Radhanath Swami - U Potrazi Za Domom

“U potrazi za domom rijedak je i intiman uvid u inicijaciju i proces kojim osoba postaje svami kroz vatru bhakti i neobične svete indijske krajolike. Nadahnjujuće je to putovanje za sve nas.”.” —Shiva Rea, autorica knjige Yoga Wave ”Nadahnjujuće je to poglavlje ‘naše priče’ duhovnoga hodočašća na Istok. Na očaravajući i privlačan način pokazuje unutarnje putovanje do probuđenja.“ —Ram Dass, autor knjige Be Here Now ”Radhanatova pripovijest poziva nas koji smo se rodili tijekom američkog baby booma da razmislimo malo bolje na koji smo način pronašli, izgubili, zadržali, razdijelili te (opet) zadobili vjeru – kako smo šezdesete godine prošlog stoljeća doživjeli kao vrijeme milosti i čuda. Svi možemo zahvaliti Svamiju Radhanathu što nam je poslao pozivnicu.” —Francis X. Clooney, S.J., profesor komparativne teologije, Harvard Divinity School

”Duhovni memoar Radhanatha Svamija uzor je skromnosti i otvorenosti. Svoju je priču ispričao nevjerojatno iskreno: izazovi sedamdesetih, njegove sumnje, nade i razočaranja, kulturni šok i prijateljstva koja je našao i izgubio... Dodajmo tome prstohvat opasnosti, neizvjesnosti i iznenađenja, pa njegova prica postaje dubok, iskreni memoar koji se čita poput romana... Neke će pak čitatelje nadahnuti Svamijeva duhovna saga te će u njegovu putu pronaći tragove vlastite potrage.” —Brigette Sion, New York University

”Knjige poput U potrazi za domom pružaju nam iznimnu priliku da pronađemo društvo – satsangu – duhovnih tragatelja, svetaca i svetih bića tako što čitamo o njihovim životima. To nas može stubokom promijeniti, jer postajemo poput osoba s kojima se družimo.” —Sharon Gannon, autorica knjiga Jivamukti Yoga i Yoga and Vegetarianism

“Od Malibua do Mumbaija, Radhanathova potraga za prosvjetljenjem putovanje je koje nikada nećete zaboraviti.” —Norman Jewison, režiser

“Osjećajna, sveobuhvatna, intuitivna i nadahnjujuća knjiga koja zadire u dušu i duhovnost čitatelja. Auturova silna posvećenost ostvarenju vlastita nauma, način na koji je naučio vjerovati u Božju pouzdanost, i njegova nada opisani su sa silnom ljubavlju i potpunom iskrenošću.” —Yash Birla, industrijalac “Ovo putovanje na Istok poduzeo je predstavnik jedne generacije koji je pronašao istinski cilj sveg traganja za smislom. U potrazi za domom jedna je od najupečatljivijih i najintimnijih ispovijedi o životu i pustolovinama jednog američkog svamija koja čitatelju pruža priliku da i sam iskusi sličnu preobrazbu.” —David Frawley, autor knjiga Yoga: The Greater Tradition i Yoga and Ayurveda

“Silno me veseli sto je svetac poput Radhanath Svamija odlučio podijeliti svoja vrijedna sjećanja sa svijetom putem ove knjige koju smo tako dugo čekali. Kako imam čast pobliže ga poznavati, ne sumnjam da će buduća pokoljenja ovaj memoar smatrati fascinantnim i nadahnjujućim.” —Arvind N. Mafatlal, industrijalac

“Ono što me najviše dojmilo u ovoj knjizi je njena potpuna iskrenost... divim se i čudim kako je neustrašivo Radhanath Svami opisao vlastite neuspjehe i nedostatke, strahove i brige koje je doživio dok je lutao od jednog do drugog mjesta u potrazi za krajnjim smislom života. U svakom poglavlju daje uvid u život po neke velike duše koja je utjecala na njegova razmišljanja... Ovu knjigu moraju pročitati svi tragatelji za duhovnošću.” —N. Vaghul, predsjednik banke ICICI “U potrazi za domom zapanjujuća je priča koju vrijedi pročitati. Putovanje Radhanatha Svamija iz vanjskoga svijeta u svijet unutrašnjosti izaziva divljenje. Njegova potraga za duhovnim kraljevstvom, Indijom, nevjerojatan je doživljaj. Strastven je tragatelj za istinom i to je vrlo jasno, jer je najzad okusio draž izravna susreta s dušom. Poštujem svoga prijatelja Radhanath Svamija zato što je krenuo na hodočašće tijekom kojeg je iskusio jedinstvo u različitosti – neodvojivi dio indijske kulture – i pronašao razne duhovne vodiče na putu stjecanja Adhyaatma Vidye (znanja o duši). U potrazi za domom priča je o tragatelju koji je pronašao što je tražio. Neka mnogi budu nadahnuti onim sto je iskusio.”” —B. K. S. Iyengar, autor knjige Iyengar Yoga: Wisdom & Practice

“Ova priča razotkriva ljubav prema Bogu koja uspavana leži u svakom srcu. Čitatelju se pruža prilika da promijeni vlastiti život upravo kako ga je promijenio i sam autor.” —Pejawar Svami, poglavar crkve Madhva Samsta “U potrazi za domom nevjerojatna je priča o nepokolebljivoj volji unatoč naizgled nepremostivih teškoća. Radhanath Svami zapaža i najmanje detalje, a nevjerojatna sposobnost pamćenja omogućila mu je da se sjeti iskustava koja je proživio prije skoro četrdeset godina. Knjiga koju morate pročitati.” —Hrishikesh Mafatlal, industrijalac “U potrazi za domom je zapanjujuća autobiografija prožeta devocijom i odlučnošću Richarda Slavina (poznatog kao Radhanath Svami) koji se odvažio na hrabro putovanje u potrazi za smislom života. Uvidi su to u kaleidoskop indijske duhovnosti koji prirastaju srcu. Nezamjenjiv vodič svima koji tragaju za putem kući.” —Padmashree Dr. Vijay Bhatkar, indijski znanstvenik, izumitelj Param Supercomputera

“Životni put Radhanatha Svamija običnom je čovjeku poput mape na putu nadahnuća. Njegova duboka vizija, moćan razum, nepokolebljiva volja i neobična osobnost nalaze se na svakoj stranici knjige.” —Venugopal N. Dhoot, predsjednik grupacije Videacon

“Izuzetna vrijednost knjige U potrazi za domom leži u nevjerojatno detaljnim opisima autorove svakodnevice na putu duhovnosti koji su dočarani elegantnim i jasnim jezikom bez imalo dvosmislenosti.” —Charles S. J. White, Ph.D., profesor emeritus, Američko sveučilište, Washington, D.C.

“U potrazi za domom klasik je jedne generacije. To je opis potrage za smislom i ispunjenjem na koju se dao američki tinejdžer u ovom nemirnom dobu. Proputovao je Europu i Srednji Istok te se najzad našao u mističnom svijetu Indije. Ova je priča ispunjena pustolovinama, humorom i ljubavlju. U potrazi za domom preporučio bih kao obvezno štivo svima koji tragaju za duhovnošću.”” —Saurav Ganguly, bivši kapetan indijske reprezentacije u kriketu

U potrazi za domom AUTOBIOGRAFIJA AMERIČKOGA SVAMIJA

Izdavači: Udruga za pomicanje indijske kulturne baštine Lotos Zagreb Avadhuta - udruga za promicanje indijske kulture i vegetarijanstva Indijski kulturni centar “Mahatma Gandhi” Zagreb Prijevod: Maja Mendrila (Mandali Dasi)

Lektura i korektura: Srebrenka Dumančić (Stavavali Dasi) Naslov izvornika: The Journey Home

ISBN: 978-953-99863-6-8

© 2012 Mandala Publishing. Published by arrangement with Mandala Publishing, 10 Paul Drive, San Rafael, California 94903, USA. www.mandala.org © za hrvatsko izdanje Udruga Lotos, 2012. E-pošta: [email protected] www.indija.hr

Avadhuta

udruga za promicanje indijske kulture i vegetarijanstva

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja izdavača.

U potrazi za domom AUTOBIOGRAFIJA AMERIČKOGA SVAMIJA

Radhanath Svami

Svim mojim vodičima iz raznih vjera, koji su mi udijelili samilost i mudrost dok sam se spoticao na svom putu kući. Mojim roditeljima koji su me othranili nesebičnom brigom i ljubavlju. Nikad nisu odustali od svoga razmetnog sina. Mome guruu, koji mi je promijenio život bezuvjetnom ljubavlju. Mnogim iskrenim dušama, mojoj braći i sestrama, koji poput mene tragaju za izgubljenim blagom svoga srca.

tvayi me nanya-višaya matir madhu-pate sakrit ratim udvahatad addha gangevaugham udanvati „Blagi moj Gospodine, kao što rijeka Ganga nesmetano teče prema moru, neka i moje misli uvijek odlaze Tebi i neka me ništa od Tebe ne odvraća.“ Šrimad Bhagavatam 1.8.42 —izgovorila kraljica Kunti

xii

SADRŽAJ Prolog xiii

I PUTOVANJE NA ISTOK II MAJKA INDIJA

1

85

III HODOČAŠĆE NA HIMALAJU IV ŠUMA MILOSTI Pogovor 337 Zahvale 349

229

167

K

PROLOG

ad sam izronio iz ledene himalajske vode rijeke Bagmati, pred sobom sam vidio dvije netom nastale hrpe pepela. Jedna je bila pogrebna, a druga žrtvena. Jedino što sam na sebi imao bila je isposnička pregača i hladan mi je vjetar prodirao do kostiju. Obuzela me duboka i snažna čežnja. Što li radim ovdje sam, smrznut, izgladnjeo i daleko od kuće? Hoće li se moja potraga pokazati uzaludnom? Promotrio sam zvijezde koje su pal ucale kroz krošnju staroga stabla banjana. Noćne su ptice sjetno pjevale negu tužbalicu. Dalje niz rijeku blistavo su gorjele žrtvene vatre u koje su sveti ljudi zamršenih vlasi što im sezahu do koljena bacali ponude bilja prodornoga mirisa. Zatim bi šake još gorućega pepela premazivali po svojoj koži pa kretali prema svetištu u koje sam i sâm silno žudio ući. Bilo je proljeće 1971. i gomila je hodočasnika nahrupila u nepalski Pašupatinath. Po godinama sam tek zakoračio u zrelost, a bio sam pola planeta daleko od svoga doma u predgrađu Chicaga. Žudio sam za utjehom koje pruža sveto mjesto, gdje bih mogao uputiti molitve za vodstvo. Sat vremena prije toga, nalazio sam se pred golemim dverima staroga hrama koje su krasili mitski lavovi, zmije, bogovi i božice. Dok sam se, pun iščekivanja, penjao uz kamene stube, čuvareva me palica dohvatila preko grudnoga koša. Ostavši bez daha, pao sam na koljena. S redastvenicima s obje strane, onaj mi je čuvar zapriječio put i proderao se: „Ti si stranac! Odlazi!” Onda je istupio njihov vođa u vojnoj odori i turbanu. Ljutito me pogledao i štapom udario po znaku na kojemu je pisalo: ZABRANJEN ULAZ STRANCIMA. „Odlazi odavde!” zarikao je. „Ako se ponovno usudiš doći, izmlatit ćemo te i zatvoriti. Ali što će ti bijesna svjetina sad

učiniti, ne znam.” Naredio je stražama da budu na oprezu. Slomljen i snužden, uputio sam se na obalu rijeke. Ovamo me je dovela intenzivna potraga za duhovnim smislom i nisam se namjeravao vratiti. Gledajući svece, nečeg sam se dosjetio. Kleknuo sam pored jame u kojoj je dogorjevala žrtvena vatra, zario obje ruke u topli, prašni pepeo te iz njega uklonio komadiće užarenog ugljena. Dršćući, nanio sam pepeo na svoje mršavo tijelo sve od zamršene kose pa do žuljavih bosih nogu. Pepeo ustajalog mirisa pržio mi je nosnice, stezao grlo i sušio usne. Tijelo sam omotao u dvije tkanine umrljane od pranja riječnom vodom koje su mi služile kao isposničke halje. Zatim sam se ponovno prikrao istim dverima, a srce mi je umalo iskočilo iz grudi. Isti stražari s palicama u rukama ovoga me puta nisu prepoznali, pa su me propustili. Tako sam došao u široko nenatkriveno dvorište sred kojega se nalazio drevni oltar. Znao sam da mi je život u opasnosti ako me otkriju. Nekoliko je tisuća ljudi nestrpljivo čekalo da vide taj oltar. Smjeli smo prići samo jedan po jedan. Ja sam se strpljivo smjestio na kraju reda i polako napredovao dalje. Najednom je pored mene prošao onaj isti vođa redarstvenika koji me je ranije napao. Zadržao sam dah i okrenuo glavu na drugu stranu osjećajući silan nalet adrenalina. On je stao preda me, zagledao se u moje lice prekriveno pepelom i prorežao neko pitanje na mjesnoj varijanti hindskoga jezika. Nisam razumio ni riječi. Znao sam da bi me ovdje dokrajčila ijedna riječ engleskoga. Kad mu nisam odgovorio, sav se zajapurio i počeo postavljati pitanje za pitanjem, ovaj put mnogo glasnije. U mislima sam vidio kako tratim godine u prljavom nepalskom zatvoru ili nešto još gore. Stajao sam pred njim potpuno miran, praznoga pogleda, jer sam znao da je naučen nanjušiti sumnjivce. Je li me prepoznao? O tomu sam mogao samo nagađati. Sinula mi je nova zamisao. Jednom sam rukom pokrio usta, a drugom mahao s jedne strane na drugu kao što čine mauni babe, isposnici koji se zavjetuju na neprestanu šutnju, kako bi drugima obznanili svoj zavjet. Nato me policajac zgrabio za ruku i odvukao na stranu. Kamo li me vodi? Je li me uhitio? Povikao je, našto na što su mu istoga su xv

časa u pomoć priskočila dva pomoćna čuvara. Tako okruženoga sa svih strana, proveli su me kroza sve one hodočasnike i doveli do mjesta gdje je bila najveća gužva. Onda su svi podigli palice i zagrmjeli poput gromova. Hoće li ovo biti javno batinanje? Neće me valjda svjetina rastrgati, jer sam narušio svetost njihova oltara? Policajci su sve glasnije i glasnije vikali, a ljudi su se razmicali. Prestrašen, čekao sam ishod događaja. Muškarci su me vukli kroz nemirnu gomilu dok se nisam našao pred samim oltarom, šarenom pagodom veselih boja iz koje su se izvijali kolutovi sandalovinom namirisanoga dima. Pred oltarom je stajao ogroman kameni bik, a na oltaru kameni lik Šive, odjeven u izvezenu svilu i nakićen sjajnim zlatom i dragim kamenjem. Vođa policajaca je podigao štap i stegnuo mi ruku. Zar će me dotući pred samim svetim kipom? Okružen svojim poručnicima i držeći palicu nad glavom, počeo je dovikivati naredbe svećeniku koji je požurio natrag prema oltaru. Ja sam samo čekao i tresao se od straha. Onda je iz unutarnjega svetišta izronio glavni svećenik omotan u halje od crvene svilene. Na čelu je nosio veliki krug od crvenoga praha, a oko vrata zlatnu ogrlicu i nisku suhih sjemenki rudrakše. Dubokim je, hipnotičkim glasom izgovorio sljedeću mantru: om namah šivaja. Sav u znojan unatoč hladnom vjetru, čuvar koji me je držao dovikne nešto glavnom svećeniku, što ponovno nisam shvatio. Glavni ga je svećenik pažljivo poslušao, klimnuo glavom, zatvorio oči i umirio se. Hodočasnici su nestrpljivo bučili, a vrijeme je prolazilo. Onda se glavni svećenik uspravio, duboko udahnuo i počeo recitirati napjeve iz drevnih spisa na sanskrtskom jeziku. Silno sam se iznenadio kad mi je oko glave omotao svileni turban. Potom mi je preko ramena stavio šal, a oko vrata mi nanizao nekoliko vijenaca od jasmina i kraljice noći. Čelo mi je premazao pomašću od sandalovine i najzad mi ponudio vodu za piće začinjenu šafranom. Zaprepašten, shvatio sam da policajci zadržavaju gomilu ne bi li mi omogućili posebnu priliku da obožavam Gospodina i primim počasti od hrama. Glavni mi se redarstvenik ponizno naklonio, sklopljenih me ruku zamolio za blagoslov i otišao. Je li moguće da me nije prepoznao? Možda je znao tko sam, ali je cijenio moju odlučnost? Nikad to neću saznati. Bilo kako bilo, obuzeo me je duboki osjećaj poniznosti. Oglušio sam se o ljudske zakone xvi

i zaslužio batinanje, ali Bog je milostiv. Stajao sam pred oltarem premazan pepelom i odjeven u bijedne isposničke halje, dok su svila i cvijeće nekako neprimjereno ležali na mojoj zamršenoj kosi. Čvrsto sam stisnuo suzne oči, sklopio ruke i molio da mi se otkrije pravi put. Vratio sam se na obalu rijeke i sjeo na hladnu zemlju. Noć je bila bez mjeseca i zvijezde su svjetlucale na tamnu nebu. Povjetarac je šumom nosio miris jasminovog cvata, a tišinu je narušio samo huk neke sove. Gledajući niz riječni tok, pitao sam se kamo će me odnijeti rijeka sudbine. Kako li sam se kročio u život koji je bio toliko stran mojemu odgoju, ali toliko blizak mojoj duši?

xvii

xviii

I Putovanje na istok

1

S

a svojim najboljim prijateljem, Dannyjem, krišom sam se spustio škriputavim stubama u hladni, vlažni podrum njegove kuće. Nagonski sam osjetio da ne bih trebao biti tamo. Srce mi je brže zakucalo. Na željeznim je držačima usred prostorije visio dvoručni uteg s teretom od preko sotinu kilograma. „Moj otac svaki dan diže utege,” pohvalio se moj školski drug. Imao sam sedam godina, bio sam nizak i mršav, kratke crne kose, smeđih očiju i tamne puti. Kad sam dodirnuo utege, osjetio sam se još manjim. Danny se okrenio prema meni s riječima: „Richie, otkrit ću ti veliku tajnu.” Stavio je kažiprst preko usnana i dodao: „Ne smiješ nikome reći.” Popeo se na policu, posegnuo prema zabatnoj gredi i sišao s mesinganim ključem u ruci. Odveo me do drvenog ormara koji je bio mnogo viši od nas djece, otključao ga i širom otvorio vrata. Uperio je prst na hrpu časopisa. „Hajde.“ Osmjehnuo se. „Pogledaj ih.” Poslušao sam ga. Časopis je bio pun slika obnaženih žena u izazovnim položajima. Moje se malecko tijelo sledilo. Nikad prije nisam vidio što je djevojkama ispod odjeće. Izgledalo je silno neobično i zabranjeno. „Super, zar ne?” pitao je Danny. Potvrdio sam glavom, ali nisam baš bio siguran što reći. Hitro zaklopivši časopis, gurnuo sam ga natrag u ormar. „Čekaj samo da vidiš što je u ladici.” Kad ju je otvorio, unutra sam otkrio dva pištolja i nekoliko ručnih granata. „Moj otac pištolje uvijek drži napunjenim, a granate su prave.” Dodao mi je jednu granatu i rekao: „Evo, uzmi je.” Tresao sam se držeći teški hladni metal. „Ovo je baš super”, promrmljao sam. Pažljivo sam vratio oružje u ladicu, trudeći se prikriti svoj strah. „Richie, pogledaj samo ovo.” Danny je povukao vratanca unutar ormara, čime je otkrio nešto 2

poput oltara na kojem je bila uokvirena fotografija osobe zlokobnoga pogleda. Prestravljen, stajao sam oči u oči s Adolfom Hitlerom. Obje su strane fotografije bile pomno ukrašene povezima za nadlakticu na kojima su bile izvezene nacističke svastike, a ispod okvira visio je bodež s blistavom svastikom na dršci. Srce mi je sišlo u pete. Strahotni su mi prizori bljesnuli pred očima. Često sam slušao starije članove svoje obitelji kako razgovaraju o pokolju što su ga nacisti prije nekoliko godina izvršili nad našim rođacima. Otkad su nacisti 1941. godine okupirali našu domovinu Litvu, nismo čuli ništa o obitelji moga djeda. Danny je prošaptao: „Ovo je također tajna, ali moji te roditelji mrze.” Val vrućine proširio mi se iz želuca prema grlu. „Zašto? Što sam napravio?” „Zato što si Židov. Kažu da ste vi ubili Isusa.” „Što?” zaprepastio sam se. Njegove mi riječi nisu imale nikakvog smisla. „Moj otac kaže da vas čak i Bog mrzi.” Iznad nas su zaškripali koraci njegovih roditelja. Nisam znao bih li se skrio, plakao, ili pobjegao. „Danny, jel’ me i ti mrziš?” „Ma ne, ti si mi najbolji prijatelj. Ipak, Židov si, pa ću te možda mrziti kad budem veliki. Ali nadam se da ne.” To me je potpuno zbunilo. Danny je zaključao ormar i odveo me u kuhinju gdje je bila njegova majka. Na stolu su nas čekala dva tanjurića s keksima od vanilije i dvije čaše hladnoga mlijeka. Ona se nasmijala, ali ne odveć srdačno. Glasno škripanje poda najavilo je ulazak Dannyjeva oca. Bio je to zdepast čovjek četvrtaste brade, kratke prosijede kose ošišane na vojničku, malenih očiju prodorna pogleda i lagana osmijeha od kojeg bih se smrznuo. Osjećao sam se tako ranjivo pred njim. A što ako su keksi otrovani? pomislih. Ali što sam sad mogao? Bojao sam se ne probati ih. „Jedi, Richie. Što ti je?” upita njegova majka nekako izazivački. Jeo sam kolačiće i trudio se skrivati svoj golemi jad. Pri svakom sam zalogaju molio Boga da me zaštiti. Kući sam išao blijed kao duh. U toj dobi nisam imao razvijenu moć rasuđivanja, ali bio sam jako, jako povrijeđen. 3

Majka me dočekala sa smješkom. Stajala je u kuhinji s pregačom oko pojasa i razvlačila tijesto preko okruglog stola u našoj blagovaonici. „Radim savijaču od jabuka za tebe, Richie. Onu koju najviše voliš.” „Mama,” upitao sam, „jel’ me Bog mrzi?” „Naravno da ne. Bog te voli.” Odložila je valjak, a po obrvama se vidjelo da je napeta. „Zašto me to pitaš?” Bojao sam se reći. „Ma ne znam, samo onako.” Da bih izbjegao daljnje ispitivanje, odjurio sam u spavaću sobu. Vjerovao sam joj. Vjerovao sam da me Bog voli. Dok sam ležao u krevetu i zurio u strop, pokušavao sam shvatiti silno proturječje ljubavi i mržnje koje su bile povezane s istim Bogom. Kao nedužno dijete, često sam se molio, bilo u mislima ili šaptom. Najčešće bih se molio u krevetu dok ne bih zaspao. Tada bih osjećao sam da me netko sluša i štiti. Vjerovao sam da je to Bog koji me čuje i koji je uz mene. Pa ipak, imao sam mnogo pitanja o tomu božanskom biću. Često sam se pitao: Tko je to biće koje zovu Bogom? Je li poput golema oblaka ili gotovo nevidljive sjene? Ili je pak prijatelj koji čuje svaku moju molbu i koji je toliko stvaran da mi se ponekad čini kako ga dotičem mislima?

M

oji roditelji, Gerald i Idelle Slavin, nisu bili odveć naklonjeni službenom pokazivanju religijske pripadnosti. Svoju su vjeru u Boga izražavali time što su bili zahvalni, velikodušni, srdačni i posvećeni obitelji. Oboje su odrasli za vrijeme velike depresije te su od malena teško radili ne bi li izdržavali svoje obitelji. Vlastitoj djeci željeli su priuštiti najbolje od svega, no nisu nas htjeli razmaziti. Uvijek su nas učili da budemo zahvalni za sve što imamo i za sve što dobijemo. Kad sam imao četiri godine, 1955. godine, preselili smo se iz Chicaga u selo Sherwood Forest koje je bilo u Highland Parku, u državi Illinois, kako bi nas trojica braće rasli bez zagađenja i opasnosti velikoga grada. Mirno susjedstvo u kojem smo živjeli bilo je u travnatnoj ravnici prepunoj stabala. Djeca su se igrala na praznim parcelama i u tihim ulicama gdje su se nizale umalo identične kuće. „Naš je mali Richie dobar, ali neobičan dječak”, znali bi reći moji roditelji. „Zašto li se tako ponaša?” Nitko nije znao gdje sam usvojio izvjesne neobične navike. 4

Do svoje osme ili devete godine odbijao sam sjediti na stolici za vrijeme jela. Radije sam sjedio na podu, što su mi roditelji branili. Tako sam sporazumno prilikom objeda stajao za stolom, čak i u restoranima. Kad bi me konobarice pitale želim li da mi donesu stolac, moja bi im majka, sliježući ramenima, odgovorila: „On ne vjeruje u stolce.” Moji su se roditelji u svakoj prilici silno trudili oko svoga izgleda te su se besprijekorno odijevali. Kad bi pak meni kupili novi komad odjeće, majka ga je morala mnogo puta oprati jer ga nisam htio nositi dok ne bi izgledao staro. Nove bih cipele ostrugao kamenjem, a u svakom bih novom automobilu sjedio na podu ispred stražnjega sjedala dok ne bi malo „ostario”. Sramio sam se biti bogatiji od drugih te sam obožavao siromašne i potlačene. Jednom je otac izveo obitelj na večeru u klupski restoran. Prekinuo sam cijelu večeru kad sam se iznenada ustao od stala i izjurio kroz vrata, jer nisam mogao podnijeti da me za stolom poslužuje dečko koji je išao samnom u razred. Kad me je djed Bill našao samoga u autu, objasnio sam mu kako se osjećam. „U redu je, mali Richie“, rekao mi je. „Dobro si postupio. Ponosim se tobom.“ William „Bill” Slavin, otac mojega oca, silno je utjecao na mene. Njegova narav, ispunjena ljubavlju, bila je odraz njegove duboke vjere. Uvijek sam se divio kako je na svoj tih i skroman način pokušavao pomiriti život u Americi s tradicijom koju je donio iz staroga svijeta. Često bih ga vidio kako u sebi tiho moli prije jela iako smo svi mi oko njega već počeli jesti. Kad sam stasao za hebrejsku obuku, otac mi je nije mogao priuštiti. Ipak, trudio se da mi pruži najbolje što je mogao. Kad sam napunio trinaest godina, prišao rabinu Lipisu i zamolio ga da izvede jednostavan obred bar micve kako bih bio blagoslovljen. Rabi srebrnkaste kose koji se uvijek držao nekako svečano, rado me je bez naknade poučio osnovnim hebrejskim molitvama. Jednom sam ga dana upitao: „Rabine, molim vas, objasnite mi što znače ove molitve.” Oči su mu se napunile suzama te me zagrlio s toliko ljubavi da je se još uvijek sjećam. Engleski je govorio s jidiškim naglaskom, a glas mu je u tom trenu drhtao od osjećaja. Rekao mi je: „Mali Richie, jako sam sretan što iskreno želiš naučiti značenje ovoga obreda. To je prava rijetkost u današnje vrijeme.” 5

„Rabine, kako da se molim?” Njegovo se četvrtasto, pomalo naborano lice prelilo širokim osmijehom. Osjećao sam zaštitu koju je pružala njegova ljubav. Mislim da je to nešto što svakome djetetu treba. „Talmud je knjiga o židovskomu zakonu koji su rabini zapisali prije mnogo tisuća godina,” rekao mi je. „U njoj piše da je bolje moliti Bogu neka nam podari snagu da nadiđemo iskušenja, teškoće i sumnje kako nismo bolje vršili Njegovu volju, nego se moliti da On čini ono što bi mi htjeli.”

Z

a trinaesti rođendan, moj mi je stariji brat Marty poklonio prvi album grupe Peter Paul and Mary, američkih folk glazbenika iz Greenwich Villagea. Njihova je glazba ustajala protiv rata, predrasuda i društvenih nepravdi, ali dušu su mi najviše dotaknuli svojim pjesmama o Bogu. Zatvorio bih oči, opustio se i upijao svaku riječ. Riječi prve pjesme po redu na albumu glasile su ovako: „Rano jutrom, kad zora zarumeni, ištem Boga da pokaže put meni.“ Mnogo sam puta slušao tu pjesmu ne sluteći da će me njezina jednostavna molitva godinama voditi. U potrazi za smislom života, folk glazbenici poput Petea Seegera i Boba Dylana poticali su pobunu koja je jačala u meni. Folk glazba me je očaravala duboko smislenim riječima, ali blues mi je dirao srce golim osjećajima. Blues govori o osjećajima i žudnji, to je glazba kojom se tuga iz srca prelijeva u svaku notu ili riječ, nalazeći olakšanje i radost u takvom izražavanju. Dok bih slušao pjevača bluesa kako vapi za izgubljenom ljubavi i ja bih plakao za svojom izgubljenom ljubavi, iako još nisam znao za kim točno. Ja sam bio introspektivno i sramežljivo dijete koje je pazilo na osjećaje drugih. Ali, Marty, moj stariji brat, imao je šesto čulo za to kako ih može naljutiti. Kako je bio divlji poput majmunčića, prozvali su ga Monk (nadimak je skraćenica od monkey, što na engleskom znači „majmun“. Op.prev.). Godine 1965., kad sam imao četrnaest godina, krenuo sam u srednju školu Deerfield. Te je godine Monk maturirao. Kad su me učitelji vidjeli, neku su znali uzdahnuti: „O, ne, još jedan Monk!” Svi su me od prvoga dana zvali Mali Monk. Nadimak mi je ostao, ali sam njegovu ironiju shvatio tek mnogo godina kasnije. (Monk na engleskom znači ‘monah’. Op.prev.) 6

Tijekom prvog razreda srednje škole primili su me u hrvačku momčad. Iako ne mogu reći da sam bio vrhunski borac, bio sam iznimno predan, kao i svemu drugomu što me zanimalo. Trener i ostali članovi momčadi nadali su se da ću za nekoliko godina biti prvak. Ispočetka sam volio izazov borbe, a i lako sam dobivao školarine. No, istovremeno se u meni zbivalo nešto neobično. Počeo sam silno žudjeti za smislom života koji bi bio nešto više od prestiža, bogatstva i društvenih trendova. Kako sam mogao biti zadovoljan u idiličnomu Highland Parku, kad sam znao da su Afroamerikanci poput roblja zatočeni u getu samo nekoliko kilometara dalje? Kako me je mogla usrećiti medalja za najboljega hrvača kad su moji tek nekoliko godina stariji prijatelji pod prisilom bačeni u strahote Vijetnamskoga rata? Dok su me proganjala takva pitanja, s nekolicinom sam prijatelja počeo sumnjati u samu srž našeg života. U potrazi za smislom, gorljivo sam podržavao pokret za građanska prava Martina Luthera Kinga mlađega, te sam strastveno slušao Malcolma Xa i čitao knjige o društvenoj reformi. Bassoon i Gary bili su mi najbolji prijatelji i vršnjaci s kojima sam se družio od svoje desete godine. Te smo se godine nakon škole zajedno zaposlili u praonici automobila i radili puno radno vrijeme tijekom ljeta. Bio je to težak rad, ali sam ga volio. Uz taktove soula radili smo rame uz rame sa starijim Afroamerikancima koji su dolazili iz različitih geta s južnoga kraja Chicaga, daleko od nevinoga Highland Parka. Dok sam se družio s takvim ljudima, koje je gotovo dotuklna neimaština, alkohol i rasna diskriminacija, sirova pjesma pjevača soula ili bluesa doista je dirala srce. Bilo mi je petnaest i mučila su me pitanja na koja nisam znao odgovora. Tada mi je šesnaestogodišnji prijatelj poginuo u prometnoj nezgodi. Automobil mu je proklizao na ledu i sletio pravo u ledenu vodu jezera Michigan. To me nagnalo da se ozbiljno upitam tko sam i kamo idem. Činilo mi se da se cijeli svijet kliže na ledu neizvjesnosti. Tražeći nekakvo utočište, preselio sam se u podrum naše kuće i prekrio zidove psihodeličnim posterima koji su sjajili pod ultraljubičastim osvjetljenjem, a sa stropa sam objesio ribarske mreže. Mirisni štapići od jasmina ispuštali su gust dim koji je lebdio u sobi poput oblaka. Da bih pojačao taj snoliki dojam, ponekad bih upalio i blještave snopove stroboskopa. U samoći sam slušao glazbu 7

koja se tijekom šezdesetih godinama smatrala revolucionarnom. A Day in the Life od Beatlesa pobuđivala je u meni želju da potražim smisleni život a ostavim sve površno. Dok sam sklopljenih očiju i zavaljen slušao kako George Harrison izvodi Within You, Without You, uza zvuk njegovog sitara vapio sam za unutarnjim mirom. Mnogo bih puta ponavljao i Ray Charlesovu dirljivu izvedbu Old Man River uz koju bih sjedio nepomičan i žalio potlačene. Kad bih slušao B. B. Kinga, tužni tonovi koji su navirali iz njegove gitare prodirali bi mi u srce te bih se pitao zašto se tako dobro osjećam slušajući tužne pjesme. Kasno jedne noći, dok sam prepun nemira dovodio u sumnju sve oko sebe, kroz slušalice sam čuo Johhnyja Riversa kako pjeva „Odgovor potraži u svojoj duši“. Duboko sam udahnuo, podigao pogled i uzviknuo: „Da, to je to!” Potaknut duhom vremena, s najužim sam se krugom prijatelja bacio na istraživanje kontrakulture šezdesetih. U školi kojom su dominirali konzervativci, sportaši i navijačice, bili smo u manjini. Počeli smo puštati kosu, isprobavali učinke marihuane i LSD-a te se općenito bunili protiv vrijednosti generacije naših roditelja. Ali bio sam rastrgan. Kako nikad nisam volio razočarati druge, nećkao sam se napustiti hrvačku momčad. Nisam imao srca razočarati trenera i članove. Sama je škola od mene očekivala da momčad dovedem do prvenstva. Trener je jednom o meni rekao: „Kad Mali Monk odluči pobijediti, on je poput gladnoga tigra koji se pažljivo kreće po strunjači. Rođen je da bude prvak, ali mi se čini da mu nešto odvlači pažnju.” Bio sam zbunjen i molio za izlaz. Ubrzo potom, sudjelovao sam na nekom prestižnom turniru. U prvih pet sekundi borbe oborio sam protivnika na tlo. Gomila je zaurlala, navijajući za mene, ali ja sam pao na koljena, nepokretan. Od siline borbe, ramena mi je kost iskočila iz čašice i probila prsne mišiće. Tijelo mi je probola užasna bol. Zajedno s ramenom, sa svog je mjesta u mom životu nestala i strast za pobjedom koja je ionako već bila na umoru. Dok sam se pred stotinama gledatelja u gimnastičkoj dvorani tresao od boli, u sebi sam tiho zahvalio Bogu. Bio sam slobodan. Ono što nisam imao hrabrosti ostaviti sâm, nestalo je iz mog života. Vjerujem da je to bilo djelo sudbine.

8

G

ary Liss, čije će prijateljstvo postati pravo čudo u mom životu, bio je ljubazan, društven i uvijek raspoložen za pustolovine. Gary je bio pobunjenik koji se doista pronašao kad je otkrio kontrakulturu. Za ljetnih praznika nakon drugog razreda srednje škole zaputili smo se u Kaliforniju. Uživali smo u slobodi koju smo pronašli na ulicama Sunset Strip i Haight-Ashbury. Bio je to raj za djecu cvijeća, gdje smo upoznali smo mnoge divne ljude, zanesenjake poput nas. Sreli smo i one niska morala koji su mislili da je dobro biti destruktivan, neuljudan ili hedonističan, ali smo se držali podalje od takvih. Godine 1969., zajedno sa bliskim prijateljima iz škole, Bassoonom, Steveom, i Garyjem, krenuo sam na Miami Dade College na Floridi. Bio sam poput mnogih iz moje generacije – mlad, divlji i gladan pustolovina. Pa ipak, u tom sam razdoblju po prvi put uočio da je sve moje želje nadvladala težnja za duhovnošću. Gorjela je u mom srcu i svakim danom bivala sve snažnija. Netko mi je dao knjigu pod naslovom „Velike religije svijeta“. Upijao sam svaku riječ i poželio još više. U nekom od djela koja sam potom pročitao, našao sam drevnu indijsku tehniku tihe meditacije na sveti slog om. Tijekom svojih unutarnjih putovanja pronašao sam suptilnu stvarnost koja je bila toliko duboka da sam žudio zaroniti dublje. Jednoga sam jutra u dvorištu na sveučilištu vidio plakat koji je oglašavao predavanje na temu transcendentalne meditacije. Bradati Amerikanac duge kose koji se zvao Mike govorio je o znanosti o svijesti koju je poučavao Mahariši Maheš Jogi. Bio sam očaran. Mike me je pozvao da posjetim mjesto Hollywood na Floridi gdje bez ikakvih obaveza mogu dobiti mantru za osobnu meditaciju. Kad sam stigao, na oltar sam stavio cvijet, platnenu maramicu i trideset pet dolara. Zauzvrat mi je netko u uho prošaptao mantru koja se sastojala od jednoga sloga. Svakodnevna meditacija postala je najvažniji dio mog života. Sjeme mojih duhovnih sklonosti brzo je klijalo. Ipak, zajedno s njim, izrastao je i korov – nesklonost zatucanosti i fanatizmu. U ono sam vrijeme pustio kosu protestirajući protiv normi koje su nametnuli vladajući slojevi te sam postao metom za one koji mrze hipije. Ta je grupa uključivala i policajce koji bi me redovito zaustavljali, pretraživali me i dodijavali mi. Istinu govoreći, osjećao sam neku vrst niskog ispunjenja kad bih vidio kako me ljudi mrze zbog duge 9

kose, pripadnosti manjinskoj religiji ili uvjerenja. Bila mi je čast što su me proganjali zbog mojih plemenitih ideala, umjesto da se „prodam“ popularnim načinima razmišljanja i slijedim trendove. U to sam vrijeme također počeo shvaćati da kad mrzim one koji mrze mene, znači da dijelimo istu boljku. Žudio sam srušiti granice koje je nametalo sektaštvo i otkriti suštinu svih religija, jedinstvo Boga. Na fakultetu sam studirao psihologiju i društvene znanosti, ali meditacija i glazba ostale su mi na prvom mjestu. U gradu Opa Locka koji se nalazio nedaleko fakulteta, postojala je kuća koju su zvali Pepeljara. U njoj je živio James Harmon, predani glazbenik, kojega smo ga znali pod nadimkom Jimmy the Bear (Medvjed). Taj je krupan bradati čovjek duge kose bio glavni vokal i svirač harmonike za Burning Waters Blues Band. Bear me volio kao da sam mu mlađi brat. Jednoga se dana ponosno nasmijao i u ruku mi tresnuo jednu od svojih harmonika. „Brate, sad ću te naučiti kako se svira harmonika.” „Ali, ne znam ništa o glazbi”, odgovorio sam sramežljivo. „Nema to veze, čovječe. U srcu nosiš duboke osjećaje, a to je blues.“ Od toga se dana nisam odvajao od svoje harmonike. U to sam se vrijeme sprijateljio s nekolicinom Afroameričkih studenata. Jedan me je od njih upoznao s gospođom koja je blisko surađivala s Martinom Lutherom Kingom mlađim. Ta nježna žena snažne volje svoj je život također posvetila borbi za ljudska prava te djelovala kao jedan od vođa Pokreta za građanska prava. Kako je bila u kasnim četrdesetim, a meni je bilo tek osamnaest godina, zvao sam je „majko” a ona mene „sine”. Mnogo smo puta vodili duboke razgovore o viziji Dr. Kinga i njegovoj tužnoj pogibelji. Bila uvjereni Baptist, ljubazna, dobrostiva i dobrohotna, no neustrašivo odlučna. Jednom je u nekom dijelu Miamija organizirala mimohod za građanska prava i pozvala me da sudjelujem. Kad sam se pojavio, bijeli dječak u crnačkoj povorci na krajnjem jugu Amerike, procvala je od sreće. Ponosno mi je pružila ruku i povela me da hodam pored nje na čelu povorke. Promatrači su bili zgranuti što me vide. Bijeli rasisti prijetili su i rugali nam se dok smo prolazili. Neki su na nas bacali kamenje ili boce, a policija je okretala glavu. Majka se osmjehivala kad je tristotinjak sudionika povorke zapjevalo pjesmu Sama Cookea A Change is Gonna 10

Come i We Shall Overcome. Vrhunac mimohoda bilo je okupljanje u parku gdje su se svi sudionici posjedali na sklopive stolce. Sjedio sam pored svoje prijateljice sve dok nije otišla do mikrofona koji se nalazio ispod kokosove palme. Poticala je publiku na „mirnu pobunu” te javno osudila nepravde nanesene njenom narodu. Glas joj je grmio, pun uvjerenja. „Ako budemo djelovali nasilno, degradirat ćemo se na razinu zloga ponašanja onih koji nas progone. Moramo se neustrašivo ujediniti i zahtjevati svoja prava, ali ne vatrenim oružjem već poštenjem i vjerom u Svevišnjega. Moramo bojkotirati sve ono što imalo zaudara na netrpeljivost. Pred onima koji nas tlače, nikad se ne smijemo bojati istine.” Dok je ponavljala riječi svoga mentora, oči su joj se napunile suzama, a glas joj bivao sve snažniji. „Ovo je Amerika, zemlja slobodnih. Nećemo odustati od svoga nauma sve dok se zauvijek ne polome lanci robovanja i dok ne budemo mogli povikati: Najzad smo slobodni, najzad smo slobodni! Velečasni King imao je san. On je za svoj san umro. Mi ćemo za njegov san živjeti. Amen.” Povici odobravanja ispuniše park. Sjela je i pošaptala mi u uho: „Je li ti se svidjelo, sine?” Kimnuo sam glavom s potpunim uvjerenjem. Govornik nakon nje, urlao je pozivajući na revoluciju: „Nada za mirno rješenje umrla je onog trena kad je ubijen Velečasni King!” rekao je bijesno i ozlojeđeno. „Braćo i sestre, probudite se. Na vatru treba odgovoriti vatrom. Ova je nacija svoju slobodu izborila ratom, a ne mirotvorstvom. Moramo si obećati da ćemo istrijebiti bijele tiranine i spaliti njihove gradove.” Polovica okupljenih zaurlala je u znak podrške, dok su ostali posramljeno uzdahnuli. Govornika je oblio znoj dok je vitlao uzdignutom šakom: „Urotili su se kako bi nas zauvijek držali na stražnjim sjedalima svojih autobusa i zarobljene u našim getima.” Mržnja mu je gorjela u očima dok je upirao prstom u mene i vrisnuo. „Pogledajte, braćo i sestre, samo pogledajte ovoga podmuklog bijelca! Danas je besramno, u našoj povorci, hodao u prvom redu i ostavio nas crnce pozadi.” Njegovi su pristaše urlali od bijesa. Opisao me je kao predstavnika svega što su prezirali. Vikao je te huškao gomilu na osvetu i odmazdu. Moja je prijateljica skočila na noge da me brani, no onaj ju je čovjek nadglasao svojim bijesom, jer 11

su sad mikrofon i većina okupljenih bili u njegovim rukama. Moja me prijateljica nježno uhvatila za ruku i rekla mi prestrašeno odmahujući glavom: „Sine, jako mi je žao. Ja sam te pozvala na čelo povorke i Bog to zna. Vjerovao si mi, a sad si u opasnosti.” Stisnula mi je ruku jače i uzdahnula. „Bolje je da ideš. Neka Bog bude s tobom.” Umaknuo sam sa skupa, skrivajući se iza jednoga stabla za drugim. Moja je prijateljica pažljivo pratila kuda idem, spremna da ustane i brani me. Nisam mogao vjerovati kako su ti ljudi, dok su žudjeli za jednakošću i pravdom, u tolikoj mjeri usmjerili pažnju na različitosti da ih je to potaklo na nasilje. Kad sam najzad utekao, duboko sam odahnuo. Iskustvo koje sam stekao toga dana samo je povećalo moju ljubav prema Dr. Kingu i njegovim sljedbenicima. Osjećao sam kako su se protiv ugnjetavanja borili potpuno posvećeni svojim idealima te nisu posustajali niti na jednoj razini. Šetao sam sâm pod suncem na Floridi i sjetio se retka koji mi je rasvijetlio nedavno iskustvo: Onaj tko nema ideala za koji je spreman umrijeti, nema ničega uistinu vrijednog za što bi živio. Tada mi je postalo jasno. Martin Luther King mlađi imao je san za koji je živio i umro. Taj je san promijenio svijet. Zar nema svatko od nas tu istu moć, ako nastavimo slijediti svoj poziv?

Z

avršio sam prvu godinu na sveučilištu Miami Dade. Došli su ljetni praznici i ja sam se potpuno sam zatekao kako podižem palac na rubu autoceste u zabiti države Pennsylvanije, dok mi je kovrčava crna kosa padala niz leđa. Dan je bio vlažan, a ja sam krenuo sam posjetiti prijatelja u New York. Sa svojih devetnaest godina, 160 centimetara visine i jedva 60 kilograma težine, osjećao sam se krhko i ranjivo kad god bih stopirao. Trebala su tri sata da preda mnom zakoči hrđavi Plymouth iz 1959. Potrčao sam se zahvaliti vozaču: „Hvala vam, gospodine, hvala vam lijepa.” Zauzvrat sam kroz jedan prozor dobio srednji prst, a oznojeni vozač mi je iznutra dobacio: „Daj si nađi pošten posao, bijedo jedna beskorisna.” Zdepasta me je ruka kroz prozor dohvatila za kosu i povukla mi glavu bliže njegovoj. Vozač je zaudarao po pivi i duhanu. Pljunuo je na tlo i opsovao: „Da imam sačmaricu, ništarijo, ubio bi’ te na mjestu.” Nagazio je po gasu i otkrivudao dalje uz cvilež guma. Iskašljao sam crni dim kojega sam se nagutao iz njegova auspuha. 12

Grudi su mi se ogorčeno nadimale, ali trudio sam se ovladati sobom, jer sam tragao za duhovnim životom. Ponekad sam se na cesti osjećao kao slobodna meta za ljutite i negativne ljude, ali sam se nadao da će mi ta vrsta poteškoća pomoći da se razvijem. Znao sam da se trebam učiti strpljenju, izdržljivost i i molitvi pomoću kojih ću nadići prepreke. Ljeti 1970. godine, duga kosa nije bila samo modni trend već izraz nezadovoljstva – agresivan izazov upućen vrijednostima društva koje su počivale na novcu, moći i predrasudama. Naša je kosa bila pokazatelj naših uvjerenja. Živjeli smo svoje ideale. Prije godinu dana, našu je skupinu prijatelja zasuo suzavac na Nacionalnom skupu demokrata u Chicagu, a konzervativna nas je policija često napadala na sveučilistu. Sve nam se to događalo jer smo žudjeli za smislenim životom koji se ravnao prema idealima za koje smo bili spremni živjeti i umrijeti. Nikome nisam želio zlo, no moj je izgled u nekima izazivao mržnju. Nakon što sam satima čekao prijevoz na onom autoputu u Pennsylvaniji, neki me je prijateljski nastrojeni mladić pokupio i odveo do svoje kuće u Gettysburgu. Tamo sam sâm sjeo pored šumskoga potoka. Zvuk vode prijao je mojemu srcu. Potok je vijugao oko stabla i kamenja, a meni se činilo da zna tajnu koja će mi otkriti ključ zagonetke života. Pomislio sam: Kad bih barem slijedio svoj poziv poput ovoga potoka. Možda bi mi onda priroda došapnula svoje tajne i odvela me do moje sudbine. U New York sam stigao nekoliko dana nakon toga. Prijatelj Hackett odveo me je na festival rocka na Randall’s Islandu. Na pozornici su se redali izvođači poput Jimmija Hendrixa i Mountaina koji su se prepuštali neobuzdanim zvucima. Kad sam se odlučio odmoriti i udaljiti, prišao mi je neki mladi Amerikanac obrijane glave odjeven u bijelu halju. Činio se kao kakav neobičan redovnik. Bez ikakva objašnjenja pružio mi je letak i zatražio donaciju. Ja sam mu rekao da nemam novca i dok smo razgovarali, prišao nam je drugi čovjek i pokušao mi prodati hašiš. I njemu sam rekao da nemam novca, pa su njih dvojica zapodjenuli razgovor i otišli. Redovnik je zaboravio svoj časopis, pa sam ga ubacio u svoju torbicu i ne pogledavši ga. Sljedećega me dana u Hatchettov dom u Brooklynu telefonom nazvao Gary i pozvao me na Cherry Hill u New Jerseyu gdje je živio naš prijatelj Frank. Kad sam stigao, Gary i Frank su klečali nad mapom koju su prostrli 13

po podu dnevne sobe. „Za nekoliko dana krećemo u Europu“, rekao mi je Gary. „Moraš poći s nama.” Nisam imao prebijene pare i tih sam dana upravo smišljao kako ću se vratiti u Chicago i prihvatiti sezonski posao. Međutim, Frank me je uvjerio da ima dovoljno novca za svu trojicu. „U redu,“ rekao sam, „idem s vama.” Sad sam još samo sve te planove trebao objasniti svojim roditeljima u Highland Parku. Nitko u mojoj obitelji nikada se nije uputio preko američke granice. Kako li će to prihvatiti moji brižni roditelji? Vratio sam se svom obiteljskom domu kako bih saznao odgovor na to pitanje. Dok sam sjedio za našim staklenim stolom u blagovaonici, zurio sam u tanjur pun hrane koju je skuhala moja majka. Svake nam je večeri sama kuhala pravu gozbu. Na mom je tanjuru bila uredno složena kriška slasnih lasagna, prhki talijanski kruh premazan umakom od češnjaka i srca artičoka prelivena maslacem. Prostorijom se širio miris pirjanih začina i bilja. „Odlučio sam otići u Europu s Garyjem,”objavio sam. Dok sam na hranu nervozno dodavao sol i papar, zbunjeno su me promatrali. „To će biti odlična prilika za učenje, što ne?” Nije bilo odgovora. Pogledavao sam u cvjetne tapete, pa u Hotpoint štednjak i hladnjak koji su oboje bili ružičasti, jer je to bila majčina najdraža boja. „Toliko ćemo toga naučiti. Ne brinite. U rujnu ću se vratiti i nastaviti studij. Krećemo za tri dana.” Tišina. Majka je izgledala kao da joj je netko umro. „Richie,” zaridala je iznenada, „zašto moraš ići? Kako ćeš jesti? Gdje ćeš spavati?” Tjeskobno je odmahivala glavom i nježno me molila: „Još si dijete. Tko će te štititi?” Otac je samo uzdahnuo. „Sine moj, jesi li lud? Svijet je opasan. Mlad si i neiskusan. Svašta ti se može dogoditi.” Onda je duboko izdahnuo i dodao: „ Kad bih mislio da ćes me poslušati, zabranio bih ti da ideš, ali znam da nećeš.” Zurio je preda se i bez priječi me molio da se predomislim, ali ja nisam na to obraćao pažnju. Rekao mi je glasom koji je drhtao od emocija: „Dokle god se ne vratiš, brinut ću dan i noć.” Za stolom je bio i moj mlađi brat Larry: „Super. Da barem i ja mogu ići.” Ali kada je vidio koliko sam tim namučio roditelje, došao je k sebi i rekao: „Richie, molim te, piši nam ponekad.”

14

2

D

ok sam na dan odlaska tražio svoje sjedalo u avionu, trudio sam se da nikoga torbom ne udarim po glavi. „Oprostite, gospođo”, rekao sam srednjovječnoj Amerikanki koja je sjedila do prolaza. „Trebao bih do svoga mjesta kraj prozora.” Na to je trznula glavom i namrštila se. Samo što joj nisam čuo misli: „Nađi si drugo mjesto.” Ja bih si ga rado bio našao, ali zrakoplov je bio pun, a putnici u redu iza mene nestrpljivi. Tako sam se pažljivo provukao pored nje do svoga mjesta. Ispod svoje natapirane frizure mrko je gledala moju dugu kosu, a ja sam namjerno gledao kroz prozor. Nakon nekoliko minuta pogledao sam prema njoj krajičkom oka i susreo se s njezinim prodornim pogledom. Najavili su zastoj – činilo se da će let biti jako dug. Nakon nekog vremena, ponovno sam bacio pogled u stranu. Silno me iznenadilo kad sam umjesto one gospođe i njene natapirane kose vidio fascinantnu osobu u crnim trapericama, crnim čizmama, i crnoj majici bez rukava. Na dugim tankim rukama nosio je srebrne narukvice. I put i duga ravna kosa bili su mu bijeli poput snijega. Oči su mu bile ružičaste, jer je bio albino, ali me je njegov nestašan osmijeh silno razveselio. Izgledao je tako neobično, ali mi je bio vrlo poznat. Već sam ga negdje vidio. Bio je to Johnny Winter, jedna od najdražih mi legendi rock and rolla. „Kako je, brate? Ja sam Johnny.” „Mene zovu Mali Monk.” Pozdravio me je stiskom ruke kakav razmjenjuju braća. „Kako si dobio ovo sjedalo?” upitao sam. „Prije nekoliko minuta tu je sjedio netko drugi.” Johnny se nasmijao i odgovorio mi otegnutim teksaškim govorom koji mu je bio zaštitni znak: „Čovječe, al’ je ona žena kraj tebe bila uštogljena. Sjurila se niz hodnik i napravila frku, samo takvu. Zahtjevala je drugo sjedalo. Ne voli ona našu sortu, Mali Monk. Ali, znaš, dobro je to ispalo, stjuardesa joj je dala moje sjedalo da 15

bi nas dvojica braće bili zajedno.” Imali smo dovoljno vremena da razgovaramo o svemu. Ja sam mu povjerio svoju žudnju za duhovnom spoznajom, a on mi je iskreno pričao o svom životu. Rekao sam mu da sam nedavno na Floridi bio na jednom od njegovih nastupa s Janis Joplin. Na to mu se vitko tijelo zaljuljalo od svijeha: „Nema koja bi bila tako divlja i luda, niti s jedne strane Mississippija.” Rekao mi je da je Janis bila zbunjena, pohotna i izdrogirana, ali dobra djevojka. Bila mu je, rekao je, poput sestre i silno se brinuo za nju. „Mala Janis pali svoju svijeću na oba kraja. Ne znam koliko to još može izdržati.” Onda me ozbiljno pogledao svojim ružičastim očima i rekao: „Znaš, Mali Monk, novac i slava mogu uništiti ljude. Pomoli se katkad za nju.” Uz buku motora, krenuli smo niz pistu i poletjeli nebu pod oblake. Činilo se da i naša srca lete od zadovoljstva dok smo razgovarali o velikanima bluesa iz Chicaga i s ušća Mississippija. Tu je temu Johnny doista volio i poznavao. „Brate moj, mogli bi mi ovako drobiti zauvijek. Nije me briga ako nikad ne sletimo”, rekao je. Odjednom je primijetio usnu harmoniku za mojim pojasom i povikao: „Čovječe, pa ti sviraš harmoniku! ‘Ajmo malo zasvirat’.” U sekundi je i on izvadio svoju usnu harmoniku pa rekao: „Biraj pjesmu.” „Znaš li Mother-In-Law Blues od Little Junior Parkera?” upitao sam. „To je to, čovječe, to je to.” Podigao je palac. I tako je, na moje beskrajno iznenađenje, poznati Johhny Winter počeo svirati sa mnom na 9,000 metara visine. Stariji su nas ljudi gledali s osudom, a mlađi su se razdragano smiješili. I mlade su se stjuardese njihale u prolazima uz besplatan koncert, a Johnny i ja smo se unijeli u blues i zaboravili na sve. Sletjeli smu u zračnu luku JFK u New Yorku. Na terminal sam došao u Johnnyjevu društvu. Tamo ga je čekala prekrasna danska manekenka, a ljudi su im se divili. Frank i Gary bili su presretni što me vide s Johnnyjem i čudili se kako mi je to pošlo za rukom. Gary se gladio po bradi i smiješio od uha do uha. „Ej, Monk,” rekao je šaljivo i pokazao prema Johnnyjevoj djevojci, „zar ti ne bi bilo draže da te mjesto nas čeka ona?” „Večeras ćemo početi svoju duhovnu potragu”, odgovorio sam i rukovao se s njima. „Mislim da ću u vašem društvu biti manje rastresen.” 16

I

tako smo stigli u Europu. Prvu smo noć proveli u nekom luksemburškom kampu. Sva smo se trojica nagurali u šatorčić i legli u vreće za spavanje puni nade u sutradan. Kad su pijetli najavili zoru, skočio sam iz šatora s Garyjem. Protezali smo se i udisali svjež zrak koji je mirisao po zimzelenom drveću i rascvjetalim stablima. Iznenada nas je prenuo vrisak: „Ne! Dovraga! Ne!” Bio je to Frank. Malo zatim izašao je iz šatora blijed kao krpa. „Netko me je pokrao! Nemam više ni prebijene pare.” Gary i ja smo se zavukli u šator te ga temeljito pretražili, a Frank je već odustao. „Sve sam već pregledao. Nemate šanse.” Gary je potapšao Franka po ramenu i prošaptao: „U redu je, brate. Mi ćemo se pobrinuti za tebe.” „Sve što imamo tvoje je, Frank.” Tješio sam ga. „Nije nam potreban novac. Imamo jedni druge.” Frank je oborio glavu i odlučio da se iz istih stopa vrati kući, jer je bio uvjeren da ne možemo preživjeti s onim što imamo. Ja sam u džepu imao manje od dvadeset dolara. Usprkos tome, kad me je Gary pogledao, prenio sam mu svoju odluku da ostanem. Složio se, pa smo Franku, koji je u Europi proveo samo jednu noć, pod tužnim okolnostima poželjeli sretan put. On je podigao ruksak i krenuo natrag na sigurno, a Gary i ja smo razmišljali o čudesima koja su nas očekivala. Kasnije toga dana našao sam potočić kraj kojega sam sjeo. Visoko drveće plesalo je na vjetru, a voda je slobodno tekla. Kad je Frank otišao, ostao sam gotovo bez ičega. Začudo, to mi je pružilo osjećaj slobode. Nedugo potom, neki su nas nizozemski hipiji pozvali na doručak. Zvali su se Kosmos i Chooch te su podijelili s nama svoj muesli i ponudili nam prijevoz do Nizozemske. U njihovom Volkswagenovom kombiju vozili smo se kroz belgijska i nizozemska sela. Kroz otvorene smo prozore gledali u nepregledna polja stotina i tisuća savršeno poredanih crvenih, žutih, bijelih, ružičastih i ljubičastih tulipana koji su se otvarali pod suncem, dok je s kazetofona grmjela glazba Donovana, Beatlesa i Rolling Stonesa. Kratko smo se zaustavili u Abcoudeu, slikovitom domu jednoga od naših novih prijatelja. Otamo smo se zaputili u Amsterdam gdje su nas poveli u napušteno skladište puno hipija koji su ležali po podu i 17

nesmetano pušili marihuanu. Svjetla su bila prigušena, a svuda su se šetkali štakori. Na pozornici sklepanoj od trule šperploče i sanduka od mlijeka svirala je nekakva kosmata grupa glazbenika. Onda nam je prišao Chooch s lulom punom hašiša te promrmljao uz divlji osmijeh: „Možda se vidimo kad dođem hodočastiti na Haight-Ashbury, Meku za hipije.” Nakon toga nam je odmahnuo u znak pozdrava i nestao u oblaku dima. U sljedećih smo nekoliko dana Gary i ja naučili živjeti gotovo bez ijednog novčića. Rano ujutro potrošili bi nekoliko centi na vrući kruh iz pekare. Zatim bismo sjeli pod neko stablo, prepolovili ga i s užitkom jeli znajući da će to možda biti sve što ćemo taj dan imati za jelo. Otada je hljeb suhoga kruha koji bismo podijelili predstavljao naš svakodnevni obrok dok smo putovali zajedno. U posebnim bismo si prilikama uspjeli priskrbiti i komad sira. Spavali smo kod ljudi koje bismo usput upoznali, ispod nekog stabla, u napuštenoj zgradi ili javnim spavaonicama. Trudili smo se da nam ono malo novaca što smo imali potraje čim dulje. Čitava se scena europske kontrakulture slila u Amsterdam. Središte je bio Dam Square. Stotine su se tragatelja skupljale na mjestima kao što su Fantasio, Paradisio i Melkweg kako bi se družili i slušali glazbu. Još jedno poznato mjesto bio je Cosmos koji je glasio za „produhovljeni“ noćni klub. Tamo sam jedne noći sreo visokog Amerikanca djelomično obrijane glave, s repićem kose, koji je nosio bijele halje. „Želiš li malo duhovne hrane?” upitao je. Ja sam pokorno kimnuo. „Skupi dlanove.” Kad sam to učinio, u ruke mi je ulio cijelu zaimaču punu voćne salate pomiješane s tekućim jogurtom. Dok mi je ta kulinarska izmišljotina curila i kapala niz ruke, zbunjeno stajao. „I što sad? ” pitao sam. „Pa, pojedi!” rekao je kroz smijeh i otišao. Tada nisam mogao ni slutiti pod kakvim ćemo se okolnostima opet sresti i to tisućama kilometara daleko odande. Gary i ja smo upoznali mnogo ljudi sa svih strana svijeta. Koliko god da je sve to bilo lijepo, ja sam se osjećao rastreseno. Osjećao sam poziv koji nisam shvaćao. Stao sam odlaziti u muzeje gdje bih proučavao vjersku umjetnost. Ponekad bih sjedio u parku Vondel te meditirao i iščitavao knjige o duhovnosti. Pa ipak, najdraže mi je bilo sjediti pored nekoga od amsterdamskih kanala. Grad je podrhtavao 18

od strasti za moći, bogatstvom i mnogobrojnim užicima, a moda i trendovi smjenjivali su se poput godišnjih doba. No svježa voda kanala činila se sasvim mirnom iako je tekla kroz sve to. Satima bih sjedio i gledao vodu te se pitao kamo me to nosi struja moga života.

U

nastavku našega pohoda, stopirali smo do grada Hoek van Hollanda te smo se, zahvaljujući skromnom iznosu ušteđenom za brodove, ukrcali na trajekt i zaputili preko La Manchea do Ujedinjenoga Kraljevstva. Kroz sive je oblake rominjala kiša koja nije uspijevala razbiti maglu. Brod se lagano njihao na valovima, prateći njihovo gibanje. Dok smo polako klizili naprijed, režući pramcem nemirno more, ja sam se pitao kamo to idem. Devetnaestogodišnjaci se obično pripremaju za karijeru, ali ja to nisam želio. Kamo sam pošao? Zašto se nisam mogao ozbiljno usredotočiti ni na što drugo osim na ideale koji su mi se vrtjeli po glavi? Slutio sam što je duhovnost, no nisam znao što mi budućnost nosi. Uočio sam niz kolutova za spašavanje i molio se da dobijem jedan od njih kako bih se izbavio iz mora neizvjesnosti. Sjetio sam se da onaj tko nema ideala za koje je spreman umrijeti, ne živi ni za što važno. U potrazi za takvim idealom ostavio sam domovinu, no bio sam poput lista nošena vjetrom koji ne zna gdje će završiti. Iznenada su iz magle izronile Bijele stijene Dovera koje čovjeka ostave bez daha. Trajekt je ubrzo pristao i uputili su nas prema uredu za imigrante. Pogranični policajci gledali su nas s nepovjerenjem. Gary je bio oko 173 centimetra visok, mršav, a zbog svoje je dugačke smeđe kose, brade i upečatljiva lica često izazivao usporedbe s Isusom Kristom. Nosio je plave traperice, običnu zelenu majicu kratkih rukava i špagerice. Na ramenima je nosio vreću za spavanje i otrcani vojnički ruksak. Iako sam i ja imao dugačku kosu, moje dječačko lice nikako nije htjelo pustiti ni tračak brade ili brkova. Nosio sam sive prugaste traperice, sivu dolčevitu i crni prsluk. Taj mi je prsluk među poznanicima postao neka vrsta zaštitnoga znaka; svakodnevno sam ga nosio više od godine dana. Na ramenu sam nosio izblijedjelu smeđu torbu i vreću za spavanje, a na nogama mokasine. Dok smo čekali u redu, pogranični su nam službenici upućivali neugodne komentare i poglede. Kad je došao red na nas, ponizno smo predočili svoje američke putovnice, ali su nas odmah odvukli u nekakav ured. Nakon par minuta, pridružila su nam se dva službenika i jedan 19

policajac. Nadređeni, koji je nosio sivo odijelo i smeđu kravatu, naredio je da nas pretraže ne bi li pronašli drogu. Jedan od nižih službenika pograbio mi je torbu te je istresao na stol. Nije našao ništa osim zelene majice kratkih rukava, jednoga para donjega rublja, četkice za zube, češlja, Biblije i letka s koncerta na Randall’s Islandu. Službenik je iskrivio lice. „To je sve što imaš?” Plaho sam odgovorio: „To je to, gospodine. Još jedino imam ovo.” Pružio sam mu svoju usnu harmoniku. Kad su pretražili Garyja, došao je red na teško pitanje. „Koliko ste novca ponijeli?” Pokazali smo im svoju ‘crkavicu’, a njihovo se početno gađenje pretvorilo u bijes. Nadređenom se službeniku lice zajapurilo. „U našoj zemlji ne trebamo životinje poput vas,“ zarežao je. „Odrezat ćemo vam tu prokletu kosu i zatvoriti vas!” Onda se okrenuo prema policajcu i naredio: „Donesi škare i ošišaj ih do kože.“ Potom su nas svukli do gola i detaljno nam pregledali svaki komad odjeće. Ispitivanje koje je usljedilo trajalo je tako dugo da mi se zavrtjelo u glavi. Najzad su nam objavili da smo u nevolji do grla i otišli. Bili smo toliko uznemireni da nismo mogli razmijeniti ni riječi. U izolaciji smo proveli sat vremena tijekom kojega smo se tjeskobno pitali kakva će nam biti sudbina. Vrata ureda naposljetku su se otvorila i dva su policajca ušla unutra, pograbili nas za nadlaktice te nas odvukli niz dugi hodnik. Kad smo stigli do carine, gurnuli su nas kroz vrata i povikali: „Samo nešto skrivite i završit ćete u zatvoru!” Onda su nam udarili biljeg u putovnice i bili smo slobodni. Još uvijek potreseni, našli smo se na cesti i zahvalili sudbini što možemo gledati lijepe engleske pejzaže. Kad smo podigli palčeve, stao nam je neki automobil i mi smo uskočili. Mladić i njegova djevojka dočekali su nas s osmijehom, a njihov nam je škotski terijer skakao po nogama. „Kamo ćete?” upita djevojka. „Još ne znamo”, odgovorio je Gary. Mladić je potegnuo iz boce piva i rekao: „ Nas smo dvoje krenuli na rock festival na otoku Wightu. Silno ćemo se zabaviti. Što nam se ne pridružite, drugari?” Gary i ja smo se nasmiješili jedno drugom te krenuli s njima i njihovim terijerom koji nam je usput lizao lica. Do otoka smo došli trajektom i odmah uronili u metež kontrakulture. Taj je ogroman skup postavljen među zelenim brežuljcima i dolinama. Dok su se glazbenici smjenjivali 20

na pozornici, ljutiti su policajci sa svojim psima pokušavali spriječiti ljude bez karata da uđu. Događaj je trajao tri dana i noći, a izvođači su bili sjajni. Dim marihuane tvorio je oblake koji su ispunjavali zrak, a ljudi su na sve strane dijelili LSD. Neki muškarci i žene valjali su se u blatu dok su se ostala polugola tijela njihala u ritmu glazbe. Jedne se noći stuštila kiša. Gary i ja smo se nalazili nedaleko pozornice na koju je stupio Jimmy Hendrix. Na sebi je imao narančasto odijelo od baršuna, dugih širokih rukava, ali meni se inače činio prilično povučen. Onaj agresivni šoumen koji je ‘razvaljivao’ gitaru negdje je nestao. Te je večeri iznimno ozbiljno pristupio svom poslu. Izveo je svoju izvitoperenu, agresivnu verziju pjesme Star Spangled Banner. Gledao sam ikonu svoje generacije, proroka kontrakulture koji je nosio poruku o slobodi da se izražavamo slobodno, bez tabua. Bila je to poruka prkošenja postojećem društvenom poretku. Ja sam tu poruku doživio kao poriv da slijedim svoje srce usprkos okolini. Glazba je bila toliko glasna da se činilo kako potresa brda, pjeni more i razbija oblake. No onaj se tihi poziv u meni, za koji još uvijek nisam imao imena, činio puno glasnijim. Nakon koncerta pokupio nas je kombi pun glasnih putnika koji su išli za London. U potrazi za osamom, pogledao sam u torbu i posegnuo za onim letkom koji mi je uručio neobični redovnik na Randall’s Islandu. Na stražnjoj se korici nalazila fotografija nekog čovjeka koji je sjedio pod stablom. Činilo mi se da njegove velike bademaste oči sjaje od zanosa. Iako je bio vrlo star, izraz lica bio mu je nevin kao u djeteta. Nosio je dolčevitu, a iz osmijeha mu je zračila smirenost. Niti sam znao ni tko je, ni odakle je, ali njegova me je pojava zapanjila. Ako itko na ovom svijetu u sebi nosi duhovno blaženstvo, pomislio sam, onda je to ovaj čovjek. Nakon nekog vremena, našli smo se u stančiću u predgrađu Londona u društvu nekolicine braće koje smo sreli na otoku Wight. Jedan je od njih čitao novine. Najednom je podigao pogled, problijedio i zajaukao na sav glas. „Što ti je?” upitali smo ga. „Imam groznu vijest, dečki. Jimi Hendrix je mrtav.” „Ne! Što mu se dogodilo?” upitao sam. Naš domaćin spustio je novine tako polako da mi se činilo kako gledam usporedni film. „Londonske novine kažu kako je noćas popio 21

preveliku dozu tableta za spavanje i udavio se u vlastitoj bljuvotini.” Gary je pokrio lice rukama, a ja sam ostao bez daha. Što to moram iz ovoga naučiti? pitao sam se. Hendrix je tako mlad imao sve za čime žude mase: novac, slavu i nevjerojatan dar. Pa ipak, nije bio zadovoljan. Idol moje generacije postao je žrtva vlastite neumjerenosti. Tisuće su se povodile za geslom ‘seks, droga i rock and roll’, smatrajući ga izrazom progresivnoga stila života. Njihova je najveća vrijednost bila sloboda, ali jesu li doista bili slobodni? Mnogi su sljedbenici kontrakulture koje sam poznavao bili divni, ali bilo je onih koji su mi se činili divljim i nezahvalnim. Sjetio sam se kako je najvažnije što smo moja braća i ja naučili od roditelja zahvalnost. Jesam li doista želio biti dio svega ovoga? Ipak, nisam pripadao ni generaciji svojih roditelja. Pitao sam se gdje bih se mogao uklopiti i molio Boga da mi pokaže. Uz te misli, pomolio sam se za Jimija. Već sam se ranije bio razočarao pokretom radi kojega sam odbacio norme društva i obitelji. Nekoć sam mislio da će kontrakultura izazvati prosvjetljenje u svijetu, no sad mi se činilo da su unutar toga pravca prevagnule destruktivne vrijednosti poput „pobune radi same pobune“ i „radi osobnog užitka“. Bespotrebna, tragična smrt Jimija Hendrixa probudila me iz sna, ali ću se nakon nje ipak baciti u krajnost svoje generacije baš kao čovjek na umoru koji se bori za posljednju priliku da još malo poživi.

U

Londonu smo Gary i ja istraživali Piccadilly Circus među kitnjasto odjevenim drogerašima i ostalim tragateljima za mirom. Hipiji su naklapali, dileri i prostitutke prodavali, policajci pretraživali, ‘skinheadsi’ režali, a turisti fotografirali bizarnu scenu pred sobom. Na Lambert Roadu, na obali nasuprot Parlamentu, sreli smo katoličkog svećenika koji je imao razumijevanja za mlade putnike. Svake bi večeri u devet sati otvorio kameni podrum svoje crkve i dozvolio im da tamo prespavaju bez naknade. Mogli smo tamo ostati do devet ujutru, a dobili smo samo hladni pod od kamena. Ipak, bilo je to mjesto za prespavati. Putnici bi ionako sa sobom imali vreće za spavanje. Svake bih noći neko vrijeme proveo tražeći svoje mjesto među neopranim tijelima u sobi koja je zaudarala po hašišu. Kad bi se ugasila svijetla, prekrio bi nas mrkli mrak. Ubrzo nakon toga čuo bih zvukove parova u snošaju koji su se valjali po podu i stenjali. S 22

vremena na vrijeme opazio bih i neke koji su palili malene svijeće u nekom udaljenom kutu, podvezivali ruke i u treperavom svjetlu ubrizgavali heroin u vene. U tom sam ozračju pušio više hašiša i marihuane nego ikad te se činilo da sam se, barem vanjštinom, nešto bolje uklopio u društvo. No, dok su se ljudi oko mene družili, ja bih se povlačio u sebe. Često sam se pitao zašto se uopće drogiram. Često bih, nakon što je Gary otišao potražiti mjesto za spavanje, odlutao do Temze i sjedio na obali, katkad i satima. Ta velika površina tekuće vode imala je hipnotički utjecaj na mene, što me je navodilo da propitkujem vlastiti život. Pogledavao bih u neumoljive kazaljke Big Bena i pitao se nije li sve što činim traćenje vremena. Neki drugi dio mene žarko je žudio za dokazom da mogu izaći iz svoje sramežljive ljušture i uživati kao nikad do tada. Na primjer, bilo mi je devetnaest godina, a nikad nisam imao djevojku. Kako sam bio silno sramežljiv, uvijek bih radije slušao glazbu u svojoj sobi ili se družio s prijateljima nego izlazio s djevojkama. Dobio sam mnoge ponude, ali bih se uvijek povukao u strahu da ne izgubim slobodu ili, što bi bilo još gore, da nekoj dobroj djevojci ne slomim srce. No, sada su se svi oko mene hvalisali svojim osvajanjima, a meni je dosadilo biti drugačiji. Družio sam se s nekoliko djevojaka koje su pokušavale biti dio „scene“ i flertovao sam s njima ozbiljnjije no ikad, ali sve mi se to činilo ispraznim. Neka me je unutarnja sila vukla dalje od svega. Odlučio sam da ću u borbi protiv nje izaći kao pobjednik, da ću iz prve ruke iskusiti užitke koje je društvo slavilo. Jesam li se to borio s Bogom u svom srcu? Da, pomislio sam hvalisavo, a ja pobjeđujem. No kasno noću, kad bih se vratio rijeci, osjetio sam sram dok sam gledao u n jezin tok. Pobjeđivao sam, ali sam se osjećao izgubljeno. Jedne sam večeri zatvorio oči i tiho meditirao sred jata golubova na Trafalgar Squareu. Okružen bukom koju su stvarala djeca svojom vikom, turisti stalnim brbljanjem i večernji gradski promet, osjećao sam se povezan s kozmosom u sebi koji je bio mnogo stvarniji nego sve oko mene. Duboko sam udahnuo i osmijehnuo se. Učinilo mi se da sam prestao poimati vlastito tijelo i da mi je um uronio u ocean zadovoljstva. Pokušaji da uživam kroz osjetila ili nadiđem urođenu mi introvertnosti činili su se smiješni kad bih ih uporedio s ovom 23

spoznajom. Kad sam otvorio oči zamislio sam da je centar Londona prekrasna obitelj koju čine mramorni lavovi, Lord Nelson na svojemu stupu, kao i svi golubovi, turisti, poslovni ljudi, kupci i prosjaci. Prošetao sam ulicom i kod neke vjerske dobrotvorne udruge dobio šalicu juhe od ječma i komad kruha koje sam pojeo s beskućnicima. Onda sam s iskrenom smjernošću ušao u crkvu St. Martin’s of the Fields, sjeo u klupu te pažljivo stao čitati Bibliju. Pažnju mi je privukao redak u kojem Isus kaže sljedbenicima: „Iziđite između ljudi i odvojite se.” Duboko sam se nad time zamislio.

Zašto da gubim vrijeme u nastojanju da se uklopim u društvenu modu koje se drže moji vršnjaci? Što ne bih živio kako ja želim? A možda ću, nadam se, jednoga dana živjeti kako Bog želi.

P

onovo prešavši La Manche, Gary i ja stigli smo u Calais u Francuskoj. Dan je bio sunčan, a na tanahnim su stablima cvrkutale ptice. Vidjeli smo pašnjake pune svježe mlade trave koja se njihala na blagom vjetru. Disali smo slobodu punim plućima jer smo mogli poći kamo smo htjeli. „Hej, Monk, kamo ćemo sada? Tvoja mi je želja zapovijed.” Dok smo stajali uz seosku cestu u zapadnoj Francuskoj, Garyjeve su zelene oči sjajile od pustolovine. „Svijet ti je na dlanu”, rekao je pa iz stražnjega džepa traperica izvukao napola pokidanu kartu Zapadne Europe i počeo mi pokazivati razna mjesta: „Maroko, Španjolska, Pariz, Rim, Švicarska, Njemačka. Kamo ćemo?” „A kamo se tebi ide, Gary?” „Meni se ide svuda! Ali, kojim redom? Pitanje je sad. ” Ja sam se na to zamislio i sjetio rijeka koje sam često proučavao. Onda sam ruke pružio ka nebu i rekao: „Mislim da je najbolje da sudbinu predamo Božjoj volji.” Gary se nasmijao, zbacio sa sebe ruksak i sjeo na njega. Počeo je oponašati moje pokrete i odvratio: „A što ti to znači?” „Što bi htio da znači? ” Nato je Gary podrugljivo sklopio ruke u molitvi: „Ti si taj koji po cijele dane proučava svete spise i meditira dok se ja zabavljam.” Onda je opet pružio ruke nebu i rekao: „Ti odluči kako da sudbinu predamo Božjoj volji.” 24

Ja sam na to ubrao divlji žuti cvijetak i rekao: „ Ovako.” „Misliš da sjedimo ovdje dovijeka kao taj cvijetak?” „Gary, vidi. Maleno sjeme zakopano u zemlju procvalo je u ono što je danas – prekrasan cvijet koji uživa u suncu. Kako? Tako što je predao svoju sudbinu u Božje ruke.” „Dobro, brate, pobijedio si – a sad mi reci kako se tvoja kitnjasta poezija kaže jezikom stopera.” Pomirisao sam cvijet i dosjetio se: „Što nas vozači prvo pitaju kad stanu? Ti glumi vozač a ja ću nas.” Gary slijegne ramenima: „Bok, kamo ćete?” „A kamo ćete vi?” „U Casablancu,” rekao je Gary pretvarajući se da okreće volan. Na to sam zapljeskao rukama i rekao: „Izvrsno! Upravo smo tamo i mi krenuli.” Zatim sam mu pružio cvijet i upitao: „Što kažeš, Gary? Svaki put kad ispružimo prst, sudbina će biti tajna koju će nam otkriti sljedeći vozač.” Gary je na to poskočio, potapšao mi leđa i povikao: „To je to! Kamo god ide naš vozač, tamo idemo i mi!” te je bacio onaj cvijetak u vjetar. Nakon nekoliko dana putovanja kroz sela i gradove našli smo se u predgrađu Pariza. Grad je bio sve bliže, a mi smo ga iščekivali sa sve većim nemirom. Louvre, Eiffelov toranj, prekrasni spomenici, palače i kafići bili su nam na dohvat ruke. No, sudbina je drugačije htjela. Prvi automobil koji nam je stao, odveo nas je u Ženevu u Švicarskoj i ostavio pored mirnoga jezera koje je izgledalo poput mjesečeva srpa. Tamo smo neko vrijeme meditirali i onda potražili smještaj. Našli smo hostel za mlade u kojemu smo dijelili sobu s oko dvadeset i pet drugih ljudi. Jedan od njih po imenu Jim nedavno je dobio časan otpust iz američke vojske. Jako je volio knjige o istočnjačkom misticizmu te smo sate proveli razgovarajući. Bio je vitak, snažan i željan pustolovina, jer je nekoliko godina proveo ograničen službom. Jednoga je dana Jim upitao: „ Monk, kako to da usprkos ratu u Vijetnamu nikad nisi unovačen?” Objasnio sam mu da je odbor za novačenje greškom u datoteku pored moga imena unio krivi datum rođenja. Za vrijeme izvlačenja datuma onih koji će biti unovačeni, dok je čitava nacija sjedila na iglama, a datumi se rođenja redali, oni koji su bili izvučeni među prvima prvi su pozvani u vojsku. Moj pravi datum rođenja bio je izvučen među 25

prvima, no onaj je pogrešan izvučen među posljednjima, pa me nikad nisu pozvali. Jim je pogledao u nebo, pogladio se po bradi, odmahnuo glavom i razmislio na trenutak pa rekao: „Možda to i nije bila pogreška odbora za novačenje. Možda Bog ima neki drugi plan za tebe.” Jim je bio na putu za Maroko, pa je Garyja i mene pozvao da putujemo s kroz Italiju, a mi smo se odmah složili. Pored Genove, grada Kristofora Kolumba, potrpali smo se u njegovu ‘bubu’ zajedno sa svim novcem koji je zaradio u vojsci i elektronskim uređajima na kojima je planirao zaraditi u Americi. Ostavili smo za sobom brda uređena terasama, a pred nama se rasprostrlo Sredozemno more. Popodnevno je sunce igralo na dubokim plavim vodama, pa smo stali da se okupamo. Kad smo se vratili do automobila, Jim se zaprepastio kad je vidio da je potpuno prazan. Spustili smo se do policijske postaje kako bismo prijavili krađu, ali stvari su krenule nizbrdo po nas. Na naše iznenađenje, policajci su počeli vikati, upirati u nas prstom te su nas najzad potrpali u zatvorsku ćeliju. Smrznuo sam se od straha. Do nas je došao načelnik. „Imate dva izbora“, zarežao je. „Ostanite u zatvoru ili se nosite odavde zauvijek!” Dakako, odabrali smo drugi. Te nas je noći službeno vozilo crvenih rotacijskih svjetala otpratilo do izlaska iz grada. Tako je prošao naš prvi dan u Italiji. Vozili smo sve do jutra kad smo našli telegrafski ured. Jim je kontaktirao prijatelje u Njemačkoj koji su mu poslali novac za gorivo da se vrati u vojnu bazu kojoj je pripadao. Tako smo Gary i ja opet bili sami. Stajali smo pored puta i pitali što nas još čeka. „Hej, Monk, misliš li da nosimo nesreću? Prvo Frank, a sad Jim. Tko god nam pokuša pomoći, izgubi sve što ima.” „Ne znam, Gary. Možda postoji neki razlog za to.” Gary je pogledao niz cestu kojom smo došli i reče: „Misliš li da se sve događa s razlogom?” „Da. Vjerujem da iza svega ovoga stoji predivan plan.” Gary je potvrdio glaovom: „I ja tako mislim.” Rekavši to, ispružili smo palčeve i predali se sudbini.

26



K

3

atedrala Santa Maria del Fiore još je od 1367. dragulj u srcu Firence. Gomile posjetitelja gurkale su se i fotografirale velebnu kupolu i povijesno značajne reljefe, a ja sam sjedio sâm u klupi duž glavnoga prolaza. Posjetio sam dotad mnoge crkve u Europi i u njima se osjećao kod kuće. Prišao sam oltaru i pomolio se za duhovno vodstvo rame uz rame s mnogim drugim vjernicima – ovdje su se molili kako seljaci, tako i plemenitaši. Svi su klečali pred Svevišnjim, a ja sam se pitao što iskaju. Jesu li molili za uspjeh u poslu ili olakšanje bremena koje ih tišti? Jesu li tražili novac, slavu ili osvetu? A možda su ipak htjeli samo ljubav kojoj nema povoda. Što se mene tiče, ja sam promišljao o motivaciji za svoje putovanje. Jesam li zanemario dužnosti prema društvu zato što se nisam zaposlio? Je li me u bijeg tjerala neka unutarnja slabost? Preispitao sam svoje srce. Kad sam krenuo na put, nadao sam se probiti ljusku koja me je sputavala, ostaviti po strani sve i iskusiti ono što mi svijet nudi. Mislio sam da će me to dovesti bliže Bogu. Ali sad sam osjećao da me priroda ovoga putovanja odvlačila od željenoga cilja. Srce mi je vapilo za duhovnim iskustvom. Pogledao sam k vrhu kupole, sklopio ruke i ovako se pomolio: Ne znam točno tko si, ali vjerujem da me čuješ. Žudim biti uza te. Osjećao sam se maleno pred silnim kamenim lukovima i visokim zidovima. Sunce je sjalo kroz vitraže na prozorima te osvjetljavalo protežnu osmerokutnu kupolu i omatalo svece od mramora u koprenu mekoga svjetla. Posvećeni je oltar blistao u zrakama sunca i svjetlu svijeća koje su ga okruživale. Na njemu je s drvenoga raspela visio lik Isusa Krista, izliven u bronci gotovo u prirodnoj veličini. Bio je to istinski simbol prave ljubavi i samilosti koje u nama pobuđuju spremnost da patimo za one koje volimo. Ponad raspela, u kupoli, velika je freska prikazivala jad pakla i slavu raja ponad kojih se izdizao uskrsli Gospodin okružen anđelima. Gledajući raspelo, u srcu su mi odjeknule Isusove riječi koje sam bio upamtio: „Zato najprije tražite 27

kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati… Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.“ Prošli su me srsi, udovi su mi se stresli, obrazi zgrčili, a glava mi se činila praznom i laganom. Obuzeše me tuga i sram. Osjećao sam se izgubljen i sâm poput siročeta. Živi su mi se ljudi učinili skamenjeni poput kipova što su im stajali za leđima, dok su sami kipovi sjali i činili se živim, kao da dišu. Još mi je jedan biblijski ulomak preletio sjećanjem: „Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!” U tim sam riječima osjetio oprost koji mi je udahnuo nov život. Najednom se kroz tišinu svetišta začuo zvuk orgulja, a skladba koja je na njima bila izvedena uzdignula mi je duh ponad samoga vrha kupole. Sâm i obnažen pred Gospodinom, zaplakao sam, osjećajući se slobodan kao ptica. Borba koju sam u sebi vodio u Londonu završila je. Na slivu rijeka životnih izbora, jednom sam zauvijek odabrao onu koja je tekla prema mojim duhovnim čežnjama. Znao sam da se nikad neću vratiti.

T

e sam noći odlutao u obližnju šumu i sjeo na prastari zid međaš. Tamo sam, pod mjesečinom, zasvirao usnu harmoniku i s njome podijelio sve što sam osjećao. Poput bliskog prijatelja, pomno me je slušala i odvraćala skladbom koja mi je um odvela u dubine u kojima sam našao utjehu i mudrost. Svirajući sam blues, slobodno sam izrazio svoje radosti, jad i žudnju. Plakao sam za svojom izgubljenom ljubavi – za Bogom. Satima sam tako svirao, kad me prenula neka nepoznata djevojka koja je u blizini stajala pod srebrom mjesečine. Sramežljivo mi je prišla. „Ja sam Irene”, rekla je i objasnila da me sluša satima. „Tvoja me glazba ganula. Smijem li sjesti bliže dok sviraš?” „Ako želiš”, odgovorio sam. Plaho sam zasvirao na neko vrijeme, ali više nije bilo isto. I sam sramežljiv, uspio sam na brzinu pogledati prema njoj. Irene se mogla mjeriti s najljepšim djevojkama, a svaki joj je pokret bio dražestan i čedan. Pomalo je smeteno odmaknula svoju dugu svijetlo smeđu kosu s profinjena lica i nježno rekla: „Dolazim iz jednog sela u Švicarskoj. Na ljetovanju sam i tražim duhovne prijatelje.” Oči boje ljesnjaka bile su joj vlažne od suza. Govorila je o tome koliko se razočarala u ljude 28

koje je srela, a koji su samo htjeli zadovoljiti sebe. Ispričala mi je da žudi biti bliže Bogu. „Iz tvoje sam pjesme shvatila da si i ti u duhovnoj potrazi. Molim te, reci mi nešto o sebi.” Sljedećih smo nekoliko sati proveli pričajući o svojim životima i nadama. Bilo je gotovo uznemirujuće koliko smo toga imali zajedničkog. Meki su joj se obrazi ljeskali od suza. Dubok je udah otkrio koliko joj je tijelo bilo dražesno. Rekla mi je: „Molila sam se za suputnika. Molim te, povedi me sa sobom kamo god ideš.” Sav u prepasti, poslušao sam njezin iskren prijedlog da ljubujemo dok zajedno tražimo prosvjetljenje. Na kraju me blago pogledala i rekla: „Molim te, razmisli o tome.” Obećao sam joj da hoću. Sljedeći smo dan proveli zajedno posjećujući muzeje, šetajući parkovima i razmjenjujući misli. Nikad nisam sreo takvu ženu. Bio sam očaran. Kad sam te večeri na travnatoj uzvisini dijelio kruh s Garyjem, prišla mi je neka nepoznata djevojka, pogledala mi u oči, i predala mi pismo. Ponio sam ga sa sobom u šumu i vidio da je od Irene. Napisala je da bi joj bilo odveć bolno opet me sresti ako ne prihvatim njen prijedlog. „Ako mi se više ne javiš,” pisalo je, „shvatit ću.“ Te sam noći dugo šetao šumom. Je li ovo bila kušnja da me odvrati od duhovnosti ili prilika, kakva se pruža jednom u životu, da podijelim život s nježnim, prelijepim anđelom? Razmatrao sam koliko je sve to neobično. Samo nekoliko sati prije no što sam je sreo, u katedrali sam doživio najdublje duhovno iskustvo svoga života i posvetio se pred Gospodinovim oltarom. Da je Irene došla samo dan ranije, ne bih joj mogao odoliti. Ona je bila sve što sam mogao poželjeti u djevojci i osjećao sam duboku naklonost i privlačnost prema njoj. Mogao sam je zamisliti kao idealnu partnericu za sebe. Nisam je dobro poznavao, ali sam znao da ću slomiti oba naša srca ako je odbijem. Ponovno sam se našao na slivu rijeka, a ovoga puta obje su tekle prema prosvjetljenju. Jedna mi je nudila društvo krasne suputnice na tom putu, a druga me zvala da svu svoju moć ponudim božanskom. Te sam noći dugo šetao, promišljao i molio se. Mogu li doista okrenuti leđa takvoj prilici da iskusim zemaljsku ljubav? Gledao sam prema nebu punom zvijezda i mislio na katoličke svece, lame iz Tibeta i indijske jogije koji su živjeli živote odricanja radi strasti za prosvjetljenjem. Napustili su ugode kako bi odgovorili na poziv potpune posvećenosti, a ja sam žudio da im se pridružim. Znao sam da će mi biti teško, no 29

odlučio sam pokušati, barem na neko vrijeme. Mjesec je obasjao suzu koja je pala na moj adresar dok sam križao Irenino ime. Nikad nisam Garyju rekao za nju. Mogao je za nju čuti samo u pjesmi moje harmonike, ako ju je znao protumačiti.

S

krajem ljeta, došlo je vrijeme da se vratimo kući i nastavimo školovanje. Znali smo da nas prijatelji i rodbina nestrpljivo čekaju, no Gary i ja smo shvatili da nam nema povratka. Potraga za prosvjetljenjem tek je bila počela. Nekoliko dana kasnije, našli smo se u Rimu. Smjestili smo se iza nekog hostela na šumovitom brdašcu i spavali pod zvijezdama. Ja bih većinu vremena provodio daleko od svoga prijatelja, tražeći samoću. Jednoga sam dana nabasao na drevni samostan te sam ušao u kapelicu. Dok sam klečao i molio se, s leđa me je potapšao jedan stari redovnik. „Trebaš li pomoć?” upitao je. Kosa mu je bila sijeda, a vrh glave obrijan. Bio je visok, a duga smeđa halja, iz koje su virila stopala u starim kožnatim sandalama, bila mu je čista, ali iznošena. Oko pojasa je nosio vezano uže. Njegov me lik ispunio strahopoštovanjem. Polako sam mu rekao: „Sveti oče, molim vas, ukoliko me smatrate vrijednim, recite mi štogod o svojemu duhovnom putu.” On se na to spokojno nasmijao, sjeo na klupu pored mene i počeo govoriti. Glas mu je bio nježan i dubok: „Odrastao sam u velikaškoj obitelji. U mladosti sam previše imao i silno se brinuo o tome što misle moji prijatelji. Da bi me prihvatili, mnogo sam griješio te uživao u vinu, ženama i lijepoj odjeći.” Rekavši to, zastade na tren, a glas mu ispuni tuga: „Dok sam bio na fakultetu, cijela mi je obitelj stradala u brodolomu. U dubokoj sam žalosti promišljao sam o tome koliko je uzaludan bio moj život ispunjen pohlepom. Onda sam počeo tragati za smislom života, što me je dovelo do poznanstva s jednim franjevačkim svećenikom s kojim sam počeo proučavati svete knjige.” Na to suznih očiju podigne ruke prema oltaru i reče: „U životu i učenjima Isusa Krista pronašao sam odriješenje od grijeha i izvor vječnoga života. Posvećenost svetog Franje nadahnula me je da se posvetim životu redovnika i prihvatim zavjete. Bilo je to prije gotovo pedeset godina.” Pognuo sam glavu. „Puno vam hvala. Smijem li vas upitati nešto što me silno muči?” U kapelici se spremao neki obred, pa su ljudi koji su 30

se skupljali razbili mir. Redovnik me pogledao svojim blagim plavim očima. Duboke bore na njegovu licu govorile su o životu punom odricanja. Osmijeh od nekoliko zuba odisao je nekom nenametljivom radošću koju sam smatrao tajnom njegova života. „Uskoro će misa. Molim te, pođi sa mnom.” Poveo me kroz neki uzani hodnik niz stepenice ravno u mrkli mrak. Upalio je fenjer, pa smo krenuli niz podzemni hodnik, nešto širi od metra. Zidovi tunela su bili načinjeni od kamena, strop je bio nizak, a miris u njemu vlažan i pljesniv. Šišmiš mi je okrznuo lice. Moj vodič promrmlja onako iz mraka: „Vodim te gdje se najviše volim moliti.” Riječi su odjekivale od kamenja kao i zvuk naših koraka. Onda smo ušli u jedan izdvojen sobičak. Treperavo se svjetlo odbijalo o zidove ćelije koja nije imala više od šest kvadrata. Jedini namještaj bila je drvena klupa a na zidu je visilo drveno raspelo. Sa smješkom me upita: „Je li ti ovdje dovoljno tiho?” Rekao sam mu da sam blagoslovljen što sam to vidio. Tako sam se doista i osjećao. Sjeli smo na klupu, a on je između nas na tlo postavio onaj fenjer. Onda sam počeo pričati o nečemu što me tištilo odtkad sam došao u Europu: „Porijeklom sam iz židovske obitelji te poštujem našu vjeru. Djedova predanost judaizmu uvijek me nadahnjivala kao dijete. Za svojih putovanja, izučavao sam Svetu Toru i Kabalu te u njima pronašao nadahnuće i mudrost. Pa ipak, Isusov život i učenja ganuli su me do suza. Njegova mudrost, samilost i ljubav prema Bogu duboko su mi u srcu.” Rekavši to, osjetio sam nelagodu, jer ni s kim do tad nisam podijelio ove misli. Na to me redovnik ohrabrio svojim dobrostivim očima, pa sam nastavio: „U prošlosti, kršćani su u više navrata progonili židove. Neki suvremeni kršćani mrze židove jer misle da su ubili Isusa. Osjetio sam to i na svojoj koži. A opet, postoje židovi koji preziru kršćane te ne shvaćaju ozbiljno Isusa Krista.” U sjećanje su mi navrle slike iz prošlosti. Gledao sam plamičak u fenjeru i upitao ga: „Čemu toliki nesklad između ljudi koji teže voljeti istoga Boga? Izdajem li svoje židovske pretke time što osjećam duboko poštovanje prema Isusu?” Stari je redovnik svoju ruku položio na moju. Pogledao je k nebu tražeći prave riječi te na tren sklopio oči u tišini. Zatim ih je otvorio i rekao: „Dijete moje, Bog je jedan. Sve nas religije uče da ga volimo i slušamo. Radi slabe vjere, ega ili politike, ljudi se bore oko površnih 31

razlika. Tijekom pedeset godina meditacije, molitve i davanja milodara, otkrio sam da se Božja ljubav ljudima ukazuje na razne načine. Mnoge duhovne tradicije imaju svece koji žrtvuju vlastite živote zbog ljubavi prema bogu i dobre volje prema ljudima.” Gladeći bradu dok je duboko razmišljao, glas mu je zadrhtao: „Ja vjerujem da je Isus Krist Božji sin i moj Spasitelja. Može biti da Bog po svojoj volji posvećene židove nadahnjuje vjerom drugačije nego mene.” Nastavio je o tome kako su nas Mojsije i proroci poučili da volimo Boga svim svojim umom, srcem i dušom te da je Isus poučavao istom i nije došao promijeniti zapovijed, već je ostvariti. „Zašto da se mrzimo i svađamo?“ nastavio je. „Isti se put može pojaviti u raznim oblicima, no kraljevstvo Božje zajednički je cilj. Oni koji unose pomutnju, ljudi su ograničena uma.” Onda mi je ostavio ruku i s ljubavlju me pogladio po glavi: „Ne muči se odveć, sine moj, ti si iskren. Bog će te voditi.” To što mi je rekao dirnulo me duboko u srce.

J

edan drugi dan, Gary i ja smo naišli na samostan u kojemu su redovnici meditirali u katakombama punim kostiju njihovih prethodnika. U nekim odajama nalazila su se uredno složene hrpe načinjene od stotina ljudskih lubanji i nebrojenih ljudskih kostiju. U drugim pak sobama vidjeli smo umjetnički posložene kosti od kojih su bili načinjeni cvjetni uzorci, namještaj pa čak i lusteri. Jedan nam je stariji redovnik, koji je sjedo pored nas, ovako objasnio odgovarajući na naš upi: „Na ovome mjestu razmišljamo o nestalnosti tijela i njegovih vezanosti. To nam pomaže nadići njegove kušnje i potražiti okrilje u kraljevstvu Božjem.” Pomno smo ga slušali. Kad smo zašli dublje u katakombe, vidjeli smo kosture očuvane u cijelosti, odjevene u odore redovnika, koji su pokazivali prema znaku na kome je pisalo: „Vi ste sad, kako smo nekoć bili mi. Mi smo sad, kako ćete vi tek biti.”

U

sprkos duhovnim susretima, materijalni me svijet nastavio mamiti. Jednoga smo popodneva Gary i ja zalutali u neku rimsku knjižaru. Često bi svraćali u knjižare i pregledavali knjige tražeći nadahnjujuće retke. Toga me dana posebno privukla knjiga: Kako svirati blues na usnoj harmonici Listajući je, našao sam poglavlja o stilovima velikih majstora te među njima skladbe svih mojih omiljenih izvođača: Sonny Boy Williamson, Little Walter, Howling 32

Wolf, Jimmy Reed, Slim Harpo, Sonny Terry, Junior Wells, John Mayall, Paul Butterfield i drugi. Činilo mi se to savršenim priručnikom za ovo putovanje, no nisam si ga mogao priuštiti. Hoću li ikad opet naći takvu knjigu? Mislio sam da neću. U tom me trenu svladala moja niža priroda. Pažljivo sam se osvrnuo lijevo i desno, strpao knjigu ispod majice te išetao. Kad smo se vratili na brdašce gdje smo obično spavali, pokazao sam blago Garyju. On se nasmijao i odobrio. Nekoliko dana kasnije, posjetili smo Baziliku svetog Petra na dan kad je Papa držao propovijed. Onda smo satima lutali Rimom dok nismo stigli do neke krasne crkvice. Sjeli smo na stare, teške, pomno izrezbarene drvene klupe i proveli sat vremena zahvalno meditirajući i moleći u svetištu nalik spilji uz meko svjetlo svijeća. Potom smo krenuli dalje ne bi li zaustavili koji automobil. Zastali smo na jednom od zakrčenih rimskih križanja. Tad mi je Gary pokazao vrlo detaljno izrezbareno drveno raspelo s Isusom. Ja sam ga primio, zadivljen njegovom ljepotom. „Odakle ti to?” upitao sam. „Iz one crkvice. Bilo je u ispovjedaonici”, veselo je odgovorio Gary. „Što?!” Brzo sam mu ga bacio natrag. „Ukrao si iz Božje kuće? Kako si mogao? Sramim te se.” Garyjeve su se oči zažarile. „A tko si ti da mi propovijedaš? Zar nisi ukrao onu knjigu o harmonici? Ne budi licemjeran.” Imao je pravo. Osjećao sam se posramljen i poražen. Nisam ga imao pravo suditi, ali morao sam nešto reći: „Da, ukrao sam je, ali sam je uzeo s mjesta koje zarađuje novac, ne iz svetišta.” Gary se zajapurio. Povikao je i nadglasao buku rimskoga prometa: „Crkva je jedno od najvećih poslovnih lica na planetu. Zarađuje milijarde dolara, a onu je knjižaricu vjerojatno otvorio neki religiozan čovjek koji jedva spaja kraj s krajem.” Dok smo se svađali, oko nas se skupila gomila pješaka i poneki automobil koje je zanimao naš sukob. Ja sam pokušao nadglasati motor autobusa: „Možda je tako, ali mi smo u toj crkvi obožavali Boga. Jednostavno ne mogu podnijeti da si od svih mjesta na kojima smo bili baš to odabrao za krađu. Molim te, brate, vrati raspelo. Učini to za mene.” Na to se Garyjev bijes istopio u miran osmijeh. Zagrlio me, ispričao se i pristao ga vratiti. „I meni je žao. Znam da nisam u pravu, ali hvala ti.” 33

Onda smo oboje stopirali natrag do one crkvice i vratili ukradeni križ. U našu šumu vratili smo se tek noću. Smijali smo se našoj svađi i složili se da je produbila našu vezu i dokazala obostranu odanost. Ležao sam u vreći za spavanje licem okrenut prema zvjezdanom nebu i sam se na sebe ljutio. Kakav li sam samo licemjer. Zar nisu upravo licemjeri pribili Isusa na taj križ? Nepošteno je propovijedati drugima ono što čega se sâm ne držiš. Kao da mi je čitao misli, Gary prekine tišinu: „Monk, molim te nemoj vratiti knjigu o harmonici. Svima se sviđaju nove pjesme koje sviraš.” Poslušao sam ga i zadržao knjigu sve dok iz nje nisam naučio sve što sam mogao. Neposredno prije našeg odlaska iz Rima, vratio sam se u onu knjižaru i stavio je na policu s koje sam je nekoć uzeo. Baš kao i drugdje, i u Rimu sam našao utočište na obali rijeke. Gledao sam s jedne na drugu obalu Tibera i mislio na rijeku koja je tekla kroz uspon i pad Rimskoga Carstva te se nastavila i nakon njega. Naraštaji i civilizacije su nestali na njenim obalama, a velebne rimske građevine su se urušile. A Tiber je sve to vrijeme tekao i nosio mudrost koju sam želio imati. Dok sam promatrao njegov rijek, razmišljao sam o radostima, tugama i kušnjama boravka u Italiji. Sjetio sam se sirotog opljačkanog Jima, našeg dobrotvora vojnika. Pomislio sam na neprocjenjiv blagoslov koji sam dobio u katedrali Santa Maria del Fiore. Potom su me misli ponijele k Irene, nježnom anđelu kojega sam smatrao preprekom na svom putu. U šumoru rijeke, oglasila se i mudrost onoga franjevca koju sam čuo u podzemnoj odaji. Posramio sam se vlastitog licemjerja kad sam osudio najboljega prijatelja koji je ukrao isto kao i ja. Činilo mi se da me božanska ruka vodi kroza sve to do spoznaje vrijednih pouka. Uz rijeku sam počeo razmišljati o životu svetoga Franje. U mladosti je prezirao gubavce, no kad ga je dirnula božja milost, suosjećajno je poljubio gubavčevu ruku u želji da služi. Osjetio sam poziv da posjetim Asiz. Na nekoliko sam se dana razdvojio od Garyja i otišao na hodočašće. Kad sam stigao, krenuo sam obilaziti mjesta gdje su se odigrali događaji iz Franjina života i čitao odgovarajuće priče. Sveti je Franjo bio sin bogatoga trgovca i u mladosti je bio vojnik. No jednoga dana 1205. godine, dok se molio u samostanu svetoga Damjana, Isus Krist ga je sa crkvenog raspela pozvao da „obnovi crkvu koja je u ruševinama”. Bio je to trenutak preobrazbe. Posvetivši se životu 34

samonametnuta siromaštva, poniznosti i predanosti, privukao je mnoge sljedbenike. Nekoliko sam dana proveo u samostanu svetoga Damjana razmišljajući o svečevoj preobrazbi. Posjetio sam kuću gdje je proveo djetinjstvo te vidio ormar u koji ga je otac zatočio bojeći se da će se odreći svijeta. Franjo je otamo pobjegao nadmudrivši majku. Vidio sam katedralu svete Marije anđeoske gdje je otpočeo službovanje i gdje je mnogo godina kasnije izdahnuo. Kad sam se u Rimu našao s Garyjem, u srcu sam nosio nadahnuće odricanja, samilosti i zanosa duhovne ljubavi svetoga Franje. Iz Rima smo stopirali za Napulj te otamo otišli u slavne Pompeje. Iznenadilo me koliko je uspješan bio taj grad, sve do vulkanske erupcije Vezuva. Nekoliko stoljeća nakon toga, šetali smo kroz ruševine drevne civilizacije i čudili se svemu što je iskopano iz slojeve skrutnute lave. U pepelu su nastali savršeni kalupi ljudskih tijela. U čvrstoj su se lavi očuvale životinje, kuće, ceste i stotine raznih artefakata. Preplaviše me misli. Čemu me sve uči tragedija Pompeja? Svakoga trena svakog od nas može zadesiti nesreća. Uljuljkani smo i ne shvaćamo nestalnost materije. Europu je poharala kuga, Hirošimu sravnila atomska bomba, tolike su gradove u Americi uništili zemljotresi i požari. Prirodne nam sile sve oduzimaju kroz čitavu našu povijest. Čemu odgađati potragu za vječnim draguljem prosvjetljenja? Svaki je trenutak pravo vrijeme za to. Baš kao što je erupcija Vezuva čitavu civilizaciju pretvorila u pepeo, moje je srce preplavila lava potpune posvećenosti duhovnom putu koja je sve pred sobom pretvorila u pepeo moje prošlosti.



35

I

4

z Pompeja smo stopirali do luke Brindisi. Posljednjom crkavicom kupili smo karte za brod do grčkoga otoka Krfa, stare Korkyre o kojoj je još Homer pisao u Odiseji. Tamo sam svakoga dana odlutao do padine koja je obilovala maslinicima i vinogradima. Gledajući Jonsko more, sjedio sam ispod drveta nara i čitao Tao, Bhagavad Gitu i Bibliju upijajući mudrost raznih učitelja. Svjež sredozemni zrak poticao je promišljanje. Onda smo opet prešli na kopno i stopirali do Atene. Dok smo se vozili, divio sam se jedinstvenoj prirodi, jeziku i običajima Europe. Odrastao sam na američkom Srednjem Zapadu, pa su mi raznolikosti koje sam vidio u Europi proširile vidokrug. Dugo bih gledao kroz prozor i odlutao mislima. Cijeloga sam života stvarnost shvaćao u skladu s kulturom u kojoj sam odrastao. Zašto mi, ljudska bića, posjedujemo duboku sklonost da sebe smatramo boljima od drugih, a posebno po pitanju nacionalnosti, rase, religije i društvenog položaja? Često vlastiti položaj smatramo normalnim, a tuđi neobičnim ili manje vrijednim. Takav ponos ispunjen osudom degradira nas u fanatizam ili sektaštvo te dovodi do mržnje, straha, izrabljivanja pa čak i rata. Molio sam se da mi putovanja otvore um i razviju osjećaj za to kako druge kulture gledaju na život, svijet i Boga. Nakon što smo stigli u Atenu, pisao sam svojoj obitelji u predgrađu Chicaga. Rekao sam im gdje se nalazim, koliko mi znači ovo putovanje i koliko se osjećam blisko povezan s njima. Još uvijek nisam smogao hrabrosti da im kažem kako se najesen ne želim vratiti na fakultet, da i ne znam kad ću se vratiti. U Ateni smo se Gary i ja zaprepastili kad smo vidjeli policajce koji su pri patroliranju ulica nosili strojnice. Zaključili smo da svakako trebamo prespavati u hostelu za mlade, a ne ispod drveta. No, nismo više imali novaca ni za takav jeftin smještaj. Tako smo se odlučili na čin uobičajen za tadašnje prekaljane putnike – davanje krvi u zdravstvenoj ustanovi. U ono vrijeme davanje je krvi bilo vrlo 36

primitivno i bolno. Privezali bi nas za stolove te izvlačili krv velikim injekcijama. Skoro smo se obojica onesvijestili. Onda smo, u skladu s pravilom koje je svaki davalac krvi morao slijediti, popili čašu soka od naranče i sjedili pola sata u čekaonici. Davalac bi bio plaćen tek nakon što bi se utvrdilo da je zdrav. Dok smo sjedili u čekaonici i čekali da nam prođe vrijeme, trpjeli smo bolove u rukama. Gary je iskrivio lice i počeo jadikovati: „Siguran sam da možemo i drugačije nešto zaraditi.” Tada smo se osvrnuli i primjetili jednog Francuza s kutijom za gitaru koji je patio isto kao mi. Nekoliko pak sjedala niže, ugledali smo mladića iz Švicarske s violinom koji se također držao za ruku. Ja sam, kao i uvijek, za pojasom imao svoju usnu harmoniku. Mi glazbenici pogledali smo se i nasmijali,jer smo shvatili da mislimo isto. Švicarac je od malih nogu učio klasičnu violinu, ali se u mladosti odlučio za rock i blues. I Francuz je bio klasično obrazovan svirač flamenka koji je odabrao etno muziku. Pokupili smo novac za krv i krenuli zajedno niz ulicu svirajući divlju improvizaciju bluesa od osam taktova. Desetak se ljudi okupilo oko nas i počelo plesati. Uskoro ih je došlo više desetaka. Gary nam je davao ritam tako što je ubacio nekoliko novčića u posuđeni šešir i tresao ga. Publika je bila silno zadovoljna nastupom što je pokazala ubacujući brojne drahme, grčki novac, u Garyjev šešir. Onda smo krenuli u povorci niz ulice Atene svirajući neku dugačku skladbu, a sad već brojna publika nas je slijedila pocupkujući i plešući. Stali smo na jednom uglu gdje su se okupili deseci ljudi, a šešir se punio drahmama. Na kraju dana, podijelili smo zaradu među sobom i prijavili se u neki hostel za mlade. Sljedećega jutra već smo bili poznati. Gdje god smo išli, Grci bi se skupljali oko nas, smiješili se i pljeskali u taktu. Sve u svemu, jako smo im se svidjeli, a mi smo veselo svirali i mislili kako nam se sve to činilo predobro da bi trajalo. Na jednom trgu, dok je naša glazba ispunjavala zrak, starci su zapljeskali s nama, mladi su plesali, djeca poskakivala, a majke u ritmu zibale djecu. Svi su se oko nas toga sunčanog popodneva smiješili, a šešir se nadimao sve dok se, najednom, gomila bez najave raspršila. Glazba je stala kad smo se našli na nišanu strojnica. Uhitili su nas i odveli u postaju. Tamo su nam zaplijenili sav novac iz šešira i upozorili da nikad više ne počinimo takav zločin. Tu je moja karijera profesionalnoga glazbenika počela i svršila. 37

S nešto novaca koji smo uspjeli sakriti od policije, Gary i ja smo kupili smo karte za brod do otoka Krete. Osjećali smo da je vrijeme da pronađemo mirnije mjesto gdje ćemo nastaviti njegovati svoju duhovnost. Kad smo pristali u luku Iraklion na Egejskome moru, sjeli smo na autobus koji nas je odvezao do južne obale. Tamo smo našli krasan i pomalo grub predio netaknut ljudskom rukom. Nedostupna brodovima te tako vrlo tiha, strma i stjenovita obala blistala je od ljepote prirodnih izvora vode, pješčanih plaža, planinskih koza i obilja sunca. Nikad u životu nismo vidjeli toliko spilja. Odabrali smo onu koja je gledala na Sredozemno more i u njoj se nastanili. Ovaj je otočni raj bio savršen za post, meditaciju i molitvu. Svako bih se jutro prije zore popeo na brdo gdje bih meditirao i molio se do sumraka. Dok sam gledao preko bistroga mora, sve sam više žeđao za prosvjetljenjem. Gary je u međuvremenu sjedio uz more i također meditirao. Nakon zalaska sunca, sreli bismo se u našoj spilji i prekinuli cjelodnevni post s malo običnoga kruha. Kad bismo legli spavati na kameno tlo, razgovarali smo o tome što smo toga dana spoznali. Tako nam je u promišljanju prošlo nekoliko tjedna. Sve moje molitve i meditacije, onu iskru duhovne gladi koju sam imao, pretvorile su u veliku vatru. S vrha one samotne planine vidio sam kako cijeli moj život izgara u toj vatri. Činilo mi se da sam opsjednut žudnjom za Bogom i da me ta žudnja proždire. No sudbina me vodila prema raskrižju. Na jednome od puteva ostao bih onaj kojim sam se smatrao; ostao bih mladić iz neke američke obitelji od kojega se očekivalo da završi fakultet i dobije diplomu, a on se pridružio kontrakulturi. Drugi bi me put odveo tamo gdje se je sve moralo stubokom izmijeniti. Bojao sam se. Znao sam da ću odabrati ono što će mi potpuno izmijeniti život, ali ništa me nije moglo zaustaviti. Nisam znao kamo me sudbina vodi, ali sam znao da će korak naprijed na mome putu razotkriti nov život i nov identitet. Sve sam ostalo morao ostaviti za sobom. U smiraj dana, sunčevo je meko crveno kolo padalo moru u usta. Pustilo je koprenu zlatnoga svjetla preko valova što su se pod njim njihali i plesali. Planine na obali zlatno su se prosijavale. Nebeski se svod iznad mene prelijevao ružičastim, narančastim i ljubičastim 38

tonovima. A tada me je, iz vlastitoga srca, jedan nježan ali zapovjedan glas ponukao: „Idi u Indiju.” Zašto Indiju? pomislio sam. To je drugi svijet i jako je daleko. Znam tako malo o njoj. Novaca gotovo da i nisam imao, niti sam znao što očekivati, pa ipak, vjerovao sam da je to bio glas moga Gospoda koji me dozivao. Već sam i ranije u nekoliko navrata osjećao bilo Božje prisustvo bilo krivnju kad sam učinio nešto što me je odvajalo od Boga. No ovo je iskustvo bilo drugačije. Bio je to tihi glas koji je dopirao iz moga srca. Znao sam da glas nije bio moj, niti mojega uma. Ne, to je bio Bog koji je odgovorio na moje molitve za vodstvom. U suton sam sam sišao s brda prema Sredozemnom moru, uronjen u more vlastitih misli. Osjećao sam da me svaki korak vodi bliže mome cilju. U našoj sam pećini našao Garyja kako meditira. Plamičak jedne jedine svijeće bacao je žućkasto svjetlo na svod i zidove našega skloništa. Sjeo sam na kameni pod pri ulazu u spilju i gledao u nebo koje se mračilo, a potom sam prekinuo tišinu: „Gary, danas mi se dogodilo nešto zapanjujuće.” On je razrogačio oči i povikao: „Stvarno, Monk? I meni isto!” „Reci.” Gary je pogledao u zvijezde: „U suton sam čuo glas.” „Nevjerojatno! Što ti je rekao?” „Rekao mi je”, prošaptao je, „da odem u Izrael.” Širom sam otvorio usta. „Što?” Tresao sam se u iščekivanju i nagnuo bliže. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. „Kamo?” „Rekao mi je: ‘Idi u Izrael.’ Zar mi ne vjeruješ?” Na kamenom tlu, skupljao sam svu svoju snagu. „I ja sam čuo glas dok je sunce zalazilo.” Gary je uzviknuo: „Nevjerojatno! Idemo zajedno u Izrael!” „Ali, Gary,” prošaptao sam dok mi je srce lupalo, „meni je glas rekao: ‘Idi u Indiju.’” „Indiju?” Gary je ciknuo. Ostao je bez riječi. Niti jedan od nas nije mogao progovoriti. Među nama se podigla tišina, a ja sam pogledao u nebo puno zvijezda. Obraćajući se nebesima, prošaptao sam: „Da, odlučio sam.” Pećina je sada bila u mraku, osim plamička one svijeće. Okrenuo sam se svom najdražem prijatelju. „Sutra odlazim. Možda se više 39

nikad nećemo vidjeti.” Dugo potom nismo ništa govorili, a onda Gary prekine šutnju: „Indija je tisućama kilometara daleko, preko pustinja Srednjega Istoka.” Nemirno svjetlo svijeće plesalo je po zidovima. „Put je opasan i smrtonosan. Monk, ti nemaš ništa. Ovo nije duhovni put, već samoubojstvo. Molim te, pričekaj. Zašto ne pođeš sa mnom u Izrael, zaradiš nešto novaca, pa ćemo zajedno u Indiju?” Prošlo je par minuta. Razmišljao sam o tome što je rekao, no unutarnji mi zov nije dao mira. „Gary, vjerujem da je taj poziv stigao od Boga. Ne mogu odgađati da ga poslušam.” Njegovo je lice preplavila briga. „Kako ćeš doći do tamo?” „Pa, ako nastavim stopirati u smjeru istoka, jednoga ću dana stići u tu zemlju gdje me čeka odgovor na moje molitve.” Shvatio je što mi je na srcu. Niz obraz mu je kliznula suza i smočila mu bradu. „Moraš slijediti svoju sudbinu”, prošaptao je. „Molit ću se za tebe.” Plamičak se gasio, a ja sam legao na tlo da se odmorim. U tišini noći, gledao sam u zvjezdano bespuće, a iščekivanje mi je dražilo misli. Kad je sunce izašlo, spremio sam se na put. Gary me je došao ispratiti do autobusne postaje na trošnoj seoskoj cesti. Stajali smo pored nekoliko zemljoradnika koji su čekali autobus i osjećali kako nas hvata tuga razdvojenosti. Bratska ljubav koju smo dijelili prava je rijetkost. Od djetinjstva smo zajedno prolazili sve životne mijene. Zajedno smo promatrali zvijezde iz naših domova u Highland Parku, iz hipijevskog raja u Kaliforniji, iz studentskoga doma na Floridi i s mnogih mjesta u Europi. Pitali smo se zašto ljudi mrze i ubijaju te smo se bunili protiv vjetnamskog rata i postupanja prema Afroamerikancima. Sanjali smo o ljudskim pravima, o svijetu bez mržnje i prepunom glazbe. Uzajamno prijateljstvo i podrška postali su nam još važniji tijekom nedavnih putovanja. Vidio sam kako nam prilazi stari autobus i poželio Garyju dati poklon, nešto što mi je bilo jako drago. Razmišljao sam kako bih mu rekao koliko mi znači njegovo prijateljstvo i sinula mi je ideja. Skinuo sam svoj stari crni prsluk i dao mu ga. Godinama sam ga nosio svakoga dana. Onima koji su me znali, bio je neodjeljivi dio mog identiteta. To je ujedno bila i najvrijednija stvar koju sam imao. „Prsluk!” uzviknuo je Gary. 40

Bili smo poput lišća na vjetru i nismo znali kamo ni kako će nas otpuhati. Rukovali smo i zagrlili. Jedva sam nešto rekao od silnih osjećaja koji su me gušili: „Jednoga dana, ako bude Božja volja, možda ćemo se ponovno sresti.” Pronašao sam mjesto na autobusu i, dok smo poskakivali preko jaruga i rupčaga, osvrnuo sam se za Garyjem. Stajao je sam. Znao sam da je to što sam mu dao prsluk označilo napuštanje vlastitog identiteta, kako prošloga tako i sadašnjega. Odlučio sam odbaciti i nadimak „Monk” te otada nadalje koristiti ime Richard koje sam dobio od roditelja. Put u nepoznatu Indiju, osjećao sam, bit će put na kojemu ću ponovno pronaći svoj vječni identitet.

41



U

5

Iraklionu, sjevernoj luci na Kreti, upoznao sam ribara koji me je pristao odvesti brodom do Atene. Kad smo zaplovili, sjeo sam podalje od njega i zagledao se u more. Um mi se talasao poput valova. Nisam mogao dokučiti što će mi donijeti budućnost. Imao sam devetnaest godina i nikad nisam vidio nikoga iz Indije. Znao sam samo da se Indija nalazi na istoku, no nisam imao pojma gdje je ni koliko je daleko. Nisam imao ni kartu. U školi sam naučio da je Indija jedna grozna hrpa siromaštva, bolesti, prenapučenosti i krotitelja kobri. Kad sam počeo tragati za uvidima u tajne života, otkrio sam da su je mnogi držali zemljom religije, jogija i velikih svetaca. Hoću li doživjeti susret s tim rišijima? I to ne kao turist ili posjetitelj, već kao onaj tko traga za istinom. Kad sam se vratio u Atenu, činilo mi se da sam pokrenuo lavinu prepreka. Put do Indije, saznao sam, vodio je kroz Tursku. Putnici koji su se vratili iz Turske upozoravali su me na Istanbul: „Crno tržište Istanbula žedno je krvi. Dobrovoljnom davatelju obećaju veliki novac, a onda ga privežu, iscijede mu svu krv, a leš bace u Crno More.” Drugi je pridodao: „U istanbulskim getima žive kriminalci koji će te ubiti za jednu jedinu liru, a da ni ne trepnu.” No ja sam već odlučio krenuti, pa nisam obraćao pažnju na takvu crnu kroniku. U hostelu za mlade, raspitivao sam se o kopnenom putu do Indije. Oko mene su se još jednom okupili Europljani: „Zar ne čitaš novine? Jesi li lud?” Netko mi je pred nosom zamahnuo novinama na engleskom jeziku. EPIDEMIJA KOLERE HARA TURSKOM. „Ne možeš u Indiju bez da prođeš kroz Tursku.” Da, u Turskoj je harala epidemija kolere. Širom Europe novine su pisale o tome. A ja sam htio stopirati kroz tu zemlju? Možda sam uistinu bio lud. Ipak, među zlogukim sam prorocima upoznao dva mladića koji su i sami krenuli kopnom za Indiju. Jeff je bio Amerikanac iz San Diega u ranim dvadesetima. Bio je visok, atletske građe, četvrtaste vilice i čvrsto ocrtanog nosa. Nosio je dugu, uredno počešljanu plavu kosu 42

s razdjeljkom na stranu koja mu je padala skoro do ramena, a iza naočala crnih okvira nazirale su mu se plave oči. Izgledao je pomalo grubo, no njegova je duša željela mir. U Indiju se namjerio tražeći duhovnost, baš kao i ja. Bio je skroman, volio zabavu i sve u svemu bio jedno od najsimpatičnijih ljudskih bića koje sam dotad upoznao. Ramsey je pak bio Australac u tridesetim godinama, rumene puti i kose crvene poput hrđe. On je bio iskusan putnik. Izvana se činio lukav i žilav, no iznutra je bio nježna duša. Već je ranije stopirao kroz Europu i Aziju te imao zrelost i mudrost koja je nama nedostajala. Iako sam im se predstavio kao Richard, ostali u hostelu su me otprije znali po nadimku, pa su me Jeff i Ramsey nastavili zvati Monk. Od nas trojice, samo je Jeff još imao novaca. Široko se osmjehnuo i rekao: „Dečki, nemam puno, ali što god da imam – vaše je.” Onda je iz ruksaka izvadio nešto kruha, maslac od sezama, špinat, rajčice, masline i sir fetu. Uzbuđen poput prava velikog djeteta, pripremio nam je izvrsnu gozbu i poslužio tri jednake porcije. Zagrizao je svoj sendvič i rekao: „Dečki, nakon ovoga ćemo morati stvarno stegnuti remenje. Dobro?” Ramsey i ja smo uživali u sendvičima i klimali glavama. Tamo smo, u predvorju hostela, još jednom potvrdili sporazum da zajedno putujemo u Indiju, pa smo se uputili u tursku ambasadu provjeriti jesu li zatvorili granice. „Granice su otvorene,” hvalili su se. Sljedećeg smo se dana vratili po vize. Za Tursku smo prvo stopirali prema sjeveru Grčke. Vozili smo se uz obalu sve do biblijskoga grada Soluna, a zatim skrenuli na istok, do grada Kipija. U Kipiju, koji je krajnja sjeveroistočna točka Grčke, prošli je nekoliko dana da nismo uspjeli nikoga zaustaviti. Ipak, približili smo se granici koja je predstavljala most između Europe i Azije te je bila jedan od važnijih putova za krijumčare marihuane i heroina koji su dolazili sa Srednjega Istoka i iz Jugoistočne Azije. Prašnjava pogranična postaja bila je daleko od civilizacije. Nalazila se na kraju ceste i satima smo hodali do nje. Zloslutna željezna ograda s bodljikavom žicom na vrhu, koja se protezala dokle mi je pogled sezao, ispriječila nam se na putu. Tamo su bili i neizostavni grčki vojnici sa strojnicama u rukama. Ramsey priđe jednom od njih i upita: „Gdje je ured za imigraciju?” Vojnik pokaže na jednostavnu kolibicu pored ograde. Tamo nije bilo nikoga, a već se mračilo. Što sad? 43

Mi smo već bili odlučili nastaviti s putem što god da se dogodi. Postavili smo niz pitanja, no kao odgovor dobili smo samo ravnodušnost, negodovanje i nerazumijevanje. Najzad, jedan mladi vojnik koji nas je cijelo vrijeme promatrao, nekamo nestade. Za nekoliko trenutaka, grčki je službenik za imigraciju izašao iza šanka sa čajem koji do tada nismo ni primjetili. Bio je to krupan čovjek nabrekloga trbuha i velikih brkova. Činilo se da mu je vojnička košulja broj premalena. Krajeve usta obrisao je krpom koju je onda dodao mladom doušniku te se zagledao u nas trojicu. „Što želite?” upitao je. Ramsey je hladnokrvno odgovorio: „Želimo preći granicu i otići u Tursku.” Čovjek s nabreklim trbuhom gledao nas je u nevjerici. „Nemoguće. Granice su zatvorene. Kolera Turskom hara poput vatre. Niti jedan razuman čovjek neće tamo otići.” „Ali, veleposlanstvo nam je reklo da su otvorene”, izleti Jeffu. „Želimo—” „Dobro, znate li vi što je epidemija kolere?” povikao je sad već ljutiti službenik. „Ako vas pustim kroz ona vrata, nema vam povratka. Ova granica ne propušta nikoga iz Turske.” Pokazao je prema istoku, a onda prema nebu koje se mračilo i reče: „Tamo vani je ničija zemlja.” Onda zaškilji i doda: „Znate li vi što ćete tamo naći? Divljinu! Zmije otrovnice i gladne vukove! Pustinju bez hrane i vode!” Jeff ga prekine prije nego li je uspio izgovoriti još štogod: „Ali zašto nam je onda veleposlanstvo u Ateni reklo da je granica otvorena? Već smo platili vize i obećali su nam da možemo ući.” Na službenikovu su vratu nabrekle vene. Pokazao je prstom i povikao: „Turska je granica zatvorena. Ako prođete kroz ta vrata, nikad se više nećete vratiti! Jel’ me čujete? Savjetujem vam da se lijepo vratite odakle ste došli. Ja odlazim za dvije minute. Smjesta odlučite.” Sunce samo što nije bilo zašlo, a danima smo se trudili stići do ove granice tako da smo samo izlanuli: „Idemo u Tursku.” Čovjek je na to naredio vojnicima da otvore prolaz. Dok smo prolazili, prorekao nam je: „Budale, nikad se nećete vratiti!” Vojnici su stajali sa strojnicama u rukama dok su se čelična vrata čvrsto zatvarala za nama. 44

Polako smo krenuli naprijed. Ničija je zemlja doista bila pustoš kakvoj nisam vidio ravne, divljina koja je služila kao tampon-zona između dvije neprijateljske zemlje. Sunce je zapadalo. U daljini sam vidio zmiju kako gmiže preko raspucalog tla. Nekoliko golih stabala stajalo je poput stražara koji su nam pokazivali put. Sve se više mračilo. Ovo je inače bio uobičajeni prolaz za putnike, ali je te noći bio sasvim pust, što zbog kolere što zbog zatvorene grčke granice. U prašini, desetak metara lijevo od nas, ugledao sam nekakav kostur, no nisam ga se usudio pokazati suputnicima. Napetost mi je razdirala utrobu. A što ako je turska granica doista zatvorena? U veleposlanstvu su nam rekli da je otvorena, ali to je bilo prije tjedan dana. Zar ćemo umrijeti ovdje, zarobljeni u ničijoj zemlji? Bivalo je sve hladnije. Tišinu su s vremena na vrijeme parali vučji urlici, a mi smo se vukli korak po korak. Tada sam se sjetio kako mi je jedan trgovac u Ateni rekao da je ničija zemlja puna mina još od grčkoga građanskog rata: „To su takve mine koje ti u trenu otkinu nogu i zabiju komade cipele u batrljak.” Stresao sam se i krenuo dalje, moleći se na svakom koraku. Nitko se od nas nije usudio progovoriti. Četiri kilometra mrkloga mraka bilo je poput šetnje dolinom smrti. Drhtao sam, beznadan i bolestan. Upravo kad se činilo da se ta noć nikad neće privesti kraju, u daljini smo vidjeli svjetlo. Požurili smo naprijed. Onda smo razabrali čeličnu ogradu s bodljikavom žicom. U sredini je, pribijen za vrata, stajao željezni reljef turske zastave. Produljili smo korak. Naoružani je vojnik stražario i pušio cigaretu bez filtera. Uvijek pribrani Ramsey je prošaptao: „Ja ću se pozabaviti ovim.” Dohvatio je putovnicu iz svoje torbe i nakašljao se. Stražar je na to digao pogled, a Ramsey mu je prvo pokazao ispravu, onda nas, a konačno zemlju iza stražarevih leđa. Čovjeka uopće nije bilo briga. Povikao je dvije riječi: „Granica zatvorena!” „Ali, gospodine, morate nas pustiti unutra. Inače ćemo umrijeti. Grci nas neće pustiti natrag. ” „Granica zatvorena.” Iz usta mu je navro oblak pare koji je naglasio neuljudnu poruku. Nismo imali kamo. Bili smo poput zatvorenika koji su molili za milost. Ali taj nam je stražar sigurno neće ukazati. Svo njegovo znanje engleskoga jezika svodilo se na dvije riječi: granica zatvorena. 45

Potom je petom na svojoj čizmi ugasio čik i odmarširao u tamu. Nije ga bilo dvadeset minuta, a mi smo i dalje čekali pred vratima poput izbjeglica. Kad se vratio, počeo je žustro gestikulirati i vikati na nas. Između raznih grčkih pogrdi svako bismo malo čuli: „Granica zatvorena. Granica zatvorena. Granica zatvorena.” Pitao sam se hoće li nas pobiti. Najzad se pojavio njegov nadležni. Izgleda da su išli u istu školu: „Granica zatvorena.” Mi smo bili tihi, ali nismo odustajali. Naš očaj i ustrajnost na koncu su smekšali drugoga stražara koji nas je odlučio pustiti unutra. Utjerao nas je u neku drvenjaru gdje je zaplijenio sve što smo imali: putovnice, novac, pa čak i odjeću koju smo imali na sebi. Onda je otišao i zaključao vrata za sobom. Mi smo ostali skoro goli u onoj ledenoj prostoriji i pitali se je li nam išta bolje nego malo prije u ničijoj zemlji. Što sad? Hoće li nas pustiti da tamo umremo? U donjem smo rublju drhtali oko pola sata, što od hladnoće, što od iščekivanja. Najzad se naš tamničar vratio. Zagledao nam se svakom u lice, vratio nam odjeću, lupio biljeg u putovnice i široko se nasmijao: „Dobrodošli u velebnu zemlju Tursku”, rekao je. Duboko potreseni, prešli smo u sasvim drugi svijet.

46



K

6

ad smo pograničnoga stražara upitali za put do Istanbula, pokazao nam je pustu seosku cestu koja je nestajala u tami brdovitog i plodnog seoskog kraja Istočne Trakije. Dok smo hodali, po prvi sam put vidio minaret kamene džamije. Očarala me je njezina kupola i minareti i bio sam oduševljen što vidim mjesto posvećeno Bogu. Na cesti nije bilo nikakvih vozila, a Istanbul je još uvijek bio udaljen 250 kilometara. Što sad? Dok smo stajali i pitali se kako ćemo ikad stići do svoga odredišta, niz cestu je doklopotao stari otvoreni kamion koji se zaustavio pored nas. Neobično je bilo to što je na drvenim klupama u stražnjem dijelu sjedilo desetak smrknutih policajaca. Popeli smo se k njima. Uniforme su im bile otrcane i svi su bili vrlo tihi, osim jednoga koji nije bio u uniformi. Taj se nagnuo prema meni i prošaptao: „Hoću kupiti hašiš od tebe. Prodaj mi. Nisam policajac.” „Nemam ja toga”, rekao sam. Još me je neko vrijeme pokušavao nagovoriti, a onda je skočio s kamiona, stavio policijski šešir i otklipsao svojim putom. U Istanbul smo došli usred noći. Kad nas je glavni policajac upitao gdje ćemo odsjesti, Ramsey mu je odgovorio da tražimo nešto jeftino. Nato se glavni policajac zagledao u nas preko svojih naočala, okrenuo se i otišao do jednoga s nižim činom kako bi porazgovarali na samo. Kad se vratio k nama, rekao nam je da slijedimo njegova pomoćnika. Pomoćnikova je uniforma bila izblijedjela i pokidana, a izraz lica stoički. Nije nam se obraćao niti nas je gledao. Sljedili smo ga kroz puste istanbulske ulice i što smo dalje išli, to su nam se kvartovi činili siromašniji. Brzo smo shvatili da nas vodi usred geta, upravo tamo gdje je kolera bila u punom jeku. Ono što smo vidjeli bilo je obeshrabrujuće. Bijeda i bolest okruživali su nas sa svih strana. Jeff je drhtao od straha. „Grdno smo pogriješili. Ona ničija zemlja bila je sigurnija od ovoga.” Čak je i Ramsey glasno uzdahnuo. „Drugovi, u sve ove godine 47

putovanja nisam vidio depresivnije mjesto.” Ja sam se pokušao moliti, ali mi je um bio odveć nemiran. Kamo nas ovaj čovjek vodi? Neugodnu tamu kidali su ljudski krici i zapomaganje. Prljava zabit plaćala je strašan danak bolesti. Bojao sam se disati. Kolera hitro opustoši tijelo, noseći strašne bolove u probavnom traktu i smrt. Bili smo izgubljeni i sami, a povratka nam nije bilo, jer nas je vodio onaj čudan čovjek. Pred nama se pokazaše zloslutni obrisi kamene srednjovjekovne građevine. Obuze me strava. Svi su mi nagoni rekli da bježim, ali naš nas vodič sa smiješkom uvede unutra. Slabo osvijetljena ulazna prostorija služila je kao sala za biljar u kojoj je desetak muškaraca pušilo cigarete i nadmetalo se. Izgledali su poput najokorjelijih gangstera iz podzemlja. Dok su nas odmjeravali svojim hladnim pogledima, i nehotice sam pomislio kako se takvi ne bi libili ubiti nekoga da pokriju kockarski dug. Nizak ali opasan vođa bande oslanjao se o zid. Ispod pripijene crne majice bubrili su mu mišići, a džepnim je nožićem čistio crno ispod noktiju. Kad je vidio našega vodiča, ubacio je nož u džep, zagladio uljem namazanu crnu kosu i prišao mu. Činilo nam se da njih dvojica sklapaju neki sporazum, a onda su nas pozvali da ih slijedimo do stražnje strane sale te uz tamno i strmo kameno stubište nejednakih gazova. S jedne nam se strane nalazio kameni zid, a s druge duboki pad u podrum, bez ograde. Bilo je mračno kao u rogu, a uspon je bio tako strm da smo ostali bez daha. Kad smo se popeli na vrh, vodič nas je kroz neosvijetljen hodnik odveo do sobe u kojoj smo trebali prenoćiti. Umjesto ljubazne dobrodošlice, „domaćini” su zahtijevali da im platimo unaprijed. Bili su toliko agresivni da nam je malo po malo sinulo u kakvu smo se nevolju uvalili. Htjeli smo proći jeftino, ali nismo htjeli ovakvu bijedu. Ramsey im je rekao da nemamo tuskih lira te ih upitao za tečaj dolara. „Tek ćemo onda razgovarati o plaćanju i to samo za jednu noć.” Ostali smo zabezeknuti kad su nam ponudili iznos upola manji od službenoga tečaja. Ramsey je uljudno prigovorio i pokušao se cjenkati za bolji omjer. Međutim, glavni gulikoža nije htio ni čuti. Bili smo na njegovu terenu. Od bijesa izobličenoga lica, bacio je cigaretu o zid. Zatim je stao mahati nožem pred nama i verbalno nas napadati. Iako je bio 48

nizak, prestravila nas je snaga njegove okrutnosti. Prodorne crne oči pomračio mu je gnjev. Drhtavih je usana mahnito vrištao, upirući nam prstom u lice. Pred nama je kiptjelo otjelovljenje bijesa. Ostali su grubijani sve to gledali kamenih izraza lica, a naš se tobožnji prijatelj policajac tresao od straha. Bili smo prepušteni sami sebi. Kad su nam uzeli novac, ljudi su nas ostavili zatočene u sobi Što ako se vrate da nas ubiju? Tražili smo izlaz, ali uzalud. Osim vrata, imali smo još samo jedan prozor koji je bio visoko iznad uske, kamenom popločene ulice. Bili smo u klopci. „Jeff, zaključaj vrata”, prošaptao je Ramsey. „Monk, pomozi mi gurnuti ovaj bračni krevet na vrata da nas ne zaskoče u snu.” San nam ni u kom slučaju nije bio na pameti, no bilo je mudro napraviti sve mjere predostrožnosti. Što smo tiše mogli, podigli smo i navalili krevet na vrata te, za svaki slučaj, zavezali čeličnu šipku zaglavlja za kvaku. Ramsey i Jeff su legli na taj krevet, dok sam se ja smjestio na poljski krevet pored zida. Soba je bila prava rupa. Sa stropa je visjela jedna jedina žarulja na žici, a zelena boja i žbuka ljuštili su se sa zidova. U kutovima se njihala paučina, a ustajali smrad dizao nam je želudac. Dašćući zbog pomanjkanja svježega zraka, uhvatio sam se u koštac s ogromnim prozorom koji je imao gotovo dva metra u visinu i metar u širinu. Kad se najzad otvorio, pao sam natrag u krevet, no uskoro su menapale stjenice. Nije bilo govora o odmoru. Ležali smo u mraku i čekali. Nakon otprilike sat vremena čuli smo kako se u bravi polako okreće ključ. Vrata su se tiho otvorila, ali su udarila u krevet. Ispočetka su ih uljezi lagano gurkali, ne shvaćajući da nas trojica čučimo na tlu sa druge strane i da se svom težinom naslanjamo na krevet. Gurnuli su jače. Kad su shvatili da smo im zapriječili ulaz, počeli su urlati i bacati se o vrata. Na tren su ih uspjeli otvoriti, ali mi smo se oslonili o krevet svom težinom i opet ih zatvorili. I mi i oni već smo bili napola ludi od naguravanja. Ja sam skočio na krevet ne bi li iznova pričvrstio čvor koji ga je vezao za kvaku, kad je u pukotinu na vratima jedan od napadača zario nož koji me umalo povrijedio. Pomahnitao sam. Žele nas ubiti. Borba se nastavila. Oni su se nastavili bacati o vrata koja su neprestano udarala u krevet. Prijetili su i psovali, a mi smo gurali 49

krevet. Kako nisu uspjeli otvoriti vrata, iznenada su odustali i povukli se. Tišina koja je uslijedila bila je potpuna i napeta. Znao sam da će nas opet napasti, pa sam legao na svoj mali krevet zajedno sa stjenicama. Gomila stravičnih misli opsjedala mi je um. Što radim ovdje, zarobljen u istanbulskom getu u kojem se skupljaju bande iz podzemlja i kojim hara epidemija kolere? Prevrtao sam se po krevetu i prisjećao života u Highland Parku. Ja sam jednostavan dečko. Moja me obitelj i prijatelji vole. Zašto sam napustio okrilje takva mirnog doma? Sad sam bespomoćan i sam. Pomolio sam se. Ovdje sam došao tražeći prosvjetljenje; je li ovo put kojim moram proći da se naučim predati?

Na pamet mi je došla jedna misao. Ako je tako, neka bude. Samo nas Bog može spasiti u ovoj nevolji. Molitve mi je prekinuo zvuk vrata koja su se opet zarila u krevet. Počela je druga runda. Ubojice koji su se namjerili na nas, urlali su i divlje mlatili po vratima. Samo trenutak nepažnje i mogli bi poginuti. Bilo je vrlo hladno, ali nas je oblivao znoj. Dahtali smo od napora, ruke i noge bile su nam natučene, ali grabežljivci se nisu umorili. Njihova rika nas je plašila. Ja sam već počeo misliti da će mi puknuti mjehur. Jedini nužnik bio je vani u hodniku. Tako su se u meni vodile tri velike borbe: da ubojice zadržimo vani, da urin zadržim unutra i da shvatim čemu sve to služi. Kako nisam više mogao odolijevati zovu prirode, ostavio sam Ramseya i Jeffa te se popeo na prozor i olakšao se na ulicu. Uši mi probi ženski vrisak. Ulica je bila široka nešto manje od pet metara, a točno preko puta mene bio je prozor na kojem je bila starica muslimanka odjevena u tradicionalni crni veo. Ja sam bio toliko očajan da je nisam ni vidio, no ona je gledala ravno u mene. Užasnuta mojom nepristojnošću, vrištala je od gađenja. Bilo joj je to previše. Ja sam bespomoćno stajao na prozoru, licem u lice sa staricom, s hlačama oko članaka, urinirajući i moleći je da se smiluje. Ona me proklela i bacila mi u lice cipelu. Pogodak je bio direktan. Zatvorio sam prozor, skočio na tlo i obrisao krv s nosa i ustiju. Ali nisam bio gotov. Moj se mjehur još uvijek htio rasprsnuti, a Ramsey je dozivao: „Monk, vrati se ovamo. Ne možemo ih više zadržavati.” 50

Gubio sam sve tri bitke. Neću ovo preživjeti, pomislio sam. Bože, pomozi! Samo što sam to pomislio, vidio sam rješenje. Nastavio sam urinirati u onu cipelu. Pažljivo sam je odložio u ladicu u stolu i vratio se borbi. Čvrsto držeći svoj položaj, uspjeli smo ih odbiti. No ipak, bili smo u stupici bez hrane i vode. Samo je bilo pitanje vremena kad će provaliti k nama. S prvim zrakama sunca, shvatili smo da nam je jedina nada tihi bijeg kroz vrata u stanci između napada. Prilika za bijeg bila je sićušna, ali smo odlučili riskirati. Znali smo da ćemo umrijeti ako je ispred vrata stražar. Nismo imali izbora. Polako i što tiše, otvorili smo vrata u mrkli mrak. Nisam vidio ni prst pred nosom. Dok smo hodali na vrhovima prstiju, stari je drveni pod sa svakim koraom zaškripao, kao da vriska. Hoćemo li nabasati na njih? Srce mi je snažno tuklo. Uspjeli smo se probiti do gotskoga stubišta. Još uvijek nismo vidjeli pa smo se hvatali za zid, bojeći se da ćemo pasti u podrum. Prikrali smo se onoj sali za biljar gdje je, na naš užas, pod slabim svjetlom na jednom od stolova spavao stražar. Držeći dah, uspjeli smo se odšuljati do izlaznih vrata koja su se nalazila na drugom kraju prostorije. Bilo je zaključano, a brava nije htjela popustiti. Takvu još nikad nismo vidjeli. Svaki ju je od nas trojice svim silama pokušao otvoriti, ali bezuspješno. Naši su pokušaji konačno probudili omamljenoga stražara. Kad nas je vidio, počeo je vikati i dozivati ostale. S udaljenog stepeništa čuo se strašni stampedo. „O, Bože!” dahnuo sam. „Ramsey, otvori brzo tu bravu! Otvori je!” „Trudim se. Trudim se.” On se doista trudio svim silama, ali brava nije popuštala. Pozlilo mi je od zvuka onih čizama. Samo što nas nisu dosegli, kad se brava najednom otvorila, a mi smo poispadali na ulicu, trčeći brže no ikad sa svim svojim stvarima i ruksacima na leđima. Iza nas smo čuli urlanje i povike neprijatelja, ali se nismo okretali. Spazili smo taksi i uletjeli unutra. Znali smo samo jedno mjesto u Istanbulu: „Plava džamija, Plava džamija”, govorili smo zadihano u jedan glas. Kad je u retrovizoru vidio bandu koja se približavala, taksist se nije htio pomaknuti, jer je u tome vidio dobru priliku za sebe, već je rekao: „Dvjesto dolara.” „Što? Dvjesto dolara?” povikao je Jeff. 51

Vozač je glasno povikao: „Dvjesto dolara! Dvjesto dolara!” Na brzinu smo se složili: „Da, da, dvjesto dolara, dvjesto dolara.” Krenuli jesmo, no jesmo li bili na sigurnom? Jeff, koji je imao novčanik, bio je zabrinut: „Ne možemo mu dati dvjesto dolara”, prošaptao je. „Hoće li nas ovaj ubiti?” To nismo htjeli znati. Na prvom smo semaforu iskočili iz taksija. Vozač je za nama vikao: „Dvjesto dolara, dvjesto dolara!” Ali nas više nije bilo.

52



J

7

edva smo čekali da odemo iz Istanbula. Ukrcali smo se na trajekt preko Bosporskog tjesnaca. Dok smo stajali na palubi punoj putnika, umorni ali ispunjeni olakšanjem, sunce se dizalo na maglom prevučenom nebu. Ptice su letjele iznad nas, a ja sam zahvalno pognuo glavu. Dok je trajekt plovio, gledao sam kako obzor polako guta velebni grad. Protekle mi se noći smrt činila izvjesnom. Borili smo se i poduzeli nezamisliv rizik te najzad uspjeli. Uspjeli smo, jer smo osjećali nadu – nadu da ono božansko može ljudskom biću dati moć da nadiđe nezamislive prepreke. U onoj strašnoj nevolji naša su srca prigrlila nadu te smo prizvali snagu silniju od svoje da nas vodi, pročisti i, na kraju, oslobodi. Moje su se ruke još uvijek tresle i tijelom mi je tekao adrenalin, ali sam u srcu zahvaljivao onoj skupini ubojica. Oni su mi pomogli da naučim nešto vrlo važno i na neki me način pripremili za moje hodočašće.

G

rubi doček u Istanbulu bio je sušta suprotnost ljubaznosti na koju smo nailazili putujući Turskom prema istoku. Mnogi bi nas ljudi pozivali u svoje kuće i trgovine na obrok. Iako su im jela bila jednostavna, obično samo tradicionalna beskvasna pogača sa čajem, nas bi ganulo njihovo gostoprimstvo i svaki smo put bili zadovoljni. Mene su ujedno zadivile egzotično napravljene džamije kraj kojih smo prolazili te sam koristio svaku priliku da posjetim koju od tih prekrasnih Božjih kuća. Naš način prijevoza bio je odraz naših oskudnih sredstava. Najčešće bismo autostopirali ili se popeli na popeli u neku krntiju od autobusa ili stražnji dio kamiona pa se tamo gužvali s lokalnim ljudima, njihovim alatima i stokom. Putovali smo preko sušnih, vjetrom zametenih visoravni središnje Turske. Samo smo nakratko stali u Ankari gdje je stoka pasla na nepreglednim, golim brdima. Nakon nekoliko tjedana puta, stigli smo do nešto surovijeg brdovitog predjela istočnih visoravni, gdje su noći bile nešto hladnije. Bili smo

1200 kilometara daleko od Istanbula kad nas je opet zadesila nevolja. Ja sam dobio užasnu dizenteriju i nisam više mogao putovati. Stali smo u gradiću Erzerumu i potražili najjeftinije prenoćište. Neki lokalni ljudi odveli su nas do točionice čaja na periferiji i dali nam sobu na trećem katu ruševne zgrade. Moja je najveća briga bio nužnik. Put do njega vodio je niz tridesetak uskih kamenih stuba. U hodniku, s lijeve strane stubišta, nalazila se rupa u podu. To je bilo to. Ljudske fekalije gomilale bi se unutra dok ih ne bi izvadili lopatom, a to se nije događalo tako često. Privatnost je pružao paravan od trulih drvenih dasaka. Smrad me omamljivao; bilo je toliko zagušljivo da sam se umalo udavio. Usprkos svemu, taj je nužnik danima bio moje boravište. Nakon što bih obavio nuždu i dovukao tijelo do vrha stepeništa, ubrzo bih opet morao sići i isprazniti želudac ili crijeva. Silna mučnina, povraćanje i neprestana dijareja razarali su mi tijelo. Prijatelji su strpljivo čekali da se oporavim i svakoga dana istraživali grad. Jednoga sam dana bio sâm u sobi. Najednom spazim nekoga stranca kako ulazi i prebire po Jeffovom ruksaku. Kad je pronašao njegov švicarski nož, izvadio ga je i uskliknuo sam za sebe: „Jedna lira!” Onda je na stol položio liru i otrčao van. Taj nož vrijedi puno više, pomislio sam. Usprkos neizvjesnom stanju u kojem sam se nalazio, osjećao sam da mi je dužnost štititi prijatelja. Nekako sam se izvukao iz bolesničke postelje i potrčao za onim čovjekom. Vratio sam mu njegovu liru i pristojno zahtijevao da vrati nož. Nevoljko me je poslušao. „Molim vas, dođite kasnije i dogovorite se sa Jeffom“, rekao sam stojeći na drhtavim nogama. On nije rekao ništa i otišao je. Niti pet minuta kasnije, nekakva se gomila ljudi popela uz stepenice. U groznici, dehidriran te jedva u stanju da se uspravim u krevetu, nisam bio spreman ni za kakav sukob. Navrli su kroz vrata. Rulju je vodio onaj čovjek koji je ukrao nož. Pokazao je na mene i počeo vikati: „Pakistanac! Pakistanac! On je iz Pakistana!” Ostali su bijesnili. Okružili su mi krevet mašući noževima i toljagama te vičući: „Ti Pakistanac, ti mrtav. Ti Pakistanac, ti mrtav.” Bio sam sâm i zbunjen. Nije mi preostalo ništa nego moliti Boga. Brzo sam zgrabio svoju američku putovnicu i držao je visoko da je svi vide: „Pogledajte! Ja sam Amerikanac.” Istupio je neki stariji čovjek. Uzeo je putovnicu i počeo je 54

pregledavati poput samoimenovanog službenika za imigraciju. Potom me je pogledao i tiho rekao: „Tako. Nisi Pakistanac?” „Ne.” „Amerikanac si?” „Da”, odgovorio sam. Nato se on se nasmiješio i krenuo prema krevetu ne bi li se sa mnom rukovao. „Jako dobro. Mi volimo Amerikance. Vi Turskoj dajete oružje.” Onda su me svi s poštovanjem pozdravili i otišli. Prije no što sam uspio doći k sebi, opet sam čuo rulju kako trči po stepenicama. Pomolio sam se za zaštitu. Ovoga puta je više od desetero njih ušlo u moju sobu i okružilo mi krevet. Ovaj put su, međutim, došli u miru. Ponudili su mi beskvane pogače i čaj. Onaj stariji čovjek koji mi je gledao putovnicu mi se obratio: „Ti Amerikanac. To jako dobro. Nama žao. Sada jedi.” Ja nikako nisam bio gladan. Sam miris hrane izazivao mi je mučninu. Znao sam da će me taj kruh i čaj natjerati da ostatak dana i dobar dio noći provedem u društvu one odvratne rupe. No što sam drugo mogao? Bilo bi uvredljivo ne prihvatiti njihove poklone. Tu je vrst gostoprimstva bilo doista teško odbiti. Hinio sam smiješak i jeo dok nisu bili zadovoljni. Pojeo sam čitav tanjur, pa i nešto više. Dobro sam to platio.

Z

dravlje mi se polako počelo popravljati. Jedne sam večeri krenuo u šetnju i čudio se koliko je kraj bio siromašan. Čitave obitelji bile su zgurane u trošnim kolibama s vrlo malo imovine i odjeveni u iznošenu i pokidanu odjeću. Ljudi su čučali uz prašnjavu cestu i činili se gladni i nezadovoljni. Nekome tko je došao sa Zapada bilo je teško razumjeti toliko siromaštvo. Bio je tek listopad, a noćni je zrak već bio hladan. To je bio nagovještaj tamošnjih dugih, surovih i hladnih zima. Da bih se vratio u našu sobu morao sam proći kroz onu malu točionicu čaja u prizemlju. Jedne noći, neki mi je snažan čovjek u svojim tridesetima, sjajne crne kose i tankih brkova pograbio nadlakticu i gurnuo me na stolac. Shvatio koliko ga ljudi poštuju po tome kako su ga gledali. Tijelo i usne su mu drhtali kad je prema meni gurnuo čašicu čaja i prikovao me pogledom plamtećih crnih očiju. Sjedio sam licem u lice s otjelovljenjem silovitosti. Nije govorio ni 55

riječi engleskoga. Pokazao mi je arapski natpis na zlatnom prstenu koji je nosio i zarikao poput ljutitoga lava: „Alaah!” Onda mi je uperio prst u lice, što je značilo da trebam ponoviti božje ime. Ja ga nisam mogao niti pogledati. Zurio sam u staklenu čašu čaja na stolu. U njemu nije bilo ni mlijeka ni vrhnja, već samo jedna kocka šećera koja se polako otapala na dnu. Onda me čovjek uhvatio za bradu, podigao je, te me prisilio da sretnem njegov zastrašujući pogled. Topio sam se brže od onoga šećera. Opet je uperio prst u mene i zagrmio: „Alaah!” Činilo mi se od životne važnosti da ga usrećim. S velikim sam poštovanjem promrmljao: „Alah.” On me na to pogledao kao da me želi spaliti u pepeo i sav se tresao od bijesa. Najzad se nije mogao obuzdati te je udario šakom po stolu: „Ne! Alaah!” Čaša je čaja pala na tlo i polomila se, a svi su se prisutni okupili oko nas. Podižući glas još više, čovjek je opet zaurlao: „Ne! Alah!” I opet mi uperio prst u lice. Na to sam ja, mnogo glasnije nego prije, viknuo: „Alah.” Ni to nije bilo dovoljno glasno. Njegova je srdžba sada plamtjela, a ja sam se skamenio. Opet je šakom lupio po stolu te četvrti put, iz svega glasa, zarikao: „Ne! Alaah!” Sve su me oči u toj napučenoj točionici čaja gledale ljutito, kao da sam uhvaćen oskvrnjujući najsvetije svetište. Čovjek je ovoga puta zario svoj snažni prst u moje grudi, gurnuo me sve do zida, i zahtijevao da izgovorim božje ime u vjerskom zanosu koji se mogao nositi s njegovim. Ovo nije bilo prvi put što sam na svom putovanju osjetio kako me je anđeo smrti pronašao i lebdi nekoliko centimetara povrh moje glave. Što mi je drugo preostalo nego moliti se svemoćnom Alahu da me spasi? Ustao sam i podigao ruke nebu. Onda sam svom svojom snagom, iz dubine duše, zavapio: „Alaaaaaaaaah!” Nakon toga se čovjek se zagledao u moje oči dok je ostatak točionice utihnuo. Onda je klimnuo glavom u znak odobrenja i izašao. Nakon toga, svi su se vratili na svoja mjesta, a ja sam ostao zatečen. Nitko mi nikad nije tako propovijedao.



56

K

8

ad sam se oporavio, Ramsey, Jeff i ja nastavili smo put istoka. U ono je vrijeme postojala čitava kontrakultura svjetskih putnika poput nas koji su se nosili s teškoćama oskudnih sredstava. Većina ih je bila željna pustolovine i naklonjena duhovnosti. Ponekad bismo se sreli na neočekivanim mjestima. U Erzeramu, na primjer, Ramsey i Jeff su nabasali na braću putnike koji su uspjeli nagovoriti vozača autobusa da ih besplatno vozi u autobusu neke tvrtke koji je išao za Teheran. Namirnice su zauzimale samo pola autobusa pa je bilo mjesta za nekoliko putnika. Pridružili smo im se i tako prešli granicu između Turske i Irana. Zgrada imigracije na granici bila je upečatljiva. Čitav jedan zid prekrivala je golema šahova fotografija. Još nas je više prizemljilo upozorenje američkoga State Departmenta. Velikim je slovima pisalo da američkim građanima u Iranu koji posjeduju, prenose ili prodaju hašiš ili opijum prijeti smrtna kazna. State Department nije mogao pomoći uhićenima. Vozač autobusa zadržao se u uredu za imigraciju, a mi smo se vratili u autobus i čekali. Padala je večer. Gomila se djece okupila pored autobusa da kroz prozor pogleda neobične strance. Iako odjevena u iznošenu odjeću, bila su to lijepa djeca. Nasmješio sam se dječačiću od oko četiri godine. No on je mene pogledao s tolikom mržnjom da sam ostao bez daha. Kako je moguće da jedno dijete osjeća toliku mržnju? Kasnije će mi se taj njegov pogled često javljati u noćnim morama. Strašno je vidjeti koliko se lako može utjecati na djecu. I prije no što počnu razmišljati, obitelj i okolina mogu ih uvjetovati ljubavlju, strahom i mržnjom. Onda smo stigli u stari grad koji se zvao Tabriz. Jednog sam dana znatiželjno šetao gradom sasvim sam. Jedna me ljubazna obitelj vidjela te pozvala u goste. Dom im se sastojao od dvije prostorije načinjene od cigle. Žene iz obitelji već su nekoliko godina teško radile na jednom jedinom perzijskom tepihu. Majka i kćeri sjedile su na tlu jednostavne nastambe stvarajući vrijednu umjetninu. Zamršeni uzorci imali 57

su i do 100 rukom načinjenih čvorova po kvadratnom centimetru. Prirodno obojena vuna blistala je gotovo kao da je živa. Crvena, plava, zelena, narančasta, žuta, bijela i ljubičasta bile su tek neke od njihovih raznobojnih pređa koje su s velikim marom uplitale u sag. Njihov je prijem bio tako jednostavan i ugodan da sam se osjećao dijelom njihove obitelji. Nisu govorili ni riječ engleskoga, a nije mi bilo ni važno. Za večerom, svi su muškarci u obitelji sjeli na pod i pozvali me da im se pridružim. Izgovorili su divnu molitvu zahvale i onda počeli blagovati beskvasnu pogačku i čaj. Dok smo sretno grickali tu domaću hranu, u prostoriju je ušao njihov desetogodišnji sin s ponosnim osmijehom na licu. U rukama je držao veliko iznenađenje: datulje s njihova stabla. Krenuo je prema meni i stavio ukusno voće na moj tanjur. Svi su se na to nasmijali i govorili kako sam sretan. Pet puta na dan obitelj bi ostavila sve svoje dužnosti te odala poštovanje Alahu i svetom gradu Meki. Prirodna pobožnost tih poniznih duša dirnula mi je srce. Bogu sam zahvalio na tom iskustvu, a onoj obitelji na ljubaznosti prema zabludjelom neznancu. Naš je autobus krstario mističnim iranskim tlom. Dokle su oči vidjele, prostirala se ravna suha pustara. Sati bi prošli bez ijednoga znaka života. S vremena na vrijeme, u daljini bi se ukazala pješčana brda ili naselja glinenih kućeraka. Putovali smo tijekom hladnijih dijelova dana i po čitavu noć. Jedne noći na nebu nije bilo mjeseca već samo pregršt zvijezda što su sjale nad obzorom. Dok smo ih gledali kroz prozor autobusa, prijatelji me počeše nagovarati da zasviram svoju harmoniku. Očima uprtim u ocean zvijezda, improvizirao sam pjesmu svoje iskrene čežnje za Bogom. Unio sam svo svoje srce u harmoniku. Dok se iz nje izvijala moja ganutljiva melodija, svi su u autobusu bili potpuno mirni. Kad sam završio, počeli su klicati. Pogledao sam oko sebe i vidio nekoliko putnika u suzama. Sa sjedala iza mene, Jeff se nasmijao i potapšao me po ramenu, a Ramsey je sa sjedala ispred mene podigao palac u znak odobravanja. Bilo mi je neugodno primati takvu hvalu jer sam bio svjestan da inače ne znam baš dobro svirati to glazbalo. Zato sam zahvalio Bogu i Jimmiju Bearu iz Opa Locke. Upravo mi je u iranskim pustinjama srce obuzela briga za majku i oca. Već sam prije nekoliko tjedana trebao biti kod kuće, a još od Atene im se nisam javio. Mora da silno pate. Zašto im, onda, nisam pisao? Istinu govoreći, nisam znao kako bih sročio to pismo. Kojim god da se riječima 58

poslužim, slomit ću im srce objašnjenjem da kopnenim putem odem do Indije. Što sam mogao učiniti? Potraga za Bogom postala je jedino za što sam živio. Kad bih je zanemario, znao sam da bih bio poput prazne ljušture. Majka i otac posvetili su svoje živote i duše dobrobiti svoje troje djece. Oboje su bili iz siromašnih židovskih obitelji, a roditelji su im pobjegli u Ameriku iz Litve, Rumunjske, Rusije i Poljske ne bi li izbjegli vjerski progon. Koliko nam je bilo poznato, sve rođake koji nisu otišli najvjerojatnije su kasnije pobili nacisti. Djetinjstvo moje majke bilo je teško. Otac joj je preminuo dok je bila djevojčica, a brzo nakon toga sestra joj je u nekoj uličici pretrpjela napad u kojemu je doživjela traumu koja ju je pratila čitav život. Moja je majka svoje djevojačke godine morala provesti izdržavajući bolesnu majku, hendikepiranu stariju sestru i mlađu sestru. Pa ipak, uvijek je bila vesela i zahvalna za sve što joj je Bog dao. Kasnije je dvadeset četiri sata dnevno odano služila muža i djecu, ali nikad nije zanemarila svoju prvu obitelj. U tišini se odricala i štedjela da im pošalje pomoć. Dok je podizala trojicu sinova, sama je obavljala sve kućanske poslove poput čišćenja, pranja i glačanja odjeće te kupovine. Svake je večeri kuhala nevjerojatnu gozbu. Bila je vitka, zračila je i uvijek je bila besprijekorno odjevena. Roditelji svih mojih prijatelja uvijek su se divili ljepoti i vrlinama moje majke. Njena želja da pomaže drugima nije bila ograničena na obitelj. Koliko god mi sjećanje služi, uvijek je veselo volontirala u raznim dobrotvornim organizacijama. Posebno se sjećam kako bi sudjelovala u dobrotvornim plesnim programima. Moja smo braća i ja morali paziti da nam stare igračke i iznošena odjeća ne završe u Karitasu. Cijelog je života naglašavala vrlinu zahvalnosti. Tako bi me svaki put pitala jesam li zahvalio roditeljima svojih prijatelja kad bih jeo u njihovom domu i govorila mi da se zahvalim svakome tko bi mi ukazao iole pažnje. Od svih nepoželjnih osobina koje djeca znaju ispoljiti, najviše bi je uznemirila nezahvalnost. Pazila je da nas ne pokvari zadovoljavajući sve naše hirove i uza svaki poklon koji bismo dobili, naglašavala je: „Namjera je važna.“ Pokazivala je primjerom. Kad bi sama primila poklon, njena bi sreća bila jednaka bez obzira je li se radilo o skupom nakitu ili jednostavnom cvijetu. Ovim me naučila da sreću ne donosi poklonjeni predmet već ljubav s kojom je poklonjen. 59

Bila je silno ponosna na sve dobro što smo činili. Bez obzira jesu li ishodi naših djela bili veliki ili mali, ona bi bila zadovoljna dok god smo se iskreno trudili. Toliko nam je mnogo puta pokazala svoju nesebičnost u služenju. Kad sam iščašio rame ona se nekoliko trenutaka kasnije stvorila pored mene da me odveze u bolnicu. Nakon operacije, prva osoba koju sam vidio pored svoga bolničkog kreveta bila je moja majka. Zakašljao sam i zamolio je: „Mama, zlo mi je od tvojih cigareta.” U skladu s tadašnjom modom među američkim ženama, i ona je pušila po dva paketa cigareta svakoga dana preko petnaest godina. Ipak, sama pomisao da mi time zadaje bol silno je utjecala na njeno srce. Dok je nervozno gasila cigaretu, u njenim su smeđim očima zasjale suze. Posramljena, prišla je mom krevetu i pogladila mi obraz. „Dragi moj Richie, ako ti to što pušim zadaje bol, obećajem ti da do kraja života više neću taknuti cigaretu.” Više nikad nije zapalila. Otac i majka imali su mnogo toga zajednjičkog. Poput nje, i on je morao u petnaestoj godini prekinuti školovanje i raditi da bi pomogao roditeljima, jer u kući za vrijeme velike depresije nije bilo dovoljno hrane. Nakon što se oženio, teško je radio te izdržavao svoje stare roditelje, bolesnu punicu i vlastitu obitelj. Činilo se da su ga novčane poteškoće slijedile poput sjene. Godine 1958., kad sam imao sedam godina, moj otac i ujak Irving uložili su sve što su imali u poslovnu priliku koja je obećavala veliku zaradu. Uskoro su postali najveći prodavači Edsela, najnovijeg Fordovog modela automobila, na području Chicaga. No, prodaja Edsela je naglo opala, a taj je model proglašen jednom od najvećih grešaka u povijesti izrade automobila. Moj je otac bankrotirao i sve izgubio. U periodu što je slijedio, silno se trudio i radio do kasno u noć ne bi li nas zaštitio od siromaštva. Osim što nas je izdržavao, otac je s nama volio igrati društvene igre i sportove te bi nas kad god bi imao vremena odveo na utakmice bejzbola i ragbija. S vremenom je otvorio mehaničarsku radionicu te teškim radom postao prilično imućan. Pa ipak, ja sam od svoje petnaeste godine, poslije škole i tijekom praznika, uvijek radio. Nikad nisam htio biti na teret svojim roditeljima, što je vrijednost koju sam naučio od njih. Dan prije no što sam odlazio na studij, moj je otac bio posebno osjećajan. „Richie,” rekao je, „hajdemo se provozati.” Vozili smo se tako mirnim ulicama Sherwoodske šume u Highland Parku dok su se oko nas djeca igrala i smijala. „Sine,“ zaustio je, „dokle god sam živ, uvijek se na 60

mene možeš osloniti.” Onda je zaustavio auto i drhtava glasa nastavio: „Kao tvoj otac, očekujem od tebe da daš sve od sebe u životu, ali, bio ti uspješan ili neuspješan, činio dobro ili loše, pa čak i ako me izdaš, sve dok sam živ voljet ću te i moći ćeš se na mene osloniti. Obećanje je to za koje ću živjeti i umrijeti. Molim te, nemoj to nikada zaboraviti.” Ja sam slušao preplavljen osjećajima. Znao sam da je ozbiljno mislio svaku riječ onoga što je rekao. Tijekom godina što su usljedile, ostao je vjeran svome obećaju iako sam ga stavio na kušnje koje su nadilazile sva njegova očekivanja. Autobus se zaustavio na brdu pored nekoga sela i vratio me u stvarnost. Podigao sam svoju torbu s poda, odvezao joj vezice te izvukao olovku i iranski radiogram. Došao je tenutak da svojim roditeljima objasnim što činim.

Draga moja obitelji, U mom je životu sve dobro. Ponekad su nam ceste jako grbave, ali su svejedno dobre. Dugo sam razmišljao i zaključio kako je došlo vrijeme da učinim nešto silno želim već dulje vrijeme. Puno sam misli i razmatranja uložio kako bih bio siguran da je ovo pravi put za mene. Širom svijeta, ljudi gledaju život kroz drugačije prozore. Ja gotovo dvadeset godina gledam u svijet očima čovjeka sa Zapada. Vidio sam i osjetio zakone, filozofije, religije, umjetnost i način života na Zapadu. Sada želim vidjeti život na istoku. Ovo ne činim da pobjegnem od života koji sam živio, već da upoznam drugačiji. To je nešto što ne mogu saznati iz školskoga programa jer škole govore pristrano. Zato sam odlučio osobno otići na istok. Mislim da ne mogu naći bolje obrazovanje od toga. Ne činim to da bih vas brinuo, pa se nemojte mučiti brinući. Ne mogu pisati onoliko često koliko biste htjeli. Ponekad jednostavno ne mogu naći poštu odakle bih vam poslao pismo. Gary više ne putuje sa mnom. On je u Izraelu, ali uvijek putujem u društvu. Prenesite moju ljubav svim prijateljima i rođacima. Richard



Pismo je nosilo iranski žig te nije imalo povratne adrese.

61

A

9

utobus je vozio kroz prostranu pustinju iz koje bi ponekad izronila sela zemljanih potleušica. Vidjeli smo vijugave karavane deva, koje su unatoč svomu teškom teretu paradirale bez napora. Dugi su im se vratovi njihali naprijed i natrag, u savršenom skladu s ostalim udovima. Pod vrućim zrakama pustinjskoga sunca, nomadi su jahali na devama ili šetali pored njih glavama zamotanim u turbane koji su bili izblijedjeli od sunca i pijeska. Oni su tim životinjama vjerovali. Ispod jasnog neba iranske pustinje, odvijao se život koji je meni svojim načinom bio sasvim stran. Činilio mi se da sam se vratio unatrag u vremenu. Dok je sunce počivalo na zapadnom obzoru, zvjezdana perzijska noć ušla je kroz vrata, tako tiha i mirna da sam utonuo u san. Nakon nekog vremena otvorio sam oči i zaslijepilo me je svjetlo. Bili su to neonski natpisi koji su potamnili zvijezde: Mobil, Shell, Exxon, Texaco. Činilo mi se da je autobus postao vremeplov i da smo u nekoliko minuta proputovali kroz stoljeća. Svi su osim mene i vozača čvrsto spavali. Stigli smo predgrađe Teherana gdje je iranski šah prostro crveni tepih inozemnim naftnim kompanijama. S moga se sjedišta Teheran činio kao neonski otok koji pluta usred mora drevne pustinje. U Tehranu su Jeffa, Ramseya i mene suputnici odveli do hotela u kome je odsjedala zapadnjačka mladež. Sa svakim korakom bliže sobi, miris hašiša nas je jače štipao za nos. Hipiji iz Engleske, Kalifornije i Njemačke ležali su u nesvijesti po krevetima ili podu. Pjesma grupe Iron Butterfly, In-A-Gadda-Da-Vida, ječala je iz stereo zvučnika. Svi su bili napušeni. Jedan je mladić plave kose neuredno razbacane preko lica doteturao do nas. „Hej, braćo, dobrodošli kući”, promrmljao je poluotvorenih krvavih očiju. „Budi u trendu, daj se napuši. Sve je super, pusti na volju svojoj duši.” Snažno je povukao iz lule pune hašiša koju nam je potom dodao. „Evo, povucite.” Na stolovima je ležalo po nekoliko kugli hašiša veličine teniskih loptica. 62

Ljudi u sobi svako su malo otkidali komade da bi ga pušili ili jeli. Iako smo bili otvoreni prema takvim iskustvima, ovo ovdje je bio previše. Ramsey je izrazio kako smo se osjećali. „Ti bokca, kazna za posjedovanje ijednoga grama hašiša u ovoj je zemlji smrt, a oko vas, drugari, leže kilogrami.” Jeff se složio. „Jeste li ludi? Dim vam kroz vrata suklja u hodnik. Za ovo biste mogli stradati.” Nato se jedan od hipija s poda okrenuo i povikao na nas: „Baš si dosadnjaković, čovječe, daj nestani!” Razbarušena plavuša koja je u usta nemilice trpala čips od krumpira i luđački ga grickala, gunđala je: „Pa, dobro, što vam je? Jeste nekakvi čistunci?” „Ljudi, ne budite paranoični”, mrmljao je naš domaćin pušeći svoju lulu. „Ili se opustite ili mi se maknite s oblaka.” Nas smo se troje pogledali u nevjerici. Jeff reče u bradu: „Moramo se maknuti odavde.” Upozorenje američkoga State Departmenta urezalo nam se u umove. Dok smo žurno silazili niz stepenice, sreli smo tri policajca na putu prema gore. Pomislio sam da su ti hipiji stvarno u oblacima, ali im se upravo približavaju gromovi i munje. Upravo sam u Tehranu promatrao sljedbenike islama. Religija je predstavljala velik dio njihova svakodnevnog života te mi se činilo da nadahnjuje silnu ljepotu u njihovu duhu. Oduševljavala me je čistoća duha običnih muslimana koji su voljeli Boga, ali sam drhtio od straha pred onima koji su u ime te iste religije prakticirali ekstremizam. Ja sam tražio sam bit svjetskih religija i nadao se daću jednog dana bolje razumijeti. Na svom putu kroz iranski kraj, stigli smo u grad Mašhad. Bilo je to mjesto hodočašća za šijite. Tamo sam izrazio želju da neko vrijeme provedem sam, a Jeff i Ramsey su se složili da nastave dalje i da se opet sretnemo u afganistanskom gradu Kabulu. Mora da sam ljudima bio silno zanimljiv kao mladi Amerikanac duge kose koji je, u svojoj dočeviti i prugastim trapericama, sam sjedio ispred džamije te naizmjenice čitao Kuran i meditirao. Izdaleka me primjetio jedan čovjek te mi zainteresirano prišao. Imao je oko četrdeset godina, bio je visok te imao bistre smeđe oči i blijedu put. Nosio je besprijekorno čistu dugu bijelu halju i turban. 63

Naklonio se s poštovanjem i rekao: „Gospodine, dozvolite mi da se predstavim. Zovem se Ibraham. Stanovnik sam svetoga grada Mašhada.” Pružio sam mu ruku. Nastavio je: „Čini mi se da vas zanima moja religija. Smijem li popričati s vama?” Nakon što se raspitao o mom životu, pristao me poučiti islamu. Pred veličanstvenom grobnicom nekoga sveca, sjeli smo na dva mala saga. Pogledao je u nebo i progovorio dubokim glasom: „Svemogući Alah poslao te je k meni u ovo sveto vrijeme na ovo sveto mjesto. U ovom se svetištu nalazi grobnica svetaca Imama Reze i Haruna al-Rašida. Tisuće ljudi sada hodočaste u Mašhad kako bi slijedili odredbe svetoga mjeseca Ramazana, devetoga mjeseca u islamskom kalendaru.“ Zastao je i blago se osmjehnuo, a potom mi je ispričao kako je upravo tijekom Ramazana prorok Muhamed čuo prvo otkrovenje svetoga Kurana. „U jednoj pećini, milostivi izaslanik svemogućeg Alaha po imenu Gabrijel, otkrio je sveti Kuran Proroku ne bi li podario mir svim živim bićima.” Sklopio je dlanove i prste te si dodirnuo čelo vršcima kažiprsta. „Islam je pokornost volji Alaha, Svevišnjega Stvoritelja. Molim te, počuj naša učenja i običaje.” Nedugo potom, okružila nas je gomila hodočasnika koji su zurili u nas. U ovome susjedstvu sigurno nisam bio svakodnevan prizor. Ibraham me je potom ljubazno odveo do knjižnice koja se nalazila u njegovu domu. Zaključio sam da je taj čovjek slobodouman poznavatelj svetih spisa. Činilo mi se da naputke svoje vjere prakticira iskreno, velikodušno i dobra srca. S police koja je bila puna drevnih rukopisa na arapskom i perzijskom jeziku, izvukao je sveti Kuran. Otvorio ga je te izrecitirao zaziv. Nakon toga, pružio je ruku prema nebu i rekao: „Islam uči da nema boga do jednoga Boga i da je Muhamed njegov poslanik. Bog je svoju riječ čovječanstvu objavio kroz Muhameda i ostale proroke poput Adama, Noe, Abrahama, Mojsija i Isusa. Muhamed je posljednji među njima, ‘pečat’ svih proroka. Njegova će poruka čovječanstvu trajati sve do kijameta, dana uskrsnuća.” Onda je objasnio kako je svemogući Alah na zemlju poslao anđele da pomognu pripremiti vjernike za sudnji dan kad će ljudi naći svoju sudbu bilo u raju ili u paklu. Rekao mi je i da muslimani vjeruju kako je Kuran glavni pisani trag Božjega otkrovenja čovječanstvu. Osim toga je naveo i pet obveza koje muslimani moraju ispuniti za života: 64

vjerovati u Alaha kao jednoga pravog Boga, klanjati namaz, odnosno molitvu, pet puta dnevno, postiti tijekom mjeseca Ramazana, davati milostinju potrebitima te barem jednom u životu otići na hadž, hodočašće u Meku. Ibraham mi je tako satima govorio o povijesti i učenjima njegove vjere. Bio je on uglađen gospodin, toliko drugačiji od onoga čovjeka koji me prisilio da urlam božje ime u erzramskoj točionici čaja. Primao sam upečatljive pouke o tome kako u svakoj religiji postoje mnoge razine prakticiranja. Bilo bi vrlo plitko razmatrati čitavu religiju kroz nekolicinu sljedbenika. Kad zalazak sunca prekrio Mašhad velom od zlata, Ibraham mi je poklonio ukrašenu kutiju punu suhoga voća i poželio mi sretan put prije nego što se pridružio svojoj obitelji u prekidu ramazanskoga posta.

65

10

D

o afganistanske sam granice doputovao na kamionu punom jutenih vreća žita. Stanje ureda za imigraciju govorilo je koliko je tamošnji narod siromašan. Unatoč tome, za razliku od ostalih granica koje sam prelazio, službenici su me izrazito srdačno dočekali. U Afganistanu sam prvo zastao u Heratu. Ljudi su bili dražesni i prijateljski naklonjeni. Živjeli su u trošnim potleušicama usred gole pustinje i nosili otrcanu prašnjavu odjeću. Bili su to najsiromašniji ljudi koje sam vidio na svom putovanju, ali svatko pored koga bih prošao, nasmiješio bi se. Nitko od mene ništa nije tražio. Čak štoviše, htjeli su dijeliti ono malo što su imali. Svakoga dana u Heratu, bio sam pozvan u nečiji dom. Obitelj bi obično živjela u kućici veličine jedne omanje sobe. Veselo bi mi samnom podijelili svoju pogaču. Moji domaćini nisu znali ni čitati ni pisati. Pa ipak, mnogi od njih činili su mi se iznimno ponizni i mudri te su se dostojanstveno nosili s teškim životom. Nitko nije govorio ni riječ engleskoga, ali razmjena kroz srca pružala osobitu vrstu zadovoljstva. Jednoga zimskog dana 1970., u malenoj točionici čaja u Heratu, napisao sam pismo kući. Obitelji moja, pozdrav! Kako život? Nalazim se u Heratu, u Afganistanu. Nevjerojatno je boraviti u zemlji gdje ljudi iskazuju prirodno prijateljstvo te su spokojni unatoč siromaštvu. Znam da je kasno, ali htio bih poželjeti sretan rođendan tati i Larryju. Želim vam sve najbolje. S ljubavlju, Richard Rano jednog jutra, krenuo sam razgledati Herat i naišao sam na četvrt kakvu nikad ranije nisam vidio. Bližilo se podne, a ja sam stao 66

na prašnoj cesti i promatrao okruženje. Isprva sam doista uživao u onome što sam vidio. Pogled me je prenio u carstvo bezvremene jednostavnosti. Srce mi je jače zakucalo. Pored mene se gegala jedna deva za drugom. Nije se čulo ni automobilske trube ni moderna vozila, samo zvuk devinih kopita kako klopoću o tlo. Obitelji su se gurale u malenim jednokatnicama od suha blata. Jedak okus prašine sušio mi je usta, a smrad devina izmeta i gorućega drva uvlačio mi se u nosnice. Ljudi odjeveni u tradicionalnu afganistansku odjeću čučali su uz cestu i čavrljali. Usprkos tome što je bila izbljedjela i pohabana, njihova je odjeća izgledala otmjeno. Muškarci su oko glave motali turbane od duge tkanine. Lica su mnogima bila obilježena dubokim brazdama od malih boginja. Radi tamošnje klime, put im je bila nalik uštavljenoj staroj koži. U širokim, spontanim osmijesima nedostajao bi pokoji zub, dok su ostali često bili truli. Široke košulje sezale su im ispod koljena dok su radili kao da nemaju pojam o vremenu. Žene su pokrivale lica finim mrežastim tkaninama i nosile plave ili crne halje koje su sezale od vrha glave do tla tako da im se ni najmanji dio tijela nije vidio. Jedan je slijepac sjedio uza cestu i visokim glasom pjevao vjerske pjesme udarajući pri tom u bubanj. Bilo je hladno. Dim vatri s kućnih ognjišta na kojim se kuhalo širio se zrakom. Sasvim iznenada, našao sam se na koljenima od kulturnog šoka. Oči su me pekle od dima. Bio sam duboko potresen i uplašen. Osjećao sam vrtoglavicu i mučninu. Najednom mi je izgledalo nemoguće poistovjetiti se s onime što je doticalo mojih pet osjetila. Potpuno otuđen, moj se ego bolno slomio. Na koljenima i obliven znojem od naleta osjećaja, borio sam se povezati išta od ovoga sa svijetom koji sam poznavao. Nije mi pošlo za rukom. Osjetio sam se potpuno isključen iz svega. Veliko je siromaštvo bilo obeshrabrujuće, ali ljudi u Heratu činili su mi se najsretniji i najbezbrižniji ljudi koje sam ikad vidio. Taj nadrealan spoj siromaštva i sreće izazvao je kratki spoj u mome razumu. Starci su sjedili pored ceste i pušili velike vodene lule. Miris suhe pustinjske prašine stapao se s nadražujućom aromom hašiša. Osjetila su mi bila uzbunjena prizorima, mirisima i zvukovima. Nalazio sam se usred kulture u kojoj nije postojalo ništa prepoznatljivo. Nepomičan sam sjedio pored ceste – usamljeni tuđinac sred daleka svemira – i molio se da više ne budem zbunjen. Što mi se događalo? 67

Što je bio razlog tolikoj zbunjenosti? Zašto sam bio pod tolikim dojmom? Počeo sam se boriti ne bih li pronašao sebe. Od rođenja sam se poistovjećivao sa svojom okolinom i do ovoga trena nisam shvaćao dubinu svoje uvjetovanosti. Kao što nošenje naočala sa zelenim staklima sve što vidimo boji u zeleno, tako i mi opažamo stvarnost u skladu sa svojom okolinom i iskustvima. Načini razmišljanja koja je opažalo moje tijelo i moj um postali su moj identitet. Ta su poznata shvaćanja sada isparila i bacila me u prazninu. Bože, molim te, pomozi mi. Tko sam ja? Tko sam ja? Tko li sam, uistinu, ja? Dok me moja molitva i meditacija prenosile u stanje gdje je tiho unutarnje prisustvo prevladavalo nad pojavnim svijetom, činilo mi se da svijet oko mene nestaje. U tom sam stanju otkrio vrlo vrijednu istinu. Bila je to istina koja je u meni probudila osjećaj zaštićenosti i slobode: Ja sam duša. Razlikujem se od izvanjskoga svijeta. Ja sam Božje dijete. Zasljepljujući kulturni šok djelovalo je poput sunčevih zraka koje su odagnale maglu pogrešnih shvaćanja. Osjećao sam se oslobođen i preplavljen zahvalnošću. Znao sam da će Herat zauvijek ostati sveto mjesto na karti moga srca. Sjećanje na taj dan uvijek me podsjeti kako odgovor na molitve zna doći sasvim neočekivano i kako se najmanje nadamo. Da bismo narasli, možda nas nešto treba protresti u samoj našoj srži. Dok sam klečao pored puta u Heratu, nešto je u meni umrlo te rodilo uvid koji mi je trebao da bih krenuo dalje. Svakim korakom, deva podiže kopito sa čvrstoga mjesta na zemlji kako bi krenula dalje. Isto tako, svaki valić na rijeci mora se pomaknuti sa svoga mjesta i predati toku ne bi li došao do mora. Dok sam se vraćao u sobu, vidio sam postarijega čovjeka kako leži uz cestu. Ispod turbana, nalazilo se mlitavo, duboko izbrazdano lice. Mahnuo je uz bezubi osmijeh i pozvao me da podijelimo hašiš iz njegove nargile. Ja sam se također nasmiješio te pristojno odbio. Njegova mi je kultura već dala dovoljan uzlet. Molio sam se da nikad ne zaboravim to iskustvo.

N

eki ljudi u Heratu ponudili su mi da me njihova deva prenese do autobusne stanice za Kandahar u središnjem Afganistanu. Trošni autobus bio je pun siromašnih zemljoradnika. Činilo se da nikome nije važno jesu li platili cijenu vožnje od nekoliko novčića ili 68

nisu. U prolazu između sjedala nalazile su se vreće voća i povrća, oko šest kokoši, dvije ovce i jedna koza. Zvuk opterećena, neprigušenog motora, hihotanje muškaraca i žena te plač djece bili su glazbena podloga toj nevjerojatnoj predstavi. Usred nepregledne pustinje, autobus je naglo stao. Svi su u trenu izašli. Ja sam pomislio da se nešto pokvarilo. Daleko od toga. Putnici su pažljivo na pijesku razmotali svoje sagove za molitvu. Onda su se okrenuli prema svetom gradu Meki te klanjali namaz, odnosno pozdravljali i slavili Alaha i proroka Muhameda. Ovaj se obred ponavljao svakih nekoliko sati, ma gdje se nalazili. Ti jednostavni plemenski ljudi živjeli su svoju religiju. Nisu bili mule, svećenici, jogiji ni redovnici, već obični obiteljski ljudi. Silno me je dojmilo to što im je ljubav prema Alahu uvijek bila na prvom mjestu, bez obzira na okolnosti. Stanovnici Kandahara toplo su me primili. Jedan se čovjek po imenu Hariz posebno zainteresirao za mene. Bio je visok, njegovan i obrazovan čovjek koji je bogatstvo i društveni status ostvario baveći se trgovinom. Poslovna putovanja i odmori često su ga vodili preko granice. Poveo me u obilazak Kandahara, pa me pozvao u svoj lijepi dom. Jedne smo mirne noći sjedili na terasi na njegovu krovu i razgovarali o filozofiji. Najednom mi je smireno rekao: „Gospodine Richarde, ispričavam se, ali moram nešto obaviti. Neću dugo.” Na moje iznenađenje, potom je skočio sa stolca, podigao glavu prema mjesecu i stao zavijati poput kakva vuka: „Aauuuuuuuuuu, aauuuuuuuu, aauuuuuuuuuuuuuu.” Što se zbivalo? Je li taj uvaženi gospodin pomahnitao? Potom je dohvatio dugačko uže s omčom na kraju, odjurio do ograde i bacio ga na ulicu. Što je to, za ime svega, radio? Pažljivo i polako povukao je uže k sebi te izvukao glodavca koja mu se izvijala u rukama. Izgledala je poput tvora. Bio sam zapanjen. Hariz mi je objasnio da je to mungos koji danju luta gradom, asvake noći odgovara na Harizovo zavijanje tako što ulazi u omču na užetu kojom ga Hariz povuče na terasu gdje provede noć. Prijateljski se razgovor nastavio, a ja sam nakon nekog vremena osjetio oštre pandžice kako se veru po mojim leđima. Onaj mi se mungos uvukao pod kosu sve do glave. Onda se ukopao u moje guste kovrče i zaspao. Osjećao sam njegovo toplo tjelešce kako duboko diše na mojoj glavi. Doživio sam drugu vrstu kulturnoga šoka. 69

Pogledao sam prema svome domaćinu i potražio pomoć: „I što sad?” On se od srca nasmijao. „Gospodine Richarde, vaša mu je kosa jako dobro gnijezdo.” Meni se pak činilo da će mi se od težine slomiti vrat. „Molim vas, skinite ga s mene.” Nato se Hariz uozbiljio. Dok su zvijezde nad nama sjale, srknuo je svoj čaj, zaškiljio i upozorio me: „Ovako kaže drevna izreka: ‘Ne diraj mungosa dok spava.’” Odložio je šalicu na stol i rekao kako je mungos sveta životinja drevnih Egipćana. „Kad je ljut, mungos je okrutni ubojica. Lako usmrti čak i kobru koja je najsmrtonosnija zmija i simbol smrti.” Hariz ponovno srkne čaj i nasloni se. „Ako ga naglo probudite, može vam raskomadati glavu. Gospodine Richarde, molim vas, budite mirni i ne mičite se dok ne ode sam.” Satima sam sjedio nepokretan, strahujući za život. S vremena na vrijeme, mungos bi se pomaknuo i opet mi zario pandžice u glavu. Hariz se nije mogao cijele noći ostati budan, pa se povukao na počinak uz mnoge isprike. Ostao sam sjediti sam. Činilo se da mračnoj besanoj noći u Kandaharu nikad neće doći kraj. Vrat me je silno bolio, ali sam se bojao micati. Mungos mi se činio poput tempirane bombe koja je svakoga trena mogla eksplodirati. Brzo sam gubio privlačnost prema svojoj dugoj kosi. Da su mi barem oni službenici britanskog ureda za imigraciju obrijali glavu kako su prijetili, život mi sada ne bi visio o niti. Za utjehu, barem je netko doista cijenio moju kosu! Mungos, međutim, nije došao sam. Proždrljive bubice počele su me grickati po tjemenu i ometati mi plemenite misli. Zašto se ovako nešto dogodilo upravo meni? Osjećao sam se ranjivo, pa sam se potrudio nadvladati osjećaje. Onda sam počeo razmišljati i pokušao naći neki smisao u svemu tomu. Nakon nekog vremena sam shvatio da naša slobodna volja prokletstvo može pretvoriti u blagoslov, a blagoslov u prokletstvo. Koliko god to zvučalo smiješno i nevjerojatno, mungos mi je možda poslan da me nauči svetoj vrlini strpljenja i vladanja sobom. Moći podnositi teškoću te se istovremeno okrenuti Bogu bio je neprocjenjiv blagoslov, a preinačiti nepriliku u priliku istinska mudrost. Do zore sam bdio u neobičnom stanju zahvalnosti. Tada nisam 70

mogao ni sanjati da će mi ono što me je me mungos naučio o vladanju neprilikama dati snagu u teškim vremenima koja su me čekala. Kad je sunce najzad izašlo, moj je nepozvani gost čvrsto spavao dobrih šest sati. Tada se probudio, otpuzao mi niz leđa i skočio na tlo. Zatim je učinio nešto što me silno dirnulo. Lijepo me je pogledao, s nevinom privrženošću u očima, kao da mi zahvaljuje na gostoprimstvu. Kako se i Hariz upravo probudio, mungos se okrenuo te otišao u omču kojom ga je moj domaćin spustio na ulicu u novi dan. Hariz mi se nasmješio. „Gospodine Richarde, molim vas, oprostite mi silnu neugodnost koju ste doživjeli. U mome se domu nikad nije dogodilo ništa slično. No, molim vas, neka vam utjeha i sreća bude to što je u našoj kulturi pobožno djelo ljubazno primiti nepozvana gosta. Lijepo ste, i sasvim neslužbeno, ugostili jednoga od naših mungosa. Jutros je izgledao tako sretan i naspavan.” Dok mi je bolni vrat trnuo od naprezanja i nespavanja, razmišljao sam o tome što je rekao. Jesam li to čuo riječ ‘mungosi’? U množini? Odlučio sam da doista ne bih volio biti pored Hariza kad sljedeći put podigne glavu prema mjesecu i počne zavijati. Češkao sam tjeme puno buha i uzdahnuo, spremajući se da odem: „Hariz, hvala vam najljepša. Toliko ste već učinili za mene. Mislim da je najbolje da krenem dalje.”

J

edne sam večeri šetao nekom mirnom kandaharskom uličicom, kad me nepoznati jednoruki i jednooki čovječuljak zgrabi za ruku. Onda me onako začuđenog odvede dalje niz ulicu te niz zavojito stubište koje je silazilo u mrkli mrak. Dok smo se spuštali po grubo klesanim kamenim stubama, glavom su mi se motali razni neobični prizori koje sam očekivao. Kad smo sišli pod zemlju, gurnuo me je u hladnu, mračnu tamnicu. Čim su mi se oči navikle na mrak, spazio sam zasjenjenu lampu čiji je slab plamen treperio na trošnom kamenom stropu i zidovima s kojih su visjele paučine i zloslutni željezni okovi. Nije bilo ni prozora ni namještaja. Na zemljanom podu čučalo je desetak bosonogih staraca u prljavim iznošenim haljama i turbanima. Bili su se skupili oko nekakvog brdašca. Što bi to moglo biti? Kad su mi se oči sasvim privikle na mrak, razabrao sam da je to brdo afganistanskog crnog hašiša, barem par stotina kilograma. U Europi sam saznao da je to jedna od najskupljih, najmoćnijih vrsta hašiša na svijetu. Siroti starci neprestano su ga kidali te oblikovali u 71

pogačice veličine dlana za krijumčarenje. Čovječuljak me ostavio u kutu i pridružio se ostalima. Kako neobično, pomislio sam, što ja radim ovdje? Čak i da sam probao, vjerojatno ne bih našao izlaz. Jedan se od njih podigao i upalio baklju. Poput kakva glavnog svećenika u procesiji do oltara, odmarširao je na drugu stranu prostorije. Tamo je stajalo nešto nalik poštovanja vrijednog božanstva. Bila je to golema nargila. Onaj ju je čovjek kroz veliki otvor napunio kilogramima hašiša te je svečano upalio bakljom. Onda se digao drugi čovjek, prišao dugoj, na gore zavijenoj cijevi s usnikom i svom snagom povlačio toliko dugo dok mu pluća nisu bila sasvim ispunjena. Odmaknuo je usnik i izdahnuo ne bi li udahnuo još jednu dozu. Nekoliko puta je tako istom silinom povlačio goleme količine hašiškoga dima. Nisam mogao vjerovati. Nakon nekog vremena, gusti je dim sam od sebe počeo navirati iz usnika, no čovjek je nastavio povlačiti i izdisati. To nije bilo za ljude. Najzad, kad je dostigao nadljudsku razinu, pluća su mu se pobunila. Srušio se na zemlju i počeo savijati od nekontroliranoga kašlja koji je bio toliko težak da sam mislio kako će iskašljati pluća. U međuvremenu, ostali su bezbrižno oblikovali svoje pogačice. Treći je čovjek prišao zloslutnoj nargili i ponovio obred. Duboko je povlačio, negdje oko dvadeset puta. Iz usnika je navirao dim, a on je doživio vrhunac i srušio se baš kao i čovjek prije njega. Okretao se, bacao i neprestano savijao od kašlja. Istu je neobičnu predstavu ponovio svaki od prisutnih i vratio se na svoje mjesto tek kad bi uspio obuzdati kašalj. Onda bi čučnuo i mirno nastavio praviti pogačice, puštajući sljedeću žrtvu do nargile. Nekoliko su puta u krug ponovili obred, a sveproždiruća je nargila gutala kilu za kilom te pušača za pušačem. Ovi su stari afganistanci diplomirali umjetnost pušenja, pomislio sam. U usporedbi s njima, ponosni hipiji sa Zapada su k’o klinci iz vrtića. Tamnicu je sasvim ispunio gust oblak hašiša. Oči su me pekle. Samim udisanjem, napušio sam se više no ikad u životu. Najzad je došao red na mene. Gurnuli su me pred nargilu. Jesam li ja trebao biti sljedeća žrtvena ponuda tome božanstvu? Gust oblak dima od hašiša navirao je iz širokog usnika. Kako da mu priđem? Kolebljivo sam se kretao naprijed. Nisam još ustima ni dotakao usnik kad mi je pramen dima napao pluća poput zmije koja nadire u mišju rupu. Od toga sam 72

se srušio na tlo i počeo žestoko valjati naprijed i natrag. Oči su mi suzile, a kašljao sam tako snažno da sam mislio kako će mi se pluća i grlo iskidati na komadiće. Stari su se pušači tresli i urlali od smijeha, udarajući se po koljenima. Evo mladoga Amerikanca koji ima tek trećinu njihovih godina, a ne može ni usniku prići. Njima je ovo bila uobičajena večernja razonoda, ali meni je bilo previše. Otpuzao sam natrag u svoj kut i naslonio se o zid. Naleti energije paralizirali su mi udove, a u golemom oblaku dima pojavljivale su se neobične vizije. Zvukove u prostoru čuo sam kao neobičnu glazbu, a glava mi se okretala, naoko bez prestanka, u vrtlogu izvan vremena i prostora. Niti sam se mogao micati, niti sam imao kamo otići. Vruće suze su mi žarile oči. Halucinirao sam. Gledao sam oblake dima koji su se dizali iz nargile u obliku zlih duhova koji su me htjeli proždrijeti. Prisjetio sam se dana kad sam tražio olakšanje, sreću i smisao života u opijatima. Što sam time dobio? Um mi je odlutao unatrag, prema sjećanju na ljude koje sam susretao u američkim četvrtima skitnica, alkoholičara i propalica. Mnogi poznanici na studiju podlegli su drogama i postali bespomoćni robovi svojih ovisnosti. Sjetio sam se i jedne drage mi duše koja je poludjela od previše LSD-a. Pametna je studentica počela cvrkutati poput ptice. Svima je to bilo zabavno dok jednoga dana nije pokušala odletjeti kroz prozor na drugome katu. Godinu dana kasnije još je uvijek vjerovala da je ptica, no već je bila zarobljena u kavezu i cvrkutala u umobolnici. I sâm sam s vremena na vrijeme koristio opijate u potrazi za mirom. Povjerovao sam pričama da kemijski i biljni stimulansi mogu potaknuti više razine duhovne percepcije. Međutim, ubrzo sam uvidio koliko su ograničeni. Shvatio sam da su stanja koja su izazivali umjetna i da me odvode dalje od onoga za čim je težilo moje srce. Morao sam s time stati. Sred mučnoga oblaka te hašiške tamnice u Kandaharu, u mom se srcu pojavio zavjet: Dragi Gospodine, nikad više neću uzimati opijate. Oteturao sam van na cestu još uvijek osjećajući vrtoglavicu.

P

osljednje noći što sam je proveo u Kandaharu, čučao sam na tlu s nekolicinom mjesnih ljudi koji su se gužvali u slabo osvijetljenoj točionici čaja. Iznenada je unutra doteturao neki sljepi dječak noseći priprosto drveno glazbalo s jednom žicom. Mogao je imati oko 73

šesnaest godina. Kao i ostali, nosio je prljave dronjke što su visjeli na njegovu izgladnjelu tijelu. Srce mi je zadrhtalo – ništa nije skrivalo dječakove slijepe, unakažene oči. Pa ipak, unatoč njegovu stanju i silnom siromaštvu u kojem je živio, osmijeh mu je sjajio od sreće dok je srce davao pjesmama u slavu svemogućega Alaha, koje su se izvijale s njegove jedne žice. Njegov nježan glas i iskreni osjećaji hipnotizirali su nas šestero u onoj kolibici. Dječakova je pjesma sat vremena ispunjavala prostoriju natprirodnim veseljem. Prebirao je po svojoj žici i uzvikivao slave Boga. Ganuo me do suza. Nije imao dom; bio je slijep, nepismen i strašno siromašan. Pa ipak je u tom nezavidnom stanju pjevao o silnom bogatstvu radosti koju je pronašao unutar svoga srca – svoju ljubav prema Bogu. Kandahar je bio neobičan grad. Od mungosa sam naučio strpljenje, od ovisnika u hašiškoj tamnici umjerenost, a od slijepoga dječaka duhovnu radost. Zahvalan na svemu što sam naučio, pozdravio sam se s tim gradom.

74

11

S

jedio sam u autobusu za Kabul, stiješnjen među ostalim putnicima. Po cijeloj dužini autobusa protezale su se dvije drvene klupe i to su bila sjedišta. U prolazu je desetak kokoši glasno kokodakalo i lepetalo krilima s kojih je otpadalo perje. Pijetlovi su kukurijekali, širili krila i nadimali prsa. Koze su tražile nešto za jelo, a ovce su se gužvale oko vlasnika i nekontrolirano blejale. Životinje su sa sobom donijele mnoštvo muha i raznih drugih egzotičnih buba. Jedna od koza, koja se činila raspoložena za druženje, pogledala me je pravo u oči kao da moli za milost. Onda je poletno zagrizla rub mojih hlača. Mora da su bile izvrsne jer joj se pridružila još jedna koza koja je počela žvakati drugu nogavicu. Njima se dvjema prikrpala kokoš koja mi je skočila na krilo te se zabavila kljucanjem bedara. Putujuća štala bila je svakodnevica ostalih putnika koji su me gledali i smijali mi se. Strano biće poput mene, duge kovrčave kose, obučeno u sive prugaste traperice i sivu dolčevitu možda je i u njima izazvalo neku vrstu kulturnoga šoka. Autobus je stao, i svi su putnici izašli u pustinju gdje su razvukli svoje sagove te uputili molitve prema svetomu gradu Meki. Samo smo životinje i ja ostali u autobusu. Jednom sam pročitao kako su ljudska bića koja nemaju duhovni put poput dvonožnih životinja. Iako sam istražio mnoge religija i učio o njima od drugih, još uvijek nisam osjećao da sam pronašao put kojem bih se posvetio. Dok su se odani muslimani napolju molili, ja sam se u autobusu osjećao kao da sam među svojima. Smješten na visoravni među snježnim planinskim vrhovima, nalazio se Kabul, glavni i najvažniji grad u Afganistanu. Taj je prekrasan grad nekoć bio prijestolnica mogulskoga carstva. Ondje sam se opet sreo sa Jeffom i Ramseyem. Oni su tamo već proveli oko tjedan dana i jedva su čekali vožnju niz slavnu cestu Grand Trunk Road do Indije. Odlučili smo zajedno putovati u Pakistan preko 75

Kiberskoga prolaza. Rano jednog jutra došli smo na autobusnu postaju. Jeff nam je kupio karte. Prije ulaska u vozilo, svi su putnici morali pokazati isprave službenicima iz imigracije. Jeff, Ramsey i ja stajali smo u redu. Njih dvojica su ušli u autobus bez problema, ali kad je došao red na mene, službenik mi je zgrabio putovnicu te me odvukao u pogranični ured. Na nesreću, vozač autobusa je upalio motor i odvezao se, odnijevši sa sobom moju kartu. Jeff i Ramsey su je bili uzeli u autobus te nisu primjetili da sam se zadržao. Problem je bio u tome što je neki od pograničnih službenika pogrešno unio datum moga odlaska. Brzo su utvrdili svoju grešku i pustili me. Zaglavio sam u Kabulu i nisam znao kako dalje. Bilo je nezamislivo da bi itko sam autostopirao kroz Kiberski prolaz, jer je to bilo jedno od najozloglašenijih mjesta na planetu, na samoj granici između Afganistana i Pakistana. Tijekom putovanja, čuo sam mnoge zastrašujuće priče o tamošnjim zloslutnim liticama i ratobornim plemenima koja nisu prihvaćala ničije zakone. Sukobe su rješavali sačmaricama i pucačkim dvobojima poput stanovnika američkoga Divljeg Zapada. Ubijanje i pljačkanje bili su im dio života. Čuo sam kako bi oružanom zasjedom dočekivali turističke autobuse te pljačkali i ubijali putnike te su autobusne tvrtke plaćale danak vođama plemena da bi zaštitile autobuse od takvoga nasilja. Nisam znao koliko su istinite bile te priče, ali na tom mjestu nisam imao namjeru istraživati. Što sam mogao? Nisam imao novca za autobusnu kartu. Lutao sam ulicama Kabula sâm i zamislio se nad svojom sudbinom. Prošao je još jedan dan, a noć je donijela užasnu hladnoću. Nisam imao ni tople odjeće niti gdje da se sklonim. Pun se mjesec činio poput ledenjaka. Dršćući, sjeo sam sam pored prazne ceste, zatvorio oči u meditaciji, prinio harmoniku ustima i u nju ulio pjesmu svoga srca. Kad sam nedugo zatim otvorio oči, pored mene je stajala stasita mlada žena. Hladni je vjetar nosio njenu kosu boje meda. Samilosno me pogledala i rekla: „Zar ti nije hladno usred noći bez tople odjeće?” I sama je drhtala dok me je gledala iskričavim plavim očima. Rekao sam joj što mi se dogodilo. „Dolazim iz Nizozemske,” rekla mi je nježno, „ali u Kabulu živim već nekoliko godina. Dođi k meni kući i ugrij se noćas.” Zahvalno sam je slijedio. 76

S hladne me je ulice uvela u toplu, lijepo namještenu sobu koju su resili zlatni i zeleni zastori. U sobi se nalazila bijela sofa i profinjeni blagovaonički stol sa stolcima. Ponudila mi je mjesto na sofi. Bila je mekana i udobna. Ovo je bilo bolje nego sve što sam vidio otkad sam ostavio svoj dom u Highland Parku. Činilo mi se kako je to bilo prije mnogo godina. Nizozemka me je pozvala za stol gdje mi je poslužila topli prepečenac s maslacem, pečeno povrće i, za desert, kolač od čokolade. Pomislio sam kako je propušteni autobus bio pravi blagoslov. Nakon neobavezna razgovora pozvala me na počinak: „Dugo si sjedio u hladnoći. Mora da si strašno umoran.” Odvela me do drugoga dijela prostorije gdje su se nalazila dvije postelje. „Ti ćeš spavati ovdje, a ja u svojoj spavaćoj sobi.” Uto iz neke druge sobe izađe divovski čovjek. Moja mi ga domaćica predstavi. „Ovo je moj tjelohranitelj. Afganistanski je borac i poslušan mi je.” Odmjerio sam njegovu golemu pojavu. Bio je visok skoro dva metra. Tijelo mu je bilo planina nabreklih mišića. Imao je oči crne poput uglja, dugu kosu začešljanu uljem i neurednu bradu. Ja sam sjeo na svoju postelju, a afganistanski ratnik na onu preko puta. Zaškiljio je prema meni onim crnim očima, protegao ruke iznad glave te dugo, glasno zijevnuo. Smrdio je po znoju. „On me štiti”, nastavila je žena. „Jednom sam vidjela kako je udarcem šake čovjeku smrvio lubanju. Sada pođi na spavanje.” Prije nego li je nestala iza zavjese od perlica, ugasila je svjetlo i rekla: „Povući ću se u svoju spavaću sobu.” Osjećao sam se neobično sigurno pored moga afganistanskog sustanara. Kuća je bila toliko topla i ugodna da sam osjećao veliku sreću dok sam svoje umorno tijelo polijegao u postelju. Kako bih bio preživio hladnu noć da mi se ova žena nije smilovala? Povukao sam preko sebe mekani pokrivač i uživao tonući u san. Tek što sam usnuo, probudio me zvuk perli što su jedna o drugu udarale dok je moja domaćica razmicala zavjesu koja je dijelila naše sobe. Nosila je samo prozirnu svilenu spavaćicu. Gorjeli su mirisni štapići i svirala je nježna glazba. Žena je prišla mome krevetu i prošaptala: „Tako si mlad i tako dobar.” Oči su joj sjajile od strasti. Skinula je haljinu i pokazala mi svoje nago, mirisno tijelo. Onda me je obgrlila i polegla se na mene. 77

Posve zbunjen, svojski sam se trudio usredotočiti na svrhu svoga putovanja. „Oprosti, ali ja ovo ne želim. Molim te, pusti me da spavam”, zamolio sam je. No, ona se nije dala smesti. Na razne me načine pokušavala uzbuditi. „Molim te, ostavi me na miru”, bilo je sve što sam mogao reći. Ležao sam poput mrtve hladne ribe. Mahnita od strasti, prošaptala mi je na uho: „Ako mi ne udovoljiš, moj će ti tjelohranitelj smrskati lubanju. Ne možeš pobjeći.” Osjećaju se prezrenom, počela ga je dozivati upomoć. On je skočio iz postelje, dotrčao preko sobe i stao iznad na¬s: „Pokori se, pokori se ili umri”, zarežao je. Vrtilo mi se u glavi. Zavodnica me je i dalje pokušavala svladati, a ja sam ležao pod njom i drhtao. Ratnik, koji se nadvio nad nas, najzad me povukao za kosu i opet zagrmio: „Pokori se ili umri. Pokori se ili umri.” Njegove su riječi bile poput bombi koje su mi eksplodirale u umu. Stotinu mi je pitanja proletjelo glavom. Je li ovo noćna mora? Moram li se pokoriti i hoću li zbilja u suprotnome umrijeti? Zašto mi se ovo događa? Odluka je pala. Svom sam snagom zbacio ženu sa sebe, dohvatio svoju torbu i cipele te pojurio prema vratima koliko su me noge nosile. Zaboravio sam ponijeti vreću za spavanje. Ona je vrištala. Tjelohranitelj je zarikao i bacio se prema meni, ali sam ga izbjegao. Svom sam se snagom navalio na izlazna vrata te izbio na ulicu. Ratnik me je pratio u stopu. Kiptio je od bijesa i zavijao. Ja sam bježao bez da sam se ijednom okrenuo, ustrašen mišlju kako bi mi njegova glomazna šaka mogla smrviti lubanju. Ni sam ne znajući kako, najzad sam utekao. Opet sam bio sam i nisam imao kamo usred hladne noći. Lutao sam praznim kabulskim ulicama i shvatio kako mi je hladna noć koje sam se onomad bojao sada pružala zaštitu. Ledeni mjesec koji mi se onda uvlačio pod kosti sad je zračio toplinom koja je hranila moj premoreni um. Hodao sam bez cilja, gledao zvijezde i bio slobodan. Razmišljao sam o moći strasti. Seks može biti Božji dar, ali kad postane opsesija, ljudi čine strašne stvari da bi zadovoljili svoju požudu te gube razum ako joj ne udovolje. Kroz povijest, u svim tradicijama koje sam poznavao, živjeli su sveci koji su podizali divne obitelji koristeći seks kao ponudu božanskom. Pitao sam se 78

zašto su, onda, mnogi sveci prihvaćali zavjet celibata. Što sam više razmišljao o tomu, to sam jače želio doći do odgovora. Možda su shvatili da im čari pripadnika suprotnoga spola odvraćaju pažnju od potpune posvećenosti bogu. Možda su čvrsto odlučili tu moćnu energiju u potpunosti usmjeriti na molitvu i posvećenost. A možda sam i ja želio isto. To bi bio dobar razlog zašto sam okrenuo leđa Irene u Italiji. Ljubav je ponuda vlastitoga srca, razmišljao sam. Čista ljubav mora biti nesebična; bez sebičnih pobuda.Dok se pun mjesec dizao nad Kabulom, dodirujući planine zrakama svoje svjetlosti, u mom se srcu rodio zavjet da ću do kraja života ostati u celibatu. Obgrljen ledenim noćnim vjetrom, molio sam se Bogu da ustrajem u odluci.

S

unce se sunce dizalo nad kabulskim prostranim planinama, a ja sam žurio na autobusnu postaju pitajući se što mi nosi budućnost. Kad sam saznao da mi je Jeff poslao kartu po istom onom vozaču, koji se vratio u Kabul, odahnuo sam. Poslao mi je i nešto novca. Uputio sam posljednji pogled gradu. Na toj afganistanskoj visoravni načinio sam vrlo važan korak na svom unutarnjem putovanju prema prosvjetljenju. Naime, molio sam se da prihvatim težak zavjet koji sam odlučio sljediti. Osjećao sam duboku zahvalnost. Kroz prozor autobusa gledao sam strme stijene nad suhom zemljom. Siromašni su zemljoradnici teško radili na obroncima da bi uzgojili oskudne usjeve. Bilo je očito kako su surove puste planine zatočile narod Kiberskoga prolaza u samo njima svojstveni svijet. Mještani su na ramenima nosili sačmarice, a neki preko prsa i nosače metaka. U autobusu smo se truckali pored tvornica oružja u kojima su primitivne sačmarice učinile dostupne svima. U daljini sam vidio duge karavane opterećenih deva kako se ljuljuškaju prašnim stazama. Autobus se naprezao, drmao i zveketao prelazeći preko rupčaga, mučeći se s prijelazom Kiberskoga prolaza. Gledao sam kroz prozor i lako zamišljao Aleksandra Velikoga koji je ovuda u četvrtom stoljeću prije Krista marširao na Indiju, Džingis-kana koji je u trinaestom stoljeću tuda harao sa svojim krvožednim Mongolima, mnogoljudne mugalske vojske koje su njihovi carevi vodili u osvajanje i pljačku podkontinenta, te britanske vojnike koje su poklali plemenski vođe. Krvoproliće i smrt naraštajima bili su svakodnevica paštunskih 79

plemena. Lica njihovih muškaraca nosila su dubok trag surove borbe za opstanak. Pa ipak, činilo mi se da na njima vidim neku vrstu isposničke draži. Sjetivši se strašnih priča koje sam o njima čuo, bio sam sretan što ih mogu cijeniti pa bilo to i kroz prozor autobusa. Autobus je predvečer stao u pakistanskom gradu Pešavaru. Znatiželjno sam odšetao do neke starice pod crnim velom koja je mirno sjedila uz cestu. Ispred sebe je bila prostrla komad jutenoga platna na kojoj je izložila razne drangulije. Prišao sam bliže da vidim što to prodaje duša koja mi se činila poput bake. Prodavala je mesingane boksere za ruku. Mesingane boksere! Ta je okrutna vrsta oružja bila načičkana šiljcima oštrim poput britvi, koji su lako prodirali u kožu i rastrgali je pri izvlačenju, te ukrašena poludragim kamenjem. Uputila me je da pritisnem skriveni otponac na jednome od njih. Kad sam to učinio, hopla!, iskočila je oštrica. Zavrtjelo mi se u glavi. Starica je tražila da se s njome cjenkam, no ja sam se pristojno udaljio. Indija je sada bila samo jednu zemlju dalje. Veselo sam putovao do drevna grada po imenu Lahore da bih dobio indijsku vizu. Putem sam sreo ljubazne ljude koji su se doista potrudili kako bih se u Pakistanu osjećao kao kod kuće. Dijelili su sa mnom jela te me vozili u autobusima i kamionima. Pred indijsku ambasadu stigao sam rano ujutro i čekao početak radnoga vremena. Pogledao sam nebo bez oblaka i vidio kako iznad mene kruže veliki sokolovi. Kad su se vrata ambasade najzad otvorila, ušao sam i plaho pružio putovnicu službeniku. Udario je žig, a srce mi je zaigralo. Bilo je to kao da sam dobio vizu za božje carstvo. Indija mi je bila samo korak dalje. Čekala me je zemlja jogija, lama i mudraca.

80

12

Č

iste i sjajne sunčeve zrake sjale su na svježem zimskom zraku. Iz Lahorea sam krenuo zorom, hodajući i stopirajući pedeset pet kilometara niz jednotračnu makadamsku cestu koja je vodila kroz polja pšenice, pamuka, i gorušice u žutom cvatu. Bagremi su rasli uz cestu ili označavali rub polja. Drveća inače nije bilo mnogo. Još je manje bilo prometa. Ono malo vozila što me je povremeno mimoišlo radovalo me je koliko i pogled na tradicionalne turbane i odjeću ljudi koji su se njima vozili. Trošni su kamioni bili živo i pomno oslikani poput psihodeličnih vozila bogatih rock zvijezda. Putem bi škriputala i poneka volovska zaprega podložena sijenom i do vrha nakrcana pšenicom, stokom i čitavim obiteljima. Ovakvim sam se prijevoznim sredstvima i vlastitim nogama dovukao do granice sa sjevernom Indijom pod nazivom Hussainivala. Dok sam prilazio pograničnim službenicima, grudi su mi se nadimale od iščekivanja. Osjećao sam se kao da sam tijekom šest mjeseci, koliko mi je trebalo da prijeđem Europu i Srednji Istok, ostario trideset godina. Znao sam da su sva iskušenja na putu bila pročišćenja koja su bila potrebna za ulazak u svetu Indiju. Bio sam toliko blizu, na samo par koraka. Od moje me je sudbine dijelila još samo punašna žena koja je sama sjedila za stolom u pograničnom uredu. Njezin strog pogled nikako nije pokazivao dobrodošlicu. Sjedila je pod suncem Punjaba u sivoj vojnoj odori. Stajao sam pred njom pun nade i prašine. Pružio sam joj putovnicu. Sa svake su joj strane stajali indijski graničari sa sačmaricama na ramenima. Dok je pomno pregledavala svaku stranicu isprave, mislima sam se vratio u onaj trenutak na kretskom brdu koji mi je dao krila da slijedim svoje srce i krenem u Indiju. Nešto mi se dogodilo na tom brdu. Znam da bi netko to odbacio kao zabludu potaknutu satima samotne molitve ili pak kao halucinaciju izazvanu postom. No ja sam tada osjećao da mi se Bog u srcu doista obratio i da su njegove čuo njegove riječi jasno i glasno: „Idi u Indiju.” Od tog 81

trenutka živim u uvjerenju da me Gospodin pozvao k sebi u Indiju. Otada sam preko tri tisuće milja i tri mjeseca proveo potujući kroz države Srednjega Istoka. Svaki je trenutak toga putovanja bio nešto što nisam mogao ni zamisliti kao dječak koji je gledao svijet kroz neodgovarajuće naočale koje mu je posudilo američko predgrađe. Sa svakim kilometrom, moje je srce sve silnije letjelo prema svetom tlu Indije i sastanku bez kojeg sam znao da ne mogu živjeti. Ja sam žudio za Indijom. Mislio sam da bi mi se tamo mogla ostvariti najdublja želja moga srca koje je već bilo s jogijima u njihovim planinskim ašramima. Mjesecima sam se kroz nezamislive opasnosti trudio kročiti naprijed ne bi li ih opet vidio. Sada, nadomak cilju, stajao sam i čekao pred službenicom koja je moj prelazak u Indiju držala u svojoj birokratskoj ruci. Nakon što je neko vrijeme provela proučavajući moju ispravu, pogledala me bezizražajno i rekla: „Pokaži mi koliko imaš novca.” Nervozno sam posegnuo u svoju platnenu torbu, a ona se nagnula naprijed u stolcu da bolje vidi. Imao sam samo nekoliko novčića. Lice joj se iskrivilo od gađenja. „Da bi ušao, treba ti najmanje dvjesto dolara.” Nagnula se natrag, na prsima prekrižila svoje uniformirane ruke i uputila mi sumnjičav pogled: „Gdje ti je novac?” Gledajući u tlo, mucao sam: „To je sve što sad imam.” „Onda ne možeš ući”, rekla je i udarila putovnicom o stol koji bio poput zida između nas. „Vrati se u svoju zemlju.” Njene su riječi bile poput strijela ravno u moje srce. „Ali, već mjesecima putujem kopnom i riskiram život da bih vidio vašu zemlju. Gorim od želje da učim o vašim religijama od svetih ljudi.” Činilo mi se da u daljini čujem vlastiti glas kako je moli: „Napustio sam ugodan američki dom iz ljubavi prema Indiji. Molim vas, pružite mi priliku.” Sada me je već prijeteći gledala. „Imamo dovoljno prosjaka u Indiji. Ne želimo još jednoga.” Pogledala je jednoga graničara, a on je podigao sačmaricu: „Nećeš ući u Indiju. Odbijen si. Odmah se vrati odakle si došao.” „Ali – ” „To je posljednja odluka. Nema rasprave.” Ustala je, okrenula mi leđa i odmarširala do neke omanje barake. Slijedio sam je i pokušavao nagovoriti da promijeni mišljenje, ali me je potpuno isključila. Njezina posljednja odredba: „Ne smiješ ući 82

u Indiju,” razdirala mi je srce. Graničari koji su se dotada činili kruti i ravnodušni nakon te su odredbe podigli sačmarice i naredili mi da odem. Potresen sam se odvukao niz cestu i sjeo u sjenu velikoga stabla nima. Gledao sam zelene ravnice Punjaba i prevrtao misli. Kamo da idem? Što da radim? Ne znam ni sam koliko sam dugo tamo sjedio omamljen. No kad sam opet osvjestio gdje se nalazim, znao sam da neću odustati. Ako me ona čuvarica prolaza ne pusti u zemlju za kojom žudi moje srce, odlučio sam ostati u prašini pod onim drvetom. Nikad nisam ni sanjao da bi mi mogli odbiti ulaz u Indiju. Kako nisam pratio politička zbivanja, nisam znao da su Indija i Pakistan pred trećim ratom od kad se Indija podijelila. Nisam mogao ni slutiti da će godinu dana kasnije, u prosincu 1971., na istoj ovoj granici započeti strašno krvoproliće. Nitko me nije upozorio da sam se odvažio prići jednoj od najnapetijih granica na svijetu, od koje je zloglasnija bila samo kontrolna točka Charlie u Berlinu. U Hussainivali, dvije su vojske stajale pod punom spremom – jedna na strani Pakistana a druga na strani Indije – i gledale se preko granice u vojnom matu. Ništa od toga ja nisam znao onoga sunčanog zimskog poslijepodneva dok sam se vukao cestom natrag u Pakistan. S mjesta na kojemu sam sjedio u prašini, gledao sam malenu baraku i svoju nezadovoljnu protivnicu kako hoda pored prozora s jedne na drugu stranu. Je li od mene htjela mito, misleći da sam duša koja ima obilje što ga nosi rođenje na Zapadu i bijela koža? Je li mogla zamisliti kroz što sam sve prošao da bih stigao do ove izolirane granične postaje? Hoću li ikada ući u Indiju? Pitao sam se. Je li moguće da će me otjerati s indijske granice, nakon što sam iz Londona doputovao autostopom, jer nemam novca? Osjećajući se poput prognanika, prisjetio sam se svoga najboljeg prijatelja i suputnika. Kad smo se rastajali, Gary je i sam izgledao poput prognanika. Gdje li je sada? U kakvom je sada stanju? Je li ikada stigao u Izrael? Dok sam sjedio u prašini one punjabske ravni gledajući kako vjetar ćarlija kroz stabljike procvale gorušice, nedostajao mi je stari prijatelj. Sljedećih sam se nekoliko sati uzastopce vraćao na granicu, ali me je službenica svaki put ignorirala. Okrenuo sam se molbama kao posljednjem sredstvu. Na to je udarila o tlo svojom vojnom čizmom i 83

rekla: „Gubim strpljenje.” Uperila mi je zdepasti prst u lice, a usne su joj se tresle: „Odbijen si. Čuješ li me? Posljednji ti puta govorim. Nemoj me više uznemiravati.” Vratio sam se svome stablu i proveo dan u nemirnim mislima. U sumrak je u pograničnom uredu došlo do smjene osoblja. Jedan je postarijij čovjek došao zamijeniti onu ženu. Bio je to jedan visoki Sikh u pomno zamotanom turbanu jednolične smeđe boje kakva mu je bila i uniforma. Službenica je pokazala na mene i očigledno mu izdala naređenje da me ne smije pustiti u Indiju. Nakon toga, vojni ju je džip nekamo odvezao. Nisam znao što drugo učiniti, pa sam ponizno prišao novom službeniku i pri tom se molio u dubini srca. Pružio sam mu putovnicu i zatražio: „Molim vas, pustite me u svoju veliku zemlju.” Odgovorio mi je hladno i nezainteresirano: „Upozorili su me da si napast. Primio sam strogu naredbu da te odbijem. Pokaži mi novac, ili se vraćaj.” Ja sam mu na to počeo pričatio svom životu i duhovnim težnjama sa suzama u očima. „U potrazi za duhovnim obiljima Indije ostavio sam udobnosti Amerike. Riskirao sam život i stopirao sve od Londona da bih došao do vaše domovine. Žudim da nađem put do Boga. Molim vas, budite milostivi prema meni. Obećajem da ću jednoga dana učiniti nešto dobro za indijski narod. Vjerujte mi, gospodine, pomoći ću vašim ljudima. Molim vas, pružite mi priliku.” Oči su mu se ispunile suzama. „Daj mi putovnicu.” U smiraj dana pregledao je moju ispravu, zagledao mi se u oči i rekao: „Ponekad čovjek mora slijediti svoje srce. Vjerujem tvojim riječima.” Posegnuo je i dohvatio biljeg za drvenu dršku. Onda je pritisnuo gumeni reljef u tintom natopljeni jastučić i udario žig kojim sam mogao zakonski ući u Indiju. „Gotovo je,” rekao je, zaklopio putovnicu i dodao mi je. Onda se toplo nasmiješio i položio mi ruku na glavu. „Sine, dajem ti svoje blagoslove. Nađi istinu za kojom plačeš. Dobrodošao u Indiju.”

84

II Majka Indija

1

D

ok sam odmicao sve dalje i dalje indijskim tlom, preplavio me je osjećaj da sam napokon stigao. Spuštala se večer. U srcu sam zagrlio svaki list na drveću, zvijezdu na nebu, biljku u poljima. Sve je bilo uzbudljivo i novo, ali i vrlo poznato. Dok je sumrak postajao noć, duboki je mir prekrio zelena polja koja su se prostirala prema dalekom obzoru. Ptice su ćurlikale, žabe kreketale, a cvrčci cvrčali. Znao sam kako put koji sam prešao da bih ovamo stigao ne bih bio preživio bez Božje milosti. Njegovom dobrotom došao sam kući. Neko sam vrijeme hodao dok nisam zaustavio prvi auto. Vozač me toplo pozdravio te me odvezao do Firozepura, grada u državi Punjab koja se nalazi u sjevernoj Indiji. Putem smo lijepo razgovarali te najzad stigli do željezničke postaje gdje mi je vozač ponudio platiti kartu do Staroga Delhija. Tijekom čitavoga dosadašnjeg putovanja, niti jednom nisam putovao vlakom, već sam uvijek autostopirao ili se vozio na kamionima, u autobusima za siromašne i na prenapučenim trajektima. Jednom sam jahao na devi. Sada mi se nudilo putovanje vlakom. Kako sam mogao odbiti? Hodao sam po peronu pored svoga novog prijatelja i nadao se kako ću se dobro odmoriti. Na peronu je bilo mnogo prodavača koji su gurali kolica s čitavim obrovima, grickalicama, voćem, keksima, suvenirima, novinama, lijekovima, čajem i odjećom. Neki su od njih kuhali na samim kolicima i to hranu koju nikad do tad nisam vidio. Na primjer, u golemoj se posudi vrućega ulja pržilo povrće umočeno u gusto žuto tijesto. Na drugim se pak kolima u goruće ulje ubacivalo izvaljano tijesto koje bi se odjednom napuhalo poput balona. Malo dalje, pod željeznim vokom punim pijeska gorjela su drva, a kuhar je u pijesku miješao i pržio kikiriki. Jetki miris začina prženih u jestivom ulju miješao se s parama dizelskoga goriva i dimom mirisnih štapića. Stotine ljudi bučno je razgovaralo dok su čekali vlak. Mnoge su obitelji objedovale pored tračnica kao da su na pikniku. Nosači su na 86

vrh glava održavali teške kovčege koje je od njihova tjemena dijelio samo maleni komad crvene tkanine. Prosci su molili milostinju i pogledu izlagali svoje deformacije. Bili su slijepi, šepavi, bez ruku ili nogu, spaljenih lica, osakaćenih udova. Neki je gubavac svoje istrunule prste unosio prolaznicima u lice i tako prosio. Majke u dronjcima nosile su dojenčad krmeljavih očiju koja su napadale muhe. Svi su se ti nesretnici kretali od osobe do osobe. S visine, jedan je stari krckavi zvučnik neprestano objavljivao obavijesti, a peron pod nogama bio je pun ljudske pljuvačke. Pa ipak, unatoč graji i metežu, mnogi su usred svega toga mirno spavali na tlu. Kad je najavljivač povikao obavijest o dolasku našega vlaka, svi su se putnici najednom podigli na noge. Odjeknula je zviždaljka. Iz dimnjaka lokomotive navro je crni dim i zazviždala para. Dok se lokomotiva približavala peronu, stotine je ljudi počelo trčati za njim koliko su ih noge nosile. To je učinio i moj prijatelj. „Slijedi me!” povikao je. Kad je vlak dovoljno usporio, svi su odjednom počeli uskakati kroz prozore. Moj je prijatelj još u trku ubacio svoju torbu kroz prozor i uskočio za njom. I ja sam trčao što sam brže mogao. On me je pogledao iz vlaka i povikao: „Uskoči sad jer ćeš zakasniti!” To mi se činilo nevjerojatno opasno, ali svi su to činili. Odvažio sam se tek nakon što je pored mene prošlio nekoliko vagona. Zgrabio sam gredu jednoga prozora, ali moj je stisak ubrzo popustio. Pogledao sam ispod sebe i vrisnuo. Golemi željezni kotači okretali su se na tračnicama poda mnom. Osjećao sam se tako krhko. Svom sam se snagom nekako povukao gore i potpuno zbunjen uvukao kroz prozor vlaka koji se kretao. Nakon nekoliko sekundi još su se dvojica provukla iza mene kroz isti prozor. Pogledao sam oko sebe i vidio ljude kako još uvijek uskakuju kroz svaki prozor. Kad se vlak zaustavio, svi su odjeljci bili toliko pretrpani da se nitko drugi nije mogao ugurati unutra. Nije bilo ni govora o sjedištu. Na zidu je stajao natpis „Najviše 60 putnika”. Iako ih nisam uspio prebrojati, mislim da se oko mene natisnulo barem 200 ljudi. Kondukter se nije mogao ni približiti da provjeri karte. Onoga poznanika, koji je uskočio u vlak nekoliko vagona ranije, nikad više nisam vidio. Svi su se vozili besplatno. Kasnije sam saznao da je to bio čest način putovanja u odjeljcima trećega razreda indijskih vlakova. Cijena 87

vožnje nije se plaćala u rupijima. Ljudi oko mene su se gurkali, ali su mi se činili nevjerojatno spokojni. Na kraju krajeva, ovo im je bio uobičajeni način putovanja. Kad je vlak krenuo, neki su putnici još uvijek djelom tijela visjeli izvan vlaka, ali činili su se dosta pribrani. Pogledao sam prema stropu i vidio metalne police za spremanje prtljage. Umjesto torbi, na rešetkama se guralo nekoliko desetaka ljudi. Primjetio sam prazno mjesto široko oko jedan metar i popeo se gore. Nekako sam se čvrsto sklupčao i ugurao unutra sa svima ostalima. Pogledao sam dolje prema naguranoj gomili sa svoje police za prtljagu i imao dojam da sam uhvatio luksuzno mjesto. Bio sam oduševljen što sam u Indiji. Stara parna lokomotiva pištala je i zviždala cijelu noć. S prvim zrakama sunca stala je na stanici u Starom Delhiju. Nisam znao kamo krenuti pa sam sišao besciljno hodao peronom. Najednom me netko dozvao starim nadimkom: „Monk, Monk, nemogu vjerovati da si to ti!” Okrenuo sam se i ugledao dvojicu Francuza koje sam sreo u Švicarskoj. Na obali Ženevskoga jezera razgovarali smo o Tibetanskoj knjizi mrtvih. Bili smo sretni što smo se opet sreli, a oni su me pozvali da se otuširam i odmorim tamo gdje su odsjeli. U niskobudžetno sklonište za putnike, New Crown Hotel, stigli smo rikšom. Otuširao sam se i legao na tlu verande. San mi je prekinuo dugi dlakavi rep koji mi se spustio na lice. Otvorio sam oči i vidio da pored mene sjedi smeđi majmun ružičasta lica. Njegove zelene oči gledale su ravno u moje. Pogledao sam oko sebe. Nisam mogao ni zamisliti da divlji majmuni slobodno šetaju pretrpanom metropolom. Još je dvadeset ili trideset majmuna skakalo s krova na krov, igrajući se i tražeći hranu. Prodavači su na ulici ispod nas upravo otvarali trgovine i štapovima tjerali male napasti. S Francuzima sam ostao kratko, jer su oni išli za Nepal. Oprostili smo se i napustio sam New Crown Hotel te kročio na ulicu. Bio sam silno uzbuđen. Što li će se još dogoditi na mojoj duhovnoj potrazi? Bližio sam se svom dvadesetom rođendanu, a majka Indija, mjesto za kojim sam toliko žudio, prostirala se preda mnom. Kad sam izašao iz hotela, našao sam se na Chandni Chowku, jednoj vrlo napučenoj tržnici. Ulicom se redao nepregledan niz trgovina. Glazba je treštala, mirisni štapići gorjeli a majmuni se zabavljali. Svuda unaokolo vidio sam sarije, turbane i ukrase živih boja. Djeca su se 88

igrala sa svojim palicama za kriket dok su krave dostojanstveno prolazile. Nakon nekoliko mjeseci ozbiljne i stoičke kulture Srednjega Istoka, ovo mi se ozračje činilo poput proslave života. Hodao sam napučenom ulicom i upijao sve oko sebe. Najednom mi se ispriječio neki čovjek te me umjesto pozdrava zasuo pitanjima: „Kako se zoveš? Iz koje si zemlje došao? Zašto baš u Indiju? Kako ti se sviđa moja zemlja?” Krenuli smo zajedno niz ulicu, a ja sam mu odgovarao. Onda je upitao: „Želiš li se malo osvježiti?” „Svakako”, odgovorio sam uzbuđeno. S prometne ulice odveo me je do prazne prodavaonice u kojoj je stajao neki čovjek golih prsa. Bio je odjeven samo u jednu oskudnu tkaninu zamotanu oko pojasa. On je preuzeo narudžbu. Cigaretu iz kućne radinosti bacio je na stranu te dohvatio komad nekakve smole koju je trljao o kamen dok nije dobio svijetlo zelenu smjesu. Smjesu je potom pokupio kažiprstom, stavio je u željeznu posudu, izmješao je s vodom i snažno protresao. Mješavinu je istresao u čaše, unutra ubacio nekakve začine u prahu, sve promiješao žlicom i najzad udario čašama o stol. Pogledao sam u onog čovjeka s ulice, a on se zagonetno smješkao. „Popij to”, rekao je, „Napitak je prirodan, bezalkoholan i jako zdrav.” Kako nisam ništa jeo ni pio cijeli jedan dan, iskapio sam čašu. „Želiš li još jednu?” upitao je. Zahvalno sam prihvatio drugu, treću pa i četvrtu čašu zelene mješavine. Nisam mogao prepoznati njen oštar okus. „Kako se to zove?” pitao sam. On je sa smješkom odgovorio: „Bhang.” Nikad prije nisam čuo za to. Oprostili smo se i nastavio sam hodati napučenom ulicom. Najednom mi je um prasnuo u stanje opijenosti. Oko mene su se vrtjele neobične boje, zvukovi i nebrojeni ljudi. Tijelo mi se treslo i udarali su me valovi smetenosti. Sudarao sam se s prolaznicima. U stanju paranoje, bio sam uvjeren da svi gledaju upravo u mene. Kako sam samo mogao znati da je bhang opojno piće koje se izrađuje od konoplje? Mislio sam da je sasvim bezopasno te sam naivno popio četiri čaše u vrlo kratko vrijeme. Kad sam pomislio da sam nesvjesno prekršio svoj zavjet da se ne opijam, obuzela me strava. Hodao sam dalje u u tom neobičnom i neugodnom stanju, trseći se da dođem do 89

kraja ulice gdje sam se nadao pobjeći od zastrašujuće gomile. Činilo mi se da ulici nema kraja. Bespomoćno sam se sudarao s ljudima, kravama, svinjama i rikšama. Stigavši do kraja ulice, opijenim mutnim pogledom vidio sam kamene zidine koje su čuvale Crvenu utvrdu. Zaprepastile su me goleme proporcije građevine koja je u sedamnaestom stoljeću služila kao palača mogulskoga vladara, Džahan-šaha. Ispred zidina nalazila se čistina na kojoj se okupila gomila ljudi. Onako u deliriju, poželio sam vidjeti što se zbiva. Starac u bijelom turbanu sjedio je na tlu i puhao u dva bambusova piska neka egzotičnog glazbala koje je bilo dugačko oko pola metra i načinjeno od osušene bundeve. Bio je to krotitelj zmija. Svirao je jednoličnu zloslutnu melodiju te se cijelo vrijeme njihao s jedne na drugu stranu. Oko njega se nalazilo desetak ručno pletenih košara s poklopcima. Golemi bradati čovjek odjeven u crne halje i crveni turban poskidao je poklopce. Promatrači su ostali bez daha. U ritmu krotiteljeve hipnotične pjesme, iz košara su se počele dizati kobre otrovnice i rastvarati svoje strašne klobuke. Iz usta su im palucali račvasti jezici. Njihale su se s jedne strane na drugu kao da plešu u ritmu glazbe. Na iznenađenje publike, bradati je čovjek onda otvorio i neke druge košare u kojima su se nalazile druge vrste zmija. Najzad je podignuo zmijurinu dugu oko tri i pol metra te debelu oko osam centimetara. Prisutni su se povukli korak unatrag. Nisam ni trepnuo, a on je krenuo prema meni i omotao mi divovsku zmiju oko bedara. Životinja se polako uspela, ovila mi se oko struka i prsa te mi hladnim stiskom pritisnula ruke uz torzo. Njena se glava nalazila samo nekoliko centimetara od moga lica. Mogao sam osjetiti i omirisati njen dah. Malene oči zurile su pravo u moje, a račvasti joj je jezik palucao iz usta. Srce mi je udaralo snažno, a udovi su mi se tresli dok me je zmija sve čvršće stezala. Opijenost bhangom nije popuštala. Obuzimale su me halucinacije nalik noćnim morama, vrtoglavica i paranoja. Promatrači su oko mene napravili krug, ali su stajali po strani na sigurnom. Najednom je pred mene stao čovjek i progovorio engleski: „Gospodine, kako se zovete? Odakle ste? Zašto vas je zarobila ta opasna zmija?” „Molim vas, pomozite mi”, dahnuo sam. Čim sam progovorio, zmija me je jače stisnula. Činilo mi se da ljubomorno zahtijeva potpunu 90

pozornost. Prišao mi je onaj golemi bradati čovjek u crvenom tubanu i zagledao mi se pravo u oči, kao da sam nekakav državni neprijatelj. Počeo je mahati rukama kao da vitla oružjem i vikati: „Pedeset rupija! Pedeset rupija!” Najzad mi je netko iz gomile preveo: „Skinut će s tebe zmiju samo ako mu daš 50 rupija.” Napregnuo sam se i progovorio: „Ali, ja nemam rupija.” Prevoditelj me je izvijestio: „Onda ćeš tako ostati” a potom nonšalantno otišao. Kroz ispražnjeni um prošli su mi strah i poniženje. Svi su piljili u mene: bio sam neobičan stranac u zagrljaju zmije. Možda su mislili da sam dio predstave. Prošlo je bolno dugih pola sata. Zmija se oblizivala i s vremena na vrijeme mi zurila u oči. Krotitelj zmija nije prestao svirati svoju hipnotičku pjesmu, a kobre su se njihale u ritmu. Svjesnost su mi obuzele razne misli. Ovo je bio tek prvi dan što sam u Indiji. Gledao sam zmiji u zube i pitao se: Jesam li žrtvovao život za ovakvo mjesto? Što bi mi majka i otac rekli kad bi me vidjeli tako daleko od kuće u ovakvom stanju? Nisam imao drugoga utočišta, pa sam sklopio oči i pomolio se. Gospodine, ako na ovom svijetu imaš neki zadatak za mene, molim te, pomozi mi. Dok sam upućivao tu jednostavnu molitvu, osjetio sam neznatan nalet unutarnjega mira. Najzad je iz gomile došao neki čovjek s molitvenom brojanicom u naboranim rukama. On mi se smilovao i cjenkao se s krotiteljem zmija. Dao mu je deset rupija i zatražio da me pusti. Na to je krotitelj počeo izgovarati mantre i pozivati zmiju u svoje ruke. Ja sam odahnuo, a publika je klicala. Zahvalio sam osloboditelju i brzo pobjegao preko ceste. Tamo sam vidio ljude koji su sjedili na drvenim stolcima i ubacivali u usta nešto što mi je nalikovalo crvenim bombonima. Pitali su me ako bih im se volio pridružiti. Pojeo sam jedan jer sam još uvijek želio iskušati indijsku hranu i običaje. Usta su mi eksplodirala od vatre. Oblio me znoj, iz očiju su mi potekle suze te sam posegnuo sam za vodom. Voda je samo povećala bol jer je djelovala poput goriva na vatru. Upravo sam pojeo crvenu papričicu čilija, prvu koju sam ikada vidio ili okusio. Opet se oko mene našla gomila znatiželjnika. Onim ljudima sam pristojno zahvalio i otišao svojim putem. Sjetio sam se stare narodne poslovice: „Što je jednome hrana, drugome je otrov.” Shvatio sam tu izreku kroz poruku koja me je još uvijek pekla. 91

Pomislio sam na ono što sam znao o judaizmu, kršćanstvu i islamu, kao na i ono malo koliko sam bio upućen u budizam i nekolicinu indijskih filozofskih pravaca. Ono u čemu jedna osoba uživa, drugoj stvara patnju. Naše je iskustvo svijeta tako relativno, uvjetovano osobnim opažanjem. Isto tako, Bog, koji je apsolutan, sebe razotkriva različitim ljudima na različite načine. Usta su mi još uvijek gorjela, ali sam shvatio da je mišljenje kako postoji samo jedan put prema Bogu vrlo usko.

B

ližila se večer, a učinci bhanga i čilija su jenjavali. Vratio sam se na ulicu Chandni Chowk i tumarao po metežu tržnice. Nisam imao kamo. Iz mnoštva mi je prišao nasmijani čovjek. Bio je oduševljen kad sam mu rekao da dolazim izdaleka kako bih shvatio njegovu tradiciju. Pozvao me na večeru u restoran uz cestu. Sjeli smo za stol samo nekoliko centimetara od ulice. Dok mi je pričao o običajima njegove obitelji, pored nas je prošla bijela krava koja je njuškom milovala svoje tele. Ponašanje im je bilo nježno, a pokreti profinjeni. Goleme krasne oči tako su bile nevine da mi se srce topilo. Ta je majka svakoga trena s ljubavlju pazila na svoje dijete. Dok je tele sisalo njeno mlijeko, ona ga je nježno lizala. Legli su samo nekoliko centimetara od našega stola i počeli se igrati. Nikad do tad nisam bio toliko blizu kravi. Vidio sam ih samo na dalekim pašnjacima dok smo jurili autoputevima. Pogodilo me što razmjenjuju ljubav vrlo slično ljudskim bićima. Poslužitelj je žurno donio naše tanjure i naglo ih spustio na stol. Ja sam bio silno gladan. Sve što sam toga dana unio u želudac bio je bhang i čili. Apetit mi je potaknula i borba sa zmijom. Malo je reći da sam navalio na jelo. Kad sam već pojeo pola, moj me ljubazni domaćin upitao: „Gospodine Richard, želite li da vam objasnim što je to sve na tanjuru?” „Svakako.” Pokazivao je jela i govorio: „Ovo je chaval, riža. Ono što izgleda poput pšeničnog kruščića je roti. Ovako pripravljeno povrće zove se subji. Juha je od leće i zove se dhal. A ono je začinjeni umak koji zovemo chutney.” Zatim je pokazao komadiće hrane na riži: „To je meso.” Posljednje tri riječi koje sam čuo bile su poput eksplozije u mom umu. Pogledao sam komade mesa, a onda kravu i tele. Baš se tada majka krava nagnula prema meni i polizala mi nogu. Srce mi se 92

slomilo. Čemu okončati prekrasan život samo da bi se jelo nešto mesa? Ona voli svoje dijete. A to nedužno tele voli svoju majku. Zašto sam slijepo u tome sudjelovao? Zašto smo svi tako slijepi i gluhi da i ne primjećujemo strahotu koja se odvija u svakoj klaonici? Kako li je čovječanstvo razvilo toliku neosjetljivost na bol koja se nanosi toj božjoj djeci? Meso koje sam tada jeo nije pripadalo kravi, ali bilo je to prvi put da sam shvatio vezu između moje prehrane i patnje životinja. Sjetio sam se tisuća životinja koje svakodnevno stradavaju u Americi, izgubio sabranost i rasplakao se. Moj siroti domaćin nije znao što se događa. „Nešto nije u redu gospodine? Zašto ste se tako uznemirili?” Jedva sam protisnuo: „Dragi gospodine, hvala vam na svemu.” Ustao sam i odgurnuo stolicu. „Ispričavam se, ne osjećam se dobro.” Na odlasku sam pomilovao majku kravu i njeno tele. Krava je uzvratila lagano mi liznuvši ruku. Na ulicama su se tiskale tisuće ljudi. Usred toga meteža, na moje veliko iznenađenje i veselje, nabasao sam pravo na Ramseya i Jeffa. Isprva me nisu ni primjetili. Nisam ih vidio otkad smo se razdvojili u Kabulu. „Monk, pa to si ti!” uzviknuo je Jeff. „Kakvo olakšanje. Ne mogu vjerovati.” „Hej, drugaru”, uzviknuo je Ramsey. „Brinemo se za tebe otkad si se izgubio.” Rukovali smo se, izgrlili i opet bili zajedno. Pozvali su me da odsjednem s njima na terasi na krovu neka jeftinog hotela. Tonuo sam u san na krevetu od pletene užadi pod zvjezdanim zimskim nebom. U mislima su mi se pojavile majka krava i njeno tele. Bespomoćno su me gledali nježnim očima punim suza dok ih je nož nekoga koljača surovo klao radi njihova mesa. U srce mi je navrla zapovijed iz Biblije: „Ne ubij!” Iz te sam se more probudio u stanju neizdržive mučnine te otrčao do nužnika da se olakšam. Nužnik se sastojao od zacementiranoga otvora na krovu oko kojega su stajali ruševni zidovi od cigle. Kao krov je služio komad aluminija. Unutra je bilo mračno kao u rogu, a umjesto kanalizacije rupu su čistili bhangiji, ulični čistači koji bi rupu praznili lopatom. Otpad bi iskopali u vjedro koje bi odnijeli na glavi. Ali ovaj je puta nužnik bio pretrpan. Izmet natopljen urinom stajao je na hrpi koja se izdizala 93

iznad razine poda. Nisam mogao vladati povraćanjem, što me je prisilno zatočilo u nužniku. Kukci su mi zujali oko glave i ujedali me, a nešto mi je pretrčalo preko stopala. Mogao sam se jedino napinjati od povraćanja i drhtati od hladnoga znoja koji me je oblio. Sve sam to vrijeme mislio na one dvije krave kako me promatraju svojim nedužnim očima. Najzad sam se, u mračnom nužniku na jednom od krovova Staroga Delhija, svome Gospodinu zavjetovao i ovo: nikad više neću jesti meso. S tim je okončao moj prvi dan u Indiji.

S

ljedećeg su me jutra Jeff i Ramsey molili: „Bili smo tako dobar tim. Ostanimo zajedno i putujmo po Indiji.” „Puno smo toga zajedno prošli“, rekao sam im, „i povezali smo se poput braće. Nikad vam se neću moći odužiti za vašu ljubaznost i prijateljstvo. No, želim otputovati na Himalaju kao pustinjak. Molim vas, blagoslovite me da uspijem u svojoj nakani.” Jeff je progovorio prvi. Bio je vrlo ljubazan. „Razumijemo. I mislili smo da ćeš htjeti takvo nešto.” Svoju je veliku ruku položio na moje malo rame. „Nadam se da ćeš naći ono što tražiš. Doista ćeš nam nedostajati.” Ramseyjevo je lice zastro oblak brige, jer sam mu bio poput mlađega brata. Oči su mu se zacrvenjele. „Kako ćeš preživjeti takav život?” No, vidjevši da sam odlučan, natjerao se na osmijeh i rekao svojim australskim naglaskom: „Naše je putovanje bilo odlično, drugaru. Uzdravlje.” Prije no što smo se razišli, Jeff mi je pružio porukicu na kojoj je pisalo: „Osjećam tugu što odlazimo svatko svojim putem – u potrazi za sobom samima. Siguran da ćeš ti sebe pronaći.“

94

2

J

ednoga hladnog prosinačkog jutra u Starom Delhiju, dok sam smišljao kako ću potražiti jogije i svece na Himalaji, pogledao sam u pročelje neke stare viktorijanske zgrade i vidio plakat na kojem je pisalo: „Svjetska konferencija joge”. Mjesto održavanja bilo je New Delhi, a događaj je počinjao baš toga dana u devet izjutra. Požurio sam tamo sav na iglama. Veliki i prestižni događaj iz ljubavi prema Indiji organizirao je Christopher Hills, britanski jogi. Četiri su dana pred nama obećavala pravi bazar gurua, jogija, lama, pandita i mudraca koji će podijeliti svoj dar sa svijetom. Neki su se obećali pokazati u civilizaciji nakon nekoliko desetljeća osame u džungli. Od jutra do večeri, na sedam su se mjesta istodobno odvijali daršani, duhovni susreti. Kasnije sam doznao da se na tom događaju okupilo čak 800 jogija. Nisam vjerovao da mi se toliko posrećilo. U golemom sam šatoru vidio jogija s Himalaje kako poučava umijeće hatha-joge. Upućivao je djecu da prikazuju razne asane, odnosno fizičke položaje, koji su namjenjeni usklađivanju tijela i uma. Jedan je od njih sjedio nogu savijenih za vratom i pojao om. Drugi je pak održavao ravnotežu na podlakticama s nogama savijenim prema naprijed tako da si je stopalima dodirivao glavu. Treći je nepomičan dubio na glavi, a četvrti je stajao na jednoj nozi, savio leđa te povukao drugo stopalo preko glave. Vidio sam i dječaka od oko jedanaest godina koji je progutao pa na svom drugom izvukao dugačku tkaninu izvodeći tako unutarnje čišćenje organizma. Jedan dječak pored njega je kroz nos provukao tanko uže te ga izvukao na usta i povlačio naprijednatrag ne bi li pročistio sinuse. Čudio sam se kako djeca lako postižu stvari ako ih se pouči odmalena. Sve je vrijeme njihov guru publici objašnjavao povoljne učinke svake od tehnika koje su pokazivali. Prvoga dana skupa prišao mi je neki stariji budistički svećenik iz jugoistočne Azije. Bio je nizak rastom, mršav i obrijane glave. Nosio je intenzivno narančaste halje. Osmijeh mu je bio širok i sjajan. Predstavio se kao Bhikku Vivekananda. Fascinirao sam ga kao mladi Amerikanac koji traži Boga. Tijekom konferencije postali smo bliski 95

prijatelji. Bhikku je bio duhovni vođa nekoliko tisuća redovnika u duhovnom samostanu na Tajlandu. Na konferenciju je doputovao izdaleka. Bilo mu je preko pedeset godina, ali je bio svjež i radostan poput kakva mladića. Dok smo zajedno istraživali skup, objasnio mi je budističku filozofiju na engleskom jeziku začinjenom milozvučnim tajlandskim naglaskom. Na konferenciji sam ujedno po prvi put vidio Svamija Ramu koji se kasnije proslavio kao osnivač Himalajskog insituta. Sama pojava toga golemoga čovjeka odisala je dostojanstvom te izazivala poštovanje. Hod mu je bio kraljevski, odjeća besprijekorno čista, oči duboke i tamne, a kosa srebrna i pomno začešljana unatrag. Baš kao i o mnogim drugim sudionicima konferencije, i o njemu sam želio saznati više. Raspitao sam se o njegovu porijeklu i djelovanju kod njegovih učenika te pročitao o njemu sve što mi je došlo pod ruku. Svami Rama rodio se 1925. u nekom himalajskom selu. Od djetinjstva je lutao džunglama među rišijima, svetim ljudima. Svojim snažnim glasom govorio je kako ga je njegov guru uputio da drevnu mudrost himalajskih mudraca odnese na Zapad. „Daj sve od sebe”, rekao je učitelj Svamija Rame, „ali kad god pokušaš nahraniti vlastiti ego ili učiniti nešto sebično, nećeš uspjeti. Dajem ti sljedeći blagoslov: kad god poželiš biti nesebičan, pun ljubavi i bez ega, otkrit ćeš da te podrupire golema moć, i nikad nećeš biti neuspješan u naumu da činiš dobro.” Da bi pokazao moć joge, Svami Rama je doveo nekoliko američkih lječnika. Dok je ulazio u jogički trans, na njegovo su tijelo spojili moderne dijagnostičke uređaje. Između ostalog je pokazao kako svjesno može podići temperaturu određenoga mjesta na lijevoj strani svoje ruke za 10 stupnjeva, usporiti kucanje vlasititoga srca sa 74 na 52 otkucaja u minuti za samo 50 sekundi te proizvesti tražene uzorke moždanih valova. Također je mogao svjesno pomicati predmete s jedne strane sobe na drugu pa čak i potpuno zaustaviti rad vlastitoga srca. Kad je izašao iz transa, Svami Rama je objasnio: „Cijelo se tijelo nalazi u umu. Um koji je nadmoćan nad tvari razvija se ovladavanjem svjesnosti. Ne trebate mnogo toga znati, ali ono što znate trebate primijeniti.” Sklopio je dlanove i dodao: „Ovo vam nisam pokazao da se prikažem kao nadčovjek, već da pokažem znanost joge.” Objasnio je i to da je joga najveća znanost od sviju iako joj praksa seže u pradavno 96

vrijeme. Rekao je kako se joga ne temelji na praznovjerju niti sektaštvu te da može postići ono što nijedan moderni znanstvenik ne zna objasniti. Onda je dodao i ovo: „Joga je znanost pomoću koje shvaćamo svoje unutrašnje prosvijetljeno stanje.” Svami Rama je na mene ostavio dubok dojam. Kad sam ga zamolio za blagoslove, svojim je dubokim glasom rekao: „Osnova tvoga duhovnog puta bit će druženje sa svetim ljudima.” Onda je podigao svoj otvoreni dlan i usmjerio ga prema meni. „Blagoslovi svetaca prenosit će te preko svih prepreka na tvom putu.” Svake sam noći spavao na zemlji pod stablom banjana pored konferencijskoga centra. Ujutro bi me probudilo glasanje sokola koji bi raširio krila u gnijezdu na drvetu iznad moje glave te se vinuo u visine. Dok sam čekao da se vrata otvore, meditirao bih pod tim stablom na svježem zraku New Delhija. Završno okupljanje konferencije održavalo se u Vigyan Bhavanu, najvećoj koncertnoj dvorani u New Delhiju. Te se večeri okupilo tri tisuće ljudi u potrazi za znanjem i blagoslovima jogija. Organizator Christopher Hills podsjetio nas je koliko smo sretni što se nalazimo u prostoriji s toliko duhovnih učitelja. Potom je, na naše iznenađenje, najavio da se program mora završiti točno u 19:00 (nismo tada znali, ali najavili su mu da će u suprotnom fanatici postrijeljati njega i ostale svamije u 20:00). Pitao sam se kako bi program s toliko svamija i jogija mogao završiti na vrijeme, posebno u Indiji? Kad je postalo jasno da svi neće dobiti priliku da govore, neki je jogi skočio na noge i počeo vrijeđati Hillsa. On se trudio zadovoljiti sve prisutne, no u ozračju se osjetilo napeto vrenje. Nekoliko minuta prije sedam sati, Hills je nervozno podigao mikrofon, zastao na trenutak, duboko udahnuo te objavio da je konferencija završila. Neki je svami počeo pojati završni om. Bila je to božanska vibracija koja je našu svjesnost trebala dovesti u sklad s Bogom. To što je konferencija završila točno na vrijeme naljutilo je neke od onih koji nisu dobili priliku da se obrate publici. Dok je om još odjekivao dvoranom, počeo je metež i neki su se jogiji stali boriti da dođu do mikrofona. Najzad se jednome od njih posrećilo pa je užarenih očiju zgrabio mikrofon i počeo blebetati poput kakvoga političara. Šokirana publika motrila je borbu jogija na pozornici. Zar su to ljudi koji su svijetu trebali donijeti mir i sklad? Nitko nije znao što učiniti 97

niti što reći. Bhikku Vivekananda i ja samo smo odmahivali glavama. Moja su nevina očekivanja bila osujećena. Najzad je Christopher Hills hrabro zgrabio mikrofon, iščupao žicu iz utičnice i nestao iza zastora. Konferenciji je došao kraj.

N

akon programa, u praznoj dvorani pored auditorija u kojem je još uvijek vladao metež, naišao sam na visoka tanašnog čovjeka duge sijede kose i duge brade, odjevena u halje boje šafrana. Taj je pojedinac izgledao poput drevnoga mudraca iz svetih spisa i očigledno zavređivao poštovanje. Bio je to Svami Satćitananda. Uputio mi je radostan osmijeh i pogled koji me očarao. Svami Satćitananda bio je učenik poznata himalajskog sveca Svamija Šivanande. Odnio je drevnu znanost o jogi na Zapad i stekao brojne sljedbenike diljem svijeta. U svom je međureligijskom dijalogu uvijek pokušavao ujediniti pripadnike raznih religija na temelju „jedinstva duha”. Kad se prvi puta susreo s Papom, Svami Satćitananda je pohvalio njegov rad na ujedinjenju svih kršćana. Potom je žustro dodao: „Zašto ne pokušate ujediniti cijeli svijet? U ime sloge među religijama, ne bi se trebali ujediniti samo kršćani već cijelo čovječanstvo.” Svami Satćitananda se pojavio i na legendarnom festivalu u Woodstocku. To ga je preko noći proslavilo u čitavoj državi kao „gurua s Woodstocka”. Organizatori događaja tražili su od njega da održi pozdravni govor u nadi da će nadahnuti mirno raspoloženje. Kad su ga doveli helikopterom, stao je pred nekoliko stotina tisuća hipija i govorio o tomu kako svemirom upravlja zvuk i kako Amerika vodi cijeli svijet. Poticao je američku mladež da zvuk svoje glazbe iskoristi u službi mira i radosti. „Nemojmo se boriti za mir,” rekao je, „već prvo pronađimo mir u sebi samima.” Tijekom svjetske konefrencije o jogi, pažljivo sam promatrao kako se u onomu metežu ponašao pristojno i dostojanstveno. Kad smo se sreli, obratio mi se blagim glasom: „Žao mi je što si morao vidjeti svađu. Molim te, shvati da je svatko na vlastitoj razini napretka. Čak ni među onima koji prakticiraju jogu ne možemo očekivati da svi budu savršeni. Ako druge prosuđujemo prema njihovim greškama, padamo u zamku. Najbolje za tebe je da vjeruješ onima dobra karaktera i njeguješ vlastitu jogičku praksu.” Ponašao se mirno i staloženo te me je dirnuo svojim polaganim i 98

moćnim načinom govora. Poučio me je da smo bića sreće, ljubavi i svjetla, ali smo to zaboravili jer smo se previše poistovijetili s tijelom i umom. „Izvorno smo bili čisti, ali smo tu čistoću izgubili. Tako smo postali onečišćeni.” Bit joge i religije, rekao mi je, leži u prilici da se dovedemo u sklad sa svojom duhovnom prirodom. „Joga je proces pročišćenja.” Naglasio je kako trebamo nadići sklonost svoga uma prema sebičnoj brizi ukoliko želimo spoznati vlastitu bit. „Sve naše brige i tjeskobe imaju jedno jedino uporište. To je sebičnost. ” Proces kojemu je poučavao, a pomoću kojega spoznajemo svoju bit, postao je poznat kao integralna joga. Ona je spajala šest jogičkih disciplina. Svami Satćitananda iznosio je duhovnost na prizeman, oštrouman a nerijetko i šaljiv način. Spremao sam se otići u stanju duboke zahvalnosti. Svami je stao uspravno, otmjeno podigao svoju nježnu ruku i rekao mi: „Budi iskren i discipliniran u svojoj praksi. Istinski jogi je onaj koji njeguje najvišu razinu čovječnoga ophođenja.” Zatvorio je oči, duboko udahnuo te otvorio dlan prema meni u znak blagoslova: „Richarde, daleko si stigao. Neka otkriješ blago svoga srca.”

T

e smo noći Bhikku Vivekananda i ja pohađali neovisno predavanje svjetski poznatoga pisca i govornika Đ. Krišnamurtija. Ušli smo u veliki šator, pandal, te sjeli u drugi red. Dok se broj posjetitelja povećavao velikom brzinom, pored nas je sjeo šezdesetogodišnji čovjek po imenu Dilip. „Želite li čuti štogod o životu Đ. Krišnamurtija?” upitao je. „On je moj učitelj.” „Svakako”, odgovorili smo. Podvio je noge, naslonio se u stolici i počeo pričati. Rekao nam je da se Krišnamurti rodio 1895. u južnoj Indiji. Još kao dječaka otkrio ga je poznati vidovnjak Charles Leadbeater. Leadbeater i Anne Besant, voditeljica Teozofskoga društva, proglasili su dijete „oruđem” istoga svjetskog Učitelja koji je govorio kroz Krista. Annie Besant obrazovala je dječaka u Engleskoj te ga vodila širom svijeta gdje su ga tisuće dočekivale kao sljedećega Mesiju i oko njega oformili „Red zvijezde”. Kad je imao 27 godina, službeno je prihvatio ulogu prosvijetljenoga učitelja kojega je nedugo zatim obožavalo oko 60,000 sljedbenika. Tada nam se Dilip približio: „Ali, 1929. godine, odbacio je učiteljsku ulogu, raspustio svoj religijski pokret i –” 99

Uto se na pozornici pojavio Đ. Krišnamurti. Svi prisutni ustaše da ga pozdrave. Bio je to stariji čovjek, od svojih sedamdeset i pet godina, niske građe, vitak i besprijekorno odjeven u široke hlače i sako poput onoga koji je nosio Nehru. Glatko izbrijano lice bilo mu je izbrazdano starošću, a sijeda kosa davala mu je izgled učenjaka. Njegove su nježne oči veselo sjajile od entuzijazma. Prijazno je pozdravio okupljene britanskim naglaskom. Međutim, kad je nedugo zatim počeo govoriti, pozivao je na revoluciju. Podignute pesnice govorio je: „U ovoj zemlji postoji previše gurua. Oni su vam rekli što da činite, mislite, radite. Oni su diktatori.” U šatoru se nije čula niti muha. „Istina je zemlja bez utrtih staza, a joga, sa svojim disanjem i položajima nije ništa drugo do psihosomatska akrobacija. Ašrami i samostani su koncentracijski logori za umove.” Zastao je i pogledao mi pravo u oči: „Kad uđete u neki sustav meditacije, to više nije meditacija. Vaša praksa postaje besplodna i besmislena.” Onda je ispričao priču o vragu koji se šetao s prijateljem. Na ulici su vidjeli nekoga čovjeka koji je upravo podizao sjajni predmet. Vragov se prijatelj okrenuo i upitao ga što je čovjek našao. On je odgovorio: „Podigao je istinu.” „To baš nije dobro za tebe, zar ne?” reče prijatelj. „Naprotiv”, odgovori vrag. „Ja ću mu pomoći da je organizira.” Da bi još više naglasio svoju tezu, Krišnamurti je sklopio oči i počeo govoriti sporije: „Moramo podignuti revoluciju u sebi samima. Kako ćemo to učiniti kad su nam životi površni? Godine provodimo po uredima, a život nam je plitak i isprazan…” Onda se nagnuo naprijed: „Čovjek neće dostići prosvjetljenje ni kroz kakvu organizaciju, vjerovanje, dogmu, svećenika ili ritual, niti kroz filozofsko znanje ili psihološku tehniku. Prosvjetljenje valja naći tako što shvati sadržaj vlastitog uma, tako što promatra, a ne raščlanjuje putem intelekta ili introspekcije.” Zadrhtao sam pri pomisli kako taj govor djeluje na moga dragog Bhikku Vivekanandu. On je, ipak, bio guru za nekoliko tisuća redovnika u organiziranom samostanu te poučavao meditaciji i obredima. Okrenuo sam se prema njemu i prošaptao: „Bhikku, on napada sve čemu si ti posvetio život. Kako se osjećaš?” 100

Bhikkuove su se oči raširile od čuđenja. Rekao je: „Ono što je rekao je istina.” Nemalo iznenađen, upitao sam: „I što ćeš sada učiniti, Bhikku?” Lice mu je poprimilo duboko zamišljen izraz. „Morat ću vrlo ozbiljno razmisliti o ovome.” Sljedećih smo nekoliko dana pohađali niz predavanja za kojih je Krišnamurti pokazao nevjerojatnu moć logičkoga rasuđivanja i uvjeravanja. Glasio je za osobu koja može odgovoriti na sva pitanja i poraziti sve argumente. Ipak, na osobnoj razini bio je nježan, ljubazan i šaljiv. Duboko sam promišljao o njegovim učenjima. Istočnjačka su djela bila puna prosvijetljenih svetaca koji su se pomno držali učenja svojih religija onako kako su im ih izložili njihovi gurui. Kako da ih sve odbacim na osnovu spoznaje jednoga čovjeka? Ipak, Krišnamurti me je uvjerio da u duhovnom životu nema mjesta površnosti. Moramo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Prevelika vezanost za izvanjske stvari mogla bi nas omesti tako da zaboravimo upravo ono što im je svrha: da nam pročiste srce. Jednoga dana, dok sam sjedio u sjeni bo stabla pored Bhikkua, upitao sam ga je li shvatio što mu je činiti. On je na to prstom prešao po rubu svoje posude za prošenje. „Da, Richarde, znam što ću“, rekao je. „Vratit ću se u svoj samostan na Thailandu.” „Doista?” odgovorio sam. „I, što misliš o Krišnamurtijevim učenjima?” Zamislio se i pogled uputio u prazno. Potom je rekao: „Gospodina Đ. Krišnamurtija ću svakako slijediti.” Na usnama mu je zaigrao nestašan smješak. „Želiš znati kako?” „Da, svakako.” „Odbacit ću učenja onog učitelja koji nas uči da odbacimo učitelje i učenja”, narugao se svojim milozvučnim tajlandskim naglaskom.

K

asnije sam se toga dana pozdravio s Bhikkuom te prošetao do Connaught Circusa, trgovačkog centra grada. Tamo sam sjeo ispod stable ašoke i ovako napisao svojoj obitelji u Americi:

Nemam riječi kojima mogu izraziti koliko Indija na mene utječe. To je sve što mogu reći. U srcu nosim duboku ljubav prema svima vama. Molim se da ste dobro. Richard New Delhi, Indija Prosinac, 1970. 101

Britaci su osmislili Connaught Circus kao ogromni kružni prostor usred kojeg se nalazio prostrani park. Istražujući njegovo šetalište, pažnju mi je privukao rukom napisani natpis na kojemu je stajalo: „S.S. Brijabasi i sinovi. Vjerska umjetnost”. Na nogostupu su bile poredane stotine slika otisnutih u veličini 20x25 centimetara. Privukle su me. Pogledavši bolje vidio sam da su pune čudesnih likova koji su mi se činili vrlo neobični, ali i silno lijepi. Te su slike bile poput prozora u svijet pun boja, tajni i čarolija. Poželio sam imati jednu kako bih na nju meditirao. Pogledao sam u svoju torbicu i vidio da imam upravo onoliko novčića koliko mi je trebalo da kupim jednu sliku. Sat sam vremena stajao i pregledavao slike. Među njima se nalazila lijepa žena koja je u svojih osam ruku držala mačeve, sjekire i koplja te jahala na lavu. Vidio sam i neobična, pomalo zdepastog muškarca sa slonovskom glavom koji je sjedio na mišu. Našao sam i sliku naočite osobe plave puti sa četiri otmjeno ukrašene ruke koja je ležala na zmiji sa mnogim glavama. Onda sam vidio mirnoga jogija unesenog u meditaciju oko čijih su udova bile omotane zmije i na čijoj se glavi, iz koje se slijevala voda, nalazio mjesec. Također sam vidio i hrabroga dječaka koji je jahao pauna i u ruci držao koplje. Naišao sam i na odvažnoga majmuna koji je na glavi imao krunu i čije su oči sjajile od posvećenosti. Bez napora i s osmijehom na usnama letio je nebom, dok je na dlanu nosio planinu. Dok sam sve dublje zalazio u gomilu otisnutih slika, pronašao sam osobu s desetak glava i mnogih ruku od kojih je svaka bila druge životinjske vrste. Odvratni ljudi ulijetali su u njegova goruća usta koja su ih proždirala. Pomislio sam da je umjetnost koju promatram neopisiva, a da su prikazani likovi nevjerojatni. Nisam znao jesu li ih pronalazili u bajkama ili mitovima, ali sam osjećao da su umjetnine nadahnuto napravljene. Pitao sam se kako odabrati sliku za sebe. Najednom se iz gomile slika pojavio lik koji me privukao najviše od svih. Put mu je bila plavičasta, a u kruni je nosio paunovo pero. Svirao je flautu i dražesno stajao pored rijeke. Iza njega je stajala bijela krava čije su oči bile ispunjene ljubavlju, a pun je mjesec kupao začaranu šumu bisernim svjetlom. Na oči su mi spontano 102

navrle suze. Imao sam dojam da mi mladić na slici mi ispunjava dušu. Zašto mi se to događalo? Osjetio sam da me doziva. Ali kako? Ta to je bila samo slika na kojoj se nalazila neobične osobe koju nisam ni poznavao. Ime mu je bilo napisano na dnu slike nekim drevnim pismom koje nisam znao pročitati. Sav novac koji sam imao dao sam prodavaču, no nije bilo dovoljno. On se nasmješio i svejedno mi prodao sliku od koje se nisam odvajao za čitava svog putovanja. Tko je bio mladić na slici? Dugo mi je vremena to bila velika tajna.

103



G

3

odina 1970. bližila se svome kraju. Nedavno sam napunio dvadeset godina, a snovi o Himalaji mamili su me na sjever. Nisam mnogo znao o mjestima na koja sam se spremao otići, ali sam znao da je taj dio planeta dom mnogim svecima i pobožnim ljudima koje sam žudio sresti i od njih učiti. Bio sam tako uzbuđen što sam u Indiji, na samom rubu velikoga otkrića, da mi obitelj nije osobito nedostajala. Oni nisu znali kako da me nađu, pa već dugo od njih nisam čuo. Ipak sam, prije polaska za Himalaju, svome silno dalekom domu poslao sljedeću poruku:

Draga moja obitelji, Na današnji dan odlazim iz Delhija u planine učiti. Ne znam hoću li vam otamo moći često pisati. Molim vas, ne brinite ako vam se neko vrijeme ne budem javljao. Što mi se može dogoditi kad je Bog pored mene? Mislim na vas i volim vas, Richard Do Rišikeša, svetoga grada na Himalaji poznatog po mnogim ašramima, besplatno sam se vozio trećeklasnim vlakom. Dok je parna lokomotiva štektala, ostavljajući Delhi u oblacima crnoga dima, ja sam sa svog prozora promatrao zoru i molio se da moje hodočašće na Himalaju bude nov dan u mojoj duhovnoj potrazi. Za nekoliko sati stigao sam u Haridvar, sveto mjesto na obali Gange koje se nalazi oko 225 kilometara sjeverozapadno od New Delhija. Otamo sam preostalih 25 kilometara pješačio do Rišikeša. Do tada sam već bio pročitao nebrojene stranice priča o duhovnim legendama Himalaje. To što sam se tamo našao bio je san koji mi se ostvario. Prvi pogled koji sam bacio na podnožje Himalaje ushitilo me više no što sam ikad očekivao. Prekrivala ga je gusta zelena šuma u kojoj mi je svako stablo nalikovalo vodiču koji odiše spokojem. Bio sam 104

samotni hodočasnik koji se uspinjao po zemljanoj stazi omamljen od iščekivanja. Najzad sam u daljini spazio nešto što je u meni poput iskre izazvalo eksploziju osjećaja: rijeku Gangu. Požurio sam naprijed i uronio prste u brzu hladnu plavu vodu. Zadrhtao sam. Nakon što sam sat vremena proveo sjedeći tako na osami, krenuo sam u šetnju duž obale. Tako sam naišao na Misiju božanskoga života, ašram poznatoga himalajskog sveca Svamija Šivanande. Upravo je u tom ašramu osobno meditirao te izložio svoja učenja. Svami Šivananda je bio guru Svamija Satćitanande, gurua s Woodstoka kraljevskoga držanja s kojim sam se susreo u Delhiju. Šivanandina mnoga pisana djela, humanitarni napori te osobni primjer osigurali su mu svjetsku slavu. Ranije sam pročitao neka njegova djela i bio oduševljen što sam našao njegov ašram. Ušavši, sreo sam nekolicinu njegovih sljedbenika. Saznao sam da je Svami Šivananda, prije nego je napustio ovaj svijet 1963. godine, među svojim najuspješnijim učenicima za svoga nasljednika odabrao Svamija Ćidanandu Sarasvatija. Svami Ćidananda bio je prisutan kad sam posjetio ašram. Sljedećih sam nekoliko dana proveo upijajući mirno ozračje ašrama. Saznao sam kako je običaj da ašrame, kojih je mnoštvo diljem Indije, izdržavaju oni guruovi sljedbenici koji održavaju veze sa svakodnevnim svijetom poslovanja i trgovine. Nakon četiri dana zamolio sam za susret sa Svamijem Ćidanandom. Svami se nalazio u jednostavnoj prostoriji. Dočekao me je iznimno prijateljski raspoložen, pun poštovanja i ponizan. Pozvao me je da sjednem na tlo pored njega. Svami Ćidananda, kako su mi prenijeli njegovi sljedbenici, rodio se 1916. godine u južnoj Indiji kao sin iznimno bogata zemljoposjednika. Oko svoje dvadesete godine osjetio je poziv za životom odricanja te ostavio sve materijalne pogodnosti ne bi li služio Boga. Počeo je služiti gubavce. Gradio je kolibe za njih na prostranim livadama oko svoga doma i osobno se za njih brinuo. Godine 1943. u potpunosti napušta dom te se seli u ašram Svamija Šivanande u Rišikešu. Brzo su u njemu prepoznali iznimnoga predavača. Svakoga sam jutra prisustvovao njegovim predavanjima. Izgledom, Svami Ćidananda bio je vitak čovjek obrijane glave odjeven u halje boje šafrana. Poštovali su ga kako himalajski isposnici tako i tragatelji sa Zapada. Svamiji je sjedio u jogičkom položaju podvijenih nogu. Izvrsno je govorio engleski, a riječi pratio preciznim pokretima ruku. 105

„Život je namijenjen spoznaji Boga”, naglasio je. „Ako umrete a da niste spoznali Boga, protratili ste život. Bacili ste u vjetar neprocjenjiv dar ljudskoga rođenja koji vam je dao sam Bog.” Ukazao je na čest problem među sljedbenicima duhovnih praksi: ujutro i navečer meditiraju, ali su tijekom dana uskogrudni i sebični. Takve navike, rekao je s uvjerenjem, poništavaju sve što postignemo tijekom meditacije. Iznimno je naglašavao njegovanje vrline kao temelja duhovnoga razvoja. Usporedio je to s uklanjanjem kamenja, oblutaka, korova i trnja kako bi tlo postalo plodno za sađenje vrta. Poučavao je da se čitavoga dana trebamo žrtvovati za druge. Moralno ponašanje i visoki etički standardi, rekao je, korijen su iz kojega raste stablo joge. Ujedno je naglasio da učenik treba čvrsto vjerovati kako se u ovom dobu spoznaja Boga ostvaruje putem mantra-đape, izgovaranjem svetih imena Boga. Rekao je: „Pjevanje Gospodinova imena“, rekao je, „trebate vježbati sve dok ne dostignete stanje u kojem se đapa nesmetano odvija u vašem umu, čak i dok sjedite ili stojite, jedete ili pijete, hodate ili radite, spavate ili ste budni.” Nisam znao kako točno valja pjevati Gospodinovo ime, ali su me se Ćidanandina učenja duboko dojmila. Jedne smo večeri on i ja pri svjetlu jednoga fenjera sami sjedili na podu u njegovoj sobi koja je gledala na Gangu i himalajsku nizinu. Svami je oduševljeno govorio o mome putovanju. Bilo je pomalo zastrašujuće koliko je točno bilo njegovo pripovijedanje. Opisao je čak i moje najintimnije misli. Između ostaloga rekao mi je kako sam otišao od kuće i osjetio goruću želju da otputujem u Indiju, zbog čega sam stavio na kocku i vlastiti život. Nikad mu ništa od toga nisam rekao, no on je sve to savršeno znao. Obasuo me je svojim blagoslovima, a ja sam sjedio zadivljen. Prava je rijetkost sresti moćnu i slavnu osobu koja je toliko jednostavna i ljubazna. Žudio da za osamom i osobnim pročišćenjem te sam zahvalio Svamiju Ćidanandi i napustio ašram. Sljedećega jutra sam sjeo na obalu Gange i sastavio kratko pismo majci: Voljena moja majko, Ovdje radim upravo ono što mislim da bih trebao. Rišikeš je sveti grad na obalama rijeke Gange. Osjećam da mogu mnogo toga naučiti u

106

ovdašnjem miru i spokoju. Teško mi je opisati čim se ovdje bavim. Nisam u turističkoj posjeti niti me odveć zanimaju znamenitosti. Više se vidim u ulozi tragatelja za vlastitom dušom. Stil života na istoku uvelike se razlikuje od onoga u Americi ili Europi. Sve je posve drugačije. Vrlo mi je teško odrediti kad ću se vratiti, ali mogu reći da mi silno nedostaje čitava moja obitelj i svi moji prijatelji te žudim da vas sve opet vidim. Ipak, morate razumijeti da moram izvršiti naum s kojim sam otišao na istok, a koji je naći istinsko značenje života. S ljubavlju, tvoj sin, Richard Rišikeš, Himalaja, Indija Siječanj, 1971 Nakon toga sam se ukrcao na prenapučen čamac kako bih prešao na istočnu obalu Gange. Oko malenoga čamca plivalo je jato velikih riba, a voda Gange je sjajila. Zapahnuo me val hladnoga vjetra. Srkao sam ga dubokim udasima i slušao hipnotično pojanje učenika koji su na obali recitirali Vede, svoje svete spise. Prešavši rijeku, krenuo sam niz obalu prema jugu tražeći osamu. Kad sam pronašao mirno mjesto, počeo sam meditirati i osjećao se milijunima kilometara daleko od poznatoga svijeta. Nakon nekoliko sati, vidio sam pojedinca koji mi je prilazio. Hodao je polako, očiju neprestano usmjerenih prema obali. Bio je to neki sveti čovjek zlatne puti, sive brade i kose puštene niz ramena. Njegove su halje lelujale na planinskom vjetriću. Odisao je mirnoćom. Ustao sam da ga primim, a on je podigao svoje široke nježne oči i progovorio: „Ti ne znaš tko sam ja, ali ja tebe poznajem. Već neko vrijeme promatram tvoju odlučnost. Odjeću koju nosiš ponudi rijeci Gangi, a ja ću ti danas dodijeliti odoru sadhua.” „Što je to sadhu?” pitao sam. „Sadhu je lutajući prosjak koji se odrekao svjetovnih vezanosti da bi tragao za božanskim životom. Riječ bi se mogla prevesti i kao monah.” Onda mi je na obali svete rijeke poklonio dva komada nešivane bijele tkanine načinjene od tanka pamuka. Pokazao mi je kako se jedan komad tkanine mota oko donjega dijela tijela i zove lunghi, dok se drugi dio prebaci preko torza, što se zove chaddar. Zatim mi 107

je poklonio dva uska komada pamučne tkanine kojim se pokrivaju genitalije i koji čine dio svetačke odjeće što se zove kaupin. Osjećao sam se počašćeno što sam primio takav poklon od dobrostive duše poput njega. Odložio sam svoju staru odjeću sa Zapada u brzu rijeku i pomolio se. Moja su dolčevita i traperice nestale zauvijek. Prije no što sam otišao, čovjek mi je nešto prošaptao u uho. S obzirom na pismo koje sam tako nedavno dovršio, njegove su mi se riječi učinile pomalo zastrašujuće: „Ganga će biti tvoja majka“, rekao je. „Ona će ti to s vremenom sama pokazati.”

N

ekoliko dana kasnije, pronašao sam mjesto zvano Veda Niketan. Bio je to maleni jednokatni osamljeni ašram koji se sastojao od desetak oskudno namještenih prostorija. Stanovnici toga ašrama, kao i mnogi drugi koje sam putem sreo, spremali su se na Kumbha Melu, najveću vjersku svetkovinu u Indiji. Čuo sam da će se tamo okupiti oko dvadeset milijuna ljudi, pa sam odlučio da tamo ne idem. Nedaleko od Veda Niketana, u zaleđu sam našao šumsku pećinu u kojoj sam se nastanio. Svakoga jutra prije zore, otišao bih do obale Majke Gange i gledao njen brzi tok. Na mjestu koje sam posjećivao bila je široka oko 90 metara. Obala joj je bila prekrivena mekim srebrnkastim pijeskom. Poput raznobojnih dragulja, krasilo ju je kamenje raznih veličina, od oblutaka do golemih stijena od nekoliko tona. Nisam se osjećao vrijedan blaga koje sam tražio, pa sam očajnički žudio za pročišćenjem. Tada sam odlučio da ću mjesec dana mirno sjediti i moliti se od izlaska do zalaska sunca. Pomolio sam se da nađem odgovarajuće mjesto. Gotovo sam odmah ispred sebe primjetio niz manjih stijena koje su se dizale iz rijeke poput prirodnoga mosta. Most je vodio do goleme stijene ravne površine koja se nalazila na oko 8 metara od obale. Upravo je ta stijena postala moje omiljeno mjesto gdje sam svakoga dana sjedio od izlaska do zalaska sunca usred Gangina snažnog toka. U tom sam se nevjerojatnom pejzažu osjećao sićušan. Kad sam se prve večeri vraćao u svoju spilju, uz stazu sam vidio starca koji je sjedio na tlu i na staroj jutenoj vreći prodavao mrkvice. Ponudio mi je jednu i nastavio tako činiti svake večeri. Odlučio sam da će mi sljedećih trideset dana voda Gange i jedna mrkvica dnevno biti jedina hrana. 108

Osama te stijene postala mi je utočište. Od jutra do mraka, sjedio bih okrenut prema Ganginu izvoru. Sa svoje bih lijeve strane na obali preko puta ponekad u daljini vidio nekog jogija kako sjedi i meditira. S desna mi se protezalo prekrasno pobrđe Himalaje. Vrh najbliže planine imao je oblik srca. Satima sam ga gledao i razmišljao kako je to simbol Božjega srca koje je neograničeno, koje pruža krajnje okrilje svim bićima; srce koje je veličanstveno i lijepo. Kad se penjemo na planinu, ostavljamo za sobom zemlju na kojoj smo stajali. Isto tako, da bismo dosegli Božje srce, moramo napustiti nepovoljne zemaljske vezanosti. Iskrena je duhovna praksa hodanje uzbrdo i ma koliko nam se poteškoća našlo na putu, moramo s nadom gledati prema gore. Planina pruža svu potporu onima koji se trude da joj dosegnu vrh. Isto tako, ako smo iskreni, Gospodin će nam razotkriti kako da dođemo do njegova srca kojemu nema ravna po milosrđu. Svuda oko mene talasala se Majka Ganga u svojoj svjetlucavoj zimskoj vodenoj odori. Valovi su joj se mreškali i vrtjeli kao da su opijeni njenom ljepotom. Nijedan ljudski umjetnik ne bi mogao uhvatiti ni trenutak te raskoši bez kraja. I tek što bi njezina umjetnička djela nastala, gotovo su istom i nestajala. Gledajući to, nešto sam naučio. Svi lijepi oblici na ovome svijetu prolaze kroz mijenu. Ništa nije stalno. Naša se stvarnost svakog trena mijenja. Majka Ganga je stalna poput prirode, ali ništa što ona pokaže ne ostaje isto. Isto tako, sve ono što nam je drago u ovom svijetu neprimjetno nestaje. Ništa ne možemo zadržati. Pa ipak, ako uspijemo cijeniti ljepotu istine koja teče ispod površine, uživat ćemo u stvarnosti koja je dublja od nestalnih valova radosti i tuge. Sjedio sam poput ponizna učenika i pokušavao usvojiti znanje od svoje učiteljice. Ganga izvire visoko u Himalaji te nesmetano teče prema moru. Na putu joj stoje brojne prepreke poput golemih stijena, srušenoga drveća, pa čak i planina, no ništa je to ne zaustavlja. Ona skladno teče preko, ispod i okolo svih tih prepreka. Majka Ganga nas uči tomu da moramo biti ustrajni i nikad se ne obeshrabriti pred neminovnim preprekama, ako želimo doći do mora za kojim žudimo. Sve su prepreke poput stijena u rijeci života. Trebamo teći oko njih i nikad ne odustati. S Gospodinovom pomoći uvijek ćemo naći put. Sjedeći na onoj stijeni, zamišljao sam kako je gledanje rijeke koja teče poput promatranja života koji prolazi. Ako se nalazimo u vodi, 109

ona na nas silno utječe. Ako pak sjedimo na obali, u stanju smo je neobavezno promatrati. Majka Ganga nas uči da mudrost dolazi kas se naučimo biti nevezani za vlastiti ego i uzbuđenja koje donose um, osjetila i svijet oko nas, te kad gledamo na život u razboritom raspoloženju. Svake večeri, kad bi sunce zašlo, vratio bih se u svoju šumsku pećinu i razmišljao o darovima koje sam za dana primio. Jednoga sam dana razmišljao o milijunima godina povijesnih događaja koji su se odvijali na obalama oko mene. U doba Arijaca, cvala je duhovnost. Aleksandar veliki došao je i otišao. Moguli su osvojili sjevernu indiju te stoljećima njome vladali samo da bi ih potrlo Britansko Carstvo koje su jednoga dana otjerali Mahatma Gandhi, Subhaš Ćandra Bose i indijski pokret za neovisnost. Ropstvo i sloboda, rat i mir, osvajanja i porazi, izmjenjivali su se poput godišnjih doba. Bezvremena majka Ganga kroza sve je strpljivo tekla prema moru. Isto tako, ni istina se ne mijenja. Što god se na ovom svijetu dogodilo, koliko god dramatično bilo, neće poremetiti tijek istine. Vidio sam kako rijeka nosi mnoge predmete. Bilo je tu lišća, cvijeća, iskorijenjenih debla, mrtvih bivola pa čak i ljudskih leševa. Što god bi u rijeci ostalo do ušća, završilo bi u moru. Međutim, tijekom vremena bi većina predmeta skrenula, zapela na obali i zaustavila se. Rekao bih da su duhovni put i duhovni učitelj poput rijeke Gange, a da su učenici poput predmeta koje ona nosi. Ako učenik vjerno ostane u rijeci duhovnih učenja, najzad će doći do do mora duhovnih istina. Ali na obalama se pojavljuju mnoga iskušenja i stranputice koje obećavaju udobnost i sreću te mame sljedbenika da izađe iz rijeke koja teče do ispunjenja želje njegova srca. Neće svi koji teže duhovnosti ostati vjerni, ali oni koji u tomu uspiju, najzad će dostići ocean prosvjetljenja. Pitao sam se: Tko će biti moji učitelji? Mogu li i ja ostati vjeran? Jednoga ranog jutra, tik prije zore, dok sam gledao u rijeku koja nikad ne spava, počeo sam razmišljati o tisućama kilometara koje ona prelazi. Dok ju je more pozivalo, svaka je kapljica njene vode strpljivo tekla do daleka krajnjeg odredišta. Majka Ganga me uči da su mi za slijeđenje moga poziva neophodni strpljenje i upornost. Nikada do tad nisam zastao i doista razmislio zašto sam ostavio obećanja koja mi je pružao svijet da bih sjedio na stijeni usred Gange i trpio strogi samonametnuti post. Zašto sam se ponašao tako neobično, kao kakva opsjednuta osoba? U ono vrijeme nisam osjećao 110

da sam ja bio taj koji je izabirao, već da me je vodila tajnovita ruka sudbine.

J

ednoga svježeg zimskog dana, dok sam bio unesen u meditaciju, u umu su mi zaigrale nježne melodije harmonike. Potpuno su mi zaokupile pažnju. Svijest mi nije mogla odoljeti i počela je teći jedino prema zamišljenoj glazbi. U kazalištu mojega uma svirala je izvedba za izvedbom. Silno sam žudio da se iznova povežem sa svojom voljenom usnom harmonikom koju nisam svirao otkako sam stigao u Indiju. Sve sam dane do tada od zore do sumraka bio vjeran odabranoj stijeni, no toga se dana dogodilo nešto drugo. Neki me je nagon tjerao daleko od stijene i rijeke te natrag u spilju gdje sam mogao svirati. Kad sam harmoniku stavio do usta, obuzeo me je neobičan osjećaj. Neka nevidljiva sila nagnala me je da se vratim rijeci. Sa svakim su korakom moja nestrpljiva osjetila gorjela od želje da sviraju. Gacajući preko tijeka majke Gange, otpuzao sam na svoju stijenu. Kao i svakoga dana, sjeo sam na grubu hladnu površinu. No danas sam držao harmoniku, a srce mi je napunio val privrženosti od kojega mi je tijelo zadrhtalo. Kako li je samo komad metala i drveta mogao probuditi takvo osjećajno stanje? Harmonika je bila moja bliska prijateljica u koju sam unosio najintimnije osjećaje svoga srca. Toliko je povjerljiv bio naš odnos da sam joj šaptao tajne koje nikad nitko neće znati osim mene i Boga. Ona je moje radosti, tuge i žudnje prevodila na jezik nježne glazbe. S vremenom se među nama razvio prirodan razgovor svirača i sviranog. Na mnoge smo načine bili poput ljubavnika. Činilo mi se da harmonika sada zahtijeva moju potpunu pažnju, kao da je ljubomorna. Pitao sam se što to doista želim u životu. Pogledao sam u daleke planine uz rijeku, a srce mi je dotakla tiha žalost. Shvatio sam da mi moja vjerna pratilja odvlači pažnju od moga puta. Ustao sam i zagledao se u Gangine duboke plave vode. Onda sam pogledao svoju harmoniku i pomislio kako joj nema ravne na tisuću kilometara ukrug. Potresen, razotkrio sam misli svojoj drugarici. Ovoga puta nisam govorio pjesmom već jednostavnim rječima: „Draga moja prijateljice, hvala ti što si me sve ove dane vjerno pratila. U samoći i patnji, uvijek si bila pored mene te mi davala utočište i radost. Kako si samo strpljivo slušala moje najskrovitije misli i pretakala riječi koje nisam znao izreći u pjesme što su ljudima dirale srca.” Zaplakao sam. 111

Potom sam se okrenuo svetoj rijeci i pomolio se: „Majko Gango, želim ponuditi svoje nedostojno srce Bogu tako što ti nudim nešto što mi je iznimno drago. Molim te, prihvati ga.” Onda sam s obje ruke pritisnuo hamroniku na srce pa je bacio u vjetar s Himalaje. Glazbalo je isprva poletjelo prema gore poput usporenoga filma, a onda palo. Kad sam čuo „buć” s kojim je moja draga družica zauvijek nestala u rijeci Gangi, srce mi se streslo.

Č

esto nam najvrijedniji darovi u životu dođu onako kako niti planiramo niti očekujemo. Neki kažu da je to ishod slučajnosti, drugi da je u pitanju karmička sudbina, a neki pak vjeruju da se Gospodin u svakom trenutku može uplesti u naše živote. Jednog popodneva, zvuk toka rijeke Gange odvukao mi je pažnju od meditacije. Učinilo mi se da njeni moćni otmjeni valovi pjevaju himnu mudrosti i ljubavi. Bio sam obuzet njezinom nježnom pjesmom i slušao bez napora. Tada je to postala moja meditacija. Sljedećih sam nekoliko dana od zore do sumraka jednostavno meditirao na pjesmu rijeke. Nekoliko dana kasnije, dok sam sjedio na svježem zimskom povjetarcu, zagledao sam se u nebo iznad Himalaje. U beskrajnoj kupoli boje safira plutali su mliječno bijeli oblaci. Rijeka se ispod mene vrtložila, mreškala i pjenila. Njen je zvuk bio simfonija koja me oslobađala okova mojih misli. Iz te je pjesme izašlo tisuće nebeskih glasova koji su svi u jedan glas pjevali sveti slog om. Taj mi je zvuk obuzeo misli. Nekom drugom prilikom, promatrao sam zalazak sunca i zlatne zimske oblake koji su putovali plavim nebom što se smrkavalo. Planine su nosile ljubičasti plašt i izgledale toliko žive da mi se činilo kao da dišu. Jata bijelih ždralova, crnih slavuja, zelenih papiga i nepoznatih ptica jarkih plavih, crvenih i narančastih boja letjela su nebom te cvrkutala, kričala i ćurlikala vlastite umiljate pjesme. Osim glasanja ptica, te je večeri dolina Gange počivala u gotovo nestvarnoj tišini. Moj je um spokojno počivao na misli da mi je Bog uzeo toliko malo, a dao mi toliko mnogo. Na trenutak sam razmišljao o tomu da smo na milosti onoliko zahvalni koliko se prije toga osjećamo nedostojni te milosti. Zahvalnost je ono što srce čini sposobnim da primi Gospodinove blagoslove. Zatvorio sam oči i 112

opet se unio u om, neprekinutu pjesmu rijeke. Bilo je tako lijepo. Osjećao sam se na rubu nečega izvanrednog. Onda sam začuo nešto što je naizgled dolazilo iz dubine srca Majke Gange. Zbor tisuća nebeskih glasova pjevao je polaganu, krasnu pjesmu koja se činila da odjekuje dolinom rijeke. Hare Krišna, Hare Krišna Krišna Krišna, Hare Hare Hare Rama, Hare Rama Rama Rama, Hare Hare

Osjećao sam da mi je Bog kroz pjesmu rijeke na uho prošaptao tu prelijepu mantru. Bio je to mističan obred koji me je podigao na vač što me je odnio bliže cilju. Srce mi jedrilo na zahvalnosti. Uhvatio sam se kako nehotice prekidam svoju dugu šutnju i glasno pjevam one riječi zajedno s rijekom. Nijedan opijat na zemlji nije se mogao niti približiti tome iskustvu. Značenje pjesme nisam znao, ali ukrala mi je srce. Što li je samo značila? Vjerovao sam da će mi se ta tajna, kao i tajna slike plavoga dječaka, razotkriti s vremenom. Žrtvujući pjesmu svoje usne harmonike, naslijedio sam pjesmu majke Gange.

113



K

4

rajem mjeseca bilo je malo reći da sam žudio prekinuti post. Sjetio sam se nekoga prodavača kikirikija u trgovini pored restorana Ćoti Vala u Svargašramu. K njemu sam otišao s jednim rupijem koji mi je donirao neki hodočasnik. Tada je jedan rupi vrijedio oko 12 američkih centi. Zauzvrat sam očekivao dobiti samo šaku kikirikija. Kad je prodavač vidio rupi, oči mu zasjaše. Nabrzinu poveže stare novine te načini veliku vreću u koju je ubacio gomilu kikirikija. „Danas ću se lijepo gostiti!” radovao sam se dok sam išao do svoje pećine kroz džunglu. Dublje u šumi našao sam se oči u oči s golemim smeđim majmunom. Stao mi je na put poput kakva carinika. Režao je i kezio šiljaste zube te mjerio žrtvu, odnosno mene, malenim i prodornim zelenim očima. Njegovo je mišićavo tijelo bilo prekriveno debelim smeđim krznom. Lice mu je bilo svijetlo ružičasto i puno ožiljaka od borbi. Imao je kvrgave ružičaste prste i sjajnu ružičastu stražnjicu. Najednom je skočio na mene. Jednim je pokretom zgrabio torbu s kikirikijem te me hitro udario po prsima da bi odskočio. Ja sam uhvatio dah i načinio nekoliko koraka unatrag. Kad sam stao na čvrsto tlo, nasmijao sam se. Majmun je nestao u džungli odnoseći punu vreću. Tijekom natezanja, nekoliko je kikirikija palo na tlo. No dobro, pomislio sam, ovo će mi morati dostajati za prekid posta. Dok sam se saginjao da ih podignem, neki je drugi majmun skočio sa stabla, pokupio sve kikirikije i nestao. Nije mi ostao niti jedan jedini. Dok sam se vraćao u svoju pećinu, trbuh mi je kruljio od gladi. U usporedbi s blagom duhovnoga iskustva, svjetovni posjedi su poput onih kikirikija, mislio sam si.

Ljudi lažu, zapomažu i umiru radi tih kikirikija. Trude se i naprežu za jednu šačicu. Oko njih se ratuje. Pa ipak, sve nam te drage kikirikije svakoga trena može oduzeti neki majmun, donosno tuđa pohlepa, ili čak neizbježan tijek vremena.

114

S

ljedećeg sam jutra otpješačio do najudaljenije obale Gange u Rišikešu. Popevši se na planinu, stigao sam u Šankaraćarya Nagar, ašram Mahariši Maheš Jogija. U tom pustinjačkom stanu, zemljani su putići vijugali kroz drevno drveće, mirisne grmove i procvale puzavice te vodili do ugodnih koliba za meditaciju. Nešto dalje, našao sam se na rubu strme padine s koje se pružao nevjerojatno lijep pogled na rijeku Gangu. Tamo se nalazio i Maharišijev jednostavan dom. Ušavši, našao sam se u prostoriji u kojoj se nalazio oltar okićenim cvijećem. Na njemu je stajala slika Maharišijeva gurua, Brahmanande Sarasvatija. Nosio je dugu bijelu bradu i dugu bijelu kosu koja mu je bila začešljana unatrag tako da se vidjelo blistavo čelo. Sjedio je na tigrovoj koži. Kao izuzetno cijenjeni jogi, bio prvi u preko150 godina koji je dobio položaj Šankaracarje u himalajskoj oblasti Jyotirmath, što je uloga koja se može usporediti s položajem Pape. Ujutro i navečer stanovnici ašrama bi se okupili u Maharišijevoj sobi za puđu da bi pjevali molitve i s obožavanjem prinosili razne predmete. Obred bi dovršili zajedničkom meditacijom. Netko mi je rekao da Mahariši najviše voli meditirati u tamnom podrumu nalik pećini u koji nisu mnogi zalazili. Taj je hladan i miran podrum postao i moje omiljeno mjesto za meditaciju. Tamo sam posebno osjećao Maharišijevu prisutnost, a um su mi i tijelo prožimali duboki mir i spokoj. Mahariši se rodio 1917. u središnjoj Indiji te diplomirao fiziku na fakultetu u Allahabadu. Svoga je gurua, Brahmanandu Sarasvatija, trinaest godina služio kao tajnik. Brahmananda Sarasvati ga je ovako uputio pred smrt: „U onome čemu sam te naučio, nalazi se i znanje o praksi za obiteljske ljude koje su stoljećima krivo shvaćali i zanemarivali. Nemoj razmišljati o novcu za razna putovanja. Ne brini i ne boj se biti sam. Ne budi tjeskoban. Počni djelovati i sve će se odvijati samo od sebe.” Kako bi se pripremio za svoju misiju, Mahariši je dvije godine proveo u samotnoj meditaciji u pećinama Uttarkašija. Potom je 1955. godine počeo poučavati transcendentalnoj meditaciji (TM) i osnovao svoj planinski ašram u Rišikešu. Godine 1957. počeo je putovati diljem svijeta. Mahariši Maheš Jogi poučavao je kako prakticirajući TM naša svjesnost prelazi u supilnija i istančanija stanja. Cilj prakse je ući 115

u stanje suptilnije od onih u kojima obično djelujemo; budnosti, spavanja i dubokoga sna. Meditacija, prema tomu, podrazumijeva doživljaj svjesnosti koja je iznad suptilnoga postojanja uma i ega, jer u tomu oslobođenom stanju čistoga postojanja doživljavamo vječno jastvo. Mahariši je osobito kreativno pristupio usklađivanju modernih znanstvenih dostignuća s drevnim učenjima joge. Iako je bio u inostranstvu dok sam boravio u njegovu ašramu, u utočištu njegova ašrama osjetio sam nadahnuće da pročitam njegove knjige „Znanost o bitku“ (The Science of Being) i „Umjetnost življenja“ (The Art of Living), kao i šest poglavlja iz Bhagavad Gite. Svake sam večeri u Šankaraćarja Nagaru provodio vrijeme s australskim sadhuom koji se zvao Bevin. On je bio jedan od vođa ašrama i ubrajao se među Maharišiju najbliskije učenike. Upoznali smo se u njegovoj kolibi gdje smo slušali snimke Maharišijevih govora na kasetama i razgovarali o njegovim učenjima. Sjećam kako je svojim visokim glasom, koji je često prelazio u hihot, jednom rekao: „Mi ne dajemo nikakva prazna obećanja o Raju nakon smrti, već iskustvo ‘rajskoga blaženstva’ već za života. Neka slobodno dođe tko god to želi.” Njegova je tehnika bila jednostavna: sastojala se od samo petnaest do dvadeset minuta lagane meditacije koja se izvodila ujutro i navečer. Nije bilo potrebno mijenjati način života niti poglede na religiju i filozofiju. Naučavao je da je život u svojoj srži blaženstvo, da smo mi u srži blažena bića te da nas TM može dovesti u dodir s tim blaženim stanjem nježno usmjeravajući prirodnu sklonost našega uma da tražimo sreću prema sreći koja je neodvojiva od našega bića. Mahariši bi to ponekad okarakterizirao kao „zalijevanje korijena i uživanje u plodovima“. Bila je zima i bilo je tiho. U ašramu nije bilo posjetitelja iz stranih zemalja osim Bevina i mene. Bevin mi je rekao kako su samo nekoliko godina ranije, Beatlesi, Donovan, Mia Farrow i njena sestra Prudence posjetili Maharišija i odsjeli u ašramu. Otada se utjecaj joge i meditacije proširio cijelim svijetom. Meditiranje u toj svetoj šumi i spavanje na planini smatrao sam neprocjenjivim darovima. U tri mi se navrata Mahariši Maheš Jogi pojavio u snovima. Sjedio je podvijenih nogu, sa cvijetom u ruci, a duga napola sijeda kosa i brada padale su mu po lelujavim 116

bijelim haljama. Iz njegova je okrugla lica zračilo nježno svjetlo. Bio je nizak rastom, ali njegova pojava bila je dojmljiva. Pogled mu je istovremeno bio nježan i prodoran te mi se činilo da me poziva na mjesto vječnoga mira. Ništa ne bi govorio, već bi mi se samo smiješio, zatvorio oči i nestao. Kad sam se s vremenom vratio u osamu svoje šumske pećine, pitao sam se zašto sam otišao iz Maharišijeva ašrama. Na kraju krajeva, tamošnja su iskustva bila prosvjetljujuća. Mahariši je očigledno posjedovao snagu i ljubav, a svi su njegovi sljedbenici bili ljubazni. Zašto sam se tako selio unaokolo? U mjesecima koji su uslijedili to sam pitanje ponovio mnogo puta. Svaki put bih zaključio da želim naučiti o raznim putovima i učiteljima prije nego se obavežem jednome. Dok ne dobijem potpunu vjeru u odluku da posvetim život jednom putu i jednom učitelju, mislio sam, ostat ću lutajući hodočasnik.

J

ednoga jutra, dok sam hodao šumskim putem, prišao mi je neki sadhu s neobičnim osmijehom na licu i nije mi dao da idem dalje. Zaškiljio je u mene svojim bademastim očima. Nos mu je bio malen, lice plosnato, kosa kratko odrezana, a put bakrena. Tko li je taj čovjek? Što želi? „Netko me je poslao k tebi,“ rekao mi je, „ali me ti ne prepoznaješ.“ Iznenadio sam se, ali nisam ništa rekao. Pitao sam se što će mi se dogoditi. Uhvatio me je za ruku i rekao: „U obližnjoj pećini živi jedan od najvećih svetaca ikad. Moje poslanje je da te odvedem k njemu.” „Odakle me poznaješ?” upitao sam. „To ne trebaš znati. Slijedi me.” Uz potok po zarasloj stazi, znatiželjno sam ga slijedio u dubinu šume. Rekao mi je da je porijeklom iz Nepala. Dok smo prolazili kroz grmlje, pod nogama su nam krckale suhe grančice i šuškalo suho lišće. Jedan se divlji vepar pohitao sakriti u žbunje nama slijeva. Prišli smo čistini s koje mi je vodič pokazao vrh nekog brda. Tamo sam vidio otvore triju pećina koji su se crnili od dima. Sadhu me je poveo uskim kamenim stubama, koje su više nalikovale ljestvama od devet metara uklesanima u strmu stijenu. Kad smo se popeli na vrh, ušli smo u jednu od onih spilja. Zaslijepio nas je oblak dima. U spilji je, u položaju lotosa, sjedilo jedno nevjerojatno biće. Njegova gusta zamršena kosa padala mu je niz leđa te na oko metar 117

dužine po tlu oko njega. Bio je visok oko 180 centimetara i snažno građen. Nosio je jedino uže oko pojasa i kaupin preko genitalija. Oči su mu bile zatvorene u meditaciji. Činilo mi se da se nalazi u nekom drugom svijetu koji je bio daleko izvan vremena i prostora. Iz njegova nepokretna oblika zračio je neopisiv spokoj. Bio je to Mahavirdas Tat Vala Baba. Posjeli smo se pored njega i strpljivo čekali. Miris tinjajućega drveta iz njegove svete miješao se sa zemljanim mirisom drevne pećine. Na kamenoj polici stajali su sanskrtski spisi. Njegova je jedina odjeća, juteni ogrtač bio složen pored njega. Nepalski mi je sadhu rekao kako Tat Vala Baba često meditira po cijelu noć, pa me uputio: „Čekajmo ga strpljivo dok ne izađe iz duhovnog transa.” Najzad je Tat Vala Baba otvorio svoje tamne i sjajne oči. Zagledao se u moje takvim intenzitetom da su me podsjetile na laserske zrake. Moj je vodič služio kao prevoditelj. Baba je govorio dubokim glasom koji je nadahnjivao poslušnost. „Bog je jedan i sve iz njega izvire.” Podigao je dlan i dodirnuo svoj palac kažiprstom. „Uzrok je sve patnje što zaboravimo svoje zajedništvo s Bogom. To se naziva majom, iluzijom. Bog je svuda. Ne trebate ga tražiti da biste ga pronašli. Ako ga iskreno zazovete, razotkrit će vam se. Bog vidi unutar srca, a ne izvanjske stvari. Ne smije biti dvolični. Po džunglama možete tragati cijeloga život, ali Bog je u vašemu srcu. Kad ga tamo pronađete, vidjet ćete ga svuda. ” Pogodilo me to što je odgovarao na moja najdublja pitanja. Bio sam lutalica koja je tražila Boga u vlastitom srcu. Onda je Baba položio ruke na svoja koljena. Njegove su tamne oči zračile su snagom i živošću. Činilo mi se da mi čitaju misli. „Ljudi tragaju za privremenim. Zar ne vidite da su na putu smrti?” Svaka njegova riječ činila mi se poput mača koji je rezao moju sebičnu uslovljenost: „Odrekao si se svjetovnoga života. To je dobro. Ne vraćaj mu se. Meditacija će ti donijeti najdublji mir.” Sat smo vremena proveli slušajući ga. Obećao sam da ću se sutradan vratiti i otišao zajedno sa sadhuom koji me je doveo. Kad smo sišli niz kamene stube, dočekala nas je asketkinja u jednostavnu bijelom sariju, kojoj je niz leđa padala dugačka crna pletenicu. Zvala se Mirabhai i sa svojim je suprugom živjela u šumi i kuhala obroke za sve sljedbenike Tata Vale Babe. Čim smo se upoznali, 118

pozvala nas je u svoju kuću. „Želite li slušati o Babi?” upitala je dok smo je slijedili. „Da,” odgovorio sam, a nepalski je sadhu kimnuo glavom. „Dakle,” zaustila je, „Baba je rodom iz države Punjab. Od ranoga djetinjstva u umu su mu se rojila goruća pitanja. Kad je vidio kako Indijce ugnjetavaju Britanci, pitao se zašto zemlja s tolikim svecima i spisima nema rješenja za takvu patnju. Gorio je od želje za prosvjetljenjem te je kao dječak napustio dom tražeći gurua. Prvo je otišao u Ajodhju, mjesto na kojemu se rodio Gospodin Rama, a potom u himalajsku šumu gdje je najzad sreo svoga gurua. Do učiteljevih je stopala naučio put prosvjetljenja.” Prišli smo kolibi od gline i slame. Mirabhai je dobrostivo otvorila drvena vrata i pozvala nas unutra. Ponudila nam je svakome prostirku za sjedenje i glinenu čašu vode pa upitala: „Želite li da još pričam?” „Molim te”, ohrabrio sam je uživajući u hladnoj vodi koju je donijela s potoka. „Baba boravi u ovim spiljama od svoje šesnaeste godine. Jede jedino samoniklo bilje i voće. Odijeva se jedino u bezvrijedno juteno platno koje mi zovemo tat. Tako je dobio ime Tat Vala Baba, što bi značilo svetac koji se odijeva u juteno platno.” Rekla nam je i to da je Baba petnaest godina proveo na osami usavršavajući praksu aštanga joge. S vremenom su ljudi prepoznali njegovo prosvijetljeno stanje i počeli mu prilaziti. Nikad nikome nije dozvoljavao da ga dodiruje niti da mu kuha. Onda je duboko uzdahnula i širom otvorila oči od silnoga poštovanja. „Vlastitim sam očima vidjela njegovu moć da ljudima čita misli, vidi budućnost i liječi bolesne. Kad je neki jogi patio od nepodnošljivih migrena, Baba mu je došao u snu, otklonio bijelu sluz iz njegove glave nekom mantrom i zauvijek ga izliječio.” Osjećao sam se tako počašćen što sam ondje. Mirabai je pogledala Babinu sliku koju je držala na svom malom oltaru i sklopljenih ruku upitala, „Želite li čuti još?” Mi smo željno potvrdili. „Baba meditira satima a katkad i danima. Njegova sveta vatra uvijek gori. Svaki dan pomno proučava svete spise.” Onda se okrenula prema meni. „Ti si došao skroz iz Amerike ne bi li postao sadhu. Cijenim tvoju hrabrost. Molit ću se da dostigneš svoj cilj.” Prije no što smo se pozdravili, u dlan mi je položila neobičan providan kolačić načinjen od zelene tikve skuhane sa šećerom. Čim 119

sam ga stavio u usta, rastopio se i osjetio sam bogatstvo njegova okusa. Nikad nisam probao ništa slično. Vijevši kako sam se ponio, nježno je rekla: „Taj se slatkiš zove peda. Sviđa ti se?” „Ovo je moj prvi indijski slatkiš”, odgovorio sam, „Nevjerojatan je. Ali, zar jogiji asketi to jedu?” Nato se ona nasmijala poput majke znatiželjnom djetetu i rekla: „Iznenadit ćeš se kad vidiš što jogiji znaju jesti.” Sljedećeg sam se dana vratio u Babinu pećinu. Nakon nekoga vremena, moj je nepalski prijatelj otišao. Tat Vala Baba je sjedio unesen u meditaciju. Ostao sam nasamo s njim. Prošla je cijela noć, a on se nije ni pomaknuo. Meditirao sam pored njega upijajući njegovu mirnoću. Sunce je izašlo i nježnim velom zlata zaogrnule zelene himalajske džungle. Otkrilo je visoke planine u daljini koje su mnogi smatrali prebivalištem Boga. Pokazalo mi je i majku Gangu kako vijugavo teče prema nizini kroz šume i visoravni na kojima su sveti ljudi vršili obrede pored njenih obala. Sjedio sam na slamnatoj prostirci i promatrao bogato raslinje podno brda na kojem smo se nalazili. S vremenom sam počeo zamjećivati goleme višebojne zmije kako gmižu koz džunglu i traže plijen. Vidio sam i divlje slonove koji su jeli lišće s drveća te ponekog točkastog leoparda koji se provlačio kroz zelenilo. U umu mi se pojavila slika moga susjedstva u čikaškom predgrađu. Ravna, uređena dvorišta, djeca koja ulaze u školski autobus i roditelji koji se voze na posao. Mjesto na kojem sam se sada nalazio činilo mi se pomalo nevjerojatno. Pored Babine pećine nalazilo se još nekoliko spilja u kojima je boravila nekolicina njegovih učenika asketa. U jednoj od njih sam proveo sljedećih par dana. U Babinoj sam pećini udisao oštar miris dima svete vatre koja je danonoćno gorjela. Osjećao sam se pročišćen. Baba bi znao sjediti uspravno i čitati spise tri do pet sati. Ostalo bi vrijeme provodio u meditaciji. Ako bi noću počinuo, probudio bi se nekoliko sati prije zore te meditirao, čitao i izvodio asane, jogičke položaje. Sredinom jutra, zamotao je svoju dugu zamršenu kosu u čvor na vrh glave te me odveo da se kupamo u potoku i zagrabimo posudu vode. Putem natrag nabrao je bilja i voća za jelo te skupio drvo za vatru. Jednom sam ga vidio kako bez napora podiže golemu kladu i nosi je do pećine. Rane neke večeri, dok je šumom odjekivao cvrkut ptica, Baba me 120

je putem svoga nepalskog prevoditelja silno iznenadio: „Dobrodošao si da ostatak svoga života provedeš u našim pećinama. Osobno te pozivam.” Onda je zatvorio oči i ušao u trans. Njegove su mi riječi nekoliko dana odjekivale u umu. Razmišljao sam o tome koliko je ozbiljna odluka koju sam trebao donijeti. Jednog sam jutra prekinuo svoju meditaciju i pomislio:

Život pod vodstvom takva svetog čovjeka u ovoj posvećenoj šumi bio bi pravi blagoslov. Ipak, ako se posvetim jednome guruu, nikad ga ne bih smio osramotiti time što bih se kasnije u životu predomislio. Želim naći učitelja i put kojemu mogu posvetiti život.

Preispitao sam se osjećam li doista da je on moj učitelj i ovo moj put. Neko sam vrijeme proveo razmišljajući i dobio odgovor. U meditaciji s Tat Vala Babom doživio sam iznimnu osviještenost i unutarnju radost. Pa ipak, još sam uvijek bio nesiguran. U srcu sam osjećao zov da upoznam i druge svete ljude Indije, posjetim razna sveta mjesta te iskusim prakse raznih duhovnih putova. Osjećao sam da bih jedino s takvim iskustvom mogao donijeti najvažniju životnu odluku. Um mi se smirio, jer sam osjećao da toj odluci pristupam pošteno. Osjećao sam da Tat Vala Babi svoju odluku trebam priopćiti pažljivo, jer on nije bio obično ljudsko biće, već izuzetan čovjek natprirodnih moći. Čekao sam nekoliko dana. Meditirajući u njegovu društvu, doživio sam neopisiva iskustva. Kad sam najzad bio spreman otkriti mu što mislim, shvatio sam da on to već zna. Prije no što sam otvorio usta, izgovorio je ono što sam ja namjeravao reći. Staloženo mi je pogledao u oči i podigao dlan u znak blagoslova: „Doviđenja. Neka Bog bude s tobom. Om Tat Sat.”



121

N

5

apustivši spilje Mahavir Das Tat Vala Babe, opet sam živio kao lutajući prosjak. S krajem zime, sunce je bivalo toplije, a dani duži. Stabla i grmove okitili su prvi proljetni pupoljci. Hodao sam prema sjeveru kroz džunglu te stigao do Laxman Jhulana, duga visećeg mosta koji se nalazi visoko nad rijekom Gangom. Zastao sam u sredini koja se lagano njihala i gledao kako se Ganga spušta sa Himalaje dok su joj obale ukrašene hramovima, ašramima i rišijima koji su izvodili svoje obrede. Prešao sam most i opet se našao na šumskoj stazi. Odjednom sam se skamenio se od užasa pred prizorom koji mi se ukazao. Preda mnom su se nalazili umirući ljudi. Neki su od njih bili goli dok su ostali bili odjeveni u prljave dronjke. Zapomagali su u agoniji. Lica su im bila uvela i unakažena, nosevi nagriženi ili otpali, a na osakaćenim rukama i nogama stajali su krvavi batrljci umjesto prstiju. Koža im je od gladi visjela s kostiju. Ležali su u jamama u tlu koje su im služile kao postelje, a od hladnoće su se štitili prekrivajući se zemljom. Svi su mi se utjecali očajnim očima. Prestravio sam se. Našao sam se u koloniji gubavaca! Najednom su me mnogi od njih okružili vičući: „Bakšiš! Bakšiš! Bakšiš!” Pritiskali su svoja tijela o moje, i gurali mi sakate krvave ruke u lice zahtijevajući milostinju. Ja ništa nisam imao. Omeđen zidom truloga mesa, nisam mogao načiniti ni koraka naprijed. Nisu me htjeli pustiti na miru. „Bakšiš! Bakšiš! Bakšiš!” Toliko su se tijesno oko mene nagurali da sam se umalo udavio. Nisam mogao pobjeći od smrada njihova zadaha i vlažnoga, trulog mesa. „Bakšiš!” urlali su. Bio sam silno zbunjen, zgromljen podvojenim osjećajima. S jedne sam strane bio bijesan zbog napada, ali sam ih s druge i sažalijevao, misleći kako njihova patnja objašnjava takvo ponašanje. Dvadeset je minuta prolazilo polako, kao da nikad neće završiti. Mučio sam se i pokušavao shvatiti što se zbiva. Guba je zarazna, 122

pomislio sam. Hoću li je dobiti te s njima patiti i umrijeti? Hoće li me ikada pustiti? Urlajući „Bakšiš!” gubavci su jedni druge povlačili i gurali u očajničkom okršaju. Zurili su mi pravo u oči pogledima punim boli. Najzad su me pretražili ne bi li na meni otkrili štogod vrijednoga. Odlučili su silom oduzeti ono što su mislili da im nisam davao. Kad su shvatili da nemam ništa, razišli su se. Duboko sam udahnuo i načinio nekoliko koraka, ali sam se brzo zaustavio. Vidio sam staricu odjevenu u dronjke čiji se nos sravnio s propadajućim mesom ostatka izobličenog joj lica. Ležala je na tlu, bijedna i žalosna. Pogledi su nam se sreli. U njenim suznim očima osjećao sam brižnu ljubav jedne majke. Takva je vrsta istinske privrženosti prava rijetkost. Ona nije od mene tražila ništa osim da otvorim svoje srce i primim ljubav koju je toliko željela nekome dati. Bila je prekrasna. Sklopila je svoje bolesne ruke bez prstiju u znak poštovanja pa ih pružila da me blagoslovi. Njezina je privrženost odagnala sav moj strah od zaraze. Pojurio sam k njoj i namjestio glavu tako da je može doseći. Kad mi je položila ruke na glavu, pomolila se je: „Neka te Bog blagoslovi, dijete moje. Neka te Bog blagoslovi.” Pogledao sam je i vidio da joj je lice sada bilo okupano natprirodnim veseljem i radošću davanja. Plakao sam i osjećao da je sva ona mučnina bila malena cijena za ovaj nezaboravni blagoslov. Krenuvši dalje, otkrio sam mjesto pored rijeke i promatrao njen brzi tok. Pokušao sam pogledati u njene tajnovite dubine, tamo iza vrtloga i valova, no nisam mogao dospjeti dalje od površine. Ona je žena bila poharana strašnom bolešću, ali se ispod površine njenog tijela nalazila prekrasna duša koja je jedino željela voljeti i biti voljena. Povezao sam njenu pojavu s razmišljanjem o rijeci.

Danas mi rijeka otkriva kako smo skloni suditi druge po njihovu vanjskom izgledu i kako često gledamo tuđe negativne osobine. No kad se zagledamo ispod površine, naći ćemo nebrojene osobine koje se združuju i čine nečiju prirodu. Pogreške koje vidimo vjerojatno su posljedice izvjesnih okolnosti poput traume, zlostavljanja, odbijanja, slomljenoga srca, nesigurnosti, boli, zbunjenosti ili bolesti.

Razmišljao sam o ljudima koji su me pokušali ubiti u Istanbulu, o 123

rasistima koji su mrzili Crnce za vrijeme Pokreta za građanska prava, onima koji su me maltretirali zbog moje duge kose pa čak i sebi koji sam osuđivao generaciju protiv koje sam se pobunio, misleći da su stariji Amerikanci u krivu što toliko brinu za novac i sigunost. Oni su, međutim, preživjeli Veliku depresiju, nedaću koju nisam mogao niti pojmiti.

Ako shvatimo temeljni uzrok onoga za što mislimo da je u nekome loše, mjesto da ih mrzimo, prema njima ćemo osjećati samilost. Zar nije dobrota svojstvena svim dušama? Svetac mrzi bolest, ali voli bolesnoga.

O

dlučio sam otići iz Rišikeša te otputovati na sjever u više predjele Himalaje. U Dev Prayagu upoznao sam čovjeka čija mi je osobnost zauvijek ostala urezana u sjećanju. Jedne hladne zore dok su zvijezde blijedjele, s mukom sam sišao niz planinu do sliva rijeka Bhagirathi i Alakanande koje se otamo nadalje zovu Ganga. Zvuk je rijeke na tom mjestu bio zaglušujuć. Krenuo sam da se okupam ne razmišljajući o moćnoj struji. Kad sam koraknuo naprijed, naviruća mi je bujica potegla stopala, srušila me i ponijela prema opasnim brzacima. U tom mi je trenutku moćan čovjek koji se kupao pored mene zgrabio nadlakticu te me povukao prema sebi a onda na obalu rijeke. Onda je moj spasitelj stavio svoj desni dlan na moju glavu i vrlo osjećajno otpjevao nekoliko mantri da me zaštiti. Tako sam upoznao Kailaš Babu. Bio je to sveti čovjek koji je dobro zagazio u svoje šezdesete, moćne građe i zamršene prosijede kose koju je vezao na vrh glave. Kad je ne bi vezao, otkrio sam kasnije, kosa mu je dosezala do poda. Već desetljećima nije odrezao ni dlaku s tijela. Lice mu je bilo četvrtasto, visokih jagodica, oči velike i smeđe, a usta puna zubi – što je bilo vrlo rijetko među starijim sadhuima. Odijevao se samo u jedan prošiveni ogrtač koji mu je sezao od ramena do stopala. U ruci je nosio željezni trozubac za čiji je vrh bio svezan veliki bubanj damaru. Takav bubanj ima dvije glave i kuglicu koja visio o užetu omotanom oko sredine šupljeg drvenog tijela. Promjer glave njegova bubnja iznosio je oko 30 centimetara. Kad bi ga Baba protresao, kuglica bi se naizmjenice odbijala o glave i 124

stvarala glasan zvuk. Uz te dvije stvari, Baba je posjedovao još jedino metalnu posudu za prošenje i staru deku. Kailaš Baba je bio prvi koji me poučio kako da preživim kao lutajući asket. Mnoge smo hladne noći proveli spavajući na obroncima planina pored neke rijeke. Jedne mi je noći ponudio svoju deku. Isprva sam je odbijao uzeti, ali on je bio uporan. Otada smo mnoge noći proveli spavajući zajedno ispod te jedne deke. Naučio me je kako pribaviti hranu i lijekove prepoznavanjem jestivoga korijenja, voća i lišća u šumi. Odveo me je u neko selo te me poučio ispravnom načinu na koji sadhu s poštovanjem iska milostinju. Za razliku od Zapada, u ruralnoj se Indiji prošnja religioznih isposnika smatra časnim načinom života. Osobe koje služe sadhue dajući im milostinju primaju od njih zauzvrat vrijedne darove duha. Kailaš Baba bio je vrlo uzvišena osoba, pa sam i ja osjećao da je to nešto uzvišeno. Također me je poučio kako preživjeti na suhim pahuljicama od riže. To je najeftinija hrana i svaki će je trgovac žitaricama rado dati u milostinju. Nije pokvarljiva te se osoba u džungli njome može tjednima hraniti. Za obrok, dovojno joj je dodati malo vode s potoka. Baba me je također naučio kako održavati čistoću tijela. Zube smo četkali koristeći grančice s nimova drveta, a kožu blatom iz riječnoga korita. Osim što me poučio jedenju i pranju, naučio me je i poštovanju. Poštovanje nije obuhvaćalo samo svete rijeke, hramove, stabla, sunce, mjesec i svetu vatru, već i zmije, škorpione i divlje životinje. Nije govorio engleski, ali mi se činilo da ima mističnu moć kojom mi je prenosio ideje, osobito spoznaju da se Bog nalazi u srcu svih živih bića. Na primjer, naučio me je da vidim dušu u srcu zmije otrovnice te da joj ukažem čast i poštovanje dajući joj prostora. Pri druženju s drugim sadhuima, poučio me je pravilima ponašanja i obraćanja prema pripadnicima raznih sljedbi, a isto tako i pravilima ponašanja pri zajedničkom jelu. Putujući s njime, postao mi je poput oca i pružao mi toliko ljubavi kao da sam mu rođeni sin. Nikad nismo razgovarali, ali kad se u srcima nalazi ljubav, sporazumijevanje nadilazi sve jezične prepreke. Jednostavnom gestom, upiranjem prstom, smiješkom ili mrkim pogledom, poučio me svemu što sam trebao znati. Slučajnom prolazniku izgledao je kao strašna nepočešljana planina od čovjeka koju su očeličile pokore i koja je nosila trozubac. No ja sam u njemu 125

vidio jednoga od najljubaznijih i najobzirnijih muškaraca kojeg sam ikad sreo. Kakvu god bismo jednostavnu hranu pribavili, on bi me prvo mene nahranio do sita, a tek bi potom sam jeo. Kad bih odbijao jesti prvi, on bi me s lakoćom uvjerio svojim nevinim pogledom. Zapravo, svaki put kad bi me pogledao, na oči bi mu navrle suze ljubavi. Prema tom čovjeku koji je bio planina ljubavi, osjećao sam ljubav koju bih pružio doživotnom prijatelju. Kailaš Baba i ostali ljudi koje sam sretao produbili su mi znanje o raznim očitovanjima Boga, odnosno o božanstvima koja su činila hinduistički panteon. Nisam bio siguran što sam osjećao prema svim tim božanstvima i raznim oblicima u kojima su se pojavljivali; to mi je sve bilo strano. Ono što jesam primjetio bila je duboka ljubav i posvećenost koju su ta očitovanja nadahnjivala. Pristupio sam temi otvorena uma i želio razumjeti. Kailaš Baba je štovao Šivu, oblik Boga koji vlada materijalnim postojanjem i uništenjem materijalnoga svijeta. Neprestano je ponavljao mantru om namah šivaja. Dok bismo hodali šumskim putevima, on bi izvikivao imena Šive i njegove pratilje: „Đai, Šankar”, „Hej, Višvanath”, „Hej, Kedarnath-đi” i „Hej, Uma Mata”. Kad god bismo sreli druge štovatelje Šive, šivaiste, pjevali smo zajedno. Čim bi pjevanje doseglo vrhunac, Kailaš Baba bi ušao u trans i počeo divlje udarati u svoj bubanj. Zvuk damarua bio je zaglušujuć i tjerao je svete ljude da polude od veselja. Luđački bi tresli glavama, a zamršena bi im kosa udarala s jedne na drugu stranu. Neki bi od njih pljeskali, a drugi skakali na noge i izvodili mističan ples. Kailaš Baba uživao je velik ugled među sadhuima. Jedan mi je stariji asket u povjerenju rekao da bi Kailaš Baba mogao biti i nekoliko stotina godina star. Nitko mu nije točno znao godine. Posjedovao je jogičke moći kojima je mogao liječiti bolesne te izvoditi natprirodna djela. „Prije tridesetak godina vidio sam neka od njegovih čuda”, rekao mi je taj isti čovjek. „Gomile ljudi su mu prilazile i obožavale ga kao da je Bog. Ali, Baba je shvatio da moći i slava nisu srž božanskoga života. Zato se zavjetovao da o svojim moćima nikad neće govoriti niti ih prikazivati kao predstavu. Nije primao učenike niti je osnovao ašram, već je sam lutao himalajskim šumama.” Nije me iznenadilo to što 126

sam saznao o Kailaš Babi. Njegove su me se moći dojmile, ali me ipak najviše nadahnjivao njegov karakter i posvećenost duhovnom putu. S vremenom sam počeo osjećati da se Kailaš Baba želi povući u osamu. Nisam mu se htio nametati. Bilo je vrijeme da krenem dalje. Poklonio sam mu se glavom do stopala i zamolio ga blagoslov. Baba se nato od srca nasmijao te me suznih očiju zagrlio snažno poput medvjeda. Onda mi je dao blagoslov recitirajući neku mantru. Dok smo se opraštali, dirnula me njegova nepokolebljiva nevezanost i mekoća njegova srca. Voljeli smo se poput oca i sina, ali smo bili lutajući sadhui i osjećali da se nikad više nećemo vidjeti. Život koji sam odabrao sa sobom je neizbježno nosio gorko-slatko iskustvo razvijanja odnosa bez budućnosti. Rastanak od Kailaš Babe bio mi je težak. Ipak, bol koju sam osjećao u razdvojenosti od njega održavala je sreću našeg odnosa na životu u mome srcu. Okrenuo sam se i otišao od Kailaš Babe s molitvom da ga nikad ne zaboravim. Tako je i bilo.

U

pravo sam tih dana pismom podijelio svoje spoznaje s obitelji.

Draga obitelji, Bolje je živjeti siromašan nego prodati dušu za praznu palaču od zlata. Bolje je živjeti neznan nego prodati dušu za prazna i uzaludna zadovoljstva koja nose ime, slava i obožavanje. Bez slobode duha, nema ni života. Bolje je istoga časa umrijeti nego ne moći tragati za smislom vlastitog života. Smatram da su pouke koje sam dobio od iznimnih ljudi i mjesta na istoku od neprocjenjive vrijednosti. Molim vas, shvatite da takav način učenja iziskuje mnogo vremena. Jedva da sam počeo prilaziti samom početku toga širokog polja znanja. Sebičan sam i umišljen. Neznalica sam i ne vidim istinu. Vjerojatno sam najdalje od spoznaje Boga. Tako to biva da budali poput mene treba mnogo vremena da vidi blaženo svjetlo vrhovne istine koje svijetli i u meni i u vama. S ljubavlju, Richard

Moja duhovna težnja koja je zaiskrila u djetinjstvu pretvorila se u 127

plamičak dok sam se molio u katedrali u Firenci. Dok sam meditirao na Kreti, postala je vatra. Iskušenja na Srednjem Istoku još su je više nahranila i razgorjela, a društvo svetih ljudi na Himalaji pretvorilo ju je u buktinju što je sada u meni bjesnila. Posvetio sam joj život i molio se Gospodinu da mi pomogne. Imao sam dvadeset godina. Strogi stil života sveo me je na kojih 55 kilograma. Jedine halje koje sam svakodnevno nosio posivile su od pranja u rijekama, jezerima i potocima. Koža mi je postala gruba i tvrda, usne popucale, a kosa zamršena. Kako sam obuvao jeftine gumene sandale, stopala su mi bila smeđa od zemlje, a koža na petama suha i popucala. Nisam se previše brinuo za svoje oslabjelo zdravlje, jer je moja žeđ za prosvjetljenjem bila jača nego ikad. Volio sam život sadhua beskućnika i radovao se u iščekivanju novih pustolovina i divnih duša koje su već uznapredovale na svom duhovnom putu. Lutajući kroz šumu često sam se pitao: Hoću li ikad pronaći jedinstveni put kojim trebam hoditi i učitelja kojeg ću slijediti? Jednoga dana u Dev Prayagu, dobio sam poziv da se pridružim sadhuima uz jelo u obližnjem ašramu. Tamo sam vidio nekog jogija kako izlazi iz džungle. Nitko ga nije poznavao. Objavio je da sve liječnike poziva na skup te večeri, a potom je otišao. Nakon što ih je nekoliko pristiglo, jogi se opet pojavio i izazvao ih svojim gromkim glasom: „Zaraženi ste materijalizmom te polažete više vjere u suvremenu znanost nego u vlastito naslijeđe. Bog me je iz šume doveo da vam skršim budalasti ponos. Upotrijebit ću jogičku moć da ugasim sve sustave u svom tijelu i umrijeti. Možete upotrijebiti svoje liječničke naprave te me ispitati. Onda ću, za točno trideset minuta, ustati iz mrtvih.” Uspravio je leđa, sjeo u položaj lotosa, te snažno udahnuo i izdahnuo dvadesetak puta. Onda je udahnuo najdublje što je mogao i prestao se micati. Svaki liječnik mu je prišao te ga ispitao stetoskopom i raznim drugim napravama, ali nijedan nije mogao pronaći niti jedan otkucaj srca, puls ili udisaj. Bili u zapanjeni. „Klinički je mrtav”, objavio je jedan od liječnika. I sam sam mu prišao u nevjerici te posudio stetoskop, no otkucaja srca i pulsa nije bilo. Svami Rama kojeg sam vidio u New Delhiju dao mi je zapanjujući uvid u moć joge. Na Himalaji sam vježbao pranajamu, vježbe disanja, te asane, položaje tijela, kao i tihu meditaciju kako bih um i tijelo bolje 128

uskladio s božjom svetom energijom. Svjedočio sam nevjerojatnim učincima tih praksi koje pružaju velike zdravstvene pogodnosti, kao i sposobnostima onih koji ih prakticiraju da prilagođavaju fizičku stvarnost. Ipak, ono što sam toga dana vidio bilo je doista nevjerojatno. Kad je prošlo točno trideset minuta i niti sekunda više, onaj je jogi izdahnuo, otvorio oči, ustao i snažnim se koracima vratio u džunglu. Ni od koga nije ništa tražio. Jedina mu je namjera bila skepticima pokazati moć joge. Dok je odlazio, svi smo ga gledali začuđeni dok je odlazio u divljinu.

Z

a mojih putovanja, ljudi su svelikim poštovanjem spominjali svetu ženu Anadamaji Ma. Čitao sam o njenoj neuobičajenoj osobnosti u klasiku Autobiografija jednoga jogija Paramahamse Joganande. Posvetio joj je poglavlje „Majka prožeta radošću”. Na obali Gange u Dev Prajagu, neki mi je sadhu rekao da Anadamaji Ma živi u himalajskom gradu Dehra Dunu. „Danas ću autobusom poći u posjet svetoj majci“, rekao je. „Pozivam te da mi se pridružiš.“ Stigli smo u jednostavno dvorište puno majčinih sljedbenika koji su jedva čekali da je vide. Moj suputnik je nestao, a oko mene se okupila grupica prisutnih koji su mi pripovijedali o životu njihove gurudevi. Rekli su mi da se Anadamaji Ma, gurudevi premijerke Indire Gandhi, rodila u neku bezimenom selu u Istočnom Bengalu koncem 19. stoljeća. Već je u djetinjstvu bila ravnodušna spram ljepota izvanjskoga svijeta te je s vremena na vrijeme zbunjivala svoju obitelj duhovnim zanosima. Sve što sam čuo o njenim zanosima, čudima i samilosti silno me očaralo. Odjednom su svi prisutni ustali, a među nama se pojavila malena gospođa odjevena u jednostavan bijeli sari. Sklopila je dlanove u znak pozdrava, a oči su joj blistale od sreće dok je sjedala. Usprkos krhkoj građi, zračila je nekom nezemaljskom moći. Iako je na borama prošaranom licu nosila je tragove minula vremena, ono je sjajilo poput lica zaigrana djeteta. Izgledala je mudro i staloženo, kao majka svemira, dok je iz nje izvirao zanos nevine djevojčice. Držanje joj je bilo nježno poput cvijeta što ga je držala u ruci, no imala je nesavladivu snagu volje. Uz smiješak i pljesak ruku, sve nas je povela u pjevanje božjih imena. Potom je zavladala tišina, a ona je progovorila mudro, nesebično i s 129

ljubavlju. „Ljubav je oprost koji traje vječno“, rekla je na početku. „Biti mudar znači da vidimo kako je sve povezano s cjelinom. Ako shvatite da sve pripada Bogu, bit ćete oslobođeni svih tereta.” Skladnim je pokretom položila svoju ruku na srce i sklopila oči te rekla: „Svijest koja je zaokupljena onim što nazivamo ja i moje, izvor je sve žalosti. Uzrok sve tuge je to što se držimo podalje od Boga. Kad ste s njim, sva bol nestane. Gospodin tugom odagnava tugu, a nesrećama odnosi nesreću. Kada to obavi, više ne šalje patnju niti nesreću. To nam uvijek valja imati na umu.” Osjećajna razmjena između Majke i njene djece duboko me je dojmila. Dok je vjetrić šuškao lišćem na okolnom drveću, Anadamaji Ma je zašutjela i pogledala u vrapčića koji je cvrkutao. Prisutni su pogledima i osmjesima pokazivali koliko uživaju u njenom nježnom raspoloženju. „Svijet se neprestano kreće između užitka i boli. Na ovom mjestu stabilnost i sigurnost ne mogu postojati. One postoje samo u Bogu. Patnja nam je poslana samo kako bi nas podsjetila da okrenemo misli prema Bogu koji će nam pružiti utjehu. Kad god je to moguće, održite tijek svetoga imena. Ponavljati njegovo ime znači biti u njegovu prisustvu. Ako se družite s Vrhovnim Prijateljem, on će vam razotkriti svoje pravo Biće.” Njen je nježan pogled budio vjeru i nadu, a jednostavna skromna priroda smirivala moje srce. Ona je samu sebe smatrala djetetom, ali svi su je prisutni držali majkom. Vidio sam sadhue u redu odricanja, jogije i svamije, koji su se inače držali dalje od žena, kako sjedaju do njenih stopala i traže blagoslove. Jednoga sam dana sjedio sâm u onomu dvorištu, kad se Anadamaji Ma na svoj dražestan način pojavila preda mnom. Ja sam odmah kleknuo i dotakao joj stopala u znak poštovanja. Na to je ona poskočila unatrag, a lice joj je od poniznosti poprimilo napet izraz. Činila se posramljena. Poput orkanskoga vjetra, prožela me je krivnja. U njenom mi se nježnom prisustvu pokušaj da joj ukažem poštovanje i smjernost činio poput djela kakvog divljaka. Što sam to učinio? Iako je bila uzvišeno biće, pomislio sam da vjerojatno iz poniznosti ne vole kad joj sljedbenici dodiruju stopala. Smilovala mi se kad je vidjela kako sam se skamenio, pa je sjela na stolac u blizini. Osmjehnula se poput djeteta, pogledala u vis te nekoliko puta trepnula i sklopila oči. U tišini toga trena, ušla je u trans. Osjetio 130

sam kako iz njena nepokretna oblika zrači majčinska privrženost. Lice joj je sjalo mistično kao u anđeoskog djeteta. Iz transa je izašla u prisnoj tišini, a zatim se nasmiješila i mahnula mi rukom pozivajući me da priđem bliže. U očima joj je sjajila privrženost. Što sam ih dulje gledao, to su mi se više činile oslobođene svih želja. Tiho je nos i usta dotaknula lotosom te ga položila u moju ruku. Onda je ustala i otišla.

S

jećanje na Anadamaji Ma pohranio sam u svoje srce i nastavio hodočastiti. Počeo sam shvaćati koliko je ozbiljan način života što ga vode sadhui. Na primjer, trpe hladnu zimu bez tople odjeće; jedina dostupna skloništa su im zemlja, obale rijeka, džungle ili pećine; izloženi su napadima životinja i kukaca bilo na javi ili u snu; nitko ih ne njeguje za bolesti; a većinu vremena provode sasvim sami. Usprkos svemu tomu, nisam htio odustati. Iz Dehra Duna uputio sam se na sjeverozapad, još više u Himalaju, i tako sam se popeo do Uttarkašija koji su mnogi nazivali Dolinom svetaca. Jogiji su od davnina tražili okrilje te šume kako bi se povukli u samoću i meditaciju. Pronašao sam spilju visoko na planini. Otamo sam gledao u šumu. U nekoliko sam navrata vidio leoparda koji se prikradao kroz raslinje i lovio. Jednoga se dana pritajio i skočio na srnu. Bila je lak plijen za njegove ralje, jer ga nije očekivala. Vidio sam i čopore nomadskih smeđih i bijelih majmuna koji su se zabavljali međusobnim borbama te skakali sa grane na granu u potrazi za bobicama i voćem. Točkaste su srne pasle zeleno lišće, travu i grmlje, gledajući oko sebe u strahu od grabežljivaca. Ptice neobičnih boja letjele su tražeći pupoljke, bube i bobice, a kraljevska je kobra gmizala po tlu i drveću u potrazi za plijenom. Nije bila svjesna da se za njom šulja mungos koji se namjerio da je rastrgne. To su bili moji susjedi. Bio sam posjetitelj u njihovoj domovini. Sjećao sam se kako me je Kailaš Baba učio da njegujem pravilan stav prema takvim stvorenjima i molio se za neustrašivost. Sve se vrste životinja moraju boriti za opstanak, pri čemu snažni iskorištavaju slabe. No u ljudskom životu, mislio sam, postoji mnogo važnija svrha. U tom sam šumskom prebivalištu često iz torbe vadio sliku plavoga dječaka koji me je pronašao u New Delhiju te sam na nju meditirao. Prelijepi mladić koji je svirao flautu sve me je više privlačio te sam se pitao tko je on. Pa ipak, još se nisam odlučio potražiti odgovor. Osjećao 131

sam da ću saznati tko je on kroz nekakvu Božju namjeru. Jednoga sam proljetnog dana sjedio u dvorištu neka himalajskog hrama. Slušao sam tišinu jutra. S vremena na vrijeme čuo bih zujanje bumbara koji se kretao od cvijeta do cvijeta i tražio pelud. Promatrajući ga, shvatio sam da sam i sâm usvojio život nalik njegovom. Kretao sam se od mjesta do mjesta u potrazi za nektarom duhovne mudrosti i nadahnuća, ali mi nije bilo jasno kojem se mjestu, putu i učitelju posvetiti. Najednom je u daljini dijete zaplakalo za majkom. U duhu sam se i ja osjećao poput djeteta, ali nisam mogao spontano i iskreno zaplakati. Kada će osvanuti taj dan, pitao sam se, kad ću poput djeteta zaplakati za svojim voljenim Gospodinom? Nešto kasnije, dok je himalajski povjetarac zviždao dvorištem i šuštao mladim lišćem, promišljao sam o tomu što nam treba da uočimo srž života. Podijelio sam misli sa svojom obitelji. Kako je na onoj strani majke Zemlje? Ja razmišljam ovako. Što smo ljubazniji, više ćemo ljubaznosti nalaziti svuda; što smo bolji, vidjet ćemo više dobrote. Richard

Odjednom oglasiše se gongovi. Hramsko dvorište bila je nevelika čistina unutar guste šume golemih banjana, nima, tamarinda i divljih životinja koje su se šetale na svježem planinskom zraku. Tamo se skupi nekoliko seljana. Obožavali su božanstvo u obliku kamena kipa koji se nalazio u jedinoj prostoriji hrama od cigle. Seljani bi se prvo poklonili, a onda revno gledali u božanstvo te upućivali molitve i nudili svijeće i cvijeće. Kako sam bio židovskog porijekla te proučavao kršćanstvo i islam, osjećao sam se nelagodno i nisam sudjelovao u obredu. Je li to obožavanje idola? Nisam znao. Trudio sam se obuzdati nagon da sudim i nadao se da ću u budućnosti bolje razumjeti. Toga mi je dana prišla nevjerojatna duša. Bio je to lutajući svetac po imenu Balašiva Jogi. Imao je četrdesetak godina. Bio je nizak rastom i zdepast, kovrčave crne kose i malena nosa koji je neprestano poigravao zajedno s njegovim obrvama i sjajnim očima. Kretao se nemirno i, poput kakva mladca, bio lakomislen i razgovorljiv. Neprestano se šalio. Kad bi prosio, inzistirao je na slatkišima. Bila je to osobina koju dotad nisam 132

susreo u himalajskom isposniku. Ipak, kad bi došlo vrijeme za jogu, pokazao bi željeznu odlučnost. Ta je osebujna ličnost bila dražesno društvo. Nekoliko smo dana proveli družeći se blisko poput prijatelja, a onda sam osjetio poziv da se popnem još više na planinu. Kad sam se stao opraštati, Balašiva Jogi me je uhvatio za nadlakticu. „Ne. Večeras moraš doći na moje predavanje. Molim te.” Što sam ga više odbijao, on je više molio. Najzad sam pristao. U dvorani za predavanje okupilo se nekoliko stotina ljudi. Balašiva Jogi je stajao na pozornici, a ja sam sjeo među posjetitelje, na stolicu s lijeve strane pozornice. Predavanje je započeo pokazavši publici otvorenu golu ruku koju je potom stisnuo u šaku. Nakon kratke meditacije, otvorio je ruku, a u njoj se nalazio duguljasti crni kamen. Bio je to Šivin lingam, božanstvo kroz koje se obožavao Šiva. Zaprepaštenoj se publici i meni činilo da mu je kamen izrastao iz ruke. Sudeći po onomu što sam vidio to nije bio trik, već prava čarolija. Onda je položio lingam na tlo i izgovorio određene mantre. Iz iste one ruke, koju je potom nadvio iznad lingama, počeo je izvirati pepeo i bez prestanka zasipati božanstvo. Nakon oko minute vremena, kamen je bio potpuno prekriven pepelom. Svi smo se skamenili od čuda. Neki je starac ustao i počeo hvaliti Balašivu Jogija, a neka ga je starica promatrala kao da je bog. Na kraju izvedbe, gomila mu je prišla i stala ga obožavati. Ja sam se odmicao i pitao kako takav jednostavan, nemiran čovjek posjeduje takve moći. Uto je Balašiva Jogi podigao ruke u vis pokazujući publici otvorene dlanove te im se obratio gromkim glasom: „Dame i gospodo, ono što ste vidjeli zove se prapti siddhi. To je jedno od jogičkih umijeća. Čini se nadnaravno jedino ako ne razumijete znanost. Zahvaljujući jogičkoj disciplini, pojedinac može naučiti da koristi opipljive elemente materijalne prirode tako što upravlja suptilnim elementima unutar uma.” Onda se namrštio i upozorio: „Ali, nemojte se zavaravati. Ono što ste vidjeli nije bilo duhovno. Materijalna je to vještina koja se dostiže meditacijom i pokorama. Niti sam ja bog niti itko drugi tko izvodi takva natprirodna djela. Ja sam samo običan čovjek s nešto jogičkim moćima.” Potom je s obje ruke podigao malo pepela, bacio ga u zrak i rekao: „Ja stvaram pepeo, a Bog stvara svemire.” Zastao je na tren i zagledao se u publiku, pa povikao svoju posljednju poruku: „Istinski živjeti duhovnim životom znači znati da smo viši od tijela, uma i ega te shvatiti 133

dušu iznutra, spoznati Boga i biti pobožan. To jedino donosi mir. ” Ljudi su se redali i tražili blagoslove, a Balašiva Jogi je prišao meni. „Jesi li sretan što si ostao?” upitao je. „Da, hvala ti,” rekao sam. Njegove su me moći duboko dojmile, ali sam još više od njih cijenio njegovo iskreno izlaganje o temama koje su bile doista važne. Shvatio sam da bih i sam, boraveći uz takva nekog jogija, mogao naučiti izvoditi čuda, ali sam također shvatio da to nipošto nije cilj duhovnoga života. „Molim te, blagoslovi me da spoznam značenje tvojih riječi,” rekoh. Balašiva Jogi se od srca nasmije i zagrli me poput staroga prijatelja. Onda podigne ruku u znak blagoslova pa je zatvori u šaku. Kad ju je opet otvorio, na dlanu mu je stajalo sveto zrno rudrakše – sirovo, crvenkasto sjeme prekriveno pepelom. Položio ga je u moju ruku kao dar njegova vibhutija, odnosno blagoslova. Vraćao sam se u šumu i razmišljao. Ono što sam upravo vidio bilo je nevjerojatno, ali ne i zapanjujuće nakon svega što sam vidio na Himalaji. Najviše me se dojmilo to što Balašiva Jogi nije dozvolio ljudima da ga obožavaju kao boga. U Americi, ljudi sportaše obožavaju zbog brzine i snage, izvođače zbog ljepote i nadarenosti, znanstvenike zbog teorija ili izuma, političare zbog utjecaja i govora, učene ljude zbog intelektualnih dosega, a poslovne ljude zbog bogatstva. U Indiji, ljudi obožavaju osobe jogije zato što su ovladali suptilnim energijama. Duboko me se dojmila iskrenost Balašive Jogija. Istinska je duhovnost spoznaja Boga i pobožnost, a ne razmetanje vlastitim moćima. Ljude fasciniraju takve predstave, jer ne znamo cijeniti Božje moći. Sjeo sam ispod razgranatog banjana i promišljao zbog čega ljudi vole gledati takve stvari. Kamo god pogledamo, svjedočimo o nenadmašnim Božjim čudima, ali ih uzimamo zdravo za gotovo, jer su nam stalno pred očima. Podigavši sjemenku, dobro sam je promotrio. Bog je u malecko sjeme stavio golemo stablo banjanova, a svako stablo u svoje vrijeme proizvede tisuće sjemenki. To je čudo. A u jedan oblak, koji je toliko lagan da lebdi u zraku, pohrani količinu vode kojom može poplaviti čitav grad. Muškarac i žena koji stvaraju potomstvo nemaju znanstveno razrađen projekt koji bi upravljao svakom razvojnom fazom djeteta. To se jednostavno dogodi. Koje čudo. Svaka je vrsta života dobila nevjerojatne sposobnosti zahvaljujući kojima leti, pliva, trči, penje se po stablima, hoda po zidovima i stvara civilizacije. Zar je 134

sve to puka slučajnost? Svijet je oko mene niz nevjerojatnih čuda. Bilo je teško ne osjećati strahopoštovanje pred sposobnostima Balašive Jogija, čovjeka koji na taj način uspijeva pomaknuti materijalni svijet, ali on je s pravom izazvao opčinjenu publiku: „Ja stvaram pepeo, a Bog stvara svemire.”

135



J

6

ednoga sam dana sjedio uza neku zabitu himalajsku stazu kad mi je prišlo zastrašujuće pleme od dvadesetak muškaraca. U rukama su, poput zastava u kakvoj svečanoj povorci, nosili željezne trozupce ukrašene ljudskim lubanjama. Duge su im kose bile zamršene u debele uvojke, a isto tako zamršene duge brade njihale su se u ritmu njihovih koraka. Od dreadlocksa do bosih nogu, tijela im je prekrivao debeli sloj pepela, a za vratovima su im visjele niske od sjemenki rudrakše. Čela su im bila označena trima linijama koje ukazuju na Šivine sljedbenike. Oko struka su im bili omotani željezni lanci na koje su privezali jarko crvene krpe kako bi pokrili genitalije. To im je bila sva odjeća, čak i usred zime. Neki od njih su pak bili potpuno goli. Bili su to Naga Babe. Zavjetovani na doživotni celibat, često izvode tantričke rituale ne bi li uništili spolni nagon ili ga mistično pretvorili u spiritističke moći. Ne obraćaju pažnju na društvena pravila, već mnogi od njih iz principa hodaju goli. Njihova neostrižena kosa tek je jedan od načina da se odvrati pozornosti s tijela, što predstavlja oblik odricanja. Sljedba Naga Baba postoji još od prapovijesti, a neki su se od njih borili u ratovima protiv mogulskih i britanskih osvajača, budista pa čak i drugih hinduističkih sekti. Silno sam želio razumjeti zašto bi itko odabrao tako strog život. Ohrabrio sam se i upitao ih da me povedu sa sobom. Jedan od njih, koji je govorio engleski, upitao je ostale za dozvolu, a oni su odobrili dižući trozupce visoko iznad glava i vičući: „Đaj, Šankar!” Onda su me uhvatili za nadlaktice i povukli me u grupu. Ubrzo su me prihvatili kao brata. Nakon nekoliko kilometara hoda, stali smo na obali rijeke i ulogorili se. Svećenik po imenu Dhuni Baba prikupio je drvo i zapalio svetu vatru oko koje su se svi posjeli. I ja sam prišao i sjeo među njih. Najednom sam začuo vrisak koji je bio toliko strašan da sam skoro iskočio iz kože. Okrenuo sam se i vidio Dhuni Babu kako urla od gnjeva i juri prema meni podignutim trozupcem. Oči su mu gorjele, usne 136

drhtile, a udovi mu se tresli. Počeo je bjesomučno mahati trozupcem iznad moje glave. Ostali su me Nage ljutito gledali i proklinjali. Malo je reći da sam bio zbunjen. Što sam učinio? Zar ću dočekati kraj pod trozupcem Naga Baba? Molio sam se. Onda mi je jedan od Baba, čije lice je iskrivilo gađenje, pokazao na moje gumene sandale. Nato sam ih skinuo i bacio daleko u džunglu. Nage su samo gledali. Sve kao da je stalo, a ja se nisam usuđivao ni disati. Za nekoliko trenutaka, svi su prasnuli u smijeh i ljubazno me pozvali da sjednem među njih. Kako je napetosti nestalo, ja sam izdahnuo i duboko udahnuo svjež planinski zrak. Sjeo sam na hladnu zemlju, još uvijek zbunjen. Onaj Naga koji je natucao engleski, ovako mi je rekao: „Sveta vatra je naš hram. Cipele nisu dozvoljene. Mi se nismo istinski naljutili. Ovo je naš način prenošenja znanja koje nikad nećeš zaboraviti. Dhuni Baba ti je danas ukazao veliku milost.” Ja sam mu svečano obećao da nikad neću zaboraviti današnju pouku, a Dhuni Baba se na to nasmiješio od uha do uha. Usred vatre, Nage su zarili trozubac čije su bodlje usmjerili prema nebu. Taj je trozubac predstavljao Šivu. Onda su počeli izgovarati mantre i u vatru nuditi pročišćeni maslac. Kao dio obreda, pred oltarom su pokazali glinenu lulu koja se zove chillum. Potom su je svečano napunili vrstom marihuane koja se zove ganja i s ponudili je najstarijem Nagi. On ju je s poštovanjem stavio na čelo i zapojao nad njom. Zatim je povukao dim. Svaki je Naga dobio priliku pušiti te bi prije povlačenja dima izgovarao mantre. Kad su lulu dodali meni, oklijevao sam, jer mi je u umu stajala slika zadimljenoga podruma u Kandaharu, gdje sam svom Gospodinu nešto obećao. Odbio sam što sam pristojnije mogao. Nage su ušutjeli, zagledali se u mene s negodovanjem te počeli vikati: „Mahaprasad, Mahaprasad, Šankar Mahaprasad!” Baba koji je govorio engleski preveo je: „Ovo je Šivina milost. Moraš je prihvatiti te joj iskazati poštovanje zajedno s nama. Ovo će ti pomoći će da meditiraš na Neograničeno. Odbiti lulu, uvreda je koja se kažnjava.” Ostali su me gledali poput kakve osvetoljubive rulje. „Ja sam se zavjetovao da nikad više neću uzimati opijate”, odgovorio sam mu. Kad je ono što sam rekao prenio ostalima, zavladala je jezovita tišina. Onda jedan od njih ustane da potpali svetu vatru. Pri tom 137

zastane, zagleda se u mene i protrese glavu u znak negodovanja. Nato se u mojoj glavi zavrtilo. Hoće li mi ovo biti pogrebna lomača? Odjednom mi se svi prisutni nasmiju, a Dhuni Baba me s ljubavlju pogladi po glavi. Cijenili su moj zavjet. Kad sam vidio kako na vatru stavljaju željeznu posudu za kuhanje, pao mi je kamen sa srca. Dio gotova jela, koje se sastojalo od riže i dhala, Dhuni Baba je uz pojanje mantri ponudio vatri. Ostatak se smatrao posvećenom hranom, koja se naziva prasad. Podijelio ju je svim prisutnima. Te smo noći svi spavali pored vatre. Ujutro, nakon kupanja u hladnoj rijeci, gledao sam Nage kako tijela prekrivaju pepelom iz svete vatre. To su činili kad god nisu mogli pribaviti pepeo iz krematorija. Vatra je bila omiljeno mjesto okupljanja. Mislim da je to bilo tako jer je bilo jako hladno. Neki su Nage pušili ganju, a drugi meditirali ili izgovarali mantre koje su brojali na brojanicama od sjemenki rudrakše. Onda je pred mojim očima neki stariji Naga sjeo u položaj lotos i smirio se. Najednom je počeo levitirati oko pola metra iznad zemlje. Slijedio ga je još jedan od njih koji je sjedio pored vatre. Uštipnuo sam se da provjerim jesam li budan. Nisam sanjao, ali sam se nalazio u nekom drugom svijetu. Bio je to svijet isposnika grubijana koji su se držali podalje od svega što nije ulazilo u njihovu stvarnost.

Svugdje na svijetu nalaze se odmetnici koji krše zakone što su ih donijeli ljudi. Ovdje, u okrilju šume, Naga Babe bez imalo truda krše zakon gravitacije. Toliko su usklađeni sa zakonima prirode da se njima poigravaju kako žele.

Dok su ona dvojica levitirali, ja sam gledao okolo da vidim reakcije ostalih. Nisu im obraćali pažnju; levitiranje je meu njima bila uobičajena praksa. Sljedećeg nas je jutra k sebi pozvao guru plemena Naga. Otišli smo u šumu u kojoj se, kako su mi ispričali, njihov guru podvrgava opsežnoj jogičkoj meditaciji pri čemu danima sjedi u položaju lotosa bez da se kreće, jede ili pije. Dok smo se probijali kroz grmlje, Naga koji je znao engleski prosvijetlio me je s još nekoliko riječi o njohovom vođi: „U dvanaestoj je godini otišao od kuće sa željom da postane Naga Baba. Strogo se pridržava jogičke discipline i nikad puši ganju niti uživa 138

druge opijate kao većina nas ostalih. Nikad se ne upušta ni u kakva osjetilna zadovoljstva. Skoro pa neprestano meditira te je dosegao nadnaravne moći koje su pravo čudo za vidjeti. Rijetko govori, ali kad nešto kaže, svi ga slušaju.” Do livade gdje se nalazio guru hodali smo šest sati. Golemo mu je tijelo sjedilo u položaju lotosa, a cijeli mu je lik treperio od moći. Imao je oko sedamdeset godina. Siva zamršena kosa spuštala mu se niz leđa i oko metar dalje po tlu. Bio je nag i pokriven debelim slojem pepela, a oči su mu bile sklopljene dok je meditirao. Onda je jedan Naga stao suhom granom udarati u primitivan bubanj, a drugi je zapuhao u bivolji rog da probudi gurua i najavi naš dolazak. Guru je polako otvorio oči. Gledao je u mene i nije treptao. Zadrhtao sam. Svi su se Nage okupili da vide što će se zbiti. Nije se čula ni muha. Onda je Guru dubokim hrapavim glasom zarikao: „Zašto tratiš život? Postani Naga.” Zatim se šakom udario po golemim golim prsima i zatutnjio: „Naga će nadvladati iluziju. Naga je MUŠKO.” Upro mi je prst u lice, polako zatresao glavu i povikao: „Postani Naga Baba. Sada. Ne sutra. Sada!” Prostrijelio me je pogledom. Osjećao sam se poput mišića pred ričućim lavom i pitao se hoće li me pogledom pretvoriti u prah i pepeo. Čekao je da odgovorim, kao i svi ostali. Što da kažem? Što će uslijediti? Morao sam slušati svoje srce. Stajao sam tiho. Vrijeme se otegnulo. Činilo mi se da guru Naga gleda pravo u moj um. U toj sam se tišini počeo osjećati siguran da će shvatiti kad mu kažem da cijenim njegovo učenje, ali da to nije moj put. Pogledom koji je odobravao moj izbor, podigao je svoju veliku snažnu ruku, sklopio oči u meditaciji te mi dao sljedeći blagoslov: „Da, Bog će ti pomoći”, rekao je. Na to su ostali Naga Babe hvalili moju sreću i vratili se svatko svojim djelatnostima. Guru kojega sam vidio jogičkom je disciplinom dosegao nezemaljsku moć koja je izazivala poštovanje i strah. Snaga njegove volje činila mi se čvrstom poput Himalaje. Bila mi je velika čast upoznati ga, ali sam osjećao potrebu da krenem dalje. Sljedećeg sam se dana poklonio vođi i zatražio njegov blagoslov da nastavim sa svojim hodočašćem. Svi su Nage na to podigli svoje trozupce i u znak blagoslova povikali: „Đaj, Šankar!” Okrenuo sam se i počeo hoditi šumskom stazom bos. Naga Babe koje sam 139

upoznao među sobom su njegovali rijetki oblik prijateljstvo. Istinski i doživotno bili su odani kako sljedbi tako i jedni drugima. Mnogi su se pred njima tresli od straha, jer su bili divlji grubijani koji su živjeli teškim životom, ali na njima svojstven način i to je bila potraga za Bogom.

P

oslije toga, namjerio sam se posjetiti Badrinath, mjesto visoko na Himalaji. Drevna je tradicija nalagala da muškarac u poznim godinama otpješači u Badrinath i nikad se ne vrati. Međutim, taj mi je put bio zatvoren, jer su staze bile prekrivene lavinama i snijegom. Tako sam se vratio u Rišikeš. Našao sam se u jednom od njegovih najpoznatijih ašrama pod nazivom Svargašram. Tamo su me, na moje oduševljenje, pozvali na posebnu gozbu za sve sadhue. Svi su prisutni sjeli na tlo, u redovima koji su bili okrenuti jedan prema drugome, da bi blagovali duhovnu hranu, prasad, koju su pripremili posebno za nas. Zadivila me količina hrane koju su stari sadhui znali pojesti u takvim prilikama te sam ih bez oklijevanja slijedio. Kad smo pojeli, oprali smo ruke te su mnogi od nas polijegali na lijevi bok. Bio je to tradicionalan način pospješivanja probave. Kad sam se odmorio, krenuo sam istraživati mjesto. Na nekoj sam stazici sreo imućne hodočasnike. Zapanjio ih je prizor Zapadnoga mladića koji živi među sadhuima. Proveli smo poslijepodne razgovarajući na jednoj verandi. Predvečer nam je prišao neki jogi, u svojim kasnim tridesetima, i prosio milostinju. Moji mu domaćini nisu pridavali pažnju. On se rasrdio i naumio ih naučiti dobru lekciju. Stao je na stolac i odvrnuo svjetleću žarulju iz grla. Onda je stao pred hodočasnike i skršio još vruću žarulju golim rukama. Kad je otvorio ruku pokazao nam je kako ju je pretvorio u fini prah. Na njegovoj ruci nije bilo ni ogrebotine ni krvi. No to je bio samo početak njegove predstave jer je zatim sav onaj prah stavio u usta i progutao ga uz čašu vode rijeke Gange. Oni su se imućni hodočasnici zaprepastili. Svaki je od njih posegao u džep i dao mu dobru donaciju. Zamolili su ga da im pokaže još koje čudo. Za sljedeći je podvig jogi otišao do obližnjega gradilišta i uzeo dugu čeličnu šipku za armaturu. Onda je oko prekrio tankom tkaninom te postavio jedan kraj šipke na oko, a drugi na zid. Polako se počeo primicati zidu našto se šipka počela svijati. Hodao je sve dok okom 140

nije spojio dva kraja šipke. Odbacio je svijenu šipku koja je izgledala poput suze te otkrio oko koje je bilo crveno, ali neoštećeno. Ja sam dotad vidio već mnoge jogije koji su pokazivali svoje moći, pa mi je sve to već bilo sasvim obično. Hodočasnici su onoga jogija nagradili s još više novaca te su ga pitali kako je razvio svoje moći. On im je odgovorio, istovremeno masirajući oko dlanom: „Dvadeset sam godina proveo sa svojim guruom u nekoj himalajskoj pećini. Tijekom vremena, guruđi je primijetio da moći kojima me je poučio koristim kako bih stekao novac i položaj u društvu. Odbacio me je, prognao iz ašrama i prokleo me da se vratim u društvo.” Onda je ubacio poklonjen novac u svoju platnenu vrećicu i nastavio: „Sada skupljam sredstva jer se namjeravam oženiti. Kako sam učio za jogija, ovo je jedini način na koji znam zarađivati.” Razni su me ljudi na mom putu poučili da takve podvige ne valja cijeniti više nego jednostavnu ljubav prema Bogu. Na primjer, Svami Rama je promijenio otkucaje svoga srca i umom mogao micati predmete, a moj je živahni prijatelj materijalizirao sjemenku rudrakšu. Međutim, tek sam gledajući ovoga čovjeka shvatio da mističke moći nisu nužno duhovne prirode. Svakako su me se dojmile sposobnosti onih koji su mogli prkositi očitim zakonima prirode. Toliko toga što sam vidio činilo mi se upravo čudesno. No sada sam shvatio da kad takva djela nisu povezana s potragom za Bogom, doista nemaju nikakva značaja. Ja sam želio više.

H

imalaja mi dala mnogo, ali još uvijek nisam znao koji će oblik najzad poprimiti moja duhovna praksa. Htio sam se izložiti raznolikostima obožavanja u Indiji. Mogućnost da posjetim Varanasi, iznimno duhovan grad kojega hvale indijski spisi, kao i želja da u Bodh Gayi naučim nešto više o budizmu i njegovim sljedbenicima, namamili su me prema jugoistoku, u ravnice. Dok sam silazio s Himalaje, osjećao sam se da ću joj se vratiti. Četiri mjeseca koja sam tamo proveo izgledala su kao čitav život i dala mi mnogo tema za promišljanje. Vratio sam se svojoj voljenoj stijeni u Gangi i osluškivao pjesmu rijeke. Mnoga su se iskustva vrtila na platnu moga uma. Vidio sam tako sadhua koji me je poučio da bacim svoju zapadnjačku odjeću u rijeku i dodijelio mi isposničke halje; dragulje mudrosti koje sam sakupio dok sam gledao u Gangu; harmoniku 141

koju sam odbacio i slatku pjesmu koju mi je rijeka dala za uzvrat; jednostavnost i mudrost Svamija Ćidanande; Maharishjijev blagoslov u snovima; Tat Vala Babinu duboku meditaciju; blagoslov koji mi je podarila gubavica; očinsku ljubaznost Kailaš Babe; majčinsku samilosti Anadamaji Ma; jogičke moći Balašiva Jogija; jedinstvenu metodu kojom su poučavali Naga Babe; kao i pouka koje su mi dale rijeke, planine, drveće, nebo i divlje životinje. Dok sam se opraštao od Himalaje i njenih ljudi, činilo mi se da sam veći dio života proveo u tim šumama.

142



D

7

a bih stigao u Varanasi, sjeo sam na vlak za Delhi. Pred očima su mi se kroz prozor promicale indijske nizine. Prostrana polja, jedna plodna druga pusta, obrađivali su bosonogi muškaraci koji su slijedili par volova ili bivola držeći plug. Pejzaž se polako preobrazio u sela pa gradiće, a najzad smo dočekali i vonj dizelskog goriva koje je najavilo dolazak u New Delhi. Trube su bučile, motori kamiona tutnjili, a ljudi se posvuda gurali. Ulični prodavači su izvikivali, djeca drečala, a ljudi koji su s nogu mijenjali novac pogađali su se s mušterijama. Daleke himalajske šume zamijenio je zagađeni grad od nekoliko milijuna stanovnika. Dok sam prolazio pored vodoskoka usred Connaught Circusa, začuo sam povik.: „Monk! Ne mogu vjerovati!” Malo zatim, do mene je dotrčao plavokosi putnik i uhvatio me za ruku. Bio je to Sean, prijatelj putnik koji je na ruksaku uvijek nosiomalu kanadsku zastavu. Upoznali smo se među drugim pripadnicima kontrakulture na Piccadilly Circusu u Londonu. Bio sam sretan što ga vidim, ali dolazio sam iz drugog svijeta i nisam bio spreman za ovakav susret. Dok smo razgovarali, Seanov govor, ponašanje i interesi činili su mi se tako nezgrapni i dosadni. Što se dogodilo? Pristojno sam ga slušao dok je ogovarao ljude koje smo poznavali, izlagao poglede o svjetskoj politici, navodio mjesta gdje se napušio te u detalje opisivao napadaje dizenterije zajedno sa sastavom njegova izmeta. Želio sam pobjeći glavom bez obzira. Prije manje od godinu dana uživao sam u njegovu društvu. Što se toliko promijenilo? Je li bio drugačiji? Duboko sam udahnuo i shvatio da sam ja taj koji se promijenio. Do dana kad sam sreo staroga prijatelja nisam shvaćao obim svoje promjene. U Seanovom sam se društvu osjećao kao da sam se pretvorio u neku sasvim drugu osobu. Na trenutak me to zaprepastilo. Zavrtilo mi se u glavi i tijelo mi je zadrhtalo. Shvatio sam da mi, u dodiru sa svijetom koji mi je nekoć bio tako poznat a sada tako stran, treba više ravnoteže. Dok je Sean blebetao, ja sam se preispitivao. Ponovno sam shvatio 143

da društvo i okolina koje odaberemo oblikuju naš karakter u tolikoj mjeri da to utječe čak i na naš temeljni pogled na život. Pored nas, iz golemoga je vodoskoka neprestano sukljao visoki mlaz vode. Svaka bi se njegova kap popela do vrha te pala u ribnjak i rasprsnula se. Ja sam ih gledao i molio se da ne padnem u opaku zamku osuđivanja. Moje su me neuobičajene životne odluke stalno izlagale društvenoj osudi. Ne bih mogao živjeti u vlastitoj koži kad bise se tako i sam odnosio prema drugima. Pa ipak, nagon za kritiziranjem iznimno je jak. Više se nisam slagao sa Seanovim idejama i ponašanjem, ali i dalje sam ga trebao poštivati kao dušu koja je potekla iz istoga božanskog izvora te mirno nastaviti živjeti životom koji sam držao svetim. Sve su mi te misli opsjedale um dok smo razgovarali. Nakon nekoga vremena, Sean me pozvao na ručak, a ja sam se pristojno ispričao. „Baš je super da smo se sreli, Monk”, rekao je i poletno mi pružio ruku. „Sean, ovo je doista bilo prosvjetljujuće iskustvo”, odgovorio sam. Od toga dana, kad god bih prolazio kroz New Delhi, odsjeo bih u Hanumanovu hramu pored Connaught Placea u društvu sadhua. U nastavku putovanja za Varanasi, vlak je stao u Agri gdje se nalazi Taj Mahal. Jedan od luksuza pri vožnji trećim razredom bila je mogućnost da siđete s vlaka gdje god vam se prohtije, a potom samo uskočite u nekim drugi koji ide u smjeru vašega krajnjeg odredišta. Kako da osoba stane u Agri, a ne posjeti grobnicu iz sedamnaestoga stoljeća koja se proslavila kao jedno od svjetskih čuda? Ušao sam kroz velebne vanjske dveri i vidio dugačko jezero koje su rubili čempresi, a s čije su se obje strane nalazili perzijski vrtovi puni mirisnoga cvijeća. Na drugom je kraju jezera pod plavim nebeskim svodom stajao Taj Mahal, dok je iza njega tekla rijeka Jamuna. Dok sam prilazio, divio sam se ručno isklesanom bijelom mramoru s intarzijama od poludragog kamenja. Odlučio sam se odmoriti u vrtu i za to vrijeme pročitao knjižicu o povijesti Taj Mahala. Izgradio ga je neki mogulski kralj kad mu je preminula najdraža žena. Bila je to njena grobnica na kojoj je dvadeset tisuća majstora i radnika radilo dvadeset i dvije godine. Konačno su je dovršili 1648. godine. Legenda kaže da su po završetku majstori izgubili ruke kako nikad ne bi ponovili takvo djelo. Kasnije je jedan od kraljevih sinova silom preuzeo kraljevstvo, prognao ili pobio svu 144

svoju braću, a vlastitog oca utamničio. Podigao sam oči s knjige i pitao se o smislu svega toga. Nakon što je izgradio velebne palače, utvrde, džamije i Taj Mahal, kralja pobijedio i utamničio vlastiti sin. Među zatvorskim zidinama živio je poput bijednika dok mu se vlastita obitelj klala među sobom.

Posljedice pohlepe za vlašću jadne su. U srcu koje njeguje korov pohlepe neće preživjeti cvijet ljubavi. Istinski monumentalno djelo jest svladati vlastitu zavist, požudu i pohlepu.

Nastavio sam putovati do drevnoga grada Varanasija. Britanci su ga prozvali Benares, indijski ga sveti spisi slave i nazivaju Kašijem, a milijuni ga hinduista drže najsvetijim od svih gradova. Osobito je drag onima koji Boga obožavaju u liku Gospoda Šive. Odšetao sam do obale Gange. Sunce je izlazilo. Drevna kamena stubišta, koja se nazivaju ghatovima, pružali su se u oba smjera dokle god mi je pogled sezao, a služili su za spuštanj do rijeke. Deseci tisuća stanovnika i hodočasnika okupili su se da bi izveli obredno kupanje. Dim se mirisnih štapića dizao pod oblake. Čuo se cilik cimbala i zvonjava zvona, zvuk rogova, ritam bubnjeva, divna glazba flauta te svete rage koje su zujale sa žičanih glazbala. Ljudi su rijeci nudili nebrojeno cvijeće i cvjetne vijence, a ona je nosila dalje. Ljudi su na sve strane pjevali pjesme, hvalospjeve i mantre koji su se stapali odajući počast Gospodinu. Da bi majci Gangi iskazali poštovanje, mnogi su štovatelji odjenuli najšarenije sarije, turbane i ostalu odjeću.Trgovci su na stepenicama naslagali brdašca jarko crvenog, žutog, zelenog, narančastog i plavog praha te se štitili od sunca desecima velikih suncobrana. Posvećenici su s obale nudili mirisne štapiće, upaljene svjetiljke, školjke, tkanine, nakit i lepeze. Mnogi su se štovatelji nalazili u samoj rijeci gdje su se molili, izvodili žrtvovanja i obrede dok su se oko njih kupali muškarci, žene, djeca, krave, bivoli, koze, majmuni i slonovi. Posvuda se besplatno dijelila sveta hrana. Mnogi prodavači hodali su amo-tamo nudeći grickalice i vjerske predmete. Bilo je to veliko slavlje prožeto vjerskim žarom. Tu sam obavio svoju jutarnju kupku, ponesen njihovim zaraznim poletom. Potom sam posjetio drevni hram Kaši Višvanatha koji se nalazi u srcu Varanasija. Spisi tvrde da su bog Šiva i njegova pratilja, božica 145

Parvati, nekoć boravili na tom mjestu. Kroz povijest, nebrojeni su sveci, kraljevi i obični ljudi hodočastili u taj hram. To je silno razjarilo jednoga mogulskog osvajača, pa ga je sravnio sa zemljom i na njegovu mjestu podigao veliku džamiju. Hinduisti su, međutim, sakrili Šivin kip te su mu kasnije podigli novi hram. Danas ga ponovno deseci tisuća ljudi svakodnevno štuju. Jednoga sam dana istraživao Varanasi kad sam začuo jauk nekih žena. Kroz uske ulice koje su vodile do rijeke prolazila je pogrebna povorka. Na čelu povorke išla je nosiljka od bambusa na kojoj je ležalo tijelo ukrašeno cvijećem, a nosili su je pokojniku bliski ljudi. Muškarci koji su hodali u povorci susprezali su emocije, dok su žene iza njih neutješno plakale. Njihova me patnja silno pogodila. Odlučio sam ih slijediti te prišao pogrebnoj lomači da vidim posljednje obrede. Sve je bilo sasvim drugačije nego na Zapadu. Na ghatovima za spaljivanje mrtvih u Varanasiju razmišljao sam o zagonetki smrti koju filozofi pokušavaju odgonetnuti već tisućama godina. Molio sam za dublji uvid te odlučio od izlaska do zalaska sunca sjediti na obali spalionice Manikarnike i promišljati neizbježnu stvarnost smrti. Mnogi hinduisti vjeruju da je velika sreća kad umrete u Varanasiju pored Gange. Rečeno je, naime, da ondje u trenutku smrti bog Šiva prilazi umirućemu i šapne mu na uho ime Rame, Svevišnjega Gospodina i izvora vječnog zadovoljstva, čim se dokončava krug rođenja i smrti. Zbog toga mnogi hočasnici svoje posljednje dane provode u Varanasiju. Sjedio sam na mjestu nasuprot spalionice i promatrao goruća tijela te njihove rođake i prijatelje koji su se morali suočiti sa smrću. Nakon procesije ulicama u kojoj bi se pojalo i naricalo, tijelo se polagalo na lomaču od drvenih klada. Potom bi se ukrasilo svetim predmetima uz recitiranje molitvi, mantra i svetih tekstova. Na kraju obreda, najstariji bi sin ili najbliži rođak obilazio tijelo i poškropio ga vodom Gange, a zatim bi na lomaču položio goruću baklju. Izgaranje mrtvoga tijela označavalo je oslobođanje duha, a plamen je predstavljao stvoritelja Brahmu. Vatra bi se upalila i rasla, a crni se dim dizao u nebo. Tada bi mnogi ožalošćeni uputili posljednje molitve, okupali se u rijeci i otišli. Ja bih tamo ostao i pažljivo promatrao posljednje trunutke tijela. Kosa bi se stisnula i nestala, meso bi se smežuralo, organi istopili, a kosti smrvile. Najzad bi ga vatra potpuno progutala dok od njega ne bi ostala samo gomila 146

pepela koji bi se pažljivo pomeo u majku Gangu, konačno počivalište. Tako je izgledao posljednji čin nečijeg života. U pozadini se čula prekrasna pjesma majke Gange koja je sve nas pozivala vječnoj stvarnosti. S vremena na vrijeme, u toj bih pjesmi začuo mantru Hare Krišna te sam pojao dok sam razmišljao o smrti. Tijelo će s vremenom odnijeti zemlja ili vatra. Ako je ono to što prijatelji i obitelj doista vole, zašto ga uništavaju?

Ono što ljudi vole nije tijelo, već duša. Tijelo je privremeno vozilo. Bez duše, ono je poput vozila bez vozača. Gledam svojim očima, mirišem svojim nosom, kušam svojim jezikom, čujem svojim ušima, osjećam svojom kožom, mislim svojim mozgom i volim svojim srcem, ali tko sam ja? Tko je taj svjedok, uživatelj i patnik koji pokreće moje tijelo?

Promišljao sam o tom pitanju dok sam promatrao kako se jedno tijelo za drugim sprema na počinak u svetoj rijeci. Sva će tijela bez obzira na rasu, spol, nacionalnost, obrazovanje, bogatstvo i religiju najzad odnijeti rijeka vremena koja je krajnji izjednačitelj.

S

pavao sam na obalama rijeka i pod stablima, a za jelo prosio jeftine žitarice. To je bio život koji sam odabrao. Zdravlje me je dobro služilo, osim povremenih napada dizenterije. Još uvijek sam nosio tkaninu što sam je dobio u Rišikešu, a koja se istrošila i izblijedila. Kosa mi je narasla. Stopala su mi bila žuljava i puna ožiljaka od toga što sam po džunglama, poljima, selima i gradovima hodao bos. Sve što sam imao sa sobom bila je drvena posuda za prošenje, štap za hodanje, platnena torba puna knjiga i vjerska slika koju sam kupio svojim posljednjim novcima. Pa ipak, srce mi je bilo prepuno veselja, jer sam duboko vjerovao u cilj koji sam si odredio. Život mi je bio škola, a ja sam bio učenik gladan znanja. Nešto unutar mene poticalo me je da vidim i učim sve više i mamilo me s mjesta na mjesto te od osobe do osobe, ne dajući mi mira. Tko je ili što bilo to nešto? Ja sam vjerovao da je to Bog, netko čiju sam prisutnost osjećao cijeloga života. Netko kome sam se molio kao dijete, osjećajući da je daleko a opet tako blizu. Netko koga sam sramotno izdavao kao mladić i koga sam sada želio upoznati i voljeti. 147

U Varanasiju sam čuo za Pašupatinath, još jedno sveto mjesto posvećeno Šivi. Kažu da se želje sigurno ispune onome tko na tom mjestu uputi molitve određene noći u godini. Namamila me je kako pustolovina tako i obećanje. Vlakom i kamionima prešao sam oko četiristo kilometara prema sjeveroistoku do Doline Katmandu u Nepalu gdje su se tisuće hodočasnike okupljale u Pašupatinathovu hramu. Strancima je ulaz bio zabranjen, ali ja sam došao izdaleka i odlučio te noći obožavati i moliti za blagoslov da nađem svoj put do božje ljubavi. Prekrio sam se pepelom sa žrtvene vatre i ušao unutra, riskirajući život. Bilo je to duboko iskustvo koje me potaklo na propitivanje temelja moje vjere i životnog usmjerenja. Sljedećeg sam jutra odlučio opet prijeći u Indiju. Prešao sam oko tristo i dvadest kilometara južno i stigao u Bodh Gayu u državi Bihar, budistima najsvetije mjesto na Zemlji. Dvije tisuće petsto godina ranije, princ Siddhartha Gautama pobjegao je iz svoje bogate kraljevske palače da bi potražio rješnje za patnje koje donose rođenje, starost, bolest i smrt. Šest je godina živio asketskim životom i trpio samonametnutu bol, izgladnjivanje i prirodne nepogode u potrazi za oslobođenjem. Kad je shvatio ograničenja toga puta, došao je u Gayu te sjeo u položaj lotosa ispod stabla bo gdje se zavjetovao ne se neće pomaknuti dok ne ostvari svoj cilj: prosvjetljenje. Kao što je Isusa u divljini iskušao Sotona, Siddhartu je iskušala Maja, moć opsjene. Mamila ga je svim mogućim zadovoljstvima, ali on je ostao odan svojoj nakani. Pod svetim stablom bo u Bodh Gayi, Siddharta je postao Buddha, Prosvijetljeni. Otada to stablo obožavaju kao stablo Bodhi, odnosno Stablo prosvjetljenja. Pod stablom Bodhijem proučavao sam djela o Buddhinim učenjima i meditirao od izlaska do zalaska sunca u raspoloženju zahvalnosti. Meditirajući pod tim drvetom, osjećao sam da me tijek snažne energije izdiže iz tijela i uma u svemir. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pisci poput D.T. Suzukija i Alana Wattsa približili su zen budizam javnosti na Zapadu. Proučavao sam neka od njihovih djela te bio silno privučen njegovom jednostavnom i izravnom prirodom. Doznao sam da neki zen majstor iz Japana poučava put zena u Bodh Gayi. Silno me razveselilo što sam dobio priliku prisustvovati neknekolicini njegovih predavanja. Petnaestak se studenata, polovica iz Indije a polovica sa Zapada, 148

okupilo u sobi za meditaciju gdje smo nestrpljivo čekali da upoznamo učitelja. Cijenjeni je učitelj iz Japana ušao u prostoriju nakon što se oglasilo zvono. Glava mu je bila svježe obrijana, a nosio je dugu i široku crnu halju. U ruci je nosio štap od bambusa. Polako je sjeo na pod i uspravio leđa, a zraka sunčeva svjetla još je više naglasila izrazite crte njegova lica dok nam se obraćao: „Ja ću biti vaš učitelj. Vaš će vas učitelj poučiti izvornu putu zena koji se prenosi u dugoj tradiciji.” Njegov je ritmičan govor imao hipnotički utjecaj. „Izvor sve patnje je želja”, počeo je. „Želja dolazi jer je um vezan za osjetila. Sloboda je kad um ispraznimo od svih misli. Kad ne budemo imali ni um ni misli, dostići ćemo satori, stanje oslobođenja.” Onda je čvrsto zatvorio oči i usredotočio se na objašnjavanje zena kao izravnoga načina da otkrijemo smisao života, pri čemu nam logika i riječi samo odvraćaju pažnju. „Vi ste buddha,“ rekao je, „ali to morate sami otkriti. Sva su bića buddha onako kako je i led voda.“ Prisjetio se: “Veliki D. T. Suzuki pisao je kako primjena zena znači život poniznosti; život rada; život službe; život molitve i zahvalnosti te život meditacije.” Potom je opisao svoj način provođenja discipline: „Vaš će učitelj biti strog. Morate slušati svaku njegovu riječ i stalno šutjeti. Da?” Svi su kimnuli. Onda je počeo određivati pravila: „Ne obraćajte pažnju na osjetila. Nema seksa, nema opijanja, nema igara i nema glazbe. Jest ćete samo kad vas pozove vaš učitelj i to samo ono što vam on da.” Novi su se učenici počeli meškoljiti, a stariji su ih ohrabrivali. Učitelj je nastavio: „Vaš će vas učitelj poučavati putem koana, paradoksalnih zagonetki koje će vas osloboditi racionalnog razmišljanja. Vaš će vas učitelj poučiti kinhinu, hodajućoj meditaciji, te zazenu, sjedećoj meditaciju. Dnevno ćete imati tri zajedničke meditacije ili zazena, od kojih će svaka trajati jedan do dva sata. Bit ćete potpuno mirni. Svaki pokret ispravit će kazneni štap vašeg učitelja.” Potom je položio ruke na krilo i poučio nas tehnici pomoću koje se um ispraznio tako što smo sjedili i usredotočili se samo na crtu u kojoj su se dodirivali zid i pod. „Počinjete kad vaš učitelj zazvoni zvonom. Završit ćete tek kad vaš učitelj opet zazvoni”, rekao je. Tijekom prve večernje vježbe, zaboljelo me je rame pa sam se malo pomaknuo. Tres! Rame mi je žestoko udario štap od bambusa. Nikad se više nisam pomaknuo. Svatko tko bi se pomaknuo bio bi kažnjen štapom od bambusa. Udovi su nas boljeli, a komarci se gostili našom 149

krvlju. Zvuk udarca štapa po koži postao je uobičajen. Konačno nas je spasilo učiteljevo zvono. Onoga dana kad je trebalo obrijati glavu u znak predaje, svi su to učinili osim mene. Srce me nije vuklo da tomu posvetim svoj život kao ostali. Nisam osjećao niti uvjerenje niti želju. Kad je završio četrnaestodnevni tečaj, zahvalio sam učitelju i otišao. Osjećao sam da su strogo nadziran život koji je zahtijevao i umalo neprestana meditacija predstavljali dobro iskustvo. Ipak, cijelo sam vrijeme osjećao nešto što nisam mogao imenovati, a što je u meni pobudilo sumnju. Za nekoliko dana, upravo dok sam izlazio iz meditacije pod stablom Bodhijem, sreo sam mladi američki par učiteljevih vjernih sljedbenika. Kad sam ih upitao kako su, djevojka je počela plakati. „Nećeš mi vjerovati što se dogodilo kad si otišao iz ašrama”, rekla je. „Ne mogu ni zamisliti.” Pripremio sam se slušati pod stablom Bodhijem. Nato je ona duboko uzdahnula, sjela pored mene i počela: „Kasno one večeri kad si otišao, Jonathan se otišao olakšati i putem slučajno vidio nešto vrlo neobično.” Obrisala je oči i zastala da se pribere. „Sjećaš li se Pam, jedne od njegovih učenica iz Amerike?” Ja sam kimnuo. „Pa, vidio ju je kako ulazi u učiteljeve odaje. Nekoliko sati kasnije, izašla je van vidno uznemirena. Sljedećih se nekoliko dana Jonathan sakrivao među drvećem banane i promatrao. Očajan, svake je noći gledao isti događaj. Najzad je to podijelio s ostalim učenicima i svi smo osjetili da je moramo ispitati o čemu se radi. Pam nam je priznala istinu. Učitelj je s njome imao aferu i svake su se noći sastajali.“ Djevojka je jecala i brisala suze maramicom: „Iznevjerio nas je.” Rastužio sam se. Nakon toga su iskušali učitelja tako što su mu u čaj podmetnuli LSD. Pod utjecajem droge pokazao je svoje pravo lice. „Da si ga samo čuo. Potpuno je poludio, pravi ego-manijak.” Imitirajući učiteljev duboki glas i vitlajući mi prstom pred nosom, rekla je: „Morate slušati samo mene. Ja sam prosvijetljen. Svi su drugi varalice. Ako se usudite posumnjati u moje riječi ili moja djela, bit ćete prokleti.” Na kraju je rekla da su ga svi učenici napustili. Srce me je boljelo i tugovao sam što čujem takve vijesti o osobi od koje sam učio. Nakon što su moji američki prijatelji otišli, pokušao sam shvatiti što sam čuo. Učitelj zena bio je izuzetno strog prema 150

svojim sljedbenicima, ali ne i prema sebi. Pogrešno je predstavio dugu tradiciju iskrenih učitelja. Nažalost, takvo licemjerje kalja predodžbu o svim velikim svjetskim tradicijama.

Neodgovoran vođa može slomiti srca i uništiti vjeru svojih sljedbenika te izazvati sumnju čak i prema onima koji su doista iskreni. Koliku je samo bol njegovo licemjerje uzrokovalo onima koji su mu vjerovali. I, gle, što je učinilo njegovu vlastitom životu. Kako li je silno važno živjeti u skladu s onim u što vjerujemo. Koliko je bitno držati se onoga što propovijedamo.

D

io prekrasnoga krajolika Bodh Gaye bili su mnogi hramovi koji su predstavljali razne budističke narode Azije. Hodao sam od svetišta do svetišta. U mirnom burmskom viharu, hramu, upoznao sam učitelja Satja Narajana Goenku. Otprilike godinu dana ranije došao je iz Burme poučavati drevnu tehniku meditacije. Pozvao me na desetodnevni tečaj koji je počinjao sljedećega dana. Dirnut njegovom iskrenošću, postao sam mu učenik i sudjelovao u tečaju zajedno s desetak drugih. Goenkađi, kako smo ga zvali, postao nam je svima poput srdačnog oca. Kosa boje srebra bila mu je uredno počešljana s razdjeljkom na desnoj strani, a njegovo je glatko obrijano lice zračilo mirom. Osim bijele košulje s dugmadi, nosio je i plavu tkaninu kockastoga uzorka, koja se zvala lunghi. Motao ju je oko pojasa, a sezala mu je sve do gležnjeva. Goenkađi je podvio noge i podijelio s nama svoju životnu priču. Rodio se 1924. u indijskoj obitelji koja se u Burmi nastanila radi posla. Unatoč velikom bogatstvu i ugledu bio je nesretan te patio od migrena i tjeskobe. Rekao je: „Godine 1955. upoznao sam svoga cijenjenog učitelja Sajagja U Ba Khina. Taj mi je doživljaj promijenio život. Od njega sam učio sljedećih14 godina. Njegova učenja predstavljaju tradiciju koja seže sve do Buddhe.“ Objasnio je:“Buddha nikad nije poučavao sektaškoj religiji već Dhammi, odnosno dharmi, putu oslobođenja.” Naučio nas je da je vipassana, sagledavanje stvarnosti onakvom kakva doista jest, jedna od najdrevnijih tehnika meditacije s indijskog potkontinenta. „Tu je tehniku Gautama Buddha nanovo otkrio prije više od 2500 godina i poučavao je kao opći lijek za opće nevolje.” Goenkađi je o svom učitelju govorio s dubokom zahvalnošću. 151

„Iako je U Ba Kin je bio obiteljski čovjek, a ne redovnik, ipak je svladao umjetnost primjene i poučavanja vipassane. Najzad me blagoslovio da je donesem natrag u Indiju, zemlju odakle je potekla, kako bi se ispunio jedan veliki san.” Goenkađi je bio iskren i pošten čovjek. Bilo mu je lako vjerovati. Njegova su učenja bila jednostavna i izravna. Tri puta dnevno održao bi zajedničku meditaciju, a svake bi večeri držao predavanje. „Putem ove meditacije“, rekao je, „naučit ćete promatrati život iznutra i izvana, biti neutralan svjedok života, nevezani za predodžbe o zadovoljstvu i boli, uspjehu i neuspjehu te sreći i nesreći. Um na taj način um pronalazi sve istančanija stanja mira, a iz mira se budi samilost.” Svakoga bih dana sredinom jutra nasamo razgovarao s Goenkađijem te smo postali vrlo bliski. Iskreno je brinuo za svakog učenika i svakome bio dostupan, a da pri tom ništa nije tražio zauzvrat. Moć njegova prisustva i postojanost uvjerenja štitili su grupicu njegovih sljedbenika. Na kraju tečaja, pozvao me da prisustvujem sljedećim tečajevima koje se spremao održati u Bombaju. Pristao sam. Nekoliko sam dana od jutra do mraka prakticirao vipassanu pod svetim stablom Boddhi i molio se zlatnome Buddhi u hramu za blagoslove. Iz Bodh Gaye, otputovao sam na sjeverozapad do Sarnatha. Tamo je u Parku jelena Buddha započeo svoju propovjedačku misiju. Na tom sam mjestu proučavao zavjet Bodhisattva pri kojem pojedinac ide Buddhinim stopama tako što svoj život pretvori u žrtvu samilosti za one koji pate u iluziji svijeta. Dok sam razmišljao o toj vrlini, odlučio sam otputovati u Kolkatu i zatražiti blagoslove jedne nesebične duše o kojoj sam mnogo toga čuo, Majke Terezije. Putujući prema istoku, stigao sam do postaje Howrah u Kolkati. Bilo je rano ujutro. S teškoćom sam se progurao kroz gomile i stigao na Kali Ghat na obali Gange. Zaputio sam se do obližnjega hrama božice Kali, čiji oblik poprima samilosna moć boga Šive, a zadužena je da uništava zlo. Na prilazu su se natiskale gomile ljudi. U trgovinama su visjele slike božice koja vitla mačem i plazi dugi jezik. Trgovci su izvikivali „Đaba mala” i u rukama držali krvavo crvene vijence cvjetova hibiskusa, koji su vrlo dragi božici. Ti cvjetovi u obliku trublje imaju pet latica i duge kup klonulih prašnika crvene koji koji je nalikovao slikama Kalina jezika. Na prenatrpanim štandovima prodavači su naslagali ponude božici poput mirisnih štapića i nakita 152

te gomila mliječnih slatkiša, cvijeća, kokosa i crvenoga praha koje su nasrtljivo nudili prolaznicima. Zaglušujuća je glazba treštala iz zvučnika dok su se hodočasnici, trgovci i prosjaci međusobno sudarali. Redovi gubavaca, udovica i osakaćenih ljudi sjedili su na tlu i zurili u prolaznike dok su uzdignutim rukama iskali milostinju. Ja sam im htio nešto dati što bi im ublažilo patnju, ali nisam imao ništa do tužnoga osmijeha i molitve. Na ulaznoj kapiji stotine se ljudi guralo i razgovaralo dok su ulazili i izlazili iz Kalina hrama. Nisam mogao ni sanjati što ću vidjeti kad uđem. Preko puta božičina oltara nalazili su se žrtveni oltari umrljani krvlju i mesom. Jedna je crna koza mahnito skvičala dok su je dizali za noge, a glavu joj umetali između krvavih prečki. Goloprsi svećenik izgovorio je nekoliko mantri i zamahnuo golemim širokim zakrivljenim nožem i – pljas! – odrezao kozi glavu. Iz vrata joj je navrla krv. Oči na beživotnoj glavi gledale su u prazno kad je pala na tlo uz jezovit udarac. Tijelo su odmah odnijeli na kuhanje da bi nahranili siromašne. Osjećao sam mučninu i otrčao do obale Gange gdje sam pokušao shvatiti što sam vidio. Kakve li silne razlike, mislio sam, između krvoprolića koje sam ovdje vidio i mirnih mudraca među kojima sam živio, a koji su slijedili isti taj hinduizam. Pokušavajući dokučiti očigledno proturječje, prišao sam staromu sadhuu koji je čitao knjigu naslonjen na stablo jedne vrste kruhovca i progovorio o svojoj dilemi. „Prije mnogo godina“, rekao mi je, „i ja sam bilo svećenik u takvom hramu. Obezglavio sam mnoge životinje žrtvenim mačem, ali silno sam patio od noćnih mora.” „Možete li mi nešto reći o njima?“ zamolio sam. „Da. U snovima su me napadale koze koje sam ubio. Prvo sam ih vidio kako skviče od boli, a onda bi me osvetoljubivo pogledale i krenulo me bosti rogovima i kidati mi meso zubima. Potom bi se pojavio grozovit divovski svećenik sa čovječjim tijelom i glavom koze koji bi moju glavu prislonio na oltar i odrezao je mojom vlastitom sjekirom.” Naglo je zatvorio knjigu i naslonio se o stablo: „Kad to više nisam mogao podnijeti, ostavio sam svećeničke dužnosti i prihvatio život sadhua.” Slušao sam ga širom otvorenih očiju. „U svakoj religiji ljudi tumače svete spise i pridržavaju se običaja koji odgovaraju njihovoj razini spoznaje. Put onih koji tragaju za srži nesebično je služenje i 153

meditacija na Boga. Onima koji žele dostići više oblike materijalnoga uživanja i umanjiti grijehe, predlaže se da budu pobožniji. Ali oni koji žude za materijalnim blagodatima imaju razne navade, poput žrtvovanja koje si vidio. Kaže se da su Vede poput stabla koje ispunjava želje te da u njima možemo pronaći put do svega što želimo. Kali je milostiva božica prirode koju razni ljudi obožavaju na razne načine. Unatoč svemu što rade u njenom hramu, ona ne jede meso.” Gladao sam u rijeku i mislio kako na Zapadu milijune životinja kolju iza paravana, daleko od očiju ljudi. Ovdje su oni koji jedu meso barem vidjeli ono što je potrebno učiniti da bi održali svoj način prehrane. Do toga sam dana smatrao kako će mi istraživanje raznih putova proširiti razumijevanje duhovnosti. No navedeni mi je događaj podario dublje shvaćanje. Bez zreloga vodiča mogao bih doista ostati zbunjen očiglednim proturječjima koja postoje unutar svake tradicije.

H

odao sam prenapučenim ulicama Kolkate, a srce mi je jače udaralo u iščekivanju sljedećeg odredišta. Automobili su trubili i nadmetali se za svaki centimetar ulice. Kamiondžije su turirali bučne mašine i ležali na trubama. Stotine se bicikala i motora guralo i galamilo, a bosonogi su se muškarci znojili i napinjali vukući čitave obitelji na svojim rikšama. Volovi su otpuhivali i mrštili se vukući prenatrpana kola. Psi, krave, bivoli i ovce slobodno su šetali i nisu se ni zbog koga zaustavljali, a kroza sve to teškom se mukom i udarcima probijala gomila pješaka. Kad sam stigao pred jednostavnu jednokatnicu u kojoj se nalazio samostan Majke Terezije, sa čednim me osmijehom dočekala katolička časna sestra: „Dobrodošao k Misionarkama ljubavi”, rekla je. „Kako te mogu služiti?” Sklopio sam dlanove iz poštovanja i zamolio je: „Volio bih imati čast susresti Majku Tereziju. Je li to moguće?“ „Slijedi me. Vidjet ćemo.” Uvela me u jednostavnu kapelicu. „Ovo je naša soba za molitvu. Ovdje štuju Majka Terezija i redovnice.” Kleknuo sam i uputio molitvu. Kad sam ustao, izvela me je iz kapelice i povela niz hodnik. Dok smo prolazili pored slabo osvijetljene sobe, uskliknula je: „Evo Majke pri dnevnim dužnostima.” Pogledao sam unutra i vidio Majku Tereziju kako vlastitim posvećenim rukama čisti golem pougljenjen lonac. Srce mi se rastopilo. 154

„Majko,” rekla je moja vodilja, „ovo je Richard, američki sadhu. Htio bi te upoznati.” Majka Terezija me pozdravila sklopljenih dlanova. „Molim te, oprosti mi što ćeš me čekati. Smijem li prvo dovršiti svoju službu?” „Naravno, Majko”, odgovorio sam. Časna me je sestra uvela u sobičak, ponudila mi stolac i rekla da će Majka doći nakon što opere suđe. Za nekoliko minuta Majka Terezija je ušla u prostoriju i sjela na drugi stolac. Njezino je ostarjelo tijelo bilo krhko i smežurano, ali sam osjetio njeno snažno prisustvo. Kao posljedica njezina strogog života, lice su joj izbrazdale bore, ali oči su joj sjajile nevinošću djeteta. Svuda se oko nje toliko toga događalo, pa ipak je našla vremena za beznačajnu dušu poput mene. Nježnim je glasom izgovorila riječi koje su dopirale iz njena srca: „Najveći je problem u ovomu svijetu glad. Nije to glad trbuha već srca. Širom svijeta pate bogati i siromašni. Ljudi su usamljeni i gladni ljubavi.” Njen je pogled otvorio moje srce svakoj riječi: „Samo božja ljubav može utoliti glad srca. Nema drugoga.” Mahnula je rukom, odričući važnost vlastitim djelima. „Nije tako teško hraniti trbuhe siromašnih. Pravi je izazov nahraniti gladna srca čovječanstva Božjom ljubavlju. Vidiš, naša srca moraju biti čista da bi tu ljubav pružila.” Njena je posvećenost misiji Isusa Krista bila silna poput oceana, a svaki njen izraz bio je poput vala u tom oceanu. „Siromaštvo se ne ogleda samo u nedostatku odjeće, već i u nedostatku ljudskoga dostojanstva i prekrasne vrline čistoće. Siromaštvo je nedostatak međusobnog poštivanja.” Rukama je pritisnula srce i uzdahnula: „Kad siromasi iz Kolkate umru u mojem naručju, u njihovim očima vidim svjetlo nade. Ali ne vidim ga u očima mnogih bogatih i moćnih ljudi sa Zapada. Pravo se bogatstvo nalazi u srcima onih koji vjeruju u Božju ljubav. Svijet očajnički treba one koji će tu nadu pružiti ljudima siromašnim u srcu.” Tada je u prostoriju ušlo još nekoliko posjetitelja. Gospođa iz Ujedinjenoga Kraljevstva upitala je Majku: „Zašto perete suđe? Zar ne postoji nitko drugi tko to može učiniti umjesto Vas?” Majka Terezija je svojoj ispitivačici uputila topao pogled. „Služenje Bogu i čovječanstvu je čast, a ne posao. Svaka služba Bogu je blagoslov. Nema više ili niže.” „Ali, Majko,“ upitao je sada i njezin suprug, „odakle vam snaga?” 155

Nato Majka Terezija podigne svoju krunicu pa reče nešto što sam već bio čuo od mnogih svetih ljudi u mnogim tradicijama: „Sva moja snaga dolazi od Gospodinovih svetih imena.” Onda se okrenula prema meni i rekla: „Ako si ponizan, ništa te neće dirati, ni hvala ni sramota, jer znaš tko si. Bog nam je svjedok. Ne daj da te obeshrabri bilo kakav neuspjeh dokle god budeš davao sve od sebe.” Njene sam riječi pohranio duboko u srce. Prije no što je otišla, gospođa iz Ujedinjegoa Kraljevstva zahvalila je Majci Tereziji na njenim primjernim djelima. „To su Božja djela“, rekla je Majka Terezija. „Ja sam tek sićušno oruđe u Njegovim rukama.” Onda se ispričala i otišla oprati ostatak posuđa. Majka Terezija rodila se 1910. u albanskoj obitelji u Makedoniji. U sedamnaestoj se godini zaredila i ubrzo nakon toga dobila poziv da služi kao učiteljica, a kasnije i ravnateljica u školi St. Mary’s u Kolkati. No 1948. godine dogodilo joj se nešto vrlo važno. Osjetila je poziv da služi siromahe u sirotinjskim četvrtima Kolkate. Godine 1950., sa samo dvanaest pomagačica, Majka Terezija osnovala je Misionarke ljubavi. Njena je nesebična služba nadahnula tijekom godina tisuće ljudi da joj pomognu pri „Božjim djelima”. Na moju molbu, časna me je sestra odvela u prihvatilište za bolesne i umiruće. Osjećao sam da ne mogu ništa učiniti za njih, ali sam ipak malo pomogao sa čišćenjem i nošenjem posuda. Uskoro se pojavila Majka Terezija. Njeno je prisustvo donijelo svjetlo nade i radosti u turobnu sobu bijede i smrti. Blago se nasmiješila i uhvatila ruku žene koju je bolest dotukla, a bolesnica se razveselila i očiju sjajnim od sreće uzvratila joj osmijeh. Zatim je Majka prišla svakom krevetu u sobi. Nije to bilo iz dužnosti, već iskrene privrženosti. Neki je mršavi muškarac, koji je iskašljavao krv i na očigled malaksavao, primio njenu ruku na svojoj glavi. Podigao je pogled prema njoj kao da je anđeo koji mu je došao u najtežem trenutku. Onda je pognuo glavu i nasmiješio se. „Božja je ljubav s tobom”, nježno je rekla Majka. „Sjećaj ga se sa zahvalnošću.” Ženi koja je umirala sama i odbačena od svojih voljenih, Terezija je uputila riječi utjehe: „Ako iskreno želiš voljeti Boga, nauči opraštati.” Time je podigla teret sa ženina srca. Ljubav prema Bogu koju je osjećala Majka Terezija obuhvaćala je i sve ljude. Ponizno i skromno, pružala je čudo nade i sreće svakome koga je 156

dotaknula. Bilo da se radilo o hinduistima, mumslimanima, židovima ili kršćanima – prema svima se ophodila s jednakom privrženošću. U jednom se trenu Majka okrenula prema meni i rekla mi: „Ja u svakoj ovoj sirotoj duši vidim moga voljenog Isusa. Moj Gospodin milostivo prihvaća moju ljubav putem njih.” „Majko,” rekao sam, sav plah pred njom, „oni u tebi vide Isusovu ljubav.” Na to je na Majčinu licu zasjao osmijeh: „Zar to nije čudo Božje ljubavi?”



157

I

8

z Kolkate sam pošao zapadno, na dug put do Mumbaija gdje je Goenkađi vodio još jedan tečaj. Dva i pol dana sam proveo u vlaku. Tijekom vožnje meditirao sam na sliku plavoga dječaka koji je svirao flautu. Dan za danom u mom se srcu prema njemu razvijala posebna privlačnost te sam se pitao kad će mi se otkriti tko je to. U Mumbaiju sam učio kod Goenke i iznova me zadivio time kako je život posvetio tomu da pomogne svojim učenicima. Kad učitelj posveti vlastiti život svojim poukama, učenici ne mogu odoljeti nadahnuću da posvete život učenju. Nakon desetodnevnoga tečaja, osjetio sam silnu potrebu da protegnem noge i prošećem gradom. Hodao sam satima bez cilja. Najednom sam zapeo na crvenom svjetlu na križanju sred gustoga prometa. Automobilske trube su bučile, a gomila je pješaka poput rijeke tekla oko mene. Bilo je muškaraca u odijelima i kravatama s aktovkama u rukama koji su se miješali sa otrcano odjevenim uličnim deranima i prosjacima, gospođama u veselim sarijima, piljarima s njihovom robom i starcima odjevenim u tradicionalnu gandijevsku odoru. Ljudi tamno smeđe kože, oni svjetle puti te oni čija je koža izblijedjela ili puna mrlja zbog vitiliga gurali su se na ulici zajedno s nekolicinom europskih turista u trapericama i mini suknjama. Iza leđa nam se nalazila moderna visokogradnja koja je nikla pored viktorijanskih vila i ruševnih straćara. Pogledao sam u nebo bez oblaka i zasljepljujuće sunce te primjetio golemu oglasnu ploču na kojoj je velikim crvenim slovima bio ispisan oglas za duhovni događaj na Cross Maidanu. Cross Maidan je prostrani park u središtu Mumbaija. U parku se nalazio golemi šator za pandal. Kad sam u njega ušao, našao sam se u svijetu punom boja. Posteri s indijskom umjetnošću visjeli su sa crvenih, zelenih i žutih tkanina koje su, poredane okomito jedna za drugom, činile stranice šatora. Kolutovi dima izvijali su se iz oporih mirisnih štapića. Onda sam ugledao stol pun knjiga na kojem 158

me posebno privukla slika na naslovnici jedne od knjiga. Srce mi je poskočilo. Prikazivala je prekrasna plavog dječaka koji je držao flautu. Silno privučen, prošaptao sam: „To je on.” Da, to je on, pomislio sam. Nisam znao tko je, a nosio sam njegovu sliku po cijeloj Indiji. Ta se ista osoba opet pojavila preda mnom. Onda sam primjetio naslov knjige otisnut velikim crvenim slovima –Krišna: Svevišnja Božanska Osoba. Potiho sam uskliknuo: „Krišna! Zove se Krišna!” Pronašao sam dugo očekivano rješenje zagonetke. Htio sam o njemu saznati nešto više, pa sam upitao smijem li pogledati knjigu. Neki je redovnik sa Zapada, odjeven u bijele halje i obrijane glave, stajao iza stola. Iznenađen je rekao: „O, pa ti govoriš engleski?” „Da, ja sam iz Amerike”. Željno sam posegnuo za knjigom. „Doista? Nisi Indijac? Štuješ li Šivu?” upitao je i stavio mi knjigu u ruke. „Ne znam točno što sam, ali neko sam vrijeme živio sa šivaistima.” „Ja sam Tušta“, rekao je. „Evo poglavlja za koje mislim da će te zanimati. Govori o odnosu između Šive i Krišne.“ Pitao sam se zašto se toliko iznenadio kad je otkrio da sam iz Amerike. Dugo se vremena nisam vidio u ogledalu te do toga trena nisam shvaćao kako sa svojim smeđim očima i ponešto tamnijom puti, dugom zamršenom kosom i odjećom umrljanom rječnim blatom izgledam baš kao pravi indijski isposnik. Prigrlio sam knjigu na srce, povukao se na osamu i čitao knjigu o Krišni poput čovjeka mučena žeđu koji pije iz oaze hladne vode. Ovako je počinjala: „Kad netko na Zapadu vidi omot knjige o Krišni, odmah pita: ‘Tko je Krišna?’” Potom je pisalo da je Krišna svevišnji Gospodin i da ime Krišna znači ‘sveprivlačan’. „Bog je sveprivlačan jer posjeduje sve bogatstvo, moć, slavu, ljepotu, mudrost i odvojenost u neograničenoj mjeri.”

Dok sam čitao, neka je mlada Amerikanka omotana u žuti sari sjela na pozornicu i zapjevala prelijepe pjesme o Bogu. Kasnije sam saznao da se zove Jamuna Devi. Dok sam, unesen u knjigu o Krišni, slušao njenu pjesmu koja je dirala dušu, preplavili su me osjećaji. 159

Kad je došla večer, pandal je napunilo preko 25,000 ljudi. Želio sam čuti govornika, pa sam vratio knjigu i sjeo u stražnji kut šatora. Na pozornici je pjevalo i plesalo dvadesetak posvećenika sa Zapada. Mladići obrijanih glava nosili su tradicionalne halje sadhua, a djevojke su nosile raznobojne sarije. Čitava je gomila iščekivala dolazak gurua. Svi su prisutni bili silno zadovoljni kad se uskoro pojavio na pozornici. Bio je to čovjek kraljevska držanja, obrijane glave u haljama boje šafrana. Njegovo je tijelo sjajilo. Hodao je otmjeno poput labuda i gestikulirao sigurno poput kakva kralja. Usprkos tome, ponašao se je krotko i ponizno, kao da pred sobom neprestano vidi Boga. Publiku je pozdravio sklopljenih ruku te sjeo na povišeno sjedište. Kako sam sjedio daleko, nisam baš dobro vidio. Žudio sam biti bliže, ali sam se sramio stati ispred drugih. Na pozornici sam vidio mladog posvećenika kako se kreće s jedne na drugu stranu i fotografira događaj. Guru ga je pozvao bliže i nešto mu prošaptao. Nakon toga, mladić se zagledao u gomilu i pogledom nekoga tražio. Mnogo je puta nekoga u publici rukama pozivao da dođe na pozornicu, no najzad je morao sići u mnoštvo jer se nitko nije odazvao. Teškom je mukom prolazio kroz desetke tisuća ljudi koji su sjedili na tlu. Na moje iznenađenje, došao je skroz do mene. Mirno mi se osmjehnuo i rekao mi: „Šrila Prabhupada želi da sjediš do njega na pozornici.” Ja sam zapanjeno promrmljao: „Kako to da me poznaje?” On mi nije odgovorio već me je uhvatio za ruku i odveo na pozornicu. Tamo me predstavio svome guruu. Njegov me osmijeh, širok poput oceana, preplavio radošću. Šrila Prabhupada mi se činio silno poznat, ali nisam znao zašto. Sjedio je podvijenih nogu i uspravnih leđa. Kao svami, bio je odjeven u uredno nabrane halje boje šafrana. Otmjenom gestom pozvao me je da sjednem blizu njega, pa sam odabrao mjesto na pozornici prekrivenoj tepihom. Zadivljeno sam ga pogledao. Negove su se velike nježne oči nakratko zagledale u moje pogledom koji mi je prodro sve do duše. Put mu je bila brončana, nos širok i zaobljen, a duge uši nalik Buddhinim. Kako je nedavno obrijao glavu, kosa mu je bila vrlo kratka i sijeda, a na čelo je žućkastom glinom narisao dvije okomite linije koje su predstavljale jogički put posvećenosti, bhakti. S obje strane njegovih punih, jasno ocrtanih usana nalazila se po jedna duboka bora. Dok su posvećenici veselo plesali i pjevali u čistoj i sjajnoj odjeći, ja 160

sam postao svjestan svojih riječnim blatom umrljanih prnja. Mladići su netom obrijali glave i lica, a ja se nisam mogao ni sjetiti kad sam se posljednji put obrijao, da i ne spominjem šišanje ili češljanje kose. Svakoga dana bih se kupao u rijeci ili nekom blatnjavom jezeru. Mora da sam u njihovu prisustvu izgledao jako prljav. Oni su veselo pjevali i plesali, a ja sam mirno sjedio. Bio sam navikao živjeti u zabačenim šumama, a sada sam sjedio na pozornici s desecima tisuća ljudi koji su nas gledali. Smeten i sasvim neprilagođen, umalo sam pobjegao. Tada mi se Šrila Prabhupada nasmiješio tako ohrabrujuće i s ljubavlju da sam se odmah osjetio kod kuće. Zašto je taj čovjek upravo mene među svima prisutnima pozvao na pozornicu pored sebe? Zašto baš mene? Dok sam razmišljao o toj zagonetki, Šrila Prabhupada je podigao par mjedenih ručnih cimbala i počeo njima udarati. Svaki se od njegovih prstiju pomicao pedantno i otmjeno, a cimbali su pod njima odzvanjali postojanim ritmom. Dubokim rezonantnim glasom počeo je pjevati „Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare” i lagano se njihati na sjedištu. Zinuo sam. Kad je zapjevao istu mantru koju sam čuo u pjesmi majke Gange, učinilo mi se da sanjam. Koliko sam samo puta tu mantru pjevao od onoga dana u Rišikešu kad mi ju je otkrila rijeka! Srsi su mi prošli niz leđa, udovi zadrhtili, a srce udaralo poput bubnjeva. Očima punim suza, gledao sam Šrila Prabhupadu. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, a čelo napeto. Dok je na njih navirala mantra, usne su mu bile izvinute prema dolje. Gomila je ponavljala mantru za njim. Posvećenici na pozornici udarali su u tradicionalne bubnjeve, cimbale i gongove, a šatorom je odjekivao zvuk mantre. Nakon pjevanja, Šrila Prabhupada je pročistio grlo i svojim dubokim rezonantnim glasom počeo u mikrofon objašnjavati značenje mantre. „Mi pjevamo maha-mantru ili veliku pjesmu spasenja.” Onda je objasnio kako ime Hare priziva Radhu, božansku energiju ili ženski vid Gospodina. „Ona je izvor i i podariteljica ljubavi prema Bogu. Krišna je ime Boga koje znači da je sveprivlačan. Njegovo ime Rama znači da je vrhovni uživatelji koji pruža beskrajno blaženstvo onima koji mu podare svoju ljubav.” Potom je rekao da nam transcendentalna vibracija zvuka čisti 161

srce od sebičnih želja i budi izvornu, prirodnu ljubav prema Bogu te donosi duhovnu sreću. „Dok pjevamo maha-mantru,“ nastavio je, „molimo se: ‘Gospodine, molim te, dopusti mi da ti vječno služim s ljubavlju.’” Um mi se našao na onoj mojoj stijeni usred Gange na Himalaji. Najzad sam shvatio. Njena su pjesma bila imena ona prelijepog plavog dječaka koji je svirao flautu i koji mi se pojavio u slici. On je bio jedan od oblika Boga. Sve sam vrijeme mantrao mantru i meditirao na sliku, a nisam ni slutio da su povezane. Šrila Prabhupada mi je na vrlo jednostavan način razotkrio svete tajne o kojima sam dugo i duboko razmišljao. Um mi se dizao nebu pod oblake od iznenađenja koje su izazivale pustolovine moga poslanja. Osmjehnuo sam se i ponovno se usredotočio na Šrila Prabhupadine riječi. S dubokim je uvjerenjem govorio kako istinska religija ne pripada nikakvoj sljedbi, kasti ili uvjerenju, već je ona prirođena svim živim bićima. Rekao je da je u ljubav preman Bogu dio naše prirode, ali je mi zaboravljamo od pamtivijeka. Da bi potpuno zadovoljila dušu, ta ljubav mora biti bezuvjetna. „Mi smo duše čija je priroda duhovna,“ rekao je, „ali u neznanju ovo privremeno tijelo poistovjećujemo s jastvom.” Potom je objasnio da je uzrok sve patnje to što smo zaboravili svoj odnos s Bogom te da svijest o tom odnosu možemo lako probuditi pjevanjem Božjih imena. Glasom prepunim samilosti molio je publiku da ozbiljno shvati njegovu poruku. „Ovaj proces,“ rekao je, „koji oživljava našu uspavanu ljubav prema Bogu, zove se bhakti-joga.” Dok je Šrila Prabhupada govorio, u svom sam srcu začuo glas koji je obznanio: Ovo je tvoj guru. Ipak, um mi to nije mogao prihvatiti. Srce i mozak su mi se stali međusobno boriti: U prošlosti sam sreo mnoge svece i gurue, a u budućnosti ću ih sresti još i više. Ne smijem biti brzoplet. Ovo je najvažnija odluka u mom životu. Prije no što se posvetim izvjesnom putu, moram biti potpuno siguran.

Mozak je pobijedio te sam, još uvijek zbunjen, odbacio ideju da sam spreman odabrati gurua. 162

Nakon njegova predavanja, ustao sam i krenuo prema izlazu, a Šrila Prabhupada je stao točno preda mnom. Bučna se gomila okupila oko nas i silno sam se razveselio. Spontano sam pao na koljena i pružio ruku da dodirnem Šrila Prabhupadina stopala. Uta sam začuo gromki glas: „Nitko ne dodiruje Prabhupadina stopala!” Posramljen, povukao sam ruku. Tada me Šrila Prabhupada pogledao duboko u oči. Ćutio sam da je osjetio bol moje sramote i da se osjećao odgovornim za način na koji mi se obratio njegov učenik. Iz njegova bića prema meni je navro val ljubavi. Onda mi se veselo osmjehnuo i nježno rekao: „Ti mi smiješ dotaknuti stopala.” Osjećao sam olakšanje i čast te sam prašinu s njegovih stopala položio na svoju glavu. Onda me je s ljubavlju pogladio po glavi i pozvao me da svako jutro i večer sjedim na pozornici s njim. Njegova me ljubaznost ostavila bez riječi. Sljedećeg sam jutra nakon predavanja čekao na doručak u redu sa stotinama ljudi. Dijelila se halava, popularan indijski slatkiš. Nisam jeo čitav jedan dan i bio sam gladan. Nakon otprilike sat vremena napokon sam došao na red. U ruku sam dobio posudicu od lišća prepunu svježe, vruće halave. Kakav blagoslov! Jedva sam čekao jesti. Najednom mi netko, kao grom iz vedra neba, ukrade posudicu. Što se to dogodilo? Dok sam se okretao oko sebe, adrenalin mi se digao a želudac očajno gorio. Ugledao sam istoga posvećenika koji me je one večeri doveo na pozornicu. U ruci mu se nalazila moja halava. Zvao se Gurudas. „Ovo nećeš pojesti, zar ne?” upitao je. „Ja sam mislio da hoću,” odgovorio sam pomalo ozlojeđen. On je na to ispred mojih očiju moj dugo očekivani doručak pružio nekom drugom. Onda me je uhvatio za ruku i negdje me poveo. Nekoliko trenutaka kasnije, sjedio sam iza pozornice gdje je jedna smirena Amerikanka po imenu Malati Devi pred mene stavila tanjur pun hrane. Bila je to prava gozba od dvanaest vrsta svete vegetarijanske hrane. Gurudas se nato nasmijao: „Ovo ti je bolje za zdravlje. Mi te samo želimo usrećiti.” Pregledao me je i odlučno izjavio: „Ti si posvećenik. Jednoga ćeš dana to shvatiti.” Pored mene je sjedio posvećenik iz Amerike po imenu Šjamasundar te je sa mnom zapodjenuo prijateljski razgovor koji je tekao neobično lako. Osjećao sam da ga odnekud poznajem. Najednom mi je sinulo da je to onaj redovnik kojega sam sreo u klubu Cosmos u Amsterdamu. 163

Bio je to isti onaj mladić koji me je pitao želim li duhovnu hranu te mi voće i jogurt stavio u ruke. Kad sam ga na to podsjetio, glasno se nasmijao i rekao: „O, to si bio ti. Svi su ostali imali posudu. Žao mi je.” Dok smo razgovarali, njegova supruga Malati donosila je sve više i više svete hrane. Najzad sam je zamolio da stane. Sve se to vrijeme njihova četverogodišnja kći Sarasvati penjala i spuštala po stražnjemu dijelu pozornice. Njena su izrazito plava kosa, sjajne plave oči i neobuzdano veselje bili pravo čudo za Indijce. Upijao sam scenu očima dok sam željno prekidao post. Rečeno je su sveci i svetice toliko čisti da djeluju poput ogledala bez mrlja. Pred takvom dušom, kao pred ogledalom, jasno vidimo kako ljepotu, tako i ružnoću našega unutarnjeg života. Otkrivamo svoju vjeru i sumnje, vrline i grijehe, snage i slabosti. Iskustvo je to radosno i bolno, onakvo kakvo sam doživio u Šrila Prabhupadinu prisustvu. Jedne me večeri tijekom predavanja, njegovo ozbiljno ponašanje ponukalo da preispitam vlastitu iskrenost. Koliko je iskrena moja nakana? Preuzimam li odgovornost za svoj život i živote drugih? Zašto još nisam pronašao svoj put? Bojim li se obvezati ili sam lakouman? U kakvu me nesigurnu budućnost vodi ovakav način života?

Upravo dok sam tako razmišljao, Šrila Prabhupada me je u prisustvu tisuća promatrača pogledao duboko u oči sa svojega povišenog sjedišta. Zatočen u njegovu pogledu, osjećao sam da se gomila oko nas polako gubi. Činilo mi se da osim mene i njega nitko ne postoji. Osjetio sam kako njegov pogled prodire duboko u moju dušu i kako mi tiho govori u srcu: Ne gubi dragocjeno vrijeme. Krišna te čeka. Drhtio sam od zahvalnosti, ali sam znao da ću uskoro otići. Osjećao sam da je to iskren čin, jer sam još uvijek bio zbunjen. Ono što sam doživio u danima provedenim s njim bilo je nevjerojatno, ali moja je vjera još uvijek bila poput neusidrena broda na olujnom moru. Strah od obvezivanja i nemir koji me je tjerao da vidim druga mjesta i prosvijetljena bića gonio me je da krenem dalje. Da, pomislio sam, u mom se srcu i razumu mora roditi duboko uvjerenje prije negoli budem iskreno prihvatio određeni put ili gurua. Vjerovao sam da će mi s vremenom Bog razotkriti sudbinu. 164

Nadahnut Šrila Prabhupadinom mudrošću i samilošću, poželio sam kupiti knjigu o Krišni prije odlaska iz Mumbaija. Kako nisam imao novca, pokušao sam prositi na ulici da bih li je mogao priuštiti. No bio sam previše sramežljiv da bih bio dobar prosjak. Patio sam na ulici i bojao se prilaziti ljudima, ali ma koliko se trudio, nisam mogao skupiti dovoljno novca. Posljednjega dana festivala, neki me je učenik doveo pred Šrila Prabhupadu koji je stajao na suncu ispred šatora. Glava mu je bila lagano podignuta prema nebu, leđa uspravna, a obje su mu ruke držale dršku drvena štapa koji se oslanjao na tlo među njegovim stopalima. Velike su mu oči gledale moje, a nadolje zakrenute usne naglašavale su njegovo dostojanstveno držanje. „Da?” upitao je. Učenik je rekao: „Ovaj mladić toliko želi tvoju novu knjigu da je prosio po ulicama u nadi da će je kupiti.” Šrila Prabhupada je bio toliko ganut da mi je vlastitim rukama poklonio primjerak knjige. Očiju prepunih naklonosti pogladio me je po glavi i nježno rekao: „Hvala ti najljepša.” Hvala ti najljepša, ponovilo je moje srce. U znak poštovanja, povio sam pred njim glavu.

165

III

Hodočašće na Himalaju

1

H

imalaja me je zvala, a ja sam joj se žudio odazvati. Sljedećeg sam dana sjeo na prljavo tlo željezničke stanice i čekao da uskočim u treću klasu sljedećega vlaka prema sjeveru. Pronašao sam mjesto gdje sam mogao na miru čitati knjigu koju mi je poklonio Šrila Prabhupada. Iznenadio sam se kad sam vidio da je autor uvoda George Harisson iz Beatlesa. Napisao je ovo:

„Svatko traži Krišnu. Neki to ne znaju, ali Ga ipak traže. Krišna je Bog, izvor svega što postoji, uzrok svega što postoji, svega što je postojalo i svega što će tek nastati. Budući da je Bog neograničen, ima mnogo imena. AllahBuddha-Jehova-Rama: Svi su Krišna, svi su Jedno...”

Proučavao sam svjetske religije i osjećao da još imam toliko toga za naučiti. Taj mi se ekumenski nazor svidio, ali me je i začudio, pa sam pospremio knjigu u torbu i nakanio je proučavati nekom drugom prilikom. Na postaji sam sreo čovjeka u četrdesetim godinama. Bio je uredno odjeven u bijele pamučne hlače i košulju, a na glavi je nosio isto tako bijeli šešir u Nehruovom stilu. Put mu je bila tamna. Na obrazima je imao ožiljke koji su bili posljedica vodenih kozica što ih je imao u djetinjstvu. Zvao se Madhava, a radio je kao nadglednik željeznice. Uspio me je uvjeriti da mu se pridružim na putu jer je išao posjetiti svoga gurua. Tako smo iz Mumbaija autobusom nekoliko sati putovali prema istoku te stigli u sveto mjesto Ganeš Puri. Kad smo stigli, ovako me je uputio: „Prije nego sretneš guruđija, moraš se okupati u vrućim sumpornim izvorima koji postoje u blizini.” Prišli smo trima malim jezerima u kojima je lagano vrela tamna neprozirna voda. Deseci su mještana šetali unaokolo i dovikivali se dok ih se još nekoliko desetaka kupalo. I ja sam polako ušao u sivu tekućinu koja se parila i primala mi se za kožu poput ulja. Morao sam se postupno navikavati 168

na vrućinu i kiselkast miris. Potopio sam se sve do vrata, a vrućina mi je prodirla kroz kožu i obnavljala mi tijelo i um. Madhava je doviknuo da sam spreman posjetiti njegova gurua. Kad sam se obukao, odveo me do malenog hrama od cigle. Prolazeći kroz nadsvođeni ulaz, stali smo ispred velike crno-bijele slike debeljuškasta čovjeka obrijane glave odjevenog samo u isposničku pregaču. Lice mu je bilo okruglo s izraženim jagodicama, prodornim očima i kratkim izrastom brade. Madhava me je tada izvijestio da mu je to guru čije je ime Nitjananda Baba i koji je preminuo prije deset godina. U ovoj svetoj grobnici, samadhiju, snaga njegova duh osjećala se jače no sam život. Samadhi je bio osvijetljen uljnim lampama, namirisan štapićima od jasmina sambaka te ukrašen vijencima od žutih i narančastih nevena. Oko samadhija su sjedili sljedbenici Nitjanande Babe i jednoglasno pjevali Božja imena. Iznenadio sam se kad sam začuo mantru Hare Krišna, istu onu koju mi je Ganga dala na Himalaji i koju je Šrila Prabhupada pjevao u Mumbaiju. Prošli su me srsi. Nitjananda Baba je guru kojega obožavaju milijuni sljedbenika u državama Maharaštra i Karnataka. Madhava mi je pričao o njegovu životu, učenjima i čudima. U drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, neka je siromašna žena prikupljala drva u džungli kad ju je privuklo glasno kričanje vrana koje su se skupile nad gustišem. Kad se približila, vidjela je novorođenče koje je samo ležalo među lišćem. Povjerila ga je na brigu nekoj sluškinji bogatoga brahmane koja nije mogla zanijeti. Nitjananda Baba je već kao dijete bio nevezan za svijet. U desetoj je godini napustio obitelj koja ga je posvojila i ušao u duhovni red isposnika. Propješačio je velike udaljenosti, pri čemu je uvijek služio potrebite i prosvjetljavao sve koje bi sreo. U starosti se nastanio u Ganeš Puriju. Dok sam meditirao u njegovu samadhiju, uz pjesmu u pozadini, osjetno sam zamijetio prisustvo Nitjanande Babe te mi se činilo da me uvjerava u svoje blagoslove. Nekoliko dana kasnije, predstavili su me jednom učeniku Nitjanande Babe koji je u blizini samadhija gradio ašram. Zgrada je bila malena, ali brzo je napredovala. Dvorana za obožavanje nalazila se tik uz cestu. Vrata su se otvorila i čuo sam lagano hipnotičko pjevanje šivine mantre: om namah šivaja. Unutra ju je jednoglasno pjevala nekolicina učenika iz Indije i sa Zapada. Čule su se intenzivne 169

vibriracije tampure, žičanih glazbala koja se rade od praznih tikvi. Kad je pjevanje utihnulo, svi su se spustili u dvorište. Promatrao sam i čekao. Onda je stigao njihov guru i svi su mu se učenici poklonili. Bio je to šezdesettrogodišnjak tamne puti, dubokih smeđih očiju, kratke nepodrezane kose i brade, odjeven u halje boje šafrana. Njegovo je prisustvo u svima pobudilo radost. Upitao sam tko je on. „Svami Muktananda,” rekli su mi. Svami me je radoznalo pogledao kroz svoje naočale te nam se obratio uz pomoć prevoditelja. „Kad sam imao petnaest godina,“ započeo je, „napustio sam svoju imućnu obitelj da bih živio životom sadhua. Posjetio sam mnoga sveta mjesta i najzad sreo svoga gurudeva, Nitjanandu Babu.” Onda je desnom šakom udario po lijevome dlanu i izjavio: „NItko drugi mi nije mogao slomiti ponos onako kako je to učinio Baba.” Upravo je time opisivao upravo ono o čemu sam brinuo i razmišljao; koji put ili kojega gurua da odaberem i zašto. Zajedno s ostalima, upijao sam svaku njegovu riječ. „Inicijacija u šakti pat budi kozmičku energiju koja se zove kundalini i koja se nalazi na dnu kralježnice. Kundalini se potom uspinje duž kralježnice te prolazi kroz sedam energetskih čakri sve do vrha glave gdje se spaja sa Svevišnjim. Najsigurniji način da se probudi kundalini“, tvrdio je Muktananda Svami, “jest tako da se mantra primi od siddha gurua, usavršenog učitelja ili učiteljice, koji pritom svoju moć, šakti, izravno prenosi učeniku.“ Završio je sljedećim riječima: „Postanite ovisni o svojoj mantri snažnije nego što su alkoholičari ovisni o alkoholu. Nemojte je nikad zaboraviti.” Jednom sam prilikom stajao uz cestu pored Svamija Muktanande kad je prema nama navro opasan pas. Luđački je zavijao i kezio oštre prijeteće zube. Ljudi oko nas su vriskali i bježali. Svami ga je ukrotio samim svojim pogledom i stvorenje je krotko pognulo glavu. Blagoslovio je psa, pa se okrenuo prema meni i progovorio kroz prevoditelja: „Primjetio sam da si iskreni sadhu. Ako želiš, inicirat ću te u šakti pat.” U umu su mi se pojavile slike Tat Vala Babe, Naga Gurua i ostalih koji su mi ponudili isto. „Hvala ti, Svamiđi,”odgovorio sam zatečen i počašćen, „ali ja sam se zavjetovao da neću prihvatiti službenu inicijaciju od gurua dok ne budem uvjeren da nikad neću napustiti utočište koje mi pruži.” Pomalo sam nervozno milovao onoga psa. Dio mene je želio s lakoćom 170

prohvatiti njegovu velikodušnu ponudu. „Ne osjećam se vrijedan tvoje dobrote, ali nisam još donio odluku.” „Cijenim tvoju iskrenost”, rekao je gledajući mi u oči. „Bog će te voditi.” Kao da potvrđuje njegove blagoslove, nekoć mi je opasan pas iznova i iznova lizao ruku.

M

adhava je zahtijevao da otputujem u Gou. Mislio je da će mi tamošnja klima goditi zdravlju. Čak mi je ponudio platiti putovanje brodom. Činilo mi se to kao uređenje sudbine, pa sam ga pratio do bombajskih pristaništa i ukrcao se na prenapučen brod koji me je niz obalu Arapskoga mora odnio 400 kilometara na jug. Bez poteškoća smo dobar dio dana plovili protiv vjetra i stigli u tropski raj nepreglednih plaža mekoga pijeska i ljekovitim zrakom mirisnim od morske soli. Početkom 16. stoljeća Goa je bila sjedište portugalskoga imperija u Aziji. U ono je doba je sveti Franjo Xavier, svećenik isusovac, desetke tisuća mještana preobratio u kršćane. Godine 1961., indijske su čete napale Gou i pobijedile Portugalce. Na plaži sam vidio duge obale od bijeloga pijeska, kristalno čisto more i kokosove palme. Vrijeme sam odlučio utrošiti na put do plaže Calagunte što je bila utočište Zapadnjacima. Tamo su za malo novca iznajmljivali kuće. Na plaži sam vidio muškarce i žene kako se ljube i hvataju, čuo zaglušujući rock and roll i vidio ljude koji su u javnosti uživali droge. Bila je to ista ona stara scena koju sam ostavio u Europi, ali mi se činila tako strana, poput nečega što sam doživio u prošlom životu. Nezainteresirano sam šetao uz more po pijesku. Uhvatio sam se kako u umu kritiziram one ljude i smatram se boljim od njih. Nisam želio takve misli; one su ukazivale na to koliko sam ohol. Molio sam se da mi se srce pročisti od gadosti u vidu traženja grešaka u drugima. No, bilo je to jako teško. Živjeti sa životinjama u džungli bio je puno lakše, jer one nisu toliko dobro izlagale moje nedostatke. Otprilike kilometar dalje naišao sam na neke zapadnjačke drogeraše koji su iglama boli ruke. Došli su izdaleka, na jedno od najljepših mjesta na Zemlji, samo da bi ispaštali od ovisnosti. Ubrzao sam korak i stigao do brdašca na kraju plaže. Teško dišući od umora, popeo sam se preko stijena na drugu stranu brda gdje se preda mnom prostirao tropski raj. Raskošni bijeli pijesak protezao 171

se stotinama metara dalje. Gajevi kokosovih palmi njihali su se na vjetru. Nigdje nije bilo ljudi. To mi je mjesto sljedećih nekoliko dana postalo domom. Sedam dana sjedio sam pod kokosovim palmom unesen u učenje, meditaciju i molitvu. Onuda je prolazila tek nekolicina siromašnih ribara koji su svakoga jutra spuštali svoje brodice u more i veslali na pučinu. Za jelo bih se popeo na neku nagnutu palmu, istresao plod te bih njime dugo udarao o stijenu ga otvorim. Kupao sam se u moru, a postelja mi je bila pješčana obala pod zvjezdanim nebom. Jednoga sam se dana prošetao prema unutrašnjosti. Vidio sam brojne kokosove palme, a među njima nekoliko koliba načinjenih od blata i palmina lišća koje su stanovnici podigli na pijesku. Žitelji, koji su većinom bili obraćeni na kršćanstvo, držali su se tradicije svojih predaka te su bili ribari koji nisu imali ništa na svijetu osim brodice, para vesla i mreže. Muškarci su od jutra do mraka radili na moru pod suncem koje ih je nemilosrdno pržilo, a mnogima i izazvalo mrlje na licima koje su izgledale poput raka kože. Ipak, težak im rad nije pružao vremena da brinu o takvim detaljima. Pomislio sam kako je Isus svoje prve učenike našao među ribarima, a potom ih uputio da ribare ljude. Dok sam jedan drugi dan šetao plažom, našao sam ribicu koja se očajnički bacakala po pijesku. Val ju je nasukao na obalu. Suosjećao sam s njenim strahom i očajem. Na kraju krajeva, nije bilo mnogo razlike među nama, pa sam je odlučio vratiti u njen morski dom. Svaki puta kad bih je podigao, ona bi se mahnito izmigoljila jer se toliko plašila da u meni nije mogla prepoznati prijatelja. Najzad sam je uhvatio s obje ruke i bacio u vodu. Moje je zadovoljstvo kratko trajalo, jer ju je već sljedeći val nasukao natrag na obalu. Ja sam je opet podigao i bacio u vodu, no sljedeći ju je val iznova nasukao i ostavio je da umre na pijesku. Ovoga sam puta, boreći se da je zadržim u ruci, ušao u more do vrata i bacio je što sam dalje mogao. Onda sam se vratio na obalu i promatrao val za valom dok nisam bio siguran da je ribica na sigurnom. Prošetao sam se i vidio ribare kako vuku svoje mreže iz broda na pijesak. Bile su pune stotina onakvih ribica koje su se bacakale unaokolo, osuđene na smrt u nečijoj tavi. Što sam mogao učiniti? 172

Otriježnjeno sam pogledao na more i odšetao dalje, unesen u misli.

Mi smo poput riba koje su izašle iz mora božanske svjesnosti. Onaj tko želi biti sretan i živjeti bez svoga prirodnog odnosa s Bogom nalikuje ribi koja pokušava uživati u životu izvan vode, na suhom pijesku. Sveti se ljudi silno trude ne bi li makar jednome pomogli da se vrati svojoj prirodnoj duhovnoj svjesnosti, natrag u more istinske radosti. Ali mreža maye, iluzije, otima umove mnoštvu i odvraća nas od našega pravog interesa.

K

ad sam krenuo na svoje duhovno putovanje, htio sam naučiti što sam više mogao o raznim putovima i kod raznih učitelja, a potom iz svake od tih praksi uzeti ono što mi se činilo da najbolje djeluje na mene. U šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća to je bila popularna ideja, ali tek sam u Indiji počeo shvaćati koliko je površna. Sreo sam mnoge duhovnjake koji su tako mislili, ali mi se njihova spoznaja činila neodređenom i površnom. Oni koji su mi se učinili naprednima bili su posvećeni jednom putu. Shvatio sam da moje putovanje s mjesta na mjesto, od učitelja do učitelja ima svoja ograničenja., kao i to da je jedan dio moga oklijevanja da prihvatim inicijaciju u određenu religiju potjecao straha da ću se time odijeliti od ostalih. Ipak, znao sam da ću, ako želim napredovati, morati nešto odabrati. Činjenica da to još uvijek nisam učinio već mi je postala bolna. Kojim putem da krenem i koji je učitelj moj? Kako da budem siguran? Već su me mnogi velili učitelji prosvijetlili znanjem o raznim putovima i iskustvima, što nisam zavrijedio. U svima vidim duhovnu ljepotu. Kamo da krenem na križanju života?

Te sam se noći molio za vodstvo i utonuo u san. Usred noći, probudio sam se pod polumjesecom koji je sjajio na mračnom nebu. Jedna je zvijezda sjala u njegovu zagrljaju. Bio je to simbol islama, znak pokornosti Bogu. Zurio sam i čudio se. Osjećao sam ohrabrenje i prihvatio sam to kao znak da će tajna o kojoj sam razmišljao biti otkrivena u pravo vrijeme. 173

2

I

z Goe sam otplovio natrag za Mumbai i krenuo natrag za Himalaju. Vlakom sam otputovao do Delhija, a otamo na sjeverozapad do grada Pathankotea blizu granice s Kašmirom. S toga sam se mjesta u stražnjem dijelu kamiona odvezao do Dharmašale u Himaćal Pradešu. Bližilo se ljeto i šuma je bila puna procvaloga cvijeća narančaste, žute, ljubičaste i bijele boje. Divovsko drevno drveće zaogrnulo se sjajnim zelenim listovima, a neprestano je brujanje divljine ozračju davalo živost. Visoko na planinskom sedlu iznad Dharmašale nalazio se je McCleod Ganja, logor tibetanskih izbjeglica i dom njihova Dalaj Lame. Spremajući se za hodočašće u taj planinski samostan, pročitao sam Dalaj Laminu knjigu, Moja zemlja i moji ljudi. Saznao sam da se Lhamo Dhondrub rodio 1935. u obitelji siromašnih zemljoradnika, u jednostavnoj tibetanskoj kući načinjenoj od kamena i blata. Kad je dijete napunilo dvije godine, grupa uzvišenih redovnika krenula je u potragu na poticaj tibetanskoga namjesnika, s posebnom preporukom da posjete upravo njegov dom. Namjesnik je, naime, imao viziju da se sljedeći Dalaj Lama rodio upravo na tom mjestu. Izaslanici su ga posjetili prerušeni u putnike koji traže prenoćište. Oko vrata jednoga redovnika visjela je brojanica pokojnoga Dalaj Lame. Dijete ju je zgrabilo i prisvojilo. Izaslanici su u još nekoliko navrata posjetili obitelj i iskušali dijete te su najzad zaključili da su pronašli četrnaestu inkarnaciju Chenreziga, Bodhisattve samilosti za koga se vjeruje da vodi narod Tibeta duhovno i politički tako što se u svakom pokoljenju reinkarnira kao Dalaj Lama. Dječaka su odveli u samostan u Lhasi gdje su ga pripremili za ulogu predsjednika države i duhovnoga vođe nacije. U početku njegove vladavine, dok je Dalaj Lama bio dječak, Tibet je cvao. Ali 1950. napala ih je kineska vojska napala, pa su do 1959. državom harali strašni nemiri i nasilje. Njegovi ljudi bojali su se za njegov život te su uporno zahtijevali da pobjegne iz voljene mu domovine. Najzad se Dalaj Lama 174

pomolio u hramu gospodina Buddhe te mu je na oltaru ponudio šal od bijele svile u znak pozdrava i namjere da se vrati. Teška je srca skinuo svoju redovničku odjeću i, prerušen u vojnika, usred noći pobjegao iz palače. Sa svojom je svitom poput izbjeglica planinario preko krševitih tibetanskih brda, kroz dubok snijeg, prolome oblaka i nezamislivu hladnoću. Čitavo se vrijeme njegovo srce slamalo dok je mislio na svoje ljude u nevolji. Shrvan od bolesti, iscrpljenosti i osjećaja koji je opisao kao „nesreću dublju nego što se da izraziti”, prešao je indijsku granicu. Pod snažnim dojmom nevjerojatne priče o izgnanstvu, sudbini i svladavanju nedaća, morao sam posjetiti mjesto na kojemu je dom pronašao duhovni vođa sljedbenika tibetanskoga budizma. Kad sam te 1971. godine pristigao u McCleod Ganju, koja se prostirala na visokim šumovitim planinama i dubokim dolinama Himalaje, izgledala je poput Tibeta u malom. Izbjeglice su odijevali tradicionalnu odjeću, a građevine su bile načinjene u tibetanskom stilu, od drveta ili cigala. Jedna je od glavnih odrednica njihova stila ukrašavanje nastambi zmajevima i ostalim mitskim bićima koje bi rezbarili ili slikali na stupovima i lukovima u vrlo živim bojama. Na brdima sam vidio jakove kako pasu te nekoliko hodočasnika sa Zapada koji su se svaki povukli na samotna mjesta za meditaciju. Baš kao i u Tibetu, mnogi su muškarci bili budistički redovnici. U središtu sela, vjernici su obilazili veliku površinu u obliku kvadrata okruženu molitvenim kotačima te neprestano okretali te kotače i izgovarali mantru om mani padme hum. Znao sam iz onoga što sam ranije pročitao da tibetanski budisti vjeruju kako te mantra priziva blagoslove Chenreziga, utjelovljenja samilosti, i da sadrži cjelokupna Buddhina učenja. Stanovnici McLeod Ganje bili su nevjerojatno prijazni. Radosno su se smiješili te mi iskazivali dobrodošlicu gdje god sam išao. Unatoč teškoćama kroz koje su prošli i unatoč tome što su bili izbjeglice u stranoj zemlji, činili su se spokojnima. Među njima nisam vidio ni prosjaka ni varalica. Svi su izgledali zadovoljno. Jedna me obitelj pozvala u svoj dom i poslužila mi tibetansku juhu s rezancima koja se zove thupka te tradicionalni čaj s maslacem od jakova mlijeka i solju. Čaj je osobito učinkovito grijao tijekom hladnih himalajskih noći. Tamošnji su me ljudi toliko očarali da sam često provodio sate 175

samo ih promatrajući kako izvode svoje dnevne poslove dok su mi se osmjehivali od uha do uha. Nedaleko od kuće Dalaj Lame, nalazio se hram u kojemu je stajalo veličanstveno božanstvo Buddhe koji sjedi u položaju lotosa. I redovnici i obični ljudi obožavali su taj njegov zlatni lik prinoseći mu mirisne štapiće, zvona, svjetiljke i poklone. Očaravala me je puja, obred štovanja. Redovnici su sjedili u dva reda, okrenuti jedni prema drugima, s Buddhom u sredini. Čitali su spise iz neuvezanih listova pergamenta. Kad bi iz njih jednoglasno pročitali drevne molitve, složili bi listove jedan na drugi. U povoljnim vremenskim razmacima, neki su redovnici puhali u duge rogove nalik trubljama, drugi su zvonili obredim zvonima, a neki su pak drvenim čekićima udarali o goleme gongove ili su štapovima lupali u ogromne bubnjeve. Dok je vibracija dosezala vrhunac, vodeći je svećenik ceremonijalno podigao žezlo, koje su zvali dorje, načinjeno od mesinga oblikovana s mnoštvom pojedinosti. Dorje je bio prijenosnik duhovne energije. Zidove hrama krasila su umjetnička djela zvana tantre, koja su, naslikana živim bojama i osmišljena kao pomagala pri prosvjetljenju, prikazivala povijest i simboliku budizma. Miris zapaljenih uljnih svjetiljki i ugodnih mirisnih štapića pomagao da mi se um uzdigne dok sam sjedio s redovnicima, meditirajući i izgovarajući mantre. Posebno me dirnula ljubav i poštovanje koje su ljudi osjećali prema Dalaj Lami. U svijesti Tibetanaca, on je posjedovao duhovnu moć pape i politički autoritet kralja. Njegova je slika bila na istaknutom mjestu u svakoj prodavaonici i svakom domu. Rano jednog jutra, dok sam meditirao u hramu, pored mene je sjeo neki postariji lama. Bio je visok, obrijane glave i odjeven u tamno crvene halje, s niskom drvenih molitvenih zrna oko vrata. Rekao mi je da me promatra već par dana i upitao me imam li kakvih pitanja. Otada smo zajedno provodili nekoliko sati dnevno. Jednoga posebnog poslijepodneva, pozvao me je da mu se pridružim na osobnom prijemu kod Dalaj Lame. Dalaj Lamin dom nalazio se na šumovitom brdu okružen indijskim vojnicima određenim da ga štite, jer je bio pod stalnom prijetnjom smrću. Prošao sam sigurnosni pregled te su me uveli u prostoriju ukrašenu velikim živahnim slikama Buddhe i velikih Boddhisattva. Prekrasno metalno božanstvo Buddhe sjedilo je na oltaru ukrašenom cvijećem, mesinganim lampama, zvonima 176

i drugim predmetima za štovanje. Zrakom se iz mirisnoga štapića širio miris cedrova ulja. Nekoliko minuta kasnije, vrata su se otvorila i Dalaj Lama me pogledao kroz svoje naočale sa smeđim okvirima. U očima mu je sjajila radost. Povelika glava bila mu je obrijana, lice četvrtasto, nos nizak i zaobljen, a bio je odjeven u blistavu zlatnu redovničku košulju preko koje je omotao tamno crvenu halju. Osmjehnuo se zarazno i puno veselja te požurio k meni da me pozdravi. Glasno se smijao i rukovao se sa mnom iznova i iznova pri tom mi čvrsto uhvativši obje ruke. Obratio mi se vedrim očima i srdačnim glasom: „Došao si izdaleka. Dobro nam došao.” Sjeli smo na stolce jedan prema drugome. S djetinjom me je radoznalošću propitkivao o životu u Americi i mojim razlozima za život sadhua. Dok sam mu pričao svoju priču, pozorno je i brižno slušao svaku riječ. Kad god je u mojoj priči našao tračak humora, pljeskao bi rukama i cijelo bi mu se tijelo treslo od smijeha. Nakon oko pola sata razgovora, upitao sam ga o stanju njegovih ljudi u Tibetu. Nato se on zamislio dok su mu na oči navrle suze. Nako je vrijeme vladala tišina, a onda je prošaptao: „Dok sam bio dijete, moja je nacija uživala u slobodi. Bili smo sretni i složni ljudi, a naša je duhovna kultura cvala.” Opet se umirio i dugo šutio ozbiljan. U tišini je podigao čajnik pun tibetanskog čaja i ponudio me. Promatrao sam kako se vrući čaj pari i istače u moju šalicu kroz grlić. Onda je vratio čajnik na mjesto i duboko zamišljen pognuo glavu kao da okom svojega uma gleda preko himalajskih vrhova i u srcu ćuti nevolje svoga naroda u Tibetu. Blagim je glasom rekao: „Veliki smo dužnici Indiji, jer je pružila utočište tisućama naših ljudi.” „Zajedničko obilježje svih religija,“ nastavio je, „jest samilost prema drugim živim bićima. Žrtvovati se za dobro drugih istinska je dharma.” Njegove su me riječi dirale duboko u srce, jer sam vidio koliko se žrtvovao za svoj narod. „Meditacija, učenje i štovanje“, rekao je, „daju nam unutrašnju snagu da živimo životom dobrostivih i prosvijetljenih bića.” Njegova je poruka nadahnjivala introspekciju, a njegova osobnost poštovanje. No zbog ljubavi koju je iskazivao, osjećao sam se kao njegov prisni prijatelj. Dalaj Lama mi je uz osmijeh dobrodušno oko vrata stavio svileni šal izvezen tibetanskim mantrama. „Običavam ponuditi taj poklon svim svojim posebnim gostima”, rekao je. Osjećao sam da ne zaslužujem njegovo vrijeme 177

ni dobrotu te sam pognuo glavu u znak zahvalnosti. U njegovu društvu, vrlina nesebičnog služenja postajala mi je sve važnijom. Bio je pojedinac koji se nije posvetio samo vlastitim duhovnim načelima, već je prihvatio golem teret služenja svomu potlačenom i protjeranom narodu. Tijekom svoje naizgled beznadežne borbe naišao je neshvatljive izazove i prepreke. Služio je svojim ljudima, trpeći pri tom izgon i prijetnje. Šal koji mi je poklonio u mojim je mislima predstavljao sve to. Bio je to poseban dar.

N

astanio sam se na šumovitoj planini u spilji ispod koje se prostirala duboka dolina. Tamo sam preživljavao na suhom prašku načinjenom od prženoga ječma koji se zove tsampa. Kad mu se doda voda, nalik je zobenoj kaši. Tibetanski su me redovnici naučili živjeti na tsampi, jer se ne kvari. Tako sam pojednostavio potrebe tijela i svakoga dana odlazio u McCleod Ganju učiti od tamošnjih ljudi. Noću bih se vratio u svoju spilju. Jedne sam noći ležao na kamenom podu i ugledao golema pauka koji je puzao po zidu desetak centimetara od moga lica. Polako je micao dlakavo crno tijelo, podižući jednu nogu za drugom dok nije nestao u rupi koja se nalazila oko dvadeset centimetara od moga lica. Kao dijete, silno sam se bojao pauka. Svaki put kad bi pauk ušao u našu kuću, pobjegao bih majci plačući da ga ukloni. Taj je spiljski pauk bio najstrašniji primjerak koji sam ikad vidio. Ovo je Božja kušnja. Moram nadvladati svoj strah, pomislio sam. Od te smo noći, nas dvojica s poštovanjem dijelili pećinu. S mjesta na kojem sam meditirao vidio bih poneku kobru kako plazi šumom. Povremeno bi u spilju došli i drugi sustanari. Jedne je noći sa svoda pao golemi škorpion. Njihao je svoj ubojiti žalac s jedne na drugu stranu samo nekoliko centimetara od mene. U tom je trenutku moja jedina svijeća dogorjela, pa je spilju prekrio mrkli mrak. Osjećao sam da se nije mudro micati te sam dugo sjedio nepokretan onako u mraku. U tom sam se stanju sjetio očinski raspoloženog Kailaš Babe koji me je poučio pravilnoj svjesnosti pri susretu sa zmijama i škorpionima. Disao sam polako i molio Boga da mi pomogne nadići prosuđivanje, mržnju i strah. Jednoga mi je jutra u mojoj pećini um odlutao preko kontinenata i mora do oca u čikaškom predgrađu Highland Park. Iako se još nisam odlučio za svoj put, osjećao sam da je najveći čin ljubavi koji mu mogu 178

ponuditi pismo u kojem ga ohrabrujem da se približi Bogu onako kako mu najviše odgovara. S mladenačkim uvjerenjem osobe koja se još nije pronašla, napisao sam sljedeće:

Voljeni moj oče, Htio bih od tebe tražiti nešto što mi je vrlo važno. Dobar dio tvoje samilosti ogledalo je moga voljenog djeda Billa. Vjerujem da je korijen njegove samilosti bila njegova potpuna vjera u židovsku religiju. Djed je u tebe posadio sjeme ljubavi prema judaizmu. Molim te, iskreno njeguj to sjeme da bi osjetio nadahnuće svoje vjere i ljubav prema Bogu. Osjećam da bi ti sveti dar meditacije pružio dobar uvid u dubinu judaizma. Židovska religija i sve ostale velike religije mogu nas probližiti Gospodinu. Molim te, nastavi tradiciju koja je nadahnula tvoga oca i pretke. Vjerujem da je to ono što ti doista treba. Richard McCleod Ganja, Dharamshala, Himaćal Pradeš, India svibanj, 1971

Većinu vremena moje indijske pustolovine nisam imao druga kojem bih se povjerio. Moji suputnici najčešće nisu govorili engleski ili su pak bili veliki i moćni mudraci puno stariji od mene. S vremena na vrijeme bio sam usamljen, ali sam naučio voljeti samoću kao način njegovanja svoje veze s Bogom. Tiha molitva postala je medij kroz koji sam mogao razotkriti svoje misli i osjećaje. Spokojstvo meditacije bilo mi je okrilje pred nemirima vlastita uma i svijeta oko mene. Dok sam uvjeravao svoju obitelj o tome kako mi je dobro, često sam poželio iskoristiti ta pisma da bih otvorio srce iako sam znao da bi im moje riječi bile teško shvatljive. Ponekad bih ono što mi je na srcu povjerio malenoj bilježnici. Jednoga sunčanog dana, dok sam sam sjedio u samoći svoje planinske pećine, napisao sam sljedeće i nisam to nikome uputio:

U umu isposnika, u teškim vremenima, kad je čovjek umoran, klonuo i zbunjen o tome kamo je krenuo i što mu je na svijetu ostalo da bi se oslonio, javi se pitanje treba li zadržati ili zauvijek odbaciti ono što je još njegovo. Kamo da pođe onaj tko je napustio prijatelje i

179

dom? Što da radi onaj tko luta sam u divljini vlastite samoće? Treba li srušiti zidove koje je oko sebe sagradio ili ih podići još snažnije i više? On se ovako moli: „O, Gospodine, postoji li na svijetu vodič koji će mi pokazati put prema tebi? Gdje da živi beskućnik koji vjeruje da mu se dom ne nalazi na ovomu smrtnom svijetu?”

N

edaleko moje pećine, živio je povučeni egipatski mistik. S vremena na vrijeme vodili bismo duboke razgovore. Put mu je bila glatka i tamna, nos velik, usne tanke, a na kozja bradica zapuštena. Njegove su crne introspektivne oči bile toliko silne da se činilo kako su zagledane u neki drugi svijet. Izvana se činio miran, ali su mu misli uvijek tražile novi komadić mudrosti što mu je nedostajao pri rješavanju zagonetke života. Bio je stručnjak u egipatskom načinu proricanja sudbine, vještini nalik tarotu, koji zovu metu neter. Ponudio je da mi prorekne sudbinu i ja sam pristao. Promiješao je i posložio preda se karte u precizne redove na baršunastoj plavoj tkanini te je stao izvoditi niz okultnih obreda porijeklom iz staroga Egipta. Potom me je proveo kroz složenu meditaciju na vrhuncu koje sam odabrao jednu kartu. Karte su bile oko 15 centimetara duge, 7 centimetara široke i oslikane mističnim simbolima i mitskim likovima u živim bojama. Prije no što je prekinuo tišinu, dobrih se pola sata usredotočavao na raspored karata. Onda je polako ustao, položio obje ruke na stol te izrekao proročanstvo: „Niti tvoj um niti razum ne mogu razaznati duhovni put za kojim žudiš. Međutim, vrlo će te brzo usmjeriti božanska moć. Poput lista na vjetru, odvest će te do puta kojim moraš poći.” Činilo mi se kao da karte znaju sve o meni, a on je govorio u njihovo ime. Zatim je položio prst na jednu od karata i utihnuo. Sklopio je oči i prošaptao: „Moraš ustrajati i biti strpljiv. Prepoznat ćeš onoga koga tražiš uz pomoć sile koja je jača od tebe. Vjeruj u ono što sam ti rekao. To je tvoja sudbina. Tvoj će ti učitelj doći.”

180



O

3

prostio sam se od oaze mira u McLeod Ganju. Nikad nisam zaboravio radost koju sam tamo doživio i dobrotu koju sam primio. Ali osjećao sam nagon da vidim još neka indijska sveta mjesta te da iskušam druge prakse i tradicije, sve u nadi da će mi se razotkriti moja sudbina. U Pathankoteu sam sjeo na vlak prema jugu i sišao u Kurukšetri, u državi Haryani. To je mjesto na kojemu je prvi put izgovorena Bhagavad Gita i jedno od najsvetijih mjesta u Indiji. Dok sam odlazio sa željezničke stanice vukući svoju torbu punu duhovnih knjiga, iz obližnjega se hrama kroz pucketavi zvučnik čulo recitiranje strofa iz Bhagavad Gite. Tamo sam se unio u riječi koje je Krišna izgovorio svome učeniku Arđuni kad je ovaj odlučio poreći svoje zvanje zbog nepremostivih prepreka. Gita je izgovorena na bojnom polju, jer je i sam život borba u kojoj zlo neprestano napada dobro, a naši sveti ideali neizbježno dolaze na kušnju. Svima će nam zaprijetiti velike opasnosti i zastrašujući demoni, kako izvana tako i iznutra. Naš je dobitak velik kad se takvim napadačima suprotstavimo s integritetom i vjerom. Krišnin je svevremen poziv dosegao svoj vrhunac u djelovanju s nesebičnom posvećenosti, odlučnosti i usredotočenosti na duhovno. Tim načinom dosegnut ćemo moć veću od vlastite, kojom ćemo nadići sav strah – to je moć Božje ljubavi. Na tomu je svetom mjestu poruka Bhagavad Gite u mene prodrla toliko duboko da sam osjećao kao da se Krišna upravo meni obraća na svakoj stranici. Svakog bih dana pročitao nekoliko poglavlja, pomno iščitavajući svoj maleni primjerak Bhagavad Gite koju je tiskala izdavačka kuća Gita Press. Bila je otisnua na jeftinom papiru i uvezena u bijele korice od kartona. Na svojim sam putovanjima pročitao mnoga duhovna djela, no nijedno mi se nije činilo toliko praktičnim. Bhagavad Gitu sam čitao pod istim onim stablom banjana gdje ju je Krišna izvorno izgovorio pred Arđunom. Zaprepastilo me 181

je s kakvom je snagom to djelo izlagalo znanost o samospoznaji, nadilazeći sektaške i povijesne granice. Tumačilo je složene pojmove poput prirode veze između duše i Boga, utjecaja materijalne prirode na nepromjenjivu dušu, karme (prirodnoga zakona čina i posljedice) koja nas sve drži u šaci, kao i neopaziva utjecaja vremena na stvoreni svijet. Bio sam samotni lutalica koji je tražio istinu izložen opasnostima, iskušenjima i strahu koji su me mogli napasti svakoga časa. Te su mi besmrtne riječi pružile utjehu i usmjerenje. Tamo, na Kurukšetri, Bhagavad Gita mi je postala priručnik za život. Nakon nekoliko dana, otišao sam iz Haryane. Dok sam putovao vlakom kroz indijske ravnice, na jednoj sam postaji vidio nešto jako ružno. Nekog je adolescenta vrijeđao i tukao njegov poslodavac. Mladić se nije ni pomaknuo, niti je išta rekao. Brzo su ga odveli. Nekog studenta koji je sjedio blizu mene upitao sam što se dogodilo. Odmahujući glavom, rekao je: „Onaj je mladić poput roba samo zato jer je rođen u nižoj kasti. Najvjerojatnije neće dobiti priliku za kvalitetno obrazovanje niti će moći oženiti djevojku koja nije iz njegove potlačene kaste. Čitavog života obavljati će teške i niske poslove. Znam kako mu je. Moje je zaleđe slično, ali sam imao sreće. Vlada se bori protiv takvih nepravdi kao i većina obrazovanih, kulturnih i društveno osviještenih ljudi. Ipak, to je mnijenje još uvijek duboko ukorijenjeno u mnogima.” Objasnio mi je da je postojeći kastinski sustav grubo izvrtanje drevnoga učenja, vedskoga varnašrama. To učenje uspoređuje društveno tijelo s ljudskim tijelom koje ima glavu, ruke, trbuh i noge u kojemu je svaki dio namijenjen da djeluje za dobrobit cijeloga tijela. Tako se u društvenom tijelu pojedinac uči prihvatiti odgovornosti za vlastitu i tuđu društvenu i duhovnu dobrobit u skladu s urođenim sklonostima i vještinama. Vedski je varnašram služio tomu da ohrabri, opunomoći i ujedini sve ljude. „Međutim,“ završio je, „ova izmišljotina kojom se kaste određuju po rođenju i pomoću koje se niže kaste izrabljuju, pokvarila je prekrasan sustav.“ Pomislio sam na potlačivanje rasnih i vjerskih manjina u Americi i Europi. Sa žalošću sam se prisjećao kako sklonost da njegujemo superiornost i izrabljujemo druge, poprima razne oblike te se skriva u politici, društvu, filozofiji pa čak i religiji. Sve mi je jasnije bilo da trebam odabrati jedan put ako sam doista htio poznavati Boga, ali me 182

brinulo da bi mi odabir mogao smanjiti obzor. Privlačila me je jedna od najvažnijih religija Indije i veselilo me je da ništa u istinskoj filozofiji hinduizma ne podržava potlačivanje ljudskih bića na temelju rase, kaste, spola ili rođenja te da među svetim ljudima nisam primjetio takve vrste predrasuda.

U

prekrasnoj dolini Kulu, u državi Himaćal Pradeš, kilometrima sam hodao netaknutom prirodom. U prirodi sam se osjećao tako blizu Bogu. Dva dana prije toga na zidu željezničke postaje ugledao sam plakat s velikom fotografijom doline Kulu te skočio na kamion koji se tamo uputio. Jednoga dana, dok sam upijao svjež miris borova u himalajskom zraku, naišao sam na putnika iz Colorada kojega sam već sreo u Iranu. Kad smo se zadnji put sreli, bio je na putu za Indiju proučavati tibetanski budizam. „I, kako je prošla tvoja potraga?” upitao sam ga On je na to ušao u stanje poput transa, zakolutao očima i rekao: „Bog se inkarnirao.” Kapci su mu podrhtavali kao i glas. „Od samoga dodira njegova prsta zasljepilo me je božansko svjetlo. Valovi zanosa prošli su mi kroz udove. Božanska glazba ispunila mi je uši. Namirisao sam ambroziju i okusio nektar. Moraš odmah tamo. Gospodar univerzuma sišao je na Zemlju.” Inzistirao je poput liječnika koji liječi umirućega: „Vrhunac tvoga dugog putovanja u Indiju čeka te u Haridvaru. Idi sada brate i ne odgađaj. Svevišnji će uskoro otputovati preko granice.” Njegove su riječi pobudile u meni izvjesno zanimanje, pa sam krenuo na jug i stigao u ašram u Haridvaru o kojem je govorio. Kad sam ušao u hram, iznenadila me je velika slika na oltaru. Prikazivala je mladoga gurua koji je nosio krunu i paunovo pero, svirao flautu i stajao u položaju Krišne. Izgledao je mnogo drugačije od slike Krišne koju sam kupio u Delhiju. Kao i moj prijatelj iz Colorada, ostali njegovi učenici koji su mi prišli, također su se preda mnom padali u nesvijest: „Milostivi je Gospodin u prošlosti došao kao Rama i Krišna, a sada se opet pojavio. Kad Guru Maharađi nekome podari ‘znanje’, otvori im božansko oko te ga vide kao gospodara univerzuma.” Kako se Gurumaharađi spremao na svoje prvo putovanje u strane zemlje, njegovi su me učenici žurno otpravili na autobus za New Delhi. U New Delhiju, stotine su se Guru Maharađijevih učenika nagurale 183

u ašram ne bi li ga na tren vidjeli. Ja sam sjedio u kutu i promatrao. Jedan je stariji učenik sa mnom zapodjenuo razgovor i onda me predstavio skupini mahatma, onih koji su bili opunomoćeni da prenose „znanje“ Guru Maharađija. Mahatme su odlučili da moram upoznati Šri Mataji, svetu majku njihova gospodara. Ona je sjedila na jastuku okružena obožavateljima koji su je hladili jakovim repovima i upijali svaku njenu riječ. Iznenadio sam se kad je odlučila da moram osobno upoznati njena sina prije no što ode. Neki me mahatma odveo u njegovu sobu. Guru Maharađi je bio dječak od samo trinaest godina, pomalo zdepast i uredno začešljane kose s razdjeljkom po strani. Predstavio mi se kao Prem Ravat i objasnio da je nasljednik svoga oca Šri Hansđi Maharađe. Iz vreve učenika, Guru Maharađi me odveo na krov da bismo bili nasamo. Tamo smo, daleko od gomile, šetali amo-tamo, a on mi je postavljao mnoga pitanja o mom životu. Opisao mi je svoje nadolazeće putovanje. Bilo mu je prvi put da prelazi indijsku granicu. Kad me je upitao želim li inicijaciju u „znanje”, rekao sam mu isto što i drugim učiteljima, a to je da sam vrlo pažljiv po pitanju takve obaveze. Dok smo razgovarali na krovu, gomile su ga nestrpljivo čekale u prizemlju. Jedan je mahatma je provirio kroz prozor i najavio vrijeme za odlazak u zračnu luku. Guru Maharađi je ubrzao korak: „Moram ići. Ako ikad odlučiš primiti znanje,“ rekao je, „možeš me posjetiti i prići mi izravno u Indiji, Americi ili Londonu.” Tisuće su nas gledale dok smo se spuštali niz stepenice. Stao sam sa strane dok je Guru Maharađi uz veliku pompu blagoslovio svoje stado i sjeo u auto. Kad sam razmišljao o iskustvu s njime, bio sam mu zahvalan na pažnji i vjerovao da je možda kakav uspješan jogi iz nekog prošlog života. Ali kad sam se preispitao, nije mi padalo napamet da ga prihvatim kao Krišnu, vrhovnoga vladara svemira. Tko je Bog, pomislio sam, ozbiljna je tema i ne smije se olako shvatiti.

T

ijekom putovanja, postao sam prilično privržen duhovnim knjigama koje sam nosio. S vremenom sam u svojoj platnenoj torbi skupio omanju knjižnicu. Osim teške torbe s knjigama, jedino što sam imao bila je posuda za prošenje i grana koja mi je služila kao štap za hodanje. Mnogo sam puta poželio teret učiniti lakšim, ali svaki put kad bih pregledao knjige i pokušao odlučiti koje da ostavim, nisam se mogao odvojiti niti od jedne. Među njima su bile Bhagavad Gita, 184

Biblija, Upanišadi, „Autobiografija jednog jogija“, nekoliko knjiga o budizmu, jedna od Šankaraćarje te knjiga o Krišni koju mi je poklonio Šrila Prabhupada. Svaka mi je knjiga bila posebna i brinuo sam se da ih nikad više neću naći, pa sam torbu vukao kamo god bih pošao i često sam bio umoran od tereta. Pored Connaught Circusa u New Delhiju, odložio sam knjige na nogostup. Pored mene su jurile motorne rikše i ostavljale crne tragove dizelskoga dima. Automobili su zakrčili ulicu, jer su se svi pokušavali progurati ispred ostalih. Rikše, bicikli, kolica koja su vukli ljudi i kola koja su vukli volovi, vozili su se cestom, dok su izudarani kamioni trubili i bljuvali oblake ugljičnog monoksida. U toj sam pometnji čekao da se na semaforu upali zeleno. Najednom je na mene straga navalio čovjek koji me je snažno dohvatio za vrat i zario mi metalnu polugu duboko u uho. Činilo se kao da nešto dubi. Smrznuo sam se. Tko je taj čovjek? Što radi? Hoće li mi probiti ušni bubnjić? On je svo vrijeme dubio, a ja sam bio potpuno u njegovoj vlasti i bojao se micati. Najzad me je pustio, izvukao polugu iz uha i pokazao mi je. Na njoj se nalazila gomila ušnoga voska. Oduševilo me što sam čuo bolje nego godinama unatrag, barem na to uho. Potom je zatražio jedan rupi da mi očisti drugo. Ja nisam imao ništa. On se cjenkao, ali uzalud. Tako me je ostavio s prljavim uhom. Nisam mogao vjerovati. Nisam imao pojma koliko mi je prljavo bilo uho dok nisam vidio što to znači očistiti ga, posebno kad bih ga uspoiredio s prljavim. S tužnim osmijehom na licu, povezao sam događaj s mojim duhovnim putovanjem. Možda, pomisio sam: Prljavi vosak egoizma koji se skupio u srcu sprječava nas da jasno čujemo Božji glas iznutra. Guru čisti naša srca štapom znanja. Jako je ružno vidjeti ono što izlazi, ali kad ga strpljivo slijedimo, nastavljamo čistiti.

Drugo što sam naučio iz ovog iskustva bilo je ovo:

Ponekad nam Gospodin podari besplatan uzorak vjerskoga iskustva, ali da bismo dobili više od toga, moramo platiti cijenu u vidu iskrene posvećenosti procesu čišćenja.

Moj je sluh sada bio poput neusklađena stereo sustava. Znao sam 185

da moram još puno toga očistiti, i to na mnogim razinama. Čekao sam na uglu ulice dok svjetlo nije postalo zeleno, ali kad sam posegnuo za torbom s knjigama, više je nije bilo. Bio sam u panici. Tražio sam je na sve strane, trčao amo-tamo te pitao sve oko sebe, ali nisam je našao. Pomirio sam se sa stvarnošću da su mi knjige ukradene. Stajao sam na uglu i jadikovao: Te su me vrijedne kniige prosvjetlile znanjem i nadahnućem. One su bile nenadomjestivo blago u mom životu. Primio sam ih kao darove iz blagonaklonih ruku mojih učitelja. Netko mi je iz ruku istrgao neprocjenjivo blago.

Otišao sam otamo jako tužan, bez imalo nade da ću ih ikad opet vidjeti. Nakon nekoliko koraka, shvatio sam kako mi je lako hodati. Teški teret koji me je toliko dugo mučio, ona torba s knjigama, sada je nestala. Baš kao što sam najednom bio osjetio očaj, osjetio sam se i oslobođen. Gotovo poskakujući s noge na nogu, ovako sam mislio:

Priroda uma je da nebitno predoči kao bitno. Um stvara umjetne potrebe i vjeruje da bez njih ne može živjeti. Na taj način čitav život nosimo golem teret vezanosti. Sama je vezanost velik teret na našemu umu čiji obim možda nećemo shvatiti sve dok ga, poput mojih knjiga ili voska u ušima, ne izgubimo. Ali, ako nađemo radost u sebi, živjet ćemo jednostavnim životom, bez beskrajnih komplikacija.

Postajao sam sve više vezan mišlju da ću vlastitom voljom pronaći pravi put i učitelja. Suprotno tom uvjerenju, shvatio sam da, kako bih našao ono što doista tražim, trebam biti nevezan i iskren. Koje god su mi prepreke bile suđene na putu, poslužit će mi, nadao sam se, da me konačno dovedu na slobodu.

186



A

4

jodhja je mjesto gdje se Gospodin rodio kao Rama. Tamo su već tisućama godina hodočastili nebrojeni milijuni posvećenika i ja sam im se želio pridružiti. Nekoć davno, prelijepi se Gospodin ondje pojavio u ulozi čovjeka, ne bi li poučio svijet primjernim ponašanjem. U ulozi sina, dobre je volje prihvatio izgnanstvo i žrtvovao pravo na prijestolje samo da bi sačuvao čast svoga oca. Kao suprug, volio je i štitio suprugu Situ do te mjere da je radi njezine zaštite poveo rat. Kao učenik, željno je učio od svojih učitelja te ih ponizno služio obavljajući i čak i sluganske poslove. Kao prijatelj, iskazivao je nježnu ljubav spram potrebitih. Kao brat, zablistao je svojom odanošću i ljubavlju usprkos gotovo nepremostivim izazovima. A kasnije, kad je sjeo na prijestolje, Gospodin se Rama se prema svim građanima odnosio nepristrano, baš kao prema vlastitim kćerima i sinovima. Sve su navedene osobine ukazivale na odgovornost koju nosimo u vlastitim odnosima i otvarale srca ljubavi prema Gospodinu. Hodao sam širokom cestom duž koje su se redali veliki hramovi i palače. Kako je čitavo mjesto vrvjelo tisućama hodočasnika, Ajodhja mi se je na prvi pogled učinila poput kraljevske prijestolnice. Svake sam noći spavao na zemljanoj obali rijeke Saraju. Jednoga jutra nakon kupanja, s velikim sam se iščekivanjem uputio do mjesta gdje se Rama rodio. Nisam znao da prilazim jednomu od najkriznijih mjesta na svijetu. Jesu li me moje oči varale? Na mjestu hodočašća koje su štovale stotine milijuna ljudi, svetom mjestu rođenja boga Rame, stajala je napuštena džamija okružena bodljikavom žicom unutar koje su patrolirali vojnici sa sačmaricama, bajunetama i ručnim granatama. Izvan ograde, na nekakvoj drvenoj pozornici, nalazilo se desetak sadhua koji su sjedili i pjevali sveta imena boga Rame. Zbunjeno sam se raspitao što se događa, no nijedan sadhu nije govorio engleski. Najzad mi je netko pružio letak napisan na engleskom. Pisalo je da je 187

Janma Bhumi mjesto rođenja boga Rame i da je na tom mjestu davno stajao prekrasan Ramin hram. Neki mogulski osvajač na njegovu je mjestu izgradio džamiju, pa su se hinduisti i muslimani već godinama sporili oko vlasništva nad zemljom. Najzad je vlada preuzela upravu nad mjestom ne bi li smirila krvavi sukob muslimana i hinduista. „Danas je prostor pod nadzorom teško naoružane vojske i nikome nije dozvoljen ulaz.” Posljednja rečenica letka glasila je ovako: „Iz tog su se razloga ovi sadhui zavjetovali glasno pjevati Ramina sveta imena sve dok se hinduistima ne omogući pristup.” Sjetio sam se sličnoga nemira koji se dogodio u Jeruzalemu, na spornom Kamenom minaretu, te sam stao pred golem željezni lokot na ulaznim vratima i razmišljao sam o krvoproliću i svjetskoj politici. Na svojemu putu, tražeći ljubav prema Bogu, pronašao sam nešto posebno lijepo u svim svjetskim religijama. Nasilje puno mržnje koje se provodi u ime Boga jedna je od tužnih realnosti ovoga svijeta. Tako se vladaju oni koji su privrženi izvanjskim značajkama religije i ne shvaćaju njezinu bit. Bit je jedna jedina, a to je bezuvjetna ljubav prema Bogu. Obilježja svakoga istinskog sljedbenika su vjera, samoovladanost, ljubav i samilost. Pogledao sam kroz bodljikavu žicu i vidio drveni stol na ulazu u napuštenu džamiju. Na njemu se nalazila slika gospodina Rame. Vidio sam i vojnika u punoj ratnoj spremi kako se uputio prema slici i čuo njegove kožne čizme kako udaraju po prašnjavom tlu. Na ramenu je nosio sačmaricu s bajenotem, a na prsima metke. Poklonio se u molitvi ispred slike te pažljivo položio vijenac od nevena oko nje. U ovim je okolnostima on bio glavni svećenik. Gledao sam ga u čudu. U Ajodhji sam dobio prijevod Ramajane na engleski, koju sam svaki dan čitao na obali rijeke Saraju. Taj drevni sveti spis govori o Raminu životu i učenjima. Iako sam još uvijek bio sklon meditaciji na sveprožimajuću neosobnu Istinu, polako sam uviđao kako mi osobne odlike Gospodina neodoljivo privlače srce. Čitanje o ljubavlju ispunjenim odnosima između Rame i njegovih posvećenika, približavalo mi je um putu posvećenosti. Rama je bio divan uzor koji nas je učio biti duhovna osoba, a istodobno djelovati u obitelji i društvu. Kad sam odlazio, zahvalio sam svetoj Ajodhji i molio se da nikad ne zaboravim dragocjene poklone koje sam tamo primio. 188

M

oje me je hodočašće potom odvelo na jugoistok, sve do Prayaga, koji slovi za „kralja“ svih svetih mjesta. Tamo se održava Kumbha Mela, najmnogoljudnije okupljanje na svijetu gdje se svakih dvanaest godina okupi oko dvadeset milijuna hodočasnika da vide svete ljude te se, u skladu s vjerskim odredbama, okupaju u svrhu pročišćenja. Prayag se nalazi na slivu triju rijeka: Gange, Jamune i Sarasvati. Šest mjeseci ranije odbio sam poziv na Kumbha Melu, jer sam htio ostati sam na Gangi u Himalaji, no posjeta ovomu mjestu ostao je moj san. Stigao sam jedno vruće ljetno jutro i upitao jednog mještana za put do sliva. Pokazao mi je prstom gdje se nalazi. Kad sam došao do Gange, sjeo sam na obalu od pijeska i prisjetio se prvih dana svoga života u Indiji. Sjećao sam se kako sam sjedio na stijeni u Rišikešu dok mi je majka Ganga davala pouke koje su mi odredile život. Sjetio sam se kako sam u njenoj vječnoj pjesmi čuo mantru Hare Krišna, koja mi se ugnijezdila u duši. Sjedeći na pješčanoj obali u Prayagu, znao sam da će me njezin tok dovesti do mjesta gdje sreće Jamunu i Sarasvati. Njihov sliv Vede proglašavaju kraljem svih svetih mjesta. Bilo je podne, a fini je bijeli pijesak gorio poput vatre i pržio mi bosa stopala. Od dana kad sam uvrijedio Naga Babe noseći cipele pored njihove svete vatre, odrekao sam se obuće i hodao bos. Toga je dana pijesak bio toliko nepodnošljivo vruć da mi se činilo nemoguće nastaviti. Udaljenost se činila beskrajnom. Najzad se, nakon otprilike sat vremena, preda mnom pojavio prekrasan prizor. Rijeka Jamuna, koja je sišla s Himalaje i tekla kroz doline sjeverne Indije, zagrlila je majku Gangu – Jamuna je bila tamno plave puti, a Ganga bijele. Malo niže im se pridružila providna Sarasvati. Sjedio sam na pijesku i gledao plavo nebo bez oblaka. Raširenih krila, visoko je gore letio neki sokol. Spuštao se sve niže dok mi se nije našao na samo nekoliko metara iznad glave. Njegova su crvenkastosmeđa krila sjala na suncu, a prodorne žute oči pomno su promatrale rijeku. Najednom se obrušio u Gangu. Nakon mahnita podvodnog okršaja izronio je s ribom od tridesetak centimetara koja mu se migoljila u pandžama. Očajnički se izvijala dok ju je odnosio preko moje glave u obližnju šumu. Promatrao sam i razmišljao: Ona bezazlena riba nije znala ništa osim života u rijeci te se ponašala kao i obično. Dovoljan je bio jedan trenutak da je istrgne

189

iz svakodnevice i suoči sa smrću. Baš kao ona riba, krećemo se u kolotečini života. Nesvjesni smo da nam, kad se najmanje nadamo, žutooki sokol sudbine u obliku tragedije, krize ili smrti može pokvariti ugodu. Redovito čujemo za to na vijestima ili vidimo pored sebe, ali rijetko uzimamo za ozbiljno da se tako nešto može dogoditi i nama. Možda je u ovomu skrivena pouka da se trebam čuvati zadovoljstva samim sobom i staviti veći naglasak na duhovne potrebe. Da je riba plivala dublje, sokol je ne bi mogao doseći. Slično tomu, kad se dublje povežemo s Bogom, naći ćemo stvarnost koja se nalazi unutar nas. Ona je tako duboka i toliko zadovoljavajuća da podiže svjesnost do razine s koje se, stabilna i nevezana uma, možemo suočiti s nepredvidivom sudbinom. Na obali triju rijeka, usred ljetne vrućine, nikog nije bilo na vidiku, pa sam ostavio ono malo svojih stvari na obali i ušao u vodu. Kad sam se okupao, obuzelo me nadahnuće da ostanem u vodi što je dulje moguće. Nisam znao hoću li ikad opet doći na ovo magično mjesto. Odlučio sam otplivati do druge obale koja se nalazila stotinjak metara dalje. Tijek je Gange bio snažan, a Jamune blag. Silina Gange me je odnijela na neko pusto mjesto gdje doista nije bilo nikoga i ničega. Izašao sam iz vode i stao na pješčanu obalu. Na svoj potpuni užas, osjetio sam da me pijesak guta kad me dohvatila sila koja me povlačila prema dolje. Živi pijesak! Isprva mi se činilo da sam stao na mekani pijesak na kojemu sam često spavao, no oči nas lako prevare. Mahnito sam se borio za život, ali sam pri tom tonuo sve dublje unatoč silnomu naporu. Ubojiti mi se pijesak već nalazio iznad koljena i sve sam više tonuo. Skupio sam svu svoju snagu i uporno se previjao, ali uzalud. Majka Zemlja me je gutala. Okretao sam se i tražio pomoć, ali ništa nisam vidio. Najednom sam s lijeve strane zapazio neki suhi grm bez lišća. Posegnuo sam i očajnički ga pograbio kao jedinu nadu za opstanak. Bio je to trnovit grm. Čvrsto sam ga uhvatio i povukao se svom snagom. Vukao sam i vukao trnovitu granu krvavim rukama i trudio se osloboditi noge. Sunce je pržilo, a ja sam se borio za život. Trnje mi je poput britve zarezivalo ruke krvavim ranama koje su izgarale na suncu. Što sam mogao? Ili prihvatiti silnu bol, ili se predati pijesku i sramotnoj, stravičnoj smrti. Teško sam disao, umoran i znojan. Nekako bih uspio osloboditi jednu 190

nogu, ali bih je uskoro opet izgubio. Povukao sam još jednom i pri tom iščupao onaj grm iz pijeska, jer mu je korijenje bilo trulo. Zaurlao sam u sebi. Pustio sam beskorisnu granu već umoran od vlastitoga mahnitanja te udahnuo duboko i opustio se. Na moje iznenađenje, otkrio sam sljedeće. Što sam bio mirniji, živi me je pijesak manje gutao. Onda sam polegao cijelo tijelo na pijesak i shvatio da u tom položaju gotovo uspijevam plutati. Nije to bilo trajno rješenje, ali mi je dalo nešto vremena. Centimetar za centimetrom, polako sam izvlačio noge i puževom se brzinom izmigoljio natrag u rijeku. Najzad sam bio slobodan – ili sam barem takoo mislio. Moj je sljedeći zadatak bio preplivati blagi tok Jamune nakon čega je slijedio okršaj s moćnim tijekom Gange. Koliko god bih snažno plivao, Ganga me je gurala natrag prema onom pijesku. Već sam bio umoran i nisam se više mogao boriti protiv struje. Grozničavo sam se mučio, ali sam svejedno plovio unatrag. Ruke su mi se kočile od umora dok sam se čitavim bićem napinjao ostati u boju koji sam gubio. Cilj mi se izgubio iz vida. Molio sam se i borio za život. Najzad se pojavio tračak nade. Nekoliko metara naprijed, ugledao sam ribarski brodić. Na palubi je stajao smežurani čovjek bijele brade s crvenim turbanom. Ja sam se i dalje hrvao protiv struje, dovikujući mu upomoć. Hoće li me čuti? Nastavio sam vikati dok mi je snaga opadala. Najzad me je spazio. Osmijehnuo mi se je i mahnuo rukom pokazujući naprijed. Onda je sa smiješkom prošao pored mene i ostavio me da se topim. Nehotice sam progutao još vode i izgubio nadu. Tada sam pomislio: Bolje je da se utopim u svetoj rijeci nego da se ugušim u živom pijesku. Gangi koja mi je u Rišikešu dala toliko vrijednoga znanja i njegovala me poput majke, kojoj sam ponudio svoje samoljublje u obliku harmonike i čija mi je pjesma probudila dušu, sada sam ponudio svoj život. Sve što mi je ostalo bila je molitva. Tada se dogodilo nešto divno. Kad sam već bio pod vodom i na rubu smrti, u mome se srcu probudila prekrasna pjesma: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare

Baš kao prvi put kad mi je otkrila mantru, Ganga mi ju je podarila i sada, kad mi je najviše trebala. Tiho sam je ponavljao i prepustio se 191

smrti na svetom mjestu. Mantra me je dovela u stanje mira koje je izmicalo dosegu straha. Poput izlazećega sunca, sinula mi je misao: Zašto mi je onaj ribar rukom pokazao prema naprijed? Što je to značilo? Shvatio sam što mi je htio reći: „Ne bori se protiv majke Gange. Prijeđi preko njene struje i zaplivaj u toku rijeke Jamune.” Toliko sam se unio u preživljavanje da se toga nisam sjetio. Ribar mi je spasio život. Dok me Jamuna nosila preko Gange, još sam se jednom zabrinuo. Svoju putovnicu i ono malo stvari što sam ih sa sobom nosio ostavio sam na drugoj obali. Sad sam plivao u suprotnomu smjeru. Hoće li još biti tamo kad se vratim? Tada mi je sinulo. Zašto mozgam o takvoj sitnici? Nekoliko trenutaka ranije prijetila mi je smrt iz koje sam se izbavio samo uz pomoć putovnice Božjih imena. Do vremena kad sam se uspio vratiti na obalu gdje sam ostavio stvari, prošlo je nekoliko sati. Spuštala se večer i stotine se ljudi guralo i pokušavalo okupati. Moje su stvari stajale među njima nedirnute. Sjedio sam na pijesku sred bučne gomile i mislio:

Jutros me pijesak palio poput vatre, a kasnije me pohlepno gutao. Isti je taj pijesak sada svjež i mek te mi pruža okrilje. U raznim okolnostima, poput pijeska, ljudi znaju postati opaki i zavidni, ili nježni i dobrostivi. Naše društvo i okolina imaju presudan utjecaj na našu svjesnost. Koliko je samo važno djelovati tako da jedni u drugima nadahnjujemo urođeno dobro umjesto ono najgore. Svako mi zrno pijeska ovdje šapuće toliko mudrosti; još samo kad bih ga poslušao.

Meki mi je pijesak klizio kroz prste, a ja sam razmišljao o borbi za život u Gangi. Majka puna ljubavi ponekad grubo postupa s djetetom ne bi li mu prenijela pouku koju neće zaboraviti. Čemu me je učilo današnje iskušenje? Ponekad se ne možemo suprotstaviti nekoj velikoj sili. Prisjetio sam se mnogih iskušenja na svom putu. Ako to učinimo, neuspjeh će progutati naše napore. To je nalik plivanju protiv Gangine struje. U takvim je okolnostima ponekad bolje pronaći put manjega otpora te neizravno doći do svoga cilja. Ljetno se sunce gasilo za obzorom, a ja sam se sjećao sokola koji je kandžama pograbio nevinu ribu te je izvadio iz rijeke, njena prirodnog staništa. Nedugo potom, bez ikakva upozorenja, mene su kandže sudbine natjerale da se borim 192

za život u toj istoj rijeci. Danas mi je Gospodin pružio zapanjujući uvid, razmišljao sam, u to koliko sam daleko od svoga cilja. Lekcija je bila teška te se nadam da je neću lako zaboraviti. Udahnuo sam duboko i pogledao u nebo. Daleko, daleko iznad ptica malih krila vidio sam sokola kako s lakoćom jedri u sumrak, samosvjesno poput cara.



193

S

5

tigle su monsunske kiše. Nadute su oblake boje indiga, noći i ljubičica opetovano parale munje. Duboki tonovi gromova odjekivali su nebom. Putovati tijekom monsuna bilo je teško, ali ja sam oduševljeno udisao vlažni topli zrak. Bližio se srpanj i pitao sam se kamo da krenem produžiti vizu. Čuo sam da je to najlakše učiniti u Nepalu. Vidio sam da to nije tako daleko i odlučio probati. Dok sam putovao u smjeru sjeveroistoka, stigao sam u Patnu. Bio je to prometan grad u državi Bihar, velikih hambara, sveučilišta i vladinih građevina. Odlutao sam do Gange i prespavao na Collectory Ghatu, gdje se rijeka činila široka poput mora. Probudile su me zrake izlazećega sunca i stotine ljudi koji su pjevali dok su se spremali okupati. Ležao sam i upijao živopisnu scenu. Najednom sam osjetio neku nadmoćnu prisutnost. Iznad mene se dizao čudesan čovjek dugačke bijele kose i duge bijele brade. Činilo mi se da sam licem u lice s tipičnim svetim čovjekom iz davnina. Tri okomite linije koje se zovu tilak bile su mu narisane na čelu. Središnja je crta bila crvena, ostale bijele. Imao sam dojam da je zašao u kasne sedamdesete godine. Nije govorio engleski, ali je sklopio dlanove, naklonio se u znak pozdrava te me pozvao da ga slijedim do njegova hrama na rijeci. Hram načinjen od sivoga kamena bio je poput oveće kolibe te mi se činio jako star. Pročelje hrama bilo je otvoreno i gledalo na rijeku. Kad smo ušli, ugledao sam čovjeka od kojih osamdesetak godina kako sjedi pred oltarom i izgovara molitve. Pozdravio me je na izvrsnom engleskom: „Ime mi je Narajan Prasad, porijeklom sam iz Patne.” Onda mi je ispričao svoju priču: „Djeca su mi odrasla pa sam se povukao iz držvne službe i svakoga dana dolazim ovdje služiti svoga gurua.” Uhvatio me je za ruku i odveo me istom onom svetom čovjeku koji me je našao pored rijeke. „Ovo je moj guru, Rama Sevaka Svami. On je veliki jogi u tradiciji bhakti.” Već sam naučio da bhakti označava posvećenost, no vrlo sam malo znao o dubini i istinskom značenju te tradicije. 194

Svami mi je ponudio da u njegovu hramu ostanem koliko god dugo želim. On je bio prvi sadhu koji je slijedio put joge bhakti kod kojega sam odsjeo. Brinuo se za mene poput oca punog ljubavi. Dobrostiv je osmijeh sjajio na njegovu ostarjelu licu svaki put kad bi me pogledao. Iako je bio četiri puta stariji od mene, hranio me je vlastitim rukama. Kad sam se kasnije razbolio, pripremio mi je lijekove od bilja. On je bio cijenjeni svami, a ja malena izgubljena duša, dječak sa Zapada koji se trudio pronaći svoj put. Posvećenost Rame Sevake Svamija duboko me je dirnula. Od njega sam mnogo naučio o tomu kako se ponaša pošten i istinski sveti čovjek. Jednostavnost i posvećenost navirale su iz njegova srca tijekom svega što je činio. Svakoga bi jutra proveo nekoliko sati sam i pjevao imena boga Rame prebirući po svojoj drvenoj brojanici te je svakoga dana vrlo osjećajno štovao na oltaru. Jednog mi je dana objasnio značenje svog imena. „Rama Sevaka znači ‘onaj tko služi bogu Rami’. Najbolji način da mu služimo jest pomagati drugima da ga upoznaju i vole.” Pogladio je svoju dugu bijelu bradu i raznježio se: „Ja sam ti dužan, jer si mi dozvolio da ti pomognem. ” Kad je to čuo, čak su i Narajana Prasada preplavili osjećaji te se morao boriti da izgovori prijevod. Što se mene tiče, tek sam počinjao shvaćati značenje istinske posvećenosti. Noću, dok smo zajedno spavali na oštećenu kamenom podu hrama, mučili su me rojevi krvožednih komaraca. Činilo mi se da će me živoga pojesti. Njihovo me je zujanje uznemiravalo. Uspješno su ciljali moje meso i sisali mi krv. Bilo mi je nemoguće spavati. Sav nemiran, pogledao sam prema Rami Sevaki Svamiju i nekom gostujućem sadhuu. Komarci ni njih nisu štedjeli i debljali su se od njihove krvi, ali oni su mirno ležali na kamenju i čvrsto spavali. Izgledalo je da niti ne primjećuju patnje tijela. Molio sam se Bogu da jednog dana budem toliko nevezan. Jedne je večeri onaj gostujući sadhu ponudio da za nas kuha. Nakon što je u gradu prosio, vratio se i čučeći zapalio vatru pomoću sušenoga kravljeg izmeta te na vatru stavio glinenu posudu. Kuhao je jelo zvano kicchari od riže, zlatnoga graha i nekoliko krumpira. Put mu je bila tamna, kosa i brada zamršene, a nosio je samo ispranu isposničku pregaču bijele boje. Kad je skuhao, hranu je prvo ponudio na oltaru, a onda nama. Sjedio sam na tlo, u red pokraj Rame Sevake Svamija i još tri sadhua. Dok je nam je kuhar punio tanjure, pjevali smo pjesme u slavu boga Rame i spremali se jesti. Jeli smo prstima s tanjura od 195

lišća. S prvim zalogajem, usta su mi buknula. Bilo je to kao da je kuhar papričice čilija začinio s nešto malo riže. Silno sam se oznojio, nos mi je curio, a oči suzile. Činilo mi se da mi se ostatak voska u ušima topi. Dodatni razlog zašto sam očajavao je to što po pravilu sadhu mora pojesti sve što mu je na tanjuru. U tom mi je trenutku jedini cilj u životu bio da nekako pojedem svoju porciju. Bol je bila neopisiva i stao sam nesavladivo štucati. Pojeo sam zalogaj za zalogajem toga ljutog jela u velikom jadu. Ostali su toliko uživali da nisu mogli ni zamisliti koliko sam patio. Baš kad sam uspio progurati posljednji zalogaj i osjetio olakšanje, naš se velikodušni kuhar vratio kako bi nam dao repete. Prekrio sam tanjur rukama i rekao: „Puran, puran”, što je značilo da sam sit i da više ne želim. On se smiješio i držao zaimaču koja se prelijevala, spreman da mi napuni tanjur: „Tora, tora.” Još malo, uzmi još samo malo, tražio je. Osjećao sam kao da stojim pred otjelovljenom smrću i preklinjem za život: „Puran, puran.” Zaštitnički sam rukama prekrio tanjur. „Tora, tora.“ Uz ljubazan je osmijeh izveo sudbonosan čin: spustio je sadržaj zaimače na moj tanjur. Zavrtjelo mi se je u glavi. Najzad sam nekako uspio dovršiti ljuto jelo i odahnuo. Onda sam ge spazio kako se vraća s trećom porcijom. Znao sam da ne bih preživio još jedan tanjur. Htio sam pobjeći, ali nisam mogao. Jedno od pravila ponašanja među sadhuima nalaže da nitko ne ustaje dok svi ostali nisu pojeli. Ubacio je zaimaču u svoju posudu i napunio je onim što mi se činilo kao hrpa čilija. Još u djetinjstvu sam se osjećao loše kad bih rastužio druge. Onaj nas je kuhar tolioko želio zadovoljiti da nisam imao srca reći mu koliku mi je bol nanio. Srce mi je snažno kucalo. Što da radim? Hitro sam podigao tanjur i zgužvao ga rukama. On se nasmiješio i krenuo drugom sadhuu. U nevjerici sam gledao koliko ostali uživaju. Kuhar je pokazao na mene i hvalio se: „Moje mu se kuhanje toliko sviđa da plače od zahvalnosti.” Prisilio sam se na osmijeh i potvrdio glavom, prisjećajući se učenja o nesebičnoj službi koja je ovim ljudima bila toliko važna. Da, sada plačem, pa neka to i bude od zahvalnosti, kako on misli. Zadovoljiti druge nije uvijek lako, ali dio je moje najdublje prirode da to želim. Izdržati goruću bol koju mi je nanijela ona hrana neznatna je cijena za zadovoljstvo toga sadhua.

196

Te me noći komarci gotovo nisu napadali – možda mi je krv bila prezačinjena.

D

ok sam boravio u Patni, Narajan Prasad mi je postao drag prijatelj. Kako to biva s prijateljima, želio je da upoznam njegova dragog prijatelja liječnika koji je bio na čelu klinike za rentgensko snimanje. Jednoga nas je dana liječnik primio u svom uredu i pozvao nas za svoj stol. Rodio se kao hinduist, ali se razočarao u kastinske predrasude te se odlučio preobratiti na islam. Sad je izučavao sveti Kuran i prihvatio ime Muhamed. I dalje je prihvaćao učenja Bhagavad Gite, ali se nije htio poistovjećivati s religijom koja prosuđuje ljude na temelju njihova rođenja. Upitao sam ga: „Bhagavad Gita ne prosuđuje ljude na temelju rođenja. Mnogi su najvećih hinduistički sveci rođeni u nižim kastama. Bhagavad Gita uči da nismo materijalna tijela već besmrtne duše.” Raspravljali smo o istinskom temelju religije i poveznicama između Bhagavad Gite, Biblije, i Kurana. Nakon prvoga susreta usljedili su još mnogi te smo bez predrasuda jedni druge obogaćivali dijalogom. Niti je on mene pokušavao preobratiti na islam niti ja njega na što drugo. Mjesto toga, razmjenjivali smo svoje spoznaje u duhu uzajamnoga poštovanja. U našem sam dijalogu osjetio kako Božja milost teče kroz svaki veliki sveti spis, sveca i religiju na poseban način. Postajalo mi je sve jasnije da kojom god čovjek stazom kročio i koliko god da ona bila uska, u najširem je smislu iskrena posvećenost Bogu jedini način da se okončaju svađe i razdori u svijetu. Nakon jedne posjete Muhamedu, sjedio sam uz Gangu i upitao Narajana Prasada: „Kako to da toliko voliš sljedbenika druge vjere u zemlji s toliko razdora među vašim dvjema religijama?” On mi se toplo nasmiješio i rekao mi nešto što nikad nisam zaboravio: „Pas će prepoznati svoga gospodara ma kako obučen bio. Može obući halju, odijelo i kravatu, ili pak biti bez odjeće, ali pas će ga uvijek prepoznati. Ako ne možemo prepoznati Boga, voljenoga gospodara, kad nam dođe u odjeći neke druge religije, onda smo niži od psa.”

S

Ramom Sevakom Svamijem ostao sam duže no što sam planirao, pa sam odšetao do imigracijskog ureda u Patni i pokušao produžiti vizu. Ured se nalazio u malenoj kućici od cigle, a za stolom je sjedio 197

neki postariji čovjek. Namještaja skoro nije bilo nego se većina papira nalazila u velikim hrpama na službenikovu stolu i na podu. Petnaest je minuta pretraživao te hrpe prije no što je našao obrazac zahtjeva. Kad sam ispunio zahtjev, predao sam mu putovnicu. Na trenutak ju je proučio i bezosjećajnim činovničkim tonom rekao: „Vaša se viza ne može produžiti dulje od navedenoga datuma isteka.” Njegove su me riječi ostavile bez riječi. Napustiti moju novoprihvaćenu domovinu bilo bi nepodnošljivo. Preklinjao sam ga, ali se držao službenoga odgovora. Gubio sam nadu i pomolio se. Uto sam na zidu iza njega vidio sliku boga Rame. Ponizno sam mu se obratio: „Gospodine, u zemlji iz koje dolazim, svi jedu krave.” Razogračio je oči i širom otvorio usta: „Što? Ubijaju našu svetu kravu? Užasno.” „Gospodine, u zemlji odakle dolazim mladići i djevojke često žive zajedno izvan braka.” Odmahivao je glavom u znak negodovanja i coktao jezikom: „Barbarski.” „Drhtim dok vam ovo govorim, ali nitko u mojoj zemlji nikad nije ni čuo Ramino ime.” On nije mogao vjerovati. Pružio je ruke preko stola i uhvatio moje: „Nikad se više ne smijete vratiti na to strašno mjesto.” „Ali, ako mi ne produžive vizu, ja se moram vratiti. Došao sam u Indiju potražiti okrilje u vašem voljenom bogu Rami.” Gurnuo je stolicu unatrag, poskočio i proglasio: „Ja sam Ramin posvećenik. Moja je dužnost da te zaštitim.” Rekavši to, udario mi je novu vizu u putovnicu.

S

vakoga jutra u ašramu Rame Sevake Svamija petorica bi se sadhua okupila u hramu čitati iz Ramajane, priče o bogu Rami, na hindskom jeziku. Razumio bih riječ ili dvije, ali mi je Narajan Prasad obećao prevesti što god budu govorili nakon čitanja. Tri bi sata sadhui sjedili potpuno usredotočeni, sa srcima koje su ispunjavali osjećaji. Ponekad bi se grohotom smijali, a ponekad plakali od sreće ili tuge. Nekad bi sjedili nepokretni osjećajući napetost, strah ili čuđenje. Ja sam silno žudio da čujem priču koja ih je toliko dirnula. Na kraju okupljanja, navro sam na Narajana Prasada: „Molim te, sve mi ispričaj.” Izašli smo iz hrama i sjeli na obalu Gange gdje je počeo pripovijedati. „Jednoga jutra, dok je Krišna još bio dojenče, 198

majka Jašoda ga je hranila mlijekom iz svojih grudi. Usred dojenja, primjetila je kako mlijeko kipi u posudi na vatri te je odložila maloga Krišnu na sigurno i potrčala maknuti mlijeko na stranu. Krišni se nije sviđalo što ga je tako ostavila. Da bi pokazao kako nitko ne bi trebao imati drugih prioriteta osim služenja Bogu, ispoljio je svoju očaravajuću odliku nestašnosti te je slomio majčinu glinenu posudu s maslacem i počeo jesti. Potom se dosjetio još većega nestašluka te je otrčao u drugu prostoriju i popeo se na vrh drvenoga žrvnja. S te je visine mogao dohvatiti još maslaca iz glinenoga ćupa koji je o užadi visio sa stropa. Jeo je dok se nije nasitio, a onda je počeo maslacem hraniti majmune. Jašoda ga je sve to vrijeme tražila. Slijedeći stope umrljane maslacem, uočila ga je kako hrani majmune i u strahu se osvrće, pa se od srca nasimjala. Dok mu se pribrižavala hodajući na prstima, Krišna ju je spazio i pobjegao. Jašoda ga je ganjala preplavljena majčinskom ljubavlju, a Krišna je pristao da ga uhvati, jer voli kad ga posvećenik osvoji ljubavlju. Malecko mu je tijelo drhtalo od pomisli na kaznu. Suze su mu tekle niz obraze i stao je moliti za milost. Obećao je da nikad više neće krasti maslac. Kako se morala vratiti kućanskim dužnostima, u želji da zaštiti svoje dijete, Jašoda ga je pokušala svilenim užetom vezati oko pojasa za onaj žrvanj. Uže je bilo pet centimetara prekratko pa je dodala još. Usprkos tome, i dalje joj je nedostajalo pet centimetara da ga veže. Njene su prijateljice gopije donijele užad iz svojih kuća, ali koliko god da bi užeta dodale, uvijek im je nedostajalo pet centimetara. Kad je Krišna vidio majku, kojoj se iz kose prosipalo cvijeće, kako se smije od neobuzdane ljubavi i znoji od posla s užetom, naposljetku je pristao da ga veže svojom ljubavlju. U ovoj nam zabavi Krišna pokazuje da mu je najveće zadovoljstvo vezati se ljubavlju svojih posvećenika iako je vrhovni upravitelj svih svemira.” Bio sam se iznenadio kolikom me je radošću preplavila ta priča. „Molim te, ispričaj mi još“, preklinjao sam Narajana Prasada. „Danas smo samo o tome govorili“, odgovorio je jednostavno. „Ali, sastanak je trajao preko tri sata. Molim te, pričaj mi još.” „Samo smo o tome govorili.” Sljedećega dana, oduševljen pričom o Krišninom djetinjstvu i pažnjom s kojom su posvećenici slušali predavanje, još sam željnije slušao. Na kraju okupljanja, Narajan Prasad i ja sjeli smo na obalu 199

Gange, a on mi je još jednom mi je ispričao istu priču o Krišni koji krade maslac. Nije mi htio reći ništa više ma koliko ga molio. Odgovorio mi je uz nestašan smiješak: „To je sve o čemu smo govorili.” Trećega dana tijekom predavanja, osjećaji sadhua prekrasno su treperili od ljubavi. Sjeo sam na obalu majke Gange i duho se zagledao pravo u Narajana Prasada, moga prevoditelja. „Moram čuti o čemu ste danas pričali.” On mi je na to ispričao istu priču o Krišni kako krade maslac koju mi je ispričao ranije. Uznemireno sam ga pitao: „Zašto mi to činiš? Svakoga se dana tri se sata govori, a priča koju mi pričaš traje samo deset minuta. Zašto me varaš?” „Ali samo smo o tome govorili.” Naljutio sam se: „Danas sam pažljivo slušao. Niti jednom se nije spomenulo ni Krišnino ni Jašodino ime. Molim te reci mi.” On se nasmijao i ostao miran: „Samo smo pričali o tome kako je mali Krišna krao maslac.” Oči su mi se napunile suzama: „Zar sam toliko nedostojan da ne smijem ni čuti?” Vidjevši moju tjeskobu, Narajan Prasad se uozbiljio. Pogeldao me je duboko u oči i reko: „Tvoje suze su iskrene. Reći ću ti što se zbiva.” Nekoliko je minuta šutio, a onda počeo: „Prve noći kad si stigao, Rama Sevaka Svami usnio je san. Bog Rama mu se pojavio u snu i rekao mu sljedeće: ‘Ovaj je mladić Krišnin posvećenik, ali to još ne zna. Njemu ne smiješ opisivati ništa drugo osim Krišninih slava. Njegovo mjesto štovanja je Vrindavan. Neće ti vjerovati ako mu ovo kažeš, ali jednog će dana to shvatiti.” Ganga je silno tekla dok je Narajan Prasad stavljao ruku na moje rame. Oči su mu se ispunile suzama dok me je pokušavao smiriti. „Moj mi je guru, Rama Sevaka Svami dao naredbu. Ne smijem ti govoriti ni o kome osim Krišni. No cijeloga sam života bio posvećen Rami, pa usprkos tomu što su Rama i Krišna jedan te isti Svevišnji, koji se u dva različita oblika pojavio u sva različita vremena, jedina priča o Krišni koju dobro znam jest ona u kojoj krade maslac.“ Posegnuo je u svoju torbu i izvadio je otisnutu sliku maloga Krišne kako krade maslac i dao mi je. To je očaralo moje srce. Još uvijek nisam mogao shvatiti to što je rekao. Zar sam trebao obožavati Krišnu, i to u mjestu koje se zove Vrindavan? Nisam to mogao shvatiti, pa sam odmah odbacio 200

tu ideju. Sve što sam tada znao bila je želja za povratkom u spilje na Himalaji. U ašramu Rame Sevake Svamija odsjeo sam nekoliko tjedana, oduševljen plemenitim ponašanjem njega i njegovih sljedbenika. Na dan odlaska, poklonio sam se i zatražio njegove blagoslove. Htio mi je dati neki poklon, ali što je imao za dati? Gledao je oko sebe i primjetio vlastiti štap za hodanje. S osmijehom punim suza, poklonio mi ga je. Preplavila me zahvalnost. Bila je to samo neobrađena grana otkinuta s drveta, ali poklonjena s ljubavlju. Taj mi je poklon značio više nego sve bogatstvo svijeta. Prihvatio sam njegov sveti poklon, a moja ga je spremnost da to učinim jako razveselila. Obratio mi se glasom koji se lomio od privrženosti, Narajan Prasad mi je preveo: „Spisi nam govore da nas štap posvećenikove milosti može izbaviti iz najvećih opasnosti.” Taj mi je štap otad postao vjeran pratioc.

201



P

6

ovremeno bih se pobojao onoga što je preda mnom, ali sam nastavio putovati. Osjećao sam da me u Nepalu čeka nešto posebno, pa sam se iz Patne vlakom zaputio u grad Raxaul na granici između Indije i Nepala. Vozač kamiona, čiju je odjeću i kosu umrljala prašina s ceste, široko mi se osmjehnuo. Zubi su mu bili crvenkasti od žvakanja začina. Mahnuo je rukom i poželio mi dobrodošlicu na svoju teretnu prikolicu. Smjestio sam se među ostale putnike. Bile su to žene s planina odjevene u dugačke izblijedjele haljine te šalove omotane oko sijedih im vlasi te zemljoradnici u izblijedjeloj odjeći koji su putovali s kozama koje su blejale i kokošima koje su kvocale. Sjeo sam na vrh jedne od mnogih jutenih vreća u kojima je vozio žitarice, a koje su nam bile naslagane ispod nogu. Tako nagurani, peli smo se po neravnoj cesti. Prostor za teret bio je bez krova i nakrcan s onoliko dobara koliko su ih ljudi mogli naslagati. Mi putnici smo se vozili na razini višoj od vozačeve kabine. To nije bilo ni udobno ni sigurno, ali bolji pogled na Himalaju nisam mogao dobiti. Peli smo se i peli, a zelene su se planine i doline prostirale kamo god bih se okrenuo. Snijegom okrunjeni vrhovi carevali su obzorom te se ponekad nadvijali nad nas. Pluća sam gostio svježim planinskim zrakom, a kožu oštrim povjetarcem. Činilo se da nikome ne smeta što su nas s vremena na vrijeme prale monsunske kiše. Putovali smo nekoliko sati i usred noći stigli pred Katmandu. Iscrpljen i gladan, hodao sam dalje kroz vlažnu mračnu noć. S obje strane puste ulice, iz mraka bi izranjale trošne drvene kuće. No pažnju mi je privuklo nešto drugo. U daljini sam čuo divlje zavijanje pasa. Sve sam se više plašio, jer sam se sjetio kako su me mnogi putujući sadhui upozorili na divlje pse koji noću lutaju u mahnitim čoporima te hvataju žrtvu u zamku. Okruže je i polako joj se stanu približavati, a onda je napadnu, iskidaju joj meso i na mjestu proždru 202

čitavo tijelo. Samo što sam to pomislio, neki me pas lutalica s pjenom na ustima spazio samoga u pustoj ulici. Zabacio je glavu unatrag i proparao nebo svojim zavijanjem. Nekoliko sekundi nakon toga, na mene je jurišao čopor režećih pasa. Je li ih bilo šest ili osam? Bio sam odveć potresen da bih brojao. No znao sam što znači bijela otrovna pjena koja im je kapala iz škljocajućih čeljusti. Zvijeri su bile bijesne. Oči su im nabrekle od srdžbe, divlje su zavijale i htjele su me raskomadati. Mršava su im sablasna tijela bila gotovo bez ijedne dlake. Skamenio sam se od njihova sablasnoga glasanja. Gubice su im pjenile, s očnjaka im je kapao otrov i sve su mi bile bliže. Da bih zaštitio leđa, naslonio sam se na neku kuću i molio se u mraku. Što da učinim? Kao da sam izašao iz transa, sjetio sam se štapa za hodanje koji mi je poklonio Rama Sevaka Svami. Počeo sam njime žestoko mahati. Čopor je polukružno stao samo koji metar dalje. Kako bi mi neki mahiniti pas pokušao prići, ja bih ga iz sve snage svojih mršavih ruku štapom odalamio po njušci. Onda bi sljedeći grabežljivac režući skočio na mene, a ja bih ga udario i odbacio. Kojega god bih psa udario štapom, samo bi se na tren udaljio od mene, pa me opet neuznemiren napao. Zaglušujuće zavijanje paralo je noć. Čopor me je napadao bez prestanka, a ja sam ih jednog po jednog uspijevao srušiti na tlo. No što sam se više borio, to su jače napadali. Namirisali su mi krv i meso. Osjećali su moj umor. Više nisam imao vremena misliti. Svake sam sekunde svom snagom morao zamahnuti štapom. Da me je samo jedan od pasa dohvatio, cijeli bi me čopor zaskočio i istog trena proždro. Zar mi je bilo suđeno umrijeti kao hrana za pse? Slabio sam. Kako su osjećali miris pobjede, režanje im je postajalo strašnije i glasnije. Zbili su se radi smrtonosnoga napada. Toliko su se čvrsto i blizu natiskali oko mene da sam se umalo onesvijestio od smrada njihova daha. Paničan i očajan, beznadežno sam molio za milost. Osjećao sam se sasvim sam i na rubu smrti. Upravo sam se tada osvrnuo i shvatio da sam se naslonio na zatvorena vrata. Jesu li bila zaključana? U mojoj se noćnoj mori pojavio tračak nade. Brzo sam zakrenuo ramena, okrenuo kvaku i gurnuo. Vrata su popustila, a ja sam se bacio unutra i zalupio vrata za sobom. Vani, psi su iskaljivali svoj bijes bacajući se o vrata. Gdje god da sam se nalazio, bilo je jako mračno. Najednom se 203

razbuktala lampa i otkrila obitelj koju sam probudio iz njihova sna na podu. Muškarci su mislili da sam lopov pa su skočili na noge i tražili da se predstavim. Nisam znao njihov jezik. Podigli su sablje i krenuli prema meni. Što sam drugo mogao nego pasti na koljena i moliti za milost sklopljenih dlanova? Kad je domaćin vidio da preklinjem, smekšao se, pružio ruku i prstom mi pokazao vrata zahtijevajući da istog trena odem. Onda je začuo strahotno glasanje pasa te shvatio da bi me to ubilo. Još uvijek zabrinut zbog uljeza, dugo me je i pomno gledao u oči kao da se trudi shvatiti moj karakter i namjere. Izrazom lica preklinjao sam ga da mi pruži utočište. Moja je nijema molba nekako doprla do njegova srca. Položio je sablju na pod i ponudio mi da sjednem. Otada me počeo gledati drugačije te me prihvatio kao sadhua koji mu je pod neobičnim okolnostima došao blagosloviti dom. Ostali su ga ukućani sljedili. Narezali su mi voće i skuhali vruće zaslađeno mlijeko koje sam zahvalan prihvatio. Ostatak noći proveo sam kao njihov gost i sve do zore slušao gladne pse koji su čitavo vrijeme bijesno lajali pred vratima, nesmanjenom žestinom. Jednom sam čuo staru indijansku usporedbu koje sam se tada sjetio. Unutar srca stanuju dva psa. Jedan je zao, a drugi dobar i međusobno su u boju. Zli je pas simbol naših niskih sklonosti kao što su zavist, srdžba, požuda, pohlepa, oholost i obmana, a dobar pas predstavlja našu božansku prirodu: oprost, samilost, vlast nad sobom, velikodušnost, poniznost i mudrost. Onoga psa kojeg obilnije hranimo, kroz svoje odabire i način na koji koristimo vrijeme, opunomoćit ćemo da laje glasnije i nadvlada drugoga. Djelovati kreposno znači izgladnjeti zloga psa a hraniti dobroga. Noćas me je napao čopor zlih pasa kojima su se gubice pjenile od želje da me proždru. Bio je to zoran prikaz onoga s čime sam se suočio na svom unutrašnjem putovanju. Kad sam prilegao da se odmorim, zahvalno sam se sjetio Rama Sevake Svamija. Da mi nije poklonio štap, noćas bih sigurno umro. Sjetio sam se njegovih proročanskih riječi koje su se obistinile: „Štap posvećenikove milosti može nas izbaviti iz najvećih opasnosti.”

S

ljedećega jutra, kad je nastala tišina i psi se razbježali, duboko sam se zahvalio domaćinima i otišao posjetiti Višnuov hram. Ondje sam 204

načuo skupinu sadhua kako hvale Janakpur, sveto mjesto u nepalskim ravnicama gdje se pojavila Sita, družica boga Rame. Njihov mi je razgovor probudio pustolovan duh, pa sam se odmah tamo otputio. U Katmandu sam našao trošni autobus na putu za Janakpur i njime se povezao. Sati su prolazili, a autobus je sišao niz himalajske planine i nizine te zašao u gustu džunglu gdje sam vidio divljega nosoroga koji se hranio lišćem. U Janakpuru sam prvo posjetio Vihar Kund, jezerce na mirnoj čistini okruženo drevnim drvećem i starinskim svetištima. Tamo se nalazio ašram gdje su me neki doveli pred gurua Šri Vedđija. Bio je to ostarjeli sadhu kojemu su glava i brada bile prekrivene kratkim bijelim čekinjama. Bio je silno ljubazan te me zamolio da odsjednem u njegovu ašramu gdje bih svakodnevno dobivao besplatan obrok od riže i dhala. Šri Vedđi mi je objasnio zašto je Janakpur sveto mjesto. Rekao mi da je u spisima poznat kao Mithila, a da su mu slave opjevane u duhovnom epu zvanom Ramajana. Dok je kralj Đanak orao zemlju u pripremi za vjerski obred, božica Sita se pojavila pod njegovim plugom. Tako se proslavila kao Đanaki, kći kralja Đanaka. Mithila je također bilo mjesto na kojemu su se Sita i Rama prvi puta vidjeli i gdje je Rama slomio golemi Šivin luk da bi osvojio Sitinu ruku. Sada su mi već priče o Božjim inkarnacijama na Zemlji zvučale potpuno stvarne. Vidjevši koliko sam očaran, ljubazni mi je Šri Vedđi poklonio engleski prijevod dvaju indijskih klasika, Valmikijevu Ramajanu i Tulsidasov Ramaćaritamanas. Bila su to obimna djela. Svako jutro kad bih se probudio, okupao u obližnjem jezeru i obavio svoju meditaciju, počeo bih ih proučavati te čitao sve do sumraka. Ramajana je obilovala pustolovinama, romansom, tragedijom, junaštvom, strahotama, humorom i ratovanjem. Pa ipak, u njoj se nalazilo mnogo više od toga. Sva su se ta obilježja teksta mirila u duhu posvećenosti kako bi u čitateljevu srcu probudili ljubav prema Bogu. Ponudio sam Šri Vedđiju da obavljam sitne poslove u njegovu ašramu. On sa nasmiješio i rekao: „To što čitaš i prihvaćaš našu hranu, pročišćava mi srce. Što bih više mogao tražiti od tebe?” Jednog sam se ranog posljepodneva posjeo uz glavnu ulicu. Bio je to prašnjavi put na kojemu cijeloga dana nisam vidio niti jedan automobil ili kamion. Nisam se osobito iznenadio, jer je uobičajeno prjevozno sredstvo u Janakpuru bio veliki nepalski slon. Na leđima slonova stajala bi golema kutija za teret koja se pričvrćivala pomoću užeta omotanoga 205

slonu oko trbuha. Gonič, koji je obično bio dječak, sjedio bi slonu na vratu tik do glave i u ruci držao štap. Slonu je oko vrata visjelo teško mesingano zvono koje je odjekivalo dok je hodao. Slonovi su se kretali sigurnim kraljevskim korakom. Predamnom je prolazio slon za slonom zajedno s volovima i bivolima koji su vukli prenatrpana kola. Žene su šetale noseći na glavama košare ili zemljane ćupove koje često nisu ni pridržavale. Čak su i djevojčice na taj način bez puno truda nosile goleme terete, pri čemu su se savršeno držale. Dok bi djevojčice išle u skupinama, blaženo bi pjevale o slavama Site i Rame. Miran život koji su ti ljudi vodili godio je mome srcu. Molio sam se da se Janakpur nikad ne promjeni. Pored nekoga svetog jezera usred Janakpura nalazili su se mnogi hramovi. Dva su se najviše isticala: Đanaki Mandir i Rama Mandir. Jednoga sam dana u dvorištu Rama Mandira naišao na sadhua u pedesetim godinama koji je sjedio na malenoj platformi pored hrama. Duga zamršena kosa, brada i isposnička odjeća davale su mu spokojan i svet izgled. Stotine je ljudi stajalo u redu da prime njegove blagoslove. Kad bi stigli na čelo, on bi ih dobrostivo blagoslovio svojim dlanom. I ja sam poželio njegove svete blagoslove, pa sam stao u red i prišao mu, klanjajući se pred njim kao i svi ostali. On se iznenadio što me vidi te mi pokazao da sjednem na platformu pored njega. Bio sam u posebnoj milosti. Dok je blagoslivljao svoje štovatelje, upitao me je: „Odakle si došao?” „Iz Amerike.” „Zašto si iz svoje bogate zemlje došao u indijsko siromaštvo?” „Tražiti Boga.” Nasmiješio se nekoj starici koja je pognula glavu pod njegovu blagotvornu ruku. „Zašto si postao sadhu?” pitao je kroz osmijeh. „Da bih tražio prosvjetljenje.” Čuvši što sam rekao, lice mu je poprimilo kiseli izraz. Umjesto da se smješi, počeo se mrštiti, a glas mu je postao ružan. Bio sam šokiran obratom i nisam znao što očekivati. „Ti si budala”, prosiktao je. „Ti si totalna budala. Čuješ li me? Budala si. Budala. Budala koja ništa ne zna.” Već sam odavno znao da sam budala. Mislio sam da me možda želi prosvijetliti pa sam ga ponizno upitao: „Vaša svetosti, molim vas, poučite me kako da se popravim.” Nato se zlovoljan i bijesan počeo na mene derati: „Ja već trideset 206

godina živim kao sadhu. Znaš li što sam postigao? Ništa. Sve ove godine što sam ih proveo kao sadhu, dobio sam samo trulu rižu i dhal.” Neka je žena podigla novorođenče da bi dobilo njegove blagoslove. „Amerika je zemlja bogatstva”, povikao je na mene dok je dlanom blagosiljao dijete. „Amerika ima najljepše žene u kojima se može uživati. Amerika ima velike udobne kuće i automobile. Amerika ima finu odjeću, hranu i piće. Amerika ima najbolje filmove i televiziju.” Sklopio je oči i uzdahnuo. „O, kako žudim za američkim užicima.” Bijesno me je pogledao i rekao: „A ti si to sve ostavio. A za što? Za rižu i dhal. Meni je dosta riže i dhala. Ti si na ovo jadno, osiromašeno mjesto došao tražiti Boga. Ti si budala. Boga nema. Čuješ li me? Nema Boga. Vrati se svojoj velikoj zemlji i uživaj. Ako me ne poslušaš, vodit ćeš prijezira vrijedan život prokletoga bijednika. ” Dok je on preda me pljuvao te riječi, revno su ga štovale stotine poklonika. Nisu razumjeli ni riječ engleskoga. Sve vrijeme dok me korio, njegov je otvoreni dlan blagosiljao nedužne, bogobojazne ljude. Molili su ga za Božje blagoslove, dok je poricao postojanje Boga. Štovali su ga kao prosvijetljeno biće dok je govorio kako mu je život bijedan i uzaludan. Ostavio sam ga u omaglici. Um mi se mučio pokušavajući dokučiti što mi je to Bog upravo otkrio. Čovjek je bio u pravu. Amerika je bila zemlja bogatstva i udobnosti. Ali mene više nije zanimao udoban život sam po sebi. Umjesto toga, osjećao sam da se nalazim na putu koji je ponekad lak i lijep a ponekad i težak, u stalnoj potrazi za blagom koje je bilo vrednije od bilo čega što mi je mogao ponuditi materijalni svijet. Ako je taj čovjek želio uživati u materijalnom životu, zašto nije našao posao i bio pošten? Umjesto toga, prodavao se je za sveca i varao nedužne ljude.

Uvijek postoje oni koji su autentični i oni koji varaju. Vjersko licemjerje nagriza ljudima vjeru od davnina. Svetu se osobu ne da uvijek prepoznati po vanjskomu izgledu. Bhagavad Gita uči da odricanje nije za lijenoga čovjeka koji ne želi raditi, već za onoga tko djeluje u duhu posvećenosti.

Mislio sam na sve one koje sam sretao, a koji su živjeli i radili u duhu posvećenosti te se molio da budem jedan od njih. Sjetio sam se riječi koje sam čuo od Šrila Prabhupade u Bombaju: „Bolje je biti iskreni čistač ulice nego isposnik varalica.” Onda sam se opet sjetio onoga jadnog čovjeka koji se pretvarao da je svet. Njegov zao pas glasno laje, a on ga svakodnevno hrani ogromnim porcijama riže i dhala. 207



S

7

unce je svitalo, a ja sam sjedio na obali nekog mirnog jezera u Janakpuru. Pored mene se posjedne neki neobični sadhu. Iznenadilo me je kako mi se obratio. „Pazi. Postoje škorpioni u odori leptira.” Potreslo me je to što sam čuo te sam ga pitao zašto mi to govori. Pažljivo se u mene zagledao i ponovno progovorio. „Nemoj imati povjerenja u demone u odori svetaca, jer bi ti se život mogao naći u ruševinama prije no što shvatiš da je prekasno.” „O čemu pričate?” zabrinuto sam upitao. „Možda ću ti reći nekom drugom prilikom.” Zatim je naglo promijenio temu te se predstavio kao Vasudeva i pozvao me da s njim odem na jedno posebno povjesno mjesto. Pristao sam. Vasudeva se ponašao poput aristokrata i govorio je britanskim naglaskom viših klasa. Nosio je nevjerojatno čiste bijele halje. Crna kosa bila mu je uredno začešljana. Za svih svojih putovanja nisam sreo tako valjano njegovana isposnika. Bio je i duhovno i materijalno učen te, poput mnogih koje sam sreo u onim predjelima, posvećen bogu Rami. Kad me je moj novostečeni prijatelj pozvao da tri dana pješačimo do neka skrovitog svetog mjesta, pristao sam. Putovali smo kroz sela i svakodnevno prosili malo riže i dhala, jela koja su mi bila među omiljenima. Svi koje smo putem sreli bili su oduševljeni Vasudevinom otmjenošću. Vasudeva je inzistirao da kuha na otvorenom. U polju ili u šumi pronašao bi dva kamena od kojih bi načinio ognjište na koje je stavljao lonac. Ja sam za to vrijeme skupljao drva za potpalu. Rižu i dhal bi pripremio pomno poput umjetnika koji stvara remek-djelo. Dok smo hodočastili, razgovarali smo o mnogočemu. Činilo mi se da se Vasudeva u sve razumije. Ipak, nešto me je brinulo. Činilo mi se da se iza Vasudevine vedre obrazine krije neka velika muka. Čitavo se vrijeme trudio da prikrije patnju i suspregne suze, a ja sam bivao sve znatiželjniji i sve sam ga 208

više volio. Jedne smo noći prespavali u staji ne bismo li se sakrili od kiše, a ja sam imao užasnu noćnu moru da su me napala sablasna bića. Bilo je to vrlo neobično i pitao sam se zašto mi se to dogodilo. Tri dana kasnije, stigli smo na odredište. Bila je to stijena od povijesnoga značaja koja se nalazila na napuštenom polju. Te smo noći dok se dizao vjetar, mogli okusiti i namirisati vlagu. Znali smo da se sprema neizbježan monsunski pljusak. U potrazi za skloništem i hranom pronašli smo davno napuštenu malenu kamenu građevinu. Ušli smo i potjerali nekoliko šišmiša koji su visjeli sa svoda i žurno izletjeli van. Kuća se sastojala od jedne prostorije veličine desetak kvadrata i dva otvora u kojima su nekoć bila uglavljena vrata i prozor. Zidovi su se mrvili. Mahovina i paučine bile su jedini namještaj. Sjedili smo u tišini dok su gromovi tresli zemlju, vjetar mlatio drvećem, a kiša lila kao iz kabla. Vasudeva me pogledao sa suzama u očima. Upitao me je ako mi smije otvoriti svoje olujno srce. Počašćen time što mi se odlučio povjeriti, pristao sam. Vasudeva mi je rekao da se rodio u imućnoj obitelji u Kolkati, zaradio doktorat i postao slavan sveučilišni profesor. U to je vrijeme upoznao i neke posvećenike te se posvetio štovanju boga Rame. Onda je rekao: „Jednog su dana dvije ugledne osobe došle u moj ured te donijele poklone i jela za koja su tvrdili da ih je poslao njihov guru. Nakon još nekoliko posjeta, pozvali su me da ga posjetim. Ja sam se rado odazvao.” Činilo mu se da guru zna do najsitnijih pojedinosti sve o njegovu životu i da mu može čitati misli. Vasudeva je bio pod dojmom i prihvatio je guruov poziv da ga redovito posjećuje. Naćulio sam uši jer je govorio o prihvaćanju gurua, temi koja me je silno zanimala. „Jednoga dana,” rekao je Vasudeva, „guru mi je otkrio svoj naum. ‘Pažljivo sam te promatrao’, rekao je. ‘Mlad si, voljen i pametan. Trebam tvoju pomoć. Želim te inicirati u naše obrede.’” Dok se toga prisjećao, Vasudevu su zagrcnuli snažni osjećaji. „Rekao sam mu da ću razmisliti.” Glas mu je postajao sve tiši, a glavu je zario među dlanove kao da pokušava zakopati neizrečenu bol iz prošlosti. Pogledao me je u očaju. „Richarde,“ uzdahnuo je, „ne želim ti zagaditi um svojom užasnom pričom, ali osjećam kao da ću poludjeti. Moram nekome reći. Smijem li nastaviti?” „Svakako.” 209

Zurio je kroz otvor u zidu gdje je trebao biti prozor. Jedna je munja naglasila njegovu moru koja mu se ocrtavala na licu. Najzad je, sav očajan, progovorio: „Počeo sam istraživati tko je taj čovjek te užasnut otkrio da je vođa moćne sekte i majstor crnih tantričkih umijeća.” Prodorno me je pogledao: „Richarde, jesi li ikad čuo išta o crnim tantricima?” „Ne”, priznao sam. Vasudeva se naježio, a glas mu je zadrhtao. Objasnio mi je da je tantrički misticizam izuzetno moćan i da može biti povoljan ili zlokoban. „Bijeli tantrici svoje moći upotrebljavaju da služe čovječanstvu, a crni izrabljuju ljude u vlastite opake svrhe. Crni tantrici stječu izuzetnu moć kroz neizrecivo strašna žrtvovanja, tantričke obrede seksa i jogu. Onaj je guru bio izuzetno moćan crni tantrik koji je mogao upravljati umovima i vladati ljudskim životima. Bio sam se zgrozio kad sam otkrio da u vrijeme obreda inicijacije preuzima upravu nad dušom kroz mnoge buduće živote. Nikad mu se nisam vratio.” „Ali, Vasudeva, ako si se oslobodio, zašto još uvijek drhtiš kad na njega pomisliš?” „Bio je to tek početak”, nastavio je. „Svakoga su me dana guruovi učenici uznemiravali, bilo u uredu, domu ili javnomu događaju kojem sam prisustvovao. Nisam im mogao uteći. Jednog su mi dana petorica upala u ured i stali mi oko stola. Osjećao sam se poput taoca. Sljedećeg je trena preda mnom stajao guru i zahtijevao da mu predam dušu. Upozorio me je: ‘Prekasno je. Već sam te prisvojio. Predaj mi se i podarit ću ti zadovoljstva slave i bogatstva koja ne možeš ni zamisliti. Ako odbiješ, zavjetujem se da ću te mučiti do smrti.” Pun gađenja, odbio sam njegov zahtjev. On me je onda osvetoljubivo prokleo te bijesno izjurio iz prostorije.” Uzdahnuo je i nastavio: „Kad sam se jedne večeri vratio kući svojoj majci udovici, vidio sam da je i ona pala u njegovu stupicu. Tresla se od srdžbe i prekorila me: ‘Zašto si uvrijedio onoga čovjeka od vjere? Moraš mu postati učenikom.’ Nisam mogao vjerovati. Pokušao sam joj objasniti njegove okrutne spletke, ali nije me htjela ni čuti. Guru i njegovi pristalice dobro su je obradili. Nakon nekoliko dana, izbacila me je iz vlastite kuće, rekavši da ne želi sudjelovati u mojim uvredama. Što se to događalo s mojim 210

svijetom? Ravnatelj sveučilišta također je popustio pritisku sekte te me je otpustio.” Vani je munja udarila o stablo. Odvalila je golemu granu koja se srušila na naš krov. Sjedili smo u tišini. Silnu je munju slijedila grmljavina koja je naoko tresla čitavim svemirom. Vasudeva je problijedio i drhtavim glasom nastavio govoriti: „Bez doma i bez posla, išao sam od mjesta do mjesta, a učenici crnoga tantrika svugdje bi me pronašli. Čak su utjecali i na policiju koja me je odbila zaštititi. Što sam drugo mogao nego otići iz Kolkate? Svojim nadnaravnim moćima, crni je tantrik uvijek znao gdje se nalazim te je slao svoje sljedbenike da me muče.” Oni bi svakoga novog poslodavca, kod kojega je Vasudeva pronašao posao, naputili da ga otpusti. Vlasnika svake sobe koju bi unajmio, nagovorili bi da ga izbaci. Prilazio je novinarima i želio im se izjadati, ali mu nisu vjerovali. „Život mi je bio uništen”, rekao je. U tom je trenutku kroz vrata uskočila golema žaba krastača. Zagledala se u mene svojim vodozemačkim očima. Pitao sam se nije li to tajni agent crnog tantrika. Stresao sam se od same pomisli. Činilo mi se da mi Vasudeva čita misli: „Jesi li siguran da želiš dalje slušati?” Grmjelo je u svim pravcima: „Nisam više siguran, Vasudeva”, priznao sam mu. Bio sam preplašen, no činilo mi se važno da poslušam priču do kraja: „Što se nakon toga dogodilo?” „Zlog je jogija razjarilo moje odlučno odbijanje, pa me je odlučio ubiti. Crnim obredima i mantrama, načinio je nevidljivo oružje koje dijeli dušu od tijela, odnosno ubija žrtvu. To je, međutim, njegov najblaži učinak. U vremenu između života i smri, crni tantrik zadobiva upravu nad suptilnim tijelom koje prekriva dušu. Kad me je udarilo zloslutno oružje, bol mi je paralizirala um i tijelo. Osjetio sam kako me progone užasna bića u eteričnim oblicima. Počeo sam moliti za spas i izgovarati Božje ime. Sve dok sam mislio na njegovo ime, nevidljivo mi oružje nije moglo uzeti život. To me je oružje mučilo čitav jedan dan i noć. Zaboraviti ime samo na trenutak za mene bi značilo sudbinu goru od smrti. Neprestano sam ga izgovarao. Oružje nije bilo dovoljno moćno da me ubije u prisustvu Božjega imena. No postoji pravilo prema kojemu se oružje zloga tantrika koje ne uspije ubiti žrtvu mora vratiti i ubiti pošiljatelja. Crni je tantrik pao mrtav. Ubila ga je vlastita tvorevina. Božje ime me je spasilo. ” 211

Naježio sam se od glave do pete od njegove sablasne priče. Primaknuo sam se da čujem više. „Onaj zli mistik još uvijek postoji; jedino nema grubo tijelo. Sada svojim učenicima upravlja s astralne razine te ih šalje kamo god se ja krio, želeći osvetu. Neprestano me proganjaju. Niti na jednom mjestu se ne mogu skrasiti, jer kamo god da odem, oni me za nekoliko tjedana pronađu i ugnjetavaju.” Bijesna se oluja počela stišavati, a mi smo neko vrijeme zašutjeli. Onda je Vasudeva rekao: „Zbog svega toga, a suprotno mojoj volji i prirodi, postao sam isposniki beskućnik. Siguran sam da će me Bog zaštititi ako mu se iskreno predam, ali do tada moram bježati i skrivati se prerušen u svetoga čovjeka.” Cvrčci su zacvrčali. Vasudeva mi se zagledao duboko u oči: „Oprosti što sam ti sve to ispričao. Godinama sam to držao u sebi, ali morao sam s nekim porazgovarati. Richarde, nikoga ne krivim za sve što mi se dogodilo, jer je sve to, na kraju krajeva, moje vlastito djelo.” Nisam razumio zašto je sam sebe krivio i pitao ga da mi objasni. Skromno je pripisao sve te nevolje karmi iz prošloga života. „Ne znam što sam učinio da bih zaslužio svu tu patnju, ali znam da je opravdana. Također znam da će me Bog izbaviti ako iskreno prođem ovu kušnju i predam mu se.” Vasudevina ruka je drhtala dok je počivala na mojoj i uputio mi je posljednju molbu: „Ti si mi prijatelj i moram te savjetovati da odeš od mene, jer bi mogli smatrati da si umiješan. Ako te ujutro više ne vidim, razumjet ću. Brate moj, molim te, budi oprezan dok tražiš svoj put. Izlažeš se moćnim bićima, a nisu sva ona sveta. I molim te još ovo – moli se za mene.” Sjedili smo u tišini. Nisam mogao ni riječ izustiti. Po onome što sam već vidio u Indiji, znao sam da mnogi gurui posjeduju velike moći, uključujući onu pomoću koje mogu uvjeriti svoje sljedbenike da čine što god oni hoće. Više sam se bojao onoga što mi je otkrio suputnik nego čopora bijesnih pasa. Pse sam mogao vidjeti i otjerati, ali nisam znao kako bih otjerao nevidljive sile zla koje mogu napasti bezazlena tragatelja za duhovnošću? Vasudeva je legao na zemlju spavati, koristeći svoju ruku umjesto jastuka. Meni san nikako nije dolazio na oči. Pogledao sam kroz otvor na zidu. Zvijezde su se pomaljale iza oblaka koji su se razmicali, ali 212

mjeseca nije bilo. Vasudeva se pored mene prevrtao u snu. Jesam li se spreman umiješati u tako složene stvari koje su očigledno mrcvarile čovjeka? Zadrhtio sam pri samoj pomisli. Ne mogu se sjetiti niti jednoga načina da mu pomognem osim molitve molim. To je bilo sve što je on i tražio od mene. Dok se u snu prevrtao i stenjao, ja sam otišao, daleko u noć, moleći se da put kojim sam krenuo bude siguran te da i on pronađe sigurnost i mir.

M

oje se putovanje nastavilo prepuno svijetlih i mračnih iskustava koja su mi otvarala prozore u nove svjetove što su me čekali ako bih odabrao stazu koja im vodi. Mnogi od sadhua koji su me pozdravili na povratku u Janakpur bili su toliko stari da su mi mogli biti djedovi. Međutim, dok sam se molio u Đanakinu hramu, iznenada mi je prišao mladi nepalski student po imenu Višnu Prasad. Lice mu je bilo okruglo, bio je lijepo odjeven i ponašao se pobožno. Silno ga je fasciniralo to što vidi mladića sa Zapada koji je prihvatio život sadhua pa me je pozvao kući u selo Brahmapur. Njegov je dom bio poput kakva lijepog ašrama. Bogatstvo njegove obitelji ogledalo se u sjajnom namještaju, tepisima, mesinganim posudama i cvjetnim vrtovima. Kad sam ušao, Višnuovi su me majka i otac ljubazno pozdravili i poslužili mi raskošno jelo od začinjenog povrća u mirisnim umacima uz rižu koja se sjajila od masla. Tamo sam proveo nekoliko sretnih dana. Ujaci, tetke i ostali rođaci živjeli su svi pod jednim krovom, no ja nikad nisam čuo niti jedan glas da se podiže u ljutnji. Jedni prema drugima iskazivali su samo poštovanje. Ujutro bi djeca s poštovanjem dodirnula stopala svojih roditelja, a roditelji bi im zauzvrat podarili svoje blagoslove. Bez obzira koliko su bila stara, djeca su se, pa čak i tinejdžeri, pokoralvala starijima, a mlađa su djeca pokazivala čast najstarijemu sinu kao predstavniku roditelja. Kako sam bio odgojen u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća u Americi, to sam tinejdžersko poštovanje osjatio kao ugodnu vrstu kulturnoga šoka. Uza sve to, svaki je centimetar toga doma bio besprijekorno čist – osim mene. Osjećao sam se kao raščupani prosjak u oazi otmjenosti i profinjenosti. Tijelo mi je izgledalo dosta uništeno. Primjetivši to, obitelj mi je poklonila ljekovitu pomadu za moja izgrebena i popucala stopala. Iako su mi ponudili vlastitu sobu s udobnim krevetom, radije 213

sam spavao u vrtu pod stablom ašoke. Svakoga bi se jutra i večeri članovi obitelji skupljali radi obreda u njihovu malenom hramu boga Rame koji se nalazio u središtu doma i gdje su tijekom dana žene štovale na razne načine. U njihovu sam domu našao samo sreću. Večeri bih provodio s Višnu Prasadom u ugodnu vrtu među nevenima, ružama i procvalim drvećem. Ponekad bi s nama sjedio Tara Prasad, njegov otac. Bio je to bogat obiteljski čovjek, ali čistoća njegova karaktera bila je upečatljiva, više nego kod mnogih isposnika koje sam upoznao. Duhovnost je stvar srca, pomislio sam. Što mi je više njegova obitelj prirastala srcu, to mi je Višnu Prasad postajao boljim prijateljem. Od tih sam plemenitih duša mnogo naučio o tradiciji obiteljskoga života na istoku. Najvažnije od svega, našao sam potvrdu za svoje shvaćanje da duhovnost dolazi u mnogim oblicima. Nisam mogao predugo ostati u tim udobnim uvjetima, jer sam bio odabrao asketski život. Kad je došlo vrijeme za odlazak, cijela me je obitelj otpratila do ulaznih dveri. Dok sam se okretao i odlazio niz ulicu popločanu ciglama, plakali su – kao i ja. Sada mi se, više no ikad prije, put koji sam odabrao činio posut nepredvidivim opasnostima. U svojoj strasti za istinom, koju, priznajem, nisam mogao sasvim objasniti, ostavio sam udobni dom i putem odbijao ikakve ugode te sam išao naprijed usprkos straha pred nepoznatim.

I

z Janakpura sam se vratio u dolinu Katmandu. Meditirao sam podno brda Bodhnath, desetak kilometara istočno od grada, u gaju rascvaloga drveća. Kad sam otvorio oči i pogledao prema gore, vidio sam očaravajuće lijepu dugu preko čitave himalajske doline koja je blistala na podlozi monsunskih oblaka boje indiga. Duboko sam udahnuo, upijajući svjež, zemljani miris povjetarca. Iz sanjarenja me je prenuo bat koraka nekoga europskog turista koji je brzao poljem i nosio veliku vreću namirnica. Imao je preko180 centimetara, plavu kosu i mišiće koji su mu se nadimali ispod majice. Izgledao je kao da bilda. Najednom ga je okružila banda smeđih majmuna iz šume. Iako je svaki onaj majmun bio neznatno malen u usporedbi s njegovom visinom, znali su kako mu pronaći najslabiju točku i napasti ga. Režali su i kezili zube te mu prijetili zastrašujućim pokretima. S 214

namirnicama u jednoj od svojih golemih ruku, drugom je dohvatio poveći kamen te se počeo glasati poput kakva ratnika i prijetiti da će smrviti male razbojnike. Majmuni se nisu ni mrdnuli te su još jače režali. Malim su se koracima stali približavati svojoj meti i uspjeli mu oslabjeti um. Klada od čovjeka drhtala je od straha poput uplašena djeteta. Najzad mu se jedan majmunčić približio i oteo mu vreću s namirnicama. Nije se niti opirao. Onda su se svi majmuni okupili oko vreće da bi jeli i više se nisu ni osvrnuli na njega. Muškarčina je pobjegao, sveden na gomilu živaca i pobjegao. Nekoliko trenutaka kasnije, tamo se pojavio neki mršavi nepalski dječačić od oko osam godina. Majmuni su se upravo počeli gostiti svojim plijenom, ali su se silno uskomešali i prepali kad su ga vidjeli. Dijete je skakutalo prema njima s kamenom u ruci. Čopor lopova stao je kričati ustrašenih očiju. Najzad su ostavili hranu i razbježali se. Dječačić je pokupio namirnice i sjeo jesti. Majmuni su ga zabrinuto gledali iz daljine. Bio sam zapanjen. Što se to dogodilo? Onaj zaigrani dječak nije težio više od jednoga bicepsa onog europskog Herkula. Majmuni su bili neuznemireni njegovim prijetnjama, jer su mu u umu osjetili strah. Djeteta su se bojali, jer se ono nije bojalo njih. Što je to značilo meni i mome putu prema Bogu koji je bivao sve uži? Razmišljao sam o čoporu divljih pasa i Vasudevinoj zastrašujućoj priči o zlom crnom tantriku. Razmotrio sam svoj strah da će me opčiniti neki beskrupulozni guru, ako bih ga prebrzo odabrao. No vidio sam i kako bi mi strah mogao zaustaviti napredak. Kad nam um podlegne strahu, lako nas je poraziti. Stranac nije poznavao majmune, a nepalski je mališan s njima živio cijeloga života. Dakle, bojimo se onoga što ne poznajemo. Poznavanjem svoje prave duhovne prirode i iskrenom vjerom u Boga, nadići ćemo sav strah. Molim te, Gospodine, blagoslovi me takvom hrabrošću dok pronalazim svoj put prema tebi.

Dok sam tako razmišljao, nasmijani je dječak dotrčao do mene i ponudio mi nekoliko banana iz vreće s namirnicama. Majmuni su uzbuđeno čavrljali, jer su me obilježili kao moguću žrtvu. Shvatio sam da imam više zajedničkoga s onim Europljaninom nego što sam htio misliti. Osjećajući da moram još mnogo toga proći da bih 215

dostigao nedužnu, neustrašivu vjeru onoga djeteta, ljubazno sam odbio banane.

D

ok sam hodao šumama, naišao sam na Sita Rama Babu, neobičnu dušu koje se rado sjećam kao stojećeg babe. Sita Rama Baba bio je bradati čovjek od šezdeset i dvije godine. Imao je velike smeđe oči i hrapavi ten. Odijevao se je u jednostavnu, jednodijelnu halju od jutenoga platna koja mu je sezala od vrata do gležnjeva. Kad sam ga upitao zašto nosi samo jutu, odgovorio je da mu je zbog grube tkanine, od koje koža svrbi, uvijek neugodno. To mu je pomagalo da ugodu traži samo u sjećanju na Ramu. Više od odjeće začudile su me drvene udlage koje je vezao oko svojih članaka. Koliko god da je neobično izgledao, prema meni se od prvoga trena ponašao s ljubavlju kakvu bi otac osjećao prema sinu. Poput jogija koje sam sreo na Himalaji, Sita Rama Baba držao se ekstremnih zavjeta koji su daleko nadilazili zavjet celibata. Zavjetovao se da će uvijek stajati na nogama i da nikad neće sjesti niti leći. Udlage koje je nosio oko članaka služile su da mu održavaju tijelo. Ovu se pokori podvrgavao oko pedeset godina. Sa sobom je nosio posudu za prošnju i molitvenu brojanicu te uže i drvenu dasku koju bi objesio na neku granu poput ljuljačke na koju bi se noću naslonio i spavao stojeći. Slijedio je i zavjet da nikad ne spava unutar zidova. Pored toga što je bio vegetarijanac, nikad nije jeo ni žitarice ni mahunarke. Uskoro sam vidio koliko je taj prehrambeni zavjet bio težak. Lutajući se prosjaci obično hrane jeftinim namirnicama koje ljudi lako daju u milostinju. Obično bi dobivali namirnice poput riže, dhala ili rotija (beskvasne pšenične pogače), a sve one sadrže žitarice ili mahunarke. Zajedno smo lutali. Svakoga bi dana Sita Rama Baba u blaženom stanju isprosio rižu i dhal za mene, prikupio drva i zapalio vatru na ognjištu koje bi načinio od kamenja. Onda bi stajao ili čučao pored lonca dok ne bi skuhao, a potom bi jelo s ljubavlju ponudio slici svoga voljenog boga Rame uz molitve i mantre. Potom bi mi sve dao. No ja sam se pitao, što je on jeo? Dok sam s njime boravio, nikad ga nisam vidio da je pojeo nešto više od šake jeftinoga kikirikija koji bi isprosio. To je bilo sve što je mogao prikupiti, a što ne bi kršilo njegov zavjet. Bio je tako sretan 216

dok se trudio hraniti me. Znao mi je govoriti da osoba koja želi Bogu pokazati koliko ga voli mora s ljubavlju služiti njegovu djecu. Jednoga dana, kad je Sita Rama Baba isprosio nešto povrća, bio sam presretan. Najzad, evo nečega osim sirovoga kikirikija što on smije jesti. No ražalostio sam se kad sam vidio da je sve ono povrće skuhao za mene s rižom i dhalom i ništa nije zadržao za sebe. On je pak bio presretan. Bio sam njime oduševljen te sam proučavao njegovu osobnost, ali nisam u njoj našao ničeg umjetnog. Bio je potpuno iskren u svojoj posvećenosti. Jednom sam ga upitao: „Zašto slijediš tako teške zavjete?” On mi je ponizno odgovorio: „Pomažu mi da se usredotočim na svoje duhovne prakse. Sretan sam.” Začudo, doista je to i bio. Jednog jutra prije zore, sjedio sam ispod stabla u šumi i razmišljao o toj nevjerojatnoj osobi. Nisam shvaćao njegove neobične zavjete. Činili su mi se pretjerani, čak nepotrebni. Usprkos tome, privukao je moju iskrenu ljubav i povjerenje. Rečeno je da od nametnutih pokora srce postaje tvrdo. Njegovo je srce bilo meko i preplavljeno poniznošću, samilošću i ljubavlju. Isus je rekao: „Stablo možete prosuditi po plodu.” Njegovo se stablo činilo neobičnim, ali su mu zreli plodovi bili slatki. U Sita Raminu mi je društvu na umu palo jedno pitanje. Većina jogija koje sam sreo, meditirali su na Boga kao neosobnu silu dok su on i ostali meditirali na Gospodina kao na osobu punu ljubavi. Rama Sevaka Svami služio je bogu Rami na iznimno osoban način. Šrila Prabhupada je također izrazio istinsku ljubav prema bogu Krišni kao sveprivlačnoj osobi. Je li to bilo u suprotnosti s vjerovanjima onih jogija koji su težili stopiti svoje duše s vrhovnim neosobnim jedinstvom? Je li se to kosilo s praksama budista koji su težili za savršenstvom nirvane bez odlika? Kao dijete, prirodno sam se molio Bogu na osoban način, ali dok sam studirao razne filozofije, sve sam više naginjao prema Bogu kao sveprožimajućem bitku. Dok smo jednog dana šetali šumskim putem, upitao sam Babu: „Je li Bog osoba ili ne?” On je na to naglo stao, guste smeđe obrve su mu se skupile, a lice obilježeno dubokim brazdama teškoga života iskrivilo. Uzdahnuo je: „Kako bi naš Gospodin imao manje osobnosti i oblika nego mi? On ima sve, bez ograničenja.” Odmahnuo je glavom: „To mi 217

krivo razumijevanje slama srce.” Njegova me je reakcija pogodila. Postajao sam sve svjesniji temeljnog neslaganja oko krajnje prirode Svevišnjega Gospodina. Je li bio neosobna, bestjelesna sila, ili vrhovna osoba? Na neki način, bilo je to isto ono pitanje koje sam si postavljao kao dijete dok sam drhtao tijekom grmljavinskoga nevremena: Tko je Bog? Je li nježan poput mojih roditelja, ili bezličan poput vjetra? Borio sam se da pomirim taj filozofski problem i znao sam da će mi upravo odgovor na to pitanje pomoći da odaberem put. Međutim, još uvijek nisam mogao pronaći dio slagalice koji mi je nedostajao. Sretao sam prekrasne duše s obje strane dvaju suprotnih gledišta. Nekoliko dana kasnije, rastao sam se od Sita Rama Babe. Mislio sam kako nečiju ljubav prema Bogu ne možemo mjeriti gledajući izvanjska obilježja. Vidio sam svece koji rade i podižu obitelji, a i one koji su bili poput ekscentrična šumskog isposnika. Ono što im je svima bilo zajedničko, bila je poniznost, duboka usredotočenost na duhovne prakse i netaživa žeđ za služenjem.



218

S

8

ljedeće mjesto koje sam posjetio bilo je Svajambhunath, koji se nalazi tri kilometra zapadno od Katmandua. Na vrhu prekrasnoga brda koje je okruženo širokim prostranstvima rižinih polja nalazi se Hram majmuna, drevno budističko svetište pokriveno širokom kupolom koja se zove stupa. Kažu da je podignuto prije dvije tisuće godina. Osam Buddhinih očiju na donjem dijelu visokoga tornja promatrala su četiri strane svijeta. Te će oči uskoro vidjeti nešto zapanjujuće. Jednoga sam jutra, bez ikakva očiglednog razloga, osjetio nagon da pješke pođem do Katmandua. Ostavio sam svoje osamljeno boravište na planini, sišao zavojitim putovima do grada te neko vrijeme lutao ulicama i tržnicama. Onda sam se odlučio vratiti u Svajambhunath, hodajući kroz protežna rižina polja. Dolina Katmandua je poput raja na zemlji. Takvim je čine bogata flora i snježni vrhovi Himalaje koji paraju nebo. Hodao sam uskim puteljcima koji su odvajali vlažna rižina polja. Najednom osjetih sitne kapi kiše. Tamnoplavi monsunski oblaci sve su bili gušći te su prekrili sunce i nagovijestili pljusak. Kišica je prerasla u laganu kišu. Okretao sam se tražeći zaklon, ali nisam vidio niti jednog jedinog stabla. Posvuda su se protezala samo rižina polja. Uto sam u daljini spazio lik koji mi je izgledao poput starijega čovjeka s kišobranom. U nadi da ćemo podijeliti kišobran, pojurio sam po putiću ne bih li ga sustigao. Staza je bila uska i kliska, pa nisam mogao hodati pored njega već sam mu se smjestio iza leđa. Trudio sam se ostati pod kišobranom i neprestano klizio prema jušastom blatu. Nosač kišobrana nije se ni jednom okrenuo. Možda da ga je prestrašilo moje nametanje, ili je pomno gledao kuda ide da ne upade u blato. Tako smo, nas dva stranca, posve sami i ne znajući ništa jedan o drugomu, hodali pustim, širokim, močvarnim rižinim poljem i dijelili jedan kišobran dok je po nama lijevao monsunski pljusak. Deset minuta kasnije, kad se nevrijeme stišalo, poželio sam mu 219

se zahvaliti. On se po prvi put okrenuo da mi vidi lice. Pogledi su nam se sreli. Kao da nas je grom pogodio! Širom smo otvorili usta i razogračili oči koje su nam se napunile suzama. Zar je takvo što moguće? Vrijeme je na trenutak stalo, a mi se nismo micali. Kišobran je pao u blato. „Gary!” uskliknuo sam. „Monk!” Zagrlili smo se pod monsunskim nebom, dok su nam se srca nadimala od veselja. „Opet smo zajedno!” rekao sam. Stajali smo tamo sami u himalajskoj dolini ushićeni tajnama života. Odkad smo se s tugom rastali na Kreti, svatko je išao svojim putem. Sudbina je razdvojila nerazdvojne prijatelje iz djetinjstva, a danas ih je taj nevidljivi lutkar sastao u daleku rižinom polju u Nepalu. Pijani od sreće, hodali smo kroz polja prema mjestu gdje je Gary odsjeo i cijelo vrijeme pričali o svojim doživljajima otkad smo se rastali. Kližući se po uskom puteljku duž rižinih polja, Gary je hodao naprijed, a ja odmah za njim. „Jesi li ikad stigao do Izraela?” upitao sam. Okrenuo se prema meni i pogladio bradu, koja je za jedanaest mjeseci otkad smo se rastali narasla nekoliko centimetara. „Nakon što si otišao iz Krete,“ objasnio je, „zaposlio sam se na ribarskom brodu da zaradim za putovanje do Izraela. Tamo sam neko vrijeme radio u kibucu. Potom sam, s nešto novaca u džepu, krenuo u Indiju.” „Kako si ovdje došao?” „Čarobnim autobusom.” Zastao je na trenutak, pa ponovno krenuo. Opisao mi je jeftini autobus za putnike bez novčanih sredstava koji je vozio iz Europe do Indije. Iz Izraela se vratio u Istanbul te se tamo ukrcao na autobus, prešao Srednji Istok i sišao na posljednoj postaji, u Starom Delhiju. „A što te je dovelo u ovo pusto rižino polje?” upitao sam ga. „Nisam mogao izdržati delhijsku sparinu”, rekao je Gary, još uvijek drhteći od uzbuđenja. „S nekim prijateljima iz ‘čarobnog autobusa’ popeo sam se na Katmandu i pronašao kućicu na selu.” Ostavili smo rubnjake rižinih polja i približili se selu. Hodao sam pored svoga starog prijatelja. Po gnjecavoj stazi prema nama se teškom mukom vukao bivol, pa smo se maknuli u stranu i pustili ga da prođe. „Monk, ” nastavio je Gary, „došao sam u Indiju s nadom da ću te 220

naći, ali kad sam vidio da u ovoj ogromnoj zemlji žive stotine milijuna ljudi, zaključio sam da je to nemoguće. Znao sam da te nikad neću pronaći na mjestima gdje se sastaju partijaneri. Zaključio sam da si u nekoj pećini ili zabačenom ašramu. Mislio sam da te nikad više neću vidjeti.” Onda je stao, okrenuo se i širom otvorio oči: „Nitko mi neće povjerovati. Nitko.” Bio je kolovoz 1971. Minula je gotovo cijela godina dana otkad smo se rastali na Kreti. Prema mom je izgledu Gary shvatio da sam prihvatio život sadhua. Trnovit put preko Srednjega Istoka, vrijeme što sam ga proveo u društvu prosvijetljenih jogija i mnogi mjeseci na osami pretvorili su me u iskusna asketu. Gary je s dobrim razlogom oklijevao da me odvede do kuće u kojoj se smjestio sa svojim društvom. Što se dogodi kad zapadnjački hipiji unajme nepalsku kuću? Dok smo ulazili u maleni prostor, dočekalo nas je treštanje rock and rolla, muškarci i žene koji su zavodljivo plesali te oblak dima koji se dizao iz lula opijuma. Gary me predstavio prijateljima, a ja sam ih sve pristojno pozdravio. Malo je bilo reći da se više nisam mogao poistovjetiti s tim ljudima. Stajao sam po strani i promatrao. Nakon nekoga vremena, pozvao sam Garyja na stranu i odveo ga na mirno mjesto u polju gdje smo sjeli pod stablo banane. Prekrivač oblaka nad nama poslao je maglicu rashlađujućih kapljica. Duboko smo udisali svjež planinski zrak koji je bio pravo olakšanje nakon ona opijumskog oblaka. Iako sam se libio ikoga osuđivati, otvoreno sam rekao svom prijatelju: „Gary, prevalio si pola svijeta kako bi došao ovamo. Ovo je zemlja duhovnosti, a ti si donio kulturu zapadnjačkih hipija. Ovako bi mogao živjeti i u Chicagu. Radiš isto ono što i prije, pa i gore, samo na drugom mjestu. Kako ćeš se time razviti? Što ćeš time dobiti?” Gorljivo sam ga nagovarao: „Molim te, brate, dok si u ovom dijelu svijeta, pokušaj osjetiti bogatstvo ovdašnje duhovnosti. Ako pristaneš, povest ću te na sveta mjesta i naučiti te životu sadhua.” Gary se zagledao u obzor: „Daj mi vremena da razmislim o tome.” „Hajde, Gary”, nagovarao sam ga. „Zar se ne sjećaš kako si me molio da pođem s tobom u Europu? Zaboravio sam sve svoje planove i poslušao te. Sada ja tebe nagovaram da pođeš sa mnom na sveta mjesta.” Volio sam svoga prijatelja i boljelo me je kad sam vidio koliki je put prešao, a onda propuštao dragocjenu priliku. Sljedećega dana, Gary se oprostio od svojih prijatelja i krenuo u 221

školu duhovnih prosjaka. Iznova smo zajedno istraživali smisao života s nepoznatim ljudima na novim mjestima. No ovoga smo puta slijedili tradicije koje su odavno započela prosvijetljena bića. Dan za danom učio sam svoga starog prijatelja kako u Indiji preživjeti kao tragatelj za duhovnošću. Kako li je samo bio u čudu kad sam mu pokazao kako se autostopira u Indiji – uskoči se kroz prozor vagona treće klase dok je vlak u pokretu. Podijelio sam s njime i umjeće prošenja jednostavne hrane te odijevanja poput sadhua. Jedan nam je vremešni svami spomenuo hodočašće na Amarnath, poznatu spilju koja se nalazi visoko u kašmirskom dijelu Himalaje. Povjerio nam je da svaka duša koja ima toliko sreće da dovrši surovo hodočašće za nagradu dobiva veliku duhovnu dobrobit. Gary je bio zreo i spreman za tu pustolovinu, kao i ja. Krenuli smo. Opet ostavljajući za sobom Kathmandu, vratili smo se u Indiju na prikolici nekog kamiona. Prvo smo stigli u Raxaul, a onda se zaputili u Patnu gdje sam Garyja predstavio Rama Sevaka Svamiju. Svami je bio oduševljen što me opet vidi i što još uvijek nosim štap koji mi je poklonio. Gary se čudom čudio mojim prijateljima. Iz Patne smo na zapad putovali vlakom. Gary se posebno radovao obilasku Varanasija iz perspektive sadhua. U Varanasiju smo rano ujutro posjetili hram Kaši Višvanatha. Zvonila su mesingana zvona, odjekivale himne svećenika, a dim mirisnih štapić se podizao, vitlao i rasplinjao u zraku. Ovako sam se molio: Gospodine moj, žudim da te poznajem i volim. Molim te, pokaži mi put koji trebam slijediti. U tom mi se trenutku nešto dogodilo. Preplavio me je osjećaj nade koji mi je govorio da će mi se sve razotkriti, ako se samo ponizim pred Gospodinom. Osjećao sam da mi pruža svoje ruke i da će se uskoro u mome životu dogoditi nešto vrlo posebno.

N

a željezničkoj postaji u Varanasiju progurali smo se u vlak pun stiješnjenih ljudskih tijela koja su se rame uz rame gužvala na monsunskoj sparini. Zviždaljka je zazviždila, a parna je lokomotiva izbacila oblak dima i pištala oslobađajući paru. Teški željezni kotači su se okrenuli, vlak se trznuo i krenuli smo. Pobješnjela je monsunska oluja pretvorila poljoprivredne površine u blatnjava jezera te zaustavila lokomotivu. Satima smo stajali. U nesnosnoj sam vrućini pokušavao zaboraviti na tjelesnu 222

patnju i žudio za zvukom zviždaljke da najavi pokret. Gotovo dva dana kasnije, vlak se pokrenuo i prije zore stao na nekoj nepoznatoj postaji. Gary i ja smo pobjegli kroz prozor na peron da se osvježimo prije no što nastavimo s putem. Svježi je zrak bio prekrasan. Slabo osvijetljen prenatrpani peron izgledao je prljav i ruševan, ali nama se činio poput raja. Bilo je to mjesto gdje smo mogli naći vodu za piće, zrak za udisanje i prostor za kretanje. Ali, dok smo se protezali, oglasila se zviždaljka, para je zapištala, a vlak se trznuo prema naprijed. Panično smo potrčali uz vlak i pokušali se ponovno progurati kroz prozor, ali nismo mogli prodrijeti kroz masu. Trudili smo se prozor za prozorom, vrata za vratima. Najzad je vlak nestao niz tračnice i ostavio nas. Stajali smo bespomoćno, zaglavljeni na nepoznatu mjestu i bez ikakva saznanja o tomu kada bi mogao naići sljedeći vlak. Gary me pogledao i upitao: „I, što sad?”

223



B

9

ilo je oko pet izjutra i sunce se tek počelo pomaljati. Ne znajući što ćemo ni kamo ćemo, moj prijatelj i ja smo stajali na peronu zajedno s gomilom ljudi koja je sišla s vlaka i stotinama koji su se hrvali da uđu. Usred svega, u srcu mi se javila neobična utjeha. Bila je jednaka onome što sam osjećao dok sam se molio u hramu Kaši Višvanatha, kad sam osjetio da će se uskoro u mom životu dogoditi nešto posebno. Gomila se činila poprilično veselom. Gary i ja smo se pogledali i sjetili se cvijeta koji je odredio našu putanju kroz Europu te odlučili neko vrijeme pričekati. Nakon nekog vremena, stanica se smirila. Podalje na peronu ,ugledao sam nekolicinu sadhua koji su sjedili u krugu. Pokretom ruke pokazao sam Garyju da pričeka te im prišao. „Ispričavam se“, zaustio sam. „Gdje smo to mi?” Ne rekavši ništa, jedan mi se od njih zagledao u oči kao da me je očekivao. Onda je ustao i progovorio: „Ovo je Mathura, rodno mjesto boga Krišne. A danas je Đanmaštami, Krišnin rođendan.” Pozvali su nas da im se pridružimo u hodu do mjesta na kojemu se održavala proslava. Prilazeći glavnom ulazu, vremešni se sadhu okrenuo prema meni. „Znaš li štogod o Krišni?” „Ne previše,” priznao sam. Nisam znao gotovo ništa osim toga da je on plavi dječak na mojoj slici, da se njegovo ime pojavilo u mantri koju mi je dala Majka Ganga te priču o tomu kako je u djetinjstvu slomio glineni ćup i nahranio majmune jogurtom. „Biste li mi još štogod ispričali?” Lice mu ozarilo od poleta. Nekoliko se puta pogladio po bradi i počeo: „Krišna je naše ime za jednoga Boga, stvoritelja svijeta. On nema početka ni kraja, nerođen je i nikad ne umire. Gospodin prebiva u svomu vrhovnom prebivalištu, no svojom se milom voljom rodio u ovom svijetu mnogo puta i mnogim oblicima tijekom ljudske povijesti, sve da nam pokaže kako uteći patnji i naći duhovnu sreću.” Sadhu je pokazao na golemo dvorište prepuno hodočasnika. 224

„Ovdje se bog Krišna prvi puta pojavio na zemlji prije pet tisuća godina. Dođite. Molim vas, pridružite nam se u slavlju. ” Ono što sam vidio u dvorištu bilo je vrlo zanimljivo. Golema se džamija dizala nad majušnim Krišninim hramom koji se nalazio pod zemljom. „Zašto se džamija nalazi na mjestu Krišnina rođenja?” upitao sam našega samoprozvanog vodiča. „Ovo je nekoć bilo mjesto gdje se nalazio hram Adi Kešave, jedan od najznačajnijih svjetskih spomenika. U sedamnaestom ga je stoljeću mogulski vladar Aurangzeb sravnio sa zemljom i na njegovu mjestu podigao džamiju.” „Zašto?” upitao je Gary. Sadhu je bespomoćno slegnuo ramenima. „Pretpostavljam da je to bio njegov način dokazivanja nadmoći vlastite religije i vlasti nad potlačenim hinduistima.” Smiješak nade zatitrao mu je na licu: „Isplanirali smo izgraditi veličanstven hram Krišni pored džamije. Uskoro ćemo ga podići. Uostalom, ovo je mjesto sveto bez obzira što mu ljudi činili. Hajdemo sad unutra slaviti.” U dvorištu je doista vladalo svečano raspoloženje. Tisuće štovatelja čekale su u redu pred malenim podzemnim hramom, a mnogi su još stajali uokolo. Ljudi su posvuda slavili. Stotine ih je plesalo i pjevalo uz živu glazbu bubnjeva, flauta i cimbala. Vremešni učenjaci sjedali su pred svoje sljedbenike i državali predavanja. Na privremenoj pozornici ukrašenoj tkaninama u živim bojama, niskama cvijeća i naslikanim kulisama, glumci su u ekstravagantnim kostimima oživljavali priču o Krišninom došašću. Istodobno, svećenici su u svetu vatru nudili pročišćeni maslac i pjevali mantre iz Veda, drevnih svetih spisa na sanskrtu. Smijući se i pjevajući, posvećenici su jedni druge gađali praškovima u raznim bojama dok su obilazili razne događaje. Čak smo vidjeli kako se hinduisti s oznakama od gline na čelima u duhu slavlja zajedno smiju i plešu s bradatim muslimanima u tradicionalnim kapama. Slavili su i pustinjaci koji su sjedili po strani, tiho mantrali i prebirali prstima po brojanicama. Tijekom proslave, na predavanjima, u pjesmama i razgovorima, često sam čuo da se spominje Vrindavan. Osjećao sam da im je mjesto zvano Vrindavan jako drago. Dan smo proveli upijajući prekrasne prizore i zvukove rođendanske proslave. Kad se približila ponoć, veliko se mnoštvo uputilo kroz 225

ulice koje su vodile do rijeke Jamune i tiskale se u hramu Dvarkadiša koji se nalazio na obali. Spisi kažu da je bila ponoć kad se bog Krišna pojavio u gradu Mathuri. Svi su čekali taj trenutak. U hram su već nahrupile tisuće ljudi, a u neprekinutom redu ulazilo ih je još nekoliko tisuća. Policija je dugim štapovima od bambusa uzalud pokušavala regulirati mnoštvo. Gary i ja nikad do tad nismo vidjeli toliku gomilu ljudi na jednom mjestu. Da bismo bolje vidjeli, popeli smo se na stupove u glavnoj hramskoj prostoriji i gledali zapanjujući prizor pod sobom. Pozorno smo motrili mnoštvo koje je zračilo iščekivanjem. Kad je ura otkucala ponoć, vrata svetišta su se otvorila i pokazala Krišnin oltar. Radosna se graja podignula poput plimnoga vala. Očarani se ljudi u gomili nisu obazirali na guranje i stiskanje. Stari i mladi, muškarci i žene, bogati i siromašni, stajali su zajedno s dlanovima sklopljenim u molitvi i očima u kojim je blistala posvećenost. Manje skupine seljana pjevale su vlastite pjesme, dok su se svi ostali smijali, plakali, plesali i zaneseno dozivali Krišnina sveta imena. Gary i ja smo se držali za stupove i iščuđavali se nad gorljivošću hodočasnika. Oko tri sata ujutru našli smo mjesto za spavanje na obali Jamune. Rečeno nam je da se na tom mjestu, pod nazivom Višram Ghat, i sam Krišna ponekad odmarao. Sljedećeg smo dana šetali ulicama Mathure i sreli četiri dobro odjevena mladića koji su izjurili iz točionice čaja da bi nas pozdravili. „Ponosni smo što u našem gradu vidimo strance”, rekao je njihov vođa. „Želite li upoznati našega cijenjenog gurua?” „Svakako“, reče Gary. „Voljeli bismo ga upoznati.“ „Dođite, prijatelji”, rekao nam je čovjek i poveo nas natrag do točionice čaja. „Naš se guru već odavno odrekao ovozemaljskih zadovoljstava da bi shvatio najveću istinu. Guruđi je učenjak koji može odgovoriti na svako vaše pitanje. Mi smo tek nekolicina od više stotina njegovih vjernih učenika na ovom području. S vašim ću ga dopuštenjem sada pozvati. ” Nakon nekoliko minuta, pojavio se guru. Bio je to čovjek obrijane glave u svojim četrdesetima. Kretao se besprijekorno i govorio vrlo profinjenim engleskim. Svojim nam je ugodnim naglaskom opisao važnost grada Mathure navodeći svete spise. Obradovali smo se kad nas je pozvao da provedemo noć u njegovu hramu. Bio je to mali hram posvećen bogu Šivi. Usred građevine stajao je Šivin lingam iza kojega 226

se nalazio željezni trozubac okomito zabijen u pepeo svetoga ognjišta. Svami se za nas brinuo vrlo pažljivo. Donio nam je vegetarijansku večeru i odgovarao na sva naša pitanja. Kad je zanoćalo, svami je Garyju ponudio slamnatu prostirku na podu, a mene pozvao da s njime podijelim drveni krevet. Nisam zaslužio čast spavanja na istoj razini s toliko cijenjenim guruom. Razmišljao sam o tomu kako bi njegovi učenici bili dali sve da te noći budu na mom mjestu. Svami je legao pored mene. U tišini noći osjetio sam kako mi njegove ruke masiraju tijelo. „Zašto to činiš?”upitao sam. „Naš je običaj da tako ukazujemo gostoprimstvo.” Nisam htio zvučati nezahvalan, pa ništa nisam rekao. Njegove su se ruke polako spustile prema intimnim dijelovima moga tijela. U glavi mi se zavrtjelo od strepnje. Odgurnuo sam mu ruke, zbunjen. Nakon nekoliko minuta, njegove su se ruke opet prikrale niže. Ponovno sam ga odgurnuo. „Molim te, prestani me masirati. Ne sviđa mi se to.” Nato mi je on prošaptao u uho: „Dajem ti Božji blagoslov. Ovo ne činim ja. Samo sam oruđe u Božjim rukama. Ne smiješ se opirati.” Soba je bila mračna i vruća. Ležao sam u tjeskobi. Što ako ga razočaram? Mogao bi me kazniti. Pomislio sam na Vasudevu i njegovo nesretno iskustvo s pokvarenim guruom. Možda ima jogičke moći. Svaki puta kad me je čovjek pokušao uhvatiti, odgurnuo sam mu ruke. Je li to doista običaj kojim se iskazuje gostoprimstvo? Što sam ga više odmicao, bio je nasilniji. Već dahtao od strasti i postajao grub. Nije htio prihvatiti odbijanje. Umalo da ga nisam udario šakom, ali sam se obuzdao. Kako sam se mogao boriti sa svamijem? Zar bi tako postupio jedan sadhu? Što bi mi učinili njegovi učenici kad bih to napravio? Ležao sam i znojio se u onoj monsunskoj zapari, moleći se za spas od užasa u kojem sam se našao. Najzad sam odlučio. Odgurnuo sam ga i skočio na noge. On me je onako bijesan čvrsto zagrlio, ali ja sam mu se izmigoljio, odgurnuo ga i pobjegao. Gary je čitavu muku prespavao. Kasno u noć odjurio sam u pustu uličicu i oslobodio se. Iz sigurne sam daljine motrio svamija kroz otvorena ulazna vrata. Morao sam pripaziti da i Garyju ne bi ukazao „dobrodošlicu“. Stražario sam poput psa čuvara, spreman da mu priskočim upomoć. U sjenci noći, natopljen monsunskim pljuskom, ostao sam budan do zore. Na 227

svakom duhovnom putu postoje iskreni ljudi i prevaranti. Svetost se ne određuje nečijom titulom, odjećom, frizurom ili mjestom stanovanja. Onaj je čovjek, na primjer, imao titulu svamija, obrijanu glavu koja je ukazivala na to da se odrekao svjetovnih zadovoljstava i odjeću sadhua. Bio je cijenjeni učenjak, glavni svećenik u hramu i guru mnogim učenicima koji su ga poštivali. Pa ipak, pokušao me je iskoristiti kako bi zadovoljio vlastitu želju za bludom. Istinska se svetost prepoznaje po našem ponašanju. Iskorištavanje nedužnih pomoću duhovnoga ugleda, težak je zločin. Molio sam se da mi ovaj nemili događaj ne posadi sumnju prema iskrenim posvećenicima. Gary je cijele noći mirno spavao i ništa mu se nije dogodilo. Nije niti primjetio oluju koja je bješnjela kako izvan Šivinoga hrama, tako i unutar njega. Garyja je ujutro zaprepastio moj opis događaja. Guru kojega je shrvala požuda? Stvarni je svijet uputio još jedan izazov našem nevinom idealizmu. Unatoč tomu što smo zaglavili u Mathuri, još nas je uvijek držala odlučnost da nastavimo s hodočašćem do Amarnatha u Himalaji. Toga sam se dana kupao u Jamuni, kad sam osjetio snažan poriv da posjetim obližnje selo o kojem su svi pričali, Vrindavan. Nisam si mogao objasniti zašto sam čeznuo u Vrindavan poći sam. Gary je pristao da se tamo nađemo sljedećega dana i tada nastavimo za Amarnath.

I IV V Šuma milosti

1

V

rindavan. Srce mi je bilo prepuno očekivanja. Sa svakim je korakom na putu od dvanaest kilometara moje ushićenje raslo. Uz asfaltiranu cestu redalo se golemo drveće tamarinda i prostrana polja. Pored mene je polako prošla volovska zaprega prenakrcana slamom, škripajući drvenim kotačima. Volovi su se naprezali i udarali kopitima po cesti dok im je iz nosnica pjenilo. Stari, rasklimani autobus prišao mi je straga i stao. Vrata su se otvorila, a vozač me je pozdravio širokim osmijehom u kojem je nedostajalo pola zubiju. Ponudio mi je besplanu vožnju. Kako da odbijem takvo gostoprimstvo? Vozač je otvoreno pokazivao svoje vjerske osjećaje: svu je kosu obrijao, osim repića na vrhu glave, a odjenuo je komad tkanine koji je omotao oko pojasa. Kad smo stigli u sam grad Vrindavan, upitao sam ga gdje se nalazi rijeka i on me je uputio. Tek što sam načinio nekoliko koraka, neki mi se seljanin ispriječio na putu s dlanovima sklopljenim kao da me nešto moli. Veselo je rekao: „Dobrodošao u Vrindavan. Tko god ovamo dođe, posebni je gost boga Krišne.” Dok smo se rukovali, vrlo je osjećajno rekao: „Ja sam vrađabasi, stanovnik Vrindavana. Moja je dužnost da te usrećim. Dozvoli mi da ti pomognem pronaći smještaj i jelo.” „Hvala vam lijepa, ali ja sam zadovoljan smještajem pored rijeke i prošnjom.” Nato je on očajan oborio glavu: „Molim te, prihvati moje ponizno služenje. Ako ga ne prihvatiš, kako ću se pokazati pred mojim Krišnom?” Njegovu je poniznost bilo teško odbiti. Odmah sam zavolio tog vrađabasija, smatrajući ga članom obitelji koji mi je iskazao dobrodošlicu kad sam stigao kući. Uredio je da odsjednem u ašramu vremešnoga slijepog svamija i otišao. Toga sam popodneva otišao iz prenapučena ašrama i prošetao jednom od bujnih vrindavanskih šuma. Dok sam hodao, stopala sam utiskivao u meki pijesak i vrludao među drevnim drvećem čija su se 230

debla uvijala u vis zagrnuta bijelim, narančastim i žutim cvijećem te sjajnim zelenim lišćem. Nježno mukanje privuklo je moj pogled krdu bijelih krava koje su pasle žbunje. Promatrale su me velikim sjajnim očima, kao da me oduvijek poznaju. Bilo je to neobično, ali i ja sam se tako nekako osjećao kad sam ih vidio. Krenuo sam dalje. Iznenadio me je otegnuti graktaj koji mi je odjeknuo iza leđa. Kad sam se okrenuo, vidio sam pauna koji je hodao unaokolo te pri tom širio blistav rep i pokazivao vrat što se prelijevao u duginim bojama. Nakon toga je odjeknuo duboki „Mmm“ što je pripadao golemu bijelom biku koji je hodao putem i lijeno žvakao razbacano šipražje. Podigao sam pogled u vis i vidio jato svjetlozelenih papiga zakrivljenih narančastih kljunova i svjetlocrvenih očiju koje su međusobno cvrkutale. Kad su me primijetile, vinule su se u zrak. Majmuni smeđega krzna, ružičastih lica i zelenih očiju njihali su se s grane na granu poput nestašne djece i cijelo vrijeme kriještali: „Čiii, čiii.” Nad stablima se čula tutnjava monsunskih oblaka. Vjetrić je nosio aromu rascvala cvijeća i milovao mi kožu svježom izmaglicom. Međutim, od svih prekrasnih prizora i zvukova, srce mi je najviše ispunila pjesma posvećenika koji su pojali hvalospjeve. Djevojčice su na glavama održavale glinene ćupove s vodom, pjevale „Radhe, Radhe” i plesnim se korakom kretale niz pješčanu stazu koja je vrludala duž šuma, svetišta, ašrama i slamnatih kućica. Slijedio sam ih dok neke čistine. Tamo sam ugledao rijeku Jamunu, koja je nježno i dostojanstveno vijugala kroz šumu. Drveni brodići na vesla nosili su gospođe odjevene u živopisne sarije, muškarce u bijelim turbanima koji su im bili ležerno omotarni oko glave, kao i razgovorljivu djecu koja su svojim nemirnim mršavim nožicama praćkala po vodi. Uz obalu su se dizale srednjovjekovne kupole, napravljene od pomno klesana crvenog kamena s mnogim zamršenim detaljima, pod kojima su se vrađabasiji okupljali ne bi li se zaštitili od sunca i kiše. Neprestano su pjevali Krišnina imena. Hramska su zvona odjekivala u daljini, a moje su se grudi nadimale od iznenađenja i zahvalnosti. Nakon više od godinu dana skitnje, osjećao sam da sam najzad opet došao kući. Pored rijeke sam ugledao sam sadhua koji je sjedio u duplji drveta. Rečeno mi je da ima stotinu i deset godina. Bio je odjeven samo u kaupin od jutenoga platna, a zamršena mu je kosa bila omotana 231

oko glave poput krune. Ostarjelo mu je lice bilo silno naborano te je svoje teške kapke morao pridržati prstima da bi me vidio. Mahnuo je rukom i tako me pozvao da priđem. Otkrio sam da je on mauni baba, jedan od onih koji su se zavjetovali da nikad ne govore. Jedini način komuniciranja bio mu je komad polomljena crijepa i grumen krede. Čučnuo sam pored njega, a on je na svoj dvadesetak centimetara velik crijep napisao dvije goleme riječi: „Ljudi misle”. Onda ih je prstima obrisao i nastavio pisati: „da su ljudi” – obrisano – „iz Vrindavana” – obrisano – „ludi” – obrisano. „Istina je“ – obrisano. „Mi smo ludi” – obrisano. Zatim je velikim slovima napisao: „za Krišnom”. To je također obrisao, a onda mi opet, u dijelovima, napisao: „I ti ćeš poludjeti ako ostaneš ovdje.” Zatim se nasmijao, kao da znao nešto što ja ne znam.

S

ljedećega smo se dana Gary i ja opet sreli. Kako su u grad zbog svetkovina navrli mnogobrojni hodočasnici, Gary je poželio pobjeći na mirno mjesto na Himalaji, no mene je vukla mistična vrindavanska šuma, pa sam odlučio ostati ondje sâm još nekoliko dana. Dogovorili smo se da Gary krene dalje te da ćemo se za samo pet dana sresti na Brahma Ghatu u Haridvaru odakle ćemo nastavili hodočastiti do Amarnatha. Lako smo se oprostili, jer smo bili sigurni da ćemo se uskoro vidjeti. Tih nekoliko dana u Vrindavanu nisam vidio stranaca. Činilo mi se da je dražest toga mjesta sakrivena od Zapada. To me je usrećilo. Primjetio sam da se na mjestima u Indiji koja su posjećivali Zapadnjaci poput epidemije širio komercijalizam. Nadahnut ozračjem, u srcu sam osjetio žudnju da učim o Krišni. Knjiga nisam imao od dana kad su mi ukradene na delhijskom raskrižju, pa sam upitao sam jednog mještana gdje mogu pronaći knjige o Krišni na engleskom jeziku. Uputio me je na bolnicu Ramakrišna. Stigavši do uredne jednokatnice, ušao sam i raspitao se za knjige. Medicinske sestre i čistačice su me pogledale u čudu. Odvele su me do ravnatelja bolnice, Šakti Maharađe, koji je bio učenik poznatoga jogija Šri Ramakrišne. Upravo je tada u bolnicu stigla nosiljka s nekom osakaćenom ženom. Pred samim ju je vratima bolnice udario autobus i bila je sva krvava. Panično se osoblje okupilo da je spasi. Usred krize, Šakti Maharađa se ipak okrenuo prema meni i upitao: „Kako vam mogu pomoći?” 232

Znao sam da nije pravo vrijeme, a i samoga me je situacija silno pogodila, ali sam ipak upitao: „Maharađa, imate li kakvu knjigu o Krišni na engleskom jeziku?” On me je pogledao u nevjerici: „Ovo je bolnica, a ne knjižnica. Vratite se ovamo ako se razbolite.” „Oprostite. Odmah ću otići.” Nato je pružio ruku i dodirnuo mi podlakticu: „Ne, nemojte otići”, rekao je. Ponudio mi je da sjednem i obećao da će se vratiti za nekoliko minuta. Kad se vratio, na papiriću mi je nacrtao kartu i objasnio: „Pođite prema hramu Madana Mohana. Svatko zna gdje je. U blizini toga hrama nalazi se ašram Svami Bon Maharađe. Oni će imati knjige na engleskom.” Slijedio sam crtež i hodao raznim ulicama i puteljcima. Na vrhu travnatog brda, s kojega se pružao pogled prema rijeci Jamuni, nalazio se jedan od najljepših prizora koje su mi oči ikad vidjele. Preda mnom je stajao hram, pomno isklesan hram od crvenoga pješčenjaka s mnoštvom neobičnih detalja, u obliku osmerokutnoga tornja koji se dizao oko osamnaest metara u vis. Pri vrhu je bio konusnoga oblika te se nanovo širio u golem završetak oblikovan poput cvijeta. Bio je to hram Madana Mohana, star oko 450 godina. U meni je izazvao mnogo više od poštovanja i divljenja veličanstvenoj vjerskoj znamenitosti. Dušu mi je dotaknuo osjećaj prisnosti. Sišao sam niz brdo i kroz usku uličicu prišao ašramu. Podignuo sam zasun na ulaznim dverima i ušao u zapušteno dvorište. S desne mi se strane nalazio Krišnin hram, a s lijeve maleni hram boga Šive i bujni vrt zasađen grmovima tulasi. Ta biljka pripada botaničkoj obitelji bosiljka te je većina hinduista smatra svetom. Otresajući brašno s pregače, iz kuhinje je izašao mladi bengalski sadhu. „Dobro nam došao”, rekao je i predstavio mi se kao Gopeš Krišna. Nisam mogao znati da će u budućnosti taj jednostavan kuhar postati guru te misije. Uveo me u mali ured gdje mi je ponudio vodu i jednu knjigu o Krišni na engleskom. Potom se vratio u kuhinju. Nekoliko sam sati proveo čitajući. Zatim sam vratio knjigu na policu i krenuo prema Jamuni. Međutim, na glavnim sam dverima susreo čovjeka u srednjim dvadesetima, blistavih plavih očiju i bijele kože. Glava mu je bila obrijana, a nosio je halje boje šafrana. „Ja se zovem Asim Krišna Das.“ Nasmiješio se. „Dobrodošao u Vrindavan.” Prvo me je zamolio da sjednem, a potom se ispričao na tren i vratio se 233

s tanjurom sipko skuhane riže i začinjenog povrća. Zdušno sam prionuo jelu i upitao ga zašto živi u Indiji. Rekao mi je da se rodio kao Alan Shapiro i da dolazi iz New Yorka. Putovao je kroz Europu i Izrael te ga je potraga za duhovnošću najzad dovela u Indiju. U državi Punjab, sreo je sveca po imenu Mukunda Hari koji mu je savjetovao: „Idi u Vrindavan, tamo ćeš naći sve.” Osmjehnuo se. „Riječi su mu bile proročke.” Dok sam odlazio, ponudio mi je sljedeće: „Ako postoji išta što mogu učiniti da te služim, bit će mi to najveće zadovoljstvo.” Sljedećeg sam dana sâm lutao šumom, a potom se vratio na obalu rijeke, upravo ispod brda na kojem se dizao hram Madana Mohana. Rano izjutra trebao sam krenuti za Haridvar gdje me je čekao Gary. Kad je pala noć, oprostio sam se s vrindavanskim tlom, ali sam u mislima bio na raskrižju. Dok sam lijegao na zemljanu obalu, pomislio sam: Vrindavan mi uvukao srce kao nijedno mjesto do sada. Što mi se to događa? Molim te, otkrij mi svoju božansku volju. S tom sam molitvom utonuo u san. Probudio sam se prije zore uza zvonjavu hramskih zvona. To je značilo da je vrijeme da se otputim u Haridvar. No tijelo mi je ležalo poput leša. Soptao sam od boli i nisam se mogao ni pomaknuti. Iznutra me proždirala vrućica, a želudac mi se okretao svladan nepodnošljivom mučninom. Ležao sam na obali poput taoca. Sunce se dizalo i proslavljalo novi dan, a ja sam osjećao da mi se životna sila gasi. Toga bi mi jutra smrt bila dobrodošao odmor. Prošli su sati. Kad je došlo podne, ja sam još uvijek ležao na istom mjestu. Ova će me groznica sigurno ubiti, pomislio sam. Baš kad sam pomislio da gore ne može, na oblačnom sam nebu vidio nešto od čega sam se smrznuo. Iznad mene su kružili lešinari i neprestano me prodorno gledali. Činilo mi se da me groznica kuha njima za ručak, a da su oni samo čekali dok ne budem fino pripremljen. Lebdjeli su sve niže i niže. Jedan se od njih oborio na zemlju. Golema crno-bijela ptica duga zakrivljenog vrata i kosoga kljuna zurila je i odmjeravala moje stanje, a onda mi zarila svoj oštri kljun u rebra. Tijelo mi se trgnulo, um vrištao, a oči zurile u napadača i tražile samilost. Na to je lešinar raširio golema krila i pridružio se drugovima grabežljivcima na nebu iznad mene. Ležao sam na vlažnom tlu i promatrao ptice koje su nestrpljivo kružile nada mnom. Najednom mi se zamaglilo pred očima i na trenutak sam se onesvijestio. Kad sam došao k sebi, činilo mi se da iznutra gorim. Izgubio sam svu 234

nadu dok sam se znojio, tresao i pokušavao povraćati. Najednom sam čuo korake koji su mi prilazili. Primjetio me je neki mjesni pastir koji je čuvao krave i sažalio mi se. Pritisnuo mi je čelo stražnjim dijelom ruke, pogledao prema nebu, vidio lešinare i shvatio moju nevolju. Onda me podigao na svoju volovsku zapregu. Dok smo se vukli po blatnjavim putevima, lešinari su nas slijedili zrakom. Pastir me je povjerio dobrotvornoj bolnici bolnici gdje me je osoblje smjestilo u besplatno krilo. Sa svake strane sobe nalazilo se je osam kreveta. Svih su šesnaest kreveta zauzimali siromašni pacijenti i sadhui. Satima sam ležao na krevetu pored ulaza, a da mi nitko nije prišao. U noći je najzad stigao liječnik koji je, dobivši nekoliko nalaza s pregleda, zaključio da patim od teške tifusne groznice i da sam dehidrirao. Obratio mi se vrlo ozbiljno i rekao: „Vjerojatno ćeš umrijeti, ali pokušat ćemo ti spasiti život.” Izvadio mi je toplomjer iz usta, pogledao ga i izjavio: „Ovaj tjedan ne smiješ jesti čvrstu hranu. Tvoja će prehrana biti samo voda s glukozom.” Rekavši to, otišao je. Ležao sam u groznici, osjećajući mučninu, bez imalo snage i na rubu smrti. Besplatni odjel imao je malo novca za njegu pacijenata, pa smo primali samo ono najosnovnije. Liječnik je obilazio pacijente jednom dnevno i svakome posvetio nekoliko minuta. S vremena na vrijeme pojavile bi se medicinske sestre, ali nijedna nije govorila engleski. Ostali su pacijenti po cijele noći zapomagali od boli. Prve je noći moga boravka jedan čovjek umro. Smrt bi bila blagoslov jednu mršavom starcu koji je ležao na krevetu pored moga. Tiho je patio i mokrio crveni urin u posudicu koja mu se nalazila na krevetu. Neprestano je iskašljavao krv i često bi mi poškropio lice. Jedne sparne noći, dok sam nepokretan ležao u boli, ostali su pacijenti u sobi jaukali, stenjali i urlali od muke ured nesnosnoga smrada znoja, plijesni i izlučevina. Zašto sam ovdje? Zašto sam ostavio dom, obitelj i prijatelje u Highland Parku? Što je sa sirotim Garyjem? Nikad neće saznati zašto nisam došao. Položio sam život u Božje ruke i molio: Ja sam tvoj. Molim te, čini sa mnom što god želiš. Cijele sam noći tiho pjevao riječi koje su mi odnedavno pružale utjehu u najtežim trenucima. „Hare Krišna Hare Krišna, Krišna Krišna Hare Hare, Hare Rama Hare Rama, Rama Rama Hare Hare.” Asim je nekako saznao da sam bolestan, pa me je sljedećeg jutra posjetio. S njim je došao prekrasan starac čije su oči sjajile od duhovne 235

ljubavi. „Ovo je jedan od najvećih svetaca u cijelom Vrindavanu. Ime mu je Krišnadas Babađi”, rekao je Asim. Babađi je oko pojasa nosio samo jednostavnu bijelu tkaninu koja mu je sezala do koljena. Drugi komad tkanine složio je i objesio oko vrata i niu prsa. Kosa i kratka brada bile su mu kratke i sjajno bijele. Gledao me je neopisivo samilosno. Onda je podigao ruku, pogladio me po glavi i uzviknuo: „Hare Krišna!” Svakoga bi dana oboje došli da me blagoslove i svakog mi je dana Babađi punio srce svojom blagotvornom radošću i smijehom koji kao da je dolazio iz blaženstva njegove duše. Jednoga su dana dva mlada liječnika pripravnika prišla mome krevetu i naizmjenice mi upućivala hrpu pitanja. I ja sam imao pitanje za njih: „Od čega boluje čovjek u krevetu do mene?” Jedan se od njih bezizražajno zagledao u njega i odgovorio: „Od zarazne tuberkuloze”, rekao je i dodao: „Molim vas, gospodine, pripazite. Ako udahnete njegov kašalj, ili ako jedna jedina kapljica njegove krvi padne u vaša usta, i vi ćete se zaraziti.” „Što? Pa zašto ga onda drže u prenatrpanoj prostoriji?” „Zbog našega pravila da nitko ne odlazi u karantenu bez pozitivnih testova iz laboratorija. Laboratorij nam je, na žalost, zatvoren jer je i tehničar obolio od tuberkuloze. Zato karantene nisu dozvoljene.” Podigao je kišobran i razmetljivo krenuo prema izlazu, a onda se okrenuo i rekao: „Izvjesno je da čovjek pored vas nosi zarazne klice. Stoga vas molim da budete na oprezu. Drago nam je što smo vas upoznali. Doviđenja, gospodine.” Za nekoliko dana, ona mi je sirota duša umrla pred očima. Jednoga sam dana sjedio u svom bolničkom krevetu i svojoj obitelji napisao sljedeće: Tamo gdje je vjera ne može biti straha. Dabogda svi bili blagoslovljeni dobrim zdravljem, sretnim životima, mirnim umom i ljubavlju prema Bogu. Richard Vrindavan, rujan 1971.

Nakon desetak dana doktor me je otpustio sa sljedećim naputkom: „Mjesec dana ne smiješ putovati.” Upro mi je prst u lice i upozorio me: „Nećeš preživjeti ako budeš putovao kao sadhu. Boravi na jednom mjestu 236

i jedi običnu rižu.” Vijest da na smijem otići me je mučila. Prvo sam se sjetio sirotoga Garyja. Što li je pomislio kad nisam došao u Haridvar? Odveo sam ga daleko od njegovih prijatelja i ostavio samoga u Indiji. Hoćemo li se ikad opet sresti? Ipak, dio mene se veselio zbog ostanka i mogućnosti da otkrijem što mi je još Vrindavan spremio.



237

K

2

rišnadas Babađi i Asim su me ljubazno odveli u svoj ašram da se oporavim. Prvi dan sam se čitav dan odmarao. Sljedećeg me dana rano ujutro Asim upitao bih li volio upoznati njegova gurua. Objeručke sam prihvatio. Prvi put sam ga ugledao u dvorištu punom stabala tulasi. Imao je sedamdesetak godina i dostojanstveno se držao. Sjedio je na drvenom stolcu zatvorenih očiju i izgovarao mantre držeći drvenu brojanicu. Bio je to Svami Bon Maharađa. Glatko izbrijan i kratke bijele kose, nosio je jednostavnu pamučnu majicu kratkih rukava i donju tkaninu boje šafrana kako su je obično nosili sannjasiji. Kad nas je čuo da prilazimo, polako je otvorio oči. „Molim vas, priđite”, rekao je i pokazao nam da sjednemo na tlo pored njega. Smiješeći se, upitao me je kako se zovem. „A, da, Richard. Raduje me što te mogu ugostiti i poželjeti ti dobrodošlicu. U Vrindavan nisi došao slučajno. Znaš li što je Vrindavan?” Privuklo me je njegovo srdačno ponašanje. „Bit ću vrlo zahvalan ako mi objasnite. ” Odložio je svoju brojanicu na obližnji stol te podigao kažiprst i progovorio savršenim engleskim. „Iznad našega privremenog materijalnog postojanja nalazi se duhovno nebo ili Brahman. Odredište je to koje traže oni što Boga štuju u neosobnu obliku. Unutar duhovnoga neba nalaze se duhovni planeti na kojima u različitim oblicima prebiva jedan Svevišnji Gospodin. Vrindavan je najuzvišeniji predio duhovnoga svijeta.” Svoje je tvrdnje podupirao drevnim strofama na sanskrtu. Ritam njegovih riječi me je zanio. „Prije pet tisuća godina, Svevišnji Gospodin Krišna sišao je u naš svijet gdje je očitovao svoje prebivalište koje se zove Vrindavan. Oni sa čistom bhakti, posvećenošću, još uvijek vide Krišnu kako se ovdje zabavlja.” Onda je zastao, zagledao mi se duboko u oči i opet rekao: „Nije, Richarde, slučajno što si ovamo došao. Dobrodošao natrag kući u Vrindavan i u naš ašram.” Vjerni su se učenici stali redati kroz stare drvene dveri i izražavati guruu svoju ljubav. Neka mu je srednjovječna žena prišla i predala 238

mu zlatni cvijet. Okrenuo se prema meni i rekao: „S nama možeš ostati koliko god želiš, Richarde. Bit ćeš nam počasni gost.” Očima mi je pokazao u smjeru hrama gdje je Krišnadas Babađi hodao s jedne na drugu stranu i izgovarao mantre na svojoj brojanicu. „Vidiš li tamo Krišnadasa Babađija?” Kimnuo sam. „Imat ćeš silnu duhovnu dobit, ako s njim budeš provodio svoja jutra. On je paramahamsa, usavršena duša, koja je danonoćno unesena u kirtan, pjevanje Božjih imena.” Dok je hvalio staroga Babađija, svamijeve su se oči napunile suzama. „Njegova nas posvećenost sve nadahnjuje. Budi s njim ujutro i naučit ćeš srž bhakti joge. U popodnevnim satima, ako želiš, slobodno šetaj šumama Vrindavana i iskusi božansko ozračje.” Također mi je rekao da na mene nitko neće vršiti pritisak, iako se oni koji žive u ašramu drže strogih pravila. Onda je dodao: „Ti si mi počasan gost i smiješ dolaziti i odlaziti kako želiš. Molim te, budi sretan i osjećaj se ugodno.” Bon Maharađa je vršcima prstiju vrtio cvijet. „Svakoga jutra sjedim u ovom dvorištu. Dobrodošao si doći i razgovarati sa mnom kad god želiš.” Poklonio sam se u znak zahvalnosti: „Hvala.” Osjećao sam se boležljivo i smatrao da mi je njegova velikodušna gesta spasila život. I Asim je s osmijehom dočekao vijest o milosti koju sam dobio. Bon Maharađa je obrazovanje smatrao vrlo važnim poslanjem te je u Vrindavanu otvorio koledž. I sam je bio visoko obrazovan i uglađen, ponos ortodoksne brahmanske obitelji iz Istočnoga Bengala. Asim mi je objasnio da je Svami Bon Maharađa sreo svoga gurua Bhaktisiddhantu Sarasvatija kad je imao samo dvadeset godina. Čuvši njegovu moćnu poruku i vidjevši mu besprijekoran karakter, Bon Maharađa je svoj život dao za put posvećenoga služenja. Bhaktisiddhanta Sarasvati je smjelo izjavljivao da se među ljudima ne smiju praviti razlike na temelju rase, nacionalnosti ili kaste te da smo svi vječne duše a ne privremena tijela. Poučavao je da ljude valja poštovati na temelju njihovih odlika, a ne na temelju rođenja. Smjelo je raskrinkao suvremeno izvrtanje kastinskoga sustava te su ga stoga neke skupine planirale ubiti. Bhaktisiddhanta Sarasvati je isticao duh istinske posvećenosti, odnosno bhakti, i odbacio površna svjetovna shvaćanja i prividnu duhovnost. Kao dvadesettrogodišnji mladić, Bon Maharađa je prihvatio zavjete sannjase, doživotnoga celibata, 239

i počeo propovijedati diljem Indije. Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, bio je među prvim učenicima koje je Bhaktisiddhanta poslao u Englesku i Njemačku.

S

vakoga bi se jutra u svitanje Asim i ja sreli u dvorištu i razgovarali sa Svamijem Bon Maharađom. Kad bi nakon toga Asim otišao na koledž pomagati svome guruu, pohitao bih u hram. Tamo je svakoga dana od osam ujutro do dvanaest i trideset Krišnadas Babađi sjedio sâm na tlu i zaneseno pjevao pjesme posvećenosti. Ja bih sjeo pored njega. Iz očiju su mu zračili duhovni osjećaji i često se borio suspregnuti suze. Dok je pjevao, svirao je glineni bubanj s dvije glave koji se zove mridanga. Glas mu je bio jednostavan, ali prožet snagom posvećenosti koja je prodirala u moje srce. Svakoga jutra u 4:30, Babađiju bi pripala čast da okupljene redovnike vodi u molitvi. Dok bi molitva prerastala u kirtan, ili zajedničko pjevanje, svi bi neusiljeno plesali puni radosti. Najednom bi omanji rastom, mršavi vremešni Babađi otplesao van iz Krišninoga hrama u dvorište, udarajući u svoj bubanj, a ostali bi ga posvećenici slijedili. Ušao bi u malen Šivin hram i glasno pjevao dok bi redovnici skakali u vis i zvonili zvona. Potom bi povorku poveo oko vrta s biljkama tulasi i natrag u hram gdje bi izveo veliko finale koje je toliko oduševljavalo inače ozbiljne redovnike da bi pomahnitali od blaženstva. Tako je počinjao svaki dan u ašramu. Sa sedamdeset godina Krišnadas Babađi bio je poput neiscrpnog vulkana, koji bi doživio erupciju posvećenosti svaki put kad bi pjevao o Gospodinovim slavama. Činilo mi se da Babađi nikad nije prestajao mantrati. Jednom kad sam dobio dizenteriju, usred noći sam odjurio do nužnika i iz njegove sobe čuo njegov snažan i jednostavan glas kako pjeva maha-mantru. Je li ikad prestajao izgovarati Božje ime? Svaki puta kad bih se noću probudio, prikrao bih se prozoru njegove sobe i vidio kako, sâm sa svojom ljubavlju, danonoćno poje Krišnino. Nitko u ašramu nije mogao odrediti kad je spavao. Osim kad mi je u bolnici povikao „Hare Krišna”, Babađi mi nikad nije uputio ni riječ, pa sam pretpostavio da ne govori engleski. Jednoga sam jutra ustao kasno i okupao se na bunaru. Spustio sam vjedro na užetu, napunio ga vodom i izvukao ga. Čučao sam na kamenu pored bunara, kupio vodu iz vjedra mesinganom posudom i polivao 240

se. Najednom sam začuo glas: „Gdje si bio jutros?” Pogledao sam oko sebe da vidim tko je to rekao, no nikoga nije bilo osim Krišnadasa Babađija. Nastavio sam se kupati. Iznenadio sam se kad sam opet začuo glasno pitanje: „Gdje si bio jutros?” Tražio sam izvor, no opet sam vidio samo Babađija. Začuđeno sam ga pogledao. Možda je on znao tko to govori. Babađi me je pogledao u oči i rekao na engleskom: „Zašto mi ne odgovaraš na pitanje?” „Babađi,” izlanuo sam, „nisam znao da govoriš engleski.” „To nije odgovor na moje pitanje.” Od toga je dana, iako su mu najčešće riječi bile „Hare Krišna”, sa mnom govorio tečnim engleskim. To me je dojmilo. U Indiji, u ranim sedamdesetima, većina ljudi koja je znala i riječ engleskoga, željela se je time pohvaliti, čak i ako uopće nisu znali što znači, posebno pred strancima. Babađi Maharađa, koji je tečno govorio engleski, nije progovorio ni riječ dok nekome nije trebao pomoći. U njemu nije bilo ni traga oholosti. Možda je zato bio opunomoćen da neprestano pjeva sveto ime. Nekoć sam mislio da je tiha meditacija put nepokolebljivih duhovnjaka, a da su pjesma i ples za sentimentalne ljude koji nemaju duboke filozofske uvide. Krišnadas Babađi je uništio takvo krivo poimanje. Nisam mogao poreći snagu njegova znanja, nevezanosti i ljubavi. Njegov je put bila bhakti joga, posvećeno služenje Krišni. Način da se ta ljubav probudi očigledno je bilo dozivanje svetih imena Boga. Babađija su u Vrindavanu iznimno voljeli. U mnogim bi ga hramovima za posebnih prigoda zvali da vodi kirtan. Ponekad bi me poveo sa sobom. Jednog smo dana ušli u napučeni hram gdje je stotine ljudi pjevalo. Krišnadas Babađi je odlučio tiho sjesti otraga i radosno promatrao što se zbiva. Čim ga je netko primjetio, kirtan je stao, a guru toga hrama mu je prišao i stavio mu mridangu oko vrata dok ga je cijeli skup molio da vodi pjevanje. Već na prvi udarac mridange gomila se rastopila od zahvalnosti. Vidjevši koliko su ga ljudi voljeli, shvatio sam da samo onaj tko ne želi biti predmetom obožavanja zaslužuje da ga primi. Ekadaši je dan posta koji pada dvaput mjesečno. Na taj bi dan Krišnadas Babađi proveo noć pod svetim stablom tamarinda 241

pjevajući Krišnina imena od sumraka do zore. Pridružio sam mu se i bio zapanjen jer taj stari čovjek nije pokazivao nikakve znakove umora, dok sam se ja mučio ostati budan. Shvatio sam da njemu cjelonoćni post i meditacija nisu bili oblik discipliniranog ponašanja već prirodni izljev ljubavi što ju je nosio prema Krišni. S prvim je zrakama sunca Babađi objavio: „Prije pet stotina godina, pod ovim je drvetom bog Ćaitanja razotkrio svoju ljubav svijetu.” „Babađi, molim te, pričaj mi o Ćaitanji.” Oči su mu zračile. Opijen cjelonoćnim pjevanjem, rekao je: „Ćaitanja je Krišna, Svevišnji Gospodin koji je sišao prije pet stotina godina da bi na najlakši način dijelio ljubav prema Bogu. Prije mnogo vjekova, spisi su prorekli njegovu pojavu. On je sam Bog, ali je uzeo ulogu posvećenika samo da nas pouči vlastitim primjerom.” Babađijev je glas bio pun poleta: „Kao otjelovljenje zanosne ljubavi, iz samilosti je lio suze za sva bića. ‘U ovomu dobu svađe i licemjerja,’ naučavao je, ‘najvažniji lijek za našu duhovnu bolest je pjevanje svetih imena Boga.’ Ćaitanja je poučavao da je Bog razotkrio mnoga svoja imena kroz stoljeća i da je u sva unio svoju moć. Ljubav prema Bogu je urođena duši i spava u svima nama, ali smo je zaboravili. Pjevanje Božjeg imena budi tu ljubav u našemu srcu.” Onda je Babađi podigao šaku i smjelo povikao: „Bog Ćaitanja je odbacio sva sektaška ograničenja i svima dao jednaku priliku za dostizanje duhovnoga savršenstva.” Njegove su mi riječi zvučale tako jednostavno i istinito. Silno sam želio naučiti više. „Kako se najbolje pjeva?” upitao sam. Zatvorio je oči sjajne od osjećaja, ispjevao strofu na sanskrtu te objasnio: „Ćaitanja je poučio da se trebamo truditi da budemo ponizniji od travke, snošljiviji od drveta i da trebamo iskazivati sve poštovanje drugima bez da očekujemo poštovanje za sebe. Samo tako možemo neprestano pjevati Gospodinovo ime.” Pogladio je travu na tlu između nas. „Vidiš li ovu travu? Sretno služi sve, čak i kad je u najponiznijem položaju pod našim stopalima. Kad god je se zgazi, ona se odmah digne da služi. Njena poniznost može nas poučiti.” Onda je nagnuo glavu prema stablu iza nas. „Vidiš li ono stablo? Podnosi goruće zrake ljetnoga sunca, a nama pruža sjenu. Podnosi silnu hladnoću, a daje nam drvo za ogrjev da nam bude toplo. I mjesecima može stajati bez kapi vode, a nama davati sočno voće da utažimo žeđ. 242

Nikad se pri tom ne buni. Snošljivost valja naučiti od stabla. Ćaitanja je poučavao da trebamo težiti da budemo ponizni sluge od sluge od Gospodinova sluge. Samo ćemo tako okusiti nektar svetoga imena. ” Rekavši to, Babađi je ustao, srdačno se nasmijao, pogladio me po tjemenu i odšetao niz obalu rijeke. Ostao sam na mjestu i zurio u duboku plavu vodu Jamune. Bila je još uvijek široka od monsunskih kiša i mirno tekla kroz polja i šume Vrindavana. Njegove su riječi poput vrijednih dragulja, pomislio sam. Tako ih iskreno primjenjuje u svom životu da mi prodiru duboko u srce. Tada se u meni javio osjećaj mira. Osjećao sam da sam upravo ondje gdje trebam biti.



243

Č

3

ak sam i s druge strane svijeta mogao osjetiti strepnju mojih roditelja, iako nisu imali načina da mi iskažu svoje osjećaje. U godinu i pol, koliko sam već bio na putu, vrlo sam rijetko na nekom mjestu bio dovoljno dugo da bih obitelji poslao poruku s povratnom adresom. Prošlo je mnogo vremena otkad sam od njih primio ikakve vijesti. U posljednjem sam pismu s njima podijelio svoja iskustva iz Vrindavana i naveo povratnu adresu. Iščekivao sam njihove odgovore. Jednog posljepodneva, Asim Krišna mi je predao tri pisma. Osjećajući što je u njima, donio sam ih na obalu Jamune. Prvo je pismo bilo od mog oca. Suze iz njegovih očiju isprale su riječi pa i cijele ulomke. Već samo držeći papir u rukama mogao sam osjetiti njegovu bol. Što sam to učinio ocu i majci koji su posvetili živote mojoj dobrobiti? U svakom me je retku otac nagovarao da se vratim kući: „Čini mi se da svaki dan traje vječno dok ga provodim u krivnji i brizi. Što sam ti to toliko strašno učinio da si me odbacio?” napisao je. „Kako da živim znajući da mi sin živi u spiljama u džungli, sam i bez novca?” Potpisao se je kao „tvoj otac slomljena srca” Gledao sam preko dražesne rijeke te osjećao da se i moje srce lomi zajedno s njegovim. Onda sam otvorio drugu omotnicu. Bila je od moje majke. Ona je silno htjela znati sljedeće: „Zašto si toliko dugo u stranoj zemlji? Zar još nisi našao ono što tražiš? U što se odijevaš i što jedeš? Jesi li zdrav?” U pismu su se neprestano ponavljale izjave ljubavi. Treće je pismo bilo od Larryja, moga mlađeg brata i dragog prijatelja. Larry je bio iskrena i jednostavna osoba, pa sam znao da će što god on kaže biti istina. Opisao je neprestano stanje brige u koje sam doveo čitavu obitelj. O majci je napisao sljedeće: „Zar ne shvaćaš ljubav jedne majke? Mama je silno zbunjena. Dan i noć bespomoćno brine jesi li na sigurnom.” Onda je opisao stanje moga oca: „Našem ocu kosa sijedi. Ostario je nekoliko

244

godina otkad si nas napustio. Tupo zuri u zid izgubljen u tuzi. Plače misleći na tebe samoga u spiljama i džunglama. Želiš li ubiti vlastitog oca? Je li to tvoja ideja religije? Možda tebe nije briga hoće li on umrijeti ili živjeti, ali mi ga volimo. Ako ne dođeš kući, snosti ćeš odgovornost za njegovu smrt.” Srce mi je lupalo i tiho sam se molio za vodstvo. Piljio sam u blagu vodu Jamune, a u umu mi se odigravao čitav život. Osjećao sam duboku zahvalnost za ljubav koju mi je iskazala obitelj i mrzio sam što im zadajem bol, ali vatra u srcu koja je gorjela od želje za Božjom ljubavlju bila je jača od ičega drugog. Nisam mogao očekivati da će me razumjeti. Sjetio sam se što sam čitao o velikanima koji su u svojoj posvećenosti Bogu podnosili patnju koja nastaje kad slomimo srca onima koje volimo. Kad je čuo Božji poziv, Abraham je bio spreman žrtvovati Izaka, svoga voljenog sina. Čuvši njegov poziv u Getsemanskom vrtu, Isus je prihvatio raspeće dok mu je majka Marija gorko plakala ispod križa. Njegovi su apostoli također ostavili sve da bi mu se odazvali. Čuvši taj isti unutarnji poziv, princ Siddharta Gautama ostavio je svoju obitelj punu ljubavi u suzama i nestao u šumu da bi prešao put kojim je postao Buddha. Kad je unutarnji glas Boga pozvao Šankaraćarju, najvećega propovjednika puta monizma, on je ostavio dom i slomio srce svoje sirote majke. Najzad je, za naše dobro, Ćaitanja svoju majku udovicu ostavio u potocima suza. Ti su sveci i avatari veliki, pomislio sam, a ja sam mali. Pa ipak, obuzeo me je taj poziv, ta čežnja za božanskim. Proveo sam dan na obali Jamune moleći se za svoju obitelj i tražeći vodstvo. Sljedećega jutra u hramskom dvorištu, sjeo sam do stopala Bon Maharađe i pokazao mu pisma. Dok ih je čitao, u oči su mu navirale suze. Dugo je vremena gledao u drugi kraj dvorišta, izgubljen u mislima. Onda se okrenuo prema meni i progovorio: „Davno prije, otprilike u tvojim godinama, prihvatio sam život odricanja. To je mome ocu i majci izazvalo nepodnošljivu bol. Bila je to najveća kušnja u mom životu. Slamanje srca onima koje volimo česta je cijena koju moramo platiti da bismo prihvatili život isključive posvećenosti. No vidjet ćeš, s vremenom će oni shvatiti i cijeniti tvoj život. Štoviše, bit će ponosni na tebe. U međuvremenu, sadhuu nije zabranjeno posjetiti svoju majku i oca. Odgovor moraš potražiti u vlastitom srcu.” 245

Sročio sam odgovor svome ocu:

Dragi moj oče, Kad sam primio tvoje posljednje pismo od 14. rujna 1971., u srcu sam osjetio bol. Ono što ću ti reći, ne slušaj ušima, već svojim mekim srcem: svaki čovjek mora odabrati ono za što vjeruje da je najsvetiji put kojem će se posvetiti u svom životu. Ako ne slijedi ono u što doista vjeruje, život mu neće mnogo značiti. Sa svim svojim srcem i svom svojom dušom, vjerujem da je najviši cilj živjeti život posvećen jednom Bogu koji s ljubavlju vlada nad svima nama. Mi smo sluge istoga gospodara. Vjerujem da korijen svih ljudskih svađa i patnji leži u tomu što smo zaboravili ovu najveću istinu. Od davnina postoje političari, poslovni ljudi, vojnici i njima slični, a pored njih uvijek je bilo i onih koji kroče putem istine i žive religioznim životom. U današnje nas je vrijeme sve toliko zaokupilo utoljavanje materijalne gladi da je Bog skoro potpuno pao u zaborav. Zar nije istina da je najplemenitiji čovjek onaj koji je ponizan, pošten, krepostan i pun poštovanja prema svim bićima? To je vjerski život u svom iskonskom obliku. Vjerujem da moram živjeti takvim životom. Molim te, vjeruj da samo pokušavam živjeti život bez zlobe. Kad bi čovjek moje naravi ušao u poslovni svijet, život bi mu izgubio smisao i ne bi osjećao zadovoljstvo. Čovjek koji se bori s vlastitom unutarnjom prirodom, sam sebe uništava. Ja sam u ovomu času još uvijek kolebljiv. Molim te i preklinjem da mi daš još malo vremena kako bih postao siguran u ono u što vjerujem. Tada ćemo urediti da opet budemo zajedno. Redovito ću ti se javljati. Mnogi roditelji u Americi pate razdvojeni od svojih sinova zbog 2 do 4 godine što ih provedu u vojsci. Tamo stavljaju život na kocku, iz povoda koji se temelji na mržnji. Molim te, samo vjeruj da je ono što tražim za dobrobit sviju. Blagoslovljen budi, dobri moj oče pun ljubavi. Neka je blagoslovljeno tvoje meko srce. Brzo ću ti javiti svoje planove, vrlo brzo. Richard Vrindavan, Indija 30. rujna 1971. Svojoj sam majci napisao pismo u kojem sam opisao što jedem i kako se oblačim te je uvjerio da mi je zdravlje dobro. Pokušao sam joj 246

objasniti svoj izbor da potražim smisao života. Zahvalio sam joj se na brizi i velikoj ljubavi i poželio joj mir. Znao sam da oni ne mogu shvatiti moj poziv. Naivne riječi koje sam im uputio sigurno su samo pogoršale njihovu tugu. Ipak, osjećao sam jednostavnu vjeru da Bog shvaća moje srce i da će im pružiti svoju ruku punu ljubavi da im pomogne.



247

N

4

oću sam ležao na krovu ašrama i promatrao zvjezdano nebo iznad Vrindavana. Sred dijaloga koji su vodili paunovi, noćni su čuvari štitili selo jedni drugima dovikujući Božja imena. Od svih zvukova vrindavanske noći, najviše me je privukla melodija mantre Hare Krišna koju mi je vjetrić nosio izdaleka. Svake su se noći po čitavu noć neki starac i starica izmjenjivali pjevajući na zvučnike. Straže, paunovi i pjevači stvorili su duhovnu simfoniju koja mi je dirala srce. Sjetio sam se vremešnoga sadhua koji mi je kredom ispisao poruku na slomljenom crijepu. Jesam li u čarobnom Vrindavanu postajao lud za Krišnom?

O

bilaženje je jedan od tradicionalnih načina na koji se obožavaju sveta mjesta poput Vrindavana. Neke me je noći mistična sila odvukla s krova na prašnjavu stazu koja je krivudala oko grada. Prihvatio sam mjesečevu svjetlost kao vodiča te šetao niz obalu rijeke putićem koji je vodio u šumu. Privukao me je zvuk koji je dolazio izdaleka. Kako sam mu se bližio, moje je oduševljenje raslo. Je li to ona ista pjesma koju su pjevali starac i starica, a koja me svake noći uspavljivala? Silno sam želio znati odakle dolazi. Što sam više prilazio, bolje sam čuo mantru. Da, bila je to ista pjesma. Uskoro sam se našao u trošnu hramu koji je bio posvećen Hanumanu, božanskom majmunu koji otjelovljuje zanosnu posvećenost. Muškarac i žena u kasnim sedamdesetim godinama sjedili su na tlu zatvorenih očiju i pjevali izrazito usredotočeno. Bili su odjeveni u iznošenu bijelu tkaninu i činilo se da su seljani. Bilo je oko jedan ujutro. Pridružio sam im se u pjevanju poznate mi melodije. Na rastanku su me pozvali da sutradan dođem k njima na ručak. Sljedeći sam dan opet prašnjavim putićem stigao do Hanumanova hrama. Nisam znao zašto, ali sav sam treperio u iščekivanju. Nije prošla minuta kad mi je prišao neki indijski muškarac u svojim dvadesetim. „Maharađi te želi upoznati sada.” 248

„Mene? ” upitao sam pokazujući na svoja prsa. „Tko je Maharađi i odakle zna za mene?” „O, on zna sve o tebi.” „Hoćete li mi ljubazno reći štogod o Maharađiju? ” upitao sam. „Ne sada. Maharađi te čeka. Pričat ćemo kasnije.” Uhvativši me za ruku, uveo me u sunčano dvorište gdje je na drvenom krevetu zamotan u izblijedjeli prekrivač s kockastim uzorkom podvijenih nogu sjedio čovjek okrugle figure i blaženog osmijeha. Prišao sam bliže. Imao je kratku, bijelu, tek izraslu kosu i bradu, a lice mu je sjajilo nekom nezemaljskom radošću. Škiljio je i činilo mi se da njegov pogled prodire kroz ogledala mojih očiju u tajne moje duše. Bio je to Nim Karoli Baba. Još sam na Himalaji čuo o neobičnim osobinama ovoga sadhua kojega su sljedbenici s ljubavlju oslovljavali kao Maharađi. Dok sam se približavao, na hindskom je razgovarao s nekoliko indijskih učenika koji su sjedili oko njega u polukrugu na tlu. Vidjevši me, raširio je usne u zarazan osmijeh i poželio mi dobrodošlicu. Podigao je kažiprst i obratio mi se uz prevoditelja: „Ostavio si bogatstvo i ugode u potrazi za prosvjetljenjem i teškom si mukom došeo do Indije. Sada putuješ sam i plačeš za Bogom dok tvoja obitelj u daljini plače za tobom.” Elegantnim pokretom ruke pozvao me je da sjednem s ostalima. „Ne boj se”, rekao je toliko ozbiljno da mu se čelo nabralo, a usne skupile. „Raduj se svim poteškoćama. Krišna je čuo tvoje molitve i doveo te u Vrindavan. Sve ćemo dobiti kad pjevamo imena Rame i Krišne. Ali,” rekao je i odmahnuo glavom, „ljudi stvaraju pakao jer su ovisni o kritici i svađi. Nemoj suditi druge niti se ophoditi egoistično kao oni.” Činilo mi se da zna sve o meni i govorio mi je upravo ono što sam trebao čuti. Bio sam ujedno očaran i zapanjen: „Ali, skoro se cijeli nalazi u toj zamci. Kako da je izbjegnem?” upitao sam. Nato su mu oči su mu zaiskrile i nasmiješio se je. „Voli sve, služi sve i hrani sve. Služi poput Hanumana, bez sebičnosti i pohlepe. To je ključ za spoznaju Boga.” Poprimivši raspoloženje zaigrana djeteta, primakao je ruku ustima kao da jede i pozvao nas da prihvatimo svetu hranu. Dok smo ulazili u posebnu prostoriju za jelo, rekao sam svome vodiču kako silno želim čuti o njegovu guruu. Pristao mi je pričati: „Dolazim iz jednoga sela pored Nanditala u Himalaji i Maharađija 249

volim još od malih nogu.” Sjedili smo u redovima na podu. Neki je posvećenik pred nas postavio tanjure od lišća i napunio ih porcijama privlačne hrane. Mladić s kojim sam pričao bio je odjeven bijelu košulju na kopčanje i hlače, a kovrčava crna kosa bila mu pomno počešljana i zaglađena uljem. Nakon što je izgovorio kratku molitvu, podijelio je sa mnom par sjećanja na Nim Karoli Babu: „Maharađi je siddha-puruša, usavršeno biće. Osobno sam se osvjedočio da poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Uvijek zna gdje sam i što radim.” Srknuo je iz glinene šalice u kojoj se nalazio lassi, rashlađujuće piće od jogurta. „Reći ću ti još i ovo“, nastavio je. „Maharađi se ponekad nalazi na dva udaljena mjesta u isto vrijeme. To je dokazano. Uvijek smo spremni da će se pojaviti ili nestati kad se najmanje nadamo. Nepredvidiv je. Svakog trena zna pojaviti se ili nestati, koriti ili hvaliti, govoriti u zagonetkama ili izlagati duboke istine te poučiti nekoga da se odrekne svijeta ili pak da se oženi. No ono što sigurno znamo je da uvijek u nama nadahnjuje ono najbolje i da nas približava Bogu.” Ponosno se osmjehnuo i rekao: „Nim Karoli Baba je ozbiljan jogi, ali zna biti silno dražestan kad je zaigran. Baš kao i Hanuman.” Poslužili su mi vruću halavu, griz pržen maslacu i skuhan na pari u slatkom sirupu. Prostorijom se proširio ugodan miris. Dok smo jeli, na vratima se pojavio Nim Karoli Baba. Kad je vidio kako uživamo u hrani, osmjehnuo se radosno. I ja sam se obradovao kad sam vidio njegovo ugodno raspoloženje. Otjelovljivao je sve čemu nas je učio: „Volite sve, služite sve i hranite sve.” Baš kao Hanuman. Sljedećega dana sam opet navratio i našao Maharađija okruženog s nekoliko sljedbenika koji su iz Ramajane slušali priču o Hanumanovoj posvećenosti. Prikovan za svoje mjesto, Nim Karoli Baba je drhtio, a niz obraze su mu lile suze. Sljedećih sam tjedan dana oko sat vremena dnevno provodio sjedeći do Maharađijevih stopala. Dok sam tamo boravio, nije držao službena predavanja, već je neformalno razgovarao sa svojim sljedbenicima ili pjevao kirtan. Zapanjilo me je koliko je mudro, a kratko i sažeto, odgovarao na pitanja. Na primjer: „Samo služi svako biće u Božjoj tvorevini u stavu poniznosti, poštovanja i ljubavi.” Ili ovo: „Samo pjevaj Ramino ime i sve ćeš ostalo dobiti.” Jednoga se dana okrenuo prema meni i činilo mi se da mu oči 250

pretražuju moju dušu. Onda je podigao jedan prst i proglasio: „Ek, ek, ek. Bog je jedan.”

D

ok nije stigao Baba Ram Dass, jedna od zvijezda moje generacije, nisam ni znao da ljudi sa Zapada poznaju Nim Karoli Babu. Jednoga sam dana sjedio do Maharađijevih stopala, a Ram Dass i grupica Zapadnjaka neočekivano su se pojavili u ašramu. Ram Dass, nekoć kontroverzni profesor Richard Alpert s Harvardskoga sveučilišta, bio je ikona kontrakulture šezdesetih godina dvadesetog stoljaća koja je zajedno s Timothyjem Learyjem popularizirala LSD kao način proširivanja svjesnosti. Kad je ušao, Ram Dass je ponizno položio svoju prosijedu glavu svome guruu u krilo, baš kao što bi to učinilo djetešce. Iz guruova je srca lila privrženost dok je zaigrano potezao učenikovu prosijedu bradu i gladio ga po glavi poput psića. Kroza smijeh, Maharađi je rekao: „Čekali smo te.” Kako li je lijepo bilo vidjeti ugledna harvardskog učenjaka i moćnu društvenu ikonu kako uživa u tome što ga se tretira poput nestašna dječačića. Maharađi nam je svima uputio širok osmijeh, mahnuo rukom i proglasio: „Đao, prasada. Pođite na ručak.” Maharađi mora da je na mističan način znao da će ona skupina doći jer je toga dana za jelo pripremljena nevjerojatna gozba i veća količina hrane nego inače. Meni je pripalo zadovoljstvo da vodim Ram Dassa i njegovu svitu na neka od svetih mjesta u Vrindavanu. Jednoga smo dana prisustvovali kirtanu i govoru koji je održala Anandamaji Ma, koja je u Vrindavanu imala ašram. Sjetila se našeg susreta ne Himalaji te me je, dok je govorila pred mnogoljudnom publikom, pogledala i kimnula mi te potvrdila duhovni smjer kojim sam bio krenuo riječima: „Kad god možete, održite tijek svetoga imena. Kad ponavljamo Božje ime znači da smo s njim. Ako se družite s Vrhovnim Prijateljem, on će vam otkriti svoju istinsku ljepotu.” Na kraju programa, Ram Dass i ja smo zapodjenuli dubok razgovor. Kako je padala noć, pozvao me je da nastavimo sljedećega dana na mjestu gdje je odsjeo. Rano sam stigao u Jaipur Dharamsalu, motel na bučnoj ulici u kojoj su se redale trgovine tkaninama i štandovi s hranom. Ulica je bila zakrčena rikšama što su ih vukli vozači na biciklima koji su trubili ne bi li rastjerali pješake. Baba Ram Dass je otvorio vrata i jutarnje je svjetlo obasjalo njegovo radosno lice. Pokledao sam u sobu iza njega. 251

Nije nimalo sličila domu istaknutoga profesora, već je izgledala poput mjesta na kojem bi boravio jednostavni sadhu. Ljubazno me je poveo do jedinoga komada namještaja, drvene postelje. Ponudio mi je mjesto, a potom je i sam sjeo podvijenih nogu i raširio svoje duge bijele halje tako da smo gledali jedan u drugoga. Prosijeda mu je kosa padala s proćelave glave po leđima i ramenima. Vjetrić s obližnjeg prozora lagano je pomicao njegovu sivkastu bradu. Krupne su mu plave oči sjajile, a neznatne bore u kutevima usana nabirale su se dok se smijao. Nismo ništa govorili, već smo samo gledali jedan drugome u dušu kroz ogledala naših očiju. Ti su se trenuci činili kao da su izvan vremena. Dug pogled koji smo podijelili na mene je utjecao tako da sam ga ponekad vidio kao nevino dijete, a ponekad kao drevna stoičkog mudraca. Sjetio sam se jedne strofe iz Bhagavad Gite. „Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva promjena.” Uzvišeni mir ispunio je sobu. Oko pola sata smo proveli tako, a onda je Ram Dass duboko udahnuo, lagano slegnuo ramenima i prekinuo šutnju zazivom sloga om. „Možeš li mi štogod reći o svom duhovnom putu?” upitao sam ga. Želio sam saznati kako je došao u Indiju i kako je sreo svoga gurua. Ram Dass se oslonio na drveno uzglavlje, kao da se sprema za priču. „Prije nekoliko godina“, započeo je, „došao sam u Indiju. Ponio sam sa sobom zalihu LSD-a, nadajući pronaći nekoga tko će o tim opijatima znati više nego mi na Zapadu. Tijekom putovanja sreo sam američkoga sadhua po imenu Bhagavan Dass koji me odveo Nim Karoli Babi. Bilo je to 1967. Tugovao sam nad smrću svoje majke. Maharađi je vidio što mi je na duši i utješio me nezamislivom samilošću. Bez da sam mu rekao i riječ o svom životu, pročitao mi je srce i ispričao povjerljive detalje o mojoj prošlosti. Njegove moći, kao i njegova ljubav, mudrost i humor, promijenile su mi život.” „Imao sam slično iskustvo kad sam ga sreo“, rekao sam. „Činilo mi se da zna sve o meni.” Baba Ram Dass se nasmijao. „Jednoga me je dana Maharađi upitao: ‘Gdje je lijek?’ Isprva sam bio zbunjen, ali Bhagavan Dass je sugerirao da traži LSD. Zaintrigiran, pružio sam mu tri pilule čistoga LSD-a. Zapanjio sam se kad sam vidio da ih je sve progutao. Pripremio sam se klinički pratiti njegove reakcije, ali ništa se nije dogodilo – ništa. 252

Njegova je svjesnost iznad LSD -a!” I sâm sam vidio moći himalajskih jogija, pa sam se u čudu smijao. Ram Dass je sjedio podvijenih nogu i uspravnih leđa. Dlanove je položio na krilo i okrenuo prema gore. „Nisam se mogao odvojiti od Maharađija, pa sam ostao što sam dulje mogao. Prihvatio me je za učenika i dao mi ime Ram Dass, što znači sluga boga Rame. U njegovu sam neobičnom društvu proveo mjesece. Iako sam bio vrlo utjecajan u Americi, Maharađi mi je zabranio da mu ikoga dovodim.” Vrtio je glavom u nevjerici: „Nije imao nikakve želje ni za čim materijalnim; ni za novcem, ni slavom, ni sljedbenicima.. Nikad nisam vidio nikoga poput njega.” Shvaćajući iznova vlastitu ljubav prema guruu, glas mu je zadrhtio: „Kad sjedim s Maharađijem, osjećam bezuvjetnu ljubav prema svima na svijetu.” Iste je te godine Ram Dass objavio svoju priču u klasiku „Budi ovdje sada“ (Be here now). Kako je dan prolazio, a mi smo razmjenjivali spoznaje i nadahnuća koja smo iskusili na našim duhovnim putovima, među nama je rastao osjećaj bratstva. Prije no što smo se rastali, povjerio sam mu brigu koja prilično tištala. „Majka Indija postala mi je duhovni dom. Toliko toga još trebam otkriti. No bojim se da neću moći produžiti vizu i da ću morati otići.” Baba Ram Dass je zatvorio oči i utonuo duboko u misli. Unatoč komešanju s pretrpane ulice, soba je bila mirna. I ja sam zatvorio oči te se opustio u meditativnom spokoju.Prošlo je pet minuta. Kad sam otvorio oči, vidio sam Ram Dassa kako me gleda s dobrostivim osmijehom na usnama. Blago je rekao: „Možda ćeš morati napustiti zemljopisne granice Indije, ali nikad ne moraš otići iz Bharate, duha Indije koji je iznutra.”

253



U

5

skoro me opet pogodila dizenterija, jedna od vrlo uobičajenih bolesti za strance u Indiji. Slabnost, mučnina i opetovana jurnjava na nužnik postali su mi svakodnevica. Da nije bilo nesebične njege moga prijatelja Asima, bilo bi puno teže. Često bi me tješio: „Bhakti se odnosi na služenje s ljubavlju i posvećenošću.” Ležao bih na tlu, a Asim mi je nosio kuhanu rižu, jogurt i ljuskice indijskog trpuca. Svaki put kad bi me posjetio, pričao bi mi koliko voli Krišnu i Vrindavan. Tako je moja bolest postala samo još jedna prilika da učvrstimo svoje prijateljstvo. Rano jednoga jutra, kad sam prizdravio, Asim me je pozvao da mu se pridružim u obilasku okolnih sela. Rekao mi je da je Vrađa naziv cijeloga područja oko grada Vrindavana i da se Krišna tamo zabavljao. Vrađu čini oko 120 kilometara šuma, polja i sela te preko 5,000 Krišninih hramova. Neki su od tih hramova najveći u Indiji a drugi pak vrlo trošni. „Očarat će te prirođena ljubav koju vrađabasiji osjećaju prema Krišni.” Na to su se njegove plave oči raširile od poleta. „Idemo li?” Za nekoliko smo minuta bili na trošnom mjesnom autobusu koji je poskakivao i škripio. Polja zlatne pšenice i gorušice, čiji su se žuti cvjetovi povijali na vjetru, protezala su se svuda oko nas. S vremena na vrijeme, siromašni seljaci uz cestu zaustavili bi autobus i popeli se. Odjeća im je bila iznošena i poderana. Neki su bolovali od očnih mrena, kožnih bolesti i neliječenih upala. Unatoč tomu, bili ispunjeni blaženstvom dok su u autobusu pjevali pjesme posvećene Bogu te plesali i pljeskali. Starice, čiju su tamnu tvrdu kožu lica izbrazdale bore, spontano bi ustale, podigle ruke i zaplesale dok su sramežljivo pokrivale glave iznošenim sarijima. Sjajile su dječjim zanosom. Iako siromašni, seljani vrađabasiji pozdravljali su jedni druge širokim osmjesima i riječima „Đaja, Radhe!”, što je ime samilosnoga ženskog vida Krišne. Oni Boga nisu voljeli samo kao Svevišnjega Stvoritelja, već i kao susjeda iz sela s kojim imaju prisan odnos. Žene 254

bi vadile vodu iz bunara i nosile je na vrh glava u okruglim glinenim ćupovima te mi se smiješile dok su prolazile i pjevale „Radhe, Radhe”. Iz njihovih glinenih peći dizao se jedak miris zažarenih suhih pogačica od kravlje balege. Muškarci iz sela svakog bi mjeseca brijali glave u znak posvećenosti i provodili dane u čuvanju krava, oranju polja sa svojim volovima te prodaji raznih dobara uz cestu. Mršava djeca sjajnih očiju skakutala su okolo igrajući se štapovima ili loptama. Svi bi mi se smiješili i dozivali „Radhe, Radhe!” dok sam prolazio, kako muškarci tako i žene i djeca. Vidio sam stotine seljana kako odlaze u hramove s ponudama mlijeka, maslaca i slatkiša. Neki su se molili, a drugi pjevali i plesali za zadovoljstvo njihova Gospodina. Hodajući tim drugačijim svijetom, ovako sam razmišljao: Vjera ovih ljudi nije ograničena na nedjelje i praznike, već je bitan dio njihovih svakodnevnih života. Sasvim je spontana. Jednog smo se popodneva Asim i ja opuštali na brdu hrama Madana Mohana i promatrali rijeku Jamunu. Sjedio sam na travi dok su oko nas meditativno brujali bumbari. Protegao sam noge, naslonio se na granični zid od crvenoga kamena te otkrio prijatelju o čemu razmišljam: „Asim, bi li mi pojasnio razloge za štovanje božanstava?” Rekao sam mu kako sam putujući po Indiji vidio da skoro svatko obožava izrađeni Gospodinov lik. Jogiji i šivaisti su obožavali Šivin lingam ili kipove boga Šive, a budisti su prinosili pomno pripremljene ponude božansvu Buddhe. „Neki ljudi koji slijede religije sa Zapada sve to osuđuju kao idolopoklonstvo. Pa ipak, kršćani se mole kipovima ili slikama Isusa Krista kao i raspelu.” Pričao sam mu kako sam za posjete Italiji vidio crkvu svetoga Damjana u Asizu gdje se Isus obratio svetome Franji s drvenoga raspela na oltaru i naložio mu da popravi njegovu crkvu. „Židovi prinose ponude za štovanje Tore, dok se muslimani, koji osuđuju obožavanje idola, uvijek klanjaju prema Kabi u svetoj Meki.” Znao sam da se značenja navedenih oblika štovanja razlikuju, ali sam uočio zajedničku nit, a to je usredotočenost na oblik ili zvuk koji povezuje našu svjesnost s božanskim. Pitao sam se kakav je dojam stekao Asim, jer su njegova iskustva bila povezana s obožavanjem Krišne. U tom je trenutku pored nas prošao Krišnadas Babađi i doviknuo svoj karakteristični blaženi „Hare Krišna”. Mi smo se radosno poklonili dok je prolazio. Iako sam ja bio taj koji je njemu postavio pitanje, vidio sam da mi Asim 255

ljubazno pruža priliku donošenja vlastitih zaključaka. „Znaš,“ nastavio sam, „kad vidim nevjerojatnu posvećenost u ljudima poput Krišnadasa Babađija, koju pokazuju dok obožavaju božanstvo, ne mogu tu praksu odbaciti kao idolopoklonstvo. Ne mogu te ljude odbaciti kao štovatelje idola kad vidim njihove uzvišene moralne i duhovne osobine. Čini mi se da pri svom štovanju kušaju ljubav prema Bogu. Zar nije Isus rekao da se stablo poznaje po njegovim plodovima?” Asim se nasmiješio ohrabrujući me poput starijega brata. Onda se nagnuo naprijed i rekao: „Da, nastavi.” Rekao sam mu kako me je prvi dojam štovanja božanstava u Indiji malčice odbio, jer mi se to činilo neobično i praznovjerno. „Međutim, nakon što sam proveo toliko vremena sa svetim ljudima koji sasvim prirodno prihvaćaju svoje božanstvo kao oblik kroz koji komuniciraju s jednim Bogom, štovanje božanstava počelo mi se činiti prekrasno. Želim shvatiti filozofsku osnovu takvog obožavanja navedenu u svetim spisima. Možeš li mi pomoći?” Asim je sjeo pored grmova tulasi, pogladio se po bradi, duboko se zamislio i malo pričekao s odgovorom. „Ja, u stvari, nisam kvalificiran govoriti o tome, ali podijelit ću s tobom ono što sam čuo od moga gurua i pročitao u vedskim spisima.” Upijao sam njegove riječi dok su se pčele kretale s cvijeta na cvijet i skupljale pelud. „Bog je neograničen i neovisan,” počeo je. „Reći da se ne može pojaviti u obliku božanstva znači ograničiti ga. Vede također osuđuju obožavanje idola. Kroz povijest, kako na Istoku tako i na Zapadu, postojale su tradicije u okviru kojih su ljudi izmišljali likove i obožavali ih iz praznovjerja, bez jasnoga shvaćanja o jednom Bogu. Često su imali sebične i zle motive. Taj je oblik idolopoklonstva ono što se sve vrijeme osuđuje. U doba Biblije i Kurana, takve su prakse bile uobičajene među nevjernicima, ali to nije praksa štovanja božanstava koju Vede odobravaju. Pravovaljano štovanje božanstava, koje je u skladu s odredbama Veda, znanost je pri kojoj se Gospodin priziva propisanim posvećeničkim obredima da se pojavi u odobrenim oblicima. On kroz njih prihvaća ponude prinijete s posvećenošću, a sve kako bi štovatelju pročistio tijelo, um i riječi tako što mu usadi sjećanje na Gospodina. Cilj takvoga štovanja je zadovoljiti Gospodina kroz predavanje i ljubav.” Dolepršao je leptir čija su se sjajna krila prelijevala u ljubičastoj, crvenoj i žutoj boji i sletio na Asimovo bedro. On se nije micao i divio 256

se njegovoj ljepoti: „Samo pogledaj”, rekao je glasom punim radosti. „Stvoreni je svijet je galerija umjetnina u kojoj se, kamo god pogledali, nalaze remek-djela. Ja čeznem da sretnem umjetnika. Sve izvire iz Gospodina. Svi su materijalni elementi Gospodinova energija. Vlastitom voljom može odlučiti da će se pojaviti u vlastitoj energiji kao božanstvo kako bi nam pomogao da usredotočimo svoj um i osjetila u služenju s ljubavlju. Kao što se struja pojavljuje u žarulji da bi isijavala svjetlo, Bog prožima božanstvo svojim prisustvom. Struja se ne vidi golim okom, a žarulja svijetli samo kad je svojim prožme električna energija. Tako vidimo i osjećamo svjetlo. Slično tomu, Gospodin se pojavljuje u opipljivu obliku božanstva da nam pomogne vidjeti i osjetiti njegovo prisustvo i da nam uzvrati ljubav.” Smiješeći se, upitao me ima li smisla to što je rekao. Kimnuo sam osjećajući kako mi srce prožima mir.

T

e su godine, nakon obilne monsunske sezone kiša, vrindavanske šume i pašnjaci bili posebno bujni. U jesen, dani su još topli, a noći bivaju sve hladnije. Očaran sam gledao kako se stanovnici Vrindavana spremaju proslaviti jedan od najsvetijih im festivala. Sljedbenici puta bhakti slave Božju ljubav radošću vlastite ljubavi i svetkovine su im sasvim spontane. Gdje god sam zašao, svi su iščekivali noć punoga mjeseca u listopadu. U svetom spisu zvanom Šrimad Bhagavatam, bila je to noć u kojoj je gospodin Krišna plesao ples rase. Uvelike slavljen kroz likovnu, pjesničku i dramsku umjetnost, ples rase, kako sam shvatio, jedno je od najdubljih otkrovenja duhovne ljubavi. Cijeli je Vrindavan brujao od uzbuđenja, a tržnice su bile prepune posvećenika koji su kupovali ukrase za svoje hramove, nakit za božanstva i namirnice za gozbe. Te je noći svih 5000 hramova u regiji priredilo proslavu. Tik pred zalazak sunca, skupina se učenika okupila oko Bon Maharađe u dvorištu da ga čuju kako govori o značenju plesa rase. „Ovaj ples nimalo ne nalikuje svjetovnom plesanju pri kojemu dvoje ljudi pokušava pružiti zadovoljstvo vlastitim materijalnim osjetilima”, počeo je. „Gopije, koje žive životom pastirica, otjelovljuju najviši izričaj ljubavi duše prema Bogu, jer im je jedina želja pružiti mu zadovoljstvo. Ples rase predstavlja najsavršeniju razmjenu 257

prisnosti između duše i Boga u kojoj nema ni primjese sebične želje, već je prožeta najvećim mogućim blaženstvom. Ove noći, kad ih je Krišna prekrasnom glazbom svoje flaute odmamio iz domova, gopije su ostavile sve što su imale. Izložile su se opasnostima i društvenoj osudi, sve da bi Gospodinu pružile zadovoljstvo. Kad su došle Krišni, Svevišnjemu Gospodinu, on im je priznao da u čitavom stvorenom svijetu nije našao dovoljno moći kako bi im primjereno uzvratio na njihovu čistu ljubav. Ipak se zauzvrat umnožio kako bi u noći beskrajnoga zadovoljstva istodobno zaplesao sa svakom gopijom u njihovim vječnim duhovnim tijelima.” Potom se Maharađa okrenuo licem prema suncu koje je zalazilo. U očima mu se ljeskalo ružičasto svijetlo. Svoje je izlaganje zaključio ovako: „Za nekoliko ćemo minuta slaviti i moliti se da jednoga dana slijedimo primjer gopija.” Posvećenici su čitav dan gradili prijestolje u hramskom vrtu tulasi. U tu su svrhu isprepleli tisuće mirisnih cvjetića. Kad je došlo vrijeme za proslavu, svečano su prenijeli božanstva s oltara na prijestolje uz ponude slatkiša i delikatesa. Na istoku se digao pun mjesec boje zlata. U Vrindavanu se mjesec u noći rasa purnime slavi kao najljepši u godini. Posvećenici ga dočekuju pjesmama koje sastavljaju posebno za tu prigodu. Kako se uspinjao, zlatno je svjetlo obasjalo sve strane svijeta. Krišnadas Babađi je cijelo vrijeme osjećajno pjevao, a svi su ga ostali blaženo pratili odgovarajući na njegov pjev. Pridružio sam im se i usredotočio se na očaravajuću pojavu Radhe i Krišne u mjesečinom obasjanoj vrindavanskoj šumi ispunjenoj svijećem. Mjesec se i dalje uspinjao nebom, a njegovo je svjetlo posrebrilo svaki list i cvijet. Činilo mi se da se majka Zemlja ozarila od njegova dodira. U ljepoti i slatkoći toga punog mjeseca svi sjali od zadovoljstva i smiješili se: i božanstva, i šuma, i mi koji smo ih štovali. Pjevali smo za Gospodinovo zadovoljstvo do kasno u noć. Kako li je samo duboko boravak u Vrindavanu zadirao u moje srce! U slatkoći sam ovakvih trenutaka smatrao da je bezuvjetna duhovna ljubav prema Bogu iskustvo uzvišenije nego dostizanje mističnih moći, pomoću kojih se izvode nadnaravna djela, pa čak i njego oslobođenje koje lišava svih patnji i tjeskoba. U duhovnoj ljubavi poput one koju osjećaju gopije, posvećenik se u potpunosti daje za zadovoljstvo Gospodina i u potpunosti kuša prisnost Božje ljubavi. 258

J

edne druge takve mjesecom obasjane noći, dok su u hramskom vrtu pjevušile noćne ptice, Svami Bon Maharađa je udobno sjedio u svojoj drvenoj stolici. Zagledao se u mene i rekao: „Richarde, dobro sam te promatrao.” Onda je zastao da me pripremi za ono što je slijedilo: „Večeras bih te volio inicirati za svoga učenika.” Podigao je molitvenu brojanicu izrezbarenu iz drveta tulasi: „Ovu sam brojanicu posvetio za tebe. Želiš li je prihvatiti?” Dvorištem je proćarlijao hladni povjetarac, a moj se um njihao između zahvalnosti i boli. Počastilo me je njegovo pitanje, ali me užasavala pomisao da bih ga mogao razočarati. Nisam to mogao prihvatiti a da nisam bio sasvim uvjeren. „Dužnik sam ti”, odgovorio sam krhkim glasom, „za sve nadahnuće kojim si me zasuo, ali sam se zavjetovao da neću prihvatiti inicijaciju ni od jednoga gurua dok ne budem siguran da ću mu čitavog života ostati vjeran. Vjerujem da bi obvezati se vašoj svetosti nedovoljno iskreno bio izraz nepoštovanja.” Bon Maharađa me poče gladiti po glavi dok su mu u oči navirale suze. Rekao je: „Jako sam zadovoljan tvojom iskrenošću. Neću te nikako siliti. Moraš slijediti svoje srce. Članovi ašrama bi te voljeli zvati nekim duhovnim imenom. Ako smijem, dat ću ti ime koje neće biti inicirano ime, već ime iz dragosti. Možeš ga koristiti dok se ne odlučiš na inicijaciju.” Složio sam se. „Zvat ćemo te Rathin Krišna Das. ‘Rathin Krišna’ znači Krišna koji vozi Arđuninu kočiju, a ‘Das’ znači da si njegov sluga.” Pognuo sam glavu u znak zahvalnosti. „Postoji jedan problem.“ Oči su mu se suzile. „Svi se žale na tvoju dugu, nepočešljanu kosu. Bi li obrijao glavu poput ostalih stanovnika ašrama?” Ovako sam mu objasnio: „Brijanje glave za mene predstavlja predaju određenom mentoru. Neću to učiniti izvanjski dok ne donesem odluku.” „Bi li je onda barem odrezao malo kraće? Našim se gostima ne sviđa odveć.” „Maharađa, ako ti je drago, odrezat ću je kraće.” Želja da ga usrećim prevladala je svaku drugu brigu. Te sam se noći znatiželjno pogledao u ogledalo. Minulo je puno vremena otkad sam vidio svoj odraz ili koristio češalj. Silno zamršena griva dopirala mi je do pola leđa. Sljedećeg je jutra Bon Maharađa 259

uputio Asima: „Odvedi našeg Rathin Krišna Dasa brijaču.” Dok me vodio do brijačnice, Asim se smijuljio. Brijačnica je bila nakrivljena trula drvena daščara u koju se jedva moglo posjesti četvero ljudi. Dok sam sjedao na čvrstu drvenu stolicu, brijač je plašljivo gledao moje zamršene uvojke. Bio je to mršav čovječuljak u kasnim pedesetima, golih prsiju, s kariranom pamučnom tkaninom oko pojasa koja mu je sezala do koljena. „Kako odrezati takvu kosu?” gunđao je. Očajnički je isprobao sve vrste škara koje je imao, ali niti jedne nisu mogle prodrijeti. Najzad je ostale brijače u ulici pozvao na vijećanje pod vedrim nebom. „Kako odrezati takvu kosu?” ponavljali su iznova i iznova. Nakon dugog promišljanja, odlučili su pozvati vrtlara. Vrtlar je bio glomazan mišićav čovjek sa debelim crnim brkom koji je nosio udobnu pamučnu odjeću uprljanu mješavinom blata i znoja. Neko mi je vrijeme procjenjivao glavu, pa se uputio u skladište po pravu opremu. Vratio se s golemim hrđavim škarama koje se koriste za podrezivanje grmova. Šišanje moje kose postalo je opsežan projekt, a on je bio samoprozvani nadzornik. Pokazivao je svojim zdepastim prstom, pod čijim se nepodrezanim noktima skorilo blato, i naređivao. „Dohvati mu kosu i povuci je unatrag”, rekao je svome pomoćniku. „Jače, vuci jače. E, da, drž’ što čvršće možeš.” Pozvao je i nekog prolaznika te ga uputio: „Drž’ ovog sadhua na stolici i ne daj mu da mrdne.” Onda je naredio brijaču: „Ti zgrabi donji dio škara s obje ruke i guraj ih prema gore, a ja ću gornji gurati prema dolje.” Četvorica su se muškaraca s velikom ozbiljnošću smjestila svaki na svoj strateški položaj. Vrtlar i brijač su se naprezali, znojili i stenjali te se svom težinom naslanjali na one škare. Deseci su se prolaznika okupili i zurili u predstavu. Nekoliko ih se čak pridružilo i svom težinom pritiskalo na škare. Što god da se dogodi nakon što jednom zarežu, postat će moja nova frizura. Drugoga reza neće biti. Svi su se u ekipi znojili i zapomagali dok su se trudili prodrijeti u moju kosu. Najzad sam počeo osjećati kako noževi malo po malo zarezuju moje uvojkei kako mi se usput stotine vlasi čupa iz tjemena. Moj se prijatelj Asim čitavo vrijeme tako smijao da su mu suze lile niz obraze. Nakon nekoliko dugih minuta guranja i povlačenja, dva su se noža podrezivača zatvorila sa škljocajem. Bilo je gotovo. Posuta po podu 260

poput smeća bila je moja ljubljena kosa. Nekoć je predstavljala pobunu protiv rata, predrasuda i površnosti društva – svih mojih ideala koje sam držao svetima. Sad su je brijači bez razmišljanja gazili svojim sandalama. Što god je ostalo na mojoj glavi sezalo je do ramena. To je vjerojatno bila najneurednija frizura u suvremenoj povijesti. No, što je bilo, bilo je. Vrtlar i brijač su ponosno podigli zrcalo: „Gotovo je. Molimo te, pogledaj. Molimo te, pogledaj.” Ja sam im zahvalio sklopljenih dlanova, ali mi je bilo draže da ne vidim.

K

ad smo se vratili u ašram, na ulaznim su se dverima pojavila dvojica zanimljivih Amerikanaca. Jedan je od njih bio David, iskren i pametan čovjek koji je nedavno bio prijatelj Alana Wattsa, poznatoga pisca čija su djela bila spoj istočnog misticizma i zapadnjačke logike, kao i njegov tajnik. David i ja smo se odmah povezali i proveli mnoge sate u dubokim razgovorima. David je, poput Asima, govorio iz srca i bio izvanredan slušač. Jednoga su dana petorica istaknutih učenika Bon Maharađe stigla iz Istočnoga Bengala. Njihov je vođa, Đagannath, bio i ravnatelj škole i gradonačelnik. Bio je visok, njegovan i samouvjeren, a istovremeno ponizan i pun poštovanja prema svima. Bio je stariji od moga oca, ali smo svejedno postali bliski prijatelji. Jednoga su jutra Đagannath i njegovi prijatelji vidjeli Davida s kamerom u ruci. „Gospodine, molimo vas, slikajte našu grupu”, rekao je jedan od njih, a ostali su se poredali ispred hrama u stavu za fotografiju. David se okrenuo prema meni i prošaptao. „Na filmu je ostala još samo jedna slika. Ovo mi je posljednja rola. Ovu sam sliku čuvao za nešto doista posebno. Što da radim? Oni poziraju.” Odlučili smo se pretvarati da ih slikamo te smo oponašali škljocaj aparata dok su nam pozirali. Onda smo krenuli dalje i zaboravili na taj događaj. Sljedećeg sam se dana iznenadio kad sam vidio Đagannatha kako stoji na osami i tiho plače. „Zašto je toliko uznemiren?” upitao sam mu prijatelja. On me je na to prostrijelio pogledom: „Zbog onoga što si učinio.” „Što sam učinio?” odgovorio sam, zbunjen. „Jučer si se pretverao da nas slikaš dok smo pozirali. To je bilo dvolično. Neka te bude sram što si nas uvrijedio.” Pojurio sam do mjesta gdje je stajao Đagannath i molio oprost, ali on 261

nije rekao ništa. Sljedećeg sam ga dana opet preklinjao da mi oprosti na budalastom ponašanju, a on me je izrazito tužno pogledao i rekao: „Ti si posvećen Krišni. Kako si mogao toliko poniziti drugo ljudsko biće? Zar ne znaš da nas je Ćaitanja naučio da budemo ponizni poput travke i ukažemo sve poštovanje drugima? Dvoličnost je užasna bolest.” U oči su mu navirale suze dok je okretao glavu od mene. Pogledao je prema nebu i rekao: „Vjerovao sam ti kao posvećeniku, ali si me razočarao. Zato plačem. Plačem radi tebe, prijatelju, jer tako malo znaš. Istinski se posvećenik nikada ni prema kome ne bi tako jeftino ponio.” Onda me zagrlio i otišao. Odšetao sam do obale rijeke posramljen vlastitom grubošću. Pokušao sam shvatiti što se dogodilo. Ovako sam mislio: U društvu običnih ljudi, takav bi beznačajan prijestup prošao nezamijećen. Ali u kulturi posvećenosti, meko srce i poštenje drže se svetim. Što je doista kultura posvećenosti? Ona je silno tankoćutna, ali pruža gnojivo njivi srca tako da iz nje može narasti sjeme prave ljubavi.

Više sam od dva mjeseca proveo u ugodnom društvu s Asimom, Krišnadasom Babađijem i Bon Maharađom. Bon Maharađa me nikad nije silio na inicijaciju. Međutim, u ašramu je stanovao redovnik koji nije mogao podnijeti to što sam odbio inicijaciju. Jednoga me dana pozvao u svoju sobu i, prezirna izraza lica, počeo mi je vatreno propovijedati: „Pogledaj se samo”, korio me je. „Ostavio si materijalni život da bi živio kao asket. Ali, dok ne primiš inicijaciju od gurua, tvoj duhovni život ne postoji.” Suzio je oči i počeo govoriti glasom koji je drhtao od gnjeva: „Znaš li što se dogodi onomu koji umre bez materijalnog i duhovnog života?” Ja sam ga pogledao bez riječi. „Znaš li?” „Ne”, odgovorio sam plaho. On je na to skočio sa svoga sjedišta i upro mi prst u lice: „Postaje duh. Govorim o tebi. Živiš poput duha. U slušaju iznenadne smrti patit ćeš poput bijednika tisućama godina i lutati poput duha.” Onda se zagledao u mene. „Zašto milost našega gurua shvaćaš tako jeftino? Moraš mu se predati ili otići.” Tužno sam pogledao u pod i odgovorio: „Oprosti. Onda ću otići.” 262

Izašao sam iz njegove sobe, pokupio svoju platnenu torbu i posudu za prošenje te odlučio istoga trena napustiti ašram. Na izlasku sam primjetio kako Bon Maharađa sjedi u dvorištu. Odao sam mu poštovanje u skladu s tradicijom polegavši se na tlo do njegovih stopala i ispruživši ruke ispred sebe te zatražio blagoslove da odem. Širom je otvorio oči od iznenađenja. „Zašto nas ostavljaš?” „Maharađa, ne želim te vrijeđati”, rekao sam i prenio mu propovijed koju sam netom čuo. Lice mu je poprimilo izraz gađenja. „Tko ti je rekao takve besmislice?” upitao je. Kad sam mu povjerio o kome se radi, on je nježno poput oca punog ljubavi ovako rekao: „Nikad o tebi nisam tako mislio. Ti si iskren posvećenik. Volim te poput vlastita sina. Nisi me uvrijedio. Upravo suprotno, ti mi donosiš radost. Želim da znaš da si ovdje dobrodošao ostati koliko god želiš. Vjeruj mi, takav pritsak nikad više nećeš doživjeti.” Bio sam zahvalan na ljubaznosti koju mi je ukazao Bon Maharađa. Pa ipak, kad sam promislio o onom događaju, osjetio sam da je vrijeme da krenem dalje. Nisam htio uznemiravati umove njegovih učenika. Na kraju krajeva, ja sam još uvijek tragao, a stanovanje u ašramu bilo je za posvećene učenike. Iz poštovanja prema ljubavi i mudrosti kojom me je uvijek obasipao Svami Bon Maharađa, ostao sam tamo još nekoliko dana, a onda sam, primivši njegove blagoslove, otišao u šume Vrindavana sam.



263

Ž

6

ivot u bujnim vrindavanskim šumama! Rijeka Jamuna dozivala me je na svoje obale gdje sam opet živio kao lutajući beskućnik koji svake noći spava pod drugim stablom. Sve što sam imao od odjeće, nosio sam na sebi. Bila su to dva komada nešivenog platna. Jednoga bih omotao oko pojasa i prekrio donji dio tijela, a drugim bih zagrnuo prsa. Samoća mi je opet bila dragi suputnik. Mnoge sam noći prespavao na Chira Ghatu pored jednoga drevnog stabla kadambe. Oni koji žele čistu ljubav prema Bogu od pamtivijeka dolaze na to sveto mjesto i vješaju o stablo komade odjeće kao simbole ispunjene njihovom molitvom kojom traže Krišnu da im odnese neznanje koje ih pokriva. Stbalo kadambe u Vrindavanu smatraju posebno svetim, a njegovo procvalo cvijeće svima donosi radost. Cvijet mu je poput zlatne kugle veličine ploda jagode koja je prekrivena stotinama latičica u obliku trublji. Miris mu je opijajući. Boja cvijeta nalik je Šri Radhinoj zlatnoj puti, pa je silno drago Šri Krišni. Kad bi zanoćalo, kleknuo bih pod kadambom na Chira Ghatu i molio se za poniznost i posvećenost. Potom bih se ispružio na obali rijeke i usnio osjećajući na koži hladnoću tla. Krevet mi je bila sveta zemlja, prekrivač zvjezdano nebo, a budilica zvonjava hramskih zvona u daljini. Svakog bih se jutra probudio u tami, u četiri sata, te se poklonio na obali rijeke u znak zahvalnosti. Onda bih ušao u svete vode da se okupam. Bližio se studeni i Jamuna se ohladila. Uronjen do brade, često sam drhturio. Sjetio sam se teksta pjesme koju sam volio u djetinjstvu: Rijeka Jordan je ledena i hladna. Hladi ona tijelo, ali grije dušu. Razmišljao sam: Da. Trpjeti poteškoće radi nečega značajnog, veliko je zadovoljstvo. Neprestano sam uranjao u vodu i meditirao da pročišćavam tijelo, um i dušu. Potom bih stao pod zvjezdano nebo i molio se za čisto srce. S tim sam obredom započinjao svaki dan. Osjećao bih se tako blizu Gospodinu. Potom bih se popeo na obalu, svukao svu odjeću osim kaupina, iscijedio je i opet se obukao. Onda 264

bih sjeo i meditirao na mantru Hare Krišna prebirući po brojanici načinjenoj od drveta tulasi. Tako mi je počinjao svaki dan i molio sam se da nikad ne zaboravim to iskustvo. Jedne sam večeri, dok se sumrak pretakao u noć, sjeo pod sveto stablo kadambe i sastavio pismo svome ocu. Već sam dva tjedna živio na obali rijeke.

Dragi moj oče, Moja me duga potraga odvela u Vrindavan. Najzad sam pronašao nešto što mi privlači srce kao čista istina. Sve do sada sam tražio odgovarajuće uvjete. U posljednjih nekoliko tjedana shvatio sam da Vrindavan nudi veliki dragulj znanja. Vjeruj mi, ovdje ne boravim radi zadovoljstva i dokolice, već potpuno ozbiljno i iskreno nastojim ostvariti misiju koju ne mogu zanemariti. I sam znaš da te u čitavu svom životu nikad nisam namjerno povrijedio. Molim te, vjeruj koliko je put kojim kročim vrijedan mom životu. S ljubavlju, Richard Vrindavan, listopad 1971.

Jednoga sam mirnog popodneva hodao uz obalu Jamune. Bosonogi dječačići odjeveni u kratke hlačice i bosonoge djevojčice u pamučnim bluzama i suknjama igrali su kriket sa štapovima i lopticama, pri čemu su se neobuzdano i slatko smijali. Druga su djeca čuvala krave, bivole, koze ili ovce s pastirskim štapovima u rukama. Žene su na glavama prenosile košare pune žitarica. Dok bi prolazile pored mene, sramežljivo bi pokrile lice sarijem. S lijeve sam strane vidio Krišnadasa Babađija kako sjedi pod drvetom i tiho pjeva Gospodinova imena. Primijetio me je i rukom lagano udario po tlu, pozivajući me da sjednem. Promatrali smo lađara kako prevozi ljude preko rijeke. Onda mi je Babađi šapnuo: „Pod ovim stablom tamarinda, Radha i Krišna se najradije sastaju.” Nato sam postao silno znatiželjan, pa sam ga upitao: „Babađi, ovdje svi tako silno vole Radhu. Molim te, pričaj mi o njoj.” Na sam zvuk Radhina imena, oči mu se ispuniše suzama. Sklopio je oči, nagnuo se naprijed, i rekao: „Spisi i sveci uče nas da je Bog jedan, ali taj jedan Bog posjeduje i mušku i žensku prirodu. Krišna je muško 265

načelo, a Radha ženska energija. U duhovnom svijetu jedan Gospodin biva u ta dva oblika. Ljubav između Krišne, voljenoga, i Radhe koja voli, božanski je izvor sve ljubavi.” „Babađi,” upitao sam, „kako se ljubav između muške i ženske prirode Boga može usporediti s ljubavlju koju ljudi osjećaju jedni prema drugima u ovom svijetu?” Krišnadas Babađi mi ovako odgovori: „Pod krinkom iluzije, ili maje, zaboravljamo zanosnu ljubav prema Bogu koja je urođena našim dušama. Ljubav ovoga svijeta samo je odraz božanske ljubavi. Na tolike načine tragamo za pravom ljubavlju, ali zaboravljamo da se ona nalazi u našim srcima.” Babađi je izgledao tako krotko. Podigao je bijele obrve, a glas mu je podrhtavao. „Krišna žudi da ga osvoji ljubav njegova posvećenika, a tu ljubav spoznajemo zahvaljujući svevišnjoj milosti Radhe. Radha je samilosna priroda Apsoluta i izvor sve duhovne ljubavi.” Misterij koji je predstavljala Radha, ženska energija Boga, istodobno me je očaravao i izmicao mom razumijevanju. Ništa od onog što sam iskusio i pročitao, ništa od svega što sam doživio sa svim sadhuima kojeg sam upoznao, nije me pripremio za najveću tajnu joge koja se skrivala u bhakti, posvećenosti s ljubavlju. Sada sam znao da Radha čuva taj misterij. Po prvi mi je puta sinulo da su sveci iz Vrindavane prodrli u najdublji i najpovjerljiviji dio duhovnoga puta. O kakvoj tajni govorim? Tajna je ta da, iznad svjetovnih zadovoljstava i iznad oslobođenja koje predstavlja sjedinjavanje s Bogom, postoji vječni ples, vječna noć ljubavi, i ono što opija samu našu dušu. A osoba koja može odobriti ulazak u to nepodnošljivo slatko carstvo je Radha. Čežnja da se povežu s Radhom ono je zbog čega su jogiji iz Vrindavana mogli iskazati takvu silnu i nepatvorenu poniznost. Nisu ih zanimale moći koje donosi joga, već se činilo da se utapaju u oceanu božanske ljubavi. Njihova bogata teologija poznata kao bhakti, odnosno joga bezuvjetne ljubavi, očarala je moj um i srce. S tim sam shvaćanjem dobio obuhvatan pogled na sva svoja filozofska pitanja koja su mi se vrzmala u umu, a i mnogih koja sam tek trebao postaviti. Još sam se uvijek bojao odabrati svoj put, ali sam osjećao da mi u srcu klija žudnja za putem bhakti. Krišnadas Babađi me je blagoslovio, ustao i odšetao niz obalu. Ostao sam sjediti uz rijeku u mislima o tajni božanskoga ženskog. U 266

kršćanskoj je crkvi obožavanje isusove majke Marije nadahnjivalo božansku ljubav, ali i gorke razdore. Misterij Marije Magdalene doveo je do stvaranja tajnih redova, nejasne simbolike i raznih intriga. Mnogi židovi, kao i neki sljedbenici Kabale smatraju da je Šekinah ženski vid Boga, odnosno Šabatova nevjesta. U islamu, sljedbenici reda sufija slave božansko žensko kroz štovanje Fatime. Sad sam otkrio da je iz perspektive Veda, drevnih svetih spisa, oduvijek prihvaćana istina o božanskom ženskom. Promatrao sam Majku Jamunu i razmišljao kako samilosnu, njegujuću stranu duhovnosti često nadjačaju područja moći i vlasti. Duboko me se dojmilo koliko je važno obratiti pažnju ženskome vidu božanskoga.

M

oj je prijatelj Asim otišao iz ašrama isto kad i ja. Pretpostavio sam da je osjećao prevelik pritisak pod neprestanim zahtjevima koji su mu bili nametnuti. Također sam vidio da ga se dojmio moj strog ali slobodan stil života. Nas smo dvojica često zajedno istraživali Krišnin šumski dom. Jednog smo sunčanog poslijepodneva razgovarali u sjeni stabla banjana, kad nas je zaskočio osjećaj nečije nazočnosti. Okrenuli smo se i ugledali nekoga kako sjedi pored nas. Odakle je došao? Izgledao je i staro i mlado u isto vrijeme. Jedan komad odjeće od bijeloga pamuka pokrivao mu je gornji i donji dio tijela. Pramenovi zamršene kose sezali su mu do vrata. Imao je velike oči, okruglo bradato lice te široki dječački osmijeh. „Tko god uđe u Vrindavan,“ rekao je, „odmah stupa u vezu s Krišnom. Ostali obožavaju Boga kao moćnoga vladara, ali ovdje, u Vrindavanu,” pogledao je oko sebe i pružio ruku prema šumi, „Krišna je kod kuće. Ovdje ga volimo kao prijatelja, dijete, ljubavnika.” I mi smo pogledali u šumu. U daljini se među drvećem skrivala životinja nalik divljoj plavičastoj kravi. Onako začuđenima, činilo nam se da se nalazimo u čarobnu snu. „U početku”, nastavio je čovjek, „Boga učimo voljeti kao svemoćnoga stvaratelja, uništavatelja i spasitelja. Ali, Bog je također i najdražesniji i najsavršeniji ljubavnik. Spisi kažu da je zaigrani Krišna iz Vrindavana srž sve ljepote i dražesti.” Rekavši to, svetac koji se pojavio naglo kao iz vedra neba, ustao je i rekao: „Pođite sa mnom. Pokazat ću vam mjesta koja nikad nećete zaboraviti.” 267

Hitro smo ga slijedili dok je vrludao kroz šume, od hrama do hrama, niz obalu rijeke. Dok smo lutali, mještani i svećenici su mu iskazivali poštovanje. Najednom Asim upita: „Kamo je nestao?” Osvrnuo sam se. Njega više nije bilo, a mi smo se nalazili u nekomu drevnom hramu. Asim se obrati postarijem svećeniku: „Poznajete li sadhua koji je bio s nama?” Svećenik je na to razrogačio oči, a usta su mu se otvorila od strahopoštovanja. „O, zar ne znate?” Iz gužve nas je odveo u odaju gdje smo bili sami s njime: „To je bio Šripad Baba. Nitko ne zna koliko mu je godina, niti gdje živi. On je prosjak bez doma koji tajnovito luta od mjesta do mjesta opijen transom ljubavi prema Bogu.” Skoro svakoga dana koji smo Asim i ja proveli zajedno, pored nas bi se mistično našao Šripad Baba. Kako bi nas pronašao? Nikad se nije trudio da nas pozdravi niti da se od nas oprosti. Činilo se da posjeduje moć da uvijek bude s nama, bilo da smo ga vidjeli ili ne. Također nam se činilo da poznaje svako brdo, stijenu, kamen, oblutak i zrnce prašine u čitavom Vrindavanu i okolici. Mnogo smo dana, a i poneku noć, hodili s njim. Jedne ledene zimske noći, dok sam ležao na obali rijeke i odmarao se, vidio sam Šripad Babu kako stoji do ramena uronjen u hladnu vodi i moli se do zore. Jednoga jutra, vremešna udovica odjevena u bijeli sari pozdravila nas je u nekoj uličici i rekla: „Primijetila sam da lutate kroz šumu sa Šripad Babom. Pođite sad sa mnom.” Leđa su joj bila grbava, a svaki korak težak, dok je naslanjala predebelo tijelo o štap načinjen od bambusa. Hramala je prema kući i pričala nam o prošlosti Šripada Babe koju nisu mnogi znali. Govorila je hindski, a Asim mi je prevodio: „Davno prije, dok je Baba bio školarac, tijekom odmora je volio puštati zmajeve sa svojim prijateljem.” Zastavši i zarivši štap u stazu, namrštila je smežurano lice, pogledala nas u oči i podigla glas: „Neki ih je učitelj zbog toga jednom prilikom obojicu ošamario i izgrdio.” I tijelo i glas su joj drhtali. „Siroti je dječačić bio u šoku ne mogavši shvatiti što je skrivio. Pitao se zašto da nastavi učiti kad njegov učitelj, usprkos tomu što je svladao sve predmete koje je on želio naučiti, nije znao voljeti. Tada je odlučio napustiti i školu i dom u potrazi za Bogom.” Rekavši to, starica okrene rebrasti ključ u bravi svoje ciglene kolibe, pa nas pogleda preko ramena: „Najzad je postao učenik jednoga vrindavanskog sveca.” 268

J

edne smo se noći Asim i ja s još četvoricom drugih iskrali u neki zabačeni šumarak zajedno sa Šripad Babom. Bilo je oko 9:30 u noći. Pored mene je na obali Jamune sjedio sadhu koji je na svojim leđima sapeo rukom izrezbareni sitar. Šripad Baba ga je predstavio kao virtuoza na tomu glazbalu koji je učio kod istoga učitelja kao i Ravi Šankar. Šripad Baba je dodao: „Sada je, međutim, odabrao život sadhua.” Sitarist nas je pozdravio otmjenim naklonom glave i sklopio oči. Iza srebrnoga mjeseca, nebo se činilo poput crne tinte. Svaka je zvijezda sjajila posebnim sjajem. Činilo mi se da su zvijezde poput pregršti dragulja što se ogledaju na površini rijeke Jamune. Skrivene u krošnjama obližnjega drveća kadambe, noćne su ptice osećajno pjevale, a iz daljine se čulo kričanje pauna. Jasmin koji cvate noću natopio je povjetarac svojim opojnim mirisom. Iz toga je mira izronio zvuk onoga sitara. Duge plačne note neke drevne rage uskladile su se sa simfonijom vrindavanske šume. Svaku sam od njih čuo kao odraz glazbenikove žudnje za Bogom. Dok sam slušao, sasvim me obuzeo osjećaj da sam silno daleko od Krišne. Nisam mogao pronaći ni trag ljubavi u svom srcu. Žalostan sam žudio za tom ljubavlju, plakao za njom, prosio je. Najednom mi se čitav svijet činio beznačajnim bez te ljubavi. Savršeno opisujući moje težnje, sitar je plakao i tugovao.

269



V

7

rindavan mi je priredio mnoga velika i mala čuda. Nekog sam popodneva šetao krivudavim šumskim puteljkom kad sam se našao licem u lice s bikom u napadu. Oblak se prašine nadimao oko njegova golemog tijela, a usta su mu pjenila. Bijesno se u mene zagledao, širom otvorio usta i zarežao. Divljački mlateći kopitima po tlu, spremao se da me zgazi. Nisam se stigao ni okrenuti, a on je već spustio glavu prema tlu, zabacio je u vis i nasrnuo mi rogom u trbuh. Zastenjao sam, a on me je bacio u vis preko svoga golemog tijela te sam se srušio na tlo. Ležao sam, a on je nestrpljivo rovao kopitima po tlu, frktao kroz nosnice i spremao se ponoviti napad. Svijao sam se od boli i mislio da ću umrijeti. Upravo se tada na putu pojavio neki mršavi uredno odjeveni stariji čovjek u Nehruovom šeširu. Povikao je nešto na lokalnom jeziku što je navelo bika da pogne glavu i na moje se olakšanje tiho udalji. Neobičan mi je čovjek pružio ruku i podigao me. „Jesi li dobro?” upitao je. „Onaj je bik bio silno ljut. ” Odahnuo sam i preispitao svoje tijelo. Iznenadio sam se kad nisam našao ni ozljeda ni boli. Koraknuo sam i zajaukao. Duboko u stopalo, zario mi se trn koji me povrijedio više nego onaj rog. Posegnuo sam dolje da ga izvadim i pomislio kako je to način na koji je Krišna pokazao ljubaznost: rog je zamijenio trnom. “Dobro sam. Hvala ti što si mi spasio život,” odgovorio sam. „Nisam te ja spasio, baba”, nasmijao se onaj gospodin. „Krišna te spasio. Ja sam samo bio oruđe u njegovim rukama.” Glas mu je treperio od osjećaja: „Krišna od nas zauzvrat želi samo našu ljubav.” Rekavši to, gospodin me je počeo pregledavati ne bi li otkrio kakvu ranu i čistiti prašinu s moje odjeće. „Odakle si došao i što te je dovelo ovamo?” upitao je. Kad sam mu odgovorio, pogledao je u sunce i rekao: „Kasnim na sastanak. Ako želiš, slobodno mi se pridruži.” Tako smo krenuli zajedno niz pješčane pute u šumi. Skinuo je šešir i otkrio pomno počešljanu sijedu kosu. „Vodim te u dom sveca 270

i učenjaka kakav se rijetko nađe”, rekao je. “Ljudi ga ne poznaju, ali ga duhovno napredni u ovim krajevima cijene. Vjerujem da bi ga na engleskom jeziku zvali svecem među svetima.” Jedna je ravna stijena služila kao mostić preko kanala koji je bio dio otvorene kanalizacije. Kanalom širokim oko jednoga metra klokotala je i pjenila gusta crna tekućina. Smrad me je gušio, pa sam ga pažljivo prešao. Upravo je tada jedna praseća obitelj uronila u kanal i počela svoju raskalašenu zabavu, srčući i gutajući odvratnu crnu ambroziju. Niz njuške su im curile fekalije, a oni su brektali od zadovoljstva. Za nekoliko trenutaka našli smo se u oazi zelenila, mirisnog cvijeća, zujećih pčela i cvrkutavih ptica. Uskoro smo zakoračili u dvorište u kojem se nalazio kutir, kolibica za štovanje. „Dođi, molim te”, reče moj vodič i čvrsto me uhvati za ruku. U kolibici je na drvenoj dasci sjedio sadhu. Njegova glava i lice bili su glatko obrijani. Do tada sam već shvatio da je to izraz nevezanosti za sebična nastojanja. Na tjemenu je ostavio repić duge kose koji predstavlja služenje Bogu. Kasnije sam saznao da mu je više od osamdeset godina. Nježno se nasmijao, podigao sklopljene dlanove na čelo i pognuo glavu: „Dobrodošao u našu obitelj.” Bio je to Višaka Šaran Baba. Do njegovih je stopala sjedilo petero starijih mudraca koji su upijali svaku njegovu riječ. Višaka Šaran Baba me je pogledao i progovorio. Moj mi je vodič, koga su svi zvali Panditđi, prevodio njegov hindski na engleski: „Ako netko prosi Božju ljubav kao što izgladnjeli čovjek prosi hranu, Gospodin će mu podariti to narjeđe blago.” Primio me je za ruku. „Molim te, dopusti mi da te nahranim.” Zadovoljstvo koje sam osjećao u njegovu društvu svakoga me je popodneva oko četiri sata vuklo niz onu pješčanu stazu. Kad bih stigao, Višaka Šaran Baba bi vlastitim rukama pripremio slamnatu prostirku i pozvao me da sjednem. Ponudio bi mi nekoliko komada rotija, domaće beskvasne pogače, premazanih gurom, ekstraktom šećerne trske. Bila je to hrana najsiromašnijih ljudi u Vrindavanu. Njegovi sljedbenici, koji su ga veličali, žudili su da mu ponude obilnija jela, ali on ih je odbijao. U težnji da se osjeća ponizno, čak je i u starosti prosio od vrata do vrata. Što god bi isprosio, a najčešće bi to bili jednostavni rotiji i gur, radosno je dijelio sa mnom. Bio je više od četiri puta stariji od mene, svetac među svetima i prepoznati učenjak, ali samilost s kojom mi se obraćao, ostavljala me je bez riječi. 271

Godine 1918., Višaka Šaran Baba je kao sadhu došao u Vrindavan gdje je proveo ostatak života. O njegovoj se prošlosti ne zna mnogo, jer je rijetko o tome govorio. Na Himalaji sam živio među svetim ljudima koji su strogo vježbali ravnodušnost prema svijetu i vidio mnoge nadnaravne moći. Višaka Šaran Baba nije pokazivao takve moći niti je mučio svoje tijelo, već je bio unesen u služenje s ljubavlju. Kad bi govorio o Šri Radhinoj ljubavi i zabavama boga Krišne, bio je poput nevina djeteta, nesvjestan da ima autoritet kralja duhovnosti. Sramežljivo je skrivao svoje zanose i služio na sasvim uobičajen način. Njegovo je prisustvo mamilo privrženost iz dubine moga srca. Nisam to u potpunosti shvaćao. Jednom sam ga prilikom upitao: “Molim te, pričaj mi o onome što osjećaš da trebam čuti.” Sjedio je na svojoj dasci. Zatvorio je oči i ušao u trans, a iz usta mu je potekla rijeka riječi koje su silno odgovarale mojim brigama, pitanjima i težnji da prigrlim Krišnu. Panditđi je sklopio oči i prevodio mi, a ja sam ga slušao. „Tijelo Gospodina Krišne čisti je duh. Njegov je oblik vječan, pun znanja i blaženstva. Vedski se spisi i vizije svetaca tijekom nekoliko tisućljeća slažu u opisu njegova oblika u duhovnom svijetu. Iako se njegova ljepota ne može u potpunosti doživjeti niti opisati materijalnim osjetilima, spisi pružaju opis koji je najbliži onome što ljudska bića razumiju. On je izvor sve svega lijepog. Njegova put je plavičasta poput novonastala monsunskog oblaka, a jedino su mu dlanovi i tabani poput ružičastih lotosa. Njegove oči, koje vide sve, oblika su latica rascvaloga lotosa. Nos mu je mekan poput sezamova cvijeta, usne crvenkaste poput ploda kokcinije, a zubi nalik niski bisera. Obrazi i čelo su mu lijepi kao tri puna mjeseca. Njegove uši, koje čuju sve, rese naušnice u obliku morskih pasa posute draguljima. Gusta valovita kosa, ukrašena niskom sitnoga cvijeća, dragim kamenjem i paunovim perom, poput sjajne crne svile raskošno rubi mjesecoliko mu lice. Vrat mu je se nježno povija poput školjke. Udovi su mu mekši od maslaca, ali zna djelovati snažno poput groma. Krišna je neograničen i sasvim neovisan. Svojim moćima prožima sve materijalne i duhovne svjetove te se osobno umnaža ne bi li prebivao u srcu svakoga živog bića kao naš vjerni prijatelj i svjedok. 272

Okom budnoga oca on nadgleda materijalni svijet te ponekad djeluje strogo. Ipak, u najvišem predjelu duhovnoga carstva, Krišna je vrhovni uživatelj. Blaženstvo koje osjeća dijeli sa svima kroz svoje razigrane zabave, šale i nestašluke. Kad zastane, povije tijelo na tri mjesta i zasvira flautu, opčinjava nam srca svojom očaravajućom ljubavlju.” Višaka Šaran Baba je govorio sav blažen, a ja sam ga zapanjeno slušao. „Šri Radha je Gospodov ženski vid. Put joj je poput otopljena zlata. Ona je najmilostivija majka svih bića, a njene divne odlike očaravaju i um samoga Krišne. Ja se, međutim, ne osjećam sposobnim niti započeti je opisivati. Njena je ljubav ona sveprožimajuća stvarnost koja ispunjava duhovni svijet beskrajnim blaženstvom.” Njegov opis, u kojem sam se sasvim zaboravio, nakon toga se preobrazio u učenu raščlambu navedenih izrazito osobnih oblika Boga, što je bio savršen melem za moj analitički zapadnjački um. „Postoji mišljenje da je takav opis boga antropomorfičan, odnosno da Bogu pokušava pridati ljudske odlike. Upravo suprotno tome, ljudi su ti koji su blagoslovljeni iskricama odlika što potječu od Gospodina. U svetoj se Bibliji kaže da je čovjek ‘stvoren na sliku Božju’.” Njegova je predodžba o tomu jednom Bogu bila iznimno osobna, i to ne u simboličnom ili alegorijskom smislu, već kao duhovna istina koja nadilazi ljudska osjetila i razum. Držao je da se Bogu može prići jedino putem čiste posvećenosti. Samog sam sebe zatekao kako polako počinjem sve više cijeniti razloge iz kojih su ti ljudi pjevali Božja imena, ponizno služili druge i molili se božanstvima. Jednoga sam popodneva našao Višaku Šarana Babu i nekoliko mudraca kako sjede oko staroga drvenog radio prijemnika s poklopcem u obliku luka, metalnim gumbima i stršećom antenom. Vjerojatno je datirao iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Slušao sam krckavi prijenos u prijevodu moga prijatelja koji me je spasio od bika. „Indija i Pakistan su u ratu.” Lice mu je poprimilo bolni izraz. „Okrutni rat bijesni, padaju bombe i tisuće su trupa na bojištu; nigdje nema sigurna skrovišta. Da bi nas zaštitila od bombaških napada, vlada je noću proglasila zamračenje.” Usredotočio se neko vrijeme na pucketavi zvuk. „Amerika poziva sve svoje građane da smjesta napuste Indiju.” U to sam se vrijeme osjećao kao indijski sadhu, a ne 273

kao Amerikanac, pa umalo nisam primjetio da bi se to moglo odnositi na mene. Pomislio sam kako će vijesti o ratu još više zabrinuti moje roditelje. Na svoj 21. rođendan, 7. prosinca 1971., sastavio sam sljedeće pismo: Obitelji moja, Zemaljski su ratovi samo odraz bitke unutar ljudskoga uma. Onoga trenutka kad zaboravimo Gospodina, ulazimo u ratnu zonu. Danas se ratuje u Vijetnamu i Izraelu, a odnedavno i u Indiji i Pakistanu. Sve dok nas strasti naših umova drže u zatočeništvu, nalazit ćemo se na svim tim bojištima. Ne brinite, ja sam na sigurnom. Budite ljubazni, Richard

Vijetnamski je rat potresao moje drugove u Americi, a ja sam se našao u ratnoj zoni na drugom kraju svijeta. Čemu još jedan rat? Kada se Indija 1947. podijelila, nastali su Istočni i Zapadni Pakistan, svaki na jednoj strani Indije. Dana 3. prosinca 1971., vojni su avioni Zapadnoga Pakistana napali Indiju, jer je poduprla istočnopakistansku političku stranku koja se zalagala za neovisnost od Zapadnoga Pakistana. Tako je počeo krvavi rat između Indije i Zapadnoga Pakistana. Na kopnu, u zraku i na moru vodile su se bitke u kojima su stradale tisuće ljudi, a još ih je više ostalo ranjeno. Nakon četrnaest dana, Zapadni Pakistan se predao, a Istočni je Pakistan postao neovisna država Bangladeš. Rat je bijesnio, a Višaka Šaran Baba i vremešni mudraci su se redovito okupljali oko njihova radija i slušali prijenos večernjih vijesti. Kad bi čuli za stradale, oči bi im se ispunile suzama sućuti. Nakon što bi isključili radio, unijeli bi se u priče o Gospodinu te ubrzo postali silno radosni. Tako su istodobno bili sretni, uneseni u blaženu duhovnu stvarnost iznad rođenja i smrti, a i nesretni zbog ljudske patnje koja ih je okruživala. Višaka Šaran Baba i njegovi sljedbenici su me poučili vrlini ravnoteže. Bilo je to umijeće koje je zahtijevalo zrelost i spoznaju. U njihovu sam ponašanju vidio da osjetljivost spram problema svijeta i patnji drugih živih bića na materijalnoj razini ne podrazumijeva 274

zanemarivanje duhovne razine. Upravo suprotno, zapazio sam da je to što su voljeli Boga u njima prirodno probudilo odlike idealnih ljudskih bića koja su samilosna prema svima.

275



Č

8

opor golemih ljutih majmuna, koji su režali i kričali, opkolio je novorođeno tele. Ono se treslo, bespomoćno plakalo i mukalo za majkom. Na ovaj sam prizor naišao hodajući kroz selo. Dok sam tragao za dobrim štapom u želji da pomognem, majka krava glasno je zamukala i mahnito dogalopirala. Zahvaljujući svojim rogovima i ljubavlju koja nije znala za strah, rastjerala je majmune. U očima joj je sjala privrženost dok je nježno lizala dijete. Kad se tele primirilo, počelo je sisati mlijeko iz njena vimena. Promatrajući prizor, sjetio sam se učenja boga Ćaitanje koji je rekao da Božje ime trebamo pjevati u poniznomu stanju uma, poput djeteta koje doziva svoju majku. Tamo odakle sam došao poniznost se često smatrala slabošću, pa sam se ozbiljno zapitao što je to istinska poniznost i kako ona djeluje. Nisam ni slutio da ću o tome uskoro dobiti pouku koju nikad neću zaboraviti. Jednoga je dana Šripad Baba doveo Asima i mene pred neki drevni hram. Zavirivši unutra, vidjeli smo golemu dvoranu nalik spilji načinjenu od crvenoga kamena sa svodom visine tornja. Hram je bio odavna napušten. U polutami spavali su majmuni i golemi crni šišmiši koji su visili naglavce s ruba kupole visoko iznad nas. Njihov je izmet blatio kameni pod. Krenuli smo dalje po urušenoj stazi koja se naglo prekidala. Uz nju je vodio kanal otvorene kanalizacije širok nešto više od pola metra. Šripad Baba se nasmijao i pozvao nas: „Hajde, dođite, želim vam pokazati jedan poseban hram.” Kročili smo za njim na stijenu koja je služila kao jedini oblik mosta preko kanala. Na drugoj smo se strani našli u dvorištu trošne kuće. Djeca su se igrala i skakala unaokolo, a njihova je majka čučala nad vatricom na tlu i kuhala. Kakav li je ovo hram? pitao sam se. Silno sam se iznenadio kad sam u najobičnijem ormaru opazio nevjerojatan prizor. Bio je to oltar na kojem su stajala božanstva Radhe i Krišne visoke oko pola metra. Krišna je bio načinjen od crnoga kamena, a Radha od sjajne bronce. Izgledali su drevno. Bilo mi 276

je neobično što se obitelj činila nezainteresirana za sjajna božanstva koja su im krasila dom. Međutim, dok smo im prilazili, primijetili smo starca u pohabanoj odjeći kako ih hladi, a oči su mu bile ispunjene suzama ljubavi. Tanašni čovječuljak u svojim sedamdesetim godinama imao je nježne oči. Glava i lice bili su mu obrijani. Izgledao je nevjerojatno krhko. Iz ormara je pohitao prema nama i poklonio se do stopala svakog od nas, jer smo mu postali gosti. Iznova i iznova nam je na koljenima pružao dobrodošlicu dok su mu niz obraze tekle suze zahvalnosti. „Sluga sam vaš pokoran”, zamucao je. „Molim vas, blagoslovite me.” Rekavši to, pokazao je prema božanstvima u ormaru. „Molim vas, dozvolite mi da vam predstavim Radhu i Krišnu. Krišna vas je danas ovamo pozvao, jer ste Njegovi dragi prijatelji. Ja sam pak samo malecki sluga. Svu sreću nalazim kad služim. Molim vas, dozvolite mi da vas služim.” To je bio moj prvi susret sa Ghanašjamom. Kad mu je Šripad Baba povjerio koliki smo put prevalili da bismo došli do Vrindavana, Ghanašjam je zadrhtio od iznenađenja i rekao: „Krišna vas je dozivao iz daleke zemlje da pređete oceane i kontinente. Toliko vas je dugo čekao i sada ste došli.” Nato mu je glas pukao. „Da, sada ste stigli.” Ghanašjamovo maleno ostarjelo lice izgledalo je blago i nježno. Sitne zamućene oči, zaobljeni nos, tanke usne i nježne bore činile su izraz njegova lica sjetnim. Ton mu je glasa obojao isti osjećaj, ali je, duboko ispod toga, srce mu i dušu nadimala zanosna ljubav koja je nadahnjivala sve koji bi mu se približili. Vidjevši nas pred svojim božanstvima, Ghanašjama je preplavila radost. Počeo sam provoditi više vremena s tim svetim čovjekom. Svakoga jutra u devet sati, srce bi me odvuklo niz trošnu stazu do oltara u ormaru. Nisam mogao odoljeti njegovu društvu. Kad god bih stigao, on bi me s ljubavlju uvijek podjednako pozdravio: „Sluga sam tvoj pokoran.” Tako je i mislio. Davao je sve bez da je išta očekivao zauzvrat i volio je to. Ja sam silno žudio imati tu odliku. Jednoga sam jutra, dok smo sjedili sami, upitao Ghanašjama kako je uopće došao u Vrindavan. On je na to pognuo glavu: „Moja priča uopće nije važna”, rekao je. Onda je podigao pogled ispunjen čudom. „Ipak, vrijedi poslušati o Krišninoj milosti prema grešniku.” Govorio je polako i tiho. Počeo s time da je odrastao u dobrostojećoj obitelji pa nastavio: „Kad sam bio mladić, moja je obitelj došla na hodočašće 277

u Vrindavan. Mreža Gospodinove milosti uhvatila mi je srce. Nisam imao snage da odem.” Dok je pričao, povijao se od pokornosti. Rekao mi je kako je njegova odluka da ostavi obećavajuću karijeru i ostane u Vrindavanu užasnulo njegovu obitelj. „Prijetili su mi da će me razbaštiniti, ali to me nije uznemirilo. Krišna mi je već ukrao srce.” Spavao je na tlu i svakodnevno prosio suhi kruh u kućama vrađabasija, ali niti jedan jedini put nije zažalio za svojim bogatstvom. „Umjesto toga,” rekao je, „osjećao sam silnu zahvalnost što mogu služiti Krišnu u njegovu dražesnom domu.” Ghanašjamove tamne oči pogledavale su amo-tamo, kao u kakva sramežljiva djeteta. „Dugo je vremena moje srce žudjelo obožavati božanstvo. Najzad je svanuo dan koji nikad neću zaboraviti. Sjedio sam pod stablom u obližnjem vrtu i prstom napisao ime ‘Šri Radha’ u mekom pijesku na tlu. Cijeli dan sam obožavao njeno ime u pijesku nudeći mu cvijeće, pjesme i molitve. Najzad sam ga u sumrak obrisao rukom.” Ispričavši to, Ghanašjam je zašutio. Zagledao se u svoja voljena božanstva, vidljivo se trudeći da obuzda osjećaje. Progovorio je nakon duge stanke: „Dok sam brisao ime, na njegovu sam mjestu na tlu opazio nešto zlatno. Radoznalo sam pomislio: ‘Što je to? Vratit ću se kad nikog ne bude.’ Tako sam i učinio. Rano sljedećega jutra počeo sam rukama kopati na mjestu gdje je dan ranije Radha bila prisutna u svom svetom imenu.” Tada je Ghanašjam izgubio bitku s osjećajima koje se trudio sakriti. Dok je pričao priču o svojoj ljubavi, glas mu je drhtio, a niz obraze su mu lile suze. „Zlatni predmet do kojeg mi je sudba vodila prste bio je vrh glave moje Radhe. Njeno božanstvo pojavilo mi se iz tla. Pored nje je, također pod zemljom, stajalo je crno božanstvo boga Krišne. Na njegovu je postolju pisalo ‘Gopiđana Vallabha’, onaj kojega vole pastirice.” Visoki mu se glas lomio: „Ali ja nisam imao ništa, baš ništa. Što li sam uopće mogao učiniti za njih?” Onda se opet s velikom ljubavlju zagledao u božanstva i spustio glas: „Ne znam zašto su mi dali da se brinem o njima. Opsluživao sam ih dan i noć. U početku bi mi prolaznici poklanjali hranu koju sam im nudio. Dugo sam ih vremena štovao pod stablom. Najzad su mi se preci obitelji kod koje i danas stanujem smilovali kad su vidjeli Radha Gopiđana Vallabhu bez doma. 278

Ponudili su mi da ih smjestim u njihov ormar. Ovdje ih obožavam već preko pedeset godina.” Kako su tjedni prolazili, sve sam više cijenio Ghanašjamove osobine. „Pokoran, pokoran”, govorio bi ushićeno dok mi je pokušavao dati sve što je imao. Zajedno bismo pjevali za Gopiđana Vallabhu ili bi hladili božanstva lepezama od paunova perja. Svakoga bi dana Ghanašjam inzistirao da pojedem Gospodinov prasadam koji bi mi ponudio. Porcija bi se sastojala od tri jednostavne pogače koje se nazivaju vrađanskim rotijima. Oni su najčešća i najjednostavnija hrana ljudi iz Vrindavana. Neupućenom oku vrađanski je roti tek komad suhoga, beskvasnog kruha načinjenog od grubo mljevene pšenice, no onima s vjerom predstavlja neprocjenjiv blagoslov. Izrastao iz zemlje u Vrindavanu te pripremljen i ponuđen Krišni rukama posvećenika, vrađanski se roti smatra svetim sakramentom. Ghanašjamove vrađanske rotije jeo sam sa zahvalnošću. Nekog popodneva, dok sam se kupao u rijeci, vidio sam sadhua poznanika. Očekivao sam primiti blagoslove koje bi mi inače udijelio, ali sam umjesto blagoslova dobio nevjerojatno grubi ukor: „Zbog tebe”, povikao je s obale, „Ghanašjam gladuje!” „Ne razumijem”, doviknuo sam. On me je na to prostrijelio očima: „Neki vrađabasi Ghanašjamu svaki dan donosi tri rotija. To mu je jedina hrana, ali svakoga mu je dana ti pojedeš. Kako si sebičan!” „Što?” hvatao sam dah penjući se na obalu. „To je nemoguće. Molim te, vjeruj mi, nisam znao.” Sljedećega me je dana Ghanašjam opet posjeo na pod u svojoj jednostavnoj nastambi i s ljubavlju mi poslužio vrađanske rotije. Odgurnuo sam lisnati tanjur. „Danas nisam gladan i neću jesti.” Na to se Ghanašjam silno rastužio. „Moraš jesti. Ovo je hrana Gopiđana Vallabhe. Samo za tebe ju je sačuvao.” Odbio sam. Ghanašjam je sklopio dlanove i drhtavo me počeo moliti: „Zar sam toliki grešnik da mi ne dozvoljavaš da te služim? Hajde, pojedi moje rotije, molim te.” Srce mi se kidalo. Preklinjao sam ga: „Ghanašjam, ti gladuješ zato što pojedem sve tvoje rotije. Ja mogu rotije dobiti bilo gdje, ali ti nikad na odlaziš odavde.” „Ali, ja imam mnogo rotija”, inzistirao je Ghanašjam. „Ništa mi ne 279

fali.“ Ponovno je stavio onaj tanjur preda me. „Molim te, preklinjem te, jedi i uživaj.” Opet sam odgurnuo tanjur i rekao: „Ako doista imaš mnogo rotija, pokaži mi ih.” „Nema potrebe, nema potrebe”, govorio je tiho, visokim drhtavim glasom koji je odavao očaj. „Neću prihvatiti jedinu hranu koju imaš dok mi ne pokažeš svoje ostale rotije.” On je na to podigao glas ne bi li me lakše uvjerio: „Nema potrebe, nema potrebe. U onoj su sobi.” Skočio sam na noge i pretražio sobu, no u njoj nisam našao ništa. „Ghanašjam, tamo nema rotija. Izgladnjuješ se zbog mene. Molim te lijepo, pojedi ove rotije.” Tada su se Ghanašjamove oči ispunile suzama te mi je otvorio svoje premilo srce: „Ti si prijatelj Gopiđana Vallabhe, a ja sam tek sluga njegovih slugu. Moja jedina sreća u životu je služiti posvećenike. Preklinjem te, uživaj u ovim rotijima.” Dlanovi mu bjehu sklopljeni u molitvi dok je govorio: „Ja te molim, nemoj me lišiti jedinoga za što živim.” Zaplakao sam gledajući njegovu nesebičnu ljubav i pojeo sve one rotije samo da bih ga usrećio. Sljedećeg sam ga dana odlučio posjetiti dva sata kasnije nego inače. Pretpostavio sam da će Ghanašjam u međuvremenu pojesti svoje rotije. Vidjevši me, silno se obradovao: „Krišna Das, Ratin Krišna Das, najzad si stigao! Gopiđana Vallabha te je čekao.” Nisam mogao vjerovati onome što sam vidio. Rotiji su još uvijek bili na oltaru. Ghanašjam mi je rekao: „Moj Gospodin neće prihvatiti ponudu ako nije u društvu svoga prijatelja. Krišna je sačuvao ove rotije samo za tebe.” Onda je stavio sve rotije preda me. „Šri Radha će me prihvatiti kao svoga slugu jedino ako pojedeš sve što je na tanjuru.” Opet me je porazio. Jednoga je dana neki dobronamjernik poklonio Ghanašjamu novu odjeću. On je sramežljivo svrnuo pogled s nje i otkrio nam što mu je na srcu: „Ovo tijelo prihvaća jedino odjeću koju su iznosili posvećenici.” Ghanašjam je nosio samo odjeću koju je prije njega nosio neki sadhu. Takvu je odjeću držao neprocjenjivom. Jedne sam noći našao Ghanašjama kako sjedi u samoći i pjeva krasne rage uz glazbu svoga malenog harmonija. Toliko je bio unesen 280

u svoju posvećenost da nije ni primjetio kad sam ušao u prostoriju. Nisam razumio riječi njegove pjesme, ali mi je dražest i slatkoća njegove posvećenosti sve razotkrila. Glas bi mu radosno pjevušio ili tugovao u razdvojenosti od voljenoga. Rečeno mi je da je u mladosti bio glazbenik na dvoru nekog kralja. Toliko se unio u svoju pjesmu da me nije zamijetio čitav sat vremena. Kad me je najzad ugledao, ozario se je. „Krišnadas, došao si.” Upitao me je ako bih mu pomogao položiti božanstva u njihov krevet gdje noću spavaju. Pedeset je godina to činio svake noći, ali je u starosti već bio preslab da ih podigne. Osjećao sam se silno počašćeno i rado prihvatio. Te iste noći, kad sam bio na odlasku, upitao me je: „Krišnadas, gdje ćeš noćas spavati?” „Na obali Jamune, kao i svake noći”, odgovorio sam. On me je na to uhvatio za ruku i pogladio po glavi poput zabrinuta oca: „Ali, vani je ledeno. Noćas moraš spavati ovdje.” „Ali, Ghanašjam, svake noći tamo spavam.” „Ostani ovdje večeras, molim te.” Njegovo mjesto za spavanje bilo je na tlu, u uskome hodniku ispred ormara. Obitelj je hodnik koristila kao prolaz, pa bi ga morali zaobići. Legao sam na pod, a Ghanašjam je preko mene prebacio svoj jedini pokrivač. Nisam to mogao dopustiti. Ščepao sam pohabani pokrivač i vratio mu ga. „Ovo je tvoj pokrivač i ti ga trebaš koristiti.” „Nema potrebe, nema potrebe”, zajecao je svojim visokim glasom i odbio ga uzeti. „Ti si star čovjek, a ja mlad. Moraš ga uzeti.” Ponovno sam mu vratio pokrivač. On je na to poskočio unatrag, „Nema potrebe, nema poterebe.” Uslijedila je prepirka. Ghanašjam je ustrajao, a ja sam naposljetku priprijetio da ću se vratiti na obalu. Spustio sam pokrivač na tlo i odjurio prema vratima. „Nema potrebe, nema potrebe.” Podigao je pokrivač i rekao: „Pokrit ću se.” Legao sam pored njega i zaspao sklupčan kako bih se ugrijao, jer je zimska noć bila hladna. Nešto kasnije sam se probudio, razmišljajući zašto mi je tako neobično toplo. Pogledao sam prema Ghanašjamu, a on je ležao na tlu, tresući se od studeni poput lista na vjetru. Na njemu 281

nije bilo njegova pokrivača. Shvatio sam da me je u tišini pokrio kad sam zaspao. Skinuo sam pokrivač sa sebe i nenametljivo ga pokrio. Onoga trena kad ga je pokrivač dotaknuo, skočio je ne noge i povikao: „Nema potrebe, nema potrebe. Ti si Krišnin prijatelj. Moraš se dobro naspavati.” „Onda idem na Jamunu”, povikao sam i opet odjurio prema vratima. Opet je uzeo izlizan pokrivač i legao. Probudio sam se ugrijan. Malo dalje je ležao moj dragi Ghanašjam, a krhko tijelo mu se treslo od hladnoće. Pokušao sam ga pokriti. „Nema potrebe, nema potrebe.” Ghanašjam je volio služiti sve koje bi sreo. U pedeset godina što je obožavao svoja božanstva nikad nije nigdje odlazio osim dograbiti vodu za svoga Gospodina. Posvetio je život i dušu služenju tih božanstava te nije mogao niti pomisliti da ih ostavi. Jednoga sam se jutra vraćao s rijeke. Iznenadio sam se kad sam ugledao ostarjeloga Ghanašjama kako se spotiče i pada na tlo u pustoj uličici. Potrčao sam, jer sam mu želio pomoći. Silno se trudio nositi vjedro puno vode koju je zagrabio u Jamuni u namjeri da okupa svoja božanstva. Načinio bi nekoliko koraka pa stao, slab i iscrpljen. „Ghanašjam, molim te, dopusti mi da nosim to vjedro.” On me je mrko pogledao i odgovorio: „Nema potrebe, nema potrebe.” Bilo mi je teško gledati ga kako se muči. „Molim te, molim te. Ja sam mlad. Bez muke ću ga donijeti do tvoga hrama u pet minuta. Jako si star i slab. Trebat će ti pola sata. Molim te, dozvoli mi da ga ponesem.” Na licu mu je zaigrao onaj dobro poznati nevini osmijeh malenoga ostarjelog Ghanašjama. Počeo me je molećivo nagovarati: „Ti si mladi prijatelj Gopiđana Vallabhe. Trebaš uživati. Ja sam mu samo stari sluga. Moj je život namijenjen služenju. Idi sad i uživaj u Vrindavanu. To će me usrećiti.” Njegova mi je poniznost topila srce, ali me i zabrinjavala. „Molim te. Nošenje tvog vjedra silno će me usrećiti.” Zgrabio sam ručku i povukao je. Na to se Ghanašjamovo tijelo ukrutilo poput drveta. Željeznom je odlučnošću obuhvatio ručku svom snagom, poput čovjeka koji bespomoćno visi sa litice i drži se za uže koje ga dijeli od smrti. Pogledao me je. U očima sam mu vidio beznađe. „Ja sam siroti stari čovjek. Jedino mi je blago moja služba.” Oči su mu se zacrvenile i napunile suzama. „Ako mi oduzmeš moju 282

službu za Gospodina, uzet ćeš mi život. Molim te, dozvoli mi da živim. Molim te.” Potonuo sam. Što sam drugo mogao nego vratiti mu njegov život i njegovo vjedro. Ipak, kad je primjetio koliko sam nemiran od brige za njega, pristao je da ga oboje nosimo, rame uz rame. Doslovce svake me je minute pitao jesam li dobro. Jedne mi je noći Ghanašjam predložio da posjetim Varšanu, obližnje selo koje Radhin dom. Nježno je uzviknuo: „Krišnadas, ozračje Varšane zauvijek će te promjeniti.” Kad je vidio koliko sam uzbuđen, sramežljivo je dodao: „Kad stigneš, molim te poruči Šri Radhi da je njezin malecki sluga Ghanašjam želi vidjeti.” Starčić koji je živio skriven od svijeta duboko me je dirnuo. Nije bio ni učenjak, ni slavni guru, niti mistični jogi, već istinski svetac čija je poniznost bila izraz njegove ljubavi prema Bogu. Nekoć sam, poput mnogih na Zapadu, mislio da je poniznost potiranje samoga sebe, slabost koja otkriva nedostatak samopouzdanja ili brige za sebe. Držao sam je lošim oblikom opsjednutosti koja može dovesti do osjećaja manje vrijednosti ili depresije. U društvu ljudi poput Ghanašjama, otkrio sam da je istinska poniznost upravo suprotna mom viđenju zato što nas povezuje s neiscrpnom moći koja nadilazi sve naše snage, a to je moć milosti. Istinska je poniznost obuhvatan ponos na veličinu Boga i istinsko poštivanje tuđih vrlina. Učio sam da istinska poniznost ne znači da trebam biti kukavica i pobjeći pred izazovima, već me je nagonila da iskoristim sve svoje sposobnosti kako bih izazove svladao pošteno, s ljubavlju, poštovanjem i zahvalnošću te da budem oruđe božanskoga koliko god sam to u mogućnosti. Istinska se poniznost temelji na dubljem načelu nego naša otužna potreba da se osjećamo boljima od drugih. To nam više načelo ne dozvoljava da budemo oholi i da s visoka gledamo na one koje smatramo inferiornima. Ono nas štiti od zavisti prema onima koji su uspješniji. Kad smo ponizni, osjećamo zahvalnost i pridajemo zasluge Gospodinu i svima koji su nam pomogli. Osoba ponizna srca lako priznaje greške i otvara ga učenju. Postati ponizan ne znači ubiti ego, već osloboditi istinski ego koji vječno treperi od ljubavi prema Bogu i prema drugima. Najdublje je otajstvo, kako sam otkrio, to da što više netko 283

razvija uzvišene osobine, to se osjeća sve sitnijim, tek jednim od Gospodinovih djelića i slugom sviju. Jedino što je Ghanašjamovu srcu pružalo radost bilo je nesebično služiti druge. Ghanašjam Baba bio je jedan od najsretnijih i najbogatijih ljudi koje sam ikad sreo; bio je jednostavan čovjek koji je jednostavno volio Boga.

284



I

9

spod kamena na kojem sam sjedio ispuzala je crna zmija palucajući sjajnim jezikom. Večernje se nebo sivilo, komarci su zujali na obali rijeke, a moj se um nemirio. Strah je prevladavajuća sila u našim životima. Strahujemo od bolesti, neuspjeha, ekonomske propasti i da ćemo razočarati druge. Bojimo se neprijatelja, lopova, varalica i nebrojenih nevolja. Dvojimo jesmo li donijeli dobre životne odluke. Uto me komarac ugrizao za članak te pomislih kako me svaki od tih sićušnih kukaca može ubiti malarijom. Pitao sam se i to kamo je nestala ona zmija. Svakako bih, pomislio sam, trebao biti realan i zaštiti se, ali previše bi straha moglo zagušiti moj napredak, a um mi preplaviti tjeskobom. U majčinu naručju dijete se ničega ne boji. To je uvjerenje koje donosi mir, bilo da ga steknemo znanstvenim i filozofskim razumijevanjem ili pak jednostavnim ljudskim povjerenjem. Istinska vjera, pomislio sam, dobiva se bilo izravnim iskustvom više stvarnosti bilo kroz druženje s onima koji su je razvili. Sljedeća mi je pustolovina pružila uvid u navedenu istinu te je postala još jedan u nizu putokaza na mom unutarnjem putovanju. Krišnadas Babađi, Bon Maharađa i Asim preporučili su mi da posjetim Varšanu. Sjetio sam se i one noći kad me je Ghanašjam zamolio da učinim isto. Ghanašjam po svojoj prirodi nikad nije ništa ni od koga tražio. Pomislio sam kako me nježno i s ljubavlju poveo dublje u otajstva moga puta koji sam polako otkrivao. Ona su me trojica uputili da odsjednem s nekim mudracem samotnjakom u zabačenim, valovitim brdima Varšane. Taj gradić posvećen Radhi, tridesetak kilometara udaljen od Vrindavana, krase mnoga jezera, njegovani vrtovi, vile i hramovi poput palača. Do moga domaćina vodile su me široke stepenice koje vijugaju po planini i zastaju pred velebnim hramom. Vidjevši mnoge pomno isklesane i oslikane kupole, tornjeve, zvonike i lukove, ostao sam bez daha. Slijedio sam stazu koja me je povela kroz hram, do cvijećem obrasloga vrta na vrhu brda, a potom kroz još jedan raskošan hram. 285

Nekoliko se trenutaka potom, našao sam se na zemljanu putiću što je krivudao šumom gdje su živjeli majmuni, paunovi i egzotične ptice koje su ćurlikale. Putem sam meditirao na mantru Hare Krišna. Činilo mi se da se nalazim u naručju ozračja duhovne milosti, srca ispunjenog mantrom. Tako blagoslovljen izvana i iznutra, našao sam se u prelijepom stanju svijesti. Tamo na osami u Radhinoj šumi duboko se u meni probudio tračak duhovne ljubavi. Osjećao sam kako mi se srce puni nektarom koji me opijao. Zatvorio sam oči pune suza i osjećao kako me Radha i Krišna zasipaju svojom ljubavlju te me pozivaju da ih pronađem u svome srcu. Zadrhtao sam. Šuma kojom sam hodio činila mi se milijardama kilometara daleko od Zemlje, u nekom sasvim drugom svijetu. Silno zahvalan, nastavio sam polako izgovarati mantru Hare Krišna. Osjetio sam da je to što mi se dogodilo samo letimičan uvid u božansko koje će se ubrzo od mene sakriti, ali je u meni pobudilo želju da se ponovi. Toga sam popodneva u Radhinoj šumi shvatio da je čežnja za duhovnom ljubavlju, koju je u meni prizvala mantra, bila najpotpunije i najdublje iskustvo moga dotadašnjega života. Krivudajući radostan začaranom šumom, približio sam se mudračevoj svetoj planini. Kad sam ugledao obronak po kojemu sam se trebao uspeti, već se polako smrkavalo. S mukom sam se peo po neobrađenim crvenim stijenama koje su služile kao stube do njegova skloništa. Na vrhu bio je hram koji se činio star, urušen i napušten. Sjedio sam pred ruševinom neko vrijeme, a onda me znatiželja namamila unutra. Pred ulazom, samo nekoliko centimetara od mene, vidio sam dugačku zmiju koja je otpuzala u rupu u zidu. Prošao sam dalje dok su mi se oči s mukom privikavale na tamu. Tada sam ugledao drveni oltar na kojemu se nalazila jedna jedina izblijedjela slika. Žbuka od blata trusila se sa zidova i otkrivala ciglane zidove. Iz sjena je izronio začuo meki glas. „Ovamo si pozvan izdaleka. Dobrodošao.” Okrenuo sam se. U mračnom kutku ruševine, sjedio je čovjek obrijane glave i krhkoga tijela, čiji se neobično velik okrugli trbuh nije slagao s tankim udovima. Jedino što je na sebi imao bila je isposnička pregača. Bilo mu je četrdesetak godina. Činio mi se silno dalek dok je gledao u 286

svijet koji oči ne vide. Predstavio sam se i upitao: „Molim te, bi li mi rekao štogod o ovomu mjestu?” On je nato zatvorio oči i duboko se zamislio: „Nalaziš se na Man Garhu, planini srdite ljubavi. U ovoj šumi Šri Radha hini da se ljuti na Krišnu i tako izražava svoju jedinstvenu ljubav prema njemu. Krišna ovamo dolazi da bi je zamolio za ljubav.” Zagledao mi se duboko u oči pa nastavio: „Ljubav osvaja voljenoga Gospoda, a to se događa jer on tako želi. Kad naša iskrenost zadovolji Radhu, blagosilja nas Božjom ljubavlju.” Onda je dlanom potapšao zemljani pod i pozvao me: „Dođi, sjedni, ako želiš.” Izvrsnim engleskim predstavio mi se kao Radha Ćaran das. Bio je to mudrac kojeg sam tražio. „Ljudi me zovu Rameš Baba”, dodao je. Neko smo vrijeme još porazgovarali pa izašli van. Zalazak sunca zlatnim je i grimiznim sjajem bojio brda i doline. Na mirnome nebu nicale su zvijezde, a zrak je bivao sve hladniji. Desetak djece iz obližnjega sela skupilo se na krovu jedne od ruševina. Malecki, mršavi i odjeveni u iznošenu odjeću, okružili su Rameš Babu koji je zasvirao harmonij i zapjevao klasičnu ragu. Iz usta su mu tekli rajski zvuci. Dječica su pjevala s njime te se podigla na noge i divlje plesala dok je glazba brzala. Neki je dječak udarao dvjema suhim granama u mjesnu vrst bubnja, drugi je drvenim maljem mlatio po metalnom gongu, a nekolicina je svirala činele. Na osamljenom planinskom vrhu, plesali su i pjevali u slavu Gospodina da se sve orilo. Na vrhuncu ushićenja i Baba je ustao te graciozno zaplesao u transu. Pri gromoglasnom kraju pjesme, Rameš Baba se posjeo i zapjevao laganu osjećajnu melodiju koja je najzad doživjela vrhunac u tišini što me ostavila bez daha. Uto mi je dječačić, kome je moglo biti sedam godina, pružio malenu ruku i poveo me na krov gdje je s prijateljima bio napravio oltar. Bila je to jednostavna kolibica od slame povezana konopcima. Unutra se nalazila slika Gospodina Krišne koji je grlio tele. Dječakove ahatno crne oči sjajile su na mjesečini. Ponosno se smiješeći, ushićeno mi je rekao: „Ovo je moj Bog.” Njegovo me uvjerenje zadivilo. Onda je zaigrano otpustio moju ruku te se otrčao pridružiti prijateljima. Stajao sam tamo bez riječi. Dijete je govorilo iz srca u kojem nije bilo zlobe, zavisti ni taštine, već je odavalo vjeru koju se rijetke duše čitavog života trude razviti duhovnom praksom i pomnim 287

iščitavanjem svetih spisa. Sjetio sam se riječi Isusa Krista. „Ako ne postanete poput ovoga djeteta, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” U dječakovu prisustvu osjećao sam se poput kakva agnostika. Zurio sam u sliku ispunjen poniznošću i molio se: Gospodine moj, hoću li ikad biti blagoslovljen takvom vjerom?

U

z Rameš Babu, Sakhi Šaran Baba bio je jedina duša koja je živjela na planini. On mi je ispričao o ranijim godinama Rameš Babe. Rekao mi je kako se Rameš Baba rodio u Allahabadu, mjestu na kojemu se održava Kumbha Mela. Kao dijete već je bio istaknuti poznavatelj sanskrta i filozofije, a s dvanaest mu je godina njegov glas zaradio nagradu na Državnom glazbenom natjecanju. Usprkos obećavajućoj budućnosti, žeđ za duhovnošću tjerala ga je da bježi od doma i živi kao sadhu. Međutim, svaki put kad bi utekao, neki bi ga rođak našao i vratio kući. U mladosti je bio tako moćan učenjak i propovjednik da se tisuće ljudi jatilo ne bi li ga čuli kako predaje. „Ipak, sve je to ostavio da bi ovdje živio na osami”, rekao je reče Sakhi Šaran. Jedne tihe noći Rameš Baba i ja sjedili smo pored treperava plamena u fenjeru. Upitao sam ga zašto je ostavio uspješan govornički poziv. On je na to nezainteresirano pogledao u vis. Nimalo nije volio govoriti o sebi. „Upitao si, pa mi je dužnost odgovoriti”, rekao je i oborio pogled. „Mojim su govorima nazočile tisuće sljedbenika, ali srce mi je žudilo za Šri Radhinom ljubavlju. Pozivala me je.” Baba je zurio u plamen koji je svjetlucao zlaćanim sjajem na njegovu okruglu licu. „Ostavio sam propovjedničku slavu na uzletu i došao u Vrindavan. Na brdu Govardhanu našao sam svoga gurua. Potom sam došao ovamo. Bilo je to 1950. Imao sam šesnaest godina. U ono je vrijeme ovdje bila džungla u kojoj su živjele samo divlje životinje, a planinski vrh na kojem sjedimo služilo je kao skrovište ubojica i lopova. Ovdje sam već dvadeset i jednu godinu tijekom kojih meditiram na Šri Radhino ime.” Rameš Baba postao je jedan od najcjenjenijih vrindavanskih svetaca. Bio je jedini sin majke udovice koja se kasnije nastanila u kolibi u podnožju planine da bi mu bila blizu. Odabrala je jednostavan život udovice koja se odrekla svijeta, usredotočena na obožavanje Gospodina. Na planini nije bilo struje, kanalizacije, vode ni hrane. Sakhi Šaran i ja smo u vjedrima uz prednju stranu strme planine nosili vodu koju 288

smo zagrabili na jezeru u nizini. Bio je to silno naporan, iscrpljujući uspon. Pod suncem koje je pržilo, svakih smo nekoliko koraka morali zastati i odmoriti se. U podne bismo vodu ostavili na vrh brda, pa se spustili stražnjom stranom planine do seoceta Manpura. Tamo smo od vrata do vrata prosili hranu. U nekom je domu majka puhnula u školjku pozivajući tako obitelj da požuri kući s polja na kojemu su radili. Obitelj se brzo skupila i otpjevala krasan kirtan da proslavi to što smo im došli. Otac je svirao harmonij i vodio, a dijete od svojih desetak godina umješno je sviralo dvoglavi bubanj zvan dolak. Drugo je dijete pratilo ostale cimbalima. Sve su žene u kući pljeskale i blaženo pjevale. Nakon dvadeset minuta pjevanja, pred moga su druga u prošnji postavili sveti spis i zamolili ga da održi predavanje. Sakhi Šaran Baba govorio je oko petnaest minuta na mjesnom hindskom, a obitelj je pozorno slušala. Nakon toga je majka napunila naše posude za prošnju krupnim i grubim vrađanskim rotijima te smo se vratili na vrh planine gdje smo ih podijelili s Rameš Babom koji je sjedio na tlu. Zavist i mržnja cijena je koju plaćaju uvaženi i voljeni ljudi ovoga svijeta. Ljudi koji su prezirali sve veću slavu Rameš Babe i njegovo glasno pjevanje Gospodinova imena nahuškali su na njega mjesnu mafiju, kriminalce koji se nisu libili ubojstva. Jedne sam mirne noći s njim sjedio na krovu kad sam spazio grubijane s puškama i noževima kako se uspinju uz planinu. Navalili su sve do nas. Znao sam da u zabiti gdje smo se nalazili imaju malo obzira prema zakonu i životu. Mjerkali su nas divljačkim pogledima te nam jasno obznanili kako su nas spremni na mjestu zaklati. Njihov je vođa bio odvratno prljav, neuredan, golem, snažan i nasilan. Oko glave je omotao crni šal. Brkovi bili su mu gusti, a zubi truli. „U ovim krajevima, mi smo zakon”, bijesnio je. „Prestanite pjevati ili ćete umrijeti. Potamanit ćemo vas k’o komarce.” Sve dok banda nije otišla, Baba je mirno sjedio, potpuno nezainteresiran. Drugom je prilikom neki mu je njegov sljedbenik iz obližnjega sela izložio smrtne prijetnje koje mu je dobivala obitelj. U tim samotnim šumama, shvatio sam, ubojstva nisu bila neuobičajena. Ipak, Rameš Baba se nije uznemirio. „Pjevam Božje ime u kirtanu po naputku svetaca i spisa”, rekao mi je. „Ako je Gospodin sa mnom zadovoljan, ne tiče me se što oni čine.” Onda je Baba neometen nastavio s kirtanom. Shvatio sam da je njegova uvjerenost odlika 289

koju trebam njegovati ne bi li moje srce postalo dobra posuda u koju ću primiti ono za što sam se molio. Da, on je posjedovao ideal za koji je živio i za koji je bio spreman umrijeti. Spavali smo pod zvjezdanim svjetlom na betonskoj platformi pred ulazom u hram. Jedne sam noći primijetio da je Baba legao na leđa štapom od jednoga metra pored sebe. Ispunjen znatiželjom, sjeo sam. „Nikad te nisam vidio da spavaš sa štapom, Baba. Zašto ga imaš?” Mirnim mi je glasom rekao: „Seljani su poslali vijest da se našim šumama šeta leopard ljudožder koji je već pobio nekoliko krava i seljana.” Potom je, spletenih obrva, podigao štap. „Večeras su ga vidjeli kako se penje uz našu planinu. Štap mi služi za zaštitu.” Govorio je nehajno poput nekoga tko ćaska o vremenu. „Kako će nas taj štapić zaštititi od divljega leoparda?” upitao sam u čudu. „Nikako, Krišnadas. Samo nas Gospodin može zaštititi.” Široko je zijevnuo i zatvorio oči te sneno dovršio misao. „Ipak, dužnost nam je pokazati Krišni da se trudimo.” Te sam noći dobro spavao ohrabren njegovom vjerom. Gospodin nas je zaštitio. S Rameš Babom odsjeo sam u nekoliko navrata. Tijekom sezonskih vrućina, Babina je planina postajala toliko vruća da bi temperatura ponekad dosezala 46°C. Zime su bile jednako ekstremne i često je smrzavalo. Usprkos oštroj klimi i tomu što nije imao ni ventilatora ljeti niti grijalice zimi, Rameš Baba je bio miran i danonoćno unesen u pjevanje i meditaciju na Krišnu. U nedostatku kanalizacije, odgovor zovu prirode bio je šetnja u šumu s posudicom vode. Čučnuli bismo, olakšali se pa se očistili vodom. Obred bismo završili kupanjem u jezeru. Štoviše, tijekom mojih putovanja Indijom uočio sam da je to način na koji svi sadhui vrše nuždu, pa sam ga i sâm slijedio. Domaći sanitarni odjel, oduševljene svinje, često su s užitkom progutale čitav obrok od izmeta. U neko sam jesenje poslijepodne čučnuo u grmlje ne bi li odgovorio glasnom zovu prirode izazvanom dizenterijom. Bio sam potpuno iscrpljen bolešću i tresao se od groznice. Na moj užas, iz grmlja je ispuzala golema zmija žućkasta tijela sa zelenim mrljama i namjerila se pravo na mene. Bila je oko dva metra dugačka te pet centimetara debela. Glava u obliku trokuta kazala mi je da je otrovna. Zagledala se u mene mi dopuzala do bosih nogu i stala na njima odmarati hladno 290

tijelo. Nisam se usudio ni pomaknuti. Zadržao sam dah i mislio: Smrt nam može doći kad se najmanje nadamo. Zar ću umrijeti ovako neslavno? Za razliku od Rameš Babe, ja sam se bojao smrti. Udaranje srca i nemiran um pokazali su mi koliko sam daleko od predanosti Gospodinu. Sjetio sam se moćnoga toka Gange koji me je onomad nosio u smrt. Opet sam svim srcem i dušom tiho propjevao: Hare Krišna Hare Krišna, Krišna Krišna Hare Hare, Hare Rama Hare Rama, Rama Rama Hare Hare. Mnogo sam puta ponovio mantru. Onda sam, baš kao i nekoć u zagrljaju Gange, polako počeo osjećati mir koji mi je donijela nepojmljiva moć mantre, a u srcu mi se javila nevezanost. Najednom sam zmiju prestao gledati kao neprijatelja, već je smatrati sestrom. Pred Gospodinovim je imenom nestao sav strah. Radovao sam se. Minute su prolazile, a zmija mi je gledala u oči. Onda je polako okrenula glavu pa otpuzala u grmlje. Razmišljao sam, naučen poniznosti:

Danas mi je Gospodin otkrio da sam na duhovnom putu još pravo dijete. Kad je dijete u opasnosti, jedino što zna je dozvati majku ili oca. A danas su majka i otac ovoga djeteta došli da ga zaštite u obliku njihovih svetih imena.

S

vake smo noći Rameš Baba i dijelili rotije na prašnjavu podu uz treperavi plamičak lampe. Lica zlaćana od svjetla, jednom me je upitao: „U kojem si dijelu Amerike odrastao?” „U jednom gradiću pored Chicaga”, odgovorio sam. Prestao je jesti, a u oko mu je navrla suza samilosti. „O, Krišnadas. Chicago je mjesto gdje ljudi ubijaju krave.” Na to sam duboko udahnuo i zatvorio oči. S tugom sam se sjetio djetinjstva te smrada i jauka koji su dopirali iz stočnih dvorišta koje smo mimoilazili u autu. Kako je samo Rameš Baba znao za to na svomu osamljenom planinskom vrhu, godinama izoliran od svijeta i vijesti? No bila je to istina. Union Stockyards na jugu Chicaga nekoć je bila najveća klaonica na svijetu koja je prerađivala većinu američkoga mesa. Duboko me dirnula Babinu samilost prema kravama koje su bile 15,000 kilometara daleko. Rameš Baba postao mi je doživotni prijatelj i veliko nadahnuće. 291

Živio je i govorio ono u što je vjerovao i nije nimalo mario za javno mnijenje. Bilo mi je iznimno zanimljivo što je živio sličnim načinom života poput mudraca na Himalaji, a da nikad nije otišao iz Vrindavana. Bio je strog asket i izniman učenjak koji je živio proseći i plačući u želji da bude oruđe Radhine i Krišnine blage ljubavi. Njegova su pjesma i način na koji je služio odavali tu ljubav. Da, mislio sam, put bhakti silno je dubok. Ljubazne duše poput Rameš Babe i ostalih koje sam susreo, vode me dublje u mome putovanju te potpaljuju vatru moga srca u želji da nađem svoga gurua. Sada sam već iskreno vjerovao da će mi se učitelj razotkriti kad budem spreman.

292

10

U

blistavim krunama, sjajnom nakitu i svjetlucavim kostimima djeca su na pozornici izvodila Krišnine zabave. Izvrsno upućena u sve potankosti drame, pjevala su, plesala i glumila na opće zadovoljstvo oduševljene publike od stotinjak mještana koji su sjedili u vrtu. Takve su se kazališne predstave često odvijale širom Vrindavana, pa sam im ponekad prisustvovao s Asimom. Danas su se Krišna i njegovi prijatelji pastiri prerušili u sakupljače poreza te su prepriječili put Radhi i njezinim pastiricama koje su nosile glinene ćupove pune maslaca na glavama. Asim mi je prevodio lokalni hindski. Slatki dječačić koji je glumio Krišnu rekao je Radhi: „Prije prolaska morate platiti porez na svoju ljepotu, čar, i dražesnu ljubav. Porez će biti vaši ćupovi s maslacem.” Na to je prekrasno dijete koje je glumilo Radhinu prijateljicu Lalitu odgovorilo: „Zašto da vam platimo porez? Moja je Radha kraljica Vrindavana. Vi trebate njoj platiti porez za svu travu koju svakoga dana pojedu vaše krave.” Živahnim, šaljivim i veselim dijalogom prepunom duhovnih osjećaja te klasičnim pričama uljepšanim pjesmom i plesom, glumci su nam osvojili srca. Pri svakom bi susretu Radhina ljubav pridobila razigranoga Krišnu. Za svojih sam putovanja naučio da je bit joge potpuna unesenost u Svevišnjega. Zadivilo me je na koliko se to različitih načina moglo postići.

P

rvo svjetlo zore obasjalo je prostrano dvorište iza srednjovjekovnoga hrama od pješčenjaka. Dvorište je skrivao cigleni zid od tri metra, prekriven rascvalim puzavicama nad kojima su zujale pčele. U krošnjama su se krile ptice koje su počele napjev pozdrava izlazećem suncu. Dvorište je bilo svetište u kojem su se tiho molili posvećenici. Krišnadas Babađi mi je ranije objasnio kako se u sredini dvorišta nalazi samadhi, odnosno grobnica, slavnoga sveca Rupe Gosvamija. Rupa i stariji mu brat Sanatan nekoć su bili cijenjeni 293

premijeri koji su vladali Bengalom pod jednim vladarom. Mladi plemići bili su učeni, lijepi i stanovali su u palačama koje su održavale njihovo silno bogatstvo. Bili su milostivi i davali milostinju u raznim oblicima. Svi su ih voljeli. Ipak, žudjeli su da svijetu pruže najvrjedniji poklon ljubavi prema Bogu, pa su sve što imali razdijelili u milostinju. Potom su se preselili u Vrindavan gdje su spavali pod drvećem. Nadahnuti bogom Ćaitanjom, braća su napisala mnoga književna djela u želji da svijetu razotkriju duboke tajne duhovne ljubavi koju su pokazivali vlastitim primjerom. Već više od petsto godina nadahnjuju nebrojene sljedbenike. Posvećenost Rupe i Sanatane toliko me privukla da se nisam o njima mogao naslušati. Kleknuo sam pred grobnicu Rupe Gosvamija i tiho se molio. Nad tlom u kome se čuvalo svečevo tijelo, nalazila se jednostavna četverokutna kućica od pješčenjaka nad kojom se dizala kupola što je završavala visokim šiljkom. Čitajući o raznim vjerama, saznao sam da se prisustvo sveca osobito snažno osjeća kod njegove grobnice. Ipak, ništa me nije moglo pripremiti za ono što mi se toga dana dogodilo. Iznenada sam osjetio mističnu, a stvarnu, oku nevidljivu energiju koja je navirala iz samadhija. Bilo je to kao da me bezgranično milostivi duh grli i obasipa ljubavlju. Osjećao sam se potpuno lagano, izvan dosega tijela i uma. Udovi su mi drhtali i trnuli, a valovi zahvalnosti kupali su ushićeno mi srce. Gledao sam u prašnjavo tlo i osjećao se malen i nevrijedan tako prisnog iskustva. Je li to bio još jedan uvid u božansku ljubav za kojom sam žudio i koji me je poticao da čeznem i dalje? Osjećao sam da jest. Moj me je Gospodin gurkao još korak naprijed prema mojoj budućnosti. Otada sam bio potpuno siguran da je bhakti put kojemu ću posvetiti život i da će mi Krišnino ime s vremenom otkriti njegovu ljubav. Nestale su sve zadrške koje sam imao pred potpunom posvećivanju srca ovome putu. Shvatio sam i to da ću morati slijediti iskreno, pod okriljem vjerodostojna učitelja ili gurua, do kojeg će me, vjerovao sam, Krišna dovesti. Bhakti. Put posvećenosti. Moj mi je put otkriven. Najzad sam prihvatio.

V

eć sam godinu dana bio u Indiji. Iz dana u dan učio sam lekciju kako sve krasno sa sobom nosi jednako mnogo nevolja. Prije nekoliko mjeseci, poduzeo sam naporan put do ureda za imigraciju 294

u obližnjoj Mathuri ne bi li se, ispunjavajući svoju dužnost, prijavio za produljenje vize. Službenik je moju molbu poslao u New Delhi uvjeravajući me da će, dok ne dobijem službeni odgovor, potvrda koju mi je dao služiti kao zakonski važeća viza. Jesen se polako pretakala u zimu, a ja još nisam dobio odgovor. Ili sam barem tako mislio. Pismo je davno bilo stiglo u jedan od ašrama, a da ja to nisam znao. Primatelj ga je izgubio i nikad mi ništa nije rekao. U pismu je stajalo da se odmah moram prijaviti u ured u Mathuri. Nesvjestan svih tih činjenica, nisam se prijavio. Vrijeme je teklo. Posljedica je toga bila da se službenik koji je vodio moj slučaj razljutio, misleći da ne cijenim njegov položaj. Ja sam sve to vrijeme mirno živio neznajući da je nešto pošlo krivo. Jednoga je dana svećenik iz nekoga hrama pohitao na ulicu kojom sam prolazio. Bio je ozbiljan. „Neki vladin službenik traga za tobom”, rekao je. „Misli da mu prkosiš.” „O čemu pričaš?” zbunjeno sam izlanuo. Što li sam učinio da sam privukao toliku pažnju? „Jutros je ovamo došao za tobom. Urlao je poput bijesnoga psa i prijetio da će te oštro kazniti kad te nađe.” Svećenikovo se lice iskrivilo od gađenja dok je šaptao: „Poznajem toga čovjeka. Okrutan je podmitljiv. Bojimo ga se više od domaćih kriminalaca, jer je toliko moćan da može učiniti što god poželi.” „Što da radim?” upitao sam. Srce mi je tuklo. „Budi oprezan.” Gdje god sam otišao, ljudi bi mi rekli da me je službenik tamo tražio. Mnogi vrađabasiji i sadhui molili su se za mene. U ono sam vrijeme sa Šripad Babom i Asimom znao posjetiti vikendicu neke imućne gospođe iz Delhija po imenu Jogamaja. Svake bi večeri otvorila vrata svoga dvosobnog stana te kuhala za sve pridošle posvećenike dok bi oni pjevali kirtan. Jedne sam večeri u njenom stanu upoznao gospodina iz New Delhija čiji je nadimak bio Inženjer. Po zanimanju inženjer strojarstva, bio je to visok srednjovječni čovjek uredne začešljane crne kose i uredno podrezanih brkova. Kao i svi ostali u Jogamajinu stanu, bio je krasna duša i iskren Krišnin posvećenik. Kad je saslušao moj slučaj, uvjerio je prisutne da će svojim vezama pokušati srediti moj imigracijski status u New Delhiju. Oni su inzistirali da odmah odemo. 295

Pod krinkom noći, Inženjer i ja smo se prikradali vrindavanskim uličicama do autobusne stanice. Dok smo stajali u redu za karte, začuli smo grmoglasno: „Uhitite ga!” Ljudi na postaji su naglo zašutjeli. Nisam imao vremena niti razumjeti što se zbiva, a neka me je ruka već zgrabila za vrat i bacila o zid od crvene cigle. Našao sam se lice u lice s onim vladinim službenikom. „Prkosiš mi!” dreknuo je. „Sad si moj.” Oči su mu gorjele od bijesa. Inženjer ga je povlačio za rukav pokušavajući mu objasniti što se doista dogodilo, ali službenik nije bio od ljudi koji će poslušati glas razuma. Bio je to čovjek koji voli silu. Izudarao je Inženjera po licu te ga nasadio na zid pored mene. „Usuđuješ se prkositi mome autoritetu?” urlao je. „Ako čujem još samo jednu riječ, pretući ću te i uhititi.” Žene su vriskale, muškarci hvatali dah, a djeca plakala. Dva su redarstvenika s toljagama u rukama okružila službenika da ga nitko ne bi smetao. Inženjer je čučnuo uza zid i šćućurio se, a ljudina se namjerila na mene, zgrabila me za vrat i odvukla me dalje. Ljudi su nas gledali užasnuti i dovikivali: „On je sadhu. Nemoj ga povrijediti. Nemoj povrijediti tog dečka.” Ne osvrćući se, službenik me je potezao za sobom i najzad me gurnuo u autobus za Mathuru. Na vratima se okrenuo dvojici redarstvenika: „Idite sad. Ne treba mi vaša pomoć. Ovaj je prijestupnik sada moj.” Grubo me je gurnuo na prednje sjedište te sjeo pored mene. Dobro sam ga promotrio. Kosa mu je bila neuredna, brada kratka, a tijelo ratničko. Uhvatio me je za ramena, počeo me tresti i grmjeti: „Bičevat ću te i izgladnjivati. Mučit ću te toliko da ćeš poželjeti da se nisi rodio.” Dok je govorio, iz usta mu je letjela slina. Brisao sam lice i mislio ovaj je čovjek sadist. Potpuno je lud. Što da radim? Zatvorio sam oči i tiho izgovarao mantru. Prenapučeni se autobus zatresao i krenuo naprijed. Nakon nekog vremena, na stražnjoj je strani autobusa nastao metež. Dva su se seljaka potukla. Bila je to prilika mome zarobljivaču da pokaže junaštvo. Skočio je na noge i naredio vozaču autobusa da me čuva. Kao da sam nekamo mogao otići iz autobusa koji je brzao po autoputu! Urlajući je pojurio prema dnu autobusa odgurujući sve pred sobom. Stigavši, uskočio je među posvađane te ih obojicu nemilosrdno izudarao. Za to vrijeme, ja sam razmišljao: Sljedećih nekoliko sekundi vjerojatno mi je jedina nada za bijeg. Vapio sam za 296

pameću i dosjetio se. Poskočio sam i potrčao prema vozaču. „Pani, pani, pani”, vikao sam. To je značilo da se moram pomokriti. Mahnuo je rukom da se vratim na sjedalo. Nisam se dao, već sam ga zbunio skačući na mjestu poput dječačića i držeći se za spolovilo, urlajući od boli mjehura koji umalo da nije puknuo. „Pani, pani.” Svejedno mi je naredio da sjednem. Uto sam primijetio vozačeve bose noge. Jedina mogućnost bijega polako se gubila, pa sam pribjegao radikalnoj mjeri za silne opasnosti. Čučnuo sam pored vozačeva sjedala i pomokrio se na tlo autobusa, pažljivo ciljajući njegove bose noge. S toplim urinom na stopalima, vozač je širom otvorio usta i oči u šoku te sasvim zbunjen udario po kočnici, otvorio vrata i zaurlao: „Učini to vani!” Trčao sam brzinom vjetra. Na moje beskrajno čuđenje, primijetio sam da se autobus odvezao. Izgleda da me se vozač htio zauvijek riješiti. Čučao sam u polju iza grma i promatrao cestu. Pedeset metara dalje, kočnice su zaškripile, autobus je stao te se počeo kretati unatrag. Pomislio sam kako je onaj službenik morao izlemati vozača koji me je oslobodio. Moj je zarobljivač izletio iz autobusa i mahnito hodao gore dolje tražeći me u tami uz pomoć svoje baterijske svjetiljke. Nije našao ništa doli pustoga autoputa, pa se osujećen vratio u autobus i krenuo natrag u Mathuru. Ja sam se šuljao poljima, šumama i zabačenim uličicama te stigao do Jogamajina stana. Inženjer je bio tamo. Već je posvećenicima ispričao kako sam pao u zatočeništvo. Svi su cijelu noć molili i pjevali za moju zaštitu. Nisu znali što drugo učiniti. Kad sam se pojavio na dovratku, svi su skočili na noge i srdačno me dočekali. „Kako si uspio pobjeći?” upitali su jednoglasno. „Krišninom milošću.” Sramio sam se opisati svoje neuobičajene metode. Nakon nekoliko dana, sreo sam nekolicinu putnika koji su te noći bili u autobusu. Rekli su mi što se dogodilo nakon što sam pobjegao. Službenik je bijesnio, a neka ga je stara udovica ismijala: „Ti se hvališ da si tako velik i snažan? Ha, ha, ha! Pobijedio te je onaj mršavi malecki sadhu.” Cijeli se autobus tresao od smijeha. Tako silno ponižen, službenik se kleo da će mi se osvetiti. Od te se noći posvetio traganju za mnom koji sam mu bio poput plijena. Vrađabasiji su me skrivali dajući mu pogrešne upute. U međuvremenu, kako se nisam 297

usuđivao stati na glavnu cestu, otkrio sam sve sporedne uličice Vrindavana. Živio sam poput bjegunca za kojim je bjesomučno tragao predstavnik zakona. Jednoga jutra u četiri i trideset, molio sam se u hramu Radha Ramana i opisao što mi se događa pred Krišnom. „Ako pokušam otići iz Indije s nevažećom vizom, nikad se više neću smjeti vratiti. Ako ovdje ostanem, pitanje je vremena kad će me uhititi i zauvijek protjerati iz Vrindavana. Molim te, učini sa mnom što god želiš.” U ranojutarnjem mraku, otišao sam iz hrama uskom uličicom. Najednom začuh jezovit urlik koji je odjeknuo zidovima. Zastao sam, bojeći se koraknuti, kad su mi se ralje neke zvijeri zarile u desnu nogu. Snažne su me čeljusti bacile na tlo, a onda je pobjegla. Sve je nenadano završilo. Kad sam se osvrnuo, vidio sam samo mrak. Stvorenje je nestalo u mraku istom brzinom kojom se pojavilo. Noga me je boljela i pekla te sam hramao putem. Najzad sam izgubio ravnotežu i svalio se u kanal pun gustog crnog blata i ljudskih izlučevina. Nekako sam podigao tijelo i odšepao do hrama Radha Vallabhe gdje su me s ljubavlju dočekali glavni svećenik i njegov sin Radheš Lal Gosvami. Ponudili su mi kupku, koju sam prihvatio. U njihovu ljubaznu društvu bol je polako postajala nevažna. Kasnije toga istog jutra, sjedio sam s Ghanašjamom i još dva sadhua u njegovu hramu. Ghanašjam je primjetio da mi je noga krvava. Sav preplašen, dragi je starčić podigao obrve i povisio glas te upitao: „Krišnadas, što ti se dogodilo?” Kad sam im opisao, počeli su odmahivati glavama s bolnim izrazima na licu. Jedan od sadhua je uzdahnuo: „Pas koji tako luđački grize mora da je bijesan. Odmah se moraš liječiti.” „Bolje je da umrem u Vrindavanu nego da me protjeraju”, rekao sam snuždeno. Vrpoljili su se i gledali u me poput prosjaka koji mole hranu. „Ljudi od bjesnoće potpuno polude. Zahtijevamo da se odeš liječiti.” Besplatna liječnička pomoć nalazila se u drvenoj daščari na glavnoj cesti. Bilo mi je opasno stajati u redu s desecima siromašnih zbog onoga službenika koji mi je bio na repu, ali sam ipak odlučio iskušati svoju sreću. Oko nas su se rojile muhe. Zujale su i ujedale nas. Količina lijekova koje je liječnik imao bila je vrlo oskudna. Pažljivo sam ga promatrao dok je bolesniku davao injekciju, potom iglu par 298

puta umočio u posudicu s alkoholom, a potom istu iglu upotrijebio na sljedećem pacijentu. Štoviše, istu je tu iglu upotrijebio za sve bolesnike koji su čekali ispred mene. Kad je došao red na mene, proučio je moju ranu, namrštio se i izjavio obeshrabrujuće: „Mora da si dobio bjesnoću. Koja te je životinja ugrizla?” „Doktore, nestala je u noći”, odgovorio sam. „Ne znam što je to bilo.” Rekao mi je da legnem na leđa, na goli drveni stol. Tražio je nešto u metalnoj kutiji pa podigao golemu iglu, potamnjelu i savijenu. Preda mnom ju je isturpijao kako bi bila oštrija. Onda je polako ulio serum u injekciju i rekao: „Oprosti mi, ali moram ti dati injekciju u trbuh. To će silno boljeti.” Potom mi je zario tupu iglu u trbuh, ali nije prodrijela. Pokušao je još mnogo puta, trudeći se da je zarije dublje, a ja sam se previjao na krevetu. Vidno razočaran, pred desecima bolesnika koji su nestrpljivo čekali, zavapio je: „Ako ne uspijem uštrcati serum na pravo mjesto, umrijet ćeš. Ponekad se u hitnim slučajevima moramo snaći na neuobičajene načine.” Zamahnuo je iglom i strastveno mi je zario u trbuh s takvom silom da mi je tijelo odskočilo sa stola. Bol je bila neopisiva! Igla je najzad prodrla. Činilo mi se da me je raspolovio. Polako je potisnuo serum kroz mišiće u krvotok, a trbuh mi je natekao od muke. Očajnički sam želio otići odatle i nikada se više ne vratiti. Šepajući sam pohitao van, kad mi je liječnik rekao: „Sljedećih trinaest dana moraš se vraćati i primati ove injekcije.” Bio sam gotovo siguran da neću preživjeti još jedan mukotrpan tretman: „Ne mogu se vratiti”, rekao sam. „Ako se ne vratiš, nesavladivi grčevi će te izludjeti i ubiti.” Na to sam mu objasnio teške okolnosti u kojim se nalazim. „Ako svakoga dana budem izlazio na glavnu ulicu, sigurno ću završiti u zatvoru.” Kroz priču sam mu se smilio, pa me je uvjerio: „Vladin sam liječnik. Napisat ću ti pismo s vladinim žigom. Odnesi ga u Delhi i morat će ti dati važeću vizu.” Sljedećeg mi se dana na trbuhu pojavila ljubičasto zelena oteklina. Ali pomilovanje nisam dobio. Ista se muka morala ponoviti sljedećih trinaest dana ma što se dogodilo. Siroti se liječnik iskreno trudio učiniti najbolje što je mogao s onim što je imao. Obećao mi je da 299

će nabaviti bolju iglu kad se vratim. Po njegovu naputku, sjeo sam u vagon treće klase na vlaku za New Delhi. Kad sam stigao u ured Ministarstva unutarnjih poslova, uputili su me službeniku na visokom položaju, jer sam bio poseban slučaj. Čovjek je smrtno ozbiljan pročitao liječnikov naputak u kojem je stajalo da imam bjesnoću i da ću umrijeti bez pravilne njege. Potom je zatražio da mi se po hitnom postupku odobri važeća viza kako bi me mogao nastaviti liječiti. Pročitavši naputak, službenik me ozbiljno pogledao u oči i rekao: „Neću moći noću spavati ako zbog mene umreš.” Poslao je po moje dokumente i vrlo pažljivo uredio moj pravni položaj. „Od sada si potpuno zakonito ovdje i više nemaš nikakvih problema.” S tim mi je riječima u putovnicu udario novu vizu. Vratio sam se u Vrindavan s osjećajem da sam doživio još jedno pročišćenje potrebno da me pripremi za budućnost. Onaj mi vladin službenik nije mogao više dodijavati, jer je sada bio pod istragom, a uskoro nakon toga dobio je i otkaz zbog zloporabue moći. Slobodno sam mogao ostati na mjestu koje sam volio. Obuzimao me je osjećaj da će mi se tamo uskoro dogoditi nešto prekrasno.

J

edne hladne noći, posljednjih dana mjeseca studenog, sjedio sam sam na obali rijeke pod stablom kadambe i pažljivo slušao nježnu šumoreću pjesmu Jamune. Mjesečina je treperila na njenoj površini, a noćne su ptice ugodno pjevušile. Um mi se pretvorio u projektor, a rijeka je postala filmsko platno na kojem sam promatrao svoj život. Vidio sam radost i tugu svoga djetinjstva te mladenačke ludorije adolescencije. Vidio sam sebe i Garyja, nabijenih mladalačkom snagom, kako ostavljamo dom u potrazi za smislom. Lutali smo Europom poput turista, sklapali prijateljstva i upijali sve oko sebe. U svemu je tome jedina stalnost bila moja čežnja za Bogom koja se pretvorila u opsjednutost. Odakle mi ta čežnja? Nisam znao. U potrazi sam proučavao religije i filozofije. Kao dijete sam se molio u sinagogama, a kasnije i u samostanima, katedralama, džamijama i hramovima. Gledajući rijeku, um me odveo u sudbonosni zalazak sunca na Kreti gdje sam odlučio krenuti na hodočašće u Indiju. Na srednjem sam istoku izučio lekcije koje su mi promijenile život. Pri učenju svetoga Kurana nada mnom su neprestano lebdjele opasnosti i bolest. Dubina 300

rijeke podsjetila me je na divna himalajska prostranstva, velike rišije, mistike, askete, jogije i lame od kojih sam marljivo učio. Svi su bili silno ljubazni prema meni i svakome sam se u srcu zahvalio. Onda sam vidio nevjerojatan susret s Garyjem u nepalskom rižinom polju. Pitao sam se gdje je sada i zašto smo opet razdvojeni. Na toj sam obali ponovno začuo sve neugasle molitve koje sam uputio na svomu mukotrpnom hodočašću, moleći da mi se otkrije moj duhovni put. Sjetio sam se kako se bog Rama pojavio u snu Rama Sevaka Svamija i ovako o meni rekao: „Ovaj je mladić Krišnin posvećenik, a Vrindavan je mjesto na kojemu će štovati.” Tada se nisam obazirao na te riječi, ali sam nakon pet mjeseci provedenih u Vrindavanu osjećao u srcu iskrenu predaju i najzad prihvatio da je posvećenost Krišni moj duhovni put. U meni je još uvijek zjapila praznina. Znao sam da moram prihvatiti gurua kome ću se moći potpuno posvetiti. Tu su potrebu naglasili i tradicija i sveti spisi. Uskladiti svoj život sa služenjem učenjima vlastitoga gurua, put je kojim prosvijetljene duše idu od pradavnih vremena. Zureći u tamne vode Jamune, molio sam se za vodstvo. Zanoćalo je. S tim sam se mislima polegao na obalu i zaspao. Usnio sam neobičan san. Našao sam se u lijepoj američkoj kući, a oko mene su ljudi ćaskali o ispraznim temama. U pozadini je zujala televizilja. Naglo sam se probudio. Zašto sam otišao iz Vrindavana? Vikao sam. Onako smeten, valjao sam se po obali i jecao u tami: Zašto sam otišao iz Vrindavana? Zašto sam otišao iz Vrindavana? Najzad sam opet prepoznao rijeku pored mene i ono stablo kadambe pod kojim sam bio legao. Ja sam u Vrindavanu. „Još sam uvijek u Vrindavanu!” kliknuo sam radosno. Pritisnuo sam tijelo na hladnu zemlju u želji da nikada otamo ne odem. Sabrao sam se i porazmislio. Hladna i prašna obala rijeke u Vrindavanu mnogo mi je vrednija od velebne vile u zemlji moga rođenja. Kasnije toga jutra hodao sam niz uličicu i zaobišao kravu koja se lijeno protegnula preda mnom. Pogledao sam u vis i spazio redovnika sa Zapada odjevenoga u halje boje šafrana. Hitao je prema meni mašući rukama i dozivajući me: „Richard, Richard!” Učinilo mi se da ga poznajem. Kad se približio, prepoznao sam posvećenika kojeg sam sreo prije devet mjeseci na svetkovini Hare Krišna u Mumbaiju. U Vrindavanu još nisam vidio Šrila Prabhupadinih učenika sa Zapada. Oduševio sam se. „Sutra dolazi Šrila Prabhupada”, radosno je rekao. Sunce je upravo 301

izlazilo. Raspjevane su se ptice igrale u zraku. Krava se probudila, lijeno ustala i odšetala, udarajući kopitima o cestu i nježno mučući. Sa svakom njegovom rječju, u meni je rastao neobičan val uzbuđenja: „Znaš li da Šrila Prabhupada živi u Vrindavanu? Ovamo se vraća nakon što je širom svijeta pronio kulturu posvećenosti.” Potapšao me je po leđima i nasmiješio se: „Prabhupada će biti silno sretan što te ovdje vidi. Svi smo se pitali gdje si. Molim te, pođi sa mnom.”



302

D

11

ana 26. studenog 1971. stajao sam pored vrindavanskog puta kojim se dokoturao neki indijski autobus. Kad se zaustavio, vrata su se otvorila i iz njega je izašao starčić nizak rastom odjeven u halje boje šafrana. U ruci je držao štap za hodanje. Saznao sam da je Šrila Prabhupada bio veleposlanik Vrindavana u svijetu. I staro i mlado pohitalo mu je ususret. Ja sam se topio od veselja što ponovno vidim čovjeka koji je onomad bio tako ljubazan prema meni. Okupljeni su počeli klicati od veselja kad je iz istog autobusa izašlo četrdesetak Krišninih posvećenika raznih rasa i nacionalnosti. Europljani, Sjevernoamerikanci, Južnoamerikanci, Afrikanci, Azijci i Indijci po prvi su put u povijesti pristigli u Vrindavan u tako velikoj skupini. Dok su izlazili iz autobusa, svećenici i hodočasnici su im se radosno divili, djeca se smiješila u čudu, a seljani ih pogledavali u nevjerici. Stotinama milijuna Indijaca koji štuju Krišnu, Vrindavan je najsvetije mjesto hodočašća. Srca stanovnika Vrindavana nadimala su se od ponosa, jer su ljudi dotad neviđenih im rasa dijelili s njima ono što su smatrali najdražim. Uslijedio je svečani doček tijekom kojeg su uglednici poput gradonačelnika, vladinih poslanika, svećenika i vjerskih vođa Prabhupadi izrazili dobrodošlicu kući. Vremešni sadhu čiji je jedini imetak na odlasku iz Vrindavana bio veliki san, vratio se kući kao svjetski poznati učitelj. Godine 1896., Šrila Prabhupada se rodio u vrlo pobožnoj obitelji u Kolkati. Nadjenuli su mu ime Abhaj Ćaran. U Mumbaiju sam pročitao da je 1922. mladi Abhaj sreo svoga gurua, Šrila Bhaktisiddhantu Sarasvatija. Pri prvom susretu i prvom razgovoru, Šrila Bhaktisiddhanta mu je rekao: „Obrazovan si mladić. Što ne bi ljude poučavao poruci boga Ćaitanje širom svijeta?” Abhaj nije mogao vjerovati ušima. Još se nisu ni upoznali, a sadhu ga je već uputio na životnu misiju. U to je vrijeme Abhaj aktivno sudjelovao u pokretu neovisnosti Mahatme Gandhija. „Tko će nas 303

poslušati?” suprotstavio se Abhaj. „Kako ćemo širiti indijsku kulturu kad se nalazimo pod britanskom vladavinom?” Šrila Bhaktisiddhanta odgovori: „Prevlast neke sile privremeno je stanje. Vječna je stvarnost to da naše osnovno određenje nije tjelesno, već duhovno te da smo vječni i puni blaženstva. Pravi dobrotvorni rad, bilo osobnom, društvenom ili političkom planu, treba pomoći da se iznova uspostavi vječan odnos sa Vrhovnom Stvarnošću, Gospodom Krišnom.” Čuvši Bhaktisiddhantu kako razumno i samilosno navodi spise, Abhaj ga je s potpunim uvjerenjem duboko u srcu prihvatio za svoga duhovnog učitelja i predao se tomu redu dušom i srcem. „Stari moj prijatelju”, netko je povikao. Okrenuo sam se i vidio nasmiješena, kršna čovjeka svijetle puti, sjajnih zelenih očiju i obrijane glave koji je nosio u bijele halje. Trčao je prema meni podignutih ruku. Bio je to Gurudas, razigrana duša koja me je prije devet mjeseci u Mumbaiju odvela na pozornicu da po prvi puta sretnem Šrila Prabhupadu. Zagrlio me je. „Opet smo se sreli, i to na ovom svetom mjestu.” Kasnije toga dana, proveo me je mnogim uličicama i kroz lučni svod nekoga srednjovjekovnog hrama u sobičak u kojem mi je pričao o Šrila Prabhupadinu životu. „Godine 1954., u redu odricanja, Šrila Prabhupada je došao živjeti u Vrindavan. U ovoj sobici u kojoj sjedimo, šest je godina živio povučeno i pripremao se za budućnost.” Oslanjao sam se o zemljani pod i promatrao sobičak. Vitki zeleni gušter od oko dvadeset i četiri centimetra, koji je vrtio svojim dugim repom, graknuo je i pojurio preko glinom prekrivenih ciglenih zidova. Jedini namještaj u sobi bili su niski stolić i drveni krevet na kojemu je prepletena užad služila umjesto madraca. „Upravo je ovdje”, nastavio je Gurudas, „prevodio spise sa sanskrta na engleski jezik.” Kimnuo sam glavom potičući ga da nastavi. „Godine 1959., prihvatio je zavjete svamija i dobio titulu A. Ć. Bhaktivedanta Svami”, rekao je Gurudas. „A onda je, 1965., u šezdeset i devetoj godini, napustio dom u Vrindavanu da bi ostvario životnu misiju. S manje od sedam dolara u džepu i poklonjenom kartom, Prabhupada se ukrcao na Đaladutu, teretni brod koji je krenuo u Ameriku. Preplovio je nemirne vode i pretrpio dva srčana udara. Na brodu je proslavio sedamdeseti rođendan prije nego što je, sasvim 304

sam, stigao u Ameriku. Brod se prvo usidrio u Bostonu, a onda zaplovio za grad New York.” Prohladan zimski povjetarac ušao je u sobu iz dvorišta. Kao dio hramskog obreda, zvonila su zvona i odjekivali mjedeni gongovi svećenika koji su ih udarali drvenim maljevima. Bong bong, bong bong, bong bong. Gomila ljudi sjatila se u dvorište zbog obreda. Gurudas je nastavio. „Kad je stigao u njujoršku luku, Šrila Prabhupada nije nikoga poznavao. Sam se nosio sa životom u sumnjivim četvrtima Bowery i Lower East Side. S vremenom su njegove odlike vrijedne ljubavi i silno znanje privukle iskrene tragatelje među sljedbenicima kontrakulture. Preobrazio je srca mnogih mladih Amerikanaca i Europljana. Godine 1967., u San Franciscu, postao sam mu učenik. Ime Šrila Prabhupada dali smo mu od milja. U prijevodu to znači ‘onaj do čijih stopala sjede veliki učitelji’. Nakon samo nekoliko godina u inozemstvu, osnovao je i proširio pokret na svjetskoj razini. Sada je po prvi put doveo skupinu gorljivih učenika natrag u Vrindavan, svojoj kući.” Odmahivao sam glavom u čudu nad Šrila Prabhupadinim putovanjem. I sam sam bio otputovao u daleke strane zemlje bez novca i ikog svog, ali bilo mi je devetnaest godina i zdravlje me je dobro služilo kad sam krenuo. Šrila Prabhupada je svoje putovanje započeo u sedamdesetoj godini, bez novca i drugova – a sve to da bi bio oruđe u rukama Gospodinove samilosti.

T

e sam se večeri vratio u hram da bih čuo Šrila Prabhupadin govor. Sjeo sam na tlo prenapučene dvorane i čekao. Iznad glave vrtjeli su mi se klepetavi ventilatori što su visjeli sa stropa. Kroz prozore čulo se ćurlikanje ptica, a okupljeni su pjevali posvećeničke hvalospjeve. Kad je Šrila Prabhupada ušao, sve se smirilo i utihnulo. Učenici su mu se klanjali, stari ga prijatelji grlili, a gosti ga poštovali ustavši. Bio je odjeven u savršeno čiste i uredno omotane halje boje šafrana kakve priliče svamiju. Sjeo je u položaj lotosa na crveni tapecirani podij koji se nalazio na drugom kraju dvorane. Zrake zalazećeg sunca prodirale su kroz mnogobrojne prozore i nježno kupale njegovu tamno zlaćanu put. Duboke su mu smeđe oči, iako stare i mudre, sjajile nevinošću djeteta i s ljubavlju pogledavale svaku pojedinu osobu u publici. Iako nizak rastom, s možda kojih 165 centimetara visine, njegova je 305

pojava zračila veličinom. Sklopio je ruke u molitvi te nam poklonom glave svima izrazio dobrodošlicu. Onda je pročistio grlo pa nam se dubokim glasom obratio koristeći mikrofon. „Osnovno načelo života je da smo, općenito govoreći, svi skloni nekoga voljeti”, počeo je. „Nitko ne može živjeti bez da nekoga voli. Ta sklonost postoji u svakom živom biću. Karika koja nam nedostaje jest znanje o tomu kamo da ljubav usmjerimo kako bismo obuhvatili sve i bili sretni.” Nato je zastao i zamišljeno pogledao publiku. „Današnje nas ljudsko društvo uči da volimo svoju zemlju, obitelj ili pak sebe, ali nam ne kaže kamo trebamo usmjeriti sklonost ljubavi da bismo svi bili sretni. ” Glas mu se lomio od iskrenih osjećaja. Osjećao sam da njegov govor nije puko poučavanje već molba upućena svakom članu publike da shvati koliko je njegova poruka hitna. Eto čovjeka koji je silno brinuo! Čitava je publika pozorno slušala svaku njegovu riječ. „Nismo uspjeli ostvariti mir i sklad u ljudskom društvu čak ni odličnim potezima poput Ujedinjenih Naroda ili gospodarskih i znanstvenih dostignuća. To je zato što se nismo pozabavili navedenim pitanjem.” Suzne je oči na tren sklopio i ušao u trans. Činilo mi se da je osjećao patnju čitavoga svijeta. „Karika koja nedostaje jest buđenje naše izvorne ljubavi prema Krišni. Ako naučimo kako voljeti Krišnu, lako nam je istom zavoljeti svako živo biće. To je kao kad vodom zalijemo korijen stabla – time smo nahranili sve njegove sastavnice. Još jedna dobra usporedba je jedenje. Ako hrana dospije u želudac, okrijepili smo sve dijelove tijela. Kad pronađemo svoj pravi položaj, uživat ćemo u životu prepunom blaženstva.” U to sam vrijeme bio iznimno usredotočen na svoju duhovnu potragu, pa me se duboko dojmila hitnost koju je iskazivao moleći nas da oživimo svoju izgubljenu ljubav prema Bogu. Posvećenici su me pozvali da odsjednem s njima u kući, no bilo mi je čudno. Radije sam spavao pod drvećem na obali Jamune. Svakoga dana, nakon kupanja i meditacije u tihoj zori, uputio bih se slušati Šrila Prabhupadino jutarnje predavanje. Bio sam pomalo skeptičan prema njegovim učenicima. Mislio sam kako je neobično što neki od njih nose kamere i opremu za snimanje govora. Bilo je to nešto što dotad nisam vidio ni u jednog sadhua. Usprkos tome, sve sam više cijenio Šrila Prabhupadino znanje i osobine. Umio je na jednostavan 306

način i s lakoćom objasniti čak i zamršene filozofske misli. Svakoga jutra nakon predavanja, Šrila Prabhupada bi nas osobno poveo u obilazak Vrindavana. Dok smo s njime šetali, ista ona mjesta kojim sam toliko puta prošao, u njegovu sam društvu vidio kao nikada do tada. Stjecao sam uvide koji kao da su mi otvarali vrata dublje razine stvarnosti. Kad bi nam pričao o nekomu mjestu, činilo mi se kao da vlastitim očima vidim ono što govori. Nakon ručka, nekoliko bih sati sjedio u njegovoj sobi dok je neobavezno ćaskao s gostima. Toliko sam se sramio pred njim da nikad nisam postavljao pitanja, već bih bio sretan što smijem slušati. Jednoga sam popodneva tako sjedio u njegovoj sobi, kad me je jedan od njegovih istaknutih učenika ovako prekorio: „Sastanak koji slijedi namijenjen je gostima”, rekao je. „Molim te, izađi. Svi posvećenici u ovo vrijeme trebaju obavljati svoje dužnosti. Takvo je pravilo.” Nisam obrijao glavu poput ostalih učenika, ali sam bio jedina osoba sa Zapada u prostoriji. Taj me čovjek očito nije doživio kao gosta. Ja sam na to palcem i kažiprstom dohvatio uvojak svoje kose i nježno ga stresao: „Ali, pogledaj, molim te. Ja nisam posvećenik.” Učenik je bio vidno uznemiren, pa je pogledao prema Šrila Prabhupadi tražeći vodstvo. Zabrinuto sam čekao odluku i priželjkivao da ostanem u prostoriji. Šrila Prabhupada je na to podigao obrve, nasmiješio mi se i onda se od srca nasmijao. „On nije posvećenik. Neka ostane.” Učenik je poražen otišao. Onda mi je Prabhupada ozbiljno, ali skromno rekao: “Cijenim to što toliko želiš slušati.” Prisni ugođaj te razmjene rastopio mi je srce. Jednom sam prilikom na ulici sreo Krišnadasa Babađija. „Hare Krišna!” pozdravio me je. Kad sam mu odzdravio, rekao sam mu da je stigao Šrila Prabhupada. Lice mu se ozarilo. „Prekrasno! Molim te, odvedi me da vidim svoga dragog brata po Bogu.” Hodali smo brzo i zaobilazili rikše koje su trubile i bivole koji su spavali na ulici. Popeli smo se stepenicama i ušli u Prabhupadinu sobu. Šrila Prabhupada je sjedio na tlu iza niskoga stola i razgovarao s desetak posjetitelja. Čim smo ušli i pogledi se dvaju velikih duša sreli, lica su im procvala od radosti. Krišnadas Babađi se iz dubine svoga srca nasmiješio od uha do uha te uskliknuo: „Hare Krišna!” Šrila Prabhupadno je lice ozario osmijeh takvoga blaženstva kako nikad dotad nisam vidio na ljudskom licu. U očima su mu svjetlucale suze. I on je uskliknuo „Hare Krišna!” te poskočio i ustao pozdraviti 307

Babađija. Oboje su pohitali jedan drugome u zagrljaj, plačući od sreće. Onda je Šrila Prabhupada poveo Babađija i posjeo ga pored sebe, na isti jastuk. Sljedećih se sat vremena prostorija orila od smijeha dok su razgovarali na svom materinskom bengalskom jeziku, ne obraćajući pažnju na ostale. Ja sam sjedio samo nekoliko metara od njih i prštio od uzbuđenja. Kakav li su samo nevjerojatan duhovni odnos dijelila ta dvojica. Nikad dotad nisam vidio toliku ljubav i međusobno poštovanje između ljudskih bića. Osjećao sam kao da sam dobio letimičan uvid u duhovni svijet.

N

ije prošlo mnogo vremena, a nekoliko je Šrila Prabhupadinih učenika počelo nada mnom vršiti pritisak da preuzmem izvjesne obveze. „To što živiš u Vrindavanu nije ispravno”, rekli su. „Trebao bi se pridružiti našem pokretu i putovati s nama.” Iako sam već navikao na slične zahtjeve, nisu mi se svidjeli. Ako se ikada posvetim nekom učitelju, što sam svim srcem doista želio učiniti, moja bi odluka trebala biti potaknuta dubokom vjerom i nadahnućem, a ne nečijim nagovorom. Jednog sam popodneva odjurio do vrta gdje je Šrila Prabhupada trebao govoriti, ali sam stigao prekasno. U vrtu su pasle krave, a oko drveća bujnih zelenih krošnji skupile su se mnoge raspjevane ptičice slatkoga pjeva i družina lokalnih vrađabasija koji su se grijali na zimskom suncu. Šrila Prabhupada je baš odlazio. Stotine se ljudi poredalo uz cestu te mu se poklonilo u znak poštovanja. I ja sam bio među njima. Dok sam dizao glavu sa pjeskovita tla, samo nekoliko centimetara dalje vidio sam njegova stopala u jednostavnim platnenim papučama. Još uvijek na koljenima, pogledao sam u vis i našao se oči u oči s njime. Bio je dostojanstven i ozbiljan. „Koliko već dugo živiš u Vrindavanu?” upitao je. Zgrčio sam se od straha, misleći da će me i on prekoriti što sam ovdje. „Oko šest mjeseci, Šrila Prabhupada”, odgovorio sam. Krupnim se tamnim očima zagledao u moje. Činilo mi se da osim njegova pogleda ništa drugo na svijetu ne postoji. Osjećao sam da zna sve o meni – moje jake i slabe strane, vrline i mane, sve što sam želio postići i sve za što sam se molio da nestane. Ostao sam bez riječi. Mora da smo tako proveli cijelu minutu. Onda je pred mojim očima njegovo lice procvalo u dobrostiv osmijeh. „Izvrsno”, rekao je, nježno me milujući po glavi. „Vrindavan je prekrasno mjesto.” 308

U njegovom sam pogledu i ovoj iznimno kratkoj razmjeni okusio ljubav vječnoga prijatelja, blagonaklona roditelja i samoga Boga. Polako se okrenuo i odšetao dalje, sa svakim korakom kuckajući štapom po tlu. Zatvorio sam oči i zamislio se.

Toliko je zauzet ovaj čovjek. Deseci tisuća ljudi na svijetu čekaju na trenutak njegova vremena. Zašto je zastao radi mene? Nemam mu što ponuditi. Ja sam siromašni nikogović koji spava pod stablom.

Njegova me se gesta duboko dojmila. Dirnula me je više od mnogih čuda kojih sam se nagledao. Na mene je ostavila koji nisam razumio, niti sam ga znao objasniti. Možda je, mislio sam, najmoćnije od svih čuda djelovanje poput oruđa u rukama dobrote.

V

eć me je neko vrijeme mučila osnovna filozofska dvoumica: je li Bog izvorno osoba ili ne. Čuo sam neke jogije i filozofe koji tvrde da Bog neosoban i bezobličan te da uzima privremeni materijalni oblik avatara kad silazi u svijet radi dobrobiti svih bića. Po završetku svoje misije, opet se rastače u svoje bezoblično postojanje. Impersonalisti drže da su osobnost i svi oblici nestalan ishod materijalne obmane. U konačnomu stanju oslobođenja, duša odbacuje privremenu osobnost te se sjedinjuje s Bogom, stapajući se sa sveprožimajućim duhovnim postojanjem. Nasuprot tomu, čuo sam druge jogije i filozofe koji tvrde da je Bog vrhovna osoba, da je njegov duhovni oblik vječan, pun znanja i blaženstva. U vrijeme oslobođenja, duša ulazi u božje kraljevstvo gdje vječno i u čistoj ljubavi služi Boga, potpunu i neograničeno lijepu osobu. Često sam razmišljao o tom prividnom protuslovlju. Ne mogu, valjda, obje tvrdnje biti u pravu? Bog je, u konačnici, ili jedno ili drugo. Njegova je izvorna priroda osobna ili neosobna. Toliko sam poštivao svoje voljene učitelje da mi je teško bilo misliti kako je koji od njih u krivu. Neki su otvoreno napadali suprotno stajalište dok su drugi izbjegavali rasprave tako što se nisu sasvim jasno izražavali. Uvidio sam da se mnoga duhovna učenja ne razlikuju odveć dok ne počnu izlagati na tu temu. Kojemu cilju trebam težiti? Tako sam se pitao. Trebam li se truditi da 309

transcendiram dvojnosti ne bi li se sjedinio s neosobnim, bezobličnim Bogom? Ili da težim pročistiti svoje srce kako bih bezuvjetnom ljubavlju služio osobnoga Gospodina u njegovu vječnom prebivalištu? Jednoga je popodneva neki gost postavio Šrila Prabhupadi upravo to pitanje. „Je li Bog bezobličan i neosoban ili pak ima oblik i osobnost?” Iščekivanje u mom srcu stišalo je cvrkut ptica, kričanje majmuna i zvuk truba na rikšama. Sjedio sam i pažljivo čekao njegov odgovor. Šrila Prabhupada se polako nagnuo naprijed. Izraz lica bio mu je potpuno smiren. Primjetio sam kako mu se pune usne na krajevima savijaju prema dolje. Sjedio je na tlu podvijenih nogu i laktovima se naginjao na nizak stol pred sobom. Ruke je sklopio pod bradom. Ozbiljna pogleda citirao je iz Veda te izložio: „Prvo trebamo shvatiti nepojmljivu prirodu Boga. Vrhovni je Gospodin istovremeno osoban i neosoban. Vječna je istina i to da je bezobličan te i to da ima vječni blaženi oblik. ” Osjetio sam kako mi grudi nadima osjećaj topline i mirnoće. Šrila Prabhupada je na to podigao kažiprst. „Gospodinova neosobna sveprožimajuća energija zove se Brahman. Bhagavan je osobni oblik Boga koji je izvor energije i koji nikad ne potpada pod utjecaj opsjene. Dobar je primjer sunce. Oblik sunca kao kozmičkoga tijela ne da se odvojiti od bezoblične sunčeve svjetlosti, jer oni postoje istovremeno. To su različiti vidovi sunca. Isto tako, postoje dvije različite škole transcendentalista koji se usredotočavaju na različite vidove jedne te iste istine. Impersonalisti teže dostići oslobođenje u Gospodinovu neosobnom, bezobličnom svjetlu, a personalisti teže za tim da s ljubavlju vječno služe Gospodinov sveprivlačan oblik. Tu nema protuslovlja. Isto tako, duša je sastavni dio Boga te je istovremeno jedno s Bogom i različita od njega. Bogu smo jednaki kvalitativno, jer smo vječni, puni znanja i blaženstva. Ali kvantitativno, uvijek smo tek dio, poput zrake sunca koja je samo djelićak sunca, a, ipak, posjeduje iste odlike kao sunce. Istovremeno smo i jedno s Bogom i različiti od njega. Bog je neovisni upravitelj, dok duša koja zlouporabi neovisnost koju joj je Bog dao, zaboravlja svoj odnos s Gospodinom i pada u obmanu, iz čega proizlazi patnja.” Rekavši to, Šrila Prabhupada se naslonio na zid i nakrenuo glavu, pa se zagledao ravno meni u oči. „Pripadnici dviju škola, personalisti 310

i impersonalisti, prilaze različitim vidovima jednoga Boga.” Nastavio je objašnjavati kako su Krišna, njegov oblik, odlike, osobnost i prebivalište neograničeni te da sve vjerodostojne svjetske religije obožavaju istoga Boga koji se u raznim dobima razotkrio na razne načine. Kako je to samo lijepo. Tim je jednostavnim i razboritim riječima Šrila Prabhupada pomirio dva naizgled suprotna stajališta. Dok sam ga slušao, u oči su mi navrle suze zahvalnosti. Da, sad mi je sve mnogo jasnije, pomislio sam. Više nisam bio u duhovnom škripcu. Na licu mi je zaigrao spontani radosni osmijeh. Šrila Prabhupada je uzvratio osmijehom, mudrim i spokojnim. Neki ga je gost upitao: „Jesi li ti guru cijeloga svijeta?” Šrila Prabhupada je pokorno povio glavu i oborio oči prema tlu. „Ja sam svima sluga”, rekao je. „To je sve.” Ta mi se razmjena činila posebno dražesnom. Šrila Prabhupada je uvijek djelovao i govorio skromno, slobodno i opušteno. Sjetio sam se poniznosti dragog mi Ghanašjama koji je pedeset godina živio u hodniku ispred ormara. Šrila Prabhupada je bio učenjak, vrsni govornik i moćni jogi koji je osnovao svjetsko društvo s tisućama sljedbenika. Svakoga su ga dana posjećivali uglednici koji su mu odavali poštovanje. Usprkos svemu tomu, u njemu se nastanio duh prirodne poniznosti: „Ja sam malen. Bog je sve.” Paradoksalno je kako mu je ta poniznost podarila neograničenu sigurnost i odlučnost. Nakon susreta, ustao sam i ponudio Šrila Prabhupadi ružu. On ju je pomirisao i dražesno se naklonio glavom. Otišao sam iz kuće i oduševljen odlutao do Jamune. Prabhupadine su riječi komad po komad sastavile slagalicu personalizma i impersonalizma. Duboko me je dojmio još mnogim drugim postupcima. Ali, tko je taj nevjerojatan čovjek? pitao sam se. Kakva li je njegova osobnost?

311

12

P

rosinac je donio sve kraće dane i niske temperature u kasno popodne. Omotao sam oko glave tkaninu i zaputio se niz hodočasničku stazu do Jamune. Oko mene je živjela šuma. Ptice i paunovi ćurlikali su večernje pjesme, seljaci se vraćali s polja, a vrađabasije su klizile putem, s golemim posudama punim vode na glavama, odjevene u narančaste, zelene i žute sarije. Odjednom sam pred sobom ugledao poznat mi lik. Bio je to Šjamasundar, posvećenik koji me je u Amsterdamu nahranio duhovnom hranom, a u Mumbaiju se za mene lijepo pobrinuo. Čak sam i gledajući ga odostraga prepoznao toga visokog Amerikanca koji je služio Šrila Prabhupadu kao osobni tajnik. Desnom je rukom nosio vrećicu s brojanicom. Mantrao je i hodao prema rijeci. Želeći ga sustići, pohitao sam prema njemu i pozvao ga po imenu. Okrenuo se i široko osmjehnuo kad me je prepoznao. „A, Richard. Ili, kako te ono sad zovu?” „Neki me ljudi zovu Krišna Das.” Ovio je dugu ruku oko moga ramena i povukao me sebi. „Dakle, Krišna Das, čujem da već neko vrijeme živiš u Vrindavanu. Tako te je lijepo opet vidjeti.” Neko smo vrijeme proveli stojeći na putu i veselo čavrljajući. Nešto mi je govorilo da će taj čovjek, s vremenom, imati posebno mjesto u mojemu srcu. Činilo mi se kao da ga oduvijek poznajem. „Silno se dopadaš Šrila Prabhupadi”, počeo je, ne čekajući da ga ponukam. „Često pita za tebe.” „Jako si sretan što si mu tako blizu”, rekao sam uzbuđeno. „I to svakoga dana. Ne mogu ni zamisliti…” „Da”, nasmijao se skromno. „Ponekad se uštipnem da vidim sanjam li. Već sam pored njega skoro četiri godine. Čini mi se da je svakim danom sve mlađi i ljepši. On je uvijek svjež, nikad ga nisam vidio da spava.” „Sjećaš li se prvoga puta kad si ga sreo?” upitao sam. Žarko sam želio čuti što je više moguće o Prabhupadi, jer sam htio razumjeti 312

kako su dugi odlučili unijeti toliku promjenu u svoje živote da bi ga slijedili. Na obali rijeke, Šjamasundar je podvio noge i lagano se njihao naprijed natrag. „Bio je siječanj 1967. na Haight Ashburyju u San Franciscu. Moji prijatelji i ja priredili smo veliki rock koncert u Avalon Ballroomu. Nazvali smo ga Mantra Rock Dance. Svi su se sjatili da dočekaju ‘Svamija’ na Zapadnoj obali: Grateful Dead, Janis Joplin, Jefferson Airplane, Canned Heat, Quicksilver i Moby Grape. Svi su svirali. Čak su stigli i Allen Ginsberg, Timothy Leary i Ken Kensey. Došli su svi junaci hipija.” Od uzbuđenja, Šjamasundar se brže zaljuljao: „Zamisli tu scenu. Dvorana puna podivljalih dugokosih klinaca, od kojih je većina na LSD-u, pulsira od stroboskopskih svjetala i rock and rolla. Oko ponoći, Šrila Prabhupada sasvim mirno izlazi na mračnu pozornicu i sjeda podvijenih nogu na poseban podij načinjen samo za njega. Nastaje tišina. Šrila Prabhupada ponizno zapjeva mantru Hare Krišna. Reflektor ga pronađe i obasja, a gomila se polako pridruži pjesmi. Jedna po jedna rock grupa dolazi ne pozornicu da mu se pridruži. Ostalo je povijest. Dva je sata Prabhupada vodio najnevjerojatniji kirtan koji možeš zamisliti. Osvojio je srca tisuća ljudi kad je podigao ruke i počeo plesati. Kao što je sam kasnije rekao: ‘Hipije sam pretvorio u sretnike.’” (izvorno: I have turned hippies into happies.) Pokušao sam zamisliti Šrila Prabhupadin život u Haight Ashburyju, svjetskoj prijestolnici hipijevske kulture. Gary i ja smo tamo proveli neko vrijeme 1968. godine. Po onomu čega se sjećam, to je bio zasebni svemir miroljubivih hipija, zanesenih tragatelja, dilera, drogeraša, turista, poduzetnika i Hells Angelsa koji su grmjeli po ulici Haight Street na veličanstvenim kromiranim Harleyjima. Nikako nisam mogao zamisliti da bi postariji svetac iz Vrindavana tamo živio. „Koliko je vremena tamo proveo?” upitao sam. „Četiri je mjeseca živio s nama, američkim klincima. Jedva da smo razumjeli išta od onog što nam je govorio. Znali smo samo da smo se zaljubili u toga divnog čovjeka koji je sjedio u stančiću iznad neke praonice rublja i koji bi radosno dočekao svakoga tko je došao da ga vidi. Ono što me je najviše privuklo je da se uvijek šalio. Ponekad bi čak legao i toliko se silno smijao da bi mu se svi zubi vidjeli, a niz obraze mu tekle suze.” 313

Sunce je zalazilo, a obala rijeke postajala sve tamnija i hladnija. Zrak je bio pun dima sa seoskih vatri nad kojima se kuhalo. Predložio sam da se prošetamo uz rijeku do Kesi Ghata. Kad smo ustali, isprašio je odjeću. Šjamasundar mi je za vrijeme šetnje ispričao kako je Prabhupada očarao Beatlese, osobito Georgea Harrisona, i kako su se posvećenici toliko zbližili s njima da su mjesecima živjeli u domu Johna Lennona. „Kako li se to moglo dogoditi, ako ne zahvaljujući nekoj višoj sili?” upitao je. Mogao sam se samo osmijehnuti. „Prabhupada od tih ljudi nije tražio ništa. Jedino im je želio podariti tajnu života. Na prvom sastanku sa Johnom i Georgeom, Prabhupada im je proniknuo u srca. Bio je silno dražestan dok im je na vrlo jednostavan način objašnjavao kako je Krišna vrhovna osoba. Opisao im je točno kako izgleda, što govori i radi, koliko voli glazbu, ples i pjesmu. A na kraju im je obećao da mogu vidjeti Krišnu oči u oči.” Nisam mogao vjerovati da slušam o Beatlesima dok hodam niz obalu Jamune u Vrindavanu. Morao sam se nasmijati. Šjamasundar je zastao od uzbuđenja, prolio suzu i mucajući nastavio: „Sjećam se kako mi je prije prvog sastanka s Prabhupadom, George ispred vrata prošaptao da se jako boji ući u njegovu sobu. Bojao se više nego kad je išao na emisiju Eda Sullivana ili kad je sreo Elvisa. Ipak, kad se poklonio pred Prabhupadom i kad ga je Prabhupada srdačno pozdravio, činilo mi se da gledam stare prijatelje koji su se opet sreli i nastavili gdje su stali. Kad smo izašli iz Prabhupadine sobe, George se okrenuo prema meni i rekao: ‘Da, Prabhupada je baš pravi.’” Prošlo je više od godinu dana otkad sam posljednji put slušao rock and roll. Nalazio sam se petnaest tisuća kilometara daleko od kuće, u nekom indijskom selu, i to mi je bila posljednja stvar na pameti. Ipak, to što je George Harisson iz Beatlesa tako ozbiljno prihvatio duhovni život jako me razveselilo. Osjećao sam da mi je poput brata s kojim dijelim dragi mi uzor. Kako je malen i prekrasan ovaj svijet, pomislio sam. Na stepenicama na Keši Ghatu, pored moga novostečenog prijatelja, na sjevernom sam dijelu neba opazio meteorsku kišu. Šjamasundar je pogledao u vis i počeo mi pričati o Šrila Prabhupadinoj posjeti Rusiji. U ono vrijeme, nitko nije mogao ući u Rusiju zbog željezne zavjese. 314

Ipak, Krišna je još jednom otvorio vrata kako bi uslišao želju svoga posvećenika. „Nismo imali ni planova, ni dobre hrane. Odsjeli smo u malenim, loše osvijetljenim sobama. Svuda je vladalo depresivno ozračje straha, opresije i zlovolje. Pitali smo se što da tamo radimo pet dana.” Jednog je dana Šjamasundar šetao Crvenim trgom gdje je upoznao sina indijskoga veleposlanika i nekoga ruskog mladića po imenu Anatolij koji se vratio s njim u hotel da bi upoznao gurua. „Anatolij je tri dana i noći ostao uz Prabhupadu i poput spužve upijao sve što ga je Prabhupada učio. Prabhupada ga je vrlo dražesno, šaljivo i precizno poučio potpunom procesu svjesnosti Krišne. Prabhupada i ja smo potom zajedno otišli iz Moskve. Ali od onoga sjemena, Krišnina se učenja poput vatre potajno šire iza željezne zavjese.” Gledao sam uz riječni tok prema obzoru i prisjećao se odrastanja u Americi gdje su nas zadojili strahom od Rusa. U strahu od ruskih bombaških napada, učitelji bi u školi simulirali uzbunu te nas učili kako da se sakrijemo pod stol ako se što takvo dogodi. Štoviše, nekoliko je naših imućnih susjeda izgradilo nuklearna skloništa u svojim dvorištima i napunila ih svakojakim namirnicama. Na vrhuncu hladnoga rata, Šjamasundar i Šrila Prabhupada bili su u Moskvi i blaženo poučavali jednog Rusa putu bhakti joge. „Zašto je Šrila Prabhupada u Indiju doveo toliko vas posvećenika sa Zapada?” Šjamasundar se zamišljeno zagledao u daljinu prije nego što mi je odgovorio. „Prabhupada nam je često govorio da istinska religija u ovoj zemlji polako nestaje. Umjesto Boga, rekao je, ljudi priželjkuju televiziju i aute.” Sjetio sam se onoga gurua varalice kojeg sam sreo u Janakpuru. Njegova najveća želja bila je da bude bogati Amerikanac. „Mislim da se ovdje vratio i poveo neke od nas kako bismo ljudima u Indiji poručili: ‘Pogledajte! Ovi mladići i djevojke sa Zapada imaju sve; televizije, aute, i više stvari no što ćete ih vi ikada imati, a svejedno nisu bili sretni sve dok nisu pronašli Krišnu. Vi imate nešto što oni žele, Krišnu, i stoga biste ga trebali izvoziti.’ Prabhupada je često govorio da bi svijet uistinu mogao procvasti zahvaljujući indijskoj filozofiji i američkom bogatstvu. Nas, posvećenike sa Zapada, naziva svojim ‘rasplesanim bijelim slonovima’!” Smijao sam se i razmišljao kako je samo odlična ideja spajanja 315

istočnjačke filozofije sa zapadnjačkim bogatstvom i tehničkim dostignućima. Shvatio sam da sam bio toliko unesen u vlastitu potragu za Bogom da nisam ni pomišljao na to da duhovnost približim drugima. „Kako vas prihvaćaju ljudi u Indiji?” upitao sam. „Gdje god da krenemo u Indiji, ljudi nam priređuju radosne svetkovine dobrodošlice. Ipak, Šrila Prabhupada ponekad dobiva i negativne kritike, pa čak i prijetnje smrću, zato što je inicirao ljude sa Zapada, zanemario pravila kastinskoga sustava i dodijelio ženama svećeničke dužnosti.” To me se dojmilo. Putujući Indijom, i sâm sam se osvjedočio koliko su niže kaste i žene potlačeni, što je bilo uistinu žalosno. Šrila Prabhupadina hrabra borba protiv takva ponašanja me je nadahnula. Šjamasundar je nastavio: „Šrila Prabhupada je pravi revolucionar.” Potom se sagnuo, poškropio lice vodom iz rijeke da se osvježi, pa ustao i protegao se. „Krišnadas, doista te je lijepo vidjeti. Ima li išta drugo što mogu učiniti z tebe?” „Što da kažem?” podigao sam se i ja. „Silno sam zahvalan.” Položio sam ruku na njegovo rame. „Oduzeo sam ti mnogo vremena. Vidjet ću te sutra na predavanju.” Šjamasundar se na to nasmijao: „Hvala ti. U pravu si. Bolje bi mi bilo da se vratim.” Posegnuo je i uhvatio me za ruku. „Šrila Prabhupada će se obradovati kad čuje da smo se sreli.” Gledao sam ga kako hita dalje i osjećao duboku zahvalnost kao i sve veću znatiželju.



316

D

13

ragocjeni, tihi trenuci tik pred zoru prirodno su budili osjećaj blizine Bogu. Ustao sam sa svoga ležaja na obali i požurio na jutarnje predavanje. „Sve ima duhovni potencijal”, počeo je Šrila Prabhupada, kao da nastavlja na ono o čemu sam razmišljao. „Sve je Gospodinova energija. Materijalna svjesnost nije ništa drugo doli zaborav da neki predmet ima odnos s Bogom. Duhovna je svjesnost kad uočimo da je sve povezano s bogom i kad sve koristimo za posvećeno služenje.” Na to je Prabhupada kucnuo po mikofonu da bi naglasio svoje stajalište. „Uzmimo za primjer ovaj mikrofon. Ako se upotrijebi za pjevanje pjesama o svjetovnoj strasti, materijalan je. Ako se pak koristi za pjevanje o Gospodinovim slavama, duhovan je. Sve je to pitanje svjesnosti. Sve želimo upotrebljavati u duhovne svrhe. Bhakti joga je umjetnost kroz koju se materijalna energija preobražava u duhovnu zahvaljujući duhu posvećenosti.” Njegove su me riječi potresle poput zemljotresa. Ovo je revolucionarna ideja, pomislio sam. Ona iz temelja urušava moju predodžbu nevezanosti. Prije toga sam pretpostavljao da nevezanost znači da se svega odreknemo i imamo tek onoliko koliko nam je potrebno za golo preživljavanje. Kad sam iskreno zagledao u svoje srce, morao sam priznati da sam na suptilan način bio ponosan na život koji sam vodio u Indiji te sam svoj život čak smatrao boljim od onoga koji vode ljudi na Zapadu. Ali možda je ideja o nevezanosti samo još jedan proizvod ega koji sam sebe zavarava, a mene navodi da se osjećam boljim od drugih. Moj se pogled na svijet izmijenio. Lako je bilo misliti kako su prelijepe šume Vrindavana i božanstva duhovne prirode. Ali, mikrofon? Sjetio sam se kako sam osuđivao Prabhupadine sljedbenike Zapadnjake koji su nosili kamere i opremu za snimanje. Kako je budalasto bilo što sam ih gledao svisoka i osjećao se boljim zboga svoga asketskog života. Sad mi je jasno da je nevezanost samo onoliko sveta koliko njeguje poniznost, poštovanje i ljubav. 317

Šrila Prabhupada je upravo slomio moju obmanu sa samo nekoliko riječi. Ego mi se osjećao izbatinan, ali bio sam zahvalan. Rečeno je da sveta osoba može biti mekša od ruže ili tvrđa od groma. Jutros je neki gost navodio ispriku za isprikom ne bi li opravdao svoje nemoralno ponašanje i duhovnu slabost. Šrila Prabhupada ga je poslušao, a onda zagrmio: „Ako si slab, popravi to. Bez odlučnosti, nemaš karaktera. Po čemu se, onda, razlikuješ od životinje?” Čovjek se ispuhao poput probušena balona. Poklonio se Prabhupadi i obećao činiti ono što je znao da je ispravno. Kad je bilo potrebno, Šrila Prabhupada je znao biti vrlo strog kako bi naglasio koliki je obim nečijeg problema. Njegove su oštre riječi djelovale poput skalpela u rukama iskusnoga kirurga koji se instrumentima koristi kako bi liječio. Šrila Prabhupada je to ovako objasnio: „Duhovni učitelj treba imati hrabrost britanskoga generala a srce bengalske majke.” Potom nam se Šrila Prabhupada svima molećivo obratio: „Kad se kaplja vode odvoji od oblaka, prozirna je. U dodiru s blatom zamuti se. Kad je filtriramo, iznova poprima izvorne značajke. Isto se tako naša izvorno čista svjesnost zamuti u dodiru s materijalnom energijom. Kad pjevamo Gospodinova imena, opet ćemo oživjeti svoje prirodno, blaženo stanje.” Objasnio je kako moramo nadići sektaška poimanja te shvatiti da Bog ima mnoga imena koja su sva obdarena njegovim božanskim moćima. „Ime ‘Krišna’ znači sveprivlačan”, rekao je. „Sveprivlačan je jer u njemu počiva sva ljepota, znanje, snaga, bogatstvo, slava i odricanje. Pojedinca smatramo velikim ako i u malenoj mjeri posjeduje neku od navedenih odlika. Bog je velik jer je izvor svih tih obilja koja i sam posjeduje u neizmjernim količinama. To se označava pojmom Svevišnja Božanska Osoba.” Rekao je kako se, što više slušamo o Krišni, sasvim prirodno sve više u nama budi uspavana privlačnost koju naša duša osjeća prema njemu. Put bhakti temelji se na slušanju o Krišni i pjevanju njegovih svetih imena. Kako se budi naša ljubav, tako se u nama budi i polet za služenjem. Često sam čuo izraz „Bog je velik”. Ovo objašnjenje koje mi je pokazalo koliko je točno velik, oduševilo me je toliko da su me prošli srsi.

318

I

ste sam večeri sjedio na brdu okrunjenom drevnim hramom Madana Mohane. S pogledom na rijeku Jamunu, čitao sam molitvu koju je Šrila Prabhupada napisao na onom teretnom brodu usred oceana na putu za Ameriku. Bilo mu je sedamdeset godina te je putem pretrpio dva uzastopna srčana udara. U džepu je imao samo sedam dolara u indijskoj valuti i nije poznavao nikoga izvan granica Indije. Nakon trideset dana na pučini, brod se usidrio u bostonskoj luci gdje je Prabhupada sastavio vrlo osobnu molitvu Gospodinu Krišni. Nekoliko godina kasnije, njegovi su je sljedbenici slučajno pronašli u nekom starom sanduku. U osami na onom brdu, lišće na stablima šuštalo je na vjetru, a u daljini se čulo mukanje krava i dovikivanje lađara. U svome utišalom umu meditirao sam na nekoliko ulomaka iz djela koje je postalo poznato kao „Molitve s Jaladute“, a koji su ovako glasili:

Dragi moj Gospodine Krišna, tako si silno ljubazan prema ovoj beskorisnoj duši, ali ne znam zašto si me doveo ovdje. Sada možeš učiniti sa mnom što god želiš. Pretpostavljam da ovdje imaš neki zadatak za mene. Zašto bi me inače doveo na ovo užasno mjesto? Gospodine, na neki si me način doveo ovdje da govorim o tebi. Gospodine moj, uspjeh ili neuspjeh ovisi samo o tvojoj volji. O, duhovni učitelju svih svjetova! Jednostavno mogu ponavljati tvoju poruku. Ako želiš, možeš moju moć govora prilagoditi njihovu razumijevanju. Samo će tvojom bezuzročnom milošću moje riječi postati čiste. Kada ova transcendentalna poruka prodre u njihova srca, sigurno će osjetiti radost i tako se osloboditi sve nesreće. Gospodine, ja sam poput lutke u tvojim rukama. Zato, ako si me doveo ovdje da plešem, učini da plešem, učini da plešem, o, Gospodine, učini da plešem po tvojoj volji.

319

Nemam posvećenosti, niti znanja, ali imam čvrstu vjeru u Krišnino sveto ime. Dobio sam titulu Bhaktivedanta, titulu onoga tko ima posvećenost i znanje, i sada, ako želiš, možeš oživotvoriti pravo značenje Bhaktivedante. Potpisani, najnesretniji, beznačajni prosjak, A. C. Bhaktivedanta Svami, Na palubi broda Jaladute, Commonwealth Pier Boston, Massachusetts, S.A.D. 18. rujna, 1965. S brda sam se zagledao u Jamunu koja je vijugala nizinom. Meditirao sam na Šrila Prabhupadinu molitvu. Mislio sam o sličnostima između mojega napornog putovanja iz Amerike u Indiju u potrazi za učiteljima koji će mi dati znanje o Bogu i Šrila Prabhupadina nevjerojatnog putovanja iz Indije u Ameriku u potrazi za učenicima kojima će pružiti znanje o Bogu. Možda Bog, pomislio sam, otkriva svijetu pravu ljubav kroz živote onih koji ga vole. U Prabhupadinoj sam molitvi vidio poniznost kako izvire iz srca čovjeka koji je ostavio sve radi duhovnog napretka drugih. Nasmrt bolesni starčić bez pare u džepu, sam u stranoj zemlji preklinje boga za samo jedan blagoslov: da ga bog upotrjebi kao oruđe njegove milosti.

R

ano sljedećega jutra na obali rijeke probudila su me daleka hramska zvona, ali sam ostao ležati još dugo, gledajući u jutarnju zvijezdu. Sjećao sam se molitve koju sam prošle noći pročitao. Danas je Šrila Prabhupadin osmi i posljednji dan u Vrindavanu. Po običaju, okupao sam se u hladnoj vodi i neko vrijeme stajao uronjen do ramena, moleći se. Nježna je mjesečina sjajila nad obrisima hramskih kupola u daljini. Tišina je prekrila eter poput prekrivača od perja. U ovo doba dana, jedina mi je družica bila samoća. Tresući se od hladnoće, stisnuo sam dlanove i prste svojih ruku jedne o druge te se pomolio Šri Radhi i Šri Krišni da me vode. Onda sam se popeo na obalu, iscijedio vodu iz odjeće te je opet oko sebe omotao, cijelo vrijeme dršćući od zime. Sjeo sam pjevati Gospodinova sveta imena na drvenoj brojanici, obuzet mislima o Šrila Prabhupadinu odlasku iz Vrindavana kasnije u danu. 320

Nakon sat vremena, dugim sam koracima hitao po tamnim vrindavanskim uličicama željan da čujem Šrila Prabhupadin posljednji govor. U mirnoj zori, zvonila su hramska zvona i gongovi, vjernici pjevali, a prodavači otvarali trgovine. Kad sam stigao, sjeo sam na tlo. Dvorana je bila prepuna učenika i gostiju koji su nježno pjevali maha-mantru uz ritam glinenoga bubnja i cimbala. Hladnoća zimskoga jutra neke je zamotala u vunene šalove, kape i džempere. Zapaljeni mirisni štapići širili su slatki miris sandalovine, a među ljudima se istovremeno osjećala tuga i radost. Nitko nije želio da Šrila Prabhupada ode iz Vrindavana. Šrila Prabhupada je ušao, a kirtan je postao glasniji i brži. Kad je sjeo na za njega pripremljeno povišeno mjesto, sve se stišalo. Zrake izlazećega zimskoga sunca prikrale su se kroz prozor te ga okupale svjetlom. Papige su vani pjevale svoje pomno skladane pjesme. Ptičjoj je simfoniji Šrila Prabhupada dodao skladnu zvonjavu malenih mjedenih cimbala koje je svirao prstima. Zatvorio je oči i otpjevao krasnu molitvu u tradiciji bhakti: „Đaja Radha Madhava Kunđabihari, Gopiđana Vallabha, Girivara-dhari”. Dok je pjevao o ljubavi između Gospodina i njegovih ljubavlju ispunjenih posvećenika, ja sam slušao glas svoga srca. Šrila Prabhupadina me ljubav prema Bogu osvaja. Šrila Prabhupadino pjevanje teklo je mi kroz uši pa u prsa. Osjećao sam da je sve što mi se do tada zbivalo u životu, svojevrsna urota koja me je vodila do ovoga trenutka. Iz srži moga bića navrlo je raspoloženje u kojemu sam prigrlio spoznaju da je Bog razotkrio moga gurua. Osjećao sam da mi se duša podiže i vrti na golemom valu vjere koja me uronila u ocean zahvalnosti. U tomu nepoznatom mi stanju, srce mi je preplavila radost. Sjetio sam se prvoga susreta sa Šrila Prabhupadom u Mumbaiju. Tada mi je glas u srcu rekao: „Ovo je tvoj guru.” Usprkos tomu, nisam bio ni uvjeren ni spreman prihvatiti što mi je glas nalagao. Dok mi se um borio sa srcem, ja sam naputak zanemario i nastavio tragati. Potraga me najzad dovela do Vrindavana i Krišne. Sada mi je um i srce uskladila moć beskrajno veća od njih samih. Da, da, čuo sam svoje srce kako se raduje. Moja potraga, koja je započela na drugom kraju planeta, u Highland Parku, u Illinoisu, najzad me je donijela do stopala moga gurua. Toga sam trena shvatio da nema boljega cilja za moj život nego pomagati Šrila Prabhupadi da širi Božju ljubav 321

u svijetu. Toliko sam čeznuo da budem i najmanje oruđe u tom samilosnom pozivu! Polako su mi se javile i druge misli. Sjetio sam se egipatskoga mistika na Himalaji koji je bio prorekao: „Moraš ustrajati i biti strpljiv. Prepoznat ćeš onoga koga tražiš uz pomoć sile koja je jača od tebe. Vjeruj u ono što sam ti rekao. To je tvoja sudbina. Tvoj će ti učitelj doći. ” Njegovo se pretkazanje ostvarilo. Moj mi je Gospod razotkrio sjeme vjere u moga učitelja. Činilo mi se da plivam u moru euforije. Ipak, samo je nekoliko zemaljskih trenutaka prošlo kad sam se morao iskreno suočiti sa stvarnošću.

Jesam li doista sposoban ostati vjeran učenjima svoga gurua? Na svijetu postoji nebrojeno mnogo izazova. Osramotiti ga bilo bi nezamislivo nezahvalno. Isto tako, iako ih počinjem poštovati, njegovi su učenici sa Zapada toliko drugačiji od mene. Mogu li živjeti među njima? Silno vjerujem u njega, ali malo u sebe. Iskreno gledajući, jesam li doista kvalificiran da mu postanem učenikom?

U oči su mi navrle suze, prošli su me srsi, a srce mi je udaralo toplim osjećajima kad sam zaključio da nisam kvalificiran, ali da sam spreman pripremiti se za to.

J

utarnje je sunce štitilo svijet od hladnoga zimskog jutra, a ja sam odlutao u poveliku skupinu ljudi koji su se okupili pozdraviti Šrila Prabhupadu i njegove sljedbenike. Nakon nekoliko trenutaka, gomila me je odgurala točno pred njega. Oči su nam se srele i pogledali smo se. Obuzeo me je mističan osjećaj da sâm Gospodin kroz Šrila Prabhupadine oči gleda u moju dušu te da sve oko nas nestaje. Šrila Prabhupada je mirno stajao i čekao da nešto kažem. Stegnuta grla i s vrtlogom zahvalnosti u grudima, sramežljivo sam rekao: „Šrila Prabhupada, želim ti ponuditi svoj život.” U tihom trenutku koji je uslijedio, prošlo je nebrojeno mnogo vremena. Potom je dobrostivo dodirnuo moje ruke sklopljene u molitvi vršcima svojih prstiju i nježno se nasmiješio. Njegove su oči, vlažne od ljubavi, bile kao u oca koji dočekuje kući razmetnoga sina nakon nebrojenih godina izbivanja. U njegovu sam pogledu vidio beskrajno, bezvremeno more mudrosti. Osjetio sam duboku i osobnu ljubav što mi je pružala 322

utjehu koju dotada nisam poznavao. Lagano je kimnuo i rekao: „Da. Kod kuće si.” Plima zahvalnosti pogurala mi je suze u oči te sam mu se poklonio, trudeći se istovremeno obuzdati naviruće osjećaje. Šrila Prabhupada je nakrenuo glavu, dodao štap za hodanje mojemu prijatelju Šjamasundaru i zakoračio u auto, smiješeći se i klanjajući se glavom svojim prijateljima i obožavateljima. Gledali smo kako cijela skupina nestaje na obzoru te smo sve vrijeme klicali, mahali im i plakali. Napomičan sam stajao i pijlio u jutarnje nebo bez oblačka. Danas se, osjećao sam, sunce vjere izdiglo nad sjenama u mom umu. Bilo je to sunce za koje sam vjerovao da nikad neće zaći Iz srca mi je navrla zahvalnost. Sve sam one opasnosti i teškoće prošao radi ovoga blagoslova. Cijelo sam vrijeme putovao u potrazi za tim blagom. Srce me je boljelo i duša žudjela za tim neprocjenjivim trenutkom. Bog mi je razotkrio moj put. Magla sumnje i bojazni raspršila se je, pa sam se našao pred potpuno prosvijetljenim duhovnim učiteljem kojemu sam mogao posvetiti svoj život. Otkrilo mi se ono za čim sam prolio nebrojene suze i uputio tisuće molitvi. I još na tako dražestan način. Bio sam bezgranično veseo. Šrila Prabhupadina božanska osobnost otjelovljivala je učenja koja sam našao u srcu svih tradicija koje sam proučavao. Okusio sam bezvremenu ljubav i mudrost blistava skupa svetaca koje su navirale s njegovih ustiju i topile sve moje sumnje. Prenosio je poruku što se vijekovima čuvala u neprekinutom lancu učitelja koji nas uče kako spoznati svoj prisni odnos sa sveprivlačnim Voljenim. U mom se srcu probudila vjera da je taj ponizan, rastom sitan svetac potpuno zaljubljen u Krišnu i da je Krišna, Svevišnji Gospodin, potpuno zaljubljen u njega.

N

ije mi bio običaj uspoređivati učitelje tijekom svoga putovanja, niti razmišljati koji je bolji od kojega. Naprosto sam njihova učenja i doživljaje s njima upijao poput spužve, s vjerom da će mi Bog razotkriti moj put i mojega gurua. U Mumbaiju je Šrila Prabhupada prvi puta posadio sjeme našeg odnosa u moje srce. Bilo je to poput duhovnoga začeća. Ono je ostalo skriveno, u gestaciji, dok sam tražio put do Krišninoga rodnog mjesta u Vrindavanu i tamo se udomaćio. Devet mjeseci od duhovnoga začeća, sjeme je 323

rodilo u ovoj svetoj zemlji. Osvrnuo sam se na svoj život i počeo prepoznavati nevidljivu ruku mojega Gospodina koja me je nosila. Sva sam razdoblja u svom životu vidio kao prekrasne blagoslove. Sagledao sam doba radosti i tuge, ponosa i sramote, uspjeha i neuspjeha – a sva su me vodila naprijed na mom putu. Spomenuo sam se ljudi poput Kailaš Babe koji su me obasipali privrženošću, a i onih koji su me prezirali ili kovali planove da me unište, poput napasnika u Istanbulu. Svi su oni bili dio jedne prekrasne namjere. Baš kao što se voda rijeke naposljetku slijeva u more, životno me je poslanje najzad dovelo do stopala mojega Krišne i voljenoga mi gurua. U suzama zahvalnosti, osjećao sam moga Gospodina kako mi govori: „Ja sam ovdje. Ja sam taj koji te je ovamo doveo, a to je onaj kojemu pripadaš. ” Izgubljen u mislima, odšetao sam do malene sobe u drevnome hramu gdje je Prabhupada proveo šest godina kao osamljenik. Sjeo sam na tlo u malenoj prostoriji u kojoj je Prabhupada nekoć kuhao te pogledao kroz prozor. Nisam mogao vjerovati onome što sam vidio. Samo nekoliko metara dalje od Šrila Prabhupadine nastambe, nalazio se samadhi Rupe Gosvamija. Bilo je to isto ono mjesto gdje sam doživio otkrovenje koje mi je promijenilo život i gdje mi se konačno otkrio moj duhovni put. Vratio sam se na svoje mjesto na obali rijeke i podsjećao se na doživljaje toga nezaboravnog dana. Zanoćalo je. U tišini mjesečine, razmišljao sam o svojoj opčinjenosti rijekama koja me pratila dok sam putovao. Svaka me je rijekla vukla k svojim obalama na kojima me je njegovala mudrošću i pružala mi utočište. U duhu sam u Jamuninim valovima vidio onaj potočić u Gettysburgu, rječicu u Luxemburgu, amsterdamske kanale, londonsku Temzu, Tiber u Rimu i prekrasnu Gangu. Svaka mi je šaputala u kritičnim vremenima kada bih je najviše trebao. Gledajući blagi tok Jamune, meditirao sam na to kako je počela svoje putovanje u Himalaji, protekla šumama pored nastambi jogija i mudraca te se najzad, neodoljivo privučena nečim jačim od sebe, našla u Vrindavanu. Slično tome, mislio sam, i ja sam, kad sam došao u Indiju, počeo svoje putovanje na Himalaji gdje me je rijeka moje sudbine pronijela kroz šumske nastambe jogija i mudraca. Onda me je nešto jače od 324

mene samoga neodoljivo privuklo u Vrindavan, zemlju bhakti, i najzad do stopala moga gurua. Pogledao sam dolje u rijeku obasjanu mjesečinom. Ugledao sam obris svojega odraza. Sve mi je vrijeme u rijeci života Gospodin pokušavao pokazati tko sam to doista ja. Legao sam na zemljanu obalu i sjetio se kako sam se znao moliti svome Gospodinu u spavaćoj sobi u Highland Parku. Nasmiješio sam se: „Da. Cijelo si me vrijeme slušao.”

325



B

14

io je travanj 1972. i skoro je četiri mjeseca prošlo od Šrila Prabhupadina odlaska iz Vrindavana. Odkad je otputovao, ja sam bio unesen u svoje duhovne prakse u tihim šumama i provođenju vremena posjećujući ljude i hramove koje sam toliko zavolio. Nadao sam se da ću ostati zauvijek, ali mi je viza uskoro istjecala i bližio se dan moga odlaska iz Vrindavana i Indije. Dan kad sam se na tajanstven način našao ovdje na dan Krišninoga rođenja dok sam putovao za Himalaju, sad mi se činio tako dalek. Ovdje mi se otkrilo sve ono za čim sam žudio: moj duhovni put i moj voljeni guru. U posljednjim danima prije odlaska, poklonio sam se šumi te svim hramovima i ljudima koji su mi zarobili srce. Svaki trenutak koji je koji je mi ovdje preostao smatrao sam ničim zasluženom srećom. Jednoga jutra, samo nekoliko dana prije odlaska, sjedio sam s Ghanašjamom i nekoliko naših prijatelja u njegovu hramu unutar ormara, gdje su me obasuli ljubaznošću i poklonima kako bih se lakše sjećao Vrindavana. Posvećenica iz Australije po imenu Radha Dasi, koja je bila sljedbenica Šripad Babe i jedina Zapadnjakinja u Vrindavanu osim Asima i mene, poklonila mi je bilježnicu u kojoj je naslikala različite scene iz Vrindavana kako bih se osjećao kod kuće čak i dok sam daleko odavde. Na dan prije moga odlaska, Asim i ja smo posjetili mjesto koje nam je bilo jako drago, brijeg Govardhan. Hodočasnici i sveci obilaze ovo brdo već tisućljećima te odaju počast čak i najmanjemu kamenčiću s njegova tla, jer su se upravo ovdje odvile najintimnije ljubavne zabave između Radhe i Krišne. Sa samo sedam godina, Krišna je bez muke podigao taj brijeg i držao ga sedam dana jednim jedinim prstom poput kišobrana, kako bi zaštitio svoje posvećenike od razorne kiše. Među mirnim šumama, jezerima, kravama i stotinama posvećenih hodočasnika, prohodali smo dvadeset i dva kilometara oko brda Govardhana, osjećajući i radost i tugu, jer me već sljedećega dana 326

neće biti. Kad sam se vratio u selo Vrindavan, lutao sam unaokolo po najmilijim mjestima. Usput sam na svakomu mjestu skupio malo prašnjave zemlje koju bih usuo u platnenu vrećicu tako da ponesem Vrindavan kamo mi sudbina odredi da moram poći. Molio sam se Krišni: Kamo god me život odnese, molim te, dozvoli mi da te uvijek čuvam u svom srcu. . Te sam noći na obali Jamune sjedio pod svjetlom zvijezda i pjevao svoju mantru. U zoru sljedećega jutra, Asim me otpratio do željezničke postaje u Vrindavanu gdje smo sjeli na vlak za Mathuru. Kad smo se ukrcali, podijelili smo svoje osjećaje i najdražu nam hranu, vrađanske rotije i gura. Moje su oči zasuzile pri pomisli koliko će mi nedostajati ta hrana siromašnih seljana. „Ne znam kad ću opet vidjeti vrađanske rotije i gur.” Asim se nasmijao i pružio mi platnenu torbu. „Otvori je, molim te. ” Bila je ispunjena s dvadesetak debelih vrađanskih rotija i grudom gura. Na željezničkoj postaji u Mathuri, sišli smo i čekali vlak koji će me iz indije odvesti u Nepal. Na tom sam se peronu pozdravio od svoga prijatelja i brata. Dijelili smo nezaboravna iskustva. Dok je vlak doklopotao do postaje, ja sam se borio ovladati emocijama. Nisam mogao vjerovati da moram napustiti mjesto koje mi je bilo toliko drago i na kojemu mi je Krišna uslišio molitve. Suze su mi tekle niz lice, a Asim je mi je suosjećajno stisnuo ruku. Nasmiješio se je kroz suze i izgovorio blagoslov: „Krišnadas, gdje god se sjetiš Krišne, tamo ćeš naći Vrindavan. Ja ću se moliti za da nam se vratiš.” Nisam mogao govoriti, jer me je bol razdvojenosti već sasvim shrvala. Sklopljenih smo dlanova razmijenili praname. „Hvala ti za sve”, rekao sam tiho i popeo se. Dok je lokomotiva brektala na odlasku, pozdravio sam Vrindavan, svoj duhovni dom.

D

ok sam putovao u Katmandu, pitao sam se hoće li me što čekati u uredu American Expressa. Ocu sam pisao da ću se sam snaći u vezi sredstava za povratak, no on je silno želio da me vidi što prije, pa mi je poštanskom novčanom uputnicom poslao 350 dolara za avionsku kartu. U indijskoj ambasadi u Katmanduu izdali su mi novu dvotjendu tranzitnu vizu za Indiju odakle ću letjeti iz New Delhija u Belgiju, a otamo za Ameriku. 327

Prije odlaska iz Katmandua, sjetno sam se prošetao do Svajambhunatha i zagledao se u subonosno rižino polje na kojem sam susreo Garyja. Moj mi je stari prijatelj nedostajao. Otkad smo se razdvojili, u mom se životu zbilo toliko toga dramatičnoga. Čeznuo sam to podijeliti s njim. Još uvijek živim poput lutalice bez doma. A on? Trebalo se dogoditi još jedno čudo da bismo se opet sreli. Onda sam se zaputio niz obalu rijeke Bagmati do Pašupatinatha. Sjeo sam uz rijeku pod mjesečinom i sjećao se svojih čeznutljivih suza koje sam ovdje prolio prije godinu dana. Razmišljao sam o pregršti blagoslova koje sam otada primio. Ujutru sam se oprostio od toga mjesta te sam se, kao osamljeni lutalica, ukrcao na teretni dio kamiona koji je krenuo za dolinu Pokhara po jednoj od najljepših trasa za Indiju. Himalajski vrhovi koji su okružili dolinu bili su pokriveni snijegom. Pronašao sam mjesto gdje ću odsjesti. Bila je to spilja sakrivena u strmoj litici, visoko iznad rijeke. Sljedećih sam sedam dana svakodnevno veslao kanuom do središta jezera Phewala gdje sam od zore do sumraka meditirao. Toga tjedna nisam vidio ni žive duše osim nekoliko seljaka i ribara. Sedmoga sam se dana, samo dva dana prije no što će isteći moja nepalska viza, nježno obratio planinama, nebu i vodi: „Zbogom tebi, o, prekrasna Pokhara, jer sutra moram poći.” Odveslao sam do obale, odložio veslo na kanu i zaputio se preko polja obasjan zrakama zalazećeg sunca. Na nekoj mračnoj cesti, hodao sam sam kroz zabačenu šumu i baš se namjerio spustiti u svoju pećinu, kad je pored mene je prodrndao autobus. Čim sam zakoračio niz liticu, začuo sam neobičan urlik. Iz znatiželje sam se okrenuo. Autobus je zastao na oko dvadesetak metara dalje i odvezao se. U polumraku sam vidio sablasnu priliku kako trčkara prema meni. Hoće li me napasti? Da bježim? Avet se bližila, a ja sam naprezao oči da je bolje vidim. Korak po korak, razabirao sam kako doista izgleda. Ma je li to moguće? O, Bože, jest! „Gary!” poskočio sam visoko u zrak i pojurio mu u susret. Zagrlili smo se podivljali od radosti i neopisivo zahvalni. Zapanjeni, jedino što smo mogli izgovoriti je: „Ovo je božja volja.” Za Garyjem, je iz mraka dotrčao još jedan poznati lik. Tko je pak to? Nemoguće. Bio je to naš prijatelj Hackett iz Brooklyna. U Hackettovu sam domu primio Garyjev poziv koji me je odaslao na ovoputovanje. 328

Riječi koje je Hackett izgovorio kad je čuo da idemo u Europu, odjeknule su mi u srcu: „Upamtite dobro dečki, naći ću vas, bili vi u raju ili u paklu.” I, baš kako je rekao, našao nas je na 800 metara nadmorske visine, u raju jedne himalajske doline. Gotovo dvije godine kasnije, nas smo trojica stajali pod zvijezdama na zabačenoj nepalskoj planini, potpuno zaneseni. Pozvao sam ih da sa mnom provedu noć. Slijedili su me niz strmu liticu i do zaravanka pored moje spilje. Moje je prijatelje zapanjilo mjesto na kojemu sam odsjeo – primitivna spilja unutar neke litice, daleko od svega. Sjedili smo na kamenu podu. U znak dobrodošlice, ponudio sam im rižu i vodu s potoka te nešto onih vrađanskih rotija i gura. Jeli su prstima, jer nitko nije imao pribora za jelo. Gary je odložio svoju drvenu posudu i rekao: „Jutros smo autobusom otišli iz Katmandua. Mislili smo planinariti.” Onda se počešao po glavi, još uvijek se čudeći našem susretu. „Monk, ili Richard, ili kako se sada zoveš? ” „Neki me ljudi zovu Krišna Das.” „Dakle, Krišnadas, dok sam se vozio autobusom, spavao sam. U trenutku kad sam otvorio oči, svjetla autobusa su te obasjala dok si se spuštao niz liticu. Povikao sam vozaču da stane te iskočio van u ovom bespuću.” Nasmijao se od uha do uha. „Nitko nikad ovome neće vjerovati.” Hackett se nije mogao obuzdati. Ispustio je svoju posudu na tlo te viknuo: „Vidio sam to vlastitim očima, a ni sam ne vjerujem!” Oči su mu misaono zablistale. „Izgleda da ste u pravu kad kažete da postoji nekakav Bog.” Utihnuli smo u čudu. Gledali smo sneno u sjene planina iznad doline s naše male visoravni. Najzad sam prekinuo tišinu: „Jako mi je žao što ću ovo reći, ali sutra u zoru moram poći odavde.” Ipak, pred nama je bila cijela noć pod mjesečinom. Hackett je bio mrtav umoran od napornoga putovanja autobusom, pa je brzo zaspao iako se svojski borio protiv sna. Gary i ja smo imali toliko toga za podijeliti. Ispričao mi je kako je i on živio kao sadhu te posjećivao ašrame i sveta mjesta. Ja sam mu pričao o Vrindavanu. Razmislio je o mojim teškim okolnostima, pa se osmjehnuo od uha do uha: „Tko će tebe shvatiti, Krišnadas? Uza sav novac koji ti je otac poslao, još uvijek odsjedaš u spilji. Nevjerojatno.” 329

Nisam o tome ni razmišljao dok on to nije spomenuo. „Da, Gary,” priznao sam, „prošlo je toliko vremena da sam već zaboravio kako trošiti novac.” Na tomu mističnom mjestu s pogledom na dolinu rijeke, razgovarali smo o iskustvima i spoznajama koje su nam donijela naša traganja. Čitavu smo noć gledali preko doline i u okolne planine koje mjesec uresio srebrnkastim svjetlom. Pod nama je rijeka pjevala svoju postojanu pjesmu. Gary je vidio mnoge moje preobrazbe. Kao djeca smo se zajedno igrali, išli zajedno u školu i zajedno ulijetali u nevolje. Kao tinejdžeri, bunili smo se protiv društvenih normi i pridružili se kontrakulturi. U Europi smo proučavali umjetnost i kulturu novih mjesta. On je pratio razvoj mojih duhovnih čežnji koje su mi postupno oblikovale sudbinu. Zajedno smo putovali dok me je moj poziv vukao na molitvu u sinagoge, samostane i katedrale te na meditaciju u spiljama i planinama. Slijedio sam taj unutarnji poziv kada sam otišao iz one spilje na Kreti. Potom me je Gary godinu dana kasnije pronašao u rižinom polju u Nepalu. Bio sam tvrdokorni asket vičan životu odricanja s jogijima i lamama. U to sam vrijeme još uvijek čeznuo za svojim putem i svojim guruom. Večeras je moj prijatelj našao svoga staroga druga koji je sada odlučno kretao putom koji mu je razotkrio Jedan Bog. Gospodin me je odveo mojemu voljenom duhovnom ocu, Šrila Prabhupadi, čija mi je božanska milost udahnula vjeru i ljubav. Sada sam se svim srcem trudio razviti poniznost, ljubav prema Krišni i istinski duh služenja čovječanstvu. Zora je svitala, a niz Garyjev je obraz potekla suza i kanula mu na bradu. Prošaptao je: „Sretan sam zbog tebe, brate moj. Bog ti je uslišio molitve.” Nasmiješio se: „Bilo je to nevjerojatno putovanje.” Zatvorio sam oči i duboko udahnuo. Došlo je vrijeme da iznova kažemo zbogom. Zagrlili smo se snažno i poželjeli si sreću na putu. Uz osmijeh sam se okrenuo i popeo uza strmo brdo do ceste. „Brate moj”, dozvao me je Gary. Na pola puta prema cesti, pridržao sam se rukom za stijenu i pogledao prema Garyju koji je stajao na zaravanku. Činio mi se izgubljen i na rubu plača. Pogladio se po bradi i doviknuo mi: „Pitam se, hoćemo li se ikada ponovno sresti?” Poledao sam himalajsku pećinu koja mi je pružila okrilje i osluhnuo 330

očaravajuću pjesmu rijeke. Proplakao sam od zahvalnosti i doviknuo mu: „Vjerujem da hoćemo, ako nastavimo slijediti zov svoga srca.”

U

delhijskoj zračnoj luci ukrcao sam se na avion Air Indije koji je letio za Aston u Belgiji. Bio sam odjeven u svoju prosjačku odjeću, a sa sobom sam imao samo jednu platnenu torbu koju sam nosio preko ramena i metalnu posudu za prošnju. Bio sam doista neobičan prizor među posjetiteljima iz cijeloga svijeta, turistima i poslovnim ljudima. Pored mene je u ekonomskoj klasi sjedio neki Irac koji je pušio jednu cigaretu za drugom. Dim mi je grizao oči i gušio me, no pušač nije izgledao nimalo zabrinut. Već na samom početku, povratak na Zapad bio je pravi izazov. Kad sam vidio stjuardesu kako poslužuje jela, nečeg sam se dosjetio. U torbi sam nosio blago koje je avion moglo pretvotiti u duhovnu oazu. Bio je to poklon moga dragog brata Asima: vrađanski rotiji i gur. Rotiji bili stari i osušeni, ali su mi bili nevjerojatno ukusni. U letu na deset kilometara visine, radosno sam jeo svoje vrađanske rotije i gur te se zaneseno sjećao svoga duhovnog doma. Iz Belgije sam autostopirao do Nizozemske u želji da posjetim prijatelje koje sam zajedno s Garyjem upoznao u Europi. U Abcoudeu sam sreo Kosmosovu majku i saznao da se preselio u Amsterdam. Nenajavljen sam mu banuo u stan, a Kosmos je sa Choochom i nekolicinom prijatelja skočio i pojurio do vrata da me pozdravi. Uz trešteći rock and roll neki su pili pivo, a drugi pušili marihuanu. Muškarci i žene ležali su u oblaku dima strasno se grleći. Potonuo sam. Samo dva dana ranije, živio sam sa svecima u svetoj šumi u Indiji, a danas sam, odjeven u svoju svetačku odoru s molitvenom brojanicom u ruci i posudom za prošenje stajao sred nekakvoga partyja. U čudu sam razmišljao: Što li se to dogodilo mojim dragim prijateljima? Onda sam se sjetio Seana kojega sam sreo na Connaught Circusu. Sinulo mi je. Pravo pitanje je, što se to meni dogodilo? Nekoliko smo sati proveli razgovarajući i onda sam se od njih pristojno oprostio. Amsterdamske su mi se ulice činile tako strane. Činilo mi se silno neobično kako su se ljudi odijevali i jedni prema drugima ophodili. Predvečer sam odsjeo u hostelu za mlade. Dodijelili su mi krevet u zajedničkoj sobi koju sam dijelio s drugima. Bio je to donji ležaj 331

kreveta na kat. Možda ću tiho ležeći u krevetu moći naviknuti um na ovu silnu promjenu, pomislio sam. Samo dan ranije nalazio sam se na tihom svetom mjestu na obali svete rijeke. Sada sam bio u Amsterdamu. Umoran od puta, utonuo sam u dubok san. Najednom se u tami noći moj krevet počeo drmati i zveketati. Poskočio sam misleći da je potres. Brzo sam shvatio u čemu je stvar. S gornjeg je kreveta dopiralo strastveno stenjanje mladoga muškarca i žene. Nisam bio spreman za ovakvo kulturološko prilagođavanje. Gdje sam ja to? Zašto sam ovdje? Gdje je moje mjesto za spavanje na obali svete rijeke? Išuljao sam se iz hostela te besciljno lutao ulicama sve do jutra. Kad je svanulo, sjeo sam u parkić i pojeo ostatak mojih vrađanskih rotija i gura. Kasnije sam svojim roditeljima napisao pismo u kojem sam ih izvijestio da neću odmah letjeti kući. Trebalo mi je vremena da se opet prilagodim svijetu na Zapadu. U Amsterdamu sam jeo samo kikirikije pomiješane s jogurtom. Nisam znao kako biti vegetarijanac na Zapadu, ali jako mi se sviđala moja jednostavna prehrana. Jedne sam noći posjetio noćni klub Cosmos. Tamo sam nekoć po prvi puta sreo onoga neobičnog čovjeka obrijane glave s repićem na tjemenu koji mi je u ruke ulio porciju voćne salate. Isti se taj čovjek, po imenu Šjamasundar, pojavio u Mumbaiju i Vrindavanu i najzad mi postao dragim prijateljem. Čudio sam se nad svojim neobičnim životom punim svakojakih prevrata te osjećao da sam dovršio jedan krug. Bilo je oko jedanaest sati jedne subotnje večeri. Išetao sam na ulicu i nehotice se našao u bučnoj ulici sa stotinama neotesanih američkih mornara. Obje strane ulice vrvjele su od diskoteka, kafića, noćnih klubova i bordela s blještećim neonskim natpisima. Sa svih je strana dopirala glazba uživo te se širio smrad alkohola i pečenog mesa. Ja sam još uvijek bio odjeven kao sadhu. Prostitutka s mnogo parfema na sebi, sjajnih crvenih usana i debeloga sloja maskare, pograbila mi je ruku i pokušala me odvući sa sobom, ali se nisam dao. Onda me je okružila banda pijanih vojnika. Dreknuli su: „Kakva si ti to nakaza?” Gurali su me od jednog do drugog, zadirkujući me. Jedan me je od njih čvrsto uhvatio oko prsa, a drugi urlao od smijeha: „Popij pićence, prijatelju.” Na to mi je po glavi izlio tri litre hladnoga piva. Na koji sam se to planet spustio? Najzad su me pustili. 332

Besciljno sam lutao džunglom punom grabežljivaca koji su me plašili više nego leopardi, slonovi i zmije Himalaje. Šetao sam očajan golemim gradom i najzad se našao u nekoj uzanoj uličici u četvrti crvenih svjetiljki. S obje su se strane ulice redali bordeli, a u sjenama su se skrivali štakori. Polugole prostitutke pozirale su u izlozima pokušavajući zavesti mušterije. Na nekoj trgovini stajao je natpis Sex Shop. S lijeve strane trgovine seksualnim pomagalima, nalazila su se garažna vrata u koja su bila ugrađena manja vrata. Iznad tih malenih vrata pisalo je „Hram Radhe i Krišne” Je li to moguće? Pokucao sam. Vrata je otvorio nasmijani posvećenik. Veselo je rekao: „Uđi, molim te, i osjećaj se kao kod kuće.” Otuširao sam se i sjeo da se oporavim. Tiho je svirala dražesna duhovna glazba. Zidove su krasile umjetnine vjerske tematike s prizorima Radhe i Krišne u Vrindavanu. Zrakom se kovitlao dim mirisnih štapića od mošusa. „Popij toploga mlijeka”, rekao je posvećenik. Mlijeko se još parilo i bilo lagano začinjeno bananom i kardamomom. Pogledao sam oko sebe, osjećajući silno olakšanje. Bilo je to kao da sam iz velike pustinje došao u oazu. Na zidu sam vidio sliku Šrila Prabupade koji se nježno smiješio. Činilo mi se kao da me još jednom srdačno dočekuje kući. U sebi sam mu zahvalio što je pred toliko godina otputovao iz Indije na onomu teretnom brodu. Stotine ovakvih oaza niknulo je širom svijeta radi njegova napora.

I

z Amsterdama sam se uputio u London gdje sam neko vrijeme boravio u ašramu pored Britanskoga muzeja. Onda sam se ukrcao na let za New York. Kad sam stigao na američku granicu, dočekala me je službenica koja je pažljivo pregledala svaku stranicu moje putovnice. Onda je nekoga pozvala na telefon te udarila žig na jednu stranicu. Krenuo sam naprijed, a pred mene su stale dvije ljudine u odijelima. Pred nos su mi stavili svoje značke. Činili su mi se strašno službeni. Oduzeli su mi putovnicu. „Mi smo federalni agenti. Pođi s nama.” Odveli su me nasamo u neku sobu i ozbiljno me gledali. Jedan je od njih rekao: „Zadržali smo te radi krijumčarenja nezakonitih narkotika u Sjedinjene Države. Ako se svojevoljno predaš i surađuješ s nama, smanjit ćemo ti kaznu.” „Nemam nikakvih narkotika”, rekao sam smjerno. „Sigurni smo da imaš. Predaj ih, ili ćemo ih naći.” 333

Tresnuo je šakom po drvenom stolu. „Nemoj nas ljutiti, upozoravam te.” Pretražili su svaki kutak moje torbe. Oduševila ih je zbirka vrindavanske prašine u vrećici. Zanjihali su mi je pred nosom. Jedan je od njih rekao: „A što je ovo?” „Prašina sa svetoga mjesta.” Pažljivo je pregledao prašinu, protrljao je među prstima i omirisao. Razočaran, zatvorio je vrećicu i odložio je na stranu. Onda me je jedan od njih počeo pretraživati. Najednom se ozario i pljesnuo rukama od uzbuđenja. „Našao sam je, našao sam je. Droga je tu.” Osjetio je tvrdu izbočinu pri dnu mojih leđa. „Što je to?” povikao je. „To je moja isposnička pregača.” Bilo je očito da nikad prije nisu vidjeli kaupin jednoga sadhua. „Skini svu odjeću”, naredili su. Skinuo sam sve osim isposničke pregače. „Što je pak to? ”povikao jedan. Začuđen, nadređeni se rugao: „To sigurno nije proizveo Fruit of the Loom!” Onda su pregledali moju isposničku pregaču, umrljanu od stotina kupki u blatnim jezerima i rijekama. „Obuci se,” rekli su. Potom su mi službeno i ljubazno objasnili kako su žigovi iz Afganistana, Pakistana i Nepala na mojoj putovnici bila crvena svjetla za uvoz narkotika. Ispričali su se: „Oprostite na neugodnosti, ali, molim vas, shvatite da nam je dužnost štititi Ameriku.” Pružili su mi putovnicu i proveli me kroz carinu.

O

d kuće sam otišao kao student, adolescent, koji se za ljetne praznike zaputio u Europu, a vratio sam se nakon dvije godine kao asket koji slijedi drevni duhovni put. Za te dvije godine moja je obitelj prodala dom u Highland Parku i kupila stan u Miami Beachu, na Floridi. U njujorškoj zračnoj luci JFK uhvatio sam unutarnji let do Miamija. Na aerodromu su me dočekali otac, tada na štakama zbog slomljene noge, i mlađi brat Larry. Kad su me ugledali, sjedio sam na tlu zatvorenih očiju i meditirao, a sa sobom nisam imao ništa osim izblijedjele pamučne torbe i metalne posude za prošenje. Ocu se grlo steglo od uzbuđenja. Povikao je: „Sine, Bogu hvala, napokon si stigao kući.” Poskočio sam da ga pozdravim. Snažno me je zagrlio sa suzama u očima. Uzdahnuo je tako duboko, kao da su se u njemu raspršile godine boli. Mali Larry, kojemu je već bilo sedamnaest, bio je oduševljen. 334

Pao mi je u bratski zagrljaj sav nasmijan. Piljio je u mene kao da sam kakav junak koji se vraća kući. Dok smo ulazili u novi stan, majka je dotrčala na vrata i jauknula: „Richarde, kako si nam samo nedostajao!” Nikad neću zaboraviti njene suze toga dana dok me je grlila i ljubila mi čelo. „Tako si smršavio”, rekla je. „Gledaj, učim vegetarijansku kuhinju, samo za tebe.” Na kuhinjskom sam šanku primjetio malu zbirku vegetarijanskih kuharica. U nadi da ću biti zadovoljan, poslužila nam je večeru koja se sastojala od juhe, salate, prženoga povrća, zapečenog složensca, riže i savijače od jabuke za desert. Zazvonio je telefon. Bio je to je stariji mi brat Marty. Zvao je sa sveučilišta u Arizoni da mi zaželi dobrodošlicu. Zaprepastio me je silan napor koji su moji roditelji bili spremni uložiti ne bi li me usrećili. Koliko god im je moj izbor ispočetka teško pao, a i kasnije se pokazao težak, trudili su se razumjeti i prihvatiti moj način života. Iskreno sam se trudio izraziti ljubav koju sam osjećao prema njima, a istodobno održati ideale koje sam držao svetima. Živjeli smo u dva po mnogo čemu različita svijeta, ali je među nama uvijek vladala ljubav i poštovanje. Trudeći se da volim Boga, shvatio sam kako je potrebno mnogo opraštanja, snošljivosti, strpljenja, zahvalnosti i poniznosti da bi se odnosi puni ljubavi održali u ovome svijetu. Najbitnija odlika poniznosti je da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu, unatoč međusobnim razlikama. Opet sam stao razmišljati o tomu kako je nagon da sudimo druge često pokazatelj nesigurnosti, nezrelosti ili sebičnosti. Žudio sam se tome oduprijeti. Svatko je dijete Božje. Bog voli svu svoju djecu. Ako želim voljeti Boga, moram naučiti voljeti one koje on voli.

Z

nali smo svi da neću dugo biti kod kuće. Majka mi je u našemu stanu na petom katu pripremila prekrasnu sobu, ali ja sam radije spavao na cementnom balkonu. Otamo bih, u tišini prije zore, gledao preko praznoga bazena prema zaljevu koji su rubili eukaliptusi i palme što su se njihale na povjetarcu. Dok sam meditirao, čuo sam dalek i nejasan šapat mora. Osjećao sam da se balkon pretvara u moju dragu stijenu na Gangi. Tiho sam izgovarao božansku mantru koju sam od nje primio te u mislima gledao Gangu kako bez napora utječe u isto more koje se preda mnom protezalo. Osjećao sam da su 335

Vrindavan, moj guru i moj Gospodin prisutni pored mene na način koji se ne da opisati, izvan vremena i prostora. Duboko sam udahnuo posoljeni zrak, a srce mi se ispunilo zahvalnošću. Osmjehnuo sam se, sklopio dlanove i prošaptao: „Putovanje je bilo nevjerojatno. Doista si uslišio moje molitve. Gdje god da se tebe sjećam, osjećam se kod kuće.”

336



U

P OG OVOR

brzo nakon što sam se vratio obitelji, odlučio sam živjeti u nekom ašramu u Americi. Dvaput sam odbio ponudu za inicijaciju od svoga gurua, jer sam smatrao da je još ne zavrjeđujem. Nisam odrezao kosu niti sam se obrijao poput ostalih redovnika sve dok se nisam osjetio potpuno spremnim za inicijaciju. U proljeće 1973., slavili smo dan pojave boga Ćaitanje, koji je Krišnina inkarnacija za doba u kojem živimo. U slavu toga događaja postili smo do izlaska mjeseca. Ja sam se povukao na mračan tavan, jer me je najviše podsjećao na spilju te se zavjetovao da ću odmantrati 100,000 Gospodinovih imena na svojoj drvenoj brojanici. Prošlo je otprilike šest sati kad sam u sebi osjetio posebno nadahnuće. Ovako sam se pomolio: “Dragi moj Gospodine, što da ti poklonim za rođendan?” Nakon toga sam još sat vremena meditirao na maha-mantru. Dok sam izgovarao “Hare Krišna… Hare Rama” činilo mi se kako ono moje pitanje odjekuje u pozadini. “Dragi moj Gospodine, što da ti poklonim za rođendan?” Kad sam izgovarao posljednja od onih 100 000 imena, u srcu mi se oglasio odgovor: “Ponudi svoju kosu.” Znao sam što to znači. Nekoć sam bio odlučio odrezati kosu tek kad budem potpuno spreman nekom duhovnom učitelju položiti zavjet inicijacije. U tom sam trenutku vjerovao da sam u srcu čuo Gospodinov glas. Potvrdio mi je da sam spreman prihvatiti zavjet koji sam opetovano odbijao dati mnogim velikim dušama na svom putovanju. U ljeto 1973., primio sam službenu inicijaciju. Šrila Prabhupada mi je tada s ljubavlju ponudio ime Radhanath Das – sluga gospodina Krišne kojega ljubi Radha. Tom mi je svečanom prigodom prijatelj poklonio sliku u okviru. Nismo mogli ni sanjati kako ću na nju reagirati. Sav sam se zatresao i razjapio usta. Nisam mogao vjerovati onome što sam vidio. Bila je to ista ona fotografija koja se nalazila na stražnjoj korici pamfleta što sam ga dobio na Randall’s Island Rock Festivalu u New Yorku. Bilo je to dan prije no što sam dobio Garyjev sudbonosni poziv i dan prije 337

no što me sudbina odvukla iz života koji sam poznavao te me bacila tamo gdje se sve nužno izmijenilo. Tjedan dana kasnije, stisnut na stražnjemu sjedalu kombija na putu za Englesku, po prvi sam puta pogledao osobu na fotografiji i zapanjen pomislio: Ako itko na ovome svijetu u sebi nosi duhovno blaženstvo, onda je to ovaj čovjek. Taj sam pamflet uskoro izgubio i nikad ga se više nisam sjetio. Sada sam to po prvi put povezao. Osoba na slici bila je moj guru, Šrila Prabhupada. Nisam mogao vjerovati. Sudbina je napravila puni krug. Na samom početku moje duhovne potrage Gospodin mi je zagonetno ukazao tko će mi biti guru i koji ću put odabrati. Tajna se otkrila tek na dan inicijacije.

S

ljedećih sam šest godina proveo u jednostavnu samostanu na zabačenom brdu do kojeg sam morao četiri i pol kilometra pješačiti po kaljavoj stazi kroza šumu. Snijegom zaodjenute zime bile su hladne, a mi nismo imali grijanja. Da bismo se okupali, kamenom smo razbijali sloj leda s površine jezerca i onda uronili u ledenu vodu. Sustav kanalizacije bio je jednostavan. Spuštali bismo se niz brdo s lopatom i zakapali izmet u zemlju. U tom sam samostanu živio slično kao Ghanašjam. Dan i noć bih služio Gospodinovo božanstvo, pokušavao se potpuno usredotočiti na duhovne prakse i brinuo se za krave. Nakon nekoliko godina meditacije na samilost moga gurua, razvio sam duboku čežnju da s drugima podijelim darove koje sam primio. Tako sam osam sljedećih godina služio kao predavač na sveučilištima. Najčešće sam predavao u Ohiju i Zapadnoj Pennsylvaniji. Profesori su me pozivali da predajem na temu filozofije, religije, sociologije, međuvjerskih odnosa i slično. Držao sam i tečajeve na temu Bhagavad Gite i vegetarijanske kuhinje. Moj je voljeni gurudeva, Šrila Prabhupada, otišao s ovoga svijeta 14. studenoga 1977. u Vrindavanu. Taj je dan zauvijek urezan u mome srcu. Bez njega sam se osjećao izgubljen u moru praznine. Neumoljive suze isprale su mi strpljenje, a srce mi je dozivalo: Kamo ću sada poći kad me je moj najdraži prijatelj i vodič ostavio samoga u svijetu svađe i bunila? Kako ću dalje bez njegove ljubavi, osmijeha i mudrosti? Došlo je bilo vrijeme da shvatim kako je on prisutan u mome srcu. Moja će iskrenost biti prokušana kroz to koliko slijedim njegove svete upute 338

da volim Krišnu i da budem oruđe te ljubavi u svom životu. Guru je uvijek uz onoga tko ga iskreno slijedi te vodi i štiti učenika. Služenje u razdvojenosti kušnja je naše zahvalnosti i ljubavi. Shvatio sam da je takva razdvojenost također i najslađi oblik povezanosti. Društvo posvećenika zamolilo me je 1982. godine da prihvatim zavjete svamija, redovnika u celibatu čija je jedina dužnost da služi Bogu. S velikim sam zazorom to odbijao, jer sam smatrao da će me čast i položaj koje donosi takva titula opteretiti i odvratiti od moga puta. Uostalom, nisam se osjećao niti dostojan toga. Pa ipak, pritisci i molbe su rasli. Što da činim? Molio sam se Šrila Prabhupadi i Gospodinu. U nekoliko mjeseci dvojbe moji su mi nadređeni, kao i unutrašnji glas moga gurua, ukazali da najviše moram uzeti u obzir u kojem ću vidu najbolje služiti Gospodinu. Tako sam u svibnju 1982. odlučio položiti zavjete sannjase i primio sam titulu Radhanath Svami.

G

odine 1983., vratio sam se u Indiju prvi put nakon jedanaest godina. Putovao sam avionom od Londona do New Delhija. Isto putovanje od šest mjeseci autostopa, avionom je prošlo za manje od devet sati. Brzina i sigurnost aviona, međutim, nisu se dali usporediti s iskustvima koja su mi na cesti mijenjala život. U Indiji sam najzad otišao na hodočašće mojemu najdražem domu, Vrindavanu. Neobuzdano veselje povratka miješalo se s potištenošću kad sam saznao da su skoro svi moji dragi prijatelji umrli. Lutao sam od jedne pustinjačke nastambe do druge samo da bih čuo kako mi prijatelja više nema. Pohitao sam pronaći jednu vrlo dragu mi dušu, moleći se da nije prekasno. Pored drevnih ruševina hrama od pješčenjaka, ugledao sam prizor koji mi je otopio srce. Sam na stubištu sjedio je dragi Ghanašjam, čije su slave bile sakrivene svijetu, ali su sjale u mome umu. Ionako ostarjelo tijelo, još je više propalo otkad sam ga posljednji put vidio. Bio je toliko mršav i krhak da mi se činilo kako bi ga vjetar mogao oboriti na tlo. Suznim je očima gledao u pod i polako pjevao imena Radhe i Krišne. Pažljivo sam sjeo do njega. Plačući od radosti šapnuo sam mu: “Ghanašjam Baba, sjećaš li me se? Ja sam se tebe sjećao svakoga dana svog života.” On se okrenuo prema meni i zaškiljio svojim djetinjim očima pokušavajući prepoznati nametljiva stranca. Nakon nekoliko dugih 339

trenutaka, zapanjeno je prošaptao: “Krišnadas?” Odjednom su mu na oči navrle suze i oblile mu obraze. Drhtao je od osjećaja i uzviknuo: “Krišnadas, jesi li to doista ti?” Zagledao mi se duboko u oči i milovao mi obraz drhtavom rukom. Svaki se mišić na njegovu licu napinjao od osjećaja dok je kliktao: “Da, to si ti! Krišnadas, to si ti.” Uz veliki se napor poklonio glavom do zemlje želeći se zahvaliti Bogu. Onda je polako ustao i sramežljivo me uhvatio za ruku. Glas mu se lomio od radosti: “Dođi, Krišnadas, Gopiđana Vallabha te je toliko dugo čekao. Molim te, dođi.” Polako me je odveo par koraka dalje u onaj prolaz o kojemu sam toliko puta sanjao te me uveo u svoj mali hram u ormaru. Kakve li gozbe za moje oči, a tek dušu! Opet sam bio tik do Radha Gopiđana Vallbhe i njihova najdražega Ghanašjama. Potom mi je ponudio svoje vrađanske rotije i praktički sve ostalo što je imao. Satima sam sjedio u transu zahvalnosti. Bio sam kod kuće. Ipak, dužnost me je zvala na sveučilišta, pa sam se uskoro vratio u Ameriku. Godinu nakon toga ponovno sam posjetio Vrindavan, zanesen nadom da ću opet vidjeti dragog Ghanašjama. Drhteći u iščekivanju, prešao sam kanal otvorene kanalizacije i ušao u kuću. Intiman hram u kojem su stolovali Radha Gopiđana Vallabha sada je bio obična ostava. Božanstava više nije bilo. Taj je jednostavan ormar preko šezdeset godina bio cijenjeni hram gdje je boravio Gospodin koji se pojavio iz zemlje da prihvati službu dragoga Ghanašjama. Sada su tamo stajale metle, kante za čišćenje, donje rublje i kuhinjska pomagala. Majka je prekinula kuhati da vidi što želim. “Gdje su Radha Gopiđana Vallabha?” upitao sam. “Našli su drugi dom.” “Gdje je Ghanašjam Baba?” zavapio sam. Ona je na to mahnula rukom gore prema nebesima i odgovorila: “Otišao je Krišni.” Zaprepašten, izašao sam van. Zagledao sam se u nebo iznad Vrindavana i gorko zaplakao. Prošaptao sam: “Ghanašjam, zauvijek ćeš prebivati u malome ormaru moga srca. Tamo ću uvijek nalaziti toplotu pod pokrivačem tvoje poniznosti i okrjepu u vrađanskim rotijima tvoje nesebične ljubavi.”

340

J

ednoga dana 1985. godine vodio sam dvadesetak posvećenika u obilazak brda Govardhana u Vrindavanu. Potpuno nespreman na takvo silno iznenađenje, našao sam se pred svojim starim prijateljem Asimom. Zagrlili smo se u zanosu zahvalnosti. Posljednjih dana što smo prije četrnaest godina proveli zajedno također smo obilazili brdo Govardhan. Bilo je to kao da se susrećemo upravo tamo gdje smo nekoć stali. Bio je tako ponosan što sam svami. Pronašli smo mirno mjesto i sjeli. Asim je u međuvremenu zaslužio doktorat iz sanskrta na sveučilištu Columbia. U akademskim je krugovima bio poznat kao Alan Shapiro te je diljem svijeta pomagao vodećim svjetskim stručnjacima na polju izučavanja sanskrta. Ipak, Vrindavan je bio njegov dom. Najednom se Asim osmjehnuo i rekao: “Pričekaj ovdje, Svamiđi.” Za nekoliko se minuta vratio s platnenom torbom. Nisam mogao obuzdati osmijeh, jer sam znao što je unutra. Čudeći se Gospodinovoj miloj volji, promatrali smo ljepotu brda Govardhana i proslavljali susret gozbom od vrađanskih rotija i gura. Naše se dragocjeno prijateljstvo nastavilo sve dok nije preminuo 1998. Kao svami, sve sam više putovao, a krug ljudi pred kojima sam predavao se širio. U ljeto 1988. našao sam se u Los Angelesu. Neki me je prijatelj pristao odvesti do Big Sura gdje je živio drag mi prijatelj, otac Bede Griffiths, katolički redovnik koji je napisao nekoliko knjiga što povezuju mudrost kršćanstva i hinduizma. Otac Griffiths me je pozvao da održim niz predavanja u obližnjem benediktinskom samostanu. Odlučili smo voziti otvorenih prozora po autoputu uz obalu Tihoga oceana i uživati u povjetarcu. Kad smo stali na benzinskoj stanici, moj je prijatelj kupio gorivo, a ja sam se poslužio telefonom u obližnjoj javnoj govornici. Završio sam razgovor, spustio slušalicu i primijetio nešto doista neobično. Upravo pod nosom nalazio mi se telefonski imenik otvoren na stranici s prezimenima koja počinju na “Lis”. Sjetio sam se svoga davno izgubljenog prijatelja Garyja čije je prezime bilo upravo Liss. Neobavezno sam prstom prešao po imenima i zaprepastio se kad sam ugledao ime Gary Liss. To je nemoguće. Ta posljednji puta sam ga vidio u onoj spilji u Nepalu, 1972. Bilo je to pred sedamnaest godina. Uz ime stajala je i adresa na ulici Malibu pored plaže Malibu. Podigao sam pogled s imenika i ugledao natpis iznad telefonske 341

govornice. Pisalo je Ulica Malibu. Onda sam pogledao preko ceste i niz red kuća te sam konačno ugledao kućicu s kućnim brojem iz imenika. Pomislio sam kako u Americi sigurno postoje tisuće ljudi imenom Gary Liss. U Big Sur smo se trebali dovesti prije sumraka, pa sam dozvolio razumu da nadvlada uzbuđenje koje sam osjećao radi neznatne prilike da vidim staroga prijatelja. Pribilježio sam adresu te se odlučio vratiti kad budem mogao. Kad sam se godinu dana kasnije, na ljeto 1989., vratio iz Indije, posudio sam automobil te sam se iz Los Angelesa sam zaputio do plaže Malibu. Zagonetno klupko još se više zaplelo. Na mjestu one kućice bio je samo ograđeni teren. “Što se dogodilo onoj kući? ” upitao sam susjeda. “Srušili su je prošli mjesec.” “Znate li tko je u njoj živio?” “Žao mi je, ne znam.” Stajao sam zbunjen i pitao se što da činim. Iza gologa terena, vidio sam tenisko igralište s čije se druge strane dizala lijepa kuća na obali Tihoga oceana. Moja obrijana glava i halje boje šafrana sigurno su bile neobičan prizor na praznom građevinskom terenu dotjerana malibuškog susjedstva. Iz kuće je izašao lijepo odjeven srednjovječan čovjek uredno počešljane kose, široka vrata i golemih mišića koji su mu se napinjali na prsima i rukama. Sumnjičavo smo se odmjerili, a onda je on krenuo prema meni preko teniskoga igrališta. Pomislio sam kako možda stojim na krivom mjestu. Međutim, kako mi je prišao bliže, tako sam iza silnih mišića i znakova minulih godina prepoznao nekoga koga sam dobro poznavao. “Gary, to sam ja, sadhu iz pećine! Sjećaš li me se?” povikao sam ushićeno. “Ti si to, brate moj!” povikne on. “Ne mogu vjerovati.” Nevidljiva Gospodinova ruka opet nas je spojila. Osamnaest nas je godina doista izmijenilo. Ja sam još uvijek težio oko 55 kilograma, ali više nisam bio dugokos, već obrijane glave. Odijevao sam se u odjeću boje šafrana koju nose svamiji. Ni Gary više nije nosio dugu kosu i bradu. Bio je glatko obrijan, a kosa mu je bila uredno počešljana na razdjeljak. Nekoć mršavo tijelo napinjalo se od mišića. Očito smo živjeli sasvim drugačijim životima. Srca su nam na tren zadrhtala sumnjom: Veže li nas više išta zajedničko? 342

“Kako li se sada zoveš: Richard, Monk, Krišnadas, ili kako drugačije? ” upita Gary. “Sad me zovu Radhanath Svami, ali možeš me zvati samo Svami.” “Dakle, Svami,” rekao je, “mnogo se toga promijenilo u osamnaest godina. Nemoj od mene očekivati da budem ono što sam bio nekoć.” “Hajde, Gary, daj da popričamo o svemu.” Tako sam saznao da je Gary, na građevinskom terenu gdje smo stajali, srušio svoju staru kuću i namjeravao izgraditi novu. Onda me je pozvao u ukusno uređen dom na obali mora koji je pripadao njegovoj ujni i ujaku. Tamo smo proveli sate i sate u razgovoru. Kad je otišao iz Indije, Gary je autostopom prošao Afriku, Južnu Ameriku, Centralnu Ameriku i Meksiko prema sjeveru. Skoro sedam godina proveo je neprestano putujući, a kad se vratio u Ameriku, nadahnut primjerom Mahatme Gandhija, odlučio je postati odvjetnik. Dok je studirao pravo, intenzivnim bodybuildingom pokušavao je povratiti zdravlje narušeno putovanjima. Za nekoliko je godina diplomirao i oženio se, a dobio je i titulu područnoga prvaka u bodybuildingu. Uslijedila je ponuda za posao trenera u prestižnoj teretani Malibu Gym. Otada se posvetio karijeri trenera te zarađuje trenirajući imućne stanovnike Malibua, Hollywooda i Los Angelesa. “Gary,” uzdahnuo sam, “nije mi bilo ni na kraj pameti da ćeš završiti na plaži Malibu kao trener za elitu. Otajstva života uvijek donesu neko novo iznenađenje.” Cijeli smo dan i noć proveli pričajući uz šum valova. Ja sam sjedio u položaju lotosa na tepihu na podu. Naslonio sam se na zid, zagledao se u svoga prijatelja i rekao: “Gary, tvoj izgled i položaj u društvu sasvim su drugačiji nego prije, ali ja shvaćam da u tebi živi ona ista dobrota, odanost i potraga za duhovnošću.” Svi su se zidovi sumnje među nama srušili u toj noći razgovora. Činilo nam se kao da se ona spilja u himalajskoj džungli pretvorila u luksuzan dom na plaži i kao da nas od posljednjega susreta dijele samo trenuci. Zbližili smo se više no ikada. Moga prijatelja moja je priča dirnula do suza. Rekao je: “Svami, tisuće sam se puta tebe sjetio. Znao sam da vjerojatno radiš nešto poput ovoga. Sjećam se one sudbonosne večeri u Kreti kad te je pozvao glas. Nakon svih tih godina, još uvijek slijediš taj unutarnji poziv. Nevjerojatno.” 343

Sjećanja su navirala poput valova i povlačila se natrag u ocean naših srca ispunjenih zahvalnošću. “Svami,” rekao je Gary, “naši su životi sasvim različiti. Što nam je zajedničko? Ja sam trener i uvjeravam ljude da će ih zdravo i privlačno tijelo usrećiti. Ti si pak svami koji im govori da će biti sretni ako shvate da uopće nisu tijelo već vječna duša.” Na to sam se morao nasmijati i odgovorio sam: “U svakom se srcu nalazi Gospodin, pa je tijelo zato Božji hram. Gary, svakako možemo uskladiti naše talente. Ti poučavaj ljude kako uljepšati hram, a ja ću ih pokušati naučiti što da čine unutra.” Gary je sjajio od sreće: “To je to! Naše je putovanje opet počelo.”

G

odinama sam osjećao velik dug prema zemlji i ljudima Indije. Često bih se prisjetio vremena kad sam kao mladić bez prebijene pare u očaju stajao na indijskoj granici, kao i obećanja koje sam dao pograničnom službeniku Sikhu. “Obećajem da ću jednoga dana učiniti nešto dobro za vaše narod”, rekao sam mu. Godine 1986. godine vratio sam se u Indiju s namjerom da se tamo nastanim. Osjećao sam kako se posebna prilika za služenje nalazi gdje i velika potreba za istim. Tako sam se odlučio smjestiti u centru Mumbaija. Služeći svomu guruu i divnim ljudima iz Indije, bila mi je velika čast što sam pomogao da se utemelji nekoliko hramova koji su služili kao ustanove za duhovnu obuku kao i ašrame u kojima se njeguje čist način života. Osim njih, otvorio sam i bolnicu gdje se prakticira kako alopatska tako i alternativna medicina, a sve u cilju da se pruži bolja kvaliteta života na području tijela, uma i duše. Navedena bolnica također redovito organizira besplatnu liječničku ispomoć, kako u uobičajenim okolnostima, tako i u nevoljama poput terorističkih napada, potresa i tsunamija. U suradnji sa starim prijateljem Rameš Babom i njegovim sljedbenicima, svake godine upriličujemo višednevni oftalmološki posjet u Vrindavanu za vrijeme kojega se izvede oko 700 operacija uklanjanja očnih mrena. Tijekom godina provedenih Indiji, pružila nam se prilika da otvorimo nekoliko škola koje nude akademsko, moralno i duhovno obrazovanje; sirotište za najsiromašnije slojeve; farmu na kojoj se prakticira ekološka zemljoradnja i zaštita krava; kao i kuhinju koja sada svakodnevno besplatno nudi zdrav ručak za 150 000 344

pothranjene djece u školama iz sirotinjskih četvrti. S obzirom na porast nemorala i sektaške mržnje, u nekoliko osnovnih i srednjih škola nudimo predavanja iz temeljnih vrijednosti. Na njima učenici iz hinduističkih, muslimanskih, kršćanskih, židovskih, džainističkih, budističkih i parsi zajednica zajedno uče o univerzalnim etičkim vrijednostima kroz priče i analogije iz svih velikih svjetskih religija. S ciljem da nadahnemo vodstvo utemeljeno na poštenju, održavamo i tjedne kulturne programe na tridesetak mjesnih sveučilišta. Sve navedeno, moram priznati, samo je beznačajan znak pažnje u usporedbi s blagom koje mi je podario narod Indije, kako njegovi sveci tako i običan puk. Oni su mi život blagoslovili Krišnom, voljenim mi guruom te nebrojenim prilikama da ih služim i podijelim svoj blagoslov sa svijetom. Godine 1989., majka i otac su me po prvi puta posjetili u Indiji. Bilo im je to iskustvo koje im je promijenilo život. Naprosto su se zaljubili u posvećenike u Mumbaija koji su im postali jedni od najdražih prijatelja. Kad je moja voljena majka 2004. godine napustila ovaj svijet u Chicagu, otac i braća zamolili su me da održim posmrtni govor te da joj pepeo odnesem u Indiju. Rekli su mi: “Bila je silno ponosna na to što tamo radiš i jako je voljela tvoje ljude.” U društvu gotovo dvije tisuće posvećenika koji su se iskreno molili i pjevali, položio sam njen pepeo u majku Gangu. Sa suzama zahvalnosti, sjećao sam se kako sam prije 34 godine prihvatio Gangu za majku. Pepeo se slio s njenim tokom, a ja sam molećivo prošaptao: “Danas su se majka moga tijela i majka moje duše sjedinile u ovoj prekrasnoj vodi. Zajedno teku prema moru. Molim te, dragi moj Gospodine, molim te, ponesi majčinu dušu u more svoje vječne milosti.” Taj je trenutak prožela duboka osobna simbolika. Pomislio sam kako je joga sjedinjenje s našom duhovnom srži, a religija vodilja k toj srži. Mislio sam o svom putu, bhakti jogi, kao o znanosti kojom se materijalna energija preobražava u duhovnu. Naša se duhovna ljubav budi kad uskladimo svoje odnose, talente i posjede s posvećenosti Gospodinu. Tako se tijelo i duhovna duša ujedinjuju u namjeri, a ljubav koju osjećamo u ovom svijetu dosiže vječnu duhovnu razinu. Mudrost Bhagavad Gite otkrila mi je ovo otajstvo savršenstva joge i ispunjenosti života. Gledajući u prošlost, uvijek ću osjećati zahvalnost za svoje 345

putovanje kao i prema svim ljudima koji su mi pomogli da rastem. Nisam mogao ni zamisliti kamo će me dovesti nevidljiva ruka sudbine. Kroza sve sam to shvatio da, kad se samo držimo svojih svetih ideala, nepokolebani uspjehom i neuspjehom, otkrit ćemo kako su uz nas nevjerojatne moći, mnogo jače od nas samih, koje su ondje da nas iskušaju, zaštite i opunomoće. Molim se da moja jednostavna priča nadahne sve moje čitatelje nadom. Naš nas istinski dom čeka na kraju pogibeljnoga životnog puta. Mjesto je to trajnoga mira, koje nas nuka da ustrajemo dok se ne ponovo ne sjedinimo sa svojom izgubljenom ljubavi.

346

A U T O R O VA B I L J E Š K A

M

nogi su me ljudi godinama nagovarali da zapišem ovu priču. Opirao sam se tomu, jer sam smatrao nepriličnim pisati o sebi, sve dok zbog jednoga događaja nisam bio primoran promijeniti mišljenje. U svibnju 2005. nazvao me je dugogodišnji prijatelj, Bhakti Tirtha Svami. Ležao je na samrti i želio me pokraj sebe. Bhakti Tirtha Svami bio je Afroamerikanac odrastao u getu u američkomu gradu Clevelandu koji je postao duhovni učitelj kojemu su se, među ostalima, divili Nelson Mandela, Muhamed Ali i Alice Coltrane. Stigao sam u skroman dom u seoskom dijelu Pennsylvanije gdje je Bhakti Tirtha Svami proživljavao posljednji stadij zloćudnoga tumora. Ležeći na samrtničkoj postelji, pogledao me je s blistavim osmijehom na usnama i rekao: „Želim umrijeti na tvojim rukama. Molim te, ostani uza me.“ Sljedećih sedam tjedana proveo sam pored njegove postelje. Pričali smo o otajstvima i čudima te uživali u pričama iz djela o posvećenosti na sanskrtu. Nitko me nije poznavao bolje od njega. Znao je sve pojedinosti o mojoj potrazi, kao i to koliko ih oklijevam zapisati. Jednoga mi je dana stisnuo ruku, zagledao mi se u oči i rekao: „To nije tvoja priča. To je priča o tomu kako je Bog poveo mladića na čudesno putovanje da istraži tajne koje se kriju u svakome od nas. Ne budi škrt. Podijeli ono što si dobio.“ Njegov je glas prepukao, a suza mu se skotrljala niz obraz boje ebanovine. „Obećaj mi,“ zatražio je, „ovdje uz moju samrtničku postelju, da ćeš napisati tu priču.“ Nekoliko dana kasnije, 27. lipnja 2005., otišao je s ovoga svijeta. Ova je knjiga moj pokušaj da uslišim njegovu želju.

347

348

Z

Z A H VA L E

ahvaljujemo se timu koji je svojim trudom pomogao pri izdavanju hrvatskoga prijevoda knjige, a koji čine: Hrvoje Latković (Mohan das), Adrijana Latković (Adbhuta Datri devi dasi), Filip Brničević (Prema Murti das), Domagoj Tkalčec (Dašaratha Suta das) i Renato Petek (Ripuha das). Također se zahvaljujemo nesebičnim donatorima koji su pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana: Vesna Zinaić (Vrindavan Biharini devi dasi), Natalija Trajanović (Nairvani devi dasi), Ljiljana Radas (Lila Šakti devi dasi), bhn. Adrijana Kopač, Marijan Premuš (Mahananda das), bh. Nevio Andreutti, bh. Franjo Rendulić i Zdenko Pasarić ( Šaći Kumar Gaura das).

349