Realizam SVE

(1830. - 1890.) Champfleury - prvi teoretičar realizma - zbirka Realizam (1857.)  poetika realističkog romana i model pisanja - prikazivanje stvarnosti na vjerodostojan način, sa svim manama i vrlinama - pripovijedanje  najprikladniji oblik izrađavanja tematske građe („epoha pripovjedača“) - kronološka fabula, pripovjedač u er-formi (objektivan, svevidedi, ne komentira) - sociopsihološka motivacija lika  proizlazi iz njegovog karaktera te sklopa socijalnih okolnosti u kojim djeluje - glavni književni žanr: roman  roman = “zrcalo stvarnosti“ (+ novela i pripovijetka) - likovi: predstavnici društvenih slojeva sa realistički prikazanim ljudskim osobinama

NAČELA: • načelo kritičnosti - realizam ima smisla samo ako služi kao kritika društvenih problema, i to ako upozorava na njih ili nudi rješenja

• načelo tipičnosti - opisivanje tipičnih likova, skupina i mjesta - opisani lik ima sve osobine koje imaju i ostali pripadnici iste skupine - pojavljivanje istih likova u različitim romanima (Balzac)

• načelo objektivnosti - biti objektivan = vidjeti svijet onakvim kakav zaista jest  realisti nastoje odstraniti vlastite osjedaje i izbjedi subjektivan stav - pouzdani pripovjedač  3. lice, svevidedi

1

(1799. - 1850.) - otac francuskog realizma - sam si dao titulu: dr. društvenih znanosti - „Dante svog doba“ (temelji franc. realizma)

• Ljudska komedija - ciklus romana - 3 studije  ono što su kod Dantea pjevanja, kod Balzaca su romani - jedan od najvažnijih motiva: novac - načelo TIPIČNOSTI - likovi: od bogataša i plemida, preko umjetnika i vojnika, do seljaka i robijaša

• romani: Evgenije Grandet, Izgubljene iluzije, Sjaj i bijeda kurtizana, Rođakinja Bette,...

- poetika i obilježja realizma: - inzistira na detaljima i opisivanju sitnica - pomno karakterizira likove (socijalno podrijetlo i klasna pripadnost  vanjski opis lika  crte karaktera) - likovi često doživljavaju promjenu, romantičarsko (socijalno i psihološki) su motivirani, ovisni o sredini u kojoj žive te monomani (opsjednuti nekom strašdu) - dugi uvod  kratki neočekivani rasplet

• Čiča Goriot - prizor iz pariškog života, dio 1. studije 'Ljudske komedije' (najbolje razrađena studija) - najcjelovitiji tekst u 'Ljudskoj komediji' - roman - oko 70 likova: Jean Goriot (glavni lik), Eugene Rastignac (središnji lik), Jaques Collin, kderi oca Goriota (gđa De Nucingen, gđa De Restaud)

- 3 paralelne radnje:

1. otac Goriot: njegova bolesna ljubav prema kderima (propadanje u društvu) - J. J. Goriot - nekod bogati tvorničar tjestenine

2. Eugene de Rastignac: želja za društvenim i životnim uspjehom (uspon u društvu) - Eugene de Rastignac - siromašni plemid koji je iz pokrajine došao na studij u Pariz

3. Vautrin: želi nešto postidi, i to nasiljem (njegovi poslovi) - Vautrin - tajanstveni, nekadašnji robijaš koji je vješto upravljao sudbinama ljudi 2

- shakespearovska tema očinske ljubavi ('Kralj Lear')  stari otac se svega lišava da bi kderi mogle ostvariti svoje želje, te završava na prosjačkom štapu - realizam: tipičan lik u tipičnoj sredini, detaljni opisi, načelo istinitosti i objektivnosti - romantizam: spletke, intrige, mistifikacija, pripovjedač

- šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kderi, Očeva smrt

- problematika: - očinska ljubav koja ne poznaje granice - težnja za uspjehom i ugledmo u društvu - nemoralnost ondašnjeg društva - moralni pad čovjeka - problem odgoja - problem ljubavi i braka - odnos provincija - velegrad - MJESTO RADNJE: Pariz - VRIJEME RADNJE: 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina - GORIOT: bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kderi, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. Očeva ljubav prema kderima postaje prava ovisnost, on kupuje ljubav svojih kderi novcem i skupim poklonima još od njihova djetinjstva pa one zato postaju razmažene, pohlepne i bezosjedajne, a on to u svojoj slijepoj ljubavi ne vidi. Kazna mu je usamljenost i odbačenost koja doživljava vrhunac u trenucima umiranja. Goriot je sam, njegove kderi ne mogu, odnosno ne žele dodi i njemu se na trenutak javlja spoznaja o njihovoj bezosjedajnosti, ali umire u iluziji da ga vole, da su lijepe, dobre, ali nesretne, a za njihovu nesredu okrivljuje muževe. ''Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina...'' ''Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali nake duševne osobine od kojih je udovica, čini se, bilo stalo, a koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjedaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano , bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da de mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.''

3

Pansion GospoĎa Vauquer, roĎena de Conflans, stara je ţena koja drţi u Parizu graĎanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje sloţno ţive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. IzmeĎu drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tuţno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, uţeglost, hladna je i vlaţna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloţenim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je takoĎer dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuĎe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gĎa. Vauquer udiše bez gaĎenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve ţene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gĎa. Couture, udovica sluţbenika.Zajedno s njom je ţivjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu ţivi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, laţni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gĎici. Michonneau, a druga bivšem proizvoĎaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj ţivjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospoĎa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale ţive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospoĎica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. GospoĎica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuţdena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku poţutjelog lišća koja je netom presaĎena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili ţivahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gĎa. Couture, roĎakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi juţnjački tip, imao je bijelu koţu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snaţna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je usluţan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gĎa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuĎa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i drţavne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri ţelje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muţevog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenaĎeni, a gospoĎa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdrţava ţenu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaţe brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tuţnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Ţelio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje roĎakinje vojvotkinje Beauseant. Ţelio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u ţivotu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila ţena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.

4

Dva posjeta Sutradan Rastignac ode u posjetu gĎi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uĎe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mrţnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč paţnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeĎaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju roĎakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muţ je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ţeni, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gĎice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdrţavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Ţelite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ţenu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglaĎena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo izmeĎu dviju sestara. Restaud je plemić, njegova ţena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gĎa. Delphine svisnut će od ţalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoloţen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gĎa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraţi 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, moţda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu ţrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatraţio njihovu ušteĎevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite ţrtve trebaju mu posluţiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava ţene ili da lovi bogatstvo.

Ulazak u otmjeno društvo Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloţi novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gĎe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuĎe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gĎu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je ţivio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čaĎav zid. Dobri je čovjek leţao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlaţan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muţevi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao ţivjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako moţete ţivjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj ţivot je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gĎe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je ţelio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga

5

zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke odreĎenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Moţda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

Bježismrt Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio uţicima. Bio je u društvu gĎe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Ţelio je iseliti iz pansiona. Ostao je bez ijednog novčića i imao je dugova pa je potpisao mjenicu Vautrinu i dobio iznos od 3500 franaka. Dobivši na kocki, Eugene mu vraća dug u roku od svega nekoliko dana. Vautrin je bio odbjegli robijaš zvan Jacques Collin, poznat pod imenom "Laţna Smrt". Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gĎice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. GĎica Michonneau dogovori se s agentom Gondureauom, koji se prerušio u rentijera, za 3000 franaka “da u vino nasipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koţi pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gĎica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U meĎuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sreĎeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franakarente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uloţiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da doĎe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Ţak Kolin) zvani “Bjeţi-Smrt” osuĎen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiţeljnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gaĎenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.

Dvije kćeri Eugene saznaje da je muţ njegove ljubljene Delphine uloţio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je ţivot ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uĎe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov ţivot, svoju sreću, odnijela sam zelenašu Gobsecku obiteljske dijamante do kojih je mome muţu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva. Sam nakit je prodan za niţu svotu i treba još 12000 franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200 franaka doţivotne rente. Potrošili smo novac za ureĎenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospoĎo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Nakon što Anastasie optuţi i okleveće Rastignaca,otac Goriot legne u krevet teško pogoĎen tim silnim svaĎama. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo moţe spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gĎe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i ţelio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je oboţavao tu ţenu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije bala.” odgovori Delphine. Na balu, vikontkinja de Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza d'Ajude i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli meĎu

6

goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuţi Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leţi otac Goriot.

Očeva smrt Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je ţelio vidjeti svoje kćerke: “OtiĎi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se ţalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gĎa. Restaud je morala obaviti vaţan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete ţivot, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeĎaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne doĎu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče napreţući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospoĎe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospoĎi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i ţeli vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne drţim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gĎe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kaţete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Zaloţio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što moţe javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leĎa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne moţemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. GospoĎa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anĎeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvaĎala s muţem oko novca, koji je traţila od oca. GĎa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potraţite svećenika i poloţite starca na odar izmeĎu dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureţe na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA” Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj ţalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ruţno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i roĎaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, doĎoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tuţno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

7

(1821. - 1880.) - pripovjedač, romanopisac, novelist - nastoji apsolutnom objektivnošdu prikazati likove i prizore iz svakodnevnog života i neodoljivo privlačne prošlosti - „za svaku stvar postoji JEDAN JEDINI način izraza“

• djela: Sentimentalni odgoj, Jednostavno srce, Iskušenje sv. Antuna POETIKA: - prijemosnica između realizma i naturalizma - elementi romantizma, realizma i naturalizma - djela temeljio na znanstvenim spoznajama  koristio znanstvene metode

• Madame Bovary - sociološki roman (roman lika, intrigantan roman)  „roman neshvadene žene“ - obrađuje problematiku braka i preljuba - sukob ideala i zbilje - pripovjedač u 3. licu (sveznajud, sveprisutan; komunicira s čitateljem) - jednostavna fabula: povijest života mlade Emme  podloga: istinit događaj - kompozicija: 3 dijela (35 poglavlja) + posveta na početku (Senard, odvjetnik) - romantičarski elementi: različite vrste diskurza, Emmina emocionalnost i osjedajnost - racionalistički elementi: tema iz svakidašnjeg života, fabula kao sredstvo prikazivanja karaktera, nema fantastike, detaljnost opisa, osnovne narativne tehnike (pripovijedanje, opisivanje) - EMMA BOVARY: tragičan lik, žena preljubnica, opisan nesklad njenih htjenja, s 13 god odvedena u samostan, prosječna žena s ispraznim životom (bez talenata), udala se za Charlesa Bovaryja (prema njemu prekritična, premalo samokritična), ima kder Bertu (koju je zanemarila) - BOVARIZAM- želja za nečim što nismo

8

Na početku romana posveta je Julesu Senardu koji ga je branio na sudu i kojemu je zahvalan što je knjiga izdana.

PRVI DIO Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u školu gdje ga učenici zavitlavaju zbog nespretnosti i povučenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova smješna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles došao u internat. Otac mu je bivši vojni kompromitirani liječnik, ženskar, hvalisavac, živio je od ženina miraza, a majka mu je poklanjala mnogo pažnje. U dvanaestoj godini ga je školovao župnik, a poslije godine dana ga poslaše u ruensku gimnaziju. Bio je mirne dudi, jako se trudio pa je učedi napamet završio školu i liječnički ispit na medicinskoj školi. Majka koja mu je upravljala životom, našla mu je i praksu u Tostesu i oženila ga nekom sušidavom udovicom od četrdeset i pet godina. Jedne nodi morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na imanje Bertaux. Uspješno je pomogao imudnom gospodinu i upoznao lijepu kdi Emmu. Otada je Charles sve češde pohodio čiču Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajudi što mu je tamo ugodno). Žena mu je to strašno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majčinu pomod uspjela natjerati da tamo više ne odlazi. Ispostavilo se da je imudna udovica bila prezadužena i Charlesovi roditelji su napravili scenu - nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je sušila rublje i padne mrtva. Charles je začudo osjetio poboljšanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do ušiju u lijepu Emmu. Starčid je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:"...htio bih vam nešto redi ... čiča Ronalt...čiča Ronalt..." dade mu svoju kdi. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i želio je zbrinuti kder. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit čovjek i nije se istakao za vrijeme svadbe. "Zato je sutradan izgledao potpuno drugi čovjek. Prije bi se moglo misliti da je on ona djevica od sinod, dok nevjesta nije pokazivala ništa, po čemu bi se moglo nešto naslutiti." Živjeli su u Tostesu. Ispočetka se Emma trudila oko kude, uređivala je stan, a on je liječio ljude, puštao im krv i uživao u novostečenoj idili (neprestano je dodirivao njezin češalj, prstenje, rubac..). "..nizao bi joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola nasmiješena, napola nestrpljiva, kao što radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat." Prije no što se udala, ona je mislila da osjeda ljubav u sebi, ali kako sreda, koja bi se morala roditi iz te ljubavi nije došla, ona je mislila da se možda prevarila. I Emma je nastojala doznati što u životu znače riječi ljubav, sreda, zanos, koje su joj se u knjigama činile tako lijepe. Kad je imala šesnaest godina bila je u samostanu, ali je previše maštala, čitala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana. No u novom životu osjedala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti "da je taj mir u kojem je živjela ona sreda o kojoj je negda sanjala." Charles bi zadovoljno stigao kudi u deset navečer, večerao i zaspao hrčudi. Ona mu je u vrtu recitirala strastvene stihove na mjesečini, pjevala mu uzdišudi sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu srcu - uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema ništa izvanredno. "Bože moj zašto sam se udala?" Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d'Andervvilers i svojom su kočijom otišli do dvorca. Na primanju,večeri i balu osjetila je Emma raskoš i ljepotu života koji ju je opčinio. Uživala je u sjaju promatrajudi modu i plešudi plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosađivao potpuno neprilagođen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude smješan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj gužva haljinu. Na 9

povratku kudi dugo je gledala kroz prozor u nod - uspomena na ples dugo je živjela u njoj (stalno je gledala vikontovu kutiju za cigarete koju su našli). Maštala je o Parizu, kupila je čak i plan Pariza i zamišljala ulice. Charles je uživao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki liječnik ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio - Emmi je to bilo strašno. "Kakav bijednik" - grizla je usne. Emma stalno očajava nad sobom i sudbinom. "Međutim, u dnu svoje duše ona je očekivala neki događaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kružila je očajnim pogledom po samodi svog života tražedi u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju." Zapustila je kudanstvo i sviranje klavira. Čemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jače lupalo. Liječnik je dijagnosticirao poremedaj na psihičkoj bazi. Charles promjeni radno mjesto - otišli su u Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se nasvadbeni buketid, sav pohaban i žut, bacila ga je u vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simboličnost uništenog buketa vezana je za propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela. Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrašnji i vanjski, izgled svojih likova i zadržava se na neobičnim pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje tankodutnost za važne trenutke u priči - kad Charles odlazi nehotice grudima dotiče leđa Emme koja se nagnula nad njim da dohvati bič s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber odlično pozna karakter žene, to najviše dolazi do izražaja u odličnim opisima Emminih psihičkih stanja, razmišljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psihološki karakterizirao. Pisac u romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlično opisuje.

DRUGI DIO Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumještani su ljekarnik Homais koji se ulizuje Charlesu i gđa Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodišnji pisar (odvjetnički pripravnik) Leon s kojim se Emma zbližava jer su im slični ukusi, sklonost maštanju i interes za umjetnost. Rađa se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha. Iako je priželjkivala sina, Emma rodi djevojčicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije ništa primječivao i Emma ga je doživljavala kao zapreku njezinoj sredi. Emma je u svojoj mladida, inače prosječnog, doživljavala kao savršenstvo. "Međutim je ona u duši bila puna požuda, gnjeva i mržnje." Patila je i plakala pa kad joj jednom sluškinja Felicite ispriča pričicu o djevojci koja je užasno patila, imala napadaje i mršavila - očito zbog neiskustva i želje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: "Ali meni, meni je to došlo tek poslije udaje." Pokušala je župniku otvoriti dušu ali je pobožni čovjek nije shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav ženi za koju je vjerovao kako ništa ne osjeda za njega pa je odlučio odseliti u Pariz. Emma je bila očajna. Jednom neki bogataš (trideset i četiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles pusti krv. Naočiti muškarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu ženu i odluči je osvojiti. Za vrijeme skupštine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe neženja s obližnjeg imanja gdje je kupio dvorac šarmira Emmu, koja nakon kradeg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo zbližavanje kad ih nagovori da pođu na jahanje što de Emmi poboljšati krhko zdravlje. Ved na prvom jahanju u šumi Emma mu se poda. "Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijaše čitala. Ona kao da je sama postala sastavni dio tih maštanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajudi sebe u onom liku ljubavnice, za kojim je negda toliko žudila." Postupno su se viđali sve češde, a ona je i sama zorom 10

odlazila k njemu čemu se Rodolphe protivio. Više nije mislila na Leona. Rodolphe je u početku bio slatkoriječiv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodušan. Smetalo mu je što mu je ona poklanjala tabakere, rupce... Charles je pokušao šepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je završilo da je neki liječnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio život. Emmi se muž još više zgadio, čak joj se i kdi učini neobično ružnom. Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uživao je u putenoj ljubavi i užicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnošdu "poslušno, privrženo i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajedničkim bijegom. Ali uoči samog bijega razmišljao je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i još k tomu navudi sebi na vrat brigu za dijete!" Napisao joj je oproštajno pismo i poslao joj s košaricom bresaka. Emma je bila očajna i skoro skočila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kočiju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i četrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novčanih briga: Emma je uzimala odjedu od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad tražio isplatu, Charles je također od njega posudio 1000 franaka uz godišnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluči da ode s Emmom u Rouen u kazalište gdje je nastupao slavni pjevač Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uživala u kazališnoj raskoši, proživljavala je u ljubavnom libretu svoju tragičnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi pošao po pide i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu ložu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje još jedna predstava s Legardyem.

TREĆI DIO Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parižankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne reče da je bijaše zaboravio." Nakon kradeg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni čuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odlučiti što de s Leonom. No željna uzbuđenja i strasti, uđe s Leonom u kočiju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kočijašu da stane, a ljudi su se čudili kočiji - "zatvorena više nego kakva grobnica i ljuljajudi se kako kakva lađa." Samo je jedna ruka bacila komadide papira: oproštajnog pisma koje je mislila dati Leonu. Trgovac Lheureux je tražio svoj novac, pa je Charles odlučio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomod na muževljevu mirovinu. Od silne požude Emma smisli kako de se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muža da joj plada satove klavira i tako je četvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su čak tvrdili da je znatno napredovala." Charles nije sluti ništa, čak se upitao zašto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, našto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnoštvo gospođa s tim prezimenom. Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljišta ispod cijene bez muževa znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdražljiva, nezasitna u putenim užicima i razbludna, šetala se s njim uzdignute glave, ne bojedi se kako je govorila, da de izgubiti dobar glas." Tražila je od njega da pusti bradicu, da joj piše stihove. "U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica više no što je ona bila njegova."Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo 11

zadužila. No slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka." Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrčala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisničar je popisao sve stvari u kudi, ni tada nije ništa rekla mužu. Zatražila je pomod od Leona, no ovaj je bio bespomodan. Obedao je da de pokušati, ali ako se ne vrati za tri sata... onda nije mogao ništa učiniti. Očajno je tražila pomod. Znala je da de Charles kad dozna samo plakati. "Da, on de mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, što me je upoznao da mi ponudi čitav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije više pojavljvao). Skupila je hrabrost i otišla do dvorca gazedi svoje dostojanstvo. On je isprva uzbuđeno privine u zagrljaj. "Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek du te ljubiti... Što ti je? Reci mi!" No kad ona zatraži novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenađen, jer je i sam bio u novčanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izađe. Zidovi su se ljuljali. Bijaše nod. Vradala se kudi. "Tada joj iskrsne nezin položaj kao kakav ponor." Uđe u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta šaku bijelog praška (otrova za štakore). Vrati se u kudu u kojoj je Charles plakao. Napiše mu pismo (sutra de ga pročitati). Počeli su bolovi u želucu. Charles je počeo čitati pismo: "Ne optužujte nikoga..." Počeo je vikati: "Upomod!" Počela je povradati krv i vikati. Isprali su joj želudac, ali uzalud. Konačno se pojavio i čuveni liječnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala vede uzbuđenje), no on je ustvrdio da se više ništa ne može učiniti. Homais je pozvao liječnika na punjene svinjske noge pričajudi mu o svojim zdravstvenim pokušajima. Župnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Često topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san." Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poče se smijati luđačkim smijehom, obori je grč na jastuke. "Svi pristupiše - Emme više nije bilo." Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantičan i da je sahrane u vjenčanoj haljini. Homais (filozof) se prepirao sa župnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Došao je i stari Ronalt i onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naričudi zagazio u raku s lijesom - jedva su ga odvukli. Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao šumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je, tamo u Rouenu također spavao... Ali bio je netko, tko je u to doba bio budan. Na grobu između jela plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon ženi. U čestitki Charles mu je napisao: "Kako bi se moja jadna žena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se sviđao Emmi (kao da je živa) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane čizme, kravate, brčidi.. "Ona ga je kvarila i s one strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je strašno potišten. Jednom je sreo Rodolpha i pričali su, u času ga je grubo pogledao, ali se smirio i rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!" Sutradan je u sjenici umro - pronašla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je čuvala baka koja je ubrzo umrla, a kako je čiča Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromašna tetka iz predionice pamuka. Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogudio ved tri liječnika u Yonvillu. "On ima golemu klijentelu, vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti."

12

•3

faze:

1. rani (niski): Gogolj  dominira novela, romantičarska obilježja 2. razvijeni (srednji): Turgenjev  romani karaktera 3. visoki: Dostojevski, Tolstoj  težnja za totalizirajudim romanima

(1809. - 1852.) - otac ruskog realizma - pripovjedač i komediograf - rodom iz Ukrajine - za obične stvari koristi uzvišeni stil ili jaču dozu patetike - osnovne značajke: jednostavnost fabule, sklonost groteski i kontrastima (fantastika- realnost), osebujan humor, realistička municioznost opisa - djela: • Mrtve duše  roman • Revizor  drama • Taras Buljba  dramatična povijesna pripovijest • Nos  novela

• Kabanica - pripovijest / novela - na granici groteske - u zbirci „Petrogradske pripovijesti“ - najpoznatija Gogoljeva pripovijest - jednostavan sadržaj: Mali državni činovnik Akakije Akakijevič je konačno uspio uz mnoga odricanja nabaviti novu kabanicu, no istog dana kada ju je prvi put obukao- ona je ukradena. Kada je uzalud je pokušavao nadređene ('visoka ličnost') zainteresirati za svoj slučaj, on se razboli i umre. Njegov duh nodu kruži ulicama Petrograda i u potrazi za otetim kaputom „skida sa svačijih leđa, bez obzira na čin i zvanje, svakojake kabanice“. (fantastičan završetak)

- kabanica = simbol traganja za nečim nedostižnimJednostavna fabula - fabula kao ilustracija osobina lika (on je u središtu) - pisac namjerno ne navodi negativne osobine lika  vede mogudnosti za empatiju kod čitatelja - paradoks: Akakijev je život toliko bezličan i pasivan da jedna smrt postaje život - likovi: AKAKIJE AKAKIJEVIČ BAŠMAČKIN (činovnik, manoman, rođen 23.3.), krojač Petrovič i njegova ružna žena, gazdarica, visoka ličnost, nadređeni - realistička obilježja: realistički prikaz društva s naglaskom na nižim društvenim slojevima, detaljan i stvaran opis, tipizacija likova, pripovjedač u 3. licu, socijalna karakterizacija, osebujan humor kojim razotkriva mane ruskog društva i tajne ljudske naravi 13

(1818. - 1883.) - pripovjedač i romanopisac + pisao pjesme - 1. ruski pisac koji je stekao slavu na zapadu - kretao se u europskim književno- intelektualnim krugovima (Flaubert, Zola, Daudet) - zalagao se za ukidanje kmetstva

• Lovčevi zapisi - zbirka 25 krade pripovijetke iz seoskog života  proslavio se - društvena funkcija  ukidanje kmetstva - pripovjedač je lovac koji luta selom i prirodom zapisujudi svoja zapažanja - oslikava život na ruskom selu, te odnose vlastelina i seljaka neposredno prije ukidanja feudalizma - ističe ljudske kvalitete i prirodne sposobnosti seljaka-kmetova - svoje pripovijedanje obogatio lirskim opisima prirode i unutarnjeg života nježnih, sanjarskih duša - opisuje tip seljaka: skroman, radišan, pošten, živi u skladu s prirodom - problematika djela: - mukotrpan život kmetova - gospodska samovolja - opis stvarnih likova seljaka i plemida - opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog plemstva - pripovijetke: Hor i Kalinič, Jermolaj i Mlinarka, Malinova voda, Sreski ljekar, Moj susjed Radilov, Jednodvorac Ovsjanjikov, Ljgov, Bježin lug, Kasjan sa Krasive mječi, Nastojnik, Vlastelinska kancelarija, Mrgud, Šuma i stepa

• Jermolaj i mlinarka - Jermolaj i pisac uputiše se prije zalaska sunca u šumu, na čeku, u lov. Pošto se spustio mrak, oni nakon provedenih sat vremena na čeki, odlučiše prespavati u obližnjoj vodenici. No kad su došli tamo, gazda im nije dopustio da prespavaju u vodenici, ved u nadstrešnici pored vodenice. Vodeničarka im je donijela slame i sijena za spavanje, a kasnije i mlijeka, jaja, krumpira i kruha. Tada su njih dvojica razgovarali s vodeničarkom o njezinu životu. Tada vodeničarku pozove muž, a Jermolaj i pisac nedugo zatim zaspaše. - JERMOLAJ: Lovac, čovjek od nekih četrdeset i pet godina, visok, mršav, duga i tanka nosa, uska čela, sitnih sivih očiju, razbarušene kose i širokih podrugljivih usana. - PAS VALETKA: ''Bio je neobično ružan i nijedan besposlen vlastelinski sluga nije propuštao zgode da se zlobno ne podsmjehne njegovoj vanjštini; ali je Valetka sve to podsmjehivanje, pa čak i udarce, podnosio vrlo hladnokrvno.'' - VODENIČARKA: ''Moglo joj je biti tridesetak godina: na mršavu i blijedu licu još su se opažali tragovi izvanredne ljepote; osobito su mi se svidjele njene oči, krune i tužne.''

14

• Šuma i stepa - Lov je s puškom i psom divan, a užitak je izvesti se u proljede prije zore. Par bijelih gusaka prelazi polako preko puta. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zviždi. U seljačkim kudama gori svjetlo i čuju se snažni glasovi. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme de biti krasno. Popeli ste se na brdo. Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade, za livadama brežuljci. Jasno se ističe daljina. Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokredu udovi, kako se krijepi svaki čovjek, prožet svježim dahom proljeda. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je, osim lovaca, iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. U glavi vam se vrti i osjedate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Ved je vrude. Pod obronkom se krije izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. Ali navlači se oblak. Sijevnu munja. I dvije! Sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica i munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Sve blista, zrak je svjež i miriše na jagode i gljive. Ved pada mrak. Večernje je rumenilo planulo kao požar. Vrijeme je da pođete kudi. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada nod, a dolje u selu trepere svjetla. A kako je ta ista šuma lijepa u jesen! Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim se zrakom širi jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zladano lišde. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir. ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada cijelom svojom prošlošdu, svim svojim osjedajima i silama, cijelom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj! Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima se svjetluca rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveda gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe. A u zimski dan idi po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbo sitnog svjetlucanja meka snijega koji vas zaspljepljuje. A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg ved miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboredi.

• Mrgud Kad sam se vradao iz lova, spremala se oluja. Drvede zašumi, a krupne kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajudi da nevrijeme prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to lugar Foma zvan Mrgud. “Nede skoro stati” – reče lugar – “morao bih vas odvesti svojoj kudi”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i krenusmo njegovoj kudi. Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci. Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojčicu. “Sama!” – odgovori. Uđe lugar, bio je to visok, pledat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. “Oluja jenjava, otpratit du vas do kraja šume”. Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je frktao. “Kuda deš? Stoj!” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga!” – šapnu Mrgudu – “ja du platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe. Kiša je lijevala kao iz kabla. “Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh. “Fomo Kuzmidu” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala. Pusti me” “Znam ja vas” – sumorno de lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan lopov gori od drugoga”. “Propali smo, kažem ti, pusti me”. “Nitko ne smije krasti!” – reče lugar. 15

“Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”. “A oni ipak ne idu u krađu”. “Konjida” – nastavi seljak – “konjida, pusti bar njega” – kukao je seljak. “Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – reče Mrgud. Čekao sam što de biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršdansku krv, pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad du ja… Pa što onda? Svejedno sam propao, što du bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve pocrka. Ali čekaj dopasti deš i ti šaka.” Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak. “Šuti” – zagrmi lugar i pođe dva koraka. “Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom” Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomod seljaku. Na moje veliko čudo lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem” – povika za njim – “ali pazi se drugi puta”. “E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol”. “Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”. Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

• Nadstojnik Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni udobnost ne godi. I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kude. Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, pledat, sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oče naš, dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “Jedva ste se izvoljeli dodi“. “Ručicu mi dajte” – pružajudi ved unaprijed usne na poljubac. “Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi?” – upita ga prijazno Arkadij. “Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujudi vašoj milosti. Niste mi izvoljeli javiti da dete dodi. Ta gdje dete prenoditi? Ništa, ništa Sofrone” – osmjehnu se Arkadij. Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljededeg smo dana išli u pregled gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su seljaka klečala pored kaljuže. “Što hodete? Što radite? – pitao je Arkadij. “Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše. “Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – reče starac. “Tko te je upropastio?” “Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a sad hode i tredega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao domadicu.” – reče seljak. “Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me Sofron, hode da me satre gospodaru!”. “I ne samo nama” – reče mladi seljak. “A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti du kad vam kažem”. 16

Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li nadstojnika: “Kakav je to čovjek?”. Odgovori on: “Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadničari. Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, ved trguje sa stokom, maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hode da tuče. Zvijer je, a ne čovjek “Pa što se ne tuže?” pitam. Baš ste se sjetili što je briga gospodara! Uredno mu pladaju danak, pa što ga se tiče. A ovog starog seljaka de satrti. Knez de ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad de ga dotudi. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

(1821. - 1881.) - romanopisac - začetnik moderne književnosti - preteča modernog romana - najvedi predstavnik ruskog realizma uz Tolstoja - djela: • Bijedni ljudi  1. roman (Gogoljevska faza) • Zapisi iz mrtvog doma  roman u kojem je opisao robiju • Demoni  roman koji je napisao nakon robije, u njemu osuđuje revolucionarnu djelatnost • Brada Karamazovi  zadnji roman, pisao ga 2 godine, nedovršen, najpoznatiji • Idiot  roman • Zapisi iz podzemlja  novele • Poniženi i uvrijeđeni  roman

- likovi: najčešde cinici, buntovnici, razvratnici i nemoralci / kontrast: požrtvovni, nesebični likovi koji idu putem ljubavi i patnej - prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe  rasprave o moralnim, etičkim i filozofskim problemima u njegovim djelima - prikazao tjeskobu i egzistencijalnu osamljenost modernog čovjeka, te opisao tmurno ozračje velegrada

• Zločin i kazna - problematsko- filozofski roman (roman karaktera, roman ideja) - najpoznatiji i najčitaniji roman Dostojevskog - preteča modernog romana - raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka s robije u Sibiru, i koja de postati njegovom glavnom preokupacijom (problem zločina i kazne, grijeha i ispaštaja, prava i pravde) - realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva - glavni motivi vezani su uz snove, svijest i halucinacije - 6 dijelova + epilog - vrijeme radnje: 9 dana - najvažniji likovi: Raskoljnikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija, Lužin, Katerina Ivanovna 17

PRVI DIO • • • • • • • • • • • • •

Mjesec srpanj Rodion Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u Sankt Petersburgu. Mjesecima ne plada stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. U glavi mu se stvara razbojnički plan Nakon posjeta lihvarki u krčmi upoznaje poručnika Marmeladova koji je zapio sav novac, te se zbog toga njegova kder Sonja počela baviti prostitucijom da bi prehranila obitelj Odvodi ga kudi Stiže pismo njegove majke - izvještaj o teškom Dunjinom životu(njegove sestre koja je služila u gospodskoj kudi). SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povudi zapregu. Kasnije, u prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizavetom da de sutradan u sedam sati navečer dodi trgovcu. Shvatio je da de lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva.“ "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadidi i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.."

DRUGI DIO • • • • • • • •

Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. Čudno se ponašao i pao u groznicu. Ušao je u kudu i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su uređivali stan. Na cesti je zaprega s konjima pregazila Marmeladova i Raskoljnikov ga je odveo kudi Marmeladov umire Vrativši se kudi dočekale su ga majka i sestra. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao."

TREĆI DIO • Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kudi, da de se on pobrinuti za Raskoljnikova. • Mati nije mogla prepoznati sina, sve joj je sumnjivo. • Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. • Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. • “Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zatedi? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lizaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!“ • Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.

ČETVRTI DIO • Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. 18

• Raskoljnikov se oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. • Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. Rekao joj je da de joj redi tko je ubio Lizavetu • Odlazi Profiriju jer mu je natuknuo da ga želi ispitati • Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. “Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom.” • Porfirij mu je obedao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nedete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!“ • Pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica - "Oprostite mi zbog klevete i zlode." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad demo se još ogledati." reče smješedi se pakosno.

PETI DIO • Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. • Sonji skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kanedi je optužiti pred svima da mu je ona ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. • Priznao je Sonji - "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hodu li modi preskočiti zapreku ili nedu. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." • Sonja mu je rekla neka pođe do raskrižja - "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskvrnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas: "Ubio sam!" Pa de ti Bog opet vratiti život. “ – time je mislila na robiju • Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom.

ŠESTI DIO • "Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, ved mnogo kasnije prisjedao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov. • Na vrata mu je došao Profirij. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. • "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ...ubio je, a sam sebe smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anđeo, ne dragovidu moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišudi. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom." • Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško. • Na ulici je učinio što mu je Sonja rekla, kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i sredom • Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana. 19

EPILOG • Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi ved okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo sedam godina Sibira. • Majka mu je oboljela i umrla vjerojatno znajudi za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. • "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju." • "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj dršdudi. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreda. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog.“ • "Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da de ga još i te kako skupo stajati, da de platiti za nj velikim pothvatom u bududnosti...- ali to je ved nova pripovijest."

- likovi: - Raskoljnikov - mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeda sa siromasima i spreman im je pomodi. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. On je pobunjenik protiv društva, ali ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima - Sonja - dobra, kršdanski požrtvovna, razumna, puna suosjedanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama - Porfirije – inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik - Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe - Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao - psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka - idejna rasprava o 'vječnim' pitanjima - česta upotreba unutarnjih monologa Raskoljnikova

- odstupanja od realističkih obilježja: - radnju prenosi više na psihološki svijet likova - uvodi unutrašnju monologizaciju i tijek svijesti - vrijeme i prostor su suženi - likovi slijede načelo individualnosti (ne tipičnosti)

20