tate", pogodila je Annabeth. "Uvijek to no znaš gdje si kad si na moru. To je totalno fora." Ja baš nisam bio tako siguran u to. Nisam htio biti nekakav ljudski GPS. Ali prije nego što sam išta stigao re i, Tyson me potapšao po ramenu i rekao: "Dolazi druga brodica." Osvrnuo sam se. Gliser Obalne straže sad nas je pratio. Upalili su svjetla i ubrzali. "Ne smiju nas uloviti", rekao sam. "Previše e nas ispitivati." "Nastavi prema zaljevu Chesapeake", rekla je Annabeth. "Znam gdje se možemo skriti." Nisam je pitao što joj to zna i ni kako to da tako dobro poznaje ovaj kraj. Riskirao sam i još malo odvrnuo poklopac termosice, a novi nalet vjetra strelovito nas je pogurao oko sjevernog vrha Virginia Beacha i u zaljev Chesapeake. Gliser Obalne straže je sve više zaostajao za nama. Nismo usporili sve dok nam se obale zaljeva nisu približile s obje strane, kad sam shvatio da smo ušli u rije no uš e. Osjetio sam prijelaz iz slane u slatku vodu. Iznenada sam osjetio umor i iscrpljenost, kao da mi se naglo spušta še er. Više nisam znao gdje sam ni u kojem smjeru bismo trebali po i. Dobro je da mi je Annabeth govorila što da radim. "Ondje", rekla je. "Iza onog pješ anog pruda." Uplovili smo u mo varno podru je zagušeno visokom travom. Nasukao sam amac u podnožju golemog empresa. Nad nama su se nadvila penja icama prekrivena stabla. Insekti su zujali u šumi. Zrak je bio zagušljiv i vru , a s rijeke se uvijala para. Ukratko, to nije bio Manhattan i nimalo mi se nije svidjelo. "Hajdemo", re e Annabeth. "To je malo niže niz obalu." "Što?" pitao sam. "Samo me prati." Zgrabila je platnenu vre u. "I trebali bismo prekriti amac ne im. Nemojmo privla iti pozornost." Nakon što smo amac za spašavanje prekrili granama, Tyson i ja pošli smo za Annabeth niz obalu, gaze i duboko u crveno blato. Zmija je skliznula pokraj moje cipele i nestala u travi. "Nedobro mjesto", re e Tyson. Mlatnuo je komarce koji su mu se na ruci poslagali kao da stoje u redu za švedski stol. Poslije nekoliko minuta, Annabeth re e: "Ovdje." Vidio sam samo grmlje kupina. A tad je Annabeth razmaknula isprepleteni krug grana, poput vrata, i shvatio sam da gledam u kamuflirano sklonište. Unutrašnjost je bila dovoljno velika za troje, ak i ako je Tyson taj tre i. Zidovi su bili pleteni od biljnog materijala, kao kolibe ameri kih Indijanaca, ali izgledali su prili no vodonepropusno. U kutu je bilo sve što ovjeku treba za kampiranje - vre e za spavanje, pokriva i, ledenica i kerozinska lampa. Bilo je i stvari za polubogove - bron anih šiljaka za koplja, tobolac pun strijela, rezervni ma i kutija ambrozije. Sklonište je imalo pomalo pljesniv miris, kao da u njemu dugo nije bilo nikoga. "Sklonište za mješance." Zadivljeno sam pogledao Annabeth. "Ti si ovo na inila?" "Talija i ja", tiho je rekla. "I Luke." 59

GIGA To mi nije trebalo smetati. Mislim, znao sam da su Talija i Luke pazili na Annabeth kad je bila mala. Znam da su njih troje zajedno bili bjegunci, da su se krili od udovišta i sami uspijevali preživjeti prije nego što ih je Grover našao i pokušao odvesti u Kamp mješanaca. Ali svaki put kad bi Annabeth govorila o tom vremenu provedenom s njima, obuzimala bi me... ne znam. Nelagoda? Ne. To nije dobra rije . Dobra rije bila bi ljubomoru. "Onda..." rekoh. "Ne misliš da e nas Luke pratiti ovamo?" Odmahnula je glavom. "Na inili smo dvanaest ovakvih skloništa. Ne vjerujem da se Luke uop e sje a gdje su. Ni da ga je briga." Bacila se na pokriva e i po ela kopati po svojoj torbi. Govorom tijela jasno je dala do znanja da ne želi razgovarati. "Ovaj, Tysone?" rekao sam. "Možeš li malo iza i i istražiti okolinu? Ono, znaš potraži neku trgovinu u divljini ili nešto." "Trgovinu?" "Da, moramo nešto prigristi. Poše erene krafne ili nešto." "Poše erene krafne", entuzijasti no ponovi Tyson. "Potražit u poše erene krafne u divljini." Izašao je i po eo dozivati: "Ovamo, krafne!" Kad je izašao, sjeo sam nasuprot Annabeth. "Hej, žao mi je što smo, znaš, vidjeli Lukea." "Nisi ti kriv." Izvukla je nož i po ela istiti oštricu krpom. "Prelako nas je pustio da pobjegnemo", rekao sam. Nadao sam se da mi se to samo u inilo, ali Annabeth je kimnula. "I ja sam to zaklju ila. Ono što smo uli da je rekao o riskiranju i zagrist e mamac... mislim da se to odnosilo na nas." "Runo je mamac? Ili Grover?" Prou avala je oštricu noža. "Ne znam, Percy. Možda želi Runo za sebe. Možda se nada da emo mi obaviti teži dio posla, a onda nam ga želi ukrasti. Jednostavno ne mogu vjerovati da je otrovao stablo." "Što je htio re i", pitao sam, "kad je rekao da bi Talija bila na njegovoj strani?" "Griješi." "Ne zvu iš baš sigurno u to." Annabeth me ošinula pogledom, a ja sam požalio što sam je po eo ispitivati o tome dok ima nož u ruci. "Percy, znaš li na koga me najviše podsje aš? Na Taliju. Toliko ste sli ni da se ježim od toga. Mislim, bili biste najbolji prijatelji ili biste zadavili jedno drugo." "Ostanimo na najboljim prijateljima." "Talija se znala ljutiti na svog tatu. Kao i ti. Bi li se ti okomio na Olimp zbog toga?" Pogledao sam tobolac sa strijelama u kutu. "Ne bih." "Onda dobro. Ne bi ni ona. Luke griješi." Annabeth je zabila nož U zemlju. Htio sam je pitati za proro anstvo koje je Luke spomenuo i kakve veze ono ima s mojim šesnaestim ro endanom. Ali zaklju io sam da mi ona to ne bi rekla. Hiron je sasvim jasno rekao da ga ne smijem uti sve dok bogovi ne odlu e suprotno. "A što je Lukeu zna ilo ono o Kiklopima?" pitao sam. "Rekao je da bi bar ti od svih ljudi—" "Znam što je rekao. Govorio je... o pravom razlogu Talijine smrti." ekao sam, ne znaju i što bih rekao. Annabeth je drhtavo uzdahnula. "Nikad ne možeš vjerovati Kiklopu, Percy. Prije šest godina, kad nas je Grover vodio u Kamp mješanaca—" Stala je jer su vrata skloništa zaškripala i otvorila se. Tyson se uvukao unutra. "Poše erene krafne!" ponosno je rekao pokazuju i kutiju s poslasticama. Annabeth je zurila u njega. "Odakle ti to? Usred divljine smo. Nema ni eg u krugu od—" "Petnaest metara", rekao je Tyson. " udovišna prodavaonica krafna - odmah iza brda!" 60

GIGA "Ovo nije dobro", promrmljala je Annabeth. urili smo se ispod stabla i zurili u prodavaonicu krafna usred divljine. Izgledala je kao ispod eki a, sa žarko osvijetljenim prozorima, parkiralištem i cesticom koja vodi dublje u šumu, ali u blizini nije bilo nikoga i na parkiralištu nije bio nijedan auto. Vidjeli smo jednog zaposlenika kako za pultom ita asopis. To je bilo sve. Na nadstrešnici prodavaonice, golemim crnim slovima koje sam ak i ja mogao pro itati, pisalo je: UDOVIŠNE KRAFNE Nacrtani ogar zagrizao je O u rije i UDOVIŠNE. Iz prodavaonice se širio ugodan miris, poput svježe prženih okoladnih krafna. "Ovo ne bi smjelo biti ovdje", rekla je Annabeth. "Ovo je loše." "Ma što?" rekao sam. "To je prodavaonica krafna." "Ššš!" "Zašto šap eš? Tyson je ušao i kupio dvanaest komada. Ništa mu se nije dogodilo." "On je udovište." "Ma daj, Annabeth! udovišne krafne ne moraju imati veze s udovištima! Tako se zove cijeli lanac. Imamo ih i u New Yorku." "Lanac", složila se. "Nije ti udno što se trgovina pojavila nakon što si Tysonu rekao da ode potražiti krafne? Ovdje, usred šume?" Malo sam razmislio o tome. Istina, to jest malo udno, ali pa mislim zaista, prodavaonice krafna baš nisu visoko na mom popisu zlo udnih sila. "To bi moglo biti gnijezdo", objasnila je Annabeth. Tyson je zacvilio. Ne vjerujem da je išta bolje od mene shvatio o emu Annabeth govori, ali uplašio se ve od samog njezina tona. Proždro je ve šest krafna iz kutije i lice mu je bilo umrljano še erom u prahu. "Gnijezdo ega?" pitao sam. "Nikad se nisi zapitao kako se franšize pojave tako odjedanput?" pitala me. "Jedan dan ništa, a onda drugi dan - bum, novi hambur-geraj ili kavana ili što ve . Prvo jedna prodavaonica, a onda dvije, pa etiri - identi ne kopije koje se šire po cijeloj zemlji?" "Ovaj, ne. Nikad nisam razmišljao o tome." "Percy, neki lanci se množe tako brzo zato što su sve njihove lokacije magi no povezane sa životnom energijom udovišta. Neka Hermesova djeca shvatila su kako se to radi 1950-ih godina. Uzgajaju—" Uko ila se. "Što?" htio sam znati. "Što uzgajaju?" "Bez iznenadnih - pokreta", rekla je Annabeth, kao da joj život ovisi o tome. "Vrlo polako se okreni." A onda sam uo: zvuk struganja, kao da nešto teško vu e trbuh po liš u. Okrenuo sam se i vidio stvora veli ine nosoroga kako se kre e kroza sjenu stabala. Siktao je, a prednji dio migoljio se u svim smjerovima. U po etku mi nije bilo jasno što vidim. A onda sam shvatio da stvor ima nekoliko vratova - najmanje sedam, a na vrhu svakog je bila siktava reptilska glava. Koža joj je bila žilava poput stavljene, a pod svakom glavom je bio plasti ni opršnjak s natpisom: VOLIM UDOVIŠNE KRAFNE! Izvukao sam olovku, ali Annabeth me prikovala pogledom. Ne još. Shvatio sam. Mnoga udovišta imaju grozan vid. Mogu e je da e Hidra samo pro i pokraj nas. Ali kad bih sad izvukao ma , bron ani odsjaj bi joj svakako privukao pažnju. ekali smo. Hidra je bila na samo metar od nas. Kao da je njušila tlo i stabla U potrazi za ne im. A onda sam primijetio da dvije glave kidaju na komade žuto platno -jednu našu vre u. Taj stvor je ve bio u našem skloništu. Pratio je naš miris. 61

GIGA Srce mi je jako tuklo. U kampu sam vidio prepariranu glavu Hidre, ali to me nimalo nije pripremilo za ovaj susret uživo. Svaka glava bila je u obliku dijamanta, kao kod egrtuše, ali usta su bila obrubljena oštrim zubima kao u morskog psa. Tyson se tresao. Zakora io je unatrag i slu ajno slomio gran icu. Svih sedam glava odmah se okrenulo prema nama i zasiktalo. "Brišimo!" viknu Annabeth. Bacila se udesno. Ja sam se otkotrljao ulijevo. Jedna Hidrina glava pljunula je zelenu teku inu koja mi je proletjela pokraj ramena i zaštrcala brijest. Stablo se zadimilo i po elo razgra ivati. Cijelo drvo po elo je padati na Tysona, koji se još nije pomaknuo, skamenjen od straha zbog udovišta koje je sad stajalo pred njim. "Tysone!" Bacio sam se na njega svom snagom i srušio ga u stranu baš kad je Hidra jurnula prema njemu i kad je stablo palo na dvije njezine glave. Hidra je zateturala unatrag, izvla i glave i urlaju i Ijutito na srušeno stablo. Svih sedam glava pljunulo je kiselinu i brijest se istopio u zadimljenu ljigavu lokvu. "Hajde!" rekao sam Tysonu. Otr ao sam u jednu stranu i skinuo poklopac s Brzaca, nadaju i se da u tako privu i pozornost udovišta. Upalilo je. Božanska bronca mrska je ve ini udovišta. im se moja blistava oštrica pojavila, Hidra je pohitala naprijed sa svim glavama, sik i i pokazuju i zube. Dobra vijest: Tyson je trenuta no bio izvan opasnosti. Loša vijest: još malo i istopit u se u ljigavu lokvu. Jedna glava je eksperimentalno jurnula prema meni. Bez razmišljanja sam zamahnuo ma em. "Ne!" viknula je Annabeth. Prekasno. Glatko sam odsjekao Hidrinu glavu. Otkotrljala se travom, a iza nje je ostao samo razmahani bartljak koji je odmah prestao krvariti i po eo bubriti kao balon. U samo nekoliko sekunda ranjeni vrat rascijepio se na dva vrata, a na kraju svakog je narasla nova glava normalne veli ine. Sad sam se suo io s osmoglavom hidrom. "Percy!" ukorila me Annabeth. "Upravo si negdje otvorio još jednu prodavaonicu udovišnih krafna!" Izmaknuo sam se mlazu kiseline. "Samo što me nije ubila, a tebe to brine? Kako emo ubiti tog stvora?" "Vatra!" viknu Annabeth. "Treba nam vatra!" im je to rekla, sjetio sam se pri e. Hidrine glave prestanu se razmnažati samo ako spalimo batrljak prije nego što izrastu. Bar je Heraklo to tako u inio. Ali nismo imali vatru. Uzmaknuo sam prema rijeci. Hidra me pratila. Annabeth mi je došla slijeva i pokušala privu i pozornost jedne glave, brane i se nožem od njezinih zuba, ali druga glava zamahnula je sa strane poput malja i odbacila je u blato. "Ne udaraj mi prijatelje!" Tyson je dojurio i postavio se izme u Hidre i Annabeth. Dok je Annabeth ustajala, Tyson je glave po eo mlatiti šakama, brzo kao što to ine boksa i kad udaraju onu vise u vre u. Ali ak ni Tyson nije mogao vje no zadržavati Hidru. Nastavili smo se polako povla iti, izmi i se štrcajima kiseline i odbijaju i glave bez odsijecanja, ali znao sam da samo odga am našu smrt. Kad-tad emo u initi pogrešan korak i taj stvor e nas ubiti. A onda sam za uo udan zvuk - dum-dum-dum za koji sam najprije pomislio da je moje srce. Zvuk je bio tako jak da se obala rijeke tresla. "Kakva je to buka?" viknu Annabeth, ne skidaju i pogled s Hidre. "Parni stroj", re e Tyson. "Molim?" Sagnuo sam se i Hidrina kiselina mi je preletjela preko glave. A onda je s rijeke iza nas poznati glas doviknuo: "Ondje! Pripremite petnaestokilaš!" Nisam se usudio skrenuti pogled s Hidre, ali ako je to iza nas bio onaj tko sam mislio da jest, 62

GIGA zaklju io sam da sad imamo neprijatelje na dvije fronte. Duboki muški glas je rekao: "Preblizu su, milostiva!" "Prokleti bili junaci!" re e djevojka. "Punom parom naprijed!" "Na zapovijed, milostiva." "Slobodna paljba, kapetane!" Annabeth je djeli sekunde prije mene shvatila što se doga a. Viknula je: "Na zemlju!" i bacili smo se na tlo kad je s rijeke odjeknuo zemljotresni BUUM. Vidjeli smo bljesak i dimni trag, a onda je Hidra eksplodirala to no pred nama, zapljusnuvši nas gadnom zelenom ljigom koja je isparila im nas je pogodila, kao što je ina e slu aj s utrobom udovišta. "Fuj!" vrisnu Annabeth. "Parobrod!" viknu Tyson. Ustao sam, kašlju i od barutnog dima koji se valjao preko obale. Prema nama je rijekom puckao naj udniji brod koji sam ikad vidio. Ležao je nisko u vodi poput podmornice, a paluba je bila poplo ena željezom. U sredini je bio trapezoidni kazamat s otvorima za topove sa svih strana. Na vrhu se vijorila zastava - divlji vepar i koplje na krvavocrvenoj pozadini. Na palubi su bili na kani zombiji u sivim uniformama - mrtvi vojnici s treperavim licima koja su im samo djelomi no prekrivala lubanju, poput utvara kakve stražare u Hadovoj pala i u Podzemlju. Brod je bio oklopnja a. Bojna krstarica iz Gra anskog rata. Jedva sam razabrao ime napisano mahovinom prekrivenim slovima na pramcu: Birmingham. A pokraj zadimljenog topa koji nas je zamalo ubio, u punom gr kom bojnom oklopu, stajala je Clarisse. "Luzeri", nacerila se prezirno. "Ali pretpostavljam da se od mene o ekuje da vas spasim. Penjite se."

63

GIGA

11. Clarisse sve diže

zrak

"U velikoj ste frci", re e Clarisse. Upravo smo dovršili obilazak broda koji nismo htjeli, kroz mra ne prostorije prepune mrtvih mornara. Vidjeli smo spremnik ugljena, kotlove i pogonski stroj koji je puhao i stenjao kao da je stalno na rubu eksplozije. Vidjeli smo ku icu pilota, skladište baruta i topovsku palubu (ta je Clarisse najdraža) s dva Dahlgrenova topa glatkih cijevi s lijeve i desne strane i Brookeovim 9-in nim užljebljenim topovima sprijeda i straga - svi prera eni za ispaljivanje kugla od božanske bronce. Kamo god da smo išli, mrtvi vojnici Konfederacije zurili su u nas, s tim sablasnim bradatim licima koja su im treperila preko lubanje. Prihvatili su Annabeth jer im je rekla da je iz Virginije. I ja sam im bio zanimljiv jer se prezivam Jackson - poput južnja koga generala - ali tad sam sve upropastio rekavši im da sam iz New Yorka. Svi su zasiktali i mrmljaju i kleli Jenkije. Tyson se prestravio. Cijelo vrijeme obilaska inzistirao je na tome da ga Annabeth drži za ruku, što nju nije posebno oduševilo. Na kraju su nas doveli na ve eru. Kapetanska soba na Birming-hamu bila je veli ine smo nice, ali svejedno mnogo ve a od bilo koje druge prostorije na brodu. Stol je bio postavljen s bijelim stolnjacima i porculanom. Sendvi e s maslacem od kikirikija i želeom, ips i gazirane sokove posluživali su kosturski lanovi posade. Nisam htio jesti ništa što poslužuju duhovi, ali glad je nadvladala moj strah. "Tantal vas je doživotno izbacio", zadovoljno nam je rekla Clarisse. "Gospodin D je rekao da e vas, ako se opet pojavite u kampu, pretvoriti u vjeverice i pregaziti svojim terencem." "Oni su li dali brod?" pitao sam. "Naravno da nisu. Moj otac mi ga je dao." "Ares?" Clarisse se prezirno naceri. "Misliš da samo tvoj tatica ima mo i na moru? Duhovi gubitnika iz svih ratova duguju danak Aresu. To je njihovo prokletstvo zbog poraza. Molila sam se ocu za plovilo i evo ga. Ovi tipovi e u initi sve što im kažem. Je li tako, kapetane?" Kapetan je stajao iza nje, uko en i ljutit. Njegove svjetlucave zelene o i prikovale su me gladnim pogledom. "Ako to zna i kraj ovog paklenog rata, gospo ice, napokon mir, onda emo sve u initi. Uništiti bilo koga." Clarisse se osmjehnu. "Uništiti bilo koga. To mi se svi a." Tyson je progutao knedlu. "Clarisse", re e Annabeth. "I Luke je možda u potrazi za Runom. Vidjeli smo ga. Zna koordinate i ide na jug. Ima kruzer pun udovišta—" "Dobro! Raznijet u ga." "Ne shva aš", re e Annabeth. "Moramo se udružiti. Daj da ti pomognemo—" '"Ne!" Clarisse lupi šakom po stolu. "Ovo je moja potraga, parnetnjakovi ko! Napokon ja mogu biti junakinja i vas dvoje mi ne ete oduzeti tu priliku." "'Gdje su ti pomo nici?" pitao sam. "Nisi li imala pravo povesti dvoje prijatelja?" "'Oni nisu... ostavila sam ih ondje. Da štite kamp." "' ak ni ljudi iz tvog bungalova ti nisu htjeli pomo i?" "'Šuti, mali Perice! Ne trebam ih! Ni vas!" "'Clarisse," rekoh joj, "Tantal te iskorištava. Nije ga briga za kamp. Bilo bi mu drago kad bi ga netko uništio. Uvalio te u ovo kako bi zakazala." "'Ne! Nije me briga što Proro ište—" Zaustavila se. "'Što?" pitao sam. "Što ti je Proro ište reklo?"

64

GIGA "Ništa." Clarisseine uši pocrveniše. "Vama je dovoljno znali da u dovršiti ovu potragu, a vi mi ne ete pomo i. S druge pak strane, ne mogu vas pustiti..." "Zna i, zarobljenici smo?" pitala je Annabeth. "Gosti. Zasad." Clarisse podigne noge na platneni stolnjak i otvori još jednu limenku soka. "Kapetane, odvedite ih dolje. Dodijelite im ležaljke u sidrištu. Ne budu li pristojni, pokažite im što radimo neprijateljskim špijunima." San je došao im sam zaspao. Grover je sjedio za tkala kim stanom i o ajni ki rasplitao svadbeni šlep, kad se stijena-vrata odvaljala u stranu i udovište zaurlalo: "Aha!" Grover je zacvilio. "Dušo! Nisam - bio si tako tih!" "Raspli eš!" zadere se Polifem. "Dakle, u tome je problem!" "O, ne. Nisam—" "Do i!" Polifem zgrabi Grovera oko pasa i napola ga odnese, napola odvu e špiljskim tunelima. Grover se trudio zadržati cipele visokih potpetica na svojim kopitima. Veo mu se naginjao na glavi, prijete i otpadanjem. Kiklop ga je odvukao u špilju veli ine skladišta, ukrašenu ov jom kramom. Ondje je bio vunom prekriveni udobni naslonja i vunom obloženi televizor, grube police natrpane ov jim predmetima -šalicama u obliku ov jeg lica, gipsane figurice ovaca, društvene igre s temom ovaca i slikovnice i akcijske figurice. Pod je bio prekriven gomilama ov jih kostiju i nekih drugih kostiju koje baš nisu bile nalik na ov je - kostiju satira koji su došli na otok u potrazi za Panom. Polifem je Grovera spustio tek toliko da pomakne još jednu golemu stijenu. Spilju je preplavilo danje svjetlo, a Grover je zajecao od žudnje. Svjež zrak! Kiklop ga je odvukao van, na vrh brda s pogledom na najljepši otok koji sam ikad vidio. Bio je donekle oblika sedla napola presje ena sjekirom. S obje strane bila su gusto obrasla brda, a u sredini široka dolina, razdvojena golemim rascjepom, premoš enim mostom od užadi. Lijepi potoci kotrljali su se nizbrdo do ruba kanjona i padali s ruha u obliku slapova duginih boja. Papige su lepršale medu krošnjama. Ruži asto i ljubi asto svije e cvalo je u grmovima. Stotine ovaca pasle su na livadama, a njihova se vuna neobi no presijavala poput bakrenih i srebrnih nov a. Na sredini otoka, odmah pokraj mosta od užeta, bio je golem iskrivljeni hrast na ijoj je najnižoj grani nešto svjetlucalo. Zlatno runo. ak i u snu mogao sam osjetiti njegovu energiju koja se širi otokom, a od koje je trava zelenija, cvije e ljepše. Gotovo sam mogao nanjušiti magiju prirode na djelu. Mogu samo zamisliti koliko jako satir osje a taj miris. Grover je zacvilio. "Da", ponosno e Polifem. "Vidiš ono? Runo je najdragocjeniji predmet u mojoj zbirci! Davno sam ga ukrao junacima i otad -besplatna hrana! Satiri dolaze sa svih strana svijeta, kao no ni leptiri na plamen. Satiri fina papica! A sad—" Polifem je u ruku uzeo opake bron ane škare za striženje. Grover je jauknuo, ali Polifem je samo podigao najbližu ovcu kao da je plišana igra ka i ostrigao joj runo. Tu paperjastu gomilicu dao je Groveru. "Stavi to na vreteno!" ponosno e on. "Magi no. Ne može se rasplesti." "O...pa..." "Jadna moja dušice!" naceri se Polifem. "Loša tkalja. Ha ha! Bez brige. Ta nit e riješiti problem. Dovrši šlep do sutra!" "To je baš... lijepo od tebe." "Hehe." 65

GIGA "Ali-ali, dušo," proguta Grover knedlu, "što ako netko spasi -mislim, napadne ovaj otok?" Grover pogleda ravno u mene i shvatio sam da to pita kako bih ja to uo. "Sto bi ih sprije ilo da do u ravno u tvoju špilju?" "Ženica uplašena! Baš slatko! Nemaš brige. Polifem ima suvremeni zaštitni sustav. Morat e pro i pokraj mojih ljubimaca." "Ljubimaca?" Grover je bacio pogled po otoku, ali nije vidio ništa osim ovaca koje mirno pasu na livadi. "A onda", zareža Polifem, "moraju pro i pokraj mene!" Opalio je šakom po najbližoj stijeni, koja napukne i prepolovi se. "A sada do i!" viknu. "Natrag u špilju." Grover je izgledao kao da je na rubu suza - tako blizu slobode, a tako beznadno daleko. Suze su mu orosile o i, kad je stijena opet prekrila ulaz, zatvaraju i ga opet u smrdljivu, bakljama osvijetljenu tamu Kiklopove špilje. Probudio me alarm koji se oglasio po cijelom brodu. Za uo se kapetanov duboki glas: "Svi na palubu! Na ite gospu Clarisse! Gdje je ta djevojka?" A onda se njegovo sablasno lice pojavilo nada mnom. "Diži se, Jenki. Tvoji prijatelji su ve gore. Približavamo se ulazu." "Ulazu u što?" Lubanja se osmjehnula. "U More udovišta, naravno." Svojih nekoliko stvari koje su preživjele Hidru ugurao sam u mornarsku platnenu vre u i prebacio je preko ramena. Imao sam neki predosje aj da, kako god okreneš, na Birminghamu ne u provesti više nijednu no . Bio sam na putu gore kad sam se od ne eg uko io. Neka prisutnost u blizini - nešto poznato i neugodno. Iz istog mira došlo mi je da se s nekim potu em. Htio sam udariti mrtvog konfederalista. Posljednji put kad me obuzela takva ljutnja... Umjesto da se popnem gore, došuljao sam se do ruba ventilacijske rešetke i provirio dolje u kotlovnicu. Clarisse je stajala to no ispod mene i razgovarala s prikazom koja je treperila u pari iz kotla miši avim muškarcem u crnoj kožnoj bajkerskoj odje i, vojni ki ošišane kose, sun anih nao ala s crvenim staklima i nožem pri vrš enim na bok. Stisnuo sam šake. To je bio moj najneomiljeniji Olimpljanin: Ares, bog rata. "Ne želim izgovore, curice!" zarežao je. "D-dobro, o e", promumljala je Clarisse. "Ne želiš da se razbjesnim, je li tako?" "Ne, o e." "Ne, o e", oponašao ju je Ares. "Otužna si. Trebao sam jednom od svojih sinova dopustiti da po e u ovu potragu." "Uspjet u!" obe ala je Clarisse drhtavim glasom. "Ponosit eš se mnome." "I bolje bi ti bilo", upozorio ju je. "Tražila si da te pošaljem u ovu potragu, curice. Ako dopustiš da ti Runo preotme onaj ljigavi mali Jackson—" "Ali Proro ište je reklo—" "NE TI E ME SE ŠTO JE REKLO!" Ares je zaurlao tako silovito da je njegov lik zatreperio. "Uspjet eš. A ako ne uspiješ..." Podigao je šaku. Iako je bio samo lik u pari, Clarisse je ustuknula. "Jesmo li se razumjeli?" zareži Ares. Opet se aktivirao alarm. uo sam kako mi se približavaju glasovi, kako asnici zapovijedaju da se pripreme topovi. Polako sam se odšuljao od ventilacijske rešetke i popeo se gore kako bih se pridružio Annabeth i Tysonu na gornjoj palubi. "Sto nije u redu?" pitala me Annabeth. "Opet si sanjao?" 66

GIGA Kimnuo sam, ali ništa nisam rekao. Nisam znao što bih mislio o onome što sam dolje vidio. To me mu ilo gotovo koliko i moj san o Groveru. Clarisse se popela uza stube odmah poslije mene. Trudio sam se ne gledati je. Zgrabila je dalekozor od zombijskog asnika i zagledala se u obzorje. "Napokon. Kapetane, punom parom naprijed!" Pogledao sam u istome smjeru, ali nisam vidio ništa posebno. Nebo je bilo obla no. Zrak je bio magli ast i vlažan, poput isparavanja s pegle. Kad sam jako stisnuo o i, vidio sam nekoliko tamnih, mutnih mrlja u daljini. Moj nauti ki osje aj rekao mi je da smo negdje blizu obale sjeverne Floride, tako da smo no u prevalili dalek put, dalji nego što bi ijedan smrtni ki brod trebao mo i ploviti. Pogonski stroj je zastenjao kad smo ubrzali. Tyson je nervozno promumljao: "Previše optere uju klipove. Nije za duboku vodu." Nisam znao odakle to zna, ali sam postao nervozan. Poslije nekoliko minuta tamne mrlje su se pred nama izoštrile. Na sjeveru se iz mora izdizala golema stijena - otok s liticama visokim bar trideset metara. Osamstotinjak metara južno od toga, ona druga mrlja pretvorila se u nadolaze u oluju. Nebo i more zajedno su klju ali kao jedna bijesna masa. "Uragan?" pitala je Annabeth. "Ne", odgovori joj Clarisse. "Haribda." Annabeth je problijedjela. "Jesi li ti normalna?" "To je jedini ulaz u More udovišta. Ravno izme u Haribde i njezine sestre Scile." Clarisse pokaže vrh litice, a mene obuzme osje aj da ondje živi nešto što ne želim upoznati. "Kako to misliš, jedini ulaz?" pitao sam. "Pu ina je širom otvorena! Zaobi i ih." Clarisse je zakolutala o ima. "Zbilja ništa ne znaš? Kad bih ih pokušala zaobi i, samo bi mi se opet našle na putu. Ako želiš u i u More udovišta, moraš uploviti izme u njih." "A Sudaraju e stijene?" pitala je Annabeth. "I to je ulaz. Jazon je tako ušao." "Svojim topovima ne mogu raznijeti stijene", re e Clarisse. " udovišta, s druge strane..." "Zbilja jesi luda", zaklju i Annabeth. "Gledaj i u i, mudrice." Clarisse se okrene kapetanu. "Odredite kurs prema Haribdi!" "Na zapovijed, milostiva." Pogonski stroj je zastenjao, željezne plo e su zavibrirale, a brod je po eo ubrzavati. "Clarisse," rekao sam, "Haribda usisava more. Ne ide li pri a tako?" "I opet ga ispljune, da." "A Scila?" "Živi u špilji na onim liticama. Ako se previše približimo, njezine zmijaste glave e se spustiti i po eti pobirati mornare s broda." "Onda odaberi Scilu", rekao sam. "Svi emo si i u potpalublje i propu kati pokraj nje." "Ne!" inzistirala je Clarisse. "Ako Scila ne dobije laki obrok, možda podigne cijeli brod. Uostalom, previsoko je da bi bila laka meta. Moj top ne može pucati ravno uvis. Haribda se smjestila usred svog vira. Plovit emo ravno prema njoj, naciljati je topovima, raznijeti je i poslati u Tartar!" Rekla je to s toliko poleta da sam joj gotovo poželio vjerovati. Stroj je brujao. Kotlovi su se toliko zažarili da sam pod nogama osjetio kako se paluba zagrijava. Iz dimnjaka je kuljalo. Crvena Aresova zastava vijorila se na vjetru. Kako smo se približavali udovištima, sve glasnije smo uli Haribdin zvuk - groznu mokru riku koja je zvu ala kao da je netko pustio vodu u najve em zahodu u galaksiji. Svaki put kad bi Haribda uzela zrak, brod bi se zatresao i naglo jurnuo naprijed. Svaki put kad bi ga ispustila, podigli bismo se na vodi i zapljusnuli bi nas trimetarski valovi. Pokušao sam mjeriti vrijeme vira. Koliko sam izra unao, Haribdi su trebale oko tri minute da usisa i uništi sve što joj do e na osamsto metara. Da bismo je izbjegli, morali bismo pro i 67

GIGA blizu Scilinih litica. A koliko god gadna Scila bila, te litice su mi izgledale prili no prihvatljivo. Nemrtvi mornari mirno su obavljali svoju dužnost na gornjoj palubi. Pretpostavljam da im ovo nije bila prva gubitni ka bitka, pa se nisu baš previše uzrujavali. Ili ih pomisao na to da e biti uništeni nije osobito uznemirivala jer su ve pokojni. Nijedna od tih pomisli nije me nimalo primirila. Annabeth je stala do mene, vrsto se drže i za ogradu. "Još imaš svoju termosicu punu vjetra?" Kimnuo sam. "Ali bilo bi preopasno da je otvorim kod ovakvog vira. Još ja i vjetar samo bi pogoršao situaciju." "A što je s kontrolom vode?" pitala me. "Posejdonov sin si. Ve si to radio." Imala je pravo. Zažmirio sam i pokušao smiriti more, ali nisam se mogao koncentrirati. Haribda je bila previše glasna i mo na. Valovi me nisu poslušali. "Ne-ne mogu", rekao sam sav jadan. "Trebamo pomo ni plan", re e Annabeth. "Ovo ne e upaliti." "Annabeth im pravo", re e Tyson. "Stroj nije dobar." "Kako to misliš?" upita ga ona. "Tlak. Treba popraviti klipove." Prije nego što je stigao objasniti, kozmi ki zahod propustio je vodu uz mo ni raaaaaal Brod je naglo jurnuo naprijed i pao sam na palubu. Upali smo u vir. "Punom snagom unatrag!" vrisnula je Clarisse preko sve te buke. More se pjenilo oko nas, a valovi zapljuskivali palubu. Željezne plo e sad su bile tako vrele da su se zadimile. "Dovedi nas na domet! Pripremi desne topove!" Mrtvi konfederalisti ustr ali su se po palubi. Propeler je zaštektao unatrag, pokušavaju i usporiti brod, ali svejedno smo nastavili kliziti prema sredini vrtloga. Zombijski vojnik izjurio je iz potpalublja i pohitao prema Clarisse. Siva uniforma mu se dimila. Brada mu je gorjela. "Kotlovnica se pregrijava, gospo ice! Eksplodirat e!" "Pa idi onda dolje i popravi to!" "Ne mogu!" viknu vojnik. "Isparavamo na toj vru ini." Clarisse je udarila o kazamat. "Trebam još samo nekoliko minuta! Tek toliko da do emo na domet!" "Kre emo se prebrzo", re e kapetan smrknuto. "Pripremite se za smrt." "Ne!" zaurlao je Tyson. "Ja to mogu popraviti." Clarisse ga je sumnji avo pogledala. "Ti?" "Kiklop je", re e Annabeth. "Otporan je na vatru. I razumije se u mehaniku." "Idi!" viknu Clarisse. "Tysone, nemoj", zgrabio sam ga ruku. "Preopasno je!" Potapšao me po ruci. "To je jedini na in, brate." Imao je odlu an pogled - ak samopouzdan. Nikad ga prije nisam vidio takvog. "Popravit u to. Brzo se vra am." Dok sam ga gledao kako se spušta za zadimljenim vojnikom, obuzeo me strašan predosje aj. Poželio sam potr ati za njim, ali brod je opet jurnuo naprijed - a onda sam ugledao Haribdu. inilo se da je samo nekoliko stotina metara od nas, kroz izmaglicu i dim i vodu. Najprije sam primijetio greben - crnu nakupinu koralja na ijem se vrhu držalo stablo smokve, neobi no umiruju prizor usred sveg tog vrtlozenja. Posvuda oko njega voda je kružila u lijevak poput svjetlosti oko crne rupe. A onda sam vidio grozotu usidrenu za greben tik ispod razine mora golema usta ljigavih usana i mahovinom prekrivenih zuba veli ine amaca. Što je još gore, na zubima je bio zubni aparat, okvir od hr avog, sluzavog metala izme u kojeg je bilo zaglavljenih komada riba i dasaka i doplutalog sme a. Haribda je bila no na mora svakog zubara. Bile su to samo goleme crne ralje pune iskrivljenih zuba i s velikim predgrizom, a stotinama godina nije prala zube nakon jela. Dok sam gledao, 68

GIGA cijelo more oko nje bilo je usisano u tu prazninu, morski psi, jata riba, gigantska lignja. Shvatio sam da e za nekoliko sekunda Birmingham biti sljede i na redu. "Gospo Clarisse", viknu kapetan. "Desni i prednji topovi na dometu!" "Paljba!" zapovjedi Clarisse. Ispalili su tri kugle u ralje udovišta. Jedna je raznijela rub sjekuti a. Druga joj je nestala u ždrijelu. Tre a je pogodila Haribdin aparat i odbila se prema nama, otkidaju i Aresovu zastavu sa šipke. "Opet!" zapovjedi Clarisse. Topnici su opet napunili topove, ali znao sam da je to uzaludno. Morali bismo udovište pogoditi još stotinu puta da bismo izazvali bilo kakvu štetu, a toliko vremena nismo imali. Prebrzo nas je usisavalo. A tad su se vibracije na palubi promijenile. Brujanje pogonskog stroja postalo je snažnije i ujedna enije. Brod se zatresao i po eli smo se udaljavati od usta. "Tyson je uspio!" re e Annabeth. ekajte!" re e Clarisse. "Moramo ostati blizu!" "Poginut emo!" rekoh joj. "Moramo se udaljiti." vrsto sam primio ogradu dok se brod borio s usisnom silom. Strgnuta Aresova zastava proletjela je pokraj nas i zaglavila se u Haribdinu aparatu. Nismo mnogo napredovali, ali bar smo se dobro držali. Tyson nam je nekako dao baš dovoljno snage da nas ona ne može usisati. Usta su se iznenada zatvorila. Nastala je potpuna bonaca. Voda je prekrila Haribdu. A onda, jednako tako naglo kao što su se zatvorila, usta su se eksplozivno otvorila, ispljunuvši vodeni zid i sve što je bilo nejestivo, uklju uju i naše kugle, od kojih je jedna pogodila Birmingham, proizvevši ding kao u nekoj igri u lunaparku. Unatrag nas je odbacio val koji je bio visok sigurno petnaest metara. Iskoristio sam svu snagu volje kako bih sprije io prevrtanje broda, ali i dalje smo se nekontrolirano vrtjeli i jurili prema liticama sa suprotne strane tjesnaca. Još jedan zadimljeni vojnik izjurio je na palubu. Naletio je na Clarisse, zamalo ih oboje srušivši u more. "Pogonski stroj samo što nije eksplodirao!" "Gdje je Tyson?" pitao sam. "Još je dolje", re e vojnik. "Nekako sve to uspijeva održati, ali ne znam koliko e još tako mo i." Kapetan re e: "Moramo napustiti brod." "Ne!" viknu Clarisse. "Nemamo izbora, milostiva. Trup se ve raspada! Ne e mo i—" Nije dospio završili re enicu. Munjevitom brzinom nešto se sme e i zeleno sru ilo s neba, epalo kapetana i povuklo ga u zrak. Na brodu su ostale samo njegove kožne izme. "Scila!" viknu mornar dok se još jedan stup reptilske kože stuštio s neba i podigao ga. To se dogodilo tako brzo da je više sli ilo laserskoj zraci nego udovištu. ak nisam vidio ni lice tog stvora, samo bljesak zuba i ljusaka. Od epio sam Brzac i pokušao zasjeci udovište dok je podizalo idu eg mornara, ali nisam bio ni približno dovoljno brz. "Svi dolje!" viknuo sam. "Ne možemo!" Clarisse je isukala svoj ma . "Potpalublje je u plamenu." amci za spašavanje!" re e Annabeth. "Brzo!" "Ne e se mo i odvojiti od litica", re e Clarisse. "Sve e nas pojesti." "Moramo pokušati. Percy, termosica." "Ne mogu napustiti Tysona!" "Moramo pripremiti amce!" Clarisse je poslušala Annabethinu zapovijed. Ona i nekoliko njezinih neumrlih vojnika razotkrili su jedan od dva amca za spašavanje dok su Sciline glave pljustale s neba poput zubate meteorske kiše, hvataju i jednog po jednog konfederalista. 69

GIGA "Pripremi drugi amac." Bacio sam termosicu Annabeth. "Idem po Tysona." "Ne možeš!" viknula je. "Vru ina e te ubiti!" Nisam je poslušao. Pojurio sam prema ulazu u kotlovnicu, a tad moje noge iznenada više nisu doticale palubu. Letio sam ravno u zrak, vjetar mi je zviždao u ušima, a rub litice mi je bio nekoliko centimetara od lica. Scila me nekako zagrizla za ruksak i podizala me u svoju jazbinu. Bez razmišljanja sam zamahnuo ma em iza sebe i ubo stvora u sitno žuto oko. Zastenjala je i ispustila me. I sam pad bio bi ve dovoljno gadan, kad se uzme u obzir da sam bio trideset metara u zraku. Ali, dok sam padao, ispod mene je Birmingham eksplodirao. BABUUUUM! Strojarnica je otišla u zrak, šalju i krhotine oklopnja e u svim smjerovima, poput plamenih krila. "Tysone!" viknuo sam. amci za spašavanje uspjeli su se odmaknuti od boda, ali ne predaleko. Plamene krhotine padale su posvuda. Clarisse i Annabeth bit e zgnje ene ili spaljene ili e ih tonu a olupina povu i za sobom, a to su sve bile optimisti ne opcije koje su ovisile o tome da prije toga pobjegnu Scili. A onda sam uo druk iju eksploziju - zvuk prejakog otvaranja Hermesove magi ne termosice. Bijeli pramenovi vjetra zapuhali su u svim smjerovima, raštrkali amce, podigli me iz slobodnog pada i odbacili me oceanom. Ništa nisam vidio. Okretao sam se u zraku, dobio udarac u glavu ne im tvrdim i pao u vodu tako snažno da bi mi sve kosti pukle da nisam sin boga mora. Zadnje ega se sje am jest tonjenje u goru e more, znaju i da Tysona više nema i žele i da se zaista mogu utopiti.

70

GIGA

12. Dolazimo

Kikin wellness centar

Probudio sam se u amcu sa sklepanim jedrom na injenim od sašivenih sivih uniformi. Annabeth je sjedila do mene i okretala ga prema vjetru. Pokušao sam sjesti i odmah mi se zavrtjelo. "Odmori se", rekla je. "Trebat e ti." "Tyson...?" Odmahnula je glavom. "Percy, jako mi je žao." Šutjeli smo dok su nas valovi dizali i spuštali. "Možda je preživio", rekla je mlako. "Ho u re i, vatra ga ne može ubiti." Kimnuo sam, ali nisam imao razloga za optimizam. Vidio sam kako ta eksplozija kida željezo. Ako je Tyson bio u kotlovnici, nema šanse da je preživio. Dao je život za nas, a ja sam se uspijevao prisjetiti samo situacija u kojima sam ga se sramio i nijekao da smo nas dvojica u rodu. Valovi su zapljuskivali amac. Annabeth mi je pokazala neke stvari koje je spasila iz potopljenog broda - Hermesovu termosicu (sad praznu) i vakuumiranu vre u punu ambrozije, dvije mornarske majice i bocu gaziranog pi a. Upecala me iz vode i našla je moj ruksak, koji je Scila pregrizla napola. Ve ina mojih svari je otplutala, ali još sam imao Hermesovu bo icu multivitamina i, naravno, imao sam Brzac. Olovka bi se uvijek našla u mom džepu, bez obzira na to gdje bih je izgubio. Satima smo plovili. Sad kad smo ušli u More udovišta, voda je svjetlucala intenzivnijom zelenom bojom, poput Hidrine kiseline. Vjetar je mirisao svježe i slano, ali osjetio se i snažan metalni miris - kao da se približava olujno nevrijeme. Ili nešto još opasnije. Znao sam u kojem smjeru moramo i i. Znao sam da smo to no stotinu trinaest nauti kih milja zapadnosjeverozapadno od svog odredišta. Ali zbog toga se nisam osje ao ništa manje izgubljeno. Bez obzira na to u kojem smjeru bismo se okrenuli, sunce kao da mi je stalno išlo u o i. Naizmjence smo pijuckali gazirani sok, sklanjaju i se iza jedra što smo bolje mogli. I razgovarali smo o mom posljednjem snu o Groveru. Prema Annabethinoj procjeni imali smo manje od dvadeset etiri sata za nalaženje Grovera, pod pretpostavkom da je moj san bio precizan te da se Polifem nije predomislio i odlu io se ranije oženiti Groverom. "Aha", rekoh ogor eno. "Nikad ne možeš vjerovati Kiklopu." Annabeth je zurila u pu inu. "Žao mi je, Percy. Pogriješila sam što se ti e Tysona, dobro? Voljela bih da mu to mogu re i." Pokušao sam se i dalje ljutiti na nju, ali to mi nije bilo lako. Mnogo smo toga prošli zajedno. Puno puta mi je spasila život. Bilo bi glupo da joj išta zamjeram. Pogledao sam to malo stvari što nam je ostalo - praznu termosicu vjetrova, bo icu multivitamina. Prisjetio sam se Lukeova gnjeva kad sam pokušao s njim razgovarati o njegovu ocu. "Annabeth, koje je Hironovo proro anstvo?" Napu ila je usne. "Percy, ne bih smjela—" "Znam da je Hiron bogovima obe ao da mi ne e re i. Ali ti nisi obe ala, je li tako?" "Nije uvijek dobro sve znati." "Tvoja majka je božica mudrosti!" "Znam! Ali svaki put kad junak dozna svoju budu nost, pokuša je promijeniti, a to nikad ne upali." "Bogovi se brinu zbog ne ega što u u initi kad još malo odrastem", rekoh. "Nešto kad navršim šesnaest godina." Annabeth je rukama premetala svoju kapu Yankeesa. "Percy, ne znam cijelo proro anstvo, ali 71

GIGA ono upozorava na mješansko dijete jednog od Velike Trojke - idu e koje doživi šesnaestu godinu. Zbog toga su Zeus, Posejdon i Had prisegnuli na sporazum poslije Drugog svjetskog rata da više ne e raditi djecu. Idu e dijete Velike Trojke koje navrši šesnaest godina bit e opasno oružje." "Zašto?" "Jer e taj junak odlu iti o sudbini Olimpa. On ili ona donijet e odluku koja e spasiti Doba bogova ili ga okon ati." Pustio sam da mi se to slegne. Ina e nemam morsku bolest, ali tad mi je iznenada pozlilo. "Zato me Kron prošloga ljeta nije ubio." Kimnula je. "Mogao bi mu biti vrlo koristan. Ako te pridobije za sebe, bogovi e biti u velikoj opasnosti." "Ali ako sam ja taj iz proro anstva—" "To emo znati samo ako poživiš još tri godine. To bi moglo biti predugo za Kamp mješanaca. Kad je Hiron prvi put uo za Taliju, pomislio je da je ona ta iz proro anstva. Zato ju je tako o ajni ki želio dovesti u sigurnost kampa. A tad je ona poginula u borbi i pretvorena je u bor i više nitko nije znao što bi mislio. Dok se ti nisi pojavio." S naše lijeve strane šiljata zelena le na peraja duga ka oko pet metara provirila je iz vode i nestala. "Dijete iz tog proro anstva... on ili ona ne bi mogli biti Kiklop?" pitao sam. "Velika Trojka ima puno udovišne djece." Annabeth je odmahnula glavom. "Proro ište je reklo mješanac. To uvijek zna i polu ovjekpolubog. To zbilja ne bi mogao biti nitko živ osim tebe." "Zašto mi onda bogovi uop e dopuštaju da živim? Bili bi sigurniji da me ubiju." "Imaš pravo." "Baš ti hvala." "Percy, ne znam. Pretpostavljam da bi te neki bogovi rado ubili, ali vjerojatno se ne žele zamjeriti Posejdonu. Drugi bogovi... možda te još promatraju, pokušavaju odrediti kakav eš junak biti. Na koncu, mogao bi biti i oružje njihova spasa. Pravo je pitanje... što eš u initi za tri godine? Što eš odlu iti?" "Je li proro anstvo dalo kakvu natuknicu?" Annabeth je na trenutak oklijevala. Možda bi mi rekla još nešto, ali baš u tom trenutku galeb se stuštio niotkuda i sletio na naše priru no jedro. Annabeth je iznena eno gledala pticu koja je u njezino krilo ispustila hrpicu liš a. "Kopno", rekla je. "U blizini je kopno!" Uspravno sam sjeo. Zaista, u daljini se vidjela plavo-sme a crta. Minutu poslije mogao sam razabrati otok s malenom planinom u sredini, blještavobijelim ku ama, plažom na kanom palmama i luku punu neobi nih brodica. Struja je naš amac na vesla vukla prema ne em nalik na tropski raj. "Dobro došli!" re e gospoda s fasciklom. Izgledala je poput doma ice u avionu - plavo poslovno odijelo, savršena šminka, kosa svezana u rep. Rukovala se s nama kad smo stupili na mol. Nasmiješila nam se tako blistavo da bi ovjek pomislio kako smo sišli s Princeze Androme e, a ne s izubijanog amca na vesla. A opet, naš amac na vesla nije bio naj udnije plovilo u luci. Uz nekoliko luksuznih jahta ondje je bila i ameri ka vojna podmornica, nekoliko kanua i staromodni jedrenjak s tri jarbola. Vidio sam i helidrom na kojem je bio helikopter s natpisom, Peti program, Fort Lauderdale te kratku pistu na kojoj su bili Learjet i propelerski avion koji je sli io lovcu iz Drugog svjetskog rata. Možda su to bile replike za turiste ili nešto sli no. "Prvi put ste kod nas?" pitala je gospo a s fasciklom. Annabeth i ja smo izmijenili poglede. Annabeth je rekla: "Ovaaaj..." "Prvi-put-u-wellness-centru", rekla je gospo a pišu i nešto na papir. "Da vidimo..." 72

GIGA Kriti ki nas je odmjerila. "Mhm. Biljni oblozi za po etak za mladu damu. I, naravno, potpuna promjena izgleda za mladoga gospodina." "Molim?" upitah. Bila je prezauzeta zapisivanjem da bi mi odgovorila. "U redu!" rekla je prpošno se osmjehuju i. "Sigurna sam da e Kiki osobno htjeti razgovarati s vama prije luaua. Do ite, molim vas." E sad, stvar je u sljede em. Annabeth i ja navikli smo na klopke, a te klopke naj eš e u po etku izgledaju kao nešto dobro. Tako da sam svaki as o ekivao da se žena s fasciklom pretvori u zmiju ili demona ili nešto sli no. A opet, s druge strane, ve i dio dana plutali smo amcem. Bilo mi je vru e, bio sam umoran i gladan, a kad je ta gospo a spomenula luau, želudac mi se uspravio na stražnje noge i po eo moliti poput psa. "Pa valjda ne može škoditi", ispod glasa e Annabeth. Naravno da može, ali svejedno smo pošli za njom. Ruke sam držao u džepovima, a tamo sam stavio svoja jedina magi na obrambena sredstva - Hermesove multivitamine i Brzac - ali što smo dublje ulazili u centar, to sam manje mislio na njih. Sve je bilo fantasti no. Kud god bih se okrenuo, bijeli mramor i plava voda. Terase su se penjale uz planinu, s bazenima na svakoj razini, povezanim toboganima i slapovima i podvodnim tunelima kroz koje se može plivati. Fontane su izbacivale vodu u zrak, stvaraju i nemogu e oblike, poput orlova u letu i konja u galopu. Tyson je volio konje i znao sam da bi mu se fontane svidjele. Gotovo sam se okrenuo kako bih mu vidio izraz lica, ali tad sam se sjetio: Tysona više nema. "Jesi li dobro?" upita me Annabeth. "Problijedio si." "Dobro sam", slagao sam joj. "Samo... ništa, hajdemo." Prošli smo pokraj raznih pripitomljenih životinja. Morska kornja a drijemala je na gomilici ru nika za plažu. Na dasci za skokove ispružio se usnuli leopard. Goš e centra - samo mlade žene, koliko sam vidio - izležavale su se na ležaljkama, pile vo ne smoothieje ili itale asopise dok im se na licu sušila biljna ljiga, a manikerke u bijelim kutama im sre ivale nokte. Na putu prema stubama koje su vodile u, kako se inilo, središnju zgradu, uo sam ženski pjev. Glas se razlijegao zrakom poput uspavanke. Rije i nisu bile na starogr kom, ali jesu na nekom podjednako starom jeziku - možda minojskom ili nekom sli nom. Shva ao sam o emu pjeva - mjese ini u krošnjama maslina, bojama sutona. I magiji. Nešto o magiji. Njezin glas kao da me podizao sa stuba i nosio k njoj. Ušli smo u veliku prostoriju u kojoj je cijeli prednji zid bio u prozorima. Stražnji zid bio je prekriven zrcalima, pa se inilo da je prostorija beskrajno velika. Uokolo je bilo skupog bijelog namještaja, a na stolu u jednom kutu bio je ži ani kavez za ku nog ljubimca. Nekako mi se inilo da kavezu ondje nije mjesto, ali nisam previše razmišljao o tome jer sam tad vidio ženu koja to pjeva... i ovje e. Sjedila je za tkala kim stanom veli ine televizora s velikim ekranom i rukama fantasti no vješto tkala šarene niti. Tapiserija je treperila kao da je trodimenzionalna - prizor sa slapom tako stvaran da sam gotovo mogao vidjeti kako voda te e i oblaci plove po istkanom nebu. Annabeth je zastao dah. "Prekrasno je." Žena se okrenula. Bila je još ljepša od tkanine. Dugu crnu kosu zlatnim je nitima vezala u pletenicu. Imala je prodorne zelene o i i nosila svilenkastu crnu haljinu s oblicima koji kao da su se pomicali u tkanini: sjenama životinja, crnim na crnome, poput srna u no nom trku kroz šumu. "Svi a ti se tkanje, dušo?" upita žena. "O, da, gospodo!" re e Annabeth. "Moja majka je—" Zaustavila se. Ne možeš tek tako bilo kome objaviti da ti je mama Atena, božica koja je 73

GIGA izmislila tkala ki stan. Ve ina ljudi zatvorila bi te u gumom obloženu sobu. Naša doma ica samo se nasmiješila. "Imaš ukusa, dušo. Drago mi je što ste došli. Ja sam Kiki." Životinje u kutnom kavezu po ele su skvi ati. Po zvuku mi se inilo da bi to mogli biti zamorci. Predstavili smo se Kiki. Odmjerila me s blagim neodobravanjem, kao da sam pao na nekakvom ispitu. Odmah sam se po eo loše osje ati. Iz nekog razloga sam jako htio udovoljiti toj ženi. "Ajoj", uzdahnu ona. "Zbilja trebaš moju pomo ." "Gospo o?" rekoh. Kiki je dozvala gospodu u poslovnom kostimu. "Hila, povedi Annabeth u obilazak, molim te. Pokaži joj što sve ovdje nudimo. Trebat e novu odje u. I frizuru, nebesa mu. Imat emo konzultaciju o potpunoj promjeni imidža nakon što porazgovaram s mladim gospodi em." "Ali..." Annabeth je zvu ala povrije eno. "Što fali mojoj frizuri?" Kiki se blago nasmiješi. "Dušo, dražesna si. Zbilja! Ali uop e ne isti eš sebe i svoje talente. Toliko neiskorištenog potencijala!" "Neiskorištenog?" "Pa ne eš mi valjda re i da si zadovoljna sobom ovakvom kakva jesi! Nebesa mu, pa to nitko nije. Ali bez brige. U ovom centru možemo svakoga poboljšati. Hila e ti pokazati što želim re i. Ti, dušo moja, moraš otkriti svoje pravo ja!" Annabethine o i su se žudno zažarile. Nikad nisam vidio da tako ostane bez teksta. "Ali... što je s Percyjem?" "O, svakako", re e Kiki tužno me gledaju i. "Percy zahtijeva moju osobnu pozornost. Na njemu treba raditi mnogo više nego na tebi." Naljutio bih se da mi je to rekao bilo tko drugi, ali samo sam se rastužio kad je Kiki to rekla. Razo arao sam je. Morao sam se nekako popraviti. Zamorci su skvi ali kao da su gladni. "Pa..." re e Annabeth. "Valjda da..." "Ovuda, dušo", re e joj Hila. Annabeth joj se prepustila da je povede u slapovima ukrašen vrt wellness centra. Kiki me primila za ruku i odvela do zida sa zrcalima. "Vidiš, Percy... ako želiš ostvariti svoj puni potencijal, trebat eš veliku pomo . Prvi korak jest da priznaš kako nisi zadovoljan sobom ovakvim kakav jesi." Promeškoljio sam se pred zrcalom. Mrzio sam razmišljati o svom izgledu - na primjer o prvom prištu koji mi se pojavio na nosu prvi dan školske godine ili injenici da moja dva prednja dva zuba nisu savršeno ravna ili tome kako moja kosa nikako ne želi ostati po ešljana. Kikin glas me natjerao da razmislim o svemu tome, kao da me stavila pod mikroskop. I moja odje a nije bila kulerska. To sam znao. Ma koga je briga? razmišljao je jedan dio mene. Ali stoje i tako pred Kikinim zrcalom, bilo mi je teško vidjeti išta dobro na sebi. "No, no", tješila me Kiki. "Što kažeš na to da probamo... ovo." Pucnula je prstima i na zrcalo se spustila nebeskoplava zavjesa. Treperila je kao i tkanina na njezinu tkala kom stanu. "Što vidiš?" upita me Kiki. Pogledao sam plavu tkaninu, ne shva aju i to no što me pita. "Ne vidim—" A onda je promijenila boju. Vidio sam sebe - odraz, ali ne odraz. Na tkanini je treperila kulerskija verzija Percyja Jacksona - s odje om kakva treba biti, sa samopouzdanim smiješkom na licu. Zubi su mi bili ravni. Nije bilo prišti a. Savršen ten. Sportskije gra en. Možda nekoliko centimetara viši. To sam bio ja bez ikakvih mana. 74

GIGA "A-u!" To je sve što sam uspio izustiti. "Želiš li to?" upita me Kiki. "Ili da pokušam druk iji—" "Ne", rekoh. "To je... fantasti no. Možete li zbilja—" "Mogu ti posve promijeniti izgled", obe ala je Kiki. "U emu je kvaka?" pitao sam. "Moram, ono... jesti nešto posebno?" "O, ma to je sasvim lako", re e Kiki. "Puno svježeg vo a, blagi režim vježbanja i, naravno... ovo." Otišla je do svog bara i napunila ašu vodom. A tad je otvorila vre icu mješavine za pi e i usula neki crveni prah. Mješavina je po ela svjetlucati. Nakon što je sjaj izblijedio, pi e je sli ilo frapeu od jagoda. "Po jedna aša umjesto redovitog obroka", re e Kiki. "I jam im ti trenutni rezultat." "Kako je to mogu e?" Nasmijala se. " emu sumnja? Mislim, ne želiš li odmah vidjeti savršenog sebe?" Nešto me po elo kopkati negdje u primozgu. "Zašto ovdje nema muškaraca?" "O, ma ima ih", razuvjeri me Kiki. "Ubrzo eš ih upoznati. Samo popij ovu mješavinu. Vidjet eš." Pogledao sam plavu tapiseriju, taj odraz sebe koji nisam ja. "Daj, Percy", ukori me Kiki. "Najteži dio procesa promjene izgleda jest to prepuštanje kontrole. Moraš odlu iti: želiš li vjerovati svojoj procjeni toga što bi trebao biti ili mojoj procjeni?" Grlo mi se osušilo. uo sam samog sebe kako kažem: "Vašoj procjeni." Kiki se nasmiješila i pružila mi ašu. Prinio sam je usnama. I okus je bio onakav kako je izgledala - po frapeu od jagoda. Gotovo odmah mi se želucem proširila toplina: u po etku ugodna, a onda bolno vru a, prže a, kao da je mješavina u meni uzavrela. Presavio sam se i ispustio pehar. "Sto ste mi... što se doga a?" "Bez brige, Percy", re e mi Kiki. "Bol e pro i. Gledaj! Kao što sam obe ala. Trenutni rezultat." Nešto je bilo strašno loše. Zavjesa je pala i u zrcalu sam vidio kako mi se ruke smanjuju, kvr e, dobivaju duge tanke kandže. Dlaka je po ela rasti na mom licu, pod majicom, na svakom nezgodnome mjestu koje možete zamisliti. Zubi su mi postali preteški u ustima. Odje a mije postala prevelika, ili je Kiki po ela rasti - ne, ja sam se smanjivao. U groznom bljesku potonuo sam u špilju tamne tkanine. Bio sam zakopan pod vlastitom majicom. Pokušao sam pobje i, ali zgrabile su me ruke - ruke velike koliko i ja. Pokušao sam zavrištati upomo , ali iz grla mije izašlo samo: "Skviii, skviii, skviii!" Gigantske ruke stisnule su me u sredini i podigle me uvis. Borio sam se i koprcao rukama i nogama koje su mi se u inile previše zdepastima, a onda sam prestravljeno shvatio da zurim u golemo Kikino lice. "Savršeno!" re e ona gromovitim glasom. Uznemireno sam se uskoprcao, ali ona je samo još poja ala stisak oko mog dlakavog trbuha. "Vidiš, Percy? Oslobodio si svoje pravo ja!" Približila me zrcalu, a od onog što sam vidio toliko sam se uplašio da sam vrisnuo: "Skviii, skviii, skviii!" Vidio sam Kiki, lijepu i nasmiješenu, kako drži dlakavo, zubato stvorenje sitnih kandža i bijelo-naran astog krzna. Kako bih se ja meškoljio, tako bi se meškoljilo stvorenje u zrcalu. Postao sam... Postao sam... "Zamorac", re e Kiki. "Nisi li krasan? Muškarci su svinje, Percy Jacksone. Nekad sam ih i pretvarala u svinje, ali bili su preveliki i presmrdljivi i preteški za održavanje. Dakle, i nije bila neka razlika. Sa zamorcima je puno lakše! Do i upoznati druge muškarce." "Skviii!" prosvjedovao sam pokušavaju i je ogrebati, ali Kiki me stisnula tako jako da sam se zamalo onesvijestio. 75

GIGA "Ne emo tako, maleni," karala me, "ina e u tobom nahraniti sove. Udi lijepo u kavez kao pristojan ljubimac. Sutra u te, ako budeš dobar, pustiti. Uvijek negdje nekim u enicima treba novi zamorac." Mozak mi je radio brzo koliko i moje sitno srdašce. Morao sam se vratiti do svoje odje e, koja je ležala na hrpi na podu. Kad bi mi to uspjelo, mogao bih izvu i Brzac iz džepa i... I što? Ne bih mogao skinuti poklopac s olovke. ak i kad bih mogao, ne bih mogao držati ma . Bespomo no sam se koprcao dok me Kiki nosila do kaveza sa zamorcima i otvorila ži ana vratašca. "Upoznaj moje nedisciplinirane muškarce, Percy", upozorila me. "Nikad ne e biti dobre životinjice za školu, ali možda te nau e pristojnom ponašanju. Ve ina ih je u tom kavezu tristo godina. Ako ne želiš vje no ostati s njima, savjetujem ti da—" Za uo sam Annabethin glas. "Gospo o Kiki?" Kiki je opsovala na starom gr kom. Ispustila me u kavez i zatvorila vratašca. Skvi ao sam i grebao rešetke, ali uzalud. Gledao sam kako Kiki užurbano šutira moju odje u pod tkala ki stan baš u trenutku kad je Annabeth ušla. Jedva sam je prepoznao. Imala je haljinu bez rukava nalik na Kikinu, samo što je njezina bila bijela. Njezina plava kosa bila je svježe oprana i po ešljana i vezana u pletenicu zlatnim nitima. Najgore od svega, bila je našminkana, što sam mislio da Annabeth ni u ludilu ne bi inila. Mislim, izgledala je dobro. Jako dobro. Vjerojatno bi mi se spleo jezik da sam mogao re i išta osim skviii, skviii, skviii. Ali u svemu tome nešto je bilo i jako pogrešno. To jednostavno nije bila Annabeth. Osvrnula se po sobi i namrštila. "Gdje je Percy?" Skvi ao sam kao lud, ali ne bi se reklo da me ula. Kiki se osmjehnula. "Na jednom od mojih tretmana je, dušo. Ne brini se. Krasna si! Kako ti se svidio obilazak?" Annabeth su se o i zasvjetlucale. "Vaša knjižnica je fantasti na!" "Doista jest", re e Kiki. "Najkvalitetnije znanje protekla tri tisu lje a. Sve što želiš prou avati, sve što želiš biti, dušo." "Arhitektica?" "Ma!" re e Kiki. "Ti bi, zlato, mogla biti arobnica. Kao ja." Annabeth je zakora ila unatrag. " arobnica?" "Da, dušo." Kiki je podigla ruku. Plamen se pojavio na njezinu dlanu i zaplesao joj po vršcima prstiju. "Moja majka je Hekata, božica magije. Odmah prepoznam Ateninu k er kad je vidim. Nismo baš tako razli ite, ti i ja. Obje želimo znanje. Obje znamo cijeniti veli inu. Nijedna od nas ne mora stajati u sjeni muškarca." "Ne-ne shva am." Opet sam zaskvi ao iz svega glasa, ne bih li privukao Annabethinu pozornost, ali ona me nije ula ili nije mislila da su ti zvukovi koje uje važni. U me uvremenu su drugi zamorci izašli iz ku ice i po eli me odmjeravati. Nisam znao da zamorci mogu izgledati opako, ali ovi jesu. Bila su šestorica, prljava krzna, okrhnutih zuba i sitnih crvenih o iju. Bili su prekriveni piljevinom i smrdjeli kao da su zaista ondje tristo godina, bez ijednog iš enja krzna. "Ostani sa mnom", govorila je Kiki Annabeth. "U i od mene. Možeš se pridružiti našem osoblju, postati arobnica, tjerati druge da se pokoravaju tvojoj volji. Postat eš besmrtna!" "Ali—" "Previše si inteligentna, dušo", re e Kiki. "Dobro znaš da ne možeš vjerovati tom šašavom kampu za junake. Koliko velikih juna kih mješanki možeš nabrojiti?" "Ovaj, Atalanta, Amelia Earhart—" "Ma! Muškarci pokupe svu slavu." Kiki zatvori šaku i ugasi magi ni plamen. "Žene do mo i mogu do i samo magijom. Medeja, Kalipso, to su bile mo ne žene! I ja, naravno. Najve a od svih." 76

GIGA "Ti...Kiki...Kirka!" "Da, dušo." Annabeth je po ela uzmicati, a Kirka se nasmijala. "Ne moraš se brinuti. Ne u ti ništa." "Što ste u inili Percyju?" "Samo sam mu pomogla da dobije svoj pravi oblik." Annabeth je o ima prošla prostorijom. Napokon je vidjela kavez i mene kako grebeni po rešetkama, dok me ostali zamorci okružuju. Širom je razroga ila o i. "Zaboravi ga", re e joj Kirka. "Pridruži mi se i otkrij svijet magije." "Ali—" "Dobro emo se pobrinuti za tvog prijatelja. Poslat emo ga u dobar dom na kopnu. Djeca u vrti u e ga obožavati. Ti eš, u me uvremenu, biti mudra i mo na. Imat eš sve što si ikad htjela." Annabeth je još zurila u mene, ali lice joj je poprimilo sneni izraz. Izgledala je onako kako sam ja izgledao kad me Kirka za arala da popijem zamora ki frape. Skvi ao sam i grebao u pokušaju da je trgnem iz toga, ali bio sam potpuno bespomo an. "Dajte da razmislim o tome", promrmlja Annabeth. "Samo... ostavite me minutu nasamo. Da se oprostim od njega." "Naravno, dušo", zagugu e Kirka. "Jednu minutu. O... da biste bili posve nasamo..." Mahnula je rukom i na prozorima su se spustile željezne rešetke. Odjezdila je iz prostorije i uo sam kako se vrata zaklju avaju za njom. Sneni izraz istopio se s Annabethina lica. Dotr ala je do mog kaveza. "Koji si ti?" Zaskvi ao sam, ali su i drugi zamorci. Annabeth je pala u o aj. Bacila je pogled po sobi i vidjela presavijenu nogavicu mojih traperica koje su virile ispod tkala kog stana. To! Požurila se do njih i po ela kopati po džepovima. Ali umjesto da izvu e Brzac, našla je bo icu multivitamina i po ela petljati po poklopcu. Poželio sam joj viknuti da nije vrijeme za uzimanje vitaminskih dodataka prehrani! Morala je izvu i ma ! vaknula je tabletu s limunom, baš kad se Kirka vratila u prostoriju u društvu dviju svojih pomo nica u poslovnim kostimima. "Ma zbilja," uzdahne Kirka, "kako vrijeme leti. Što si odlu ila, dušo?" "Ovo", re e Annabeth i isu e svoj bron ani nož. arobnica je ustuknula, ali iznena enje joj je brzo prošlo. Prezirno se nacerila. "Zbilja, curice, nož protiv moje magije? Je li to mudro?" Kirka je pogledala svoje pomo nice, koje su se nasmiješile. Podigle su ruke kao da se spremaju baciti ini. Bježi! htio sam re i Annabeth, ali mogao sam proizvoditi samo glodavske zvukove. Drugi zamorci skvi ali su od straha i rastr ali se po kavezu. I meni je došlo da se uspanicim i skrijem, ali morao sam nešto smisliti! Ne bih mogao podnijeti kad bih i Annabeth izgubio, kao što sam Tysona. "A u što emo pretvoriti Annabeth?" pitala se Kirka. "U nešto maleno i zlo esto. Znam... u rovku!" Plavi plamen zavijugao joj je iz prstiju i poput zmija omotao Annabeth. Gledao sam, užasnut, ali ništa se nije dogodilo. Annabeth je i dalje bila Annabeth, samo još lju a. Sko ila je naprijed i pritisnula vrh noža na Kirkin vrat. "A da me umjesto toga pretvoriš u panteru? Onu koja je kandžama primila tvoj vrat!" "Kako?" zajeca Kirka. Annabeth pokaže bo icu vitamina arobnici. Kirka frustrirano zaurla. "Proklet bio Hermes i njegovi vitamini! To je samo pomodna 77

GIGA novotarija! Nimalo ne pomažu." "Pretvori Percyja opet u ljudsko bi e, ina e..." re e Annabeth. "Ne mogu!" "Onda si ovo sama tražila." Kirkine pomo nice su pohitale naprijed, ali im je njihova gospodarica rekla: "Ne približavajte se! Imuna je na magiju sve dok ne pro e djelovanje tih prokletih tableta." Annabeth je dovukla Kirku do kaveza sa zamorcima, skinula poklopac i istresla ostatak tableta u njega. "Ne!" vrisnu Kirka. Prvi sam došao do vitamina, ali i ostali zamorci su dotr karali vidjeti kakva je to nova hrana. Jedan griz i ve sam osje ao vatru u sebi. Žvakao sam vitamin sve dok mi nije prestao izgledati tako golem, a kavez je bio sve manji i onda iznenada, burni Kavez se razletio. Sjedio sam na podu, opet ljudsko bi e - nekako opet u svojoj odje i, hvala bogovima - sa šestoricom drugih tipova koji su bili posve dezorijentirani. Žmirkali su i istresali piljevinu iz kose. "Ne!" vrisnu Kirka. "Ne shva aš! Ti su najgori!" Jedan muškarac je ustao - golemi tip duge, slijepljene, poput ugljena crne brade i zuba iste boje. Bio je šaroliko odjeven u vuneno--kožnu odje u, izme do koljena i klempavi fllcani šešir. Drugi muškarci su bili odjeveni jednostavnije - u hla e i umrljane bijele košulje. Svi su bili bosi. "Arrrr!" zagrmio je krupni muškarac. "Što m'to u 'ni vištica?" "Ne!" zajaukala je Kirka. Annabeth je zinula. "Znam tko si ti! Edward Teach, sin Aresov?" "Jes' seko", zarežao je grmalj. "Iako me ve ina zove Crnobradi! A evo arobn'ce koja nas zarobi, momci. Probod'te je, a ja idem na ' vel'ku zdjelu celera! Arrrrr!" Kirka je vrisnula. Ona i njezine pomo nice pobjegoše iz prostorije, progonjene gusarima. Annabeth vrati nož u korice i ošine me pogledom. "Hvala..." zamucao sam. "Zbilja mi je žao—" Prije nego što sam smislio kako bih se ispri ao za to što sam tako glup, zasko ila me velikim zagrljajem, a onda se jednako brzo povukla. "Drago mi je što nisi zamorac." "I meni." Nadao sam se da mi lice nije bilo onako crveno kao što sam osje ao da jest. Rasplela je zlatne niti u kosi. "Do i, Valoumni", re e. "Moramo pobje i dok je Kirka zauzeta." Potr ali smo nizbrdo preko terasa, pokraj uzvrištalih djelatnika wellness centra i gusara koji su harali uokolo. Crnobradini ljudi lomili su baklje za luau, bacali biljne preparate u bazen i prevrtali stolove s ru nicima za saunu. Gotovo da sam požalio što sam oslobodio zlo este gusare, ali zaklju io sam da su zaslužili nešto zabavnije od tr anja po kota u nakon što su tri stolje a bili zato eni u kavezu. "Koji brod?" upita Annabeth kad smo došli do luke. ajni ki sam se osvrnuo unaokolo. Nikako nismo mogli uzeti svoj amac na vesla. Brzo smo morali pobje i s otoka, ali što smo još mogli upotrijebiti? Podmornicu? Mlažnjak? Nisam mogao upravljati njima. A onda sam ugledao ono. "Tamo", rekoh. Annabeth je iznena eno trepnula. "Ali—" "Znam ja s tim." "Kako?" Nisam joj mogao objasniti. Jednostavno sam nekako znao da je stari jedrenjak najbolje rješenje za mene. Zgrabio sam Annabeth za ruku i povukao je prema trojarbolcu. Na provi je bilo napisano ime koje sam dešifrirao tek poslije: Osveta kraljice Anne. "Arrrr!" povikao je Crnobradi negdje iza nas. "Ti mut'kaše mi se penju ubrod! Drž'te ih, momci!" 78

GIGA "Ne emo krenuti na vrijeme!" viknu Annabeth kad smo se popeli na palubu. Pogledao sam tu zbrku jedara i užadi. Brod je bio u odli nom stanju, s obzirom na to da je star tristo godina, ali posadi od pedeset ljudi trebalo bi nekoliko sati da ga pokrene. Nismo imali nekoliko sati. Vidio sam gusare kako jure niza stube, s bakljama i celerom u ruci. Zažmirio sam i usredoto io se na valove koji su zapljuskivali trup broda, oceanske struje, vjetrove oko nas. Iznenada mi se u glavi javio traženi pojam. "Krmeni jarbol!" viknuh. Annabeth me pogledala kao da nisam normalan, ali ve u idu em trenutku zrak su ispunili zviždavi zvukovi vrsto pritegnute užadi, platna što se razmotava i škripanja drvenih kolotura. Annabeth se sagnula kad joj je uže proletjelo pokraj glave i omotala se oko pram anog jarbola. "Percy, kako..." Nisam joj znao odgovoriti, ali osjetio sam kako brod reagira na mene kao da je dio mog vlastitog tijela. Snagom volje podigao sam jedra, jednako lako kao što bih napeo miši . Snagom volje sam okrenuo kormilo. Osveta kraljice Anne naglo se odvojila od mola i kad su gusari došli do ruba vode, mi smo ve krenuli, plove i u More udovišta.

79

GIGA

13. Annabeth pokušava otplivati ku Napokon sam otkrio nešto što mi jako dobro ide. Osveta kraljice Anne reagirala je na svaku moju komandu. Znao sam koje uže treba povu i, koje jedro podi i, i kojem smjeru treba okretati kormilo. Orali smo valove brzinom koju sam procijenio na deset vorova. ak sam i shva ao koliko je to brzo. Prili no brzo, kad se zna da smo na jedrenjaku. Sve je bilo savršeno - vjetar na mom licu, valovi koji su zapljuskivali provu. Ali sad kad više nismo bili u opasnosti, mogao sam misliti samo na to koliko mi nedostaje Tyson i koliko sam zabrinut za Grovera. Nikako si nisam mogao oprostiti što sam tako gadno zabrljao na Kirkinu otoku. Da nije bilo Annabeth, još bih bio glodavac i krio se u ku ici sa slatkih dlakavim gusar icima. Razmišljao sam o onom što je Kirka rekla: Vidiš, Percy? Oslobodio si svoje pravo ja! Još sam se osje ao promijenjeno. I to ne samo zato što mi se iznenada jela salata. Bio sam sav nekako usplahiren, kao da je taj instinkt uplašene životinjice zauvijek postao dio mene. Ili je možda oduvijek bio prisutan. To me najviše zabrinjavalo. Jedrili smo cijelu no . Annabeth mi je pokušala pomo i držati stražu, ali jedrenje joj nije baš najbolje odgovaralo. Nakon što smo se neko vrijeme ljuljali naprijed-natrag, lice joj je poprimilo boju špinata i otišla je dolje prile i u vise u vre u. Gledao sam obzorje. Više puta sam vidio udovišta. Mlaz vode viši od nebodera prsnuo je na mjese ini. Red zelenih bodlji promigoljio je preko valova - nešto duga ko tridesetak metara, reptilsko. Zaista nisam htio vidjeti što. Jedanput sam vidio Nereide, svjetlucave ženske morske duhove. Pokušao sam im mahnuti, ali nestale su u dubini, a ja nisam bio siguran jesu li me vidjele ili nisu. U neko doba poslije pono i Annabeth je došla na palubu. Upravo smo bili prolazili pokraj zadimljenog vulkanskog otoka. More se pjenilo i dimilo u krugu oko otoka. "Jedna od Hefestovih kova nica", re e Annabeth. "U kojima izra uje svoja metalna udovišta." "Kao što su bron ani bikovi?" Kimnula je. "Zaobi i ga. U širokom luku." To mi nije trebala ponoviti. Držali smo se podalje od otoka koji se ubrzo pretvorio u crvenu izmaglicu iza nas. Pogledao sam Annabeth. "Razlog zbog kojega toliko mrziš Kiklope... pravi razlog Talijine smrti. Što se dogodilo?" U mraku nisam mogao razabrati izraz njezina lica. "Pa pretpostavljam da imaš pravo znati", naposljetku je rekla. "Te no i kad nas je Grover vodio u kamp, zbunio se i nekoliko puta pogrešno skrenuo. Sje aš se da ti je to ispri ao?" Kimnuo sam. "Najgore pogrešno skretanje bilo je kad smo naišli na Kiklopovu jazbinu u Brooklynu." "U Brooklynu ima Kiklopa?" pitao sam. "Ne bi vjerovao koliko, ali to sad nije bitno. Kiklop nas je nasamario. Uspio nas je razdvojiti u labirintu hodnika u nekoj staroj ku i u Flatbushu. I mogao je zvu ati kao bilo tko, Percy. Baš kao što je Tyson zvu ao na Princezi Andromedi. Namamio nas je jedno po jedno. Talija je mislila da je pohitala spasiti Lukea. Luke je mislio da je uo moj poziv u pomo . A ja... bila sam sama u mraku. Imala sam sedam godina. Ni izlaz nisam mogla na i." Maknula je kosu s lica. "Sje am se da sam naišla na dnevni boravak. Posvuda po podu bilo je kostiju. I ondje su bili Talija i Luke, vezani i za epljenih usta, visjeli su sa stropa kao pršuti. Kiklop je palio vatru nasred sobe. Izvukla sam nož, ali me uo. Okrenuo se i nasmiješio. 80

GIGA Progovorio je i nekako znao glas mog tate. Pretpostavljam da ga je pokupio iz mog uma. Rekao je: "De, Annabeth, ne brini se. Volim te. Možeš ostati ovdje sa mnom. Možeš ostati zauvijek." Zadrhtao sam. Kako je ona to prepri avala - ak i sad, šest godina poslije - uplašio sam se više nego od bilo koje strašne pri e koju sam ikad uo. "Sto si u inila?" "Ubola sam ga u stopalo." Zurio sam u nju. "Šališ se? Imala si sedam godina i ubola si odraslog Kiklopa u stopalo?" "O, pa ubio bi me. Ali sam ga iznenadila. Dobila sam taman toliko vremena da dotr im do Talije i prerežem uže kojim su joj bile vezane ruke. Dalje je sve u inila sama." "Ma da, ali svejedno... to je bilo prili no hrabro, Annabeth." Odmahnula je glavom. "Jedva smo izvukli živu glavu. Još imam no ne more o tome, Percy. Kako je taj Kiklop progovorio glasom mog oca. Zbog njega tako dugo nismo stigli u kamp. Sva ta udovišta koja su nas lovila dobila su priliku sti i nas. To je pravi razlog zbog kojeg je Talija poginula. Da nije bilo tog Kiklopa, još bi bila živa." Sjedili smo na palubi i gledali kako se na no nom nebu diže zvijež e Herakla. "Idi dolje", rekla mi je Annabeth poslije nekog vremena. "Moraš se malo odmoriti." Kimnuo sam. O i su mi se sklapale. Ali kad sam sišao i našao vise u vre u, dugo mi je trebalo da zaspim. Razmišljao sam o Annabethinoj pri i. Pitao sam se bih li ja na njezinu mjestu imao hrabrosti po i u ovu potragu, uploviti ravno u jazbinu još jednog Kiklopa? Nisam sanjao o Groveru. Umjesto toga sam se opet našao u Lukeovoj sobi na Princezi Andromedi. Zavjese su bile razmaknute. Vani je bila no . Zrak je bio uzvrtložen od sjena. Posvuda oko mene šaptali su glasovi - duhovi mrtvih. uvaj se, šaptali su. Klopke. Prijevare. Kronov zlatni sarkofag blijedo je svjetlucao - jedini izvor svjetla u prostoriji. Uplašio me hladan smijeh. inilo se da dolazi odnekud kilometrima ispod broda. Nisi dovoljno hrabar, mladi u. Ne možeš me zaustaviti. Znao sam što moram u initi. Moram otvoriti taj lijes. Skinuo sam poklopac s Brzaca. Duhovi su se uskovitlali oko mene kao tornado. uvaj se! Srce mi je tutnjilo. Nisam mogao pokrenuti stopala, ali morao sam zaustaviti Krona. Morao sam uništiti to što je u tom sanduku. A onda je neka cura prozborila u mojoj blizini. "Onda, Valoumni?" Okrenuo sam se, o ekuju i da u vidjeti Annabeth, ali ta cura nije bila Annabeth. Imala je pankersku odje u sa srebrnim lan ima na zapeš u. Imala je zašiljenu crnu kosu, crnom olovkom obrubljene olujnoplave o i i pjegice na nosu. Izgledala mi je poznato, ali nisam znao zašto. "Onda?" upita me. "Ho emo li ga zaustaviti ili ne emo?" Nisam joj mogao odgovoriti. Nisam se mogao ni pomaknuti. Cura je zakolutala o ima. "Dobro. Prepusti to meni i Egidi." Potapšala se po zapeš u i njezini srebrni lan i su se preobrazili - spljoštili se i raširili u golemi štit. Bio je srebrn i bron an, a na sredini je bila ispup ena Meduzina glava. Sli ila je posmrtnoj masci, kao da je gorgonina prava glava bila utisnuta u metal. Nisam znao je li to istina ni može li me štit zaista skameniti, ali skrenuo sam pogled. Sledio sam se od straha ve samim time što sam mu blizu. Nekako mi se inilo da bi u borbi bilo gotovo nemogu e pobijediti onog tko ima taj štit. Svaki razuman neprijatelj bi se okrenuo i pobjegao. Cura je izvukla ma i krenula prema sarkofagu. Providni duhovi su joj se razmaknuli, bježe i pred strašnom aurom štita. "Ne", pokušao sam je upozoriti. Ali nije me poslušala. Došla je ravno do sarkofaga i maknula zlatni poklopac. Na trenutak je samo stajala ondje, zure i u to sto je u sanduku. Lijes je po eo svijetliti. "Ne." 81

GIGA Glas joj je zadrhtao. "To nije mogu e." Kron se iz oceanskih dubina po eo smijati tako glasno da se cijeli brod tresao. "Ne!" Cura je vrisnula kad ju je sarkofag preplavio bljeskom zlatnog svjetla. "A!" Naglo sam uspravno sjeo u ležaljci. Annabeth me tresla. "Percy, imaš no nu moru. Moraš se probuditi." "Š-što je?" Protrljao sam o i. "Što se dogodilo?" "Kopno", re e ona smrknuto. "Približavamo se otoku sirena." Jedva da sam vidio otok pred nama - samo tamnu mrlju u magli. "U ini mi uslugu", re e Annabeth. "Ubrzo... emo biti na dometu pjesme sirena." Prisjetio sam se pri a o sirenama. Pjevale su tako lijepo da bi za arale mornare i namamile ih u smrt. "Nema problema", umirio sam je. "Možemo jednostavno za epiti uši. Dolje je velika ba va puna p elinjeg voska—" "Želim ih uti." Iznena eno sam trepnuo. "Zašto?" "Kažu da sirene pjevaju istinu o onome za im zbilja žudiš. Kažu ti neke stvari o tebi kojih ni sam nisi svjestan. To i jest toliko o aravaju e. Ako preživiš... postanes mudriji. Želim ih uti. Koliko esto imam priliku za to?" To ne bi imalo smisla da sam to uo od ve ine ljudi. Ali budu i da je Annabeth takva kakva jest - mislim, ako može itati knjige o arhitekturi stare Gr ke i uživati u dokumentarcima na History Channelu, onda pretpostavljam da bi joj i sirene trebale biti zanimljive. Rekla mi je što je isplanirala. Nevoljno sam joj pomogao da se pripremi. im smo mogli razabrati stjenovitu obalu otoka, zapovjedio sam jednom užetu da se omota oko Annabethina pasa i priveže je za jarbol. "Nemoj me odvezati", rekla mi je, "bez obzira na to što se dogodi ili koliko te ja molila da to iniš. Poželjet u sko iti preko ruba palube i utopiti se." "Želiš me dovesti u iskušenje?" "Ha, ha!" Obe ao sam joj da e ostati vezana. A onda sam uzeo dvije gvalje p elinjeg voska, oblikovao ih u epi e i ugurao u uši. Annabeth je sarkasti no kimnula, ne bi li mi dala do znanja da su epi i krasan modni detalj. Izbeljio sam joj se i okrenuo prema kormilu. Tišina je bila jeziva. Nisam uo ništa osim tutnjanja krvi u glavi. Kako smo se približavali otoku, iz magle su izranjale oštre hridi. Snagom volje sam Osveti kraljice Anne rekao da ih zaobi e. Kad bismo se još približili, te hridi bi nam samljele trup kao oštrice miksera. Osvrnuo sam se. U po etku je Annabeth izgledala potpuno normalno. A onda je iznenada izgledala zbunjeno. O i su joj se raširile. Po ela se koprcati. Dozivala me - to sam vidio itaju i joj usne. Izraz njezina lica bio je jasan: morala je pobje i odande. To je bilo pitanje života i smrti. Morao sam je odvezati istog trena. Izgledala je tako o ajno da mi je bilo teško ne osloboditi je. Natjerao sam se da skrenem pogled. Ponukao sam Osvetu kraljice Anne da ubrza. I dalje nisam vidio puno od otoka - samo maglu i hridi - ali u vodi su plutali komadi drveta i fiberglasa, ostaci starih nasukanih brodova, ak i avionski prsluci za spašavanje. Kako glazba može nagnati toliko ljudi da skrenu s puta? Mislim, dobro, da, ima nekih pjesama s top-liste od kojih mi do e da se bacim na glavu, ali svejedno... O emu bi to sirene mogle pjevati? U jednom opasnom trenutku shvatio sam Annabethinu znatiželju. Došao sam u kušnju da izvadim epi e, samo da bih na trenutak uo kakva je to pjesma. Osje ao sam glasove sirena kako vibriraju u brodskim daskama, pulsiraju zajedno s bubnjanjem krvi u mojim ušima. Annabeth me prcklinjala. Suze su joj se slijevale niz obraze. Pokušala se iskoprcati iz užadi 82

GIGA kao da je ona spre ava da do e do svega što je ikad htjela. Kako možeš biti tako okrutan? kao da me pitala. Mislila sam da si mi prijatelj. Zurio sam u magloviti otok. Poželio sam otklopiti svoj ma , ali nisam se imao protiv ega boriti. Kako se možeš boriti protiv pjesme? Trudio sam se ne gledati Annabeth. To mi je uspjelo pet minuta. I to mi je bila velika pogreška. Kad to više nisam mogao izdržati, okrenuo sam se, pogledao i vidio... hrpicu prerezanog užeta. Pusti jarbol. Annabethin bron ani nož ležao je na palubi. Nekako se uspjela promigoljiti i uzeti ga u ruku. Uop e mi nije palo na pamet da je razoružam. Otr ao sam do ograde i vidio je kako suludo mlati rukama na putu do otoka, dok su je valovi nosili ravno na hridi. Vrisnuo sam njezino ime, ali, ako me uop e ula, nije pomoglo. Bila je op injena i plivala u smrt. Pogledao sam kormilo i viknuo: "Mjesto!" I tad sam sko io preko ruba. Zarezao sam vodu i zapovjedio strujama da se savinu oko mene, tvore i tako mlaz koji me odbacio prema naprijed. Izronio sam na površinu i vidio Annabeth, ali tad ju je zahvatio val i odnio izme u dva stjenovita o njaka oštra poput žileta. Nisam imao izbora. Zaronio sam za njom. Prošao sam ispod trupa potopljene jedrilice i vijugao izme u metalnih kugla koje su plutale na lancima, za koje sam tek poslije shvatio da su mine. Morao sam iskoristiti svu svoju mo nad vodom kako se ne bih nabio na stijene i kako bih izbjegao mreže od bodljikave žice raširene tik ispod površine. Suknuo sam izme u dva stjenovita o njaka i našao se u zaljevu u obliku polumjeseca. Voda je bila prepuna stijena i ostataka brodova i plutaju ih mina. Žalo je bilo od crnog vulkanskog pijeska. ajni ki sam pogledom tražio Annabeth. I vidio je ondje. Na sre u ili na nesre u, sjajna je pliva ica. Uspjela je izbje i sve mine i stijene. Bila je nadomak crnog žala. A onda se magla razišla i vidio sam ih - sirene. Zamislite jato strvinara veli ine ljudi - s prljavim crnim perjem, sivim kandžama i naboranim ruži astim vratom. A sad na vrhu tog vrata zamislite ljudsku glavu, ali ta ljudska glava se stalno mijenja. Nisam ih mogao uti, ali sam vidio da pjevaju. Dok su im se usta pomicala, lica su im se pretapala u ljude koje poznajem - moju mamu, Posejdona, Grovera, Tysona, Hirona. Sve ljude koje sam žarko želio vidjeti. Umirujuce su se smješkali i pozivali me da pri em. Ali bez obzira na to koji oblik zauzele, usta su im bila masna i puna skorenih ostataka prethodnih obroka. Poput strvinara su jele licima, a ne bi se reklo da su se gostile udovišnim krafnama. Annabeth je plivala prema njima. Znao sam da je moram sprije iti da iza e iz vode. More je bila moja jedina prednost. Uvijek me štitilo, ovako ili onako. Jurnuo sam naprijed i zgrabio je za gležanj. im sam je taknuo, cijelo tijelo mi se streslo od šoka i vidio sam sirene onako kako ih Annabeth sigurno vidi. Troje ljudi sjedilo je na dekici za piknik u Central Parku. Pred njima je bila prostrta gozba. Prepoznao sam Annabethina tatu s fotki koje mi je pokazivala - sportski gra en, plavokosi tip etrdesetih godina. Držao se za ruku sa ženom koja je jako sli ila Annabeth. Bila je odjevena ležerno - plave traperice i košulja od trapera i gojzerice - ali iz te žene je nekako isijavala mo . Znao sam da gledam božicu Atenu. Kraj njih je sjedio mladi ... Luke. Cijeli prizor bio je okupan toplim, mekim svjetlom. Njih troje je razgovaralo i smijalo se, a 83

GIGA kad su vidjeli Annabeth, lice im se ozarilo od oduševljenja. Annabethini mama i tata ispružili su ruke prizivaju i je. Luke se nasmiješio i pokazao Annabeth da sjedne do njega - kao da je nije izdao, kao da joj je još prijatelj. Iza stabala Central Parka uzdizali su se neboderi. Zastao mi je dah jer je to bio Manhattan, ali ne Manhattan. Sve je bilo ponovno sagra eno od bijelog mramora, ve e i monumentalnije nego ikad – sa zlatnim prozorima i krovnim vrtovima. Bilo je ljepše od New Yorka. Bilo je ljepše od Olimpa. Odmah sam shvatio da je sve to projektirala Annabeth. Bila je arhitektica cijelog novog svijeta. Ponovno je ujedinila roditelje. Spasila je Lukea. Postigla je sve što je ikad htjela. vrsto sam zažmirio. Kad sam opet otvorio o i, vidio sam samo sirene - ofucane strvinare s ljudskim licem koji se spremaju nahraniti se novom žrtvom. Povukao sam Annabeth natrag u valove. Nisam je mogao uti, ali vidio sam da vrišti. Šutnula me u lice, ali nisam je puštao. Snagom volje struji sam zapovjedio da nas odvede u zaljev. Annabeth me udarala rukama i nogama, što mi je otežavalo koncentraciju. Toliko se bacakala da smo zamalo naletjeli na plutaju u minu. Nisam znao što u. Znao sam da se živ ne u vratiti na brod ako se ona nastavi opirati. Potonuli smo i Annabeth se prestala braniti. Na licu joj se vidjela zbunjenost. A onda su nam se glave našle na površini i opet se po ela boriti. Voda! Zvuk ne putuje kroz vodu. Ako je zaronim dovoljno dugo, prekinut u magi ni utjecaj pjesme. Naravno, Annabeth ne e mo i disati, ali u tom trenutku to mi se inilo manjim problemom. Zgrabio sam je oko pasa i zapovjedio valovima da nas povuku dolje. Jurnuli smo u dubinu - tri metra, šest metara. Znao sam da moram biti oprezan jer mogu izdržati mnogo ve i tlak nego Annabeth. Borila se i koprcala za kisikom dok su se oko nas dizali mjehuri i. Mjehuri i. Obuzeo me o aj. Morao sam Annabeth održati na životu. Zamislio sam sve mjehuri e u moru - kako stalno klju aju, dižu se. Zamislio sam ih kako se spajaju i idu prema meni. More me poslušalo. Uskomešala se bjelina, osjetio sam golicanje po cijelom tijelu, a kad mi se vid razbistrio, vidio sam da se oko mene i Annabeth stvorio veliki zra ni mjehur. Samo su nam noge stršile u vodu. Duboko je uzdahnula i zakašljala. Tresla se cijelim tijelom, ali kad me pogledala, shvatio sam da se otela aroliji. Po ela je jecati - mislim na grozne, neutješne jecaje. Stavila je glavu na moje rame i zagrlio sam je. Oko nas su se okupile ribe -jato barakuda, nekoliko znatiželjnih sabljarki. Crta! rekao sam im. Otplivale su, ali vidio sam da to ine nerado. Kunem se da sam shvatio što žele. Pošle su morem širiti glasine o Posejdonovu sinu i nekoj curi na dnu sirenskog zaljeva. "Vratit u nas na brod", rekao sam joj. "U redu je. Samo se drži." Annabeth je kimnula kako bi mi pokazala da je sad bolje, a onda je promrmljala nešto što nisam uo od voska u ušima. Naveo sam struju da našu udnu malu zra nu podmornicu progura izme u stijena i bodljikave žice te natrag do trupa Osvete kraljice Anne, koja je održavala ujedna eni spori kurs dalje od otoka. Ostali smo pod vodom i slijedili brod, sve dok nisam procijenio da smo izvan dometa zvuka sirena. Tad sam izronio, a naš zra ni mjehur je prsnuo. Zapovjedio sam ljestvama od užeta da se spuste i popeli smo se na palubu. Uši sam još imao za epljene, za svaki slu aj. Plovili smo dok nam otok nije potpuno nestao iz 84

GIGA vida. Annabeth je sjedila na prednjoj palubi, umotana u dekicu. Napokon je podigla pogled, ošamu ena i tužna i usnama oblikovala: Može. Od epio sam uši. Nisam uo pjesmu. Predve erje je bilo tiho, osim zvuka razbijanja valova o trup. Magla se raspršila i otkrila nam plavo nebo, kao da otok sirena nikad nije ni postojao. "Jesi dobro?" pitao sam. im sam to rekao, shvatio sam koliko to blesavo zvu i. Naravno da nije dobro. "Nisam ni znala", promrmljala je. "Što?" i su joj bile boje magle koja je prekrivala otok sirena. "Koliko bi jaka bila ta kušnja." Nisam htio priznali da sam vidio ono što su joj sirene obe ale. Osje ao sam se kao uljez. Ali zaklju io sam da to dugujem Annabeth. "Vidio sam kako si ponovno izgradila Manhattan", rekao sam joj. "I Lukea i tvoje roditelje." Pocrvenjela je. "Vidio si to?" "Ono što ti je Luke rekao na Princezi Andromedi o ponovnom po etku od nule... to te zbilja privuklo, ha?" Još je bliže privukla dekicu. "Moja kobna mana. To su mi sirene pokazale. Moja kobna mana je hubris." Iznena eno sam trepnuo. "Ono sme e što mažu na vege sendvi e?" Zakolutala je o ima. "Ne, Valoumni. To je humus! Hubris je gori od toga." "Što može biti gore od humusa?" "Hubris zna i smrtonosni ponos, Percy. Kad misliš da sve možeš bolje od bilo koga drugog... ak i od bogova." "Ti to misliš?" Spustila je pogled. "Ti nikad ne razmišljaš o tome, tipa, što ako je svijet zbilja u totalnoj komi? Sto bi bilo kad bismo mogli sve to po eti ispo etka? Da nema više rata. Da nitko nije besku nik. Da više nema ljetne lektire." "Slušam." "Mislim, Zapad predstavlja mnoge od najboljih stvari koje je ovje anstvo ikad u inilo - zato taj oganj još gori. Zato Olimp još postoji. Ali katkad jednostavno vidiš i ružne stvari, znaš? I po neš razmišljati kao Luke: Kad bih sve to srušio, mogao bih na initi nešto bolje. Ti to nikad ne osje aš? Kao da bi ti mogao initi puno bolje stvari kad bi upravljao svijetom?" "Pa... ne. Bila bi no na mora kad bih ja upravljao svijetom." "Onda imaš sre u. Hubris nije tvoja kobna mana." "Nego što je?" "Ne znam, Percy, ali svaki junak je ima. Ako je ne otkriješ i ne nau iš je kontrolirati... pa, ne zovu je uzalud kobnom." Razmislio sam o tome. I to me baš nije oraspoložilo. A i primijetio sam da Annabeth nije spominjala osobne stvari koje bi promijenila - kao sto je zajedni ki život njezinih roditelja ili spašavanje Lukea. Shva ao sam to. Nisam htio priznati koliko sam puta ja sanjao o tome da opet spojim svoje roditelje. Zamislio sam svoju mamu, samu u našem stanu. Pokušao sam u sje anje prizvati miris njezinih plavih vafla u kuhinji. To mi se inilo jako dalekim. "Onda, je li se isplatilo?" pitao sam Annabeth. "Osje aš li se... mudrije?" Zurila je u daljinu. "Nisam sigurna. Ali moramo spasiti kamp. Ako ne zaustavimo Lukea..." Nije morala dovršiti. Ako Lukeovo razmišljanje ak i Annabeth može dovesti u kušnju, onda tko zna koliko bi mu se još mješanaca moglo pridružiti. Pomislio sam na svoj san o djevojci i zlatnom sarkofagu. Nisam baš bio siguran što bi trebao zna iti, ali inilo mi se da mi je nešto promaknulo. Neki strašan dio Kronova plana. Sto je djevojka vidjela kad je maknula poklopac lijesa? Annabeth iznenada širom otvori o i. "Percy." Okrenuo sam se. Pred nama je bila nova mrlja kopna - otok u obliku sedla s pošumljenim brdima i bijelim žalima i zelenim livadama - kakav sam vidio u snovima. 85

GIGA Moje nauti ko osjetilo je to i potvrdilo. Trideset stupnjeva, trideset jedna minuta sjeverno, sedamdeset pet stupnjeva, dvanaest minuta zapadno. Došli smo do Kiklopova doma.

86

GIGA

14. Nailazimo na ubojite ovce Kad vam na pamet padne pojam otok udovišta, pomislite na šiljate stijene i kosti na žalu kao na otoku sirena. Kiklopov otok uop e nije bio takav. Mislim, dobro, imao je most od užadi preko ponora, što nije bio dobar znak. To je kao da je netko postavio oglasnu plo u s natpisom OVDJE ŽIVI NEŠTO ZLO. Ali ako to zanemarimo, otok je izgledao kao da gledate razglednicu s Kariba. Imao je zelena polja i tropske vo ke i bijela žala. Dok smo plovili prema obali, Annabeth je udisala slatki zrak. "Runo", rekla je. Kimnuo sam. Još nisam vidio Runo, ali osje ao sam njegovu mo . Lako sam mogao zamisliti da može izlije iti sve, ak i Talijino otrovano stablo. "Ako ga odnesemo, ho e li otok uvenuti?" Annabeth je odmahnula glavom. "Izblijedjet e. Vratit e se u normalu, kakva god ona bila." Bilo mi je malo krivo što emo upropastiti ovaj raj, ali podsjetio sam samog sebe da nemamo izbora. Kamp mješanaca je u opasnosti. A Tyson... Tyson bi još bio živ da nismo pošli u ovu potragu. Po livadi u podnožju litice hodalo je nekoliko desetaka ovaca. Izgledale su sasvim miroljubivo, ali bile su goleme - veli ine nilskih konja. Odmah iza njih bila je staza što vodi u brda. Na vrhu staze, blizu ruba kanjona, bio je masivni hrast koji sam vidio u snovima. Nešto zlatno svjetlucalo je u krošnji. "Ovo je prelako", rekao sam. "Mogli bismo se jednostavno popeti i uzeti ga." Annabeth su se suzile o i. "Trebao bi biti nekakav uvar. Zmaj ili …."162 Tad je iz grma izašao jelen. Dokaskao je na livadu, vjerojatno u potrazi za travom koju bi brstio, kad su sve ovce zablejale kao jedna i sjurile se prema njemu. To se dogodilo tako brzo da je jelen posrnuo i ubrzo nestao u moru vune i kopita. Trava i uperci krzna letjeli su u zrak. Sekundu poslije sve ovce su se odmaknule i vratile se mirnom tumaranju. Na mjestu na kojem je bio jelen sad je bila samo hrpica istih bijelih kostiju. Annabeth i ja smo se pogledali. "Poput piranja su", rekao sam. "Piranja s runom. Kako emo—" "Percy!" propenta Annabeth i primi me za ruku. "Gledaj." Pokazala je prema žalu, odmah ispod livade s ovcama, gdje je bila nasukana malena brodica... drugi amac sa spašavanje s Birminghama. Zaklju ili smo da ne možemo pro i pokraj ljudožderskih ovaca. Annabeth se htjela nevidljiva prikrasti stazom i ukrasti Runo, ali na kraju sam je uspio uvjeriti da bi nešto sigurno pošlo po zlu. Ovce bi je nanjušile. Pojavio bi se još neki uvar. Nešto. A ako bi se to dogodilo, bio bih predaleko da joj pomognem. Uostalom, prvi zadatak nam je bio na i Grovera i onoga tko je pristao tim amcem - pod uvjetom da je prošao ovce. Bio sam previše uzrujan da bih naglas rekao emu se potajno nadam... da bi Tyson još mogao biti živ. Usidrili smo Osvetu kraljice Anne sa stražnje strane otoka, gdje su se litice uzvisivale dobrih šezdeset metara. Zaklju io sam da e ondje brod biti manje upadljiv. Litice su izgledale kao da bi se po njima moglo penjati - bile su teške poput zida od lave u kampu. Na njima bar nije bilo ovaca. Nadao sam se da Polifem ne uzgaja mesožderske divokoze. Doveslali smo amcem do ruba stijena i po eli se penjati, polako. Annabeth je pošla prva jer je bila bolja penja ica. 87

GIGA Samo smo šest-sedam puta bili na rubu smrti, što mi se i nije inilo lako lošim. Jedanput mi se poskliznula ruka i ostao sam visjeti s ruba izbo ine na jednoj ruci, petnaest metara iznad valovima okruženih stijena. Ali uspio sam se primiti za drugu izbo inu i nastavio se penjati. Minutu poslije Annabeth je naišla na sklisku mahovinu i poskliznula joj se noga. Sre om, napipala je nešto o što se može uprijeti. Nesre om, to nešto bilo je moje lice. "Oprosti", promumljala je. "Sve pet", prostenjao sam, iako me nikad nije previše zanimalo kakav okus ima Annabethina tenisica. Napokon, kad su mi prsti ve bili kao istopljeno olovo, a miši i na rukama se tresli od iscrpljenosti, prebacili smo se preko ruba litice i srušili se. "Uf", rekoh. "Ajoj", zajaukala je Annabeth. "Aaaaa!" zaurlao je tre i glas. Da nisam bio tako umoran, sko io bih još šezdeset metara. Naglo sam se okrenuo, ali nisam vidio tko je to rekao. Annabeth mi je stavila ruku na usta. Pokazala je prstom. Vrh litice na kojem smo bili bio je uži nego što sam mislio. Padao je strmo na drugu stranu i odatle je došao glas - to no ispod nas. "Borbena si!" zaurlao je dublji glas. "Izazovi me!" Clarissein glas, nema sumnje. "Vrati mi moj ma i borit u se s tobom!" udovište se grohotom nasmijalo. Annabeth i ja smo dopuzali do ruba. Bili smo to no iznad ulaza u Kiklopovu špilju. Ispod nas su stajali Polifem i Grover, koji je još bio u vjen anici. Clarisse je bila vezana i visjela glavom prema kotlu uzavrele vode. Napola sam se nadao da u dolje ugledati i Tysona. ak i kad bi bio u opasnosti, znao bih da je živ. Ali nije mu bilo ni traga. "Hmmm", zamislio se Polifem. "Da lajavu curu pojedem odmah ili da ekam svadbenu gozbu? Što misli moja mlada?" Okrenuo se Groveru, koji je ustuknuo i zamalo pao preko svog dovršenog šlepa. "O, ovaj, nisam sad gladna, dušo. Možda—" "Rekao si mlada'!" pitala je Clarisse. "Tko - Grover?" Pokraj mene je Annabeth prošaptala: "Šuti. Mora ušutjeti." Polifem je mrko pogleda. "Kakav Grover?" "Satir!" viknu Clarisse. "O!" zacvili Grover. "Jadnici je mozak prokuhao od te vrele vode. Spusti je, dušo!" Polifemova vje a suzila se nad njegovim zlokobnim bjeli astim okom, kao da pokušava bolje razaznati Clarisse. Kiklop je uživo bio još strasniji prizor nego u mojim snovima. Djelomi no zato što sam sad osjetio njegov truli smrad. Djelomi no zato što je bio u svadbenoj odje i - grubo šivenom kiltu i pledu sašivenom od puno svijetloplavih smokinga, kao da je svukao cijelu svadbenu povorku. "Koji satir?" upita Polifem. "Satiri su fini za jelo. Donijela si mi satira?" "Ma ne, idiote!"zaurla Clarisse. "Taj satir! Grover! Taj u vjen anici!" Došlo mi je da zavrnem šiju Clarisse, ali bilo je prekasno. Mogao sam samo gledati kako se Polifem okre e i povla i Groverov šlep -otkrivaju i njegovu kovr avu kosu, njegovu paperjastu adolescentsku bradu, njegove sitne rogove. Polifem je teško disao, suzdržavaju i se od bijesa. "Ne vidim dobro", zarežao je. "Ne još odonda davno kad mi je onaj junak probio oko. Ali TI-NISI-KIKLOPICA!" Kiklop je primio Groverovu vjen anicu i poderao je. Ispod nje se pojavio onaj stari Grover, u trapericama i majici. Zajaukao je i sagnuo se, a udovišna ruka prohujala mu je nad glavom. "Stani!" molio ga je Grover. "Nemoj me pojesti sirovog! Znam dobar recept!" 88

GIGA Posegnuo sam za ma em, ali Annabeth je prosiktala: " ekaj!" Polifem je oklijevao sa stijenom u ruci, spreman zgnje iti svoju nesu enu mladu. "Recept?" upita Grovera. "O, d-da! Ne valja ti mene pojesti sirovog. Dobit eš E. coli i botulizam i još svakakve druge grozote. Imam puno bolji okus kad me polako vrtiš nad laganom vatrom. S mango chutneyjem! Odmah možeš oti i po mango dolje u šumu. ekat u te ovdje." udovište je razmislilo o tome. Srce mi je tuklo kao da e probiti grudni koš. Znao sam da u poginuti ako napadnem. Ali nisam mogao dopustiti udovištu da ubije Grovera. "Pe eni satir s mango chutneyjem", razmišljao je Polifem. Opet je pogledao Clarisse iznad uzavrelog kotla. "Jesi li i ti satir?" "Nisam, balegaru jedan!" viknula je. "Djevojka sam! K i Aresova! Odveži me da ti mogu iš upati ruke!" "Iš upati mi ruke", ponovi Polifem. "I nagurati ti ih u grlo." "Imaš petlju." "Spusti me!" Polifem je zgrabio Grovera kao da je zlo esti psi . "Moram povesti ovce na pašu. Vjen anje se odga a do ve eras. A satira emo pojesti kao glavno jelo!" "Ali... svejedno eš se oženiti?" Grover je zvu ao povrije eno. "Tko je mlada?" Polifem je pogledao prema uzavrelom kotlu. Clarisse je zajecala. "O, ne! Ma šališ se. Nisam ja—" Prije nego što smo Annabeth i ja išta mogli u initi, Polifem ju je ubrao s užeta kao da je zrela jabuka i nju i Grovera ubacio duboko u špilju. "Raskomotite se! Vra am se u sumrak za veliki doga aj!" Tad je Kiklop zazviždao i miješano stado ovaca i koza - manjih od onih ljudoždera nahrupilo je iz špilje i prošlo pokraj svoga gospodara. Kako su izlazile na pašu, Polifem je neke od njih tapšao po ramenu i nazivao ih imenom - Runoslav, Kozeta, Meekdonald i tako dalje. Nakon što se i zadnja ovca izgegala, Polifem je stijenu dokotrljao natrag na ulaz jednako lako kao što bih ja zatvorio vrata hladnjaka, isklju ivši tako zvuk Clarisseina i Groverova vrištanja iznutra. "Mango", promrmlja Polifem sebi u bradu. "Što je mango?" Odšetao se niz planinu u svojem svijetloplavom svadbenom odijelu, ostavivši nas nasamo s kotlom klju ale vode i stijenom teškom šest tona. *

* *

Pokušavali smo valjda satima, ali nije pomagalo. Stijena se nije htjela pomaknuti. Vikali smo u pukotine, lupkali po stijeni, inili sve što nam je palo na pamet kako bismo signalizirali Groveru, ali nismo znali je li nas uo. ak i kad bismo nekim udom uspjeli ubiti Polifema, to nam ne bi puno pomoglo. Grover i Clarisse umrli bi u zape enoj špilji. Tu stijenu možemo maknuti samo ako to u ini Kiklop. Totalno frustriran, pokušao sam probiti stijenu Brzacem. Poletjele su iskre, ali ništa drugo se nije dogodilo. Velika stijena nije neprijatelj protiv kojeg se možeš boriti magi nim ma em. Annabeth i ja sjeli smo na hrbat u o aju i gledali svijetloplavo kiklopsko obli je kako se kre e po svom stadu. Mudro je odijelio normalne životinje od ljudožderskih ovaca, tako što je svako stado stavio s po jedne strane goleme pukotine koja je dijelila otok na dvije polovice. Jedini put preko bio je most od užeta, a razmak me u daskama bio je prevelik za ov ja kopita. Gledali smo kako Polifem odlazi u posjet mesožderskim ovcama s druge strane. Na žalost, nisu ga pojele. Štoviše, uop e ga nisu dirale. Davao im je komade neidentificiranog mesa iz goleme pletene košare, što je u meni samo dodatno poja alo nagon koji sam osje ao otkako me Kirka pretvorila u zamorca - a taj je da je možda vrijeme da se pridružim Groveru i postanem vegetarijanac. 89

GIGA "Trik", re e Annabeth. "Ne možemo ga svladati silom, pa emo morati pribje i triku." "Dobro", rekoh. "Kojem triku?" "To još nisam smislila." "Ma super." "Polifem e morati pomaknuti stijenu da bi pustio ovce unutra." "U sumrak", rekoh. "A tad e se oženiti Clarisse i pojesti Grovera za ve eru. Ne znam što mi je ve i fuj." "Ja bih mogla u i", re e ona. "Nevidljiva." "A ja?" "Ovce", re e Annabeth zamišljeno. Pogledala me onim pogledom od kojeg sam odmah na oprezu. "Koliko voliš ovce?" "Samo ne puštaj!" re e Annabeth, hodaju i nevidljiva negdje meni zdesna. Lako je to njoj bilo re i. Nije ona visjela naopako, drže i se ovci za trbuh. E sad, priznajem da to nije baš tako teško kao što sam mislio. I prije sam ve puzao pod mamin auto da bih promijenio ulje, a to je bilo sli no ovom. Ovcama je bilo svejedno. ak i najmanja Kiklopova ovca bila je dovoljno velika da izdrži moju težinu i sve su imale gusto runo. Samo sam ga oblikovao u drške za ruke, omotao noge oko ov jih bedrenih kostiju i to je bilo to - osje ao sam se kao mladun e klokana, jašu i tako drže i se za ov ja prsa, izbjegavaju i da mi runo ide u usta i nos. Ako ste se slu ajno pitali, donji dio ovce ne miriše baš najbolje. Zamislite zimsku vestu koju ste provukli kroz blato i tjedan dana ostavili u košari s prljavom odje om. Tako nekako. Sunce je zalazilo. im sam se dobro namjestio, Kiklop je zagrmio: "Oj! Kozice! Ov ice!" Stado je poslušno pošlo uzbrdo prema špilji. "To je to!" šapnu mi Annabeth. "Bit u u blizini. Bez brige." Tiho sam si obe ao da, ako ovo preživimo, moram Annabeth re i da je genijalka. Najstrašnije je bilo što sam znao da e me bogovi držati za to obe anje. Moj ov ji taksi po eo se pentrati uzbrdo. Poslije sto metara ruke i noge su me po ele boljeti od držanja. Još vrš e sam zgrabio ov je runo, a životinja je od toga gun avo zablejala. Znao sam kako joj je. Ni ja ne bih volio da se meni netko pentra po kosi. Ali ako se ne budem držao, znao sam da u pasti to no pred udovište. "Hasenpfeffer!" re e Kiklop, tapšu i jednu ovcu ispred mene. "Einsteine! Mrdušo - ej, Mrdušo!" Polifem potapša moju ovcu i zamalo me sruši na tlo. "Nabacila si malo ov etine, ha?" O-o, pomislio sam. Evo ga. Ali Polifem se samo nasmijao i pljusnuo ovcu po stražnjici, poguravši nas naprijed. "Hajde, debela! Još malo i Polifem e te pojesti za doru ak!" I tad sam se, tek tako, našao u špilji. Vidio sam kako ulaze i posljednje ovce. Ako mu Annabeth ubrzo ne skrene pažnju... Kiklop se spremio gurnuti stijenu na mjesto, kad odnekud izvana Annabeth povi e: "Hej, ružni!" Polifem se uko i. "Tko je to rekao?" "Nitko!" viknu Annabeth. To je izazvalo to no onakvu reakciju kakvoj se nadala. udovištu je lice pocrvenjelo od gnjeva. "Nitko!" odviknu joj Polifem. "Sje am te se!" "Preglup si ti da bi ti u sje anju itko ostao", nastavi ga izazivati Annabeth. "A kamoli Nitko!" Molio sam se bogovima da se ve pokrenula kad je to rekla jer je Polifem bijesno zaurlao, zgrabio najbližu stijenu (koja je sasvim slu ajno bila ona kojom prekriva vrata) i bacio je u 90

GIGA smjeru Annabethina glasa. uo sam kako se stijena lomi u tisu u komada. Jedan strašan trenutak nastao je tajac. A onda je Annabeth viknula: "A nisi i ništa bolje nau io ga ati!" Polifem po e rikati. "Do i ovamo! Do i da te ubijem, Nitko!" "Ne možeš me ubiti ako sam Nitko, tele glupo", izazivala ga je. "Do i i na i me!" Polifem se sjurio nizbrdo prema njezinu glasu. E sad, to s tim imenom Nitko nikome ne bi imalo previše smisla, ali Annabeth mi je rekla da je to ime Odisej upotrijebio kako bi prevario Polifema prije mnogo stotina godina, prije nego što mu je probio oko velikim užarenom kolcem. Annabeth je zaklju ila da e Polifem i dandanas ljutito reagirati na to ime i imala je pravo. Toliko je gorio od želje da na e svog starog neprijatelja da je potpuno zaboravio zatvoriti ulaz u špilju. Štoviše, nije ak ni zastao i razmislio o tome da je Annabethin glas ženski, dok je prvi Nitko bio muškarac. S druge pak strane, htio se oženiti Groverom, tako da o ito nije bio baš previše bistar što se ti e tih muškoženskih pitanja. Nadao sam se samo da Annabeth može preživjeti i nastaviti mu odvra ati pozornost sve dok ne na em Grovera i Clarisse. Spustio sam se sa svog prijevoznog sredstva, potapšao Mrdušu po glavi i ispri ao joj se. Pretražio sam glavnu prostoriju, ali nije bilo traga Grovcru ni Clarisse. Progurao sam se kroz gomilu ovaca i koza do stražnjeg dijela špilje. Premda sam je sanjao, nije mi se bilo lako sna i u tom labirintu. Tr ao sam hodnicima prepunim kostiju, pokraj prostorija s tepisima od ov je kože i ovcama od cementa u prirodnoj veli ini, što sam prepoznao kao Meduzino djelo. Vidio sam zbirke majica s likom ovaca; velike ba ve s lanolinskom kremom; i vunene kapute, arape i šešire s ovnovim rogovima. Napokon sam našao tkala ku sobu, u kojoj se Grover stisnuo u kutu i pokušavao škarama prerezati užad kojim je Clarisse bila vezana. "Ne pomaže", re e Clarisse. "Ovo uže je kao od željeza!" "Još koju minutu!" "Grovere", jauknula je ozloje eno. "Ve satima pokušavaš!" A onda su me vidjeli. "Percy?" re e Clarisse. "Trebao si stradati u eksploziji!" "I meni je drago što vidim tebe. A sad se ne mi i dok—" "Perrrrcy!" zablejao je Grover i zgnje io me jar evskim zagrljajem. " uo si me! Došao si!" "Jesam, stari", rekoh mu. "Naravno da jesam." "Gdje je Annabeth?" "Vani", rekoh. "Ali nemamo vremena za razgovor. Clarisse, ne mi i se." Otklopio sam Brzac i prerezao njezinu užad. Uko eno je ustala, trljaju i zapeš e. Na trenutak me mrko gledala, a onda je spustila pogled i promrmljala: "Hvala." "Nema na emu", rekoh. "Je li s tobom u amcu bio još tko?" Clarisse me iznena eno pogleda. "Nije. Samo ja. Svi drugi na Birminghamu... pa, nisam znala ni da ste se vi izvukli." Spustio sam pogled, ne žele i vjerovati da mi je zadnja nada da bi Tyson još mogao biti živ upravo ugašena. "Dobro. Hajdemo onda. Moramo pomo i—" Spiljom je odjeknula eksplozija, nakon ega smo uli vrisak koji mi je dao do znanja da smo možda ve zakasnili. Bio je to Annabethin vrisak straha.

91

GIGA

15. tko dobije Runo? Nitko "Nitko mi nije pobjegao!" nasla ivao se Polifem. Došuljali smo se do ulaza u špilju i vidjeli Kiklopa kako se zlo udno ceri i drži zrak. udovište je prodrmalo šaku i bejzbolska kapa je pala na tlo. I vidjeli smo Annabeth kako visi naglavce. "Ha!" re e Kiklop. "Gadna nevidljiva cura! Ve sam odabrao sr anu za ženu. To zna i da u i tebe ispe i s mango chutneyjem!" Annabeth se koprcala, ali izgledala je ošamu eno. Imala je ružnu posjekotinu na elu. O i su joj bile staklaste. "Napast u ga", šapnuh Clarisse. "Naš brod je s druge strane otoka. Ti i Grover—" "Nema šanse", rekli su istodobno. Clarisse se naoružala rijetkim kolekcionarskim primjerkom koplja od ovnova roga iz Kiklopove špilje. Grover je našao ov ju bedrenu kost, kojom nije bio baš najzadovoljniji, ali ju je držao kao batinu, spreman za napad. "Zajedno emo ga srediti", zareza Clarisse. "Aha", re e Grover. A onda je iznena eno trepnuo, kao da ne može vjerovati da se u ne em složio s Clarisse. "Dobro", rekoh. "Napad Makedonija." Kimnuli su. Svi smo prošli istu obuku u Kampu mješanaca. Znali su o emu govorim. Došuljat e se svatko s jedne strane i napasti Kiklopa s bokova, dok mu ja privla im pozornost sprijeda. To je vjerojatno zna ilo samo da emo umrijeti svi, a ne samo ja, ali bilo mi je drago što e mi pomo i. Podigao sam ma i viknuo: "Hej, ružni!" Div se okrenuo prema meni. "Još jedan? Tko si ti?" "Spusti moju prijateljicu. Ja sam te uvrijedio." "Ti si Nitko?" "Tako je, kanto smrdljivih šmrklji!" To baš nije zvu alo dobro kao Annabethine uvrede, ali samo mi je to palo na pamet. "Nitko sam i ponosim se time! A sad je spusti i do i ovamo! Želim ti opet izbiti oko!" "RAAAAA zaurlao je. Dobra vijest: ispustio je Annabeth. Loša vijest: u padu je glavom udarila o stijenu i ostala ležati nepomi no kao krpena lutka. Druga loša vijest: Polifem je jurio prema meni, petsto smrdljivih kiklopskih kilograma kojima u se morati suprotstaviti vrlo malenim ma em. "Za Pana!" Grover se sjurio zdesna. Bacio je ov ju kost koja se bezopasno odbila od ela udovišta. Clarisse je jurnula slijeva i uprla koplje o zemlju baš u pravom trenutku da Kiklop nagazi na njega. Zajaukao je od bola, a Clarisse se bacila u stranu kako je ne bi zgazio. Ali tad je Kiklop samo iš upao koplje kao da je veliki iverak i nastavio prema meni. Napao sam Brzacem. udovište je posegnulo za mnom. Otkotrljao sam se u stranu i ubo ga u bedro. Nadao sam se da e se rasplinuti, ali to udovište bilo je previše veliko i mo no. "Pokupi Annabeth!" viknuo sam Groveru. Pojurio je naprijed, zgrabio njezinu kapu nevidljivosti i pokupio je dok smo Clarisse i ja nastojali zadržati Polifemovu pozornost. Moram priznati, Clarisse je hrabra. Neumorno je napadala Kiklopa. Udarao je po zemlji, pokušavao je zgaziti, zgrabiti, ali bila je prebrza. A im bi ga ona napala, ja bih ubo udovište u nožni prst, gležanj ili ruku. Ali nismo mogli vje no tako. Prije ili poslije bismo se umorili ili bi se udovištu posre ilo pa bi nas zahvatio. Jedan udarac bio bi dovoljan da nas ubije. 92

GIGA Kraji kom oka vidio sam kako Grover nosi Annabeth preko mosta od užeta. Meni to baš i ne bi bio prvi izbor, s obzirom na ljudožderske ovce s druge strane, ali u tom trenutku je to izgledalo bolje od ove strane ponora i to mi je dalo ideju. "Povuci se!" rekao sam Clarisse. Otkotrljala se i Kiklopova šaka smrskala je stabla maslina pokraj nje. Potr ali smo prema mostu, s Polifemom za petama. Bio je sav razrezan i šepao je od silnih uboda, ali time smo ga samo malo usporili i razbjesnili. "Samljet u vas u hranu za ovce!" obe ao je. "Tisu u puta proklet Nitko!" "Brže!" rekao sam Clarisse. Sjurili smo se nizbrdo. Most nam je bio jedina šansa. Grover je upravo došao na drugu stranu i spuštao Annabeth na zemlju. I mi smo morali prije i preko prije nego što nas div sustigne. "Grovere!" viknuh mu. "Uzmi Annabethin nož!" Razroga io je o i kad je vidio Kiklopa iz nas, ali kimnuo je kao da je shvatio. Dok smo Clarisse i ja miljeli mostom, Grover je po eo rezati užad. Puf, pukla je prva nit. Polifem se strmoglavio za nama i od njega se cijeli most žestoko ljuljao. Užad je sad ve bila napola prerezana. Clarisse i ja bacili smo se na vrsto tlo i sletjeli pokraj Grovera. Naslijepo sam mahnuo ma em i prerezao preostalu užad. Most je pao u ponor, a Kiklop je zaurlao... od oduševljenja jer je stajao pokraj nas. "Nije uspio!" veselo je viknuo. "Nitko nije uspio!" Clarisse i Grover su ga napali, ali odbacio ih je rukom kao muhe. Gnjev u menije proklju ao. Nisam mogao vjerovati da sam došao ovako daleko, izgubio Tysona, toliko propatio, samo da bi zakazao -da bi me zaustavilo veliko, glupo udovište u svijetloplavom sve anom kiltu. Nitko ne e tako mlatiti moje prijatelje! Mislim... nitko, ne Nitko. Ma znate što mislim! Snaga mi je prostrujala tijelom. Podigao sam ma i napao, zaboravljaju i da sam beznadno slabiji. Ubo sam Kiklopa u trbuh. Kad se presavio, opalio sam ga drškom ma a po nosu. Rezao sam i šutirao i udarao i idu e ega sam bio svjestan bila je injenica da Polifem leži izvaljen na le ima, da ošamuceno stenje, dok ja stojim nad njim i držim ma podignut nad njegovim okom. "Jaooooo", jaukao je Polifem. "Percy!" propenta Grover. "Kako si—" "Molim te, nemooooj!" jaukao je Kiklop, otužno zure i u mene. Krvario mu je nos. Suza se skupila u kraji ku njegova napola slijepog oka. "M-m-moje ov ice me trebaju. Samo sam htio zaštititi ov ice!" Po eo je jecati. Pobijedio sam. Još sam samo morao ubosti - jedan brzi zamah. "Ubij ga!" vikala je Clarisse. "Što ekaš?" Kiklop je zvu ao tako neutješno, baš kao... kao Tyson. "Kiklop je!" upozorio me Grover. "Ne vjeruj mu!" Znao sam da ima pravo. Znao sam da bi mi to i Annabeth rekla. Ali Polifem je jecao... i prvi put sam zapravo shvatio da je i on Posejdonov sin. Kao i Tyson. Kao i ja. Kako bih ga mogao tek tako, hladnokrvno ubiti? "Samo želimo Runo", rekao sam udovištu. "Ho eš li nas pustiti da ga uzmemo?" "Ne!" viknu Clarisse. "Ubij ga!" udovište prošmrca. "Moje lijepo Runo. Najljepši predmet moje zbirke. Uzmi ga, okrutni ljudski stvore. Uzmi ga i idi s mirom." "Polako u se odmaknuti", rekao sam udovištu. "Jedan pogrešan potez..." Polifem kimne kao da je shvatio. 93

GIGA Zakora io sam unatrag... a Polifem me, brzo kao kobra, odalamio tako da sam odletio do ruba litice. "Glupi smrtnice!" zaurlao je ustaju i na noge. "Uzeo bi moje Runo? Ha! Prije u te pojesti!" Razjapio je golema usta i znao sam da su njegovi truli kutnjaci zadnje što u ikad vidjeti. A onda je nad mojom glavom nešto prozujalo, vuuš, i za uo se bum. Stijena veli ine košarkaške lopte uletjela je Polifemu u grlo -krasna trica, a da nije ni dodirnula obru . Kiklop se po eo gušiti, pokušavaju i progutati neo ekivanu tabletu. Zateturao je unatrag, ali nije imao kamo teturati. Peta mu se poskliznula, rub litice se smrvio, a veliki Polifem mahao je rukama kao kokoš krilima, što mu nije pomoglo da poleti dok je padao u provaliju. Okrenuo sam se. Na pola puta do žala, netaknut usred stada ubojitih ovaca, stajao je stari prijatelj. "Zlo esti Polifem", re e Tyson. "Nisu svi Kiklopi tako dobri kao što izgledamo."

Tyson nam je ispri ao skra enu verziju: hipokamp Duga - koji nas je o ito pratio još od Long Islanda, ekaju i da se Tyson igra s njim - naišao je na Tysona dok je tonuo pod ostacima Birminghama i izvukao ga na sigurno. On i Tyson otad su pretraživali More udovišta u potrazi za nama, sve dok Tyson nije nanjušio ovce i našao ovaj otok. Poželio sam zagrliti velikog blesana, ali stajao je okružen ubojitim ovcama. "Tysone, hvala bogovima! Annabeth je ozlije ena!" "Zahvaljuješ bogovima što je ozlije ena?" upita me zbunjeno. "Ne!" kleknuo sam do Annabeth i nasmrt se zabrinuo onim što sam vidio. Rana na njezinu elu bila je gora nego što sam mislio. Rub kose bio je slijepljen od krvi. Koža joj je bila blijeda i vlažna. Grover i ja nervozno smo se pogledali. A tad mi je na pamet pala ideja. "Tysone, Runo. Možeš li mi ga donijeti?" "Koje?" upita Tyson, gledaju i te stotine ovaca. "Na stablu!" rekoh mu. "Ono zlatno!" "O. Lijepo je. Da." Tyson se odgegao onamo, paze i da ne nagazi koju ovcu. Da se tko od nas pokušao približiti Runu, žive bi nas pojele, ali Tyson je o ito imao isti miris kao Polifem jer ga ovce nisu ni pipnule. Samo su mu se došle maziti i privrženo blejati, kao da o ekuju ov je poslastice iz velike pletene košare. Tyson je posegnuo i skinuo Runo s krošnje. Liš e na stablu odmah je požuljelo. Tyson se po eo probijati prema meni, ali viknuo sam mu: "Nema vremena! Baci ga!" Zlatna ovnova koža zajedrila je zrakom kao neki svjetlucavi upavi frizbi. Zastenjao sam kad sam ga ulovio. Bilo je teže nego što sam o ekivao - tridesetak kilograma dragocjene zlatne vune. Raširio sam ga preko Annabeth, pokrivaju i sve osim njezina lica, i u sebi se pomolio svim bogovima koji su mi pali na pamet, ak i onima koji mi nisu dragi. Molim vas. Molim vas. Boja joj se vratila u lice. Vje e su joj zatreperile i podigle se. Rana na elu po ela se zatvarati. Vidjela je Grovera i slabašnim glasom ga pitala: "Nisi... se oženio?" Grover se nacerio. "Nisam. Moji prijatelji su me odgovorili od toga." "Annabeth," rekoh, "leži i ne mi i se." Ali unato našim prosvjedima, sjela je i primijetio sam da je porezotina na njezinu licu gotovo potpuno zacijeljela. Izgledala je mnogo bolje. Štoviše, svjetlucala je od dobrog zdravlja, kao da joj je netko dao injekciju sjajila. U me uvremenu je Tyson ipak upao u probleme s ovcama. "Dolje!" rekao im je dok su se 94

GIGA pokušavale popeti na njega u potrazi za hranom. Njih nekoliko njušilo je u našem smjeru. "Ne, ov ice. Ovuda! Ovamo!" Poslušale su ga, ali bilo je jasno da su gladne i bilo im je sve jasnije da im Tyson nije donio nikakve poslastice. Ne e se mo i vje no suzdržavati uza sve to meso u blizini. "Moramo po i", rekao sam. "Naš brod je..." Osveta kraljice Anne bila je vrlo daleko odande. Najkra i put bio bi preko provalije, a upravo smo uništili jedini most. Preostao je samo prolaz kroza stado ovaca. "Tysone," doviknuh mu, "možeš li stado odvesti što je dalje mogu e?" "Ovce žele hranu." "Znam! Žele se hraniti ljudima! Samo ih odvedi dalje od staze. Daj nam vremena da do emo do žala. A onda nam se pridruži." Tyson me je sumnji avo pogledao, ali onda je zazviždao. "Do ite, ov ice! Ljudi za jelo su ovdje!" Otr karao je na livadu, a ovce su se dale u potjeru za njim. "Drži Runo oko sebe", rekoh Annabeth. "Za slu aj da još nisi posve iscijeljena. Možeš li stati na noge?" Pokušala je, ali je opet problijedjela u licu. "O. Nisam još potpuno iscijeljena." Clarisse se spustila do nje i opipala joj prsa, od ega je Annabeth naglo ostala bez daha. "Slomljena rebra", re e Clarisse. "Zarastaju, ali slomljena su." "Kako znaš?" pitah je. Clarisse me ošine pogledom. "Jer sam ih slomila nekoliko, žgoljo! Morat u je ponijeti." Prije nego što sam se stigao pobuniti, Clarisse je podigla Annabeth kao vre u brašna i ponijela je prema žalu. Grover i ja pošli smo za njom. im smo došli do ruba vode, koncentrirao sam se na Osvetu kraljice Anne. Snagom volje sam joj zapovjedio da digne sidro i do e k meni. Nekoliko nervoznih minuta poslije vidio sam kako brod dolazi iza ruba otoka. "Stižu!" viknu Tyson. Jurio je niza stazu kako bi nam se pridružio, ovce pedesetak metara iza njega, frustrirano bleje i jer je njihov kiklopski prijatelj pobjegao a nije ih nahranio. "Vjerojatno nas ne e slijediti u vodu", rekao sam ostalima. "Moramo samo doplivati do broda." "S Annabeth ovakvom?" pobuni se Clarisse. "Možemo mi to", inzistirao sam. Opet sam po eo osje ati samopouzdanje. Opet sam bio na doma em terenu - na moru. "Kada do emo do broda, izvu i emo se." I zamalo smo uspjeli. Baš smo gacali pokraj ulaza u klanac kad smo za uli strašnu riku i vidjeli Polifema, izgrebenog i natu enog, ali još itekako živog, u poderanom svijetloplavom svadbenom odijelu, kako pljaska za nama s po jednom stijenom u svakoj ruci.

95

GIGA

16. Tonem brodom "Pa kad e mu više ponestati kamenja?" promrmljao sam. "Plivajte!" re e Grover. On i Clarisse bacili su se u vodu. Annabeth se držala Clarisse za vrat i pokušala plivati jednom rukom, što joj je mokro Runo dodatno otežavalo. Ali udovište nije gledalo Runo. "Ti, mladi Kiklope!" zaurlao je Polifem. "Izdajico svoje vrste!" Tyson se uko io. "Ne slušaj ga", molio sam ga. "Do i." Povukao sam Tysona za ruku, ali to je bilo kao da vu em planinu. Okrenuo se prema starijem Kiklopu. "Nisam izdajica." "Služiš smrtnicima!" viknuo je Polifem. "Kradljivim ljudima!" Polifem je bacio prvu stijenu. Tyson ju je šakom odbio u stranu. "Nisam izdajica", rekao je Tyson. "A ti i ja nismo iste vrste." "Smrt ili pobjeda!" Polifem jurne u vodu, ali stopalo mu je i dalje bilo ranjeno. Odmah se spotaknuo i pao na lice. To bi bilo smiješno da se odmah nije po eo dizati, pljuju i slanu vodu i režu i. "Percy!" vikne Clarisse. "Do i!" Runo su donijeli ve gotovo do broda. Ako udovištu još malo zadržim pozornost... "Idi", re e mi Tyson. "Ja u zadržati Velikog Ružnog." "Nemoj! Ubit e te." Ve sam jedanput izgubio Tysona. Nisam ga htio opet izgubiti. "Zajedno emo se boriti s njim." "Zajedno", složio se Tyson. Isukao sam ma . Polifem se oprezno približavao, šepaju i gore nego ikad. Ali ruka kojom je bacao bila je potpuno zdrava. Hitnuo je drugu stijenu. Bacio sam se u stranu, ali svejedno bi me zgnje ila da je Tyson nije smrskao šakom. Zapovjedio sam moru da se digne. Šestometarski val se uzdigao i ponio me na svome vrhu. Na njemu sam dojahao do Kiklopa i šutnuo ga u oko, preska i njegovu glavu kad ga je val srušio na žal. "Uništit u te", propljuvao je Polifem. "Runokradico!" "Ti si ukrao Runo!" viknuo sam. "Njime si namamljivao satire u smrt." "Pa? Satiri su ukusni!" "Runo se mora koristiti za iscjeljivanje! Pripada djeci bogova!" "Ja sam dijete bogova!" Polifem je zamahnuo prema meni, ali zakora io sam u stranu. "O e Posejdone, baci prokletstvo na ovog lopova!" Sad je jako žmirkao, kao da jedva vidi i shvatio sam da cilja ravnaju i se po mom glasu. "Posejdon ne e baciti prokletstvo na mene", rekao sam, uzmi i unatrag, nakon ega je Kiklop opet zagrabio samo zrak. "I ja sam njegov sin. A on nijednom djetetu ne daje prednost." Polifem je zarikao. Iš upao je stablo masline koje je raslo iz litice i razbio ga u komade na mjestu na kojem sam stajalo trenutak prije. "Ljudi nisu isti! Gadni, pokvareni, lažljivi!" Grover je pomagao Annabeth da se popne na brod. Clarisse mi je mahnito mahala, signaliziraju i mi da do em. Tyson je polako zaobilazio Polifema, pokušavaju i mu pri i s le a. "Ti mladi!" dozivao ga je stariji Kiklop. "Gdje si? Pomozi mi!" Tyson je stao. "Nisu te dobro odgojili!" zavijao je Polifem, tresu i svoju palicu od stabla masline. "Jadni 96

GIGA brate, siro e! Pomozi mi!" Nitko se nije pomaknuo. Muk, osim oceana i mog srca. A onda je Tyson istupio naprijed, podižu i ruke u obrani. "Nemoj se tu i, kiklopski brate. Spusti—" Polifem se okrenuo prema zvuku njegova glasa. "Tysone!" viknuo sam. Stablo ga je udarilo tolikom silinom da bi mene pretvorilo u pizzu s Percyjem i dodatnim maslinama. Tyson je odletio unatrag, oru i brazdu u zemlji. Polifem je jurnuo za njim, ali ja sam viknuo: "Ne!" i zamahnuo Brzacem istegnuvši se što sam više mogao. Nadao sam se Polifema ubosti u stražnji dio butine, ali uspio sam ga zahvatiti malo više. "Beeee!" zableja Polifem baš kao njegove ovce i zamahne prema meni stablom. Bacio sam se na tlo, ali svejedno me po le ima zahvatilo desetak oštrih odlomljenih grana. Krvario sam i bio izudaran i iscrpljen. Zamorac u meni poželio je pobje i. Ali progutao sam strah. Polifem je opet zamahnuo stablom, ali ovaj put sam bio spreman. Zgrabio sam granu u prolazu, ignoriraju i bol u rukama kad me podigla put neba i dopustio Kiklopu da me digne u zrak. Na vrhu luka sam pustio granu i sletio to no divu na lice - do ekavši se objema nogama na njegovo ve ošte eno oko. Polifem je zaje ao od bola. Tyson mu se bacio u noge i srušio ga. Do ekao sam se pokraj njih - s ma em u ruci, nadohvat udovistova srca. Ali tad sam pogledao Tysona u o i i shvatio da to ne mogu u initi. To jednostavno nije bilo u redu. "Pusti ga", rekao sam Tysonu. "Bježi." Tyson je za kraj još jedanput snažno gurnuo proklinju eg starijeg Kiklopa dalje od nas i potr ali smo prema vodi. "Zgnje it u vas!" vikao je Polifem, presavijen od bola. Oko je prekrio golemim šakama. Tyson i ja bacili smo se u valove. "Gdje ste?" vrištao je Polifem. Podigao je batinu od stabla i bacio je u vodu. Pljusnula je u vodu nama zdesna. Prizvao sam struju da nas ponese i po eli smo ubrzavati. Ve sam pomislio da bismo mogli do i do broda, kad je Clarisse po ela vikati s palube: "To, Jacksone! Eto ti na, Kiklope!" Šuti, došlo mi je da joj viknem. "Raaa!" Polifem je podigao stijenu. Bacio ju je prema zvuku Clarisseina glasa, ali nije doletjela do nje, nego zamalo da nije pogodila Tysona i mene "Aha, aha!" izazivala ga je Clarisse. "Bacaš kao papak! Tako ti i treba kad si se htio oženiti mnome, budalo!" "Clarisse!" viknuo sam jer više nisam mogao izdržati. "Za epi!" Prekasno. Polifem je bacio još jednu stijenu i ovaj put sam bespomo no gledao kako leti preko moje glave i probija trup Osvete kraljice Anne. Ne biste vjerovali koliko brzo brod može potonuti. Osveta kraljice Anne zaškripala je i zastenjala i nagnula se kao da se sprema spustiti niz tobogan u parki u. Opsovao sam i rekao moru da nas brže pogura, ali brodski jarboli su ve po eli tonuti. "Zaroni!" rekao sam Tysonu. Dok nam je još jedna stijena letjela nad glavom, zaronili smo pod površinu. Moji prijatelji su brzo tonuli i pokušali plivati, neuspješno, u zapjenjenom viru tonu eg broda. Malo ljudi zna da brod kada tone stvara vir koji za sobom povla i sve u blizini. Clarisse je snažna pliva ica, ali ak ni ona nije napredovala. Grover je mahnito mlatarao kopitima. Annabeth se držala za Runo, koje je na vodi svjetlucalo kao val svježe iskovanih nov a. Plivao sam prema njima, shva aju i da možda ne u biti dovoljno jak da izvu em prijatelje iz toga. Sto je još gore, oko njih su kružile brodske daske; nikakva moja mo nad vodom ne e im pomo i ako me greda opali u glavu. Trebamo pomo , pomislio sam. 97

GIGA Da. Tysonov glas, jasan i glasan u mojoj glavi. Iznena eno sam ga pogledao. Nereide i drugi vodeni duhovi prije su mi se ve obra ali pod vodom, ali nije mi palo na pamet... Tyson je Posejdonov sin. Možemo tako komunicirati. Duga, re e Tyson. Kimnuo sam, a onda zažmirio i koncentrirao se, dodaju i svoj glas Tysonovu: DUGO! Trebamo te! Istog trena u tami pod nama zatreperili su neki oblici - tri konja ribljih repova koji su prema nama galopirali brže od dupina. Duga i njegovi prijatelji pogledali su u našem smjeru i inilo se da nam itaju misli. Otisnuli su se me u ostatke broda i trenutak poslije jurnuli prema površini u oblaku mjehuri a - Grover, Annabeth i Clarisse držali su se za vratove hipokampa. Duga, najve i, nosio je Clarisse. Dojurio je do nas i dopustio Tysonu da ga primi za grivu. Njegov prijatelj koji je nosio Annabeth to je isto u inio za mene. Probili smo se na površinu i brzo se po eli udaljavati od Polifemova otoka. Iza sebe smo uli kako Kiklop trijumfalno urla: "Uspio sam! Nitko se napokon nije izvukao!" Nadao sam se da nikada ne e doznati da griješi. Tako smo klizili morem, dok se otok iza nas najprije smanjio u to ku, a onda nestao. "Uspjeli smo", iscrpljeno je promrmljala Annabeth. "Mi..." Spustila se na hipokampov vrat i istog trena zaspala. Nisam znao koliko daleko nas hipokampi mogu odnijeti. Nisam znao ni kamo idemo. Samo sam pridržavao Annabeth da ne padne, pokrio je Zlatnim runom koje smo dobili nakon toliko muka i u sebi se zahvalno pomolio. Sto me podsjetilo... još sam dugovao bogovima. "Genijalka si", tiho sam rekao Annabeth. Tad sam naslonio glavu na Runo i zaspao prije nego što sam išta više stigao pomisliti.

98

GIGA

17. Do ekuje nas iznena enje na Miami Beachu "Percy, probudi se." Slana voda zapljusnula mi je lice. Annabeth me tresla za rame. U daljini je sunce zalazilo za gradske nebodere. Vidio sam autocestu usporedno s plažom, obrubljenu palmama, trgovine blještave od crveno-plavog neona, luku punu jedrilica i kruzera. "Miami, ini mi se", re e Annabeth. "Ali hipokampi se udno ponašaju." I zaista, naši ribasti prijatelji su usporili, hrzali i plivali u krug, njuše i vodu. Nije se inilo da su baš presretni. Jedan od njih je kihnuo. Znao sam što misle. "Dalje nas ne e odvesti", rekoh. "Previše ljudi. Previše one iš enja. Morat emo sami doplivati do obale." Nitko od nas nije bio oduševljen tom idejom, ali zahvalili smo Dugi i njegovim prijateljima što su nas donijeli. Tyson je malo zaplakao. Otkop ao je priru ne bisage koje je na inio za svoj alat i još neke stvari koje je uspio spasiti s Birminghama. Zagrlio je Dugu oko vrata, dao mu nagnje eni mango koji je uzeo s otoka i oprostio se s njim. Nakon što su bijele grive hipokampa nestale pod morem, zaplivali smo prema obali. Valovi su nas pogurali naprijed i ubrzo smo se opet našli u svijetu smrtnika. Tumarali smo pokraj kruzera, proguravajuci se kroz gomilu ljudi koji su došli na praznike. Nosa i su jurcali uokolo, guraju i kolica s prtljagom. Taksisti su se sva ali na španjolskom i pokušavali se ubaciti u red kako bi što prije došli do mušterija. Ako nas je tko i primijetio - petero do kože promo enih klinaca koji izgledaju kao da su se upravo borili s udovištem - nije nam to dao do znanja. Sad kad smo se vratili me u smrtnike, Tysonovo jedno oko zamutila je Magla. Grover je stavio kapu i navukao tenisice. ak se i Runo od ov je kože preobrazilo u crveno-zlatnu srednjoškolsku kožnatu jaknu na ijem je džepu žarkim slovima pisalo Omega. Annabeth je otišla do najbližeg kioska i pogledala datum na Miami Heraldu. Opsovala je. "Osamnaesti lipnja! Deset dana smo izbivali iz kampa!" "To nije mogu e!" re e Clarisse. Ali znao sam da jest. Vrijeme ide druk ijim tijekom u udovišnim klimama. "Talijino stablo sigurno je ve cijelo sasušeno", zajau e Grover. "Moramo Runo onamo odnijeti ve eras." Clarisse se srušila na plo nik. "Ma kako emo to?" Glas joj je podrhtavao. "Stotinama kilometara smo odande. Nemamo novca. Nemamo prijevoz. Sve je baš kao što je Proro ište reklo. Ti si kriv, Jacksone! Da se nisi umiješao—" "Percy je kriv?" prasnula je Annabeth. "Clarisse, kako to možeš re i? Najve a si—" Clarisse je zabila lice u dlanove. Annabeth udari nogom o tlo od silne frustracije. Naime, u emu je stvar: gotovo sam zaboravio da je ta potraga trebala biti Clarisseina. Na jedan strašan trenutak sve sam to vidio iz njezine perspektive. Kako bih se ja osje ao da su mi se neki drugi junaci umiješali i da sam zbog njih ja ispao loš? Prisjetio sam se onoga što sam uo u kotlovnici Birminghama - kako se Ares izderavao na Clarisse, upozoravao je da ne smije zakazati. Aresa nimalo nije briga za kamp, ali ako ga Clarisse osramoti... "Clarisse," rekao sam, "što ti je to no Proro ište reklo?" Podigla je pogled. Mislio sam da e me otpiliti, ali umjesto toga je duboko uzdahnula i izrecitirala proro anstvo:

99

GIGA

S ratnicima od kosti eš ploviti Na i eš što tražiš, za sebe to posvojiti Al zato ena u kamenu, o ajna eš dvojiti Sama odletjeti i bez prijatelja ništa ne osvojiti. "Ajoj", progun a Grover. "Ne", rekoh. "Ne... ekaj malo. Znam." Prekopao sam džepove traže i novac i našao samo zlatnu drahmu. "Ima li tko što novca?" Annabeth i Grover smrknuto su odmahnuli glavom. Clarisse je iz džepa izvukla mokri konfederacijski dolar i uzdahnula. "Novac?!" upita Tyson oklijevaju i. "Misliš... zeleni papir?" Pogledao sam ga. "Aha." "Kao ono iz platnenih vre a?" "Da, ali vre e smo davno izg-g-g—" Zamucao sam i ušutio dok je Tyson pr kao po bisagama i iz njih izvukao vakuumirani paket pun nov anica koji je Hermes uklju io u naše zalihe. "Tysone!" rekao sam. "Kako si—" "Mislio sam da je to hrana za Dugu", rekao je. "Našao sam to kako pluta u moru, ali unutra je samo papir. Žao mi je." Dao mi je novac. Petaci i ceneri, najmanje tristo dolara. Dotr ao sam do rubnika i zgrabio taksi iz kojeg je upravo izašla obitelj na putu za kruzer. "Clarisse", viknuo sam. "Do i. Ideš na aerodrom. Annabeth, daj joj Runo." Teško je bilo re i koja je bila iznena enija kad sam kožnu jaknu s Runom uzeo od Annabeth, ugurao novac u džep jakne i stavio je Clarisse u ruke. Clarisse je rekla: "Dao bi mi—" "To je tvoja potraga", rekao sam joj. "Imamo dovoljno novca samo za jednu kartu. Uostalom, ne mogu putovati zrakom. Zeus bi me raznio na milijun komadi a. To je proro anstvo zna ilo: bez prijatelja ne eš uspjeti, zna i da trebaš našu pomo , ali moraš sama odletjeti ku i. Moraš uvati Runo i odnijeti ga onamo." Vidio sam kako joj mozak radi - u po etku sumnji avo, pitaju i se kakvu sam podvalu smislio, a onda ipak zaklju uju i da to zaista mislim. Usko ila je u taksi. "Možete ra unati na mene. Ne u zakazati." "Nezakazivanje ne bi bilo loše." Taksi je odjurio u dimu iz auspuha. Runo je krenulo. "Percy," rekla je Annabeth, "to je bilo—" "Velikodušno?" ponudio je Grover. "Suludo", ispravila ga je Annabeth. "Život svih u kampu uložio si na to da e Clarisse sigurno sti i s Runom do ve eras?" "To je njezina potraga", rekao sam. "Zaslužila je priliku." "Percy je dobar", rekao je Tyson. "Percy je previše dobar", progun a Annabeth, ali nisam mogao ne primijetiti da je ipak malo, možda bar malo impresionirana. U svakom slu aju, iznenadio sam je. A to nije lako. "Do ite", rekao sam svojim prijateljima. "Na imo neki drugi prijevoz ku i." Tad sam se okrenuo i vidio da mi je u grlo uperen ma . "Zdravo, ro o", re e Luke. "Dobro došao natrag u Ameriku." Sa svake strane pojavio se po jedan njegov ovjek-medvjed. Jedan je zgrabio Annabeth i Grovera za ovratnik majice. Drugi je pokušao zgrabiti Tysona, ali ga je Tyson odbacio na gomilu prtljage i zarikao na Lukea. "Percy," smireno je rekao Luke, "reci svom divu da se povu e, ina e e Orej razbiti glave 100

GIGA tvojih prijatelja jednu o drugu." Orej se nacerio i podigao Annabeth i Grovera, koji su mahali nogama i vrištali. "Što želiš, Luke?" zarežao sam. Nasmiješio se, od ega mu se naborao ožiljak na licu. Gestikulirao je prema kraju mola i primijetio sam ono što je trebalo biti o ito. Najve i brod u luci bio je Princeza Andromeda. "Ali, Percy," rekao je Luke, "svakako vam želim ponuditi svoje gostoprimstvo." *

*

*

Medvjedoliki blizanci su nas pogurali prema Princezi Andromedi. Bacili su nas na prednju palubu, pred bazen sa svjetlucavim fontanama koje su raspršivale vodu uvis. Dvanaest Lukeovih probranih razbija a - ljudi-zmija, Lestrigonaca, polubogova u bojnom oklopu okupilo se kako bi vidjeli kako nam on pruža "gostoprimstvo". "Dakle, Runo", re e Luke. "Gdje je?" Pretražio nas je, pipaju i vrhom ma a moju majicu, bodu i Groverove traperice. "Hej!" viknu Grover. "To je pravo jar je krzno ispod toga!" "Oprosti, prijatelju stari", nasmiješi se Luke. "Samo mi daj Runo i pustit u te da se vratiš u tu svoju malenu, hm, prirodnu potragu." "Bee-he-he!" pobuni se Grover. "Ti si mi neki stari prijatelj!" "Možda me niste uli." Lukeov glas bio je opasno smiren. "Gdje--je-Runo?" "Nije ovdje", rekoh. Vjerojatno mu nisam ništa trebao re i, ali bilo mi je veliko zadovoljstvo baciti mu tako istinu u lice. "Poslali smo ga da stigne prije nas. Zabrljao si." Luke stisne o i. "Lažeš. Nisi mogao..." Lice mu je pocrvenjelo kad mu je na pamet pala grozna pomisao. "Clarisse?" Kimnuo sam. "Povjerio si... dao si..." "Aha." "Agrije!" Medvjedoliki ovjek se trgnuo. "D-da?" "Idi dolje i pripremi mog ata. Dovedi ga na palubu. Moram odletjeti na aerodrom, brzo!" "Ali, gazda—" "Hajde!" vrisne Luke. "Ina e u tobom nahraniti drakona!" Medvjedoliki ovjek progutao je knedlu i odgegao se niza stube. Luke je kora ao pred bazenom, psovao na starom gr kom, stiskao ma tako vrsto da su mu zglobovi na prstima pobijeljeli. Ostatku Lukeove posade kao da je bilo nelagodno. Možda nikad prije svog šefa nisu vidjeli tako uznemirenog. Po eo sam razmišljati... Ako uspijem iskoristiti Lukeov gnjev, navesti ga da govori kako bi svi uli koliko su suludi njegovi planovi... Pogledao sam bazen, fontane koje su u zrak izbacivale finu vodenu prašinu, stvaraju i dugu u sutonu. I iznenada mi je sinula ideja. "Cijelo vrijeme si se poigravao nama", rekao sam. "Htio si da ti donesemo Runo i prištedimo ti muke da sam odeš po njega." Luke se namrgodi. "Ma naravno, idiote! A ti si sve pokvario!" "Izdajico!" iskopao sam zadnju drahmu iz džepa i bacio je na Lukea. Kao što sam o ekivao, lako joj se izmaknuo. Nov je uletio u izmaglicu vode duginih boja. Nadao sam se da e biti prihva ena i moja ne ujna molitva. Iz sveg srca sam pomislio: O, božice, prihvati moj dar. "Sve si nas prevario!" vikao sam na Lukea. " ak i DIONIZA u KAMPU MJEŠANACA!" 101

GIGA Iza Lukea je fontana po ela treperiti, ali htio sam da svi gledaju mene, pa sam otklopio Brzac. Luke se samo prezirno nacerio. "Sad nije vrijeme za juna enje, Percy. Baci taj svoj bezvezni ma , ina e u im morati naložiti da te ubiju nešto ranije." "Tko je otrovao Talijino stablo, Luke?" "Ja, naravno", zarežao je. "To sam ti ve rekao. Upotrijebio sam otrov pitona iz dubina Tartara." "Hiron nije imao ništa s tim?" "Ha! Znaš da on to nikad ne bi u inio. Ta stara budala nije dovoljno hrabra." "Ti to zoveš hrabroš u? Izdaju prijatelja? Ugrožavanje cijelog kampa?" Luke podigne svoj ma . "Ne shva aš ti ni pola pri e. Prepustio bih ti Runo... nakon što ja inim ono za što mi treba." Zbog toga sam na trenutak oklijevao. Zašto bi mi dao Runo? Sigurno je lagao. Ali nisam si mogao dopustiti gubitak njegove pozornosti. "Htio si iscijeliti Krona", rekao sam. "Da! Magija Runa udeseterostru ila bi brzinu njegova oporavka. Ali nisi nas zaustavio, Percy. Samo si nas malo usporio." "I tako si otrovao stablo, izdao Taliju, prevario nas - sve to kako bi Kronu pomogao da uništi bogove." Luke je zašrgutao zubima. "Znaš sve to! Zašto me toliko ispituješ?" "Zato što želim da to uju svi u publici." "Kojoj publici?" A onda su mu se o i suzile. Osvrnuo se, a to su u inili i njegovi nasilnici. Oteo im se iznena eni uzdah i zakora ili su unatrag. Iznad bazena, trepere i u vodenoj izmaglici, vidjeli su Iris-verziju Dioniza, Tantala i cijelog kampa okupljenih u paviljonu. Sjedili su u šokiranoj tišini i gledali nas. "Dakle," re e Dioniz suho, "ovo je zbilja neplanirana zabava uz ve eru." "Gospodine D, uli ste ga", rekoh. "Svi ste uli Lukea. Hiron nije kriv za trovanje stabla." Gospodin D je uzdahnuo. " ini se da nije." "Iris-poruka bi mogla biti trik", predloži mu Tantal, ali ve i dio pažnje usmjerio je na cheeseburger koji je objema rukama pokušavao stjerati u kut. "Bojim se da nije", re e gospodin D, s ga enjem gledaju i Tantala. " ini se da u Hironu morati vratiti status upravitelja za aktivnosti. Pomalo mi nedostaje kartanje sa starim konjem." Tantal je zgrabio cheeseburger. Nije mu isko io iz ruke. Podigao ga je s tanjura i zaprepašteno zurio u njega, kao da je najve i dijamant na svijetu. "Jesam ga!" graknuo je. "Više nam nisu potrebne tvoje usluge, Tantale", objavi gospodin D. Tantal ga je šokirano pogledao. "Molim? Ali—" "Možeš se vratiti u Podzemlje. Otpušten si." "Ne! Ali - Neeeeeeeeee!" Dok se rasplinjavao u izmaglicu, prstima je stisnuo cheeseburger u nastojanju da ga primakne ustima. Ali bilo je prekasno. Nestao je, a cheeseburger je pao natrag na tanjur. Kamperi su prasnuli u oduševljenu graju. Luke je gnjevno zaurlikao. Zamahnuo je ma em kroz fontanu i poruka je nestala, ali šteta je ve bila u injena. Osje ao sam se prili no zadovoljan samim sobom, sve dok me Luke nije pogledao kao da me želi ubiti o ima. "Kron je imao pravo, Percy. Nepouzdano si oružje. Moramo te zamijeniti." Nisam baš bio siguran što želi re i, ali nisam imao vremena razmišljati o tome. Jedan njegov ovjek puhnuo je u limenu pištaljku i otvorila su se vrata na palubi. Kroz njih je izletjelo još dvanaest ratnika, tvore i nakostriješeni krug mjedenih kopljanih vrhova oko nas. Luke mi se nasmiješio. "Ne eš živ oti i s ovog broda." 102

GIGA

18. Ulije

partijanerski poniji

"Ti i ja", izazvao sam Lukea. " ega se bojiš?" Luke je napu io gornju usnu. Vojnici koji su nas se spremali ubiti su zastali, o ekuju i njegovu zapovijed. Prije nego što je išta stigao re i, Agrij, ovjek-medvjed, istr ao je na palubu vode i lete eg konja. Bio je to prvi posve crni pegaz kojeg sam ikad vidio, s krilima poput onih divovskog gavrana. Pegaška kobila propinjala se i hrzala. Razumio sam njezine misli. astila je Agrija i Lukea tako ružnim imenima da bi joj Hiron zbog toga isprao usta voskom za poliranje sedla. "Gospodine!" vikne Agrij, izbjegavaju i pegazovo kopito. "Vaš at je spreman!" Luke nije skretao pogled s mene. "Rekao sam ti prošloga ljeta, Percy", Luke e. "Ne možeš me isprovocirati na borbu." "I stalno je izbjegavaš", primijetih. "Bojiš se da e tvoji vojnici vidjeti kako dobivaš batine?" Luke je pogledao svoje ljude i shvatio da sam ga ulovio u klopku. Kad bi se sad povukao, ispalo bi da je slabi . Ako se bude borio sa mnom, izgubit e dragocjeno vrijeme u potjeri za Clarisse. Sto se mene ti e, nadao sam se samo da u mu pažnju odvratiti dovoljno dugo da bih prijateljima omogu io bijeg. Ako itko može smisliti plan bijega odande, onda je to svakako Annabeth. Ali loše je bilo to što sam znao koliko je Luke dobar ma evalac. "Brzo u te ubiti", odlu io je i podigao svoje oružje. Onaj koji grize s le a bio je trideset centimetara duži od mog ma a. Oštrica mu je svjetlucala zlo udnom, sivo-zlatnom svjetloš u na mjestu na kojem se smrtni ki elik spojio s božanskom broncom. Gotovo sam mogao osjetiti kako se ma bori sam sa sobom, poput dvije suprotstavljene magnetne sile. Nisam znao kako je ta oštrica iskovana, ali naslu ivao sam neku tragediju. Netko je umro u tom procesu. Luke je zazviždao jednom svom ovjeku, koji mu je dobacio kružni kožno-bron ani štit. Opako mi se nacerio. "Luke," rekla je Annabeth, "daj mu bar štit." "Žalim, Annabeth", rekao je. "Na ovaj tulum sam donosiš svoju opremu." Štit je bio problem. Dvoru nim držanjem ma a dobivate na snazi, ali jednoru nim držanjem ma a i štitom imate bolju zaštitu i ve u raznovrsnost. Imate više poteza, više opcija, više na ina ubijanja. Pomislio sam na Hirona, koji mije rekao da bez obzira na sve ostanem u kampu i u im se boriti. Sad u platiti to što ga nisam poslušao. Luke je napao i zamalo me ubio u prvom pokušaju. Ma mu je prošao ispod moje ruke, poderavši mi majicu i okrznuvši mi rebra. Odsko io sam unatrag i pošao u protunapad Brzacem, ali Luke je štitom odbio moju oštricu. "Jao, Percy", prekori me Luke. "Malo si ispao iz štosa." Opet me napao, ovaj put zamahnuvši prema glavi. Obranio sam se i pokušao uzvratiti ubodom. Lako je zakora io u stranu. Rana na rebrima me pekla. Srce mi je ubrzano tuklo. Kad je Luke opet napao, sko io sam unatrag u bazen i osjetio nalet snage. Okrenuo sam se u vodi, stvorivši neku vrstu podvodnog tuljca koji me iz dubljeg kraja bazena izbacio ravno Lukeu u lice. Snaga mlaza ga je srušila, zakašljanog i zaslijepljenog. Ali prije nego što sam stigao napasti, otkotrljao se u stranu i opet se našao na nogama. Napao sam i odrezao mu rub štita, ali to ga nije ak ni usporilo. Spustio se u anj i ma ispružio prema mojim nogama. Bedro mi je iznenada planulo bolom, tako snažnim da sam se srušio. Traperice su mi bile razrezane iznad koljena. Bio sam ozlije en. Nisam znao koliko teško. Luke je zamahnuo prema dolje, ali sam se otkotrljao iza ležaljke. Pokušao sam ustati, ali noga nije mogla izdržati moju težinu. "Perrrrcy!" zablejao je Grover. 103

GIGA Opet sam se otkotrljao dok je Lukeov ma sjekao ležaljku napola, metalne cijevi i sve. Otpuzao sam do bazena, trude i se svim silama ostati pri svijesti. Nikad ne bih stigao do njega. I Luke je to znao. Polako se približavao, smješkaju i se. Oštrica njegova ma a bila je crvena. "Želim da nešto vidiš prije nego što umreš, Percy." Pogledao je ovjeka-medvjeda Oreja koji je još držao Annabeth i Grovera za vrat. "Sad možeš pojesti svoju ve eru, Oreje. U slast!" "He-he! He-he!" ovjek-medvjed podigao je moje prijatelje i pokazao zube. A tad je Had odnio šalu. Vuuš! Strijela s crvenim perima proklijala je iz Orejevih usta. Iznena ena izraza na dlakavu licu stropoštao se na palubu. "Brate!" zajau e Agrij. Popustio je stisak na konjskim uzdama dovoljno dugo da bi ga crni at opalio u glavu i slobodan odletio preko zaljeva Miamija. Na trenutak su Lukeovi stražari bili previše zate eni da bi u inili išta drugo osim gledali kako se tijela medvje ih blizanaca rasplinjuju. A onda smo za uli divlje ratne pokli e i gromoglasni zvuk topota kopita na metalu. Dvanaest kentaura nasrnulo je iz glavnog izlaza na palubu. "Poniji!" oduševljeno je viknuo Tyson. Moj mozak teško je procesuirao sve što sam vidio. Hiron je bio me u njima, ali njegovi ro aci mu gotovo nimalo nisu sli ili. Bilo je kentaura s tijelima crnih arapskih pastuha, s krznom zlatnih palom ina, s naran astim i bijelim to kama, kao na konjima iz lunaparka. Neki su imali majice žarkih boja s fluorescentnim natpisom PARTIJANERSKI PONIJI: JUŽNOFLORIDSKA PODRUŽNICA. Neki su bili naoružani lukom i strijelom, neki palicom za bejzbol, neki puškama za paintball. Jedan je lice obojio ratnim bojama Koman a i mahao velikom naran astom šakom od spužve iji je kažiprst pokazivao Broj 1. Drugi je bio goloprs i posve obojen u zeleno. Tre i je imao nao ale s izbuljenim o ima koje su skakutale uokolo na mekanim oprugama i jednu od onih bejzbolskih kapa koje sa svake strane imaju drža za limenku i slamku. Prasnuli su na palubu tako žestoko i šareno da je na trenutak ak i Luke ostao zate en. Nije bilo potpuno jasno jesu li došli slaviti ili napasti. Oboje, ini se. Kad je Luke podigao ma kako bi okupio svoju trupu, kentaur je ispalio posebno izra enu strijelu na vrhu koje je bila kožna boksa ka rukavica. Opalila je Lukea u lice i odbacila ga u bazen. Njegovi ratnici su se razbježali. Potpuno ih shva am. Ve je dovoljno strašno kad se suo ite s kopitima propetog pastuha, a kad je još k tome rije o razularenom kentauru s kapom na slamku, naoružanom lukom i strijelom, i najhrabriji ratnik bi se povukao. "Do ite po porciju!" vikao je jedan partijanerski poni. Zapucali su iz pušaka za paintball. Val plavo-žute boje zasuo je Lukeove ratnike, zasljepljuju i i boje i ih od glave do pete. Pokušavali su pobje i, ali su se samo sklizali i padali. Hiron je galopirao prema Annabeth i Groveru, elegantno ih pokupio s palube i posadio sebi na le a. Pokušao sam ustati, ali moja ranjena noga kao da je još gorjela. Luke se izvla io iz bazena. "Napadnite, budale!" zapovjedio je svojim vojnicima. Negdje u potpalublju zaje ao je glasni alarm. Znao sam da bi nas svakog trena moglo preplaviti Lukeovo poja anje. Njegove ratnike ve je polako prolazilo po etno iznena enje i krenuli su prema kentaurima naoružani isukanim ma evima i kopljima. Tyson je odalamio petoricu-šestoricu i bacio ih preko ograde u zaljev Miamija. Ali uza stube je dolazilo još ratnika. "Povucimo se, bra o!" viknu Hiron. 104

GIGA "Ne eš se izvu i, konjašu!" vikne Luke. Podigao je ma , ali je opet dobio u lice strijelom s boksa kom rukavicom, nakon ega je uz tresak sjeo na ležaljku. Palomino kentaur podigao me na svoja leda. "Stari, pozovi svog velikog prijatelja." "Tysone!" viknuo sam. "Do i!" Tyson je ispustio dvojicu ratnika koje se spremao vezati u vor i potr ao za nama. Sko io je kentauru na le a. "Stari!" zastenja kentaur, zamalo se srušivši pod Tysonovom težinom. "Zna i li tebi što fraza niskokalori na dijeta?" Lukeovi ratnici posložili su se u falangu. Ali kad su bili spremni za napad, kentauri su ve odgalopirali do ruba palube i neustrašivo presko ili ogradu kao da su u utrci sa zaprekama, a ne deset katova iznad tla. Bio sam siguran da emo poginuti. Strmoglavo smo padali prema molu, ali kentauri su se na beton do ekali gotovo bez trzaja i nastavili galopirati, vi i i izazivaju i one na Princezi Andromedi dok smo jurili u središte Miamija.

Nemam pojma što su Miamljani mislili dok smo galopirali pokraj njih. Ulice i zgrade vidjeli smo kao kroz izmaglicu kako su kentauri sve više ubrzavali. Osje ao sam se kao da se prostor zgušnjava - kao da nas svaki korak kentaura nosi kilometre i kilometre. Za tren oka je grad ostao daleko iza nas. Jurili smo mo varnim poljima visoke trave, pokraj jezeraca i kržljavih stabala. Na kraju smo se zaustavili u kampu prikolica na rubu jezera. Sve prikolice bile su na injene za konjsku vu u, s dodatkom televizora, mini-hladnjacima i mrežama za komarce. Stigli smo u kamp kentaura. "Stari!" re e jedan partijanerski poni dok je skidao svoju opremu. "Jeste li vidjeli onog medvje eg lika? Ono, frajer je složio facu, tipa: Hej, imam strijelu u ustima!" Kentaur s izbuljenim nao alama se nasmije. "To je bila ludnica! To no u vu-gla!" Ta dva kentaura tad su se punom brzinom zaletjela jedan u drugog i sudarila se glavama, nakon ega je svaki otišao svojim putem blesavo se cere i. Hiron je uzdahnuo. Spustio je Annabeth i Grovera na deku za piknike pokraj mene. "Zbilja bi mi bilo drago da se moji ro aci ne sudaraju glavama. Nije baš da imaju viška moždanih stanica." "Hirone", rekao sam, još u šoku zbog injenice da je on ovdje. "Spasio si nas." Napola se osmjehnuo. "E pa sad, nisam mogao pustiti da pogineš, osobito nakon što si sprao ljagu s mog imena." "Ali kako si znao gdje smo?" upitala je Annabeth. "Planskim razmišljanjem, dragi moj. Zaklju io sam da morate iza i na obalu Miamija ako se živi izvu ete iz Mora udovišta. Gotovo sve udno na površinu ispliva blizu Miamija." "Je li, baš ti hvala", re e Grover. "Ne, ne", re e Hiron. "Nisam mislio... Ma nema veze. Stvarno mi je drago što te vidim, mladi moj satiru. Želim re i, uspio sam prisluškivati Percyjevu Iris-poruku i doznao odakle stiže signal. Iris i ja smo ve stolje ima prijatelji. Zamolio sam je da mi dojavi za svaku važnu komunikaciju na ovom podru ju. Poslije toga nisam trebao dugo ro ake nagovarati da vam odjašemo u pomo . Kao što vidite, mi kentauri možemo vrlo brzo putovati kad to želimo. Za nas udaljenosti nisu iste kao za ljude." Pogledao sam prema logorskoj vatri, gdje su partijanerski poniji podu avali Tysona kako se radi s puškom za paintball. Nadao sam se da znaju u što se upuštaju. "I što sad?" pitao sam Hirona. "Pustit emo Lukea da otplovi? Na tom brodu je Kron. Ili bar neki njegovi dijelovi." Hiron klekne, pažljivo savijaju i prednje noge pod sobom. Otvorio je medicinsku torbicu na svom remenu i pozabavio se mojim ranama. "Bojim se, Percy, da je današnji dan završio 105

GIGA nekako neriješeno. Nije nas bilo dovoljno da bismo zauzeli taj brod. Luke nije bio dovoljno organiziran da bi pošao za nama. Nitko nije pobijedio." "Ali mi imamo Runo!" re e Annabeth. "Clarisse je sad s njim na putu u kamp." Hiron je kimnuo, iako se inilo da mu je još nelagodno. "Svi ste vi pravi junaci. I im skrpamo Percyja, morate se vratiti na Brdo mješanaca. Kentauri e vas ponijeti." "I vi idete?" pitao sam. "O, da, Percy. Laknut e mi kad se vratim ku i. Moja bra a ovdje jednostavno ne cijene glazbu Deana Martina. Uostalom, moram razgovarati s gospodinom D-om. Treba isplanirati ostatak ljeta. I treba mnogo trenirati. I želim vidjeti... zanima me Runo." Nisam znao što to no želi re i, ali tad sam se zabrinuo zbog ne eg što je Luke rekao: Prepustio bih ti Runo... nakon što ja u inim ono za što mi treba. Je li samo lagao? Ve sam nau io da Kron uvijek ima planove unutar planova. Gospodara Titana nisu uzalud zvali još i Pokvareni. Znao je ljude navesti da u ine ono što on želi, a da oni ne bi ni shvatili njegove prave namjere. Tyson je pokraj logorske vatre zapucao iz puške za paintball. Plavi projektil razlio se po jednom kentauru i odbacio ga u jezero. Kentaur je izašao cere i se, prekriven blatom i plavom bojom, te pokazao Tysonu oba palca gore. "Annabeth," re e Hiron, "možda ne bi bilo loše da Grover i ti odete nadzirati Tysona i moje ro ake prije nego što me usobno nau e još neke loše navike." Annabeth ga pogleda u o i. Tim pogledom su o ito nešto razmijenili. "Dobro, Hirone", re e Annabeth. "Do i, jar u." "Ali ne volim paintball." "Aha, voliš." Podigla je Grovera na kopita i povela ga prema vatri. Hiron mi je previo nogu do kraja. "Percy, razgovarao sam s Annabeth na putu ovamo. O proro anstvu." O-o, pomislio sam. "Nije ona kriva", rekoh mu. "Natjerao sam je da mi kaže." Na trenutak me iritirano pogledao. Bio sam siguran da u dobiti jezikovu juhu, ali tad me pogledao samo umorno. "Pa vjerojatno ne bih vje no mogao uvati tu tajnu." "Dakle, ja jesam taj iz proro anstva?" Hiron je zavoje ugurao natrag u torbicu. "To bih volio znati. Još nemaš šesnaest godina. Zasad te moramo obu avati najbolje što možemo i budu nost prepustiti Su enicama." Su enice. Dugo nisam pomislio na te stare dame, ali nešto mi je sinulo im ih je Hiron spomenuo. "To je to zna ilo", rekao sam. Hiron se namrštio. "To je što zna ilo?" "Prošloga ljeta. Znamenje Su enica, kad sam vidio kako režu ne iju nit. Mislio sam da to zna i da u odmah umrijeti, ali to je nešto još gore. To ima nekakve veze s vašim proro anstvom. Ta smrt koju su nagovijestile - dogodit e se kad navršim šesnaest godina." Hironov rep nervozno je ošinuo po travi. "Dje e moj, ne možeš biti siguran u to. ak i ne znamo govori li proro anstvo o tebi." "Ali ne postoji nijedan drugi mješanac Velike trojke!" "Za kojeg mi znamo." "A Kron ja a. Uništit e Olimp!" "Pokušat e", složio se Hiron. "I zajedno s njim zapadnja ku civilizaciju, ako ga ne zaustavimo. Ali ho emo ga zaustaviti. Ne eš biti osamljen u toj borbi." Znao sam da me pokušava umiriti, ali sjetio sam se što mi je Annabeth rekla. Sve e ovisiti o jednom junaku. O jednoj odluci koja e spasiti ili uništiti Zapad. I bio sam siguran da su me Su enice nekako upozorile na to. Nešto grozno dogodit e se meni ili nekome tko mi je jako blizak. 106

GIGA "Ja sam samo dijete, Hirone", rekoh sav jadan. "Sto može jedan šugavi junak protiv ne ega kao što je Kron?" Hiron se uspio nasmiješiti. "Sto može jedan šugavi junak? Joshua Lawrence Chamberlain me jednom pitao nešto sli no, neposredno prije nego što je sam samcat promijenio tijek vašega Gra anskog rata." Iz tobolca je izvukao strijelu i njezin kao žilet oštar vrh okrenuo tako da hvata odsjaj vatre. "Božanska bronca, Percy. Oružje besmrtnika. Sto bi se dogodilo da njome pogodiš smrtnika?" "Ništa", rekoh. "Prošla bi kroz njega." "Tako je", rekao je. "Ljudi ne žive na istoj razini kao besmrtnici. ak im ni naše oružje ne može nauditi. Ali ti, Percy - ti si napola bog, napola ovjek. Živiš u oba svijeta. Mogu ti nauditi oba i možeš utjecati na oba. Zbog toga su junaci tako posebni. Ti nade ovje anstva prenosiš u svijet besmrtnika. udovišta nikad ne umiru. Ponovno se ra aju iz kaosa i barbarizma koji uvijek klju aju ispod površine civilizacije, a iz toga i Kron crpi snagu. Moramo ih stalno pobje ivati i držati na odmaku. Junaci su oli enje te borbe. Ti bijes bitke koje ovje anstvo mora dobivati u svakom naraštaju kako ne bi izgubilo ovje nost. Razumiješ?" "Pa... ne znam." "Moraš pokušati, Percy. Bio ti ili ne bio taj iz proro anstva, Kron misli da bi mogao biti. Poslije ovoga danas napokon e odustati od pokušaja da te privu e na svoju stranu. To i jest jedini razlog zbog kojeg te još nije ubio, znaš. im bude siguran da te ne e mo i iskoristiti, uništit e te." "Govorite kao da ga poznajete." Hiron napu i usne. "Poznajem ga." Zurio sam u njega. Katkad bih smetnuo s uma koliko je Hiron zapravo star. "Zato vas je gospodin D optužio kad je stablo bilo otrovano? Zato ste rekli da vam neki ne vjeruju?" "Uistinu." "Ali, Hirone... mislim, zbilja! Zašto bi uop e i pomislili da biste pomogli Kronu i izdali kamp?" Hironove o i bile su vrlo tamnosme e, ispunjene tisu ama godina tuge. "Percy, sjeti se svoje obuke. Sjeti se svojih lekcija iz mitologije. Kako sam ja povezan s gospodarom Titana?" Pokušao sam se prisjetiti, ali stalno mi se miješala sva ta mitologija. ak i sad, kad je sve to bilo tako stvarno i važno za moj vlastiti život, teško sam povezivao, sva ta imena i injenice. Odmahnuo sam glavom. "Ti, ovaj, duguješ Kronu neku uslugu i nešto takvo? Poštedio ti je život?" "Percy", re e Hiron nemogu e mekim glasom. "Titan Kron je moj otac."

107

GIGA

19. Utrka ko ija završava praskom Na Long Island smo stigli ubrzo nakon Clarisse, zahvaljuju i putnoj mo i kentaura. Jahao sam na Hironovim le ima, ali nismo mnogo razgovarali, osobito ne o Kronu. Znao sam da Hironu nije bilo lako re i mi to. Nisam ga htio gnjaviti dodatnim pitanjima. Mislim, upoznao sam mnogo neugodnih roditelja, ali Kron, zli gospodar Titana koji želi uništiti zapadnja ku civilizaciju? Takvog tatu ne šalješ u školu na roditeljski sastanak. Kad smo stigli u kamp, kentauri su s nestrpljenjem htjeli upoznati Dioniza. uli su da organizira lude tulume, ali razo arali su se. Bog vina nije bio raspoložen za proslavu i cijeli kamp se okupio na Brežuljku mješanaca. Kamp je proživio dva teška tjedna. Bungalov u kojem smo u ili izradu rukotvorina izgorio je do temelja u napadu Draco Aioniusa (što, ako sam dobro shvatio, na latinskom zna i nešto u stilu "jako-veliki-gušter-s-dahom-kojim-može-sve-razvaliti"). Sobe u Velikoj ku i bile su pretrpane ranjenicima. Klinci iz Apolonova bungalova, najbolji iscjelitelji, radili su prekovremeno pružaju i prvu pomo . Svi su izgledali umorno i izudarano kad smo se okupili oko Talijina stabla. im je Clarisse prebacila Zlatno runo preko najniže grane, mjese ina kao da je postala svjetlija, prelaze i sa sive na boju teku eg srebra. Osvježavaju i povjetarac šuštao je u krošnjama i mreškao travu sve do doline. Sve kao da se nekako izoštrilo - svjetlucanje krijesnica dolje u šumi, miris polja jagoda, zvuk valova na žalu. Polako, sme e iglice na boru po ele su zelenjeti. Svi su veselo povikali. To se doga alo polako, ali nije bilo sumnje - magija Runa uvla ila se u stablo, ispunjavaju i ga novom snagom i izbacuju i otrov. Hiron je zapovjedio da se na brežuljak postavi danono na straža, bar dok ne na e prikladno udovište koje e uvati Runo. Rekao je da e odmah dati oglas u Olimpskom tjedniku. U me uvremenu su Clarisse njezini cimeri na ramenima odnijeli do amfiteatra, gdje su joj odali po ast lovorovim vijencem i velikom proslavom oko logorske vatre. Nitko nije ni pogledao Annabeth i mene. Kao da cijelo to vrijeme nigdje nismo ni bili. Na neki na in, to je i bila najbolja zahvala koju smo mogli dobiti jer, da su javno priznali da smo se išuljali iz kampa kako bismo pošli u potragu, morali bi nas otjerati. A i zaista više nisam htio privla iti pozornost. Za promjenu mi je bilo drago biti kamper kao svatko drugi. Kasnije te no i, dok smo pekli hrenovke i slušali kako nam bra a Stoll pri aju strašnu pri u o zlom kralju kojeg su živog pojela demonska lisnata peciva koje je dobio za doru ak, Clarisse me gurnula s le a i šapnula mi u uho: "To što si jedanput ispao kuler ne zna i da ti je Ares oprostio. Još ekam pravu priliku da te smlavim." Usiljeno sam se nasmiješio. "Što je?" pitala me. "Ništa", odgovorio sam. "Samo mi je drago što sam se vratio ku i." Idu ega jutra, nakon što su partijanerski poniji pošli natrag na Floridu, Hiron nas je sve iznenadio obaviješ u: utrka ko ija održat e se kako je i planirano. Svi smo mislili da od toga ne e biti ništa sad kad je Tantal otišao, ali ipak se inilo nekako u redu održati ih, osobito sad kad se Hiron vratio i kad je kamp opet izvan opasnosti. Tyson poslije našeg prethodnog iskustva baš nije bio oduševljen idejom povratka na ko iju, ali razveselila ga je moja ideja da se udružim s Annabeth. Ja u upravljati, Annabeth e nas braniti, a Tyson e raditi u našem boksu. Dok sam ja radio s konjima, Tyson je popravio Ateninu ko iju i modificirao je s puno posebnih dodataka. Idu a dva dana trenirali smo kao ludi. Annabeth i ja smo se dogovorili da e, ako pobijedimo, nagrada poštede od rada biti ravnomjerno podijeljena izme u naša dva bungalova. Budu i da 108

GIGA je Atena imala više kampera, dobit e najviše slobodnog vremena, protiv ega nisam imao ništa. Nije me bilo briga za nagradu. Samo sam htio pobijediti. No prije utrke dokasno sam ostao u staji. Razgovarao sam s našim konjima, zadnji put ih etkao, kad mi netko iza le a re e: "Dobre životinje, konji. Da sam ih bar ja smislio." Sredovje ni tip u poštarskoj uniformi oslonio se na vrata staje. Bio je vitak, kovr ave crne kose pod bijelom kacigom za safari, poštarske torbe preba ene preko ramena. "Hermes?" zamucao sam. "Zdravo, Percy. Nisi me prepoznao bez džogerske odje e?" "Ovaj..." Nisam bio siguran trebam li kleknuti ili kupiti marke od njega ili što ve . A tad mi je palo na pamet zašto bi mogao biti ovdje. "O, ujte, gospodaru Hermese, što se ti e Lukea..." Bog je podigao obrve. "Ovaj, da, vidjeli smo ga," rekoh, "ali—" "Nisi ga uspio urazumiti?" "Pa, nekako je ispalo da smo jedan drugoga pokušali ubiti u dvoboju na smrt." "Aha. Zna i, išao si na diplomatski pristup." "Zbilja mi je žao. Mislim, dali ste nam one sjajne darove i sve. I znam da ste htjeli da se Luke vrati. Ali... postao je zao. Jako zao. Kaže da se osje a kao da ste ga napustili." ekao sam da se Hermes naljuti. Pomislio sam da e me pretvoriti u hr ka ili nešto sli no, a zaista nisam više htio nimalo vremena provesti kao glodavac. Umjesto toga je samo uzdahnuo. "Osje aš li se ti kada kao da je tvoj otac napustio tebe, Percy?" O, ovje e. Došlo mi je da kažem: "Samo nekoliko stotina puta na dan." S Posejdonom nisam razgovarao od prošlog ljeta. ak nisam nikad bio U njegovoj podvodnoj pala i. A onda još i sve to s Tysonom - bez upozorenja i objašnjenja. Samo bum, imaš brata. ovjek bi pomislio da to zaslužuje bar kratki telefonski poziv upozorenja ili nešto sli no. Što sam više razmišljao o tome, bio sam sve lju i. Shvatio sam da želim priznanje za uspješno obavljenu potragu, ali ne drugih kampera. Htio sam da moj tata nešto kaže. Da me primijeti. Hermes je namjestio torbu na ramenu. "Percy, kad si bog, najteže je što esto moraš reagirati neizravno, osobito kad su u pitanju vlastita djeca. Kad bismo se umiješali svaki put kad naše dijete ima problem... pa, to bi samo stvorilo još više problema i još više bi nam zamjerali. Ali vjerujem da eš, ako malo razmisliš, primijetiti da ti Posejdon jest obra ao pozornost. Uslišio je tvoje molitve. Mogu se samo nadati da e Luke to jednoga dana shvatiti o meni. Bez obzira na to mislio ti da si uspio ili ne, podsjetio si Lukea na to tko je. Razgovarao si s njim." "Pokušao sam ga ubiti." Hermes slegne ramenima. "Obitelji su zaguljene. Besmrtne obitelji su vje no zaguljene. Katkad je najbolje što uop e možemo u initi to da se me usobno podsjetimo da smo u rodu, u dobru i zlu... i pokušamo smanjiti ubijanje i saka enje na najmanju mogu u mjeru." To baš nije zvu alo kao recept za idealnu obitelj. A opet, kako sam se prisje ao svoje potrage, shvatio sam da Hermes možda ima pravo. Posejdon je poslao hipokampe da nam pomognu. Dao mi je mo nad morem za koju prije nisam ni znao. A onda još i Tyson. Je li nas Posejdon namjerno spojio? Koliko puta mi je Tyson spasio život ovog ljeta? U daljini je netko puhnuo u školjku, ozna avaju i po etak policijskog sata. "Trebao bi po i u krevet", re e Hermes. "Ovoga ljeta sam ti ve dovoljno pomogao da se uvališ u probleme. Zapravo sam ti samo došao donijeti pošiljku." "Pošiljku?" "Pa ja ipak jesam glasnik bogova, Percy." Izvukao je elektroni ku plo u za potpise iz torbe i dao mi je. "Potpiši se ovdje, molim." Uzao sam pisalicu prije nego što sam shvatio da je oko nje omotan par sitnih zelenih zmija. "A!" Ispustio sam plo u. 109

GIGA Joj, rekao je George. Ma zbilja, Percy, ukorila me Martha. Bi li tebi bilo drago da te netko ispusti na zemlju u konjskoj staji? "Ovaj, mislim, oprostite. Nisam baš volio dirati zmije, ali podigao sam plo u i pisalicu. Martha i George migoljili su mi se pod prstima, tvore i tako držak za pisalicu kakvim me moj itelj tjerao da se koristim u drugom razredu za djecu s posebnim potrebama." Jesi li mi donio štakora? upita me George. "Nisam..." rekoh. "Ovaj, nismo našli nijednog." A zamorca? George! ukori ga Martha. Ne zafrkavaj de ka. Potpisao sam se i vratio plo u Hermesu. Zauzvrat mi je uru io morski plavu kuvertu. Prsti su mi se tresli. I prije nego što sam je otvorio, bilo mi je jasno da je to od mog oca. Mogao sam osjetiti njegovu mo na hladnom plavom papiru, kao da je sama kuverta bila zapravo smotani oceanski val. "Sretno sutra", re e Hermes. "Imaš dobre konje, iako mi ne eš zamjeriti Što u navijati za Hermesov bungalov." I nemoj se previše obeshrabriti kad to pro itaš, mališa, re e mi Martha. Duboko u duši misli samo na ono što je najbolje za tebe. "Kako to misliš?" pitao sam. Ma pusti nju, re e mi George. I idu i put ne zaboravi, zmije rade za napojnicu. "Dosta, vas dvoje", re e Hermes. "Zbogom, Percy. Zasad." Malena bijela krila niknula su mu iz kacige. Po eo je svijetliti, a ja sam o bogovima znao dovoljno da bih skrenuo pogled prije nego što otkrije svoje pravo božansko obli je. Nestao je uza snažan bljesak, a ja sam ostao sam s konjima. Zurio sam u plavu kuvertu u rukama. Adresa je bila napisana vrstim, ali elegantnim rukopisom koji sam ve vidio na paketu koji mi je Posejdon poslao prošlog ljeta. Percy Jackson Kamp mješanaca Farm Road 3.141 Long Island, New York 11954 Pravo pismo od mog oca. Možda me želi pohvaliti za donošenje Runa. Objasnit e mi za Tysona ili se ispri ati što mi se prije nije javio. Mnogo je toga što sam poželio pro itati u tom pismu. Otvorio sam kuvertu i rastvorio papir. Dvije jednostavne rije i bile su napisane na sredini papira: Drži se Idu ega jutra svi su uzbu eno zamorili o utrci, iako su stalno nervozno pogledavali u nebo, kao da o ekuju vidjeti kako se okupljaju stimfalske ptice. Nije bilo nijedne. Bio je to lijep ljetni dan, s plavim nebom i mnogo sunca. Kamp je po eo izgledati onako kako bi i trebao: livade su bile zelene i bujne; bijeli stupovi bliještali su na gr kim gra evinama; drijade su se veselo igrale u šumi. A ja sam bio sav jadan. Cijelu no sam ležao budan i razmišljao o Posejdonovu upozorenju. Drži se. Pa, mislim, tko si još da truda napisati pismo i onda napiše samo dvije rije i? Zmija Martha mi je rekla da se ne smijem razo arati. Možda Posejdon ima razloga za takvu 110

GIGA neodre enost. Možda i ne zna to no na što me upozorava, ali je osjetio da se sprema nešto veliko - nešto što bi me moglo oboriti s nogu ako ne budem spreman. To mi je bilo teško, ali pokušao sam misli preusmjeriti na utrku. Dok smo se Annabeth i ja vozili prema trkalištu, nisam mogao ne diviti se svemu što je Tyson inio na Ateninoj ko iji. Ko ija je svjetlucala bron anim poja anjima. Kota i su bili namješteni na magi ne opruge, tako da smo jedva imalo truckali. Konjsko rudo bilo je tako dobro izbalansirano da bi oni skretali i na najmanje pomicanje uzda. Tyson nam je na inio i dva koplja, s po tri tipke na dršku. Prva tipka aktivirala bi koplje da eksplodira pri udaru, pri emu bi se oslobodila oštra mreža koja bi omotala i razrezala kota suparnika. Druga tipka aktivirala bi tupi (ali svejedno vrlo bolan) bron ani vršak koji bi trebao izbaciti ko ijaša iz ko ije. Na tre u tipku izlazila bi kuka kojom bismo se mogli približiti suparni koj ko iji ili je odgurnuti od sebe. inilo mi se da smo dobro opremljeni za utrku, ali Tyson me svejedno upozorio da se uvam. I drugi ko ijaši su krili puno trikova pod togama. "Izvoli", rekao je prije samog po etka utrke. Dao mi je ru ni sat. Ni po emu nije bio poseban - obi an bijelo--srebrni broj anik s crnim kožnim remenom - ali im sam ga vidio, shvatio sam da je to bilo ono što sam vidio kako radi cijelo ljeto. Ina e ne volim nositi sat. Koga je briga koliko je sati? Ali Tysona nisam mogao odbiti. "Hvala, ovje e." Stavio sam ga i odmah vidio da je iznena uju e lagan i udoban. Jedva da sam i osjetio da ga nosim. "Nisam ga dovršio na vrijeme za putovanje", promumljao je Tyson. "Oprosti, oprosti." "Hej, ovje e. Ma nema veze." "Ako ti u utrci zatreba zaštita," savjetovao mi je, "stisni gumb." "A, dobro." Nije mi bilo jasno kako e mi gledanje na sat baš puno pomo i, ali dirnulo me što je Tyson toliko zabrinut. Obe ao sam mu da u se sjetiti sata. "I, hej, ovaj, Tysone..." Pogledao me. "Htio sam re i, mislim..." Pokušao sam se dosjetiti kako bih mu se ispri ao što mi je prije potrage bilo neugodno, što sam svima govorio da mi nije pravi brat. Nije mi bilo lako na i prave rije i. "Znam što eš mi re i", rekao je Tyson, djeluju i posramljeno. "Posejdon je ipak pazio na mene." "A, pa—" "Poslao je tebe da mi pomogneš. Što sam i tražio." Iznena eno sam trepnuo. "Od Posejdona si tražio... mene?" "Prijatelja", rekao je Tyson, gužvaju i majicu šakama. "Mladi Kiklopi odrastaju sami na ulici i nau e izra ivati stvari od svega što na u. Nau e preživjeti." "Ali to je preokrutno!" Zdušno je odmahnuo glavom. "Zbog toga nau imo cijeniti blagoslove i ne postanemo zli i pohlepni i debeli kao Polifem. Ali uplašio sam se. udovišta su me esto lovila, katkad bi me zakva ila pandžama—" "Ožiljci na tvojim le ima?" U oku mu se pojavila suza. "Sfinga u Sedamdeset drugoj ulici. Strašna nasilnica. Molio sam se tati za pomo . Ubrzo poslije našli su me ljudi iz Meriwethera. Upozno tebe. Najve i blagoslov ikad. Žao mi je što sam reko da je Posejdon zao. Poslao mi je brata." Zurio sam u sat koji mi je Tyson na inio. "Percy!" pozvala me Annabeth. "Do i!" Hiron je stajao na startu, spreman puhnuti u školjku. "Tysone..." rekao sam. "Idi", rekao je Tyson. "Pobijedit eš!" 111

GIGA "Ja - aha, dobro, ljudino. Pobijedit emo za tebe." Popeo sam se u ko iju i namjestio je trenutak prije nego što je Hiron puhnuo za start. Konji su znali što moraju. Jurnuli smo stazom tako brzo da bih ispao iz ko ije da mi oko ruku nisu bile omotane kožne uzde. Annabeth se vrsto držala za ogradu. Kota i su krasno klizili. U prvi zavoj ušli smo punu dužinu ko ije prije Clarisse, koja je bila zauzeta obranom od koplja kojim su je napala bra a Stoll u Hermesovoj ko iji. "Imamo ih!" viknuo sam, ali prerano sam se ponadao. uvaj!" viknula je Annabeth. Pretvorila je koplje u kuku i njome odbila mrežu s olovnim utezima koja bi nas oboje smotala. Apolonova ko ija nam je došla s boka. Prije nego što se Annabeth stigla opet naoružati, Apolonov ratnik je bacio koplje u naš desni kota . Koplje se slomilo, ali tek nakon što nam je potrgalo nekoliko žbica. Naša ko ija je posko ila i zateturala. Bio sam siguran da e se kota raspasti, ali nekako smo ipak nastavili. Ponukao sam konje da održe tu brzinu. Sad smo bili rame uz rame s Apolonom. Hefest nam je bio za petama. Ares i Hermes su po eli zaostajati, jure i bok uz bok, dok su Clarisse i Connor Stoll imali ma evala ko-kopljani ki obra un. Znao sam da emo se prevrnuli ako naš kota pretrpi još jedan udarac. "Moji ste!" viknuo je Apolonov ko ijaš. Njemu je to bila prva godina u kampu. Nisam mu se mogao sjetiti imena, ali svakako je bio pun samopouzdanja. "Aha, da ne bi!" uzvrati mu Annabeth. Uzela je svoje drugo koplje - prili no rizi no, s obzirom na to da nas je ekao još jedan puni krug - i bacila ga na Apolonova ko ijaša. Savršeno je naciljala. Na vrhu koplja je izašao teški vrh baš u trenutku kad je pogodilo ko ijaša u prsa, odbivši ga na njegova kolegu i izbacuju i ih obojicu iz ko ije saltom unatrag. Konji su osjetili da su uzde popustile i razularili se, jurnuvši ravno prema gledateljima. Kamperi su se razbježali u zaklon kad su konji presko ili rub tribina, a zlatna ko ija se prevrnula. Konji su odgalopirali natrag u staju, vuku i prevrnutu ko iju. Ja sam održao kontrolu nad našom ko ijom u drugom krugu, unato stenjanju desnog kota a. Prošli smo ciljnu ravninu i zatutnjali u zadnji krug. Osovina je škripala i zavijala. Zbog teturavog kota a gubili smo brzinu, iako su konji reagirali na svaku moju komandu i tr ali poput dobro podmazanog stroja. Hefestova ekipa nas je i dalje sustizala. Beckendorf se nacerio i stisnuo tipku na upravlja koj konzoli. eli ni kabeli izletjeli su iz prednjeg dijela njegovih mehani kih konja i omotali se oko naše stražnje ograde. Naša ko ija se stresla kad je proradio Beckendorfov ekrk - povla i nas unatrag dok se Beckendorf probijao naprijed. Annabeth je proklela i izvukla nož. Mlatila je po kabelima, ali bili su predebeli. "Ne mogu ih prerezati!" viknula je. Hefestova ko ija sad je bila opasno blizu, njihovi konji samo što nas nisu pregazili. "Zamijenimo se!" rekoh Annabeth. "Preuzmi uzde!" "Ali—" "Vjeruj mi!" Došla je naprijed i primila uzde. Okrenuo sam se, paze i da ne izgubim ravnotežu i otklopio Brzac. Zamahnuo sam i kabeli su pukli kao uzica balona. Trznuli smo se naprijed, ali Beckendorfov ko ijaš samo se probio s naše lijeve strane i našao se bok uz bok s našom ko ijom. Beckendorf je isukao ma . Zamahnuo je prema Annabeth, ali ja sam mu parirao. Približavali smo se zadnjem zavoju. Vidio sam da ne emo uspjeti. Morao sam onesposobiti Hefestovu ko iju i maknuti je s puta, ali morao sam i štititi Annabeth. To što je Beckendorf dobar tip ne zna i da nas ne e oboje poslati u bolnicu ako nam samo na trenutak popusti koncentracija. 112

GIGA Sad smo bili bok uz bok, a s le a se primicala i Clarisse, nadokna uju i izgubljeno vrijeme. "Vidimo se, Percy!" vikne Beckendorf. "Evo ti mali oproštajni dar!" Bacio je kožnu vre icu u našu ko iju. Odmah se zalijepila za pod i iz nje je po eo kuljati zeleni dim. "Gr ka vatra!" vikne Annabeth. Prokleo sam. itao sam o tome što gr ka vatra može. Zaklju io sam da imamo oko deset sekundi prije nego što eksplodira. "Riješi je se!" viknula je Annabeth, ali nisam mogao. Hefestova ko ija još je bila uz našu, ekaju i do zadnjeg trenutka kako bi se uvjerili da je njihov mali dar eksplodirao. Beckendorf me i dalje zadržavao napadima ma em. Kad bih se na trenutak prestao braniti kako bih se pozabavio gr kom vatrom, zarezao bi Annabeth i svejedno bismo se prevrnuli. Pokušao sam nogom izbaciti kožnu vre icu, ali nisam uspio. vrsto se zalijepila. A onda sam se sjetio sata. Nisam znao kako bi mi on mogao pomo i, ali stisnuo sam gumb na njemu. Sat se iste sekunde po eo mijenjati. Raširio se, metalni rub spiralno se rastvorio poput blende starog fotoaparata, oko ruke mi se omotao kožni remen i iznenada sam držao okrugli ratni štit promjera jednog metra, unutrašnjosti od meke kože i vanjskom stranom od ugla ane bronce, ukrašene slikama koje nisam imao vremena prou iti. Znao sam samo ovo: Tyson se iskazao. Podigao sam štit i Beckendorfov ma je udario po njemu. Oštrica mu se razmrskala. "Molim?" viknuo je. "Kako—" Nije imao vremena re i ništa više jer sam ga opalio u prsa svojim novim štitom, od ega je ispao iz ko ije i nastavio se okretati u prašini. Kanio sam Brzacem zarezati ko ijaša, kad je Annabeth viknula: "Percy!" Iz gr ke vatre letjele su iskre. Gurnuo sam vrh ma a pod kožnu vre icu i podigao je kao špahtlom. Vatrena bomba se odvojila i odletjela pod noge ko ijaša Hefestove ko ije. Zacvilio je. Ko ijaš je u djeli u sekunde donio ispravnu odluku: isko io je iz ko ije, koja se zateturala dalje od nas i eksplodirala u zelenom plamenu. U metalnim konjima kao da je nastao kratki spoj. Okrenuli su se i odvukli plamene ostatke prema Clarisse i bra i Stoll, koji su se morali izmaknuti da bi ih izbjegli. Annabeth je povukla uzde za zadnji okret. Držao sam se, uvjeren da emo se prevrnuti, ali nekako nas je ipak izvukla i potakla konje da ubrzaju prema ciljnoj ravnini. Publika je urlala. Nakon što smo stali, preplavili su nas prijatelji. Po eli su skandirati naša imena, ali Annabeth je viknula glasnije od sve te buke: " ekajte! Slušajte! To nismo u inili samo mi!" Gomila nije htjela utihnuti, ali Annabeth ju je nadglasala: "Ne bismo uspjeli bez još nekoga! Ne bismo pobijedili u ovoj utrci ni donijeli Zlatno runo ni spasili Grovera ni išta! Život dugujemo Tysonu, Percyjevom..." "Bratu!" rekao sam dovoljno glasno da me svi uju. "Tysonu, mome mla em bratu." Tyson je pocrvenio. Gomila nas je pozdravljala. Annabeth mi je stisnula pusu u obraz. Gomila je od toga postala još glasnija. Cijeli Atenin bungalov podigao je mene i Annabeth i Tysona na ramena i ponio nas prema pobjedni koj platformi, gdje je Hiron ekao da nam uru i lovorove vijence.

113

GIGA

20. Magija Runa pomaže iznad svih

ekivanja

To poslijepodne bilo je jedno od najljepših koje sam ikad proveo u kampu, što samo pokazuje da nikad ne možete znati kad e vam se cijeli svijet okrenuti naglavce. Grover je objavio da e mo i provesti ostatak ljeta s nama prije nego što nastavi svoju potragu za Panom. Njegovi šefovi u Vije u starijih kopitara bili su toliko impresionirani injenicom da nije poginuo te da je otvorio put budu im traga ima da su mu odobrili dvomjese ni odmor i dali mu novu frulu od trske. Jedina loša vijest: Grover je inzistirao na tome da cijelo poslijepodne svira tu frulu, a njegova glazbeni ka vještina nije mnogo napredovala. Odsvirao je YMCA i jagode su po ele gubiti glavu, po ele su nam se omatati oko nogu kao da nas žele zadaviti. Pa nije da ih ne shva am. Grover mi je rekao da može ukinuti empati ku vezu me u nama sad kad smo tako blizu, ali rekao sam mu da bi mi bilo draže da je održi, ako mu ne smeta. Spustio je frulu i zabuljio se u mene. "Ali, ako opet upadnem u nevolje, bit eš u opasnosti, Percy! Mogao bi umrijeti!" "Ako opet upadneš u nevolje, želim to znati. I opet u ti do i pomo i, G. Ne prihva am ništa drugo." Na kraju je pristao ne prekinuti vezu. Nastavio je svirati YMCA jagodama. Nije mi trebala empati ka veza s biljkama da bih znao što one osje aju zbog toga. *

* *

Poslije, na satu streljaštva, Hiron me odvukao u stranu i rekao mi da je sredio moj problem s Meriwetherom. Škola više nije krivila mene za uništenje sportske dvorane. Policija me više nije tražila. "Kako vam je to uspjelo?" pitao sam. Hironu je zasvjetlucalo oko. "Samo sam im sugerirao da su smrtnici toga dana vidjeli nešto drugo - eksploziju pe i za koju nisi ti kriv." "To ste im rekli i tek tako su povjerovali?" "Manipulirao sam Maglu. Jednoga dana, kad budeš spreman, pokazat u ti kako se to radi." "Mislite, idu e školske godine mogu se vratiti na Meriwether?" Hiron je podigao obrve. "O ne, svejedno si izba en. Tvoj ravnatelj, gospodin Bonsai, rekao je da - kako se ono izrazio? - imaš ubediranu karmu koja ometa školsku obrazovnu auru. Ali nemaš nikakvih problema sa zakonom, što je olakšanje tvojoj majci. O, kad smo kod tvoje majke..." Otkva io je mobitel s tobolca i dao mi ga. "Ve bi bilo vrijeme da je nazoveš." Najgori je bio po etak - ono Percy-Jacksone-gdje-ti-je-bila-pamet-znaš--li-ti-koliko-sam-sebrinula-išuljao-si-se-iz-kampa-i-otišao-u-opasnu--potragu-premrla-sam-od-straha. Ali onda se ipak malo primirila. "O, ma samo mi je drago što si dobro!" To je dobro kod moje mame. Nikako ne može dugo ostati ljuta. Pokušava, ali jednostavno to nema u sebi. "Oprosti, mama", rekoh. "Ne u te nikad više tako uplašiti." "Ne obe avaj mi to, Percy. Dobro znaš da e se to samo još pogoršati." Trudila se zvu ati smireno zbog toga, ali uo sam da je prili no uznemirena. Poželio sam joj re i nešto ime bih je umirio, ali znao sam da ima pravo. Kao mješanac, stalno u initi nešto ime u je plašiti. A kako budem odrastao, opasnosti e biti sve ve e. "Mogao bih nakratko do i ku i", predložio sam. "Ne, ne. Ostani u kampu. Treniraj. ini što moraš. Ali vratit eš se ku i za idu u školsku godinu?" 114

GIGA "Aha, naravno. Ako postoji škola koja e me primiti." "O, ma na i emo neku, dušo", uzdahnula je moja mama. "Negdje gdje nas još ne poznaju." Sto se Tyvsona ti e, kamperi su se prema njemu ponašali kao prema junaku. Bilo bi mi drago da mi zauvijek ostane cimer u bungalovu, ali te ve eri, dok smo sjedili na pješ anoj dini s pogledom na tjesnac Long Islanda, rekao mi je nešto što me potpuno iznenadilo. "Sino je tata poslao san", rekao je. "Želi da ga posjetim." Mislio sam da se šali, ali Tyson se zbilja ne zna šaliti. "Posejdon ti je poslao poruku u snu?" Tyson je kimnuo. "Želi da ostatak ljeta provedem pod vodom. Da u im raditi u kova nicama Kiklopa. To je nazvao sta-staž—" "Stažiranje?" "Da." Pri ekao sam da mi se to malo slegne. Priznajem, bio sam malo ljubomoran. Posejdon mene nikad nije pozvao u podmorje. Ali onda sam pomislio: Tyson odlazi? Tek tako? "Kad moraš po i?" pitao sam. "Odmah." "Odmah. Misliš... odmah odmah?" "Odmah." Zurio sam u valove tjesnaca. Voda je na zalasku svjetlucala crvenkastim odsjajem. "Drago mi je zbog tebe, ljudino", uspio sam re i. "Zbilja." "Teško je ostaviti novog brata", rekao je drhtavim glasom. "Ali želim svašta izra ivati. Oružje za kamp. Trebat e vam." Na žalost, znao sam da ima pravo. Runo nije riješilo sve probleme kampa. Luke je još živ i skuplja vojsku na Princezi Andromedi. Kron se još polako oblikovao u svom zlatnom kov egu. Prije ili poslije morat emo se boriti s njima. "Izradit eš najbolja oružja ikad", rekao sam Tysonu. Ponosno sam podigao sat. "A siguran sam i da e pokazivati to no vrijeme." Tyson je šmrcnuo. "Bra a pomažu jedan drugom." "Brat si mi", rekao sam. "Nema sumnje." Potapšao me po le ima tako snažno da sam se zamalo srušio niz pješ anu dinu. A tad je obrisao suzu s obraza i ustao kako bi pošao. "Dobro upotrebljavaj štit." "Ho u, ljudino." "Nekad e ti spasiti život." To je rekao kao da je injenica koju zna i zapitao sam se vidi li to njegovo kiklopsko oko budu nost. Spustio se do žala i zazviždao. Hipokamp Duga probio je valove. Gledao sam kako njih dvojica zajedno jašu u Posejdonovo carstvo. Nakon što su otišli, pogledao sam svoj novi ru ni sat. Stisnuo sam tipku i štit se spiralno rastvorio do pune veli ine. U broncu su eki em bili urezani prizori u stilu stare Gr ke, prizori iz naše ovoljetne pustolovine. Vidio sam Annabeth kako ubija lestrigonskog igra a grani ara, sebe kako se borim s bikovima na Brežuljku mješanaca, Tysona kako na Dugi jaše prema Princezi Andromedi, kako Birmingham puca iz topova na Haribdu. Rukom sam prešao preko slike Tysona kako se bori s Hidrom dok u zraku drži kutiju udovišnih krafna. Nisam mogao ne rastužiti se. Znao sam da e se Tyson super zabavljati na dnu oceana. Ali nedostajat e mi sve u vezi s njim - njegova fascinacija konjima, sposobnost popravljanja ko ija i mrvljenja metala golim rukama ili vezanja zlikovaca u vor. ak e mi nedostajati i njegovo cjelono no zemljotresno hrkanje na susjednom krevetu. "Hej, Percy." Okrenuo sam se. Annabeth i Grover stajali su na vrhu dine. Vjerojatno mi je u o i ušlo malo pijeska jer sam puno treptao. 115

GIGA "Tyson..." rekao sam im. "Morao je..." "Znamo", tiho je rekla Annabeth. "Hiron nam je rekao." "Kiklopske kova nice." Grover se stresao, " ujem da im je hrana u menzi grozna! Ono, uop e nemaju enchilade." Annabeth je ispružila ruku. "Do i, Valoumni. Vrijeme je za ve eru." Zajedno smo otišli do paviljona, samo nas troje, kao nekad. Te no i bjesnjela je oluja, ali ne i nad Kampom mješanaca, kao što to ina e biva. Munje su bliještale na obzorju, valovi su mlatili po obali, ali u našu dolinu nije pala ni kap. Zahvaljuju i Runu, opet smo bili zašti eni, sigurni unutar svojih magi nih granica. Ali ipak sam imao nemirne snove. uo sam kako me Kron izaziva iz dubina Tartara: Polifem slijepo sjedi u svojoj špilji, mladi juna e vjeruju i da je izvojevao veliku pobjedu. Zavaravaš li se ti išla manje od njega? Titanov ledeni smijeh ispunio je tamu. A onda se moj san promijenio. Slijedio sam Tysona na dno mora, na Posejdonov dvor. Bila je to blistava dvorana ispunjena plavim svjetlom, poda poplo ena biserima. A ondje je, na koraljnom tronu, sjedio moj otac, odjeven kao skromni ribar, u kratke kaki-hla e i izblijedjelu majicu. Pogledao sam to suncem opaljeno, grubo lice, njegove tamnozelene o i, a on je izgovorio dvije rije i: Drži se. Prenuo sam se iz sna. Netko je lupao na vrata. Grover je uletio unutra bez dopuštenja. "Percy!" zamucao je. "Annabeth... na brežuljku... ona..." U njegovim o ima vidio sam da se dogodilo nešto jako loše. Annabeth je te no i stražarila, uvala Runo. Ako se što dogodilo. Strgnuo sam pokriva sa sebe, dok mi je krv kolala žilama kao ledena rijeka. Nabacio sam neku odje u na sebe dok se Grover i dalje trudio složiti suvislu re enicu, ali bio je previše šokiran, previše zadihan. "Leži ondje... samo leži..." Istr ao sam i potr ao preko središnjeg trga, s Groverom za petama. Zora je upravo rudila, ali inilo se da se cijeli kamp budi. Glasina se širila. Dogodilo se nešto golemo. Neki kamperi ve su krenuli prema brežuljku, satiri i nimfe i junaci u udnoj mješavini oklopa i pidžama. uo sam topot kopita i sustigao nas je smrknuti Hiron. "Je li to istina?" pitao je Grovera. Grover je uspio samo kimnuti, ošamu ena izraza lica. Pokušao sam pitati što se doga a, ali Hiron me samo zgrabio za ruku i bez pol muke podigao me na svoja leda. Zajedno smo zatutnjali do vrha brežuljka, gdje se ve po ela okupljati gomilica. ekivao sam vidjeti da je netko ukrao Runo s bora, ali i dalje je bilo ondje i svjetlucalo na prvim zracima zore. Oluja je prošla i nebo je bilo krvavocrveno. "Proklet bio gospodar Titana", re e Hiron. "Opet nas je prevario i dao si novu priliku da kontrolira proro anstvo." "Kako to mislite?" pitao sam. "Runo", rekao je. "Runo je svoj posao obavilo iznad svih o ekivanja." U galopu smo se probili naprijed, a svi su nam se micali s puta. U podnožju stabla ležala je onesviještena djevojka. Do nje je kle ala jedna druga djevojka u gr kom oklopu. Krv mi je bubnjala u ušima. Nisam mogao bistro razmišljati. Netko je napao Annabeth? Ali zašto je Runo onda još ovdje? Samo stablo izgledalo je sasvim dobro, itavo i zdravo, natopljeno esencijom Zlatnog runa. "Izlije ilo je stablo", rekao je Hiron gnjevnim glasom. "Ali nije izbacilo samo otrov." Tad sam shvatio da to na zemlji ne leži Annabeth. Ona je bila ta u oklopu koja je kle ala pokraj onesviještene djevojke. Kad nas je Annabeth vidjela, dotr ala je do Hirona. "To... ona... iznenada se pojavila..." 116

GIGA i su joj bile pune suza, ali ja još nisam shva ao. Previše me sve to streslo da bi mi išta bilo jasno. Sko io sam s Hironovih leda i potr ao prema onesviještenoj djevojci. Hiron je rekao: "Percy, ekaj!" Kleknuo sam pokraj nje. Imala je kratku crnu kosu i pjegice po nosu. Bila je gra ena kao trka ica na duge staze, gipka i snažna, a odje a joj je bila nešto izme u panka i gotha - crna majica, crne poderane traperice i kožna jakna puna bedževa s nazivima bendova za koje nikad nisam uo. Nije bila kamperica. Nisam je vi ao ni u jednom bungalovu. A ipak sam imao udan osje aj da sam je negdje ve vidio... "Istina je", re e Grover, teško dišu i od trke uzbrdo. "Ne mogu vjerovati..." Nitko drugi se nije približio djevojci. Stavio sam joj ruku na elo. Koža joj je bila hladna, ali vršci prstiju zapeckali su me kao da gore. "Treba nektar i ambroziju", rekao sam. O ito je bila mješanka, bila kamperica ili ne. To sam osjetio ve u tom jednom dodiru. Nije mi bilo jasno zašto su svi drugi bili tako uplašeni. Primio sam je za ramena i podigao u sjede i položaj, oslanjaju i joj glavu na svoje rame. "Hajde!" viknuo sam na ostale. "Što je vama? Odnesimo je u Veliku ku u." Nitko se nije pomaknuo, ak ni Hiron. Svi su bili u prevelikom šoku. A onda je cura drhtavo uzdahnula. Nakašljala se i otvorila o i. Zjenice su joj bile fantasti no plave - elektri no plave. Djevojka me zbunjeno gledala, uzdrhtala, razroga enih o iju. "Tko—" "Ja sam Percy", rekao sam. "Sad si na sigurnom." udan san..." "U redu je." "Kako umirem." "Ne", umirio sam je. "Dobro si. Kako se zoveš?" I tad sam znao. I prije nego što mi je to rekla. Djevojka je zurila u mene tim plavim o ima i shvatio sam pravu svrhu potrage za Zlatnim runom. I trovanja stabla. Svega. Kron je sve to u inio kako bi u igru uveo još jednog pijuna još jednu priliku da kontrolira proro anstvo. ak su i Hiron, Annabeth i Grover, koji su sad trebali slaviti, bili u prevelikom šoku i razmišljali o tome što bi to moglo zna iti za budu nost. A ja sam držao nekoga kome je bilo su eno da mi postane najbolji prijatelj, a možda i najgori neprijatelj. "Ja sam Talija", rekla je djevojka. "K i Zeusova."

117

GIGA

118

GIGA

Obilježja: Bajkerski kožnjak. Harley Davidson, tamne nao ale i nabrijano ponašanje. Sad: Možete ga vidjeti kako vozi Harley predgra ima L. A.-a. ledan od onih bogova koji bi se uspjeli potu i u praznoj sobi. Nekad: Nekada davno taj sin Zeusa i Here nije se odvajao od štita i kacige. Borio se na strani Trojanaca u Trojanskom ratu i, ako emo pravo, bio je umiješan u svaki manji sukob još otkako je Zlatokosa trima medvjedima rekla da su im kreveti malko neudobni.

119

GIGA

Obilježja: Odijelo na prugice, uredno potkresana siva brada, olujni pogled i vrlo velik, opasan gromovnik. Sad: Za olujnih dana ga možete zate i kako zamišljeno sjedi na svom tronu na Gori olimpskoj, iznad Empire State Buildinga u New Yorku. Katkad svijetom putuje prerušen, zato budite ljubazni prema svima! Nikad ne znate ima li netko koga ste tek upoznali u džepu munju nebesku. Nekad: U stara vremena 7eus je vladao svojom razularenom obitelji Olimpljana dok su se oni sva ali i borili i bili ljubomorni jedni na druge. 7apravo, tako je i danas. Zeus je oduvijek obi avao baciti oko na lijepu ženu. zbog ega je esto imao frku sa svojom ženom Herom. Taj ne baš božanski uzor o instva, jedanput je Herina sina Hefesta bacio s vrha Olimpa zato što je beba bila preružna!

120

GIGA

Obilježja: Havajska košulja, kratke hla e, japanke i trozubac. Sad: Posejdon se še e floridskim plažama, katkad se zaustavljaju i na razgovor s ribarima ili da bi se slikao s turistima. Kad je loše volje, stvara uragane. Nekad: Posejdon je oduvijek bio muši av. Dobrih dana radio je štosne stvari, kao što je stvaranje konja od morske pjene. Loših dana stvarao je manje probleme uništavanjem gradova potresom ili potapanjem cijelih flota brodova. Ali, hej, pa valjda se bog s vremena na vrijeme ima pravo malo i naljutiti!

121

GIGA

Obilježja: Zli osmijeh, kaciga tame (od koje postane nevidljiv, tako da mu ne vidite zli osmijeh), crne halje sašivene od duša prokletih. Sjedi na tronu od kostiju. Sad: Had rijetko izlazi iz Podzemlja, vjerojatno zbog prometne gužve na autocesti kroz Asfodelove poljane. Nadzire sve ve u populaciju umrlih i ima puno kadrovskih problema sa svojim utvarama i prikazama. Zbog toga je ve inu vremena mrzovoljan. Nekad: Had je najpoznatiji po tome kako je romanti no privukao svoju ženu, Perzefonu. Oteo ju je. Ali, mislim, zbilja, biste li se vi htjeli udati za nekoga tko iz dana u dan živi u mra noj špilji okružen zombijima?

122

GIGA

Obilježja: Tamna kosa, dojmljive sive o i, ležerna, ali vrlo pomodna odje a (osim kad ide u bitku, tad je u oklopu od glave do pete). Atenu uvijek prati najmanje jedna sova, njezina sveta (i, sre om, izdresirana) životinja. Sad: Lako vam se može dogoditi da Atenu primijetite na ameri kim sveu ilištima, na predavanjima o vojnoj povijesti ili tehnologiji. Zaštitnica je ljudi koji smišljaju korisne stvari i katkad im se ukaže kako bi im darovala magi ne darove ili korisne savjete (recimo, kaže im brojeve koje e izvu i na lutriji). Zato se bacite na dizajniranje tog revolucionarnog novog reza a kruha! Nekad: Atena je neko bila božica koja se najviše uplitala u život ljudi. Pomogla je Odiseju, bila pokroviteljica cijeloga grada Atene i osigurala Grcima pobjedu u Trojanskom ratu. Mane su joj prevelik ponos i kratak fitilj. Pitajte samo Arahnu, koju je pretvorila u pau u jer je svoju vještinu u vezenju usudila usporediti s Ateninom. Dakle, NI U KOJEM SLU AJU nemojte tvrditi da zahode popravljate bolje od Atene. Tko zna u što bi vas tad mogla pretvoriti!

123

GIGA

Obilježja: Jako je, jako zgodna. Sad: Ljepša je od Angeline Jolie. Nekad: Ljepša je od Helene trojanske.

124

GIGA

Obilježja: Džogerska odje a i krilate tenisice, mobitel koji se pretvara u kaducej, simbol njegove mo i — krilati štap oko kojeg su omotane dvije zmije, George i Martha. Sad: Hermesu je teško u i u trag jer je stalno u trku. Kad ne isporu uje poruke bogova, upravlja telekomunikacijskom tvrtkom, službom ekspresne dostave i svim drugim poslovima koje možete zamisliti, a koji uklju uju putovanje. Zanimaju vas neke njegove aktivnosti kao boga lopova? Ostavite poruku. Javit e vam se za koje tisu lje e. Nekad: Hermes je od najmanjih nogu stvarao probleme. Kad je imao tekjedan dan, išuljao se iz kolijevke i ukrao neku stoku svom bratu Apolonu. Apolon bi malog švr u vjerojatno raznio u komade da ga Hermes nije primirio darovavši mu instrument koji je upravo bio izmislio, liru. Apolonu se toliko svidjela da je potpuno zaboravio na krave. Zahvaljuju i liri, Apolon je postao vrlo popularan me u ženama, što baš ne bi mogao re i za stoku.

125

GIGA

Obilježja: Košulja s leopardovim uzorkom, kratke hla e, ljubi aste arape i sandale, op enito bljedunjav ten nekoga tko je tulumario do zore. Sad: Dioniz je osu en na sto godina rehabilitacije u svojstvu upravitelja Kampa mješanaca. Jedino što bog vina ovih dana smije piti jest Cola bez še era, što ga nimalo ne veseli. Naj eš e ga možete na i kako igra belot s uplašenim satirima na trijemu Velike ku e. Ako im se želite priklju iti, budite spremni na velike uloge. Nekad: Dioniz je izmislio vino, što se njegova oca Zeusa toliko dojmilo da ga je pretvorio u boga. Tipa koji je izmislio sok od suhih šljiva, s druge strane, poslali su da pati vje ne muke u Tartaru. Dioniz je vrijeme u staroj Gr koj naj eš e provodio tulumare i, ali jedanput su ga neki mornari napali jer su mislili da je bog previše pijan da bi se mogao braniti. Dioniz ih je pretvorio u dupine i bacio ih u more. Pouka te pri e: ne zafrkavajte se s bogom, ak ni s pijanim.

126

GIGA

Obilježja: Jedno veliko oko posred ela, ov ji zadah, moderna špiljska odje a, loša zubna higijena. Sad: Div Polifem ima gajbu u špilji na pustom otoku, gdje uzgaja ovce i uživa u jednostavnim pastoralnim užicima, kao sto je proždiranje pokojega gr kog junaka koji slu ajno pro e onuda. Nekad: Div Polifem imao je gajbu u špilji na pustom otoku, gdje je uzgajao ovce i uživao u jednostavnim pastoralnim užicima, kao sto je proždiranje pokojega gr kog junaka koji bi slu ajno prošao onuda. (Neka udovišta nikad ne nau e lekciju.)

127

GIGA

Obilježja: Super frizura, krasne haljine, o aravaju i pjeva ki glas, smrtonosni štapi skriven u rukavu. Sad: Kirka upravlja mondenim wellness centrom na otoku u Moru udovišta. Navratite ako si malo želite promijeniti izgled, ali upozorenje! Možda s otoka ne odete kao ista osoba, ak ni kao ista vrsta. Nekad: Kirka je voljela ugoš avati mornare. Srda no bi ih do ekala, dobro nahranila i onda pretvorila u svinje. Odisej ju je zaustavio u tome tako sto je pojeo magi nu travu i prislonio carobnici nož na grlo, prisilivši je da pusti njegovu polimorfiziranu posadu. Kirka se odmah nakon toga zaljubila u Odiseja. Pa ti sad budi pametan!

128

GIGA

Obilježja: Ružno tijelo, lica strvinara, krasan pjeva ki glas. (Hej, pa to zvu i kao moja u iteljica zbornog pjevanja iz osnovne škole...) Sad: Sirene nastanjuju More udovišta, gdje mornare šalju u smrt mame i ih slatkom pjesmom, nešto u stilu radijskog programa koji pušta samo pjesme iz 80-ih, ali još gore. Nekad: U ona davna vremena sirene su bile velika prijetnja gr koj trgova koj mornarici. A onda je izvjesni lukavi Odisej shvatio da si uši možete za epiti voskom i pro i pokraj sirena a da ništa ne ujete. udno, Odiseja ina e pamte po drugim uspjesima, ali ne i kao izumitelja voska u ušima.

129

GIGA PERCYJEVA SVJEDODŽBA IZ LJETNOG KAMPA Dragi Percy Jacksone, slijedi tvoja svjedodžba koju emo poslati tvojim roditeljima. Drago nam je izvijestiti te da su ti ocjene prolazne te da te zasad ne emo baciti kao hranu harpijama. Molim te, pro itaj i potpiši se. Srda no, Hiron, upravitelj aktivnosti Dioniz, upravitelj kampa Aktivnost Ocjena Komentar Saka enje udovišta 5 Percy pokazuje izrazit dar za odsijecanje udova. Obrana 4 Percy je ovoga ljeta nekoliko puta zamalo poginuo. Bravo! Mora se usredoto iti na svoju okolinu i na to da ga ne ujedaju otrovni škorpioni. Ma evanje 5+ Percvjeva ma evala ka vještina je sjajna. No ipak, bilo bi bolje kad se prije svake borbe ne bi morao politi slanom vodom. Timski duh 3 Percy se povremeno potu e s drugim kamperima. Voljeli bismo ga podsjetiti na injenicu da Clarisseinoj glavi nije mjesto na ražnju. Gr ki 3 Percyjev starogr ki se popravlja. Na žalost, na završnom ispitu je Veliki Ahilej dobi bitku preveo Hamburger mog djeda je grozan. Nastavi se truditi. Utrke ko ijama 5 U zadnjoj trci Percy nije samo pobijedio nego je ve inu drugih ko ija ostavio za sobom u plamenu. Bravo! Tr anje -3 Mora se popraviti. Percy je još sporiji od nimfa, i to kad su u drvenom obliku. Streli arstvo -3 Mora se popraviti. Dobro je to što mu sad manje strijela leti nekontrolirano. Ve tjednima nije pogodio nijednog kampera. Bacanje koplja 4 Percy je vježbao! Njegovo zadnje koplje zamalo je pogodilo metu. Istina, prerezao je glavu bron anom biku, ali to se lako da popraviti. Penjanje po stijenama 5 Percy je sjajan penja . Možda zato što mu se nimalo ne upada u lavu pri dnu stijene. Potpis: Percy Jackson

130