Religija i Religije

Dr. Tomislav Ivančić

RELIGIJA I RELIGIJE MORFOLOGIJA, FENOMENOLOGIJA I TEOLOGIJA RELIGIJA

Teovizija Zagreb, 2007.

Izdaje: Teovizija Zagreb, Kaptol 13 Odgovara: Ivica Domaćinović Izdano kao priručnik za studente KBP' - a

KAZALO Pregovor

7

Uvod

8

1. RELIGIJA 1.1. Izvor religije 1.2. Pojam i definicija religije 1.3. Znanstveno istraživanje religije 1.4. Razvitak religije 1.5. Religija, parapsihologija i magija 1.5.1. Religijski pojmovi 1.5.2. Parapsihološki pojmovi 1.5.3. Magijsko - okultni pojmovi 1.6. Duhovno - materijalni elementi religije 1.6.1. Sveti predmeti a) Prirodni sveti predmeti b) Sveti predmeti načinjeni čovjekovom rukom 1.6.2. Sveta mjesta 1.6.3. Sveta vremena 1.6.4. Sveti brojevi 1.6.5. Svete radnje a) Apotropejski obredi b) Eliminatorski obredi c) Obredi čišćenja d) Žrtva e) Obredi sjedinjenja 1.6.6. Sveta riječ a) Oblici svete riječi b) Govor o Bogu c) Riječ Bogu d) Jedinstvo riječi o Bogu i riječi upućene Bogu e) Sveta šutnja 1.6.7. Sveto pismo 1.6.8. Sveti čovjek 1.6.9. Sveta zajednica 1.7. Bitni sadržaji religije 1.7.1. Bog 1.7.2. Stvorenje 1.7.3. Objava 1.7.4. Otkupljenje 1.7.5. Vječni život 1.8. Doživljajni svijet religije 1.9. Izvanredni religiozni doživljaji

-

11 13 16 19 23 25 26 27 28 29 30 30 32 32 33 33 35 35 35 35 35 36 37 37 37 38 40 40 42 44 49 50 50 51 52 52 52 53 54

1.10. Objekt religije

55

2. SUVREMENE ŽIVE RELIGIJE

57

2.1. Afričke religije 2.2. Tibetanska religija 2.3. Sintoizam 2.4. Konfucionizam 2.5. Taoizam 2.6. Hinduizam 2.7. Budizam 2.8. Islam 2.9. Židovstvo

59 61 62 68 71 76 84 94 115

3. KRŠĆANSTVO, RELIGIJE I ATEIZAM 3.1. Kršćanstvo i religije 3.2. Protestantska teologija 3.2.1. Do K. Bartha 3.2.2. K. Barth 3.2.3. D. Bonhoeffer 3.2.4. Teologija Božje smrti 3.3. Katolička teologija 3.3.1. Općenito 3.3.2. K. Rahner 3.3.3. R. Panikkar 3.3.4. Novi pokušaji shvaćanja odnosa religija i kršćanstva 3.4. Kršćanstvo i ateizam 3.4.1. Ateizam i sinonimi 3.4.2. Nastanak ateizma 3.4.3. Samo je ljubav vjerodostojna

.

131 131 131 131 132 133 134 136 136 137 137 138 141 141 142 143

4. ZAKLJUČAK

147

POPIS LITERATURE

151

UVOD

Čovjek je sam sebi nepoznanica. Dolazi na zemlju, a da ne zna odakle, zašto ni dokle. Odlazi s nje, a da nije sebe, svijet i ovostranost dokraja shvatio. Čovjek je stoga neumoran istražitelj. U njegovoj biti, jer je ograničen, postoji nužnost da traži, ispituje, skida veo s tajne života. Istraživač je na svim područjima. Religija je jedno od područja njegova traženja. Religijom čovjek želi pronaći onoga koji ga je stavio u svijet i koji kao "sudbina" drži konce njegove egzistencije. Religijom čovjek pokušava otkriti tajnu smrti i svijeta poslije nje, iskusiti svemoćno Biće koje naslućuje i u svojim se dubinama nesvjesno ili polusvjesno susreće s njime. Pronaći Boga značilo bi riješiti osnovna čovjekova pitanja. Upoznati Boga značilo bi spoznati smisao bivstvovanja. Znanost ne bi tada trebala ići puževim korakom, odozdol, ispitujući fenomen po fenomen, nego bi sve fenomene brže shvatila odozgor, u njihovoj logičnoj povezanosti. Budući da se religija nalazi na području temeljnih čovjekovih pitanja, nikakvo čudo da su ljudi od prapočetaka bili religiozni. Čovjek bi se odrekao sebe kad ne bi tražio smisao. Zato se znanost ne može odreći proučavanja fenomena religije i religioznosti. Zatvorimo li religiji vrata, ona će otvoriti prozor. Ne zato jer to netko želi, nego zato jer je čovjek tako satkan. Ovdje ćemo iznijeti osnovne odrednice religije i religioznosti. Skripta je prvenstveno namijenjena studentima. Njima je potrebno da uoče koliko je kršćanstvo podložno općim pojmovima o religiji, ali i koliko ih nadilazi, da bi tako lakše upoznali univerzalnost i samobitnost kršćanstva. Teologija je, kao svaka znanost, u stalnom razvitku, jer je odraz upitnika koje postavljaju nova vremena i nove životne situacije. Ona pokušava jezikom sadašnjice formulirati odgovore koje je Objava dala za sva vremena. Teologija je stoga životna, praktična i teoretska, istovremeno egzistencijalna i apstraktna. Ili bi to barem prava teologija morala biti, kao odraz životnih pitanja i objavljenih odgovora. Znanost o religijama na teološkom fakultetu pripada području fundamentalne teologije. Ona nije samo objektivno upoznavanje religija, njihovih sadržaja i oblika, nego i osluškivanje odraza praiskonske objave u njima. Jer, Bog se izravno objavio u svome Sinu, ali se objavio i neizravno u prirodi i ljudskim kulturama. Religija je dio kulturne baštine čovječanstva u kojoj je Bog izravno artikuliran. Teologija je metodička refleksija o vjeri u Boga koji se na mnogo načina očitovao, ali se konačno posvjedočio u Isusu Kristu, čija prisutnost, djelo i riječ žive u Crkvi (usp. Heb 1,1 2; T. Ivančić, Otajstvo kršćanske objave, Zagreb,1991., str. 1). Ona pripada području humanističkih znanosti. Njezin središnji dio zove se sistematska teologija, a sadrži fundamentalnu, dogmatsku i moralnu teologiju. Fundamentalna teologija je metodičko istraživanje uvjeta i pretpostavki teologije. Dijeli se na četiri dijela: o religijama, o objavi, o Crkvi io teološkoj spoznaji. Ovaj priručnik obraduje prvi od ta četiri dijela. Podijelili smo ga u dva glavna odsjeka: o religiji io religijama. Prvi govori o pojmu i oblicima religije. Drugi informira o suvremenim živim religijama. Prvi dio želi dati definiciju religije, opisati tijek znanstvenog istraživanja religije i religioznosti, te obraditi pojmove srodne religiji, da onda pokaže fenomenologiju religije pod vidom svetoga, te na kraju fenomen ateizma.

PREDGOVOR

Ovo izdanje priručnika je prošireno. Na početku je razrađeno pitanje izvora religije, a na kraju dodana diskusija oko novih interpretacija odnosa kršćanstva i religija. Osim toga priručnik je podijeljen na tri dijela: morfologija, fenomenologija i teologija religije. Morfologija proučava razne oblike religije, fenomenologija ispituje pojavnosti religija a teologija pokušava kritički odrediti mjesto religija s motrišta kršćanske objave. Priručnik je objavljen prvenstveno za studente teologije, no on će biti koristan i svima koji se susreću s religijama, da se snađu u temeljnom razumijevanju tog fenomena i znaju ga smjestiti na pravo mjesto u životu. Zahvaljujem svima koji su se trudili oko njegovog izdavanja.

Zagreb, Svi sveti 2007.

Autor

Susret kršćanstva s religijama Istoka izazvao je živo zanimanje i stalne diskusije o religiji u naše vrijeme. U politici Gandhija i Nehrua susreo se Zapad s kulturom i religijom Indije. Tehnički napredak visokih zapadnih civilizacija otkrio je prazninu u ljudima koju, izgleda, da je moguće ispuniti religioznim metodama istočnih religija. Pojavljuju se knjige koje propagiraju jogu i sljedbe s Istoka. Časopisi, knjige i učitelji Istoka upućuju u njihov način meditacije. To traži ispravan stav kršćana prema tim metodama i religioznim kulturama te pravi uvid u osebujnost i jedinstvenost kršćanstva. Na Zapadu i na Istoku otkrivamo pojavu suprotnu religijama ateizam. On se pojavljuje i u strogo organiziranoj formi, ali i u spontanom razvitku pojedinaca k nereligioznosti. U srži je i on "religija", tj. traženje smisla i životne autentičnosti, ali izvan religija koje su razočarale mnoge ukrutivši se u strogu institucionalnost. Jedan dio našeg proučavanja obuhvatit će zato "religiju" današnjeg ateizma. U trećem dijelu tražit ćemo odgovor kršćanstva na ove obje "religije" i na uobičajenu religioznost i na ateizam. Nema sumnje daje to ijedno i drugo snažan životni izazov kršćanstvu. Ono se našlo u posebnom položaju. Suvremena sredstva komunikacija pobudila su u svim ljudima osjećaj zajedništva, sliku svijeta kao jedinstvene obitelji. Kršćanstvo se našlo pred opasnošću sinkretizma i prisiljeno je na traženje svojega identiteta u naglašenoj težnji njegove identifikacije s ostalim religijama. S druge strane, kršćanstvo je izazvano problemom ateizma, koji u sebi uključuje meduljudsku solidarnost, što je bitna karakteristika kršćanstva. Kršćanstvo je dapače u počecima bilo optuživano zbog ateizma. Tako ćemo, iz poznavanja religioznosti, religija i ateizma moći dobiti cjelovitiji pristup samom kršćanstvu, ali i suvremenoj civilizaciji i kulturi.

1.1. IZVOR RELIGIJE Religija ima svoj izvor u religioznosti čovjeka. Religioznost čovjeka je njegova sposobnost i potreba da traži smisao života u Bogu. U religiji razlikujemo objektivni sadržaj i subjektivnu čovjekovu religioznu aktivnost. Možemo to nazvati u usporedbi sa vjerom, u kojoj razlikujemo «fides quae» i «fides qua», religio quae i religio qua. Religio quae su sadržaji religija kao što su nauk, obredi i moral. Religio qua jest sposobnost duhovne duše da intuitivno ili refleksno komunicira s Bogom. Suvremeni filozofi i teolozi nazivaju čovjekovu dušu duhovnom dušom za razliku od vegetativne i psihičke duše koje posjeduju i biljke i životinje. Duhovna duša, koja u sebi sadržava psihički i vegetativni čovjekov život, jest specifično čovjekova duša. Ona je duhovna i odražava sliku Božju u čovjeku. Bog je duh. Bit duha je sloboda, kreativnost, refleksnost, transcendencija i transparentnost. Duh je slobodan od prostora i vremena. On je kreativan, ima potrebu stvarati uvijek nešto novo, a za to je i sposoban, a ne kao životinje koje su određene instinktom, one su zadane i nekreativne. Čovjek reflektira, razmišlja, analizira i sintetizira svoje misli, govor i projekte. On je sposobna samoga sebe razumjeti, jer je autorefleksan. Duh je intelektualno i etički transcendentan. On mislima nadilazi materijalnu stvarnost, a moralnim odlukama je sposoban sve izgubiti kako bi ostao vjeran savjesti i moralnosti. On je transparentan a to znači da njime čovjek može intuitivno, bez diskurzivnog mišljenja i zaključivanja, spoznati istinu i stvarnost. Suvremeni autori govore da čovjek ima duhovnu dušu, a ne jednostavno duha, jer je čovjek kompleksno biće, on je utjelovljeni duh i oduhovljeno tijelo. On je jedinstvo od duha i tijelo ili od duše i tijela. No možemo reći da u njemu razlikujemo tijelo, dušu i duh ili vegetativnu, psihičku i duhovnu dušu. Duhovna duša je vrhunska čovjekova sposobnost, ona oživljava sve u čovjeku i čini njegov tjelesni i duševni život specifično čovjekovim životom. Duhovna duša oživljava svaku stanicu čovjekova tijela i svaku moć čovjekove psihe. Duhovna duša dakle čini čovjeka čovjekom razlikujući ga bitno od biljaka, životinja i anđela. Anđeli su čisti duh, a biljke i životinje nemaju duhovnu dušu. Kako prepoznati čovjekovu duhovnu dušu i ne miješati je sa njegovom psihom, koja je također duša? Duhovna duša ima svoju strukturu, različite moći poput organa u čovjekovu tijelu ili poput moći čovjekove psihe. No već prema sposobnostima koje nema psiha možemo uočiti razliku duhovne i psihičke duše. Duhovna duša misli, govori, piše, planira, smije se, plače, vjeruje, nada se, ljubi, stvara tehnička, umjetnička i znanstvena djela, prepoznaje Boga i s njime komunicira, ona je bitno etičko-moralna, traži smisao svega, slobodna je, transcendira spoznajno i etički svu stvorenu stvarnost. Sve te sposobnosti nemaju životinje, iako imaju psihičku dušu, a još manje biljke koje imaju vegetativnu dušu. No razliku psihičke i duhovne duše još bolje možemo prepoznati po strukturi duhovne duše. Duhovna duša omogućuje da čovjek bude osoba, ona čovjeku pruža vječni život a to znači da čovjek preživljava svoju fizičku smrt, ona se očituje u spoznaji savjesti koju V. Frankl naziva organom smisla, ona daje čovjeku sposobnost za ontološku spoznaju u filozofskom istraživanju, ona ga osposobljava za slobodne odluke, da postane karakteran, da bude religiozan, da istražuje svijet i sebe, da bude umjetnik, tehničar, društveni i religiozni istražitelj, da traži Boga i pita za svoje izvore i tajnu smrti, da vjeruje i ima povjerenja u ljude i Boga. Osobita sposobnost čovjekove duhovne duše jest religiozna spoznaja Boga. Religioznost je čovjekova subjektivna sposobnost da duhovno komunicira s Bogom, da ga spoznaje, da ga

časti u obredima i da ga slijedi u moralnom životu. Čovjek svojom religioznošću intuitivno spoznaje Boga i s njime prijateljuje, tražeći od njega pomoć u svojoj bačenosti u svijet, kako o čovjekovoj egzistenciji kažu egzistencijalistički filozofi. Ta čovjekova duhovna sposobnost je poput talenta koji treba uložiti da bi se umnožio i poput sjemena koje treba zasijati. Ona je čovjekova religiozna inteligencija. Inteligencija je sposobnost koja traži razvijanje sve do vrhunskih mogućnosti. Da bi se ona razvila čovjek se organizira u skupine koje se zovu religije u kojima s drugima nastoji stvoriti odredene teoretske temelje ili nauk prema kojemu onda razvija svoje molitve i obrede te vježba vrline i kreposti. Religije su sociološke skupine koje služe razvijanju komunikacije s Bogom, koje traže Božju pomoć kako bi pripadnici religije mogli pobijediti zlo i biti vrhunski moralni ljudi. Iako je jasno da religije potječu od čovjekove duhovne dimenzije kojom čovjek naslućuje, otkriva i taži Boga, ipak istraživanje religija počinje sa činjenicom religija u svijetu. Factum religiosum je bio izazov da se ispita podrijetlo, svrha i stvarnost religija. U starom vijeku se traži razlikovanje pravih i iskrivljenih religija, te između na ljudski način orisanih bogova i filozofski spoznatog Boga. Srednji vijek pozna superiornost kršćanstva ali se ipak pokušava odgonetnuti smisao religija. U novom vijeku će misionari biti glavni istražitelji religija. Tek 19. i 20. stoljeće biva svestrano i znanstveno zauzeto oko istraživanja religijskog fenomena. Prosvjetiteljstvo i racionalizam će pokušati osporiti autentičnost religija kao temeljnog ljudskog fenomena, ali će im istraživanja brzo pokazati da nemaju pravo. Danas se religije postavljaju kao glavni problem za mir medu narodima, ali i kao odlučujući faktor u borbi za mir. Ako religije postaju fundamentalističke i čak terorističke onda rješenje nije u potiskivanju religija i njihovu istrebljenju, nego njihovu ispravljanju. No problem religija je samo odsjev problema društva i čovjeka. Čovjek po svojoj konstituciji ne može bez Boga. On je od drugoga, nema sudbinu u svojim rukama, ne raspolaže svojim dolaskom na svijet niti odlaskom s njega. On ne zna odakle je, niti čija je priroda, tko je satkao prirodne zakone i stavio u njih energije. Tko je čovjeku darovao tako komplicirani i savršeni organizam? Tko je zapravo autor prirode, svemira i čovjeka? Zašto čovjek mora živjeti? Kome se on može požaliti, može li vratiti ulaznicu za život? Svaki čovjek je samo mali vremenski isječak povijesti zemlje i svijeta. On ne pozna samoga sebe, nema temeljne informacije o sebi i svijetu. On ne zna kamo se sa smrću odlazi i zašto se mora umrijeti. Uzalud je potiskivati ta pitanja, jer ona se vraćaju kao bumerang u obliku najprije duhovnih, a onda duševnih i tjelesnih bolesti. Kad ateizam i nereligioznost postanu fundamentalistički i teroristički, tad se isti simptomi i stvarnosti javljaju u religijama. Nacionalsocijalizam, komunizam i marksizam, liberalizam, sekularizam, racionalizam su fundamentalističke i terorističke tvorevine i one izazivaju religijske sukobe. Prema tome uzroke problema suvremenih religija ne treba tražiti samo u njima, iako su oni i tu, nego prvenstveno u društvima koja ideološki potiskuju temeljne ljudske probleme. Suvremeni strah od Boga, kršćanstva, Crkve i religija, koji se jasno može dijagnosticirati u društvima Zapada, uzrokuje, a ne samo izaziva, strah religija, kršćanstva i Crkve od besmisla, totalitarizama, terorizama i sveopćeg uništenja prirode, čovječanstva, zemlje i povijesti. Bog je temeljni i izvorni garant čovjekova mira i sigurnosti. On je utkan u čovjekovu dušu i njegov mozak, on je uvjet čovjekova opstanka, nastanka i preobrazbe. Čovjek i čovječanstvo ne mogu pružiti nikakvu sigurnost, nikakvu pravdu, opstanak, kulturu i budućnost. Čovjek je poput djeteta koje bez majke umire, jer ne može bez nje opstati niti doći na svijet. Suvremeni nemir religija je samo simptom temeljnog straha čovjeka od čovjeka bez Boga. V. Frankl kaže, da ateisti potiskuju pitanja religije i time postaju neurotici, dok si ne posvijeste taj problem. D. Amen je pronašao u istraživanju mozga, da se u čovjekovu mozgu

PSU!

nalazi tzv. modul Bog. To znači da čovjek čak i fizički dodiruje Boga i da duhovnost nije samo stvar duhovne duše, nego cijelog organizma. M. Beck kaže da svaka stanica čovjekova tijela sadrži duhovnu dimenziju, daje oživljena duhovnom dušom. Istražitelji čovjekove duhovne inteligencije dolaze do zaključka da su neizlječive bolesti, poput shizofrenije, plod čovjekova gubitka središta. Oni kažu daje središte čovjekova bića Bog. Ako se na bilo koji način to središte izgubi čovjek nema više kriterija, što je dobro a što zlo, zašto ovo a ne ono. Nema li Boga tada nema ni čovjeka, odnosno tad čovjek nije smislen. On ne zna odakle je i zašto egzistira, kamo odlazi sa zemlje i stoje život. K. Rahner kaže daje svaka bolest znak da se neka ranjenost dogodila u dubini čovjeka, u transcendentalima njegova bića. U središtu tih znanstvenih podataka odvija se religija i njezin smisao. Religija ima svoj izvor i u temeljima filozofskih istraživanja. Nema filozofa kojega nije privuklo ili fasciniralo pitanje Boga i religija, bilo daje to promatrao sa sjenovite ili osvijetljene strane. Temeljno filozofsko pitanje jest: zašto uopće nešto postoji. Ako mi postojimo to je dokaz da nikada nije bilo apsolutno ništavilo, jer iz apsolutnog ništa ne može nastati nešto. Oduvijek je dakle bilo nešto, a ne ništa. To «nešto» je egzistencija, postojanje, bitak. Bitak je oduvijek i zauvijek. No on ima svoje temeljne kvalitete odnosno konstitutivne stvarnosti, a to su unum, verum, bonum i pulchrum - jedno, istinito, dobro i lijepo. Naziva ih se transcendentalima. Samo je jedan bitak, on mora biti spoznatljiv, a time istinit, on mora biti dobar i lijep. Jedan - jer izvan bitka može biti samo nebitak. Istinit - jer ako se nešto ne može spoznati onda za nas i ne postoji. Dobar - jer zlo je manjak dobra, a time bitka. Ako bi bitku ili postojanju nešto manjkalo onda ne bi bio apsolutni, temeljni, bezuvjetni bitak. On je lijep - jer je ljepota sklad jedinstva, istine, i dobrote. Prema tome gdje čovjek dijeli stvarnost, ne traži istinu, postaje zao i stvara ružnoću, on sebe izbacuje iz postojanja. Svaka negativna riječ, misao, zlo djelo čovjeka razara, oduzima mu postojanje, dijeli ga od transcendentala. Savjest je glas bitka, kaže A. Jores. Savjest čovjeka upozorava da čovjek ne živi u skladu s transcendentalima i da sebe uništava. To je bolest koja se očituje u psihosomatskim i duhovnim bolestima, kaže K. Rahner. Religije su dakle u službi postojanja, one rade na očuvanju čovjekove egzistencije, one se bore da čovjek ostane ili postane moralan, da živi u skladu s transcendentalima. One dakle vrše temeljnu ulogu u čovječanstvu. Prema tome svaka borba protiv religija je i borba protiv čovjeka i njegove egzistencije. Ateističke i druge ideologije su jasno pokazale kakvu pustoš u čovjeku i čovječanstvu ostavlja borba protiv religija. Drugo je pitanje, da li religije mogu čovjeka očuvati moralnim i da li su svjesne svoje zadaće u povijesti čovjeka. One su, naime, kao i čovjek, ranjene grijehom i zlom, te im treba pomoć da se ne zatvaraju u geto kultura i nacija gdje brane kulturu i narode a ne svoj identitet. Treba im pomoć da se ne pretvore u svoju suprotnost, nego da upozoravaju čovječanstvo da izgrađuje život i suživot, a ne da ih razara, one mogu postati fundamentalističke i terorističke te se boriti protiv čovjeka umjesto za njega. Zato je neophodan dijalog među religijama. No još je potrebnija svijest d a j e Isus iz Nazareta donio mogućnost pobjede nad grijehom i razaranjem egzistencije. Umjesto straha od religija Crkva i kršćanstvo bi trebali dijalogom pomagati religijama da budu spasiteljske i mirotvorne a ne u službi grijeha i zla. Istina i dobrota stvaraju jedinstvo te čine svijet lijepim. U tom kontekstu govori i papa BenediktXVI. (usp. J. Ratzinger, Crkva, Izrael i svjetske religije, Verbum Split 2007, str.101 si.). Ne smije se zataškavati istina i praviti kompromis sa životom. Istina oslobađa. Važno je da se istina predaje argumentirano, bez straha i predrasuda. Ako je Isus istina i sloboda čovjeka onda to treba govoriti s ljubavlju i ne razarajući religije nego ih preobražavajući. Religije treba otkupiti, spasiti od grijeha i zla, dati im novu spasonosnu

snagu Isusa iz Nazareta. Ne smije ih se dokinuti nego ih osloboditi za slobodu. One nose u sebi «sjeme Logosa» - logos spermatikos - i važno je to sjeme zaliti, pognojiti, osloboditi korova, kako bi raslo i preobražavalo čovječanstvo. Religije ne smiju biti opasnost jedna drugoj, najmanje im to smije biti Crkva i kršćanstvo. Religije treba obogatiti Isusovim božanskim Duhom kako bi bile nositeljice Božjega kraljevstva. Inkulturacija evanđelja u religije je zahtjev ovoga trenutka. Ne radi se o tome, da se najprije prenesu zahtjevi evanđelja, nego najprije spasonosna snaga evanđelja, Duh Isusa Krista, ljubav Boga Oca za sve narode svijeta, a onda će svi spontano prihvatiti i proglase Kraljevstva Božjega u moralnim i drugim aspektima. Religije su dakle glas čovjekove temeljne slobode i mogućnost preobrazbe čovječanstva. Okupljene oko Isusa Krista, Boga i čovjeka, religije će postati početak novoga svijeta.

1.2. POJAM I DEFINICIJE RELIGIJE Religija je više negoli to može izreći bilo koja definicija. Mnogi su pokušali dati što prikladniju definiciju religije. Von Pauli nabraja 150 takvih definicija, što dokazuje da se religija ne iscrpljuje ni u jednoj ograničenoj definiciji, nego svaku nadilazi. Time svjedoči da nije plod čovjekova mišljenja i iluzionistička projekcija njegovih nemoći i potreba. Riječ religija dolazi od lat. riječi "religio". Ciceron piše da ta riječ potječe od relegere, jer se sve što spada na kult bogova nekako ponovno odčitava i tako stvara religijska praksa (usp. Cicero, De natura deorum II., 28). Religija je, prema Ciceronu, ispunjavanje dužnosti prema višim silama. Relegere bi bila suprotnost od negliegere, što znači posvećivati stalno novu pažnju božanstvu (usp. Cicero, De natura deorum II., 72). Laktancije smatra da religio dolazi od "religare". Religija bi tada bila povezanost s božanstvom. Prije njega Servije je izvodio izraz religija od istog glagola, a u značenju povezivanja onoga što je bilo odvojeno (usp. In Aeneidem 8,349). Ovaj je pojam preuzeo Augustin jer je odgovarao njegovu nauku o istočnom grijehu. Za Augustina je prava religija ona "kojom se duša u pomirenju ponovno povezuje s Bogom od kojega se nekako otrgla" (Augustin, De quantitate animae 36,80; usp. De vera religione 55, 133; Retractationes 1,9). Ciceronov pojam religije je sociološki, on izvanjski tumači religiju. Augustinov pak psihološki, jer on zahvaća religiju iznutra, više u smislu religioznosti, nego religije. Ciceronov pojam religije označava religiju u objektivnom smislu, a to znači da zahvaća kulturnopovijesnu stranu religije. Augustinov pojam shvaća religiju u subjektivnom smislu, a taj ima prvenstvo. To je "mentalitet čovjeka ukoliko je uvjeren daje ovisan o božanstvu" s kojim želi biti u dodiru (usp. S. Doppelhammer, Povijest religija I., Zagreb, 1963.). Po želji da bude u dodiru s božanstvom religija se razlikuje od filozofije i teodiceje. Naime, filozofska teodicija može dovesti do uvjerenja daje čovjek ovisan o božanstvu. No, to još uvijek nije religioznost, a još manje religija. U religioznosti uz razumsku spoznaju nastaje i pokretanje volje. Čovjek se u nutrini i u osjetilima pokrene da dođe u dodir s božanstvom. Volja je, dakle, ali uz pristanak razuma, nositelj religioznog života. Da bismo to shvatili potrebno je u čovjeku razlikovati (ne dijeliti) tijelo, dušu (psihu) i duh. Tijelo je fizički organizam sa svojim organima. Psihički dio duše (usp.psychikñs ántropos", 1 Kor 2,14) je poseban organizam kojega proučava psihologija, a liječi psihijatrija. Organi psihe su sljedeći: razum, volja, emocije, mašta, pamćenje, sjećanje, želje i dr. Duhovni dio duše je opet poseban organizam sa svojim organima koje proučavaju filozofija i teologija, a liječe religija i etika.

Duhovni su organi mnogi. Evo nekih: osobnost, život, savjest, razum, srce, karakter, kulturno nadahnuće, religioznost, spolnost, sloboda, duhovne oči, uši i si. Čovjek razumom spoznaje bitak pa tako i prvotni, apsolutni bitak, koji je "unum, bonum, verum, pulchrum". Savješću čovjek doživljava daje netko iznad njega i sudi ga. Religioznošću čovjek na neki način dodiruje božanstvo i iznutra s njime komunicira. Srcem doživljava sklonost, povjerenje i ljubav prema božanstvu, neku vrstu nutarnje simpatije. Karakter ga osposobljava za vrline u kojima je čovjek povezan s božanstvom, izvorom vrlina. Životom se čovjek želi približiti božanstvu kao zaštiti života i sigurnosti svojega opstanka. Te duhovne sposobnosti potiču volju da pokrene izvanjskog čovjeka psihu i tijelo na poštovanje prema božanstvu. To dovodi do osjećaja religioznosti i do konstituiranja religija u sociološkom obliku. Religija je u objektivnom smislu skup nazora, pravila i uredaba u kojima se izražava religioznost. Ona ima nauk, moral i kult kao tri sastavna dijela. Latinske izraze "religio" i "religiosus" preuzeli su rimski kršćani. Oni se upotrebljavaju u latinskom prijevodu Biblije za prijevod raznih grčkih riječi, kao "threskeia", "threskos", "eulabes", "eusebes", "sebomenos" (usp. Dj 2,5; 10,2; 13,50; 26,54; Kol 2,18; Jak 1,26). Latinski crkveni pisci upotrebljavaju "religio" kao središnji teološki termin. Kršćanstvo je "vera religio" (usp. Augustinus, De vera religione). Kršćani su "soliomnium religiosi" (usp. Lactantius, Divinae institiones 7,26). Drugi jezici također imaju ove izraze. Augustin smatra daje grčka riječ latreia (seruitus) istoznačna latinskom izrazu religio (usp. Augustinus, Sex guaestiones contra paganos, Epist. 102, 3,20). Ostali grčki izrazi su "therapeia"i "threskeia", što odgovara latinskom "cultus" (od colere njegovati). Kinezi imaju riječ "chia", što znači nauk. Sanskrt pak "dhartna", a ona znači ono što čvrsto stoji, božansko koje upravlja svijetom, objektivna otkupiteljska istina i nada da će stići spas. Stari Germani su imali izraz "e", a znači izvorni božanski zakon. Avesta upotrebljava riječ "dacna", koji znači božanstvo i duhovnu prabit koja nakon smrti dalje živi. Od toga se izvodi novoperzijski "din". Arapi upotrebljavaju tu istu riječ u značenju onoga što treba učiniti božanstvu, što je božanska odredba. To je istoznačnica za izraz "islam" koji znači podlaganje Bogu. Religija sadrži dvostrukost. U njoj je dotaknuta najdublja čovjekova stvarnost i zato se u njoj nalazi najviše dostojanstvo. Sve veliko, plemenito, čudesno u području duha nalazi u religioznom području svoje savršenstvo. U njoj je prisutno znanstveno istraživanje prirode i duha, umjetničko stvaranje i uživanje u ljepoti, etičko i moralno oblikovanje pojedinca i zajednice. Religija je ono što je sveto, čudesno, utješno, životvorno. No, religija ima i drugu stranu. Ona u sebi nosi i nešto opasno. Može prijeći u fanatizam i egzaltiranost. Kroz povijest je religija bezbroj puta svoje zahtjeve ostvarivala silom, ognjem i mačem. U žrtvovanju se dotjeralo do besmislenog uništavnja ljudskih i životinjskih života. Više puta je religija u čovjeku pojačala strah, umjesto da ga otkloni. Kao mòra pritiskala je mnoge ljude. Ovdje se najbolje ostvaruje poslovica: "Corruptio optimi pessima" (Najbolje se pretvara u najgore što na većoj visini stojiš, dublje padaš). Religiozno liječi, ali i potresa temelje čovjekova bitka. Religija povezuje Boga i čovjeka. Otuda u njoj ono čudesno i istovremeno užasno. Bog u religiji ima inicijativu. On je sudac, zakonodavac, pomoćnik, stvoritelj. Stoga je krivo religiju definirati kao stanje čovjekova duha. U njoj je stalno i bitno prisutna objava, sud i milost. Promatramo li religiju samo kao čovjekovo mišljenje i djelovanje, tad se nalazimo u imanentističkom začaranom krugu. Religija postaje otkinuta od svog transcendentnog i prvobitnog izvorišta i ostaje samo čovjekovo djelo. Odavde nije dalek put

do iluzionizma. Neki mislioci promatraju religiju s tog stajališta i time si onemogućuju dalje istraživanje religije. Kant misli daje religija "spoznaja naših dužnosti kao božanskih imperativa". Fichte pak promatra religiju kao "priznavanje nužnog razvitka potpuno dobrog i sretnog života." Schelling smatra religiju "razmišljanjem koje je postalo nepromjenjivi objektivni nazor". Za Hegela je religija drugi stupanj u dijalektičkoj trijadi: umjetnost, religija, filozofija i čini "spoznaju bezgraničnog duha u njegovoj naravi apsolutnog duha". Feuerbach vidi u religiji "iluziju ljudskog duha i projekciju čovjekove težnje za srećom." Schleiermacher definira religiju kao "osjećaj ovisnosti", a Simmel i Natorp kao "neizmjernost čuvstvovanja". Za Comtea je religija "kult čovječanstva", za St. Milla "težnja za proširenom spoznajom pomoću pjesničke mašte", a za Schoppenhauera "pučka metafizika". Druga skupina mislilaca su oni koji imaju iskustvo religije i koji ne pokušavaju nametnuti neku definiciju sa svog apstraktnog ili ograničenog razmišljanja o religiji nego žele izreći ono što se u njoj sadržajno nalazi. Oni uočavaju oba elementa u religiji: unutarnji i vanjski. R. Otto definira religiju kao "obuzetost svetim" ili "osjećaj za numinozno". N. Sòderblom vidi u njoj "priznavanje nečeg svetog". C. Dilthey je naziva "odnos s nevidljivim", a E. Spranger "osjetnim iskustvom sa značenjem beskonačnoga". Tor Andrae smatra daje religija "povjerenje, predanje i strahopoštovanje prema nekoj nadsvjetskoj svetoj sili, koju pobožnost pokušava shvatiti na način osobe". G. Mensching definira religiju kao "doživljajni susret čo\jeka sa svetim i kao odgovor: djelovanje čovjeka nadahnuta svetim" (G. Mensching, Die Weltreligionen, str. 284). J. B. Pratti veli da je religija "ozbiljan društveni stav pojedinaca i skupina prema silama ili sili koja prema njihovu mišljenju ima konačan nadzor nad njihovim interesima i sudbinama". Van der Leeuw misli daje to način kako se "homo religiosus daje na put prema svemoći, zadnjem smislu... Granica ljudske moći i početak božanskoga proizvode zajednički u religijama svih vremena traženi i nađeni cilj, spasenje". F. Heiler smatra d a j e religija "poklonstvo pred misterijem i predanje njemu". J. Haeckel definira religiju kao "vjeru u transcendentna bića ili sile od kojih se čovjek osjeća ovisnim i odnosi se kultom prema njima". Katolički svećenik i teolog, istražitelj religije P. Schebesta definira religiju ovako: "Religija je svjesno, djelotvorno priznanje apsolutne (svete) stvarnosti o kojoj se čovjek osjeća egzistencijalno ovisnim" (Usp. P. Schebesta, Origine della religione, Roma 1966, str. 64). Klasici marksizma definiraju religiju iz svog kuta gledanja. Za Marxa je ona "religiozni odraz stvarnosti svijeta koji će se izgubiti onda kad odnosi praktičkog, svakodnevnog života budu iz dana u dan pokazivali ljudima razumne odnose medu njima i prema prirodi". Za Engelsa svaka religija je samo fantastičan odraz u ljudskim glavama vanjskih sila koje vladaju nad njihovim svakodnevnim životom, odraz u kome zemaljske sile dobivaju oblik nadzemaljskih sila. Lenjin smatra da "nemoć eksploatiranih klasa u borbi s eksploatatorima rada vjeru u bolji zagrobni život jednako kao što i nemoć divljaka u borbi s prirodom rada vjeru u bogove, đavle, u čuda i tome slično". Marksistički mislioci ne pokušavaju samo reći što je religija, nego i odgonetnuti izvor religije i pronaći sredstvo za njeno nestajanje. No, lako bismo riješili pitanje religije kad bismo je sveli samo na društveno ekonomske odnose. Ona seže mnogo dublje i ima mnogo širi vidokrug. Nadići i na neki način eliminirati religiju pokušalo se i sa stajališta sasvim suprotnih marksizmu. Protiv religije se žešće okomila dijalektička teologija K. Bartha. P. Tillich je govorio o "nadilaženju pojma religije" (usp. P. Tillich, Die Ueberwindung des

Religionsbegriffes, Kantstudien 27/1977/446. - 469g.). U Komentaru Poslanice Rimljanima Barth je započeo oštru kritiku religije (usp. K. Barth, Der Roemerbrief, Muenchen, 1923., osobito 211. - 254.). Religija je najveći procvat ljudskog duha i zato je od Boga osuđena. Ona je iluzija, veličanstvena varka. U njoj čovjek nalazi samo odraz samoga sebe, a ne živog Boga (usp. K Barth, Ludwig Feuerbach, Zwischen den Zeiten 5 (1927) 11. - 33.). Eva je prva religiozna ličnost, zmijin govor u raju: "Bit ćete kao bogovi" prototip je propovijedi i pastorala. Krist je kralj svih religija. Bog je spoznatljiv u vjeri koja se odriče svega samodopadnoga u životu. Vjera zahvaća čovjeka u strogoj transcendenciji i nevidljivosti. Odnosno, u vjeri biva čovjek zahvaćen od Boga i stavljen pred njegov sud. Religija se bavi čovjekom, vjera živim Bogom. Starozavjetni proroci i novozavjetni apostoli se bore protiv religije. Biblijska religija tone također u ponor nevjere i neposlušnosti, a to znači u religiju. Ta religija je uvijek trag transcendentalne objave koja se stalno spušta da otkupi kršćanskog vjernika od religije. Dakako da su Barth i drugi predstavnici dijalektičke teologije pretjerali ušavši u ekstremnu reakciju protiv subjektiviranja religije u koje je suvremena znanost ugurala religiju. No, njegova je kritika religije otvorila oči za bolje razlikovanje Evanđelja od religije, za shvaćanje isključivosti i univerzalnosti Evanđelja. Sigurno je da su religije djelo čovjeka, ali su i djelo Boga u čovjeku, barem u čistim oblicima religioznosti. Evanđelje je pak djelo samoga Boga. Religije su odozdol, Evanđelje odozgor. No, bježeći od subjektivizma, dijalektička je teologija upala u objektivizam. To je bijeg od iskustva religije i ulazak u odbacivanje religije naprosto. Kako se vidi iz raznih definicija i pogleda na religiju, u religiji se mora razlikovati objektivni i subjektivni aspekt. Subjektivno gledano religija je ljudski stav preko kojeg se potvrđuje ovisnost o višim silama ili o božanskoj sili i to u životnom djelovanju. Objektivno pak uzeto ona je skup religioznih dogmi, obreda, žrtvenih djelovanja i molitava u kojima subjektivno spoznata ovisnost nalazi svoj objektivni odraz (usp. F. Koenig, Christus, 37. 41.). To je čovjekov pokušaj da nađe posljednji smisao stvari u nadzemaljskim silama, kako bi se na taj način spasio. Riječ je o načinu da se nadide svijet, a opravdanost tog nadilaženja nalazi čovjek u sebi.

1. 3. ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE RELIGIJE Da bi se religija mogla shvatiti u cjelini potrebno ju je svestrano proučavati. No, znanost o religiji je relativno mlada. Samostalno se konstituirala tek potkraj 18. st. Ipak, načela koja postavlja znanost o religijama uočena su davno prije. Već razni indijski i egipatski tekstovi govore o filozofsko religioznim problemima. Kod Grka i Rimljana nalazimo već neki studij o religijama. Hekatej iz Mileta (5. st. prije Krista) i Herodot (4. st. prije Krista) izvještavali su opširno o životu i religijama drugih naroda. Dolazak Aleksandra Velikog u Indiju doveo je mnoge učene i religiozne ljude u Indiju. Homer i Hesiod su sabrali mitove, dok je jonska škola već podrobno raspravljala o religiji, o monoteizmu i politeizmu. Parmenid, Demokrit, Platon i Aristotel su zauzimali stav protiv nedoličnih mitova o bogovima i zahtijevali čišću, razumniju i uzvišeniju religiju. Teognis (550. pr. Krista) kritizira Zeusa d a j e nepravedan, jer dobrima i zlima dodjeljuje jednaku sudbinu. Ksenofan (570. - 480. g. pr. Krista) je kritizirao Homera i Hesioda da su ljudske mane prebacili na bogove i stvorili bogove prema ljudskoj slici. Heraklit (540. - 480. g. pr. Krista) pak kritizira obrednu praksu religije i štovanje kipova (usp. G. Mensching, Die Weltreligionen, 17). Stoicizam je pokušao stvoriti čistu religiju bez mitova, smatrajući da su predstavljanja bogova samo mnogostruki aspekti Logosa koji je

temeljno načelo svijeta. Apoliodor iz Atene (sredinom 2. st. pr. Krista) je raspravljao o tim problemima u 24 knjige svog djela "Peri theón". Ciceron (106. - 43. pr. Krista) je u svom djelu "De natura deorum" sabrao razna mišljenja o naravi i podrijetlu bogova. Plutarh i Celso su mislili da su niža božanstva i demoni proizašli iz velikog božanstva. Kršćanstvo je unijelo nov dah u istraživanje religija. Tacijan, Irenej i Tertulijan su odbacili nekršćanske religije kao djelo demona i zahtijevali obraćenje Kristu koji donosi svijetu jedinu pravu religiju. Aleksandrijska škola je bila otvorenija. Tamo su se naime susretale religije Indije, Egipta, Grčke i Perzije. Klement Aleksandrijski i Origen su u poganstvu vidjeli i mnoštvo dobrih stvari. Zato su govorili o "logoi spermatikoi", o božanskom sjemenu istine prosutom u svijetu, u grčkoj filozofiji i indijskoj religiji. Bog je dao Židovima Zakon da ih vodi Kristu, ali isto tako je dao Grcima filozofe i Indiji mudrace. Pa ipak, kršćani se nisu dali zavesti u sinkretizam, u kojem bi bile sve religije prisutne i jednakovrijedne, kao što je to učinio maniheizam i neoplatonizam (usp. Schebesta, Orig. della rei., str. 26). Kršćanstvo je jedina religija koja spašava. U tom smjeru će sv. Augustin otvoriti novu etapu. U svom djelu "De civitate Dei" on je pokušao dati sintezu filozofije, povijesti i religije. To je djelo u sljedećim stoljećima služilo kao temelj razumijevanja religije. Srednji vijek se, osobito zbog nadiranja islama usredotočio na srednju i zapadnu Europu i tako izgubio osjećaj za pitanja drugih religija. S otkrićem Amerike počelo je novo razdoblje u upoznavanju drugih religija, što su osobito pomogli misionari. P. du Pons je 1740. donio pregled sanskrtske književnosti i indijske filozofije, dok su isusovci preveli prve kineske klasike. Franjevac B. Ribeira je (ft 1590.) sistematizirano iznio sadržaje meksičke religije. Christoval de Molinos (ft 1584) je prikazao mitove i obrede Inka. Isusovac M. Dobrizhoffer (ft 1791.) je objavio istraživanja iz Paragvaja, a Fr. Ximenez je preveo na španjolski svete knjige Maja. U 18. st. su poduzeta mnoga putovanja, da bi se sabrao materijal iz kojeg bi se mogao pronaći izvor religije. Godine 1839. je u Parizu osnovano "Societć d'ćthnologie" i 1842. u Londonu "Ethnological Society", što je otvorilo put sustavnom proučavanju religije kao i čovjekova podrijetla. Fr. Heiler smatra da su dosadašnje znanosti o religiji bile većinom fragmentarne naravi, bilo da im je ishodišna točka bila dogmatsko konfesionalno teološka, ili pak neka znanost kao što su etnologija, filozofija, sociologija, povijest, filologija i psihologija. Na temelju stanovitih povijesnih, psiholoških, filozofskih i teoloških fragmenata uzela si je filozofija pravo odrediti bit i vrednovanje religije. Pri tom je manjkao pogled na cjelinu i dubinu (usp. Fr. Heiler, Erscheinungsformen und Wesen der Religion, Stuttgart 1961, str. 6). Etnološka znanost o religiji, bilo daje bila sociološki proširena ili produbljena na psihološkoj bazi, u proučavanju naroda nagomilala je materijale, ali je pošla s krive pretpostavke: da bi se iz najprimitivnijih formi religioznosti moglo otkriti bit religije. Slično kao kad bi se iz tepanja htjelo otkriti bit jezika. Filološka znanost religije je osvijetlila zavisnost religije i jezika kao i tijesne odnose starozavjetne religije s istočnim kulturama. No, ona nije mogla ući u zadnje dubine religioznoga, jer je promatrala religiju samo kao povijesnokulturni ili čak folkloristički fenomen (usp. Heiler, str.9). Individualna psihologija je pokušala na razne načine dokučiti religiju kao psihološki proces. Tako je ispitivala postupak obraćenja, pokušala analizirati svjedočanstva religioznih ličnosti prošlosti i sadašnjosti, ušla u podsvijest da otkrije sile koje djeluju na doživljaje i predstavljanje religije ili je pokušala pomoću psiholoških pokusa otkriti tijek duševnih dogadanja u području religioznog doživljaja što ju je odvelo od proučavanja središnjega

problema. Filozofija religije je napravila idealnu religiju unutar granica čistog razuma (Kant) ili unutar granica humaniteta (Natorp). Jedino su filozofi koji su proučavali mistične elemente uspjeli doći do dubljeg razumijevanja. Samo oni koji su u istraživanju spojili povijesne rezultate, filozofsko mišljenje i mistiku došli su do krajnjih dubina. Usporedna povijest religija je uvidjela da se spoznaja religioznoga mora temeljiti na što obuhvatnijem promatranju religijskih pojavnosti, kako visokih, tako jednostavnih i primitivnih religija. Početke ima u vrijeme prosvjetiteljstva, a procvat je doživjela u romantici. Značajni autori te religijske znanosti jesu, između ostalih: M. Mueller, Th. Achelis, R Otto, G. van der Leeuw, Mircea Eliade, G. Mensching i dr. Istraživačkom metodom usporedne povijesti religija dobiva se uvid u religije time što se razumijeva jedinstvo u mnogovrsnosti religija. Ona usvaja i razne rezultate etnologije, psihologije i filologije. Pretpostavke za ovu usporednu povijest religija su sljedeće: • strogo induktivna metoda. Ona isključuje svaki apriorizam s teološke ili filozofske strane. Potrebno je naime najprije upoznati materiju da bi se postavila teorija, utopiti se u puninu religioznog života prije nego se postavlja pitanje o vrijednosti i istini religija; • upoznavanje izvora putem spisa ili ostavština i svjedočanstava velikih religioznih ličnosti, a zato je potrebno poznavanje jezika. Veliki istražitelji religija bili su veliki filolozi (Soederblom iranist, Van der Leeuw egiptolog, H. Haas japanolog, R Otto poznavalac sanskrta, Tor Andrae arabist). "Philologia sacra" je blago za istraživanje religija; • nužno je za istraživanje religija ne studirati samo knjige, nego stjecati vlastito iskustvo u religijama, sudjelujući u zajednicama ili živeći s velikim ličnostima religija; • za studiranje religija nužno je imati univerzalan stav. Tko zna samo jednu religiju, ne pozna ni jednu tvrdi F. Heiler (usp. EuWR 16, citirajući M. Muellera u Christliche Welt 25 (1911/709); • fenomenološka metoda polazi od fenomena i ide do biti. Potrebno je od izvanjskih formi, od kulta i dogmi prodrijeti do religioznog života, do srži religioznog iskustva, od pojavnosti do biti. Cilj je upoznati bit religije. Drugim riječima, od religijá prodrijeti do religije (usp. Schleiermacher, Reden ueber die Religion, djelo koje je pokazatelj puta u istraživanju biti religije). Osim znanstvenih, postoje i religiozni uvjeti i pretpostavke za objektivno proučavanje religija. Dakle, osim razumskih, filoloških i psiholoških mjerila postoje i religiozna: • potrebno je strahopoštovanje pred svakom pravom religijom, jer se pri tome ne radi o nekim zanimljivim stvarima, nego o pitanjima života i smrti; • osobno religiozno iskustvo je vrlo važno za istražitelja religija. Koliko se ljubavi ima, toliko se je sposobno razumjeti veličinu religije, ali i njezine slabosti; • treba ozbiljno uzeti religioznu istinu. Ona je dio duhovne kulture čovječanstva, ali i metafizičke ozbiljnosti i izvornosti. To je u nekom smislu vjera kao stav pred Bogom koji se objavljuje u svim religijama. Da bi se moglo kompetentno govoriti o religijama, potrebno je barem upoznati svu materiju koju one sadrže. Ta materija je međutim obilna. Da bi se moglo sustavno obraditi sav sadržaj religija, može se poći na tri načina: • Načiniti uzdužni presjek to je način da se dobije pregled svih religija po zemljopisno povijesnom aspektu. Takav način proučavanja religija pomaže da upoznamo povijesne ovisnosti, razvitak pojedinih religija i ovisnosti jedne o drugoj te zajedničke nazivnike. Taj put međutim vodi više u širinu nego u dubinu i stoga ne daje mogućnost da se jasno odredi bit religija i religije.

• Drugi put u proučavanju fenomenološkom metodom jest da se načini poprečni presjek. U tom radu izrade se najprije razni tipovi religija: a) prema sociološkom značenju je li narodna, plemenska, carska, univerzalna, tradicionalna, crkvena ili individualističko stvaralačka; b) prema pojmu Boga je li vračarska, mnogodemonska, animistička, politeistička, monoteistička, henoteistička, panteistička ili monistička; c) prema odnosu prema životu prihvaća li svijet ili ga niječe; d) prema psihološkoj vrsti ovosvjetska ili onosvjetska, tjelesna ili duhovna, estetska, racionalna, socijalna, etička ili mistička, ona koja traži stalno obraćenje ili jedno temeljito obraćenje. • Treći put fenomenološke metode jest put koncentričnih krugova ili prstenova. To je put na kojem se od primitivnih izvanjskih formi religija prodire do unutarnjih, do doživljaja i do biti religije. Tri su prstena koja pri tome treba istražiti: sjetilni pojavni vanjski svijet institucionalni duhovno-materijalni elementi religije. b) duhovni svijet, misaoni svijet religije, racionalni elementi c) psihički doživljajni svijet, dublji pogled u vrijednosne osjećaje, mistični elementi religije. Središte je objekt religije, naime božanska stvarnost. Vanjski, osjetilni pojavni svijet religije obuhvaća tri sektora: - sveti predmet, sveti prostor, sveto vrijeme, sveti broj, svetu radnju; - svetu riječ; - svetu osobu i svetu zajednicu. Prvi unutarnji prsten čini bitan sadržaj religije: - ideja o Bogu teologija - misao o stvaranju kozmologija i antropologija - misao o objavi izricanje Božje volje u objavljenoj riječi, u povijesnom činu, u dubini duše - misao o otkupljenju otkupitelj, otkupiteljska dobra, put otkupljenja eshatologija. Drugi unutarnji prsten je doživljajni svijet religije vrijednosni osjećaji koji se probude pri susretu s božanstvom: strahopoštovanje, strah i bojazan, predanje, uzvraćanje na ljubav. U vezi s tim osjećajima su mir, radost i težnja za priopćavanjem. Osim ovih, postoje i izvanredni doživljaji u religiji: nadahnuće, naglo obraćenje, poziv, rasvjetljenje, vizije, slušanje Božjeg glasa, ekstaza, kardiognoza, automatski govor i pisanje, glosolalija i stigmatizacija i dr. Objekt religije je sama Božja stvarnost koja se spoznaje preko pojavnih oblika, načina predstavljanja i duševnih doživljaja. Dva su aspekta te stvarnosti: • Deus revelatus to je Bog koji se ljudima pokazao kao apsolutna svetost, istina, pravda, ljubav, milosrđe i blaženstvo, osobni Bog koji se doživljava kao "ti" i kao zajednica, • Deus absconditus Bog u sebi, božanski misterij, "svjetlosna tama", nadosobno božanstvo doživljeno kao "nešto", kao apsolutno jedinstvo. Postoji korelacija između različitih ovih prstenova. Misli, osjećaji i izražajni oblici u konačnici odgovaraju božanskoj stvarnosti. Između njih postoji analogia entis, a to znači da unatoč tome što se božanstvo nikad ne može u potpunosti shvatiti, stvoreni bitak odgovara nestvorenom božanskom bitku. Prema tome, najsavršenija religija je ona u kojoj su kultni, misaoni i mistični element sjedinjeni i u najvećem se mogućem obliku približavaju kao ograničeni bitak neograničenom Misteriju.

1.4. RAZVITAK RELIGIJE Religijska znanost pokušava otkriti razvitak religija u svijetu. No, uvidjelo se daje to jedva moguće. Pitanje stoji li na početku monoteizam ili politeizam, magija, animizam ili čista religioznost nema jednoznačnog odgovora. Evo što pokazuju skice nekolicine autora o mogućnosti uviđaja u nastajanje religija i njihov razvitak:

1.5. RELIGIJA, PARAPSIHOLOGIJAI MAGIJA Važno je odrediti odnos magije i religije. Magija je neka tehnika koja se može naučiti. Zato je ona prethodnik znanosti, a ne religije. Ona je fizika koja je dospjela na svoja bespuća. Temelj magije je vjera u strogu zakonitost. Magijom se može baviti samo onaj koji je u nju upućen (vračari, medicinari, šamani). Magi su bili perzijanski i babilonski svećenici koji su tumačili snove i položaj zvijezda. Magija je svjesna, postoji određeni račun. Ona je profana, ona je nadvladavanje nekih čarobnih snaga i nekih moći, poput alkemičara u laboratoriju. Magija se obavlja hladno, bez strahopoštovanja. U njoj nema ničega svetoga. Religija se bitno razlikuje od magije. Religiozni čovjek se podvrgava Bogu i njegovoj snazi. Mag, naprotiv, vlada magijskom silom. Religiozni čovjek je pun strahopoštovanja, ljubavi i odanosti. Religija je ispunjena svetošću. Religiozni čovjek je povezan s osobom koja je iznad njega i koja je izvor njegove slobode, svetosti i ljubavi. Magija se može pojaviti i u religijskim redovima u doba dekadence religije. Da bi svećenici pokazali svoju snagu prepuštaju se magijskim praksama i time još više prazne, razaraju i obezdušuju religiju. Magiju treba razlikovati od svetih čarobnih predmeta ili radnji. Vračanjem i magijama mogu se postići neka vrsta čudesa. Ona nemaju veze s religioznim objektom, jer se čine na hladan, tehnički način, bez strahopoštovanja. Međutim, neki predmeti ili neke riječi koje imaju vezu s nadnaravnim objektom mogu proizvesti čudo. U tom kontekstu govorimo o čarobnoj svetoj moći, za razliku od toga kada neki svetac čini čudo. Drugim riječima, čini se kao da razne svete moći ili predmeti koji su bili u doticaju s nekom svetom osobom, nose u sebi neku nadnaravnu snagu. Radi se u neku ruku o djelovanju "ex opere operato". Postoje i takozvana čaranja voljom. To je primitivna forma koncentracije, meditacije i udubljivanja. Budući da se radi o nadnaravnim, nadosjetnim stvarnostima do kojih znanost ne dopire, nemoguće je dokraja minuciozno razlikovati najrazličitije stupnjeve magije i religioznosti. U svakom slučaju jasno je da se kod religije radi o apsolutno dobrom biću, te o apsolutnom gospodaru svih sila. To je Bog. Odatle pa sve do čovjekovih svakidašnjih radnji postoji brojan niz sila duhovnog i materijalnog svijeta koje utječu na čovjeka i kojima se on može služiti. Bogom se ne da manipulirati. On je nadmoćan nad svim silama i ujedno imanentan svemu. Zato pravi odnos prema Bogu jest predanje i podlaganje, ali u ljubavi. Pravi odnos prema njemu je samo osobni. U tome je vrhunska religioznost. Sto je manje osobnog odnosa prema Bogu, to je religija primitivnija. Istinski sklad u kozmosu nastaje onda kada su čovjek i priroda potpuno u skladu sa stvarateljskim Božjim projektom. S magijom povezana i u novije vrijeme u znanosti o religijama spoznata snaga jest čarobnjačka moć. Postoji naime neka vrsta nadnaravne sile koja se pokazuju u stvarima, nekim radnjama i ljudima. Ta sila može donijeti sreću ili nesreću, spas ili propast, blagoslov ili prokletstvo. U Melaneziji upotrebljavaju za nju ime mana. To je neka snaga koju posjeduju duhovi i mogu je predati drugome. Ona je nadnaravna snaga koja se pojavljuje u tjelesnoj snazi i u svakoj vrsti sposobnosti koju posjeduje čovjek. Nije vezana uz neke predmete, ali se može prenositi gotovo preko svakog predmeta. Mana je u Melaneziji neka vrsta magijskog fluida koji se može usporediti s električnom silom. Mana je u kamenčiću koji se sakrije u polje da donese dobru žetvu. Nositi ju se može oko vrata, donosi sreću u lovu, ribolovu, u borbi. Mana su i kosti mrtvog čovjeka koji je posjedovao tu silu. Mana je pjesma, magijska formula koja sadrži ime čovjeka ili duha koji posjeduje manu. Dobiva se nekom žrtvom ili uništenjem života neke životinje. U Polineziji upotrebljavaju naziv tabu za predmete, radnje i osobe koje imaju osobine

uzvišenog i nedodirljivog. Američki Indijanci Irokezi i Huroni upotrebljavaju izraz orenda za mističnu silu koja je skrivena kako u stvarima tako i u šamanima i iscjeliteljima. Svi takvi pojmovi u raznim jezicima govore o istoj magijskoj stvarnosti, o nadnaravnoj snazi koja oživljava u stvarima, postupcima, ljudima. Ona donosi blagoslov i prokletstvo, spas propast, sreću i štetu. Suvremena je religijska znanost doživjela revolucionaran napredak otkrivanjem pojma "moć" smatra Fr. Heiler (usp. Heiler, Erziehungsformen und Wesen der Religion, 196, str. 33). Da bismo dobili zaokružen pogled na religiju i parapsihologiju i magiju potrebno je objasniti pojmove koji se odnose na religiju, ali i one koji su religiji bliski i srodni. Neće ovo biti iscrpan popis pojmova bliskih ili suprotnih religiji, ali ću pokušati objasniti one s kojima se najčešće susrećemo. Razdijelit ćemo ove pojmove u tri skupine: • religijski • parapsihološki • magijsko-okultni pojmovi. 1.5.1. Religijski pojmovi Teizam je vjerovanje u Boga. Monoteizam je vjerovanje da postoji samo jedan Bog. Politeizam je vjerovanje da postoji mnoštvo bogova, a henoteizam da postoji mnoštvo bogova, ali je jedan medu njima glavni. Panteizam je vjerovanje daje sve što postoji božanstvo, emanacija Boga i da nosi božansku prisutnost. Ateizam je vjerovanje da Boga nema, a antiteizam borba protiv vjerovanja u Boga. Animizam je držanje da sve ima dušu i u sebi nosi nadnaravne snage. Deizam je vjerovanje daje Bog stvorio svijet, a zatim ga prepustio njegovim zakonima. Vjerovanje da se Bog udaljio iz svijeta. Manizam je vjerovanje u pretke kao bogove, a fetišizam vjera u stvari i životinje kao da imaju magijsku ili božanšku snagu. Totemizam je držanje da neka životinja (totem) ima Božju snagu, te ju se uzima za zaštitnika nekog plemena i naroda. Tabu je držanje da se neke stvari i neke ljude ne smije dotaknuti ili da se o nečemu ne smije govoriti. Samanizam je opsjednutost duhom pokojnika ili drugim duhom te djelovanje iz tog duha ili dopuštanje duhu da djeluje preko šamana. Idolopoklonstvo ili idolatrija je klanjanje bogovima ili stvorenjima kao Bogu. Obredi su pokreti i geste kojima se odaje čast božanstvu. Simboli su materijalne stvarnosti koje nose značenje duhovnih stvarnosti. Simbol ima svoje prirodno značenje i djelovanje, a pridaje mu se i duhovno. Ljiljan označuje čistoću, golub mir, maslina pomirenje, palma mučeništvo i si. Mistika je oznaka za izvanredna doživljavanja duhovnog svijeta. Bilokacija je duhovna sposobnost da se istovremeno može biti na dva mjesta. Levitacija je duhovna sposobnost lebdenja u zraku. Sekte ili sljedbe su male religiozne zajednice koje prenaglašavaju jedan ili drugi aspekt neke velike religiozne zajednice. Egzorcizam je istjerivanje demonskih i zlih osobnih sila iz čovjeka. Otklinjanja su oslobađanja čovjeka od negativnih utjecaja duhovnih sila koje su unijeli

grijesi, drugi ljudi ili demonske zle sile. Stigmatizacija je pojava Isusovih rana na izvanrednim vjernicima u kršćanstvu. Stigme je imao sv. Franjo, pater Pio i drugi. Proroštvo je aktualizacija nečega u životu nekog naroda koju obično u ime božanstva zahtijevaju proroci. Proročanstvo je otkrivanje budućih događaja. Treba razlikovati "prorokovati" od "proricati". Prorokovati znači aktualizirati nauk u nekoj religijskoj zajednici, a proricati znači otkrivati buduće događaje. Proklinjanje je izgovaranje Božjeg imena ili imena zlih duhova želeći drugome zlo. Blagoslov znači imenom Božjim željeti drugome dobro. Fideizam je vjerovanje da se Boga može spoznati samo objavom, a nikako razumom. Tradicionalizam je vjerovanje daje srž svake religije neka praobjava i da su prema tome sve kasnije objave manje važne. Teodiceja je filozofska disciplina koja istražuje puteve spoznaje Božje egzistencije i temelje opravdanja vjere. Teologija je znanost o Bogu ili refleksna znanost o Božjoj objavi. Dogma je formulirana i definirana vjerska istina. Moral je praktični duh neke religije, ponašanje u duhu neke religije. Etika je filozofska disciplina o ispravnom, slobodnom, savjesnom vladanju. Kardiognoza je spoznaja duše duhovnim prosvjetljenjem. Ekstaza je stanje zanosa, transa u kojem se duša osjeća kao d a j e izvan sebe u gledanju Boga. Mit je izmišljeno pripovijedanje u kojem se pojavljuju kao "Deus ex machina" Bog i božanska bića. Mit je obično priča koja iskazuje duboke ljudske istine. Praznovjerje je vjerovanje da neke geste, brojevi i riječi imaju magijsku moć, što stvarno nemaju. Spiritualizam je nazor prema kojem su duh i duhovno jedina stvarnost, a tjelesno i materijalno samo način pojavljivanja duhovnog. Joga je vrsta meditacije u hinduizmu. Transcendentalna meditacija je posebna vrsta meditacije prema metodi Maharishi Mahesh Yogija. Tantrizam je magijska praksa u pojedinim religijama. Kanibalizam - je ljudožderstvo. 1.5.2. Parapsihološki pojmovi Parapsihologija - nauka o izvanosjetilnim fenomenima. Radiestezija - osjetljivost za zračenje podzemnih voda, ali i zračenja organizama. Medijalna kirurgija - navodna sposobnost vršenja kirurškog zahvata bez otvaranja tijela i zaraštanja rana. Hipnoza je psihičko stanje slično snu izazvano sugestijom i popraćeno podvrgnutošću volje hipnotizirane osobe volji hipnozitera. Telekineza je sposobnost pomicanja predmeta mislima na daleko. Telepatija je sposobnost komuniciranja mislima na daleko. Vidovitost je sposobnost pogađanja budućih događaja. Paragnozija je sposobnost nadosjetnog spoznanja. Psihometrija ilipsihoskopija je dio psihologije koji se bavi kvantitativnim mjerenjem

psiholoških pojava i procesa. U parapsihologiji je to sposobnost neke osobe da dodirom s materijalnim predmetima, koji su tijesno povezani sa subjektom, odredi karakteristike subjekta, crte njegove ličnosti, dogadaje iz prošlosti i budućnosti. Rabdomantija je rašljarstvo, a to znači osjetljivost na podzemna zračenja. Psihotronika je drugi naziv za parapsihologiju. Irimantija znači odgonetavanje sudbine ili bolesti u čovjeku iz zjenice njegova oka. Akupunktura znači liječenje pomoću igala koje se ubadaju u čvor živaca. Akupresura je pritiskivanje čvorova živaca da bi se izliječilo čovjeka od bolesti ili ga se opustilo. Bioenergija označuje zračenje energije živih bića. Rašljarstvo je pronalaženje podzemnih voda, osjetljivost na zračenje voda na ljudsko tijelo. Tumačenje snova je pokušaj da se iz snova protumači čovjekov karakter ili njegova budućnost i sudbina. Kratice PSI - ESP i IOZ znače parapsihološke fenomene, ekstrasenzorsku percepciju, odnosno izvanosjetilna zapažanja. Astralna projekcija znači doživljaj izlaženja čovjekove duše iz tijela i neka vrsta putovanja izvan tijela. Automatsko pisanje je pojava kod spiritizma kada medij piše ono što mu diktira neki duh. Prekognicija i retrognicija su predskazivanje budućih događaja i pronalaženje izgubljenih stvari ili ljudi u prošlosti. Premonicija je opomena koju može dati neki duh, neki ljudi ili životinje kada predosjećaju neki neugodni doživljaj, kao što je primjerice potres. Somnambulizam je mjesečarenje, hodanje u snu za vrijeme punog mjeseca ili djelovanje mjeseca na neke ljude da pod njegovom snagom mogu šetati u snu. Trans je stanje u kojem čovjek doživljava nešto nadosjetno. Aura je zračenje organizma, svijetli omotač, prsten oko organizma. Karate je istočnjačka vještina obrane i borbe koja može biti u vezi s religijskim, okultnim i tantričkirh područjem. Mora je noćna mučnina, muka ili pritisak koji neki ljudi osjećaju u snu, kao da ih netko guši. Vizualizacija je djelovanje mislima na nekog čovjeka, da mu se našteti crnom magijom ili da mu se pomogne bijelom magijom. Placebo je medicinski efekt u kojem se iscjeljenje događa vjerom u lijek ili liječnika. Materijalizacija je vjerovanje da se pojedine duhovne stvarnosti, bilo pokojnici, bilo neki drugi duhovi, mogu pojaviti u našem svijetu s materijaliziranim tijelom. Putovanje duše ili astralna projekcija je izlaženje duše iz tijela i lutanje po svijetu proizvedeno spiritizmom, drogama i sličnim poticajima. Visak - vjerovanje da neki ljudi mogu pomoću viska otkriti podzemne vode, bolesti, pa ponekad i nešto o čovjeku i njegovoj duši. Psihografija označuje snimanje glasova iz onostranosti. Ufo - kult označuje kontakt s izvanzemaljskim bićima. Omen je znamenje, dobar ili loš znak budućih događaja. 1.5.3. Magijsko - okultni pojmovi Magiju čine postupci i stavovi kojima ljudi pokušavaju djelovati na stvari i događaje koji

leže s onu stranu njihovog područja djelovanja. Magi upotrebljavaju predmete ili riječi kojima pripisuju automatske ili mehanističke vrste djelovanja. Magija se može upotrebljavati na korist ili na štetu nekog društva ili osobe. Postoje naime bijela i crna magija. Bijela nastoji koristiti, a crna štetiti. Govori se o pozitivnoj ili negativnoj magiji, već prema tome, treba li dogadaj potaći ili ga spriječiti. Razlikuje se također imitativna ili homeopatska magija ili magija sličnosti od kontaginozne magije. Imitativna magija počiva na uvjerenju da jednako djeluje na jednako. Kontakt magija se pak temelji na vjeri da su stvari koje su jednom bile zajedno, pa su odijeljene, nakon toga ostale u nekoj ovisnosti. Okultizam je zajednički pojam za učenja i prakse koje se bave skrivenim, nadosjetnim silama i pojavama. U okultnoj praksi i učenju fenomeni služe za razjašnjavanje svijeta i njegovo nadvladavanje, dok u parapsihologiji fenomeni su predmet znanstvenog protokola i izraza. Ilermetizam kao riječ znači zatvorenost, nepropustljivost. U helenizmu je to bila religiozno mistička sekta koja je štovala Hermesa. Inače u magiji znači isto što i okultizam, bavljenje magijom, alkemijom i sličnim praksama, zatvorenim u tajnom krugu. Astrologija je vjerovanje da se sudbina može odgonetnuti iz zvijezda. Horoskop je vjerovanje da se sudbina i dogadaji mogu odčitati iz rasporeda zvijezda. Vračanje je pokušaj liječenja pomoću magije i demonskih sila. Gatanje je vjerovanje da se sudbina može odčitati iz dlana, karata i zvijezda, a i budući dogadaji i karakter iz ruke, očiju, i si. Čaranje je pokušaj da se nekoga magijskim silama veže, da mu se naškodi ili ga u nečemu spriječi. Iliromantija je gatanje i proricanje iz ruke, osobito iz crta na dlanovima. Spiritizam je vjerovanje da mrtvi preživljuju kao duhovi te mogu komunicirati sa živim osobama pomoću trećeg faktora - medija. To je zazivanje duhova pokojnika. Kabala je vjerovanje da u brojevima Biblije leže tajne budućnosti svijeta i osoba, to je gatanje iz brojeva Biblije. Sotonizam je vjerovanje u Sotonu i pripadanje njegovoj zajednici. Ezoterijski pak sotonizam smatra da treba raditi prema vlastitim nagonima i željama. Mantika je vještina gatanja i proricanja. Čarobnjaštvo je bavljenje magijom i služenje demonskim silama. Uroci su stvari ili priređeni posebni zamotuljci koji ljudima donose nesreću na temelju crne magije. Vještice su žene za koje se smatra da se bave magijom i škode ljudima. Vukodlaci vjerovanje da neki zli ljudi poslije smrti prelaze u zvijeri poput vukova. Alkemija je traženje životnog eliksira, kao i nastojanje da se iz obične materije izvedu zlato ili srebro. Nekromantija je oblik crne magije kojim se prizivaju duhovi umrlih da bi se od njih saznala budućnost. Svi ovi pojmovi služe da bismo uočili razliku između religije, magije, vjere, psihologije, parapsihologije i prirodne znanosti.

1.6. DUHOVNO MATERIJALNI ELEMENTI RELIGIJE Čovjek je tjelesno - duhovno biće, a Bog čisto duhovno biće. Između čovjeka i Boga zjapi

ponor. Boga se ne može spoznati osjetilnim organima. On je u sebi nedohvatljiv ljudskom spoznajom. Ne samo d a j e on transcendentan i nevidljiv, nego i neizreciv. Religiozni čin čovjeka je zato najduhovniji njegov čin. On nadilazi sve transcendencije. No, odnos između čovjeka i Boga mora se događati u osjetnom svijetu, inače ne postoji mogućnost da čovjek bude svjestan Boga. U religiji ne postoji čisti spiritualizam, nego razni stupnjevi produhovljenosti. Najveća se duhovnost događa u tjelesnosti. Duhovnost biva potaknuta osjetnim svijetom i izražava se osjetnim stvarnostima. Osjetno je nositelj duhovnog iskustva. Jedino u času ekstatičkog iskustva možemo reći daje donekle iščezlo osjetilno. Potpuna neosjetnost znači nemogućnost za religiozno iskustvo. Gluhonijemi i oštećeni u osjetima u bilo kojem pogledu oštećeni su i u religioznom doživljavanju. Ovdje vrijedi skolastički aksiom: "Nihil in intellectu, quod non prius in sensu. Ništa u razumu, što nije prije bilo u osjećajima." Apsolutni spiritualizam u religiji je nenormalan. Racionalizam nosi spiritualističke crte prezirući osjetno i stoga oslabljuje religiozno doživljavanje. Svaki puritanizam je škodljiv religiji. Riječ i sakramenat odraz su tjelesno - duhovne konstrukcije čovjeka. Sakramenat je još univerzalniji nego riječ, jer je neosobniji i vrijedi općenitije nego riječ. Idolatrija je upravo u tome da se ne razlikuje duhovno od osjetnog i sadržaj od oblika, a ne u tome što se uopće ne zadržava osjetno. Osjetni vidljivi duhovno - materijalni element religije proučavat ćemo pod vidom svetoga, jer taj pojam najbolje kriteriološki objašnjava razliku između religijskog i svjetovnog. 1.6.1. Sveti predmeti Svet je prvenstveno Bog. Svet znači daje čist, savršen, uzvišen, nedodirljiv, da stanuje u nedostupnom svijetu. Svet također znači daje Bog najvažniji, najdragocjeniji i da ga treba čuvati kao svetinju. Predmeti su sveti zato što imaju neki više - manje izravan ili neizravan odnos prema Bogu i božanstvu u religijama. Svete predmete možemo podijeliti na prirodne i na predmete načinjene ljudskom rukom. a) Prirodni sveti predmeti Prirodu je stvorio Bog. Ona, prema tome, nosi otisak Božjeg bića i zato religije gledaju prirodu kao odraz Božje prisutnosti. Stoga niz prirodnih stvarnosti čovjeku služe za približavanje Bogu i za neku vrstu komunikacije s njime. Ljudi su izabrali neke predmete i stvarnosti u prirodi kao posebno pogodne za takvo komuniciranje s Bogom, te su ih nazvali svetima. Tako po osjetnom prilaze božanskom "per sensibilia ad invisibilia. " Kamen se zbog svoje čvrstoće, ali i zbog upotrebe u kultu naziva svetim. On je nositelj plodnosti. Štuju se kozmički kamenovi, plemenite kovine, hrpe kamenja, granični kamen. Postoje i kultovi kamena, kao i štovanje stijena. Brdo je prostor koji je bliže nebu gledanom kao svod, pa se time doživljava kao duhovna sfera u kojoj prebiva Bog. Zbog toga su mnogi, osobito utemeljitelji religija, išli moliti na brdo. Mojsije je na Sinaju primio Božje zapovijedi, a Izraelci sklopili savez s Bogom. Brdo je znak života zemlje. Brda su slike religioznog jezika. Zemlja u sebi nosi božanske klice jer iz nje niču biljke, ali se i životinje hrane plodovima zemlje, kao i čovjek. U zemlju se pokapaju pokojnici, na njoj žive ljudi. Ona je simbol majke. Voda služi za pranje, ali i taži žeđ, služi za gašenje vatre, može potopiti, ima silu i energiju. Rijeka daje dojam da ima izvor u nekom božanskom svijetu, na planini i stoga je sveta. Voda donosi plodnost i život. Izvori su sveti, kao i rijeke i jezera. Voda je sjediše duha i

- up

znak milosti. Vatra grije i svijetli, na vatri se može savijati željezo i kuhati jelo, ona grije čovjekov ambijent od hladnoće do topline koja oživljava. Vatra je već sama po sebi čudesna stvarnost koja čovjeka očarava i vodi prema uvjerenju daje to Božje očitovanje. Vatra označuje Božju ljubav, Božju snagu. Ona čisti. Razni su kultovi razvijeni oko vatre. Munja, grom, vjetar - munju mnoge religije smatraju Božjim glasnikom, grom znakom Božje srdžbe, vjetar pak Božjim prolaskom medu ljudima. Munja je numen, ali i oružje božanstva. Isus će se objaviti na kraju svijeta kao munja. Religije poznaju gromovnike, bogove groma. Zatim se štuju bogovi vjetra, oluje i kiše. Sunce se u mnogim religijama smatra božanskim, te svetim, jer donosi ljudima zdravlje, prirodi plodnost, ali može i osušiti, kazniti prirodu i ljude. U Meksiku žrtvuju ljude bogu sunca, kod Indogermana konje, a Indijanci žrtve dima i tamjana. Japanci na Fujiyami molitvom pozdravljaju izlazeće sunce. Brojni su egipatski mitovi sunca Ra, Oziris. Za Isusa je sunce slika Božje ljubavi za dobre i zle. Mjesec osvjetljava noć i čarolijski svijetli na nebeskom svodu. Kult mjeseca je rasprostranjen u svim narodima. On sadrži majčinske karakteristike majka mjesec. Zvijezde poput Božjih ušiju i očiju iznad čovjeka na nebeskom svodu, odražavaju znak božanskih sfera. Astrologija vidi u zvijezdama zapisane ljudske sudbine. Mantika želi odgonetnuti zvjezdano pismo. Nebo, nebeski svod, označuje Božju prisutnost i mjesto gdje Bog stanuje i stoga je u mnogim religijama sveto, osobito u konfucionizmu. Ono je sveukupnost zviježđa i nosi tajnu čovjekove sudbine. U svim religijama se časti nebo, ono je uzrok radosti i straha. Svjetlo raspršava mrak, čovjeku daje "oči" da vidi sve oko sebe. Bog je onaj koji je u nedostupnom svjetlu, Svjetlo je najjača objava božanstva. Simbolika svjetla je u židovstvu, kršćanstvu i islamu najjače izražena. Drvo donosi čovjeku hranu, može se oblikovati u kip, može dati toplinu, čovjek njime se može graditi. Ono u sebi nosi nešto božansko, pogotovo njegov rast iz zemlje i njegovo propinjanje prema nebu. Hrast, lipa i drugo drveće su sveti predmeti u religijama. Drvo života, vijenac, krunica, križ, drvo spoznaje dobra i zla u Bibliji, smokvino drvo u budizmu; sveti gajevi su kultna mjesta. Drvo je slika božanstva i milosti. Biljke su hranjive za čovjeka i nose zdravlje. Čudesna su Božja stvarnost i donose život. Postoje čarobne biljke, poput bijelog luka, lovora, lana. Iz biljaka izlaze bogovi. Lotos je mitski simbol. Životinje su Božja stvorenja i mnoge se od njih proglašava bogovima, kao sveta krava, bik Apis, sveti majmun, sveta zmija. Kult životinja se odražava u totemizmu, naguanizmu i manituizmu. Sveti su medvjed, bik, zmija, lisica, krava, konj, pas i riba. Životinjske duše su oblik u čijem liku ljudska duša napušta tijelo: miš, slijepi miš; golubica, ćuk, gavran, zmija, kornjača, leptir i zrikavac. Druge životinje služe za proricanje budućnosti: magarac, koza, jež, mačka, vjeverica, guska, patka, roda, pijetao, kukavica, vrabac, žaba, pčela, pauk. Zec je dobar za plodnost, a bolesti donose vuk, jarac, rak, štakor, dok su vračarske životinje jelen i sokol. Razlikuju se čiste od nečistih životinja. Životinje služe za žrtvu. Riba je znak sreće i života. Lav i orao su simboli oružja. Maske antilopa, gorile služe za tjeranje demona. Zmaj ima važno mjesto u kozmogonijskim mitovima. Eshatološke i apokaliptičke životinje, simboli svetaca i otkupljenja, preobrazba životinja sve to pokazuje bogato sudjelovanje životinja u religijskom svijetu. Priroda kao cjelina je sveta, jer je nosilac čovjeka, životinja i biljaka, ali i mrtva priroda, mrtve stvarnosti. Ona je transparentnost Božja.

í

31

b) Sveti predmeti načinjeni čovjekovom nikom Prvi od takvih predmeta koje čovjek načini svojom rukom, a koji onda služi u religijskom i kultnom ambijentu jest čegrtaljka. Njome se tjeraju zli duhovi i ljudi dozivaju na molitvu. Ona također označava Božju prisutnost, ali i užas i tremendum numinoznoga. Fetiš je stvar koja nosi snagu boga ili demona. To mogu biti kamen, drvo, zub, kosa, rep. Oni daju sreću i moć. Onižje ima snagu vlasti i može čovjeka braniti od nasilja i stoga kao Božji dar nosi neki odnos prema Bogu. Sveti su koplje, mač, kolac. Čekić u sebi ima neku posebnu silu i snagu. U germanskim i keltskim religijama je smatran svetim. Stap je znak vlasti koji nose proroci i religiozni predstavnici. On je ili znak oružja ili kulta drveta. Čarobni štap djeluje po načelu kontagiozne magije. Stap se štuje kao božanstvo. Zastava predočuje zemlju. Sveta je kao što je sveta domovina. Zastava označuje prisutnost božanstva. Zrcalo služi vračarima da u njemu gledaju čovjekovu nutrinu i dobivaju obavijesti o ljudima. Ono kao da čovjeku predaje njega samoga. U ivini i Japanu služi u kultu i magiji. Njemački mistici upotrebljavaju sliku zrcala za tumačenje doživljaja. Kotač označuje sudbinu čovjeka i vrijeme koje nikada ne prolazi, vječnost. Kotač se tumači kao kolo sunca u hodu nebom. U magiji se govori o sretnom kotaču. Prsten označuje trajnu vezanost uz ljubav i Boga. On je simbol sunca. Ujedno predočuje magijski okov. Simboli spolnih organa označuju čovjekovu molbu Bogu da bi imao plodan brak, puno djece, jer su djeca Božji dar. Muški spolni organ je znak rađanja, ali i simbol i atribut božanstava. Kasnije je postao tabu. Križ je znak blagostanja, Božje naklonosti i života. Od prastarih vremena je poznat, a u naše vrijeme je raširen kao znak kršćanstva. Kukasti križ je kod Dravida, a kasnije Arijevaca, znak pobjede, blagostanja, nadmoći zvan svastika. Iz Indije je proširen u Tibet, Kinu i Japan. Slike božanstva u hinduizmu u Siici i kipu prebiva samo božanstvo. Slika je idol. Ona nosi posebnost u neobičnoj veličini, bojama, starosti, pokazivanju sjetilnih organa, užasnog izgleda. Nose na sebi čarobnjačke znakove i treba ih posvetiti. Nadnaravno je podrijetlo slike ili kipa. Umanjene slike su devocionalija i novac. Različit je odnos velikih religija prema slikama i kipovima, od štovanja božanstva u kipu do ikonoklazma. Kidt euharistije znači sudjelovanje u životu samoga Boga, jesti za njegovim stolom. Sveta odjeća služi kod kulta, omogućuje pristup Bogu. Ona je slika blaženstva, Božje objave, služi u kultu, označuje drugu osobnost, znak svetosti. Svete boje u liturgiji označavaju razne duhovne stvarnosti. Tako bijela boja označuje čistoću, crvena označuje Duha Svetoga i mučenika, ljubičasta pokoru, crna žalost, zelena nadu, plava vjernost, a žuta ljubomoru. 1.6.2. Sveta mjesta Sveta mjesta mogu biti otvoren ili zatvoren prostor. Otvoren su prostor mjesta hodočašća, sveta brda, sveti putevi, šume, gajevi. Zatvoreni prostori su svete pećine, kuće u

kojima se rodio netko od proroka, Božja kuća, crkve i hramovi, sveti grad, kao Benares, Meka, Jeruzalem. Nebo kao Božje boravište je također sveto mjesto. Smjer okrenutosti tijela kod molitve je svet jer se smatra da tamo posebno prebiva Bog. To su Meka i Jeruzalem. Beskonačni prostor predočuje Boga koji je svet. Sveti put označuje približavanje Bogu. To može biti križni ili hodočasnički put, put kojim je prošao neki prorok, pa i drugi žele njime poći. 1.6.3. Sveta vremena U različito doba i u različitim razdobljima godine i dana čovjek različito reagira prema božanstvu. Tako postoje osobita vremena u kojima se čovjek na poseban način može približiti Bogu i postati svet. Takva se vremena obično zovu blagdani. Prirodni blagdani su blagdani sjetve, žetve, rađanja sunca, proljeće i slično. Blagdani povijesti spasenja su dani kojima se slavi rođenje proroka ili otkupitelja, njegova smrt i njegovo razdoblje djelovanja. Sveta godina je kod Zidova jubilejska, kod kršćana jubilarna godina. Vremenska razdoblja poput stoljeća, tisućljeća u religijama se smatraju svetima. Vrijeme se uopće smatra svetim jer ono čovjeka nosi, on iz njega ne može izići, ono je kao prostor u koji je čovjek zakovan i koji kao da ga je uhvatio u ovom svijetu i nosi ga pred Boga. 1.6.4. Sveti brojevi Neki brojevi nose osobite karakteristike Boga i njegovih svojstava. U broju su spojeni vrijeme i prostor, te tako broj od njih dobiva karakter svetosti. Broj 1 je svet zato što je Bog jedan, jedinstven i što je stvarnost jedna. Jedan stvoritelj i jedno stvorenje. Broj 2 je svet jer predstavlja dva stožera zemlje i u kršćanstvu dvije naravi u Isusu Kristu, te za mistike "Ora et labora". Broj 3 je najsvetiji broj jer predočuje trojstvenost u kršćanstvu, ali i u hinduizmu, u njihovom henoteističkom promatranju trimurti. Tri označuje totalitet svega i zaključak svega. U religijama su božanske trijade, a u filozofiji metafizičke trijade, a u kršćanstvu trojednost Boga; Jupiter, Mars, Kvirin; jedno, duh, opća duša; Otac, Sin, Duh Sveti. Nabrajaju se i antropološke trijade (tijelo, duša, duh), kozmološke (nebo, zemlja, podzemlje), kronološke (stari, srednji, novi vijek), etičke (čišćenje, prosvjetljenje, sjedinje nje), liturgijske (Božić, Uskrs, Duhovi), legendarne (Jona tri dana u ribi, tri mladića u peći). Broj 4 predstavlja cjelokupnost stvorenja, četiri strane svijeta, četiri vjetra, godišnja doba. Broj 5 predstavlja 3 + 2, a to znači Trojstvo + dvije naravi u Isusu Kristu. U religijama je magičan broj, predstavlja mikrokozmos kao quinta essentia nositelj života i broj svadbe. Broj 6 u religijama predstavlja makrokozmos, 6 dana stvaranja. Broj 7 je Božji biblijski broj, ali i kozmički broj punine i savršenstva. To je broj planeta sa Suncem i Mjesecem. Sedam darova Duha Svetoga, sedam glavnih grijeha, sedam djela milosrđa, sedam sakramenata, sedam žalosti BDM, sedam kreposti (4 stožerne i 3 teološke). Broj 8 je broj blaženstava, to je 2 puta 4, a to znači dvostruku sveukupnost svega stvorenja, a to znači sveukupnost zemaljskog i nebeskog stvorenja. To je broj sreće.

Broj 9 je znak putovanja Bogu, završetka, ispunjenja, savršenstva. U Egiptu, kod Kelta i u Kini je značajan broj. Broj 10 je znak punine ili Božje ljubavi prema čovjeku i Božjeg darivanja čovjeka, na primjer Deset zapovijedi. To je znak mudrosti i savršenosti. Jedanaest je broj neumjerenosti i prijestupa. Broj 12 je znak Božjeg naroda. Ujedno kozmički broj. Broj 13, 1 i 3, znači jedan Bog u tri osobe. U praznovjerju je nesretan broj, a u kršćanstvu sveti broj. Broj 14 nosi dvostrukost sedmice koja je biblijski Božji broj, te nosi sreću. Broj 40 označuje puninu zapovijedi, kazne ili života, zrelost. U Babilonu je to vrijeme bijega. Broj 50 označuje jubilaran broj nakon sedam puta sedam, broj povratka svega što je čovjek izgubio. Broj 70 označuje krajnje vrijeme progonstva, kad se iz progonstva vraća. Broj 100 je puni, jubilaran broj, stoljeće, znak razdoblja i čovjekove potpune zrelosti, te ispunjenja u Bibliji. Broj 144 je znak punine svetog naroda koji ulazi u život vječni, u nebo, dvanaest puta dvanaest. Broj 666 je znak Sotone, antikrista, apokaliptičke zvijeri. Broj 1000 je znak punine, ispunjenja Božjih darova i vječnog života. 1.6.5. Svete radnje Čovjek može govoriti jezikom, ali i gestama. Zato se od različitih gesta sastoji kult religija. Treba naglasiti da se ovdje sveto ne shvaća samo u eminentnom smislu monoteizma i čistih religija, nego i kao kod religija koje su vezane uz magijsko. Stoga će svetim radnjama biti nazvane i mnoge geste koje su po sebi zapravo vračarske čarolije, čarobnjačke geste, riječi i postupci. Radi se, naime, o tome daje razmak između religije i magije uzak i stoga religije vrlo lako skliznu u magiju. Magijske sile upotrebljavaju samo osobe u to posvećene, te se formule i geste smatraju tajnima i na taj nečin svetima ili dostupnima samo posvećenim ljudima. y a) Apotropejski obredi Apotropejski obredi štite čovjeka od zlih duhova i sila (apo trćpo znači odvraćati). To su predmeti i geste koji služe za odvraćanje nesreća, poput hamajlije, molitve, amuleta. Buka je način kako se istjeruju zli duhovi u novogodišnjoj noći ili pri mjesečevoj pomrčini ili u noći u kojoj se slavi ženidba. Zato obično služe zvona ili čegrtaljke ili jednostavno udaranje u drvo. Ispljunuti je također jedan znak tjeranja demona i obrane protiv njih. Čarobna vatra, takozvana "južna vatra" služi istjerivanju zlih duhova i mana. Zadimljavanje služi tjeranju zlih duhova ili duhova pokojnika koji se mogu pojaviti u nekim kućama. Čarobni krug opisivanje čarobnog kruga oko sebe označava obranu protiv zlih duhova. Ili, čarobni krug se napravi oko oltara ili božjih slika kako se nikakva zla sila ne bi mogla približiti oltaru, ili kako bi oltar ostao zaštićen kao tabu. Čarobna mreža je još intenzivniji oblik istjerivanja zlih duhova. Pravljenje mreže i sama mreža su u mitologiji oružje bogova. Kod starozavjetnih proroka mreža je obljubljena slika za

Božju kaznu koju dobivaju grešnici. Čarobne geste također nose svetu snagu. To je na primjer uzdignuta ruka, uzdignuta tri prsta, stisnuta šaka. To je u kršćanstvu znak križa, koji označuje obranu protiv demonskih i drugih sila. Tako Ciril Jeruzalemski piše: "Križ je užas za demone. Oni se prestraše kad vide taj znak." Sveti Antun Pustinjak kaže: "Oni brzo nestaju ako se čovjek zaštiti vjerom i znakom križa." Čarobni pogled posjeduje posebnu snagu. Ljudi govore o zlom pogledu. I pogled, dakle, može donositi zlo, ali i obraniti od zla. b) Eliminatorski obredi Eliminatorski obredi donose odstranjenje i udaljavanje raznih zlih sila. Mnogi narodi shvaćaju grijeh kao nešto materijalno, pa se prema tome on može iznijeti, izbaciti ili odstraniti iz čovjeka. Tako su u starom Peruu bacali u vatru vlat slame na koju su pljunuli i tako odstranjivali grijehe. Prenošenje jest način kako se čovjeka može udaljiti od grijeha. Tako je u Izraelu postojao posebni žrtveni jarac na kojeg su položili ruke i stavili grijehe čitave zajednice, on je nakon toga te grijehe odnosio u pustinju. Razgolićenje je eliminatorski obred u kojem se skidaju remeni ili se ženama reže kosa. Golotinja je znak askete i jogija. Ona znači približavanje Bogu i oslobađanje od zla. Skrivanje čovjek se ne smije profan pojaviti pred Bogom. Da bi to izbjegao on sa sebe mora ili skinuti profano odijelo ili ga nečim prekriti. Tako u svim kultovima religija svećenici i drugi odijevaju posebno liturgijsko odijelo. Izmesti metlom ono što je pod tabuom. Tako neka afrička plemena metu put tzv. "metlom duhova". Na taj način odstranjuju demone. Metenje je bilo simbol duhovnog čišćenja i u Meksiku. U šintoizmu je danas oko svete škrinje također metenje znak duhovnog čišćenja prostora. c) Obredi čišćenja Oni služe u žem smislu odstranjivanju onoga što je tabuizirano i to pomoću supstancija koje su snažne. Vatrom se vrše obredi čišćenja. Urin i izmet krave su u hinduizmu način na koji se može čistiti čovjek i njegovo srce od zla i grijeha. Voda čisti od duhovnih i tjelesnih zagađenja, i to kupanjem, prskanjem, pranjem i krštenjem. Krv - kod Židova i kršćana. Krv Isusa Krista čisti od grijeha. Uzdržljivost je način kako se čovjek može očistiti. Uzdržavati se može od sna (bdjenje), od jela i pića (post) i od spolnog općenja (čistoća i djevičanstvo). d) Žrtva U svete radnje spada i žrtva kao predanje nečega ili kao odricanje. Predeistička žrtva je više magijska gesta, a ne žrtva u pravom smislu riječi. U njoj neki objekt biva uništen ili eliminiran. Pri tome je Bog nevažan, važan je žrtveni objekt, a taj objekt može biti čovjek, životinja ili biljka. Tako se u starom Rimu u mjesecu travnju klao crveni pas (augurium canarium). Darovna žrtva se temelji na uvjerenju da sve što žrtvujemo, žrtvujemo osobnom Bogu, i to ono što se njemu sviđa. Bog se, naime, u religijama smatra vrhovnim gospodarom svega što

postoji i zato čovjek, darujući Bogu, zahvaljuje za njegove darove i ujedno priznaje Božji suverenitet. Žrtva tamjana je u početku imala vračarsko značenje. U Starom i Novom zavjetu obično se žrtva tamjana prikazuje kao slika molitve koja se uzdiže prema Bogu. Krvna žrtva se nalazi u svim religijama, a danas još uvijek u Indiji. Obično se smatra da je božica Kali žedna krvi i na njezine blagdane teče po podu njezina hrama krv zaklanih životinja. Ljudske žrtve su bile vrlo rasprostranjene u staro antikno vrijeme. Tako u Grčkoj, u Rimu, kod Germana i Kelta, kao i kod Feničana, Aramejaca, u Meksiku i Japanu. Treba razlikovati ljudske žrtve od vračarskog kanibalizma, tzv. antropofagije, proždiranja ljudskog mesa. U kanibalizmu se jede ljudsko meso jer navodno meso nekih ljudi, koji su bili važni, sadrži manu. Osobito, kaže se, srce i glava posjeduju čarobnjačku životnu snagu. Kao ljudske žrtve služe i žrtve za pomirenje s Bogom. Srdžba Božja treba se utišati ljudskim žrtvama. Osobiti oblici ljudskih žrtava su žrtvovanje djece i djevica, zatim žrtvovanje ratnih zarobljenika, žrtvovanje kralja ili nekog tko je bio blizu pokojnika, da bi ga pratio na drugi svijet. Postoji i magijsko samožrtvovanje, primjerice u rimskoj religiji. Zamjenske žrtve da bi se spriječilo žrtvovanje ljudi obično se kao žrtva uzimalo nešto od njihova tijela. Na primjer žrtvovanje prsta ili kose. Žrtva spolnosti i čistoće postoji gotovo u svim religijama. Tako su u Rimu bile vestalinke koje su čuvale svetu vatru, u drugim religijama postoje djevice koje se osobito štuju. Ta žrtva spolnosti i čistoće može se manifestirati kao obrezanje, kako to čine Zidovi i muslimani, zatim kao kastracija (Origen), sakralna prostitucija u hramovima, kao i djevičanstvo. Žrtvovanje materijalnoga nailazilo je na sve veće kritike tako da se u velikim religijama naglašavalo duhovne žrtve. Duhovne žrtve su slavljenje Boga, kult u čast bogovima i molitva. Osim toga, žrtva je bila i proučavanje Svetog pisma, kajanje, pokora, neko moralno dobro djelo, mističko samodarivanje Bogu i osobito euharistijska žrtva u kršćanstvu. Osobite svete radnje su skazanja i svete drame. Skazanja prikazuju živote svetih ili bogova, dok misterijske drame ne samo da prikazuju, nego i uprisutnjuju bogove, svete i druge. e) Obredi sjedinjenja Najdublja čežnja čovjeka je sjedinjenje s božanskim. Tomu služe sveti obredi i posebno obredi zajedništva s Bogom. Dodir najjednostavniji način kako se na vidljiv, tjelesan način može stići do sjedinjenja s božanskim. Poljubac je osobito rasprostranjen način svete radnje. U starim religijama poljubac je bio izmjena čarolijske duševne tvari, koja se mogla dobiti i preko udahnjivanja i preko sline. Postoje različite vrste poljubaca: poljubac mira, poljubac pokojnika i drugi. Blagoslivljanje i posvećivanje također prenosi Božju snagu ili prinosi čovjeka bliže Bogu. Blagoslov znači prenošenje Božje snage na čovjeka ili predmete. Hebrejska riječ "barakah" ima dvostruko značenje, a znači blagoslivljati i slaviti Boga, uzvisivati ga u himnu. Posvećivanje se obično događalo doticajem ili blagoslovom ili pak pomazanjem uljem. Tako u kršćanstvu postoji bolesničko ulje i katekumensko ulje. Osobito se pri tome upotrebljavala krizma, mirha i maslinovo ulje. Obično se sveto ulje miješalo sa balzamom. Blagoslov i posveta mogu se izvesti pranjem, prskanjem krvlju, prskanjem slinom i mazanjem uljem. Polaganje ruku je također oblik priopćavanja božanske sile na nešto materijalno, ali i na

lj ude. Ples je način kako se čovjek može ispuniti božanskom snagom i to u posebnoj snazi. Ples ima veliko značenje u čitavoj povijesti religija. Možemo reći daje, nakon žrtve ples najvažnije kultno djelovanje. Čak je u primitivnim religijama, kod primitivnih naroda, ples važniji od same žrtve. Spolno sjedinjenje ima i čarolijsku pozadinu, ali uvijek znači ujedinjenje s Bogom. Sjedinjenje s božanstvom u spolnosti oplođuje prirodu. To se sjedinjenje obično događa preko predstavnika, tzv. hramskih prostitutki. No, postoje i tantra tekstovi koji kažu da to sjedinjenje muškarci trebaju činiti samo sa svojim suprugama. Takvo sjedinjenje je s hinduizma prešlo na tantrički budizam. Supstancijabio sjedinjenje je u bliskoj vezi sa spolnim sjedinjenjem. U njemu se božanska supstancija utjelovljuje u ljudsku tako da duša uživanjem svetih jela i pića biva pobožanstvenjena. Posebno supstancijalno sjedinjenje je u prinošenju žrtvenog stola i u pušenju, kao i u napitku droge. Posebna vrsta sjedinjenja je tzv. sakramentalna gozba, koja je uzeta iz helenističko - rimskih misterijskih religija. Sklapanje saveza s Bogom, kao što je to opisano u Bibliji, jedan je od načina sjedinjenja s Bogom. 1. 6. 6. Sveta riječ Uz obrede, sveta riječ najviše oblikuje religije. Ta sveta riječ može biti govor Bogu ili govor o Bogu. Ona može preuzeti različite oblike izražavanja, ali se može pretvoriti i u šutnju. a) Oblici svete riječi Pjevanje ima osobite religiozne napjeve, melos i način pjevanja, tako da razlikujemo religiozne od nereligioznih pjesama. Mumljanje je jedan od načina, kako se riječi izgovaraju, u ovom slučaju u obliku duboke, numinozne zagonetnosti. Šaptanje je izgovaranje koje čuje srce, ali ne i ljudi, ili koje ljudi čuju, ali se moraju dobro napregnuti da bi čuli. Saptati Božju riječ znači znakovitost govora u Božje uho i govor tajnovitosti koji se tiče samo Boga i čovjeka koji moli. Sveti jezik religije poznaju svete jezike, kao što je to latinski, hebrejski, grčki, arapski i drugi jezici. To su većinom jezici na kojima je napisana objava, ili se stoljećima taj jezik posvećivao upotrebom u liturgiji. Pojedini jezici nose u religijama čarobnjački, magijski ili neki drugi naglasak. Slobodan govor je spontan, nadahnut govor koji izgovaraju proroci ili svećenici. Govor u jezicima govor koji duh daje govoriti ljudima. Važno je razlikovati koji duh nadahnjuje ili govori preko čovjeka. U Novom zavjetuje poznat govor u jezicima opisan u 1 Kor 14. b) Govor o Bogu Božje ime u većini religija označuje samoga Boga ili je izričaj Božje kvalitete. Tako "Jahve" označuje "onoga koji jest", Emanuel znači "Bog s nama". Proricanje znači pomoću nadahnuća duhova ili božanstava proricati buduće događaje. Proroštvo je riječ izgovorena u religioznoj zajednici kao aktualizacija religijskog nauka i prakse.

Mit je pripovijedanje temeljnih i metafizičkih istina o životu u kojima se s ljudskim događanjima miješa uplitanje bogova, anđela i nadnaravnih bića. Priča je izmišljen sadržaj koji u pozadini ima neku duboku i istinitu priču o odnosu čovjeka i Boga ili o ljudima i bogovima. Pripovijest je više ili manje istinita priča iz života ljudi i njihova susretanja s božanstvima ili pripovijedanje o životu ili iz života utemeljitelja neke religije ili njihovih velikih ličnosti i svetaca. Legenda je pripovijedanje života nekog religijskog velikana u koje se upliću i izmišljene stvari, odnosno uveličane u njegovim djelima i riječima. Učiteljeva riječ je govor o Bogu, kao ona koju je izgovorio utemeljitelj ili netko tko uči druge, tumači riječ utemeljitelja ili objavljenu riječ neke religije. Usporedba je slika ili pripovijedanje u kojem se pokušava objasniti duhovna stvarnost putem materijalnih slika. Alegorija je pripovijedanje sadržaja u prenesenom smislu. Dogma je sigurna, proglašena, definirana istina u nekoj religiji. Simbol vjere je kratko sročen sadržaj neke religije ili vjere. Moralni zakon su praktične izvedbe u nekoj religiji ili etičko moralne zapovijedi, naredbe, odredbe koje treba držati, kako bi se svidjelo božanstvu ili dobilo pomoć. Propovijed je tumačenje objavljenih riječi unutar nekog liturgijskog ili religijskog obreda i skupa. c) Riječ Bogu Kao što ne postoji religija bez objave, tako ne postoji ni religija bez molitve kao Božje riječi u širem smislu. Prva od takvih riječi Bogu jesu tzv. numinoznipraglasovi koji se vežu s molitvom ili nekom drugom riječju, a zapravo označuju nešto dubinsko što u sebi nosi čudesnu snagu molitve. Tako je npr. riječ "Hu" u "Alahu", kao i hebrejska riječ "Has", biti tik pred Gospodinom, ili sanskrtski izraz "As". To je nešto poput izraza "Ah" ili slično. U nekim jezicima postoji neki produženi glas, kao što je "Oooo". U hinduizmu je tako riječ "Om" najsvetija riječ, koja je ujedno govorni sažetak tajne brahmana. U semitskom je slična riječ "Aun" što je izraz numinoznog užasa, a to znači označavanje negativnog i numinoznog. To može biti i oznaka vračara ili demonske zloće. U grčkom je jeziku prilikom ubijanja žrtve postojao običaj da žene govore riječi kao što je "Ololuege", ili pak riječ "Alala". Pri mrtvačkoj misi u budističkoj sekti Tendai u Japanu svećenici pjevaju beskrajno duge vokale a, e, o. Čarobna riječ može biti kao blagoslov, ili kao prokletstvo. Tako u raznim pričama postoje riječi: "Stoliću, prostri se", u hebrejskom riječ "Barak" znači ispuniti snagom, moći. Blagoslov i prokletstvo su osobito djelotvorni, ako ih izgovaraju ljudi koji imaju moć, kao što su otac obitelji, poglavica, kralj, liječnik, svećenik, prorok, umirući, stranac, prosjak i tome slično. Blagoslov i prokletstvo se shvaćaju supstancijalno, a to znači kao materijalna snaga koja ulazi u tijelo blagoslovljenog ili prokletog ili kao da oko njega lebdi neka aura. Ako je netko nedostojan blagoslova, tada se blagoslov vraća na onoga koji blagoslivlja. Prokletstvo pak prema antiknom shvaćanju ima neku zaraznu moć u sebi. Netko tko s prokletim jede ili pije, može biti zaražen snagom njegova prokletstva. Smatra se da ta sila i to shvaćanje leže u ekskomunikaciji u Crkvi. Tako se kaže daje "excomunicatus vitandas", a to znači da se onoga koji je ekskomuniciran moraju čuvati i drugi, da i sami ne postanu ekskomunicirani. I za onoga koji izgovara prokletstvo, to nije bezopasno. U religijama se traži da tko izgovara prokletstvo, za sebe izgovara i blagoslov, kako sam ne bi potpao pod prokletstvo koje izgovara. Zakletva je zapravo vrsta samoprokletstva ako čovjek ne ispuni ono na što se zakleo. U

početku religija kod zakletve se ne spominje Božje ime, no kasnije se sve više upotrebljava i ono. Obično se zakletva vrši tako da se dotakne neki od dijelova tijela, kamena, ili pak u crkvi oltara, križa, Svetog pisma, liturgijskih knjiga, relikvija i tome slično. Zaklinjanje se od prokletstva razlikuje po tome što se upućuje duhovnim ili ljudskim negativnim silama, i to u drugom licu. To mogu biti duhovi bolesti, mrtvi duhovi, demoni ili neki prirodni duhovi. To ima dvostruku ulogu: prvo, da ih se otkloni i udalji, da ih se raspe, da ih se drži daleko, da ih se progna; drugo, da ih se dozove, da ih se upotrebljava na bilo kakav način, da ih se ukroti. Tjera ih se bukom i instrumentima koji je stvaraju. No, smatra se da nema svaki čovjek moć tjeranja demona. To je umjetnost koja ili se mora naučiti ili netko mora imati za to posebnu nadarenost. Za zaklinjanje su najprikladniji poglavice, šamani, svećenici i proroci. No, to može učiniti i običan čovjek, ali pod uvjetom da pozna pravu formu. Poseban oblik zaklinjanja je tzv. odreknuće. Tako se u zapadnoj i istočnoj liturgiji kod krštenja pita krštenika: "Odričeš li se Sotone i svih njegovih djela?" Zazivanje višeg bića da dode u pomoć, a to može biti ili tako da čovjek mumlja ili zviždi ili da zvoni zvonovima, kako se to danas čini u šintoističkim i hinduističkim hramovima. Grčki se to zove "epikleza", a obično se onda zaziva "deute", a to znači "ovamo", latinski "adesto veni". Dvostruko je, međutim, značenje epikleze u smislu molitve. Prvo je to liturgijska epikleza, a drugo molitvena epikleza u užem smislu. U liturgijskoj se zaziva Bog da dode na žrtvu ili u kult koji se čini. {Međutim, u molitvenim epiklezama Bog se zaziva u pomoć. Priznanje grijeha svaki vapaj čovjeka Bogu povezan je ujedno s time da mora očekivati sud nad sobom. Jer, tu onaj koji nije svet dolazi svetome, onaj koji je nečist čistome, onaj koji je slab, najjačem. Sami obredi čišćenja ne čiste dokraja i zato čovjek mora pred Bogom priznati svoju profanost, nečistoću, grešnost i krivicu. Zato priznanje grijeha i pokora nisu samo dio izraelsko - kršćanske objave, nego i religija čitavog čovječanstva. Razni se oblici pokorničke molitve nalaze u Babilonu, u Egiptu i u Indiji. Osobitu nutarnjost i ljepotu tih molitava pronalazimo u pokorničkim himnima Veda upućenima Varuni. U "Confiteoni" ("Ispovijedam se") u misi kršćanska zajednica viče k Bogu za pomoć i oproštenje grijeha. To ispovijedanje grijeha nije samo čin pred Bogom, nego i pred Božjim predstavnikom, svećenikom i zajednicom. Ispovijed nije pronalazak Rimske Crkve, nego je i sveopća pojava u čovječanstvu. Već primitivni narodi poznaju priznanje grijeha pred zajednicom, pred obitelji ili pred svećenikom. Poznata su i posebna prizna nja grijeha, kao i obredi pomirenja i naknade za grijehe. U afričkim plemenima se individualna ispovijed tražila od bolesnika i kod teškog rađanja, također u Srednjoj Americi kod bolesti. U Meksiku su tjelesni ili nečisti grijesi ispovijedani pred svećenikom božice Tlacolteotl. U Peruu postoji ispovijed pred Ichuri povezani s raznim mimičkim obredima. U Babilonu kod tih molitava postoji čitav registar grijeha, da onaj koji čini pokoru ne bi previdio nesvjesne grijehe. U Indiji se također prakticira slična ispovijed i kaže se, ako se izgovori ispovijed, onda grijeh biva manji, on postaje istina. U đainizmu je pravilo česta, pa čak i svakodnevna ispovijed grijeha. U theravada budizmu sabiru se monasi dva puta u mjesecu na pokorničko slavlje, pri čemu se čita registar grijeha, koji se zove patimokha. U kršćanstvu su se najprije ispovijedali jedan drugome, kako kaže Jakov u 1,16. Javna ispovijed je postojala u staroj Crkvi zbog teških grijeha, kao što su ubojstvo, preljub i apostazija, otpad od vjere. U istočnoj Crkvi mogla se po običajima monaha ispovijed obaviti pred tzv. duhovnim ocem. To je bio monah koji ne mora biti svećenik, nego može biti i laik. Klanjanje molitva je obično povezana s poklonom Bogu. Bilo da se čovjek ispruži cijelim tijelom, ili da se baci na koljena, ili se samo sagne stojeći, ili da uzvisi ruke, napravi znak križa, prekriži ruke na prsima i tome slično. Čak su te geste često značile više nego sam govor. Jer

se strahopoštovanje i užas ne mogu toliko izraziti riječima, koliko gestama. Zbog toga se često Bogu ne govori u "ti" formi, nego u formi "on". "On, praotac naš je svet. " U jeruzalemskom hramu se u svećenikovoj službi tri puta izgovarala riječ: "Kadoš, kadoš, kadoš", što je u kršćanskoj liturgiji izraženo u trisagionu kao: "Hagiosho theos, hagios ishyros, hagios athanatos". Tome je slijedio i zaziv: "Elleison himas". U kršćanstvu se od forme "on" u klanjanju prelazi na formu "ti". "Adoro te devote" "Klanjam ti se smjerno". U islamu je poznato klanjanje, gdje je najvažnija formafatiha, koja također ima formu klanjanja u izravnom zazivu Bogu. Slavljenje i hvaljenje Boga, zahvaljivanje. Klanjanje se odnosi na Božju svetost i nepristupačnost, a slavljenje, hvaljenje i zahvaljivanje na Božju slavu, moć i milosrđe. Razne religije poznaju himan kao poeziju u kojoj se na dugo slavi i hvali Boga. Takvo hvaljenje i slavljenje Boga upotrebljava se u liturgijama kao doksologija. Ispovijest vjere pripada također u područje molitve. U starom budizmu je to trostruka formula: "Utječem se Budi, utječem se darmi (sveti nauk), utječem se sanghi (zajednica)." U židovstvu je to: "Sema, Jisrael - Čuj, Izraele..." U islamu: "La ilaha... Nema Boga do Boga, a Muhamed mu je prvi prorok". Ili: "Postoji jedan Bog, vječni Bog. On ne rađa i nije rođen i nitko mu nije sličan." U Crkvi su apostolsko i nicejsko - carigradsko vjerovanje kraća i dulja vjeroispovijest. Žrtva. Žrtvenom formulom žrtva postaje vlasništvo božanstva. Pri tome se upotrebljavaju riječi:primi, prinosimo ti, prihvati. Zavjet je prinošenje nečega ili neke žrtve i napora kao veće dobro ili kao osobitu prošnju. No, zavjeti redovnika su zaručnički prikaz vlastitog bića Bogu. Molba u molitvi je toliko univerzalna koliko i religiozno mišljenje. Na nižem stupnju to je molitva za materijalna, zemaljska dobra, a na višem za etičke i moralne, te na još višem za mističke doživljaje i napokon za samo Božje kraljevstvo. Kršćansko - biblijska molitva ima četiri oznake: • Kraljevstvo Božje je u središtu molitve; • Univerzalna je za sva stvorenja; • Oslanja sé na Božja obećanja; • Nepokolebivo povjerenje u molitvi. Oblici molitve su: osobna i zajednička. Indijanski se mladići povlače u doba puberteta u osamu da bi u molitvi zadobili duha zaštite. Isto je u indijskih pobožnih ljudi, kao i kod kršćanskih svetaca. Razlikuje se spontana i vezana molitva. Molitva je dar, bilo za svece, proroke ili za mistike. d) Jedinstvo riječi o Bogu i riječi upućene Bogu Tu se zatvara prsten religije. Ona nije neki doživljaj, titanizam, ukradena nebeska vatra, nego djelovanje Božje milosti koja dolazi čovjeku ususret. Riječ je nešto božansko. Iako molitveni obrazac može prijeći u vračarski obrazac, ipak sve to pokazuje, da je molitva nadljudska veličina. U svim religijama riječ označuje stvarateljsku snagu. "Sve je po njoj stvoreno" kaže sv. Ivan (Iv 8,8). Razlikuje se Stvoriteljeva riječ od proročke riječi ili objaviteljske riječi. Za Luthera je riječ "vehiculumgratiae" (nositeljica milosti). No ta izvanjska riječ je za čovjeka mistika unutarnja. e) Sveta šutnja Uz Deus revelatus postoji i Deus absconditus. Ignacije iz Antiohije kaže da je riječ izišla iz šutnje (Ad magn. 8,2).

Postoje različiti oblici svete šutnje: Kultno - čarolijska šutnja Vrač mora prešutjeti Božje ime i svetu formulu iz straha da bi njezina snaga mogla prijeći na nekog drugog. Šutnja služi magičnoj sabrabosti. Šutnja služi i nepomućenom i djelotvornom vršenju čarobnih radnji. U antiknih kultova stajala je prijetnja: čuvajte jezik. Riječ ispunjena nekom opasnom silom može razoriti blagoslovno djelovanje nekog kulta. Kultno - religijska šutnja To je najprije šutnja o kultu izvan samog kulta. Za misterijske kultove vrijedila je "arkanska disciplina", ali i za mlado kršćanstvo koje je na početku bilo kao zajednica misterija. Ta disciplina je i danas sačuvana u masonskim ložama. Šutnja o samom kultu je izraz dubokog poštovanja toga kulta. U Izidinom misteriju, kao i Mitrinu, dio je kulta šutnja, kao i u svim misterijima. U kršćanstvu izraz "sursum corda" značio je pozivna tišinu. Služba Božja kvekera ima "silent worship", a to je izraz karizmatskog proroštva i entuzijastičke molitve. Asketska šutnja Ona je povezana sa strahom od riječi koja može nekoga začarati i strahom pred grijehom. Tako je šutnja element samog božanstva. Asketi u Indiji imaju zavjet šutnje. U Katoličkoj crkvi osobito je poznata šutnja u kartuzijanskim samostanima, kod kamadolenza i trapista. Smije se razgovarati samo pozdravom: Memento mori (Sjeti se smrti). Molitvena šutnja Bila je osobito njegovana kod mistika. Bog je neizreciv, neiskaziv i jedino ga se u šutnji može zazivati, smatraju mnoge religije. O toj šutnji osobito govori Augustin u Ispovijestima (9,10). Teološka šutnja U staroindijskoj mistici nauk o Bogu naziva se "tajni nauk". To je Upanišad, što znači tajna koju treba prekriti. Gnostik Justin vezao je svoje učenike na šutnju o njegovom nauku i o misterijima koje sadrže njegove knjige. Predstupanj teologije šutnje je "negativna teologija" ili apofatična teologija neoplatonika. Bog je sasvim drugi i ne može se izraziti ni u jednom pojmu, smatraju oni. Božja bit ne trpi nikakve iskaze. Temelj teološke šutnje je kontemplativno - ekstatička šutnja. Plotin kaže: "Mi kažemo što Bog nije; što on jest, ne kažemo." Još više, uz teologiju šutnje i negativnu teologiju postoji i teologija potpune šutnje. U teologiji se starog budizma također nalazi takva šutnja, i to dosljedno do posljednjega provedena. Gotama Buda je odbacio svaki metafizički iskaz o posljednjoj božanskoj tajni. Nirvana je ono neiskazivo. U taoizmu kaže Lao-tse da onaj koji pozna Tao ne treba nikakve riječi. Filón i Plotin su označili Boga kao osobu uzvišenu iznad šutnje. Metafizička šutnja U hermetičkoj literaturi pojavljuje se šutnja kaoprahipostaza. Između svete riječi i svete šutnje postoji paralelizam. Proročka pobožnost stavlja naglasak na riječ kao izraz Božje objave: "Vjerujem i stoga govorim" (2 Kor 4,13). Mističar promatra šutnju kao jedini prikladan izraz božanskoga. Ta dva tipa su samo izraz ona dva pola: deus absconditus i deus revelatus. Oni čine cjelinu koja se izražava u izrazu: Coincidentia oppositorum.

1.6.7. Sveto pismo Riječ propada, kaže poslovica, a. scripta manent, napisano ostaje. Budući d a j e izrečena riječ sveta, još će svetija biti napisana riječ koja trajno ostaje, ali s nabojem svete moći. a) Samo Sveto pismo je sveto. Misli, riječi i pismo koje u sebi sadrži slike i misli jesu za religioznog čovjeka čudo. Egipatski hijeroglifi, što znači "sveti ukopani znakovi", vrijedili su kao čarobni znakovi i zato su se zvali "bogovi". Napisana čarobna riječ ima istu snagu kao i izrečena. To se osobito vidi u germanskim urnama. Rune su čarobne riječi koje su postale čarobni znakovi. Osim toga smatralo se da su bogovi iznašli pismo. Tako je u Egiptu to bio bog mudrosti Toth, u Babilonu Nabu, kod Kelta Ogma. Grčki vokali su u sebi sadržavali čarobne riječi, vox mystica, te su za njih slova postala pramaterija svjetske snage, kao i zviježđa. U gnozi, u grčkoj vračarskoj literaturi i u židovskoj kabali nalazi se proširena mistika slova. Isto je u islamu, osobito u izlaganju Kurana kod pojedinih sljedbi. U Novom zavjetu se govori o alfi i o omegi iz Apokalipse kao znaku Krista, te je to ušlo u kršćansku umjetnost. b) Čarobne formule su također svete. Bilo da su napisane na ceduljama, na ovojima knjiga ili na krhotinama nečega. One mogu biti obješene na zidove kuće ili nošene oko vrata i služe kao talismani (od grč. riječi telesrna što znači posvećeno) i kao amuleti, što znači zaštitno sredstvo. Čarobne formule na zidovima piramida i egipatskih grobova služile su za zaštitu mrtvih. I u velikim religijama postoji takvo nošenje i upotrebljavanje čarobnih formula. Japanski budisti nose amúlete koji se kupuju u hramovima. Na židovskim molitvenim pojasevima je napisana Sema, kao što kršćani nose poput amuleta neka imena svetih ili tekstove iz Svetog pisma, muslimani tekstove Kurana ili čitav minijaturni Kuran. Nešto slično se nalazi i u kućama vjernika. Katolici imaju slike svetaca, protestanti riječi iz Biblije, a muslimani riječi iz Kurana. Prema tome se razlikuje religija slike i religija riječi. Smatra se da su i slike svetaca, kao i riječi iz Biblije i Kurana, nabijene nekom nadnaravnom snagom. c) Kanonska pisma su više od čarolijskih formula. Ona daju religiji besmrtnost, jer sadrže molitve, himne, zazive, znamenja, te mitove i zakone prenošene usmenom predajom. Postoje religije bez svetih spisa, ali je više onih koje imaju spise. Među njima se razlikuju one koje imaju kanonske knjige, a to znači normativne, autoritativne, kao i nezabludive tekstove. Svaka riječ svetog pisma je sveta, no sveti spis kao takav je daleko svetiji, jer je njegov početak u Božjoj vječnosti. Muhamed je razlikovao religije koje imaju svete knjige od onih koje ih nemaju. Oni koji ih nemaju, morali su silom, snagom oružja biti obraćeni na islam, a koji ih imaju, a to su Zidovi, kršćani, zoroasteri i budisti,'dobivaju pod islamskom vlašću relativnu slobodu religije, morali su samo plaćati porez po glavi. Kanonski spisi se mogu podijeliti u dvije grupe: Jedne su knjige nastale u pučkim religijama. Najstarija među njima je trostruka Veda iz Indije. Druga vrsta takvih knjiga je knjiga kineske carske religije koju je redigirao Konfucije. Druga vrsta kanonskih spisa nastala je na tlu konstituiranih religija. Jedne od tih knjiga pripadaju mističkim otkupiteljskim religijama Indije kao stoje dainizam, a druge proročkim objavljenim religijama, kao što je to perzijski mazdaizam. Također je to Tora u židovstvu kao i Novi i Stari zavjet u kršćanstvu, zatim Kuran u islamu, u maniheizmu sedam djela Manija. ' Osim kanonskih spisa postoje sekundarni ili deuterokanonski spisi. U hinduizmu su to npr. u Vedama Sutra-spisi koji su karakterizirani kao smrti, a znače spisi sjećanja, za razliku od šruti objavljenih hinduističkih spisa. U mazdaizmu je to niz tzv. Pehlevi spisa, u židovstvu su to Misna i Talmud kao i Kabala spis zvan Žohar, u kršćanstvu spisi apostolskih otaca: Klementa Rimskog, Barnabe, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Hermin Pastir, Upute apostolske. U Islamu su to haditi.

SB

Uz prvotne i drugotne kanonske spise postoje i apokrifni spisi koje pojedine religijske zajednice gledaju kao manje vrijedne ili heretičke te su isključene iz službe Božje ili dogmatskih spisa. Sveti spisi su čuvani u političkoj ili religioznoj zajednici. Jedni su priznati, a drugi odbačeni, jer su tako odlučili predstavnici tih zajednica. U svim tim religijama kanonski spisi se smatraju božanskim, svetim, vječnim i nepromjenjivim. Takvima se ne smatraju samo prvotni nego i sekundarni ili deuterokanonski spisi. U religijama gdje je Bog u ljudima živio snažno, smatrano je da ti spisi imaju izvor u samome Bogu, te su nastali nekim stvarateljskim činom. Osim teističkog predstavljanja postojipanteističko predstavljanje: da su sveti spisi imanacija svetih spisa iz Brahmana. Uz realnu inspiraciju svetih spisa postoji mitološka ideja personalne inspiracije. Smatra se da su pisci Vede na neki nadnaravni način bili rođeni od bogova. Sveti se spisi smatraju preegzistentnima. Vede su nerazorive i mogu preživjeti i svjetska razaranja, smatraju oni. Preegzistencija u nebu pripisuje se u objavljenim religijama kanonskim spisima. Tako lienokova knjiga govori o knjigama, pločama i spisima. Prema rabinskom mišljenju, već tisuću generacija prije objave, Bog je stvorio Toru. Tu je nebesku knjigu, smatra Muhamed, Bog njemu objavio u zemaljskom Kuranu. Za Muhameda su Tora i Evanđelje dijelovi nebeske knjige. Kuran je za Muhameda s neba njemu, proroku poslana knjiga. U nebu je Kuran napisan na dobro sačuvanoj ploči. Taj praspis označuje se kao "majka knjige". Osim takvih mehaničko mitoloških predočavanja drugi si predstavljaju prijenos takvih kanonskih knjiga psihološki, a to znači putem različitih audiovizualnih nutarnjih prosvjetljenja. Oni su to čuli ili iz Božjih usta ili od nekog Božjeg poslanika. Bog je diktirao Mojsiju svoje riječi. Svetom Ivanu kaže anđeo: Piši! (usp. Otk 2). Muhamed je čuo Kuran iz usta arkandela Gabrijela. Postoji treći način da su pisci svetih knjiga gledali napisane svete riječi. Tako se u Vedama kaže da su pisci gledali himne veda, a za Izaiju proroka piše daje gledao ono što mu je Bog govorio. U Otkrivenju sv. Ivana kaže se: "Sto vidiš, zapiši u knjigu" (Otk 1,11). Kao što su pisci nadahnuti, ili na neki način prisiljeni da govore, tako oni i pišu. Zato se i u Crkvi smatra da je Bog "autorprimarius" prvotni autor svetih spisa. No, isto vrijedi i za pisce kanonskih knjiga u drugim religijama. No, ima puno spisa koji nisu bili tako izravno inspirirani nekim sličnim doživljajem. I oni su ubrojeni medu kanonske spise te su na taj način dobili kanonski sud kao inspirirani spisi. Dogmatskoj teologiji nije toliko stalo do psihološkog fenomena inspiracije, nego više do autoriteta i nezabludivosti svetih spisa. Takvo poštivanje svetih knjiga je često izazivalo bibliolatriju, kultno poštivanje svete knjige. U mahayana budizmu zaslužno je već ako se okreću listovi svete knjige koja stoji na stalku. Isto vrijedi i za molitvene mlinove tibetskog lamaizma. Zidovi cjelivaju Toru, a muslimani Kuran. Slično se događa u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi gdje se sveta knjiga drži na posebnom stalku ili se u liturgiji nosi u svečanoj procesiji, te se kadi tamjanom i cjeliva nakon čitanja. Cesto je upotreba svetih spisa služila za proroštva i za vračanja. Tako su Grci upotrebljavali Homera, a Rimljani Vergilija za proroštva. Već u vrijeme svetog Augustina kršćani su voljeli otvarati Bibliju i smatrali su daje tamo gdje bi stavili prst sa zatvorenim očima to Božja riječ za njih. Drugi su stavljali Evanđelje na glavu, ako ih je glava boljela. U narodu je vladao običaj da se protiv olujnog vremena moli ili čita Prolog Ivanova evanđelja. Tako su svete knjige u religijama tijekom povijesti često bile upotrebljavane kao idoli i sredstvo za vračanje. Nikakvo čudo daje posljednjih stoljeća u svim religijama rastao protest protiv idololatrije svetih spisa.

Žive religije su ipak imale jači autoritet od svetih spisa. Razne su religije i njihovi autoriteti u religioznim i teološkim egzegezama tumačili svete spise, ne prema prošlosti nego prema sadašnjosti, tako daje često dobiven sasvim drugi smisao od onoga prvotnoga. Pobožni i nepobožni, pripadnici religija ili njihovi protivnici nalaze svi u istim knjigama razloge, svaki za svoj stav. Zato se razvila i stanovita egzegeza ili tumačenje svetih spisa. Tri su vrste egzegeze: dogmatska, mistična i povijesno - kritična. Dogmatska egzegeza. Još su prvokršćanski pisci i kasnije teolozi u Starom zavjetu pronalazili dokaze za neke teološke poglede kako Isusova mesijanizma tako i njegova rođenja od Djevice, Trojstva, utjelovljenja, istočnog grijeha, milosti i sakramenata. Reformatori su pak u Bibliji gledali istinu iz onoga kako su je doživljavali. Za Luthera je iskustvo Biblije pojam opravdanja. S tog motrišta tumači Luther čitavu Bibliju. Gdje se to ne nalazi, ti spisi su bili odbačeni, kao na pr. Poslanica sv. Jakova. Po Calvinovoj egzegezi stoji u središtu veličanstvo Božjeg kraljevanja, njegova sveta zajednica i ispunjenje njegova zakona. Svaka protestantska skupina ima poseban ključ za Sveto pismo, tako baptisti, metodisti, spiritualisti i adventisti. Slično se događa i s egzegezom hinduističkih spisa i izlaganjem Kurana, koje je sasvim različito prema racionalističkim mutazilitima ili njihovim pravovjernim protivnicima. Isto se događa i .9 mističkim izlaganjem svetih spisa. Kod svih mistika u svim religijama je isti cilj: sjediniti se s Vrhovnim dobrom. Da bi zadržali svete spise, oni su ih tumačili alegorijski. Grčka je filozofija pokušala Homerove epove drugačije protumačiti. Aleksandrijska škola je to pokušala i s evanđeljima. Sufisti su to načinili s Kuranom govoreći: Samo je ljubav moja religija. Treći oblik egzegeza je znanstvena povijesno kritička egzegeza. Njezin izvor je u kršćanskoj teologiji. Počeci su u antiohijskoj i u aleksandrijskoj školi. Povijesno - kritička egzegeza pokušava najprije izraditi izvorni tekst, nakon toga proučava povijest kanona i njegova nastanka. Zatim pokušava ući u literarnu kritiku koja osvjetljava izvorne spise i izvore tih spisa. Nakon toga dolazi do povijesne kritike u užem smislu, gdje su proučava povijesnost pojedinih dijelova svetih spisa. Najvažnija zadaća pri tome je otkrivanje razvojnog hoda velikih povijesnih religija. Posljednja zadaća tog istraživanja je otkrivanje povijesti biblijske egzegeze i biblijske pobožnosti. Tu se ne otkriva samo snažan život koji izlazi iz tih spisa, nego život koji danas ispunja velike mislioce, teologe, vjernike i mistike. Time egzegeza pokazuje da se u svetim knjigama nalaze ljudska svjedočanstva, ali također i svjedočanstva o ljudima koji su neposredno iskusili misterij božanskoga. 1.6.8. Sveti čovjek Čovjek je svet, a to znači ispunjem snagom i moći kako u duši tako i u pojedinim dijelovima svoga organizma. Vjeruje se da čovjek ima snagu svetosti u kosi, noktima i slini, u dahu, u krvi i u odijelu, u oruđu i oružju. Žrtvovanje kose je značilo davanje snage božanstvu. Dodir sa slinom je značio snagu ozdravljivanja. Stanovita teologija disanja je sadržana u staroindijskoj jogi. Atman u hinduizmu je nositelj duše imanentne božanstvu. Čovjek se zato može promatrati kao svet u raznim zvanjima. Tako je ponajprije njegova duša sveta, a onda je on svet kao majka i otac, ili kao poglavica i kralj, zatim kao čarobnjak i svećenik, kao monah i redovnik. Svet je kad prima od Boga ili božanstva razna proroštva, kao prorok, učitelj, mistik. Svet je kada svjedoči za Boga, tada je mučenik ili svetac, no osobito su sveti siromasi, a u religijama je sveta također žena i to kao vračara, vidjelica, proročica, kultna svećenica ili pak kao službenica hrama, gdje se razlikuju hramske prostitutke i hramske djevice. Mrtav čovjek, kao npr. vladar, kralj, predak je također svet. Ljudska i životinjska krv sadrži dušu, smatraju religije. Zato krv sjedinjuje ljude, kao i

poljubac, i racla krvno srodstvo. U religijama se smatra da postoje tjelesne duše kao što su krvna duša, duša daha, sjene, imena. No postoje i suptilnije, duhovne duše, kao npr. duša sna, ptičja duša, govor o golubu u Semiramidinoj legendi ili kod sv. Skolastike. Osobni demon, prema grčkom mišljenju, stanuje u ljudima prije rođenja i prati ih kroz cijeli život. Njemu treba svaki mjesec, ili barem na rođendane, prinositi žrtve. U raznim prilikama su ljudi također nositelji mane i tabua. U lovu i ribolovu muškarci su ispunjeni tajnovitom silom, smatraju religije. Tu supstanciju se ne smije razoriti nekom drugom silom, kao što je npr. spolna. Kasnije epohe religija promatraju sve što je vezano sa spolnošću, kao rađanje, menstruacija i sjedinjenje, nečim što onečišćuje. Da bi se čovjek očistio nije dovoljno udaljiti ono što ga onečišćuje, nego trebaju posebni obredi očišćenja. U matrijarhalnim kulturama majka je središte obitelji i rodbine. Ona je Velika majka, kao majka Zemlja ili majka Mjesec. U patrijarhalnim kulturama otac je označen tom svetošću. U staroindijskoj religiji otac je u obitelji svećenik. On prinosi svete žrtve, kako vatre tako i razne prinose. Ako on nije prisutan, tada u njegovo ime to može učiniti njegova žena. Snage mane i tabua, koje inače nosi otac obitelji, još se više povećavaju u poglavici, plemenskom ili narodnom kralju. Ta snaga je koncentrirana u štapu ili oružju koje nosi. Čarobna snaga kojom je ispunjen neki vladar zove se u Egiptu ka, Germani to nazivaju heilspas ili Gliick - sreća, Grci to nazivaju tiihe, a Rimljani sanctitas svetost. Čarobna snaga vladara se s vremenom smanjuje pa ga u mnogim plemenima kada ostari ubijaju ili se on sam ubija. U drugim plemenima on doživljava izgon umjesto ubojstva. U velikim religijama kralj stoji u uskom dodiru s božanstvom. Tako je u Egiptu, Mezopotamiji, Siriji, Perziji, Indiji, Kini, Japanu, Meksiku i Peruu. Vladar se u tim religijama pokazuje kao vidljivi bog, kao inkarnacija ili emanacija božanstva, kao bogo čovjek ili božji čovjek ili predstavnik božanstva. U njemu gledaju i magijski i etički elemenat. U monoteističkim religijama radi se gotovo uvijek o etičkom elementu. Tako perzijski kralj Darije priznaje: "Po milosti Ahuramazde, ja sam kralj. Ahuramazda mi je dao kraljevstvo." U helenističkom svijetu kralj se počinje zazivati kao božanstvo. Tako su Atenjani nazvali Demetrija god. 270. pr. Kr. A čitav niz rimskih careva, od Dioklecijana, nazivali su se dominus et deus. Kršćani su se protivili kralja nazivati božanstvom, ali su kraljevske titule i izraze dali Isusu. Tako je on Božji Sin, on je Gospodin, Pantokrator, Spasitelj. Ubrzo nakon toga i kršćanski rimski vladari su postali na neki način sveti i pridavao im se stanovit kult zbog Božje providnosti i milosti koja im je dala tu vlast, zato što su predstavnici Krista i njegovi suvladari. Od toga je ostala ceremonija blagoslivljanja, krunjenja i pomazanja kralja. Takav odnos prema kralju je u kršćanskom svijetu prešao s Istoka na Zapad, gdje su kralja nazivali pomazanikom Gospodnjim. Ta sakralnost carstva na Zapadu je imala najjači izraz u posvećenju. Biskup je mazao glavu kralja, što se u srednjem vijeku gledalo gotovo kao sakrament. Često je kralj dobivao od pape naziv vicarius Christi ili trostruku proskinezu. To je prešlo i u protestantsko kršćanstvo, jer Luther naziva kralja "od Boga bogovima postavljen". Tako je zemaljski knez u njemačkim evangeličkim crkvama nazvan sumus episcopus. Engleski kralj nazvan je glavom Crkve i Engleske. Do danas se ondje sačuvalo sakramentalno ceremonijsko krunjenje iz srednjeg vijeka, koje je drugdje nestalo. Danas tek u nekoliko nekršćanskih zemalja, u Nepalu i Tajlandu, živi još kraljevstvo smatrano božanskim. Japanski car je bio prisiljen da se nakon drugog svjetskog rata pred pukom pokaže da je od ljudi, a ne od Boga. Svećenici pripadaju svetim ljudima. Već u ranim religijama svećenik je bio prema svojem zvanju odvojen za službu sa svetim silama. Najprije je to zvanje bilo zadržano samo za

čarobnjaka, tako kod Indijanaca, ili za vračara i šamana, kod sjevernoazijskih religija. Oni su poznavali čarobnjačko djelovanje kao i čarobne riječi. Bili su pomoćnici u bolesti, kod suše, u ratnim opasnostima i u dodiru su s nadzemaljskim svijetom, te su odgonetavali budućnost. Čarobnjaci su bili povezani s manticima i divinatorima. Oni su proricali budućnost iz različitih situacija. To je kasnije prenešeno na svećenike. U većim religijama svećenik je bio odijeljen od naroda. Na blagdane u starom Rimu svećenik nije smio ni pogledati posao. On je morao svoju kosu i nokte sakriti pod arborfelix. Mnoge stvari nije smio dodirnuti. Svećeništvo osposobljava čovjeka za neposredan dodir s bogom i za službu u hramu, na oltaru i pred božjim kipom. Zato biti svećenik znači boga gledati i dodirnuti, s njime doći u kontakt, to znači posredovati između boga i čovjeka. U kršćanstvu je svećenik predstavnik Krista. On u drugim religijama prenosi božju volju putem tumačenja sna, preko nekog proroštva ili mantike. On je također spasitelj i liječnik u tjelesnim i duhovnim potrebama. Tako je svećenik na neki način "vidljivi Bog". U staroindijskoj svećeničkoj knjizi kaže se da postoje dvije vrste bogova, oni pravi i oni koji su naučili veda, a to su brahmani ili ljudski bogovi. Svećenik je predstavnik ljudi pred bogom i posrednik njihovih žrtava i molitava. Postoji mišljenje da čovjek ne može sam doći k bogu, nego tek posredovanjem svećenika. Time su nastale različite svećeničke kaste koje su se potpuno odijelile od laika. Tako je to bilo u pretkolumbovskoj Americi, u Indiji, Egiptu, Mezopotamiji, Starom Rimu, kod Kelta i u kasnijem Izraelu. U mističkim otkupiteljskim religijama svećeništvo izlazi iz monaštva. U teravada budizmu su prosjački monasi propovjednici i dušobrižnici. Proročke religije ili uopće nemaju svećenika ili sa službenim svećeništvom stoje u stanovitoj napetosti. Izraelski proroci su bili kritični prema kultu i svećenicima, iako je bilo proroka koji su potjecali od svećeničkog roda. Islam nije uopće imao svećenika i to se kod njih nikada nije ni razvilo. Također i religija sikh, hinduističkoislamska mješavina, nema svećenika, nego samo službenike koji su poznavatelji knjige. Svećenik u Katoličkoj crkvi ne postaje netko po tome što je sam svet ili dobar, nego time što dobiva milosnu punomoć sakramentom ređenja. Po njemu ulazi u svećeničko duhovno srodstvo, u bitnu odijeljenost od laika. Puno toga međutim ima što nosi kultnu i čarobnjačku oznaku, kao naziv reverende, prečasni, preuzvišeni. U vedskoj literaturi Indije nalazi se sedam različitih klasa svećenika. U Egiptu su bili svećenici poredani po razlikama. Sveta osoba jest i monah. On postaje svet slobodnom odlukom za junačko odricanje i vlastitu žrtvu. U svakoj religiji postoje asketi, mistici, monasi i redovnici. Protestanti i reformirani kršćani su mislili da su uništili monaštvo, ali ono se ponovno u 19. stoljeću pojavilo u đakonisama, pa je čak Adolf von Harnack želio da se uspostave evangelički redovi. Tako je nastao niz ženskih redovničkih zajednica u Anglikanskoj crkvi. U novije vrijeme nastaju takvi redovi i u kalvinističko luteranskim crkvenim zajednicama. Najvažnije u idealu monaha jest ari i disciplina spiritalis. To znači duhovni trening ili vježbe, kao što su meditacija i kontemplacija. Dok je u kršćanskom monaštvu nakon sv. Benedikta prihvaćeno pravilo "Ora et labora", kod religija je razvijena mentalna i meditativna molitva kao i odricanje i post. U islamu je to dikr ili sjećanje na Alahova imena, u hinduizmu je to joga, u budizmu zen, tako da su monasi izraz svake religije. Prorok se ne postaje ni rođenjem u proročkoj obitelji ni vlastitom odlukom kao monah, nego je on pozvan, zahvaćen od Boga za tu službu. Osim ekstatičkih stanja postoje i doživljaji proroka u snu. Uz vizije proroci obično imaju i jasne objave riječi. Te objave nose religiozni i

etički karakter. Dvije su vrste proroštava, jedna naviješta spas, druga propast. Proroštva su osobito izražena u židovstvu, ali i u drugim religijama. Zaratustri se objavio Ahuramazda, Manije otkrio gnozu, Muhamed je imao sličan doživljaj kao starozavjetni proroci. Sličan doživljaj proročkog poziva imao je i Buda. Posebna se svetost pripisuje i učitelju. Pojedinima su dane spoznaje koje drugima nisu dane. Takvi učitelji su npr. Konfucije, Buda, Heraklit, Pitagora, Sokrat, Seneka, Plotin, rabin Gamaliel i Isus. U Crkvi se razlikuju naučitelji od proroka, svećenika i monaha. Medu naučiteljima osobito su poznati Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Scott. U novije vrijeme u Katoličkoj crkvi postoje i naučiteljice: Terezija Velika, Katarina Sijenska i Mala Terezija. Obično naučitelji uživaju gotovo božansko poštovanje svojih učenika. Naučitelj može biti prorok ili mistik. Mistici i proroci imaju izvanredne doživljaje kao što su ekstaza, vizija, audicija. Mistik obično bude zahvaćen Duhom Božjim, osjeća se sjedinjen s čitavim čovječanstvom i stvorenjem. On je veliki zagovornik, kako to kažu anahoreti s Atosa ili budistički botici, odnosno monasi. Mistici silaze s "gore Tabora" svoga doživljaja da bi svojim učenicima ili drugim ljudima priopćili doživljaje. Oni to mogu priopćiti kao ezoterijsko učenje, kako je to u Upanišadama, ili kod pitagorejaca, gnostika i sufija, krugu svojih učenika. Mogu to priopćiti i onako kako jc to činio Buda, koji se odrekao svoje sreće i nirvane i otišao propovijedati put spasa. Pojedini, osobito kršćanski mistici, sudjelovali su u političkom životu, kao Bernard iz Clairveaua, Hildegard iz Bingena, Brigitta Švedska, Katarina Sijenska i Velika Terezija. Drugi, poput sv. Franje i Elizabete, su započeli karitativno djelovanje. Velik broj mistika se angažirao u kulturi kao pjesnici i književnici, tako Rumi u islamu, Simeon Novi teolog u bizantskoj mistici, Ivan od Križa, Angelus Silesius i Terstegen. Drugi su se politički angažirali, kao Lao-tse, Platon i Plotin. Cilj mistike je odlazak u osamu, da bi se doživjela osama udvoje, sjedinjenje s Bogom. Svetim ljudima pripadaju također mučenici. Bezbrojni mučenici u prvom kršćanstvu su bili progonjeni i prisiljeni na rad u rudnicima ili "ad leones", to znači poslani u smrt. Nakon Rimskog Carstva također su brojni kršćani bili mučenici. Tako je to bilo u petom stoljeću u perzijskom carstvu, nakon šesnaestog stoljeća u Japanu, u dvadesetom stoljeću u komunističkim državama. Postoje mučenici i u drugim velikim religijama, npr. u budizmu u Indiji i Kini pri dolasku islama, tako i sufi u islamu te babizam i bahaizam. Religije su zalivene krvlju, najprije životinja, a kasnije ljudi. Svetac je u pravom smislu svet čovjek, ispunjen ljubavlju. Svetost je junaštvo u strpljivosti i opraštanju. Svetost je univerzalan pojam u kršćanstvu. Kršćanska zajednica je zajednica svetih. Kao dokaz svetosti navode se asketska djela i čudesa. Sveti su mučenici, ispovjedaoci i asketi. Svetost se dovodila u Crkvi u osobitu vezu s monaštvom. U budističkoj religiji svet je najprije onaj koji je savršen, koji je dostigao u sebi nirvanu, a to znači slobodu od požuda i duhovne sljepoće. Svet je onaj koji je pobijedio svaku neurednu požudu. On vidi, on je osvijetljen. On ima savršen mir i odmor. Židovski hasidizam je također razvio ideal svetoga. Sadik je pravednik koji svojim primjerom pomaže ljudima da dođu u blizinu Božju. Islamski sufizam vidi ideal svetosti u savršenom čovjeku koji dolazi do iskustva tzv. "unio mystica ". Svet je i siromah. To je onaj koji treba pomoć drugih i pomoć Boga. Svet je stranac, koji moli pomoć i zaštitu, udovice i siromasi, prosjaci. U kršćanstvu je svaka patnja u čovjeku slična sakramentu u kojem vidimo Krista uz patnike. U tom smislu je i humanizam religiozna veličina.

U posebnom smislu je žena sveta kao vračara, liječnica, carica, svećenica, vidjelica, proročica, mističarka ili jednostavno kao žena. Žena je proživljavala najviše i najniže položaje u društvu. Žena je najprije sveta jer može očarati. Ona je pomoćnica pri rađanju i stoga ima tajne moći i djelovanja. Žena je pjevačica i glazbenica. Glazba ima u povijesti religija magijsku funkciju. Postoje žene vidjelice i proročice. U ekstatičkom stanju one govore budućnost. U staroj Kini su šamanke imale veliku ulogu. Značajne su bile vidjelice kod sjevernih i južnih Germana. U Njemačkoj su žene imale snagu runa, te su mogle pospješiti mir ili pobjedu u bitki. U Grčkoj su postojale glasovite žene, kao npr. delfijska Pitija ili Kasandra, proročica nesreće, putujuće djevičanske proročice nazvane sibile. Postojale su različite sibile: samijske, frigijske, perzijske i kaldejske. Postojala je i italska Sibila od Cuma. Žena je uživala veliki ugled kao svećenica. Sjeverni Germani su poznavali hramske svećenice. One su postojale u Egiptu i u Grčkoj. Većinom su bile djevice i prinosile nekrvne žrtve, čistile i ukrašavale kipove i slike, čuvale blago hrama i govorile prokletstva protiv svih koji su se ogriješili o hram. U Japanu je postojalo žensko hramsko svećeništvo, osobito su poznate mlade djevojke zvane miko. Osobita služba žena bilo je žrtvovanje djevičanstva u sakralnoj prostituciji. One su bile hramske prostitutke u kultu božice plodnosti Aštarte, koja se proširila gotovo do Indije. Bile su zastupnice Velike majke i božice spolnosti. Osobito poštovane bile su djevice. Djevičanske svećenice hrama služile su i u pretkolumbovskoj Srednjoj Americi. One su postojale u Babiloniji. Djevičanske svećenice čuvale su vatru irske božice mudrosti Brigit. Najglasovitije djevičanske čuvarice vatre bile su rimske vestalke. Nisu čuvale samo vatru nego su u hramu božice Veste i na drugim mjestima služile u raznim službama i slavljenju blagdana rimskog kalendara. Svakodnevno su trebale moliti za sreću rimskog puka. Nosile su naslov virgines sanctae svete djevice. Nošnja im je odgovarala starorimskoj ženidbenoj haljini. One su bile duhovne supruge "Pontifex maximusa", koji je zauzimao mjesto cara. Uživale su najveću čast. Mogle su se voziti u kolima, što je smio samo car. Imale su u kazalištu posebno časno mjesto, pratio ih je liktor, bile su sutkinje u raznim sporovima. Svećenice su kroz povijest nestale. Cini se da su suvremene vještice i vračare žene koje traže svoje izgubljeno mjesto u hramu i religijama. U mnogim kršćanskim krajevima je jači utjecaj vračara, nego svećenika. Svećenika zovu k onom koji umire, a k onom koji je bolestan zovu vračare i ljude koji imaju veze s magijom. U mahayana budizmu postoji žensko redovništvo. U Japanu postoje redovnice u sekti jado. U japanskim samostanima glavna je opatica i ona je neovisna o muškim samostanima. U samostanima provode kontemplativni život. One čine velika religiozna i socijalna djela. U Izraelu je bilo žena proročica. Do potiskivanja žena došlo je s pojavom islama. U svim religijama djevica ima veliku ulogu, a osobito u kršćanstvu, gdje nadvisuje sve druge službe muškaraca i žena u liku Blažene Djevice Marije. Mrtav čovjek može biti ispunjen religioznom snagom. Preci su prijateljski duhovi i zaštitnici nekog plemena i naroda. Njima se na grobovima prinosi hrana, na njih se misli i za njih se moli. Među pokojnicima osobito se štovao vladar, kralj, mučenici, ispovjedaoci i sveci. U konfucionizmu i taoizmu časte se gotovo kao bogovi oni koji su umrli, a bili su velikani religije. Iako je u islamu Alah jedini, ipak se govori o Muhamedu kao savršenom čovjeku. U islamu se pojedini mistici časte kao prijatelji Božji. Oni mogu činiti čudesa, pomažu ljudima,

na njihovim grobovima ljudi mole. U islamu posebno mjesto uz proroka zauzimaju njegovi unuci. U kršćanstvu se osobito časte mučenici kao svjedoci Božji, ali i ispovjedaoci, biskupi, monasi, učitelji, djevičanske asketske ličnosti i udovice. Osim štovanja svetaca na različite načine se časte i relikvije svetaca. U religijama se smatra da su ostaci kosti svetaca ispunjene snagom koja je bila u njima dok su bili živi. 1.6.9. Sveta zajednica Svaku religioznu tradiciju nosi neka zajednica. Kult, mit, moral i pravo su tvorevine i funkcije zajednice. Zajednica je za religiju toliko važna da se može reći da su svetost i socijalno pitanje ekvivalentni. Wundtova psihologija naroda ignorira individualne oznake religije. Sociolog Durkheim shvaća religiju u njezinom izvoru kao održavanje svetosti društva. Prva stanica svake religiozne zajednice jest brak. On označuje, osobito u monogamiji, sakramentalnu zajednicu. Obred ženidbe bio je sličan misterijima. U rimskom obredu se izmjenjivalo prstenove. U staroj Indiji, kao i u Rimu, potvrđivalo se sklapanje braka zajedničkim blagovanjem svetih žrtvenih kolača. U staroindijskom sklapanju braka vodi se mladi par oko svete vatre. U Katoličkoj crkvi brak je nerazrješiv. Sveti su obitelj i rodbina. Značenje obitelji kao kultne zajednice osobito se jasno izražava u židovskoj religiji. Religiozna zajednica je i krvna zajednica. Odatle kod mnogih naroda obveza za krvnom osvetom. I klan je zajednica, kao i pleme, čija se svetost očituje u totemističkom životinjskom božanstvu. S rodbinom je povezana kasta. Kastinski sistem je osobito razvijen u Indiji gdje postoje četiri glavne kaste: svećenici, ratnici, obrtnici i robovi. Kaste se međusobno razlikuju u kultu, pri jelu i u ženidbi. Kaste su se brzo počele promatrati kao Božja stvarateljska odredba. Državu se promatra kao svetu zajednicu. Tko se dijeli od državne religije postaje neprijatelj države, što se osobito odrazilo u mučenicima usred Rimskog Carstva. Kao samostalne religiozne skupine nastali su savezi muškaraca ili savezi žena. Primanje mladića ili djevojaka u taj savez slavilo se posebnim inicijacijskim aktom. Tajni savezi muškaraca postojali su u Maleziji, Polineziji, zapadnoj Africi i sjevernoj Americi. U Grčkoj su nastale misterijske zajednice. Osobito su bile značajne ekumenske misterijske zajednice. Tako je kult Mitre bio raširen od Perzije do Britanskih otoka. Egipatski kult Iziđe bio je također rasprostranjen. Oba su ova kulta konkurirala mladom kršćanstvu. Redovničke zajednice su znak dijeljenja od plemenske religije. Tako su dainizam i budizam odbijali tradicionalnu vedsko-brahmansku religiju. Prekinuli su sa kultom žrtava, sa svetim knjigama Vedama i s kastinskim sustavom. Takva redovnička zajednica postalaje temeljem za laičku zajednicu. Tako je nastala samostalna asketska otkupiteljska religija. Budizam je ispočetka bio heterodoksna asketska zajednica monaha i monahinja. Kao znak da su se ulazeći u zajednicu odijelili od kaste, oni su se šišali i tako odbacivali znak pripadnosti kasti. Svjetovnom su vladaru na Cejlonu i Sijamu stupili uz bok i religiozni vladari koji su se zvali redovnički kraljevi. U Tibetu je duhovna glava zajednice, dalaj lama, preuzeo političko vodstvo države. Maniheizam, kao teozofsko gnostičko-etička religija s proročkim elanom i misionarskom snagom, u strukturi zajednice sliči dainizmu i budizmu. Savršeni ili izabrani, koji ne pripadaju svijetu mraka, odriču se posjedovanja, braka, uživanja mesa, svjetskog posla. Mazdaizam je postao u Iranu državna religija, ali ju je kasnije gotovo iskorijenio islam. Izraelska religija je izrazito pučka religija. Jednako se i islam osjećao, pogotovo u početku, kada je bio samo u arapskom narodu. Kasnije je postao svjetska religija koja je uglavnom

ostala jedinstvena,

unatoč dijeljenjima na mutazalite, vahabite, šiite ili odvajanjem na habiste i bahaiste. Sličnu strogu povezanost i unutarnju zatvorenost ima religija « M , koja je hinduističko - islamska mješavina. Oni su zadržali sustav kasti, kao i jedinstvenost muslimanske zajednice. Slično kao što se islam širi džihadom, tako je i sikh borilačka zajednica. Najsavršenija religiozna zajednica je Katolička crkva. Ne samo daje po broju svojih članova najveća svjetska religija, nego ima i najsveobuhvatniju i najdublju ideju zajednice. Crkva je mistično Tijelo Kristovo i kao takva prvenstveno nevidljiva zajednica, ali izvana vidljiva, i u vjeri i mističkom zajedništvu skupljena kao Kristovo Tijelo. Vidljivost se osobito doživljava u euharistiji. Crkva pripada istovremeno svima narodima, a opet je u svakom narodu i svaki narod zadržava svoje nacionalne osobitosti. Odraz toga je u papinoj službi koja je univerzalna i u biskupskoj službi koja je nacionalna. U Crkvi su različite napetosti, tako npr. između vidljive i nevidljive Crkve, između sveopće i nacionalne, između njenog inkluziviteta i ekskluziviteta, a to znači u njezinom stalnom razvitku, a opet u teološkom i institucionalnom ograničavanju. Napetost postoji između duhovnog spasa i zemaljske moći. Dogmatska ekskluzivnost Crkava s jedne strane, a posvjetovnjačenje s druge strane uzrokovali su dijeljenje Crkve i stvaranje novih zajednica, od kojih su jedne bile shizmatske, a druge heretičke. Osim velikih Crkvi postoje i male zajednice svetih koje pokušavaju u moralnom pogledu živjeti strože ili pak živjeti u razvijanjuu raznih karizmi. Osim crkvenih zajednica postoje i sekte. U pojedinim Crkvama postoje također redovničke zajednice. Osim velikih Crkava, crkvenih zajednica i sekti postojale su i mističke zajednice u duhu spiritualizma. Osim razdvajanja u kršćanstvu postoji i ekumenski pokret koji teži za sjedinjenjem i međusobnim razumijevanjem. Velike težnje za sjedinjenjem postoje u pokretima kao što je "Faith and Order" i u "Life and Work". Postoji i opća religijska težnja ili pokret koji teži za sjedinjenjem svih religija. U Katoličkoj crkvi se to zove pokret dijaloga. Već je kardinal Nikola Cusanus smatrao da su sve religije izraz jednog božanskog Logosa. Stanovitu sintezu između kršćanstva i hinduizma htio je načiniti Roy, univerzalnost pak pokušava religija bahai, rođena iz islama. U našem stoljeću postoje bezbrojne male ili veće sekte koje stvaraju nove zajednice mješavinom svih religija. Svi ti pokreti idu za realiziranjem čovječanstva. Auguste Comte je naviještao sveopću religiju u kojoj bi postojao kult čovječanstva. Ovom sveobuhvatnom pokretu suprotstavlja se pokret koji smatra da svakom narodu i svakoj rasi pripada posebna religija. U nekim zemljama pokušavaju obnoviti pretkršćanske religije predaka i prilagoditi ih modernom osjećaju.

1.7. BITNI SADRŽAJI RELIGIJE Religija ne samo da predočava Boga nego ona stupa u odnos s njime i to u najrazličitijim oblicima. Taj pristup Bogu ima različite forme. Pet je takvih bitnih sadržaja ili formi svake religije: Bog, svijet, objava, spas ieshatologija. 1.7.1. Bog Sve religije Boga shvaćaju u nekom liku. Prvi od tih likova je kauzalnost. On je stvoritelj svega, svemogući i sveznajući, pravedan i dobar. Bog je prikazan kao otac ili, u matrijarhalnim kulturama, kao majka. Politeizam je nastao iz diferenciranja tog kauzalnog shvaćanja. Bogovi

nose različite funkcije, što se osobito umnožilo kod Grka i Rimljana. Postoje bogovi kao zaštitnici države ili pojedinih zajednica, bogovi sela, gradova i obitelji i bogovi koji su individualni. Osim osobnih bogova postoje i bogovi kao neosobna moć, kao svjetska zakonitost, kao sudbina, kao moralni svjetski red. Ta neosobna sila daje naslutiti da postoji netko tko tu sudbinu daje, od kojeg proizlazi ta sila. Politeizmu stoji nasuprot monoteizam koji pokušava različite funkcije ujediniti u molitvi i u životu. Mistički doživljaji žele ujediniti sva božanstva. Oko toga se trudila i teologija. Drugi put k Bogu je "via eminentiae". Ono što se kod čovjeka nalazi u nekom obliku kod Boga se nalazi u neizmjernom i neizrecivom obliku. Bog je naprosto ljepota, moć, mudrost, razum, istina, duh naprosto. On je i ljubav ili najveće dobro. U mnogim religijama, kako u židovstvu, tako i u kršćanstvo! i islamu, božanstvo se prvenstveno označava muškim simbolima. U židovstvu osim ovoga stoji, nešto što je uz Jahvu, a to je mudrost. U kršćanstvu Istoka i Zapada stoji Majka Božja. Osobiti izraz Boga i božanstva pronalazi se kroz "via negationis". Bog je uvijek netko koga se ne može spoznati, zato treba zanijekati sve što se o njemu može i želi reći. On je zato tremendum ifascinorum. To se osobito pokazuje u personalizmu. Toma Akvinski smatra da je osoba ono najsavršenije, a mistici da osoba ima neku vrstu dvojnosti, te d a j e samo jedinstvo savršenstvo. Usklađivanje između personalizma i impersonalizma, koje se tijekom stoljeća javljalo u svim religijama, u grčkoj i latinskoj teologiji, ujedinilo se u nauku o Presvetom Trojstvu. 1.7.2. Stvorenje Stvorenje u religijama nije toliko filozofska kategorija nego prije svega iskustvo vjere. U mnogim mitovima opisuje se stvaranje svijeta, a osobito jasno u Bibliji. Prema vedskoj kozmologiji svijet je nastao spontano. Prema drugim mitovima svijet je nastao od bogova. Tako se opisuje u japanskim mitovima. Treća vrsta stvaranja jest oblikovanje kozmosa iz kaosa. Tako babilonski Marduk pobjeđuje ponore. Prema Mitrinoj kozmologiji svijet nastaje iz ubijenog prabika. Svijet je stvoren iz ništavih snagom božanske volje ili čarobne sile ili neke magijske žrtve, riječi ili pjesme. U hinduizmu je stvorenje panteistička emanacija. Poseban je božanski čin stvaranje čovjeka, smatra se u religijama. Čovjek je stvoren ili iz nečega što već postoji, kao što je to kamen, stablo, životinja ili pak iz nekog božanstva. Biblija kaže daje čovjek stvoren od zemlje; Kuran kaže od krvi. Osim bogova postoje i duhovna bića ili anđeli, osobito je razvijen govor o anđelima i demonima u islamu, židovstvu i kršćanstvu. Zle sile se ujedinjuju u konkretnom i osobnom biću koje se zove davao ili sotona. Kod primitivnih naroda đavao je značio izvor zla i on ometa djela najvišeg bića. Bilo je to osobito izraženo u Babilonu i Perziji. Iz Perzije su tada ideje o đavlu prodrle u židovstvo koje ga naziva imenom Belzebub, Belijar i najčešće Satan. Osim toga postoji i opsjednutost, što znači daje opsjednuti čovjek neslobodan i posjeduje neku novu čudesnu moć. Dok su anđeli nevidljivi, čovjek je vidljiv. No, i on je satkan od vidljivog i nevidljivog dijela. U religijama se taj nevidljivi duhovni dio smatra nekom numinoznom stvarnošću, čarobnom silom, osobito u mistici raznih religija gdje se duša stvara božanskom snagom. Suprotna toj božanskoj snazi je ideja grijeha, udaljenosti od Boga i smrtnosti. Pojam grijeha je univerzalan u svim religijama. U njemu se spajaju problemi i pitanja o uzroku patnje i smrti. S time je povezano i pitanje istočnog grijeha, koji, prema islamu, ne postoji.

1.7.3. Objava Već samo stvorenje je objava, i to dovoljna, kako kaže Konfucije. Objava se dobiva raznim proroštvima. Postoji neka vrsta nutarnje objave, to može biti u nekom glasu, kao što kaže Sokrat, ili u nutranjem prosvjetljenju kao kod Bude. Osim mističkih, nutarnjih i stvarateljskih, poznate su proročke objave, koje se do savršenstva odražavaju u Bibliji. Prorok pokazuje unatrag što je Bog tražio od ljudi, a zatim budućnost, koja ovisi o tome drži li se objavljeno u prošlosti. S tom eshatologijom povezana je apokaliptička misao objave. Isus kaže da kraljevstvo Božje stoji pred vratima. Kao rezultat toga je vizija uskrsnuća Kr istova i uskrsnuća svih ljudi. Kršćanska objava je našla proširenje u teologiji apologeta i aleksandrinaca koji su smatrali da su i poganski filozofi i mudraci priprava Isusu Kristu. Objava je univerzalna, ona je za sve ljude. To se očituje u kršćanstvu. Religije većinom drže svaka za sebe daje ona vrhunac objave, dok hinduizam smatra da postoje različite jednakovrijedne objave. Objava božanstva se osobito očituje u čudesima. Božansko čovjeka začuđuje i pokazuje moć nad kojom čovjek nema vlasti. Iako je islam u vjeri u čudesa trijezniji od kršćanstva i židovstva, i kod njih su prorok i sveci okruženi pričama o čudesima. Sva ta čudesa nalaze u religijama produhovljenje. U Upanišadama je najvažnije čudo spoznaja jedinstva. U budizmu je to spoznaja otkupljenja. U židovstvu je čudo pravedan Božji sud i praštajuća milost. Isusovo najveće čudo je njegovo uskrsnuće. 1.7.4. Otkupljenje Dok se objava odnosi na transcendentno, na ono što čovjeka nadilazi, te je njezin krajnji cilj Božja slava, dotle se otkupljenje odnosi na čovjeka, njegovo oslobođenje od zlih sila, na praštanje grijeha i na sudioništvo u Božjem životu. U raznim religijama postoje otkupitelji. U budizmu se pojavlj uje posrednik otkupljenja budišatva. Smatra se, daje Buda navijestio, da će doći jedan drugi Buda, Maitreya, koji će mnoga bića privesti spasu i miru. Osobito je prisutan govor o otkupitelju u židovstvu. Bit će to spasitelj Mashiah, Pomazanik. Isus se pojavljuje kao Spasitelj i Mesija. Za primitivnog čovjeka je spasenje supstancijalno, nešto magično. Kao što postoji grijeh tako postoji i milost. Kao što postoji kanna, postoji i mokša, sloboda od karme. U budizmu je to nirvana, kao najveće dobro u koje čovjek može ući, sjedinjenje atmana i Brahmana. Maniheizam je otkupljenje u oslobođenju zarobljenih elemenata svjetla i povratak u carstvo svjetla. Spas nije samo u otpuštenju grijeha, nego i u posvećenju, ispunjenju Božjom silom i priopćenju Duha Svetoga. To znači da u dušu ulazi neko otkupiteljsko dobro. Za grčke oce spas se sastoji u pobožanstvenjenju. Bog je Bog po naravi, a čovjek je Bog po posinjenju ili milosti. Različiti su putevi spasa, po kultu, žrtvi ili molitvi. U budizmu je spas u hodu putem prosvjetljenja, a to znači u spoznaji koja se vidi. U hinduizmu su dva puta, jedan u kojem i čovjek sudjeluje i drugi u kojem samo milost prenosi čovjeka u spas. U kršćanstvu je to nauk o opravdanju. U spisima novozavjetnih autora naglašava se ili milost ili djelo, ali i spoj djela i milosti. 1.7.5. Vječni život Spas završava u vječnom životu. Čovječanstvo je prožeto vjerom da smrt nije kraj života. Različita su međutim mišljenja kakav je taj vječni život. Jedni smatraju daje to produljenje

zemaljskog života, te se duša nalazi u svijetu grobova. Zato su već u prapovijesno doba ljudi na grobove donosili darove, hranu i piće, oružje i drugo. Važan motiv tome bilo je i vjerovanje da pokojnici mogu zahvatiti u život živih. Tako su ih htjeli umilostiviti da im pomažu, a ne da im škode. Drugi smatraju daje život nakon smrti u nekom boljem životu negoli je to bilo na zemlji. Oni smatraju da pokojnici dobiju neku vlast nad pojedinim sferama života na zemlji, kao npr. vlast nad smrću. Jedni smatraju da se vječni život sastoji u nekom raju ili carstvu mrtvih s onu stranu svijeta. Postoje i oni koji vjeruju daje vječni život u lošijem zemaljskom životu poslije smrti. Oni smatraju da umrle duše lutaju zemljom kao utvare i prijete ljudima. Također je rasprostranjeno mišljenje da mrtvi žive u nekoj sjeni u podzemlju. Homer govori o Hadu. Prema židovskom shvaćanju pokojnici su u snu. Mnogi vjeruju da se nastavak života nakon smrti događa ovdje na zemlji, ali duša odlazi u neko drugo tijelo, bilo u ljudsko, životinjsko ili biljno. Tako su vjerovali u Meksiku da poglavice postaju dragocjeno kamenje, ili da se rađaju u pticama. Prema staronordijskoj vjeri umrli se ponovno pojavljuju u svojim potomcima. U Novom Zelandu svećenici broje novorođenom djetetu različita imena njegovih prethodnika dokle god dijete ne počne plakati, a to onda znači da su otkrili čija je duša u njemu. Prema egipatskom shvaćanju umrli mogu uzeti svaki oblik. Osobito je shvaćanje ponovnom rađanju i reinkarnaciji rašireno kod indogermanskih naroda, Indijaca, kod Grka, Slavena i Kelta. Keltski druidi su učili da postoji ponovno otjelovljenje nakon smrti. Litvanci su vjerovali u povratak u tijelu životinja. Život poslije smrti se povezuje s kaznom i nagradom. One dolaze ili u životu nakon smrti, ili kod povratka u ovaj svijet. Tako je to u indijskoj hinduističkoj samsari. Sve ovo, međutim, nije zadovoljavalo ljudsko srce te se javljala čežnja za životom s Bogom i u Bogu. Već se u hinduizmu pojavljuje takva ideja. Osobito je ta čežnja za besmrtnošću bila jaka kod semitskih naroda. Egipatska mistika sunca uči o sjedinjenju čovjeka sa suncem. Misterijske religije starog svijeta su bili putevi do besmrtnosti i uskrsnuća. Također postoji orfijsko-platonska ideja da se duša oslobađa od okova tijela i materije. Iznad primitivnih, etičkih, mističkih i kultnih predstavljanja osobito se izdižu različiti oblici onostranosti u spasiteljskim religijama. Jedno je neosoban doživljaj spasa, kako se često u hinduizmu naglašava, a drugo je čežnja za sjedinjenjem i za zajedništvom s Bogom. Duše tamo postaju blažene u nebu, u prisutnosti osobnog spasiteljskog Boga. Osobito je to izraženo u židovskoj religiji. Kršćanstvo je međutim onostrana religija u posebno izvrsnom smislu. Praoblik kršćanskog nauka o onostranosti je univerzalno eshatološki. To je preuzeo i Muhamed. U početku je bila kod nekih prvih kršćana zamišljena ta eshatologija u miješanim orfijsko platonskim oblicima. No, osobito je pri tom bila važna svijest o čistilištu. Osim prakršćanskoeshatološkog shvaćanja vječnog života, kao i orfijsko platonskoga, postoji ono temeljno koje sve slike ostavlja po strani i smatra daje zajedništvo s Bogom već sada početak blaženstva.

1.8. DOŽIVLJAJNI SVIJET RELIGIJE Religiozna doživljavanja su gotovo u svim religijama jednaka, iako su različiti objekti i kultovi religija. Tako je moguće pronaći da su isti doživljaji mistike u najrazličitijim religijama, konfesijama, crkvama, rasama i narodima, kulturama i vremenima. Kad čovjek vjeruje u nešto transcendentno tad u mistici, čini se, nije važno na koje ime Boga se to odnosi, nego samo da je to transcendencija i da čovjek zbog vjere u nju nalazi povjerenje i zaštitu. Postoje

religiozne, erotske i umjetničke ekstaze. Razlika između religioznog doživljaja i profanog jest na usmjerenosti doživljaja na nadzemaljsko, transcendentno, onostrano. Na tu transcendenciju su vezani nekii doživljaji, i to u svim religijama, narodima i vremenima. Postoje stoga neki temeljni oblici religioznih doživljavanja. Prvi od njih je strahopoštovanje. On u sebi sadrži istovremeno povjerenje i poštovanje, ali i strah, poniženje kao i divljenje, čežnju kao i predanje. Drugi temeljni doživljaj je strah. Veliki dio praktičnih religija primitivnih naroda sadržavaju strah i tabu objekte, gataoce i vračare i, osobito, strah od pokojnika. Većina bogova ima užasan izgled i karakter, pa i Jahve ima takav izraz, tako da prorok kaže: Strah Gospodnji početak je mudrosti (Psalam 111,10). Istina, težnja svih velikih religija jest upravo pobijediti strah i to pomoću povjerenja i ljubavi. Sa strahom se povezuje bojazan, a to znači osjećaj Božje udaljenosti, čovjekove napuštenosti. To je doživljaj pustinje, praznine, suhoće i osame. Protivan doživljaj strahu jest vjera, povjerenje i pouzdanje. Povjerenje raste u molitvi. To povjerenje i pouzdanje je toliko da su ljudi spremni čak ići u mučeništvo. Sljedeći doživljaj u religijama jest nada ili ufanje. To je vjera koja se odnosi na budućnost, na oslobođenost iz zemaljske nevolje, na postizanje vječnog života. To je skok u nepoznato i nesigurno. Među temeljnim religioznim doživljajima jesti. Ona svoj izraz nalazi u bliskosti Bogu i u prijateljstvu s njime. Mistična ljubav obično se izražava u erotičnoj ljubavi, ili u platonskoj ljubavi koja polazi iz osjetilnog svijeta, ali onda raste prema nevidljivom nadzemaljskom svijetu. Na razne se načine zato u mističnoj ljubavi miješaju nebeski i zemaljski eros. U toj mističnoj ljubavi treba razlikovati proročko evanđeosku ljubav, a to je agape. Ona počiva na osobnom, povjerljivom odnosu prema Bogu. T a j e ljubav međutim neodvojivo povezana s ljubavlju prema bližnjemu. Ta vrsta ljubavi je trijezna i umjerenija negoli mistična, koja naginje pretjeranostima. Posljedica vjere, ufanja i ljubavi jest mir. To je mir srca, spokoj koji čovjek doživljava u Božjoj blizini. Jedan je mir i spokoj u odricanju i uništavanju svih doživljaja, a drugi mir koji se oživljava u proročko evanđeoskom svijetu, a to je mir zbog oproštenja grijeha. S mirom povezana je radost. Religiozni blagdani su zapravo blagdani radosti. Ona je cilj gotovo svih velikih religija, kako misterijskih, tako mističnih i proročkih. U svim religijama prisutan je i doživljaj nutarnjeg nagona za priopćavanjem. Religiozni doživljaj raskida stare tradicionalne okvire i stvara nove pretpostavke i slike o Bogu i spasu. Doživljaj prosvjetljenja kod Bude oslobodio gaje od mnogih okvira hinduizma. Proroci moraju činiti ono što im Bog zapovijeda. Ta potreba za priopćavanjem osobito se doživljava kod ispovjedalaca proročkih religija koji imaju potrebu da navješćuju i vojuju za Boga i za ono što su doživjeli. To može dovesti do fanatizma. Iz osobnog doživljaja nastaje masovan doživljaj koji se povezuje s intelektualnom sljepoćom i nasiljem. Kratak je put od ljubavi do mržnje, od gorljivosti do prozelitizma. Cesto se događa da ono najviše postane najgore. Nije religija zla, nije ona kriva, nego čovjekov otpad od srca religije.

1.9. IZVANREDNI RELIGIOZNI DOŽIVLJAJI Prvi je izvanredni religiozni doživljaj inspiracija. To je nutarnje prosvjetljenje koje čovjeka navodi da ga zapiše ili izrekne. Drugi izvanredni doživljaj je vizija i audicija. Vizije i slušanja nečega doživljavaju se u razgovoru s višom silom. To se osobito događa u mistici. U budističkoj psihologiji se kaže da

u meditaciji čovjek dobije neku vrstu nebeskog uha i nebeskog oka. Osobito važno mjesto u visokim religijama zauzima doživljaj obraćenja. Većinom se to doživljava iznenada, obično je to obrat od neduhovnog i nemoralnog života k religioznom životu, ili prelazak iz jedne religije u drugu. Vrhunski doživljaj u mistici je ekstaza. Ekstaza se razlikuje od transa i doživljaja izazvanih drogama. U ekstazi mistik doživi jedinstvo s čitavim svemirom, a istovremeno i s Bogom. Osobiti izvanredni doživljaj u religijama je kardiognozija ili čitanje srca. Slično čitanju srca može biti i čitanje misli, ali i čitanje budućnosti. Poseban doživljaj jest levitacija, lebdenje u zraku. S tim je povezano i preobraženje koje se dogodilo Isusu na Taboru, ali i mnogim svecima, kao i Mojsiju u Starom zavjetu. O takvim doživljajima govori se i u jogi i meditaciji. Uz to su povezani i fenomeni bilokacije, doživljaji daje čovjek istovremeno na dva mjesta. Izvanredni religiozni doživljaj je i ozdravljenje, kada duša djeluje na ozdravljenje čovjekova tijela. S time je povezan i doživljaj anestezije, a to znači neosjetljivost na rane, mučenja, bolesti i boli. Duša može djelovati i na druge ljude. Sveci su posjedovali dar ozdravljivanja i oživljavanja mrtvaca. Neki su religijski velikani djelovali na životinje; kaže se daje Buda ukrotio bijesnog slona, da su budistički, islamski i kršćanski sveci boravili u osami s divljim životinjama. Njihovo djelovanje na vjetar i na meteorološko vrijeme nije samo fikcija ili legenda. Pri svemu ne treba govoriti o čudesima, nego o zakonitosti koju pokušava dokučiti parapsihologija, ali još više teološko proučavanje duhovne antropologije. Svi religiozni doživljaji, osobito izvanredni, privlače mase. Stoga se govori o masovnim ekstazama, masovnim vizijama i masovnim iscjeljenjima. Ovakve doživljaje proučavao je već Augustin u svojim "Ispovijestima". Terezija Velika je 0 tome pisala, a u modernoj teologiji Schleirmacher, te Rudolf Otto, van der Leeuw. Oni su došli do rezultata da religiozni doživljaj, iako je subjektivno obojen, nije cilj samom sebi, nego je cilj Bog ili božansko i to je odlučujuće u religiji. To znači daje unutarnji doživljaj rezultat ili odsjaj onoga što mistik ili vjernik religije doživljava izvan sebe. 1. 10. OBJEKT RELIGIJE Proučavatelji religijske fenomenologije dolaze do rezultata daje objekt religije Sveti, Božansko i da se ono očituje u tri različita elementa: misterij, numinosum i tremendum. Tome još dodaju mnogi ifascinosum. Sveti nije proizvod mašte niti iluzija, nego stvarnost svih stvarnosti, kažu oni. Platon je to nazvao ens realissimum, onaj koji zaista jest. Bog je istovremeno deus revelatus i deus absconditus (objavljeni i skriveni Bog). Kao objavljeni on ima svoju osobnost, on je "Ti" vjerniku. Vrhunac toga "Ti" odnosa je u kršćanskoj trojstvenosti u odnosu Oca, Sina i Duha Svetoga koji je u najsavršenijem smislu odnos Ja-Ti. Religije govore daje Bog u najvišem smislu osoba, ali daje on također i istovremeno skriven i opet potpuno jasan. Pitamo li se što je zapravo bit svake religije, onda ćemo s filozofijom religije doći samo do usko shvaćenih pojmova koji se odnose na predstavljanje religije ili doživljaj religije. Bit religije nije u nečem statičkom, nego u dinamičkom odnosu prema Svetom. Religija nije samo mišljenje ili neki transcendentni objekt, nego djelovanje ili život, to je zakoračaj u vjeru, u Božje vodstvo i poslušnost, u Božju volju. Zato se može reći daje religija klanjanje misteriju 1 predanje njemu. Za primitivne religije taj misterij je numen, nešto istovremeno užasno i

najljepše. Put do tog misterija vodi preko vita contemplativa i vita activa. Religija nije filozofija, nije nazor na svijet niti teologija, nego komuniciranje sa Svetim. To osobito dolazi do izražaja u dijalozima između duše i Krista, kako je to opisano u spisima njemačkih mistika i osobito u knjižici Tome Kempenca "Nasljeduj Krista". Ta komunikacija s Bogom, međutim, ne počiva na čovjekovu iznašašću niti na njegovom nadahnuću, nego prvenstveno na inicijativi koju ima Bog. Ne dolazi čovjek u religiji do Boga, nego Bog silazi čovjeku. "Ne bi me tražio da me nisi našao" rekao je Augustin. Iako je religija djelovanje, ipak ona nije rezultat čovjekova napora, nego prvenstveno milost. U svim religijama stoga postoji doživljaj prodora osjećaja do iskustva milosti. Usmjerenje religije na onostranu stvarnost bitno razlikuje religije od bilo kojeg profanog i sekularnog surogata. Obično se istražitelji varaju kad se zaustave na doživljajima i raznim oblicima religioznog izražavanja, te tako počnu pseudoreligije smatrati religijama, kao što su to ideološki pozitivizam, rasni nacionalizam i komunizam. Za razliku od tih sekularnih eshatologija prava religija je uvijek usmjerena na vječno i neprolazno. Cesto se religija izražava kao osama. Zato se u budizmu i u drugim religijama tvrdi da je religija zapravo bijeg samotnika k drugom samotniku. Veliki istraživač religija Nathan Sòderblom je smatrao daje Božje kraljevstvo završetak svih religija. Božje kraljevstvo ne dokida religije nego je ono ispunjenje svih religija, prema riječima svetog Pavia: "Kad će Bog biti sve u svemu" (usp. 1 Kor 15,28).

e-

2.1. AFRIČKE RELIGIJE Pojam Afričke religije je zajednički naziv za prastare tradicionalne religije afričkih crnačkih plemena. Pučanstvo Afrike čini krajnje kompleksnu sliku plemena, naroda i rasa. Oko 64 milijuna pripadnika plemenskih religija živi u Africi, a to je oko 70% svih pripadnika plemenskih religija na svijetu. Ipak to je tek 12,3% pučanstva Afrike gdje još živi 45,4% kršćana i 41,5% muslimana. U 43 afričke zemlje postoje plemenske religije. Najveći dio plemena u južnoj i središnjoj Africi govori "bantu" jezicima. Postoje i druge jezične skupine, kao koji-san i nilotički jezici, te se pod nazivom "afrički" kriju većinom te tri jezične skupine. Afričke religije su međutim više usredotočene na ljude nego na prirodne pojave i nadnaravna bića. Karakteristična oznaka za afričke plemenske religije je vjera u sveobuhvatnu životnu snagu, koja međusobno povezuje bogove i pretke, poglavice i svećenike, ljude i svijet (animizam). Ta se životna snaga očituje u plodnosti, te je dobro ono što promiče plodnost, a zlo ono što je sprečava. U afričkim religijama je zajednica najviša vrednota. Toliko ima religija koliko zajednica, jer svaka zajednica ima svoju religijsku tradiciju koju dalje prenosi. Opća oznaka religija afričkih urođenika je vjera u vrhovno božanstvo i razvijen kult predaka. Božanstvo Tradicionalna religija većine plemena južne i središnje Afrike sadrži vjerovanje u biće koje je stvoritelj i vrhovna sila svemira. Ono stoji iznad mnoštva nižih duhova. Ono povezuje sve odnose između čovjeka i njegova ambijenta. Za boga se upotrebljavaju različita imena. Njega neka plemena ne štuju i ne zazivaju, jer je odviše transcendentan, no druga ga mole za pomoć u nevoljama. Kult predaka Smrću čovjek postaje predak. On živi u kraljevstvu mrtvih, u podzemlju ili s druge strane ovoga svijeta. Preci postaju samo oni pokojnici koji imaju djecu, koji su umrli prirodno i pravilno su sahranjeni. Drugi pokojnici lutaju, uznemiruju žive i nanose im štetu. Dobri pokojnici komuniciraju sa živim potomcima. Prinošenjem hrane i pića na grobove uspostavlja se dodir s pokojnima. S njima se može doći u dodir i u kućama duhova. Pokojni se mogu inkarnirati u životinjama, osobito u zmiji. No, oni se ponovno rađaju u svijetu živih. Ipak, ponovno rođen čovjek nije čitav. Može se reći da se rađa samo ime. Ono čini temeljnu prirodu čovjeka. Novorođenčetu daju ime nekog pretka. Ono postaje taj predak. Nasljeđuje nešto od njegove prirode, osobina i društvenog položaja. Preci ostavljaju zajednici u baštinu mitove, obrede, životni nazor, ime i svoje biće. Ipak, nanovo rođeni predak još živi u svijetu mrtvih i može mu se približiti na grobu, u svetištu ili dok se pojavljuje u životinji. Tako se predak može pojaviti i u više potomaka istovremeno. Postoje obiteljski i zajednički preci. Zajedničke pretke se obično povezuje s prirodnim predmetima i junačkim likovima iz prošlosti. Uzrok smrti se pripisuje bogu, vještici ili vraču te nezadovoljnom pretku. Predak naime, uzrokujući smrt nekoga, upozorava zajednicu da krši pravila ponašanja ili zanemaruje prinošenje žrtava. Uzrok smrti, bolesti i zla se otkriva vračanjem. Dva su načina vraćanja: predmetima i izravnim govorom duha. Predmeti se bace te vrač prema njihovom padu odgonetava uzroke smrti ili nevolja. Govor duha se pojavljuje preko nekoga koga je duh obuzeo ili pak proročkim govorima preko neke osobe. Za ozdravljenje pojedinca ili za otklanjanje zla od zajednice treba uspostaviti tradiciju zajednice koja je bila

zanemarena. Kult predaka služi umnažanju životne snage i udaljavanju zlih sila koje tu snagu žele umanjiti. Da bi se povećale životne snage potrebno je stalno se vraćati početku, mitskom izvoru, te je svako djelo protiv praiskonskog reda otaca prijetnja da se smanji životna snaga ili da potpuno nestane. Spasitelji, donositelji kulta i junaci su ili preci ili glasnici bogova. Oni su Afrikancima donijeli vatru i naučili ih raznim umijećima. Molitva, žrtva i sakralni ples čine najvažnije oblike kulta. Kultni ples je prvenstveno ples s maskama. Na čelu plemena su poglavice ili kraljevi. Uz kralja stoji svećenik te vrač ili liječnik, koji zaziva kišu i liječi. Pri tom se služifetišem. Da bi zajednica ili pojedinac ozdravili treba se pokoriti vraču ili liječniku koji obnavlja i štiti odnose u zajednici. Mnoga afrička plemena imaju tajna društva koja se bave liječenjem. Kultna mjesta nisu posebno označena ili se kult vrši u svetim gajevima. Postoje kolibe u kojima se štuju preci. Postoje i kamenovi predaka koji su i kišni kamenovi, a predstavljaju povezanost s precima i preko njih s bogovima kiše. Inicijacija Afričke religije su tradicionalne i prenose se od starijih na djecu. Zajednica je skup ljudi koji pamte, žive i prenose istu tradiciju. Ta se tradicija primjenjuje kod rođenja, u životu i kod smrti. Ona se na sustavan način prenosi inicijacijom. U vrijeme puberteta dječaci se skupno odvajaju od obitelji te nekoliko mjeseci provode u posebnim logorima odvojenim od sela. Tu ih se prokušava i podučava u tradiciji, vjerovanjima i običajima. Neka plemena obrezuju dječake, druga ne. Djevojke provode vrijeme inicijacije individualno. Inicijacija je početak potpunog uključivanja u zajednicu. Inicirani ulaze u brak čija je svrha imati djecu. Biti bez djece znači iznevjeriti zajednicu i pretke. Afričke plemenske kulture Afričke plemenske religije nalaze se u lovačkim, ratarskim i pastirskim kulturama. U lovačkim kulturama se nalaze najstariji religijski sadržaji. Pigmejci u šumama Konga štuju boga nebesa koji je stvoritelj ljudi. Sadržaj religije potječe od prapovijesnih mitova. Oni govore o "raju", o prijestupu božje zapovijedi, povlačenju boga i podrijetlu zla i smrti. Drugi bog je gospodar šume i životinja kome se prinose primicijalne žrtve lova. Vjeruju da se životna snaga nalazi u najstarijim plemenima i u totemu-životinji, a izlazi iz vrhovnog bića. Pigmejci u Ruandi vjeruju u boga stvoritelja koji je toliko transcendentan da mu ne vrijedi prinositi žrtve. Bušmani potječu još iz srednjeg kamenog doba, a štuju boga lova u životinjskom liku. Kod njih je naglašena lovačka magija. Stepski lovci u istočnoj Africi štuju vrhovno biće kao gospodara šuma i lova. Crnci u jugozapadnoj Africi štuju vrhovno božanstvo isvoje pretke. U ratarskim kulturama kod crnaca u Sudanu kult mrtvih i predaka ima središnju ulogu. Značajni su njihovi mitovi o izlasku ljudi iz špilja, voda i drveća. Kod crnačkih plemena zapadne Afrike stoje u središtu štovanja božanstva zemlje kao i vjera u vrhovno božanstvo. Kod plemena Bantu u južnom Kongu i u području Angole i Zambezija zapaža se matrijarhat. Oni štuju pretke i duhove prirode. Kraljevski pradjedovi su priznati spasiteljima. Pastirske kulture na sjeveroistoku i na istoku Afrike karakteristične su po vjeri u vrhovno božanstvo. Vrhovno biće kao bog neba manifestira se u atmosferskim pojavama te se očituje kao hipostaza oluje i to crno božanstvo kao dobro, crveno kao zlo božanstvo. Herero pleme u Angoli i Namibiji štuje u jednom liku nebeskog i podzemnog boga. Tako se povezuje s precima čiji je predstavnik poglavica. Pleme Zulu u jugoistočnoj Africi vjeruje u stvoritelja svih stvari i gospodara života i smrti. On ljudima daje bolesti da bi ih iskušao i pripremio na neku službu. Politeistički religijski

sustavi prevladavaju u plemenskim i narodnim skupinama koje su državotvorne, a koje se nalaze na području Sudana te prema istoku i jugu Afrike. U gornjoj Gvineji i Gani vrhovni bog se pojavljuje u suncu kao muško i u mjesecu kao žensko božanstvo. Plemena u Dahomeju, Gani, Togo i Nigeriji štuju boga koji sve nadilazi. Kod Joruba plemena u Nigeriji i Dahomeju stoji na vrhu svih božanstava vrhovni bog koji je "samoegzistirajući". Masai u Tanzaniji i Keniji štuju trojstvenost bogova koja izlazi iz vrhovnog nebeskog boga. Kod ovih plemena i naroda život se kralja identificira s državom, a on može biti utjelovljenje nekog božanstva. Literatura: N. Booth, Afričke religije, Religije svijeta, KS i GZH, Zagreb, 1987. str. 161. - 166.; A. I. Berglund, Zulu, Religije svijeta, KS i GZH, Zagreb, 1987. str. 166. - 167.; M. Langley, Etničke religije, Religije, kultovi, misterije što sve ljudi vjeruju, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1988. str. 6. - 11.; B. Bujo, Ahnenkult in Afrika, Lexikon der Religionen, Herder, Freiburg, 1987. str. 16. - 17.; G. J. Bellinger, Knaurs grosser Religionsfuerer, Droemer Knaur, Muenchen, 1986. str. 7. - 9.; J. Haekel, Afrika, L T h K Herder, Freiburg, 1957. str. 172. - 175.

2.2. TIBETANSKA RELIGIJA U predbudističko doba Tibetanci su imali domaću religiju koja je do danas ostala sačuvana u pograničnim područjima (istočni Tibet, južni obronci Himalaja, Buthan, Sikkim i nešto manje zapadni Tibet) i nosi ime "Bon". Sačinjavala ju je mješavina animizma sa šamanističkom magijom. Sljedbenici te nacionalne tibetske religije, koji se zovu "bonpo", osnivačem svoje religije smatraju Sen-rabs-mi-bo. U 31. godini se odrekao svijeta i ostatak svog života proveo u askezi i meditiranju, stekavši time nadnaravne sile. Prvotna se religija uglavnom sastojala od vjerovanja u mnogobrojne duhove i demone, koji su prebivali u izvorima, jezerima, rijekama, stijenama, šupljem drveću, a naročito na visinskim prelazima. Bon-po vrhovnim božanstvom smatraju "Svedobrog Boga", koji je svijet stvorio iz ispljuvka, a živa bića iz jajeta. Dva druga istaknuta božanstva u bonskom panteonu su pod jakim tantričkim utjecajem p a j e teško odrediti njihove izvorne crte. To su "Bog bijeloga svjetla", i njegova šakti, nazvana "Velika majka". Sva muška i ženska božanstva su emanacije tog božanskog para. Medu njima se nalaze i strašna božanstva, kao "Tigarski bog gorućeg ognja" te troglava i šesteroruka "Kraljica svijeta". Indijskog je podrijetla i kult Afagas, te i u zapadnom Tibetu prošireni kult astralnih božanstava. Postoje i duhovi, kao kućni bog sa svinjskom glavom bog ognjišta i "posjednici temeljnih zidova", koji borave u samostanskim temeljima. Kult tih božanstava uglavnom čine pomirbeni obredi, medu koje spadaju i krvne žrtve, a u staro doba čak i ljudske žrtve i kanibalizam. Važan sastavni dio bonskog rituala, koji je preuzeo lamaizam, sačinjavaju misterijske igre i ples. Svećenike nadasve cijene kao moćne čarobnjake, kao liječnike, majstore vremena i zaklinjače protiv tuče. Budizam je prema predaji u Tibetu uveden u 7. stoljeću, kad je prvi tibetanski kralj ujedinio čitavu zemlju pod svoje žezlo i premjestio glavni grad u Lha-su. Istaknuta su tada mistička nastojanja na temelju indijske joge. To se primjećuje u sekti koju su osnovali poznati asket Marpa i njegov učenik Milarespa, najveći tibetanski pjesnik u 11. stoljeću. Sljedbnici te sekte povlače se u visoka brda i borave više godina ili čitav život u

zazidanim pećinskim ćelijama, posvećujući se meditaciji. Još i danas predstojnici velikih samostana moraju nakon svršetka teoloških studija, prije nastupa u svoje službe, provesti nekoliko godina u takvim ćelijama u meditiranju. Tson-kha-pa je kod svoje reforme posvetio najveću pažnju ćudorednoj čistoći redovničkog života: strogom celibatu, zabrani uživanja alkohola, a po mogućnosti i mesa, kodificiranju liturgije, kao i strogoj organizaciji samoga reda. Zahvaljujući toj reformi glavni su se samostani pretvorili u moćne organizme koji su potpuno zavladali duhovnim, a kasnije i političkim životom Tibeta. Pokraj sjedišta velikoga lame, nasljednika u Lha si, važnu je ulogu igrao i samostan Tašilumpo. Poglavari tih samostana zahvaljuju svoj utjecaj osebujnom nauku, po kojem su u njima utjelovljeni pojedini Bude ili Bodhisattvas. Ta se utjelovljenja neprekidno nastavljaju. Nakon zemaljske smrti jednoga poglavara božanska se bića odmah utjelovljuju u dječaku, koga prepoznaju po posebnim znakovima i koga odmah priznaju za poglavara. Tako su nastale "dinastije utjelovljenja". Predstojnici iz Tašilumpo, koji nose naslov "dragulj velikog učenjaka", ili jednostavnije Taši-Lamas, smatraju se za magična tjelesa Bude Amitabha. Ime "lamaizam" obuhvaća zapravo sve te sekte. Rašireno mišljenje da je lamaizam magično ritualni budizam, ne može se držati potpuno opravdanim. Elementi magije i ritualizma, koji se nesumnjivo nalaze u lamaizmu, isti su kao i u indijskim Dijamantnim kolima, a mističke tendencije Mahayane u lamaizmu su mnogo jače naglašene nego što se obično smatra. Kao u drugim budističkim zemljama, mora se i u Tibetu razlikovati između nauka elite i pučke religije. U pučkom obliku lamaizma značajnu ulogu imaju bibliolatrija, simbolički nadomjesni obredi (kojima pripadaju i glasoviti molitveni mlinovi), a često i surova magija. U šaroliki mahayanski panteon lamaisti su preuzeli većinu bonskih božanstava. Poseban razvitak vježbi meditiranja mora se pripisati više osebujnim zemljopisnim okolnostima (samoća brda, kruta klima, teške životne okolnosti), nego nekom naročitom nastojanju. No, te su vježbe u mnogome ovisne o indijskoj jogi. Kao u indijskoj jogi, kod tih se vježbi često više radi o postizavanju natprirodnih sila, nego o pravome cilju. Među mnogobrojnim silama naročito se cijeni za lamaizam značajna vjera u mogućnost da se asketsko mističkim postupcima unaprijed odrede sljedeća rođenja nekog čovjeka. Tibetanska religija je mješavina urođeničke religije i budizma, te bi se smjela nazvati lamaizmom. No, još uvijek žive zasebno i sva tri izdanka ovih religija, tako da ima vjernika koji pripadaju religiji bon, drugi budizmu, a treći lamaizmu.

2.3. ŠINTOIZAM Podrijetlo Šinto je skup svih religiozno etičkih nazora i običaja koji su od najstarijih vremena u japanskom narodu, te su postojali još prije dolaska kineskih i indijskih ideja. Zato je podrijetlo šintoa isto tako mnogostruko kao i japanskog naroda. Učenjaci su danas složni u tome da je japanski narod rasna mješavina. U japanskom se narodu dadu ustanoviti otprilike ovi rasni elementi: Negriti, Paleoainu (pređi Ainua), Proto-Japanci (tunguska plemena), indonezijski narodi, plemena Indokine, Kinezi, Malajci, Mongoli. Proto-Japanci su izgleda bili brojčano najjači. Iz mješavine tih raznorodnih elemenata već je u prapovijesno doba proizašlo japansko rasno tijelo i po prilici u početku kršćanske ere stupilo u povijest kao novi narod. Prema tome, šinto je preuzeo raznovrsne elemente iz svih tih rasnih komponenata, no glavne su sastojine s azijskog kopna.

Ime šinto za oznaku prvotne japanske religije pojavljuje se prvi puta u kronici cara Yomei (519. - 587.). Isprva nije bilo nikakva imena. Tek kad je u Japan uveden konfucionizam, a prije svega budizam, koji se zvao bupo, "Budin zakon" ili butsudo, "Budin put", dalo se staroj religiji, za razliku od stranih, ime šinto, koje doslovno znači put ("to") bogova ("sin"). Vjerojatno potječe iz kineske literature. Slika svijeta Dvojstvo "nebo i zemlja" označuje cjelokupnost svemira. Smatra se daje prvo postojao kaos i iz njega se svijet pomalo razvijao. Stari Japanci rado govore o "početku neba i zemlje". No, oni često umjesto toga govore i o "razdvajanju neba i zemlje" u sasvim istom smislu. Za njih je početak svijeta bilo razdvajanje neba i zemlje, koji su prije bili združeni u kaotičnom stanju. U japanskoj je mistici poznat svjetski roditeljski par. On proizvodi sve stvari i pojave u prirodi, kao npr. zemlje, otoke, mora, brda, rijeke, drveće, trave, životinje, vatru itd., a također i sunce, mjesec, oluju. Taj prvotni roditeljski par predstavlja nebeskog oca i zemaljsku majku. Nakon poradanja svemira jedno se od drugoga odvajaju, nebeski se otac uzdiže gore, dok se zemaljska majka upućuje u podzemlje. Razdvajanje nebeskog oca i zemaljske majke pravi je početak svemira koji se tek tada pojavljuje. Pojam boga Šinto bi značilo "put bogova" (kami = kineskojapanski šin). Kami sačinjavaju pravi predmet šintoističkog kulta. Većina tu riječ izvode od značenja kami = gore. Prema tome bi kami značilo "više biće". O podrijetlu te riječi postoje razna mišljenja. Jedni je izvode iz stare praaltajske riječi koja kod starih Mongola označuje svećenika. Drugi tu riječ izvode od starih Ainu kamui, koja znači "Onaj koji nadsjenjuje" ili "Najviši". A što pučko vjerovanje riječju kami stvarno označuje? Motoori Norinaga (ü1 1801.) o tom piše: "Riječ se kami prije svega upotrebljava za različita božanstva neba i zemlje koja spominju stare kronike, također za njihove duhove, koji se nalaze u šintoističkim svetištima, gdje se štuju. Nadalje, kami se nazivaju ne samo ljudska bića, nego također ptice i životinje, biljke i drveće, mora i bregovi i sve druge stvari. Ne samo stvari izvanredne plemenitosti, izvanredne dobrote ili koristi, nego se kami nazivaju također i zloćudna i tajanstvena bića, samo ako su predmet općenitog straha." Svijet bogova O bitnim sadržajima prvotnog šintoizma medu učenjacima postoje tri različita shvaćanja: prema prvima bi stari šinto bio čisti kult pređa, prema drugima kult prirode, prema trećima stari bi se šinto sastojao od obaju ovih elemenata. Ovo se treće shvaćanje danas općenito uzima. a) kult prirode Starije šinto prije svega bio kult prirode. On uključuje vjeru u prirodne elemente, i u razne duhove i demone u predmetima prirode. Pojave u prirodi kao što su sunce, mjesec, kišu, vjetar, bregove, mora i vatru, koji su se zbog ondašnjeg primitivnog poznavanja prirode ukazivali kao nešto čudesno, častili su kao kami. Sve što je bilo važno za praktični život, kao žito, ili ono čega se trebalo bojati, kao zmije ili vukovi, ili kamenje, stijene, jezera i krajevi kojima se pripisivala neka čudesna snaga ili demoni, označavali su se kao kami. Teško je odrediti je li se častilo vidljive predmete ili duhove i demone, koji su u njima prebivali. Isti su

se predmeti štovali sad ovako, sad onako. No, kult prirode u starom šintoizmu ipak je u svojoj biti animistički. Od svih je božanstava najpoznatija boginja sunca Amaterasu, koja se štuje u svetištu Ise kao predak carske obitelji. Naizmjence nastupa kao antropomorfno božanstvo i kao prirodna pojava. Ona predstavlja pobožanstvenje naravnog sunca. Puk joj se još i danas klanja u suncu, sunčanom kolutu i danjoj zvijezdi. Hodočasnici na svetom brdu Fudži pobožno pozdravljaju izlazeće sunce. Mnogi mu se klanjaju svakog jutra. Kad su se oprali i očistili usta, izlaze iz kuće i klanjaju se prema istoku plješćući rukama. I brdo se Fudži časti kao kami. Prije nije imalo pravoga svetišta. Naime, samo je brdo bilo svetište. Postojale su samo molitvene dvorane za hodočasničku pobožnost. Prije su Japanci jako častili vatru. Nasljedstvo prijestolja se naziva amatsu hi taugi. Postanak se te riječi tumači tako da carska obitelj vodi podrijetlo od boga sunca. No, riječ sunce (hi) označuje sunce i vatru. Zato bi, prema nekim učenjacima, carska obitelj imala stalnu dužnost čuvati svetu vatru. Mnoge su životinje štovane kao kami, te se i danas povezuju s nekim božanstvima, kao njihovi glasnici. Lisice su povezane s Inarinim svetištem. Inari je ime za prehrambeno božanstvo. Pred Inarinim svetištima uvijek stoji drvena ili kamena lisica. Ona je Inarin glasnik. S vremenom je sama postala božanstvo. Vrlo je prošireno praznovjerje lisičjeg opsjednuća, koje osobito često obuzima histerične žene. b) fetišizam Mnogi mačevi, ogledala, kugle i kameni bili su fetiški predmeti. Svako šintoističko svetište u svojem najsvetijem dijelu skriva šintai, "božje tijelo". Ti su predmeti rnitama širo, "zastupnici duha", "tjelesnipredstavnici božanstva". To je više od jednostavnog božjeg znaka, jer je uz taj predmet vezan duh i snaga božanstva. Njega se smatra tako svetim da ga ni jedno ljudsko oko ne smije obeščastiti. Tko ga vidi, osljepljuje! On se čuva u brokatnoj vrećici koja je smještena u škrinji. Ta pak škrinja leži u drugoj koja je načinjena bez čavala. Ta se nalazi u svetištu kamo smije pristupati samo svećenik. Na mnogim mjestima niti svećenici točno ne poznaju šintai. Šintai nutarnjeg svetišta ise jest metalno ogledalo, koje je sunčana boginja pri svome silasku s neba predala svome unuku Ninigi. Ono je slikovit prikaz sunčeva koluta. Većina drugih svetišta kao svoj šintai ima ogledalo. Mnoga u tu svrhu upotrebljavaju oružje. c) kult ljudi Mnoge su careve za života nazivali "vidljivim, nazočnim bogovima". Koliko je to pak značilo stvarno božansko štovanje živoga cara ili jetosamo način govora, nije sasvim jasno. No, prvo je značenje lako moguće, jer Japanci o svojima kami nisu pravili nikakvih pretjeranih predodžbi. Između kami i moćnog čovjeka postojala je samo stupnjevita razlika. Izraz arami kami, "vidljivi bog" u kasnije je doba bio službeni izraz za cara. Carice su se mnogo puta nazivale kami. Razumljivo je da su takvi carevi i carice tek poslije svoje smrti uživali pravi kult, jer su se Uspomene na njih s vremenom sve više idealizirale. Nalazimo mnogo svetišta u kojima se časte duše pokojnih careva i carica, kao Kashiwabra, Hachiman, Meji. Kod nekih su njihove grobove častili kao prava svetišta. Osim kulta careva postojao je kult heroja i svećenika. Još i danas u nekim krajevima postoji mišljenje da svećenik, stupivši prilikom svečanosti u svetište, i sam postaje predmet kulta. Prinosili su mu žrtvene darove od kojih on jede i pije. Prima molitve i promatra svete

plesove. d) kult pređa U organizaciji tadašnje japanske države nisu odlučni element bile pojedinačne obitelji, nego rod. Rod je bila zajednica svih obitelji koje su potjecale od istog pretka. Svi su bili podložni vrhovnoj glavi roda. Njima su se podizali posebni grobovi. Mnogi su pokojni glavari postali predmet svakodnevnog štovanja za čitavo pleme, što je označavalo i njihovo ime "bog plemena " (gami-kami). Od 7. stoljeća car je svu vlast plemenskih poglavica sjedinio u svojoj osobi. To je došlo do izražaja u mitologiji i religiji. Prema mitologiji sve je otoke i bogove porodio praroditeljski par Izanagi i Izanami, pa je sve u međusobnom srodstvu. Sunčana boginja je s jedne strane gospodarica svijeta, jer je rođena kao gospodarica čitave zemlje i prva od svih božanstava. S druge pak strane ona je predak carske porodice. Iz tog dvostrukog obilježja proizlazi odnos carske obitelji kako prema zemlji, tako prema bogovima i njihovim potomcima. Naime, sunčana je boginja prilikom svog silaska s neba na zemlju rekla svom unuku: "Ta zemlja, kraj tisuću petsto svježih jesenskih strukova s tratinčinih poljana (Japan), jest predio kojim će upravljati moji potomci kao vladari. Idi, moj vladarski, uzvišeni unuče i upravljaj njome!" Kao znakove svoje božanske vlasti primio je od nje tri božanska predmeta: ogledalo, dragulje i mač. Tako je vladalačko pravo nad čitavom zemljom sama gospodarica svijeta predala carskoj obitelji. Sva pričanja u mitologiji, koja se odnose na sunčanu boginju Amaterasu, prikazuju je kao božanskog pretka carske porodice. Prema mitologiji boginjin je unuk sišao na zemlju na brdo Takachiho u pokrajini Himuka. U Himuki se također rodila i sunčana boginja. Riječ Himuka doslovno znači "Nasuprot izlazećem suncu". Himuka je polazna točka carske vojne. Car je čovjek koji potječe od Amaterasu i zato je njezino rodno mjesto spojeno s pokrajinom Himuka. Na tom se podrijetlu temelji božanstvenost cara, a iz te božanstvenosti slijedi njegovo pravo na gospodstvo nad čitavom zemljom koja pripada punoj vlasti sunčane boginje. O podrijetlu te povezanosti carske porodice sa sunčanom boginjom ne znamo ništa sigurno. Vjerojatno je daje štovanje sunca izvorno već postojalo i tek se kasnije povezalo s carskom obitelji. Kad je carsko pleme odlučilo svoje gospodstvo utemeljiti nad čitavom zemljom, možda se u nekom kraju nalazilo jako neprijateljsko pleme koje je također častilo sunčanu boginju i bilo matrijarhatski organizirano. Kao političko sredstvo za podvrgavanje toga plemena izgleda da je carsko pleme iskoristilo ženidbu. Sunčana boginja kao božanski predak bila bi mješavina totemističkog sunčevog kulta s matrijarhatskim kultom pređa. Onda ju je carsko patrijarhatsko pleme preuzelo u svoju mitologiju i religiju te je poprimila položaj carskog božanskog pretka uz boga neba, koji je bio istinski božanski predak carske obitelji. e) nebesko božanstvo U dokumentima se često susreće izraz amatsukami-kunitsukami, koji doslovno znači: "nebeska i zemaljska božanstva". Nebeska bi božanstva bila božanski preci carske obitelji, a zemaljska preci pokorenih krajevnih plemena. Među tim nebeskim božanstvima naročito se ističu tri: Amenominkanushi (Gospodar uzvišene sredine neba), Takamimusubi (Visoko uzvišeni proizvoditelj) i Kamimusubi (Božanski uzvišeni proizvoditelj). Ta tri nebeska božanstva su na vrhu popisa bogova i "pojedinačna" su božanstva, nespolna, nevidljivog lika. Mnogi šintoisti govore o nekom trojstvu, koje sačinjavaju tri božanstva. Mnogi su mišljenja da je Amenominkanushi jedini i najviši nebeski bog, a druga su dva samo hipostaze njegove vanjske djelatnosti. O njemu nema nikakve mitologije niti mu je ikad podignuto ikakvo

svetište. Poput svih nebeskih božanstava i ta tri su u posebnoj vezi sa carskom kućom. Takamimusubi je prikazan kao božanski predak carske obitelji, kako udruštvu i sa sunčanom boginjom upravlja svijetom. Njegova bi se kćer udala za Niniginog oca, a Ninigi je sišao s neba i osnovao carsku dinastiju. U dokumentima često nalazimo izraze "naši nebeski preci" ili "našicarski predi" koji izlaze iz carevih usta. Pod tim precima općenito razumijevaju Takamimusubi i Amaterasu. Upadna je činjenica da nebeski bog općenito stoji na prvom mjestu, tj. pred sunčanom boginjom, kad se spominju zajedno. Narav bogova Pojedini su bogovi jedan od drugoga vrlo različiti. Mnogi su mitski, tjelesni i slični ljudima, samo su veći i imaju golemu snagu. Drugi su, prije svega nebeska božanstva, nevidljiva i nespolna bića. Inače je većina bogova tjelesna i vidljiva, to su muževi i žene koji rađaju djecu, moraju jesti i trpe od ljudskih slabosti. Štoviše, većina ih mora umrijeti i otići u podzemlje. Mnogi imaju različitu sudbinu u mitologiji i kultu: premda su u mitologiji ubijeni, žive dalje u kultu. O nekoj svemogućnosti, sveznanju, posvemašnjosti kod kami se općenito ne može govoriti. O naravi nebeskoga boga ne može se ništa reći sa sigurnošću, jer o njemu malo znademo. Svojstvo dobrote ne pripada nužno u bivstvo kamija. Vrlo rano se pojavilo mišljenje da ih se zbog izvanredne magije treba bojati. Starinski je pridjevak kamija "nasilno i žestoko se vladajući". Donose prokletstvo i nesreću, ako su razdraženi i ljutiti. U dokumentima se često govori o "zlim bogovima" ili o "bogovima divljačkog vladanja". No, općenito su kami prema ljudima prijateljski i dobrohotni. Sintoistički kult Kult se obavlja na posebnim mjestima koja nose imena "božja škrinja", "nadomjesna kuća", "uzvišena kuća". Stari Japanci nisu imali posebne zgrade za svoje bogoslužje, nego su kult obavljali na mjestima gdje su smatrali prisutnim neko božanstvo, kao na brdima, u šumama, na rijekama. Šintoističke bogoštovne zgrade imaju uglavnom trostruko podrijetlo: šume, grobovi i stambene kuće. U najstarije doba nije bilo obrednih službenika. Osobe koje su najbolje odgovarale božjoj volji, morale su preuzimati obredne službe. Birane su proricanjem. No, za stare su Japance vjerske stvari bile istodobno politički i društveni poslovi. Zato je briga za svetišta pomalo prešla u ruke vladara. Plemenski je poglavica bio bogoštovni službenik te je povezivao svjetovno i vjersko. Svako je važno državno djelo počinjalo vjerskom svečanošću. Car, poglavar svih plemenskih saveza, bio je istovremeno i vrhovni svećenik. Važnu su ulogu u obredu imale žene. Obično su ih zvali rniko, "božje dijete". Morale su biti čiste djevojčice, još prije puberteta. Nastupanjem spolne zrelosti napuštale su službu. One su komunicirale s bogovima i često su od strane bogova bile opsjednute. U tom su stanju objavljivale volju bogova. Kod toga su se služile nekom savijenom trubom ili japanskom lutnjom s trinaest žica (koto). U njima se prepoznaju tragovi šamanizma. Važna obredna osoba je bila carska princeza koja je bila određena za kult sunčane boginje. Nakon što je sveto ogledalo za vrijeme desetoga cara iz carske palače preneseno na posebno bogoštovno mjesto i povjereno brizi carske princeze, postalo je pravilo da ona doživotno služi svetom ogledalu. Car je prilikom dolaska na prijestolje proricanjem odredio za tuslužbu jednu carsku princezu

ili, ako nije bilo carske, drugu. Tog je običaja nestalo u 13. stoljeću. Danas je sudjelovanje ženskih osoba u bogoštovlju ograničeno samo na to da djevojčice od 10 do 12 godina, većinom svećeničke kćeri, kod većih svetišta služe kao svete plesačice. Dnevno je bogoslužje sasvim jednostavno, ali su velike svečanosti vrlo komplicirane. Broj i značenje takvih svečanosti kod svakog je svetišta različito. Mnoga svetišta slave godišnje samo jednu svetkovinu, druga slave svaki mjesec. Najvažnije svečanosti jesu: svečanost kušanja nove riže i žetvena molitvena svečanost. Glavno bogoslužje na te dane jest prinošenje žrtvenih darova: rižina zrna, ribe, školjke, perad, plodovi, rižino vino. Prije se prinosilo i meso divljači, kao zečevi, divlje svinje, jeleni. Osim žrtvovanja bude i recitiranje "molitava". Imade 27 starinskih molitava, većinom iz 7. stoljeća. Osobito važan obredni čin jest ceremonija čišćenja. U komuniciranju s kami čistoća je najvažniji uvjet. Obdržavanje ritualne čistoće svakako je najvažnija osobina šintoizma. Ceremoniju čišćenja obavlja svećenik. Obred obično čini prinošenje žrtvenih darova kao pokora. Nakon žrtvovanja svećenik pred dotičnom osobom maše štapom sličnom kistu i pritom govori neke formule. Ta ceremonija briše grijehe. Uz tu ceremoniju postoji također ceremonija pranja, kojom se uklanja vanjska nečistoća nastala od doticaja s nečistim stvarima. Svećenici moraju u lipnju svake godine poduzimati ceremonijalno pranje. Posjetitelji svetišta obavljaju pranjem ustiju i ruku ritualno čišćenje prije ulaska u svetište. U predvorju svakog svetišta nalazi se kameno korito, po mogućnosti s tekućom vodom. Postoji još i treća vrst čišćenja: izbjegavanje uzroka i prilika za grijeh i onečišćavanje. To osobito vrijedi za bogoštovne službenike. Oni moraju izbjegavati doticanje stvari koje se odnose na bolest, smrt i krv. Također je zabranjena upotreba riječi koje označuju nečiste predmete. Ćudoredni nazori Molitve velikih ceremonija očišćenja pružaju nam sadržaj starojapanskih ćudorednih nazora. Tu imademo i popis grijeha. Mnogi se grijesi spominju uvezi s poljodjelstvom. Grijesima se smatraju, na primjer, probijanje nasipa rižinih polja, zasipavanje njihovih vodenih jama, okrutno postupanje s domaćim životinjama, bolesti koje su izvana odbojne, kao albinizam, izrasline. Također se spominju rodoskrvnuće i bestijalnost. U popisu nije izričito naveden ni jedan grijeh protiv kami. Ali to ne znači da stari Japanci uopće nisu priznavali takav grijeh. Oni su se bojali uvrijediti kami. Kult je prije svega imao za cilj umirivanje kamija. Njima se nije sviđala nečistoća. Kami su pazili na čistoću svojih poklonika. Oni razlikuju dobre ljude od zlih. Zaštićuju nevine, progonjene, a lukave upropašćuju. Zle ljude kažnjavaju bolestima i drugim teškim nevoljama. Nazori o prekogrobnom životu Izraz za "smrt" sastoji se od riječi "vjetar", "dah", te "otići". Smrt je, dakle, u tome da dah ode iz čovjeka. Duša živi dalje u nevidljivom svijetu, i to onako kao prije smrti u vidljivom svijetu. Mrtvi idu u tamno podzemlje koje leži duboko u zemlji. Podzemlje nastavaju ružne žene. Izanami u njemu vlada kao veliko božanstvo. No, ne idu svi u podzemlje. U starom je Japanu vladalo mišljenje da sva nebeska božanstva i njihovi potomci i poslije smrti ostaju u nebu. Ako netko od njih na zemlji umre, biva odnesen u nebo. Svi su se carevi i njihova rodbina, ratnici i svi koji su pripadali carskome plemenu, smatrali potomcima nebeskih božanstava. Oni su se nakon smrti vraćali u nebo. Naprotiv, zemaljska božanstva, njihovi potomci i običan puk morali su silaziti u podzemlje. Za stare Japance su smrt i podzemni

svijet bili nešto odbojnoga. Naprotiv, sadašnji je život bio nešto dobro i poželjno. Stari su Japanci bili ljudi ovoga života i šinto je također bio ovozemna religija. Stari je šinto dakle primitivna religija starih kulturnih naroda koja bitno nepromijenjena ima još i danas u modernom Japanu službeno priznanje. U kasnijim su stoljećima učinjeni mnogi pokušaji kako šinotoizam spojiti s novouvedenim stranim religijama, kao što su taoizam, konfucionizam i budizam. Osobito ga se pokušavalo spojiti s budizmom. Pučke mase, koje isprva nisu mogle razumjeti strane religije kulturno viših Kineza i Indijaca, nastojale su te nove religije shvatiti prema svojim domaćim šintoističkim pojmovima. Ali, nakon što je od uvođenja stranih religija prošlo petnaest stoljeća, moramo reći da pokušaji stapanja šinto religije s budizmom nisu posve uspjeli. Ipak su šintoističke ideje u mnogome pod utjecajem kineskih i indijskih misli doživjele značajan kulturni razvitak. Stari su se japanski ćudoredni nazori oplemenjivali. Sintoističko poimanje boga postajalo je sve više racionalističko i metafizički produbljivano. Mnoga su stara božanstva pomalo izgubila svoj utjecaj. Monoteističko shvaćanje Boga je postajalo sve jasnije, osobito nakon dodira s kršćanstvom u 16. stoljeću.

2.4. KONFUCIONIZAM Značenje Konfucija i njegove škole za kinesku religiju Suvremenik Bude i Pitagore, Konfucije (K'ung Fu tse, učitelj K'ung) se rodio 551. g. pr. Kr. Njegovi su roditelji živjeli u siromašnim prilikama u jednom selu okružja Chufu u Shantungu. Oženio se u dobi od devetnaest godina. U braku je imao jednog sina i više kćeri. Najprije je zauzimao mjesto nadglednika žitnih hambara i polja u službi plemićkog roda Chi. U 22. godini počeo je oko sebe sakupljati učenike. Tek je u pedesetoj godini dobio višu službeničku čast, koju je opet ubrzo izgubio. Najveći dio svoga života Konfucije je proveo na putovanjima od jednog kneževog dvora do drugoga, na kojima se uzalud trsio feudalne gospodare pridobiti za reforme, da spriječi propast kuće Čou. U 67. je godini izdao šest starih klasika. To su bile u arhivama sačuvane zabilježbe službenih povjesničara i drugih dvorskih službenika. Konfucije je mislio ća će odstraniti zla svoga vremena kad obznani riječi svjedoka cvatućeg doba dinastije Čou. Umro je 479. g. pr. Kr. Konfucije nije stvorio nikakvu novu religiju ni filozofiju, nego je samo nastojao ponovno oživjeti religiju, svjetovni nazor i ćudoređe starih vremena, dinastije Šang, koji su počeli propadati. Samog sebe naziva samo isporučiteljem starine i odbija da ga se zove stvarateljem nečega novoga. On je prije svega propovijedao povratak starim mudracima. Religiozne misli nikako ne stoje u središtu njegova mišljenja i djelovanja, on je u prvom redu bio političar i moralist. U njegovoj religioznoj slici na prvom mjestu stoje Nebo i predi. Pojam Neba je preuzeo iz starina. Nebo mu je jedna viša moć, koja svijet uzdržava i određuje tijek događaja prema svojim planovima. Tko uvrijedi Nebo, ne može se pred njegovom srdžbom nigdje sakriti. Kad su mu predbacili d a j e bio u posjetu kod neke raspuštenice, on je svoju nevinost zajamčio riječima: "Neka me Nebo odbaci, ako sam zlo učinio!" Kad je začuo grmljavinu ili hukanje oluje, na časak se pognuo, da bi rasrđenom Nebu iskazao svoje poštovanje. Nikad se nije tužio na određenja Neba i mirno je čekao, ma što god Nebo odredilo. On je težio da upozna volju Neba. Za njega je mudrost bila u spoznaji nebeske volje. Govorio je da mu je Nebo dalo njegovo poslanje i nitko mu se stoga ne može oprijeti. "Ako se nauk koji iznosim širi, to biva zato jer je Nebo tako htjelo. Ako ga nestane, to biva zato jer je Nebo tako htjelo. Jedan čovjek

nije u stanju razoriti ga, jer što može jedan čovjek protiv volje Neba? Da je Nebo željelo propast toga nauka, ne bi mi predalo oporučni zapis (legat) cara Wen (oca utemeljitelja dinastije Cou). Budući da ono njezinu propast nije željelo, učinilo je mene njezinim čuvarom, nitko protiv mene ništa ne može." Kad je jedan njegov učenik obolio i umro, Konfucije je rekao: "To je volja Neba." Kad mu je jedan mili učenik mlad umro, uzdisao je učitelj: "Ah, Nebo me bije, Nebo me bije." Druge su mu poučne izjave: "Tko hoće upoznati čovjeka, mora najprije upoznati Nebo, koje je ljudima dalo njihovu narav i svoj zakon!" "Nebo radi bez pripovijedanja. Ono upravlja redovito odvijanje godišnjih doba i tako svemu bivstvu daje život bez ijedne riječi." "Svojim su složnim radom Nebo i Zemlja proizveli sva bića." "Da se netko savršen rodio, to je u moći Neba i Nebo je to učinilo kod rođenja velikih mudraca. No, to je iznimka. Pomalo se usavršavati učenjem i naprezanjem - to je u moći čovjeka i uobičajenije put." "Vladanje ima svoje korijene u Nebu. Mudrac koji ga obavlja, čini to u vezi s Nebom i Zemljom. Također djeluje u skladu sa slavnim dušama pređa. Njegove osobe mora što je više moguće nestati da bi Nebo i Zemlja djelovali." "Sin Neba (car) je treći u savezu Neba i Zemlje i pomaže bićima dobro činiti. Sin Neba je čuvar naređenja Neba." "Obredi dolaze s Neba. Po njima su stari vladari ostvarivali namjere Neba s obzirom na čovjeka i ispravljali naravne sklonosti ljudi. Koji preko njih prelaze, propadaju, koji ih lijepo obdržavaju, uspijevaju." Iz tih se izjava vidi da je Nebo za Konfucija osobno biće, a ne slijepo djelatni prirodni zakon. No, on ne uzima stari izraz "Gornji car" (Shang ti), tako da mu je pojam Neba čistiji i jasniji. Ali, s druge strane, pojavljuje se dualizam Neba i Zemlje koji međusobno surađuju. Uz Nebo Konfucije je također priznavao nebeske i zemaljske bogove i duhove te pokojničke duše. On drži obvezatnim prinošenje žrtava bogovima i dusima, ali im žrtvuje "kao da bi bili prisutni". To nam pokazuje neku suzdržljivost u pitanju stvarne prisutnosti viših bića kod žrtvovanja. Da Konfucije nije bio žarki štovatelj bogova pokazuje nam njegova izjava: "Častimo duhove i demone, ali se držimo daleko od njih." Revno brani štovanje pređa, ali osuđuje svaku pretjeranu raskoš kod sahrane i manističkih žrtava. O pobližem opisu života duše poslije smrti kod Konfucija ne nalazimo ništa. Na pitanje svog učenika o pojmu smrti, odgovorio je: "Kad ne poznamo život, kako bismo poznali smrt?" Veći dio Konfucijeva nauka govori o državi i ćudoređu. Za njega je država božanska ustanova. Vladar je opunomoćenik Neba i mora savjesno izvršavati svoje poslove. Narod mora činiti kreposti, jer je inače nemoguć zajednički život. Konfucijev ideal je jen, što znači "ćudorednost, čovječnost". U toj ćudorednosti nalazi čovjek mir. Ona je potpuno u volji "Čim ćudorednost zaželimo, ona je tu, ako je volja upravljena na ćudorednost, nema zla". Konfucijevu etiku vodi optimistička vjera u snagu dobre volje, koja ne bi bila oslabljena nasljednim grijehom. Ćudorednost je nerazdruživo povezana s pravednošću "Plemenit čovjek smatra pravednost bitnom." Pravednost uključuje dobrotu, ali se ona ne uzdiže do ljubavi prema neprijatelju. Na pitanje: "Sto bi ti rekao kad bi netko htio nepravdu naplatiti dobrotom?", Konfucije odgovara: "Nepravda se naplaćuje pravednošću, ali dobrota dobrotom." Etika je za njega uglavnom negativna: mladić se mora čuvati zamamne djevojačke ljepote, čovjek srednjih godina tučnjave, starac škrtosti. Evo Konfucijevog zlatnog pravila: "Tsi-kung je zapitao: 'Daj jednu jedinu riječ, koja može vrijediti kao uporište za provođenje života.' Učitelj je odgovorio: 'Možda riječ uzajamnost (su). Ne čini drugome što nećeš da se tebi čini." Za potpuniju sliku konfucionizma moramo spomenuti i Mencija. On nije bio Konfucijev

učenik, živio je naime 494. - 468. g. pr. Kr., alije bio njegovo duhovno dijete. Nebo mu je vrhovno svjetsko počelo. Duhovno biće, koje upravlja svijetom i ljudskim djelima, vladarima daje njihovu moć i dostojanstvo. O odgojnom djelovanju patnje Mencije je lijepo rekao: "Kad Nebo hoće nekome udijeliti tešku dužnost, tada dopušta da njegov duh mnogo trpi, mišići mu i kosti iznemognu, tijelo mu izgladni i od oskudice izgubi snagu, te ono pomuti i porazbaca sve njegove pothvate. Time pobuđuje njegovu energiju, čeliči njegov značaj i nadopunja što mu još manjka." U štovanju bogova Mencije je protiv suvišnoga. On smatra da u državi na prvo mjesto dolazi narod, na drugo zemaljski bogovi, na treće knez. Ako zemaljski bogovi, usprkos žrtvama, šalju narodu sušu i poplave, treba ih skinuti s prijestolja i nadomjestiti novima. U štovanju pređa Mencije ništa ne izostavlja. Pokop mu je vrhunac svih djela ljubavi djece za roditelje dok su drugi svečane konfucijevske sprovode oštro napadali. Uzdizanje konfucionizma do državne religije D a j e Konfucija više stoljeća nakon njegove smrti zapala čast da bude najveći kineski mudrac, on zahvaljuje jednome od velikih careva dinastije Han (206. pr. Kr. 220. nakon Kr.). Njegovo nastojanje za spašavanjem dinastije Cou doživjelo je ponajprije velik neuspjeh. Više stoljeća je njegov nauk bio kao mnogi drugi. Razlozi koji su careve Han, naročito cara Wu Ti (156. - 186. n. Kr.) naveli, da pogoduju konfucionizmu bili su političke prirode. Trebalo je jednom zauvijek ukloniti moć lenskog plemstva koje je stoljećima stvaralo nemire i na koncu skrivilo propast dinastije Cou. Carevi dinastije Han nastojali su to postići stvaranjem poslušnog činovničkog aparata. Izbor sposobnih kandidata obavljao se strogim ispitima, u kojima je poznavanje Konfucijeva nauka bilo mjerilo sposobnosti. Položaj cara kao "Sina Neba", kao božjeg opunomoćenika i posrednika između Boga i ljudi bio je za utvrđivanje carske vlasti od neprocjenjiva značenja. Konfucijeva etika je bila izvrsno sredstvo za podložnost puka. Obredi koji su kod konfucijevaca sličili obvezatnosti prirodnog zakona, izražavali su nedostiživ položaj cara kao Sina Neba i istovremeno su svakom podaniku ukazivali na njegov položaj u obitelji i državi. Budući daje država sastavni dio božanskog uređenja svijeta, i stoga religiozne naravi, samo po sebi moralo je državno pravo postati religijom, a religija državnim pravom. To usidravanje kineske države u religioznome stvarno ju je i uzdržalo kroz dva tisućljeća. Stvaranjem republike (1912.) uklonjen je njezin stari temelj, zato je njezina opstojnost bila izvrgnuta teškim potresima kakve ne pozna čitava njezina povijest. Uzdizanje samoga Konfucija išlo je dalje svojim tokom. Car Kao tau godine 195. pr. Kr dopustio je obavljanje žrtava na Konfucijevom grobu. U prvom su kršćanskom stoljeću u školi te žrtve bile zapovijedane, ali su tek u 6. stoljeću postale općenite. U sedmom mu je stoljeću podijeljen naslov "najvišeg učitelja" i zapovijedana je gradnja hramova u njegovu čast. Godine 739. dobio je naslov kralja, a 1074. kraljevska je akademija tražila za njega naslov cara. Tek 1906. priznata mu je najviša božanska čast, kad je dinastija Mandžu poistovjećivanjem Konfucijevih žrtava sa žrtvama Nebu pokušala utvrditi svoje klimavo prijestolje. Godine 1912. bile su zabranjene žrtve Nebu kao i Konfuciju. Ali je već 26. rujna 1914. izdano dopuštenje za ponovno oživljavanje Konfucijeva kulta. Preporodu konfucionizma su osobito doprinijeli kršćanin SunYat-sen i bivši budist Liang Sun-ming. Ovaj posljednji je u snažnom jen vidio ideal Kine. Mao Tse-tung je dokinuo spomendan Konfucija, alije upozorio svoje drugove da jednako uče od K'ung fu tsea i Sun Yat-sena kao i od Marxa i Lenjina.

2.5. TAOIZAM Po prilici istovremeno s konfucionizmom pojavio se i taoizam. Medu njima je velika razlika. Konfucije nije htio stvoriti ništa novo, nego samo predati nauk starih mudraca. Taoizam je novotvorevina svoga osnivača imenom Lao-tsea ("Stari učitelj"). Konfucijevci žive sasvim u ovozemnom životu, taoisti traže svoje spasenje izvan iskustvenog svijeta. O životu osnivača taoističke filozofije znade se malo toga pouzdanoga. Bio je državni arhivar središnje vlade, ali je prema svojem nauku živio povučeno i nije se brinuo za ugled i čast. Rodio se vjerojatno 604. pr. Kr. Neizvjesno je je li knjigu Tao teh king, koja sadrži Laotseov nauk, napisao on sam ili ona čini zbirku aforizama sastavljenu od strane njegovih učenika. Prema predaji, začetnik je taoizma bio Lao-tse, "Stari učitelj", ali danas su istraživači prilično jedinstveni u tome daje to samo ime stare predaje i da filozof toga imena nije ni postojao." Nauk o Tao Tao je središnji pojam metafizike novoga sustava. Iz Tao proizlazi vidljivi svijet. Teh je djelovanje prapočela Tao, koji svijet uzdržava i oblikuje. King znači knjiga. Prema tome, Taoteh-king znači: Knjiga o prapočelu svijeta i njegovu djelovanju u svijetu. Vrlo se teško snaći u idejnom svijetu i načinu izražavanja Lao-tsea. Tao kao prapočelo svijeta nalazi se već prije svijeta, duhovan je, ali se jasno ne razabire kako iz njega proizlazi vidljivi svijet. Tao se može također shvatiti kao osobno biće. Ovako je opisan: "Ima jedno biće, načinjeno iz neshvatljivoga, koje je postojalo prije neba i zemlje, ne bez povrede svoga bivstva. Može ga se smatrati majkom svijeta. Ne znam njegova imena i označujem ga kao Tao. Prisiljen da mu dadnem ime nazivam ga Veliko, Veliko nazivam Napredno, Napredno beskrajno Daleko, beskrajno Daleko Povratno." Lao-tse čini najviše što može da bivstvo Apsolutnoga obuhvati nedovoljnim izražajnim sredstvima ljudskog govora. Tao miruje, duhovan je, vječito isti u svom bivstvu. Ništa ne gubi od svoga bivstva time što se stavlja u pokret u svim pravcima i tako stvara svijet. On ispunja svijet, ali pri tome neprestano počiva sam u sebi. Lao-tse kaže da se vraća sam u sebe. On time želi kazati: nakon što se Tao u svijetu pojava ostvario, on ništa ne gubi od svoje uzvišenosti nad svim stvarima svijeta. Lao-tse zamišlja Tao u praštanju slobodnom od svih postalih oblika vidljivoga svijeta, no koji se već svi na neki način kriju u njegovu krilu. "On je neshvatljiv i nespoznatljiv, ali se oblici kriju u njegovoj nutrini. Nespoznatljiv je i neshvatljiv, alije materija u njemu. Dubok je i taman, ali uključuje snagu. Oblik, sila, tvar leže skriveni u Tao kao sjemenke." Tao je duhovna sila. "Veliki se Tao talasa amo - tamo, može biti nalijevo i nadesno. Sva bića na njemu grade svoj život i on ih ne odstranjuje. Kad je svršio svoje djelo, ne traži za sebe slavu. On voli i hrani sva bića i ne igra gospodara. Uvijek je bez želja i može se nazvati malenim. Sva se stvorenja obraćaju k njemu, ali ga ne gledaju kao gospodara, te ga se može označiti velikim." Zbog njegovih etičkih svojstava ne može se Tao nazvati jednostavnom prirodnom silom. Etičko biće mora biti duhovno. Prema Lao-tseu, Tao se razvija iz tri stadija. Prije stvaranja svijeta je praštanje, za vrijeme kojega Tao počiva u svom vlastitom čistom bitku. Iz tog prapočela proizlaze nebo i zemlja, a iz njih oboje pojedina bića. Nebo konfucijevaca pojmovno se ne poklapa s Tao utoliko što je ono kao pojavni oblik Tao u njegovu drugostupanjskom razvitku. Nebo kao Bog je pojavni način prapočela. Upravljanje Neba ili Boga je upravo djelovanje Tao u cjelokupnom svemiru. Lao-tse kaže da je ta djelatnost nerad. Ali, to ne može biti apsolutni nerad, kao što Tao

također ne može biti apsolutni nebitak. "Tao je trajno bez djelovanja, ali ničega nema što ne bi izveo." To izvođenje je naravno i spontano, neslavohlepno, nesebično, ne zahvaća silovito u tijek stvari, nije mnogo zaposlen, radi polagano i sigurno. Sve stvari postoje time što su ispunjene od strane Tao: nebo, zemlja, dusi, ljudi i sva ostala stvorenja. S pojmom Tao se povezuje pojam Teh. On znači krepost, kreposno djelovanje. To je djelovanje stvaranje, razvijanje i uzdržavanje svih živih bića, savršena je dobrota. To kreposno djelovanje je uzor za čovjeka i najviše je načelo njegova ćudorednog djelovanja. Tao se štuje pokušajem nasljedovanja, a ne izvanjskim obrednim činima. Poput Konfucija i Lao-tse idealizira stare vladare i kaže da su u carstvu vladali s pomoću Tao, što je imalo za posljedicu da su demoni i mrtvački dusi mirovali. Tao mora postati norma svake djelatnosti za sve ljude, u obitelji, gradu, državi i u čitavom carstvu. Tek kad su ljudi otpali od Tao, počeli su vršiti konfucijeve kreposti dobrohotnosti i pravednosti. Stari su isusovački misionari mislili da se Tao može prevesti pojmom Logos. Drugi su Tao prevodili rječju "put", što mače ta riječ i znači u kineskom. Također se pokušalo pogoditi smisao riječima "razum" ili "priroda". Jedan je kineski učenjak mislio da se Tao može razumjeti u smislu prirodnog zakona, ali to nikako ne odgovara jer je Tao postojao prije prirode i stvorio je prirodu s njezinim zakonima. "Priroda" ne odgovara duhovnosti i moralnosti počela Tao, "razum" ne vodi dovoljno računa o materijalnoj strani počela Tao. Prijevod "put" je previše doslovan i preuzak. Ni prijevod pojmom "logos" nije moguć, jer je Tao istovjetan sa svijetom i njemu imanentan. Tao i etika Kod Lao-tsea etika je usko povezana s Tao. Vjerojatno je metafizika izrasla tek iz etike. "Krepost se pojavljuje tek kad je Tao izgubljen, dobrohotnost i pristojnost dolaze nakon gubitka pravednosti." Tao je skup svih još nesvjesnih kreposti, Teh svih svjesnih kreposti. Samo je taoistička krepost nesebična, sve građanske kreposti se obavljaju svjesno. Tao daje normu za svaku krepost. Tao "čini ne radeći i djeluje nedjelatnošću." Tim se neradom ne misli na apsolutno mirovanje, nego.se samo naglašava da je djelatnost od Tao različita od djelatnosti ljudi. To bi značilo: Tao radi bez užurbanosti i borbe, njegovo se djelovanje odvija u potpunom miru. Za Lao-tsea nasljedovanje Tao nije životna borba, nego tiho naravno djelovanje. Tako mogu živjeti samo pustinjaci i asketi. Običan čovjek nije pošteđen borbe i muke. Mudrac svojom blagošću i slabošću pobjeđuje tvrdoću i jakost. On je nesebičan, čedan, dobar čak i prema zloći, vjeran i prema nevjeri. Lao-tse nadvisuje Konfucija naukom: "Nepravda se mora naplatiti dobrotom." Konfucije nije došao dalje od: "Naplati nepravdu pravednošću." Lao-tse ne uči samoodricanje, nego dopušta razboritu njegu vlastite osobe i brigu za vlastiti život. On želi da čovjek jača tijelo, ali je protiv užurbane djelatnosti te požuda i strasti. Samo se tako može doći do mira i samozadovoljstva. Budući d a j e Tao vječan, posjedovanje Tao dovodi do neumrlosti. Raspad tijela nije tome nikakva zapreka. Do svjetske mudrosti, koju konfucijevci visoko cijene, Lao-tse ne drži mnogo. Poželjno je samo poznavanje Tao, za što nije potrebna nikakva velika učenost. "Tko poznaje Tao, prosvijetljen je, tko njega ne pozna, radi bez načela i ruši se u propast." "Bez izlaska iz kuće spoznaje se svijet i bez gledanja kroz prozor vidi se nebeski put. Sto je čovjek više udaljen, to manje spoznaje. Zato mudrac spoznaje bez izlaženja van, imenuje stvari bez gledanja na njih i izvršava posao bez rada." Mudrac spoznaje Tao u samome sebi i sve stvari u Tao. Nastupati kao učitelj drugih, njemu je to odbojno. On jedino djeluje svojim primjerom. Ne treba

njegovati znanje, nego neznanje. Misli se na ono znanje koje nema za predmet Tao. Kao za pojedinca i za obitelj, tako načela Tao vrijede i za državu: državom se mora upravljati neradom. Puk živi sretno i zadovoljno ako nema prisilnog djelovanja. Konfucijevski mudraci i njihove kreposti samo su zlo. "Ako se ukine svetost i zabaci znanje, puk dobiva stostruku korist. Ako se ukine dobrohotnost i prezre pravednost, tada se puk vraća k djetinjstvu i ljubavi. Ako se odstrani pristojnost i odrekne prednost, neće više biti razbojnika i lopova. Zato mislim, budući da u tim trima stvarima kultura zatajuje, mora se nešto imati na čemu se može graditi. To je duh jednostavnosti, prirodnost, nesebičnost i stanje bez želja." Dalje se kaže: "Ako se mudrace ne poštuje, u puku ne nastaju svađe. Ako se teško pristupačna dobra ne cijene, u puku neće biti razbojnika. Ako im se ne pokazuju poželjne stvari, njihov se duh ne smućuje. Zato svetac upravlja tako da srce puka učini praznim, a napuni njihovo tijelo, oslabi njihovu volju, a ojača njihove kosti. On ljude drži u neznanju i stanju bez želja i ne dopušta poznavateljima da se usude raditi i time što sam vrši nedjelatnost, sve je u dobrom redu." Vladar ne smije vladati zakonima i oružjem, nego primjerom svojih ćudorednih kreposti djelovati na duše. Lao-tse se izjašnjava protiv kulture, znanosti i napretka. Jedino vrijedno nastojanje je povratak k prirodi. Puk treba biti zadovoljan s hranom, odjećom i stanom i svojim jednostavnim običajima. Ako on tada preko granice čuje kokošje kokodakanje i lajanje psa, ne dolazi mu želja da stupi u vezu sa susjednim narodom." Ako suprostavljene vojske zarate, pobjeđuje milosrdni." Kineski filozofi drugih smjerova i državnici nisu shvatili Laotsea i oštro su mu se usprotivili. No, on je najjači i najoriginalniji kineski mislilac. Njegovo poimanje Tao je monoteističko, bogovi se i dusi spominju samo uzgredice, oni pripadaju prirodi i stvorilo ih je najviše biće kao i sve u prirodi. Ali, Lao-tseovo podcjenjivanje kreposti i kulturne djelatnosti pokazuje neke slabosti u poimanju Boga. On je naime previdio daje Bog, nadarivši čovjeka osobnošću prema svojoj slici, pozvao ga navlastito usavršavanje i na stvaralačko ispunjenje svoga života te daje Bog sama djelatnost u najsavršenijem ostvarenju. Pučki taoizam U pučkom obliku taoizam je postigao veliku rasprostranjenost i trajnu vrijednost. Dok je za Lao-tsea Tao bio najuzvišeniji bitak i izvor svakog bitka, dotle su ga njegovi nasljednici pokušali iskoristiti u službi magiji. Huai nan tse, veliki filozof iz starijeg doba dinastije Han, rekao je o svecu: "On je jedno sa svjetskim duhom i mimo svih osjetilnih organa stoji s njim u neposrednoj vezi. On živi izvan prostora i vremena i kreće se u neistraživome. Tko hoće postići takve sposobnosti, mora primijeniti stanovite metode disanja. Tko je u tome stekao potrebnu vještinu, može napustiti svoje tijelo, na oblacima poletjeti k nebu i kretati se u čistom bitku. Mudri su vladari i u starini, bili prema Huai nan tseu, takvi vještaci počela Tao. "Pet careva i tri vladara malo su cijenili carstvo i ništa nisu držali do stvari. Jednakim su smatrali život i smrt i jednako su cijenili sve promjene. S duhom velikih mudraca upoznali su osjećaje svih stvorenja. Tako su mogli prijateljski komunicirati s dusima u nebu i istovremeno biti naravni ljudi na zemlji." Posjedovanje Tao štiti od opekotina i svih drugih tjelesnih oštećenja i pribavlja nebeske radosti oslobođenima od svake tjelesnosti: na basnoslovnim životinjama objahuje on prostore beskonačnosti, čak sebi podvrgava i bogove. Evo kako to opisuje Huai-nan-tse: "Veliki je muž miran i ništa ne misli, on je tih i nema briga. Nebo koristi kao krovište, a zemlju kao kola, četiri godišnja doba kao svoje konje, a yin iyang (žensko i muško počelo svijeta) kao vozare. On jaše na oblacima, uzdiše se u eter i sjedinjuje se sa stvaralačkom prirodom. Prema svojim sklonostima i slobodan od zapreka tumara po svemiru, čas korak po korak, čas u najvećoj

žurbi. Daje da mu bog kiše ovlažuje put, a bog vjetra očisti prašinu. Gore tumara po pustim nebeskim prostorima, a dolje istupa iz vratiju beskonačnosti." Dubokoumne i nesumljivo svetom ozbiljnošću vodene spekulacije o počelu Tao kasnije su iskićene maštom i mistikom i učinjene pristupačnijima duhu širokih slojeva. U redovima taoista bilo je sve manje pravih filozofa, a povećao se broj mistika i magičara, ali su se svi pozivali na Lao-tsea kao svoga učitelja. Ezoterijski taoizam je težio za poniranjem u Tao i uživljavanjem u prirodu povećanjem snage i produljenjem života. Njegove su pristalice bili pustinjaci i asketi. Oni su se više ili manje držali temeljnog filozofskog nauka, ali su već postali više okultisti i alkemičari nego filozofi. Oni su glavnu pažnju posvećivali pripremanju pilula besmrtnosti i životnog eliksira. Bezbrojne su legende o tome kako nepokolebljivo pouzdanje postiže uspjeh. Staro je vjerovanje da postoje tri otoka blaženih, na kojima se pravi životni eliksir i gdje besmrtnici borave u zlatnim i srebrnim palačama. Car Shih Huang ti godine 217. pr. Kr. poslao je jednu flotu u potragu za tim otocima. Ulazak u carstvo besmrtnika pokušao se postići i umnim razmatranjem. Za utrnjivanje vlastitog jas iva asketi su se podvrgavali tjelesnoj i duhovnoj askezi, dok nije velik sveobuhvatni Tao stupio na mjesto malog osobnog ja. Tad bi se vidjelo neizrecivo, prodrlo bi se u temelje bitka. Ako li je čovjek prodro u Tao, i njegovo se tijelo produhovljava i postaje besmrtno tako da se izdiže iznad prirodnih zakona. "U vodi se ne utapa, u vatri ne sagorijeva, divlje ga životinje ne mogu povrijediti. Prolazi kroz kamen i kovinu, jaše na vjetru ili oblacima, na zmaju ili ždralu i uzdiže se na nebo. Što hoće, može stvoriti te postane prisutno, stvari, životinje i ljude može preobraziti ili odstraniti. Čarobnim izrekama može privesti sreću, a odvratiti nesreću. Dusi i demoni su mu podložni, može ih dozivati, davati im zapovijedi, zaklinjati ih formulama ili amuletima, odbijati čarobnim mačevima, zatvarati u posude ili kutije. U čarobnim ogledalima može izazvati pojavu stvari ili osoba koje zaželi vidjeti." Ako li se postiglo posjedovanje Taoa, to je također omogućavalo održavanje života, ali sredstva su bili: tehnika disanja, gimnastika i dijeta. Tako je postojalo mišljenje: stari će se čovjek, koji izdrži dah za vrijeme tisuću srčanih kucaja, opet pomladiti. Post je smatran korisnim za tijelo, bilo je taoista koji su se sasvim odviknuli od jela i živjeli samo od zraka i rose. Mnoge tvari imaju različitu količinu počela Tao. Neke produbljuju život, druge daju besmrtnost. Od biljaka se uživa breskva, indijski sezam, od borova amola, četine i korijenje, od životinja ždral, kokoš i kornjača. Kokošja i ždralova jaja, kornjačina juha i uvarak od oklopa tisućgodišnje kornjače, vrijedili su kao osobito djelotvorni. Od ruda se najviše cijenilo zlato i cink. Alkemija je pokušavala esenciju Taoa izdestihrati iz ruda koje sadrže Tao. Poput alkemista srednjega vijeka, pokušavali su taoisti iz žive načiniti zlato. U Kini to nisu činili radi posjedovanja zlata, nego jer je zlato bilo potrebno za pripravljanje životnog eliksira, a taoisti ga zbog siromaštva nisu mogli sebi drugačije nabaviti. Da zlatni eliksir bude djelotvoran, morali su se ispuniti svakojaki moralni uvjeti, a pripravljanje se smjelo obavljati samo u određeno vrijeme i na određenim mjestima. Ako je umjesto besmrtnosti uslijedila smrt, uvijek je bilo razloga za tumačenje neuspjeha. Ezoterijski smjer pučkog taoizma nadovezao se na staru pučku religiju s njezinim bogovima, dusima i mitovima i razvio egzorcizam, geomantiju, magiju i svakovrsno gatanje. Važni sastavni dio pučkog taoizma jesu geniji. Taoistički geniji su obilno obogatili kineski panteon. Već u doba dinastije Han nalazimo zbirke svetačkih životopisa. Mnogi od tih svetaca ili genija samo su plod mašte, no drugi su bili glasoviti čarobnjaci i umjetnici taoističkog života. Ima jedno djelo o dusima i genijima koji su prije bili dobri službenici, ali su se radi

askeze povukli u pustinju. Kad se u doba dinastije Han počeo širiti budizam, nastale su rasprave medu zastupnicima konfucionizma, taoizma i nove religije. Između taoizma i budizma pomalo je nastalo svojevrsno stapanje, no državni konfucionizam i taoizam ostali su nepomirljivi protivnici. TEOLOGIJA LJUBAVI Po mišljenju suvremenog povjesničara Hu šija, Kina je imala jednog jedinog religijskog osnivača, Mo-tija (po prilici 500. - 420. pr. Kr.). Dva su temeljna nazora njegova nauka: • Sve treba odlučivati razum. Lao-tse je upućivao na intuiciju, na sklad s počelom Tao, a Konfucije na volju. Mo-ti se oslanja na razum. "Muževi države koja napada ne mogu sijati ni žeti, a žene ne mogu šivati ni tkati. Jednako tako ne mogu to činiti muževi i žene napadnutoga. Dakle, rat je nerazuman i beskoristan." • Sve treba upravljati "sveopća uzajamna ljubav" (čien-hsiang-ai, zapravo "ljubav bez razlike"). Tad bi u svijetu vladalo idealno stanje: "Uzmimo da se moglo postići, da se svi u svijetu bez razlike ljube; kad bi se druge ljubilo kao samoga sebe, bi li onda bilo nepoštenih ljudi? Kad bi se oca, brata i knezove promatralo kao same sebe i ne bi se događao neposluh prema njima, zar bi tad bilo (otaca, braće i knezova) koji bi bili neljubazni? Kad bismo tuđe kuće promatrali kao svoju vlastitu, tko bi tada krao? Kad bi se druge osobe promatralo kao samoga sebe, tko bi tad činio nasilja? Dakle: uopće ne bi bilo lopova i zločinaca." Sljedbenik "ljubavi s razlikom" ovako je opisan: "Kad vidi svoga prijatelja gdje gladuje, ne daje mu jela i kad vidi svog prijatelja gdje se smrzava, ne daje mu odijela, kad je bolestan ne njeguje ga i kad umre, ne sahranjuje ga. Tako govori i tako radi branitelj razlike. Branitelj ljubavi bez razlike ne govori tako, a također i ne radi tako... Kad vidi svoga prijatelja gdje gladuje, daje mu jelo. Kad ga vidi gdje se smrzava, daje mu odjeću. Kad je bolestan, njeguje ga. Kad umre, sahranjuje ga. Tako govori i tako radi branitelj ljubavi bez razlike." I tad zaključuje: "Svi u svijetu, također i priprost čovjek i priprosta žena, te čak onaj koji zabacuje čien-hsiang-ai, najradije bi vidjeli ostvaren taj način života." Mo-ti je živio prema svojem nauku. Konfucijevac Meng-tai (ü1 289.) kritizira Mo-tija ovako: "Ako bi roditelji moga susjeda imali na mene jednako pravo kao moji vlastiti, tada moji vlastiti roditelji ne bi na mene imali veće pravo nego susjedovi roditelji. Ljubav bez razlike smanjuje ljubavna najmanje." Mo-ti se u svojem nauku poziva na Nebo: "Ljubav Neba proteže se na čitav svijet i ono želi sve ljude učiniti dionicima svojih dobročinstava. To bi se moglo poricati samo kad bi u svijetu bilo i najmanje malenkosti, koju ne bi stvorilo Nebo... Ništa nije bolje nego Nebo uzeti sebi za uzor. Djelatnost Neba je sveobuhvatna, nesebična. Moramo činiti što Nebo želi i izostaviti ono što ne želi. Ono želi da ljudi ljube jedan drugoga, da jedan drugome koriste, a ne želi da ljudi jedan drugoga mrze i plijene." No, Mo-ti nije pokazivao nikakova posebnog zanimanja za oblike kulta. Mo-ti nalazi idealno ostvarenje svoga nauka u starini. On navodi primjer kralja Wena, koji je bio "kao sunce i mjesec, jer je iznenadno na sve strane svoje svijetlio i isijavao." On te riječi tumači ovako: "To znači daje obuhvatna ljubav kralj a Wena bila tako velika da je nalikovala samom suncu i mjesecu, koji svijetle svima, a da nikome u svijetu ne daju prednost." S kineske strane Mo-tija se često istovjetovalo s Kristom i govorilo da su kršćanstvo i motizam blizanci. Mo-ti je okupio vjersku zajednicu u kojoj je sam bio "papa" s naslovom Cu-tsi, "Stariji učitelj". Trideset godina poslije njegove smrti razdijeljena je njegova dužnost na tri osobe i time je počelo raspadanje te zajednice.

2.6. HINDUIZAM Hinduizam je u sebi nepregledan kompleks pun suprotnosti i teško gaje ocrtati u kratkoj sintezi. Da bi netko bio hinduist treba ispuniti nekoliko uvjeta: mora se biti rođen u jednoj od četiri kaste, zatim treba ispunjati one dužnosti svoje kaste, zatim mora priznati prednost Brahmana i priznati autoritet Veda kao svete objave. Hinduizam je isključivo religija Indije. Razlog tome je kastinski sustav. On je nastao otprilike prije dvije tisuće godina prije Krista. S Perzijske visoravni doselili su se tzv. arijevci (plemeniti), kako su se sami nazvali, srušili kulturu koju su tamo našli i nametnuli svoju religiju, kulturu i socijalno uređenje. Razni nalazi iz vremena prije njihova dolaska - medu ostalim i kukasti križ koji je Hitler uzeo kao znak više germanske rase - pokazuju vrlo visoku kulturu čiji se tragovi vide i u kasnijoj religiji. Na tom području su dvije govorne skupine: dravidska i indoarijevska. Najstariji poznati jezik je sanskrt, a njemu blizak jezik je pali. Korijeni hinduizma sežu u dvadeseto stoljeće prije Krista. No, hinduizam u užem smislu je pobudistički, tj. iskristaliziran oko 4. st. prije Krista. Hinduizam nije dogmatska religija nego istina stečena iskustvom. Nije ju objavio ni jedan Bog niti prorok. Ona je skup religioznih i moralnih iskustava bezbrojnih indijskih mudraca i mistika, svetaca i filozofa. Ona nema osnivača, ali je ipak proročka religija. Osnovna načela Osnovno shvaćanje hinduizma jest da je stvarnost jedna. Sve je Brahman. Najdublja čovjekova stvarnost, njegov "ja" zove se atman, a identičan je s Brahmanom. Atman je manji od makova zrna, od zrna riže, pa ipak je veći od zemlje, veći od nebesa (usp. Chàndogya Upanishad, VI, 2, 1 - 3). Čovjek je taj atman identičan s Brahmanom. Brahman atman je tako jedino apsolutno, korijen i temelj svega, gospodar koji upravlja svime, unutarnji voda. Svijet je nestvoren. On je iluzija-maya ili fenomensko lice vječne osobe. Stvaranje i razaranje je stvarnost, a pri tome se misli na cikličke procese nastanka i nestanka stvari, izlaska i ulaska istih stvari u vječni Izvor. Preko tih pojava iskazuje se Brahman. Gledajući fenomene same za sebe može se govoriti o rođenju i smrti, o početku i kraju, ali sam fenomen je dovijeka u Brahmanu. Čovjek ne samo da ne umire nego nije ni rođen. Kao što čovjek prolazi kroz djetinjstvo, mladost i starost i uvijek ostaje isti, tako istovjetan ostaje i pri promjenama tijela. Kao što čovjek svlači staro i oblači novo odijelo, tako je i s njegovom smrću. Čovjek je dakle, odvijeka na putovanju i pred njim stoji još čitava vječnost za putovanje sve do trenutka dok, prolazeći površinom povijesti, ne nađe oslobođenje u Brahmanu odakle je i počeo putovati. Kako se to događa, da kroz različite živote - u biljci, životinji, cvijeću - čovjek sačuva identitet, teško je odgovoriti jer prema hinduističkom shvaćanju nemamo savršenu spoznaju za to. Ta putovanja zovu se samsara. Ona traju dok se čovjek ne smiri u Apsolutnom. To oslobođenje Mokša ili Mukti nije bijeg nego ulazak u naručaj Brahmana. A to onda znači zauzimanje položaja u središtu stvarnosti, u Izvorištu svih stvari. Tko je ostvario Brahmana on postao je istovjetan s čitavom stvarnošću. Čovjeka uz neprestani proces rađanja veže karma djelovanje. Na djelovanje ga navodi kama želja za plodovima djelovanja. Ti se plodovi pak mogu uživati samo na zemlji. Zato i najbolji plodovi zemlje, makar izrasli iz najplemenitijeg djelovanja, ne mogu dati oslobođenje nego tek nešto plemenitije ponovno rođenje. Tako svako djelovanje veže uz ciklus ponovnog rađanja. Koliko god čovjek savršeno vršio zakon - dharma - uvijek je to samo vezanje uz novo seljenje duše.

Oslobođenje stoga ne dolazi po dobrim djelima u smislu koristoljublja nego savršenim povezivanjem s posljednjim izvorom svih stvari. Zato je nužno pouzdati se u vrhovnog Gospodara (usp. Bhagavad-Gita, XVIII, 66). Zapravo su četiri puta za oslobođenje od scansare: put djela, put znanja, put predanja Bogu i put meditacije. JOGA Upanishade shvaćaju Boga kao neosobno, on je Neosobni, Apsolutni. No, prema pojmovanju Bhagavad-Gite Bog nije samo nepromjenjiv i nepojavljiv nego je on i Vrhovna osoba. Da bi se prešao taj put Brahmana, koji se ne pojavljuje, potrebno je pokloniti se Krishni koji je s jedne strane krajnji cilj, a s druge strane spasitelj iz oceana smrtne samsare (usp. Bhagavad-Gita, XII, 5 - 7 ) . Osobni pojam Boga je veoma važan kako bi se shvatila joga kao sredstvo oslobođenja. Riječ/o/J« znači sjedinjenje, no istovremeno znači i sredstvo za njezino ostvarenje. S obzirom na cilj i metode njegova postizanja postoje razne vrste joge. Klasična joga-kathajoga i kraljevska joga-raja-joga sastoje se od niza fizičkih i psihičkih tehnika kojima je cilj savršena sabranost u sebi sarnadhi, potpuno sjedinjenje s osobnim atmanom u savršenom posjedovanju sebe. Bhagavad-Gita upotrebljava istu tehniku, ali joj je cilj sjedinjenje s osobnom slikom Boga. Jogist dostiže postojanost u svom atmann - nirvana, kojoj je sjedište u Krishni. Joga je od najstarijih vremena asketska i mistička praksa hinduizma. Ona je put za spasenje nastala kao protuteža brahmanskom shvaćanju da se samo po žrtvama bogovima može spasiti. Njezin teoretski smisao može se ovako izreći: spasenje se može postići samo tako da se uhvati promjenjivost svijesti i da ta svijest, tako očišćena, postigne pravo bivstvo. Praktičnu tehniku joge čini osam točaka: 1. moralna stega, 2. tjelesna i duhovna čistoća, 3. zauzimanje stava sjedenja (asana) pogodnog za meditaciju, 4. reguliranje disanja, 5. odvraćanje sjetila od predmeta, 6. usmjeravanje mišljenja na odredeni predmet, 7. meditacija u kojoj je predmet potpuno ispunjen mišljenjem i 8. poniranje (sarnadhi) do stanja u kojem se iskopča predodžba predmeta i postizava nesvjesnost. Zadnja tri članka zovu se raja joga, koja je inače prisutna u izvanindijskim iskustvima. Prvih pet pak članaka su specifično indijski. Dijele se u hatha jogu i laya jogu. Hatha joga sadrži tjelesne vježbe kojima se postiže svladavanje pokreta mišića i disanja tako da se postaje neovisan o tijelu i da se mogu izvoditi gotovo čudesne stvari kao što su neosjetljivost na ozljede i vatru, moć za dugotrajan post, umjetna letargija, zaustavljanje srca za nekoliko minuta i slično. Laya-joga je teorija koja pokušava na temelju učenja o ekvivalentnosti mikro i makrokozmosa opravdati rezultate hatha joge i spasenje po njoj. Ona smatra da u tijelu između abdomena i tjemena leži sedam centara koji imaju oblik lotosova cvijeta i odgovaraju sedmorim dijelovima svemira. Sedmi centar ispod lubanje naziva se "lotos od tisuću listova", to je sjedište Sive, zapravo je to čista svijest. Centri su međusobno spojeni žilom koja se nalazi u kralježnici. Zadaća onoga koji vježba jogu je u tome da izdvoji tokove disanja od običnih puteva, da disanje očisti i putem žile u kralježnici da ga dovede do sjedišta Sive u glavi. To se smatra svladavanjem kundalinija - tajanstvene snage koja je poput zmije uvijena oko najdonjeg centra ispod abdomena. Ta se sila vježbama joge budi, uspravlja, probija centre i omogućuje disanju put do najvišeg centra. Ulazak kundalinija u najviši centar jest sjedinjenje Prakritija s Purushom, Saktija sa Sivom. Kundalini se nakon takvog doticaja odmah vraća natrag. Ona se međutim može ustrajnim vježbama zadržati u najgornjem centru i to je tad sjedinjenje pojedinačne duše s općim duhom. To je spas.

Osim ove tehnike postoji drugi trostruki put koji vodi do oslobođenja, a to znači do spasa: karma-joga-put djela, inana-joga-put spoznaje i bhakti-joga-putpobožno sii. Karma joga je put djelovanjam ali ne čina koji su potaknuti katnom - željama. To je put onoga koji točno zna da Bog djeluje u svakoj stvari. I zato svako djelovanje povjerava njemu i sve čini bez vezanosti na plodove. Čovjek koji radikalno prebiva u Bogu ne treba nikoga i ništa više. On je sav pretvoren u nositelja vječnog Božjeg djelovanja koje uzdržava svjetove, koje se daje kao dobrohotan dar života, koje određuje vječnu Božju žrtvu. Karma-joga se mora stoga provoditi prema planu i načinu te božanske žrtve. Samo u tom smislu je sredstvo oslobađanja i postupno očitovanje postignute slobode. Inana-joga je put spoznaje. To znanje nije rezultat čovjekovih spoznajnih napora nego milosna objava božanskog lica koje je čovjeku nedostupno. To je Krishnina božanska forma koja se ne da vidjeti niti studiranjem Veda, niti žrtvama, niti milostinjom, ni obredima, ni strogom askezom nego jedino pomoću inana-joge. Bhakti-joga je put pobožnosti. Krishna veli da onaj koji za sebe djeluje, koji mu se klanja kao vrhovnom biću, koji je pobožan isključivo prema njemu, koji je slobodan od stvari i ne gaji neprijateljstvo, taj dolazi k njemu. Čitava joga se tumači i shvaća u perspektivi bhakti. Dolazak Bogu je jedini put koji hinduizam pokazuje kao stvarno oslobođenje. Zato je srž i duša hinduizma neshvatljiva bez bhaktija. Bogovi Hinduizam poznaje bezbroj bogova, računa se da ih ima oko 330 milijuna. No, taj predupanišadski politeizam nadiđen je tako da hinduizam u strogom smislu riječi poznaje samo tri božanstva: Višnu, Siva i Sakti. No, ni oni nisu potpuni bogovi nego razna očitovanja jednog osobnog boga. U odnosu na ta tri božanstva razvile su se tri religiozne struje hinduizma: višnuizam, šivaizam i šaktizam. 1. Višnu je bog koji je u svemu prisutan, on je "bog s čovjekom", on je uzdržavatelj svijeta i čovjeka, on vodi brigu o čovjeku, brani ga i podupire. U kriznim vremenima silazi da pomogne čovjeku, da izbavi pravedne i osudi nepravedne te tako uspostavi pravdu u svijetu. On je stoga bog čiji je kult najrazvijeniji u Indiji. Njegovi silasci ili utjelovljenja - avatare među kojima su osobito Krišna i Rama, općenito su poznata u Indiji i veoma obljubljena. Krišni se pripremaju osobito egzaltirane manifestacije. Pripadnici Višnine skupine prepoznaju se po dvjema crtama koje se u obliku slova U dižu od nosa prema čelu. Kod nekih višnuitskih sekti među ovim crtama se nalazi žuti ili crveni okomiti pravac. 2. Siva je bog s likom oca. On stvara nova ciklička rađanja i razara stara. On je dakle stvoritelj i razaratelj. Ali ne razaratelj u našem smislu riječi. On razara da bi dovršio jedan čovjekov ciklički život i stvorio novi. Stoga je njegovo razaranje dobročinstvo za čovjeka jer njime završava jedan ciklus čovjekova puta prema oslobođenju. Simbol mu je bik na kojem Šiva jaše, a znak je muškosti i stvaralaštva. On je vječni jogi, gospodar sebe i stvari. Sivaiti se prepoznaju po trima bijelim vodoravnim crtama na čelu ili po znaku trozuba na prsima. 3. Šakti je majčinski aspekt božanstva. Ona je vječna božja energija koja stvara, uzdržava i oživljuje sve stvari. Ona proizlazi iz božjeg krila. Stalno je na djelu jer uzdržava svijet. Sakti je stalno ujedinjena sa svojim mističkim zaručnikom i sve želi kao počelo u njega vratiti. Pripadnici skupine Sakti nose crvenu točku na čelu, no danas to žene općenito u Indiji upotrebljavaju kao ukras.

Na Zapadu je mnogo poznatija druga trinitarna skupina Trimurti: Brahma kao stvoritelj, Višnu kao uzdržavatelj i Siva kao razaratelj. To međutim izvorno nije izniklo iz pobožnosti nego je kasnija teološka spekulacija. Zato ne postoje pobožnosti koje bi bile upućene Trimurtiju ili Brahmi. Rekosmo daje hinduizam politeizam s milijunima bogova u svom panteonu. To je međutim odviše zapadnjačko shvaćanje. Govoreći o bogovima i božicama hinduisti izražavaju razne aspekte uvijek istog i jedinog boga, kao i njegove relativne mitologije. Medu mnoštvom bogova poznatiji su, osim tri spomenuta, još i ovi: Ganesha (s ljudskim tijelom, a glavom slona) je bog spoznaje i oslobođenja, Karttikeya je bog hrabrosti i moći, Hanuman (oblik majmuna) je bog vjernosti, Agni je bog vatre, Manasha je kraljica zmija. Osobine Saktija pripisuju hinduisti mnogim bogovima. Uvijek je to međutim mnogovrsna i jedinstvena "božja majka". Ona je stvarateljsko počelo i promicatelj svega, začetnica je svake akcije, uzdržavatelj i razaratelj svemira. Ona je uvijek u nama. Tako je Saraswati ili Vak (riječ) Sakti Brahme, božica mudrosti, zaštitnica znanosti, književnosti i umjetnosti. Lakshmi ili Shri je Višnuova Sakti, božica sklada, nježnosti, ljepote i bogatstva. Ona u sebi utjelovljuje sve ideale indijske zaručnice. Ona prati boga Višnu u svim njegovim utjelovljenjima. Sto je ona za boga Višnu to je Sita za Ramu, Radha ili Rukmini za Krišnu. No, u pravom smislu riječi najpoznatija i prava Sakti je ona koja se odnosi na boga Sivu. Kako je Siva istovremeno strašan i dobrohotan, bog smrti i uskrsnuća, rušenja i oslobađanja, to su njegove Sakti prisutne pod raznim aspektima. Kao božica Kali (crna) ona je strašna u svom smrtnom plesu, alije istovremeno i milostiva radi razloga iz kojeg razara. Kao Durga ona je nepristupačna. I kao Chandi nemilosrdna. Uništava Asura demona p a j e zbog toga božica koja zaštićuje. Kao mlada i lijepa zove se Gauri i ona pali srca vjernika za Sivu. Kao Annapurnaona daje rižu nužnu za život te je stoga veoma časte u hinduističkim kućama. Milost Budući da se radi o osobnom bogu, normalno je da će milost imati posebno mjesto u hinduizmu. Milost se zove Prasadà, a znači Božju ljubav, dobrohotnost, sućut, kao i stvarnu pomoć koju daje pobožnima. U obrednom smislu Prasadà je kruh koji se žrtvuje božanstvu, a koji to božanstvo vraća ljudima kao dar svoje milosti i zajedništva s njime. U višnuitskim školama milost je ujedno znak daje Bog nekoga izabrao za sebe. U šivaizmu se smatra d a j e Sivina funkcija darivanje milosti. U šaktizmu se također govori o prebivanju božje milosti u čovjeku. U tantrizmu Sakti prebiva na dnu kralježnice i kao kundalini se osposobljava da se popne do vrha glave gdje prebiva Siva, da se tako sjedini sa svojim božanskim zaručnikom. Ona čovjekove težnje za potpunim sjedinjenjem s bogom budi, podiže i vodi. Ona u čovjeku prihvaća pozive božanskog zaručnika i u čovjekovu srcu vapi svome zaručniku. Sveti spisi hinduizma Postoji mnoštvo svetih tekstova hinduizma. Podijeljeni su u dvije skupine: Shruti tekstovi objave dobiveni slušanjem i Sturiti tekstovi tradicije dobiveni učenjem. U skupinu Shruti spadaju Vede (knjige spoznaje) sa svim svojim dijelovima. Veda znači znanje. Vjeruje se da su te knjige preegzistentne, tj. da su ih formirali bogovi i objavili vidiocima. Najstariji dijelovi potječu iz 12. stoljeća pr. Kr. Vede imaju četiri dijela: najstariji i najvažniji )estRig-veda koja sadržava žrtvene pjesme bogovima. Druga knjiga je sama Veda, a sadrži himne. Treća je Yajur-veda, a sadrži znanje o žrtvenim formulama. Četvrta knjiga je Atharva-veda, a sadrži vračarske formule, zakletve, zazivanje duhova i slično. Na prve tri knjige nadovezuje se knjiga brahmanas koja sadrži tumačenje žrtvenih formula. I posljednja

¡

knjiga Upanishad (tekstovi "sjednice" oko učitelja), a naziva se također i Vedanta što znači završetak Veda. Upanishade su najizvornije knjige za upoznavanje hinduizma u pravom smislu riječi, a to znači onog razdoblja vedizma koji se razvio osobito u 3. i 4. st. prije Krista. U skupini Smriti najpoznatije knjige su Brahma-sutra koja se zove i Vedanta-sutra. Ona u obliku aforizama daje bit spekulacije o Brahmanu. Još poznatije knjige skupine Smriti su dva epa: Mahabliarata i Ramavano. Mahabharata sadrži u sebi poznatu knjigu Bhagavad Gita kao šestu knjigu tog epa. Ramayana je pak u preradi raznih autora općenito poznata u Indiji. Osim ovih tekstova jednaku obljubljenost uživa i skup tekstova zvan Purana (Starine). Osim ovih temeljnih tekstova pojedini religiozni pokreti unutar hinduizma imaju svoje svete tekstove, djela učitelja, reformatora i pjesnika koji su utjecali na povijest hinduizma. Učitelji Za shvaćanje hinduizma nužno je poznavati učitelje koji su svojom mudrošću i autoritetom obogatili tu religiju. Nabrojit ćemo neke od mnogih velikana hinduizma, osobito one koji su bili pokretači raznih pravaca unutar hinduizma. U Bengaliji je pokret Bramo Samaj ustanovio (1828.) poznati učitelj i mudrac Rammohan Roy. Pokret je svratio pozornost na prave izvore hinduizma, na Upanishade. Pokretu je pripadao otac Rabindranatha Tagora, kao i sam Rabindranath (1862. - 1941.). U Bengaliji je nastao i drugi religiozni pokret i to inicijativom Rame Krishne Paramahansa (1834. - 1886.) i posebno inicijativom njegovog glavnog učenika Swami Vivekananda (1862. - 1902.). Ovaj posljednji je organizator i utemeljitelj tzv. "Ramakrishna Mission". Ramakrishna je personifikacija religiozne sinteze hinduista. Bog je za njega istovremeno osoban i neosoban, transcendentan i imanentan, otac i majka. K njemu se može doći spoznajom (jnana) ukoliko je neosoban, ali u svom osobnom aspektu može ga se ljubiti pobožnošću Bhakti. Na jugu indijskog poluotoka živio je Ramana Maharishi (1879. - 1950.), jednostavan mislilac izrastao na iskustvenom životu na temelju Upanishade. Duhovno ostvarenje moguće je onda kad čovjek počinje shvaćati razliku između ego i ja (atman) i kad počne napredovati prema identifikaciji toga. Također na jugu utemeljio je svoj ašvam (škola) Šri Aurobindo Gose (1872. 1950.). On je zastupao i razradio tzv. integralnu jogu. Uzimao je elemente iz svih sistema joge, ali u temelju mu je bila klasična trimarga : jnana-karma i bhakti-joga. Jnana joga je u biti spoznaja apsolutnoga, osobnog i neosobnog istovremeno, transcendentnog i imanentnog, snagom Shaktija, počelo i duša kozmičke evolucije koja počinje s najdonjim dijelovima, ide prema mentalnim i dalje do süpramentalnih dijelova. Karma joga je pak djelovanje koje se ne vrši zbog samog sebe nego "zbog majke". U Europi i na Zapadu uopće veoma je poznat swami Ramdas (1884. - 1964.), veliki poklonik Rame. Njegova Bhakti je jednostavna, ali istovremeno neshvatljiva za racionalnog čovjeka, a sastoji se u stalnom ponavljanju mantre koja je u njemu neprestano odjekivala: AurhShñRam, Jai Ram, JajiRam. Drugi veliki predstavnik hinduizma i poklonik Rame bio je Mahatma Gandhi (1869. 1948.). Bio je inače političar, ali u Indiji poznatiji kao apostol nenasilja (ahimsa). Ahimsa je za Gandija put do Istine Božje (Satya) koja je u svakoj stvari i koju uvijek treba slijediti. U tom smislu ahimsa nije neka pasivnost nego snaga Istine na djelu, za što se zahtijeva potpuna kontrola samoga sebe kao i neumoljiva volja da se ide naprijed u skladu s Brahmanom. Rezultat toga puta je potpuna sloboda (moksha) prema Gandijevom principu: "Sve što vidimo u tom velikom svemiru natopljeno je Bogom, odrecimo se svega i uživajmo to." Odrecimo se,

odijevaju, mažu, ukrašavaju i p o s l u ž u j u jelom i pićem koje se onda vraća vjernicima kao Prasada. Ponekad nose kipove u svečanim i raskošnim procesijama, tzv. Yatra. Osim štovanja božanstava hindusi štuju i svete životinje. Takve su svete životinje krave, majmuni i zmije, osobito kobra. Ova posljednja je numinozni lik, razarajući i stvaralački istovremeno. Žene joj se utječu za blagoslov djece. Također postoji štovanje svetog drveta. Krave slobodno kruže gradovima. Za njih kaže Gandhi: "Krava je pjesma milosrdnosti, ona je majka milijunima indijskih ljudi." A u svetim spisima stoji: "Broj godina koliko se mora onaj koji je ubio kravu mučiti u paklu jednak je broju dlaka na tijelu ubijene životinje." U hramovima pak svećenici posebno hrane svete majmune. Molitvu hinduista čini ponavljanje maniri. To su riječi ili svete formule. Najvažnija mantra je Om iliAum koja označuje brahmane. Druga, također veoma poznata mantra je Gayatrimantra koja se odnosi na Sunce koja se zaziva imenom Savitri, a u prijevodu glasi: "Om! On ispunja zemlju, atmosferu i nebesa. Razmatrajmo o uzvišenoj slavi božanskog oživotvoritelja Savitri. Neka on prosvijetli naše duhove" (Rig Veda, III, 62,10). Postoje obredi i u posebnim životnim stadijima, tzv. Samskara, kao prilikom rođenja, inicijacije, vjenčanja, za teško bolesne i pokojne. Osim ovih postoje i posebne ceremonije kao što su zavjeti, kad mladić ulazi u stalež učenika, zatim zavjeti za zaštitu muža, djece, za sunce u zimskim danima, za dobru žetvu. Hinduist se također drži svakodnevnih obreda, tjednih, mjesečnih ceremonija, te slavi godišnje svetkovine. U proljeće se za punog mjeseca slavi blagdan zvan I ¡oh (veljača ožujak). Holi je zapravo mješavina vode, vapna i kurkuma, zajedno s crvenim prahom kojim se prskaju koji slave taj blagdan. Danas je taj blagdan vezan uz svetkovinu boga Krishne. U procesiji se tada nose kipovi Krishne i Radhe. Na jugu Indije se u to vrijeme slavi blagdan Pongal kad se žrtvuju prvi plodovi kuhane riže. U Bengaliji se u lunarnom mjesecu Aspvina (rujan - listopad) prvih deset dana slavi Dashara. To slave većinom šivaiti. No deseti dan njima se pridružuju i višnuiti, kad se slavi pobjeda Rame nad demonom Ravana i oslobođenje Site, Ramine zaručnice. Početkom mjeseca Karttika (listopad studeni) slavi se velikim noćnim svjetlima blagdan Divali. Bogu Šivi posvećen je svaki 14. dan u mjesecu, osobito četrnaesti dan mjeseca Magha (siječanj veljača), nazvan "Sivina noć". Višnuiti imaju svoje svetkovine. Jedna od njih je Ratha yatra (u mjesecu lipnju srpnju) posvećena bogu Višnu kao "gospodaru svijeta" koja se slavi s procesijom velikih kola. U čast boga Krishne, koji je utjelovljenje boga Višne, posebno se slavi "svetkovina plesa". U rujnu se slavi tzv. Pitri-paksha posvećen dušama prethodnika. Postoje zatim svetkovine povodom astralnih kombinacija, tako svake treće, šeste i dvanaeste godine, u nekim mjestima. Osim toga hinduizam poznaje sveta mjesta, svete rijeke i hramove. Postoji sedam svetih gradova: Benares, Harwar, Mathura, Ayodya, Kanchipuran, Ujjani, Dwaraka. I svetih rijeka je sedam: Ganges, Yamuna, Godavari, Sarasvati, Narmada, Ind i Cauvary. Kupanje u svetoj vodi rijeke Ganges čisti od grijeha. Ta rijeka navodno protječe kroz nebo, zemlju i pakao. Kupanje u njoj također donosi blagostanje i velike zasluge. Tko umre prilikom tog kupanja spašen je. Najveća želja hindusa jest da se nakon smrti njegovo tijelo spali i pepeo prospe u rijeku Ganges. Stanovitim obredima može se svaka voda preobraziti u Gangesovu vodu. Mnoga jezera i bazeni smatraju se također spasonosnim. Svetima se

82

i

također smatraju razna drveća, kao npr. smokve i druga. Najglasovitiji hramovi posvećeni Sivi jesu u Benaresu i Ramesivaranu. Bogu Višni su pak u Trivandrumu i Badrinathu. Bogu Krishni posvećeni su hramovi u Pandharpuru i Vrindavanu. Hinduistički hramovi su veoma prostrani, ali bučni i prljavi. U njima se razgovara, prodaje, jede, spava, vrše obredi bogovima, pleše i svira u čast bogova, šeće i viče. U tome se razlikuju od budističkih hramova koji su čisti i tihi. Eshatologija Duša je za hindusa fino tijelo, nasuprot grubom fizičkom tijelu. Čovjekova duša seli dok ne dođe u naručaj Brahme. Postoje rajevi i pakli. Veoma su mnogobrojni i osjetni, ali nisu vječni. Svakog poznavatelja hinduizma iznenađuje silna zaokupljenost Indijca spasenjem. Stariji Indijci se nisu zadovoljavali pronalaženjem istine nego su je nastojali ostvariti u osobnom iskustvu. Religija je za njih impuls koji nastaje iz težnje za prevladavanjem fizičkog i moralnog zla u svijetu. Traženje načina na koji odstraniti zlo u svijetu učinilo je čovjeka svjesnim da mora tražiti spasenje. Da bi se čovjek oslobodio zla i posljedica zla samsare te uzroka svega toga, požude, želje i egoizma, on se mora osloboditi svojih želja i svega što ima oko svog vlastitog^. Zelja pak i egoizam rođeni su u srcu zbog duhovnog neznanja koje je konačni uzrok svake bijede i trpljenja. Putevi spasenja su određeni prema naravi zla kojeg se treba osloboditi. Protiv zlih djela treba nastojati činiti dobro. Protiv želja treba kontrolirati požude i nastojati dostići potpunu nezainteresiranost, što se može postići ili asketskim putem ili ljubavlju prema bogu. Protiv neznanja treba usvojiti duhovno znanje svoga^a i boga. Tri su prema tome puta k spasenju: put djela - etički, put ljubavi i put spoznaje. Etički put je put kultnog žrtvovanja i dobrih djela. Snagom žrtve čovjek stječe božansku narav i to ga oslobađa smrti i grijeha. Žrtva se identificira s čovjekom, postaje njegovo duhovno tijelo koje je jednako božanskoj naravi i stoga uzrokuje besmrtnost. Put dobrih djela ne može sam dovesti do spasa jer čovjekove aktivnosti izazivaju nova seljenja duše. Važna je pri tome dobra nakana. Put ljubavi prema bogu čine vjera, ljubav i potpuno predanje bogu. To je već neko efektivno sudjelovanje duše u božanskoj naravi. To je stanje duše bez želje, kad čovjek nalazi svoj smisao u prianjanju uz Boga, u životu koji je potpuno koncentriran na Boga. Potpuna ispunjenost ljubavlju prema Bogu to je temeljni put spasenja. Ta ljubav se postiže meditacijom, alije također i milost. S obzirom na to spašava li samo milost ili milost i dobra djela zajedno hindusi su se razdijelili u dvije škole: sjeverna zvana "put majmuna" i južna škola zvana "put mačke". Kad majmun naime prenosi svoju mladunčad onda oni skoče na njegova leda. Mačka međutim prenosi mačiće tako da ih nosi u ustima. Kod majmuna, dakle, mladunče treba učiniti skok na leđa majke. To su dobra djela i milost zajedno. Kod mačke mlado mače ne treba ništa činiti. Po tome shvaćanju i milost bez dobrih djela spašava. Treći put spasenja je put spoznaje. On pretpostavlja dobra djela. Kod ove spoznaje ne misli se na studiranje iz knjiga niti racionalno spoznavanje nego na intuitivno spoznavanje božanske stvarnosti i duhovnoga/a u čovjeku. Nakon što se postane miran, tih, strpljiv, tolerantan i gospodar samog sebe, može se vidjeti svoj ja u svomeja. Tri su načina meditacije da bi se došlo do te spoznaje. Prvi način je studiranje Upanishada pod vodstvom nekog gurua. Drugi način meditacije jest promatranje onoga što se naučilo, da bi se postalo uvjereno u istinitost naučenoga. Treći način meditacije teži k izravnoj realizaciji jedinstva u

sebi. Po tom jedinstvu čovjek kao duhovno biće postiže neposrednu viziju svoga ja. To je najviši oblik meditacije koja se postiže nakon dugotrajnog vježbanja. Postoje mnogi načini takvih vježbi. Od najstarijih vremena joga je u Indiji mistička i asketska praksa. Teoretski temelji joge su u uvjerenju da se spasenje može postići tako da se sputa promjenljivost svijesti, da ona umirena i pročišćena postigne svoje pravo bivstvo koje je istovjetno s božanskim. No, za čovjekovo spasenje može se učiniti nešto i poslije njegove smrti. Potrebno je naime obaviti odredene obrede za pokojnika i tada duša dolazi u neki od rajeva. Ako nisu izvršeni obredi tada pokojnik postaje sablast ili demon. No, ni rajevi ni pakli nisu vječni pa stoga ta žrtva i obredi ne spašavaju potpuno pokojnika nego on mora golem broj godina seliti dok se konačno ne očisti i ne postane sposoban da bude dionik božanske naravi. Pokora ima također veliku ulogu u životu čovjeka. Njome se očituju čovjekova dobra djela i njome dobra djela prevagnu nad zlima. Jedno od pokorničkih djela je post koji može biti posebani ili opći. Opći post je u tome da ne piju alkoholna pića i ne jede meso. Jedna vrsta pokore su i hodočašća koja su ponekad veoma naporna zbog dugog puta i prirodnih nepogoda. No, hindusi katkad taj napor povećaju time da se opruže na zemlji i pužu dok noge ne dotaknu mjesto glave. Tada ustanu i ponavljaju to dok ne stignu na cilj. Zaključak Čitav je hinduizam prožet istraživanjem božjeg misterija da bi se u njemu mogla otkriti smislena čovjekova egzistencija. Ono što mitovi ili filozofije pokušavaju izreći o Bogu i čovjeku nalazi svoj odjek u obredima, molitvama, u gradnji hramova, u etičkom stavu čovjeka vjernika i njegovu odnosu prema prirodi, čovjeku i Bogu. Sjedne strane približiti se Bogu, a s druge strane osloboditi sebe od prikovanosti za zemlju - jesu dvije najsnažnije pokretačke poluge u hinduizmu. Jedan i drugi cilj postiže se raznim "oblicima asketskog života ili dubokim razmatranjem ili utjecanjem Bogu u ljubavi i pouzdanju". Iz toga se vidi da u hinduizmu ima mnogo toga "istinitoga i svetoga". I zato Crkva "ne odbacuje ništa" takova u religijama. Ona "s iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koji, premda se u mnogome razlikuju od onoga što sama naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude".

2.7. BUDIZAM Budizam spada među velike svjetske religije. Kažemo "religije" iako to nije pravi naziv za stvarnost koju sadrži budizam. Budizam naime nema božanstava i ne traži vjeru u Boga ili bogove. On je neka vrsta kompromisa između filozofije i religije. Budizam ipak čini ono što čine religije. On daje čovjeku svijest o grešnosti, patnji, prolaznosti i iz tog stanja ga nastoji izvesti u sreću, u slobodu od grijeha i patnje, u stanje nirvane. No, on ne očekuje spas od božanstva, on ne traži milost i zato nema ni molitava ni obreda. Budizam ne poznaje bogova. Spas je u čovjeku i treba ga iz njega izvesti. Spas je čovjekovo djelo, kao što je i grijeh njegovo djelo. Budizam je dakle prizemljena religija, humanistička religija, religija bez Transcendentnog. Ona prepušta čovjeka sebi i daje mu moć da se sam oslobodi i otkupi. Budizam je i filozofija. Nauk budizma se ne temelji na objavi Boga, nije nešto nadnaravno nego je plod ljudskog napora, a temelji se na prosvjetljenju. Budizam ne prijeti paklom i kaznom niti obećaje nebo i nagradu. On otvara čovjeku oči da vidi patnju i

prolaznost svijeta te tako ugleda istinu. Ipak budizam nije filozofija u kojoj se diskutira, niti religija u kojoj se razumski vjeruje, nego je on stanovita moralna praksa. To je čovjekov razvitak do prosvjetljenja. On je zato psihologija, duhovni nauk i mistika. Budući da budizam nije imao ni hijerarhijsko uređenje ni podjelu na kaste, mogao se proširiti na čitav svijet i tamo se natopiti karakteristikama dotičnih zemalja. Dvije su glavne škole budizma. Jedna je južna škola ili Theravada - nauk starih, ili drugim imenom Ilinayana Mala kola koja je raspostranjena u Shri Lanki (Cejlonu), Burmi, Tajlandu i Kambodži. Druga se škola zove Mahay ana- Ve lika kola ili sjeverna škola, a zauzima zemlje Tibet, Južnu Mongoliju, Kinu, Japan i Vijetnam. Obje su škole zapravo komplementarni aspekti iste cjeline. Da bi se postalo budist nije potrebno biti pripadnik neke nacije, rase, klase, niti treba učiniti neku posvetu ili obred. Tko želi postati budist potrebno je da ima želju da postane sljedbenik Bude kao učitelja i duhovnog vođe, te da živi u skladu s njegovim naukom. Može tu nakanu izraziti sljedećom formulom tzv. Tisarana ili "tri utočišta" ili trostruki biser (a to su: Buda, Dharma i Sangha): "Budi kao utočištu idem, Dharmi kao utočištu idem, Sanghi kao utočištu idem." Osnivač budizma Budizam se od hinduizma razlikuje po tome što ima svog začetnika. Osnivač budizma jest Buda, što u jeziku pali znači nekoga tko poznaje ili je dostigao prosvjetljenje. Prvotno ime Bude bilo je Siddharta, a prezime Gautama ili Gotama. Nije se rodio u brahmanskoj kasti nego u kneževskoj obitelji koja je pripadala klanu Skyas i živjela na pola puta između Gangesa i Himalaje, oko 170 kilometara od današnjeg Benaresa. Rođenje oko 566. god. pr. Krista, a umro oko 450. god. pr. Kr. Bio je jedinac i imao je mogućnosti za sva uživanja koja je moguće imati na zemlji. S 19 godina se oženio. Otac je pomno pazio na njega da ga sačuva od bilo kakvih razočaranja. Unatoč tom jednog je dana susreo starca, bolesnika, mrtvaca i monaha. Ti doživljaji u parku njegove palače prosvjetlili su ga da upozna pravu narav čovjekove egzistencije. Uvidio je da su starost, bolest i smrt ljudska sudbina, te da ima ljudi koji nastoje živjeti takvim načinom života u kojem se mogu izbjeći te grubosti ljudske egzistencije. On tada odluči tražiti istinu i uzroke ljudskih patnji. U dobi od 29 godina pobjegao je iz palače, napustivši ženu i dijete i nastanio se u šumi, obrijao glavu, obukao žuto odijelo pustinjaka i šest godina tražio rješenje problema patnje. Ispitivao je filozofe i provodio najoštriji asketski život. Uskoro je uvidio da askeza ne dovodi do cilja, pa ju je napustio. Time je međutim izgubio i petoricu drugova koji su ga slijedili na putu mrtvenja, a onda se u njemu razočarali. Napustio je tada i nauke drugih i odlučio se osloniti na vlastitu inspiraciju. Jedne je noći sjeo pod drvo i odlučio da se odatle neće maknuti dok ne dobije odgovor na svoje pitanje. Tu je u sebi proživljavao borbu protiv sklonosti srca, protiv ljubavi za svijet, protiv iluzija, protiv častohleplja, protiv moći i obilja. U toj borbi ga je posebno napadao mara, temperament, da bi ga preplašio. Bio je potpuno sam, potpuno se odrekao senzualnosti i u sebi osluškivao kako se razvijaju više duhovne sposobnosti. Poslije 49 dana neprestane meditacije u noći mjeseca svibnja, dok je bio pun mjesec, Siddharta je dobio prosvjetljenje. Shvatio je razlog trpljenja, smrti i ponovnog rađanja. Pronašao je sredstvo kako da prekine proces rađanja i umiranja i stigne u nirvanu. Otada se naziva Buda što znači Prosvjetljeni. Imao je 35 godina kada je postigao to prosvjetljenje. Nakon toga je otišao najprije u Benares, gdje je našao petoricu svojih bivših učenika koje je uspio uvjeriti u svoj novi nauk.

Četrdeset pet godina će hodati sjevernom Indijom propovijedajući svoju poruku nade i sreće. Umro je u starosti od 80 godina u noći za puna mjeseca. Na samrti se obratio učenicima riječima: "Sjećajte se, braćo, ovih mojih riječi: sve složene stvari određene su da se raspadnu, marljivo radite oko svoga spasa!" Njegovi smrtni ostaci bili su spaljeni, a pepeo podijeljen medu knezove i odličnike. Brežuljci podignuti nad njegovim pepelom zovu se stupa. Nauk Nakon Budine smrti sabralo se oko 500 redovnika u Rajagriha da utvrde što je sve Buda naučavao. Tada su stvorene dvije kanonske zbirke spisa. Prva se zove Vinayapitaka - košara discipline, a druga Sutrapitaka - košara nauka. Oko 245. god. pr. Kr. održan je još jedan sastanak redovnika i tada je dodana još jedna zbirka nazvana Abhidhaimapitaka - košara pripadna nauku. Te tri zbirke nazivaju se "Pali kanon", jer su napisane u jeziku pali. Budući da se radi o trima zbirkama dobile su ime Tripitaka ili u jeziku pali - Tipitaka. Iako je Buda propovijedao na sjeveru Indije, njegov je nauk sačuvan samo na jugu i to stoga jer su na sjeveru islam i hinduizam uništili budizam. Ostaci sjevernog budizma pronađeni su u Nepalu i kineskim prijevodima. Uspoređujući ovaj kanonski budizam sa sjevernim otkrivaju se prilično velike razlike tako da danas vlada stanovit raskol u budističkom svijetu, između sjevernog ili Mahajane i južnog budizma ili Hinayane. Oko 7. st. poslije Kr. nastaje i treća grupacija unutar budizma Vajrayana - dijamantna kola. Taj je smjer prožet magijom pa se naziva i tantrička kola. Svojim je učenicima Buda ostavio samo nauk (Dhamma ili Dhartna), a to je istina koju je proglasio i propovijedao. Taj je nauk poznat pod imenom "Četiriplemenite istine". On polazi od analize čovjekove situacije, naravi čovjekova opstojanja i strukture čovjekove osobnosti, kao i od pokazivanja načina kako nadići trpljenje i umiranje. Ovo su četiri plemenite istine budizma: 1. ljudski je život pun patnje (dijagnoza), 2. izvor patnje je požuda (etiologija), 3. oslobađanje od patnje je uništenje požude (ozdravljenje), 4. put do tog oslobođenja je osmorosvruk (terapija). Patnja je univerzalna činjenica svijeta. Ona se dijeli u tri kategorije: • patnja u redovnom smislu riječi. To je ona koja uključuje rođenje, prolaznost i smrt; • patnja zbog promjenjivosti. Sve je u svijetu prolazno kao neko hodočašće. Nema stalnosti pa čak ni duša nije vječna; • patnja koja izlazi iz stanja bivstvovanja. Osoba je samo kombinacija fizičkih i umnih sila koje se mijenjaju. Uzrok patnje je želja ili požuda. To je težnja da se preživi ili želja da se više ne postoji, vruća želja da nešto posjedujemo ili da nešto budemo ili pak da izbjegnemo ono što nam je odvratno. Želje daju trenutno zadovoljstvo, ali onda rađaju još većom željom. Vezanost uz stvari je plod neznanja ili krivo razumijevanje. Uzrok patnje je dakle u neznanju koje se manifestira preko želje. Takve želje se temelje na krivoj ideji o sebi i nose u sebi strašnu silu. Neispunjene želje u času smrti dovode do novog rađanja i tako se žalosni ciklus ponovnog rađanja nastavlja. Iz ovoga se vidi da je Buda preuzeo iz hinduizma nauku o samsari ili seljenju duša kao i vjeru u neizbježnu kaznu ili nagradu zlih ili dobrih čina. Ta kazna ili nagrada nije nešto što izlazi iz slobode, nego neka kozmička mehanička sila koja nuždom izlazi iz djela. Treća plemenita istina je oslobođenje od patnje što znači prestanak trpljenja, a što dalje

znači da su se ugasile želje i čežnje srca. Ova istina želi reći da postoji stanje u kojem se uživa radost, sreća i neizreciv mir, a naziva se nirvana. Ove tri istine čine stanje savršenog učenika. Četvrta istina poznata je pod imenom osmerostruki plemeniti put. Taj put je srednji između dva ekstrema, robovanja osjetnim užicima s jedne strane i prakticiranja asketskog mrtvljenja s druge strane. Ova istina vodi do nirvane. Osam je načina grupirano pod tri naslova: Sila - etičko vladanje, Samadhi- mentalna kultura ì Panna - mudrost ili prosvjet ljenje. Etičko vladanje sadrži tri točke: pravi govor, pravo djelovanje i prava sredstva za uzdržavanje. Mentalna kultura ima također tri točke: pravi napor, prava pažnja i prava meditacija (koncentracija). Mudrost ili prosvjetljenje ima dva dijela: prave ideje i prave težnje i misli. Taj osmerostruki put pomaže čovjeku da postane sebe svjestan, svjestan svoje nutrine, on ga dovodi do mudrosti i znanja. Plod tog puta je vedrina, znanje, prosvjetljenje, što sve čini savršen mir ili vrhunsku sreću. Nirvana Hinduizam je u mnogome utjecao na budizam, posebno je taj utjecaj prisutan u nauku o neizbježivoj retribuciji dobrih i zlih djela. Drugo područje utjecaja hinduizma na budizam jest nauk o seljenju duša (samsara). Prema učenju budizma to seljenje duša nije vječno. Ono se može zaustaviti tako da se pomoću četiri plemenite istine dostigne nirvana. Nirvana (u sanskritu) ili nibbana (u jeziku pali) jest stajanje uma i srca u kom je ugašena svaka želja i žed za životom ili smrću, u kome je uništena svaka egoistička težnja i na taj se način došlo do sreće, blaženstva i stanja koje se ne može opisati. Nirvana nije neki bitak, a nije ni nebitak. Doslovno značenje riječi nirvana jest nestanak iliugaslost. Buda je govorio d a j e svijet u plamenu upaljen ognjem "tanhe". Svako ponovno rađanje upali taj oganj u obliku plamička. Nirvana je gašenje tog plamička. Na taj način proces života onakav kakva ga poznajemo završava. Nirvana je stanje blaženstva koje se postizava već u ovom svijetu, ne samo u drugom. Svi ga mogu postići, iako ga u ovom životu mali broj postiže. No nirvana se nastavlja i poslije smrti i zove sepan' nirvana, to je konačno stanje nirvane. Nije to neko osobno stanje, jer je osobnost ugašena i prešla u stanje apsolutnog blaženstva i najviše sreće. Karma Kanna (sanskrit) ili kamma (pali) znači djelovanje i čin. U moralnom pogledu to je naša zasluga i naša krivnja. Karma nije neka determinacija nego je volja odlučujuća u stvaranju nove karme. Dokle god postoji karma novo će se biće stalno rađati i tako produživati svoje cikluse samsare. Tako su kanna i samsara tijesno povezani. Prema budizmu zakon karme je autonoman. Na nju nema utjecaja nikakav sudac ni božanstvo. To je naprosto zakon svemira i života. Ne mogu ga izmijeniti obredi ni žrtve. Svatko će prema karmi primiti nagradu ili kaznu. Mogla bi se shvatiti kao zakon uzroka i posljedica. Anatta Analizom je Buda stigao do zaključka da ne postoji duša. Čovjek ne posjeduje besmrtnu dušu koja bi kao poseban bitak postojala u njemu. Sve je naime promjenljivo, provizorno, ništa nije stalno. "Ja" je samo stalno promjenljiva kombinacija mentalnih i fizičkih sila i energija. Te se sile i energije dijele u pet skupova: l. Materija (mpa) s četiri velika elementa: krutost, tekuće stanje, toplina, pokretljivost; 2. Osjetljivost (vedana) sa šest osjetnih organa:

vid, sluh, njuh, opip, okus i pamćenje; J. Zapažanja (sauna) kojih ima šest prema šest osjetila; 4. Mentalne formacije (sarnkhara), volja ili mentalno djelovanje; 5. Svijest (virmana) je odnos prema fenomenima ili reakcija na njih. Sve fenomenske stvari podvrgnute su prolaznosti (anicca), trpljenju (dukkha) i ne-ja (anatta). Anicca znači da svaka stvar postoji samo privremeno. Sve što postoji nestat će. Dukkha je u tome da su sve stvari podvrgnute propadanju. Tako i posjednici stvari trpe jednako kao i stvari koje dolaze i odlaze, nastaju i nestaju, rađaju se i umiru. Anatta ili ne ja znači prazninu, odsutnost stvarnosti ili autoegzistencije. Transcedentalne stvarnosti u budizmu U prvi mah se čini daje budizam samo ovozemna tehnika kojom se dolazi do iskustva nutarnjeg oslobođenja od patnje. Ona je religija bez božanstava. Zato teizam i teologija u njoj nemaju mjesta. Buda je naime samo čovjek koji je pronašao i pokazao drugima put spasenja. Promotrimo li pali malo bolje cjelovitu stvarnost budizma, otkrit ćemo u njoj najprije vjeru. Da bi se moglo postati budist potrebno je izraziti vjeru u nauk Bude, u zajednicu i u osobu Bude. Iako je Buda samo čovjek, on je odmah od početka za svoje učenike bio svetac i prosvijetljeni i stoga netko natčovječanski. Oni su naime od davnine očekivali Prosvijetljenoga, kao što su Židovi očekivali Mesiju ili kako su Orci govorili o Logosu. Kad se Buda pojavio pred njima, oni su u njemu prepoznali tog očekivanog Budu ili tathagata. Kanon knjiga nabraja sedam preteča Bude, a Velika kola ih umnažaju u beskraj. Svi ti preteče su međutim bili shvaćeni kao pojave Apsolutnoga. Buda, prema tome, nije samo običan učitelj koji je učenike poveo svojim naukom da ga slijede. On je za njih nešto mnogo više. On nije postao Stvoritelj niti Sudac svijeta. On ne može oprostiti grijehe niti promijeniti zakon karme. No, on je vječan, sveznajući i spašen. On je utjelovljenje apsolutne stvarnosti - dharme. Duhovno i vječno postoji kao "tijelo dharme " dharmakaya. Kad silazi na zemlju poprima "materijalno tijelo" rupakaya. Poslije njegove smrti dharma djeluje na zemlji u obliku zajednice - sangha. Prema tome Buda, dhanna i sangha samo su tri utjelovljenja jedne iste apsolutne stvarnosti. blinayanska škola, natopljena racionalizmom, odvajala je strogo osobu Bude od bilo kakve ideje apsolutnoga. Apsolutno se ne može spoznati. No, bude i Buda su neobična bića, koja se razlikuju od ostalih ljudi čudesnim znakovima. Mahayanska škola se stoga povezuje s izvornim budizmom. Za nju je dharma objektivna stvarnost u svijetu, no koju mi ne vidimo, jer je krivo opažamo. Gledamo maya, iluziju prave stvarnosti, a ne pravu stvarnost. Spasenje je napuštanje te prevarne stvarnosti i ulaženje u apsolutno, transcendentno Jedno. Svatko može postati buda, a ne samo redovnici u krutoj strogosti života, kako je to učila Hinayana. No, prema Mahayani nije to lako. Treba neizbrojiv niz godina da bi se to postiglo stalnim ponovnim rađanjem. No, važno je biti na putu da sami postanemo bude. Stoga je važniji "buda budućnosti" koji se naziva bodhisatva. Bude su transcedentni i za svoje djelovanje u svijetu trebaju posrednike. Ti posrednici su bodhisatves. Najpoznatiji bodhisatva je Avalokitešvara - Gospodin koji odozgor gleda. Ime mu simbolizira samilost za stvorenja i zato je veoma obljubljen u Kini, Japanu i Tibetu. Poznat je i bodhistva Maitreya, koji će se u budućnosti pojaviti na zemlji kao prvi buda. Poznat je i Amithabe, čije je ime dovoljno pobožno izgovoriti pa da se već bude dionik njegova raja. Njegova je sekta u Japanu najbrojnija. Obični vjernici malo razumiju sav ovaj zamršeni politeizam mahayanskog budizma. Oni se stoga ograničuju na naivno idolopoklonstvo i sjajne ceremonije. Postoji također, osobito u Nepalu, kult spisa. Što netko napiše obimniju knjigu, ili ju prepisuje, to mu je veća zasluga.

Jednako je važno čitati tekstove, makar i mehanički. Odatle su se razvili i "molitveni mlinovi", na kojima su se nalazili tekstovi molitava koje je trebalo vrtjeti da bi se postiglo zasluga za spasenje. Da bi se sva kompliciranost ovog mahayanskog panteona svela na shvatljivu mjeru izveden je nauk o Budinim "tijelima". Postavljena su tri Budina tijela: dharmakaya neosobno, neizdiferencirano tijelo, bez obilježja i očitovanja, zatim sambhokaya - uživalačko tijelo, sjajno i veličanstveno, osobno, božanski lik prikladan za kult. Treće tijelo je nirmanakaya - magičko tijelo, poput fantoma, u kojem Buda silazi na zemlju da propovijeda spas. Tako imamo trojstvo koje je vrhunac mahayanske teološke spekulacije. U njemu se može sistematizirati u jedinstvenom liku apsolutna realnost, mitski panteon i ljudska pojava Bude na zemlji. Kao što budizam nije jedinstven, nego je podijeljen u hinayanu, mahayanu i vajraycinu, tako se i o pojmu apsolutnoga ne može govoriti samo s jednog ili drugog stajališta. Taj pojam je više ili manje skriveno prisutan u svim smjerovima budizma. No, on je podređen onom najvažnijem u budizmu postizanju spasenja. Putevi spasenja Budizam je sav zaokupljen spasenjem. On je sav praktičan. Buda je odbijao svaku gnozu, svaku teoriju o bitku. "Zašto nisam poučio učenike, je li svijet konačan ili beskonačan, hoće li svetac dalje živjeti ili ne? Jer poznavanje tih stvari ne donosi nikakav napredak na putu svetosti, jer ne služi miru i prosvijetljenju. Gle, to je Buda poučio svoje: istinu o patnji i o oslobođenju od patnje. Stoga, učenici, ono što nisam objavio ostaje neobjavljeno." Ovo ipak ne znači da budizam nema nikakve ontologije. Buda je preuzeo nauk o seljenju duša i karmi, ali je pokazao nespojivost toga sa sustavom kasta. Seljenjem naime tjelesa se mijenjaju, pa prema tome i kaste. Tumačeći sarnsaru budizam je postavio nauk o tri životne sfere. Najdonja ]t svijet želja (kamadhatu). To su bića s materijalnim tijelom i pod gospodstvom nižih strasti. Gornja sfera je sfera "vidljivih likova" (rupadhatu). To su bezbrojni rajevi, gdje su tjelesa nematerijalna no ipak vidljiva, satkana su od svjetla i imaju samo jedan organ, vid. Treća sfera je nevidljiva "sfera dharme" (dharmadata), koja je vrhunac svemira. Čovjek je sastavljen od istih elemenata. Tijelo od kamadhatu, osjetila od etera, rupadhatu, a svijest (vijnana) iz dharmadatu. Samo je vijnana vječna. Spasenje se postiže oslobađanjem vijnane iz prisilnog rađanja u dvjema donjim sferama i postizanjem vrhunca u dharmadatu. Svi mogu postići taj vrhunac. No, redovnici zbog veće revnosti prije postižu vrhunac, dok se laici zadovoljavaju i drugom sferom, iako ona nije vječna jer se nakon ¡crpljenih zasluga osoba ponovno mora roditi. Regulativsamsare je karma. Vijnana, duša, kalja se dodirom s grubim elementima iz kamadhatu. Duša je, po shvaćanju budista, fini fluid. Ona se kalja dodirom s grubim elementima i stoga se mijenja kao kad bistra voda bude zamućena. Spas je u tome da se vijnana trajno razbistri. Zla djela povećavaju mutnost, a dobra je djela čiste. Osim etičkih djela budizam poznaje put spasenja i putem joge. Dva su zapravo puta spasenja: etički (šila) i mistički (dhyana). Drugi se ne može ostvariti bez prvoga. No, laici ostaju u prvom i obvezatni su na pet etičkih dužnosti: ne ubijati, ne krasti, ne lagati, ne piti opojnog pića i ne provoditi raspušten život. Redovnici imaju, osim ovog, još posebne dužnosti i zabrane. Ne smiju posjedovati više od jednog odijela, pojasa, zdjelice za milostinju, noža za brijanje, igle i posude zavodu. Hranu su si morali isprositi i uzeti je samo između sunčeva izlaza i podneva. Bili su vezani na strogi celibat.

Dhyana ili meditacija imala je zadaću da iz vi]nane odstranjuje grube elemente. Meditacija najprije odstranjuje sva osjetna opažanja i čuvstva. Obuzdavanjem razmišljanja dolazi se do stanja u kome se nalazi samo predodžba o jastvu i nejastvu. Mora se međutim nastaviti s obuzdavanjem i ostalog dijela svijesti. Pri tome se dotakne vrhunac svijesti, ali čim se osoba opet probudi pada natrag. Čestim ponavljanjem svijest se sve više čisti dok ne bude sasvim potisnuta i tada čovjek postizava vječni vrhunac, vječnost. Kao što nije moguće do kraja definirati nirvanu, tako je i s pitanjem duše. Iako se katkada niječe njezina vječnost, na drugim mjestima se može naći govor o neuništivosti duše. Tako je Buda rekao: "Materija ili tijelo stari, ali osobno ime ne stari." I činjenica da se nauk o trima sferama nalazi u kanonu, potvrđuje njezinu starost. Moguće je dakle doći do vrhunca sreće. U tom učenju ni nirvana nije jednostavno ugašenje osobe, nego vječna besmrtnost. Različitost shvaćanja u pitanjima transcendencije, duše, puteva spasenja i svijeta proizlazi iz postojanja različitih škola sjedne strane i pučke religioznosti s druge strane. Uzaludno je stoga tražiti u budizmu jedinstven nauk. Danas je budizam više religiozni običaj i stav nego religija koja bi počivala na strogo određenim teološkim načelima ili filozofskim postavkama. Različitosti u poimanju budizma potječu i iz nacionalnih, klimatskih i društvenih osobitosti pojedinih naroda. U mnogim zemljama budizam živi više kao sekta nego religija. U Japanu je budizam doživio simbiozu sa šintoizmom. Na Zapadu je budizam poznat više u racionalističkom, u sentimentalnom obliku, kao neobudizam, koji je umjetno stvoren. No, daleko veći utjecaj na Zapadu ima tzv. zen budizam. Škola Zen se pojavila i razvila u Japanu i to kao posebna vrsta meditacije. Japanska riječ zen znači isto što dhyana - razmišljanje, poniranje. U dvanaestom stoljeću po Kristu osnovane su dvije škole zen budizma: Rinzai i Dogenova škola. Objema je temelj mahayanski budizam. Ne priznaju kanonske knjige, nego se nauk predaje od osobe osobi. Promatranjem svatko dolazi do spoznaje najviše istine. U vlastitom srcu se spoznaje Budino srce i jednobitnost svog bića s Budom. Zato se nauk prima osobno od učitelja. Zen je ispravna vježba, a ne nauk. Buda je naime također razmatranjem dostigao rasvjetljenje. Zato se Budin duh može postići samo sjedeći u meditaciji. Rinzai smatra d a j e prosvjetljenje cilj, a do njega se dolazi ženom. Dogen pak smatra da je vježba sama sebi cilj. Zen je čudesno stanje u kome se srce i tijelo poništavaju i nastaje ispražnjenost i nestanakyasft;«. Sadašnjejastvo mora nestati zajedno sa sebičnošću i častohlepljem da bi uskrslo izvorno jastvo. Dogen smatra da svatko tko budizam vrši radi nekog cilja, a ne radi samog budizma, taj nije još napustio svoje sebičnojast^o. U samom zenu (ili zazenu) čovjek postiže jedinstvo svog jastva s Budinim. Prema Dogenu treba svoj svakodnevni život proživljavati tako da on bude stalno djelovanje Budino i da se njegova slava povećava po nama. Tako Dogen ne govori o prekogrobnom životu, ne teži za blaženom smrću. On je usred propadljivosti svijeta pronašao put prema pravom budizmu i život kao vječni Budin život. Sangha-monaški red Buda nije ostavio nasljednika niti je dao odredbe za neki organizirani način života, ali je ostavio Bratstvo monaha. Oni su moralni autoritet za održavanje discipline, ali nikakvog poglavara nije bilo, jer je pravi autoritet samo nauk dharma. Monasi posvećuju život miru i sreći naroda čiji su duhovni vođe i odriču se svih veza sa svijetom svijetom roditelja, obitelji, žene, djece, prijatelja i vlasništva. U bratstvu su sljedeći stupnjevi: novak, monah i poglavar ili starješina, te veliki starješina Maha-Thera. Među njima nema znakova razlike. Monaška disciplina uređena je kodeksom

od 227 pravila. Pravi sljedbenik Bude je samo monah. On se naime odriče svijeta da se posveti stazi koju je Buda pokazao. Budući da nisu svi mogli poći monaškim putem, Buda se pobrinuo da nauk načini spojivim sa svjetovnim poslovima, da tako laici mogu slijediti njegov put koji se zove srednji put. Glavni blagdani budista Subota je za budiste dan počinka, jer su se mnogi dogadaji iz Budinog života odigrali subotom. To su dani pobožnosti. Glavni religiozni obred je darivanje monaha, Bude i pagoda, iz čega nastaju zasluge. Nova godina u Theravada zemljama pada u travnju. To je više predbudistički nego budistički blagdan. Prema mitologiji se vjeruje da kralj bogova ili poglavar Indra silazi jednom godišnje na zemlju i posljednja dva dana godine ostaje na zemlji te ustanovljuje tko je činio dobro, a tko zlo da to zabilježi u dvije različite knjige. Treći dan se vraća u nebo i to je početak nove godine. Prva dva dana nove godine je blagdan vode. Ljudi daju starcima vodu u posudama kao i druge darove i od njih mole blagoslov. Stari pak odgovaraju na darove molitvom za četiri milosti, tj. za dug život, lijep izgled, mir i snagu. Također se voda prolijeva na prolaznike. To je znak pranja prljavštine koja se tijekom godine nakupila i ujedno molitva za obilnu kišu u vrijeme sijanja. Tih dana ljudi se sjećaju pokojnika, što se upisuje u zasluge. Dan Bude je spomendan Budina rođenja, prosvjetljenja i smrti. To je za budiste najsvetiji dan. U mahayanskim zajednicama slavi se 8. travnja. U Tajlandu, Laosu i Kambodži slavi se za punog mjeseca u mjesecu svibnju i zovu ga Visakha Puja. Vjeruje se, da se za punog mjeseca u svibnju prije 2599 godina rodio Buda kao Sidahartha Gotama, daje za punog mjeseca u svibnju s 35 godina Siddharta postao Buda, d a j e za punog mjeseca u svibnju Buda umro. Budistička korizma traje tri mjeseca, od punog mjeseca u srpnju do punog mjeseca u listopadu. Tih dana monasi ne smiju okolo lutati i ne smiju provesti noć izvan samostana, osim u slučaju velike potrebe, kao npr. teške bolesti roditelja. Kaže se d a j e korizmu Buda odredio radi toga da njegovi monasi koji lutaju ne bi na svojim putovanjima gazili mlade usjeve riže. U to vrijeme laici ne smiju sklapati ženidbu, ne smiju se održavati igre ni javne zabave. Redovnici moraju obdržavati posebne zapovijedi kojih je deset podijeljenih u tri skupine. Najprije j& pet zapovijedi: da se ne uništavaju životi bića, da se ne uzimaju stvari koje nisu dane, da se uzdržava od lošeg spolnog ponašanja, da se ne vode lažni razgovori, da se ne piju alkoholna pića. Tri druge zapovijedi jesu obveze: da redovnik neće uzimati hranu u vrijeme kad se ne smije, da će se čuvati plesa, pjevanja, glazbe i svake nedolične priredbe, od mirisa i pomasti i svih ukrasa i poljepšavanja, te treća, da neće upotrebljavati luksuzne i visoke stolice. Posljednje su dvije obveze da neće upotrebljavati ugodne i velike krevete i da neće trgovati stvarima od srebra i zlata. Umjesto treće zapovijedi obično se uvodi apsolutna čistoća. Japanski

budizam

Uobičajena izreka u jednoj budističkoj zbirci, koja se u Japanu po prvi puta pojavila istom 1367., glasi: "Pašnjak je zelen, cvijet je crven, brijeg je brijeg, voda je voda." U tim riječima izražena je osnovna misao budističkog životnog i svjetovnog nazora. Iza zelenog pašnjaka i crvenog cvijeta, iza silnoga brda i uzburkanog mora samo je apsolutno ništa. Iznad svijeta stvarnosti u kojoj živimo ne smije se tražiti ništa transcendentnog.

Zadnji uzrok opstojnosti ja sam sam. Jastvo čini glavni problem čitavog budizma. Budizam zapravo ne poznaje besmrtnost duše. Jastvo je, dakle, samo jedan događaj. Jedino neznanje stvara realni izvanjski svijet i takozvani "ja". Uklanjanjem neznanja nestaju voljni porivi i s time postojanje i patnja. Prava spoznaja shvaća bivstvo patnje, prodire u zabludu i uvida neopstojnosti svih pojava. Cilj kojem nas Buda hoće dovesti jest potpuna negacijajWm. Stanje bezjastvenosti jest nirvana. Tko može čitavom pojavnom svijetu i vlastitoj svijesti reći: "Toja nisam", toga više ne pogađa izmjena postojanja i propadanja, taj je slobodan od svakog bivovanja i patnje. To je u biti nauk hinayanskog budizma. Prema tome, nirvana je carstvo koje je upravo suprotno našem sadašnjem pojavnom svijetu. Tamo više ne vrijedi zakon uzročnosti. Konac je pojavnog svijeta. Praktična posljedica tog nauka jest potpuno odricanje od svijeta. Svijet je ništavan i prazan. Samo je nirvana naš cilj. Prave budističke misli o prolaznosti i ništavnosti svega zemaljskoga s vremenom su polagano počele prodirati u svijest izvorno optimistički nastrojenog japanskog naroda. Također su i etički nazori pomalo došli pod utjecaje budističkih ideja: posebice je došla do izražaja ideja milosrdnosti. Japanci, koji su isprva bili mesojedi, pod budističkim su se utjecajem odrekli mesa, jer je ubijanje životinja bilo strogo zabranjeno. Budistički su svećenici zbog svog obrazovanja najbolji savjetnici tadašnjih careva. No, svećenici su uskoro proširili svoj utjecaj i na svjetovno područje, a mnoge je zavela čežnja za vlašću. Za tumačenje pravog odnosa između Apsolutnoga i svijeta relativnih pojava od velike je važnosti nauk o trima istinama. On izražava istinu svega postojećega. Prvo, sve se pojave ponajprije smatraju realnostima. To je istina prethodne opstojnosti. Drugo, zapravo sve pojave nisu nikakva realnost, one su prazne, one su iluzije. To je istina praznine. Treće, sve stvari u zadnjoj biti niti su bitak, niti nebitak. Stvarnost je iznad bitka i nebitka, transcendentno. To je istina sredine. Ali i jednostrano naglašavanje istine sredine nije zadnja istina. Nju čine prožimanje svih triju. Sve su pojave prazne. Ali, one su provizorno ipak tu. No, krivo je čvrsto vjerovati u opstojnost pojava. Jer, sve je prazno. Krivo je samo jednu od tih istina naglašavati. Obje se moraju promatrati zajedno, a u tome se sastoji istina sredine. Tri se istine međusobno prožimaju i sačinjavaju potpunu, zaokruženu, trostruku istinu. Sva bića od svog podrijetla posjeduju narav Bude. U japanskom se budizmu naročito naglašuje pozitivna strana svijeta pojavnosti. Novi nauk, koji je najdublje zahvatio religiozni život puka, bio je nauk o čistoj zemlji. Oko tog su nauka nastale brojne sekte. Najvažnija je Shin-shu, koju je stvorio Shinran. Njezine opće karakteristike su\ Amida je Buda, koji posjeduje svojstva neizmjernog svjetla i života. Još kao redovnik učinio je zavjete Budi. Shinran je bio najveći genij koga je japanski budizam do danas dao. U samostanu na brdu Hiei najprije je 20 godina proučavao sve budističke smjerove. Nije ga zadovoljio život u samostanu. Ceremonije su se obavljale točno i sjajno, ali samo izvanjski i formalistički. Shinran je bio duboko religiozan, napustio je samostan. Upoznao je Honena i postao njegov najbolji učenik. Put Shinranova nauka leži u isključivosti vjere. Vjera je jedini potpuno dostatni razlog za ponovno rođenje u čistoj zemlji. No, ta vjera ima dvostruk sadržaj: negativan i pozitivan. Ponajprije moramo upoznati sebe. Tada ćemo steći osvjedočenje da smo vrlo daleko od toga da budemo čisti i istinoljubivi. Prije da smo zli i licemjerni. Naša snaga u nastojanju za savršenošću je vrlo slaba. Kako bi onda bili u stanju vlastitom snagom umrtviti sve strasti i postići nirvanu? Stoga najprije moramo priznati svoju vlastitu nemoć za spasenje duše i u sebi stvoriti poniznu pripravnost, predati se Amidinoj spasonosnoj snazi.

Shinran nije samo poricao mogućnost dobrih djela, nego je odbijao njihovu vrijednost za postizanje spasenja. Odrekao se i svake znanosti. One nisu potrebne za postizavanje blaženosti, nego su prije zapreka. One nas čine oholima i umišljenima. Moramo se opet prikloniti neznanju i jednostavnosti, da se ponizna srca uzdamo u Amidu. Honen je rekao: "Čak i oni koji su natovareni teškim grijesima, ponovno će se roditi, ali više ne istom oni koji su samo lagano sagriješili!" Shinran kaže obratno: "Čak je dobrima moguće doći do života, koliko više istom grešnicima!" To je za Shinrana samo zadnja konzekvenca njegova nazora o tuđoj snazi. Za njega razlikovanje dobra i zla nema nikakvog značenja. "Dva pojma dobro i zlo uopće ne poznam..." Tako on govori. Nijedan grijeh nije tako moćan da zapriječi Amidinu milosrdnost da nas spasi. Sekte zena I ženske sekte imaju veliko značenje u Japanu. Dok je još Honen u Kyotu propovijedao nauk "čiste zemlje", pojavio se u novoj prijestolnici Kamakuri drugi pokret koji je težio za pojednostavljenjem religioznoga života. Ali, taj je pokret išao u obrnutom smjeru. Tražio je, naime, rasvjetljenje u vlastitoj snazi, prije svega u strogom izvršavanju meditacije. To je bila škola Zen. Japanska riječ Zen, je skraćeni oblik sanskrtske riječi "dhyana", koja znači razmišljanje, sarnoponiranje. Postoje razne ženske sekte, odnosno škole. U Japanu su prvi puta ženske sekte osnovali Ensai (1141. - 1215.) i Dogen (1200. - 1253.). Prva nosi ime Rinzai, druga Soto. Među njima ne postoji razlika u dogmama, temelj im čini mahayanski budizam. Samo ličnost osnivača utiskuje svoj biljeg. Postoje stroge, tvrde ličnosti, i blage, obzirne, koje oko sebe okupljaju sebi slične značaje. Rinzajski su učitelji poznati po svojoj oštrini, dok učitelji Dogenove sekte u mirnom razmatranju traže osnovicu svoje duše. Ženske škole ne poznaju prave kanonske knjige, jer njihov nauk nije u pisanim slovima. On se ne predaje knjigama, čak niti govornom riječju, nego duhom od osobe osobi. Promatranjem svaki samostalno dolazi do spoznaje najviše istine, u vlastitom se srcu upoznaje Budino srce i jednobitnost svog vlastitog bića s Budom. Zato se nauk mora primati osobno od učitelja. Dogen se smatra idealnim likom ženskog redovnika. O njegovu su nauku u posljednje vrijeme izašle mnoge knjige. Dogen piše: "U budizmu ne raspravljamo o nadmoćnosti ili podređenosti nauka. Pojedina učenja mi ne razlikujemo po njihovoj dubini ili plitkosti. Samo moramo znati je li praktička vježba dotične škole ispravna ili kriva." Zen je ispravna vježba. Potječe od samoga Bude. Nakon šestogodišnjeg lutanja Gotama je napustio sva dotadašnja mrtvenja. Okupao se i obilno najeo. Tad je sam sjedio pod drvetom odlučivši ne ustati dok ne postigne konačno rasvjetljenje. Nakon 49 dnevnog razmatranja konačno je postigao rasvjetljenje, po čemu je postao Buda, Probuđeni. Gotama je, dakle, svoje konačno rasvjetljenje postigao sjedećki, meditirajući (japanski: Za-zen). Stoga Za-zen čini okosnicu njegove religije. Samo sjedećki meditirajući može se postići Budin duh. Škola Rinzai uči d a j e cilj Za zena u postizavanju rasvjetljenja. Za postignuće toga cilja upotrebljava se Zen. Dogen odbacuje to shvaćanje. On piše: "Može se s ovim usporediti, da se brod napušta kad se stigne na drugu obalu. Sa Za-zenom našega Bude stoji drugačije. Ono je Budina vježba." Dogen vrši Za-zen samo zato, što je to baš Budina vježba. Sama vježba je njegov cilj. Sam Za zen je ono čudesno stanje u kom se tijelo i srce poništavaju i umjesto toga vlada prava ispražnjenost i nestanakjasfm. Sadašnjej'asifo, koga sebičnost i častohleplje neprestano bacaju amo tamo, mora umrijeti da uskrsne s izvornim pravim jastvom. Dogen kaže: "Istraživanje budizma je \sX.raz\vari]ejastva. Istraživanj e^'astoa jest zaboravjastva. Zaboravjastva jest ponovno pronalaženjejas/m u svemiru." Istraživanje

jastva ovdje znači upravo vježbanje u Za-zenu. U Za zenu upoznajem jednobitnost moga bitka s Budom. A4oje jastvo je sam svemir. Prema tome, za Dogena budizam nije sredstvo za neki drugi cilj, nego sam dnevni život. On je tu zbog samoga sebe. Tko budizam ne vrši zbog budizma, nego zbog nečeg drugog, taj još nije napustio svoje sebično jastvo. Ako budizam proživljavamo kao svoj život, tada naš život nije ništa drugo nego neprestano Budino djelovanje. Mi živimo po Budi i sam Buda povećava svoju slavu po nama. A time naš život dobiva beskrajnu vrijednost i duboko značenje. U naš se svakodnevni život prelijeva Budin život. Tada je život i umiranje samo Budin život. Dogen, koji je nekoć iz spoznaje ništavnosti ovoga svijeta postao redovnik, više ne teži za prekogrobnim životom, više ne teži za blaženom smrću. On je pronašao put prema pravovjernom budizmu, kako već usred svijeta propadljivosti živjeti vječnim Budinim životom.

2.8. ISLAM Muhamed Islam je arapska riječ i znači "podvrgavanje, predanje Bogu". Tim imenom sljedbenici Muhamedovi (arap. Muhammad) označuju svoju religiju; za pristaše islama izvedena je odatle riječ muslim (particip), musliman. Domovina islama je Arapski poluotok. Središnja Arabija je stepsko područje gdje su nomadski beduini uzgajali deve i sitnu stoku; samo u primorskom području, u Hedžasu, na staroj karavanskoj cesti razvili su se gradovi kao Meka, Jatrib (Medina). U religioznom pogledu vladao je politeizam sa starinskim kultovima. Od božanstava se isticao Alah (vjerojatno od opće semitskogEl, II i član al, al ilah), kao bog neba i kiše. U Meki se štovao Hubal, "Stari". Kultno mjesto, haram ("zabranjen"), bio je ograđeni, nepovredivi prostor uokolo božjeg simbola, obično kamena, a često i svetog drveta. Običajni obred je bio optrčavanje oko tog simbola i njegovo ljubljenje. Osobito poznato svetište bila je Kaaba ("kocka") u Meki. Hodočašća su Meki donosila veliku gospodarsku korist; tu su se pod zaštitom svetog hodočasničkog vremena, u kojem je bilo zabranjeno ratovanje i ubijanje, sastajali predstavnici svih arapskih plemena. Kršćanstvo je u Arabiju prodiralo preko Sirije, ali nije bilo zatvorenih kršćanskih kolonija. Židovskih se skupina nalazilo u okolici Medine, a manji broj i u Meki. Kraljevi iz Sabe u južnoj Arabiji su oko 500. godine prešli na židovstvo. Muhamed se rodio oko 570. godine u Meki, gdje je vladalo moćno pleme Kuraiša. Rano je izgubio roditelje, oca Abdulaha već kod rođenja, a majku u šestoj godini. Njegov odgoj preuzeo je djed, a poslije stric Abu Talib. Poput većine svojih zemljaka posvetio se trgovini. Stupio je u službu bogate udovice Kadidže, stekao njezinu naklonost i oženio je. Tada je on imao 25, a ona 40 godina. Rodila mu je četiri kćeri. Za vrijeme njezina života Muhamed nije imao nijedne druge žene. Na svojim trgovačkim putovanjima boravio i u Siriji, gdje je došao u doticaj s kršćanima. Bio je osjećajno i misaono nastrojen te se često povlačio u brda i razmišljao. Nasuprot židovskom i kršćanskom monoteizmu zbunjivalo gaje idolopoklonstvo beduina. U dobi od oko 40 godina doživio je poziv za proroka. Prema muslimanskoj predaji Muhamed je imao viđenje u špilji na brdu Hira u blizini Meke, kamo se češće povlačio. Kuran pretpostavlja viđenje na slobodnom prostoru (Sura 53,1 - 10). To viđenje predaja ovako opisuje: "U snu mi je pristupio nebeski lik, preda mnom je držao komad svilenog brokata na kojem su se nalazili potezi pera (pismena) i rekao: 'Čitaj (recitiraj)' Muhamed:

94

i

'Ne mogu čitati'. Tad me je gušio dok ne pomislih: 'Evo moje smrti.' Na to me je pustio i naredio: 'Čitaj!' 'Pa što ću čitati?' To rekoh samo da izbjegnem ponovno takvo postupanje. On reče: 'Čitaj u ime svoga Gospodara, koji stvori čovjeka iz krvi zgrušane. Čitaj, tvoj je Gospodar, koji te izabra, koji pouči pisati pisaćom trskom, čovjeka pouči u onome što prije ne znade.'" Ovaj zadnji navod je početak 96 sure (1 - 4). Taj nebeski lik bio je anđeo Gabrijel. Od toga časa je Muhamed bio uvjeren da ga je Alah pozvao za proroka svome narodu. Njegovo će se propovijedanje temeljiti na svetom pismu, koje se nalazi u nebu kod Alaha i koje mu je Gabrijel predočio na arapskom jeziku. Kadidža je prva povjerovala Muhamedu, bodrila ga i podupirala. Isprva se obraćao malenom krugu ljudi. Kao prvi učenici spominju se trgovac suknom Abu Bekr i zet Ali. Objave su se nastavile kroz više od deset godina. Mnogo puta je Muhamed mimo svoje volje doživio zanesenje na ulicama grada ili kod Kaabe i s njegovih je usana tekla bujica proze u rimi. Praktični trgovački duhovi u Meki nisu ozbiljno shvaćali Muhamedovo propovijedanje. Tjelesno uskrsnuće im se činilo nezamislivo i smiješno. Medu vjernim pristašama Muhamedovim nalazili su se naročito oslobođeni robovi i siromašno pučanstvo. Njegovim je zemljacima u Meki smetao i njegov jasni monoteizam, jer su se bojali gospodarskog gubitka ako opadne značenje Kaabe. Pod pritiskom tih okolnosti jedan je dio Muhamedovih pristaša iselio u kršćansku Abesiniju. Položaj se u Meki zaoštrio kad je Muhamed izgubio svoju ženu i zaštitnika strica Abu Taliba. No, uskoro je došlo rješenje s druge strane. Sjeverno od Meke ležao je maleni grad Jatrib, gdje je bila brojna židovska kolonija. Tu je jedan Muhamedov poslanik propovijedao njegov nauk i 621. je Muhamed dobio poziv da se preseli k njima. Nakon što se u Jatribu naselilo oko šezdeset njegovih pristaša, i sam se Muhamed tamo uputio. U rujnu 622. godine stigao je u grad, koji je kasnije po njemu nazvan "Grad Proroka", Medina. Taj se događaj na arapskom zove hidžra {"raskid" sa sunarodnjacima) i čini još danas polaznu točku muslimanskog računanja vremena. Preseljenje u Medinu značilo je za Muhameda u mnogom pogledu odlučnu prekretnicu. U Meki je Muhamed u prvom redu bio religijski reformator i smatrao se nastavljačem židovstva i kršćanstva, te je bio uvjeren da propovijeda isto što su učili Tora i Evanđelje. No, Zidovi su odbili prikaze biblijskih priča u Kuranu, jer su bili nepotpuni. To je Muhameda dovelo do uvjerenja da su te priče kod Zidova iskvarene i daje ispravna samo njegova objava. To je čista vjera Abrahamova, koji se preko Ismaila smatra praocem Arapa i kome se pripisuje utemeljenje svetišta u Meki. Čisti monoteizam, koji je prvi zastupao Abraham, nasuprot staroj astralnoj religiji, i kojeg su Židovi i kršćani iskvarili, treba u islamu ponovno oživjeti. Radi toga je Muhamed promijenio smjer tijela pri molitvi okrenuvši se prema Meki, a dotad se bio okretao prema Jeruzalemu. Osim toga, u Medini je došla do izražaja velika Muhamedova politička nadarenost, koju u Meki nije mogao iskazati. Ponajprije je smirio protivnosti između dva arapska plemena koja su prebivala u Medini. Zatim je počeo uređivati poslove u zajednici. U pogledu vlastitog bračnog života primio je prorok nove objave. Naime u razmjerno mirno doba u Medini je uzeo sebi i druge žene, među kojima i svoju miljenicu Ajšu, s kojom se već u Meki bio zaručio. Godine 622. - 630. su ispunjene borbama s Mekom, koje su dovele do osvajanja Muhamedovog rodnog grada, do proširenja nove vjere i prevlasti Medine nad čitavim Arapskim poluotokom. Borbe su se vodile s naizmjeničnom srećom. Obje su strane uvidjele da oružanom silom neće moći pobijediti drugu stranu. Tako je Muhamed s Mekancima zaključio desetgodišnje vojno primirje i dopuštenje da Medinjani mogu sudjelovati u hodočašću za Meku. To je značilo njegovo osobno priznanje, kao i priznanje njegovoj

zajednici, od dosadašnjih najogorčenijih neprijatelja i omogućilo je odlučan korak na putu k osvajanju Meke. Njegovi prijatelji u Meki radili su na sporazumu sa sljedbenicima nove vjere. Ugovoreno vojno primirje nije bilo dugog vijeka. Već početkom 630. iskoristio je Muhamed jednu povredu ugovora koju su učinili neki Meki prijateljski beduini kao izliku za pohod na Meku. Glavari Kuraiša, u ispravnom shvaćanju daje njihova korist i korist grada u priključenju novom pokretu, a ne u borbi protiv njega, predali su Meku bez borbe. Muhamed je, osim nekih iznimaka, postupao s najvećom blagošću. Likove idola je uništio i očišćenu Kaabu, zajedno s ostalim čašćenim svetištima poganskog doba, uzdigao kao svetište nove religije. Osvajanjem Meke Muhamed je postigao svoj najvažniji politički cilj, alije kao boravište zadržao Medinu. Nepomirljivi stav Zidova riješio je tako da ih je protjerao iz Medine, a zatim i iz Hedžasa. Godine 632. poduzeo je svoje posljednje hodočašće u Meku, a način kako gaje obavio postao je pravilo za sva buduća hodočašća. Nakon povratka u Medinu, Muhamed je neočekivano umro 8. lipnja 632. u kući svoje najmilije žene, mlade Ajše. Nije ostavio ni jednog sina. Objave koje potječu iz posljednjih godina Muhamedova života opširnije su, veći prostor zauzimaju pitanja kulta i zajednice. Čitav je život prožet religijom i budući da nema nikavog lučenja između državnog i religioznog područja, to u stvari nema ni profanih djela. Čovjek stoji neposredno pred Bogom, svećenički stalež ne postoji. Povijesni razvitak islama Budući da su u Muhamedovoj osobi i naučavanju religija i politika nerazdruživo povezani, to se odrazilo i u povijesnom razvitku islama. Neočekivana Muhamedova smrt izazvala je medu njegovim pristašama zabunu. Nije ostavio sina, a njegove objave su govorile daje on posljednji od proroka. Krug najbližih prorokovih suradnika izabrao je Abu Bekra, najstarijeg Muhamedova prijatelja i oca njegove Ajše za prvog kalifa ("zastupnik", "predstavnik"). Njegova je prva zadaća bila svladati pobune, jer su arapska plemena smatrala da su Muhamedovom smrću prestale njihove obveze vjernosti Medini. To je bio znak za početak čitavog niza pothvata koji su doveli do golemog proširenja islamskog područja. Nakon kratkotrajnog vladanja Abu Bekra, koji je jsigurao islamsko gospodstvo nad Arapskim poluotokom, došao je na vlast snažni Omar (634.- 644.). On je 635. osvojio Damask, 639. 641. Egipat, 640. - 644. Perziju. Kad je Omar poginuo od mača nekog perzijskog roba, izabran je za kalifa, opet iz kruga najuglednijih prorokovih prijatelja, Othman (644. - 656.). On nije posjedovao sposobnosti za upravljanje tako velikom muslimanskom državom. Osim toga pobudio je negodovanje svojom naklonošću prema jednom rodu Kuraiša, kući Omajja, koji su tek kasnije pristupili islamu, kad je već bio osiguran njegov uspjeh. Bolji nego u svojim političkim pothvatima pokazao se Othman u uspostavljanju jedinstvenog teksta Kurana. Pao je kao prva žrtva svojih vjernih muslimana. Ubojstvo Othmana je bio znak za građanski rat unutar muslimanske vjerske zajednice. U Medini se za kalifa podigao Ali, sin Muhamedova strica Abu Taliba i muž njegove kćeri Fatime. Ali neki najstariji i najugledniji prorokovi suradnici, kao i častohlepna žena Ajša, bili su protiv njega. Oni su se pod parolom "Osveta za Othmana" obratili na Meku i Irak i nametnuli Aliju rat. Alije imao uspjeha, ali gaje namjesnik Sirije iz roda Omejevića lukavstvom pobijedio. Godine 657. u bitki kod Siffina na Eufratu Sirijci su na svoja koplja privezali primjerke Kurana tražeći time da umjesto bitke odluči sveta knjiga. Kad se Ali tome pokorio, napustili su ga neki njegovi najrevniji pristaše i osporili mu pravo na kalifat. Tako se unutar islama pojavila prva sekta. Nazvali su ih haridžiti, "odstupnici". Ali ih je pobijedio, ali je

661. pao kao žrtva mača jednog haridžite. Omejevići su svom silnom carstvu dali arapsko obilježje. Proširili su ga 691. kroz sjevernu Afriku do obala Atlantskog oceana, 711. su prešli preko Gibraltara u Španjolsku i prodrli čak u južnu Francusku. Pobjeda Karla Martella kod Toura i Poitiersa 732. spasila je Evropu. Godine 711. su dosegli i indijsku pokrajinu Sindh. U svom arapskom plemenskom ponosu nisu htjeli priznati jednakopravnost novomuslimana (mawali) nearapskog podrijetla. Osim toga Alijeva stranka (šia), nazvana šiiti, nije htjela priznati njihovu zakonitost. Prilikom nastupa drugog Omejevića Jazida (680.), mladi je Alijev sin Husein pokušao ponovno zadobiti vlast, jer je on bio zakoniti prorokov unuk! U bitki kod Kerbele 680. Husein je ubijen. Njegov smrtni dan 10. muharram (prvi mjesec islamske mjesečeve godine) još se do danas kod šiita smatra danom muke, žrtvovanja za ljudski rod. Godine 750. je kalifat uspio zauzeti jedan prorokov ujak, Abbas i utemeljio je dinastiju Abasovića, koja je bila na vlasti sve do navale Mongola 1258. Zadnji Omejević Abdurrahman pobjegao je u Španjolsku, gdje su se održali do 1031., a u Granadi čak do 1492. Nova dinastija je nastojala popraviti propuste Omejevića pa su stvorili islamsko, a ne arapsko carstvo. Razvijala se teokratska vladavina. Bili su vladari vjernicima, a ne kraljevi Arapima. Svoju su prijestolnicu prenijeli u novoosnovani Bagdad i okružili se svim sjajem starih istočnjačkih dvorova. Pozivali su na svoj dvor teologe, tako d a j e Bagdad postao središte islamske teologije i svjetske znanosti. Na arapsko podrijetlo malo je toga podsjećalo. Jedino što su dali islamskom svijetu bio je arapski jezik, koji je na taj svijet imao vrlo velik utjecaj. Turski vojnici tjelesne straže, mamluci, 1250. godine su zauzeli vlast u Egiptu i spasili Siriju i Egipat od Mongola. Oni su na svom dvoru sklonili neke Abasoviće i do 1517. održali u Kairu prividan kalifat. Te je godine osmanlijski sultan Selim učinio njima kraj i sam uzeo naziv kalifa. Prvi predsjednik Turske Republike Mustafa Kemal Paša 1924. godine je proglasio kalifat dokinutim. Kuran i njegov nauk Muhamedove objave sačuvane su u Kuranu (arap. quran). To je vjerojatno sirijska riječ i znači čitanje, "lectio", a ne "knjiga". Zapisivane su već za prorokova života, spominje se da je Muhamed u Medini imao tajnika. Omar daje poticaj da se one sakupe, a Othman je utvrdio najvjerodostojnije izdanje i razaslao ga u najvažnije gradove carstva. Sastoji se od 114 poglavlja ili sura. U muslimanskim se zemljama sure citiraju prema imenima, a ne prema brojkama, kao u Europi. Sve sure, osim devete, počinju formulom: "U ime Alaha (Boga) milostivoga, milosrdnoga" koja se naziva basmala. Razlikuju se sure iz Meke i iz Medine, što je označeno na njihovu početku. Pojedina rečenica u Kuranu naziva se ajet (ayat), što znači znak, jer je Muhamed te retke predočavao kao božanske čudesne znakove kad su njegovi protivnici od njega tražili čudesa. Prva sura (fatiha, "uvodna"), spada medu kratke i često se recitira tako da se smatra muslimanskim Očenašem. Za pobožne muslimane je Kuran neprevarljiva riječ Božja, koja je samo preko Muhameda objavljena u jasnom arapskom jeziku. Prakuran, koji je sakriven na nebu na dobro spremljenoj ploči, očitovan je u ovoj knjizi koju smiju dotaknuti samo ritualno čisti, a njezino recitiranje je najuzvišeniji posao, pa makar, kako je to kod većine nearapskih vjernika, ne razumiju ni riječi. Jer, tu se radi o Božjoj riječi u najuzvišenijem smislu. Za muslimana je nezamislivo prevoditi Kuran u bilo koji od jezika. Naime, stil je prema islamskom shvaćanju neprevediv i ne sadrži samo nadčovječansku ljepotu, nego u poretku njegovih rimovanih rečenica leže uklopljene neslućene božanske tajne. Neki ajeti se vole upotrebljavati kao

zaštita i blagoslov. Da se svetost Božje riječi izrazi vidljivo, Kuran se u kući stavlja ili vješa na što je moguće više mjesto, tako da ništa ne može stajati iznad njega. Pokušamo li sažeti i sistematizirati sadržaj Kurana, nesumnjivo se kao prvi i najvažniji pojavljuje nauk o jednom Bogu. "Nema Boga osim Alaha, a Muhamed je Alahov poslanik" (La ilaha illallah, Muhammad rasul Allah) tako glasi islamska vjeroispovijest i to je istovremeno glavni sadržaj Kurana. Ta se formula doslovno doduše ne nalazi u Kuranu, ali se nalaze rečenice koje oba njezina dijela gotovo doslovno obuhvaćaju. Bog je jedan i nema nikog pokraj sebe. Sud, konačan obračun, od početka je bila glavna tema Muhamedovih propovijedi. Na Sudnji dan će uskrsnuti svi mrtvi da im Alah sudi. Dobri odlaze u raj. Tamo oni žive. Zli će pak biti osuđeni na pakleni oganj i "tu neće uživati rashladenje ni pilo osim kipuće (vode) i gnojnice" (Kuran 78,24s). Muhamed je posljednji u dugom nizu proroka koje je Alah slao ljudima. Broj proroka koje islam priznaje je bezgraničan, najpoznatiji su Adam, Noa, Abraham, Jakov, Mojsije, Aron, David, Salamon, Job, Ivan Krstitelj i Isus (arap. Isa). Tako su i Zidovi i kršćani dionici božanske objave, ali je konačna i potpuna objava došla po Muhamedu. On sam sebi nije pripisivao nikakva nadčovječanska svojstva i odlučno je odbijao svoje božansko poslanje dokazati čudesima. Htio je biti samo "sluga, kome je objavljeno", no ipak je povijesni razvoj stvorio bogat krug legendi i pomalo proroka proglasio "savršenim čovjekom", ciljem i svrhom stvaranja. Neprestano spominjanje njegova imena u vjeroispovijesti pokraj imena Božjega moglo je pogodovati tome razvitku. Među svim starim prorocima Isus se posebno ističe. Kuran priznaje njegovo djevičansko rođenje, on je Riječ koju je Bog stavio u Mariju. "Govorit će ljudima iz kolijevke kao starac i bit će među svecima" (sura 3,41). Život je Isusov samo mjestimice spomenut, a utkane su i apokrifne kršćanske tradicije (glinene ptice koje Isus dahom oživljuje). On je samo običan prorok: "Mojim dopuštenjem ti možeš liječiti nijeme i gubave..." (sura 5,110). On čak navješćuje Ahmada (=Muhameda), koji će biti pečat prorocima i poslanicima (sura 61,6). Muhamed prihvaća uzašašće Isusovo, ali odbija njegovu smrt na križu. Židovima u Medini predbacuje veliku pogrdu protiv Marije. Razna mjesta Biblije podrazumijevaju muslimani kao proročanstva o dolasku Muhamedovu, posebice je obećanje Duha Svetoga shvaćano kao upozorenje na Muhameda koji će donijeti puninu objave. Kršćansko isticanje Krista kao Logosa, kao Riječi Božje, na islamskoj je strani donijelo teoriju o nestvorenosti Kurana kao prave riječi Božje. Sto je osoba Kristova za kršćanstvo, to je Kuran za islam. Religiozni zahtjev Kurana može se sažeti riječju islam, što znači "potpunopredanje" Alahu. Vjera je središnja točka, ona prije svega znači prihvaćanje prorokova nauka. Ljubav prema Bogu vrlo se rijetko spominje (76,8; 21,9), no zato se češće ističe poniznost, zahvalnost i poslušnost. Moralni zatjevi Kurana su općenite naravi: činiti dobro, biti pravedan. Od konkretnih zahtjeva spominju se istinoljubivost, spremnost na pomirenje, opraštanje i davanje milostinje. Važna je također zabrana uživanja vina, svinjetine te kockanje. Nadalje trebamo spomenuti "sveti rat", dužnost muslimana da se s oružjem u ruci bore "za put Alahov" (džihad). Alah oprašta onome koji je sagriješio. Pri tom može biti od pomoći zagovor proroka i anđela.

MOLITVA Snaga, koja najjače formira izvanjsku sliku islamskog svijeta jest molitva (salat, perzijsko turski namaz). Obavlja se pet puta dnevno. Prvo molitveno vrijeme jest čas sunčeva izlaska, zatim podne i poslije podne, te čas sunčeva zalaza i kasno povečerje pri nastupu mraka. Za obavljanje molitve nije potrebno neko određeno mjesto niti neka određena odjeća, osim da oboje bude čisto. Da osiguraju čistoću mjesta, često se služe posebnim sagom (sadžada). Molitva se može obavljati pojedinačno, no preporučuje se zajednička molitva u džamiji. Potpuna se molitva sastoji od 17 dijelova koji imaju točan raspored. Prvo vjernik zauzme smjer prema Meki (kibla) : u svakoj je džamiji taj smjer označen nišom (mihrab). Stojeći vjernik izrazi namjeru da će obaviti određenu molitvu, npr. podnevnu. Sad s uzdizanjem ruku do visine ramena i izgovaranjem formule "Alah je velik " ("Allahn akbar") počinje sama molitva i stanje posvećenosti (ihram), u kojem se izbjegava svaka rastresenost. Svaki se molitveni čas sastoji od nekoliko raka (klanjanja). Između svakog klanjanja treba jedan časak ostati nepokretan u tom položaju i u vrijeme prolaza od jedne rake na drugu izgovoriti: Allahu akbar. Nakon svršenog propisanog broja klanjanja (npr. za jutarnju molitvu to su četiri klanjanja) molitelj ostaje u klečećem stavu i izgovara formulu vjeroispovijesti, blagoslov proroku i za prisutne vjernike, pri čem molitelj okreće glavu najprije nadesno, a onda i nalijevo, te nakanu završavanja molitve. Time prestaje stanje posvećenosti. Na obavljanje molitve u određene dnevne ili noćne sate poziva s minareta džamije za to određeni službenik (mujezin). Kad on zamukne, vjernik se upućuje na pranje. Običajno je to manje pranje tekućom vodom koju još nitko nije dotaknuo. Pere se lice i ruke do lakata te noge do gležanja, glava se kvasi mokrim rukama. Pojedinosti pranja su tijekom vremena točno utvrđene, točno se obdržavaju od uvlačenja vode kroz nos do držanja prstiju kod čišćenja ušiju. Ako se između dvaju molitvenih časova nije dogodilo malo onečišćenje (po tvarima čvrstim, tekućim ili plinovitim koje su proizašle iz tijela, po snu i nemoći) ne treba poduzimati pranje. Nakon velikih onečišćenja (spolnog općenja, menstruacije, babinja) potrebno je veliko pranje kod kojega, počevši od kose, ne smije ostati neovlažen niti jedan komadić tijela. Tek tada se smije obavljati molitva i dotaknuti Kuran. Pobožni je običaj prije podnevne molitve u petak, koja se mora obavljati zajednički u džamiji, učiniti veliko pranje, pa makar ne postojalo veliko onečišćenje. U džamiji se vjernici poredaju izapredmolitelja (imama), koji se okrene licem prema mihrabu. Prvotno je imam bio kalif, njegov zamjenik ili neka ugledna osoba, no ta se dužnost u islamu nije nikad razvila u svećeničko dostojanstvo. Svaki vjernik koji znade pravilno izvoditi ceremonije može biti imam. U velikim džamijama danas je on plaćeni službenik. Ženama se preporučuje sudjelovanje u javnom bogoslužju, ali odvojeno od muževa. Muhamed nije odredio dan poput kršćanske nedjelje ili židovske subote, no ipak je naredio: "O, vi koji vjerujete! Kad se poziva na molitvu u petak, potrčite na zazivanje Alaha i ostavite svoje poslove" (sura 62,9). Odatle slijedi obaveza svakog muškog punoljetnog i zdravog muslimana da sudjeluje petkom na podnevnoj molitvi u džamiji. Stoga se petak kod muslimana naziva "dan zajedničkog sastanka". Izuzevši bogoslužje to je obični radni dan. Prisutno mora biti barem 40 osoba da bogoslužje bude valjano. Održava se i propovijed koju drži propovjednik (hatib) stojeći na propovjedaonici (minbar) sa štapom u ruci. Slična svečana bogoslužja kao petkom održavaju se i na svetkovine, npr. na dan prekida posta koncem ramazana. Osim pet obveznih molitvenih časova preporučuje se salat u posebne svrhe, tako prije svega za pokojnike i za vrijeme noći. Kuran ističe važnost noćne molitve, ali kao dužnost nije uvedena. Na putovanjima se molitva može skratiti.

Gradnja džamija je u svako doba i u svim zemljama bio najljepši izražaj islamske kulture. Već su se u Muhamedovo vrijeme podizale prostrane džamije za zajedničku molitvu. Prvotno je u svakom mjestu bila samo po jedna i zvala se džami (sabiračica). Čitava šuma stupova nalazi se u velikoj džamiji u Cordobi (929. g.), zatim džamija u Samarri (850. g.), prolaznom sjedištu Abasovića, s 25 lada imala je mjesta za 100.000 ljudi, koje su klasični su primjer velikih prostranih džamija. Spiralni minaret u Samarri visok je 50 metara. Osmanlijsko doba stvorilo je kupolastu džamiju sa šiljastim minaretom. Uređenje džamije vrlo je jednostavno. U predvorju se nalazi zdenac za pranje. Mihrab, mala niša u zidu, koja pokazuje smjer prema Meki, napravljena je od drveta, kamena ili mramora i ponajviše umjetnički isprepletena izrekama iz Kurana. Propovjedaonica je rad u drvetu, kroz mala drvena vrata propovjednik se penje po uskim stubama. Izrezbareni stalak za Kuran, višestruke staklene svjetiljke, odvojeno mjesto za vladara u velikim džamijama time je uređenje džamije potpuno. Slika nema, ali je zato bogata ornamentika, glavni motiv su arabeske, beskrajno ispreplitanje listova u pravim ili geometrijskim figurama i arapska slova u raznim natpisima služe kao dekoracija. Budući da u vrlo malo starih minijatura postoji prorokova slika, i to zakrivena lica, pismo je zauzelo ulogu slika. Umjetnički opis proroka prema najastarijoj predaji kod ukrašavanja kuća upotrebljava se umjesto njegove slike. MILODARI Davanje milodara (zakat) je točno određen porez, različit od dobrovoljne milostinje. Za povezivanje državno političkog i religioznog područja u islamu značajno je daje plaćanje poreza stavljeno na isti stupanj s molitvenom dužnošću ili postom. U Medini je prorok zatražio od vjernika dobrovoljne priloge za zbrinjavanje izbjeglica. No, uskoro je trebao novaca i za političke svrhe i zato je ugovorima s beduinskim plemenima koja su se njemu priključila nametao zakat kao neku vrst poreza. Milodari su za potrebne, za siromašne, za one koji rade za njih, za one čija su srca pridobivena za islam, za robove, dužnike, za borbu na putu Alahovu i za putnika. Pod onima "čija su srca pridobivena" prvotno se razumijevaju ugledne osobe iz Meke, kojima je Muhamed iz propagandnih razloga podijelio bogate darove da ojača njihovu vjeru. Kasnije su se pod tim razumijevale materijalne potpore novoobraćenicima ili darovi onima koji su svojim utjecajem mogli pogodovati obraćenju drugih. Te odredbe, zajedno s onom da se novac od milodara ima upotrijebiti za sveti rat na putu Alahovu, kao i to što su se iz istih sredstava imali plaćati i oni koji su se zakatom bavili (sakupljači poreza), učinilo je zakat već za života Muhamedova pravim porezom. Milodar se davao od poljskih plodova, voća, stoke, zlata i srebra, te trgovačke robe. Od poljskih plodova i voća odmah kod berbe, od ostalog nakon jednogodišnjeg uživanja. Na plaćanje zakata je obvezan svaki musliman koji posjeduje zakonski minimum. Visina poreza kod poljskih plodova i voća prosuđuje se prema uloženom radu. Osim obveznog zakata preporučuje se također posebna dobrotvornost pobožnih vjernika. Tako je osobito poznat zakat prilikom svečanosti na dan prekida ramazanskog posta. Ako se zakat pravilno provodi, kao pravedno oporezovanje bogataša i zbrinjavanje siromaha, on može imati veliko socijalno značenje. POST Pod kršćanskim utjecajem (na Istoku se naime osobito strogo obdržavao uskrsni post) izabrao je Muhamed mjesec ramadan (perz., turski ramazan) kao vrijeme posta jer mu je u tom mjescu (27.) u noći objavljen Kuran. Ne smije se ništa jesti, piti, mirisati ni pušiti od

l

izlaska do zalaska sunca, a noću je dopušteno. Za pravilno obdržavanje posta potrebno je točno poznavanje muslimanskog kalendara. Muslimanska je godina mjesečeva, ima 12 mjeseci, šest po 29 i šest po 30 dana, tako da muslimanska godina za 11 dana zaostaje za sunčevom. Iz toga proizlazi da deveti mjesec ramadan može pasti u svako doba godine; kako se prema tome mijenja duljina dana, zahtjevi posta su osobito otežani u toplim krajevima kad ramadan padne u ljeto, a ne smije se piti niti kap vode. Topovski pucanj navješćuje zalazak sunca. Nakana obdržavanja posta mora se obnoviti svakog jutra prije izlaska sunca. Ramadanski post uživa velik ugled kod muslimana. Za vrijeme njegova trajanja nakon večernje molitve rado se dodaje posebna molitva od 33 raka. Također se posvećuju čitanju Kurana. Svetkovina prekida posta (turski "Mali bajram") kod pojavljivanja mladog mjeseca za puk je najveća i najžudenija svetkovina. Ima neki sličnost s kršćanskim Božićem. To nije samo dan zahvale, nego također i prilika za darivanje i za pokazivanje dobre volje. HODOČAŠĆE U MEKU Prihvaćanje hodočašća (hadž) u Meku jest cijena koju je Muhamed platio za pobjedu islama nad poganskim Mekancima. Glavno svetište je Kaaba gdje je crni kamen, na kojem prema vjerovanju, kao da se vidi otisak Abrahamove noge. Taj kamen, čije su udubine možda čašice određene za krv žrtvenih životinja, služio je navodno Abrahamu da se uzdigne do Kaabine terase, kad ju je počeo graditi. U Muhamedovo doba taj se kamen, izgleda, nalazio s desne strane Kaabinih vrata, oslonjen na zid. Budući daje postojala opasnost da ga hodočasnici oštete, kalif Omar gaje prenio na mjesto gdje se i danas nalazi. Nad njim se diže četverokutna zgrada; četverokut je 12 x 10 m, a visina iznosi 15 m. Kuotivi otprilike gledaju na četiri strane svijeta. Zidovi se svake godine izvana zastiru brokatnim sagovima s utkanim pobožnim izrekama. Nutrina je prazna, samo vise svjetiljke. Kaaba navodno potječe od samog Adama, a Abraham ju je nakon potopa obnovio. U središtu hodočašća, osim Kaabe, stoji studenac zemzem, dubok 42 metra. Leži nasuprot istočnom kutu Kaabe u kupolastoj zgradi. Njegova je voda, navodno, čudotvorna. Potječe, prema vjerovanju, od Gabrijela koji ga je otvorio za Agaru. Iz njega su hodočasnici smjeli piti nakon ritualnog obilaženja Kaabe. Mnogi su ponijeli svoje samrtničke košulje da ih urone u sveto vrelo. Drugi su uzimali vodu i nosili je kućama. Na hodočašće je obvezan poći svaki punoljetni musliman jednom u svom životu, ako ima sredstava za put i za uzdržavanje svoje obitelji za vrijeme odsutnosti, te ako je put siguran. Ako je bio spriječen iz važnih razloga, mogao je naći sebi zamjenika. Musliman, koji je obavio hodošašće dobiva časni naslov hadžija (hodočasnik). Vrijeme hodočašća je posljednji mjesec muslimanske godine. Ni jedan nemusliman ne smije sudjelovati u hodočašću niti pristupiti Meki. Glavni dio hodočasničkih obreda potječe iz predislamskog doba. Područje Meke je sveto: ne smije se sjeći drvo ni ubijati životinja. Kad hodočasnik stupi na sveto tlo Meke, odijeva neporubljenu bijelu odjeću, mora se uzdržavati spolnih odnosa, ne smije se brijati ni rezati kosu: nastupa stanje posvećenosti (ihram). Osim toga mora izreći nakanu da želi obaviti hodočašće. Odmah nakon dolaska u Meku hodočasnik sedam puta optrčava Kaabu, triput brzo, a četiri puta polagano, pri čemu svaki put kad prođe kraj crnog meteoritskog kamena stane da ga poljubi ili, kod velike navale, da ga barem rukom ili štapom dotakne. Drugi propisani obred je tzv. "malo hodočašće". Na uspomenu Agarinog očajničkog traganja za vodom za svoga sina Ismaela hodočasnici sedam puta prelaze dolinu između brežuljaka Safa i Marva. Pri svršetku na Marvi slijedi šišanje kose.

"Veliko hodočašće" počinje sedmog dana oko podne propovijeđu. Sljedećeg dana ide se na brdo milosti u ravnici kod mjesta Arafe, 18 km istočno od Meke, gdje hodočasnici od podneva do zalaska sunca "stoje pred licem Božjim". Prema legendi ovdje su se Adam i Eva nakon istjerivanja iz raja ponovno sastali. Ovdje je također Muhamed držao svoju oprosnu propovijed: "Znajte da je svaki musliman svakom drugom muslimanu brat i da ste sad jedno veliko bratstvo". Hodočasnici koji se penju na taj brežuljak moraju biti gologlavi. Za nekoliko sati pustinja oko Arafe nabuja od života, bude puna šatora. Godišnje tamo hodočasti oko 70.000 ljudi. Sunčevim zalaskom hadž je završen. Puške pucaju i uz glazbu se ide prema Meki. Deveti dan se još zadržavaju u Arafi i slušaju propovijed. Noć između devetog i desetog dana provode u Muzdafila, na pola puta od Meke. U Mini dolazi do "kamenovanja sotone" i žrtvovanja ovaca i deva s gozbom, koja traje tri dana. Tu je Ismael, navodno, tri puta otjerao sotonu i zato na njegov spomen svaki hodočasnik baca sedam kamenova na tri stupca koji predstavljaju sotonu. Kad hodočasnici u Mini pred Mekom kolju svaki svoju ovcu, čini se to istovremeno po cijelom islamskom svijetu: to je "Veliki bajram" ("Kurban Bajram"). Neki hodočasnici ljube i zid koji bi trebao okruživati grob Ismaela i Agare, a nalazi se nedaleko od Kaabe. Preporuča se još kratak posjet u Meku s dva obilaska oko Kaabe te povratak u Minu. Time je hodočasnik ispunio svoju dužnost i sretan se vraća u domovinu. Za njega nema na zemlji većeg veselja. Hadžiluk u Meku osobito poštovanje uživa medu misticima, kojima hadž postaje simbol njihova mističnog puta. Za upotpunjavanje hodočašća općenito se posjećuje i Muhamedov grob u Medini. U niz svetih islamskih mjesta nakon Meke i Medine dolazi Jeruzalem. Tu se od 691. g. diže masivna građevina nad legendarnom stijenom, 18 m dugom, a 13 m širokom. Muslimani vjeruju da su tu stijenu već prije stvaranja Adama pohodili anđeli, a Noa ju je svojom lađom oplovio sedam puta. Tu je Abraham žrtvovao svoga sina Izaka i tu su se dolazili moliti svi veliki proroci, od Ilije do Muhameda. S te je stijene Muhamed u svom navodnom noćnom putovanju uzašao na nebo i tu će na Sudnji dan anđeo Israfil zatrubiti da probudi mrtve. Svi su islamski vladari kroz stoljeća častili i potpomagali to mjesto. Neko su vrijeme komadi stijene prodavani kao relikvije i doslovno sii se vagali zlatom. OSTALI OBREDI U islamski kult možemo ubrojiti i obrezanje. Kuran ga ne spominje, jer je izravno spominjanje izgledalo suvišno. Naime, obrezanje je davna predislamska baština. No, svi ga ne • smatraju nužno potrebnim. Obred je točno određen i prate ga razne svečanosti. Osim nekih raznolikosti muslimanski se pogreb uglavnom odvija ovako: mrtvaca operu, ruke mu polože kao na molitvu i zamotaju ga u mrtvački ovoj. Prije nego što mu pokriju glavu, rodbina se od njega oprašta. Poslije molitve na grobu, pokojniku se često došaptava: "Tko je Bog? Alah. Koja je tvoja religija? Islam. Tko je prorok? Muhamed." Time se pokojnika pripravlja na saslušanje kod anđela Munkar i Nakir. Ako bi krivo odgovorio, mogao bi biti u mukama do Sudnjeg dana, umjesto da u raju uživa sve od strane Muhameda obećane radosti. Mrtvo tijelo se često pokapa bez lijesa, da se pokojnik može uspraviti kad sjedne pred anđele. Pogreb treba mrtvaca pripraviti na taj susret. U islamu nema pravog svećeništva. Zadaća imama je da vodi molitvu, da svi sudionici istovremeno obavljaju razne čine. S vremenom su veliki utjecaj stekli pravnici i tumači Kurana (ulema), u Iranu i Indiji nose naziv molla (zapravo maula, mula, tj. gospodin, visoko poštovani).

ISLAMSKO PRAVO U biti Muhamedova propovijedanja se pravna strana nove vjere daleko više razvila i dobila daleko veće značenje od dogmatske. Tu se pokazuje uska srodnost sa židovstvom. Može se reći daje kuranska objava priopćila Božji zakon, a ne samoga Boga. Zato zakon, saña, u islamu obuhvaća Alahove propise, koji se odnose na sveukupnu djelatnost čovjeka. Šaria kao Alahov zakon postavlja se iznad razuma i čovjekove mudrosti, on nije logički izgrađen i uopće nije "pravo" u modernom smislu riječi. On sadrži mnogo više, naime, sve religiozne, političke, privatne i osobne dužnosti muslimana. Njegova temeljna težnja je religiozno vrednovanje svih odnosa u životu, novo provođenje života, potpuno različito od onoga što su ga Arapi poznavali prije Muhameda. Dok je živio, prorok je navješćivao Alahovu volju u obliku objava ili odluka u pitanjima dnevnog života, a i sam njegov život je bio uzor za svakog pravog vjernika. Poslije njegove smrti stvar je postala teža: manjkao je i bio nenadomjestiv karizmatički voda i tumač Alahove volje, jer je proročka služba njegovom smrću utrnula. Njegovi nasljednici, kalifi, mogli su preuzeti njegov politički položaj kao vode zajednice, ali ne i vjerski, barem ne u pravovjernom islamu. Samo su šiiti u tom zauzeli bitno različit stav. S druge strane donijelo je širenje islama poslije Muhamedove smrti mnoštvo pitanja koja se za vrijeme njegova života u Medini još nisu pojavila. Kako je islamska država dobivala čvršći oblik, postajala je sve veća potreba za kodificiranim pravom. Za teoretsko utvrđivanje zakona razvila se čitava z n a n o s t , i l i "zakonodavstvo". Stvorila su se četiri izvora šarije: Kuran, životno djelovanje ili "običaji" (sunna) prorokovi, jednoglasno mišljenje islamske zajednice (idžma) i analogija. Kuran nije bio dostatan izvor svetog prava, u pravnom smislu dolazilo je u obzir samo oko 500 - 600 ajeta. Budući daje već za Muhamedova života njegov način života do najmanjih pojedinosti u odijevanju, vladanju kod jela i si., bio mjerodavan za njegovu zajednicu, stvorio se tako novi izvor svetoga prava: Muhamedovi životni običaji (sunna). Taj je pojam kasnije proširen na Muhamedove drugove, te konačno na "praksu i teoriju opće muslimanske zajednice". Odatle pravovjerje znači sunna, a pravovjerni musliman sunit. Za utvrđivanje Muhamedovih životnih običaja poseglo se za predajama hadith, koje su živjele u sjećanjima vjernika. Hadith je izvještaj o onome što je prorok u nekoj situaciji učinio ili rekao. Sto je sunna Muhamedova sve više postajala normativno načelo, to se više željelo u najrazličitijim stvarima pozivati na predaju. Uz srazmjerno malo pravih počelo je kružiti nepregledno mnoštvo nepravih predaja. Svatko je širio onakve hadithe koje su odgovarale njegovim nakanama. Mistici su željeli u svetim prorokovim riječima pronaći svoje nazore, jednako kao što su zemlje i gradovi htjeli iz Muhamedovih usta čuti svoja posebna prava i pohvale. Tako je do devetog stoljeća u opticaju bilo više tisuća prorokovih izjava. Pokazalo se potrebnim predaju kritički preispitati. Glavno je bilo utvrditi siguran niz izvjestitelja od Muhamedova doba. Razlikovala su se tri stupnja vrijednosti predaje: zdrava, lijepa i slaba. Nastalo je šest zbirki zdravih haditha. Najvrednije su od Bukharia (+ 870.) i Muslima ( + 875.) No, oba ova izvora svetog prava nisu mogla riješiti sva prijeporna pitanja. Za izvođenje zakonskih propisa koji nisu sadržani u Kuranu i tradiciji, razvila se metoda analogičkog zaključivanja. Priznanje analogije kao trećeg izvora šarije jest djelo utemeljitelja islamske pravne znanosti Safilija (+ 820.). Dok se u prvim stoljećima islama učiteljima zakona na temelju Kurana i predaje dopuštalo putem analogije u nekom pravnom slučaju stvarati vlastito mišljenje, od 11. stoljeća je prevladalo gledište da su zatvorena "vrata slobodnom

odlučivanju". Islamski modernizam opet zahtijeva pravo osobnog prosuđivanja u religiozno pravnim pitanjima. Pored analogičke metode, od najstarijeg doba bilo je slaganje učitelja iz Meke i Medine, zatim iz Kufe i Basre, u nekom pravnom shvaćanju od najvećeg značenja za priznavanje te pravne postavke. Tako se tijekom 8. i 9. stoljeća razvio consensus doctonim idžma, kao četvrti izvor svetog prava. U vezi s tim ubrzo su se razvile pravne škole. Četiri se takve škole smatraju pravovjerima i musliman može pripadati bilo kojoj od njih. Zastupnik najstarije škole je Iračanin Abu Hanifa (+ 767.). Ilanifiti su rašireni medu turskim narodom. Gotovo je istodobno u Medini djelovao Malik ibn Anas (+ 795.) i strogo branio staru predaju toga grada. Malikiti su uglavnom rašireni u zapadnom dijelu islamskog svijeta. Učenik ove obojice Safii (ft 820.) je učinio prvi korak k sistematizaciji. Safiiti imaju značenje u Egiptu, Siriji i u Indoneziji. Najmanji broj pristaša je imala škola strogog tradicionalista Ahmad ibn Hanbala (ft 855.). Hanabaliti su se održali u nutarnjosti Arabije. T a j e škola u svom rigorizmu ponovno oživljena u 18. stoljeću. Vahhabiti su pod zaštitom obitelji Saud u Središnjoj Arabiji od tog vremena zastupnici beskompromisnog hanabalizma, koji odbija svaku novotariju, kao štovanje svetaca, mistiku i pušenje. Nikad se nije pokušalo ujediniti pravne škole. U velikim teološkim školama, medresama, postoje učionice za sve smjerove. U islamskim se zemljama razvio stalež teoloških pravnika koji na temelju pravnih knjiga daju pravno mišljenje, odatle im ime mufti. To može biti svaki učenjak koji uživa ugled. No, vlade također postavljaju muftije za jedan grad, pokrajinu ili čitavu zemlju. Duhovni sudac se zove kadija. Duhovna moć muževa koji su u neumornom radu išli za tim da duhom šarije prožmu svaku stranu života, dobili su pomalo potpuni utjecaj i na drugim područjima. Niti mističar, filozof ili povjesničar, štoviše ni znanstvenik ili medicinar nisu se trajno mogli oteti njihovu utjecaju. Oni navode Kuran i sunnu kao dokazni materijal, kako to čine pravnici, jednako primjenjuju analogično zaključivanje te se i među njima stvara obvezatni konsensus protiv kojega se teško boriti. Tako su muslimanski učenjaci svi istovremeno bili dobri teolozi. Djela se dijele u pet kategorija: obvezatna, preporučljiva, indiferentna, nepoželjna i zabranjena. Sveto islamsko pravo ne priznaje jednakópravnost muža i žene; žena je isključena iz javnih službi, njezino svjedočanstvo pred sudom vrijedi upola manje od muškarčevog, krvarina i nasljedstvo je za ženu upola manje. Naprotiv, u braku je u imovinskom pravu žena mužu jednakopravna i samostalno upravlja svojom imovinom. Bračne odredbe pokazuju jasne tragove predislamskog bračnog prava koje je Muhamed svojim odredbama preuredio u korist žene. Usprkos tome brak je ostao kupovni. Za valjanost braka potreban je ugovor između zaručnika, koji se obavezuje na plaćanje, i zastupnika zaručnice, koji izjavljuje pristanak na ženidbu. Ugovor se mora zaključiti pred dvojicom svjedoka. Zaručnica se ne pojavljuje. Ona treba dati svoj pristanak, ali otac može neudanu kćer prisiliti na udaju. Zabranjen je brak s nevjernicom (sura 2,220s), alije slobodno uzimati žene među onima koji su primili sveta pisma. Poslije rastave ili muževe smrti žena mora neko vrijeme čekati do sklapanja novog braka. Muž može ženu otpustiti bez navođenja razloga. Dopuštena je ženidba djece. Mužu su dopuštene četiri zakonite žene, a osim toga još po volji mnogo konkubina. Ako ropkinja svome gospodaru rodi dijete, prigodom gospodarove smrti ona postaje slobodna. No, poligamija se praktički ne dogada tako često kako bi se moglo misliti. Odredba da sa svim ženama treba postupati pravedno otežavajuća je okolnost; štoviše, prema mišljenju mnogih modernista, taj zahtjev za potpunom ravnopravnošću predstavlja ograničenje poligamije, jer nitko osim Boga, zaključuju oni, ne može biti posve pravedan.

Također pitanje staležu pristojnog uzdržavanja čini gotovo nerješiv problem. Ako je prva žena nerotkinja ili bolesna, a naročito na selu za olakšanje radova, uzima se druga ili treća žena. U rano islamsko doba položaj žene nije bio tako loš, istom tijekom stoljeća ona je sve više potiskivana unutar kuće s velom na licu, gdje više nema mogućnosti da razvije svoje intelektualne sposobnosti. Naprotiv, u religioznom pogledu muž i žena su ravnopravni. U povijesti islamske pobožnosti nalazimo velikih žena. U prorokovo doba u Arabiji je postojalo ropstvo i islam ga nije ukinuo. No, Muhamed je poboljšao sudbinu robova i zabranio da musliman postane robom, bilo kao dužnik, ratni zarobljenik niti roditelji smjeli prodati svoju djecu. Tako je, prema šariji, ropstvo nastajalo samo zahvaljujući djeci robova ili nevjerničkim ratnim zarobljenicima. Primanje islama nije robovima davalo slobodu. Dobivali su jedino zakonsko pravo na uzdržavanje u slučaju bolesti. Osobito zaslužno religiozno djelo je oslobađanje robova. Djeca ropkinje, koju je ona imala sa svojim gospodarom, slobodna su i u svemu izjednačena zakonitoj djeci. Da su se robovi mogli uspeti do najviših časti, to nam pokazuje čitava povijest islama. U islamu postoji zabrana lihvarstva i kamata. Saiija zahvaća i područje kaznenog prava. Krvnu osvetu, koja je u predislamskoj Arabiji bila uzrok trajnim neprijateljstvima među plemenima, Muhamed doduše nije dokinuo, ali ju je upućivanjem na primanje krvarine bitno ublažio. Za neke zločine postoje zakonom utvrđene kazne, npr. odsijecanje desne ruke za kradu. U državno - pravnom pogledu prije svega dolazi pitanje kalifata, Muhamedova nasljedništva. Muslimanska država i muslimanska vjerska zajednica su, barem po teoriji svetog prava, istovjetne. Kalif je "religiozni vođa zajednice" (imam) i "vladar vjernika", koji ima braniti "kuću islama" protiv nemuslimana. Sarija obuhvaća i vladanje muslimana prema nemuslimanima. Medu temeljne stupove islama htjelo se ubrojiti i sudjelovanje u svetom ratu (džihad), ali se to trajno nije moglo održati. U Kuranu doduše stoji: "Nikakva prisila u vjeri" (sura 2,257), ali se ipak zapovijeda: "Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Alaha, ni u Sudnji dan, (koji) ne proglašuju zabranjenim ono što su Alah i njegov Poslanik proglasili zabranjenim, te (koji) ne obdržavaju neku religiju istine između onih koje su primile Pismo! Dok ne plate danak neka osobno budu poniženi" (9,29). Posljednji dio ovog ajeta pokazuje neku tolerantnost prema religijama "Pisma": kršćanima, Židovima, zoroasterima. Oni su morali plaćati porez na zemlju (harač). Zato su imali pravo na. zaštitu (dhimma), pa ih se označavalo kao dhimmi. Slobodno su vršili svoja zanimanja i vjerske obrede, ali nisu smjeli podizati nove bogomolje, a vjerske predstavnike su morale potvrditi muslimanske vlasti. Mogli su se uzdići do visokih službi u državnoj službi. Muslimani medu inovjercima ne smiju uzimati ni žene, dok od "posjednika Pisma" smiju. Naprotiv, muslimanka se ne smije udati ni za kojeg inovjerca. Teške kazne slijede za otpad od islama. U mnogim se hadithima zahtijeva smrtna kazna, a za pravnika smrt od mača. DOGMATIKA Pobjedom Abasovića učvrstile su se političke prilike i tad su teoretska i spekulativna pitanja došla više do izražaja. Taj unutarnji razvitak islamskog nauka s jedne strane je bio uvjetovan potrebom za razbistravanjem onih pitanja koja u Kuranu nisu bila jasno odgovorena. Muhamed je bio prorok, a ne teolog. S druge strane, susret s grčkom filozofijom i iranskim dualizmom tražio je filozofsko oružje. Prva značajna rasprava razvila se o predestinaciji, preodređenju (qadar), koja još i danas pokreće duhove. Je li čovjek slobodan ili je svako njegovo djelo unaprijed određeno? Kuran

govori: "Tko god želi nagradu neposrednog života, dajemo mu od nje dijela i tko god želi nagradu zadnjeg života, dat ćemo mu od nje dijela. Nagradit ćemo one koji su zahvalni" (sura 3,139). Na drugom se pak mjestu kaže: "Tako Alah zavodi na krivi put onoga koga hoće i pravo vodi koga hoće! Nitko ne pozna oružje tvoga Gospodara, osim njega" (sura 74,34). Ovog su se retka prihvatili džabriti (džabr — prisila) i smatrali su sve do najmanjih pojedinosti predodredenim. Njima nasuprot bili su qadariti, koji su ljudima dopuštali mogućnost da svoja djela čine prema vlastitoj volji i time su za njih u širem smislu odgovorni. U raspravama ovih dviju struja po prvi puta je u islamskoj teologiji primijenjena filozofska metoda "kalam", dijalektika, spekulativna teologija. Time je razum postao čimbenik o kojem se u vjerskim raspravama moralo voditi računa. On je osobito veliku ulogu imao kod Mutazila, najvažnijeg dogmatskog smjera u islamu uopće. S nepravom ih se označuje kao islamske racionaliste. Vrlo je bio značajan rad koji su mutaziliti obavili u svojim mnogostrukim ograncima od 8. do početka 10. stoljeća. Trebalo je, naime, jednostavne, u Medini udomaćene, tradicije uskladiti sa zahtjevima helenističke kulture koju su u doticaju s podjarmljenim narodima upoznali. To je učinilo potrebnim jednostavne vjerske istine zaodjenuti u dogmatske, filozofski prihvatljive forme. Ime mutazila znači "odijeljeni", jer se u pitanju religoznog statusa grešnog muslimana nisu opredijelili ni na jednu stranu. Od općenitog shvaćanja razilazili su se u ovim trima točkama: Prvo, u pitanju Božjih atributa. U svom nastojanju da sačuvaju Božje jedinstvo išli su tako daleko da su zanijekali Božje atribute. Doduše, po svom bivstvu Bog je mudar i svemoćan, ali to ne znači da on posjeduje mudrost i svemoć kao svojstva. Naime, bojali su se da se ta svojstva ne bi shvatila kao nešto što postoji pokraj Boga, a pokraj Boga ne može postojati ništa njemu jednako, jer bi to išlo na štetu njegova jedinstva. Iz toga je slijedilo da ni njegovo slušanje, gledanje, govorenje ne mogu biti vječni. Zato su odbacivali antropomorfizme u Kuranu i tvrdili da vjernici Boga niti u raju ne mogu vidjeti ("pogledi ga ne dosižu", sura 6,103). Drugo: s tim je povezano pitanje vječnosti Kurana. Kuran se općenito shvaćao kao kopija nebeskog pralika koji je od vječnosti bio kod Boga. Prema shvaćanju mutazila to bi značilo da postoji nešto vječno pokraj Boga. Stoga su držali daje on stvoren u vremenu. Treće: Božja pravednost. Protivili su se nauku o predodređenju. Protivno je pravednosti Božjoj da čovjeka naprije zavede na krivi put i onda ga, zbog tog djela koje mu je sam predodredio, kažnjava. Stoga su se mutazili više držali onih mjesta Kurana koja računaju s mogućnošću slobodnog čovjekova izbora. Ova shvaćanja mutazila izazvala su živu raspravu s tradicionalistima. Pod kalifom Mamunom 827. godine uspjeli su mutazili da njihov nauk bude službeno priznat od države. Pravovjerne su progonili, primitivnu pučku pobožnost prezirali. Nakon dvadeset godina kalif Mutavkil je bio prisiljen opozvati nauk o stvorenosti Kurana i sad su mutazili bili progonjeni kao krivovjerci. No, žestoke rasprave su se nastavile. Od strane mutazila nabačena pitanja nisu se tako lako mogla mimoići. Stari pravovjerci morali su se jednako poslužiti spekulativnim mišljenjem i stvoriti kompromis. To je učinio al-Ašari. Njegovo rješenje, koje je za islam danas mjerodavno, jest ovo: Bog je vječan i njegova svojstva od vječnosti pripadaju njegovu bivstvu. Antropomorfni izrazi moraju se shvatiti doslovno, ali "ne pitajući kako", što znači - oni se ne mogu pojmovno odrediti. Kuran je vječan i nestvoren. Najvažnije Božje

svojstvo nije pravednost, nego svemoć. Bog odreduje i stvara ljudska djela, a čovjek ima sposobnost "usvajanja" i zato dobiva na drugom svijetu ili kaznu ili nagradu. S al Ašarijem završava prvo stvaralačko razdoblje islamske teologije. Ona dijeli sudbinu većine duhovnih gibanja u islamu: nakon naglog i bogatog cvata, opet ubrzo presušuje. Zaključni oblik dogmatike najbolje predočuju katekizmi koji su u kasnije doba načinjeni i koji su još i danas u optjecaju. Poznat je katekizam Abu Abdullah Muhamad as Sanusi ( + 1490.), koji je preveden i na europske jezike. Tada nastaje ustaljenje vjeroispovjednih obrazaca i stvaranje oštrog, skolastičkog razlaganja. Danas općenito napamet naučeni obrazac vjeroispovijesti glasi: "Vjerujem u Alaha i njegove anđele, njegove knjige i njegove poslanike, u Sudnji dan, uskrsnuće poslije smrti, Alahovo predodređenje kako dobro, tako i zlo u sud, tezulju, raj i pakleni oganj to je istina." Objavljeni spisi ograničuju se prema shvaćanju Kurana na Toru, Psaltir, Evanđelje i sam Kuran. Vjera u anđele ima znantnu ulogu u islamskoj teologiji, a još više u pučkom vjerovanju, a temelji se na brojnim izjavama u Kuranu. Najvažnije mjesto među anđelima zauzima Gabrijel koji prorocima prenosi objave. Uz njega stoji Mihael kome su, prema pučkom vjerovanju, podložne prirodne sile. Israfil ima četvera krila i kad budu, prije Sudnjeg dana, umrla sva bića, uključujući i anđele, on će prvi usrksnuti da uzmogne zatrubiti u trublju Posljednjeg suda. Najstrašniji je Azrail, anđeo smrti, sa svojih 4000 krila punih jezika i očiju. Kod smrti on vadi čovjekovu dušu, silovito, ako se radi o nevjerniku, oprezno kod vjernika. U grobu tad čovjeka dočekuju anđeli Munkar i Nakir koji ga ispituju o vjeri. Da bi mrtvac dao pravi odgovor u posljednjim trenucima života njegovi mu rodaci predmole vjeroispovijest. No, i za života anđeli zaštićuju čovjeka: govori se o dva, mnogo puta o četiri, prigodice o čitavom jatu zaštitnih anđela. Na desnom i lijevom ramenu sjedi po jedan anđeo, desni piše dobra djela, lijevi zla, ali ovaj posljednji ne odmah, nego istom ako se čovjek nakon nekog vremena ne pokaje. Iblis se smatra palim anđelom, budući da se nije htio baciti ničice pred Alaha i pokloniti mu se, bio je istjeran iz neba, neprijatelj je ljudi. Osim vjere u anđele postoji u islamu vjera u džine, duhovna bića neodređenog obilježja (sura 72). Ljudska se djela mjere na velikoj tezulji kojoj kao utezi služe gorušična zrna. Nad paklom se diže most, oštriji od mača, a tanji od kose, noge nevjernika ne izdrže, dok vjernici čvrsto koracaju. Priznavatelji Božjeg jedinstva vade se iz ognja nakon što su ispaštali svoja zla djela. Za zločince nastupaju mnogi zagovornici, a tko nema zagovornika može iz čiste Božje milosti biti izbavljen iz pakla. Tkogod u srcu imade samo zrnce vjere, bit će iz njega spašen. Mutaziliti su vječnost paklenih muka smatrali nužnim izljevom Božje pravednosti, dok im je Ašari predbacivao da time ljude lišavaju pouzdanja u Božju milosrdnost. Postupno se probilo blaže shvaćanje. Tome je osobito doprinijelo mišljenje da će prorok bezuvjetno svoje sljedbenike, pa i najveće grešnike, svojim zagovorom spasiti. SEKTE Bitka kod Siffina ne čini samo polaznu točku razvitka islamske dogmatike, nego i za stvaranje sekta. Ona je dovela do cijepanja islamske zajednice na sunite, glavninu pravovjernih i šiite, stranku Alijinu, koja danas broji više od devedeset milijuna sljedbenika. Siiti su se razdijelili u brojne sekte, no glavna im je razlika od sunita vjera u imama. Ispovijed vjere: "Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov prorok" nadopunjena je riječima: "A Ali je Božji pouzdanik". Vođa islama se ne bira nego je od Boga već izabran. On nije kalif (zastupnik), nego

imam, uzor i učitelj, čak neko utjelovljenje božanskoga. I budući da božanskoga imama ne može zadesiti smrt običnog smrtnika, kao posljedica toga nastaje vjera u "uznesenje imama i njegovu paruziju", imam postaje mahdi, Alahov poslanik na svršetku svijeta. Ta se misao prvi put razvila oko Alijina sina Muhammad ibn al-Hanafiya, koji je umro 684. i nije potjecao od Fatime. Njegov je pristaša Mukhtar proširio vijest da on nije umro, nego da živi u brdima skriven i da će se na Sudnji dan pojaviti na nebu kao mahdi "da zemlju ispuni pravednošću, kako je sad ispunjena nepravdom". Huseinova smrt kod Kerbele 10. muharrama 680. godine obogatila je šiite motivom muke: pjesništvo i proza su puni tužaljki nad sudbinom prorokova unuka, a budući da su se kasnije redale još mnoge mučeničke smrti progonjenih alijaca, povećao se osjećaj tragičnosti šiita. Nakon Alijine pogibije od ruke haridžita 661., kad se njegov stariji sin Hasan odrekao zahtjeva na kalifat, sve su nade stavljene u mlađega sina Huseina. Ovaj je nakon smrti prvog omejevićkog kalifa nastojao ostvariti svoja vladarska prava, alije kod Kerbele bio poražen. Poslije Huseinove "mučeničke" smrti čast imena je prešla na njegova jedinog sina. Kod nasljedstva njegovih sinova mišljenja su se razjedinila. Kao petog imama počevši od Alije neki nisu priznavali najstarijega sina Muhammad al-Baqira, nego mlađega Zaida. Tako je nastala stranka zaidita, koji su sunitskom islamu vrlo blizu i do danas vladaju u Jemenu. Zaid je ubijen 740. godine. Druga dioba medu s i il ima je nastala za vrijeme šestoga imama, Baqireva sina Džafar asSadiqa. On je razbaštinio svog najstarijeg sina Ismaila (ft 765.), jer je bio odan piću. Na njegovo mjesto postavio je svog drugog sina Musu. Jedni su usprkos toga priznavali Ismaila, odatle im ime ismailiti ili "sedmaci", jer su priznavali sedam zakonitih imama. Musini pristaše produljuju red do dvanaestog imama Muhammad-al-Mahdi (ft 874.). On je iščeznuo na tajanstven način i nije ostavio nasljednika. Ovi se šiiti nazivaju "dvanaestnjaci" (prema dvanaest priznavanih imama) ili imamiti i vjeruju da se zadnji imam sakriva te će se na koncu vremena pojaviti kao mahdi, da osvoji svijet i opet uspostavi pravi islam. Imamiti su od 1501. državna religija u Perziji. U dogmatskom pogledu vrlo su bliski mutazilitima, a u mnogim točkama su fanatičniji od sunita (nevjernik se smatra nečistim). Imam posjeduje česticu božanskog svijetla i zato se smatra bezgrešnim i nepogrešivim. Prorok je Aliji priopćio dublji smisao objave i to se znanje preko imama predaje dalje. Njihovi su grobovi mnogo pohađana hodočasnička mjesta i poželjna mjesta ukopa. Ismailiti su imali svoj posebni razvitak. Najstariji Ismailov sin nije imao nasljednika, međutim u 10. stoljeću jedan vladarski rod u sjevernoj Africi pozivao se na to da potječe od njega. Prema Fatimi, Muhamedovoj kćeri i Alijinoj ženi, nazvali su se fatimidi. Godine 969. su osvojili Egipat, 1171. svladao ih je Saladin i ponovno uveo u pravovjerje. Medu fatimidskim vladarima prije svega treba spomenuti Hakima, koji je 1201. iščeznuo na tajanstven način, pošto su ga već prije (1017.) njegovi pristaše proglasili utjelovljenjem Boga. Glavni propagator tih ideja je bio Ismail ad-Darazi. Po njemu se nazivaju Druži, koji očekuju povratak božanskog kalifa Hakima: izvanjski se inače što je više moguće prilagođuju vladajućem obliku religije (prikrivanje vjere u opasnosti priznato je načelo šiitske etike, taqija). Oko 100.000 Druza živi još danas u Siriji, Libanonu i Palestini. Poslije smrti kalifa Mustransira 1094. godine Egipćani nisu prihvatili zakonitog nasljednika Nizara, nego njegova sina Mustali. Nizar je sa svojim malenim sinom našao utočište u Perziji, u brdskom gradu Alamutu, kod glasovitog Hasan i Sabah. Odatle je potekao pokret asasina, koji su uživanjem hašiša bili sposobni za svako djelo, gospodaru slijepo odani, izvršavali su politička umorstva (franc, assassin — ubojica) i pri tom ponajviše žrtvovali sami sebe. Ime asasini dolazi od iskrivljene riječi haššašiyun, onaj koji jede hašiš. Iz

obitelji Nizara nastala je sekta nizarita, koja se proširila u Indiji. Aga Khan je bio njihov 48 imam. Osim asasina islamski su svijet u srednjem vijeku povremeno vrlo uznemiravali kannati osobito u Iraku, Siriji i sjevernoj Arabiji. Začetnik im je bio Hamdan Karmat. Kao posljednjeg imama priznavali su Ismailova sina Muhammada. Godine 930. uspjelo im je odnijeti crni kamen iz Kaabe, tako daje 22 godine, do njegova povratka, mirovao hodočasnički promet. Ismailiti su se najviše udaljili od pravovjernog islama. Oni su temeljne istino islama povezali s novoplatonskim i gnostičkim idejama. Bog je beskrajno uzvišen i nepristupačan Iz njega zrači mnoštvo emanacija: svjetski razum, svjetska duša, materija, vrijeme, prostor, vidljivi svijet i čovjek. Vrijeme se dijeli u sedam razdoblja, u svakom su posebna očitovanja božanstva. Ima sedam proroka: Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed i imam Ismail Svaki je ujedno i utjelovljenje svjetskog razuma te imade jednog "nijemog" pomagača. Tako je Aron bio Mojsijev pomagač, Petar Kristov, a Ali Muhamedov. Ti pomagači upravljaju tajnim naukom, kojega dalje predaju svojim učenicima. Kuran se mora tumačiti alegorički, jer njegove riječi služe samo tome da neposvećenima sakriju istinu. Zato ismailite također nazivaju batiniya, ljudi "unutarnjegosjećaja". Imami su zapravo samo različita očitovanja jednog jedinog nadzemaljskog imama. U vidljivom imamu, prije svega u Ismailu nastanilo se božanstvo. U šiitskom kultu najvažnija je svetkovina Huseinov smrtni dan, 1. inuharram. Taj dan je vrhunac desetodnevne žalobne svečanosti, često s krvavim obredima koje su danas vlasti raznim odredbama ublažile. MISTIKA Borba oko zakonskih propisa nije zaglušila nutarnji život u islamu tako da su se razvile islamska askeza i mistika i neka vrsta redovništva. Već se u Muhamedovo doba u navještajima Kurana osjećao raspon između eshatološkog očekivanja i težnje za osvajanjem svijeta, te se rano oblikovao asketski smjer. Strah pred posljednjim stvarima poticao je pobožne na odricanje od svijeta. Među najuzornije askete tog ranog razdoblja ubraja se Ibrahim ibn Adham (+ 777.) On kaže: "Početak bogoštovlja jest meditacija i šutnja izuzevši "podsjećanje na Boga". "Podsjećanje", "spominjanje" (dhikr) znači opetovano izgovaranje imena Božjega ili kraće religiozne formule, da se misao na njega podrži. Asketi su se još isticali noćnom molitvom, čestim postovima i mnogim plakanjem. Ponekad su se povlačili od ljudi i boravili u sirijskim bregovima kao pustinjaci. Oblačili su se u odjeću od grube vune (arap. suf), odakle im ime sufi. Europska je pak znanost od te riječi za oznaku islamske mistike stvorila riječ sufizam. Pobožni asketi vodili su "sveti rat" protiv svog nižeg "ja", dok su rat s izvanjskim neprijateljima nazivali samo "manji sveti rat". Prezirali su samoljublje. Nešto činiti radi ljudi značilo je pretvaranje, poželjnije je bilo biti izvana neznatan, čak izgledali grešan, da se ne dođe na glas pobožnog i svetog muža i tako laskati svom nižem "ja". Iz tog se stava kasnije razvio smjer malamatiya, koji hotimice želi na sebe navući ukor ljudi. U askezu spada i strpljivost, podnošenje napasti bez tužbe, štoviše zadovoljstvo sa svim neugodnim, jer ono dolazi od Boga. Konačno, produbljuje se predanje u Boga, koje je kod nekih značilo odbacivanje svake brige i skrbi. To je kasnije dovelo do uvjerenja da čovjek u Božjoj ruci mora biti nepomičan i bez ikakve inicijative, poput mrtvaca u ruci onoga koji ga pere. Sufi su vjerojatno mnogo doprinijeli tome da se u islamu razvio fatalistički stav.

U tu prvotnu asketsku struju spada i Raabia al-Adawiya (ft 801.), jedna od najistaknutijih žena u islamu. Ona se smatra pivom predstavnicom čiste Božje ljubavi koja, ne pitajući za nagradu ili kaznu, radi samo iz ljubavi. Jednog je dana hodala po Basri noseći u jednoj ruci vrč s vodom, u drugoj vatru. Kad su je zapitali za smisao njezina ponašanja, odgovorila je: "Vodu želim sasuti u pakao, a vatru baciti u nebo da bi iščeznula oba, tada bi ljudi služili Bogu samo zbog njega samoga." Štoviše, ona je mogla ustvrditi daje Božja ljubav u njezinu srcu tako velika da ona ne dopušta mjesto za ljubav prema proroku. Time sufizam stupa u svoje drugo razdoblje, pravu mistiku. Asketska pobožnost s prezirom svijeta ustupa pred gorućom Božjom ljubavi do potpunog sjedinjenja s njime. Pravovjerje se oštro borilo protiv mistične ljubavi prema Bogu. Oni su tvrdili daje ljubav moguća samo medu jednakovrsnim bićima. Božja ljubav znači pokornost prema Bogu, čežnju za gledanjem Boga na drugom svijetu i ispunjenje svih njegovih zapovijedi. Medu prvim pravim mističarima nalazimo Iračanina Muhasibija (ft 837.) i Egipćanina D h u n - N u na (ft 861.). Muhasibijevo ime znači "onoga koji izvršuje smoiskušavanje". Pripovijeda daje spasenje tražio obđržavanjem Božjih zapovijedi, ali kad je potpuno izgubio nadu da će ih moći sve upoznati i ispuniti, pronašao je dublji vidik na kome je tad utemeljio svoj život. Naglašavao je sve do danas često ponavljani hadith: "Umri, prije nego što umreš." Tko je umro svojim zemaljskim prohtjevima i duhovno uskrsnuo, bit će siguran u budućem životu kod uskrsnuća, zemaljska ga smrt ne treba zabrinjavati. Bajazid al-Bistami (ft 875.) je prvi koji je mistično doživljavanje Boga pronašao u svojoj vlastitoj duši. Pritom je uskliknuo: "Čast meni! Kako je veliko moje veličanstvo." Kod njega se po prvi put nalazi pojam nestajanja u Bogu (fana). On nestajanje (fana) smatra višim od baqa, "trajno opstojanje u Bogu." Čovjek uklanja sebe i svoje vlastitosti kad ostaje u vlastitostima Božjim. Zatim uklanja također vlastitosti Božje gledanjem Boga i konačno uklanja gledanje svoga uklanjanja nestajanjem u Bogu. Voda bagdadske škole al-Džunaid (ft 910.) je teoretski utemeljitelj islamske mistike. Kod njega se nalazi između ostaloga misao da čovjekova težnja za Bogom ima svoj korijen u savezu koji je čovjek zaključio s Bogom u svojoj preegzistenciji. Džunaid izražava sadržaj sufizma ovako: "Bog će dati da umreš samome sebi i u njemu da oživiš" (fana i baqa). Džunaidov učenik je al-Halladž koji je u Bagdadu bio pogubljen 922. g. jer je pretjeravao u izrazima mistike govoreći: "Ja sam stvarna istina." Tijekom 10. i 11. stoljeća pojavilo se više značajnijih djela u tom smjeru, ali konačnu sintezu između mistike i pravovjerja proveo je najveći muslimanski mislilac Hamid al-Ghazzali (ft 1111). Od njegova doba sufizam čini sastavni dio sunitskog islama i njemu treba zahvaliti da se islamska ćudorednost nije ukočila u formalizmu. .Al-Ghazzali se rodio 1058. u mjestu Tus, u perzijskoj provinciji Hurasan. U Tusu i susjednom Nišapuru posvetio se studiju prava. Godine 1091. bio je pozvan za profesora u Bagdad. "U to doba bio je potpun skeptik, koji nije samo sumnjao u religiozne istine, nego i u mogućnost svake sigurne spoznaje." Četiri godine kasnije, nakon studija sufizma, doživio je obraćenje. Al-Ghazzali se odrekao sjajnog položaja i sasvim se posvetio životu sufija. Tako je našao "mir za svoju dušu i sigurnost za svoj duh" i kao posljedica toga nastao je njegov nauk "da se razum treba samo zato iskoristiti da se razori povjerenje u njega i da je jedino pouzdano znanje koje je stečeno iskustvom. Posve filozofska zgrada učenja nema čvrstog temelja." Deset je godina živio u povučenosti u Siriji. Godine 1105. se vratio u Nišapur, da još jednom kratko preuzme profesorsku službu. No, nije ga to zadovoljavalo, paje mjesto opet napustio i povukao se u svoj rodni kraj Tus, gdje je 19. prosinca 1111. umro. Njegovi

mnogobrojni spisi bave se pravnim, filozofskim i mističkim problemima. Više ih je prevedeno i na latinski, te su rašireni na Zapadu. Glavno mu je djelo "Oživljavanje religijske znanosti". U svom drugom djelu "Osloboditelj od zablude" crta svoja razračunavanja sa strujanjima svog doba i kuša čovjeka od suhe skolastike privesti k živom odnosu s Bogom. Neki to djelo uspoređuju s "Ispovijestima" sv. Augustina. Zaključni razvitak sufizma čini Španjolac iz Murcije Ibn al-Arabi (ft 1240.) s panteističkim tendencijama. Ibn al Arabije sastavio više od 150 djela u kojima je nastojao izraziti nauk o jedinstvu svega postojećeg. Tu nalazimo misli novoplatonizma o svjetskom razumu, a pojedinačni su umovi samo djelomična njegova očitovanja. Tako islamski nauk o Božjem jedinstvu dobiva nov vidik: on je sve, sve potječe od njega i k njemu se vraća. Time je učinjen korak k panteizmu. U 13. i 14. stoljeću razvilo se u Perziji mistično pjesništvo. Ferid ed-din Attar (ft 1229.) u jednom je svom djelu skupio životopise svetih sufija. Osobito mu je poznato djelo "Razgovori ptica". Prastari motiv mističnog putovanja prenesen je ovdje na ptice. Ptica je od starine simbol duše. Trideset ptica u dugim razgovorima prelaze brda i doline, koji predstavljaju postaje mističnog puta, da bi stigli do Simrugha, tajanstvenog kralja ptica. Kad su ga našli, upoznaju da on nije ništa drugo nego one same. Tako doživljuju tajnu sjedinjenja. Posebnu mogućnost za razmatranje pružaju misticima brojna Alahova imena, sastavljen je jedan niz od 99 imena. Na brojanici od 33 ili 99 bisera može se vjernik zadubiti u tajnu tih imena (dhikr). Godine 863. su u Bagdadu bile otvorene prve prostorije za obavljanje dhikra. Pri tom treba razlikovati dhikr khafi i dhikr džali, prvi se ponavlja u srcu, drugi glasno u zajednici. Zajedničko ponavljanje, povezano s potrebnim reguliranjem disanja, dovodi razmjerno brže do zanosa. S tim u vezi ima važnu ulogu i glazba: lijep glas čitača Kurana već je mnoge sufije prenio u zanos. Glazba se u nekim strujama kasnije naročito njegovala. Najbolji su primjeri Rumijevi mevleviti, takozvaniplesajući derviši. Njihovi mistični plesovi, koji kod izvođača i gledalaca izazivaju zanos, prati glazba raznih instrumenata (frule, bubnjevi, male gusle) i ljudskih glasova. Pravovjerje je zaziralo od toga. Već su se od početka oko nekog sufija okupljali učenici, no do stvaranja pravog redovništva, neke vrste bratstva došlo je istom u 12. stoljeću. Članovi islamskog redovništva nazivaju se derviši, (perz. "siromašan", "prosjak"). Osnivali su ih veliki učitelji sufizma. Manja skupina (braća, ihwan) je živjela od milodara u samostanu pod vodstvom šeika, a širi krug je ostajao u svijetu sastajući se na pojedinačne vježbe. Kod stupanja u mistični put kao derviške znakove dobivali su pokrpani plašt, pojas ili štap. Rijetko se tražilo beženstvo. Medu prve osnivače uređenog redovništva spada Abd al-Qadir al-Džilani (ft 1166.), koji je djelovao u Iraku i svojim propovijedanjem obratio mnoge. Naučavao je strogu samostegu i obdržavanje zapovijedi. Legenda ga naziva "sultanom svetaca". Njegov red Qadiriya s mnogim ograncima postoji još danas u sjevernoj Africi i Indiji. U Iraku naučava Ahmad ar-Rifai (ft 1183.). On je propovijedao o siromaštvu, uzdržljivosti i mirnom podnošenju uvreda. Njegovi sljedbenici, rifaiya, rašireni su po istočnim muslimanskim zemljama i poznati su zbog fanatizma i svakovrsnog magičnog umijeća: ranjavaju se noževima, nepovrijeđeni prolaze kroz vatru. To je, dakako, samo jedan stadij mističnog puta, a nije njegov konačni cilj. Sljedbenici Dželaladdin Rumija u Maloj Aziji su mawlawiya (turski naziv mevleviye, odatle mevleviti). Povezani s janjičarima u Turskoj su se do 1925. osobito isticali bektaši

(baktasiya). Imali su sinkretističko obilježje: iHitsko štovanje /Vlaha, mistiku brojeva i slova, primanje žena. U novije doba nastao je red sansusiya u sjevernoj /Virici. Glavno mu je središte oaza Kufra u Sahari. Osnovao gaje Muhammad ibn Ali as-Sanusi (ft 1859.). Nasuprot mnogim drugim redovima on odbacuje sredstva koja izazivaju zanos, kao što su ples, narkotici, glazba. Očituje se kao vojna organizacija kojoj je cilj ujedinjenje svih ljudi s prorokom, te su branitelji islamskog pravovjerja nasuprot kršćanstvu i stranom gospodstvu. Derviški su redovi od 13. stoljeća imali velik utjecaj na misijsku djelatnost i ponovno islamiziranje dalekih područja. Premda su u njima cvale mnoge neobične vrste mističnog života, mora se priznati daje sufizarn u svom nastojanju za produbljivanje religioznog života bio vrlo značajan za islam. PUČKA POBOŽNOST Ako je sufizarn bio protuteža formalističkoj zakonskoj pobožnosti, težnja puka za čuvstveno naglašenom pobožnošću našla je u štovanju svetaca drugi izlaz iz hladnog monoteizma. Islam ne pozna posrednika između Boga i čovjeka, te je štovanjem svetaca doživio znatnu promjenu. Najveći svetac je naravno sam prorok. Muhamed je doduše odbijao svoj svetački sjaj i s njim povezanu bezgrešnost i nadnaravne darove. No, već je za njegove suvremenike bila nerazumljva ta suzdržljivost, jer je po njihovu mišljenju nositelj objave morao biti obdaren nadnaravnim darovima, kako su to već nevjerni Mekanci od njega očekivali. Zato su već prvi životopisci Muhameda okružili svakojakim legendama. Muhamedov život je postao pun čudesa. Kod njegova je rođenja svijet zablistao u sjajnom svjetlu. Djetetu, koje je odraslo kod beduina i time im donijelo blagoslov, anđeli otvaraju prsa i njegovo srce čiste snježnom vodom. Kasnije mu se pripisuje čudotvorna moć. Njegova smrt iznenađuje vjernog prijatelja Omara, tako daje zaprijetio smrću svakome koji bi povjerovao u prorokovu smrt. Jedna kratka aluzija u Kuranu (sura 17,7) o noćnom putovanju u "vrlo udaljeno svetište", bila je polazna točka čitave literature o nebeskom uznesenju Muhameda. Prorokov rođendan je postao vjerski blagdan. U dogmatskom pogledu razvilo se nauk o njegovoj bezgrešnosti. Zbog njega su stvorene sve stvari, kako kaže jedna stara predaja. On je miljenik Božji, zagovornik i pomoćnik svojih vjernika. Svi predmeti koje je on dotaknuo imaju blagotvornu snagu. Jednako tako i mjesta gdje je boravio, k njima se hodočasti, jer je tamo najmoćniji prorokov zagovor. Ugled koji je u sufizmu uživao duhovni vođa, mistički učitelj, šeik, ubrzo je doveo do toga da se mnoge pobožne sufije smatralo naročito svetim osobama koje posjeduju nadnaravne i čudotvorne sile. Takvi su se sveti sufi nazivali wall, "prijatelji", "pouzdanici" Božji i gomile vjernika hodočastile su na njihove grobove. Često se uspostavilo daje takav svetački grob samo staro predislamsko svetište, kult je ostao, samo mu se značenje promijenilo. Na svetačke grobove rado vješaju krpice tkanina. Mnoga se kršćanska svetačka mjesta u islamu smatraju svetima (sv. Juraj, Ilija). Čine se razni zavjeti i prinose zavjetni darovi. Sve je to bilo strano izvornom nauku Kurana i teolozi su se isprva oštro protivili. Štovanje svetaca istom je opravdao al-Ašari načelom idžme (consensusa). Tako je to postalo priznati sastavni dio muslimanskog vjerovanja. No, ipak su čudesna ĆL]e\& svetaca (karamat) manjeg stupnja od prorokovih (mudžiza). Mnogi običaji koji se vrše na grobovima svetaca, graniče s magijom. U zadaću šeika spada pripravljanje raznih amule ta (amajlija). Protiv bolesti, teškog porođaja i vatre ima posebnih amuleta. Neki retci Kurana imaju stanovito djelovanje,

recitiranje izvjesnih molitava štiti od opasnosti, minijaturni Kuran služi kao talisman. Protiv straha od zlog pogleda služe plavi biseri koji se djeci pričvršćuju na ramena, na hladnjake autobusa ili se skriveno utkaju u sagove. Eshatologija je obogaćena mnogim novim crtama kršćanskog ili iranskog podrijetla. Osobito se u krugovima šiita "sedmaka" njeguje ideja nadahnutog duhovnog vode i vladara, mahdija ("pravi voditelj"), koji "će zemlju ispuniti pravednošću, kao što je sada ispunjena nepravdom". Ponekad se dižu tobožnji mahdi, koji to koriste u političke svrhe. Zadnji mahdi, Muhamed Ahmed Abdullah 1881. se pobunio protiv Engleza. Islam poznaje i ideju Antikrista, zločestog vladara na koncu našeg razdoblja. Njega će pobijediti Isus, kad dode prije suda. Mahdi se smatra Isusovim pretečom. SUVREMENI ISLAM Poslije velikih mistika 12. i 13. stoljeća slijedilo je doba zastoja. Religiozno zakonodavstvo bilo je jednom zauvijek utvrđeno, a pučku su pobožnost zadovoljavali derviški redovi i štovanje svetaca, kao i brojni nazori i običaji preživjeli iz predislamskog vremena. Devetnaesto stoljeće je u islamskom svijetu proizvelo nove pokrete. Upoznavanje arapskog svijeta sa Zapadom, koje je otpočelo Napoleonovim pohodom na Egipat, stavilo je islam pred neočekivane probleme. Problematika se osobito jakom pokazivala u Indiji, gdje je islamsko pučanstvo došlo u dodir s engleskom kulturom. Islamski pravni sustav čini gospodarska i socijalna pitanja u isti mah religioznim stvarima. Nauk daje Kuran u svim svojim dijelovima riječ Božja stavlja muslimane pred teškoće kad se želi njegove izjave prilagoditi modernim gospodarskim i socijalnim prilikama (npr. uzimanje kamata, jednoženstvo) ili rezultatima znanosti. Cesto se kod toga poseže za umjetnim zaobilaznim tumačenjem, kao npr. da su kuranski džini mikrobi. U socijalnom pogledu odvija se preobrazba. Većina islamskih zemalja uvela je civilno zakonodavstvo prema evropskom uzoru, koje je dobar dio šarije stavilo izvan snage. Položaj žene je bio poboljšan, ali je u mnogome još ostalo kod staroga i otpor reformama je u mnogim krajevima prilično jak. Povučeni život udane žene u "haremu" nadomještava sve veća sloboda i veo (feredža), koji predstavnici reforme smatraju simbolom potlačenosti žena, skida se ili čak zabranjuje. Reformni pokreti imali su dva središta: Indiju i Egipat. Cilj indijskog pokreta je prije svega bio kulturni: priključenje zapadnoj civilizaciji i podizanje vlastitog kulturnog života indijskih muslimana. Egipatski reformni pokreti imali su jako političko obilježje: borba za nacionalnu slobodu i dostojanstvo muslimanskih zemalja Bliskog Istoka. Prvi poticaj za "reformaciju" je došao iz starog islamskog žarišta, iz Arabije. Sredinom 18. stoljeća nastupio je Muhammad ibnAbd al-Wahhab (ft 1787.) u strogo tradicionalnom duhu. Tražio je ukidanje svih novosti, između ostalog i ukidanje štovanja svetaca. Njegovim sljedbenicima wahhabitima bilo je zabranjeno i pušenje, prijestup se kažnjavao s 40 batina. Povezali su se s vladarskom kućom Saud i od 1803. do 1806. osvojili Meku i Medinu, gdje su brižno očistili svaki trag štovanja svetaca i grobova. Time su na sebe svratili poglede svega islamskog svijeta i turski ih je sultan napao, tako da su egipatske čete 1818. slomile njihovu političku vlast. No, nakon prvog svjetskog rata dobili su opet zamaha, kad je kuća Saud došla na vlast i strogu nauku wahhabita proširila na čitav Arapski poluotok. Vjerni osnivaču hanabalističkog pravca wahhabiti zabacuju svaki drugi pravni i vjerski izvor osim Kurana i predaje i nastoje ih oboje nanovo tumačiti, ali nevezano na konsensus pravnika, što je upravo kroz stoljeća kočilo slobodno istraživanje. Otac političko religioznog reformnog pokreta bio je Džamaladdin al-Afgan. On je

propagirao oslobođenje od europskog utjecaja i udruživanje islamskih država pod zajedničkim kalifatom. Medu njegovim učenicima osobito se isticao Egipćanin M u h a m m a d Abduh (1849. - 1905.). Nasuprot svome učitelju, njegovo značenje je bilo u religiozno filozofskom području. Na mladu generaciju intelektualaca svoga doba vršio je jak utjecaj. Htio se vratiti na čist Muhamedov nauk i doći do boljeg i ispravnijeg razumijevanja Kurana. Zauzimao je stav protiv štovanja svetaca i vjere u njihova čudesa. Objava, kao jedini put do Boga, u potpunom je skladu s razumom. Abduhov učenik Sirijac Rašid Rida (ft 1935.) poznat je kao izdavač kairskog časopisa Al-Manar ("Svjetionik"), koji je našao čitatelje od Maroka na zapadu sve do Jave na istoku. Odatle razvijeni pokret je dobio ime salafija, jer se želi nadovezati na vjeru "predaka" (salaj), koju sadrži Kuran i sunna. Religiju treba očistiti od kasnijih iznalazaka, rascjepkani islam treba sjediniti, slijepo prihvaćanje tradicionalnih zapovijedi i učenja nadomjestiti novim promišljenijim stavom, sveti rat obnoviti kao boj protiv moralne i socijalne bijede. Ali, kad se prešlo na ostvarivanje tih načela, snaga tradicije se pokazala vrlo jakom, a vjera u doslovnu inspiraciju Kurana prisilila je na mnoga izvještačena njegova tumačenja, jer bi se u njemu trebala doslovno naći čitava moderna kultura, sve do cijepanja atoma. Usporedno s pokretom salafija nastala su religiozna udruženja, kao npr. Muslimanski omladinski savez u Egiptu i drugim zemljama, te Društvo polumjeseca mladih muževa u Indiji. Iz Indije potječe najznačajniji mislilac modernog islama sir Muhammad Ikbal (1873. 1938.). Studirao je filozofiju u Engleskoj, u Muenchenu je promoviran s radnjom o razvitku perzijske mistične filozofije i temeljito se uputio u Hegelovu filozofiju, u Bergsona, Nietzchea, Goethea i Einsteina. Za Ikbala je bilo najvažnije kako ideje tih učenjaka spojiti s islamom. On je gledao bit islama u dinamizmu, u suprotnosti s klasičnim mišljenjem. Taj dinamizam je kroz stoljeća prekrio ukočeni dogmatizam i mistika. Kuran je nauk daljnjeg, višeg razvitka, čovjek kao Božji zamjenik na zemlji mora razvijati svoju osobnost u neprestanoj borbi sa zlim silama i dospjeti do potpunog savršenstva. Tu su razvijene misli islamske mistike, kao i Nietzscheov zahtjev za Nadčovjekom. Dakao, taj Ikbalov idealan čovjek nije udaljen od Boga, on je sluga Božji, to je najviši stupanj slobode, jer je i prorok sebe označavao samo kao "Njegov sluga". Posve drugim putem je pošla Turska. Mladoturska revolucija 1924. je uklonila sultana. Kalifat je ukinut, se sekularizirala, vjeronauk je u školama zabranjen, derviški redovi raspušteni. Sanja je stavljena izvan snage i uvedeno je civilno zakonodavstvo. Europsko odijevanje je bilo obvezno. Ali, sve to nije značilo kraj religije. Ona je i dalje živjela, osobito na selu. Moralo je doći do popuštanja. Podignuta su dva teološka fakulteta i vjeronauk je opet uveden u škole. Redovi potajno žive i dalje. Reakcija na modernizam se opaža u svim zemljama. Konzervativni elementi su jaki i široke mase su nesklone reformama. Osobito se živo brani nadahnutost Kurana. U Egiptu je staro sveučilište Al Azhar žarište konzervativizma, ali se i tu štošta promijenilo. U nastavni plan su uvedene nove struke i od 1955. dopušteno je studiranje i studenticama. Ipak, konzervativni elementi su ojačali. Očito je da racionalizam modernista masi ne znači mnogo, dok intelektualci u velikim razmjerima daju prednost putu sekularizacije. U Africi je islam imao snažan razvitak. Od zapadne i istočne Afrike naglo je prodirao prema jugu. Indijski pokret Ahmadiya ne misionira samo Afriku, nego i SAD i Europu. Osnovao gaje Mirza Ghzlam Ahmad (ft 1808.), koji je 1880. nastupio kao mahdi s Božjim nalogom da obnovi islam. Kasnije se izdavao kao očitovanje Isusa i Krišne. Poricao je nužnost vjerskog rata i zagovarao mirno proširenje islama. Inače je zastupao umjereni reformizam,

odbacivao mistične vještine i štovanje svetaca. Godine 1914. pokret se razdijelio na dva ogranka. Skupina Lahore približila se pravovjernom islamu i uspjela podignuti džamije u Njemačkoj, Engleskoj i Japanu, te raširiti prijevode Kurana na jezike tih zemalja. Drugi sinkretistički pokret nastao je polovicom 19. stoljeća u Perziji: Bahai. Začetnik mu je Baha-ullah (ft 1892.). Kako se sami izražavaju, prema islamu stoje kao kršćanstvo prema židovstvu: ukidaju zakon i propovijedaju jednakost svih ljudi. Žele biti univerzalna miroljubiva religija. U desetljećima poslije drugog svjetskog rata povijest se islamskog svijeta više promijenila nego u svim prošlim stoljećima. Nastale su nove države i arapski je svijet često zauzimao ključni položaj u svjetskim zbivanjima. No, mnogi muslimani priznaju da su njihovi duhovni problemi odlučujući. Kad je Muhamed svojim pristašama nakon povratka iz boja doviknuo: "Vratili ste se iz malenoga boja da izdržite veći!" Oni su zapitali: "Koji je veći boj, proroče Božji?" On je odgovorio: "Unutarnji boj." Suvremeni islam je označen velikim potresima. Snažan fundamentalistički pokret uzima maha, a očituje se u terorističkim akcijama u težnji da dode na vlast i osvoji cijeli svijet za islam. Revolucija u Iranu je prerasla u rat s Irakom, a ovaj je zbog Kuvajta zaratio s cijelim svijetom. Terorizam protiv vlastitog naroda u Alžiru, protiv stranaca u Egiptu, protiv Židova i kršćana, širi se i želi upaliti svijet. U Afganistanu se pokušava uspostaviti islamska republika kao u Iranu, Iraku, Libiji i emiratima. Ponešen terorizmom i, s druge strane, zajedništvom arapskih država, te vizijama fundamentalizma i džihada, islamski svijet zabrinjava ostali dio svijeta, no nada u dogovore i suradnju na globalnim planovima pruža mogućnost smirivanja i tolerancije uz dijalog i na religijskim putevima.

2.9. ŽIDOVSTVO Židovstvo je izvor za kršćanstvo i za islam. Želimo li upoznati kršćanstvo i islam, moramo posegnuti za temeljitim upoznavanjem židovstva. Židovstvo je oznaka židovskog naroda, ali i židovske religije. Židovi, naime, tvore kako religioznu, tako i etničku zajednicu. Sebe shvaćaju kao potomke biblijskih patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova. Hebrejska riječ "jehudi" označuje izvorno pripadnike izraleskog plemena Jude, a kasnije i stanovnike istoimenog južnog kraljevstva, kao i pokrajine Judeje. Budući daje Judeja u vremenu poslije progonstva imala najvažnije mjesto u izraelskom narodu, upotrebljava se riječ "Židovi" kao oznaka čitavog naroda. Ukupan broj Židova danas u svijetu iznosi 17.838.000, tj. oni čine 0,4% svjetskog stanovništva (prema procjeni iz 1985. g.). Od toga ih u Sjevernoj Americi živi 44%, a to je malo više od 6 milijuna, dok samo 3,3 milijuna živi u Izraelu. Danas su Židovi rasprostranjeni u 112 zemalja svijeta, ali kao većinska religija žive samo u Izraelu. U svim drugim zemljama čine religiju manjine. Oko 1,5 milijun Židova živi u Europi, od toga 598.000 u Francuskoj, 466.000 u Velikoj Britaniji. Židovi broje godine od stvaranja svijeta. Početak njihovog naroda je opisan u l i . poglavlju Knjige Postanka, a to znači od trenutka kad je Abraham otišao iz Ura Kaldejskoga, iz svoga rodnog kraja, u Kanaan, u zemlju koju mu je pokazao Bog. Budući daje Bog pozvao Abrahama i rekao mu: "Idi iz svoje zemlje, iz svoga roda, iz svoga zavičaja u zemlju koju ću tija pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te i sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati," Židovi se smatraju Božjim narodom, izabranim u praocu Abrahamu. Bog je tadaAbrahamu

obećao da će mu dati zemlju Kanaan u vječni posjed. Ta zemlja je kasnije poznata kao Palestina i Izrael i do dana današnjega je ostala zemlja Božjeg naroda Izraela. Židovstvo kao religija počinje krajem Judejskog kraljevstva 587. godine prije Krista, s vremenom babilonskog izgnanstva i čini drugu razvojnu fazu izraelske povijesti, koja zapravo nosi tradicije prve faze izraelske religije. Židovstvo pripada semitskim i prednjeazijskim religijama i ubraja se u svjetske religije. Judaizam se smatra izravnim nasljednikom Mojsija, koji im je dao Toru prije 3000 godina, ali, povijest židovstva počinje u 6. stoljeću prije Krista, ili kako Zidovi kažu, prije kršćanske ere. Godine 586. pr. Kr. Nabukodonozor II. je razorio Jeruzalem, zarobio narod i odveo ga u Babilon. Time za dva Judina plemena počinje 50 godišnje progonstvo. No, u tom zarobljeništvu deportirani su Zidovi uspjeli ne samo sačuvati tradicije, nego i stvoriti uvjete za stvaranje nove religije, židovstva. U Babilonu su nastali veliki dijelovi Biblije, između ostalog i tzv. Svećenički kodeks. Od vremena izgnanstva, babilonskog sužanjstva, biblijski spisi i njihovo tumačenje poprimaju središnje značenje. Održavanje subotnjeg počinka i zapovijed obrezanja, propisi o čistoći i o jelima postaju vrlo važni za razumijevanje židovstva. Godine 539. pr. Kr. vojska Kira II., perzijskog kralja, osvojila je Babilon. Kir je dopustio Židovima da se vrate iz izgnanstva i sagrade hram u Jeruzalemu. U Babilonu, kao i u Egiptu, bilo je židovskih zajednica koje su se osjećale židovske. Zidovi su u Egiptu živjeli odvojeno, zadržali su religiju i običaje koje su donijeli sa sobom. No, u Babilonu je, izgleda, više bila naglašena obnovljena biblijska religija. Vođa izgradnje hrama i povratka iz sužanjstva u Jeruzalem bio je Zerubabel. Pismoznanac Ezra, koji je potjecao iz židovskog svećeničkog plemena 458. g. pr. Kr.poslan je od strane perzijskog kralja s posebnim zadatkom u Jeruzalem, te je sa sobom ponio i Božji zakon za jeruzalemsku zajednicu. Uvođenjem svećeničkog kodeksa stvoren je temelj za razvitak teokratske zajednice pod velikosvećeničkim vodstvom. Ezra je tako postao nositelj religozno duhovne obnove i osnivač pravog judaizma ili židovstva. Pri tome je Ezri pomogao Nehemija. Ezra i Nehemija su obvezali narod da mora držati obrezanje, svetkovanje subote, šabatsku godinu, priznavati Mojsijev zakon ili Toru te obveze prema hramu u Jeruzalemu. Religiozni spisi Židova obuhvaćaju vremensko razdoblje od tri tisućljeća, i to s tri glavne epohe i glavna tipa. U prvom razdoblju bih je tzv. biblijska literatura, u drugom, tzv. Talmud midraš literatura, a u trećem spisi Kabale i Iiasidima. Biblijska literatura, koja je nastala između 1000. godine prije Krista i 100. godine nakon Krista, sadrži ponajprije Bibliju, a zatim i apokrife. "Biblija", koju kršćani zovu Stari zavjet, podijeljena je u tri dijela: Tora, Proroci i drugi sveti spisi. Sve zajedno su to knjige koje nakon 90. godine poslije Krista čine biblijski kanon svetih knjiga, a to znači da su tada bile odijeljene od apokrifa i pseudoepigrafa i priznate kao vjeroobvezatne. Tora obuhvaća pet tzv. Mojsijevih knjiga: Postanak, Izlazak, Levitski zakon, Knjigu Brojeva i Ponovljeni zakon. U proročke knjige se ubrajajupraz proroci s Jošuom, Sucima, Samuelovom prvom i drugom knjigom, Prvom i Drugom knjigom o kraljevima, te posljednji proroci s Izaijom, Jeremijom, Ezekijelom i s dvanaest malih proroka. Treći dio Biblije, tzv. Ketubin, ili grčki "hagiografi", sveti spisi, čine posljednji dio Biblije. U njih ulaze psalmi, Mudre izreke, Job, Pjesma nad pjesmama, Rutina knjiga, Tužaljke, Propovjednik, Esterina knjiga, Danijelova knjiga, Ezrina i Nehemijina i Prva i Druga knjiga Ljetopisa. Pet knjiga, od Pjesme nad pjesmama do Estere imaju zajednički naziv ".Megilot", a to znači "svici". Posljednji spisi su, naime, jedini uz Toru, napisani u obliku svitka. Ime je onda prenešeno i na drugih pet knjiga. Njih se čita na pet glavnih židovskih svetkovina, a to su Pasha, Sabat, spomen razorenja Jeruzalema, Blagdan sjenica i Purim.

Prijevod hebrejske Biblije na aramejski jezik, koji se upotrebljavao u Božjoj službi, zove se Targum, što znači prijevod. Prijevod pak na grčki jezik, koji se govorio medu aleksandrijskim Zidovima i koji se najviše citira, zove se Septuaginta, jer su ga načinila sedamdesetorica rabina. Taj prijevod, načinjen u drugom stoljeću pr. Kr., uzeli su kršćani i zajedno s Novim zavjetom napravili kršćansku Bibliju u kojoj se nalazi Stari i Novi zavjet. Spojena tako s Novim zavjetom kršćana, židovska Biblija je najviše prevođena knjiga svijeta. Drugi važni spisi židovstva jesu Talmud i midraška literatura pisana sve do 800. godine nakon Kr. Dok je Biblija pisani nauk, pobiblijski nauk je Zakona usmena predaja. Talmud znači učiti, nauk ili pouka. To je glavno djelo židovske literature poslije Biblije. On je sveobuhvatna literatura židovske predaje od prvog stoljeća prije Krista do petog stoljeća poslije Krista. Oko 2500 autora pisalo je u toj knjizi. Talmud se sastoji od dvije skupine spisa - starih Misne i mlađih Getnara. Pokatkad se i sama Gemara naziva Talmud. Mišna znači ponavljanje, učenje i srž usmene pouke, kao i predanog nauka o Zakonu, kao i tumačenja Zakona. Dok je u Midrašu materijal složen prema egzegetskim potrebama, dotle je to u Mišni načinjeno na sustavno objektivan način. Mišna ima šest Sedmima, a to znači složenih redova, a glavni sadržaj je označen naslovom. Tako se tu nalaze različite pouke o građenju i obradi zemlje, o svetkovinama, o ženama, o bračnom zakonu, o civilnom i krivičnom pravu i kodeksu, te o propisima pri jelu, kao i o kultu. Svaki od tih šest dijelova sadrži sedam do dvanaest traktata, tako da ukupno ima 63 traktata u 525 poglavlja, koji su onda opet podijeljeni u pojedine kratke pouke, tzv. Mišnahalaha. Posebnu pažnju zaslužuju traktati Abot, a to znači izreke otaca, kao i Berakota, a to su blagoslovi i Sabat. Mišna učitelji, tzv. tanaiti, obuhvaća pet ili šest generacija s ukupno 150 značajnih autoriteta. Prvo tisakano izdanje Mišne s komentarom izdao je Maimonides 1492. godine u Napulju. Gemara, a to znači naučeno ili savršeno, su oni dijelovi Talmuda koji se nadodaju Mišni i tumače je. Postoje dvije, ili dvostruke Gemare, jedna kraća i starija koja je redigirana u Palestini i jedna opširnija i mlada iz Babilona. Zato se govori o babilonskom i o jeruzalemskom, odnosno palestinskom Talmudu. Prenosioci Gemare su tzv. amorejci - "oni koji govore". To su oni koji su diskutirali o materiji u Mišni. Tako palestinska Gemara, koja je završena oko 360. god. nakon Kr., sadrži pet amorejskih generacija, a babilonska, koja je bila završena poslije 500. godine nakon Kr., sedam amorejskih generacija. Babilonski Talmud zapravo jest Talmud u pravom smislu riječi. Prema sadržaju razlikujemo dvije vrste talmudskog materijala, sadržaja: Haluha, to je materijal koji govori o Zakonu, i Hagada, materijal koji je većinom predan u obliku priča. Usmenu predaju su već stari saduceji odbacivali. Tijekom povijesti su dijelovi pisani protiv kršćanstva i Isusa Krista u Talmudu izazivali jake reakcije kršćana, što je dovodilo do disputa, konfiskacija Talmuda, cenzure Talmuda i njegovih rukopisa ili čak zabrane njegova tiskanja. Tradicije koje nisu zapisane u Mišni u posebnoj su zbirci koja se zove Baraita, a to znači "ono što se nalazi izvan", i Tosefta, "ono što je dodano". Napokon, treća vrsta židovske literature, koja također spada u rabinsku literaturu jesu spisi Kabale i Hasidima. Kabala je nešto primljeno preko predaje, a kabalizam je obuhvatniji izraz za različite mistične prakse. Taj naziv je nastao u 13. stoljeću, a želi reći daje mistika, kao i Tora, dio tradicije i daje božanskog podrijetla. Uz egzegezu Midraša dolazi Kabala kao drugo i dublje razumijevanje Biblije. Uz pomoć dobrog razumijevanja slova i stanovite mistike brojeva u svakoj rečenici i znaku Biblije Kabala želi vidjeti skriveni smisao. Cilj kabalista jest otkriti zadnje tajne ili mistično sjedinjenje s Bogom ili zemaljski mesijanizam. Kabala je

nastala u Provansi između 1150. i 1250. godine, proširila se zatim u Španjolsku i krajem 16. stoljeća postala priznati pokret u židovskom narodu. Središte tog pokreta je od 1550. godine u Safedu u gornjoj Galileji, gdje je djelovao najutjecajniji njegov predstavnik Izak Lurias (1534. - 1572.). Na toj lurijanskoj Kabali temelji se i hasidizam, kao i mesijanski pokreti sabatijanizam i frankizam. Hasidizam (od hebr. hasidim = pobožni), je jedan od najnovijih religiozno mističnih pokreta koji je nastao 1750. u Ukrajini. Osnivač je bio rabin Izrael ben Eliezer, koji je umro 1760. god, a nazvan je i Bal šem Tob, što znači "gospodin dobrog imena ". Taj pokret je prvenstveno bio rasprostranjen u južnom dijelu istočnoeuropskog židovstva, kao što su Poljska, Ukrajina, Rumunjska i Mađarska. Hasidizam je nastao kao protupokret protiv trijeznosti talmudizma, a korijenje ima u Kabali. On teži za produbljenjem pobožnosti. Bal šem Tob kaže: "Odlučujuće u životu nije to da postoji Bog, nego da u svemu što postoji Bog prebiva." Radost je karakteristika hasidiškog života. Stoga sve što može čovjeka razveseliti dobiva religiozno značenje i vrijednost. Radost dobiva savršenstvo u ekstazi u kojoj se doživljava potupno sjedinjenje s Bogom. Hasid bilo kojega staleža može postići stupanj pravednika ili cadika. Martin Buber, npr. kaže: "Pravi cadik (pravednik) je Tora, ali čovjek cadikje upravo to jer se Tora u njemu utjelovljuje." Cadik vodi zajednicu hasidima. Jahve i Tora Za judaizam je normativno vjerovanje u Jahvu kao jednoga i jedincatoga Boga, svemogućeg Stvoritelja neba i zemlje. Vjeru u jednoga Boga naglašeno izražava i trinaest članaka ispovijesti vjere koju je formulirao Maimonides. T a j e vjeroispovijest preuzeta u židovski molitvenik, ovako glase neki njezini članci: Članak 1: "Vjerujem s potpunim uvjerenjem, da Stvoritelj, neka je slavno njegovo ime, stvara i vodi svako stvorenje i da je on začetnik svega što postoji, što se događa, što se događalo i što će se dogoditi." Članak 2: "S punim uvjerenjem vjerujem daje Stvoritelj, neka je slavno njegovo ime, jedincat i da ne postoji nikakvo jedinstvo njemu slično ni u kakvom pogledu i daje samo on naš Bog bio, jest i bit će." Članak 11: "Vjerujem s punim uvjerenjem, da Stvoritelj, slavno neka je njegovo ime, dobrim nagrađuje one koji drže njegove zapovijedi, a kažnjava one koji krše njegove zapovijedi." Članak 12: "S punim uvjerenjem vjerujem u dolazak Mesije, pa ako on i zakasni, ja svakodnevno s ljubavlju iščekujem njegov dolazak." Članak 13: V "S punim uvjerenjem vjerujem da će jednom, u svoje vrijeme, kada se to uvijek i zauvijek svidi Stvoritelju, njegovo ime neka je slavno i neka je uzvišena njegova uspomena, mrtve uskrsnuti." Vjera da postoji Bog koji nagrađuje i kažnjava pretpostavlja daje on čovjeka stvorio slobodnoga da bi mogao činiti dobro ili zlo. Moses Mendelssohn kaže: "Među svim propisima i zapovijedima Mojsijeva zakona nijedan ne glasi: Ti moraš vjerovati, nego svi kažu: Ti moraš činiti." Židovska se vjera konkretizira u ispunjenju Zakona. Mojsijev zakon obuhvaća 613

zapovijedi, od kojih je 248 zapovijedi oblika "Ti moraš" i 365 oblika "Ti ne smiješ", tj. zabrane. U 248 zapovijedi između ostalih se nalaze socijalni, etički i bračni zakoni te zapovijedi o čistoći, kao i o dopuštenim djelima. U 365 zabrana između ostalog se nalaze i zabrane nekih jela, zakoni o zemlji, socijalni zakoni, zakoni o braku i spolnosti. Razliku između čistog i nečistog određuju zakoni o čistoći. Oni propisuju pranje ruku prije jutarnje molitve, kao i prije i poslije jela. Postoje i obredna pranja koja nečistoga opet čine čistim. Za zakonsko pranje u židovskoj se zajednici nalazi voda u kojoj se može izvršiti obredno kupanje. Ta voda mora biti tekućica ili u posebne jame skupljena kišnica i treba je biti najmanje 800 litara. Obredno kupanje trebaju obaviti žene prije vjenčanja, nakon rođenja djeteta te svaki mjesec nakon menstruacije. Zakoni o hrani strogo dijele meso od mliječnih jela. U kući pravovjernog Zidova se zato nalaze posebne posude za jedna ili za druga jela. Postoji zabrana blagovanja mesa nekih životinja, kao npr. svinje ili raka, kao i zabrana uživanja krvi životinja. Krv, naime, znači nositeljicu života. Ako se nakon jela od mesa prelazi na mliječna jela, tada treba načiniti razliku između njih ođ barem pet sati, a dva sata su potrebna ako se od mliječnog prelazi na mesno jelo. Središnja točka etičkog zakona je zapovijed subote. Subota, hebrejski "šabat" znači mir, sedmi je dan tjedna, dan koji treba posvetiti Jahvi i dan mira. U Bibliji je taj dan utemeljen na različitim argumetnima: na socijalnoj etici, kao naznaka Saveza s Bogom, spomen izraelskog izlaska iz egiptaskog ropstva, sjećanje daje Jahve otpočinuo nakon uspješnog stvaranja svijeta. Već je u vrijeme babilonskog sužanjstva "šabat" zajedno s obrezanjem bio bitan obred judaizma i tako je ostalo do današnjeg dana. Taj dan zahtijeva potpuno mirovanje i tvori temelj svih židovskih blagdana. Karakterističan je zato za "šabat" apsolutni nerad, služba Božja i religiozna kućna slavlja. Subotnje slavlje počinje u petak navečer, nakon zalaska sunca ili 45 minuta prije nastupa noći, i to s tzv. "prihvaćanjem subote". Domaćica pali svjetla i govori riječi blagoslova nad svijećama. Nakon povratka iz sinagoge domaćin posvećuje subotu izgovaranjem posebnog blagoslova nad vinom i kruhom. Potom se uzimaju tri obroka, i to obilnije nego na radne dane, a skuhaju se već u petak. U subotu pak navečer, kada prestaje "šabat", govori se blagoslov razlikovanja. Određeno je koliko se u subotu smije hodati. Prema Mišni smije se prijeći otprilike 1 km. Ako se povrijedi subotnji počinak, to je teški grijeh. Život i svečanosti u Židova Židov može postati onaj tko je rođen od židovske majke ili tko prema pravovjernom obredu prijeđe na judaizam. U današnjoj državi Izrael to tradicionalno pravilo je pravni temelj za židovsku nacionalnost, za razliku od izraelskog državljanstva. To pravilo upotpunio je Vrhovni sud još uvjetom: "Kao i onaj koji se ne priznaje pripadnikom nikakve druge religije." Nežidov koji je prihvaćanjem Mojsijeva zakona i obrezanjem prešao u judaizam naziva se prozelit. Nasuprot prihvaćanju novog člana u židovsku zajednicu postoji i tzv. herem izgon otpadnika ili heretika iz židovske zajednice. Izgon ili izbacivanje iz zajednice može učiniti sama zajednica ili pak sinoda rabina. Prijetnja heremom obično se uvodi u Zakon kao potkrepljenje Zakona. Ona može glasiti: "Ako netko kaže, taj je izagnan." Temeljni zakon u judaizmu je obrezanje hebrejski mila. Ono se obavlja osmi dan nakon rođenja dječaka. Obrezanje je znak primanja u savez koji je Bog sklopio s Abrahamom. Kad dječak navrši trinaest godina postaje obvezan držati sve zapovijedi i tada posebno biva uveden kao punopravni član zajednice koji preuzima religiozne odgovornosti. Taj se obred nazivaBarMizwah, što znači "sin zapovijedi. " U reformnim zajednicama se i djevojke

primaju u zajednicu, i to s dvanaest godina, a to se naziva Bat Mizwah, "kći zapovijedi", te i ona time postaje obvezatna držati Božje zapovijedi. Sklapanje braka je Božja zapovijed. Posvećenje sklapanja braka dogada se pod nošenim šatorom pri čemu zaručnik stavlja prsten zaručnici na ruku. U židovskom kalendaru postoje radosni blagdani i ozbiljni blagdani, zatim radosni i tužni spomendani. U radosne blagdane spadaju tri hodočasnička blagdana: Pesali, Savuot i Sukot, a znače oslobođenje iz egipatskog ropstva, poziv na Sinaju da budu Božji narod i hod pustinjom pod Božjim vodstvom. Medu ozbiljne blagdane ubrajaju se: Nova godina i Dan pomirenja. Medu radosne spomendane ubrajaju se Hanu ka, blagdan posvećenja hrama, Putim, sjećanje na izbavljenje Zidova iz ruke Hanana. Postoji pet žalosnih spomendana, među njima je osobito poznat spomendan na prvo razaranje hrama 587. godine pr. Kr., kao i na drugo razaranje 70. n. Kr. Kratak opis židovskih blagdana Prvi židovski blagdan jest Nova godina, a slavi se u rujnu ili listopadu. To je svečanost spominjanja Božjeg stvaranja svijeta, kao i Božjeg suda. Tada u sinagogi trube u ovnov rog, tzv. šofar, da bi ljude podsjetili da se vrate k Bogu. Nakon toga deset dana ljudi ispituju svoju savjest i kaju se za svoje grijehe. Običaj je da tada Zidovi jedu jabuku umočenu u med i jedni drugima čestitaju i žele dobru i ugodnu godinu. Drugi blagdan je Dan pomirenja, koji je najsvetiji dan u židovskoj godini, a zove sejom Kipur. On je zapravo zaključak razdoblja pokajanja koje je započelo Novom godinom. Na taj dan oni puno mole, poste i javno priznaju svoje grijehe. Bio je to dan kad je veliki svećenik prinosio žrtve za grijehe izraelskog naroda i ulazio u Svetinju nad svetinjama u hramu. Danas, istina, Zidovi nemaju hrama, niti se prinose žrtve, ali se zato pokušava prinijeti duhovne žrtve, a to znači pokajanje. Vjernik posti 24 sata, čitav dan provodi u sinagogi, nosi bijelu odjeću, simbol čistoće i jednostavnosti. Na kraju tog dana on se smatra duhovno preporođenim. Treći blagdan jest Blagdan sjenica ili Sukot. To je žrtveni praznik, dan zahvaljivanja Bogu na dobroti koju je ukazao Hebrejima na njihovom četrdesetgodišnjem putovanju od Egipta do Izraela. On slijedi peti dan nakon Dana pomirenja. Ovaj se blagdan slavi tjedan dana. To je jedna od triju svečanosti žetve u židovskoj godini. Zidovi tada u svojim vrtovima ili pored sinagoga grade privremena skloništa ili sjenice od granja. U njima onda i objeduju, a ponekad i spavaju, ako to dopuštaju klimatski uvjeti. Nakon svečanosti Sjenica dolazi Radost Tore. Običaj je da se tijekom godine u sinagogi pročita čitav Zakon, tj. prvih pet knjiga Biblije. Obično svitke Zakona onda uz pjesmu i ples nose sinagogom. Sljedeća svečanost je svečanost svjetla Hanuka. Ta se svečanost obično događa u vrijeme kada kršćani slave Božić. To je spomen na pobjedu Jude Makabejca nad Asircima, te posvećenje hrama u Jeruzalemu 164. godine pr. Kr. Svečanost svjetla traje osam dana i tada židovske obitelji pale osmerokraki svijećnjak. Zapravo, taj svijećnjak ima devet svijeća, ali se na devetoj pale ostale. Svakoga dana svečanosti pali se jedna svijeća, sve dok osmog dana nisu sve upaljene. Nakon svečanosti svjetla, ili Hanuke, dolazi svečanost Purim, koja je u veljači ili u ožujku. To je sjećanje na Esteru. Purim znači ždrijeb, a odnosi se na ždrijeb kojega je bacio Haman da bi odredio dan uništenja svih Židova u Perzijskom carstvu. U sinagogi se čita Esterina knjiga i kad god se pojavi ime Haman, prisutni dječaci dignu galamu čegrtaljkama ili udaraju nogama. Po kućama se poslije toga razvije zabava, često i u kostimima, jede se posebno pecivo nazvano "hamanovi džepovi".

Piti

Svakako najpoznatiji i najsvečanijaiod svih židovskih blagdana je Pesah Pasha. Ona se vremenski podudara s kršćanskim Uskrsom, a oživljava uspomenu na oslobođenje židovskog naroda od ropstva u Egiptu. Najprije se kod kuće jede poseban obrok. Jedu se tradicionalna jela, pjevaju pjesme i pripovijeda povijest izbavljenja iz Egipta. Običaj je da najmlađe dijete pita: "Zašto je ova noć drukčija od ostalih?", a onda otac treba ispripovijedati događaje iz Knjige Izlaska kako su prikazani u posebnom redu službe ili Ragadi. Običaj je da se tada za stolom jedno mjesto ostavi prazno i jedna čaša vina se postavi za proroka Iliju kojega očekuju kao glasnika mesijanskoga doba. Večer prije Pashe u židovskim kućama temeljito pretražuju cijelu kuću da negdje ne bi ostalo kvasca. Naime, umjesto običnog tada jedu beskvasni kruh. To ih podsjeća na gorki kruh koji su židovski robovi jeli u Egiptu i zbog toga je ova svečanost i poznata kao "Blagdan beskvasnih kruhova". Slijedeći blagdan jest Pedesetnica. Nakon Pashe dolazi razdoblje sedmotjedne žalosti. To je sjećanje na slom židovske pobune protiv Rima u 2. st. n. Kr., kad su poginuli mnogi židovski pismoznanci. Blagdan Pedesetnice, grčki Pentekostes praznik je žetve. Slavi se pedeset dana poslije Pashe u spomen na događaj na gori Sinaju, kad je Bog Mojsiju dao Zakon. Za bogoslužja u sinagogi čitaju se Deset zapovijedi Božjih, a neki Zidovi prosjede cijelu noć razmišljajući o Božjem zakonu. Pedesetnica je ujedno i blagdan prvih plodova te zato sinagoga bude ukrašena cvijećem, zelenilom, a jede se i mliječna hrana. I napokon Dan žalosti, otprilike u mjesecu srpnju ili kolovozu, je podsjećanje kako su Rimljani 70. god. n. Krista uništili jeruzalemski hram. Neki taj datum povezuju s razaranjem prvog hrama, koji je 586. g. pr. Kr. razorio Nabukodonozor. To je dan žalosti i posta, tad se iz sinagoge odstranjuju svi ukrasi. Molitva Vjernik Židov je obvezan moliti u određena vremena, tako npr. ujutro, u podne i navečer. Jednako se traži da se moli u kući, kao i u sinagogi, i to u raznim prilikama,kao i na razne nakane. Molitva se traži i prije i poslije jela, zatim pri rođenju, obrezanju, vjenčanju, u bolesti, kod smrti i na putovanju. Temeljna forma molitve je tzv. barakah, a to znači blagoslov i slavljenje Boga, stoje zapravo oblik blagoslova za različite prilike." Drugi oblik molitve je tzv. S(e)ma (Čuj, Izraele,) molitva, koja se naziva prema početnim riječima vjeroispovijesti koju židovska zajednica ispovijeda. Svaki odrasli muški Židov je obvezan recitirati tu molitvu svaki dan ujutro i navečer. Isus je tu molitvu nazvao najvišom i prvom zapovijedi. Osim toga, postoji molitva blagoslivljanja, koja je temeljna molitva židovske službe Božje i molbenica. Sadržaj te molitve su duhovne nakane, materijalne ili nacionalne, kao uskrsnuće mrtvih, sabiranje raspršenih, dolazak Mesije, ponovna izgradnja Jeruzalema. Molitva zahtijeva posebno odijevanje, kao pokrivanje glave muževa, a kod jutarnje molitve nošenje molitvenog ogrtača. Kod zajedničke je molitve predvoditelj molitve odjeven u ogrtač. Svaki muški Zakonu vjeran Židov, koji je navršio 13 godina, stavlja na sebe kod svakodnevne jutarnje molitve, osim na "šabat" i blagdane, tzv. tefilin, a to je molitveni remen. Taj se kožni remen drži na lijevom donjem dijelu ruke, nasuprot srcu i na čelu i ima učvršćenu kockastu crnu kutijicu u kojoj su četiri teksta iz Tore koji su napisani na pergameni u obliku svitka. Oni podsjećaju molitelja na vršenje Božjih zapovijedi. Farizeji su veliku važnost pridavali nošenju tih molitvenih remena. RELIGIOZNE STRANKE I POKRETI Prva religiozna stranka nastala u Samariji zvala se samarijanci. To je populacija miješana

s Asircima, koji su doselili kao kolonisti nakon 722. godine pr. Kr. Samarijanci sebe nazivaju Izraelcima. Kad su se Zidovi vratili iz babilonskog sužanjstva, pod vodstvom Ezre i Nehemije, i konstituirali vlastitu zajednicu u Jeruzalemu, odbili su svaku povezanost s tim miješanim narodom u Samariji. Nakon 332. g. pr. Kr. Samarijanci su se potpuno odcijepili od jeruzalemskog hrama i razvijali se odijeljeno od židovstva. Do danas se sačuvala mala zajednica Samarijanaca od oko 340 ljudi u Sihemu koji se danas zove Nablus. Druga stranka bili su saduceji. To je staleška stranka višeg svećenstva, pretežno aristokratska i konzervativna. Za vrijeme Makabejaca postalaje protupokret farizejima. Sve do 70. god. n. Kr. taje stranka postavljala velike svećenike i imala odlučujući glas u Velikom vijeću. Kao obvezatnu saduceji drže samo Toru, dok usmeni nauk farizeja odbacuju. Uče da je čovjek za svoju sudbinu sam odgovoran. Kao konzervativni stari vjernici odbijaju sve što se u židovskoj religiji razvijalo od 2. stoljeća pr. Kr. U pitanjima pak sudskog procesa bili su vrlo strogi. Treća stranka bili su eseni. To je riječ koja znači "čisti" i "pobožni". Oni su nastali negdje oko 150. godine pr. Kr. kao otpor protiv nadiruće helenizacije židovstva. To je asketska zajednica živjela poput redovničke. Glavno područje njihovog djelovanja je Palestina, dok u Egiptu, kod Aleksandrije, imaju neku vrstu sestrinskog pokreta koji se naziva red terapeuta, što znači iscjelitelji i poštovatelji Boga. Utemeljitelj te zajednice koja se odijelila od, kako oni kažu, bezakonskog, nečistog, jeruzalemskog, hramskog svećenstva i sebe smatrala za jedini pravi Božji narod, "zajednicu Novog saveza", je jedan svećenik s počasnim naslovom "učitelj pravednosti". Njegov protivnik je hazmonejski veliki svećenik u Jeruzalemu koga nazivaju lažnim svećenikom. U Kirbet kumranu na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora ova zajednica je imala svoj izvorni samostan za neoženjene članove, dok su oženjeni živjeli u šatorima oko Kumrana. U judejskom ratu 66. - 70. g. n. Krista, u kojem su se osobito angažirali eseni, taj su samostan razorili Rimljani 68. g. n. Kr. Spasenjska zajednica esena očekuje tri eshatološka nositelja spasa: proročkog zakonodavca, Aronova mesiju i Izraelskog mesiju, pomazanog kralja. Drugim riječima, očekuju proroka, svećenika i kralja. Dva su obreda bila u središtu svagdašnjeg života zajednice: pranja koja su posredovala opraštanje grijeha te zajednički obroci nakon uranjanja. Kod jela, koje je imalo sakramentalni karakter, a sastojalo se od kruha i voćnog soka, bila su nošena osobita odijela. Sjedilo se prema strogom redu i predsjedao je uvijek jedan svećenik. Blagovaonica je bila okrenuta prema Jeruzalemu. Smatra se da su u tijesnoj svezi s esenskom zajednicom živjeli Ivan Krstitelj, Isus iz Nazareta i prvo kršćanstvo. Cini se da su se, nakon razorenja središta toga reda u Kumranu, ostaci esenskog pokreta priključili judeokršćanima i da su utjecali na njihovo djelovanje, iz čega se onda može razumjeti da su imali paralele s ebionitima i drugim pokretima onoga vremena. Četvrta skupina religioznih pokreta bila je tzv. damaščanska skupina ili skupina Mrtvog mora koja potječe od pokreta Hasideja u vremenu makabejskih borbi. Medu njima astupa sredinom 2. st. prije Krista jedan "učitelj pravednosti", koji uspostavlja "Novi savez". Nakon njegove prirodne smrti njegovi su pripadnici bili progonjeni od strane hasmonejskog kralja Janaja i morali su odseliti u Damask. Ovdje ta "zajednica Novog saveza" očekuje ponovni dolazak "učitelja pravednosti", povezanog s nastupom jednog mesije. U novije vrijeme vratili su se u Palestinu i žive u jednom samostanu u neposrednoj blizini Mrtvog mora. Konstitucija njihove zajednice sliči zajednici esena, dok judeokršćanski ebioniti iz 2. i 3. st. pokazuju teološku srodnost s damaščanskom skupinom.

m

Peta religiozno politička stranka u židovstvu bili sufarizz'i. Drži se da su i oni proizašli iz skupine hasideja, tzv. pobožnih, koji su u vrijeme Makabejaca sudjelovali u borbi za vjersku slobodu. Njihov puritanski stav zahtijeva strogo dijeljenje od ¿rešnika, pa ih zato njihovi protivnici nazivaju "perušim", što znači "odijeljeni". Oni sebe. međutim, nazivaju "haberirn ", što znači "dmgovi". Nekada su doista farizeji zajedno s esemrna i damaščanskom skupinom pripadali grupi pobožnih i u vrijeme Makabejaca se zajedno i njima borili protiv helenizma. Kad su se eseni sredinom 2. st. pr. Kr. odijelili od Makabejaca.. od njih su se distancirali i farizeji i to zato što se nisu slagali s političkim ciljevima Makabejaca. Farizeji smatraju da protiv rimskih okupacijskih sila ne treba upotrebljavati silu, nego očekuju oslobođenje u eshatološkom zaokretu. Zbog toga se od njih, nakon smrti Heroda Velikoga, odijelila politički radikalnija skupina, tzv. zeloti, koji su htjeli rimsku vlast u Izraelu dokončati silom. Farizejizam je ipak spasio duh židovstva i nakon političkih katastrofa 70. i 135. godine n. Kr. Dok su druge religiozne i političke stranke propale, farize t su prihvatili vodstvo židovstva i postali prethodnici rabinizma, učitelja Mišne i Talmuda. Mnogobrojni farizeji su kao pismoznanci u Talmudu zapisani po imenu. Oni se nadaju da će strogim i strpljivim ispunjenjem Zakona dovesti do dolaska Božjeg kraljevstva. Kumranski eseni su, kao i Isus iz Nazareta, napadali farizeje zbog njihove spremnosti na kompromis i nazivah ih dvoličnima. I danas se ime farizej upo:rebljava u smislu dvoličnog čovjeka ili čovjeka koji sam sebe opravdava ili pak prividnog sveca. Sljedeća stranka bili su zeloti, što znači oni koji se bore za Božju stvar. Već 6. ili 7. godine n. Kr. osnovao je Juda Galilejac tu stranku, koja je bila, istina vjerna, Zakonu, ali odviše nacionalistička i istovremeno antirimska. Odcijepili su se od farizeja s uvjerenjem da će mesijansko doba neće doći u Izrael samo po nadi, nego da ga :reba pospješiti uzimajući i mač u ruke. Osobito radikalna skupina unutar zelota bili su sikariju a to znači ljudi koji nose mačeve. Zeloti su živjeli najprije u pustinji od plijena što su uzeli napadajući ljude i zato ih je Josip Flavije nazvao razbojnicima. Vjerojatno je Isus visio na križu medu dvojicom zelota koji su se bunili protiv rimskog nasilja nad Izraelcima. Kad su zeloti 66. g. n. Kr. napokon izazvali javni ustanak protiv Rimljana, nastao je židovsko-rimski rat od 66. do 70. godine. Njihov najpoznatiji voda je bio Ivan iz Gišale, koji je organizirao otpor najprije u Galileji, a zatim u Jeruzalemu i ustrojio posebno strogu četu, dok napokon nisu bili poraženi te hram i grad Jeruzalem 70. godine potpuno razoreni od strane rimskih vojnika. Time je završilo vrijeme zelota. Jedino se još jedna skupina njih branila sve do 73. n. Kr. u tvrđavi Masadi. Sljedeća tri religiozna pokreta unutar židovstva bili su rabinizam, kabalizam i hasidizam, 0 kojima smo već prije govorili. Rabinizam je tradicionalni oblik i način učenja koji su sačuvali rabini tokom stoljeća. Kabala je pak oznaka za različite mistične smjerove i tumačenja Biblije. Hasidizam je vrsta religiozno-mističnog pokreta, neka vrsta karizmatskog pokreta unutar židovstva nastala 1750. god. u Ukrajini. Mesijanskim pokretima posebno pripadaju sabatijanizair. ifrankisti. Sabatijanizam je najveći mesijanski pokret u povijesti židovske dijaspore. Utemeljitelj pokreta Sabatai se nazvao mesijom i proglasio skori dolazak vremena spasa. Godine 1651. je bio prognan, 1666. g a j e turski sultan zatvorio, no u istoj je godini prešao na islam kako bi izbjegao smrtnu kaznu 1 uzeo ime Mehmed Efendi. Njegov kasniji prorok Natan iz Gaze označuje taj prijelaz na islam na kabalistički način kao nužan uvjet za otkupljenje iz grijeha. Godine 1676. Sabatai umire u Albaniji. U Solunu su njegovi istomišljenici 1673. godine osnovali židovsko islamsku grupu koja se zvala "otpadnici" i ona čak postoji i danas u tom gradu. Drugi značajan mesijanski pokret činefrankisti. Osnovao ih je Poljak Jakob Frank koji je umro 1791. god. Najprije je bio sabatijanist i pod utjecajem otpadnika je primio islam u

Solunu. Zatim se proglasio utjelovljenjem mesije, kao što su to prije njega bili David, Isus, Muhamed i Sabatai. Nakon 1755. nastupio je tako u Poljskoj, zatim je bio prognan. Godine 1759. je s mnogim pristalicama u Varšavi prešao na katoličku vjeru, ali je nakon toga bio uhvaćen kao heretik između 1760. i 1782. godine. Njegove su propovijedi sabrane u knjizi "Gospodnje riječi". U današnjem židovstvu postoje četiri pokreta različitog podrijetla. Prvi su karejci (hebr. "beni mikra ", a to znači sinovi Pisma ili karaiti). Njih je osnovao Anan ben David 750. godine u Perziji kao židovski reformni pokret čiji su se pripadnici ispočetka prema svome utemeljitelju nazivali ananiti. Danas 18.000 karaita živi uglavnom u Rusiji, na Krimu, u Turskoj i u Izraelu. Oni se pozivaju na Bibliju kao jedini autoritet za vjeru i život i odbacuju Talmud i usmenu predaju, a oslanjaju se na saduceje koji su nestali 70. godine n. Kr. Imaju veliku sličnost i s esenima u propisima čistoće, kalendara i sahranjivanja. U prva dva stoljeća od osnivanja karaiti su imah dobre odnose s ortodoksnim Zidovima, ali su ubrzo ipak bili isključeni iz zajedništva Zidova. Drugi današnji pokret su falaši, emigranti ili protjerani, koji sebe nazivaju "kuća Izraela". To je jedna židovska skupina u Etiopiji, kamo su iselili još prije drugog razorenja hrama. Danas ih ima oko 20.000, od kojih je 10.000 radi velike gladi, koja je 1984. vladala u Etiopiji, u poznatoj operaciji "Mojsije", zračnim mostom prebačena u Izrael. Falaši čuvaju biblijske odredbe o čistoći i zato uvijek moraju biti u blizini rijeka. Dnevno mole sedam puta. Za blagdan Pashe žrtvuju pashalno janje. Ne poznaju blagdane koje je židovstvo uvelo nakon sužanjstva. Također im je nepoznata rabinska literatura, kao i Talmud, jer su upotrebljavali samo Bibliju i to u etiopskom prijevodu Septuaginte. Budući da zbog sumnjivog podrijetla ortodoksni rabini nisu mogli priznati ove Zidove pravovjernima, često nastaju protesti tih etiopskih Zidova u Izraelu protiv rasističke diskriminacije. Treći suvremeni pokret unutar židovstva zovu se aškenazi. To su Zidovi odgojeni u srednjoeuropskoj i istočnoeuropskoj tradiciji i kulturi. Ime im potječe od jednog popisa naroda u Bibliji (Pos 10,3) koji se zovu Aškenaz i koji su, gledano iz Palestine, nastanjivali sjeverni dio zemlje. Ta oznaka se onda prenosi na srednjoeuropske i istočnoeuropske Zidove, čiji je jezik tzv.jidiš, židovsko njemački, odnosno jezična mješavina germanskog, slavenskog, hebrejskog i aramejskog jezika. Oni imaju osobiti obred. U zakonsko religioznim pitanjima drže se glose rabi Moses Isserlea. Smatra se da ih ima oko 14.990.000. Od 11. st. židovski pisci označuju Njemačku imenom Aškenazim, a židovske obitelji koje su od 12. st. odselile iz Njemačke u južnu Europu ili na istok nose uz svoje ime naziv "Aškenazim". U 15. i 16. st. mnogi su Aškenazi odselili iz Njemačke u slavenske baltičke zemlje i, posebno u 19. st., u SAD. U današnjoj državi Izrael postoji jedan Aškenaz kao vrhovni rabin. Četvrti suvremeni pokret unutar današnjeg židovstva su sefardimi. To je naziv za Židove koji su ponikli na području južnoeuropske i zapadnoeeuopske tradicije i kulture. Ime im dolazi od Sefarad, nepoznate zemlje koja bi mogla biti Iberijski poluotok. Jezik ovih španjolskih i portugalskih Židova, kao i njihovih potomaka, je španjolski, odnosno židovsko španjolski, a zapravo je arhaičan kastilijanski s hebrejskim elementima. Oni njeguju osobit obred i vlastite običaje. U religiozno zakonskim pitanjima drže se "šulhan aruha" Josepha Kara. Danas čine oko 10% svih Židova. Često se svi orijentalni Židovi krivo nazivaju sefardimi. Sefardimski Židovi su nekoć bili kulturno i privredno najjače razvijena grana židovstva. Prije izgona s Iberijskog poluotoka godine 1492. sefardimi su činili oko 50% svih Židova. U 15. i 16. st. su emigrirali u različite europske zemlje, u sjevernu Afriku, na Bliski istok i u Ameriku. U Izraelu, osim aškenaskog postoji i jedan sefardimski vrhovni rabin. Od 1950. g. u Tel Avivu izlaze dva židovsko španjolska tjednika: "La Verdad" i "El Tiempo".

Američko židovstvo današnjice poznaje tri službene denominacije: • ortodoksno židovstvo vjerno Zakonu okupljeno u Agudath Israel, a centri su mu u Jeruzalemu, NewYorku i Londonu. Tora je za njih doslovan dokument Božje objave, a Talmud spis koji je Bog zajedno s Torom dao pismeno i usmeno, te je stoga ceremonijalni zakon neizostavan; • liberalno reformirani Židovi, koji čine "World Union for Progressive Judaism" i od 1960. godine imaju centar u NewYorku. Za reformne Zidove Talmud je samo pokušaj kako se u različitim vremenima Biblija može suvremeno protumačiti i stoga odbijaju obvezatnost ceremonijalnog zakona; • konzervativni Židovi koji su zastupljeni u tzv. Ujedinjenoj američkoj sinagogi. SINAGOGE Sinagoga je grčka riječ koja znači sabiranje ili mjesto sabiranja, odnosno kuću molitve. Hebrejski je to "beth ha knesset". Sinagoga je zgrada u kojoj se odvija molitva i služba Božja. Postojanje sinagoge prvi puta je potvrđeno već za vrijeme egipatskog kralja Ptolemeja III. 321. g. pr. Kr. i to u pisanom spomeniku. Nakon razorenja hrama u Jeruzalemu 70. godine n. Krista sinagoga postaje jedini centar židovskih zajednica. U sjevernoj provinciji Palestine, u Galileji, danas se još uvijek nalaze brojne ruševine sinagoga. Najbolje očuvana je ona u Kafarnaumu, iz 3. - 4. st. n. Kr. Glavni ulaz je okrenut prema Jeruzalemu i ima troja \Tata. U unutrašnjosti se po dužini uz zidove nalaze klupe za muškarce, te dogradnja u obliku tornja u kojoj se nalaze stube koje vode na galeriju za žene. Palestinske sinagoge iz 2. - 6. st. su građene u grčko rimskom stilu, dok sinagoge u zapadnoj Europi odražavaju stilove europske arhitekture. Sinagoga u Worms u sagrađena 1034. godine, a razorena 1938. g., te 1959. - 1961. ponovno sagrađena, najstarija je sinagoga u romanskom stilu. U Njemačkoj su u noći 9. studenoga 1938. nacionalsocijalisti u tzv. "kristalnoj noći Reicha" zapalili sveukupno 267 sinagoga. U Pragu se pak nalazi sinagoga u gotičkom stilu iz 1270. godine. U Cordobi i Toledu vidi se utjecaj džamija na izgradnju sinagoga. U istočnoj Europi je pak razvijen poseban stil i to obično u drvetu. Primjer moderne arihtekture je sinagoga Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu iz 1957. godine. Sinagoge su okrenute u smjeru gdje se nalazio nekadašnji hram u Jeruzalemu. Zato su srednjoeuropske sinagoge sve usmjerene na istok. Da bi olakšale obredna pranja, obično su izgrađene u blizini voda. Ulaz prema mjestu molitve u sinagogi nekoliko je stuba niži prema Psalmu 130: "Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine". U predvorju se nalazi uređaj za pranje. Unutrašnjost je ukrašena Tora-škrinjom, zidnim ormarićem koji se nalazi u udubini zida na istočno] strani na malo uzvišenom mjestu. U njemu se nalaze svici Tore. Tora ormarić je imitacija škrinje Saveza iz prvog hrama i zaklonjena je zastorom. Ispred tog zastora gori vječno svjetlo u posudi koja visi na lancima. Sa strane Tora-škrinje stoje osmokraki svijećnaci, menare, za blagdan posvete hrama Hanuka. Ispod ormara za Toru nalazi se postolje gdje stoji predvoditelj molitve. U sredini sinagoge se nalazi posebna propovjedaonica s koje se smije čitati Tora. To je malo povišeno, odijeljeno i ograđeno mjesto. Glavni prostor je od 3. st. n. Kr., kao i helenističke bazilike, podijeljen dvama redovima stupova u tri lađe. Dok je u tradicionalnim, ortodoksnim i konzervativnim sinagogama mjesto za žene ili na koru iza zastora ili iza željeznih rešetaka, u liberalnim sinagogama Europe muškarci i žene mole u dvije odijeljene lađe glavnog prostora. U sinagogama američkog reformiranog židovstva dijeljenje muškaraca od žena je u međuvremenu dokinuto. Uz sinagogu se nalazi i talmudska kuća za pouku s bibliotekom, kao i posebna kuća sa

kupaonicama za obredno uranjanje. Tora svici koji više nisu upotrebljivi čuvaju se na posebnom mjestu. U predvorju sinagoga ponekad budu postavljene sjenice, osobito za praznik Sukot, a na stražnjoj je strani mnogih sinagoga željezni počasni stolac nazvan "Mojsijeva katedra". Židovi broje godine od 3760. godine pr. Kr. od stvaranja svijeta, tako daje 1998. g. za njih 5758. godina. Nema sumnje daje židovstvo najviše utjecalo na suvremenu civilizaciju u području religije i etike. Stoje Grčka donijela svijetu u području filozofije i estetike, Rim u politici i zakonu, Izrael je donio shvaćanjem jedinoga, nevidljivog Boga i objavom njegove volje čovječanstvu. Rječnik Biblije je utjecao na svjetsku misao. Književnost i konverzacija u zapadnom svijetu danas su obilježeni biblijskim izrazima kao što su: puzati u prašini, zjenica oka, meso moga mesa i slično. Staro deblo judaizma stvorilo je dvije grane, a to su kršćanstvo i islam, koje su se zatim na jedinstven način razrasle diljem čitavoga svijeta. Mnogi od kršćanskih izraza, kao što su amen, aleluja, subota, mesija, raj, kenibin proizlaze izravno iz hebrejske Biblije, iako su pomalo promijenili značenje. Propovijed, upotreba tamjana, pjevanje psalama, krštenje, pričest, organizacija Crkve i mnoge metode biblijskog tumačenja imaju korijen u židovstvu. Isusov život kao i njegov nauk u Evanđeljima, razumljivi su jedino u svjetlu njegova židovskog podrijetla. Očenaš je odraz starih židovskih molitava. Razne teološke i etičke vrijednosti židovstva utjecale su ne samo na religijske, nego i na političke i društvene sfere. Židovsko shvaćanje povijesti nije cikličko nego je usmjereno prema budućnosti, razvojni proces koji se kreće prema sve uzvišenijem cilju, kako to opisuju hebrejski proroci. Židov poštuje život i prirodu, jer je sve od Boga stvoreno. Ima osjećaj pravednosti i osobito slobode. Netko je rekao da se od oslobođenja i izlaska Izraelaca iz Egipta sloboda govori hebrejskim jezikom. Mnogi politički principi i građanske slobode zapadne demokracije utemeljeni su na hebrejskim svetim knjigama. I napokon, Židovi imaju neugasivu nadu da se ovaj svijet može promijeniti i da se može ostvariti proročki san o miru. Taj mir u čitavom svijetu izražava židovska riječ "šalom". Na samrti Židov, ili netko umjesto njega, izgovara riječi molitve "Sema", koje je naučio kao dijete: "Čuj, Izraele, Gospodin je naš Bog, Gospodin jedini." U trenutku smrti prisutni načine malu poderotinu na svojoj odjeći k io znak žalosti. Pogrebni obred je jednostavan, čak i kod bogatih obitelji, priprema se što prije, ako je moguće unutar 24 sata od trenutka smrti. Ne mole se molitve za mrtve. U spomen na njih izmole molitvu u slavu Boga. Poslije sahrane bliski rođaci se vraćaju kući i tjedan dana zasebno žale. To je razdoblje od sedam dana u kojem ucviljeni sjede na niskim stolicama ili čak na podu. Na godišnjicu smrti roditelja djeca pale svijeću i izgovaraju "kadiš" na kraju bogoslužja u sinagogi. Inače, nauk o uskrsnuću ne postoji u Tori, nego ga smatraju utjecajem kršćanstva. Međutim, ideja o životu nakon smrti izražena je već najmanje dvije tisuće godina u trinaest principa vjere, u riječima: "Ja vjerujem, savršeno vjerujem, da će uskrsnuće mrtvih biti u doba kad se to bude svidjelo Stvoritelju." Ipak ostaje istina da se judaizam više bavi ovim životom, nego drugim, i pokoravanjem Božjem zakonu u sadašnjosti, a ne nagađanjem o budućnosti. U srcu židovske religije stoji Savez između Boga i njegova naroda Izraela. Savez je sporazum između dvije stranke i mora se razlikovati od sličnih riječi, kao što su zavjet ili ugovor. Za razliku od zavjeta, savez uključuje osobnu odgovornost druge stranke za provedbu. Za razliku od ugovora savez nije međusobno ugovoreni posao, već jednostrano ponuđen od jedne strane drugoj, savez između Boga i čovjeka. Židovski savezi su utemeljeni na božanski utvrđenim događajima, sadrže zbirku uvjeta i zaključuju se popisom prokletstava i blagoslova. Prvi savez je Bog sklopio, prema svetim spisima, s Noom, drugi s Abrahamom, a

onda, više od 600 g. kasnije, taj je savez potvrđen i proširen na gori Sinaju. Bog se u sporazumima drži svoje strane, čak i kad Izrael ne poštuje svoje obveze, a to je dokaz da je savez utemeljen na Božjoj milosti. U kasnijim povijesnim knjigama zabilježen je i savez s Davidom i njegovim potomstvom. Najznačajnije je, međutim, u tom stanovitom broju saveza obećanje novog saveza koji će zamijeniti raskinuti prijašnji savez zbog čega je Izrael bio kažnjen. Presudna razlika između ta dva saveza jest u tome što će obveze novog saveza biti upisane u srcima ljudi, a ne tek kao vanjske obaveze kojih se ljudi moraju pridržavati. Kad se to dogodi, Izrael će primiti natrag sve što je izgubio, pa i više od toga.

3.1. KRŠĆANSTVO I RELIGIJE Za pojam religija ne postoji ni u hebrejskom ni u grčkom odgovarajuća riječ. Religija je tipičan latinski pojam. Susrećemo ga po prvi put kod Cicerona (De natura deorum) i znači savjesno ispunjavanje obreda koji se tiču bogova. U tom smislu izvodi Ciceron riječ religija od relegere. Augustin i Laktancije izvode je od religare ponovno spojiti, povezati. Za cara Konstantina bilo je kršćanstvo proglašeno slobodnom religijom, "religio licita", a od Teodozija Velikog svi su nekršćanski kultovi bili zabranjeni. To prelazi i u teologiju, tako da se počinje razlokovati "vera religio" od "falsa religio". Kroz križarske ratove, u borbi s Turcima i muslimanima to je razlikovanje prave od krive religije bilo još više zaoštreno i znatno je utjecalo sve do novog vijeka na kršćanski stav prema drugim religijama. Zaokret u kršćanskom shvaćanju religija počinje u 16. stoljeću u katoličkim misijama u Indiji i Kini. Tada se opet počelo poimati druge religije onako kako su to činili apologeti, Klement Aleksandrijski i Euzebije. Kršćanstvo je zadržalo jasno prvenstvo, dok su druge religije "praeparatio evangelica", one su "naravna objava", u kojoj se vječni Logos u raznim oblicima i raznim skupinama ljudi objavljuje s ciljem da ih pripravi na konačan dolazak Božje Riječi u tijelu. Te misli katoličkih misionara se nisu uvijek potpuno uspjele probiti u teologiju. Tomu je pridonijelo protestantsko shvaćanje religije kao idolopoklonstva. To je u protestantizmu ostalo ukorijenjeno sve do danas. Ipak teologija se nije mogla sasvim otrgnuti od pozitivnog shvaćanja religije.

3.2. PROTESTANTSKA TEOLOGIJA 3.2.1. Do K. Bartha Najprije ćemo pokušati ocrtati shvaćanje religija od vremena prosvjetiteljstva do K Bartha. Lessing priznaje temeljnu razliku između vječnih razumskih istina i slučajnih povijesnih istina. Povijesni razvitak religije razumije on kao tek relativno historijski. Religija je povijesno uzdizanje nezrelog čovječanstva iz dubine povijesnog relativiteta na područje vječnih istina. Prava, bitna srž religije je nadsvjesna i zato nepovijesna, smatra Lessing. Kantov pojam religije pripada strani apriornoga, području inteligentnog razumnog. Sve inteligentno je nepovijesno i mora to biti, jer je sve što je vezano na vrijeme neslobodno i ovisno o prošlim djelima. Sloboda može biti samo izvan vremena. Budući da postoji moral, prema tome i sloboda, to mora "Ding an sich", dakle inteligentno, kao temelj slobode vremenu biti otrgnuto. Cista religiozna vjera je, prema tome, kao inteligentna vrijednost nepovijesna. Za Fichtea je nužan mistično nepovijesni element. "Samo metafizičko, ali ne historijsko, čini blaženim, posljednje čini samo razumljivim." Hegel je napravio nov smion zahvat, kojim je povijesno i metafizičko dovedeno u jedinstvo. Za Hegela je kršćanska religija apsolutna upravo kao povijesna. U ljudskoj, povijesno uvjetovanoj religiji, dolazi Bog do apsolutne svijesti samog sebe i čovjek ima u svojem ograničenom religioznom životu udio u Božjem mišljenju. Tako je Hegel spojio dvije komponente. On je zadovoljio teološki temeljni zadatak da kršćanskoj objavi dade

univerzalnost u pomirenju svijeta s Bogom i time karakter apsolutnosti; on zadovoljava i zapadnom mišljenju koje je postalo svjesno svog povijesnog razvitka. Kasniji misaoni pokušaji nisu uspjeli zadržati ovu napetost, te su naginjali jednom od dva pola metafizičkom ili povijesnom. Schleiermacher na početku zadržava ova dva pola, ukoliko je religiju interpretirao kao osjećaj za univerzum. Kasnije pak smatra daje univerzum granični pojam koji je izvan dometa pogleda i dopušta samo još "čisti osjećaj ovisnosti", koji on koncentrira samo na kršćansku, pobožnu samosvijest. Schleiermacherova teologija postaje kasnije kod njegovih tumača čisti subjektivizam. Tako je Schleiermacherova teologija 19. st. postala teologija pobožnog individua i njegove nutarnjosti. U ostalim krugovima, gdje se Schleiermacher ne može probiti, vraća se strogo razlikovanje između metafizike i povijesti te se utječe teološkom historizmu. Ortodoksni ostaju pak kod metafizike. Tako se osamostaljuju metafizika, povijest i religiozna nutarnjost, te nestaje sinteze. Religija se sad shvaća kao nutarnja i zato bespovijesna religioznost ili kao posve unutarsvjetska i zato povijesna pojava koju se može izvesti iz socioloških motiva ili, konačno, kao metafizička i zato opet bespovijesna veličina sui generis. Apologetski pokušaji hoće svim tim strujanjima udovoljiti na taj način da pokušavaju kršćanstvu dati povijesni karakter, ali istovremeno i bit kršćanstva traže u religioznosti Božje ljubavi i nadsubjektivne temelje vjere stavljaju na nešto tajnovito što se naziva opća religija. Ta sveopća religija postaje tad temeljni pojam, kojem se pozitivno kršćanstvo podređuje kao povijesna pojava natpovijesne stvarnosti. Kod Ernsta Troeltscha nema više inkarniranog Boga, on nije dinamičko povijesni Bog. Taj Bog je u biti još samo bespovijesni svesvjetski logos naravne religije. Tako je postalo nemoguće da se shvati bitan univerzalizam kršćanstva kao i njegova apsolutnost. Stoga je razumljiv protest K. Bartha. 3.2.2. K. Barth Barth ima veoma zamršen pojam povijesti. Povijest (Geschichte) je za K. Bartha dijelom historijska, dijelom nehistorijska i nathistorijska. Nehistorijska je u povijesti upravo povijest spasenja. To vrijedi za svaku povijest, tako da i poganska povijest imao svoju teološku komponentu. Svaka zemaljska povijest je zapravo otisak Božje povijesti s ljudima. Barth stavlja religiju na stranu povijesti. Tako ona stoji prema objavi sasvim u suprotnosti. Objava je povijesno samopriopćenje biblijskog trojedinog Boga. Svaka druga spožnaja Boga je jedino vrijedna spominjanja u povijesnom smislu. Religija je ljudsko dijelo, a objava je "ukidanje religije" ili, bolje reći, "uzdizanje religije". Religija je otpor čovjeka objavi, religija je nevjera, nijedna religija nije prava (Ulrich Mann, Christ, u. Re., 66.). Religija je nevjera: • čovjek želi spasiti samog sebe, a ne želi primiti spasenje od Boga. Krist je za nas izgubljen, a mi smo spašeni. Barth postavlja dvije teze interpretacije religije: • Ljudi su nekom nužnošću podvrgnuti stranim silama. Ali zar se ne bi moglo sve to napustiti: obrede, molitve, nauk? • Slabost religije počiva na tome, da ona podliježe promjenama. Barth vidi dva skrajnja oblika protesta protiv religije:

• ateizam, koji je djetinja forma kritičkog stava protiv religije. • mistika, koja prešućuje dogmatiku i etiku religije, dok ateizam to glasno uzvikuje. No ipak postoji prava religija, a to je kršćanska. Naime, kao što postoji "iustificatio impri", otkupljenje grešnika, tako postoji i prava religija. O istinitosti ili laži religije odlučuje Isus Krist. Govor o pravoj religiji uključuje govor o stvarnosti Crkve. (usp. W. Andersen, Fuldar Hefte, 16 (1966.), str. 31 - 41). Ipak, kršćanska religija je samo u punktualnim trenucima prava. Osamostali li se, postaje neprava religija. Zato kršćanska religija mora uvjek biti otvorena objavi, ona je samo trag objave, a nikad stvarnost. Tako je Barth spasio apsolutnost objave i kršćanstva. Samo je objava povijesna. Ipak i religija ima povijesnih elemenata i taje povijesnost historijske religije u negativnoj karakteristici religije, da se ona naime usmjerava protiv Boga. Pozitivne povijesne elemente posjeduje samo objava, koja je Evanđelje i starozavjetni zakon zajedno. Tako je Barth načinio ipak religiju povijesnom i istovremeno sačuvao historičnost objave. 3.2.3. D. Bonhoeffer D. Bonhoeffer, kao i Barth, razumije religiju u smislu metafizike i nutarnjosti, dakle specifično kršćanske religioznosti. Ipak je on pošao korak dalje od Bartha ukoliko je pokušao ne samo religiju, nego i ateizam shvatiti sa stajališta objave. Sekularizacija je za Banhoeffera legitiman proces koji nam otkriva pravu sliku objavljenog Boga. Religija pokušava stvarnost dijeliti u dvoje: ona stavlja Boga u daleku metafizičku transcendenciju, odakle on dolazi pokatkad kao "zakrpa za rješenje problema". S druge strane stavlja ona Boga u usku unutarnjost duše. Religija shvaćena kao metafizika i religioznost je gotova. Ponajprije je Evanđelje istjeralo svako drugo božanstvo iz svijeta, ono je "demistificiralo" svijet i stavilo ga samo pod vlast Boga. Nikakvi bogovi ni demoni ne smiju priječiti čovjeka da se potpuno angažira u svijetu prema nalogu Post 1,26. U autonomiji znanosti je to sad konačno ostvareno. Osim toga, Bog nije neki dalek metafizički Bog, nego je tu u svijetu nadsvijetan, u naravi nadnaravan. S Bogom nema ništa spoznajna transcendencija, nego personalna, osobna, etička. Bog je gospodar čitave stvarnosti, a ne samo unutarnjosti srca i metafizičke transcendencije. Kršćanin se mora potpuno angažirati u tom svijetu i tek tu on uči vjerovati. Ateizam nam otkriva daje Bog drukčiji od naših ljudskih predodžbi, da je on naime "raspeti skriveni Bog". Da bismo mogli propovijedati nereligioznima, potrebno je da im pristupimo s kršćanstvom bez religije, a to znači da ne dijelimo stvarnost na dvoje, nego je promatramo jedinstvenu kao ateisti; da se potpuno angažiramo u svijetu i da u ateističkom svijetu aktiviramo šutljivog, patničkog Boga. Jer Bog je jak onda kad trpi. To je bitna razlika između religioznog i kršćanskog Boga. Sličnim putem pošao je i Fr. Gogarten, koji je pokušavao sekularizirani svijet teološki shvatiti. Za Bonhoeffera ni Barth ni Bultmann nisu išli dovoljno daleko. Barth nije pokazao kako provesti "nereligioznu interpretaciju biblijskih pojmova", a Bultmann je išao za kraćenjem Evanđelja time stoje tražio demitologizaciju, to znači egzistencijalnu interpretaciju Evanđelja. Za Bonhoeffera mora u Evanđelju sve ostati kako jest, ali sve to treba nereligiozno interpretirati. Zbog Bonhoefferove kristologije, koja ne poznaje druge spoznaje Boga do objave, teolozi Božje smrti su cijelu teologiju pretvorili samo u kristologiju. Bog Otac je za nas nepoznanica i

nema smisla o njemu govoriti. Nama je samo Krist pristupačan. Neki su pak ateisti konzekventno tako daleko da smatraju daje u Kristu ostalo još samo čovještvo, samo ona vodoravna crta. 3.2.4. Teolozi Božje smrti Sjevernoamerički teolozi Božje smrti uzimaju ozbiljno Nitzscheovu misao daje Bog mrtav i s tom tvrdnjom ostaju teolozi. Kako? Thilich vidi u tome kontradikciju: ili Bog nije postojao, onda nije mogao umrijeti, nego je umrla iluzija o njemu ili je on samo umro našem gledanju, ali tada on živi, a umrla je stanovita naša slika o Bogu. Bultmann je pak napisao 1961. g. o upravo izišloj knjizi Paula Vahaniana: "Božja smrt": "To je najuzbudljivija teološka knjiga koju sam u posljednjih godina čitao... kao što se Barth nekoć suprotstavio Schleiermarcheru i 'Teologiji doživljaja', tako se Vahanian bori protiv religioznosti kao protiv neprijatelja kršćanske vjere. Moderno kršćanstvo je degradirano u religioznost i time se osudilo na propast, jer nije shvatilo problem da istinu kršćanske vjere uskladi s empirijskim istinama u kojima se odvija ljudski život... Izgubljena je vjera u transcendentnu Božju prisutnost. Posljedica je potpun imanentizam i to znači Božju smrt ". Tri eminentna predstavnika teologije smrti Božje su Th. Altizer, Van Burén i Hamilton. Oni žele ostati teolozi i kršćani i s tog stajališta polaze. Tako piše Hamilton u svojoj knjizi "Nova bit kršćanstva": "Na izvjestan način čini se da se Bog povukao iz svijeta i njegovih trpljenja i to vodi k tome da ga se optuži ili sudi radi nevažnosti ili užasnosti. Ali na drugi način on je doživljen kao potišten i ranjen, od čega bismo se htjeli osloboditi" (W. Hamilton, The New Essence of Christianity 1966., str 65). Za Hamiltona je teologija kristologija. Nesigurnost o Bogu vodi k sigurnosti o Isusu, sumnja u kršćansku vjeru vodi u angažaman kršćanskog života. Ali ostaje li Krist još Gospodin Kyrios, ako je Bog mrtav? Sto znači "Bog je mrtav"? Hamilton i Altizer, glavni predstavnici ove teologije, daju deset raznih značenja ove formule: 1. Boga nema i nikada nije opstojao to je ateizam. 2. Pozicija radikalne teologije: "Jednom je postojao Bog kojem su bili primjereni klanjanje, hvala i povjerenje, kod kojeg je to bilo moguće i nužno, ali sad nema takvog Boga... To je ateistička pozicija, ali s jednom razlikom: ako je postojao Bog i ako ga sada nema, trebalo bi biti moguće pokazati zašto se ta promjena dogoila i tko je za nju odgovoran." 3. Slika o Bogu i riječ "Bog" moraju se radikalno iznova formulirati. Možda će biti nužne potpuno nove riječi, možda bi o Bogu trebalo šutjeti. 4. Naš tradicionalni liturgijski i teološki jezik mora biti potpuno revidiran. 5. Kršćanska povijest nije više neka spasiteljska i iscjeliteljska povijest. 6. Izvjesni pojmovi o Bogu, često u prošlosti pojačani klasičnim kršćanskim naukom o Bogu, moraju biti uništeni: npr. Bog kao rješenje problema, kao apsolutna moć, kao nužna osoba, kao ono što nas se nužno tiče. 7. Ljudi razumiju Boga danas samo još kao skrivenog, odsutnog, šutljivog. Mi živimo u vremenu Božje smrti, iako će to vrijeme bez sumnje proći. 8. Idoli, koje su ljudi stvorili u svom mišljenju i djelovanju, drugim riječima lažni bogovi i idoli, moraju umrijeti da bi pravi Bog došao do života, bio ponovno rođen. 9. Mistična misao: "Bog mora umrijeti u svijetu da bi mogao biti rođen". U mnogim likovima mistike Isusova je smrt na križu vrijeme svjetske smrti. To je srednjovjekovna misao koja je utjecala na Luthera.

10. Naš jezik je u pogledu Boga uvijek neumjestan i nesavršen. (Usp. Thomas J. J. Altizar and William Hamilton, Radical theology and the Death of God, 1966.) Između tri spomenuta predstavnika "teologije Božje smrti" postoji izvjesna razlika u shvaćanju te Božje smrti. Za Hamiltona "smrt Božja" označuje objektivnu mogućnost za današnjeg čovjeka da vjeruje u transcendentnog Boga. Izraz "Božja smrt" je za Hamiltona metafora, no ipak ne kao simboličan način govora. Bog je mrtav, no Isus živi i to ne kao bližnji, nego u bližnjemu. "Ne traži bližnjega. Budi sam on!" To znači, ne traži Isusa vani, u Bibliji, tradiciji, sakramentima, u svijetu iza maske postani sam Isus! Dakle, ne radi se o identifikaciji nego o mjestu gdje se Bog susreće. Hamilton je nekonzekventan. Ali to je možda bit teologije da Božju stvarnost ne može shvatiti ljudskom logikom. On govori da se trebamo Bogu veseliti i u njemu se radovati. Nakon što smo dugo upotrebljavali Boga da bismo uživali svijet ili ga svladali, dolazi obrat: upotrebljavamo svijet kako bismo uživali Boga. Hamilton govori da teolog ima danas zadatak da čeka i moli. Altizer razumije Boga kao transcendentnog i kad je ta transcendencia pa/a, pao je i Bog. Bog je zaista umro, to je kozmički doživljaj. Božje utjelovljenje u Isusu razumije on tako daje Bog tu prestao opstojati. Kad je Isus umro na križu konačno je umro s njim i Bog konačno. To je "radosna vijest" za Altizera, jer se smrću Božjom čovjek oslobodio strane sile kojoj je bio podvrgnut od nadsvijeta te je oslobođen za potpun angažman u svijetu. To je oslobođenje od straha pred transcendencijom i od vezivanja za nju, od osjećaja krivnje, od moralnih zakona i osuda. Ali Altizer još pozna živog, nama neposredno prisutnog Krista. To je suvremeni Krist, koji je "čista aktivnost totalnog momenta", kao "totalitet svakog momenta". Svakako je potrebno pitanje može li se tu još govoriti o kršćanskom ateizmu, jer Altizer gradi sve na Nitzcheu i predstavnicima ateizma iz prošlosti, a ne na Sv. pismu. P. van Buren temelji svoju teologiju "Božje smrti" na lingvističkoj analizi. On pronalazi daje upravo riječ Bog mrtva. On želi svjetovno značenje Evanđelja prikazati i to utemeljeno na analizi njegova jezika. Prema van Burenu mi danas više ne možemo govoriti o Bogu jer su spoznaje analitičke folozofije svaki govor o Bogu učinile nemogućim. Moramo se držati onoga što možemo spoznati empirijskim putem. Gotovo na svakom području ljudskog znanja je nestao kozmološki i metafizički aspekt i objek je ograničen na ljudsko, povijesno i empirijsko. To mora preuzeti i teologija, ako hoće postati moderan način mišljenja. Van Buren želi, dakle, Bonhoefferovu nereligioznu interpretaciju provesti pomoću jezične analize. Za van Burena je otkriće jezične analize daje riječ "Bog" mrtva jer se ne da empirijski verificirati i da je dosljedno tome i Bog mrtav, o tome se pak ne može više govoriti jer za to manjkaju riječi. D. Sòlle u "Stellvetretung" ne izlazi iz metaforičkog načina govora: Bog je "mrtav" znači "on je odsutan", "ne da se vidjeti", on je "otputovao". Zato Isus mora Boga kod nas zastupati, a i nas kod Boga. On nije nadomjestak Boga, nego odsutnom Bogu drži otvoreno mjesto, jer smrt Božja je samo smrt njegove neposrednosti, dok Isus živi. Bog je mrtav kao osoba kojoj se može moliti je u teističkom kao i povijesno biblijskom smislu. Na njegovo je mjesto došlo djelovanja kršćana, djelovanje iz ljubavi. H. Cox je radikalniji od svih radikalnih teologa Sjeverne Amerike. Ali on smatra da su ovi teolozi na istoj razini s braniteljima religije, oni su religiozni. Jedni pokušavaju religijskog Boga ponovno oživjeti, drugi pak njegovom smrću proglasiti novu vijest. Obje strane imaju statički, prevladani pojam Boga. Nije Bog mrtav nego teologija. Teolozi "mrtvog Boga" ostaju fiksirani pozitivno ili negativno na tradicionalni pojam

Boga, na nepovijesni, statički dualizam ovozemnosti i onozemnosti, između bezbožnog svijeta i nesvjetovnog Boga. Oni ostaju uhvaćeni u shemi "imanencija transcendencia." Moglo bi se pitati: što dolazi nakon Božje smrti? Razvila se teologija nade, u kojoj je Bog budućnost čovjeka.

3.3. KATOLIČKA TEOLOGIJA 3.3.1. Općenito Religija prema sv. Tomi jest "ordo hominis ad Deutn ". H. Fries, preuzimajući tu definiciju, opisuje religiju u katoličkom shvaćanju kao nešto cjelovito, što obuhvaća čitava čovjeka. Religija je odnos čovjeka prema temelju svoga bića, svoje egzistencije i smisla. Čovjek je po naravi i biti religiozno stvoren i određen. Religija je tako bitna relacija čovjeka i istovremeno njegov egzistencijal. Religija je egzistencijalno i posvemašnje predanje i prepuštanje nezemaljskoj, svetoj transcendenciji (usp. H. Fries, Religien, HThG, 432.) Religija je pak, kao i sve ljudsko, podložna iskrivljavanju, karikiranju. Ako čovjek umjesto transcendencije smatra sebe posljednjim temeljem samog sebe ili ako nešto od svijeta ili u svijetu izdigne k tome, ako čovjek nešto što je sam načinio označi dostojanstvom konačno pravog, posljednjeg, apsolutnog i k tome okrene svu snagu i energiju religiozne aktivnosti religija je pošla u svoju degradaciju, iskvarenost. Čovjek, dakle, nema mogućnost da bude religiozan ili nereligioznan, nego samo da se okrene pravoj i čistoj transcendenciji ili pak da na njeno mjesto staviti drugu veličinu i moć. Tako nastaju nadomjestci religije ili religija kao nadomjestak. Tu ima mjesta govor o nereligioznosti i ateizmu. Religija se može iskvariti i tako da se čovjek umjesto otvorenosti božanstvu nastoji dočepati božanske moći religija tada postaje magija. Čovjek je po religiji sposoban primiti objavu kao riječ, djelo i osobno otvaranje, tako da onaj koji religiju ne ostvaruje u pravom smislu u smislu metanoje, obraćenja, otvorenosti i pripravnosti na slušanje, kao poziv k vlastitom "ja" pred Bogom ne može primiti ni objavu kao riječ i djelo Boga za čovjeka. Objava je ukidanje religije kao uzaludnog i stalno degradiranju podvrgnutog čovjekova pokušaja. Istovremeno je religija i ispunjena, jer je po Kristu religija u svojoj iskonskoj namjeni i htijenju omogućena, kao zajednica ljudi s Bogom, kao prepušatnje samog sebe, kao potpuno predanje ne više skrivenom nego objavljenom Bogu, koji je u Isusu Kristu postao pristupačan. Objava je sud i postavljanje u pitanje svake religije i svih religija, ukoliko one zapadaju u degradaciju, ukoliko čistu i nezemaljsku Božju transcendenciju iskrivljuju i preokreću, ukoliko religiozni akt ne izvršavaju u njegovom bitnom čistom obliku, nego se žele njegovom snagom domoći Boga kako bi iznudili vlastito otkupljenje i samoopravdanje, ukoliko je religija izvor grijeha i to grijeh u iskonskom obliku neposluha i oholosti. Istovremeno je objava ispunjenje, ostvarenje i dovršenje u savršenosti svake religije i religija u pravom smislu. Objava pak nije religija, nego povijesno i osobno samootvaranje Boga i zato je u mogućnosti da ispuni težnje religije i dovede je do savršenstva. Kršćanstvo je stoga otkupljenje svake religije, njezino oslobođenje. Time objava postaje religija, kao vremenski i prostorno univerzalna religija, kao religija čovječanstva, kao otvorena, konkretna, osobna religija.

3.3.2. K. Rahner Karl Rahner kaže da kršćanstvo sebe smatra apsolutnom religijom, valjanom za sve ljude, a to ne može priznati drugim religijama. Ovo se temelji na središnjoj činjenici kršćanstva: da se Krist, Božja Riječ, učinio konkretno prisutnim medu ljudima i svojom smrću i uskrsnućem je, ne alegorijski, nego stvarno ujedinio svijet s Bogom. Krist je htio da se njegovo djelo produlji u povijesti kao stalna povijesna aktualizacija i zato je stvorio Crkvu, i tu nastaje religija koja ujedinjuje svijet s Bogom. Zato kršćanstvo mora obuhvatiti ljude u povijesnom kontekstu. Kršćanstvo zato ima socijalni oblik donošenja spasa. S druge strane znamo da poganstvo ne znači odbijanje kršćanstva, nego nedostatak susreta s njim. Današnji dakle susreti kršćanstva i religija pridonose nestanku poganstva. Moramo priznati da svaka religija posjeduje neke elemente spoznaje Boga i djelomične nadnaravne milosti. Spas je nešto specifično kršćansko, jer bez Krista nema spasa. Bog pak hoće da se svi ljudi spase. Moramo zaključiti daje svaki čovjek otvoren utjecaju nadnaravne milosti. Religija pretkršćanska, pa i Stari zavjet, jesu nešto nedovršeno, nesavršeno, manjkavo. Ne možemo postaviti dilemu: ili religija, sa svim što ima, potječe od Boga ili je jednostavno ljudska tvorevina. Svakom je čovjeku pružen spas u socijalnoj strukturi koja mu je bitna, pa tako i u konkretnoj njegovoj situaciji, a to je religija, koja uspostavlja na specifičan način odnos s Bogom. Svaki je pripadnik nekršćanske religije "anonimni kršćanin". To znači: ako je istina d a j e netko kome kršćanstvo predlaže svoju poruku već iskonski ili bar to može biti čovjek koji se kreće prema spasu; ako je istina da on nalazi spas u danim okolnostima već prije nego što čuje kršćanski proglas spasa; ako je istina da nema spasa izvan Krista, onda čovjek može biti ne samo anonimni vjernik, nego "anonimni kršćanin" (K Rahner, Religione assoluta?, IDOC 4, 1969, str. 103.). Iz toga pak slijedi da naše misijsko propovijedanje nije govorenje nekom posve nekršćanskom i ateističkom čovjeku. Naše misije preobražavaju "anonimnog kršćanina" u čovjeka koji zna objektivno i refleksno spoznati svoje kršćanstvo u dubini svoje milosne biti. To pak ne znači da su misije suvišne, iz dva razloga: • zbog socijalne strukture i utjelovljenja milosti i kršćanstva, da se čovjek "vrati samom sebi", • jasan pojam otvara pojedincima veću mogućnost spasa. Stoga moramo reći da Crkva danas nije isključivo depozit spasa, nego bi se trebala smatrati kao polazna povijesno vidljiva točka i kao socijalni izraz one milosti koju posjeduju i druge religije. U današnjem religijskom pluralizmu može se i kršćanstvo smatrati kao "anonimno kršćanstvo", tj. kao kršćanstvo koje ide prema svojoj sve većoj jasnoći i značenju. U duhu sv. Pavia se Crkva obraća poganima: "Navješćujem vam ono što već štujete, a ne poznajete (usp. Dj 17,23). 3.3.3. R. Panikkar R. Panikkar promatra, kao i Rahner, kršćanstvo sa stajališta usavršenja religija, a ne kao neku novu religiju. Kao u kršćanstvu, tako i u svakoj religiji možemo razlikovati dva aspekta: • religija - to je religiozno sociološki fenomen izvanjski aspekt, • vjera - nutarnji aspekt, sama istina koja proizvodi vanjski element religiju. Religija je sociološki globalni faktor, a vjera nutarnji faktor. Zato se u dijalogu moraju

uspoređivati vjere, a ne vjera s religijom. To je bitna spoznaja. Iz filozofskih razloga Panikkar dolazi do zaključka daje samo jedna vjera, a da su mnoge religije. Svaki je čovjek relativan, mora dakle postojati religija prema Apsolutnom. To je vjera, religije su relativne. Vjera je pak spojnica s Apsolutnim, a to je moguće samo preko Krista. Odnos pak kršćanske vjere i bilo koje druge vjere nije nadomještanje, nego integriranje i sublimiranje. Svi ljudi imaju naravni cilj spas. To je moguće u svim sociološkim skupinama putem religija koje su instrumenti spasa. Osim toga, bilo bi to protiv pravde Božje kad čovjek ne bi mogao postići svoj cilj. Objava je spoznajna stvar, koja donosi ontološku promjenu, ali ne i ontičku, jer ona već stoji u svakoj religiji. Krist nije osnovao religiju nego Crkvu. To znači da nije došao ukinuti religije, nego ih upotpuniti. Obraćenje nije krštenje po svaku cijenu, nego imitacija Krista živeći njegovu puninu vremena i prostora. Kršćanstvo nije neka religija bačena s neba, nego je ona judejskogrčko-rimsko-keltsko-slavenska religija obraćena Kristu. Kršćanstvo je dakle obraćeno poganstvo i to se vidi po ostacima u liturgiji, u oblicima života i u teologiji. Današnje kršćanstvo je samo jedan moguć oblik kršćanstva, jer kršćanstvo je uvijek povijesno prostorno utjelovljenje Krista. Crkva je "veliko drvo na čije grane dolaze ptice nebeske da se gnijezde". Smisao misija jest dati svjedočanstvo za Krista, za njegov misterij križa. Krist nije pošao na križ da osnuje novu religiju, nego daje očisti, oslobodi i dovede do savršenstva. 3.3.4. Novi pokušaji shvaćanja odnosa religija i kršćanstva Prije Drugog vatikanskog sabora u katoličkoj teologiji se o odnosu kršćanstva i religija razmišljalo na dva načina. Jedan način promatranja spasenjske vrijednosti religija zastupali su J. Danielou i H. de Lubac. Oni su smatrali da se religije utemeljuju na savezu s Noom, koji objavljuje Boga u prirodi i u savjesti, a taj savez nije isti koji je sklopljen s Abrahamom. Religije su prema tom savezu znakovi čekanja i kamen spoticanja, ali nemaju spasenjsku vrijednost. One idu od čovjeka k Bogu a ne obratno. Drugi način shvaćanja spasenjske vrijednosti religija je oblikovao K Rahner. On smatra da milost spasenja dotiče sve ljude i to svjesno iako to nije refleksna svijest. No religije kao društveni izričaji odnosa čovjeka i Boga pomažu svojim sljedbenicima da lakše prihvate Kristovu milost i otvore se ljubavi prema bližnjemu. One dakle imaju spasenjsku vrijednost, jer dotiču Krista i njegov spas, iako sadrže neznanje, grijeh i krivoboštvo. Već je Irenej pozitivno vrednovao nekršćanske religije smatrajući d a j e legitimno smatrati da i one imaju odnos sa spasom u Kristu. «Četiri su saveza bila ponuđena čovječanstvu; prvi prije potopa u vrijeme Adama; drugi poslije potopa u vrijeme Noe; treći je dar Zakona u vrijeme Mojsija; napokon četvrti koji obnavlja čovjeka i rekapitulira sve u sebi, onaj koji preko evanđelja uzdiže i osposobljava ljude da prihvate let prema nebeskom kraljevstvu» (Irenej, Adversus Haereses, 3, 11, 8). Na Drugom vatikanskom saboru Crkva se izjasnila da svaki čovjek ima mogućnost povezati se sa spasom u Isusu Kristu. «A budući daje Krist umro za sve i d a j e konačan čovjekov poziv samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju» (GS 22). Osim toga je rekla da se religije «na različite načine svrstavaju u Božji narod» (LG 16). Nakon Drugog vatikanskog sabora rasplamsala se diskusija oko spasenjske vrijednosti religija. Treba napomenuti da nije isto govoriti o mogućnosti spasa svakog čovjeka i

spasenjskoj vrijednosti religija. Uobičajeno je danas govoriti o tri stava u shvaćanju odnosa religija i kršćanstva s obzirom na spasenje: ekleziocentrizam, kristocentrizam i teocentrizam. Prvi model razmišljanja ekleziocentrički je ekskluzivistički, jer isključuje mogućnost spasenja izvan Crkve. Prema njemu samo se kršteni ljudi, a to znači oni koji su krštenjem uključeni u Crkvu, mogu spasiti. Izvan Crkve nema spasenja. Oni posredničku univerzalnu ulogu Crkve vide samo u uključivanju u vidljivu Crkvu. Extra ecclesiam nulla salus, stara je formula. Drugi model kristocentrički je inkluzivistički jer uključuje Kristovo spasenje u religijama. Prema tom stavu religije mogu posredovati Kristov spas. One dakle primaju spasenje od Krista, a ne iz samih sebe. Krist je jedini spasitelj, no taj se spas posreduje snagom Duha Svetoga i u religijama na ljudima nevidljiv način. Extra Christum nulla salus, glasi nova formula. Treći model teocentrički je pluralistički, jer smatra da Krist nije jedini spasitelj svijeta, nego da i religije autonomno posreduju Božje spasenje. U ovom trećem pluralističkom stavu razlikuju se dva načina shvaćanja spasenjske vrijednosti religija. Jedni smatraju da Krist ima normativnu vrijednost, iako ne i konstitutivnu, a drugi da Krist nije ni norma spasenja. Prva skupina teologa smatra da sve religije posreduju spas, ali da Krist to bolje posreduje, on je paradigma za druge posrednike, jer se u njegovoj osobi i djelu jasnije i najsavršenije manifestira Božja ljubav i Božje spasenje. Druga skupina teologa smatra daje Bog transcendentan i neshvatljiv te se ne može ljudskim kategorijama suditi o spasenju i vrijednosti religijskih sustava. Radikalniji od ove dvije podskupine je soteriocentrizam koga manje zanima Isus Krist, a to znači ortodoksija, a više stvarno zalaganje religija za dobro čovječanstva, a to znači ortopraksa. Problem teologije religija je, dakle, pitanje istine. Ne može se smatrati daje samo važna moralna istina u životu religioznih ljudi, a da religijska istina može biti lažna. Spasenje se može dogoditi samo u istini, a istina je i praktična i teoretska, spoznajna i životna ( usp. Međunarodno teološko povjerenstvo, Kršćanstvo i religije, KS Zagreb 1999, str. 58.-65.). Slično je s pitanjem Boga. Ovi teolozi kažu, daje jedno pitanje Boga u sebi, a drugo u ljudskom iskustvu. No, smatramo da se zbog religijskih iskustava transcendencije, iz čega je izrasla slika Boga i božanstava u religijama, ne može dopustiti da se relativizira i slika Boga u kršćanstvu. Isusu Krist nije iskustvo transcendencije i plod ljudske refleksije o Bogu, nego je on povijesna osoba, Bog i čovjek, te je susret s njime ujedno susret s Bogom, a to znači na duhovnoj i psihofizičkoj razini (usp. MTP, Kršćanstvo i religije, str. 66.-68.). Kad se radi o univerzalnosti kršćanstva tada se raspravlja o pitanju, kako može posebni i povijesni događaj Boga u Isusu iz Nazareta biti univerzalan za sve narode, sve generacije i sve ljude povijesti. Zastupnici teocentrizma smatraju da utjelovljenje Sina Božjega nije bilo stvarno nego metaforički, poetski i mitološki. To je, kažu bilo izrečeno klasičnim kulturnim, eshatološko-apokaliptičnim mentalitetom i stavom manjine. Isus je samo za kršćane bogočovječanski lik. On je totus Deus, ali nije totum Dei, ili on je totum Verbum ali ne i totum Verbi. Logos je veći od Isusa, kažu zastupnici ove teorije, i može se utjeloviti i u drugim utemeljiteljima religija. Isto se izriče i u rečenici: Isus je Krist, ali Krist je više od Isusa. Oni smatraju da i Duh Sveti ima univerzalno spasenjsko djelovanje. Odgovor na sva ova nova mišljenja može se naći jedino u spoznaji volje Boga Oca o spasenju ljudi, o jedinom Kristovu posredništvu, o univerzalnom djelovanju Duha Svetoga i o ulozi Crkve kao univerzalnog sakramenta spasenja. Nema sumnje da u Objavi Otac ima spasenjsku inicijativu. Ivan u svojoj poslanici kaže: »Otac je poslao Sina kao Spasitelja svijeta»(liv 4,14). On je i cilj prema komu se sve

usmjerava:»tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu»(1 Kor 15,28). O tome svjedoče i Djela apostolska:»I nema ni u kome drugom spasenja»(Dj 4,12). Sve stoje stvoreno usmjereno je na Krista i stvoreno po Kristu (usp. lKor8,6; 1,3-10; Kol 1,15-20), jer je to Očeva volja. Isusova hrana jest vršiti Očevu volju. Jedino posredništvo Isusa Krista stoji u vezi s univerzalnom spasenjskom voljom Božjom:»Jer jedan je Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkup za sve» (ITim 2, 5-6). Pavlov govor na Areopagu pokazuje da su religije vodile ljude u idololatriju te da obraćenje Kristu pretpostavlja prekid s prošlošću (usp. Dj 17,2231). Evanđelje traži obrat, obraćenje Isusu Kristu. Novi zavjet otkriva univerzalnost spasenjske volje Božje i povezivanje spasenja s Isusom Kristom, jedinim posrednikom svih ljudi. Dopuštanje paralelnog posredništva spasenja uz Kristovo nije spojivo s novozavjetnom porukom. Krist prosvjetljuje svakog čovjeka, on je posljednji Adam. Crkveni oci govore o «Logos spermatikos», o «sjemenu Riječi» posijanom u svim narodima. Oni razlikuju potpuno pojavljivanje Logosa u Isusu od prisutnosti njegovih sjemenki u onima koji ga ne poznaju. No Isus okuplja sve sjemenke prisutne u religijama, jer on dovršava svu povijest (usp. GS 10 i 45). Nitko ne dolazi Ocu osim po njemu, kaže Isus. Ono što su za Zidove proroci, to su za Grke filozofi, a za druge narode mudraci. Osim toga Sin se Božji sjedinio sa svakim čovjekom i stoga nema potreba drugih posredništava (usp. GS 22 i Redemptoris missio 6). Spasenje je za sve ljude isto i ono se sastoji u suobličavanju s Isusom i sudjelovanju u njegovu božanskom sinovstvu. Duh Isusov je, kao i Isusovo posredništvo u spasu, univerzalan, jer Duh Gospodnji ispunja svemir i on zna sve što se govori (usp. Mudr 1,7). Isus je začet po Duhu Svetom i on je pomazan Duhom Svetim i zato mu pripada ime Krist - Pomazanik. Duh Sveti prethodi i vodi naviještanje odnosno evangelizaciju. On je dar Isusa uskrslog koji sjedi s desne Bogu. On je u početku lebdio nad vodama i on je darovan ljudima da bi bili otkupljeni. Duh Sveti vodi ka Kristu, a Krist k Ocu. Ne samo Isus nego je i Crkva univerzalno sredstvo spasenja ljudskog roda. Ona je univerzalni sakrament spasenja. Isus je povezao naviještanje Božjeg kraljevstva sa svojom Crkvom. Ona je Tijelo Kristovo. Dok formula extra ecclesiam nulla salus prema II. vatikanskom saboru vrijedi za katolike koji poznaju nužnost Crkve za spasenje, dotle formula extra Christum nulla salus vrijedi za sve ljude. Sabor kaže da su svi nekršćani na različite načine svrstani u Božji narod ili Crkvu. Najprije su tu Židovi, zatim muslimani, na trećem mjestu oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, ali iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje izvršiti Božju volju prepoznatu u savjesti; na četvrtom mjestu šu oni koji bez krivnje nisu došli do jasne spoznaje Boga, ali unatoč toga nastoje živjeti ispravno (usp. LG 16). Osim toga u svim ljudima dobre volje nevidljivo djeluje milost te se i oni pridružuju vazmenom otajstvu (usp. LG 22). Oni nekako pripadaju Crkvi sve od Abela, kažu crkveni oci. Prema tome, ne postoji Logos koji ne bi bio Isus i ne postoji Duh koji ne bi bio Kristov Duhi Svi se ljudi mogu spasiti ali se to ne događa neovisno od Krista i njegove Crkve, jer sve ljude sa Crkvom i Kristom i njegovim vazmenim otajstvom povezuje Duh Sveti. Drugi vatikanski sabor naglašava daje pripadnost različitim religijama važna u svrstavanju svih naroda u Crkvu. U religijama se nalaze «zrake istine» koje rasvjetljuju svakog čovjeka , kaže se u Nostra aetate (2). U njima su i «klice riječi», te se u njima nalazi mnogo dobrog i istinitog (AG 11 i OT 16). Elementi istine, milosti i dobra, ne nalaze se samo u srcima ljudi, nego u obredima kultura i naroda, iako se sve mora pročistiti, podignuti i dovršiti (usp. AG 9, LG 17). Postoji univerzalno djelovanje Duha Svetoga koji djeluje u društvu, u povijesti, u

narodima, u kulturama i religijama, ali uvijek u povezanosti s Kristom, no to se ne smije pomiješati s posebnim djelovanjem Duha u Crkvi (usp. RM 28 i 29). Zbog toga se govori da i religije imaju odredenu spasenjsku funkciju i da pomažu ljudima postići konačni cilj. U religijama se naglašava odnos čovjeka s apsolutnim, a to znači njegova transcendentna dimenzija te su one «priprema za evanđelje» - praeparatio evangelica. One potiču čovjeka da traži Boga, da živi po savjesti, da se sačuva moralni osjećaj i religiozni stav. Ukoliko vode istinskoj ljubavi, religije mogu biti nositeljice spasenjske istine. To međutim ne znači da su one autohtone nositeljice spasenja ljudi, nego da zbog svog religioznog i moralnog stava mogu posredovati Kristov spas. Treba također naglasiti da se time ne želi reći da svaka religija nosi jednako elemente spasenja. Ta sposobnost religija da budu posrednice Kristova spasenja se povećava dijalogom Crkve s religijama. Misionarski rad Crkve također pridonosi tome, jer približava Crkvu religijama i nalazi mogućnosti inkulturacije evanđelja u njih (usp. J. Ratzinger, Crkva, Izrael i svjetske religije, str. 102.-103.). Kad je riječ o objavi u religijama tada se mora razlikovati objave od Objave. Razne religije imaju «zrake istine» i «sjeme Riječi», islam je neke elemente starozavjetne objave usvojio, a Crkva je priznala svjedočanstvom apostola daje Stari zavjet nadahnut, te prenosi spasonosnu stvarnost, no svi oni to imaju u odnosu na Isusa Krista i Novi zavjet. Samo je Isus potpuna objava Boga kao i sigurna objava. On je sam Bog te jedino on i može objaviti trojstvenog Boga. On je stoga jedini posrednik i punina objave. Samo se u njemu Bog potpuno približio ljudima i sebe darovao učinivši ljude dionicima svoje božanske naravi. Religije se stoga ne mogu miješati s pojmom objave. One su ozdol, one traže Boga. I kad imaju «sjemenke riječi» i «zrake istine» one nemaju kriterija po kojima bi prepoznale što je u njima ispravno i istinito a što nije. Stoga su sve upućene na Crkvu i Isusa Krista. Zato i objava u stvaranju, u savjesti i u mističnom životu pojedinih osoba nije sigurna, autohtona i jasna, nego tek u odnosu na Krista dobiva svoju vrijednost. Nije točno, kako to predstavnici teocentrizma naglašavaju, da kršćanstvo treba isključiti pretenziju na superiornost i apsolutnost, kako bi se omogućio dijalog među religijama, jer je to navodno zahtjev vremena. Svaka religija ima svoje istine i ne može ih se odreći, nego ih unosi u dijalog. Ako se kršćani odreknu svojih istina neće više biti kršćani i dijalog se neće moći uopće ostvariti. Različitost obogaćuje i omogućuje dijalog. Dijalog pretpostavlja istine kojih se pojedina religija ne može odreći (usp. MTP, Kršćanstvo i religije, KS, Zagreb 1999g, str. 62. si.).

3.4. KRŠĆANSTVO I ATEIZAM 3.4.1. Ateizam i sinonimi U vezi s ateizmom govori se danas o sinonimnim pojavama, kao što su: sekularizacija, desakralizacija, sekularizam i ateizam. Potrebno je objasniti na početku ove pojmove, da bi se moglo s razumijevanjem slijediti daljnje izlaganje. Sekularizacija je fenomen koji životne stvarnosti ne samo da ne promatra na sakralan način, nego ih smatra potpuno neovisnim i autonomnim s obzirom na religiozne ustanove. U procesu sekularizacije mogu se razlikovati dvije težnje: • demitologizacija - reduciranje svake religiozne stvarnosti u okvire razuma racionaliziranje; • naturalizacija shvaćanje religije samo iz područja osjetnosti.

Danas su ove težnje već nadvladane tako da se sekularizacija prikazuje kao prihvaćanje povijesnih uvjeta čovjeka i njegovo djelatno angažiranje u svijetu kao jedina mogućnost angažmana. Pod sakralnim podrazumijevamo takvo držanje u kome su stvari tako posvećene Bogu da doticaj s njima znači doticaj s Bogom. U sakralnoj sferi svijet nema stvarnosti neovisne tim sakralnim relacijama, a istovremeno je i Bog shvaćen kao onaj koji je prisutan samo u tim stvarima, kao norma prikazana od strane institucije. Religija pak shvaća Boga i izvan tih sakralnih ambijenata, u njegovoj transcendenciji. Obredi i kult su znakovi koji ukazuju na Boga, ali ne kao mjesto u kome prebiva Bog i gdje ga se može doseći. Sekularizacija se protivi upravo sakralnom, ali ne i religioznom. Sekularizacija i desakralizacija su stoga termini u istom značenju. Kršćanstvo i religija su ovdje u istom položaju. Sekularizam je nešto kao nova religija, totalno nijekanje svake transcendencije i priznavanje samo vodoravne čovjekove dimenzije, poštivanje civilizacije i progresa kao boga, tako daje novo otuđivanje i zarobljavanje čovjeka. Ateizam je pak u tradicionalnom smislu, prema Schletteu, izričita kontestacija opstojnosti apsolutnog i božanskog bića, odnosno eksplicitna negacija nekog počela, koje bi bilo različito od čovjeka i svijeta, koje mi nazivamo Bogom i pridajemo mu osoban bitak. Ova definicija, istina, označuje tzv. organizirani ateizam, ali ne i spontani, odnosno tzv. agnosticizam. Jer spontani ateizam pozitivno ne niječe Boga, nego ga naprosto ignorira. 3.4.2. Nastanak ateizma A antikno je vrijeme bilo nemoguće biti ateist. Svijet je bio naprosto identičan s bogom. Za Cicerona je luđak koji ne vjeruje u opstojnost bogova. Za Platona su sunce, mjesec i zvijezde božanstva. Aristotel se bavi razmišljanjem kako su postali bogovi, ali ne sumnja u njihovu egzistenciju. Tako je to bilo sve do 13. st. n. Kr. Etnološki dokaz o Božjoj opstojnosti iznosio je ponosno činjenicu da nije bilo ni vremena ni naroda bez religije. Negdje otprilike u 13. st. započeo je razvitak k "zrelosti čovjeka", oslobađanje od religija, proces k ateizmu. D. Bonhoeffer vidi povijesni razvitak kršćanstva prema ateizmu na sljedeći način: Nominalisti su harmoničnu teološku zgradu skolastike počeli rastakati kad su vjerovanje odvojili od znanja. Za Okama sve što postoji, postoji kao jedinka, dok su "universalia" pojmovi samo znakovi. U teologiji je H. von Cherburry početnik ateizma. On smatra daje naravna religija kriterij svake druge religije. Tako je ustvrdio dostatnost razuma za vjersku spoznaju. U moralu zastupa Montaigne stoički životni ideal umjesto Božjih zapovijedi. Za Bodina povijesne religije su relativne i samo naravna religija vrijedi za spas. U politici je Machiavelli odvojio politiku od morala i utemeljio nauk o "državnom raisonu". H. Grotius definira naravno pravo neovisno o "legeaeterna", dakle samo ovisno o razumu. "Pravo naroda" vrijedi za njega "etsi deus non daretur". Deizam je sustav naravne religije koji ima svoje podrijetlo u osjećaju nutarnje srodnosti s prirodom. U Njemačkoj se ovaj spojio s racionalizmom prosvjetiteljstva i postao pogled na svijet, te vodio potpunoj sekularizaciji religije i morala. Prema Descartesu svijet je mehanizam, koji se odvija bez Božjeg sudjelovanja. Kant je osnivač kritičke filozofije. Prosvjetiteljstvo je za njega dobra kritika kojoj se sve mora podložiti. To je proces kritičkog uma protiv svakog nekritičkog, tj. dogmatskog i

skeptičkog uma. Fichte je identificirao empirijsko "ja" i razum sa sveopćim "ja" i razumom uopće. Hegel integrira cijelu stvarnost u zatvoreni sustav sa apsolutnim dijalektičkim umom. U prirodnim znanostima počinje razvitak k autonomiji, s Nikolom Cusanusom koji je učio beskrajnost svijeta. Svijet nije apsolutno beskrajan kao Bog, ali jest konkretno, tj. svijet je bezgranično mnoštvo i različitost konkretnih konačnih stvari. Giordano Bruno baca sjaj beskrajnosti na čitav svijet. Keppler vidi božansku harmoniju i sklad u kretanju planeta. Newton izvodi sva kretanja iz mehanicističkog zakona i sve metafizičke zakone nastoji držati daleko od znanosti. Laplace odgovara na pitanje gdje postoji mjesto za Boga u "njegovu sustavu": "Meni ne treba ta pretpostavka." Keppleru spoznaje znanosti pokazuju još i Boga, dok za Newtona tek nepoznanice, rupe ukazuju na Boga. Weiszàcker smatra da svaki znanstvenik mora učiniti pretpostavku Boga nepotrebnom. Jer se inače Bog stalno povlači s napretkom znanosti. Na filozofskom području prodor je učinio Feuerbach, koji je senzualističko naturalističku antropologiju uzdigao na prijestolje univerzalne znanosti. S tih pozicija je vodio rat protiv religije i kršćanstva. Sadržaj religiozne vjere čini mu se kao projekcija ljudskih želja i potreba. Kršćanski Bog ne bi bio ništa drugo, do bit čovjeka kojem se on postavlja nasuprot. Iza njega viče Nitzsche na sav glas u svojoj "Veseloj znanosti": "Bog je mrtav!" On vidi kršćanstvo kao površnu vjeru, jer ne postoji slobodna odluka za nju. Masa živi na površini. Tehnika i nov način života tjeraju čovjeka još više u tu površnost. Jean Paul (1796.) u svom djelu: "Govor mrtvog Krista sa svjetske zgrade da nema Boga!" još ne proklamira Božju smrt, jer to smatra nečim strašnim. Na protestantskoj strani išlo se u krivo shvaćanje nauka o dva kraljevstva. To znači oslobođenje čovjeka u savjesti, umu, kulturi, opravdanje svijeta u sebi. To pogoduje cvjetanju racionalnih i empirijskih učenja. Na katoličkoj strani francuska revolucija znači podizanje oslobođenog čovjeka u njegovoj neuhvativoj snazi. Sve je to odvelo k intelektualnom poštenju i oslobođenju od tutorstva odozgor. Razum postaje radna pretpostavka. Odatle dolazi traženje ljudskih prava, nacionalizam, ateizam. Ali sve je to normalan razvitak i nužnost svih životnih sfera. 3.4.3. Samo je ljubav vjerodostojna Ovaj prikaz razvitka svih životnih područja k autonomiji pokazuje nužan daljnji razvitak k spontanoj sekularizaciji i spontanom ateizmu. Heidegger kaže d a j e nezainteresiran za Boga. Znanost ne dolazi do njega i nju uopće Bog ne zanima. Religija ne pruža znanstvene dokaze za opstojnost Božju. Bense kaže: "Ili se odlučiti na mišljenje do kraja i tad nestaje hipostatski Bog ili pak prekinuti mišljenje i predati se vjeri, to je tad subjektivnost." Adorno misli da se čovjek mora sam odrediti. Samo razumska vjera ima smisla. Bonhoeffer kaže da živimo u doba kad čovjek više ne može biti religiozna. Religija je, dakle, samo odijelo kršćanstva, polazan oblik kršćanstva. Spojnica između kršćana i nevjernika je zajednički život, angažman za čovjeka i preobrazbu svijeta. Tu se može usporediti dobar kršćanin s dobrim nevjernikom i obrnuto, loš nevjernik s lošim kršćaninom. Među nevjernicima se danas opaža velik angažman za čovjeka, solidarnost. Dakako ne može se reći daje duh ljubavi prema bližnjemu što je

međuljudska solidarnost veći kod kršćana nego kod nevjernika. Za nas je to teološki problem: postoji li ljubav bez vjere? U kršćanstvu je glavna zapovijed ljubav. Prema njoj će ljudi biti osuđeni ili spašeni. Ljubav je sam Bog. Trojstvo je međuosoban odnos u uzajamnoj ljubavi. Čovjek stvoren na sliku Božju mora to i ostvariti. Bog je Otac ne samo kršćana nego i svih ljudi, svi su kršćani pozvani k istom cilju, Krist je rođen za sve ljude, jedini put k spasu je ljubav, pri čemu ljubav čovjeka prema čovjeku vodi nužno k Bogu. (Bolkovac, Atheisten-Christen, 20. str.). Drugim riječima, ukoliko ateisti posjeduju ljubav prema čovjeku, oni su već spašeni. U njima je prisutan Krist kao prisutnost odsutnoga. Kao što je Krist neprepoznat išao prema Emausu s učenicima, koji su izgubili vjeru u njega, tako on ide i s ateistima čije oči su zadržane da ga na vrijeme ne prepoznaju. Kao što je Duh ljubavi vidljivo izliven na zajednicu kršćana u Crkvi, tako je on nevidljivo izliven na ljude izvan Crkve. Dakle, u vjeri još odsutni Bog već je prisutan u ljubavi. "Čovjek koji ne uspijeva prihvatiti metafizički karakteriziranu transcendenciju, koji misli da ne može prihvatiti Boga samo izvanjski, ali koji u odgovornosti svoje egzistencije traži gdje bi se za njega mogla pojaviti objava nade i svjetlo sigurnosti ne može biti nazvan "poganinom" niti "nevjernikom"; on prihvaća stvarnost Božje prisutnosti u svojoj dubini i vjeruje daje život mjesto objave i susreta s Transcendentnim, njegova vjera nije još našla eksplicitnu strukturu, njegova religija zadržava stidljivost i anonimnost koja je otvorena prema daljnjim pronalascima" (Jammes F. V., "Pagani" o "credenti anonimi", IDOC 4, str. 69.). Slično drži i K. Rahner: "Tko prihvaća potpuno svoj ljudski bitak (...) prihvatio je objavu Boga, Sina čovječjeg, jer je u njemu Bog prihvatio čovjeka" (usp. u IDOC 4, str. 69.). Za iskrenog ateista, koji je u organiziranoj formi protiv religije, može se također reći, da je anonimni vjernik. Za komuniste je pisao Teilhard de Chardin: "Prva stvar u marksizmu nije ateizam, nego vjera u humanizam, vjera u čovjeka" (usp. IDOC I str. 124). I sami su marksisti uviđali da i vjera može biti avangarda u oslobođenju čovjeka i da zato borba protiv religije sama u sebi nema potpunog opravdanja. Osim toga kršćanstvo se bitno razlikuje od religije. Ono ne traži za sebe neku sferu "svetog". Biblijski Bog si nije rezervirao neko mjesto u svemiru. Njemu pripada nebo i zemlja i sve na njoj. Proroci u Starom zavjetu su bili nemilosrdni borci protiv svakog "klerikalizma" kraljeva ili svećenika u Izraelu. To je bila svjetovna oslobođena borba protiv "svetog" nasuprot "poganskog". Bog nije u Bibliji "radna hipoteza" za rješavanje zagonetki znanja. Izraelski narod ne pokušava rješavati zagonetke dobra i zla s pomoću Boga. Tako i Job, nasuprot svojim prijateljima. Novi zavjet je pun sličnih nedoumica. Ne postoji "hipoteza Bog". I Krist uzdiše na križu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?" Oni koji stoje oko križa izazivački aludiraju na "hipotezu Bog", koja se ne ostvaruje. Krist izgovara sveti psalam i ne umire profano. Bog napušta svog Sina da bi prihvatio nas strance. Biblijski Bog nije nikada prikazan kao imanentni ključ za ljudske probleme. Bog je čista milost, on stoji iznad svih naših sudbina. On nije suparnik naše stvaralačke autonomije. Zato kršćanstvo može prihvatiti sve pozitivno u ljudskom društvu. "Stvaranje izlazi iz Božjih ruku, alije istovremeno Adam kralj stvaranja" (H. Demeny, Phenomenologie et religion, Paris 1972. str. 9.). Bog je "Deus absconditus", Bog koji treba biti stalno otkrivan u stalno novoj stvarnosti. Čovjek je prema Bibliji odgovoran da humanizira prirodu i narav. Čovjek se ne može i ne smije odreći svoje prometejske veličine, inače se udaljuje od Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva. Povijest ima smisao jer je Bog jedini gospodar povijesti. Dakle, biblijsko kršćanstvo je prije svega revolucionarna avangarda. Bog nije ključ za spoznaju i rješenja znanstvene stvarnosti, niti je kočnica prometejskoj veličini ljudskih napora.

Razlog ateizmu je većinom u nerazumijevanju među ljudima. Zato bi prije svega trebalo zajedničkim zemaljskim angažmanom kršćana, nekršćana i ateista stvoriti bazu za dijalog. Jer uzroci nevjere nisu u stvarima nego u ljudima. Treba studirati bit i uzroke ateizma i istovremeno shvatiti bit kršćanske poruke, te tako tražiti zajednički jezik. Dobar dijalog je kao transfuzija krvi u kojoj su svi sudionici i davatelji i primatelji krvi. I samo je ljubav vjerodostojna. Religije su traženje spasa od zla i smrti u transcendenciji i unutarnjosti ljudskih napora i askeze. Ateizam je pak napor u traženju spasa vlastitim silama, s rizikom i prometejskim ponosom u nošenju odgovornosti za čovjeka i preobrazbu svijeta. Kršćanstvo privaća jedno i drugo, ali ukazuje na objavljeni smisao i rješenje naših napora, na ponuđeno spasenje, ali koje je skriveno i postiže se u napornom putovanju "dolinom smrti". Kršćanstvo ne umanjuje smisao ljudskih napora, jer ono traži ljubav, a ta se ostvaruje u preobrazbi svijeta i borbi za pravdu, te u stalnom izgrađivanju svijeta za eshatološku budućnost koja ne može biti postignuta samo ljudskim snagama. Bog prihvaća naše napore da ih na kraju privede savršenstvu.

Ovo djelo ima tri glavna dijela: religijsku morfologiju, suvremene žive religije, te odnos kršćanstva prema religijama i ateizmu. Morfologija pokazuje kako je religioznost neodjeljivo vezana uz čovjeka. Čovjek je u srži religiozno biće jer je stvorenje, te nema smisla bez Stvoritelja. Egzistencija njega kao stvorenja usmjeruje ga na traženje egzistencije Stvoritelja. Kratak opis suvremenih religija nam daje uvid u čovjekovu religioznost i potrebu stvaranja socioloških struktura za izražavanje te religioznosti. Fenomen "svetoga" orisan pod raznim vidicima pokazuje jedinstvenost religija u različitosti iskaza. Kao da u tom bitnom označavanju religija kao poklonstvu "svetom" iskrsava ista čežnja čovjeka za Bogom i isti Bog koji se objavljuje. Ateizam se pokazuje kao naravna pojava religioznosti i religije, kao sjena religioznosti i kao zahtjev za dubljim istraživanjem skrivenog Boga i nejasno otkrivena smisla. Kršćanstvo se pak otkriva kao vrhunac razvitka religija i kao osmišljenje religiozne zagonetke čovjeka. Ono je ispunjenje čežnji religija i dolazak ususret ateizmu. U povijesnoj objavi Boga u Isusu iz Nazareta otkriva se pedagoški i proročki smisao religija, te neposrednost i spoznatljivost Boga pred agnosticizmom i ateizmom. Dvadeseto stoljeće je bilo svjedokom čudesnog oživljavanja ateizma, kršćanstva i religija. Ideološki nametnuti marksistički ateizam na Istoku Europe išao je ukorak sa spontanim i filozofskim ateizmom zapadne Europe. Vrhunac tog ateizma je bila "teologija mrtvog Boga" šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Nju je smijenio karizmatički pokret koji je oživio Boga u iskustvu vjernika te tako oživio i njihovu vjeru. Drugi vatikanski sabor je uvjerljivo artikulirao vjeru Crkve, otvorio Crkvu svijetu i u dijalogu sa svijetom tražio rješenja za nove pošasti suvremenog čovjeka. No, ubrzo oživljavaju fundamentalizmi, osobito u islamskom svijetu, te unose u svijet strah od terorizma, fanatizma i isključivosti. Uz njih se šire razni pokreti iz taoizma, zen budizma i hinduizma. Istovremeno se oživljuju germansko keltske religije i magije te sinkretističke religioznosti sastavljene od starih mitologija i kultova, istočnih tantrizama, paraznanstvenih spoznaja i psihoscene. Val novih religioznih pokreta najavljuje religiju bez Boga, ezoteriju sa zakonitošću sveopće duše bez osobe Svemogućega. Tako je dvadeseto stoljeće svjedokom niza traženja i razočaranja. Ateizam je bio smijenjen karizmatskim pokretima, religije religioznim pokretima, etablirano kršćanstvo novošću Crkve Drugog Vatikanuma. Od ateizma se stiglo do teologije mrtvog Boga, odavde do kršćanskog iskustva vjere, do meditacijskih oblika religija i do kršćanstva bez religije, da se dode do religije bez Boga i do fundamentalizma koji dokida razvitak i prijeti sukobom civilizacija i kultura. Tako se isprepliću teološki dometi s praktičnim iskustvima i događajima. To se događa tako brzo da ni teologija ni sociologija ne uspijevaju uhvatiti i domisliti smjene ateizma, religija i kršćanstva. To stvara ozračje straha i kataklizmi te doživljaj novih pošasti (usp. Concilium 5(1997.) čitav posvećen "Povratku pošasti"). Na Drugom vatikanskom saboru Katolička crkva je izjavila da se religije "na različite načine svrstavaju u Božji narod" (LG 16). "A budući d a j e Krist umro za sve i d a j e konačan čovjekov poziv samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju" (GS 22). Crkva je tada razotkrila desetak vrsta ateizma (usp. GS 19). Ona je svjesna d a j e on odraz neautentičnog življenja vjere (usp. GS 19). Zato "lijek protiv ateizma možemo očekivati od adekvatnog izlaganja nauka, ali jednako tako od autentičnog života Crkve i njezinih članova. Crkva naime treba učiniti prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenoga Sina, neprekidnom obnovom i očišćenjem same sebe pod vodstvom Duha Svetoga" (GS 21). Crkva je svjesna da "se današnji svijet pokazuje u isto vrijeme snažnim i dobrim,

sposobnim da čini najbolja i najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazatka, bratstva ili mržnje" (GS 9). No, ona vjeruje da se u njezinu Gospodinu i Učitelju "nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti" (GS 10). Sin Božji se, međutim, "na neki način sjedinio sa svakim čovjekom svojim utjelovljenjem" (GS 22). "Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli smrti koja nas izvan njegova Evanđelja satire" (GS 22).

POPIS LITERATURE

1.

Aime O. - Operti M., Religione e religioni. Guida allo studio del fenomeno religioso, San Paolo, Milano 1999. 2. Bellinger, G. J., Knaurs grosser Religionsfiihrer, DroemerKnaur, München 1986. 3. Bertholet, A., Wòrterbuch derReligionen, A. Kroner Verlag, Stuttgart 1952. 4. Bloch, E.,Atheismus ini Cristentum, Suhrkamp, Frankfurt 1968. 5. Cavendish, Richard; Ling, Trevor, Mitologija, ilustrirana enciklopedija, Mladinska knjiga, Ljubljana - Zagreb 1990. 6. Corić, S., Psihologija religioznosti, Naklada Slap, Jastrebarsko 1998. 7. Donini, A., Pregled povijesti religija, Naprijed, Zagreb 1964. 8. Dupuis, J., Gesù' Christo incontro alle relgioni, CE, Assisi 1991. 9. Eliade, M., Die Sehnsucht nach dem Ursprung, Suhrkamp Verlag, Wien 1973. 10. Grunow, R., Glaube oline Religion, J. F. Steinkopf Verlag, Stuttgart 1968. 11. Hasenfuss, J., Kirche und Religionen, F. Schòningh, Paderborn 1969. 12. Heiler, F., Erscheinungsfonnen unci Wesen der Religion, Kohlhammer Verlag, Stuttgart 1961. 13. Hòrgl, Ch., Krenn, K, Rauh, F., Wesen der Religion, Max Hueber Verlag, München 1969. 14. James, W'., Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb 1990. 15. Jukić, J., Religija u modemom industrijskom društvu, Crkva u svijetu, Split 1973. 16. Kahlefeld, H., Mann, U., Welte, B., Westermann, C, Cristentum und Religion, Verlag F. Pustet, Regensburg 1966. 17. Kònig, F., Waldenfels, H., Lexikon der Religionen, Herder, Freiburg 1987. 18. Kustić, Z., Velike religije svijeta, KS, Zagreb 1994. 19. Kiing, H., Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb 1994. 20. Langley, M., Butterworth, J., Religije, kultovi, misterije. Sto sve ljudi vjeruju, Duhovna stvarnost 1988. 21. Leroi - Gourhan, A., Religije prethistorije, Naprijed, Zagreb 1968. 22. Međunarodno teološko povjerenstvo, Kršćanstvo i religije, KS, Zagreb 1999. 23. Mensching, G., Die Weltreligionen, C. Habel Verlag, Darmstadt 1970. 24. Mondin, B., / teologi della morte di Dio, Boria, Torino 1968. 25. Nikić, M. (uredio), Novi religiozni pokreti, Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Filozofskog fakulteta Družbe Isusove o novim religioznim pokretima, FTIDI, Zagreb 1997. 26. Otto, R. Sveto, Svjetlost, Sarajevo 1983. 27. Pfister, F., Religion und Wissenschaft, Francke Verlag, Bern 1972. 28. Ratzinger J., Crkva, Izrael i svjetske religije, Verbum, Split 2007. 29. Religije svijeta, enciklopedijski priručnik, KS i GZH, Zagreb 1987. 30. Tokarjev, S. A., Rani oblici religije i njihov razvoj, Svjetlost, Sarajevo 1978.