Richard Swedberg - Načela ekonomske sociologije.docx

NAČELA EKONOMSKE SOCIOLOGIJE Richard Swedberg

M

A

T

E

Zagrebačka škola ekonomije i managementa

BIBLIOTEKA «GOSPODARSKA MISAO»

Richard Swedberg Načela ekonomske sociologije Naslov izvornika Principles of economic sociology

Sadržaj

Copyright © 2003 by Princeton University Press. Published by Princeton University Press, 41 William Street, Princeton, New Jersey 08540. In the UK: Princeton University Press, 3 Market Place, Woodstock, Oxfordshire 0X201SY. All rights reserved. Za hrvatsko izdanje Copyright © 2006 MATE d.o.o., Zagreb Sva prava pridržana. Nije dopušteno niti jedan dio ove knjige reproducirati ili distribuirati u bilo kojem obliku ili pohraniti u bazi podataka bez prethodnog pismenog odobrenja nakladnika.

P OPIS

Nakladnik

MATE d.o.o., Zagreb

Za nakladnika

Vesna Njavro

TABLICA I SLIKA

P REDGOVOR Glavni urednik P REDGOVOR

Urednici

HRVATSKOM PRIJEVODU

dr. sc. Đuro Njavro dr. Zdenka Damjanić, dr. Emil Heršak, dr.

VI

Maša Magzan, mr. Aleksandar Vukić dr. Emil

IX

Heršak Prevoditelj Poglavlje I. Klasici ekonomske sociologije Recenzenti prijevoda dr. Kristijan Krkač, dr. Daniel Miščin

1

Poglavlje II. Suvremena ekonomska sociologija

32

Poglavlje III. Ekonomska organizacija

53

Poglavlje

74

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb IV. Tvrtke

UDK 316.334.2pristupi 330.1 Poglavlje V. Ekonomski i sociološki tržištima

Poglavlje Poglavlje Poglavlje

SWEDBERG, Richard. VI. Tržišta u povijesti Načela ekonomske sociologije / Richard Swedberg ; . - Zagreb : Mate : Zagrebačka škola ekonomije i VII. Politika ekonomija managementa, 2006. i- (Biblioteka Gospodarska misao) Prijevod djela: Principles of economics sociology. - Bibliografija. VIII.-Pravo i ekonomija Kazalo.

104 131 158 189

Poglavlje IX. Kultura i ekonomski razvitak

218

Poglavlje X. Kultura, povjerenje i potrošnja I. Ekonomska sociologija — Načela

241

Poglavlje XI. Rod i ekonomija

259

ISBN 953-246-011-X (Mate)

460217024

Poglavlje XII. Mačkina dilema i druga pitanja za ekonomske sociologe

282

L ITERATURA

303

K AZALO

356

Popis tablica i slika

Tablice Tablica 2.1. Različiti »Svjetovi opravdavanja«, prema Boltanskom i Thévenotu

50

Tablica 7.1. Tipovi dominacija i njihovi učinci na racionalni kapitalizam, prema Weberu

17

Tablica 7.2. Stavovi prema raznim oblicima djelovanja vlada u nekim zemljama OECDa

0

Tablica 7.3 Odnos između oblika dominacije, tipa administracije i sredstava plaćanja, prema Weberu

17

Tablica 7.4. Postotak siromašnih ljudi u raznim zemljama OECDa, prije i poslije prijenosa sredstava

2

Tablica 8.1. Moguće inačice u vlasničkim pravima: primjer ruralne industrije u Kini

17

Tablica 9.1. Reakcije na pritisak za ostvarivanje novčanoga uspjeha u Sjedinjenim Državama

9

Tablica 11.1. Vrijeme koje radnici u Sjedinjenim Državama s punim radnim vremenom utroše na kućanske zadatke, mjereno u satima na tjedan, 1987

18 2 20

Slike Slika 1.1. Predmetno područje društvene ekonomije, prema Weberu

5

Slika 1.2. Od ekonomske akcije do ekonomskih organizacija, prema Weberu

23

Slika 1.3. Različiti načini organiziranja ekonomije, prema Polanyiju.

2 3

vm

PO P IS TAB L IC A

Slika 3.1. Kapitalizam i alternativni načini organiziranja ekonomskih procesa i ekonomskih interesa.

SLIKA

58

Slika 3.2. Različiti tipovi kapitalizma, prema Weberu Slika 3.3. Društvene mreže u Silikonskoj dolini. Slika 6.1. Atenska agora oko 400. pr.Kr. Slika 8.1. Uloga prava u društvu: pravno-centrirano gledište u odnosu na društveno-centrirano gledište. Slika 8.2. Predmetno područje ekonomske sociologije prava, prema Weberu Slika 9.1. Od religijske etike do ekonomske ekipe, ili kako provoditi sociološku analizu interesa, prema Protestantskoj etici. Slika 11.1. Shematski prikaz žena s plaćenim uposlenjem prema životnom/obiteljskom ciklusu. Francuska i Britanija, oko 1850.

61 69 13 7 19 1 191 23 270

Predgovor

Nakana je ove knjige poslužiti kao opći uvod u ekonomsku sociologiju, razmjerno novo područje u društvenim znanostima, važnost kojega brzo raste i u Sjedinjenim Državama i u Europi. Ekonomska sociologija predstavlja vrstu analize koja mnogo obećava, a s obzirom na brzinu kojom se razvijala proteklih desetak godina, u 21. stoljeću lako bi mogla postati jednom od ključnih konkurentnih metoda u analizi ekonomskih pojava - na istomu rangu s neoklasičnom ekonomijom, teorijom igara i bihevioralnom ekonomijom. Ekonomska sociologija može se ukratko definirati kao primjena socioloških tradicija u pokušaju objašnjenja ekonomskih pojava. Ekonomska sociologija uglavnom ima iste interese i ciljeve kao i ekonomska znanost. No u jednom se jasno razlikuje od konvencionalne ekonomske znanosti: svojim izravnim i snažnim fokusom na ulogu koju društveni odnosi i društvene institucije igraju u ekonomiji. Živjeti u društvu znači biti povezan s ljudima i sudjelovati u društvenim institucijama - a to duboko utječe na ekonomske akcije svih ekonomskih aktera. To utječe i na individualne i na ukupne ishode takvih akcija. Obrasci društvenih interakcija i institucije koje ljudi stvaraju i rabe u svojim nastojanjima da zarade za život i ostvare profit čine glavni predmet ekonomske sociologije. Kao i u teoriji igara, u sociologiji ne postoji izdvojeni homo oeconomicus - postoje samo ljudi koji u međusobnoj interakciji nastoje ostvariti svoje interese. Predstaviti ekonomsku sociologiju iz nove perspektive te iznijeti njezine glavne pojmove, ideje i nalaze bila su dva glavna cilja za pisanje ove knjige. Novu perspektivu koju želim predstaviti prvenstveno se odnosi na obuhvat struke: ekonomska sociologija ne bi se trebala zanimati samo za utjecaj društvenih odnosa na ekonomske akcije (što je sada njezina glavna briga), nego bi također trebala voditi računa 1 interesima, ili u širem smislu težiti da se analiza postavi na razinu interesa, slično kao što je to učinio Max Weber u

2

Protestantskoj etici duhu kapitalizma. I doista, ta Weberova znamenita studija

može se smatrati paradigmom i vodičem u pristupu ekonomskoj sociologiji. Povesti se za Protestantskom etikom učinit će analizu izoštrenijom i također realnijom. Pristup što ga u ovoj knjizi zagovaram može se opisati kao pokušaj usmjerivanja analize na sociološki pojam interesa. Za brzu ilustraciju

X

PREDGOVOR

što za mene znači sociološki pojam interesa, opet ću se pozvati na Webera, sada na znamenit odlomak iz njegove sociologije religija u kojoj se služi metaforom o kretanju ljudskih akcija po različitim kolosijecima, čak i kada su nadahnute sličnim poticajima. Točnije, Weberovo je obrazlaganje da interesi pokreću ljudske akcije, no način kako akteri vide svijet (pa tako i vlastite interese) odlučit će u koji će opći smjer te akcije krenuti. Taj je odlomak ovaj: Nad ljudskim ponašanjem ne vladaju ideje, nego materijalni i idejni interesi. Ipak, vrlo često 'slike o svijetu', stvorene idejama, odlučuju, poput skretničara, kolosijeke po kojima dinamika interesa pokreće akcije ([1915] 1946b: 280).

Interessen (materielle und ideelle), nicht: Ideen, beherrschen unmittelbar das Handeln der Menschen. Aber: die 'Weltbilder', welche durch 'Ideen' geschaffen wurden, haben sehr oft als Weichensteller die Bahnen bestimmt, in denen die Dynamik der Interessen das Handeln fortbewegte.

Weberovo je obrazlaganje, dodao bih, tek jedan od nekoliko različitih načina na kojima se interesa i društveni odnosi mogu povezati u sociološkoj analizi. Drugi prijedlozi o smjeru kojim treba poći mogu se naći u djelima Alexisa de Toquevillea, Jamesa Colemana, Pierra Bourdieua i mnogih drugih. U širem smislu, zamisao da interesima treba pridati središnje značenje u tumačenjima društvenih [oblika] ponašanja već se dugo vremena iznosila - u takvih mislilaca kao što su David Hume, Adam Smith i John Stuart Mill. Prema njihovim analizama, postoje razne vrste interesa - ne samo ekonomski interesi. Interesi se mogu sukobiti, međusobno se blokirati, međusobno se pojačati, i tako dalje. Iz te perspektive, ni institucije se ne trebaju shvatiti kao pravila [regule, op. prev.] (što je danas popularna definicija), nego kao osebujna suobličja interesa i društvenih odnosa. Ti su mislioci razradili prilagodljiv i moćan tip interesne analize, koji sada možda trebamo obnoviti i ponovno primijeniti. Prema njihovu receptu, za valjanu analizu treba najprije otkriti interese aktera, a potom ih empirički istražiti te proslijediti hipoteze zasnovane na tom interesnom fokusu. Ukratko, pratiti interese! Svjesno sam se trudio da ne dopustim vlastitim shvaćanjima o središnjoj važnosti interesa da utječu na moj pregled različitih studija ostvarenih u ekonomskoj sociologiji. No popriličan broj tih studija ima neko stajalište o interesima - ili ih uvažavaju ili ne, izričito ili prešutno a to ću spomenuti i prokomentirati. Pa ipak, nadam se da će čitatelj naići na uravnotežen i pošten pregled mnogih različitih vrsta radova koje su trenutno dio ekonomske sociologije.

PREDGOVOR

XI

Trenutno Sada se ekonomska sociologija nalazi u fluidnu stanju, što otežava pravilno sažimanje i prikazivanje njezinih ključnih nalaza i ključnih pojmova. Taj zadatak dosad nije pokušan. Način na koji je ova knjiga organizirana pokazuje kako sam tomu odlučio pristupiti. Prvo raspravljam o povijesti ekonomske sociologije: o njezinim glavnim pojmovima i glavnim nalazima. Poslije slijedi rasprava o kapitalizmu, o tvrtkama i tržištima. Zatim se istražuje uloga politike i prava. Knjiga se nastavlja s prikazom odnosa između kulture (pa tako i potrošačke) i ekonomije, te između roda/spola i ekonomije. Posljednje poglavlje posvećeno je različitim pitanjima koja ili jesu na dnevnom redu današnje ekonomske sociologije ili bi to trebala biti, među njima i pitanju treba li se ekonomska sociologija postati političkom znanošću. Poglavlja 1 i 2 - »Klasici ekonomske sociologije« i “Suvremena ekonomska sociologija” - prikazuju glavna djela i u klasičnoj i u suvremenoj ekonomskoj sociologiji. U raspravi o klasičnoj ekonomskoj sociologiji postavio sam težište na doprinose Webera, Durkheima i Simmela. U nova tumačenja ulazi i pokušaj osvjetljenja uloge interesa u tradicionalnoj ekonomskoj sociologiji, zajedno s uvodom u Tocquevillea kao jednoga od najvažnijih ekonomskih sociologa. Bourdieuovo djelo bilo je zapostavljeno u suvremenoj ekonomskoj sociologiji, pa ću to pokušati ispraviti prikazom njegovih ideja. Glavna je poruku u ta dva poglavlja dvostruka: prvo, da postoji snažna tradicija u ekonomskoj sociologiji, i drugo, da se ekonomska sociologija ne smije usredotočiti isključivo na društvene odnose, kao što se danas obično čini, nego mora razmotriti i ulogu interesa. U poglavljima 3 i 4 - “Ekonomska organizacija” i “Tvrtke” - tvrdim da se velik dio ekonomskoga života može promatrati u smislu ekonomske organizacije, odnosno s gledišta kako su ljudi, institucije i materijalni predmeti međusobno povezani i razdvojeni. Poglavlje 3 razmatra kako je ekonomija organizirana u velikim razmjerima, od industrijskih okruga do globalizacije. Ono iznosi i model za konceptualiziranje kapitalizma iz sociološke perspektive. U poglavlju 4 središnja je tema jedna osobita vrsta ekonomske organizacije koja u današnjoj ekonomiji igra ključnu ulogu: moderna tvrtka. Prikazane su i prokomentirane ekonomske i također sociološke teorije o tvrtki. Glavna je teorijska postavka u ta dva poglavlja to da ne možemo potpuno razumjeti dinamiku različitih vrsta ekonomske organizacije ukoliko ne shvatimo da su njihove strukture određene kombinacijom interesa i društvenih odnosa. Poglavlje 5, “Ekonomski i sociološki pristupi tržištima”, raspravlja o različitim teorijama o tržištima. Dok je ekonomiste najviše zanimalo

XII

PREDGOVO R

kako predvidjeti cijena, sociolozi su pokušali razviti teoriju o tržištima kao društvenim strukturama ili institucijama. Poglavlje 6, “Tržišta u povijesti”, nastoji unaprijediti trenutno stanje sociologije tržišta. Zalažem se za to da pojam interesa bude sadržan u toj analizi, i ilustriram potencijalnu moć toga pojma s pomoću povijesne građe. Prikazana je i tipologija tržišta u povijesti. U poglavlju 7, “Politika i ekonomija”, tvrdim da nam je potrebna ekonomska sociologija politike. Među oblicima koje takva vrsta analize može poprimiti nalaze se i fiskalna sociologija te studije raznih pokušaja političkih sila - i države i interesnih skupina - da upravljaju ekonomijom. To je poglavlje nadopunjeno poglavljem 8, “Pravo i ekonomija”, u kojem tvrdim da su ekonomski sociolozi zapostavili ulogu zakona u gospodarskom životu i da to zanemarivanje treba ispraviti. Tipično je da ekonomske pojave imaju i pravnu dimenziju i to unosi novi sloj u analizu. Skicirat ću plan rada za ekonomsku sociologiju prava, s težištem na institucije kao što su vlasništvo, nasljedstvo i tvrtke kao pravni akteri. Naglasit ću da pravo, odnosno zakoni, može blokirati, usporiti ili ubrzati ekonomski rast. O pitanju kulture i njezina odnosa s ekonomijom raspravljam u dva poglavlja: u poglavlju 9, “Kultura i ekonomski razvitak”, i u poglavlju 10, “Kultura, povjerenje i potrošnja”. Pokušavat ću dokazati da nijedna ekonomska sociologija nije potpuno ako zapostavlja kulturu što današnja glavna struje u ekonomskoj sociologiji čini. Kultura se definira kao skup vrijednosti i stvaranja značenja. Dok ekonomisti obično zanemaruju kulturu i vode računa o ekonomskim interesima, ekonomski sociolozi koji zagovaraju kulturni pristup obično čine upravo suprotno: oni ističu važnost kulture, ali zanemaruju ekonomske interese. Tvrdit ću i da povjerenje i potrošnja spadaju u raspravu o kulturi. U poglavlje 11, “Rod i ekonomija”, ističem da se rod/spol u današnjoj ekonomskoj sociologiji uglavnom zanemaruje, iako su znanstvenici u različitim društvenim znanostima proizveli golemu količinu građe koju možemo koristiti. Ekonomska sociologija mora odgovoriti na pitanje kako iskoristiti prikladne dijelove te opsežne građe. Predlažem tri osobito važne teme: ekonomiju kućanstava (s težištem na ideju o ujedinjujućem obiteljskom interesu), žene i zaposlenje na tržištu rada (s težištem na ideju o zasebnim ženskim interesima) i ulogu emocija u gospodarstvu. Tvrdim da se na emocije ne smije gledati kao na nešto što poremećuje normalno djelovanje gospodarstva, gledište koje je danas uobičajeno, nego kao na integralne dijelove gospodarskih djelovanja. Posljednje poglavlje, “Mačkina dilema i druga pitanja za ekonomske sociologe”, iznose četiri ključna pitanja o kojima se, prema mojem

PREDGOVOR

ΧΠΙ

mišljenju, treba raspravljati: 1) trenutno zapostavljene teme u ekonomskoj sociologiji, koje bi u njoj trebale biti sadržane; 2) kako obraditi problem promišljanja u ekonomskoj sociologiji; 3) prednosti i nedostaci uporabe pojma interesa u ekonomskoj sociologiji, i 4) ulogu koja ekonomska sociologija može imati kao politička znanost. U poglavlju ću sažeti i prodiskutirati glavnu teorijsku postavku ove knjige - potrebu razmatranja i interesa i društvenih odnosa. Predložit ću načine kako da se u takvoj vrsti analize izbjegnu tautologija i redukcionizam.

Priznanja U pisanju ove knjige pomogli su mi mnogi ljudi. Ponajprije Mabel Berezin, kojoj je knjiga posvećena s ljubavlju, svom ljubavlju koju imam. Također želim zahvaliti Peteru Doughertyu iz izdavačke kuće Sveučilišta Princeton (University of Princeton Press), koji mi je prije mnogo godina dao nadahnuće za ključnu tezu u ovoj knjizi. Peter je doista odličan urednik i točno zna kako ohrabriti pisca. Kevin Mclnturff, iz iste izdavačke kuće, pomogao mi je u mnogim praktičnim stvarima. Za odlično redigiranje i pomoć u pisanju knjige zahvalan sam Lindi Truilo i Ellen Foos. Posebice želim spomenuti tri bliska prijatelja i kolege: Patrika Aspersa, Marka Granovettera i Maura Zambonija. Svoj trojici ovdje hvala! Također želim zahvaliti i drugim ljudima koji su mi svi mnogo pomogli, a to su: Howard Aldrich, Reza Azarian, Jens Beckert, Rick Biernacki, Anne Boschini, John Campbell, Bruce Carruthers, Frank Dobbin, Malcolm Feeley, Magnus Haglunds, Susan Hanson, Johan Heilbron, Soren Jagd, Erik Ljungar, Thorbjorn Knudsen, Sarah McLanahan, Marry Makler, Robert K. Merton, Eva Meyerson Milgrom, Victor Nee, Trond Petersen, Tiziana Sardiello, Dick Scott, Neil Smel- ser, Philippe Steiner, Pyszard Szulkin, Michael Woolcock, Hans i Karin Zetterberg i Harriet Zuckerman. Zahvalan sam Centru za viša istraživanja u bihevioralnim znanostima, u kojem sam proveo akademsku godinu 2001/2. i u kojem sam napisao veći dio ove knjige. Novčanu potporu za rad u Centru dobio sam od Centra za opće dotacije (Center General Funds) i iz dotacije Zaklade William i Flora Hewlett br. 2000-5633. Knjižničarke centra Cynthia Zeigler i Emma Raub strpljivo su me i odlično opsluživale. Doug McAdam bio je sjajan domaćin. Knjigu sam završio tijekom nekoliko mjeseci u Sveučilištu Cornell, gdje mi je bilo užitak raditi s Victorom Neeom i u Centru za gospodarska i društvena istraživanja.

XIV

PREDGOVO R

Za vrijeme pisanja ove knjige umro mi je otac, Hans Swedberg. To se dogodilo 4. srpnja 2001. u Stockholmu. Jako sam ga volio i često mislim na njega. Dio građe za poglavlja 5 i 6 temelji se na autorovu radu “Markets in Society” (“Tržišta u društvu”), koji uskoro izlazi u knjizi Neila Smelsera i Richarda Swedberga (ur.), The Handbook of Economic Sociology, drugo izdanje (Princeton and New York: Princeton University Press i Russell Sage Foundation). Malo drukčija verzija poglavlja 8 objavljena je pod naslovom “The Case for an Economic Sociology” (“U prilog ekonomskoj sociologiji”), Theory and Society sv. 10(2002). U Stanfordu, svibnja 2002.

NAČELA EKONOMSKE SOCIOLOGIJE

I. Klasici ekonomske sociologije

sociologija ima bogatu i šaroliku tradiciju, koja je počela negdje na prijelazu u 20. stoljeća i nastavlja se do danas. Od te tradicije potječe nekoliko korisnih pojmova i ideja - ovo poglavlje, i iduće, pokušat će ih ukratko prikazati i postaviti u određenu perspektivu. Otkad se pojavila, ekonomska sociologija doživjela je dva vrhunca: 1890-1920, u doba utemeljiteljâ sociologije (koji su se svi zanimali za ekonomiju i pisali o njoj), i danas, tj. od početka 1980ih godina nadalje (za povijest ekonomske sociologije vidi Swedberg 1987,1997; Gislain i Steiner 1995). Manji broj važnih radova iz ekonomske sociologije, u autorstvu ekonomista kao i sociologa, nastao je u razdoblju između tih dvaju vrhunaca, od 20ih godina do sredine 80ih. Glavna teza ovoga poglavlja, i ove knjige u cjelini, jest ova: da bismo izgradili jaku ekonomsku sociologiju, moramo povezati analizu ekonomskih interesa s analizom društvenih odnosa. Iz takve perspektive, institucije postaju shvatljive kao konfiguracije osobitih interesa i društvenih odnosa, koje su obično tako važne da ih i zakoni potkrepljuju. Pokušat ću također pokazati da mnoga klasična djela iz ekonomske sociologije imaju slično gledište o primjeni pojma interesa u analizi ekonomije. Budući da moj prijedlog o nužnosti povezivanja interesa i društvenih odnosa odstupa od postojeće paradigme u ekonomskoj sociologiji, u prvom odjeljku koji slijedi treba nešto reći o primjeni pojma interesa u društvenoj teoriji. To se možda čini kao skretanje s glavnoga puta, no treba početi s općim odjeljkom o interesima jer to pomaže u tumačenju zašto je taj pojam tako koristan. Poslije tog prikaza slijedi odjeljak o temi koju ja nazivam klasičnom ekonomskom sociologijom, a u kojem se najviše raspravlja o radovima Toquevillea, Marxa, Webera, Durkheima i Simmela. Nekoliko je stranica posvećeno dostignućima nakon klasika i prije trenutne obnove ekonomske sociologije (koja je počela 1980ih godina). Ključne su osobe iz toga razdoblja Schumpeter, Polanyi i Parsons. E KONOMSKA

Uloga interesa u društvenoj analizi Od srednjega vijeka nadalje, razni oblici metode koju možemo nazvati

2

P O G L AV L J E I

istraživanjima (povijest te vrste analize malo je poznata, no vidi Orth et al. 1982; Hirschman 1986; Holmes 1990; Peillon 1990). Naziv interes isprva je ekonomske prirode (primjerice, interesna stopa = kamatna stopa), i može se naći u takvim područjima kao što je rimsko pravo. U toj ranoj fazi naziv interes imao je ograničeno značenje i zauzimao je sporedno mjesto u tadašnjim raspravama. To se promijenilo kad se pojam interesa počeo rabiti u političkom životu. Tijekom sedamnaestoga stoljeća interes je postao pomodnim poj mom, koji je oscilirao između istoznačnice za bezobzirno makjavelističko ponašanje vladara i jednostavnoga pomagala u analiranju ljudskoga ponašanja. Upravo je to vrijeme postalo popularnim geslo interes ne laže. Govorilo se također o različitim grupnim interesima, kao što su pravni interesi, zemljoposjednički interesi i novčani interesi (Gunn 1968). Tijekom sedamnaestoga stoljeća, osobito u sklopu francuske moralne filozofije, ljudi poput La Rochefoucaulda i Pascala razvili su psihološki pojam interesa (vidi Heilbron 1998). Dio složenosti koju su ti autori ugradili u pojam interesa može se ilustrirati La Rochefoucauldom maksimom samointeres neke vezuje, ali druge osvjetljuje ([1665] 1959:42). Uloga interesa u ljudskim djelovanjima također je fascinirala nekolicinu filozofa iz osamnaestoga stoljeća, prije svega Davida Humea, što je očito u njegovoj Raspravi o ljudskoj prirodi (= A Treatise on Human Nature, 1739-40) kao i u Ogledima (= Essays, 1741). Primjerice, Hume je odbacio zamisao da su interesi nekako određeni, jednom zauvijek, i da su proizvod ljudske prirode i biologije: “Iako interes može vladati nad ljudima, ipak sâm interes, kao i sva ljudska djelovanja, sasvim ovisi o mnijenju” ([1741] 1987: 51). U tome se razlikovao od francuskoga filozofa Hélvetiusa, koji je nešto poslije tvrdio da “nad fizičkim svijetom upravljaju zakoni pokreta, kao što nad moralnim svemirom upravljaju zakoni interesa” (citirano prema Hirschman 1977: 33). To da su i ekonomisti uvidjeli korisnost pojma interesa očito je iz nekoliko odlomaka iz Bogatstva naroda Adama Smitha (= An

Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, 1776). U najpoznatijem kaže se sljedeće: Ne očekujemo svoju večeru zbog dobrote mesara, pivara ili pekara, nego zbog njihova obzira prema njihovu vlastitom interesu. Ne pozivamo se na njihovu ljudskost, nego na njihovo samoljublje, i nikada ne govorimo s njima o svojim potrebama, nego o njihovim korisnostima ([1776] 1976: 26-27).

Kao što je dobro poznato, Smith je sugerirao i da pojedinačni interesi nekako na kraju unapređuju opći interes, kao da ih vodi kakva “nevidljiva ruka”. No iako je Smitha fascinirala pozitivna uloga samointeresa, bio je jako svjestan da pojedinca pokreču i drugi interesi, osim

K L A SI C I E KO N O M SK E SO C IO LO G I JE

3

samointeresa. Primjerice, u prvom retku Teorije moralnih osjećaja, on napominje: “Koliko god se može pretpostaviti da je čovjek sebičan, u njegovoj prirodi očito postoje neka načela zbog kojih se zanima za sudbine drugih, i zbog kojih mu njihova sreća postaje potrebnom, iako on od nje ne dobiva ništa, osim užitka da ju gleda” (The Theory of Moral Sentiments [1759] 1976: 47). Do devetnaestoga stoljeća pojam interesa [već] je omogućio fleksibilnu vrstu društvene analize, u kojoj se interesi međusobno suprotstavljali, blokiraju, pojačavaju i tako dalje. Pojedinci su imali svoje interesi, a imali su ih i skupine: postojao je i javni interes i interes svakoga pojedinoga građanina. Pojam interesa igrao je ključnu ulogu također u analizama tako oštroumnih mislilaca kao što su bili John Stuart Mill i Alexis Clérel de Tocqueville. No potkraj stoljeća ekonomisti su počeli ograničavati taj pojam na ekonomske interese, a napokon su ga počeli i zamjenjivati drugim pojmovima, kao što su korisnost i preferencije. Ekonomski je interes sada postao odlikom homo economicusa, to jest izoliranoga ekonomskoga agenta, koji sve zna i maksimalizira svoju korist (vidi, primjerice, Persky 1995). Umjesto da sugerira hipoteze za empirijsko proučavanje, sada je analiza počinjala i završavala s interesima (s ekonomskim interesima). Ukratko, jedna ograničena vrsta interesne analize počela je zamjenjivati bogatu i kompleksnu interesnu analizu iz prijašnjih stoljeća. Ta se tendencija učvrstila tijekom dvadesetoga stoljeća, i ona i dalje prevladava u ekonomskoj znanosti i, uvelike, općenito u društvenim znanostima. U povijesnim pregledima pojma interesa ne spominje se činjenica da se sociološki pojam interesa razvio potkraj devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća, osobito u djelima Webera i Simmela. U nastavku će biti više govora o tom razvitku. Zasad je dovoljno reći da je za tu koncepciju od središnje važnosti postavka da se interesi mogu osmisliti, izraziti i ostvariti jedino u društvenim okvirima i preko društvenih odnosa - a to je stajalište suprotno gledištu moderne ekonomske znanosti. Moje je osobno gledište o interesima blisko Weberovu, pa ću zato prvo nešto reći o Weberovoj zacijelo najpoznatijoj tvrdnji o interesima. Ona se nalazi u programskom dijelu njegova rada o sociologiji religiji, i već smo ju citirali u Uvodu: Nad ljudskim ponašanjem ne vladaju ideje, nego materijalni i idejni interesi. Ipak, vrlo često 'slike o svijetu', stvorene idejama, odlučuju, poput skretničara, kolosijeke po kojima dinamika interesa pokreće akcije ([1915] 1946b: 280).

Prema tom citatu interesi pokreću ljudsko djelovanje, ali društvena sastavnica (u ovom primjeru religija) određuje kako će se te akcije

4

P O G L AV L J E I

religijski, politički i tako dalje). Svi su interesi društveni na sljedeća dva načina: [prvo], svi su dio društva u kojemu je pojedinac rođen; i [drugo], pojedinac mora voditi računa o drugim akterima kada svoje interese pokušava ostvariti. Primjena pojma interesa u sociološkoj analizi ekonomije ima nekoliko prednosti. S jedne strane, ako interese zanemarimo, postoji opasnost da ne shvatimo silu koja leži u osnovi akcija. To zašto ljudi idu na posao svaki dan i to što pokreće svako pojedino privatno poduzeće ponajprije je ekonomski interes. Pojmovi moći i izvora moći obuhvaćaju neke iste pojave kao i interes, ali svakako ne sve. Drugo, interesi mogu pomoći u objašnjavanju zašto je izabran jedan smjer akcije, a ne neki drugi. Dok neke alternative mogu biti vrlo privlačne akteru zbog njegovih interesa, druge ga možda uopće ne interesiraju. Drugim riječima, interesi utječu na odluku aktera, odnosno na njegov izbor. Slično tome, primjenom ideje o ekonomskom interesu u analizu unosimo dinamički element, različit od dinamike koju pokreću samo društvene interakcije. Interesi se mogu međusobno suprotstavljati, međusobno se podržavati, i tako dalje. Ekonomski interesi, nešto poput seksualnih interesa, često se nalaze u zaleđu, očekujući priliku da se ostvare. I ako su potisnuti, mogu ipak iskočiti - nešto kao što se crno tržište obično pojavljuje kada država zabranuje prodaju neke robe. Napokon, s pomoću pojma interesa možemo uspostaviti prirodnu vezu ne samo s biološkom stranom ljudskih bića, nego i s okolišem. Ekonomski su interesi u konačnici ukorijenjeni u potrebama ljudskoga organizma i u njegovoj ovisnosti o okolišu. Jednako važno kao i uvođenje pojma interesa u ekonomsku sociologiju, tvrdim, jest izbjegavanje stajališta prema interesima koje danas prevladava u ekonomskoj znanosti, a koje je obično duboko nesociološko, pa i naturalističko po naravi. Treba tu reći nekoliko stvari. Prvo, zagovoram koncepiju interesa blisku tomu što Aldred Schultz naziva “drugostupanjskom tvorbom” (a construct of the second degree), naime, [riječ je o] analitičkom pojmu koji su društveni znanstvenici izmislili za proučavanje društvene stvarnosti ([1953] 1971: 6). Drugim riječima, pojam interesa jest analitički alat. Drugo, u ostvarenju svojih interesa akteri se moraju na razne načine usmjeriti na druge aktere; dakle, društvena struktura mora uvijek biti dio analize. Treće, za razliku od ekonomista, u kojih postoje samo jedna vrsta interesa (koju, prema pretpostavci, ekonomski maksimalizirajući akter potpuno shvaća), ekonomska sociologija sloboda može se osloniti na bogatu tradiciju interesne analize koja u zapadnoj misli seže daleko u prošlost. Prema toj tradiciji, postoje mnoge različite vrste interesa, a sve se mogu nalaziti u

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

5

‘Dobro pitanje. Da, radimo za vaše (najbolje) interese.” © The New Yorker Collection 2002 Charles Barsotti preslikano iz cartoonbank.com. Sva prava zadržana.

različitim međusobnim spojevima. Napokon, u ekonomskoj znanosti pojam interesa katkad se koristi tautološki, a to se očito u sociološkoj analizi interesa mora izbjegavati. Kad se jednom dobro opiše razlika između sociološkoga pojma interesa i vrste interesa o kojoj govori glavna struja u ekonomskoj znanosti, treba odmah istaknuti da je za ekonomske sociologe jedna od dodatnih prednosti u primjeni pojma interesa baš to što omogućuje prirodni dijalog s ekonomistima. U ekonomskoj znanosti pojam interesa nalazio se u središtu analize još od vremena Adama Smitha. Bude li ikada postojala jedinstvena društvena znanost o ekonomiji, pojam interesa - zajednom s pojmom društvene interakcije - vjerojatno će biti njezina osnova (za daljnju raspravu o pojmu interesa u sociologiji, vidi str. 297-299).

Klasična ekonomska sociologija i njezine preteče Smatra se da se naziv ekonomska sociologija prvi put pojavio 1879. u jednom radu britanskog ekonomista Jevonsa ([1879] 1965: xvii). Naziv su poslije preuzeli sociolozi, te se može naći u djelima Durkheima i Webera iz razdoblja 1890-1920. (primjerice, sociologie économique, Wirtschaftssoziologie). Tijekom tih desetljeća nastala je i klasična ekonomska sociologija, i to u takvim radovima kao što su Durkheimov O podjeli društvenoga rada (= De la division du travail social, 1893), Simmelova Filozofija novca (= Philosophie des Geldes, 1900) i - daleko najvažnije djelo - Weberova Ekonomija i društvo (= Wirtschaft und Gesellschaft, napisana između

6

P O G L AV L J E I

1908. i 1920.). To što obilježava klasičnu ekonomsku sociologiju, kako ju ja nazivam, uglavnom je sljedeće. Prvo, Weber i njegovi kolege osjetili su se kao pioniri, kao da izgrađuju novu vrstu analize. Drugo, fokusiralo se na temeljna pitanja, primjerice: Kakvu ulogu ima ekonomija u društvu? Na koji se način sociološka analiza ekonomije razlikuje od ekonomske? Tomu treba dodati i pokušaj da se odmjeri kapitalizam i shvati njegov utjecaj na društvo - na “veliku transformaciju” - kako je to Polanyi sročio. Gledajući unatrag, jasno je da postoje nekoliko djela iz razdoblja prije 1890-1920. koja na razne načine predoznačuju spoznaje iz ekonomske sociologije. Važna razmišljanja o trgovini i drugim ekonomskim pojavama mogu se naći, primjerice, u Montesquieuovu djelu O duhu zakona (= De l’esprit des lois, 1748). U tom se djelu nalazi pionirska usporedbena analiza načina kako različiti politički režimi (republike, monarhije i despotske države) utječu na ekonomske pojave. Uloga rada u društvu središnja je tema u opusu Saint-Simona (1760-1825), koji je također pomagao u populiziranju pojma industrijalizam (1964). No u nastavku raspravljat ćemo samo o dvjema ličnostima prije Webera, o Tocquevilleu i Marxu. Tocqueville je osobito zanimljiv, jer je njegova analiza ekonomskih pojava, pa i njihove sociološke dimenzije, bila gotovo zanemarena. Marx je gorostasna ličnost u misli dvadesetoga stoljeća i uvelike je dio tradicije koja je pomogla nadahnuti stvaranje ekonomske sociologije.

Alexis Clérel de Tocqueville Prvi prinosnik ekonomskoj sociologiji o kojemu ću raspravljati - Alexis Clérel de Tocqueville (1805-1859) - obrazovao se u pravu, i najveći dio svojega znanja o ekonomiji stekao je iz vlastitoga studija u mladosti (uglavnom, iz radova koje je napisao Jean-Baptiste Say). Poslije u životu poprilično će mnogo naučiti o ekonomiji iz razgovora s prijateljima kao što su bili John Stuart Mill i Nassau Senior. Tocquevillea je najviše zanimala politika, no njegova je analiza u pravilu obuhvaćala čitavo društvo i često se doticala ekonomskih tema. Kao što je rekao Joseph Schumpeter, jedan od njegovih poklonika: Tocqueville je “uvelike slikao ekonomskim bojama” (1954: 820). Tocquevilleovi su najvažniji radovi, u pogledu njegove analize ekonomije: O demokraciji u Americi (= De la Démocratie en Amérique, 183540) i Stari režim i Revolucija (= UAncien Régime et la Révolution, 1856). Nešto dopunske informacije nalazi se i u Tocquevilleovim manje važnim djelima, kao što je Sjećanja na

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

7

(= Memoire sur le pauperisme, 1835). Demokracija u Americi djelo je važno za ekonomsku sociologiju ponajprije jer analizira američku ekonomsku kulturu u ranom devetnaestom stoljeću i jer pokušava suprotstavljati aristokratska i demokratska društva u njihovim političkim, kao i gospodarskim razmjerima. Dolazeći iz društva s visokom razinom državne regulacije, Tocqueville se divio Sjedinjenim Državama, koje je proputovao u devet mjeseci 1831/32. Državljani te “trgovačke nacije” imali su posve drukčiji odnos prema riziku nego Europljani; također su mnogo više tolerirali ekonomske neuspjehe i stečajeve. Kad je Tocqueville opisivao odnos Amerikanaca prema gospodarskim stvarima, često je rabio izraze koji su spajali interese s emocijama: “trgovačke strasti”, “ljubav prema bogatstvu” i slično. To nije značilo da Amerikanci ne bi bili racionalni. U dugoj raspravi o “pravilno shvaćenom načelu samointeresa”, kako ga je nazivao, Tocqueville je tvrdio da Amerikanci smatraju da je u njihovu vlastitom interesu to da se ponašaju moralno i u skladu s religijom - te da ih je to učilo strpljenju i ujedno ih činilo metodičnima i učinkovitima u ekonomskim stvarima: “Smatra se točnim da čovjek sebi služi kada služi drugim stvorenjima i da je u njegovom privatnom interesu ispravno postupati” ([1835-40] 1945, 2: 129). U Demokraciji u Americi, Tocqueville se često osvrnuo na razne vrste interesa poput “samointeresa” (vlastitoga interesa, op. prev.), “javnoga interesa”, “materijalnoga interesa” i tako dalje. Također je tvrdio da je u aristokratskim društvima ključna jedinica obitelj, dok je to u demokratskim društvima pojedinac sa svojim interesima. Tocquevillea je jako fascinirala uloga koju su organizacije igrale u Sjedinjenim Državama, opet u usporedbi s Francuskom, u kojoj je država nadzirala pravo stvaranja organizacija. Svuda kamo je putovao nailazio je na organizacije - vjerske organizacije, političke organizacije, gospodarske organizacije, i tako dalje. “Amerikanci svih dobi, svih [životnih] položaja, svih raspoloženja, neprestano stvaraju organizacije” ([1835-40] 1945, 2: 114). Tocqueville je vjerovao da organizacije, posredujući između odvojenoga pojedinca i države, mogu odigrati ključnu ulogu u usmjeravanju demokratskih društava prema napretku. On je također primijetio da sudjelujući u različitim dragovoljnim organizacijama Amerikanci stječu korisna znanja koja mogu poslije primijeniti kada žele pokrenuti kakvu vlastitu ekonomsku organizaciju. U toj opasci Tocqueville se približava današnjim tvrdnjama o socijalnom kapitalu. Moram naglasiti da je dinamična ekonomska kultura koju je Tocqueville susreo u Sjedinjenim Državama postojala samo u državama bez ropstva. Gdje je god postojalo ropstvo, ekonomski napredak bio je slab. Jedan od najupadljivijih odlomaka iz Demokracije u Americi opisuje to što je Toqueville vidio kada je plovio po rijeci Ohio, s

8

P O G L AV L J E I Na lijevoj obali toka [= rijeke] stanovništvo je rijetko; s vremena na vrijeme može se opaziti kakav odred robova kako se polako kreće po polunapuštenim poljima; iskonska šuma pojavljuje se iznovno na svakom zavoju; društvo kao da spava, čovjek se čini besposlenim, i jedino priroda pruža scenu aktivnosti i života. S desne obale, naprotiv, čuje se rastrojeno zujanje, koje izdaleko objavljuje prisutnost industrije; polja prekrivaju bogati urodi; otmjenost zdanja najavljuje ukus i aktivnost radnika; a čini se da čovjek uživa u tom bogatstvu i tom zadovoljstvu koje je nagrada za rad... Na lijevoj obali Ohia rad se brka s idejom o ropstvu; dok je na desnoj obali poistovjećen s [idejom] o obilju i napretku; na jednoj je strani ponižen, na drugoj mu se iskazuje čast ([1835-40] 1945,1:376-77).

Za ekonomsku sociologiju jako je zanimljivo i djelo Stari režim i Revolucija, osobito zbog njegove analize poreza i fiziokrata. Tijekom stoljeća francuska je država uvijek tražila nove izvore prihoda i u toj je potrazi pokazivala mnogo domišljatosti. Ishod bijaše mnoštvo različitih poreza i dažbina, koje su pale na teret pogotovo nepovlaštenih slojeva. Jedna važna i nepredviđena posljedica oslobađanja aristokracije od nekih poreza i tereta, primjećuje Tocqueville, bila je ogorčenost, osobito u seljaka; i općenito, porezni je sustav usmjerio različite klase prema međusobnom suprotstavljanju. Tocqueville također primjećuje da su porezi i zajmovi bile funkcionalne alternative za vladare. Napokon, njegov portret fiziokrata mnogo više govori o političkim idealima njihova vođe, Quesnaya, i njegovih kolega, nego o njihovim ekonomskim idejama·, i baš je u tome njegova analiza inovativna. Fiziokrati, kako ispada, uvelike su cijenili kinesku birokraciju, i u biti su željeli uspostaviti centraliziranu državu - upravo to čega se Tocqueville bojao i što je prezirao.

Karl Marx Drugi glavni preteča ekonomske sociologije bio je Karl Marx (1818— 83). Kao i Tocqueville, Marx je imao pravno obrazovanje (i također filozofsko), no u ekonomiji bio je samouk. Međutim, za razliku od njegova francuskoga suvremenika, Marxa je opčinjavala uloga ekonomije u društvu; razvio je teoriju u kojoj je ekonomija određivala opću evoluciju društva. To što pokreće ljude u svakodnevnom životu, tvrdio je Marx, jest materijalni interes, a to je također određivalo strukturu i evoluciju društva općenito. Iako je Marx htio razviti strogo znanstven pristup prema društvu, njegove ideje bile su prožete njegovom politic-

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

9

kom željom da promijeni svijet. “Filozofi su svijet samo različito tumačili”, napisao je u mladosti, “ali radi se o tome da se on izmijeni” (11845] 1978: 145). Krajnji je ishod bio marksizam - jedna mješavina društvene znanosti i političke ideologije, stopljenih zajedno u jedinstvenu doktrinu. Iz različitih razloga očito je da ekonomska sociologija ne može prihvatiti marksizam pod njegovim uvjetima. Osim grešaka uobičajenih za misli iz devetnaestoga stoljeća, Marxov je rad previše tendenciozan i dogmatski da bi se prihvatio u cjelini. Umjesto toga, danas pred ekonomskom sociologijom stoji zadatak odrediti te dijelove marksizma koji mogu biti korisni, te ih zatim izdvojiti (ekstrahirati). Pritom je možda uputno slijediti Schumpeterov prijedlog, te praviti razliku između Marxa kao sociologa, kao ekonomista i kao revolucionara (Schumpeter [1942] 1994: 1-58). Postupajući tako nedvojbeno se gubi jedinstvo Marxova djela, kao što Schumpeter napominje. No izbjegnuto je cjelokupno odbacivanje Marxa, pa se može spasiti to što je u njegovu djelu relevantno za ekonomsku sociologiju. Do danas je bilo malo pokušaja izdvajanja dijelova iz Marxova opusa koji mogu biti korisni za ekonomsku sociologiju, pa, dakle, to što slijedi mora se smatrati preliminarne naravi. Marxovo polazište u njegovim zrelim radovima jesu rad i proizvodnja. Ljudi moraju raditi da bi živjeli, a to je točno za sva društva. Prema jednom središnjem odlomku u Kapitalu, “Rad je nužno stanje za postojanje ljudskoga roda, neovisno o svim vrstama društva” (Marx [1867] 1906: 50). Materijalni su interesi univerzalni, a rad je po prirodi društven, ne individualan, jer ljudi moraju međusobno surađivati da bi opstali. Marx je oštro kritizirao ekonomiste zbog toga što su u svojim analizama polazili od izdvojenoga pojedinca, a katkad je govorio o “društvenim pojedincima” da bi istaknuo da je pojedinac uvijek povezan s drugim ljudima (primjerice, Marx [1857-58] 1973: 84-85). Najvažniji su interesi, slično tome, kolektivne naravi - Marx ih naziva klasnim interesima. No ti će se interesi ostvariti jedino ako ljudi sebe prepoznaju kao pripadnike određene klase. Primjerice, u djelu 18. brumaire Louisa Bonapartea Marx primijećuje da su sredinom 19. stoljeća seljaci bili “nesposobni učvrstiti svoj klasni interes ... Identičnost njihovih interesa nije urodila jedinstvom ... oni nisu tvorili klasu” ([Der achtzehnte Brumaire des Louis Bonaparte 1852] 1950: 109). Marx je oštro kritizirao ideju Adama Smitha prema kojoj se individualni ekonomski interesi nekako povezuju i unaprjeđuju opći društveni interes, kao s pomoću kakve “nevidljive ruke”. Naprotiv, prema Marxu, klase se međusobno bore s takvom žestinom da se povij est piše “slovima krvi i vatre” ([1867] 1906: 786). Buržoasko društvo ne predstavlja u tom

10

P O G L AV L J E I

pogledu nikakvu iznimku, jer ono potiče “najžešće, niske i zloćudne strasti ljudskoga srca, Furije privatnoga interesa” (15). U djelima kao što su Manifest komunističke partije (= Manifest der kommunistischen Partei, 1848; u suautorstvu s Friedrichom Engelsom), Gundrisse (1857-58), Prilog kritici političke ekonomije (= Zur Kritik der politischen Ökonomie, 1859) i Kapital (= Das Kapital, 1867), Marx je prikazao povijest klasne borbe od najranijih vremena do budućnosti koju je predviđao. U znamenitoj formulaciji iz 1850ih Marx tvrdi da na stanovitom stupnju “odnosi proizvodnje” ulaze u proturječje s “proizvodnim snagama”, a posljedica je revolucija te prijelaz na nov “način proizvodnje” ([1859] 1970: 21). U Kapitalu Marx piše da je razotkrio “ekonomski zakon kretanja modernoga društva”, i da taj zakon djeluje “s željeznom nužnošću prema neizbježnim rezultatima” ([1859] 1970: 21). Ekonomska znanost, filozofija i pravo ne predstavljaju samostalne pokušaje shvaćanja ljudskog društva, kako njihovi praktičari obično tvrde, nego su, prema Marxu, dio klasne borbe i odražavaju to što se zbiva u ekonomiji. Oni su dio nadgradnje, nasuprot bazi (primjerice, Marx [1859] 1970: 21). Drugim riječima, ekonomska znanost, filozofija i pravo odražavaju interese različitih klasa, no pošto njihovi praktičari nisu toga svjesni, njihova područja istraživanja imaju tendenciju pretvoriti se u “ideologiju”. Jedna dobra odlika Marxova pristupa jest njegov realizam i uvidnost u shvaćanju siline kojom su ljudi tijekom povijesti bili spremni boriti se za svoje materijalne interese. Također je pridonio shvaćanju načina kako velike skupine ljudi, sa sličnim ekonomskim interesima, u stanovitim okolnostima iskazuju sklonost prema udruživanju u nastojanju da ostvare svoje interese. Nakon što je povezao pojam klase s ekonomskom strukturom gospodarstva, lako se kretao od razine pojedinoga radnika do razine kapitalizma u cjelini. Marx se također uvelike trudio ostati u toku razvitka ekonomske znanosti, a treba mu odati priznanje da je otkrio mnoga područja društvenoga ponašanja koja su, suprotno tadašnjim mišljenjima, doista bila pod utjecajem ekonomskih interesa. Pravo, ekonomika, filozofija i tako dalje redom su pod utjecajem ekonomskih interesa - sve da je priča i složenija od toga. Na lošoj strani, s gledišta ekonomske sociologije, Marx je ozbiljno podcijenio ulogu koju drugi interesi, osim ekonomskih, igraju u ekonomskom životu. Nije moguće obraniti njegovu postavku da ekonomski interesi u posljednjoj instanci određuje to što se zbiva u društvu. “Društvene strukture, tipovi i stavovi su kovanice koje se nelako slijevaju”, kao što Schumpeter napominje u Kapitalizmu, socijalizmu i demokraciji ([= Capitalism, Socialism, and Democracy, 1942] 1994: 12). Na kraju, Marxov pokušaj pretvaranja svoje analize u filozofiju povijesti

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

11

također nije prihvatljiv s gledišta moderne ekonomske sociologije. Drugim riječima, Marxov opus nalazi se podosta daleko od ekonomske sociologije.

Max Weber Među klasicima ekonomske sociologije, Max Weber (1864-1920) zauzima jedinstveno mjesto. Weber je prvi pokušao sustavno razraditi distinktnu ekonomsku sociologiju - ujedno postaviti i njezine teorijske temelje i provesti einpirička istraživanja s pomoću nje (Swedberg 1998). Njegovo iskustvo profesora ekonomije zacijelo je pomoglo u tome. Vrlo je važna i ekonomska i društvena narav glavnoga istraživačkog zadatka koji je Webera zaokupljao tijekom njegove karijere, naime shvaćanje podrijetla i prirode modernoga kapitalizma. U svojim radovima Weber je obilno primjenjivao opću interesnu analizu svoga vremena - koju je uvelike i poboljšao, uglavnom tako što ju je učinio više sociološkom. Weberovo akademsko obrazovanje bilo je široke naravi, a glavni je naglasak bio na pravu i na povijest zakona, što mu je bila specijalnost. Napisao je dvije disertacije, kako se u to vrijeme tražilo za sveučilišno namještenje u Njemačkoj - jednu o srednjovjekovnim trgovačkim društvima i drugu o prodaji zemljišta u ranom Rimu. Njegov savjetnik na prvoj disertaciji bio je Levin Goldschmidt, u 19. stoljeću vodeći stručnjak za povijest trgovačkoga zakona, a na drugoj August Meitzen, poznati povjesničar poljoprivrede. Treba spomenuti da su obje disertacije obuhvaćale razvojne pojave ključne za uspon kapitalizam: pronalazak tvrtke i nastanak privatnoga zemljišnog vlasništva. Weberove dvije disertacije, zajedno s naručenom studijom o ruralnim radnicima, privukle su pažnju više ekonomista, pa mu je početkom 1890ih ponuđeno predavačko mjesto u ekonomici (“politička ekonomija i financije”), prvo u Freiburgu i poslije u Heidelbergu. U tom je svojstvu predavao nekoliko tečajeva u ekonomici, iako je prvenstveno objavljivao radove o ekonomskoj povijesti i o pitanjima politike. Primjerice, Weber je obilno pisao o novom burzovnom zakonodavstvu u Njemačkoj, koje je na prijelazu stoljeća poticalo žestoke prepirke (Weber 1999, [1889-96] 2000). Očuvan je i nacrt jednoga Weberova uvodnog tečaja u ekonomici, koji pokazuje da je Weber dobro poznavao i analitičku tradicije britanske ekonomske znanosti i društvenopovijesnog pristupa njemačke ekonomske znanosti (Weber [1898] 1990). Weber je tvrdio da je analitička tradicija vrlo korisna za teorijske zadatke, no kad je riječ o empiričkim temama, trebaju nado

12

P O G L AV L J E I

puniti spoznajama iz povijesne tradicije. Potkraj 1890ih Weber je obolio i u idućih je dvadeset godina radio kao samostalni znanstvenik. Tijekom tih godina napisao je svoju najslavniju studiju, Protestantsku etiku i duh kapitalizma (= Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus, 1904-5), i niz studija 1 ekonomskim etikama svjetskih religija. Weber je 1908. prihvatio položaj glavnog urednika golemoga priručnika o ekonomici, Temelji socijalne ekonomike (~ Grundriss der Sozialökonomik), za koji je nekoliko uglednih njemačkih i austrijskih ekonomista pristalo pripremiti priloge. Weber je od samoga početka ostavio za sebe temu “ekonomija i društvo”, kao dopunu za predmete poput “ekonomije i tehnologije” i “ekonomije 2 stanovništva”. Knjiga koja je danas poznat pod naslovom Ekonomija i društvo, u sadašnjoj engleskoj verziji (= Economy and Society), sastoji se iz građe koju je Weber kanio objaviti i iz raznih rukopisa pronađenih poslije njegove smrti, koje su urednici Weberova opusa pogrešno smatrali da treba uključiti u taj rad (za povijest iza rada Ekonomija i društvo, vidi primjerice Mommsen 2000). Malo prije svoje smrti 1920. Weber je poslao izdavaču prva četiri poglavlja prvoga dijela knjige; vrlo je vjerojatno da bi bio ostatak materijala u Ekonomiji i društvu revidirao, iznova napisao ili odbacio (Weber [1922] 1978; 1-307). Godine 1919-20. Weber je održavao i tečaj o ekonomskoj povijesti, koji se rekonstruirao nakon njegove smrti na osnovi studentskih bilježaka i koji je danas poznat pod naslovom Ekonomska povijest (Wirtschaftgeschichte, engl. General Economic History). Iako je prvenstveno ekonomsko-povijesni rad, Ekonomska povijest ([1923] 1981) sadrži mnogo zanimljive građe za ekonomske sociologe i može se čitati kao dopuna teškom teorijskom poglavlju o ekonomskoj sociologiji u Ekonomiji i društvu (poglavlje 2, “Sociološke kategorije gospodarskog djelovanja”). Mnogo toga što je Weber napisao iz područja ekonomske sociologije može se naći u dva djela: u Ekonomiji i društvu (1922) i u Sabranim

ogledima iz sociologije religije (- Gesammelte aufsätze zur religionssoziologie, 1920-21). U potonjem se nalaze Protestantska etika (u revidiranoj verziji iz 1920.), “Protestantske sekte i duh kapitalizma” (= “Die protestantische Sekten und der Geist des Kapitalismus 1906”; rev. 1919-20) i temeljiti radovi o gospodarskim etikama svjetskih religija, među njima Religija Kine ([= Konfuzianismus und Taoismus, 1920] 1951), Religija Indiju ([=

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

13

Nedvojbeno najvažnija pojedina studija jest Protestantska etika (za podrobniju raspravu, vidi poglavlje 9). Citat iz Predgovora o tome kako idejni i materijalni interesi pokreću ljudske akcije, ali po kolosijecima koje postavljaju ideje, potječe iz Sabranih ogleda iz sociologije religije, te sažima način kako Weber koristi pojam interesa da bi shvatio religiju. Protestantska etika, primjerice, usmjerena je na tu vrstu interesne analize, a to daje toj studiji njezinu osobitu boju. Pojedinog vjernika u asketskom protestantizmu pokreće želja da bude spašen (vjerski interes) i on djeluje sukladno tome. Radeći tako on slijedi “kolosijek” koji je postavila njegova religija. Iz različitih razloga, pojedinac napokon počinje vjerovati da je metodički obavljen svjetovni rad sredstvo prema spasenju - a kad se to dogodi, njegov se vjerski interes spoji s njegovim ekonomskim interesom. Posljedica spajanja tih dvaju interesa na kolektivnoj razini golema je koncentracija ljudske energije koja pomaže u razbijanju vlasti tradicionalne religije nad ljudskim životima i u oslobađanju duha modernoga kapitalizma. Dok je pisao Protestantsku etiku, Weber je objavio esej “Objektivnost u društvenim znanostima i u društvenoj politici”, u kojem je lijepo sažeo teorijska gledišta iz svojih ranih analiza ekonomije ([Die

“Objektivität” sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis, 1904] 1949). Neki pojmovi i ideje predstavljeni u tom eseju i danas su vrlo korisni, poput ideje da ekonomska znanost mora biti široka i po značajkama nalik na kišobran (Sozialökonomik', 6465). “Socijalna ekonomija”, prema tom gledištu, treba obuhvaćati ne samo ekonomsku teoriju, nego i ekonomsku povij est i ekonomsku sociologiju. Weber tvrdi da ekonomska analiza mora obuhvaćati ne samo “ekonomske pojave”, nego i “ekonomski relevantne pojave” i “ekonomski uvjetovane pojave” ([1904] 1949: 64-65; vidi sliku 1.1.). Ekonomske pojave sačinjavaju ekonomske norme i institucije, koje su često svjesno stvorene u ekonomske svrhe i koje su ljudima znakovite prvenstveno zbog njihovih ekonomskih aspekta. Primjeri su korporacije, banke i burze. Ekonomski relevantne pojave jesu neekonomske pojave koje mogu utjecati na ekonomske pojave. Paradigmatski je primjer asketski protestantizam, kako je analiziran u Protestantskoj etici. Napokon, ekonomski uvjetovane pojave jesu pojave na koje u stanovitoj mjeri utječu ekonomske pojave. Tip religije koju neka skupina obično usvaja, primjerice, djelomično ovisi o vrsti posla koju njezini pripadnici obavljaju. Dok se ekonomska teorija može hvatati samo s ekonomskim pojavama (u njezinoj racionalnoj viziji), ekonomska povijest i ekonomska sociologija mogu se nositi s ekonomski uvjetovanim i ekonomski relevantnim pojavama.

14

P O G L AV L J E I

“Vjerska sloboda mi je prvi cilj, no dugročno planiram baviti se prodajom nekretnina.” © The New Yorker Collection 1974 Donald Reilly preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

K L A SI C I E KO N O M SK E SO C IO LO G I JE

15

Slika 1.1. Predmetno područje društvene ekonomije, prema Webern Napomena: U svojim ranim radovima Weber je smatrao da je studij ekonomije (Sozialökonomik) podijeljen u tri dijela: proučavanje ekonomije (“ekonomske pojave”), proučavanje pojava koje utječu na gospodarstvo (“ekonomski relevantne pojave”) i pojava koje su djelomično pod utjecajem ekonomije (“ekonomski uvjetovane pojave”). Izvor. Max Weber, “Objectivity in Social Sciences and Social Policy”, str.

64-65, u: Essays in the Methodology of the Social Sciences (New York: Free Press, 1949).

Nešto drukčiji pristup i prema ekonomskom sociologiji i prema interesima može se naći u Ekonomiji i društvu ([=Wirtschaft und Gesellschaft, 1922] 1978), osobito u ključnom poglavlju (63-211) o teorijskoj ekonomskoj sociologiji, koje je Weber napisao 1919-20. Ekonomija i društvo ponajprije je Weberov pokušaj razrađivanja novog i strogog pristupa sociologiji, a pogotovo dva pojma o kojima on tu raspravlja vrlo su važne teorijske sastavnice u tom nastojanju. To su “društvena akcija” i “poredak” (Ordnung). Prvi pojam ima dvije odrednice: “akcija”, koja je definirana kao ponašanje ispunjeno smislom, te “društvena”, što znači da je akcija usmjerena prema nekom drugom akteru. Poredak nastaje kada se društvene akcije neko vrijeme ponavljaju i kada poprimaju izgled objektivnosti. Oko poredaka obično nastaju razne sankcije koje im daju dodatnu stabilnost i postojanost. Ekonomisti proučavaju čistu ekonomsku akciju, koju pokreću isključivo ekonomski interesi odnosno “želja za koristi”, prema Weberovoj formulaciji ([1922] 1978: 63). Ekonomski sociolozi, s druge strane, proučavaju društvenu ekonomsku akciju, odnosno akciju koju pokreću ekonomski interesi i koja je usmjerena prema drugim akterima. Društvene ekonomske akcije pokreću ne samo ekonomski interesi, nego i tradicije i emocije. Ako na trenutak zanemarimo pojedinačne akcije, kaže Weber, te fokusiramo na empiričke jednorodnosti, moguće je razlikovati tri tipa: tip nadahnut “običajem” (pa i “navikom”), “konvencijom” (normom) i “in-

ι6

P O G L AV L J E I

interesom” (Interessenlage) po prirodi su instrumentalne i usmjerene prema identičnim očekivanjima. One pretpostavljaju, drugim riječima, društveni okvir u kojoj svi akteri misle i rade na isti instrumentalan način. Jedan je takav primjer moderno tržište, na kojem je svaki akter istrumentalno racionalan i računa na to da će svi drugi akteri također postupati racionalno. Weber je jako naglasio da se interesi uvijek percepiraju subjektivno; ne postoje objektivni interesi izvan individualnog aktera. U tipičnoj rečenici on govori o “interesima aktera kako ih oni sami shvaćaju” ([1922] 1978: 30; za ulogu značenja u sastavu ekonomskih pojava, vidi primjerice Weber [1907] 1977: 109; cf. [1922] 1978:98). Weber također primijećuje da kada se više pojedinaca ponašaju instrumentalno u odnosu na njihove pojedinačne interese to obično stvara obrasce ponašanja koji su znatno stabilniji nego kada vlasti nameću norme. Ljudima je teško, primjerice, učiniti nešto što nije u skladu s njihovim ekonomskim interesima. Ekonomske akcij e dva aktera koja su orijentirana jedan na drugoga, tvrdi Weber, tvore ekonomski odnos. Takvi odnosi mogu se različito izraziti, pa i u sukobu, takmičenju i u pokušajima nametanja vlastite volje drugomu (moć). Ako dvojicu ili više aktera povezuje osjećaj pripadnosti, njihov je odnos “komunalan”; ako ih povezuju interesi, tada je “asocijativan” ([1922] 1978: 38-43). Ekonomski odnosi (kao i svi odnosi) mogu i biti otvoreni ili zatvoreni. Vlasništvo, primjerice, predstavlja osobit oblik zatvorenoga ekonomskog odnosa. Ekonomske organizacije predstavljaju još jedan važan oblik zatvorenih ekonomskih odnosa, a Weber uvodi potpunu tipologiju ekonomskih organizacija. Ta tipologija obuhvaća sve od čisto ekonomskih organizacija do takvih kojima je glavni zadatak reguliranje ekonomskih poslova, primjerice sindikati (vidi sliku 2.2). Weber pridaje osobitu važnost ulozi tvrtke u kapitalizmu, koju je smatrao revolucionarnom silom. Poput mnogih drugih ekonomskih pojava, i tržište je usredotočeno na sukob ekonomskih interesa - u ovom slučaju prvenstveno između prodavača i kupaca (Weber [1922] 1978: 635-40). No prema Weberu razmjena nije jedino obilježje tržišta; postoji i konkurencija. Konkurenti se prvo moraju međusobno boriti da bi se doznalo tko je posljednji prodavač i tko posljednji kupac (“borba između konkurenata”). Scena za razmjenu uspostavlja se tek kada se ta borba riješi (“borba za razmjenu”). Jedino je racionalni kapitalizam usredotočen na modernu vrstu tržišta (164-66). U tzv. političkom kapitalizmu ključ za ostvarivanje profita jest u političkoj vlasti, koja davanjem povlasti ili na druge načine potpomaže privatne ekonomske interese. Tradicionalni

K L A SI C I E KO N O M SK E SO C IO LO G I JE

17

Slika 1.2. Od ekonomske akcije do ekonomskih organizacija, prema Weberu Napomena'. U Ekonomiji i društvu Weber je sustavno izgrađivao ekonomsku sociologiju, počevši od ekonomske akcije, te nastavljajući preko ekonomskih odnosa do ekonomskih organizacija. Izvor. Max Weber, Economy and Society: An Outline of Interpretive Sociology (Berkeley: University of California Press, [1922] 1978), 48-50, 74-75, 34043).

trgovački kapitalizam obuhvaća trgovinu na malo, u novcu ili robi. Racionalni kapitalizam, za razliku od drugih dvaju oblika kapitalizma, nastao je samo na Zapadu. Nekoliko podrobnih opisa drugdje u ovoj knjizi dopunit će ovaj kratak pregled Weberove ekonomske sociologije. Moje je stajalište da je Weberov rad tako bogat i složen da ga se treba upoznati iz prve ruke; upravo ne postoji drugo nego da čitatelj osobno istražuje njegovo djelo. Prema mom mišljenju, za ekonomsku sociologiju najkorisnija su tri teksta: Protestantska etika, Ekonomija i društvo i Opća

ekonomska povijest.

ι8

P O G L AV L J E I

Émile Durkheim Jasno je daje Émile Durkheim (1858-1917), u usporedbi s Weberom, o ekonomiji znao manje, o ekonomskim je temama pisao manje i uopće je manje doprinio ekonomskoj sociologiji. Takav zaključak, međutim, ne označuje najvažnije u vezi s Durkheimovim djelom, naime to da je ono vrlo originalno i još uvelike neistraženo u svjetlu ekonomske sociologije (npr. Steiner 1992, u tisku). Iako Durkheim nije bio stručnjak za ekonomiju i nikada nije predavao ekonomiju, ipak je proučio mnoga najvažnija djela u tom području, poput radova koje su napisali Adam Smith, Mill, Say, Sismondi, Schmoller i Wagner. Iako se nijedan od Durkheimovih vlastitih radova ne može označiti kao rad isključivo o ekonomskoj sociologiji, mnogi njegovi radovi ipak dodiruju ekonomske teme (vidi osobito O podjeli društvenoga rada [= De la division du travail social, 1893] 1984 i Lekcije o fizičkoj sociologiji etike i prava ([= Leçons de sociologie physique des moeurs et du droit, 1950], engl. Professional Ethics and Civic Morals, 1983). Durkheim je i snažno podržao projekt razvitka ekonomske sociologije time što je poticao neke svoje studente da se specijaliziraju u tom području te rutinski uvrštavao sekciju o ekonomskoj sociologiji u svoj časopis, LAnnée Sociologie (= Sociološki godišnjak). U jednom svom članku o zadacima sociologije i njezinih raznih potpodručja, Durkheim je dao sljedeću definiciju ekonomskoj sociologiji: Napokon, postoje ekonomske institucije: institucije u vezi s proizvodnjom bogatstva (kmetstvo, zakupnička zemljoradnja, korporativna organizacija, proizvodnja u tvornicama, u mlinovima, kod kuće i tako dalje), institucije u vezi s razmjenom (trgovačke institucije, tržišta, burze i tako dalje). One tvore prirodnu predmetnu građu ekonomske sociologije ([1909] 1978: 80).

Iako se nijedno od Durkheimovih glavnih radova - da ponovimo ne može označiti kao studija iz ekonomske sociologije, rad koji je tomu najbliži jest njegova doktorska disertacija O podjeli društvenoga rada ([1893] 1984). Središnji je argument toga djela da se zapadno društvo razvilo od neizdiferencirana stanja do razvijene podjele rada. Ekonomisti poput Adama Smitha, ističe Durkheim, gledaju na podjelu rada isključivo kao na ekonomsku pojavu i osobito ih fascinira porast proizvodnje i sve što iz toga proizlazi. Međutim, to što ekonomisti ne uspijevaju vidjeti jest društvena dimenzija podjele rada - kako

K L A SI C I E KO N O M SK E SO C IO LO G I JE

19

ona može pomoći integrirati i povezati društvo, stvarenjem mnoštva ovisnosti. Kako se društvo razvija prema složenijoj podjeli rada, mijenja se i pravni sustav. Od pretežno represivne naravi, s izvorištem u kaznenom zakonu, pravni sustav sada prelazi na nadoknadivost i počiva na zakonu ugovora. U raspravi o ugovoru, Durkheim ističe i to da je iluzorno povjerovati, kao što je Herbert Spencer povjerovao, da društvo može funkcionirati jednostavno ako svi pojedinci slijede svoje privatne interese i u skladu s time sklapaju ugovore. Durkheim napominje: “ako zajednički interesi zbližavaju ljude, to je samo na nekoliko trenutaka... [Sjamointeres je najnepostojaniji na svijetu” ([1893] 1984: 152). Spencer također krivo shvaća prirodu ugovora. Prema Durkheimu, ugovori neće biti učinkoviti u društvu u kojem pojedinci mogu činiti što god žele, nego samo u društvu u kojem je samointeres obuzdan i podređen društvu u cjelini. “Ugovor nije dostatan po sebi, nego je moguć tek zbog regulacije ugovora, koja je društvena po podrijetlu” (162). Jedna od Durkheimovih glavnih briga u O podjeli društvenoga rada bila je [bojazan] da bi ekonomski napredak zapadnih zemalja poput Francuske u kasnom 19. stoljeću, zbog oslobađanja pohlepe pojedinaca, mogao razbiti društvo. U Durkheimovu djelu to je pitanje često sročeno u smislu privatnih interesa protiv općega interesa. Primjerice, tvrdi se daje “podređivanje zasebnih interesa općem interesu... samo izvorište svih moralnih djelatnosti” ([1893] 1984: xliii). U Samoubojstvu Durkheim također primjećuje da ukoliko se država ili koje drugo posredništvo ne može uključiti i regulirati ekonomski život, posljedica će biti “ekonomska anomija” ([Le suicide, 1887: 1951: 246, 259). Ljudi trebaju to da bi im ekonomske akcije vodili pravila i norme, i vrlo loše reagiraju na anomijske ili anarhičke situacije. Samoubojstva, primjerice, povećavaju se ne samo kada gospodarstvo naglo pođe na lošije, nego i ona kada pođe uzlazno. U mnogim Durkheimovim radovima, pa tako i u Pravilima sociološke metode, mogu se naći oštri napadi na glavnu struju u ekonomskoj znanosti. Tijekom sve svoje akademske karijere Durkheim je čvrsto vjerovao da ekonomska znanost, ako ikada želi postati znanošću, mora postati granom sociologije. Kritizirao je ideju o homo oeconomicusu zato što je smatrao da se ekonomski sadržaj ne može razdvojiti od društvenoga života i da se zanemaruje uloga društva. Za razliku od ekonomskoga čovjeka, pisao je, “stvarni čovjek - jest kompleksan na drugi način: on pripada nekom vremenu, nekoj zemlji; on ima obitelj, grad, domovinu, religijsko ili političko vjerovanje; i svi ti čimbenici i mnogi drugi stapaju se i povezivaju se na tisuću načina, sustječu se i isprepleću svoj utjecaj a da nije moguće na prvi pogled reći gdje jedan

20

P O G L AV L J E I

počinje i drugi završava” (Durkheim [1888] 1978:49-50). Nije problem, ističe Durkheim, u tome da ekonomisti primjenjuje apstraktni pristup, nego u tomu da su izabrali pogrešne apstrakcije: Zar nije korištenje apstrakcija legitimno oruđe ekonomske znanosti? Nedvojbeno - no ipak sve apstrakcije nisu podjednako točne. Apstrakcija se sastoji u tome da se dio realnosti izolira, a ne ukloni (1887: 39).

Durkheim je također napao ekonomiste za njihovu neempiričnost i za pomisao da mogu “jednostavnom logičkom analizom” razgonetnuti djelovanje ekonomije ([1895] 1964: 24). Njegova je optužba da ekonomisti empiričku realnost zamjenjuju svojim vlastitim idejama. A zatim, na temelju potonjih, oni prave zaključke - te predstavljaju rezultat kao primjenjiv na društvo koje su prvo odlučili ne proučavati. Durkheim tu vrstu analize naziva “ideološkom tendencijom ekonomske znanosti” (25). Durkheimov vlastiti recept za skladno i dobro funkcionirajuće industrijsko društvo poznat je većini sociologa. Svaka industrija treba biti organizirana u nekoliko korporacija, u kojima pojedinac može naći svoj pravi dom. Pojedinac će prosperirati, jer pripadnost grupi stvara toplinu -’’toplinu koja potiče i osvježuje život svakoga pojedinca, koja ga čini sklonim suživljavanju [s drugima] i otapa sebičnost” (Durkheim [1893] 1984: lii). Durkheim je bio vrlo svjestan uloge interesa u ekonomskom životu, te je u Osnovnim oblicima religioznog života naglasio da je “glavni poticaj za ekonomske akcije uvijek [...] bio privatni interes” (Durkheim [1912] 1965: 390). Ta činjenica, međutim, ne znači da je ekonomski život tek samointeres i da je lišen moralnosti: Ostajemo [u svojim ekonomskim poslovima] u odnosu s drugima; navike, ideje i sklonosti koje je obrazovanje utisnulo u nas, i koje obično vladaju našim odnosima, ne mogu nikada biti sasvim odsutne” (390). No i u tom slučaju, društveni element ima još jedno izvorište, osim ekonomije, i napokon će se istošiti i nestati ako se povremeno ne obnovi. I obnoviti se može jedino ako ljudi zaborave o ekonomiji i povežu se u kolektivne djelatnosti tek radi toga da budu zajedno. Ako se to ne učini, društvo će usahnuti - i napokon, usahnuti će i ekonomija.

Georg Simmel Nije poznato do koje je mjere Georg Simmel (1858-1918) poznavao ekonomsku znanost. On je rijetko navodio izvore u svojim radovima,

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

21

i u najboljem slučaju katkad je u tekstu spomenuo Adama Smitha ili Karla Marxa. Točno je i to da kad je Simmel raspravljao o ekonomskim pojavama bilo je to često u sklopu kakve šire neekonomske pojave koja ga je zanimala, kao što je radio i Durkheim. Ipak, Simmelovo djelo sadrži mnogo što je vrijedno za ekonomsku sociologiju. Isto je točno da Simmelov opus - kao i Weberovi i Durkheimovi radovi - ostaje, u tom pogledu, uvelike neistražen. Potonju tvrdnju ilustrira i činjenica da Simmelov glavni rad, Sociologija (Soziologie, 1908), sadrži vrlo važnu analizu interesa. U glavnom teorijskom poglavlju te knjige Simmel se obraća problemu o tome kakva treba biti sociološka analiza interesa i zašto je interesna analiza neophodna za sociologiju. Dvije njegove glavne pretpostavke jesu da interesi potiču ljude na formiranje društvenih odnosa i da se interesi jedino mogu izraziti preko društvenih odnosa. Da citiramo

Sociologiju: Socijacija je oblik (ostvaren na bezbroj različitih načina) u kojem se pojedinci povezuju u jedinke i unutar kojeg ostvaruju svoje interese. I na temelju svojih interesa - osjetnih ili idealnih, trenutnih ili trajnih, svjesnih ili nesvjesnih, slučajnih ili teleoloških - pojedinci stvaraju takve jedinke ([1908] 1971:24).

Još je jedna ključna Simmelova prepostavka ta da se interesi, a također i ekonomski interesi, mogu društveno izraziti na više različitih načina: Jedan te isti interes može se oblikovati u vrlo različitim situacijama. Primjerice, ekonomski interes ostvaruje se i u konkurenciji i u planskom organiziranju proizvođača, i odvojeno od drugih skupina, kao i u fuziji s njima (26).

Sociologija sadrži i nekoliko sugestivnih analiza ekonomskih pojava, pa i konkurencije. Primjerice, u poglavlju o ulozi broja aktera u društvenom životu Simmel sugerira da konkurencija može poprimiti oblik tertius gaudens (“treći je onaj koji ima koristi”). U takvoj situaciji, u kojoj su tri aktera, akter A iskorištava činjenicu da se akteri B i C takme za njegovu naklonost - primjerice, da što kupi ili da što proda. Prema tome, konkurencija nije nešto što se tiče samo konkurenata (aktera B i C); ona se isto tako odnosi na aktera A, na cilj konkurencije. U Sociologiji postoji i jedan mnogo potpuniji odjeljak o konkurenciji, u kojem Simmel razlučuje konkurenciju od konflikta. Dok konflikt obično znači izravno sučeljavanje između dvaju aktera, prema Simmelu konkurencija podrazumijeva paralelne napore, što znači da društvo može imati koristi od akcija obojice aktera. Umjesto da uništite svojeg oponenta, kao što se čini u konfliktu, u konkurenciji pokušavate činiti upravo to što vaš konkurent čini - jedino bolje. U toj analizi Simmel

22

P O G L AV L J E I

trećim akterom (tertius gaudens), te primjećuje da vješt konkurent uvijek pokušava odgonetnuti što mušterija želi, da bi prednjačio pred svojim takmacima: Bezbroj puta ona [to jest konkurencija] postiže to što obično može [postići] jedino ljubav: nagađanje najdubljih želja drugoga, čak i prije nego što ih on shvati. Antagonistička napetost prema konkurentu izoštri osjetljivost poslovnoga čovjeka na tendencije u javnosti, čak do razine vidovitosti u odnosu na buduće promjene u ukusima, modama i interesima javnosti ([1908] 1955:62).

Simmelovo drugo glavno sociološko djela jest Filozofija novca (1900), koje ima donekle ambivalentan status. Primjerice, Durkheim ga nije odobravao, zbog miješanja žanrova, a, prema Weberu, ekonomisti su prezirali Simmelov način obrađivanja ekonomskih tema (Frisby 1978; Durkheim [1902] 1980; Weber 1972). Iako je i točno da je Simmel na donekle idiosinkretički način miješao filozofska razmišljanja sa sociološkim opažanjima, da se uvelike oslonio na anegdote, te da nije imao ni reference ni podcrtne bilješke, Filozofija novca ipak mnogo nudi, ako se pročita prema vlastitoj logici (usp. Poggi 1993). Simmelovo djelo sadrži, primjerice, mnoga uvidna razmišljanja o svezi između novca i autoriteta, između novca i emocija, te između novca i povjerenja. Vrijednost novca, primjećuje Simmel, obično se proteže tek do autoriteta koji za njega jamči - ili samo unutar “ekonomskoga kruga” ([1907] 1978: 179-84). Novac je okružen raznim “ekonomski važnim osjećajima”, poput “nade i straha, želje i zabrinutosti” (171). Bez povjerenja, tvrdi Simmel, društvo upravo ne može postojati, a “isto tako, novčane bi transakcije propale da nema povjerenja” (179). Povjerenje, nastavlja on, sadrži dva elementa u odnosu na novac. Tu je prvo činjenica da ako se nešto prije dogodilo, vjerojatno će se dogoditi i ubuduće. Ljudi koji danas prihvaćaju, primjerice, neku vrstu novca, vjerojatno će ga prihvaćati i sutra. Tu vrstu povjerenja Simmel naziva “slabim oblikom induktivnog znanja”. No postoji i druga vrsta povjerenja, koja nije utemeljena na iskustvu i koja se može okarakterizirati kao neracionalno vjerovanje. Tu potonju vrstu Simmel naziva “kvazireligijskim vjerovanjem”, te primjećuje da je prisutno ne samo u novčanim transakcijama, nego i u poslovima povezanima s kreditom.

Poslije klasikâ Iako je ekonomska sociologija odlično krenula u vrijeme klasikâ, poslije 1920. oslabjela je te se nije vratila punoj snazi sve do 80ih godina. Zašto se

K L A SI C I E KO N O M SK E SO C IO LO G I JE

2J

to dogodilo, pomalo je nejasno, pa zato treba naći kakvo objašnjenje. Jedan je razlog vjerojatno to što ni Weber ni Simmel nisu imali studente koje bi zanimala ekonomska sociologija. Bilo je drukčije s Durkheimom. Neki od njegovih studenata pisali su o ekonomskim temama, no Durkheimova vrsta ekonomske sociologije također je napokon oslabjela. Može se dodati da je najznačajniji rad jednog od Durkheimovih studenata Esej o daru (= Essai sur le don, 1925) Marcela Maussa. U tom se radu nalazi znamenita tvrdnja da se dar ne smije krivo shvatiti kao jednostrani čin darežljivosti, jer podrazumijeva obvezu uzvraćanja. Mauss se također osvrnuo na povijest pojma interesa i na to kako se njegovo značenje s vremenom razvijalo: Sama je riječ ‘interes’ novija, izvorno [je] računovodstvena tehnika: latinska riječ interest zapisavala se u računovodstvenim knjigama uz iznose kamata koje je trebalo ubrati. U drevnim sustavima moralnosti najviše epikurejske vrste tragalo se za dobrim i za ugodnim, ne za materijalnom korišću. Ideje o profitu i o pojedincu, uzdignute do razine načela, mogle su se uvesti jedino nakon pobjede racionalnosti i merkantilizma. Gotovo se može odrediti datum - od Mandevilleove Basne o pčelama [1714, 1729] - kad je trijumfirao pojam individualnog interesa. Te dvije riječi mogu se prevesti na latinski, grčki ili arapski tek s velikim naporom i uz uporabu opisnih izraza ([1925] 1990: 76).

No iako je opravdano govoriti o propadanju ekonomske sociologije između 1920. i 80ih godina, ipak je u tom razdoblju nastalo nekoliko važnih studija. Za ekonomsku sociologiju veliku vrijednost imaju radovi osobito Josepha Schumpetera, Karla Polanyija i Talcotta Parsonsa (za prikaz doprinosa drugih sociologa u tom razdoblju, vidi Swedberg 1987:42-62). Sva trojica napisala su svoja najvažnija djela dok su bili u Sjedinjenim Državama, no jasno je da su njihova razmišljanja bila duboko ukorijenjena u europskoj društvenoj misli.

Joseph Schumpeter Ne može se raspravljati o djelu Josepha A. Schumpetera (1883-1950) a da se ne kaže nešto o doprinosu koji su ekonomisti, u širem smislu, dali ekonomskoj sociologiji. Općenito, može se reći da je rad nekolicine ranih ekonomista vrlo zanimljiv za ekonomsku sociologiju. Jedan je primjer Alfred Marshall (1842-1924), čije su sve analize vrlo relevantne za ekonomsku sociologiju ([1920] 1961, 1919; usp. Aspers 1999). Tu je također Vilfredo Pareto (1848-1923), sa svojom glasovitom sociološkom analizom rentijera nasuprot špekulanata, te poslovnih ciklusa, i još mnogo

24

P O G L AV L J E I

toga ([1916] 1963; usp. Schumpeter 1951; Aspers 2001b). Radovi Thorsteina Veblena (1857-1929) katkad su se pojavljivali u sociološkim časopisima i vrlo su relevantni za ekonomsku sociologiju. Među Veblenovim najvažnijima doprinosima ekonomskoj sociologiji spadaju njegove analize tema poput potrošačkog ponašanja (“upadljiva potrošnja”, engl. conspicuous consumption), razloga zašto se industrijalizacija usporila u Engleskoj (“kazna za preuzimanje vodstva”, engl. the penalty for taking the lead) i nedostataka neoklasične ekonomske znanosti ([1889] 1973, [1915] 1966, [1919] 1990; usp. Tillman 1992). “Stečeni interes” (engl. a vested interest), prema Weblenovoj nezaboravnoj formulaciji, “jest tržno pravo dobiti nešto za ništa” (Veblen 1919: 100). Napokon, treba spomenuti i Wernera Sombarta (1863-1941), Weberova prijatelja i kolege. Sombart je pisao o povijesti kapitalizma, o ekonomskom duhu njegova doba i o potrebe za “verstehende ekonomijom” [ekonomijom razumijevanja, razumjevajućom ekonomijom] (1902-27,1930,1935). Svaki od tih ekonomista zaslužuje više od puka spominjanja u povijesti ekonomske sociologije, no to najviše vrijedi za samoga Josepha Schumpetera (npr., Swedberg 1991a). Za razliku od svih drugih ekonomista, Schumpeter je uspio premostiti dva razdoblja u modernoj ekonomskoj znanosti - razdoblje na prijelazu stoljeća, kad je moderna ekonomska znanost nastala, i razdoblje nekoliko desetljeća poslije, kada je bila matematizirana i pretvorena u ono što je poznato kao “glavna struja ekonomske znanosti” (engl. mainstream economics). Slično tome, Schumpeter je spojio dva različita razdoblja u sociologiji, surađujući s Maxom Weberom 1910ih i s Talcottom Parsonsom 30ih i 40ih godina. Schumpeter je također jedinstven među ekonomistima jer je govorio izričito o ekonomskoj sociologiji i pokušavao odrediti osobito mjesto za nju, pokraj ekonomske teorije i ekonomske povijesti. U svojem zalaganju da se ekonomsku znanost otvori drugim društvenim znanostima, Schumpeter je bio očito nadahnut Weberom i poput Webera nazivao je taj široko postavljen tip ekonomske znanosti Sozialökonomik, tj. “društvenom ekonomijom”. Na jednom mjestu u svom istraživanju Schumpeter kaže da ekonomska teorija proučava mehanizme ekonomskog ponašanja, dok se ekonomska sociologija fokusira na ustanove unutar kojih se ekonomsko ponašanja odvija ([1949] 1951:287-87). Schumpeter izražava to isto gledište na drukčiji način u radu Povijest ekonomske analize (=

History of Economic Analysis): Prema zgodno sročenoj frazi: ekonomska analiza bavi se pitanjima kako se ljudi ponašaju u bilo koje vrijeme i kakve ekonomske učinke postižu ponašajući se tako; ekonomska sociologija bavi se pitanjem kako su došli do toga da se ponašaju tako. Odredimo li

K I . A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

25

ljudsko ponašanje dovoljno široko da obuhvaća ne samo akcije i motive i naklonosti, nego i društvene ustanove koje su relevantne za ekonomsko ponašanje, kao što su vlast, nasljedstvo imovine, ugovaranje i tako dalje, ta fraza zapravo nam kaže sve što nam je nužno (1954:21).

Schumpeter je napisao tri važne sociološke studije. Jedna je članak o društvenim klasama, koji je i danas zanimljiv, djelomično zbog načina kako je Schumpeter razlikovao uporabu pojma klase u ekonomista i u sociologa ([1927] 1991). Dok ekonomisti vide klasu uglavnom kao formalnu kategoriju, tvrdi on, sociolozi ju vide kao živu stvarnost. To je jedino mjesto u Schumpeterovom djelu gdje on izravno povezuju ekonomsku teoriju sa svojom sociološkom analizom. Schumpeter to čini koristeći svoju teoriju o poduzetnicima da bi objasnio uspon i pad buržoaskih obitelji. S nestajanjem poduzetništva poslije jedne ili dvije generacije, nestaje i bogatsvo i status poduzetnikove obitelji. Schumpeterova druga studija jest članako prirodi imperijalizma ( [ 1919] 1991), koji se vrlo dobro nosi u usporedbi s radovima Hobsona i drugih autora. Schumpeterova je osnovna ideja da je imperijalizam po prirodi pretkapitalistički i duboko iracionalan, te daje u biti izražaj jedne ratničke klase ili sloja koji smatra da mora neprestano osvajati nova područja ili da će inače nazadovati i izgubiti moć. Kapitalizam i imperijalizam, kaže Schumpeter, nemaju ništa zajedničkoga. Svaki imperijalizam koji danas postoji ostatak je feudalnih vremena. Schumpeterova treća sociološka studija možda je najzanimljivija s gledišta suvremene ekonomske sociologije: “Kriza porezne države” (= “Die Krise des Steuerstaates”, 1918). O tom radu i njegovu sadržaju raspravljat ćemo opširnije u poglavlju 7, u sklopu analize uloge države u ekonomiji. Sam je Schumpeter opisao taj članak kao studiju iz “financijske sociologije” (Finanzsoziologie), a njegova je glavna teza da državne financije predstavljaju izvanredno motrište za analiziranje državnih akcija. Kao moto za svoju studiju Schumpeter je citirao slavu rečenicu oca financijske sociologije, ekonomista Rudolfa Goldscheida: “Proračun je kostur države, lišen svih zavaravajućih ideologija” (Schumpeter [1918] 1991: 100). Sam Schumpeter nije smatrao Kapitalizam, socijalizam i demokraciju (= Capitalism, Socialism and Democracy, 1942) sociološkim radom, no glavna je teza te knjige po prirodi duboko sociološka: motor kapitalizma i dalje je čitav, ali njegova je institucijska struktura oslabljena i narušena, pa je sada ranjiv i vjerojatno će biti zamjenjen socijalizmom. U pogledu potonje teze trijumfa socijalizma nad kapitalizmom - Schumpeter je očito pogriješio, a točno je i to da se današnjem čitatelju njegova analiza sila koje potkopavaju kapitalizam može činiti neobičnom i idiosinkretskom. Schumpeter je

26

P O G L AV L J E I

tvrdio, primjerice, da se intelektualcima daje previše slobode pisati to što žele i da je buržoazija prestala imati obitelji s mnogo djece jer ih je vidjela kao prevelik trošak. Pa ipak, treba odati priznanje Schumpeteru za to što je sugerirao da ponašanje intelektualaca i strukturiranje moderne obitelji, i tako dalje, doista utječu na ekonomski život. Može se dodati i da je Schumpeter uvelike pretformulirao ideje nove institucionalne ekonomike. Kapitalizam, socijalizam i demokracija također je prožet oštrim zapažanjima o konkurenciji, monopolu i, dakako, o ključnoj temi čitave studije: o ekonomskoj promjeni. S uobičajenim stilskim žarom i smislom za proturječnu prirodu stvarnosti Schumpeter je potonju temu nazvao “kreativnim uništenjem'. U samoj jezgri svih Schumpeterovih radova nalazi se poduzetnik te način kako njegove akcije utječu na ekonomiju (1934: pogl. 2). Nema sumnje da je sam Schumpeter smatrao svoju teoriju o poduzetništvu dijelom ekonomske teorije. Točnije, vidio ju je kao pokušaj stvaranja sasvim nove vrste ekonomske teorije, koja je trebala biti mnogo dinamičnija od Walrasove teorije. Ništa manje, mnoge Schumpeterove ideje o poduzetništvu sociološke su naravi i mogu obogatiti današnju ekonomsku sociologiju. Njegovoj središnjoj ideji - da se poduzetništvo može definirati kao sastavljanje novih kombinacija postojećih resursa može se lako sociološki usmjeriti. I isto vrijedi za njegovu ideju da su glavni neprijatelji poduzetnika ljudi koji se drže tradicije i protive se inovacijama. Schumpeterov rad o poduzetništvu i dalje nudi mnogo, te zaslužuje mjesto u novonastajućoj sociologiji poduzetništva (npr. Thornton 1999, Swedberg 2000b).

Karl Polanyi Poput mnogih drugih ličnosti u ekonomskoj sociologiji, Karl Polanyi (1886-1964) nije stekao formalno obrazovanje u ekonomskoj znanosti (npr. Polanyi-Levitt-Mendell 1987; Polanyi-Levitt 1990). Školovan kao pravnik, Polanyi se poslije sam obrazovao u ekonomiji (uglavnom austrijskoga tipa), kao i u ekonomskoj povijesti i ekonomskoj antropologiji. Iako mu je pristup bio interdisciplinaran, njegova je specijalnost bila ekonomska povijest, s naglaskom na predindustrijske ekonomije i na Englesku devetnaestoga stoljeća. Iako su Polanyijevi radovi postali poprilično popularni među današnjim ekonomskim sociolozima, mnogi dijelovi njegova opusa i dalje su nepoznati, a drugi dijelovi nisu još posve asimilirani. Polanyijev najslaviji rad, Velika preobrazba (= The Great Transformation, 1944), koncipiran je i napisan tijekom drugoga

K I , A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

27

1977; Block 2001). Njegova je glavna teza da je u Engleskoj devetnaestoga stoljeća učinjen revolucionaran pokušaj uvođenja sasvim nove vrste ekonomije, u kojoj se sve usredotočilo na tržište. Nijedna vanjska vlast, ni politička ni vjerska, nije smijela imati ikakvu moć u ekonomskim poslovima; tržište je trebalo sve rješavati (“samoregulirajuće tržište”). Tijekom 40ih i 50ih godina donijet je niz zakona koji su trebali pretvoriti taj projekt u stvarnost, a oni su pretvorili zemlju i radnu snagu u robu koja se može slobodno kupovati i prodavati. Isto tako, određivanje vrijednosti novca bilo je oduzeto političkim vlastima i prepušteno tržištu. Prema l’olanyiju, takav način postupanja može voditi jedino u propast: Lišeni zaštitnoga pokrivača kulturnih ustanova [zbog djelovanja tržišta], ljudska bi bića poginula zbog učinaka društvene izloženosti; umrli bi kao žrtve oštre društvene dislokacije uslijed poroka, perverzije, kriminala i gladi. Priroda bi spala na svoje elemente, susjedstva i krajolici [bili bi] okaljeni, rijeke zagađene, vojna sigurnost ugrožena, moć proizvodnje hrane i sirovina uništena ([1944] 1957: 73).

Kada su negativni učinci tržišnih reformi postali očiti u drugom dijelu devetnaestoga stoljeća, nastavlja Polanyi, nastupile su protumjere (“dvojni pokret”, engl. the double movement). No te su samo pomogle dalje podrivati društvo, a razvojne pojave poput fašizma u dvadesetom stoljeću mogu se u krajnoj liniji izvoditi od zlokobnog pokušaja u Engleskoj devetnaestoga stoljeća da se sve pretvori u tržište. Polanyi dio svoje analize u Velikoj preobrazbi oblikuje u smislu interesa, te tvrdi da su u svim društvima prije devetnaestoga stoljeća opći interesi grupa i društava (“društveni interesi”) bili mnogo važniji od novčanih interesa pojedinaca (“ekonomskih interesa”). “Preusko poimanje interesa”, ističe Polanyi, “mora zapravo dovesti do iskrivljene vizije društvene i političke povijesti, a nijedna čisto novčana definicija interesa ne ostavlja prostora za tu životnu potrebu za društvenom zaštitom” ([1944] 1957: 154). Teorijski dio Velike preobrazbe, za razliku od povijesnoga, usredotočen je na Polanyijevu kritiku ekonomske teorije te na njegove pojmove “ukorijenjenosti” (embeddedness) i “načela ponašanja” (principles of behaviour, poslije nazvano “oblicima integracije”, forms of integration). Međutim, najpotpunija razrada tog dijela Polanyijeva rada ne nalazi se u toj knjizi, nego u Trgovini i trižištu u ranim carstvima (= Trade and Market in Early Empires, 1957), osobito u Polanyijevom eseju “Ekonomija kao instituizirani proces” (= “The Economy as Instituted Process”). Polanyi kritizira ekonomsku teoriju za to što je u biti “formalna” - što isključivo fokusira na izbornost, na odnose između sredstava i ciljeva te na tobožnju oskudnost stvari (resursa, op. prev). Također postoji i “ekonomistička

28

P O G L AV L J E I

zabluda”, ili tendencija u ekonomskoj znanosti da se ekonomija poistovjećuje isključivo s tržištem ([1944] 1957:270). Formalnom pojmu ekonomije Polanyi suprotstavlja “sadržajni” (substantive) pojam ekonomije, koji se temelji na stvarnosti, a ne na logici. “Sadržajno značenje ekonomskoga polazi od čovjekove životne ovisnosti o prirodi i o drugim ljudima” ([1957] 1971: 243). U sadržajnoj ekonomiji zamisao o ekonomskom interesu izravno je povezana s “ljudskim sredstvima za život”, dok je to u formalnoj ekonomiji posve umjetna konstrukcija (1977). “Ukorijenjenost” je najpoznatiji pojam koji se danas povezuje s Polanyijevim djelom, pa zato treba napomenuti da je Polanyi koristio taj pojam na način drukčiji nego što se danas obično rabi (usp. Barber 1995). Prema današnjoj uporabi, ekonomske su akcije u načelu uvijek nekako “ukorijenjene” u društvenu strukturu. Prema Polanyiju, s druge strane, ekonomske akcije postaju razorne kada su “neukorijenjene”, tj. kada nisu pod vlasti društvenih ili neekonomskih autoriteta. Pravi je problem u kapitalizmu to da društvo ne odlučuje o ekonomiji, nego ekonomija odlučuje o društvu: “umjesto daje ekonomski sustav ukorijenjen u

društvene odnose, ti su odnosi sada ukorijenjeni u ekonomski sustav” ([1947] 1971:70; kurziv iz izvornika). Da bi se stvari ispravile, zaključuje Polanyi, ekonomija se mora “ponovno ukorijeniti” [u društvo] i politička kontrola mora se ponovno uspostaviti nad ekonomskim sustavom. Među naj važnij e Polanyij eve pojmove, što se tiče ekonomske sociologij e, spadaju njegovi tzv. oblici integracije. Polanyijev je opći argument da je racionalni samointeres, između ostaloga, daleko prenestabilan da bi mogao tvoriti temelj društva - razlog je taj što ekonomija mora biti kadra osigurati ljudima materijalnu podršku na trajnoj osnovi. Postoje tri oblika integracije ili načina da se ekonomija stabilizira i da dobije nužno jedinstvo (vidi sliku 1.3): uzajamnost, koja se odvija unutar simetričkih skupina poput obitelji, srodničkih skupina i susjedstava; preraspodjela, premještanja dobara iz centra kakve zajednice, poput države; te razmjena, raspodjela dobara posredstvom tržišta koja određuju cijene ( [ 1957] 1971 ). Polanyi objašnjava da obično postoji neka pomiješanost između tih triju oblika i njihovih

Talcott Parsons Talcott Parsons (1902-79) školovao se kao ekonomist u institucionalističkoj tradiciji i nekoliko je godina predavao ekonomiju na Harvardskom sve

K L A S I C I E KO N O M S K E S O C I O LO G I J E

29

Individualna razina:

Institucionalna razina:

Slika 1.3. Različiti načini organiziranja ekonomije, prema Polanyiju. Napomena'. Ekonomija se može organizirati samo na nekoliko temeljnih načina koji odgovaraju specifičnim institucijama: ‘uzajamnosf, ‘preraspodjela’ i 4

razmjena\

Izvor: Karl Polanyi, “The Economy as Instituted Process”, str. 243-69, u: Trade and Market in Early Empires, ur. Karl Polanyi, Conrad Arensberg i Harry

Pearson Pegnery (Chicago, [1957] 1971).

učilištu prije nego što se 30ih prebacio na sociologiju. Tada je razvio ideju da se ekonomska znanost bavi odnosom između sredstava i ciljeva društvene akcije, dok se sociologija bavi vrijednosnim aspektom (“gledište analitičkoga čimbenika”). Tijekom 50ih Parsons je preinačio svoje ideje o odnosu između ekonomske znanosti i sociologije u radu koji je napisao zajedno s Neilom Smelserom, Ekonomija i društvo (= Economy and Society, 1956). Taj je rad Parsonsov glavni doprinos ekonomskoj sociologiji, iako je napisao i nekoliko drugih radova koji su važni za to područje (npr., Camic 1987; Swedberg 1991b). Treba isto spomenuti i daje Parsons preveo na engleski mnoge Weberove radove o ekonomskim temama; on je također prokr- čio nove putove svojim važnim esejem o Weberovoj teorijskoj ekonomskoj sociologiji u radu Teorija društvene i ekonomske organizacije (Parsons, The Teory of Social and Economic Organization, 1947). Struktura društvene akcije (= The Structure of Social Action, 1937) može se opisati kao snažan napad na utilitarističku društvenu misao, pa i na ideju da interesi predstavljaju arhimedijsku točku iz koje valja analizirati društvo. Znanstvenici koji ističu interese, primjećuje Parsons, ne mogu izići na kraj s Hobbesovim problemom poretka; i oni obično pokušavaju izići iz te dileme uvodeći pretpostavku da se ljudski interesi međusobno ne sukobljavaju. Parsons se poslužio izrazom kojim je Elie Ha- lévy naznačio tu soluciju: postulat “prirodnoga jedinstva interesa” ([1937] 1968:96-97). To što utilitaristi ne shvaćaju, međutim, jest to da su norme (utjelovljujući vrijednosti) uvijek apsolutno nužne

30

P O G L AV L J E I

i da se osigura poredak. Interesi su uvijek dio društva, ali društveni se poredak na njima ne može izravno izgraditi (405). U Ekonomiji i društvu (1956) Parsons i Smelser napominju da su dvije discipline, ekonomska znanost i sociologija, međusobno vrlo udaljene i da se to stanje mora ispraviti. Autori predlažu da i sociologija i ekonomika trebaju postati dijelovi opće teorije o socijalnim sustavima. Ekonomija po sebi može se shvatiti kao podsustav koji je u interakciji s ostalima trima podsustavima (s političkim, s integrativnim podsustavom i s kulturno-motivacijskim podsustavom). Ideja o ekonomiji kao podsustavu, koja se može naći u Parsonsovom i Smelserovom radu, podsjeća na Weberovu zamisao o ekonomskoj sferi. No dok se Weberova zamisao odnosi samo na vrijednosti, Parsonsov i Smelserov ekonomski podsustav ima i adaptivnu funkciju, kao i osobitu institucionalnu strukturu. Možemo reći, napokon, da ekonomisti nisu dobro prihvatili Ekonomiju i društvo, i da ta knjiga nije uspjela zakresati zanimanje za ekonomsku sociologiju ni u sociologa. Smelserov pokušaj u idućem desetljeću da pokrene ekonomsku sociologiju bio je podjednako neuspješan (Smelser 1963,1965,1976).

Sažetak Ovo je poglavlje pokazalo da ekonomska sociologija ima dugu tradiciju u užem smislu riječi približno od 1900., u širem smislu od mnogo prije. Tvrdio sam da se ne samo Marx, nego i Tocqueville, mogu smatrati važnim pretečama takve vrste analize. Važnost pojma interesa u ekonomskoj sociologiji ilustrirana je raspravom o načinu kako su utemeljitelji sociologije koristili taj pojam. Tu se daje i kratka povijest pojma interesa u socijalnoj teoriji, od 18. stoljeća nadalje. Max Weber bio je nedvojbeno najvažnija ličnost u ranoj ekonomskoj sociologiji. Bio je jedinstveno uvježban za pokretanje projekta kakva je ekonomska sociologija, jer je radio i kao ekonomist i kao ekonomski povjesničar, prije nego što se okrenuo sociologiji. Među utemeljiteljima sociologije, bio je i jedini koji je pokušao položiti sustavne teorijske temelje za ekonomsku sociologiju. To je učinio u drugom poglavlju Ekonomije i društva. Kao i opuse drugih klasičnih autora u ekonomskoj sociologiji, i Weberov treba i dalje mnogo proučavati. Ekonomska je sociologija ušla u stanovit zastoj nakon 1920. i nije se ponovno oživjela do sredine 80ih. Ipak, bilo je nekoliko važnih radova u razdoblju nakon klasika - osobito radovi Schumpetera, Parsonsa i Polanyija. Od tih triju mislilaca, današnja je generacija ekonomskih

K I. AS I CI E KO N O M S KE S O C IO LO G IJ E

3I

sociologa naglasila Polanyija. Polanyi je izumio pojam “ukorijenjenosti”, a također je ponudio neke druge pojmovne alate, poput njegovih triju oblika integracije. S druge strane, radovi Schumpetera i Parsonsa bili su više-manje zapostavljeni. I dok je moguće raspravljati o vrijednosti Parsonsove ekonomske sociologije, jasno je da je Schumpeterov rad vrlo važan za ekonomsku sociologiju. Od Schumpeterovih mnogih doprinosa, u suvremenoj ekonomskoj sociologiji osobito mjesto zaslužuju njegova teorija o poduzetništvu i analiza ekonomije u knjizi

Kapitalizam, socializam i demokracija.

II__________________ Suvremena ekonomska sociologija

Do 70ih godina ekonomska je sociologija već više-manje izumrla. Ranih 80ih, međutim, pojavilo se nekoliko studija, najavljujući da će se uskoro dogoditi nešto novo (White 1981b; Stinchcombe 1983; Baker 1984; Coleman 1984). A kad je 1985. Mark Granovetter objavio teorijski esej “Ekonomska akcija i društvena struktura” (engl. “Economic action and social structure”) - nove su ideje pronašle svoj manifest. Iste je godine Granovetter održao govor u Američkom sociološkom društvu, u kojem je govorio o potrebi za “novom ekonomskom sociologijom” - pa je tako novi pokret dobio i ime. Nije sasvim jasno zašto se ekonomska sociologija, nakon desetljecâ zapostavljenosti, odjednom oživjela sredinom 80ih. Vjerojatno je u tome odigralo ulogu više čimbenika, i unutar područja sociologije i izvan njega. Do početka 80ih, poslije stupanja na vlast Reagana i TÏiatcherove, popularnost je stekla jedna nova neoliberalna ideologija, koja je ekonomiju i ekonomiste - postavila u središte društva. Do sredine 80ih ekonomisti su počeli mijenjati tradicionalno razgraničenje između ekonomske zna- nosti i sociologije (“Mi analiziramo ekonomiju, a vi društvo”). I bilo je upada u područja koja su sociolozi tradicionalno smatrali svojim teritorijem. U tom su razdoblju radovi Garyja Beckera, Olivera Williamsona i sličnih autora počeli privlačiti pozornost sociologa. Možda se u tom ozračju pojavila zamisao da sociolozi mogu uzvratiti istom mjerom te preuzeti ekonomske teme; u svakom slučaju to se dogodilo. Napokon, možda je neuspješnost afirmacije Parsonsove ekonomske sociologije, zajedno s propadanjem industrijske sociologije 1970ih godina i marksizma 1980ih, ostavila prazninu u američkoj sociologiji, što je olakšalo uspon discipline poput nove ekonomske sociologije. Takvo viđenje stvari proizlazi, donekle, iz toga što je Mark Granovetter rekao u svom govoru iz 1985., u kojem je uveo naziv “nova ekonomska sociologija”. Granovetter je povezao “staru ekonomsku sociologiju” s industrijskom sociologijom i s perspektivom ekonomije-i-društva Parsonsa, Smelsera i Wilberta E. Moorea - dva pristupa, kako je rekao, koja su bila u punom životu 1960ih godina, ali koja su “naglo izumrla” (Granovetter 1985a). Parsonsov oprezan pokušaj dogovaranja primirja između ekonomista i sociologa također je

SU VR E M E N A E KO N O M SK A SO CI O LO GI J A

33

tonu. Prema Granovetteru, nova ekonomska sociologija “napada neoklasične tvrdnje iz osnove”, te želi preuzeti ključne ekonomske teme, a ne fokusirati na periferijske teme, na način kako je to Parsons predložio. “Moje je stajalište”, zaključio je Granovetter, “da je nešto temeljito krivo u mikroekonomiji i da nova ekonomska sociologija mora tu tvrdnju jasno i glasno iznijeti, osobito [u odnosu na] središnja područja tržišnih struktura, proizvodnje, utvrđivanja cijena, raspodjele i potrošnje” (1985a).

Nova ekonomska sociologija Od sredine 80ih nova se ekonomska sociologija pokazala vrlo uspješnom u osvajanju niše za sebe u američkoj sociologiji (vidi tekstni okvir). Tijekom 80ih nova ekonomska sociologija imala je samo jedno uporište - Državno sveučilište New Yorka Suny Brook, gdje su djelovali Mark Granovetter, Michael Schwartz i njihovi studenti - no danas je dobro zastupljena na više sveučilišta, pa i na tako uglednima kao što su Cornell, Berkeley, Princeton, Stanford i Northwestern. Poprilično mnogo ekonomskih sociologa radi i u vrhunskim poslovnim školama. Malo ekonomskih sociologa radi izvan akademskih ustanova, iako treba spomenuti da nekoliko sociologa djeluje u Svjetskom banci. Ti novi ekonomski sociolozi proizveli su mnoštvo visokovijednih članaka i monografija, kao što su Strukturalne rupe (= Structural Holes, 1992) Roberta Burta, Preobrazba korporativne kontrola (= The Transformation of Corportative Control, 1990) Neila Fligsteina i Društveno značenje novca (The Social Meaning of Money, 1994) Viviane Zelizer. Ti radovi ilustriraju i sposobnost ekonomskih sociologa da brzo iskoriste spoznaje iz mrežne teorije (Burt), iz organizacijske teorije (Fligstein) i kulturne sociologije (Zelizer). Popularnost ekonomske sociologije potvrđuje i pojavljivanje više zbornika, nekoliko čitanki, jednog priručnika i jednog udžbenika (npr. Zukin i DiMaggio 1990; Guillén et al. 2002; Granovetter i Swedberg 1992, 2001; Biggert 2002); Smelser i Swedberg 1994 - u tisku; Carruthers i Babb 2000). Sve u svemu, može se reći da je nova ekonomska sociologija uspjela izgraditi čvrste institucionalne temelje za svoje područje.

Mark Granovetter o ukortjenjenostii Iako je bilo više pokušaja iznošenja općih teorija i paradigmi u novoj ekonomskoj sociologiji, postoji samo jedan pokušaj dosljednog razra-

SU VR E M E N A E KO N O M SK A SO CI O LO GI J A

35

divanja jedne cjelovite teorije: riječ je o teoriji o ukorijenjenosti Marka ( iranovettera. Kako smo već spomenuli, ta teorija bila je prvi put naznačena u Granovetterovu članku iz 1985. u časopisu American tournai of Sociology. Od sredine 80ih Granovetter je svoje obrazlaganje znatno nadopunio i doradio u raznim tekstovima, koji su se odnosili na dva velika projekta u pripremi: jedan je opći teorijski rad o ekonomskoj sociologiji pod naslovom Društvo i ekonomija: Društvena konstrukcija ekonomskih institucija [engl. Society and Economy: The Social Construction of Economic Institutions], a drugi je istraživanje (u suautorstvu s Patrickom McGuireom) o nastajanju elektrodistribucijske industrije u Sjedinjenim Državama. (Materijal iz Društva i ekonomije koji slijedi, prema informaciji koje sam dobio od Granovettera, objavljen je tijekom više godina: Granovetter 1990, 1992a, 1992b, 1992c, 1993, 1995b). Prije rasprave o Granovetterovoj teoriji o ukorijenjenosti, treba napomenuti da on sam smatra tu teoriju dijelom svoje šire teorije o “strukturnoj ekonomskoj sociologiji”, koja je uvelike izrasla iz rada Harrissona Whitea (npr. Granovetter 2002). Naposljetku, Granovetterove analize različitih važnih tema - kao što su cijene, traženje posla, te poslovne grupe - mogu se naći i drugdje u ovoj knjizi. Granovetterov najvažniji rad u kojem raspravlja o ukorijenjenosti njegov je članak iz 1985. “Ekonomska akcija i društvena struktura”, koji je djelovao kao katalizator u nastanku nove ekonomske sociologije, i koji je vjerojatno najcitiraniji članak u suvremenoj ekonomskoj sociologiji. Ključni razlog za tu popularnost jest opća sofisticiranost Granovetterova obrazlaganja, na što ću se poslije vratiti. Vrlo je važna i činjenica da je Granovetterov članak čitateljima otvorio jedan čitav nov svijet mogućih istraživanja. Dio njihove oduševljenosti osjetio je i sam Granovetter, kao što se vidi u sljedećem citatu iz jednoga intervjua iz 1985. Mislim da se odmah pred našim nosevima nalazi pravi zlatni rudnik predmetne građe koju mi [sociolozi] možemo vrlo korisno analizirati. U uvodu novom izdanju Temelja ekonomske analize [=

Foundations of Economic Analysis] Samuelson je govorio o zlatnom dobu 1930ih, kad se u ekonomsku analizu počela uvoditi matematika i kad su se iznenada mogle riješiti svakakve vrste neriješenih problema u ekonomiji o kojima se godinama beskorisno raspravljalo. Iznenada, s malo primjene matematke, svi su ti problemi počeli nestajati. Samuelson kaže: “Bilo je kao da pecate u djevičanskom jezeru: ulovite pravu ribetinu svaki put kada bacite udicu...” To je bilo zlatno doba, a danas, dakako, stvari nisu tako lake. No u to doba svatko koji je znao malo matematike mogao je uskočiti i postići čudesne rezultate. Mislim da je nešto slično danas točno za ekonomsku sociologiju. Mislim da postoji golem nedirnut teritorij, čitavo “djevičansko jezero” - ponovno

-

za svakoga tko zna malo sociologije (1987a: 18).

36

P O G L AV L J E I I

Granovetterov članak iz 1985. o ukorijenjenosti obuhvaća mnoge teme i katkad je teško slijediti glavno obrazlaganje. No u jednoj od prvih verzija članka jasno izranja ovaj argument: Kritičari koji su pokušali reformirati temelje ekonomske znanosti većinom su sami bili ekonomisti. Njihov je napad obično bio usmjeren na uobičajenu koncepciju racionalne akcije. Ja tu tvrdim da postoji jedno drugo temeljno obilježje neoklasične ekonomske teorije koje daje više plodnoga prostora za napad: [to je] pretpostavka da ekonomski akteri stvaraju odluke u izolaciji jedni od drugih - samostalno od svojih društvenih veza: koju ću nazvati pretpostavkom o “atomiziranom” odlučivanju (Granovetter 1982: 2).

Treba naglasiti da je Granovetter u svojem članku iz 1985. zauzeo stanovište o ukorijenjenosti koje se u nekoliko pogleda razlikuje od Polanyijeva. Dok je Polanyi tvrdio da su pretkapitalističke ekonomije uvijek bila ukorijenjene, za razliku od kapitalističkih, Granovetter je dokazivao da su sve ekonomije ukorijenjene - no manje nego što je Polanyi tvrdio za pretkapitalističke ekonomije. Ta se pozicija drugdje označuje kao “pozicija slabe ukorijenjenosti”, za razliku od “pozicije jake ukorijenjenosti” (1992b: 27-29; Granovetter 1985b: 482-82). Granovetter ne daje nikakvu izričitu definiciju ukorijenjenosti, nego tek kaže da su ekonomske akcije “ukorijenjene u konkretne, tekuće sustave društvenih odnosa” (1985: 487). Treba naglasiti da su mreže centralne u njegovom poimanju ukorijenjenosti: “mreže društvenih odnosa prodiru neujednačeno i u različitoj mjeri u različite sektore ekonomskoga života” (1985b: 491). Prema Granovetteru, treba praviti razliku između izravnih veza aktera i njihovih daljnjih veza - to što on drugdje naziva “relacijskom ukorijenjenošću” nasuprot “strukturnoj ukorijenjenosti” (1990: 98-100, 1992b: 34-37). Granovetterova najvažnija dopuna članku iz 1985. bilo je povezivanje stanja ukorijenjenosti s teorijom o institucijama. Oslanjajući se na rad Petera Bergera i Thomasa Luckmanna Društvena konstrukcija stvarnosti (engl. The Social Construction of Reality, 1969), Granovetter je tvrdio da se na institucije može gledati kao na “skrućene mreže” (1992a: 7). Interakcije među ljudima postupno stječu objektivnu kvalitetu, te ih napokon ljudi shvaćaju kao gotove činjenice. Prema Granovetteru, za ekonomske je institucije osobito to što one “mobiliziraju resurse za kolektivnu akciju” (6). Mnogo se raspravljalo o Granovetterovu tumačenju ukorijenjenosti, a bilo je katkad i kritike. Jedan pokušaj dorade Granovetterove teorije učinio je Brian Uzzi, koji je tvrdio da tvrtke mogu biti “premalo ukorijenjene” kao i “preukorijenjene”, te da su tvrtke najuspješnije kada postoji ravnoteža između njihovih udaljenijih tržišnih veza i njihovih

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

37

postojanijih veza (1997). Granovetter je Uzziju odgovorio da je pokušaj mjerenja stupnja ukorijenjenosti možda manje produktivan kao pristup nego da se ukorijenjenost shvati “kao neka vrsta kišobrana pod kojim bi se mnoge različite i preciznije vrste istraživanja mogle provesti o načinima na kojima društvene mreže utječu na ekonomiju, na ekonomsko ponašanje, ekonomske akcije, ekonomske institu (1998: 88-9). Nekoliko je kritičara primijetilo da je Granovetter podosta izostavio iz svoje analize, pa i kulturu, politiku i vezu s makrorazinom (vidi npr. Zukin i DiMaggio 1990; Zelizer 1988; Nee i Ingram 1998; Krippner 2001). Prema prijedlogu Zukina i DiMaggia, to bi se moglo ispraviti ako bi se istražila ne samo “strukturna ukorijenjenost”, nego i “politička”, “kulturna” i “kognitivna ukorijenjenost”. S gledišta interesa, u Granovetterovu obrazlaganju moguće je razlučiti institucionalnu razinu od mikrorazine. Na institucionalnoj razini, kako smo već spomenuli, Granovetter govori o ekonomskim institucijama u smislu mobilizacije resursa za kolektivnu akciju - a takvo gledište dobro pristaje sociološkoj interesnoj analizi. Isto je točno za Granovetterovu mikrorazinsku analizu, no tu je njegovo obrazlaganje nešto drukčije i inovativnije. Prije svega, on se izričito distancira od vrste interesne analize kakva se može naći u glavnoj struji ekonomske znanosti, jer potonja izostavlja sociološku dimenziju. “Bilo koji prikaz ljudskih interakcija u kojem se tumačenje svodi na individualne interese”, napominje on, “oduzima dio temeljnih značajki odnosa koji karakteriziraju ekonomske kao i druge akcije” (2002:36). I zatim dodaje - i tu se pojavljuje inovativnost - da ekonomske akcije nikada ne mogu biti 100% ekonomske, nego one sadrže i neekonomske elemente. Sve su društvene akcije, tvrdi Granovetter, pa i ekonomske, uvijek u stanovitoj mjeri prožete “središnjim ljudskim motivima”, poput “društvenosti, odobravanja, statusa i moći” (1992b: 26). Sažimajući Granovetterovo tumačenje na mikrorazini: ekonomske akcije nikada nisu nadahnute isključivo ekonomskim interesima - čim akter uđe u interakciju s drugim akterima, upliću se i drugi interesi, naime društveni interesi.

Doprinos I: Primjenjivanje strukturne sociologije i mreža Nova ekonomska sociologija dala je doprinose raznim važnim područjima i, kako smo već istaknuli, sama se oslonila osobito na mrežnu analizu, organizacijsku teoriju i kulturnu sociologiju. Sve je više pokušavala iskoristiti i povijesnu građu i komparativni pristup - a ta dva pristupa uvelike razlikuju ekonomsku sociologiju od glavne struje ekonomske znanosti.

3»

P O G L AV L J E I I

Upitno je treba li sociologiju racionalnoga izbora smatrati dijelom nove ekonomske sociologije, pa ipak točno je da su neki sociolozi racionalnog izbora, osobito James Coleman, imali važan utjecaj na nedavnu obnovu ekonomske sociologije u Sjedinjenim Državama, a Colemanov rad zaslužuje da bude istaknut. Iako sociolozi koji provode mrežnu analizu ne smatraju se uvijek strukturnim sociolozima, ipak većina strukturnih sociologa koristi mreže, a strukturna sociologija odigrala je i presudnu ulogu u promicanju i dopunjavanju mrežne analize u sociologiji. Strukturna sociologija može se općenito definirati kao teorijski pristup, usredotočen na postavci da su odnosi između ljudi i pozicija presudni u društvenom procesu (npr. Mullins i Mullins 1973: 251-69). Njezini praktičari često se služe matematičkim pristupom i fokusiraju na društvene mehanizme te izbjegavaju regresijsku analizu i slične metode koje u objašnjavanju koriste varijable. Ključna je osoba strukturne sociologije Harrison White, čiji je rad od kasnih 60ih nadahnjivao mnoge njegove harvardske studente, među njima Marka Granovettera, Scotta Boormana i Michaela Schwartza. Whiteov rad o mrežama, lancima slobodnih položaja (vacancy chains) i tržištima bio je vrlo važan za današnju ekonomsku sociologiju (za Whiteov rad o lancima slobodnih položaja i tržištima, vidi poglavlje 5). U svom glavnom teorijskom djelu, Identitet i kontrola: strukturna

teorija društvene akcije [= Identity and Control: A Structural Theory of Social Action], White počinje svoju analizu pozivajući se na fizičku ovisnost ljudi o njihovu okruženju, no on primijećuje i da se interesi uskoro ukorijenjuju u društvene odnose. “Materijalna proizvodnja mora pokrenuti scenu”, kaže on, “[i] daljnja materijalna proizvodnja svake vrste nužna je da društvena akcija ne stane, ali i sama društvena akcija inducira nove [vrste] proizvodnje, koje miješaju društveno š materijalnim” (White 1922: 24). Kad je riječ o strukturnoj sociologiji, treba istaknuti da Mark Granovetter vidi sebe ponajprije kao strukturnoga sociologa, ne kao teo- ričara ukorijenjenosti ili mreža. Njegov se članak o ukorijenjenosti iz 1985. završava, primjerice, osvrtom na “spoznaje moderne strukturne sociologije”, a u svojem najnovijem teorijskom iskazu, on izričito govori o “strukturnoj ekonomskoj sociologiji” (1985b: 508; 2002; 35, 54). Programski iskaz uz Granovetterovu seriju knjiga “Strukturna analiza u društvenim znanostima” (= “Structural Analysis in the Social Science”, 1987-) sadrži jednu od najsažetijih izjava o tome što ta vrsta sociologije želi postići. Granovetter ističe da strukturni pristup odbacuje metodološki individualizam kao i sljedeće pristupe u sociologiji: tehnološki i materijalni determinizam, uporabu

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

39

“Da, ja proizvodim stvari. Proizvodim stvari koje se nazivaju pogodbe.” © The New Yorker Collection 2002 William Hamilton preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

jašnjenja koja uglavnom ovise o “apstraktnim pojmovima kao što su ideje, vrijednosti, mentalne harmonije i kognitivne karte” (Granovetter 1987b, 1999c). Kako ćemo uskoro vidjeti, Granovetter je bio više puta kritiziran zbog zanemarivanja kulture - i u vezi s tim pitanjem djelomično je preokrenuo svoju poziciju (Granovetter 2000). S usponom nove ekonomske sociologije 80ih godina, ubrzo je narasla popularnost mrežne analize (za tehnički uvod, vidi Wasserman i Faust 1994). Bilo je, primjerice, mnogo zanimljivih studija o svezama među korporacijama i, u širem smislu, o društvenim mrežama koje tvore industrijske okruge (npr. Ebers 1997, Saxenian 1994). Godine 1992. Ronald Burt objavio je monografiju pod naslovom Strukturne rupe [= Structural Holes], koja analizira konkurenciju, oslanjajući se na Simmelovu ideju da je dobro biti u položaju da možete iscrpiti dva konkurenta, jednoga protiv drugoga (tertius gaudens ili “treći ima koristi”; Burt 1992). Već spomenuta studija Briana Uzzija o ukorijenjenosti (1997) također se poziva na mreže, a tako isto Granovetterovi pionirski eseji o poslovnim grupama

40

P O G L AV L J E I I

Dobivanju posla 1= Getting a Job, 1974/], u poglavlju 5 u ovoj knjizi). Mogu se spomenuti i brojne druge odlične studije (npr. Powell i Smith-Doerr 1994) pa i stanovite kritike na račun mrežnoga pristupa, zbog zanemarivanja uloge koju politika i kultura igraju u ekonomskom životu (npr. Fligstein 1996: 657).

Doprinos II: Primjenjivanje organizacijske teorije Nova ekonomska sociologija vrlo je uspješno primijenila organizacijsku teoriju u istraživanju mnogih važnih tema u ekonomskom životu, poput strukture tvrtki, veza između korporacija i njihovih okruženja, i slično. Organizacijska teorija naslijedila je mnoge teme iz industrijske sociologije (Hirsch 1975). Za nekoliko sociologa zaposlenih u poslovnim školama postalo je uobičajeno primijeniti organizacijsku teoriju u istraživanju moderne korporacije. U tom kontekstu donekle je manjakavo to što suvremena organizacijska teorija nije uspjela jasno razlučiti ekonomske od neekonomskih organizacija. Barem za organizacijske teortičare, relevantna jedinica za analizu je organizacija, ne tvrtka. Organizacijski teoretičari isto ne vole priznati da u društvu postoji bilo što drugo osim organizacija, što ograničava njihovu sposobnost da se bave nekim važnim ekonomskim pojavama (npr. Daviš i McAdam 2000). Ti su nedostaci možda i jedan od razloga zašto organizacijski sociolozi nisu skloni teoretiziranju o ulozi ekonomskih interesa u organizacijama. Moderna organizacijska teorija obuhvaća nekoliko različitih pristupa, od kojih su tri bila osobito važna za razvitak nove ekonomske sociologije: ovisnost o resursima (resource dependency), populacijska ekologija (population ecology) i novi institucionalizam (new institutionalism). Ovisnost o resursima perspektiva je koja možda najbolje pristaje uz sociološku interesnu teoriju, sa svojom tvrdnjom da organizacije ovise o svojim okruženjima da bi preživjele. Jedan primjer koji se oslanja na taj pristup jest studija Roberta Burta Korporativni profiti i kooptacija (Corporate Profits and Cooptation, 1983). Ključna je tvrdnja u tom radu da profit tvrtke određuje spoj triju čimbenika - broj dobavljača, konkurenata i klijenata. Burt pokušava dokazati da što je veća “strukturna autonomija” neke tvrtke, to će i njezin profit biti veći. Ili, drugim riječima, ako ima mnogo dobavljača, malo konkurenata i mnogo klijenata, tvrtka će biti u dobrom položaju da kupuje jeftino i da prodaje skupo. Veze s drugim tvrtkama mogu ojačati položaj tvrtke u odnosu na njezino okruženje. U populacijskoj ekologiji, kao i u novom institucionalizmu, interesi

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

41

Igraju drugorazrednu ulogu i općenito su nedovoljno teorijski obrađeni. U populacijskoj ekologiji glavni interes o kojem se vodi računa je želja za preživljavanjem, a analize obično nastoje pokazati da difuzija pojedinih organizacijskih oblika prolazi kroz niz različitih stadija. Prvi je stadij vrlo spor početak, zatim slijedi eksplozivan rast, a napokon dolazi do postupna smirivanja (Hannah i Freeman 1989). Pojedine studije toga procesa, provedene u nekoliko industrija, očito su popunili jednu prazninu ii ekonomskoj sociologiji (npr. Carroll i Hannan 1995). Međutim, obuhvat populacijske ekologije donekle je ograničen. Bilo je i primjedbi da je "ključna pretpostavka toga pristupa [...] da se organizacije bitno ne mijenjaju s prolazom vremena” (DiMaggio 1988: 4-5). Novi institucionalizam pod snažnim je utjecajem ideja Johna Meyera i usmjeren je na temu koja bi se mogla nazvati kulturnim i kognitivnim aspektima organizacija (za ključne tekstove, vidi Powell i DiMaggio 1991). Meyer tvrdi da organizacije obično nastoje izgledati racionalnijima nego što zapravo jesu i da se određeni modeli za organiziranje različitih djelatnosti često primjenjuju u okolnostima koje im uopće ne odgovaraju. Primijećeno je da snaga novoga institucionalizma leži u tome što istražuje “čimbenike koji umanjuju vjerojatnost da akteri prepoznaju svoje interese, ili da djeluju sukladno njima,” i što fokusira na “okolnosti zbog kojih aktere koji i prepoznaju svoje interese, i nastoje djelovati sukladno njima, postaju nespobnima to činiti” (DiMaggio 1988: 4-5). Novi institucionalizam nedvojbeno je dao važan doprinos novoj ekonomskoj sociologiji, a na stanovite je načine doprinio i interesnoj teoriji, jer je naznačio područja u društvenom životu u kojima teorija interesa nije primjenljiva. Također je moguće povezati spoznaje novog institucionalizma s konvencionalnijom vrstom interesne analize. Kao primjer može se navesti studija Neila Fligsteina o velikim korporacijama u Sjedinjenim Državama, Preobrazba korporativne kontrole (The Transformation of Corporative Control, 1990). U njoj Fligstein pokazuje da se višegranski oblik organizacije proširio iz mimetičkih razloga - ali također i zato što je taj oblik olakšao tvrtkama

Doprinos III: Primjenjivanje kulturne sociologije Od samoga početka nova ekonomska sociologija bila je po prirodi pluralistička i obuhvaćala je nekoliko različitih perspektiva. Tijekom 80ih činilo se neko vrijeme da će strukturna sociologija uskoro potisnuti dio

42

P O G L AV L J E I I

svojih takmaca, osobito sociologiju kulture, parsonovsku sociologiju i sociologiju varijabli. No to je nastojanje naišlo na jak otpor, osobito od pobornikâ kulturnoga pristupa. Kako smo već spomenuli, zagovornici strukturnoga pristupa odrekli su se nekih svojih prijašnjih kritika u odnosu na kulturni pristup. U današnjoj ekonomskoj sociologiji, kao i 80ih godina, tek je mala skupina ekonomskih sociologa ostala snažno privržena korištenju kulturnoga pristupa. No danas također mnogo je ljudi kojima se čini sasvim prirodno, u njihovim istraživanjima ekonomije, govoriti o simbolima, što znači o strukturama i slično (za raspravu o pojmu kulture i njezinu odnosu prema ekonomiji, vidi poglavlje 9). Činjenica da danas tako puno ekonomskih sociologa pokušava u svojim analizama voditi računa o kulturi mnogo duguje radu dvojice najistaknutijih zagovornika kulturne perspektive u ekonomskoj sociologiji, Viviane Zelizer i Paula DiMaggia. U programskom članku iz 1988. Zelizerova je kritizirala suvremenu ekonomsku sociologiju zbog njezine sklonosti da sve svede na društvene odnose i mreže. To je stanje nazvala “društveno strukturnim apsolutizmom” (Zelizer 1988:629). Ona primjećuje da u radovima znanstvenika poput Burta i Granovettera “kultura se zadržava kao ostatak opasne parsonovske prošlosti” (629). No Zelizerova odbacuju i alternativu da se sve u ekonomiji svede na kulturu (“kulturni apsolutizam”). Cilj treba biti, kaže ona, uvažavanje ekonomskih i kulturnih čimbenika, “da bi se zacrtao srednji put između kulturnoga i društveno strukturnog apsolutizma” (629). Slično tome, i DiMaggio se skeptično odnosio prema sveobuhvatnoj kulturnoj analizi ekonomije; za njega je bilo vrlo važno da se u analizu uvrsti stanovita “’kulturna’ komponenta” - ali tek to (1994: 27; usp. Zukin i DiMaggio 1990: 17-78). Prema DiMaggiu, kultura može biti ili “konstitutivna” ili “regulativna”. Kultura djeluje konstitutivno preko takvih elemenata kao što su kategorije, scenariji i koncepcije djelovanja, a regulativna preko normi, vrijednosti i navika. Konstitutivna nasuprot regulativne dimenzije kulture ima ovakav odnos prema interesima: Kultura može djelovati na ekonomsko ponašanje ili utječeći na način kako akteri definiraju svoje interese

(konstitutivni učinci...), ili ograničavajući njihove napore u vlastitu korist (regulativni učinci), ili oblikujući sposobnost grupe da se mobilizira ili njezinoga cilja za koji se mobilizira (DiMaggio 1994:28).

U tom citatu DiMaggio govori o učinku kulture na ekonomiju. A da ekonomija može oblikovati i kulturu, tvrdi on, mnogo je očitije (1994:27). Među empiričkim studijama ekonomije koje se oslanjaju na pojam kulture, radovi Viviane Zelizer zauzimaju centralno mjesto (vidi i npr.

SU VR E M E N A E KO N O M SK A SO CI O LO GI J A

43

Abolafia 1998). Svoj prvi važan rad Zelizerova je posvetila istraživanju životnoga osiguranja u Sjedinjenim Državama, s naglaskom na sukobu između sakralnih vrijednosti i ekonomskih vrijednosti koji je nastao nakon uvođenja te vrste osiguranja (1979). Ljudi prvo nisu htjeli prihvatiti da se na ljudski život može postaviti cijena, tvrdi ona, no to se poslije promijenilo. Poslije Tržišta i morala (= Markets and Morals) Zelizerova je objavila studiju s naslovom Određivanje cijene neprocjenjivom djetetu (Pricing the Priceless Child), u kojoj opisuje sličan razvitak, ali sada u suprotnom pravcu. Na djecu, koja su u devetnaestom stoljeću imala znatnu ekonomsku vrijednost, u dvadesetom stoljeću sve se više počelo gledati emotivno, kao na “neprocjenjivu vrijednost”. U svojoj najnovijoj važnoj studiji, Društveno značenje novca (= The Social Meaning of Money, 1994), Zelizerova dokazuje da novae ne predstavlja neutralnu, nedruštvenu supstanciju, kako se obično tvrdi, nego da se naprotiv pojavljuje u raznolikim kulturnouvjetovanim

Doprinos IV: Izgrađivanje povijesne i komparativne tradicije u ekonomskoj sociologiji Kao smo već rekli, Max Weber napisao je niz studija iz ekonomske sociologije koje su po prirodi bile povijesne i komparativne, te pritom se oslonio na bogatu tradiciju povijesnih istraživanja u Njemačkoj. Nakon Weberove smrti, međutim, radovi te vrste više-manje su nestale iz agende ekonomske sociologije. U novoj ekonomskoj sociologiji postoje neki pokušaji da se weberovska tradicija povijesno-komparativnih istraživanja obnovi i optet dovede do procvata (npr. Dobbin, u tisku). No to je težak pothvat, a možda će trebati nekoliko generacija učenosti da se ostvari, kako pokazuje nedavni pokušaj Thede Skocpol i drugih da u Sjedinjenim Državama utemelje povijesnu sociologiju. Ipak, važno je, čini se, da današnji ekonomski sociolozi pokušaju ponovno izgraditi i povijesni i komparativni pristup ekonomskim temama. Jedan je razlog taj što su Weber i drugi znanstvenici pokazali kakvi se solidni znanstveni radovi mogu dobiti na toj osnovi. Još je jedan razlog to što ta vrsta istraživanja predstavlja područje na kojem ekonomska sociologija ima komparativnu prednost u odnosu na glavnu struju ekonomske znanosti. Zbog svoje pretpostavke da postoji samo jedan učinkovit i racionalan način djelovanja, glavna struja ekonomske znanosti nije sklona povijesnom pristupu i također je nesklona primjeni komparativnog pristupa. Na povijesnu građu oslanja se nekoliko radova iz nove ekonomske

44

P O G L AV L J E I I

1998; Zelizer 1979,1985). Njima treba dodati studiju Brucea Carruthersa o financijama u Engleskoj u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću i nekoliko novijih radova koji kritiziraju prikaz Alfreda Chandlera o usponu velikih industrijskih korporacija u Sjedinjenim Državama. Carruthersa je najviše zanimalo dokazati da nisu samo ekonomski interesi utjecali na politiku, nego i obratno: “politički interesi utjecali su na ekonomsku akciju”, pa i na akcije na tržištu (1996: 7). Koristeći se izvornom građom o trgovini dionicama Istočnoindijske kompanije na početku 1700ih, Carruthers je utvrdio da su političke ambicije jasno utjecale na odluke od koga kupovati i komu prodavati. I kritika Chandlera slično je tomu isticala ulogu države u nastanku velikih industrijskih korporacija. Chandlerova ključna ideja da su pomaci u tehnologiji i nastanak zemaljskoga (nacionalnoga) tržišta na prijelazu u 20. stoljeće stvorili potrebu da se velika korporacija reorganizira kao višegranska jedinica - iz različitih je razloga opetovano izazivala prigovore (Fligstein 1990; Roy 1990,1997; Freeland 1996,2001). Iako je u novoj ekonomskoj sociologiji već nastalo nekoliko povijesno usmjerenih radova, malo je komparativnih studija. Jedna od najinovativnijih je knjigaFranka Doblina, Kovanje industrijske

politike: Sjedinjene Države, Britanija i Francuska u doba željeznice (- Forging Industrial Policy: The United States, Britain and France in the Railway Age, 1992). U njoj autor pokazuje kako se u devetnaestom stoljeću industrijska politika tih triju zemalja razlikovala u nekoliko važnih pogleda, te tvrdi da to dokazuje koliko je pogrešno krenuti u analizu s pretpostavkom da “u odlukama o politici vladaju univerzalni zakoni interesa i racionalnosti” (Dobbin 1994b: 1). Pokušaji politologa da analiziraju industrijsku politiku s gledišta teorije o interesnim grupama, prema Dobblinu, manjkavi su na sličan način,

Doprinos V: James Coleman i sociologija zasnovana na interesima U posljednjih nekoliko desetljeća najradikalniji pokušaj razrađivanja sociološke interesne analize učinio je James Coleman (1926-1995). Njegov je trud počelo ranih 1960ih, no najpotpunije se izrazio u Osnovama društvene teorije (= Foundations of Social Theory), koje je objavio 1990. U tom je projektu pokušao iskoristiti interes kao temelj za svu sociologiju i u početku je malo pozornosti posvetio ekonomskoj sociologiji (vidi, međutim, Coleman 1994). Treba ipak reći da je, približno u vrijeme kada se pojavio Granovetterov esej o ukorijenjenosti,

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

45

Colemanova je glavna poruka u članku iz 1984. ta da ekonomisti nisu uspjeli obuhvatiti društvene odnose u svojim analizama. Također je primijetio da: Glavni put kojim se ekonomska sociologija kreće od mikrorazine pojedinoga aktera do makrorazine koja obuhvaća mnogo aktera jest preko svugdje prisutna pojma “reprezentativnog agenta”. No jednostavna agregacija očito je neprimjerna za pojave poput povjerenja, jer je povjerenje odnos između dvaju aktera (85).

Poput Granovettera, da bi ilustrirao svoju tvrdnju, Coleman rabi ove tri teme: povjerenje, tržište i tvrtke. Ključno teorijsko poglavlje u Osnovama društvene teorije, pod naslovom “Akteri, resursi, interes i kontrola” (poglavlje 2 = “Actors, Resources, Interest and Control”), sadrži pokušaj da se teorija interesa preosmisli i učini sociološkom. Colemanovo je polazište da nije dovoljno govoriti o akterima i njihovim interesima; morate dodati i to što on zove “resursima” i “kontrolom”. Glavna je ideja da ako jedan akter ima nešto što drugoga interesira, dvojica će htjeti interakciju. Ili, prema Colemanovoj terminologiji, ako akter A kontrolira kakav resurs koji je od interesa akteru B, ili obratno, ta će dvojica ući u interakciju (usp. Emerson 1964; vidi sliku 2.1). Jedan je primjer takve vrste interakcije prihvaćanje zaposlenja te prepuštanje kontrole nad vlastitim trudom drugoj osobi u zamjeni za plaću. Osnove, kao i druga Colemanova djela, sadrži mnoge analize koje su vrlo relevantne za ekonomsku sociologiju. Tri osobito važne analize bave se povjerenjem, socijalnim kapitalom i modernom korporacijom. Coleman je osmislio povjerenje vrlo drukčije nego Simmel (vidi poglavlje 1 u ovoj knjizi). Dok je Simmel istaknuo stranu povjerenja koja se sastoji od nepromišljenoga vjerovanja, Coleman okarakterizira povjerenje kao svjesnu okladu. Izračunate što možete dobiti i što izgubiti ako vjerujete nekoj osobi, pa u određenim okolnostima odlučujete vjerovati toj osobi (Coleman 1990: 99). Čini se da takvo shvaćanje povjerenja prilično dobro odgovora biznesu; jer iako vjerujete ljudima - oprezni ste u svom povjerenju. Coleman definira socijalni kapital kao svaki društveni odnos koji može pomoći pojedincu kada pokušava ostvariti svoj interes. “Funkcija identificirana pojmom ‘socijalni kapital’ jest vrijednost koju ti aspekti društvene strukture imaju za aktere, u smislu resursa koje akteri mogu koristiti da bi ostvarili svoje interese” (1990: 305). I neka tvrtka, primjerice, predstavlja oblik socijalnog kapitala - iako je socijalni kapital obično nehotična posljedica neke akcije, poduzete s drugim ciljem. Naposljetku, Colemana jako zanima i sposobnost tvrtke - nakon

46

P O G L AV L J E I I

Slika 2.1. Interes i društvena interakcija, prema Colemanu. Napomena. Kada jedan akter kontrolira resurse koje interesiraju drugoga aktera, postoji poticaj da akteri stupe u interakciju. Izvor. James Coleman, Foundations of Social Theory (Cambridge: Harvard University Press, 1990), 30.

što su ju ljudi stvorili da bi ostvarili svoje interese - da razvije i vlastite interese (vidi pogotovu Coleman 1974). Za Colemana je tvrtka u osnovi društveni izum i teorija agentstva osobito je korisna u njezinoj analizi.

Nedavna Europi

dostignuća

u

ekonomskoj

sociologiji

u

Nova ekonomska sociologija ponajprije je američka pojava i tek se nedavno počela širiti po Europi. U Europi, kako smo već rekli, ekonomska sociologija postupno je zamrla u vremenu nakon klasikâ, iako su se neke njezine teme poslije analizirale u okvirima industrijske sociologije, potrošačke sociologije i teorije stratifikacije (primjerice, Swedberg 1987). No mnogi su vodeći europski sociolozi pisali o ekonomiji, u sklopu svojih općih zanimanja za društvo. To je točno ne samo za jučerašnju generaciju primjerice za Raymonda Arona, Michela Croziera i Ralfa Dahrendorfa -, nego i za današnje vodeće sociologe, poput Niklasa Luhmana, Jürgena Habermasa i Pierrea Bourdieua (usp. Giddens 1973, 1986). Primjerice, Niklas Luhman (1927-1998) napisao je nekoliko zanimljivih eseja o ekonomiji, koji su bili donekle zanemareni u današnjim raspravama (na pr. Berkert 2002a: 201-40). Njegova je glavna teza u svim tim esejima da se “ekonomska sociologija može razviti jedino ako se njezin pristup preustroji i krene... od koncepcije ekonomije kao podsustava društva” (Luhman [1970] 1982: 221-22; usp. 1988, 1998). Jürgen Habermas mnogo je manje pisao o ekonomiji od Luhmana, i

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

47

mnogo se raspravljalo o njegovoj općoj tezi - da se u suvremenom društvu “životni svijet” (Lebenswelt) pojedinca odvezao od “sustava” (System), pa tako i od ekonomskoga podsustava (Habermas 1984-87; usp. Sitton 1998). Od svih vodećih europskih sociologa, međutim, Pierre Bourdieu (1930-2002) pokazao je daleko najviše zanimanje za ekonomiju, od svojih studija u Alžiru tijekom 50ih do tako novih radova kao što je njegova analiza stambenoga tržišta u Društvenim strukturama ekonomije (= Les Structures sociales de leconomie, 2000). Bourdieu je također nekoliko brojeva svojega časopisa Actes de la Recherche en Sciences Sociales posvetio ekonomskim pitanjima, kao što su “socijalni kapital” (= “Le capital social”, br. 31, 1980), “društvena konstrukcija ekonomije” (= “La construction sociale de leconomie”, br. 65, 1986) i “ekonomija i ekonomisti” (= “Économie et économistes”, br. 119, 1997). Njegov je doprinos odnosu između kulture i ekonomije popriličan i raspravljat ćemo o njemu poslije u ovoj knjizi (poglavlju 10). Najvažnije je, međutim, to što je Bourdieu razvio jedinu postojeću teorijsku alternativu u ekonomskoj sociologiji modelu ukorijenjenosti, naime ideju da je ekonomija “polje”, sa svim što taj naziv podrazumijeva. Bourdieuov najistaknutija studija, zanimljiva za ekonomsku sociologiju - Rad i radnici u Alžiru (Travail et travailleurs en Algérie, 1963) može se opisati kao iznimno bogat etnografski rad (za skraćenu verziju na engleskomu, vidi Bourdieu 1979; vidi također Bourdieu i Sayad 1964; Boudieu 2000b). Dio snage toga rada proizlazi iz autorova vješta supostavljanja tradicionalističkog habitusa ili sklonosti alžirskih seljaka s racionalnim habitusom ljudi koji žive u kapitalističkom društvu. Dok seljak u Alžiru ima snažan i gotovo mističan odnos prema zemlji, kaže Boudieu, takav odnos nije moguć u društvu pod prevlašću najamnog rada i kapitala. U Alžiru rad nije u izravnom odnosu s produktivnošću; umjesto toga, ljudi pokušavaju sve vrijeme nečim se baviti. Pojam vremena također odvaja pretkapitalistički habitus od kapitalističkoga u nizu drugih pitanja. Na novac i na kredit, primjerice, ne gleda se jednako u Alžiru kao u modernom kapitalističkom društvu, jer stanovnici u pret- kapitalističkom društvu teško se odnose prema apstraktnoj i racionalnoj budućnosti. Novac i razmjena smatraju se manje vrijednima od stvaranja zaliha i trampe, a kredit, koji je vezan za osobu umjesto za njezinu imovinu, traži se samo u rijetkim slučajevima, poput jake osobne nevolje. U Alžiru, trgovački pothvati preferiraju se mnogo više od industrijskih, jer su rizici manji. No Bourdieu svojim radom o Alžiru nije stvorio samo primjernu studiju iz ekonomske sociologije; on je razradio i jedan opći pristup u

48

P O G L AV L J E I I

tterovom radu o ukorijenjosti. Taj se pristup može opisati kao primjena Bourdieuove opće sociologije, usredotočene na pojmove polja, habitusa i različitih vrsta kapitala. Godine 1997. Bourdieu je objavio članak pod naslovom “Ekonomsko polje” (= “Le champ économique”), koji je nakon nekoliko godina revidirao i dao mu novi naslov “Načela ekonomske antropologije” (=”Principes d’une anthropologie économique”) (Bourdieu 1997, 2000a, u tisku). Pošto je Bourdieu vrlo kritičan prema Granovetterovom pristupu - jer zanemaruje strukturnu dimenziju društva, koja je jako razrađena u pojmu polja - moglo bi se dosta opravdano govoriti o dva rivalska pristupa u današnjoj ekonomskoj sociologiji. Prema Bourdieuu, moguće je poimati ekonomiju kao polje, to jest, kao strukturu trenutnih i mogućih odnosa (Bourdieu i Wacquant 1992: 94-120; Bourdieu 1997). Industrije, tvrtke i mnoge druge ekonomske pojave mogu se shvatiti kao polja. Svako polje ima svoju logiku i interes. Struktura polja može se shvatiti i u smislu njegove raspodjele različitih vrsta kapitala. Osim financijskoga kapitala, sljedeće tri vrste kapitala osobito su važne: socijalni, kulturni i simbolski. Socijalni kapital određen je vezama osobe; kulturni kapital obrazovanjem i obiteljskim pozadinom osobe; a simbolski kapital različitim elementima na kognitivnoj osnovi, kao što su dobra volja i lojalnost proizvodnoj marki (1997; za opći prikaz različitih vrsta kapitala - analizu u kojoj je Bourdieu bio pionir - vidi Bourdieu 1986). Pojedini akteri u ekonomskom polju donose sa sobom svoj “ekonomski habitus” (ili “ekonomske sklonosti”), što postavlja njihove buduće akcije u odnos prema njihovom prošlom iskustvu. Ideja homo economicusa predstavlja, prema Bourdieuu, “neku vrstu antropološkoga čudovišta” (1997: 61). Bourdieuov ekonomski akter ne djeluje racionalno, nego na razumno. Osim polja, kapitala i habitusa, postoji i četvrti vrlo važan pojam u Bordieuovu djelu: interes ili ono što tjera aktera da sudjeluje u polju. Prema Bourdieuu, “[ijnteres znači ‘biti tamo’, sudjelovati, priznati da se igra isplati igrati i da je vrijedno goniti uloge stvorene tom činjenicom i preko nje; to znači priznati igru i priznati njezine uloge” (1998b: 77; usp. Bourdieu 1990, Bourdieu i Wacquant 1992: 115- 17). Suprotnost od interesa (ili “illusio”) jest ravnodušnost (ili “ataraxia”). Svako polje ima vlastit interes, čak i kada se skriva pod krinkom nezainteresiranosti. Bourdieu kritizira verziju interesa koja postoji u ekonomista zato što je nepovijesna - “daleko od toga da je antropološki nepromjenjiv, interes je povijesna proizvoljnost” (117). Pogrešnu pretpostavu da su zakoni ekonomskoga polja primjenjivi u svim drugim društvenim poljima Bourdieu naziva “ekonomizam”

SU VR E M E N A E KO N O M SK A SO CI O LO GI J A

49

(1998b: 83). On ovako sažima svoje stajalište o pojmu interesa, kako se rabi u ekonomskoj znanosti i sociologiji: riječ interes... vrlo je opasna i zato što može sugerirati utilitarizam, što je nulti stupanj sociologije. Rekavši to, sociologija ne može odbaciti akciom interesa, shvaćenim kao osobita investicija u uloge, što je ujedno i uvjet i proizvod članstva u nekom polju (1993b: 76). v

U današnjoj ekonomskoj sociologiji nije se mnogo raspravljalo o Bourdieuovoj ekonomskoj sociologiji i nije ju se mnogo proučavalo. Istaknutost (= Distinction), primjerice, ima mnogo što reći o oblikovanju preferencija i također sadrži nov pristup potrošaštvu (Bourdieu [1979] 1986, usp. Bourdieu i de Saint Martin 1990). Bourdieuov naglasak na ekonomsku patnju i njegov pokušaj da se to poveže s pitanjem teodiceje lakođer je vrlo zanimljiv (Bourdieu et al. 1999). A zanimljivo je i njegovo srodno nastojanje da prodiskutira normativne aspekte ekonomske sociologije, primjerice u nedavnom zborniku članaka “tiranija kapitala” (Bourdieu 1998a). O svim tim temama raspravljat će se u ovoj knjizi poslije. Ne bj bilo korektno, međutim, ostaviti čitatelja s dojmom da je Bourdieu jedini zanimljiv ekonomski sociolog u suvremenoj Europi. Tu su također, primjerice, Luc Boltanski i Laurent Thévenot, čiji je rad o različitim načinima na kojima se neka akcija može opravdati ili legitimizirati (“svjetovi opravdavanja”) od velike potencijalne relevantnosti za ekonomsku sociologiju. Čovjek koji radi za tvrtku može, primjerice, opravdati što čini ili pozivom na učinkovitost (“svijet tržišta”) ili na lojalnost (“domaći svijet”) - s vrlo različitim rezultatima (Boltanski i Thévenot [1987] 1991). Sve u svemu, prema Boltanskom i Thévenotu, postoje šest glavnih vrsta opravdavanja u zapadnom svijetu, od kojih su “tržište” i “industrija” od osobitog interesa za ekonomsku sociologiju (vidi tablicu 2.1). Boltanski je također jako kritizirao mrežni pristup zbog toga što je po naravi ideološki i što je vrlo prokapitalistički (Boltanski i Chiapello 1999; usp. Boltantski 1987, 1990). Bruno Latour i Michel Callon doprinjeli su mrežnoj teoriji, tvrdeći da pojedinci i organizacije mogu biti ne samo akteri, nego i objekti (na pr. Law i Hassard 1999; usp. Callon 1997, 1998). Strojevi, primjerice, mogu odrediti vrste pokreta koje operatori strojeva moraju izvoditi te načine kako moraju uzajamno djelovati s drugim ljudima u procesu proizvodnje. Čini se daje centar Europe u pogledu inovativne ekonomske sociologije trenutno Francuska, a uz radove koje smo tek spomenuli treba dodati i studiju o francuskim ekonomistima Frédérica Lebarona (20001, u tisku),

S U V R E M E N A E KO N O M S K A S O C I O LO G I J A

51

studiju o radu u pravničkoj tvrtki Emmanuela Lazege (2000) i studiju o različitim vrstama ekonomskog znanja Philippea Steinera (1998, 2001). Isto tako, i neki francuski ekonomisti pišu radove koji su bliski ekonomskoj sociologiji (Heilbron 2001a). To je osobito tako u ekonomista koji pripadaju školi regulacije i ekonomici konvencija (na pr. Storper i Salais 1997; Boyer i Saillard 2002). U prvih je naglasak na ekonomski sustav kao na osobitu socioekonomsku jedinicu koju treba reproducirati; potonji pak ističu ulogu koju konvencije ili regularnosti uklopljenih u rutina imaju u ekonomskom životu (npr. Boyer 1990: 117-23; usp. Lewis 1986). Treba dodati da je djelo Boltanskoga i Thévenota o “svjetovima opravdavanja” općenito viđeno kao sociološka inačica ekonomije konvencije (usp. Fave- reau i Lazega, u tisku; Jagd, u tisku). Osim u Francuskoj, postoji poprilično mnogo važnih istraživanja iz ekonomske sociologije i u drugim europskim zemljama. Sociologija novca i financija, primjerice, ima nekoliko vještih djelatnika u Engleskoj i Španjolskoj (na pr. Dodd 1994, Ingham 1998; Izquierdo 2001). U Njemačkoj se trenutno završava usporedbena studija o nasljedstvu (Beckert, u tisku; vidi također Beckert 2002b). U Italiji su se ponovno okrili industrijski okruži pa se one tamo i dalje proučavaju (na pr. Trigilia 2001). Carlo Trigilia objavio je 1998. opći uvod u ekonomsku sociologiju, koja je upravo preveden na engleski (Trigilia 2002). Karin Knorr Cetina u Njemačkoj i Patrik Aspers u Švedskoj, zasebno, ušli su u projekt razrađivanja fenomenološkog pristupa ekonomskoj sociologiji (Knorr Cetina i Brügger 2002; Aspers 2001c, 2001d). Napokon, europski centar za sociologiju racionalnog izbora i izgradnje modela nalazi se u Nizozemskoj i mnogi radovi [iz tih smjerova] zanimljivi su za ekonomsku sociologiju (na pr. Lindenberg 1985;

Sažetak Iz ovoga poglavlja, kao iz prethodnoga, jasno proizlazi da postoji jedna distinktna tradicija ekonomske sociologije, koja je rezultirala nizom radova od kojih se svi bave ekonomskim pitanjima iz sociološke perspektive te koji su nastali u poprilično dugom vremenskom razdoblju. Tradicija ekonomske sociologije nije, međutim, dobro integrirana, u smislu da bi novi radovi nastavljali tamo gdje su prijašnji završili. Ekonomska sociologija nije još našla svog Roberta Mertona, koji je u Društvenoj teoriji društvenoj strukturi (= Social Theory and Social Structure) konsolidirao i učvrstio temelje sociologije tako što je pomno pratio što se

52

P O G L AV L J E I I

istraživačkim nalazima i pojmovima. Očito je da u tradiciji ekonomske sociologije postoje nekoliko različitih perspektiva. U suvremenoj ekonomskoj sociologiji, primjerice, postoji Granovetterova perspektiva ukorijenjenosti kao i Bourdieuova perspektive ekonomskoga polja. U klasičnoj ekonomskoj sociologiji potpuno razvijena perspektiva može se u Webera, a u razdoblju poslije drugoga svjetskog rata, u Poljanyiju kao i u Parsonsa i Smelsera. Mnoge važne ideje, neke od kojih bi se mogle proširiti i razviti u potpune teorijske perspektive, mogu se naći u djelima Durkheima, Simmela, Pareta i Veblensa. Što se tiče pojma interesa, u ovom u prethodnom poglavlju pokazalo se da su svi suvremeni mislioci u ekonomskoj sociologiji primijenili taj koncept no nisu mu svi u svojim teorijskim shemama dodijelili izrazitu ulogu. Domet koji su autori pripisivali pojmu interesa u sklopu ekonomske sociologije također je podosta varirao. S jedne strane, postoji minimalistička pozicija u ljudi poput Durkheima, koji je tvrdio da pojedinačni interesi, ako nisu podređeni općim interesima, štete društvu - čak i kada su bitni za ekonomiju. S druge strane, postoji maksimalistička pozicija u ljudi poput Jamesa Colemana, koji je tvrdio da pojam interesa treba biti temelj čitave sociologije. Weber, Simmel, Bourdieu i mnogi drugi nalaze se negdje između tih dvaju pozicija. To što oni tvrde - a moja je pozicija bliska njihovoj - jest da sociologija treba ispravno primijeniti pojam interesa da bi se shvatila i ekonomija i druge sfere društva; no sociologija obuvaća i podosta više od interesa. Sugestivne ideje o načinima primjene pojma interesa mogu se naći na pretek u radovima koji tvore tradicionalnu ekonomsku sociologiju. Weber sugerira da postoje materijalni interesi kao i idealni interesi; Granovetter da mješavina ekonomskih i društvenih interesa pokreće ekonomske akcije; a Bourdieu da svako polje ima vlastiti skup interesa.

III Ekonomska organizacija “ekonomska organizacija” često se rabi više-manje kao istoznačnicu za “tvrtku”, osobito u suvremenoj organizacijskoj teoriji. No naziv ekonomska organizacija može se shvatiti i u drugom i širem smislu - kao organizacija čitavih ekonomija, i u ovom će se poglavlju koristiti u tom smislu (o tvrtkama ćemo raspravljati u poglavlju 4). To drugo značenje naziva ekonomska organizacija povezano je s pojmom “društvene organizacije”, koji je bio popularan u ranoj sociologiji i koji se odnosi na opću organizaciju društva. Ekonomisti katkad shvaćaju ekonomiju u smislu društvene organizacije. Primjerice, u knjizi Ekonomska organizacija (= 'fhe Economic Organization, 1933), Frank Knight piše da se N AZIV

ekonomija bavi društvenom organizacijom ekonomske djelatnosti. U praksi je njezin opseg još i mnogo uži; mnogo je načina kako se ekonomska djelatnost može društveno organizirati, no prevladavajuća metoda u modernim nacijama je sustav cijena, ili slobodno poduzetništvo ([1933] 1967: 5-6: usp. Arrow 1974: 33).

Tvrdim da bi se ekonomska sociologija trebala baviti društvenom organizacijom u široj definiciji koju Knight označuje, i ne samo raspravljati o tržišnoj ekonomiji ili, kako to Knight naziva, o “sustavu cijena”. Također bi trebalo društvenu organizaciju ekonomije koncipirati drukčije nego u standardnoj ekonomskoj znanosti, naime u analizu treba dosljedno i sustavno uvesti društvenu dimenziju. Shvatimo li ekonomsku organizaciju u dva različita smisla, kako sam naznačio, postaje lakše integrirati analizu tvrtki u opću analizu ekonomije. Jedna je druga prednost u takvu pristupu da se analiza može pokrenuti pozivanjem istovremeno na aktere i njihove interese i na društvenu strukturu koju ti akteri moraju uzeti u obzir kada pokušavaju ostvariti svoje interese. Treba naglasiti da nisu samo pojedinci akteri u ekonomiji, nego su to i organizacije - ili barem ih tako vide pojedini akteri (za potonju tvrdnju vidi Weber [1922] 1978: 14). Tu tvrdnju dodatno usložnjava činjenica da su tvrtke stvorene da bi ostvarile ekonomske interese njihovih članova utemeljitelja, no one ubrzo razvijaju vlastite interese. Prema Colemanu, “taj nov skup interesa sastoji se prvenstveno od interesa prema oslobađanju korporativnih aktera od okova koje su im nametnuli suvereni [tj. njihovi

54

P O G L AV L J E I I I

članovi]” (Coleman 1974: 44). Kao odraz obrazlaganja dvaju različitih značenja naziva ekonomske organizacije, ovo je poglavlje posvećeno ekonomskoj organizaciji u širem smislu, dok je iduće poglavlje posvećeno ekonomskoj organizaciji u užem smislu, to jest modernoj tvrtki. U oba poglavlja nastojat ćemo raspravu o ekonomskoj organizaciji dovesti u odnos s pojmom interesa. Što se tiče moderne tvrtke, već je bilo nekih pokušaja uvođenja tog pojma u analizu, što je razvidno u teoriji o agentstvu (činilaštvu, op.prev.), u teoriji Jamesa Colemana o ekonomskim organizacijama, u gledištu Jamesa Marcha o korporaciji kao koaliciji različitih interesa. Postoje i slični pokušaji uvrštavanja interesa u analizu ekonomske organizacije u širem smislu, no oni nisu tako uobičajeni. Prema mojem prijedlogu, to bi se općenito moglo ispraviti ako bi se sveukupna ekonomija preosmisliti kao mreža ekonomskih i drugih interesa, povezanih na razne načine preko društvene interakcije i društvenih struktura. Institucije predstavljaju ključne čvorove u toj mreži interesa i društvenih odnosa, čvorove koje je osobito teško razuzlati. I to što nije svezano, treba dodati, može biti podjednako važno kao i to što je svezano. I doista, mnoge pojave koje vidimo kao distinktne društvene organizacije zapravo su obrasci društvenih interakcija i interesa, nesvezani u ključnim točkama. Ovisno o strukturi društvenih odnosa, interesi mogu se međusobno potkrepljivati, međusobno se blokirati, i tako dalje. Iako je to poimanje ekonomske organizacije simplicističko, u smislu da polazi od preoštre podjele između interesa i društvenih odnosa, ono ipak može dočarati smjer kojim treba krenuti. Da bi se primijenilo, treba dodati, taj način poimanja ekonomske organizacije u širokom smislu mora se i učiniti mnogo određenijim. Prvi je korak u tom smjeru ocrtavanje obrisa nedvojbeno najvažnijeg oblika ekonomske organizacije u današnjem društvu, naime kapitalizma. To ćemo učiniti u idućem odjeljku, koji će obuhvatiti i dva druga oblika ekonomske organizacije u širokom smislu - industrijske okruge i glo- balizaciju.

O društvenoj organizaciji ekonomije Čini se jasnim da ekonomska sociologa treba staviti kapitalizam u samo središte njezine analize, jer je u današnjem svijetu kapitalizam dominantan način organiziranja ekonomije - i pravno i politički i društveno. No prije nego što uđemo u raspravu o kapitalizmu treba

K KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

55

nešto više reći o ekonomskoj organizaciji u širokom smislu. Doseg ekonomske organizacije u tom smislu očito je golem te je u tome obuhvaćeno načelno sve od pojedinih zbirki tvrtki do globalne organizacije ekonomije. I tržišta mogu se shvaćati kao ekonomske organizacije - kao što se mogu i gradovi, regionalne ekonomije, ekonomije pojedinih zemalja (“nacionalne ekonomije”) i tržišni blokovi. Neki od tih primjera pokazuju da je crta između dvaju značenja ekonomske organizacije fluidna i da se može povući u različitim potezima, ovisno o trenutnoj svrsi. Neke teme koje ulaze u kategoriju ekonomske organizacije u smislu sveukupne ekonomije imaju bliski odnos prema okolišu - prema fizičkoj stvarnosti i prostoru. Ekonomska geografija ogranak je društvene znanosti koji je najviše pozornosti posvetio toj temi, a meni je jasno da ekonomska sociologija može od te vrste analize mnogo naučiti. Ne samo ila postoji tradicija važnih radova koja seže do početaka ekonomske geografije, nego i ekonomska geografija sada doživljava neku vrstu preporoda (za korisni uvod u to područje, vidi Clark, Feldman i Gertler

2000). Treba ovdje još nešto reći o ekonomskoj geografiji, jer je to područje bilo u ekonomskoj sociologiji sasvim zapostavljeno. Moglo bi se tvrditi da se ekonomska sociologija, u tom odnosu, ne razlikuje mnogo od glavne struje u ekonomskoj znanosti. U posljednjih nekoliko godina, međutim, ekonomisti su počeli obraćati pozornost na ekonomsku geografiju, i razvijali su disciplinu koju nazivamo “nova ekonomska geografija” (Malecki 2001). Primjerice, Paul Krugman objavio je 1995. djelo Razvitak, geografija i ekonomska teorija (= Development, Geography and Economic Theory), koje predstavlja važan pokušaj toga glasovitog ekonomista da odredi neko opće stajalište o tom pitanju. Krugman snažno zagovara integraciju ekonomske geografije u ekonomsku teoriju, no također kritizira većinu postojećih radova u ekonomskoj geografiji. Glavna je mana ekonomske geografije, tvrdi Krugman, njezin nedostatak strogosti i dobro izrađenih modela. Krugmanov način pristupanja ekonomskoj geografiji, međutim, ne čini se za ekonomsku sociologiju vrlo korisnim, jer to što je osobito zanimljivo u ekonomsko-geografskoj vrsti analize upravo je njezina težnja da empirijski obradi činjenicu da su ekonomske djelatnosti utemeljene u materijalnoj i prostornoj stvarnosti. U oprečju Krugmanovom stajalištu, možemo spomenuti rad Jeffreya Sachsa, koji je također ekonomist i pobornik ekonomske geografije. Sachsov je osobni doprinos ekonomskoj geografiji to što je skrenuo pozornost na krajnje ekonomske poteškoće zemalja smještenih u tropskoj zoni: takve zemlje funkcioniraju pod utjecajem niza geografskih uvjeta koji obično uspo

56

P O G L AV L J E I I I

ravaju njihov rast (Gallup i Sachs 1999; Sachs 2000; Sachs, Mellinger i Gallup 2001). Sachs ne tvrdi da geografija određuje ekonomske sudbine zemalja; društvene institucije i kultura također su odlučujući čimbenici. Ipak, geografija se mora uzeti u obzir. Prema Sachsu, zemlje u tropima obično imaju slabija tla, jaku eroziju tla i mnoge zarazne bolesti. U toj geografskoj zoni, ističe Sachs, jedine zemlje koje su ekonomski uspjele jesu Singapur i Hong Kong - dvije male ekonomije koje u svojem uspjehu nisu ovisile o poljoprivredi. U eseju “Bilješke o novoj sociologiji ekonomskog razvitka” (- “Notes on a New Sociology of Economic Development”), Sachs ovako sažima odnos između ekonomskog uspjeha i geografije: Stanoviti geografski uvjeti snažno pogoduju usvajanju kapitalističkih institucija: obalne države umjesto država u zaleđu, države blizu drugih kapitalističkih društava, države uz glavne međunarodne trgovačke putove, regije s plodnom poljoprivredom, koja sa svoje strane podržava visok stupanj urbanizacije (2000:36-37).

Kapitalizam “Kapitalizam”, da se vratimo društvenoj dimenziji ekonomije, naziv je koji potječe iz devetnaestoga stoljeća i koji je tijekom godina poprimio brojna značenja, koja se djelomično preklapaju i također proturječe jedna drugima (Braudel [1979] 1985c: 231-39; cf. Block 2000) . Ekonomisti su, primjerice, do prije nekoliko desetljeća taj naziv izbjegavali. Najtipičnije definicije kapitalizma sadrže razne inačice teme, prema kojoj je [kapitalizam oblik] organizacije ekonomskih interesa koji omogućuje “traganje za profitom i za vječito obnovljenim profitom” (Weber [19041905] 1958. 17). Marx je izrazio istu ideju u Kapitalu u svojoj glasovitoj formuli N-R-N’, gdje N označuje novae, R robu i N’ novae s dobitkom (Marx [1867] 1906: 163-96). Tome treba dodati i to da je privatno vlasništvo preduvjet za kapitalizam, ili više sociološki rečeno, kapitalizam može postojati samo ako pojedinac ima zakonsko pravo isključiti druge iz korištenja kakva predmeta ili osobe (usp. Weber [1922] 1978: 44). Suprotnost kapitalizmu jest ekonomija usmjerena na zadovoljavanje potreba a ne na akumulaciju profita, u kojoj je “vođenje kućanstva" (= domaćinstva, op.prev.) to što je važno, ne “stvaranja profita” (Weber [1922] 1878: 86-100). Takvi su primjeri velika imanja u antici,

K KO N O M S KA O R GA N IZ AC I JA

57

komunalna ekonomija i planirane ekonomije socijalističkoga tipa. Imovina može u toj vrsti ekonomije biti privatna kao i kolektivna; a kad je riječ o potonjoj, važno je praviti razliku između formalnoga vlasništva i stvarnoga prava raspolaganja imovinom. Ta razlika između vođenja kućanstva i ekonomske organizacije usmjerene na profit bliska je Marxovoj razlici između “uporabe vrijednosti” i “razmjenske vrijednosti”, te na kraju krajeva ima korijene u Aristotelovu glasovitu pojmovnom paru “umijeću upravljanja domaćinstvom” (oikonomia) i “umijeću stjecanja” (hrematistika; usp. Marx [1867] 1906: 42-43; Aristotle 1946: 18-38). Podrijetlo riječi ekonomija obično se izvodi od grčke riječi za upravljanje kućanstvom (domaćinstvom) ili imanjem (Finley [1973] 1985: 17). Kapitalizam se odnosi ponajprije na razmjenu i hrematistiku, dok su uporabna vrijednost i oikonomia karakteristične za nekapitalističke oblike ekonomije. Ja zagovaram jednu drukčiju strategiju pristupa općoj prirodi kapitalizma - primjenu tradicionalne definicije ekonomista prema kojoj ekonomiju sačinjavaju proizvodnja, raspodjela i razmjena (npr. Samuelson 1970: 4). Iz te perspektive, ekonomski proces počinje proizvodnjom, nakon koje slijedi raspodjela i potrošnja. Ključ za različite načine organiziranja ekonomije, prema toj perspektivi, prvenstveno se nalazi u organizaciji raspodjele. Prema Polanyiu, kako smo već napomenuli, raspodjela može poprimiti jedan od triju sljedećih oblika: preraspodjela, uzajamnost ili razmjena (v. poglavlje 2). Preraspodjela se tipično primjenjuje u ekonomiji pod dominacijom države, kao u socijalizmu ili drevnom Egiptu, a to što pokreće proizvodnju jest potreba za potrošnjom. Uzajamnost je uobičajeno u ekonomiji na obiteljskoj osnovi ili u ekonomiji u kojoj je srodstvo najvažnije; a i tu proizvodnju pokreće potreba za potrošnju. Razmjena je, napokon, u izravnom odnosu s postojanjem tržišta - i jedino razmjena može dovesti do kapitalizma. Razlog je taj što proizvodnju u kapitalističkoj ekonomiji pokreće ne samo potreba za potrošnjom, nego i želja za profitom. Povezanost profita s razmjenom i razlog zašto akteri žele sudjelovati u razmjeni može se ilustrirati osvrtom na tzv. Kaldorov-Hicksovoj koncepciji učinkovitosti (Posner 1998: 14-15). Prema toj koncepciji, razmjena je učinkovita kad je korisna obojici aktera u mjeri većoj od moguće štete trećoj stranci. Ukratko, društveni profit mora nadmašiti društveni gubitak. Jedan je takav primjer kada akter A, s biciklom koji vrijedi 100 USD, prodaje ga akteru B za 150 USD, a da ne ošteti aktere C, D i tako dalje. Taj primjer jasno pokazuje zašto dva aktera žele sudjelovati u razmjeni: obojica imaju koristi od nje.

58

P O G L AV L J E I I I

A. Ekonomski proces općenito

B. Ekonomski proces u kojem raspodjela poprima oblik preraspodjele

C. Ekonomski proces u kojem raspodjela poprima oblik uzajamnosti

D. Ekonomski proces u kojem raspodjela poprima oblik razmjene

Slika 3.1. Kapitalizam i alternativni načini organiziranja ekonomskih procesa i ekonomskih interesa. Napomena: Sve ekonomije obuhvaćaju proizvodnju, raspodjelu i potrošnju. Kapitalizam se razlikuje od drugih ekonomskih sustava ponajprije u načinu organizacije raspodjele: kao razmjena na tržištu a ne kao uzajamnost ili preraspodjela. Najvažnije je stalno reinvestiranje profita u proizvodnju. Proizvodnja ovisa o pet faktora: zemlja, radna snaga, kapital, tehnologija i organizacija (Marshall).

To što kapitalizam čini jedinstvenim jest to da ga pokreće ne samo potreba za potrošnjom nego i želja za profitom. Taj se profit također

U KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

59

mora neprestano reinvestirati u novu proizvodnju da bi omogućio nov profit (vidi. sliku 3.1.). Upravo taj povratni krug od profita do proizvodnje pretvara kapitalizam u tako dinamičan ekonomski sustav, koji uvijek revolucionira ekonomiju kao i društvo. Posljedica kapitalizma, da citiramo Komunistički manifest, jest “stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno remećenje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje... (Marx i Engels [1848] 1978: 476). U preraspodjeli i uzajamnosti, naprotiv, nedostaje ta potraga za profitom i povratni krug investiranja i u biti oni predstavljaju statičke vrste ekonomske organizacije. Država i obiteljska/rodbinska grupa kanaliziraju dio viška u novu proizvodnju, radi osiguravanja reprodukcije, no to je vrlo različito od dinamičnog sustava orijentiranoga na profit, u kojem su promjene stalne. To što smo upravo prikazali osnovni je model kapitalizma, koji se mora kompleksnije razraditi da bi koristio ekonomskoj sociologiji. Razmatranje četiri ključne komponente te analiziranje svake s pomoću sociologije jedan je način postupanja. To bi nam dalo sociologiju proizvodnje, raspodjele, potrošnje i profita. Proizvodnja se, primjerice, može dalje raščlaniti na zemlju, radnu snagu, kapital, tehnologiju i “organizaciju” (Marshall). Osim toga - i veoma važno - moraju se uzeti u obzir kultura i političke institucije (među njima i pravni sustav). Svaki od tih čimbenika može ili olakšati proces stvaranja profita, usporiti ga ili ga blokirati. Tvrdim da bi istraživanje kapitalizma po tim smjernicama stvorilo ekonomsku sociologiju s planom rada za mnogo godina u budućnosti (v. Swedberg, u tisku, b). Postoje druge teorije o kapitalizmu koje je korisno imati na umu. Prema mom mišljenju, današnjoj ekonomskoj sociologiji, najviše odgovara teorija Max Webera. Prvo, Weber ne govori o kapitalizmu (u jednini), nego o kapitalizmima (u množini), a to je i način na kojemu se u suvremenoj društvenoj znanosti taj naziv sve češće rabi. Primjerice, nedavno se tvrdilo da je “kapitalizam [...] konstrukt koji je analitički zanimljiv samo u množini: kapitalizmi se moraju definirati i usporediti jedan vis-à-vis drugoga” (Stark 1996: 1017; usp. Swedberg u tisku c). Drugo, Weber je pokušavao razviti koncepciju kapitalizama usredotočenu na društvenu akciju, za razliku od viđenja kapitalizma kao neke vrste sustava s vlastitim zakonima, u skladu s Marxom. I konačno, Weberova tipologija kapitalizama duboko je povijesna po prirodi, s time da svaki tip nastaje iz intenzivnoga povijesnog istraživanja. Različiti tipovi kapitalizma mogu se naći na pretek u Weberovu djelu u cjelini, slično kao što se razni pojmovi kapitala pojavljuju u Bourdieuovu djelu. Neki su vrlo evokativni, primjerice pustoiovski kapitalizam, rentijerski kapitalizam i parijski kapitalizam. No u teorijskoj ekonomskoj

60

P O G L AV L J E I I I

sociologiji, Weber ima ograničeniji stav i tu on govori samo o tri glavna tipa kapitalizma: o racionalnom (ili modernom) kapitalizmu, o političkom kapitalizmu i o onomu što naziva tradicionalnim trgovačkim kapitalizmom ([1922] 1972: 164-66). Umjesto da ih definira, međutim, Weber ih tek rabi kao oznake za šest različitih “glavnih modusa kapitalističke profitostvaralačke usmjerenosti”. Weber definira stvaranje profita kao oblik ekonomske djelatnosti, koji je usmjeren na “prilike za traženje nove moći nad dobrima jedanput, opetovano, ili stalno” (90). Čin stvaranja profita s kapitalističkom orijentacijom može poprimiti nekoliko kvalitativno različitih oblika, od kojih svaki tvori “određen [sociološki] tip”. Četiri tipa postoje već tisućama godina, kaže Weber, dok se dva mogu naći samo na Zapadu, i to u modernim vremenima. Dva potonja odnose se na primjere racionalnog ili modernoga kapitalizma i u osnovi ih sačinjavaju napredne financije, neprestana proizvodnja te stalno kupovanje i prodavanje na slobodnom tržištu. Od ostalih četiriju oblika stvaranja profita, politički kapitalizam (“politički orijentiran kapitalizam”) obuhvaća primjere kada se profit ostvaruje preko države, putem kontakata s državom ili pod izravnom fizičkom zaštitom države. Tradicionalni trgovinski kapital sastoji se od malih trgovinskih robnih i novčanih akcija (v. sliku 3.2). Weberova tendencija da tipove kapitalizma razluči u razne vrste društvene akcije vjerojatno je posljedica njegove želje da uzemlji pojam kapitalizma u dnevne djelatnosti ekonomije i da se udalji od tendencije viđenja kapitalizma kao sustava vrlo dalekog od pojedinačnog aktera. U potonjemu, usput rečeno, Weberovo rasuđivanje blisko je rasuđivanju Hayeka, koji je tvrdio da prikazivanje kapitalizma kao sustava predstavlja oblik “objektivizma” te stvara iluziju da kapitalizam ima vlastiti skup zakona (Hayek 1943: 41; usp. Hayek 1942: 286). Ne bi bilo dobro, međutim, ostaviti čitatelja s dojmom da Weberova koncepcija kapitalizma obuhvaća samo interakcije između pojedinaca i da u njoj ustanove ne igraju nikakvu ulogu. Kao što smo spomenuli u prvom poglavlju u opisu Weberove teorijske ekonomske sociologije, ekonomski akter usmjeruje svoje ponašanje ne samo prema drugim akterima, nego i prema “porecima”, koji se sastoje iz propisanih skupova društvenih akcije, provedenih na različite načine. Ti su poredci katkad institucije, a središnja ekonomska institucija u modernom kapitalizmu racionalna je tvrtka, pod vodstvom poduzetnika te s radnom snagom koja je odijeljene od sredstava proizvodnje. Država i njezine agencije upravljanja na predvidljiv i pouzdan način slično tome zaštićuju i podržavaju ekonomski poredak privatnoga vlasništva. Pravni je sustav dio racionalne države i slično je pouzdan i vrijedan povjerenja. Golema ulaganja u industriju mogu biti profitabilna jedino ako su

K KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

6l

Slika 3.2. Različiti tipovi kapitalizma, prema Weberu Napomena: Br. 1. Neprestano kupovanje i prodavanje na slobodnim tržištima, neprestana proizvodnja roba u kapitalističkim poduzećima. Br. 2. Spekulacije standardiziranom robom ili vrijednosnim papirima, neprestano financijsko djelovanje političkih organizacija, promidžbeno financiranje novih poduzeća preko prodaje vrijednosnih papira, spekulativno financiranje novih poduzeća i drugih ekonomskih organizacija radi stjecanje moći ili radi profitabilne regulacije tržišta. Br. 3. Grabežni profit može nastati, primjerice, iz financiranja ratova, revolucija i političkih vođa. Br. 4. Neprestano poslovno djelovanje zahvaljujući sili ili dominaciji, primjerice davanje poreznih i službeničkih koncesija, kolonijalni profiti (plantacije, monopolistička i prisilna trgovina). Br. 5. U poglavlju 2 Privrede i društva nema više informacija o tom tipu političkog kapitalizma. Br. 6. Trgovina i spekulacija u valutama, profesionalne i kreditne ekstenzije, stvaranje sredstva plaćanja, preuzimanje platežnih funkcija. Prema Weberu, postoje različiti tipovi kapitalizma, ne samo jedan tip, kako je Marx tvrdio. U Privredi i društvu Weber predlaže tri tipa: racionalni kapitalizam, politički kapitalizam i tradicionalni trgovački kapitalizam. Izvor: Richard Swedberg, Max Weber and the Idea of Economic Sociology (Princeton: Princeton University Press, 1998), 47.

vidljive u svojim odlukama. Moderni kapitalizam, zaključuje Weber u glasovitom odlomku, nije isto što i neobuzdana pohlepa: U vrtiću kulturne povijesti treba učiti da se ta naivna ideja o [modernom] kapitalizmu mora jednom zauvijek odbaciti. Neogranična pohlepa za dobiti nije ni malo istovjetna kapitalizmu, te još manje njegovu duhu. Kapitalizam može čak biti istovjetan obuzdavanju,

62

P O G L AV L J E I I I ili barem racionalnom ublažavanju tog iracionalnog nagona. No kapitalizam je istovjetan potrazi za profitom i stalno obnovljenim profitom, posredstvom neprestanog racionalnog kapitalističkog poduzetništva ([19041905] 1958:17).

Weberovo je viđenje kapitalizma duboko povijesno po prirodi i zasnovano na usporedbena istraživanja nekoliko različitih civilizacija, kao i na temeljna istraživanja kapitalizma na Zapadu. Aspekt koji je Webera najviše zanimao bilo je podrijetlo modernoga ili racionalnog kapitalizma, a jasno je da ga je ta tema zaokupljala od njegovih najranijih istraživanja, dok je bio doktorant, do njegove smrti tridesetak godina poslije. “Zašto se racionalni kapitalizam, zasnovan na profitabilnosti, razvio samo na Zapadu? ... netko mora istražiti to pitanje”, kako je to Weber napisao u pismu nekoliko tjedana prije smrti (citirano u Hennis 1992: 29). Kao što Weber ističe da se na kapitalizam ne smije gledati kao na samo ekonomsku pojavu, u praćenju povijesti modernoga kapitalizma on vodi računa i o političkim, pravnim i kulturnim čimbenicima ([1922] 1978, [1923] 1981). Za razliku od današnjih ekonomskih povjesničara, koji obično vide industrijsku revoluciju kao presudni događaj u povijesti modernoga kapitalizma, Weber prati njegovo podrijetlo mnogo dalje unazad i djelomično do drugih čimbenika. Jedan osobito važan događaj zbio se 1500ih i 1600ih, uspon asketskoga protestantizma koji je omogućio da se slomi vlast religije nad ekonomskim životom i da se ljudi ispune energijom u svom radu, i u stvaranju profita (v. Marshall 1982 za raspravu o Weberovoj tezi). No, prema Weberu, mnogi važni događaji zbili su se prije Reformacije, pa tako i otkrića nekoliko ključnih ekonomskih institucija, među ostalim novca i obiteljske tvrtke. Izvori racionalne države nalaze se u političkoj zajednici srednjovjekovnog grada - i isto tako [izvori] modernog trgovačkog zakonodavstva, s pravilima o stečaju, mjenicama i slično. Nekoliko ključnih događaja zbilo se i poslije uspona asketskoga protestantizma, kao što je bila pojava masovne potrošačke potražnje i primjena znanosti u industriji. U jednom trenutku u osamnaestom stoljeću zapadni kapitalizam zamalo je zauvijek zastao, sve dok ga nisu opet pokrenula neka ključna otkrića u metalurgiji. Sve u svemu, može se reći da je prema Weberu moderni ili racionalni kapitalizam nastao u evoluciji koja je trajala nekoliko stoljeća i koja je uglavnom bila slučajne naravi. Weber se također jako brinuo da će moderni kapitalizam, koji je po naravi vrlo dinamičan, uskoro biti zamjenjen drukčijom vrstom kapitalizma, obilježenom birokratskom stagnacijom i ugnjetavanjem (usp. Mommsen 1974). Današnji ekonomski sociolozi shvatili su kapitalizam kao nešto po sebi

E KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

63

razumljivo i nisu uspjeli razviti neku sociologiju kapitalizma. Općenito, radije su se bavili srednjodometnim pojavama, kao što su tvrtke i razne vrste mreža (no vidi Block 1996, Mee i Swedberg, u tisku). No od sredine 1990ih nastala je sve veća masa radova o različitim vrstama kapitalizma (npr. Hollingsworth, Schmitter i Streeck 1994; Berger i Dore 1995; Crouch i Streeck 1997; Hollingsworth i Boyer 1997; Hall i Soskice 2001; u svojoj modernoj verziji taj žanr seže do Shonfielda, 1965). Te su se studije uglavnom oslanjale na tradiciju političke ekonomije i tek su nedavno počele pokazivati interes za ekonomsku sociologiju. Obično su fokusirale na predstavljanje i uspoređivanje različitih oblika kapitalizma, osobito u Zapadnoj Europi, Sjedinjenim Državama i Japanu. Također se često javlja i zanimanje za fleksibilnu specijalizaciju u industrijskim okruzima i za učinak globalizacije. Studije u tradiciji političke ekonomije vrlo se kritički odnose prema ideji o konvergenciji prema jednom univerzalnom tipu ekonomske organizacije, ideji koja je i dalje popularna među ekonomistima, a kao alternativu pokušale su oslikati razne kombinacije državnih mehanizama koje postoje u različitim tipovima nacionalnoga kapitalizma. Prema jednom istraživačkom nalazu iz te agende, nije samo jedan oblik vlasti - pa ni tržište - odgovoran za funkcioniranje nacionalnih ekonomija; tipično se radi o nekoliko oblika vlasti (Schmitter 1997). Prema drugom istraživačkom nalazu, jednom kad je stanovita kombinacija oblika vlasti uspostavljena, obično se dugotrajno održava (ovisnost o kretanju, engl. path dependency). Sada se raspravlja o pitanju jesu li europske zemlje okarakterizirane osobitom kombinacijom mehanizama osim u sferi države i tržišta, koja obuhvaća ne samo udruženja poslodavaca, nego i sindikate (Hollingsworth i Boyer 1997). Druga pitanja o kojima se raspravlja obuhvaćaju [temu] o mogućoj konvergenciju europskih država unutar Europske unije i o posljedicama istovremenog uvođenja kapitalizma i demokracije u Istočnoj Europi (Stark i Bruszt 1998). Kao primjer analize koja se oslanja ne samo na političku ekonomiju, nego i na novu ekonomsku sociologiju, može se spomenuti esej Rogera Hollingswaya “Institucionalna ukorijenjenost američkoga kapitalizma” (engl. “The Institutional Embeddedness of American Capitalism”, 1997). Prema autoru, na društveni sustav proizvodnje u Sjedinjenim Državama jako je utjecajala odsutnost aristokracije i, dakle, nepostojanje potrebe za demokratskom revolucijom takve vrste kakva je bila potrebna u mnogim europskim zemljama. Već do sredine devetnaestoga stoljeća pojavio se oblik organizacije industrije poznat kao “američki manufakturni sustav”, koji je bio okarakteriziran normama individualizma i poduzetništva. Snaga te kulturne tradicije, koja je

64

P O G L AV L J E I I I

povezana s američkim puritanizmom, također objašnjava zašto se nije uspio pojaviti snažan domaći radnički pokret. Do kraja devetnaestoga stoljeća, nastavlja Hollingsworth, masovna je proizvodnja, s naglaskom na hijerarhije i repetitivne poslove, počela je dominirati industrijom (“fordizam”), a ta je situacija trajala do 50ih i 60ih godina. Dotada, međutim, tvrtke iz drugih zemalja s učinkovitijim sustavima proizvodnje počele su izazivati američke tvrtke. Iz mnogih razloga američke su tvrtke bile slabo ukorijenjene u postojeće društvene odnose, a to im je otežalo proizvodnju visokokvalitetne robe. Današnja američka manufakturna industrija, primjerice, teško konkurira industrijama iz zemalja kao što su Japan i Njemačka, u kojima su tvrtke dublje ukorijenjene u društvene strukture i radnici su stručniji. Tradicionalna ovisnost američkih tvrtki, za svoja financiranja, o tržištu kapitala, također je poticala stanovitu “kratkorokovnost” (shorttermism). S druge strane, ista slaba ukorijenjenost olakšala je američkim tvrtkama da se brzo prilagode novim zahtjevima i da sastave nove biznese. Grane kao što su računala i poluvodiči, primjerice, cvjetaju u Sjedinjenim Državama, kao odgovor na brze promjene u potražnjama i u okolnostima. Gledajući na budućnost američke ekonomije, Hollingsworth zaključuje da odstutnost države blagostanja, u spoju sa slabim građanskim društvom, stvara teške životne izglede za sve, osim za manjinski dio stanovništva (za podrobnu studiju o ekonomiji SADa vidi Campbell, Hollingsworth i Lindberg 1991 i općenitije za američku iznimnost, vidi Lipset 1996). Kao zaključak za ovaj odjeljak o organizaciji ekonomije u obliku kapitalizma, korisno je čitatelja još jednom uputiti na model na slici 3.1. Prema tom modelu, povratna veza između profita i reinvesticije jest ono što racionalni kapitalizam čini tako dinamičnim. Weberova teorija o trima različitim tipovima kapitalizma pokazuje da je on bio svjestan tog mehanizma, a jedna od Weberovih glavnih tvrdnji o političkom i tradicionalnom trgovinskom kapitalizmu upravo je da ta dva tipa kapitalizma nisu nikada uspjela razviti djelatnu povratnu veze te vrste. Naprotiv, kada suvremeni sociolozi raspravljaju o kapitalizmu, stanje je donekle drukčije. Njihova je želja da istaknu važnost društvenih odnosa i institucija često tako jaka da se ključni mehanizam kapitalizma - stvaranje profita i njegova reinvesticija u proizvodnju - gotovo nikad ne spominja, i rijetko teorijski obrađuje. To dovodi do manjkave vizije kapitalizma i do neuspjeha u shvaćanju njegove dinamike kao i sposobnosti mobiliziranja ljudi i resursa za svoje ciljeve.

K KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

65

Industrijski okruži Industrijski okruži još su jedna vrsta društvene organizacije ekonomije koja je u posljednjih desetak godina privukla veliku pozornost. Tu je pojavu prvi proučio Alfred Marshall, koji je izumio i taj naziv (engl. industrial districts). Za razliku od nacionalnih oblika kapitalizma, industrijski okruži određeni su zemljopisnim i društvenim granicama, ne političkim granicama. U smislu temeljnoga modela kapitalizma, industrijski okruži predstavljaju način organiziranja proizvodnje na osnovi razmjene i s konkurentima i sa srodnim tvrtkama u neposrednoj prostornoj blizini. Istraživanje industrijskih okruga potaknuli su prije nekoliko desetljeća talijanski znanstvenici, nizom studija o srednjim i sjeverno- istočnim regijama Italije. Pokazalo se da se industrijski okruži mogu naći i u mnogim drugim zemljama, u Europi i izvan nje, a također u ranim stadijima industrijalizacije. Danas se rasprava o industrijskim okruzima stopila sa širom raspravom o važnosti ekonomskih regija. Također se proširila da bi uključila velike korporacije, ne samo tvrtke malih i srednjih razmjera. Alfred Marshall obratio se problemu industrijskih okruga u oba svoja glavna djela, u Načelima ekonomije (= Principles of Economics [1920] 1961, 1: 271-73) i u Industriji i trgovini (= Industry and Trade 1919: 283-88, usp. Bellandi 1989). Naglasio je prednosti koje industrije imaju ako su smještene u blizini drugih industrija: “Vlasnik izolirane tvornice, i kad ima na raspolaganju obilje opće radne snage, često se mora teško snalaziti zbog nedostatka neke vrste posebno kvalificirane radne snage, a kvalificirani radnik, kad u njoj [= u tvornici, op.prev.] izgubi posao, ne može lako naći utočište” ([1920] 1961, 1: 271-72). Osim činjenica da u industrijskoj oblasti radnici sa stručnim kvalifikacijama mogu lakše naći zaposlenje, a poslodavci koji trebaju radnike sa stručnim kvalifikacijama mogu lakše naći takve radnike, Marshall spominje i “velike prednosti [za industrijske oblasti], koje se drugdje ne mogu naći, i atmosferu [koju] nije lako preseliti” (1919: 284). “Tajne trgovine postaju nikakve tajne, nego se nalaze, takorečeno, u ozračju, i djeca mnoge od njih nauče podsvjesno” ([1920] 1961, 1: 271). Shef- fied u Engleskoj i Solingen u Njemačkoj daju se kao tipični primjeri industrijskih oblasti. Marshall također kaže da ako su mnoge male tvrtke smještene u međusobnom bliskom prostoru, moći će primijeniti skuplje i specijaliziranije strojeve, nego ako bi bile izolirane. Sredinom 1970ih talijanski su znanstvenici, u studijama o srednjoj

66

P O G L AV L J E I I I

i sjeveroistočnoj Italiji, počeli razrađivati ideje slične Marshallovima. Osobito je Arnaldo Bagnasco ukazao na to da ekonomiju “Treće Italije” nije organizirala država (kao u južnoj Italiji), a niti je pod dominacijom velikih industrijskih korporacija (kao u sjeverozapadnoj Italiji). Umjesto toga, ona ovisi o tvrtkama malih i srednjih razmjera (Bagnasco 1977; usp Triglia 1995; Barbera 2002). Tipovi robe koji se proizvodi u tom dijelu Italiji poprilično su tradicionalni, primjerice keramičke pločice, tekstil i kožna roba. Malo poslije Charles Sabel i njihovi suradnici u raspravu su uveli povijesnu perspektivu (Piore i Sabel 1984; Sabel i Zeitlin 1985). Tu su diskusiju prenijela i na opciju razinu, predloživši da su tvrtke malih i srednjih razmjera mnogo bolje u “fleksibilnoj specijalizaciji” (kako su to nazvali) od staromodne “fordističke” industrije, koja iziskuje hijerarhijsku organizaciju i golema, stabilna tržišta. Fleksibilna specijalizacija zagovara se također kao ideal za budućnost, jer se može nositi s tržištima koji trpe nagle i nepredivljive promjene, što je uobičajeno u suvremenom kapitalizmu. Bilo je mnogo zanimljivih empirijskih istraživanja o industrijskim oblastima u Europi, sve od Treće Italija pa primjerice do BadenWürttemberga u Njemačkoj i Gnosjöa u Švedskoj (npr. Semlinger 1995, Sjöstrand, u tisku). Engleskojezični čitatelj može steći dojam o prirodi talijanskih industrijskih oblasti pročita li studiju Marka Lazer- sona o Modeni u Emiliji-Romagni (1993). Tamo nekoliko povezanih tvrtki surađuje u proizvodnji trikotaže. Jedna tvrtka obavi tkanje, druga rezanje, treća dodaje rupice za dugmad i prišije dugmad, i tako dalje. No danas postoji i tip industrijske oblasti, različit od tipa s malim i srednjim tvrtkama, koji se prvo istraživao u Europi. Taj novi tip sačinjavaju tvrtke u području najnaprednije moderne tehnologije, a uz male i srednje tvrtke, tu se nalaze i goleme tvrtke. Silicijska dolina predstavlja arhetip te vrste industrijskih oblasti, u kojima je vrijednost proizvoda stvarno golema i u koje se pothvatnički kapital (venture capital) uvelike investira. Jedna od najboljih studija o kompjuterskoj industriji u Silicijskoj dolini, koji se oslonio i na literaturu o industrijskim oblastima, jest rad AnnaLee Saxenian Regionalna prednost: kultura i konkurencija u Silicijskoj dolini i uz Cestu 128 (= engl. Regional Advantage: Culture and Competition in Silicon Valley and Route 128,1994). Ključna teza toga rada jasna je iz naslova: nisu toliko važni ni pojedini poduzetnici ni tvrtke, nego struktura regionalne ekonomije, ili industrijske oblasti. Treba još napomenuti da studija Saxenianove fokusira na dvije takve oblasti, a taj pristup omogućuje autorici da razluči čimbenike koji stvaraju i koji ne stvaraju djelatne i učinkovite oblasti.

U KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

67

I područje uz Cestu 128 u Bostonu i Silicijska dolina u sjevernoj Kaliforniji imaju svoja ishodišta u podršci američke vlade istraživanjima u vezi s vojnim potrebama tijekom Drugoga svjetskoga rata. U početku je postojala i veza između vlade i sveuciliStâ (MIT u Bostonu i Sveučilišta Stanford u Kaliforniji). No poslije se uključio treći presudan partner biznis. U početku je Cesta 128 bila mnogo uspješnija od Silicijske doline, no ubrzo je kasnih 80ih zaostala. Glavni je razlog za to, prema Saxenianovoj, bio u tome što su te dvije regije već prije imale vrlo različite društvene strukture. Cesta 128 tvorila je to što autorica naziva “samostalnim [industrijskim] sustavom baziranim na tvrtkama”, dok je Silicijska dolina bila “decentralizirna regionalna [industrijska] oblast s mrežnom bazom” (1994; 8). Uz Cestu 128 tvrtke su se obično nalazile daleko jedna od druge. Htjele su biti neovisne jedna o drugoj i imale su tradicionalne hijerarhije. Financije su obično davale banke; stečaj je značio osobni neuspjeh, a uposlenici koji bi mijenali poslovdace riskirali bi tužbe. U Silicijskoj dolini, naprotiv, tvrtke su se nalazile prostorno međusobno blizu; hijerarhije su se izbjegavale u najvećoj mogućoj mjeri, a uposlenici su se često družili nakon posla. Kapital su pribavljali financijeri nove vrste: pothvatni kapitalisti (venture capitalists), koji su često bili bivši poduzetnici i koji su željeli imati udio u poslovima. Uposlenici su mijenjali poslove tako često da nije bilo smisla tužiti ih, a poduzetnici bi često jedanput ili dvaput propali u poslovima prije nego što bi uspjeli (“ponovljeni poduzetnici”, repeat entrepreneurs). Glavni razlog za uspjeh Silicijske doline, zaključuje Saxenianova, treba tražiti u ulozi koju su neformalne mreže odigrale u regiji. Od 1999. postoji i veliki sociološki projekt o Silicijskoj dolini, pod vodstvom Marka Granovettera, pod naslovom “Mreže Silicijske doline” (Granovetter 1996b). Glavna je ideja ta da, premda svi govore o presudnoj ulozi mreža u Silicijskoj dolini, nitko ih zapravo nije proučio empirijski i u vremenskom tijeku. Opći je razlog zašto to treba učiniti, tvrde Granovetter i njegovi suradnici u jednom ranom radu s toga projekta, taj da će se tako steći točna i bogata predodžba o društvenoj strukturi Silicijske doline (Castilla et al. 2000). Bilo je i prijedloga da ključ uspjeha u Silicijskoj dolini nije toliko u istraživanju pojedine uspješne tvrtke (i u oponašanju njih), koliko u razumijevanju osebujnih mreža utkanih između aktera iz nekoliko različitih sektora, primjerice između tvrtki, pothvatnih kapitalista, pravnih tvrtki, obrazovanih institucija, političkih vlasti i tako dalje. Da bi ilustrirali plodotvornost primjene sustavne mrežne analize, Granovetter i njegovi suradnici proveli su nekoliko primjernih analiza (Castilla et al. 2000). Jedno se bavilo stvaranjem tvrtki u industriji

poluvodiča u Silicijskoj dolini, točnije procesom odvajanja i osamostaljivanja (spin-off) koji je počeo 1957. odlaskom nekoliko uposlenika iz korporacije Williama Shockleya (“osmorica izdajnika”, engl. the Tratorous eight). Ako se vezom smatra situacija kad je jedna osoba aktivna u osnivanju dviju korporacija, rezultati analize za godine 194786. pokazali su da je mali broj poznatih ljudi imao svaki ponaosob više od deset veza. No ta je analiza pokazala i da se nekoliko znatno manje poznatih aktera jako angažiralo u stvaranju poduzeća. Drugim riječima, rezultat istraživanja ukazuje na potrebu nadilaženja popularnih opisa poduzetništva, da bi se povijest pravilno shvatila. Drugo istraživanje Granovettera i njegovih kolega o tvrtkama pokrenutima pothvatnim kapitalom koje su djelovale na Zapadnoj obali između 1958. i 1983., otkriva znatno drukčiju vrstu mreža (Castilla et al. 2000). Umjesto razmjerno pravilno povezane mreže, kao u procesu odvajanja i osamostaljivanju u industriji poluvodiča, tu se javlja, ponajprije, grozd tvrtki s mnogim međusobnim vezama. To znači da su sve te tvrtke osnovali ljudi koji su sudjelovali i u osnivanju drugih tvrtki na bazi pothvatnoga kapitala. No, kako se pokazalo, postoji i stanovit broj međusobno nepovezanih tvrtki, pa se postavlja pitanje jesu li bile osnovane kakvim alternativnim načinom. Treću i posljednju analizu mreža koju su Granovetter i njegovi suradnici proveli pokušaj je proučavanja interakcija između različitih sektora u Silicijskoj dolini. Podaci o kalifornijskim tvrtkama određenih vrsta, koje su 1999. sudjelovale u početnoj javnoj ponudi, ukazuju na postojanje jasnog obrasca interakcija između pravnih tvrtki, investicijskih banaka i računovodstvenih tvrtki (v. sliku 3.3). Manji broj visokouglednih tvrtki iz svake kategorije sudjeluje u mnogim poslovima. No pokazalo se kao iznenađenje da su pravne tvrtke lokalne, a ne na razini cijele zemlje (“nacionalne”). Prema autorima, teško je reći bi li se rezultati ponovili s boljim uzorkom. Ipak, opći je zaključak jasan: naime, u Kaliforniji akteri iz nekoliko sektora surađuju u industriji informacijskih usluga (information retrieval services) - a možda Granovetter i njegovi kolege točno nagađaju da ta činjenica na kraju krajeva objašnjava uspjeh regije.

Globalizacija Vrsta ekonomske sociologije koja se razvila od sredine 80ih godina u Sjedinjenim Državama, nije bila po naravi osobito međunarodno usmjerena. Ona nije pokazivala veće zanimanja za povezivanje s drugim

K KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

69

Slika 3.3. Društvene mreže u Silicijskoj dolini. Napomena'. Ova slika prikazuje mrežu tvrtki u početnoj javnoj ponudi u “industriji informatičkih usluga” (information retrieval services industry) (SIC 7275) 1999. godine u Kalifomiji. Od tih devetnaest početnih javnih ponuda, četrnaest ih se odnosilo na pravne tvrtke, devet na vodeće banke i šest na računovodstvene Ivrtke. Crtom su označene dvije tvrtke koje su sudjelovale u jednoj od tih javnih ponuda. Dužina crte u suprotnom je omjeru prema broju suučesnika. “Što je veza duža, to je [međujodnos slabiji” (Castilla et al. 2000: 243). Izvor. Emilio Castilla et al., “Social Networks in Silicon Valley”, u: Chong- Moon Lee et al. (ur.), The Silicon Valley Edge, A Habitat for Innovation and Entrepreneurship (Stanfrord University Press, 2000), 243. © Upravni odbor Sveučilišta I .eland Stanford Jr., s dopuštenjem istraživačkim tradicijama, s tradicijama koje proučavaju međunarodnu ekonomiju, kao što su politička ekonomija, teorija o svjetskim sustavima i razvojna ekonomika (za iznimke v. npr. Gereffi 1994; Evans 1995; Orrù, Biggart i Hamilton 1997; Riain i Evans 2000; Guillén 2001a, b). Taj tend predstavlja slabost suvremene ekonomske sociologije, a slabost je i odsutnost ekonomske sociologije u raspravi o globalizaciji.

70

P O G L AV L J E I I I

S ekonomskoga gledišta, globalizacija je naziv kojim se danas označuje širenje modernoga kapitalizma diljem svijeta. Zdušno se raspravlja, međutim, o tome točno koliko je taj proces napredovao. Proizvodnja, raspodjela i potrošnja nekad su se odvijale u jednoj te istoj zemlji (osim uvoza/izvoza), no globalizacija znači da su državne granice sve manje važne za funkcioniranje kapitalizma. To slabljenje državnih granica izražava se na nekoliko načina. Proizvodnja, primjerice, danas često obuhvaća nekoliko zemalja, a potrošnja se može ostvariti u nekoj trećoj zemlji. Reinvesticija profita u proizvodnju također često zanemaruje državne granice. Ukratko, sav kapitalistički mehanizam proizvodnja, raspodjela, potrošnja i reinvesticija profita - već djeluje u stanovitoj mjeri globalno, često s punom podrškom političkih vlasti. Zanimanje za globalizaciju počelo je oko 1990. i po svojoj prirodi je interdisciplinarno, uz sudjelovanje nekoliko visoko profiliranih sociologa iz specijalnosti izvan ekonomske sociologije. Jedna od ključnih ličnosti i pobornika ideje o globalizaciji svijeta jest urbani sociolog Manuel Castells, autor rada Informacijsko doba: ekonomija, društvo i kultura (= The Information Age: Economy, Society and Culture, 1996- 98). Prema Castellsu, pojavila se jedna “nova ekonomija”, pokrenuta novim tehnologijama. Ta je ekonomija po prirodi globalna, ne samo međunarodna: Globalna je ekonomija nova povijesna stvarnost, drukčija od svjetske ekonomije. Svjetska ekonomija, u kojoj akumulacija kapitala napreduje kroz svijet, postojala je na Zapadu sve od šestnaestoga stoljeća, kako su nas podučili Fernand Braudel i Immanuel Wallerstein. Globalna je ekonomija nešto drugo: to je

ekonomija sa sposobnošću djelovanja u stvarnom vremenu na planetarnoj razini (92; kurziv iz izvornika).

To što karakterizira globalnu ekonomiju, prema Castellsu, jest po-. najprije to što je utemeljena na novoj vrsti infrastrukturalne tehnologije na napravama za obradu informacija i na samoj obradi informacija. Primjene te tehnologije i ini čimbenici doveli su do porasta trgovine, stranih investicija i do stvaranja međunarodnih financijskih tržišta s golemin obrtom, osobito u novcu. Sva su tržišta kapitala u različitim djelovima svjeta međusobno povezana i kapitalom se upravlja 24 sata na dan. Tržišta robe i usluga postaju sve više međunarodna (za tržište radne snage, međutim, to mnogo manje stoji). Sve su vodeće tvrtke aktivne na svjetskom tržištu i također su u procesu da se preobraze iz multinacionalnih u transnacionalne korporacije. Potonje su horizontalno organizirane i mogu se najbolje okarakterizirati kao mreže (“mrežna poduzeća”; Castells 1996: 151-200). Castellsovo gledište da je svjetska ekonomija doživjela temeljnu

E KO N O M S K A O R G A N I Z A C I J A

71

promjenu i postala “globalna”, osporili su mnogi društveni znanstvenici, među njima i ekonomski sociolozi. Neil Fligstein, primjerice, ukazao je na to da se svjetska trgovina nije tijekom posljednjih desetljeća znatno proširila u relativnom smislu, da informacijska tehnologija i telekomunikacije čine tek mali dio svjetske trgovine i svjetskoga BNP i da se temeljna struktura tvrtki nije promjenila kao posljedica informacijske tehnologije (1996,2001:191-222). Drugi su društveni znanstveni također osporili gledište da je globalizacija dovelo do bitnih promjena u ekonomiji (v. npr. Held i McGraw 2000). No čak i da se nije dogodio takav važan pomak o kojoj Castells i neki drugi teoretičari globalizacije govore, sociolozi su ipak opisali mnoge zanimljive promjene na međunarodnoj razini. Jedna se odnosi na to što Saskia Sassen naziva “pravnim režimima” (legal regimes), koji reguliraju tvrtke koje djeluje transnacionalno (2000; usp. Dezalay i Garth 1996). Kao primjer pravnog režima Sassenova spominje mnoge međunarodne arbitražna centre koji su nedavno nastali; ona također skreće pozornost na amerikanizaciju međunarodnoga trgovačkog pravosuđa. John Meyer i njegovi suradnici u svojoj su analizi dali još jedan sociološki doprinos razumijevanju globalne ekonomije (za pregled v. Meyer 2000). Glavni im je argument da se sada na Zapadu proizvode osobiti modeli za organiziranje politike, obrazovanja i ekonomije, koji se zatim oponašaju i šire po svijetu. Prema jednom tom modelu, moderna nacija-država mora se baviti prvenstveno ekonomskim razvitkom. Druge modele moguće je opisati kao skripte za računovodstvo, za programe organizacijske obuke, za opisivanje kako treba izgledati uspješna tvrtka i tako dalje. U svim tim modelima, tvrdi se, od ključne je važnosti ideja ili mit o racionalnom akteru - bilo to u obliku nacijedržave, moderne organizacije ili pojedinca. Meyer objašnjava kako se na te aktere gleda u modernom društvu: Akteri su entiteti s pravima ili interesima i s propisanim pravom ili nadležnošću da te interese zastupaju. Akterima je stoga propisano djelovanje - koje je izvedeno uglavnom iz moralnog univerzuma: oni su u tom smislu mali bogovi (2000: 239).

U ekonomskoj sociologiji preostaje očito mnogo posla u odnosu na međunarodnu ili globalnu razinu. Osobito je važno, čini se, da ekonomska sociologija pronađe vlastit način analiziranja tema na toj razini, umjesto da tek preuzme pristup, primjerice, iz teorije o svjetskim sistemima. Jedan način za to kako da se počne, možda je bolje iskorištenje mrežne analize, organizacijske teorije i kulturne sociologije tri pristupa koji su se pokazali vrlo dobrima u odnosu na srednjodometne ekonomske

72

P O G L AV L J E I I I

“Potpuno se slažem s tobom o kapitalizmu, neokolonijalizmu i globalizaciji, ali si stvarno prestrogo osudio šoping.” © The New Yorker Collection 2001 Edward Koren

Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

pojave. Drugi način bio bi da se istakne važnost određenih interesa u pokretanju čitava procesa. Vjerojatno je beskorisno nabrajati tema koje bi trebalo istraživati, jer ih ima puno. Ipak, svakako su nužne dobre sociološke studije o međunarodnim financijskim agencijama (kao što su MMF, IBRED i WTO), te studije o ekonomskim okruzima i zemljama osim uobičajenih članica OECDa o kojima sociolozi obično pišu. Također je važno imati na umu da je ključni cilj kapitalizma profit, i da će ključni akteri koristiti i kulturu i organizaciju i mreže, sve u svojoj potrazi za profitom.

E KO N O M S K A O RG AN IZ AC IJ A

73

Sažetak Postoje neke prednosti u korištenju pojma ekonomske organizacije u konvencionalnom smislu, i u širokom smislu, to jest, kao istoznačnice za opću organizaciju ekonomije. Postupa li se tako, kao što ću pokušati pokazati u idućem poglavlju, bit će lakše shvatiti osobitost tvrtki i njihovih veza jedna s drugom i također s političkim sustavom, društvom u cjelini, i tako dalje. Također postaje jasno da su tvrtke, u stanovitom smislu, vrlo slične drugim oblicima ekonomske organizacije, kao što su industrijske oblasti, globalizacija i kapitalizam. Sav društveni život, pa tako i ekonomija, može se koncipirati u smislu interesa, povezanosti i nepovezanosti. Od svih vrsta ekonomske organizacije u širem smislu, kapitalizam je nadaleko najvažnija i ujedno je prirodno polazište za ekonomsku sociologiju. Kapitalizam se može shvatiti kao oblik društvene i ekonomske organizacije koji je karakteriziran činjenicom da mu je jedan od ciljeva profit, a ne samo potrošnja, i da se profit neprestano reivestira u novu proizvodnju. Profit se prvo treba generirati i zatim uložiti u novu proizvodnju, u povratnom krugu. Upravo to čini kapitalizam tako dinamičnim oblikom ekonomske organizacije, što dovodi do neprestane “kreativne destrukcije” (Schumpeter). Međuranimpokušajimakonceptua- liziranja kapitalizma, treba istaknuti Weberov rad i njegovu korisnu tipologiju racionalnog kapitalizma, političkog kapitalizma i tradicionalnog trgovačkog kapitalizma. Moderna rasprava o kapitalizmu, koja ističe inačice kapitalizma, također je vrlo zanimljiva. Industrijski okruži i proces globalizacije primjeri su ekonomske organizacije u širem smislu. Literatura o industrijskim okruzima - od radova Alfreda Marshalla o Engleskoj do djela AnnaLee Saxenian o Silicijskoj dolini - vrlo je zanimljiva za ekonomsku sociologiju. Mnogo od toga što se napisalo o globalizaciji nedvojbeno sadrži pretjerivanja i hiperbole. Ipak, ekonomska sociologija globalizacije jako je potrebna i neki pokušaji u tom smjeru već su učinjeni. To da tvrtke imaju ključnu ulogu u modernom kapitalizmu - na lokalnoj, zemaljskoj i globalnoj razini - predmet je idućega poglavlja.

IV. Tvrtke kapitalizma i tržišnih mehanizama na kojima počiva, moderna korporacija predstavlja najvažniji tip ekonomske organizacije u današnjem svijetu, pa je zato važno i da ekonomsku sociologiju daje prioritet razvitku sociologije tvrtke. Moje osobno mišljenje o tome kako se to može postići, ima tri prijedloga. Prvo, ekonomski bi sociolozi trebali odlučno napustiti tendenciju, uvelike prisutnu u organizacijskoj teoriji, da obrade tvrtke kao da su slične drugim vrstama organizacije. Drugo, mora se shvatiti da tvrtke poprimaju mnoge različite oblike, svaki s vlastitim sociološkim profilom: partnerstvo, obiteljske tvrtke, zajedničke dioničke korporacije, i tako dalje. I treće, ekonomski bi sociolozi, u svoju analizu tvrtki, trebali pokušati uvesti pojam interesa. Organizacijska teorija izgrađena je na pretpostavci da su sve organizacije na nekoj temeljnoj razini istovjetne, a to zamagljuje i još nešto važno u ekonomskoj sociologiji, naime to da postoji razlika između organizacija kojima je cilj stvaranje profita i organizacija kojima to nije cilj. Postoje opće prednosti u razmatranju tvrtki u smislu interesa: tako je moguće potpunije uvažiti snagu ili moć aktera; lakše je objasniti zašto se bira jedan tip akcije, a ne drugi, te lakše je shvatiti kako se nekoliko akcija može povezati u snažnu dinamiku. No točno kako bi trebalo konceptualizirati tvrtke s pomoću sociološke teorije interesa nešto je što još treba razraditi i prodiskutirati. Taj se cilj može postići na razne načine što je vjerojatno i nužno, jer postoje mnoge vrste tvrtki (male tvrtke, obiteljske tvrtke, dioničke tvrtke, transnacionalne tvrtke, i tako dalje). Tvrtke, dakako, također predstavljaju institucije - i kao takve mogu se opisati kao osobite konstelacije interesa i društvenih odnosa, koje imaju podršku pravne mašinerije. Jedan način da tvrtke počnemo shvaćati kao osobite institucije, i u smislu interesa, jest sljedeći. Na općoj razini, moderna dionička tvrtka predstavlja osobit način mobiliziranja i organiziranja nekoliko različitih ekonomskih interesa. Može se reći i da tvori legitimni pravni poredak, koji stanovitom broju pojedinaca postavlja skupni zadatak proizvođenja za tržište. Taj je poredak usmjeren na stvaranje profita, a pravno i društveno shvaćen je kao pojedinačan akter. Ljudi koji rade za tvrtku čine to iz svojih interesa i u biti pozivanje na te interese omo P ORED

T V RT K E

75

gućuje tvrtki da proizvodi to što prodaje. U prosljeđivanju vlastitih ekonomskih interesa, kao i interese tvrtke, akteri unutar tvrtke obično razvijaju grupne interese, koji mogu, ali ne moraju, pomoći u ostvarivanju profita. Suvremene tvrtke poprimaju mnoge različite oblike i ne moraju se automatski poistovjetiti s divovskim dioničkim korporacijama pod kontrolom golema broja vlasnika. Konkretno, obiteljske tvrtke mnogo su češće nego što se obično smatralo i u ekonomskoj su sociologiji bile veoma zanemarene.

Ekonomske teorije o tvrtki I ekonomisti i sociolozi dali su doprinose istraživanju tvrtke, koji su vrlo dragocjeni za sociologiju organizacije. No njihovi pristupi tom predmetu bili su vrlo različiti. Dok su ekonomisti, radeći i dalje u tradiciji teorije o tvrtki, obično gledali na pojedine tvrtke, sociolozi su proučavali tvrtke u množini i također uzimali u obzir njihova okruženja. Sociolozi su se oslanjali na organizacijsku teoriju i, kao što smo prije primijetili, radije su govorili o organizacijama uopće, nego o ekonomskim organizacijama po sebi. Ekonomisti, naprotiv, razmatrali su isključivo ekonomske organizacije, pogotovu tvrtku. Ekonomisti su u svojoj analizi također isticali ulogu interesa, što su sociolozi rijetko činili. S druge strane, ekonomisti su imali malo reći o društvenim odnosima u tvrtki, za razliku od sociologa. Napokon, dok su ekonomisti pretpostavljali da postoji nekoliko stiliziranih aktera unutar jedinstvenoga tipa tvrtke, sociolozi su uočavali razlike između nekoliko različitih grupa u nekoliko različitih tipova tvrtki. Tradicionalno se smatra da je teorija o tvrtki nastala iz Cournotova rada 1830ih godina. Cournot je u biti konceptualizirao tvrtku tako da maksimizira profit, ovisno o ograničenjima tehnologije i potražnje. Standardni alat za analizu tvrtke u ekonomskoj znanosti dvadesetoga stoljeća bila je i takozvana proizvodna funkcija, obično definirana kao “tehnički odnos koji ukazuje na maksimalan mogući iznos, koji može proizvesti svaki pojedini skup specifičnih unosa (faktora proizvodnje); [i] definira se za svaki dani skup tehničkog znanja” (Samuelson 1970: 516). Također, prema suvremenoj ekonomskoj znanosti, mnoge informacije iz okruženja potrebne za tvrtku prenose se preko cijene, ne preko kontakata i društvenih odnosa (Hayek 1945). U posljednjih nekoliko desetljeća, međutim, konvencionalna teorija o tvrtki naišla je na jaku kritiku zbog njezina neuspjeha u tretiranju unutarnje strukture tvrtke. Jedan je autor pisao da “u standardnoj teori

76

P O G L AV L J E I V

ji cijena, sama je tvrtka primitivni atom ekonomije, neindividualizirani, jednoumni agent u interakciji sa sličnim neindividualiziranim potrošačima i dobavljačima sredstava [faktora], u tržišnoj ekonomiji” (Putterman 1986: 5). Izričući tu kritiku drukčije, može se reći da se čak uz pretpostavku o postojanju nekoliko stiliziranih aktera u tvrtki, njezina unutrašnja struktura (kao i njezino okruženje) tretira zapravo kao crna kutija. Kada ekonomisti danas raspravljaju o tvrtki, oni govore ponajprije o jednoj od nekoliko teorija koje tvore “organizacijsku ekonomiju”, ili pak pokušavaju analizirati strukturu tvrtke s pomoću mikroekonomije. Taj je pristup više-manje zamjenio ono što se nekada zvalo teorijom o tvrtki. No prije nego pređemo na organizacijsku ekonomiju, treba razmotriti neke druge pokušaje ekonomista da bi analizu unutrašnje strukture tvrtke i njezina okruženja obogatili u odnosu na analizu iz tradicionalne teorije o tvrtki. Ti radovi pokazuju, između ostaloga, veliku osjetljivost prema načinu strukturiranja različitih interesa u tvrtki, te za učinke koje to ima za način vođenja poslova. Interesi koji se razmatraju obuhvaćaju interese vlasnika, menadžera i uposlenika. Jedna takva alternativna analiza može se naći u Bogatstvu naroda. Adam Smith primjećuje, primjerice, da u “privatnom trgovačkom društvu” odgovarate svim svojim imetkom, dok u “dioničkom društvu” odgovorate samo razmjerno iznosu što ste uložili, a to dovodi do znatno manjeg riskiranja u potonjem slučaju nego u prvomu ([1776] 1976: 741). On ističe da ljudi nisu tako oprezni s “tuđim novcem” kao s vlastitim, pa se zato interes vlasnikâ dioničkoga poduzeća razilazi od interesa menadžera: Od direktora takvih kompanija, međutim, pošto su menadžeri tuđega novca, a ne vlastitoga, ne može se očekivati da će nad njim motriti s istom brižnom budnošću kojom partneri u prvatnom trgovačkom društvu često motre nad vlastitim... Nemar i rasipništvo moraju uvijek, više-manje, prevladati u upravljenju poslovima takvoga društva (741).

Jedna druga alternativna analiza tvrtke iz pera ekonomista nalazi se u opusu Alfreda Marshalla. Prema Marshallovoj poznatoj tvrdnji, ekonomska znanost treba se baviti ne samo zemljom, radnom snagom i kapitalom, nego i četvrtim faktorom proizvodnje: “ organizacijom” (Marshall [1920] 1961, 1: 138-39, 240-313; 1919: 178-394). Organizacija” ekonomije postoji na različitim razinama, jedan od kojih je tvrtka ili dioničko društvo, a Marshall posvećuje mnogo truda analize njegove unutarnje strukture, kao i vanjskim odnosima. Njegov se najvažniji doprinos proučavanju vanjskih odnosa tvrtke nalazi u njegovoj teoriji o in-

T V RT K E

77

ilustrijskom okrugu, koju smo predstavili u poglavlju 3 ove knjige. Što se tiče unutrašnje organizacije tvrtke, Marshall, između ostaloga, ističe da se dioničko društvo pod rukovodstvom (plaćenoga) menadžera obično usteže od inovacija: Vlasnik posla, kada razmišlja o nekoj promjeni, u vaganju ukupne dobiti koje bi ona donijela poslu u odnosu na ukupni gubitak, vođen je vlastitim interesom. No privatni interes plaćenoga menadžera ili službenika često ga vodi u drugi smjer: put najmanjeg otpora, najveće udobnosti i najmanjeg osobnog rizika obično znači ne zalagati se mnogo za poboljšanje, te tražiti uvjerljive izgovore za izbjegavanje poboljšanja koje drugi predlažu, sve dok se njegova uspješnost ne ustvrdi kao sigurna (Marshall 1919: 324).

Marshall raspravlja i o značaju lojalnosti prema korporaciji i o tome kako ona daje uposlenicima osjećaj zadovoljstvo zbog uspjeha i ugleda I tvrtke], nešto slično ljubavi ljudi prema svojoj domovini. “Ta je lojalnost”, on dodaje, “dalje razvijena [u] mnogim pokretima, dizajniranima tako da u uposlenikâ stvore izravni interes za uspješnost tvrtke za koju rade” (Marshall 1919: 327). Bogato empirijsko znanje o tvrtkama i industrijama koje općenito karakterizira Marshallov rad, a osobito njegovu Industriju i trgovinu (- Industry and Trade, 1919), iščezlo je iz glavne struje ekonomske znanosti sve do 40ih, kad su ga obnovili ekonomisti iz područja industrijske organizacije. To su područje nedavno preuzeli teoričari igara, što mu je znatno ojačalo analitičku moć - ali je i okončilo tradiciju pisanja empirijskih studija. Čitatelj može steći dojam o tom razvitku, usporedi li dugogodišnji standardni udžbenik F.M. Scherera s njegovim danas vodećim konkurentnom, Teorijom o industrijskoj organizaciji (= The Theory of Industrial Organization) Jeana Tirolea (Scherer i Ross 1990; Tirole 1988; usp. Bourdieu 2000c: 243). Često se ističe da je nedostatak analitičke oštrine karakterizirao stariji pristup industrijskoj organizaciji, što olakšava objašnjavanje zašto je to područje tako brzo popustilo pred teorijom igara. No ta se optužba ne može uputiti trojici tvoraca bihavioralne teorije o tvrtki: Ri- chardu Cyertu, Jamesu Marchu i Herbertu Simonu. Relevantnost njho- vih ideja za ekonomsku sociologiju poprilično je očito, ali nedovoljno shvaćena, pa se u najboljem slučaju mogu naći tek slučajne reference na njihove radove. Za ekonomske sociologe bilo bi prirodno krenuti od rasprave o sukobima interesa u tvrtkama, kao što o tomu raspravljaju Cyert i March u knjizi Behavioralna teorija o tvrtki (engl. = A Behavioral 'Theory of the Firm, 1963). U njoj autori primjećuje da se problemu određivanja cilja tvrtke obično pristupa tako da se ili identificira zajednički cilj ili se pretpostavlja daje cilj tvrtke identičan cilju poduzetnika.

78

P O G L AV L J E I V

No to dovodi do kontradikcije: “neoklasične teorije o tvrtki priznavale su načelo da su ekonomski akteri motivirani vlastitim interesima, no zanemarivale su sukobe interesa unutar tvrtke, ili su pretpostavljale da će se oni riješiti prethodnim ugovorom, kojim uposlenici pristaju slijediti interese poduzetnika” (Cyert i March [1963] 1992: 215). Cyert i March istaknuli su da je “prisutnost neriješenoga konflikta upadljiva osobina organizaciji” (1963: 28). U djelu “Poslovna tvrtka kao politička koalicija” (= “The Business Firm as a Political Coalition”) James March razradio je nekoliko ideja iz Behavioralne teorije o tvrtki, osobito zamisao da akteri s interesom prema tvrtki pokušavaju sastavljati koaliciju da bi ostvarili svoje interesi (1962; Cyert i March 1963). Raspon aktera o kojima March raspravlja daleko je veći od onih koje Adam Smith i Alfred Marshall spominju, i tu su dobavljači, mušterije, državne agencije, trgovinske organizacije, sindikati, razne vrste uposlenika, i tako dalje. Sličnosti između Marchovih ideja i takozvane udjelničarske teorije (engl. stakeholder theory) očite su (Donaldson i Preston 1995; Jensen 2001). Neki zanimljivi prilozi teoriji o sukobima interesa mogu se naći u tekstovima Herberta Simona o ulozi organzacija u ekonomiji. U jednom takvom tekstu Simon raspravlja o lojalnosti uposlenika i primjećuje da ona predstavlja raširenu i važnu pojavu po sebi (Simon 1977; usp. Simon 1991). On nadopunjuje Marshallovu analizu lojalnosti, naglašavajući njezinu kvalitetu ekonomske emocije. Lojalnost, za Simona, nije tek način da se uposlenici poistovjete s interesima tvrtke; ona je i snažan izvor agresije. “U mnogim slučajevima kada postoje sukobi interesa ili pretpostavljeni sukobi interesa između grupe koju nazivamo ‘mi’ i grupe koju nazivamo ‘oni’, spremni smo ne samo zaštititi ‘nas’, nego i biti vrlo agresivni prema 'njima"’ (Simon 1997: 54).

Organizacijska ekonomika To što ide pod imenom organizacijske ekonomike (ili ekonomike organizacije) dio je nove institucionalne ekonomike, koja je nastala 1970ih i manje-više ušla u glavnu struju ekonomske znanosti nakon jednog ili dvaju desetljeća (Barnes i Ouchl 1986; Mllgrom i Roberts 1992; Gibbons u tisku; za kratak opis v. Douma I Schreuder 1998). Organizacijska ekonomika sastoji se od nekoliko osobitih tipova analiza, od kojih su najpoznatije analiza transakcijskih troAkovu i teorija agentstva. Postoje i pokušaji analiziranja tvrtke * gledllta teorije Igara,

T VRTK E

79

se oslanjaju na mješavinu tih teorija. Razne teorije koje tvore organizacijsku ekonomiku povezuje to što svi polaze od pojedinca i njegova samointeresa. Za razliku, recimo, od povjesničara, organizacijski ekonomisti ne polaze tako da proučavaju svoje teme povijesno i poslije razvijaju analitičke modele. Umjesto toga, oni izgrađuju svoje teorije prvenstveno kroz analitičko rezo- niranje. I za razliku od sociologa, organizacijski ekonomisti ne polaze od postavke da su društveni odnosi ključni za ekonomiju i da ih treba empirijski utvrditi. Umjesto toga, oni obično polaze od individualnog samointeresa i uvode društvene odnose ili institucije poslije, možda da bi objasnili zašto je učinkovito koristiti kakvu instituciju ili kako se neki interes može ostvariti uspostavljanjem određenih društvenih odnosa. Logički je argument obično dovoljan, a empirijski podaci često su odsutni. No iako se sociologija tvrtke razlikuje u nekoliko ključnih točaka od organizacijske ekonomike - osobito u pogledu važnosti koju pripisuje društvenim odnosima u ostvarivanju interesa -, jasno je da potonji tip analize predstavlja velik napredak u ekonomskoj teoriji i da od njega ekonomska sociologija može mnogo naučiti. Sklonost prenaglašavanju elementa ekonomskoga samointeresa, nauštrb društvenih odnosa, katkad je nadoknađena osjećajem za povijest (kao u djelu Douglassa Northa), uvođenjem dugoročne perspektive (kao u evolucijskom pristupu), ili idejom o proturječju između racionalnog ponašanja, koje je kooperativno, i racionalnog ponašanja, koje to nije (kao u dilemi zatvorenika). Kako ćemo uskoro vidjeti, u mnogim slučajevima konačni je rezultat fleksibilniji i inovativniji tip interesne analize, koji uvodi nove i važne spoznaje u opću tradiciju interesne analize o kojoj smo nakratko raspravljali u poglavlju 1.

Transakcijska troškovna analiza Podrijetlo transakcijske troškovne analize seže do članka “Priroda tvrtke” (“The Nature of the Firm”, 1937), koji je R.H. Coase napisao u dvadesetim godinama svoga života, kad još nije znao mnogo o ekonomiji (Coase 1991). Taj članak bio je ključan za to da Coase 1991. primi Nobelovu nagradu; može se opisati kao analitička vježba koja polazi od konvencionalne teorije cijena, u koju se zatim pokušava unijeti malo realnosti. “Priroda tvrtke” nije se mnogo čitala do 70ih godina, kad se shvatilo da taj tekst sadrži ne samo svjež pristup prema tvrtki, nego i prema ekonomskoj analizi uopće. To što se osobito cijenilo bilo

8o

P O G L AV L J E I V

je da se Coaseov pristup tako dobro uklapao u tadašnje pokušaje primjenjivanja ekonomskog pristupa na neekonomske pojave - što ekonomisti vole nazivati “ekonomskim imperijalizmom” (usp. Udehn 1991). Od tada nadalje zanimanje za Coaseov članak bilo je golemo. Coase počinje svoju “Prirodu tvrtke” opaskom da u standardnoj ekonomskoj teoriji sve djeluje samo od sebe i volonterski. Kada se cijene mijenjaju, pojedinci i tvrtke sami se prilagode toj činjenici jer im je to u vlastitom interesu činiti. No, prema Coaseu, taj opis ekonomije nije kraj priče, a razlog je taj što pojedinac ne djeluje volonterski unutar tvrtke. Radniku se kaže što mu je činiti i on djeluje u skladu s tim. Iz te činjenice Coase zaključuje da postoje dva različita načina organiziranja ekonomije: preko tržišta ili preko tvrtke. Tržišta i tvrtke predstavljaju “alternativne metode koordiniranja proizvodnje” ([1937] 1988: 36). No ako se poslovi u ekonomiji mogu obavljati na dva načina, kada je koja alternativa korištena? I šire rečeno, zašto uopće postoje tvrtke, ako tržišta mogu sve riješti? Coaseov je odgovor na ta pitanja to da korištenje tržišta donosi troškove, a ako su ti troškovi veći od troškova korištenja tvrtke, tada će se načelno koristiti tvrtka. Citiramo li najvažniju pojedinačnu rečenicu u “Prirodi tvrtke”: “Glavni razlog zašto je profitabilno osnovati tvrtku čini se da je u trošku korištenja mehanizama cijena” ([1937] 1988: 38). U svom članku Coase ne rabi naziv “transakcijski trošak”, no ta je ideja prisutna. Trošak korištenja tržišta, tvrdi on, obuhvaća takve stvari kao što su troškovi za dobivanje informacija, za sklapanje ugovora, i tako dalje. Coase zaključuje daje njegova teorija o tvrtki ujedno i “[analitički] izvediva” i “realistična” (54). Ako je Coase bio taj koji je dao ideju o transakcijskom trošku, onda je čovjek koji je popularizirao i raširio tu ideju i u ekonomskoj i u srodnim znanostima bio Oliver Williamson. To je učinio u neprekidnom nizu knjiga i članaka tijekom 70ih i 80ih, od kojih je najvažniji bio Tržišta i hijerarhije (= Markets and Hierarchies, 1975; v. također Williamson 1985, 1986). Ključna ideja Tržišta i hijerarhija (1975) zgodno je uhvaćena u naslovu rad i dramatizira Coaseovu spoznaju iz 1937., naime to da tržišta i tvrtke tvore dvije alternativne metode koordiniranja proizvodnje (ili, prema Williamsonovu nazivlju, tvore različite “strukture upravljanja” [engl. governance structures]). Tijekom 70ih, kad se pojavila Williamsonova knjiga, i organizacijska teorija već se razvila, za razliku od 30ih, kad je Coase pisao svoj članak, i Williamson je zdušno smatrao da su ekonomisti učinili veliku pogrešku kad su dopustili da im proučavanje organizacija izmakne i postane odvojena disciplina po sebi. Prema Williamsonu:

T VRTK E

8ι

Proučavanje ekonomske organizacije obično se zbiva kao da su tržišni i upravni modaliteti nepovezani. Tržišna organizacija je oblast ekonomista. Unutrašnja organizacija predmet je specijalista za organizacijsku teoriju. I ta se dva nikada neće susresti (1975: ix).

Iako je Williamsonovo glavno nadahnuće za transakcijsku troškovnu analizu poteklo od Coasea, on joj je dao i vlastit biljeg. Williamson je popularizirao i naziv “transakcijski trošak” (engl. transaction cost), te ga ovako definirao - to su Ex ante troškovi skiciranja, pregovaranja i osiguravanja ugovora i, još više, ex post troškovi neprilagođenosti i ispravaka koji nastaju kada je primjena ugovora krivo postavljena zbog praznina, pogrešaka, propusta i neočekivanih poremećaja; [to su] troškovi vođenja ekonomskoga sustava (Williamson 1991:103).

Dok je Coase govorio samo o dvjema strukturama upravljanja - o tržištu i tvrtki -, pod pritiskom kritike Williamson je uskoro dodao treću: “hibridni” ili autonomni oblik organizacije, utemeljen na dugoročnim ugovornim odnosima (Williamson 1991: 102). Vrlo je važno da je Williamson pokušao operacionalizirati Coaseove spoznaje i utvrditi točno pod kojim će se okolnostima vjerojatno koristiti tržište umjesto tvrtke. Opći je odgovor na to pitanje, tvrdi on, da će se tvrtka koristiti kad su transakcije česte, kada su nesigurne i kada su potrebna specifična ulaganja (tzv. specifičnost aktiva [engl. asset specificity]). Drugim riječima, tržište će se koristiti kada ne postoji specifičnost aktive, kada su transakcije jednostavne, ili kada se zbivaju samo jednom. I Coase i Williamson obično se služe poprilično jednostavnom inačicom interesne analize: izbor ili tvrtke ili tržište ovisi isključivo o tomu koji je od njih jeftiniji. To obrazlaganje nije uvjerljivo, ako se koristi za tumačenje povijesnog nastanka moderne tvrtke. Kako je pokazala povijest moderne tvrtke, nastanak tvrtke bio je postupan i težak proces - daleko izvan dohvata jednostavne interesne analize u smislu troškova i dobiti (usp. Weber [1923] 1981: 225-29, 279-82). No kad se transakcijskim troškovnim pristupom tumači izbor korištenje ili tržišta ili tvrtke, kad je potonja već lako dostupna, tada je ta teorija mnogo uvjerljivija (iako i dalje ostaje prijedlog koji se treba empirijski provjeriti). Transakcijska troškovna analiza u Coaseovim i Williamsonovim inačicama dovela je, međutim, do inovacija u interesnoj teoriji, djelomično zbog tvrdnje o trošku korištenja ugovora. U standardnoj ekonomskoj teoriji tijekom većeg dijela dvadesetoga stoljeća obično se podrazumijevalo da će svi akteri poštivati zakon, što znači da nije imalo mnogo smisla raspravljati o troškovima nadziranja ekonomskog

82

P O G L AV L J E I V

sustava ili pozivati se na pravni sustav na drugi način. Transakcijska troškovna analiza, s druge strane, ne pretpostavlja zakonito ponašenje, nego pretpostavlja da se akter ponaša oportunistički i da će prekršiti zakon može li u tome uspijeti. Prema Williamsonu, od kojega potječe ta inovacija, “oportunizam je inačica samointeresa” (1975: 7). On svoje gledište objašnjava ovako: posljedice oportunizma nepotpuno su razrađene u konvencionalnim ekonomskim modelima tvrtki i tržišta. Kao što je Diamond primijetio, standardni “ekonomski modeli... [tretiraju] pojedince kao da igraju igru prema određenim pravilima koje poštuju. Oni ne kupuju više nego ono za što znaju da mogu platiti, oni ne pronevjeruju novac, ne pljačkaju banke”. No, dok se prema konvencionalnim pretpostavkama takve vrste ponašanja odbacuju, u analizi tržišta i hijerarhija ključna uloga pripisuje se oportunizmu, u bogatom varijetetu oblika (Williamson 1975: 7).

Još jedan nov pogled na pojam interesa u transakcijskoj troškovnoj analizi može se naći u djelu ekonomskog povjesničara Douglassa Northa, koji sebe povezuje s ogrankom transakcijske troškovne analize drukčijim od Williamsonove - “s pristupom Washingtonskog sveučilišta”. Općenito, Northa je jako zanimao zadatak uvođenja različitih tipova transakcijskih troškova u ekonomsku povijest, poput troškova mjerenja, troškova zaštite, i tako dalje. U kombinaciji s njegovim ranim naglaskom na razlike u cijenama kao glavni pokretač ekonomskog razvitka, to omogućuje realističku i inovativnu vrstu analize (npr. North i Thomas 1973; Nee - u tisku). U knjizi Institucije, institucijske promjene i ekonomska

performansa (= Institutions, Institutional Change and Economic Performance, 1990), North je dopunio tu analizu, predloživši da se institucije mogu odrediti kao pravila i da se na organizacije može gledati kao na igrače u igrama utemeljenima na pravilima. Sve organizacije igraju da bi pobijedile, prema Northu, jamačno zbog njihova samointeresa (čitatelj će se možda sjetiti Bourdieuove tvrdnje o interesu kao illusio, ili isplativosti igranja igre, nasuprot ataraxia ili ravnodušnosti prema igri, što smo predstavili u poglavlju 2). No ne mogu pobijediti svi igrači, pa zato postoji velika vjerojatnost da će pokušaj ostvarivanja samointeresa završiti neuspjehom. I organizacije koje doista pobjeđuju, tvrdi North, uglavnom pobjeđuju zbog vještine u igranju igre, koju su stekle s vremenom. Drugim riječima, iako je u Northovoj analizi tvrtke razmatranje troškova i profita središnje, on tu analizu čini još složenijom, dopuštajući mogućnost da tvrtke pogriješe u ostvarivanju svoga samointeresa, da im pokušaji završe neuspjehom te [daje opasku] da tvrtke trebaju razviti vještinu u ostvarivanja svoga samointeresa.

T V RT KE

83

Teorija o agentstvu Iako je pojam agentstva (= činilaštva, posredništva, op.prev.) u glavnoj struji ekonomske znanosti još donekle nov, i u nju je ušao prije nekoliko desetljeća, stoljećima je u zapadnoj pravnoj doktrini imao važno mjesto (Müller-Freinfels 1978). Takozvani zakon o agentstvu upravlja odnosom između osobe (agenta) koji djeluje u ime druge osobe (glavne stranke) vis-à-vis treće osobe (treće stranke). Ključna je ideja da agent može djelovati na pravno obvezujući način u korist glavne stranke u odnosu na treću stranku. Zakon o agentstvu vrlo je važan u ekonomskom životu, gdje se primjenjuje na položaj menadžera, brokera, prodavača i tako dalje. Postavka o agentstvu koristi se nešto drukčije u ekonomskoj znanosti nego u pravu. Ekonomisti uglavnom promatraju odnos između glavne stranke i agenta (takozvani unutarnji ugovor), a manje ih zanima ovlaštenost agenta da povezuje glavnu stranku s trećom strankom (npr. Pratt i Zeckhauser 1985; Clifford Smith 1987). Prava je inovacija u ekonomskoj znanosti, međutim, prerada odnosa između glavne stranke i agenta u smislu čistih interesa i zatim njegova primjena na unutarnju organizaciju tvrtke. Glavna stranka (npr. vlasnik) koristi agenta (npr. glavnoga rukovoditelja) da bi realizirao svoj interes -, no to je zakomplicirano činjeniconuda se i agent mora brinuti o svom interesu i da se ta dva interesa često sukobljavaju. Da citiramo tipičnu rečenicu: “Ako su obje stranke u odnosu kvalitetni maksimalizatori korisnosti, tada postoji dobra osnova za to da se pretpostavi da agent neće uvijek djelovati u najboljem interesu glavne stranke” (Jensen i Meckling 1976: 308). Postoje, međutim, različiti načini usklađivanja interesa dviju stranki, primjerice nadzorom (monitoringom) ili s pomoću ekonomskih poticaja. Oba ta načina stoje novca; postoji i dodatni problem “tko će koga nadzirati”? (Alchian i Demsetz 1972: 782). Ekonomisti obično primjenjuju teoriju o agentstvu prvenstveno u proučavanju načina kako ulagači u korporacije mogu sebe uvjeriti u povrat sredstava (vidi npr. Scheifer i Vishny 1997). Najbolja studija te vrste jest članak Michaela Jensena i Williama Meckinga “Teorija o tvrtki: menadžersko ponašanje, troškovi agentstva i struktura vlasništva” (= “Theory of the Firm: Managerial Behavior, Agency Costs, and Ownership Structure”, 1976; usp. Fama i Jensen 1983, Jensen 1998). U njemu autori ističu da će se menadžer, ima li manje od 100% tvrtke, manje zalagati za povećanje dobiti nego vlasnik. Da tomu kontrira, vlasnik može pokušati nadzirati menadžera (što dovodi do tzv. troškova moni-

P O G L AV L J E I V

84

“S jedne strane, uklanjanje posrednika bi značilo smanjenje troškova, povećanje prodaje te veće zadovoljstvo kupaca; s druge strane, mi smo posrednici.” © The New Yorker Collection 1997 Robert Mankoff Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

toringa) i/ili mu može dati ekonomske poticaje da bi djelovao u interesu vlasnika (što dovodi do takozvanih troškova vezivanja, engl. bonding costs). Ako su tržišta kapitala učinovita, slažu se autori, te dvije vrste troškova, zajedno s rezidualnim troškom (što zajedno čini trošak agentstva), snosit će menadžer. Neki sociolozi pokušali su u svom radu primijeniti tu inačicu teorije o agenstvu koju su razvili ekonomisti, uz preinake da bi bila prikladnija za njihove potrebe. Jedan je Harrison White, koji tvrdi da pojam agentstva vrlo dobro pristaje sociologiji: “intenzivno je društven u svojim mehanizmima, jer jednu osobu čini raditi nešto za drugu vis-à-vis treće osobe, no samo u velikoj ovisnosti o izgledu društvenog krajolika” (1985: 187). U Identitetu i kontroli (= Indentity and Control) White tvrdi i da je agentstvo vrlo zanimljivo jer pomaže u pokretanju neke akcije i istovremeno kontrolira tu akciju (1922: 245-54). Čineći to, ono unosi fleksibilnost i suprotstavlja se hijerarhiji. Nadalje, agentstvo je na razne načine bitno za identitet agenta. James Coleman još je jedan sociolog koji se u svojim radovima

T VRTK E

85

oslanja na teoriju o agentstvu, osobito u Temeljima društvene teorije (= Foundations of Social Theory). Poput Harrisona, Coleman ističe da je teorija o agentstvu vrlo prikladna za sociologiju: “Jednom kad se izvrši transakcija u kojoj je glavna stranka zadovoljila interese agenta (primjerice, novčanom isplatom) u naknadu za agentove akcije u ostvarivanju interesa glavne stranke, društveni je sustav stvoren” (1990: 152). No za razliku od ekonomista, Coleman tvrdi da i radnici, ne samo menadžeri, imaju osobite interese, koji mogu biti u raskoraku s interesima korporacije. Coleman uvodi jednu drugu novinu u analizu interesa, sugerirajući da se agent može vrlo jako identificirati s glavnom strankom, i pretvoriti njezin interes u vlastiti (1990: 157-62). Povezan agent (engl. affine agent, kako se taj tip aktera naziva) može se na taj način identificirati s poslodavcem, nacijom, zajednicom i tako dalje. Coleman dodaje da ta vrsta identifikacije nije nikada potpuna, a razlog je taj što “interesi nisu arbitrarni, uobličljivi po volji pojedinca, nego ih obuzdavaju strege, od kojih su neke psihološke” (161).

Druge perspektive u organizacijskoj ekonomici Osim analiza na osnovi agentstva i transakcijskih troškova, ekonomisti su u proučavanju tvrtki rabili i teoriju igara, evolucijsku teoriju i pristup prava i ekonomija. Kako smo već spomenuli, ekonomisti su često koristili mješavinu tih perspektiva. Jensen i Meckling, primjerice, u jednom svojem eseju iz 1976., obrazlažu da se tvrtka može razmatrati kao skup ugovora, u kojemu ugovorne stranke obuhvaćaju uposlenike, mušterije, kreditore i tako dalje. Jensen i Meckling zaključuju da je zamisao o tvrtki “pravna fikcija”, te da je bolje tvrtku opisivati kao “povezani skup ugovornih odnosa” (engl. a nexus of a set of contracting relationships) (311). I mnogi drugi ekonomisti otkrili su da je ta perspektiva korisna (npr. Hart 1995). Iako ideja o agentskom ugovoru koju su razvili ekonomisti uvodi realizam u analizu tvrtke, zamisliti svu tvrtku kao kolekciju ugovora može imati upravo suprotan učinak. Kao primjer može se spomenuti poznati članak Armena Alchiana i Harolda Demetza, “Proizvodnja, informacijski troškovi i ekonomska organizacija” (= “Production, Information Costs, and Economic Order”, 1972). Ta dva autora tvrde da tvrtka nema nikakvu moć, jer su svi njezini odnosi ugovorni ili volonterski:

86

P O G L AV L J E I V Tvrtka... nema nikakvu zapovjednu moć, nikakav autoritet, nikakvo disciplinarno djelovanje iole različito od običnog tržišnog ugovaranja između dvojice ljudi... Reći uposleniku da natipka pismo umjesto da položi dokument u registar isto je kao da kažem svom trgovcu [namirnica] da mi proda ovu marku tunjine umjesto one

marke kruha (1972: 777).

Jedna druga perspektiva koju su ekonomisti primijenili u analizi organizacija, a koja je postala osobito važna u industrijskoj organizaciji, jest teorija igara (Tirole 1988). Tip problema kojim se ta vrsta analize bavi obuhvaća tajne sporazume, barijere pristupu i monopolističku konkurenciju. U analizi tvrtki, kao i inih pojava, glavna je snaga teorije igara njezin naglasak na strateško ponašanje u kojemu akter, pri odlučivanju o vlastitoj akciji, uzima u obzir moguće akcije drugoga aktera (za raspravu o odnosu između teorije igara i sociologije, v. Swedberg

2001). S gledišta interesa, najinovativniji doprinos teorije igara ekonomiji organizacije možda je u zamisli o zatvorenikovoj dilemi ili u činjenici da ukoliko svatko od nekoliko aktera slijedi svoje individualne interese na racionalni način, svi će završiti u situaciji goroj nego što bi se dogodilo da su surađivali. Robert Axelrod i drugi teoričari teorije igara tvrde da se raskorak između individualne i kolektivne racionalnosti može u nekim slučajevima nadvladati, pogotovu ako se igra mnogo puta igra (1984). Teško je prosuditi koliko su Axelrodove ideje u tom konkretnom pogledu točne. Jasno je, međutim, da ideja o evoluciji dobro pristaje društvenom pristupu tvrtki (vidi npr. Nelson i Winter 1982; Nelson 1994).

Reakcije sociologa na organizacijsku ekonomiku Sada u sociologiji, niti u ekonomskoj sociologiji, ne postoji ozbiljniji pokušaj prodiskutiranja organizacijske ekonomike i ocjenjivanja njezinih različitih snaga i slabosti. Općenito, može se reći da se u sociologâ mogu naći pohvale i kritike i ravnodušnost. Kako smo spomenuli, James Coleman i Harrison White smatrali su neke dijelove teorije o agentstvu vrlo korisnima. Također se osjeća da mnogi sociolozi podržavaju ponovno uvođenje institucija u glavnu struju ekonomske znanosti i da s očitom simpatijom prate napore Williamsona i njegovih kolega u tom pogledu. Sociološka analiza organizacija revitalizirala se jednostavno zbog dodira s jednom drugom društvenom znanošću i njezinim pristupom.

T VRTK E

87

Neki su sociolozi jako negativno ocijenili organizacijsku ekonomiku, i sasvim su ju odbacili. Primjer je Charles Perrow, koji u Kompleksnim organizacijama (= Complex Organizations) tvrdi da je teorija o agentstvu potencionalno “opasno tumačenje” ( 1987:235-36; za opću kritiku pristupa racionalnog izbora u organizacijskoj ekonomici, vidi Zey 1998). Razlog za tu opasnost, rečeno nam je, jest taj što agentstvo pretpostavlja da je akter oportunist, a to se gledište može proširiti na društvo općenito s negativnim posljedicama. Štoviše, daje se naslutiti daje Perrowu odbojno to što ekonomisti tako olako pretpostavljaju da će radnici postati lijeni ako nisu pod strogim nadzorom. Iako je točno da ekonomisti iz glavne struje (osim ekonomistâ radne snage) nisu pokazali veliko zanimanje za radnike i njihove probleme, ipak je takav tip kritike mnogo preopćenit i ujedno pogrešan. Prvo, analitička moć teorije 0 agentstvu ne ovisi o pretpostavci da je akter oportunist. Probleme agentstva, primjerice, imat će i tvrtke u vlasništvu radnika, ne samo tvrtke u vlasništvu tradicionalnih kapitalista - bili oni oportunisti ili ne bili. Isto je pogrešno, kako ja to vidim, pomisliti da interesna analiza podrazumijeva sumnjičav ili ponizan pogled na ljudska bića te da joj oportunizam mora biti u središtu. Primjena interesne teorije koja se može naći u djelima Webera, Milla i Tocquevillea zacijelo bi ukazivala na suprotno. Korisniju kritiku organizacijske ekonomike dao je Mark Granovetter u članku o ukorijenjenosti iz 1985. Granovetter u biti tvrdi da ekonomistima nedostaje umijeće kada trebaju analizirati društvene odnose, pa im zato analize jako stradaju. Razlog je za to taj što su igrači novi i nisu prošli obuku; oni su “sociološka novorođenčad u šumi” (Granovetter 1985b: 502). Oliver Williamson, primjerice, pretpostavlja da tržišta i organizacije pripadaju dvjema različitim svjetovima koji nemaju ništa zajedničkoga. A Kenneth Arrow obrađuje moralnost na nesociološki način, pretpostavljajući da se svi akteri ponašaju u skladu s nekim općim moralom. Stvarnost, prema Granovetteru, mnogo je složenija, a odluka hoćemo li vjerovati nekoj osobi ili joj nećemo vjerovati, primjerice, ovisi 0 tomu poznajemo li dotičnu osobu, poznaju li drugi ljudi kojima vjerujemo tu osobu, i tako dalje. Granovetter također kritizira ekonomiste zbog njihove tendencije pretpostavljanja da su sve postojeće ekonomske organizacije učinkovite samom činjenicom da postoje, jer bi inače već nestale. To je klasična funkcionalistička pogreška, kaže Granovetter, koju su sociolozi nadvladali davno (za slično obrazlaganje, vidi Roy 1990). Kao krajni rezultat, on dodaje, tip analize koju Williamson i njegovi kolege provode “destimulira detaljnu analizu društvene strukture” (Granovetter 1985b: 505). Osim Granovetterove kritike u njegovu članku o ukorijenjenosti,

88

P O G L AV L J E I V

treba još spomenuti Oberschallov i Leiferov srodan pokušaj kritiziranja organizacijske ekonomike zbog toga što koristi učinkovitost kao objašnjenje za sve što analizira (1986). Ta je tvrdnja slična Granovetterovoj, no da bi ju dokazali, autori postupaju drukčije. Primjerice, Oberschall i Leifer napominju da se moć obično zanemaruje u objašnjenjima na osnovi učinkovitosti, da se zanemaruje dvoznačnost ciljeva i da treba imati mnogo složeniji pojam o izboru, nego što se koristi u ekonomskoj znanosti. U suptilnoj opasci, oni primijećuju da u glavnoj struji ekonomske znanosti “ekonomski akter nikada nije razočaran niti iznenađen” (249). Treba dodati dvije konačne misli. Prvo, kritike i Granovettera i Oberschalla i Leifera odnose se samo na razvitak do sredine 80ih, a od tada se mnogo zbilo. Drugo, nekoliko je društvenih znanstvenika prigovorilo organizacijskoj ekonomici i zato što se njezine prognoze nisu potvrdile u empirijskim provjerama. David i Han, primjerice, citiraju Williamsonovu tvrdnju da je transakcijska troškovna analiza “empirijska priča o uspjehu” - no napominju da je oko polovina empirijskih provjera dala negativne rezultate (1998; vidi također Williamson 1996b; 55). Koliko je meni poznato, ne postoji slična ocjena teorije o agentstvu - no jako je potrebna (za neke empirijske dojmove, vidi npr. Arrow 1985).

Sociološke teorije tvrtki Za razliku od ekonomista, sociolozi su već odavno pokušavali analizirati tvrtke kao društvene institucije ili društvene organizacije, a danas postoji duga tradicija razrađene sociološke analize te vrste. Ta tradicija počinje s Maxom Weberom negdje na prijelazu u dvadeseto stoljeće; nastavila se u sklopu nove grane industrijske sociologije, a danas se uglavnom provodi u sklopu sociologije organizacija. Industrijska sociologija još je živa, kao i srodna grana sociologije rada, no prva je izgubila mnogo snage. Iako je sociologe oduvijek zanimala društvena struktura tvrtki i drugih organizacija, s druge strane malo su pozornosti posvećivali ulozi ekonomskih interesa u njima. U organizacijskoj teoriji nije jako važno vrijedi li koja tvrtka milijardu dolara ili stotine milijardi. Iako su se i Weber i Marx trudili povezati analizu ekonomskih interesa s analizom društvene strukture, u sklopu njihovih pokušaja da shvate kapitalizam, takav se način rada u sociologiji dvadesetoga stoljeća može naći rijetko. Čini se da su industrijska sociologija i sociologija organi

T VRTK E

89

zacija, primjerice, uvelike svjesno izbjegavale ekonomsku dimenziju (tj. ulogu ekonomskih interesa), možda da bi bolje razotkrili ulogu društvenih odnosa. Kad su su interesi ponovno pojavili u toj vrsti analize, kao što su i morali, bilo je to obično u preinačenom obliku. Uobičajeno je, primjerice, da napomene u organizacijskoj teoriji i industrijskoj sociologiji govore o “resursima” tvrtke, o “poticajima” za radnike i slično. No teoretiziranje o tim elementima i proučavanje njihovih učinaka uglavnom se prepuštalo ekonomistima. Za suvremenu ekonomsku sociologiju, dakle, važan je zadatak ponovno uvesti ekonomske interese u sociološku analizu tvrtki, pritom koristeći sociološke spoznaje o društvenoj strukturi organizacija.

Max Weber Mnogo se manje zna što je Max Weber rekao o ekonomskim organizacijama nego što se obično misli, a za to postoji više razloga. Jedan je povezan s općenito slabim zanimanjem sociologa za njegovu ekonomsku sociologiju. No u organizacijskih sociologa postojala je i tendencija zanemarivanja Weberova viđenja tvrtke te usmjeravanja pozornosti samo na dio njegove analize organizacija, naime na njegovu teoriju birokracije. Ta je tendencija uvelike povezana s nevoljkošću sociologa koji se bave organizacijskom teorijom da razmotre što je specifično za ekonomske organizacije; umjesto toga, njihova je ambicija da pridonesu znanju o organizacijama općenito. Weberov tekst koji se obično citira u organizacijskoj teoriji odlomak je pod naslovom “Birokracija” iz utjecajne antologije Od Maxa Weberei (~ From Max Weber), koju su sastavili Hans Gerth i C. Wright Mills (Gerth i Mills 1946: 196-244; usp. Weber [1922] 1978: 956-1005). Međutim, u cjelovit prikaz Weberove analize ekonomskih organizacija trebalo bi uvrstiti znatno više od njegove teorije o birokraciji, iako ta teorija predstavlja najspektakularniji dio njegova rada o organizacijama. Takav bi prikaz trebao pokazati i kako se ekonomske organizacije tretiraju (1) u njegovoj teorijskoj sociologiji, (2) u njegovoj povijesnoj sociologiji, i općenitiji (3) u njegovoj analizi zapadnoga kapitalizma. Da bih ilustrirao kako bi takav cjelovit prikaz trebao izgledati, poslužit ću se Weberovom analizom tvrtke kao primjerom. U prvim teorijskim poglavljima Ekonomije i društva Weber pomno gradi temelje za poimanje tvrtke iz perspektive društvene akcije (v. osobito Weber [1922] 1978: 48-56, 74-5). Društvene akcije usmjerene jedna na drugu čine društveni odnos, a kada postoje duže vrijeme,

P O G L AV L J E I V

mogu se pretvoriti u društveni poredak (vidi moju prijašnju raspravu u poglavlju 1). Weber definira organizaciju kao zatvoren ili ograničen društveni odnos, koji se pretvorio u poredak, a provodi ga pojedinac ili upravno osoblje. Odnosi nastaju jer ljudi osjećaju da pripadaju zajedno (komunalni odnosi [odnosi zajedništva]) ili zato što imaju zajedničke interese (asocijativni odnosi). Ekonomske su organizacije po prirodi asocijativne i često volonterske. Neke samo djelomice ulaze u ekonomiju, dok druge možda reguliraju dijelove ekonomije (poput sindikata) ili su nadležne za održavanje općeg ekonomskog poretka (poput države). Neke ekonomske organizacije, međutim, bave se prvenstveno ekonomijom - a tvrtka je jedna od takvih. U kapitalističkom društvu tvrtka je orijentirana na stvaranje profita, za razliku od održavanja kućanstva ili potrošnje. Moderna racionalna tvrtka služi se računovodstvom kapitala, što je način utvrđivanja točno koliko će se profita ostvariti u određenom vremenskom razdoblju. Vodi ju poduzetnik, a uposlenici su obično poslušni i učinkoviti činovnici te disciplinirani radnici. Moderna tvrtka hvata prilike za profit na racionalan način, a može učinkovito djelovati samo ako ima podršku racionalne države i racionalnog pravnog sustava, jer za to da bi učinkovito djelovala, treba veliku mjeru predvidivosti. Uz tu teorijsku analizu moderne tvrtke u smislu društvene akcije, Weberovo djelo sadrži i opis, u širokim crtama, njezina povijesnog nastanka (v. osobito Weber [1923] 1981: 225-29, 279-82). “Ne smije se zaboraviti”, kaže Weber, “da se oblici osnivanja i [oblici] tvrtke moraju ‘izumiti’, baš kao tehnički proizvodi” ([1922] 1978: 2000). Neki od tih institucionalnih izuma nastali su u nekoliko različitih civilizacija-, to su primjerice uporaba obitelji kao trajne trgovinske jedinice i uporaba körnende za jednokratne trgovinske operacije. Komenda se može opisati, treba dodati, kao ekonomski odnos između dvojice trgovca - jedan ostaje kod kuće, dok drugi odlazi u tuđinu te je odgovoran za prodaju. Ako je partner koji ostaje kod kuće uložio sav svoj novac u pothvat, obično bi imao pravo na dvije trećine prihoda, a ako je uložio polovinu novca, na jednu trećinu. Jedna vrlo važna osobina komende jest to da je trebala rani oblik računovodstva kapitala, jer je bilo nužno izračunati vrijednost ukupnoga poduzeća i prije prodaje robe i poslije te prodaje. Neka institucionalna obilježja tvrtke, međutim, nastala su samo na Zapadu, ili mnogo prije u tom dijelu svijeta nego drugdje. Širenje trgovinske jedinice izvan kruga obitelji, primjerice, prvo je postalo uobičajeno na Zapadu. Jedna druga institucionalna inovacija bila je zajednička odgovornost ili mogućnost da jedan član obitelji sklopi ugovore koje obvezuje i druge članove. Razdioba između vlasništva koje pripada

T V RT K E

91

pojedincu, na jednoj strani, i vlasništva koje pripada tvrtki, na drugoj, zbila se u srednjovjekovnoj Italiji, ili točnije - u Firenzi u četrnaestom stoljeću. “Iz vlasništva tvrtke, za koje nalazimo oznaku corpo della compania”, primjećuje Weber, “razvio se pojam kapitala” ([1923] 1981: 228). Približno u isto vrijeme izumljen je i vrlo važan pravni pojam: zamisao o pravnoj osobnosti, ili ideja da se organizacija, s pravnog gledišta, može tretirati kao pojedinac, s ovlastima sklapanja ugovora, s vlastitim imetkom i tako dalje ([1922] 1978: 705-31). Ali zapadna tvrtka, kako je postojala u talijanskim gradovimadržavama u srednjem vijeku, bila je još vrlo daleka od moderne tvrtke. Tijekom reformacije, Weber primijećuje, u tvrtku se unio nov i mnogo metodičniji odnos prema poslovanju, koji je temeljito utjecao na njezine operacije. Tvrtke su sada stegle svoje djelatnosti i postale mnogo aktivnije i kompetitivnije; poduzetnici i radnici promijeli su svoje stavove i ispunili se energijom. Postupno se razvila i ideja o ulaganju putem dionica, prvo u političkoj sferi i poslije u divovskim kolonijalnim kompanijama, poput nizozemske i britanske istočnoindijske kompanije. Trebat će, međutim, još mnogo vremena do početka slobodne trgovine dionicama i do pretvaranja moderne dioničkog društva u uobičajeno obilježje ekonomskoga života. Ralf Dahrendorf tvrdi da Webera treba smatrati osnivačem industrijske sociologije, a vrlo je moguće da je bio među prvima koji su analizirali situaciju radnika na radnom mjestu s pomoću sociologije (Dahrendorf 1956: 24). No treba i napomenuti da takva vrsta analize tvori integralni dio Weberove opće analize tvrtke i uspona racionalnog kapitalizma. Weber razlikuje tri glavne kategorije ljudi u tvrtki: poduzetnike, činovnike/birokrate i radnike. Moderni kapitalizam duguje velik dio svoje snage, kao i svoj povijesni proboj, njihovoj preobrazbi u metodične poduzetnike, poslušne činovnike i stručne radnike. Poduzetnik ima mentalitet vrlo različit od činovnikova: on je samostalan u prosuđivanju, željan je ostvariti profit, i uopće je “vodeći duh tvrtke” (Weber [1922] 1978: 1403). U više pogleda on je suprotnost činovniku. Činovnici se posebno obučavaju za svoj posao; oni imaju ograničena područja odgovornosti, a prožeti su osjećajem dužnosti i časti položaja. Radnici, napokon, nemaju imovinu i potpuno su ovisni o zapošljavanju da bi uzdržavali sebe i svoje obitelji. Moderna je tvornica također učinila nužnim da radna snaga bude metodična i disciplinirana. No osim što industrija oblikuje radnike, i oni mogu na nju utjecati (Weber [1908-09] 1988). Primjerice, ako radnik radi marljivije nego njegovi drugovi, pa time prijeti da će sniziti stopu [isplate] po komadu, drugi ga radnici često prisiljavaju na smanjenje njegova truda (Weber [1908] 1980: 133).

92

P O G L AV L J E I V

Kad se sociolozi pozivaju na Weberovu analizu tvrtki, ona se tretira isključivo kao dio njegove teorije o birokraciji. Pod riječju “birokracija” Weber nije mislio samo na upravu i na činovnike, nego i na opću strukturu tvrtke. Goleme korporacije, prema Weberu, vjerojatno će se organizirati kao birokracije, a glavni je razlog to što su birokracije učinkovite. One rade kao “stroj” - tj. točno i brzo (Weber [1922] 1978: 973). Prema Weberovom viđenju, u modernom kapitalizmu postojala je i opća tendencija prema stapanju s birokratskom tradicijom (koja ima drukčije podrijetlo od tvrtke), a to je kretanje dovelo do “birokratizacije kapitalizma” (Weber [1922] 1978: 999). To što obilježava zapadni kapitalizam je ravnoteža između stvaranja profita i birokracije. Ako će birokracija jednom u budućnosti pobijediti nad motivom profita i okrenuti ravnotežu u svoju korist, moderni će kapitalizam izgubiti svoj “revolucionarni” karakter, ugušiti se i na kraju ustupiti mjesto nekom nedinamičnom totalitarnom sustavu, koji bi podsjećao na drevni Egipat (Weber [1922] 1978: 202; vidi također Mommsen 1974, Swedberg 1998: 51-52). Birokracija, ukratko, Weberu ne znači samo “učinkovitost”. Weberovo viđenje birokracije kao racionalna načina organiziranja svijeta, koji je udružio snagu s interesima kapitalista, uglavnom se zapostavlja u sociologiji organizacija, u kojoj su znanstvenici prije gledali na Weberovu teoriju kao na opis toga kako su organizacije općenito izgrađene i kako djeluju. Robert Merton (1952), primjerice, primijetio je da metodički i objektivni stav birokrata može nesvjesno dovesti do suprotne vrste ponašanja, Alvin Gouldner (1954) da moć i znanje u organizaciji ne idu nužno jedno s drugim, a Arthur Stinchcombe (1959) da postoje drugi načini organiziranja proizvodnje osim s pomoću “weberovske” birokracije. Postoji i poprilično mnogo istraživanja koja pokazuju da pet-šest obilježja koja zajedno, prema Weberu, karakteriziraju birokraciju, u empirijskoj stvarnosti ne koezgistiraju (npr. Albrow 1970: 50-66; Scott 1998: 42-49). Iako je jasno da su takve studije ukazale na brojne greške i nedosljednosti u Weberovoj analizi (i da su ujedno dodale mnogo vrijedne vlastite spoznaje), manje je očito jesu li uspješno tretirali Weberove glavne probleme u njegovoj analizi tvrtke. To što je Webera osobito zanimalo u proučavanju tvrtke jest niz pitanja tijesno povezanih sa zapadnim tipom kapitalizma i njegovom mješavinom eksploatacije, dominacije i učinkovitosti. U smislu interesa, možda se to može izraziti na sljedeći način. Weber je prvenstveno pokušavao razgonetnuti točnu konstelaciju interesa i društvenih odnosa koja karakterizira modernu tvrtku, a također kako pojedinac reagira u njoj. Jedan od njegovih odgovora u Ekonomiji i

T V RT K E

93

društvu na potonju vrstu pitanja jest ovaj: Svu ekonomsku aktivnost u tržišnoj ekonomiji poduzimaju i provode pojedinci, djelujući da bi osigurali svoje osobne idealne ili materijalne interese. To je naravno jednako točno kad je ekonomsko djelovanje orijentirano prema poredačnim obrascima organizacija, bilo da su oni sami djelomično angažirani u ekonomskoj djelatnosti (poput države), prvenstveno ekonomski po karakteru (poput tvrtke), ili tek reguliraju ekonomske djelatnosti (poput sindikata). Začudo, ta se činjenica rijetko uzima u obzir ([1922] 1978: 202).

Industrijska sociologija i sociologija rada Weberova vizija o širokoj ekonomskoj sociologiji koja bi raspravljala ne samo o osnovnim ekonomskim institucijama kapitalizma, već bi vodila računa i o općoj organizaciji rada, nije se nikad ostvarila, ni u Europi ni u Sjedinjenim Državama. Umjesto toga, sociološko istraživanje ekonomije razbilo se u nekoliko potpodručja, a teme o tvorničkom životu i radu preuzelo je područje nazvano industrijska sociologija (što obuhvaća i sociologiju rada), koje je nastalo 30ih u Sjedinjenim Državama. Do 1970. mnoge teme iz industrijske sociologije apsorbirala je organizacijska sociologija, jer se smatralo da se industrijska sociologija nije uspjela obnoviti i da se uvelike preusko fokusirala na tvrtku (“tvornička sociologija”, engl. plant sociology, v. Hirsch 1975). No ideja o korisnosti područja pod nazivom sociologije rada ostala je nepromjenjena, pa takvo područje i dalje postoje. Kako ja to vidim, ekonomskoj sociologiji svakako bi koristilo da obuhvati mnoge teme kojima su se tradicionalno bavile industrijska sociologija i sociologija rada. No današnja ekonomska sociologija nije uspjela u tom pogledu, i u cjelini nije posvetila veću pozornost radnicima, sindikatima i svakodnevnom životu u uredima i tvornicama. Današnja ekonomska sociologija - također i sociologija tvrtke - imala bi koristi i od toga da se bolje upozna s dostignućima koje su se tijekom godina ostvarile u industrijskoj sociologiji i sociologiji rada. Tomu možemo dodati da su, u proučavanju ekonomije, ta dva polja zadržala praksu sudjelovanja i promatranja, što je u ekonomskoj sociologiji rijedak [pristup] (za iznimku, vidi Abolafia 1998). Kad je bila na vrhuncu, industrijska sociologija bila je vrlo živo područje, i u njoj je nastalo nekoliko klasičnih studija. Tko si god postavi zadatak da pregleda to područje u pokušaju da izdvoji doprinose ekonomskoj sociologiji, provest će uzbudljivo vrijeme, jer je in-

94

P O G L AV L J E I V

dustrijska sociologija bogata spoznajama i etnografskim podacima o radnom životu. Među klasicima koje su napisali američki sociolozi, tu su Ljudski odnosi u ugostiteljskoj industriji (= Human Relations in the Restaurant Industry, 1948) Williama Footea Whytea, Ljudi koji upravljaju (= Men Who Manage, 1959) Melvillea Daltona i Sociološko oko (= The Sociological Eye, 1971) Everetta C. Hughesa. Među podjednako magistralne studije iz Europe spadaju

Nezaposleni u Marienthalu: so- ciografija jedne nezaposlene zajednice (= Die Arbeitslosen von Marienthal. Ein soziographischer Versuch über die Wirkungen langandauernder Arbeitslosigkeit, 1933) Marie Jahode, Paula Lazarsfelda i Hansa Zeisela, Rad u komadićima (= Le Travail en miettes, 1950, engl, naslov The Anatomy of Work) Georgesa Friedmana, i Birokratski fenomen (= Le Phénomène bureaucratique, 1964) Michela Croziera. Industrijska sociologija dala je osobito vrijedne doprinose u tri područja: rad i profesije, neformalni odnosi i sukobi povezani s radom. U modernom društvu, prema Everetteu C. Hughesu, ljudi stječu velik dio svoga identiteta kroz rad, i često nastoje to što rade da bi zaradili kruh, uzdići u profesiju. Pokrivanje pogrešaka na poslu i obavljanje “prljavih poslova” još su dva važna pitanja (Hughes [1931] 1979, 1971). Klasična industrijska sociologija također ističe važnu ulogu neformalnih odnosa na radnom mjestu, pokazujući da ljudi u tvornicama i uredima obično stvaraju male radne grupe i da te grupe utječu na mnoga važna pitanja, kao što su rasna diskriminacija, proizvodnost i ljudsko samopoštovanje. Industrijska sociologija istraživala je i dosadu i sukobe na poslu, te svakodnevne drame na radnom mjestu, primjerice u glasovitom djelu Donalda Roya, Vrijeme za banane (= Banana Time, 1958). Kritičari su često optuživali industrijske sociologe da su tretirali tvornice kao zatvorene društvene sustave, izolirane od ostalih zbivanja u ekonomiji. Postojala je i tendencija prepuštanja ekonomistima obradu svih “ekonomskih” tema, poput tržišta, cijena i slično. Nadalje, industrijska je sociologija sebe vidjela kao dio šire paradigme u društvenim znanostima, po kojoj se moderno društvo može najbolje karakterizirati kao industrijsko društvo. U takvoj vrsti društva postojao je bitni sklad interesa između radnika i uprave; također se tvrdilo da sva industrijska društva imaju tendenciju konvergiranja. Unatoč tim nedostatcima, u studijama industrijskih sociologa ipak možemo naći mnoge odlične uvide u ulogu koju interesi igraju u radnom životu. Štajkovi i sustavi rada po komadu, primjerice, proučavani su iz vrlo realističke perspektive (npr. Gouldner 1954; Roy 1952). Još jedna popularna tema bio je način djelovanja sustava poticaja na razini tvornice, na što upućuje mnogo studija takve vrste sažetih u

95

T VRTK E

“Gle opet - nevidljiva ruka tržišta pokazuje mi frišku figu.” © The New Yorker Collection 1998 Charles Barsotti Preslikano iz cartoonbank.com. Sva prava zadržana.

knjizi Novac i motivacije (= Money and Motivation, Whyte et al. 1955). Jedan od najzanimljivijih nalaza o kojima izvješćuje to djelo, jest to da pojedini radnici reagiraju vrlo različito na pojedine poticaje. Neki ljudi ostaju sasvim nedirnuti i jednostavno nastavljaju raditi. Drugi odgovaraju na poticaje, ali prestaju se truditi na razini koju propisuje grupna norma. Neki ljudi, napokon, zanemaruju grupnu normu i nadmašuju ju - to su takozvani razbijači norme ( rate busters). Dok su ti koji svoj zadatak vide u održavanju grupne norme vrlo društveni (“stegači”, restricters), razbijači norme obično su izolirani, i unutar tovrnice i izvan nje. Još jedna fascinantna slika interakcije između interesa i društvenih odnosa nalazi se u knjizi Ljudi koji upravljaju Melvillea Daltona. Da bi se poslovi glatko odvijali, tvrdi Dalton, treba mnogo dodatnih kvaliteta i resursa, osim službeno priznatih. Kada problemi nastaju u sivoj zoni između zakonitih i nezakonih stvari, uposlenici su često u tajnosti

96

P O G L AV L J E I V

upitani jesu li spremi pomoći (uz nakladu), čak i ako to znači da će morati prekršiti zakon ili neki moralni kod. Oni obično kažu “da”; interesi, ukratko, nadvladaju moral u takvoj vrsti situacije. Ili, u Daltonovim riječima, “aktivna tražiteljska priroda čovjeka, njegova drevna i očita tendencija da izvrta svijet prema svojim interesima i da bira i odgovara na dijelove svoje okoline, erodira [u slučajevima kao što su ti] prodike roditelja i nadređenih” (Dalton 1959: 265). Dok je industrijska sociologija više-manje nestala i stopila se u organizacijsku sociologiju, sociologija rada još je živa u smislu da se vode tečajevi iz toga područja, objavljuju se časopisi i tako dalje. Mnogo te građe relevantno je za sociologiju tvrtki. Rani je primjer Proizvođenje suglasnosti Michaela Burowoya (= Manufacturing Consent, 1979), studija o jednoj tvornici u Chicagu. Taj rad nastavlja u najboljoj tradiciji industrijske sociologije, s etnografskim opisom svakodnevnog života u tvorničkim halama. Autorova je glavna teza da radnici izmišljaju razne načine da im vrijeme prođe brže kako bi mogli izdržati monotonost rada. “Pretvaranje (engl. making out)”, kako je ta praksa poznata, drugim riječima proizvod je dvaju različitih interesa: interesa radnika da bude plaćen (što znači da mora učiniti to za što je plaćen) i njegova interesa da nađe raditi nešto izazovno. Jedna studija koja je također važna i za sociologiju tvrtki i za ekonomsku sociologiju jest rad Andrewa Abbotta, Sustav profesija: esej o podjeli stručnoga rada (= The System of Professions: An Essay on the Division of Expert Labor, 1988). U toj se studiji nalazi fascinantni povijesni i komparativni prikaz nekoliko glavnih profesija, među njima i prava i psihijatrije. Ključ za razumijevanje profesija, tvrdi Andrews, jest u analiziranju kako neke grupe uspijevaju kontrolirati stanovite vrste rada, proizvodeći apstraktno znanje o njima - i također sprječavajući ulazak drugih grupa u njih. Pozornost posvećena rodu/spolu, jedna je od najvažnijih novina u sociologiji rada od 70ih. Postupno se shvatilo da rod igra veliku ulogu u određivanju tko što radi u tvrtki, i za koju plaću. Ogledna je rana studija u tom žanru, rad autorice Rosabeth Moss Kanter Muškarci i žene korporacije (= Men and Women of the Corporation, 1977), s raspravom o tajnicama, suprugama rukovoditelja i ženama koje pokušavaju ostvariti karijere na poslu. Kada su žene vrlo malobrojne na nekom položaju, često se na njih gleda kao na predstavnice “žena”, umjesto kao na pojedince (“simboli”, engl. tokens, prema nazivlju Kanterove). Fokusirajući na rod moguće je skicirati nekoliko novih načina na kojima su tvrtke povezane sa svojim okolinama. Čini se, primjerice, da mnoge poteškoće koje žene susreću na poslu imaju vezu s niskim statusom žena u društvu općenito (Miller 1988). Spolno uznemirivanje

T VRTK E

97

dobar je primjer, jer se ta vrsta ponašanja odnosi na općenit položaj moći muškaraca u društvu, i na način kako im je dopušteno izraziti svoje spolne interese. Položaj žena na poslu povezan je i s njihovim položajem u domu, osobito s neproporcionalnim odgovornostima za kućanski rad i za djecu (za podrobniju raspravu o tim pitanjima, vidi poglavlje 11). Još jedna nova tema na agendi današnje sociologije rada jest potkazivanje (engl. whistle-blowing), ili to što se zbiva kada uposlenik odluči raskrinkati svojeg poslodavca za nezakonito ili neetičko ponašanje (npr. Miceli i Near 1991; Miethe i Rothschild 1994; Alford 2001). Lojalnost tvrtki, što se obično smatra nečim poželjnim, u takvim se slučajevima izokreće i oslobađa brutalnom žestinom protiv potkazivača, čiji život može biti u tom procesu upropašten (Haglunds, u tisku). Analizirati tu vrstu događaja u smislu idealnih i materijalnih interesa može ga osvijetliti, jer nasilnost reakcije protiv potkazivača, kao i njegova hrabrost da progovori, ukazuje na djelovanje snažnih i duboko ukorijenjenih sila. Može se također primijetiti da vlada SADa primjenjuje materijalne poticaje da bi u nekim okolnostima ohrabrila potkazivanje. Primjerice, potkazivač koji pomaže vladi vratiti pronevjereni novca iz zdravstvenih fondova, fondova obrane i slično, ima prema zakonu pravo na stanovit postotak (obično 15-25%). Bilo bi također vrlo korisno - i za sociologiju rada i za ekonomsku sociologiju - ako bi se provelo više istraživanja o ljudima koji zarađuju za svoj život baratajući novcem drugih ljudi, primjerice o ljudima koji rade u bankama, na burzama, u brokerskim tvrtkama (npr. Lockwood 1958; Eccles i Crane 1988; Abolafia 1998). Kupovanje i prodovanje u širem smislu drugo je područje u kojem sociologija rada i ekonomska sociologija mogu naći malo zajedničkoga terena.

Organizacijske teorije i sociologija tvrtke Od svega što se trenutno radi u sociologiji, jasno je da organizacijska sociologija ima najviše potencijala da bude korisna u projektu daljnjeg razvitka sociologije tvrtke (za pregled, vidi Scott 1998). Četiri perspektive suvremene organizacijske sociologije koje se čine najizglednijima u tom kontekstu, jesu ovisnost o resursima, populacijska ekologija, mrežna analiza i novi institucionalizam. No s obzirom na važan doprinos što ga organizacijska sociologija može dati, treba ipak zapamtiti da organizacijska sociologija ne izdvaja tvrtke u posebnu kategoriju s vlastitim osobitim profilom, nego pokušava obuhvatiti sav spektar organizacija, te razviti

98

P O G L AV L J E I V

opće teorije o organizacijama. Iako doista već postoje počeci sociologije tvrtke, treba još mnogo toga uraditi (Bernoux 1995; cf. Stinchcombe 1960). Tvrtke ipak jesu različite u više pogleda od drugih organizacija, a te razlike opravdavaju potrebu za sociologijom tvrtke i isto pomažu u objašnjavanju zašto ta vrsta analize dovodi do svojevrsnih rezultata. Ponajprije, tvrtkama je glavni cilj stvaranje profita, i to utječe na njihovu strukturu organizacije i na njihovo ponašanje. Tvrtke se osnivaju iz tog razloga, a zatvorit će se ako ne uspiju donijeti profit. Drugo, zakon tretira tvrtke drukčije od drugih organizacija. Postoje posebni zakonski postupci koji se moraju slijediti kada se tvrtke pokreću, kao i kada se ukidaju; neke dnevne djelatnosti tvrtki također su podložne pravosuđu, i provode ih posebni sudovi. Treće, tvrtke imaju vlastite organizacijske osobine, a te imaju drukčiju povijest od one koja karakterizira druge tipove organizacija. I napokon, mnoge razne vrste ekonomskih interesa igraju važnu ulogu u tvrtkama i duboko utječu na njihove ponašanje. Zato da bi zaradili za život o tvrtkama ovisi više uposlenika nego o ikojoj drugoj vrsti poslodavca; ulagači ovise o tvrtkama za profit i tvrtke kontroliraju više ekonomskih resursa, s kojima mogu odlučiti što raditi, od bilo koje druge vrste organizacije. Borba za kontrolom nad ekonomskim organizacijama također je mnogo žešća nego borba za kontrolu nad mnogim drugim organizacijama. Kako smo već spomenuli, sociolozi posvećuje više kontinuirane pozornosti društvenoj dimenziji organizacija nego što to čine ekonomisti, pa i ekonomisti koji sada predvode organizacijsku ekonomiju. No postoji jedna druga točka u kojoj se sociolozi koji proučavaju organizacije razlikuju od ekonomista: oni ne fokusiraju toliko na jednu tvrtku, već proučavaju više tvrtki. Pomak od jedne tvrtke na kolektiv tvrtki, predstavlja, prema Granovetteru, podjednak kvalitetni skok kao i pomak s pojedinca na tvrtku (1994:453). Taj pomak poprima sljedeće izraze: sociolozi se često pozivaju na “organizacijsko polje”; oni analiziraju kako jedna organizacija ovisi o drugim organizacijama (kao u ovisnosti o resursima); oni promatraju velik broj organizacija posebne vrste (kao u populacijskoj ekologiji), te razvijaju pojam poslovne grupe da bi proučavali određene grupe tvrtki. Sociolozi su također prednjačili u uvođenju mreža kao načina analiziranja povezanosti među tvrtkama. U nastavku ćemo razmotriti kako su sva ta nastojanja da se fokusira na tvrtke u množini relevantna za sociologiju tvrtki. Zamisao o polju razradili su zasebno sociolozi u Sjedinjenim Državama i u Europi, a najdotjeraniji teorijski izražaj dao joj je jedan od njezinih začetnika, Pierre Bourdieu (v. npr. DiMaggio 1986; DiMaggio

T V RT K E

2

99

u ovoj knjizi). “U analitičkim terminima”, kaže Bourdieu, “polje se može definirati kao mreža, ili kao konfiguracija, objektivnih odnosa između položaja” (Boudieu i Wacquant 1992: 97). Polje je također obilježeno činjenicom da ima osobitu povijest, a ponašanje aktera djelomično oblikuje njihovo prošlo ponašanje (habitus). U polju se odvija stalna borba i akteri imaju na raspolaganju različite vrste kapitala (financijski kapital, društveni kapital i tako dalje). Ekonomija tvori posebnu vrstu polja, kao što posebnu vrstu polja tvori i neka industrija ili pojedina tvrtka. U jednoj nedavnoj studiji, primjerice, Bourdieu je industriju privatne stambene izgradnje analizirao kao polje, te skicirao važnost koju je francuska država imala u oblikovanju toga tržišta preko raznih oblika regulacija i posebnih vrsta zajmova (Bourdieu 2000c). Šire gledano, Bourdieuova ideja o polju s osobitom strukturom moći, u kojoj interes ili illusio pokreće pojedinog aktera, jako je prikladna za projekt sociologije tvrtke. Teorija koja se naziva ovisnost o resursima nastala je 70ih u sklopu organizacijske sociologije i u biti kaže da za svoj opstanak organizacije trebaju resurse iz svoje okoline - to jest, iz drugih organizacija (Pfeffer i Salancik 1978; za opći uvod, vidi poglavlje 2). Pojedina će organizacija stoga uvijek biti ovisna o svojoj okolini, a njezino će vodstvo obično pokušavati razviti strategije da bi se nosilo s vanjskim ograničenjima. Ideja 1 ovisnosti o resursima može se vrlo lako primijeniti u analizi ponašanja tvrtki, i nadahnula je velik broj takvih studija (za pregled, vidi Daviš i Powell 1992). No i taj pristup doživio je kritiku, među inim razlozima 2 zato što zanemaruje činjenicu da američke tvrtke sve više dobivaju financijske resurse iz izvora različitih od organizacija (banaka), naime iz financijskih tržišta (Daviš i McAdam 2000: 203-6). U Sjedinjenim Državama opada i važnost korištenja susveza (interlocks), kao načina kooptiranja drugih tvrtki. U populacijskoj ekologiji relevantna jedinica proučavanja nije tvrtka, nego populacija tvrtki iste vrste (Hannan i Freeman 1989; Hannan i Carroll 1992; vidi također poglavlje 2). Te se populacije s vremenom razvijaju, i to kao posljedica dviju sila: legitimacije (što je više organizacija neke vrste, to je veća njihova legitimacija) i konkurencije (što je manji broj organizacija, to je veća količina resursa za svaku od njih). Negativna je strana to da populacijska ekologija ne pravi razlike između ekonomskih i neekonomskih organizacija, a također ne uzima u obzir druge društvene strukture, osim organizacija (Daviš i McAdam 2000: 206-8). Ipak, jasno je da naglasak na populacije organizacija iste osobite vrste može mnogo doprinjeti trenutnom znanju

100

P O G L AV L J E I V

fije korporacija i industrija”, koju su pokrenuli Carroll i Hannon. Pojam poslovne grupe teorijski je razradio ranih 90ih Mark Granovetter, koji je taj tip organizacije definirao kao skup pravno zasebnih tvrtki, povezanih zajedno nekim formalnim i/ili neformalnim načinima (Granovetter 1994: 454; usp. Granovetter 1995a, u tisku a). Prema Granovetteru, za sociologe je važno da proučavaju vrste organizacijskih konfiguracija koje se nalazi u sredini između pojedinih tvrtki i makroekonomskih pojava. Poslovne skupine, prema njegovu mišljenju, karakterizirane su varijacijama duž šest dimenzija: vlasničkih odnosa, načela solidarnosti, strukture autoriteta, moralne ekonomije, financija i odnosa prema državi. Poznati su primjeri keiretsu u Japanu i chaebol u Koreji. Poslove grupe važni su ekonomski igrači i u tako važnim zemljama kao što su Indija, Kina i Tajvan. Na Tajvanu, primjerice, sto vodećih poslovnih grupa zaslužno je za 45% BDPa 1996. godine (Granovetter, u tisku a). Nije poznato kakvo je stanje u SADu čak i da su poslove grupe po svoj prilici slabije nego u tek spomenutim zemljama, prvenstveno zbog pravnih prepreka protiv njihova nastanka. Sociolozi su također dali ključne doprinose proučavanju ekonomskih organizacija, pa i tvrtki, oslanjajući se na mrežnu teoriju (za pregled vidi npr. Powell i Smith-Doerr 1994, u tisku). Kao analitička metoda, mrežni je pristup vrlo fleksibilan i može se koristiti za skiciranje odnosa među tvrtkama i unutar njih (Uzzi 1996). Postoji i europska škola mišljenja koja tvrdi da se i artefakti - drugim riječima, ne samo pojedinci i organizacije mogu vidjeti kao čvorovi u mreži (Callon 1997). Način na kojem je artifakt konstruiran - recimo kakav instrument - utjecat će na ponašanje osobe koja se njime služi. Takav pristup stvarima može dovesti do novih zanimljivih poimanja tvrtki (npr. Sverrisson 1994). Česta mrežna vježba bila je i proučavanje obrazaca koje stvaraju pojedinci koji su članovi više upravnih odbora. Postupajući tako, može se skicirati osobit obrazac koji otkriva kako su tvrtke međusobno povezane preko tzv. susveza (interlocks) (Mintz i Schwartz 1985; za pregled vidi Mizruchi 1996). Ideja o mrežama isto se primjenjivala u skiciranju ekonomskih konfiguracija tvrtki, različitih od susveza, kao što su industrijske okruži, međuorganizacijski oblici suradnje i “mrežne organizacije” (npr. Powell 1990; Baker 1992; Saxenian 1994; Ebers 1997; Podolny i Page 1998; Knoke 2001). Primjena mrežne analize da bi se shvatilo ponašanje tvrtki doživjela je, međutim, stanovitu kritiku. Prema jednoj vrlo općenitoj vrsti kritike, mrežni je pristup dio ideologije neoliberalizma, kao što su to i fleksibilnost i nizrazmjerivanje (downsizing) (Boltonski i

T VRTK E

101

znaju mnogo o informacijama koje putuju tim vezama između tvrtki (Hirsh 1982; Stinchcombe 1990; usp. White 1992: 65). Posljednja vrsta kritike bliska je onoj o “pokidanim vezama”, ili ideji da bi se susveze, ako su tako važne kao što se tvrdi da jesu, trebale obnoviti ako se slučajno pokidaju (članovi upravnih odbora umiru, odlaze u mirovinu i tako dalje). No istraživanja su pokazala da dolazi do zamjena tek u manjem broju slučajeva (za prikaz literature o pokidanim vezanama kao i za pobijanje tog obrazlaganja, vidi Stearns i Mizruchi 1986). Napokon, u mnogim mrežnim analizama postoji tendencija fokusiranja isključivo na društvene odnose i zanemarivanja uloga interesa - što ih obično čini manje realističnima nego što bi mogle biti. Ključne ideje novog institucionalizma često se izvode iz članka Johna Meyera i Briana Rowana iz 1970., koji se bavio organizacijama u suvremenom društvu, ali koji je dao i mnoge sugestije za sociologiju tvrtke (Meyer i Rowan 1977; za nedavne radove slične tematike, vidi DiMaggio i Powell 1991). Temeljna je ideja da se moderne organizacije, pa i tvrtke, ne mogu adekvatno shvatiti samo u smislu učinkovitosti i instrumentalnog djelovanja (usp. poglavlje 2). Naprotiv, moderna organizacija mora ispuniti dva proturječna zahtjeva: obavljati stvari i u sebe inkorporirati sadržaje iz svoje okoline koje će joj dati legitimnost. Problem je što potonje otežava obavljanje stvari. Jedno je rješenje tom problemu, tvrdi se, da organizacija prisvoji formalnu strukturu koja je legitimna, te da prepusti da se svakodnevne djelatnosti obavljaju kao prije, samostalno od formalne strukture (odvajanje, engl. decoupling). Dakle, iz strukturnih razloga (teorija o kontingentnosti, contingency theory) opovrgnuta je ideja prema kojoj se organizacije glatko uklapaju u svoje okoline. Meyer i Rowan sugeriraju da je najlakše shvatiti organizacije kao “društvene konstrukcije”, i da je moderno društvo puno racionalnih mitova o tome kako se stvari trebaju obaviti. Perspektiva novog institucionalizma nastala je djelomično u reakciji na mišljenje da je najlakše tumačiti organizacije s pomoću ekonomskih i tehnoloških varijabli, a to može ujedno objasniti i dio njezina otpora prema proučavanju ekonomskih organizacija, te, umjesto toga, koncentriranje na javne organizacije, poput škola i sveučilišta. Ipak, neke važne studije o tvrtkama nastale su i u sklopu novog institucionalizma, primjerice Transformacija korporativne kontrole Neila Fligsteina (= The Transformation of Corporative Control, 1990). Fligsteinova studija može se opisati kao pokušaj tumačenja evolucije goleme američke tvrtke od 1880., kojim se osporava standardni prikaz Alfreda Chandlera (Chandler 1962, 1977; vidi i kritiku Chandlera u Freeland 1996, 2001) . Dok je Chandler vidio uspon i strukturu goleme moderne tvrtke kao odgovor na nove pomake u tehnologiji i na

(“nacionalnoga”) tržišta na prijelazu u dvadeseto stoljeća, Fligstein naglašava druge čimbenike. On osobito ističe ulogu države, pa i njezine pokušaje da zakonodavstvom zaustavi monopole, zatim ističe način kako su menadžeri gledali na industrije u kojima su djelovali (koncepcije kontrole) i ulogu koju je u širenju golemih tvrtki odigrao izomorfizam (Fligstein 1985). Kao što mrežna analiza ima pobornike odbacivanja zamisli da bi interesi morali imati kakvu ulogu u njihovim studijama, tako je i u novom institucionalizmu. Nedavno, primjerice, dvojica njegovih ključnih teoričara tvrdila su da “razrađene interesno-utemeljene teorije” ne uspijevaju shvatiti da akteri imaju mnogo manje moći nego što se obično misli u društvenim znanostima. Zapadna kultura ima tendenciju veličati aktere i pripisati im sve događaje koji slijede iz njihovih akcija; oni se tretiraju kao “mali bogovi” (Meyer 2000: 239, Meyer i Jepperson 2000: 100). Prema mojem mišljenju, ta je kritika aktera zanimljiva - ali daleko preradikalna, pogotovu kada znači da se uloga interesa u ekonomskom životu zanemaruje (za slično i pozitivnije gledište, usp. DiMaggio 1988).

Sažetak Postoji nekoliko važnih pristupa koji se mogu koristiti u analiziranju modernih tvrtki i u ekonomskoj znanosti i u sociologiji. Ovo ih je poglavlje prikazalo i o njima raspravljalo. U ekonomskoj znanosti postoji teorija o tvrtki i organizacijska ekonomija (uglavnom teorija o agentstvu i transakcijska troškovna analiza). U sociologiji postoje teorija o ovisnosti o resursima, populacijska ekologija i novi institucionalizam. Također sam tvrdio da se moraju uzeti u obzir Weberova analiza tvrtke, kao i mnogi njegovi uvidi u industrijsku sociologiju i sociologiju rada. Mrežna analiza i pojam poslovne grupe također važni instrumenti. Da bi se razvila realistična i razrađena sociologija tvrtke, svakako je važno ojačati ekonomsku sociologiju na više načina. Trenutno, to bi značiti raditi po ovim smjernicama: Najprije, ekonomska sociologija mora napustiti sadašnju tendenciju u organizacijskoj teoriji da se tvrtka izjednači s drugim organizacijama. Treba mnogo više povijesnog znanja o nastanku različitih vrsta tvrtki, pa i o obiteljskih tvrtki, koje su u ekonomskoj sociologiji bile neopravdano zapostavljene. Mnogo se više pozornosti mora se usmjeriti na ulogu svakodnevnog rada u tvrtkama, a u tomu bi industrijska sociologija 50ih godina mogla poslužiti kao uzor. Fokus studija, može se dodati, treba biti usmjeren na tvrtke u množini, ne na pojedinu tvrtku ili representativnu tvrtku, kao što se zbiva u glavnoj

T V RT K E

103

struji ekonomske znanosti. I napokon, da bi bila realistična, analiza treba bili orijentirana na interese. Postoje stanoviti pokušaji odvajanja analize tvrtke iz opće organizacijske teorije, no taj se proces treba ubrzati. Dijelovi povijesti uspona tvrtke već su obrađeni u ekonomskoj historiografiji i poslovnoj historiografiji, a ekonomski sociolozi moraju se bolje upoznati s tom građom, osobito kad je riječ o obiteljskim tvrtkama. Druge dijelove te povijesti, zbog posebnih potreba ekonomskih sociologa, treba još istražiti. Što se tiče važnosti rada, iz raznih studija u industrijskoj sociologiji i sociologiji rada jasno je da ljudi u modernom društvu stječu velik dio svojih identiteta iz svojih poslova i da također provode velike dijelove života na radnom mjestu. Iz više razloga, sociologija tvrtke koja ne bi posvetila dužnu pozornost radu imala bi ozbiljne mane. Sociologija tvrtke isto bi trebala nastaviti proučavati tvrtke u množini, jer se to pokazalo dobitnom istraživačkom djelatnošću. Da se ekonomski interesi uvijek moraju uzeti u obzir, čini se očitim kad se analiziraju ekonomske organizacije kao što su tvrtke.

V. Ekonomski i sociološki pristupi tržištima

Ovo i iduće poglavlje posvećena su tržištima. Više je razloga za posvećivanju dvaju poglavlja toj temi. Jedan se odnosi na središnjost tržišta u kapitalističkoj ekonomiji. To što razlikuje kapitalističku ekonomiju od socijalističke, kao i od komunalne/familijarne vrste ekonomije, povezano je s načinom kako je strukturirana raspodjela - kao razmjena, ne kao preraspodjela ili uzajamnost (usp. poglavlje 3). Još jedan razloga za posvećivanje toliko teksta tržištima jest to da je znanje o tržištima i dalje poprilično rudimentarno u ekonomskoj sociologiji. Postoji nekoliko pokušaja razrade općih teorija tržišta, no nijedan se nije pokazao vrlo uspješnim. Kako poboljšati tu situaciju? Moj pokušaj da odgovorim na to pitanje može se iznijeti u dva koraka. U ovom poglavlju prikazat ću stanje u kojem smo danas i što možemo naučiti iz ekonomske znanosti; što je sadašnje stanje socioloških istraživanja tržišta i što se tomu može pridodati iz djelâ ekonomista. Počet ću s Adamom Smithom i završiti s novom institucionalnom ekonomijom, te se usput osvrnuti na pokušaje sociologâ da razviju teorije o tržištima. U idućem poglavlju prebacit ću brzine i pokušati unaprijediti znanje o tržištima, iznoseći nešto povijesne građe. Također ću pokušati pokazati kako se u analiziranju tržišta može primijeniti pojam interesa.

Ekonomisti o tržištu - iz sociološke perspektive Sociolozi su katkad vrlo kritični u svezi s tim što ekonomisti imaju reći o tržištima, uz obrazloženje da ekonomiste zanima jedino oblikovanje cijena, a ne tržište kao svojevrsna institucija. U nekoj su mjeri i u pravu. Primjerice, George Stigler primijetio je prije nekoliko desetljeća da se “ekonomska teorija bavi tržištima [i] da je zato izvor neugodnosti što se tako malo pozornosti posvetilo teoriji tržišta” (1967: 291). Deset godina poslije Douglass North istaknuo je “daje neobična činjenica što literatura o ekonomiji... obuhvaća tako malo rasprave o središnjoj instituciji na kojoj počiva neoklasična ekonomija - o tržištu” (North 1977: 710; za isti argument usp. Barber 1977: 30). I R.H. Coase rekao je prije nešto više

E KO N O M S K I I S O C I O LO Š K I P R I S T U P I T R Ž I Š T I M A

IO5

desetljeća: “iako ekonomisti tvrde da proučavaju tržište, u modernoj ekonomskoj teoriji samo tržište ima egzistenciju tajanstveniju nego tvrtka” (Coase 1988: 7). Prema Coaseu, ekonomiste jedino zanima “određivanje tržišnih cijen'a” (7). No sve i da ekonomska znanost ima znatno više reći o oblikovanju cijena nego o institucionalnoj dimenziji tržišta, ja tvrdim da bi ekonomska sociologija učinila veliku pogrešku ako bi zanemarila to što ekonomisti mogu kazati o tržištima. Ekonomska teorija, kako ja to vidim, dala je nekoliko sugestivnih uvida u djelovanje tržišta koji mogu biti vrlo korisni za ekonomsku sociologiju. I činjenica je također da je postojeća literatura znatno raznovrsnija nego što sociolozi obično misle, i da su ekonomisti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća pokazivali sve veće zanimanje za institucionalnu dimenziju tržišta.

Tržište u klasičnoj političkoj ekonomiji (od Adama Smitha do Marxa) Postoje mnoge razlike između pojma tržišta u klasičnoj političkoj ekonomiji i pojma koji je nastao potkraj devetnaestoga stoljeća poslije marginalističke revolucije. Prvo, klasični ekonomisti vidjeli su tržište kao jednako ili sajmištu ili određenom zemljopisnom području. U njihovim očima tržišta je bilo nešto konkretno, za razliku od apstraktnog pojma u narednih ekonomista. Drugo, glavni je naglasak u klasičnoj političkoj ekonomiji na proizvodnji, ne na razmjeni. To što odlučuje o cijeni u biti je količina radne snage potrebne da se kakva roba proizvede. I treće, tržište je mjesto gdje se interesi susreću i usklađuju (gdje se postižu dogovori, op.prev.). Ti su interesi katkad povezani s drugim interesima, primjerice s političkim interesima, općim društvenim interesima i tako dalje. Takva vrsta teoretiziranja o tržištima u smislu različitih vrsta interesa, a koja se oslanjala na tradiciju interesne analize, poslije je nestala. Od preko trideset poglavlja u Bogatstvu naroda, samo dva imaju riječ “tržište” u naslovu: “Podjela rada je ograničena opsegom tržišta” (knjiga I, poglavlje III) i “O prirodnoj i tržišnoj cijeni robe” (knjiga I, poglavlje VII). Iz toga bi se moglo činiti da je Adamu Smithu mehanizam tržišta bio sporedno pitanje. To, međutim, uopće nije slučaj, sve da je pristupio toj temi iz različita zornog kuta nego što je danas uobičajeno. Smitha nije zanimalo toliko oblikovanje cijena, nego prvo i prvenstveno to da ljudi žele međusobno razmjenjivati robu ako mogu dobiti nešto što sami ne proizvode - to jest, ako postoji podjela rada. Što je podjela rada

ιο6

P O G L AV L J E V

složenija, to će ljudi pokazivati više zanimanje za međusobnu razmjenu robe - pa će biti i više "bogatstva”. Pošto mala tržišta ne mogu uzdržavati složenu podjelu rada, presudna su velika tržišta. Adama Smitha fascinirala je sposobnost ljudskih bića da uđu u međusobnu razmjenu. Pisao je da je “sklonost mijenjati, trampiti i razmjenjivati” nešto što je ljudima dano po prirodi i što se ne može naći u životinja. “Nitko još nikad nije vidio životinju koja bi kretnjama i prirodnim glasovima naznačila drugoj: ‘To je moje, a ono je tvoje. Spreman sam dati ovo za ono.’” ([1776] 1976: 25-26). Prema Smithu, dvoje ljudi sudjeluje u međusobnu razmjenu jer je to način interakcije koji će zadovoljiti obje stranke: “Daj mi ono što ja želim i dobit ćeš ono što ti želiš” (26). Neki će proizvođač u načelu ući u razmjenu, obrazlaže Smith, kada ima “interes” da to učini - i takav je slučaj kada nadoknađuje svoje troškove za materijal i za nadnice i povrh toga ostvaruje profit (65-66). Smith je također htio pokušati razumjeti cijene koje nastaju na tržištu. Osnovna je pretpostavka da postoje dvije vrste cijena: “prirodna cijena” i “tržišna cijena”. Prirodna je cijena temeljena na količini rada koji je potreban da se nešto proizvodi i koji ima tendenciju da se dugoročno ustali. Tržišna cijena, s druge strane, vrti se oko prirodne cijene i može se oblikovati ili ispod nje ili iznad nje, ovisno o slučajnim uzročnicima. Različitim mjerama moguće je umjetno održati tržišnu cijenu iznad prirodne cijene, primjerice monopolom, zakonodavstvom i tajnošću. Postoje, međutim, granice dokle se to može nastaviti. Kao što smo već rekli, Smith je imao tendenciju vidjeti evoluciju tržišta kroz povijest kao rezultat prirodnoga hoda. U biti je zanemario činjenicu da tržišta imaju vrlo različite strukture i da su tržišta sve osim prirodna. Ipak, Adam Smith posvetio je prilično mnogo pozornosti institucijama, i svugdje u Bogatstvu naroda mogu se naći oštroumne opaske o veličini i smještaju tržišta, o ulozi zakona i propisa na njima, i slično. Smith je bio i vrlo svjestan kvalitetne razlike između tržišta radne snage i drugih vrsta tržišta, što se jasno vidi u sljedećem navodu: Kakva je obična plaća za rad, ovisi svugdje o ugovoru koji se obično sklapa između tih dviju stranki, čiji interesi nisu nipošto isti. Radnici žele dobiti što više, a gospodari dati što manje je moguće. Prvi su spremni povezati se da bi povećali plaće za rad, a drugi da bi ih snizio. Nije teško, ipak, predvidjeti koja stanka, u svim običnim prilikama, mora imati prednost u sporu i prisiliti drugu na prihvaćanje njezinih uvjeta. Gospodari, pošto su malobrojni, mogu se mnogo lakše povezati, a zakon, osim toga, dopušta, ili barem ne zabranjuje njihovo povezivanje, dok ga radnicima zabranjuje ([1776] 1976: 83-84).

E KO N O M S K I I SO CI O LO Š KI PR I ST U P I T RŽ I ŠT IM A

IO7

S radovima Davida Ricarda i Johna Stuarta Milla politička ekonomija postala je mnogo apstraktnija, te je izgubila velik dio interesa za konkretne ekonomske institucije, pa tako i za tržišta. Opći rezon njihove analize i dalje je bio da proizvodnja određuje pravilne ili prirodne cijene, te da je tržišna cijena obično posljedica slučajnih čimbenika. Ricardova Načela političke ekonomije i oporezivanja (= The Principles of Political Economy and Taxation, 1817) sadrži, primjerice, poglavlje u tom smislu, pod naslovom “O prirodnoj i tržišnoj cijeni”, a Mili, u

Načelima političke ekonomije (- Principles of Political Economy, 1848) pripisuje znanstveni prioriet “zakonima proizvodnje” pred “raspodjelom bogatstva”. I Ricardo i Mili, međutim, također otvaraju nešto prostora u svojim analizama za tip analize koji se bavi potražnjom i ponudom. To je osobito točno za Milla, koji je, prema nekim komentarima, možda naslutio da su u tom pogledu na pomolu promjene. Nešto slično može se reći za ulogu interesa u Ricardovoj i Millovoj analizi. Obojica su rabila pojam “interes” i oslanjali se na tradiciju interesne analize; no oni su i pomaknuli značenje interesa u smjer da postane isključivo ekonomsko i istoznačno ekonomskoj analizi općenito. Ricardo, primjerice, tvrdi da u “sustavu savršeno slobodne trgovine”, načini kako će se pojedine zemlje ponašati “povezuje, jednom općom svezom interesa i međuuzročnosti, univerzalno društvo nacija diljem civiliziranoga svijeta” ([1817] 1973: 81). Slično tomu, John Stuart Mill preuzeo je nazivlje interesne tradicije kada je iznio svoju poznatu tvrdnju da ekonomska teorija može biti znanost jedino ako zanemari ulogu običaja u ekonomiji i ako pretpostavi da savršena konkurencija postoji. U običnim tržištima, primjećuje on, ljudi često plaćaju različite iznose za istu stvar, ne uspijevaju pronaći najnižu cijenu zbog “lijenosti ili nemara”, i tako dalje - no sve to ekonomist mora zanemariti ([1848] 1987: 242-48,411). Ekonomija može postati prava znanost samo “pretpostavljajući da se sve stranke brinu o svojim interesima” (411). Poput drugih klasičnih političkih ekonomista, kad je riječ o određivanju cijene neke robe, Karl Marx smatrao je proizvodnju važnijom od tržišta. Ipak, posvuda u Marxovu djelu mogu se naći i brojne zanimljive opaske o tržištu, ili o “sferi cirkulacije” kako ga je on radije nazivao. Prvo, Marx ističe da tržište u biti sačinjavaju društveni odnosi. “Jasno je”, primijećuje sarkastički u Kapitalu, “da roba ne može sama poći na tržište i ostvariti razmjenu navlastiti račun” ([1987] 1906: 96). “Vrijednost” nije prirođena nekoj robi, nego tvori “odnos između ljudi, izražen kao odnos između stvari” (85). Način na kojemu su ekonomisti u Marxovo vrijeme govorili o cijenama samo je pothranjivala privid da vrijednosti ne stvaraju ljudi, nego da su nekako svojstvene predmetima

ιο 8

P O G L AV L J E V

samima. Ishod, prema Marxu, bio je osobit “fetišizam robe”, u kojemu su ljudi projicirali život u predmete, jer nisu shvaćali da oni sami stvaraju te vrijednosti svojim radom (81-96). Marx je također naglasio da sva tržišta imaju osobite povijesti i da su te povijesti često obuhvaćale potlačenost i izrabljivanje. Jedan takav primjer bila bi kolonijalna tržišta. Moderni je kapitalistički sustav počeo kad su lordovi istjerali engleske seljake sa zemlje, od 1500ih nadalje, što je stvorilo ljude koji traže plaćeni posao. “Takozvana primitivna akumulacija... nije ništa drugo nego povijesni proces razdvajanja proizvođača od sredstava proizvodnje” ([1867] 1906: 786). No prema Marxu, povijesna informacija takve vrste krije se od ljudi s pomoću loše napisane povijesti i [jedne] ideologije po kojoj je sve što se zbiva na tržištu dobrovoljno i miroljubivo. Marx je tvrdio i da se tajni ključ za razumijevanje rada kapitalističke ekonomije nalazi u proizvodnji, ne u tržištu. Upravo se u “tajnom staništu proizvodnje” stvara višak, a ne u tržištu - “toj bučnoj sferi u kojoj se sve događa na površini” (195-96).

Marginalistička revolucija: stvaranje modernoga pojma tržišta Potkraj devetnaestoga stoljeća, pojam tržišta koji je postojao u ekonomskoj teoriji pretrpio je veliku promjenu u radovima Walrasa, Jevonsa, Mengera i drugih. Razlika između novog pojma tržišta i prijašnjega, iz klasične političke ekonomije, bila je velika. Prije prikazano poprilično konkretno i stvarno, sada je tržište postalo nešto apstrakno te je privuklo golem analitički interes kao mehanizam za određivanje cijena i raspodjele resursa. Povijesni i društveni pristupi bili su odlučno odbačeni u tom razdoblju, tijekom bitke metoda (Methodenstreit) koja je počela u Njemačkoj i Austriji i ubrzo se prenijela u Englesku i Sjedinjene Države. Pojam tržišta toliko se stanjio da je John Neville Keynes stariji govorio o “hipotetskom tržištu” ([1891] 1955: 247-49), a W. Stanley Jevons jednostavno je izjednačio analizu tržišta s “teorijom razmjene” (Jevons 1911: 74). No to je bila cijena koju se isplatilo platiti, jer je postalo moguće riješiti mnoge teške teorijske probleme koji su mučili rane ekonomiste. Osobito, postalo je moguće osmisliti i modelirati svu ekonomiju kao sustav tržišta. U pristupu novom pojmu tržišta prikladno je poći od dviju definicijskih tvrdnja, koje su se često citirale na prijelazu stoljeća i koje se i dalje

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA se da pod tržištem ekonomisti ne misle na neko mjesto gdje se provode kupnje i prodaje, nego na ukupno područje čiji su dijelovi tako sjedinjeni odnosima neograničene trgovine da cijene postižu iste razine svuda, lako i brzo” (Cournot 1838, citirano u Marshall [1920] 1961,1:325). Drugi citat kaže više-manje isto: “Što je više tržište savršeno, to će biti jača tendencija da se ista cijena plati za istu stvar u isto vrijeme u svim dijelovima tržišta” (Marshall [1920] 1961,1: 324). Te dvije tvrdnje pokazuje, ponajprije, da su ekonomisti na prijelazu u dvadeseto stoljeće mislili da se pojam “tržište” treba proširiti od jednostavnog označavanja sajmišta/tržnice na svako područje u kojemu se nalaze kupci i prodavači neke određene zajednice. Kako znamo iz socijalne povijesti naziva “tržište”, taj je prijedlog odražavao svakodnevnu uporabu te riječi (Oxford English Dictionary, 1989). No inovativno bilo je dodavanje nazivu “tržište” i jednoga novog značenja. To novo značenje ne ističe se u tvrdnjama Cournota i Marshalla veoma jasno, no potonji ga nagovještava izborom riječi “savršeno”. Najkraće rečeno, “savršeno tržište” vrlo je apstrakno tržište, okarakterizirano savršenom konkurencijom i savršenim informacijama (Knight [1921] 1985: 76-9, Stigler 1968). Harold Demsetz opisao je promjenu koja se dogodila u ekonomskoj teoriji: Tržišta su postala empirijski prazne konceptualizacije foruma u kojima se razmjena bescijeno odvija. Pravni sustav i vlada otpravljeni su u daleku pozadinu (Demsetz 1982: 6).

Iako se kritika može usmjeriti na novo tumačenje pojma tržišta koje je uvela marginalistička revolucija, mora se priznati da je jedno od njezinih velikih dostignuća osmišljavanje tržišta kao središnjeg mehanizma alokacije u ekonomiji. Ta ideja nedvojbeno odražava promjenu koja se postupno događala na Zapadu: ekonomija bila je sve više usredotočena na tržišta, a ona i jesu alocirala sve veću količinu bitnih artikala (robe). Novi je pojam tržišta također podrazumijevao da su sva tržišta u nekoj ekonomiji međusobno povezana i da će promjena u jednomu od njih dovesti do promjenâ u drugima. Léonu Walrasu, osobito, odaje se priznanje za razvijanje opće analize ravnoteže. Prema Walrasu ([1874] 1954: 84), “Sav se svijet može promatrati kao golemo opće tržište, sastavljeno od različitih posebnih tržišta, u kojima se društveno bogatstvo kupuje i prodaje.” Može se primijetiti da proizvodnja nije igrala veliku ulogu u Walrasovoj viziji, koja je bila i preapstraktna. Među glavnim ekonomistima iz toga razdoblja, Alfred Marshall usmjerio je najviše pozornosti na tržište kao empirijsku pojavu po

110

P O G L AV L J E V

sebi. On je uveo i neke analitičke novine koje su postale dijelom glavne struje ekonomske znanosti. Tako je, primjerice, Marshallovo djelo Načela ekonomije (= Principles of Economics, 1890) prvi put općoj javnosti predstavilo glasovitu krivulju potražnje i ponude ([1920] 1961, 1: 346). Da ponovimo, ključna ideja u Marshallovoj definiciji tržišta jest da svaki put kada lokalne cijene za isti proizvod konvergiraju, ti proizvodi postaju dijelom istoga tržišta. U poglavlju o tržištu u Načelima ekonomije, Marshall je zacrtao vrlo ambiciozan program o tome kako treba istraživati “organizaciju tržišta” ([1920] 1961,1: 324). Prema tom programu, kad se analiziraju posebna tržišta, treba uzeti u obzir novac, kredit i vanjsku trgovinu - kao i sindikate, udruženja poslodavaca i kretanja u poslovnom ciklusu. O nekim tim pitanjima konačno je raspravljao u Industriji i trgovini (= Industry and Trade, 1919) i u Novcu, kreditu i trgovini (= Money, Credit and Commerce, 1923), no Marshall nikada nije našao vremena uhvatiti se u koštac s tržištem prema svojem početnom planu. Sastavimo li Marshallove misli iz različitih njegovih djela, otkrit ćemo da se Marshallovo razmišljanje o tržištima tijekom godina poprilično mnogo mijenjalo. Dok je u Načelima ekonomije na tržišta gledao uglavnom u smislu potražnje i ponude, trideset godina poslije naglasio je njihovu društvenu dimenziju. U Industriji i trgovini, primjerice, Marshall je definirao tržišta ovako: “U svim svojim različitim značenjima, ‘tržište’ se odnosi na skupinu ili na skupine ljudi, od kojih neki žele dobiti neke stvari, a neki su u prilici ponuditi to što drugi žele” (1919: 182). Marshallov rad pokazuje njegovu uvjerenje u važnost pet sljedećih čimbenika za shvaćanje tržišta: prostor, vrijeme, formalni propisi, neformalni propisi te prisnost između kupca i prodavača. Analiza tržišta u Načelima ekonomije fokusira na prva dva od tih pet čimbenika, dok se o trima preostalima raspravlja opširnije u Industriji i trgovini. S obzirom na prostor, tržište može biti ili “šire” ili “uže” (Marshall [1920] 1961, 1: 325-26). Areal tržišta može se također povećati ili smanjiti, ovisno o okolnostima. Na tržište utječe i mjera do koje se i vrijeme uzima u razmatranje - je li razdoblje o kojemu je riječ “kratko” (što znači da je ponuda bila ograničena na to što je pri ruci na tržištu), “dugo” (što znači da je na ponudu utjecala proizvodna cijena robe), ili “vrlo dugo” razdoblje (što pak znači da je na ponudu utjecala cijena radne snage i drugih sredstava potrebnih da se dotična roba proizvede; vidi Marshall [1920] 1961,1: 330). Tržišta također mogu biti ili “organizirana” ili ne, a time je Marshall htio reći da je njihov rad ili formalno reguliran ili nije (1919: 256-57). Burza je primjer organiziranog tržišta (1923: 88-97). Zapravo, poput

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

kao naj razvijeni oblik tržišta. Tržišta mogu biti ili “opća” ili “posebna”. Pod [pojmom] “posebno tržište” Marshall je mislio na tržište u kojem postoji neka vrsta društvene veze između kupca i prodavača koja olakšava transakcije, dok je opće tržište u pravilu anonimno. Napokon, ovisno o stupnju neformalne regulative, tržišta mogu biti ili “otvorena” ili “monopolistička” (1919: 395-99). Prema Marshallovu gledištu, konkurencija se obično mijenja ovisno o vrsti tržišta o kojoj je riječ. Primjerice, “najžešći i najokrutniji” oblik konkurencije mogao se naći u tržištima na granici da postanu monopolistička (1919: 395-96).

Austrijska škola: tržište kao proces Korijeni neoaustrijske ekonomike sežu do rada Carla Mengera, koji je tržište vidio kao spontan i nehotičan ishod postupnoga povijesnog razvitka ([1883] 1985: 139-59). Dvije glavne ličnosti neoaustrijske škole bili su Ludwig von Mises i njegov student Friedrich von Hayek, a mnoge njihove ključne ideje razvijene su u međuratnorn razdoblju. I Mises i Hayek imali su neobično široke intelektualne interese, koji su obuhvaćali društvenu teoriju uopće, kao i ekonomsku znanost. Primjerice, Mises je poznavao Maxa Webera i bio je član Njemačkog sociološkog društva. I Hayek i Mises dali su i važne doprinose raspravi o ekonomskoj naravi socijalizma, uglavnom obrazlažući da nije moguće imati racionalnu ekonomiju bez tržišta koja određuju cijena (vidi Misesove i Hayekove članke u Hayek 1935; za povijest te rasprave vidi Udehn 1981; Brus i Laski 1989). U posljednjih nekoliko desetljeća radovi Misesa i Hayeka postali su dijelom neoliberalnog vala, pa su ta nekada rijetko čitana djela prešla među danas često citiranih. Perjanica neoaustrijske ekonomike jest teorija o tržištu kao procesu (Mises 1961, [1966] 1990; Hayek 1976; Shand 1984). “Tržište nije mjesto, stvar ili kolektivni entitet”, kako je to Mises sročio, “ono je proces, pokrenut međuigrom djelovanja različitih pojedinaca, surađujućih unutar podjele rada.” Neoaustrijanci su smatrali da tržište nastaje spontano; ono je ishod “ljudskog djelovanja”, ne “ljudskog plana”. Tržišta su po prirodi decentralizirana i prvenstveno izgrađena s pomoću lokalnih spoznaja o tomu koliko nešto košta i gdje se nalaze prilike (vidi osobito Hayek 1945, [1946] 1948). Prema jednoj slavnoj Hayekovoj tvrdnji, većina informacija nužnih akteru da bi donio kakvu odluku prenosi se preko cijena različitih predmeta; sve što on mora uzeti u obzir jest uspon i pad cijena, a ne i zašto je to tako (Hayek 1945). Odluka koja bi inače bila vrlo složena, tako je postala razmjerno jednostavna.

P O G L AV L J E V

112

U oprečju tomu što ekonomisti iz glavne struje nazivaju ekonomijom, Hayek tvrdi da tržište nema središte, nego da ga tvori “mreža različitih isprepletenih ekonomija” (1976:108). To viđenje tržišta radikalno odudara od neoklasičnoga, prema kojemu su i Mises i Hayek bili vrlo kritični. Prema njihovu viđenju, sva se ekonomska znanost mora usredotočiti na pojam tržišta, a naziv “ekonomija” treba zamijeniti nazivom “katalaktika”, odnosno znanost o razmjeni (Kirzner 1976: 72).

Keynesova ekonomike

kritika

shvaćanja

tržišta

u

glavnoj

struji

Dok je neoaustrijska teorija o tržištu u početku imala slab utjecaj na stvarni svijet, s idejama Johna Maynarda Keynesa bilo je vrlo drukčije. Tijekom nekoliko desetljeća nakon drugoga svjetskog rata političari u većini zemalja pokušavali su primijeniti Keynesove prijedloge, osobito njegovu ideju da se država mora aktivno umiješati u ekonomiju da bi ublažila poslovni ciklus i uspostavila prihvatljivu razinu zaposle- nosti (Hali 1989). “Svi smo sada kejnesovci”, kako je to rekao Nixon 1971. samo nekoliko godina prije nego što je kejnesijanstvo počelo slabjeti. Keynesovo polazište u Općoj teoriji (= General Theory, 1936) sadržano je u njegovoj napomeni da je prijašnja ekonomska teorija pogriješila, jer je prihvatila Sayov zakon o tržištima zdravo za gotovo, naime da ponuda stvara vlastitu potražnju, odnosno da “ekonomski sustav uvijek radi u punom kapacitetu” ([1943] 1954: 69). Razmotri li se način kako tržišta stvarno djeluju, tvrdi Keynes, postaje jasno da zabrinjavajući jazovi i neravnoteže postoje između tržišta, kao i između potražnje i ponude unutar pojedinih tržišta. Kao posljedica tih jazova i neravnoteža nezaposlenost je obično stalna u modernom društvu, i ekonomija je općenito troma. Keynesovo rješenje za problem kako uskladiti potražnju i ponudi, pa tako osigurati pravilno djelovanje tržišta, bilo je da se koristi država. Konkretno, država mora preuzeti odgovornost za usklađivanje potrošnje i ulaganja. Keynesovo neprihvaćanje ideje da tržišta mogu vlastitim djelovanjem osigurati društvu visok stupanj proizvodnosti i općeg blagostanja evidentna je iz njegove analize tržišta radne snage i burze. Glede tržišta radne snage, Keynes je napomenuo da se prema klasičnoj i neklasičnoj ekonomskoj znanosti sva tržišta na kraju očiste i prema tome “nezaposlenost... ne može se pojaviti” (1936: 16). No pošto nezaposlenost postoji, ta je analiza bila očito netočna, pa je potreban novi teorijski pristup tržištima radne snage. U analizi burze, slično tomu, Keynes je

K KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

tvrdio da je to što se događa poprilično različito od onoga što bi se trebalo dogoditi prema ekonomskoj teoriji. Na modernoj burzi, rekao je Keynes, veći dio napora usmjeren je na “predviđenje što stručnjaci za prosječno mišljenje smatraju da će biti prosječno mišljenje” (156). To nastojanje da se odgonetne buduća cijena dionica - umjesto zdravog ulaganja u uspješna poduzeća - dovelo je, prema Keynesovu shvaćanju, do niza problema. I opet je kao rješenje zagovarao da država intervenira i regulira ekonomiju.

Industrijska organizacija i pojam tržišne strukture Teorija industrijske organizacije naglasit će osobitu vrstu tržišta industrijsko tržište - i ujedno uvesti snažan empirijski pristup prema toj vrsti tržišta. Kao i Keynesove ideje, područje industrijske organizacije nastalo je u teškom međuratnom razdoblju. I slično kao i Keynes, teoričari industrijske organizacije htjeli su ujedno ustati protiv neoklasične tradicije i ostati u njoj. Novi je pristup imao korijene u Marshallovoj Industriji i trgovini, no katalizatorski učinak za područje industrijske organizacije imalo je djelo Edwarda Chamberlina Teorija monopolističke konkurencije (= Theory of Monopolistic Competition), objavljeno 1933. Chamberlin se vrlo kritički odnosio prema teoriji o potpunoj (savršenoj) konkurenciji, smatrajući da je patila od mnogo slabosti. Konkretno, teorija o potpunoj konkurenciji razmatrala je tek jedan od dvaju ključnih elementa u konkurenciji, naime broj tržišnih aktera. Diferencijacija proizvoda, s druge strane, bila je sasvim zanemarena. U stvarnosti, tvrdio je Chamberlin, monopolistički i konkurentni elementi gotovo se uvijek pojavljaju zajedno - zato i naziv “monopolistička konkurencija”. Diferencijacija proizvoda, nastavio je, može se ostvariti na nekoliko načina, primjerice putem patenata, zaštitnih znakova i reklame. Razlikovanje proizvoda može se postići i posve društvenim čimbenicima, kao što su “ugled” prodavača, “osobne veze” prodavača s kupcima i “opći ton ili karakter njegovoga poduzeća” (Chamberlin 1933: 56, 63). Chamberlinovo viđenje razlikovanih proizvoda podrazumijeva, naravno, novi pristup tržištima: “Pod čistom konkurencijom, tržište svakoga prodavača savršeno se stapa u [tržišta] njegovih takmaca; sada pak treba priznati da je svako u stanovitoj mjeri izolirano, pa cjelina nije jedno jedinstveno tržište, nego mreža srodnih tržišta, jedno za svakog prodavača” (1933: 69). Kao posljedica te tvrdnje, sada je postalo teže odrediti granice između tržišta.

11 4

P O G L AV L J E V

Idući korak u razvitku područja industrijske organizacije učinjen je nekoliko godina poslije u članku Chamberlinova kolege na Harvardu, Edwarda Masona (1939). Prema Masonu, nužno je proučiti politike cijena korporacija te uvesti više empirijske građe u neoklasičnu teoriju 1 cijenama. Mason je predložio da se to može postići klasificiranjem empirijske građe prema “tržišnim stukturama”. Mason je bio u svom nazivlju donekle nejasan, no u načelu je tvrdio da “tržište i tržišnu strukturu treba definirati u odnosu na položaj pojedinog prodavača ili kupca; [te da] struktura prodavačevoga tržišta... obuhvaća sve okolnosti koje uzima u obzir u određivanju svojih poslovnih politika i praksi” (1939: 69). Jednom kada je struktura tržišta poznata, nastavlja Mason, moguće je ustvrditi kako se cijene određuju i, zatim, kakav će biti učinak na ekonomiju u cjelini. Masonove ideje ubrzo su generirale golemu količinu empirijskih istraživanja i uskoro postale su poznate kao paradigma struktureponašanja-performanse (Structure-Conduct-Performance). Prema tom pristupu, tržište je u biti identično industriji. Obično se podrazumijeva da “tržišna struktura” označuje stvari poput ulaznih barijera i koncentracije prodavača, “tržišno ponašanje” označuje politike usmjerene na takmace i politike određivanja cijena, a “tržišna performansa” odnosi se na pitanja više u vezi s političkim ocjenama, primjerice je li nešto pravedno ili nije (Caves 1964). Najpopularniji udžbenik iz industrijske organizacije i dalje govori o paradigmi strukture-ponašanja-performan- se, iako se rano shvatilo da je uzročnost o kojoj je riječ složenija nego što je Mason na počektku mislio (Scherer i Ross 1990: 5). Popularnost teorije igara u novijim istraživanjima industrijske organizacije imala je tendenciju potisnuti zanimanje za Masonovu paradigmu (Schmalensee 2 Willig 1989; Tirole 1988). Većina tih istraživanja, međutim, kako smo napomenuli u poglavlju 4, bila je visoko teorijske prirode, i

Poslijeratni razvitak istraživanja o tržištima Od drugoga svjetskog rata bilo je mnogo zanimljivih pomaka u ekonomskoj teoriji koji su pridonijeli znanju o tržištima kao mehanizmima određivanja cijena. To je točno i za istraživanja o tržištu općenito i za različite specijalnosti u ekonomici, kao što su tržišta radne snage, finacijska tržišta i tako dalje. Teorija opće ravnoteže, primjerice, uspješno je obradila i riješila mnoga teška teorijska povezanih s analizom velikoga broja međusobno spojenih tržišta (Arrow 1968). Tu je i

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

II5

teorija igara, koja je prokrčila put uvođenju međusubjektiviteta u glavnu struju ekonomske znanosti, predloživši tip formalne analize u kojoj svaki akter uzima u obzir odluke drugih aktera (Kreps 1990, Gibbons 1992). Čikaška škola zagovarala je udjeljivanje tržištu mnogo central- nije uloge u ekonomskoj teoriji, kao i u pitanjima politike. I konačno bilo je nekoliko zanimljivih pomaka u ekonomici informacija. Naglasak na ulogu znanja u djelovanju tržišta potaknuo je studije o “tržištima defektne robe”, o “tržišnom signaliziranju” i tako dalje (Akerlof 1970; Spence 1974). S gledišta ekonomske sociologije, međutim, dio tih novijih istraživanja manje je relevantan. Model apstraknoga tržišta iz opće teorije ravnoteže, primjerice, nije iz više razloga prikladan za ekonomsku sociologiju, pa i zato što taj tip analize ne može se nositi s nezaposlenošću, s povijesnim vremenom ili s važnim ekonomijama razmjera (Davidson 1981, Hahn 1981). Većina istraživanja iz teorije igara također je vrlo artificijelna, i obično ne mogu uspostaviti više nego simboličku vezu sa stvarnim svijetom (Swedberg 2001; za iznimke vidi Greif 1993, 1994). Čikaški ekonomisti, s jedne strane, učinili su neke važne pomake u proučavanju “implicitnih tržišta” (Becker 1981) i u istraživanjima kako pravni sustav poboljšuje rad tržišta (Posner 1981), što potiče javnu regulaciju tržišta (Stigler 1971) i kako su sloboda i tržište međusobno povezani (Friedman 1962). S loše strane, Čikaška škola ima tendenciju pretpostaviti da je tržišta a priori dobro i izjednačiti ekonomski život općenito s tržištem. Ipak, poprilično mnogo današnjih istraživanja u ekonomskoj teoriji poticajno je za ekonomske sociologe koji se bave tržištima. Jedan je primjer pokušaj Alana Blindera da anketnim istraživanjima testira valjanost različitih teorija o ljepljivosti cijena (price stickiness). Prema njegovim nalazima, cijene ne rastu lakše nego što padaju; nadalje, čini se da menadžeri ne prakticiraju anticipativno određivanje cijena (Blinder 1998). Postoji i nekoliko radova koji razmatraju ulogu koju standardi zajednice o poštenju igraju na tržištu. Najvažnija je spoznaja iz tih studija da osjećaj poštenja u ljudi utječe na djelovanje tržišta. Nalazi pokazuje, primjerice, da se ne smatra poštenim iskoristiti pomake u potražnji da bi se nadnice smanjile ili cijene povećale, ali da se to prihvaća ukoliko su profiti ugroženi (Kahneman, Knetsch i Thaler 1986). Općenito, pristup bihavioralne ekonomike osvježujuće je empirijski i u mnogim pogledima blizak ekonomskoj sociologiji (Dawes i Weber, u tisku). Rad Dennisa Carltona o mehanizmima tržišnog kliringa (1989) još je jedan primjer istraživanja tržišta koji je zanimljiv za ekonomske sociologe. On tvrdi da postoje razni mogući mehanizmi za postizanje

P O G L AV L J E V

ιι6

“Eh, da bi bilo barem tako lako.” © The New Yorker Collection 1998 Charles Barsotti Preslikano iz cartoonbank.com. Sva prava zadržana.

klirinškoga tržišta. Na nekim tržištima kliring se postiže s pomoću cijena, no takva “aukcijska tržišta” skupo je stvoriti i često propadaju. Na mnogim tržištima, tvrdi Carlton, kliring se postiže preko mehanizama cijena, ali samo u spoju s nekim drugim mehanizmom. Potonji mehanizam može biti društvene prirode, kao što je dužina trajanja odnosa između kupaca i prodavača ili prodavačevo poznavanje potreba kupaca. U nekim slučajevima, napominje Carlton, uopće nije moguće uspostaviti organizirano tržište; umjesto toga treba se osloniti na neko drugo rješenje, primjerice na prodavno osoblje. Ovisno o poslovnom ciklusu, tržišta mogu također obaviti kliring po različitim cijenama. I istraživanja koja se nazivaju novom institucionalnom ekonomikom vrlo su korisna za sociološku teoriju o tržištima. Taj je pristup, treba naglasiti, privukao znanstvenike iz mnogih obližnjih područja, kao što su ekonomska povijest i pravo. Tri vodeća znanstvenika u tom području već su spomenuta u ovoj knjizi - Ronald Coase, Oliver Williamson i

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

Douglass North, a bilo je riječi i o ključnim pojmovima u novoj institucionalnoj ekonomici, kao što su transakcijski troškovi, vlasnička prava i tako dalje. Svi su ti pojmovi bili razrađeni ili isključivo s tržištem na umu (poput troškova potraživanja i troškova mjerenja), ili su takvi da ih je moguće primijeniti ne samo na tržište, nego i na druge ekonomske institucije (poput transakcijskih troškova i vlasničkih prava). Nova institucionalna ekonomika usmjerila je i nešto pozornosti na tržište kao osobitu društvenu instituciju. To pogotovu vrijedi u primjerima Northa i Coasea. U Institucijama, institucionalnoj promjeni i ekonomskoj performansi (= Institutions, Institutional Change and Economic Performance, 1990) North s pomoću alata nove institucionalne ekonomike ocrtava glavne korake u razvitku tržišta. On također napušta opću tendenciju izjednačavanja tržišta s učinkovitošću i ističe da neke ekonomske institucije - uključujući tržište - mogu zapravo značiti veće, a ne niže transakcijske troškove. North zaključuje da je tržište “vreća pomiješanih institucija; neke povećavaju učinkovitost, a neke smanjuju učinkovitost” (1990: 69). Opći rezon u Coaseovu radu sličan je kao i u Northovu, no postoje neke bitne razlike. Potkraj 1980ih godina Coase je napisao članak koji je više-manje programski iskaz za teoriju o tržištu kao instituciji (1988). Prema tom članku, ekonomisti su prečesto izjednačili tržište s određivanjem tržišnih cijena, što je dovelo do situacije u kojoj je “rasprava 1 samom tržištu sasvim nestala” (7). Autor napada i pojam o tržišnoj strukturi, tvrdeći da mnoga istraživanja o tržišnoj strukturi razmatraju čimbenike poput broja tvrtki i razlike u proizvodnji, no ne uspijevaju uočiti tržište po sebi. Kao način da se ispravi to zamarivanje, Coase predlaže da se istraživanja moraju usmjeriti na tržišta kao “društvenu instituciju koja olakšava razmjenu” (8 ). Fizička struktura tržišta, kao 2 njegova pravila i regulacije, prema Coaseu, postoje ponajprije da di smanjili troškove razmjene. Kad je, s druge strane, tržište rasuto po velikom području, država možda treba intervenirati da bi regulirala kupovanje i prodavanje, ako uopće i postoji

Sociolozi o tržištima Pomanjkanje komunikacije između ekonomista i sociologa koje je obilježavalo dvadeseto stoljeće dovelo je do situacije, dobro izražene u Schumpeterovoj igri riječi da bi ekonomisti morali stvoriti svoju “primitivnu sociologiju”, a sociolozi svoju “primitvnu ekonomiku” (Schumpeter 1954: 21). No priča s time nije gotova - jer baš kao što se u

ιι8

P O G L AV L J E V

ekonomskoj literaturi mogu naći sofisticirana zapažanja o društvenoj dimenziji tržišta, u sociologa je bilo zanimljivih pokušaja shvaćanja kako tržišta djeluju općenito. Pošto je sociološka literatura o tržištima toliko manja od ekonomske literature, mnogo je lakše prikazati taj doprinos sociologa i ocijeniti njegovu vrijednost. U tekstu u nastavku izdvojio sam te pokušaje sociologa da objasne rad tržišta, koje smatram najvažnijima i najkorisnijima. To su We- berov pristup, model W(y) Harrisona Whitea i radovi posvećeni temama koje nazivam “tržišta kao mreže” i “tržišta kao dijelovi polja”. Drugi mogući kandidati bili bi trud Parsonsa i Smelsera u Ekonomiji i društvu (= Economy and Society) da odrede nekoliko “polazišta za sustavni razvitak sociologije tržišta” (1956: 143-75), analiza tržišta Karla Polanyia ([1944] 1957, [1947] 1971, [1957] 1971) i pokušaj razmatranja tržišta iz kulturno-sociološke perspektive (Zelizer 1979; Abolafia 1998). Svi su ti pristupi na razne načine doprinjeli sociološkoj analizi tržišta. Parsons i Smelser, primjerice, pokazali su vrlo jasno da su tržišta dio šireg društvenog sustava, a isto su to pokazali i sociolozi koji se oslanjaju na kulturni pristup. Važan je i argument Karla Polanyia da se ne smije koristiti moderna teorija o tržištima za analiziranje tržišta u pretkapitalističkim društvima (za vruću raspravu u ekonomskoj antropologiji o statusu ekonomske analize ranih društava, vidi Orlove 1986). Nekoliko vrijednih studija fokusiraju na posebne aspekte tržišta, a pri tome ne sugeriraju nužno i cjelovite teorije o tržištima. Primjerice, postoje zanimljive analize o ulozi statusa na tržištima, o načinu kako se oblikuju tržišni identiteti, i još o mnogim drugim temama (Abolafia 1984; Garcia 1986; Collins 1990; Lie 1992; Podolny 1992; Aspers 2001c, d).

Weber o tržištima Weber se od svih ranih sociologa daleko najviše zanimao za tržišta, a osobito je u svojim posljednjim godinama života pokušavao razraditi to što je nazivao “sociologijom ‘tržišta’” ([1922] 1978: 81). No čak i u svom predsociološkom razdoblju Weber je tržištima posvećivao prilično mnogo pozornosti. Kao mlad znanstvenik i profesor ekonomike, Weber je, primjerice, opsežno pisao o burzi (1999, [1894-96] 2000; vidi također Lestition 2000). To je pisanje dokaz Weberove uvjerenosti da burze imaju bitnu ulogu u modernoj kapitalističkom ustrojstvu i da se mogu organizirati na razne načine, ovisno o stajalištu države, o

H KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

iskustvu poslovnih ljudi u djelovanju na burzi, i tako dalje. Weber ističe pravnu i etičku dimenzija poslovanja na modernoj burzi, no također ga je fascinirala politička uloga burze - njezina uloga kao “sredstvo moći” u ekonomskoj borbi među narodima ([1892-96] 2000: 369). Taj je naglasak na borbu očit u Weberovima predavanjima, nekoliko godina poslije, kao profesor ekonomije. Weber je 1880ih predavao ekonomsku teoriju u Freiburgu i Heidelbergu, a što se tiče tržišta slijedio je prvenstveno Mengerova mnijenja. Weber je, međutim, dodao svoj osobit obol tim predavanjima, tvrdnjom da je “cijena na tržištu rezultat ekonomske borbe (borbe cijena)” ([1898] 1990: 45). Borba oko cijena, objasnio je, ima dva aspekta, koji se moraju razdvojiti. S jedne strane, postoji “borba konkurencije” između potencijalnih inte- resentata za razmjenu; s druge strane, postoji “borba interesa” između dviju stranaka koje će na kraju ući u razmjenu. Weber je također tvrdio da kad se u analizi treba odrediti “empirijska cijena”, umjesto “teorijske cijene”, treba uzeti u obzir nekoliko novih čimbenika, kao što je činjenica da akteri ne posjeduju savršene informacije. Kad je otprilike desetljeće poslije Weber počeo sebe definirati kao sociologa, preradio je svoju analizu tržišta iz gledišta društvene akcije. Rani rezultati tih nastojanja mogu se naći u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma, o kojoj ćemo raspravljati u idućem poglavlju. No najsustavniji izražaj Weberova pokušaja razrađivanja sociološkog pristupa tržištima može se naći u Ekonomiji i društvu, gdje jedan od ključnih odlomaka glasi ovako: Može se reći da tržište postoji gdjegod postoji konkurencija oko prilika za razmjenu, pa i da je tek jednostrana, između mnogo potencijalnih stranaka. Njihovo fizičko sakupljanje na jednom mjestu, poput mjesne tržnice, sajma (“daleke tržnice”) ili burze (tržišta trgovaca), predstavlja samo najkonsistentniju vrstu tržišne formacije. No jedino to fizičko sakupljanje omogućuje potpunu pojavu najosobitijeg obilježja tržišta, tj. cjenjkanja ([1922] 1978:635).

Kao u svojim ranijim predavanjima o ekonomskoj teoriji, Weber je i sada odredio pojmovnu razliku između razmjene i konkurencije. Prema Weberu, društvena akcija na tržištu počinje konkurencijom i završava razmjenom. U prvoj fazi, “potencijalni su partneri u svojim ponudama vođeni potencijalnim djelovanjem neodređeno velike skupine stvarnih ili zamišljenih konkurenata, umjesto samo vlastitim akcijama” ([1922] 1978: 636). Drugim riječima, orijentacija je tu na druge, umjesto na izravnu društvenu interakciju. No druga odnosno konačna faza drukčije je strukturirana, a tu su akteri jedino te dvije stranke koje napokon ostvaruju razmjenu (636). Prema Weberovom viđenju, tržišna razmjena ta

120

P O G L AV L J E V

kođer je iznimna jer predstavlja najinstrumentalniji i proračunat odnos koji je moguć između dvojice ljudskih bića. U tom je smislu rekao da razmjena predstavlja “arhetip svih racionalnih društvenih akcija” i označuje “odvratnost za svaki sustav bratske etike” (635,637). Iako klase dobro uspijevaju na tržištima, one predstavljaju prijetnju statusnim skupinama. Weber je u svojoj sociologiji tržišta naglasio element borbe ili sukoba. Koristio je nazive “tržišna borba” i govorio o “borbi čovjeka protiv čovjeka na tržištu” ([1922] 1978: 93, 108). Konkurencija, primjerice, definira se kao “’miroljubiv’ sukob... utoliko koliko predstavlja formalno miroljubiv pokušaj stjecanja kontrolu nad prilikama i prednostima koje drugi žele”. Razmjena, s druge strane, definira se kao “kompromis interesa sa strane stranaka u tijeku kojega se robe ili druge prednosti predaju kao uzajamne naknade” (38, 72). Webera je, osim toga, jako zanimala interakcija između tržišta i ostatka društva. Weberovu razmišljenju s tim u vezi moguće je pristupiti s pomoću njegove analize uloge koju regulativa (pa i pravna regulativu) ima na tržištu. Tržište, kako Weber tumači u Ekonomiji i društvu, može biti ili slobodno ili regulirano ([1922] 1978: 82-85). U pretkapitalističkim društvima obično postoji poprilično visoka razina “tradicionalne regulative” tržišta. Racionalnije tržište, međutim, manje je formalno regulirano. Najveći stupanj “tržišne slobode” postiže se u kapitalističkom društvu u kojem su uklonjeni neracionalni elementi. Da bi tržište bilo racionalno i predvidljivo, napominje Weber, mora se ispuniti nekoliko uvjeta, među njima i razvlašćivanje radnikâ od proizvodnih sredstava, uspostava proračunljivih zakona i tako dalje (161-61). Kapitalistička su tržišta, drugim riječima, ishod dugoga povijesnoga procesa. Iz Ekonomije i društva, kao iz Opće ekonomske povijesti, može se razabrati kako je Weber vidio povijesni razvitak tržišta.

Harrison White o tržištu: model W(y) Od sredine 1980ih sociolozi su se zainteresirali za tržišta više nego ikada prije, a ako koja osoba zaslužuje prizanje za to što je pomogla pokrenuti taj interes, to je Harrison White (vidi osobito 1981b; za uvod u Whiteove ideje o tržištu, vidi White i Eccles 1987; Aspers 2001d; Azarian uskoro). Whiteovo istraživanje tržišta, koje je počelo sredinom 70ih, hrabri je pokušaj stvaranja sasvim nove i sasvim sociološke teoriju o tržištima takozvani model W(y). Na oblikovanje te teorije donekle je utjecalo

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

Whiteovo duboko nezadovoljstvo neoklasičnom ekonomikom. Suvremena ekonomska znanost, prema Whiteu, ne zanima se za konkretna tržišta i uglavnom je zaokupljena razmjenskim tržištima, umjesto proizvodnima (odnosno tržištima na kojima akteri proizvode robe). Kao posljedica, kaže White, “ne postoji neoklasična teorija o tržištu - [jedino] čista teorija o razmjeni” (1990: 3). No iako White želi potpun prekid s teorijom o tržištu koju podržavaju ekonomisti, jasno je da su na njega snažno utjecali neki birani ekonomisti. Primjerice, on se nekoliko puta poziva na Marshallove i Chamberlinove analize, a često se koristi teorijom signaliziranja Michaela Spencea (White 1976,1990; usp. Spence 1974). Spence je očito utjecao na jedno ključno obilježje Whiteove teorije o tržištu, naime na ideju da se tržišta sastoje iz društvenih struktura koji su djelomično stvoreni i reproducirani putem signaliziranja među sudionicima. Na proizvodnom tržištu, tvrtke neprestano provjeravaju što druge tvrtke čine i shodno tomu prilagođavaju svoje akcije. Tipično tržište koje White opisuje jest proizvodno tržište, zato što su proizvodna tržišta, za razliku od razmjenskih tržišta, karakteristična za industrijske ekonomije. Takva vrsta tržišta, prema Whiteu, obuhvaća oko tucet tvrtki koje su navikle vidjeti sebe kao dijelove jednog tržišta, a koje i kupci tako vide. Središnji je mehanizam u društvenoj konstrukciji tržišta “tržišni raspored” (engl. market schedule), koji White operacionalizira kao W(y), gdje “W” označuje dohodak i “y” obujam. Taj je raspored, prema Whiteu, umnogome stvarniji od analize potražnje i ponude u ekonomista. Poslovni ljudi znaju kolika je cijena proizvodnje nečega i pokušavaju maksimizirati dohodak tako da određuju neki obujam za svoj proizvod. S druge strane, oni ne znaju kako će potrošači gledati na njihov proizvod - oni znaju jedino koje se stvari prodavaju, u kojim obujmima i po kojim cijenama. Ako su poslovni ljudi u svojim računicama točni, moći će na tržištu pronaći nišu za svoje proizvode, nišu koju će njihove mušterije potvrditi, kupujući određen obujam [proizvoda] za određenu cijenu. Ovisno o svojoj strukturi, neko tržište može pripadati jednom od četiriju tipova: “paradoksni”, “smljeveni”, “prekrcati” i “eksplozivni” (White 1981b). White je svaki tip modelirao i svaki može postojati samo u specifičnim okolnostima. Najpreciznija definicija (proizvodnog) tržišta u Whiteovu radu glasi ovako: Tržišta su opipljive klike proizvođača koji motre jedan na drugoga. Pritisak sa strane kupca stvara zrcalo u kojemu proizvođači vide sebe i ne potrošače (1981b: 543).

Nakon što je posvetio nekoliko godina rada isključivo tržištima, White

122

P O G L AV L J E V

je pokraj 80ih i ranih 90ih prešao na druge teme. U Identitetu i kontroli (= Identity and Control, 1992), primjerice, predstavio je opću teoriju akcije. Što se tiče tržišta, taj je rad zanimljiv prvenstveno jer integrira autorovo prijašnje istraživanje o tržištima u širu teorijsku cjelinu. Proizvodna tržišta viđena su kao primjeri “sučelja”, prema Whiteovu nazivu, koja su defininirana kao određeni načini stjecanja kontrole u “društvenoj molekuli” (1992: 41-43). U sučelju, pojedinačni identiteti aktera (primjerice tvrtki) nastaju preko kontinuirane proizvodnje. Ali kontrola se može postići na razne načine; u takozvanoj “areni”, kontrola nastaje stvaranjem jedne druge i mnogo opcije vrste identiteta, koja je u biti zamjenjiva. Razmjenska tržišta tipični su primjeri “arenskih tržišta”, kako ih White naziva. U nedavnom radu pod naslovom Tržišta iz mreža (= Markets from Networks), White dalje razrađuje svoju teoriju o proizvodnim tržištima te širi i njezin obuhvat. Umjesto da fokusira isključivo na pojedina proizvodna tržišta, White tu pokušava vidjeti kako se ona uklapaju u širu cjelinu neke industrijske ekonomije. Razlikovao je tri različita “akcijska sloja”: “dotočni” sloj (engl. up-stream), sloj “proizvođača” i “niztočni” sloj (engl. downstream) (White 2001). Dotočne tvrtke u osnovi daju ulazne sadržaje (input), dok [proizvodni] izlaz (output) ide nistočnim tvrtkama. Postoji i dinamičan odnos između tržišta i međusobno zamjenjivih artikala (robe) (White 2002 ).

Tržišta kao mreže Čini se da je primjena mreža u analizi tržišta popularnija od drugih perspektiva u sadašnjoj ekonomskoj sociologiji (vidi, npr., studije spomenute u Powell i Smith-Doerr 1994 i u Lie 1997). Glavni je razlog za to vjerojatno to što je metoda mrežne analize vrlo fleksibilna te omogućuje istraživaču da ostane u bliskoj vezi s empirijskom stvarnošću i da ujedno teorizira. S loše strane, mrežna analiza nema cjelovitu teoriju o tomu što je tržište, nego umjesto toga predstavlja opću metodu za trasiranje društvenih odnosa. Zašto ljudi ulaze u razmjenu, te pod kojim se uvjetima uspostavlja tržište, nije dio te teorije, nego nešto što joj se treba pridodati - a pridodaje se rijetko kada. U protuteži mrežnom pristupu tržištima, može se primijeniti model W(y) Harrisona Whitea, koji izričito fokusira na trgovinske uvjete koji određuju kada neko tržište može postojati, i na uvjete pod kojima se akteri mogu uklopiti u tržište. Whiteov rad Tržišta iz mreža, kako je naznačeno u njegovu naslovu, obuhvaća i mrežni pristup. Taj dio analize, međutim, nadopu

23A E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I T R Ž I Š T I1M

njuje autorovu opću teoriju o proizvodnim tržištima. Knjiga Marka Granovettera Pronalaženje posla (= Getting a Job, 1974) može se opisati kao dosad najuspješnija mrežna studija tržišta. Općenitije, riječ je o primjernoj studiji iz ekonomske sociologije: teorijski je inovativna, podrobno istraživana i analitički jasna. To je možda najcitiranija knjiga u današnjoj ekonomskoj sociologiji, baš kao što je Granovetterov članak o ukorijenjenosti najcitiraniji članak (1985b). Iako je Pronalaženje posla napisano 70ih, njegov ga je autor prisvojio za »novu ekonomsku sociologiju«, iz ovog razloga: U retrospektivi, [Pronalaženje posla] bio je jedan od prvih primjera toga što nazivam »novom ekonomskom sociologijom«, koja se od starijih radova razlikovala svojom usmjerenošću na središnji, umjesto na periferijalni aspekt ekonomije, i svojom spremnošću da ospori valjanost neoklasične ekonomske teorije u jednoj od njezinih središnjih domena (1995c: vii).

Pronalaženje posla pokušaj je analiziranja društvenih mehanizama, s pomoću kojih ljudi pronalaze zapošljenje, a temelji se na istraživanju profesionalnih, tehničkih i upravnih radnika u Newtonu, manjem predgrađu Bostona. Napravljen je slučajni uzorak: oko 280 ljudi popunili su upitnik, i sa 100 od njih vođeni su intervjui. Pitanja su pokušavala utvrditi, osobito, tko je ispitanicima dao informacije koje su dovele do njihovih zapošljavanja. Granovetter je htio doznati, primjerice, jesu li ekonomisti u pravu kada smatraju da na tržištu radne snage informacije o poslovima stižu do svih sudionika. Pogotovo, jest li točno da se osoba koja je pronašla novi poslao može najbolje opisati kao netko tko je tražio posao prema načelima maksimiziranja korisnosti? Granovetter je zaključio da »savršena tržišta radne snage postoje samo u udžbenicima« i da ideja o racionalnoj potrazi za poslom ne odražava to što se događa kada ljudi traže poslove (1974: 25). Neki se ljudi doista angažiraju u potrazi za poslom - ali ne i svi ljudi koji dobivaju poslove. Primjerice, postoji poprilično mnogo ljudi koji se jave za posao tek kada im priđe netko s konkretnim prijedlogom (»kvazitraži- telji«; oko 20%). Nadalje, ljudi koji aktivno traže posao nisu ti koji će vjerojatno na kraju dobiti najbolje poslove. Teorija ekonomista o traženju posla također propušta jednu ključnu činjenicu, naime to da se »mnoštvo informacija o tržištu radne snage zapravo prenosi kao nusproizvod inih društvenih procesa« (52). U mnogim slučajevima to što je važno jesu kontakti - do te mjere, autor zaključuje, da »bez obzira na sposobnost ili zasluge, [ljudi] bez pravih kontakata bit će kažnjeni« ( 100).

1 24

P O G L AV L J E V

Granovetterovo istraživanje pokazalo je sljedeće: gotovo 56% ispitanika zaposlilo se preko kontakata, 18,8% preko izravnih prijava, 19,8% putem formalnih sredstava (od toga polovina preko oglasa), i ostatak na razne druge načine. Pretpostavka ekonomista da se informacije o novim poslovima šire ravnomjerno kroz tržište radne snage bila je očito pobijena (39,1% ispitanika dobilo je informacije izravno od poslodavca, 45,3% preko nekog kontakta, 12,5% preko dva kontakta, i samo 3,1% preko više od dva kontakta). Za Granovettera je bilo osobito važno to što se u velikoj većini slučajeva osoba koja se zaposlila tek »rijetko« ili »povremeno« družila s osobom od koje je dobila informacije (27,9% »rijetko«, 55,6% »povremeno« i 16,7% »često«). Granovetter je tu situaciju ovako teorizirao: ljudi koje intimno poznajete (»bliske veze«) obično svi dijele istu količinu ograničenih informacija i zato vam rijetko mogu pomoći. S druge strane, površniji poznanici (»slabe veze«) imaju pristup vrlo različitim informacijama - i stoga će možda više pomoći osobi koja traži posao (za cjelovit prikaz teze o snazi-slabihveza, vidi Granovetter 1973). Granovetter je također primijetio da ljudi koji dugo ostaju na jednom poslu nove poslove pronalaze mnogo teže nego oni koji često mijenjaju poslove. Granovetterova analiza tržišta radne snage podosta je različita od teze koju je njegov mentor, Harrison White, iznio u Lancima mogućnosti (= Chains of Opportunity, 1970). White obrazlaže u tom radu da se svako put kad se netko zaposli stvara i novo prazno radno mjesto koje treba popuniti - a [kada se popuni] nastaje još jedno prazno mjesto koje treba popuniti, i tako dalje. Ukratko, kad se neka osoba zaposli, nastaje pokret koji presječe čitavo tržište radne snage. Testirano prema Granovetterovim nalazima u Pronalaženju posla, jasno je da Whiteove ideje o »lancima praznih mjesta« doista izražavaju dio dinamike na tržištu radne snage - ali svakako ne svu. U 44,9% slučajeva osoba koja se zaposlila zamijenila je određenu [drugu] osobu; u 35,3%, naprotiv, radno mjesto bilo je sasvim novo, a u 19,9% radno mjesto bilo je novo, ali je isti tip posla postojao od prije. Kad je 1995. Granovetterova studija bila ponovno objavljena, autor je napomenuo da su novi dokazi potvrdili njegove procjene iz 1974. te daje uobičajeno pronalaziti posao preko informacija iz mreža (u Sjedinjenim Državama 45% slučajeva, u Japanu 70-75%, usp. Granovetter 1995c: 139-41). Također je primijetio da su ekonomisti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća tu činjenicu i dalje zanemarivali i držali se svoje teorije o racionalnom traženju posla. Među ranim mrežnim studijama tržišta vrijedi istaknuti i jedan rad Waynea Bakera. U svojoj doktorskoj disertaciji, Tržišta kao mreže (= Markets as Networks, 1981), Baker je predstavio i opće teorijsko ob-

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

razlaganje za sociološku teoriju o tržištima kao i empirijsku analizu. Ekonomisti, prema Bakeru, razradili su implicitnu, umjesto eksplicitne analize tržišta: »Pošto se ‘tržište’ obično podrazumijeva - ne proučava većina ekonomskih analiza implicitno karakteriziraju ‘tržište’ kao ‘jednoličnu ravnicu’« (1981: 211). No u stvarnosti tržišta nisu homogena, nego društveno konstruirana na razne načine. Analizirati te strukture glavni je zadatak »srednjodometnih teorija ‘tržišta kao mreže’« (183). Kako se to može učiniti s pomoću mrežne analize, jasno je iz empirijskog dijela Bakerove disertacije, koji je bio objavljen i zasebno (Baker 1984; vidi Baker i Iyer 1992 za matematičku obradu). Koristeći se empirijskim podacima s nacionalnog tržišta vrijednosnih papira, Baker je pokazao da je moguće razlučiti najmanje dva različita tipa tržišnih mreža: manju i razmjerno gustu mreža, i veću, raznolikiju i labaviju. Na toj je osnovi Baker ustvrdio da standardno ekonomsko viđenje tržišta kao neizdiferenciranu cjelinu vodi u pogrešan pravac. No Baker je htio i pokazati da društvena struktura tržišta utječe na način kako tržište djeluje, a da bi to učinio razmotrio je promjenjivost cijena [dioničkih] opcija. Otkrio je da fragmentirani i veći tipu mreža uzrokovao mnogo veću promjenjivost nego u manjim, intenzivnijim mrežama. »Društveni strukturni obrasci«, zaključio je, »dramatično utječu na smjer i veličinu promjenjivosti cijena« (1984: 803). Treća važna mrežna studija o načinu djelovanja tržišta nalazi se u članku Briana Uzzija »Društvena struktura i konkurencija u međutvrtkovnim mrežama: paradoks ukorijenjenosti« (= »Social Structure and Competition in Interfirm Networks: The Paradox of Embeddedness«, 1997; usp. Uzzi 1996). Na temelju etnografske studije dvadesetak tvrtki u odjevnoj industriji New Yorka, autor je otkrio da te tvrtke imaju tendenciju dijeliti svoje tržišne interakcije na »tržišne odnose«, kako ih nazivaju, i na »bliske ili posebne odnose«. Prema autoru, prvi više-manje odgovaraju vrsti odnosa koja se može naći u standardnoj ekonomskoj analizi, dok drugi odražavaju Granovetterovu zamisao o ukorijenjenosti. Tržišni odnosi bili su obično ne samo češći od bliskih i posebnih odnosa, nego i znatno manje važni. Ukorijenjeni odnosi bili su osobito korisni u sljedećim situacijama: kad je povjerenje bilo važno, kad je drugoj stranki trebalo prenijeti vrlo podrobne informacije, i kad se radilo o nekim vrstama zajedničkog rješavanja problema. Uzzi j e protumačio svoj e nalaze ovako: da bi se posao uspj ešno odvij ao, nije moguće osloniti se isključivo na tržišne veze (kao što ekonomisti tvrde), niti isključivo na ukorijenjene veze (kao što sociolozi tvrde) nego je potrebna neka mješavina obiju tih vrsta veza. Ideal je ravnoteža između tržišnih veza i ukorijenjenih veza, odnosno

126

P O G L AV L J E V

še ukorijenjenih veza stvara »preukorijenjenu mrežu«. Tvrtke koje imaju preukorijenjene mreže imale bi, primjerice, poteškoće u pokupljanju novih informacija. Uzzijeva je interpretacija svojih nalaza, u smislu interesne analize, to da akteri u tvrtkama [koje je istražio] nisu ni sebični ni altruistič- ki, nego se preokreću naprijed-nazad između samointeresa i suradnje. »[K]rute pretpostavke da su pojedinci prirodno skloni ili samointe- resu ili suradnji previše su jednostavne, jer isti pojedinci istovremeno djeluju i sebično’ i suradnički s raznim akterima u njihovim mrežama« (1997: 42). Autor svoju analizu čini složenijom, tvrdeći da suradničko ponašanje može katkad biti način zadovoljavanja interesa koje bi bilo teško zadovoljiti u neovisnom poslovanju: »mnogostrane veze između aktera omogućuju da prednosti i interesi, koje nije lako priopćiti preko tržišnih veza, uđu u pregovore« (1997: 50).

Tržišta kao dijelovi polja (Bourdieu i drugi) Jedan teorija o načinu djelovanja tržišta, kojoj nije odano dužno priznanje, jest teorija Pierrea Bourdieua, najsažetije prikazana u njegovom programskom iskazu pod naslovom »Načela ekonomske antropologije« (= »Principes d’une anthropologie économique«, 2000a, u tisku, usp. 1997). Bourdieu polazi od ideje da je ekonomski život uvelike rezultat susreta između akterâ s posebnim dispozicijama (habitusima) u ekonomskom polju, i da je tržište pod jakim utjecajem polja čiji je integralni dio. Ekonomsko polje može biti neka industrija, zemlja, sav svijet i tako dalje. Njegovu strukturu, koristimo li industriju kao primjer, tvore odnosi moći između tvrtki, koji se održavaju s pomoću kapitala u raznim kombinacijama (financijski kapital, tehnološki, društveni i tako dalje). Postoje dominantni [odnosi], kao i dominantne tvrtke, a između njih odvija se neprestana borba. To što se zbiva izvan polja, osobito na razini države, također igra važnu ulogu u borbama unutar neke industrije. Tržište, da ponovimo, zamišljeno je kao dio polja i pod dominacijom njegove dinamike. Struktura polja, primjerice, određuje cijene, a ne obratno. »Cjelina nije rezultat cijena; cjelina je ta koja određuje cijene« (Bourdieu 2000a: 240). Teorije Marka Granovettera i Harrisona Whitea pogrešne su, prema Bourdieuu, jer zanemaruju učinak strukture polja na tržišta; one izražavaju »interakcijsku viziju«, suprotnu od »strukturne vizije«. Bourdieuovo vlastito viđenje tržišta najbolje je izraženo u sljedećem navodu iz »Načela ekonomske antropologije«.

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

To što se naziva tržištem je dakle cjelokupnost razmjenskih odnosa između aktera koji se međusobno takmiče. Te interakcije ovise, kako Simmel kaže, o »neizravnom sukobu«, to jest, o strukturi [polja] koja je društveno konstruirana preko odnosa moći. Akteri u polju u različitim mjerama doprinose tim odnosima moći, njihovim modifikacijama koje uspijevaju učiniti, osobito kontrolirajući i preusmjeravajući moć države (2000a: 250; prijevod R.S.).

U »Načelima ekonomske antropologije« Bourdieu spominje rad Neila Fligsteina, a jasno je da između njihovih gledišta postoje znakovite paralelne. Na jednom mjestu u članku »Tržišta kao politika« (= »Markets as Politics«) - Fligsteinovo najvažnije očitovanje o tržištima on kaže, primjerice: »moje je viđenje tržišta približno u skladu s idejom o organizacijskim poljima, utoliko što tržište sačinjavaju tvrtke čije su akcije usmjerene jedna na drugu« (1996b: 663; usp. 2001: 67- 78). Fligstein se također slaže s Bourdieuom da je pokušaj primjene mrežne analize u analiziranju tržišta nezadovoljavajući, jer fokusira isključivo na društvenu interakciju. Mrežna analiza, prema njegovom mišljenju, ne uspijeva razmatrati ulogu politiku, gledište aktera i to što karakterizira tržišta kao društvene institucije. Prema Fligsteinu, tržišta se mogu opisivati kao društvene situacije u kojima se robe razmjenjuje za novčanu cijenu, a te situacije nastaju jedino ako su prisutna tri sljedeća elementa: »vlasnička prava« (property rights), »strukture vlasti« {governance structures) i »pravila razmjene« (rules of exchange). Vlasnička prava definiraju se kao društveni odnosi koji određuju tko ima pravo na profit od tvrtke. Strukture vlasti čine pravila za organiziranje tvrtke, za konkurenciju i za suradnju. A pravila razmjene određuju uvjete pod kojima se razmjena može ostvariti i tko može u njoj sudjelovati. Kao i Bourdieu i Weber, Fligstein ističe ulogu sukoba i borbe na tržištu. No Fligstein također dopunjuje tu vrstu analize, sugerirajući da to što pokreće pojedine tvrtke i karakterizira moderna proizvodna tržišta prvenstveno su pokušaji eliminiranja konkurencije - »pokušaji ublažavanja učinaka konkurencije s drugim tvrtkama« (1996b: 657). »Tržišta kao politika« sadrže brojne prijedloge za empirijsku provjeru, sve povezane s tom idejom. Prema jednoj, država obično pokušava pomoći u stabiliziranju tržišta i u uklanjanju konkurencije. Prema drugom prijedlogu, tržišna kriza slijedi kada najveće tvrtke u području ne uspijevaju sebe reproducirati, što dovodi do interorganizacijske borbe za moć. Postojeća tržišta, sugerira Fligstein, mogu se također transformirati djelovanjem egzogenih čimbenika, kao što su ekonomske krize i invazije drugih tvrtki. Teorije Bourdieua i Fligsteina, kako su ovdje prikazane, mogu se

128

P O G L AV L J E V

činiti donekle shematske i suhoparne, pa zato treba naglasiti da su oba autora provela empirijska istraživanja konkretnih tržišta. Bourdieu je, primjerice, analizirao tržišta privatnih domova i knjižnih proizvoda u Francuskoj (1995, 2000c). U ta dva istraživanja, relevantno je polje prikazano u bogatoj empirijskoj detaljnosti, što Bourdieuovu shemu oživljuje i pokazuje kako se može primijeniti u analizi tržišta. A Fligstein je pokazao važnost razmatranja tržišta u smislu vlasničkih prava, struktura vlasti i pravila razmjene, koristeći kao studijski primjer Jedinstveno tržište Europske unije (Fligstein i Mara-Drita 1996; usp. Fligstein i Sweet 2001). Kako to tvrtke pokušavaju kontrolirati konkurenciju, i kako država može na razne načine oblikovati tržište, snažno je istaknuto i u Fligsteinovoj studiji o evoluciji goleme tvrtke u Sjedinjenim Državama tijekom dvadesetoga stoljeća (1990).

Cijene i oblikovanje cijena Postoje i neki ključni aspekti tržišta koje su ekonomski sociolozi slabo istraživali. Imam na umu dvije teme - način određivanja cijena i uloga zakona na tržištu. Druga tema bit će razmotrena u poglavlju 8 , no treba ju spomenuti i u ovom poglavlju. Nijedna se razmjena ne može obaviti bez ugovora, a zakon igra važnu ulogu na tržištima također u mnogim drugim važnim pogledima. Što se tiče cijena i njihova određivanja, jasno je da su tom problemu ekonomski sociolozi posvetili malo pozornosti. Klasični autori gotovo su ga ignorirali, a isto je učinila današnja generacija ekonomskih sociologa. No kao i uvijek, postoje iznimke. Među klasičnim autorima, Weber primjećuje, primjerice, daje uvođenje fiksne cijene predstavljalo revoluciju u ekonomskoj etici, i da ju prvi uvodili baptisti i kvekeri ([1920] 1946: 312; usp. Kent 1983). Weber također ističe da su puritanci pomogli u populariziranju [zamisli o] konkurentnoj cijeni u anglosas- kim zemljama, nasuprot ideji o »pravednim i tradicionalnim cijenama« ([1922] 1978: 872-73). Naposljetku, u Ekonomiji i društvu možemo naći i sljedeći programski iskaz o cijenama: »novčane cijene proizvod su sukoba interesa i kompromisa; one, dakle, rezultiraju iz konstelacija moći« (108). Weber dodaje da cijene rezultiraju iz »borbe« i da su cijene » računski instrumenti samo kao procijenjene kvantifikacije odnosnih mogućnosti u toj borbi interesa« (108). Jedan današnji pokušaj korištenja tih ideja može se naći u studiju o određivanju cijena u američkoj industriji električnih distributera u devetnaestom stoljeću (Yakubovich i Granovetter 2001). Weberova

E KO N O M S K I I S O C I O L O Š K I P R I S T U P I TRŽIŠTIMA

sugestija da su cijene rezultat konstelacija moći razrađena je na zanimljiv način u toj studiji, koja skreće pozornost u tom sklopu i na nekoliko empirijskih istraživanja iste teme, koja su proveli ekonomisti (Blinder 1998; vidi također važnu raspravu između Machlupa i Lestera u Machlup 1946, 1947; Lester 1947). Granovetter je primijenio i pristup ukorijenjenosti za objašnjavanje »ljepljivosti cijena« (Granovetter i Swedberg 2001: 13-14). Ekonomski su sociolozi, osim toga, proučavali fiksiranje cijena, utjecaj statusa na cijene, te kako se cijene određuju u raznim tipovima aukcija (Smith 1989; Podolny 1992; Baker i Faulkner 1992; Uzzi i Lancaster, u tisku). Nadalje, već je dugo vrijeme primijećeno da se u određivanju cijena u američkoj kompjuterskoj industriji rabi sljedeće praktično pravilo: [cijena je] tri puta više od troška proizvodnje (MacKenzie 1996: 53). Ekonomski sociolozi, najkraće rečeno, počeli su razmatrati problem oblikovanja cijena - no nisu još formulirati mnogo općih spoznaja, i veći dio posla tek predstoji.

Sažetak Sociolozi prvenstveno vide tržišta kao institucije, dok ekonomisti fokusiraju na problem oblikovanja cijena, uglavnom konstruirajući modele. No sve da glavna struja ekonomske znanosti nije posvetila mnogo pozornosti tržištima kao institucijama ili empirijskim pojavama, pokušao sam pokazati da se u ekonomskoj literaturi mogu naći mnoge korisne ideje o toj temi. To sam ilustrirao raspravom o radovima brojnih ekonomista, od Adama Smitha do danas. Posebno sam pokušao osvijetliti ideje Alfreda Marshalla, neoaustrijske škole, Keynesa i još nekih ekonomista koje su osobito poticajne u tom pogledu. U Marshalla, primjerice, pronašli smo čitav program za realistično proučavanje tržišta; neoaustrijska škola predložila je da se tržište treba zamisliti kao proces, i tako dalje. U odnosu na ekonomiste, sociolozi su posvetili znatno manje pozornosti tržištima. Ipak, razradili su nekoliko teorija o tržištima, poput Weberove ideje o tržištima od konkurencije do razmjene, modela W(y) Harrisona Whitea, gledišta o tržištima kao mrežama i ideje da se tržišta trebaju poimati kao dijelovi polja. Raspravljali smo o nekim idejama o načinu određivanja cijena i o njihovu analiziranju iz sociološke perspektive, od Weberove o ulozi moći u određivanju cijena do Fligsteinove ideje da korporacije nastoje izbjeći konkurenciju i da žele postojane cijene. Preostaje, međutim, mnogo rada do nastanka zadovoljavajućeg

130

P O G L AV L J E V

korpusa sociološke literature o tržištima, pa tako i o oblikovanju cijena. Neke sugestije za to kako nastaviti rad bit će predstavljene u idućem poglavlju.

VI Tržišta u povijesti ekonomski sociolozi osjećaju nelagodu pred trenutnim stanjem znanja o tržištima, i u ekonomskoj znanosti i u ekonomskoj sociologiji. Iako shvaćaju da je bilo nekoliko dobrih uvida u djelovanje tržišta, oni osjećaju da još mnogo ili najveći dio posla - tek predstoji (npr. Krippner 2001). S obzirom na razne teorijske pristupe korištene za analizu tržišta u ekonomskoj sociologiji, morali bismo moći, načelno, krenuti naprijed u više smjerova - primjenom mrežne teorije, pojma polja i modela W(y). Jači oslonac na povijesnu građu o tržištima nego dosad, mogao bi biti jedan korak u pravomu smjeru. U analizu tržišta treba se također eksplicitno uvesti i pojam interesa. U analiziranju tržišta ekonomski sociolozi nisu dosada mnogo iskoristili povijesnu građu, no ona može biti vrlo poučna, osobito za razumijevanje međudjelovanja između tržišta i šireg društva. Pojam interesa, kako ću pokušati pokazati, može unijeti realizam u analizu - primjerice, usmjeravajući pozornost na način kako ekonomska i politička moć izrastaju iz tržišta, i kako povratno utječu na strukturu tržišta. Pojam interesa može se koristiti i da bi pokazao stupanj tržišne ovisnosti, koja karakterizira različite skupine ljudi. Oslanjajući se na nazivlje predstavljeno u poglavlju 3, možemo shvatiti da tržišta tvore osobite oblike ekonomske organizacije, kao što ih tvore i tvrtke i industrijski okruži. Označiti tržišta kao ekonomsku organizaciju ima, među inim, zdrav učinak protiv jedne ideje, koja se katkad susreće u političkim raspravama, naime da su tržišta stvorena ponajprije radi rušenja drugih društvenih struktura - i da su niknula spontano, kao gljive poslije kiše. Jednostavni oblici tržišta mogu se samostalno pojaviti u mnogim situacijama, no glavni tipovi tržišta koji postoje u modernom društvu predstavljaju razrađene društvene strukture. Jednom kada se odluči da se tržište može shvatiti kao oblik ekonomike organizacije, također je prirodno pokušati odrediti točno kakvu tipu društvene organizacije tržište pripada, što ga razlikuje od njegove okoline i toga kako je povezano s njom. U analiziranju veza između tržišta i njihove okoline, glavna struja ekonomske teorije ne pomaže mnogo, jer polazi od pretpostavke da se tržišta mogu analizirati kao da čine više-manje samostalne sustave. Mnogi

P O G L AV L J E V I

131

»Pod ekonomskom teorijom, mi [ekonomisti] smatramo u stanovitom smislu da su tržišta središnja institucija u kojoj su pojedinačne akcije u interakciji, te da su druge institucije od zanemarive važnosti« (Arrow 1998: 94). No iako je glavna struja ekonomske teorije hendikepirana svojom pretpostavkom o tržištu kao samostalnom sustavu, u usporedbi s ekonomskom sociologijom ona je prednosti, jer bolje razumije ulogu ekonomskih interesa na tržišta. Upravo je samointeres, prema ekonomskoj teoriji, to što tjera aktere na sudjelovanje u razmjeni, sve dok se na tržištu ne uspostavi ravnoteža. No ekonomska teorija tržišta vrlo je uska u fokusu i obuhvaća tek manji dio toga što tržišta stvarno čine. Točnije, u glavnoj struji ekonomske znanosti teorija o tržištu više-manje je istoznačna teoriji o apstraktnoj cijeni. Društveni odnosi unutar tržišta obično se izostavljaju, kao što ilustrira sljedeći opis Kennetha Arrowa o načinu shvaćanja tržišta u ekonomskoj teoriji: Teorijska slika tržišta jest [slika] o bezličnoj razmjeni. Zadržat ću se na primjer konkurencije. Po danoj cijeni (ili točnije, uz danost svih cijena) pojedini agenti odlučuju koliko treba ponuditi i koliko treba tražiti. Te ponude i potražnje jednostavno se zbrajaju; kad su cijene takve da je ukupna ponuda jednaka ukupnoj potražnji u svakom tržištu, ravnoteža prevagne. Ne postoji poseban odnos između ponuđača i potražitelja; to jest, ponuđaču je isto prodaje li jednom potražitelju ili drugom, ili obratno (1998:94).

Jedna je od snaga ekonomske sociologije, kad je riječ o analizi tržišta, to što su sociolozi vični u otkrivanju društvene strukture pojava. Kako smo pokazali u prijašnjem poglavlju, i sociolozi su razradili nekoliko teorija o tržištima, koje sve daju središnje značenje društvenim strukturama. No kako je rad na sociološkoj teoriji o tržištima napredovao, tako su nastajali i novi problemi. To je osobito točno za pokušaj razmatranja tržišta isključivo u društvenom smislu (»tržišta kao društvene strukture«). Iako je u tom tipu analize moguće naći osvrte na resurse i profite, njima se posvećuje malo postojane pozornosti. Nema mnogo rasprave ni teoriziranja ni o tomu da interesi igraju središnju ulogu u djelovanju tržišta. Iako mislim da je ozbiljna greška ne tretirati interese pri razradi sociološke analize tržišta, također je jasno da se to može učiniti na više načina. Moj vlastiti prijedlog kako postupati, skiciran je u pet idućih propozicija: •

To što tržištu daje jedinstvenu moć jest to da ga akteri koriste dobrovoljno, jer omogućuje i jednoj i drugoj stranci u razmjeni da dobije nešto bolje nego što je imala prije (usp. poglavlje 3).

T R Ž I Š TA

u

POVIJESTI

133 •

Stupanj interesa što će ga neki akter pokazati za tržište ovisi o tomu koliko je o tržištu ovisan.

•

Tip interesa koji će akter pokazati za tržište uvelike ovisi o tome je li mu interes ekonomski, politički, i tako dalje.

•

Ekonomska moć označava vjerojatnost kojom neki akter može navesti druge aktere da dobrovoljno posvete svoje napore kakvu zadatku, s ponudom novca (za razliku od drugih oblika moći koji djeluju kroz autoritet, to jest putem naredbi ili prisile).

•

Interes koji politički akteri pokazuju za tržište ovisi o količini resursa koja prolazi kroz tržište, i o tomu koliko je društvo u cjelini ovisno o tržištu.

Način kako se te propozicije mogu primijeniti u rasvjetljavanju djelovanja tržišta pokazat će se u nastavku ovog poglavlja, koje je posvećeno prikazivanju nekih važnih tipova tržišta koji su postojali u povijesti.

Polazište: stvarna tržišta u povijesti U svojem nastojanju da dalje razrade teoriju o tržištima, ekonomski bi sociolozi, prema mom mišljenju, trebali kao svoja polazišta prihvatiti konkretna tržišta - kako su djelovala u stvarnom životu i kakve su bile njihove posljedice i za ekonomiju i za šire društvo. To nije jedini mogući način postupanja, no takvo polazište pomaže u prekidanju s artificijelnošću, koja je na kraju obilježila pojam tržišta u glavnoj struji ekonomske teorije, kao i u javnom diskursu. Ono bi također moglo pomoći u nadahnjivanju novih poimanja tržišta, što je upravo danas potrebno. Sociolozi bi trebali proučavati ne samo suvremena tržišta, nego i tržišta iz prošlosti, jer to daje potrebne informacije o ulozi koju tržišta igraju u različitim tipovima društava i ekonomija. Prirodno je da velik dio relevantne građe za analize takve vrste potječe od povjesničara, koji su tijekom godina napisali obilje studija o tržištima. Odličan uvod u tu vrstu povijesne građe je drugi svezak divovskoga rada Fernanda Brau- dela, Civilizacija i kapitalizam, 15-18. stoljeće (= Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle), koji predstavlja jedan od rijetkih pokušaja pisanja povijesti tržišta i pregleda postojeće literature ([1979] 1985b: 25-137). Predstavit ću nekoliko općih tipova tržišta iz različitih povijesnih razdoblja da bih ukazao na vrstu problema kojima bi se sociologija tržišta trebala danas baviti. Počet ću s tržištima u osvitu povijesti, a

13 4

P O G L AV L J E V I

zatim nastaviti i prijeći na trgovačka tržišta (tržišta za trgovce), nacionalna tržišta i tako dalje. U svakom primjeru, pokušat ću pokazati kako su različiti ekonomski interesi ušli u različite društvene konfiguracije i kako je to rezultiralo tržištima, koja djeluju na različite načine. Društveni učinak tih različitih tipova tržišta također će se analizirati.

Vanjska tržišta Općenito se smatra da je trgovina počela vrlo davno u ljudskoj povijest, iako nije moguće odrediti približan datum kada se prvo pojavila (npr. Weber [1923] 1981; Curtin 1984; Clark 1987). Jedan od razloga zašto su se ljudi tako davno angažirali u trgovini bila je neravnomjerna distribucija resursa po svijetu - poput soli, minerala i opsidijana (vrsta crnog vulkanskog stakla, koji je idealan za izradu oruđa s oštrim rubovima). Zajednice koje su živjele na rubu ekoloških međa obično su međusobno trgovali. Kakvo nomadsko pleme u pustinji, primjerice, trgovalo bi sa sjedilačkim plemenom, koje je živjelo u području uz pustinju. Prema Weberu, najranija vrsta tržišta imala je vrlo osobitu društvenu strukturu: »u početku je trgovina djelatnost između etničkih grupa; ona se ne odvija između pripadnika istoga plemena ili iste zajednice, nego je u najstarijim društvenim zajednicama vanjska pojava, pošto je usmjerena na strana plemena« ([1923] 1981:195). Sa sociološkog gledišta vrlo je znakovito da se u tim vanjskim tržištima (kako ih ja nazivam) moglo trgovati samo s ljudima koji nisu pripadali vlastitoj zajednici. Weber piše: Svuda nalazimo na primitivnu, strogo integriranu unutarnju ekonomiju, takvu da nema riječi o bilo kakvoj slobodi ekonomskog djelovanja među pripadnicima istog plemena ili klana, povezanu s potpunom slobodom trgovine prema vani. Razlikovala se unutarnja i vanjska [ekonomska] etika, a u vezi s potonjom postojala je potpuna nemilosrdnost u novčanim postupcima ([1923] 1981: 312 - 13).

Razina povjerenja u tom tipu tržišta vjerojatno je bila niska; također je moguće da su se s vremenom razvile i stabilne norme za provođenje razmjene - no to jednostavno ne znamo (Simmel [1907] 1978: 94-97; Benet [1957] 1971). Najraniji oblik trgovine bila je trampa, i trebalo je duže vrijeme prije nego što se novac koristio za plaćanje ljudi koji su živjeli izvan svojih vlastite zajednice (»vanjski novac« za razliku od »unutarnjeg novca«) (Weber [1923] 1981: 237-39].

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I U smislu interesa, vjerojatno je da je vrijednost predmeta razmijenjenih na vanjskim tržištima bila poprilično neznatna i da društvo nije ovisilo o toj vrsti trgovine, niti za svoj opstanak niti za stvaranje bogatstva. Nijedna se grupa nije isključivo posvetila trgovini, a trgovalo se prvenstveno zbog upotrebne vrijednosti [robe], ne za profit. No kako se [razvijala] specijalizacija, tako je i trgovina rasla. Prolazila je preko veće udaljenosti i raspon predmeta za trgovinu također se povećao. Neka plemena počela su se specijalizirati za trgovina; stvaralo se bogatstvo, a pojavile su se i skupine trgovaca. Kako su tržišta postojala sve bogatija, tako su počela privlačiti i političke vladare. Još dugo vremena, međutim, vladari će prezirati trgovce; smatralo se mnogo časnijim steći bogatstvo nasiljem, nego cjenkanjem na tržištu (Brown 1947).

Unutrašnja tržišta Kao primjer unutrašnjeg tržišta koristit ću atensku agoru, jedno od najbolje istraživanih tržišta u antici (npr. Thompson i Wycherley 1972; Camp 1986). To će tržište služiti i kao ilustracija jedne šire postavke, naime da su tržišta ubrzo stekla vrlo složenu društvenu strukturu i visok stupanj regulacije. Unutrašnja tržišta, za razliku od vanjskih, su prvenstveno i najviše karakterizirana stanjem unutra zajednice. Još je jedno definicijsko obilježje to da pripadnici zajednice trguju i međusobno, ne sa strancima. To označuje i važnu promjenu u ekonomskoj etici, sve i da fiksnih cijena neće još dugo biti. Novac se ekstenzivno koristio na tom stadiju razvitka, što je olakšalo trgovinu i veoma povećalo opseg predmeta kojima se moglo trgovati. Svaki grčki grad imao je u svom središtu agoru ili javni prostor, određen za trgovinu, politiku, vjerske obrede i druženja. Agora se često naziva živim srcem grčkoga grada, a u osnovi je bila otvoreni trg, odvojen od/ostatka grada kamenim međašima. Obično su tamo bile prodajne tezge, javne zgrade i stoa, to jest otvorena kolonada koja je mogla služiti za razne svrhe. Hramovi i vjerski kipovi mogli su se nalaziti posvuda u tom prostoru. Neke ekonomske crte agore proizlaze iz sljedećega opisa: Trgovanje ‘kad je agora bila puna, tj. u jutro, zacijelo je bio bučan i uzrujavajući pothvat, s mnogo cjenkanja. Prodavači riba bili su osobito na zlu glasu: prema komičkim pjesnicima, koristili su grčki ekvivalent za ‘Billingsgate’ [glasovitu riblju tržnicu u Londonu], zurili su u mušterije kao gorgone, tražili prekomjerne cijene s izrazom tipa ‘uzmi ili ostavi’, i podvaljivali pokvarene ribe. Većina gradova imala je službenike, zvane agoranomoi,

136

P O G L AV L J E V I

za vršenje nadzora i osiguravanje poštenih poslovanja. Atena je, osim toga, imala žitne inspektore, za trgovinu koja je bila osobito važna, i inspektore za utege i mjere. Iz napisa čitamo da su se agoranomoi brinuli o čistoći i urednosti agore i ulica i da su nadzirali odnose između poslodavaca i uposlenika (Wycherley 1976: 66).

Iz ovoga citata jasno je da je atenska agora bila jedna od najnaprednijih u grčkim gradovima državama. Njezina fizička obilježja mogu se vidjeti u slici 6.1., koja prikazuje rekonstrukciju agore oko 400. pr. Kr. Brzi pregled otkriva da su se brojne trgovačke, političke, društvene i vjerske djelatnosti odvijale u agori. Atenski senat i njezino izvršno povjerenstvo koristili su dvije zgrade uz zapadnu granicu (bouleutërion i tholos). U središtu može se vidjeti prostor za gledatelje različitih natjecanja i sličnih zabava (orkhéstra). Općenito, Atenjani su uživali u izlascima na agoru, kao što ljudi danas uživaju kada odlazi u grad ili u prodajne centre. Od vjerskih kipova i hramova, neki su bili posvećeni Hermesu, bogu tržnice. Trgovanje se odvijalo po čitavoj agori - u privremenim daščarama, u prodavaonicama, uz tezge gdje su se nalazili mjenjači novca i bankari. Čini se da je južna stoa, uz južnu granicu, bila trgovačko središte, a blizu nje nalazila se kovnica, gdje su se proizvodile brončane kovanice grada. Iz različitih napisa može se doznati i što se zbivalo kad bi tko rabio krive utege ili kovanice preniske vrijednosti: kovanice bi se uništavale ili zapljenjivale. Zakonskim prekršajima, također i prekršajima tržišnog zakona, bavili su se mnogi sudovi u agori. Iako su građani Atene za svoj ekonomski opstanak donekle ovisili o tržištu, uglavnom su živjeli od poljoprivrede. Ipak, učinak tržišta na društvene odnose u lokalnoj zajednici bio je vrlo važan, što pokazuje prisutnost bogatih trgovaca i bankara. Atensko tržište također je igrala ključnu ulogu u financiranju grada države i njegovoj vanjskoj politici. Trgovci i bankari zaradili su svoj novac uglavnom trgovinom, ne proizvodnjom, a prevladavajući ekonomski ideal bio je i dalje samostalni poljoprivredni posjed. Mnogi su građani prezirali trgovce i cjenjkanje na tržnici, među njima i Aristotel, čije je neprijateljstvo prema zarađivanju novca dobro poznato. Hermes prema grčkoj mitologiji nije bio samo zaštitnik tržnice, nego i bog zaštitnik lopova - što ukazuje na način kako su veleposjednici i mnogi drugi ljudi u zajednici gledali na trgovce (Brown 1947).

Tržišta za trgovce (Europski sajam) Unutrašnja tržišta u osnovi su lokalna tržišta u smislu da su ljude opskrbljivala robama iz njihove neposredne okoline. No vrlo rano u

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

137

Slika 6.1. Atenska agora oko 400. pr.Kr. Napomena: Atenska tržnica imala je složenu društvenu strukturu - na što upućuju njezini dvorišta, prodajnice, kameni međaši, i drugo. Izvor. John Camp, The Athenian Agora: Excavations in the Heart of Classical Athens (London: Thames and Hudson, 1986), 89.

povijesti pojavila se i daleka trgovina. Atenska agora, primjerice, dobivala je velik dio svoje ekonomske živahnosti iz dodira s drugim tržištima u Sredozemlju. Iako razlika između lokalne i daleke trgovine na prvi pogled može izgledati kao [razlika] u zemljopisnoj daljini, njihove su društvene strukture vrlo različite. Daleka trgovina mogla je biti krajnje unosna, za razliku od lokalne trgovine, pa su se zato i akteri razlikovali, kao i visine ulaganja. Dok se i seljak može lako došetati do

138

P O G L AV L J E V I

lokalne tržnice, to očito za daleka tržišta nije moguće. Jednom kada je trgovac napustio svoju zajednicu, povećala se i opasnost od napada i bila je nužna posebna zaštita. Interakcije sa stranim kupcima i prodavačima obično se odvijala u području pod stranom vlašću, što je dovodilo do raznih komplikacija. Ako bi trgovac odlučio ostati u tuđini, trebao je poduzeti posebne mjere za svoj boravak, koje su obično značile fizičko odvajanje od domaće populacije. Tržišta za daleku trgovinu često su bila organizirana kao vanjska tržišta. Jedan vrlo osobit tip tržišta koji je obuhvaćao daleku trgovinu i ujedno predstavljao vanjsko tržište, bio je sajam, koji je odigrao ključnu ulogu u Europi od jedanaestoga do četrnaestoga stoljeća (npr. Huvelin 1897; Verlinden 1963; Lopez 1976). Sajmovi se često definiraju kao tržišta (= tržna mjesta, tržnice, trgovišta, op.prev.), gdje se, u vremenskim intervalima, skupljaju trgovci iz cijele regije. Weber je precizirao da se »prvi oblik trgovine između trgovca i trgovca susreće ... na sajmu« ([1923] 1981: 220). Treba dodati da engleska riječ za sajam, fair, dolazi od fčria, sa značenjem »slavlje, fešta« ili »praznik«, što je podsjetnik da trgovci nisu bili jedini sudionici u tom tipu tržišta; sajmovi su bili otvoreni i običnim ljudima. Sajmovi su bili velebni i veseli događaji »sajmovi su značili - galama, buka, glazba, narodno veselje, svijet preokrenut naglavce, nered i katkad nemiri« (Braudel [1979] 1985b: 85). Većina europska sajmova nalazila se na prostoru između Italije i Flandrije, a u osnovi su oni pomogli u razmjeni robe s juga, pa i začina iz Azije, s robom sa sjevera, pogotovo vunenim proizvodima iz Engleske i Flandrije. Sajmovi su također bili vrlo važna novčarska tržišta, osobito šampanjski sajmovi. Sajam bi se obično održavao na zemlji kojega feudalnog gospodara, na posebno označenu prostoru, gdje bi se podizali odjeljci i šatori. Gospodar bi jamčio za siguran prolaz trgovaca i obično bi im dao pratnju, jednom kad bi ušli u njegovu zemlju sa svojom robom, i za tu uslugu naplaćivao je pristojbu. Sajmovi su pružali gospodaru mnoge druge prilike da zaradi novac. Mogao je kovati nove kovanice, udijeliti pravo na kockanje, te dopustiti trgovinu bez obzira na zabranu protiv lihvarenja. Unutar sajmišnoga prostora vrijedio je međunarodni zakon trgovaca (lex mercatoria ili trgovački zakon), a trgovci su imali vlastite dvorove i birali vlastite suce. Mnogi obični ljudi odlazili su na sajmove da bi uživali, pili i igrali na sreću. Red su održavali posebni čuvari. Na sajmovima su se rabili i također usavršavali novi financijski instrumenti. Uskoro je bilo moguće, primjerice, obaviti eskont mjenica, koje su zatim lakše prelazile iz ruke u ruku. Te su mjenice, valja naglasiti, predstavljale oblik zajma koji je bio skrojen posebno prema potrebama

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

139

trgovaca. Slično tome, u lex mercatoria obuhvaćena su zakonska pravila prilagođena potrebama trgovaca. Od osobite važnosti bilo je uvođenje bona fides u trgovački zakon, što je značilo da se predmet koji je bio kupljen u dobroj nakani nije mogao opet pripasti izvornom, početnom vlasniku. Često je bilo primijećeno da trgovci nisu imali aparat prisile da bi proveli svoje pravne odluke. Da bi to nadoknadili, pokušavali su procijeniti kojim trgovcima mogu dopustiti sudjelovanje na sajmu te omogućiti pristup samo uglednima. Ako bi tko prekršio zakon, glavna kazna koju su suci imali na raspolaganju bilo je obznanjivanje da je dotični trgovac nepošten. U novijim znanstvenim radovima to se naziva pokušajem provođenja tržišnih zakona s pomoću »mehanizma ugleda« (the reputation mechanism) (Milgrom, North i Weingast 1990; Barzel 2002 ; vidi i odjeljak o lex mercatoria u poglavlju 8 ). Najvažniji od svih sajmova održavali su se između dvanaestoga i četrnaestoga stoljeća u pokrajini Champagne. Tu su se trgovci sastajali u četiri gradića, na šest sajmova, od kojih je svaki trajao pedeset dana. Daleko najvažnija djelatnost bila je trgovina novcem i kreditom. Dok su drugi sajmovi obično pokrivali po jednu pokrajinu, šampanjski sajmovi pokrivali su svu zapadnu Europu. Njihova je važnost u financijskim poslovima bila golema, a u biti su djelovali kao obračunski zavod za velik dio Europe. Nakon četrnaestog stoljeća, sajmovi u Champagni i drugdje počeli su propadati, iz više razloga. Zbog proširenja trgovine u Europi postalo je nužno uspostaviti trajna tržišta, umjesto privremenih. Dotad su Talijani počeli ploviti izravno do Flandrije, što ih je učinilo manje ovisnima o sajmovima u unutrašnjosti kontinenta. Šampanjski sajmovi bili su i čvršće inkorporirani u francusko kraljevstvo, koje ih je teško oporezivalo. Napokon, pokraj srednjeg vijeka nastalo je novo tržište za trgovce, koje je uskoro preuzelo dio funkcija sajma - burza (fr. bourse). Ta se institucije razlikovala od sajma osobito u dva pogleda: bila je trajna i trgovci nisu morali donositi svoje robu na tržište, nego samo uzorke. Srednjovjekovni sajam predstavlja mnogo snažniji tip tržišta od unutrašnjega ili lokalnog tržišta kakvo smo susreli u Ateni. Razlog se ne odnosi toliko na ovisnost običnih ljudi o robi kojom se trgovalo na sajmu; obični su ljudi i dalje živjeli uglavnom od poljoprivrede, a na sajmovima su se u osnovi prodavali poljoprivredni proizvodi, i to što su obrtnici sami proizveli. Manufaktura, koja će revolucionirati svakodnevicu običnih ljudi, još nije prevladala. No to što je sajmovima dalo veliku moć, bila je količina novca koja je pratila trgovinu između trgovaca. Dotad su se u povijesti Zapada trgovci etablirali kao osobita skupina s vlastitim identitetom, a tako

140

P O G L AV L J E

đer su počeli razvijati vlastite financijske instrumente kao i vlastiti tip trgovačkog zakona. Feudalni gospodari bili su toga vrlo svjesni i pokušavali su kontrolirati i iskoristiti tu novu ekonomsku moć, najbolje što su mogli. Jedan je način bio uvesti poreze i pristojbe na sajmove, drugi je bio posuditi novac od trgovaca i bankara ili jednostavno zaplijeniti njihovu robu (npr. Coser 1971). Stalna potreba feudalnih gospodara da financiraju ratove protiv svojih susjeda učinila ih je ovisnima o trgovcima i bankarima.

Nacionalna tržišta Letimičnim pregledom rane povijesti tržišta, stječe se dojam da je postojao prirodni razvitak od malih i jednostavnih tržišta do velikih i složenih, te da je ključ za sav razvitak u djelovanju trgovaca. Jedna popularna verzije toga gledišta nalazi se u Bogatstvu naroda, u tvrdnji o »prirodnoj sklonosti« ljudi da se bave trgovinom (usp. poglavlje 5). Jedna druga verzija tog gledišta nalazi se u radovima nekih ekonomista, koji su tvrdili daje razvitak tržišta prvenstveno ishod ekonomskih čimbenika, pogotovo djelovanja trgovaca (Sombart 190227; Hicks 1969). No stvaranje nacionalnih tržišta (zemaljskih tržišta, tržišta pojedine zemlje) nije se odvijalo nimalo automatski. To se moglo postići samo s pomoću političkih aktera, osobito države (npr. Braudel [1979] 1985a: 277-385). Prepreke razvitku velikih tržišta bile su goleme u Europi tijekom srednjega vijeka. Da biste putovali po cestama ili rijekama, morali ste plaćati cestarine. Godine 1400., primjerice, bilo je preko šezdesetak mitnica uz Rajnu (Heckscher [1931] 1994: 57). Za trgovanje u kakvoj gradskoj tržnici morali ste platiti pristojbu, osim ako ste živjeli u tom gradu. Gradsko je stanovništva zabranjivalo seljacima da trguju ma gdje, osim u gradu, i to po cijenama koje su određivali stanovnici grada. Cehovi su strogo kontrolirali tko smije proizvoditi velik raspon robe. Jedina velika tržišta koja su postojala u tom razdoblju - sajmovi - više su se prilagođavale toj situaciji nego što su joj pružali otpor. Sajmovi nisu bili trajni, a često su se odvijali u seoskim krajevima, daleko od gradova. Jedna od sila koje su pomogle u nadvladavanju te fragmentacije i u stvaranju nacionalnih tržišta bio je uspon merkantilnih državnika. U Bogatstvu naroda Adam Smith popularizirao je ideju da je merkantilizam bio samo okov za ekonomiju i da je sprječavao sav ekonomski razvitak. No po inicijativi Gustava Schmollera, povjesničari su uskoro razradili drukčije viđenje. Prema Schmolleru, merkantilizam mora se shvatiti ponajprije kao način kojim su se vladari suprotstavljali

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

141

nom lokalizmom i izgrađivali modernu državu, pa tako i nacionalnu ekonomiju. Prema Schmolleru: Na kocki je bilo stvaranje realnih političkih ekonomija kao ujedinjene organizme, u središtu kojih se treba nalaziti ne samo državna politika koja seže u sve strane, nego i živo bilo ujedinjenih osjećaja. Jedino tko tako shvaća merkantilizam moći će ga razumjeti; u svojoj unutrašnjoj jezgri, [merkantilizam] nije ništa nego stvaranje države - ne stvaranje države u uskom smislu, nego stvaranje države i stvaranje nacionalne ekonomije u isto vrijeme; stvaranje države u modernom smislu, koje političku zajednicu pretvara u ekonomsku zajednicu, i tako joj daje veće značenje ([1884] 1987; 150-1).

Danas je Schmollerov obrazlaganje više-manje prihvaćeno među povjesničarima. Alexander Gerschenkron, primjerice, u svojoj kritici knjige Johna Hicksa Teorija 0 ekonomskoj povijesti (= A Theory of Economic History, 1969), slično tome primjećuje da autor previše govori o ulozi trgovca u stvaranju tržišta i zanemaruje činjenicu da su »merkantilni državnici od Colberta do Petra Velikoga bili ponajprije veliki ujedinitelji... politika države, barem isto toliko koliko i djelatnosti trgovaca, postavila je temelje za iduće velike izljeve industrijskoga razvitka (metaforički opisane kao revolucije) i za dolazak politike laissez-faire-a« (Gerschenkron 1971: 665). Vrste mjera koje su merkantilistički vladari provodili u borbi protiv srednjovjekovnog lokalizma mogu se ilustrirati na primjeru Francuske (npr. Schmoller [1884] 1897, Heckscher [1931] 1994). Luj XI (1461-83) borio se protiv raznih lokalnih interesa i pokušavao je ujediniti težine i [druga] mjerila u svom kraljevstvu. Na početku šesnaestoga stoljeća uvedena je slobodna trgovina žitom, a Richelieu je raznim mjerama pokušao promaknuti ideju o velikom nacionalnom tržištu. No usklađenih napora za stvaranje jedinstvenoga tržišta u Francuskoj bilo je najviše u doba Colbertove uprave (1662-83). Colbert je izgradio valjane ceste i kanale; reformirao je riječne dažbine i, najvažnije, 1664. uspio je ukinuti carine u gotovo polovini Francuske. No za uspostavljanje nacionalnih tržišta, trebalo je mnogo više nego što su merkantilistički vladari mogli sami učiniti. Velike političke revolucije sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeću uvele su slobodu trgovine i slobodu kretanja i nastanjivanja, što su oboje unaprijedile stvaranje nacionalnih tržišta (Hintze [1929] 1975). U Sjedinjenim Državama, osobito su druga revolucija 1787. i Ustav pomogli da se po prvi put uspostavi ujedinjeno američko tržište (Hurst 1956). Trgovina među državama, primjerice, ušla je u nadležnost Kongresa unije, a ne pojedinih država. Utemeljitelj! Ustava, od kojih su mnogi bili veliki zemljoposjednici i trgovci, također su poticali tijek stvari na razne načine. Otto Hintze

142

P O G L AV L J E V I

zaključuje: »[U]kratko: do uspona velikih nacionalnih tržišta... došlo je ne samo zbog ekonomskih kretanja, nego i zbog političkih akcija blisko povezanih s velikim revolucijama u Engleskoj, Americi i Francuskoj« ([1929] 1975: 442). Uspostava pravih nacionalnih tržišta neće će dovršiti do mnogo poslije, kad će različita sredstva komunikacija - poput telegrafa, telefona i željeznice - međusobno povezati i najudaljenija mjesta. U Sjedinjenim Državama, primjerice, moderno nacionalno tržište nastalo je na prijelazu u dvadeseto stoljeće (npr. Chandler 1977). Ipak, temelji nacionalnih tržišta postavljeni su mnogo prije, a da bi se potpunije razumjela ta vrsta tržišta, bitno je uzeti u obzir političke, kao i ekonomske interese. Situacija u srednjem vijeku, koja je prethodila stvaranju nacionalnih tržišta, bila je u osnovi takva da su gradovi uspjeli nadvladati i držali su selo u željeznoj stezi. U Schmollerovim riječima: [T]o što, dakle, imamo pred očima u srednjem vijeku jesu gradska i lokalna ekonomska središta, čiji ukupan ekonomski život počiva na ovom - da su se razni lokalni interesi uspjeli, zasad, sporazumjeti, da su jedinstveni osjećaji i ideje izrasli iz općih lokalnih interesa, te da gradske vlasti istupaju da bi predstavljali te osjećaje s čitavim nizom zaštitnih mjera (Schmoller [1884] 1897:11-12).

Nijedna ekonomska sila nije mogla razbiti tu moć lokalnih interesa nad ekonomijom; to je mogla učiniti jedino politička sila. Uspješnost različitih političkih sila u toj situaciji ne znači, međutim, da su akcije merkantilne države uvijek bile korisne za stvaranje nacionalnog tržišta. Adam Smith imao je mnogo reći o tome, primijetivši, primjerice, da birokratski mentalitet osobe poput Colberta nije mu dopuštao da osmisli doista slobodno tržište ([1776] 1976: 663-64). Dio merkantilnog projekta bilo je stvaranje kolonija, a sav je samostalan ekonomski razvitak u njima bio efektivno ugušen, jer se razvitak manufakture dopuštao samo u matičnoj zemlji.

Rana racionalna tržišta Prema Maxu Weberu, merkantilizam je dao nekoliko važnih doprinosa stvaranju racionalne države, i također je učinio pionirski pokušaj u razvijanju nacionalne ekonomske politike ([1923] 1981: 343-44). Međutim, merkantilizam nije doprinio stvaranju glasovitog »duha kapitalizma«, koji je Weber vidio kao apsolutno središnji čimbenik u stvaranju modernoga ili racionalnog kapitalizma. Za tako nešto, merkantilizam je

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

1 43

bio previše »despotski« i »autoritativan« po karakteru; zahtijevao je od stanovništva konformizam, ne samostalnost i inicijativnost ([1904-05] 1958: 152). Dakako, o Weberovim idejama o nastanku novoga duha kapitalizma mnogo se raspravljalo i mnoge njihove postavke bile su osporene. Razlog zašto one ipak zaslužuju spomen u ovom kontekstu, u vezi s »ranim racionalnim tržištima« - kako ih ja nazivam -, jest zato što problematiziraju važno pitanje o ulozi koju je mentalitet tržišnih aktera odigrao u stvaranju novih vrsta tržišta. Iz tog gledište, Weberove ideje nadopunjuju to što smo već rekli o ulozi konvencionalnih ekonomskih, društvenih i političkih čimbenika, kao što su zakonska pravila, novac, težine i mjere, i tako dalje. Za kritike koje teško prihvaćaju Weberovu ključnu tezu u Protestantskoj etici, treba naglasiti da se u njoj govori ne o učinku protestantizma na kapitalizam, nego o nečemu drugom, naime o postojanju novoga duha kapitalizma, bez obzira na to koji su bili razlozi njegova nastanka. Weberova je suštinska tvrdnja (bez vjerskog dijela, drugim riječima) da je novi duh prožeo zapadni kapitalizam negdje poslije šesnaestoga stoljeća, i da je tada nastao »novi ekonomski čovjek« - i zajedno s njim opća racionalizacija ekonomskoga života, pa tako i tržišta ([1904-05] 1958: 174). U Protestantskoj etici i duhu kapitalizma (prvo izd. 1904-5; drugo izd. 1920), Weber ilustrira razliku između tradicionalnog kapitalizma i modernog kapitalizma koristeći primjer kontinentalne tekstilne industrije. Weber je dobro poznavao tu vrstu industrije, jer je njegova obitelj posjedovala tekstilne tvornice, a 1908-9. objavit će i detaljnu empirijsku studiju o radu u tekstilnim tvornicama ([1908-9] 1984). Weber je oprezno naglasio da se njegov primjer iz tekstilne tvornice treba shvatiti kao »idealni tip«, čime je htio reći da je svjesno pokušavao uhvatiti to što je karakteristično za njezinu društvenu strukturu, a ne prikazati neki empirijski tip prosjeka (usp. [1904] 1949). Do sredine devetnaestoga stoljeća, kaže Weber, poslovi u mnogim dijelovima kontinentalne tekstilne industrije i dalje su se obavljali na tradicionalan način ([1904-05] 1958: 66-69). Trgovci su opskrbljivali seljake materijalom za tkanje, a kad bi seljaci završili tkanje, predali bi platno za uobičajenu cijenu. Tada bi se trgovcu obratili posrednici koji su kupovali platno za svoja skladišta. Također bi dali nove narudžbe, koje su se prosljeđivale seljacima. Trgovac bi radio pet do šest sati na dan, te zaradio malen ali pošten profit. Njegov je odnos prema konkurentima bio prijateljski, i svi su se slagali oko načina kako se posao treba obaviti. Weber naglašava da je posao trgovca po naravi bio kapitalistički.

1 44

P O G L AV L J E V I

Trgovac je zarađivao svoj novac isključivo poslovanjem; bilo mu je bitno imati kapital, a s pomoću računovodstva vodio je strogi nadzor nad količinom zarada. Ipak, ističe Weber, taj posao nikako nije spadao u moderni tip kapitalizma. Bio je to tradicionalni posao, ako se uzme u obzir duh koji je pokretao poduzetnika: tradicionalni način života, tradicionalna stopa profita, tradicionalna količina rada, tradicionalni način reguliranja odnosa s radnom snagom, i u biti tradicionalni krug mušterija i način privlačenja novih. Sve je to vladalo nad vođenjem posla, i bilo je temelj, može se reći, etosa skupine poslovnih ljudi ([1904-05] 1958: 67).

Što je pretvorilo način poslovanja kontinentalne tekstilne industrije u moderni kapitalizam. Weber kaže da to nije bila neka promjena u načinu kako je bila organizirana - uzrokovana, primjerice, uvođenja novih strojeva ili tvorničkoga oblika [proizvodnje] ([1904-05] 1958: 6769). Nešto je drugo bilo na djelu. U stanovitom trenutku, tvrdi Weber, mladi je trgovac počeo voditi svoj posao vrlo metodički i usmjereno prema cilju. Birao je seljake tkalce brižljivije; nadzirao ih je strože, i u osnovi je preobrazio seljake u radnike. Također je [počeo] trgovati svojom robom na način drukčiji nego što je bilo tradicionalno, katkad obraćajući se i sam konačnoj mušteriji. Ispitivao je mušterije osobno, te pažljivo slušao što su željeli. Uvedeno je načelo niskih cijena i velikoga obrta. Profiti su se reinvestirali, nisu se trošili. Kao posljedica tih promjena u načinu poslovanja, u industriji je izbila žestoka borba, a jedini koji su preživjeli bili su poduzetnici koji su znali kako usvojiti nov način poslovanja. Kao dio ukupnog tog procesa, prema Weberu, mnoga tradicionalna tržišta promijenila su se i postala racionalnija. Jedno od tih bilo je tržište radne snage - i sada je nastao nov tip radnika, koji je svoj posao vidio kao zanimanje, odnosno Beruf (Weber [1904-05] 1958: 59-63). Tradicionalni radnici, prema Weberu, reagirali su na veće stope učinka po komadu tako da su radili manje-, imali su tradicionalne potrebe i jednom kada bi ih zadovoljili, nisu vidjeli razloga za daljnji rad. No postojale su također male grupe radnika koji su imali veoma drukčiji odnos prema svojem poslu, a ti su pripadali protestantskim sektama. Iz vlastitog empirijskog iskustva iz tekstilne tvornice, Weber je znao da su mlade pijetističke žene radile osobito mnogo i vrlo metodički. Bio je i svjestan da su u osamnaestom stoljeću metodističke radnike često napadali drugi radnici, jer su metodistički radnici radili mnogo i često gledali na rad kao na cilj po sebi. I kao što su radišni poduzetnici uskoro istisnuli tradicionalne poduzetnike, tako su i radišni radnici uskoro istisnuli tradicionalne radnike.

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

1 45

Racionalno tržište može se opisati kao tržište usmjereno na profit i na kojem je bitna regulativa prisutna minimalno. Pošto je racionalno tržište predvidljivije, također ga je lakše analizirati s pomoću ekonomske teorije. Rad, pa i stvaranje profita, ima vlastitu vrijednost i po naravi je metodičan. Budući da su Weberove tvrdnje u Protestantskoj etici često krivo shvaćene, treba istaknuti dvije konačne postavke. Prvo, Weber ne tvrdi da je novi tip tržišta koji je nastao s protestantizmom isključivo bio rezultat novoga protestantskog duha. Tržište kapitala, primjerice, već je postojalo s potpunom institucionalnom strukturom, pa tako i sa zakonima i tržišnim pravilima; sve što je trebalo bio je nov mentalitet. I to što je počelo kao nov mentalitet s izvorom u religiji uskoro se prenijelo u niz svjetovnih institucija, što je učinilo nužnim da i radnici i poduzetnici razviju racionalni i metodički mentalitet. Drugo, da ponovimo, jest to da Weberov glasovito obrazlaganje u Protestantskoj etici ima dva dijela - ekonomski i religijski dio. Ovdje nas treba zanimati samo prvo, a to je da se nakon šesnaestoga stoljeća na Zapadu zbila promjena u mentalitetu prema stjecanju profita i prema radu. Što je na kraju krajeva uzrokovalo tu promjenu mentaliteta, te je li religija igrala kakvu ulogu u njegovu širenju, drugo je pitanje. U tom pogledu, empirijsko pitanje na koje treba odgovoriti nije je li protestantizam uzrokovao pojavu racionalnoga stava prema tržištima od šesnaestoga stoljeća, nego je li se takav racionalni stav uopće razvio.

Moderna masovna tržišta Industrijska revolucija koja se dogodila u Engleskoj (oko 1760-1830) također je otvorila nov i bitan stadij u povijesti tržišta. Uobičajeno je da se industrijska revolucija definira u smislu promjena u proizvodnji: došlo je do niza ključnih izuma; uvedena je moderna tvornica, i počele su se rabiti nove vrste goriva, osobito fosilna goriva. Sve te promjene, međutim, nastale su u kapitalističkom društvu, što znači da se uloga tržišta u ekonomiji dramatično promijenila. Prema glasovitoj izjavi povjesničara koji je popularizirao naziv »industrijska revolucija«, »bit industrij ske revolucij e j est da je konkurencij a zamij enila srednj ovj ekovne regulacije koje su prije kontrolirale proizvodnju i raspodjelu bogatstva« (Toynbee [1884] 1969: 58). Još jedan način objašnjavanja što se dogodilo jest - da su odsad tržišta počela kanalizirati glavninu proizvodnje i glavninu potrošnje. Da bi to bilo moguće, nije bilo dovoljno razviti nova proizvodna i potrošačka tržišta, nego i nova financijska i distribucijska tržišta. Osim

146

P O G L AV L J E V I

toga, sva su ta tržišta morala biti usklađena i međusobno povezana. Industrijska revolucija, prema Karlu Polanyiju u Velikoj preobrazbi, pokrenula je razvitak koji je značio zamjenu tradicionalne ekonomije radikalno novom ekonomijom: Tržišna ekonomija ekonomski je sustav pod kontrolom, regulacijom i vodstvom jedino tržišt4; za red u proizvodnji i raspodjeli roba brine se taj samoregulirajući mehanizam... Samoregulacija podrazumijeva da je sva proizvodnja na prodaji na tržištu i da svi prihodi dolaze od takvih prodaja. Dakle, tržišta postoje za sve elemente industrije; ne samo za robu (također i usluge), nego i za radnu snagu, zemlju i novae (Polanyi [1944] 1957: 68-69).

Prije industrijske revolucije, tržišta su se tipično definirala kao određena mjesta; tržište se odvijalo u određenom prostoru - recimo na posebnom gradskom trgu, ili na određenom zemljištu kakva lorda. Sada, međutim, tržišta nisu bila ograničena na osobita mjesta, nego su se širila zemljopisno, a ta se promjena također odrazila na definicije tržišta koje susrećemo u devetnaestom stoljeću i poslije - primjerice, definicije Cournota i Marshalla (v. poglavlje 5). »Tržišna ekonomija« koja se sada počela javljati bila je usredotočena na modernu masovnu proizvodnju. Prije svega, postojalo je masovno potrošačko tržište, koje će na kraju golemoj većini ljudi dati to što im je bilo potrebno u svakodnevnom životu. Također su postojala masovna tržišta u proizvodnji, raspodjeli i financijama. Preduvjet da bi sva ta tržišta glatko radila, primjećuje Weber, jesu stabilnost i red u društvu. Da bi takva vrsta ekonomije djelovala, bile su nužne velike količine kapitala, a kapitalisti su morali moći računati na postojanu potražnju, i na predvidljivo ponašanje državnoga i pravnog sustava (Weber [1923] 1981: 161, 276-77). Iz veberovske perspektive, drugim riječima, moderna masovna proizvodnja predstavljala je daljnju razradu racionalnoga tržišta, koje je prvo nastalo pod utjecajem asketskoga protestantizma. U središtu novog sustava tržišta nalazila se moderno potrošačko tržište, čiji se počeci obično traže u Engleskoj u drugom dijelu osamnaestoga stoljeća. No ono se potpuno oblikovalo približno jedno stoljeće poslije, kao dio procesa koji je Douglass North nazivao »drugom industrijskom revolucijom« (1981: 171-86). O ulozi potrošnje u Engleskoj osamnaestoga stoljeća mnogo se raspravljalo u najnovijoj ekonomskoj historiografiji (npr. McKendrick 1982; Mokyr 1993; Brewer i Porter 1993). No najviše se raspravljalo o tomu je li potrošnja (potražnja), prije svega, pokrenula industrijsku revoluciju, ili su to učinili tehnološki i njima srodni čimbenici (ponuda). To je donekle akadem

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

147

sko pitanje, jer su potražnja i ponuda blisko povezane. Ipak, ta je rasprava dala sve veću količinu empirijskoga materijal, pa je danas moguće nešto reći o ranoj masovnoj potrošnji - koji su se predmeti trošili, koja ih je vrsta ljudi trošila, i kako su bili distribuirani. Pojedinosti o financijskoj strani ukupnoga razvitka - o malim zajmovima, kreditu i slično mnogo su manje poznate. Uobičajeni tok raspodjele u tom razdoblju išao je preko pojedinačne prodajnice - institucije, koja je imala svoje korijene u gradovima osamnaestoga stoljeća (za povijest prodavaonice, vidi Baudel [1979] 1985b: 60-75). Do osamnaestoga stoljeća, prodavaonice u Londonu počele su postavljati prve staklene izloge, na čuđenje stranih posjetitelja, a pojavio se i primitivan rani oblik reklame, koji je dopunjavao informacije na cimerima i tradicionalno razvikivanje robe. Rastuće masovno tržište najviše se oslanjalo na dva društvena sloja, na srednji sloj i na radničku sirotinju; bogataši su preferirali ručno izrađene predmete, a bilo ih je, u svakom slučaju, premalo da bi bili važni u tom kontekstu (Fine and Leopold 1990; Styles 1993). Radnička sirotinja kupovala je predmete poput pamučnih haljina, hlača, zemljanih čajnika i ura. Trošilo se i mnogo ugljena. Srednji je sloj kupovao kućne predmete poput odjeće, reprodukcija slika, pribora za jelo i zavjesa. Gotova, konfekcijska odjeća bila je zanemariva i najveći dio odjeće i dalje se izrađivao ručno. Razina standardizacije bila je niska i daleka od današnjih standarda: U posve brojčanom smislu, ipak, u osamnaestom je stoljeću postojala neka vrsta masovnoga tržišta. Stotine tisuća skromnih potrošača kupovale su velik obujam robe od dalekih proizvođača i to donekle redovito. No oprez je potreban glede implikacija masovnog tržišta na oblikovanje proizvoda i osobito za diferencijaciju proizvoda (Styles 1993: 540).

Prva prava masovna tržišta nastala su u drugom dijelu devetnaestoga stoljeća. Taj se razvitak dogodio više-manje istodobno u nekoliko zemljama, među njima i u Sjedinjenim Državama. Sustav distribucije također se promijenio približno u to vrijeme i nastale su nove institucije za masovnu potrošnju. Pojedinačne prodavaonice, koje su opskrbljivali veletrgovci, sada su se morali takmičiti s trgovinskim lancima i robnim kućama. U tom su razdoblju otvorene robne kuće Macy s u New Yorku i Bon Marché u Parisu - dvije prve robne kuće na svijetu (Schudson 1984: 147-77). Reklamiranje je uvelike napredovalo, a po prvi put pojavili su se zaštitni znakovi (Schudson 1984:147-77). Dostava robe bila je mnogo brža nego u osamnaestom stoljeću, uglavnom zahvaljujući željeznici i parobrodima. Mušterije su također počele putovati razmjerno daleko

148

P O G L AV L J E V I

da bi kupovali, koristeći se tramvajima i poslije automobilima. U drugom desetljeću dvadesetoga stoljeća Henry Ford postavio je pokretnu traku u jednoj od svojih tvornica u Detroitu; proizveo je i prvi doista standardiziran potrošački proizvod - automobil Model T. Konfekcijska odjeća počela je zamjenjivati ručno izrađenu odjeću, što je počelo nakon izuma šivaćega stroja 1850ih godina. Napokon, znanost se sve više primjenjivala u proizvodnji, što je dovelo do stvaranja mnogih novih proizvoda. Na prijelazu u dvadeseto stoljeće nastao je nov tip tvrtke - takozvana višegranska tvrtka (engl. multidivisional firm), koja je imala takvu upravnu snagu da se mogla nositi s proizvodnjom golemih količina robe. U mnogim slučajevima te divovske korporacije također su se brinule o marketingu robe, jer je bilo teško preseljavati goleme količine robe s pomoću postojećeg sustava distribucije. Prema vodećem povjesničaru višegranske tvrtke, Alfredu Chandleru, bilo je osobito teško plasirati strojeve proizvedene za masovno tržište: Masovni marketing novih strojeva, koji su bili masovno proizvedeni izradom i sastavljanjem međusobno zamjenjivih dijelova, zahtijevalo je mnogo veća ulaganja u osoblje za pružanje specijaliziranih marketinških usluga, nego u proizvodno-specifične tvornice i u opremu. Masovna distribucija šivaćih strojeva za domaćinstva i za proizvodnju odjeće, pisaćih strojeva, kasa, strojeva za umnožavanja i inih uredskih uređaja; berača, žetelica i inih zemljoradničkih strojeva; te, poslije 1900., automobila i složenijih električnih aparata sve je to zahtijevalo demonstracije, poslijeprodajne servise i potrošačke kredite. Pošto su ti strojevi bili tek nedavno izumljeni, malo je postojećih distributera imalo potrebnu obuku i iskustvo za obavljanje tih usluga, ili financijske resurse za osiguravanje ekstenzivnih potrošačkih kredita (1984:489-90).

Oko 1900. u Sjedinjenim su Državama moderna masovna tržišta počela sasvim dominirati ekonomijom. Kao dio toga procesa ljudi su u svojem svakodnevnom životu također postali sve ovisniji o tom tipu tržišta. Primjerice, 1790. 80% svih odjevnih predmeta u Sjedinjenim Državama bilo je izrađeno kod kuće, a jedno stoljeće poslije 90% bilo je izrađeno izvan kuće (Boorstin 1974: 97-99). U isto vrijeme počeo je postojano opadati i broj ljudi koji su živjeli od poljoprivrede. To je prirodno promijenilo prehrambene običaje ljudi kao i količinu predmeta koji su se morali kupovati. Pakiranje hrane u limenke i uporaba željezničkih hladnjača omogućili su prijevoz hrane s jedne strane zemlje na drugu. Sve je to povećalo ovisnost prosječnog Amerikanca o zarađivanju nadnice, to jest o radu za poslodavca. Istovremeno vlasnici tvornica i njihovi upravljači (menadžeri) postajali su sve moćniji zbog njihove kontrole nad golemim količinama kapitala. U tom procesu pomogao im

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

149

je ne samo nastanak nacionalnih tržišta, nego i stvaranje novih tržišta kapitala koji su omogućili koncentraciju dotad neviđenih količina kapitala. Potkaj 1890ih proizvođači u SADu počeli su sve više koristiti burze, pa je zbirna vrijednost dionica i obveznica do 1903. narasla od milijarde dolara na sedam milijardi dolara.

Međunarodna tržišta Kao i nacionalna tržišta, međunarodna tržišta imaju svoje osobite društvene strukture: određene tipove aktera, društvene kontrole i regulacije, i financijskog poretka (npr. Baudel [1979] 1985b; Curtin 1984; Cameron 1993: 275-302). I ona mogu nastati iz svjesnih političkih nacrta, kao u slučaju nacionalnih tržišta. To ilustrira, primjerice, sadašnje međunarodno tržište, čije su mnoge ključne institucije nastale odmah poslije drugoga svjetskog rata (npr. Bourdieu 2001: 93-108; Fligstein 2001). Klica međunarodne trgovine može se naći daleko u prošlosti, točnije u Mezopotamiji oko 3500 godina pr.Kr., kada je poljoprivredni višak omogućio malom dijelu stanovništva da se posveti nečemu drugomu osim poljoprivredi. Najstariji oblici trgovine bili su lokalna trgovina i daleka trgovina. Potonja se često odvijala s pomoću takozvanih trgovačkih dijaspora ili mreža trgovaca koji su živjeli u tuđini i djelovali kao posrednici (»brokeri«) između dviju zajednica (Curtin 1984: 1-3; usp. Greif 1989). Od oko 500 godina pr. Kr.pa do Kristova vremena daleka trgovina obično se odvijala unutar velikih regija, kao što su bili helenistički svijet, Indija ili Kina. No prostor se uskoro proširio, i od 200. pr.Kr. postojala je veza između Sredozemlja i Kine, trgovinom preko kopna i pomorskim putem. Trgovina luksuznom robom bila je najraniji oblik daleke trgovine, no od trinaestoga stoljeća nadalje razvitak brodarske tehnike učinio je unosnim i daleki prijevoz većih količina obične robe. Nekoliko stoljeća poslije, zbila se tzv. pomorska revolucija, koja je pomogla da europski trgovci preuzmu glavninu svjetske trgovine, zbog boljega znanja smjerova svjetskih vjetrova. Trgovačke dijaspore, koje su predstavljale miroljubive oblike trgovine, zamijenjene su trgovačkim postajama potkrijepljenima silom. I tako je nastala mnogo drukčija vrsta međunarodnoga tržišta. Industrijska revolucija dovela je do eksplozije u međunarodnoj trgovini i ojačala je europsku prevlast. U razdoblje 1780.-1880. svjetska se trgovina povećala dvadeset puta i do sredine devetnaestoga sto

150

P O G L AV L J E

ljeća počelo se govoriti o postojećem »svjetskom tržištu« (Marx i Engels [1848] 1978: 475; Kuznets 1966: 306-207). Pomaci u tehnologiji oružja omogućili su Europljanima da ojačaju svoju vlast nad svjetskom trgovinom, a sustav trgovačkih postaja sada je zamijenjen izravnom teritorijalnom kontrolom, koju su nova i naprednija sredstva komunikacije učinila mogućom. Godina 1830ih trebalo je pet do osam punih mjeseci da iz Londona u Indiju stigne pismo pomorskim putem; 1850ih, za usporedbu, trebalo je četrdeset i pet dana vlakom i parobrodom, a 1870ih poruka se mogla poslati i primiti isti dan, telegrafom (Curtin 1984:254). Ideologija slobodne trgovine oblikovala se u Engleskoj ranih 1880ih i brzo se proširila diljem Europe, iako su protekcionistički osjećaji još bili snažni. »Do početka dvadesetoga stoljeća«, zaključuje ekonomski povjesničar Rondo Cameron, »moglo se smisleno govoriti o svjetskoj ekonomiji, u kojoj je sudjelovalo gotovo svaki naseljeni predio, barem minimalno, iako je Europa bila daleko najvažnija« (1993: 275). Čestojeprimjedba da svjetsko tržište kojejepostojalonegdjenaprijelazu u devetnaesto stoljeće nije imala premca do nakon drugoga svjetskog rata. Iz više razloga, svjetska se ekonomija nakon prvoga svjetskog rata počela raspadati, što je dovelo do stvaranja različitih valutnih blokova, kao i do uvođenja autarkije u nacističkoj Njemačkoj. Velika je recesija također pogodila međunarodnu trgovinu, i uvelike ju usporila. Poslije drugoga svjetskog rata Sjedinjene Države obnovile su svjetsku trgovinu, s pomoću institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i GATTa (npr. Block 1977; Shoup i Minter 1977). Tijekom 1950ih europske su valute ojačale i postavili su se temelji za Europsku uniju. Do sredine 1960ih pojavilo se i međunarodno tržište kapitala, zahvaljujući tzv. eurotržištima, i uskoro je naraslo do golemih razmjera. Promet na globalnim stranim burzama dostigao je 1,5 bilijuna dolara na dan 1998., od 36,5 milijardi 1974. (Knorr-Cetina i Briigger 2002:905). Prema nekim teoričarima globalizacije, tradicionalnu svjetsku ekonomiju zamijenila je takozvana globalna ekonomija (vidi poglavlje 3; za tradicionalni koncept svjetske ekonomije, vidi Braudel [1979] 1985c: 21-22). Potpuno razvijeno međunarodno tržište karakterizirano je, prije svega, time da su ljudi u različitim zemljama u velikoj mjeri ovisni o tome što se zbiva u ekonomijama drugih zemalja. To vrijedi i za potrošačku robu - hranu, odjeću i drugo, te za poslove i dohotke. Već do konca devetnaestoga stoljeća, izvozi iz zemalja poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske bili su između petnaest i dvadeset posto ukupnih društvenih dohodaka svake od tih zemlje (Cameron 1993: 283). Prekogranično vlasništvo brzo se širilo tijekom dvadesetoga stoljeća, dovodeći do novih oblika ekonomske i političke ovisnosti. Lokalne ka-

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

151

Postojanje divovskoga međunarodnog tržišta valuta povezalo je vrijednost valuta pojedinih zemalja sa silama izvan tih zemalja i smanjilo intervencijsku moć centralnih banaka. Međunarodne korporacije također su počele djelovati na područjima izvan nadležnosti vlada pojedinih zemalja. Godine 1999. postojalo je oko 63.000 transnacionalnih korporacija, s [oko] 690.000 inozemnih filijala (Gordon i Meunier 2001: 6 ).

Tržišta novca i kapitala Dosad sam pokušavao pokazati da su različiti tipovi tržišta koji su postojali kroz povijest imali, svaki ponaosob, vlastite vrste financijskih instrumenata i katkad i vlastitu vrstu novca. U jednom trenutku, međutim, počela su se razvijati zasebna tržišta u novcu i kapitalu, s vlastitom distinktnom dinamikom (za ranu povijest novca i bankarstva, vidi Weber [1923] 1981: 236-66; usp. Menger 1892). Ta su tržišta osobito važna sociologu, zbog goleme količine novca koja kroz njih kola. Također je važno shvatiti da tržišta novca i kapitala, da bi postojala, ovise o drugim tržištima, što objašnjava zašto su se pojavila tako razmjerno kasno u povijesti. Primjerice, prva moderna štedna banka nastala je tijekom industrijske revolucije, kada je sve više ljudi počelo raditi za nadnice (Smelser 1959: 358-77). Potpuno razvijene banke koje su opsluživale trgovce i političke vođe već su postojale u srednjem vijeku, kao što svjedoče mnogi primjeri iz talijanskih gradova država (npr. De Roover 1963, McLean i Padgett 1997). Ipak, tek su se u devetnaestom stoljeću banke počele kretati prema samom središtu svakodnevnog ekonomskoga života, prebacujući se iz trgovine novcem u financiranje industrije, u čemu su braća Pereires u Francuskoj bili pioniri. Središnje banke, valute pojedinih zemalja i moderne burze postale su integralni dijelovi i moderne države nacije, koja je nastala tijekom devetnaestoga stoljeća (Gilberti i Helleiner 1999, Weber [1894-96] 2000; za središnje banke, vidi Zysman 1983, Lebaron 2000b, Abolafia, u tisku). Rasprava o novcu i bankarstvu u kontekstu tržišta razlikuje se od načina kako se te teme obično tretiraju u ekonomskoj sociologiji. O novcu se često raspravlja odvojeno od tržišta, kao da ima samostalnu egzistenciju i podrijetlo. Sociolozi katkad proučavaju utjecaj novca na društvo, ili funkciju novca, na vrlo apstraktnoj razini (npr. Parsons 1963; Luhman 1988: 230-71; vidi također Baker 1987 za tržišnoorijentirane pristupe). Na novac se također gledalo kao na neku vrstu homogenog entiteta, koji je u osnovi uvijek isti, bez obzira na društvenu situaciju. Tu je poziciju nedavno osporila Viviana Zelizer (1994), koja je tvrdila

152

P O G L AV L J E V I

da čak iako se novac čini svuda jednakim, ljudi često novac »označuju« (engl. earmark) i odvajaju različite iznose za različite svrhe. Da se to često zbiva u kućnim ekonomijama, jasno je - jedan se iznos odvaja za stanarinu, drugi za odjeću, treći za djecu i tako dalje. Nije se dosad empirijski istražilo događa li se takvo označavanje također u tvrtkama i u državi, no lako je moguće da da. Kada sociolozi proučavaju banke, oni ih obično vide kao organizacije povezane s drugim organizacijama (tvrtkama), umjesto kao aktere koji stvaraju profit na osobitim tržištima. Primjer prvoga gledišta jest knjiga Beth Mintz i Michaela Schwatza Struktura moći američkog poslovanja (= The Power Structure of American Business), u kojoj autori analiziraju mreže između glavnih američkih banaka i korporacija tijekom 1960ih (1985). Prema Mintzovoj i Schwartzu, banke imaju moć da koordiniraju tvrtke i interveniraju ako nešto krene u krivi smjer (»financijsku hegemoniju«, za razliku od »bankovne kontrole«, koja podrazumijeva jači oblik kontrole, vidi također Kotz 1978). Tvrtkama je, dakako, mrsko biti pod kontrolom banaka, pa se pokušavaju od toga osloboditi, primjerice, s pomoću unutrašnjeg financiranja i poslovanjem s nekoliko banaka (npr. Katona 1957; Stearns 1990). Prema jednom nedavnom istraživanju američkih investicijskih banaka, ta vrsta institucije izgubila je tijekom dvadesetoga stoljeća velik dio svoje moći (Chernow 1997; za mrežnu studiju investicijskog bankarstva, vidi Eccles i Crane 1988). »Bankarstvo odnosa« (relationship banking), te vrste u kojoj je J.P. Morgan prednjačio i koja mu je dala golemu moć, ustupilo je mjesto »transakcijskom bankarstvu« (transaction banking), u kojoj se banke natječu, na osnovi cijena, na poprilično anonimnim tržištima. Jedan je razlog za taj razvitak u izumu raznovrsnih novih financijskih instrumenata za dobivanje kapitala, što je omogućilo mimoilaženje banaka i stavile potonje pod veći pritisak da stvore nove proizvode. Primjerice, tvrtkama je postalo mnogo lakše pronalaziti kapital na tržištu bez da se obraćaju posrednicima prodajom dionica na burzi, pozajmljivanjem od drugih tvrtki, i tako dalje. Nadalje, tvrtke u zemljama u kojima je ovisnost o bankama tradicionalno visoka (kao u Francuskoj, Njemačkoj i Japanu) počele su sve više ovisiti o tržištu dionica za svoja sredstva (npr. Stearns i Mizruchi, u tisku). Nisu samo investicijske banke izgubile moć u posljednjih desetljeća. Statistika o sredstvima financijskih posrednika u razdoblju 1989-99. pokazuju da komercijalne banke i štedne banke u Sjedinjenim Državama kontroliraju danas oko deset posto manje sredstava, dok su mirovinski fondovi i fondovi uzajamne pomoći rasli vrlo brzo (Stearns i Mizruchi, u tisku). Može se dodati, više općenito, da su institucijski ulagači postali ključni financijski igrači i da kontroliraju mnoge od naj-

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

1 53

»Da, možda je prekrasno za nas, ali je strašno za tržišta.« © The New Yorker Collection 2000 Christopher Weyant Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava

većih korporacija u današnjem svijetu. Pokušaji u posljednjih desetljeća da se na sav taj razvitak odgovori preoblikovanjem bankarske industrije proširili su repertoar prosječne banke, i pretvorili ju u nešto vrlo različito od toga što je nekada bila. »U ovih dvadeset godina [1975-1995]«, prema Martinu Mayeru »bankarstvo se promijenilo do neprepoznatljivosti« (1997: 17; usp. Davis i Mizruchi 1999). Staromodna je razborita depozitarna banka višemanje nestala, kao što su i stari tip bankovnoga blagajnika zamijenili bankomati i internetsko bankarstvo. Ekonomske organizacije koje nisu banke također su počele poslovati s novcem na načine koji su nekada bili dopušteni samo bankama. General Motors prodaje osiguranje, daje zajmove i izdaje hipoteke. General Electric Capital Corporation predvodi sve veće carstvo u životnom osiguranju i vodeći je izdavač komercijalnih dokumenata. IBM duboko je angažiran u kućnom bankarstvu i u sustavu elektronskih plaćanja, dok AT&T izdaje kreditne kartice. U pet od posljednjih šest godina Ford Motor zapravo je zaradio više novca kao bankar nego kao proizvođač automobila. Popis se može proširiti unedogled. (Chernow 1997: 71)

15 4

P O G L AV L J E V I

Ukratko, kupovina i prodaja novca i kapitala danas se odvija na nekoliko tržišta, vrlo dinamične naravi (Mizruchi i Stearns 1994, u tisku; MacKenzie i Milio 2001). Golemi iznosi o kojima se radi - katkad milijarde dolara na dnevnoj bazi - stvaraju jake pritiske za financijske inovacije, i ujedno otežavaju političkim vlastima da ih prate i reguliraju. Postoji i činjenica da su financijska tržišta uvijek povezana s drugim tržištima, što znači da se problemi u jednom tipu tržišta šire se na druga tržišta. Primjerice, slomom tvrtke Long-Term Capital Management 1998. godine nastala je opasnost da se raspadne sav financijski sustav Sjedinjenih Država; da se izbjegne takva katastrofa, New York Federal Reserve Bank predvodila je štedišnu operaciju koja je stajala nekoliko milijardi dolara (MacKenzie 2000). Dodatna opasnost postoji kada se radi o međunarodnim financijskim tržištima koja su nastala poslije drugoga svjetskog rata, jer ona često nemaju regulacije i nisu pod nadležnošću nekih vlasti.

Tržišta radne snage Kad je riječ o tržištima, tržišta radne snage predstavljaju osobitu vrstu za sebe. Prema Robertu Solowu, svi osim ekonomista iz glavne struje osjećaju da »postoji nešto osobito u vezi s radnom snagom kao robom i dakle također u vezi s tržištem radne snage« (1990: 3). Da je Marx vidio radnu snagu kao različitu od druge robe, dobro je poznato, kao i njegov pokušaj da odgonetne tajne kapitalizma, analizirajući vrijednosti stvorenih s pomoću »ove osobite robe« ([1867] 1906: 189). Prema Kapitalu, »kapitalistička epoha... karakterizirana je ovim, da radna snage postaje u očima samoga radnika oblik robe koja je njegovo vlasništvo« (189). Ipak, osoba koju je možda najviše ljutilo to što se na radnu snagu stalo gledati kao na robu, koja se može podavati i kupovati kao svaki drugi predmet - bio je Polanyi. Velika preobrazba puna je zgražanja nad pokušajem, u Engleskoj devetnaestoga stoljeća, da se radna snage pretvori u robu. Prema Polanyiu, taj je pokušaj bio sasvim pogrešan, jer »radna snaga tek je drugo ime za ljudsko djelovanje koje ide [zajedno] sa samim životom, koje se, zauzvrat, ne proizvodi za prodaju, nego za sasvim druge svrhe, niti nije moguće odvojiti to djelovanje od ostatka života, skladištiti ga ili ga mobilizirati« ([1944] 1957: 72). Najranija tržišta radne snage pojavila su se u trinaestom i četrnaestom stoljeću, kada su se male skupine muškaraca sakupljale u nekom javnom mjestu u selu ili gradu, i nudile svoje usluge na prodaju

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

1 55

(Braudel [1979] 1985b: 49-54; usp. Weber [1922] 1978: 679). Tržišta radne snage, međutim, nisu nužno napredovala u tandemu s kapitalizmom, jer se rana kapitalistička proizvodnja često odvijala u kućama seljaka i obrtnika. No od industrijske revolucije nadalje situacija se dramatično promijenila, a rad se sada premjestio u tvornice, gdje su ga kapitalisti mogli bolje organizirati i nadzirati. Engels je dao klasičan opis nereda i siromaštva koje je ta promjena u početku izazvala u djelu Položaj radničke klase u Engleskoj (1845). U to se vrijeme također pojavio i pojam nezaposlenosti. Tijekom dvadesetoga stoljeća postalo je uobičajeno ne samo unajmiti vanjske ljude za korporaciju, nego i promaknuti one koji su već u njoj radili (unutrašnja tržišta radne snage). Kadrovski odjeli počeli su se pojavljivati na prijelazu u dvadeseto stoljeće, kad je postajalo i sve uobičajenije kategorizirati radnike prema različitim zanimanjima (Tilly i Tilly 1994). U današnjem društvu neke vrste rada kupuje se na tržištima radne snage, a neke ne. Dobrovoljni rad, rad u kućanstvu i neke djelatnosti koje se odvijaju u tzv. neformalnoj ekonomiji obično nisu plaćeni (za rad u kućanstvu, vidi poglavlje 11). Obrti i profesije također imaju tržišta radne snage s vlastitim osobitim obilježjima. Profesije, primjerice, kontroliraju brojnost profesionalaca, a često i cijene i kvalitetu usluga koje nude. Kupci i prodavači na običnim tržištima radne snage obično nalaze jedni druge s pomoću oglasa, agencija za namještanje i veza. Sociolozi su već pokazali da i mreže igraju važnu ulogu u prijenosu znanja o slobodnim radnim mjestima (usp. opis Granovetterova djela Pronalaženje posla u poglavlju 5). Istraživači su također raspoznali uobičajeni karijerni obrazac po kojemu radnici često mijenjaju radna mjesta dok ne stignu do sredine tridesetih godina života, i tada se skrase. Dok se neki poslodavci, poput vojske i crkve, oslanjaju isključivo na unutrašnja tržišta radne snage, većina poslodavaca koristi i tradicionalno tržište radne snage. Prema glavnoj struji ekonomske znanosti, produktivnost radnika određuje plaće, kao i izbor osobe koja će biti zaposlena ili promaknuta. Produktivnost, međutim, notorno je teško mjerljiva, a osim toga jasno je da mnogi drugi čimbenici igraju ulogu osim produktivnosti, poput dužine radnog staža, etničnosti, spola i je li [poslodavac] radi na širenju ili sužavanju tvrtki (Granovetter 1986; Farkas i England 1988; Berg i Kalleberg 2001). Broj slobodnih radnih mjesta koja postoje u jednom dijelu ekonomije može biti i pod utjecajem broja slobodnih radnih mjesta u nekom drugom dijelu, kao posljedica takozvanih lanaca slobodnih radnih mjesta, koje smo prije spomenuli. Očito je da interesi imaju vrlo osobitu ulogu na tržištima radne

156

P O G L AV L J E V I

snage. Prosječna osoba u modernom društvu ovisi sasvim o svojoj plači, a to čime se bavi na poslu jako utječe na njezin status kao i na njezinu osobnost. Nadalje, vrlo je teško shvatiti pojave sindikalizacije štrajkova, bez pojmova interesa i borbe interesa. Radnička povijest puna je događaja koji svjedoče o snazi kojom su poslodavci i uposlenici pokušavali obraniti i unaprijediti svoje interese (za drukčiji pristup interesnoj analizi sindikata, vidi i raspravu o provlačenju, engl. free riding, u Olson 1865). Interes, ukratko, nalazi se u samoj srži razloga zašto su tržišta radne snage tako različita od drugih tržišta, jer to su jedina tržišta na kojima je predmet koji se prodaje djelovanje ljudskoga bića. To čime se trguje na tržištima radne snage drukčije je od običnih inertnih predmeta razmjenjivanja, zato što ima vlastite interese, osobit subjektivitet i veze s drugim ljudima. Kako koja osoba shvaća poštenje, također može utjecati na njezinu produktivnost, kao što to mogu i njezine veze s drugim ljudima.

Sažetak Ovo je poglavlje počelo s opaskom da neki ekonomski sociolozi misle da sada ne postoji zadovoljavajuća teorija o tržištima. Da bi se to ispravilo, predlažem, u analizu treba uvesti pojam interesa, i također treba bolje iskoristiti postojeću povijesnu građu o tržištima. Kad se to učini, postat će jasno da je položaj tržišta u ljudskim zajednicama u vremenu poprilično varirao. Neka su se tržišta nalazila u određenim lokacijama, dok su druga pokrivala rašireniji prostor. Najranija tržišta vjerojatno su bila smještena na rubovima zajednica, dok su se kasnija tržišta nalazila u njihovim središtima. Bilo daje smješteno u određenom mjestu, ili u općem prostoru, red se mora održati na tržištu s pomoću pravila i zakona - i u tome također postoji podosta raznolikosti. Čin razmjene isto se mora regulirati pravilima i zakonima. to što se može razmjenjivati u različitim vrstama tržišta poprilično je variralo kroz povijest. Radna snaga, primjerice, vrlo je osobita roba i zahtijeva osobit tip tržišta. Zatim, robe bez ljudskih značajki različitih su vrsta: luksuzna roba, svakodnevni predmeti, masovno proizvedeni predmeti, i tako dalje. Političke vlasti mogu poticati tržišta ili pomoći da se izgrade - no one ih u nekim okolnostima mogu i blokirati, jer tržišta mogu poremetiti status quo ili na drugi način ugroziti etablirane * interese. Što se tiče uloge novca - ja snažno zagovaram da se novac i njegov razvitak vide kao dio evolucije tržišta; postoje, prije svega, tržišta

T R Ž I Š TA U P O V I J E S T I

157

na kojima se odvija trampa i ona na kojima se rabi novac. Novac može biti unutrašnji, vanjski, pojedine zemlje ili međunarodni, a nastala je i golema raznovrsnost kreditnih instrumenata. Interesi, napokon, naglašavaju važnost tržišta za pojedince, političke vlasti i šire društvo, jer ističu omjer do koje su svi ovisni o tržištima za svoje resurse. Ovisnost svih tih aktera o tržištima narasla je od vrlo niske do vrlo visoke razine - a raste i dalje, sve jače. Interesi također pomažu da se osvijetli ekonomska moć, koja se akumulira putem tržišta, i ekonomske resurse kojima razni akteri raspolažu. Zacijelo je točno da se onima koja smo u tekstu prikazali može dodati i nekoliko drugih tipova tržišta. Primjerice, razmatranje elektroničkih tržišta - kako ih je moguće nazvati, moglo bi osvijetliti ključnu ulogu koju komunikacija i srodne tehnologije igraju u modernoj ekonomiji. Također je moguće propitati i korisnost nekih tipova tržišta koje sam izdvojio. Može se raspravljati o tomu odgovaraju li Weberova racionalna tržišta nekoj smislenoj empirijskoj stvarnosti. Ipak, dvije opće postavke moraju biti jasne: da današnja sociologija tržišta može podosta naučiti iz postojeće povijesne građe o tržištima, i da pojam interesa može pomoći u razumijevanju načina kako tržišta

VII Politika i ekonomija

i tržišta središnje su teme u ekonomskoj sociologiji, pa je zato prirodno otpočeti opću knjigu iz te discipline raspravom o njima. No postoji nekoliko neekonomskih institucija bez kojih nijedna moderna ekonomija ne bi mogla postojati, a najvažnije su politička vlast i pravni sustav. Jasno je da samo postojanje ekonomskih aktera i ekonomskih institucija podrazumijeva, među inim, da je problem nasilja riješen i uklonjen iz ekonomske arene; da je moguće, kad se sukobi pojave u ekonomiji, pronaći i nametnuti rješenja; i da je moguće donositi odluke o ulozi ekonomskih i neekonomskih djelatnosti u društvu u cjelini. Svi ti čimbenici ukazuju na bitnost postojanja zasebnih političkih vlasti, kao na politiku kao način utjecanja na te vlasti. Moram naglasiti da je izdvajanje »politike« i »ekonomije« kao zasebne pojave rezultat dugoga i teškoga povijesnog procesa. Norbert Elias ga opisuje u Procesu civiliziranja (= The Civilizing Process)·. Tvrtke

Naviknuti smo razlučivati dvije sfere, »ekonomiju« i »politiku«. Pod »ekonomskim« mislimo na svu mrežu djelatnosti i institucija koja služi za stvaranje i stjecanje sredstava potrošnje i proizvodnje. No također, kada mislimo na »ekonomiju«, prihvaćamo kao gotovu činjenicu da se proizvodnja, i ponajprije prisvajanje tih sredstava, odvija bez prijetnje ili uporabe fizičkog ili vojnog nasilja. Ništa nije manje po sebi jasno. U svim ratničkim društvima s ekonomijom trampe - i ne samo u njima - mač je bio čest i neophodan instrument za prisvajanje sredstava proizvodnje. Tek kad se podjela funkcija poprilično razvila, tek kad se, nakon dugih borbi, oblikovala specijalizirana monopolistička uprava koja obavlja funkcije vlasti kao svoje vlasništvo, tek kad nad velikim područjima postoji centraliziran i javni monopol nad silom, [tek se tada] takmičenje za sredstva potrošnje i proizvodnje može odvijati uglavnom bez intervencije fizičke sile, i tek tada postoje takve borbe koje uobičajeno označujemo nazivima »ekonomija« i »konkurencija« u specifičnijem smislu (Elias [1939] 1994: 380-81).

Osim procesa monopoliziranja o kojem govori Elias, također je moguće navesti nekoliko drugih tema kojima bi se ekonomska sociologija trebala baviti. Jedna od njih jest pitanje kako definirati ekonom-,,' ske i političke interese i kako im odrediti osobite uloge u ustavu druš : tva. Taj ustav često i određuje kako su politički i ekonomski interesi

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

159

međusobno balansirani, koja od njih ima prednosti i kako se rješavaju sukobi između različitih interesa. Još jedan skup tema obuhvaća interesne grupe: kako nastaju i kako utječu na političke vlasti - i također kako utječu na ekonomiju preko političkih vlasti. S porastom broja interesa i interesnih grupa u društvu, i s njihovim priznavanjem, sve je vjerojatnije da će izbiti sukobi interesa, kao i borbe interesa u širem smislu. U ekonomskoj sociologiji politike trebalo bi pripisati važnu ulogu i seriji tema, koje sačinjavaju vlastito polusamostalno područje, naime ekonomsku sociologiju prava. Glavni zadatak te vrste analize (kojoj je posvećeno iduće poglavlje) bilo bi razrađivanje sociološke analize uloge prava u ekonomiji, te proučavanje kako pravne pojave utječu na ekonomiju i kako ekonomske pojave utječu na pravni proces. Političkim i ekonomskim interesima trebalo bi pridodati i pravne interese, odnosno interese [aktera] koji upravljaju pravnim sustavom. U nekim pogledima ekonomska sociologija politike bila bi slična političkoj ekonomiji (Offe 1996). Njezin glavni interes, primjerice, odnosio bi se na vezu između ekonomije i politike; također bi se zanimala za razmjere mogućih državnih usmjeravanja ekonomije. No u nekim pogledima ekonomska sociologija politike bila bi različita od političke ekonomije (u smislu kako se taj naziv rabi u sociologiji). Pripisala bi, primjerice, mnogo važniju ulogu pravu, i oslanjala se na drukčiju analitičku tradiciju (usp. poglavlja 1 i 2). Također bi se šire fokusirala na tradicionalno ekonomsko-političko sučelje, a imala bi manje izričitu političku agendu. Vodeći računa o interesima - ekonomskim, političkim i pravnim interesima - ekonomska sociologija politike osigurala bi sebi realizam. Bilo bi važno udijeliti i neko ključno mjesto fiskalnoj sociologiji - pristupu koji sugerira da financiranje i troškovi države predstavljaju privilegirani položaj iz kojega se može analizirati država. Isto tako, ekonomska sociologija prava ne bi ovisila ponajprije o pravnim činjenicama za svoja objašnjenja. Realizam u ekonomskoj sociologiji politike, također i prava, porastao bi ako bi istraživači uzeli u obzir takve činjenice, kao što su identitet aktera, njihove emocije te društvenu strukturu u kojoj su akteri ukorijenjeni (Hirschman 1982; Udehn 1996). Alternativno, tematika ekonomske sociologije politike može se predstaviti i tako da kažemo da je usredotočena oko tri središnja zadatka države u odnosu na ekonomiju: kako država generira i troši svoje ekonomske resurse (fiskalna sociologija); kako država pokušava usmjeravati ekonomiju; i

P O G L AV L J E V I I

ι6ο 3.

kako država uspostavlja i nadzire mnoga temeljna pravila za ekonomiju, uključujući zakonska pravila.

Da je fiskalna sociologija važna, jasno je ne samo iz činjenica da se i sama država mora financirati da bi djelovala, nego i zato što se od nedavna sve veći udio BNPa zemalja mora kanalizirati kroz države. Trenutno je taj iznos golem - približno 30-50% BNPa u zemljama OECDa. No želja države da intervenira u ekonomiju i da ju usmjeri u različite pravce seže mnogo dalje u prošlost, iako se znatno izmijenila tijekom vremena (Polanyi et al [1957] 1971). Napokon, država igra bitnu ulogu u uspostavljanju i nadziranju mnogih pravila koja reguliraju ekonomiju. Neka od tih pravila političke su prirode, dok se druga mogu točnije karakterizirati kao društvena ili pravna. Ako se ta pravila ne podržavaju, ekonomija će ubrzo imati poteškoće u funkcioniranju. Ovo će poglavlje obuhvatiti neke ključne teme iz ekonomske sociologije politike. Prvo ću dati kratak uvod u načine kako su sociolozi i ekonomisti pokušavali konceptualizirati odnos između države i ekonomije. Slijedi prikaz zadataka i dostignuća fiskalne sociologije. Završni odjeljak posvećen je različitim pokušajima države da usmjeri ekonomiju, ili po vlastitoj nakani ili pod pritiskom interesnih grupa. U idućem poglavlju, posvećenom pravu, raspravljat ćemo o pokušaju države da nadzire osnovna ekonomska pravila.

Država i njezina uloga u ekonomiji O državi i njezinom odnosu prema ekonomiji mnogo se raspravljalo u društvenim znanostima i to je također područje koje spada u ekonomsku sociologiju politike. Ta je tema, međutim, tako široka da će se rasprava u ovom poglavlju ograničiti na modernu zapadnu državu. Analize odnosa između države i ekonomije često izgledaju nekako neprirodne, navodeći, s jedne strane, entitet pod imenom »država« i, s druge strane, entitet pod imenom »ekonomija«. Koncipirati državu kao dio opće organizacije ekonomije, kako smo predložili u poglavlju 3, jedan je način da se izbjegne to oštro razdvajanje. Tada bismo fokusirali na državu u ekonomiji, a ne na državu i ekonomiju. Država je očito na mnogo načina povezana ekonomijom. Postoje, primjerice, ekonomski tokovi od svake korporacije. i od svakog pojedinca prema državi u obliku poreza, a svaka je ekonomska ? razmjena ujedno i ugovor, koji spada u nadležnost države. Nadalje, sama država tek je oznaka za brojne

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

l6 l

povezane s ekonomijom kao i međusobno. Još jedan način da se ukloni dio neprirodnosti implicitne u izrazu »država i ekonomija«, jest taj da se u analizi doznači mjesto za politiku, odnosno za pokušaje mijenjanja države i njezinih politika. To bi skrenulo pozornost na teme kao što su: financiranje političkih stanaka i društvenih pokreta, ekonomski uvjeti pod kojima građani tendiraju postati aktivni (ili pasivni) u politici, mogućnosti prevođenja ekonomskih ideala u političku akciju, i mjere do koje demokracije ovisi o kapitalizmu (za pokušaj uvođenja pojma socijalnog pokreta u ekonomsku sociologiju, vidi Daviš i MacAdam 2000). Te i slične teme u literaturi o državi i ekonomiji bit će dotaknute u idućem odjeljku, u kojem ću prikazati i prodiskutirati neke klasične pristupe odnosu države prema ekonomiji. Počet ću s Adamom Smithom i njegovom poznatom raspravom o »trima dužnostima suverena«. Zatim ću komentirati, iz sociološke perspektive, teoriju o javnom izboru i novu institucionalnu ekonomiku. Na kraju, način kako su sociolozi gledali na temu države i ekonomije bit će prikazan u dva koraka: prvo klasici (Marx, Weber i Durkheim), zatim nova ekonomska sociologija.

Država u ekonomiji: gledište ekonomista U Bogatstvu naroda nalazi se glasovita rasprava o tome što Adam Smith naziva »tri dužnosti vladara« (Smith [1776] 1976: 687-947). Njegove su ideje imale važan utjecaj na javne financije u devetnaestom stoljeću. No razlog zašto ih tu spominjemo je zato što služe i kao uvod u ulogu države u ekonomiji, iz perspektive ekonomske sociologije. Ovdje drugdje očita je vitalnost Smithovih ideja. Smithu je bilo jako važno razumjeti ulogu države u ekonomiji: približno jedna četvrtina Bogatstva naroda posvećena je toj temi - ili više od polovine, ako se uračuna Smithova kritika merkantilizma (Smith [1776] 1976: 428-686, 687-947). Smithovo viđenje merkantilizma također je vrlo zanimljivo u ovom kontekstu, jer se njegove ideje o liberalnoj državi mogu shvatiti kao pokušaj izbjegavanja pretjeranih regulacija i općeg aktivizma koje su obilježavale merkantilnu državu. Prema Smithu, država u pravilu ne treba intervenirati u rad ekonomije. »Bezbrojne zablude«, kaže on, mogu se očekivati ako se država upusti u »nadgledavanje radinosti privatnih ljudi, i u njezino usmjeravanje prema zanimanjima najprikladnijima interesima društva« ([1776] 1976:687).

l 62

P O G L AV L J E V I I

Smithovo viđenje države temelji se na sklopu ideja koji on naziva »sustavom prirodne slobode«, a koji se može okarakterizirati kao oblik liberalizma. Svaki pojedinac trebao bi, najkraće rečeno, biti slobodan slijediti svoje vlastite interese kako god želi, u okviru zakona. Smithovim riječima, »Svaki čovjek, sve dok ne prekrši pravne zakone, ostaje potpuno slobodan slijediti svoje interese na svoj vlastiti način, te dovesti i svoju radinost i kapital u konkurenciju s onima svakoga drugoga čovjeka, ili reda ljudi« ([1776] 1976: 687). Smith zaključuje da se država ne smije umiješati u zbivanja u ekonomiji, dalje od svojih »triju dužnosti«: obrane, pravosuđa i održavanja minimalne

infrastrukture, skupa s obrazovanjem. Prva je dužnost države, prema Smithu, braniti zemlju od napadača. Kako civilizacija napreduje, kaže on, društva imaju tendenciju postati sve manje ratnička. Razlog za to povezan je s podjelom rada: vrsta posla koja postoji u razvijenim trgovačkim društvima dopušta sve manje slobodnoga vremena, a slobodno je vrijeme apsolutno nužno za vojne vježbe. Iako ta tvrdnja možda modernomu čitatelju neće zvučati uvjerljiva, iduća hoće. Što je zemlja bogatija, prema Smithu, više je vjerojatno da će biti napadnuta. Oruđe također ima tendenciju postati sve skuplje što se više usavršuje. U prijašnjim vremenima, društvo koje je bilo manje civilizirano i manje uspješno od drugoga društva imalo bi prednost u ratu, no to nije slučaj danas. »U modernim vremenima siromašnima i barbarskima teško je obraniti se od bogatih i civiliziranih« (Smith [1776] 1976: 708). Druga je dužnost države održavati zakone, odnosno sprečavati stanovnike da jedni druge ugnjetavaju. Pod utjecajem različitih »strasti«, ljudi žele imovinu svojih susjeda; bogati je želi iz »pohlepe« ili »ambicije«, a siromašni, zbog svoje »mržnje prema radu« ili »ljubavi prema sadašnjoj lagodi i užitku« (Smith [1776] 1976: 709). Ako država ne postoji, tvrdi Smith, nijedna osoba s imetkom ne bi bila sigurna. Prema

Bogatstvu naroda, Vlasnik vrijedne imovine, stečene višegodišnjim radom ili možda kroz mnoge uzastopne naraštaje, može jedino pod okriljem građanske vlasti prespavati i jednu noć u sigurnosti. Uvijek ga okružuju nepoznati neprijatelji, koje nikada ne može zadovoljiti, iako ih nikada nije izazvao, a od čije ga nepravde može zaštititi jedino snažna ruka građanske vlasti, stalno podignuta daju kazni ([1776] 1976: 710).

,

Kao i John Locke, Adam Smith smatrao je zaštitu privatne imovine jednom od najvažnijih zadataka države, i s odobravanjem je navodio Lockeovu tvrdnji da vlast nema drugu svrhu, nego zaštititi imovinu« ([1776] 1976: 674). Smith je također istaknuo da podržavanje zakona

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

163

znači nejednakost: »Civilna vlast, utoliko koliko je uspostavljena za zaštitu imovine, zapravo je uspostavljena za zaštitu bogatih od siromašnih, ili tih koji imaju nešto imovine od tih koji je uopće nemaju« (715). Treći je zadatak države održavanje stanovitih »javnih radova« i potpora nekim osnovnim oblicima obrazovanja i vjerske poduke. Da bi trgovina cvjetala, zemlja mora imati dobre ceste, mostove, luke i slično. Država mora financirati neke vrste obrazovanja, ili one neće postojati. Svaki bi čovjek, primjerice, trebao za mali novčani iznos naučiti čitati i pisati. Isto tako treba se subvencionirati nastava znanosti. No kada država ima troškove, prema Smithu, ona treba platiti tek dio njih. Ostatak trebaju platiti oni koji imaju najviše koristi [od obrazovanja]. Slično tomu, Smith se oslanja na pojam interesa u svojim prijedlozima kako da se najbolje osigura učinkovito obavljanje državnih dužnosti. Sveučilišni profesori, da citiramo jedan njegov primjer, neće vjerojatno održati dobra predavanja, ukoliko im primanja nisu izravno povezana s kvalitetom njihove nastave. Smithovo viđenje sveučilišnih profesora i njihove tendencije da se opuste vidi se vrlo dobro u sljedećem citatu: U interesu je svakom čovjeku živjeti što lagodnije može, a ako su mu prihodi jednaki, obavi li kakvu vrlo tešku dužnost ili je ne obavi, sigurno je njegov interes, barem kako se interes obično shvaća, da ju ili zanemari sasvim, ili, ako je pod kakvom vlasti koja mu to ne dopušta, da ju obavi onoliko nemarno i aljkavo koliko ta vlast dopušta. Ako je on prirodno djelatan i ljubitelj rada, u njegovu je interesu primijeniti tu djelatnost na način od kojeg može izvući kakvu korist, umjesto u obavljanju svoje dužnosti, od koje ne dobiva nikakvu ([1776] 1976: 760).

Smith primjenjuje pojam interesa i u svojoj analizi klera, ali tu on svoju preporuku preokreće. Pošto je pasivan kler poželjniji od aktivnoga, kaže on, dohodci klera ne smije se učiniti ovisnima o uspjehu u

TEMA

DRŽAVE I EKONOMIJE U TEORIJI Ο JAVNOM IZBORU I U NOVOJ

INSTITUCIONALNOJ EKONOMICI

Prema iskazu Douglassa Northa, ekonomisti su državi i njezinoj ulozi u ekonomiji posvetili malo pozornosti (1981: 20). To su, donekle, promijenili nedavni pokušaji »endogeniziranja« države u ekonomici, premda je glavna struja ekonomske znanosti uvelike zadržala

ιό4

P O G L AV L J E V I I

svoj tradicionalni fokus na čisto tržišno ponašanje. No važnije od tih pokušaja prekrajanja standardne ekonomske znanosti je pokušaj i ekonomista i politologa, od 1960ih nadalje, da se logika ekonomske teorije primjeni u analizi političkog ponašanja u [istraživačkom pristupu] koji je postao poznat kao teorija o javnom izboru (public choice theory) (za preglede, vidi Mueller 1989; Weingast 1996). Iz sociološkog gledišta, međutim, rezultati teorije o javnom izboru donekle su dvoznačni. S jedne strane, jasno je da je generirala brojne sugestivne pojmove i ideje. Pomisao da političari i birači imaju svoje osobite interese u političkom životu već je čvrsto dokazana i zamijenila je idealiziranije predodžbe o čimbenicima koji utječu na političke aktere (usp. Schumpeterovu analizu demokracije u [1945] 1994: 250-83). To predstavlja veliko dostignuće za teoriju o javnom izboru ili »politike bez romantike«, kako ju naziva James Buchanan (citirano u Mueller 1998: 180). S druge strane, teško je naći empirijsku podršku za neke ključne pretpostavke teorije o javnom izboru. Ljudi ne glasuju uvijek u skladu sa svojim lisnicama; birokrati ne pokušavaju uvijek maksimizirati resurse koje kontroliraju; odlučivanje u političkim tijelima ne može se objasniti rutinski na osnovi trgovine glasovima ili razmjenjivanja usluga (amer.engl. logrolling). Ili, drugim riječima, to što pokreće političko ponašanje nije isključivo samointeres; ideologija i emocije također su važni, kao i društvene strukture u koje su politički akter ukorijenjeni (za pregled studija koje su pokušavale testirati ideje o javnom izboru, vidi Lewin 1991 i Udehn 1991). No u javnoizbornoj analizi ipak su nastale mnoge sugestivne ideje i pojmovi, a neki zaslužuju više pozornosti nego što im se dosad u ekonomskoj sociologiji posvećeno. Jedan je primjer najmotražiteljstvo (rent-seeking), odnosno nastojanje aktera da povuče sredstva sa slobodnoga tržišta za svoje vlastito raspolaganje (za izvornu formulaciju, vidi Kreuger 1974; za raspravu o primjeni pojma u ekonomskoj znanosti, vidi Tullock 1987). Bilo je, međutim, vrlo malo pokušaja da se taj pojam primijeni u sociologiji (za iznimku, vidi Sorensen 2000). Ustavna ekonomika (constitutional economics), koju su razradili James Buchanan i drugi, još je jedna perspektiva iz teorije o javnom izboru koja bi mogla biti korisna u ekonomskoj'sociologiji. Taj tip analize fokusira na temeljni okvir ekonomije, a ne, kao u tradicionalnoj ekonomskoj znanosti, na način kako se u tržišnoj ekonomiji provodi alokacija rijetkih resursa (Buchanan 1987; Brennan i Hamlin 1998). Dok tradicionalna ekonomska znanost analizira »izbore u okviru ograničenja«, ustavna ekonomika analizira »ustave«, ili »izbore između ograničenja« (Buchanan 1987: 587). Jedan rani primjer ustavne ekono-

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

165

mike, Bogatstvo nacija, supostavlja dva vrlo različita tipa ekonomskoga sustava: merkantilizam i tržišnu ekonomiju. Ustavna ekonomika uvelike se oslanja na rad Knuta Wicksella, koji je tvrdio da treba proučavati ne samo učinak pravila oporezivanja, nego i kako su ta pravila u početku nastala ([1896] 1959; za Wicksellove pokušaje miješanja ekonomskih i neekonomskih tema na analitički način, vidi Swedberg 2002). U mnogim slučajevima, međutim, nije jasno što tvori osnovni okvir ograničenja na koji se ustavna ekonomika poziva, a koji je alternativno označen kao »pravni«, »institucionalni« ili jednostavno »ustavni«. Ipak, zamisao da zbivanja u ekonomskom sustavu počivaju na nekoliko slojeva pravila, da tako kažemo, doista predstavlja vrijedno saznanje, koje je potencijalno zanimljivo i za ekonomsku sociologiju (za pokušaj njezine primjene u sociologiji, vidi Coleman 1990: 325-70). Može se dodati da je za razliku od tradicionalne ekonomske znanosti ustavna ekonomika također prirodno podesna za komparativni pristup. Napokon, ta vrsta analize otvara znatno više prostora za rasprave o normativima u ekonomskim stvarima, nego što to čini konvencionalna ekonomika, ili koncepcije kao što su Paretova optimalnost i društveni izbor. U novoj institucionalnoj ekonomici, nadasve je Douglass North pokušao razraditi nov teorijski pristup državi i njezinoj ulozi u ekonomiji. North se razlikuje od mnogih ekonomista, jer polazi izričito od premise daje »postojanje države esencijalno [...] za ekonomski rast« (1981: 20). Također je učinio zanimljiv pokušaj da vlasnička prava postavi u samo središte teorije o državi i ekonomiji. U knjizi Northa i Roberta Thomasa

Uspon zapadnoga svijeta (= The Rise of the Western World, 1973), predviđa se da će rastuće cijene dovesti do učinkovitijih institucija, pa tako i do učinkovitijih vlasničkih prava. No to je gledište North poslije ispravio u radu Struktura i promjena u ekonomskoj povijesti (= Structure and Change in Economic History, 1981). U poglavlju pod naslovom »Neoklasična teorija o državi« (»A Neoclassical Theory of the State«), on i dalje polazi od premise da je vladam načelno u interesu poticati ekonomski rast, jer će to dovesti do više prihoda u obliku poreza. Također se pretpostavlja da su njegovi podanici/birači spremni plaćati poreze u zamjenu za zaštitu i red. No dvije okolnosti mogu navesti vladara na uspostavu vlasničkih prava koja koče ekonomski rast, ali ipak maksimiziraju njegov prihod. Jedna se odnosi na stanje kada su transakcijski troškovi za skupljanje poreze koje vladar želi tako visoki da mu je osobno unosnije pristati na druge poreze. Postoji i slučaj kada se vladar boji nekih svojih podanika/birača, te prilagođava poreze u skladu s time.

ι66

P O G L AV L J E V I I

Northov rad sadrži mnoge zanimljive ideje o državi i njezinom odnosu prema ekonomiji. Jedna se odnosi na zamisao o vjerodostojnom obvezivanju (engl credible commitment), ili izazovu kapitalističkoj državi da uvjeri svoje građane u to da je dovoljno jaka da može zajamčiti provedbu ugovora, ali da neće iskoristiti svoju moć u zaplijeni imovine (North i Weingast 1989; North 1990: 58-59). To se naziva »temeljnim političkim problemom ekonomije« {the fundamental political problem of an economy) (North, Summerhill i Weingast 2000: 21). Northova je teorija države inovativna u svom naglasku na vlasnička prava i na njihovu vezu s ekonomskim razvitkom. No jednom kada se to kaže, mora se napomenuti da North nije primjereno objasnio kako su vlasnička prava i oporezivanja međusobno povezana. On ne otvara pitanje o drugim načinima po kojima država može usmjeravati ekonomiju. North, drugim riječima, ne daje potpunu teoriju o ulozi države u ekonomiji.

Država u ekonomiji: gledište klasičnih sociologa Svi rani sociolozi - a osobito Marx, Weber i Durkheim - dali su doprinose sociološkoj analizi uloge države u ekonomiji. Marxov je glavni doprinos to što je pokazao da ekonomija odlučno utječe na akcije države. Moderna država, suprotno Hegelovu argumentu u Filozofiji prava, ne zastupa opći interes društva, nego opće interese buržoazije. Prema poznatoj formulaciji u Komunističkom manifestu, »Izvršna vlast moderne države samo je odbor za upravljanje općim poslovima cijele buržoaske klase« (Marx i Engels [1848] 1978: 475). U Marxovim kasnijim povijesnim studijama, osobito u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea, to instrumentalističko viđenje države dopunjeno je mišljenjem da u nekim uvjetima buržoaska država može steći razmjernu autonomiju u odnosu na ekonomske interese buržoazije. Primjerice, društvene klase mogu se nalaziti u međusobnoj ravnoteži, što omogućuje državi da slijedi samostalni smjer (Marx [1852] 1950; usp. Milibrand 1961). Postavka da država nije samo instrument kapitalista, nego i akter s vlastitim interesima, postala je popularna 1970ih među neomarksistima (za pregled, vidi Van den Berg 1988). Fred Block pokušao je unijeti sociološku fleksibilnost u tu propoziciju, uvodeći u analizu pojam »poslovne klime« (1987). Block tvrdi da se »državni menedžeri« u osnovi bave održavanjem dobre »poslovne klime«, zbog čega država radi u općem interesu kapitalizma. Iako državni menadžeri (upravljači)

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

167

pokušavaju udovoljiti poslovnim ljudima, on također dodaje, oni čine pogreške te prave ustupke radnicima, dok radnici »opipavaju put prema učinkovitom djelovanju, najbolje što mogu, u okviru postojećih političkih ograničenja« (66). Iako je Durkheim imao mnogo manje reći o ulozi države u ekonomiji nego Marx ili Weber, njegove su ideje ipak važne, jer tretiraju tu temu iz drukčije i originalne pozicije. Za Durkheima je moderno industrijsko društvo nastalo tako brzo da još nije steklo stabilnu društvenu strukturu. Ishod je bio, s jedne strane, vrlo moćna država, i s druge, mnoštvo izoliranih pojedinaca. U toj situaciji - koja je za Durkheima predstavljala »pravo sociološko čudovište« - nedostajao je sloj posrednih ekonomskih skupina ([1893] 1984: liv; usp. Torcqueville [1835—40] 1945, 2: 109-13). Durkheim zagovara preoblikovanje posrednih grupa u korporacije u svakoj industriju. Te bi se korporacije koordinirale na regionalnoj razini i na razini cijele zemlje, te napokon i na međunarodnoj razini. Prema Durkheimovu gledištu, država mora igrati važnu ulogu u ekonomskim stvarima, no ona ne smije dominirati nad ekonomijom poput moderne države blagostanja (Giddens 1986). Za razliku od običnih sindikata, te bi industrijske korporacije trebale predstavljati ekonomske interese svojih članova, ali i brinuti se za njihove društvene potrebe. One bi morale biti istinske zajednice, čiji pripadnici uživaju u zajedničkom druženju i tako svladavaju nemir i nesretnost, uzrokovane prevladavajućom »ekonomskom anomalijom«. U predgovoru drugom izdanju O podjeli društvenoga rada u društvu (- De la division du travail social), u kojoj se nalazi najcjelovitiji opis Durkheimove komparativističke vizije, on piše, »Kada ljudi otkrivaju da imaju zajedničke interese i kada se povežu, to nije samo radi zaštite tih interesa, nego i da bi se družili međusobno i ne osjećali sebe osamljenima usred svojih suparnika, da bi uživali u ugodi međusobnog općenja, osjećali jedinstvo s nekolicinom drugih, što na kraju znači provoditi zajedno isti moralni život« ([1893] 1984: xlviii-xliv). Osvrt na »moralni život« u prethodnom citatu nije slučajnost. Prema Durkheimu, društvo je nadasve moralni entitet, pa [zato] uzdizanje ekonomije u najvažnijeg čimbenika u društvu ne bi riješilo nijedan problem koji pogađa moderno industrijsko društvo. U krajnjoj liniji, to što je važno jest »podređenost posebnoga općem interesu - [to] je izvorište svih moralnih djelatnosti« ([1893] 1984: xliii). Malo drukčije rečeno, prema Durkheimu, da bi društvo prosperiralo, mora postojati ravnoteža između pojedinca i općih interesa. Međutim, od svih klasičnih sociologa, Weber može najviše pomoći modernom sociologu koji pokušava analizirati ulogu države u ekonomiji. Weber nije bio vezan za tezu da ekonomija mora imati prvenstvo

ι68

P O G L AV L J E V I I

nad društvom (Marx), ni za [ideju] da društvo mora imati prvenstvo nad ekonomijom (Durkheim). Weber je pristupio temi o ekonomiji i državi više nepristrano, pokušavajući ocrtati temeljne mehanizme koji su bili na djelu. Iako Weber nikad nije uspio stvoriti sociologiju države, kako je kanio, ipak je pisao o državi i njezinu odnosu prema ekonomiji. Dao je važan doprinos fiskalnoj sociologiji, i imao je mnogo reći o ekonomskoj politici države. Također se dotaknuo problema odnosa između države i ekonomije u širem smislu, a na ta razmišljanja osvrnut ćemo se sada. Prema Weberu, država predstavlja osobitu vrstu » [vlada- juće] političke organizacije«, koju karakterizira sljedeće: ona kontrola teritorij, ona je »više« nego samo ekonomska organizacija, te spremna je primijeniti silu, ili prijetnju sile, da bi zaštitila svoj teritorij ([1922] 1978: 54, 901-4). Država se razlikuje od drugih vladajućih političkih organizacija, prema posljednjem od tih kriterija, jer nema tek kontrolu nad teritorijem, nego i monopol nad legitimnom primjenom sile. Koristeći izraz da je vladajuća politička organizacija »više« nego samo ekonomska organizacija, Weber uvodi temu koja ima središnje mjesto u njegovoj analizi moći, naime da oslanjanje isključivo na silu (ili na ekonomske interese) dovodi do nestabilne moći. Treba nešto više da bi moć postala neprijeporna, a to »više« obuhvaća prvenstveno dvije stvari: da vladajuća politička organizacija kontrolira ne samo ekonomske poslove, nego i druge djelatnosti u društvu, te da se njezin vrijednosni sustav proteže dalje od čisto ekonomskih poslova. Bilo je vremena u povijesti kad nije postojala nijedna vladajuća politička organizacija, i kad nitko nije kontrolirao teritorij. Bilo je tako osobito kad je ekonomija bila, prema Weberu, neizdiferencirana. Kad se pojavila potreba za trajnom zaštitom, nastala je institucija seoskoga poglavara, prvo u vremenu rata, a poslije i u miru. Proces stjecanja kontrole nad primjenom sile bio je dug i težak. Weber spominje da su trgovci i crkva često podržavali pacifikaciju društva, a kad se proces dovršio, vladajuća politička organizacija već je postala državom, s monopolom nad legitimnom primjenom sile. Primjena sile, prema Weberu, karakteristično je za politiku, kao što je miroljubivost za ekonomiju. U tome, kao i u drugim stvarima, ekonomija i politika slijede »dvije različite logike« (Weber 1923: 1). Zamisao da je vladajuća politička organizacija na neki način nešto »više« od ekonomije ima središnje mjesto i u Weberovu najvažnijem doprinosu političkoj sociologiji: u njegovoj tipologiji različitih vrsta legitimne dominacije - tradicionalne, karizmatske i pravna (Weber [1922] 1978: 212-301, 941-1211). Sva su ta tri tipa prvenstveno političke prirode i u biti osiguravaju daljnji opstanak države. Bez takve

P O L I T I K A I E KO N O M I J A vrste podrške, postojeća struktura vlasništva bila bi ugrožena. Legitimna dominacija je krucijalna i za ekonomsku sferu u širem smislu. Svaka vrsta legitimne dominacije, prema Weberu, povezana je s nekom općom organizacijom ekonomije. Svaka vrsta također utječe na ekonomiju na osobit način. Pravnu dominaciju obilježava spremnost podanika da slijede svoje političke vođe, ne zbog osobnih kvaliteta tih vođa, nego zato što su izabrani u skladu s prihvaćenim pravilima. Toj vrsti dominacije potrebna je birokracija odnosno činovništvo (dop. prev.) da bi uredno djelovala. U povijesti je pravna dominacija koegzistirala s racionalnim kapitalizmom, kojemu treba takva vrsta pred- vidivosti, koja se može osigurati jedino činovništvom i poštivanjem pravila. Karizmatsku dominaciju obilježava sposobnost vođe da privuče sljedbenike svojim iznimnim ili nadnaravnim moćima. Duh karizmatskoga pokreta silno je suprotstavljen postojećem poretku, osobito u ekonomiji, koja tvori kralježnicu svakodnevna života. No ubrzo zavlada stanovita rutinizacija, te dolazi do postupna pomirenja između karizmatskog pokreta i postojećeg stanja stvari. Konačan je rezultat obično tradicionalna vrsta ekonomije, koja ne potiče racionalni kapitalizam. Tradicionalna dominacija, naposljetku, javlja se u dva glavna oblika - patrimonijalizam i feudalizam, iako se pojavljuje, donekle, i u svim režimima. U patrimonijalizmu poslušnost uglavnom proizlazi iz svetosti tradicije, a u feudalizmu iz ugovora između gospodara i vazala. Patrimonijalizam potiče kapitalizam, jer vladar želi imati više resurse na svom raspolaganju, no zbog svojih arbitrarnih elemenata patrimonijalizam ne potiče racionalni kapitalizam (za Weberovo razlikovanje tipova kapitalizma, vidi poglavlje 3). U tradicionalnom društvu obično postoje područja u kojima vladar mora slijediti tradiciju - ali postoje i područja u kojima može raditi što želi, a u njima se pojavljuje arbitrarnost. Feudalizam pak ima etiku koja je po duhu jako antimerkantilna, te u osnovi ima konzervativni učinak na ekonomiju (vidi tablicu 7.1). Weber ima mnogo reći o ekonomskoj dimenziji svakodnevnog političkog djelovanja. Njegovi najvažniji pojmovi u tom kontekstu jesu »ekonomska dostupnost [za sudjelovanju u politici]« i »življenje od politike [to jest, primanje plaće za sudjelovanje u politici]« ([1917] 1994: 109-12, [1919] 1994: 315). Neke kategorije ljudi, zbog prirode posla što ga obavljaju, slobodni su ili dostupni da sudjeluju u politici kada to žele. No to nije moguće drugim grupama. Farmeri i seljaci, primjerice, ne mogu lako ostaviti svoj posao i uključiti se u politiku, dok je to sasvim moguće, recimo, za patricije u srednjovjekovnom gradu. Moderni poduzetnik, prema Weberu, obično je zaokupljen svojim pos-

Pravna dominacija

Karizmatska dominacija

170 Priroda legiti

pokoravanje

T ABLICA 7.1.

pokoravanje

Tradicionaln Tradicionalna a dominacija: dominacija: feudalizam P O G L AV L J E V I I patrimonijali pokoravanje feudalni ugovor

mizacije

zakonima i nadahnuto zbog svetosti izmeđugospoTipovi dominacija i njihovi učinci na racionalni kapitalizam, prema Weberu

Učinci na eko

pravilima, ne

iznimnim

tradicije;

dara i vazala;

pojedincima

karakterom vođe

postoji

mješavina

odgovarajuća

dicionalnih

lojalnost vođi

karizmatskih

prvo neprijatelj

neprijateljska

elemenata etos feudalizma

ska prema

racionalnom

protiv se

svim vrstama

kapitalizmu

svim vrstama

sustavne

zbog arbitrar

kapitalizma;

predvidivosti;

ekonomske

nog elementa;

ima jako

neprijateljska

djelatnosti;

naklona eko

konzervativan

kad se

nomskom tra

učinak na

neophodna za

nomiju,

racionalni

osobito

kapitalizam

na uspon

zbog svoje

kapitalizma

političkom kapitalizmu

rutinizira obično je kon- dicionalizmu zervativna sila

političkom kapitalizmu

i

ekonomiju

trai

P O L I T I K A I E KO N O M I J A 172

171

P O G L AV L J E V I I

Kapitalisti, prema Weberu, nisu osobito skloni demokraciji, te obično zakulisno se Zapadna dogovarati s jednim Velika autoritetom, nego imati Stavovi prema raznim oblicima djelovanja vlada([1906] u nekim zemljama OECDa posla s mnoštvom izabranih službenika 1994: 68 , za drukčije gledište o odnosu između demokracije i kapitalizma, vidi Lipset 1960; Moore 1966; Diamond 1992; Rueschemeyer i Stephens 1992).

T ABLICA Slažem se dapreferiraju bi 7.2. država

NOVA

EKONOMSKA SOCIOLOGIJA Ο DRŽAVI I EKONOMIJI

Najveći dio novijih socioloških radova posvećenih državi potječe iz drugih potpodručja, ne iz ekonomske sociologije, uglavnom iz političke sociologije, ali također i iz organizacijske sociologije. Studije te vrste često se dotiču ekonomskih tema, iako im ekonomija obično nije glavni fokus (npr. Evans, Rueschemeyer i Skocpol 1985; Lauman i Knoke 1987). Jedan je [takav] primjer Kapital, prisila i europske države, 990-1990 n.e. (= Kapital, Coercion and European States, a.d. 990 - 1990), u kojem Charles Tilly raspravlja, među inim, o ulozi koju je kontrola nad ekonomskim resursima imala u stvaranju modernih nacija-država. Tillyjevo je obrazlaganje da je potraga za učinkovitim sredstvima prisile (koja se moraju financirati) dovela do potiskivanja alternativâ naciji državi, kao što su bili gradovi države, carstva i gradska savezništva (1990, vidi osobito str. 84-99). Istraživanja o ekonomskoj dimenziji države blagostanja također su se uglavnom provodila u okviru političke sociologije (npr. Weir, Orloff i Skocpol 1988). Ta vrsta istraživanja obično je naglašavala preraspodjelu ekonomskihPrema resursa s pomoću države, mnogodominacije se manje utjecali pozornosti Napomena'. Weberu, svi su glavnia tipovi na posvećivalo načinu kako država generira svoj prihod, kako se države mogućnost uspona racionalnoga kapitalizma blagostanja odnosiEconomy prema poslovnoj zajednici, i tako dalje. Postoje of i Izvor: Max Weber, and Society (Berkeley: University raznolike studije koje 1978), su pomogle u ocrtavanju razlike među zemljama s California Press, [1922] 212-301). obzirom na stavove njihovih žitelja prema državnom interveniranju u ekonomiju (vidi tablicu 7.2) Može se pošteno reći da uloga države u ekonomiji nije bila visoko na lom i teško mu je uspostaviti pravilnu blizinu prema politici. Weber je agendi nove ekonomske sociologije, barem ne tijekom prvih također/îaglasio da ako ljudi koji se bave politikom nisu njezinih za to plaćeni, godina postojanja. Jedini pokušaj da se razradi opća teorija o odnosu samo će se bogati zanimati politikom: »Demokracija može jedino izaizmeđu i ekonomije, se na ključnoga takmaca,plaćeni Neila brati dadržave ju jeftino provode odnosi bogataši, ili rad da ju skupo provode Fligsteina (1996; usp. 1990). Međutim, napisano je nekoliko studija profesionalni političari« ([1918] 1994: 276). o posebnim temama, koje se ina razne treba načinedodati dotičudauloge države u Na kraju, u vezi s politikom novcem, prema Weberu ekonomiji. O mnogima ćemo raspravljati u idućem odjeljku, koji se bavi nema nikakve izborne sklonosti između kapitalizma i demokracije državnim financiranjem, u završnom poglavlju, kojiu ([1906] 1994: 68-70, [1922] 1978: odjeljku 1415). u To ovom što koegzistiraju razmatra državne pokušaje usmjerivanja ekonomije, i u poglavlju 8, o suvremenom zapadnom društvu samo je ishod niza povijesnih slučajekonomskoj sociologiji prava. nosti i u budućnosti će kapitalizam možda postojati bez demokracije.

trebala... kontrolirati nadnice zakonom

SAD

Njemačka

Britanija Austrija

Italija

23

28

32 53

72

27

51

49 36

63

19

20

48

67

40

57

85

70

73

83

47

53

81

smanjiti radni tjedan da bi stvorila radna mjesta nadzirati cijene osigurati zdravstvenu skrb

88 Ï

financirati projekte za otvaranje novih

84

radnih mjesta Više trošiti na staračke

! 80

mirovine Smanjiti razlike u primanjima između ljudi s visokim i ljudi s niskim primanjima

38

66

65 70

80

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

173

Brucea Carruthersa da usporedi dva ministarstva financija u međuratnom razdoblju. Prema toj studiji, britansko ministarstvo financija tijekom 1930ih bilo je upadljivo samostalno od države i držalo se vrlo pravovjernog gledišta o državnim troškovima, dok je za ministarstvo financije SADa u istom razdoblju vrijedjelo suprotno (Carruthers 1994). Glavna novina u pristupu Neila Fligsteina prema ulozi države u ekonomiji, predstavljena je u njegovu članku »Tržišta kao politika: političko-kulturni pristup tržišnim institucijama« (= »Markets as Politics: A Political-Cultural Approach to Market Institutions«). Riječ je ο njegovoj postavci o intimnom odnosu između države i stvaranja tržišta. Moderna država i moderna kapitalistička tržišta, tvrdi on, u bliskom su međuodnosu: »Oblikovanje tržišta vidim kao dio oblikovanja država« (1996: 657). Država potiče izgradnju tržišta na razne načine: izmišljajući specifična imovinska prava, uvodeći opća pravila za konkurenciju i suradnju, postavljajući parametre za način kako korporacije vide tržišta i oblikujući pravila razmjene. Uloga države osobito je važna u osiguravanju toga da tržišta ne postanu previše takmičarska, nego da budu stabilna - i sve korporacije imaju tendenciju podržavati tu politiku. Fligstein je predložio i plan istraživanja za testiranje njegove teorije o »izgradnji države kao izgradnji tržišta« (1996: 660). Dobra je radna hipoteza, kaže on, da tvrtke pokušavaju navesti državu na ograničavanje konkurencije radi osiguravanje stabilnih tržišta. Jedna inačica na tu temu jest njegova sugestija da na početku razvitka kapitalizma u nekoj zemlji, država razvija imovinska prava, strukture vlasti i pravila koji stabiliziraju tržišta za najveće tvrtke. Jednom na mjestu, te će strukture snažno utjecati na budući ekonomski razvitak zemlje. Pošto ta pravila imaju i podršku najmoćnijih tvrtki, trebat će veliku krizu da ih se promijeni - poput rata, recesije ili sloma države. Napomena: Podaci u ovoj tablici potječu iz različitih istraživanja koje su razne agencije; provele tijekom 1985-90. Istraživanja o stavovima ekonomista prema ulozi države u ekonomiji pbkazuju da oni odražavaju opće stavove u njihovim matičnim zemljama (vidi Frey et al. 1984).

j

Izvor. S.M. Lipset, American Exceptionalism: A Double-Edged Sword sociologija (New Fiskalna York: Norton, ' 1996) , 75. Jedna od ključnih tema ekonomske sociologije jest fiskalna sociologija, ili Finanzsoziologie, kako se zvala kad je prvi put domišljena u No treba odmah spomenuti i nekoliko istraživanja. Te se fiskalne studije Njemačkoj, poslije prvoga drugih svjetskog rata. Područje odnose na ulogu nacionalnih valuta u oblikovanju moderne države sociologije privuklo je i ekonomiste i sociologe; njezin naziv izumio je (Gilbert i Helleiner na tendenciju američkoj ideologiji da se ekonomist i prvih 1999), desetljeća na životu usu je održavali uglavnom država prikaže kao negativan utjecaj na ekonomiju (Block 1996), na ekonomisti (npr. Mann 1943; Musgrave 1980; Blomert 2001). Jedna ulogu ekonomista u vladama (Markoff i Montecinas 1993; Babb 2001) i poznata izreka Jeana Bodina mogla bi poslužiti kao njezino geslo: na ulogu novca u američkim političkim kampanjama (Mizruchi 1992;

174

P O G L AV L J E V I I

»Financijska su sredstva živci države« (Bodin [1576] 1986, 6 : 35). No središnji je problem fiskalne sociologije širi, te se može opisati ovako:

kako stvaranje prihoda i to kako ih država i ine političke vlasti troše, utječe na same političke vlasti, na ekonomiju i na ostatak društva. Prema toj definiciji, dva su ključna elementa u fiskalnoj sociologiji: s jedne strane, stvaranje prihoda i njegovo trošenje, s druge strane, učinak koji ta dva procesa imaju na političke vlasti, ekonomiju i ostatak društva. Prihod se može ostvariti na različite načine, od kojih su najvažniji porezi, tarife, danci i dugovi. Način organiziranja tog procesa generiranja fondova imat će važan učinak na političke vlasti, ekonomiju i ostatak društva. Porezi mogu biti različitih vrsta, od kojih svaka ima svoj sociološki profil (porez na prihod, korporativni porez, porez na nasljedstvo i tako dalje). Mogućnost/nemogućnost države da stvori prihod također je od velikoga interesa. Troškovi države mogu se rabiti za različite svrhe - za rat, socijalnu skrb i tako dalje -, a i to će imati važne učinke. Može se pretpostaviti da će politolozi i sociolozi politike dati prednost istraživanjima u fiskalnoj sociologiji koja analiziraju učinak prihoda i troškova na političke vlasti, dok će ekonomiste i ekonomske sociologe više zanimati studije koje se fokusiraju na učinak tih prihoda i troškova na ekonomiju.

Krčenje puta: »Kriza porezne države« Josepha Schumpetern 'Pojam fiskalne sociologije uveo je u društvenu znanost austrijski ekonomist Rudolf Goldscheid u knjizi Državni socijalizam ili državni kapitalizam? (Staatssozialismus oder Staatskapitalismus, 1917). Međutim, rad koji je popularizirao to područje i postavio ga na čvrste sociološke temelje bio je članak Josepha Schumpetera »Kriza porezne države« (»Die Krise des Steuerstaates«, 1918). Prema Schumpeteru, fiskalna sociologija daje analitičaru mogućnost prodiranja duboko ispod površine države i pristupanja čitavom nizu važnih društvenih i ekonomskih pojava »ogoljenih od svih fraza« ([1918] 1991:101). U Schumpeterovoj analizi krize porezne države, interesna analiza također igra središnju ulogu, kao što će uskoro postati jasno. Prema Schumpeteru, fiskalni događaji jako utječu na tijek ljudske povijesti i često su bili razlozima za rat. Opću povijest i kulturu neke zemlje, tvrdi on, nije moguće primjereno shvatiti ako se ne vodi računa o fiskalnoj povijesti. Isto vrijedi za društvenu strukturu zemalja i za važne aspekte njihovih ekonomija, poput razvitka industrije i državne ekonomske politike. Uopće, »sigurno možemo govoriti o osobitom

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

175

skupu činjenica, o osobitom skupu problema i o osobitom pristupu ukratko, o osobitom području: fiskalnoj sociologiji, od koje očekujemo mnogo« (Schumpeter [1981] 1991: 101). Glavni dio Schumpeterova eseja posvećen je stanju u Austriji odmah nakon prvoga svjetskoga rata, kad su državne financije bile tako iznurene da su ljudi mislili da će se austrijska država možda slomiti. Schumpeter je mislio drukčije, a povijest je pokazala daje bio u pravu. No to što je zanimljivo u njegovu eseju nije toliko Austrija, koliko Schumpeterov pokušaj da uopći taj osobit primjer te pokrene raspravu 1 uvjetima pod kojima države mogu opstati u kapitalističkom društvu i pod kojima ne mogu. On također predstavlja vlastitu verziju nastanka porezne države, kako ju naziva, ili vrste države čiji resursi potječu uglavnom od poreza, za razliku od danaka, tarifa i slično. Pozivajući se uglavnom na Austriju i Njemačku, Schumpeter tvrdi da je moderna država nastala negdje između četrnaestoga i šesnaestoga stoljeća. U tom razdoblju vladar je uspio osvojiti državu od staleža 2 osigurati za nju opće pravo oporezivanja stanovništva, što ona nikada prije nije imala. To što je vladara učinilo tako željnim osigurati to pravo, bila je njegova potreba za novcem, uzrokovana lošim poslovanjem, skupim dvorskim životom i neprestanim ratovima. Osobito su ratovi omogućili vladaru da svoje potrebe predstavi kao opću nužnost i da ugrabi pravo oporezivanja od staleža. Prema Schumpeteru, nastanak porezne države doveo je do duboke transformacije ekonomije, koja je pod feudalizmom bila komunalna po naravi. Pojedinac se oslobodio, usporedo s tim kako su novac i porezi bivali sve češći, a to što ga je sve više motiviralo bio je samoin- teres. Takav jak oslonac na samointeres značio je uvođenje nove i dinamične sile u ekonomiju, ali i mogućnost da bi mogla izbiti neka kriza. Schumpeter piše: Tu dolazimo do činjenice koja može postati vodećim načelom za teorijsko shvaćanje ekonomske mogućnosti porezne države. U buržoaskom društvu svatko radi i štedi za sebe i svoju obitelj, te možda za neke ciljeve koje si je sam postavio. To što se proizvodi, proizvodi se za potrebe privatnih ekonomskih subjekata. Pokretačka sila jest pojedinačni interes - u vrlo širokom smislu i nikako ne u smislu istoznačnom hedonističkom pojedinačnom egoizmu. U tom svijetu država živi kao ekonomski parazit. Ona može povući iz privatne ekonomije tek toliko koliko je u skladu s daljnjim postojanjem tog pojedinačnog interesa u svakoj osobitoj sociopsihološkoj situaciji. Drugim riječima, porezna država ne smije tražiti od ljudi tako mnogo da izgube financijski interes za proizvodnju, ili barem prestaju za nju koristiti svoje najbolje energije ([1918] 1991: 112).

176

P O G L AV L J E V I I

Kriza porezne države, prema Schumpeteru, može izbiti iz više razloga. Pretjerano oporezivanje, osobito poduzetnikâ, bio bi jedan. Dok Schumpeter tvrdi da je bezopasno oporezivanjem oduzeti mono- polne profite ili slučajne profite, pretjerano oporezivanje poduzetnika označilo bi kraj ekonomskom rastu. Slično tome, ako bi menadžeri i druge grupe s visokim dohotkom morali plaćati progresivnu poreznu stopu, ubrzo bi izgubili interes za to da mnogo rade. Treća situacija koja ugrožava poreznu državu, te označuje njezin kraj, zbila bi se ako bi ljudi počeli tražiti sve više i više od države, i istovremeno počeli osporavati legitimitet privatne imovine i kapitalističkoga načina života. Ako bi se to dogodilo, kaže Schumpeter, tada bi porezna država prestala i društvo bi se moralo osloniti na druge motivacijske sile za svoju ekonomiju, ne na samointeres. Zacijelo je moguće stići do te granice, i s njom do krize koju porezna država ne može proživjeti. Nedvojbeno, porezna država može propasti ([1918] 1991: 112).

U »Krizi porezne države« Schumpeterova je glavna briga politička, u smislu da on raspravlja o raznim scenarijima koji mogu dovesti do nestanka porezne države. Njegova je fiskalna sociologija također ograničena na jedno određeno razdoblje, kapitalizam, dok se o pretkapitalističkoj državi gotovo uopće ne raspravlja. Schumpeterov članak doživio je kritike i zato što je prenaglasio ulogu fiskalnih čimbenika u stvaranju moderne države, te umanjio ulogu političkih čimbenika (Braun 1975). Nadalje, Schumpeter često govori kao da se ekonomski motivi pojedinaca mogu prevesti u kolektivne akcije bez ikakva posredovanja društvenih struktura. Takav tip pogreške ozbiljno šteti Schumpeterovu obrazlaganju da će porezna država nužno propasti kada porezi toliko narastu da ljudi više ne vide smisla mnogo raditi.

Max Weber o fiskalnoj sociologiji Iako Weber nije koristio naziv »fiskalna sociologija«, ipak su ga jako zanimali različiti načini kako su se vladajuće političke organizacije financirale tijekom povijesti i učinci koje je to imalo na ekonomiju i društvo. U njegovoj ekonomskoj povijesti antike, primjerice, nalazi se ovaj dramatski opis načina ubiranja poreza u starom Egiptu: Znamo kako se ubirao porez u Egiptu: službenici bi iznenada stigli, žene bi stale plakati, i uskoro bi počeo opći bijeg i lov; porezni obveznici su lovljeni, tučeni i mučeni sve dok

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

177

ne bi platili svotu koju su tražili službenici, koji su i sami odgovarali za kvote određene prema službenom katastru. To je bilo ruho u kojem se država pojavljivala pred seljacima na Bliskom istoku, i u kojem se pojavljuje i u moderno vrijeme pred ruskim seljacima ([1909] 1976:131).

U svom tečaju o ekonomskoj i društvenoj povijesti, održanu 1919.1920. i objavljenu pod naslovom Opća ekonomska povijest (= Wirtschaftsgeschichte), Weber je raspravljao i o procesu koji je doveo do racionalizacije državnih financija na Zapadu. Tijekom srednjega vijeka, primjerice, »grad, kao i teritorijalni gospodar, živjeli su iz tjedna u tjedan, kao danas, u malim kućanstvima« (Weber [1923] 1981: 283). Racionalna administracija oporezivanja prvo se pojavila u talijanskim gradovima u srednjem vijeku i ubrzo se proširila u Francusku, Njemačku i drugdje. Racionalno oporezivanje integralni je dio moderne države i neophodno je za tip kapitalizma koji je nastao na Zapadu. No Weberov glavni pokušaj tretiranja pitanja fiskalne sociologije nalazi se u Ekonomiji i društvu (v. osobito Weber [1922] 1978: 194201, i također 212-338). U tom se djelu predlaže da se »najiz- ravnija veza« između neekonomskih organizacija, skupa s državom, i ekonomije, može naći u načinu kako se plaća za te organizacije (194). »Doznačivanje ekonomski rijetkih sredstava zajedničkim djelatnostima« zove se »financiranje« (194). Država se najčešće financira kroz poreze ili liturgije (obveze povezane s povlasticama). Izvor financiranja može biti privremen ili trajan, a potonji je očito važniji. Načini kako se država financira utjecat će i na njezinu organizacijsku strukturu i širu ekonomiju. Weber daje tipologiju triju glavnih načina financiranja država: s pomoću vlastitih produktivnih jedinica, putem liturgija i oporezivanjem. Država može posjedovati vrlo različite vrste vlastitih poduzeća, od feudalnih veleposjeda do modernih tvrtki, a sve obično imaju monopolni karakter. Liturgije, ili obveze povezane s povlasticama, rijetke su u modernom kapitalizmu, no u povijesti su odigrale važnu ulogu. Jedan takav primjer bila bi vojna obveza, povezana sa slobodom od poreza, koja je bila uobičajena za europsku aristokraciju. Još je jedan primjer bila obveza nekih slojeva u starom Rimu da plate za obranu grada i za zabave, kako je to opisao Paul Veyne u knjizi Kruh i cirkusi (= Bread and Circuses, 1990). Kada država nema vlastitih poduzeća ni liturgije, ona se obično financira kroz novčane priloge, u obliku poreza. To je tipično za modernu kapitalističku državu, ili poreznu državu kako ju Schumpeter naziva. Weber primjećuje da način na kojemu države financiraju svoje

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

179 P O G L AV L J E V I I

178

T AIH . ICA 7.3

ima idominacije, »vrlo važne reperkusije na strukturu privatnih ekoOtlnosdjelatnost između oblika tipa administracije i sredstava plaćanja, prema nomskih djelatnosti« ([1922] 1978:199). To vrijedi za tri glavna oblika Weberu financiranja, kao i za način njihove organizacije. Primjerice, davanjem koncesija za skupljanje poreza (taxfarming), država može prodati svoje pravo na ubiranje poreze (kao u Rimu); nekim pojedincima može se dati prihod za sav život u zamjenu za njihove usluge (nadarbine, kao u Kini), i tako dalje. Svi ti načini osiguravanja novca imat će učinak na širu ekonomiju, a Webera je osobito zanimalo jesu li osobiti oblici financija poticali uspon modernog racionalnog kapitalizma ili su ga skočili. Racionalno oporezivanje, primjećuje on, predstavlja jedini način financiranja države koji izravno potiče moderni tip kapitalizma. Načini financiranja poput davanja koncesija za skupljanje poreza i liturgijske obveze vezane za imovinu, s druge strane, redom su kočili uspon modernoga kapitalizma. Ti oblici financiranja države mogu, međutim, koegzistirati s političkim kapitalizmom. Nadarbine, davanja u naturi i obvezne službe, napokon, imaju negativni učinak na sve tipove kapitalizma. Dio svoje fiskalne sociologije Weber unosi i u svoju glasovitu analizu dominacije. Svaki oblik dominacije, tvrdi on, mora se na neki osobit način financirati i mora i imati vlastit način plaćanja svog osoblja. Karizmatskog vođu, primjerice, slijedi mala družina učenika ili obožavatelja, koji su obično »plaćeni« iz plijena ili neredovitih donacija. No kada rutinizacija nastupi, uspostavlja se drukčiji i tradicionalniji načina plaćanja. Tradicionalni vođa, s druge strane, plaća svoje ljude iz vlastitog džepa, a možda ih i hrani. Podjela rada između različitih ministarstava u modernoj državi ima svoje izvore u ovomu: komornik se bavi riznicom, maršal štalama, intendant odjećom i oklopima, i tako dalje. Tradicionalni vođa može također, kao i u feudalizmu, podariti svojim sljedbenicima goleme zemljišne posjede. No takav način plaćanja često stvara poteškoće za gospodara, jer su vazali vezani za njega samo lojal- nošću i nisu pod njegovom fizičkom kontrolom. Pravna dominacija, na kraju, oslanja se na činovništvo, u kojemu civilni službenici dobivaju plaće i mirovine plaćane iz poreza (vidi tablicu 7.3). Pravna dominacija

Vi

Karizmatska dominacija

Fiskalna sociologija danas Mu adminis tracije

činovništvo;

sljedbenici

Tradicionalna Tradicionalna dominacija: dominacija: patrimonijaliz feudalizam am od kućnih služ mala adminis

Nakon doprinosa i Webera,benika vrlodose malotracija zbilo u idućih službenik je Schumpetera i učenici slična pedeset godina sociologiji, pa bi bilo netočnopatrimonireći da danas obrazovan;u fiskalnoj koji poslije razvijenih predstavlja i živahno područje istraživanja. Danas imapovezano karijeru postaju službenika jalnompostoji i osjećaj

sličniji uobi

s uglavnom

osoblju, no

dužnosti

ad hoc i

s osobitim elementom

stereotipi- ziranim

statusa; vazal ima duž-

rutinizacije

zadacima

nosti, pogotovo vojne

čajenim

službenicima

kao

Način plaćanja

posljedica

oporezivanje;

plijen i domin

iz vladareve osob

danci i usluge

administra

službenik

acije plaćaju

ne blagajne;

od podanika;

cije i naknade

dobiva plaću i

potrebe

službenik prvo

lena

službenicima

možda i miro

»službenika«

jede za stolom

vazalima,

vladara, a zatim

dok niži

dobiva nadarbinu

službenici

vinu

prije

nego

što

rutinizacija dovodi do drugih oblika naknade

dobivaju plaće kao u patrimonijalizmu

ι8ο

P O G L AV L J E V I I

1970; usp. Mueller 1998: 110). Također postoji i istraživanje iz nove institucionalne ekonomike o povijesnoj evoluciji državnog duga i o načinu kako je Slavna revolucija 1688. dovela do niže kamatne stope na engleskom tržištu kapitala (North i Weingast 1989). I politolozi su dali niz doprinosa području fiskalne sociologije, oslanjajući se na pristupe iz upravnih studija (government studies) i na teoriju o javnom izboru (npr. Buchanan i Wagner 1977; Steinmo 1989, 1993; Webber i Wildavsky 1986). Zanimljiv je primjer tradicionalnijeg pristupa članak Daniela Tarschysa »Danci, tarife, porezi i trgovina: promjenljivi izvori vladinih prihoda« (= »Tributes, Tariffs and Trade: The Changing Sources of Government Revenue«, 1988). Kako proizlazi iz naslova, prema tom autoru postoje četiri glavna izvora vladinih prihoda (pritom »trgovina« označuje prihod od poduzeća u državnom vlasništvu; dugovi nisu uračunati u izvore prihoda, jer se na koncu moraju vraćati). Tarschys primjećuje da u djelatnostima za stvaranje prihoda modernih kapitalističkih država postoji jasna tendencija pomaka od tarifa, trgovine i danaka na poreze. No u mnogim zemljama u razvitku, države i dalje uvelike ovise o izvorima prihoda različitima od poreza. Radovi povjesničara o državnim financijama predstavljaju još jedan neiskorišten izvor za istraživanja u fiskalnoj sociologiji (Brewer 1989). Kao primjer što se sve može učiniti s tom vrstom građe, čitatelja se upućuje na esej Michaela Manna, koji koristi podatke o financijama engleske države u razdoblju 1130.-1815. (1988). Mann otkriva da su troškovi pretkapitalističke države bili uglavnom vojni po prirodi, a to je imalo temeljni učinak na način kako se kapitalizam poslije organizirao u obliku nacionalnih teritorija, umjesto u kakvu drugom obliku, stvorenu isključivo tržišnim silama. Kako smo već spomenuli, sociolozi nisu dali gotovo nikakve doprinose fiskalnoj u pola stoljeća poslije Webera i SchumpeNapomena: Različitsociologiji tip administracije odgovora svakom od Weberova tri tipa tera. No ranih 1970ih James O’Conner pokušao je preraditi fiskalnu dominacije i lakođer mora biti plaćen na poseban način. sociologiju prema marksističkom pojmovlju, u knjizi Fiskalna kriza Izvor. Max Weber, Economy and Society (Berkeley: University of California države The Fiscal Crisis of the State). Njegova je glavna teza ta da Press, ([1922] 1978), 212-301. u kasnom kapitalizmu postoji opasno proturječje između dvaju središnjih zadataka kapitalističke države - »akumulacije« i »legitimizacije« velik- broj rasutih priloga iz raznih društvenih znanosti. Ekonomska i da će to na koncu dovesti do stanja u kojem država znanost,jednostavno primjerice, ima dugu tradiciju proučavanja državnih ne može osigurati akumulaciju kapitala financija, i ujedno uglavnom u oblasti javnih financija, a diopreko tih istraživanja relevantan je i zadovoljavati stanovništvo društvene potrošnje za fiskalnu sociologiju (Musgrave i Musgrave 1989). Buchanan je, (O’Conner 1973: 5-10). Nakon nekoliko godina rasprave, primjerice, obnovio pojam »fiskalne O’Connerova je teza pala uobmane« zaborav,(fiscal jer seillusion), smatralo koji da se je odnosi na situaciju kada idržava krije svoje(Bell troškove od građana, previše mehanička neizdiferencirana 1976; Block 1981). uzimajući zajmove i pribjegavajući inflaciji (Buchanan i Wagner Za razliku od O’Connera, John Campbell u posljednjih je desetak-

Godina

Prije prijenosa sredstava

82 PI O L I T I K A I E KO N O M I J A

Poslije prijenosa i sredstava

P O G L AV L181 JE VII

T ABLICA 7.4. petnaestak godina pokušavao položiti temelje za fiskalnu sociologiju i koja bi s empirijskim stvarnostima bila više usklađena nego O’Conne-

Postotak raznim zemljama OECDa, prije i poslije prijenosa^ rovasiromašnih teza, i kojaljudi bi seuoslanjala prvenstveno na sociologiju za svoje teosredstava rijske smjernice (Campbell 1993; u tisku; Campbell i Allen 1994; usp. Padgett 1981; Tilly 1990, Carruthers 1996; Hobson 1997). U važnu pokušaju da područje poveže, u preglednom članku iz ranih 1990ih, Campbell predlaže da bi u fiskalnoj sociologiji dvije ključne teme trebale biti određivanje porezne politike i proučavanje učinaka porezne politike (1993). Korporacije, primjerice, često pokušavaju utjecati na poreznu politiku, a kad je riječ o porezima, različite se političke stranke često ne slažu. Iako klasa ima važan utjecaj na poreznu politiku, Campbell smatra da je katkad teško točno odrediti načine kako se to zbiva. Struktura same države - osobito njezina sposobnost učinkovitoga ubiranja poreza može utjecati na način donošenja odluka o porezima. Što se tiče učinaka poreza, ima ih u rasponu sve od političkih revolucija (među njima i »poreznih ustanaka«) do uloge filantropstva u društvu. Jasno je i da se porezna politika može primijeniti ili za poticanje rasta velikih korporacija (kao u Švedskoj) ili za poticanje rasta malih poduzeća (kao u Italiji). Mnoge informacije o učincima poreznih politika na razne grupe mogu se naći u studijama o socijalnoj skrbi, pa tako i u studijama o njezinu utjecaju na siromašne ljude u modernim kapitalističkim društvima. Iako moderna kapitalistička društva stvaraju velika mnoštva siromašnih ljudi, moguće je znatno smanjiti njihov broj s pomoću prijenosa sredstava (vidi tablicu 7.4). U jednom od svojih najnovijih doprinosa, Campbell tvrdi da su teoretičari globalizacije u krivu kada tvrde da porezne stope u kapitalističkim zemljama imaju tendenciju konvergiranja prema nižim stopama (u tisku). Pozivajući se na uzorak zemalja OECDa, Campbell pokazuje da je u posljednja tri desetljeća opća porezna stopa postupno rasla, do prosjeka od oko 40% BDPa 1998. godine. Liberalne države obično su u tom pogledu ispod prosjeka (u Sjedinjenim Državama, 28,9%), dok su poredci s jačom kolektivističkom orijentacijom iznad prosjeka (u Švedskoj 52,0%), a nema nikakvih naznaka o konvergenciji. Postoji i poprilično mnogo raznolikosti među raznim zemljama OECDa kad je riječ o razmjernoj važnosti triju glavnih izvora poreza (poreza na dohodak i profit, poreza za socijalnu skrb, te poreza na robu i usluge). Teoretičari globalizacije, prema Campbellu, također zaboravljaju na opću ulogu koju institucionalna struktura svake zemlje ima u određivanju poreza. Primjerice, ako jedna moćna stranka prevladava na političkoj sceni, porezi su obično niži nego kada postoji više konkurentskih stranaka. Utjecaj je političkih koalicija složeniji, no one

SAD

1991

20,9

12,6

Njemačka

1984

21,6

2,8

Francuska

1984

26,4

4,5

Velika Britanija

1986

27,7

5,2

Kanada

1991

19,2

6,6

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

183

Napomena·. Sjedinjene Države ne prenose sredstava u tako veliku obujmu kao druge zemlje Zapada i zato je udio ljudi koji žive u siromaštvu veći. Izvor.»Vaše Smeeding et al., citirano u Neil Fligstein, »Is Globalization theput Cause of veličanstvo, moja plovidba neće samo uspostaviti nov Criseszaofdobavu the Welfare neobjavljeni rad, University California at začina States?«, s Istoka, nego će također stvoriti preko of tri tisuće Berkeley, 1996, str.mjesta.« 52. novih radnih © The New Yorker Collection 2000 Christopher Weyant Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

mogu, u nekim okolnostima, dovesti do viših poreza nego u slučaju jednostranačke vlasti. spomenutih: stvaranja infrastrukture i osiguravanja stanovništvu zdrav ekonomski razvitak. Postoji, recimo, primjer merkantilizma, o kojem smo raspravljali u poglavlju 6 (usp. Weber [1919] 1924: 347-51). Postoji i primjer imperijalizma,ekonomije koji su opširno analizirali marksističku Državno usmjeravanje učenjaci - pa i Joseph Schumpeter, u zanemarenom eseju pod naslovom Analiza raznih državnih pokušaja ekonomije drugi je »Sociologija imperijalizama« (»Zur usmjeravanja Soziologie der Imperialismen« zadatak koji bi trebao biti u središtu ekonomske sociologije politike. [1919] 1991). Za razliku od marksistâ, Schumpeter nije mislio da Takva vrsta analize obuhvaćala bi, primjerice, izgradnju uobičajenih postoji samo jedan tip imperijalizma, niti da je imperijalizam proizvod infrastruktura (ceste,toga, luke, prema elektroopskrbne mreže). No obuhvaćala bi i kapitalizma. Umjesto Schumpetera, u jezgri imperijalizma sasvim drukčiji sklop državnih djelatnosti, kojes dilemom nisu dio ilitoga je stoji ratnička klasa ili ratnički sloj koji se suočava širitišto se ili Adam Smith nazvao trećom dužnošću vladara - naime, riječ je o propasti. nastojanjima da se potakne rast. Nakon drugoga mogu svjetskog Mnogi primjeri toga kako jeekonomski država usmjeravala ekonomiju se rata imnoge su države više prihvaćale je dio to naći u razdoblju prije sve drugoga svjetskoga da rata, i u njihovih vremenuobveza samoga da osiguraju zdravAlbert ekonomski rast, međuanalizirao ostalim i visok stupanj zaposrata. Primjerice, O. Hirschman je način kako je lenosti. Uspješnost neuspješnost vlada je više ovisila osamo njihovim nacistička Njemačkaili koncentrirala svoju sve vanjsku trgovinu na rezultatima u postizanju toga cilja. Možda bi se to moglo nazvati četvrnekoliko zemalja da bi nad njima stekla moć (1945). Kontrola države tomekonomijom dužnošću vladara. nad bila je osobito jaka tijekom drugoga svjetskog rata, ne djelatnosti koje spadaju naslov »državno samo Raspon u fašističkim zemljama i u pod Sovjetskom Savezu,usmjeravanje nego i u ekonomije« vrlo je širok, i nije teško sjetiti se drugih primjera, osim tek demokratskim državama. No bilo je malo socioloških istraživanja o ulozi države u ekonomiji tijekom ratova, ili tijekom prijelaza u neratne uvjete (za iznimku, vidi Milkman 1987).

I 84

P O G L AV L J E V I I

žile bi i studije o fiskalnim i monetarnim politikama. Treba tu dodati i sudjelovanje mnogih država u regionalnim udruženjima, kao što su NAFTA i EU, i u međunarodnim financijskim tijelima, kao što su MMF i Svjetska banka (npr. Block 1977; Swedberg 1986; Wood 1986). Primjena ekonomskih sankcija još je jedna zanimljiva tema u ovom kontekstu - kao što je i inflacija, u mjeri u kojoj ju svjesno potiče država (za ekonomske sankcije i druge oblike »ekonomskog ratovanja«, vidi Wallensteen 1971; Naylor 1999; za sociološku analizu inflacije, vidi Goldthorpe i Hirsch 1978; Lindberg i Maier 1985). Dvije važne studije iz novije ekonomske sociologije pokazuju i kako se državno usmjeravanje ekonomije može analizirati iz jedne nove perspektive: rad Franka Dobbina Kovanje industrijske politike: Sjedinjene Države, Britanija i Francuska u doba željeznice (1994b) i rad Petera Evansa Ukorijenjena autonomnost: države i industrijska transformacija (= Embedded Autonomy: States and Industrial Transformation, 1995 (usp. Dobbin 1993, Dobbin i Dowd 1997). Dobbinov rad može se opisati kao komparativna studija industrijske politike o željeznicama u devetnaestom stoljeću (usp. poglavlje 2). Razmotri li se »paradigma industrijske politike« neke zemlje - to jest, njezin opći pristup ili Gestalt prema politici u bilo kojem ekonomskom sektoru -, otkrit će se, prema Dobbinu, da ona blisko slijedi način političkog odlučivanja u toj zemlji. »Politička kultura«, prema Dobbinovoj terminologiji, pokreće »industrijsku kulturu«, a razlog je taj što političari, kada se susreću s ekonomskim problemima, obično reagiraju na sličan način kao i kada se susreće s političkim problemima. To vrijedi i za druge aktere koji sudjeluju u industrijskoj politici, kao što su državni službenici, inženjeri i drugi. Empirijska građa u Kovanju industrijske politike preuzeta je iz povijesnih studija Sjedinjenih Država, Francuske i Britanije za razdoblje između 1825. i 1900. U Sjedinjenim Državama lokalne zajednice bile su u početku vrlo aktivne u promicanju željeznica. No zbog korupcije, do kraja devetnaestoga stoljeća tu je paradigmu industrijske politike zamijenila druga, u kojoj su lokalne države i, još više, federalna država, počele štititi konkurenciju. Britanija je također prošla kroz dvije paradigme industrijske politike u razdoblju 1825.-1900.: prvo laissez- faire, a poslije zaštita poduzetničkih tvrtki. Primjerice, karteli su se ohrabrivali u Britaniji. Francuska je razvila samo jednu paradigmu industrijske politike, prema kojoj je država trebala voditi željezničku industriju i zaštititi ju od anarhije na tržištu. Kroz svu svoju studiju Dobbin žustro pobija teoriju o grupnim interesima i, u širem smislu, ideju da treba ekonomske interese vidjeti kao izravne čimbenike industrijske politike. Empirijski podaci, kaže Dobbin, pokazuju da su u sličnim situacijama tvorci politike u Sjedi

P O L I T I K A I E KO N O M I J A

185

njenim Državama, Francuskoj i Britaniji, redom reagirali vrlo različito kad je riječ o željezničkoj politici. Glavni je razlog povezan s nacionalnom tradicijom (ili političkom kulturom) dotičnih tvoraca politike. Dobbin odlučno odbacuje pomisao o postojanju neke vrste univerzalnog ekonomskog zakona koji bi se mogao primijeniti na sve zemlje i na sve situacije. Interesne grupe, kako on to formulira, »subjektivne« su i »iskonstruirane«, ne »objektivne« i »primordijalne« (1994b: 219-20). Knjiga Petera Evansa Ukorijenjena autonomnost sadrži oštar napad na neoliberalizam, osobito na ideju da su državne intervencije po definiciji negativne. Pravo pitanje, prema autoru, nije koliko država sudjeluje u ekonomiji, nego kakve je vrste to sudjelovanje. Prema potonjem kriteriju, Evans predlaže ovakvu tipologiju za zemlje u razvitku: »razvojne države« (npr. Tajvan), »grabežljive države« (Zaire) i »posredničke države« (Brazil). Oslanjajući se na rad znanstvenika poput Alberta O. Hirschmana i Alexandera Gershenkrona, Evans tvrdi i da država ne smiju razvijati industrijske strategije na temelju teorije o komparativnim prednostima, nego mora pokušavati »izgraditi [svoju] komparativnu prednost« (usp. Gerschenkron 1962; Hirschman 1963). Empirijski dio Ukorijenjene autonomije istražuje pokušaje razvijanja kompjuterske industrije u Indiji, Brazilu i Južnoj Koreji tijekom 1970ih i 1980ih godina. Najuspješnija zemlja u tom pogledu bila je Južna Koreja, u kojoj je država nastojala poduprijeti i nastanak malih poduzetničkih skupina i njihove djelatnosti (i »primaljstvo« / midwifery/ i »gospodarenje« /husbandry/, prema Evansovu nazivlju). Indija i Brazil mnogo su se više oslanjale na državnu regulaciju, kao što je protekcionizam, i na poticaje da se države uključi u proizvodnju za vlastit račun. U tim primjerima država je preuzela dvije uloge koje Evans smatra sve više zastarjelima za poticanje ekonomskog rasta u zemljama u razvitku - »čuvarsku« i »demijuršku« ulogu. Prema Evansu, uspjeh južnokorejske strategije, i moderne industrijske politike općenito, posljedica je postojanja pouzdanog »weberovskog« državnog činovništva i činjenice da državu nije pala u ruke neke posebne interesne grupe. Zajedno, te dvije okolnosti tvore ono što Evans naziva »ukorijenjenom autonomijom«. Iako se velik dio Evansove analize može izraziti u smislu interesa, on odlučno odbacuje način na kojem ekonomisti rabe pojam interesa. Ekonomisti su, tvrdi on, razvili dogmatični i nedijalektički tip interesne analize, koja se često usredotočuje na najmotražiteljstvo kada je riječ o zemljama u razvitku. Evansova vlastita analiza u Ukorijenjenoj autonomnosti, kako on kaže, upućuje na veću složenost, u kojemu se interesi pojavljuju i nestaju usporedo s razvitkom ekonomskoga procesa. Prema neoliberalizmu, piše Evans:

ι86

P O G L AV L J E V I I

[D]ržava stvara najamninske zaklone koje odgovaraju interesima politički moćnih klijenata; klijenti stječu ekonomsku koristi od državnih akcija i uzvraćaju s političkim podrškom. Statična simbioza je prirodna politička posljedica statičkoga sudjelovanja. Povijesti tih triju informatičkih sektora (to jest, u Indiji, Brazilu i Južnoj Koreji) razotkrivaju političku dinamiku koje je sve samo ne statička simbioza. Mjesni su poduzetnici prvo bili ravnodušni promatrači, zatim voljni pristupnici, zatim potporni ali teški klijenti, i napokon bivši klijenti s drugim, privlačnijim prilikama. Kako se proces industrijske transformacije razvijao, tako su se moć i interesi privatnih poduzetničkih grupa mijenjali. U skladu s tim, mijenjali su se i njihovi odnosi s državom. Uspjeh države u poticanju industrijske promjene potkopao je političku bazu koju su njezini prijašnji napori potaknuli (1995: 224).

No postoje i drugi načini shvaćanja procesa po kojem država usmjerava ekonomiju, osim načina opisanih u radovima Dobbina i Evansa, to jest kada država sama odluči provoditi neku strategiju. Ukratko, na primjenu neke politike, državu mogu prisiliti određene grupe, a tu sada na scenu istupaju interesne grupe. Literatura o interesnim grupama u društvenim znanostima je golema, a uglavnom su ju napisali politolozi (npr. Puhle 2001). Ta literatura obuhvaća interesne grupe i u širem smislu i u užem smislu. Interesne grupe u širokoj definiciji jesu sve grupe u društvu koje imaju neki interes te ga žele ostvariti na politički ili na druge načine. Primjeri su sindikati, udruge poslodavaca i profesionalne organizacije poput Američkog liječničkog društva. No interesne grupe mogu se shvatiti i u užem smislu kao organizacije koje su službeno regulirane kao interesne skupine, to jest kao lobiji. Politološka literatura o interesnim grupama prilično je važna za ekonomsku sociologiju, no nije se mnogo koristila. Knjiga Arthura Bentleya Proces vladanja (= Process of Government, 1908) pomogla je da se potakne moderna američka literatura o tom predmetu. Jedno je od fascinantnih odlika toga rada, autorov pokušaj da političku analizu zasniva na pragmatičku teoriju o interesima, uglavnom pod nadahnućem De- weya. Prema Bentleyu, interesi se mogu proučavati samo na djelu, te uopće nemaju nikakvu samostalnu egzistenciju. U političkom životu svaka skupina pokušava ostvariti vlastite interese. Kao rezultat tih pokušaja, nastaju različiti pritisci, a to što se zbiva u političkom životu ishod je tih pritisaka. Interes se nikada ne može shvatiti odijeljeno; samo u odnosu na druge interese: »Nema načina da se shvati jedan grupni interes, osim u odnosu prema drugima« (Bentley [1908] 1967: 214). Glavnina literature o interesnim grupama svoj osnovni zadatak vidi u objašnjavanju ili osvjetljavanju nekoga aspekta političkog procesa. Postojanje interesnih grupa, tvrdi se, može izraziti interese koje bi inače bile zanemarene u političkom procesu; interesi mogu i ugroziti demokrat-

P O L I T I K A I E KO N O M I J A ski proces, kad se zapostavlja opći interes. Studije ekonomista obično se od toga pristupa razlikuju po tomu što ih često zanima učinak interesnih grupa na ekonomski život, preko posredništva države. Jedan je primjer poznata teorija o ekonomskoj regulaciji Georgea Stiglera (1971). Iako se ekonomska regulacija često zamišlja kao nešto uspostavljeno u korist opće javnosti, Stigler kaže da je regulacijska politika često rezultat uspješnih pokušaja nekih aktera da državu privole da ona radi u njihovu korist. U raspravi o tomu je li regulacijske agencije doista osvajaju državu za svoje interese ili ne, može se spomenuti i jedno drugo gledište: da regulacijske agencije često u početku djeluju za javni interes, ali na kraju padaju pod utjecaj industrije koju reguliraju, jer moraju koegzistirati s tom industrijom na svakodnevnoj osnovi (Friedman 1975.128). Slične je važnosti teorija o interesnim grupama Mancura Olsona. Njezina osnova iznijeta je u radu Logika kolektivne akcije (= The Logic of Collective Action), u kojem Olson tvrdi da se interesi pojedinaca mogu učinkovito povezati u grupni interes samo u određenim uvjetima, i to zbog problema provlačenja (1965). Jedini način da organizacije s mnogo članova mogu nastati jest taj da organizacije prisile svoje članove na sudjelovanje, ili im ponude posebne poticaje. Ako to nije moguće, pojedincima je prelako povući se u ravnodušnost ili se ponadati da će drugi obaviti posao - s posljedicom da se nikakva organizacija ne formira. U Usponu i padu nacija (= The Rise and Decline of Nations) Olson koriste te spoznaje da bi razvio cjelovitu teoriju o interesnim grupama, ili organizacijama za posebne interese, kako ih on naziva. Ključna je ideja da interesne grupe mogu unaprijediti svoje ekonomske interese povećavajući ekonomsku proizvodnju u cjelini, pa tako dobiti svoj (malen) udio dobiti ili mogu pokušati osvojiti sve veći dio postojeće proizvodnje (Olson 1982: 36-74). Potonje je mnogo lakše i mnogo unosnije, a posljedica je da ukupna ekonomija društva trpi zbog učinka interesnih grupa. Olson također tvrdi da je jedan od razloga zašto su ekonomije Njemačke i Japana bile tako uspješne poslije drugoga svjetskog rata, taj što su njihove interesne grupe bile uništene kao posljedica rata. Budući da ekonomski sociolozi nisu posvetili veću pozornost interesnim grupama, preostaje još mnogo posla. S jedne strane, postoji zadatak razmatranja utjecaja različitih ekonomskih interesnih grupa na političke procese, osobito utjecaja sindikata, udruga poslodavaca i različitih profesionalnih društava (npr. Berger 1981; Wright 1996; Streeck i Schmitter 1985). S druge strane, postoji i izazov da se pokuša ocrtati ne samo kako interesne grupe utječu na političke procese, nego i učinke

ι88

P O G L AV L J E V I I

opstruiranju interesne grupe? Mogu li interesne grupe ubrzati ekonomiju ili, kako Olson sugerira, samo ju usporiti? Napokon, blisko povezano s problematikom interesnih grupa je i pitanje sukoba interesa (npr. Daviš i Stark 2001; Swedberg 2003). Te vrste sukoba, koje se mogu opisati kao situacije u kojima privatni interesi prijete da će preuzeti javni interes, vrlo su brojne i u političkom i u ekonomskom životu.

Sažetak Ovo je poglavlje pokušavalo razraditi ekonomsku sociologiju politike. Da bismo postavili temelje za tu vrstu analize, raspravljali smo o dvjema od triju njezinih glavnih tema: kako država stvara i troši svoje resurse (fiskalna sociologija) i kako država nastoji usmjerivati ekonomski život. O trećoj temi - o tomu kako je pravni sustav povezan s ekonomijom raspravljat ćemo u idućem poglavlju. Ekonomska sociologija politike ima slične zadatke kao i politička ekonomija, jer razmatra sjecište ekonomije i politike. No drukčija je u svom pristupu, jer je manje normativna i također se oslanja na drukčiju intelektualnu tradiciju. Mnogo se može doznati o ulozi države u ekonomiji iz ekonomske kao i iz sociološke literature. Što se tiče prve, istaknuli smo sljedeće doprinose: »tri dužnosti vladara« Adama Smitha, ustavnu ekonomiku Jamesa Buchanana i neoklasičnu teoriju države Douglassa Northa. U sociologiji je osobito važna Weberova teorija o dominaciji, ali i neka novija građa, poput ideja Neila Fligsteina o središnjem značenju države u ekonomskom životu. Fiskalnu sociologiju, od Schumpetera nadalje, predstavili smo i prokomentirali uz obrazloženje da njezin pristup i dalje predstavlja dobru poziciju za analiziranje akcija države. Slijedila je rasprava o načinima kako država pokušava usmjeravati ekonomiju. Nedavni radovi Petera Evansa i Franka Dobbina ilustriraju što ekonomska sociologija može postići u tom pogledu. Bilo je i nešto riječi o načinu kako interesne grupe pokušavaju iskoristiti države u vlastite svrhe. Da nije moguće analizirati ekonomski život u modernom društvu bez osvrta na državu, osnovna je poruka u ovom poglavlju. Ta se spoznaja može naći i u ekonomskoj znanosti i u sociologiji, od Adama Smitha do Maxa Webera i dalje. Prema nazivlju predstavljenom u poglavlju 3, država je dio organizacije ekonomije. Isto je točno i za pravni sustav kojemu je posvećeno iduće poglavlje.

VIII Pravo i ekonomija To što je u ovoj knjizi bilo nazvano ekonomskom sociologijom prava to jest, sociološka analiza uloge prava/zakona u ekonomskom životu dosad ne postoji. Prije nego što pokušamo skicirati kako bi takva analize mogla izgledati, može biti uputno upitati se postoji li uopće potreba za ekonomskom sociologijom prava. Među ekonomistima već postoji, uostalom, dobro afirmirano područje koje se zove pravo i ekonomika (law and economics). Nadalje, sociolozi prava (pa i oni marksističkoga usmjerenja) mnogo su godina analizirali odnos između prava i društva, također i ekonomije. Sve je to točno, no moglo bi se tvrditi da ti pristupi nisu postigli to što bi trebala postići ekonomska sociologija prava. Literatura iz područja prava i ekonomike ne pristupa pravnim pojavama na empirijski i sociološki način, kako bi to trebalo činiti ekonomske sociologije prava. Naprotiv, u svojim se analizama uvelike oslanja na logiku neoklasične ekonomike. Ta je literatura i izrazito normativna po prirodi te zagovara kako bi se suci trebali ponašati i kako bi se novo zakonodavstvo trebalo konstruirati - obično tako da se bogatstvo maksimizira (Posner). Dok bi se ekonomska sociologija prava trebala zanimati samo za pravne aspekte ekonomskog života, pravno-ekonomički pristup tvrdi da treba proširiti logiku ekonomike na analizu svih tipova prava. I sociologija prava posvetila je nešto pozornosti ekonomiji, i proizvela nekoliko studija koje su vrlo relevantne za ekonomsku sociologiju prava (npr. Selznick 1969; Aubert 1983; Bourdieu 1987; Edel- man i Suchman 1997; usp. Posner 1995). Ipak, obično su njezin glavni interes pravo i društvo općenito, i svakako nije izdvajala ekonomske teme. To je isto točno, uglavnom, za pokret prava i društva u Sjedinjenim Državama (npr. Abel 1995, Garth i Sterling 1998). Napokon, marksistički sociolozi prava napisali su začuđujuće malen broj studija o konkretnim pravnim pojavama, relevantnima za ekonomiju, te su radije raspravljali o općim aspektima učinka kapitalizma na pravni sustav (Spitzer 1983; usp. Phillips 1980; Renner [1904] 1949, Tigar 2000 ). Štoviše, te je sociologe ometalo njihovo viđenje prava kao dijela nadgradnje (za pokušaj nadvladavanje tog gledišta, vidi E.P. Thompson 1975; D. Thompson 2001; usp. Cole 2001). Međutim, kakav bi mogao biti zadatak ekonomske sociologije pra-

190

P O G L AV L J E V I I I

va? Općenito, ona bi trebala provoditi oprezne empirijske studije o ulozi koju pravo igra u ekonomskoj sferi - oslanjajući se prvenstveno (dodao bih) na analizu koja ističe ne samo društvene odnose nego i interese. Koristiti riječ »oprezan« u ovom sklopu može se činiti neobičnim, no malobrojne studije koje postoje u tom području svjedoče o tako visoku stupnju složenosti u interakciji zakona s ekonomijom da želim uputiti opće upozorenje svim istraživanjima koja stvaraju zamašne odgovore na pitanje o djelovanju pravnih institucija u ekonomiji, pa i na pitanje o cjelokupnoj ulozi prava u ekonomiji. Proučavanje uloge prava u ekonomiji koja je u tijeku - jedan je način opisivanja što bi glavni zadatak ekonomske sociologije prava trebao biti. Poput sociologije prava, ekonomska sociologija prava imala bi zadatke analizirati odnose prava i ekonomije s drugim sferama društva, kao što su politička sfera ili privatna sfera obitelji. I kao u primjeru marksističke sociologije prava, ekonomska sociologija prava razmotrila bi način kako ekonomske sile utječu na pravne pojave, no osim toga analizirala bi i kako pravo utječe na ekonomiju, opet uz ograde zbog odnosnih složenosti. Napokon, slično kao i u pravno-eko- nomičkom pristupu, ekonomska sociologija prava proučavala bi način na kojemu pravni sustav potiče daljnji ekonomski razvitak, te možda također pokazala kako duh poslovnoga društva može prožeti i dijelove prava koji nemaju izravne veze s ekonomijom. Tomu treba dodati zadatak proučavanja kako pravo može usporiti ili spriječiti ekonomski rast - taj je zadatak implicitan u pravno-ekonomičkom istraživačkom programu, ali se rijetko provodi. Moguće je općenito skicirati vrstu tema koje bi ekonomska sociologija prava trebala obuhvatiti, i to oslanjajući se na shemu koju je Weber iznio u svom eseju o objektivnosti iz 1904., u kojem je opisao područje društvene ekonomike (Sozialökonomik). Ta se shema može označiti kao društvenocentrirana shema (društvo je centar), što znači da se pojavu koja se analiza (pravo) shvaća kao ovisnu o društvu, a ne kao neovisnu (vidi sliku 8.1). Najkraće rečeno, cilj je provesti tip analize u kojem je pravo podređeno općem razvitku društva (pa i ekonomiji), umjesto analize u kojoj se pravo i njegova evolucija razmatraju kao primarni. Ključna je misao da to što se dogodi u pravu obično ovisni o tome što se dogodi u društvu, pa tako i u ekonomiji. Opća ideja o društvenocentriranoj analizi može se više precizirati, i također primijeniti na odnos između prava i ekonomije - a tu se sada pojavljuje Weberova shema za društvenu ekonomiku. Društvena ekonomika, tvrdio je Weber u svom eseju iz 1904., trebala bi proučavati tri vrste pojava: »ekonomske pojave« (institucije i norme), »ekonomski relevantne pojave« (neekonomske pojave koje utječu na ekonomske

P R AV O I E KO N O M I J A A. Pravno-centrirano gledište

Slika 8.1. Uloga prava u društvu: pravno-centrirano gledište u odnosu na društveno-centrirano gledište. Napomena: Uobičajeno je u literaturi o pravu i društvu govoriti o unutrašnjoj analizi prava, u oprečju prema vanjskoj. Unutrašnja analiza prvenstveno razmatra pravni sustav, dok se vanjska analiza odnosi na analizu koja proučava unose u pravni sustav, kao i učinak pravnoga sustava na društvo (vidi A, izvedeno iz članka pravnog stručnjaka Davida Gordona [1975]). Povjesničar prava Lawrence Friedman, međutim, predložio je drukčiji način poimanja odnosa između prava i društva. U toj je shemi društvo u središtu, ne pravo, a to znači da je pravo u načelu ovisno u svom razvitku o općoj evoluciji društva. »Važna promjena u pravu slijedi i ovisi o društvenoj promjeni« (Friedman 1975: 269). Izvori·. Za A, vidi David Gordon, »Introduction : J. Willard Hurst and the Common Law Tradition in American Legal History«, Law and Society Review 10 (Fall 1975): 10. Za B, vidi Lawrence Friedman, The Legal System: A Social Science Perspective (New York: Russell Sage Foundation, 1975).

pojave) i »ekonomski uvjetovane pojave« (neekonomske pojave djelomično pod utjecajem ekonomskih pojava; usp. poglavlje 1). Weber je unio i neke kvalifikacije u tu shemu, tvrdeći da ekonomski relevantne pojave nikada ne mogu sasvim tvoriti ekonomske pojave, a ekonomski uvjetovane pojave nikada nisu više nego djelomično pod utjecajem ekonomije. Te je kvalifikacije važno imati na umu. Ukoliko Weberovu shemu primijenimo ne na odnos ekonomije s društvom, nego na odnos prava s ekonomijom, dobivamo sljedeće. Najprije imamo ekonomiju, uključujući njezine pravne dimenzije. Ona

192

P O G L AV L J E V I I I

A. Weberovo gledište o području koje pokriva društvene ekonomija

B, Weberova shema primjenjena na odnos između prava i ekonomije

Slika 8.2. Predmetno područje ekonomske sociologije prava, prema Weberu Napomena: U skiciranju područja ekonomske sociologije prava, moguće je koristiti Weberovu shemu ekonomike (Sozialökonomik), kao što pokazuje prvi red ove slike. Kada se primjenjuje na pravo, ta shema daje ovaj rezultat: ekonomske pojave obično konstituirane s pomoću zakona i regulacija (‘ekonomske pojave, između ostaloga i njihove pravne dimenzije’); pravne pojave koje utječu na ekonomske pojave (‘ekonomski relevantne pravne pojave’), i pravne pojave pod utjecajem ekonomskih pojava (‘ekonomski uvjetovane pravne pojave’). U ovoj shemi ekonomija ima prvenstvo nad pravom. Izvor: Max Weber, »’Objektivnost in Social Science and Social Policy«, str. 64—65, u: Essays in the Methodology of the Social Sciences (New York: Free

bi obuhvaćala ključne ekonomske institucije i norme, poput banaka, korporacije i novca. Pravo u modernom društvu je sastavnica većine ekonomskih pojave, što znači da je njihov neophodni kao i organski dio. Društveni znanstvenici mogu u svojim analizama izdvajati neprav- ne dijelove ekonomskih pojava od njihovih pravnih dijelova. U stvarnosti, međutim, oni su nerazdvojivi. Osim ekonomije, uključujući njezine pravne dimenzije, postoji i (djelomični) učinak pravnih pojava na ekonomske pojave, kao i (djelomični) učinak ekonomskih pojava na pravne pojave (vidi sliku 8 .2 .). Treba primijetiti da je ekonomija u središtu te sheme - i zato ju može

P R AV O I E KO N O M I J A

193

mo nazvati ekonomskom sociologijom prava, umjesto da je naznačimo kao nešto poput sociologije prava specijalizirane za ekonomsko pravo. Drugim riječima, ekonomija i njezino djelovanje imaju prvenstvo, a ne pravo. U svojem nastojanju da shvati ulogu prava u ekonomskom životu, ekonomska sociologija prava trebala bi se osloniti na spoznaje ekonomske sociologije općenito. Primjerice, u suvremenoj ekonomskoj sociologiji već je dobrano utvrđeno da se ekonomske akcije zbivaju u okviru mreža, i da te mreže povezuju korporacije međusobno, povezuju korporacije s bankama, pojedince s korporacijama i tako dalje. Pravo je prisutno u svim tim odnosima, pa se zato pojmovi mreža i ekonomskog (društvenog) djelovanja mogu rabiti u pokušajima da se bolje shvati uloga koju pravo igra u ekonomiji. To vrijedi, slično tome, za druge pojmove i pristupe u ekonomskoj sociologiji, primjerice za pojam polja i različitih vrsta kapitala. Ali ekonomska sociologija prava mora biti i sposobna dati neki doprinos ekonomskoj sociologiji, u njezinom trenutnom stanju. Uvesti pravo u kadar obično znači pridodati još jedan čimbenik, bez kojega bi slika ostala krnja. U glavnoj struji ekonomske znanosti, prije 1950ih godina, postojalo je opće suglasje da se pravni sustav može pouzdano zanemariti, jer tobože ne utječe na tipični tijek zbivanja, a katkad se čini da je takvo gledište postojalo i u ekonomskoj sociologiji: primjerice, u novoj ekonomskoj sociologiji pravo je imalo rubnu ili nikakvu ulogu. Pravo je, međutim, čimbenik koji obično utječe na ekonomskog aktera, u smislu da potonji mora uzeti pravo u obzir. Može ga se zanemariti u nekim situacijama - to treba izričito reći. Ne treba pretpostaviti da se državne odluke automatski prevode u zakone, i da se zakoni automatski poštuju, jer se ne radi o jednostavnoj uzročnoj vezi jedan na jedan. Pravo uvodi, da tako kažemo, dodatni sloj u analizu, a iz sociološke perspektive uvijek je važna reakcija aktera na zakon, a ne to što sam zakon (ili pravna doktrina) kaže. Velik je izazov da se razradi ekonomska sociologija prava po tim smjernicama, jer to iziskuje znanje iz triju različitih društvenih znanosti prava, ekonomske znanosti i sociologije -, kao i sposobnost da se iz te kombinacije izvuče nešto novo i sociološki važno. No već postoje neke sugestivne ideje o rješavanju toga zadatka, kako će se pokazati u ostatku ovoga poglavlja. U prvom odjeljku, neke će ideje isplivati iz rasprave o općem odnosu između prava i ekonomije. Rad Maxa Webera, treba istaknuti, najviše se približava već gotovu programu za ekonomsku sociologiju prava. Weberov rad također sadrži neke važne analize odnosa između prava i ekonomike. Nakon odjeljka o općem odnosu između prava i ekonomike slije

194

P O G L AV L J E V I I I

di rasprava o trgovinskom zakonu, lex mercatoria, i zatim rasprava o nekim pravnim institucijama, osobito važnima za ekonomski život, kao što su vlasništvo (također i intelektualno vlasništvo), nasljeđivanje, ugovori i pojam tvrtke kao pravne osobe. Četvrti odjeljak obuhvatit će neke studije iz suvremene ekonomske sociologije koje su relevantne za ekonomsku sociologiju prava. Bilo je i nekih radova, relevantnih za naše svrhe, koje su nastale u tradiciji prava i ekonomike. Zbog jake prisutnosti potonje vrste pristupa u suvremenim istraživanjima prava, u petom odjeljku označit ću točke podudarnosti između područja prava i ekonomike i ekonomske sociologije prava, kao i točke razilaženja.

O pravu i ekonomiji Postoje nekoliko različitih pristupa općoj prirodi prava, kako u pravnoj znanosti tako i u sociologiji prava. Tvrdilo se, primjerice, da je pravo/zakon »naredba suverena« (Austin) i da je bit prava povezana s idejom »zakonitosti«. No nema razloga da se ekonomska sociologija prava tijesno veže za jedan od tih pristupa, a ne za drugi. S tim na umu ipak ću tvrditi da je pravo, iz sociološkog gledišta, blisko povezano s predodžbom o »redu«, te da je red presudan i za društvo i za elite moći. Iz te perspektive, pravo/zakon može se razmatrati kao jedno od oružja u arsenalu moći, nalik na fizičku prisilu. Zakon i nasilje, dakako, nisu međusobno isključivi: često su povezani. Pravo stvarima nameće stanovit poredak, odredivši što se treba činiti u određenim situacijama. To vrijedi i kada je izravno izazvan vladar, i u običnim sukobima. Sukobi u društvu izbijaju neprestano, a ako se neprestano ne rješavaju, naposljetku će nastati kaos. Također je jasno da ekonomske djelatnosti cvatu kada postoji red, te da postoji bliska veza između ekonomije i reda. Weberova definicija prava/zakona dobro se uklapa u taj tip obrazlaganja o potrebi za redom u društvu, naime da pravo/zakon postoji svuda gdje postoji osoblje koje je postavljeno izričito da održi normativni poredak. Točna je definicija sljedeća: »Neka naredba nazvat će se... zakonom ako je izvana zajamčena vjerojatnošću da će kakav stožer ljudi primijeniti fizičku ili psihološku prisilu da se postigne suglasnost ili da se osvete prijestupi« (Weber [1922] 1978: 34; usp. 313-19). Izrazom »poredak« (Ordnung) Weber više-manje misli na institucije (usp. poglavlje 1 ). Bilo je kritike da Weberova definicija prava/zakona umanjuje ulogu ideala. Može se tvrditi, međutim, da priroda poretka o kojem Weber

P R AV O I E KO N O M I J A

»Nemoj me krivo shvatiti. I zakonitost ima svoje mjesto. « © The New Yorker Collection 1995 Bernard Schoenbaum preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

govori nije određena. Pravni sustav nekog potpuno demokratskoga društva, primjerice, uklapa se u Weberovu definiciju podjednako dobro kao i pravni sustav Nacista. Treba također istaknuti da, prema Weberu, pravo može postojati i u situacijama u kojima vlasti uopće ne primjenjuju fizičku prisilu (ni ne prijete njom); minimalno je potrebna psihološka prisila. Vremensko je trajanje najvažnije u pojmu poretka, i prema Weberu vjerojatno je da će politički poredak mnogo duže trajati ako ljudi prihvate njegovu legitimnost i ako nisu tek primjenom sile nagnani slušati onoga koji je na vlasti. »Bajunetama možete sve učiniti«, navodno je rekao Talleyrand, »osim što ne možete sjediti na njima«. Weber se u svojoj teoriji o legitimnosti ne dotiče pitanja pravičnosti, no jasno je da se pravičnost upravo tu pojavljuje, jer će režim koji je utemeljen ne samo na legitimnosti nego i na pravičnosti, biti vrlo čvrst. Kako smo primijetili u poglavlju 7, prema Weberu postoji nekoliko različitih tipova dominacije, a svaki je od njih povezan s osobitim tipom prava. Tradicionalna dominacija utemeljena je na običajnom pravu, karizmatska dominacija na pravu uspostavljenom nadahnućem, a

196

P O G L AV L J E V I I I

pravna nadvlast na racionalnom pravu. Weberova obrazlaganje o važnosti uloge prava/zakona u suvremenom demokratskom društvu, u kojemu je pravna vlast najčešći tip dominacije, ne znači da ljudi uvijek poštuju zakonska pravila, ili da možemo znati kako će se ljudi ponašati, jednom kada znamo kakva su ta pravila. Pravosuđe, Weber oprezno ističe, kaže nam što će se dogoditi u određenim uvjetima, na isti način kao što pravila neke kartaške igre mogu nam reći kako bi se ta igra trebala igrati ([1907] 1977: 11843). Sociologija, međutim, ima mnogo drukčiji pristup pravu: ona pokušavati utvrditi do koje mjere zakonska pravila utječu na ponašanje ljudi - do koje mjere ona tvore »stvarne determinante ljudskoga ponašanja« (Weber [1922] 1978: 312, kurziv dodan). Iz sociološke perspektive, prema tomu, postaje očito da mnogi čimbenici, osim prava, određuju zašto se ljudi ponašaju na način koji propisuje zakon. Mjere do koje pravo/zakon, a ne kakav drugi čimbenik, određuje ponašanje, mora se stoga odrediti u svakom pojedinom slučaju (Weber [1922] 1978: 312). To se može nazvati prvim načelom sociologije prava. Treba dodati da u orijentiranju svoga ponašanja prema pravnom poretku akter može odlučiti je li će poštivati zakon ili ne. U potonjem slučaju pravo/zakon može i dalje djelovati na njegovo ponašanje. Lopov, primjerice, obično će pokušavati sakriti svoja djela. Uvodeći u analizu prava i ekonomije pojam interesa, tvrdim da će ta analiza postati i složenija i stvarnija. Ako se ekonomski interesi suprotstave pravu/zakonu, možemo očekivati, primjerice, napetosti i možda neposluh, kriminal i korupciju. S druge strane, ako ekonomski interesi potiču neko ponašanje koje je također propisano zakonom, bit će teško zaustaviti takvo ponašanje. A još je teže zaustaviti ekonomske interese koji nisu zaštićeni zakonom, ali su shvaćeni kao pravedni i legitimni. Treba primijetiti da neki od tih ekonomskih interesa dovode do porasta proizvodnosti, dok ju drugi usporavaju ili sprječavaju. Napokon, jedan od načina da se zajamči poštivanje zakona jest taj da se stvori interes u nekih ljudi da to bude tako. Takva vrsta »regulacijskog interesa« (regulatory interest) može se stvoriti plaćanjem ljudi da buu suci, policajci, i tako dalje, ali i na druge načine (usp. Heckathorn 1988). Prema Vilhelmu Aubertu (1980: 20), »pojam interesa odigrao je važnu ulogu u pravu i pravnoj znanosti«. Postoji i škola pravne filozofije nazvana pravna znanost interesa (Jurisprudence of Interests, za uvod, vidi Schoch 1948). I tako znameniti pravni filozof kakav je, primjerice, Roscoe Pound, u svojem je radu dodijelio ključnu ulogu interesima. Definirao je pravo kao »interesi koje se trebaju osigurati«, a vidio je društvo kao u evoluciji od »individualnih interesa« prema

P R AV O I E KO N O M I J A

197

»društvenim interesima« (1920). Rudolf von Jhering vidio je pravo kao ishod borbe i tvrdio je da ta borba može biti vrlo nasilna, jer se interesi često međusobno suprotstavljaju. Tijekom vremena, interesi tisuća pojedinaca i čitavih klasa povezali su se s postojećim načelima prava na takav način da se potonji ne mogu ukloniti, a da se ne učini najveća šteta prvima. Osporiti načelo ili instituciju prava, znači objaviti rat protiv svih tih interesa, istrgnuti polip koji se tomu protivi s tisuća ruka (Jhering [1872] 1915:10-11).

Teorija prava Davida Humea bila je, slično tome, pod utjecajem njegove opće vizije da interesi utječu na ljudsko ponašanje ([1739-40] 1978: 477-573; usp. Hayek 1968, Milgate i Stimson 1998). Pravda nije toliko ideal, prema Humeu, koliko osjećaj pravičnosti koji ljudi razvijaju u odnosu na njihove interese. Pravo/zakon uspostavlja se u društvu, jer ljudi shvaćaju da im je u »vlastitom i javnom interesu« da u društvu postoji red. Na taj se način zaštićuje njihova imovina, trgovina postaje mogućom, i tako dalje (Hume [1739-40] 1978: 496). Obrazlaganje o rješavanju sukoba Vilhelma Auberta i teorija o pravnoj kulturi Lawrencea Friedmana dva su daljnja primjera načina korištenja interesa u pravnoj analizi. Prema Aubertu, rješavanje sukoba na tržištu može se suprotstaviti rješavanju sukoba na sudu. Na tržištima je često moguće postići kompromis, to jest, pronaći cijenu koja je prihvatljiva i kupcu i prodavaču. No kada se ljudi ne mogu dogovoriti za rješenje, jer imaju različite vrijednosti ili se ne slažu oko činjenica, treba, umjesto pogodbe, pribjeći drukčijem načinu rješavanja sukoba sudskom sustavu (Aubert 1983; za kritiku, vidi Friedman 1975: 225- 28). Prema Lawrenceu Friedmanu, pojedinci i skupine imaju »interese«, ali oni nisu relevantni za pravni sustav, sve dok se ne pretvore u »zahtjeve« (1975: 193-267; usp. 150-54). »Pravna kultura« definira se kao to što pretvara interese u zahtjeve, ili to što dopušta tu pretvorbu. U širem smislu, pravna kultura obuhvaća »znanje o pravnom sustavu te stavove i obrasce ponašanja prema njemu« (193). Pravni profesionalci pravnici, suci - imaju vlastite interese i također vlastiti tip pravne kulture. Kao što je jasno iz ta dva primjera, vrijednosti i običaji središnji su za pravnu kulturu. Friedman sažima svoje gledište o pravnoj kulturi, interesima i zakonodavstvu, ovako: »Možemo preformulirati temeljnu pretpostavku o zakonodavstvu kako slijedi: društvena sila, tj. moć, utjecaj, pritišće na pravni sustav i izaziva društvene akcije, onda kada pravna kultura pretvara interese u zahtjeve, ili dopušta to pretvaranje« (193). Treba nešto reći i o općem odnosu između prava i ekonomije. Tu smo

temu u ovoj knjizi donekle već dotaknuli. U poglavlju 7, primjerice, citiran je izvadak iz Bogatstva naroda, prema kojemu nijedna osoba s imovinom ne bi mogla spavati bez straha od krađe ako zakon ne bi štitio njezino vlasništvo. Upravo smo se osvrnulo na interesnu teoriju prava Davida Humea, a sva tri temeljna pravila pravosuđa, spomenuta u Raspravi o ljudskoj prirodi (= A Treatise on Human Nature), povezana su s ekonomijom: »postojanost vlasništva«, »prijenos [vlasništva] uz privolu« i »izvršenje obećanja« (Hume [1749-40] 1978: 526). Međutim, mislilac koji je učinio najpostojaniji napor iz sociološke perspektive da utvrdi opće odnose između zakona i ekonomske bio je Max Weber. U Ekonomiji i društvu Weber sugerira da je moguće govoriti o šest takvih odnosa ([1922] 1978: 333-37). Sva tri najvažnija, pozivaju se na neki način na interese: • »Pravo... nipošto ne jamči samo za ekonomske interese, već za najraznovrsnije interese u rasponu od najosnovnije zaštite osobne sigurnost do potpuno idealnih dobara poput osobne časti ili časti božanskih sila« (333). • »Očito, pravna su jamstva izravno u službi ekonomskih interesa u vrlo velikoj mjeri. Čak i tamo gdje se čini da nije tako, ili doista nije, ekonomski su interesi među najjačim čimbenicima koji utječu na stvaranje zakona. Jer, svaka vlast koja jamči za pravni poredak ovisi, na stanovit način, o suglasnom djelovanju konstitutivnih grupa, a oblikovanje društvenih grupa ovisi, u velikoj mjeri, o konstelacijama materijalnih interesa« (334). • Kada su ekonomski interesi u oprečju sa zakonom, »tek se ograničena mjera uspjeha može postići s prijetnjom sile koja podržava pravni poredak« (334).

Weber također kaže da nije nužno da isključivo država jamči za ekonomske interese preko pravnoga poretka - druge vlasti mogu to činiti podjednako dobro. Posljednje dvije od Weberovih općih tvrdnji o pravu i ekonomiji odnose se na stanje kada postoji raskorak između slova zakona i stvarnih zbivanja u ekonomiji. Ekonomski odnosi mogu se promijeniti, prema Weberu, dok zakon ostaje isti; i neka ekonomska situacija može se tretirati u zakonu na različite načine, ovisno o pravnom gledištu koje se primjenjuje. Širok karakter tih šest pretpostavki vjerojatno je posljedica Weberove nakane da ih prilagodi mnogim različitim društvima, iz svih razdoblja povijesti. No u Weberovu djelu mogu se naći i neke tvrdnje koje se isključivo odnose na kapitalističko društvo i na njegov pravni poredak, i koje su preciznije naravi. Jedna takva osobito je zanimljiva, jer se odnosi na moć zakona da stvori nove ekonomske odnose. Ukratko, pravo ne čine samo »obvezujući i zabranjujući [paragrafi]« kad je riječ o ekonomiji, nego i »ovlašćujući« i »omogućujući zakoni« (We-

P R AV O I E KO N O M I J A

199

hcr [1922] 1978: 730; kurziv dodan). Ključni odlomak iz Weberove sociologije prava o tom predmetu glasi ovako: Osobi koja se nađe stvarno u posjedu moći da kontrolira kakav predmet ili osobu, pravno jamstvo daje stanovitu sigurnost o trajnosti takve moći. Osobi kojoj je nešto bilo obećano, pravno jamstvo daje viši stupanj izvjesnosti da će se obećanje izvršiti. To su doista najosnovniji odnosi između zakona i ekonomskoga života. No to nisu jedini mogući. Zakon može djelovati i tako da, u sociološkom smislu, prevladavajuće

norme koje kontroliraju aparat prisile imaju takvu strukturu da potiču, sa svoje strane, nastanak određenih ekonomskih odnosa (667; kurziv dodan).

Weber dodaje da takva vrsta zakona udjeljuje dva različita tipa »privilegija«: koje (1 ) »[daju] zaštitu protiv nekih vrsta upletanja trećih strana, osobito državnih službenika«, i koje ( 2 ) »dodjeljuju pojedincu autonomiju u reguliranju svojih odnosa s drugima preko vlastitih transakcija« ([1922] 1978: 668 ). Kao primjere drugoga tipa - pravne institucije koje potiču ekonomske odnose - Weber spominje moderni ugovor, agenciju, pregovorne instrumente i pojam tvrtke kao pojedinačnog aktera. Prema mom viđenju, tu imamo nešto slično weberovskom planu istraživanja za ekonomsku sociologiju prava, a o nekim tim institucijama bit će rasprave poslije u ovom poglavlju. Povjesničar prava Willard Hurst razradit će poslije ideje paralelne Weberovima o tome kako zakon omogućuje ekonomske akcije i potiče modernom kapitalizmu. Prema Hurstu, američki su zakoni odigrali tu ulogu pogotovo u devetnaestom stoljeću kada su pomogli da ekonomija raste, omogućujući »oslobađanje energije« (the release of energy), da citiramo Hurstovu znamenitu frazu (Hurst 1956, 1964; za uvod u Hurstov rad, vidi Novak 2000). Sam je Hurst okarakterizirao svoj rad kao »pravnu ekonomsku povijest« i kao »pravo i ekonomiju«, a postoje neke zanimljive podudarnosti između njegova pristupa i pokušaja Posnera i njegovih sljedbenika (vidi osobito Hurst 1981: 43-53; usp. Posner 1998). To što dijeli Hursta od Posnera i njegovih suradnika, međutim, jest njegov sociološki i empirijski pristup: u Hurstovu poimanju, pravne i ekonomske pojave su društvene po karakteru i moraju se proučavati empirijski, a ne s pomoću vježbe u apstraktnom razmišljanju.

Postavljanje pravnih temelja modernoga kapitalizma: lex mercatoria Inovacije u zakonu jedanaestom

trgovine,

napravljene

u

Europi

u

kasnom

200

P O G L AV L J E V I I I

i u dvanaestom stoljeću, i dalje sačinjavaju osnovu kapitalizma. To što se zbilo u zakonu trgovine u tom kratkom razdoblju može se, donekle, usporediti s tehnološkim inovacijama koje su najavile industrijsku revoluciju, ili s promjenom u ekonomskom mentalitetu koja je, prema Weberu, nastala s protestantizmom. S obzirom na golemu važnost lex

mercatoria koja je stvorila »sve karakteristične institucije modernoga kapitalizma« (Weber [1922] 1978: 1464; kurziv dodan) - čini se prirodnim da joj treba imati važno mjesto u ekonomskoj sociologiji prava. Nakon predstavljanja lex mercatoria, ili trgovačkog zakona (engl. Law Merchant), kako se također zvala, osvrnut ćemo se na pitanje zašto je takva velika pravna kreativnost označila upravo to razdoblje (za trgovačko pravo u nezapadnim pravnim sustavima, vidi Weber, prema sažetku u Swedberg 1998: 90-98). Tijekom jedanaestoga i dvanaestoga stoljeća zapadna je ekonomija doživjela vrlo brz porast poljoprivredne proizvodnosti i trgovine. Osnovani su novi gradovi i broj trgovaca naglo se povećavao. Trgovci su prelazili mora i pokrajine u potrazi za profitom, te organizirali tržnice i sajmove tamo gdje ih prije nije bilo. Razvili su i vlastite zakone, koji su uskoro koegzistirali s crkvenim, gradskim i veleposjedničkim zakonima. Kupnja i prodaja, prijevoz dobara i njihovo osiguravanje, sve je to potpalo pod zakone koje su sada nastali u trgovačkim zajednicama. Svi su zajedno tvorili poprilično povezani skup pravila - lex mercatoria koja se prihvaćala diljem Europi (za povijesnu lex mercatoria, vidi Goldschmidt [1991] 1957; Weber [1889] 1988; Berman 1983). Trgovci su imali vlastite sudove na tržnicama i sajmovima što su ih organizirali, i postavljali su svoje kolege trgovce za suce. Tijekom srednjega vijeka, trgovci su služili i kao suci na cehovskim i na gradskim sudovima. Postupci na trgovačkim sudovima bili su obično brzi, i nisu se ohrabrivala podrobna pravna obrazlaganja. Profesionalni pravnici nisu bili dobrodošli i nadahnuće za presude bila je pravičnost. Trgovci su kontrolirali što se zbivalo na tržnicama i sajmovima, ali izvan njih nisu imali formalnu vlast kada je trebalo nametnuti odluke njihovih sudova.st to da je stvorila niz institucija koje i dalje uvelike tvore pravnu osnovu kapitalizma. Učinivši to, pomogla je u sistematiziranju i u institucionaliziranju niza novih ekonomskih djelatnosti. U popisu najvažnijih tekovina lex mercatoria, nalaze se: -

zaštita kupovine u poštenoj namjeri, patenti i zaštitni znakovi, obveznice, moderna hipoteka,

I ' R AV O I E KO N O M I J A simboličko isporučivanje preko ugovora umjesto stvarnoga prijenosa dobara, tovarni list i drugi prijevozni dokumenti.

(usp. Goldschmidt [1891] 1957, Weber [1922] 1978: 1464, [1923] 1984: .»41-42, Berman 1983). Još je donekle nejasno koji je bio razlog za veliku pravnu kreativnost iz koje je izišla lex mercatoria u tako kratkom vremenskom razdoblju. U jednoj usputnoj opasci, Weber je predložio daje nastanak trgovačkoga zakona bila olakšana dopustljivošću srednjovjekovnoga društva prema koegzistenciji različitih pravnih tijela, od kojih svako »odgovara potrebama konkretnih interesnih skupina« (Weber [1922] 1978: 688 ). Harold Berman, povjesničar pravne filozofije, slično je tomu tvrdio da su trgovci u srednjovjekovnom društvu tvorili poprilično koherentnu i autonomnu skupinu, te da su stvorili zakon koji je odražavao tu činjenicu (1983: 334, 354). Bilo je to i razdoblje velike ekonomske ekspanzije - koje se naziva »trgovačkom revolucijom srednjega vijeka« (Lopez 1976) - a trgovci su brzo odgovorili na prilike koje su se pojavile u njezinu slijedu. Jedna nedavna studija o lex mercatoria skrenula je pozornost na uspjeh trgovačkih sudova na šampanjskim sajmovima u nametanju njihovih presuda, iako nisu imali ni državu ni sličnu instituciju da ih podrži (Milgrom, North i Weingast 1990). To što je donekle kompenziralo nepostojanje mehanizma prisile bila je sposobnost trgovačkih sudova da unište ugled trgovca koji bi se ponio nepošteno. To zvuči prihvatljivo, no sustavna bi studija stvarnih primjera bila mnogo uvjerljivija od vježbi iz teorije igara koje se nude kao dokazi. Osim toga, iako trgovci nisu imali dostupa do državnog aparata prisile, čini se da su im politički vladari pomagali kad bi im se obraćali. Prema nekim pravnim stručnjacima, od 1960ih nadalje počela se stvarati jedna nova vrsta lex mercatoria, ponajprije na Zapadu. U središtu te nove pravne pojave nalaze se pitanja međunarodnog ugovaranja, također i međunarodne arbitraže (K.P. Berger 1999). Neke sličnosti između tih pomaka i srednjovjekovne lex mercatoria doista postoje obje su pojave, primjerice, nastale izvan države - iako ne treba pretjerivati te sličnosti (Volckart i Mangels 1999). Prije nekoliko godina, jedan Bourdieuov student i jedan američki pravni stručnjak napisali su sociološku studiju o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (Dezalay i Garth 1996). Na osnovi niza intervjua, autori Bavljenja vrlinama (- Dealing in Virtue) tvrdili su da je nedavno došlo do važne promjene u međunarodnoj trgovačkoj arbitraži. Iako je u toj vrsti arbitraže nekada gospodario malen krug europskih pravnih stručnjaka, sve su ju više preuzimale američke pravne tvrtke.

202

P O G L AV L J E V I I I

Ključne pravne institucije Raspravljati o pravnim institucijama koje tvore lex mercatoria, te slijediti njihov razvitak kroz stoljeća do danas, važan je zadatak za ekonomsku sociologiju prava, kao što je i potrebno raspravljati o nastanku novijih pravnih inovacija, bitnih za moderni kapitalizam. U ovom odjeljku, međutim, raspravljat ćemo samo o nekim pravnim institucijama koje su centralne za modernu kapitalističku ekonomiju. Prva od njih - vlasništvo - ima temeljnu važnost za sve ekonomije, te je, zbog toga, uvelike regulirana zakonima, koji se neprekidno nameću. Klasa kao i status u bitnoj su vezi s vlasništvom. Marx je pravnoj dimenziji vlasništva posvetio manje pozornosti, nego njegovu društvenom značenju, a u osnovu ga je supsumirao u pojam »proizvodnih odnosa«. Durkheim je predavao o poštovanju koje su ljudi kroz svu povijesti imali za vlasništvo, te je tvrdio da sila koja stoji iza toga poštovanja proizlazi naposljetku iz moralnoga autoriteta društva ([1950] 1983: 110-70). Durkheimova je analiza intrigantna i po prirodni vrlo spekulativna. Max Weber pisao je opsežno o vlasništvu, i u svojim sociološkim i u svojim pravnim i povijesnim spisima ([1889] 1988, [1923] 1981). I Weber je također učinio dosad najpostojaniji pokušaj da osmisli vlasništvo iz sociološke perspektive i da integrira svoj rezultat u širi okvir ekonomske sociologije (usp. Veblen 1898). Weber je pošao od zamisli da vlasništvo predstavlja osobit tip društvenog odnosa, točnije, da ga tvori društveni odnos koji dopušta prisvajanje ([1922] 1978: 44; usp. Parsons 1947: 40-49). Da bi vlasništvo postojalo, odnos mora biti zatvoren - drugi ljudi moraju biti iz njega isključeni -, a to omogućuje akteru da monopolizira uporabu X-a za sebe. Taj je X neki predmet, osoba i tako dalje. Kada akter prisvaja nešto za sebe, on ima to što Weber naziva »pravo«, a kad se to pravo može prenijeti nasljeđivanjem, onda postoji vlasništvo. Ako se to vlasništvo može, osim toga, kupovati i prodavati, postoji »slobodno vlasništvo«. Kada je riječ o postupanju s vlasništvom, u povijesti možemo naći golemu raznovrsnost. Doznajemo, primjerice, iz Weberovih ranih radova o antici da je zemljišno vlasništvo u Rimu moralo proći kroz nekoliko stadija prije nego što se moglo slobodno kupovati i prodavati na tržištu (Weber [1891] 1986). Najprije je zemlju posjedovala zajednica, i zemlja se uopće nije smjela prodavati. U budućem stadiju pojedinac ju je mogao prodati, ali samo pod uvjetom da mu je zajednica to

I ' R AV O I E KO N O M I J A

203

dopustila. I napokon, zemlja je postala posve otuđiva; mogla se kupovati i prodavati po volji. Kao što su se zemlja i predmeti prisvajali kroz svu povijest, tako je, prema Weberu, bilo s ljudima. Weberovi su komentari o robovima kao vlasništvu poznati, no manje je poznata njegova opaska da u mnogim društvima muškarci često imaju pravnu moć nad svojim ženama i djecom, koja je slična moći koju robovlasnici imaju nad svojim robovima. Taj dominium [nad ženom i djecom, npr. u rimskom zakonu] jest apsolutna... moć oca obitelji, s obrednim ograničenjima, seže do pogubljenja ili prodaje žene te do prodaje djece ili njihova iznajmljivanja kao radne snage ([1923] 1981:48).

U Ekonomiji i društvu Weber pokušava nabrojiti najvažnije sociološke tipove vlasništva koje su postojale kroz povijest - u poljoprivredi, industriji i tako dalje ([1922] 1978: 130 - 50). On raspravlja i o tipu vlasničkih odnosa i o oblicima prisvajanja koji su najprikladniji za moderni kapitalizam. Kada je riječ o radnoj snazi, njegov je odgovor istovjetan s Marxovim: moderni kapitalizam najbolje funkcionira (za vlasnike, Weber precizira) kada radnici ne posjeduju proizvodna sredstva. Kada je to slučaj, vlasnik može birati koje radnike želi unajmiti, te je nadalje u poziciji da im nametne disciplinu. Osim toga, Weber ističe da će moderni kapitalizam biti učinkovitiji (opet, s gledišta vlasnika) ako se upravljačima (menadžerima), a ne vlasnicima, prepusti vođenje korporacija. Iako je prvotni vlasnik i tvorac tvrtke možda nekada bio vješt upravljač, manje je vjerojatno da će njegovi nasljednici biti takvi, za razliku od brižljivo odabrana upravljača. Moderna je sociologija posvetila mnogo pozornosti pojmu vlasništva (Gouldner 1970: 304-13). Ipak, u knjizi Psihijatrijske bolnice (= Asylums), Erving Goffman sugerirao je da individualno vlasništvo ima gotovo ontološku osnovu. Ljudi primljeni u tu vrstu institucije često ne smiju zadržavati nikakve privatne predmete, pa ni te koji su važni za održavanje osobnoga izgleda. To uzrokuje veliku bol. Jedan skup pojedinčeve imovine ima osobit odnos prema sepstvu. Pojedinac obično očekuje da će imati neku kontrolu nad izgledom u kojem se prikazuje drugima. Za to su mu potrebni kozmetički i odjevni predmeti, pribor za njihovu primjenu, aranžiranje i održavanje te kakvo dostupno, sigurno mjesto gdje može pohraniti te predmete ukratko, pojedinac će trebati svoju »opremu identiteta« (identity kit) da bi upravljao svojom personalnom frontom (Goffman 1961: 20).

U ekonomskoj sociologiji bilo je nedavno i pokušaja analiziranja

Vlasništvo

Upravljanje

P R204 AV O I E KO N O M I J A

T ABLICA 8.1.

Pravo na profit

Nametanje poretka

205

P O G L AV L J E V I I I

vlasništva pomoću pojma vlasničkih su studije obično naMoguće inačice usvlasničkim pravima: primjerprava. ruralneTe industrije u Kini stale pod nadahnućem pravno-ekonomičke literature, i ne Webera. Primjerice, tvrdilo se da sociolozi imaju tendenciju zaboravljati da država može promijeniti postojeća vlasnička prava i uvesti nova, pa tako utjecati na ekonomiju (Campbell i Linfberg 1990). U Sjedinjenim Državama to se zbilo, primjerice, kad je monopol AT&T nad sektorom telekomunikacija bio potkraj 1950ih osporen, i zamijenjen kompetitivnim tržištem. Pojam vlasničkih prava koristio se i da bi se shvatila tranzicija prema kapitalizmu u Istočnoj Europi i Kini, i u teorijskom razmišljanju o »hibridnom« tipu vlasništva koji je nastao nedavno, to jest o vlasništvu koje nije ni privatno ni potpuno javno (Stark 1996; usp. Hanley, King i Toth, u tisku). Oslanjajući se na rad Harolda Demsetza, neki su stručnjaci za Kinu, primjerice, nedavno sugerirali da društvena struktura ruralne industrije u toj zemlji pokazuje razlike ovisno 1 strukturi vlasničkih prava, koja se dijele na četiri vrste: pravo na vlasništvo, pravo na upravljanje, pravo na ostvareni prihod i pravo nametanja postojećeg poretka (Oi i Wälder 1999; usp. Nee 1992; Wälder 1992). Velika raznolikost društvenih aranžmana pod kojima ruralna industrija u Kini djeluje vrlo je prikladna za takvo fleksibilno poimanje vlasništva. Jedna tema koja se nije mnogo istraživala u sociologiji vlasništva tiče se prava nad intelektualnim vlasništvom, koja obuhvaćaju takve stvari kao što su patenti, autorska prava, poslovne tajne i zaštitni znakovi. Kao prvi zakon o patentima obično se spominje engleski Statut monopola iz 1623, no i američki ustav iz 1787. sadrži i znameniti pasus o patentima 2 autorskim pravima. Prema ustavu, Kongres SAD ima ovlasti »poticati napredak znanosti i korisnih umijeća, osiguravajući na ograničeno vrijeme autorima i izumiteljima isključivo pravo na njihove odnosne zapise i izume.« Osnovna ideja, kako ju je Abraham Lincoln glasovito sročio, bila je iskoristiti sustav patenta da se »gorivo interesa doda vatri genijalnosti« (Harmom 2001). No taj pokušaj osiguravanja prava »autora i izumitelja« uskoro je bio zamijenjen primjenom zakona o intelektualnom vlasništvu, da bi se osigurala prava korporacija (Friedman 1985:255-56,435-38). To se zbilo u devetnaestom stoljeću, kad su bile organizirane i prve patentne baze (patentpools). Drugim riječima, korporacije su mogle od sada međusobno kupovati i prodavati patente. Vrijednost intelektualnog vlasništva za velike korporacije silovito je porasla tijekom dvadesetoga stoljeća, s razvitkom industrija glazbe, lijekova i kompjutera - koje se katkad nazivaju »industrijama autorskih prava i patenata«.

1 >rž ava Privatna osoba/ obitelj

Seoska zajednica

+

+ +

+

+

206

P O G L AV L J E V I I I

prema unaprijed određenom cilju. Kada je uokviren na osobit način, taj zakon ujedinjuje, povezuje i predaje vlasništvo i moć u malen broj ruku; on čini da aristokracija, takorekuć, izrasta iz zemlje. Ako se oblikuje na suprotnom načelu, njegovo je djelovanje još brže; on dijeli, raspodjeljuje te proširuje i vlasništvo i moć ([1835-40] 1945,1: 50).

Tocqueville je pravio razliku također između »izravnoga« i »neizravnoga« učinka nasljeđivanja. Prvim je mislio na učinak nasljeđivanja na neki materijalni predmet, primjerice na zemljišni posjed kada se podijeli na nekoliko parcela. Neizravnim učinkom označavao je činjenicu da podjela zemljišna posjeda obično slabi osjećaj obitelji za posjed i želju da ga se zadrži na okupu (Tocqueville [1835-40] 1945, 1: 50-1). Napomena: U suvremenoj Kini, ruralna industrija ne može se klasificirati niti IDurkheim i Weber smatrali su da je nasljeđivanje vrlo važno u kao potpuno kapitalistička niti kao potpuno socijalistička, nego ju je bolje ekonomskom životu. Prema Durkheimu, nasljeđivanje u karakterizirati kao hibridnu. ( ) va j je prikaz izrađen uz pomoć obrazlaganja u modernom društvu predstavlja prežitak arhaičnoga i knjizi Jean Oi i Andrew Wälder (ur.), Property Rights and Economic Reform kolektivnog oblika vlasništva, koji dovodi do nejednakosti. in China (Stanford: University 1999). »Očito Stanford je«, rekao je u Press, jednom svom predavanju, »da nasljeđivanje, stvarajući od rođenja nejednakosti među ljudima, koje nisu povezane sa zaslugom ili službom, obezvrjeđuje sustavuskoro u samom svom mjesto korijenu« (Durkheimsustavu [1950] pojedinihugovorni znanstvenika je ustupio unutrašnjem 213). Prema(1935, Durkheimovu mnijenju, nasljeđivanje nije u nagrada1983: za znanstvenike 1973, 2001). Znanstvenici objavljuju skladu is uduhom u modernom svoje rezultate biti suindividualizma nagrađeni priznanjem svojihdruštvu, kolega. pa No se sa zato sve treba ukinuti, a on znanosti, je i predvidio da će nestati (Durkheim [1950] većim porastom važnosti primjenjivost takve vrste sustava 216-17, usp. Schwartz 1996). nagrada1983: znatno se suzila (Zuckerman 1988). Stoga se postavlja pitanje Poput Durkheima, Weber je smatrao da pojaminterese nasljeđivanja pripada zaštićuje li sadašnji pravni sustav i dalje propisno izumitelja prošlosti, jer tretira aktera u svojstvu njegova članstva u obitelji, a ne u i potiče li njihove djelatnosti. smislu njegovih dostignuća. Weber je pripisao svu veću slobodu Nasljeđivanje je usko povezano s pojmom vlasništva, kao Što, oporučivanja u modernom inim,Topotrebi obitelji primjerice, ilustrira Weberova društvu, definicija među vlasništva. ujedno znači dada je nasljeđivanje prilagode životnim nepravednostima. Ljudi »teže, nasljeđivanje dio šireg društvenoga mehanizma prisvajanja,osim ili prema velikodušnosti kao obveza doličnosti, da interese isključivanja drugih ljudishvaćenoj od mogućnosti korištenja nekog sredstva. Iako među članovima obiteljinasljeđivanju izbalansiraju posvetili s gledištamalo posebnih ekonomskih su suvremeni sociolozi pozornosti, to ne potreba« (670). Napokon, Weber je osporio jednostavnu identifikaciju nije tako s klasičnim sociolozima (vidi, međutim, McNamee i Miller prvorodstva s aristokracijom, istaknuvši daje ravnopravna zem1989; Beckett 2002b, u tisku). U Demokraciji u Americipodjela , primjerice, ljišta bila pravilo u Francuskoj i prije nastanka glasovita Napoleonova Tocqueville posvećuje nekoliko stranica nasljeđivanju, koje je smatrao zakonika iinstitucijom poslije toga od ([1923] 1981: 108). i političke važnosti ([1835pravnom velike društvene Kada je riječ o ugovoru, najcitiranije djelo u sociologiji nedvoj40], 1: 48-54, 380-81; 2: 368-70). Prema je Tocquevilleu, prvorodstvo je beno Durkheimov spis O podjeli društvenoga U replici povezano s aristokratskim tipom društva, a rada. jednako pravoHerbertu na naSpenceru,s čiji je politički ideal biloTocquevillea društvo kojese funkcionira isključivo na sljedstvo demokratskim tipom. osobito dojmilo to da osnovi ugovora, Durkheim je uspostavljene, istaknuo da ugovori mogu će neke pojedinačnih vrste nasljeđivanja, jednom kada su postupno ali učinkovitopreoblikovati djelovati samo ako prema već postoji društvena neumitno društvo svojim logikama:struktura koja ih podupire. »Sve u ugovoru nije ugovorno... Svaki put kada ugovor postoji, on se predaje na regulaciju, što je posao društva i ne Kada zakonodavac jednom regulira zakon o nasljeđivanju, on se može odmoriti od posla. Stroj koji je jednom pojedinaca« ([1893] 1933: 211). U svojim predavanjima o ugovoru, pokrenut radit će vjekovima, i napredovati, kao samohodan,

P R AV O I E KO N O M I J A

207

Durkheim je raspravljalo također o njegovoj evoluciji kroz povijest. Durkheima, kao i nekolicinu njegovih studenata, osobito je fasciniralo da ugovore, jednom kada su sklopljeni, poštuju i akteri i društvo. Da ugovori na taj način stječu uistinu »obvezujuću silu« rezultat je, sugerirao je Durkheim, »revolucionarne inovacije u pravu«, koja se može objasniti jedino s pomoću sociologije (Durkheim [1950] 1983: 178, 203; usp. Cotterell 1999:119-33). Za Webera je zakon ugovora bio »omogućujući zakon« par excellence, jer ugovor omogućuje akterima da se uključe u nove vrste ponašanja o kojima su se sami dogovorili ([1978] 1922: 666-752). Ugovori su se primjenjivali već vrlo rano u povijesti, ali ne u ekonomiji, a u toj ranoj fazi odnosili su se i na čitavu osobu (»statusni ugovori«, prema Weberovu nazivlju). Moderni tip ugovora, naprotiv, koristi se prvenstveno u ekonomskoj sferi i ima uzak doseg (»namjenski ugovori«). Da bi racionalni kapitalizam učinkovito funkcionirao, apsolutno je važno da se prijenos imovine obavlja stabilno i glatko; a to je nešto što može osigurati jedino moderni (namjenski) ugovor. Weber nikada nije stigao napisati nešto o modernoj uporabi namjenskog ugovora (ili o modernoj uporabi drugih pravnih instrumenata koji imaju središnje značenje za racionalni kapitalizam). Ipak, povremeno se dotaknuo strukture modernog ugovora o zapošljavanju, a to što kaže o tome podsjeća na Marxa, naime zbog asimetričnosti moći između radnika i poslodavca sloboda ugovaranja uvelike je iluzorna (Weber [1922] 1978: 729-30; usp. Marx [1867] 1906: 195-96). Omogućujući zakoni, drugim riječima, promoviraju formalnu slobodu, za razliku od stvarne slobode: Takav tip pravila [to jest, omogućujuće pravilo] ne čini ništa osim što stvara okvir za važeće sporazume koji su, pod uvjetima formalne slobode, dostupne svima. U stvarnosti, međutim, dostupni su samo vlasnicima imovine i stoga zapravo podržavaju njihovu autonomiju i pozicije moći ([1922] 1978: 730).

Na jednom mjestu u Ekonomiji i društvu Weber primjećuje da poslovni ljudi rijetko odlaze na sud da bi rješavali sporove u vezi s ugovorima ([1922] 1978: 328). Taje spoznaja središnja i u jednom važnom članku pravnog stručnjaka Stewarta Macaulaya, koji zaslužuje da se posebno spomene. U tom članku, koji se pojavio 1963. u časopisu American Sociological Review, a temelji se na studiju poslovnih ljudi u Wisconsinu, autor tvrdi da je opći razlog zašto poslovni ljudi nerado koriste sudski sustav taj što smatraju da to nije način kako se treba odnositi prema poslovnim kolegama. Macaulay citira jednog poslovnog čovjeka, koji je rekao:

208

P O G L AV L J E V I I I

Ako se nešto dogodi, nazovete drugoga čovjeka na telefon i riješite problem. Ne možete čitati pravne klauzule jedan drugome, ako ikada želite opet poslovati zajedno. Ne hrli se pravniku, ako se želi ostati u biznisu, jer treba se ponašati dolično (1963:61).

U jednoj kasnijoj studiji Macaulay je sugerirao da upravljači (menadžeri) uglavnom izbjegavaju odlaske na sud, jer je to skuplje nego drugi načini rješavanja sporova. U zanimljivu obratu na tu temi, on ističe da je i novac razlog zašto se osiguravajuće tvrtke doista obraćaju sudovima u slučajevima kada se radi o velikim odštetama u automobilskim nesrećama: »U takvim slučajevima, iznos o kojemu se radi toliko je znatan da nijedan službenik tvrtke ne želi preuzeti odgovornost i potpisati ček [za isplatu]; sigurnije mu je to učiniti pod prinudom sudske presude« (1977: 514). Iako se Macaulayevu istraživanju mora priznati inovativnost, također treba istaknuti da ono ne dokazuje da poslovni ljudi uvijek radije rješavaju sporove u međusobnim kontaktima. U istraživanju iz 1990ih godina Macaulay i drugi istraživači otkrili su dramatičan porast broja sporova oko ugovora koji su dospjeli na sud (Macaulay, Friedman i Stokey 1995: 103). U svjetlu tog novijeg istraživanja, »Ma- caulayeva teza« možda bi se mogla formulirati ovako: poslovni ljudi radije rješavaju sporove oko ugovora između sebe, umjesto da se obrate sudu, no do koje je mjera to točno mora se ispitati u svakom pojedinom slučaju (za studije koje su nasljeđivale Macaulayev izvorni članak, vidi, primjerice Macaulay, Friedman i Stokey 1995: 103-4). Sociološke spoznaje Durkheima i drugih o društvenoj ukorijenjenosti ugovora najviše je doradila američka pravna znanost, pod naslovom »relacijsko ugovaranje« (engl. relational contracting). Klasična teorija o ugovoru, tvrdi ta vrsta literature, bavi se idealiziranim i izoliranim dijelom stvarnih događaja. U stvarnom životu sve od proizvodnje do potrošnje svezano je u veliku cjelinu organski spojenih »relacijskih ugovora« (Macneil 1978, 1985). Iako postoji neka sličnost između te vrste obrazlaganja i načina kako sociolozi gledaju na ugovore, pojam relacijskog ugovoranja nije privukao velik interes sociologa. Razlog za to zanemarivanje možda je povezan s općom oskudicom, ponajprije, modernih socioloških radova o ugovorima. Postoje neke iznimke, međutim, među njima i tradicionalno zanimanje za ugovore o radnoj snazi (npr. Streeck 1992). Tvrdnja Olivera Williamsona da je ugovor vezan za tržište isto kao što odnosi autoriteta obilježavaju tvrtke, izazvao je također podosta rasprava među sociolozima, pa i sugestiju da su stvari u stvarnosti mnogo složenije (npr. Stinchcombe 1985). U studiji o osiguravajućim ugovorima, Carol Heimer istražuje upravljanje rizikom u takvu tipu ugovora (1985). Ako se pokuša kon

P R AV O I E KO N O M I J A trolirati za dijelove rizika koji potječu iz zapažanja o povezanosti ponašanja aktera (»reaktivni rizik«, prema nazivlju Heimerove), vjerojatnosti gubitka stabiliziraju se. Pravna evolucija moderne korporacije očito je vrlo zanimljiva za ekonomsku sociologiju prava, a poimanje tvrtke kao pravne osobe osobito je važna tema. Još važnije, upravo zahvaljujući tom poimanju tvrtka je uspjela steći potpunu pravnu samostalnost od pojedinačnih osoba. Da citiramo Webera: »Najracionalnije ostvarenje ideje o pravnoj osobnosti organizacija sastoji se u potpunom odvajanju pravnih sfera članova od zasebno konstituirane pravne sfere organizacije« ([1922] 1978: 707). Pojam pravne osobnosti predstavlja, drugim riječima, pravni mehanizam koji omogućuje pojedincima da se ponašaju na nove načine. On je i integralni dio strukture moderne zapadne tvrtke. Samo su dva sociologa posvetila više nego tek letimičnu pozornost pojmu pravne osobnosti - to su Max Weber i James Coleman. Prema Weberu, taj pojam spada pod naslov »asocijacijskih ugovora« i može se okarakterizirati kao omogućujući zakon ([1922] 1978: 705-29). Weber nažalost prati samo ranu povijest ideje o pravnoj osobnosti te primjećuje da se tijekom srednjega vijeka koristila za neke političke i religijske organizacije, a ne za ekonomske. On spominje, ipak, da se dopunska zamisao o tvrtki kao vlasniku vlastitog imetka, imetka različita od osobnog imetka pojedinaca, počela oblikovati u ranom četrnaestom stoljeću u Firenci ([1923] 1981: 228). Pojam pravne osobnosti bio je izbrisan iz francuskog prava tijekom Revolucije, ali se ubrzo ponovno uveo da bi omogućio tržišne transakcije. Takva prekida nikada nije bilo u Engleskoj, gdje se, s druge strane, pojam pravne osobnosti prvi put susreće u trinaestom stoljeću, u vrijeme kada su gradovi dobivale svoje povelje. Ipak, ideje o ograničenoj odgovornosti i o dioničkoj korporaciji postale su uobičajene tek u devetnaestom stoljeću (za taj razvitak u Sjedinjenim Državama, vidi npr. Horwitz 1992: 65-108; za Englesku, vidi Harris 2000). Dok je Weber o pojmu pravne osobnosti raspravljao u sklopu svoje sociologije prava, James Coleman mu je odredio mjesto u svojoj općoj sociologiji (1974, 1982, 1992). Prema Colemanu, proučavanje ideje o pravnoj osobnosti predstavlja način praćenja evolucije jedne revolucionarne novine u ljudskoj povijesti, naime da ljudi mogu osnivati grupe za svoje specifične potrebe. Ljudi su oduvijek živjeli u grupama, no tek su u razmjerno kasnom stadiju počeli svjesno stvarati nove. Do pojmovnog je proboja, prema Colemanu, došlo u trinaestom stoljeću, kad je talijanski pravnik Sinibaldo de’ Fieschi (poslije poznat kao papa Inocent IV) iznio zamisao da i »persona ficta«, odnosno »izmišljena osoba« treba imati isti pravni status kao i pojedinac, iako nema fizičko

210

P O G L AV L J E

tijelo (Coleman 1993: 2). To je značilo da su organizacije mogle imati vlastite interese, što je imalo goleme posljedice za društveni razvitak (Coleman 1982: 1993). Danas živimo u »asimetričnom društvu«, u kojem pojedinac nema gotovo nikakvu moć u usporedbi s modernom korporacijom (usp. Coleman 1990: 145-74).

Sadašnja istraživanja u ekonomskoj sociologiji Iako još nije učinjen nijedan pokušaj razvijanja sustavne i opće analize uloge prava u ekonomskom životu - to što se u ovoj knjizi naziva ekonomskom sociologijom prava -, ipak postoji nekoliko studija koje bi prirodno ulazile u to područje (usp. Skryker 2001b). U nekima od tih studija, primjerice, ekonomski sociolozi uvrstili su u svoje analize i raspravu o pravu. Jedan je takav primjer analiza Neila Fligsteina o načinu kako je protutrustovsko zakonodavstvo utjecalo tijekom dvadesetoga stoljeća na strategije i na unutrašnju strukturu moći u američkim tvrtkama (Fligstein 1990; usp. Dobbin i Dowd 2000). Mark Granovetter slično je tome primijetio da se poslovne grupe mogu definirati kao pravno zasebne tvrtke, te da protutrustovsko zakonodavstvo predstavlja ozbiljnu prepreku za oblikovanje poslovnih grupa u Sjedinjenim Državama (Granovetter, u tisku). Postoji i nekoliko studija koje su se oslonile na spoj organizacijske sociologije i sociologije prava, te koje su dale vrijedne uvide u odnos između pravnih i ekonomskih sila (vidi istraživanje o pravnim tvrtkama u Silikonskoj dolini, u Suchman 1985, 2000). U jednoj studiji kritizira se pravno-ekonomički pokret zbog legitimiziranja spolne nejednakosti na tržištu radne snage (Nelson i Bridges 1999). Istraživanja o neformalnoj ekonomiji, nadalje, sugeriraju da se neformalne ekonomske djelatnosti mogu definirati kao djelatnosti koje izbjegavaju zakone i regulacije (npr. Portes i Haller, u tisku). No također je moguće izdvojiti neke opće istraživačke teme, u kojima se raspravlja o stanovitim aspektima uloge prava u ekonomiji. Nekoliko je studija, primjerice, pokušavalo fokusirati na tvrtku kao na osobitog pravnog aktera. Bilo je i nekoliko pokušaja istraživanja uloge stečaja kao i situacija kada neka tvrtka ili neki njezini uposlenici prekrše zakon. Najinovativnija od tih triju tema, barem što se tiče proučavanja prava općenito, vjerojatno je rad o tvrtki kao pravnom akteru. Ta vrsta istraživanja izrasla je iz nove institucionalne analize u organizacijskoj sociologiji i kao svoje polazište primjenjuje ideju da je zakon dio okoline svake tvrtke (npr. Edelman 1990; Edelman i Suchman

P R AV O I E KO N O M I J A

211

1997) . U nizu studija o zakonu o građanskim pravima iz 1964. i srodnim zakonima, pokazalo se zašto su neke tvrtke, a ne druge, povoljno odgovorile na taj tip zakona i uspostavile niz pravnih mjera, poput formalnih žalbenih procedura za osobe koji nisu članovi sindikata te posebnih ureda za jednake prilike u zapošljavanja i za afirmativnu akciju (Sutton, Dobbin, Meyer i Scott 1994; Dobbin i Sutton 1998; Kelly i Dobbin 1999; Stryker 2001a; za pregled vidi Sutton 2001: 185220). No promatrači su primijetili da mnoge mjere stvorene u toj »legalizaciji radilišta« (legalization of the workplace) služe uglavnom za legiti- miziranje tvrtki u očima njihovih okolina, te da uprave brižno paze da nove pravne mjere ne bi ometale važne interese tvrtki. Prema Edel- manovoj formulaciji, »Strukturalni odgovori organizacija na zakonfe] posreduju u društvenom učinku zakona, pomažući da se smisao pokoravanja konstruira na način koji zadovoljava menedžerske interese« (Edelman 1992: 1567). Bilo je nekih zanimljivih socioloških studija i o korporacijskom kriminalu - kada tvrtke prekrše zakon kao i kada se njihovi uposlenici upuste u kriminalne djelatnosti (za uvod, vidi Simpson 2002). Nadgledavanje rada burze vrlo je važan i težak zadatak, s obzirom na goleme vrijednosti u pitanju i na napasti koje postoje za pojedinca (Shapiro 1984; usp. Zey 1993; Abolafia 1996). Dok su prijestupi burzovnih povjerenika i pronevjere prilično jasne pojave s pojmovnog gledišta, to je mnogo manje tako u slučaju prokazivanja i organizacijskih prijestupa. U primjeru prokazivanja uposlenik se nalazi pod golemim pritiskom da ne optuži vlastitu tvrtku za prijestupe (poglavlje 4). Jedan primjer organizacijskoga kriminala - to jest kriminalnog ponašanja koje je korisno za tvrtku, ali ne nužno za pojedinca - odnosi se na namještanje cijena. Taj je primjer uobičajen u svim industrijskim zemljama i tiče se goleme količine novca. U jednom nedavnom istraživanju o namještanju cijena, pokazalo se da je društvena struktura te vrste djelatnosti vrlo prikladna za mrežnu analizu (Baker i Faulkner 1993). Namještanje cijena standardnih proizvoda (npr. sklopnih postrojenja) obično dovodi do decentraliziranih mreža, jer ne treba mnogo rukovođenja odozgo, dok je suprotno točno za složenije proizvode (npr. turbine). Što je akter više povezan u mreži namještanja cijena, to će biti veća i vjerojatnost da bude otkriven. Stečaj je oblik ekonomskog zakonodavstva koji su sociolozi poprilično mnogo istraživali. Preko desetak godina u Sjedinjenim Državama provodila su se istraživanja o stečajevima, a jedan od njihovih nalaza jest taj da je u razdoblje 1977-1999. broj stečajeva narastao 400% i da su se često odnosili na ljude iz srednje klase (vidi Sullivan, Warren i Westbrook 1989, 2000). No postoji i sve veći broj istraživa

212

P O G L AV L J E V I I I

nja o korporativnim stečajevima. Najvažnija od njih - Spašavanje posla (= Rescuing Business) Brucea Carruthersa i Terencea Hallidaya -komparativna je studija o američkom zakoniku o stečaju (U.S. Bankruptcy Code) iz 1978. i engleskom zakonu o nesolventnosti ( English Insolvency Act) iz 1989. (Carruthers and Halliday 1998; vidi također Delaney 1989; Carruthers and Halliday 2000). Prema tim autorima, istraživanja o pravu i društvu nisu shvatila da pravni stručnjaci ne igraju ulogu samo u tumačenju zakonu, nego i u oblikovanju načina kako se zakon mijenja i reformira. Carruthers i Halliday također tvrde da je pravni sustav u Sjedinjenim Državama, za razliku od engleskoga, poticao reorganizaciju tvrtke u teškim vremenima, umjesto likvidacije.

Pravo i ekonomika Jedno od najuspješnijih pomaka, ne samo u američkoj pravnoj znanosti nego i u međunarodnoj, jest pravac koji se naziva pravo i ekonomika, »pravo-i-ekonomika«, i koji je nastao ranih 1960ih godina u Sjedinjenim Državama (za pregled, vidi Mercuro i Medema 1997). U svojoj ranoj fazi ta je vrsta analize bila prilično radikalna te insistirala da se logika neoklasične ekonomike može primijeniti u rješavanju nekoliko važnih pravnih problema, ekonomskih kao i neekonomskih. Nedavno, međutim, pravac prava i ekonomike počeo je obuhvaćati više institucionalnih, psiholoških i socioloških pristupa, a čini se da nema razloga da jednoga dana ne uključi i ekonomsku sociologiju prava (npr. Ellickson 1989; Macneil 2000; Medema, Mercuro i Samuels 2000). U središtu pravno-ekonomičkog pokreta nalazi se nešto što se zove »čikaško pravo i ekonomika«, a to je podsjetnik da su utemeljitelji smjera djelovali na Sveučilištu u Chicagu. Od njih je nedvojbeno Richard Posner najviše učinio da pretvori pravo i ekonomiku u opći pristup u pravnoj znanosti. On je, primjerice, napisao prvi udžbenik, koji je i dalje utjecajan - Ekonomska analiza prava {Economic Analysis of Law, prvo izd. 1972, peto izd. 1998) - i on je redovito pokušavao pregledno prikazivati i povezivati to područje (1975, 1990). Osnovna je ideja u pravu i ekonomici, prema Posneru, da ekonomska logika može i mora informirati i pravnu analizu i zakonodavstvo. Svaki se akter pokreće samointeresom, bilo da je kriminalac, zakonodavac ili pravnik. Osobito informativna za suce i za pravni sustav u cjelini jest postavka o »maksimizaciji bogatstva« (1990; 356). Zanimanje za pravo, kaže Poser, približno je slično zanimanju za bogatstvo. Ako možete preurediti situaciju tako da se proizvodi više društvenoga bogatstva, to trebate

P R AV O I E KO N O M I J A

213

»Iz čisto poslovnog gledišta, uzeti nešto što vam ne pripada obično je najjeftiniji način rada.« © The New Yorker Collection 1997 Frank Cotham Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

učiniti. Suci, dakako, moraju slijediti i doktrine običajnog prava, no te su doktrine često nastale u devetnaestom stoljeću, kada je ideologija laissez-faire bila snažna u američkoj pravnoj misli. U središtu Posnerova razmišljanja nalazi se takozvana KaldorHicksova koncepcija učinkovitosti (1998:14). Prema teoremu Paretove superiornosti, razmjena se treba ostvariti samo kada je barem jedan akter poslije u boljoj situaciji, a nijedan nije u goroj. Kaldor-Hicksova koncepcija učinkovitosti manje je zahtjevna i u osnovi kaže da je razmjena učinkovita ako uvećava društveno bogatstvo - to jest, ako je promjena u bogatstvu kao posljedica razmjene, umanjena za moguću Štetu trećoj strani, u konačnici pozitivna (vidi poglavlje 3 za primjer). Posner se nedavno počeo definirati više kao pragmatist nego kao strogi sljedbenik prava i ekonomike, a slično udaljavanje od neoklasič-

2 14

P O G L AV L J E V I I I

nog položaja može se primijetiti i kod druge ključne osobe u pokretu prava i ekonomike. Riječ je o R.H. Coaseu, autoru najutjecajnijeg rada u tom području, »Problema društvenoga troška« (= »The Problem of Social Cost«, 1960). Standardno tumačenje toga članka, takozvana Coaseova teorema - može se sažeti na sljedeći način (v. također Medema i Zerbe 2000). Pod pretpostavkom da ne postoje nikakvi transakcijski troškovi (to jest, ništa ne stoji sastaviti ugovor, otići na sud i tako dalje), nije važno kojoj će se od dviju stranki u odštetnoj parnici udijeliti zakonska prava. Logika tržišta u oba će slučaja dovesti do istoga rezultata, naime do najučinkovitije uporabe resursa. Teško je pratiti obrazlaganje u Coaseovu članku, no Mitchell Polinsky objasnio je to jednim primjerom (1989: 11-14). Pretpostavite da dim iz neke tvornice oštećuje izvješeno rublje obližnjih stanovnika. Šteta rublju procjenjuje se na 75 USD po kućanstvu, a broj kućanstava jest pet, što sveukupno iznosi 375 USD. Daljnja šteta može se spriječiti na dva načina. Može se instalirati pročistač na dimnjaku tvornice, koji stoji 150 USD, ili se svakom kućanstvu može kupiti električna sušilica za rublje, po cijeni od 50 USD po domaćinstvu. Učinkovito je rješenje očito postaviti pročistač na dimnjak, jer stoji samo 150 USD - mnogo manje od ukupnih šteta, koji iznose 375 USD, ili od kupnje sušilica za rublje za 250 USD (5 x 50 USD). Da ponovimo, Coaseova je tvrdnja da ako su transakcijski troškovi na nuli, učinkovito rješenje bit će isto, bez obzira kojoj se strani u parnici udijele zakonska prava - vlasniku tvornice ili stanovnicima. To se može pokazati na sljedeći način. Pretpostavite, prvo, da je parnicu dobio vlasnik tvornice (u ovom slučaju, pravo na čist zrak). Stanovnici će morati odlučiti žele li i dalje trpjeti punu štetu od 375 USD, podnijeti trošak za kupnju sušilica od 250 USD, ili pak trošak za instalaciju pročistača na dimnjaku za 150 USD. Očito je posljednje rješenje najučinkovitije. Pretpostaviti sada da su parnicu dobili stanovnici. Vlasnik tvornice mora birati između naknade stanovnicima za prvotnu štetu (375 USD), kupnje sušilica (250 USD) ili troška za instaliranje pročistača na dimnjaku (150 USD). Opet - a to zatvara argument - najučinkovitije je rješenje instalirati pročistač. Coaseovi sljedbenici tvrde da im razmatranje najučinkovitijih rješenja za razne sukobe omogućuje da pristupe mnogim pravnim problemima na nov način te da stvore prijedloge za suce. Moguće je i unaprijediti pravnu misao postupno povećavajući složenost Coaseova obrazlaganja, primjerice uvodeći različite tipove transakcijskih troškova. Mitchell Polinsky to je učinio, primjerice u radu Uvod u pravo i ekonomiku (An Introduction to Law and Economics), u kojem je primijenio Coaseov teorem na nekoliko problema, poput narušavanja ugovora,

P R AV O I E KO N O M I J A

215

zakona o štetnom djelovanju i suzbijanja onečišćenja (1989). No da pravo i ekonomika sadrži više od strogo logičnoga razmišljanja, može se ilustrirati i Coaseovom vlastitom naizglednom tendencijom ne slijediti takozvani Coaseov teorem. Razlog zašto je pretpostavio odsutnost transakcijskih troškova, prema samom Coaseu, bio je da pokaže kako ne treba automatski pretpostaviti da je najbolji način rješavanja odštetnih parica u tomu da se jednostavno prepusti krivcu da plati za sve štete. Uvođenjem ideje o tržišnim silama, moguće je pokazati da postoje i druga - i učinkovitija - eventualna rješenja. Coase je isto istaknuo da se glavni argument u »Problemu društvenoga troška« odnosi na situacije u kojima postoje transakcijski troškovi: Zbog toga će prava koja pojedinci imaju, s njihovim obvezama i povlasticama, uvelike odrediti zakon. Kao rezultat, pravni će sustav imati dubok učinak na djelovanje ekonomskoga sustava i možda će ga u nekim pogledima kontrolirati (1991:91).

Još jedna poznata studija, koja pokazuje svu širinu i kreativnost

pravno-ekonomičkog pristupa, jest knjiga Roberta Ellicksona, Red bez zakona (= Order without Law). Ellickson je bio stručnjak za pravo i ekonomiku, i vjerovao je u Coaseov teorem kad ga je počeo testirati u empirijskom istraživanju u okrugu Shasta u Kaliforniji. Situacija koju je izabrao za proučavanje bila je točno ista kao i ta o kojoj je raspravljao Coaseov članak o problemu društvenoga troška, naime situacija kada goveda koja pripadaju zemljoposjednika A odlutaju na zemlju zemljoposjednika B i tamo učine neku štetu. Prema Coaseovu teoremu, kako znamo, nije važno tko u parnici pobijedi, A ili B, pod pretpostavkom da su transakcijski troškovi na nuli. Međutim, Ellickson je u svojoj studiji otkrio da su ljudi u okrugu Shasta uglavnom odlučili zanemariti zakon zbog visokih transakcijskih troškova, odnosno zato što je bilo vrlo skupo rješavati stvari prema zakonu. No kada su se događale štete takve vrste kakvu je Coase opisao, ljudi su se obično oslanjali na lokalne norme za rješavanje sporova. Ellickson je otkrio i da ljudi ne poznaju zakon. Ukratko, Coaseov teorem nije jako koristan u analizi stvarnih događaja. Prema jednom drugom Coaseovu uvidu, koji je dobio i neoklasičnu inačicu i šire tumačenje, vlasnička prava vrlo su važna u analizi većine ekonomskih pojava. Važan zadatak u »Problemu društvenoga troška«, prema autoru, bilo je objasniti da »to čime se trguje na tržištu nisu fizički entiteti, kako ekonomisti često pretpostavljaju, nego prava na izvršavanje određenih akcija, a prava koja ljudi posjeduju uspostavlja pravni sustav« (Coase 1991: 9). Sudeći prema golemoj literaturi o vlasničkim pravima, koja je nastala od 1960ih, ta se ideja pokazala

2l6

P O G L AV L J E V I I I

vrlo produktivnom (npr. De Alessi 1980; Ostrom 2000). Jednom kada se usvoji, ispada da pojam vlasništva pokriva brojne složene situacije, kao što ilustriraju vrste vlasničkih prava, povezane s tako različitim ekonomskim institucijama kao što su zemlja, kapital, dioničke korporacije, institucije uzajamne štetne i tako dalje. Perspektiva vlasničkih prava također potiče povijesnu kao i komparativnu perspektivi, a već je i nastalo nekoliko studija po tim smjernicama. Iako je jasno da brojne studije iz literature prava i ekonomike ne uspijevaju izdvojiti i analizirati učinak društvenih odnosa, iz upravo rečenoga također treba biti jasno, da je pravno-ekonomički pokret poprilično razvrstan i dovoljno širok da obuhvati različite vrste analiza, pa i ekonomsku sociologiju prava. Možda će jednoga dana ekonomsko sociološka analize imati mnogo ponuditi pravno-ekonomičkom pokretu. No u međuvremenu, pravo i ekonomika sadrži mnogo toga što je zanimljivo za sociologe, u smislu i ideja i empirijskih istraživanja (usp. Daviš i Useem 2000; Davis i Marquis, u tisku). Kad je riječ o idejama, pojam vlasničkih prava tipičan je primjer, o kojemu se upravo raspravljalo. Što se tiče empirijskih istraživanja, izbor je velik, tu je i komparativna studijua Rafaela La Porte i njegovih suautora o utjecaju običajnog prava i građanskog prava na ekonomski rast (1998). Ti su autori otkrili da su prava manjinskih dioničara, i dioničara uopće, mnogo bolje zaštićena u pravnim sustavima s običajnopravnom tradicijom, nego u onima s građanskopravnom tradicijom. Napokon, vrijeme je da sociolozi shvate da pravo i ekonomika nije neki konzervativan ili desničarski projekt (Rose-Akerman 1992). Među njegovim praktičarima ima i liberala, socijalnih demokrata i slično. Još važnije, mnoge ključne ideje prava i ekonomike vrlo su korisne za ekonomsku sociologiju.

Sažetak Pravni je sustav dio moderne države, ali se ne može svesti samo na akcije države. Upravo je zbog te činjenice važno da ekonomska sociologija počne razmatrati ulogu prava u ekonomskom životu. U ovom se poglavlju pokušalo razraditi agendu za ekonomsku sociologiju prava. Weberova sociologija prava, tvrdili smo, može poslužiti kao teorijsko polazište za takav pothvat. To osobito vrijedi za Weberove misli o zakonu kao o aparatu koji omogućuje i ovlašćuju - što je slično ideji Willarda Hursta da zakon može katkad djelovati za »oslobađanje energije«. Raspravljali smo o srednjovjekovnoj lex mercatoria, kao primjeru

P R AV O I E KO N O M I J A

217

zakona koji je doveo do takva oslobađanja energije, te zatim o sljedećim institucijama: nasljeđivanju, vlasništvu, ugovoru i korporaciji kao pravnoj osobi. Prikazali smo i prodiskutirali sociološka istraživanja klasičnih autora o tim institucijama. Spomenuli smo i doprinose suvremenih sociologa, osobito njihova istraživanja o tvrtki kao pravnom akteru, o stečajnom zakonu i o zbivanjima kada tvrtke ili njihovi uposlenici prekrše zakon. U ekonomskoj sociologiji prava najveći dio posla tek predstoji, a u tom procesu mnogo se može naučiti iz sociologije prava, iz literature o pravu i društvu te iz radova napisanih u sklopu pokreta prava- iekonomskog. Odbacuje se ideja da je pravo i ekonomika inherentno konzervativan smjer. Proučavanje prava i ekonomike u mnogim je pogledima ispred ekonomske sociologije prava, pa zato može poslužiti kao izvor nadahnuća - kao što mogu i neka istraživanja o pravu i društvu, te iz sociologije prava.

IX Kultura i ekonomski razvitak

DA bi se ekonomske pojave cjelovito shvatile, treba obratiti pozornost

ne samo na političku i pravnu dimenziju, nego i na ulogu koju igra kultura. U klasičnim studijama iz ekonomske sociologije to je bilo samo po sebi razumljivo, što je razlog za veličinu tih studija. No tijekom većeg dijela dvadesetoga stoljeća analize u ekonomskoj sociologiji bile su u tom pogledu manje uspješne. Zbog toga, u redovitim intervalima provodile su se spasilačke operacije tipa »vratiti x u igru«. Insistirati da svaka analiza u ekonomskoj sociologiji rutinski vodi računa o političkim, pravnim i kulturnim pitanjima jedan je od načina da se to u budućnosti izbjegne. Ovo će poglavlje početi odjeljkom o pojmu kulture u ranoj sociologiji, kao i u suvremenoj sociologiji. No glavni je odjeljak posvećen temi kulture i ekonomskog razvitka. Predstavit ćemo i prokomentirati niz radova koji se oslanjaju na pojam ekonomske kulture - od Tocquevilleovih nadalje. Rasprava o odnosu između kulture i ekonomije nastavit će se u idućem poglavlju, u kojem ćemo naglasiti doprinose suvremene ekonomske sociologije.

Pojam kulture i ekonomije Sociolozi su se koristili pojmom kulture na više načina, pa i na svakodnevni način u značenju visoke kulture. Iz analitičkog gledišta, međutim, najčešći je pristup (slijedeći Webera) bio da se kultura shvati kao nešto što obuhvaća vrijednosti. Iz te perspektive, sociološka analiza uvijek mora nastojati skicirati vrijednosti, utjelovljene u društvenim strukturama (npr. Lipset 1993; Harrison i Huntington 200). Tijekom prošlih desetak ili dvadesetak godina, međutim, sociolozi su počeli tvrditi da pojam kulture sadrži više nego vrijednosti, ili alternativno, da je uopće pogrešno usredotočiti sociološku analizu na vrijednosti (za pregled pojma kulture, vidi npr. Sewell 1999). Potonja je tendencija tipizirana u jednom često citiranu članku autorice Ann Swidler, u kojem ona predlaže da kulturu treba shvatiti kao

219 K U LT U R A I E KO N O M S K I R A Z V I TA K »komplet alata« (tool kit), u obliku simbola, priča, rituala i slično, koje akteri koriste kao »strategije za djelovanje« (1986). Zatim, s razvitkom kognitivne psihologije, bilo je prijedloga da se i njezine spoznaje trebaju iskoristiti u razradi novog i modernijeg pojma kulture (DiMag- gio 1997). Napokon, na sociologe je također utjecao antropološki pojam kulture, i to u svojem klasičnom smislu rukotvorina i u modernom smislu struktura shvaćanja (Geertz 1973). Konačni ishod tih pomaka bila je mješavina novih i starih značenja kulture; vrijednosti su obično dalje dio analize, ali nisu nužno u središtu fokusa. Iako postoji nešto sociološke literature o odnosu ekonomije prema kulturi, mnogo još rada preostaje (za pregled, vidi DiMaggio 1994). Jedan pojam o kojemu se nije mnogo govorilo, ali koji je, čini se, središnji u ovom kontekstu, jest pojam ekonomske kulture. Primjerice, katkad se kaže da nacije imaju svoje ekonomske kulture, kao što ih imaju regije ili tvrtke (»korporacijska kultura«). Opća je ideja obično u viđenju ekonomskih vrijednosti kao nekako povezanih s ukupnim vrijednostima neke nacije, regije i tako dalje, ili pak ekonomiju kao okarakteriziranu nekom osobitom konstelacijom vrijednosti. Treba još utvrditi, međutim, do koje je mjere pojam ekonomske kulture spojiv s novijim pomacima u pojmu kulture. No u svakom slučaju jasno je da je ta vrsta analize uvelike ispala iz mode u suvremenoj ekonomskoj sociologiji, iako je ranije ekonomske sociologe zanimala analiza ekonomske kulture čitavih zemalja, pa čak i cijelih kontinenata. Novija ekonomska sociologija nije se bavila ni pitanjem interesa u odnosu na kulturu. Jedan je razlog za to nedvojbeno bila tendencija u glavnoj struji ekonomske znanosti da se pojam samointeresa radikalno odvoji od kulture. Dok se na samointeres gledalo kao na ključ za ekonomsku analizu, kulturu se proglašavalo nevažnom. Neki su ekonomski sociolozi odgovorili, čini se, tako da su preokrenuli prioritete i proglasili kulturu svevažnom, a samointeres nevažnim. No stajalište u ovom poglavlju razlikuje se od stajališta i ekonomistâ i mnogih ekonomskih sociologa. Ukratko, tvrdit ću da kultura i interesi pripadaju zajedno, te da je rasprava nužna radi istraživanja kako su međusobno povezani. Jedno polazište za takvu raspravu nalazi se u Weberovu djelu, osobito u njegovoj diskusiji o idealnim i materijalnim interesima u metafori skretničara. Idealni interesi - recimo interesi u vezi s kulturnim vrijednostima poput umjetnosti ili religije - mogu imati potpornu silu koja može lako biti jednaka ili jača od sile materijalnih interesa. Treba odbaciti zamisao da kultura uvijek predstavlja neku vrstu nezainteresirane akcije. Metafora skretničara također ukazuje na alternativni način osmišljavanja odnosa između kulture i interesa. Weber, da

220

P O G L AV L J E I X

se podsjetimo, sugerira da su »vrlo često ‘slike o svijetu’... odredili..., poput skretničara, tračnice po kojima je dinamika interesa tjerala akcije« ([1915]1946b: 280). Jedan je način tumačenja tog citata taj da se interesi vide kao sila u akcijama, ili kao pokretači akcija, dok je opći smjer akcija određen »kulturom« (ili »vrijednostima«). Tu se sada može posegnuti za novijim pristupima kulturi, da bi analiza postala složenija. Može se, primjerice, iskoristiti ideja da ljudi, kada djeluju, slijedi određene scenarije, ili da im percepcije strukturiraju različiti kognitivni mehanizmi.

Vrijednosni pristup kulturi: odnos vrijednosti prema normama U članku Ann Swidler »Kultura u akciji« (= »Culture in Action« 1986) prve su rečenice posvećene kritici »vrijednosne paradigme«, kako ju ona naziva: Vladajući model za shvaćanje učinke kulture na akcije u osnovi zavarava. [Taj model] pretpostavlja da kultura oblikuje akcije, postavljajući krajnje ciljeve ili vrijednosti prema kojima su akcije usmjerene, što dakle pretvara vrijednosti u središnje uzročne elemente kulture (273).

Jedno desetljeće poslije, u jednom poznatom članku, Paul DiMaggio izveo je sličan napad na vrijednosni pristup kulturi. Slažući se s Swidlerovom da vrijednosni pristup prikazuje kulturu kao »unitarnu i iznutra koherentnu u svim grupama i situacijama«, on kaže: Viđenje kulture kao vrijednosti koje prožimaju druge aspekte mišljenja, nakana i zajedničkog života ustupilo je mjesto viđenju kulture kao sklopa pravilima-sličnih struktura, koje predstavljaju strateški uporabljive resurse. Taj pomak čini kulturu mnogo složenijom. Jednom kada priznajemo da je kultura nedosljedna... postaje bitno identificirati jedinice za analizu kulture i fokusirati pozornost na odnose među njima. U biti, naša mjerila prestaju biti pokazatelji jedne latentne varijable (kulture) (1997: 265).

Swidlerova i DiMaggio tvrde, ukratko, da je vrijednosni pristup zastarjelo i nesofisticirano viđenje iz kojega se može naučiti malo ili ništa. No to je prenagao zaključak, kako ću pokušati obrazložiti u ovom i u idućem poglavlju. Možda je u nekim radovima vrijednosni pristup kulturi poprimio oblik koji su mu Swidlerova, DiMaggio i drugi pripi-

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

221

sali - no taj se pristup sofisticirano rabio u nizu studija o ekonomskoj kulturi od Tocquevilleovih u devetnaestom stoljeću do Geertzovih u dvadesetom. U tim se radovima ne gleda na vrijednosti kao na glavne uzročne varijable, niti je kultura viđena kao jedinstvena, bez proturječja i složenosti. Ti radovi zapravo imaju mnoge sličnosti s pristupom prema kulturi koji je među sociolozima popularan danas. Prije nego prijeđemo na raspravu o nekim radovima koji se oslanjaju na sofisticiranu primjenu vrijednosnoga pristupa, treba nešto reći o normama, jer se one često smatraju dijelom toga pristupa. Iako norme i vrijednosti nisu u sociološkoj analizi istovjetne, često se pretpostavlja da se vrijednosti izražavaju u društvenom životu u obliku normi. Norme obično znače pravila za ponašanje, čiji se prijestupi kažnjavaju (Homans 1950: 123; usp. Bendor i Swistak 2001: 1494). Teorijski razrađenija i složenija verzija nalazi se u Weberovoj definiciji konvencije: »Poredak (Ordnung) može se nazvati konvencijom ukoliko je njegova valjanost izvanjski zajamčena vjerojatnošću da će skretanja od njega u danoj društvenoj grupi dovesti do razmjerno opće i praktički važne reakcije neodobravanja« ([1922] 1978:34). Može se dodati, daje »poredak« način ponašanja koji akteri smatraju važećim. Da su norme sveprisutne u društvenom životu, jedno je od najranijih spoznaja u sociologiji, a ubrzo se otkrilo da je isto točno za ekonomski život. Primjerice, glasovita istraživanja u električnim postrojenima Hawthorne [u Chicagu] utvrdila su da radnici ne slijede samo naredbe i pravila, nego također razvijaju vlastite neformalne norme (Roethlisberger i Dickson 1939). Kako su potvrdila i opisala kasnija istraživanja u industrijskoj sociologiji, neke te norme povezane su s proizvodnošću. Ako tko u radnoj grupi proizvodi iznad norme ili ispod norme, toga će ostali radnici kazniti (v. poglavlje 4). Analizirati situacije s pomoću normi moćno je oružje, a uskoro su sociolozi pokušavali gotovo sve objasniti s njihovoj pomoći. No do 1960ih godina uslijedila je reakcija na tu vrstu analize. Osnovni stav kritičara bilo je da su sociolozi počeli pretpostavljati da je ponašanje ljudi posve određeno normama, iako u stvarnosti preostaje mnogo prostora za samostalno djelovanje (Wrong 1961). Tijekom 1980ih godina pojavila se nova i različita vrsta kritike, uglavnom među sociolozima koje su se zanimali racionalnim izborom, ali i među ekonomistima. Ti su kritičari tvrdili da sociolozi obično shvaćaju norme kao same po sebi razumljive, umjesto da objasne zašto uopće postoje (Coleman 1990: 241-44). Pokušaji ispravljanja te situacije obuhvaćali su prijedloge poput sljedećih: norme se poštuju zbog samointeresa; norme promiču samointerest, te norme promiču opće interese (Elster 1989; usp. Hechter i Opp 2001).

222

P O G L AV L J E I X

Ti prijedlozi o normama iz perspektive racionalnog izbora nisu doveli do suglasnosti, niti među sociolozima niti među ekonomistima. Neki su ekonomisti zauzeli stajalište da je većina ekonomskih akcija vođena racionalnošću, ali da postoje i neke koje su vođene isključivo društvenim normama. Drugi su ekonomisti sugerirali da u svakoj vrsti ekonomske akcije postoji neka mješavina tih dvaju [motiva]. Neki su sociolozi predložili da norme sadrže nešto zbog kojih ih ljudi poštuje neovisno o svojim interesima, dok drugi insistiraju da su interesi uvijek prisutni. Sociolozi se ne slažu o odnosu između formalnih i neformalnih normi. Prema jednom stajalištu, formalne se norme svjesno prikazuju kao racionalne samo da bi organizacijama dale stanovit legitimitet, dok su neformalne norme prizemnije i pomažu da se poslovi obave (Meyer i Rowan 1977). Prema drugom stajalištu, ako su formalne norme u nekoj organizaciji slabe, a neformalne norme jake, potonje mogu evoluirati u protudjelujuće norme, ili takozvane »opozicijske norme«, koje mogu potkopati učinkovitost organizacije (Nee 1998). Iako je zaista prerano pokušati riješiti trenutnu raspravu o prirodi normi, daljnji komentari o odnosu između interesa i normi imaju opravdanja. Bilo bi redukcionistički ne priznati postojanje bitnog neinteresnog elementa u normama - koje se poštuju samo zato što su norme, no to nikako ne znači da se postojanje i struktura nekih normi ne može osvijetliti s pomoću perspektive interesa. Kada je, primjerice, neka organizacija osnovana za kakav osobiti ekonomski cilj, nastat će norme koje su duboko prožete (informirane) prvotnim ciljem, kao i norme koje nemaju mnoge veze s tim ciljem. Neke od potonjih mogu izražavati ine interese, recimo interes radne grupe, dok će druge biti teško povezani s nekim osobitim interesom. Uvijek postoje i slučajevi da se ljudi - iz vlastitih interesa - orijentiraju različito prema formalnim i neformalnim normama. Oni mogu odlučiti poštivati norme ili ih ne poštivati. Oni mogu odlučiti, primjerice, časno se ponašati, ili krasti.

Kultura i ekonomski razvitak Ekonomska sociologija, kako ću pokušati pokazati u ovoj odjeljku, može se osloniti na bogatu i važnu tradiciju kada je riječ o analizi kulture. Tvrdit ću da je rane sociologe posebno zanimao odnos između kulture i ekonomskog razvitka. To ću ilustrirati primjerom Toc- quevilleove analize američke ekonomske kulture u Demokraciji u Ame-

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

223

rici, Weberovim radom o sociologiji religije, te nizom radova nastalih u društvenoj znanosti Sjedinjenih Država nakon drugoga svjetskog rata. U idućem poglavlju raspravljat ću o Bourdieuovu radu o kulturi i ekonomici, kao i o trenutnom pokušaju u modernoj ekonomskoj sociologiji da se kultura opet vrati u analize.

Američka ekonomska kultura u ranom devetnaestom stoljeću (Tocqueville)

Demokracija u Americi daje izvanrednu sliku ekonomske kulture u Sjedinjenim Državama u ranim godinama devetnaestoga stoljeća. U to su doba postojale brojne prilike za društvenu pokretljivost; nisu se još nagomila mnoga velika bogatstva, a industrijalizacija je jedva tek započeta. Prema Toquevilleovim shvaćanju, »demokracija« i »jednakost« - za razliku od »aristokracije« i »nejednakosti« - karakterizirale su zemlju. »Tri velika uzroka« oblikovala su Sjedinjene Države: njihovi zemljopisni uvjeti, njihovi zakoni i njihove moeurs ([1835-40] 1945, 1: 334). Riječ moeurs obično se prevodi kao »maniri (ponašanje)« ili »običaji«, no mogu se također prenijeti kao »kultura« ili, prema Sumneru, kao »gledišta većine (folkways)« ili »pravila ponašanja (mores)« (Sumner [1906] 1960: vi). Na jednom mjestu u Demokraciji u Americi Tocqueville kaže da »pravila ponašanja« (kako ću ih i ja nazvati) neke zemlje objašnjavaju »sva moralna i intelektualna stanja naroda« ([1835-40] 1945, 1: 310). Taj pasus i mnogi drugi pokazuju da se jasan element ocjenjivanja vezuje za Toquevilleova pravila ponašanja, na što upućuje i njegov izraz za najvažnije od njih - koje on naziva »običajima srca« (les habitudes du coeur, 1: 310). Tocqueville tvrdi da su zakoni (i političke institucije) bili važniji od zemljopisa u oblikovanju Sjedinjenih Država, i da su pravila ponašanja bila važnija i od zakona i od političkih institucija. On također sugerira da je »utjecaj običaja (moeurs) to što stvara... prosperitet« (1: 334). Tocqueville je okarakterizirao Sjedinjene Država kao »trgovačku naciju«, gdje postoji »neprestano uzbuđenje« i gdje su ljudi »nemirni u potrazi za materijalnim bogatstvima« ([1835-40] 1945, 2: 45, 165, 212). »Amerika je zemlja čuda, u kojoj je sve u neprestanom pokretu i svaka se promjena čini poboljšanjem« (1: 443). Jednakost prilika u Sjedinjenim Državama također čini prirodnim da ljudi koriste vlastiti interes kao vodič za načine kako se trebaju ponašati, umjesto da samo slijede tradiciju, kao u aristokraciji:

2 24

P O G L AV L J E I X

Nema sile na svijetu koja može spriječiti sve veću jednakost prilika da nakloni ljudski um prema traženju korisnoga ili da vodi svakoga člana zajednica prema zaokupljenosti samim sobom. Mora se stoga očekivati da

će osobni interes postati više nego ikada glavnim, ako ne i jedinim izvorom ljudskih akcija (2:132; kurziv dodan).

Dok se u aristokraciji rad osobito ne cijeni, u demokraciji je to mnogo drukčije. U Sjedinjenim Državama, kaže Tocqueville, »svako je pošteno zanimanje časno« ([1835-40] 1945, 2: 162). Jedan je razlog za to taj da u demokraciji ima tako malo naslijeđenoga bogatstva da svatko mora zarađivati za život i dobivati plaću. Ta je norma tako snažna u Sjedinjenim Državama, prema Tocquevilleu, da čak i predsjednik dobiva plaću, a također i bogati osjećaju potrebu da rade. S druge strane, u južnim državama SADa, s kulturom ropstva, rad se prezire, a posljedica toga jest da ekonomija stradava. Dok je Sjever za vrijeme Tocquevilleove posjete bio pun života i poletnosti, Jug je bio letargičan i poluuspavan. Na Sjeveru su svi radili, no na Jugu su samo robovi radili (usp. poglavlje 1). Tocqueville je cijenio i činjenicu da su mnogi Amerikanci koje je sreo imali toliko mnogo različitih poslova. Bio je svjestan prednosti razvijene podjele rada - pažljivo je proučio Bogatstvo naroda - no primijetio je da obavljanje mnogih poslova širi um radnika. Prema Demokraciji u Americi, Amerikanci su jako mnogo cijenili trgovinu i manufakturu, jer je lakše ostvariti brzi profit u tim profesijama nego u poljoprivredi. Poljoprivreda se u Sjedinjenim Državama obavlja na drukčiji način nego u Europi. U prvih se pretvorila u biznis, dok je u Europi i dalje dio aristokratskog društva, u kojoj je zemljišno vlasništvo, a ne profit, vladajuće načelo. Kao posljedica, u Sjedinjenim Državama nema seljaka, nego samo ljudi koji »pretvaraju poljoprivredu u zanat« (Tocqueville [1835-40] 1945, 2: 166). Amerikanci su bolji od Europljana i u trgovini, prema Tocquevilleu, koji se poslužio primjerom prekoatlantske trgovačke mornarice. Amerikanci su uvijek brži od Europljana, iako plaćaju svoje mornare više i koriste iste vrste brodova. Razlog za tu razliku Tocqueville nalazi u »junaštvu njihova načina trgovanja« - Amerikanci su, ukratko, hrabriji i uzimaju više rizika od Europljana ([1835-40] 1945, 1: 442). Tocqueville sažima svoj obrazlaganje zašto Amerikanci brže prelaze Atlantik, na sljedeći način: »Moje je mišljenje da se pravi razlog za njihovu prednost treba tražiti ne u fizičkim prednostima, nego da se sasvim treba pripisati moralnim i intelektualnim kvalitetama« (1:441). Tu se Tocquevilleovo obrazlaganje dobro slaže s tendencijom naglašavanja uloge rizika i uzimanja rizika u današnjoj društvenoj znanosti (npr. Beck 1992; Baker i Simon 2002).

K U LT U R A I E KO N O M S K I R A Z V I TA K

225

Kada je riječ o potrošnji, Tocqueville primjećuje da Amerikanci iskazuju »ljubav za blagostanje« i »strast za fizičko zadovoljenje« ([1835—40] 1945, 2: 136-37). Oni ne teže za dvorcima ili veličanstvenim imanjima poput aristokrata, nego za »malim životnim udobnostima« - »dodati nekoliko hvati polju, zasaditi voćnjak, povećati nastambu, uvijek činiti život udobnijim i pogodnijim, izbjeći nevolje te zadovoljiti najskromnije želje bez napora i gotovo bez troška« (2: 136). Ta je težnja za malim životnim udobnostima univerzalna - siromasi o njima sanjaju, pripadnici srednjega sloja ih vole, i bogati žive u stalnom strahu da će ih izgubiti. No te stvari ne moraju vas učiniti sretnim, rekao je Tocqueville; uvijek želite više i postajete nemirni u potrazi za novim zadovoljstvima. Ljudi koji vole »male stvari« ne postaju korumpirani ili nemoralni zbog svoje imovine ([1825-40] 1945, 2: 140). Ipak, cijeniti udovoljenost i potrošnju ima tendenciju »oslabiti dušu i potiho otpustiti njezine opruge djelovanja« (1945, 2: 141). Život u egalitarnom društvu poput Sjedinjenih Država utječe i na način shvaćanja i ocjenjivanja interesa. U Starom svijetu, primjećuje Tocqueville, interes se shvaća kao nešto vulgarno, kao suprotnost nesebičnosti i visokih moralnih vrijednosti. »U Europe je načelo interesa mnogo grublji nego u Americi, no također je mnogo rjeđi i pogotovo se mnogo rjeđe priznaje; u nas ljudi i dalje hine velika odricanja, koja više ne osjećaju« ([1835-40] 1945, 2: 130). U Sjedinjenim Državama interes je manje grub nego u Europi, jer je stekao moralnu dimenziju, uglavnom kroz religiju. »Princip samointeresa ispravno shvaćen« vlada u Sjedinjenim Državama, u kojima ljudi misle da je »u interesu svakoga čovjeka biti čestitim« (Tocqueville [1835-40] 1945, 2: 130). Kad su čestiti na taj način, Amerikanci nauče odreći se brzih zadovoljstava, što ih uči disciplini. Pojam da je »vrlina [...] korisna« možda ne predstavlja vrhunac ljudske moralnosti, prema Tocquevilleu, ali se dobro uklapa u trgovačku vrstu društva. On zaključuje: »Ne bojim se reći da mi se princip samointeresa ispravno shvaćen čini najprimjerenim od svih filozofija potrebama ljudi našega vremena, te da ga vidim kao njihovo glavno preostalo jamstvo protiv samih sebe« (2: 131).

Kultura, religija i ekonomska etika (Weber) Max Weber koristi pojam kulture na dva različita načina, koja se djelomično poklapaju: za strukture i za vrijednosti. Weber ga koristi u prvom smislu kada razlikuje »kulturne znanosti« od »prirodnih

226

P O G L AV L J E I X

zato stoje »shvaćanje« (Verstehen) nužno za Kulturwissenschaften, a ne za Naturwissenshaften ([1904] 1949: znanosti«,

74). Pojam kulture koristi se na sličan način kada Weber tvrdi daje »kultura ograničen segment besmislene beskonačnosti svjetskih procesa, ograničen segment kojemu ljudska bića pridaju značenje i važnost« (81). Može se reći da kada Weber govori o kulturi u smislu struktura, on često ima na umu stvaranje smisla. Weber je vrlo oprezan kada ističe da ekonomske akcije i događaji mogu postati »ekonomskima, jedino ako im se dodijeli stanovito značenje ili smisao«. Primjerice, u jednom od svojih metodoloških eseja on piše da »suštinu toga što se događa [u razmjeni] čini ‘značenje koje dvije strane pripisuje svom vidljivom ponašanju« ([1907] 1977: 109; usp. [1922] 1978: 98). Weber također primjećuje da je razlog zašto akteri biraju jedno značenje i ne drugo povezan s njihovim »kognitivnim interesom« (usp. Habermas [1968] 1971). Kada, primjerice, smatramo da je nešto »ekonomsko«, jer se odnosi na oskudnost i na zadovoljavanje potreba, Weber kaže da je riječ o osobitom tipu interesa: Svojstvo događaja kao »društveno-ekonomskoga« događaja nije nešto što on posjeduje objektivno’. Naprotiv, ono je uvjetovano orijentacijom našega kognitivnog interesa, koji nastaje iz specifične kulture važnosti koju pripisujemo osobitom događaju u danomu slučaju ([1904] 1949: 64).

Weber koristi pojam kulture u drugom smislu (koji se djelomično poklapa s prvim), u smislu vrijednosti. Kako sljedeći citat jasno pokazuje, i taj je pojam kulture složen: Pojam kulture je vrijednosni pojam. Empirijska stvarnost postaje za nas »kultura«, zbog toga i u mjeri u kojoj ju možemo povezati s vrijednosnim idejama. Ona obuhvaća te segmente i jedino te segmente stvarnosti koje za nas postaju značajne zbog te vrijednosne relevancije. Samo je mali dio postojeće konkretne stvarnosti obojen našim vrijednosno- uvjetovanim interesom, i samo je on važan za nas ([1904] 1949: 76).

U istom eseju iz kojega je preuzet ovaj navod, Weber govori i o »vrijednosno uvjetovanom interesu« (76). Taj izraz pokazuje da pojmovi interesa i kulture nisu uopće međusobno suprotstavljeni u We- berovu radu (kao što često jesu u današnjoj sociologiji kulture). Oni se dobro slažu međusobno, u smislu da su interesi obično oblikovani vrijednostima (ili kulturom). To znači, primjerice, da dok ekonomski interesi ciljaju na korisnost, to što se shvaća kao korisno poprilično se razlikuje ovisno o dotičnim vrijednosnim (ili kulturi). Dok trgovci, primjerice, jako cijene trgovinu, aristokrati preziru trgovinu i sve koji

K U LT U R A I E KO N O M S K I R A Z V I TA K

227

žive od kupnje i prodaje. Prema Weberu, u društvu postoje posebni grozdovi vrijednosti ili »vrijednosne sfere«. Postoji, primjerice, »politička sfera«, »ekonomska sfera«, »erotska sfera« i tako dalje ([1915] 1946a: 331-58). Svaka ta sfera ima osobitu autonomiju (Eigenesetzlichkeit); a postoje sukobi unutar svake sfere, kao i između sfera. Kao metaforu za život u suvremenoj zapadnoj kulturi, Weber koristi svijet grčke mitologije, u kojem je pluralnost vrijednosti predstavljena pojedinim bogovima koji se međusobno stalno sukobljavaju i takmiče. Kultura, ukratko, obuhvaća za Webera također i borbu i konflikt. U svakoj sferi svojih života, tvrdi Weber, ljudska bića moraju birati i odlučivati koje će vrijednosti slijediti, to jest, moraju razviti neku etiku. U političkoj sferi ljudi će razviti političku etiku, u erotskoj sferi seksualnu etiku - a u ekonomskoj eferi ekonomsku etiku. Kultura i ekonomija čvrsto su spojene u Weberovu pojmu ekonomske etike, koja je imala središnju ulogu u njegovu radu tijekom 191 Oih godina. Osobito je u tim godina radio na divovskom projektu pod naslovom Ekonomske etike svjetskih religija {- Die Wirtschaftsethik der Weltreligionen), koji je rezultirao djelima Drevni judaizam, Religija Kine i Religija Indije. Osim tih djela, Weberov je projekt obuhvatio drugo izdanje Protestantske etike i još nekoliko eseja. U antologiji Gertha i Millsa uvršteni su neki ti eseji, primjerice »Protestantske sekte i duh kapitalizam«, »Religijska odricanja od svijeta i njihove smjernice« (= »Theorie der Stufen und Richtungen religiöser Weltablehnung«) i »Društvena psihologija svjetskih religija« (u Gerthovu i Millsovu zborniku, »The Social Pyschology of World Religions«, prema njem. »Uvodu« /»Einleitung«/ u rad Ekonomska etika

svjetskih religija). U Weberovu opusu o pojmu ekonomske etike raspravlja se jedino u posljednjem od tih eseja, u »Socijalnoj psihologiji svjetskih religija« (1915). Ta je rasprava osobito važna, jer mnogo što Weber ima reći o ulozi kulture u ekonomiji može se naći u njegovoj analizi ekonomske etike (u smislu vrijednosti). Weber iznosi dvije tvrdnje o ekonomskoj etici - jednu u vezi s razinom na kojoj ekonomska etika djeluje, i jednu u vezi s njezinim društvenim određenjem. Bitno je, tvrdi Weber, ne poistovjetiti ekonomsku etiku s teorijskim zalaganjima za određene vrijednosti u ekonomskom životu, kakva se mogu naći u moralnoj filozofiji, teologiji i tako dalja. Ekonomska etika uvijek se odnosi na zbivanja u praktičnom životu i stoga predstavlja oblik »praktičke etike« (Weber [1915] 1946b: 268). Raspravljajući o ekonomskoj etici religije, Weber napominje, primjerice, da »naziv ekonomska etika’ ukazuje na praktičke poticaje za akcije, utemeljene u psihološkim i pragmatičkim

228

P O G L AV L J E I X

Što se tiče društvenih sila koje oblikuju i određuju ekonomsku etiku, Weberova je glavna poruka da obuhvaćaju mnoštvo složenosti. Različite ekonomske etike, primjerice, mogu se naći u sličnim ekonomskim organizacijama. »Ekonomska etika nije jednostavna ‘funkcija’ oblika organizacije, a isto tako ni suprotno ne stoji, da [ekonomska etika] jednoznačno otiskuje oblik ekonomske organizacije« (Weber [1915] 1946b: 268). Nadalje, ekonomska je etika obilježena »visokim stupnjem autonomnosti« i ne može se »odrediti isključivo [primjerice] religijom« (269). Unatoč velikom broju različitih društvenih sila koje mogu biti uključene u stvaranju ekonomske etike, Weber napominje da kada je riječ o ekonomskoj etici neke religije, obično se mora pripi- sati veliku važnost društvenom sloju kojemu pripadaju nositelji te religije. U hinduizmu je to nasljedna kasta kulturnih literata, u budizmu kontemplativni redovnici prosjaci, i u kršćanstvu putujući obrtnički nadničari. Pojam ekonomske etike, kako ga Weber konstruira, u načelu je primjenljiv na sve vrste ekonomske djelatnosti, jer svaki oblik ekonomske akcije uvijek uključuje vrednovanje. Primjera je lako naći i u radničkom svijetu i u svijetu bogataša. Fizički rad obično se smatra manje vrijednim od nefizičkoga rada, kao što se svuda u svijetu sumnjičavo gleda na novčanu trgovinu. Ženski rad obično se u odnosu na muški rad podcjenjuje. Ratnici imaju tendenciju prezirati poljoprivredu, a aristokrati poslovanje. Tijekom svojih putovanja 1830ih godina Tocqueville je otkrio da je zarađivanje za život postalo normom u demokratskoj Americi. To, međutim, nije sprječavalo Amerikance - i to ljude iz svih slojeva - da u dvadesetom stoljeću obezvrijede fizički rad druge oblike »prljavoga rada« (Merton 1968b: 199; Hughes 1962). Isto tako, bogatstvo i raskoš vrednovali su se na različite načine kroz povijesti. Sa stajališta religije, na bogatstvo se može gledati kao na prijetnju spasenju, ili kao na znak da ste blagoslovljeni. Raskoš se može smatrati nešto za užitak, ili nešto što treba zabraniti. Ekonomske promjene i tehnologije također su se vrednovale na brojne različite načine - katkad pozitivno, katkad negativno. A isto vrijedi za prisutnost siromaštva i za odluke o štednji ili trošenju - ukratko, sve ekonomske djelatnosti uvijek se vrednuju. Ekonomska etika svjetskih religija može se opisati kao sociološka studija koja pokušava proučavati učinak glavnih oblika religije na ekonomsku etiku, i učinke koje su te etike imale na širu ekonomiju. To djelo pokušava, pogotovo, odrediti ulogu koju je ekonomska etika (ili ekonomska kultura) odigrala u stvaranju modernoga racionalnog kapitalizma. Weberov je rad izrastao iz njegove analize iz 1904-5. u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma, a zato ćemo krenuti s tim radom (usp. poglavlje 5).

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

229

»Obožavam srednju klasu, s njezinim vrijednostima i svim tim.« © The New Yorker Collection 1997 Charles Basonotti Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

Protestantska etika raspravlja o dvama glavnim tipovima ekonomske etike: jedan odgovara »tradicionalnom kapitalizmu«, a drugi je integralan »modernom kapitalizmu«. No taj drugi tip ekonomske etike nije izrastao iz prvoga; njegovo je glavno nadahnuće proizašlo iz religije. Glavni društveni mehanizam koji je do toga doveo prikazan je u Protestantskoj etici, a dopunski [mehanizam] spominje se u »Protestantskim sektama i duhu kapitalizma«. Ekonomsku etiku tradicionalnog kapitalizma - ili »duh tradicionalnog kapitalizma« da se poslužimo Weberovim nazivljem - obilježavaju umjereni profiti, slaba konkurencija, te stanovit otpor prema inovacijama. Kapitalist ne radi osobito mnogo, a radnici prestaju raditi jednom kada su zadovoljiti svoje tradicionalne potrebe. Ekonomski napredak postoji, ali je postupan i koči ga negativan odnos religije prema stvaranju profita i zarađivanju kao glavnim životnim ciljevima. Ekonomska etika modernog kapitalizma radikalno je drukčija, osobito u odnosu na rad. Radnici kao i kapitalisti u tom tipu ekonomske kulture smatraju rad apsolutno od središnje važnosti u njihovim životima; rad im predstavlja poziv. Ne samo da rade više sati, oni također obavljaju svoje zadatke na metodičniji i racionalniji način. Nastao je nov skup ekonomskih vrijednosti, koje Weber ilustrira citatima iz dje-

230

P O G L AV L J E I X

la Benjamina Franklina. »Sjeti se, vrijeme je novac«, »Sjeti se, kredit je novac«, i »Sjeti se da je novac po naravi plodan i rađa... Tko ubije rasplodnu krmaču, uništava njezino potomstvo u tisućitom pokoljenju. Tko ubije krunu, uništava sve što je mogla proizvesti« (Weber [1904- 1905] 1958: 49). Franklin također kaže da treba biti točan u poslovanju i voditi računa o svom ponašanju u javnosti: Treba motriti na najneznatnije postupke koji utječu na čovjekovu vjerodostojnost. Zvuk vašeg čekića u pet ujutro, ili u osam navečer, smiruje vjerovnika, kad ga čuje, za još šest mjeseci; no ako vas vidi za biljarskim stolom, ili čuje vaš glas u krčmi, kada ste trebali biti na poslu, on idući dan potražuju svoj novac (Weber [19041905] 1958:49).

Prema Weberu, ideja da je rad sveta dužnost svakog ljudskog bića potječe od Martina Luthera. No da rad mora biti i metodičan i obavljen na živahan i netradicionalan način, to ne potječe od Luthera, nego od asketskih protestantskih sekti, poput kalvinista, pijetista, baptista, metodista i kvekera. Sve te sekte, tvrdi Weber, nekako su navele ljude na promjenu njihova odnosa prema ekonomskim pitanjima na prokapitalistički način. Treba, međutim, točno objasniti kako se to dogodilo. Prema Weberu, nije to bilo toliko zato što su religijske ideje ili propovjedi utjecali na ljude, nego zato što su ljudi osjetili da su im najdublji religijski interesi na kocki (Weber koristi naziv Heilsgüter, religijska dobra). Kad se to dogodi, ljudi su spremni i voljni prihvatiti promjene. Način razmišljanja ljudi o religijskim pitanjima prelio se zatim u njihove ekonomske djelatnosti, i uskoro su se i one počele mijenjati. Prema Davidu McLellandu i Jamesu Colemanu (vidi sliku 9.1), Weberovo obrazlaganje može se sažeti u sociološkom smislu na sljedeći način. Pojedini protestantski vjernik prvo asimilira novu asketsku doktrinu, kojoj je bio izložen (korak 1 ). Ta doktrina zatim utječe na njegovo ekonomsko ponašanje (korak 2). Kada se uspostavi interakcija između mnogih takvih asketskih protestanata, njihovo se ekonomsko ponašanje pretvori u nov ekonomski stil života, odnosno u novu ekonomsku etiku (korak 3). Weberov prijedlog o načinu prijelaza s ekonomske etike tradicionalnoga kapitalizma na ekonomsku etiku modernoga kapitalizma potaknuo je mnogo rasprave i često opovrgavanje. No ova knjiga nije mjesto za prikazivanje rasprave o Protestantskoj etici, koja je i preširoka i presložena da bi se mogla ovdje temeljito obraditi. Izbalansiranu ocjenu čitatelj može naći u knjizi Gordana Marshalla, U potrazi za duhom kapitalizma: esej o tezi o protestantskoj etici Maxa Webera (= In

Seach of the Spirit of Capitalism: An Essay on Max Webers Protestant Ethic

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

Nova religijska doktrina (npr. asketski protestantizam)

Stav pojedinog vjernika

231 Nova ekonomska etika (npr. duh kapitalizma)

Korak 3

Stav prema radu i stvaranju

Slika 9.1. Od religijske etike do ekonomske ekipe, ili kako provoditi sociološku analizu interesa, prema Protestantskoj etici. Napomena: U ekonomskoj sociologiji morate se, u biti, spustiti s površine zbivanja na razinu interesa, te istraživati kako potonji utječu na pojedine aktere. Ova slika prikazuje, prema Webern, kako se pojedini vjernik prvo susreće s novom vjerskom doktrinom (asketskim protestantizmom) i to povezuje sa svojim religijskim interesima (korak 1). Na kraju će to primijeniti i u svojim ekonomskim interesima (korak 2) - a kada mnogi ljudi to čine, konačan je rezultat nastanak nove ekonomske etike (korak 3). Izvor. David McLelland, The Acheiving Society (Princeton: Van Nostrand, 1961), 47; James Coleman, »Social Theory, Social Research, and Theory of Action«, American Journal of Sociology 91 (1986): 1322.

Thesis, usp. također Swedberg 1998: 203-6). Najkraće rečeno, čini se da većina suvremenih povjesničara i ekonomskih povjesničara smatra da je Weber pogriješio, iako je obrazloženje u Protestantskoj etici nekima uvjerljivo. Prema Davidu Landesu, primjerice, »Iskreno rečeno, većina povjesničara danas smatra Weberovu tezu neuvjerljivom i neprihvatljivom. Imala je svoj trenutak, a sad je prošao« (2000: 11-12; usp. 1998: 174 - 81). No rekavši to, Landes odmah dodaje: Ja se ne slažem [s tim mišljenjem]. Ni na empirijskoj razini, gdje izvori pokazuju da su protestantski trgovci i proizvođači igrali vodeću ulogu u trgovini, bankarstvu i industriji. Niti na teorijskoj. U biti stvari nalazi se, doista, stvaranje novoga čovjeka - racionalnog, uređenog, marljivog, produktivnog. Te vrline, iako ne nove, jedva su bile uobičajene.

P O G L AV L J E I X '

232

Protestantizam ih je uopćio među svojim vjernicima, koji su jedan drugoga prosuđivali ' u skladu s tim standardima

(12).

!

U neko vrijeme poslije objavljivanja Protestantske etike Weber je ! napisao članak o ekonomskoj etici u Sjedinjenim Državama na prijelazu ! u dvadeseto stoljeće (Weber [1920] 1946). Webera, koji je 1904. propu- ■ tovao tu zemlju, osobito se dojmila uloga protestantskih sekti u Sjedinje- j nim Državama u devetnaestom stoljeću, te je primijetio da je svatko tko je htio uspjeti u poslovanju morao postati članom jedne od njih. To je bilo zato što se smatralo da su članove sekti apsolutno vjerodostojni i pošteni j dvije osobine koje su uvelike olakšale poslovanje u tako golemoj zemlji kao što su Sjedinjene Države. U analiziranju zašto su članovi sekti imali te visoke moralne kvalitete, Weber je primijetio da su mnoge sekte svjesno njegovale poslovno poštenje. Metodisti, primjerice, smatrali su daje zabranjeno: izgovarati previše riječi pri kupovanju ili prodavanju (»cjenkati se«); trgovati neocarinjenom robom; tražiti kamatne stope veće od zakonski dopuštenih; 4. »skupljati sebi blago na zemlji« (što će reći pretvoriti investicijski kapital u »imovinu«); uzimati zajmove bez sigurnosti da će ih se moći vratiti; i 7.

stjecati raskošnosti različitih vrsta (Weber [1920] 1946: 313).

No članovi protestantskih sekti nisu postali tako bespoštedno pošteni samo zato što su sekte cijenile poštenost, koristile fiksne cijene, odbacivali cjenkanje i tako dalje - još je jedan mehanizam bio na djelu. Prema Weberu, sekte mogu »uzgajati« stanovite osobine u svojih članova, jer je svaki član stalno pod prismotrom drugih članova, te želi živjeti prema njihovu standardu ([1920] 1946: 320). U smislu slike 9.1, koja sažima sociološki argument u Protestantskoj etici, korak 3 - od mikrorazine na makrorazinu - ne ovisi samo o oblikovanju novog ekonomskog životnog stila (kako je Weber tvrdio u svojoj glavnoj studiji), nego i o činjenici da je pojedini akter član sekte, i prema tome pod nazorom svojih vršnjaka. Veći dio Ekonomske etike svjetskih religija posvećen je proučavanju dijelova svijeta u kojima postojeće religije nisu dovele do prokapitalističkoga stajališta u ekonomskoj etici. U drevnoj Izraelu, kako Weber pokazuje u Drevnom judaizmu, religijska etika nije jako cijenila ekonomske djelatnosti i izričito je upozoravala protiv gramzljiva ponašanja. Trebalo je pomoći udovicama, sirotinji i bolesnima, a trebalo je poštivati i životinje. Šabat je, primjerice, obuhvaćao i ljude i

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

233

životinje. Prema Webern, etika drevnog judaizma bila je, kao i većina etika, »dvojna« ili »dualistička«, u smislu da ste morali poštivati pripadnike vlastite zajednice, ali ne i strance. Prema Ponovljenom zakonu 23, 21 - »Od tuđinca možeš tražiti kamate, ali ih od svoga brata nemoj Iražiti...« Iz povijesnih razloga, među ostalim i zbog antisemitizma, ta se dualistička tendencija poslije pojačala u judaizmu, i to je dovelo do pojave koju Weber naziva »parijski kapitalizam«. Ta vrsta kapitalizma nastala je kao odgovor Židova na to što su ih druge etničke grupe tretirale kao »parije«, i nije imala visoke moralne kvalitete koje će poslije okarakterizirati ekonomske poslove asketskih protestanata. Za razliku od Wernera Sombarta i drugih, Weber je smatrao da je tip kapitalizma koji su Židovi razvili, zajedno s svojom dualističkom etikom, na povijest zapadnoga kapitalizma imao slab utjecaj (Sombart [1911] 1982). U Religiji Kine Weber razmatra ekonomsku etiku taoizma i konfucijanstva. U taoizmu je prevladavala magija, što znači da je ojačavao ekonomski tradicionalizma i doveo do prihvaćanja status quo. U taoizmu, primjerice, postojalo je snažno vjerovanje u to da oblik kamenja i planina može utjecati na demone i duhove (geomancija). »Često su se pravile zaobilaznice od mnogo kilometara jer, iz geomantskog stajališta, gradnja kakva kanala, ceste ili mosta smatrala se opasnom« (Weber [1920] 1951: 199). Slično tomu, smatralo se da rudarstvo uznemiruje duhove u zemlji - kao što ih uznemiruju i željeznice i tvornički dim. Konfucijanstvo je bilo popularno među mandarinima, i premda ono nije zagovaralo uporabu magije, elita je smatrala da je magija korisna za puk. Konfucijanski ideal bio je gospodin (džentlmen), koji cijeni dug i miran život, kao i materijalnu udobnost. Religija Kine završava glasovitim pasusom u kojem Weber uspoređuje konfucijanstvo s asketskim protestantizmom. Iako jedan i drugi sadrže stanovit racionalizam, prema Weberu oni su u nekim pitanjima međusobno vrlo daleko. Asketski protestant ne prihvaća svijet takav kakav jest, nego ga želi radikalno promijeniti u skladu sa svojim religijskim idealima. Konfucijanski gospodin, naprotiv, bio je konformist i nije osjećao nagon da što promijeni. Asketski protestant vidio je marljiv i metodički rad u svom izabranom pozivu kao način slavljenja Boga, dok je konfucijanac imao kao ideala donekle uzdržana i svestrana džentlmena. U Religiji Indije Weber analizira ekonomsku etiku hinduizma i budizma. U hinduizmu se duh kastinskoga sustava suprotstavio svakoj vrsti ekonomske promjene ili inovacije. Svaka je osoba pripadala kasti, a promjene zanimanja, pa čak i radnoga alata, mogle su dovesti do katastrofe u transmigraciji duša. Riskirali biste da se ponovno rodite

234

P O G L AV L J E I X

kao »glista u crijevima psa« (Weber [1921] 1958: 122). Stoga je poduzimanje inovacije spriječeno, jer je sva ekonomska i profesionalna struktura usidrena u »pojedinčevu vrlo osobnom interesu za spasenje« (123). Weber sažima učinak ekonomske etike hinduizam ovako: »Ritualni zakon u kojem svaka promjena zanimanja, svaka promjena radne tehnika može dovesti do ritualne degradacije nije zacijelo sposoban iz sebe roditi ekonomske i tehnološke prevrate, a niti ne može olakšati prvo nicanje kapitalizma u svojoj sredini« (112 ). Ni budizam, prema Weberu, ne bi mogao razviti nov tip ekonomske etike koja bi mogla pokrenuti opsežne ekonomske promjene onako kako je to asketski protestantizam učinio na Zapadu. Budizam traži tu vrstu mira koja stiže sa smrću, ne vječni život u spasenju, poput kršćanstva. Sveze s ovozemaljskim životom, pa tako i materijalni predmeti i bogatstva, vide se kao porobljivači duša, kao što su i strasti i želje. Pravi je cilj religiozne osobe da uspije sasvim izbjeći bol, koja proizlazi iz ovozemljskog života, te da tako se oslobodi iz kola ponovnih rađanja. Napokon, budizam poput hinduizma oštro razlučuje religijsku elitu od puka. Dok se prvi često oslonio na sustavnu i sofisticiranu viziju, drugi je zadržao pogled na svijet kao na »golem magijski vrt čarolija« (Weber [1921] 1958: 255).

Ekonomska kultura i modernizacija Weberovi radovi počeli su biti dostupni u engleskim prijevodima od kraja 1940ih i 1950ih godina, i naišli su na selektivni prihvat. To se dogodilo, primjerice, s tumačenjem Webera u većini radova iz literature o modernizaciji, koja je dominirala u društvenim znanostima 1950ih i 1960ih godina (npr. Valenzuela i Valenzuela 1978; Chirot 1981). Primjerice, Weberove tvrdnje o Zapadu iz Protestantske etike bile su podignute na razinu univerzalno važećeg modela »modernizacije«, dok su sve neindustrijske zemlje bile utrpane zajedno u skupinu »tradicionalnih«. Slično tome, Weberov je naglasak na rast zapadnoga racionalizma tijekom povijesti bio protumačen kao recept za moderniziranje svijeta u razvitku. Na zapadne vrijednosti i na zapadnu kulturu gledalo se ne samo kao na krajnji proizvod svega razvitka, nego i kao na sredstvo kojim se može »postati modernim«, da citiramo naslov jedne poznate studije u tom stilu (Inkeles i Smith 1974). Modernizacijska teorija često se kritizirala zbog svog prejednostavnog pristupa, i danas se rijetko spominje, osim u zloglasnom smislu. Iako je to možda pozitivan pomak u nekim pogledima, to ne bi tre

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K 236

balo biti T ABLICA 9.1.

P O G L A V L J E 235 IX

Kulturni ciljevi Institucionalna sredstva

smetnja u shvaćanju važnosti mnogih spoznaja nastalih u literature. Tonovčanoga pogotovo+uspjeha vrijedi, primjerice, za + ostvarivanje u Sjedinjenim temu ekonomske kulture, kao što ću pokušati pokazati kratkim prikaDržavama zom sljedećih tri djela: »Društvena struktura i anomija« Roberta K. Mertona (- »Social Structure and Anomie«, 1949), Pokućari i prinčevi:

sklopu I. Konformizam Reakcijemodernizacijske na pritisak za

društveni razvitak i ekonomska promjena u dva indonezijska grada Clifforda Geertza (= Peddlers and Princes: Social Development arid Economic Change in Two Indonesian Towns, 1963) i »Vrijednosti i poduzetništvo u Amerikama« S.M. Lipseta (= »Values and Entrepreneurship in the Americas«, 1967). Da je ovaj pristup društvu i ekonomiji i dalje vrlo živ i vrlo koristan, može se ilustrirati osvrtom na nedavnu knjigu o ulozi vrijednosti u ekonomskom razvitku, koja sadrži radove znanstvenikâ poput S.M. Lipseta, Davida Landesa, Jeffreya Sachsa i mnogih drugih (Harrison and Huntington 2000). U raspravi o učinku Weberove teorije o kulturi kao vrijednosti na sociologiju u SAD-u, često se spominje rani rad Talcotta Parsonsa, osobito njegova sugestija da sociologija treba proučavati ulogu vrijednosti u društvu, a ekonomska znanosti sredstva za njihovo ostvarivanje (»gledište analitičkoga čimbenika« / the analytic factor view; vidi Parsons 1935). No vjerniji i zanimljiviji prijenos Weberovih ideja može se naći se u radu Roberta Mertona, gdje on sugerira da društveni znanstvenici trebaju proučavati ne samo vrijednosti društava (njihove »kulturne ciljeve«), nego i norme koje reguliraju sredstva koja se moraju primijeniti u ostvarivanju tih vrijednosti (njihove »regulacijske norme«) (1968b: 187; usp. Merton 1968a). Za Mertona su vrijednosti »kulturno određeni ciljevi, svrhe i interesi«, a sredstva su načini ostvarivanja ciljeva koji se u društvu smatraju legitimnim (1968b: 186). Merton se poslužio primjerom američke ekonomske kulture da bi ilustrirao razliku između kulturnih ciljeva i institucionalnih sredstava. Dominantna je tema u toj kulturi da svaki Amerikanac, bez obzira na njegovo društveno podrijetlo, može uspjeti i mnogo zaraditi - i nikada se ne smije predati. Kao što je Carnegie jednom rekao, »Budi kralj u svojim snovima. Kaži sebi, ‘Moje je mjesto na vrhu« (citirano u Merton 1968b: 162). Prema tom američkom snu, uvijek možete zaraditi više novca, a Merton spominje jedan nalaz prema kojem svatko u Sjedinjenim Državama, bez obzira na svoj dohodak, želi zaraditi oko 25% više nego što zarađuje sada. Pošto ne postoji završna točka, mora se uvijek ići sve dalje i dalje. Dok svi Amerikanci obično dijele isti ekonomski cilj, legitimna sredstva kojima se taj cilj može ostvariti podijeljena su u društvenoj strukturi vrlo nejednako. Na dnu ekonomske ljestvice, primjerice, nema mnogo prilika za pronalaženje dobra posla, ili za pokretanja us-

II. Inovacija

+

-

III. Ritualizam

-

+

IV. Povlačenje

-

-

V. Pobuna

+/-

+/-

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

237

Postoje još dva moguća načina reagiranja na društvene vrijednosti i sredstva, prema Mertonovoj tipologiji. Prvo, ljudi mogu odlučiti da treba sadašnje vrijednosti u društvu zamijeniti novima, čak iako je potrebno primijeniti nasilje da bi se to ostvarilo (»pobuna«). I drugo, ljudi se jednostavno mogu povući iz društva, od njegovih sredstava kao i vrijednosti (»povlačenje«). Revolucionar je primjer pobune, a skitnica 1930ih primjer je povlačenja. Weberovski pristup kulturi kao vrijednosti ili praktičke etike vrlo je znalački primijenio i Clifford Geertz, u Pokućarima i prinčevima (1963), iduća studija koju ćemo prikazati. Glavnina rada posvećena je analizi dvaju malih gradova u Indoneziji - to su Modjokuto na Javi (24.000 stanovnika) i Tabanan na Baliju (12.000 stanovnika). Potreba za ekonomskim rastom, kaže Geertz, snažno se osjeća u oba ta grada; vrijednosti i ukusi ljudi već su se počeli mijenjati. No također je vrlo Napomena·. Prema Mertonu, svi Amerikanci dijele istu ideologiju o teško reorganizirati ekonomiju radi boljega uklapanja u novo doba. novčanom uspjehu - moderne ali se nalaze u različitim u društvenoj Pogotovo nedostaju tvrtke, kao načinpozicijama organiziranja ekonomstrukturi, pa će stoga imati različit pristup legitimnim sredstvima za skih djelatnosti, da bi moglo doći do rasta. ostvarivanje tih ciljeva. U Modjokutu glavni je ekonomski oblik bazar (tržnica), dok je u TaIzvor. Robert K. Merton, »Social Structure and Anomie«, u Social Theory and Social Structure bananu ekonomija utemeljena na kooperativnim jedinicama lokalnoga (New York: Fress Press, 1968b), 194. tipa. U hazarskoj ekonomiji, kako ju Geertz naziva, prevladavaju pojedinačni trgovci, koji troše mnoge energije na međusobno nadmudrivanje. Ti trgovci ne vjeruju jedan drugomu i rijetko surađuju; sama ideja o pješna biznisa, a kako je zarađivanje mnogotvrtke novcanjima znak uspjeha podudruživanju u kolektivno poduzeće poput je strana. U jednako i za siromahejei utemeljena bogataše, siromasi će možda iskušenje Tabananu ekonomija na jedinice koje sepasti zovuuseka; one pribjeći sredstvima. Merton naziva tu vrstu odstupanja se mogunelegitimnim opisati kao egalitarne grupe s jakim kolektivističkim duhom. »inovacijom« (vidi tablicu 9.1). Američki je san također za srednju Iako je lako autoritativnim osobama poput lokalnih težak aristokrata moklasu, jerteće istinski uspjeh vjerojatno pripadnicima izmicati. bilizirati seke za različite ekonomskenjezinim svrhe, one imaju i tendenciju Jedna je posljedica toga, sugerira ta da će ljudi iz niže srednje obeshrabriti individualnu inicijativuMerton, te ograničiti ponašanje zasnovano klase distancirati sebe od ciljeva društva, ali ostati uz njegova sredstva. na samointeresu. Primjeri koji zaključuje se drže teGeertz, vrste »ritualizma« jesu prerevnostani U obaljudi grada, glavni je ekonomski problem činovnik i uplašen namještenik. organizacijski i kulturni. Moderna tvrtka ne postoji - a ne postoji ni Mnogim ljudi na društvenom vrhu čini također je teško živjeti u skladu s vrijednosni sustav koji pojedincima prirodnim surađivati u obliku američkim - i kao posljedica mnogi se opasno približavaju tvrtke. Vrstasnom vrijednosnoga sustava koji je nužan za »ekonomiju tipa mogućnosti da prekrše zakon ili učineriješiti prijestup. I to u Mertonovu tvrtke« (a firm-type economy ) mora dva povezana zadatka, nazivlju predstavlja Na tom mjestu obrazlaganju tvrdi autor. S jedne»inovaciju«. strane, mora dopustiti dau svojem samointeres dominira kada djelatnostima po drugi putu okviru uspostavlja vezumoralnih između granica. osujećenih ekonomskim stanovitih I s ekonomskih kriminala -mjesto autor citira sljedeći(biznisu) Veblenov druge strane, mora ambicija dodijelitii legitimno poslovanju u komentar: »Nije lako u bilo kojem danom slučaju - dašto, katkad širim vrijednostima društva. je nemoguće sve dokse sudovi ne uopće progovore - reći je li se o je pojavi U Modjokutu samointeres gotovo ne regulira, i zato bilo hvalevrijednog prodavaštva, ili o prijestupu kaznionicu« potrebno bazarsku ekonomiju oštro odvojiti od ostatkaza društva. U Ta195; za kriminali ostatka bijelih ovratnika, vidi npr. bananu,(Merton naprotiv,1968b: linija između ekonomije društva nije nimalo Aubert 1952, Shapiro 1984,1990; Calavita, Tillman i Pontell jasna, a to otežava da se samointeresnom ponašanju odredi mjesto u 1997).

238

P O G L AV L J E I X

ekonomiji. Geertz sažima obrazlaganje o vrsti kulture koja je nužna u modernoj kapitalističkoj ekonomiji: Ekonomski razvitak obuhvaća uspostavu jasno omeđenoga rezervata u kojem ekonomska racionalnost može djelovati samostalno od političkih, religijskih, rodbinskih i inih interesa, kao i određivanje mjesta i vrijednosti takvog poslovnog ponašanja s gledišta ukupnoga društvenog sustava, [tj.] načina na kojem se, i u svojem vlastitom rezervatu, mora podvrći regulaciji od općeg morala društva. U modernom društvu, područje u kojem je dopuštena vlast ekonomske racionalnosti općenito je široko i kontrola barem nad općenitijim normativnim pitanjima donekle [je] labav, no u svakom slučaju to područje ima određene granice i kontrola je poprilično realna (1963:138).

Prije nego što završimo s Pokućarima i prinčevima, treba nešto reći o Geertzovoj analizi kineske manjine, jer je tema etničkih manjina također igrala važnu ulogu u suvremenoj ekonomskoj sociologiji (npr. Bonacich 1980; Light i Karageorgis 1994; Granovetter 1995b; Light u tisku). U Tabananu, kaže Geertz, većina pripadnika kineske manjine (826 od 12.000 stanovnika) rodila se u Indoneziji i poprilično je dobro integrirana u lokalnoj balijskoj kulturi. U Modjokutu, s druge strane, Kinezi su vrlo uspješni i dinamični poslovni ljudi; oni se identificiraju kao Kinezi i ne kao Indonežani; i lokalno stanovništvo i lokalne vlasti diskriminiraju protiv njih. Između kineske manjine i ostatka društva u Modjokutu postoji jak antagonizam. A s erozijom stare integrirane strukture grada, i njezinom zamjenom modernijom i otvorenijom strukturom, kako Geertz predviđa, taj antagonizam između kineskih poslovnih ljudi i ostatka društva vjerojatno će porasti. Napokon, u nekoliko svojih studija S.M. Lipset oslonio se na »vrijednosnu analizu«, prema Weberovu nazivu, u istraživanju ekonomskih kultura Sjedinjenih Država, Latinske Amerike i Kanade ([1967] 1988, 1989, 1993, 1996). Prema Lipsetu, važno je razlikovati kulturne vrijednosti društva od njegove društvene strukture. Vrijednosti igraju važnu i samostalnu ulogu u društvu u cjelini kao i u ekonomiji, i u osnovi određuju hoće li se kakav mogući plan akcije poduzeti ili neće. »Strukturalni uvjeti omogućuju razvitak; kulturni čimbenici određuju je li će se mogućnost ostvariti« ([1967] 1988: 78). Lipset ne govori izričito o ulozi koju interesi igraju u tom procesu; po svoj su prilici ukorijenjeni u društvenu strukturu, no smjer im daje kultura. U radu »Vrijednosti i poduzetništvo u Amerikama« (1967) Lipset tvrdi da su tri stoljeća pod vlasti Španjolske i Portugala oblikovala vrijednosti latinskoameričkoga društva. Elite tih dviju zemalja prenijele su u Latinsku Ameriku prezir za rad, osobito za fizički rad. Španjolske i portugalske elite omalovažavale su zarađivanje novca i trgovinu i

K U LT U R A I E K O N O M S K I R A Z V I T A K

239

Cesto su te poslove dodjeljivale manjinama, kao što su Židovi i muslimani. Snažan protuburžoaski mentalitet koegzistirao je s tolerancijom za sheme za brzo bogaćenje, kakav je bio i plan osvajača (conquistadores). lako su trgovci u iberijskoj kulturi imali nizak status, vojnici i svećenici hilisu jako cijenjeni. Prema Lipsetu, to naslijeđe iz Španjolske i Portugala i dalje je uvelike prisutno u latinskoameričkoj kulturi. Klasa zemljovlasnika, sa svojim veleposjedima (latifundias, latifundije), i dalje se smatra idealom, a djeca iz elite radije studiraju pravo i humanističke znanosti nego prirodne znanosti ili strojarstvo. Tvrtke su obično obiteljske, i rijetko postaju dioničarske tvrtke; ne vjeruje se vanjskim ljudima, i prema njima se drži distanca. Latinskoamerički poslovni ljudi radije ne ulaze u rizike i više ih zanimaju kratkoročne sheme nego dugoročni projekti. Na stečaj se gleda kao na sramotu. Ako su vrijednosti Latinske Amerike toliko protiv biznisa, kaže Lipset, zašto tamo ipak postoji važan poslovni sektor? Njegov je odgovor da u situacijama u kojima dominantne vrijednosti ne podržavaju poslovanje, manjine su u položaju preuzeti vodstvo. Ta činjenica, međutim, ne treba se shvatiti kao podrška teoriji o poduzetništvu kao nekoj vrsti devijantnog ponašanja - takvo je stajalište bilo popularno u slavnim danima literature o modernizaciji. Oslanjajući se na Weberovo obrazlaganja u Protestantskoj etici, Lipset sugerira da u zemljama u kojima dominantni vrijednosni sustav podržava biznis (kao u Sjedinjenim Državama ili engleskojezičnoj Kanadi), većina poslovnih ljudi potječu iz dominantne etničke skupine. Tamo gdje to nije tako (kao u Latinskoj Americi), mnogi poslovni ljudi potječu iz manjinskih grupa.

Sažetak U općoj raspravi o pojmu kulture kojom je ovo poglavlje počelo istaknuli smo da ekonomisti obraćaju pozornost na samointeres i zanemaruju kulturu, dok neki ekonomski sociolozi čine upravo suprotno. No kultura i interesi nisu međusobno suprotstavljeni, nego tijesno povezani u toj vrsti analize, koju tvrdim da bi ekonomska sociologija trebala zagovarati. Prikazali smo različita teorijska razmišljanja o povezanosti kulture i interesa, pa i gledište sadržano u Weberovu glasovitom pasusu o skretničaru. Prema tom modelu, interesi pokreću ljudsko djelovanje, dok mu kultura (recimo u obliku religije) daje opći smjer. Kultura se može u sociologiji definirati na različite načine, no obično se vidi kao mješavina vrijednosti i struktura shvaćanja. Odbacili smo sugestiju

240

P O G L AV L J E I X

Swidlerove i drugih da je zamisao o kulturi kao vrijednosti zastario oblik analize, jer je to krivo shvaćanje načina kako su Weber i njegovi sljedbenici primijenili pojam kulture. Predstavili smo i prodiskutirali nekoliko studija sociologa o kulturi i ekonomiji, primjerice Tocquevilleovu sliku američke ekonomske kulture u ranom devetnaestom stoljeću, Weberov pokušaj analiziranja uloge ekonomske etike u različitim civilizacija i analize ekonomske kulture iz radova znanstvenika poput Mertona, Geertza i Lipseta. Tocquevilleova analiza osobito je važno u ovom kontekstu, svakako i zbog njezine znalačke analize interesa. U suštini američke kulture, prema Tocquevilleu, nalazi se »princip samointeresa pravilno shvaćen« to jest, Amerikanci smatraju da je u njihovu interesu da postupaju čestito. Weberov rad o ekonomskoj etici, odnosno o tendenciji ljudi da svim svojim ekonomskim djelatnosti pripišu osobite vrijednosti, u ovom kontekstu slično je tomu važan. Potonji pristup prožeo je i velik dio američke sociologije odmah nakon drugoga svjetskog rata zanimanjem za ulogu koju kultura igra u ekonomskom razvitku. Weberov je utjecaj također vrlo očit u suvremenim doprinosima istraživanju kulture i ekonomije, o kojima ćemo raspravljati u idućem poglavlju.

X Kultura, povjerenje i potrošnja

suvremena istraživanja o kulturi i ekonomiji različita su od istraživanja provedenih poslije drugoga svjetskog rata, jer ne ističu ekonomski razvitak. Umjesto toga, prvenstveno se razmatra uloga kulture u svakodnevnom ekonomskom životu. Za suvremene ekonomske sociologe važno je to da sve ekonomske djelatnosti imaju kulturnu dimenziju - one su ukorijenjene u kulturu, kao što su ukorijenjene u društvene strukture. Prvi odjeljak u ovom poglavlja posvećen je radu Pierrea Bourdieua, koji je u suvremenoj sociologiji dao najoriginalniji doprinos shvaćanju odnosu između ekonomije i kulture. Slijedit će rasprava o načinu kako je nova ekonomska sociologija analizirala tu temu, također i temu o povjerenju. Razlog zašto spominjem povjerenje u ovom kontekstu jest - zato što povjerenje predstavlja osobitu vrijednost, i stoga ulazi u raspravu o kulturi. Treći odjeljak govori o potrošnji, kao primjeru materijalne kulture ili predmeta što ih ljudi vrednuju. M NOGA

Kultura i ekonomija u modernoj sociologiji Jedan od najvažnijih doprinosa ekonomskoj sociologiji nakon drugoga svjetskog rata, koji obuhvaća i njegova razmišljanja o temi kulture i ekonomije, dao je Bourdieu (usp. poglavlje 2). Ta se tema pojavljuje u njegovim ranim napisima o Alžiru i u njegovim kasnijim radovima 1 Francuskoj, te općenito u njegovoj raspravi o teorijskim pitanjima. Nekoliko ključnih pojmova u Bourdieuovoj sociologiji osobito habitus 2 kulturni kapital - pokazali su se vrlo korisnima u shvaćanju odnosa između kulture i ekonomije. Koristan je i pojam kulturnih polja, kako ih on naziva, kao što su umjetnosti i književnosti, te njegova teza da interesi u njima igraju prikriveni ulogu. Habitus ili sklonost može se ugrubo definirati kao trajna naklonost aktera da pristupi stvarnosti na određen način, kao utjecaj prošlosti. Ovisno o habitusu, akteri će organizirati svoje postupke i predstavljanja na različite načine. Homo economicus, naprotiv, nema ni prošlost ni habitus; sve što čini vječito je novo. U knjizi Alžir 1960 (= Algérie

1960)

242

P O G L AV L J E X

Bourdieu opisuje habitus kao »sklonost [koja] orijentira i organizira ekonomske prakse svakodnevnoga života - kupovanje, štednju i kredit i također politička predstavljanja, bilo rezignirana ili revolucionarna« (1979: vii-viii). Ključna tema u Bourdieuovu radu o Alžiru je da je habitus lokalne populacije i dalje pretkapitalistički i u raskoraku s kapitalističkom stvarnošću koju su uvele kolonizatorske sile. Posljedica tog sukoba bila je krajnje bolna i dezorganizacijska za Aližirce (za Bourdieuove najvažnije empirijske studije o Alžiru, vidi Bourdieu 1963; Bourdieu i Sayad 1964; za sažetak na engleskom jeziku, vidi Bourdieu 1979). Bourdieu oslikava pretkapitalistički habitus Alžiraca kao kvalitetno različit od kapitalističkoga habitusa. U pretkapitalističkom Alžiru temeljna je ekonomska jedinica bila rodbinska skupina, ne uža obitelj kao u kapitalizmu. Imovina se posjedovala kolektivno, i nije se znalo koliko svaki pojedinac pridonosi prihodu domaćinstvu. Kao u mnogim seoskim društvima, norma je bila stopiti se u grupu, ne isticati se. Općenito, tvrdi Bourdieu, mnogo se događalo u toj vrsti ekonomije kao da bi se prikrila činjenica da su ekonomski interesi u pitanju. Odnos između rada i proizvodnosti, primjerice, nije bio poznat, ili se nije razmatrao. Darovi su bili česti - a »razmjena darova razmjena je u kojoj i kojom činitelji nastoje prikriti objektivnu istinu razmjene, tj. računicu koja zajamčuje jednakost razmjene« (1979: 22). Jedna važna razlika između ekonomskog habitusa Alžiraca i racionalnog habitusa ljudi koji žive u kapitalističkom društvu, tvrdi Bourdieu, povezana je s pojmom vremena. Jedan se primjer tiče odnosa prema radu: u Alžiru, prema tradiciji, čovjek koji drži do sebe uvijek mora nešto raditi - »barem može izrezbariti žlicu« (1979: 24). Drugi primjer pretkapitalističkoga stava prema vremenu povezan je s odnosom prema novcu. Na novac se gleda kao na nešto vrlo apstraktno i manje vrijedno od stvari koje se njime kupuju. Prema alžirskoj poslovici, »Proizvod vrijedi više od njegova ekvivalenta [u novcu]«. Kada je žetva dobra, Bourdieu također primjećuje, seljak će obično zgrnuti višak za buduću potrošnju, umjesto da ga investira. Što tiče kredita, pozajmice se daju jedino prijateljima i rodbini; vrijeme za povrat duga ostaje prilično nejasno, a ne priznaje se ideja o kamatama (kamate bi značile da treba platiti za uporabu resursa tijekom mnogo vremenskih jedinica, prema točnoj stopi). Već smo nagovijestili jedan razlog zašto je bilo tako bolno i teško Alžircima, s njihovim pretkapitalističkim habitusom, prilagoditi se novim kapitalističkim uvjeti: kapitalizam se u alžirskom društvu nije razvio organski, iznutra, nego su ga, naprotiv, izvana nametnule kolonijalne sile. Jedan drugi razlog tiče se ekonomskih uvjeta alžirskog stanovništva, a tu u svojem obrazlaganju Bourdieu kritizira tendenciju

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

243

u društvenim znanostima da se kulturne promjene shvate zaista preapslraktno i da se zanemaruje da su uvijek usidrene u ekonomskoj stvarnosti. Razmotri li se, primjerice, ekonomsko stanje alžirskoga stanovništva, ubrzo postaje jasno da dok radnici ne ostvare stanovitu granicu dohotka, oni ne mogu razmišljati i računati u racionalnom smislu, kako to rade ljudi koji žive u kapitalističkom društvu. Na stanovitoj razini dohotka - kada se alžirski radnici osjete sigurnima i kada mogu mirno i racionalno gledati na budućnost -, oni obično odlučuju imati manje djece te razvijaju realističnija gledišta. Siromašni Alžirci, s druge strane, dalje stvaraju velike obitelji i vrlo se nerealistički odnose prema budućnosti. Njihova društvena i ekonomska stvarnost, kaže Bourdieu, tjera ih u »prisilnu tradicionalnost« (1979: 23). Bourdieuov drugi važan doprinos analizi uloge kulture u ekonomiji je njegov pojam kulturnoga kapitala. Taj pojam nastao je iz istra- živanja o obrazovnom sustavu u Francuskoj, koja su tijekom 1960ih godina proveli Bourdieu i Jean-Claude Passeron ([1964] 1979, [1970] 1977). Pokušavajući odrediti ulogu koju obrazovanje igra u reprodukciji klasne strukture, Bourdieu i Passeron zaključili su da nešto bitno nedostaje u analizi - i to što nedostaje povezano je s kulturnim nasljeđem, koje su učenici stekli u svojim obiteljima. To što se obično tumači kao »sposobnost« i »talent«, zaključili su, može se mnogo bolje shvatiti kao posljedica kulturne sposobnosti koju su neki učenici naučili od svojih roditelja, kao dio odrastanja u »pravoj« vrsti obitelji. Bourdieu je kritizirao pojam ljudskoga kapitala, koji su Gary Becker i drugi razradili u suvremenoj ekonomskoj znanosti, zbog toga što zanemaruje događaje u obitelji. »Od samoga početka, definicija ljudskog kapitala, unatoč svojim humanističkim zamišljajima, nije se pomaknula dalje od ekonomizma i zanemarila je, između ostaloga, činjenicu da prinos u učenosti iz obrazovnih djelatnosti ovisi o kulturnom kapitalu što ga je obitelj prije uložila« (Bourdieu 1986: 244). Činjenica da se uloga kulturnog kapitala u školskom sustava ne shvaća, ističe Bourdieu, samo ga čini mnogo učinkovitijom. Prema tipologiji koju je Bourdieu uveo neko vrijeme poslije svojih istraživanja obrazovanja, moguće je razlikovati tri stanja kulturnog kapitala: »utjelovljeno stanje«, »opredmećeno stanje« i »institucionalizirano stanje« (Bourdieu 1986). Prvo od tih stanja - utjelovljeno stanje jest to što su Bourdieu i Passeron otkrili u svojim istraživanjima obrazovanja, te označuje približno dobar odgoj i Bildung. Prema Bourdieuu, nije moguće zamijeniti godine koje su nužne za razvitak jedne kultivirane ličnosti. To je slično sunčanju - trebate uložiti vrijeme da potamnite. Ta verzija kulturnoga kapitala, može se dodati, imala je

244

P O G L AV L J E X

određen učinak na stratifikacijska istraživanja, ništa manje i u Sjedinjenim Državama (za raspravu o načinu operacionalizacije kulturnog kapitala i o učinku tog pojma na sociologiju u SAD-u, vidi Lamont i Lareau 1988). Kulturni kapital u opredmećenom stanju obuhvaća predmete kao što su slike, kipovi i spomenici. Iako svatko koji ima dovoljno novca može kupiti te vrste predmeta, »simbolički [ih] prisvojiti« druga je stvar, a za to je potreban kulturni kapital. Kulturni kapital u institucionaliziranom stanju odnosi se uglavnom na akademske stupnjeve. Iako samouk može isto toliko znati kao i osoba s akademskom diplomom, on nema titulu ili neki drugi službeni znak svojega znaka. Ti se znakovi koriste i u određivanju plaća, a ta činjenica dovodi do jedne druge teme u Bourdieuovoj teoriji o kapitalima, naime da se različiti tipovi kapitala, također i financijski kapital, često mogu međusobno konver- tirati. To vrijedi ne samo za kulturni kapital, nego i za socijalni kapital (veze) i za simbolički kapital (kapital koji ne priznaje da je kapital vidi u nastavku poglavlju). Bourdieu je napisao i nekoliko studija o kulturnim poljima, od kojih se svi dotiču ekonomije (1993a, 1995). No iz perspektive ovog poglavlja, najfascinantnije nije to što te studije imaju reći o ekonomskoj dimenziji kulturnih pojava, nego Bourdieuova teza da je osobitost visoke kulture u njezinoj ideologiji o svojoj »nezainteresiranosti«, u njezinu prikazivanju sebe kao »antiekonomija« (1993b: 40; 1998). Umjet - nost i književnost obično prikazuju sebe kao posve izvan tako profanih stvari kao što su novac i profit, i kao da tvore vlastitu odvojenu oblast stvarnosti, koja ima malo zajedničkoga s mučnim borbama u društvu. Naglasak na uzvišenu vrijednost umjetnosti i književnosti dopunjuje se ideologijom o pojedinačnom umjetniku kao vrhunskom stvaratelju što Bourdieu naziva »’karizmatskom’ ideologijom« (1993b: 76). U stvarnosti, međutim, svijet visoke kulture nezaninteresiran je samo prividno. Pokreću ga interesi i interesne borbe kao i u ostalom društvenom svijetu, no prvenstveno ga pokreću neekonomski interesi, povezani s pitanjima poput ovih: Što se smatra književnošću? Koji se književni žanr najviše cijeni? Koji je književnik najbolji? Neuspjeh u opažanju ikakvih drugih interesa u svijetu, osim ekonomskih interesa, napominje Bourdieu, jest nešto za što su krivi ekonomisti; a taj način razmatranja stvari može dovesti do analogne greške svođenja suštine umjetnosti na ekonomiku, kao u vulgarnom materijalizmu. Borba za neekonomske interese, kaže Bourdieu, može biti pojednako žestoka kao i borba oko ekonomskih dobara, a katkad i žešća. Postoji i činjenica da »obratni ekonomski svijet«, kako Bourdieu naziva visoku kulturu, nekim akterima daje i poprilično mnogo profita i

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

245

dohotka - no samo pod uvjetom da sudionici poštuju antiekonomsku ideologiju. Kao što se pretkapitalistička ekonomija prividno temeljila na časti, darežljivosti i poštivanju srodstva, visoka kultura skriva to da su njezini resursi i profiti raspodijeljeni na predvidivi, strukturni i iskoristivi način. Opet, drugim riječima, nalazimo se u čudnom svijetu simboličkog kapitala, ili kapitala koji se predstavlja kao nezainteresiran za ekonomske resurse - i koji raspodjeljuje te resurse upravo na osnovi iskazivanja nezainteresiranosti za ekonomske stvari (Bourdieu 1993a; Bourdieu i Wacquanr 1993: 119).

Kultura i sociologiji

povjerenje

u

suvremenoj

ekonomskoj

Bourdieuove ideje o ekonomiji i kulturi imale su slab učinak na novu ekonomsku sociologiju u Sjedinjenim Državama. Jedan je razlog taj da je glavna struja nove ekonomske sociologije bila pod jakim utjecajem organizacijske teorije i mrežnoga pristupa, a ti su smjerovi bili ili ravnodušni prema kulturi (organizacijska teorija) ili otvoreno neprijateljski (mrežna teorija). Organizacijska teorija je obično zanemarivala pojam kulture, osim u obliku »korporacijske kulture«, koja se može opisati kao mješavina pretjerivanja i ozbiljnoga istraživanja (npr. Deal i Kennedy 1982,1999; Barley i Kunda 1992). Znanstvenici koji proučavaju mreže obično su tvrdili da je teorija kulture toliko neprecizna da nije jako korisna u analiziranju ekonomskih pojava. Kritika primijene kulturne perspektive u novoj ekonomskoj sociologiji u velikoj je vezi s poistovjećivanjem kulture s radom Talcotta Parsonsa, no među mrežnim analitičarima ta se kritika prenijela i na opće zapostavljanje vrijednosti, struktura shvaćanja i tome slično. Dobar je primjer utjecajni rad Marka Granovettera, iako treba reći da je Granovetter nedavno izjavio da ga je kulturna dimenzija ekonomskih pojava počela više zanimati (Granovetter 1999a: 11, 2000: 2). On nije, međutim, promijenio glavno težište svoje kritike, naime daje kulturna perspektiva tako općenita da nije jako korisna u stvaranju preciznih objašnjenja. Nije podesno, prema Granovetteru, dati »uzročnu prednost tako apstraktnim pojmovima kao što su ideje, vrijednosti, duševne skladnosti i kognitivne karte« (1996b). Kulturni pristup predstavlja izraz tipa analize zasnovanog na koncepciji o presocijaliziranom čovjeku (the oversocialized man), a također ima gotovo kružnu logiku, jer se stavovi koriste da bi se objasnili postupci, a prvi se zatim izvode iz drugih (1992b: 47-48). U usporedbi s točnim preslikavanjem mreže

»Ni ja ne znam kako je počelo. Sve što znam jest daje dio naše korporacijske kulture« © The New Yorker Collection 1994 Mark Stevens Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

odnosâ, kulturna su objašnjenja jednostavno previše neprecizna (za sličnu kritiku, vidi i Hamilton i Biggart 1988: S53, S69-S74, gdje se ističe da konfucijanstvo ne može objasniti ekonomski progres na Tajvanu, u Sjevernoj Koreji i Japanu, jer te tri zemlje imaju vrlo različite industrijske strukture). Već je rano Viviana Zelizer počela kritizirati stajalište mrežne analize o kulturi, tvrdeći da zapostavljanje kulture može dovesti ekonomske sociologe do toga da previde mnoge važne ekonomske teme, te šire gledano reproducirati vrstu jednodimenzijske analize koja obilježava glavnu struju ekonomske znanosti. Zelizerova tvrdi da su vrijednosti i strukture shvaćanja centralne za samo konstituiranje ekonomskih pojava. Uzeti u obzir kulturu, međutim, ne znači zanemariti društvene strukture, a svesti sve na kulturu bila bi fatalna pogreška. Potrebno je, tvrdi ona, »skicirati teorijski srednji put između kulturnoga i društvenostrukturnoga apsolutizma, sa svrhom da se ulovi sva složena međuigra između ekonomskih, kulturnih i društvenostrukturnih sila« (Zelizer 1988: 629; slično Zelizer 2002). Paul DiMaggio dugo se protivio stajalištu da treba samo preslikavati

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

247

društvene strukture, da bi se dobila potpuna objašnjenja u ekonomskoj sociologiji. No za razliku od Zelizerove, više je podržavao je glavnu struju u novoj ekonomskoj sociologiji i predložio je nekoliko načina kako se može unaprijediti, umjesto da se sasvim napusti (DiMaggio 1994). Kao što se shvaća da su ekonomske akcije ukorijenjene u mreže, Ireba shvatiti da su ukorijenjene i u kulturu (»kulturna ukorijenjenost« DiMaggio 1990: 113; Zukin i DiMaggio 1990: 17-18). DiMaggio se također, mnogo više od Zelizerove, zauzimao za to da se gledište 0 kulturi u smislu vrijednosti zamijeni gledištem koje se više oslanja na nedavne pomake u kognitivnoj psihologiji. Dosad smo raspravljali prvenstveno o teorijskim stajalištima prema ulozi kulture u ekonomskoj sociologiji, no postoje i neke empirijske studije o ekonomiji i kulturi koje treba spomenuti. Nadalje, treba nešto reći o pojmu povjerenja, koji je blisko vezan za pojam kulture. U empirijskim studijama pokušalo se prvenstveno razmotriti ulogu vrijednosti u različitim ekonomskim pojavama, i u manjoj se mjeri vodilo računa o gledištu aktera. Mitchell Abolafia, primjerice, proučavao je poglede na svijet među trgovcima na različitim tržištima vrijednosnih papira (1998), a Zelizerova je uspjela pokazati da ljudi često označuju novac, ovisno o namjeni u kojoj ga žele koristiti. Zelizerova je proučavala ulogu vrijednosti u ekonomskom životu i u dva druga istraživanja: o promjeni stavova prema životnom osiguranju, te prema djeci kao ekonomskoj prednosti. Kada se u devetnaestom stoljeću pojavilo životno osiguranje u Sjedinjenim Državama, prvotni otpor bio je vrlo jak, jer se smatralo da se ljudski život ne smije vrednovati u novčanom smislu. I potreba za nešto poput životnog osiguranja bila je manje, jer su susjedi i srodnici u teškim vremenima pomagali jedan drugoga. Napokon je životno osiguranje postalo prihvatljivije, prema Zelizerovoj, jer je steklo neku vrstu aure svetosti; postalo je dio procesa koji olakšavao nastavak obitelji, kad bi jedan od njezinih članova umro. Postojala je i važna činjenica da u teškim životnim prilikama ljudi više nisu mogli računati na susjede i rodbinu. Donekle na sličan način, prema Zelizerovoj, djeca u Americi u devetnaestom stoljeću vrednovala su se u ekonomskom smislu (1981, 1985). No s prolazom vremena djeca su se sve više isključivala iz nove industrijske ekonomije. Dogodio se i odgovarajući pomak u stavu, od toga da se na djecu gledalo u ekonomskom smislu isključivo emotivnoe. Djeca su postala »ekonomski bezvrijedna, ali emotivno neprocjenjiva« (1981: 1052). Dok bi se Zelizerova, DiMaggio, Granovetter i neki drugi predvodnici američke ekonomske sociologije danas svi redom složili da u analizama treba biti mjesta i za društvene strukture i za kulturu, to su

248

P O G L AV L J E X

stajalište nedavno osporili takozvani novi institucionalisti, na koje je utjecao rad Johna Meyera. Prema njihovu pristupu, sve današnje ideje o državi, korporaciji, akterima i tako dalje, moraju se shvatiti kao društvene konstrukcije vrlo određene vrste, naime zapadne kulture. U ekonomskoj sociologiji to je gledište istražio Frank Dobbin, u jednom teorijskom članku (1994a) i u svojoj studiji Kovanje industrijske politike (1994b). Može se zacijelo raspravljati o prednostima primijene tako široke koncepcije kulture, koja obuhvaća gotovo sve. No jasno je i da je Dobbin uspio razraditi nekoliko zanimljivih i važnih ideja, polazeći iz te perspektive (za opis djela Kovanje industrijske politike / Forging Industrial Policy, vidi poglavlje 7). Na ovom mjestu treba nešto reći o ulozi povjerenja u ekonomskom životu, jer je moguće tvrditi da i povjerenje ulazi u raspravu o kulturi. Povjerenje predstavlja osobitu vrijednost, u smislu da ga pojedinci visoko cijene, u ekonomskom životu kao i drugdje (za opću raspravu 1 povjerenju, vidi npr. Luhmann 1979; Gambetta 1990). Ljudi kojima se ne može vjerovati, te društva u kojima nepovjerenje prevladava, obično se doživljavaju u negativnom smislu. Odsutnost povjerenja, kako je i nekoliko studija potvrdilo, negativno utječe na ekonomski život (Fukuyama 1995). Kao što znamo iz poglavlja 1, Simmel je istaknuo da se svaka novčana transakcija temelji na povjerenju - na povjerenju da će neka druga osoba prihvatiti novac koji ste primili u isplati ([1907] 1978: 170). Prema Weberu, povjerenje u srodničkom društvu, kao što je bila drevna Kina, obično je personalističko i ograničeno po opsegu, dok je povjerenje u asketskom protestantizmu univerzalno po opsegu i neosobno po naravi (Weber [1920] 1951: 237, 244-45; usp. Weber [1920] 1946). Durkheim je imao manje reći o povjerenju od Simmela ili Webera, no pojam povjerenja može se izravno povezati s anomijom. Gdje ne postoje redovite veze između ljudi, oni obično neće vjerovati jedni drugima. I kasniji znanstvenici su se suglasili da je bez širokoga neosobnoga povjerenja teško pokrenuti ekonomski rast (npr. Banfied 1958; Geertz 1963: 126). Jasno je da sudovi i institucije poput [američke] Komisije za vrijednosne papire i brokere {Securities and Exchange Commision) igraju ključnu ulogu u podržavanju »ekonomskog povjerenja«, kako ga Carruthers naziva (Shapira 1984; usp. Carruthers, u tisku). Postoji i niz institucija koje daju informacije o kreditima, kreditnim kategorijama 2 slično, što sve olakšava međusobno povjerenje među poslovnim ljudima - koje se katkad naziva »neosobno povjerenje« (Zucker 1986; Shapiro 1987; Carruthers, u tisku). Nedavni događaji u Sjedinjenim Državama pokazuju da se i računovodstvo treba razmatrati kao

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

249

industrija za stvaranje povjerenja. Dok ekonomisti često gledaju na povjerenje u utilitarističkom smislu ono funkcionira kao »važan lubrikant u društvenom sustavu« i ima cijenu kao svaka druga roba (Arrow 1974: 23) - sociolozi, naprotiv, ističu da povjerenje ima samostalnu kvalitetu, koja se ne može svesti na računice i stvaranje profita (Granovetter 1992b: 38-47; usp. Williamson 1996a). Colemanovo gledište o povjerenju kao okladi o budućnosti spada negdje između tih dviju pozicija (Coleman 1990:99; usp. poglavlje 2). Napokon, bilo je tvrdnji da su povjerenje i emocije blisko vezane za ekonomski život, osobito u transakcijama okrenutih prema budućnosti - kao što većina financijskih transakcija i jest (Pixley

Materijalna kultura i potrošnja Malen je korak od kulture do potrošnje (Zelizer, u tisku a). Prije nego što učimo taj korak, međutim, treba reći da se sociologija potrošnje razvila samostalno od ekonomske sociologije - i da se ta [odvojenost] mora nadvladati, ako će ekonomska sociologija ikada obuhvatiti sve glavne aspekte ekonomskog života (za pregled sociologije potrošnje, vidi Campbell 1995b). Moguće je, dakako, raspravljati o tome iz koje bi pozicije ekonomska sociologija trebala pokušati pristupiti temi potrošnje i integrirati je u svoje područje. Moguće je, primjerice, analizirati potrošnju fokusirajući na njezinu ulogu u ekonomskom procesu, nakon proizvodnje i raspodjele (usp. poglavlje 3). Prema tom gledištu, potrošnju u kapitalističkom društvu ne pokreće samo interes potrošača da zadovolji svoje potrebe, nego i interes kapitalista da ostvari profit. Moguće je fenomenu potrošnje pristupiti također iz perspektive tržišta. Tada bi se razmatrao nastanak i razvitak potrošačkih tržišta (vidi raspravu o masovnim tržištima u poglavlju 6 ). Mora se dodati da potrošnja obično ima i političku i pravnu dimenziju (usp. poglavlja 7-8). Uvodeći uvozne carine i poreze, primjerice, države često nastoje usmjeravati potrošnju. Zakoni protiv raskošne potrošnje (uključujući takozvane zakone o luksuzu) također su bile često pojave u povijesti (npr. Sombart [1913] 1967; Hunt 1995, 1996). No moguće je raspravljati o potrošnji i kao dijelu kulture ili, točnije, kao dijelu teme »ekonomije i kulture«. Jedan je razlog za takav postupak taj da pojam kulture može rasvijetliti činjenicu da pojave poput kupnje, prodaje i potrošnje mogu se pravilno shvatiti jedino ako se uzme u obzir njihovo značenje. Pozitivni je pomak to što današnja sociologija potrošnje uglavnom to doista radi, što se može pripisati

250

P O G L AV L J E X

[utjecaju] kritike koju su neki antropolozi uputili sociolozima (i ekonomistima) zbog jednodimenzijskog gledanja na potrošnju (Douglas i Isherwood 1980; Appadurai 1986; za komentar o potrošnji u ekonomskoj antropologiji, vidi Miller 1995). Rekavši to, međutim, treba dodati da neke suvremene studije o potrošnji imaju tendenciju preuveličavati ulogu značenja i prikazivati potrošnju kao nešto bestjelesno i bez interesa. To osobito vrijedi za post- moderniste, koji tvrde da živimo u novoj vrsti društva potrošačkom društvu - u kojem ljudi troše znakove i slike, umjesto konkretnih predmeta (Baudrillard 1988; usp. Jameson 1983). Iako treba mnogim post- modernističkim analizama odati priznanje za teorijsku maštovitost, kao i za talent u hvatanju nešto poput duha vremena (Zeitgeist), ta vrsta analize ipak ne vidi neke bitne činjenice o potrošnji: to da je potrošnja životno vezana za proizvodnju; [da je] potrošnja usidrena u konkretnim društvenim odnosima; i [da je] pokretačka sila u potrošnji individualni interes, potaknut i često oblikovan profitnim interesima. Suprotna greška od »produkcionističke« [vrste] analize, ili tendencije da se zanemari potrošnja i razmotri isključivo proizvodnja, jest tendencija fokusiranja na potrošnju, odvojeno od proizvodnje (Glucksman 2000). Treba biti jasno da nema potrošnje bez proizvodnje. Potrošnja je više od semiotičke igre značenja; ona je čvrsto usidrena u sustav društvenih odnosa, koji obuhvaća ne samo kupca i prodavača, nego i kupčevu obitelj, srodnike, vršnjake, kolege na poslu, pa i klasne odnose u širem smislu. Prilično je očito da individualni interes pokreće potrošnju, jer ljudsko tijelo ne može opstati bez stanovita unosa hrane. Zato u sociologiju potrošnje treba uvrstiti i povijesne studije o potrošnji hrane, kao i suvremena istraživanja te pojave (npr. Baudel [1979] 1985a: 104-265, Fogel 1994; Dreze i Sen 1990-91). Osim materijalnih interesa, pojedinca pokreću i idealni interesi te ga navode na potrošnju različitih predmeta. Podjednako je jasno da postoji i profitni interes u potrošnji, i to pomaže u objašnjavanju pojava kao što su oglašavanje i režiranje potrošnje (Shudson 1984; Ritzer 1999). Može se tomu dodati da pokušaji analiziranja potrošnje u smislu interesa imaju dugu tradiciju. U Bogatstvu naroda, primjerice, nalazimo sljedeći odlomak, koji je relevantan i danas: Potrošnja je jedini cilj i svrha sve proizvodnje; i interes proizvođača treba se zbrinuti jedino utoliko koliko je to nužno za unapređivanje interesa potrošača. Ta je načelo posve očigledna i bilo bi besmisleno po-kušati ga dokazivati. Ali u merkantilnom sustavu, interes potrošača gotovo je uvijek žrtvovan interesu proizvođača, i čini se da se proizvodnja, i ne potrošnja, smatra krajnjim ciljem i metom sve industrije i trgovine (Smith [1776] 1976:660).

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

251

Klasična djela u ekonomskoj sociologiji imaju podosta reći o potrošnji, iako bi bilo netočno tvrditi daje potrošnja bila tema koja je osobito zanimao njihove autore. Marx, primjerice, dodijelio je u Kapitalu potrošnji poprilično marginalno mjesto (usp. Marx i Engels [1848]; Marx [1844] 1978: 101-6). U tom radu spomenuo je »fetišizam robe«, izraz koji otprilike označuje to da ljudi u kapitalističkom društvu ne vide vezu između potrošačke robe u trgovinama i izrabljivačkog procesa s pomoću kojeg se [ta roba] proizvodi i u kojem sami sudjeluju ([1867] 1906: 81^96). Bliža tom kontekstu, međutim, jest Marxova sugestija da se radna snaga, poput drugih roba, troši u procesu proizvodnje, i da je ta vrsta potrošnje (»proizvodna potrošnja«) različita od vrste potrošnje koja se događa jednom kada radnik primi plaću za svoj rad (»individualna potrošnja«) (626). Weber koristi nešto drukčiji pojam klase nego Marx - koji je isključivo vezan za »proizvodnju«, za razliku od pojma statusa, koji je prema jednom poznatom pasusu u Ekonomiji i društvu povezan s »potrošnjom« i »životnim stilom« ([1922] 1978: 305-6, 926-39; usp. Weber 1989). Ljudi unutar društvenih klasa obično će pokušavati ograničiti konkurenciju i razviti statusne grupe, a ako u tome uspiju, nastat će »ekonomski neracionalni obrasci potrošnje« (Weber [1922] 1978: 307). Simmel se dotiče potrošnje na mnogim mjestima u svojim radovima, primjerice u svojem članku o Berlinskoj trgovinskoj izložbi 1896. ([= »Berliner Gewerbeausstellung« 1896] 1991) i u analizi rasipnika u Filozofiji novca ([= Philosophie des Geldes 1907] 1978: 247-51). Međutim, njegova najčešće citirana studija u ovom kontekstu je »Moda«. Prema Simmelu, moda je u biti »proizvod klasnog razlikovanja« ([»Die Mode« 1904] 1957: 544). Ona obično počinje u višoj klasi i poslije ju oponašaju niže klase, sve dok ne nestaje - i tada sav ciklus počne iznova. Simmelov lak stil u tom i u drugim njegovim esejima može se suprotstaviti teškom stilu Thorsteina Veblena u njegovu velikom klasiku o potrošnji, Teoriji 0 dokoličarskoj klasi (= The Theory of the Leisure Class). Veblenova teza o »upadljivoj potrošnji« (conspicuous consumption) - to da prikazivanje skupih predmeta »postaje počasno«, kada »ne trošiti... postaje znak manjevrijednosti i defekta« - bila je, međutim, jako kritizirana i čini se da je u velikoj mjeri ispala iz milosti ([1899] 1973: 64; 64; npr. Adorno 1967; Campbell 1995a). U međuratnom razdoblju nastale su mnoge studije o tomu kako obitelji troše svoje prihode (na stanarinu, hranu, odjeću), no istraživanja o potrošnji ozbiljno su krenula dalje od takva pristupa tek nakon drugoga svjetskog rata. Jedan je razlog za to povezan s ekspanzijom potrošnje koja se dogodila poslije drugoga svjetskog rata, osobito u

252

P O G L AV L J E X

© The New Yorker Collection 1993 Tom Cheney Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

Sjedinjenim Državama, a drugi s razvitkom niza novih kvantitativnih metoda koji su se sada mogle primijeniti u istraživanju potrošnje. To da se tih godina sociologija potrošnje nije pojavila kao zasebno područje možda je u nekoj vezi s ideološkim prezirom prema biznisu među sociolozima u to vrijeme. U prvoj rečenici članka iz 1959., iz časopisa The American Journal of Sociology, Paul Lazarsfeld tvrdi da većina američkih sociologa ima »ideološku nesklonost prema biznisu«, te dodaje da je to razlog zašto je istraživanje potrošnje »uglavnom nerazvijeno« (1959: 1-2). Prije 1950., prema Lazarsfeldu, u AJS gotovo nije bilo članka o biznisu, i malo se koristila građa iz datoteka raznih organizacija za istraživanje tržišta. Današnjem čitatelju Lazarsfeldova članka, sljedeći citat dočaruje kakve su studije mogle nastati u to vrijeme, ali za koje nije bilo akademske publike: Zatražio sam 1957. od jedne anketne agencije da na uzorku cijele zemlje ispita odobravaju li [ljudi] stalne promjene u oblikovanju automobilâ, ili ih ne odobravanju. Jedna polovina nije ih odobravala. No, na upit kako treba zaustaviti te promjene, samo je 10% smatralo da sami potrošači trebaju iskazati potrebnu disciplinu; 60% željelo je da industrija sama sebe regulira i 30% podržavalo je intervenciju vlade. Osim

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

253

začuđujućeg manjka povjerenja ljudi samih u sebe i međusobno, najprimjetniji nalaz bila je društvena razlika: grupe s niskim prihodima razmjerno su više podržavale državnu regulaciju (1959:10).

No unatoč ideološkoj nesklonosti u mnogih sociologa, neke vrlo važne studije o potrošnji nastale su u američkoj sociologiji tijekom 1950ih i 1960ih godina, i to pogotovo, ali ne samo tamo, na Sveučilištu Colombia (usp. Goffman 1951; Easton 2001). Jedna je takva dovela do formulacije teorije o »dvokoračnom tijeku komunikacije« (the twostep flow of communication), ili ideje prema kojoj masovni mediji ne utječu izravno na ljude, nego neizravno, preko takozvanih »predvodnika mnijenja« (opinion leaders) (usp. Katz 1960). U knjizi Osobni utjecaj (- Personal Influence), Elihu Katz i Lazarsfel istražili su, među inim, kako ljudi biraju filmove koje će gledati u kinima, i zašto se odlučuju za određenu robu ili određene mode (1955). U svim tim primjerima, ti su autori utvrdili da su osobni kontakti bili mnogo važniji od reklamiranja. No kad se na Sveučilištu Columbia pokušalo točno odrediti mehanizam po kojem je dvokoračna teorija o komunikaciji djelovala, sve se rasteplo u mnoštvu novih pitanja i lanaca utjecaja dužih od prvotnih dvaju koraka. Robert Merton uspio je, primjerice, pokazati da predvodnici mnijenja ne obrađuju samo obavijesti iz masovnih medija, nego ih aktivno traže i u drugim izvorima (1968c: 441-74). On je sugerirao, osim toga, da bi bilo korisno razvrstati predvodnike mnijenja u različite kategorije. Dok se neki predvodnici mnijenja zanimaju za događaje na razini zemlje i u svijetu, pa zato čitaju općezemaljske novine (»kozmopoliti«), drugi se mnogo više zanimaju za događaje u lokalnim odnosima i radije čitaju lokalne novine (»lokalci«). Jedno drugo klasično djelo sociologa stasalih na Sveučilištu Columbia jest rad Jamesa Colemana, Elihua Katza i Herberta Menzela, Medicinske inovacije: studija 0 difuziji (= Medical Innovation: A Diffusion Study, 1966). Ta studija proučava kako su liječnici u nekoliko malih gradova prihvaćali nov lijek na bazi tetraciklina, pod imenom Achromycine. Na prvi pogled može se činiti da ta studija uopće ne govori o potrošnji. Točno je, primjerice, da liječnici nisu trošili taj lijek, nego su ga trošili njihovi pacijenti. Ipak, liječnici odlučuju koje će lijekove koristiti njihovi pacijenti, a to farmakološke kompanije nisu znale. Drugim riječima, može se kazati da liječnici troše za druge nešto slično kao što roditelji troše za djecu, vojska za vojnike, i tako dalje. Mnoge studije o potrošnji prečesto ograničavaju svoja istraživanja na pojedince, i zaboravljaju na potrošnju organizacija. No reklame, primjerice, često su namijenjene organizacijama, ne privatnim pojedincima.

254

P O G L AV L J E X

Glavni nalaz u Medicinskim inovacijama dobro je poznat, naime da je prihvaćanje novog lijeka išlo mnogo brže među liječnicima koji su imali mnogo kontakata s drugim liječnicima, nego među izoliranim liječnicima. Prema autorima, razlog je taj što kada ljudi ne znaju kako postupati (u ovom slučaju: propisati i novi lijek li ga ne propisati), učinak »informacije i uvjeravanja« od drugih ljudi najjači je (Coleman, Katz i Menzel 1966: 117). Taj nalaz iz Medicinskih inovacija često se sppominje u literaturi o mrežama, te je općenito istaknut kao rani i važan dokaz mogućih dostignuća mrežne vrste pristupa. Nije jasno, međutim, otkriva li taj nalaz sve o difuziji novih lijekova i druge robe. Primjerice, u Medicinskim inovacijama autori nigdje ne posvećuju mnogo pozornosti ulozi ekonomskih čimbenika. To je očigledno ne samo iz upitnika koji su koristili, nego i iz načina kako su Coleman i njegovi suradnici obradili informacije koje su sami skupili 1 djelovanju trgovačkih predstavnika farmakološke tvrtke. Primjerice, sami su liječnici isticali te »ljude za detalje« (detail men), kako su se ti trgovci zvali, kao najvažnije izvore koji su skrenuli njihovu pozornost na novi lijek (1966: 58-60, usp. 179-81). Jedan nedavni rad u časopisu The American Journal of Sociology daje dodatne dokaze za to da su Coleman i njegovi suradnici u svojoj studiji podcijenili važnost ekonomskih čimbenika. Istaknuto je, primjerice, da je tvrtka Lederle, kojoj je pripadao novi lijek, pokrenula vrlo agresivnu kampanju da bi ga etablirala. Korištenjem novih podataka o ulozi reklame, pokazalo se da su autori Medicinskih inovacija pobrkali društvenu zaraznost s marketinškim učincima - i kad se kontroliraju potonji, učinci zaraze nestaju (Van den Butte i Lilien 2001). Od objavljivanja Medicinskih inovacija istraživanja o potrošnji su se ubrzala i krenula u različite smjerove. Najspektakularnija studija dosada je Bourdieuova Distinkcija: društvena kritika prosudbe (= La distinction: Critique sociale du jugement), koja se pojavila 1979. Zbog nekoliko kvaliteta to je djelo međaš (za njegov utjecaj, vidi Longhurst 2 Savage 1996). Jedna je odlika njezino uvođenje pojma ukusa u sociologiju potrošnje. Slično Kantu, Bourdieu tvrdi da predmet potrošnje nije stvar po sebi-, da bi predmet potrošnje postojao, mora se uračunati što sam potrošač daje predmetu. Prema Distinkciji, »predmeti, čak industrijski predmeti, nisu predmetni u uobičajenom smislu riječi, tj. samostalni od interesa i ukusa ljudi koji ih percipiraju, i oni ne nameću samodokaznost univerzalnog sveprihvaćenog značenja« (Bourdieu [1979] 1986: 100). Bourdieuov drugi važan doprinos je to da je nadi- šao to gledište - donekle slično kao što su Marx

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

255

proizvodnju i društvene klase. Prema Distinkciji, uvriježeno je shvaćati ukus kao sposobnost estetskoga prosuđivanja u područjima kao što su glazba, [likovna] umjetnosti i književnost. Iako se to rijetko izričito kaže, podrazumijeva se da se ukus pojavljuje jedino u eliti, i da ga niže klase nemaju. Bourdieu tvrdi da je nužno razbiti tu koncepciju ukusa i zamijeniti je drugom, po prirodi sociološkom. Da bi to učinio, Bourdieu proširuje pojam ukusa da bi uvrstio ne samo »estetsku potrošnju«, nego i »običnu potrošnju«, to jest potrošnju odjeće, namještaja i hrane ([1979] 1986: 100). [I] on također proširuje pojam ukusa na sve društvene klase, te pokazuje daje sadržaj »dobra ukusa« vrlo važan dio borbe za nadvla- sti u društvu. Ukus, u Bourdieuvoj misli, nema nikakve veze s nezainteresiranim pogledom na život, ili s bestjelesnim vrijednostima u širem smislu. »Krajnje vrijednosti, kako se one nazivaju, nisu nikada ništa drugo nego primarne, primitivne naklonjenosti tijela, ‘utrobni’ ukusi i mrskosti, u koje su ukorijenjeni najvitalniji interesi grupe« (474). U teorijskom smislu, Bourdieu tvrdi da se ukus (sociološki gledano) može shvaćati kao jedan od nekoliko društvenih mehanizama preko kojih djeluje ljudski habitus. Suprotno ekonomistima, on insistira da nijedan potrošač ne prilazi robama kao da ih prvi put susreće. Potrošač može slobodno birati - ali će taj izbor biti prožet informacijama iz prošlosti. Točnije, teorijska shema koju Bourdieu koristi u Distinkciji može se opisati na sljedeći način. Habitus svakoga pojedinca na općoj je razini oblikovan ne samo pojedinčevom klasnom pripadnošću, nego i odnosima njegove klase prema drugima. Pojedinčev habitus utječe na njegov način djelovanja kroz dva specifična mehanizma: sheme klasifikacije i ukusa. Ako mnogi ljudi troše isti predmet, nastaje životni stil, a zato se životni stil može opisati kao sustav ukusa (usp. Bourdieu [1979] 1986: 171). Ukus djeluje, prema Bourdieuu, kao važan i uvelike nesvjestan mehanizam u reprodukciji klasnoga društva, nešto poput obrazovanja. Bourdieu opisuje Distinkciju kao »vrlo francuski« rad, i po temi i po pristupu ([1979] 1986: xi-xiii). Ipak, umijeće i maštovitost koji prožimaju tu studiju čine ju osobitom također iz međunarodne perspektive. Malo će koji čitatelj zaboraviti najsnažnije dijelove Distinkcije, primjerice odjeljak o prehrambenim običajima francuske radničke klase. Prema Bourdieuu, francuski radnici gledaju na muško tijelo kao na »vrstu moći, veliku i jaku, s nužnim surovim potrebama«, a muški radnici radije jedu meso i kobasice nego »žensku« hranu, poput ribe i povrća (192). Zašto se riba smatra ženskom hranom, objašnjeno je ovako:

256

P O G L AV L J E X

U radničkoj klasi riba se obično smatra hranom neprikladnom za muškarce, ne samo jer je lagana hrana, nedostatna za »popunjavanje«, koja bi se pripremala samo iz zdravstvenih razloga, nego i zato što se riba mora jesti na način koji sasvim kontradiktira muški način jedenja, to jest, suzdržano, u malim zalogajima, laganim žvakanjem, prednjim dijelom usta, na vrhu zubi (zbog kosti) (190).

Tijekom posljednjih desetak godina broj studija o potrošnji silno je narastao i mnoge nove teme trenutno se istražuju. One se odnose na uloge životnih stilova u potrošnji (za razliku od klasno-povezanog ponašanja), korištenje komercijalnih pozajmica (također i kreditnih kartica) i globalizaciju zaštićenih imena (za opće uvode u te teme i korisne bibliografije, vidi Corrigan 1997; Slater 1997). Postoji i živa javna rasprava o potrošnji - o tome, primjerice, troše li ljudi u Sjedinjenim Državama previše na nekorisne stvari (Schor 1998). U ekonomskoj sociologiji, naprotiv, potrošnji se nije posvećivalo mnogo pozornosti (vidi, ipak, Granovetter i Soong 1986; Biggart 1989; Frenzen, Hirsch i Zerrillo 1994). Jedna novija studija, međutim, opisuje što se može postići primjenom mrežnoga pristupa na potrošnju: riječ je o radu »Društveno ukorijenjene potrošačke interakcije« (- »Socially Embedded Consumer Transactions«) Paula DiMaggia i Hugha Loucha (1998). Prema tim autorima, često se u društvenim znanostima pretpostavlja da će ljudi koristiti svoje mreže za dobivanje informacija o potencijalnim transakcijskim partnerima (»ukorijenjena potražnja«, search embeddedness), no manje se susreće tvrdnja da ljudi nabavljuju robu iz unutrašnjosti svojih mreža (»unutarnja mrežna razmjena«, within-network exchange). Ipak, služeći se općezemaljskom anketom u Sjedinjenim Državama iz sredine 1990ih, autori su uspjeli pokazati da se približno jedna četvrtina predmeta poput rabljenih automobila ili kuća kupuje od članova obitelji, prijatelja, prijateljevih prijatelja, ili slično. Kupci su bili vrlo svjesni prednosti kupovanja od ljudi iz njihovih vlastitih mreža, i to su pokušavali činiti pogotovo kada nije bilo vjerojatno da će nešto drugo kupiti od prodavača. Prema zaključku autora, njihova studija »demonstrira da se gledište ekonomskih sociologa o ‘društvenoj ukorijenjenosti’ tržišta (Granovetter) može primijeniti na potrošačka tržišta« (DiMaggio i Louch 1998: 634). Istraživanje potrošnje danas je vrlo živo područje, no ono se i širi u nekoliko različitih pravaca. Teorije o potrošačkom društvu, tako i postmodernizam, vide to, primjerice, kao samostalno istraživačko područje, što odražava tobožnju autonomnost potrošnje u društvenom životu. S gledišta ekonomske sociologije, s druge strane, potrošnja možda ima stanovitu samostalnost - no ona je također dio mnogo širega socioekonomskog procesa; i kao takva mora se povezati

K U LT U R A , P O V J E R E N J E I P O T R O Š N J A

257

ne samo s proizvodnjom i raspodjelom, nego i s nizom drugih tema, kao što su štednja i kredit. Značenja koje potrošačka roba ima za svoje kupce predstavljaju neophodan dio postojanja te robe, a to treba shvatiti bolje nego što se shvaća] anas. Kognitivna psihologija možda može pomoći u tom procesu, barem tako sada misle neki ekonomski sociolozi. Proizvodnja i potrošnja roba, međutim, također je i proces, koji pokreću interesi aktera - interesi potrošača i interesi korporacija koje proizvode robe. Analiza potrošnje, ukratko, nije potpuna ako ne zahvati pitanje interesa - također i značenja koja ti interesi imaju za svoje aktere.

Sažetak Ovo poglavlju nastavljalo je analizu kulture i ekonomije iz prethodnoga. Tvrdio sam da je tijekom nekoliko prošlih desetljeća došlo do pomaka u ekonomskoj sociologiji, od razmatranja uloge kulture ponajprije u ekonomskom razvitku do proučavanja njezine uloge u ekonomskom životu u širem smislu. Najvažniji doprinos u ovom istraživačkom području u posljednjih nekoliko desetljeća dao je Bourdieu, osobito svojom koncepcijom o kulturnom kapitalu i analizom prividno nezainteresirane naravi kulturnih polja, kao što su likovna umjetnost i književnost. Na raspravu o kulturi u novoj ekonomskoj sociologiju uvelike je utjecalo neprijateljstvo prema parsonsovskog pojma kulture, koje se poslije prenijelo na pojam kulture općenito. Kao i u velikom dijelu suvremene sociologije, i u ekonomskoj sociologiji bilo je pokušaja shvaćanja uloge povjerenja - i može se dodati, s podjednako malim uspjehom. Prema jednoj korisnoj sugestiji, u ekonomskom životu postoji jedna osobita vrsta povjerenja, koje se može nazvati »ekonomskim povjerenjem« (Carruthers). Logično je da će povjerenje u ekonomiji biti više proračunata nego, recimo, u području ljubavi i prijateljstva. Prema tom gledištu, Colemanova ideja o povjerenju kao svjesnoj okladi bolje odgovara događajima tijekom neke razmjene između kupca i prodavača, nego zbivanjima između žene i muža ili među prijateljima. Potrošnja, kao i povjerenje, pripada kulturi u mjeri u kojoj utjelovljuje nešto što ljudi cijene. Iako se istraživanje potrošnje dugo vremena razvijalo samostalno od ekonomske sociologije, vrijeme je da se pokuša integrirati u ekonomsku sociologiju. Ovo je poglavlje težilo tom pravcu, i osobito sam pokušavao prikazati doprinose od koristi za ekonomsku sociologiju. Tvrdim da je najznačajnija studija potrošnje u

moderno vrijeme Bourdieuova Distinkcija, s njezinim maštovitim po kušajem razvijanja sociologije ukusa.

XI Rod i ekonomija prošlih nekoliko desetljeća istraživanja o ulozi roda u ekonomiji brzo su napredovala, [i to] zbog pozornosti koje se posvećivala rodu/spolu u akademskom svijetu, i u društvu općenito. Taj trend daje ekonomskoj sociologiji jedinstvenu priliku za napredovanje u području istraživanja, u kojem je bilo vrlo malo progresu u većem dijelu dvadesetoga stoljeća. Bilo je inovativnih istraživanja o različitim temama, vrlo relevantnih za ekonomsku sociologiju, a nema dvojbe da rod i ekonomija predstavlja jedno od najizglednijih područja rada za ekonomsku sociologiju u idućih nekoliko desetljeća. To je bogato područje, koje se neće lako iscrpsti. Dosad, međutim, ekonomska sociologija uglavnom nije uspjela izvući koristi iz te jake plime istraživanja roda i ekonomije; ekonomska sociologija također uglavnom nije uspjela dati neki vlastit doprinos tom području istraživanja. Čini se da postoje nekoliko razloga za takvu situaciju, a jedan je možda u činjenicu da su ekonomski sociolozi većinom muškarci. Viviana Zelizer, primjerice, tvrdi nešto slično, te dodaje da većina muških ekonomskih sociologa ima poprilično konvencionalnu predodžbu o ekonomiji, slično gledištu u glavnoj struji ekonomske znanosti (Zelizer 2002). Osobno smatram da ta činjenica može lako objasniti zašto ekonomska sociologiju, općenito, nije dala veći doprinos istraživanju roda i ekonomije. No postoji i drugi razlog zašto ekonomska sociologija nije uspjela usvojiti mnogo iz postojećih istraživanja, naime istraživanja roda i ekonomije provodila su se u mnogim različitim društvenoznanstvenim disciplinama i rasuta su u velikom broju časopisa. Nijednom ekonomskom sociologu nije bilo zanimljivo upustiti se u pretraživanje te građe, da bi »vratio« to što je relevantno za ekonomsku sociologiju (za neke pokušaje u ovom pravcu, vidi Milkman i Townsley 1994; Zelizer 2002; England i Folbre u tisku). No prije ili poslije taj se zadatak mora obaviti, da bi ekonomska sociologija bila ažurna u pogledu roda i ekonomije. Taj se proces nedvojbeno može ubrzati ako bi znanstvenici koji se zanimaju za tu temu, i koji trenutno nisu ekonomski sociolozi, shvatili da ekonomska sociologija može ponuditi korisnu perspektivu za stjecanje novih i važ TIJEKOM

P O G L AV L J E X I 26οsaznanja o rodu i ekonomiji. Moje je osobno mišljenje, nih ukratko, da ekonomska sociologija doista ima nekoliko relevantnih pojmova i perspektiva - kao što su prisvajanje (Weber), ukorijenjenost (Polanyi) ■ i mreže (White, Granovetter). Tu je i šira činjenica da ekonomska so- ; ciologija shvaća ulogu društvenih odnosa mnogo bolje nego što je shvaća ekonomska znanost. A za razliku od povijesne znanosti (i od ekonomske povijesti), ekonomska sociologija više se zanima za uopćavanje svojih nalaza u obliku tipologija i društvenih mehanizama - koji mogu biti od velike pomoći i u drugim društvenim znanostima. Literatura o velikom broju tema koje spadaju pod naslov ekonomije i roda, da ponovimo, rasuta je po raznim društvenim znanostima. Način kako sam ovdje odlučio riješiti tu situaciju, jest taj da ću fokusi- rati na dvije teme koje smatram ključnima, naima rod u kontekstu ekonomije kućanstva, te žene i posao. Najprije ću raspravljati o prvoj temi, zato što analiza kućanske ekonomije daje strukturalnu perspektivu na pitanja roda i ekonomije iz koje je moguće pristupiti nizu drugih tema, kao što su posao, potrošnja, uštede, nasljeđivanje i tako dalje. Od tih potonjih tema, najviše je pozornosti svakako privukao posao. Nakon odjeljka »Kućanstvo, rod i ekonomija« i »Žene, posao i plaće«, slijedit će rasprava o temi koja ilustrira kreativnost koju rodovska perspektiva može dati ekonomskoj sociologiji, naime tema emocija i ekonomije. Bi li bilo korisno u analizu roda i ekonomije uvesti i pojam interesa. Nekoliko feministkinja tvrde da bi, a ja se s njima dakako slažem (Folbre i Hartman 1988; Jonasdottir 1988). Postoji toliko mnogo ideologije u vezi s muškim i ženskim osobinama, da je možda uputno krenuti od pitanja interesa. Također je jasno da ako želimo provesti učinkovitu interesnu analizu roda, treba nadvladati zamisao iz glavne struje ekonomske znanosti da postoji samo jedna vrsta interesa, naime ekonomski interes. Takva vrsta »ekonomizma«, kako ju Bourdieu naziva, u tijesnoj je vezi s idejom da je ekonomski interes povezan s muškarcem na tržištu, a altruizam sa ženom u obitelji. No jednom kad su unutar obitelji, s druge strane, muškarci tobože djeluju iz altruizma, pa se zato - prema glavnoj struji ekonomske znanosti - u analizi obitelji može primijeniti funkcija zajedničke koristi (joint utility function). No iako je očito da bi bilo prerestrukivno primijeniti samo pojam ekonomskih interesa u analizi roda i ekonomije, postoji li i suprotna opasnost - to jest, od uvođenja previše vrsta interesa u analizu? Popis mogućnosti doista je dug: muški interesi, ženski interesi, obiteljski interesi, seksualni interesi, dječji interesi i emotivni interesi. Ustvrditi da je štedljivost vrlina te pokušati smanjiti broj interesa najviše što je moguće, jedan je način postupanja u takvoj situaciji. Druga je strategija tvrditi da se alati analize trebaju birati prema vrsti analize koja se želi

provoditi, i da zapravo nema mnogo smisla odbaciti neke interese 261 ex tinte. Da svi upravo spomenuti interesi mogu biti vrlo korisni, ilustrirat ču kratkim komentarom o svakomu od njih. Pod uvjetom da se ne prihvati biološki determinizam, zamisao o postojanju muških i ženskih interesa odmah nameće pitanje o nastanku tih dviju vrsta interesa i o njihovu međusobnom razlučivanju. Sve korisne savjete iz opsežne literature o dječačkom ili djevojačkom odrastanju mogu se, prema mom mišljenju, dobitno sjediniti s podacima iz novonastajuće literature o ekonomskoj socijalizaciji djece - o tome kako djeca uče što je imovina, što je novac, što znači štedjeti, i tako dalje (Lunt i Furnham 1996). To bi na vrlo prirodan način uvelo značajke muškosti i ženskosti u analizu - i možda nam dalo naslutiti zašto mladi muškarci i žene često biraju različite poslove. Postojanje općega obiteljskog interesa, kojemu su i muški i ženski interesi podređeni, i koji obično zastupa muškarac, često je bilo kritizirano u literaturi o rodu. Još je 1867. u jednoj parlamentarnoj raspravi John Stuart Mill iznio sljedeći ironični komentar o muškarcima koji zastupljaju ženske interese u ime obitelji:

RO D I E KO N O M I JA

Interesi svih žena sigurni su u rukama njihovih očeva, muževa i braće, koji imaju isti interes kao one, i ne samo da znaju mnogo bolje od njih što je dobro za njih, nego se brinu mnogo više za njih nego što se brinu za same sebe. Gospodine, to je upravo to što se govori za nezastupljene klase. Radnici, primjerice: nisi li oni virtualno zastupljeni preko zastupništva svojih poslodavaca? Nisu li interesi poslodavaca i [interesi] uposlenika, kada se ispravno shvate, gotovo isti?... I, općenito govoreći, zar nije [točno] da poslodavci i uposlenici imaju zajednički interes naprotiv svih vanjskih ljudi, baš kao što ga imaju muž i žena naprotiv svih izvan obitelji? I štoviše, zar nisu li svi poslodavci dobri, obzirni i milostivi ljudi, koji vole radnike i uvijek žele to što je najbolje za njih? Sve su te tvrdnje podjednako točne, i podjednako prikladne, kao i odgovarajuće tvrdnje u odnosu na muškarce i žene ([1867] 1988:150).

No sve da se potlačenost žena u ime neke svodne koncepcije obiteljskog interesa mnogo kritizirala, sam pojam može biti vrlo koristan. To osobito vrijedi za razdoblje prije devetnaestoga stoljeća, kao što ćemo uskoro pokazati. Zamisao da djeca imaju osobite interese može biti korisna zato što može dovesti do rasprave o pitanjima poput ovih: mora li akter biti svjestan interesa da bi to bio legitimni interes; i pod kojim je uvjetima dopušteno da jedila osoba zastupa interese druge? S postupnim popuštanjem totalne kontrole koju roditelji imaju nad djecom, širi se prostor u kojem djeca mogu razvijati svoje vlastite interese. Također je jasno da djece vrlo rano razvijaju vlastite ekonomske interese, i da se oni iz- ,

262

P O G L AV L J E X I ;

»Sazvao sam obiteljski sastanak kako bih vas izvijestio da zbog inflacije moram dvojicu od vas otpustiti« © The New Yorker Collection 1974 Joseph Farris Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

ražavaju na različite načine, u interakcijama s drugom djecom kao i s roditeljima (Zelizer u tisku a, b). Da pojam seksualnih interesa može biti koristan u analizi roda i ekonomije, jasno je iz činjenica da seksualna privlačnost igra ulogu u heteroseksualnim i homoseksualnim odnosima. Taj pojam može pomoći i u objašnjavanju pojava poput korištenja seksa u reklamiranju, u modernoj industriji seksa, i tako dalje. Pojam emotivnih interesa, napokon, može se činiti protuintuitivnim i nepotrebnim. No trebalo bi biti dovoljno spomenuti već citirano istraživanje Viviana Zelizer o djeci, da bi se pobila takva reakcija. Kako je Zelizerova ustvrdila, američka djeca, koja su nekada imala i ekonomsku i emotivnu vrijednost, postala su isključivo emotivna vrijednost za njihove roditelje (1981, 1985). U jednom ključnom teorijskom poglavlju Ekonomije i društva, i Weber je koristio pojam »emotivni interes«, kao primjer toga što se zbiva kada ljudi ulaze u odnose zajedništva ([1922] 1978:41). Još jedna korisna ideja u tom kontekstu iz tradicije interesne analize jest Bourdieuova zamisao da postoje područja u društvu u kojima je »nezainteresirana akcija« norma, kao u visokoj kulturi - i u obitelji

I

263 (1998b: 88 ). Bourdieuov ključni argument - da nezainteresirane akcije prikrivaju neke vrste interesa, i ujedno im pogoduju (simbolički kapital) može poslužiti kao dobro polazište za analizu roda i ekonomije. Primjerice, u obitelji se zbiva podjela resursa, često na štetu žena. To se ne odnosi samo na novac, nego i na druge resurse, poput hrane. Kakav može biti zbirni rezultat davanja prednosti dječacima nad djevojčicama, može se iščitati iz naslova poznatog članka Amartye Sena »Nestalo je preko sto milijuna žena« (- »More than 100 Million Women are Missing«, 1990). Bourdieuova ideja da ljudi pridaju »nezainteresiranim akcijama« simboličku vrijednost (jer te akcije odlučuje o dobivanju ili nedobivanju resursa) može pomoći i u objašnjavanju upornosti mnogih osobina koje se obično povezuju sa značenjem ženskosti i materinstva. Tu su toplina, briga, altruizam i opća odsutnost natjecateljskoga duha - ukratko, sve osim jasne i žive svijesti o vlastitim ekonomskim interesima, koja je karakteristična za homo economicusa..

RO D I E KO N O M I JA

Kućanstvo, rod i ekonomija - o obiteljskom interesu Svaka rasprava o rodu i ekonomiji stići će prije ili poslije do pojma kućanstva (ili domaćinstva, op. prev.), koji je nužan u ekonomskoj sociologiji iz više razloga. Jedan je da pomaže u prekidanju česte tendencije izjednačavanja pojma ekonomije s tržištem i daje smjernice za mnogo širu i korisniju koncepciju ekonomije. Takva koncepcija, predlažem, trebala bi obuhvatiti ne samo tržište i kućanstvo, nego i neformalnu ekonomiju, koja je vrlo važna u pitanjima o rodu i ekonomiji. Točno je da se široka koncepcija ekonomije može naći i u djelu Karla Polanyia, što je jasno iz njegova obrazlaganja o trima oblicima integracije (razmjena na tržištu, preraspodjela s pomoću država i uzajamnost u obitelji ili među srodnicima). No ipak bih tvrdio daje pojam kućanstva, kad mu se pristupi iz perspektive roda i ekonomije, možda u ekonomskoj sociologiji korisniji od Polanyijevih oblika integracije. Jedan je razlog zato što ne polazi odmah od ideje da je obitelj okarakterizirana uzajamnošću. Postoji, dakako, i zgodna činjenica da naziv »ekonomika« potječe od grčke riječi za upravljanjem kućanstvom. »Riječ ‘ekonomika’, grčka po podrijetlu, složenica je od oikos, kućanstvo, i semantički složenoga korijena, nem-, ovdje u značenju ‘regulirati, upravljati, organizirati’« (Finley [1973] 1985: 17). Još je jedna prednost korištenja pojma kućanstva u raspravi o rodu u tome što se ljudska vrsta (i radna snaga) razmnaža u kućanstvu.

P O G L AV L J E X I 264 Korištenje pojma kućanstva, drugim riječima, omogućuje ekonomskoj

sociologiji da se prirodno poveže s demografijom - što je vrlo važno, jer demografske promjene duboko utječu na ekonomiju. Današnji porast starijih ljudi i smanjenje broja mladih, primjerice, imat će u bliskoj budućnosti golem učinak na ekonomiju (npr. Drucker 2001). Ideja o razmnažanju vrste u kućanstvu upozorava i na važnost 1 ljudskog tijela u ekonomiji, i time pomaže u prizemljivanju preap-1 straktne naravi suvremene ekonomske znanosti. Od prvotnoga zna- j čenja »upravljanje kućanstvom«, preko kasnijeg značenja kao analiza 'j »bogatstva«, naziv »ekonomika« razvio se tako da je poprimio posve | dematerijaliziran [smisao] (za povijest različitih definicija ekonomike, vidi Kirzner 1976). Od ranog dvadesetog stoljeća ekonomika se prvenstveno definirala kao osobita perspektiva - kao analitički način pristupanja nekom problemu (Robbins 1932; Becker 1976). Točno je, dakako, da postoje i dobri razlozi za takav način viđenja ekonomike. Primjerice, mnoge su apstraktne i nematerijalne stvari dio ekonomike, od usluga đo intelektualnoga vlasništva. Mnogi se problemi mogu lakše rješavati ako ih zamislimo kao logičke probleme, koji se mogu riješiti razumom. No također je točno da je svaka ekonomija čvrsto usidrena u ljudsko tijelo i njegove mogućnosti preživljavanja u prirodi. Priprema hrane, hranjenje djece, čišćenje doma - sve su to bitni dijelovi kućanskih poslova i ekonomije, a trebali bi isto tvoriti važan predmet za ekonomsku sociologiju. Tematika kućanske ekonomije možda nije prihvaćena u glavnoj struji ekonomske znanosti, no ona bi trebala biti jako zanimljiva za ekonomsku sociologiju (npr. Stage i Vincenti). Iz svih spomenutih razloga, kućanstvo označuje dobru poziciju za pristupanje analizi roda i ekonomije. Zato ću u nekoliko idućih stranica pokušati skicirati društvenu strukturu kućanstva kao i njegov odnos prema rodu i ekonomiji. Za opći pregled, pouzdat ću se u Webera, jednoga od rijetkih znanstvenika koji je u sociologiji pokušao sustavno analizirati odnos između kućanstva i ekonomije, od početaka povijesti nadalje. Weber je proveo svoju analizu kao dio svoga pokušaja u Ekonomiji i društvu da analizira odnose svih glavnih društvenih grupa prema ekonomiji, kroz svu povijest ([1922] 1978: 339-98). Pošto je taj rad napisan u drugom desetljeću dvadesetoga stoljeća, njegova analiza mora se očito osuvremeniti i nadopuniti, svakako i kada se radi o pitanju roda. No čak uz svoje nedostatke, Weberova analiza predstavlja temelj za daljnji rad. Da bih pokazao kako se Weberova analiza kućanstva može produbiti i poboljšati u odnosu na temu roda i ekonomije, ponajprije ću se osloniti na jedno djelo koje obrađuje položaj žena u eko-

265 nomskom životu u razdoblju od 1700. do danas. Prema Ekonomiji i društvu, kućanstvo je univerzalna društvena grupa, kao što su i srodnička grupa i susjedstvo (Weber [1922] 1978: 356- 80); usp. Weber [1923] 1981: 26-27, 46-50, 225-29). U sociološkom smislu, kućanstvo se može okarakterizirati kao zatvoreni društveni odnos, u kojem je interakcijski obrazac üsredotocen na seksualni međuodnos muškarca i žene, kao i na odnos između djece i roditelja. Veličina kućanstva, i koga je sve mogla obuhvaćati, mijenjala se podosta tijekom povijesti. Ipak, kućanstvo uvijek mora imati stanovitu postojanost, a Weber sugerira da [kućanstva] vjerojatno nisu ni nastala, sve dok nije postalo moguće ljudima živjeti od poljoprivrede. Zajedničko boravljanje nužno je da bi kućanstvo postojalo. Velik dio društvene strukture kućanstva, Weber dodaje, može se opisati u smislu autoriteta i lojalnosti. Autoritet daje moć muškarcu nad ženom, roditeljima nad djecom i starima nad mladima. Lojalnost je vrlo jaka među svim članovima kućanstva, koji iskazuju i solidarnost naprotiv vanjskih ljudi. Osnovna je svrha kućanstva ljudskim bićima omogućiti opstanak, a Weber je kućanstvo opisao kao »jedinicu za ekonomsko uzdržavanje« ([1922] 1978: 357). Iz tog razloga, kućanstvo je i »najraširenija ekonomska grupa u ljudskom društvu« (358-59). U ranoj povijesti »komunizam kućanstva« obilježavao je i potrošnju i proizvodnju. Svi članovi kućanstva pridonosili su što su mogli i ujedno uzimali što im je trebalo. Imovina kućanstva koristila se zajednički, i nije postojalo nasljeđivanje, jer je pojedinac bio podređen grupi. Iako Weberova analiza kućanstva i njegova odnosa prema ekonomiji ne daje tako mnogo informacija o ulozi roda koliko bismo danas htjeli, naznačene su osnovne činjenice. Unutar kućanstva susreće se, primjerice, »podjela rada između spolova«, koja predstavlja »najstariju tipsku podjelu rada [u povijesti]« ([1922] 1978: 1009). Žene, kaže se, »najstariji [su] agent temeljne ekonomije, to jest, neprekidne nabave hrane, kroz obradu zemlje i pripremu hrane« (1009). Imovina kućanstva obično je u vlasništvu muškarca i, kako smo rekli, muškarac ima vlast nad ženom. Weber dodaje da »su kućanski autoritet i kućanstvo razmjerno samostalni od ekonomskih uvjeta, unatoč velike važnosti potonjega, i da često izgledaju ‘neracionalnima’ s ekonomskoga gledišta; u stvarnosti, zbog svoje povijesne strukture oni često oblikuju ekonomske odnose« (377). Prema Weberu, kućanstvo se tijekom povijesti razvilo u različite smjerove. S jedne strane, razvijajući nove ekonomske institucije pomoglo je u oblikovanju ekonomije; i, s druge strane, poprimilo je različite oblike u svojem svojstvu temeljne jedinice ekonomskoga uzdrža

R O D I E KO N O M I J A

P O G L AV L J E X I 266 vanja pojedinca. Kao primjer prvoga može se ukazati na način kako se

prvobitno kućanstvo razvilo u veliko i autarkično imanje, koje je bilo uobičajeno u antici i u srednjem vijeku. Planirane ekonomije, pa i njihova socijalistička inačica, također spadaju u tu kategoriju. Zadovoljavanje potreba glavni je cilj te vrste ekonomije, ne stvaranje profita; slično tome, ona je usmjerena na gomilanje bogatstva, ne na kapitala. No kućanstvo se razvilo i u smjeru tržišta, prvo u obliku obiteljske tvrtke, a zatim moderne tvrtke. »Obitelj je svuda najstarija jedinica potpore za neprekidnu trgovačku djelatnost, u Kini i Babiloniji, u Indiji i u ranom srednjem vijeku« (Weber [1923] 1981: 225). Prema Weberu, solidarnost koju su članovi kućanstva uvijek osjećali jedni prema drugima, osobito u odnosima s vanjskim ljudima, strukturalni je čimbenik koji je pomogao da iz kućanstva iznikne moderna tvrtka. »To je povijesni izvor«, prema Weberu »zajedničke odgovornosti vlasnikâ privatnih tvrtku za zaduženja tvrtke« (Weber [1922] 1978: 359). I kao ekonomska jedinica za uzdržavanje pojedinaca, kućanstvo se tijekom vremena poprilično izmijenilo. Premda je muškarac obično imao moć nad ženom, njegova je moć poprimila različite oblike i različite razine intenziteta. Partijarhalnost u čistom obliku može se naći, primjerice, u veleposjedničkim kućanstvima antike. Prema Weberu: patrijarhat je tipičan oblik gospoštijskoga razvitka. Njegove su svojstvene osobine udje- ljivanje vlasničkih prava isključivo jednom pojedincu, glavi domaćinstva, od koga nitko nema prava tražiti polaganje računa, i nadalje despotski položaj što ga patrijarh nasljeđuje i zadržava sav život. Taj se despotizam proteže nad ženom, djecom, stokom i opremom, [nad] familia pecuniaque rimskoga zakona, koji pokazuje taj tip u svojoj klasične savršenosti... Moć oca obitelji, tek s obrednim ograničenjima, seže do pogubljenja ili prodaje žene i do prodaje djece ili njihova iznajmljivanja kao radne snage ([1923] 1981:47-8).

Za čisti patrijarhat, prema Weberu, preduvjet je da članovi kućanstva ostanu neizdiferencirani. Jednom kada postoji javno obrazovanje, primjerice, to više nije moguće. Postojanje zasebne političke vlasti također umanjuje potrebu za patrijarhovu fizičku zaštitu. Razvitak novca dodatni je čimbenik koji potiče slabljenje patrijarhata, jer omogućuje članovima kućanstva točno izračunavanje svojih doprinosa kućanstvu. Dok kućanstva utemeljena na imovini imaju osobitu stabilnost, prema Weberu, kućanstva utemeljena isključivu na zajedničkom radu nestabilna su. U današnjem kućanstvu također je uobičajeno živjeti u jednom mjestu i raditi u drugom. Moderno je kućanstvo prvenstvo jedinica za zajedničku potrošnju, a čine ga majka, otac i djeca.

267 lako Ekonomija i društvo oslikava kućanstvo od najstarije povijesti

RO D I E KO N O M I JA

nadalje, to djelo ima mnogo manje reći o ulozi kućanstva u nedavnoj povijesti. U tom se pogledu Weberov rad mora nadopuniti i treba razmotriti novija znanstvena djela. Jedan rad kpji je za to koristan jest knjiga Louise Tilly i Joan Scott - Žene, posao i obitelj (= Women, Work and Family). Ta studija analizira ekonomsku ulogu žena iz pučkih slojeva u Engleskoj i Francuskoj u razdoblju 1700-1950., te fokusirane toliko na žene kao na zasebnu kategoriju, nego na žene u sklopu kućanstva i pod utjecajem glavnih demografskih i ekonomskih trendova. Za razjašnjenje može se dodati da Tillyjeva i Scottova ne koriste naziv kućanstvo, nego obitelj. No to što za njih znači obitelj, približno je to što su Weber i drugi označavali kao kućanstvo u tom razdoblju, to jest »bračna srodnička grupa, koja živi u istom kućanstvu« (Tilly i Scott 1989: 7). Tu kao i drugdje boravište je važna odrednica za kućanstvo, kao što je srodstvo za obitelj (usp. Bender 1967). Tillyjeva i Scottova tvrde da su se žene i njihov odnos prema poslu i obitelji u Engleskoj i Francuskoj poprilično promijenili od 1700. do 1950. Na početku toga razdoblja, žene su bile dio »obiteljske ekonomije«, u kojoj se sav rad obavljao u kućanstvu. S nastupom industrijalizacije plaćeni rad izvan prostora obitelji postao je češći, pa je nastala »obiteljska nadnička ekonomija«. Od prijelaza u dvadeseto stoljeće narastao je standard života radničke klase, i »obiteljsku nadničku ekonomiju« zamijenila je »obiteljska potrošačka ekonomija«. Za svako od tih triju etapa autorice analiziraju društvenu i ekonomsku ulogu djece, neudatih kćeri, udatih žena i udovica. One također prate evoluciju »obiteljskog interesa«, kako ga nazivaju, u biti tvrdeći da su i žene i muškarci u tom razdoblju pokušavali svoje individualne interese podrediti obiteljskima. U vrijeme obiteljske ekonomije mnoga su kućanstva iz pučkih slojeva posjedovala male zemljišne parcele na selu ili neku prodavaonicu u gradu. Ljudi su radili i živjeli u istom mjestu, a na obitelj se gledalo ponajprije kao na »ekonomsko partnerstvo« (Tilly i Scott 1989: 43). Očekivalo se i od muškarca i od žene da će nešto sadržajno donijeti tom partnerstvu nakon sklapanja braka; od muškarca, primjerice, zemljište ili oruđa, a od žene miraz (namještaj, odjeća i slično). Nasljeđivanje je bilo najvažnije u prijenosu životnih sredstava, a roditelji su imali moć nad životima svoje djece s pomoću kontrole nad obiteljskom imovinom. Život žene bio je težak u svim različitim etapama. Kao kći ili neudata žena, morala je obično raditi ili u roditeljskom domu ili kao sluškinja u domu druge osobe. Gotovo su se sve žene udavale, jer je brak predstavljaju najbolju mogućnost za preživljavanje. Žena je bila

P O G L AV L J E X I 268 zadužena za to da vodi ekonomiju kućanstva, bez obzira na to što je

muž imao pravnu i fizičku vlast nad njom. Žena je bila, najkraće rečeno, »kamen temeljac obiteljske ekonomije« (Tilly i Scott 1989:54). Ukoliko bi muž umro, život je postao jako težak, jer su se udovice rijetko mogle ponovno udati. Starost je bila teška općenito, a udovice su lako mogle završiti kao prosjakinje. Žene su bile također zadužene za djecu, iako se u toj povijesnoj etapi mladoj djeci rijetko posvećivalo mnogo pažnje. No taj je aranžman trajao samo do dobi kada su djeca mogla raditi, što je značilo do dobi od četiri-pet godina. Pvo su dječaci i djevojčice obavljali slične poslove, no nekoliko godina poslije dječaci bi počeli pomagati svojim očevima, a djevojčice svojim majkama. Tillyjeva i Scottova ističu da su svi članovi obitelji radili za ekonomsku uspjeh obitelji, i da je taj interes prožimao sve djelatnosti. Ako bi neudata kći radila kao sluškinja, primjerice, očekivalo se da će predati svoju zaradu svojoj obitelji. Jedan je razlog za takav naglasak na obiteljski interes bio taj što je pojedinac uvijek morao popustiti: U svim slučajevima, odluke su se pravile u interesu grupe, ne pojedinca. To je izraženo u oporukama i bračnim ugovorima, u kojima se navode obveze braće i starijih roditelja koji su smješteni i hranjeni na obiteljskom imanju, sada u vlasništvu najstarijeg sina. Oni moraju »raditi najbolje što mogu« za »uspješnost obitelji« i »u interesu označenoga nasljednika« (Tilly i Scott 1989: 21).

S nastupom industrijalizacije, počela je nastajati nova vrsta kućanske ekonomije: obiteljska nadničarska ekonomija. U toj je ekonomiji bilo karakteristično da je obitelj morala živjeti od nadnica, ne od imovine. Također je sada došlo do glasovite podjele između posla i doma. Svi su u obitelji radili, a sve su se nadnice udruživale da bi obitelj mogla preživjeti. Prema Tillyjevoj i Scottovoj, netočna je da je većina žena počela raditi u tvornicama za vrijeme industrijske revolucije. Iako su neke žene pronašle uposlenje u tvornicama, većina nije. Ukratko, postojao je velik kontinuitet između vrste poslova koje su žene obavljale u ranim etapa industrijalizacije i u predindustrijskom vremenu. Ciklus poslova kroz koje su žene prolazile u tom razdoblju, koje je trajalo približno od sredine osamnaestoga stoljeća do kraja devetnaestoga stoljeća, bio je sljedeći: Mlade i neudate žene često su radile u tekstilnim tvornicama. Ponekad su živjele kod kuće, ponekad nisu, no njihove nadnice uvijek su se predavale obitelji. Ne živjeti kod kuće i imati vlastite nadnice značilo je imati stanovitu samostalnost od obitelji, te osjetiti primamljivost izmicanja od obiteljskih pritisaka. No

269 pošto su srodnici i obitelj osiguravali zaštitu, ranjivost mladih žena također je porasla. Prvih nekoliko godina braka, ekonomija kućanstva bila bi razmjerno dobra, jer se temeljila na dvije pune plaće. No kad bi djeca počela pristizati, majke su obično ostajale kod kuće i obiteljski prihod osjetio bi opterećenja. Veći dio prihoda odlazio je na hranu. Udate žene radije su obavljale usputne poslove i zadatke, koji su im dopuštali da istovremeno vode kućanstva. Ako bi muž umro ili ostao bez posla, žena je morala napustiti dom i zatražiti poslove s punim radnim vremenom. Jednom kada su djeca napustila obitelj, neke su se žene vratile na tržište radne snage. Kada bi žene ostarjele, njihove životne prilike često su propadale (vidi sliku 11 .1 ). Dok su se oženjeni muškarci nalazili tijekom radnog dana izvan kuće, udate žene obično su ostajale kod kuće i vodile obitelj. Majke su bile odgovorne za djecu i za sve što je trebalo učiniti u kućanstvu. One su morale plaćati račune i nositi se sa stanodavcem, s vlasnikom zalagaonice i s lokalnim trgovcima. Morale su također planirati što će se jesti i pripremati hranu. »Obitelji čije su majke radile izvan kuće živjele su od juhe i kruha, ili su kupovale hranu od putujućih uličnih prodavača sve do nedjelje, kada je bilo dovoljno vremena za to da se pripremi pravi obrok« (Tilly i Scott 1989: 138). Majka je bila emocionalno središte obitelji, i djeca su sav život zadržavala dubok osjećaj lojalnosti prema njoj. Od prijelaza u dvadeseto stoljeće nadalje, prema Tillyjevoj i Scottovoj, razvila se potrošačka obiteljska ekonomija. To je bilo moguće zbog porasta proizvodnosti, koji je povezan prije svega s teškom industrijom koja je nastala u to vrijeme. Radničke obitelji imale su uskoro nešto više novca nego samo za osnovne potrepštine, a taj se višak novca trošio na djecu, na uljepšavanje kuće i tako dalje. »Mali ukrasni predmeti, slike na zidovima i cvijeće na prozoru, kao i nedjeljna odjeća, pomogli su da se održe forme, a također su učinili dom ljepšim životnim prostorom« (Tilly i Scott 1989: 208). Trebalo je trošiti više vremena na kupovanje - i opet je to bio zadatak žena. Poslovi u teškoj industriji bili su namijenjeni muškarcima i donosili su znatno više prihoda od poslova koje su žene mogle naći. Potonji su se uglavnom nalazili u brojnim činovničkim djelatnostima koje su se sada pojavile. Tražilo se sve više činovnica, tajnica, učiteljica, prodavačica i tako dalje. Poslova u tekstilnoj industriji bilo je manje, a nitko nije htio raditi u posluzi. »[Djevojke iz pučkih slojeva] radije su prihvaćale posao u mlinu ili tvornici, ili čak najniže nadnice kod W00 I- worthsa, i slobodu., nego najbolji mogući [posao] u kućnoj posluzi« (Tilly i Scott 1989: 182).

RO D I E KO N O M I JA

Slika 11.1. Shematski prikaz žena s plaćenim uposlenjem prema životnom/obi- teljskom ciklusu. Francuska i Britanija, oko 1850. Napomena: Slika prikazuje učinak industrijalizacije i urbanizacije, kao i odvojenosti kuće od mjesta rada, na sudjelovanje žena u radnom stanovništvu tijekom njihovih obiteljskih i životnih ciklusa. Izvor. Louise Tilly i Joan Scott, Women, Work and Family (New York: Holt Reinhart i Winston, 1978), 127.

Muškarci su primali znatno veće plaće od žena u tom razdoblju, a razlike između muških i ženskih poslova također su se povećale. Iako je prihod radničke klase poprilično narastao, veći dio kućnoga proračuna i dalje se trošio na hranu. Godine 1904. 33% engleske djece patilo je pothranjenosti, a pothranjenost među djecom - i ženama - nestala je tek poslije prvoga svjetskoga rata. Majke su često uskraćivale sebi hranu u teškim vremenima. Nemiri zbog hrane i dalje su izbijali i obično su ih vodile žene. Čest razlog za te nemire bio je porast cijene kruha, a žene su zahtijevale »pravičnu cijenu« (usp. Thompson 1971).

271 Poslije drugoga svjetskog rata blagostanje radničke klase dalje je raslo, kao i broj činovničkih poslova za žene. Više udatih žena nego prije počelo je raditi za plaću. No prihodi žena nisu se rabili za njihovu vlastitu ugodu, nego za povećanje blagostanja obitelji. Trošili su se na djecu, na bolju hranu, rabljene automobile i slično. Muškarci su i dalje primali znatno veće plaće od žena. Svuda u knjizi Žene, posao i obitelj Tillyjeva i Scottova ističu središnju ulogu obiteljskog interesa. Danas, kao i jučer, tvrde one, postupke mnogih muškaraca i žena u krajnjoj instanci pokreće obiteljski interes. I dječji interesi i obiteljski podređuju se tom širem interesu. Kada su 1989. Tillyjeva i Scottova objavili drugo izdanje svoga rada, objasnile su u retrospektivi kako su shvaćale jak naglasak koji su stavile na obiteljski interes:

RO D I E KO N O M I JA

Kada obitelji prave strategije za svladavanje ekonomskih i demografskih pritisaka, čini se da djeluje kao skladne jedinice. Naša je pretpostavka u većem dijelu knjige da je to tako, da neka vrsta kolektivnog etosa - predodžbe o zajedničkom interesu - prožima postupke pojedinih članova obitelji. Iako i dalje to mislimo, također mislimo da naglasak na obitelj kao na stratešku jedinicu ne skreće dovoljno pozornosti na proces po kojem se te strategije provode. Taj proces obuhvaća opovrgavanje, pogodbe, pregovaranje i dominaciju, kao i suglasnost o tome što je obiteljski interes. U nekim slučajevima sukobi su izbijali zbog nejednakih odnosa moći - roditelji koji su kontrolirali resurse mogli su prisiliti nevoljnu djecu na pristanak; muževi s podrškom zakonikâ koji priznaju njihov autoritet u obiteljskim stvarima mogli su izvući suglasnost iz svojih žena; muškarci s pristupom boljim poslovima zahtijevali su poslušnost razmjernu njihovu statusu (Tilly i Scott 1989: 9).

Kao dodatak istraživanju Tillyjeve i Scottove, može se reći da se to što one nazivaju obiteljskom potrošačkom ekonomiju nastavilo razvijati poslije 1950ih, u Francuskoj i Engleskoj i u drugim zemljama OECD-a. Pojačao se trend ulaska udatih žena na tržište radne snage, i to je jedan od razloga za porast blagostanja. Drugi je razlog opći porast proizvodnosti. U mnogim tim zemljama država blagostanja također je pomogla u smanjenju broja siromašnih ljudi (vidi tablicu 7.4. u poglavlju 7). Sto se tiče sve jačeg ulaska žena na tržište radne snage u vremenu nakon drugoga svjetskog rata, nekoliko je istraživanja pokazalo da je taj proces uvelike povezan s mogućnostima zbrinjavanja djece. To se može osigurati ili preko tržišta - uposlite koga da se brine za djecu dok ste na poslu - ili država može subvencionirati zbrinjavanje djece. Prva je mogućnost učinkovita u većoj mjeri samo u zemljama u kojima su nadnice za čuvare djece niske, kao u Sjedinjenim Državama. Zato neke

272 zemlje zato primjenjuju drugu mogućnost.

P O G L AV L J E X I

Od kasnih 1960ih godina nadalje neke su države blagostanja, osobito u nordijskim zemljama, mnogo uložile u subvencionirano zbrinjavanje djece, dok su pak druge zemlje u tome oklijevale. Odnos između žena i tržišta radne snage i pomoći za zbrinjavanje djece je jednostavan: što više pomoći od države blagostanja, to više žena na tržištu radne snage (Esping-Andersen 1999: 59-60; za situaciju u Sjedinjenim Državama, vidi i Reskin i Padavic 1994: 157). U nekim se zemljama, zahvaljujući državi blagostanja, kućanstvo se promijenilo tijekom prošlih desetljeća i u jednom drugom temeljnom pogledu. To je povezano s brigom za starije ljude. Dok je taj zadatak prije pripadao kućanstvu (i osobito ženama), do danas su ga neke države već počele preuzimati davanjem pomoći starijim osobama u njihovim domovima, financiranjem staračkih domova, i tako dalje.

Žene, posao i plaća - o ženskim interesima Iako je pojam obiteljskog interesa koristan za analiziranje teme roda i ekonomije u kućanstvu, jednom kada žene uđu na tržište radne snage potreban je i pojam ženskih interesa. Tillyjeva i Scottova pokazale su da kada su mlade žene u osamnaestom stoljeću počele raditi za nadnice izvan kuće, njihova potencijalna samostalnost od obiteljskoga kućanstva dramatično se povećala. Više općenito, čini se da jednom kada žene uđu na tržište radne snage u velikom broju, njihovi individualni interesi postaju jači i jasniji njima samima. To je dakako točno i za muškarce, i sukobi između muških i ženskih interesa porasli su tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Ideja o svodnom obiteljskom interesu nije nipošto nestala, no ona se izmijenila pod učinkom rastuće svijesti u muškaraca i žena o njihovim individualnim interesima. Jedan primjer jače svijesti o ženskim interesima odnosi se na percepciju rada što ga žena obavljaju u kućanstvu. Dugo vremena te su djelatnosti bile nevidljive, ili točnije nisu se računale kao »rad«. Primjerice, nisu bile sadržane među mjerilima za društveni dohodak, koje su bile razrađene 1930ih i koje se i dalje primjenjuju (Perlman 1987). Čišćenje, kuhanje i tako dalje nisu se percipirali kao »rad« ni u javnom diskursu. Sociolozi su imali sličan stav i nisu primjenjivali pojmove koje su razvili u industrijskoj sociologiji i sociologiji rada kad su proučavale djelatnosti žena u kućanstvu. No kako je pokazala Ann Oakley u Sociologiji kućanskih poslova (= The Sociology of Housework) pojmovi

R2O 7D 4 I E KO N O M I JA

P O G L A V L J E 2X7I3 takve vrste T ABLICA I I . I . - autonomija, monotonija na poslu, i tako dalje -odgovarale su i djelatnostima kućanica (1974). U svojem istraživanju londonskih Vrijeme koje radnici u Sjedinjenim Državama s punim radnim kućanica, pokazala,zadatke, primjerice, da to što žene najviše vole vremenomOakleyjeva utroše najekućanske mjereno u satima na tjedan, u vezi s poslom kućanice jest to »da ste vlastiti šef«; a najviše mrze 1987 »kućanske poslove« i »monotoniju/repetitivnost/dosadu« koja je povezana s poslom kućanice (1974: 43). Neko vrijeme nakon pionirske studije Oakleyjeve, sociolozi su počeli proučavati ženski rad u kućanstvima s pomoću vremenskih proračuna. Danas postoji obilje studija takve vrste, koje uspoređuje količinu sati koje žene i muškarci troše na rad u kućanstvima. Sve one pokazuju da žene rade mnogo više, čak kada imaju plaćeni posao s punim radnim vremenom. Kada se vrate kući s posla, očekuje ih, u stanovitom smislu, »druga smjena« (Hochschild 1989). Primjerice, 1998. žene su u Sjedinjenim Državama izdvajale 29 sati na tjedan za rad u kućanstvu, dok su muškarci izdvajali 18 sati. Točno je da muškarci na plaćenom poslu troše više vremena nego žene (38 u odnosu na 30 sati 1998. godine). Sve u svemu, međutim, žene rade više sati od muškaraca (59 sati u odnosu na 56 sati na tjedan 1998. godine). Jedan drugi istraživački rezultat iz ovakve vrste studije govori da se razlika u satnici koju muškarci i žene posvećuju kućanskim poslovima vrlo sporo mijenjala u nekoliko prošlih desetljeća, te da se također reproducira u količini kućanskih poslova koju obavljaju kćeri i sinovi (Reskin i Padavic 1994: 149-52). Osim toga, žene i muškarci obavljaju u kućanstvu drukčije poslove. Muškarci se obično brinu za vanjske zadatke i za automobil, dok žene pripremaju hranu, održavanju čistoću kuće i bave se »radom zbrinjavanja« (npr. Folbre 2001). Kupovanje je još jedan zadatak koji obično pripada ženama (vidi tablicu 11.1). Kao što je rad u kućanstvu postupno bio preosmišljen kao posljedica zapošljavanje žena na tržištu radne snage, tako je i ideju o jednom glavnom obiteljskom interesu zamijenila predodžba o međusobnom sukobljavanju i takmičenju između nekoliko interesa unutar obitelji. Kako je jedan istraživač toga problema rekao: »Umjesto kao jedinicu sa zajedničkim interesom, možda bi bilo prikladnije vidjeti obitelj kao pogodbenu jedinicu, u kojoj pregovori obuhvaćaju širok raspon odluka o alokaciji novca, vremena i podjeli tržišnoga i domaćega rada« (Hobson 1990: 237). Jedan izvor sukoba o kojem se mnogo raspravljalo u nedavnim studijama odnosi se na ekonomske resurse obitelji i na pitanje tko o njima odlučuje: muž, žena ili obojica zajedno. Prema jednom prijedlogu, primjerice, moguće je razraditi mjerilo za stupanj »ekonomske ovisnosti« udatih žena o svojim muževima (Sorensen i McLanahan 1987). Pretpostavljajući da je ovisnost A o B ista kao i moć B nad A,

Kućanski zadaci

Muškarci

Žene

priprema jela

3,0

8,0

37,5

čišćenje posuđa

2,3

5,2

44,2

čišćenje kuće

2,1

6,6

31,8

Muškarci kao udio žena

vanjski zadaci

4,9

2,1

42,8*

kupovanje

1,7

2,9

58,6

pranje rublja, glačanje

1,0

3,8

26,3

plaćanje računa

1,6

2,0

80,0

održavanje automobila

2,0

0,4

20,0*

vožnja

1,2

1,7

70,6

RO D I E KO N O M I JA

27 5 go veća nejednakost nego u Njemačkoj - ali američke su žene manje ovisne o američkim muškarcima (Hobson 1990). Pojmom o ekonomskoj ovisnosti pretpostavljalo se da bračni parovi udružuju svoje resurse i da ih dijele ravnopravno; a ta je pretpostavka nedavno doživjela mnogo kritike. Čini se da u stvarnosti parovi postupaju svojim ekonomskim resursima na nekoliko različitih načina: svaki parter može odlučivati o vlastitim resursima ponaosob; partneri mogu udružiti dio svojih resursa, ili dvojica mogu udružiti sve svoje resurse (Pahl 1989). Treba praviti i razliku između svakodnevnim upravljanjem obiteljskim prihodom i moći pravljenja strateških ekonomskih odluka, jer se jedno i drugo ne mraju podudarati. U nedavnom istraživanju parova u Engleskoj i Švedskoj, primjerice, pokazalo se da žene vjerojatnije upravljaju proračunom u kućanstvima s niskim prihodima, gdje je plaćanje računa i pravljenje ekonomskih odluka težak posao, dok muškarci obično preuzimaju vodstvo kada prihodi narastu i postaju izvor moći (Roman i Vogler 1999). Velik broj studija iz tematike roda i ekonomije obrađuje to što se događa ženama, jednom kada uđu na tržište radne snage. Za ekonomsku sociologiju tri važne teme iz takvih istraživanja jesu sljedeće: kakvu vrstu poslova obavljaju žene; kako ostvaruju promaknuća; koliko su *Žene kao udioi od muškaraca plaćene. Postoje neke zanimljive studije o ženama u ekonomskim Napomena: Žene rade mnogo više unekretninama kući od muškaraca. Dvijei profesijama - poput bankarstva i trgovine (npr. Strober djelatnosti ovoj tablici - kupovanje plaćanje računa - osobito su Arnold 1987; uBird 1990; Thomas i Reskini1990). zanimljive za ekonomsku postojinekoliko poprilično mnogo Treba i spomenuti da susociologiju. ekonomistiIako predložili teorija za podataka o prvom, vrlo se malo zna o drugom. objašnjavanje diskriminacije na tržištu radne snage protiv žena, kao i Izvor.drugih Anne manjina. Selton Beth, and poslodavci Time: Gender protiv Prema Women, jednoj od Men, tih teorija, mogu Differences in Paid Work, Housework and Leisure (New York: odlučiti diskriminirati - no za to moraju platiti, jer neće moći uposliti Greenwood Press, 1992), 83. najbolje djelatnike (Becker 1957). Prema drugoj teoriji - teoriji o statis-

tičkoj diskriminaciji - poslodavci procjenjuju proizvodnost potencijalnoga uposlenika osnovi operacionalizira njihove percepcije grupi kojoj taj radnik pripadai ekonomskana ovisnost seokao razlika između muževe (Arrow 1972). Primjerice, mlada žena možda neće dobiti posao ženine razmjerne doprinose njihovu udruženom prihodu. Koristeći jer to poslodavac može smatrati mlade obično rađaju djecu koje su mjerilo, pokazalo se da je da udio ženažene u Sjedinjenim Državama i ovisne izostaju s posla. Postoji i naglo teorijaopao da uposlenici primaju plaće 100% o svojim muževima u godinama 1940.-1980. prema njihovu obrazovanju, a žene primaju niže plaće jer su (od 83,7% na 30% za žene u bjelačkim parovima, i od 68,5% na 27,1% obično manje obrazovane od muškaraca (za teoriju o ljudskom za žene u nebjelačkim parovima). Oko 50% svih udatih žena i dalje je kapitalu, Becker 1964). Sociolozi da100%), te teorije ekonomski ovisnovidi o svojim partnerima (ovisnostsmatraju od 10% do dok mogu objasniti dio razloga za neravnopravnost žena na tržištu je isti postotak za muškarce oko 10%. Također se pokazalo u različitim radne - ali odnos daleko između manje nego to može sociološkii zemljama da snage je ukupni opće što razine nejednakosti pristup (za preglede i kritike, vidi England 1994; England ekonomske ovisnosti žena razmjerno slab. Dok je u Njemačkoj, pri-i u tisku; Reskin i Padavic 110-20; vidi mjerice,Folbre nejednakost niska, njemačke žene 1994: su vrlo 32-43, ovisne o njemačkim također Bielby i Bielby 1988). muškarcima. U Sjedinjenim Državama, s druge strane, postoji mnoMnogo je istraživanja, da ponovimo, odnedavna posvećeno temi o vrsti plaćenih poslova na kojima rade žene. U djelu Žene i muškarci

G L AV L J E X I 276poslu (= Women and Men at Work) BarbaraP OReskin na i Irene

Padavic tvrde, primjerice, da spolna podjela rada seže daleko u povijesti i da je i dalje snažna. One također ističu da postoje nekoliko različitih načina kako se iz sociološke perspektive može pristupiti rodnoj diskriminaciji na poslu. Jedan je način primijeniti takozvani indeks segregacije, kojim se razmatra broj žena ili muškaraca koji bi trebao preči u druga zanimanja, u kojima je njihov rod/spol podzastupljen, da bi se postigla jednakost među spolovima. Između 1900. i 1970. u Sjedinjenim Državama, indeks segregacije kretao se između 65 i 69, a do 1990. je pao na 53 (Reskim i Padavic 1994: 54, 61). Do 2000., čini se, taj će broj biti nekoliko indeksnih jedinica niži (England i Folbre u tisku). Indeks za rodnu/spolnu segregaciju danas je oko dva puta viši od indeksa za rasnu segregaciju, što znači da bi dva puta više žena moralo mijenjati posao da bi sva zanimanja bila integrirana u pogledu roda, od broja obojenih žena koje bi morale učiniti isto da bi se postigla rasna integracija. Stvarna segregacija, treba dodati, viša je nego što ti podaci pokazuju, jer se u procjenjivanju rodne segregacije koriste popisni podaci, što znači da se segregacija unutar zanimanja ne uzima u obzir. Do koje je mjere radna snaga segregirana na razini tvrtke drugi je aspekt problema, koji popisni podaci ne bilježe. Činjenica da su žene bile isključene iz najboljih poslova, i/ili da nisu uopće mogle naći posla, katkad je navelo žene na osnivanje vlastitih ekonomskih organizacija. Sve veća literatura o ženskom poduzetništvu odražava tu pojavu, iako treba primijetiti da je ta vrsta prisilnog poduzetništva u mnogim slučajevima dovela do vrlo niskih prihoda (Reskin i Padavic 1994: 85; za žensko poduzetništvo u širem smislu, vidi Allen i Truman 1993). U ovom kontekstu treba posebno spomenuti fascinantnu studiju Nicole Woolsey Biggart o organizacijama za izravnu prodaju, poput Tupperwarea, Anwaya i slično. U Karizmatskom kapitalizmu (= Charismatic Capitalism, 1989), ona opisuje tu vrstu organizacija, koju su tipično osnivale žene i u kojima je radna snaga uglavnom bila ženska. Žene koje rade za organizacije poput Tupperwarea često su udate žene koje žele nadopuniti svoje prihode, i koje imaju muževe koji ne žele da im žene »rade«. Te su organizacije također shvatile da postoji golema (i jeftina) zaliha sposobnih žena, koje jako žele raditi, ali koje nemaju ni formalne kvalifikacije ni iskustvo da bi našle dobar posao. Što se tiče teme žena i promaknuća, jasno je da su u svim zemljama žene obično na dnu ljestvice i muškarci na vrhu - čak i u profesijama u kojima žene prevladavaju. Kada se žene učvrste u profesiji u kojoj

R O D I E KO N O M I J A

277 procesu napuštanja te profesije. Poteškoća žena u napredovanju u prosječnoj korporacije analizirala je Rosabeth Moss Kanter u klasničnom radu iz literature o rodu i ekonomiji, Muškarci i žene iz korporacije (= Men and Women of the Corporation, 1977). Kanterova ističe da su mnoge prepreke za napredovanje na koje nailaze žene u prosječnoj korporaciji po prirodi strukturalne, ne individualne. Muškarci po tradiciji radije vide druge muškarce i slične muškarce na rukovodećim položajima (»homosocijalna reprodukcija«, prema nazivlju Kanterove). Mali broj žena koji se uspije popeti visoko na korporacijskoj ljestvici mora podnijeti i dodatni teret, jer su [te žene] viđene kao predstavnice svih žena, ne kao pojedinke (»tokenizam«). Žena na niskim položajima u korporacijama znaju da su im mogućnosti minimalne, te prilago- đavaju svoje ambicije u skladu s tim. Tajnice i činovnice mogu se povezati u grupe koje vrše znatan pritisak na pojedine članice da ne krenu u napredovanje, ostavljajući za sobom preostale članice grupe. Sto se tiče istraživanja teme žena i plaća, uobičajeno je prvo razmotriti međuspolni omjer zarada, to jest ženske plaće podijeljene muškim plaćama. Tijekom nekoliko desetljeća prije 1998. taj je omjer iznosio oko 60 posto. No 1980ih godina narastao je na 70%, i približan je ostao na toj razini sve vrijeme poslije (73% 2000. godine; England i Folbre u tisku). Nekoliko čimbenika objašnjava tu veliku razliku. Sredinom i u drugom dijelu dvadesetoga stoljeća, primjerice, bilo je uobičajeno da žene i muškarci primaju različite plaće za iste poslove što je danas nezakonito u mnogim zemljama. Danas, međutim, nešto drugo najvjerojatnije objašnjava razliku između muških i ženskih primanja. Riječ je o rodnoj segregaciji na razini radnoga mjesta i neisplaćivanju jednakih plaća ženama i muškarcima, čak i kada rade na poslovima koji su jednaki u smislu potrebnih umijeća, zahtjev- nosti i tako dalje (»usporedive vrijednosti« / comparable worth - vidi England 1992). Općenito, čini se da se. u korijenu te pojave nalazi dugotrajno i višemanje univerzalno podvrednovanje ženskog rada. To podvredno- vanje može biti svjesno izraženo u akcijama poslodavaca i muških radnika, no u velikoj je mjeri također podsvjesno - i zato je osobito teško riješiti. Prema Barbari Reskin, nedavni pomaci u kognitivnoj psihologiji možda mogu pomoći u oslikavanju seksističkog ponašanja potonje vrste. Pokusi pokazuju, primjerice, da pojedinci automatski kategoriziraju ljude u vlastite grupe i u vanjske, te da sustavno podcjenjuju razlike unutar vlastite grupe i preuveličavaju razlike između grupa. Kada su pripadnici grupe muškarci, jasno je da će se muškarci i žene tretirati različito - čak i kada nijedan od muškaraca nije toga svjestan, te svjesno nema nakane isključivati žene (Reskin 2002).

P O G L AV L J E X I

Emocije i ekonomija Literature o ženama i poslu pokazuje da postoji mnoštvo tema, kojima bi ekonomska sociologija morala početi posvećivati pozornost. Jedna takva, o kojoj se dosad nije raspravljalo, odnosi se na ulogu emocija u ekonomskom životu (vidi Berezin u tisku a; Pixley u tisku). Ta je tema važna, jer otkad je ekonomska znanost u devetnaestom stoljeću prihvatila fikciju o »racionalnom ekonomskom čovjeku«, uloga emocija u ekonomiji bila je zapostavljena i u biti zanemarena. Moderna ekonomska znanost opravdala je takav stav, na osnovi postavke da je sasvim moguće shvatiti ekonomiju ne vodeći računa o emocijama (za ulogu emocija u ekonomskoj teoriji, vidi Elster 1998). Kako je ekonomska analiza stigla do te pozicije može se objasniti na više načina. Jedan je osloniti se na Weberovu analizu u Protestantskoj etici, koja tvrdi da je asketski protestant nastojao kontrolirati svoj život, pa i svoje emocije, te djelovati na metodički način. Zamisao 1 emotivnoj uniji s Bogom, kao u luteranstvu, bila je sasvim strana kalvinizmu. Svu tu strogu disciplinu poslije su u ekonomsku etiku preveli ljudi poput Benjamina Franklina, koji je zagovarao »zarađivanje više i više novca, zajedno sa strogim izbjegavanjem svih spontanih životnih uživanja« (Weber [190405] 1958: 53; usp. Barbalet 2000). Jedan drugi pokušaj objašnjavanja kako su emocije bile isključene iz ekonomske teorije nalazi se u radu Strast i interesi Alberta O. Hirschmana (= The Passions and the Interests, 1977), koji umjesto weberovske vrste interesne analize primjenjuje idejnopovijesni pristup. U toj studiji autor tvrdi da su mnogi mislioci u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću počeli vjerovati da se »interesi« u obliku trgovine i poslovanja, mogu koristiti za smirivanje »strasti« feudalnih gospodara prinčeva, te tako pretvoriti r društvo opustošeno ratom, u miroljubivo i uspješno društvo. Od toga vremena nadalje, tvrdi Hirschman, vjerovalo se da emocije treba potisnuti prilikom donošenja racionalnih odluka - a također prilikom analiziranja potonjih. Ideja da se emocije trebaju potisnuti kako bi se donijele prave ekonomske odluke i dalje je dio vladajuće ekonomske etike, kao što to ilustrira jedan citat iz nedavnih etnografskih istraživanja tržišta obveznica u New Yorku (Abolafia 1996,1998). Jedan je od ciljeva tih trgovaca [brokera] upravo »kontrola emocija«: Idealni trgovac obveznicama je trgovac koji je discipliniran, staložen i fokusiran. Trgovci

RO D I E KO N O M I JA sudjeluju u neprekidnom protoku fatalnih odluka u odnosu na milijune dolara... Kako je jedan objasnio, 279 »Prvo je moje pravilo za preživljavanje, ne uplesti se previše osobno u tržište. Inače ćete završiti u stalnoj borbi s njom i ne možete pobijediti«. Takve izjave o emotivnoj distanci daju se da bi potvrdili osjećaj za kontrolu u samih trgovaca kao i da bi ga odrazili pred mogućim promatračima (1998: 72-73).

Tema da emocije mogu korumpirati i uništiti racionalne odluke i dalje prevladava u ekonomskoj znanosti, od analize rastuće burze Roberta Schillera do radova Paula Krugmana o »ekonomiji straha« poslije napada na Svjetski trgovinski centar 11 rujna. Dok Schiller (2000) tvrdi da ulagači s visokim stupnjem optimizma vjeruju da će burza vječito rasti (»iracionalna bujnost« / irrational exuberance), Krugman ističe da su mnogi Amerikanci pomogli da se ekonomija sroza poslije napada 11. rujna, [jer su] »osjećali da je uživanje u lošem ukusu« (2001a; usp. Krugman 2001b). Sličan pristup emocijama prožima i jednu sociološku analizu spektakularnoga sloma 1998. Fonda za dugoročno upravljanje kapitala (Long-Term Capital Management), što je očito iz naslova rada: »Strah na tržištima« (= »Fear in the Markets«, MacKenzie 2000). Postoji, međutim, i drukčiji način gledanja na ulogu emocija u ekonomskom životu, kao što pokazuje pionirska analiza autorice Arlie Hochschild, Upravljeno srce: komercijalizacija ljudskih osjećaja (= The Managed Heart: Commercialization of Human Feeling, 1983). Glavna je tema u tom radu to da mnogi poslovi u modernom društvu uključuju i stratešku emotivnu komponentu, koju nemilosrdni poslodavci mogu iskorištavati. Zrakoplovni poslužitelji, stjuardese i stjuardi, te naplatnici računa, da spomenimo dva najvažnija primjera Hochschildove, ne obavljaju samo fizički rad, nego i »emotivni rad«, to jest, važan dio njihovih poslova sastoji se u pobuđivanju osobitih emocija u mušterija: osjećaja zadovoljstva u putnika na zrakoplovu te osjećaja straha ili stida u dužnika. Zbog toga što se neprekidno moraju psihološki pripremiti da bi pobudili te osjećaje, zrakoplovni poslužitelji i naplatnici računa, prema Hochschildovoj, izvrgavaju se riziku poremećivanja vlastitih emocija, osobito svoju sposobnost spontanog generiranje emocija. Za te ljude potencijalno je opasno neprekidno izvoditi to što Hochschildova naziva »dubokom [emotivnom] glumom«, koja [iziskuje] primjernu psihološku pripremu, za razliku od »površinske glume«, poput osmjehivanja kada je to potrebno. Mnogo više ljudi od zrakoplovnih poslužitelja i naplatnika računa obavljaju emotivni rad kao dio svojih poslova. Takav je slučaj, primjerice, u tajnica, prodavača, socijalnih radnika, ministara i pravnika. Hochschildova procjenjuje da negdje oko jedne trećine američkih radnika obavlja emotivni rad - polovina svih zaposlenih žena i jedna četvr-

28ο

P O G L AV L J E X I

tina muškaraca. Žene se tipično specijaliziraju za tip posla zrakoplovne poslužiteljice [odnosno stjuardese] (to jest za poslove udovoljavanja i pomaganja drugima), dok se muškarci specijaliziraju za naplatnički tip (to jest za dominiranje i zapovijedanje drugima). Budući da žene obično nemaju vlastite materijalne resurse, one obično moraju pribjeći emocijama da bi ih dobile. Općenito niski status žena također olakšava iskaljivanje svoga bijes nad njima; nedostaje im to što Hochschildeova naziva »statusnim štitom« muškaraca. Kada stvari krenu loše, putnici obično više zlostavljaju stjuardese nego stjuarde. Novost u analizi Hochschildeove jest to što ona ne gleda na emocije kao na nešto što remeti ekonomski život, nego kao na nešto što predstavlja njegov integralni i organski dio (usp. Lawler i Thye 1999). »Svi smo mi jednim dijelom zrakoplovni poslužitelji«, kaže ona (1983: 11). Ta ideja ima svoje preteče u društvenoj teoriji: primjerice, u zamisli Davida Humea o »mirnim strastima« (uz »nasilne strasti«) i o tome da interesi i strasti idu zajedno, umjesto da se međusobno suprotstavljaju ([1739-40] 1978:417). Izrazi poput »zainteresirani afekt« i »strast samointeresa« podsjećaju na potonju činjenicu (492; usp. pojam Williama Jonesa o »sentimentima racionalnosti« - [1897] 1956). Istraživački plan koji je implicitan u Hochschildeovu obrazlaganju značio bi, dakle, istraživati ulogu emocija u svakodnevnom ekonomskom životu - istraživati pojave poput straha od nezaposlenosti, nade u ekonomski uspjeh, očaja zbog ulaska u stečaj, ili gubitka novca zbog inflacije ili iz inih razloga. Adam Smith istaknuo je u Teoriji moralnih sentimenta ( The Theory of Moral Sentiments) da se »siromašni čovjek... stidi svoje sirotinje« ([1759] 1976: 113). Polaziti tako značilo bi učinkovito se suprotstaviti trenutnoj tendenciji viđenja pojma interesa kao u biti neemotivnog i vrlo racionalnog/kognitivnog po prirodi. Emocije i interesi, tvrdim, često idu zajedno, a slični su zato toga što su oboje duboko ukorijenjeni u ljudskoj prirodi, te ih nije lako potisnuti.

Sažetak Kao što se kultura zanemarivala u ekonomskoj sociologiji, tako je zanemarivan i rod. Literatura o rodu i ekonomiji, koja je nastala u prošlih nekoliko desetljeća, malo je poznata u ekonomskoj sociologiji. To predstavlja problem, osobito jer su relevantne studije rasute po nekoliko disciplina. Nastojeći pomoći u integriranju tih radova, ovo je poglavlje raspravljalo o sljedećim trima temama: o ulozi roda i ekonomije u kućanstvu, o situaciji žena na tržištu radne snage i o ulozi emo-

281 cija u ekonomiji. Za rane pomake u povij esti kućanstva, osvrnuli smo se na Weberovo djelo. Mnogo smo prostora i pozornosti posvetili i analizi Louise Tilly i Joan Scott o situaciji među seoskim i radničkim ženama u Engleskoj i Francuskoj u razdoblju od 1700. do 1950. Te dvije autorice istaknule su ključnu ulogu koju je obiteljski interes igrao u tom razdoblju da bi kućanstvo držao na okupu i integrirao njihove članove. U prošlom stoljeću porasla je uloga žena na tržištu radne snage i smanjila se važnost obiteljskoga interesa. Danas se obitelj može okarakterizirati kao rezultat različitih i sukobljenih interesa. Prema ženama se postupa drukčije na poslu, nego prema muškarcima: žene rade druge stvari i primaju manje plaće, čak i kada rade iste stvari kao muškarci. Ekonomisti kao i sociolozi predložili su različite teorije da bi se objasnile te činjenice. Prema jednoj, diskriminacija žena koja se zbiva na tržištu radne snage uvelike je nesvjesna - i to znači da treba izmisliti nove načine da bi se suzbila (Reskin 2002). Općenito, čini se da je diskriminacija protiv žena izravno povezana s podvrednovanjem žena u društvu, što je po prirodi univerzalna pojava. Perspektiva roda i ekonomije dovela je do mnogo novih i zanimljivih uvida u ekonomski život. Jedan se odnosi na ulogu emocija u ekonomiji na temu koju je Arlie Hoschschild prokrčila u Upravljenom srcu. Za razliku od uobičajenog gledišta, po kojem emocije uvijek dovode do poremećaja u ekonomiji - ljudi, primjerice, prave loše ekonomske odluke kada postaju previše »emocionalni« -, Hoschschildova sugerira da emocije tvore organski dio mnogih ekonomskih akcija. Taj bi se prijedlog mogao prevesti u uzbudljiv istraživački plan za ekonomsku sociologiju - i mogao bi pomoći u zatvaranju procijepa između »strasti i interesa«.

R O D I E KO N O M I J A

XII_________________ Mačkina dilema i druga pitanja za ekonomske sociologe

izlaganjima i analizama kao u prijašnjim poglavljima, ovo, završno poglavlje posvećeno je nizu pitanja koja pozivaju na raspravu. Prvo pitanje na agendi odnosi se na problem što učiniti s različitim temama koje ekonomska sociologija nije obuhvatila (»Pitanje br. 1: Problem strukturnih rupa u ekonomskoj sociologiji«). Zašto su neke teme bile zanemarene i kako je moguće to ispraviti? Slijedi odjeljak o ulozi interesa u ekonomskoj sociologiji (»Pitanje br. 2: Pojam interesa i njegova uloga u ekonomskoj sociologiji«). Budući da je sustavno uvođenje pojma interesa u ekonomsku sociologiju glavna teorijska postavka ove knjige, potrebno je sažeti i prodiskutirati to što je o toj temi bilo rečeno u prijašnjim poglavljima. Primjerice, prema jednom prigovoru protiv korištenja pojma interesa - koji traži odgovor - ako se sve događa zbog interesa, onda je pojam interesa u opasnosti da postane izlišan. Prema drugoj tvrdnji, pojam interesa je po prirodi redukcionistički. Treće pitanje koje je važno dotaknuti prije kraja ove knjige, pitanje je objektivnosti i promišljanja, odnosno koliko je nužno da ekonomski sociolozi promisle o uvjetima u kojima su nastala njihova istraživanja i do koje su razine ta istraživanja u razumnoj mjeri objektivna (»Pitanje br. 3: Uloga objektivnosti i promišljanja u ekonomskoj sociologiji«), Tvrdit ću da se rasprava o promišljanju [uvjeta] treba proširiti na proizvodnju ekonomskog znanja općenito, pa tako i na ekonomsku teoriju, ekonomske ideologije i na ulogu ekonomskih vijesti u medijima. Posljednje pitanje na agendi u ovom poglavlju možda je najvažnije: do koje mjere trebamo li primijeniti ekonomsku sociologiju izvan akademskoga svijeta, kao političku znanost (»Pitanje br. 4: Treba li ekonomska sociologija biti politička znanost«). Imao sam to pitanje na umu kada sam odlučio nazvati ovo poglavlje »Mačkina dilema i druga pitanja za ekonomske sociologe«. Moje gledište možda najbolje sažima jedna karikatura koja prikazuje mačku kako razmišlja o načinima dohvaćanja lopte na stolu. Treba li ona prvo teorijski utvrditi točno kako se to radi, te zatim krenuti na loptu? Ili treba zaboraviti na analizu i jednostavno krenuti na loptu? Ta karikatura sadrži i neka druga znaUmjesto

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

283

čenja, ako ju razmotrimo s ekonomskom sociologijom na umu - no to ću prepustiti čitatelju (vidi karikaturu na idućoj stranici).

Pitanje br. 1: Problem strukturnih rupa u ekonomskoj sociologiji Otkad se ponovno pojavila 1980ih godina, ekonomska sociologija uložila je mnogo truda u analiziranje ključnih ekonomskih tema, poput uloge korporacija, banki i mreža. No ona nije uspjela baviti se nekim drugim važnim pitanjima, i kao rezultat nastalo je nekoliko »strukturnih rupa« (usp. Aspers 2001a). Metafora strukturnih rupa vrlo je korisna u ovom kontekstu, jer skreće pozornost na činjenicu da se te rupe nisu pojavile slučajno, tek zato što ekonomski sociolozi nisu mogli sve pokriti. Naprotiv, za svakom od tih rupa stoji priča koju je važno znati. Da je to tako može se ilustrirati osvrtom na neke rupe, koje je ova knjiga pokušala popuniti. Da je ekonomska sociologija obraćala malo pozornosti na ulogu roda u ekonomiji (poglavlje 11) očito je povezano s općim manjkom zanimanja za pitanja roda, što je karakteristično za sve društvene znanosti i što je posljedica podvrednovanja žena. Teže je utvrditi zašto se tako malo pozornosti posvećivalo pravu (poglavlje 9). Možda zato što se pravo i sociologija predaju u različitim dijelovima sveučilišta i što su i po naravi vrlo različiti. Dok profesori prava u biti uče svoje studente praktičnim umijećem, primjenjivima u životu, profesori sociologije uče svoje studente osobitim načinima analiziranja problema - umijeću za koje ne postoji velika potražnja izvan akademskoga svijeta. Napokon, ekonomski su sociolozi često zanemarivali potrošnju (poglavljr 10), a jedan je od razloga to da postoji tradicija po kojoj su tu temu proučavali sociolozi specijalizirani isključivo za potrošnju. No zašto bi se ekonomska sociologija morala toliko brinuti za popunjavanje tih strukturalnih rupe? Zar nije točno da ekonomska sociologija ima svoju zasebnu perspektivu, i da ne može nikako na enciklopedijski način pokriti sav ekonomski život, osobito kad je tako mlada? To je točno. Ipak, bilo bi neobično ako ekonomska sociologija ne bi raspravljala o svim glavnim temama u ekonomskom životu. Student koji završi tečaj iz ekonomske sociologije, ili pročita kakvu opću knjigu o tom području, trebao bi moći steći neke opće sociološke uvide u sva glavna područja ekonomskoga života.

284

P O G L AV L J E X I I

© The New Yorker Collection 2001 Joseph Zeigler Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

No to danas nije tako, a kao primjere trenutno postojećih strukturalnih rupa, mogu se spomenuti sljedeće: poduzetništvo, stratifikacija i moguća primjena teorije igara u ekonomskoj sociologiji. Mogli bismo dodati i mnoge druge - recimo rizik, tehnologiju i odnos između demografije i ekonomske sociologije. Zasada, međutim, prva tri primjera trebaju biti dovoljna, jer uglavnom želim tek ilustrirati opća pitanja o kojima je riječ. Jasno je, primjerice, da postojeća literatura o poduzetništvu, stratifikaciji i teoriji igara iz drugih društvenih znanosti može mnogo doprinijeti ekonomskoj sociologiji, i u smislu znanja činjenica i u smislu teorije. To vrijedi ne samo za radove iz ekonomske znanosti, nego i za ekonomskopovijesne i ekonomskoantropološke radove, koje ekonomski sociolozi još nisu mnogo iskoristili. U nekim primjerima prilično je lako naglasiti sociološki dio kakve spoznaje iz bliskih društvenih znanosti, umanjiti njezin nesociološki dio, te pretvoriti ju u ekonomsku sociologiju. To, primjerice, vrijedi za mnoge studije o potrošnji koje su napisali društveni i ekonomski povjesničari. U mnogim slučajevima, razlika između ekonomske sociologije i bliskih društvenih znanosti također je terminološke prirode.

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

285

Ako je minimalna strategija za ekonomsku sociologiju u pogledu popunjavanja strukturnih rupa jednostavno »importirati« studije iz drugih disciplina, maksimalna je strategija pokušati proizvesti inovativne analize, oslanjajući se na tradiciju ekonomske sociologije. Potonja je strategija poželjnija iz više razloga. Na primjer, ako bi ekonomska sociologija uspjela razraditi inovativni pristup takvim predmetima kao što rod, pravo, potrošnja, istraživači iz drugih društvenih znanosti poželjeli bi raditi u [okviru] ekonomske sociologije. Ekonomska sociologija također bi se riješila tereta da pomno prati zbivanja u drugim društvenim znanostima, umjesto da se fokusira na vlastita istraživanja. Iako se mnogi ekonomski sociolozi slažu oko postojanja stanovitih strukturnih rupa - to nipošto nije uvijek tako. Ekonomska sociologija može se definirati na nekoliko načina, a ambicije za njezino područje također variraju. Od triju tema koje sam prije spomenuo, čini se prilično očitim da poduzetništvo treba ući u repertoar ekonomske sociologije, i čim se prije to dogodi, tim bolje. Teže je, međutim, znati kako se odnositi prema drugim temama, te predstavljaju li doista strukturne rupe (stratifikacija i teorija igara). Poduzetništvo nije jako zanimalo društvene znanstvenike u dvadesetom stoljeću, pa ni sociologe, no danas se pretvara u interdisciplinarno područje, nešto slično kao što se dogodilo s organizacijskom teorijom nakon drugoga svjetskoga rata. Ekonomski sociolozi, međutim, sporo su shvatili da poduzetništvo igra ključnu ulogu u ekonomiji i da će ju igrati još više u budućnosti (za neke iznimke, vidi Thornton 1999; Swedberg 2000b; Aldrich u tisku). U poslovnim školama diljem svijeta danas se poduzetništvo predaje isto kao što su se tečajevi u menedžmentu predavali već pola stoljeća, a očito postoji nada da će poduzetništvo postati umijeće koje se može podučavati i rutinizirati. Za sociologiju poduzetništva trebalo bi ponajprije napustiti asocijalni individualizam koji prožima to područje, sve od pokušaja psihologa da razotkriju poduzetničku ličnost do fokusa na poduzetnika kao aktera koji bez tuđe pomoći gradi svoje bogatstvo i carstvo. Jedan način pristupanja bio bi da se poduzetništvo analizira kao grupna djelatnost, slično kao što je Rosabeth Moss Kanter sugerirala u Majstorima promjene (= The Change Masters) (Kanter 1983; usp. Kanter 1988). Iz te perspektive, poduzetnik je prvenstveno osoba koja može motivirati druge ljude, koordinirati njihove napore te ih povezati zajedno u grupu za ostvarivanje cilja koji je izabrala. Drugi je mogući pristup analizirati poduzetništvo s pomoću mrežne teorije. Iz te perspektive poduzetništvo se može konceptualizirati, primjerice, kao pokušaj nanizanja zajedno resursa, s pomoću brokera, koji se nalazi između različitih me-

286

P O G L AV L J E XII

đusobno potrebnih mreža (Burt 1992). Poduzetnik u tom scenariju u osnovi ostvaruje svoj profit kontroliranjem prometa između mreža. U novijim studijama mnogo je zanimanje [privukla] tema novopokrenutih poduzeća (startups). Komparativne studije o stopama učestalosti u raznim zemljama počele su se pojavljivati, ali još predstoji mnogo rada (Aldrich 1999). Unatoč prijašnjim mišljenjima, pokazalo se da i prvotna vizija poslodavca ima važan učinak i na strukture tvrtke i na njezinu performansu (Baron i Hannan u tisku). Primjerice, tvrtka čiji su svi uposlenici bili brižno izabrani zbog svoje predanosti obično će biti uspješnija od tvrtke čiji su uposlenici bili izabrani na uobičajeni način. Kad se tvrtka pokrene, postoji i potreba unosa iz drugih tvrtki, poput pravnih tvrtki, tvrtki za poduzetnički kapital, i slično, a način kako će se to obaviti vrlo je važan za razvitak tvrtke (Castilla et al. 2000). Također je jasno da sociolozi mogu iskoristiti spoznaje o poduzetništvu do kojih je došlo u bliskim društvenim znanostima, pa tako i u ekonomskoj znanosti. Iako su ekonomisti u cjelini zanemarili poduzetništvo, bilo je nekih istaknutih iznimaka. Postoji prije svega rad Josepha Schumpetera, koji je utemeljio studij poduzetništva i čija je definicija poduzetništva vrlo korisna: sastavljanje nove kombinacije resursa (1912: poglavlje 2, 1943: poglavlje 2 u tisku). Postoji i rad neoaustrijske škole o poduzetništvu kao obliku arbitraže (Kirzner 1973, 1997). Prema tom pristupu, poduzetnik je osoba koja neprestano traži prilike jeftino kupovati i skupo prodavati. Dok Schumpeterov poduzetnik narušava ravnotežu, akcije neoaustrijskoga poduzetnika pomažu da se uspostavi. Rad Williama Baumola također sadrži mnoge zanimljive ideje, od kojih je jedna da poduzetništvo može djelovati razorno kao i konstruktivno (1993). To što diferencira ta dvije [vrste posljedice] je društvena struktura i društveni kontekstu u kojem se poduzetništvo ostvaruje. Tema stratifikacije kao strukturne rupe drukčija je u više pogleda od poduzetništva. Najvažnije je to što su stratifikacija i ekonomska sociologija bile tretirane kao dvije različite podgrane u sociologiji od samoga početka, a većina sociologa i dalje smatra da je to sasvim prirodno. Max Weber, primjerice, raspravljao je o ekonomskoj sociologiji i o stratifikaciji na dva različita mjesta u Ekonomiji i društvu (1922); o prvoj u poglavlju 2 (»Sociološke kategorije ekonomske akcije«) i o drugoj u poglavlju 4 (»Statusne grupe i klase«). Vodeći stručnjaci za stratifikaciju također nisu mnogo pokušavali povezati svoj rad na neki temeljit način s ekonomskom sociologijom - i to vrijedi i obratno za ekonomske sociologe. Ipak, jasno je da su ta dva područja u dodiru i da se također u nekim mjestima po-

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

287

dudaraju. Imovina, primjerice, važna je i u jednom i u drugom, kao što je i potrošnja. Treba spomenuti i temu o tržištima radne snage, jer obuhvaća uobičajena pitanja o stratifikaciji kao i pokušaje shvaćanja funkcioniranja tržišta (npr. Granovetter 1986; Reskin i Padavic 1994). Vlasništvo, čini mi se, primjer je teme s velikim razvojnim potencijalom u ovom sklopu. Weberova analiza situacija u kojima su akteri svjesno isključeni iz neke mogućnosti ima, primjerice, ključnu ulogu u njegovu pojmu vlasništva kao i u njegovoj teoriji o stratifikaciji. Iako je to dovelo do poprilično mnogo istraživanja o stratifikaciji, to se nije dogodilo u slučaju vlasništva (za »teoriju o isključivanju« /closure theory/, vidi Parkin 1979; Murphy 1984, 1988). Također se čini očitim da bi se i ekonomska sociologija i stratifikacijska teorija zanimale za nedavne promjene koje su se dogodile u strukturi vlasništva u industrijskim zemljama, od prevladavanja pojedinaca među vlasnicima prema institucionalnom vlasništvu. Oko 60% aktiva tisuća najvećih korporacija u Sjedinjenim Državama danas je u vlasništvu institucija, poput mirovinskih fondova, uzajamnih zaklada i osiguravajućih tvrtki (Davis i McAdam 2000: 201). Isto tako, iako teoričari stratifikacije znaju mnogo o nejednakosti u prihodima, malo je bilo istraživanja o »nejednakosti u bogatstvu« (Western 2001). No jasno je da je potonje mnogo više nejednako. Podaci s početka 1990ih za Sjedinjene Države ukazuju na to da je gornjih 1% ekonomski aktivnih građana dobivao 16% svih prihoda, dok je isti podatak za bogate iznosio 40% (Keister 2000b). Slično tome, i ekonomska sociologija i stratifikacijska teorija zanimaju se za temu životnih stilova i za njihovu vezu s načinom djelovanja ekonomije. U ekonomskoj sociologiji to je zanimanje izraslo iz zanimanja za potrošnju, i kako je bilo spomenuto u poglavlju 10, pojam životnoga stila zamijenio je klasu kao jedinicu analiza u nekim suvremenim studijama potrošnje. S druge strane, pojam životnoga stila oduvijek je bio važan za stratifikacijsku teoriju, ili barem otkad je Weber suprotstavio klasu i proizvodnju statusu i potrošnji/životnom stilu. Nedavno su neki stručnjaci za stratifikaciju predložili da bi životni stil i potrošnja trebali zamijeniti klasu i proizvodnju kao glavne izvore diferencijacije u modernom društvu (za uvod u tu literaturu, kao i za repliku, vidi Grusky i Weeden 2001). Osobno smatram da postoji još jedan argument zašto bi ekonomska sociologija trebala inkorporirati neke nalaze iz stratifikacijske teorije. Bilo bi vrlo neobično, kako ja to vidim, ako se ekonomska sociologija ne bi zanimala za krajnji rezultat ekonomskoga procesa - odnosno, za [pitanje] tko dobiva što i kako. Točno kako oblikovati sadržajnu vezu između ekonomske sociologije i stratifikacijske teorije je nešto o čemu

288

P O G L AV L J E X I I

treba raspravljati. Takva bi vrsta inicijative pomogla i u suzbijanju jedne stanovite tendencije u današnjoj ekonomskoj sociologiji da se bavi samo gornjim slojem ekonomije - korporacijama i njihovim glavnim rukovoditeljima. Što se tiče teorije igara - posljednjega od mojih tri primjera - te njezine moguće primjene u ekonomskoj sociologiji, treba kazati da većina ekonomskih sociologa nije zainteresirana za teoriju igara i ne vidi neko mjesto za nju u svojem području rada. Razlog je taj što se u teoriji igara primjenjuje perspektiva racionalnoga izbora, uvelike se koristi matematika i postoje jake veze sa standardnom ekonomskom teorijom. Također je teško (ako je uopće moguće) empirijski utvrditi koje su strategije djelovanja otvorene akteru, i koje su njihove odnosne isplativosti. Štoviše, čini se da je teško primijeniti teoriju igara u kvantitativnim istraživanjima takve vrste za koju se sociologija specijalizirala. Jedan je poznati metodičar, primjerice, izjavio da se »nažalost pokazalo vrlo teškim provoditi empirijski rad, koristeći metode GT [= teorije igara]« (Petersen 1994: 501). Neki dodatni razlozi za to zašto je teško primijeniti teoriju igara mogu se naći u poznatom eseju Ervinga Goffmana o strateškoj interakciji: Ljudi često ne znaju koju igru igraju, ili za koga igraju, sve dok [igru] nisu odigrali. Čak i kada poznaju vlastitu poziciju, može im biti nejasno protiv koga, ako protiv ikoga, igraju, i ako [i igraju] protiv nekoga, [mogu ne znati] kakva je njegova igra, a kamoli okvir njegovih mogućih poteza. I čak znajući vlastite moguće poteze, može im biti sasvim nemoguće procijeniti vjerojatnost različitih ishoda ili vrijednost koja se pridaje svakom od njih... Dašto, te razne poteškoće mogu se riješiti aproksimiranjem mogućih ishoda i vrijednosti i vjerojatnosti svakoga, i postavljanjem rezultata u igračku matricu; no iako je to opravdano kao vježba, aproksimacije mogu imati (ili se može smatrati da imaju) žalosno malo veza s činjenicama ([1961] 1972:149-50).

Velik dio kritike protiv teorije igara i njezine primjene u sociologiji vjerojatno stoji, no čini mi se da bi teorija igara ipak mogla imati neku ulogu u ekonomskoj sociologiji. Osobno preferiram prilično jednostavan tip teorije igara, poput zatvorenikove dileme ili rada Thomasa Schellinga (za cjelovitiju raspravu o tom i srodnim pitanjima, vidi Swedberg 2001). Također bih tvrdio da postoji poprilično mnogo situacija u ekonomskom životu u kojima strateško razmišljanja igra ključnu ulogu - a teorija igara mogla bi pomoći [u vezi s] njima. Uvažavajući sve argumente zajedno, čini se da smo sada daleko od takve vrste teorije igara koja bi bila potrebna sociologiji. Phillip Bonacich, koji je prokrčio put za primjenu teorije igara u sociologiji, vjerojatno je

P I TA N JA Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

289

točan u svojoj ocjeni: S obzirom na budućnost, smatram da sociolozi ne poznaju teoriju igara, a ekonomisti, koji ju poznaju, beznadno su naivni što se tiče društvenih struktura. Najbolji rad trebat će obaviti ljudi koji su savladali obje discipline (Bonacich 2000).

Pitanje br. 2: Pojam interesa i njegova uloga u ekonomskoj sociologiji Dok prevladavajući pristup u ekonomskoj sociologiji ističe važnost društvenih odnosa za pravilno shvaćanje ekonomije, što i jest važno, ja tvrdim da interesi moraju biti podjednako integralni dio analize. Institucije, primjerice, trebaju se shvatiti kao osobite konstelacije interesa i društvenih odnosa. Tvrdim da bi se ekonomska sociologija, ako bi bila zanemarila ulogu interesa, izložila riziku da postane trivijalna, jer interesi, mnogo više nego društveni odnosi, pokreću ekonomiju. To svakako nije nova spoznaja, kao što pokazuju radovi Webera i drugih autora. No moderna je ekonomska sociologija uglavnom to zaboravila. Budući da je ta tvrdnja očito važna za jednu ekonomske sociologije usmjerenu na pojam interesa, prvo ću ukratko sažeti razloge za ekonomsku sociologiju koja bi pridavala ključnu ulogu pojmu interesa, i zatim ću označiti neka pitanja o kojima treba raspravljati. Ta pitanja sadrže i to kako treba definirati interes i kako provoditi analizu koja shvaća interese ozbiljno. Postoje i pitanja u vezi s kružnom logikom i redukcionizmom. Katkad se tvrdi da analizama koje se oslanjaju na interese prijeti rizik da budu tautološke. Sve se pokušava objasniti kao posljedice nekog interesa, slično kao što likovi u jednom Molièreovu igrokazu objašnjavaju snotvorne učinke opijuma njegovom »uspavljujućom kvalitetom«. Također se tvrdi da interesna analiza ima tendenciju sve mehanički reducirati na neki interes. Napokon, moramo razmotriti odnos između interesa i motivacije, psihološkog pandana interesa. Ideja da bi pojam interesa morao imati središnje mjesto u analizama društvene stvarnosti poprilično je uobičajena, kao što sam pokušao pokazati u ovoj knjizi. Ona seže do samih početaka društvene teorije i može se naći u radovima mnogih klasičnih društvenih teoričara, kao i u začetnika sociologije. U prve spadaju David Hume, Adam Smith i Alexis de Tocqueville, u druge Max Weber, Emile Durkheim i Georg Simmel. Osim toga, i neki vodeći sociolozi modernoga doba u svojim su analizama pripisali važan udio pojmu interesa. To osobito vrijedi za

290

P O G L AV L J E X I I

Jamesa Colemana i Pierrea Bourdieua - dvije osobe koje su završile u suprotnim kutovima. Mnogo se više moglo reći u ovoj knjizi o općoj povijesti pojma interesa, ali nisam imao ambicije usavršiti rad Stephena Holmes i drugih u ovom pogledu, osim, međutim, u jednom: htio samo ukazati na to da postoji i sociološka koncepcija interesa, koja je bila razrađena oko 1900. godine. Osnova je ideja Simmela, Webera i još nekih mislilaca bila da se interesi mogu ostvariti jedino u okviru društva, te da se uloga društvenih odnosa uvijek mora uzeti u obzir u analizi interesa. Za razliku od stajališta nekih znanstvenika prema pojmu interesu, ja sam sklon tom pojmu i zagovaram njegovu primjenu. Mislim da ga se treba smatrati bitnim pojmom u društvenim znanostima i da je apsolutno neophodan u ekonomskoj sociologiji. Ako sociolozi [i] koriste pojam interesa u svojim analizama, oni to obično rade na ležeran i nepromišljen način, različit od načina kako se odnose prema ključnim pojmovima. »Kroz svu tradiciju sociološke analize [pojam interesa] često se navodi bez daljnje specifikacija«, ističe jedan komentator (Demeulenaere 2001: 7715). Ključni pojmovi, naprotiv, obično se diskutiraju i definiraju u standardnim radovima; svjesno se dorađuju, i predaju se u uvodnim tečajevima i udžbenicima sociologije - što se sve trenutno ne događa s pojmom interesa u sociologiji. Ukratko, pojam interesa predstavlja »protopojam«, prema nazivlju Roberta Mertona: »Protopojam je rana, nepotpuna, prepodrobna i uvelike neobjašnjena ideja... pojam [međutim] opća je ideja, koja, jednom definirana, označena, sadržajno uopćena i objašnjena, može učinkovito usmjeravati istraživanja o prividno različitim pojavama« (1984: 267; kurziv dodan).

Također sam tvrdio da je do prekretnice u povijesti pojma interesa došlo kad su ekonomisti, potkraj devetnaestoga stoljeća, napustili složenu i mnogostranu vrstu interesne analize, kakvu je moguće naći u radovima mislilaca poput Tocquevillea i Johna Stuarta Milla. Od tada nadalje pojam interesa počeo se svoditi na ekonomski samointeres, i poistovjećivati isključivo s njim. I tada se i dogodila da su interesi postali, da tako kažemo, početak kao i kraj analize. To jest, umjesto da se interesi koriste za predlaganje uvjerljivih hipoteza, koje sa trebaju empirijski provjeriti, koristili su se za rezoniranja puta do rješenja nekih problema. Ta strategija možda ima neke prednosti - ali je također osiromašila analizu ekonomskih i drugih pojava. Među inim, eliminirala je zanimanje za neekonomske interese, pa i za ekonomske interese, osim samointeresa. Osim toga, taj način korištenja pojma interesa ne može

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

291

tretirati česte situacije u kojima ljudi ne znaju svoje interese, a niti [ne može] uvijek obraditi situacije u kojima ljudi znaju svoje interese, jer možda ne znaju što bi činili da bi ih ostvarivali (usp. Goffmanovu kritiku teorije igara spomenutu prije u ovom poglavlju). Kada se ekonomska analiza primjenjuje na neekonomske djelatnosti, ona ih obično preoblikuje u isključivo ekonomske kategorije, kao što su konkurencija, monopol, trgovina i tako dalje. Štoviše, ona ne vodi računa o društvenim odnosima. Bourdieu je imao na umu sav taj skup problema kada je rekao da je »riječ interes... također vrlo opasna, jer može sugerirati neki utilitarizam koji [označuje] nulti stupanj sociologije« (Bourdieu 1993: 76). Kroz svu ovu knjigu pokušavao sam istaknuti zašto je interes, osobito kako su ga koristili ljudi poput Humea, Smitha, Tocquevillea i Webera, i dalje vrlo koristan pojam. Interes je uglavnom to što pokreće ljude na akcije, što je jedan razlog zašto pojam interesa daje osobitu dinamiku analizi. Interes daje snagu ljudima ustati se u zoru i vrlo marljivo raditi sav dan. Zajedno s interesima drugih ljudi, to je snaga koja može pomicati planine i stvarati nova društva. Istovremena, analiza interesa može pomoći u objašnjavanju konflikata, koji se izbijaju kada se interesi sukobljavaju. Konflikti se mogu događati u ljudskom umu, kao i među pojedincima, grupama i društvima. No osim što stvaraju konflikte i daju snagu akterima, interesi mogu i blokirati jedan drugoga, potkrijepiti jedan drugoga, ili učiniti aktera nepokretnim, primjerice kada zbog njih slijedi neku religiju ili politiku koja podržava tradiciju. Pojam interesa, ukratko, jest fleksibilno analitičko oruđe. Ozbiljno shvaćanje interesa znači i premjestiti težište analize s površine zbivanja na duboko-uvriježene sile koje imaju važan utjecaj na društvene akcije. U tom pogledu, Weberova je analiza u Protestantskoj etici paradigmatska, jer pokušava analizirati što je ljude navelo da promijene svoje ponašanje tako temeljito da je nastao potpuno nov racionalistički mentalitet. Taj aspekt Protestantske etike možda će se dugoročno pokazati podjednako važnim kao i njezina poznata teza o važnosti asketskog protestantizma za moderni život. Ozbiljno shvaćanje interesa može i pomoći u odmjeravanju uloge subjektivnosti i kulture u analizi ekonomskog ponašanja. Ta se uloga doista ne smije zanemariti - interesi su u stanovitoj mjeri uvijek i subjektivni i oblikovani kulturom -, no interesi su i »objektivni«, u smislu da često predstavljaju neobično stabilni i uporni dio društvene stvarnosti. Država ili javni moral može, primjerice, zabraniti neku djelatnost, ali ona će se svejedno događati. Iz te perspektive, mislioci koji u svojem radu zanemaruju interese

292

P O G L AV L J E X I I

mogu se definirati kao utopisti. Ljudi na vlasti često zanemaruju aktere koji nemaju službene interese (studente, recimo) i koji su isto skloni utopizmu u svojim akcijama i mislima. Biti »slobodnolebdeći intelektualac« nije uopće tako pozitivno kao što je Karl Mannheim mislio. Imati utvrđen interes možda će vas vezati za postojeći poredak i dovesti u iskušenje da se »prodate« - ali će vas i pretvoriti u takmaca i usidriti u stvarnost. Pokušavao sam istaknuti da su sociolozi i u Weberovoj generaciji i danas nastojali integrirati interese u sociološku vrstu analize, te da je taj pristup (za razliku od nesociološke i neempirijske interesne teorije iz glavne struje ekonomske znanosti) najprikladniji za ekonomsku sociologiju. Taj se pristup može sumirati kao [pristup] koji uzima u obzir i interese i društvene odnose - pod uvjetom da je jasno da se interesi definiraju i izražavaju putem društvenih odnosa. »Daleko od toga da je antropološka invarijanta«, upozorava Bourdieu, »interes je povijesna proizvoljnost« (Bourdieu i Wacquant 1992:116). Jedna druga Bourdieuova izjava oslikava dubinu isprepletenosti između interesa i društvenih odnosa: »Antropologija i komparativna povijest pokazuju da svojstveno društvena magija institucija može gotovo svaku stvar uspostaviti kao interes« (Boudieu 1996b: 83). No iako pojam interesa sadrži brojne pozitivne kvalitete, taj je pojam potaknuo i probleme o kojima treba raspravljati. Jedan je povezan s poteškoćom određivanja što je interes. Dosad u ovoj knjizi, primjerice, nisam ponudio vlastitu definiciju interesa, a razlog je taj što nisam pronašao zadovoljavajuću. No u društvenim znanostima često je teško pronaći dobre definicije ključnih pojmova (vidi okvir). Ipak, vrijeme je da iznesem vlastitu definiciju interesa, a ona je kako ovakva: interesi su pokretači ljudskih akcija na nekoj temeljnoj razini. Nadalje, interesi su intenzivno društvene pojave. Kada akteri pokušavaju ostvariti svoje interese, moraju uzeti u obzir druge pojedince; postoji i činjenica da su interesi društveno definirani. Ta je definicija dovoljno široka da može obuhvatiti mnoge razne vrste interese, ne samo ekonomske. Dakako, mnogo ovisi o tomu kako se shvati izraz »na nekoj temeljnoj razini«. Koristim taj izraz jer se pojam interesa obično rabi da bi uhvatio glavne snage koje pokreću ljudsko ponašanje, one koje su doista važne. U interesnoj analizi potrebno je postaviti analizu na dublju razinu, kao što Weber čini u Protestantskoj etici. Jednom kada se pojam interesa propisno uvede u analizu, može biti korisno također ga ispustiti i zamijeniti drugim, određenijim terminom, koji bolje opisuje to što pokreće aktera u danoj situaciji. To je način na kojem su postupali Tocqueville, Weber i drugi mislioci.

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

293

INTERESI

Nisam uspio pronaći definicije pojma interesa u radovima Humea, Tocquevillea i Webera. Međutim, među sugestivnije i važnije definicije iz literature spadaju i sljedeće: Arthur Bentley: »Interes, kako ćemo taj naziv koristiti u ovom radu [Proces vladanja / The Process of Government], ekvivalent je za grupu« ([1908] 1967:211). John Dewey: »Interes je poticaj koji djeluje u odnosu na samoostva- rivanje« (citirano u Small 1905: 433). Jürgen Habermas: »Interesima nazivam osnovne orijentacije ukorijenjene u specifičnim temeljnim uvjetima moguće reprodukcije i samokonstituiranja ljudske vrste, naime u radu i interakciji« ([1968] 1971: 196). John Locke: »Građanskim interesima nazivam život, slobodu, zdravlje i tjelesnu lagodnost, kao i posjedovanje vanjskih stvari, kao što su novac, zemljišta, kuće, namještaj i slično« ([1689] 1955:17). Vilfredo Pareto: »Pojedinci i zajednice potaknuti su nagonom i razumom na prisvajanje materijalnih dobara koja su korisna - ili tek ugodna - za potrebe života, kao i za traženje obzira i časti. Takvi nagoni, koji se mogu nazvati ‘interesima^ igraju vrlo važnu ulogu u određivanju društvene ravnoteže« ([1916] 1963:1406) Roscoe Pound: »Interes se može definirati kao zahtjev ili želja ili izuzeće, što ga ljudska bića, ili pojedinačno ili u grupama ili udruženi ili u međuodnosima, nastoje zadovoljiti, te o kojem se, dakle, mora voditi računa pri usklađivanju ljudskih odnosa i uređenju ljudskog ponašanja s pomoću sile politički organiziranoga društva« (1959:16).

Jean-Paul Sartre: »Interes je bivanje-sasvim-izvan-sebe-u-nekojstvari u mjeri u kojoj ona uvjetuje praxis kao kategorički zahtjev« ([I960] 1976:197). Albion Small (prema Gustavu Ratzenhoferu): »Interes je nezadovoljna sposobnost, koja odgovara neostvarenomu stanju, i sklonost je prema takvom preuređenju koje bi težilo ostvarivanju označenoga stanja« (1905: 433; kurziv uklonjen).

294

P O G L AV L J E X I I

Drugo pitanje o kojem trebamo raspravljati tiče se tautologije. Jedan članak Alberta O. Hirschmana, »Pojam interesa: od eufemizma do tautologije« (= »The Concept of Interest: From Eufemism to Tautology«), iznosi tvrdnju da je pojam interesa u ekonomista obično tautološki, jer se koristi da bi se sve objasnilo (1986). Herman Isay drugi je znanstvenik koji je izrazio tu vrstu kritike, u jednom od svojih članaka o pravu (jurisprudenciji) interesa: Prvo, predodžba o »interesu« previše je bezbojna i stoga lišena sadržaja. Ona ne postaje jasnija ako se definira kao čovjekova »želja za životnim dobrima« [prema Philipu Hecku]. Prema toj definiciji, ‘interes’ obuhvaća sve što utječe na ljudska bića ili kao pojedince ili u zajednici: ne samo materijalna dobra, nego i etička, religijska, moralne interese, interese za pravičnost, poštenje, »najviše interese čovječanstva«, i tako slično. Oertman je s pravom primijetio da se na taj način pojam interesa napuhava do takvih razmjera da postaje nekoristan (1948: 316).

Isay zapravo tvrdi da se pojam interesa tretira kao da predstavlja neki kamen mudraca, što svakako nije. Ako se pojam interesa previše optereti, slomit će se. Premda se interes ne smije tretirao kao najvažniji pojam u sociologiji (nešto slično, recimo, kao što se »klasa« rabi u marksizmu), ipak ga treba smatrati jednim od važnijih socioloških pojmova - i svakako pojmom koji je neophodan u ekonomskoj sociologiji. Srodna je tema pitanje je li pojam interesa redukcionistički po prirodi, to jest, jest li sve reducira na neki interes, čime osiromašuje analizu (Merton 1968c: 553-54; usp. međutim Merton 1976: 82-83, 152-53). Tu kritiku nedavno je iznio Frank Dobbin, koji tvrdi da u suvremenom zapadnom društvu ljudi obično sve objašnjavaju u smislu interesa (»interesni okvir«). No to ne znači da društvene znanosti moraju činiti isto, prema Dobbinu, koji tome dodaje: kada antropolozi promatraju totemistička društva u kojima lokalna vjerovanja kažu da žablji duhovi vladaju svemirom, oni ne tvrde da su žabe naslikane na plugovima i prostirkama za obrezivanje zato što žabe doista vladaju svemirom. Oni zaključuju da su mještani razvili [takav] sustav shvaćanja koji autoritet nad društvenim praksama pripisuje žabljem totemu. Isto tako, kada proučavamo moderne društvene prakse, moramo se truditi koliko možemo da iskoračimo iz referentnog okvira mještana [to jest, iz interesnoga okvira (2001a: 78).

Treba napomenuti da glavnina Dobbinova obrazlaganje nije usmjerena protiv pojma interesa koji se zagovara u ovoj knjizi; meta njegove kritika je pojam samointeresa u ekonomskoj znanosti.

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

295

Kako smo prije spomenuli, pojam motivaciji u psihologiji odgovara [pojmu] interesa u drugim društvenim znanostima. Paralele između tih pojmova dobro se ističu u sljedećem citatu: Psiholozi su skloni tomu da naziv motivacija opisuje želje, potrebe i naklonosti koje vode ponašanje. Bez motivacije bilo bi malo sukoba ili problema u ljudskom životu, osobito ne među ljudima, jer nitko ne bi mario za ništa. Ali opet, bez motivacije gotovo se ništa ne bi obavilo. Zapravo, bez motivacije ljudska rasa ne bi ni mogla sebe razmnožiti. Motivacija je nužna da bi se život nastavljao (Baumeister u tisku).

Budući da postoje mnoga istraživanja o motivaciji, zašto jednostavno ne odbaciti staromodni i »knjiški« naziv poput interesa, te ga zamijeniti modernijim i znanstvenijim, poput motivacije? Jedan razlog protiv toga je zato što bi to svu analizu pretvorilo u psihološki studij, za razliku od sociološkoga. Na to su ukazali i Weber i Parsons (Weber [1908] 1975; Parsons [1940] 1954). Možemo dodati i da interesi nisu uvijek unutrašnji; katkad su locirani također izvan pojedinca. Interes je tako fleksibilan i izazovan pojam jer zapravo često obuhvaća i pojedinca i grupu, i unutrašnju i vanjsku [sferu], i biološku i društvenu. Posljednje pitanje koje trebamo komentirati možda je najvažnije od svih, a povezano je s načinom kako se predodžba o interesu može primijeniti u konkretnim analizama. Moj je osobni stav da se pojam interesa treba shvatiti ponajprije kao pojmovno oruđe i kao dio sociologije srednjega dometa. Svakako se ne treba uzdići do razine neke vrste opće teorije. Pomisao o stvaranju nekakve »sociološke interesne analize« podjednako je besmislena kao i stvaranje neke konfliktne sociologije. Pojam interesa treba biti jedan od ključnih pojmova u sociologiji - ništa više, ništa manje.

Pitanje br. 3: Uloga objektivnosti i promišljanja u ekonomskoj sociologiji U ranim danima sociologije, pogotovo na prijelazu u dvadeseto stoljeće, problem objektivnosti bio je predmet mnogih vrućih rasprava. Danas, međutim, tu je diskusiju uglavnom zamijenila rasprava o promišljanju, koja se bavi suptilnijim sklonostima od tih koji su bile u pitanju prije. Gledište da učitelj, primjerice, ne smije u učionici promicati vlastite političke ideje, zamijenilo je zanimanje za tim da učitelj bude svjestan društvenih sila koje su utjecale na njegovo razmišljanje (Weber [1904] 1949 nasuprot Bourdieu i Wacquant 1992: 36-46).

296

P O G L AV L J E X I I

Ni objektivnost ni promišljanje nisu, međutim, odigrali veću ulogu u modernoj ekonomskoj sociologiji. Ipak, postoje dobri razlozi da ih se spomene u ovom kontekstu, osobito ako vjerujemo da je interes važan. Primjerice, stav o objektivnosti očito je teže održiv, ako su na djelu jaki 1 interesi, među njima i ekonomski interesi. Između objektivnosti i interesa, drugim riječima, postoji izravna veza. I što su ekonomski interesi jači, vjerojatno će također više oblikovati objektivnu stvarnost. Dakle, postoji izravna veza između promišljanja i interesa. Kad je riječ o promišljanju, jasno je da ekonomski sociolozi moraju potanko razmotriti vlastite analize i pokušati odgonetnuti kako one, na 1 nepromišljen način, reproduciraju postojeće vrijednosti. Primjerice, j ima li kakve osnove u optužbi da je mrežna teorija integralni dio neo- i liberalne ideologije (Boltanski i Chiapello 1999)? Ekonomska se socio- logija ponovo rodila 1980ih godina, otprilike u isto vrijeme kada je I neoliberalizam dobivao na snazi; pa opet - postoji li kakav odnos između tih dviju pojava? Jedno drugo pitanje o kojem treba raspravljati i tiče se načina kako etika poslovnih škola sada utječe na ekonomsku sociologiju. Kako stvari stoje danas, poprilično velik kontingent američkih ekonomskih sociologa radi u poslovnim školama. Jesu li zbog toga skloniji gledati na stvari iz perspektive menedžera i vlasnika te zanemariti perspektivu uposlenika? Industrijska sociologija bila je optužena da proučava samo radnike, zanemarujući ostatak tvrtke; proučavaju li sociolozi u poslovnim školama samo vrhušku, zanemarujući ljude na dnu? Ekonomski sociolozi, prema mom mišljenju, moraju početi promišljati ne samo o načinu kako se ekonomska sociologija oblikuje, nego i o načinu kako oni [sami] percipiraju svijet. Također bi bilo korisno, tvrdim, ako bi to nastojanje obuhvatilo i način kako se ekonomsko znanje generira i kako se to znanje percipira u društvu. Pod »ekonomskim znanjem« mislim ponajprije na ekonomsku teoriju, ekonomske ideologije i ekonomske obavijesti takve vrste koja se širi preko televizije, radija, novina i drugih popularnih medija. Iako znamo nešto o ekonomskoj teoriji i kako se stvara, znamo vrlo malo o ekonomskim ideologijama i ekonomskim obavijestima. Bilo je nekih pokušaja proučavanja keynesijanstva i neoliberalizma, no preostaje još mnogo posla (Hali 1989; Campbell i Pedersen 2001). Međutim, to što najviše iznenađuje jest gotovo potpuna odsutnost znanja o ulozi ekonomske znanosti u izvještajnim medijima. Način na kojem se ekonomske vijesti proizvode, uspon ekonomskoga novinstva, ekonomska sociologija medija - čini se da su sve te teme idealne za ekonomske sociologe. Iako se čini da znamo nešto o načinu stvaranja ekonomske teorije,

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

297

postoje i velike rupe u tom znanju, osobito iz gledišta ekonomske sociologije. Kao i u pogledu drugih strukturnih rupa, trebalo bi prvo bolje shvatiti što su druge društvene znanosti saznale o toj pojavi, a zatim izraditi plan istraživanja. Što se tiče prvog zadatka, jasno je da su ekonomisti i povjesničari ekonomske teorije proizveli opsežnu literaturu o ekonomskoj teoriji, s kojom se ekonomska sociologija treba bolje upoznati. Dostupan je tek mali i pristran uzorak »studija o promišljanju«, [no] sljedeći radovi zaslužuju spomena. Politički element u razvitku ekonomskog znanja [= The Political Element in the Development of Economic Thought] Gunnara Myrdala na primjeran način istražuje kako su vrijednosti utjecale na ključne pojmove ekonomske misli, od njihovih početaka nadalje ([1930] 1953). Proučavajući formiranje nacionalnih ekonomskih udruga, ulogu ekonomista u međunarodnim organizacijama i slično, povjesničar ekonomske misli, A.W. Coats, pokušao je za ekonomsku znanost razviti pristup sociologije znanja. Postoji i zanimljiv pokušaj proučavanja različitih retoričkih mehanizama kojima se ekonomisti služe da bi jedan drugoga u što uvjerili (McCloskey 1985; za korištenje metafora u ekonomskoj znanosti, vidi Mirowski 1994). I povijest ekonomske misli vrlo je brzo napredovala u posljednjih nekoliko desetljeća, pa će ekonomski sociolozi možda htjeti redovito konzultirati časopise poput History of Political Economy (HOPE) (= Povijest političke ekonomije), te razmotriti radove 1 temama kao što su povijest teorije igara i rane analize prava u ekonomskoj znanosti (Weintraub 1992; Pearson 1997). U raspravi o razvijanju promišljena pristupa k ekonomskoj misli, treba napomenuti da vrlo korisne mogu biti i neke ekonomske teorije. Jedna od tih teorija jest ideja da ekonomski akteri traže znanje i da ta potraga ima svoju cijenu (Stigler 1961). Zatim, tu je i teorija o signali- ziranju i, s njom u vezi, pojam asimetrične informacije (Spence 1974, Akerlof 1970). Obje teorije, s neznatnim preinakama, mogu koristiti sociolozi da bi istražili društvenu dimenziju ekonomske teorije, kao i proizvodnju ekonomskoga znanja u širem smislu. Primjerice, koji je način na kojem ekonomisti pronalaze teme za proučavanje u svojim istraživanjima? Koji je način na kojem političari pronalaze ekonomiste za svoje stožere? Koji je način na kojem ekonomisti signaliziraju političarima da su oni »pravi«? I na koji način signaliziraju ekonomisti jedan drugomu što treba uvrstiti u »pravu« vrstu analize, ili isključiti iz nje? No ekonomski sociolozi dali su i neke doprinose sociologiji ekonomske znanosti. Riječ je o donekle heterogenoj zbirci radova, primjerice jedna komparativna studija o usponu ekonomske znanosti

298

P O G L AV L J E X I I

u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim Državama, jedna studija o ulozi države u aktualnom ekonomskom diskursu u Sjedinjenim Državama i jedna analiza područja ekonomske znanosti u Francuskoj (Block 1996; Lebaron 2000a; Fourcade-Gourinchas 2001). Moguće je prepoznati i dvije opće teme, oboje - čini se - izgledne. Prva se odnosi na tendenciju ekonomske teorije da pretvori stvarnost u vlastitu sliku i priliku - pa poslije, kad se koristi u analiziranju te nove stvarnosti, otkriva samo to da sasvim odgovara! Primjerice, postoji sociološka analiza o načinu kako je jedan bivši student ekonomije preobrazio jedno tradicionalno tržište jagoda u malom francuskom gradu u moderno tržište, da bi više nalikovalo vrsti tržišta koja se opisuje u ekonomskim udžbenicima (Garcia 1986; usp. Callon 1998). Druga se tema odnosi na pokušaje da se novije ideje iz sociologije znanosti, povezane s radom Bruna Latoura i njegovih kolega, primijene u analizi ekonomskih tema (Knorr Cetina i Brügger 2002). Matematički modeli, primjerice, za ekonomske teoričare predstavljaju određenu stvarnost, koja utječe na način kako se oni odnose prema tim modelima (Breslau j iYonayl999). j

Pitanje br. 4: Treba li ekonomska sociologija biti politička znanost Prekoračiti iz istraživanja u društvenoj znanosti na zagovaranje toga kako će se to znanje koristiti u društvu, prema Weberu i tradicionalnoj doktrini o objektivnosti znači prijeći preko čarobne crte. Dok društveni znanstvenik mora odgovarati za svoju analizu u smislu da mora slijediti stanovita pravila rezoniranja, njegova je politika sasvim druga stvar. Političko ponašanje dio je carstva u kojem svatko ima pravo zauzeti stajalište koje smatra prikladnim, u skladu sa svojim vrijednostima. Kao što društvene znanosti i politika tvore dva različita carstva, one podrazumijevaju i dva različita tipa ponašanja. Treba primijetiti da je i sam Weber bio politički aktivan, sve iako je bio znatno vještiji u analiziranju političkih događaja, nego kao praktički političar. Uvijek je jasno isticao, međutim, ako je neki njegov komentar namijenjen društvenoj znanosti, ili ako je pak izraz njegovih političkih vrijednosti. Nije poznato do koje su mjere današnji ekonomski sociolozi politički aktivni. Moj je opći dojam da vrlo malo od njih posvećuje mnogo vremena politici, osobito u Sjedinjenim Državama, te da postoji opće mišljenje da se ekonomska sociologija ne smije koristiti u političke svrhe. Jedan od razloga za tu političku ravnodušnost može biti prijašnja zloraba marksizma, a

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

2 99

druga je možda osjećaj da je prerano pretvoriti ekonomsku sociologiju u političku znanost. Uostalom, ekonomska sociologija poprilično je nov pristup. Prema tom drugom gledištu, važnije je ojačati ekonomsku sociologiju kao osobitu vrstu analize, nego ju poslati u politiku. Brzo prelistavanje glavnih radova u ekonomskoj sociologiji od 1980ih godina pokazuje da nije dotaknuto pitanje je li ekonomska sociologija ima kakvu normativnu stranu, i treba li je primijeniti kao političku znanost. Postoje, međutim, neke iznimke, a pošto ih je rasprava o ekonomskoj sociologiji zapostavila, one zaslužuju da ih predstavimo podobnije. Jedna se nalazi u djelu Tržišta, politika i globalizacija Neila Fligsteina. Nakon predstavljanja svoje teorije o tržištima, usredotočene na ideju da korporacije ne žele konkurenciju, nego žele stabilnost i ne žele nikakva iznenađenja, Fligstein se osvrće na pitanje »normativnih implikacija sociologije tržišta« (1997: 38-41; usp. Fligstein 1996b). Tvrtke, prema tom obrazlaganju, mogu učinkovito djelovati samo ako ih društvo na više načina podržava. Treba obrazovati uposlenike, a također mora postojati prikladna infrastruktura kao i djelatni pravni sustav. Sve se te stvari plaćaju iz poreza, i »to znači da ljudi i vlade imaju pravo na uzvratne zahtjeve prema tvrtkama« (1997:40). Fligstein tvrdi da njegovo obrazlaganje ide mnogo dalje od ideje o pravima dioničara, odnosno da i mnogi drugi akteri, koji su dio tvrtke, imaju slična prava kao i vlasnici (primjerice radnici, zajednice, mušterije i dobavljači). Ključno je da šire društvo može polagati pravo na korporacije. To što društvo ima pravo zatražiti, kako Fligstein sugerira, obuhvaća sljedeće: Zastarjela postrojenja trebaju se uredno zatvoriti. Vlade i tvrtke trebaju aktivno raditi na zadržavanje radnika na realnim poslovima. Treba dati poticaje tvrtkama da proizvodnja ostane lokalna i za promoviranje usluge s visokom dodatnom vrijednošću [kao] i proizvodne poslove. Treba srezati subvencije za tvrtke koje prebacuju proizvodnju u inozemstvo i sva preostala zaštita s pomoću tarifa ili netarifnih prepreka treba se ukloniti. Porezi i tarife na inozemne profite i robe legitimni su. Invazivnim tvrtkama ne bi se smjelo dopustiti da djeluje pod različitim pravilima. Dioničari kao što su radnici i političari moraju biti članovi upravnih odbora da bi osigurali ekonomsku vođenost investicijskih odluka.

I

Bourdieu raspravlja o normativnim pitanjima u sklopu svoje sociologije, a pošto su ta pitanja često povezana s ekonomskim temama, ona spadaju u raspravu o ekonomskoj sociologiji kao mogućnoj političkoj znanosti. Bourdieuovo gledište o toj tematici može se ilustrirati knjižicom Činovi otpora:protiv tiranije tržišta (= Actes de resistance: contre la tyrannie du marché), koja sadrži uglavnom predavanja i govore održane prilikom

300

P O G L AV L J E X I I

raznih javnih događaja, pa i štrajkaških sastanaka (1998a - v. također Bourdieu 2001). Glavna je tema u tom radu da je država blagostanja pod jakim napadom neoliberalizma, i da je potrebno boriti se protiv toga, jer država blagostanja zaštićuje ljudi od haranja tržišta. Neoliberalizam zagovara individualizam i bori se protiv svake vrste kolektivizma, osobito protiv sindikata. U svijetu u razvitku, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka zauzeti su nametanjem neoliberalnih reformi, s najtužnijim posljedicama. Na Zapadu, otkazi i u privatnom i u javnom sektoru potkopavaju osjećaj sigurnosti u ljudi. Zahvaljujući uspjehu neoliberalne politike odi 980ih godina, potonje je podjednako točno za ljude iz srednjih slojeva, kao i za radnike. »Američki srednji slojevi, pod prijetnjom nagla gubitka posla, osjećaju užasnu nesigurnost (što pokazuje da je posao važan ne samo zbog aktivnosti i prihoda koje omogućuje, nego i zbog osjećaj sigurnosti što ga daje« (Bourdieu 1998a: 36-37). Prava ekonomska znanost, prema Bourdieu, razmatrala bi sve troškove ekonomije - ne samo troškove koje zanimaju korporacije, nego i zločine, samoubojstva i tako dalje, koji su posljedica krivo usmjerenih ekonomskih politika. Kako bi izgledala »ekonomika sreće«, opisano je ovako: Protiv te uske, kratkoročne ekonomske znanosti [koja danas prevladava], moramo postaviti ekonomiku

sreće, koja bi uzela u obzir sve dobiti, pojedinačne i kolektivne, materijalne i simboličke, povezane s aktivnošću (primjerice sigurnost), i također sve materijalne i simboličke troškove povezane s neaktivnošću ili s prekarnim zaposlenjem (primjerice uzimanje lijekova: Francuska drži svjetski rekord u korištenju trankvilizatora). Ne možete prevariti zakon o konzervaciji nasilja: za svako nasilje treba platiti i, primjerice, strukturno nasilje koje nameću financijska tržišta u obliku otkaza, gubitka sigurnosti, ltd., prije ili poslije [vraća se] jednakomjerno u obliku samoubojstava, kriminala i delinkvencije, zlorabe droga, alkoholizma, i čitavim nizom manjih i većih svakodnevnih činova nasilja (1998a: 40).

Bourdieuov napad na neoliberalizam ne razlikuje se mnogo od kritike koja se može naći drugdje, među društvenim znanstvenicima koji sebe definiraju kao progresivne i antiliberalne. Jedan dio Bourdieuove kritike, međutim, čini mi se vrlo jedinstvenim i posebno zanimljivim za ekonomsku sociologiju: [riječ je o] njegovu pokušaju uvođenja nove grupe pojmova u kritiku neoliberalizma i kapitalizma u širem smislu, koji služe i kao politički pojmovi i kao sociološki. Usmjereni su na ideju o teodiceji te obuhvaćaju pojmove poput »sociodiceje«, »društvene patnje« i »ekonomskog nasilja« (1977,1979, 1998a). Ta nit u Bourdieuovoj misli seže natrag do njihovih ranih studija o Alžiru, no također se i nedavno izrazila u njegovu radu, osobito u golemoj studiji o društvenoj patnji, Bijeda svijeta (= La Misère du monde / engl. The Weight of the World,

P I TA N J A Z A E KO N O M S K E S O C I O LO G E

301

»Znate, ljudi, što ja mislim? Usavršavanje tehnologije nije važno. Povećani profiti nisu važni. Važno je to da smo suosjećajna i dobra ljudska bića.« © The New Yorker Collection 1987 J.B. Handelsman Preslikano iz cartoonbank.com Sva prava zadržana.

Bourdieu et al. 1999). Teodiceja - a to je za mene vrlo dragocjeno u Bourdieuovu obrazlaganju pokušava odgovoriti na pitanja poput sljedećega: Zašto postoji

patnja u svijetu i zašto neki ljudi pate više od drugih? Bourdieuova je pozicija da je organizacija društva uvelike povezana sa stvaranjem patnje, pa zato on govori o »sociodiceji« ili »društvenoj patnji« (Bourdieu 1998a: 35,43; vidi također Morgan i Wilkinson 2001). Bourdieu, primjerice, karakterizira neoliberalizam kao »konzervativnu sociodiceju«, jer opravdava patnju na osnovi njezine nužnosti za ekonomski napredak (Bourdieu 1998a: 35). Nezaposlenost, iz te perspektive, predstavlja oblik »ekonomskoga nasilja« (Bourdieu 1977: 191-92). Bourdieu se više puta osvrće na Weberovu tvrdnju da uspješni ljudi uvijek misle da zaslužuju svoju dobru sudbinu, iako je u stvarnosti njihov uspjeh prvenstveno posljedice dobre sreće (»teodiceja dobre sreće« prema Weberovoj terminologiji, usp. Weber [1915] 1946b: 271). U modernom kapitalističkom društvu obrazovni sustav djeluje kao teodiceja dobre sreće, prema Bourdieuu, jer opravdava postojanje nejednakosti na osnovi pretpostavke da su uspješni ljudi sposobniji i

302

P O G L AV L J E X I I

dalje (»teodiceja nesreće« - Weber [1915] 1946b: 276). Treba na kraju reći daje možda moguće pristupiti problemu ekonomske sociologije kao političke znanosti ne samo iz perspektive teodiceje, nego također iz interesne perspektive. Ili, točnije, možda je moguće razmotriti pitanje o korištenju ekonomske sociologije kao političke znanosti iz kakve interesne perspektive - koje vrijednosti i ideale treba ostvariti, očito se ne može odrediti s pomoću ekonomske sociologije, ili ma koje druge znanosti. Kako ja to vidim, Weber skicira interesni model za radikalno mijenjanje ljudi i društva, pa i ekonomiju, u Protestantskoj etici. Promjene te vrste, kaže on, mogu se ostvariti jedino pozivanjem na najdublje interese ljudi. Ako ljudi misli da su im u pitanju najvažniji interesi, promijenit će svoje ponašanje - inače neće. Drugdje u svojoj sociologiji religije Weber razrađuje tu spoznaju te primjećuje, primjerice, da je vrlo malen broj religija uspio ispuniti svoje sljedbenike energijom tako učinkovito kao što je to uspjelo asketskom protestantizmu. Religije koje ističu da vjernik mora činiti dobra djela, slijediti stanovite rituale, ili uspostaviti mističko ponovno sjedinjenje s Bogom - redom imaju jednu stvar zajedničku: one ne uspijevaju ispuniti svoje sljedbenike energijom za mijenjanje svijeta. One vode u tradicionalizam, ne u promjenu. Prevedeno u pitanje o ekonomskoj sociologiji kao političkoj znanosti, Weberova je poruka jasna. Nisu važni stavovi u ljudi - to jest, njihovi ideali o tome kako treba organizirati ekonomiju. Prvenstveno se morate povezati s interesima ljudi - želite li da se oni sami promijene i da promijene svijet u kojem žive. No postoji i jedna opomena: Weber nas upozorava da kada pođemo mijenjati svijet, stvari mogu ispasti drukčije nego što želimo. Asketski protestant nije stvorio nebo na zemlji, ali je pomogao u uvođenju modernoga kapitalizma.

Literatura

Abbott, Andrew. 1988. The System of Professions: An Essay on the Expert Division of Labor. Chicago: University of Chicago Press. Abel, Richard (ur.). 1995. The Law and Society Reader. New York: New York University Press. Abolafia, Mitchel. 1984. »Structured Anarchy: Formal Organization in the Commodity Futures Industry«. Str. 129-50 u: Patricia Adler i Peter Adler (ur.), The Social Dynamics of Financial Markets. Greenwich, CT: JAI Press. Abolafia, Mitchel. 1996. Making Markets: Opportunism and Restraint on Wall Street. Cambridge: Harvard University Press. Abolafia, Mitchel. 1998. »Markets as Culture: An Ethnographic Approach«. Str. 69-85 u: Michel Callon (ur.), The Laws of the Markets. Oxford: Blackwell. Abolafia, Mitchel. Forthcoming 2005. »Making Sense of Recession: Policy Making at the Federal Reserve Bank« u: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Princeton: Princeton University Press Adorno, Theodore. 1967. »Veblen’s Attack on Culture«. Str. 73-95 u: Prisms. Cambridge: The MIT Press. Akerlof, George. 1970. »The Market for ‘Lemons’: Quality Uncertainty and the Market Mechanism«, Quarterly Journal of Economics 84: 488-500. Albrow, Martin. 1970. Bureaucracy. London: Macmillan. Alchian, Armen i Harold Demsetz.1972 »Production, Information Costs, and Economic Organization«, American Economic Review 62 (5) 1972: 777-95. Aldrich, Howard i Roger Waldinger. 1990. »Ethnicity and Entrepreneurship«, Annual Review of Sociology 16:111-35. Aldrich, Howard. 1999. Organizations Evolving. London: SAGE. Aldrich, Howard. Forthcoming. 2005. »Entrepreneurship«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Alford, Fred. 2001. Whistleblowers: Broken Lives and Organizational Power. Ithaca, NY: Cornell University Press. Allen, Sheila i Carole Truman. 1993. Women in Business: Perspectives on Women Entrepreneurs. London: Routledge. Appadurai, Arjun. 1986. »Introduction: Commodities and the Politics of Value«. Str. 3-63 u: Arjun Appadurai (ur.), The Social Life of Things. Cambridge: Cambridge University Press. Aristotle. 1946. The Politics of Aristotle. Engl, prijevod: Ernest Baker. New York: Oxford University Press. [Aristotel. Πολιτικών / Politika. Preveo Tomislav Ladan. Hrvatska sveučilišna naklada: Zagreb, 1992.] Arrow, Kenneth. 1968. »Economic Equilibrium«. Str. 376-89 u: Vol. 4 of David L. Sills (ur.), International Encyclopaedia of the Social Sciences. New York: The Macmillan Co. i the Free Press.

304

L I T E R AT U R A

Arrow, Kenneth. 1972. »Models of Job Discrimination«. Str. 83-102 u: A. Pascal (ur.), Racial Discrimination in Economic Life. Lexington, MA: Lexington Heath. Arrow, Kenneth. 1974. The Limits of Organization. New York: W.W. Norton. Arrow, Kenneth. 1985. »The Economics of Agency«. Str. 37-51 u: John Pratt i Richard Zeckhauser (ur.), Principals and Agents: The Structure of Business. Cambridge: Harvard Business School. Arrow, Kenneth. 1998. »What Has Economics to Say About Racial Discrimination?«, Journal of Economic Perspectives 12 (2) : 91-100. Arrow, Kenneth. 1998. »What Has Economics To Say About Racial Discrimination?«, Journal of Economic Perspectives 12 (2) : 91-100. Aspers, Patrik. 1999. »The Economic Sociology of Alfred Marshall: An Overview«, American Journal of Economics and Sociology 58: 651-67. Aspers, Patrik. 2001a. Conversations with the author. Aspers, Patrik. 2001b. »Crossing the Boundary of Economics and Sociology: The Case of Vilfredo Pareto«, American Journal of Economics and Sociology 60: 519-46. Aspers, Patrik. 2001c. »A Market in Vogue: Fashion Photography in Sweden«, European Societies 3: 1-22. Aspers, Patrik. 2001d. A Market in Vogue: A Study of Fashion Photography in Sweden. Stockholm: City University Press. Aubert, Vilhelm. 1952. »White-Collar Crime and Social Structure«, American Journal of Sociology 58: 263-71. Aubert, Vilhelm. 1980. Inledning till rättssociologin (introduction to the Sociology of Law). Stockholm: Almqvist 8c Wicksell. Aubert, Vilhelm.1983. In Search of Law: Sociological Approaches to Law. Totowa, NJ: Barnes & Noble Books. Axelrod, Robert. 1984. The Evolution of Cooperation. New York: Basic Books. Azarian, Reza. Forthcoming. 2003. The General Sociology of Harrison White. PhD thesis, Department of Sociology, Stockholm University. Babb, Sarah. 2001. Managing Mexico: Economists from Nationalism to Neoliberalism. Princeton: Princeton University Press. Baker, Tom i Jonathan Simon (ur.). 2002. Embracing Risk: The Changing Culture of Insurance and Responsibility. Chicago: University of Chicago Press. Baker, Wayne i Ananth Iyer. 1992. »Information Networks and Corporate Behavior«, Journal of Mathematical Sociology 16: 305-32. Baker, Wayne i Robert Faulkner. 1993. »The Social Organization of Conspiracy: Illegal Networks in the Heavy Electrical Equipment Industry«, American Sociological Review 58: 837-60. Baker, Wayne. 1981 Markets as Networks: A Multimethod Study of Trading Networks in A Securities Market. Ph.D. thesis, Department of Sociology, Northwestern University. Baker, Wayne. 1984. »The Social Structure of A National Securities Market«, American Journal of Sociology 89: 775-811. Baker, Wayne. 1987. »What Is Money? A Social Structural Interpretation«. Str. 85-108 u: Mark Mizruchi i Michael Schwartz (ur.), Intercorporate Relations. Cambridge: Cambridge University Press.

L I T E R AT U R A

305

Baker, Wayne. 1992. »The Network Organization irilheory and Practice«. Str. 397-429 u: Nitin Nohria i Robert Eccles (ur.), Networks and Organizations. Boston: Harvard Business School Press. Banfield, Edward. 1958. The Moral Basis of a Backward Society. Glencoe, ILL.: The Free Press. Barber, Bernard. 1977. »The Absolutization of the Market: Some Notes on How We Got from There to Here«. Str. 15-31 u: G. Dworkin (ur.), Markets and Morals. New York: John Wiley & Sons. Barbera, Filippo. 2000. »Economic Sociology in Italy«, Economic Sociology: European Electronic Newsletter 1 (2) : 13-18. See http//: www.siswo.uva.nl/ES Barley, Stephen i Gideon Kunda. 1992. »Design and Devotion: Surges of Rational and Normative Ideologies of Control in Managerial Discourse«, Administrative Science Quarterly 37: 363-99. Barnes, Jay i William Ouchi (ur.). 1986. Organizational Economics. San Francisco: Jossey Bass Publishers. Baron, James i David Kreps. 1999. Strategic Management Resources: Framework for General Managers. New York: John Wiley. Baron, James i Michael Hannan. Fortcoming. »The Economic Sociology of Organizational Entrepreneurship: Lessons from the Stanford Project on Emerging Companies«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Baudrillard, Jean. 1988. »Consumer Society«. Str. 29-56 u: Mark Poster (ur.), Jean Baudrillard: Selected Writings. Oxford: Polity Press. Baumeister, Roy. Forthcoming. »What Do People Want?« u: Human Nature in Social Context. Baumgartner, Frank i Beth L. Beech. 1998. Basic Interests: The Importance of Interests in Politics and Political Science. Princeton: Princeton University Press. Baumol, William. 1990. Entrepreneurship, Management, and the Structure of Payoff. Cambridge, Massachusetts: The MIT Press. Beck, Ulrich. 1992. Risk Society. London: SAGE. Becker, Gary. 1957. The Economics of Discrimination. Chicago: University of Chicago Press. Becker, Gary. 1964. Human Capital. New York: National Bureau of Economic Research. Becker, Gary. 1976. The Economic Approach to Human Behavior. Chicago: University of Chicago Press. Becker, Gary. 1981. A Treatise on the Family. Cambridge: Harvard University Press. Beckert, Jens. 1997. Grenzen des Marktes. Die socialen Grundlagen wirtschaftlicher Effizenz. Frankfurt: Campus Verlag. (Eng. prijevod: Beyond the Market. The Social Foundations of Economic Efficiency. Princeton: Princeton University Press, 2002 forthcoming). Beckert, Jens. 2002. Unearned Wealth: The Development of Inheritance Law in France, Germany and the United States. Working Paper, Center for European Studies, Harvard University. Beckert, Jens. Forthcoming. Negotiated Modernity: Inheritance in France, Germany,

and the United States since 1800.

306

L I T E R AT U R A

Bell, Daniel. 1976. »The Public Household: On ‘Fiscal Sociology’ and the Liberal Society«. Str. 220-82 u: Cultural Contradictions of Capitalism. New York: Basic Books. Bellandi, Marco. 1989. »The Industrial District in Marshall«. Str. 136-52 u: Edward Goodman i Julia Bamford (ur.), Small Firms and Industrial Districts in Italy. London: Routledge. Bender, Donald. 1967. »A Refinement of the Concept of Household: Families, Coresidence and Domestic Functions«, American Anthropologist 67: 493-504. Bendor, Jonathan i Piotr Swistak. 2001. »The Evolution of Norms«, American Journal of Sociology 106: 1493-1545. Benet, Francisco. [1957] 1971. »Explosive Markets: The Berber Highlands«. Str. 188-217 u: Polanyi, Karl, Conrad Arensberg i Harry Pearson (ur.). [1957] 1971, Trade and Market in the Early Empires. Chicago: Henry Regnery Company. Bentley, Arthur. [1908] 1967. The Process of Government. Cambridge, MA: Harvard University Press. Berezin, Mabel. 1997. »Politics and Culture: A Less Fissured Terrain«, Annual Review of Sociology 23: 361-83. Berezin, Mabel. 1997. Making the Fascist Self: The Political Culture of Interwar Italy. Ithaca, NY: Cornell University Press. Berezin, Mabel. Forthcoming a. 2003. »Emotions and the Economy«. 2. izdanje. Center for the Study of Economy and Society. Working Paper Series #12, Cornell University Department of Sociology; forthcoming New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Berezin, Mabel. Forthcoming b. »Politics and Emotions«. U: J.M. Barbalet (ur.), »Special Issue on Emotions«,

Sociological Review Monographs. Berg, Ivar i Arne Kalleberg ur.). 2001. Sourcebook of Labor Markets: Evolving Structures and Processes. New York: Kluwer. Berger, Brigitte (ur.). 1991. The Culture of Entrepreneurship. San Francisco: ICS Press. Berger, Klaus Peter. 1999. The Creeping Codification of the Lex Mercatoria. The Hague: Kluwer Law International. Berger, Peter (ur.). 1987. Capitalism and Equality in America. Lanham, MD: Hamilton Berger, Peter i Thomas Luckmann. 1967. The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge. New York: Doubleday. Berger, Peter. 1986. The Capitalist Revolution: Fifty Propositions about Prosperity, Equality and Liberty. New York: Basic Books. Berger, Susanne i Ronald Dore (ur.). 1995. National Diversity and Global Capitalism. Ithaca, NY: Cornell University Press. Berger, Suzanne (ur.). 1981. Organizing Interests in Western Europe: Pluralism, Corporatism, and the Transformation of Politics. Cambridge: Cambridge University Press. Berggren, Christain. 1993. The Volvo Experience: Alternatives to Lean Production in the Swedish Auto Industry. London: Macmillan. Berman, Harold. 1983. »Mercantile Law«. Str. 333-56 u: Law and Revolution: The Formation of the Western Legal Tradition. Cambridge: Harvard University Press. Bernoux, Philippe. 1995. Sociologie des Entreprises. Paris: Points-Seuil. Bielby, Denise i William Bielby. 1988. »She Works Hard for the Money: Household

L I T E R AT U R A

307

Resonsibilities and the Allocation of Work Effort«, American Journal of Sociology 93: 1031-59. Biggart, Nicole Woolsey (ur.). 2002. Readings in Economic Sociology. Oxford: Blackwell. Biggart, Nicole Woolsey. 1989. Charismatic Capitalism: Direct Selling Organizations in America. Chicago: University of Chicago Press. Bird, Chloe. 1990. »High Finance, Small Change: Women’s Increased Representation in Bank Management«. Str. 145-66 u: Barbara Reskin i Patricia Roos (ur.), Job Queues, Gender Queues: Explaining Women’s Inroads into Male Occupations. Philadelphia: Temple University Press. Blaug, Mark. 1980. »The Theory of the Firm«. Str. 175-86 u: The Methodology of Economics. Cambridge: Cambridge University Press. Blinder, Alan. 1998. Asking about Prices: A New Approach to Understanding Price Stickiness. New York: Russell Sage Foundation. Block, Fred. 1977. The Origins of International Economic Disorder: A Study of the

United States International Monetary Policy from World War II to the Present. Berkeley: University of California Press. Block, Fred. 1981. »The Fiscal Crisis of the Capitalist State«, Annual Review of Sociology 7: 1-27. Block, Fred. 1985. »Postindustrial Development and the Obsolescence of Economic Categories«, Politics & Society 14 (1) : 71-104. Block, Fred. 1990. Postindustrial Possibilities: A Critique of Economic Discourse. Berkeley, CA: University of California Press. Block, Fred. 1996. The Vampire State - and Other Myths and Fallacies about the U.S. Economy. New York: The New Press. Block, Fred. 2000. »Deconstructing Capitalism as A System«, Rethinking Marxism 12 (3) : 83-98. Block, Fred. 201. »Introduction«. Str. xviii-xxxviii u: Karl Polanyi, The Great Transformation. Boston: Beacon Press. Blomert, Reinhard. 2001. »Sociology of Finance - Old and New Perspectives«, Economic Sociology: European Electronic Newsletter 2 (January) : 9-14. See http//: www.siswo. uva.nl/ES Bodin, Jean. [1576] 1986. Les Six Livres de la République. 6 vols. Paris: Fayard. Boltanski, Luc i Eve Chiapello. 1999. Le Nouvel Esprit du Capitalisme. Paris: Gallimard. Boltanski, Luc i Laurent Thévenot. [1987] 1991. De la Justification. Les Economies de la Grandeur. Paris: Gallimard. Boltanski, Luc i Laurent Thévenot. 1999. »The Sociology of Critical Capacity«, European Journal of Social Theory 2 (3) : 359-77. Boltanski, Luc. 1987. The Making of A Class: Cadres in French Society. Cambridge: Cambridge University Press. Boltanski, Luc. 1990. »Visions of American Management in Postwar France«. Str. 343-72 u: Sharon Zulin i Paul DiMaggio (ur.), Structures of Capital. Cambridge: Cambridge University Press. Bonacich, Edna. 1980. »A Theory of Middleman Minorities«, American Sociological Review 38: 58394.

308

L I T E R AT U R A

Bonacich, Phillip. 2001. e-pošta autoru, 9. svibnja. Boorstin, Daniel. 1974. The Americans: The Democratic Experience. New York: Vintage. Boudon, Raymond. 1982. The Unintended Consequences of Social Action. London: Macmillan. Bourdieu, Pierre (ur.). 1991. »La Souffrance«, Actes de la Recherche en Sciences Sociales 90:1-103. Bourdieu, Pierre i Abdelmalek Sayad. 1964. Le Déracinement. La Crise de ÎAgriculture Traditionelle en Algérie. Paris: Editions de Minuit. Bourdieu, Pierre i Jean-Claude Passeron. [1964] 1979. The Inheritors: French Students and Their Relation to Culture. Chicago: University of Chicago Press. Bourdieu, Pierre i Jean-Claude Passeron. [1970] 1977. Reproduction in Education, Society and Culture. Beverly Hills, CA: SAGE. Bourdieu, Pierre i Louie Wacquant. 1992. An Invitation to Reflexive Sociology. Chicago: University of Chicago Press. Bourdieu, Pierre i Monique de Saint Martin. 1990. »Le Sens de la Propriété. La Genèse Sociale des Systèmes de Préférences«, Actes de la Recherche en Sciences Sociales 81-82: 52-64. Bourdieu, Pierre et al. 1999. The Weight of the World: Social Suffering in Contemporary Society. Stanford: Stanford University Press. Bourdieu, Pierre. [1979 La Distinction: critique sociale du jugement] 1986. Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. London: Routledge. Bourdieu, Pierre. 1963. »Travail et Travailleurs en Algérie: Etude Sociologique«. Str. 257- 389 u: Pierre Bourdieu et al, Travail et Traveilleurs en Algérie. Paris: Mouton & Co. Bourdieu, Pierre. 1977. Outline of A Theory of Practice. Cambridge: Cambridge University Press. Bourdieu, Pierre. 1979. »The Disenchantment of the World«. Str. 1-91 u: Algeria I960. Cambridge: Cambridge University Press. Bourdieu, Pierre. 1986. »The Forms of Capital«. Str. 241-58 u: John G. Richardson (ur.), Handbook of Theory and Research for the Sociology of Education. Westport, CT: Greenwood Press. Bourdieu, Pierre. 1987. »The Force of Law: Toward A Sociology of the Juridical Field«, Hastings Journal of Law 38: 209-48. Bourdieu, Pierre. 1990. »Symbolic Capital«. Str. 112-21 u: The Logic of Practice. Stanford: Stanford University Press. Bourdieu, Pierre. 1990. »The Interest of the Sociologist«. Str. 87-93 u: In Other Words: Essays Towards a Reflexive Sociology. Stanford: Stanford University Press. Bourdieu, Pierre. 1990. »The Scholastic Point of View«, Cultural Anthropology 5 (4) : 380-91. Bourdieu, Pierre. 1990. The Field of Cultural Production. New York: Columbia University Press. Bourdieu, Pierre. 1993. Sociology in Question. London: SAGE. Bourdieu, Pierre. 1995. The Rules of Art: Genesis and Structure of the Literary Field. Stanford: Stanford University Press.

L I T E R AT U R A

309

Bourdieu, Pierre. 1997. »Le Champ Economique«, Actes de la Recherche en Sciences Sociales 119:48-66. Bourdieu, Pierre. 1998a. Acts of Resistance: Against the Tyranny of the Market. New York: The New Press. Bourdieu, Pierre. 1998b. »Is a Disinterested Act Possible?« Str. 75-91 u: Practical Reason: On the Theory of Action. Stanford: Stanford University Press. Bourdieu, Pierre. 1999. »Rethinking the State: Genesis and Structure of the Bureaucratic Field«. Str. 53-75 u: George Steinmetz (ur.), State/Culture: State-Formation after the Cultural Turn. Ithaca: Cornell University Press. Bourdieu, Pierre. 2000a. »Principes d’une Anthropologie Economique«. Str. 233-70 u: Les Structures Sociales de l’Economie. Paris: Seuil. Bourdieu, Pierre. 2000b. »Making the Economic Habitus: Algerian Workers Revisited«, Ethnography 1 (1) : 1741. Bourdieu, Pierre. 2000c. Les Structures Sociales de l’Economie. Paris: Seuil. Bourdieu, Pierre. 2001. Contre-feux 2. Pour un Mouvement Social Européen. Paris: Raisons d’Agir Editions. Boyer, Robert i Yves Saillard (ur.). 2002. Regulation Theory: The State of the Art. London: Routledge. Boyer, Robert. 1990. The School of Regulation. New York: Columbia University Press. Braudel, Fernand. [1979 Le temps du monde. Ill Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XV-XVIIIe siècle] 1985a. The Perspective of the World. Volume III. Civilization and Capitalism, 15th-18th Century. III. London: Fontana Press. Braudel, Fernand. [1979 Les structures du quotidien. I. Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XV-XVIIIe siècle] 1985b. The Structure of Everyday Life. Volume I. Civilization and Capitalism, 15th-18th Century. London: Fontana Press. Braudel, Fernand. [1979 Les jeux de l’échange. II. Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XV-XVIII siècle] 1985c. The Wheels of Commerce. Volume II. Civilization and Capitalism, 15th- 18th Century. London: Fontana Press. Braun, Rudolf. 1975. »Taxation, Sociopolitical Structure, and State-Building: Great Britain and BrandenburgPrussia«. Str. 243-327 u: Charles Tilly (ur.), The Formation of National States in Western Europe. Princeton: Princeton University Press. Brennan, Geoffrey i Alan Hamlin. 1998. »Constitutional Economics«. Str. 401-10 u: Vol. 1 of Peter Newman (ur.), The New Palgrave. Dictionary of Economics and the Law. London: Macmillan. Breslau, Daniel i Yuval Yonay. 1999. »Beyond Metaphor: Mathematical Models in Economics as Empirical Research«, Science in Context 12 (2) : 317-32. Brewer, John i Roy Porter (ur.). 1993. Consumption and the World of Goods. London: Routledge. Brewer, John. 1989. The Sinews of Power: War, Money and the English State. London: Unwin Hyman. Brines, Julie. 1994. »Economic Dependency, Gender, and the Division of Labor at Home«, American Journal of Sociology 100: 652-88. Brinton, Mary (ur.). Womens Working Lives in East Asia. Stanford: Stanford University Press.

310

L I T E R AT U R A

Brinton, Mary i Victor Nee (ur.), The New Institutionalism in Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Brinton, Mary. 1993. Women and the Economic Miracle: Gender and Work in Postwar Japan. Berkeley: University of California Press. Brown, Norman 0.1947. Hermes the Thief: The Evolution of A Myth. Madison: University of Wisconsin Press. Brus, Wlodzimierz i Kazimierz Laski. 1989. From Marx to the Market: Socialism in Search of an Economic System. Oxford: Clarendon Press. Buchanan, James i Gordon Tullock. 1962. The Calculus of Consent: Logical Foundations of Constitutional Democracy. Ann Arbor: University of Michigan Press. Buchanan, James. 1987. »Constitutional Economics«. Str. 585-88 u: Vol. 1 of John Eatwell et al (ur.), The New Palgrave. A Dictionary of Economics. London: Macmillan. Burawoy, Michael. 1979. Manufacturing Consent: Changes in the Labor Process under Monopoly Capitalism. Chicago: University of Chicago Press. Burt, Ronald. 1983. Corporate Profits and Cooptation: Networks of Market Constraints and Directorate Ties in the American Economy. New York: Academic Press. Burt, Ronald. 1992. Structural Holes: The Social Structure of Competition. Cambridge: Harvard University Press. Callon, Michel. 1997. »Society in the Making: The Study of Technology as a Tool for Sociological Analysis«. Str. 83103 u: Wiebe Bijker et al (ur.), The Social Construction of Tecnological Systems. Cambridge: The MIT Press. Callon, Michel. 1998. »Introduction: The Embeddedness of Economic Markets in Economics«. Str. 1-57 u: Michel Callon (ur.), The Laws of the Markets. Oxford: Blackwell. Calvita, K., R. Tillman i H.N. Pontell. 1997. »The Savings and Loan Debacle, Financial Crime, and the State«, Annual Review of Sociology 23:19-38. Cameron, Rondo. 1993. A Concise Economic History of the World: From Paleolithic Times to the Present. 2. izdanje. Oxford: Oxford University Press. Camic, Charles. 1987. »The Making of A Method: A Historical Reinterpretation of the Early Parsons«, American Sociological Review 52: 421-39. Camp, John. 1986. The Athenian Agora: Excavations in the Heart of Classical Athens. London: Thames and Hudson. Campbell, Colin. 1995. »Conspicuous Confusion? A Critique of Veblen’s Theory of Conspicuous Consumption«, Sociological Theory 13 (March) : 37-47. Campbell, Colin. 1995. »The Sociology of Consumption«. Str. 96-126 u: Daniel Miller (ur.), Acknowledging Consumption: A Review of New Studies. London: Routledge. Campbell, John i Leon Lindberg. 1990. »Property Rights and the Organization of Economic Activity by the State«, American Sociological Review 55: 634-47. Campbell, John i Michael Allen. 1994. »The Political Economy of Revenue Extraction in the Modern State: A TimeSeries Analysis of U.S. Income Taxes, 1916-1986«, Social Forces 72: 643-69. Campbell, John i Ove Pedersen (ur.). 2001. The Rise of Neoliberalism and Institutional Analysis. Princeton: Princeton University Press. Campbell, John, Rogers Hollingsworth i Leon Lindberg (ur.). 1991. The Governance of the

L I T E R AT U R A

311

American Economy. Cambridge: Cambridge University Press. Campbell, John. 1996. »An Institutional Analysis of Fiscal Reform in Postcommunist Europe«, Theory and Society 25: 45-84. Campbell, John. Forthcoming. 2005. »Fiscal Sociology in an Age of Globalization: Comparing tax Regimes in Advanced Capitalist Countries«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Carlton, Dennis. 1989. »The Theory and the Facts of How Markets Clear«. Str. 909-46 u: Richard Schmalensee i Robert Willig (ur.), Handbook of Industrial Organization. Amsterdam: North-Holland. Carrell, Glenn i Michael Hannah (ur.). 1995. Organizations in Industry: Strategy, Structure, and Selection. New York: Oxford University Press. Carrol, Glenn i Michael Hannan. 2000. The Demography of Corporations and Industries. Princeton: Princeton University Press. Carruthers, Bruce i Sarah Babb. 2000. Economy/Society: Markets, Meanings, and Social Structure. Thousand Oaks: Pine Forge Press. Carruthers, Bruce i Terence Halliday. 1998. Rescuing Business: The Making of Corporate Bankruptcy Law in England and the United States. Oxford: Clarendon Press. Carruthers, Bruce i Terence Halliday. 2000. »Professionals in Systemic Reform of Bankruptcy Law: The 1978 U.S. Bankruptcy Code and the English Insolvency Act 1986«, The American Bankruptcy Law Journal 74 (Winter) : 35-75. Carruthers, Bruce i Wendy Espeland Nelson. 1998. »Money, Meaning and Morality«, American Behavioralist 41 (August) : 1384-1408. Carruthers, Bruce. 1996. City of Capital: Politics and Markets in the English Financial Revolution. Princeton: Princeton University Press. Carruthers, Bruce. Forthcoming. On Credit. Castells. Manuel. 1996. The Rise of the Networks Society. Oxford Blackwell. Castells. Manuel. 1996-98. The Information Age: Economy, Society and Culture. Vols. I- III. Oxford: Blackwell. Castilla, Emilio, Hokya Hwang, Ellen Granovetter i Mark Granovetter. 2000. »Social Networks in Silicon Valley«. Str. 218-47 u: Chong-Moon Lee et al (ur.), The Silicon Valley Edge. Stanford: Stanford University Press. Chamberlin, Edward. 1937. The Theory of Monopolistic Competition. Cambridge: Harvard University Press. Chandler, Alfred. 1962. Strategy and Structure: Chapters in the History of the American Industrial Enterprise. Cambridge: The MIT Press. Chandler, Alfred. 1977. The Visible Hand The Mangerial Revolution in American Business. Cambridge: Harvard University Press. Chandler, Alfred. 1984. »The Emergence of Managerial Capitalism«, Business History Review 58: 473503. Chernow, Ron. 1997. The Death of the Banker: The Decline and Fall of the Great Financial Dynasties and the Triumph of the Small Investor. Toronto: Vintage. Chirot, Daniel. 1981. »Changing Fashion in the Study of the Social Causes of Economic and Political Change«. Str. 259-82 u: J.F. Short (ur.), The State of Sociology: Problems and Prospects. Beverly Hills: SAGE.

312

L I T E R AT U R A

Clark, Gordon, Maryann Feldman i Meric Gertler (ur.). 2000. The Oxford Handbook of Economic Geography. Oxford: Oxford University Press. Clarke, David. 1987. »Trade and Industry in Barbarian Europe till Roman Times«. Str. 1- 70 u: Vol. 2 of M.M. Postand i Edward Miller (ur.), The Cambridge Economic History. Cambridge: Cambridge University Press. Clawson, Dan, Alan Neustadt i Mark Weller. 1998. Dollars and Votes: How Business Campaign Contributions Subvert Democracy. Philadephia, PE: Ttemple University Press. Coase, R.H. [1937] 1988. »The Nature of the Firm«. Str. 33-55 u: The Firm, the Market, and the Law. Chicago: University of Chicago Press. Coase, R.H. 1960. »The Problem of Social Cost«, Journal of Law and Economics 3 (October) : 1-44. Coase, R.H. 1988. »The Firm, the Market and the Law«. Str. 1-31 u: R.H. Coase, The Firm, the Market and the Law. Chicago: university of Chicago Press. Coase, R.H. 1991. »The Nature of the Firm: Origin, Meaning, Influence«. Str. 34-74 u: Oliver Williamson i Sidney Winter (ur.), The Nature of the Firm: Origin, Evolution, and Development. New York: Oxford University Press. Coase, R.H. 1991. The Institutional Structure of Production. Stockholm: The Nobel Foundation. Coats, A. W. (ur.). 1981. Economists in Government: An International Comparative Study. Durham, NC: Duke University Press. Coats, A.W. 1984. »The Sociology of Knowledge and History of Economics«, Research in the History of Economic Thought 2: 211-34. Coats, A.W. 1993. The Social Professionalization of Economics. London: Routledge. Cole, D.H. 2001. »’An Unqualified Human Good’: E.P. Thompson and the Rule of Law«, Journal of Law and Society 28 (2) : 117-203. Coleman, James, Elihu Katz i Herbert Menzel. 1966. Medical Innovation: A Diffusion Study. New York: Bobbs-Merrill. Coleman, James. 1970. »Social Inventions«, Social Forces 49:163-73. Coleman, James. 1974. Power and the Structure of Society. New York: W.W. Norton. Coleman, James. 1982. The Asymmetric Society. Syracuse: Syracuse University Press. Coleman, James. 1984. »Introducing Social Structure into Economic Analysis«, American Economic Review 74 (2) : 84-8. Coleman, James. 1990. Foundations of Social Theory. Cambridge: Harvard University Press. Coleman, James. 1993. »The Rational Reconstruction of Society«, American Sociological Review 58: 115. Coleman, James. 1994. »A Rational Choice Perspective on Economic Sociology«. Str. 166-80 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Collins, Randall. 1990. »Market Dynamics as the Engine of Historical Change«, Sociological Theory 8:11135. Corrigan, Peter. 1997. The Sociology of Consumption: An Overview. London: SAGE.

L I T E R AT U R A

313

Coser, Lewis. 1972. »The Alien as a Servant: Court Jews and Christian Renegades«, American Sociological Review 37: 574-81. Cotterrell, Roger. 1999. Emile Durkheim: Law in A Moral Domain. Stanford: Stanford University Press. Cournot, Antoine. [1838, Recherches sur les principes mathématiques de la théorie des richesses] 1927. Research into the Mathematical Principles of the Theory of Wealth. Trans. Nathaniel T. Bacon. New York: Macmillan. Crouch, Colin i Wolfgang Streeck (ur.). 1997. Political Economy of Modern Capitalism. London: SAGE. Crozier, Michel. [1964, Le Phénomène bureaucratique] 1964. The Bureaucratic

Phenomenon.

Chicago: University of Chicago Press. Curtin, Philip. 1984. Cross-Cultural Trade in World History. Cambridge: Cambridge University Press. Cyert, Richard i James March. [1963] 1992. A Behavioral Theory of the Firm. 2. izdanje. Oxford: Blackwell. Cyert, Richard i James March. 1963. A Behavioral Theory of the Firm. Englewood Cliffs, NJ: PrenticeHall. Dahrendorf, Ralf. 1956. Industrie- und Betriebssoziologie. Berlin: Walter de Gruyter. Dalton, Melville. 1948. »The Industrial ‘Rate-Buster’: A Characterization«, Applied Anthropology Winter: 5-18. Dalton, Melville. 1959. Men Who Manage: Fusions of Feelings and Theory in

Administration. New York: John Wiley & Sons.

David, Robert i Han, Shin-Kap. 1998. »Assessing Empirical Evidence of Transaction Cost Economics: A MetaAnalysis«. Cornell University, unpublished paper. Davidson, Paul. 1981. »Post-Keynesian Economics«. Str. 151-73 u: Daniel Bell i Irving Kristol (ur.), The Crisis in Economic Theory. New York: Basic Books. Davis, Gerald i Doug McAdam. 2000. »Corporations, Classes, and Social Movement after Managerialism«, Research in Organizational Behavior 22:195-238. Davis, Gerry i Mark Mizruchi. 1999. »The Money Center Cannot Hold: Commercial Banks in the U.S. System of Corporate Governance«, Administrative Science Quarterly 44: 215-39. Davis, Gerry i T.A. Thompson. 1994. »A Social Movement Perspective on Corporate Control«, Administrative Science Quarterly 39:141-73. Davis, Gerry i Walter W. Powell. 1992. »Organization-Environment Relations«. Str. 315-75 u: Vol. 3 of M.D. Dunette i L.M. Hough (ur.), Handbook of Industrial and Organizational Psychology. 2. izdanje. Palo Alto, CA: Consulting Psychologists Press. Davis, Gerry. 1994. »The Corporate Elite and the Politics of Corporate Control«. Str. 245-68 u: Dodatak 1, C. Prendergast i J.D. Knotterus (ur.), Current Perspectives in Social Theory. Davis, Michael i Andrew Stark (ur.). 2001. Conflict of Interest in the Professions. Oxford: Oxford University Press. Dawes, Robyn i Roberto Weber. Forthcoming. 2005. »Behavioral Economics«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press.

314

L I T E R AT U R A

De Alessi, Louis. 1980. »The Economics of Property Rights: A Review of the Evidence«, Research in Law and Economics 2: 1-47. Deal, Terrence i Allan Kennedy. 1982. Corporate Cultures. Reading, MA: Addison- Wesley. Deal, Terrence i Allan Kennedy. 1999. The New Corporate Cultures: Revitalizing the Workplace after Downseizing, Mergers, and Reengineering. Reading, MA: Perseus Books. Delaney, Kevin. 1989. »Power, Incorporate Networks, and 'Strategic Bankruptcy'«, Law and Society Review 23 (4) : 643-66. Demeulenaere, P. »Interests, Sociological Analysis of«. Str. 7715-18 u: Vol. 6 of Neil Smelser i Paul Baltes (ur.), International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: Elsevier. Demsetz, Harold. 1982. Economic, Legal, and Political Dimensions of Competition. Amsterdam: North-Holland. DeRover, Raymond. 1963. The Rise and Decline of the Medici Bank. Cambridge: Harvard University Press. Deutschmann, Christoph. 2001. »Capitalism as a Religion? An Unorthodox Analysis of Entrepreneurship«, European Journal of Social Theory 4 (4) : 379-86. Dezalay, Yves i Bryant Garth. 1996. Dealing in Virtue: International Commercial Arbitration and the Construction of A Transnational Legal Order. Chicago: University of Chicago Press. Diamond, Larry. 1992. »Economic Development and Democracy Reconsidered«, American Behavioral Scientist 35 (4/5) : 450-99. DiMaggio, Paul (ur.). 2001. The Twenty-First-Century Firm: Changing Economic Organizations in International Perspective. Princeton: Princeton University Press. DiMaggio, Paul i Hugh Louch. 1998. »Socially Embedded Consumer Transactions: For What Kind of Purchases Do People Most Often Use Networks?«, American Sociological Review 63: 619-37. DiMaggio, Paul i Walter Powell (ur.). 1991. The New Institutionalism in Organizational Analysis. Chicago: University of Chicago Press. DiMaggio, Paul. 1986. »Structural Analysis of Organizational Fields: A Blockmodel Approach«. Str. 355-70 u: Vol 8 of Barry Staw i L.L. Cummings (ur.), Research in Organizational Behavior. Greenwich: [AI Press. DiMaggio, Paul. 1988. »Interest and Agency in Institutional Theory«. Str. 3-21 u: Lynn Zucker (ur.), Institutional Patterns and Organizations, Cambridge: Ballinger Publishing Company. DiMaggio, Paul. 1990. »Cultural Aspects of Economic Action and Organization«. Str. 113— 36 u: Roger Friedland and A.F. Robertson (ur.), Beyond the Marketplace: Rethinking Economy and Society. New York: De Gruyter. DiMaggio, Paul. 1994. »Culture and Economy«. Str. 27-57 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. DiMaggio, Paul. 1997. »Culture and Cognition«, Annual Review of Sociology 23: 263-87. Dobbin, Frank i John Sutton. 1998. »The Strength of a Weak State: The Rights Revolution

L I T E R AT U R A

315

and the Rise of Human Resources Management Division«, American Journal of Sociology 104: 441-76. Dobbin, Frank i Timothy Dowd. 1997. »How Policy Shapes Competition: Early Railroad Foundings in Massachusetts«, Administrative Science Quarterly 42: 501-29. Dobbin, Frank i Timothy Dowd. 2000. »The Market that Antitrust Built: Public Policy, Private Coerciuon, and Railroad Acquisitions, 1825 to 1922«, American Sociological Review 65: 631-57. Dobbin, Frank. 1993. »The Social Construction of the Great Depression: Industrial Policy during the 1930s in the United States, Britain, and France«, Theory and Society 22: 1-56. Dobbin, Frank. 1994a. »Cultural Models of Organization: The Social Construction of Rational Organizing Principles«. Str. 117-41 u: Diane Crane (ur.), The Sociology of Culture. Oxford: Blackwell. Dobbin, Frank. 1994b. Forging Industrial Policy: The United States, Britain and France in the Railroad Age. Cambridge: Cambridge University Press. Dobbin, Frank. 2001. »The Business of Social Movements«. Str. 74-80 u: Jeff Goodwin et al (ur.), Passionate Politics: Emotions and Social Movements. Chicago: University of Chicago Press. Dobbin, Frank. 2001. »Why the Economy Reflects the Polity: Early Rail Policy in Britain, France, and the United States«. Str. 401-24 u: Mark Granovetter i Richard Swedberg (ur.), The Sociology of Economic Life. 2 obnovljeno izdanje. Boulder: Westview. Dodd, Nigel. 1994 The Sociology of Money: Economics, Reason and Contemporary Society. Cambridge: Polity Press. Donaldson, Thomas i Lee Preston. 1995. »The Stakeholder Theory of the Corporation: Concepts, Evidence, and Implications«, Academy of Management Review 29 (1) : 65- 91. Douglas, Mary i Baron Isherwood. 1980. The World of Goods: Towards an Anthropology of Consumption. Harmondsworth: Penguin Books. Douma, Sytse i Hein Schreuder. 1998. Economic Approaches to Organizations. 2. izdanje. London: Prentice-Hall. Downs, Anthony. 1957. An Economic Theory of Democracy. New York: Harper & Row. Drucker, Peter. 2001. »The Next Society«, The Economist (Supplement) November 3: 3-20. Durkheim, Emile. [1888, »Cours de science sociale. Leçon d’ouverture«] 1978. »Course in Sociology: Opening Lecture«. Str. 43-70 u: Emile Durkheim (Mark Traugott, ur.), On Institutional Analysis. Chicago: University of Chicago Press. Durkheim, Emile. [De la division du travail social, 1893] 1933. The Division of Labor in Society. Trans. George Simpson. Glencoe, Illinois: The Free Press. Durkheim, Emile. [De la division du travail social, 1893] 1984. The Division of Labor in Society. Trans. W.D. Halls. New York: The Free Press. Durkheim, Emile. [1895, Les règles de la méthode sociologique. 1894 ili 1895] 1964. The Rules of Sociological Method. New York: The Free Press. Durkheim, Emile. [1895-96, Socialisme] 1962. Socialism. New York: Collier Books. Durkheim, Emile. [1897, Le suicide. Étude de sociologie] 1951. Suicide: A Study in Sociology. Glencoe, II.: The Free Press.

316

L I T E R AT U R A

Durkheim, Emile. [1902] 1980. »Georg Simmel, Philosophie des Geldes«. Str. 94-8 u: Emile Durkheim, Contributions to VAnnée Sociologique. New York: The Free Press. Durkheim, Emile. [1908, »Débat sur l’explication en histoire et en sociologie«] 1982. »Debate on Political Economy and Sociology (1908) «. Str. 229-35 u: The Rules of Sociological Method. New York: The Free Press. Durkheim, Emile. [1909, »Sociologie et sciences sociales«] 1978. »Sociology and the Social Sciences«. Str. 71-90 u: Emile Durkheim (Mark Traugott, ur.), On Institutional Analysis. Chicago: University of Chicago Press. Durkheim, Emile. [1912, Les formes élémentaires de la vie religieuse] 1965. The Elementary Forms of Religious Life. New York: The Free Press. Durkheim, Emile. [1950, Leçons de sociologie physique des moeurs et du droit] 1983. Professional Ethics and Civic Morals. Westport, CT: Greenwood Press. Durkheim, Emile. 1887. »La Science Positive de la Morale en Allemagne«, Revue Philosophique 24: 3358,113-42, 275-84. Easton, David. 2001. »Consuming Interests [On Social Research, Incorporated]«, University of Chicago Magazine 93 (6) : 16-22. Ebers, Mark (ur.). 1997. The Formation of Inter-Organizational Networks. Oxford: Oxford University Press. Eccles, Robert i Dwight Crane. 1988. Doing Deals: Investment Banks at Work. Boston: Harvard Business School Press. Edelman, Lauren i Mark Suchman. 1997. »The Legal Environments of Organizations«, Annual Review of Sociology 23: 479-515. Edelman, Lauren. 1990. »Legal Environments and Organizational Governance: The Expansion of Due Process in the American Workplace«, American Journal of Sociology 95: 1401-40. Edelman, Lauren. 1992. »Legal Ambiguity and Symbolic Structures: Organizational Mediation of Civil Rights«, American Journal of Sociology 97:1531-76. Elias, Norbert. [1939] 1994. The Civilizing Process: The History of Manners and State Formation and Civilization. Oxford: Blackwell. Ellickson, Robert. 1989. »Symposium on Post-Chicago Law and Economics: Bringing Culture and Human Frailty to Rational Actors: A Critique of Classical Law and Economics«, Chicago- Kent Law Review 65: 23-55. Ellickson, Robert. 1991. Order without Law: How Neighbors Settle Disputes. Cambridge: Harvard University Press. Elster, Jon. 1989. »Social Norms and Economic Theory«, Journal of Economic Perspectives 3 (Fall): 99-117. Elster, Jon. 1998. »Emotions and Economic Theory«, Journal of Economic Literature 36 (March) : 4774. Elster, Jon. 2000. »Rationality, Economy, and Society«. Str. 21-41 u: Stephen Turner (ur.), The Cambridge Companion to Weber. Cambridge: Cambridge University Press. Emerson, Richard. 1962. »Power-Dependence Relations«, American Sociological Review 27: 31-41. England, Paula. 1992. Comparable Worth: Theories and Evidence. New York: Aldine de Gruyter.

L I T E R AT U R A

317

England, Paula. 1994. »Neoclassical Economists’ Theories of Discrimination«. Str. 59-69 u: Paul Burstein (ur.), Equal Employment Opportunity. New York: Aldine de Gruyter. Esping-Andersen, Gösta. 1994. »Welfare States and the economy«. Str. 711-32 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York and Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Esping-Andersen, Gösta. 1999. »The Household Economy«. Str. 47-72 u: Social Foundations of Postindustrial Economies. Oxford: Oxford University Press. Etzioni, Amitai. 1988. The Moral Dimension: Towards A New Economics. New York: The Free Press. Evans, Peter, Dietrich Rueschemeyer i Theda Skocpol (ur.). 1985 Bringing the State Back In. Cambridge: Cambridge University Press. Evans, Peter. 1995. Embedded Autonomy: State and Industrial Transformation. Princeton: Princeton University Press. Fama, Eugen i Michael Jensen. 1983. »Separation of Ownership and Control«, Journal of Law and Economics 26: 301-25. Farkas, George i Paula England (ur.). 1988. Industries, Firms and Jobs: Sociological and Economic Approaches. New York: Plenum Press. Faulkner, Robert. 1971. Studio Musicians. Chicago: Aldine. Faulkner, Robert. 1983. Music on Demand: Composers and Careers in the Hollywood Film Industry. New Brunswick, NJ: Transaction Press. Favereau, Olivier i Emmanuel Lazega (ur.). Forthcoming. 2002. Conventions and Structures in Economic Organization. Cheltenham: Edward Elgar. Fine, Ben i Ellen Leopold. 1990. »Consumerism and the Industrial Revolution«, Social History 15: 151-79. Finley, M.I. [1973] 1985. The Ancient Economy. London: Hogarth Press. Fligstein, Neil i Alec Stone Sweet. 2001. »Institutionalizing the Treaty of Rome«. Str. 29- 55 u: Alec Stone Sweet, Wayne Sandholtz i Neil Fligstein (ur.), The Institutionalization of Europe. New York: Oxford University Press. Fligstein, Neil i Iona Mara-Drita. 1992. »How to Make A Market: Reflections on the Attempt to Create a Single Unitary Market in the European Community«, American Journal of Sociology 102:1-33. Fligstein, Neil. 1985. »The Spread of the Multinational Form among Large Firms, 1919— 79«, American Sociological Review 50: 377-91. Fligstein, Neil. 1990. The Transformation of Corporate Control. Cambridge: Harvard University Press. Fligstein, Neil. 1996. »Is Globalization the Cause of the Crises of Welfare States?« University of California at Berkeley, unpublished paper. Fligstein, Neil. 1996. »Markets as Politics: A Political-Cultural Approach to Market Institutions«, American Sociological Review 61: 656-73. Fligstein, Neil. 1997. Markets, Politics, and Globalization. Acta Universitatis Upsaliensis # 42. Stockholm: Almquist 8c Wiksell International. Fligstein, Neil. 2001. The Architecture of Markets: An Economic Sociology of TwentyFirst Century Capitalist Societies. Princeton: Princeton University Press.

318

L I T E R AT U R A

Fligstein, Neil. Forthcoming. 2005. »The Economic Sociology of Supranational Communities«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. Second edition. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Fogel, Robert. 1994. »Economic Growth, Population Theory, and Physiology: The Bearing of Long-Term Processes on the Making of Economic Policy«, American Economic Review 84 (June) : 369-95. Folbre, Nancy i Heidi Hartmann. 1988. »The Rhetoric of Self-Interest: Ideology and Gender in Economic Theory«. Str. 184-203 u: Arjo Klamer et al (ur.), The Consequences of Economic Rhetoric. Cambridge: Cambridge University Press. Folbre, Nancy. 2001. The Invisible Heart: Economics and Family Values. New York: The New Press. Fourcade-Gourinchas, Marion. 2001. »Politics, Institutional Structures, and the Rise of Economics: A Comparative Study«, Theory and Society 30: 397-447. Freeland, Robert. 1996. »The Myth of the Μ-Form? Governance, Consent and Organizational Change«, American Journal of Sociology 102:483-526. Freeland, Robert. 2001. The Struggle for Control of the Modern Corporation: Organizational Change at General Motors, 1924-1970. Cambridge: Cambridge University Press. Freeman, John. Forthcoming. 2005. »Venture Capital and Capitalism«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Frenzen, Jonathan, Paul Hirsch i Philipo Zerrillo. 1994. »Consumption, Preferences, and Changing Lifestyles«. Str. 403-25 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Frey, Bruno et al. 1984. »Consensus and Dissension among Economists: An Empirical Inquiry«, American Economic Review 74 (December) : 986-94. Friedman, Lawrence. 1975. The Legal System: A Social Science Perspective. New York: Russell Sage Foundation. Friedman, Lawrence. 1985. A History of American Law. 2. izdanje. New York: Simon & Schuster. Friedman, Milton. 1962. Capitalism and Freedom. Chicago: University of Chicago Press. Friedmann, Georges. [1950, Le Travail en Miettes] 1961. The Anatomy of Work: Labor, Leisure and the Implications of Automation. New York: The Free Press. Frisby, David. 1978. »Preface to the Second Edition«. Str. xv-xlii u: Georg Simmel, The Philosophy of Money. London: Routledge. Fukuyama, Francis. 1995. Trust: The Social Virtues and the Creation of Prosperity. London: Penguin. Fukuyama, Francis. 2000. »Social Capital«. Str. 98-111 u: Lawrence Harrison i Samuel Huntington (ur.), Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books. Furubotn, Eirik i Rudolf Richter. 1997. Institutions and Economic Theory: The Contribution of New Institutional Economics. Ann Arbor, MI: University of Michigan Press. Gambetta, Diego (ur.). 1990. Trust: The Making and Breaking of Cooperative Relations. Oxford: Blackwell.

L I T E R AT U R A

319

Gao, Bai. 2001. Japan’s Economic Dilemma. Cambridge: Cambridge University Press. Garcia, MarieFrance. 1986. »La Construction Sociale d’un Marché Parfait: Le Marché au Cadran de Fontaines-en-Sologne«,

Actes de la Recherche en Sciences Sociales 65 (November) : 2-13. Garth, Bryan i Joyce Sterling. 1998. »From Legal Realism to Law and Society: Reshaping Law for the Last Stages of the Social Activist State«, Law and Society Review 32 (2) : 409-71. Geertz, Clifford. 1963. Peddlers and Princes: Social Development and Economic Change in Two Indonesian Towns. Chicago: University of Chicago Press. Geertz, Clifford. 1973. The Interpretation of Cultures. New York: Basic Books. Gereffi, Gary, Ronie Garcia-Johnson i Erika Sasser. 2001. »The NGO-Industrial Complex«, Foreign Policy July-August: 56-65. Gereffi, Gary. 1994. »The International Economy and International Development«. Str. 206-33 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Gerschenkron, Alexander. 1962. Economic Backwardness in Historical Perspective: A Book of Essays. Cambridge, MA: Harvard University Press. Gerschenkron, Alexander. 1971. »Mercator Gloriosus (Review of John Hicks, A Theory of Economic History) «, Economic History Review 24: 653-66. Gibbons, Robert i Michael Waldman. 1999. »Careers in Organizations: Theory and Evidence«. Str. 2373-2437 u: Vol. 3B of Orley Ashenfelter i David Card (ur.), Handbook of Labor Economics. Amsterdam: Elsevier. Gibbons, Robert. 1992. Game Theory for Applied Economists. Princeton: Princeton University Press. Gibbons, Robert. 1997. »Incentives and Careers in Organizations«. Str. 1-37 u: Vol. 2 of David Kreps i Kenneth Wallis (ur.), Advances in Economics and Econometrics. Cambridge: Cambrdige University Press. Giddens, Anthony. 1973. The Class Structure of Advanced Societies. London: Hutchinson. Giddens, Anthony. 1986. »Introduction«. Str. 1-31 u: Anthony Giddens (ur.), Durkheim on Politics and

the State. Stanford: Stanford University Press. Giddens, Anthony. 1987. »Social Theory and The Problems of Macroeconomics«. Str. 183-202 u: Social Theory and Modern Sociology. Stranford: Stanford University. Gilbert, Emily i Eric Helleiner (ur.). 1999. Nation-States and Money: The Past, Present and Future of National Currencies. London: Routledge. Gislain, Jean-Jacques i Philippe Steiner. 1995. La Sociologie Economique, 1890-1920. Paris: Presses Universitaires de France. Glucksman, Miriam. 2000. »Retailing: Production’s and Consumption’s Missing Relation«, Economic Sociology: European Electronic Newsletter 1 (3) : 12-16. See http//: www. siswo.uva.nl/ES Goffman, Erving. [1969] 1971. »Strategic Interaction«. Str. 83-145 u: Strategic Interaction. New York: Ballentine Books. Goffman, Erving. 1951. »Symbols of Class Status«, British Journal of Sociology 2: 294-304. Goffman, Erving. 1961. Asylums: Essays on the Social Situation of Mental Patients and Others. Garden City, NY: Anchor Books.

320

L I T E R AT U R A

Goldscheid, Rudolph. [1925] 1958. »A Sociological Approach to Problems of Public Finance«. Str. 202-13 u: Richard A. Musgrave i A.T. Peacock (ur.), Classics in the Theory of Public Finance. London: Macmillan Goldscheid, Rudolph. 1917. Staatssozialismus order Staatskapitalismus? Vienna: AnzengruberVerlag Brüder Suschitsky. Goldschmidt, Levin. [1891] 1957. Universalgeschichte des Handelsrechts. Stuttgart: Verlag von Ferdinand Enke. Goldthorpe, John (ur.). 1984. Order and Conflict in Contemporary Capitalism: Studies in the Political Economy of Western European Nations. Oxford: Clarendon Press. Goldthorpe, John i Fred Hirsch (eds). 1978. The Political Economy of Inflation. Cambridge: Harvard University Press. Goldthorpe, John et al. 1969. The Affluent Worker in the Class Structure. Cambridge: Cambridge University Press. Gordon, David i Sophie Meunier. 2001. The French Challenge: Adaptation to Globalization. Washington, D.C.: Brookings Institution. Gordon, David. 1975. »Introduction: J. Willard Hurst and the Common Law Tradition in American Legal History«, Law and Society Review 10 (Fall) : 9-55. Gouldner, Alvin. [1954] 1965. The Wild Strike: A Study in Worker-Management Relationships. New York: Harper & Row. Gouldner, Alvin. 1954. Patterns of Industrial Bureaucracy. New York: The Free Press. Gouldner, Alvin. 1960. »The Norm of Reciprocity: A Preliminary Statement«, American Sociological Review 25:161-78. Gouldner, Alvin. 1970. »Toward A Soiology of Property«. Str. 304-13 u: The Coming Crisis of Western Sociology. New York: Avon. Gouldner, Alvin. 1970. The Coming Crisis of Western Sociology. New York: Basic Books. Granovetter, Mark i Patrick McGuire. 1998. »The Making of an Industry: Electricity in the United States«. Str. 14773 u: Michel Callon (ur.), The Laws of the Market. Oxford: Blackwell. Granovetter, Mark i Richard Swedberg (ur.). 1992. The Sociology of Economic Life. Boulder: Westview Press. Granovetter, Mark i Richard Swedberg (ur.). 2001. The Sociology of Economic Life. Drugo obnovljeno i prošireno izdanje. Boulder: Westview Press. Granovetter, Mark i Roland Soong. 1987. »Threshold Models of Interpersonal Effects in Consumer Demand«, Journal of Economic Behavior and Organization 7: 481-510. Granovetter, Mark i Vassily Yakubovich. 2000. Conversations on Polanyi with the author. Granovetter, Mark. 1973. »The Strength of Weak Ties«, American Journal of Sociology 78: 1360-80. Granovetter, Mark. 1974. Getting A Job: A Study of Contacts and Careers. Cambridge: Harvard University Press. Granovetter, Mark. 1982. »Economic Decisions and Social Structure: The Problem of Embeddedness«. Unpublished early draft of Granovetter 1985b. Granovetter, Mark. 1985a. Luncheon Roundtable on the ‘New Sociology of Economic

L I T E R AT U R A

321

Life’. August 25,1985. ASA annual meeting, Washington D.C. Granovetter, Mark. 1985b. »Economic Action and Social Structure: The Problem of Embeddedness«, American Journal of Sociology 91: 481-510. Granovetter, Mark. 1986. »Labor Mobility, Internal Markets, and Job Matching: A Comparison of Sociological and Economic Approaches«, Research in Social Stratification and Mobility 5: 3-39. Granovetter, Mark. 1987a. »On Economic Sociology: An Interview with Mark Granovetter«, Research Reports from the Department of Sociology, Uppsala University 1:1-26. Granovetter, Mark. 1987b. »Programmatic Statement on Structural Analysis in the Social Sciences«. P. [i] u: Mark Mizruchi i Michael Schwartz (ur.), Intercorporate Relations: The Structural Analysis of Business. Cambridge: Cambridge University Press. Granovetter, Mark. 1988. »The Sociological and Economic Approaches to Labor Market Analysis: A Social Structural View«. Str. 187-216 u: George Farkas i Paula England (ur.). 1988. Industries, Firms and Jobs: Sociological and Economic Approaches. New York: Plenum Press. Granovetter, Mark. 1990. »The Old and the New Old Economic Sociology: A History and an Agenda«. Str. 89-112 u: Roger Friedland i A.F. Robertson (ur.), Beyond the Marketplace: Rethinking Economy and Society. New York: Aldine de Gruyter. Granovetter, Mark. 1992a. »Economic Institutions as Social Constructions: A Framework for Analysis«, Acta Sociologica 35: 3-11. Granovetter, Mark. 1992b. »Problems of Explanation in Economic Sociology«. Str. 25-56 u: Nitin Nohria i Robert Eccles (ur.), Networks and Organizations. Cambridge: Harvard Business School. Granovetter, Mark. 1992c. »The Nature of Economic Relations«. Str. 21-37 u: Sutti Ortiz i Susan Lees (ur.), Understanding Economic Process. Lanham: University Press of America. Granovetter, Mark. 1993. »The Nature of Economic Relationships«. Str. 3-41 u: Richard Swedberg (ur.), Explorations in Economic Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Granovetter, Mark. 1994. »Business Groups«. Str. 453-75 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Granovetter, Mark. 1995a. »Coase Revisited: Business Groups in the Modern Economy«, Industrial and Corporate Change 4: 93-130. Granovetter, Mark. 1995b. »The Economic Sociology of Firms and Entrepreneurs«. Str. 128-65 u: Alejandro Portes (ur.), The Economic Sociology of Immigration. New York: Russell Sage Foundation. Granovetter, Mark. 1995c. Getting A Job: A Study of Contacts and Careers. 2. izdanje. Chicago: University of Chicago Press. Granovetter, Mark. 1998. »ΝΕΤ-Society: Mark Granovetter on Network, Embeddedness and Trust«, Sosiologi idag (Norway) 4: 87-113. Granovetter, Mark. 1999a. »Mark Granovetter on Economic Sociology in Europe«, Economic Sociology: European Electronic Newsletter 1 (1) : 10-11. See http//: www. siswo.uva.nl/ES

322

L I T E R AT U R A

Granovetter, Mark. 1999b. »Proposal to the Bechtel Initiative: A Network Study of Silicon Valley«. Unpublished proposal; 2 str. Granovetter, Mark. 1999c. »Structural Analysis in the Social Sciences«. P. [i] u: Robert Nelson i William Bridges, Legalizing Gender Inequality. Cambridge: Cambridge University Press. Granovetter, Mark. 2000. »Introduction for the French Reader (Preface to Le Marché est Autrement, Desclée de Brouwer, Paris, 2000) «. Unpublished article. Granovetter, Mark. 2002. » A Theoretical Agenda for Economic Sociology«. Str. 35-60 u: M. Guillén et al (ur.), The New Economic Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Granovetter, Mark. Forthcoming. 2005. »Business Groups«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. 2. izdanje. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton university Press. Greenfeld, Liah. 2001. The Spirit of Capitalism: Nationalism and Economic Growth. Cambridge: Harvard University Press. Greenstein, Theodore. 2001. »Economic Dependence, Gender, and the Division of Labor in the Home: A Replication and Extension«, Journal of Marriage and the Family 62: 322-35. Greif, Avner. 1989. »Reputation and Coalitions in Medieval Trade: Evidence on the Maghribi Traders«, Journal of Economic History 49: 857-82. Greif, Avner. 1993. »Contract Enforceability and Economic Institutions in early Trade: The Maghribi Traders Coalition«, American Economic Review 83: 525-48. Greif, Avner. 1994. »Cultural Beliefs and the Organization of Society: A Historical and Theoretical Reflection on Collectivist and Individualist Societies«, Journal of Political Economy 102: 912-50. Grusky, David i Kim Weeden. 2001. »Decomposition Without Death: A Research Agenda for a New Class Analysis«, Acta Sociologica 44: 203-18. Grusky, David, (ur.) 2001. Social Stratification: Class, Race, and Gender in Sociological Perspective. Boulder, CO: Westview. Guillén, Mauro et al (ur.). Forthcoming. 2002. New Economic Sociology: Developments in an Emerging Field. New York: Russell Sage Foundation. Guillén, Mauro (ur.). 2001. »Is Globalization Civilizing, Destructive or Feeble? A Critique of Four Key Debates in the Social Science Literature«, Annual Review of Sociology 27: 235-60. Guillén, Mauro. 2001. The Limits of Convergence: Globalization and Organizational Change in Argentina, South Korea, and Spain. Princeton: Princeton University Press. Gunn, J.A.W. 1968. »’Interest Will Not Lie’: A Seventeenth Century Political Maxim«, Journal of the History of Ideas 29: 551-64. Gunn, J.A.W. 1969. Politics and the Public Interest in the Seventeenth Century. London: Routledge. Guthrie, Doug. 1999. Dragon in A Three-Piece Suit: The Emergence of Capitalism in China. Princeton: Princeton University Press. Habermas, Jürgen. [1968] 1971. Knowledge and Human Interest. Boston: Beacon Press. Habermas, Jürgen. 1984, 1987. The Theory of Communicative Action. 2 vols. Cambridge: The MIT Press.

L I T E R AT U R A

323

Haglunds, Magnus. Forthcoming. The Enemy of the People: A Sociological Study of Whistle Blowing. Ph D thesis, Stockholm University, Department of Sociology. Hahn, Frank. 1981. »General Equilibrium Theory«. Str. 123-38 u: Daniel Bell i Irving Kristol (ur.), The Crisis in Economic Theory. New York: Basic Books Hall, Peter (ur.). 1989. The Political Power of Economic Ideas: Keynesianism across Nations. Princeton: Princeton University Press. Hall, Peter i David Soskice (ur.). 2001. Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations ofCompetetive Advantage. New York: Oxford University Press. Hannan, Michael i Glenn Carroll. 1992. Dynamics of Organizational Populations. Oxford: Oxford University Press. Hannan, Michael i John Freeman. 1989. Organizational Ecology. Cambridge: Harvard University Press. Hardin, Garrett. 1968. »The Tragedy of the Commons«, Science 162:1243-97. Harmon, Amy. 2001. »Is the ‘Idea War A Fight to Control A New World Currency?«, New York Times November 11, Section 3: 1,12. Harris, Ron. 2000. Industrializing English Law: Entrepreneurship and Business Organization, 1720-1844. Cambrdige: Cambridge University Press. Harrison, Lawrence i Samuel Huntington (ur.). 1990. Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books. Hart, Oliver. 1995. Firms, Contracts, and Financial Structure. Oxford: Clarendon Press. Hayek, Friedrich von (ur.). 1935. Collectivist Economic Planning. London: Routledge & Sons. Hayek, Friedrich von. [1946] 1948. »The Meaning of Competition«. Str. 92-106 u: Friedrich von Hayek, Individualism and Economic Order. Chicago: University of Chicago Press. Hayek, Friedrich von. 1942. »Scientism and the Study of Society (Part I) «, Economica 9: 267-291. Hayek, Friedrich von. 1943. »Scientism and the Study of Society (Part II) «, Economica 10: 34-63. Hayek, Friedrich von. 1945. »The Use of Knowledge in Society«, American Economic Review 35: 519-30 Hayek, Friedrich von. 1968. »The Legal and Political Philosophy of David Hume«. Str. 335-60 u: V.C. Chappell (ur.), Hume. Notre Dame: University of Notre Dame Press. Hayek, Friedrich von. 1976. »The Market Order or Catallaxy«. Str. 107-32 u: Vol. 2 of Friedrich von Hayek, Law, Legislation and Liberty. London: Routledge 8c Kegan Paul. Hechter, Michael i Karl-Dieter Opp (ur.). 2001. Social Norms. New York: The Russell Sage Foundation. Hechter, Michael. 1983. »Karl Polanyi’s Social Theory: A Critique«. Str. 158-89 u: Michael Hechter (ur.), The Microfoundations of Macroeconomy. Philadelphia: Temple University Press. Heckathorn, Douglas. 1996. »The Dynamics and Dilemmas of Collective Action«, American Sociological Review 61: 250-77. Heckscher, Eli. [1931] 1994. Mercantilism. 2 vols. London: Routledge.

324

L I T E R AT U R A

Hedström, Peter i Richard Swedberg (ur.). 1998. Social Mechanisms: An Analytical Approach to Social Theory. Cambrdige: Cambridge University Press. Heilbron, Johan. 1998. »French Moralists and the Anthropology of the Modern Era: On the Genesis of the Notions of‘Interest’ and ‘Commercial Society’«. Str. 77-106 u: Johan Heilbron i Björn Wittrock (ur.), The Rise of th Social Sciences and the Formation of Modernity. New York: Kluwer. Heilbron, Johan. 2001. »Interest: History of A Concept«. Str. 7708-12 u: Vol. 11 of Neil Smelser i Paul Baltes (ur.), International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: Elsevier. Heimer, Carol. 1985. Reactive Risk and Rational Action: Managing Moral Hazard in Insurance Contracts. Berkeley: University of California Press. Held, David i Anthony McGraw (ur.). 2000. The Global Transformations Reader: An Introduction to the Globalization Debate. Cambridge: Polity. Hernes, Gudmund. 1975. Makt og avmakt. En begrepsanalyse (Power and Powerlessness: A Conceptual Analysis). Bergen: Universitetsforlaget. Hicks, John. 1969. A Theory of Economic History. Oxford: Oxford University Press. Hindess, Barry 1986. »’Interests’ in Political Analysis«. Str. 112-31 u: John Law (ur.), Power; Action and Belief: A New Sociology of Knowledge? London: Routledge. Hintze, Otto (ur. Felix Gilbert). 1975. The Historical Essays of Otto Hintze. New York: Oxford University Press. Hintze, Otto. [1929] 1975. »Economics and Politics in the Age of Modern Capitalism«. Str. 422-52 u: Felix Gilbert (ur.), The Historical Esays of Otto Hintze. New York: Oxford University Press. Hirsch, Paul. 1972. »Processing Fads and Fashion: An Organization-Set Analysis of Cultural Industry Systems«, American Journal of Sociology 77: 639-59. Hirsch, Paul. 1975. »Organizational Analysis and Industrial Sociology: An Instance of Cultural Lag«, American Sociologist 10 (February) : 3-12. Hirsch, Paul. 1982. »Network Data versus Personal Accounts: The Normative Culture of Interlocking Directorates«. Paper presented at the annual meeting of the American Sociological Association. Hirschman, Albert O. [1945] 1980. National Power and the Structure of Foreign Trade. Berkeley: University of California Press. Hirschman, Albert 0.1963. Journeys Toward Progress: Studies of Economic Policy Making in Latin America. New York: Twentieth Century Fund. Hirschman, Albert O. 1977. The Passions and the Interests: Arguments for Capitalism Before Its Triumph. Princeton: Princeton University Press. Hirschman, Albert O. 1982. Shifting Involvements: Private Interest and Public Action. Oxford: Blackwell. Hirschman, Albert 0.1986. »The Concept of Interest: From Eupemism to Tautology«. Str. 35-55 u: Rival Views of Market Society and Other Recent Essays. New York: Viking. Hobson, Barbara. 1990. »No Exit, No Voice: Women’s Economic Dependency and the Welfare State«, Acta Sociologica 33: 235-50. Hochschild, Arlie with Anne Machung. 1989. The Second Shift. New York: Viking. Hodgson, Geoffrey, Warren Samuels i Mart Tool. 1998. The Edward Elgar Companion

L I T E R AT U R A

325

to Institutional and Evolutionary Economics. 2 vols. Cheltenham, England: Edward Elgar. Hodgson, Geoffrey. 1988. Economics and Institutions: A Manifesto for A Modern Institutional Economics. Cambridge: Polity Press. Hodson, Randy. 1993. »Group Standards and the Organization of Work«, Research in the Sociology of Organizations 11: 55-80. Hollingsworth, Roger i Robert Boyer (ur.). 1997. Contemporary Capitalism: The Embeddedness of Institutions. Cambridge: Cambridge University Press. Hollingsworth, Roger, Philippe Schmitter i Wolfgang Streeck (ur.). 1994. Governing Capitalist Economies. New York: Oxford University Press. Hollingsworth, Roger. 1997. »The Institutional Embeddedness of American Capitalism«. Str. 133-47 u: Colin Crouch i Wolfgang Streeck (ur.), Political Economy of Modern Capitalism. London: SAGE. Holmes, Stephen. 1990. »The Secret History of Self-Interest«. Str. 267-86 u: Jane Mansbridge (ur.), Beyond Self-Interest. Chicago: University of Chicago Press. Homans, George. 1950. The Human Group. New York: Harcourt, Brace. Horwitz, Morton. 1992. »Santa Clara Revisited: The Development of Corporate Theory«. Str. 65-108 u: The Transformation of American Law 1870-1960: The Crisis of Legal Orthodoxy. New York: Oxford University Press. Hughes, Everett C. [1931] 1979. The Growth of an Institution: The Chicago Real Estate Board. New York: Arno Press. Hughes, Everett C. 1962. »Dirty Work«, Social Problems 10 (Summer) : 3-10. Hughes, Everett C. 1971. The Sociological Eye. Chicago: Aldine-Atherton. Hume, David. [1739-1740] 1978. A Treatise on Human Nature. Ur. L.A. Selby-Bigge. Oxford: Oxford University Press Hume, David. [1741] 1987. »Whether the British Government Inclines More to Absolute Monarchy, or to A Republic«. Str. 47-53 u: Essays. Indianapolis: Liberty Classics. Hunt, Alan. 1995. »Moralizing Luxury: The Discourse of the Governance of Consumption«, Journal of Historical Sociology 8 (4) : 352-74. Hunt, Alan. 1996. Governance of the Consuming Passions: A History of Sumptuary

Law.

New York: St. Martins Press. Hurst, James Willard. 1956. Law and the Condition of Freedom in the Nineteenth-

Century.

Madison, WI: University of Wisconsin Press. Hurst, James Willard. 1964. Law and Economic Growth: The Legal History of the Lumber Industry in Wisconsin 1836-1915. Cambridge, MA: The Belknap Press. Hurst, Willard. 1981. »]. Willard Hurst: An Interview Conducted by Laura L. Small«. University of Wisconsin, University Archives Oral History project. Huvelin, P. 1897. Essai Historique sur le Droit des Marchés et Foirs. Paris: Arthur Rousseau. Ingham, Geoffrey. 1998. »On the Underdevelopment of‘The Sociology of Money’«, Acta Sociologica 41: 318. Inkeles, Alex i David Horton Smith. 1974. Becoming Modern: Individual Change in Six Developing Countries. Cambridge: Harvard University Press.

326

L I T E R AT U R A

Isay, Hermann. 1948. »The Method of the Jurisprudence of Interests: A Critical Study«. Str. 313-22 u: Magdalena Schoch (ur.), The Jurisprudence of Interests. Cambridge: Harvard University Press. Izquierdo, A. Javier. 2001. »Reliability at Risk: The Supervision of Financial Models as a Case Study for Reflexive Economic Sociology«, European Societies 391) : 69-90. Jaffé, Edgar et al. 1904. »Geleitwort«, Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik 19: vi. Jagd, Soren. Forthcoming. The French School of Conventions. Cheltenham, England. Edward Elgar. Jahoda, Marie, Paul Lazarsfeld i Hans Zeisel. [1933, Die Arbeitslosen von Marienthal. Ein

soziographischer Versuch über die Wirkungen langandauernder Arbeitslosigkeit] 1971. Marienthal: The Sociography of an Unemployed Community. New York: Aldine. James, William. [1897] 1956. »The Sentiments of Rationality«. Str. 63-110 u: The Will to Believe and Other Essays in Popular Philosophy. New York: Dover. Jameson, Fredric. 1983. »Postmodernism and Consumer Society«. Str. 111-25 u: Hal Draper (ur.), The AntiAesthetic: Essays on Postmodern Culture. New York: The New Press. Jensen, Michael i William Meckling. 1976. »Theory of The Firm: Managerial Behavior, Agency Costs, and Ownership Structure«, Journal of Financial Economics 3: 305-60. Jensen, Michael. 2001. »Value Maximization, Stakeholder Theory, and the Corporate Objective Function«, Journal of Applied Corporate Finance 14 (Fall) : 8-21. Jevons, W. Stanley. [1879] 1965. »Preface to the Second Edition«. Str. xi-liii U: The Theory of Political Economy. 5. izdanje. New York: Augustus M. Kelley.. Jevons, W. Stanley. 1911. The Theory of Political Economy. 4. izdanje. London: Macmillan and Co. Jhering, Rudolf von. [1872] 1915. The Struggle for Law. 2. izdanje. Chicago: Callaghan. Jonasdottir, Anna. 1988. »On the Concept of Interest, Womens Interest, and the Limitations of Interest Theory«. Str. 33-65 u: Kathleen B. Jones i Anna Jonasdottir (ur.), The Political Interests of Gender. London: SAGE. Jones, Stephen. 1984. The Economics of Conformism. Oxford: Blackwell. Kahneman, Daniel, Jack Knetch i Richard Thaler. 1986. »Fairness as Entitlement on Profit Seeking: Entitlements in the Market«, American Economic Review 76: 728-41. Kanter, Rosabeth Moss. 1977. Men and Women of the Corporation. New York: Basic Books. Kanter, Rosabeth Moss. 1983. The Change Masters: Innovation and Entrepreneurship in America. New York: Simon and Schuster. Kanter, Rosabeth Moss. 1988. »When A Thousand Flowers Bloom: Structural, Collective, and Social Conditions for Innovations in Organizations«, Research in Organizational Behavior 10:169-211. Katona, George. 1957. Business Looks at Banks: A Study of Business Behavior. Ann Arbor: University of Michigan Press. Katz, Elihu. »The Two-Step Flow of Communication«. Str. 346-65 u: Wilburt Schramm (ur.), Mass Communications: A Book of Readings. Urbana, ILL: University of Illinois Press.

L I T E R AT U R A

327

Katz, Elihu i Paul Lazarsfeld. 1955. Personal Influence: The Part Played by People in the Flow of Mass Commuications. Glencoe, ILL: The Free Press. Keister, Lisa. 2000. Wealth in America: Trends in Wealth Inequality. Cambridge: Cambridge University Press. Kelly, Erin i Frank Dobbin. 1999. »Civil Rights Law at Work: Sex Discrimination and the Rise of Maternity Leave Policies«, American Journal of Sociology 105: 455-92. Kent, Stephen. 1983. »The Quaker Ethic and the Fixed Price Policy: Weber and Beyond«, Sociological Inquiry 53 (Winter) : 16-32 Keynes Sr, John Neville. [1891] 1955. The Scope and Method of Political Economy. 4. izdanje. New York: Kelley & Millman. Keynes, John Maynard. 1936. The General Theory of Employment, Interest and Money. London: Macmillan & Co. Kindleberger, Charles. 1989. Manias, Panics and Crashes: A History of Financial Crises. London: Macmillan. Kirzner, Israel. 1973. Competition and Entrepreneurship. Chicago: University of Chicago Press. Kirzner, Israel. 1976. The Economic Point of View: An Essay in the History of Economic Thought. Kansas City, MO: Sheed and Ward, Inc. Kirzner, Israel. 1997. »Entrepreneurial Discovery and the Competitive Market Process: An Austrian Approach«, Journal of Economic Literature 35: 60-85. Kiser, Edgar i Aaron Matthew Laing. 2001. »Have We Overestimated the Effects of Neoliberalism and Globalization? Some Speculations on the Anamolous Stability of Taxes on Business«. Str. 52-68 u: John Campbell i Ove Pedersen (ur.), The Rise of Neoliberalism and Institutional Analysis. Princeton: Princeton University Press. Knight, Frank. [1921] 1985. Risk, Uncertainty and Profit. Chicago: University of Chicago Press. Knight, Frank. [1933] 1967. The Economic Organization. New York: Augustus M. Kelley. Knoke, David. 2001. Organizational Change: Business Networks in the New Political Economy. Boulder, Colorado: Westview Press. Knorr-Cetina, Karin i Urs Brügger. Forthcoming. »Inhabiting the Screen: The Market as A Global Lifeform«,

American Journal of Sociology. Kocka, Jürgen. 1981. »Capitalism and Bureaucracy in German Industrialization before 1914«, Economic History Review 34: 453-68. Kotz, David. 1978. Bank Control of Large Corporations in the United States. Berkeley: University of California Press. Kreps, David. 1990. »Corporate Cultur and Economic Theory«. Str. 90-143 u: James Alt i Kenneth Shepsle (ur.), Perspectives on Positive Political Economy. Cambridge: Cambridge University Press. Kreps, David. 1990. Game Theory and Economic Modelling. Oxford: Clarendon Press. Krueger, Anne. 1974. »The Political Economy of the Rent-Seeking Society«, American Economic Review 64,3 (June) : 291-303. Krugman, Paul. 1995. Development, Geography, and Economic Theory. Cambridge: The MIT Press.

328

L I T E R AT U R A

Krugman, Paul. 2001a. »A Bad Week«, New York Times September 23: WK17. Krugman, Paul. 2001b. »Fear Itself«, New York Times Magazine September 30: 36-41, 54-5, 84-5. Kuznets, Simon. 1966. Modern Economic Growth: Rate, Structure and Spread. New Haven: Yale University Press. La Porta, Rafael et al. 1998. »Law and Finance«, Journal of Political Economy 106: 1113— 55. La Rochefoucauld. [1665 Réflexions ou sentences et Maximes morales] 1959. Maxims. Engl, prijevod. Leonard Tancock. London: Penguin Books. Lamont, Michele i Annette Lareau. 1988. »Cultural Capital: Allusions, Gaps and Glissandos in Recent Theoretical Developments«, Sociological Theory 6 (Fall) : 153-68. Lamont, Michelle. 1992. Money, Morals, and Manner: The Culture of the French and the American Upper-Middle Class. Chicago: University of Chicago Press. Landes, David. 1998. The Wealth and Poverty of Nations. New York: Norton. Landes, David. 2000. »Culture Makes Almost All the Difference«. Str. 2-13 u: Lawrence Harrison i Samuel Huntington (ur.), Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books. Laumann, Edward i David Knoke. 1987. The Organizational State: Social Change in National Policy Domains. Madison, WI: University of Wisconsin Press. Law, John i John Hassard (eds). 1999. Actor Network Theory and After. Oxford: Blackwell. Lawler, Edward i Shane Thye. 1999. »Bring Emotions into Social Exchange Theory«, Annual Review of Sociology 25: 217-44. Lazarsfeld, Paul. 1959. »Reflections on Business«, American Journal of Sociology 65: 1- 31. Lazega, Emmanuel. 2000. The Collegial Phenomenon: Social Mechanisms of Cooperation among Peers. New York: Oxford University Press. Lazerson, Mark 1993. »Future Alternatives of Work Reflected in the Past: Putting-Out Production in Modena«. Str. 403-27 u: Richard Swedberg (ur.), Explorations in Economic Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Lazerson, Mark. 1988. »Organizational Growth of Small Firms: An Outcome of Markets and Hierarchies?«, American Sociological Review 53: 330-42. Lebaron, Frédéric. 2000. »The Space of Economic Neutrality: Types of Legitimacy and Trajectories of Central Bank Managers«, International Journal of Contemporary Sociology 37 (2) : 208-29. Lebaron, Frédéric. 2000. La Croyance Economique. Les Economistes entre Science et Politique. Paris: Seuil. Leifer, Eric i Harrison White. 1987. »A Structural Approach to Markets«. Str. 85-108 u: Mark Mizruchi i Michael Schwartz (ur.), Intercorporate Relations: The Structural Analysis of Business. Cambridge: Cambridge University Press. Lester, Richard. 1947. »Marginalism, Minimum Wages, and Labor Markets«, American Economic Review 37: 135-48. Lestition, Steven. 2000. »Historical Preface to Max Weber, ‘Stock and Commodity Exchanges’«, Theory and Society 29: 289-304.

L I T E R AT U R A

329

Lewin, Leif. 1991. Self-Interest and Public Interest in Western Politics. Oxford: Oxford University Press. Lewis, David. 1986. Convention: A Philosophical Study. Oxford: Blackwell. Lie, John. 1992. »The Concept of Mode of Exchange«, American Sociological Review 57: 508-23. Lie, John. 1997. »Sociology of Markets«, Annual Review of Sociology 23 (1997) : 341-60. Light, Ivan. Forthcoming. 2005. »The Ethnic Economy«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. 2. izdanje. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Light, Ivan i Stavros Karageorgis. 1994. »The Ethnic Economy«. Str. 647-71 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Lin, Nan. 2001. Social Capital: A Theory of Social Structure and Action. Cambridge: Cambridge University Press. Lindberg, Leon i Charles Maier (ur.). 1985. The Politics of Inflation and Economic Stgnation. Washington, D.C.: Brookings Institution. Lindenberg, Siegwart. 1985. »Rational Choice and Sociological Theory: New Perspectives on Economics as a Social Science«, Zeitschrift für die Gesamte Staatswissenschaft 141: 44-55. Lipset, S.M. 1960. Political Man. Garden City: Anchor Books. Lipset, S.M. [1967] 1988. »Values and Entrepreneurship in the Americas«. Str. 77-140 u: S.M. Lipset, Revolution and Counterrevolution: Change and Persistence in Social Structures. New Brunswick: Transaction Books. Lipset, S.M. 1989. Continental Divide: The United States and Institutions of the United States and Canada. Washington, D.C.: Canadian-American Committee. Lipset, S.M. 1993. »Culture and Economic Behavior: A Comment«, Journal of Labor Economics 11: S33047. Lipset, S.M. 1996. American Exceptionalism: A Double-Edged Sword. New York: W.W. Norton. Lipset, S.M. i Gabriel Salman Lenz. 2000. »Corruption, Culture, and Markets«. Str. 112-25 u: Lawrence Harrison i Samuel Huntington (ur.), Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books. Ljungar, Erik. Forthcoming. Ethnicity and Entrepreneurship in Sweden. PhD thesis, Stockholm University, Department of Sociology. Locke, John. [1689] 1955. A Letter Concerning Toleration. New York: Bobbs-Merrill. Lockwood, David. 1958. The Blackcoated Worker: A Study in Class Consciousness . London: Allen & Unwin. Löfgren, Orvar. 1994. »Consuming Interests«. Str. 47-70 u: Jonathan Friedman (ur.), Consumption and Identity. Chur, Switzerland: Harwood Academic Publishers. Longhurst, Brian i Mike Savage. 1996. »Social Class, Consumption and the Influence of Bourdieu: Some Critical Issues«. Str. 274-301 u: Stephen Edgell et al (ur.), Consumption Matters: The Production and Experience of Consumption. Oxford: Blackwell. Lopez, Robert. 1976. The Commercial Revolution ofthe Middle Ages, 950-1350. Cambridge: Cambridge University Press.

330

L I T E R AT U R A

Luhmann, Niklas. [1970] 1982. »The Economy as a Social System«. Str. 190-225 u: The Differentiation of Society. New York: Columbia University Press. Luhmann, Niklas. 1979. »Trust«. Str. 1-103 u: Trust and Power. New York: John Wiley and Sons. Luhmann, Niklas. 1988. »Geld als Kommunikationsmedium«. Str. 230-71 u: Die Wirtschaß der Gesellschaft. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Luhmann, Niklas. 1988. Die Wirtschaft der Gesellschaft. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Luhmann, Niklas. 1998. »Politics and Economy«, Thesis Eleven 53:1-9. Lunt, Peter i Adrian Furnham (ur.). 1996. Economic Socialization: The Economic Beliefs and Behaviours of Young People. Cheltenham, England: Edward Elgar. Macaulay, Stewart, Lawrence Friedman i John Stokey (ur.). 1995. Law & Society: Readings in the Social Study of Law. New York: W.W. Norton. Macaulay, Stewart. 1963. »Non-Contractual Relations in Business: A Preliminary Study«, American Sociological Review 28: 55-67. Macaulay, Stewart. 1977. »Elegant Models, Empirical Pictures, and the Complexities of Contract«, Law and Society Review 11: 507-28. Machlup, Fritz. »Rejoinder to an Antimarginalist«, American Economic Review 37: 148- 54. Machlup, Fritz. 1946. »Marginal Analysis and Empirical Research«, American Economic Review 36: 519-54. Maclver, R.M. 1932. »Interests«. P. 147 u: Vol. 7 of Encyclopaedia of the Social Sciences. New York: Macmillan. MacKenzie, Donald i Yuval Millo. 2001. »Negotiating A Market, Performing Theory: The Historical Sociology of A Financial Derivatives Exchange«. Paper presented at the European Association for Evolutionary Political Economy, Siena, November 8-11. MacKenzie, Donald. 1996. »Economic and Sociological Explanations of Technological Change«. Str. 49-65 u: Donald MacKenzie (ur.), Knowing Machines: Essays on Technical Change. Cambridge: The MIT Press. MacKenzie, Donald. 2000. »Fear in the Markets«, London Review of Books April 13: 31- 2. Macneil, Ian. 1978. »Contracts: Adjustment of Long-Term Economic Relations under Classical, Neoclassical, and Relational Contract Law«, Northwestern University Law Review 72: 854-905. Macneil, Ian. 1985. »Relational Contracting: What We Do and Do Not Know«, Wisconsin Law Review: 483-525. Macneil, Ian. 2000. »Other Sociological Approaches«. Str. 694-718 u: Vol. 1 of Boudewidja Bouckaert i Gerrit De Geest (ur.), Encyclopaedia of Law and Economics. Cheltenham: Edward Elgar. Macy, Michael. 1997. »Identity, Interest and Emergent Rationality: An Evolutionary Synthesis«, Rationality and Society 9 (4) : 427-48. Makler, Harery, Alberto Martinelli i Neil Smelser (ur.). 1982. The New International Economy. London: SAGE. Malecki, E.J. 2001. »Economic Geography«. Str. 4084-89 u: Vol. 6 of Neil Smelser i Paul Baltes (ur.),

International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences.

L I T E R AT U R A

331

Amsterdam: Elsevier. Mann, Fritz.Karl. 1943. »The Sociology of Taxation«, Review of Politics 5: 225-35. Mann, Michael. 1988. »State and Society, 1130-1815: An Analysis of English State Finances«. Str. 74-123 u: States, War and Capitalism: Studies in Political Sociology. Oxford: Blackwell. Mansbridge, Jane. 1983. Beyond Adversary Democracy. Obnovljeno izdanje. Chicago:

University of Chicago Press. Mansfield, Jane (ur.). 1990. Beyond Self-Interest. Chicago: University of Chicago Press. March, James. 1962. »The Business Firm as a Political Coalition«, Journal of Politics 24: 662-78. Markoff, John i Veronica Montecinas. 1994. »El Irresistible Asenso de los Economistas«, Desarollo Economico 34 (April-June) : 3-29. Marshall, Alfred i Mary Paley Marshall [1879] 1994. The Economics of Industry. Bristol: Thoemmis Press. Marshall, Alfred. [1920] 1961. Principles of Economics. 9. (variorum) izdanje. 2 vols. London: Macmillan and Company. Marshall, Alfred. 1919. Industry and Trade. London: Macmillan. Marshall, Alfred. 1923. Money, Credit and Commerce. London: Macmillan and Company. Marshall, Gordon. 1982. In Search of the Spirit of Capitalism: An Essay on Max Webers Protestant Ethic Thesis. London: Hutchinson. Martinelli, Alberto. 1987. »The Economy as an Institutional Process«, Telos 73 (Fall) : 131-46. Marx, Karl i Friedrich Engels. [1848, Manifest der kommunistischen Partei] 1978. »Manifesto of the Communist Party«. Str. 473-500 u: Robert C. Tucker, The Marx- Engels Reader. 2. izdanje. New York: W.W. Norton & Company. Marx, Karl. [1845, Thesen über Feuerbach] 1978. »Theses on Feuerbach«. Str. 143-45 u: Robert C. Tucker, The Marx-Engels Reader. 2. izdanje. New York: W.W. Norton & Company. Marx, Karl. [1844, »Geld«] 1978. »The Power of Money in Bourgeois Society«. Str. 101-06 u: Robert C. Tucker, The Marx-Engels Reader. 2. izdanje. New York: W.W. Norton & Company. Marx, Karl. [1852, Der achtzehnte Brumaire des Louis Bonaparte] 1950. The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte. New York: International Publishers. Marx, Karl. [1857-58, Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie] 1973. Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy. New York: Vintage Books. Marx, Karl. [1859, Zur Kritik der politischen Ökonomie] 1970. A Contribution to the Critique of Political Economy. New York: International Publishers. Marx, Karl. [1867, Das Kapital] 1906. Capital: A Critique of Political Economy. New York: The Modern Library. Mason, Edward. 1939. »Price and Production Policies of Large-Scale Enterprises«, American Economic Review 29: 61-74. Mauss, Marcel. [1925, Essai sur le don. Forme et raison de lechange dans les sociétés

332

L I T E R AT U R A

archaïques] 1990. The Gift: The Form and Reason for Exchange in Archaic Societies. New York: W.W. Norton. McCloskey, Donald. 1985. The Rhetoric of Economics. Madison: University of Wisconsin Press. McKendrick, Neil. 1982. »The Consumer Revolution of Eighteenth-century England«. Str. 9-196 u: Neil McKendrick, John Brewer i J.H. Plumb etc., The Birth of A Consumer Society. London: Europa. McLean, Paul i John Padgett. 1997. »Was Florence A Perfectly Competitive Market? Transactional Evidence from the Renaissance«, Theory and Society 26 (2-3) : 209-44. McLelland, David. 1961. The Achieving Society. Princeton: Van Nostrand. McNamee, Stephen i Robert Miller. 1989. »Estate Inheritance: A Sociological Lacunae«, Sociological Inquiry 59 (Winter) : 7-29. Medema, Steven i Richard Zerbe. 2000. »The Coase Theorem«. Str. 836-92 u: Vol. 1 u: Boudewidja Bouckaert i Gerrit De Geest (ur.), Encyclopaedia of Law and Economics. Cheltenham: Edward Elgar. Medema, Steven, Nicholas Mercuro i Warren Samuels. 2000. »Institutional Law and Economics«. Str. 418-55 u: Vol. 1 of Boudewidja Bouckaert i Gerrit De Geest (ur.), Encyclopaedia of Law and Economics. Cheltenham: Edward Elgar. Menger, Carl. [1883, Untersuchungen über die Methode der Socialwissenschaften, und der politischen Ökonomie insbesondere] 1985. Investigations into the Metod of the Social Sciences with Special Reference to Economics. Trans. Frances Nock. New York: New York University Press. Menger, Carl. 1892. »On the Origin of Money«, Economic Journal 2: 39-55. Mercuro, Nicholas i Steven Medema. 1997. Economics and the Law: From Posner to PostModernism. Princeton: Princeton University Press. Merton, Robert K. [1938] 1970. Science, Technology and Society in Seventeenth Century England. New York: Fertig. Merton, Robert K. [1946] 1971. Mass Persuasion: The Social Psychology of A War Bond Drive. Westport, CO: Greenwood Press. Merton, Robert K. [1970] 1976. »The Ambivalence of Organizational Leaders«. Str. 73-89 u: Sociological Ambivalence and Other Essays. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1935. »Fluctuations in the Rate of Industrial Invention«, Quarterly Journal of Economics 49: 454-74. Merton, Robert K. 1952. »Bureaucratic Structure and Personality«. Str. 361-71 u: Robert Merton (ur.), Reader in Bureaucracy. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1968a. »Continuities in the Theory of Social Structure and Anomie«. Str. 215-48 u: Social Theory and Social Structure. Prošireno izdanje. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1968b. »Social Structure and Anomie«. Str. 185-214 u: Social Theory and Social Structure. Prošireno izdanje. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1968c. Social Theory and Social Structure. Prošireno izdanje. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1973. »Priorities in Scientific Discovery«. Str. 286-324 u: The Sociology of Science. Chicago: University of Chicago Press.

L I T E R AT U R A

333

Merton, Robert Κ. 1976. Sociological Ambivalence and Other Essays. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 1984. »Socially Expected Durations: A Case Study of Concept Formation in Sociology«. Str. 262-83 u: W.W. Powell i R. Robbins (ur.), Conflict and Consensus. New York: The Free Press. Merton, Robert K. 2001. poruka e-poštom autoru, 14. i 15. rujna Meyer, John i Brian Rowen. 1977. »Institutionalized Organizations: Formal Structure as Myth and Ceremony«, American Journal of Sociology 83: 340-63. Meyer, John i Ronald Jepperson. 2000. »The ‘Actors’ of Modern Society: The Cultural Construction of Social Agency«, Sociological Theory 18:100-20. Meyer, John. 2000. »Globalization: Sources and Effects on National States and Societies«, International Sociology 15: 233-48. Miceli, Marcia i James Near. 1991. »Whistle-Blowing as an Organizational Process«, Research in the Sociology of Organization 9:139-200. Miethe, Terance i Joyce Rothchild. 1994. »Review Article: Whistleblowing and the Control of Organizational Misconduct«, Sociological Inquiry 64: 322-47. Milgrom, Paul i John Roberts. 1992. Economics, Organization and Management. New Jersey: Prentice-Hall. Milgrom, Paul, Douglass North i Barry Weingast. 1990. »The Role of Institutions in the Revival of Trade: The Law Merchant, Private Judges, and the Champage Fairs«, Economics and Politics 2,1: 23. Milkman, Ruth i Eleanor Townsley. 1994. »Gender and the Economy«. Str. 600-19 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Milkman, Ruth. 1987. Gender at Work: The Dynamics of Job Segregation by Sex during World War II. Urbana: University of Illinois Press. Mill, John Stuart. [1848] 1987. Principles of Political Economy. New York: Augustus M. Kelley. Mill, John Stuart. [1867] 1988. »The Admission of Women to the Electoral Franchise 20 May, 1867«. Str. 151-62 u: Vol. 28 of John Stuart Mill, Collected Works. London: Routledge. Miller, Daniel. 1995. »Consumption Studies as the Transformation of Anthropology«. Str. 264-95 u: Daniel Miller (ur.), Acknowledging Consumption: A Review of New Studies. London: Routledge. Miller, Joanne. 1988. »Jobs and Work«. Str. 327-59 u: Neil Smelser (ur.), Handbook of Sociology. London: SAGE. Miller, Michael. 1981. The Bon Marché: Bourgeois Culture and the Department Store, 1869-1920. Princeton: Princeton University Press. Mingione, Enzo. 1991. Fragmented Societies: A Sociology of Economic Life Beyond the Market. Oxford: Blackwell. Mintz, Beth i Michael Schwartz. 1985. The Power Structure of American Business. Chicago: University of Chicago Press. Mirowski, Philip (ur.). 1994. Natural Images in Economic Thought. Cambridge: Cambridge Universitr Press.

334

L I T E R AT U R A

Mises, Ludwig von. [1966] 1990. »Catallactics or Economics of Market Society«. Str. 3-27 u: Vol. 3 of Stephen Littlechild (ur.), Austrian Economics. Aldershot: Edward Eigar. Mises, Ludwig von. 1949. Human Action: A Treatise on Economics. London: William Hodge. Mises, Ludwig von. 1961. »Markt«. Str. 131-36 u: Vol. 7 of E.V. Beckerath (ur.), Handwörterbuch der Sozialwissenschaften. Stuttgart: Gustav Fischer. Mizruchi, Mark. 1992. The Structure of Corporate Political Action: Interfirm Relations and Their Consequences. Cambridge: Harvard University Press. Mizruchi, Mark. 1996. »What Do Interlocks Do? An Analysis, Critique, and Assessment of Research on Interlocking Directorates«, Annual Review of Sociology 22: 271-98. Mjoset, Lars. 1985. Introduksjon til Reguleringskolen (Intriduction to the Regulation School). Aalborg, Denmark: Nordisk Sommeruniversitet. Mokyr, Joel. 1993. »Editors Introduction: The New Economic History and the Industrial Revolution«. Str. 1-131 u: Joel Mokyr (ur.), The British Industrial Revolution: An Economic Perspective. Boulder, CO: Westview Press. Mommsen, Wolfgang. 1974. »The Alternative to Marx: Dynamic Capitalism instead of Bureaucratic Socialism«. Str. 47-71 u: The Age of Bureaucracy. New York: Harper & Row. Mommsen, Wolfgang. 2000. »Max Webers ‘Grand Sociology’: The Origins and Composition of Wirtschaft und Gesellschaft. Soziologie«, History and Theory 39: 364- 83. Montesquieu, Charles Louis de Secondât, baron de la Brede et. 1748. De l’esprit des lois. Moore, Barrington. 1966. Origins of Democracy and Dictatorship. Boston: Beacon Press. Morgan, David i Iain Wilkinson. 2001. »The Problem of Suffering and the Sociological Task of Theodicy«, European Journal of Social Theory 4 (2) : 199-214. Mueller, Dennis. 1998. »Buchanan, James«. Str. 174-85 u: Vol. 1 of Peter Newman (ur.), The New Palgrave. Dictionary of Economics and the Law. London: Macmillan. Muller, Dennis. 1989. Public Choice II. Cambridge: Cambridge University Press. Müller-Freienfels, Wolfram. 1978. »Agency, Law of«. Str. 291-95 u: Vol. 1 of Encyclopaedia Brittannica (Macropaedia) . Chicago: Encyclopaedia Brittannica. Mullins, Nicholas i Carolyn Mullins. 1973. Theories and Theory Groups in Contemporary American Sociology. New York: Harper & Row. Murphy, Raymond. 1984. »The Structure of Closure: A Critique and Development of the Theories of Weber, Collins, and Parkin«, British Journal of Sociology 35: 547-67. Murphy, Raymond. 1988. Social Closure: The Theory of Monopolization and Exclusion. Oxford: Clarendon Press. Musgrave, Richard A. 1980. »Theories of Fiscal Crisis: An Essay in Fiscal Sociology«. Str. 361-90 u: Henry. J. Aaron i Michael Boskin (ur.), The Economics of Taxation. Washington, D.C.: Brookings Institution. Musgrave, Richard A. i Peggy B. Musgrave. 1989. Public Finance in Theory and Practise. 5. izdanje. New York: McGraw-Hill. Naylor, R.T. 1999. Economic Warfare: Sanctions, Embargo Busting and Their Human Costs. Boston: Northeastern university.

L I T E R AT U R A

335

Nee, Victor i David Stark (ur.). 1989. Remaking the Economic Institutions of Socialism.: China and Eastern Europe. Stanford: Stanford University Press. Nee, Victor i Paul Ingram. 1998. »Embeddedness and Beyond: Institutions, Exchange, and Social Structure«. Str. 1945 u: Mary Brinton i Victor Nee (ur.), The New Institutionalism in Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Nee, Victor i Richard Swedberg (ur.). Forthcoming. 2005. The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Nee, Victor. 1989. »A Theory of Market Transition: From Redistribution to Markets in State Socialism«, American Sociological Review 54: 663-81. Nee, Victor. 1998. »Norms and Networks in Economic and Organizational Performance«, American Economic Review 88 (May) : 85-9. Nee, Victor. Forthcoming. 2005. »Norths Theory of Institutional Change and State Capitalism in China«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Nelson, Richard i Sidney Winter. 1982. An Evolutionary Theory of Economic Change. Cambridge: Harvard University Press. Nelson, Richard. 1994. »Evolutionary Theorizing about Economic Change«. Str. 108-36 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Nelson, Robert i William Bridges. 1999. Legalizing Gender Inequality: Courts, Markets, and Unequal Pay for Women in America. Cambridge: Cambridge University Press. Niskanen, William. 1971. Bureaucracy and Representative Government. Chicago: Aldine. North, Douglass i Barry Weingast. 1989. »Constitutions and Commitment: The Evolution of Institutions Governing Public Choice in Seventeenth-Century England«, Journal of Economic History 49: 803-32. North, Douglass i Robert Thomas. 1973. The Rise of the Western World. Cambridge: Cambridge University Press. North, Douglass. 1977. »Markets and Other Allocation Systems in History: The Challenge of Karl Polanyi«, Journal of European Economic History 6: 703-16. North, Douglass. 1981. Structure and Change in Economic History. New York: W.W. Norton. Novak, William. 2000. »Law, Capitalism, and the Liberal State: The Historical Sociology of James Willard Hurst«, Law and History Review 18 (1) : 97-145. Oakley, Ann. 1974. The Sociology of Housework. New York: Pantheon Books. Oberschall, Anthony i Eric Leifer. 1986. »Efficiency and Social Institutions: Uses and Misuses of Economic Reasoning in Sociology«, Annual Review of Sociology 12: 233- 53. O’Connor, James. 1973. The Fiscal Crisis of the State. New York: St. Martins Press. Offe, Claus i Helmut Wiesenthal. 1980. »Two Logics of Collective Action: Theoretical Notes on Social Class and Organizational Form«, Political Power and Social Class 1: 67-115. Offe, Claus. 1996. »Political Economy: Sociological Perspectives«. Str. 675-90 u: Robert Goodin i Hans-Dieter Klingemann (ur.), A New Handbook of Political Science. Oxford: Oxford University Press.

336

L I T E R AT U R A

Oi, Jean i Andrew Walder (ur.). 1999. Property Rights and Economic Reform in China. Stanford: Stanford University Press. Olson, Mancur. 1965. The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theory of Groups. Cambridge, MA: Harvard University Press. Olson, Mancur. 1982. The Rise and Decline of Nations: Economic Growth, Stagflation, and Social Rigidities. New Haven: Yale University Press. Olson, Mancur. 2000. »The Kind of Markets Needed for Prosperity«. Str. 173-200 u: Power and Prosperity: Outgrowing Communist and Capitalist Dictatorships. New York: Basic Books. Opp, Karl-Dieter. 1985. »Sociology and Economic Man«, Zeitschrift für die Gesamte Staatswissenschaft 141: 213-43. Orlove, Benjamin. 1986. »Barter and Cash Sale on Lake Titicaca: A Test of Competetive Approaches«, Current Anthropology 27: 85-106. Orrù, Marco, Nicole Woolsey Biggart i Gary Hamilton. 1997. The Economic Organization of East Asian Capitalism. London: SAGE. Orth, Ernst Wolfgang et al. 1982. »Interesse«. Str. 305-64 u: Vol. 3 of Otto Brunner et al (ur.), Geschichtliche Grundbegriffe. Stuttgart: Klott-Ketta. Ostrom, Elinor. 2000. »Private and Common Property Rights«. Str. 332-79 u: Vol. 2 of Boudewidja Bouckaert i Gerrit De Geest (ur.), Encyclopaedia of Law and Economics. Cheltenham: Edward Eigar. Oxford English Dictionary. 1989. »The Market«. Str. 385-86 u: Volume 9 of The Oxford English Dictionary. 2. izdanje. Oxford: Clarendon Press. Padgett, John i Christopher Anseil. 1993. »Robust Action and the Rise of the Medici, 1400-1434 «, American Journal of Sociology 98: 1259-1319. Padgett, John. 1981. »Hierarchy and Ecological Control in Federal Budgetary Decision Making«, American Journal of Sociology 87: 75-129. Pahl, Jan. 1989. Money and Marriage. Basinstoke: Macmillan. Palmer, Donald. 1983. »Broken Ties: Interlocking Directorates and Intercorporate Coordination«, Administrative Science Quarterly 28:40-55. Pareto, Vilfredo. [1916] 1963. The Mind and Society: A Treatise on General Sociology. 2 vols. New York: Dover Publications. Parkin, Frank. 1979. Marxism and Class Theory: A Bourgeois Critique. New York: Columbia University Press. Parsons, Talcott i Neil Smelser. 1956. Economy and Society: A Study in the Integration of Economic and Social Theory. New York: The Free Press. Parsons, Talcott. [1937] 1968. The Structure of Social Action. 2 vols. New York: The Free Press. Parsons, Talcott. [1940] 1954. »The Motivation of Economic Activities«. Str. 50-68 u: Essays in Sociological Theory. New York: The Free Press. Parsons, Talcott. 1947. »Weber’s ‘Economic Sociology’«. Str. 30-55 u: Max Weber, The Theory of Social and Economic Organization. New York: Oxford University Press. Parsons, Talcott. 1963. »On the Concept of Influence«, Public Opinion Quarterly 27: 37- 62.

L I T E R AT U R A

337

Parsons, Talcott. 1979. »The Symbolic Environment of Modern Economies«, Social Research 46 (Autumn) : 436-53. Pearson, Heath. 1997. Origins of Law and Economics: The Economists’New Science of Law, 1830-1930. Cambridge: Cambridge University Press. Peillon, Michel. 1990. The Concept of Interest in Social Theory. Ontario: The Edwin Mellen Press. Perlman, Mark. 1987, »Political Purpose and the National Accounts«. Str. 133-51 u: William Alonso i Paul Starr (ur.), The Politics of Numbers. New York: Russell Sage Foundation. Perrow, Charles. 1987. Complex Organizations: A Critical Essay. 3. izdanje. New York: McGrawHill. Perrow, Charles. 2002. Organizing America: Wealth, Power, and the Origins of Corporate Capitalism. Princeton: Princeton University Press. Persky, Joseph. 1995. »The Ethology of Homo Economicus«, Journal of Economic Perspectives 9 (2) : 22-31. Petersen, Trond. 1992a. »Individual, Collective and Systems Rationality in Work Groups: Dilemmas and MarketType Solutions« American Journal of Sociology 98: 469-510. Petersen, Trond. 1992b. »Payment Systems and the Structure of Inequality: Conceptual Issues and an Analysis of Salespersons in Department Stores«, American Journal of Sociology 97: 67-104. Petersen, Trond. 1994. »On the Promise of Game Theory in Sociology«, Contemporary Sociology 23: 498502. Pfeifer, Jeffrey i Gerald Salancik. 1978. The External Control of Organizations. New York: Harper & Row. Phillips, Paul (ur.). 1980. Marx and Engels on Law and Laws. Totowa, New Jersey: Barnes & Noble Books. Piore, Michael i Charles Sabel. 1984. The Second Industrial Divide: Possibilities for Prosperity. New York: Basic Books. Pixley, Joycelyn. 2002. »Finance, Organizations, Decisions and Emotions«, British Journal of Sociology 53: 41-65. Pixley, Joycelyn. Forthcoming. 2002. »Emotions and Economics«. U: J.M. Barbalet (ur.), »Special Issue on Emotions«, Sociological Review Monographs, Oxford: Blackwell Publishing, Str. 69-89. Pizzorno, Alessandro. 1978. »Political Exchange and Collective Identity in Industrial Conflict«. Str. 277-98 u: Vol. 2 of Colin Crouch i Alessandro Pizzorno (ur.), The Resurgence of Class Conflict in Western Europe since 1968. London: Macmillan. Podolny, Joel i Karen Page. 1998. »Network Forms of Organizations«, Annual Review of Sociology 24: 57-76. Podolny, Joel. 1992. »A Status-based Model of Market Competition«, American Journal of Sociology 98: 829-72. Podolny, Joel. 1994. »Market Uncertainty and the Social Character of Economic Exchange«, Administrative Science Quarterly 39:458-83. Poggi, Gianfranco. 1978. The Development of the Modern State: A Sociological Introduction. Stanford: Stanford University Press.

338

L I T E R AT U R A

Polanyi, Karl, Conrad Arensberg i Harry Pearson (ur.). [1957] 1971. Trade and Market in the Early Empires. Chicago: Henry Regnery Company. Polanyi, Karl. [1944] 1957. The Great Transformation. Boston: Beacon Hill. Polanyi, Karl. [1947] 1971. »Our Obsolete Market Mentality«. Str. 59-77 u: George Dalton (ur.), Primitive, Archaic and Modern Economies: Essays of Karl Polanyi. Boston: Beacon. Polanyi, Karl. [1957] 1971. »The Economy as Instituted Process«. Str. 243-69 u: Karl Polanyi, Conrad Arensberg i Harry Pearson (ur.), Trade and Market in the Early Empires. Chicago: Henry Regnery Company. Polanyi, Karl. 1977. The Livelihood of Man. New York: Academic Press. Polanyi-Levitt, Kari (ur.). 1990. The Life and Work of Karl Polanyi. Montreal: Black Rose Books. Polanyi-Levitt, Kari i Marguerite Mendell. 1987. »Karl Polanyi: His Life and Times«, Studies in Political Economy 22 (Spring) : 7-39. Polinsky, A. Mitchell. 1989. An Introduction to Law and Economics. 2. izdanje. Boston: Little, Brown and Company. Portes, Alejandro i Julia Sensenbrenner. 1993. »Embeddednes and Immigration: Notes on the Social Determinants of Economic Action«, American Journal of Sociology 98: 1320-50. Portes, Alejandro. 1998. »Social Capital: Its Origin and Applications in Modern Sociology«, Annual Review of Sociology 24:151-208. Posner, Richard. 1975. »The Economic Approach to Law«, Texas Law Review 53: 757- 82.. Posner, Richard. 1981. The Economics of Justice. Cambridge: Harvard University Press. Posner, Richard. 1990. »The Economic Approach to Law«. Str. 353-92 u: The Problems of Jurisprudence. Cambridge: Harvard University Press. Posner, Richard. 1995. »The Sociology of the Sociology of Law«, European Journal of Law and Economics 2: 265-84. Posner, Richard. 1998. Economic Analysis of Law. 5. izdanje. Boston: Little, Brown and Company. Pound, Roscoe. 1920. »A Theory of Social Interests«, Papers and Proceedings of the American Sociological Society 15:17-45. Powell, Walter i Laurel Smith-Doerr. »Networks and Economic Life«. Str. 368-402 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York and Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Powell, Walter i Paul DiMaggio (ur.). 1991. The New Institutionalism in Organizational Analysis. Chicago: University of Chicago Press. Powell, Walter. 1990. »Neither Market Nor Hierarchy: Network Forms of Organization«, Research in Organizational Behavior 12: 295-336. Powell, Walter. Forthcoming. 2005. »Networks«. U: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. 2. izdanje. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Pratt, John i Richard Zeckhauser. 1985. »Principals and Agents: An Overview«. Str. 1- 35 u: John Pratt i Richard Zeckhauser (ur.), Principals and Agents: The Structure of

L I T E R AT U R A

339

Business. Boston: Harvard Business School. Puhle, Hans-Jurgen. 2001. »Interest Groups, History of«. Str. 7703-08 u: Vol. 6 of Neil Smelser i Paul Baltes (ur.), International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: Elsevier. Putterman, Louis. 1986. »The Economic Nature of the Firm: Overview«. Str. 1-29 u: Louis Putterman (ur.), The Economic Nature of the Firm: A Reader. Cambridge: Cambridge University Press. Raub, Werner i Jeroen Weesie. 2000. »The Management of Matches«, Netherlands Journal of Social Sciences 36 (1) : 71-88. Rauch, James i Alessandra Casella (ur.). 2001. Networks and Markets. New York: Russell Sage Foundation. Rawls, John. 2001. Justice as Fairness: A Restatement. Cambridge, MA: Belknap Press. Renner, Karl. [1904] 1949. The Institutions of Private Law and Their Social Function. Boston: Routledge 8c Kegan Paul. Reskin, Barbara i Irene Padavic. 1994. Women and Men at Work. Thousand Oaks, CA: Pine Forge Press. Reskin, Barbara. 2002. »Rethinking Employment Discrimination and Its Remedies«. Str. 218-44 on Mauro Guillén et al (ur.), The New Economic Sociology. New York: The Russell Sage Foundation. Riain, Seân i Peter Evans. 2000. »Globalization and Global Systems Analysis«. Str. 1085- 98 u: Vol. 2 of Edgar Borgatta i Rhonda Montgomery (ur.), Encyclopaedia of Sociology. New York: Macmillan Reference. Ricardo, David. [1817] 1973. The Principles of Political Economy and Taxation. London: Everyman’s Library. Ritzer, George. 1999. Enchanting a Disenchanted World: Revolutionizing the Means of Consumption. Thousand Oaks, CA: Pine Forge Press. Robbins, Lionel. 1932. An Essay on the Nature and Significance of Economic Science. London: Macmillan. Roethlisberger, Fritz i William Dickson. 1939. Management and the Worker. Cambridge: Harvard University Press. Roman, Christine i Carolyn Vogler. 1999. »Managing Money in British and Swedish Households«, European Societies 1: 419-56. Rona-Tas, Akos. 1997. The Great Surprise of the Small Transformation: The Demise of Communism and the Rise of the Private Sector in Hungary. Ann Arbor, MI: University of Michigan Press. Rose-Ackerman, Susan. 1992. »Progressivism and the Chicago School«. Str. 14-27 u: Rethinking the Progressive Agenda. New York: The Free Press. Rose-Ackerman, Susan. 1999. Corruption and Government: Causes, Consequences and Reform. Cambridge: Cambridge University Press. Roy, Donald. 1952. »Quota Restriction and Goldbricking in a Machine Shop«, American Journal of Sociology 57:427-42. Roy, Donald. 1958. »’Banana Time’: Job Satisfaction and Informal Interaction«, Human Organization 18:158-68. Roy, William. 1990. »Functional and Historical Logic in Explaining the Rise of the

340

L I T E R AT U R A

American Industrial Corporation«, Comparative Social Research 12:19-44. Roy, William. 1997. Socializing Capital: The Rise of the Large Industrial Corporation in America. Princeton: Princeton University Press. Rueschemeyer, Dietrich, Evelyne Huber Stephens i John Stephens. 1992. Capitalist Development and Democracy. Cambridge: Polity Press. Sabel, Charles i Jonathan Zeitlin. 1985. »Historical Alternatives to Mass Production: Politics, Markets and Technology in Nineteenth-Century Industrialization«, Past and Present 108 (July) : 133-76. Sachs, Jeffrey, Andrew Mellinger i John Gallup. 2001. »The Geography of Hunger«, Scientific American March: 71-5. Sachs, Jeffrey. 2000. »Notes on a New Sociology of Economic Development«. Str. 29-43 u: Lawrence Harrison i Samuel Huntington (ur.), Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books. Saint-Simon, Henri de. 1964. Social Organization, The Science of Man and Other Writings. New York: Harper & Row. Samuelson, Paul. 1970. Economics. 8. izdanje. New York: McGraw-Hill. Sardiella, Tiziana. Forthcoming. Employment and Employment Agencies in Kista. PhD thesis. Stockholm University, Department of Sociology. Sassen, Saskia. 2000. »Territory and Territoriality in the Global Economy«, International Sociology 15: 372-93. Saxenian, AnnaLee. 1994. Regional Advantage: Culture and Competition in Silicon Valley and Route 128. Cambridge: Harvard University Press. Scherer, F.M. i David Ross. 1990. Industrial Market Structure and Industrial Performance. 3. izdanje. Boston: Houghton Mifflin Company. Schleifer, Andrei i Robert Vishny. 1997. »A Survey on Corporate Governance«, Journal of Finance 737-83. Schluchter, Wolfgang. 1989. Rationalism, Religion and Domination: A Weberian Perspective. Berkeley: University of California Press. Schmitter, Philippe. 1997. »Levels of Spatial Coordination and the Embeddedness of Institutions«. Str. 311-17 u: Roger Hollingsworth i Robert Boyer (ur.), Contemporary Capitalism: The Embeddedness of Institutions. Cambridge: Cambridge University Press. Schmoller, Gustav. [1884] 1896. The Mercantile System and Its Historical Significance. New York: Macmillan and Co. Schoch, Magdalena (ur.). 1948. The Jurisprudence of Interests. Cambridge: Harvard University Press. Schor, Judith. 1998. The Overspent American: Upscaling, Downshifting, and the New Consumer. New York: Basic Books. Schor, Juliet. 1991. The Overworked American: The Unexpected Decline of Leisure. New York: Basic Books. Schudson, Michael. 1984. Advertising, The Uneasy Persuasion: Its Dubious Impact on American Society. New York: Basic Books. Schumpeter, Joseph A. [1918, »Die Krise des Steuerstaates«] 1991. »The Crisis of the Tax State«. Str. 99-140 u: Joseph Schumpeter (Richard Swedberg, ur.), The Economics and

L I T E R AT U R A

341

Sociology of Capitalism. Princeton: Princeton University Press. Schumpeter, Joseph A. [1919, Zur Soziologie der Imperialismen] 1991. »The Sociology of Imperialisms«. Str. 141-219 u: Joseph Schumpeter (Richard Swedberg, ur.), The Economics and Sociology of Capitalism. Princeton: Princeton University Press. Schumpeter, Joseph A. [1927, »Die sozialen Klassen im ethnisch homogenen Milieu«] 1991. »Social Classes in an Ethnically Homogenous Environment«. Str. 230-83 u: Joseph A. Schumpeter (Richard Swedberg ur.), The Economics and Sociology of Capitalism. Princeton: Princeton University Press. Schumpeter, Joseph A. [1928, »Unternehmer«] 2002. »Entrepreneur«, American Journal of Economics

and Sociology. Schumpeter, Joseph A. [1942] 1994. Capitalism, Socialism and Democracy. London: Routledge. Schumpeter, Joseph A. 1934. The Theory of Economic Development. Cambridge, MA; Harvard University Press. Schumpeter, Joseph A. 1954. History of Economic Analysis. London: Allen & Unwin. Schumpeter, Joseph. [1946] 1989. »Capitalism«. Str. 189-210 u: Essays: On Entrepreneurs, Innovations, Business Cycles, and the Evolution of Capitalism. New Brunswick: Transaction Publishers. Schumpeter, Joseph. [1949] 1951. »Communist Manifesto in Sociology and Economics«. Str. 282-95 u: Essays. Cambridge, MA: Addison-Wesley. Schumpeter, Joseph. 1912. Theorie der wirtschaftlichen Entwicklung. Leipzig: Duncker und Humblot. Schumpeter, Joseph. 1951. »Vilfredo Pareto 1848-1923«. Str. 110-42 u: Ten Great Economists. New York: Oxford University Press. Schutz, Alfred. [1953] 1971. »Common-Sense and Scientific Interpretation of Human Action«. Str. 3-47 u: Collected Papers. I. The Problem of Social Reality. The Hague: Martinus Nijhgoff. Schwartz, T.P. 1996. »Dürkheims Prediction about the Declining Importance of the Family and Inheritance: Evidence from the Wills of Providence, 1775-1985«, Sociological Quarterly 37 (Summer) : 503-19. Scott, Richard. 1998. Organizations: Rational, National and Open Systems. 4. izdanje. Englewood Cliffs: Prentice-Hall. Selznick, Philip. 1969. Law, Society and Industrial Justice. New York: Russell Sage Foundation. Semlinger, Klaus. 1995. »Industrial Policy and Small-Firm Cooperation in Baden- Württemberg«. Str. 15-30 u: Arnaldo Bagnesco i Charles Sabel (ur.), Small and Medium-Size Enterprises. London: Pinter. Sen, Amartya. 1977. »Rational Fools: A Critique of the Behavioural Foundations of Economic Behavior«, Philosophy and Public Affairs 6: 317-44. Sen, Amartya. 1981. Poverty and Famines: An Essay on Entitlement and Deprivation. Oxford: Clarendon Press. Sen, Amartya. 1990. »More Than 100 Million Women Are Missing«, New York Review of Books 37 # 20 (December 20) : 61-6. Sen, Amartya. 1999. »Markets, State and Social Opportunity«. Str. 111-45 u: Development as Freedom. Oxford: Oxford University Press.

342

L I T E R AT U R A

Sewell, William. 1999. »The Concept (s) of Culture«. Str. 35-61 u: Victoria Bonnell i Lynn Hunt (ur.), Beyond the Cultural Turn: New Directions in the Study of Society and Culture. Berkeley: University of California Press. Shand, Alexander. 1984. »The Market«. Str. 63-76 u: Alexander Shand, The Capitalist Alternative: An Introduction to Neo-Austrian Economics. New York: New York University Press. Shapiro, Susan. 1984. Wayward Capitalists: Target ofthe Security and Exchange Commission. New Haven: Yale University Press. Shapiro, Susan. 1987. »The Social Control of Impersonal Trust«, American Journal of Sociology 93: 623-58. Shapiro, Susan. 1990. »Collaring the Crime, Not the Criminal: Reconsidering the Concept of White-Collar Crime«, American Journal of Sociology 55: 346-65. Shelton, Beth Anne. 1992. Women, Men and Time: Gender Differences in Paid Work, Housework and Leisure. New York: Greenwood Press. Shiller, Robert. 2000. Irrational Exuberance. Princeton: Princeton University Press. Shonfield, Andrew. 1965. Modern Capitalism. Oxford: Oxford University Press. Shoup, Laurence i William Minter. 1977. Imperial Brain Trust: The Council on Foreign Relations and United States Foreign Policy. New York: Monthly Review. Simmel, Georg. [1896, »Berliner Gewerbeausstellung«] 1991. »The Berlin Trade Exhibition«, Theory, Culture and Society 8:119-23. Simmel, Georg. [1904, »Die Mode«] 1957. »Fashion«, American Journal of Sociology 67: 54158. Simmel, Georg. [Philosophie des Geldes 1907] 1978. The Philosophy of Money. London: Routledge. Prvo njemačkom izdanje pojavilo se 1900. Simmel, Georg. [1908, »Die quantitative Bestimmtheit der Gruppe«] 1950. »Quantitative Aspects of the Group«. Str. 87-177 u: Kurt Wolff (ur.), The Sociology of Georg Simmel. New York: The Free Press. Simmel, Georg. [1908] 1955. »Competition«. Str. 57-85 u: Conflict and the Web of GroupAffiliation. New York: the Free Press. Simmel, Georg. [1908, Soziologie] 1971. »The Problem of Sociology«. Str. 23-35 u: Georg Simmel (Donald Levine, ur.), On Individuality and Social Forms. Chicago: University of Chicago Press. Simon, Herbert. 1957. Models of Man. New York: Wiley. Simon, Herbert. 1991. »Organizations and Markets«, Journal of Economic Perspectives 5 (Spring) : 25-44. Simon, Herbert. 1997. »The Role of Organizations in an Economy«. Str. 33-60 u: An Empirically Based Microeconomics. Cambridge: Cambridge University Press. Sitton, John. 1998. »Disembodied Capitalism: Habermas’ Conception of the Economy«, Sociological Forum 13,1: 61-83. Sjöstrand, Glenn. Forthcoming. Gnosjö. Doctoral dissertation, Växjö University, Sweden. Slater, Don. 1997. Consumer Culture and Modernity. Cambridge: Polity Press. Small, Albion. 1905. General Sociology: An Exposition of the Main Development in

L I T E R AT U R A

343

Sociological Theory from Spencer to Ratzenhofer. Chicago: University of Chicago Press. Smelser, Neil (ur.). 1965. Readings on Economic Sociology. Englewood Cliffs, NJ: Prentice- Hall. Smelser, Neil i Richard Swedberg (ur.). 1994. The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Smelser, Neil i Richard Swedberg (ur.). Forthcoming. 2005. The Handbook of Economic Sociology. Second edition. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Smelser, Neil. 1959. Social Change in the Industrial Revolution: An Application of Theory to the British Cotton Industry. Chicago: University of Chicago Press. Smelser, Neil. 1963. The Sociology of Economic Life. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. Smelser, Neil. 1976. The Sociology of Economic Life. Second edition. Englewood Cliffs, NJ: PrenticeHall. Smith, Adam. [1759] 1976. The Theory of Moral Sentiments. Indianapolis: Liberty Classics. Smith, Adam. [1776] 1976. An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. 2 vols. Oxford: Oxford University Press, [hrv. prijevod: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, 2 sv., preveo Marijan Hanžeković, Zagreb: Kultura, 1952] Smith, Charles. 1989. Auctions: The Social Construction of Value. Cambridge: Polity. Smith, Clifford. 1987. »Agency Costs«. Str. 39-40 u: Vol. 1 of John Eatwell et al (ur.), The New Palgrave. A Dictionary of Economics. London: Macmillan. Sombart, Werner. [1913] 1967. Luxury and Capitalism. Ann Arbor: University of Michigan Press. Sombart, Werner. 1902-27. Der Moderne Kapitalismus. 3 vols. Leipzig: Duncker und Humblot. Sombart, Werner. 1930. Die Drei Nationalökonomien. Geschichte und System der Lehre von der Wirtschaft. Leipzig: Duncker und Humblot. Sombart, Werner. 1935. Das ökonomische Zeitalter. Berlin: Buchholz & Weisswange. Sorensen, Aage. 2000. »Toward a Sounder Basis for Class Analysis«, American Journal of Sociology 105:1523-58. Sorensen, Annemette i Sara McLanahan. 1987. »Married Women’s Economic Dependency, 1940-1980«, American Journal of Sociology 93: 659-87. Spence, Michael. 1974. Market Signaling: The Informational Structure of Hiring and Related Processes. Cambridge: Harvard University Press. Spitzer, Karl. 1983. »Marxist Perspectives in the Sociology of Law«, Annual Review of Sociology 9:103-24. Stage, Sarah i Virginia Vincenti (ur.). 1997. Rethinking Home Economics: Women and the History of A Profession. Ithaca, NY: Cornell University Press. Stark, David i Lâszlô Bruszt (ur.). 1998. Postsocialist Ways: Transforming Politics and Property in East Central Europe. Cambridge: Cambridge University Press. Stark, David i Laszlo Bruszt. 2001. »One Way or Multiple Paths: For A Comparative Sociology of East European capitalism«, American Journal of Sociology 106:1129-37.

344

L I T E R AT U R A

Stark, David. 1996. »Recombinant Property in East European Capitalism«, American Journal ofSociololgy 101: 993-1027. Stearns, Linda Brewster i Kenneth Allan. 1996. »Economic Behavior and Institutional Environments: The Corporate Merger Wave of the 1980s«, American Sociological Review 61: 699-718. Stearns, Linda Brewster i Mark Mizruchi. 1986. »Broken-Tie Reconstitution and the Functions of Interorganizational Interlocks: A Reexamination«, Administrative Science Quarterly 31: 522-38. Stearns, Linda Brewster. 1990. »Capital Market Effects on External Control of Corporations«. Str. 175-202 u: Sharon Zukin i Paul DiMaggio (ur.), Structures of Capital: The Social Organization of the Economy. Cambridge: Cambridge University Press. Steiner, Philippe. 1992. »Le Fait Social Economique chez Durkheim«, Revue Française de Sociologie 33: 641-66. Steiner, Philippe. 1998. Sociologie de la Connaissance Economique. Paris: Presses Universitaires de France. Steiner, Philippe. 2001. »The Sociology of Economic Knowledge«, European Journal of Social Theory 4 (4) : 443-58. Steiner, Philippe. Forthcoming. Principes de la Sociologie Economique Durkheimienne. Steinmo, Sven. 1989. »Political Institutions and Tax Policy in the United States, Sweden, and Britain«, World Politics 41: 500-35. Steinmo, Sven. 1993. Taxation and Democracy. New Haven: Yale University Press. Stigler, George. 1961. »The Economics of Information«, Journal of Political Economy 60: 213-25. Stigler, George. 1967. »Imperfections in the Capital Market«, Journal of Political Economy 75: 287-92. Stigler, George. 1968. »Competition«. Str. 181-86 u: David L. Sills (ur.), International Encyclopaedia of the Social Sciences. New York: The Macmillan Co. and the Free Press. Stigler, George. 1971. »The Theory of Economic Regulation«, Bell Journal of Economics 2 (Spring) : 321. Stinchcombe, Arthur i Bruce Carruthers. 1999. »The Social Structure of Liquidity: Flexibility, Markets, and States«, Theory and Society 28: 353-82. Stinchcombe, Arthur. 1959. »Bureaucratic and Craft Administration of Production: A Comparative Study«, Administrative Science Quarterly 168-87. Stinchcombe, Arthur. 1960. »The Sociology of Organization and the Theory of the Firm«, Pacific Sociological Review Fall: 75-82. Stinchcombe, Arthur. 1983. Economic Sociology. New York: Academic Press. Stinchcombe, Arthur. 1985. »Contracts as Hierarchical Documents«. Str. 121-71 u: Arthur Stinchcombe i Carol Heimer, Organization Theory and Project Management. Oslo: Norwegian University Press. Stinchcombe, Arthur. 1986. »Rationality and Social Structure«. Str. 1-29 u: Stratification and Organization. Cambridge: Cambridge University Press. Stinchcombe, Arthur. 1990. »Weak Structural Data (Review of Mark Mizruchi and

L I T E R AT U R A

345

Michael Schwartz, ur., Intercorporate Relations: The Structural Analysis of Business) «, Contemporary Sociology 19: 380-82. Storper, Michael i Robert Salais. 1990. Worlds of Production: The Action Framework of the Economy. Cambridge: Harvard University Press. Strang, David i Sarah Soule. 1998. »Diffusion in Organizations and Social Movements: From Hybrid Corn to Posion Pills«, Annual Review of Sociology 24: 265-90. Streeck, Wolfgang i Philippe Schmitter (ur.). 1985. Private Interest Government: Beyond Market and State. London: SAGE. Streeck, Wolfgang. 1992. »Revisiting Status and Contract: Pluralism, Corporatism and Flexibility«. Str. 41-75 u: Social Institutions and Economic Performance. London: SAGE. Strober, Myra i Carolyn Arnold. 1987. »The Dynamics of Occupational Segregation Among Bank Tellers«. Str. 107-47 u: Clair Brown i Joseph Pechman (ur.), Gender in the Workplace. Washington, DC: Brookings Institution. Stryker, Robin. 2001a. »Disparate Impact and the Quota Debates: Law, Labor Market Sociology, and Equal Employment Policies«, The Sociological Quarterly 42 (1) : 13- 46. Stryker, Robin. 2001b. »Its the Law! An Agenda for Socio-Economics«. Presidential address, SASE, October 10. Styles, John. 1993. »Manufacturing, Consumption and Design in Eighteenth-Century England«. Str. 527-54 u: John Brewer i Roy Porter (ur.), Consumption and the World of Goods. London: Routledge. Suchman, Mark. 1985. On Advice of Council: Law Firms and Venture Capital Funds as Information Intermediaries in the Structuration of Silicon Valley. PhD thesis, Stanford University, Department of Sociology. Suchman, Mark. 2000. »Dealmakers and Counselors: Law Firms as Intermediaries in the Development of Silicon Valley«. Str. 71-97 u: Martin Kenney (ur.), Understanding Silicon Valley: The Anatomy of an Entrepreneurial Region. Stanford: Stanford University Press. Sullivan, Teresa, Elizabeth Warren i Jay Lawrence Westbrook. 1989. As We Forgive Our Debtors: Bankruptcy and Consumer Credit in America. New York: Oxford University Press. Sullivan, Teresa, Elizabeth Warren i Jay Lawrence Westbrook. 2000. The Fragile Middle Class: Americans in Debt. New Haven: Yale University Press. Sutton, John, Frank Dobbin, John Meyer i Richard Scott. 1994. »The Legalization of the Workplace«, American Journal of Sociology 99: 944-71. Sverrisson, Arni. 1994. »Making Sense of Chaos: Socio/Technical Networks, Careers and Entrepreneurs«, Acta Sociologica 37: 401-17. Swedberg, 1998. Max Weber and the Idea of Economic Sociology. Princeton: Princeton University Press. Swedberg, Richard. 1986. »The Doctrine of Economic Neutrality of the IMF and the World Bank«, Journal of Peace Research 23: 377-90. Swedberg, Richard. 1987. »Economic Sociology: Past and Present«, Current Sociology 35 (Spring) : 1-221.

346

L I T E R AT U R A

Swedberg, Richard. 1991a. Schumpeter - A Biography. Princeton: Princeton University Press. Swedberg, Richard (ur.). 1991b. »Theme Issue: Talcott Parsons' Marshall Lectures«, Sociological Inquiry 61 (Winter) : 1-114. Swedberg, Richard. 1997. »New Economic Sociology: What Has Been Accomplished, What Is Ahead?«, Acta Sociologica 40:161-82. Swedberg, Richard. 2000a. »Afterword: The Role of the Market in Max Weber’s Work«, Theory and Society 29: 373-84. Swedberg, Richard. 2000b. »The Social Science View of Entrepreneurship«. Str. 7-44 u: Richard Swedberg (ur.), Entrepreneurship: The Social Science View. Oxford: Oxford University Press. Swedberg, Richard. 2001. »Sociology and Game Theory: Contemporary and Historical Perspectives«, Theory and Society 30: 301-35. Swedberg, Richard. 2002. »Knut Wicksell as a Classic and as a Social Thinker«. Str. 133— 46 u: H. Lim et al (ur.), Editing Economics: Essays in Honour of Mark Perlman. London: Routledge. Swedberg, Richard. Forthcoming a. 2005. »The Economic Sociology of Capitalism: Weber and Scumpeter«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Swedberg, Richard. Forthcoming b. »Max Weber’s Sociology of Capitalisms«. U: Mark Harvey i Huw Beynon (ur.), Approaches to Varieties of Capitalism. Manchester: Manchester University Press. Swedberg, Richard. Forthcoming c. 2005. »The Economic Sociology of Capitalism: An Agenda«. U: Victor Nee i Richard Swedberg (ur.), The Economic Sociology of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. Swidler, Ann. 1986. »Culture in Action: Symbols and Strategies«, American Sociological Review 51: 273-86. Szelenyi, Ivan. 1988. Socialist Entrepreneurs: Embourgeoisiement in Rural Hungary. Cambridge: Polity. Szelenyi, Szonia et al. 1998. Equality by Design: The Great Experiment of Destratification in Socialist Hungary. Stanford: Stanford University Press. Tarschys, Daniel. 1988. »Tributes, Tariffs, Taxes and Trade: The Changing Sources of Government Revenue«, British Journal of Political Science 18: 1-20. Thompson, Dorothy (ur.). 2001. The Essential E.P. Thompson. New York: The New Press. Thompson, E.P. 1971. »The Moral Economy of the English Crowd in the Eighttenth Century«, Past and Present 50: 76-136. Thompson, E.P. 1975. Whigs and Hunters: The Origin of the Black Act. New York: Pantheon. Thompson, Homer A. i R.E. Wycherley. 1972. The Agora ofArthens. The Athenian Agora Volume XIV. Princeton: Princeton University Press. Thornton, Patricia. 1999. »The Sociology of Entrepreneurship«, Annual Review of Sociology 25:19-46. Tigar, Michael. 2000. Law and the Rise of Capitalism. 2. izdanje. New York: Monthly Review Press.

L I T E R AT U R A

347

Tillman, Rick. 1992. Thorstein Veblen and His Critics, 1891-1963. Princeton: Princeton University Press. Tilly, Charles. 1990. Capital, Coercion and European States, AD 990-1990. Oxford: Blackwell. Tilly, Chris i Charles Tilly. 1994. »Capitalist Work and Labor Markets«. Str. 283-312 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: The Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Tilly, Louise i Joan Scott. 1989. Women, Work and Family. 2. izdanje (pretisak). New York: Routledge. Tirole, Jean. 1988. The Theory of Industrial Organization. Cambridge: The MIT Press. Tocqueville, Alexis de. [Memoire sur le pauperisme, 1835] 1997. Memoir on Pauperism. London: IEA Health Welfare Unit. Tocqueville, Alexis de. [1835-40, De la Démocratie en Amérique] 1945. Democracy in America. Trans. Henry Reeve. 2 vols. New York: Vintage Books [hrv. prijevod. O demokraciji u Americi, Zagreb: Informator, 1995] Tocqueville, Alexis de. [1856, VAncien Régime et la Révolution] 1955. The Old Régime and the French Revolution. Trans. Stuart Gilbert, New York: Doubleday & Company Tomas, Barbara i Barbara Reskin. 1990. »A Woman’s Place is Selling Homes: Occupational Change and the Feminization of Real Estate«. Str. 205-24 u: Barbara Reskin i Patricia Roos (ur.), Job Queues, Gender Queues: Explaining Women’s Inroads into Male Occupations. Philadelphia: Temple University Press. Toynbee, Arnold. [1884] 1969. Toynebee’s Industrial Revolution: A Reprint of Lectures on the Industrial Revolution. New York: David and Charles. Trigilia, Carlo. 1986. »Small-Firm Development and Political Subcultures in Italy«, European Sociological Review 2 (3) : 161-75. Trigilia, Carlo. 1995. »A Tale of Two Districts: Work and Politics in the Third Italy«. Str. 31-50 u: Arnaldo Bagnesco i Charles Sabel (ur.), Small and Medium-Size Enterprises. London: Pinter. Trigilia, Carlo. 2001. »Social Capital and Local Development«, European Journal of Social Theory 4 (4) : 427-42. Trigilia, Carlo. 2002. Economic Sociology: State, Market and Society in Modern Capitalism. Oxford: Blackwell. Tullock, Gordon. 1987. »Rent Seeking«. Str. 147-49 u: Vol. 4 of John Eatwell et al (ur.), The New Palgrave. A Dictionary of Economics. London: The Macmillan Press. Udehn, Lars. 1981. »Central Planning: Postscript to a Debate«. Str. 29-60 u: Ulf Himmelstrand (ur.), Spontaneity and Planning in Social Development. London: SAGE. Udehn, Lars. 1991. »The Limits of Economic Imperialism«. Str. 239-80 u: UlfHimmelstrand (ur.), Interfaces in Economic and Social Sciences. London: Routledge. Udehn, Lars. 1996. The Limits of Public Choice: A Sociological Critique of the Economic Theory of Politics. London: Routledge. Udehn, Lars. 2001. Methodological Individualism: Background, History and Meaning. London: Routledge. Useem, Michael. 1993. Executive Defense: Shareholder Power and Corporate Reorganization. Cambridge: Harvard University Press.

348

L I T E R AT U R A

Useem, Michael. 1996. Investor Capitalism: How Money Managers Are Changing the Face of Corporate America. New York: Basic Books. Uzzi, Brian i Ryon Lancaster. Forthcoming. »Social Embeddedness and Price Formation: The Case of Large Corporate Law Firms«. 2004. »Social Embeddedness and Price Formation in Corporate Law Markets«, American Sociological Journal 69 (3): 319- 344). Uzzi, Brian. 1996. »The Sources and Consequences of Embeddedness for the Economic Performance of Organizations: The Network Effect«, American Sociological Review 61: 674-98. Uzzi, Brian. 1997. »Social Structure and Competition in Interfirm Networks: The Paradox of Embeddedness«, Administrative Science Quarterly 42: 35-67. Uzzi, Brian. 1999. »Making of Financial Capital: How Social Relations of Networks Benefits Firms Seeking Finance«, American Sociological Review 64:481-505. Valenzuela, J. Samuel i Arturo Valenzuela. 1978. »Modernization and Dependency: Alternative Perspectives in the Study of Latin American Underdevelopment«, Comparative Politics 10 (4) : 535-57. Van den Berg, Axel. 1988. The Immanent Utopia: From Marxism on the State to the State of Marxism. Princeton: Princeton University Press. Van den Bulte, Christophe i Gary Lilien. 2001. »Medical Innovation Revisited: Social Contagion versus Marketing Effort«, American Journal of Sociology 106:1409-35. Veblen, Ihorstein. [1899] 1973. The Theory of the Leisure Class. Boston: Houghton Mifflin. Veblen, Thorstein. [1915] 1966. Imperial Germany and the Industrial Revolution. Ann Arbor: University of Michigan Press. Veblen, Thorstein. [1919] 1990. The Place of Science in Modern Civilization and Other Essays. New Brunswick: Transaction Publishers. Veblen, Thorstein. 1898. »The Beginnings of Ownership«, American Journal of Sociology 4: 352-65. Veblen, Thorstein. 1919. The Vested Interests and the Common Man. New York: B.W. Huebsch. Verlinden, O. 1963. »Markets and Fairs«. Str. 119-53 u: Vol. 3 of M.M. Postan i E.E. Rich (ur.), Cambridge Economic History of Europe. Cambridge: Cambridge University Press. Veyne, Paul. 1990. Bread and Roses. London: Penguin. Volckart, Oliver i Antje Mangels. 1999. »Are the Roots of the Modern Lex Mercatoria Really Medieval?«, Southern Economic Journal 65 (3) : 427-50. Walder, Andrew (ur.). 1996. China’s Transitional Economy. Oxford: Oxford University Press. Walder, Andrew. 1986. Communist Neo-Traditionalism: Work and Authority in Chinese History. Berkeley: University of California Press. Walder, Andrew. 1992. »Property Right and Stratification in Socialist Redistributive Economies«, American Sociological Review 57: 524-39. Waldinger, Roger, Howard Aldrich i Robin Ward. 1990. Ethnic Entrepreneurs: Immigrant Business in Industrial Societies. Newbury, CA: SAGE.

L I T E R AT U R A

349

Waldrop, M. Mitchell. 1992. Complexity: The Emerging Science at the Edge of Order and Chaos. New York: Simon and Schuster. Wallensteen, Peter. 1971. Ekonomiska Sanktioner (Economic Sanctions). Stockholm: Prisma. Wallerstein, Immanuel. 1974-1989. The Modern World System. Vols. I—III. New Yorjk: Academic Press. Walras, Léon. [1874, Éléments d’économie politique pure] 1954. Elements of Pure Economics. Trans. William Jaffé. 4. izdanje. Homewood, 111,: Richard D. Irwin. (Prvo izdanje ovoga prijevoda pojavilo se 1926). Wasserman, Stanley i Katherine Faust. 1994. Social Network Analysis: Methods and Applications. Cambridge: Cambridge University Press. Webber, Carolyn i Aaron Wildavsky. 1986. A History of Taxation and Expenditure in the Western World. New York: Simon and Schuster. Weber, Max. [1889] 1988. »Zur Geschichte der Handelsgesellschaften im Mittelalter«. Str. 312-443 u: Gesammelte Aufsätze zur Sozial- und Wirtschaftsgeschichte. Tübingen: J.C.B. Mohr. Weber, Max. [1891] 1986. Die römische Agrargeschichte in ihrer Bedeutung für das Staatsrecht- und Privatrecht. Max Weber Gesamtausgabe 1/2. Tübingen: J.C.B. Mohr. Weber, Max. [1894-1896] 2000. »Stock and Commodity Exchanges [Die Börse (1894) ], Commerce on the Stock and Commodity Exchanges [Die Börsenverkehr] «, Theory and Society 29: 305-38, 339-71. Weber, Max. [1895, Der Nationalstaat und die Volkswirtschaftspolitik] 1980. »The National State and Economic Policy (Freiburg Address)«, Economy and Society 9 (1980) : 428- 49. Weber, Max. [1898] 1990. Grundriss zu den Vorlesungen über Allgemeine (‘theoretische’) Nationalökonomie. Tübingen: J.C.B. Mohr. Weber, Max. [1904, Die »Objektivität« sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis] 1949. »’Objectivity’ in Social Science and Social Policy«. Str. 49-112 u: The Methodology of the Social Sciences. New York: The Free Press. Weber, Max. [1904-05, Die protestantische Ethik und der »Geist« des Kapitalismus] 1958. The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. New York: Charles Scribner’s Sons. Weber, Max. [1906, Zur Lage der bürgerlichen Demokratie in Rußland] 1994. »On the Situation of Constitutional Democracy in Russia«. Str. 29-74 u: Political Writings. Cambridge: Cambridge University Press. Weber, Max. [1907, R. Stammlers 'Überwindung'der materialistischen Geschichtsauffassung] 1977. Critique of Stammler. New York: The Free Press. Weber, Max. [1908] 1975. »Marginal Utility Theory and ‘The Fundamental Law of Psychphysics’«, Social Science Quarterly 56: 21-36. Weber, Max. [1908] 1980. »A Research Strategy for the Study of Occupational Careers and Mobility Patterns«. Str. 103-55 u: J.E.T. Eldridge (ur.), The Interpretation of Social Reality.. New York: Schocken. Weber, Max. [1908-09] 1988. »Zur Psychophysik der industriellen Arbeit«. Str. 61-255 u: Gesammelte Aufsätze zur Soziologie und Sozialpolitik. Tübingen: J.C.B. Mohr. Weber, Max. [1909, Agrarverhältnisse im Altertum] 1976. The Agrarian Sociology of

350

L I T E R AT U R A

Ancient Civilizations. London: New Left Books. Weber, Max. [1915, »Theorie der Stufen und Richtungen religiöser Weltablehnung«] 1946a. »Religious Rejections of the World and Their Directions«. Str. 323-59 u: Max Weber (ur. Hans Gerth i C. Wright Mills), From Max Weber. New York: Oxford University Press. Weber, Max. [1915, »Einleitung«, u radu: Die Wirtschaftsethik der Weltreligionen. Vergleichende religionssoziologische Untersuchungen] 1946b. »The Social Psychology of the World Religions«. Str. 267-301 u: Max Weber (ur. Hans Gerth i C. Wright Mills), From Max Weber. New York: Oxford University Press. Weber, Max, [1916, »Zwischen zwei Gesetzen«] 1994. »Between Two Laws«. Str. 75-79 u: Political Writings. Cambridge: Cambridge University Pres. Weber, Max. [1918, »Der Sozialismus«] 1994. »Socialism«. Str. 272-303 u: Political Writings. Cambridge: Cambridge University Press. Weber, Max. [1919] 1958. »Science as a Vocation«. Str. 129-56 u: Max Weber (ur. Hans Gerth i C. Wright Mills), From Max Weber. New York: Oxford University Press. Weber, Max. [1919] 1994. »The Profession and Vocation of Politics«. Str. 309-69 u: Political Writings. Cambridge: Cambridge University Press. Weber, Max. [1920] 1946. »Author’s Introduction«. Str. 13-31 u: The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. New York: Charles Scribner’s Sons. Weber, Max. [1920, »Die Protestnischen Sekten und der Geist des Kapitalismus«] 1946. »The Protestant Sects and the Spirit of Capitalism«. Str. 302-22 u: Max Weber (ur. Hans Gerth i C. Wright Mills), From Max Weber. New York: Oxford University Press. Weber, Max. [1920, Konfuzianismus und Taoismus] 1951. The Religion of China. New York: The Free Press. Weber, Max. [1921, Das antike Judentum] 1952. Ancient Judaism. New York: The Free Press. Weber, Max. [1921, Hinduismus und Buddhismus] 1958. The Religion of India. New York: The Free Press. Weber, Max. [1922, Wirtschaft und Gesellschaft] 1978. Economy and Society: An Outline of Interpretive Sociology. 2 vols. Berkeley: University of California Press. Weber, Max. [Wirtschaftsgeschichte, 1923] 1981. General Economic History. New Brunswick, NJ: Transaction Books. Weber, Max. 1923. Wirtschaftsgeschichte. Munich: Duncker & Humblot. Weber, Max. 1949. Essays in the Methodology of the Social Scienes. New York: The Free Press. Weber, Max. 1972. »Georg Simmel as Sociologist«, Social Research 39:155-63. Weber, Max. 1989. Ur. Keith Tribe. Reading Weber. London: Routledge. Weber, Max. 1999. Börsenwesen. Schriften und Reden 1893-1898. Max Weber Gesamtausgabe 1/5. 2 vols. Tübingen: J.C.B. Mohr. Weeks, Johm. 1991. »Imperialism and World Market«. Str. 252-56 u: Tom Bottomore (ur.), A Dictionary of Marxist Thought. 2. izdanje. Oxford: Blackwell. Weingast, Barry. 1996. »Political Institutions: Rational Choice Perspectives«. Str. 167- 90 u: Robert Gordin i Hans-Dieter Klingemann (ur.), A New Handbook of Political Science. Oxford: Oxford University Press.

L I T E R AT U R A

351

Weintraub, Roy (ur.). 1992. Toward A History of Game Theory. Durham: Duke University Press. Weir, Margaret, Ann Shola Orloff i Theda Skocpol (ur.). 1988. The Politics of Social Policy. Princeton: Princeton University Press. Western, Bruce. 2001. »Review of Lisa Keister, Wealth in America«, Contemporary Sociology 30 (4) : 335-36. White, Harrison i Robert Eccles. 1987. »Producers’ Markets«. Str. 984-86 u: Vol. 3 of John Eatwell et al (ur.),

The New Palgrave Dictionary. A Dictionary of Economic Theory and Doctrine. London: Macmillan. White, Harrison C. 1970. Chains of Opportunity: System Models of Mobility in Organizations. Cambridge: Harvard University Press. White, Harrison. 1976. »Subcontracting with an Oligopoly: Spence Revisited«. RIAS Program Working Paper # 1, Harvard University. White, Harrison. 1981a. »Production Markets as Induced Role Structures«, Str. 1-57 u: Samuel Leinhardt (ur.), Sociological Methodology. San Franciso: Jossey-Bass Publishers. White, Harrison. 1981b. »Where Do Markets Come From?«, American Journal of Sociology 87: 51747. White, Harrison. 1985. »Agency as Control«. Str. 187-212 u: John Pratt i Richard Zeckhauser (ur.), Principals and Agents: The Structure of Business. Boston: Harvard Business School. White, Harrison. 1990. »Interview: Harrison C. White«. Str. 78-95 u: Richard Swedberg, Economics and Sociology. Princeton: Princeton University Press. White, Harrison. 1992. Identity and Control: A Structural Theory of Social Action. Princeton: Princeton University Press. White, Harrison. 2001. Markets from Networks: Socioeconomic Models of Production. Princeton: Princeton University Press. Whyte, William Foote et al. 1955. Money and Motivation. New York: Harper & Brothers. Whyte, William Foote. 1948. Human Relations in the Restaurant Business. New York: McGrawHill. Wickseil, Knut. [1896] 1959. »A New Principle of Just Taxation«. Str.72-118 u: Richard A. Musgrave i Alan T. Peacock (ur.), Classics in the Theory of Public Finance. London: Macmillan Williamson, Oliver. 1975. Markets and Hierarchies: Analysis and Antitrust Implications. New York: The Free Press. Williamson, Oliver. 1985. The Economic Institutions of Capitalism. New York: The Free Press. Williamson, Oliver. 1986. Economic Organization. New York: New York University Press. Williamson, Oliver. 1991. »Transaction Cost Economics«. Str. 77-107 u: Neil Smelser i Richard Swedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Williamson, Oliver. 1996. »Calculativeness, Trust, and Economic Organization«. Str. 250-75 u: The Mechanisms of Governance. Oxford: Oxford University Press. Williamson, Oliver. 1996. »Economic Organization: The Case for Candor«, Academy of Management Review 21:48-57.

352

L I T E R AT U R A

Wilson, Robert. 1993. Nonlinear Pricing. New York: Oxford University Press. Wood, Robert. 1986. From Marshall Plan to Debt Crisis: Foreign Aid Development Choices in the World Economy. Berkeley: University of California Press. Woolcock, Michael. 1998. »Social Capital and Economic Development«, Theory and Society 27: 151208. Wright, John. 1996. Interest Groups and Congress: Lobbying Contributions, and Influence. London: Allyn and Bacon. Wrong, Dennis. 1961. »The Oversocialized Conception of Man in Modern Sociology«, American Sociological Review 26:183-93. Wycherley, R.E. 1976. How the Greeks Built Cities. 2. izdanje. New York: W.W. Norton. Yakubovich, Valery i Mark Granovetter. 2001. »Electric Charges: The Social Construction of Rate Systems«. University of Pennsuylvania Working Papers in Economic Sociology. Zelizer, Viviana. 1978. »Human Values and the Market: The Case of Life Insurance and Death in 19 th'Century America«, American Journal of Sociology 84: 591-610. Zelizer, Viviana. 1979. Morals and Markets: The Development of Life Insurance in the United States. New York: Columbia University Press. Zelizer, Viviana. 1981. »The Price and Value of Children: The Case of Childrens Insurance«, American Journal of Sociology 86:1036-56. Zelizer, Viviana. 1985. Pricing the Priceless Child: The Changing Social Value of Children. New York: Basic Books. Zelizer, Viviana. 1988. »Beyond the Polemics of the Market: Establishing a Theoretical and Empirical Agenda«, Sociological Forum 3: 614-34. Zelizer, Viviana. 1989. »The Social Meaning of Money: ‘Special Monies’«, American Journal of Sociology 95: 342-77. Zelizer, Viviana. 1994. The Social Meaning of Money. New York: Basic Books. Zelizer, Viviana. 2001. »Economic Sociology«. Str. 4128-32 u: Vol. 6 of Neil Smelser i Paul Baltes (ur.), International Encyclopaedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: Elsevier. Zelizer, Viviana. 2002. »Enter Culture«. Str. 101-25 u: Mauro Guillén et al (ur.), New Economic Sociology. New York: Russell Sage Foundation. Zelizer, Viviana. Forthcoming b. 2002. »Kids and Commerce«, Childhood. Vol. 9: 371- 396.Zelizer, Viviana. Forthcoming a. 2005. »Culture and Consumption«. U: Neil Smelser i Richard Sweedberg (ur.), The Handbook of Economic Sociology. 2. izdanje. New York i Princeton: Russell Sage Foundation i Princeton University Press. Zey, Mary. 1993. Banking on Fraud: Drexel, Junk Bonds, and Buyouts. New York: Aldine de Gruyter. Zey, Mary. 1998. Rational Choice Theory and Organizational Theory: A Critique. London: SAGE. Zucker, Lynne. 1986. »The Production of Trust: Institutional Sources of Economic Structure, 1840-1920«. Str. 53-111 u: Barry Staw i L.I. Cummings (ur.), Research in Organizational Behavior. Boulder, CO: JAI Press.

L I T E R AT U R A

353

Zuckerman, Harriet. 1988. »Introduction: Intellectual Property and Diverse Rights of Ownership in Science«, Science, Technology and Human Values 13 (Winter and Spring) : 7-16. Zukin, Sharon i Paul DiMaggio. 1990. »Introduction«. Str. 1-36 u: Sharon Zukin i Paul DiMaggio (ur.), Structures of Capital: The Social Organization of the Economy. Cambridge: Cambridge University Press. Zysman, John. 1983. Governments, Markets, and Growth: Financial Systems and the Politics of Industrial Change. Ithaca, NY: Cornell University Press.

Kazalo

Abolafk, Mitchel, 34,94,118,247,279 Abott, Andrew,

Beckert,

96 agentstvo (agency), 71,102 agora, 135-37

Bentley, Arthur, 186,294

akcija, akcije, djelovanje (action) Vidi ekonomska

Berezin,

akcija, društvena akcija Akerlof, George, 115,299

Berger, Peter, 36 Berman,

Alchian, Arman, 85-6 Alžir, 47,241-43 anomija

Harold, 201 Beruf. Vidi

(anomie), 19 antisemitizam (antisemitism), 233

zanimanje

antitrustovsko zakonodavstvo (antitrust legislation),

arbitraža (arbitrage). Vidi tertius gaudens.

Nicole Woolsey, 34,277 bihevioralna ekonomika (behavioral economics). Vidi ekonomika: bihevioralna ekonomika birokracija (bureaucracy), 89-92,178-79, 185

Aristotel, 57,137

Blinder, Alan, 116 Block, Fred,

Aron, Raymond, 46

167,299 Bodin, Jean, 173 bogatstvo

Arrow, Kenneth,87,115,132

(wealth), 288 Boltanski, Luc, 49-50

asketski protestantizam. Vidi protestantizam

bona fides. Vidi dobra nakana

ataraxia, 48

Bonacich, Phillip, 290 Boorman,

Atena, 135-37

Scott, 38 Borba metoda, 109

Aubert, Vilhelm, 196-97

Bourdieu, Pierre, xii, 46-9,99,127-28,241- 45,301-03

Austin, Joan, 194

Boyer, Robert, 51 Braudel, Fernand, 133-34 Brazil,

Austrijska ekonomika. Vidi ekonomika: austrijska

185-86 broker. Vidi tertius gaudens Buchanan,

ekonomika Axelrod, Robert, 86

James, 164-65,179 budizam (Buddhism) 233-34

100,210 antropologija (anthropology). Vidi ekonomska antropologija Apsers, Patrik, 51

Jens,

51,205

Mabel,

278

Biggart,

Burawoy, Michael, 96 Burt, Ronald, 33-4,39-41,42 Bagnasco, Arnaldo, 66 Baker, Wayne, 34,125-26

burza (stock exchange), 119,140,211

bankovna kontrola (bank control). Vidi također centralne banke, tržišta, tržišta kapitala, štedne banke

Callon, Michel, 49

(savings banks) Baumol, William, 287 Bazar, 237-38

Cameron, Rondo, 150

Becker, Gary, 32,116,243

Campbell, John, 181 Carlton, Dennis, 116

356

KAZALO

34,44,173,212,249 Castells, Manuel, 70-1 centralne

društvena ekonomika (social economics). Vidi ekonomika: društvena ekonomika

banke (central banks), 152 chaebol, 100

društvena konstrukcija (social construction), 34,36

Chamberlin, Edward, 113-14,121 Chandler, Alfred, 44,102,142,148-49 cijene (prices), 105-06,116,12930 Vidi također pravična cijena; namještanje cijena Coase, R.H., 79-82,105,117-18 Vidi također Coaseova teorema

društvene klase (social classes). Vidi klase država

Carnegie, Andrew, 236 Carruthers, Bruce,

Coaseova teorema. Vidi također Coase, R.H. Coats, A. W., 298 Colbert, Jean-Baptiste, 142-43 Coleman, James, xii, 38,44-6,53-4,85,210, 231,249,254-55 Crozier, Michel, 46,94 Cyert, Richard, 77-8 Čikaška škola (Chicago School), 115-16 činovništvo. Vidi birokracija Dahrendorf, Ralf, 46,91 daleka trgovina (longdistance trade). Vidi trgovina. Dalton, Melville, 94 dar (gift), 23,242 Davis, Jerry, 34 de’ Fieschi, Sinibaldo, 210 demografija (demography), 264 demokracija i ekonomija (democracy and the economy), 171 Demsetz, Harold, 83,85-6,109,204-05 Dewey, John, 294 Dezalay, Yves, 202 DiMaggio, Paul, 34,37,43,220,247 disciplina (discipline), 155 diskriminacija (discrimination), 276 djeca (children), 247-48,261-63,267-71,272 Dobbin, Frank, 34,44,184,211,248,296 dobra nakana (good faith), 139,201 dosada na poslu (boredom at work), 94,96 društvena akcija (social action), 15

blagostanja (welfare state), 171-72 država (state), 158-88. Vidi također fiskalna sociologija; imperijalizam; industrijska politika; merkantilizam; preraspodjela; država blagostanja (welfare state) duh kapitalizma. Vidi kapitalizam: duh kapitalizma Durkheim, Emile, 18-20,107,202,206-07 dvokoračni tok komunikacije (two-step flow of communication), 253-54 Edelman, Lauren, 211 ekonomika / ekonomska znanost (economics): austrijska ekonomika, 11112; bihevioralna ekonomika, 77; ekonomika konvencija, 51; evolucijska ekonomika, 79,85-6; 77,85-6,115, 289-90; teorija igara, 77,85-6,115, 289-90; teorija o općoj ravnoteži, 115; kućanska ekonomika, 264; neoklasična ekonomika, 108111,115-16; novo institucionalna ekonomika, 789,117, 164-66; organizacijska ekonomika, 78-9; fiziokrati, 8; društvena ekonomika, 12-3, 24; riječ »ekonomika«, 264 ekonomika konvencija (economics of conventions). Vidi ekonomika: ekonomika konvencija ekonomizam (economism), 49 ekonomska akcija (economic action), 15- 17,37 ekonomska antropologija (economic anthropolgy), 237-38,250 ekonomska etika (economic ethic), 134, 227-34 ekonomska geografija (economic geography), 55-6 ekonomska moć (economic power). Vidi moć ekonomska ovisnost (economic dependency), 275 ekonomska povijest (economic history), 131 ekonomska socijalizacija (economic socialization), 261

357

KAZALO ekonomska sociologija kao alat za politiku (economic sociology as a policy tool). Vidi ekonomska sociologija: ekonomska sociologija kao alat za politiku, ekonomska sociologija u Europi. Vidi ekonomska sociologija: ekonomska sociologija u Europi ekonomska sociologija u Sjedinjenjem Državama. Vidi ekonomska sociologija: ekonomska sociologija u Sjedinjenim Državama ekonomska sociologija (economic sociology): suvremena ekonomska sociologija32-52; ekonomska sociologija kao alat za politiku, 30004; ekonomska sociologija u Europi, 46-51; ekonomska sociologija u Sjedinjenim Državama, 33-4; povijest ekonomske sociologije, 1-52; nova ekonomska sociologija, 33-52; stara ekonomska sociologija, 32-3; naziv ekonomska sociologija, 5; Vidi također - komparativni pristup u ekonomskoj sociologiji; povijesni pristup u ekonomskoj sociologiji; strukturalna ekonomska sociologija ekonomska teorija (economic theory). Vidi ekonomika ekonomske organizacije (economic organizations), 53-4. Vidi također tvrtke ekonomske sankcije (economic sanctions), 183-84 ekonomski habitus (economic habitus). Vidi habitus ekonomski interesi (economic interests). Vidi interes: ekonomski interesi ekonomski rast (economic growth). Vidi razvitak ekonomski relevantne pojave (economic relevant phenomena), 13-15 ekonomski sustav (economic system). Vidi sustav, ekonomski ekonomski uvjetovane pojave (economic conditioned phenomena), 13,15 ekonomsko polje (economic field). Vidi polje elektrodistribucijska industrija (elektrical utility industry), 35 Elias, Norbert, 158 Ellickson, Robert, 215-16 emocije i ekonomija (emotions and the

economy), 7,225,278,81 Engels, Friedrich, 10,155,105 England, Paula, 34 Engleska, 184,267-72 etika (ethic). Vidi ekonomska etika etničko poduzetništvo (ethnic entrepreneurship), 238,239 etničnost i ekonomija (ethnicity and the economy), 233,238. Vidi također etničko poduzetništvo etnografija (ethnography), 94 Europska Unija, 129 Evans, Peter, 185-86 evolucijska ekonomika (evolutionary economics). Vidi ekonomika: ekonomika

evolucijska

faktori proizvodnje, 58-9,76-7 Fama, Eugene, 84 Faulkner, Robert, 212 Favereau, Olivier, 51 fenomenologija i ekonomska sociologija (phenomenology and economic sociology), 51 fetišizam roba, 251 financijska hegemonija (financial hegemony), 152. Vidi također bankovna kontrola fiskalna sociologija (fiscal sociology), 25, 173-82 fizički rad (manual labor), 94,228. Vidi također prljavi rad fiziokrati. Vidi ekonomika: fiziokrati fleksibilna specijalizacija (flexible specialization), 66 Fligstein, Neil, 33-4,41,102,127-28,172-73, 300-01 Folbre, Nancy, 274 Ford, Henry, 148 fordizam (Fordism). Vidi također škola regulacija formalizam, 20 Fourcade-Gourinchas, Marion, 299 Francuska, 501,184,267,72 Franklin, Benjamin, 230, Friedman, Georges, 94

358 Friedman, Lawrtence, 191,197

KAZALO hinduizam (Hinduism), 234

Friedman, Milton, 116,248

Hintze, Otto, 142

Fukuyama, Frank, 248

hipoteka (mortgage), 201 Hirschman, Albert O., 183,279

Gambetta, Diego, 248

Hochschild, Arlie, 280,81

Gao, Bai, 34 Garth,

Hollingsworth, Rogers, 63-4

Bryant, 202 Geertz,

homo economicus, xi, 3,19,48,241,263,

Clifford, 237-38

278

geografija / zemljopis (geography). Vidi ekonomska geografija Gerchenkron, Alexander, 141 Gereffi, Gary, 34 Giddens, Anthony, 46 glavna stranka (principal). Vidi teorija agentstva

hrana (food), 250,256,264-65,271,274 Hughes, Everett C., 94 Hurst, Willard, 199

Erving, 203-4,253,289,292 Goldscheid, Rudolf,

IBRD (International Bank of Reconstruction and Development / Međunarodna banka za obnovu i razvitak). Vidi Svjetska banka idealni interesi (ideal interests). Vidi interes: idealni iteresi

174 Goldschmidt, Levin, 11 Gouldner, Alvin, 93

identitet (identity), 122

globalizacija (globalization), 68-72 globalna ekonomija (global economy), 70 Goffman,

grabežni profit (predatory profit), 61 Granovetter, Mark, 32,42,67-9,87-8,98-9, 100,123-25,129,24546 Greif, Avner, 115 Guillén, Mauro, 34 Haberman, Jürgen, 46-7,294 Habitus, 48,241,42 Haglunds, Magnus, 97 Halliday, Terence, 212 Hamilton, Gary, 34 Hayek, Friedrich von, 60,75,111,12 Heckscher, Eli, 141 hegemonija (hegemony). Vidi financijska hegemonija Heilbron, Johan, 2,51 Heilsgüter. Vidi religijska dobra Heimer, Carol, 209 Hegel, G.W.F., 166 Hélvetius, Claude-Adrien, 2 Hermes, 137 hibrid (hybrid), 81 Hicks, John, 141

illusio, 48 imperijalizam (imperialism), 25 inačice kapitalizma. Vidi kapitalizam: inačice kapitalizma Indija, 185-86,234 Indonezija, 237-38 industrija lijekova (pharmaceutical industry), 25455 industrijska organizacija (industrial organization), 77,113-15 industrijska politika (industrial policy), 44, 184,187 industrijska revolucija, 146-47 industrijska sociologija (industrial sociology), 88,91,93-7 industrijski okruži (industrial districts), 65-8 inflacija, 184 informacija i ekonomija (information and the economy), 257,299 informalna ekonomija (informal economy), 155-56 infrastruktura (infrastructure), 163 Ingham, Geoffrey, 51 Innocent IV, 210 inovacije (inovations), 236,254-55. Vidi također poduzetništvo institucije (institutions), xii, 54. Vidi također

359

KAZALO nova institucionalna ekonomika; novi institucionalizam; pravila integracija, oblici (forms of integration), 28-9 intelektualno vlasništvo (intellectual property), 201,204-05 interes (interest), xiii, 1-5,133; pojam, 1- 5,23,290-94; definicije, 294; manjak interesa, 244-45,263; ekonomski interesi, 3,49,292; emotivni interesi, 263; obiteljski interes, 261,272; idealni interesi, xii, 3,219; ženski interesi, 261, 273; materijalni interesi, xii, 3,219; objektivni interesi, 16; regulacijski interesi, 196; samointeres (selfinterest), 225; seksualni interesi, 16,262-63; Vidi također conflict / sukob interesa; interesne grupe; motivacija interesne grupe (interest groups), 184,186- 88

kastinski sustav (cast system), 234 katalaktika (catallactics), 112 kateli (cartels), 212; Vidi također antitrustovsko zakonodavstvo Katz, Elihu, 253,254-55 Keiretsu, 100 Keynes, John Meynard, 112-13 Keynes, John Neville, 109 keynesijanstvo (Keynesianism), 298 Kina, 204,233-34 kineska manjina, 238 klase (classes), 9,25,288-89 klasifikacije, sheme (schemes of classification), 256 Knight, Frank, Knorr Cetina, Karin kolektivna akcija (collective action), 187 kolonije (colonies), 61 komenda

Jahoda, Marie, 94 jake veze (strong ties), 124 James,

(commenda), 90-1; Vidi također tvrtke Komisije za vrijednosne papire i brokere (Securities and Exchange Commission, SEC), 211 komparativni pristup u ekonomskoj sociologiji (comparative approach in economic sociology), 43-4 kompjuterska industrija (computer industry), 66-

William, 281 javni izbor (public choice), 164-66

8,185-86 komunalna ekonomija (communal

Jensen, Michael, 83-4,85 Jevons, W. Stanley, 5,108-09

economy), 16,57 komunikacija (communication),

Jhering, Rudolf von, 196-97 Južna Koreja, 185-86

150 komunizam. Vidi socijalizam konfucijanstvo

Isay, Hermann, 295 Italija, 65-6 Izquierdo, Javier, 51 izumi (inventions). Vidi intelektualno vlasništvo

Kaldor-Hicksov pojam učinkovitosti, 57 Kanada, 238 Kanter, Rosabeth Moss, 97,277-78,286-87 kapital (capital), 48,56-9; kulturni kapital, 48,243-44; ljudski kapital, 243; socijalni kapital, 45,48; simbolički kapital, 48 kapitalizam (capitalism), 47,54-5,56-65; parijski kapitalizam, 59,233; politički kapitalizam, 60-1; racionalni kapitalizam, 60-1; duh kapitalizma, 143-46; tradicionalni kapitalizam, 60-1,229-30; inačice kapitalizma, 63 karizma (charisma), 169-70,178-79

(Confucianism), 233-34 konkurencija; Vidi također monopolna konkurencija; sasvršena konkurencija konvencija (convention), 15. Vidi također ekonomika: ekonomika konvencija; norme konvergencija (convergence), 181,235 kooperacija (co-operation), 9 korporacija (corporation). Vidi tvrtka korporativna kultura (corporative culture). Vidi kultura: korporativna kultura kovnica (mint), 136 kredit (credit), 139,249 kriminal bijelih ovratnika (white collar

36ο crime), 211-12

KA ZA LO Lincoln, Abraham, 204

kriminal (crime), 236. Vidi također kriminal bijelih

Lindenberg, Siegward, 51

ovratnika Krippner, Greta, 37,131 Krugman, Paul, 55-

Lipset, S.M., 238-39

6,279-80 kuća / dom (home). Vidi obitelj; kućanstvo;

Locke, John, 163,294

kućanski posao kućanska ekonomika (household economics). Vidi ekonomika; kućanska ekonomika kućanski posao, 273-74 kućanstvo / domaćinstvo (household), 57, 363-73. Vidi također kućanski posao kultura i ekonomski razvitak (culture and economic development). Vidi kultura: kultura i ekonomski razvitak kultura (culture), 34,413,218-58; pojam kulture, 218-22,226-28; korporativna kultura, 219,245; kultura i ekonomski razvitak, 222-39 Kulturwissenschaft,226 ; pravna kultura, 197 kulturni kapital (cultural capital). Vidi kapital: kulturni kapital Kulturwissenschaft. Vidi kultura: Kulturwissenschaft kupovanje (shopping), 250,253,257,274, 277. Vidi također potrošnja; robne kuće; organizacije za izravnu prodaju; trgovine, prodajnice La Porta, Rafael, 216-17 La Rochefoucauld, 2 lanac slobodnih položaja (vacany chain), 125

lojalnost, prvrženost (loyalty), 77-8 Long-Term Capital Management, 154 Lord, 267 Luckmann, Thomas, 36 Luhmann, Niklas, 46,152,248 Luther, Martin, 230. Vidi također zanimanje, ljudski kapital (human capital). Vidi kapital: ljudski kapital Macauley, Stewart, 208 MacKenzie, Donald, 12930,154 male tvrtke (small firms). Vidi tvrtke: male tvrtke maloprodaja (retailing). Vidi trgovine, prodajnice Manderville, Bernard de, 23 Mann, Michel 180 manjak interesa (disinterest). Vidi interes: manjak interesa manjina (minority). Vidi kineska manjina; etničko poduzetništvo Marshall, Alfred, 23,58-9,65-6,76-7,109- 11,121 Marshall, Gordon, 231 Marx, Karl, 8-11, 56,57,58,107-08,166-67, 202,251 Mason, Edward, 114-15 masovna potrošnja (mass

Bruno, 49 Lazarsfeld, Paul, 94,253 Lazega,

comsumption). Vidi potrošnja materijalni interesi (material interests). Vidi interes: materijalni interesi

Emmanuel, 51 Lazerson, Mark, 66 Lebaron, Frédéric,

Mauss, Marcel, 23 McLelland, David, 231

51,299 legitimacija (legitimation), 169-70. Vidi također opravdavanje Leifer, Eric, 88

Meckling, William, 83-4,85 međunarodno tržište

lex mercatoria. Vidi Trgovački zakon Light, Ivan, 238

August, 11 Menger, Carl, 108 Menzel, Herbert, 254-

lihvarstvo (usury), 233

55 merkantilizam (mercantilism), 141-42 Merton,

Landes, David, 232 Latinska Amerika, 238-39 Latour,

(international market). Vidi tržišta: međunarodno tržište Meitzen,

Robert Κ., 51,92-3,205,235-37,

361

KA ZA LO 253-54,291,296 metafora o skretničaru. Vidi Weber, Max: metafora o skretničaru Methodenstreit. Vidi Borba metoda metodološi individualizam (methodological individualism), 38,350 Meyer, John, 41,71,102,222,248 Mill, John Stuart, xii, 3,6,18,107,261 milosrđe (charity), 233 Mintz, Beth, 152 Mises, Ludwig von, 111-12 Mizruchi, Mark, 34 MMF (Međunarodni monetarni fond) (IMF, International Monetary Fund, 71 moć (power), 16,89,288 Modjokuto, 237-38 monopol (monopoly), 204-05 monopolska konkurencija (monopolistic competition), 113-14 Montesquieu, Charles de Secondât, 6 moralnost u ekonomiji (morality in the economy). Vidi ekonomska etika mreže (networks). Vidi također ukorijenjenost multinacionalne tvrtke (multinational firms). Vidi tvrtke: multinacionalne tvrtke Myrdal, Gunnar, 298

nenamjerne posljedice (unintended consequences), 2 neoklasična ekonomika / ekonomska znanost (neoclassical economics). Vidi ekonomika: neoklasična ekonomika neoliberalizam (neoliberalism), 298,301 neracionalnost (irrationality). Vidi također karizma nevidljiva ruka (invisibile hand), 2,95 nezaposlenost (unemployment), 94,155, 281,301 normativna pitanja. Vidi ekonomska sociologija: ekonomska sociologija kao alat za politiku norme (norms). Vidi također konvencije North, Douglass, 79,82-3,104-05,117-18, 164-66 nova ekonomska sociologija (new economic sociology). Vidi ekonomska sociologija: nova ekonomska sociologija nova institucionalna ekonomika (new institutional economics). Vidi ekonomika: nova institucionalna ekonomika novae (money), 22,95-6,97,151-54,247 novi institucionalizam (new institutionalism) Oakley, Anne, 273 Obershall, Anthony, 88 običaj (custom). Vidi također tradicionalizam u ekonomiji

nacionalna tržišta (national markets). Vidi tržišta:

obitelj (family). Vidi također djeca; tvrtke: obiteljske

nacionalna tržišta nacistička Njemačka, 81 nadnice

tvrtke; kućanstvo objektivni interesi (objective

(wages), 276-78,287-89 najmotražiteljstvo (rent-

interests). Vidi interes: objektivni interesi objektivnost

seeking), 164-65 namještanje / određivanje cijena

(objectivity), 297-99 oblici integracije (forms of

(price- fixing), 212 nasilje i ekonomija (force and the

integration), 27-8 obrazovanje (education). Vidi kapital: kulturni kapital, ljudski kapital O’Conner, James, 180 Oeconomia. Vidi ekonomika: riječ »ekonomika« okolina / okoliš (environment). Vidi također Coaseova teorema Olson, Mancur, 187-88 opće teorija ravnoteže (general equilibrium theory) Vidi ekonomika: opća teorija

economy). Vidi sila i ekonomija nasljeđivanje, nasljedstvo (inheritance), 205-06 nastavni planovi u ekonomskoj sociologiji (syllabi in economic sociology), 34 navika (habit). Vidi tadicionalizam u ekonomiji Nee, Victor, 34 neizvjesnost (uncertainty). Vidi rizik

362 ravnoteže oportunizam (opportunism), 82 Opp, Karl-Dieter, 221-22 opravdavanje (justification), 49-50. Vidi također legitimacija organizacije (organizations), 34,40-1,53, 89-93,98-102. Vidi također teorija kontingenosti; tvrtke; industrijska sociologija; nova institucionalna sociologija; novi institucionalizam; organizacijska ekonomika; populacijska ekologija; ovisnost o resursima (resourse dependency) organizacije za izravnu prodaju (direct selling organizations), 277 organizacijska ekonomika (organizational economics). Vidi ekonomika: organizacijski ekonomika organizacijska teorija (organization theory). Vidi organizacije osiguranje (insurance), 209,247. Vidi također životno osiguranje ovisnost o resursima (resource dependency), 40-1,99100 ovisnost, ekonomska (economic dependency). Vidi ekonomska ovisnost Padavic, Irene, 276 Pareto, Vilfredo, 23-4,294 parijski kapitalizam (pariah capitalism). Vidi kapitalizam: parijski kapitalizam Parsons, Talcott, 2830,42,118-19,152,235, 245 Pascal, Biais, 2 Passeron, Jean-Claude, 243 patenti (patents). Vidi intelektualno vlasništvo patnja (suffering) patrijarhalnost (patriarchy), 267 Perrow, Charles, 87 Petersen, Trond, 289 planirana ekonomija (planned economy). Vidi socijalizam podjela rada (division of labor), 18-9,266 Podolny, Joel, 129 poduzetništvo (entrepreneurship), 26, 66-8,286-87. Vidi također etničko poduzetništvo; inovacije

KA ZA LO pokidane veze (broken ties), 101 Polanyi, Karl, 268,118,146,155 Polinsky, Mitchell, 214-15 politička ekonomija (political economics) politički kapitalizam (political capitalism). Vidi kapitalizam: politički kapitalizam politika i ekonomija (politics and the economy), 105-08 polje (field < fr. camps), 47,99,127-28 poljoprivreda (agriculture), 55-6 ponuda (supply). Vidi potražnja i ponuda populacija, 264 populacijska ekologija (population ecology), 41,100 porezi (taxes). Vidi fiskalna sociologija porezna država (tax state), 174-76 Portes, Alejandro, 34 poslovna klima (business climate), 167 poslovne grupe (business groups), 40,100 poslovne škole (business schools), 297-98 Posner, Richard, 189,199,213-14 posrednik (middleman). Vidi tertius gaudens. postmodernizam (postmodernism), 250 poštenost (fairness), 216 poštenje (honesty), 232. Vidi također ekonomska etika pothvatni / poduzetnički kapitalisti, 67-8 (venture capitalists) poticaji (incentives), 84,89,163-64. Vidi također interes potražnja i ponuda (demand and supply), 122 potrošnja (consumption), 49,57-8,146-49, 249-57; Vidi također robni magazini, kupovanje (shopping); trgovine Pound, Roscoe, 196,294 povijesni pristup u ekonomskoj sociologiji (historical approach in economic sociology), 43-4 povjerenje (trust), 2,45,248-49 Powell, Walter, 34 pragmatizam (pragmatism), 294 prapovijesno vrijeme i ekonomija (prehistorical times and the economy), 134-35

363

KA ZA LO pravda,

pravičnost

(justice),

197

pravična cijena (just price), 129 pravila (rules), 82 pravna kultura (legal culture). Vidi kultura: pravna kultura pravna osobnost (legal personality). Vidi tvrtke: pravna osobnost pravo i ekonomija (law and the economy), 68,71,100,189-217. Vidi također pravo- i-ekonomika, pravo i društvo pravo-i-ekonomika (law and economics), 79,85-6,189,212-17 preraspodjela (redistribution), 28,57-8 priroda (nature), 55-6 prisila (coercion). Vidi sila i ekonomija prisiljavanje (enforcement). Vidi sila i ekonomija; vlasnička prava prisvajanje (appropriation), 202-03 prljavi posao (dirty work), 94 prodaja (selling). Vidi kupovanje (shopping) profesija (profession), 96,277 profit, dobit (profit), 57-8,72,119. Vidi također grabežni profit proizvodna funkcija (production function), 75 proizvodna tržišta (production markets). Vidi tržišta: proizvodna tržišta proizvodni odnosi (relations of production), 10 proizvodnost (productivity), 94-6,156 proizvodnja (production), 59. Vidi također faktori proizvodnje prokazivanje (whistle blowing), 97 promišljanje (reflexivity), 297-99 protestantizam. Vidi također zanimanje / poziv (vocation) provlačenje (free rider), 187 racionalni izbor (rational choice). Vidi interes: neracionalnost; sociologija racionalnog izbora racionalno ponašanje (rational behavior). Vidi intere: neracionalnost; kapitalizam; racionalni kapitalizam; sociologija racionalnog izbora računovodstvo (accounting), 90-1 rad po komadu (piecework), 95

rad (work), 9,154,228,273. Vidi također dosada na poslu; kućanski posao; rad po komadu; seksualno zlostavljanje; sociologija rada; prokazivanje; radnici radna snage, rad (labor). Vidi podjela rada; sindikati; rad radnici (workers), 92-7. Vidi također štrajkovi; nezaposlenost; nadnice raspodjela, distribucija (distribution), 57-8. Vidi također robni magazini; razmjena; uzajamnost; preraspodjela; trgovine rasizam (racism), 7-8 raskoš / luksuz (luxury), 148,150,228,232, 250. Vidi također zakoni protiv luksuza rast, ekonomski. Vidi razvitak Ratzenhofer, Gustav, 294 Raub, Werner, 51 razbijači norme (rate busters), 96 razmjena (exchange), 28,57-8 razvitak (development), 59,218-40 regije (regions). Vidi industrijski okruži regulacija (regulation). Vidi industrijska politika; škola regulacije reifikacije, opredmećivanje (reification). Vidi fetišizam roba reklama (adverisement), 147,251 religija i ekonomija (religion and the economy), 7,20,226,34 religijska dobra (religious benefits), 230 Reskin, Barbara, 276,278 retorika u ekonomici (rhetoric in economics), 298-99 revolucije i ekonomija (revolutions and the economy), 10,142,237 Ricardo, David, 107 Ritzer, George, 251 rizik (risk), 209 robne kuće (department stores), 148 rod/spol i ekonomija. Vidi također žene i ekonomija ropstvo (slavery), 7-8 Roy, Donald, 94-5 Sabel, Charles, 66 Sachs, Jeffrey, 55-6 Saint-Simon, Henri de, 6

364

KAZALO

sajmovi (fairs). Vidi tržišta: sajmovi samointerest (self-interest). Vidi interes:

slabe veze (weak ties), 124

samointeres Samuelson, Paul, 35,75 Sassen, Saskia, 71 sasvršena konkurencija (perfect competition), 109,132. konkurencija

Vidi

također

Saxenian, AnnaLee, 66-7 Say, Jean-Baptiste, 6,18,113 Schelling, Thomas, 290 Scherer, F.M., 77

Small, Albion, 294 Smelser, Neil, 29-30,118,152 socijalizacija (socialization). Vidi ekonomska socijalizacija socijalni kapital (social capital). Vidi kapital: socijalni kapital sociologija racionalnog izbor (rational choice sociology), 44-6 sociologija potrošnje (sociology of comsumption), 249-57 sociologija rada (sociology of work), 93-7. Vidi također rad

Schmoller, Gustav, 18,141-42 Schumpeter, Joseph, 6,9-11,23-6,174-76, 287

Solow, Robert, 155 Sombart, Werner, 24,233

Schutz, Alfred, 4 Schwartz, Michael, 38,152 Scott,

ekonomika spekulacija (speculation), 61 Spence,

Joan, 267-72 Scott, Richard, 98 segregacija

Michael, 115,121,299 Spencer, Herbert, 19 srodstvo

(segregation), 276-77 seksizam (sexism),

(kinship). Vidi obitelj stara ekonomska sociologija

259,260,273-78 seksualno zlostavljanje (sexual

(old economic sociology). Vidi ekonomska

harassment), 97

sociologija: stara ekonomska sociologija Stark,

Sozialökonomik. Vidi ekonomika: društvena

Amartya, 263 Senior, Nassau William, 6 Shapiro,

David, 204 statistička diskriminacija (statistical discrimination), 276

Susan, 211 Shiller, Robert, 279-80 signaliziranje

status i statusne grupe (status and status groups),

(signalling), 115

251,287-89 Stearns, Linda Brewster, 34 Steiner,

sila i ekonomija (force and the economy),

Philippe, 1,51 Stigler, George, 104,187 Stinchcombe,

150,158,162,169-70,171,191 Silikonska dolina

Arthur, 93 stratifikacija (stratification), 287-89

(Silicon Valley), 66-8,211 simbolički kapital

strukturna ekonomska sociologija (structural economic sociology), 37-40 strukturna sociologija (structural sociology), 37-40

sekte (sects), 232-33 Selznick, Phillip, 194 Sen,

(symbolic capital). Vidi kapital: simbolički kapital Simmel, Georg, 3,19-22,248,251-52 Simon, Herbert, 77-8 sindikati (trade unions), 156,167 siromasi (poor).

strukturne rupe (structural holes), 33 Stryker, Robin,

Vidi siromaštvo siromaštvo (poverty)55-6,181-82 Sismondi, Jean-Charles-Léonard Simonde de, 18

210

Sjedinjene Države, 63-4,223-25,235-36,238 Skocpol,

interesi (subjective interests).

stvaranje profita (profit-making), 57,60 subjektivni

Theda, 43

Vidi interes: subjektivni interesi Suchman, Mark, 211 sukob interesa (conflict of interests), 188 Sullivan, Teresa, 212

KAZALO

sustav, ekonomski (system, economic). Vidi ekonomski sustav, susveze (interlocks), 101. Vidi i pokidane veze suvremena ekonomska sociologija (contemporary economic sociology). Vidi ekonomska sociologija: suvremena ekonomska sociologija Sveučilište Columbia (Columbia University), 253 Svjetska banka (World Bank), 71 svjetska ekonomija (world economy), 70 svjetsko tržište (world market). Vidi tržišta: svjetsko tržište Swidler, Anne škola regulacije (school of regulation), 51 štedne banke / štedionice (savings banks), 152 štrajkovi (strikes), 95,156 Tabanan, 237-38 tajnost (secrecy), 204-05 Taoizam (taoism), 233 tehnologija (technology), 58-9,667,204-05 tekstilna industrija (textile industry), 144-45 teodiceja (theodicy), 303-04 teorija igara (game theory). Vidi ekonomika: teorija igara teorija kontingentnosti (contingency theory), 102 teorija modernizacija (modernization theory), 234-39 teorija o svjetskim sustavima (world-systems theory), 70-2 teorija o isključivanju (closure theory), 288 teorija o općoj ravnoteži (general equilibrium theory). Vidi ekonomika: teorija o općoj ravnoteži tertius gaudens, 21 Thévenot, Laurent, 49-50 Thompson, E.P., 189 tijelo (body). Vidi također hrana Tilly, Charles, 43,171 Tilly, Louise, 267-72 Tirole, Jean, 77 Tocqueville, Alexis de, xii, 3,6-8,205-06,

365 223-25 tokenizam (tokenism), 277 tradicionalizam u ekonomiji (traditionalism in the economy), 169-70,235,243 tradicionalni kapitalizam (traditional capitalism). Vidi kapitalizam: tradicionalni kapitalizam trampa (barter), 135 transakcijski troškovi (transactional costs), 79-83 transmigracija (transmigration), 234 transnacionalne tvrtke: Vidi tvrtke: transnacionalne tvrtke traženje posla (job search), 123-25 Trgovački zakon (Law Merchant), 139, 198-200 trgovačko zakonodavstvo; Vidi također Trgovački zakon trgovina (trade), 134-36,149-51,266. Vidi također razmjena trgovine, prodajnice (stores), 149. Vidi također robni magazini Trigillia, Carlo, 51 tržišta kapitala (capital markets). Vidi tržišta: tržišta kapitala tržišta masovne potrošnje (mass comsumption markets). Vidi tržišta: tržišta masovne potrošnje tržišta (markets), 104-57: tržišta kapitala, 151-54; vanjska tržišta, 134-35; sajmovi, 138-40; unutrašnja tržišta, 135-36; međunarodno tržište, 149-51; tržišta radne snage, 106-07,113,15456; tržišta masovne potrošnje, 146-49; nacionalna tržišta, 140-43; proizvodna tržišta, 121- 23; svjetsko tržište, 150; Vidi također sociologija tržišta Tupperware, 277 tvornica (factory), 93-7,155-56 tvrtke (firms), 17,74-103; velike tvrtke, 44; obiteljske tvrtke, 74,91,266; pravna osobnost, 209-10; višegranske tvrtke (multidivisional firms), 148-49; male tvrtke, 237; transnacionalne tvrtke, 151; Vidi također birokcracija; poslovne grupe; komenda učinkovitost (efficiency), 88 udjelničarska teorija (stakeholder theory), 78