Rad i Monopolisticki Kapital - Harry Braverman

HARRY BRAVERM A N

rad i monopolistički kapital

BIBLIOTEKA

PROMETEJ

U rednici B R A N K O C A R A TA N R AD E KALANJ V J E K O S L A V M IK E C IN

HARRY BRAVERMAN

Rad i monopolistički kapital Degradacija rada u dvadesetom stoljeću Predgovor RADE KALANJ

G LO B US / ZAGREB

Naslov originala Harry Braverman LABOR AND MONOPOLY CAPITAL The Degradation of Work in the Twentieth Century Copyright © 1974 by Harry Braverman

Preveo: 2 A R K O V O D IN E L IĆ

Sadržaj

Rad, monopolistički kapital i pitanje revolucionarnog sub­ jekta (R. Kalanj) / V II—X V I Zahvala /1 Predgovor (Paul M. Sweezy) / 3 Uvod / 9 Prvi dio RAD I UPRAVLJANJE / 41 Prvo poglavlje: Rad i radna snaga / 43 Drugo poglavlje: Počeci upravljanja / 54 Treće poglavlje: Podjela rada / 63 Četvrto poglavlje: Znanstveno upravljanje / 75 Peto poglavlje: Osnovne posljedice znanstvenog upravlja­ nja /105 Šesto poglavlje: Privikavanje radnika na kapitalistički način proizvodnje /117 Drugi dio ZNANOST I MEHANIZACIJA / 129 Sedmo poglavlje: Znanstveno-tehnička revolucija / 131 Osmo poglavlje: Znanstveno-tehnička revolucija i radnik / 143 Deveto poglavlje: Mehanizacija /155 Deseto poglavlje: Daljnje posljedice upravljanja i tehnolo­ gije na raspodjelu rada /196 Treći dio MONOPOLISTIČKI KAPITAL / 207 Jedanaesto poglavlje: Višak vrijednosti i višak rada / 209 Dvanaesto poglavlje: Suvremena korporacija / 214 Trinaesto poglavlje: Univerzalno tržište / 225 Četrnaesto poglavlje: Uloga države / 235 V

Četvrti dio PORAST ODREĐENIH ZANIMANJA RADNIČKE KLASE / 241 Petnaesto poglavlje: Cinovništvo / 243 Šesnaesto poglavlje: Uslužne djelatnosti i trgovina na malo / 296 Peti dio RADNIČKA KLASA / 311 Sedamnaesto poglavlje: Struktura radničke klase i njezina rezervna armija / 313 Osamnaesto poglavlje: »Srednji slojevi« zaposlenog stanov­ ništva / 334 Devetnaesto poglavlje: Proizvodni i neproizvodni rad / 340 Dvadeseto poglavlje: Posljednja bilješka o umijeću / 351 Kazalo imena / 373

VI

Rad, monopolistički kapital i pitanje revolucionarnog subjekta

Izučavanje sudbine i karaktera ljudskoga rada u eri velikih tehnoloških promjena razvijenog industrijskog društva za­ cijelo je jedno od najsloženijih i najizazovnijih područja suvremene marksističke političko-ekonomske i sociološke analize. To područje obrađuju brojna teorijska djela i istra­ živanja marksističke i, općenito, kritičke inspiracije. Pa ipak, može se zapaziti da je u većini tih djela i istraživanja još uvijek nedovoljno izučena unutrašnja struktura i dinamika samog procesa rada, determiniranog ubrzanim tehnološkim inovacijama i monopolnim kapitalom kao društvenim obli­ kom njegove organizacije u razvijenom kapitalističkom svi­ jetu. Upravo tu nedostatnu dimenziju moderne marksističke analize rada pokušava nadoknaditi američki teoretičar Harry Braverman u svojoj knjizi Rad i monopolistički kapital ( La­ bor and Monopoly Capital, Monthly Review Press, New York and London, 1974). Od trenutka kada je objavljena (1974), pa sve do danas, Bravermanova knjiga neprestano izaziva vrlo živ interes u različitim teorijskim krugovima — političko-ekonomškim, sociolpškim i filozofskim. Poznati britanski teoretičar Bob Rowthom ističe čak da je knjiga Rad i monopolistički kapital »jedno od najznačajnijih djela iz marksističke političke eko­ nomije, koje se posljednjih deset godina pojavilo na engles­ kom jeziku« {New Left Review, br. 98, 1976). Renomirani teorijsko-filozofski časopis Aut-Aut iz Milana posvetio je cijeli broj lipanj-kolovoz 1979. talijanskom izdanju Bravermanove knjige {Einaudi, Torino, 1978), polazeći od toga da knjiga »može biti poticaj ne samo za diskusiju o Bravermanovim tezama što se odnose na američku situaciju, već i za razma­ tranje nekih temeljnih pojmova Marxova mišljenja: rada, znanosti, radničke svijesti, klase po sebi, klase za sebe...« Na istom mjestu Rod Combs iznosi laskavu ocjenu da je Bravermanovo djelo i u empirijskom i u teorijskom smislu VII

»autentičan i bitan napredak marksističke političko-ekonomske analize« {Aut-Aut, lipanj-kolovoz 1979). Po svom idejnom i historijskom nadahnuću knjiga Rad i m onopolistički kapital pripada onoj tendenciji suvremenog marksističkog mišljenja koja se formirala tokom šezdesetih godina u lijevom političkom aktivizmu i u klasnim sukobima tog vremena. Braverman se zapravo nadovezuje na američku neomarksističku misaonu struju, koju su najjasnije zastu­ pali Baran i Sweezy i uobličili je u poznatoj knjizi Monopolni kapital (1966)1. Ali za razliku od Barana i Sweezyja, koji eksplicite smatraju da je radnička klasa razvijenog Zapada, prije svega SAD, izgubila bitna obilježja subjekta revolu­ cije, Braverman vjeruje u nezaobilaznu, empirijski posto­ jeću i potencijalnu ulogu industrijske radničke klase i novih najamničkih slojeva u mijenjanju suvremenog kapitalisti­ čkog društva. To vjerovanje on ne izvodi samo iz teorijskih pretpostavki, nego i iz proživljenog iskustva. Četrnaest je godina, naime, proveo u industriji kao specijalizirani mehaničarski radnik i politički borac, a do 1953. bio je aktivan član Socijalističke radničke partije. Umro je 1976, u pedeset i šestoj godini života i u najplodnijoj fazi svog teorijskog i publicističkog stvaralaštva. U predgovoru Bravermanovoj knjizi P. Sweezy samokritički napominje kako su on i P. Baran, pišući djelo Mono­ polni kapital, zanemarili središnji problem Marxove analize kapitalizma, a to je proces rada. »M i nismo«, ističe Sweezy, »sintetički ispitali posljedice što ih pojedine vrste tehnolo­ ških promjena, karakterističnih za period monopolnog kapi­ talizma, izazivaju u prirodi rada, sastavu i diferencijaciji rad­ ničke klase, psihologiji radnika, oblicima organizacije i borbi radničke klase, itd. Desetak godina kasnije, to jest pojavom Bravermanove knjige Rad i monopolistički kapital, dobili smo ozbiljan i vrlo uspješan pokušaj da se popuni velik dio tih praznina.« Da bi se shvatila specifičnost Bravermanova pristupa i ocijenila važnost njegovih razmatranja, valja imati u vidu jedan kontekstualni moment. Takozvani kasni kapitalizam ili neokapitalizam izbacio je na scenu brojna tradicionalna i nova pitanja radničkog pokreta. Sto je to i postoji li još 1 Paul Baran — Paul Sweezy, Monopolni kapital, Stvarnost, Zagreb, 1969.

V III

uopće radnički socijalni pokret u »društvima obilja«, kao što su visokorazvijena zapadna društva? Tko čini klasni supstrat tog pokreta, da li samo industrijsko radništvo u tradicionalnom, dakle Marxovu smislu, ili neki drugi socijalni slojevi koji se klasno strukturiraju u eri znanstveno-tehničke revolucije? Tko je subjekt revolucije, ako se o revoluciji na Zapadu još uopće može govoriti? Ta i mnoga druga pitanja, što ih je nametnula sama real­ nost, imala su obilježja urgentnosti ne samo za političke partije radničkog pokreta, za ljevicu uopće, nego i za teoriju revolucije u novim historijskim uvjetima. Debate šezdesetih godina, pa i kasnije, sve do danas, pokazale su veliku šaro­ likost mišljenja, i rezultirale su nizom novih teorija i pojm o­ va. Marcuse je, na primjer, razvio poznatu i s raznih strana osporavanu tezu o takozvanoj integraciji radničke klase u kapitalistički sistem i o pomicanju revolucionarnog radi­ kalizma na marginalne, »neintegrirane« slojeve i grupe. Radnička klasa, doduše, ostaje glavni subjekt revolucije, ali u današnjem kapitalizmu ona nije revolucionarna. Slično mišljenje zastupa i Sweezy, koji vjerovanje u revolucionar­ nost radničke klase naziva »tradicionalnom ortodoksijom« i težište svjetske revolucije prebacuje na nacionalno-oslobodilačke pokrete u kolonijama.- Serge Mallet je formulirao teoriju o »novoj Tadničkoj klasi«, koju tvore pripadnici visokoautomatiziranih sektora industrije; oni nadrastaju klasni horizont tradicionalnog industrijskog radništva, oblikuju nov tip antikapitalističke svijesti i postaju vodeća snaga lijevog socijalnog pokreta. Lelio Basso je bio mišljenja da je za modemi radnički pokret podjednako štetan i revolucionarni maksimalizam i reformistički pragmatizam te da jedna vrsta srednje linije, ili »trećeg puta«, koji on naziva »revolucionar­ nim reformama« (strukturalnim reformama), najviše od­ govara interesima različitih antikapitalističkih društvenih slo­ jeva. Nekad veliki privržendk Bassove koncepcije revolucio­ narnih reformi, Andrć Gorz, koji je šezdesetih godina tvrdio da nije riječ o krizi radničkog pokreta, nego samo o krizi teorije radničkog pokreta, danas iznosi sasvim oprečno miš­ ljenje, naime da se radi o dubokoj krizi, dapače o preživjelosti samog radničkog pokreta. On je, kaže Gorz, ispunio svoju historijsku zadaću, apsorbirao kvalitetu i nivo života u kapitalističkom društvu te stoga izgubio poziciju autonomnog socijalnog subjekta. Proletarijat odlazi s povijesne scene IX

i može mu se mirne duše reći »zbogom !« To je, da usput napomenemo, i naslov posljednje Gorzove knjige — Zbogom proletarijatu (Adieux au proletariat) 2. Gotovo isti bomba­ stični defetizam dijeli i eminentni sociolog socijalnih po­ kreta Alaine Touraine, k oji je šezdesetih godina istraživao radničku svijest i zagovarao socijalnu akciju, a danas, u svojoj posljednjoj knjizi Poslije socijalizma (Uapres sodalism e)3, razrađuje tezu da radnički pokret pripada socijal­ nim pokretima prošlosti, da on više ne udara u neuralgične točke »postindustrijskog društva«, a da na njegovo mjesto stupaju novi socijalni pokreti: antinukleami pokret, eko­ loški pokret i pokret žena. Mogli bismo navesti još mnoge teorije i teze koje su, barem posljednja dva desetljeća, nastale kao rezultat poku­ šaja da se objasne refleksi kasnog kapitalizma na klasnu strukturu razvijenih zapadnih društava i mogućnosti revo­ lucije u tim uvjetima. Harry Braverman sve to ima u vidu, ali ide ponešto drukčijim putem. On ne počinje pitanjem o mogućnosti revolucije nego, prije svega, i to dosta minuci­ ozno, ispituje socijalnu i ekonomsku empiriju suvremenog kapitalizma, uglavnom američkog, pa tek iz toga sugerira mogućnost ili tendenciju promjene. Njegova se knjiga, kako sam izričito kaže, »bavi radničkom klasom kao klasom po sebi, a ne za sebe«. Ona, dakle, ispituje kako se proletarijat strukturira pod utjecajem procesa kapitalističke akumulaci­ je, ne upuštajući se u problem akcije i svijesti proleterske klase u sukobu s kapitalističkim sistemom. Drugim riječima, ne bavi se izričito problemom konstituiranja proletarijata kao subjekta revolucije. Polazi zapravo od uvjerenja da je problem »klase za sebe« moguće znanstveno razumjeti je ­ dino na temelju analize »klase po sebi«. Očigledno, Bravermanu je stalo do toga da izuči objektivne aspekte klase, a ne klasnu svijest i klasnu praksu. Kritičari su, ne bez raz­ loga, upozorili da je ovo najsporniji moment njegove kon­ cepcije. Analizu promjena u radnim procesima i u strukturi rad­ ničke klase pod utjecajem razvoja monopolnog kapitalizma Braverman provodi na nekoliko, po njegovu mišljenju, os­ novnih razina. Te se promjene, prije svega, očituju u činjenici 2 Andrć Gorz, Adieux au proletariat. Au deld. du socialisme, Edi­ tions Galilće, Paris, 1980, objavljeno u Globusovoj ediciji Prometej, 1982. » Alain Touraine, L ’apršs socialisme, Bernard Grasset, Paris, 1980.

X

da tvorničko radništvo potpuno gubi kontrolu nad procesom proizvodnje, i to zbog neposrednog utjecaja primjene » znan­ stvenog upravljanja radom« i znanstveno-tehničke revolucije. Kao što je poznato iz povijesti razvoja kapitalizma, već od početka kapitalističkog načina proizvodnje zbiva se rastva­ ranje radničke stručnosti i zanata. U manufakturi radni je proces sastavljen od pojedinačnih, međusobno odvojenih operacija, koje obavljaju različiti radnici. Svaka je od tih operacija još čuvala karakter zanata jer se temeljila na radnikovu korištenju oruđa rada. Kasnije, međutim, industrij­ ska revolucija, prenoseći oruđe rada od radnika na stroj, dovodi do potiskivanja radnikove vještine i specijalnosti, koje su mu još potrebne za upotrebu oruđa rada. Usprkos tome radnik je, kao dodatak stroju, još imao kontrolu nad radnim procesom, jer je upotreba stroja ipak zahtijevala elemente radnikove svijesti, misaone kreacije, projekcije. Tek uvođenjem »znanstvenog upravljanja radom«, odnos­ no tajlorizma, Tadnik gubi svaku kontrolu nad radnim pro­ cesom. Tajlorizam je prvi put, sistematski i svjesno, proveo potpuno razdvajanje misaone i izvršne dimenzije rada, ostav­ ljajući radniku čisto izvršne funkcije, a koncentrirajući sve elemente svijesti, mišljenja i kontrole radnog procesa u rukama uprave. Znanstveno-tehnička revolucija, koja je za­ počela paralelno s tajlorizmom, i iz nje proizašli razvoj strojne tehnologije, omogućili su da se mehaničkim sredstvi­ ma ostvari ono što je »znanstveno upravljanje radom« moglo ostvariti samo sredstvima organizacije i discipline. Prema tome, »znanstveno upravljanje radom« i znanstve­ no-tehnička revolucija, s jedne strane, predstavljaju razvoj opće tendencije kapitalističkog načina proizvodnje prema podjeli rada u radnom procesu, prema parcelizaciji i obez­ vređivanju radnikova rada; s druge strane, oni predstavljaju temeljni kvalitativni skok jer znače završetak procesa razara­ nja radničke stručnosti ili zanata, izvlašćujući radnika od svake kontrole nad radnim procesom. Braverman je svjestan činjenice da se proces obezvređi­ vanja radnikova rada ne odvija na jednoobrazan i apsolutan način, potpuno uništavajući i potiskujući stručnost, zanate i kvalifikacije. On se zbiva na relativan način, to jest u obliku relativnog porasta nekvalificiranih radnika u odnosu na kvalificirane, bez obzira što ovi posljednji nastavljaju rasti apsolutno. U stvari, »znanstveno upravljanje radom« i znan­ stveno-tehnička revolucija primijenjeni su samo u određenim XI

sektorima i na različite načine od sektora do sektora. Osim toga, sama njihova primjena dovodi — paralelno s procesom obezvređivanja prijašnjih zadataka — do stvaranja novih zanata, kvalifikacija, tehničkih umijeća. Priznajući tu rela­ tivnu ograničenost obezvređivanja njihova rada, Braverman nipošto ne želi prihvatiti vrlo raširenu tezu o takozvanoj »rekvalifikaciji« rada, prema kojoj znanstveno-tehnička re­ volucija dovodi do obogaćivanja znanstvenog i tehničkog sadržaja rada, do povećavanja specijalizacije koja zahtijeva obuku i obrazovanje. Cijelo je završno poglavlje knjige, pod naslovom Završna bilješka o kvalifikaciji, posvećeno kritici teza o »rekvalifikaciji«. Pri tome su bitna dva argumenta. S jedne strane, povećanje »prosječne kvalifikacije« (zbog utje­ caja znanstveno-tehničke revolucije) za masu radnika ne znači ništa drugo nego da je opadanje njezine kontrole nad radnim procesom nadoknađeno povećanjem kontrole ruko­ vodilaca i tehničara. S druge strane, rast aktivnosti koju zahtijevaju kvalifikacije ne znači sasvim da je rastući broj radnog stanovništva zaposlen u djelatnostima koje traže kvalifikaciju. U svjetlu tih analiza Braverman odbacuje dosadašnje pokušaje »prevladavanja tajlorizma« u industrijskoj psiho­ logiji i sociologiji smatrajući da one predstavljaju ne samo razvoj nego i potpuni kontinuitet tajlorizma; to su zapravo znanosti u prilagođavanju radnika kapitalističkom načinu proizvodnje. Lijekovi i reforme što ih one predlažu (pro­ širivanje, obogaćivanje, rotacija zadataka, radne grupe, »par­ ticipacija« radnika, itd.) »predstavljaju više stil upravljanja, nego istinsku i stvarnu promjenu položaja radnika«. Druga razina odnosno druga posljedica promjene u rad­ nim procesima i strukturi radničke klase jest golem porast neproizvodnih najamnih radnika i niveliranje njihova polo­ žaja s položajem proizvodnih najamnih radnika. Praveći statističke ekspertize, i vraćajući se čak u prošlost kapita­ lističkog razvitka, Braverman dolazi do globalnog zaključka da se zbiva snažan relativan rast najamnih radnika koji nisu zaposleni u neposrednoj proizvodnji, u odnosu na na­ jamne radnike zaposlene u neposrednoj proizvodnji, to jest industrijski ili tvornički proletarijat. Taj stalni relativni rast nove kategorije najamnih radnika treba tumačiti kao poslje­ dicu međusobno povezanih strukturalnih promjena što ih je kapitalizam doživio prelaskom u novu fazu monopolističkog kapitalizma, među kojima su najvažnije: monopolistička or­ X II

ganizacija poduzeća i njihova direktna organizacija tržišta; silan razvoj dimenzija poduzeća; osvajanje proizvodnje pre­ hrambenih roba i bazičnih proizvoda za domaćinstvo; pro­ izvodnja novih dobara i usluga za kojima se osjeća sve veća potreba zbog raspadanja društvenog života unutar obitelji i zajednice te zbog sve veće važnosti »slobodnog vremena«; porast uloge države, pogotovo kad je riječ o »društvenim službama«, prije svega o obrazovanju. S razvojem kapita­ lističkog sistema sve se te pojave razrastaju i dovode do relativnog porasta najamnih radnika koji ne pripadaju tvor­ ničkom proletarijatu. To je proces koji se nastavlja i postaje sve izražajniji. Iz te pretpostavke Braverman izvlači još jedan zaključak. Novi najamni radnici, bez obzira što se razlikuju od tvor­ ničkog proletarijata, u golemoj većini čine sastavni dio pro­ letarijata. Ovo je stajalište potpuno oprečno tezi prema kojoj ti novi najamni radnici čine »novu srednju klasu«, budući da proletarijat obuhvaća samo proizvodne najamne radnike, a novi su najamnici neproizvodni radnici. Braver­ man ne osporava činjenicu da su novi najamni radnici naj­ većim dijelom neproizvodni radnici, već tezu koja proletarijat poistovjećuje s proizvodnim najamnim radnicima i koja isključuje neproizvodne radnike. Ta je teza neutemeljena, jer za kriterij razlikovanja proizvodnog i neproizvodnog rada uzima poseban oblik obavljanog rada ili pak taj kriterij — što je principijelno točno — nalazi isključivo u činjenici da radna snaga proizvodi višak vrijednosti ili služi za pro­ izvodnju i razdiobu proizvedenog viška vrijednosti. Prema Bravermanu jedino je ispravno shvaćanje proletarijata ono koje ga definira kao »klasu koja ne posjeduje ništa osim svoje radne snage i tu radnu snagu prodaje u zamjenu za sredstva održanja«. Budući da i neproizvodni najamni rad­ nici prodaju svoju radnu snagu, u zamjenu za sredstva održanja, oni također pripadaju proletarijatu, i tu Braver­ man ne vidi nikakve načelne teškoće. Teškoća se, međutim, sastoji u tome što postoje još duboke razlike unutar prole­ tarijata s obzirom na uvjete rada. U prvoj fazi kapitalizma neproizvodni najamni radnici — novi tehnički stručnjaci, uredski namještenici, radnici u uslužnim djelatnostima i trgovini — mogli su uživati posebne povlastice u odnosu na proizvodne najamne radnike. U tom su razdoblju oni pred­ stavljali krajnje uske slojeve i njihov se rad smatrao pomoć­ nom aktivnošću rukovođenja kapitalističkih vlasnika. BraverX III

man naglašava da te povlastice neproizvodnih najamnih rad­ nika ne proizlaze iz toga što su oni po sebi sudionici izrab­ ljivanja najamnih radnika, već iz toga što, zbog svog vrlo ograničenog broja, u podjeli rada i u radnom procesu zauzi­ maju položaj koji ih čini sastavnim dijelom upravljačke strukture. No sve te povlastice nestaju čim brojčanost ne­ proizvodnih najamnih radnika poprimi masovne razmjere. A to se počinje zbivati s prelaskom u novu fazu monopolističkog kapitalizma. Omasovi javan je raznih kategorija neproiz­ vodnih najamnih radnika dovodi do duboke i korjenite promjene njihovih radnih uvjeta. Oni su sada također orga­ nizirani po principima kapitalističke podjele rada, što ih svodi na obezvrijeđeni, čisto izvršilački rad, potpuno pod­ ređen kapitalističkoj upravi. Kao posljedica toga stvara se masovno tržište rada, nesigurnost i nestabilnost radnog mjesta i relativan pad dohotka. Prema tome, zaključuje Braverman, na djelu je tendencija relativne homogenizacije proletarijata, a to je konstatacija s vrlo jasnim implikaci­ jama za pitanje subjekta revolucije. Treća razina promjena koje analizira Braverman tiče se porasta rezervne armije rada razmjerno s porastom apso­ lutne brojnosti proletarijata te obujm om i energijom aku­ mulacije kapitala. »Znanstveno upravljanje radom« i razvoj mehanizacije na osnovi znanstveno-tehničke revolucije uglav­ nom se ostvaruju u industrijskim sektorima »koji proizvode dobra«. To je prouzročilo smanjenje broja radnika zaposle­ nih u tim industrijskim sektorima, a posebno radnika u neposrednoj proizvodnji. Na toj osnovi dolazi do suviška ponude u odnosu na relativnu stagnaciju potražnje radne snage u mehaniziranim, monopolističkim sektorima. Bra­ verman upozorava da službene statistike nezaposlenosti pri­ krivaju tu rezervnu armiju rada. Pri tome inzistira na razlici pojmova »nezaposlenost« i »nedovoljna zaposlenost«. Poseb­ no je važno naglasiti da je nedovoljna zaposlenost koncen­ trirana u neproizvodnim i slabije mehaniziranim industrij­ skim sektorima, a otuda proizlazi novo masovno zapošlja­ vanje posebno uslužnih radnika. To se objašnjava relativnom prenapučenošću proizvodnog, dobro mehaniziranog industrij­ skog sektora, koji ne vrši pritisak na vlastito tržište rada, gdje je zaposlenost relativno stabilna, već ga vrši na tržište rada neproizvodnih, slabije mehaniziranih djelatnosti, gdje je zapošljavanje u brzoj ekspanziji. Posljedica je toga ne samo održavanje niskih nadnica u slabije mehaniziranom X IV

sektoru, već također porast nadnica u mehaniziranom sek­ toru, njihov relativno visok nivo. Bravermanu je cilj da svojom analizom rezervne armije rada ospori prije svega službene teze američkog establishmenta. Nasuprot tim te­ zama on pokazuje da je enormni porast obujma i energije akumulacije kapitala u američkom poslijeratnom razvoju doveo ne samo do proporcionalnog rasta apsolutnog broja proletarijata, već i do proporcionalnog rasta relativne napučenosti i rezervne armije rada, što znači do gomilanja bo­ gatstva na jednom i gomilanje bijede na drugom polu dru­ štva.4Tri navedena procesa dvojako se odražavaju na situaciju proletarijata. Kapitalistička podjela rada u radnom procesu razvija se do potpunog odvajanja umnog od izvršnog rada, do potpunog gubljenja radnikove kontrole nad radnim pro­ cesom te do stalnog širenja tog procesa iz tvornice na urede i usluge. Pored toga, rast rezervne armije rada — to jest mase nezaposlene, nedovoljno zaposlene ili na oficijelni pauperizam svedene radne snage — čini jedinstven kompleksan proces pogoršavanja položaja proletarijata. To pogoršavanje Braverman sintetički izražava terminom »degradacije rada«. Pogoršanje položaja proletarijata ili »bijeda« proletarijata, o kojoj govori Braverman, nema ništa zajedničko s apsolut­ nim ili relativnim smanjenjem nadnica. Prava bijeda koja raste s razvojem kapitalizma, ne samo u kriznim fazama, nego i u fazama ubrzane akumulacije kapitala, kao što je ona u SAD nakon drugoga svjetskog rata, upravo je ta » degradacija rada«. * Ovo Bravermanovo razobličavanje službenih američkih statistika ima duboke socijalne i političke implikacije. On želi dati pravu sliku klasne strukture »društva obilja« i pokazati njegov temeljni antagonizam, lice i naličje, bijedu i obilje. Taj temeljni antagonizam Braverman Je s krajnjom jasnoćom osvijetlio u svom posljednjem, nepunu godinu prije smrti, napisanom tekstu Degradacija rada u 20. stoljeću. To je zapravo predavanje što ga je Braverman u proljeće 1975. godine održao na West Virginia Institute of Technology. Tekst je prvi put objavljen u Monthly Remew, br. 1/1982. Rezimirajući svoju knjigu Rad i monopolistićki kapital i polemizirajući sa statistikama establishmenta, Braverman između ostalog kaže: »Očito je, dakle, široka masa nezaposlenih ljudi koja tvori rezervnu armiju rada samo dio onih koji su uračunati. One koji izranjaju na površinu u aktivnoj potrazi za poslom, računa se kao nezaposlene; one koji tonu na dno i prisiljeni su na dobrotvornu pomoć, računa se kao siromašne. Rast te osiromašene mase sada se kreće između 14 i 15 milijuna osoba, a taj enormni rast dosegnut Je 1970, najavljujući Još veći uspon. Iz svega toga možemo uočiti da Je akumulacija bogatstva koja se zbiva na jednom polu društva u kapi­ talističkom sistemu popraćena akumulacijom bijede na drugom polu.«

XV

Iz čitave te analize klase po sebi, odnosno objektivnog položaja proletarijata, postavlja se pitanje subjekta revolu­ cije. Točnije, da li se i kako klasa koja doživljava takve histo­ rijski objektivne promjene u svom biću može konstituirati kao subjekt revolucije? Braverman ne daje eksplicitan od­ govor na to pitanje, ali se taj odgovor može izvesti iz njegove knjige. Naime, proširenje procesa »degradacije rada« na sve veći dio proletarijata dovodi ne samo do pogoršanja uvjeta rada, nego i do rastuće relativne homogenizacije. »Stvara se golema masa radnika, čija homogenost proizlazi iz neposto­ janja solidne kvalifikacije, iz niske razine plaća i međusobne zamjenljivosti osoba i fu n kcija. .. « Ta relativno homogena masa sastavljena je od tvorničkih i uredskih najamnih rad­ nika, čiji je rad obezvrijeđen tajlorizacijom i mehanizacijom, te od najamnih radnika zaposlenih ili nedovoljno zaposlenih u uslugama i u trgovini, dakle u djelatnostima s niskom razinom kvalifikacije. Prema tome, pogoršanje položaja pro­ letarijata u obliku degradacije rada i relativna homogeni­ zacija proletarijata dva su bitna strukturalna faktora o kojima ovisi konstituiranje proletarijata kao subjekta revo­ lucije. Ono, međutim, čega kod Bravermana nema jest odgovor na pitanje kakav je odnos između proletarijata kao društvene klase i njegovih oblika organizacije ili, drugim riječima, između spontanosti i svijesti. To je ujedno onaj aspekt (knjige Rad i monopolistički kapital koji je izazvao naj­ ozbiljnije kritičke osvrte nekih teoretičara revolucije.« Na te je prigovore Braverman odgovorio gotovo sumorno realisti­ čki u časopisu Monthly Review, srpanj—kolovoz 1976. On kaže: »Iz mojih opisa procesa degradacije rada mnogi su či­ taoci zaključili da sam pesimist u pogledu budućnosti klasne svijesti radnika. . . Ja imam puno povjerenje u revolucio­ narni potencijal radničke klase u zemljama razvijenog ka­ pitalizma. Dugoročno gledano, toj klasi kapitalizam neće dopustiti nikakvu mogućnost izbora i primorat će je da ispunjava zadatke koje sama može ostvariti. To pretpostavlja silnu intenzifikaciju tlačenja, koje se tek počelo zbivati na leđima radničke klase, ali to će se, bez sumnje, dogoditi.« Rade Kalanj 5 Vidjeti posebno: Alberto Tovaglieri, Sul proletariate) come sogetto rivoluzionario i Rod Combs, Lavoro e capitale monopolistico, Aut-Aut, srpanj—kolovoz 1979.

XVI

Zahvala

Zahvaljujem ovim izdavačkim kućama koje su mi dopustile da navedem kratke odlomke iz nabrojenih djela: Oxford University Press za djelo White Collar C.Wrighta Millsa (autorsko pravo Oxford University Press, 1951); Istraživač­ kom odjelu Harvardske ekonomske škole za djelo Automa­ tion and Management Jamesa Brighta (autorsko pravo pred­ sjednika i članova Zbora Harvard Collegea, 1958); Izdavačkoj kući Sveučilišta Minnesota za djelo The Sociology of W ork Theodorea Caplowa (autorsko pravo Sveučilišta Minnesota, 1954); časopisu »Harvard Business Review« za članak Does Automation Raise Skill Requirements? Jamesa Brighta (au­ torsko pravo predsjednika i članova Zbora Harvard Collegea, srpanj-kolovoz 1958); Columbia University Press za djelo Women and Work in America Roberta W.Smutsa (autorsko pravo Columbia University Press, 1959); Public Affairs Press za djelo Automation in the Office Ide R. Hoos.

PREDGOVOR

U uvodu naše knjige Monopolni kapital (Monopoly Capi­ tal), objavljene 1966. godine, Paul Baran i ja napisali smo da pristup koji smo izabrali nije bio zamišljen tako da pruži potpunu sliku oblika društva koji smo proučavali. Zatim smo nastavili: »A osobito sm o svjesni činjenice d a je taj pristup, onako kako sm o se n jim e služili, u zrok gotovo potpu n og zanem ari­ van ja teme k o ja zauzim a središnje m jesto u M a rx o v u p ro u ča­ vanju kapitalizm a, tj. radn og procesa. M i n aglašavam o bitnu ulogu tehnoloških p ro m je n a u razvoju m onopolističkog kapi­ talizma, ali ne n astojim o sistem atski istražiti p osljedice k oje su razne vrste tehnoloških p rom jen a, svojstvene ra zd o b lju m onopolističkog kapitalizm a, im ale na p riro d u rada, sastav (i diferenciranje) radničke klase, psih o lo giju radnika, oblike o r­ ganizacije i b o rb e radničke klase, i tako dalje. Očito je da su sve to vrlo važne teme k o je b i se m orale o b rad iti u bilo k o jo j sveobuhvatnoj studiji o m onopolističkom kapitalizm u.«

Sada smo, naposljetku, u djelu Harryja Bravermana, ob­ javljenom gotovo desetljeće kasnije, dobili ozbiljan i, po mom mišljenju, vrlo uspješan pokušaj da se uvelike popuni ta praznina. To bi se nastojanje najtočnije i najsažetije moglo opisati kao »pokušaj da se sistematski istraže posljedice koje su različite tehlonoške promjene, svojstvene razdoblju monopolističkog kapitalizma, imale na prirodu rada [i] sastav (i diferenciranje) radničke klase«. Harry Braverman, među­ tim, ne pokušava istraživati ono što bismo mogli nazvati subjektivnim aspektima razvoja radničke klase u monopoli­ stičkom kapitalizmu. Tim se zadatkom tek treba pozabaviti. Tko god to pokuša, u ovom će djelu pronaći čvrst i prijeko potreban temelj na kojem će dalje nadograđivati. Želim naglasiti da pristup koji smo izabrali Baran i ja nije jedini razlog zbog kojega uopće nismo ni pokušali ispu­ niti tu prazninu. Mnogo je bitniji razlog što za takvo istra­ živanje nismo bili dovoljno osposobljeni. Genij poput Marxa

mogao je analizirati radničku klasu u kapitalizmu iako sam ni­ kad nije bio u nju neposredno uključen, i to je učinio s nenad­ mašnom oštroumnošću i dubinom. Neposredno iskustvo nužan je preduvjet za obične smrtnike, kao što rječito po­ kazuju žalosna nastojanja raznih akademskih »stručnjaka« i »autoriteta« u tom području. Baran i ja nismo imali to neposredno iskustvo, koje je vrlo važno, i da smo se pokušali baviti tom temom, vjerojatno bismo bili nasjeli brojnim mitovima i zabludama što ih tako energično zagovaraju ideo­ lozi kapitalizma. Ne postoji, naposljetku, nijedna tema u veza s kojom bi (za kapitalizam) bilo toliko važno prikriti istinu. Kao dokaz te lakovjernosti navest ću samo jedan primjer: naivno smo nasjeli mitu o golemom smanjenju broja nekvalificirane radne snage u proteklih pola stoljeća (vidjeti: M onopolni kapital, str. 267). Harry Braverman ima bogato neposredno iskustvo — koje sažeto iznosi u uvodu — što mu omogućuje da se bori s izopačenjima i laži­ ma apologeta kapitalizma i da ih razotkriva. Nigdje to nije učinjeno tako uvjerljivo kao u rječitom posljednjem poglav­ lju u kojemu se jednom zauvijek pobija mit o porastu kvalificirane radne snage. No nije samo neposredno iskustvo potrebno za znanstve­ no proučavanje rada u monopolističkom kapitalizmu. Pod­ jednako je važno potpuno ovladati Marxovim pionirskim djelom u tom području i njegovom dijalektičkom metodom. Harry Braverman je i u tome uspio, i upravo mu je sprega praktičnog iskustva i teoretske oštroumnosti — kombinacija koja je, gotovo po definiciji, isključena iz naših akademskih društvenih znanosti —. omogućila da stvori djelo nenadmaš­ nog značenja za razumijevanje društva u kojem živimo. Svatko tko pročita ovu knjigu, imat će od nje koristi. Međutim, osobito će biti korisna onima koji usporedo budu čitali prvi svezak Kapitala, a posebno IV dio tog sveska (»Proizvođenje relativnog viška vrijednosti«)*, jer je u njemu analiza rada u kapitalizmu prvi put istinski znanstveno ute­ meljena. Marx je stvorio sve bitne pojmove i teorijski aparat, te se njima služio tako svrsishodno da su njegovi sljedbenici dugo vremena uzimali kao gotovu činjenicu da tom području istraživanja ne treba dodavati ništa novo. Oni su imali pravo što se tiče teorije. Međutim, vanjska obilježja kapitalizma, * Sve citate iz djela prevedenih kod nas navodimo prema tim iz­ danjima. (Op. prev.)

4

iako ne i njegova unutrašnja priroda, doživjela su goleme promjene u proteklih stotinu godina. Akumulacija kapitala poprimila je nove oblike organizacije, ona je ovladala starim privrednim granama i ušla u mnoge nove grane. Zato je Marxovu teoriju trebalo primijeniti na nove metode i zani­ manja koje je kapital otkrio ili stvorio u svom neumornom širenju. To je zadatak koji je sebi postavio Harry Braverman. Kad je riječ o teoriji, a to bi on sam prvi potvrdio, u ovoj knjizi ima vrlo malo novoga. Što se tiče znanja stečenoga na temelju kreativne primjene teorije, golem dio je bitno nov, a mnogo toga izravno proturječi onome što je kapitalistička teorija uspjela uspostaviti kao uobičajenu mudrost društva. Odmah bih želio dodati, i mislim da bi se Harry Braver­ man s tim složio prije svih, da je zadatak ove knjige, u svim važnim aspektima, da postavlja pitanja, a ne da na njih odgovara, da otvara (ili ponovo otvara) putove istraživanja koji su zanemareni a koje treba ispitati i razraditi. Gotovo i nema zanimanja ili nekog drugog aspekta radnog procesa koji ne bi zasluživao mnogo iscrpnije povijesno i analitičko istraživanje od onoga koje mu je posvećeno u ovom opsež­ nom pregledu. U tom smislu knjigu Harry ja Bravermana treba shvatiti kao poziv i izazov mlađoj generaciji marksi­ stičkih ekonomista i sociologa da se prihvate hitnog zadatka pobijanja buržoaske ideologije i, umjesto nje, stvaranja prave slike društvene stvarnosti u kojoj smo prisiljeni živjeti.* Ove napomene moram dovršiti jednim priznanjem: čita­ nje ove knjige za mene je bilo emocionalni doživljaj, nešto slično onome što su, pretpostavljam, iskusili milijuni čitalaca prvog sveska Kapitala. Spoznaja o tužnom, strašnom i bol­ nom životu u kakvom je većina mojih sunarodnjaka, kao i njihovih drugova u najvećem dijelu svijeta, prisiljena pro­ vesti svoj radni vijek, mučno je utisnuta u mojoj svijesti i ne može se zaboraviti. I kad razmišljam o darovitosti i * U vezi s tim želio bih čitaocu svratiti pažnju na X V II poglavlje (»Struktura radničke klase i njezina rezervna arm ija«) u kojemu se iznosi postavka da se Marxov »opći zakon kapitalističke akumulacije«, prema kojemu se razvoj kapitalizma u znaku gomilanja bogatstva, na jednom, te obespravljenosti i bijede, na drugom polu, zapravo pokazao kao jedna od najutemeljenijih Marxovih spoznaja u vezi s kapitalistič­ kim sistemom, a koji ni izdaleka nije nečuvena zabluda kakvom ga je dugo vremena smatrala buržoaska znanost o društvu. Koliko bi dosljed­ nija i korisnija bila golema literatura iz proteklih godina koja se ba­ vila siromaštvom i srodnim pitanjima da je pošla od toga čvrstog te­ melja!

5

energiji koje se svakodnevno ulažu u otkrivanje načina i sredstava kako bi se njihove patnje povećale, a sve u ime efikasnosti i produktivnosti, ali zapravo u veću slavu velikog boga Kapitala, moje čuđenje zbog ljudske sposobnosti da stvori tako čudovišan sistem nadmašuje samo čuđenje zbog spremnosti čovječanstva da podnosi postojanje stanja koje tako očito razara blagostanje i sreću ljudskih bića. Da se toliki napor, ili samo polovica, posveti pretvaranju rada u sretnu i stvaralačku djelatnost, kakav on može biti, naš bi svijet uistinu mogao postati čudesan. No, prije svega, većina ljudi mora shvatiti što kapitalizam uistinu jest i zašto su njegova prividna nužnost i neizbježnost zapravo samo ideološko smokvino lišće kojim se prikriva goli osobni interes sićušne manjine. Ova knjiga, uvjeren sam, može bitno pridonijeti tom prijeko potrebnom prosvjećivanju. Paul M. Sweezy

6

Neki od nas žive u tami Drugi su svjetlom obasjani. Vidimo one svjetlom obasjane A oni u tami ostaju sami.*

Derm die einen sind im Dunkeln Und die andem sind im Licht Und man sieht die im Lichte Die im Dunkeln sieht man nicht. Bertolt Brecht. Balada o Mackie Nožu

UVOD

Ovu sam knjigu isprva zamislio kao studiju strukovnih promjena u Sjedinjenim Državama. Zanimala me je struk­ tura radničke klase i način na koji se ta struktura mijenjala. Dio stanovništva zaposlen u industriji i pridruženim granama privrede — takozvana industrijska radnička klasa — neko se vrijeme, čini se, smanjivao, ako ne u apsolutnom, ali svakako u relativnom smislu. Budući da mi pojedinosti tog procesa, osobito njegove povijesne prekretnice i novi oblici zapošljavanja, koji su zamjenjivali stare, nisu bile jasne, odlučio sam da o njima saznam nešto više. Ubrzo sam usta­ novio da te stvari nisu bile sveobuhvatno razjašnjene i stoga zaključio da je potreban temeljitiji povijesni opis i analiza procesa strukovnih promjena nego što je to do danas uči­ njeno. Što više čitam formalnu i neformalnu literaturu o zani­ manjima, sve više postajem svjestan proturječnosti koje obilježavaju velik dio novijih studija s tog područja. S jedne strane, ističe se kako rad u današnje vrijeme, kao rezultat znanstveno-tehničke revolucije i »automatizacije«, zahtijeva sve više razine obrazovanja, obučenosti i inteligencije, te duhovnog napora općenito. S druge strane, čini se da sve veće nezadovoljstvo uvjetima rada u industriji i uredima proturječi tom shvaćanju. Naime, također se tvrdi — a to ponekad kažu isti ljudi koji u drugim trenucima podržavaju prvi stav — da se rad sve više dijeli na sitne djelatnosti koje ne mogu privući pažnju niti uposliti sposobnosti ljudskih bića na trenutnim razinama obrazovanja, da te sitne djelat­ nosti zahtijevaju sve manje vještine i obučenosti, te da suvremena kretanja u radu, svojom »bešćutnošću« i »birokratizacijom«, »otuđuju« sve veći dio radničkog stanovništva. Kao općenite izjave, ta se dva shvaćanja ne mogu lako uskladiti. Međutim, u toj opsežnoj literaturi nisam mogao pronaći nijedan pokušaj njihova pomirivanja pažljivim od­ 9

ređivanjem načina na koji su se razvila različita zanimanja, možda u međusobnoj suprotnosti. Tako se moj interes počeo širiti i obuhvaćati evoluciju radnih procesa unutar zanimanja i kretanja radne snage medu pojedinim zanimanjima. I kako su obje vrste promjene postepeno postajale jasnije u mojim mislima, našao sam se usred traganja za uzrocima, dinamikom na kojoj se temelji neprekidni preobražaj rada u suvremenosti. To me je, oso­ bito, navelo na to da u svoja istraživanja uključim razvoj upravljanja i tehnologije, suvremene korporacije i promjene u društvenom životu. Ubrzo sam ustanovio da sam se pri­ hvatio proučavanja razvoja kapitalističkog oblika proizvod­ nje u proteklih stotinu godina. literatura koja širokom krugu čitalaca iznosi i tumači kretanja u tehnici i upravljanju postoji, prije svega, u dva oblika: kao novinarstvo i kao sociologija. Dok sam razmjerno temeljito proučavao tu literaturu, osobito sam uočio neod­ ređenost, općenitost izraza i, povremeno, nevjerojatne po­ greške u opisivanju konkretnih pitanja o kojima se ras­ pravljalo. Činilo mi se da su se mnogi naširoko prihvaćeni zaključci temeljili na malom broju pravih informacija i da su, zapravo, bili pojednostavnjenja ili očita pogrešna shva­ ćanja složene stvarnosti. Budući da će mnogo toga u ovoj knjizi dovesti u pitanje tu uobičajenu sliku rada i radništva, smatram da čitaocu dugujem prikaz svog života, onoliko koliko je on bitan za ovu knjigu. Iako sam, naime, na ova istraživanja trošio većinu svoga slobodnog vremena u toku više od četiri godine, moje zanimanje za mnoge teme o koji­ ma se raspravlja u knjizi potječe iz mnogo ranijeg razdoblja. Radni vijek započeo sam kao naučnik u kotlarskoj struci. Zanat sam učio četiri godine, a u toj sam struci radio ukupno sedam godina. Tih sedam godina proveo sam u vojnom bro­ dogradilištu, vrsti industrijskog poduzeća koje je u to doba, vjerojatno, bilo najpotpuniji proizvod dvaju stoljeća indu­ strijske revolucije. Gotovo svi mehaničarski zanati koji su se pojavili u tim stoljećima (od kojih su neki, poput mog zanata, potjecali od zanata iz klasične starine, i još ranije) obavljali su se u takvom brodogradilištu u uskoj međusob­ noj vezi. Zbog srodnosti i povezanosti postupaka u tim zanimanjima, kao i zbog okupljanja svih naučnika u obrt­ ničkoj školi na polutjednim predavanjima, naučio sam vlastitu struku i stekao brojne konkretne spoznaje o većini drugih struka. 10

Budući da su mogućnosti zapošljavanja u mojoj struci bile vrlo ograničene i da se smanjivala njezina važnost, zbog zamjene tradicionalnih načina obrade bakra novim postup­ cima i materijalima, bilo mi je vrlo teško i dalje raditi kao kotlar kad sam odlazio u druge krajeve zemlje ili mijenjao posao. No budući da mi je moja struka osigurala temeljno znanje o raznim drugim strukama, uvijek sam mogao naći drukčiji posao, kao što su, na primjer, limarski radovi, rad s metalnim pločama i konstrukcijske djelatnosti. Te sam poslove obavljao idućih sedam godina: u radionici za po­ pravak željezničke opreme, u valjaonicama i, osobito, u dvjema tvornicama koje su proizvodile teški čelični lim i konstrukcijski čelik za baznu industriju čelika, uključujući i visoke peći. Moje bi zanatsko porijeklo neke čitaoce moglo navesti na to da zaključe, pošto pročitaju moju knjigu, da je na mene utjecala sentimentalna privrženost zastarjelim uvjeti­ ma rada. Bio sam svjestan te mogućnosti, ali nastojao sam da nijedan moj zaključak ne proistekne iz takvog romanti­ čarskog shvaćanja i mislim da u cjelini takva kritika ne bi bila osnovana. Istina je da sam uživao, i još uživam, raditi kao obrtnik, ali kako sam odrastao u godinama brzih pro­ mjena mehaničarskih struka, uvijek sam bio svjestan ne­ umoljivih, znanstveno utemeljenih tehnoloških promjena. Osim toga, u razmišljanjima o tom predmetu i u brojnim raspravama među obrtnicima o »novome« i »starome«, u kojima sam sudjelovao, uvijek sam bio pristaša osuvreme­ njivanja. Vjerovao sam tada, a vjerujem i danas, da je preobražaj radnih procesa iz njihove utemeljenosti u tradi­ ciji u njihovu utemeljenost u znanosti ne samo neizbježan, već i potreban za napredak čovječanstva i za njegovo oslo­ bađanje od gladi i ostalih oblika oskudice. Još je važnije što sam u tim godinama bio aktivist u socijalističkom pokretu i prihvatio marksističko stajalište, koje nije bilo protiv znanosti i tehnologije kao takve, već samo protiv načina na koji su se one upotrebljavale kao oružje dominacije u stva­ ranju, ovjekovječivanju i produbljivanju jaza među klasama u društvu. U tim sam godinama imao priliku neposredno promatrati preobražaj industrijskih procesa i način na koji su se ti procesi reorganizirali — kako je radnik, kojemu se siste­ matski otimalo njegovo zanatsko nasljeđe, dobivao u zamje­ nu za nj malo ili ništa. Kao i svi obrtnici, čak i oni naj11

neupućeniji, uvijek sam se tome protivio, i sada kad ponovo čitam ove stranice, u njima ne osjećam samo društvenu sramotu, što je i bila namjera ove knjige, nego i, možda, osobnu uvredu. Ako je tako, to, kao što sam rekao, nije hotimično, ali mislim da od toga nema nikakve štete. Po­ navljam, međutim, da se nadam kako nitko iz toga neće izvući zaključak da je moje poglede oblikovala nostalgija za vremenom koje se ne može vratiti. Vjerojatnije je da na moje mišljenje o radu djeluje nostalgija za vremenom koje još nije došlo a u kojemu će zadovoljstvo umijećem, što proistječe iz svjesnog i svrsishodnog ovladavanja radnim procesom, biti vezano uz čuda znanosti i inženjersku mašto­ vitost, za vremenom u kojemu će svi, donekle, imati koristi od te sprege. U kasnijim godinama mogao sam steći neposredno isku­ stvo u vezi s nekim najtipičnijim procesima koji se u današnje vrijem e odvijaju u uredima, također u trenutku kad su se oni počinjali brzo mijenjati. Nekoliko sam se godina bavio socijalističkim novinarstvom, i najzad se za­ poslio u izdavačkoj djelatnosti kao urednik, nakon čega sam više od deset godina radio kao izvršni rukovodilac u dvjema izdavačkim kućama. Ondje sam mogao promatrati i, zapra­ vo, stvarati neke administrativne procese proizvodnje, plas­ mana, distribucije i računovodstva u izdavačkoj djelatnosti. Spomenuto iskustvo uključuje dva prijelaza s konvencio­ nalnoga sistema na kompjutorski uredski sistem. Ne želim se pretvarati da je to iskustvo široko kao kod mnogih drugih koji su dulje vrijeme radili u većim organizacijama, ali mi ono barem omogućuje da prilično iscrpno i konkretno shva­ tim načela prema kojima se organiziraju radni procesi u suvremenim uredima. Kao što će čitalac vidjeti u odgovarajućim poglavljima, to sam iskustvo nastojao donekle iskoristiti u ovoj knjizi; Također sam imao koristi od razgovora s prijateljima, poznanicima i nepoznatim ljudima koje sam susretao na raznim skupovima ili na putovanjima a koji su mi govorili o svom radu (možda će neki od njih, budu li imali priliku pročitati ovo, sada razumjeti zašto je moja znatiželja po­ nekad čak prelazila u nepristojnost). No iako mi je koristilo m oje profesionalno iskustvo i spomenuti razgovori, moram naglasiti da se ništa u ovoj knjizi ne osniva na osobnom iskustvu ili sjećanjima te da, u formalnom smislu, nisam u nju uključio gotovo nikakve činjenice koje čitalac ne bi 12

mogao nezavisno provjeriti, što je primjereno svakom znan­ stvenom djelu. U toku istraživanja i pisanja knjige raspravljao sam o svojim idejama s brojnim prijateljima i želio bih im na ovome mjestu zahvaliti za njihovo zanimanje i strpljenje. Prijateljima, suradnicima i drugim zainteresiranim osobama koje su također pročitale rukopis zahvaljujem na njihovim dragocjenim sugestijama koje su mi pomogle da jasnije iznesem građu, što je ponekad bilo vrlo složeno, i koje su me spasile ponekih pojmovnih i izražajnih pogrešaka. Osobitu zahvalnost dugujem Paulu Sweezyju i Harryju Magdoffu koji su mi pomogli time što su me naveli na određene putove što bih ih inače možda bio zanemario, te me upozorili na određenu literaturu koja bi mi možda bila promakla. No želio bih dodati da se moj dug prema njima ponajviše sastoji u tome što su oni pružili snažan primjer marksista koji pokušavaju shvatiti suvremenu društvenu stvarnost, a toga sam najviše i svjestan. Pisce i djela koji su mi bili osobito dragocjena pomoć navodim u tekstu, i u popisu literature na kraju svakog poglavlja. Kao što će čitalac vidjeti, ovo je djelo stvoreno pod intelektualnim utjecajem Marxa, i malo toga što su marksisti napisali nakon Marxa ima izravnu ulogu u onim djelovima knjige koji se bave radom, i to zbog razloga što ih sada moram pokušati ob­ jasniti.

Središnje mjesto u prvom svesku Marxova Kapitala za­ uzima radni proces onako kako se odvija pod kontrolom kapitala, i podnaslov ga točno opisuje kao »kritičku analizu kapitalističke proizvodnje«. U tom svesku, jedinom dijelu svoje planirane studije o kapitalizmu koji je uspio potpuno ostvariti, Marx pokazuje kako se procesi proizvodnje u kapitalističkom društvu neprekidno preobražavaju pod utje­ cajem glavne pokretačke snage tog društva — akumulacije kapitala. Kad je riječ o radništvu, taj se preobražaj mani­ festira, prvo, kao neprestana promjena u radnim procesima svake grane industrije i, drugo, kao preraspodjela rada među zanimanjima i granama industrije. Marx je to djelo dovršio sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. U proteklih stotinu godina upravo ta di­ namika bila je mnogo snažnija od svojih manifestacija koje je Marx uočavao za svog života i na kojima je temeljio svoju 13

kritičku analizu kapitalističke proizvodnje. Međutim, vrlo je neobično što su marksisti u tom smislu vrlo malo dodali Marxovu djelu. N i promjene u proizvodnim procesima tokom proteklog stoljeća kapitalizma i monopolističkog kapitalizma ni promjene u strukovnoj i industrijskoj strukturi radništva nisu bile podvrgnute sveobuhvatnoj marksističkoj analizi nakon Marxove smrti. Upravo zbog toga, ne mogu, kao što sam već rekao, nijednom marksistu osim Marxu pripisati snažan intelektualni utjecaj na ovu studiju. U marksističkoj tradiciji naprosto ne postoji kontinuirano bavljenje kapita­ lističkim oblikom proizvodnje na način na koji je Marx tu temu obradio u prvom svesku Kapitala. Budući da su razlozi tome svakako zanimljivi, moramo se zapitati zašto je to tako. Odgovor vjerojatno započinje s izuzetnom temeljitošću i vidovitošću s kojom je Marx obavio taj zadatak. On je radne procese i njihov razvoj u tvorničkom sistemu podvrgao najstručnijem i najsistematskijem istraživanju, kakvo nikad nije bilo posvećeno tom predmetu. Marx je tako dobro shvaćao tendencije kapitalističkog oblika proizvodnje i tako je točno uopćavao, na temelju još oskudnih primjera iz vlastitog vremena, da se u desetljećima nakon završetka nje­ gova djela Marxova analiza činila dovoljnom za svaki po­ sebni problem radnog procesa i neobično vjerodostojnom što se tiče ukupnog kretanja proizvodnje. Možda se zato i dogodilo to da je na početku upravo ta proročanska snaga Marxove analize pridonijela zanemarivanju te teme među marksistima. Činilo se da razvoj tvorničkog sistema u svim pojedinostima potvrđuje Marxa, i da je zbog toga suvišan svaki pokušaj da se ponovi ono što je on već izvršio. Istina, do početka 20. stoljeća činilo se da je porast trgovačke, administrativne i tehničke radne snage zasjekao u Marxovu dvojnu klasnu strukturu i da je uveo element koji je situaciju zamrsio, što je izazvalo raspravu u Drugoj intemacionali, a osobito u njezinoj njemačkoj sekciji. Međutim, ta se ras­ prava nije razvila, djelomično zato što spomenuta kretanja još nisu bila dovoljno zrela, i postepeno se rasplinula, bez konačnih rezultata, iako se sadržaj problema po svom opsegu povećavao. U međuvremenu su katastrofalni događaji ovog stoljeća — dva svjetska rata, fašizam, uzastopna raspadanja i ponovna podizanja kapitalističkih privreda nakon ratova i u vrijeme velike ekonomske krize te proleterske i nacionalnooslobodilačke revolucije — dominirali analitičkim radovima mar­ 14

ksizma. Na čelu te uzburkane pozornice nalazili su se mono­ pol, militarizam, imperijalizam, nacionalizam, »krizne« ili »razorne« tendencije kapitalističkog sistema, revolucionarna strategija i problemi prijelaza iz kapitalizma u socijalizam. Izuzetan razvoj znanstvene tehnologije, produktivnosti rada i, donekle, uobičajenih razina potrošnje radničke klase u tom stoljeću duboko su, kao što se to često naglašava, utjecali na radnički pokret u cjelini. Radnička klasa udru­ žena u sindikate — zaplašena razmjerima i složenošću kapitalističke proizvodnje i u svom izvornom revolucionar­ nom zamahu oslabljena dobicima postignutima brzim pove­ ćavanjem produktivnosti — sve je više gubila volju i težnju da kontrolu nad proizvodnjom istrgne iz ruku kapitalizma, i okretala se pogađanju oko udjela radne snage u proizvodu. Taj je radnički pokret bio neposredna životna sredina marksizma; i marksisti su, u različitoj mjeri, bili prisiljeni da joj se prilagode. To je prilagođavanje poprimalo različite oblike, a za mnoge od njih danas se može vidjeti da su bili ideološki destruktivni. Radna filozofija marksizma, za razliku od nje­ zinih izraza koji se tiču provođenja slobodnog vremena, sve se više usredotočavala ne na duboku unutrašnju prirodu kapitalizma i položaj radnika u njemu, već na razne njegove nepovoljne posljedice i krize. Osobito je uočljivo da je kritika oblika proizvodnje ustupila mjesto kritici kapita­ lizma kao oblika raspodjele. Pod dojmom goleme produk­ tivnosti radnog procesa, možda čak zastrašeni njegovom sve većom znanstvenom zamršenošću i zbunjeni tim kretanjima, sudjelujući u borbama radnika za povećanje plaća, skraći­ vanje radnog vremena i poboljšanje uvjeta rada, marksisti su se prilagodili gledanju na suvremenu tvornicu kao na neizbježan, iako nesavršen, oblik organizacije radnog pro­ cesa. U socijaldemokraciji, socijalističkom pokretu prije prvoga svjetskog rata, razvoj sindikata i razvoj marksističkih partija išli su ruku pod ruku, kao dio njihove uske poveza­ nosti i njihova zajedničkog priklanjanja potpuno nerevolu­ cionarnom stajalištu. Oživljavanje revolucionarnog marksizma u komunistič­ kom pokretu nakon ruske revolucije zaustavilo je skretanje prema reformizmu u mnogim drugim područjima, ali čini se da ga je u netom spomenutom smislu samo pogoršalo. Sovjetski komunisti došli su na vlast povijesnim preokretom kakav klasični marksizam nije očekivao, u zemlji koja 15

gotovo i nije bila kapitalistička i u kojoj su, osim u neko­ liko industrijskih središta, tehnologija, proizvodnja pa čak i puki procesi organiziranog i discipliniranog rada bili vrlo slabi. Sovjetski Savez suočio se s katastrofom koju je mogao spriječiti samo razvojem proizvodnje i zamjenom ukorije­ njenih tradicija ruskog seljaštva sistematskim navikama društvenog rada. U takvoj se situaciji, u najmanju ruku, povećalo poštovanje pa čak i divljenje marksista prema znanstvenoj tehnologiji, proizvodnom sistemu te organizira­ nim i reguliranim radnim procesima razvijenog kapitalizma. Ako je stara socijaldemokracija obično promatrala kapita­ listički oblik proizvodnje kao neizmjerno snažan i uspješan mehanizam s kojim je prilagodba bila nužna, komunisti su ga obično promatrali, s podjednakim strahopoštovanjem, kao izvor od kojega je bilo potrebno učiti i posuđivati i koji je trebalo oponašati ako je Sovjetski Savez želio dostići ka­ pitalizam i položiti temelje socijalizma. Treba se samo sjetiti kako je Lenjin neprestano poticao na proučavanje »znanstvenog upravljanja« Fredericka W. Taylora, s namjerom da ga primijeni u sovjetskoj industriji. Taylorov sistem, kaže Lenjin, »kao i cjelokupni kapitalisti­ čki napredak, jest kombinacija profinjene okrutnosti buržoaskog izrabljivanja i niza najvećih znanstvenih dostignuća u području analiziranja mehaničkih pokreta za vrijeme rada, uklanjanja suvišnih i nespretnih pokreta, razrade is­ pravnih metoda rada, uvođenja najboljeg sistema računo­ vodstva i kontrole, i tako dalje. Sovjetska republika mora po svaku cijenu prihvatiti sve što je vrijedno u dostignućima znanosti i tehnologije u tom području. Mogućnost izgradnje socijalizma ovisi upravo o našem uspjehu u povezivanju sovjetske moći i sovjetske organizacije upravljanja s naj­ suvremenijim dostignućima kapitalizma. Moramo u Rusiji organizirati proučavanje i obrazlaganje Taylorova sistema, sistematski ga isprobavati i prilagođavati našim potreba­ ma.« [1] U praksi je sovjetska industrijalizacija oponašala kapitalistički model, a kako je industrijalizacija napredova­ la, ta je struktura gubila svoj privremeni karakter, i Sovjet­ ski Savez je stvorio organizaciju rada koja se samo u poje­ dinostima razlikovala od organizacije rada kapitalističkih zemalja, tako da sovjetsko radništvo nosi sva obilježja rad­ ničke klase Zapada. Ideološke posljedice tog procesa osjećale su se u cijelom svjetskom marksizmu: tehnologija kapitaliz­ ma, koju je Marx promatrao oprezno i suzdržano, te organi16

zacija i administracija rada, što ih je promatrao sa žesto­ kim neprijateljstvom, postale su razmjerno prihvatljive. Sada se revolucija protiv kapitalizma sve više zamišljala kao skidanje određenih »izraslina« s vrlo produktivnoga kapita­ lističkog mehanizma, kao poboljšanje uvjeta rada, dodavanje formalne strukture »radničke kontrole« tvorničkoj organi­ zaciji i kao zamjenjivanje kapitalističkih mehanizama aku­ mulacije i distribucije socijalističkim planiranjem. U svakom slučaju, o kakvim god činiocima zapravo bila riječ, kritika kapitalističkog oblika proizvodnje, izvorno najjače oružje marksizma, postepeno je izgubila svoju oštri­ cu zato što marksistička analiza klasne strukture društva nije uspjela ići ukorak s brzim promjenama. Danas je uobi­ čajeno tvrditi da je marksizam bio prikladan samo za defi­ niranje »industrijskog proletarijata« i da je s relativnim smanjivanjem braja i društvene važnosti tog proletarijata marksizam, barem u tom smislu, pomalo »zastario«. Kao rezultat te neispravljene zastarjelosti, marksizam je postao najslabiji upravo ondje gdje je prvobitno bio najjači. U proteklom desetljeću ponovo je oživio interes ljevice za radne procese i načine njihova organiziranja. To se može pripisati nizu uzroka. Nagli rast akumulacije kapitala, koji se uglavnom bez zapreka odvijao nakon drugoga svjetskog rata u zapadnoj Evropi, Sjedinjenim Državama i Japanu, potisnuo je iz središta najveće pažnje one predodžbe o ne­ izbježnom »slomu« i »raspadanju« kapitalističkog sistema koje su prevladavale u radikalnom mišljenju u desetljećima nakon prvoga svjetskog rata. Propast sovjetske komunističke ideologije otvorila je put neomarksizmu, koji je pokušao stvoriti nove pristupe problemima kapitalizma i socijalizma. Osobito su rasprave o organizaciji rada na Kubi sredinom šezdesetih godina i kulturna revolucija u Kini, ubrzo nakon toga, izašle iz okvira bavljenja ravnomjernom raspodjelom proizvoda društvenog rada i istakle ideju revolucije u organizaciji društvene proizvodnje. I, naposljetku, novi val radikalizma šezdesetih godina bio je nadahnut svojim oso­ bitim i, na neki način, potpuno novim interesima. Budući da nezadovoljstvo omladine, intelektualaca, feminističkih po­ kreta, stanovništva geta, itd., nije bilo izazvano »slomom« kapitalizma, već kapitalizmom koji je djelovao na svom vr­ huncu, koji se, tako reći, tada kretao najvećom brzinom, središte pobune se donekle razlikovalo od središta pobune 2

Rad 1 monopollstlfikl kapital

17

u prošlosti. Nezadovoljstvo, barem djelomično, nije bilo toliko posljedica nemogućnosti kapitalizma da osigura rad koliko rada koji je on osiguravao, ne toliko raspadanja nje­ govih proizvodnih procesa koliko užasnih posljedica tih pro­ cesa dok su djelovali »najuspješnije«. Dakako, teret siro­ maštva, nezaposlenosti i neimaštine nije bio uklonjen, nego je, suprotno tome, bio dopunjen nezadovoljstvom koje se ne može ukloniti osiguravanjem većeg napretka i bolje za­ poslenosti, jer su upravo te stvari, prije svega, izazvale to nezadovoljstvo.

Tehnologija i društvo U ovoj ćemo se knjizi baviti razvojem procesa proizvod­ nje, kao i radnih procesa općenito, u kapitalističkom dru­ štvu. Odmah se javlja pitanje o položaju zemalja sovjetskog bloka s obzirom na tu analizu. Već sam ukratko upozorio na to, da po mom mišljenju, organizacija rada u Sovjetskom Savezu (koji, zbog prikladnosti, spominjem u jednini iako se njegova obilježja mogu pronaći u svim zemljama sovjet­ skog bloka i, donekle u svim zemljama u kojima su ukinuti kapitalistički odnosi vlasništva) nije suviše različita od or­ ganizacije rada u kapitalističkim zemljama. Razmatrajući taj aspekt sovjetskog života, Georges Friedmann, francuski sociolog koji je dugo vremena proučavao anatomiju rada, napisao je: » . . . Iz to ga p ro istječe d a p lan iran e ek on om ije tipa SSSR -a, n a ro d n ih d e m o k racija, a sve više i ek o n o m ija kom unističke K in e,* sad rže širo k e sektore u k o jim a je tehnički napredak um n ožio raščlan jen e zadatke iste vrste k ao što su oni što ih k a sn ije n av o d im o u m n ogo p rim je ra . T i zadaci stv a ra ju i raz­ v ija ju on o ra zd v a ja n je m isli i izvršenje ra d a k o je — kako se čini — u naše v rije m e p re d sta v lja zajednički nazivnik indu­ strijsk ih d ru šta v a s različitim stanovništvom i stru k tu rom .« [2]

Američki sociolog navodi kako su »sovjetski ekonomisti i sociolozi koje sam susreo u M osk vi. .. uporno tvrdili da proučavanje zadovoljstva što ga pruža posao nije bitno u društvu u kojemu radnici posjeduju sredstva za proizvod­ * To je napisano pedesetih godina, prije odvajanja Kine od Sovjet­ skog Saveza i prije kulturne revolucije.

18

nju«. [3] Istodobno, sve brojnija sociološka literatura i lite­ ratura o upravljanju u Sovjetskom Savezu, je pod utjecajem zapadnjačkog mišljenja, nastoji jasno prikazati dug sovjetskog društva kapitalističkoj industrijskoj praksi.* Taj dug gotovo uopće ne treba dokazivati jer deskriptivna i apologetska literatura o sovjetskom društvu, iako iznosi tvrdnje o nad­ moći socijalizma u odnosu prema kapitalističkoj praksi kad je riječ o radničkom »vlasništvu« nad sredstvima za proiz­ vodnju, zdravstvu i sigurnosti, racionalnom planiranju i sličnome, zapravo ne iznosi bitne razlike u organizaciji i podjeli rada. Sličnost sovjetske i tradicionalne kapitalističke prakse navodi na zaključak da se suvremena industrija ne može organizirati ni na koji drugi način. Na taj je zaključak već dovoljno navodila sklonost suvremene sociologije da prihvati sve što je stvarno kao potrebno, sve što postoji kao neiz­ bježno, i stoga sadašnji oblik proizvodnje kao vječan. U svom najpotpunijem obliku to se shvaćanje javlja kao pravi tehnološki determinizam: smatra se da atributi suvremenog društva neposredno proistječu iz tvorničkih dimnjaka, me­ haničkog alata i kompjutora. Kao rezultat toga, iznosi nam se teorija societas ex machina, ne samo »determinizam«, već despotizam stroja. U knjizi četvorice sociologa (među kojima je Clark Kerr) možemo pročitati: »Industrijalizacija u bilo kojoj zemlji pokazuje mnoga ista obilježja. Zemlje koje se industrijaliziraju sličnije su jedna drugoj, koliko god bile različite, nego što su to trgovačke i poljoprivredne ili lovačke i ribarske privrede ... Jedno od središnjih obilježja industri­ jalizacije jest neizbježno i vječno razdvajanje ljudi zaposle­ nih u industriji na upravitelje i one kojima se upravlja.« [5] Tu se više nema što zamišljati. Antagonistički odnosi u pro­ * Vidjeti, na primjer, nedavno objavljeno utjecajno djelo Organiza­ cija i upravljanje, sociološka analiza zapadnih teorija (Organization and Management, A Sociological Analysis of Western Theories). Autor kao formalnu okosnicu uzima Lenjinov stav prema tajlorizmu (koji je osu­ đivao njegovu upotrebu radi »buržoaskog izrabljivanja«, ali je poticao na njegovo proučavanje i prihvaćanje svega što bi bilo vrijedno). Držeći se tog prikladnog opravdanja, on površno iznosi očekivane osude, ali cjelokupni duh knjige zapravo uključuje prihvaćanje zapadne teorije o upravljanju i divljenje prema njezinim administrativnim i manipulacijskim aspektima. Zato on ne prihvaća samo duh, već i jezik te teorije, i Marxovo istraživanje kapitalističkog društva za gorljivog autora po­ staje »sjajan primjer analize sistema«, dok je s&m Marx, »stvarajući di­ jalektički materijalizam, također položio temelje analizi sistema«. [4]

19

izvodnji nisu samo neizbježni, već su vječni*, što nam se iznosi gotovo religioznim jezikom. Problem koji se tu javlja očito je važan za takvo djelo, ali nije sigurno da se on može rasvijetliti ili riješiti stvaranjem zaključaka koji se osnivaju isključivo na postojećim činje­ nicama. Spomenuti se problem, čini mi se, može djelotvorno obraditi samo konkretnom i povijesnom specifičnom anali­ zom tehnologije i strojeva, s jedne, i društvenih odnosa, s druge strane, te načina na koji se ta dva aspekta povezuju u postojećim društvima. Takva bi analiza, zapravo, mogla započeti pretpostavkom da se sadašnji oblik organizacije i kontrole rada pojavio u kapitalističkom društvu, zbog razloga primjerenih tom društvu, a da je zatim bio prenesen u sovjetsko društvo, koje ga je oponašalo, zbog razloga spe­ cifičnih za to društvo. Uviđajući da u apstraktnom smislu postoji vrlo malo »vječnih« ili »neizbježnih« obilježja orga­ nizacije ljudskog društva, takva bi se analiza mogla nastaviti shvaćanjem povijesne evolucije koja je stvorila suvremene oblike društva. Najvažnije od svega je da takva analiza ne smije naprosto prihvaćati ono što nam o strojevima govore njihovi tvorci, vlasnici i upravitelji, već sama mora donositi vlastitu, nezavisnu procjenu strojeva i suvremene industrije, u tvornici i u uredu. Inače neće stvoriti znanost o društvu, nego granu znanosti o upravljanju. Moram na ovome mjestu nekoliko stranica posvetiti raz­ matranju Marxova shvaćanja odnosa tehnologije i društva, prije nego što nešto više kažem o Sovjetskom Savezu. Raz­ * U polemici protiv anarhizma, pod naslovom »O autoritetu«, Fried­ rich Engels je 1873. godine napisao: »Ako je čovjek naukom i stvara­ lačkim genijem podvrgnuo sebi prirodne sile, one mu se osvećuju pod­ vrgavajući njega samog, dok ih on iskorišćava s pravim despotizmom, nezavisno od svake socijalne organizacije, željeti uništenje autoriteta u krupnoj industriji znači željeti uništenje same industrije — uništenje parne predionice da bismo se vratili preslici.« [6] Mogli bismo se sve­ srdno složiti s Engelsom u tomu da je čovječanstvo, ovladavanjem pri­ rodnim silama i iskorištavanjem tih sila u društvenoj proizvodnji, pro­ mijenilo uvjete svoga društvenog života i uvelo organizacijska ograni­ čenja slobodnom i pojedinačnom djelovanju pojedinačnog proizvođača. No postulirajući »pravi despotizam« koji nije »ovisan o cjelokupnoj društvenoj organizaciji«, Engels je bio toliko zanesen svojom polemikom da je upotrijebio terminološke općenitosti koje nisu bile svojstvene njegovu, a osobito ne Maraovu stilu. Upotreba pojma -»autoritet« kao natpovijesnog koncepta, neovisnog o raznim oblicima koje može po­ primiti — individualnog ili kolektivnog, antagonističkog ili skladnog, otuđenog ili u rukama neposrednih proizvođača — osobito može biti izvor zabune.

20

jašnjavanje Marxovih pogleda u vezi s tim odnosom po­ trebno je zato što ortodoksna sociologija iako je, kao što smo upravo vidjeli, i sama podložna najvulgamijem i najpovršnijem tehnološkom determinizmu, često pogrešno shva­ ća Marxa upravo u tom pogledu i optužuje ga upravo zbog toga grijeha. U prvom objavljenom eseju, u kojemu je zacrtan njegov pristup povijesti, odgovoru Proudhonu, napisanom 1846— 1847. godine, pod naslovom Bijeda filozofije, Marx na jed­ nome mjestu kaže: »Gospodin Prudon, ekonomist, shvatio je sasvim dobro da ljudi izrađuju sukno, platno, svilene materije u određenim od­ nosima proizvodnje. Ali ono što nije shvatio jeste da su ovi određeni društveni odnosi isto tako proizvodi ljudi kao i suk­ no, platno, itd. Društveni odnosi tijesno su povezani s proiz­ vodnim snagama. Stičući nove proizvodne snage, ljudi mijenja­ ju svoj način proizvodnje, a mijenjajući način proizvodnje, način na koji podmiruju svoje životne potrebe, mijenjaju i sve svoje društvene odnose. Ručni mlin daje vam društvo s feu­ dalnim gospodarima, parni mlin društvo s industrijskim kapi­ talistima.« [7] Posljednja je rečenica vrlo uvjerljiva i uistinu točna u povijesnom smislu, što je svojstveno najboljim Marxovim aforizmima. Na žalost, njezina druga osobina, naime to što djeluje poput gotove formule, privukla je pažnju mnogih i navela ih na to da je pokušaju upotrijebiti kao zamjenu za golema povijesna i analitička istraživanja koja je Marx proveo o toj temi. »Nauka se«, kaže Marx za Proudhona, samo nekoliko stranica dalje, »kod njega svodi na skučeni opseg jedne naučne formule; on je čovjek koji je u potjeri za formulama.« [8] Unatoč takvim upozorenjima, neki su Marxa pokušali shvatiti kao tvorca formula i stoga su ga označili kao »tehnološkog determinista«. Marx je, dakako, u evoluciji društva najistaknutije mje­ sto dao »sredstvima za proizvodnju«. No to nikad nije bilo zamišljeno kao jednostavan i jednostran determinizam koji »uvjetuje« da određeni oblik proizvodnje automatski proistekne iz određene tehnologije. Takav determinizam ne vrijedi za povijest općenito, a osobito je nekoristan u suo­ čavanju s revolucionarnim i prijelaznim razdobljima, kojima se Marx osobito bavio. Očito je da u takvim razdobljima koegzistiraju društva s mnoštvom oblika društvenih odnosa na osnovi tehnologije koja je u biti ista. Marxovo rješenje problema prijelaza oslanja se na njegovu koncepciju razvoja 21

proizvodnih snaga unutar sistema društvenih odnosa, dok ga one ne nadrastu, dok ne dođu s njim u sukob i razbiju njegove okove. Iz toga proistječu dvije važne implikacije što proturječe shvaćanju Marxa kao »tehnološkog determinista« koji barata jednostavnom formulom. S jedne strane, to znači da su iste proizvodne snage koje su svojstvene zatvaranju jedne epohe društvenih odnosa također svojstvene otvara­ nju sljedeće epohe, štoviše, kako bi i moglo biti drukčije kad društvene i političke revolucije, iako, na kraju, mogu izbiti zbog postepene evolucije proizvodnih snaga, ne osiguravaju društvu, odmah pošto se završe, potpuno novu tehnologiju. Osim toga, na taj se način objašnjava rast i evolucija pro­ izvodnih snaga unutar granica jednog jedinog društvenog sistema, što je obilježje svih društvenih sistema, ali je osobito značajno za kapitalizam. Ako nam, stoga, energija pare »daje« industrijskog kapitalista, industrijski kapitali­ zam »daje nam«, zauzvrat, električnu energiju, energiju mo­ tora s unutrašnjim izgaranjem i atomsku energiju. Na osnovi navedene ilustracije očekivali bismo da tehno­ logija i organizacija proizvodnje ranog kapitalizma budu mnogo bliže tehnologiji i organizaciji proizvodnje kasne feudalne epohe, a da kasni kapitalizam znatno više odgovara ranom socijalizmu nego ranom kapitalizmu. To je, dakako, istina i može nam poslužiti kao osnovni dokaz činjenice da su odnosi između tehnologije i društva izvan dosega bilo kakvog prostodušnog »determinizma«. Marx se gotovo u svim svojim povijesnim spisima bavio međusobnim djelo­ vanjem proizvodnih snaga i odnosa, pa iako nema sumnje da je prednost davao proizvodnim snagama u dugoročnoj povijesnoj perspektivi, zamisao da bi ta prednost mogla kao formula biti upotrijebljena u analizi povijesti kao dnevnog događanja nikad mu ne bi bila pala na pamet.* Oni kojima je Marxova povijesna metoda poznata samo na temelju nekoliko razbacanih aforizama dobro bi učinili * U svom Uvodu u kritiku “ političke ekonomije, koji nikad nije do­ vršio niti objavio a koji je Kautsky opisao kao »fragmentarnu skicu rasprave koja je trebala poslužiti kao uvod u njegovo glavno djelo«, Mane iznosi osam paragrafa kao »bilješke u pogledu tačaka koje ovdje treba spomenuti i koje se ne smiju zaboraviti«. U petom se kaže: »Dija­ lektika pojmova proizvodna snaga (sredstvo za proizvodnju) i odnos proizvodnje, dijalektika čije granice treba odrediti a koja ne. ukida realnu razliku.« [9] Njegova razrada te teme bila bi vrlo zanimljiva u vezi sa spomenutim problemima.

22

kad bi proučili Kapital, jer bi tada vidjeli kako se analizira odnos između kapitala kao društvenog oblika i kapitalistič­ kog oblika proizvodnje kao tehničke organizacije. Tehnologi­ ja unutar povijesnih i analitičkih granica kapitalizma, prema Marxovoj analizi, umjesto da naprosto proizvodi društvene odnose, sama je proizvod društvenih odnosa koje predstavlja kapital. Marx prati kapitalistički način proizvodnje od nje­ govih početaka, kada se »u pogledu samog načina proizvodnje manufaktura, npr., u svojim počecima razlikuje od cehovske zanatske radinosti jedino većim brojem radnika zaposlenih od strane istog kapitala« [10], preko kućne radinosti, manu­ fakturne podjele rada, strojeva i suvremene industrije do tvorničkog sistema u kojemu se kapitalistički oblik proiz­ vodnje napokon potpuno stvara, a društveni oblik rada svojstven kapitalizmu »prvi put dobij a tehnički opipljivu stvarnost«. [11] S toga se stajališta prvi svezak Kapitala može promatrati kao golem esej o tome kako roba, u pri­ kladnim društvenim i tehnološkim uvjetima, sazrijeva u ka­ pital i kako društveni oblik kapitala, primoran na neprestanu akumulaciju, koja je uvjet njegova postojanja, potpuno preobražava tehnologiju*. U toj su analizi premise često navođenog aforizma za­ mijenile mjesto. Ako se Marx nije osjećao nimalo zbunjen tom razmjenom uloga između društvenih oblika, s jedne, i pro­ cesa materijalne proizvodnje, s druge strane, već je, suprotno tome, sasvim lagodno njima baratao, bilo je to zato što on — osim što je bio genijalan dijalektičar, nikada nije zauzeo formalističko stajalište u pogledu povijesti, nikada se nije igrao pukim i nesretnim korelacijama, »jednočlanim odnosi­ ma« i ostalim nerazboritim pokušajima ovladavanja povi­ ješću pomoću nasilnih pojednostavljenja. Društvena uvjeto­ • Buržoaska je sociologija proteklih godina ponovo otkrila Marxa, ali time je on dobio prijatelje koji mu pomažu koliko i njegovi nepri­ jatelji. Tako William L. Zwerman, u novoj knjizi o tehnologiji i »teoriji organizacije«, na ovaj način sažeto iznosi Manxovo shvaćanje: »Marksisti vjeruju u primat industrijske tehnologije i smatraju da su društveni odnosi (na prvome mjestu sama individualna organizacija) sekundarni, odnosno da su nadgradnja.« [12] Zatim on to pokušava primijeniti na kapitalističko poduzeće, upravo na područje gdje je to malo važno i gdje se, zapravo, uvjeti tog odnosa preokreću. U tom nastojanju on je sličan neodarvinistu koji pokušava na određenu društvenu evoluciju pri­ mijeniti one biološke uvjete koji više ne pripadaju tom kontekstu. Unu­ tar kapitalističkog poduzeća društveni oblici vladaju tehnologijom, a ne obratno.

23

vanost nema čvrstoću kemijske reakcije, već je povijesni proces. Konkretni i utvrđeni oblici društva uistinu su »uvje­ tovani«, a nisu slučajni, no to je uvjetovanost postepenog tkanja povijesne potke, a ne nametanje vanjskih formula. Važnost ovih napomena za temu moje knjige sastoji se u ovome: kao što je čitalac vjerojatno već opazio, ovdje će se tvrditi da je »oblik proizvodnje« koji vidimo oko sebe, način na koji se radni procesi organiziraju i obavljaju, »proizvod« društvenih odnosa što ih nazivamo kapitalističkima. Među­ tim, oblik našeg društva, oblik bilo kojeg društva, nije tre­ nutna tvorevina »zakona« k oji to društvo stvaraju na licu mjesta i pred našim očima. Svako društvo je trenutak u povijesnom procesu i može se shvatiti samo kao dio tog procesa. Kapitalizam, društveni oblik, kad postoji u vreme­ nu, prostoru, određenom stanovništvu i povijesti, tka pau­ činu od bezbroj niti. Uvjeti njegova postojanja tvore složenu mrežu, a svaka mreža pretpostavlja mnoge druge mreže. Upravo zbog toga čvrstog i opipljivog postojanja, toga kon­ kretnog oblika koji proizvodi povijest, od kojeg se nijedan dio ne može promijeniti umjetnim pretpostavkama a da se ne naruši istinski oblik njegova postojanja, upravo zbog toga on nam se čini »prirodan«, neizbježan« i »vječan«. I samo u tom smislu, u smislu tkanja koje se tka stoljećima, može­ mo reći da je kapitalizam »stvorio« sadašnji kapitalistički oblik proizvodnje. To je vrlo različito od gotove formule koja nam omogućuje da iz određene tehnološke razine »iz­ vedemo« određeni oblik društvene organizacije. Ono što smo rekli za kapitalizam može se također reći za »socijalizam«, koji još nigdje ne postoji u klasičnom marksističkom smislu. Sovjetski Savez je proveo revoluciju, ali revoluciju u posebnim društvenim uvjetima, i gotovo cijela njegova poslijerevolucionama povijest povezuje teh­ nološki i proizvodni napredak s napuštanjem njegovih iz­ vornih revolucionarnih ciljeva. Ta posebna veza zahtijeva vlastitu, vrlo specifičnu analizu. Sovjetsko društvo je prvi pojavni oblik prijelaznog razdoblja koje bi moglo trajati stoljećima i koje će se, nema sumnje, pokazivati u brojnim proturječnim, složenim i prijelaznim oblicima. Kako god promatrali sovjetsku industrijalizaciju, ne možemo savjesno protumačiti njezinu povijest, čak ni u njezinu najranijem i najrevolucionarnijem razdoblju, kao pokušaj da se radni procesi organiziraju na način koji bi se u osnovi razlikovao od radnih procesa u kapitalizmu — i stoga kao pokušaj što 24

se nasukao na hridinama vječnih istina Clarka Kerra. Teško bi se moglo pokazati da je bilo koje od niza sovjetskih ruko­ vodstava ikad tvrdilo kako bi to trebalo pokušati na ovom stupnju sovjetske povijesti.* (Ovdje postoji golema razlika između sovjetske i nove kineske programske literature. Hruščov se rugao kineskom planu uključivanja izgradnje komunizma u sam proces industrijalizacije i rekao da je to pokušaj da se »juha jede šilom«. Njegova je duhovitost bila privlačna u okvirima ortodoksne komunističke koncepcije koja vodi porijeklo, u nekim aspektima, od Lenjina i vre­ mena prije njega, ali ta primjedba više nije ni upola toliko smiješna sada kada su Kinezi razjasnili svoju izuzetnu koncepciju.) Ako ne postoji automatski i neposredni preobražaj oblika proizvodnje kao rezultat promjene u društvenim oblicima, onda ne bi trebalo da nas iznenade takve hibridne tvorevine kakve vidimo u Sovjetskom Savezu. Kapitalizmu su trebala stoljeća da bi razvio vlastiti oblik proizvodnje koji se, kao što ćemo vidjeti na idućim stranicama, još dorađuje i raz­ vija. Socijalizam, kao oblik proizvodnje, ne raste »automat­ ski«, kao što se pojavio kapitalizam kao odgovor na slijepe i organske tržišne snage. On se mora, na temelju prikladne tehnologije, izgraditi svjesnim i svrsishodnim djelovanjem cijeloga čovječanstva. A to djelovanje mora prevladati ne samo uobičajene uvjete prethodnog oblika proizvodnje, već i uvjete brojnih tisućljeća u kojima su postojala klasna dru­ štva svih vrsta, jer s propadanjem kapitalizma ne dolazimo samo do kraja jednog jedinog oblika društva, nego i do kraja, po Marxovim riječima, »posljednjeg antagonističkog oblika društvenog procesa proizvodnje«, »zaključnog poglav­ lja prethistorijskog stadija ljudskog društva«. [14] Proma­ trana s tog stajališta, predodžba da se radni procesi o kojima će biti riječi u ovoj knjizi mogu lišiti njihova kapitalističkog karaktera pukim navođenjem primjera Sovjetskog Saveza po mom je mišljenju najgora vrsta znanosti »iz automata«. • U eseju o porijeklu i ulozi hijerarhije u kapitalističkoj proizvodnji Stephen A.Marglin kaže: »Pripisujući ključni položaj akumulaciji kapi­ tala, Sovjetski Savez je ponovio povijest kapitalizma, barem kad je riječ o odnosu muškaraca i žena prema njihovu radu . . . Sovjeti su svjesno i hotimično prihvatili kapitalistički oblik proizvodnje . . . Sada su se, na žalost, Sovjeti uhvatili ukoštac s tigrom 'dostizanja i pretje­ canja Sjedinjenih Američkih Država’, jer bi za preobražaj organizacije u tom društvu, kao i u našemu, vjerojatno bila potrebna revolucija.« [13]

25

U svakom slučaju, cilj je ove knjige proučavanje radnih procesa u kapitalističkom društvu i specifičnog načina nji­ hova oblikovanja u kapitalističkim odnosima vlasništva. Ne mogu na ovome mjestu pružiti nikakvo usporedno istraživa­ nje specifičnog načina na koji su tu strukturu oponašala hibridna društva sovjetskog bloka. To istraživanje ima vlas­ titu, vrlo različitu tematiku i samo je po sebi izuzetno za­ nimljivo. No budući da je kapitalizam, a ne sovjetizam, stvorio taj oblik proizvodnje, a u sovjetskom sistemu je on samo odraz, imitacija i, nadamo se, prijelazni oblik, istraži­ vanje radnog procesa mora započeti kapitalizmom.

»N ova radnička klasa« Izraz radnička klasa, pravilno shvaćen, nikad nije točno označavao određeni skup ljudi, već je to, zapravo, bio pojam što se odnosio na neki društveni proces koji se odvija u od­ ređenom trenutku. Unatoč tome, on je za većinu ljudi dugo vremena bio točno definiran dio stanovništva kapitalističkih zemalja. Međutim, s velikim strukovnim promjenama (koje ćemo opisati u idućim poglavljima) i sa sve većom sviješću o tim promjenama u proteklim desetljećima, taj je pojam izgubio veći dio svoje opisne sposobnosti. Stoga mogu ra­ zumjeti one čitaoce koji bi željeli da započnem sažetom i suvremenom definicijom izraza radnička klasa. Takva bi definicija, kad bi se mogla lako oblikovati, bila korisna i piscu i čitaocu, ali ne mogu se oteti dojmu da bi pokušaj donošenja takve definicije na početku izazvao još veću zbr­ ku, a ne bi pripomogao razjašnjavanju. Ovdje se ne bavimo statističkim izrazima algebarske jednadžbe koja zahtijeva samo da se unesu količine, već dinamičkim procesom čije je obilježje preobražaj sektora stanovništva. Položaj mnogih od tih sektora u definicijama klasa zapravo je složeniji nego u drugim slučajevima i ne može se pokušati odrediti dok se mnogo toga ne opiše i dok se ne odrede norme analize. Da se malo konkretnije izrazim. Ništa ne zamjeram defi­ niciji radničke klase na temelju njezina »odnosa sa sredstvi­ ma za proizvodnju«, kao klase koja ne posjeduje sredstva za rad, niti su jo j ona kao vlasništvo dostupna u bilo kojem smislu, pa zato mora prodavati svoju radnu snagu vlasnicima tih sredstava. Ali u sadašnjoj situaciji, kad je gotovo cjelo­ kupno stanovništvo smješteno u njoj tako da definicija 26

obuhvaća strukovne slojeve najrazličitijih vrsta, nije važna sama definicija, već njezina primjena. U ovom trenutku mogu samo reći da se nadam kako će iz ove studije proisteći razborita i korisna slika strukture radničke klase. Ako me čitaoci budu podnosili toliko dugo, mislim da bi u kasnijem izlaganju mogli uočiti nužnost takvog pristupa, kao što sam to i ja uočio tokom istraživanja.* Kako bih, međutim, bio što jasniji, moram na početku napomenuti da ne mogu, iako ću opisivati goleme promjene oblika radničke klase u proteklom stoljeću, prihvatiti proiz­ voljnu koncepciju »nove radničke klase« koju su neki pisci razvili u prošlom desetljeću. Prema toj koncepciji, »nova radnička klasa« obuhvaća ona zanimanja koja služe kao »skladišta« specijaliziranog znanja u proizvodnji i admini­ straciji; to su inženjeri, tehničari, znanstvenici, niži upravni i administrativni pomoćnici i stručnjaci, učitelji, itd. Umje­ sto da ispitaju cjelokupno radničko stanovništvo i uoče kako se ono mijenja, koji su njegovi dijelovi porasli, a koji su se smanjili ili stagnirali, ti analitičari izabiru dio radništva kao jedini predmet svoje analize. Ono što sprečava da taj postu­ pak u očima njegovih pristaša postane potpuno proizvoljan jest činjenica da se oni služe riječju nov u dvostrukom smi­ slu: ta riječ se odnosi na zanimanja koja su nova u smislu da su nedavno nastala ili se proširila, ali i na privlačnost na­ vodne napređnosti i »superiornosti tih zanimanja nad starim zanimanjima. Rezultati istraživanja koji se temelje na takvu postulatu unaprijed su sadržani u izabranoj definiciji. »Nova radnička klasa« stoga je »obrazovana radna snaga«, bolje plaćena, donekle povlaštena, itd. Fizički radnici su, prema toj defini­ ciji, »stara radnička klasa«, bez obzira na stvarno kretanje zanimanja i povećanje raznih kategorija takve radne snage. Do sada su ti pisci bili pod utjecajem svoje definicije pa im je, na primjer, promaklo da su se zanimanja inženjera, s jedne strane, i vratara, s druge strane, kretala prema sličnim * »Iako krajnje točan [Marx], nije bio suviše sklon tome da svoje pojmove čvrsto definira. N a primjer, ova rasprava o kapitalističkoj pro­ izvodnji ne sadrži formalnu definiciju ’kapitala'.. . Činjenica je da je cijela knjiga njegova definicija.« [15] Ta je primjedba prevodilaca Everymanova izdanja Kapitala vrlo važna, osobito kao putokaz početniku u proučavanju marksizma. Ona donekle vrijedi i u ovom slučaju, ako želimo doći do »definicije« radničke klase izvan elemenata što ih mnogi čitaoci koji se bave tom temom već vrlo dobro znaju.

27

krivuljama rasta od početka ovog stoljeća, jer su oba krenula s razine između pedeset i stotinu tisuća namještenika (u Sjedinjenim Državama 1900) i narasla na oko 1,25 milijuna namještenika do 1970. godine. Oba zanimanja danas su među najbrojnijima u Sjedinjenim Državama i oba su se razvila kao rezultat industrijskog i trgovinskog rasta i urbanizacije. Zašto bi jedno od njih pripadalo »novoj radničkoj klasi«, a drugo ne bi? Da taj jedan jedini primjer uopće nije slučajan, bit će jasno svakome tko istražuje dugotrajna strukovna kretanja u kapitalističkim zemljama. Spomenuta kretanja — od svojih početaka koje, ako već moramo odrediti polazište nečemu što je zapravo trajan proces, možemo slijediti una­ trag do posljednjih desetljeća 19. stoljeća — upućuju na to da se mora proučavati klasa kao cjelina, a ne neki njezin proizvoljno izabrani dio. Sada kada sam tako proširio opseg istraživanja, treba da ga oštro ograničim na drugi način. Neću se pokušati baviti suvremenom radničkom klasom na razini njezine svijesti, organizacije ili djelovanja. Ovo je knjiga o radničkoj klasi kao klasi po sebi, a ne kao klasi za sebe. Shvaćam da će se mnogim čitaocima činiti kao da sam izostavio najhitniji dio teme. Neki će se ponadati da će, lako i jednostavno, pronaći zamjenu za »radnike s plavim ovratnicima« kao »činioce društvene promjene«, da se poslužimo popularnim izrazima. Otvoreno rečeno, to bi, po mom mišljenju, bio pokušaj da se izvede »znanost iz znanosti«, i nastojao sam da se time ne bavim jer sam smatrao da nam, prije svega, treba slika radničke klase onakve kakva ona postoji, u obliku što ga je radničkom stanovništvu dao proces akumulacije kapitala.* Ograničenje koje sam nametnuo »objektivnom« sadržaju klase i izostavljanje »subjektivnog« beznadno će, bojim se, kompromitirati ovu studiju u očima nekih koji plutaju u konvencionalnoj struji sociologije. Za njih, zbog davno ste­ čene navike i ustrajne teorije, klasa zapravo ne postoji izvan * Ova kritika teorije »nove radničke klase« i traganja za »činiocem društvene promjene« nema namjere da obezvrijedi korisne materijale koje su.sakupili nekd istraživači, Evropljani i Amerikanci, koji su dje­ lovali u tom smislu i čiji mi je rad koristio u ovom istraživanju. Ti su autori osobito skrenuli pažnju na važnost i nezadovoljstvo raznih »pro­ fesionalnih« slojeva te na posebna obilježja stanovnika geta, mladih rad­ nika i žena. Iako moj pristup ne uključuje takva razmatranja sektora, mislim da će se moći uočiti način na koji se ona uklapaju u analitički postupak u cjelini.

28

svojih subjektivnih manifestacija. Klasa, »status«, »rasloja­ vanje«, pa čak i omiljeni izraz iz proteklih godina, koji je preuzet od Marxa a da se uopće ne shvaća njegovo značenje, »otuđenje«* — sve su te pojave za buržoasku sociologiju tvorevine svijesti i mogu se proučavati samo kao manifesta­ cije u duhu podjarmljenog stanovništva. Najmanje dvije ge­ neracije akademskih sociologa na taj su način uzdigle spo­ menuti pristup do dogme, tako da se vrlo rijetko osjeća po­ treba da se on potvrđuje. Ta dogma zahtijeva razgraničavanje raznih društvenih slojeva na temelju upitnika koji ispita­ nicima omogućuju da odaberu vlastitu klasu, i na taj način oslobađaju sociologe te obaveze. Rezultati takvih istraživanja uistinu su raznoliki. Na primjer, u brojnim anketama što su provedene po zamislima W. Lloyda Wamera — a to su učinili Gallup, Fortune 1940. godine i drugi — u kojima se stanov­ ništvo razvrstava u »višu«, »srednju« i »nižu« klasu i u nji­ hove podgrupe, moglo se predvidjeti da će se većina stanov­ ništva, do 90 o/o, svrstati u »srednju klasu«. No kad je Richard Centers promijenio upitnik samo toliko što je u nj uključio mogućnost svrstavanja u »radničku klasu«, to je iznenada postala kategorija za koju su se ispitanici najviše opredjelji­ vali. [17] U takvim slučajevima sociolozi istražuju vlastitu svijest, a ne svijest stanovništva. No i dalje se smatra da je upitnik pouzdano sredstvo mjerenja društvenih pojava. Mi­ chel Crozier, francuski sociolog, kaže u kritici djela C. Wrighta Millsa Bijeli ovratnik (White Collar): »N a žalost, M illsovo djelo . . . nije p ra v a istraživačka studija. N jega, zapravo, ne zanim a osjećaj otuđenosti, od k o jega može trpjeti trgovačka pom oćnica ili intelektualac u agenciji za p ro ­ pagandu, već objektivna otuđenost tih oso ba rekonstruirana putem analize snaga k oje na njih vrše pritisak. Sm atra se da je taj pristup znanstveniji od ispitivanja javn o g m išljenja, ali to je sam o prividno.« [18]

Na osnovi Millsova pristupa, tvrdi Crozier, »društveni život bez otuđenosti bio bi zapravo nemoguć«, jer »pojedinca * Alfred Schmidt napominje da je »Marx prestao upotrebljavati iz­ raze kao što su 'otuđenje’, 'alijenacija', 'povratak čovjeka samome sebi’ čim je opazio da su se oni pretvorili u ideološko naklapanje sitnoburžoaskih autora, umjesto da budu pokretačka snaga u empirijskom pro­ učavanju svijeta i njegovu preobražaju«. Tome, također, dodaje pri­ mjedbu »da Marxovo općenito napuštanje takvih pojmova ne znači da on nije i dalje teoretski slijedio materijalne uvjete koje su oni ozna­ čavali«. [16]

29

uvijek nužno ograničava njegov položaj u društvenoj struk­ turi«. To je fini oblik tvrdnje koju grublje iznosi Robert Blauner kad kaže: »Prosječni radnik može se prilagoditi poslu koji se, sa stajališta intelektualaca, čini slikom i prili­ kom dosade.« [19] Vidimo kako u tom razmatranju sociolo­ gija uviđa da su suvremeni procesi rada uistinu degradirani. Sociolog dijeli to predznanje s upravom, s kojom također dijeli uvjerenje da je ta organizacija radnog procesa »nužna« i »neizbježna«. To sociologiji ostavlja zadatak, koji ona dijeli s kadrovskim odjelom, da ispituje stupanj prilagođenosti radnika, a ne prirodu rada. Dakako, za industrijsku sociolo­ giju problem se ne javlja s degradacijom rada, već samo s otvorenim znacima nezadovoljstva radnika. S tog stajališta, jedina važna stvar o kojoj vrijedi govoriti nije sam rad, već reakcija radnika na nj, i u tom pogledu sociologija ima smisla. U ovim napomenama ne želim omalovažiti važnost pro­ učavanja stanja svijesti radničke klase, jer samo zahvaljujući toj svijesti neka klasa postaje činilac na povijesnoj pozor­ nici. Također ne vjerujem da skromni rezultati koje je sociologija postigla anketama pokazuju da se ne može spo­ znati duh radničke klase. Naprotiv, oni pokazuju samo to da je spomenuta metoda površna, neodređena i mehanici­ stička. Klasna svijest je stanje društvene kohezije koje se odražava u razumijevanju i djelovanju klase ili dijela klase. Njezin je apsolutni izraz obuhvatan i trajan stav klase prema njezinu položaju u društvu. Njezin dugotrajni relativni izraz nalazi se u tradicijama, iskustvima, obrazovanju i organi­ zaciji klase, koji se sporo mijenjaju. Njezin kratkotrajni relativni izraz jest dinamičan sklop raspoloženja i osjećaja pod utjecajem okolnosti s kojima se oni mijenjaju, ponekad — u razdobljima napetosti i sukoba — iz dana u dan. Spo­ menuta tri izraza klasne svijesti međusobno su povezana: promjene raspoloženja pod utjecajem su temeljnog skupa klasnih stavova i njegov su izraz; taj skup može biti i duboko pod površinom, ali se nikada posve ne iscrpljuje. Stoga klasa ne može postojati u društvu a da u određenoj mjeri ne izražava svijest sebe kao grupe, sa zajedničkim problemima, interesima i izgledima — iako taj izraz u toku dugih razdoblja može biti slab, zbrkan i podložan manipuli­ ranju što ga provode druge klase. Mišljenja, osjećaje, uvje­ renja i promjenljiva raspoloženja radničke klase najbolje mogu protumačiti iskusni i dobro prilagođeni promatrači i 30

njezini pripadnici koji poznaju povijest određene grupe, upućeni su u okolnosti, pozadinu i odnos te grupe prema ostalim dijelovima radničke klase, i koji donose svoje su­ dove na temelju prisnog kontakta i iscrpnih obavještenja. Upravo zbog toga su najoštroumniji tumači raspoloženja potlačenih i obično šutljivih dijelova stanovništva često sindikalni organizatori, agitatori, iskusni revolucionari — i policijski špijuni. Iako se među njima nađe budala, sanjara i onih koji su podložni greškama, u najboljem slučaju ti aktivni i zainteresirani pojedinci, čija su tumačenja oboga­ ćena njihovim nastojanjima da budu praktični i izražavaju čvrstoću, dubinu i trijeznost promatranja, mogu predvidjeti promjene raspoloženja i sposobni su razlučiti trajno od pro­ laznoga, što potpuno nedostaje sociološkim prikazima. Treba, međutim, dodati da su neki sociolozi otišli raditi u tvornice, bilo radi svoje profesionalne naobrazbe, bilo zbog potrebe, a neki su, kao što se ponekad događa, odložili svoje upitnike i pažljivo slušali radnike, što je često dovodilo do uspostav­ ljanja odnosa povjerenja u kojima su oni mogli shvatiti odre­ đenu sredinu i napisati vjerodostojne prikaze.

Nezadovoljstvo poslom sedamdesetih godina U toku godina koje su prošle pošto je započeta ova stu­ dija nezadovoljstvo poslom postalo je — to se, svakako, mora tako nazyati — »pomodna tema«. Gotovo svaki važniji časo­ pis u Sjedinjenim Državama objavljivao je članke o »jadima plavih ovratnika« ili »nedaćama bijelih ovratnika«. Objav­ ljivale su se knjige, osnivale komisije, organizirale konferen­ cije, provodili eksperimenti. Sociolozi su iskoristili tu situ­ aciju i, drukčije tumačeći podatke iz svojih upitnika, sada smatraju zabrinjavajućim upravo onaj isti podatak o po­ stotku nezadovoljnih radnika koji im se jučer činio utješno malen. Specijalna operativna grupa, koju je odabralo mini­ starstvo za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb, pripre­ mila je izvještaj pod naslovom Rad u Americi (Work in America) u kojemu se navodi da je »znatan broj američkih radnika nezadovoljan kvalitetom radnog dijela svojeg ži­ vota«: »K a o rezultat toga, produktivnost radnika je slaba, što se vidi iz izostanaka s posla, stopa fluktuacije radne snage, spon­ tanih štrajkova, sabotaža, proizvoda slabe kvalitete i n evolj­

31

kosti radnika da se posvete svojim radnim zadacima. Osim toga, istraživanja sve više pokazuju da bi se, s porastom pro­ blema vezanih na posao, moglo još više narušiti tjelesno i du­ ševno zdravlje, stabilnost obitelji, sudjelovanje u životu zajed­ nice i društvena kohezija, kao i 'uravnoteženi' društveno-politički stavovi, a s druge strane sve više uzima maha odavanje drogama i alkoholu, agresivnost i kriminal.« U izvještaju se razmatraju i »posljedice problema vezanih uz posao na razne dijelove našeg društva«: »U tom smislu nalazimo da je 'očaj' radnika s plavim ovrat­ nicima u vezi s njihovim nezadovoljstvom na poslu, isto tako kao i mrzovolja radnika s bijelim ovratnicima i sve veće neza­ dovoljstvo među upravnim kadrom. Mnogi radnici na svim strukovnim razinama osjećaju se zarobljeni, njihova je pokret­ ljivost zaustavljena, nemaju mogućnosti da se razvijaju u svojim zanimanjima, a njihovim zadacima nedostaje izazova, čini se da su mladi radnici privrženi instituciji rada, kao što su to bili i njihovi preci, ali mnogi se bune protiv anakronistič­ kog autoritarizma radnog mjesta. Radnici koji pripadaju na­ cionalnim manjinama isto tako smatraju kako je autoritarna sredina rada dokaz toga da društvo ne ostvaruje svoje demo­ kratske ideale. Žene, koje rad smatraju dodatnim izvorom identiteta, nezadovoljne su strukturom zapošljavanja koja ili ograničava na poslove što narušavaju njihovo samopoštovanje. Stariji Amerikanci najviše trpe zbog nezadovoljstva po­ slom. Njima se uskraćuju značajni poslovi, čak i kad mogu dokazati svoju osposobljenost i kad su tjelesno sposobni za produktivan rad.« [20] Izostajanje s posla i stopa napuštanja zaposlenja, koji se navode kao dokaz »novog stava radnika«, obično variraju ovisno o raspoloživosti poslova i možda su, djelomično, odraz smanjenja stopa nezaposlenosti krajem šezdesetih-go­ dina. Međutim, u atmosferi nezadovoljstva u tom razdoblju, oni su protumačeni, nesumnjivo prilično opravdano, kao pokazatelj novog otpora određenim oblicima rada. S tim u vezi tvornice automobila, a osobito njihove tekuće vrpce za montažu, navođene su kao glavni primjer, o čemu svjedoči ovaj izvještaj u listu Fortune 1970. godine: »Kad je riječ o upravi, pokazatelj novih stavova radnika koji uistinu zabrinjava jest radni učinak. Izostajanje s posla naglo je poraslo, zapravo je udvostručeno u proteklih deset godina u General Motorsu i Fordu, a najveći je porast bio prošle go­ dine. Doseglo je takvu razinu da svakoga dana prosječno 5°/o radnika General Motorsa bez objašnjenja izostaje s posla... Nekim danima, odnosno petkom i ponedjeljkom, ta se brojka penje čak na 10%>. Lijenost se povećala i stoga je još teže po­ 32

četi raditi odm ah čim započne sm je n a — pošto poslovođa osigura zam jene za radnike k o jih nem a. N a g lo rastu prigovori u vezi s kvalitetom . Sve više im a svađa s poslovođam a, p rig o ­ v ora u vezi s disciplinom i prekovrem en im radom , sve više pritužaba. F lu k tu acija radne snage se povećava. Pro šle je go­ dine 25,2 % lju d i otkazalo p osao u F o r d u . . . N e k i radnici na m ontažnoj vrpci toliko su bezvoljni, zaprepašteno izvještava uprava, d a naprosto odu usred sm jene i čak se ne vrate da uzm u plaću za vrijem e u k ojem su radili.« [21]

U pogonu korporacije Chrysler, u Aveniji Jefferson u Detroitu, sredinom 1971. godine prosječna dnevna stopa izo­ stanaka s posla bala je, prema izvještajima, 6 °/o, a prosječna godišnja fluktuacija radne snage gotovo 30 %. U svojim pre­ govorima sa sindikatima 1970. godine Chrysler je izvijestio da u toku 1969. gotovo polovica njegovih radnika nije ostala na svom poslu ni devedeset dana. Iste je godine Fordov pogon za montažu u Wixomu, u predgrađu Detroita, zbog stope napuštanja posla od 8 % svakog mjeseca, morao za­ posliti 4800 novih radnika kako bi održao broj radne snage od pet tisuća. Kad je riječ o automobilskoj industriji u cje­ lini, stopa izostajanja s posla udvostručena je u drugoj po­ lovici šezdesetih godina, a fluktuacija radne snage također je udvostručena.* Situacija se donekle stabilizirala samo zbog povećanja nezaposlenosti 1971. godine i nakon toga. [23] Nakon štrajka u siječnju 1972. godine u tvornici General Motorsa u Lordstownu, u Ohiju, o kojemu se mnogo govo­ rilo, svijet je donekle upoznao uvjete u toj »najrazvijenijoj« i »najautomatiziranijoj« tvornici automobilske industrije, koja se u General Motorsu smatrala pokusnom tvornicom za bu­ dućnost. S montažne vrpce u Lordstownu, uz predviđenu brzinu, silazi stotinu »vega« na sat, pri čemu svaki radnik ima na raspolaganju 36 sekundi da završi posao na svakom auto­ mobilu i da se pripremi za sljedeće vozilo. Neposredni povod bilo je sporno pitanje u vezi s povećanjem brzine izvođenja * Neki evropski izvještaji upozoravaju na to da takva situacija nije bila samo u Sjedinjenim Državama. N a primjer, u izvještaju iz Rima kaže se da je u tvornici FIAT, najvećem talijanskom privatnom podu­ zeću s više od 180.000 zaposlenih, od kojih su 147.000 tvornički radnici, jednog ponedjeljka izostala 21.000 radnika, a svakodnevno ih izostaje oko 14.000. U izvještaju jednog talijanskog udruženja upravitelja kaže se da u cijeloj talijanskoj privredi svakodnevno izostaje barem 8000 rad­ nika od ukupno gotovo 20 milijuna radnika. To se pripisivalo »sve ve­ ćem gađenju mlađih ljudi prema disciplini montažne vrpce i nedavnom dolasku nekvalificiranih radnika s talijanskog juga u tvornice na sje­ veru«. [22] 3 Rad 1 monopollstiCkl kapital

33

radnih operacija, o čemu se govorilo prethodnog listopada. »Kompanija, zapravo, uviđa da se radnici ne žele samo vratiti na brzinu proizvodnje prije listopada, već i da mnogi od njih osjećaju da će automobilska industrija morati nešto učiniti kako bi promijenila dosadu i monotonost rada na montažnoj vrpci, ili će u tvornici i dalje izbijati neredi. Jedan službenik koji je bio upoznat s tokom sjednica rekao je: ’Oni kažu da treba nešto učiniti. Ne znam što je to, ali morat će to uči­ niti.’« [24] Izjave takve vrste ne odnose se samo na pogone s mon­ tažnim vrpcama, pa čak ni samo na tvornice. U izvještaju specijalne operativne grupe nastoji se iznijeti sažetak zbiva­ nja u uredima na ovaj način: »Automobilska industrija je locus classicus rada koji iza­ ziva nezadovoljstvo, a bitno utjelovljenje tog nezadovoljstva jest montažna vrpca. No u oči upada stupanj do kojega se nezadovoljstvo radnika na montažnoj vrpci i ostalih fizičkih radnika reflektira na radnike s bijelim ovratnicima, pa čak i na upravno osoblje. Ured je danas često puta, zapravo, tvor­ nica, jer je u njemu rad rascjepkan i autoritaran. Ima sve više radnih mjesta koja se od radničkih zanimanja ne razlikuju ničim drugim osim bojom ovratnika: radnici koji perforiraju kompjutorske kartice ili sjede za pisaćim strojem imaju mno­ go toga zajedničkoga s radnicima koji rade na montažnim vrpcama automobilske industrije. Sekretarice, činovnici i ostali radnici u uredima nekad su bili zahvalni što su pošteđeni tvorničke dehumanizacije. Poslo­ vi za radnike s bijelim ovratnicima bili su rijetki i oni su uži­ vali viši status od fizičkih radnika. Ali danas je mali činovnik, a ne radnik na montažnoj vrpci, tipični američki radnik, i ta­ kav položaj donosi vrlo malo prestiža... Po tradiciji, na niža činovnička mjesta u državnim institu­ cijama i industriji dolazili su svršeni učenici srednjih škola. Danas na ta radna mjesta sve više dolaze ljudi s fakultetskim obrazovanjem. Međutim, potreba za višim akademskim obra­ zovanjem nije povećala prestiž, status, plaću ili teškoću posla. Na primjer, prosječna tjedna plaća činovnika iznosila je 1969. godine 105 dolara, dok su radnici u industriji donosili kući prosječno 130 dolara. Zato nije čudno što, prema izvještaju o uvjetima rada, najviše nezadovoljstva radnim mjestom ima u Sjedinjenim Državama među mladim, dobro obrazovanim rad­ nicima, zaposlenima na slabo plaćenim, dosadnim, rutinskim i rascjepkanim poslovima. U ostale znakove nezadovoljstva u toj grupi pripadaju stope fluktuacije radne snage, koje godiš­ nje iznose čak do 30 «/, i 46 ®/o-tno povećanje članstva sindikata radnicima s bijelim ovratnicima između 1958. i 1968. godine. Ti promjenljivi stavovi... možda utječu na produktivnost tih radnika: istraživanje koje je provela grupa upravnih savjet­ nika među raznim grupama uredskih namještenika pokazuje 34

da oni proizvode sa sam o 55 %> svoje potencijalne energije. M eđu razlozim a takvog stan ja ističe se dosad a zbo g monotonosti poslova.« [25]

Očit porast aktivnog nezadovoljstva pripisuje se nizu uzroka, od kojih su neki u vezi s obilježjima radnika — mlađi su, više su godina proveli u školi, »zaraženi« su nemirom nove generacije — a neki su u vezi s promjenama u prirodi samog rada. Jedan izvjestilac navodi mišljenje da je »ame­ rička industrija u nekim slučajevima pretjerala s tehnologi­ jom, jer je iz poslova isključila posljednje sitne tragove umješnosti« i da je »dosegnuta razina na kojoj se javlja ljudski otpor«. On citira savjetnika za pitanje rada na Sve­ učilištu Case Western Reserve koji je neodoljivo iskreno rekao: »Možda smo stvorili previše glupih poslova s obzirom na broj glupih ljudi koji bi ih mogli obavljati.« [26] Predlažu se različita poboljšanja i reforme, a neka su ispitivana na malim grupama radnika u korporacijama koje imaju osobito velike probleme. Među te reforme pripada povećavanje opsega, obogaćivanje ili mijenjanje poslova, stvaranje radnih grupa ili timova, savjetovanje radnika ili radnička »participacija«, davanje grupnih premija i dioba profita, napuštanje montažnih vrpci, isključivanje vremen­ skih ograničenja i plan »Ja sam« (kratica za »Ja sam gospo­ dar svog posla«). Iza svojstvene hirovitosti spomenutih pristupa može se primijetiti osjećaj duboke zabrinutosti, a razlog tome je očit. Vladajući sistemi zapadne Evrope i Sjedinjenih Država upra­ vo su prošli razdoblje kad su bili uznemireni, pa čak i uzdr­ mani, usijanim revoltom studentske omladine i nacionaliz­ mom trećeg svijeta unutar vlastitih granica, i zato su se morali zapitati što će se dogoditi ako se tome priključi pobuna protiv uvjeta rada na radnome mjestu. Strah izazvan takvim mogućnostima doveo je do rasprave o »kvaliteti rada«, čiji je cilj, djelomično, bilo utvrđivanje je li nezado­ voljstvo među radnicima bilo na uobičajenoj razini, svoj­ stveno životu u kapitalizmu, ili je raslo do prijetećih raz­ mjera, a djelomično i poticanje reformi s nadom da bi se mogao spriječiti porast nezadovoljstva. Međutim, kao i go­ tovo sve rasprave o najvažnijim pitanjima socijalne politike, i ta je rasprava zvučala šuplje i nestvarno, odražavajući tako jaz između kapitalista kao državnika i kapitalista koji uprav­ lja korporacijom. 3«

35

Spomenuti problem, onako kako se pojavljuje u krugo­ vima uprave u industriji, trgovini i financijskim ustanovama, vrlo je različit od odgovarajućeg prikaza problema u akadem­ skom ili novinarskom svijetu. Uprava je naviknuta na to da provodi radne procese u sredini punoj društvenih antagonizama te, zapravo, i ne poznaje drukčiju situaciju. Direktori korporacija ne nadaju se niti očekuju da bi se ta situacija mogla imalo promijeniti, već se bave njezinim ublažavanjem samo kad narušava redovito djelovanje njihovih pogona, ure­ da, trgovina i skladišta. Što se tiče uprave tvornica, to je pro­ blem troškova i kontrole, a ne problem »humanizacije rada«. On privlači pažnju uprave zato što se ogleda na polju izosta­ janja s posla, fluktuacije radne snage i produktivnosti, koje se ne slažu s njezinim proračunima i očekivanjima. Uprava pri­ hvaća samo ona rješenja koja omogućuju smanjivanje troš­ kova rada i poboljšanje njihove konkurentnosti u zemlji i na svjetskom tržištu. Iako je rasprava o obogaćivanju rada, povećanju opsega posla i sličnome započela u vezi s tvorničkim radom, zanim­ ljivo je prim ijetiti da su se te metode najviše primjenjivale u uredima (prema procjeni Roya H. Waltersa, upravnog savjetnika i pionira »obogaćivanja posla«, tri četvrtine slu­ čajeva otpadaju na urede). [27] U industrijskim su pogonima potrebna velika ulaganja u stalnu opremu, a industrijski su procesi, onakvi kakvi su danas, rezultat dugog razvoja čiji je cilj bilo što veće smanjivanje troškova rada. Suprotno tome, u uredima i uslužnim djelatnostima sve veća masa radne snage, koja je u novije vrijem e porasla, još nije bila pod­ vrgnuta istim krajnostima racionalizacije i mehanizacije kao u tvornicama, iako se taj proces već odvija. Zbog toga se odluke uprave u vezi s reorganiziranjem radnih procesa provode spremnije i lakše u uredu, a u tvornicama samo u situacijama kada ne preostaje ništa drugo. Uprava korpo­ racija uvjerena je da su, uglavnom, izvan tvornica platne vrećice »debele«, a produktivnost niska, i da u tom području postoji najveća potreba za reorganizacijom. U najnovije se vrijeme racionalizacija uredskih poslova djelomično odvijala u sklopu povećanja opsega posla i hu­ manizacije rada. Treba samo pogledati izvještaje, kao što je izvještaj u časopisu Wall Street Journal iz ljeta 1972. godine, kako bi se uvidjela ta dvolična kampanja. Naslov članka je »Kvaliteta rada«, ali on gotovo potpuno razmatra samo sma­ njivanje troškova, poticanje produktivnosti i reduciranje 36

osoblja u bankama, osiguravajućim društvima i burzama. [28] Tipičan je primjer bankovnog činovnika kojeg se, kad je besposlen, tj. kad popusti pritisak na njegov »šalter«, pri­ morava da obavlja druge rutinske dužnosti, kao što je raz­ vrstavanje vraćenih čekova. Prva nacionalna banka u Richmondu, u Indiani, provela je takvu metodu, pod vodstvom savjetodavne tvrtke »Udruženje za znanstveno upravljanje«, i »samo su uštede banke u prvoj godini premašile honorar tvrtke za gotovo 40°/o«. Broj namještenika u banci smanjen je sa 123 na 104, a za dio preostalih namještenika uvedeno je skraćeno radno vrijeme. Neki je radnik, navodno, ovako protumačio »humanizaciju« koja je time provedena: »N i­ jednog trenutka nismo bez posla. Zbog toga je posao za­ nimljiviji.« [29] Niz savjetodavnih ustanova prihvatio se takve »humani­ zacije« i nudi svoje programe upravama poduzeća. Kakva god bila njihova frazeologija, te savjetodavne organizacije imaju samo jednu svrhu: »smanjenje troškova, poboljšanje efikasnosti«, povećanje produktivnosti. Nijedan drugi jezik nije koristan u razgovoru s upravom, osim ako nije riječ o odjelu za društvene odnose.* Ti savjetnici u ovom trenutku posjeduju vrlo vrijedno sredstvo koje se sastoji u tome što znaju da je načelo podjele rada, onako kako se primjenjuje u mnogim velikim ustanovama, bankama, osiguravajućim društvima, trgovini na malo i uslužnim djelatnostima, pro­ vođeno s takvim fanatizmom da su razni poslovi razbijeni na fragmente fragmenata, te da se djelomično mogu ponovo povezati bez štete za sadašnji oblik organizacije radnog pro­ cesa, a uz određene uštede u troškovima rada. Vrlo je za­ nimljiva razlika između lukavosti kojom se to provodi i priprostosti kojom se pozdravljaju ta bijedna »proširenja« s jedne na dvije ili tri jednako jednolične rutinske radnje. Budući da se usredotočuje na taj dugo vremena zane­ marivani aspekt kapitalističkog društva, trenutna je rasprava o radu, svakako korisna, bez obzira na to koliko njezini rezultati bili skromni. No kao ni većina rasprava u kojima se »otkriva« neko osnovno obilježje našeg društva, a zatim s tim u vezi provodi površna »analiza« i donosi lagodno »rje­ • Ni akademski sociolozi to ne zaboravljaju. Poglavlje izvještaja spe­ cijalne operativne grupe o reformi radnih mjesta počinje ovim riječima: »Glavni motiv ovog poglavlja jest da se pokaže ne samo kako se može reformirati rad tako da pruža više zadovoljstva, već i da se može po­ stići značajan porast produktivnosti.« [30]

37

šenje«, da bi se to ponovo zaboravilo, ni ova rasprava još nije počela prodirati do biti problema. Ovdje je posrijedi jedna od temeljnih postavki kapitalističkog društva, a to znači da, čak i kad korporacije prihvaćaju određena sitna poboljšanja, struktura i oblik djelovanja kapitalizma reproduciraju sa­ dašnje radne procese tisuću puta brže, masovnije, u većim razmjerima. Reforme koje se danas predlažu nipošto nisu nove, nego su cijelu jednu generaciju prihvaćene u određenim korpo­ racijama (na prim jer u IBM-u) i među određenim teoreti­ čarima upravljanja. One označavaju način upravljanja, a ne istinsku promjenu položaja radnika. Karakterizira ih smiš­ ljeno pretvaranje da pridonose radničkoj »participaciji« i dobrohotna liberalnost, jer dopuštaju radniku da podesi stroj, zamijeni žarulju, da se premješta s jednog razmrvlje­ nog posla na drugi razmrvljeni posao i ima iluziju da donosi odluke zato što može birati među utvrđenim i ograničenim mogućnostima koje je hotimično stvorila uprava kako bi ostavila mogućnost izbora u vezi s beznačajnim stvarima. Takav način upravljanja najbolje se može usporediti sa slu­ čajem kada poduzeća, pošto ustanove da domaćice ne vole gotove smjese za pečenje tijesta i osjećaju se krive kad ih upotrebljavaju, izdvoje iz smjese jaje u prahu i ponovo omoguće potrošaču da doživi uzbuđenje razbijanja svježeg jajeta u smjesu, te na taj način stvore »predodžbu« o vještini pečenja, zdravoj hrani, itd. Peter F. Drucker, jedan od prvih koji je propagirao obogaćivanje poslova, napisao je u kritici znanstvenog upravljanja 1954. godine: »Iz toga što se u analizi rada planiranje odvojilo od stvarnog obavljanja posla ne slijedi da su planer i izvršilac posla nužno dvije različite osobe. Iz toga ne proistječe da se industrijski svijet mora razdijeliti na dvije klase ljudi: nekolicinu koja odlučuje o tome što treba činiti, organizira posao, određuje brzinu, ritam i pokrete te izdaje naređenja, i na mnoštvo koje čini ono što mu se kaže.« To su smjele riječi, osobito iz usta upravnog savjetnika. Međutim, prijedlog za promjenu svijeta, onako kako ga izriče gospodin Drucker, nešto je manje smion: » . . . čak i najniži ljudski posao mora biti donekle planiran, samo što to mora biti jednostavno planiranje, a ne smije ga biti previše«. [31] Isto je tako Adam Smith jednom preporučio obrazovanje kako bi se spriječilo nazadovanje čovjeka u podjeli rada, ali, kao što primjećuje Marx, »u opreznim, homeopatskim dozama«. [32] 38

Literatura [1] V . I.L e n jin , The Im m ediate Tasks of the Soviet G overn m en t (1918), »Collected W o rk s «, 27. sv., M oskva, 1965, str. 259. [2] Georges Friedm ann, The A natom y of W ork, London, 1961, Glencoe, 111., 1964 (p re d g o v o r). ( U nas o b ja v lje n o p o d naslo­ vom Razm rvljeni rad, N a p rije d , Zagreb, 1959, str. 16— 17. Op. prev.) [3] H a ro ld L. S h eppard — N e a l Q. H errick , W h ere have All the R obots Gone? W ork er Dissatisfaction in the ’70s, N e w Y o rk — London, 1972, str. 96. [4] D. Gvishani, Organization and M anagem ent: A Sociological Analysis of W estern Theories, M oskva, 1972, str. 144— 146. [5] Clark K e rr — John T. D un lop — Frederick H a rb iso n — C h ar­ les A. M yers, Industrialism and Industrial Man, Cam bridge, Mass., 1960, str. 15. [6] Friedrich Engels, O n Authority, u: K a rl M a rx — Friedrich Engels, Selected W orks, I I sv., M oskva, 1969, str. 377. ( U nas o bjavljen o p o d naslovom O autoritetu, Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Z agreb, 1978, str. 1076. Op. p rev .) [7] K arl M arx, The Po v ery of Philosophy, N e w Y o r k (b e z g o d i­ n e), str. 92. ( U nas o b jav ljen o pod naslovom B ijed a filozo­ fije, P rosveta — B IG Z , B eograd, 1977, str. 61. O p. prev.) [8] Ibidem , str. 107 (u našem p rijev o d u str. 73). [9] K a rl M arx, An Introduction to the Critique of Political E c o ­ nomy, Chicago, 1904, str. 309. ( U nas o b ja v lje n o p o d naslo­ vom U vod u kritiku političke ekonom ije, Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Z agreb, 1978, str. 621. O p .p re v .) [10] K a rl M arx, Capital, I sv., M osk va (bez god in e), str. 305. ( U nas objavljen o p od naslovom Kapital, sv. I, K u ltura, Z agreb, 1947, str. 270. Op. prev.) [11] Ibidem , str. 399 (u našem prijevod u str. 362). [12] W illiam L. Z w erm an, N e w Perspectives on Organization The­ ory: An Em pirical Reconsideration of the Marxian and Classi­ cal Analysis, W estport, Conn., 1970, str. 1. [13] Stephen A. M arglin, What D o Bosses Do? The Origins and Functions of Hierarchy in Capitalist production« (m im eog ram ), Cam bridge, Mass., O d sjek za ekonom iju Sveučilišta H arvard. [14] K. M arx, A Contribution to the Critique of Political Econom y, str. 13. [15] Eden and Cedar Paul, prevodiočev p redgovor Kapitalu, L on ­ don — N e w Y o rk , 1930, str. X X X I V . [16] Alfred Schmidt, The Concept of Nature in Marx, London, 1971, str. 129, 228. [17] Vidjeti: Joseph A. Kahl, The Am erican Class Structure, N e w Y ork, 1957, V I poglavlje. [18] Michel Crozier, The W orld of the Office W orker, Chicago — London, 1971, str. 27— 28. [19] R obert Blauner, Alienation and Freedom : The Factory W o r­ ker and H is Industry, Chicago, 1964, str. 117. [20] Specijalna operativna grupa M inistarstva za zdravstvo, o b ra­ zovanje i socijalnu skrb, W ork in America, C am bridge, Mass., 1973, str. X V I — X V I I .

39

[21] Judson Gooding, Blue-Collar Blues on the Assembly Line, »Fortune«, srpanj 1970, str. 70. [22] New York Times, 23. kolovoza 1972. [23] Wall Street Journal, 16. srpnja 1971; New York Times, 2 travnja 1972. [24] New York Times, 3. veljače 1972. [25] Specijalna operativna grupa, Work in America, str. 38—40. [26] New York Times, 2. travnja 1972. [27] Wall Street Journal, 2. kolovoza 1972. [28] Ibidem. [29] Ibidem, 25. travnja 1972. [30] Specijalna operativna grupa, Work in America, str. 94. [31] Peter F. Drucker, The Practice of Management, New York, 1954, str. 284, 296. [32] K.Marx, Capital, I sv., str. 342. (U nas objavljeno pod naslo­ vom Kapital, I sv., str. 308. Op.prev.)

40

Prvi dio RAD I UPRAVLJANJE

Prvo poglavlje

RAD I RADNA SNAGA

Svi oblici života održavaju se u okviru svoje prirodne okoline i stoga obavljaju djelatnosti kojima nastoje proizvode pri­ rode prilagoditi vlastitoj upotrebi. Biljke upijaju vlagu, mi­ nerale i sunčanu svjetlost. Životinje se hrane biljkama i drugim životinjama. Ali uzimanje gotovih materijala iz pri­ rode nije rad. Rad je djelatnost kojom se mijenja prirodno stanje tih materijala kako bi se povećala njihova korisnost. Može se reći da ptice, dabrovi, pauci, pčele i termiti, dok grade gnijezda, brane, paučinu i košnice, zapravo rade. Tako ljudska vrsta sudjeluje s drugim vrstama u djelatnostima kojima utječe na prirodu mijenjajući njezine oblike i čineći ih prikladnijima za svoje potrebe. Međutim, u vezi s ljudskim radom nisu važne njegove sličnosti s radom životinja, već bitne razlike koje ga izdva­ jaju kao potpunu suprotnost. »Ne radi se ovdje o prvim životinjskim instinktivnim oblicima rada«, napisao je Marx u prvom svesku Kapitala. »Mi pretpostavljamo rad u obliku kakav je svojstven samo čovjeku. Pauk vrši radove slične tkalčevima, a gradnjom svojih saća pčela postiđuje ponekog ljudskog graditelja. Ali što unaprijed odvaja i najgoreg gra­ ditelja od najbolje pčele jest da je on svoju gradnju izradio u glavi prije nego što će je izgraditi u vosku. Na završetku procesa rada izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj zamisli, dakle idealno. Ne postizava on samo promjenu oblika prirodnih stvari, on u njima ujedno ostvaruje i svoju svrhu koja mu je znana, koja poput zakona određuje njegov modus operandi i kojoj mora potčiniti svoju volju.«* [1] * Stoga je Aristotel rad u njegovu ljudskom obliku nazvao razum­ skim djelovanjem. On je, usprkos uzaludnom nastojanju da pronađe jedan jedini uzrok na kojemu se temelje svi proizvodi prirode, životinja i ljudi, prvi put formulirao načelo po kojemu se ljudski rad razlikuje od svih ostalih oblika rada: »Umjetnost se uistinu sastoji u tome da se

43

Ljudski rad je svjestan i svrsishodan, a rad životinja je nagonski.* Nagonske djelatnosti su urođene, a ne naučene, i temelje se na relativno nepromjenljivom obrascu oslobađa­ nja energije nakon primanja određenog podražaja. Uočeno je, na primjer, da će gusjenica koja je završila polovicu svoje kukuljice graditi i drugu polovicu, čak i ako joj se prva oduzme. Još uvjerljiviji prikaz nagonskog rada vidi se u ovom primjeru: »Južnoafrička ptica tkalac gradi od pruća vrlo složeno gni­ jezdo kojemu je temelj niz čvorova konjske dlake. U pokusu je bio izdvojen par njezinih mladunaca, i zatim je pet genera­ cija njezinih potomaka uzgajano među kanarincima. Oni nisu mogli vidjeti članove svoje vrste niti su imali uobičajeni ma­ terijal za gradnju gnijezda, šestoj generaciji pružena je mo­ gućnost da dođe do odgovarajućeg materijala i ona je izgra­ dila gnijezdo koje je savršeno odgovaralo modelu, do svakog pojedinog čvora konjske dlake.« [5] Suprotno tome, mehanizam koji upravlja ljudskim radom jest snaga pojm ovnog mišljenja koje nastaje u sasvim izu­ zetnom središnjem živčanom sustavu. Kao što su pokazali antropolozi, tjelesna struktura čovjekolikog majmuna nije koncepcija rezultata stvori prije njegova ostvarenja u materijalu.« [2] U novije vrijeme umjetnički je duh često puta bolje shvatio tu osobitu značajku ljudskog djelovanja nego tehnički nastrojen duh. Tako Paul Valery kaže: »čovjek djeluje; on svojom snagom djeluje na materijal koji mu je stran, odvaja svoje djelovanje od njegove materijalne in­ frastrukture i njegova svijest o tome jasno je definirana. Stoga može snovati svoje djelatnosti i međusobno ih usklađivati prije nego što ih obavi. Može se posvetiti najraznolikijim zadacima i prilagoditi se broj­ nim različitim materijalima. Upravo tu sposobnost upravljanja svojim namjerama ili razdvajanja svojih planova u posebne djelatnosti on na­ ziva razumom. On ne uranja u materijale svog pothvata, već se kreće od materijala do svoje duhovne slike o njemu, od svog duha do materi­ jalnog modela, i u svakom trenutku razmjenjuje ono što želi za ono što može učiniti i ono što može učiniti za ono što postiže.« [3]

* Fourier je mislio da je u tome pronašao uzrok »sreće« životinja i »patnju zbog odvratnog rada« u ljudi: »Rad, svejedno, izaziva veselje raznih stvorova, kao što su dabrovi, pčele, ose, mravi... Bog ih je ob­ dario društvenim [mogao je reći biološkim] mehanizmom koji ih potiče na rad i uzrokuje sreću što se pronalazi u radu. Zašto nam nije po­ dario istu osobinu kao i tim životinjama? Kolike li razlike između sta­ nja u kojemu se nalaze one kad rade i stanja u kojem je čovjek kad radi!« [4] No ako u nenagonskom karakteru ljudskog rada vidimo izravni uzrok wpatnje zbog odvratnog rada«, moramo zanemariti sve međustupnjeve društvenog razvoja koji odvaja ranu pojavu ljudskog rada iz njegovih prethodnih stadija od rada u njegovu suvremenom obliku. 44

potpuno neprikladna za pravljenje i upotrebu alata. Ruka majmuna je prikladan, iako razmjerno grub instrument, a budući da on i na gornjim i na donjim udovima ima palce smještene nasuprot ostalim prstima, kaže se da majmun ima četiri ruke. Ali nije prednost čovjeka samo u njegovim ru­ kama ili obliku tijela. Od tjelesnih razlika između čovjeka i majmuna najvažnija razlika, koja objašnjava čovjekovu sposobnost prethodne konceptualizacije nekog posla što ne ovisi o nagonu, jest relativno povećanje gotovo svih dijelova njegova mozga, a osobito izrazito povećanje frontalnih i parijetalnih dijelova moždanih polutki.* »Ljudi koji su pravili oruđe po određenom uzoru«, kao što kaže Oakley, »mora da su u svom umu stvorili predodžbe o ciljevima rada. Ljudska kultura... je ishod te sposobnosti pojmovnog miš­ ljenja.« [7] Istina je, kao što su pokazali eksperimenti u vezi s pona­ šanjem životinja, da životinje nisu potpuno lišene sposob­ nosti učenja, stvaranja rudimentarnih ideja ili rješavanja jednostavnih problema. Tako stvor s primitivnim živčanim sustavom, kao što je crv, može naučiti kako da prođe kroz labirint. Čimpanze se mogu potaknuti da »pronalaze« i prave oruđe, kao što su produžeci palica pomoću kojih dosežu hranu, ili da slažu kutije u istu svrhu. Kao posljedica toga neki antropolozi i fiziolozi zaključili su da razlika između čovjekolikih i nečovjekolikih životinja nije kvalitativna, već kvantitativna. Ali kad je kvantitativna razlika velika poput jaza koji postoji između sposobnosti učenja i stvaranja poj­ mova u čovjeka i čak i kod najprilagodljivijih životinja, može se s pravom, s obzirom na ciljeve našega razmatranja, ana­ lizirati kao kvalitativna razlika. Možemo također dodati kako nije dokazano, bez obzira na sposobnosti učenja što se mogu potaknuti kod životinja na temelju raznih čovjekovih me­ toda, da je u njima moguće potaknuti sposobnost ovladavanja * Ukupno povećanje mozga je važno, ali »određeni dijelovi mozga povećali su se mnogo više nego drugi. Kao što pokazuju funkoionalne karte moždane kore, senzomo-motomi dio kore čovjekova mozga nije samo povećanje odgovarajućeg dijela mozga majmuna. Uvelike su po­ većana područja za ruku, osobito za palac, i to je integralni dio struk­ turne osnove koja omogućuje vješto baratanje rukom . . . Isto vrijedi i za ostale dijelove moždane kore. Velik dio moždane kore majmuna još obuhvaća motoričke i senzome funkcije. U čovjeka su se najviše proširila područja blizu primarnih centara. To su pod­ ručja što obuhvaćaju vještine, pamćenje, predviđanje i jezik, odnosno mentalne sposobnosti koje čovjeku omogućuju društveni život.« [6]

45

simboličkim predodžbama, a osobito u njihovu najvišem obliku — artikuliranom govoru. Bez simbola i govora poj­ movno mišljenje mora ostati rudimentarno i ne može se, osim toga, slobodno prenositi unutar grupe ili na buduće generacije: »Kultura bez kontinuiteta iskustva, dakako, nije moguća. No kakva je vrsta kontinuiteta iskustva preduvjet kulture? Nije to kontinuitet koji proistječe iz saopćavanja iskustva oponašanjem, jer to susrećemo među čovjekolikim majmu­ nima. Očito je da je u tome bitna subjektivna, a ne objektivna strana kontinuiteta. Kao što smo pokazali, simbol, osobito u obliku riječi, osigurava taj element kontinuiteta u iskustvu čovjeka kad je riječ o oruđu. I, naposljetku, upravo je taj činilac, kontinuitet, omogućio akumulaciju i napredak, ukrat­ ko, materijalnu kulturu.« [8] Stoga je rad kao djelatnost s ciljem, djelatnost kojom rukovodi razum, poseban proizvod ljudske vrste. Ali sama ljudska vrsta je poseban proizvod tog oblika rada. »Tim e što ovim kretanjem djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, on ujedno mijenja i vlastitu prirodu«, napisao je Marx. [9] Godine 1876. Friedrich Engels je, na temelju antropološkog znanja svog vremena, iznio ovu teoriju: »Najprije rad, a za njim, i onda zajedno s njim, govor — to su dva najhitnija podstreka pod čijim se utjecajem mozak majmuna postepeno preobrazio u mozak čovjeka.« »Prema tome, ruka«, ustvrdio je Engels, »n ije samo organ rada, ona je i njegov proiz­ vod.« [10] Engelsov esej pod naslovom »Uloga rada pri pre­ tvaranju majmuna u čovjeka« bio je ograničen razinom znanosti toga vremena, pa su neke pojedinosti u njemu možda pogrešne, kao, na primjer, njegov zaključak da »ne­ razvijeni grkljan majmuna« nije dovoljan za proizvođenje glasova. Ali njegova temeljna zamisao ponovo je stekla na­ klonost antropologa, osobito zbog nedavnih otkrića kamenog oruđa u vezi s »gotovo-1judima« ili »ljudima-majmunima«. U članku o oruđu i evoluciji čovjeka Sherwood L. Washburn kaže: »Prije tih pronalazaka prevladavalo je shvaćanje da se čov­ jek razvio gotovo do svoje sadašnje strukturne razine, a zatiln je otkrio oruđa i nove načine života što ih omogućavaju oruđa. Danas se čini da su ljudi-majmuni — stvorovi koji su mogli trčati, ali ne i hodati na dvije noge i čiji mozak nije bio veći od mozga današnjih čovjekolikih majmuna — već bili naučili kako da prave i upotrebljavaju oruđe. Iz toga slijedi da struk­ tura suvremenog čovjeka mora biti rezultat promjene u sklo­ 46

pu prirodne selekcije koja je nastupila s načinom života u kojemu se već znalo upotrebljavati oruđe ... Uspjeh najjedno­ stavnijih oruđa pokrenuo je cjelokupnu ljudsku evoluciju i do­ veo do civilizacije današnjice.« [11] Rad što nadilazi puku nagonsku djelatnost stoga je snaga koja je stvorila čovječanstvo i kojom je čovječanstvo stvorilo svijet onakav kakav znamo. Mogućnost nastanka svih različitih društvenih oblika koji su se pojavili i koji se još mogu pojaviti ovisi, zapravo, o tom posebnom obilježju ljudskog rada. Ondje gdje je priroda odredila raspodjelu funkcija unutar drugih životinjskih vrsta i gdje je ta raspodjela utisnula svoj pečat na genotip, u obliku nagona, čovječanstvo može stvoriti neizmjerno mnoštvo funkcija i njihovih podjela na temelju porodice, grupe i društvene uloge. Kod svih drugih vrsta nedjeljive su upravljačka sila i djelatnost koja je njezin rezultat, odnosno nagon i njegova primjena. Pauk koji plete mrežu, u skladu s biološkim porivom, ne može tu funkciju prenijeti na dru­ gog pauka, nego obavlja tu djelatnost zato što je to njegova priroda. Međutim, što se tiče čovjeka, bilo kakvi nagonski obrasci rada koje je on, možda, posjedovao na početku svoje evolucije odavno su zakržljali ili su se izgubili u društvenim oblicima* Zato u ljudi, za razliku od životinja, jedinstvo pokretačke snage rada i samog rada nije neraskiddvo. Jedinstvo pojmovne predodžbe i ostvarenja može se raski­ nuti. Pojmovna predodžba i dalje mora prethoditi ostvarenju i upravljati njime, ali ideju koju jedna osoba zamisli, druga može ostvariti. Pokretačka snaga rada i dalje ostaje ljudska svijest, ali jedinstvo toga dvoga može se narušiti u pojedincu i ponovo uspostaviti u grupi, radionica, zajednici, društvu u cjelini. Naposljetku, sposobnost čovjeka da obavlja rad, koju je Marx nazvao »radnom snagom«, ne smije se pobrkati sa ^ • Veblenov »nagon umješnosti« može se shvatiti samo u prenesenom smislu, kao želja ili sklonost da se dobro radi. Britanski »socijalni psi­ holog« u vezi s tim je pomalo agnostičan: »životinje također rade . . . i to pretežno na temelju nagonskih obrazaca ponašanja koji su proizvod evolutivnih procesa. Nije sasvim jasno ima li čovjek urođene obrasce radnog ponašanja.« On dodaje: »Moguće je da je čovjekova sposobnost naučenog, trajnog, ciljem usmjerenog ponašanja u grupama takav uro­ đeni obrazac.« [12] Ali sva mudrost te izjave sastoji se u tome da se ljudska sposobnost nenagonskog rada može i sama nazvati nagonom. Cini se da je to nekoristan i zbrkan pokušaj nasilnog izjednačavanja ljudskog i životinjskog ponašanja.

47

snagom bilo kakvog ne-ljudskog djelovanja, bilo da mu je uzrok čovjek, bilo priroda. Ljudski rad, bilo da je neposredno izražen, bilo da je pohranjen u proizvodima, kao što su oruđe, strojevi ili domaće životinje, jedino je sredstvo čov­ ječanstva u suočavanju s prirodom. Zato je za ljude u dru­ štvu radna snaga posebna kategorija, izdvojena i nezamjen­ jiva s bilo kojom drugom kategorijom, naprosto zato što je ljudska. Samo će onaj tko je vlasnik tuđega rada pobrkati radnu snagu s nekim drugim izvršiocem određenog zadatka, jer su za njega para, konj, voda ili ljudski mišići koji okreću njegov stroj istovjetni, kao »činioci proizvodnje«. Za poje­ dince k oji daju vlastitu radnu snagu (ili za zajednicu koja čini to isto) razlika između upotrebe radne snage i bilo koje druge snage jest razlika na kojoj se temelji cjelokupna »privreda«. A sa stajališta vrste kao cjeline, ta je razlika također presudna jer je svaki pojedinac vlasnik dijela ukup­ ne radne snage zajednice, društva i vrste. Upravo je ta postavka polazište teorije vrijednosti rada za koju buržoaski ekonomisti smatraju da je mogu bez opas­ nosti zanemariti, jer se oni ne bave društvenim odnosima, već odnosima cijena, ne radom, nego proizvodnjom, i ne ljudskim stajalištem, nego buržoaskim stajalištem.

Oslobođen krutih putova na koje životinje usmjeruje nagon, ljudski rad postaje neusmjeren i njegovi razni uvjeto­ vani oblici stoga nisu proizvod biologije, nego složene sprege djelovanja oruđa i društvenih odnosa, tehnologije i društva. Tema naše rasprave nije rad »općenito«, nego rad u oblicima koje poprima u sklopu kapitalističkih proizvodnih odnosa. Kapitalistička proizvodnja zahtijeva odnose razmjene, robu i novac, ali njezina differentia specifica jest kupovanje i prodavanje radne snage. U tu svrhu postaju za cijelo društvo općevažeća tri osnovna uvjeta. Prvo, radnici se odvajaju od sredstava za proizvodnju i mogu doći do njih samo ako svoju radnu snagu prodaju drugima. Drugo, radnici su oslobođeni zakonskih ograničenja, kao što su robovanje ili kmetstvo, koja ih sprečavaju da raspolažu dijelom svoje radne snage. Treće, cilj zapošljavanja radnika postaje širenje jedinice kapitala što pripada poslodavcu, koji na taj način djeluje kao kapitalist. Radni proces, stoga, započinje ugovo­ rom ili sporazumom koji upravlja uvjetima prodaje radne snage što je prodaje radnik, a kupuje poslodavac. 48

Važno je uočiti povijesni karakter te pojave. Dok je pro­ daja i kupnja radne snage postojala od davnine,* klasa najamnih radnika nije se počela ozbiljnije stvarati u Evropi sve do 14. stoljeća i nije bila brojčano značajna do pojave industrijskog kapitalizma (odnosno proizvodnje robe na ka­ pitalističkoj osnovi, za razliku od merkantilističkog kapita­ lizma koji je naprosto razmjenjivao viškove proizvoda pret­ hodnih oblika proizvodnje) u 18. stoljeću. Ona je brojčano dominantan oblik tek nešto više od stotinu godina, i to samo u nekoliko zemalja. Početkom 19. stoljeća možda su čak četiri petine stanovništva Sjedinjenih Država radile za sebe. Do 1870. godine taj je broj smanjen otprilike na trećinu, a do 1940. na petinu. Do 1970. godine samo je otprilike desetina stanovništva radila za sebe. Zato se ovdje, zapravo, radi o društvenom odnosu koji postoji vrlo kratko vrijeme. Brzina kojom je taj odnos zavladao u mnogim zemljama pokazuje izuzetnu moć tendencije kapitalističkih privreda da sve ostale oblike rada pretvaraju u najamni rad. Radnik sklapa sporazum o zapošljavanju zato što mu društveni uvjeti ne ostavljaju drugu mogućnost da zaradi za život. Poslodavac je, s druge strane, vlasnik jedinice kapitala koju nastoji uvećati, a da bi to postigao, dio nje pretvara u nadnice. Tako se pokreće radni proces koji je, iako je opće­ nito proces stvaranja upotrebnih vrijednosti, sada također, u specifičnom smislu, postao proces širenja kapitala, stvara­ nja profita.** Od tog trenutka postaje smiono promatrati radni proces samo s posve tehničkog stajališta, kao puki ob­ lik rada. Taj je proces, osim toga, postao proces akumulacije kapitala, štoviše, upravo taj posljednji aspekt dominira u razmišljanju i djelovanju kapitalista, koji sada vladaju rad­ nim procesom. Zato ćemo u svemu što slijedi razmatrati * Aristotel kaže da »usluge koje se iznajmljuju — pri čemu se jedna vrsta susreće u mehaničkim djelatnostima, a druga u nekvalifioiranom i fizičkom radu«, zajedno s trgovinom i lihvom, pripadaju u tri podjele razmjene što čine neprirodan način stjecanja bogatstva, dok su prirodni ili »pravi i pošteni« načini oni koji uključuju uzgoj stoke i ratarstvo. Cini se, međutim, da on ima na umu prodaju vlastite radne snage, a ne kupovinu tude radne snage, na temelju koje se stječe bogatstvo. Taj je stav potpuno suprotan stavu koji je svojstven raz­ doblju kapitalizma. [13] •• Stoga 'Marx za proces proizvodnje kaže: »promatran . . . kao jedin­ stvo procesa rada i procesa oplođivanja vrijednosti, on je kapitalistički oblik proizvodnje, kapitalistički oblik robne proizvodnje«. [14] 4

Rad i monopolističkl kapital

49

način na koji akumulacija kapitala oblikuje radni proces i njime vlada.* Rad je, kao i svi životni procesi i tjelesne funkcije, ne­ otuđivo vlasništvo ljudske individue. Mišić i mozak ne mogu se odvojiti od osoba koje ih posjeduju. Čovjek ne može drugu osobu obdariti vlastitom sposobnošću za rad, bez obzira na cijenu, kao što ne može jesti, spavati ili sudjelo­ vati u spolnom činu umjesto drugoga. Stoga u spomenutoj razmjeni radnik kapitalistu ne prepušta svoju sposobnost za rad, nego je zadržava, a kapitalist može izvući korist iz tog sporazuma samo tako što će radnika nagnati da radi. Razumijeva se, dakako, da korisne posljedice, ili proizvodi rada, pripadaju kapitalistu. Ali ono što radnik prodaje i što kapitalist kupuje nije sporazumom utvrđena količina rada, već snaga rada u sporazumom utvrđenom vremenu. Ta ne­ mogućnost, da se kupi rad, koji je neotuđiva tjelesna i mentalna funkcija, i nužnost kupovanja sposobnosti obav­ ljanja rada ima tolike posljedice za cjelokupni kapitalistički oblik proizvodnje da se mora pobliže ispitati. Kad gospodar tjera na rad tegleću stoku u svom proiz­ vodnom procesu, on može korisnim pravcima usmjeriti samo takve prirodne sposobnosti kao što su snaga i izdržljivost. Kad zapošljava pčele na proizvodnji meda, dudove svilce na proizvodnji svile, bakterije na fermentiranju vina ili ovce na stvaranju vune, on može iskoristiti samo nagonske djelat­ nosti ili biološke funkcije tih oblika života. Babbage je s tim u vezi dao zanimljiv primjer: »Tehničar koji živi u Munchenu... uspio je stvoriti sasvim izuzetan manufakturni proizvod koji se sastoji od čipke rupi­ častog uzorka, a cijelog su ga napravile gusjenice. Njegov po­ stupak bio je ovakav: od lišća biljke koja je uobičajena hrana ■ te vrste gusjenice on napravi pastu i premaze njome, u tankom sloju, kamen ili neku drugu ravnu površinu. Na toj površini * N a ovome mjestu ne možemo na općenit način raspravljati o procesu akumulacije kapitala i ekonomskim zakonima koji ga nameću kapitalistu bez obzira na njegove želje. Manx je najbolje razmotrio tu temu, koja obuhvaća velik dio prvog sveska Kapitala, osobito njegovo sedmo poglavlje. Vrlo jasno i sažeto izlaganje u vezi s porivom kapi­ talista za akumuliranjem, razmotrenim i kao subjektivna želja i kao objektivna nužnost, može se naći u djelu Paula M.Sweezyja, Teorija kapitalističkog razvoja (The Theory of Capitalist Development, New York, 1942, str. 79— 83 i 92—95). Kao dopuna može se uzeti djelo Paula M. Sweezyja i Paula A. Barana Monopolistički kapital, koje se bavi uvje­ tima akumulacije u razdoblju omnopolističkog kapitalizma (N e w York, 1966; vidjeti osobito str. 42—44 i 67—71).

50

kistom od devine dlake, nam očenim u m aslinovo ulje, crta uzorak k oji će gusjenice ostaviti netaknut. Z atim kam en stav­ lja ukoso, a na n jegovo pod n ožje nekoliko gusjenica. O d abire se posebna vrsta k o ja plete čvrstu m režu, ž iv o tin je se počin ju kretati od podnožja, je d u i pletu m režu sve do vrha, pom no izbjegavajući svaki dio n am azan u ljem , a jed u ći ostatak paste. Izuzetna tananost čipaka, k o je su istodobno razm jern o čvrste, uistinu je čudesna.« [15]

Unatoč domišljatosti tog čovjeka, očito je da cijeli proces ograničavaju mogućnosti i priroda gusjenica. Isto vrijedi za svaki oblik upotrebe rada koji ne obavlja čovjek. U svim takvim djelatnostima pretpostavlja se da gospodar mora prihvatiti utvrđena prirodna ograničenja onih koji mu služe. Stoga, kad uzima radnu snagu životinja, on istodobno uzima i njihov rad, jer je to dvoje, iako teoretski razlučivo, u praksi više ili manje istovjetno, pa se i najlukavijim metodama iz radne snage životinje mogu dobiti samo manje varijacije stvarnog rada. Čovjek radom, zato što ga oblikuje i njime upravlja razumijevanje koje se razvija u sklopu društva i kulture, može obavljati niz proizvodnih djelatnosti. Aktivni radni procesi koji su potencijalno sadržani u radnoj snazi ljudi toliko su raznoliki po tipu, načinu obavljanja, itd., da se praktično može reći kako nemaju granica, to više što se novi oblici rada mogu lako otkriti brže nego što se mogu iskoristiti. U toj beskrajnoj prilagodljivosti ljudskog rada kapitalist pronalazi bitno sredstvo širenja svoga kapitala. Poznato je da se ljudskim radom može proizvesti više nego što se troši, i ta sposobnost stvaranja »viška rada« ponekad se smatra posebnim, mističnim darom čovječanstva ili njegova rada. Zapravo se ne radi o nečem takvom, već naprosto o produljivanju radnog vremena nakon trenutka u kojemu se rad reproducirao, odnosno, drugim riječima, pošto je ostvario sredstva za vlastiti opstanak ili njihov ekvivalent. To je vrijeme različito zbog različitog intenziteta i produktivnosti rada, kao i zbog promjenljivih uvjeta »op­ stanka«, ali njegovo je trajanje točno određeno za bilo koju određenu razinu tih činilaca. Zato »čudna« sposobnost radne snage da za kapitalista proizvodi pošto je reproducirala samu sebe nije ništa drugo doli produženje radnog vremena nakon trenutka kad bi inače mogla prestati raditi. Vol će također imati tu sposobnost i samljeti više kukuruza nego što ga može pojesti ako se na to prisili ili izvježba. 4*

51

Posebna sposobnost ljudske radne snage, prema tome, nije njezina sposobnost da proizvodi višak, već njezin razum­ ski i svrsishodan karakter zbog kojega je ona beskonačno prilagodljiva, i zbog kojega stvara društvene i kulturne uvjete za povećanje vlastite produktivnosti, tako da se višak njezina proizvoda može neprestano povećavati. Sa stajališta kapitalista, taj mnogostrani potencijal ljudskih bića u društvu jest osnova na kojoj se temelji povećanje njegova kapitala. Zato on svim dostupnim sredstvima povećava učinak radne snage koju je kupio kako bi za nj radila. Sredstva kojima se on služi mogu biti različita, od nametanja radniku najduljega mogućega radnog dana u ranom razdoblju kapitalizma do upotrebe najproduktivnijih sredstava rada i najvećeg inten­ ziteta rada, ali cilj je svih tih sredstava isti — ostvarivanje najvećega korisnog učinka rada iz potencijala što je sadržan u radnoj snazi, jer mu upravo to osigurava najveći višak i stoga najveći profit. Međutim, iako kapitalist temelji svoj napredak na toj posebnoj osobini i potencijalu ljudske radne snage, upravo mu ona, samom svojom neuvjetovanošću, donosi najveće probleme i izazove. Rad ima i drugu stranu medalje: kupu­ jući radnu snagu koja može mnogo toga učiniti, kapitalist istodobno kupuje neodređenu kvalitetu i kvantitetu. Ono što on kupuje potencijalno je neograničeno, ali je u svom ostvarivanju ograničeno subjektivnim stanjem radnika, nji­ hovim prethodnim životom, općim društvenim uvjetima, u kojima oni rade, zatim posebnim uvjetima u poduzeću te tehničkom pripremljenošću njihova rada. Na rad koji se zapravo obavlja djelovat će ti i mnogi drugi činioci, uključu­ jući i organizaciju procesa i oblike nadgledanja, ako oni postoje. Sve što smo spomenuli još više vrijedi zato što tehničkim obilježjima radnog procesa danas vladaju društvena obilježja koja je stvorio kapitalist, odnosno novi proizvodni odnosi. Budući da su prisiljeni prodavati dio radne snage drugome, radnici također gube interes za radni proces, koji se sada od njih »otuđio«. Radni proces je postao odgovornost kapi­ talista. U takvom sklopu proturječnih proizvodnih odnosa problem ostvarivanja »pune korisnosti« radne snage koju je kupio kapitalist još više otežavaju suprotni interesi onih za koje se radni proces obavlja i onih koji ga obavljaju. Fzato kapitalist, kad kupuje zgrade, materijal, oruđe, strojeve, itd., može točno procijeniti njihovo mjesto u rad­ 52

nom procesu. On zna da će određeni dio njegovih izdataka otpasti na svaku jedinicu proizvodnje, i njegovo računo­ vodstvo barata njima u obliku troškova ili smanjenja vrijed­ nosti. Ali kad kupuje radno vrijeme, ishod ni izdaleka nije toliko siguran ili određen da bi se mogao proračunati na taj način, točno i unaprijed. To je naprosto odraz činjenice da je dio njegova kapitala što se troši na radnu snagu »varija­ bilni« dio koji se povećava u procesu proizvodnje. Za kapi­ talista je bitno koliko će iznositi to povećanje. Kapitalistu je, stoga, presudno važno da kontrola nad radnim procesom dođe iz ruku radnika u njegove ruke. Taj prijelaz pokazuje se u povijesti kao postepeno otuđivanje proizvodnog procesa od radnika; za kapitalista je to problem upravljanja, i Literatura [1] Karl Marx, Capital, I sv., Moskva (bez godine), str. 174. (U nas objavljeno pod naslovom Kapital, I sv., Kultura, Zagreb, 1947, str. 134—135. Op. prev.) [2] Aristotel, De Partibus Animalium, 1,1,640a 32. [3] Paul Valćry, Uber Kunst, Frankfurt, 1959, str. 69; navedeno u: Alfred Schmidt, The Concept of Nature in Marx, London, 1971, str. 101. [4] Charles Fourier, Design for Utopia: Selected Writings, New York, 1971, str. 163—164. [5] Kenneth P. Oakley, Skill as a Human Possession, u: Charles Binger — E.J. Holmyard — A. R. Hall (ur.), A History of Technology, I sv., New York — London, 1954, str. 2—3. [6] Sherwood L. Washburn, Tools and Human Evolution, »Scien­ tific Ajnerican«, rujan 1960, str. 71—73. [7] K. P. Oakley, Skill as a Human Possession, str. 27. [8] Lesie A. White, The Science of Culture, New York, 1949, str. 48. [9] K.Marx, Capital, I sv., str. 173. (U nas: I sv., str. 134. Op. prev.) [10] Vidjeti: Karl Marx — Friedrich Engels, Selected Works, III sv., Moskva, 1970, str. 66—77. (U nas objavljeno u djelu: Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1978, str. 1108. Op. prev.) [11] S. L. Washburn, Tools and Human Evolution, str. 63. [12] Michael Argyle, The Social Psychology of Work, London, 1972, str. 1. [13] Aristotel, Politics, 1,11,1258* 9—38. [14] K. Marx, Capital, I sv., str. 191. (U nas: I sv., str. 152. Op. prev.) [15] Charles Babbage, On the Economy of Machinery and Manu­ facture, London, 1832; reprint-izdanje New York, 1963, str. 53

Drugo poglavlje

POČECI UPRAVLJANJA

Industrijski kapitalizam počinje kad jedan kapitalist zaposli veći broj radnika. Na početku kapitalist iskorištava rad na način naslijeđen iz prethodnih oblika proizvodnje, obavlja­ jući radne procese onako kako su se prije obavljali. Radnici već poznaju tradicionalne radne vještine kojima su se služili u feudalnoj i cehovskoj obrtničkoj proizvodnji. Prelci, tkalci, staklari, lončari, kovači, limari, bravari, stolari, mlinari, pekari, itd., radeći za kapitalista nastavljaju obavljati proiz­ vodne djelatnosti koje su prije obavljali kao cehovski po­ moćnici i neovisni obrtnici. Te prve radionice bile su na­ prosto skupine manjih proizvodnih jedinica u kojima su se tradicionalne metode vrlo malo mijenjale, i zato je rad i dalje bio pod neposrednom kontrolom proizvođača koji su bili utjelovljenje tradicionalnog znanja i vještina njihovih obrta. Usprkos tome, čim su se proizvođači okupili zajedno, iskrsao je početni oblik problema upravljanja. Prije svega, funkcije upravljanja pojavljuju se upravo kao rezultat dje­ lovanja zajedničkog rada. Gak je i u skupini obrtnika koji rade neovisno jedan o drugome potrebno usklađivanje ako imamo na umu osiguravanje radnog mjesta i organiziranje procesa koji se na njemu odvijaju, centralizaciju nabave materijala, čak i najelementamije utvrđivanje prioriteta i zadataka te planiranje troškova, plaća, materijala, gotovih proizvoda, prodaje, kredita i utvrđivanje profita i gubitaka. Drugo, skupni zanati, kao što su brodogradnja i izrada kola, zahtijevali su razmjerno složeno isprepletanje različitih vrsta rada, kao i građevinska industrija, itd. Osim toga, ubrzo su se pojavile nove grane industrije koje, uglavnom, nisu potje­ cale od obrta, poput rafiniranja šećera, proizvodnje sapuna i destilacije, dok su se istodobno razni primami procesi, kao što su taljenje željeza, obrada bakra i bronce te proizvodnja oružja, papira i baruta, potpuno promijenili. Za sve njih bile 54

su potrebne funkcije planiranja i usklađivanja, koje su u kapitalističkoj industriji poprimile oblik upravljanja. Kapitalist je preuzeo te funkcije kao upravitelj zbog toga što je posjedovao kapital. Ju sklopu kapitalističkih odnosa razmjene yrijfimp vodnika koie ie unajmio kapitalist. friln njegovo isto kao i materijal koii je nabavljao i proizvodi što su izlazili iz radionice. To se nije samo po sebi razumijevalo od početka, što potvrđuje činjenica da su cehovska i obrtni­ čka pravila te prava ograničenja svojstvena feudalnim i ce­ hovskim oblicima proizvodnje ostala na snazi još neko vrijeme i morala su se postepeno ukidati kako je kapitalist učvršćivao svoj položaj u društvu i ukidao pravna obilježja pretkapitalističkih društvenih formacija. Djelomično je to bio razlog zbog kojega je manufakturna proizvodnja u po­ četku obično gravitirala prema gradovima u kojima nisu bili na snazi cehovski i feudalni propisi i tradicije. S vremenom su se, međutim, zakoni i običaji promijenili i počeli su odra­ žavati prevlast »slobodnog« ugovora između kupca i proda­ vača u sklopu kojeg je kapitalist postigao gotovo neograni­ čenu moć određivanja tehničkih oblika rada. Prvi stadiji industrijskog kapitalizma bili su u znaku neprestanih napora kapitalista da zanemari razliku između radne snage i rada što se iz nje može izvući te da kupuje rad — kao što je kupovao sirovine — kao određenu količinu rada koja je dovršena i utjelovljena u proizvodu. Ta su se nasto­ janja ostvarivala pomoću mnoštva sistema pojedinačnih ugo­ vora i proizvodnje u »kućnoj radinosti«.* Kućni je rad uglav­ nom bio zastupljen u tekstilnoj industriji, proizvodnji odjeće i metalnih predmeta (čavala, noževa, žlica, viljušaka), proiz­ vodnji satova, šešira te kožnih i drvenih predmeta, pri čemu je kapitalist radnicima dijelio sirovine za izradu po komadu, i oni su ih obrađivali kod kuće, a tu su raspodjelu vršili niži poduzetnici i opunomoćeni agenti. Ali čak i u industrijskim granama u kojima se rad nije mogao obavljati kod kuće, kao što je rad u rudnicima ugljena, kositra i bakra, sami su rudari, radeći na licu mjesta, sklapali ugovore pojedinačno ili u skupinama, neposredno ili preko predradnika ili nižeg poduzetnika koji je zapošljavao rudare. Taj je sisten> ostao * Sidney Pollard, iz čijega sam djela (The Genesis of Modem Mana­ gement) preuzeo materijal kojim se koristim u ovom poglavlju, naziva takve postupke »ako ne metodom upravljanja, onda barem metodom izbjegavanja upravljanja«. [1]

55

na snazi čak i u prvim tvornicama. U predionicama pamuka iskusni su tkalci obično bili zaduženi za strojeve i zapošlja­ vali su vlastitu pomoćnu radnu snagu, obično djecu iz svojih obitelji i obitelji znanaca. Poslovođe bi ponekad, osim svoje funkcije nadgledanja, uzeli ne&oliko strojeva na vlastiti račun i unajmili radnu snagu da radi na njima. Pollard upo­ zorava na takve postupke ne samo u rudnicima i tvornicama tekstila, nego i u tvornicama sagova i čipaka, proizvodnji že­ ljeznih predmeta, lončanstvu, građevinskoj industriji, prije­ vozu i industriji kamena. [2] U Sjedinjenim Državama, ističe se, ugovorni sistem prema kojem su majstori za pudlovanje željeza i ostali kvalificirani radnici u proizvodnji željeza i čelika dobivali plaću po toni proizvoda, prema kliznoj skali koja je ovisila o cijenama na tržištu, i unajmljivali vlastitu pomoćnu radnu snagu, bio je svojstven toj grani industrije gotovo do kraja 19. stoljeća. [3] Maurice Dobb opisuje ras­ prostranjenost takvih sistema još dugo nakon sredine 19. stoljeća i pri tome upućuje na važnu činjenicu: kapitalistički način upravljanja, i stoga proizvodnje, nije postao odmah općenit, nego se to dogodilo tek u posljednjih stotinu godina: »Još 1870. godine izravni poslodavac mnogih radnika nije bio krupni kapitalist, već posredni niži poduzetnik koji je bio i namještenik i sitni poslodavac koji je zapošljavao radnu snagu. Zapravo je kvalificirani radnik sredinom 19. stoljeća obično bio donekle niži poduzetnik, a njegovi su nazori i raz­ mišljanje imali obilježja tog statusa. Takva vrsta odnosa nije prevladavala samo u granama privrede koje su bile na stupnju kućnog rada i proizvodnje u domaćinstvu, u okviru kojih su djelovali majstori puškari ili čavlari, sedlari ili kolari te predradnici i posrednici koji su za­ pošljavali radnike, čak je i u tvornicama bio uobičajen sistem nižih poduzetnika. Taj je sistem obilovao mogućnostima pod­ log ugnjetavanja i prijevara na temelju trampe i isplate u krčmama, protiv čega je rani sindikalni pokret vodio tešku i dugotrajnu borbu. U talionicama su postojale poslovođe koje je kapitalist plaćao po toni proizvedenog željeza, a koji su zapošljavali grupe muškaraca, žena i dječaka koji su punili peći ili pazili na odljeve. U tom poslu često su upotrebljavali konje. U rudnicima su postojali predradnici koji su sklapali ugovor s upravom i zapošljavali vlastite pomoćnike. Neki od njih imali su pod sobom čak 150 radnika i zapošljavali su posebnog nadglednika, zvanog 'psić', koji je nadzirao radni proces. U valjaonicama je postojao majstor valjač, u ljevaoni­ cama mjedi i tvornicama lanaca nadglednik, koji su ponekad zapošljavali do dvadeset ili trideset radnika, čak su i žene u tvornicama dugmadi zapošljavale djevojke kao svoje pomoć­ nice. Kad su se tvornice pojavile među birmingamskim sitnim 56

metalskim obrtima, ’još se nije smatralo da je posve nor­ malno da sam poslodavac pronalazi radna mjesta, opremu i sirovine te nadgleda pojedinosti proizvodnog procesa’.« [4] Iako su svi takvi sistemi uključivali plaćanje nadnica po komadu ili prema ugovoru, ne smije se pretpostaviti da je to samo po sebi bilo njihovo bitno obilježje. Plaćanje po komadu u različitim oblicima ostalo je uobičajeno do da­ našnjeg dana i predstavlja pretvaranje nadnica po vremenu u oblik kojim se nastoji, s vrlo različitim uspjehom, prisiliti radnika da bude dobrovoljan suučesnik u vlastitom izrab­ ljivanju. Danas se, međutim, plaćanje po komadu povezuje sa sistematskom i iscrpnom kontrolom koju uprava provodi nad radnim procesima, kontrolom koja se ponekad obavlja strože nego kad se. radi o plaćanju po vremenu. Početni sistemi kućne radinosti i poduzetništva zapravo su bih prije­ lazni oblik, to je razdoblje u kojemu kapitalist još nije bio preuzeo bitnu funkciju upravljanja kao u industrijskom kapitalizmu, odnosno kontrolu nad radnim procesom. Zbog toga taj oblik nije bio u skladu s cjelokupnim razvojem kapitalističke proizvodnje i preživio je samo u posebnim slučajevima. Takve metode postupanja s radom nosile su obilježja početaka industrijskog kapitalizma u merkantilističkom ka­ pitalizmu, koji je shvaćao kupovanje i prodaju robe, ali ne i njezinu proizvodnju, i stoga je nastojao postupati s radom kao s bilo kojom drugom vrstom robe. Stoga se morala pokazati njegova neprikladnost, i uistinu se to vrlo brzo dogodilo, iako je njegov opstanak još neko vrijeme bio za­ jamčen krajnjom neravnomjemošću razvoja tehnologije i nužnošću tehnologije da se neprekidno vraća na svoje po­ četke i da, u novijim granama industrije, ukratko ponavlja stupnjeve svoga povijesnog razvoja. Poduzetničke sisteme i sisteme »kućne radinosti« opterećivali su problemi neredo­ vitosti proizvodnje, gubitka materijala pri prijenosu, prije­ vare, sporost proizvodnje, neujednačenost i nesigurna kva­ liteta proizvoda. Ali te je sisteme više od svega ograničavala njihova mogućnost da promijene procese proizvodnje.* Bu­ • David Landes o tome piše: » [ . . . ] tvomičar koji je želio povećati proizvodnju morao je iznuditi više rada iz radne snage koju je već posjedovao. Tu je, međutim, ponovo naišao na unutrašnje proturječnosti sistema. Ni na koji način nije mogao prisiliti svoje radnike da mu daju određeni broj radnih sati. Tkalac ili obrtnik koji je radio u svojoj kući bio je gospodar svoga vremena i počinjao Je i prestajao raditi

57

dući da se, kako pokazuje Pollard, sistem »kućne radinosti« temeljio na rudimentarnoj podjeli rada, on je sprečavao njezin daljnji razvoj. Iako je nastojanje da kupuje gotov rezultat rada, umjesto da preuzme neposrednu kontrolu nad radnom snagom, kapitalista oslobodilo nesigurnosti sistema neposredne kontrole, jer je on odredio točnu jedinicu troš­ kova, istodobno je velik dio potencijala radne snage — koji bi mogao postati raspoloživ određivanjem radnog vremena, sistematskom kontrolom i reorganizacijom radnog procesa — ostao izvan dosega kapitalista. Tu je funkciju kapitalistič­ ka uprava uskoro prigrabila s pohlepom koja je nadokna­ dila njezinu prijašnju plašljivost. Kontrola velikog broja radnika znatno prethodi buržoaskoj epohi. O tome svjedoče piramide, veliki kineski zid, razgranati sistemi cesta, vodovoda i kanala za natapanje, velike zgrade, arene, spomenici, katedrale, itd., koje potječu iz antike i srednjeg vijeka. Elementarnu podjelu rada nala­ zimo u radionicama za proizvodnju oružja za rimsku vojsku, a vojske iz pretkapitalističkih vremena pokazuju primitivne oblike kasnijih kapitalističkih postupaka.* Rimske radionice za proizvodnju metalne robe, gmčarije, kože, staklenih pred­ meta, pravljenje opeka i tekstilne robe, kao i veliki poljo­ privredni posjedi, okupljale su desetke radnika pod jednom jedinstvenom upravom. [7] Ti prethodni oblici pojavljivali su se, međutim, u uvjetima ropstva ili drugih neslobodnih ob­ lika rada, u okviru nepromjenljive tehnologije i odsutnosti (pokretačke) potrebe kapitalista da povećava svaku jedinicu uloženog kapitala, i stoga su se uočljivo razlikovali od kapitalističkog upravljanja. Piramide je izgradio višak radne snage koju su činili robovi, bez ikakvog cilja osim uvećavanja sjaja faraona na ovom i na drugom svijetu. Ceste, vodovodi i kanali gradili su se za vojne ili civilne potrebe, ali uglavnom ne zato da se iz njih izvuče profit. Manufakture koje je sufinancirala država proizvodile su oružje ili luksuznu robu a imale su stvarni ili zakonski monopol i primale velike na­ kad mu se sviđalo. Iako je poslodavac mogao .povisiti normu, s namje­ rom da potakne marljivost radnika, obično bi ustanovio da se time, zapravo, smanjivala proizvodnja.« Landes također sažeto iznosi ostale »unutrašnje proturječnosti« tog oblika industrijske organizacije. [5] * »Općenito«, pisao je M arx u pismu Engelsu, »vojska je važna za ekonomski razvoj. N a primjer, drevni su narodi najprije u vojsci razvili najamni sistem . . . Podjela rada unutar jedne grane također je najprije bila razvijena u vojskama.« [6]

58

rudžbe od nekomercijalnih nabavijača, dvorova ili armija. [8] Uprava potrebna u takvim slučajevima ostala je elementar­ na, a to je pogotovo vrijedilo kad su radna snaga bili robovi, koje su ponekad nadgledali također robovi. Kapitalist je, međutim, budući da za njega radi unajmljena radna snaga koja znači troškove za svaki neproduktivni sat, i to u sredini u kojoj se tehnologija brzo revolucionira, čemu njegova nastojanja nužno pridonose, i budući da ga potiče potreba za stvaranjem viška i akumuliranjem kapitala, stvorio pot­ puno nov način upravljanja koji je, čak i u svojim prvim manifestacijama, bio mnogo potpuniji, samosvjesniji, briž­ ljivi j i i proračunatiji od bilo kojeg starijeg oblika kontrole. Industrijski kapitalist mogao se ugledati i na neke ne­ posrednije primjere, kao što su bila merkantilistička podu­ zeća, plantaže i poljoprivredni posjedi. U trgovačkom kapi­ talizmu izumljen je talijanski sistem vođenja knjiga, s unutrašnjim provjerama i kontrolama. Iz razdoblja trgovač­ kog kapitalizma kapitalist je također preuzeo strukturu organizacije s ograncima koji su podijeljeni odgovornim upraviteljima. Poljoprivredni posjedi i kolonijalne plantaže omogućile su stjecanje iskustva jer su imale vrlo razvijene metode nadgledanja, osobito zato što se velik dio djelatnosti u rudnicima (i građevinskih radova, s tim u vezi) odvijao na poljoprivrednim posjedima u Velikoj Britaniji pod nad­ zorom upravitelja posjeda. Kontrola bez centraliziranog zapošljavanja bila je, ako ne nemoguća, onda sigurno vrlo teška, i eato je preduvjet upravljanja bilo okupljanje radnika pod jednim krovom. Prva posljedica takvog zahvata bilo je nametanje redovnog radnog vremena radnicima, za razliku od slobodno odabrane brzine rada koja je uključivala brojne prekide, skraćene radne dane i praznike, i općenito sprečavala produljivanje radnog dana radi proizvodnje viška u tadašnjim tehničkim uvjetima. Tako Gras piše u djelu Industrijska evolucija (In ­ dustrial Evolution): »B ilo je to isključivo zbog discipline, tako da b i se radnici mogli djelotvorno kontrolirati pod nadzorom predradnika. Pod jednim krovom ili na jednom ograničenom prostoru mogli su se natjerati da počnu raditi u svanuće i da rade do zalaska sunca, osim u trenucim a odm ora i okrepe. A p od p ri­ jetnjom gubitka zaposlenja m ogli su se prisiliti da rade go­ tovo cijele godine.« [9]

59

U radionicama je rana uprava poprimila mnoštvo grubih i despotskih oblika zato što je stvaranje »slobodne radne snage« zahtijevalo prinudne metode kako bi se radnici na­ vikli na svoje zadatke i natjerali na rad cijelog dana tokom cijele godine. Pollard napominje da je »bilo malo područja u zemlji u kojima nove grane industrije, osobito tekstilna industrija, ako su bile smještene u velikim zgradama, nisu bile nalik zatvorima, kaznionicama s popravnim radom i sirotištima. Ta se sličnost obično potcjenjuje, a osobito to čine oni povjesničari koji pretpostavljaju da su nove grane industrije okupljale samo slobodnu radnu snagu.« Po nje­ govu mišljenju, taj i drugi sistemi prinude bili su toliko rašireni da on zaključuje kako je »suvremeni industrijski proletarijat bio uveden u svoju društvenu ulogu ne toliko privlačnošću posla ili novčanim nagradama koliko prinudom, silom i strahom«. [10] Zakonske prinude i poluzakonita struktura kažnjavanja u tvornicama često su prerastali u cjelokupni društveni sistem koji je obuhvaćao čitava gradska područja. Pollard iznosi prim jer poduzeća Ambrosea Crowleya, velike mješo­ vite tvornice željeznih proizvoda koja je obavljala i primame procese proizvodnje željeza i preradu. U drugoj četvrtini 18. stoljeća u toj je tvornici bilo zaposleno više od tisuću radnika, i to u njezinim centralnim pogonima, skladištima i brodovima kompanije. Iz tog nam je poduzeća ostao sačuvan neobičan zakonik: »Poduzeće je osiguravalo liječnika, svećenika, tri učitelja te pomoć za siromašne, mirovinu i pomoć za sahranu. Svojim savjetima i naredbama Crowley je nastojao vladati duhovnim životom svog stada i pretvoriti ga u popustljive i poslušne dijelove svoje mašinerije. Njegova izričita namjera bila je da cijeli njihov život, uključujući čak i njihovo oskudno slobod­ no vrijeme (normalni radni tjedan iznosio je osamdeset sati), bude usredotočen na stvaranje profita u njegovu poduzeću.« [111

U toj metodi potpune ekonomske, duhovne, moralne i fizičke dominacije, koju su potpomagala zakonska i policij­ ska ograničenja podložne pravne administracije u odvoje­ noj industrijskoj zoni, možemo uočiti prethodnika kompa­ nijskoga grada koji je u nedavnoj prošlosti bio vrlo čest u Sjedinjenim Državama kao jedan od najviše upotrebijavanih sistema potpune kontrole prije pojave industrijskog sindikalizma. 60

U svim tim početnim nastojanjima kapitalisti su tapkali za teorijom i praksom upravljanja. Stvorivši nove proiz­ vodne odnose u društvu i započevši preobražaj oblika provodnje, oni su se suočili s problemima upravljanja koji u odnosu prema problemima prethodnih proizvodnih pro­ cesa nisu bili različiti samo po opsegu, već i kvalitativno. U novim i posebnim kapitalističkim odnosima, koji su pretpostavljali »slobodni ugovor o radu«, kapitalisti su svoje radnike morali prisiliti na svakodnevno ponašanje koje je najbolje odgovaralo njihovim interesima, odnosno nametnuti svoju volju radnicima koji su djelovali u okviru radnog procesa na osnovi dobrovoljnog ugovora. To je po­ duzeće od početka imalo obilježja koja je Clausewitz pri­ pisivao ratu; to je kretanje u nepokornoj sredini, jer uklju­ čuje kontrolu masa koje se odupiru^ Glagol upravljati (manage), koji potječe od latinske riječi ruka (manus), prvobitno je značio obučavati konja u hodu, natjerati ga da čini vježbe škole jahanja (manege). Kad kapitalizam počinje stvarati društvo u kojemu se pret­ postavlja da se nitko ne obazire ni na što drugo osim na vlastiti interes, a ugovor o zapošljavanju između strana kojima je zajednička samo nemogućnost da izbjegnu jedna drugu postaje sve češći, upravljanje postaje sve savršenije i profinjenije sredstvo .^Tradicija, osjećaji i ponos zbog umješnosti imaju sve slabiju i sporadičniju ulogu, a obje ih strane smatraju obilježjima neke bolje prirode koje bi bilo glupo prihvatiti. Kao što jahač koji uzde, mamuze, mrkvu, bič i obuku upotrebljava da bi konju, čim se oždrijebi, nametnuo svoju volju, tako i kapitalist pomoću uprav­ ljanja nastoji kontrolirati. I kontrola je uistinu središnji pojam svih sistema upravljanja, što su implicitno ili eksplicitno priznali svi teoretičari upravljanja.* Lyndall Urwick, zaneseni povjesničar pokreta znanstvenog upravljanja koji je i sam mnogo desetljeća bio savjetnik za upravljanje, jasno je shvaćao povijesnu prirodu tog problema: » U radionicam a srednjovjekovnog ’m a jsto ra ’ kontrola se tem eljila na poslušnosti što su je običaji vrem ena zahtijevali od naučnika i pom oćnika k o ji su m orali slušati čovjeka s ko­ jim su se sporazum jeli da će ga služiti. A li u kasnijoj fazi p ri­ vrede 'kućne radinosti’ porodičnu radnu jedinicu nadzirao je Tako Leffingwell kaže: »Djelotvorno upravljanje uključuje kontrolu. Ti su izrazi u određenom smislu zamjenjivi jer se ne može zamisliti upravljanje bez kontrole.« [12]

61

suknar samo utoliko što je ona morala proizvesti određenu količinu sukna po određenom uzorku. S pojavom suvremene industrijske grupe u velikim tvornicama gradskih područja cijeli je proces kontrole prošao bitne revolucionarne promje­ ne. Sada je vlasnik ili upravitelj tvornice, odnosno 'posloda­ vac', kako se počeo nazivati, morao osigurati ili iznuditi od svojih 'namještenika' razinu poslušnosti i/ili suradnje koja mu je omogućavala da provodi kontrolu. Pojedinci nisu imali ni­ kakvog drugog interesa u uspjehu poduzeća osim što im je ono osiguravalo opstanak.« [13] Nova situacija nije nastala zato što je novi oblik rada bio »suvremen«, »velik« ili »gradski«, već zbog pojave novih društvenih odnosa koji danas obuhvaćaju proces proiz­ vodnje i zbog antagonizama između onih koji obavljaju taj proces i onih zbog kojih se proces obavlja, onih koji upravljaju i onih koji rade, onih koji u tvornicu donose svoju radnu snagu i onih koji iz te radne snage nastoje izdvojiti što više koristi za kapitalista.

Literatura [1] Sidney Pollard, The Genesis of Modern Management: A Study of the Industrial Revolution in Great Britain, Cambridge, Mass., 1965, str. 38. [2] Ibidem, str. 38—47. [3] Katherine Stone, The Origins of Job Structures in the Steel Industry, »Radical America«, studeni—prosinac 1973, str. 19 do 64. [4] Maurice Dobb, Studies in the Development of Capitalism, New York, 1974, str. 266—267. [5] David S. Landes, The Unbound Prometheus: Technological Change and Industrial Development in Western Europe from 1750 to the Present, Cambridge, England, i New York, 1969, str. 58—59. [6] Karl Marx — Friedrich Engels, Selected Works, I sv., Mosk­ va, 1969, str. 529—530. [7] Michael Argyle, The Social Psychology of Work, London, 1972, str. 18—19. [8] Pollard, The Genesis of Modern Management, str. 7. [9] N. S. B.Gras, Industrial Evolution, 1930, str. 77; navedeno u istom djelu, str. 11—12. [10] Ibidem, str. 163, 207. [11] Ibidem, str. 56. [12] William Henry Leffingwell, Office Management: Principles and Practice, Chicago, New York — London, 1925, str. 35. [13] Lyndall Urwick — E.F.L. Brech, The Making of Scientific Management, I I sv., London, 1946, str. 10—11.

62

Treće poglavlje

PODJELA RADA

Najranije inovacijsko načelo kapitalističkog oblika proiz­ vodnje bila je podjela rada u proizvodnji, koja je, u raznim oblicima, ostala temeljno načelo industrijske organizacije. Podjela rada u kapitalističkoj industriji nije uopće isto­ vjetna s pojavom raspodjele zadataka, zanimanja ili speci­ jalnosti proizvodnje u društvu; neko su vrijeme sva poz­ nata društva dijelila svoj rad na proizvodne specijalnosti, ali nijedno društvo prije kapitalizma nije sistematski podije­ lilo rad svake proizvodne specijalnosti na ograničene ope­ racije. Taj oblik podjele rada postaje općenit samo u kapitalizmu. Spomenuta se razlika, na primjer, jasno vidi u Herskovitsevu opisu podjele rada u primitivnim društvima: »V r lo se rijetko bilo kakva p o d je la ra d a unutar jedne grane industrije — ili, kao što se m ože nazvati, p o tp o d jela ra d a — susreće m eđu nepism enim stanovništvom . T ak va specijaliza­ cija u pojedinim industrijskim gran am a m o gla se susresti sam o u p roizvodnji krupnih kapitalnih d o b a ra kao što su kuće, kanui ili ribarske m re ž e * N o čak i u tim slučajevim a u spom enutim su kulturam a takve situacije bile privrem ene. O sim toga, svaki radnik k o ji se usredotočuje na jed an dio specifičnog zadatka najčešće m ože obavljati i ostale faze rada, a ne sam o onu k o jo m se bavi u određenom trenutku . . . Tako u grupam a u k o jim a postoji p rim arn a p o d je la rada prem a spolu svaki m uškarac ili žena znaju ne sam o kako da učine sve stvari koje m uškarci ili žene obično m eđusobno dijele, već ih m o ra ju znati efikasno obavljati. K ak o se k re­ ćemo prem a društvim a k o ja su ekonom ski nešto složenija, ustanovljujem o da neki m uškarci m ogu provoditi veći dio svog vrem ena rezbareći drvo ili proizvodeći predm ete od * Herskovits ovdje izvodi uobičajeno ekonomsko čudo pretvaranja »kuća, kanua ili ribarskih mreža« u »kapitalna dobra«, u skladu s buržoasko-centričkim stajalištem prema kojemu se kategorije svojstvene kapitalističkoj proizvodnji nesvjesno projiciraju unaprijed i unatrag kroz povijest. Po tom shvaćanju, kuće postaju »kapital« čak i kad su to samo građevine koje su ljudi podigli da im služe kao nastambe.

63

željeza, a neke će žene više praviti lonce ili tkati. Ali svi čla­ novi tih grupa poznavat će, donekle, tehnike koje je svladao određeni spol. U nekim drugim nepismenim društvima određe­ ni se muškarci i žene specijaliziraju ne samo u jednoj teh­ nici, već i u proizvodnji jedne vrste proizvoda, kao kad, na primjer, jedna žena više vremena posvećuje proizvodnji lonaca za svakodnevnu upotrebu, a druga proizvodi gmčariju isključivo za vjerske obrede. Ponovo se mora naglasiti da, osim u vrlo izuzetnim okolnostima, ne Susrećemo takvu vrstu organizacije u kojoj se jedna žena specijalizira za skupljanje gline, druga za oblikovanje, a treća za pečenje, ili u kojoj se jedan muškarac posvećuje dobavljanju drveta, drugi grubo oblikuje obrise stolice ili kipa, a treći dovršava predmet. [1] Herskovits nam ovdje daje sliku podjele rada na obrte, diobu koja se na početku uvelike temelji na ulogama spo­ lova. Međutim, uglavnom ne postoji podjela zadataka unu­ tar pojedinih obrta. Iako muškarci ili žene obično mogu biti povezani s proizvodnjom određenih predmeta, oni po pravilu ne dijele posebne operacije koje su uključene u proizvodnju svakog predmeta. Ta podjela rada koja je svojstvena svim društvima, zove se, ako slijedimo Marxovu terminologiju, društvena po­ djela rada. Ona se izvodi iz specifičnog karaktera ljudskog rada: »Životinja oblikuje stvari u skladu s normom i po­ trebom vrste kojoj pripada, dok čovjek zna proizvoditi u skladu s normom svake vrste. [2] Pauk plete mrežu, med­ vjed lovi ribu, dabar gradi brane i kuće, no čovjek je isto­ dobno tkalac, ribar, zidar i radi tisuću drugih stvari po­ vezanih na takav način da to, zato što se odvija u društvu i što je. jedino moguće u društvu, uskoro nužno stvara društvenu podjelu prema zanimanju. Svaki pojedinac ljud­ ske vrste ne može sam »proizvoditi u skladu s normom svake vrste« i pronalaziti norme koje ne zna bilo koja životinja, ali cijela vrsta to može učiniti, djelomično zbog društvene podjele rada. Tako je društvena podjela rada, čini se, prirođena ljudskom radu koji odgovara karakteru ljudske vrste čim ljudski rad postane društveni rad, od­ nosno rad što se obavlja u društvu i pomoću društva. Za razliku od te općenite ili društvene podjele rada, postoji i podjela rada u pojedinostima, proizvodna podjela rada. To je razlamanje procesa uključenih u stvaranje ne­ kog proizvoda na mnogobrojne operacije što ih obavljaju različiti radnici.. Običaj promatranja društvene i proizvodne podjele rada kao jedne jedine pojave, jednoga jedinog apstraktnog teh­ 64

ničkog načela, najveći je izvor zbrke u raspravama o toj temi.* Podjela rada u društvu svojstvena je svim poznatim društvima, a podjela rada u radionici poseban je proizvod kapitalističkog društva. Društvena podjela rada dijeli dru­ štvo na zanimanja od kojih svako odgovara određenoj grani proizvodnje. Proizvodna podjela rada razara zanimanja shvaćena u tom smislu, nakon čega radnik ne može potpuno obavljati nijedan proizvodni proces. U kapitalizmu tržište kaotično nameće društvenu podjelu rada, a planiranje i kontrola nameću podjelu rada u radionici. Proizvodi dru­ štvene podjele rada u kapitalizmu se razmjenjuju kao roba, dok se rezultati partikulariziranog rada ne razmjenjuju unutar tvornice kao unutar tržišta, već su svi vlasništvo istog kapitala. Dok društvena podjela rada dijeli društvo, partikularizirana podjela rada dijeli ljude. Podjela društva može ojačati pojedinca i vrstu, a podjela pojedinca, kad se provede bez obzira na ljudske mogućnosti i potrebe, zločin je protiv ličnosti i protiv čovječanstva. Stajalište koje zanemaruje razliku između društvene i partikularizirane podjele rada dobiva tipičan izraz u ovim riječima: »Društvena diferencijacija i podjela rada opći su atributi ljudskog društva. Nasuprot shvaćanju, koje se pri­ hvaćalo sve do nedavne prošlosti, da primitivni čovjek živi u potpuno homogenim i amorfnim grupama, suvremene spoznaje o primitivnim i seoskim zajednicama otkrivaju veliku složenost i specijalizaciju ... Suvremena specijaliza­ cija ne može se, stoga, suprotstavljati zamišljenom društvu ili razdoblju u kojemu ne postoji podjela rada. To je kvan­ titativna, a ne kvalitativna razlika.« [4] Wilbert Moore nas ovdje prisiljava da pretpostavimo kako se podjela društva na zanimanja, obrte, struke »ne može suprotstaviti« raz­ bijanju tih zanimanja, da ne postoji »kvalitativna« razlika između obrade zemlje, pravljenja ormara ili kovačkih po­ slova, s jedne strane, i ponavljanog stezanja istog skupa vijaka stotine puta svaki dan ili perforiranja tisuća kartica svakog tjedna u toku cijelog radnog vijeka, s druge strane, i to zato što su sve to oblici »podjele rada«. Na toj razini apstrahiranja očito se ništa ne može shvatiti o društvenoj • »No ipak, usprkos mnogim analogijama i povezanosti među pod­ jelom rada u društvu i podjelom rada u radionici«, upozorava Marx, »ove se dvije podjele rada razlikuju ne samo po stepenu već i u suštini.« [3] 5 Rad i monopollstlfikl kapital

65

podjeli rada, osim banalnog i apologetskog zaključka da su sve te manifestacije vjerojatno neizbježne zato što su »uni­ verzalne«. N ije potrebno, isticati da je upravo to zaključak k oji odgovara buržoaskom društvu. Upravo zbog toga je porasla popularnost djela Emilea Durkheima O podeli društvenog rada, usporedo s padanjem njegove primjenljivosti na suvremeni svijet. Durkheim u svojem pristupu prihvaća upravo takvu razinu apstrakcije: »Jedini način za objektivno ocenjivanje podele rada jeste da se pre svega ona sama prouči isto teorijski, da se ispita čemu ona služi i čime je uslovljena, rečju, da o njoj dobije­ mo što je moguće tačniji pojam.« [5] On nastavlja u istom stilu i odlučno izbjegava specifične društvene uvjete u kojima se podjela rada razvija u našoj epohi, ističući kroz cijelo izlaganje svoju postavku da se »ideal ljudskog brat­ stva može ostvariti jedino ako se u isto vreme razvija i podela rada« [6], sve dok u posljednjoj desetini svog djela ne otkrije podjelu rada u tvornicama u uredima suvremenog kapitalizma, koje zatim naziva »abnormalnim oblicima«. Ali, kao što je primijetio noviji kritičar M. C. Kennedy, »kad istražujemo te abnormalne oblike širom svijeta, postaje teško pronaći jasno izdvojen slučaj normalne podjele rada«. Kennedy je potpuno u pravu kad Durkheimov »normalni« oblik podjele rada naziva »idealom moralističkog sociologa, a ne sociologa morala«*. [7] Nas, stoga, u ovom trenutku ne zanima podjela rada u društvu u cjelini, već podjela rada u poduzeću, ne raspo­ djela rada među raznim granama industrije i zanimanjima, već razlamanje zanimanja i industrijskih procesa, ne po­ djela rada u »proizvodnji općenito«, već unutar kapitalisti­ čkog oblika proizvodnje.£Ne zanima nas »čista tehnika«, već zapravo sprega tehnike i posebnih potreba kapitala. [ * Georges Friedmann kaže kako Durkheim, da je doživio daljnji razvoj podjele rada, »morao bi smatrati 'abnormalnim' većinu oblika rada u današnjem društvu, kako u industriji, tako i u administraciji, a odnedavna i u trgovini (mislim na američke supermarkete)« [8]. N ije uvjerljivo shvaćanje da netko tko piše nekoliko generacija nakon industrijske revolucije te nakon Adama Smitha, Babbagea, Urea, Marxa i bezbrojnih drugih mora čekati »američke supermarkete« da bi naučio o podjeli rada u kapitalizmu. Ali Friedmannovo pažljivo postupanje s Durkheimom, kojega on — unatoč tome što na sljedećim stranicama pronalazi vrlo malo koristi od njegove knjige — naziva »najživljim duhom koji se ikad bavio tim velikim problemom«, svjedoči o pret­ jeranom davanju važnosti Durkheimova doprinosa.

66

^Podjela rada u proizvodnji počinje analizom radnog procesa, odnosno rastavljanjem proizvodnog rada na nje­ gove sastavne elemente. Ali nije to samo po sebi ono što stvara partikulariziranog radnika. Takva je analiza ili rastavljanje zapravo svojstveno svakom radnom procesu koji radnici organiziraju tako da odgovara njihovim potrebama. Na primjer, limar pravi lijevak. On ucrtava nacrt na metalnu ploču i tako stvara obrise nesavijenog lijevka i nje­ gova donjega grla. Zatim izrezuje svaki dio škarama, savija ga u njegov pravi oblik, te savija ili zakiva šavove. Nakon toga savija gornji rub, zalemljuje šavove, zatim na lijevak zalemljuje prsten za vješanje, ispire kiselinu koju je upo­ trijebio pri lemljenju te zaobljuje lijevak u konačni oblik. Međutim, kad isti proces primjenjuje na više istovjetnih lijevaka, mijenja se njegov način rada. Umjesto da skicu ucrtava izravno na materijal, on pravi uzorak i koristi se njime za obilježavanje ukupne količine lijevaka. Zatim ih sve izrezuje, jedan za drugim, zaobljuje ih, i tako dalje. U tom slučaju, umjesto da za jedan ili dva sata napravi jedan jedini lijevak, on potroši sate ili čak dane za svaki stupanj tog procesa, stvarajući na svakom stupnju pribor, okove, razne naprave i tako dalje, što se ne bi isplatilo izrađivati za jedan jedini lijevak. Ali sva ta dodatna pomagala, ako se pravi dovoljno velika količina lijevaka, dovoljno ubrza­ vaju svaki stupanj rada tako da uštede opravdavaju dodatni utrošak vremena. Veće količine, uviđa limar, moći će pro­ izvoditi s manje problema i uz veće vremenske uštede na taj način nego ako dovrši svaki pojedini lijevak prije nego to započne raditi novi. Isto će tako knjigovođa, čiji je posao izdavanje računa i vođenje uredskih spisa za kasniju naplatu, ako radi za advokata koji u određenom trenutku ima samo nekoliko klijenata, pripremiti račun i poštom ga istog trena poslati stranci i u odgovarajuću banku. No ako se svakog mjeseca pišu stotine računa, knjigovođa će ih zadržati i, s vremena na vrijeme, potrošiti čitav dan ili dva dana na slanje računa odgovarajućim bankama. Tako će neke od tih pošiljaka slati svakoga dana, jedanput na tjedan ili jedanput u mje­ secu, umjesto svaki račun pojedinačno, i time će uštedjeti mnogo rada kad barata velikim količinama. Istodobno će se knjigovođa služiti i drugim prečicama i pomagalima koji postaju korisni kad se operacije analiziraju i razlamaju na spomenuti način. To su, na primjer, posebno priprem­ 5*

67

ljene kartice ili formulari za kopiranje u kojima se ujedi­ njuju u jednu jedinu operaciju slanje računa stranci i pri­ premanje mjesečne bilance. Takve metode analize radnog procesa i njegova podjela na sastavne elemente oduvijek su bili, i danas su, uobiča­ jeni u svim strukama i zanimanjima. Oni su prvi oblik partikularizirane potpodjele rada. Jasno je da oni zadovo­ ljavaju, barem u osnovi, ako ne potpuno, tri prednosti podjele rada koje je iznio Adam Smith u svojoj poznatoj raspravi u prvom poglavlju Bogatstva naroda: »To veliko povećanje količine rada, koji zbog podjele rada može obaviti isti broj ljudi, pripisuje se trima različitim okol­ nostima: I. povećanju spretnosti svakog pojedinog radnika, II. uštedi vremena, koje se obično gubi prijelazom od jedne vrste rada na drugu, i na kraju III. izumu velikog broja stro­ jeva, koji olakšavaju i skraćuju rad te omogućuju da jedan čovjek radi posao mnogih ljudi.« [9] Prim jer koji daje Smith odnosi se na pravljenje priba­ dača, koje on ovako opisuje: »Jedan čovjek izvlači žicu, drugi je izravnava, treći reže, četvrti zašiljuje, peti brusi vrh, na koji će doći glavica. Izrada glavice zahtijeva dvije ili tri odvojene radnje; njezino pri­ čvršćivanje poseban je obrt. Bijeljenje gumbašnice isto tako. čak i njihovo zabadanje u papir poseban je obrt. I na taj je način važan posao izrade gumbašnica podijeljen na oko osam­ naest odvojenih radnji, koje u nekim manufakturnim radioni­ cama obavljaju posebni radici, dok u drugima jedan čovjek ponekad vrši dvije ili tri radnje.« [10] U tom se primjeru podjela rada provodi još jedan korak dalje nego u primjerima s limarom i knjigovođom. Sada se operacije ne samo međusobno razdvajaju, već ih obavljaju različiti radnici. Ne samo što ovdje dolazi do analize radnog procesa, već i do stvaranja partikulariziranog radnika. Oba koraka ovise o razmjerima proizvodnje: ako se ne proizvodi dovoljno velika količina, oni se ne isplate. Svaki korak do­ nosi uštedu radnog vremena. Najveća se ušteda ostvaruje u analizi procesa, a daljnja ušteda, čija razina ovisi o prirodi procesa, može se pronaći u razdvajanju operacija na poje­ dine radnike.* * Razlika između analize radnog procesa i stvaranja partikularizi­ ranog radnika može se vidjeti iz ovih redaka specijalnog izvještaja koji je George Wallis podnio Donjem domu u vezi s američkim rad­ 68

Radnik će možda raščlaniti proces na njegove sastavne dijelove, ali se nikad neće dobrovoljno pretvoriti u doži­ votnog partikulariziranog radnika. To je doprinos kapitali­ sta koji ne vidi zašto se ne bi učinio i drugi korak, kad je prvi već učinjen i kad će se toliko dobiti prvim korakom — analizom — i još više drugim korakom, razdiobom procesa među radnicima. U prvom se koraku raščlanjuje samo radni proces, a u drugom se komada i sam radnik, ali to ništa ne znači kapitalistu, a još manje zato što on, kad uništi vještinu kao proces pod kontrolom radnika, ponovo ga us­ postavlja pod vlastitom kontrolom. On sada može dvostru­ ko računati svoj dobitak, ne samo kao povećanje produk­ tivnosti, već i kao postizanje kontrole upravljanja, jer ono što smrtno ranjava radnika u ovom slučaju njemu donosi korist.* ništvom u 19. stoljeću: » . . . američki dječak koji radi brzo se razvija u vještog obrtnika i kad jednom ovlada dijelom svog posla, nije za­ dovoljan dok ne ovlada cijelim poslom. Iako dobro obavlja jednu mehaničku operaciju, i to samo tu jednu, to ne zadovoljava ni njega ni njegova poslodavca. On želi učiniti nešto više od postavljenog za­ datka, i zato mora naučiti sve, Dopušta mu se da nauči drugi dio svog posla, kao nagrada zbog ovladavanja prvim dijelom, i tako dalje sve do kraja, ako se uopće može reći da do toga dolazi. Neumorna aktivnost duha i tijela — želja za poboljšanjem vlastite grane industrije — stalan primjer darovitih ljudi koji su riješili ekonomske i mehaničke probleme u svoju korist i slavu — sve ga to potiče i ohrabruje. Tako se može reći da u državama Nove Engleske ne postoji nijedan mladić prosječnih sposobnosti koji radi a nema neku zamisao o nekom meha­ ničkom izumu ili poboljšanju proizvodnje . . . .. . Ni to poznavanje dvaju ili triju područja jednog zanimanja, ili čak bavljenje više nego jednim zanimanjem, koje postiže pojedinac, ne ometa sistematsku podjelu rada onoliko koliko bi se moglo pretpo­ staviti. Većinom se promjena zaposlenja događa u prikladnim trenucima ili kao olakšanje radniku čiji rad postaje monoton zato što neprestano radi istu stvar. . . Postoji, međutim, jedan nedostatak u tom inače uspješnom narušavanju ekonomskog zakona potpodjele. To (naruša­ vanje) nepovoljno utječe na savršenu vještinu ruke i čudesnu točnost koja se uvijek može susresti u vezi s trajnim usmjeravanjem pažnje i rada radnika na jednu stvar. A to je često vrlo uočljivo u većini stvari koje se proizvode u Americi.« [11] * »U novije smo vrijeme mnogo proučavali i usavršili velik izum civilizacije, podjelu rada, ali dali smo mu pogrešno ime. Ne dijeli se, istinu govoreći, rad, nego ljudi. Oni se dijele na puke segmente ljudi — razlamaju se u sitne komadiće i mrvice života, tako da malen dio razuma koji je ostavljen čovjeku nije dovoljan da bi on napravio pribadaču ili čavao, već se iscrpljuje u pravljenju glave pribadače ili čavla. Svakako, istina je da je dobro i poželjno napraviti mnogo pribadača dnevno, ali kad bismo samo mogli vidjeti kakvim su krista­

Efekti tih prednosti još se pojačavaju zbog druge pred­ nosti koja je, iako jo j se u ekonomskoj literaturi posvećuje vrlo malo pažnje, sigurno najsnažniji razlog goleme popu­ larnosti podjele zadataka među radnicima u kapitalističkom načinu proizvodnje i njezina brzog širenja. Tu je prednost jasno formulirao i snažno naglasio tek Charles Babbage, pola stoljeća nakon Smitha. U 19. poglavlju svog djela (On the Economy of Machinery and Manufactures), čije je prvo izdanje objavljeno 1832. go­ dine, pod naslovom »O podjeli rada«, Babbage je primijetio da »najvažniji i najutjecajniji uzrok (ušteda na temelju podjele rada) uopće nije uočen«. On ukratko ponavlja kla­ sične argumente Williama Petty ja, Adama Smitha i ostalih političkih ekonomista, navodi iz Smithova dijela odlomak, koji mo već citirali, o »trim a različitim okolnostima« podjele rada što povećavaju produktivnost rada, i dodaje: »Dakle, iako su sve važni uzroci i svaki od njih utječe na rezultat, ipak mi se čini da bi svako objašnjenje jeftinoće proizvedenih predmeta, koja je posljedica podjele rada, bilo nepotpuno ako bi se izostavilo sljedeće načelo: Da tvorničar gazda, podjelom rada što ga treba obaviti u različitim procesima za koje su potrebne različite razine vje štine ili snage, može kupiti upravo onu količinu obojega koja je nužna za svaki proces; ako, s druge strane, cijeli posao obavlja jedan radnik, on mora posjedovati dovoljnu razinu umješnosti da bi obavio najteže operacije i dovoljno snage da bi obavio najmukotrpnije operacije od kojih se sastoji dotični posao.« [13] f l ) a to načelo općenite važnosti izrazimo na drugi način: u društvu koje se osniva na kupovanju i prodaji radne snage podjela rada pojeftinjuje njegove_ pojedine dijeloveJ Babbage nanTlznosi primjer, kao i Smith, iz proizvodnje pribadača kako bi razjasnio tu tvrdnju. On prikazuje tablicu zaposlenih radnika po tipu (odnosno prema dobi i spolu) i nadnici, koji rade u engleskim manufakturama na proiz­ vodnji pribadača, u kao ° »stručnjaku za znanstveno upravljanje«. Meautim, upravo opis njegova upravljanja ne odgovara toj predodžbi j suprotstavlja se metodama suvremenog upravljanja: »Dok je sjedio usred tvornice, okružen udarcima čekića i bukom strojeva, obično je mogao opaziti kad bi nastao neki zastoj ili kad bi strojevi radili prebrzo ili presporo, te izdavati odgovarajuća naređenja.« [1] Boulton je, međutim, imao i vrlo razvijenu organizaciju za nadgledanje.

107

strativnog i tehničkog rada, kao i zbog brzog rasta proiz­ vodnje i kretanja masa u nove grane industrije, a u sklopu industrijskih procesa u nova zanimanja. Pri razmatranju tog pitanja u Taylorovo vrijeme uspo­ stavljen je obrazac k oji se od tada neprestano slijedi. »Mno­ gi se neće saglasiti sa shemom planskog odeljenja po kojoj ono treba da misli za radnike,* a takođe ni sa izvesnim brojem poslovođa koji treba da pomažu i vode svakog rad­ nika u radu, navodeći kao razlog da taj sistem ne unapre­ đuje samostalnost, samouverenost d stvaralački dar poje­ dinaca«, piše on u djelu Upravljanje pogonom. »Međutim, ljudi sa takvim gledištem moraju uzeti u obzir sve elemente suvremenog industrijskog razvoja . .. « [4] A u djelu Principi naučnog upravljanja on kaže: »Kada uz podučavanje i de­ taljne instrukcije radniku očevidno postane jednostavno i lako da radi — prvi utisak je da sve to teži da ga pretvori u automat, u čoveka bez inicijative. Zbog toga radnici, kada prvi put počnu da rade prema novom sistemu, često kažu: ’Pa, ne smem ni da mislim, ni da se pokrenem a da se netko u to ne umeša ili to ne učini umesto mene.’ Međutim, iste kritike i zamerke mogu se staviti svakoj drugoj modernoj raspodeli rada.« [5] Te reakcije, međutim, očito nisu zadovoljavale Taylora, osobito zato što su kritizirale njegovu omiljenu »modemu raspodelu rada«. I tako je on u objema knjigama nastavio iznositi daljnje argumente, k oji su u djelu Upravljanje po­ gonom poprimili ovakav oblik: » N a p rim e r, istina je d a p lan sk o o d e lje n je i funkcionalno ru k o v o d stv o o m o g u ć a v a ju je d n o m inteligentnom radniku, ili p o m o ć n o m rad n ik u , d a p o sle izvesnog vrem en a o b a v lja velik deo p o sla m ašiniste. Z a r ovo n ije d o b ro i za ra d n ik a i za po­ m o ć n o g radnika? D a je im se složen iji p osao, k o ji im om ogu­ ć av a d a se ra z v iju i d o b iju b o lje plate. Izra ža v a n je m sim patija za m ašiniste p re n e b re g a v a se stv a r radn ika. O n o je, m eđutim , besp red m etn o , b u d u ći d a i m ašin ista u o vo m sistem u m ože da se o sp o so b i za složen iji p osao, k o ji ra n ije n ije b io u stanju d a o b a v lja . O sim toga, p o d e lje n o ili funkcionalno rukovodstvo zahtevaće veći b r o j lju d i za takve poslove, tako d a oni k o ji bi * Zamolit ću, usput, čitaoca da uoči nezgrapnost izraza prema kojemu »plansko odeljenje treba da misli za radnike«. Funkcije od­ jela za paniranje nisu se promijenile, ali u doba koje je profinjenije i u kojem se odvija žestoka rasprava o organizaciji rada, upravitelji se unaprijed upozoravaju, i smatra se da nije nužno govoriti toliko otvoreno.

108

inače ostali m ašinisti celog veka, sad a d o b ija ju p rilik u d a se popnu na položaj poslovođe. T ražn ja za inteligentnim lju d im a k o ji po sed u ju stvaralačke sposobnosti n ikada nije b ila tako velika kao sada, a m oderna podela rada, um esto d a koči ljude, o m ogućava im d a sve vreme napreduju, a posao im p o staje m an je m onoton je r zahteva više u m nog rada. O n aj k o ji je n ekada bio n ajo bičn iji fizički radnik, ili se b avio prek o p avan jem sm etlišta, sada, na prim er, pravi cipele u fa b ric i obuće. Izn ošen jem i p rek o p av a­ njem sm eća bave se Italijan i ili M a đ a ri.« [6]

Taj argument dobiva na snazi u razdoblju rasta, brze akumulacije kapitala na temelju proizvodnje sve većih raz­ mjera i neprestanog otvaranja novih područja akumulacije kapitala u novim granama industrije ili pobjede kapitala nad pretkapitalističkim oblicima proizvodnje. U tom se kontekstu novi ljudi uvode u poslove što su već degradirani u usporedbi s prijašnjim obrtničkim djelatnostima, ali kako ti radnici ne dolaze iz redova postojeće radničke klase, već uglavnom iz razbijenih i raspršenih ratarskih i seoskih di­ jelova stanovništva, oni se uključuju u proces koji nisu upoznali u svom prijašnjem iskustvu i prihvaćaju organiza­ ciju rada onakvu kakva jest. U međuvremenu se pojavljuju mogućnosti napredovanja nekih radnika u odjele za plani­ ranje, razradu, procjenu ili nacrte, ili u redove poslovođa (osobito prije dvije ili tri generacije, kad su na takva mjesta pretežno dolazili radnici iz pogona). Na taj način kratko­ ročna kretanja koja otvaraju put napredovanju nekih rad­ nika u industrijskim granama što brzo rastu — zajedno sa sve nižim razinama obučenosti koje su svojstvene radnicima koji se prvi put u velikom broju uključuju u procese u in­ dustriji, administraciji i trgovini — naprosto prikrivaju opće kretanje radničke klase u cjelini i snižavanje njezine nekadašnje razine obučenosti i rada. Kako se to odvija u toku nekoliko generacija, norme po kojima se prosuđuje to kretanje neprimjetno se mijenjaju i samo se značenje »vje­ štine« degradira. Unatoč tome, sociolozi i ekonomisti ponavljaju Taylorove argumente u svijetu rada koji, za najveće dijelove radničkog stanovništva, postaje sve više bez sadržaja — bez vještine i bez znanstvenih spoznaja. Tako Michel Crozier u svom djelu Činovnikov svijet (The World of the Office Worker) dopušta da, usporedo s golemim povećanjem uredskih po­ slova, gotovo potpuno nestaju prednosti u obliku boljih plaća i višeg statusa u odnosu prema tvorničkom radu: 109

»Masi nekvalificiranih namještenika daje se zadatak da obavi niz jednostavnih operacija koje se ne mijenjaju. Upra­ vo taj opći obrazac razvoja«, kaže on, »koji su predvidjeli marksistički teoretičari, glavni je argument u prilogu po­ stavci o proletarizaciji radnika koji se ne bave fizičkim radom.« Njegova reakcija neobično je slična Taylorovoj, a od nje se razlikuje samo time što se on zadovoljava da umjesto »Talijana i Mađara« svrsta žene u tu kategoriju radne snage za koju je bilo kakav posao dovoljno dobar: »Proletarizacija činovnika, koji se ne bave fizičkim radom, uopće nema isto značenje ako najveći dio grupe sačinjavaju žene, a ne glave porodice.« [7] On dalje objašnjava: »Is tin a je, d ak ak o , s d ru g e strane, d a je 900.000 francuskih čin ovn ika 1920. god in e sig u rn o im a lo b u rž o a sk iji status nego 1,920.000 čin ovn ik a 1962. godine. A li g ru p i o d 600.000 činovnika m u šk a ra c a iz 1920. d an as v je ro ja tn o o d g o v a ra 350.000 nad­ g led n ik a i 250.000 viso k o k v alificiran ih nam ješten ik a čiji je status b a r e m je d n a k statu su n jih o v ih preth od n ik a iz 1920. A što se tiče 650.000 žena n am ješten ik a, k o je su u n o vije vri­ je m e u šle u to zan im an je, one su p r ije trideset god in a bile m an u eln e radnice, k ro ja č ic e ili služavke. K o lik o go d ih rad n a tekućoj v rp c i o tu p lju je i otu đ u je, to je za n jih ip ak m ožda u n ap ređ en je. . . . S ig u rn o je d a je z an im an je n am ješten ik a i sitnog ruko­ vo d io c a u cje lin i izgu b ilo znatan dio sv o je v rijed n o sti u uspo­ re d b i sa statu so m isto g z a n im a n ja sam o o tp rije pedeset go­ dina. N o taj g u b ita k vrije d n o sti v elik o g b r o ja zan im an ja po­ p ra tila je, k a o što s m o vid jeli, m n o go veća d iferen cijacija i p r o m je n a u re g ru tira n ju nove ra d n e snage. V ećin a uredskih za n im a n ja d an as je m a n je zan im ljiva, m a n je ugled n a i donosi s la b iju za ra d u , a li n jih o b a v lja ju žene s m a n jim a m bicija­ m a . . . « [8]

Kako se obrti zatiru ili sve više gube svoj tradicionalni sadržaj, preostale veze između radničkog stanovništva i zna­ nosti, koje su već krhke i oslabljene, gotovo se potpuno prekidaju. Ta se veza u prošlosti ostvarivala prije svega pre­ ko obrtničkog dijela radničke klase i u početnom razdoblju kapitalizma bila je vrlo snažna. Prije utvrđivanja monopola uprave nad znanošću obrti su bili glavno stjecište znanstve­ nih proizvodnih tehnika u njihovu tadašnjem obliku, i po­ vijesni izvori ističu početke znanosti u obrtničkim tehni­ kama. »Govoreći sa stajališta povijesti«, kaže Elton Mayo, »mislim da se može ustvrditi kako je znanost općenito na-< stala kao proizvod visoko razvijene tehničke vještine u od­ ređenom području djelovanja. Netko je, neki vješti radnik, u trenutku razmišljanja pokušao eksplicitno izraziti pretpo­ 110

stavke koje su implicitno prisutne u samoj vještin i... Zna­ nost je duboko ukorijenjena u vještini i može se širiti samo eksperimentalnim i sistematskim razvojem postignute vje­ štine. Stoga su uspješne znanosti skromnog porijekla — oprezan razvoj nižih vještina do razine logičkog i eksperi­ mentalnog širenja.« [9] Zanimanje inženjera razmjerno je novog porijekla. Prije pojave inženjera zamisao i konstruiranje bile su djelatnosti koje su pratile zanatstvo, kao i djelatnost na unapređivanju industrijskih umijeća na temelju inovacija. »Nastanak su­ vremenog inženjera«, kaže Bernal, »jest nova društvena po­ java. On nije izravni nasljednik nekadašnjega vojnog inže­ njera, već graditelja mlinova i metalskog radnika iz obrtnič­ kih dana. Bramah (1748— 1814), Maudslay (1771— 1831), Muir (1806— 1888), Whithworth (1803— 1837) i veliki George Ste­ phenson (1781— 1848) bili su ljudi takve vrste.« [10] Oni koji imalo poznaju povijest tehnologije uočit će važnost imena u tom popisu kojemu možemo, uz ostale, dodati Jamesa Watta, čije je zanimanje bilo pravljenje matematičkih instrumenata, i Samuela Cromptona koji je od svoje četrnaeste godine bio prelac i, zbog nemogućnosti zaštite svojih patenata, na taj način zarađivao za život čak i pošto se njegov stroj za pre­ denje počeo naširoko upotrebljavati.* Također treba napome­ * Usprkos poplavi mehaničkih izuma u novije vrijeme, bilo bi nemoguće navesti takav popis za ovo stoljeće. Možemo spomenuti Franka Whittlea koji je u početku bio monter metalnih aviona i koji je imao važnu ulogu u pronalaženju mlaznog motora, i Johna Harwooda, urara koji je izumio ručni sat Sto se sam navija, patentiran 1923. Hoxie kaže da je, dok je pripremao svoju studiju o znanstve­ nom upravljanju u vrijeme prvoga svjetskog rata, »u jednom dućanu vidio automatski stroj što ga je izumio radnik a koji je obavljao posao nekoliko manuelnih radnika. 'Je li dobio kakvu nagradu?’ upitao je. 'O da', bio je odgovor, 'njegova je plaća povećana sa 17 na 22 centa na sat'. Mogu se navesti i drugi takvi primjeri.« [11] Ali u novije su vrijeme takvi primjeri rijetki. U studiji iz 1953. godine o strukovnim obilježjima slučajno odabranih osoba kojima su bili za­ jamčeni patenti u Sjedinjenim Državama vidi se da su »oko 60 o/o njih bili inženjeri, kemičari, metalurzi i direktori odjela za istraživanja i razvoj, a većina ostalih također pripada među stručnjake; među njima gotovo nije bilo radnika iz proizvodnje.« [12] Ovdje moramo zastati kako bismo dostojno sahranili treći argument Adama Smitha u Prilog tehničkoj podjeli rada — da radnik, čija je pažnja usmjerena na jednu jedinu operaciju koja se ponavlja, može izumiti mehanizam ■sa Će olaj£^ati obavljanje te operacije. Vrijednost te tvrdnje odavno je iščezla u uvjetima kapitalističke proizvodnje u kojoj se radnik ne potiče niti mu se dopušta da razumije svoj posao.

111

nuti da je do 1824. britanski mehaničar postupao protuzako­ nito ako bi prihvatio posao u inozemstvu, što je ograničenje koje se ne može zamisliti u današnje vrijeme. Razlozi tome bili su očiti sve dok je obrtnik mogao posjedovati tehničko znanje o proizvodnom procesu. Svakodnevno se baveći svojim zanatom obrtnik je bao vezan uz tehniku i znanost svoga doba. Naukovanje je obično obuhvaćalo obrazovanje u ma­ tematici, uključujući algebru, geometriju i trigonometriju, svojstvima i porijeklu materijala koji se često upotrebljavao u određenom obrtu, fizici i tehničkom crtanju. Dobro obav­ ljeno naukovanje osiguravalo je pretplatu na trgovačke i tehničke časopise iz te struke, tako da su naučnici mogli slijediti znanstveni razvoj.* Ali još važnija od formalnog ili neformalnog obrazovanja je činjenica da je obrt osiguravao svakodnevnu vezu između znanosti i rada, jer je obrtnik v svojoj praksi morao neprestano primjenjivati osnovne znan­ stvene spoznaje, matematiku, crtanje, itd.** Takvi obrtnici bili su važan dio znanstvene javnosti svog vremena i, pc pravilu, zanimali su se za znanost i kulturu, koje su nadmašivale neposredno područje njihova rada. Instituti za meha­ niku k oji su sredinom 19. stoljeća doživjeli procvat i kojih je u Britaniji bilo 1200, s više od 200.000 članova, uvelike su * Posljedice zaostajanja naukovanja osjećale su se još u vrijeme Hoocieva izvještaja, koji kaže: »Očito je, međutim, da urođena djelo­ tvornost radničke klase mora trpjeti zbog zanemarivanja naukovanja ako se ne osigura neki drugi način obrazovanja u industriji. Rukovo­ dioci, pobornici znanstvenog upravljanja s gorčinom se žale na loše i svojevoljno ljudstvo iz čijih redova moraju birati svoje radnike, za razliku od djelotvornih i dostojanstvenih obrtnika koji su tražili posao prije dvadeset godina.« [13] Ti isti rukovodioci ne prestaju se žaliti, što je njihov običaj, na osobine radničkog stanovništva koje su sami oblikovali kako bi odgovaralo njihovim potrebama, ali nisu još pro­ našli način kako da stvore radnike koji bi istodobno bili degradirani I na svom položaju u radnom procesu te svjesni i ponosni svog rada., ** U raspravi o obrtnicima u toku industrijske revolucije David! Landes piše: »Još više zapanjuje teoretsko znanje tih ljudi. Oni, u i cjelini, nisu bili nepismeni kotlari iz povijesne mitologije, čak je i I obični graditelj mlinova, kao što napominje Pairbaim , obično bio t ’prilično dobar aritmetičar, znao je ponešto o geometriji, niveliranju 11 mjerenju, a u nekim slučajevima vrlo je dobro poznavao praktičnu t matematiku. Mogao je proračunavati brzinu, snagu i jačinu strojeva, crtati presjeke i tlocrte. . . ’ U velikom dijelu tih 'visokih dostignuća i i duhovne snage’ ogledaju se velike mogućnosti tehničkog obrazovanja i u ’selima’, kakav je u tom razdoblju bio Manchester, od anglikanskih: akademija i znanstvenih društava do lokalnih i izvanrednih predavača, 'matematičkih i trgovačkih’ privatnih škola s večernjom nastavom te t mnoštvom praktičnih priručnika, časopisa i enciklopedija.« [14]

112

bili usmjereni na zadovoljavanje tog interesa putem preda­ vanja i preko knjižnica. [15] Kraljevski zavod (Royal Insti­ tution), koji je osnovan u Engleskoj za poticanje znanosti i njezine primjene u industriji, bio je prisiljen, kad se broj posjetilaca silno povećao, zazidati stražnja vrata kako bi se spriječilo da mehaničari krišom ulaze na galeriju, jer je želio sačuvati svoju ekskluzivnost. [16] Samuel Gompers, obrtnik koji je izrađivao cigare i živio u gusto naseljenom radničkom dijelu New Yorka, u Lower East Sideu, šezdese­ tih godina prošlog stoljeća vidio je i iskusio taj interes radničke klase: »Sindikat ba č v a ra o sigu ravao je m ogućnost fo rm aln o g p o ­ hađanja tečajeva i p re d a v a n ja svake subote navečer, na k o ja je obično dolazilo od dvije i pol do tri tisuće ljudi. N išta što je u ljudskoj m oći nije m e m oglo spriječiti da poh ađam ta pre­ davanja u subotu navečer. B io sam prilično ustreptao u sv o jo j žarkoj želji za znanjem . D uhovna glad isto je tako b o ln a kao i fizička. Svake subote navečer neki je veliki znanstvenik go­ vorio na otvorenom skupu i iznosio najčudesnije rezultate eksperimenata i istraživanja. Ponekad b i nam p ro fe so r P roctor govorio o čudim a astron om ije — o tome što je znanost sa­ znala o vrem enu i udaljenosti, svjetlu, gibanju, itd. Istine skupljene na tim p red avan jim a postale su n ajh itn iji dio m ene i davale su svijetu značenje k o je je pobu đ ivalo nadahnuće. T a su predavanja b ila d ragocjen e prilike d a se ču ju znanstveni autoriteti k o ji su govorili o onom e što su radili i o čem u su razm išljali. Pohađao sam ta p re d av an ja i tečajeve dvadeset godina.« [17]

I danas se možemo diviti britanskim tkalcima svile u Spitalfieldsu, koje je Mayhew pronašao, sredinom 19. sto­ ljeća, kako žive u nevjerojatnom siromaštvu i bijedi, a koji su malo vremena prije toga, kad još nisu bili okončani dani tkalaca na ručnom razboju, svoj dio Londona pretvorili u središte znanosti i kulture: »Tkalci su p rije b ili gotovo jedini botaničari u gradskom Području i njihova lju b a v p rem a cvijeću do današnjeg je dana ostala snažno obilježje te ldase. P rije nekoliko godina, tako su nam kazali, oni su svoje slobodno vrijem e provodili u m alim vrtovima oko Londona, na kojim a su danas uglavnom izgrađe­ ne kuće, a n edjeljom b i cijela obitelj ondje ručala. N e tako davno postojalo je i entom ološko društvo i tkalci su bili m eđu n ajm arljivijim entom olozim a kraljevstva. T a j interes, iako m anje raširen nego prije, jo š je obilježje te klase. Postojalo je i društvo za uzgoj cvijeća, povijesno društvo i matem atičko društvo, a sva su vodili svilarski radnici. I slavni Dollond, izumitelj akrom atskog teleskopa, bio je tkalac, kao i Sim pson 1 Rad i monopollstlfiki kapital

11 3

i E d w a r d s , m atem atičari, p r ije nego što su n apustili tkalački stan i p re š li u d rža v n u s lu žb u k ak o b i p re d a v a li m atem atiku p ito m c im a u W o o lw ic h u i C h ath am u .« [18]

Ista slavna povijest vezana je za tkalce u Yorkshireu i Lancashireu, kao što napominje E. P. Thompson: »Svaki tka­ lački okrug imao je svoje tkalce pjesnike, biologe, matemati­ čare, muzičare, geologe, botaničare . .. Postoje muzeji i priro­ doslovna društva na sjeveru koja još posjeduju zapise ili zbirke leptira k oji su djelo tkalaca. Također postoje podaci o tkalcima u samotnim selima koji su sami naučili geome­ triju, pišući kredom po kamenim pločama, i koji su gorljivo raspravljali o diferencijalnom računu.« [19] Propadanje zanatstva u razdoblju razvitka znanstvenog upravljanja nije promaklo radnicima. Štoviše, radnici su mnogo svjesniji takvog gubitka dok se on odvija nego nakon završetka tog procesa, kada novi uvjeti proizvodnje postanu općenito prihvaćeni. Tajlorizam je izazvao buru protivljenja u sindikatima početkom ovog stoljeća. Značajno je da taj rani otpor nije bio usmjeren protiv onih dodatnih obilježja Taylorova sistema kao što su »štoperica« i proučavanje po­ kreta, već protiv njegova osnovnog nastojanja da radnike liši poznavanja zanata i samostalne kontrole te da ih suoči s potpuno planiranim radnim procesom u kojemu oni funk­ cioniraju kao zupčanici i poluge. U uvodniku u časopisu International Molders Journal možemo pročitati: » V e lik a p re d n o st n a ja m n o g ra d n ik a b io je n jego v zanat. M i o zan atu o bičn o m islim o k ao o sposobn osti v ješto g bara­ ta n ja o ru đ e m i m a te rija lo m k o ji p r ip a d a p o je d in o m zanatu ili zan im an ju . A li istinsko p o zn a v a n je zan ata u k lju č u je mnogo više. N je g o v bitn i elem ent n ije fizička vještin a i spretnost, već n ešto što je p o h ra n je n o u du h u radnika. T o nešto djelomično je velik o p o zn a v a n je k a ra k te ra i u p o tre b e oru đa, m a terijala i p o stu p a k a u tom zanatu, što su ih tra d ic ija i iskustvo dali radn ik u . N o o sim to ga to je p r ije svega zn an je k o je radniku o m o g o ć u je d a shvati i p re v la d a teškoće k o je se neprestano ja v lja ju a p ro istje č u iz p ro m je n a u o ru đ u i m aterijalu , te u u v je tim a u k o jim a se m o ra o b a v lja ti ra d .«

U uvodniku se nadalje govori o odvajanju »poznavanja zanata«, od »zanatske vještine« na »sve širem području i sa sve većom brzinom«, a kao najopasniji oblik tog odvajanja opisuje se: »s a k u p lja n je svega to ga ra zb acan o g zn a n ja o zanatu, nje go vo sistem atiziran je i k o n cen triran je u ru k a m a poslodavca

114

koji ga zatim d ijeli u o blik u sićušnih uputa k oje svakom ra d ­ niku p ružaju sam o znanje p otrebn o za o b a v lja n je određenog, razm jerno sitnog zadatka. T a j p roces očito ra z d v a ja vještinu . i znanje, čak i u n jih ovoj uskoj vezi. K a d se spom enuto raz­ d vajanje dovrši, radn ik više n ije ni u k ojem sm islu obrtnik, već oživljeno o ruđe sp rave.« [20] U to k u p o la s t o lje ć a r a z m a t r a n ja z n a n s tv e n o g u p r a v lja ­ n ja n ije d a n a b o l j a f o r m u la c ija to g p r o b le m a .*

Literatura [1] J.L. i B a rb a ra H am m on d, The Rise of Modem Industry, L o n ­ don, 1925 (re p rin t izdanje N e w Y o rk , 1969), str. 119. [2] Frederick W . T aylor, Upravljanje pogonom, u: Naučno uprav­ ljanje, str. 61. [3] Ibidem , str. 100. [4] Ibidem , str. 117. [5] Frederick W . T aylor, Principi naučnog upravljanja, str. 240. [6] Taylor, Naučno upravljanje, str. 117— 118. [7] Michel Crozier, The World of the Office Worker, Chicago — London, 1971, str. 13— 17. [8] Ibidem , str. 18— 19. 19] Elton M ayo, The Social Problems of an Industrial Civiliza tion, Boston, 1945, str. 17— 18. [10] J.D. B em al, Science in History, London, 1954; izm ijenjeno izdanje 1957. str. 389. [11] Robert F .H o x ie , Scientific Management and Labor, N e w Y o rk — London, 1918, str. 94. [12] N acionalna kom isija za tehnologiju, autom atizaciju i eko­ nomski napredak, The Employment Impact of Technological Change, dodatak d ru gom svesku Technology and the American Economy, W ashington, D. C., 1966, str. 109. Hoxie, Scientific Management and Labor, str. 134. [14] David S. Landes, The Unbound Prometheus: Technological

..

Change and Industrial Development in Western Europe from

to the Present, C am bridge — N e w Y o rk , 1969, str. 63. 115] Vidjeti: J. H . Stew art Reid, The Origins of the British Labour Party, Minneapolis, Minn., 1955, str. 19, i E . J. H o b sb aw m , rici Age ° f Revolution, N e w Y o rk , 1962, str. 213— 214. nm Bernal> Science in History, str. 383. 117] Samuel Gom pers, Seventy Years of Life and Labor (1925), N e w Y ork, 1957, str. 57. Ilo] Henry M ayhew, u: The Unknown Mayhew (u r. Eileen Y e o — E. P. Thom pson), N e w Y o rk , 1971, str. 105— 106. * S tim u vezi vidjeti, također, Friedmannovo djelo P roblem i ćova x in

16

isp ra v lja izvedbu tokom rada

15

isp ra v lja izvedbu nakon rad a

14

raspozn aje i od abire Odgovarajući skup op eracija

13

izdvaja ili o d bacu je u skladu s m jeram a

12

m ije n ja brzinu, položaj, sm jer, u skladu s m jeram a

0) C

11

bilježi rezultate obrade

6 rt

10

signalizira prethodno odabran e m jere (p ron alazi grešk e)

9

m je ri karakteristike obrad e

8

pokreće ga predm et obrade ili m aterijal koji se o b ra đ u je

7

sistem alata s pogonom , d aljin sk a kontrola

6

alat s pogonom , program sk a kontrola (niz utvrđenih fu n k cija)

5

alat s pogonom , utvrđen ciklus (je d n a fu n k cija)

s

4

alat s pogonom , ručna kontrola

a

3

ručni alat s pogonom

2

ručni alat

1

ruka

6 • c l«a a> >

rt Ih

P* •1d

(h o '& I rt ho Ih -Jh M

i

rt ■S B

o •2> O i U •*3 A O B A ,^ ■a?e o S ‘S o :£, > ■“ S a

% ► o O

B ro j stu p n ja

Iz v o r energije

p red viđ a traženu operaciju i prilago đ ava jo j se

odabire ograničen niza m ogu prethodn utvrđeni] operaciji

A •2

S tupanj m ehanizacije

17

Ddificira elo van je lžeći se im nizom .rijacija

Početni izvor kontrole

Vrsta • reak cije s tro ja

Stupnjevi mehanizacije i njihov odnos prema izvorima energije i kontrole (prema prikazu Jamesa R.Brighta)

Ih

W d

1 W> 3

i

11 1

181

Promjena doprinosa operatera s razvojem mehanizacije (prema prikazu Jamesa R.Brighta) Stupnjevi mehanizacije Doprinos radnika* ili trud za koji se, po tradiciji, dobiva naknada

fizički napor umni napor vještina rukovanja (spretnost) opća umješnost obrazovanje iskustvo izloženost opasnostima prihvaćanje nepoželjnih uvjeta rada odgovornost**

1—4

5—8

ručna kontrola

mehanička kontrola

različita kontrola, reakcija signalom

različita kontrola, reakcija djelova­ njem

raste-pada raste

pada raste-pada

pada-nula raste-pada

nula pada-nula

raste

pada

pada-nula

nula

raste raste

raste raste

raste

raste-pada

raste-pada raste ili pada raste-pada

pada-nula raste ili pada pada-nula

raste

pada

pada

nula

raste raste

pada raste

pada-nula raste-pada

raste-pada raste-pada, ili nula bez promjene

pada

pada-nula raste, pada ili nula pada-nula

pada-nula bez promjene

nula bez promjene

odlučivanje raste utjecaj na pro­ duktivnost*** raste napredovanje bez promjene

9—11

12—17

prilagodi složeniji stroj na 4. stupnju i upravlja njime. Mora postati 'mehaničar'. . S pojavom mehanički kontroliranih strojeva, na 5. i 6. stupnju, poznavanje posla možda se ne smanjuje, ali se paž­ nja, odlučivanje i kontrola stroja djelomično ili pretežno sma­ njuju. U mnogim slučajevima tehničko znanje o djelovanju i * Odnosi se na operatere, a ne na organizatore posla, službu za održavanje, inženjere ili nadglednike. ** Sigurnost opreme, proizvoda, drugih ljudi. *** Odnosi se na mogućnost da radnik poveća produktivnost na te­ melju dodatnog napora, umijeća ili prosuđivanja.

182

prilagođavanju stroja znatno se smanjuje. Upravo zato su če­ sto dovoljni ’operateri stroja’, umjesto mehaničara. Posao se sve više svodi na jednostavno pokretanje, posluživanje, obi­ laženje i nadgledanje strojeva.« »Idući prema višim stupnjevima mehanizacije, kada stroje­ vi daju kontrolne signale, dolazi do daljnjeg smanjenja dje­ latnosti radnika, tj. pažnje, prosuđivanja, odlučivanja i djelo­ vanja. To se, dakako, može nadoknaditi povećanjem tehničke složenosti opreme i njezina podešavanja, za što je potrebno dodatno znanje radnika. Ali to, kako se čini, nije uobičajeno. Kada se dosegnu stupnjevi različite kontrole (stupnjevi 11—17), uočavamo da radnik ulaže vrlo malo, ili čak nimalo, fizičkog ili umnog rada u proizvodnu djelatnost. Sve se više funkcija mehanizira. Kontrolni aparati šalju informacije za korekciju u stroj, i tako radnika oslobađa umnog napora, odlučivanja, prosuđivanja, pa čak i potrebe da prilagodi stroj. Istinski automatski stroj, po svojoj definiciji, ne treba nikakvu pomoć čovjeka u svom normalnom djelovanju. 'Obilaženje' postaje glavni posao radnika. 'Operater', ako još postoji, po­ staje neka vrsta stražara, nadglednika, pomagača. Možemo ga zamisliti kao čovjeka za vezu između stroja i operativne uprave.« [35] Bright na brojnim primjerima jasno pokazuje kako taj zaključak nije rezultat apstraktne sistematizacije problema, već odgovara stvarnim uvjetima: »Tokom nekoliko godina što sam ih proveo na terenu istražujući problem upravljanja u takozvanim automatiziranim tvornicama i razmatrajući automatizaciju s industrijalcima, državnim osobljem, so­ ciolozima i ostalim istraživačima, s iznenađenjem sam usta­ novio da se stupanj umješnosti ni izdaleka ne povećava onoliko koliko se često pretpostavlja. Naprotiv, bilo je više dokaza da je automatizacija smanjila stupanj umješnosti radne snage u proizvodnji, a ponekad i cjelokupne radne snage u tvornici, uključujući i organizaciju održavanja.« [36] Bright spominje organizaciju održavanja, što pokazuje da je u analiziranim tvornicama obavio opsežna istraživanja u vezi s održavanjem i popravcima. Ustanovio je da učinak povećane mehanizacije, osobito na njezinim razvijenijim stupnjevima, na potražnju kvalificiranih mehaničara za odr­ žavanje nije tako jednostavan kao što se obično pretpostav­ lja. S jedne strane, posve je sigurno da mehanizacija većeg di­ jela proizvodnog procesa, upotreba ove opreme, mehanizmi s elektronskim krugovima te električni, hidraulički i pneu­ matski mehanizmi, kao i drugi takvi činioci, obično, pove­ ćavaju potrebu za održavanjem i novim umijećima. Međutim, Autor, s druge strane, upozorava na vrlo mnogo činilaca koji obično djeluju u suprotnom smjeru. Na primjer: »Jedna od 183

Zašto napredak u automatizaciji može imati suprotni učinak na stupanj umješnosti (prema prikazu Jamesa R.Brighta)

posljedica automatizacije jest sažimanje proizvodne linije i doslovno smanjivanje ukupne fizičke količine strojeva za određenu proizvodnju, iako ti strojevi mogu biti složeniji. Zato je u nekoliko slučajeva služba za održavanje bila sma­ njena zato što se smanjila ukupna količina strojeva. To je smanjenje više nego nadoknadilo povećanje složenosti opre­ me.« [37] Takvo kretanje pojačavaju mehanizmi za spreča­ vanje kvarova, kontrolnim napravama koje predviđaju teš­ koće, pojednostavnjenjem i standardizacijom kontrolnih mehanizama, itd. Istodobno, uvođenje kontrole opreme utječe samo na mali dio osoblja za održavanje. »Nisam našao nikakvih do­ kaza«, kaže Bright, »da limari, vodoinstalateri, varioci i tesari moraju povećati svoju umješnost, našao sam neke dokaze da radnici koji popravljaju hidraulične i pneumatske dijelove moraju biti bolje školovani zbog povećane složeno­ sti kontrolnih krugova, i mnoge dokaze da je velikom dijelu električara potrebna opsežna dodatna obuka.« No čak i u 184

tom primjeru, ističe Bright, potreba za znanjem o održa­ vanju elektronske opreme zahtijeva dodatno obučavanje ograničenog broja mehaničara. U jednoj tvornici, u ekipi za održavanje od sedam stotina radnika njih osamdeset bili su električari, a tvornički je inženjer ustanovio da mu u svakoj smjeni trebaju samo tri ili četiri sposobna radnika za popravak elektronske opreme. »Drugim riječima, samo 10 °/o njegovih električara moralo je poznavati specijalizi­ rane zadatke — i oni su činili samo 1 % ukupne radne snage za održavanje.« [38] Dakle, iako je Bright pronašao tvornice koje su znatno povećale broj radnika za održavanje, pro­ našao je i suprotne primjere, poput ovoga: »N a jau to m atiziran ija m ala rafin e rija u S jed in jen im D rž a ­ vam a 1954. godine im ala je od jel za održavanje u k o je m je bilo zaposleno do 21 %> ukupne radne snage. U konvencional­ nim rafin erijam a o m je r je b io 50 %> p rem a 60%>. U dvjem a velikim tvornicam a za proizvod n ju dijelova, od kojih svaka zap ošljava više od deset tisuća radnika, p ažn ja se posvećuje autom atskoj p roizvod n ji već od 1946. godine. O b je su tvornice d o b ro poznate m eđu inženjerim a zbog svojih izu­ zetnih dostignuća u autom atizaciji i u n jim a rade, doslovno rečeno, stotine visoko autom atiziranih strojeva. O d jelim a sa održavanje o b iju tvornica svojstvena je jed n a osobitost — pom anjkanje p rom jen a. U jed n o j od n jih o so b lje za održava­ nje činilo je 3,5 % do 5 % radne snage, a u d ru go j 6 % do 8 % tokom dvanaest proteklih godina intenzivnog u vođen ja automatskih strojeva.« [39]*

Cijeli taj razvoj u znaku je onog kretanja koje potrošač može opaziti u proizvodnji kućanskih aparata ili automobila — standardiziranog konstruiranja opreme za laganu zamje­ nu čitavih sklopova. Dok je za potrošača skupo da kupuje čitav novi sklop kako bi zamijenio dio vrijedan nekoliko centa, a istodobno s ogorčenjem opaža smanjenje kvalitete popravaka u servisima, u industriji, gdje je vrijeme u ko­ jemu se proizvodni sistem zaustavlja radi popravaka naj­ važniji i najskuplji činilac, zamjena čitavih sklopova postaje najjeftinija metoda. Ali time se još više smanjuje broj mehaničara koji mogu učiniti bilo što osim zamijeniti čitav * John I. Snyder, mlađi, predsjednik i direktor kompanije US Indu™ les,-Inc., koja proizvodi automatske strojeve i kontrolne aparate, piše: »Drugi je mit da će automatizacija stvoriti nova radna mjesta, ne samo za upravljanje strojevima, već i za njihovu izradu i održavanje. To je, dakako, samo donekle istina, ali ni izdaleka onoliko koliko bi neki htjeli da vjerujemo. Iskustvo pokazuje da nakon početnog 'razrađivanja' automatizirani strojevi zahtijevaju razmjerno vrlo malo održavanja.« [40]

185

sklop pošto je uočen izvor smetnji — a to razvijeni elek­ tronski strojevi sve više čine sami. Osim toga, čak se i rad mehaničara k oji popravlja strojeve danas proučava i stan­ dardizira isto kao i rad radnika u proizvodnji. Jedan takav sistem zove se »opće norme održavanja«: »U sistemu 'opće norme održavanja’ naveden je određeni broj izabranih poslova ili vrsta rada čiji je sadržaj poznat, koji se zatim dijeli na vremenske intervale... Jedna nacional­ na organizacija je do kraja 1960. gotovo uspostavila opće nor­ mirane podatke za sve tvornice. Bilo tko u bilo kojoj tvornici mogao se koristiti istim normama za poslove u svom odjelu. Izdvojene su i proučene 52 tisuće općih elemenata. Podaci se unose na perforirane kartice i magnetske vrpce kako bi se mogao upotrijebiti kompjutor s velikom memorijom. Planovi omogućuju svakom poslovođi bilo gdje u zemlji da pozove centralni informacijski sistem i dobije podatke o standard­ nom vremenu potrebnom za posao koji ga zanima... Poslo­ vođa može, na primjer, dobiti standardno vrijeme za posao koji se može obaviti, možda, samo za dva sata. Ti se poslovi prije nisu proučavali jer su proučavanja previše dugo tra­ jala.« [41] Prikaz mehanizacije i umješnosti ne može se dovršiti ako ne spomenemo one grane industrije u kojima je meha­ nizacija učinila proces proizvodnje toliko automatskim da radnik u nj ne ulaže gotovo nikakav fizički napor. Taj se teoretski ideal može samo rijetko ostvariti i u većini tvor­ nica koje se smatraju »automatskima« još je potrebno mno­ go neposrednoga fizičkog rada svih vrsta. Ali u kemijskoj industriji taj je ideal često bliže ostvarenju nego drugdje, zbog prirode trajnih procesa k oji se ondje odvijaju i zbog mogućnosti kretanja cjelokupnog proizvoda u pripremi unu­ tar zatvorenih posuda i cijevi. Tako se radnik u kemijskoj industriji uvijek iznova izdvaja kao izuzetan korisnik »auto­ matizacije«, i tom se poslu pjevaju hvalospjevi u bezbrojnim varijacijama. Radnik u kemijskoj industriji obično se bavi čistim poslom k oji je u vezi s »čitanjem instrumenata« i »crtanjem grafikona«. Ta ga obilježja već uzdižu u očima svih promatrača iz redova srednje klase koji to obično zamjenjuju umješnošću, tehničkim znanjem, itd. Ali malo se njih zapitalo je li teže naučiti očitavati sa brojčanika ili gledati na sat. Čak i Blauner, koji je taj posao izabrao kao primjer tendencije suvremene industrije da cijeli proces proizvodnje ponovo vrati nadohvat ruke radnika, priznaje da radnici u kemijskoj industriji ne moraju znati ništa o kemijskim procesima. [42] On spominje kadrovskog službe­ 186

nika u rafineriji nafte koji je odredio granicu kvocijenta inteligencije operatera, i drugoga koji kaže da su oni »samo čuvari«, a zatim ovaj izljev nezadovoljstva operatera u ke­ mijskoj industriji: »Za rad operatera potrebna je vještina. Možda ste čuli o ovom programu za procjenu poslova koji se upravo provodi. Dakle, naš nadglednik misli da u našem poslu nema velikog umijeća. Za program procjene opisao ga je kao posao za koji bi se mogao dresirati čopor čimpanza. On misli da smo mi gomila idiota. To je izazvalo nezadovoljstvo.« [43] Prijelaz iz proizvodnje na poslove održavanja uobičajen je, kaže Blauner, ali gotovo uopće nema prijelaza u suprot­ nom smjeru. To je, možda, također u vezi s plaćama, jer je, kao što izvještava Biro za statistiku rada, u lipnju 1971. godine najviša prosječna plaća među operaterima u kemij­ skoj industriji (klasa A ) bila niža od najniže prosječne do­ hodovne grupe među radnicima koji se bave održavanjem. Operateri u kemijskoj industriji, koji pripadaju klasi B, plaćeni su jednako kao i skladištari. [44] Ono što se događa u toj industrijskoj grani može se usporediti sa zbivanjima u drugim proizvodnim sistemima: automatizacija procesa stavlja radnike pod kontrolu inže­ njera iz uprave i uklanja potrebu za znanjem ili obrazova­ njem. »U kemijskoj industriji, iako u njoj podjela rada, po pravilu, ne poprima oblik tekuće vrpce, modernizacija opre­ me znatno je smanjila vrijeme potrebno za obuku ’iskusnih’ radnika. U tvornici za destiliranje katrana kamenog ugljena (Lyons, 1949) za obučavanje ’dobrog destilatora’, za što je prije bilo potrebno oko šest mjeseci, danas treba oko tri tjedna. To je, prije svega, rezultat procesa kontinuirane destilacije koja se odvija pomoću brojnijih i osjetljivijih mjernih aparata.« [45] Oni koji su u industriji s trajnim procesima (kakvi se organiziraju u kapitalističkom obliku proizvodnje) htjeli vidjeti napokon pronađenu metodu u sklopu koje se radnik ponovo mogao roditi kao čovjek, ali koji su istodobno svjes­ ni niskih plaća i dužnosti u tim zanimanjima, koje su ispod mogućnosti radnika, bez uspjeha se bore s tom dilemom. Tako Joan Woodward kaže: »čin i se da je glavni p roblem u toj vrsti industrijske d je ­ latnosti dati pogonskim operaterim a status profesije. Tim se ljudim a, k oji su često visokokvalificirani, form alno nije p ri­ znavala stručnost izvan n jihova poduzeća. U običajen a razlika 187

između kvalificiranog i polukvalificiranog radnika ne pred­ viđa situaciju u kojoj su ručni i mehanički elementi izdvo­ jeni iz glavnoga proizvodnog zadatka, dok su konceptualni i perceptivni elementi ostali. Umješnost pogonskog operatera karakterizira sposobnost percepcije i predočavanja jer je on u određenom razdoblju morao naučiti usvojiti mnogo informacija i neprestano djelo­ vati u skladu s njima. Ali ta se umješnost formalno ne pri­ znaje i tvornički operater se zapošljava kao polukvalificirani radnik s razmjerno niskom plaćom. U nekim se poduzećima osjetilo da to stvara poteškoće, jer je zbog velike potražnje radne snage na tom području bilo vrlo teško pronaći i zar držati ljude dovoljno visokih kvalifikacija uz tako niske nad­ nice. Posao u kojemu se više naglašavaju intelektualni ele­ menti vještine i koji zahtijeva usklađivanje govora i pisanja može privući samo one ljude koji imaju minimalno obrazo­ vanje.« [46] U navedenom se odlomku kaže da se operateru u kemij­ skoj industriji formalno ne priznaje visok stupanj umješ­ nosti zato što je ona uglavnom intelektualna, konceptualna, zahtijeva obrazovanje, itd. Ali u kapitalističkom se društvu upravo tim elementima uvijek odaje veće priznanje nego manuelnoj spretnosti. Zašto ne i u ovom slučaju? Dalje se kaže kako taj problem postoji samo izvan poduzeća, a unu­ tar poduzeća se umijeće, navodno, priznaje i nagrađuje. No unatoč tome, »tvornički operater zapošljava se kao polu­ kvalificirani radnik s razmjerno niskom plaćom«. Prava se priroda tog ograničenja ne navodi, i zato moramo posum­ njati u to mišljenje. Ne može li se stvar bolje shvatiti kao ono što uistinu jest, ne pribjegavajući iskrivljenom teoreti­ ziranju? Oni koji, za razliku od Joan Woodward, nisu svjes­ ni čak ni niskih nadnica, niskog »strukovnog statusa« i ograničene obuke radnika u kemijskoj industriji u svom ga neznanju mnogo lakše promatraju kao radnika koji sa­ da kontrolira čitave tvornice, koji mora posjedovati veliko »tehničko znanje« i koji predstavlja preokret u kretanjima u suvremenoj industriji.

Promatrani samo s fizičkog aspekta, strojevi su razvijena sredstva za proizvodnju pomoću kojih čovječanstvo pove­ ćava djelotvornost svog rada. Kao što radnik, proizvodeći jednostavan alat, prije izravnog proizvodnog procesa obli­ kuje pomoćno sredstvo za taj proces, tako se pri proizvodnji suvremenih sredstava za proizvodnju, koliko god ona bila složena ili razvijena, troši radno vrijeme ne za neposrednu 188

izradu proizvoda, već za izradu sredstava što pomažu pri proizvodnji proizvoda ili pružanju usluga. Taj protekli rad, uključen u sredstva za proizvodnju, postepeno predaje svoju vrijednost proizvodu, dok se troši u proizvodnji — što je činjenica koju kapitalist priznaje kao amortizaciju. Kad se rad utjelovi u sredstvima za proizvodnju i uđe u daljnje radne procese, može se, po uzoru na Marxa, na­ zvati mrtvim radom, da bi se razlikovao od živog rada koji se neposredno odvija u proizvodnji. Dakle, kao materijalni proces, proizvodnja koja se služi alatom, sredstvima, stro­ jevima, zgradama, itd., jest uobičajena i lako razumljiva djelatnost — živi rad koji iskorištava vlastiti prošli, pohra­ njeni rad kako bi obavljao proizvodnju. Budući da je kao takav posve fizički proces, njegovi su uvjeti jasni kao i odnos između prvih osovina ili lončarskih kola te muškaraca i žena koji su ih upotrebljavali. Međutim, u sklopu kapitalističkih društvenih odnosa sve se to preokreće. Sredstva za proizvodnju postaju vlasništvo kapitalista, i stoga prošli ili mrtvi rad poprima oblik kapi­ tala. Posve fizički odnos poprima društveni oblik koji mu daje kapitalizam i počinje se mijenjati. Ideal kojemu teži kapitalizam jest prevlast mrtvog rada nad živim radom. U početku se taj ideal rijetko ostvaruje, ali kako kapitalizam razvija strojeve i iskorištava svaku njihovu prikladnu teh­ ničku osobitost za vlastite ciljeve, tako stvara sistem pre­ vlasti mrtvog rada nad živim radom, i to ne samo u prene­ senom značenju, ne samo kao prevlast bogatstva nad siro­ maštvom, poslodavca nad namještenikom ili kapitala nad radom u smislu financijskih odnosa ili odnosa moći, već i kao fizičku činjenicu. A to se događa, kao što smo vidjeli, zbog neprestanog poriva za proširivanjem i usavršavanjem mehanizacije, s jedne, i težnje za umanjivanjem vrijednosti radnika, s druge strane. Marxov opis tog procesa, koji je on dao u vrijeme kad je proces tek počinjao, ne bi mogao biti bolji čak ni sa sadašnjeg stajališta, nakon stotinu godina njegova razvoja: »Svim a kapitalističkim oblicim a proizvodnje, ukoliko nisu samo proces rada, nego ujedno i proces oplođivanja kapitala, zajedničko je to da ne p rim je n ju je radnik sredstvo za rad, već obratno sredstvo za ra d radnika, ali ovo izvrtanje d obij a tehnički opipljivu stvarnost tek sa strojnim sistemom. Pretvo­ rivši se u automat, sredstvo za rad istupa p rem a radniku za Vrijeme sam og procesa rad a kao kapital, kao m rtvi rad k oji gospodari živim radom i isisava ga.

189

Odvajanje duhovnih snaga procesa proizvodnje od ručnog rada i njihovo pretvaranje u sile kapitala nad radom, izgra­ đuje se, kao što smo već prije nagovijestili, potpuno u krup­ noj industriji, podignutoj na temelju mašinerije. Djelomična umješnost individualnog, opustošenog strojnog radnika išče­ zava kao sporedna sitnica pred naukom, pred ogromnim pri­ rodnim silama i masovnim društvenim radom, koji su oličeni u strojnom sistemu i koji s njime čine moć 'gazde'.« [47] Upravo taj »gazda« k oji stoji iza stroja upravlja živom radnom snagom i isisava je. Proizvodna snaga strojeva ne slabi ljudsku rasu, već to čini način na koji se ona iskori­ štava u kapitalističkim društvenim odnosima. Postalo je, međutim, moderno da se strojevima pripisuje moć nad čovječanstvom koja, zapravo, proistječe iz društvenih od­ nosa. Društvo, prema tom shvaćanju, nije ništa drugo do proširenje znanosti i tehnologije, a stroj je neprijatelj čovjeka. Stroj, puki proizvod ljudskog rada i domišljatosti, koji je zamislio i konstruirao čovjek, i može ga mijenjati po volji, promatra se kao nezavisni činilac u ljudskim dru­ štvenim uvjetima. Tako stroj dobiva život, ulazi u »odnose« s radnicima, odnose koje određuje njegova priroda, posje­ duje moć da oblikuje život čovječanstva, a ponekad čak i ovladavanja ljudskom rasom.* To je materijalizacija druš­ tvenog odnosa. Kao što smo napomenuli na početku ovog poglavlja, to je samo fetišizam, u Marxovu smislu tog izraza. »Pa zbog toga, da bismo pronašli analogiju, moramo pribjeći maglovitim sferama vjerskog svijeta. U njemu proizvodi ljudskih glava izgledaju da su samostalna obličja, obdarena vlastitim životom, i koja se nalaze u odnosima među sobom kao i s ljudima. Ovako je i s proizvodima ljudskih ruku u * Buržoaskim je ideolozima svojstveno — iako mnogi od njih ima­ ju pozitivan stav prema posljedicama djeloyanja strojeva, a neki se užasa­ vaju nad njima — da spomenute posljedice pripisuju »stroju«, bilo da ih pri tom tumače optimistički ili pesimistički. Tako Jacques Ellul, koji danas predvodi pesimiste, već na petoj stranici knjige o toj temi jasno iznosi svoje stajalište: »Nem a koristi prigovarati kapitalizmu. Kapita­ lizam nije stvorio naš svijet. To su učinili strojevi.« Nekoliko redaka dalje on kaže: »Stroj je u društvenoj sredini zauzeo mjesto koje za nj nije bilo predviđeno i zbog toga je stvorio neljudsko društvo u kojemu živimo.« Ali što je ta »društvena sredina« ako ne kapitalizam? I je li stroj slučajno »zauzeo svoje mjesto« u toj društvenoj sredini? Je li to bio slučajni stjecaj okolnosti ili je cijeli povijesni razvitak utjecao na to da kapitalizam stvori stroj i da se njime koristi na taj način? Proizvolj­ nost tog stajališta u skladu je s izvještačenim stavom Ellula izgrađenim tako da u svakoj točki opravdava kapitalizam. Možda to objašnjava nje­ govu popularnost u liberalnim krugovima. [48]

190

robnom svijetu. Ovo ja nazivam fetišizmom, koji prianja za proizvode rada čim se proizvode kao robe.« [49] Taj feti­ šizam dobiva svoju najveću moć kad se veže uz one proiz­ vode ljudskih ruku koji, u obliku strojeva, postaju kapital. Djelujući u korist gospodara onako kako on planira s ne­ iscrpnom pomnošću i preciznošću, oni u ljudskim očima izgledaju kao da djeluju sami za sebe i prema vlastitim unutrašnjim nužnostima. Te se nužnosti zovu »tehničke po­ trebe«, karakteristike strojeva, »zahtjevi efikasnosti«, ali to su većinom nužnosti kapitala, a ne nužnosti tehnike. One su, što se tiče stroja, samo izraz one strane njegovih mo­ gućnosti koju kapital obično razvija najenergičnije — a to su tehničke sposobnosti kojima se odvaja kontrola od iz­ vršenja. Strojevi u stvarnosti obuhvaćaju mnoštvo mogućnosti, a kapital mnoge od njih sistematski iskrivljuje umjesto da ih razvija. Automatski strojni sistem omogućuje da raz­ mjerno malen broj radnika uistinu kontrolira visoko pro­ duktivnu tvornicu, uz uvjet da ti radnici nauče upravljati strojevima na temelju znanja iz strojarstva i da među sobom podijele rutinske oblike upravljanja strojevima, od tehnički najsloženijih do najjednostavnijih. Ta tendencija da se rad socijalizira i da se od rada stvori inženjerski pot­ hvat na visokoj razini tehničkog razvoja jest, ako se pro­ matra apstraktno, najuočljivija osobina strojeva na njihovu najvišem stupnju razvoja. Ali ta se tendencija, koja se uvijek ponovo ističe sa svakim tehničkim napretkom nakon indu­ strijske revolucije, ne može ostvariti zbog kapitalističkog nastojanja da se ponovo uspostavi, pa čak i produbi, podjela rada u svim njezinim najgorim aspektima, unatoč tome što ta podjela rada zastarijeva iz dana u dan.* To lako može potvrditi činjenica da su danas radnici u svakoj grani in­ dustrije manje sposobni upravljati tom granom nego što su bili radnici prije pola stoljeća, da i ne spominjemo one otprije stotinu godina. Cini se da napredak kapitalizma * To je Georges Friedmann rekao izuzetno jasno i nedvosmisleno: 1 *e^ rija automatizma dopušta da se nadamo u potpuno iščezavanje teških zanata, u pomjeranje radnika koje je tehnički napredak istisnuo iz industrije prema drugim kvalifikovanim zanimanjima, u preobražaj čovjeka na radu u neku vrstu tvorca koji proizvodi i nadgleda mašine. Ali to su sanjarije tehničara, a stvarni razvitak kapitalističkih društava od početka ovog vijeka preuzeo je na sebe brigu da ih surovo opo­ vrgne.« [50]

191

samo produbljuje jaz između radnika i stroja te radnika sve odlučnije potčinjava okovima stroja.* Ako stroj postaje fetiš, podjela rada u svom sadašnjem obliku postaje predmet prave pravcate religije. Navodimo odlomak autora knjige o suvremenoj znanosti i društvu: »Industrijska tekuća vrpca, na primjer, jest važan društ­ veni izum u podjeli rada i suvremena je strojna tehnologija nezamisliva bez nje, bez obzira na naše znanstvene spoznaje. A budući da su znanost i tehnologija danas veoma povezane i oplođuju jedna drugu, obje u osnovi ovise o održavanju te velike podjele rada koja je tako bitno obilježje suvremenog industrijskog društva.« [53] Najvažnija je prednost industrijske tekuće vrpce kon­ trola koju ona omogućuje nad brzinom rada i kao takva * Jedna od Marxovih napomena u vezi s tom temom često se u no­ vije vrijeme pogrešno shvaćala i stoga je treba razmotriti. To je ovaj odlomak: » . . . krupna industrija svojim katastrofama čini da postaje pi­ tanjem života ili smrti, da se mijenjanje rada, a otud i što je moguće veća mnogostranost radnika, prizna kao opći zakon društvene proizvod­ nje i da se odnosi prilagode njegovu normalnom ostvarivanju. Ona čini da postaje pitanjem života ili smrti, da se užas bijednog, upotrebljivog radnog stanovništva, koje se drži u rezervi za promjenljive eksploatacione potrebe kapitala, zamijeni apsolutnom upotrebljivošću čovjeka za promjenljive zahtjeve rada; da se djelomični individuum, koji je samo nosilac jedne djelomične društvene funkcije, zamijeni svestrano razvi­ jenim individuumom, za kojeg su različite društvene funkcije načini djelatnosti koje on naizmjenično vrši.« [51] Taj se odlomak, izdvojen iz svog konteksta, shvaćao kao da je Marx predviđao da će suvremena industrija s daljnjim razvojem kapitalizma stvoriti »obrazovanu« i »teh­ ničku« radničku klasu. Ali pročitavši cijeli taj članak, jasno se vidi da M arx to nije tako shvaćao. On je u kapitalizmu vidio neposrednu pro-' turječnost tendenciji suvremene industrije da stvara nove vrste radnika, »svestrano razvijenog individuuma«, i na tome mjestu Marx zapravo želi reći da društvu prijeti uništenje ako se ne oslobodi kapitalističkog sistema koji, što više zastarijeva u okviru suvremene znanstvene indu­ strije, sve čvršće prianja uz nju, pa čak i produbljuje svoju zastarjelu podjelu rada. »Iako, dakle«, kaže 'Marx na drugome mjestu, »u tehnič­ kom smislu strojevi ruše stari sistem podjele rada, on se zadržava u tvornici kao tradicionalna navika naslijeđena iz manufakture (odnosno obrtništva), nakon čega ga kapital sistematski prestruktuira i uspostav­ lja u daleko odvratnijem obliku kao sredstvo za eksploatiranje radne snage.« I na tome mjestu on u bilješci na dnu stranice napada Proudhona koji strojeve tumači kao sintezu partikulariziranog rada u intere­ su radnika. [52] Svaki redak koji je Marx napisao o toj temi jasno poka­ zuje da on od kapitalizma, ili od znanosti i strojeva, onako kako ih iskorištava kapitalizam, bez obzira na to koliko složeni oni postali, ne očekuje nikakav opći porast tehničkog razvoja, znanstvenih spoznaja ili širenja mogućnosti radnika, nego da, zapravo, očekuje suprotno.

192

ona je izuzetno korisna vlasnicima i upravi, čiji se interesi sukobljavaju s interesima njihovih radnika. S tehnološkog stajališta, ona je izuzetno primitivna i nema nikakve veze sa »suvremenom strojnom tehnologijom«. Usprkos tome, takav barbarski ostatak postaje središte »znanstvenih spo­ znaja« i osnova tehnologije. Apologeti robovlasništva, od stare Grčke do američkog Juga, običavali su tvrditi da im je potreban rad njihovih radnika na polju i robova u kući kako bi mogli čuvati i razvijati umjetnost, znanost i kulturu. Suvremeni apologeti odlaze još dalje i govore radnicima da oni moraju ostati na svojim mjestima uz »industrijsku tekuću vrpcu« kao preduvjet razvoja znanosti i tehnologije, koji će tada za njih pronaći još bolje prim jere podjele rada. I upravo će na taj način radnici, dok budu i dalje sluge kapitala umjesto da budu slobodno udruženi proizvođači koji kontroliraju vlastiti rad i vlastitu sudbinu, svaki dan raditi kako bi sebi izgradili »suvremenije«, »znanstvenije« tamnice rada u kojima se sve više dehumaniziraju.

Literatura [1] Abbott Payson Usher, A History of Mechanical Inventions, 1929; Boston, 1959, str. 117— 118. [2] K arl M arx, Capital, I sv., M o sk v a (b e z god in e), str. 353— 354. (U našem p rijevo d u str. 317.) [3] Usher, A History of Mechanical Inventions, str. 116; navodi M arxa, op. cit., str. 352. ( U našem p rijev o d u str. 316.) [4] Joan W o o d w a rd , Industrial Organization: Theory and Practi­ ce, London, 1965, 3. poglavlje, osobito str. 37— 42. V id jeti ta­ kođer: W illiam L. Zw erm an , New Perspectives on Organiza­ tion Theory, W estport, Conn., 1970, str. 5— 9. [5] Robert Blauner, Alienation and Freedom: The Factory Wor­ ker and His Industry, Chicago, 1964, str. 8. 16] James R. B right, Automation and Management, Boston, 1958, i članak »The R elationship of Increasing Autom ation and Skill R equirem ents«, u izvještaju Nacionalne kom isije za tehnologiju, autom atizaciju i ekonom ski n apredak The Em­ ployment Impact of Technological Change, dodatak I I svesku Technology and the American Economy, W ashington, D. C., 1966, str. 201— 221. [7] Ibidem, str. 210. ro] Ibidem » bilješka na str. 207. 19] Charles B abbage, On the Economy of Machinery and Manulectures, 1832; novo izdanje N e w Y ork , 1963, str. 54. U0] Frank Lynn — Thom as R oseberry — V ictor Babich, A Hi­ story of Recent Technological Innovations, u izvještaju N a!3

Rad i monopollstićkl kapital

cionalne komisije The Employment Impact of Technological Change, str. 88. Ibidem, str. 89. Ibidem. Business Week, 9. rujna 1972, str. 93—94. Henry R. Towne, predgovor djelu Shop Management, u: Frederick Taylor, Scientific Management, New York — Lon­ don, 1947, str. 5—6. [15] Spencer Klaw, The New Brahmins: Scientific Life in Ame­ rica, New York, 1968, str. 192. [16] William C. Leone, Production Automation and Numerical Con­ trol, New York, 1967, str. 71—73. [17] Oglas kompanije Computer Machining Technology u časopisu American Machinist, 13. studenoga 1972, str. 33. [18] Lloyd T. O'Caroll, Technology and Manpower in Nonelectri­ cal Machinery, »Monthly Labor Review«, lipanj 1971, str. 61. [19] Leone, Production Automation and Numerical Control, str. 81. [20] Donald N. Smith, NC for Profit and Productivity, »American Machinist«, 16. listopada 1972, str. 71. [21] Business Week, 9. rujna 1972, str. 94. [22] Navedeno u časopisu Cahiers du Mai, br. 38, studeni 1972, str. 15. [23] Alfred Marshall, Industry and Trade, London, 1919, str. 212. [24] Business Week, 9. rujnal 1972, str. 80. [25] Siegfried Giedion, Mechanization Takes Command, New York, 1948, str. 198. [26] Ministarstvo rada Sjedinjenih Država, Technological Trends in Major American Industries, bilten br. 1474, Washington, 1966, str. 45—46. [27] Ibidem. [28] Ibidem, str. 114. ]29[ Ibidem, str. 117. [30] Morris A. Horowitz — Irwin L. Herrenstadt, Changes in the Skill Requirements of Occupations, in Selected Industries, u izvještaju Nacionalne komisije The Employment Impact of Technological Change, str. 227, 287. [31] Bright, Automation and Skill Requirements, u izvještaju Na­ cionalne komisije »The Employment...«, str. 220. [32] James R. Bright, Automation and Management, Boston, 1958, str. VII, 9. bilješka na str. 9. [33] Ibidem, str. 186—187. [34] Navedena tri grafička prikaza preuzeta su iz Brightova član­ ka Automation and Skill Requirements, str. 210, 214. i 217, s dozvolom časopisa »Harvard Business Review« u kojem su prvi put objavljeni. [35] Bright, Automation and Management, str. 188. [36] Bright, Automation and Skill Requirements, str. 208. [37] Ibidem, str. 216. [38] Ibidem. [39] Ibidem. [40] John I. Snyder, Jr. The Myths of Automation, »American Child«, siječanj 1964, str. 2. [11] [12] [13] [14]

194

[41] G erald N ad ler, Work Design, H o m ew o o d , 111., 1963, str. 485— — 487. , [42] Blauner, Alienation and Freedom, str. 144— 145. [43] Ibidem , str. 158— 160. [44] Monthly Labor Review, listopad 1972, str. 57. [45] Georges .Friedm ann, The Anatomy of Work, London, 1961, N e w Y o rk , 1964, str. 5— 6. ( U nas o b ja v lje n o p o d naslovom Razmrvljeni rad, N a p rije d , Z agreb, 1959. Op. prev.) [46] W ood w ard , Industrial Organization, str. 63— 64. [47] M arx, Capital, I sv., str. 393— 394. ( U našem p rije v o d u str. 362— 363. Op. p rev.) [48] Jacque E llul, The Technological Society, N e w Y o rk , 1964, str. 5. [49] Capital, I sv., str. 77. ( U našem p rije v o d u str. 37— 38. Op. prev.) [50] Georges Friedm ann, Industrial Society, Glencoe, 111., 1955, str. 384. (U nas o b ja v lje n o p o d naslovom Problemi čovjeka u industrijskom mašinizmu, V eselin M asleša, S arajev o , 1964, str. 315. Op. p rev .) [51] Capital, I sv., str. 458. ( U n ašem p rijev o d u str. 423. O p. prev.) [52] Ibidem , str. 398. ( U n ašem p rijev o d u str. 362. Op. p rev.) [53] B ern ard B a rb e r, Science and the Social Order, Glencoe, 111., 1952, str. 70.

13*

195

Deseto poglavlje DALJNJE POSLJEDICE UPRAVLJANJA I TEHNOLOGIJE NA RASPODJELU RADA

•Marx je upozorio na to da vođe industrije, za razliku od generala koji ratove dobivaju regrutirajući armije, dobivaju svoje ratove otpuštanjem armija. Nužna posljedica uprav­ ljanja i tehnologije jest smanjenje potražnje rada. Nepre­ stani porast produktivnosti rada, na temelju organizacijskih i tehničkih sredstava koje smo opisali, mora sam po sebi izazvati tu tendenciju. Međutim, primjena suvremenih me­ toda upravljanja i strojne tehnologije postaje praktična samo uz brzi porast opsega proizvodnje. Zato se brzi porast produktivnosti rada obično neutralizira porastom proizvod­ nje. Uglavnom kao posljedica toga, zaposlenost u industrij­ skim granama koje se bave proizvodnjom dobara nije sma­ njena u apsolutnom smislu. Statistički podaci koji procje­ njuju broj radnika u onim industrijskim granama što se izravno bave proizvodnjom dobara (uključujući prerađi­ vačku i građevinsku industriju, rudarstvo, drvnu industriju, ribarstvo i takozvane mehaničke grane industrije — naziv koji se upotrebljava u ranim popisima) pokazuju da se od prvog strukovnog popisa 1820. godine neprestano povećava broj radnika (vidjeti tablicu na str. 198). U golemoj masi radničkog stanovništva koje je još okupljeno u tim indu­ strijskim granama i u činjenici što se, usprkos cjelokupnoj mehanizaciji, njihov broj nastavio povećavati, ogledaju se, osim porasta proizvodnje, i granice što ih mehanizacija na­ meće procesu istiskivanja radne snage. Točka u kojoj je radnik jeftiniji od strojeva što ga zamjenjuju nije određena samo tehničkim odnosom. Ona također ovisi o visini nadnica, na koju, pak, utječe ponuda radne snage u usporedbi s potražnjom. A potražnja radne snage, uključujući i veličinu rezervne armije radnika koji traže posao, djelomično ovisi o mehanizaciji industrije koja zaposlene radnike pretvara u suvišnu radnu snagu. Tako upravo brzina mehanizacije, time što osigurava ponudu jeftine radne snage zbog otpu­ 196

štanja radnika iz nekih grana industrije ili zaustavljanja ekspanzije zapošljavanja u drugima, ograničava daljnju me­ hanizaciju.* Ako se istiskivanje radne snage ne može uočiti u brojkama što izražavaju apsolutnu veličinu radničkog stanovništva koje se bavi proizvodnjom robe, ono se može vidjeti u broj­ kama koje pokazuju njegovu relativnu veličinu. Kad se ta­ belarno prikaže postotak ukupnog broja radne snage za­ poslene u nepoljoprivrednim djelatnostima za svaku po­ pisnu godinu, pojavljuje se prilično jasno kretanje (vidjeti postotke u tablici na str. 198). S obzirom na nepouzdanost statistike 19. stoljeća, možda bi iz navedenih podataka bilo pogrešno izvući bilo kakav drugi zaključak osim da je postotak radnika zaposlenih u tim granama industrije za proizvodnju robe varirao u pri­ lično uskom rasponu, između 45 % i 50 % radnika zaposle­ nih u nepoljoprivrednim djelatnostima. Takva je situacija, što je osobito uočljivo, bila do 1920. godine. Nakon toga se postotak neprestano smanjivao, do 33 % u popisu 1970. godine. Ravnoteža između rasta pro­ izvodnje, s jedne, i rasta produktivnosti, s druge strane, održala se stotinu godina i najzad je, kako se čini, narušena dvadesetih godina, kad se broj radnika u proizvodnim ekstraktivnim i građevinskim granama industrije prvi put počeo smanjivati, kao dio cjelokupnog broja radne snage zaposlene u nepoljoprivrednim djelatnostima. Ali još je upadljivija značajna promjena u strukovnom sastavu unutar tih grana industrije. Kao što smo već po­ kazali, odvajanje zamisli od izvršenja — prijenos svakoga mogućeg rada iz radionice, mjesta izvršavanja posla, u ured — i daljnja potreba za vjernom reprodukcijom cjelokupnog procesa proizvodnje na papiru dovode do pojave velikog broja tehničkog i uredskog osoblja. Statistički podaci iz svih glavnih kapitalističkih zemalja pokazuju da se od početka ovog stoljeća naglo povećao dio radnika koji nisu neposredno zaposleni u proizvodnji. Značajno je da je u prerađivačkim granama industrije početkom ovog stoljeća bilo zaposleno između pet i deset neproizvodnih namješte* Istaknuto je da je strojeve za prijenos, koji su svojstveni tako­ zvanoj detroitskoj automatizaciji, prva upotrijebila kompanija Morris Motors 1927. godine, ali ti se strojevi nisu smatrali ekonomičnima s obzirom na relativnu cijenu radne snage u to vrijeme. [1]

197

Radnici u nepoljoprivrednim djelatnostima, 1820—1970*

Godina

Radnici u prerađivačkoj i građevinskoj industriji te Ukupan broj ^ostalim proizvodnim granama (u tisućama) ■ broj postotak (u tisućama)

1820. 1830. 1840. 1850. 1860. 1870. 1880. 1890. 1900. 1910. 1920.

810 1.167 1.702 2.732 4.244 6.023 8.885 13.549 18.374 25.750 30.931

369 550 828 1.375 2.153 2.979 4.539 6.549 8.641 11.836 14.179

45,6 47,1 48,6 50,3 50,7 49,5 51,1 48,3 47,0 46,0 45,8

1870. 1880. 1890. 1900. 1910. 1920. 1930.

6.075 8.807 13.380 18.161 25.779 30.985 38.358

2.890 4.237 6.155 8.103 11.864 14.221 15.345

47,6 48,1 46,0 44,6 46,0 45,9 40,0

1920. 1930. 1940. 1950. 1960. 1970.

27.350 29.424 32.376 45.222 54.234 70.616

12.745 11.943 13.204 18.475 20.393 23.336

46,6 40,6 40,8 40,9 37,6 33,0

nika na svakih stotinu namještenika zaposlenih u proizvod­ nji, a do razdoblja nakon drugoga svjetskog rata njihov je broj porastao na više od dvadeset. Sljedeće brojke pokazuju * Ova je tablica sastavljena od tri dijela zato što ne postoji jedin­ stven niz koji bi obuhvaćao svih 150 godina nakon prvog popisa zani­ manja. Tri se niza ne mogu međusobno povezati jer je svaki od njih izrađen prema ponešto drukčijim načelima. Prva dva dijela tablice (koje su objavili P. K. Whelpton, 1926, odnosno Alba Edwards, 1943) pokušaji su rekonstruiranja podataka iz popisa. Treći dio preuzet je od Biroa za statistiku rada a temelji se na podacima koji su skupljeni iz njihovih mjesečnih platnih pregleda. Premda ne postoji jedinstven niz koji bi se temeljio na jednom skupu načela za cijelo razdoblje, i usprkos nepo­ uzdanosti prijašnjih statističkih podataka o zanimanjima, kretanja su jasno vidljiva i iz brojeva i iz postotaka. [2]

198

stanje u prerađivačkoj industriji u Sjedinjenim Država­ ma. [3]*

Godina

1899. 1909. 1923. 1929. 1937. 1947.

A d m in istracija

P ro izv o d n ja

O m je r adm inistracije i proizvodn je (u %>)

348.000 750.000 1,280.000 1,496.000 1,518.000 2,578.000

4,496.000 6,256.000 8,187.000 8,361.000 8,553.000 11,916.000

7,7 12,0 15,6 17,9 17,7 21,6

Najvažnije je, međutim, uočiti da se sav taj porast ne može pripisati tendencijama kojima smo se do sada bavili — reorganizaciji proizvodnje i upotrebi strojnih sistema velikih razmjera. Kategorija neproizvodnih radnika koja se pojavljuje u svim tim podacima raznovrsna je. Kao što kaže Delehanty, to je rezidualna kategorija što uključuje sve radnike zaposlene u industriji koji se ne bave proizvodnjom, održavanjem i pomoćnim djelatnostima. To znači da ona ne uključuje samo inženjere, tehničare i činovnike u vezi s proizvodnim djelatnostima, nego i sve radnike zaposlene u administrativnim, financijskim, trgovinskim i drugim tak­ vim zanimanjima. Raspoloživi podaci ne omogućuju nam lako razdvajanje tih dviju vrsta neproizvodnih radnika na one koji su u vezi s proizvodnim procesom i na one koji su u vezi s drugim aspektima djelatnosti korporacija, ali mnogi pokazatelji pokazuju da u tehnički dio neproizvodnih dje­ latnosti pripada manje radnika. * Podaci iz popisa u Sjedinjenim Državama o omjeru proizvodnih i neproizvodnih radnika u industriji pokazuju »nagli porast koji počinje 1899. godine, s određenim promjenama u brzini rasta, ali smjer kreta­ nja je očit. To znači da moramo promatrati cijelo 20. stoljeće ako želi­ mo ustanoviti uzrok«. To je zaključak Georgea E. Delehantyja koji je proveo jedno od najtemeljitijih istraživanja tog problema. Delehanty ističe da niz Biroa za statistiku rada, koji se temelji na drukčijoj osno­ vi, daje drukčiju sliku, pri čemu je omjer konstantan do 1952, a zatim počinje rasti. Nakon pregleda podataka na kojima se temelje oba niza, Delehanty je bio prisiljen zaključiti da između njih nije moguće birati na osnovi raspoloživih statističkih podataka. [4] Međutim, bez obzira na uzrok te statističke smicalice, čini se da je dovoljno jasno da je porast broja neproizvodnih radnika, u Sjedinjenim Državama kao i drugdje, započeo davno prije 1952. godine.

199

Na primjer, Emil Lederer, jedan od prvih istraživača tog problema, uočio je da se u Njemačkoj između 1895. i 1907. tehničko osoblje u prerađivačkoj industriji, rudarstvu i gra­ đevinskoj industriji povećalo za 153%, dok se trgovačko osoblje povećalo za 206 %. [5] Delehanty ističe da je u indu­ striji Sjedinjenih Država 1961. godine od 35 neproizvodnih radnika zaposlenih na svakih stotinu proizvodnih radnika samo njih 7,9 pripadalo inženjerima, znanstvenicima ili teh­ ničarima. [6] Vjerojatno je bolje napustiti te statističke podatke o industriji i usredotočiti se na podatke o strukama tehničkog osoblja ako želimo procijeniti veličinu te grupacije koju je nova tehnička revolucija stvorila da bude odgovorna za konceptualizaciju i planiranje proizvodnje. Prema tim poda­ cima, u Sjedinjenim Državama je 1970. godine bilo oko 1,2 mi­ lijuna inženjera k oji su pretežno bili zaposleni u proizvodnim industrijskim granama, ali i u prijevozu i komunikacijama, kao slobodni savjetnici, u državnim organizacijama, itd. U isto je vrijem e bilo oko milijun tehničara, uključujući i tehni­ čke crtače, kao i oko 365.000 stručnjaka prirodnih znanosti svih vrsta. Kad se ukupni broj od 2,5 milijuna u spomenutim zanimanjima usporedi s ukupnim brojem od oko 80.000 zaposlenih u istim zanimanjima 1900. godine, jasno je da se, zapravo, radi o novim strukovnim grupacijama koje su stvorene revolucioniranjem proizvodnje u prošlom stoljeću. No unatoč takvom brzom rastu, zanimljivo je da tehnički stručnjaci u industriji Sjedinjenih Država čine namjerno malenu grupaciju. Svi zajedno, inženjeri, kemičari, znan­ stvenici, arhitekti, crtači, dizajneri i tehničari nisu činili više od 3 % ukupnog broja radne snage 1970. godine. Dakako, tu grupu treba povećati dodavanjem stanovitog broja upravi­ telja koji su zaposleni, prije svega, kao tehnički rukovodioci, a čiji je broj nemoguće procijeniti. S druge strane, tu grupu treba smanjiti za velik broj stručnjaka s raznih područja prirodnih znanosti, koja su udaljena od proizvodnje bilo kakva oblika, kao i za velik broj crtača (uključujući i one koji kopiraju i crtaju detalje) i tehničara čiji su poslovi ograničeni na ponavljanje jednostavnih aktivnosti što se mogu brzo naučiti i ne uključujući nikakvu konceptualizaciju ili planiranje..Dakle, moglo bi se reći da je tehničko znanje potrebno za upravljanje raznim granama industrije u Sje­ dinjenim Državama uredotočeno u grupaciji od oko 3% 200

ukupnog radnog stanovništva — iako je taj postotak u ne­ kim industrijskim granama viši, a u drugima niži. Zanimanjem industrijskog inženjera danas se mogu ba­ viti gotovo isključivo oni koji su završili barem četvorogodišnji studij u svojoj struci. Uz tradicionalne specijalnosti unutar tog područja i nove discipline, kao što je aeronautika, industrijska tehnologija, koja je još tridesetih godina bila tek na pomolu, najbrže se razvila. To je aspekt inženjerskog zanimanja koje se najneposrednije bavi oblikovanjem pro­ izvodnog procesa. Početkom 19. stoljeća inženjerska su za­ nimanja jedva postojala. Procjenjuje se da 1816. godine u Sjedinjenim Državama nije bilo više od oko trideset inženje­ ra ili nazoviinženjera. Iz prvog popisa, 1850. godine, koji posebno navodi zanimanja, vidi se da je tada bilo oko dvije tisuće građevinskih inženjera od kojih je malo njih imalo akademsko obrazovanje, a većina njih bavila se izgradnjom kanala i željezničkih pruga. Tek s porastom prerađivačke industrije pojavile su se i ostale kategorije inženjera, pa je između 1880. i 1920. broj svih vrsta inženjera porastao za gotovo 2000 %, sa 7000 na 136.000. Pri tome je broj inženjera u rudarstvu, metalurgiji, strojarstvu, električnoj i kemijskoj industriji premašio broj građevinskih inženjera. U Sjedinje­ nim Državama je 1870. godine bilo podijeljeno samo 866 inženjerskih diploma, a 1890. upisalo se na tehničke fakul­ tete više od 866 studenata, dok je 1910. broj upisanih stude­ nata prerastao na 30.000. [7] Golema i trajna potražnja za inženjerima stvorila je novo masovno zanimanje. S jedne strane, time su, kao i drugim novim zanimanjima, npr. u računovodstvu, oslobo­ đena mjesta za one koji su bili izbačeni iz redova stare srednje klase zbog razmjernog prestajanja sitnopoduzetničkih zanimanja u trgovini i drugim dotadašnjim područjima sitnog poslovanja. Ali budući da je postala masovno zani­ manje, inženjerska je struka,, s druge strane, počela, iako ne suviše, pokazivati neka obilježja ostalih masovnih zani­ manja — racionalizaciju i podjelu rada, pojednostavnjivanje zadataka, primjenu mehanizacije, relativni pad plaća, od­ ređeni stupanj nezaposlenosti i udruživanja u sindikate. U studiji Potražnja i ponuda znanstvenog osoblja (The Demand and Supply of Scientific Personnel), koji su izradili za Nacionalni zavod za ekonomska istraživanja, David M. Blank i George J. Stigler upućuju na to da je u »Sjedinjenim Državama od 1890. godine potražnja rasla vrlo brzo, a po­ 201

nuda još brže, pa su se plaće snižavale u odnosu prema pla­ ćama cjelokupnoga radnog stanovništva«. Njihov pokazatelj omjera prosječnih plaća inženjera i plaća radnika u proiz­ vodnji s punim radnim vremenom pokazuje ovo: ako je om jer 1929. bio 100, onda je 1954. bio samo 66,6. [8] Inženjeri se bave prije svega, projektiranjem, ali i pro­ jektiranje se, ako je projekt dovoljno velik, može podvrći tradicionalnim pravilima podjele rada. Prim jer takvog po­ stupka jest način na koji je kompanija A. O. Smith pedesetih godina organizirala projektiranje svoga novog pogona auto­ mobilskih karoserija. Posao na projektiranju bio je podije­ ljen na sastavne dijelove, i to samo projektiranje i razne tehničke specijalnosti: »Najprije smo izradili klasifikacijsku tablicu svih raspolo­ živih inženjera. U to smo uključili tehničke specijalnosti, po­ našanje i vrstu rada. Na primjer, neki su od njih bili crtači, izvrsni konstruktori, prosječni konstruktori, itd. Klasifikaciju je izradila grupa rukovodilaca koji su najbolje poznavali te ljude. čak smo imali i psihološke procjene svakog čovjeka... Zatim smo okupili inženjere i rekli im što je naš c ilj... Odredili smo određena pravila rada. Rekli smo da nećemo dopustiti nikakvo kršenje pravila, već ćemo ih strogo pošto­ vati. Svatko tko ne bude tako radio, morat će napustiti posao. Rekli smo im da moraju poštovati ta pravila osam sati na dan. željeli smo da nam svi prigovori budu službeno upućeni, kako bismo ih zatim razmotrili i popravili pravila, ali nismo htjeli da bilo tko unosi promjene ili odstupa od utvrđenog plana djelovanja. Od vođa svake grupe zatražili smo da se usredotoče na svoj posao i da se uopće ne brinu o radu drugih ljudi. To je bio posao tehničke uprave.« [9] Treba priznati da je takav postupak bio prihvaćen zbog nedostatka vremena, ali mnogi veliki inženjerski projekti obavljaju se na toliko sličan način da su mnogi inženjeri ograničeni na jednu konstruktorsku specijalnost ili inženjer­ sku rutinu, dok koncepcija koju slijede ostaje »posao teh­ ničke uprave«. Istodobno se u takozvanim konstrukcijskim djelatnostima uz pomoć kompjutora potiče provođenje tra­ dicionalnog grafičkog jezika inženjera i numerički oblik koji mogu obrađivati kompjutori i instrumenti za numeričku kontrolu. [10] To omogućuje prijenos dijela posla inženjera na elektronsku opremu. Velik dio konstruktorskog posla, koji se sastoji od traženja standardnih informacija iz pri­ ručnika, dokumentacije, itd., zajedno s proračunima što se 202

temelje na tim informacijama, može se sada pohraniti u kompjutoru, koji će proračune obaviti mnogo brže. Neki predmeti, kao što su mehanički bregovi, mogu se konstruirati na temelju programiranih proračuna, pri čemu se izostavlja upotreba crteža kao ulazne informacije pri pro­ računima ili kao upute u proizvodnji. Danas se uglavnom upotrebljavaju numeričke tablice i kompjutorski izvaci, ali sve veća upotreba numeričke kontrole alatnih strojeva potiče na upotrebu magnetskih traka u kompjutorima pomoću ko­ jih se tada može izravno upravljati proizvodnim strojevima. Mali elektromotori primjer su mnogo složenijih proiz­ voda koji se danas konstruiraju potpuno automatski. Kom ­ pjutor prema danim podacima bira standardizirane željezne jezgre za stator i rotor, kao i osovinu rotora i kućište. Također obavlja neke inženjerske proračune za dimenzije žica i namotaja. Ulazna informacija za takvo automatsko konstruiranje jest tablica s podacima o željenim karakteri­ stikama motora, koje daje inženjer. Kompjutor zatim daje popis standardnih dijelova i podatke o žici, obliku i broju namotaja. [11] Takve se metode također primjenjuju u analizi čvrstoće složenog niza zakovica na avionu, pri konstruiranju mostova, izgradnji bolnica i kod ostalih inženjerskih problema. Osim uštede u radu, što je jedan od aspekata te tehnike, time se također mijenja strukovni sastav, slično kao i numerička kontrola. Budući da se takva tehnika primjenjuje u skladu s podjelom rada koju zagovara uprava, ona zamjenjuje in­ ženjere i crtače programerima i operaterima te još više povećava koncentraciju znanstvenika i projektanata. Tako se sam proces koji je inženjersko zanimanje učinio masov­ nim primjenjuje upravo na to zanimanje kad ono dosegne velike razmjere, kad počne uključivati djelatnosti što mogu postati rutinske i kad to omogući napredak tranzistorizirane elektronske tehnologije. Ne računajući područje medicine i stomatologije, bilo je !970. godine zaposleno otprilike milijun tehničara, od kojih oko 310.000 crtača, oko 90.000 mjernika, kontrolora zračnog prometa i radio-operatera, te 600.000 ostalih struka, uklju­ čujući strojarske tehničare i tehničare na području prirodnih znanosti. Nema općenito prihvaćene definicije tog pojma, no osnovno obilježje tehničara jest da djeluje kao »pomoć­ na snaga« inženjera ili znanstvenika. Posao koji može obaviti slabije plaćena i manje školovana osoba postaje dužnost 203

tehničara.* Većina njih nema nikakvog posebnog obrazo­ vanja ili stručnog znanja, osim onoga, što su naučili na radnome mjestu, ali s porastom broja polaznika viših obra­ zovnih institucija poslodavci sve više zapošljavaju kadrove s diplomom dvogodišnjih tehničkih škola, pa čak i one koji su završili četvorogodišnji studij. Oni nisu plaćeni mnogo bolje od crtača. Na primjer, početkom 1971. prosječna tjed­ na plaća crtača bila je 170 dolara, dok su zanatlije i poslo­ vođe tjedno zarađivali prosječno 167 dolara. [13] U tim se grupama, a osobito među inženjerima i znan­ stvenicima, koncentrira tehničko znanje potrebno upravi u suvremenim proizvodnim procesima, ali time se ne iscrpljuju sve promjene koje je izazvala revolucija u upravljanju i tehnici. Pojavila se, također, masa činovnika čiji rad uklju­ čuje sve što se prije neformalno obavljalo u samoj radionici ili u malim radioničkim uredima. Budući da uprava danas rukovodi proizvodnim procesom sa svojih pisaćih stolova, vodeći na papiru usporedni proces koji slijedi i predviđa sve što se zbiva u proizvodnji, pojavljuje se golema masa pro­ računa i dokumenata. Materijal, rad koji se upravo obavlja, gotovi proizvodi, radna snaga, strojevi — sve se to podvr­ gava pomnom proračunavanju s obzirom na potrebno vri­ jeme i troškove. Svaki se korak temeljito proračunava, bilježi i kontrolira izdaleka, a zatim pretvara u izvještaj koji omo­ gućuje sveobuhvatni uvid u svakom trenutku. Obično je to dnevni uvid k oji uključuje fizičke procese proizvodnje, odr­ žavanje, prijevoz, uskladištavanje i dr. Taj posao obavlja vojska činovnika koja se služi opremom za obradu podataka, a cijelim procesom rukovodi upravni odjel. Budući da se taj rad ni na koji način ne može odvojiti od ostalog admini­ strativnog rada koji se obavlja u korporaciji — zato što rad koji služi kao pomoćna djelatnost u proizvodnji nije odvo­ jeno klasificiran ni popisan, i zato što je tako isprepleten s * V alja napomenuti da postoji znatna razlika u praksi između Evrope i Amerike kad je riječ o radu tehničara strojarstva. »U cijeloj britanskoj industriji«, kaže se u novijoj studija, »zaposleno je 4,7 tehni­ čara po jednom stručnjaku, za razliku od omjera u Americi koji iznosi 0,62 tehničara po stručnjaku«. Omjeri u Francuskoj i Njemačkoj, iako ne toliko visoki kao u Britaniji, vrlo su visoki u usporedbi sa stanjem u Americi — otprilike 2,5 tehničara po jednom inženjeru. To znači da je ta strukovna grupa, koja je važna u tim evropskim zemljama, razmjerno m alobrojna u Sjedinjenim Državama. To također znači da se ta klasi­ fikacija, bez obzira na to kakva joj se važnost pridaje u Evropi, ne može automatski primijeniti na Sjedinjene Države. [12]

204

ostalim a d m in is t r a t iv n im r a d o m

d a se v je r o ja t n o n e m o ž e

pod vrći o d v o je n o m

p ro ra č u n u

s ta tis tič k o m

—

o

to j

vrsti

rada r a s p r a v lja t ć e m o k a s n ije . N a j p r i j e t r e b a o p is a t i o s ta le snage m o n o p o lis t ič k o g k a p it a liz m a , o s im te h n ič k ih o k o jim a sm o r a s p r a v lja li d o s a d a i k o je s u iz a z v a le p r o m je n e u z a ­ n im a n jim a r a d n o g s ta n o v n iš tv a .

Literatura

Technological Change: Measurement, De­ terminants, and Diffusion, u izvještaju N acionalne k om isije za tehnologiju, autom atizaciju i ekonom ski n ap red ak The Employment Impact of Technological Change, dod atak I I svesku Technology and the American Economy, W ashington,

[1] E d w in M ansfield,

D. C., 1966, str. 100. [2] P. K. W helpton, Occupational Groups in the United States, 1820—1920, »Journ al o f the A m erican Statistical A ssociation«, rujan 1926, str. 335; A lb a M . E d w a rd s, Sixteent Census Re­ ports, »C om parative O ccupation Statistics fo r the U nited States, 1870^1940«, W ashington, 1943, X I I I p o glavlje; B iro Sjedinjenih D ržava za statistiku rada, Handbook of Labor Statistics 1972, B ulletin 1735, W ashington, 1972, str. 89. [3] Reinhard Bendix, Work and Authority in Industry, N e w York, 1956, 1963, str. 214 (p re m a proraču n im a iz članka Seym oura M elm an a The Rise of Administrative Overhead in the

Manufacturing Industries of the United States, 1899—1947,

»O xford Econom ic P a p e rs«, I I I sv., 1951, str. 66). [4] George Z. Delehanty, Non production Workers in U. S. Manu­ facturing, Am sterdam , 1968, str. 50— 55. [5] Ibidem , str. 66. [6] Ibidem , str. 142. [7] Robert Perrucci — Joel E .G e rs tl, The Engineers the Social System, N e w Y o r k — London, 1969, str. 53. 18] David M . B lan k — G eorge J. Stigler, The Demand and Supply of Scientific Personnel, N e w Y o rk , 1957, str. 21, 25. 19] James R. Bright, Automation and Management, Boston, 1958, str. 96. 110] Robert H . Cushm an, Using Computer Aided Design to Talk to Machines in the Factory, »E lectrical Design N e w s « (E D N ), 15. kolovoza 1972, str. 28— 32. H l] B o rje Langefors, Automated Design, u: R obert C o lb o m (u r.), Modern Science and Technology, Princeton, N .J ., 1965, str. 699. 112] B .C .R o b e rts — R ay Loveridge — John G ennard — J .V . Eason i grupa autora, Reluctant Militants: A Study of IndustriaZ Technicians, London, 1972, str. 7; W illiam M. Evan, On the Margin — The Engineering Technicians, u: Peter L. B e r­ ger (u r.), The Human Shape of Work: Studies in the Sociolo( 9V of Occupations, N e w Y o rk , 1964, tablica 1, str. 104. U3] Occupational Outlook Quarterly, jesen 1973, str. 28; Paul O. Flaim — Nicholas I. Peters, Usual Weekly Earnings of Ame­ rican Workers, »M onthly L a b o r R eview «, ožujak 1972, str. 33. 205

Treći dio MONOPOLISTIČKI KAPITAL

Jedanaesto poglavlje

VIŠAK VRIJEDNOSTI I VIŠAK RADA

Atomizirani i konkurentski oblik kapitalizma u kojemu su pojedinačni vlasnik kapitala (ili porodična grupa ili mala grupa partnera) i kapitalističko poduzeće bili identični, i u kojemu se proizvodnja u okviru svake industrijske grane raspodjeljivala na prihvatljivo velik broj poduzeća, danas više nije model kapitalizma. Ekonomisti i sociolozi različitih uvjerenja općenito se slažu da ga je zamijenila bitno druk­ čija struktura, iako se možda ne slažu u opisima i. analizama te nove strukture. Otkad se pojavio taj novi stadij kapita­ lizma, marksisti su ga nazvali različitim imenima: financij­ ski kapitalizam, imperijalizam, neokapitalizam, kasni ka­ pitalizam. Budući da se općenito smatra da je, kao što je izjavio Lenjin u jednoj od prvih razmatranja te teme, »im­ perijalizam po svojoj ekonomskoj suštini monopolistički kapitalizam«, upravo se taj izraz pokazao neprihvatlji­ vim. [1] Najtemeljitija suvremena rasprava o tom novom stadiju s marksističkog stajališta jest djelo Monopolni kapital (Monopoly Capital) Paula Barana i Paula M. Sweezyja. [2] Općenito se smatra da se monopolistički kapitalizam po­ javio tokom dva ili tri posljednja desetljeća prošlog stolje­ ća. U to je vrijeme počela koncentracija i centralizacija kapitala u obliku prvih kartela, trustova i ostalih oblika spajanja poduzeća. Suvremena struktura kapitalističke in­ dustrije i financija počela je tada dobivati svoj oblik. Isto­ vremeno, brzo okončavanje kolonizacije svijeta te međuna­ rodna suparništva i oružani sukobi zbog podjele Zemlje na sfere ekonomskog utjecanja ili dominacije potakli su novo imperijalističko razdoblje. Monopolistički kapitalizam, sto­ ga, obuhvaća porast nomopolističkih organizacija, u svakoj kapitalističkoj zemlji, internacionalizaciju kapitala, među­ narodnu podjelu rada, imperijalizam, svjetsko tržište, kre­ 14 Rad i monopolistički kapital

209

tanje kapitala u svijetu i promjene u strukturi državne moći. Već se moglo uočiti da presudan razvoj procesa proiz­ vodnje počinje upravo kad i monopolistički kapitalizam. Znanstveno upravljanje i cijeli »preokret« za organizaciju proizvodnje na suvremenoj osnovi pojavljuju se tokom po­ sljednja dva desetljeća prošlog stoljeća. Znanstveno-tehnička revolucija, koja se temelji na sistematskom korištenju zna­ nosti radi bržeg preobražaja radne snage u kapital, počinje, kao što smo pokazali, u isto vrijeme. Opisujući, stoga, te dvije strane djelovanja kapitala opisivali smo dva osnovna aspekta monopolističkog kapitala. I u kronološkom i u funk­ cionalnom smislu oni su dio novog stupnja kapitalističkog razvoja, izrastaju iz monopolističkog kapitalizma i istodob­ no omogućuju njegovo postojanje. Očito je nepotrebno ponavljati ili sažeto iznositi opis promjena u kapitalizmu što ga donosi djelo Monopolni kapital, a osim toga, svi aspekti koje Baran i Sweezy anali­ ziraju nisu nam u ovom razmatranju neposredno zanimljivi. U tom djelu se na kapitalističko društvo gleda kao na pro­ izvođača golemog i sve većeg ekonomskog viška, i autori se bave načinom na koji se taj višak iskorištava ili »apsor­ bira« u monopolističkom kapitalizmu. Na početku oni ističu: »Ne tvrdimo da se usmjeravanjem pažnje na stvaranje i apsorbiranje viška dobiva potpuna slika ovog ili bilo kojeg društva. Također smo osobito svjesni činjenice da je taj pri­ stup, onako kako smo se njime služili, gotovo potpuno zane­ mario predmet koji zauzima središnje mjesto u Marxovu proučavanju kapitalizma — radni proces. Naglašavamo pre­ sudnu ulogu tehnoloških promjena u razvoju monopolističkog kapitalizma, ali ne nastojimo sistematski istražiti posljedice što su ih osobite vrste tehnoloških promjena svojstvene raz­ doblju monopolističkog kapitalizma imale na prirodu rada, sastav (i diferenciranje) radničke klase, psihologiju radnika, na oblike organizacije radničke klase, njezinu borbu, itd. Očito je da su sve to važne teme koje bi se morale razmotriti u bilo kojoj sveobuhvatnoj studiji o monopolističkom kapita­ lizmu.« [3] Kao što se vidi iz navedenoga, Baran i Sweezy se manje bave kretanjima u proizvodnji, a više kretanjima njezina ishoda — proizvoda. Međutim, kao što ističu, ne samo teh­ nološke promjene, već i proizvod k oji se m ijenja stvaraju nove i drukčije procese rada, novu raspodjelu zanimanja zaposlenog stanovništva, a time se mijenja i radnička klasa. 210

Zato je jasno da je istraživanje kretanja rada kojim se bavi ovo djelo zapravo samo još jedan oblik istraživanja kretanja vrijednosti kojim se bavi djelo Monopolni kapital. Proces u kojemu se vrijednost i rad kreću usporedo opi­ sao je Marx izlažući opći zakon akumulacije kapitala: »S a akum ulacijom i up ored n im razvitkom proizvodne snage rada uvećava se i sposobn ost kapitala za iznenadnom ekspan­ zijom . . . M a sa društvenog bogatstva, k o ja je s napretkom akum ulacije postala preobiln a, a sp osobn a je d a se pretvori u dodajni kapital, bijesn o nadire u stare grane proizvodnje čije se tržište n ajed n o m širi, ili u nove g r a n e . . . U svim ovak­ vim slučajevim a neophodno je d a po sto ji m ogućnost da se velike m ase ljudi,* iznenada i bez u štrb a po ra zm jer p roizvod­ nje u drugim oblastim a, bace na odlučne točke . . . O vo namnožavanje radnika postiže se jednostavnim procesom k o ji stalno ’oslobođava' jed an dio radnika, m etodam a koje sm a n ju ju b ro j zaposlenih radnika u odnosu prem a uvećanju p roizvodn je.« [4]

Promatrane u okviru stoljeća koje je proteklo od Marxova vremena, »metode koje smanjuju broj zaposlenih rad­ nika u odnosu prema uvećanju industrije« »oslobodile« su velik broj radnika. Podaci o Sjedinjenim Državama, koji nipošto nisu netipični za velike kapitalističke zemlje, po­ kazuju, kao što smo već istakli, da se broj radnika zaposlenih izvan poljoprivrede, u industrijskim granama koje se bave proizvodnjom robe počeo dvadesetih godina smanjivati, s uobičajenih 45 % ili 50% u gradovima, te da je do 1970. smanjen na 33 %. Ali istodobno se dio radničkog stanovni­ štva zaposlenog u poljoprivredi, koji je 1880. činio približno 50 o/o stanovništva, do 1970. smanjio na manje od 4 % ukup­ nog stanovništva. Budući da je poljoprivreda, zajedno s prerađivačkom industrijom,’ građevinarstvom i njihovim po­ pratnim djelatnostima, 1880. zapošljavala tri četvrtine sta­ novništva, a 1970. samo oko tri osmine, pojavila se uisti­ nu golema masa radne snage kojoj treba ući u trag. Ova­ mo pripadaju milijuni radnih mjesta onih koji, »oslobođeni« poljoprivrede i proizvodnih djelatnosti, ipak na neki način zauzimaju mjesto u društvenoj podjeli rada. Tragajući za * Marx je upotrijebio riječ Menschenm assen koja bi se u tom kon­ tekstu mogla prikladnije prevesti kao »ljudske mase« ili »mase ljudi«. (U knjizi se umjesto »mase ljudi« kaže »mase muškaraca«. Op. prev.) Budući da u podjarmljene mase novih grana kapitalističke industrije danas češće pripadaju žene nego muškarci, još je potrebnije skrenuti pažnju na mušku, lingvističku predrasudu koja je u ovom slučaju, «ao i u drugim slučajevima, utjecala na prijevod Marxova djela. 14*

211

tom masom radne snage, doći ćemo ne samo do »novih grana proizvodnje« u Marxovu smislu, već također, poput Barana i Sweezyja, do neproizvodnih grana, čitavih grana industrije i velikih sektora postojećih grana industrije čija je jedina svrha borba za dodjelu društvenog viška raznim dijelovima kapitalističke klase i onima koji o njoj ovise. U tom je procesu kapital, koji »bijesno nadire« u svako mo­ guće novo područje ulaganja, potpuno reorganizirao društvo i, stvarajući novu preraspodjelu rada, stvara društveni život posve različit od društvenog života iz razdoblja otprije nepunih sedamdeset ili osamdeset godina. A to neumorno i nezasitno djelovanje kapitala i dalje preobražava društveni život, gotovo iz dana u dan, pred našim očima, ali pri tom se nimalo ne brine da tako stvara situaciju u kojoj društveni život postaje sve nepodnošljiviji. Višak za kojim tragamo, jer je to višak rada, a ne višak vrijednosti, donekle se razlikuje od viška koji su nastojali uočiti Baran i Sweezy. Za njihovo je istraživanje, na primjer bilo potpuno ispravno uključiti u ekonomski višak golem vojni aparat koji se, na izgled, ne može smanjiti, a održava ga kapital na trošak društva. To je, dakako, jedan od glav­ nih načina na koji se obilje koje stvara suvremena proiz­ vodnja apsorbira, troši, rasipa, pri čemu kapital izvlači korist, a društvo trpi veliku štetu. No utoliko što vojni aparat uključuje poticanje potražnje za proizvodima pre­ rađivačke industrije, radna snaga koja se tako iskorištava već je obuhvaćena u tom proizvodnom sektoru privrede. U ovom nas trenutku ne zanima činjenica da se ta radna snaga iskorištava za proizvodnju nekorisnih ili štetnih predmeta. Zanima nas višak radne snage koji je uključen u nove ob­ like proizvodnih ili neproizvodnih djelatnosti, jer se na taj način m ijenja struktura zanimanja a time i radnička klasa. Već smo opisali kako se zanimanja u okviru proizvodnih grana industrije prestrukturiraju, i težište se pomiče prema neizravnom radu tako da se masa radne snage u neposrednoj proizvodnji može brojčano smanjiti, a njezino djelovanje kontrolirati. Tom se promjenom stvara malen broj tehničkih poslova, od kojih je većina u uskoj vezi s upravljanjem, i velik broj slabo cijenjenih rutinskih tehničkih ili nekvali­ ficiranih činovničkih poslova. Ne treba se sada usredotočiti na strukovne promjene u okviru tih tradicionalnih grana industrije, već na promjene u cjelokupnoj industriji, na kretanja koja mijenjaju cijelu društvenu podjelu rada. Na 212

taj demo način slijediti kretanja kapitala i putove duž kojih je kapital uključivao radnu snagu. Zato moramo pokušati nešto reći o djelovanju nekih širih društvenih snaga, o dru­ štvenim promjenama koje same nisu ništa drugo nego po­ sljedice brze akumulacije kapitala u doba monopolizma i uvjeti daljnje akumulacije.

Literatura [1] V. I.L e n jin , Im perialism , the Highest Stage o j Capitalism, u: Selected Works, V sv., M o sk v a (b e z god in e), str. 114. ( U nas objavljeno p o d n aslovom Im perijalizam kao najviši stadij kapitalizma, K ultu ra, B eo grad , 1957, str. 102. O p .p re v .) [2] Paul A. B a ra n — P au l M . Sweezy, M o n o p o l Capital, N e w Y ork, 1966, M onopolni kapital, Stvarnost, Zagreb, 1969. [3] Ibidem , str. 8— 9. [4] K arl M arx, Capital, I sv., M o sk v a (b e z godin e), str. 592— 593. (U našem p rije v o d u str. 561— 562.)

213

Dvanaesto poglavlje SUVREMENA KORPORACIJA

Prva od spomenutih snaga može se pronaći u izmijenjenoj strukturi kapitalističkog poduzeća. Temeljne teorije monopolističke korporacije postavio je Marx kad je opisao tendenciju kapitala da se gomila u krupne jedinice. To se najprije odvija u obliku koncentracije kapitala koju je Marx opisao kao prirodnu posljedicu procesa aikumulacije — svaki kapital raste, a s njim raste i opseg proizvodnje koju on potiče. Centralizacija kapitala, s druge strane, mijenja ras­ podjelu postojećeg kapitala, spajajući »već stvorene kapi­ tale . .. ukidanjem njihove individualne samostalnosti, eks­ proprijacijom jednog kapitalista od strane drugog, pretva­ ranjem mnogih manjih kapitala u mali broj krupnih... Kapital se ovdje nadima u ogromne mase u jednoj ruci, jer se ondje gubi iz mnogih ruku.« [1] Ta se centralizacija, kao što pokazuje Marx, može ostvariti na temelju konkurencije ili kreditnog sistema, pri čemu mnogi vlasnici svoj kapital daju na raspolaganje jedinstvenom izvoru kontrole. Opseg kapitalističkog poduzeća, prije razvoja suvremene korporacije, ograničavalo je raspoloživi kapital i upravljačke sposobnosti kapitalista ili grupe partnera. To su granice koje određuje imetak pojedinca i njegove sposobnosti. Tek se u monopolističkom razdoblju te granice prevladavaju, ili se barem šire i odvajaju od osobnog imetka i sposobno­ sti pojedinaca. Korporacija kao oblik prekida neposrednu vezu između kapitala i njegova pojedinačnog vlasnika te na tom obliku gradi monopolistički kapitalizam. Mogu se sku­ piti goleme količine kapitala koje uvelike premašuju ukup­ ni imetak svih onih koji su u neposrednoj vezi s poduzećem. A operativna kontrola sve više prelazi u ruke osoblja spe­ cijaliziranog za upravljanje, koje postoji u svakom poduzeću. Budući da i kapitalisti i upravni kadar — na korporacijskim vrhovima — uglavnom potječu iz iste klase, može se reći, da dvije strane kapitalista, vlasnik i upravitelj, koje su prije 214

bile ujedinjene u istoj osobi, danas postaju aspekti klase. Istina je da se posjedovanje kapitala i upravljanje poduze­ ćima u pojedinih pripadnika kapitalističke klase nikad pot­ puno ne razdvajaju, jer oba aspekta ostaju koncentrirana u društvenoj grupaciji vrlo ograničene veličine. Stoga, po pra­ vilu, upravitelji na vrhu nisu pojedinci bez kapitala, niti su vlasnici kapitala nužno neaktivni u upravljanju. Ali u svakom je poduzeću narušeno neposredno i osobno jedinstvo spo­ menutih aspekata. Kapital sada nadilazi svoj osobni oblik pun ograničenja i ulazi u institucionalni oblik. To vrijedi čak i ako prava vlasništva ostaju, u krajnjoj liniji, uglavnom osobna ili porodična, u skladu s osnovama i pravom struk­ turom kapitalizma. Da bi pripadao kapitalističkoj klasi na temelju vlasništva kapitala, čovjek naprosto mora posjedovati dovoljno veliko bogatstvo. To je jedini uvjet za članstvo u spomenutom smislu. Druga je stvar pripadati kapitalističkoj klasi kao izravni organizator i upravitelj kapitalističkog poduzeća, gdje izbor ovisi o takvim osobinama kao što su agresivnost i nemilosrdnost, organizacijske sposobnosti i sklonosti, po­ znavanje tehničkih problema, a osobito nadarenost za trgo­ vinu. Iako se, stoga, sloj upravitelja i dalje popunjava iz redova onih koji posjeduju kapital, pripadaju odgovarajućoj porodici ili imaju poznanstva i druge veze unutar klase u cjelini, on nije nedostupan nekima koji potječu iz drugih društvenih klasa, ali ne zato što su stekli bogatstvo, već zato što kapitalistička organizacija kojoj oni služe kooptira njihov talent. U tom slučaju posjedovanje kapitala naknadno proistječe iz položaja u upravi, a ne obrnuto. Ali to je izu­ zetak, ne samo zato što najviša uprava, po pravilu, potječe iz redova kapitalista, već i zato što taj sloj u cjelini nije mnogobrojan. Iako se naslov »upravitelj« u raznim statističkim klasi­ fikacijama pridaje mnoštvu različitih poslova, posjedovanje tog naslova u većini slučajeva nema nikakve veze s kapita­ lističkom upravom velikih korporacija u zemlji. Na primjer, Biro za popisivanje svrstao je u popisu iz 1970. godine gotovo šest i pol milijuna ljudi, od nekih osamdeset milijuna, među »upravitelje i administrativno osoblje, ne računajući poljoprivredu«. Međutim, taj je broj uključivao možda mi­ lijun poslovođa trgovina na malo i sitnih uslužnih djelat­ nosti, te još, možda, milijun sitnih vlasnika na istom pod­ ručju. Ovamo su, također, ubrojeni dobavljači i posrednici, 215

službenici i upravitelji u raznim državnim službama, u školama, bolnicama i drugim takvim organizacijama, upra­ vitelji pošta i nadglednici u poštanskoj službi, brodski časnici, navigatori i blagajnici, upravitelji i nadglednici u građevinskoj industriji, željeznički kondukteri, sindikalni rukovodioci i upravitelji pogrebnih zavoda. Budući da na takve kategorije otpada gotovo polovica cjelokupne klasi­ fikacije, jasno je i bez daljnje analize preostalog dijela da je sloj upravitelja kojem pripadaju pravi direktori kor­ poracijskog svijeta, vrlo malobrojan. Iako je ta grupa malena u odnosu prema cjelokupnom stanovništvu, vrlo je velika u usporedbi sa stanjem prije pojave monopola. Govoreći o stanju početkom 19. stoljeća, Pollard kaže: »Tada je veliki poduzetnik započinjao s vrlo ograničenim brojem upravitelja, činovnika ili administrativ­ nog osoblja. Sam je pisao pisma, posjećivao kupce i tjerao radnike na rad vlastitim štapom.« Mali broj službenika, čak i u velikim poduzećima, nije obavljao samo poslove raču­ novodstva, već i kontrole radnog. vremena i kvalitete pro­ izvoda te zadatke k oji su uključivali putovanja i umijeće tehničkog crtanja. Godinama je, piše Pollard, Watt sam crtao svoje planove, i iznosi ove neobične statističke podatke: »Arkwrightovi su od 1801. do 1804. zapošljavali samo tri službenika koji su nadgledali 1063 radnika, od kojih su go­ tovo svi dobivali plaću na temelju kompliciranog načina plaćanja po komadu.« [2] Alfred D. Chandler također ističe stanje u Sjedinjenim Državama: »Prije 1850. godine vrlo je malo američkih poduzeća trebalo usluge upravitelja s punim radnim vremenom, odnosno jasno definiranu strukturu uprave. Industrijska poduzeća bila su vrlo malena u uspo­ redbi s današnjima, a obično su pripadala pojedinim obi­ teljima. Dva ili tri čovjeka bila su odgovorna za sudbinu cijelog poduzeća i obavljala su sve osnovne djelatnosti — •ekonomske i administrativne, operativne i poduzetničke.« '[3] r Institucionalizacija kapitala i dodjeljivanje kontrole spe­ cijaliziranom sloju kapitalističke klase vremenski odgova­ raju golemom porastu opsega djelovanja uprave. Poduzeća se povećavaju velikom brzinom — do trenutka kad neko­ liko poduzeća počinje vladati proizvodnom djelatnošću svih velikih grana industrije — a istodobno se brzo šire i funk­ cije uprave. Već smo pratili taj razvoj na području proiz­ vodnje. U svom potpuno organiziranom obliku u suvreme­ 216

noj korporaciji proizvodne djelatnosti dijele se na odjele prema funkcijama, a svaki se odjel bavi posebnim aspektom procesa, kao što je: konstruiranje, oblikovanje, istraživanje i razvoj, planiranje, kontrola proizvodnje, inspekcija ili kontrola kvalitete, proračunavanje troškova proizvodnje, proučavanje rada, proučavanje metoda i industrijska tehno­ logija, otprema i promet, nabava i kontrola materijala, održavanje pogona, strojeva i opskrba energijom, kadrovska pitanja, školovanje, itd. No iako je tehnička organizacija bila prvi uvjet, uskoro ju je po funkcionalnoj važnosti premašio trgovački aparat. Prve velike integrirane korporacije, koje su se u Sjedinjenim Državama počele pojavljivati osamdesetih i devedesetih go­ dina prošlog stoljeća, bile su organizirane na temelju novog pristupa problemu plasmana na tržište, i nećemo preuveli­ čati ako kažemo da je upravo taj revolucionarni pristup tržištu, nakon osiguranja osnovnih tehničkih uvjeta, poslu­ žio kao osnova monopolističke korporacije. Nekada se pro­ daja i kupovina obavljala preko posrednika, trgovaca na veliko i ljudi sličnih zanimanja. Sve veće širenje tržišta — zbog poboljšanja prijevoza i komunikacija, te zbog brzog po­ većavanja gradova kao posljedice rasta industrije — očito­ valo se ne samo u povećanju opsega, već i u geografskoj raspršenosti. Osnovna novost na tom području bile su na­ cionalne trgovačke organizacije koje su se osnivale kao dio korporacijske strukture, organizacije koje će uskoro postati međunarodne. [4] Prijevoz je bio prvo područje na kojem se okušala divov­ ska korporacija. Željezničke i brodarske organizacije, zbog potražnje za čeličnim tračnicama, limovima i profitima, potakle su industriju čelika, po cijenama i u količinama koje su omogućile takav razvoj događaja. Posebne prilagodbe prijevoznih sredstava za prijevoz hrane, u obliku izoliranih i hlađenih kontejnera (isprva le­ dom, a kasnije strojno), omogućile su da se na velike uda­ ljenosti prevoze najosnovnije vrste robe potrebne gradskim središtima koja su brzo rasla. Gradovi više nisu ovisili o lokalnim sirovinama i postali su dio međunarodnog tržišta. Gustavus Swift je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeo sa zapadnih područja SAD prevoziti meso u istočna područja, i do kraja stoljeća njegova je organiza­ cija postala divovsko, vertikalno integrirano carstvo za 217

proizvodnju, prijevoz i prodaju. Njegov primjer slijedili su i neki drugi poduzetnici koji su se bavili preradom mesa, kao i Andrew Preston koji je devedesetih godina započeo s bananama, a krajem stoljeća postavio temelje kompaniji United Fruit. Industrijalizacija proizvodnje hrane općenito je osigu­ rala nužnu osnovu za način gradskog života koji je tada nastajao. Trgovinska struktura korporacije — koja je obu­ hvaćala prodaju, distribuciju te intenzivno poticanje po­ trošnje i reklamu — najpotpunije se razvila upravo u pro­ izvodnji hrane. Industrijsko konzerviranje hrane u limen­ kama razvijeno je četrdesetih godina prošlog stoljeća kad su izumljeni strojevi za prešanje i oblikovanje, što je omo­ gućilo masovnu proizvodnju kositrenih limenki. Sirenje te industrijske grane, koja je obuhvatila nacionalna i među­ narodna tržišta, nije se, međutim, ostvarilo do sedamdese­ tih godina, kada su to omogućili novi tehnički izumi, uklju­ čujući rotacione autoklave i automatske strojeve za lemljen je limenki — da i ne govorimo o razvoju željezničkog i po­ morskog prijevoza. [5] Ubrzo nakon toga, devedesetih godina, automatski proces mljevenje žita otvorio je međunarodno tržište za brašno koje se proizvodilo u pojedinim središtima. I ostale grane industrije, a ne samo proizvodnje hrane, počele su se osnivati na gradskom načinu života koji je tada nastajao. Potražnja za čeličnim konstrukcijama učinila je gradove dodatnim tržištem, i gradovi su uskoro zamijenili željeznicu kao glavno tržište čelika. Proizvodnja nafte bila je u početku prisilno lokalizirana, iako se upotrebljavala u cijelom svijetu, a trgovinski aparat naftne industrije pri­ lagodio se takvom stanju. Sličan je primjer i industrija duhana — cigarete su se pušile gotovo isključivo u grado­ vima. Stroj za zamatanje cigareta, koji je izumljen 1881. godine, osigurao je tehničku osnovu koja je kompaniji Duke omogućila stvaranje nacionalne i međunarodne or­ ganizacije za prodaju. Golemo poduzeće za proizvodnju poljoprivrednih stroje­ va Cyrusa McCormicka temelji se na njegovoj svjetskoj organizaciji za trgovinu i distribuciju, kao i kompanija Singer Sewing Machine Williama Clarka. U tim slučajevima, kao i u slučaju mnogih kompanija za izradu strojeva i električ­ ne opreme, koje su nastale u početnom razdoblju monopolističkog kapitalizma, potrebu za nezavisnom trgovinskom organizacijom potakla su još dva razloga osim onih o koji­ 218

ma smo već raspravljali. Prvo, budući da su narudžbe, spe­ cifikacije i upotreba proizvoda postajali sve složeniji i zahti­ jevali su tehničko znanje, za njih je bila potrebna posebna trgovinska organizacija koja će raditi u uskoj vezi s tehnič­ kim odjelom. Drugo, novi strojevi nisu se mogli prodavati ako se prethodno nije osiguralo održavanje, servisiranje i, u mnogim slučajevima, instaliranje. Zbog toga su postojeće trgovinske organizacije teško mogle zastupati proizvođača. Činioci kao što su servisiranje i zamjena dijelova naprosto su diktirali novoj automobilskoj industriji osnivanje vlastite trgovačke mreže. Tako je odjel za marketing postao drugi najveći odjel korporacije, koji se dijelio na službe za prodaju, reklamu, unapređivanje prodaje, korespondenciju, narudžbe, provi­ zije, analizu prodaje i slične službe. Istodobno su ostale funkcije upravljanja izdvojene u nove odjele. Financijski je sektor, na primjer, iako po pravilu nije bio velik, postao mozak cijelog organizma jer* je imao funkciju čuvanja ka­ pitala, provjeravanja i kontroliranja njegova rasta. Zato je financijski sektor imao odjele za zajmove, davanje kredita, naplatu, nadgledanje opticaja gotovine, odnose s dioničarima i za cjelokupni nadzor financijskog stanja korporacije. I tako dalje, kroz razne funkcije i djelatnosti korporacije, uključujući izgradnju i nekretnine, pravne odnose i odnose s javnošću, kadrovska i radnička pitanja i ostalo. Svaki od spomenutih korporacijskih odjela također zah­ tijeva, za svoj skladni rad, daljnju podjelu koja odražava i oponaša podjelu cijele korporacije kao cjeline. Svaki od njih zahtijeva vlastito računovodstvo, koje se kreće od računo­ vodstva za složene troškove proizvodnih odjela do jedno­ stavnijih financijskih proračuna za najmanje odjele. Oni često kontroliraju vlastite namještenike preko svojih kad­ rovskih službi. Mnogima od njih potrebne su posebne službe za održavanje i čišćenje, kao i za otpremu i promet, uredsko upravljanje, nabavu, planiranje, korespondenciju, itd. Tako svaki sektor korporacije poprima obilježja posebnog podu­ zeća s vlastitim upravnim osobljem. Iznesena slika postaje još složenija zbog tendencije suv­ remene korporacije da se integrira, vertikalno i horizontalno. Tako proizvodna korporacija, s razvitkom i povezivanjem, stječe mogućnosti za proizvodnju sirovina, za prijevoz, po­ staje polubankarska institucija za osiguranje kapitala ili davanje kredita, itd. Istodobno, s horizontalnom integraci­ 219

jom niz proizvoda dolazi pod okrilje jedne jedine koncen­ tracije kapitala, pri čemu se katkad pod jedinstvenom finan­ cijskom kontrolom nalaze proizvodi i usluge koji nemaju nikakve uočljive međusobne veze osim što služe kao izvor profita. Svaka od tih golemih potkorporacija treba cjelovitu strukturu upravljanja sa svim njezinim podjelama i potpodjelama. Kao što je izjavio Chandler, konačni ishod takvog pira­ midalnog povezivanja bila je potreba za decentralizacijom, a posljedica toga bila je suvremena decentralizirana korpo­ racijska struktura koju su dvadesetih godina prvi uveli Du Pont, General Motors, Standard Oil u New Jerseyu i Sears Roebuck, i koja se otada često oponaša. Bit te politike naj­ bolje je ukratko objasnio Alfred P. Sloan, dugo vremena direktor General Motorsa i osoba odgovorna, više nego bilo tko drugi, za primjenu te metode na tu korporaciju. Ona postavlja, izjavio je Sloan, »svaku operaciju na njezine temelje ... koja preuzima odgovornost i daje svoj doprinos konačnom rezultatu«. Konačni je rezultat, naravno, akumu­ lacija kapitala. U svakoj se službi »vode statistički podaci koji pravilno odražavaju odnos između neto-dobitka i ulo­ ženog kapitala svakog operativnog odjela — što je prava mjera efikasnosti. . . « To »korporaciji omogućuje da odredi usmjeravanje dodatnog kapitala tamo gdje će to najviše koristiti korporaciji u cjelini«. [6] Iz tog kratkog pregleda razvoja suvremene korporacije mogu se izdvojiti tri važna aspekta koja imaju najveće po­ sljedice na strukturu zanimanja. Prvi se tiče marketinga, drugi strukture uprave, a treći funkcije društvene koordi­ nacije kakvu danas provodi korporacija. Opći je cilj svih oblika administrativne kontrole, kao i kontrole proizvodnje, uklanjanje nesigurnosti i provođenje mjera za postizanje željenog rezultata.* Budući da tržišta * Seymour Melman kaže: '»Objašnjenje prilično homogenog porasta troškova za administraciju može se, po našem mišljenju, pronaći u sve većem mnoštvu poslovnih djelatnosti koje se podvrgavaju kontroli, pri­ vatnoj i društvenoj. Kako uprava nastoji smanjiti nesigurnost svojih izgleda kontrolirajući sve više činilaca koji uvjetuju napredak njihovih pogona i poduzeća, tako još više nastoji kontrolirati troškove proizvod­ nje, intenzitet rada, potražnju za određenim proizvodima i ostale oblike djelovanja poduzeća. U skladu s tom hipotezom, evolucija poslo­ vanja u smjeru širenja područja djelovanja koja kontrolira uprava čini osnovu dodatnih administrativnih funkcija i stoga povećanja admini­ strativnog osoblja.« [7] 220

ostaju najveće područje nesigurnosti, korporacija nastoji smanjiti autonomnost potražnje za svojim proizvodima i povećati mogućnost njezina namjernog izazivanja. Zbog toga odjel za marketing postaje drugi po veličini u industrij­ skim korporacijama, odmah iza proizvodne organizacije, a nastaju i druge vrste korporacija čiji se jedini cilj i djelo­ vanje svode na trgovinu. Spomenute marketinške organizacije preuzimaju kao svoju odgovornost ono što Veblen naziva »kvantitativnom proizvodnjom kupaca«. Njegov opis te djelatnosti, iako je zaodjenut njegovim uobičajenim sardonskim jezikom, ipak je precizan izraz suvremene teorije marketinga: »Ne postoji, dakako, stvarna proizvodnja osoba koje su obdarene ku­ povnom moći ad hoc ..., niti postoji uvoz takvih nekorište­ nih kupaca iz inozemstva — zakon to ne dopušta.« Umjesto toga, kao što ističe autor, postoji »odvođenje kupaca od jednog prodavaoca prema drugom prodavaocu koji su kon­ kurenti«. Međutim, sa stajališta svakog prodavaoca to se čini kao »proizvodnja novih kupaca ili održavanje kupaca koje određeni koncern već iskorištava. Na taj se način to stjecanje i održavanje kupaca može približno proračunati, uz utvrđene troškove proizvodnje po jedinici, a ta je dje­ latnost prikladna za kvantitativnu proizvodnju.« Veblen, nadalje, ističe da se »proizvodnja kupaca sada može odvijati kao rutinska operacija, potpuno u duhu mehaniziranih gra­ na industrije i s gotovo istim stupnjem sigurnosti što se tiče kvalitete, stope i opsega proizvodnje. Pri tome strojevi, kao i njihov komplement u obliku radne snage zaposlene u tak­ voj proizvodnji kupaca, rade pod nadzorom tehnički ospo­ sobljenih stručnjaka koji bi se, zapravo, mogli nazvati inže­ njerima za publicitet.« [8] Osim toga, tržišni činioci u okviru proizvodne organi­ zacije postaju toliko dominantni da prožimaju samu struk­ turu tehničkog odjela i često je potčinjavaju. Iako se način proizvodnje, dizajn i pakovanja ostvaruju u okviru proiz­ vodnog dijela organizacije, oni su primjer nametanja tržišnih zahtjeva tehničkom odjelu. Planiranje zastarijevanja proizvoda, na temelju određivanja suvremenosti dizajna i slabije trajnosti konstrukcije, jest tržišni zahtjev koji se ostvaruje u tehničkom odjelu, kao i koncepcija ciklusa proizvodnje — pokušaj da se potrebe potrošača prilagode potrebama proizvodnje, umjesto da bude obrnuto. Zbog 221

neposredne strukture marketinške organizacije i prevlasti marketinga u svim područjima djelovanja korporacije velik broj radne snage usmjeruje se u marketing. Osim toga, tu je i promjena u cijeloj strukturi uprave. Već smo opisali specijalizaciju funkcija uprave i reorgani­ zaciju uprave od jednostavne pravocrtne organizacije — izravnog lanca upravljanja operacijama od direktora do rukovoditelja i poslovođe — do skupa organizacija koje su, prilagođene podjeli ovlaštenja prema raznim specijalizira­ nim funkcijama. Treba napomenuti da je ovdje posrijedi rastavljanje funkcija direktora poduzeća. Prijašnjim uprav­ ljačkim funkcijama kapitalista danas odgovara niz odjela od kojih je svaki preuzeo vrlo raširen oblik jedne dužnosti koju je kapitalist u prošlosti obavljao uz neznatnu pomoć drugih. Pojedinu dužnost ne obavlja samo jedan direktor, nego ci­ jeli operativni odjel koji po svojoj organizaciji i djelovanju oponaša tvornicu iz koje je izrastao. Posebnu funkciju uprav­ ljanja ne obavlja samo direktor, čak ni skupina direktora, već organizacija radnika pod kontrolom direktora, pomoć­ nika direktora, nadglednika, itd. Tako odnosi kupovine i prodaje radne snage, i stoga otuđenog rada, postaju dio upravnog aparata. Sve to u cjelini postaje administrativni aparat korporacije. Uprava postaje administracija, a to je radni proces k oji se provodi radi kontrole unutar korpo­ racije i, štoviše, kao takav potpuno odgovara proizvodnom procesu, iako se u njemu »proizvode« samoupravljanje i koordinirane korporacije. Ispitivanje upravljanja od tog trenutka također znači ispitivanje toga radnog procesa koji obuhvaća iste proturječne odnose, što postoje i u proizvod­ nom procesu.* Posljedice toga bit će jasnije kad istražimo razvoj činovničkog zanimanja. * Po riječima jednog promatrača: »Korporacija je društvo koje svoj rad obavlja na temelju podjele rada, a to je tvrdnja koja se danas toliko uzima kao gotova činjenica da je čudno što je ona nekad bila otkriće. U suvremenoj industrijskoj korporaciji podjela rada provedena je do najmanjih pojedinosti. N e samo što postoje potpuno odvojene funkcije koje obavljaju grupe pojedinaca — marketing, proizvodnja, financije, pravo, računovodstvo, tehnologija, upravljanje — nego unu­ tar svake od njih postoje brojne daljnje podjele od kojih svaka može biti posebno zanimanje. Taj se funkcionalizam osniva na jasnom opisu različitih, međusobno povezanih zadataka od kojih se sastoji djelovanje korporacije. 'Opis posla’ je (izvještaj o zadatku neovisno o pojedincu koji obavlja taj posao. Pojedinci postaju 'osoblje' ili 'radna snaga' u odnosu prema takvim opisima poslova . . . 222

Naposljetku, postoji i korporacijska funkcija društvene koordinacije. Složenost društvene podjele rada koju je ka­ pitalizam razvio u proteklih stotinu godina i koncentrirano urbano društvo koje goleme mase nastoji održati u ravno­ teži zahtijevaju visoku razinu društvene koordinacije kakva prije nije bila potrebna. Budući da se kapitalističko društvo odupire razvoju cjelokupnoga planskog mehanizma koji bi osigurao tu društvenu koordinaciju, i zapravo nema načina, načina da ga razvije, velik dio te društvene funkcije postaje unutrašnja stvar korporacije. Takvo stanje nema nikakve pravne osnove ili administrativne koncepcije, na kojima bi se osnivalo, već naprosto proistječe iz veličine i moći kor­ poracija, čije unutrašnje planiranje, zapravo, postaje grubi nadomjestak nužnoga društvenog planiranja. Tako su kor­ poracije, osim savezne vlade, najveće jedinice u Sjedinjenim Državama za upravljanje i zapošljavanje. Pet stotina naj­ većih industrijskih korporacija zapošljava gotovo petnaest milijuna ljudi ili tri četvrtine ljudi zaposlenih u svim indu­ strijskim poduzećima. Unutrašnje planiranje takvih korpo­ racija zapravo postaje društveno planiranje, iako Se, kao što objašnjava Alfred P. Sloan, temelji na »neto-dobiti« na »ulo­ ženi kapital«, koji on naziva »pravom mjerom efikasnosti« Brzi porast broja administrativnog osoblja u korporacijama tako odražava hitnu potrebu za društvenom koordinacijom, općenit nedostatak takve koordinacije i djelomično zatva­ ranje jaza djelovanjem korporacija na kapitalističkoj osnovi i zbog potpuno kapitalističkih pobuda. Širenje državnih funkcija društvene koordinacije u proteklim desetljećima još je jedan izraz te hitne potrebe, i zapravo je činjenica da su takve djelatnosti države jasno vidljive, u usporedbi s djelovanjem korporacija, stvorila dojam da društvenu kon­ trolu obavlja prije svega država. Međutim, dokle god se odluke o ulaganju donose u korporacijama, središte dru­ štvene kontrole i koordinacije mora se tražiti u njima, a država ispunjava uske prostore koji nisu obuhvaćeni odlu­ kama korporacija. U 20. stoljeću sve više postajemo svjesni toga da je tendencija tog industrijskog funkcionalizma poprimanje obilježja samog proizvodnog procesa. Ne samo što se složeno djelovanje korporacije dijeli na brojne odvojene zadatke koje obavljaju pojedinci, već je prisutna i snažna tendency da se ti zadaci sastoje od jednostavnih, jednoličnih, ponov­ ljivih elemenata koji se barem djelomično mogu .mehanizirati.« [9]

223

Literatura

[1] Karl Marx, Capital, I sv., Moskva (bez godine), str. 586. (U našem prijevodu str. 555. Op.prev.) [2] Sidney Pollard, T he Genesis o f M o d e r n M anagem ent, Cam­ bridge, Mass., 1965, str. 198, 230—231. [3] Alfred D. Chandler, Jr., Strategy and Structure: Chapters in the H is to r y o f the Industrial E nterprise, Cambridge, Mass., 1962, str. 19. [4] Ibidem. Ovdje se, kao i na sljedećim stranicama oslanjam na prvo poglavlje Chandlerove knjige. [5] Lewis Corey, M e a t and M a n : A Study o f M on op oly, U nio­ nism , and F o o d Policy, New York, 1950, str. 38—39. [6] Alfred P. Sloan, Jr., M y Y ea rs W ith General M o to rs, New York, 1965, str. 50. [7] Seymour Melman, The R ise in A d m inistrative O verhead in the M a nufacturing In d u stries o f the U nited States 1899— 1947,

»Oxford Economic Papers« (nova serija), br. 3, 1951, str. 92; navedeno u: George F. Delehanty, N o n p ro d u ctio n W ork ers in U. S. M anufacturing, Amsterdam, 1968, str. 75. [8] Thorstein Veblen, A bsen tee O w n ersh ip and B usiness E n ter­ prise in R ecen t Tim es, New York, 1923, str. 305—306. [9] Donald L. Schon, T ech n ology and Change: The N e w H eracli­ tus, New York, 1967, str. 60—61.

224

Trinaesto poglavlje UNIVERZALNO TRŽIŠTE

Tek u eri monopola kapitalistički način proizvodnje potpuno obuhvaća pojedinca, porodicu i društvene potrebe i, pod­ ređujući ih tržištu, preoblikuje ih kako bi služili potrebama kapitala. Ne može se razumjeti nova struktura zanimanja — a stoga ni suvremena radnička klasa — ako se ne razumije taj razvoj. Kapitalizam je cijelo društvo preobrazio u divovsko tržište, ali taj je proces vrlo slabo istražen, iako je to jedna od osnova za razumijevanje novije društvene po­ vijesti. Industrijski je kapitalizam započeo s ograničenim opse­ gom vrsta robe, koje se obično upotrebljavaju. Na razini domaćinstva to su bili osnovni prehrambeni proizvodi u manje ili više neprerađenom obliku, kao što su žitarice i brašno, riba i meso, mliječni proizvodi, povrće, destilirana i fermentirana alkoholna pića, kruh i keksi te melasa. U ostale uobičajene kućanske potrepštine pripadali su duhan, ugljen, svijeće, ulje za svjetiljke i sapun, loj i vosak, papir i razne vrste tiskanog materijala. Proizvodnja odjeće bila je tek u začetku, a tržište tekstilne robe, uključujući pletenu robu, kao i čizme i cipele, bilo je početkom 19. stoljeća već prilično razvijeno. Među predmete koji su se upotrebljavali u domaćinstvu pripadali su i drveni proizvodi iz pilana i stolarskih radionica, željezni predmeti, opeke, kamen, glina, proizvodi od stakla, pokućstvo i ostale stvari za opremanje stana, porculan i kuhinjske potrepštine, muzički instru­ menti, posuđe od kositra i srebra, pribor za jelo, satovi, apotekarske kemikalije i lijekovi. Osim spomenutih, postojale su i vrste robe potrebne kao sirovina za proizvodnju takvih predmeta: željezna ruda i ostale rude, metali, neprerađeno drvo, katran, smola, terpentin, potaša, krzna, konoplja, proizvodi kamenoloma) itd. Prijevoz je zahtijevao proizvodnju dvokolica, teretnih kola, kočija i kola, brodova i čamaca, bačava. A industrijske gra15 Rad 1 monopollstlčkl kapital

225

ne koje su proizvodile oruđe i alate, kao što su srpovi, plu­ govi, sjekire i čekići, upravo su bile počele proizvoditi strojeve, na primjer, crpke, parne strojeve, opremu za pre­ denje i tkanje te prve alatne strojeve. U tom početnom stadiju industrijskog kapitalizma obi­ telj je imala središnje mjesto u proizvodnim procesima društva. Iako se kapitalizam pripremao za rušenje tog nje­ zina položaja, on još nije bio prodro u svakodnevni život obitelji i društvene zajednice. Takvo stanje bilo je toliko izraženo da je jedan istraživač povijesti industrije u Sjedi­ njenim Državama opisao to razdoblje kao »stadij obitelji u kojemu je prevladavala proizvodnja u domaćinstvu. Prak­ tično su sve potrebe obitelji zadovoljavali njezini članovi. Proizvođač i potrošač bili su gotovo istovjetni. Obitelj je bila ekonomska jedinica i na njoj se osnivao cjelokupni sistem proizvodnje. Prije 1810. godine taj je stadij bio pri­ sutan u mnogim dijelovima zemlje, a poslije je postao više ili manje lokalno obilježje. [1] Dok je većina stanovništva živjela u selima ili u malim gradovima proizvodnja robe suočavala se sa zaprekom koja je ograničavala njezino širenje. Na poljoprivrednim dobrima u Sjedinjenim Državama, na primjer, velik se dio građevin­ skih radova (osim, po pravilu, osnovne armature), obavljao bez oslanjanja na tržište, a isto je vrijedilo i za uređenje kućanstva. Proizvodnja hrane, uključujući uzgoj poljopri­ vrednih kultura i stoke te njihovu preradu za prehranu, bila je, dakako, svakodnevna djelatnost obitelji koja se bavila poljoprivredom, a to se uvelike odnosilo i na proiz­ vodnju odjeće. Ratar, njegova žena i njihova djeca dijelili su međusobno sve zadatke, kao što su pravljenje metli, madraca i sapuna, drvodjelske i sitne kovačke radove, štavljenje kože, pravljenje piva i dfestiliranje alkohola, izrada orme, pravlje­ nje maslaca i sira, prešanje i kuhanje sirka u šećerni sirup, sječa stabala i rezanje stupaca za ograde, pečenje kruha, konzerviranje hrane, a ponekad čak i predenje i tkanje. Mnoge od tih poljoprivrednih djelatnosti obavljale su se kao dio prirodnog načina života obitelji čak i nakon početaka urbanizacije i prijelaza radne snage s polja u tvornicu ili na druge gradske poslove. Navodimo opis života radnika početkom ovog stoljeća u kojemu se vidi opseg preobražaja u proteklih sedamdeset ili osamdeset godina: »G ra d s k i su stanovnici — osim u gusto naseljen im d ijelo ­ vim a velikih g ra d o v a u k o jim a je živio sam o m ali dio ukup-

226

nog gradsk og stanovništva — često sam i proizvodili dio hrane. O sobito su u p o d ru č jim a g d je im a ru dn ik a u g ljen a i čeličana zem ljišta oko gradskih i p rigrad sk ih kuća p on ek ad izgledala kao seoska gospodarstva. M n oge su o bitelji uzgajale piliće ili kuni­ će, ponekad svinje ili koze, p a čak i jed n u ili d vije krave, a u vrtovim a su sadile voće i povrće. U stu d iji iz 1890. o d vije i pol tisuće o bitelji k oje su živjele u glavnim p o d ru č jim a za p ro ­ izvodnju ugljena, željeza i čelika navodi se d a je otprilike p o ­ lovica tih obitelji im ala stoku, p e ra d i p ovrtn jak e, ili sve troje. Gotovo 30 %> n jih nisu k upovali nikakvo d ru go p ovrće osim krum pira. O pisu ju ći 1904. godine p o d ru č je u Pennsylvaniji gdje im a antracita Peter R o b erts kaže kako je »zan im ljivo proći kroz doline Schuylkill i T rem on t i vidjeti b ro jn e sitne posjede k oje o b ra đ u ju ru d a ri k om pan ije Philadelphia, R eading Coal i Iro n Com pany. U toku štra jk a 1902. godine stotine ru ­ darskih obitelji ne b i bile m ogle nastaviti b o rb u d a nisu im ale malene p o sjede i velike vrtove k oje su o b rađivale.« Iak o su sam o nekoliko k ilom etara ud aljen a o d središta najvećega gra d a u zem lji, p o d ru č ja Queens County i B ro o k ly n b ila su 1890. godine polu p oljop rivred n a, i m noge su obitelji ovisile o sitnoj p o ljo p riv re d i koliko i o rad u m ušk araca iz obitelji u in du striji ili trgovini. S jevern o od d an ašn jega n a j­ užeg središta M anhattan je više izgledao kao p a šn ja k nego kao g rad p a su se često viđale svinje i koze uzduž E ast R ivera p rem a ju g u sve d o 42. ulice. U vrijem e k ad su m uškarci radili deset ili dvanaest sati n a dan, šest dana tjedno, velik dio b rige 0 stoci i vrtovim a n a grad sk o m p o d ru č ju neizbježno je p adao na leđa žena — bez o b zira na činjenicu d a su to b ili njihovi zadaci i po tradiciji. V ećina kupljene hrane d olazila je u grad sk o dom aćinstvo u prirodn om obliku, neprerađena, nekonzervirana, nepakovana. Većina žena svake se godine laćala m ukotrpn og sp rem an ja zi­ mnice a kruh se pretežno pekao u obiteljsk oj kuhinji. O d sedam tisuća radničkih obitelji, k oje je 1889. i 1892. proučio B iro rad a S jedinjenih D ržava, m an je od polovice kupovalo je kruh, a gotovo sve su kupovale golem e količine brašna, svaka obitelj godišnje je k u povala više od pet stotina kilogram a, č a k i m eđu obiteljim a kvalificiranih obrtnika, k o ji su zarađi­ vali više od većine ostalih radnika, četvrtina nije kupovala kruh, a prosječno je svaka obitelj trošila oko kilogram brašn a na dan. N ijed n o ugledno dom aćinstvo nije 1890. godine bilo bez stroja za šivenje, jed n og od prvih predm eta k o ji su se otpla­ ćivali u ratam a. V ećina m uške odjeće se kupovala, ali odjeća za žene i djecu većinom se i dalje šila kod kuće. O sim toga, p orubljivale su se zavjese i plahte, pleli i k rpali puloveri, kape 1 čarape. O d svake se buduće m ajk e očekivalo da isplete i sašije svu odjeću za prvo dijete i da je zatim prem a potrebi dopunjava.« [2]

Prije sadašnjeg stadija kapitalizma prerada hrane bila je djelatnost ne samo seoske obitelji, nego i svakog doma­ ćinstva. Uloga industrijskog kapitala u tom je smislu bila 15*

227

vrlo malena, osim u prijevozu. Ali u proteklih stotinu godina industrijski kapital prodro je na polja i u domaćinstva, te prisvojio sve njihove prerađivačke funkcije i tako hranu pretvorio u robu u poluprerađenom ili čak posve prerađe­ nom obliku. Na primjer, 1879. godine gotovo se sav maslac proizvodio na farmama, do 1899. proizvodilo se manje od tri četvrtine, a 1939. samo se petina maslaca proizvodila na farmama. Klaonički poslovi nestali su sa sela prije i još brže. Količina brašna koju su upotrebljavale velike pekare naglo se povećala sa sedmine 1899. na više od dvije petine do 1939. godine. U istom se razdoblju proizvodnja konzer­ viranog povrća po stanovniku povećala pet puta, a konzer­ viranog voća dvanaest puta. [3] Kao i za hranu, isto vrijedi i za odjeću, stambenu izgradnju i sve vrste kućanskih predmeta — opseg robne proizvodnje brzo se povećavao. To ovladavanje radnim procesima koji su se prethodno obavljali u poljoprivrednim obiteljima ili domaćinstvima prirodno je dalo novu energiju kapitalu povećavši opseg njegova djelovanja i broj »radne snage« izložene njegovu izrabljivanju. Radnici za te grane procesne i prerađivačke industrije dolazili su s dotadašnjih mjesta odvijanja tih radnih procesa — s farmi i iz domaćinstava. Među njima je bilo mnogo žena koje su se postepeno sve više od domaćica pretvarale u radnice. A s industrijalizacijom poljoprivrednih i kućanskih djelatnosti došlo je do podvrgavanja tih novih radnika svim uvjetima kapitalističkog oblika proizvodnje, a najhitniji od tih uvjeta bio je to što su oni sada plaćali danak kapitalu i služili njegovu uvećavanju. Način na koji je proveden taj prijelaz uključuje mnoštvo međusobno povezanih činilaca, od kojih se nijedan ne može pdvojiti od ostalih. Prije svega, sve veća urbanizacija one­ mogućuje stari način života. Gradski okovi zatvaraju se oko radnika i oko ratara, koji je otjeran sa zemlje, te ih suoča­ vaju s okolnostima koje onemogućavaju oblike vlastite op­ skrbe domaćinstva. Istodobno, prihod od rada u industriji omogućuje kupovanje sredstava za život i time je, osim u vrijem e nezaposlenosti, nužnost koja je nametala spome­ nute djelatnosti u domaćinstvu znatno smanjena. Često rad u domaćinstvu postaje neekonomičan u usporedbi s najam­ nim radom, zbog pojeftinjenja industrijske robe, a to, za­ jedno sa svim drugim pritiscima na radničku obitelj, potiče izlazak žene iz doma i njezino zapošljavanje u industriji. Ali tome pridonose i brojni drugi činioci: pritisak društvenih 228

običaja, osobito na svaku novu generaciju, putem načina života, mode, reklamiranja i obrazovnog procesa (a svi oni čine izraz »domaći« pogrdnim, a »tvornički« pohvalnim), zatim srozavanje umijeća (zajedno s nestajanjem materi­ jala) i, naposljetku, jaka želja svakog člana obitelji da ima vlastiti dohodak, što je jedan od najsnažnijih osjećaja koji je u čovjeka usadio preobražaj društva u divovsko tržište rada i robe, jer status se više ne osniva na sposobnosti pravljenja mnogih stvari, već naprosto na sposobnosti ku­ povanja tih stvari. Međutim, industrijska proizvodnja hrane i ostalih os­ novnih kućanskih potrepština samo je prvi korak u procesu koji najzad uzrokuje ovisnost cijeloga društvenog života i, štoviše, čovječanstva o tržištu. Gradsko stanovništvo, koje jaz između grada i sela više ili manje posve odvaja od prirodne okoline, postaje, radi zadovoljavanja svojih potre­ ba, potpuno ovisno o društvenim umijećima. Ali društvena se umijeća uništavaju u svim oblicima osim u onima koji se mogu iznijeti na tržište. Tako se stanovništvo više ne osla­ nja na društvenu organizaciju, u obliku obitelji, prijatelja, susjeda, zajednice, starijih članova, djece, nego mora uz nekoliko izuzetaka, odlaziti na tržište i samo na tržište — ne samo radi hrane, odjeće i krova nad glavom, već i radi rekreacije, zabave, sigurnosti, brige o djeci, starima, boles­ nima, invalidima. S vremenom se preko tržišta ne ostvaruju samo materijalne potrebe i potrebe za uslužnim djelatnosti­ ma, već i emocionalni vidovi života. Zato se događa da je cijelo stanovništvo zbijeno u grad­ skim područjima, a istodobno se društveni život sve više raspršuje. U svom najosnovnijem aspektu ta pojava, često uočavana, može se objasniti samo razvojem tržišnih odnosa koji su zamijenili odnose pojedinaca i zajednice. Društvena struktura koja se temelji na tržištu takva je da se odnosi između pojedinaca i društvenih grupa ne odvijaju izravno, kao susreti ljudi spremnih na suradnju, već preko tržišta, kao odnosi kupovine i prodaje. Prema tome, što društveni život postaje gušća i čvršća mreža međusobno povezanih djelatnosti u kojoj su ljudi međusobno posve ovisni, to se pojedinci sve više raspršuju, a njihovi ih međusobni kontakti sve više odvajaju, umjesto da ih zbližuju. Zbog sličnih razloga, to vrijedi i za obiteljski život. Osim svoje biološke funkcije, obitelj je bila ključna institucija društvenog života, proizvodnje i potrošnje. Od ta tri aspekta kapitalizam 229

ostavlja samo posljednji, i to u oslabljenom obliku, jer se čak i kao potrošačka jedinica obitelj obično raspada na sastavne dijelove koji odvojeno sudjeluju u potrošnji. Pre­ staje funkcija obitelji kao zadruge čiji je cilj zajednička proizvodnja određenog načina života, a time postepeno slabe i ostale njezine funkcije. Taj je proces samo jedna strana složenije jednadžbe. Kako društveni i obiteljski život zajednice slabi, nastaju nove grane proizvodnje koje ispunjavaju tu prazninu. A kako nove usluge i nove vrste robe nadomještaju ljudske odnose tržišnim odnosima, društveni i obiteljski život još više slabi. To je proces koji, s jedne strane, obuhvaća eko­ nomske i društvene promjene, a s druge duboke promjene u psihološkim i emocionalnim odnosima. Kretanje kapitalističkog društva u tom smjeru vezano je, na ekonomskoj strani, uz sklonost kapitalista za stvaranjem novih proizvoda, usluga i grana industrije. Višak, proizveden prije svega u proizvodnim granama industrije, u obliku koncentracije bogatstva prati, s druge strane, razmjerno smanjenje potražnje radnika u tim istim industrijama, jer se one mehaniziraju. Obilni tokovi kapitala susreću »oslo­ bođenu)) radnu snagu na tržištu posredstvom novih proiz­ voda i industrijskih grana. Posljedica je toga pretvaranje svakog proizvoda ljudskog rada u robu, tako da se proiz­ vodni rad odvija isključivo u svom kapitalističkom obliku. Tako nastaju nove vrste robe koje odgovaraju uvjetima života gradskog stanovnika i ulaze u opticaj u oblicima što ih određuje kapitalistička organizacija društva. Tako obilje tiskanog materijala postaje sredstvo korporacijske trgovine, kao i znanstvena čuda 20. stoljeća poput radija i televizije. Automobil se razvija kao oblik prijevoza koji donosi golem profit i naposljetku, u interesu profita, uništava praktičnije oblike prijevoza. Kao i tvornička mašinerija, tako i društve­ na mašinerija postaje ruglo umjesto pogodnosti i nadomje­ stak umjesto dopune sposobnosti. U društvu u kojemu se radna snaga kupuje i prodaje radno vrijem e se oštro i antagonistički dijeli od slobodnog vremena, pa radnik izuzetno cijeni svoje »slobodno« vrijeme, a vrijem e provedeno na poslu smatra izgubljenim ili ne­ korisno utrošenim. Rad prestaje biti prirodna funkcija, i postaje prinudna djelatnost, i otpor prema njemu izražava se, s jedne strane, u želji za skraćenjem radnih sati, a s druge u popularnosti kućanskih aparata što ušteđuje ljudski 230

rad, koje tržište užurbano nudi. Ali odumiranje zajednice i naglo odvajanje od prirodne okoline ostavljaju prazninu u »slobodno« vrijeme. Tako ispunjavanje vremena izvan rad­ nog mjesta također postaje ovisno o tržištu, što uvelike utječe na razvoj onih pasivnih oblika razonode, zabave i javnih predstava koje odgovaraju ograničenim gradskim prilikama i nude nadomjestak za sam život. Budući da postaju način ispunjavanja cjelokupnoga »slobodnog« vre­ mena, korporacijske institucije proizvode ih u izobilju jer je svaki način zabave i »sporta« pretvoren u proizvodni proces za uvećavanje kapitala.* Zbog brojnosti, ti oblici razonode nužno naginju osrednjosti i vulgarnosti, što kvari ukus javnosti, a to je rezultat koji garantira činjenica da masovno tržište uvijek traži najniži zajednički nazivnik zbog težnje za maksimalnim profitom. Kapital je toliko poduze­ tan da čak i kad dio stanovništva pokuša pronaći put do prirode, sporta ili umjetnosti — osobnom aktivnošću i amaterskim ili nekonvencionalnim inovacijama — te aktiv­ nosti brzo postaju dio tržišta. Slabljenje utjecaja obitelji, te obiteljskih, društvenih i susjedskih osjećaja, kao i veza unutar zajednice na kojima se prethodno temeljilo odvijanje brojnih društvenih funk­ cija, ostavlja prazninu. Kako se članovi obitelji, koji danas sve češće rade izvan kuće, mogu sve manje brinuti jedan o drugome, kad je to potrebno, a veze sa susjedima, zajed­ nicom i prijateljima sada imaju novu, užu definiciju, kako bi se isključile tegobne dužnosti, briga ljudi o drugim lju­ dima sve se više institucionalizira. U isto se vrijeme povećava ljudski detritus gradske civilizacije, i to ne samo zbog sve većeg broja starijih ljudi čiji se životni vijek produljuje zbog napretka medicine. Njega je sada potrebna i djeci — ne * Izvještaj iz Los Angelesa, objavljen u N e w Y o rk Tim esu 20. veljače 1973, govori o natjecanju u razbijanju automobila u kojemu je sudjelo­ valo gotovo 24.000 osoba: »Oko središnjeg prostora s uništenim automo­ bilima, i to Cadillac eldorado — na kojemu je bio crveni natpis 'Gle­ dajte Pamelli Jonesa kako razbija ovaj automobil’ — Rolls Royceov silver shadow, lincoln continental mark IV i neki drugi najnoviji modeli vrijedni oko 50.000 dolara sudarali su se jučer i pretvarali u staro zeljezo. To natjecanje, nazvano »najbogatije svjetsko natjecanje u raz­ bijanju«, završilo je žestokim sudarom trošnog forda LTD i mercuryjeva karavana . ..« »To je pomalo nalik na posljednje dane Rimskog Carstva«, rekao je George Daines dok je kupovao karte (osam dolara za odrasle, a četiri za djecu) za sebe i svog sina. »želio sam biti ovdje da promatram posljednje dane američkog carstva.«

231

samo onoj sa smetnjama u razvoju, već i »normalnoj« djeci čiji je jedini nedostatak njihova mladost. Nastaju čitavi novi slojevi bespomoćnih i ovisnih ljudi, a stari slojevi se naglo povećavaju: »mentalno bolesni« ili »nesposobni«, »krimi­ nalci«, osiromašeni slojevi na dnu društva — svi su oni ruševine što nastaju pod pritiskom kapitalističke urbaniza­ cije, radnih uvjeta u kapitalističkom društvu ili nezaposle­ nosti. Osim toga, pritisak gradskog života postaje sve jači i sve je teže brinuti se o onima kojima je briga potrebna u uvjetima gradske džungle. Budući da atomizirana zajed­ nica ne može osigurati nikakvu brigu, a obitelj ne može podnositi sva takva opterećenja ako želi »preživjeti« u dru­ štvu, kojim vlada tržište, briga svim tim slojevima postaje institucionalizirana, često u najbarbarskijim i najopresivnijim oblicima. Kad se na taj način promatra golem porast institucija, od škola i bolnica, s jedne, do zatvora i duševnih bolnica, s druge strane, on ne znači samo napredak medicine, obrazovanja ili sprečavanja kriminala, već i uklanjanje s tržišta svih onih članova društva koji nisu »ekonomski aktivni« i »funkcionalni«, uglavnom na trošak društva i uz velik profit proizvodnih i uslužnih korporacija koje pone­ kad posjeduju, a uvijek opskrbljuju te institucije. Sirenje takvih institucija zahtijeva vrlo brojnu radnu snagu u »uslužnim« djelatnostima, koja se još više povećava zbog reorganizacije gostoljubivosti na tržišnoj osnovi, u obliku motela, hotela, restorana, itd. Ne samo porast takvih institucija, već i golemih prostora za trgovinu na veliko i malo, ureda i stambenih zgrada, dovodi do stvaranja mno­ gobrojnog specijaliziranog osoblja koje se bavi samo čišće­ njem. I ovdje velik dio te radne snage čine žene koje, u skladu s pravilima podjele rada, obavljaju jednu od funk­ cija što su je prije obavljale kod kuće, ali danas u službi kapitala koji izvlači profit iz svakog njihova radnog dana. U razdoblju monopolističkog kapitalizma prvi korak u stvaranju univerzalnog tržišta jest pretvaranje proizvodnje svih dobara u oblik robe, drugi je korak pretvaranje sve većeg broja usluga u robu, a treći korak je »ciklus proiz­ voda« u sklopu kojega se pronalaze novi proizvodi i usluge od kojih neki postaju prijeko potrebni kako se mijenjaju uvjeti suvremenog života i uništavaju alternative. Na taj se način pripadnik kapitalističkog društva zapliće u mrežu koju čine dobra i usluge u obliku robe, a iz koje se teško može izvući, osim djelomičnim ili potpunim povlačenjem iz dru­ 232

štvenog života kakav postoji danas. To je, s druge strane, pojačano razvojem događaja analognim zbivanjima u radu radnika — gubitkom sposobnosti. Naposljetku se stanov­ ništvo, htjelo ili ne htjelo, nađe u položaju u kojemu može učiniti vrlo malo, ili ne može učiniti ništa, tako lako kao što se može dati unajmiti na tržištu za jednu od brojnih novih grana društvenog rada. I dok to sa stajališta potrošnje znači potpunu ovisnost o tržištu, sa stajališta rada to znači da se sav rad odvija pod okriljem kapitala te da je osuđen da stvara profit kojim se kapital još više širi. Univerzalno tržište se naveliko hvali kao »uslužna priv­ reda« koja nudi izobilje i slavi zbog svojih »pogodnosti«, »kulturnih mogućnosti«, »suvremenih mogućnosti njege invalida«, itd. Ne treba naglašavati kako loše djeluje ta gradska civilizacija i koliko bijede ima u njoj. Za ciljeve naše rasprave uglavnom je zanimljiva druga strana univer­ zalnog tržišta — vidovi dehumanizacije i prisiljavan je veli­ kog dijela stanovništva na degradirani rad. Kao što u tvor­ nicama krivica nije u strojevima, već u uvjetima u kojima se iskorištavaju strojevi, u kapitalističkom obliku proizvodnje, tako u ovom slučaju nije kriva nužna ponuda društvenih usluga, nego utjecaj svemoćnog tržišta koje, pod utjecajem kapitala i njegova ulaganja radi profita, postaje kaotično i duboko suprotno svim osjećajima zajedništva. Tako upravo društvene usluge, koji bi morale unapređivati društveni ži­ vot i solidarnost, imaju suprotni učinak. Kako napredak u suvremenom domaćinstvu i uslužnim djelatnostima olakša­ va kućanske poslove, obiteljski život postaje sve isprazniji. Kako se uklanjaju sve teškoće osobnih odnosa, tako nestaju i sve njihove privlačnosti. Stvaranjem složenoga društvenog života uništavaju se i posljednji tragovi njegova zajedništva, umjesto kojih u prvi plan izbija novac. Većina poslova koji nastaju u tom »uslužnom sektoru« svojstveno je da su, po prirodi svojih radnih procesa, manje podložni tehnološkim promjenama nego procesi većine pro­ izvodnih grana industrije. Dok se tako rad smanjuje ili stagnira u proizvodnom sektoru, u uslužnim djelatnostima se gomila i suočava s obnovom tradicionalnih oblika predmonopolističke konkurencije među brojnim poduzećima koja cvjetaju u područjima gdje je potreban manji početni kapital. Te grane industrije, koje uglavnom nisu uključene u sindikate i zapošljavaju osiromašenu radnu snagu s dna radničke klase, stvaraju nove, slabo plaćene slojeve radničke 233

klase koja se u tim sektorima još više izrabljuje i ugnjetava nego u mehaniziranim područjima proizvodnje. To je područje rada, zajedno s činovničkim zanimanjima, u kojem se zapošljava velik broj žena domaćica. Prema ekonomskim statističkim pravilima, odlazak velikog broja radnika iz domaćinstava na rad u tvornice, urede, bolnice, tvornice za konzerviranje hrane, praonice, trgovine odjeće, trgovine na malo, restorane, itd., znači golemo povećanje bruto-nacionalnog proizvoda. Dobra i usluge koje u doma­ ćinstvu proizvodi neplaćena radna snaga uopće se ne raču­ naju, ali kad ta ista dobra i usluge proizvodi plaćena radna snaga izvan domaćinstva, onda se računaju. Takvo je raču­ nanje shvatljivo s kapitalističkog stajališta, a ono je jedino i priznato u službenim ekonomskim proračunima. Rad do­ maćice, iako ima isti materijalni ili uslužni učinak kao i rad sobarice, radnika u restoranu, čistača, vratara ili radnika u praonici, izvan je domašaja kapitala, ali kad domaćica pri­ hvati jedan od tih poslova izvan domaćinstva, ona postaje proizvodni radnik. Njezin rad sada obogaćuje kapital i stoga zaslužuje mjesto u nacionalnom proizvodu. To je logika univerzalnog tržišta. Njezin utjecaj na oblike zapošljavanja i sastav radničke klase kasnije ćemo opsežnije razmotriti.

L ite ra tu ra [1] R o lla M ilto n T ry o n , Household Manufactures in the United States: 1640—1860, Chicago, 1917, str. 243— 244. [2] R o b e rt W . S m u ts, Women and Work in Amerika, 1959; džep­ n o izd an je, N e w Y o r k , 1971, str. 11— 13. 13] G e o rg e J. Stigler, Trends in Output and Employment, N e w Y o rk , 1947, str. 14, 24.

234

Četrnaesto poglavlje ULOGA DRŽAVE

Upotreba državne moći za poticanje razvoja kapitalizma nije nova pojava svojstvena monopolističkom stadiju u pro­ teklih stotinu godina. Vlade kapitalističkih zemalja imale su tu ulogu od početka kapitalizma. U najosnovnijem smislu, država je jamac uvjeta, društvenih odnosa kapitalizma i zaštitnik sve neravnopravnije raspodjele vlasništva koju taj sistem stvara. Ali u drugom smislu, vlade se posvuda služe državnom moći kako bi obogatile kapitalističku klasu, a gru­ pe ili pojedinci kako bi se sami obogatili. Državna moć nad oporezivanjem, reguliranjem vanjske trgovine, javnim zem­ ljištem, trgovinom i prijevozom, održavanjem oružanih snaga i funkcijama javne administracije služila je kao sredstvo usmjeravanja bogatstva u ruke posebnih grupa, i na zakonit i na nezakonit način. Međutim, u monopolističkom se kapitalizmu ta uloga veoma povećava i poprima složeniji i profinjeniji oblik. U nekim je zemljama, osobito u Njemačkoj i Japanu, monopolistički kapitalizam dao državi novu moć, koja je zauzvrat poticala njegovo stvaranje. Tako se u tim zemljama suvre­ mena uloga države pojavila na samom početku monopolističke epohe. U drugim zemljama, prije svega u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, kapitalistička klasa je državi dodijelila ograničeniju sferu djelovanja i zbog toga je, kao i zbog drugih razloga, porast društvenih i ekonomskih in­ tervencija države neko vrijeme izgledao kao pokret za re­ formu, pa se činilo kao da se razvija u borbu protiv kapitala, iako se to pokazalo prividnim. U svakom slučaju, naposljet­ ku je sazrijevanje raznih tendencija monopolističkog kapi­ talizma u svim područjima stvorilo situaciju u kojoj se nije moglo izbjeći širenje neposrednog djelovanja države u priv­ redi. To se jasno može vidjeti ako razmotrimo neke razloge takvog razvoja događaja slijedeći ove četiri točke: 235

1. Monopolistički kapitalizam obično stvara veći eko­ nomski višak nego što ga može apsorbirati. Kao rezultat toga, on postaje sve osjetljiviji na poremećaje u svom ukup­ nom djelovanju, u obliku stagnacija i/ili teških kriza koje su u znaku nezaposlenosti i smanjenja proizvodnje.* Zbog nedostatka »djelotvorne potražnje« naposljetku su tvorci politike u kapitalističkim društvima prihvatili mogućnost da država svojim ulaganjima ispuni tu prazninu u omjeru u kojem su ta sredstva povećana — s tim da je porast dr­ žavnih ulaganja samo proporcionalan ako se porezi povećaju za sličnu svotu, ili veći ako ulaganja nadmaše porezne pri­ hode. [1] Ali ta politika, koju su u različitim oblicima pri­ hvatile sve kapitalističke zemlje, nije postala općenito pri­ hvaćena doktrina sve do pedesetak godina nakon početaka monopolističkog kapitalizma, a i onda smo zbog dugotrajne krize tridesetih godina, krize za koju se nije moglo pronaći spontano rješenje a bila je ugrozila opstanak kapitalizma u svjetskim razmjerima. 2. Internacionalizacija kapitala — u odnosu prema trži­ štu, materijalu i ulaganjima — brzo je stvorila situaciju u kojoj je ekonomska konkurencija izazvala vojne sukobe među kapitalističkim zemljama. Istodobno je val revolucio­ narnih pokreta u zemljama u kojima je vladao strani kapital izazvao u svim kapitalističkim zemljama interes za stvaranje svjetske strukture imperijalizma. U takvoj je situaciji, zbog stalnih vojnih potreba izazvanih kriznom situacijom tradi­ cionalna koncepcija mirnodopskoga vojnog aparata i mobi­ lizacije u slučaju potrebe naposljetku ustupila mjesto neprestanoj ratnoj mobilizaciji kao redovnom stanju. To se ispreplelo s potrebom za jamstvom državne »djelotvorne potražnje« i osiguralo oblik apsorbiranja ekonomskog viška koji je bio prihvatljiv kapitalističkoj klasi.** Kao i ostale aspekte monopolističkog kapitalizma, i taj je aspekt prva razvila Njemačka (u vrijem e nacizma tridesetih godina), a Sjedinjene Države masovno ga provode nakon drugoga svjetskog rata. * Ta je tema izvan domašaja knjige, čitaocu preporučujem izvrsno izlaganje u djelu Barana i Sweezyja Monopolistički kapital. Iako se djelo bavi stvaranjem i apsorbiranjem tog viška, treba osobito obra­ titi pažnju na treće i osmo poglavlje. ** časopis Business Week jednom je to ovako objasnio: »Postoji golema društvena i ekonomska razlika između državnog financiranja socijalnog staranja i državnog financiranja vo jsk e. . . Vojni izdaci

236

3. Siromaštvo i nesigurnost postali su u kapitalističkim zemljama više ili manje stalna obilježja društvenog života i nadmašili su mogućnosti privatnih dobrotvora. Budući da su ti i drugi izvori nezadovoljstva koncentrirani u velikim gradovima, oni počinju, ako se dulje vrijeme situacija ne po­ boljša, ugrožavati sam opstanak društvene strukture, pa dr­ žava mora intervenirati kako bi osigurala opstanak i ublažila nesigurnost. Značajno je da sporovi unutar kapitalističke klase u vezi s tim pitanjem, kao i neslaganja zbog razmjera i opsega socijalnih mjera koje treba poduzeti te pokrovitelj­ stva nad njima, stvaraju arenu za političko agitiranje, što zahvaća i radničko stanovništvo te pruža nadomjestak za revolucionarne pokrete koji bi se ubrzo razvili da vlada slijedi tradicionalniji put ekonomskog liberalizma. 4. Budući da se s brzom urbanizacijom i ubrzavanjem tempa ekonomskog i društvenog života povećava potreba za drugim uslugama koje osigurava država, njihov se broj povećava i one postaju raznovrsnije. Među tim uslugama najvažnije je obrazovanje koje je u doba monopolističkog kapitalizma preuzelo mnogo veću ulogu. Obrazovne usluge u vezi sa strukovnim potrebama kapitalističkog društva raz­ motrit ćemo u kasnijem dijelu knjige, a na ovome mjestu valja spomenuti još jednu važnu funkciju obrazovne struk­ ture: kako je nestao seoski način života i jednostavni život malih gradova, a s tim i takav način odgoja djece, odgovor­ nost za njegu i socijaliziranje djece sve se više institucio­ nalizira. Da bi mogla »funkcionirati« u suvremenoj gradskoj sredini — i kao radnici i kao potrošači — djeci se za to pružaju minimalni uvjeti u okviru institucija, a ne u sklopu obitelji ili zajednica. Osim toga, dijete više ne mora učiti kako će se prilagoditi sporom slijedu sezonskih radova u prirodnoj okolini, već kako će se prilagoditi ubrzanoj i za­ mršenoj društvenoj mašineriji koja ne odgovara čovječan­ stvu općenito, a kamoli pojedincu, i koja određuje brzinu proizvodnje, potrošnje, života i zabave. Kakav god bio for­ malni obrazovni sadržaj školskog programa, nije toliko važ­ zapravo ne mijenjaju strukturu privrede jer se sve to obavlja redo­ vitim putem. Sto se tiče poslovnog čovjeka, vladine narudžbe za muni­ ciju iste su kao i narudžbe privatnog kupca.« S druge strane, »izdaci za javne radove i socijalno staranje stvaraju vlastite putove. Tako se osnivaju nove institucije, preraspodjeljuju se prihodi, potražnja prelazi iz jedne privredne grane u drugu granu, mijenja se cijela struktura privrede .. . « [2]

237

no što dijete nauči, već čega ono postaje svjesno. U školi dijete uči oba/vlja/ti ono što će kasnije morati raditi kao odrastao čovjek; ono se prilagođuje rutinama, načinu na koji se očekuje da od brze društvene mašinerije ugrabi ono što mu treba i što želi.* Školski sistem koji pruža to znanje, kao i druga znanja, samo je jedna od uslužnih djelatnosti koje se nužno šire s industrijalizacijom i urbanizacijom društva, a osobito u kapitalističkom obliku spomenutih preobražaja. Zdravstvo, poštanske usluge i mnoge druge državne funkcije slično se šire zbog potreba zamršene i neuravnotežene društvene strukture koja nema nikakvih drugih sredstava društvene koordinacije ili planiranja osim unutrašnjega koiporacijskog planiranja monopola što čini osnovnu strukturu privrede. I mnoge od tih »uslužnih djelatnosti«, kao što su zatvori, policija i »socijalni rad«, uvelike se šire zbog društvenog života u gradovima ispunjenoga gorčinom i suprotnostima.

Porast državnih izdataka, k oji je bio razmjerno spor u prvih pedeset godina monopolističkog kapitalizma, kasnije postaje izuzetno brz. Tabelarni prikaz k oji su načinili Baran i Sweezy pokazuje to i u obliku ukupnih izdataka i u obliku postotka bruto-nacionalnog proizvoda koji troši vlada Sje­ dinjenih Država. [4] Ne smije se, međutim, pretpostavljati da je utjecaj dr­ žavnih izdataka na strukturu zanimanja proporcionalan tim iznosima. Velik dio državnih ulaganja usmjerava se putem postojeće strukture tržišta, a ne u neposredno zapošlja­ * To je način života koji je malo tko opisao tako dobro kao Veblen: » . . . 'potrošač', kako se obično nazivaju stanovnici tih za­ jednica koje su stvorili strojevi, mora se prilagoditi toj mreži standar­ dizacija koje traži i upotrebljava. . . D a bi djelotvorno iskoristio ono što mu se nudi, dok se okreću kotači rutine, s područja rada i igre, života i razonode, on mora, brzim prilagođavanjem, znati što se događa i kako, u kojem opsegu, po kojoj cijeni, gdje, kada i uz koji naj­ povoljniji učinak mora svoja kretanja prilagoditi, izvježbanom točnošću i hladnim mehaničkim uvidom, fino uspostavljenoj pokretnoj ravnoteži mehaničkih procesa koji se pred njim odvijaju. D a bi živio — da ne kažemo lagodno živio — u nužnim okolnostima te rutine koju su stvorili strojevi on se mora neprestano osposobljavati da bi razumio mehaniku stvari. Puka mehanika prilagođavanja načinu života zahtijeva stupanj uvježbane pronicljivosti i strategije prilagodljivosti u svim obli­ cima kvantitativnih usklađivanja i prilagodbi, osobito u većim grad­ skim središtima gdje je rutina sveobuhvatnija i složenija.« [3]

238

vanje koje omogućuje država. Taj dio poprima oblik na­ rudžbi za vojsku, ugovora za izgradnju auto-putova i raznih građevina, transfera sredstava pojedincima i poduzećima, itd. Tako je 1961. godine, kada su savezna vlada te države i lokalne uprave trošile gotovo 29 % bruto-nacionalnog proiz­ voda, civilno stanovništvo zaposleno na sve tri državne razine činilo 13 °/o ukupne civilne radne snage. Ali čak i taj visoki postotak i dalje raste. Na saveznoj razini taj se dio stanovništva zapošljava uglavnom u civilnim službama koje obuhvaća vojni sektor, dok se na razini pojedinih saveznih država i na lokalnoj razini koncentrira u obrazovanju.

Godina

B ruto-nacionalni p roizvod

U k u p n i državni izdaci

(u m ilija rd a m a d o la ra ) 1903. 1913. 1929. 1939. 1949. 1959. 1961.

23,0 40,0 104,4 91,1 258,1 482,1 518,7

1,7 3,1 10,2 17,5 59,5 131,6 149,3

‘D ržavni izdaci kao postotak bruto-nacionaln og p ro izv o d a 7,4 7,7 9,8 19,2 23,1 27,3 28,8

Literatura 11] Paul A. B a ra n — Pau l M . Sweezy, Monopoly Capital, N e w York, 1966, str. 143— 145. [2] Business W eek, 12. veljače 1949. [3] Thorstein Veblen, The Instinct of Workmanship and the State of the Industrial Arts, N e w Y o rk , 1914, str. 313— 314. [4] B aran — Sweezy, Monopoly Capital, str. 146.

239

Četvrti dio PORAST ODREĐENIH ZANIM ANJA RADNIČKE KLASE

Petnaesto poglavlje

ČINOVNIŠTVO

Promatramo li razvitak onih zanimanja koja se nazivaju »činovničkima« u duljem razdoblju, od industrijske revolu­ cije do danas, ubrzo ćemo posumnjati u tvrdnju da je riječ o trajnom razvitku jednoga jedinoga društvenog sloja. Či­ novnici u poduzećima početkom 19. stoljeća mogu, u cjelini, više izgledati kao preci suvremene uprave nego sadašnjih činovnika. Iako, vjerojatno, neki tadašnji činovnici svojim radom i statusom otprilike odgovaraju sadašnjemu činov­ niku, zbog različitih je razloga ispravni je promatrati činov­ nike sadašnje ere monopolističkog kapitalizma kao gotovo potpuno nov društveni sloj koji je nastao u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i koji se od tada naglo povećao. Vrlo je važno to shvatiti, jer ako se to smetne s uma i ako milijunima sadašnjih činovnika pripišemo funkcije »srednje klase« ili polurukovodećeg sloja, one sitne i odavno nestale činovničke grupe ranog kapitalizma, posljedica toga može biti samo potpuno pogrešno shvaćanje suvremenog društva. Međutim, upravo se to čini u znanstvenim sociološkim kru­ govima i popularnom novinarstvu. Položaj šačice činovnika u prvim industrijskim poduze­ ćima — kojih uglavnom nije bilo više od šest, čak ni u najvećim kompanijama — bio je polurukovođeći u odnosu prema sadašnjoj raspodjeli funkcija. Lockwood u svojoj knjizi o činovništvu u Velikoj Britaniji sredinom 19. stoljeća kaže da su »mnogi činovnici koji se spominju u ranijem razdoblju vjerojatno obavljali dužnosti koje bi se danas opisale kao ’rukovodeće’«. [1] Zapravo, u 18. i početkom 19. stoljeća naziv »činovnik« ili »glavni činovnik« bio je titula upravitelja u nekim granama britanske industrije, na že­ ljeznici i u javnim službama. Nije bila rijetkost da je upra­ vitelj isplaćivao činovnike od vlastite plaće i tako potvrđivao njihov položaj pomoćnih upravitelja ili barem pomoćnika upravitelja, a neki od njih dobivali su rentu nakon zatvara­ le*

243

nja poduzeća ili nasljedstvo poslije smrti vlasnika (Matthew Boulton, prvi graditelj strojeva, uključio je tu stavku u svoju oporuku). Upravitelji i vlasnici poduzeća zapošljavali su svoje rođake na službenička mjesta koja su često vodila do položaja upravitelja ili suvlasnika. [2] Klingender, koji je pisao o vremenu od 1840. do 1860, kaže: »Sve dok zahtjevi bankarstva, trgovine ili industrije nisu prelazili mogućnosti obiteljskih tvrtki ili malih dioničarskih društava, činovnička radna snaga nije se mogla suviše razviti. U početnom stadiju postojao je gotovo feudalni odnos između malobrojnog činovništva koje je radilo u takvim uredima i njihovih poslo­ davaca. Službenik je više bio sluga obitelji nego najamni radnik.« [3] Lewis Corey, koji je pisao o Sjedinjenim Drža­ vama, o tome kaže: »Činovnik je prije 150 godina bio ugledni namještenik, a prije tog vremena bio je još više poštovan. On je morao biti povjerljiva osoba i poslodavac je s njim raspravljao o poslu, oslanjajući se na njegovo mišljenje. On je mogao postati partner i oženiti se poslodavčevom kćeri, što se često i događalo. Činovnik je donekle bio profesionalac i nesumnjivo pripadnik srednje klase.« [4] Iznesena slika činovnika kao pomoćnog upravitelja, pratioca, pouzdanika, upraviteljeva naučnika i budućeg zeta možda je pomalo pretjerana. Bilo je činovnika — prepisivača u advokatskim uredima, k oji su teško radili — čija situacija i izgledi u životu nisu bili mnogo bolji od situacije lučkih radnika. Međutim, u cjelini su činovnici, s obzirom na funk­ ciju, ugled, plaću, uvjete zapošljavanja (činovnički je položaj obično bio doživotno radno m jesto) i izglede, a da se i ne spominje status, pa čak i odijelo koje je činovnik nosio, bili mnogo bliži poslodavcu nego tvorničkim radnicima. To potvrđuje i malen broj osoba u činovničkim zanima­ njima u 19. stoljeću. U popisu iz 1870. u Sjedinjenim Drža­ vama u činovnička zanimanja svrstava se samo 82.000 osoba, odnosno 0,6 %> svih »plaćenih radnika«.* U popisu iz 1851. u Velikoj Britaniji bilo je oko 70.000 do 80.000 činovnika ili * Statističke podatke u vezi sa zanimanjima otprije pola stoljeća treba promatrati s rezervom jer se metode brojenja i klasificiranja, bez obzira na njihovu nedorađenost, često ne mogu usporediti sa sadašnjim metodama. V alja ih više shvatiti kao procjene, a ne kao precizne statističke podatke (čak ni suvremena statistika nije dovoljno precizna, osobito ako uključuje brojenje i klasificiranje slabo plaćenih slojeva). U ovoj raspravi ti podaci služe kao pokazatelji relativnih razmjera i u tom smislu oni zadovoljavaju.

244

0,8 % svih radnika. Do kraja stoljeća udio činovnika u rad­ ničkom stanovništvu povećao se na 4 % u Velikoj Britaniji i 3 % u Sjedinjenim Državama. U proteklim desetljećima počela se rađati činovnička radnička klasa. Prema popisu iz 1961. godine, u Velikoj Britaniji je tada bilo oko tri milijuna činovnika, gotovo 13% zaposlenog stanovništva. U Sjedi­ njenim Državama se 1970. u činovnički razred ubrajalo više od četrnaest milijuna radnika, gotovo 18 % zaposlenih, što brojem odgovara, prema približnoj klasifikaciji strukovne ljestvice, razredu operativaca svih vrsta. Kako bi se izbjeglo brkanje s uobičajenim, ali potpuno besmislenim izrazom »radnik s bijelim ovratnikom«, valja naglasiti da činovnički razred, na koji se odnose spomenute brojke i koji se razmatra u ovom poglavlju, uključuje samo takva zanimanja kao što su knjigovođa (to je, općenito govoreći, najviše zanimanje u toj grupi), tajnik, stenograf, blagajnik, blagajnički pomoćnik, dokumentarist, telefonist, operater na uredskim strojevima, službenik koji kontrolira isplate i radno vrijeme, poštanski službenik, recepcionar, skladištar, daktilograf, itd. Taj razred obuhvaća spomenute činovnike bez obzira na to jesu li zaposleni u privatnim ili državnim uredima, u proizvodnim poduzećima, trgovini, bankama, osiguravajućim zavodima ili drugdje. Stvaranje nove klase radnika, koja ima malo veze s ma­ lobrojnim i povlaštenim činovničkim slojem iz prošlosti, još više naglašavaju dvije osnovne promjene: s obzirom na sastav prema spolu i s obzirom na relativnu plaću. U britanskom popisu iz 1851. godine devetnaest je žena svrstano u rubriku »trgovački službenici«, a procjenjuje se da su ukupno samo 0,1 % činovnika činile žene — drugim riječima, manje od stotinu svih činovnika na Britanskim otocima. U Sjedinjenim Državama je još 1900. u činovnič­ kom razredu od oko 900.000 osoba bilo više od tri četvrtine muškaraca. Prema popisima iz 1961. u Velikoj Britaniji i I960, u Sjedinjenim Državama, udio žena povećao se u ob­ jema zemljama na oko dvije trećine. A samo nakon deset godina u Sjedinjenim Državama su tri četvrtine činovnika bile žene. Samo sedamdeset godina kasnije broj žena činovnika povećao se s oko 200.000, koliko ih je bilo 1900. godine, na više od deset milijuna! Muškarci činovnici, kojih se broj brzo smanjivao, sve su se više ograničavali na zanimanja kao što su poštanski činovnici i poštari, skladištari i poslo­ 245

vođe trgovina te činovnici zaduženi za otpreman je i pri­ hvaćanje robe. [5] Promotrimo li platnu ljestvicu činovničke radne snage u usporedbi s plaćama radne snage u proizvodnji, promjena je isto toliko uočljiva. Prema Lockwoodu, niže plaće britan­ skih činovnika od 1850. do 1880. iznosile su od 75 do 150 funti godišnje. Samo 10 °/o do 15 «/0 pripadnika radničke kla­ se tog vremena primalo je tolike plaće, a to je dio koji Lockwood zove »pomno izabrana superaristokracija«. [6] Na osnovi toga možemo zaključiti da su plaće činovnika počinjale otprilike na razini na k ojoj su plaće radnika u proizvodnji i prijevozu prestajale. U Sjedinjenim Državama 1900. godine činovnici na željeznicama i u proizvodnim po­ duzećima prosječno su zarađivali 1011 dolara godišnje, a iste su godine godišnji prihodi radnika u tim granama in­ dustrije iznosili 435 dolara u proizvodnji, odnosno 548 do­ lara u željezničkom prijevozu. [7] Postoje i drugi pokazatelji iz kojih je vidljivo da je prosječna plaća činovnika bila ot­ prilike dvaput viša od prosječne plaće radnika u proizvodnji i prijevozu. Tako je 1899. godine prosječna plaća svih poštan­ skih službenika s punim radnim vremenom iznosila 955 dolara. [8]

Strukovna grupacija

Prosječne uobičajene tjedne zarade radnika s punim radnim vremenom

ob rtn ic i i p o slo v o đ e tvorn ičk i o p erativ ci i slični radn ici ra d n ici izvan p o ljo p riv re d e

167 d o la ra 120 d o la ra 117 d o la ra

činovnici

115 d o la ra

rad n ici u u slu žn im d jelatn o stim a (o s im p riv a tn o g d o m a ć in stv a )

96 d o la ra

Opseg promjene u relativnim platnim ljestvicama koja se zbila od tog vremena jasno se vidi u posebnom izvještaju o radnoj snazi u Sjedinjenim Državama, gdje se navode tjedne zarade radnika s punim radnim vremenom i gdje se radnici grupiraju prema zanimanjima. Izvještaj se osniva na podacima što ih je Biro za statistiku rada prikupio u svibnju 1971. godine. [9] Prema tom izvještaju, prosječna uobičajena tjedna plaća činovnika s punim radnim vreme­ nom bila je niža od plaće svih vrsta takozvanih radnika s 246

plavim ovratnikom. Zapravo, bila je niža od prosječnog pri­ hoda radnika u svim gradskim zanimanjima osim u usluž­ nim djelatnostima.

100— 149 d o la ra

150— 199 d o la ra

200 ili više d o lara

obrtnici i poslovođe tvornički operativci i slični radnici manuelni radnici izvan poljoprivrede

1,3

8,6

29,3

31,6

29,2

4,2

29,0

36,5

20,8

9,4

6,9

28,6

38,3

18,6

7,6

činovnici

5,2

29,8

42,2

16,4

6,3

16,4

35,9

28,2

12,4

7,2

manje od d o la ra

60— 90 d o la ra

60

Raspodjela zarada u postocim a

radnici u uslužnim djelatnostima (o sim p rivatn og domaćinstva)

Ni činjenica da su ti prosječni iznosi približni ne iskriv­ ljuje sliku relativnih zarada. Zapravo, raspodjela prihoda jednostavno potvrđuje dojam koji pružaju prosječni iznosi. Iz navedene tablice jasno se vidi kako su slične platne ljestvice i raspodjela u kategorijama činovnika i operativaca, pri čemu razlike između tih dviju kategorija — i u ukupnim prosječnim iznosima i u raspodjeli — idu u prilog opera­ tivaca.* Činovnički je posao u početnim stadijima bio sličan obr­ tu. [12] Sličnosti su uistinu očite. Iako se oruđe činovnika sastoji samo od pera, tinte, ostalog pisaćeg pribora i papira, * Slična su bila i kretanja u Velikoj Britaniji. Godine 1958, oslanjajući se na podatke iz vremena do 1956, Lockwood piše: » . . . jasno i® uočljiva velika promjena u odnosima zarada. Najvažnija je Posljedica te promjene što prosječni službenik danas ima otprilike istu zaradu kao i prosječni fizički radnik, ili čak možda nešto nižu.« [10] Jednak je i zaključak Davida M. Gordona na temelju podataka iz 1959. godine za Sjedinjene Države: »Cjelokupna raspodjela činovničkih i trgovačkih, kao i fizičkih, poslova bila je gotovo potpuno jednaka«, kad Je riječ o prihodima. [U ] Ali samo tokom deset godina pogoršan relativni platni položaj činovnika, koji su tada u prosjeku bili slabije plaćeni od takozvanih radnika s plavim ovratnicima.

247

kuverata i računovodstvene knjige, to je ipak bilo potpuno zanimanje čiji je djelokrug rada bilo vođenje dokumenta­ cije o financijskim i operativnim uvjetima poduzeća, kao i o odnosima poduzeća s vanjskim svijetom. Majstori zanata, to jest knjigovođe ili glavni činovnici, kontrolirali su cijeli taj proces, a naučnici ili pomoćnici — to jest obični činov­ nici, pisari, kuriri — učili su svoj zanat naukovanjem u uredu i uobičajenim tokom događaja napredovali u službi. Taj posao je, osim dvostrukog knjigovodstva ili talijanskog modela (kojemu su početkom 19.stoljeća dodani elementi proračuna proizvodnih troškova te rashoda i prihoda), uklju­ čivao zadatke kao što su kontrola radnog vremena i platne liste, kontrola kvalitete rada, trgovačka putovanja, crtanje, ručno prepisivanje, pripremanje računa u nekoliko primje­ raka, itd. U najopćenitijim aspektima uredski posao uključuje ra­ čunovodstvo i vođenje dokumentacije, planiranje i progra­ miranje, korespondenciju i razgovore, uređivanje kartoteke, prepisivanje i slično. Ali s razvojem suvremene korporacije te funkcije poprimaju posebne oblike i razvijaju se u razne odsjeke i ogranke poduzeća. Tvornički ured, u kojemu je na početku radio samo jedan službenik, kontrolor radnog vremena, obično je kao drugog službenika dobio činovnika k oji pomaže poslovođi u nadgledanju radnog procesa sve do njegovih završnih stadija. Oni su morali voditi podatke o radnicima, mate­ rijalu i radnim zadacima. Iz tih osnovnih funkcija razvili su se suvremeni odjeli za financiranje, planiranje i progra­ miranje, nabavu te tehnički i projektni odjeli. Prodaja, kojom se prije bavio uglavnom sam vlasnik, možda uz pomoć činovnika koji je s njim putovao, postala je funkcija odjela za marketing, k oji se dalje dijelio na službe za trgovačka putovanja, korespondenciju s kupcima, trgovcima i proizvođačima, obradu narudžbi, proviziju, analizu prodaje, reklamu i publicitet. Posebni financijski odjel bavi se financijskim izvještajima, uzimanjem i dava­ njem kredita, kreditnim osiguranjem, procjenom i regulira­ njem opticaja gotovine, itd. To Vrijedi i za ostale uredske odjele, od kojih je najvažniji ured uprave u kojemu se stvara politika korporacije, koja se zatim provodi u svim ostalim odjelima. Uredi koje smo opisali odnose se na proizvodne korpo­ racije u kojima se izrađuju i prodaju razne vrste robe u 248

obliku dobara ili usluga. Ti su uredi zato podređeni proce­ sima proizvodnog rada koji se odvijaju na drugome mjestu u sklopu iste korporacije. Ali s razvojem monopolističkog kapitalizma uvelike su se proširile one vrste poduzeća koja su posve odvojena od procesa proizvodnje i čije djelatnosti, pretežno ili potpuno, obavlja činovnička radna snaga. Trgovačkim koncernima, koji se bave samo kupovinom i ponovnom prodajom robe, općenito je potreban velik broj triju vrsta radnika — za distribuciju (za uskladištavanje, pakiranje i prijevoz), prodaju i činovničke poslove. To oso­ bito vrijedi za prodaju na veliko gdje su činovnici najbroj­ nija kategorija radnika koja brojem premašuje čak i pro­ davače. Ali čak i u trgovini na malo neke vrste poduzeća, kao što su uobičajene robne kuće i one koje primaju na­ rudžbe i dostavljaju robu poštom, imaju vrlo velik postotak činovničke radne snage. U isključivo činovničkim granama privrede ta je tenden­ cija još jača. Banke i kreditne agencije obavljaju samo jedan oblik rada — činovnički — i osim upravljačkog kadra za­ poslena radna snaga sastoji se gotovo isključivo od činov­ nika koji rade u uredima i radnika koji čiste prostorije. Posredništva, dioničarska društva i osiguravajuće kompa­ nije sprečava da postanu takve organizacije samo potreba za većim brojem radnika koji se bave prodajom. Zastuplje­ nost činovnika u radnim procesima manja je u advokatskim uredima i uredima ostalih institucionaliziranih zanimanja, reklamnim agencijama, izdavačkim kućama i uredništvima časopisa, koji se i ne bave proizvodnim radom, zatim u dobrotvornim i vjerskim organizacijama, dopisnim školama, putničkim agencijama, organizacijama za zapošljavanje i dr., kao i u državnim ustanovama raznih javnih službi. U svim tim granama privrede razvoj kapitala je opera­ tivnu funkciju kapitalista pretvorio iz osobne djelatnosti u rad grupe ljudi. Uloga je kapitalista da predstavlja kapital i da ga povećava. To se provodi kontrolom proizvodnje viška vrijednosti u proizvodnim industrijskim granama i djelat­ nostima ili prisvajanjem viška vrijednosti izvan spomenutih područja djelovanja. Industrijski kapitalist — tvomičar — primjer je prvog slučaja, a bankar pripada drugoj grupi.* * činjenica da bankarska poduzeća ne proizvode ništa, već naprosto izvlače profit iz mase kapitala u obliku novca koji im je na raspo­ laganju, i to poslovanjem što se nekad nazivalo »zelenaštvom«, više ne škodi njihovu ugledu u monopolističkom kapitalizmu, kao nekad

249

Te su funkcije uprave, to jest kontrola ili prisvajanje, po­ stale radni procesi. Njih kapitalist obavlja isto kao što upravlja radnim procesima u proizvodnji: kupujući najamni rad, u velikom broju, na tržištu radne snage i organizira­ jući ga u goleme »proizvodne« mehanizme na istim načelima po kojim a je organiziran rad u tvornici. U ovom slučaju se proizvodni procesi društva pretvaraju u bujicu papira — štoviše, bujicu papira koja se obrađuje u neprekinutom nizu kao na tekućoj vrpci u tvornici konzervi, u poduzeću za preradu mesa, tvornici automobila, a radnici su organi­ zirani na vrlo sličan način. Taj sablasni oblik proizvodnog procesa postaje sve važ­ niji u kapitalističkom društvu, ne samo zato što ga zahti­ jeva nov način proizvodnje i ne samo zbog sve veće potrebe za koordinacijom i kontrolom, već i zbog još jednog, zna­ čajnijeg razloga. U društvenim oblicima kapitalizma svi proizvodi rada nose, osim svojih fizičkih obilježja, nevidlji­ ve oznake vlasništva. Osim njihova fizičkog oblika postoji i njihov društveni oblik kao vrijednost. Sa stajališta kapitala, zastupanje vrijednosti važnije je od fizičkog oblika ili ko­ risnih svojstava proizvoda rada. Određena vrpta robe koja se prodaje znači vrlo malo — bitan je neto-dobitak. Zato se dio društvenog rada mora odvojiti za proračunavan je vrijednosti. Kako kapitalizam postaje složeniji i prelazi u svoj monopolistički stadij, proračunavanje vrijednosti po­ staje sve složenije. Povećava se broj posrednika između proizvodnje i potrošnje, tako da se proračunavanje vrijed­ nosti jedne jedine vrste robe umnožava kroz niz stadija. Borba za ostvarivanje vrijednosti, za njihovo pretvaranje u gotovinu, zahtijeva posebno proračunavanje. Kao što u nekim granama privrede količina rada koji se troši na pro­ daju robe počinje dostizati količinu rada što se troši na proizvodnju robe koja se prodaje, tako u nekim granama privrede rad što se troši na puku preobrazbu oblika vrijed­ nosti (iz robe u novac ili kredit) — uključujući i kontrolu, u feudalizmu i ranom kapitalizmu. Zapravo, financijske institucije zauzimaju položaj na vrhu društvene podjele rada, i to zato što su one usavršile umijeće povećavanja kapitala tako da kapital ne mora proći nikakav proizvodni proces, (čarolija tog pothvata naprosto pri­ kriva činjenicu da takva poduzeća prisvajaju dio vrijednosti proizve­ denih na nekom drugom mjestu.) Elegancija i ekonomičnost tog postupka, njegova potpuna besprijekomost kao oblika akumulacije kapitala danas ne izazivaju ništa osim divljenja onih koji su još vezani za proizvodnju.

250

blagajničke poslove i naplatu, dokumentaciju, računovod­ stvo, itd. — počinje dostizati ili premašivati rad što se troši na proizvodnju osnovne robe ili usluga. Naposljetku, kao što smo već napomenuli, pri tome se pojavljuju posebne »grane privrede« koje se bave samo transferom vrijednosti i proračunima što iz toga proistječu. Budući da dokumentaciju o kretanju vrijednosti obično vodi neka kapitalistička agencija za svoje posebne potrebe, njezini proračuni nisu nimalo korisni drugim organizaci­ jama. To izaziva golemo umnožavanje proračuna. U poslo­ vanju među poduzećima temeljna pretpostavka nije pošte­ nje, već nepoštenje. Neprovjereni podaci ne smatraju se dovoljnima ili pouzdanima-osim za instituciju koja ih vodi. Tako svaka korporacija, u transakcijama kupovine i pro­ daje, kreditiranja i plaćanja, itd., s drugom korporacijom vodi vlastitu potpunu dokumentaciju koja je vjerna kopija dokumentacije suprotne strane. Ono što se u knjigama jed­ nog poduzeća pokazuje kao kredit, u knjigama drugog po­ kazuje se kao dugovanje. Budući da u slučaju spora svaka strana pruža svoje dokaze u skladu s raspoloživom doku­ mentacijom, svaki je skup računa, po pravilu, privatna stvar koja ne služi kao pomoć u koordinaciji, već kao oružje. Interna se dokumentacija svake korporacijske institucije, osim toga, vodi tako da se pretpostavlja mogućnost nepo­ štenja, nelojalnosti ili nemara svakoga ljudskog činioca ko­ jega zapošljava, što je, zapravo, prvo načelo suvremenog računovodstva. Zbog toga se, među ostalim, dvostruko knji­ govodstvo pokazalo tako prikladnim za kapitalističko raču­ novodstvo. U sklopu tog sistema svaka se transakcija na početku bilježi na dva mjesta, i cijelo kretanje vrijednosti koje prolaze kroz poduzeće odražava se u isprepletenom skupu računa što kontroliraju i provjeravaju jedan drugo­ ga. Krivotvorenje jednog jedinog računa obično izravno vodi prema krivotvoritelju, ali krivotvorenje mnogih računa tako da oni i dalje budu u međusobnom skladu po pravilu je moguće samo ako surađuje više ljudi. Taj sistem dvo­ strukog knjigovodstva dopunjava se nizom nezavisnih pro­ vjera i kontrola. Dakle, suvremeni financijski sistem, iako nije potpuno imun na krivotvorenja ili pogreške, dobro je čuvana struktura čiji dobar dio postoji radi vlastitog osi­ guranja. Krivotvoreni podaci koji se u njemu nađu po pra­ vilu ne nastaju slučajno, već su rezultat politike uprave. 251

Ali to nije sve. Budući da korporacije moraju pokazati financijske izvještaje vanjskom svijetu, kako bi osigurale kapital, a i zbog raznih drugih razloga — kao što su ban­ kovni krediti, sređivanje računa s vanjskim partnerima, koje zahtijevaju njihovi međusobni ugovori, itd. — postoji još jedan način utvrđivanja pravog stanja dokumenata. To je nezavisni pregled računa koji obavlja računovodstvena tvrtka čije je »zanimanje« da ispituje račune kada je od­ ređena korporacija pozove, ili ima trajni ugovor za to, te da »potvrđuje« dobivene rezultate. Nepoštenje svih korpo­ racija koje se prešutno pretpostavlja postaje neškodljivo zbog posebnog djelovanja spomenutih kontrola čije zani­ manje pretpostavlja poštenje, iako obično nije tako. Tako se, u svakom slučaju, stvara još jedan niz računa, i činovnički rad se još više množi. Tome se može dodati velik dio posla državnih regulativnih i poreznih službi koje se bave istim materijalom s drugih stajališta. Tako se vrijednost robe odvaja od fizičkog oblika robe kao golemo papirno carstvo koje u kapitalizmu postaje stvarno kao fizički svijet i guta sve veće količine rada. To je svijet u kojemu se vrijednost ne smeće s uma i u kojem se višak vrijednosti prenosi, otima i dijeli. Društvo koje se osniva na vrijednosti robe predaje sve veći dio svoga radnog stanovništva složenoj mreži sazdanoj od zahtjeva za posje­ dovanjem vrijednosti. Iako nema načina da se matematički dokaže ili provjeri ta tvrdnja, vjerojatno je time uvjetovan najveći dio porasta činovničkog rada. Nema sumnje da se najveći dio činovničkog vremena troši na potrebe marke­ tinga i na potrebe što ih nameću proračuni vrijednosti.

S brzim porastom broja ureda u posljednjim desetljeći­ ma 19. stoljeća i s pretvaranjem uredskog posla od nečega što je za upravljanje sporedno u nezavisan radni proces počela se osjećati potreba da se taj proces sistematizira i stavi pod kontrolu. U vrijeme kad se taj rad obavljao u uredima u kojima je radilo nekoliko činovnika za samo nekoliko stolova, koje je samo ograda odvajala od vlasnika, takvi su uredi, zapravo, sami sebe kontrolirali, pri čemu su bila potrebna samo uobičajena osiguranja protiv prije­ vare i si. U industrijskim poduzećima činovnički troškovi bili su niski i sporedni u odnosu prema troškovima proiz­ vodnje. U trgovačkim i financijskim uredima ti su troškovi 252

također bili niski i sporedni prije pojave masovne trgovine, »potrošačkog« bankarstva i grupnog osiguranja. Nijedno od spomenutih poduzeća još nije osjetilo da njihov uspjeh uvelike ovisi o efikasnosti činovničkoga radnog procesa. Kako se ta situacija mijenjala, bliske veze, atmosfera obostranih obaveza i lojalnosti koja je bila prisutna i dobro došla u malenom uredu postala je očit nedostatak, i uprava je počela razbijati takvu atmosferu i zamjenjivati je bez­ ličnom disciplinom takozvane suvremene organizacije. Da­ kako, valja naglasiti da je pri tome pažljivo postupala tokom cijeloga prijelaznog razdoblja kako bi što dulje zadržala osjećaje obaveze i lojalnosti koje je, po tradiciji, nekad poticala. No kako se ured povećavao, posebne obaveze upra­ ve prema uredskom osoblju ukidale su se jedna za drugom. Karakteristično obilježje tog doba bio je kraj vladavine knjigovođe i pojava uredskog upravitelja kao glavnog funk­ cionara i predstavnika viših razina uprave. Uredska se upra­ va, proizvod monopolističkog razdoblja kapitalizma, razvila kao specijalizirana grana uprave, s vlastitim školama, profesionalnim udruženjima, udžbenicima i priručnicima, časopisima, normama i metodama. U kontekstu toga vremena to je, prirodno, značilo pri­ mjenu metoda znanstvenog upravljanja u uredu. Nakon prvih desetljeća ovog stoljeća taj se proces već uvelike raz­ vio. U New Yorku, Chicagu i Londonu objavljeno je 1917. djelo Znanstveno upravljanje u uredu (Scientific Office Management) s podnaslovom Izvještaj o rezultatima prim je­ ne Taylorova sistema znanstvenog upravljanja u uredima i dodatna rasprava o tome kako da se postignu najvažniji od tih rezultata (A report on the results of applications of the Taylor System of Scientific Management to offices, supple­ mented with a discussion of how to obtain the most import­ ant of these results). Autor djela William Henry Leffingwell počeo je primjenjivati Taylorov sistem deset godina prije toga i stekao je znatno iskustvo u uredima, kao u uredima kompanije Curtis Publishing. Sljedeće je godine Lee Gallo­ way, dugogodišnji profesor na Njujorškom sveučilištu, ob­ javio klasično djelo Uredska uprava: principi i praksa (O ffi­ ce Management: Its Principles and Practice). U tim se knjigama, uz ostalo, jasno iznosi program upravljanja u uredu: cilj je uredskog poslovanja kontrola poduzeća, a cilj je uredske uprave kontrola ureda. Tako Galloway piše: 253

»Sto veći... postaju poslovni uredi, to teži i važniji postaju problemi upravljanja. Upravitelji moraju izdavati naredbe namještenicima, a također se moraju podnositi izvještaji o obavljenom radu. Sve je više nadzornika, predstojnika, poslo­ vođa, viših činovnika i uredskih upravitelja — njihova je uloga da se brinu o skladnom radu namještenika i strojeva. U početku jedan od tih nadzornika može davati verbalne upute i pojedinosti pamtiti, ali kako rad postaje sve složeniji, povećava se potreba za neprestanim komuniciranjem među različitim razinama uprave. Množe se pisma i podsjetnici, radni nalozi i radne liste, doglasne cijevi i telautografi, sta­ tistika troškova i kontrolni računi, kontrolni satovi i do­ stavljači, i to zato da bi se održao korak sa sve većom složenošću poslovanja i podjednako uštedjelo vrijeme i uprave i običnih radnika.« [13] U tom se odlomku naglašava povećanje činovničkog rada u proizvodnim procesima. Ali Galloway uskoro proširuje tu zamisao kako bi obuhvatila sve uredske funkcije u kapita­ lističkom poduzeću: »Izvršenje uključuje kontrolu — kontrolu tvorničke orga­ nizacije, kontrolu financijske organizacije, kontrolu trgovin­ ske organizacije. Posao je uredske organizacije da, pod nad­ zorom uredskog upravitelja, smišlja dokumentaciju, metode i sisteme za obavljanje funkcije kontrole i za usklađivanje dje­ latnosti jednog odjela s djelatnostima drugog.« [14] S rastom kontrolne funkcije i s preobražajem tih funk­ cija uprave u nezavisne radne procese javlja se potreba za kontrolom novih radnih procesa prema istim načelima koja se primjenjuju u tvornici. Leffingwell ovako piše na početku svog djela: »Istraživanje vremena i pokreta daje isto tako začuđujuće rezultate o uobičajenim pojedinostima činovničkog rada kao i u tvornici. I, naposljetku, kako svaki pokret ruke ili tijela, svaka misao, bez obzira na to kako jednostavni bili, uključuju trošenje fizičke energije, zašto ne bi proučavanje i analiza tih pokreta rezultirali otkrivanjem mase nekorisnog napora u činovničkom radu, isto kao što se to događa u tvornici.« [15] T i prvi praktičari znanstvenog upravljanja primijenili su na ured osnovne koncepcije Taylorova sistema, prekinuvši s dotadašnjim rasporedom prema kojemu je svaki činovnik obavljao svoj rad po tradicionalnim metodama, po svom nezavisnom prosuđivanju, a uz slab općenit nadzor koji je obično obavljao knjigovođa. Rad se otada morao izvršavati prema propisima uredskog upravitelja, a metode rada i nje­ 254

govo trajanje morala je provjeravati i kontrolirati uprava na temelju vlastitih istraživanja svakog posla. Tako Leffingwell navodi uvođenje Taylorova sistema u urede kompanije Curtis Publishing koja je imala vrlo razgranatu prodaju putem pošte. Reorganizirano je otvaranje pošte, nakon čega je jedan činovnik mogao otvoriti pet stotina omotnica na sat, dok je prije mogao otvoriti samo stotinu. Ista su se načela primijenila na standardiziranje više od pet stotina drugih činovničkih operacija. Najpažljivije se proučavao učinak stenografiranja i osta­ lih oblika pisanja. »Neka poduzeća za proizvodnju pisaćih strojeva opremaju svoje strojeve mehaničkim napravama koje automatski broje udarce tipki i bilježe ih na brojčaniku.« Takav se oblik mjerenja upotrebljavao zajedno sa satom koji je daktilograf pokretao, odnosno zaustavljao na početku i svršetku svakog posla. Mjerenje takve vrste bilo je osnova isplaćivanja po komadu (trebalo je proći određe­ no vrijeme da bi stručnjaci za upravljanje ustanovili kako u okviru takvog sistema daktilografi nikad nisu upotreblja­ vali tabulator, već razmaknicu kako bi povećali broj otip­ kanih znakova). Kompanije koje su imale strojeve bez takve suvremene opreme morale su se služiti metodom mjerenja površine, koja se opisuje u mnogim udžbenicima sve do današnjeg dana. Celuloidna vrpca na kojoj su ucrtani kva­ dratni centimetri stavlja se preko natipkane stranice i broj slova u otipkanom području pokazuje se na kraju posljed­ njeg retka. »Ako se između slova nalazi dvostruki razmak«, dodaje Galloway sa sitničavim smislom za znanstveno opa­ žanje, što je obilježje te škole, »broj kvadratnih centimetara se, dakako, dijeli sa dva.« Isti se rezultat postiže spravom koja mjeri duljinu i broj redaka. Ali spomenute su naprave samo prethodnici razrađenih sistema bilježenja učinka, po daktilografu, danu i tjednu, u okviru kojih se broj redaka napisanih nakon diktiranja, prepisanih s drugih dokume­ nata, itd., podvrgava stalnoj kontroli. [16] Također se bilježi vrijeme diktiranja, najprije po stranici, a zatim, usporedo sa širenjem diktafona, mehaničkim sredstvima. Cilj je tog mjerenja izvještaj koji bilježi vrijeme rada svakog steno­ grafa. Cjelokupni sistem nalik je tvorničkom izvještaju o proizvodnji i upotrebljava se na isti način za određivanje minimalnih normi i podizanje prosječnih normi proizvodnje. Kao i u slučaju tvornica, sistem proizvodnih izvještaja sam je po sebi način povećavanja učinka, bez obzira na bilo 255

kakve promjene u uredskim metodama. -»Kao sredstvo od­ ređivanja sposobnosti svakog činovnika«, piše Leffingwell, »i kao sredstvo poticanja činovnika na još m arijiviji rad, odjel za planiranje svakoga dana daje izvještaj o količini rada koji je obavio svaki činovnik i o njegovoj relativnoj djelotvornosti. Poznato je da več samo iznošenje takvih izvještaja uvelike povećava efikasnost u mnogim uredima.« Mnogi rezultati znanstvenog upravljanja proistekli su samo iz spomenute metode, usprkos tvrdnjama da se istraživanja provode radi poboljšanja metoda. Kad Leffingwell, na prim­ jer, kaže da se »učinak jednog činovnika udvostručio samom promjenom rasporeda rada na stolu«, možemo shvatiti da je to bio rezultat pomnog i zastrašujućeg nadgledanja, a ne čudo djelotvornosti. To su dobro znali i upravitelji, iako su to prikrivali »znanstvenom« tajnovitošću. [17] Od početka su uredski upravitelji smatrali da se svi oblici činovničkog rada, a ne samo rutinski poslovi ili dje­ latnosti koje se neprestano ponavljaju, mogu normirati i »racionalizirati«. Zato su pomno istraživali čak i ona zani­ manja koja su uključivala malo rutinskog rada, desetke različitih operacija svakog dana za koje je bilo potrebno prosuđivanje. Bitno obilježje tih nastojanja bilo je prisiljavanje činovnika, bez obzira na to kakav posao obavljao, na to da bude odgovoran za svoj cijeli radni dan. Posljedica toga bilo je pretvaranje svakog uredskog namještenika, bez obzira na to koliko bio iskusan, podanikom u čije se djelo­ vanje upleće uprava. Tako je uprava počela u uredu ostva­ rivati svoje dotad neiskorišteno ili povremeno upotreblja­ vano pravo kontroliranja radnog procesa. Uvođenje različitih sistema plaćanja rada po komadu — utvrđene stope plaćanja po komadu, stimulacija, ili Taylorov sistem diferenciranja — prirodno je proistjecalo iz dru­ gih inovacija. »Jedna od velikih promjena koja je prisilila poslovne ljude da promijene mišljenje o sistemu plaćanja odnosila se na golem rast operativne strane poslovanja. Trebalo je zaposliti stotine činovnika, daktilografa i knjigo­ vođa, umjesto desetak dotadašnjih službenika. Uprava se suočila s novom situacijom u kojoj se nije moglo utvrditi jesu li namještenici ostvarili normu poštenoga dnevnog učinka.« [18] Prvi »znanstveni« upravitelji ureda uglavnom su se bavili teorijom postojećih postupaka, a ne mehaniziranjem ureda. Kao i Taylor, i oni su postojeću razinu tehničkog razvoja 256

smatrali zadanom. Iako se osnovno pomagalo u uredskom radu — pisaći stroj — već posvuda upotrebljavalo, a već su bili pronađeni i strojevi za računanje, diktiranje i vođenje računa — mehanizacija ureda još je bila daleka budućnost. Ako su se upravitelji ureda i bavili priborom i materijalom potrebnim za uredski rad, to se prije svega odnosilo na sitnice pri raspoređivanju i odabiranju među postojećim mogućnostima. Uredskom planiranju posvećivala se preko­ mjerna pažnja, pa su pneumatske cijevi za komuniciranje među pojedinim stolovima i uredima te beskrajne trans­ portne vrpce za prenošenje posla koji se upravo obavljao postale vrlo popularne. Uštede koje su se nastojale postići organiziranjem mase radne snage mogu se predočiti ovim primjerom: Leffingwell je izračunao da bi razmještanje slavina s pitkom vodom tako da svaki činovnik do njih mora hodati u prosjeku tridesetak metara značilo da bi svi činovnici u jednom uredu prevalili ukupno tridesetak tisuća kilometara svake godine samo da bi popili odgovarajuću količinu vode, što bi za poslodavca značilo određeni gubitak vremena. (To uključuje vrijeme hodanja tisuće činovnika od kojih je svaki hodao samo nekoliko stotina metara na dan.) Brižnost s kojom se uvodi novi raspored kako bi se izbjeglo to »rasipanje« stvara tradiciju sjedenja koja po­ činje okivati činovnika — kao što je već okovan tvornički radnik — jer je sve što je potrebno nadohvat ruke pa či­ novnik ne samo što se ne mora na dulje vrijeme udaljavati od svog stola, nego se to ne bi ni usudio učiniti.* »Ako je papir na kojemu se piše tvrd i dobre kvalitete, a pero tanko, a ne otupljeno, može se izbjeći upotreba upijača, kao i tisuće nekorisnih pokreta u vezi s tim. To je ušteda koja uvelike premašuje godišnju zalihu pera. Tako­ • »Uštedi tri metra na dan za svakog od 12.000 zaposlenih«, rekao je Henry Ford u vezi sa svojim sistemom donošenja materijala rad­ nicima, umjesto da se radnik slobodno kreće po tvornici, »i uštedjet ćeš trideset kilometara nekorisno utrošenog kretanja i energije.« [19] Dakako, sve kretanje i energija koji nisu usmjereni na povećavanje kapitala postaju »nekorisno utrošeni«. Ovdje se ne uzima u obzir činjenica da je svakom pojedincu potrebna raznolikost pokreta i pro­ mjena rutine kako bi održao tjelesno zdravlje i duhovnu svježinu, te da s tog stajališta takvo kretanje nije nekorisno utrošeno. Brižnost s ko­ jom se sve potrebne stvari donose radniku nadohvat ruke nalik je me­ todama tovljenja stoke ili peradi, jer je u oba slučaja cilj kojem se teži isti: »tovljenje« završne bilance poduzeća. Pri tome se uopće ne uzimaju u obzir popratne posljedice koje nepovoljno utječu na fizičko zdravlje i dobrobit radnika. 17 Rad i monopolistifikl kapital

257

đer treba pažljivo proučiti i standardizirati veličinu i oblik držala za pero.« Jedan je upravitelj »proučavao vrijem e« isparavanja tinte i pronašao da se upotrebom tintarnica iz kojih tinta ne isparava može na svakoj od njih uštedjeti dolar godišnje. O tome se izvještava vrlo ozbiljno, zajedno s primjedbom da »stopa isparavanja, dakako, ovisi o vlaž­ nosti, pa zato rezultati ne mogu biti konstantni«. Prouča­ vanje vremena potrebnog za skidanje pribadača ili spajalica s pisama i dokumenata prije nego što se dokumentacija spremi ili uništi »pokazalo je da je za skidanje oko pola kilograma spajalica i pribadača potrebno deset minuta... Istina, pribadače treba zabosti u jastučić, ali to može učiniti uredski dostavljač između dva izlaska. Tisuću pribadača može se zabosti u jastučić«, dodaje Leffingwell s nepreciznošću koja mu nije svojstvena, »za petnaest do dvadeset minuta«. On svoje razmatranje zaključuje napomenom: »O v a j k ra tk i o p is n o rm ira n ja fizičkog ra d a om ogućuje p re d o d ž b u o tom e k o lik o se p o jed in o sti m o ra uzeti u obzir. M eđ u tim , u o k v iru znanstvenog u p ra v lja n ja n o rm iran je se, zap ravo , n ik ad p o tp u n o ne završava. N o v e p o b o ljša n e m etode n ep restan o se ra z v ija ju i isk u ša v a ju k ak o b i u p ra v lja n je uvi­ je k b ilo suvrem eno. S a d a š n je n o rm e m o žd a će se su tra posve p ro m ijen iti. M eđ u tim , to n ije ra z lo g p ro tiv n o rm iran ja, već a rgu m en t k o ji m u ide u p rilo g. N e k i u p ra v ite lji k o m p an ija za p ro iz v o d n ju čelika b ili su, n a p rim je r, sprem n i zadovoljiti se po sto je ć im stan jem , m isleći d a su u la g a n ja u o p rem u do vo ljn a za sve ciljeve i d a je p o grešn o neprestan o m ije n ja ti m odel. C a m e g ie je, s d ru g e strane, o d b acio svu sv o ju staru oprem u i u veo nove stro je v e i m etode. R ezultat je d o b ro poznat. U p ra v ite lj u re d a k o ji je h r a b a r p o p u t C am e g ie a postići će u s p je h k a o i vlasn ik željezara.« [20]

Oprema i metode prvih Camegiea u uredskom upravlja­ nju bili su nedotjerani, u usporedbi s kasnijim standardima, i značili su samo prvu reakciju na problem velikih ureda. Kao i u tvornici, rješenje problema najprije je pronađeno u tehničkoj podjeli rada, a zatim u mehanizaciji. Iako su to danas aspekti istog procesa, oni su, zapravo, nastajali po­ stepeno pa ih je stoga bolje razdvojiti i najprije se poza­ baviti podjelom rada u uredskim procesima.

Radni procesi u većini ureda mogu se, izraženo jezikom industrije, lako prepoznati kao neprekinuti procesi. Oni se uglavnom sastoje od kolanja dokumenata potrebnih za vr­ 258

šenje i bilježenje trgovačkih transakcija, ugovora, itd. Iako su ti procesi isprekidani osobnim razgovorima i korespon­ dencijom, oni samo olakšavaju kolanje dokumenata. Uzmi­ mo kao primjer najuobičajeniji oblik transakcije — prodaju robe. Pri tom treba imati na umu da sve što se zbiva u tom procesu ima kao svoju zrcalnu sliku odgovarajući proces u poduzeću na drugom kraju djelovanja. Narudžba kupca osnova je tog procesa. Ona se provlači kroz niz dokumenata i proračuna koji započinju knjigom narudžbi trgovačkog predstavnika, narudžbom putem pošte ili preko telefona, a završava na svom konačnom počivalištu kao beskrajno malen dio korporacijskih izvještaja o finan­ cijskom poslovanju. Narudžba se mora otvoriti i ispitati. Mora se točno znati ime tvrtke, adresa na koju će se poslati račun, posebna adresa, ako postoji, na koju će se poslati roba i, što je najvažnije, kreditno stanje. (Ako narudžba dolazi zajedno s uplatnicom, ona postaje dio ogranka koji se naknadno priključuje glavnom toku obrade.) Predmeti koji se naručuju moraju biti jasno i točno određeni s obzi­ rom na vrstu i količinu. Mora se odabrati odgovarajući po­ pust za svaku narudžbu u skladu s trgovačkom politikom poduzeća, što je više ili manje složeno i ovisi o naručenim količinama, vrsti kupca, specijalnim sporazumima, itd. Fak­ tura ili račun mora se pripremiti tako da uključuje robu koja se isporučuje i specificirane količine po jediničnim cijenama. U toj se fakturi zatim izračunava točan iznos, unosi popust i dodatni troškovi, kao što su troškovi prije­ voza ili porezi. Zatim faktura prelazi u drugi stadij. Neki njezini primjerci postaju dokumenti odjela za otpremu robe i potvrde za kupca, drugi primjerci postaju materijal za obračunski postupak. Kasnije se fakture unose kao računi 0 prodaji, s jedne strane, i kao računi kupca (ili isplate u gotovu), s druge strane. Računi kupca zatim se unose, u kontroliranim skupinama, u ukupni račun za isplate. Isto­ dobno se prema fakturi bilježi smanjenje zaliha robe, vode se izvještaji o prodaji svake vrste robe, kao d evidencija o prodaji svakog trgovačkog zastupnika i prodaji na određe­ nom području, kako bi se mogla izračunati provizija i kon­ trolirati kretanja u prodaji, itd. Naposljetku, sažeoi svih tih različitih računa, prekontrolirani radi njihove međusobne usklađenosti i točnosti, postaju osnova mjesečnih obračuna 1 izvještaja o financijskom poslovanju odjela ili korporacije. 17*

259

U tradicionalnom obliku cijeli je taj proces bio područje rada knjigovođe, kojemu su pomagali pojedini činovnici, npr. službenik koji je pisao račune za pojedine narudžbe, niži činovnik koji se brinuo o poštanskim pošiljkama, itd. No čim opseg rada postane dovoljno velik i čim se počnu primjenjivati metode uredskog upravljanja, taj se proces dalje dijeli na sitne operacije. Uobičajeno je da posebni činovnici otvaraju poštu, pišu datume na narudžbe, koje zatim šalju dalje u proces, razmatraju zahtjeve kupaca, podmiruju kredit, provjeravaju koja je vrsta robe naručena i je li unesena u inventar, tipkaju fakture, unose u njih cijene, specificiraju račune, računaju popust, proračunavaju troškove prijevoza, šalju račune kupcima, itd. Kao i u pro­ izvodnim procesima — zapravo još lakše nego u proizvodnim procesima — uredski rad se analizira i dijeli među mno­ štvom partikulariziranih radnika koji više uopće ne razumiju proces u cjelini i politiku na kojoj se on temelji. Tako ne­ staje posebna povlastica nekadašnjeg činovnika koji je bio svjedok djelovanja poduzeća u cjelini i neprestano imao uvid u njegov napredak s obzirom na postavljene ciljeve i stanje u njemu. Svaka djelatnost za koju je potrebno tu­ mačiti odredbe ili su potrebni kontakti izvan odjela ili službe postaje područje djelovanja višeg službenika. N ije potrebno isticati da se ta koncepcija može još lakše primijeniti na one transakcije u kojima se ne ogleda kre­ tanje fizičke robe, kao što su bankarske i druge financijske transakcije, isplata osiguravajućih polica i potraživanja, itd. Ali čak i oni procesi koje je, u očima vanjskog promatrača, teško razdijeliti na taj način postaju podložni istom po­ stupku, ako su dovoljno opsežni. Korespondencija se, na primjer, može svrstati prema nizu standardnih pitanja i problema na koje se zatim može odgovoriti prethodno for­ muliranim odgovorima — koje umnožava stroj ili se neko­ liko puta otipkaju (danas na automatskim pisaćim stroje­ vima s kontrolnom vrpcom). Onaj mali dio koji se mora pojedinačno obraditi može se izdvojiti da bi mu pažnju posvetio viši službenik za korespondenciju, dok se sve ostalo klasificira, svrstava u grupe i prebrojava. Više osoblje ure­ da zatim će, na osnovi tog razvrstavanja, moći ustanoviti vrstu pitanja ili greške koji su izazvali korespondenciju, što će kasnije moći upotrijebiti za usporedbu s drugim odje­ lima ili za usporedbu tih iznosa s prijašnjim iznosima ili za 260

ocjenu iskustava cijelog poduzeća. Istodobno, tako klasi­ ficirana korespondencija može se usporediti s obzirom na vrijeme potrebno za obavljanje određene vrste korespon­ dencije tako da se utrošak radnog vremena može neprestano kontrolirati i analizirati. Zbog prirode procesa, općenito se lako provodi racio­ nalizacija većine uredskog rada i zamjena činovnika koji su obavljali mnoge poslove činovnicima koji obavljaju samo neku pojedinost. Prije svega, činovnički poslovi obavljaju se gotovo isključivo na papiru, a papir se može mijenjati mnogo lakše nego industrijski proizvodi, lakše se može pre­ nositi s jednog mjesta na drugo, slagati i raspoređivati prema potrebama procesa, itd. Još je važnije, osim toga, što je velik dio »sirovina« činovničkih poslova po obliku nume­ rički, tako da se sam proces može strukturirati prema matematičkim zakonima, što je pogodnost za kojom teži uprava u fizičkim procesima, ali koju teško ostvaruje. Kao tokovi podložni matematičkim pravilima, činovnički se po­ slovi mogu provjeravati u raznim trenucima različitim obli­ cima matematičke kontrole. Tako se pokazalo, suprotno nekadašnjem uvjerenju mnogih, da se uredski posao razli­ kuje od rada u tvornici time što se zbog složenosti teže racionalizira, da je to lakše ostvariti kad opseg posla po­ stane dovoljno velik i kad se ozbiljno počne tragati za me­ todama racionalizacije.

Umni i fizički rad U početku je ured bio mjesto na kojemu se odvijao umni rad, a u radionici se odvijao fizički rad. To je čak, kao što smo vidjeli, vrijedilo i poslije Taylora, a djelomično i zbog Taylora. Znanstveno upravljanje omogućilo je uredu mono­ pol nad koncepcijom, planiranjem, prosuđivanjem i procje­ nom rezultata, dok se u radionici samo fizički izvršavalo sve ono što je bilo zamišljeno u uredu. U skladu s tom po­ djelom i dalje je bilo donekle opravdano poistovjećivanje uredskog rada s mišljenjem i umnim radom, a proizvodnih procesa u užem smislu s odsutnošću mišljenja i radom ža koji nije potrebno obrazovanje. Ali kad je i ured podvrgnut procesu racionalizacije, spomenuta je razlika nestala. Miš­ ljenje i planiranje postaju funkcija sve manje grupe unutar ureda, a za masu namještenika ured je postao isto toliko 261

mjesto obavljanja fizičkog rada koliko i tvornički pogon.* S preobrazbom upravljanja u administrativni radni proces, fizički še rad počeo širiti u ured i uskoro je postao obilježje zadataka mase činovnika. Rad je, općenito, proces čiji oblik određuje konačni re­ zultat — proizvod. Materijal i oruđe koje upotrebljavaju postolar, krojač, mesar, tesar, mehaničar ili ratar mogu se razlikovati prema razini tehnologije, ali moraju biti prila­ gođeni proizvodnji obuće, odjeće, mesa, drvenih i metalnih predmeta ili uzgoju žitarica. Obično se, iako ne i isključivo, proizvod umnog rada sastoji od znakova na papiru. Umni rad se odvija u mozgu, ali kako poprima oblik u vanjskom proizvodu — u lingvističkim, numeričkim ili drugim sim­ bolima — on uključuje fizičke operacije kao što su pisanje, crtanje, pisanje pisaćim strojevima, itd., radi ostvarivanja tog proizvoda. Zato je moguće razdvojiti funkcije koncep­ cije i izvršenja. Za to je jedino potrebno da opseg rada bude dovoljno velik kako bi te podjele bile ekonomične za kor­ poraciju. Među prvima je to uočio Charles Babbage, koji je kon­ struirao jedan od prvih računskih strojeva (»kom pjutora«). U svoje djelo O ekonomičnosti strojeva i proizvodnje (On the Economy o f Machinery and Manufacture), napisanom tridesetih godina prošlog stoljeća, uključio je proročansko poglavlje pod naslovom »O podjeli umnog rada« u kojemu je tu temu podvrgao jednoj od prvih i najoštroumnijih analiza. »Već smo spomenuli«, počinje Babbage, »ono što bi se nekim našim čitaocima moglo činiti čudnim — da se podjela rada može podjednako uspješno primijeniti na umne i na mehaničke operacije te da u objema vrstama djelatnosti osigurava istu uštedu vremena.« [22] Babbage to pokazuje na sljedećem primjeru. Prihvaćanje decimalnog sustava u vrijeme francuske re­ volucije zahtijevalo je izradu novih matematičkih tablica. Taj je zadatak povjeren M .Pronyju koji je uskoro ustano­ vio, da čak ni uz pomoć nekolicine suradnika, ne može posao • Prema Lockwoodovim riječima: »Jedna od glavnih promjena u podjeli rada jest pojava specijaliziranog, polukvalificiranog uredskog namještenika koji je odgovoran za ’preradi vanje’ podataka. Stvarna podjela zadataka vrlo je često prethodila mehanizaciji, ali strojevi ubrzavaju to kretanje koje malu grupu upravitelja, onih koji odlučuju o izboru i analizi podataka, odvaja od mase podređenih radnika čije funkcije sve manje opravdavaju njihovo svrstavanje u grupu umnih radnika.« [21] 262

dovršiti za svog života. Dok je razmišljao o tom problemu, slučajno je prošao kraj knjižare u kojoj je bila izložena nedavno objavljena knjiga Adama Smitra Bogatstvo naroda (Wealth of Nations) i zavirio u njezino prvo poglavlje. Od­ lučio je da »proizvodi« svoje logaritme i trigonometrijske funkcije kao pribadače i u tu svrhu osnovao je dvije odvo­ jene radionice — proizvodi jedne radionice služili su kao provjera proizvoda one druge. Zadatak je podijelio na tri grupe. U prvoj je grupi bilo pet — šest uglednih francuskih matematičara čiji je zadatak bio da pronađu formule najpogodnije za upotrebu u drugim grupama. Druga grupa, sastavljena od sedam — osam osoba koje su dobro znale matematiku, imala je zadatak da te formule pretvara u numeričke vrijednosti i pronalazi načine provjeravanja tih proračuna. Treća grupa, koja je obuhva­ ćala šezdeset do osamdeset osoba, služila se samo jednostav­ nim računskim operacijama zbrajanja ili oduzimanja, a rezultate je zatim davala drugoj grupi na provjeru. Babbage ovako opisuje taj proces i njegove potrebe: »Ako kažem da tako izrađene tablice zauzimaju sedam­ naest debelih knjiga velikog formata, možda će se steći neka predodžba o tom radu. Prva je grupa bila potpuno oslobođena rada koji je obavljala treća grupa, rada što bi se gotovo mogao nazvati mehaničkim, za koji je trebalo najmanje zna­ nja, ali najviše napora. Takav se rad uvijek može lako kupiti. Dužnosti druge grupe, iako su zahtijevale priličnu vještinu u baratanju aritmetičkim operacijama, ipak su u određenoj mjeri bile olakšane većim interesom koji su osjećali njezini pripadnici zato što su njihove računske operacije bile teže.« [23] O trećoj grupi Babbage kaže: »Zanimljivo je da devet desetina pripadnika te grupe nije imalo aritmetičko znanje koje bi nadmašivalo dva prva pravila što su ih oni morali primjenjivati i da su te osobe obično pokazivale veću točnost u svojim proračunima nego oni koji su o tome posjedovali opsežnije znanje.« Tako se otvara mogućnost donošenja dvaju zaključaka kojima kapitalizam ne može odoljeti, bez obzira na njihove posljedice za čovječanstvo. Prvi je zaklju­ čak da se rad obrazovanih ili bolje plaćenih osoba nikada ne smije »rasipati« na stvari koje umjesto njih mogu obaviti osobe niže naobrazbe. Drugi je zaključak da osobe s malo ili nimalo naobrazbe imaju bolji učinak pri obavljanju ru­ tinskog posla, prije svega zato što se njih »uvijek može lako kupiti« i zato što oni, jer ih ne ometa mnogo toga u njihovu

razmišljanju, rutinski posao obavljaju točnije i pouzdanije. Navedenoj priči samo treba dodati da je Babbage predvidio vrijeme kad će »računski stroj« ukloniti potrebu za račun­ skim operacijama zbrajanja i oduzimanja koje obavlja treća spomenuta grupa i da će se nakon toga moći pronaći načini pojednostavnjenja rada druge grupe. Možemo zamisliti Babbageovu viziju u kojoj se cijeli proces pretvara u me­ haničku rutinu što je nadgleda »prva grupa«, koja bi u tom trenutku jedina morala znati ili matematiku ili sam radni proces. Rad svih ostalih pretvorio bi se u »pripremanje podataka« i rukovanje strojevima. Postepeno uklanjanje mišljenja iz rada uredskog radnika u početku svodi umni rad na ponavljanje istog kratkog niza funkcija. Taj se posao i dalje obavlja u mozgu, ali mozak je upotrijebljen kao ekvivalent ruke partikulariziranog radnika u proizvodnji — on hvata i ispušta jedan jedini dio »infor­ m acije« uvijek iz početka. Sljedeći je korak potpuno uki­ danje procesa mišljenja — ili barem onoliko koliko se ono može ukloniti iz ljudskog rada — i povećavanje činovničkih kategorija koje ne obavljaju ništa osim fizičkog rada.

Uredski posao kao fizički rad Stručnjaci za upravljanje druge i treće generacije poslije Taylora izbrisali su razliku između rada u tvornicama i rada u uredima te rastavili rad na jednostavne komponente — pokrete. To svođenje rada na apstraktni rad, na ograničene pokrete ruku, stopala, očiju, itd., zajedno s apsorbiranjem podataka osjetila u mozgu, koji se svi mjere i analiziraju bez obzira na oblik proizvoda ili procesa, čini rad u tvorni­ cama i uredima jedinstvenim područjem istraživanja uprav­ ljanja. Suvremena »znanost« proučavanja kretanja pristupa radu u uredu i u tvornici prema dstim pravilima analize kao i aspektima nepromjenljivih pokreta ljudskih »operatora«. Zato tipičan priručnik o upravljanju počinje dijelom pod naslovom »Koncepcija univerzalnog procesa«. Raspravlja­ jući o radu »u radionici, skladištu, trgovini, uredu ili bilo kojem drugom mjestu«, autor tog priručnika najprije nastoji ustvrditi općenitu prim jenljivost sistema mjerenja rada i proizvodne kontrole na rad različitih vrsta: »Svaka se situa­ cija izvana razlikuje od ostalih i stoga se pretpostavlja da je rad koji se obavlja u svakom od različitih područja bitno 264

drukčiji. No u svim tim područjima postoji vrlo uočljiva sličnost osnovnih c iljeva... Univerzalnost procesa može se vidjeti iz analize onoga što čini proces. Cini se da je glupo izjavili kako ljudi, gdje god rade, obavljaju istu vrstu rada. To se čini još manje točno ako se ima na umu da je velik dio rada po prirodi umni, a ne fizički rad. No ta je tvrdnja točna.« [24] »Univerzalni standardni podaci« koji su se počeli prikupljati prije svega u okviru tvorničkog rada sada se barem isto toliko često primjenjuju na rad u uredu. Osim toga, standardni podaci prikupljaju se upravo u uredske svrhe, u obliku studija izrazito uobičajenih uredskih pokreta što se promatraju kao zamjenljivi dijelovi od kojih uredski upravitelji mogu sastavljati cjelovite djelatnosti. Tako je Udruženje za sisteme i postupke Sjedinjenih Drža­ va, na primjer, sastavilo sažet priručnik pod naslovom P ri­ ručnik za činovničke vremenske standarde — popis stan­ dardnih podataka kojima se služe velike američke kompa­ nije (A Guide to Office Clerical Time Standards: A Compi­ lation of Standard Data Used by Large American Companies) (Detroit, 1960). Stvaranju tog priručnika svojim su podaci­ ma pridonijele General Electric Company, Sveučilište Stan­ ford, General Tire and Rubber Company, Kerr-McGee Oil Industries, Inc., Owens-Illinois, Harris Trust and Savings Bank of Chicago i Chicago Chapter of the Systems and Procedures Association.* Činovničke norme kojima se služe te organizacije poči­ nju jediničnim vremenskim vrijednostima za razne elemente kretanja, kao što smo opisali u osmom poglavlju, ali zatim povezuju osnovne pokrete u uredske poslove i uredskom upravitelju nude standarde po kojima se radni procesi mogu organizirati i proračunati. Evo primjera. * Uz tablice u tom priručniku nisu jasno navedene korporacije iz kojih potječu, ali se dz podataka većinom može lako zaključiti o kome se radi. Tako se za. »kompaniju A«, iz čijih smo podataka preuzeli naj­ više primjera, kaže da je to »veliki proizvođač električnih aparata i sličnih proizvoda«, a s obzirom na njezine suradnike jedina organi­ zacija koja odgovara opisu jest General Electric, proizvođač teške opreme za proizvodnju električne energije, koji je priložio uredske norme što su se upotrebljavale u njegovu odjelu za distribuciju trans­ formatora. Iz onoga što slijedi možemo steći predodžbu o uredskim normama i analizama u okviru kojih se radnici u suvremenom uredu zapravo nadgledaju, bez obzira na to znaju li to ili ne znaju, i to više vrijedi od proučavanja normi u udžbeniku.

265

Otvaranje i zatvaranje Minute ladica kartoteke: otvoriti i zatvoriti, bez odabiranja 0,04 fascikl: otvoriti i zatvoriti zaklopce o]o4 ladica pisaćeg stola: otvoriti bočnu ladicu standard­ nog pisaćeg stola 0,014 otvoriti srednju ladicu 0^026 zatvoriti bočnu ladicu 0,015 zatvoriti srednju ladicu 0,027 sjedeći rad ustati sa stolice sjesti na stolicu okrenuti se u okretnoj stolici pomaknuti se u stolici do susjednog stola ili police (najviše 1,20 m )

0,033 0,033 0,009 0,050

Hodanje se u tablicama prikazuje za udaljenosti od jed­ nog do tri i pol metra, ali kako hodanje u uredu uključuje mnogo okretanja, za svaki se okretaj dodaje 0,01 minuta za »kretanje (ograničeno)«. Pretpostavlja se da je za čitanje broja od jedne do tri znamenke potrebno 0,005 minuta, a od sedam do devet znamenaka 0,015 minuta. Za čitanje jed­ nog znaka prilikom uspoređivanja dvaju dokumenata po­ trebno je 0,0026 minuta, a za čitanje odlomka od 2,5 cm potrebno je 0,008 minuta. A za pisanje, ne uključujući »uzi­ manje« ili »ostavljanje« pera ili olovke, potrebno je: za brojeve, po brojki za štampana slova, po slovu za običan način pisanja, po slovu

0,01 0,01 0,015

minuta, minuta, minuta.

Zbog nekog je razloga operacija koja se zove »slaganje« omiljeni predmet stručnjaka za uredsko upravljanje i stoga se grafički prikazuje, analizira i vremenski određuje u broj­ nim studijama. U primjeru koji navodimo za vrijeme po­ trebno za jedno »slaganje« (»osnovno vrijeme, papir u ru­ c i«) iznose se ovi podaci: prvo slaganje drugo slaganje i sljedeća slaganja poravnavanje nakon slaganja slaganje nakon poravnavanja 266

0,006 0,009 0,004 0,007

minuta, minuta, minute, minuta.

U toj se tablici iznosi vrijeme za slaganje od jedan do deset, pri čemu je »za svako slaganje više od deset papira potrebno dodati 0,01 minutu«. Vremenska vrijednost koja se daje za »rezanje škarama« iznosi 0,44 minute, pri čemu je potrebno »0,30 minuta za svaki dodatni rez«.* »Rez«, kaže se u priručniku, »obuhvaća otvaranje, pomicanje naprijed i zatvaranje škara.« Iznose se tabelarni prikazi jediničnih vremenskih vrijednosti za udaranje žiga, koje obuhvaćaju vrijeme za uzimanje žiga, provjeravanje datuma, udaranje žiga na niz dokumenata i odlaganje žiga, pri čemu se dodaje vrijeme potrebno da se žig ovlaži pri svakom četvrtom udarcu. Također se iznosi vrijeme potrebno za kolacioniranje, skupljanje, odlaganje, rukovanje, perforiranje, spajanje (ili skidanje spajalica), omatanje gumicom (ili skidanje gumice), pomicanje mate­ rijala u razne položaje, brojenje, savijanje ili ispravljanje, otvaranje ambalaže s pošiljke (omotnice), vađenje sadržaja, stavljanje pošte u ambalažu. Nadalje se iznose jedinična vremena za pronalaženje pojedinih predmeta u kartoteci s ladicama, kartoteci »Kardex«, »Linedex« ili »Speed-O-Matic«, snopovima ili fasciklima, kartama za planiranje ili na po­ sebnom mjestu u formularu. Daju se vremena za slaganje različitih predmeta u kartoteku, stvaranje nove kartoteke, numeričko ili neko drugo svrstavanje u kartoteku, pisanje, te ponovo još jedan prikaz slaganja papira. Vrijeme potrebno za pisanje na pisaćem stroju podvr­ gava se strogoj analizi. Uobičajene norme za riječi daju se u minutama po 2,5 cm teksta. Osim toga, naznačene su vremenske vrijednosti za rukovanje papirom, stavljanje pa­ pira u stroj, slaganje (više listova papira i indiga), brisanje, ispravljanje precrtavanjem i »rukovanje papirom nakon toga«. Daju se takve informacije kao što je »činjenica« da je za vraćanje papira za jedno slovo unatrag potrebno 0,0060 minuta na ručnom, a 0,0025 minuta na električnom stroju. U drugim tablicama prikazuje se vrijeme potrebno za razne procese umnožavanja, of set ili mimeograf. Tabelarni prikaz rukovanja računalom s tipkama uključuje vremenske vri­ * Ne objašnjava se zašto je pri »slaganju« ili svrstavanju hrpe papira potrebno više vremena za drugo nego za prvo slaganje. Također nije jasno zašto je potrebno gotovo pola minute za prvi rez ška­ rama i gotovo trećinu minute za svaki dodatni rez, osim ako se ne radi o tiskarskim greškama.

267

jednosti za pražnjenje stroja i okretanje svakog lista papira između proračunavan ja (0,0120 minuta).* U tablicama kojima se služi »kompanija B«, opisana kao veliki proizvođač proizvoda od gume, plastike i dr. — vje­ rojatno kompanija General Tire and Rubber — iznosi se sličan niz iscrpnih podataka. Osim tablica u kojima se u drugom obliku ponavlja materijal što smo ga već razmotrili, navode se tablice za pričvršćivanje pribadačama i spojni­ cama, brojenje gotovine, rukovanje aparatima Pitney Bowes za poštarinu, uspoređivanje papira, kseroksiranje, rukova­ nje knjigovodstvenim strojevima. Navodi se i ova neobična tablica: Sat za bilježenje dolaska i odlaska s posla perforiranjem Pronađi karticu 0,0156 Uzmi je sa stalka 0,0246 Umetni u sat 0,0222 Izvadi iz sata 0,0138 Pronađi mjesto 0,0126 Stavi karticu na mjesto 0,0270 0,1158 Što se tiče ostaloga, u tablicama ostalih kompanija na­ vode se, osim sličnih primjera, vremenski podaci za ruko­ vanje brojnim uredskim strojevima, kao što su aparat za perforiranje i izdavanje računa i za knjigovodstvene djelat­ nosti poput ručnog unošenja stavki u glavnu knjigu. Sa sve većom upotrebom strojeva s tastaturom u ure­ dima, analiza vremena potrebnoga za rukovanje postaje sve intenzivnija. Kao prim jer takve vrste analize navodimo djelo M jerenje rada p ri strojnom obračunavanju (W ork Measu­ rement in Machine Accounting), objavljeno 1963. godine. Dvojica od trojice autora radila su u vrijeme pisanja djela za kompaniju AEtna Life Insurance. U analizi perforiranja (rukovanja strojem koji buši rupe na standardnoj kartici za preradu podataka s osamdeset stupaca) autori ovako određuju vrijeme potrebno za utiskivanje brojčanog zna­ ka**: • Sve tablice preuzete iz normi »kompanije A« popraćene su ovom napomenom: »Samo norme — nije uključeno vrijeme za odmor ili osobne potrebe.« To se vrijeme mora naknadno dodati jer je suvremeni kapitalizam, ako ništa drugo, barem vrlo točan i obziran. ** Zanimljivo je da se taj jednostavni popis brojeva, zajedno s njihovim zbrojem, pretvara u »tablicu« dodavanjem dviju nepotrebnih 268

Jedinica vremena (TMU) Prilaženje tastaturi Pritiskanje tipke Popuštanje pritiska na tipku Otpuštanje tipke Odvajanje od tipke

1,6 0,0 1,7 1,7 0,0

Standardno Frekvencija vrijeme (TMU) 1 1 1 1 1

1,6 0,0 1,7 1,7 0,0 5,0

Budući da se jedinica za mjerenje vremena (TM U ) de­ finira kao jedna stotisućinka (0,000 01) sata, i stoga se svaka sekunda sastoji od 28 vremenskih jedinica (TM U ), to znači da stroj za perforiranje mora raditi po stopi od 53/s udaraca u sekundi kad se obavlja čisto numerička perforacija. Među­ tim, za perforiranje slova potrebna je dodatna vremenska jedinica za »mišljenje«. Na taj su način AEtnini stručnjaci izračunali da je za perforiranje brojeva u 26 stupaca i slova abecede u 24 stupca, zanemarujući ostalih 30 stupaca, doda­ jući 20 vremenskih jedinica (pet sedmina sekunde) za auto­ matsko kopiranje i provjeravanje izvora informacija, kao i 17,2 vremenske jedinice za dodatno rukovanje, potrebno 0,2295 minuta da bi se perforirala kartica i 0,2017 minuta kako bi drugi operater mogao provjeriti perforaciju na dru­ gom stroju. Drugim riječima, dopušteno je do petnaest se­ kundi po kartici za perforiranje ili provjeravanje, uključujući i toleranciju od pet posto za pogreške. Ali budući da radnici koji perforiraju moraju obaviti još neke radnje prije i poslije perforiranja, provodi se daljnji niz proračuna kako bi se odre­ dilo ukupno vrijeme rada operatera — tablica od 31 pokreta uključuje vrijeme za »ustajanje«, »sjedanje«, »uzimanje olovke«, »ubacivanje kartica«, »otvaranje i zatvaranje spoj­ nice kartica«, »otvaranje i zatvaranje ladice«, »uzimanje elastične vrpce«, »omatanje elastičnom vrpcom«, itd. [25] U rutinskom radu činovnika nikad se potpuno ne ukida umni rad — kao što se potpuno ne ukida ni u bilo kojem obliku fizičkog rada. Umni procesi postaju rutinski, ili se ponavljaju, ili se svode na tako mali faktor u radnom pro­ crta i dvaju nepotrebnih stupaca. To je uobičajeni način na koji »stručnjaci« za upravljanje zaodijevaju svoje prikaze u matematičko ruho kako bi im pridali »znanstveni« izgled. Bilo bi'zanimljivo istražiti jesu li to sociolozi naučili od ekonomskih škola ili obrnuto. 269

cesu da brzina i umješnost kojima se obavlja fizički dio rada prevladavaju u radnom procesu u cjelini. Više od toga ne može se reći ni za kakav fizički radni proces, a kad to jednom počne vrijediti za činovnički posao, rad u tom ob­ liku stavlja se na istu razinu na kojoj su jednostavniji oblici takozvanoga fizičkog rada što ga obavljaju radnici s plavim ovratnicima. Zbog toga su tradicionalne razlike između »fi­ zičkog« i »umnog« rada, koje se tako nepromišljeno i ma­ sovno upotrebljavaju u literaturi s tog područja, odraz ne­ kadašnje situacije koja je gotovo potpuno izgubila značenje u suvremenom svijetu rada. A s brzim napretkom mehani­ zacije u uredima sve je važnije to shvatiti.

Mehanizacija ureda Strojevi koji se upotrebljavaju kako bi se povećao ko­ ristan učinak rada u proizvodnji mogu se, kao što smo vidjeli, klasificirati prema stupnju kontrole stroja nad vla­ stitim djelovanjem. Ako je kontrola djelovanja u rukama operatera, stroj ne djeluje automatski, a ako je izravna kontrola postala automatska, znači da je obavlja stroj. Me­ đutim, kod uredskih strojeva kontrola djelovanja općenito je sporedna za cilj djelovanja stroja. Tako se brzina i pre­ ciznost stroja za brzo tiskanje ne traži zato da tiskanje bude brzo — postoje brži načini nanošenja slova na papir — već zato da bi se kontrolirao slijed informacija dok se obrađuju u kompjutoru. To je dio strojnog sistema konstruiran za kontrolu informacija, a ne djelovanja. Informacija uglavnom postoji u obliku simboličkih zna­ kova — slova, brojeva i drugih uobičajenih simbola. Sve donedavno obrada tih znakova — odnosno sastavljanje i rastavi janje znakova u potrebne oblike i njihovo poveziva­ nje ili analiziranje prema matematičkim pravilima — iz­ ravno je ovisila o ljudskom mozgu. Iako su se svakodnevno upotrebljavala razna mehanička sredstva za bilježenje ili kombiniranje znakova, kao što su stroj za pisanje, stroj za zbrajanje ili računanje te stroj za knjigovodstvo, svaki od spomenutih strojeva mogao je »pamtiti« ili obrađivati in­ formaciju samo kroz malen dio njezina ukupnog ciklusa, a zatim je ponovo morao stupiti na scenu ljudski mozak kako bi je pomakao do sljedećeg položaja. U tom je smislu ured­ ski proces bio sličan vodovodu kojemu su potrebne brojne 270

crpne stanice na malim udaljenostima jedna od druge. Teš­ koće je činio oblik u kojemu se bilježila informacija: sve dok je imala oblik znakova koje su mogli shvatiti samo ljudi, bili su potrebni ljudi da bi njome baratali. Tako je svaki stroj za zbrajanje ili računanje s tastaturom ovisio 0 radu operatera, koji je pritiskao redove tipki, i njegova memorija i mogućnosti obrade informacija bili su ograni­ čeni na nekoliko mehaničkih registara. U takvoj situaciji, svaki uredski stroj bio je na primitivnoj razini ručnog alata ili ručnog alata s pomoćnim pogonom. Promjena je nastala sa strojem za brojenje perforiranih kartica, koji je izumio dr Herman Hollerith 1885. godine a upotrebljavao se za tablice popisa u Sjedinjenim Državama 1890. godine. Važnost tog izuma nije u njegovu tehničkom napretku u odnosu prema dotadašnjim metodama brojenja, već u posve novoj koncepciji koju je on omogućio. Bilježeći djeliće podataka, svaki na posebnoj kartici, pomoću sistema koji je svakom stupcu i retku na kartici davao specifično značenje, sistem perforiranih kartica omogućio je »čitanje« 1 »tumačenje« jednostavnih podataka bez izravnog sudjelo­ vanja čovjeka. Dakle, raznim načinima identificiranja per­ foracije, strojevi su mogli raspoređivati i klasificirati, po­ vezivati i svrstavati u tablice djeliće podataka na karticama. Značenje metode sastoji se u tome što je promijenjen oblik informacije, tako da je ona mogla ući u stroj. Sljedećih godina ta je revolucionarna koncepcija prošla niz posve tehničkih poboljšanja, najprije elektromehaničkih, u sklopu kojih je postignuto da električni impulsi kontroli­ raju mehaničke registre, a zatim elektronskih, tako da se informacija obrađivala i pohranjivala pomoću električnih impulsa, dok su mehanički elementi gotovo iščezli. To je imalo silan učinak na mogućnosti memoriranja i obrade unutar kompjutorskih sistema. Za razliku od perforirane kartice, koja u svom standardnom obliku prima osamdeset znakova na površini nešto većoj od površine dviju igraćih karata, uobičajena vrsta magnetskog disk-sklopa — koji se sastoji od jedanaest diskova veličine četrdesetak centime­ tara, postavljenih u razmaku od jednog centimetra — može sadržati do 29 milijuna znakova. Ti se znakovi također mogu prenositi, brzinom od 156.000 znakova u sekundi, s jedne kompjutorske jedinice na drugu jedinicu, gdje se mogu obrađivati operacijama kojih može biti milijun ili čak milijardu u sekundi. Tako se informacije, kad se jednom 271

djelić po djelić ubilježe pomoću strojeva s tipkama, mogu ponovo vaditi, spajati iz različitih izvora raspoređivati mate­ matički povezivati, itd., u vrlo kratkim vremenskim razma­ cima, a rezultati tih procesa pokazuju se na ekranu ili ih, češće bilježi stroj velike brzine koji je, zapravo pisaći stroj što uvelike nadmašuje zajednički rad desetaka daktilografa. Kompjutorski sistem koji se temelji na spomenutim na­ čelima glavno je ali ne i jedino sredstvo uredske mehani­ zacije. N ajprije se primjenjivao na masovne rutinske ope­ racije i operacije koje su se ponavljale, odnosno operacije što su se donekle već obavljale mehanički: izrada platnih lista, faktura, računa za naplatu i isplatu, proračunavanje hipoteka, kontrola zaliha robe, proračuni u vezi s osigura­ njem i dionicama, itd. Međutim, uskoro se počeo primje­ njivati i na nove zadatke, kao što su izrada opsežnih izvje­ štaja o prodaji, računanje troškova proizvodnje, informa­ cije o istraživanju tržišta, provizije od prodaje, itd. — sve do općeg računovodstva, kada se knjige korporacije pretva­ raju u oblik prikladan za kompjutorsku obradu. Taj automatski sistem za obradu podataka sličan je au­ tomatskom sistemu proizvodne mehanizacije po tome što ponovo ujedinjuje radni proces, uklanja brojne zadatke koje su prethodno obavljali pojedini radnici. Ali ni u pro­ izvodnji ni u uredu kompjutor ne znači, u kapitalističkom obliku proizvodnje, onaj divovski korak, koji bi mogao postati, prema ukidanju i smanjenju tehničke podjele rada. Umjesto toga, kapitalizam se suprotstavlja prirodi tehnolo­ ških kretanja i tvrdoglavo reproducira zastarjelu podjelu rada u novom i pogubnijem obliku. Razvoj kompjutora toliko je nov i toliko brz da u njemu možemo vidjeti, u sažetom obliku, razvitak radnih procesa u skladu s tom tendencijom. U kratkom razdoblju, četrdesetih i početkom pedesetih godina, zanimanja koja su obuhvaćala obradu podataka imala su obilježja obrta. To je bilo u vrijeme kad je u industriji prevladavala odgovarajuća oprema koja se teme­ ljila na perforiranim karticama. Oprema je bila jednostavna i stručnjak za kompjutor radio je na svim strojevima — stroju za razvrstavanje, kolacioniranje, grafičko prikaziva­ nje, računanje, itd.* Ti su se strojevi programirali uključi­ * Osim stroja za perforiranje. Naime, budući da je to stroj s tipkama, odmah se smatralo da je to posao za »djevojke«. 272

vanjem komandne ploče za svaki stroj, a radnik je učio tu operaciju zajedno s općim upoznavanjem rada svih strojeva. Tako je razdoblje naukovanja odgovaralo razdoblju učenja rukovanja cijelom opremom, a programiranje koje se tada obavljalo bilo je naprosto najviše umijeće. Ubrzo je, međutim, prestao razvoj posebnog zanata za obradu podataka jer je, zajedno s kompjutorom, uvedena i nova podjela rada, što je naglo ubrzalo razaranje zanata. Svaki aspekt kompjutorskih operacija svrstan je u određeni platni razred u čvrstoj hijerarhiji — pojavili su se upravljači sistema, analitičari sistema, programeri, operateri za ko­ mandnim pultom, operateri za bušenje kartica, bibliotekari za kompjutorske vrpce, skladištari, itd. Uskoro je postalo uobičajeno da se na više poslove dolazi s viših hijerarhijskih razina, a ne nakon sveobuhvatnog obučavanja. A koncen­ tracija znanja i kontrole u vrlo malom dijelu hijerarhije i ovdje je, kao i kod automatskih strojeva u tvornici, postala ključ kontrole cijelog procesa. U vrhu kompjutorske hijerarhije nalazi se analitičar si­ stema i programer. Analitičar sistema u uredu odgovara inženjeru u industriji, a njegov je zadatak da razvija sve­ obuhvatni proces obrade podataka u uredu i da razradi strojni sistem .koji će udovoljiti zahtjevima obrade. Progra­ mer taj sistem pretvara u skup uputa za kompjutor. U vrijeme prvih kompjutorskih sistema programer je uglav­ nom bio i analitičar sistema te je sjedinjavao dvije funk­ cije: zasnivanje i ispisivanje sistema. Ali s podjelom rada te su se funkcije sve više razdvajale jer je postalo jasno da je velik dio programiranja rutinski posao koji mogu obavljati manje plaćeni namještenici. Tako je naziv »programer« postao pomalo dvosmislen i može se primije­ niti na stručnjake za analizu programa koji zahvaćaju u logičke temelje sistema na kojima rade kao i na radnike koji kodiraju programe i kao osnovu svog rada uzimaju prethodno obrađene upute za sistem ili podsistem te ih za­ tim mehanički prenose na specijaliziranu terminologiju. Obuka za ovaj posljednji posao ne traje više od nekoliko mjeseci, a najviši učinak postiže se nakon jedne ili dvije godine rada. U skladu s logikom kapitalističke podjele rada, većina programera svedena je na tu razinu rada. Ispod opisane razine kompjutorski rad prestaje biti pod­ ručje specijaliziranih ili tehničkih umijeća i postaje područje rada radničke klase. Kompjutorski operater rukuje kom18 Rad 1 monopollstlCkl kapital

273

pj utorom u skladu s nizom jasno utvrđenih i nepromjenlji­ vih uputa koje se određuju za svaku rutinu. Obučenost i obrazovanje potrebni za taj posao možda se najbolje mogu procijeniti na osnovi plaća: plaća operatera A klase otprilike je ista kao i plaća obrtnika u tvornici, a operatera C klase kao tvorničkog operativca. Najmasovnije pojedinačno zanimanje koje je stvorila kompjutorizacija jest zanimanje operatera za perforiranje kartica. Budući da ono u mnogim slučajevima odgovara uredskom radu, vrijedi ga pobliže razmotriti. Izuzetna brzina kojom kompjutori obrađuju informacije prije svega ovisi o pomnoj pripremi podataka za kompju­ torsku upotrebu. Dok se sve ostale uredske aktivnosti zbog kompjutora smanjuju, posao na pripremi podataka obično se povećava. Prvo, sve što kompjutor obrađuje mora se kodirati. Drugo, prethodno proračunan rad cjelokupnog sistema ovisi o prikladnom kodiranju koje udovoljava svim zahtjevima u trenutku ulaska podataka. Ništa se ne smije ostaviti da kasnije uoči, shvati ili riješi ljudski mozak ako želimo da to učini kompjutor u okviru svojih operacija. Treće, svaki prethodno naznačeni kod mora se pripremiti za kompjutor u skladu sa strogo određenim i nepromjenlji­ vim oblicima, tako da se može postići željeni rezultat. I četvrto, to se mora provesti uz razmjerno malo pogrešaka jer kompjutor ne prepoznaje greške (osim ako ne prelaze parametre određene u programu), već djeluje na temelju svih informacija koje mu se pruže. Zbog toga je potrebno pripremati podatke u skladu sa strogo određenim oblicima, je r bez obzira kako domišljato prilazili građi, kompjutor ne može protumačiti nikakve druge simbole osim onih koji značenje izvode iz oblika i položaja podataka. Kompjutorska kartica koja se po želji buši na stroju s tastaturom i više puta provjerava na dru­ gom takvom stroju i sada je najuobičajenija. Međutim, to nije jedini oblik, nego se danas upotrebljava niz ostalih naprava koje bilježe podatke na magnetskoj vrpci ili ispi­ suju simbole koji se mogu »čitati« optičkim čitačem. N ji­ hova pogodnost nije u tome što one »uklanjaju perforiranje«, kao što su neki brzopleti publicisti odmah najavili, već u tome što još više pojednostavnjuju rukovanje, tako da se operacije mogu obavljati na tastaturama sličnima onima na pisaćim strojevima. Na taj način operacija kodiranja više ne zahtijeva čak ni vrlo ograničeno obučavanje koje je 274

dosad bilo potrebno. Iako način kodiranja može biti različit, ipak se ne može bez njega. Postoje određeni načini kojima se može ograničiti opseg kodiranja, ali on uglavnom raste usporedo s porastom kompjutorizacije. Opisivati perforiranje stoga znači opisivati vrstu posla koji se, u različitim oblicima, u uredima brzo povećava. Obučavanje potrebno za takvu vrstu rada ovako se opi­ suje u sociološkoj studiji: »Bušenje kartica može biti vrlo monoton posao ako uklju­ čuje velike količine homogenih podataka, prethodno razvrsta­ nih i pripremljenih u stupcima. Taj se posao može naučiti za jedan ili dva tjedna, a primjerena vještina može se postići za otprilike šest mjeseci. Usprkos službenom opredjeljenju veći­ ne poslodavaca, za. zadovoljavajuće obavljanje tog posla nije bitna diploma srednje škole. Neki službenici za obučavanje tih kadrova procijenili su da je dobra polazna osnova sposobnost čitanja stečena nakon devet razreda osnovne škole i odgovara­ juće znanje iz aritmetike. Zbog toga je vrlo obaviješteni kadrovski službenik, u toku razgovora, opisao bušenje kartica kao ’polufizički’ rad. On smatra da taj izraz ne opisuje samo prirodu posla, već i zahtjeve u pogledu kvalifikacije, i formalne i neformalne. U mnogim se slučajevima djevojke kojima nedostaje formalno obrazovanje ili ’društvene odlike za ured’ mogu zaposliti kao perforatori kartica, dok sasvim činovnički posao vjerojatno ne bi uspjele dobiti.« [26] Autori te studije, koji kao i većina njihovih kolega socio­ loga radije gledaju svjetliju stranu iproblema, izjavljuju da je mišljenje spomenutog kadrovskog službenika »izazvalo njihovo zanimanje«. Oni odmah počinju teoretizirati o tome kako bušenje kartica lako može postati zamjena za nekva­ lificirane poslove u proizvodnji koji su u prošlosti bili »prva stepenica na ljestvici«. Ali na istoj su stranici prisiljeni opisati perforiranje kartica kao posao koji vodi u »ćorso­ kak«: »Dok dostavljači često postaju činovnici u kartoteci, ovi pak daktilografi, a daktilografi tajnici, operateri koji buše kartice obično to i ostaju.« [27] Upravitelji odjela za perforiranje opisuju taj posao kao »krajnje dosadan« rad »za koji nije potrebna nikakva in­ teligencija«, pa je vrlo velika fluktuacija radne snage. [28] Navodimo opis koji je nastao u trenutku prijelaza s račun­ skoga strojnog sistema koji je prethodio kompjutoru (za koji su također bile potrebne perforime kartice) na kom­ pjutorski sistem: 18’

275

»Radnica koja je bušila kartice kaže da je prije uvođenja kompjutora njezin rad bio donekle raznovrstan i povremeno je zahtijevao prosuđivanje. Zbog toga je bio podnošljiv. Svaka tri ili četiri tjedna, otkako se provodi automatizacija, po ne­ koliko njezinih suradnika biva premješteno iz prvobitne grupe perforatora na nove poslove koji su monotoniji i jednoličniji. Budući da posao nije nimalo raznovrstan, brzina je trajna, ne­ promjenjiva i 'pod pritiskom’. Obično se među djevojkama najčešće čuje primjedba: 'Sada radimo za strojeve’. Gospođa Duncan opisala je djevojke koje buše kartice kao 'osobe uništenih živaca’. ’Ako se djevojci koja buši kartice slu­ čajno obratite dok radi, skočit će kao oparena. U tom poslu čovjek mora biti napet. To zahtijeva stroj. Iako nadglednica ne vodi službeni izvještaj o našem radu, ona sigurno zna ko­ liko svaka od nas učini — prema broju izbušenih kartica.’ Gospođa Calvin, bivši perforator u drugom poduzeću, tako­ đer govori o takvoj napetosti: TDotaknete li samo jednu od njih dok radi, od straha će proletjeti kroz strop.’ Obje su žene izjavile da je izostajanje s posla vrlo često u njihovoj grupi. Gospođa Duncan je izjavila: ’Poneka od nas uvijek kaže kako misli da sutra neće doći jer to više ne može podnijeti.’ Iako djevojke ne napuštaju posao, često ostaju kod kuće, a na svom stolu uvijek imaju zalihe aspirina i lijekova za umirenje. Perforatori smatraju da zapravo obavljaju tvor­ nički posao i da su ’privezani’ uza svoj stol kao uz tekuću vrpcu.« [29] Kao i u tvornici, određivanje brzine rada pomoću stro­ jeva postaje uredskoj upravi sve dostupnije kao oružje kontrole. Svođenje uredskih informacija na standardizirane bitove i njihova obrada u kompjutorskom sistemu i u okviru ostale uredske opreme omogućuju upravi da automatski obračunava opseg rada i radni učinak svakog operatera, sekcije ili odjela: »Točno mjerenje radnog učinka činovnika jedan je od aspekata proizvodnog pristupa koji je vrlo izražen, iako nije posve nov, u automatiziranim uredima. Pojednostavnjivanje i pretvaranje uredskih zadataka u rutinu pomoću automatizaci­ je čini rad mnogo dostupnijim objektivnom preračunavanju i mjerenju. Američko udruženje rukovoditelja objavilo je broj­ ne studije u kojima se iznosi iskustvo raznih velikih poduzeća u izradi programa činovničkih troškova pomoću mjerenja vremena potrebnog za obavljanje uredskih djelatnosti. U tim se člancima samo posredno spominju nezadovoljstvo i otpor namještenika. U kompaniji Standard Oil u Ohiu, na primjer, skovano je posebno ime kako bi se izbjegli izrazi kao što je ’mjerenje rada’ za koji se smatralo da 'razdražuje namješte­ nike i sprečava njihovu suradnju’. Na sedmoj godišnjoj konferenciji o sistemima i postup cima, održanoj 1958. godine, istaknuto je da se analitičar sistema bavi poboljšanjem metoda ili 'okretnijim radom’. 276

Ovdje se misli na zadatak motiviranja uredskog radnika na veću produktivnost. Henry Gunders, jedan od direktora sek­ tora za upravna pitanja Price Waterhouse and Company, u Houstonu, u Texasu, izjavio je da je u uredu u kojemu se rad ne mjeri učinak činovnika nizak. On procjenjuje da dje­ lotvornost takvog ureda iznosi 50% do 60% i da bi se uči­ nak, kad bi se rad činovnika mjerio, čak i bez posebnih stimu­ lacija, povećao 20% do 30%. Navodi se da se stimuliranje može najbolje primijeniti na već mehaniziranim poslovima. Ako se upotrebljava uredski stroj, razne naprave, kao što su brojači udaraca, automatsko brojenje nizova i slično, pojedno­ stavnjuje se brojenje. Slično tome, prethodno numerirani do­ kumenti koji se obrađuju u nizu olakšavaju mjerenje učinka. Većina poduzeća uključenih u to istraživanje kvantitativno određuje operacije u vezi s obradom podataka. Osobito je perforiranje pogodno za objektivno mjerenje učinka. Državne agencije i privatna poduzeća izvještavaju da je takav način mjerenja rada uobičajen. U nekim slučajevima djevojke sva­ kog dana ispunjavaju formular u kojemu navode koliko su kartica izbušile, a kontrolori provjeravaju pogreške. Upravitelj u velikom osiguravajućem' društvu izjavio je, da se vodi ob­ jektivni izvještaj o produktivnosti, iako se to općenito ne spo­ minje, i da se otpušta radnik čiji učinak zaostaje za prosje­ kom. Mnoga se poduzeća oslanjaju na nadglednika koji vizu­ alno kontrolira rad, što može biti objektivno, jer će on znati ukupni broj kartica obrađenih u bilo kojem vremenu. Jedan je rukovoditelj objasnio da je pažljiva kontrola bušenja kar­ tica u njegovu poduzeću nužna jer se sve uslužne funkcije moraju odrediti s obzirom na troškove, a kontrola brzine rada pri tome je sekundama. Serijska kontrola drugih vrsta uredske opreme jest metoda kojom se služe mnoga poduzeća, a može se primijeniti na računala, strojeve za razvrstavanje računa i razne druge strojeve, osim perforatora. ’Industrijali­ zacija’ činovničkog rada nije očita samo u kontroli rada, već i u upotrebi transportne vrpce kojom se materijal prenosi's jednog mjesta na drugo mjesto. Neke se kompanije koriste tom metodom za prenošenje narudžbi s početnog mjesta, preko raznih stadija obrade do kompjutora. U uredu nesumnjivo vlada tvornička atmosfera. Ne samo što se radnicima koji rukuju uredskim strojevima često kon­ trolira radno vrijeme pomoću kontrolnih satova, nego im se ne dopušta ni da razgovaraju. Mogu biti otpušteni, s otkaznim rokom od samo tjedan ili najviše mjesec dana. Ima vrlo malo razlika između namještenika u uredu opskrbljenom elektron­ skim strojevima i tvorničkog radnika u lakoj industriji.« [30] Kako se rad pojednostavnjivao, pretvarao u rutinu i pod­ vrgavao mjerenju, sve se više isticala potreba za brzinom. »Danas je u radu brzina važnija od svega«, rekla je žena koja je bila blizu živčanog sloma. Tempo rada je, po njezi­ nim riječima, užasan. A usporedo s uštedama koje se po­ stižu kompjutorskim sistemom i nametanjem intenziteta 277

rada slijede otpuštanja koja selektivno povećavaju kreta­ nja prema radu koji je nalik radu u tvornici: »Sa svakim smanjivanjem broja radne snage radnicima koji su ostali nalaže se da povećaju učinak. Automatizacija je smanjila broj osoblja u tom uredu za više od trećinu, a predstoji još veća mehanizacija. Predstavnik sindikata izjavio je da su iščezle one kategorije poslova koje zahtijevaju određeno umijeće i moć prosuđivanja. Preostali poslovi svode se na stvaranje tablica i bušenje kartica, postaju još jednostav­ niji, jednoličniji i sve se više pretvaraju u rutinu usporedo sa sve većom ulogom kompjutora.« Potpredsjednik osigura­ vajućeg društva izjavio je, pokazujući prostoriju punu rad­ nika koji buše kartice: »Nedostaje im samo lanac.« Zatim je, kao objašnjenje, dodao da strojevi prisiljavaju »djevoj­ ke« da uvijek budu za svojim stolovima i da buše monotono i bez prestanka.* Ni sami radnici nemaju nikakvih iluzija o svom »činovničkom« poslu. »Ovaj se posao ničim ne raz­ likuje od rada u tvornici, osim što je slabije plaćen«, rekao je operater u velikom uredu poduzeća za proizvodnju poljo­ privredne opreme. [31] Cesto nastaje zbrka u vezi s kvalifikacijama za tu novu vrstu uredskog posla, ponekad se ona čak i namjerno stvara, jer se brkaju potrebe posla i ostali aspekti. Tako autori novije studije o elektronskoj obradi podataka u New Yorku pišu: »Već smo spomenuli općenitu sklonost poslodavaca da kao preduvjet zapošljavanja perforatora zahtijevaju diplomu sred­ nje škole. Međutim, istina je, da se mnogi uspješni** operateri zapošljavaju iako nemaju diplome, osobito u razdoblju kad ih nedostaje na tržištu radne snage. Pri ispitivanjima smo se uvjerili da se u diplomi srednje škole gleda nešto drugo, a ne dokaz o školskoj spremi ili intelektualnim sposobnostima. Dakako, neka poduzeća sa zadovoljstvom ističu da su svi njihovi namještenici završili srednju školu, kao pokazatelj sta­ tusa ili prestiža. Većina, međutim, smatra da je diploma do­ kaz odgovornosti, motivacije i pouzdanosti... Dakako, mi brzo možemo ustanoviti da li djevojka stvarno može bušiti * Potpredsjednik jasno ilustrira fetišizam kojim se krivica svaljuje na »strojeve«, a ne na društvene odnose u okviru kojih oni djeluju. Kad je to izjavio, on je znao da radnike za njihove stolove nisu prikovali »strojevi«, već on sam, jer je odmah zatim dodao kako se mjeri radni učinak radnika u toj prostoriji. ** Taj je izraz sam po sebi uistinu vrlo neobičan i može se shvatiti samo ako se odnosi na one radnike koji buše kartice za koje se po­ kazalo da ih je'direktor kadrovskog odjela s pravom zaposlio. 278

kartice. No hoće li se ona pojaviti svakog ponedjeljka? Hoće li ostati poslije pet sati ako treba raditi prekovremeno? Hoće li potražiti novi posao nakon tri tjedna?' Takva pitanja obično postavljaju poslodavci.« [32] Na početku kompjutorske ere brojne su uprave, koje se još nisu bile snašle u tom području i možda su bile obmanute vlastitim sjajnim procjenama o masovnom »unapre­ đivanju radne snage«, što je trebalo nastupiti, zapošljavale »pogrešnu vrstu radne snage«. To osobito vrijedi za bankar­ stvo gdje upravitelji još nisu bili prevladali snobovsku tra­ diciju »viših« namještenika. Tako se u studiji o uvođenju kompjutora u banke kaže da su direktori kadrovskih odjela »zapošljavali djevojke previsokih intelektualnih sposobno­ sti za nove jednostavne poslove na strojevima«. [33] Iskustvo je uskoro pokazalo, kako se iznosi u studiji o tehnološkim promjenama u bankarstvu, da »bi bilo pogrešno pretposta­ viti da će doći do masovnog unapređivanja rada zato što je velik broj poslova stvorenih do tog trenutka na razmjerno niskoj razini. Dobar su primjer toga radnici za kodiranje podataka. Kodiranje je ’vrlo jednostavan posao koji se lako i brzo uči i za koji treba znati samo rukovati tastaturom od deset tipaka’. U jednoj je banci, 'zbog jednostavnosti obuke operatera za rukovanje jednostavnim strojevima za kodiranje, taj posao, s obzirom na našu ljestvicu vredno­ vanja poslova, spušten za tri stupnja, a nadnica smanjena sa 68 na 53 dolara tjedno’*. Činovnik za elektronsku obradu podataka ’nalazi se u samo malo povoljnijem položaju od radnika za kodiranje’ ... U ogranku velike banke koju smo spomenuli otprilike 70 % novih poslova bilo je vrednovano vrlo nisko, a u maloj banci oko 50 % novih poslova.« [35] U prirodi je organizacije rada u okviru kompjutorskog siste­ ma, kao i kod tvorničkog rada, da ne postoji ljestvica na­ predovanja svojstvena bankama i uredima otprije nekoliko generacija. Američko udruženje rukovoditelja uočilo je to već u početku kompjutorske ere, jer se u posebnom izvje­ štaju zamišljenom kao pomoć poslodavcima pri utvrđivanju operacija za obradu podataka, kaže: »Iskreno rečeno, ne želimo da ljudi prihvaćaju poslove na obradi podataka * Navedene brojke odnose se na 1963. godinu. Na drugome mjestu upravitelj u uredu za obradu podataka ovako opisuje posao radnika na kodiranju: »Samo bi žena čijem su mužu slomljene obje noge i ima petoro gladne djece ostala dulje na tom poslu. Nitko drugi ne bi to mogao podnijeti.« [34] 279

samo kao prijelazne stanice za druge poslove, želimo stalne namještenike k oji mogu dobro raditi, koji se slažu s tim da ostanu na tim radnim mjestima i da to rade. Obećati brzo napredovanje znači iskrivljavati činjenice. Većina nenadgledničkog osoblja na poslovima obrade podataka može napredovati samo izvan tih poslovaU< [36] Kad je riječ o tradicionalnim stupnjevima uredskog rada, kompjutorizacija procesa uredskog knjigovodstva još više slabi položaj obrazovane radne snage u tom sistemu u cjelini, osobito knjigovođa. Slabljenje položaja knjigovođe, što je, kao što smo vidjeli, započelo s usponom uredskog upravitelja, ubrzano je uvođenjem stroja za knjigovodstvo ili za unošenje stavki u glavnu knjigu, čime se određena količina složenoga činovničkog posla pretvorila u mehanič­ ku operaciju. To se slabljenje položaja nastavilo, osobito u bankarstvu, s razvojem elektronskih strojeva za knjigovod­ stvo, s kojima se dovršava pretvaranje knjigovođa u rad­ nike za strojevima, i istodobno se naglo smanjuje potražnja za njima. Tako je jedna banka s više ogranaka izvijestila da se, osamnaest mjeseci pošto su uvedeni elektronski strojevi za vođenje knjigovodstva, osoblje u knjigovodstvu sa 600 smanjilo na 150 ljudi, a broj radnika koji se bave obradom podataka porastao je na 122. To odgovara iskustvu većine banaka u kojima se, uz isti opseg posla, ostvaruje reducira­ nje ukupne radne snage od 40 % do 50%, pri čemu se u tom procesu naglo smanjuje broj osoba koje se bave knji­ govodstvom, a zamjenjuju ih činovnici koji rukuju stroje­ vima. [37] Slične posljedice mehanizacije ureda osjećaju ne samo knjigovođe, nego i niži slojevi uprave. Kompjutor upravu dovodi u veliko iskušenje da štedi vrijeme upravljanja i vrijem e rada »mehaniziranjem« brojnih odluka i opredje­ ljenja. Vjerojatno je zbog toga Howard C. Carlson, psiholog u General Motorsu, izjavio: »Kom pjutor je možda za sred­ nje slojeve uprave isto što je tekuća vrpca za najamnog radnika.« [38] Kretanja u radnim procesima koja se ogledaju u nasta­ janju raznih poslova što se obavljaju strojevima ne ograni­ čavaju se na radnike koji su neposredno okupljeni oko kompjutora. Naprotiv, osim specijalizirane manjine čija se tehnička i »sistemska« umijeća šire, ta tendencija sve više obuhvaća sve činovnike. Razlozi toga mogu se podijeliti u dvije grupe. 280

Prvo, formalni zahtjevi kompjutorizacije uvelike pre­ mašuju sposobnosti onih radnika za strojem, koji rade sa »si­ rovinama« ili gotovim proizvodima kompjutora. Budući da se operacije kodiranja obavljaju mehanički, u skladu s utvr­ đenim programima, materijal koji drugi radnici pripremaju za strojnu obradu mora također biti u skladu sa strogim formalnim pravilima. Tako činovnik koji se služi samo pri­ borom za pisanje i papirom, te informaciju tumači, na po­ četnom stupnju obrade, iz izvornih dokumenata, slijedi ista formalna pravila. To je omogućilo prenošenje rada perforatora na druge činovnike. Ta se promjena trenutno odvija i nesumnjivo će se još i ubrzati. U okviru tog sistema rad na pretvaranju informacija u oblik kojim se može služiti kom­ pjutor širi se unutar ureda, umjesto da se ograniči na pro­ storije gdje su strojevi, i to pomoću terminala ili drugih jednostavnih strojeva s tastaturom kojima može rukovati svaki činovnik. Na taj se način rukovanje strojevima ma­ sovno primjenjuje u uredu. Ako su na početnom stupnju za to potrebni različiti poslovi — tumačenje informacija i rukovanje strojevima s tastaturom — u sljedećem se ko­ raku pojednostavnjuju, pa se čak i uklanjaju elementi pro­ suđivanja u tumačenju, spajanjem novog stroja s tastatu­ rom s kompjutorom i korištenjem njegovih mogućnosti memoriranja i brzog nalaženja podataka. Tako svođenje podataka na simboličke oblike, s točno obilježenim polo­ žajem, sve više, na razne načine, postaje posao ureda u cjelini, kao mjera smanjenja troškova rada. Drugo, za ostale radne procese koji se ne mogu izravno prenijeti na kompjutor iskorištava se niz strojeva i sistema. Na primjer, činovnici poslužuju složene i poluautomatske strojne sisteme, za što nije potrebno znati ni abecedu, pa čak ni brojiti. Zadatak se sastoji samo u tome da se jedan dokument za drugim što je moguće brže stavlja pod foto­ grafski aparat stroja. Daktilografi, radnici koji razvrstavaju poštu, telefonisti, skladištari, službenici na recepciji, činov­ nici koji kontroliraju platne liste i radno vrijeme, činovnici na otpremi i primanju robe podvrgavaju se rutinama, više ili manje mehaniziranima u skladu s trenutnim mogućno­ stima, koje im onemogućuju uvid čak i u ograničene koli­ čine uredskih informacija, lišavaju ih potrebe ili sposobnosti razumijevanja i odlučivanja te ih pretvaraju u odgovarajući broj mehaničkih očiju, prstiju i glasova čije se funkcionira­ nje, koliko god je moguće, prethodno utvrđuje pravilima i 281

strojevima. Kao važnu ilustraciju tog kretanja možemo spo­ menuti promjene u radu bankovnog činovnika koji je nekad bio važna osoba, o čijem je poštenju, prosuđivanju i ličnosti ovisio velik dio javnih djelatnosti i odnosa u banci. Vezani uz mehaničku i elektronsku opremu, ti su se namještenici pretvorili u blagajnike poput onih u robnim ikućama, njihova se radna snaga na tržištu rada kupuje po najnižim cije­ nama, a njihove se djelatnosti propisuju, provjeravaju i kontroliraju na takav način da su oni postali odgovarajući broj zamjenjivih dijelova. Tome treba dodati da će funkciju bankovnog činovnika, koliko god ona bila ograničena, po­ stepeno zamijeniti nova mehaničko-elektronska oprema koja se pojavila u Engleskoj i širi se u Sjedinjenim Državama. Stroj za izdavanje gotovine koji, aktiviran vlasnikovom kar­ ticom, izdaje gotovinu s njegova računa samo je prvi po­ kusni korak u tom smjeru. Takozvani automatski brojači mogu, na istom principu, obaviti određeni broj operacija, uključujući ulaganje ili podizanje novca sa štednih ili če­ kovnih računa, prebacivanje novca s jednog računa na drugi račun i isplaćivanje zajmova. [39] Takva oprema ne zahtijeva toliko revoluciju u bankarskoj tehnologiji koliko modifici­ ranje postojeće opreme tako da se stranka može njome izravno služiti, uz minimalnu mogućnost pogreške ili prije­ vare. Činjenica da to postaje sve uobičajenije na području trgovine i uslužnih djelatnosti upućuje na to da se velikim dijelom automatizirane opreme može tako jednostavno ru­ kovati da za to uopće nije potrebno nikakvo obučavanje. To, također, nagovještava smanjivanje potražnje na područ­ jim a zapošljavanja koja su se do sada brzo širila. Ta preobrazba činovničkog rada postaje vrlo važna u području poznatom pod nazivom »tajnički poslovi«, i to zbog dva razloga. Prvo, to je strukovna kategorija golemih dimenzija. Otprilike 2,75 milijuna osoba bilo je zaposleno u svojstvu tajnika u Sjedinjenim Državama 1970. godine, a prema popisu iz te godine gotovo svi namještenici u toj stru­ ci bile su žene. To je najveća pojedinačna kategorija čdnovništva. Drugo, nalazimo se na početku revolucije u tom područ­ ju koja će preobraziti ured gotovo isto kao što ga u ovom tre­ nutku preobražava kompjutor. Da bismo shvatili tu promje­ nu, moramo razmotriti zanimanje tajnika i njegove temelje. S obzirom na svoj posao, tajnik se pojavio kao moguć­ nost prošiviranja administrativnog djelovanja poduzetnika i vlasnika poduzeća. Kasnije, kako je upravna struktura 282

rasla, tajnik je, promatrano s istog stajališta, postao pravi izraz Babbageova načela: s kapitalističkog je gledišta bilo »rasipno« da upravitelj provodi vrijeme pišući pisma na stroju, otvarajući poštu, otpremajući pakete, organizirajući putovanja, odgovarajući na telefonske pozive, itd., kad je te poslove mogla obavljati radna snaga za plaću koja je iznosila do pedesetinu plaće upravitelja. No ovdje je djelo­ vanje Babbageova načela još više potaknuto činjenicom da upravitelji ne organiziraju od njih odvojene radne procese podređenih radnika, već njihov rad. Budući da oni pretje­ rano cijene vlastito vrijeme, a vrlo malo drže do vremena drugih u usporedbi s vlastitim, Babbageovo načelo osobito snažno djeluje u uredima stručnjaka za upravljanje, pogo­ tovo zato što na to utječe ugled što ga stječe upravitelj s velikim brojem osoblja, korisnost mnoštva uredskih slugu za obavljanje osobnih poslova te ostali profesionalni, druš­ tveni i osobni aspekti. Spomenuti sistem tajničkog pomoćnog osoblja širi se i na niže slojeve, usporedo s porastom broja šefova i polušefova. Budući da Babbageovo načelo djeluje gdje god se masa rada može podijeliti, a njegovi »niži« dijelovi izdvojiti i prenijeti na drugoga, ono prodire u sva područja admini­ strativnog rada koji obavljaju »upravitelji«, pomoćnici upra­ vitelja, šefovi malih odjela, koje ponekad čine samo »šef« i tajnik, profesionalni pa čak i poluprofesionalni namješte­ nici. Babbageovo načelo ovdje prelazi vlastite granice, oso­ bito s pojavom društvenih faktora, kada zapošljavanje osobnog tajnika postaje stvar prestiža, znak uglednog posla i jedna od njegovih najvećih povlastica. Najviši upravitelji smatrali su to povećavanje broja tajnika zabavnim, sve dok nije poprimilo takve razmjere da je dovelo u pitanje platnu bilancu. Hvatanje ukoštac s tim čudovišnim širenjem nije, naime, nipošto jednostavno ako uprava želi smanjiti odliv novca korporacije. Nije to samo stvar ugrožavanja tradicionalnog i vrlo ukorijenjenog prestiža, već prestiža koji uživaju niži slojevi same upravne strukture, čija je lojalnost i briga o poduzeću zajamčena, među ostalim, upravo tim sjajem i prividom šefovskog statusa. U svakom takvom napadu upra­ va poduzeća suočava se s opasnošću da ostane bez vlastitih instrumenata kontrole nad administrativnom strukturom. Istina, neke uprave nisu dopustile da nastane takva situacija, ili su joj doskočile na nekom ranijem stadiju — na primjer, 283

prilično često stenografski odjel zamjenjuje osobne tajnike — ali mnoge su uprave ustuknule pred tim zadatkom. Među­ tim, brojni su dokazi toga da se približava kraj takve situ­ acije i da uprava prikuplja snagu za novi veliki organizacioni zahvat u svojim nižim slojevima. Brojni su razlozi toga novog stava. Već smo spomenuli najvažniji: opseg koji su poprimili ti skupi običaji i golema sredstva što ih oni gutaju, ne samo zbog povećavanja broja tajnika, već i zbog utjecaja takve strukture na cjelokupno djelovanje ureda. Međutim, postoje i drugi činioci: dovrša­ vanje osnovne racionalizacije u tvornici, koliko se god može provesti, i oslobađanje uprave tako da se može posvetiti uredskim poslovima; sazrijevanje »sistemskog« mišljenja među upravom do te mjere da ona može ponovo obuhvatiti cjelokupni problem; širenje metoda točnog izračunavanja financijskog stanja u malim poduzećima koja bi ga inače još neko vrijeme mogla izbjeći (zato što takva poduzeća kupuju veliki konglomerati koji najprije šalju svoje inže­ njere za kompjutorske sisteme, pa se krivnja za promjene može pripisati udaljenim vlasnicima — što upravi korpo­ racije ponešto olakšava uvođenje novih sistema); usavrša­ vanje raznih jeftinih sistema centraliziranog komuniciranja i obrade podataka; čak i nov stav žena koje odbijaju ulogu služavki, zbog čega je sve teže naći poslušne sekretarice. Svi navedeni prim jeri pripadaju među činioce koji potiču i olakšavaju okončavanje eksplozije tajničkih poslova. Uprava ureda tako je pokrenula energičnu kampanju za ukidanje onoga što naziva »društvenim uredom«, da se po­ služimo izrazom koji je nedavno postao popularan. [40] Treba samo pročitati časopise koji se objavljuju za najviše upravitelje ureda, kao što je časopis Administrativna uprava (Administrative Management), da bi se uočio napad na toj fronti, ne samo s čitavim arsenalom novo sistematiziranih ideja i postupaka, već i s novom odlučnošću. Objekt napada više nije samo činovnik, već lagodna situacija koju su stvo­ rili njihovi niži upravitelji. Sigurno je, dakako, da uprava ureda ne želi odbaciti Babbageovo načelo i prisiliti one službenike kojima sada pomažu tajnici da sami pišu dokumente i obavljaju ostale dosadne poslove. To bi bilo u suprotnosti s osnovnom po­ stavkom upravljanja da se svaki posao mora obavljati za najnižu moguću plaću. Naprotiv, uprava osjeća kako je do­ šlo vrijeme da se ukine sistem -koji svakog činovnika pre­ 284

stao zadatak odsjeka koji se naziva »centrom za obradu tvara u nadglednika rada jednog pomoćnika, jer se radno vrijeme tajnika troši rasipno i neefikasno, podložno je samo ležernoj, blagoj i prijateljskoj kontroli pretpostavljenoga koji se više brine o osobnim pogodnostima nego o djelo­ tvornosti rada u uredu, ali i zato što takvi činovnici često ne mogu pronaći dovoljno zadataka kojima bi potpuno za­ poslili drugu osobu. Rad tajnika dijeli se na dva dijela: pisanje na pisaćem stroju i administrativne poslove (ponekad se primanje stra­ naka i odgovaranje na telefonske pozive odvajaju od admi­ nistrativnih poslova kao posebna funkcija). Prvi je dio po­ ri ječi«. Taj je centar modernizirana verzija stenografskog odjela. Iz njega se stenografi ne šalju k upravitelju kako bi pisali po njegovu diktatu, već se svaki upravitelj uključuje u proces stenografiranja pomoću telefona i opreme za sni­ manje. Daktilograf zatim »obrađuje« te snimke, a posebni činovnik donosi završeno pismo, spis, pismenu uputu, ugo­ vor, dokument, ili neki drugi pismeni sadržaj koji je trebalo prepisati na pisaćem stroju, na kontrolu i potpis. Za razliku od stenograf skog odsjeka koji je prema potrebi samo slao radnu snagu u pojedine odjele, tim se novim sistemom stva­ ra poseban proizvodni odjel koji po naredbi obavlja svu korespondenciju i sve ostale administrativne poslove za potrebe svih ureda u poduzeću. Tako taj glavni dio tajnič­ kog posla sada postaje područje proizvodnih radnika koji svoj posao obavljaju pomoću elektronske opreme. Nije čud­ no što je ta koncepcija prvi put primijenjena u Njemačkoj. U članku u časopisu Administrativna uprava (Administra­ tive Management) opisuje se kolika se važnost pridavala upotrebi »snimljenih« tekstova i automatskih pisaćih stro­ jeva: Obrada riječi je »proces u kojemu tvorci riječi (upravitelji, korespondenti, pravnici i slično osoblje) izabiru uobičajene tekstove iz pret­ hodno kodiranih i sastavljenih knjiga tekstova. Na primjer, službenik koji bi inače isti odgovor na neko pismo diktirao nekoliko puta na dan umjesto toga odabire odgovarajući tekst, pomoću numeričkog koda, iz knjige tekstova — ili po sje­ ćanju, ako se tekstom dovoljno često koristio. Kad se jednom odabere, kodirani tekst, zajedno s pojedinačnim imenima, adresama i ostalim različitim podacima (kao što su cijene ili datumi), diktira se i zapisuje na magnetofonske vrpce ili na formulare koje treba prepisati. Daktilograf zatim iz diktata ili formulara priprema pismo. Automatski pisaći strojevi više puta ispisuju ’snimljene’ tekstove, a daktilograf ručno, pomo­ 285

ću tastature, unosi nove ili promijenjene podatke... od tog procesa koristi ima izvorni autor poruka, povećava se efikas­ nost daktilografa i u istom se radnom vremenu obavi više posla. Osim toga, od svih ljudi koji sudjeluju u tom procesu zahtijeva se niža razina obučenosti.« [41] Ta »pogodnost«, smanjivanje razine obučenosti za »sve«, pokazuje osjetljivost uprave prema povećanju broja ko­ respondenata i drugih takvih »autora poruka«, od kojih svaki mora znati formulirati prikladan tekst koji primalac može razumjeti. U okviru novog sistema taj uvjet više nije nužan, nego je potrebna samo sposobnost odabiranja pri­ kladnog teksta. Ostale funkcije tajnika preuzima »administrativni po­ moćni centar«. Viši službenik, koji je prije imao svog taj­ nika, poznat je, u okviru tog centra, ne kao »autor poruka«, već kao »šef«. Smatra se da je prikladan om jer četiri do osam »šefova« na svakog »administrativnoga pomoćnog taj­ nika«. Taj pomoćni centar obavlja sve rutinske poslove, osim pisanja na pisaćem stroju, koje je prethodno obavljao taj­ nik, odnosno prije svega vođenje kartoteke, odgovaranje na telefonske pozive i raspoređivanje pošte. »Kartoteka se«, rečeno nam je, »mora voditi u pomoćnom centru — a ne u šefovu uredu.« Očit je cilj takvih promjena sprečavanje neprimjetnog obnavljanja prijašnje situacije i osiguravanje toga da se sav tajnički posao obavlja pod centraliziranim nadzorom proizvodnje, a ne pod nadzorom »šefa«. Osim toga, »šefovi moraju odgovarati na svoj telefon, ali telefon istodobno mora zazvoniti i u pomoćnom centru, tako da na poziv može odgovoriti tajnik ako do trećeg oglašavanja telefona slušalicu ne podigne šef«. Kao i »centar za obradu riječi«, i »administrativni pomoćni centar« povezuju s raz­ nim uredima telefoni i kuriri. [42] Tako u novom rasporedu funkciju tajnika zamjenjuje integrirani sistem kojemu je cilj centralizirano upravljanje, rastavljanje tajničkih poslova na pojedine operacije koje obavljaju razni proizvodni radnici, te smanjivanje broja tajničkog osoblja na polovicu, četvrtinu ili čak na još manji dio njihova prvobitnog broja. Među sporednim prednostima koje uprava želi ostvariti na temelju tog rasporeda jesu smanjivanje i stoga pojeftinjenje umijeća administrativnih namještenika i, što nije najmanje važno, dobivanje onih minuta i sati radnog vremena što su se gubili na osobne odnose i kontakte među tajnicima kao i između tajnika i 286

njihovih »šefova« — i to je ono na što misle kad govore o »ukidanju društvenog ureda«. Snaga i ozbiljnost te kampa­ nje, koja se u tom obliku pojavila tek u proteklih nekoliko godina, može se vidjeti ne samo u zasnivanju kampanje kao totalnog sistema s vlastitim žargonom, tehnologijom i struč­ njacima, i u prostom koji se tome sada posvećuje u časo­ pisima o uredskom upravljanju, već i u pokretanju novih časopisa i organizacija koji se bave samo tim predmetom (na primjer časopisa Word Processing Report i organizacije Word Processing Institute — Instituta za obradu riječi). Totalni sistem uveden je u razne korporacije, uključujući i složene urede izdavačkih kuća u New Yorku, u kojima su se analitičari sistema pokazali nepopustljivi i uporni pred neugodnim primjedbama urednika koji su ostali bez sekre­ tarica. Sada smo u glavnim crtama opisali pretvaranje uredske rutine u proces koji je nalik radu u tvornici u skladu s propisima suvremenog upravljanja i raspoložive tehnologije. Najveća pojedinačna zapreka ispravnom funkcioniranju takvog ureda jest koncentracija informacija i sposobnosti odlučivanja u mozgovima glavnih činovnika. Isto kao što je Frederick Taylor problem upravljanja u mehaničarskoj radionici opisao kao problem odvajanja informacija o za­ natu od radnika, isto tako uredski upravitelj s užasom gleda na mogućnost ovisnosti o poznavanju uredske prošlosti ili brzog kolanja informacija u sadašnjosti, koju poznaju neki njegovi činovnici. Stoga je ideal uredskog upravitelja bilje­ ženje svega u mehaničkom obliku i odvijanje svega na me­ hanički način. Ali to pretvaranje uredskog rada u brzi in­ dustrijski proces zahtijeva pretvaranje velikog broja ured­ skih radnika u više ili manje bespomoćne sluge tog procesa. Neizbježna je popratna okolnost da uredski radnik gotovo potpuno gubi sposobnost da se uhvati ukoštac s odstupa­ njima od rutine, pogreškama, posebnim slučajevima, itd., koji zahtijevaju informiranost i obučenost. Naglo se sma­ njuje broj ljudi koji mogu upravljati sistemom, umjesto da sistem upravlja njima. U tom smislu suvremeni ured po­ staje stroj koji, u najboljem slučaju, dobro funkcionira samo u sklopu svojih ograničenih rutina, a loše funkcionira kad se suoči s posebnim zahtjevima.* * Upravitelji obično mašu glavom nad »slabom kvalitetom uredske pomoćne radne snage« koja se može naći na tržiStu rada, iako upravo 287

Klasni položaj činovništva Dok je radnička klasa u proizvodnji rezultat nekoliko stoljeća razvoja kapitalizma, činovnička radna snaga uglav­ nom je proizvod razvoja monopolističkog kapitalizma. Zato je prve postmarksističke pokušaje analiziranja te pojave uvelike sprečavala činjenica što je činovnički rad tada još bio slabo razvijen kao kapitalistički proces rada. Na prim­ jer, u raspravi o toj temi u okviru njemačke socijaldemo­ kracije prije prvoga svjetskog rata Emil Lederer (čije je djelo Die Privatangstellten in der Modem en Wirtschaftsentwicklung vjerojatno bilo najhitniji i najvažniji proizvod te rasprave) ovako je razmatrao stagnaciju tehničkih uvjeta u uredu: »Suvremeni namještenik u trgovini uistinu je sličan biv­ šem namješteniku u trgovini, više nego što radna snaga za­ poslena u krupnoj industriji podsjeća na obrtnikova pomoć­ nika iz srednjeg vijeka. Metode obavljanja poslova većinom se gotovo uopće nisu promijenile, čak su i velika poduzeća samo proširene sitne organizacije. Budući da se nije pojavila nijedna nova tehnika, u njima se ne primjenjuju nikakve bitno nove metode.« [43] U tim raspravama sudionici su bili impresionirani brzim rastom ureda, ali promjene u uredskom radu, koje su još bile u začecima, nisu mogle ostaviti tako velik dojam. Stoga su promatrači uglavnom očekivali brzo povećanje broja uredskih službenika kakvi su tada prevladavali, činilo se da je zaključak na toj osnovi neizbježan: rađala se vrlo velika nova »srednja klasa«. Takav je zaključak još više jamčila sklonost definiranju klasnog položaja raznih vrsta uredskog rada na osnovi se­ kundarnih obilježja, što je ostalo prisutno sve do današnjeg dana. U skladu s tim, sva se radna snaga u uredu svrstava zajedno pod nazivima kao što su »radnici s bijelim ovrat­ nikom« ili »namještenici s mjesečnim plaćama«. Međutim, to je ostalo iz dana kad je sva uredska radna snaga uistinu bila povlaštena u pogledu plaća, položaja, autoriteta, itd. U takvoj su situaciji spomenuti izrazi, primijenjeni na sve njihov sistem uredskih operacija stvara uredske radnike koji mu odgo­ varaju. Taj prigovor, na žalost, često ponavljaju nepromišljeni »potro­ šači« kad naiđu na problem u uredu, što se često događa. Takve se poteškoće obično povećavaju, isto kao što se smanjuje kvaliteta tvor­ ničke proizvodnje, a servisiranje raznih aparata u širokoj potrošnji postaje sve lošije, iako postaje sve skuplje, i to zbog istih razloga. 288

radnike u uredima, služili kao skraćenica za posebni polo­ žaj tih namještenika. Presudna nije bila samo razlika u odjeći, a još manje način plaćanja, godišnje ili mjesečno, čime su se oni razlikovali od fizičkog radnika, koji je bio plaćen na sat ili na dan, već čitav kompleks društvenog po­ ložaja i položaja u poduzeću kao i radni proces što su ga ti pojmovi simbolizirali.* Charles Booth je 1896. mogao napisati: » ’Prosječna, ne­ diferencirana ljudska radna snaga’ na kojoj Karl Marx os­ niva svoju divovsku zabludu ne postoji nigdje na ovoj pla­ neti, a najmanje se, po mom mišljenju, može naći među činovnicima.« [44] U to je vrijeme bilo malo marksista koji bi bili toliko hrabri da se usprotive toj tvrdnji. Međutim, za manje od četrdeset godina razvoj kapitalističkog ureda omogućio je da neki od njih shvate sve bitne elemente tog procesa, iako ni tada još nije bio suviše uznapredovao. A Hans Speier, koji se uglavnom oslanjao na iskustvo u N je­ mačkoj, mogao je 1934. napisati: »Društveni položaj namještenika s mjesečnim plaćama sma­ njuje se s povećavanjem te grupe. Ta kvalitativna promjena, koja je nazvana 'proletarizacija radnika s bijelim ovratnikom’, očituje se u različitim oblicima. Možda je najuočljivija u oso­ bito velikom porastu žena namještenika, koje uglavnom obav­ ljaju sporedne poslove... Muškarac uglavnom ima vlast, a žena je obično podređena... O velikom porastu broja takvih namještenika osobito svjedoči potražnja za nižim osobljem, a ne za potpuno kvalificiranim i pouzdanim osobama. Zato su se u prosjeku smanjili izgledi napredovanja u poslu. Većina nižih namještenika u velikim uredima obavlja dužnosti koje su specijalizirane i programirane do najsitnijih pojedinosti. • Daljnja upotreba tih termina, dugo pošto se situacija promijenila, jedan je od najvećih uzroka zbrke u analizi tog predmeta. Više se ne može smatrati korisnim izraz koji u jednu jedinu klasu svrstava autoritativnog upravitelja koji predstavlja kapital, s jedne, i zamjenjive dijelove uredskog mehanizma što služe kapitalu, s druge strane. Te termine, međutim, smatraju korisnima oni koji se plaše rezultata realističnije terminologije — oni, na primjer, čija »sociologija« služi apologetskim razlozima. Za njih takvi izrazi kao što su »radnici s bijelim ovratnikom« prikladno svrstavaju dobro plaćena, autoritativna i poželjna radna mjesta na vrhu hijerarhijske ljestvice i masu proleta­ riziranih podređenih namještenika u jednu jedinu kategoriju, čime se omo­ gućuje stvaranje ljepše slike: više »prosječne« plaće, itd. Takvom upotrebom spomenutog izraza kategorija »bijelih ovratnika« obično dobiva svoj profesionalni prizvuk, od inženjera, upravitelja i profesora na vrhu hijerarhijske ljestvice, dok goleme mase te kategorije čine milijuni činovnika — slično kao što zvijezde operne trupe stoje na čelu pozornice, dok kopljanici sačinjavaju veliki zbor. 19 Rad 1 monopollstlCkl kapital

289

Za njih više nije potrebna opća obuka: djelomično se zahti­ jeva samo vrlo ograničena i kratka obuka, a djelomično je nekadašnja obuka postala posve nepotrebna. Proces u toku kojega većina namještenika koji rade za mjesečnu plaću po­ staje masovna grupa temelji se na uspješnom pokušaju zamje­ njivanja osobnog iskustva pojedinca racionalnom administra­ cijom koja posluje na znanstvenim osnovama, tako da se sve veći broj radnika može promijeniti bez opasnosti za djelo­ tvornost poduzeća. Jedna je društvena posljedica tog kretanja porast nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika čije odre­ đenje već upućuje na pretvaranje procesa rada u uredu u tvornički proces. Kad je riječ o nižim službenicima koji rade za jednim od mnogobrojnih suvremenih uredskih strojeva ili, na primjer, o prodavačima u trgovini gdje sva roba ima istu cijenu, razlika u prirodi zadataka između takvih radnika i manuelnih radnika potpuno nestaje... — o spuštanju društ­ vene razine činovnika osobito svjedoči promjena njihova društvenog porijekla. Sve češće zapošljavanje činovnika 'prole­ terskog porijekla’ upućuje na to da se broj slabo plaćenih poslova, za koje nije potrebno školovanje, povećava brže od broja položaja u sredini i na vrhu hijerarhijske ljestvice. Dru­ gim riječima, ti su namještenici u cjelini podvrgnuti procesu stalnoga društvenog obezvređivanja.« [45] Navedeni je članak napisan prije mehanizacije ureda. Pišući otprilike u isto vrijeme, Lewis Corey je predvidio buduće događaje izjavivši: »Mehanizacija činovničkog rada neprestano se povećava; tipičan veliki ured danas je zapravo tvornica s osobljem s bijelim ovratnicima.« [46] Ali do 1951. godine više nije trebalo predviđati, pa je C. Wright Mills mogao napisati na temelju čvrstih činjenica: »Uvođenje uredskih strojeva i aparata koji služe u trgovini pridonosi mehanizaciji ureda i prodavaonice, dvaju mjesta na kojima se masovno obavljaju činovnički poslovi. Od dvadese­ tih godina povećava se podjela činovničkog rada, mijenja se sastav osoblja, a obrazovne razine se smanjuju. Rutinske ope­ racije u organizacijama s vrlo detaljnom podjelom rada za­ mijenile su živ interes za rad u dobro poznatim grupama. Čak je i na razinama uprave i visokih stručnjaka rast racionalne birokratizacije pretvorio rad gotovo u tvorničku proizvodnju. Demiurg upravljanja neprestano potiče sva ta kretanja, me­ hanizaciju, sve razrađeniju podjelu rada, kao i zapošljavanje slabije kvalificiranih i jeftinijih radnika. U prvim stadijima nova podjela rada može pridonijeti spe­ cijalizaciji radnika tako da se povisuje razina njihove umješ­ nosti, ali kasnije, osobito kad se čitave operacije rastave i mehaniziraju, takva podjela razvija određene sposobnosti na račun drugih i sve ih sužava. Kako sve više ulazi u okvir me­ hanizacije i centraliziranog upravljanja, ona ljude ponovo izjednačava kao automate. Tako postoji nekoliko stručnjaka i masa automata, a obje te grupe povezuje autoritet koji ih 290

čini međusobno ovisnima i svaku od njih drži u njezinoj ru­ tinskoj kolotečini. Tako se u podjeli rada slobodni razvoj i upotreba umijeća podvrgavaju upravljanju i ograničavaju. Uvjeti suvremenog rada koji pridonose njegovu otuđenju danas obuhvaćaju činovnike kao i najamne radnike. Gotovo i nema obilježja najamnog rada (osim teškoga fizičkog rada — koji postaje sve manje važan činilac najamnog rada) koje ne bi bilo svojstveno barem nekim oblicima činovničkog rada. I ovdje ljudske osobine pojedinca, od njegova tjelesnog stanja do psihičkih sklonosti, postaju jedinice u funkcionalno racio­ nalnim proračunima uprave.« [47] Tim ilustracijama spajanja obilježja činovničkog i pro­ izvodnog rada sada se može dodati niz važnih pojedinosti. Upotreba automatskih i poluautomatskih strojnih siste­ ma u uredu potpuno mijenja uobičajen profil uredskih troškova. Situacija u kojoj su se troškovi rada velikog ureda gotovo potpuno svodili na plaće činovnika promijenila se u situaciju u kojoj se velik dio ukupnih sredstava danas ulaže u kupovinu (ili se isplaćuje mjesečno, u obliku kreditnih rata) skupe opreme. Prošli ili »m rtvi« rad u obliku strojeva koje posjeduje kapital danas zapošljava# živi rad, u uredu kao i u tvornici. Ali za kapitalista je korisnost te radne sna­ ge uvelike funkcija vremena, brzine kojom mrtvi rad apsor­ bira živi. Upotreba mnoštva skupe opreme, izaziva, stoga, rad u smjenama, osobito u slučaju rada s kompjutorima. Istodobno zbog uvođenja strojeva uredi se približavaju skladištima i industrijskim dijelovima gradova. To olakšava razvoj udaljenih terminala i ostalih sredstava za komuni­ kacije koja omogućuju prevladavanje prostome udaljenosti i ukidaju gotovo sve nedostatke odvojenih instalacija, tako da uredi uprave mogu biti na skupljim i dostupnijim mje­ stima, dok se masa činovništva može smjestiti u područja gdje je najamnina niža, često pored skladišta ili proizvodnih pogona. Tako mnogi činovnici gube pogodnosti i prestiž što ga pruža rad u središtu grada u kojemu ima više zanimlji­ vih trgovina, više mogućnosti za raznovrsnu prehranu, itd. Tržište radne snage dviju glavnih vrsta radnika, tvornič­ kih i uredskih, istodobno počinje gubiti neke svoje razlike u odnosu prema društvenoj raslojenosti, obrazovanju, obi­ teljskom položaju i sličnom. Ne samo što sve više činovnika dolazi iz obitelji tvorničkih radnika, i obrnuto, već i sve više jednih i drugih dolazi iz iste obitelji. Ćini se da najveća raz­ lika koja je još ostala jest podjela prema spolu. U tom smislu je podjela na činovnike i fizičke radnike izuzetno usklađena: 1971. godine među fizičkim radnicima bilo je 9

milijuna muškaraca i 4 milijuna žena, a među činovnicima 10,1 milijun žena i 3,3 milijuna muškaraca. Zapreka koju znači spol, zbog koje je većina uredskih poslova namijenjena ženama, što nameću običaji i praksa zapošljavanja, omo­ gućila je niže plaće u činovničkoj kategoriji, koje su, kao što smo vidjeli, niže od razina u kategoriji fizičkog rada. Sve veće zapošljavanje žena bilo je, stoga, olakšano većom potražnjom za činovnicima i razmjernom stagnacijom po­ tražnje za fizičkim radnicima. Postojanje dviju divovskih kategorija radne snage, fizičkih radnika i činovnika, kao dviju najvećih važnih strukovnih grupacija, i sastav prema spolu i objema tim kategorijama navode na zaključak da je jedna od najčešćih strukovnih kombinacija u Sjedinjenim Državama unutar obitelji ona po kojoj je muž fizički radnik, a žena činovnica. Theodore Caplow je vrlo rano uočio tendenciju u zapoš­ ljavanju u suvremenom kapitalizmu da se golema masa radnika zapošljava na sve manje diferenciranim razinama opće radne snage i dobro ju je opisao u ovom odlomku: »Gotovo u sredini ljestvice zanimanja, gdje se preklapaju činovnička i manuelna zanimanja, postoji velik broj radne snage koja se obično naziva ’polukvalificiranom’. Većina tih radnika zapravo se i ne može odrediti s obzirom na stručnost. Njihovo zajedničko obilježje jest da za posao koji obavljaju nije potrebno nikakvo dugotrajno iskustvo, te da je prelazak iz jedne struke u drugu struku lagan i čest. Štoviše, oznaka polukvalificirane radne snage jest njezina neodređenost. Za razliku od gornjih i donjih dijelova ljestvice, ta golema sre­ dišnja skupina tvorničkih i uredskih poslova ne može se jasno podijeliti. Rijetko se događa da radnik ostane na jed­ nom poslu cijelog života. Muškarci i žene obavljaju slične poslove u sličnim uvjetima. Nazivi poslova ne odgovaraju organiziranim društvenim grupacijama, a svako zanimanje stapa se s mnogim drugim zanimanjima. Svi ti činioci zajedno pridonose vrlo visokoj i trajnoj stopi horizontalne pokretlji­ vosti koja je obilježje polukvalificiranih radnika.« [48] Caplow uočava sve veću sličnost rada u tvornici i uredu, a osobito sličnost zahtjeva u pogledu srednjoškolskog obra­ zovanja koje je temelj općeg poznavanja uobičajenih rutina u suvremenom društvu: »Uobičajeni poslovi radnika za strojevima u suvremenim tvornicama, činovnika u velikim uredima i činovnika u trgo­ vini, nadzornika i ostalih nižih službenika zahtijevaju općenito poznavanje tehničkih operacija i poslovnih postupaka zajedno s minimalnim poznavanjem sistema brojeva, pismenog izra­ 292

žavanja i vještinu upravljanja takvim napravama kao što su automobili i blagajna koja automatski registrira utrošak. Iako se u tv.orničkim poslovima više nego u uredskim zanima­ njima naglašava nadarenost za mehaniku i vještina ruku, te dvije vrste polukvalificirane radne snage postaju sve sličnije u mnogim aspektima. Vrlo se lako može prijeći iz jedne grupe u drugu grupu. Testovi, pomno izrađeni kako se bi mjerila sklonost činovničkim poslovima, ponekad se pokažu kao bolji indikatori sklonosti tehničkim zanimanjima, i obrnuto. To se, čini se, može objasniti činjenicom da se testovi oblikuju prema operacijama koje se zapravo zahtijevaju u sličnim poslovima, a operacije što se zahtijevaju u strojnoj proizvodnji i činov­ ničkom radu često su vrlo slični. Suvremene metode klasifikacija poslova i izbora osoblja, koje su se razvile s masovnom proizvodnjom, zamišljene su prije svega kako bi olakšale zamjenu osoblja. Jedna metoda kojom se osigurava zamjena jest svođenje svake složene ope­ racije na niz jednostavnih operacija za koje nisu potrebne izuzetne sposobnosti. Kad se to učini, automatski se standar­ dizira radni učinak nizom povezanih operacija na razini koja je prilično niža od maksimalnog učinka za koji pojedini rad­ nici mogu biti sposobni. Istodobno se formalne kvalifikacije potrebne za te poslove standardiziraju u okviru obrazovnog procesa, tako da postoji vrlo malo bitnih razlika između po­ jedinih radnika.« [49] Problem takozvanog činovnika ili radnika s bijelim ovrat­ nikom, koji je toliko mučio prve generacije marksista i ko­ jeg su protivnici marksista pozdravljali kao dokaz pogrešnosti postavke o »proletarizaciji«, nedvosmisleno je objaš­ njen polarizacijom uredskih poslova i rastom goleme mase najamnih radnika na jednom kraju. Prividno kretanje u smjeru velike neproleterske »srednje klase« pretvorilo se u stvaranje brojnog proletarijata u novom obliku. Sto se tiče radnih uvjeta, to radničko stanovništvo izgubilo je sve pred­ nosti pred radnicima u industriji, a plaće tih zanimanja spustile su se gotovo na samo dno ljestvice. Ali ispod njih, barem u pogledu posljednjeg aspekta, nalaze se radnici u uslužnim djelatnostima i trgovini na malo, koje sada mo­ ramo razmotriti.

Literatura

[1] David Lockwood, The Blackcoated Worker: A Study in Class Consciousness, London, 1958, str. 22. [2] Sidney Pollard, The Genesis of Modern Management, Cam­ bridge, Mass., 1965, str. 137—139, 153—155. ,293

[3] F. D. Klingender, The Condition of Clerical Labour in Britain, London, 1935, str. 2. [4] Lewis Corey, The Crisis of the Middle Class, New York, 1935, str. 249—250. [5] Za Sjedinjene Države: Alba M. Edwards, Sixteenth Census Reports, Comparative Occupation Statistics in the United States, 1870—1940, Washington, 1943, str. 112; David M. Kaplan — M. Claire Casey, Occupational Trends in the United States 1900 to 1950, radni dokument br. 5 Biroa za popisivanje, Washington, 1958, tablica 1; Biro za popisivanje Sjedinjenih Država, Census of the Population: 1970, Final Report PC (2J-7A, Occupational Characteristics, Washington, D.C., 1973, tablica 1; Biro za popisivanje Sjedinjenih Država, U. S. Census of the Population: 1960, 1. sv., Washington, D. C., 1964, tablica 201, str. 523. Za Veliku Britaniju: Lockwood, The Blackcoated Worker, str. 36; George S. Bain, The Growth of White Collar Unionism, Oxford, 1970, str. 191. [6] Lockwood, The Blackcoated Worker, str. 28. [7] Belton M.Fleisher, Labor Economics: Theory and Evidence, Englewood Cliffs, N. J., 1970, str. 219. [8] Stanley Lebergott, Manpower in Economic Growth: The American Record Since 1800, New York — London, 1964, str. 500; o plaćama radnika u proizvodnji 1900. godine vidjeti ta­ kođer str. 525—527. [9] Paul O. Flaim — Nicholas I. Peters, Usual Weekly Earnings of American Workers, »Monthly Labor Review«, ožujak 1972, str. 28—38, osobito tablica 4, str. 33. Taj posebni izvještaj o radnoj snazi Biroa za statistiku rada obuhvaća 57,6 milijima radnika koji su radili 35 ili više sati tjedno, isključujući 15 % radnika i službenika koji su radili manje od 35 sati tjedno. [10] Lockwood, The Blackcoated Worker, str. 49. [11] David M. Gordon, From Steam Whistles to Coffee Breaks, »Dissent«, zima 1972, str. 197—200. [12] Jon M. Shepard, Automation and Alienation: A Study of Of­ fice and Factory Workers, Cambridge, Mass., 1971, str. 41—42. [13] Lee Galloway, Office Management: Its Principles and Prac­ tice, New York, 1918, str. VII. [14] Ibidem, str. 3—4. [15] William Henry Leffingwell, Scientific Office Management, New York, Chicago — London, 1917; vidjeti predgovor. [16] Galloway, Office Management, str. 222—226. [17] Leffingwell, Scientific Office Management, str. 27, 32. [18] Galloway, Office Management, str. 222—226. [19] Stanley Vance, American Industries, New York, 1955, str. 160. [20] Leffingwell, Scientific Office Management, str. 20—21. [21] Lockwood, The Blackcoated Worker, str. 89—90. [22] Charles Babbage, On the Economy of Machinery and Manu­ factures, London, 1832; ponovno izdanje New York, 1963, str. 191. [23] Ibidem, str. 195. [24] William J. Fuhro, Work Measurement and Production Control with the F-A-S-T System, Englewood Cliffs, N. J.f 1963, str. 39—40. 294

[25] Richard J. Morrison, Robert E. Nolan — James S. Devlin, Work Measurement in Machine Accounting, New York, 1963, str. 69—82. [26] Bors Yavitz — Thomas M. Stanback Jr. Electronic Data Pro­ cessing in New York City, New York — London, 1967, str. 82. [27] Ibidem, str. 83. [28] Ida Russakoff Hoos, Automation in the Office, Washington, 1961, str. 53. [29] Ibidem, str. 67—68. [30] Ibidem, str. 78—79. [31] Ibidem, str. 66—68. [32] Yavitz — Stanback, Electronic Data Processing, str. 84. [33] Enid Mumford — Olive Banks, The Computer and the Clerk, London, 1967, str. 190. [34] Hoos, Automation in the Office, str. 57. [35] Joseph P. Newhouse, Technological Change in Banking, u djelu Nacionalne komisije za tehnologiju, automatizaciju i ekonomski napredak The Employment Impact of Technolo­ gical Change, dodatak II sv., Technology and the American Economy, Washington, D. C., 1966, str. 167. [36] Američko udruženje rukovoditelja, Establishing an Integra­ ted Data-Processing System, posebni izvještaj, br. 11, 1956, str. 113; navedeno u: Hoos, Automation in the Office, str. 85. [37] Ministarstvo rada Sjedinjenih Država, Biro za statistiku rada, Technological Trends in Major American Industries, bilten br. 1474, Washington, 1966 str. 247. [38] Business Week, 1. svibnja 1973, str. 141. [39] »Machines — The New Bank Tellers«, New York Times, 2. prosinca 1973. [40] Andministrative Management, svibanj 1972. [41] Ibidem, siječanj 1972. [42] Ibidem, svibanj 1972. [43] Emil Lederer, The Problem of the Modem Salaried Em­ ployee, New York, 1937, str. 5. To je prijevod drugog i trećeg poglavlja Ledererove knjige u okviru Projekta WPA. Knjiga je izvorno objavljena u Tiibingenu 1912. [44] Charles Booth, Life and Labour of the People in London, II dio; navedeno u: Lockwood, The Blackcoated Worker, str. 18. [45] Hans Speier, The Salaried Employee in Modern Society, »Social Research«, veljača 1934, str. 116—118; navedeno u: Lewis Corey, op. cit., str. 253—254. [46] Lewis Corey, The Crisis of the Middle Class, str. 250. [47] C. Wright Mills, White Collar, New York, London — Oxford, 1951; džepno izdanje 1956, str. 226—227. [48] Theodore Caplow, The Sociology of Work, Minneapolis, Minn., 1954, str. 84—85. [49] Ibidem, str. 85—86.

295

Šesnaesto poglavlje USLUŽNE DJELATNOSTI I TRGOVINA NA MALO

Golem broj radnika, koji su razmjerno jednaki po tome što im nedostaju razvijene vještine, po tome što su slabo pla­ ćeni i što su zamjenjivi s obzirom na osobu i funkciju (iako se razlikuju u takvim pojedinostima kao što su mjesto i priroda rada što ga obavljaju), ne radi samo u uredima i tvornicama. Još jedna golema grupa može se pronaći u takozvanim uslužnim djelatnostima i u trgovini na malo. Već smo, osobito u 18. poglavlju pod naslovom »Univerzalno tržište«, razmatrali razloge brzog rasta uslužnih djelatnosti i u korporacijskom i u državnom sektoru privrede. To je konačno ovladavanje kapitala djelatnostima za proizvodnju dobara, istiskivanje radne snage iz tih grana industrije, usporedo akumulacijom kapitala u njima, povezivanje tih rezervi radne snage i kapitala na tlu novih grana industrije i neumoljiv rast uslužnih potreba kako novi oblik društva razara starije oblike društvene, komunalne i porodične su­ radnje i samopomoći. Sada moramo podrobnije ispitati radne procese u uslužnim djelatnostima. »Usluga je «, izjavio je Marx, »samo korisno djelovanje neke upotrebne vrijednosti, bilo robe, bilo rada.« [1] Radnik koji se bavi proizvodnjom dobara služi kapitalistu, a rezul­ tat je njegova rada da se opipljiv predmet, koji se može prodati, oblikuje kao roba. Ali što ako su korisni rezultati rada takvi da se ne mogu uobličiti u predmet? Takav se rad mora nuditi izravno potrošaču, jer su proizvodnja i potrošnja istovremene. Korisnim rezultatima rada, u tak­ vim slučajevima, nije cilj stvaranje predmeta koji se može prodati i koji zatim u sebi nosi svoju korisnost kao dio svog postojanja u obliku robe. Umjesto toga, korisni rezultati rada sami postaju roba. Kada radnik svoj rad ne nudi iz­ ravno korisniku njegovih rezultata, već ga umjesto toga prodaje kapitalistu, koji ga zatim ponovo prodaje na tržištu 29 6

robe, tada nastupa kapitalistički oblik proizvodnje u pod­ ručju uslužnih djelatnosti. Takva stroga, znanstvena definicija usluga mnogo je ograničenija od uobičajenog izraza što ga upotrebljavaju statističke agencije, kao što su biroi za popisivanje i statis­ tiku rada Sjedinjenih Država. Na primjer, radnici u resto­ ranima koji kuhaju, pripremaju jela, sastavljaju jelovnike, poslužuju goste, peru posuđe i pribor, itd., na isto tako opip­ ljiv način proizvode kao i radna snaga zaposlena u nekom drugom proizvodnom procesu. Činjenica što potrošač sjedi u blizini, za šankom ili za stolom, u biti je glavna razlika između te grane privrede i ostalih djelatnosti za preradu hrane koje se svrstavaju u »proizvodnju«. Radnici u praoni­ cama rublja, radnici u čistionicama i radnjama za glačanje rublja, u automehaničarskim radionicama ili servisima za strojeve, ili popravke drugih vrsta, obavljaju istu vrstu rada kao i brojni radnici u proizvodnim granama industrije, i u strukovnom, se smislu klasificiraju na isti način, ali biro za popisivanje ubraja ih u uslužne djelatnosti* Radnici koji rade u prijevozu često se smatraju radnicima u »uslužnoj« djelatnosti, ali ako se smještaj robe shvati kao važno fizičko obilježje, prijevoz je dio procesa proizvodnje. A ako ne prihvatimo takav stav, upadamo u nepremostive poteškoće, jer smo prisiljeni razliku između »stvaranja« i »prenošenja« proširiti i na tvornicu u kojoj mnogi radnici ne sudjeluju u oblikovanju predmeta vlastitim rukama, već ga naprosto prenose kroz tvornicu ili kroz proizvodni proces. Tako shva­ * Stigler je upozorio na to da se u tom pogledu način popisivanja promijenio. Početkom stoljeća svi takvi radnici u strojnim praonicama rublja, radionicama za popravak automobila, te ostalim djelatnostima za popravak i razne usluge ubrajali su se u proizvodnju, dok se danas ubrajaju u uslužne djelatnosti. Kao što on napominje, sama ta promjena u statističkim postupcima, kad se primijeni na privredne grane koje brzo rastu, kao spomenute, uvelike objašnjava pomak s »proizvodnje« na »uslužne djelatnosti« u statističkim metodama za usporedbe u velikim vremenskim razdobljima. [2] Danas se radnici koji ručno ili strojno glačaju odjeću ubrajaju u radnike u proizvod­ nji kad ah zapošljava proizvođač odjeće, ali kad rade »u kemijskim čistionicama, onda se ubrajaju u radnike u uslužnim djelatnostima, iako je razlika u oblicima njihova rada neznatna; glavna je razlika u plaćama — koje su znatno niže u uslužnim djelatnostima. [3] Isto vrijedi i za razne obrtnike čiji se rad u proizvodnji razlikuje od popravljanja i održavanja. Pa čak i ako obavljaju taj isti posao, popravljanja i održavanja, ubrajaju se u-radnike u proizvodnji samo onda kada to rade na održavanju postrojenja. 297

ćena razlika postaje besmislena, pa čak i apsurdna. Soba­ rice se svrstavaju u radnike u uslužnim djelatnostima, a njihov se rad, u biti, ne razlikuje od rada mnogih radnika u proizvodnji koji postižu opipljiv rezultat. Kad sobarice u hotelima i motelima, ili pomoćni radnici u bolnicama i dru­ gim institucijama prave krevete, oni obavljaju operaciju sastavljanja koja se ne razlikuje od mnogih oblika sastav­ ljanja u tvornicama — uprava priznaje tu činjenicu kad proučava kretanje i vrijem e na istim načelima — i rezultat toga rada je opipljiva roba koja se može prodati. Da li činje­ nica što vratari, čistačice, pazikuće ili sudopere čiste zgrade ili pribor što se uvijek iznova upotrebljava, a ne nove pro­ izvode koji se u tvornici ili na gradilištima pripremaju za prvu upotrebu, čini njihov rad bitno različitim i manje opipljivim od rada radnika u proizvodnji koji u tvornicama obavljaju završne radove čišćenja, glačanja, pakovanja itd. To su samo neke od brojnih poteškoća koje proistječu iz pokušaja strogog klasificiranja rada u kapitalističkom društvu na osnovi njegova utvrđenog oblika — odgovaraju­ ćih operacija što ih obuhvaća. One naprosto ilustriraju na­ čelo da za kapitalizam nije važan utvrđeni oblik rada, već njegov društveni oblik, sposobnost rada da, kao najamni rad, stvara profit za kapitalista. Kapitalist je ravnodušan prema obliku koji poprima rad. Njega, u biti, ne zanima da li zapošljava radnike da proizvode automobil ili da ga peru, popravljaju, boje, pune benzinom ili uljem, iznajmlju­ ju po danu, voze, parkiraju ili pretvaraju u staro željezo. Njega zanima razlika između cijene koju plaća za ukupni rad i ostale robe te cijene što je postiže za svoju robu — bilo da su to dobra ili »usluge«. S toga stajališta, razlika između robe u obliku dobara i robe u obliku usluga važna je samo za ekonomista ili sta­ tističara, a ne za kapitalista. Za njega nije bitan utvrđeni oblik rada, već da li je rad uključen u mrežu kapitalističkih društvenih odnosa, da li se radnik koji ga obavlja pretvorio u najamnog radnika te da li se rad tog radnika pretvorio u proizvodni rad, odnosno rad što ostvaruje profit za ka­ pital. Kreveti su se spremali, podovi su se čistili, hrana se pripremala i posluživala, djeca su se njegovala, a bolesnici liječili davno prije nego što su se ljudi počeli unajmljivati za obavljanje tih poslova. Ali čak i kad su se za te poslove počele iznajmljivati sluge, one kapitalista nisu zanimale, osim s obzirom na njegovu ugodu i troškove kućanstva. 298

One su ga počele zanimati kao kapitalista kad je počeo unajmljivati ljude da pružaju usluge kao unosnu djelatnost, dio njegova poslovanja, kao oblik kapitalističkog načina pro­ izvodnje. A to je u velikim razmjerima započelo tek u eri monopolističkog kapitalizma, kad je stvoreno univerzalno tržište i kad je svaki oblik djelovanja čovječanstva pretvo­ ren u robu, uključujući i ono što su do tada mnogi ljudi obavljali sami za sebe ili jedan za drugoga. Tako se počeo mijenjati stav kapitalista prema uslužnim djelatnostima, i ta se promjena može uočiti i u njegovim golemim pothva­ tima u tom području i, na ideološkoj strani, u promjeni stava prema uslužnim djelatnostima u ekonomskim kru­ govima. Uslužne djelatnosti, stoga, imaju velik udio u društvenoj podjeli rada u eri kapitalizma — a da ne spominjemo raz­ doblja prije toga — ali tek su u novije vrijeme postale »proizvodni« dio, odnosno dio koji donosi profit. Mnoštvo posluge bilo je, početkom kapitalizma, nasljeđe feudalnih i polufeudalnih odnosa u obliku velikog broja zaposlenih koji su radili za zemljišnu aristokraciju, kao i odraz bogat­ stva stečenog u industrijskoj revoluciji, koje je kapitalistima i višoj srednjoj klasi omogućilo da ponudi slična zaposlenja. Prema prvom strukovnom popisu, radnici u uslužnim djelat­ nostima u domaćinstvu i oni koji su pružali razne osobne usluge u Sjedinjenim Državama 1820. godine činili su tri četvrtine ukupne radne snage zaposlene u prerađivačkoj in­ dustriji, Tudarstvu, ribarstvu i drvnoj industriji. Još 1870. godine ti su radnici činili gotovo polovicu broja radnika u spomenutim nepoljoprivrednim djelatnostima. [4] (Statisti­ čar koji je izračunao broj radnika u uslužnim djelatnostima kao postotak stanovništva između 1820. i 1920. ustanovio je da je taj broj izuzetno stabilan — između 4,5 % i 6 °/o.) [5] Prema popisu iz 1861. godine, u Engleskoj je bilo više od 1,2 milijuna slugu, u što nisu bili uključeni muškarci i žene koji su služili na poljoprivrednim dobrima. To je, kao što je istakao Marx, bilo više od ukupnog broja zaposlenih u teks­ tilnoj i metaloprerađivačkoj industriji.* * Značajno je da Manx to navodi u dijelu Kapitala pod naslovom »Teorija kompenzacije za radnike istisnute strojevima«. [6] U svojim Teorijama o višku vrijednosti on tu misao, međutim, potpunije izra­ žava: »Prema posljednjem izvještaju (1861. ili 1862) o tvornicama, uku­ pan broj osoba (uključujući upravu) zaposlenih u tvornicama u pravom smislu riječi u Ujedinjenom Kraljevstvu iznosio je samo 775.534, dok 299

Međutim, s kapitalističkog stajališta, spomenuta radna snaga nije bila dodatak nacionalnom bogatstvu ili prihodu, već ga je umanjivala. To shvaćanje, koje je zastupala kla­ sična politička ekonomija, a osobito Adam Smith, nema nikakve veze s prirodom zadataka što ih obavljaju ti radnici (iako je to ponekad pogrešno shvaćeno), već proistječe iz činjenice da se spomenute djelatnosti nisu obavljale pod pokroviteljstvom kapitala i u svojstvu kapitala. Kapitalist nije zapošljavao radnu snagu u uslužnim djelatnostima kad je akumulirao kapital, već kad je trošio svoj profit. »Tako«, kaže Adam Smith, »rad manufakturnog radnika općenito povećava vrijednost sirovina, kojima radi, za vrijednost uzdržavanja tog radnika i za vrijednost profita njegova gospodara. Naprotiv, rad kućnog sluge ne povećava vrijed­ nost ničega . .. Upotrebljavajući mnoštvo manufakturnih radnika, čovjek postaje bogat. Uzdržavajući mnogo kućne posluge, čovjek postaje siromašan.« Adam Smith je toliko gorljivo zastupao tu tvrdnju da ju je usmjerio protiv »usluž­ nog« rada općenito i ustanovio da greška nije u činjenici što bi gospodar bio toliko glup da zaposli sluge umjesto da ulaže sredstva u više radnika, već u tome da se »uslužni« rad nije pretvarao u opipljivu robu. Objašnjavanje te greške zauzima mnogo stranica u Marxovim Teorijama o višku vrijednosti. Smithov suvremeni urednik Edwin Cannan, koji bolje poznaje unosne djelatnosti u koje se može usmjeriti uslužna radna snaga, ispravio ga je tako što je ustvrdio da je »to istina kad se proizvođači zapošljavaju kako bi pro­ izvodili robu za prodaju i kad se obične sluge zapošljavaju samo za ugodu poslodavca. Čovjek može osiromašiti, a često se to i događa, zapošljavajući ljude da proizvode ’od­ ređene predmete ili robu koja se može prodati’ za njegovu osobnu potrošnju, a gostioničar se može obogatiti, što se često i. događa, zapošljavajući obične sluge.« [8] U suvremenoj buržoaskoj ekonomiji uslužni rad što se, po riječima Adama Smitha, »uobličuje ili ostvaruje u odre­ đenom predmetu ili robi koja se može prodati« više se ne je samo broj ženske posluge u Engleskoj dostizao jedan milijun. Kako je to zgodno zamišljeno da se tvornička radnica znoji dvanaest sati u tvornici tako da vlasnik tvornice, dijelom njezina neplaćenog rada, može u svoju osobnu poslugu uključiti njezinu sestru kao dvor­ kinju, njezina brata kao konjušara, a njezina bratića kao vojnika ili policajca!« [7] 300

smatra nepoželjnim, nego se slavi zato što se razvio kao glavni izvor profita. Colin Clark je ustanovio da je »najvaž­ nija popratna okolnost ekonomskog napretka kretanje rad­ ničkog stanovništva iz poljoprivrede u industriju te iz in­ dustrije u trgovinu i uslužne djelatnosti.« [9] Malo bi ekonomista danas uslužni rad nazvalo »neproizvodnim« — osim kada ga obavlja radnik za vlastitu korist, kao što to čini domaćica u svom domu. Umjesto toga, oni obično slave usluge kao oblik proizvodnje, svojstven našem vremenu, koji je na višoj razini od industrije i ima svjetliju budućnost. U tome uočavamo nastavljanje niza ekonomskih teorija što su naj proizvodni ju ulogu pripisivale određenom obliku rada koji je u određenom trenutku bio najvažniji ili je najbrže rastao: merkantilisti radu koji je omogućavao unošenje dra­ gocjenih metala u dotičnu zemlju, fiziokrati poljoprivredi, a klasični ekonomisti industrijskom radu. Iako je u povijesti kapitalizma jedan ili drugi oblik pro­ izvodnog rada imao veće značenje u određenim područjima, postoji tendencija da se ukloni razlika među njegovim raz­ ličitim oblicima. Osobito u eri monopolističkog kapitalizma nema nimalo smisla bilo kakvu ekonomsku teoriju uteme­ ljivati na nekoj posebno omiljenoj vrsti radnog procesa. Kako ti različiti oblici dolaze pod okrilje kapitala i postaju dio domene unosnog ulaganja, oni za kapitalista znače pod­ ručje općeg ili apstraktnog rada, rada koji uvećava kapital. U suvremenoj korporaciji zapošljavaju se sve vrste radne snage bez razlike, a u suvremenim korporacijskim »kon­ glomeratima« u nekim se ograncima odvijaju proizvodni, a u drugim trgovinski, bankarski, rudarski i drugi »uslužni« procesi. Svi ogranci skladno djeluju, i u konačnom rezultatu koji se bilježi u bilancama spomenute vrste rada potpuno iščezavaju u oblicima vrijednosti.

Uslužne djelatnosti (osim zapošljavanja u privatnom do­ maćinstvu, gdje se posluga ne zapošljava izravno, nego to čine kompanije koje po ugovoru obavljaju čišćenje u ku­ ćanstvu) danas obuhvaćaju masu radne snage koja je ot­ prilike devet puta veća od milijuna radnika zaposlenih u uslužnim djelatnostima početkom stoljeća. To je mnogo veći porast u odnosu prema rastu radne snage u cjelini, 301

koja se u istom razdoblju (1900— 1970) jedva utrostručila* Priroda tih djelatnosti i radni procesi koji se obavljaju u okviru njih lako će se shvatiti ako se razmotri popis iz 1970. godine. [10] Broju od devet milijuna treba dodati, kao radnike koji pripadaju istoj općoj grupaciji i dohodovnoj razini, onaj dio radnika u trgovini koji rade u prodavaonicama na malo, ili oko 3 milijuna radnika od ukupno 5,5 milijuna radnika svih vrsta zaposlenih u trgovini (ostali su zaposleni u trgo­ vini na veliko, kao predstavnici proizvođača, kao trgovci u reklamnim poduzećima, osiguravajućim zavodima, prodaji nekretnina, dioničarskim društvima, i si., pa stoga pred­ stavljaju drukčiju vrstu rada). Tih radnika zaposlenih u uslužnim djelatnostima i trgovini na malo, uzetih zajedno, ima više od 12 milijuna. Zanimanja svrstana u te dvije kategorije ne treba po­ sebno opisivati i analizirati jer se ona većinom odvijaju pred očima javnosti, i radni zadaci koji su namijenjeni većini tih radnika vrlo se lako uočavaju, što se tiče gotovo svih tih zanimanja u uslužnim djelatnostima i trgovini na malo, masa radne snage dolazi u ta, sve veća područja za­ pošljavanja iz golemog »rezervoara« obične radne snage koja postaje dostupna zbog relativnog padanja zaposlenosti u ostalim područjima. To potvrđuje i ljestvica prosječnih prihoda: prosječna uobičajena tjedna zarada radnika i služ­ * Budući da statističke organizacije u Sjedinjenim Državama izraz »uslužni rad« upotrebljavaju u dva različita značenja, s obzirom na industrijsku i s obzirom na zanimanja, moramo voditi računa o toj razlici. Grupe djelatnosti koje potpadaju pod ministarstvo trgovine, prema standardnoj industrijskoj klasifikaciji, i široke grupacije unutar te klasifikacije, kao što su poljoprivreda, industrija, rudarstvo, trgovina, itd., uključuju grupu pod nazivom uslužne grane privrede. Podaci o strukovnim obilježjima te grupe djelatnosti dostupni su, i ponekad se radnici zaposleni u toj grupi nazivaju »uslužnom radnom snagom«. Međutim, ta djelatnost obuhvaća radnike iz brojnih struka: 1970. obuhvaćala je više od 3 milijima činovnika, više od milijun obrtnika, milijim operativaca i gotovo 7,5 milijuna specijaliziranih i tehničkih zanimanja. Istodobno, u nju se nisu ubrajala sva uslužna zanimanja, već samo otprilike tri četvrtine njih, a ostala su bila raspršena u ostalim privrednim područjima. Pomiješati rad u takozvanim uslužnim granama privrede s usluž­ nim zanimanjima značilo bi, prema tome, uđvostručavati velik dio radnih mjesta koja ovdje razmatramo i još ćemo dh razmatrati u drukčijem kontekstu. Stoga se naša sadašnja rasprava odnosi samo na one radnike koji su svrstani u uslužne radnike u statistici o zani­ manjima, a ne na one koji su tako grupirani u industrijskoj statistici. 302

benika koji rade puno radno vrijeme u uslužnim djelatno­ stima niža je od prihoda u bilo kojoj drugoj strukovnoj grupi, osim kad je riječ o radnicima u poljoprivredi. U svibnju 1971. njihova je tjedna zarada iznosila 91 dolar (ako uključimo i pola milijuna radnika u privatnim domaćin­ stvima, bez kojih bi zarada iznosila 96 dolara), zarada činov­ nika 115 dolara, radnika (nepoljoprivrednih) 117 dolara, a operativaca 120 dolara. Prosječna plaća radnika u trgovini na malo s punim radnim vremenom iznosila je istog mjeseca 95 dolara, što je, s obzirom na prihode, tu grupaciju približilo uslužnim djelatnostima više nego bilo koju drugu veliku strukovnu kategoriju. [11] Osim u posebnim slučajevima, kao što su policija i va­ trogasci, razina umijeća, znanja i autoriteta u raznim zani­ manjima prirodno je vrlo niska u tim kategorijama, osim nadstojnica kod malog broja domaćica i upravitelja imanja koji nadgledaju rad u institucijama, te kod neznatnog broja kuhara koji rade kao šefovi kuhinje. Oni koji nadgledaju rad u institucijama odgovaraju poslovođama koji nadziru rad u tvornici ili nižim šefovima koji imaju istu ulogu u svakom radnom procesu. Sefovi kuhinje i viši kuhari — što je naj­ više umijeće u toj uslužnoj kategoriji — poučan su primjer kako se drevni i vrijedni zanat uništava čak i u svojem posljednjem uporištu, obilnom i gurmanskom pripremanju jela. Tehnološke metode koje se tu primjenjuju temelje se na smrzavanju hrane, uključujući i novije načine smrzava­ nja, brzo smrzavanje i sušenje na temperaturama ispod nule i kriogensko smrzavanje na temperaturama od barem stotinu stupnjeva ispod nule. U takvim procesima uništa­ vaju se stanične opne i mijenja se sastav i okus hrane. Osim toga, hrana koja se najprije skuha, a zatim smrzne obično je skuplja od svježe pripremljene hrane zbog skupe opreme potrebne za smrzavanje, transport takve smrznute hrane i otapanja u mikrovalnim ili konvektorskim pećni­ cama. Nije ovdje bitno što bogati gosti danas plaćaju »vi­ soke cijene za hranu iz automata«, tako da umjereno pečenu janjeću vratinu naručenu u nekom poznatom restoranu u Connecticutu konobar donosi na stol hladnu, a gostu kaže da tako pripremljena janjetina mora biti hladna. [12] Važ­ nije je da se na taj način uništava dragocjeno umijeće i da ta tendencija pothranjuje samu sebe. Kao i u mnogim dru­ gim područjima rada, pojednostavnjivanje i racionaliziranje 303

304

radnici u prehrambenim uslužnim djelatno­ stima .................................................... b a r m e n i............................................. pomoćnici konobara.............................. kuhari, osim u privatnom domaćinstvu . sudopere ............................................. radnici koji izdaju hranu u samoposluga­ ma i poslužuju bezalkoholna pića . . . k on ob ari......................................... ... pomoćno osoblje, osim u privatnom do­ maćinstvu .........................................

čistači.................................................... sobarice i služavke, osim privatnog domar ćinstva................................................ čistači i perači..................................... pazikuće i crkvenjaci..........................

RADNICI U USLUŽNIM DJELATNOSTIMA, OSIM PRIVATNOG DOMAĆINSTVA

932.039 155.307 92.034 327.317 115.763 37.547 120.050 84.021

156.749 1,110.309 343.345

1.917

1.413 2.894

2.899 5.656 943 4.076 1.238

217.743 458.290 1,263.518 2,974.238 197.676 107.124 873.062 185.973

3.296 4.063 4.771

10.515 197.447 1,102.922

1,939.551

5.086 4.636

4,012.814

ukupno

prosječni prihodi (u dolarima)

Muškarci

1,310.884

9,074.154

Oba spola

Uslužna zanimanja (1970)

1.808 3.008 925 2.157 1.235 1.382 1.662 1.839

119.202 990.259 259.324

2.048 2.445 2.404

2.288

2.323

prosječni prihodi (u dolarima)

2,042.199 42.369 15.090 545.745 70.210

207.228 260.843 160.596

628.667

5,061.340

ukupno

Žene

Rad i monopollstlćki kapital

radnici koji pružaju osobne usluge . . . domaćice u avionima.......................... poslužitelji, rekreacija i zabava . . . . poslužitelji, osobne usluge.................. nosači prtljage i hotelski kuriri . . . . b rija č i................................................ voditelji kućanstva u pansionima . . . čistači c ip e la ..................................... odgojitelji, osim u privatnom domaćin­ stvu ................................................... upravljači dizala................................. frizeri i kozmetičari..........................

rniinini u zdravstvenim uslužnim djelatno­ stima ................................................... zubarski a s is te n ti............................. pomodno zdravstveno osoblje, osim bol­ ničara ............................................... zdravstveni pripravnici...................... priučene p rim a lje ............................. njegovateljice i razni poslužitelji . . . priučeni b oln ičari............................. 406.220 1.322 60.863 24.184 19.836 163.081 1.972 3.728 9.101 28.191 48.907

1,209.421 34.794 80.564 64.527 20.277 171.004 7.549 4.064 132.723 38.653 492.758

4.354 2.413

19.897 1.172 226 115.357 8.969

124.334 19.163 963 751.983 240.687

3.936 5.329 6.731

5.072 8.857 1.923 3.983 3.746 5.686 4.256 1.176

4.401 5.745

4.448 4.094

147.617 1.996

ukupno

prosječni prihodi (u dolarima)

Muškarci

1,230.454 93.324

Oba spola

123.622 10.462 443.851

803.201 33.472 19.701 40.343 441 7.923 5.577 336

104.437 17.991 737 636.626 231.718

1,082.837 91.328

ukupno

1.375 3.071 3.041

3.382 2.852

2.735 6.123 979 2.576

3.460 871 2.626 2.969 4.205

3.247 3.405

prosječni prihodi (u dolarima)

žene

32.880 304.331

35.005 747.819

šerifi i pomoćnici š e rifa ...................... radnici u uslužnim djelatnostima, osim u privatnom domaćinstvu — na posebnim poslovima .........................................

3.192 11.410

5.328 2.330

2.125 443.448 4.633

4.941 5.582 3.588

2.406 1.494 7.809 3.687

781 4.562

60.948 25.670 2.271 16.476 228 14.178 11.029 3.149

3.142 647

946

prosječni prihodi (u dolarima)

76.879 24.622

853

ukupno

2ene

7.346

8.009 2.620 9.423 5.891 7.130 8.989 9.051 6.989

5.487

3.604 911.723 17.626 178.115 315.299 5.363 362.440 347.121 15.319

895

10.053

14.615 15.014

5.777 1.153

28.955 2.423

2.576

105.834 27.045

972.671 43.296 180.386 331.775 5.591 376.618 358.150 18.468

604

radnici u zaštitnim djelatnostima . . . . čuvari željezničkih prijelaza i mostova . vatrogasci, protupožarna zaštita . . . . čuvari i stražari.................................. upravitelji sudbenih okruga i pomoćnici policajci i detektivi.............................. javni ................................................ p r iv a t n i.............................................

1.457

ukupno

prosječni prihodi (u dolarima)

Muškarci

voditelji kućanstva, osim u privatnom do'maćinstvu............................................. đaci, p re fe k ti..................................... poslužitelj koji uvodi posjetioce na nji­ hova mjesta, rekreacija i zabava . . . . pomoćnici u djelatnostima socijalne s k r b i .................................................

naučnici u uslužnim djelatnostima . . .

Oba spola

umijeća naposljetku uništava ta umijeća, tako da je ljudi koji njima vladaju sve manje, pa novi procesi postaju sve neizbježniji — zbog pomanjkanja kvalificirane radne sna­ ge! Urednik za prehranu New York Timesa ovako je opisao taj proces: »Mnogi vlasnici restorana kažu da su nedostatak i visoke plaće kvalificiranih pomoćnika glavni razlozi zbog kojih prelaze na smrznutu hranu. Ali plaće radne snage u kuhinji pripadaju među najniže u svim privrednim granama i stoga je pomanjkanje pomoćnog osoblja možda posljedica, a ne uzrok, takvog stanja u ugostiteljstvu. Jedan čitalac kaže da je njegova žena predala molbu za posao u lancu restorana Stouffer, ali joj je rečeno da njima nisu potrebni kuhari, nego radnici za vađenje hrane iz dubo­ kog smrzavanja. Neki je službenik otvoreno izjavio da njihov lanac nije ’sistem s kuharima, već sistem u kojemu se uprav­ lja prehrambenim procesom’.« [13] Kad je riječ o trgovini na malo, treba napomenuti da se danas, iako su »umijeća« vođenja poslova u trgovini već odavno rastavljena, a sve važne odluke donosi uprava,* priprema revolucija koja će od radnika u trgovini na malo uglavnom napraviti radnike sličnije tvorničkim operativci­ ma, i to mnogo sličnije nego što je itko ikad mogao za­ misliti. Na primjer, u prodaji hrane na malo potražnja kvalificiranih trgovačkih pomoćnika, prodavača voća i po­ vrća, prodavača mliječnih proizvoda, mesara, itd., odavno je u velikim trgovačkim kućama zamijenjena takvom kon­ figuracijom radne snage koja zahtijeva istovarivače kamio­ na, radnike koji slažu robu na police, blagajnike, radnike koji zamotavaju meso i one koji režu meso; od spomenutih radnika samo ovi posljednji još donekle imaju nekakvo znanje, ali od njih se ne zahtijeva nikakvo općenito pozna­ vanje prodaje.na malo. Mehanizirana oprema za slaganje robe na police, izlaganje i prodaju ostala je do sada na primitivnoj razini djelomično zbog lako dostupne jeftine radne snage, a djelomično zbog prirode tog procesa. Među­ tim, s usavršavanjem niza kompjutoriziranih poluautomat­ skih kontrolnih sistema sve se više nacionalnih lanaca trgo­ * F. W. Woolworth je 1892. napisao ovo pismo upraviteljima svojih robnih kuća: »Moramo imati jeftine pomoćne radnike jer inače ne možemo prodavati jeftinu robu.« [14] Lanac trgovina za prodaju noviteta i galanterijske robe, prodavaonice hrane i trgovačka poduzeća koja prodaju putem pošte prvi su uveli podjelu rada u trgovinama na malo. 20*

307

vina na malo — u drugim područjima kao i u prodaji hrane — opredjeljuje za zamjenu sadašnjih sistema naplaćivanja novim sistemima, što će, po njihovoj procjeni, više nego udvo­ stručiti broj kupaca koje će svaki blagajnik moći poslužiti u određenom vremenu. Taj sistem zahtijeva da se na svaki predmet prilijepi kartica ili etiketa na kojoj je upisan is­ pravan broj artikla (prehrambena je industrija prihvatila univerzalni desetoroznamenkasti kod) i možda cijena, i to slovima koje može dešifrirati optički čitač. Tako će blagaj­ nik samo pronijeti predmet pokraj čitača (ili će leću či­ tača približiti kartici), a registar će operaciju prenijeti u kompjutor koji će dati cijenu ili će je usporediti s iznosom na trenutnom popisu cijena. Ne treba uopće spominjati posljedice tog sistema na kontrolu zaliha, brze i opće pro­ mjene cijena i izvještavanje centralnog sistema o toku prodaje. Tako blagajna prihvaća tempo tekuće vrpce ili rada u tvornici u njegovu najpotpunijem obliku. »Proizvodnja« svake blagajne može se kontrolirati s jednoga jedinoga cen­ tralnog mjesta, tako da se izdvoje oni koji zaostaju u radu. A budući da uopće nije potrebno znati cijene, blagajnik već nekoliko sati pošto počne raditi može postići najveću brzinu u radu, umjesto da mu se dopusti da nekoliko tjedana uči cijene. Dakako, tada će najsporija operacija postati pakira­ nje robe u papirne vrećice, i stoga se smišljaju i provjera­ vaju razni strojni sistemi koji će ukloniti pojedinačnog radnika na pakiranju i omogućiti blagajniku da sam pre­ nese predmet ispred optičkog čitača i stavi ga u vrećicu jednim jedinim pokretom. [15] Također valja spomenuti automatske benzinske stanice na kojima kupac, radi malene uštede, sam puni rezervoar svog automobila, a cijeli se proces kontrolira na ekranu u stanici. Karakterističan je način na koji se u tom primjeru povezuje istiskivanje radne snage i prijelaz s muške radne snage na žensku radnu snagu. Pomoćnici na novim benzinskim sta­ nicama obično su »djevojke« koje, kao što svi znaju, omo­ gućuju daljnje uštede svome škrtom poslodavcu. Već se i letimično pogledavši popis uslužnih djelatnosti može uočiti da je većina rada usredotočena na dva područja: čišćenju i održavanju zgrada, te radu u kuhinji i raznim oblicima usluga u vezi s dopremanjem hrane. 2ene radnici brojem premašuju muškarce, kao i u trgovini na malo. Stručni su preduvjeti za većinu tih zanimanja minimalni, pri čemu gotovo uopće nema ljestvice napredovanja u stru­ 308

ci; stope nezaposlenosti više su od prosječnih. U toj stru­ kovnoj kategoriji susreću se kućanski poslovi u službi dru­ štva u kojemu se živi i radi u golemim stambenim, uredskim i tvorničkim blokovima, zbog čega postoji izuzetna potreba za čišćenjem, nadgledanjem zgrada i nabavom hrane. Ovdje vidimo drugu stranu slavljene »uslužne privrede« za koju se smatra da radnike oslobađa tiranije industrije, da stvara »viši sloj« obrazovane radne snage i preobražava stanje prosječnog pojedinca. Kada gorljivi publicisti i propagatori kapitalizma prikazuju takvu sliku (bez obzira na to imaju li visoko sociološko ili ekonomsko obrazovanje ili ga ne­ maju), daju joj privid stvarnosti spominjući stručna zani­ manja. Kad se traže brojke kako bi se upotpunila ta pre­ dodžba, spominju se kategorije radnika koji obavljaju ured­ ske poslove te radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima. Ali od tih se radnika ne traži da pokažu svoje diplome, platne vrećice ili svoje radne procese.*

Literatura [1] Karl Marx, Capital, I sv., Moskva (bez godine), str. 187. (U našem prijevodu str. 148. Op. prev.) [2] George J.Stugler, Trends in Output and Employment, New York, 1947, str.23. [3] Biro za statistiku rada Sjedinjenih Država, Handbook of Labor Statistics 1969, Washington, 1969, str. 242—243, 257. [4] P. K. Whelpton, Occupational Groups in the United States, 1820—1920, »Journal of the American Statistical Associa­ tion«, XXI sv., rujan 1926, str. 339. [5] Ibidem, str. 341. [6] K.Marx, Capital, I sv., str. 420—421. (U našem prijevodu str. 376. Op. prev.) [7] K. Marx, Theories of Surplus-Value, I dio, Moskva, 1963, str. 201. (U nas: Teorije o višku vrijednosti, Stvarnost, Za­ greb, 1978.) [8] Adam Smith, The Wealth of Nations, New York, 1937, str. 314. (Kod nas objavljeno pod naslovom Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Kultura, Zagreb, 1952, str. 298. Op. prev.) N a ovome mjestu možemo napomenuti da su, prema sociološkim ispitivanjima — koliko su ona vrijedna — nezadovoljstvo na poslu te »negativan stav prema radu i životu«, iako veliki među radnicima u industriji i na poslovima gdje se upotrebljavaju strojevi, još veći među radnicima u uslužnim djelatnostima, u uredima i na poslovima u trgovini. [16]

309

[9] Colin Clark, The Conditions of Economic Progress, London, 1940, str. 176. [10] Biro za popisivanje Sjedinjenih Država, Census of Popula­ tion: 1970, Final Report PC (2) — 7A, Occupational Cha­ racteristics, Washington, D. C., 1973, str. 10—11. [11] Paul O. Flaim — Nicholas I. Peters, Usual Weekly Earnings of American Workers, »Monthly Labor Review«, ožujak 1972, str. 33. [12] John L.Hess, Restaurant Food: Frozen, Cooked, Then Re­ frozen and Recooked, »New York Times«, 16. kolovoza 1973. [13] Ibidem. • [14] Edward C. Kirkland, Industry Comes of Age: Business, La­ hor and Public Policy, 1860—1897, New York, 1962, str. 271. [15] John D. Morris, Revolution Near at Check-Out Counter, »New York Times«, 21. svibnja 1973; Alan Eck, The Great American Cornucopia, »Occupational Outlook Quarterly«, jesen, 1973. [16] Harold L. Sheppard — Neal Q. Herrick, Where Have All the Robots Gone?: Worker Dissatisfaction in the ’70s, New York—London, 1972, str. 5; vidjeti također Dodatak A, str. 193.

310

Peti dio RADNIČKA KLASA

Sedamnaesto poglavlje

STRUKTURA RADNIČKE KLASE I NJEZINA REZERVNA ARMIJA

Rad i kapital suprotni su polovi kapitalističkog društva. Ta suprotnost počinje u svakom poduzeću i ostvaruje se na nacionalnoj, pa čak i na međunarodnoj razini kao divovski klasni dualizam koji dominira strukturom društva. Ipak, ta je suprotnost utjelovljena u nužnoj istovjetnosti tih dviju krajnosti. Kakav god bio njegov oblik, bilo novac, roba ili sredstva za proizvodnju, kapital je rad; to je rad obavljen u prošlosti, objektivirani proizvod prethodnih faza u pro­ izvodnom ciklusu, koji postaje kapital samo kad ga prisvoji kapitalist i kad se upotrijebi u daljnjoj akumulaciji kapi­ tala. Istodobno, rad je kapital kao živi rad koji kapitalist kupuje kako bi pokrenuo proizvodni proces. Onaj dio nov­ čanog kapitala koji se stavlja na stranu za isplatu rada, dio što se u svakom oiklusu pretvara u živu radnu snagu, jest dio kapitala koji predstavlja radničko stanovništvo i odnosi se na nj. Radničko stanovništvo živi od tog dijela kapitala. Zato je radnička klasa, prije svega, živi dio kapitala, dio koji će pokrenuti proces što cjelokupnom kapitalu donosi njegov višak vrijednosti. Kao takva, radnička klasa je prije svega sirovina za izrabljivanje. Radnička klasa živi vlastitim društvenim i političkim životom, izvan neposredne moći kapitala. Ona protestira i podvrgava se, budi se ili se uključuje u buržoasko društvo, svjesna je sebe kao klase ili zaboravlja svoje postojanje, u skladu sa snagama koje djeluju na nju i atmosferom, stje­ cajem okolnosti i sukobima u društvenom i političkom ži­ votu. Međutim, budući da je u svom trajnom postojanju živi dio kapitala, njezinu strukovnu strukturu, oblike rada i raspodjelu u okviru grana industrije u društvu uvjetuju postojeći procesi akumulacije kapitala. Drugi je sputavaju, oslobađaju, guraju u razne dijelove društvenog mehanizma, proganjaju ali ne po njezinoj volji ili na njezinu inicija­ tivu, već u skladu s kretanjima kapitala. 313

Iz toga s© izvodi formalna definicija radničke klase kao one klase koja, zato što ne posjeduje ništa osim svoje radne snage, prodaje tu snagu kapitalu, a zauzvrat dobiva sredstva za opstanak. Kao što ćemo vidjeti, ta je definicija, kao i sve definicije, ograničena statičnošću, ali je sama po sebi posve ispravna i jedino je prikladno polazište svakog po­ kušaja određivanja radničke klase u suvremenom društvu. Prvu približnu predodžbu radničke klase u ovom stoljeću možemo stvoriti razmatranjem prvih masovnih strukovnih kategorija koje, uz nekoliko nepravilnosti i izuzetaka, sas­ vim jasno obuhvaćaju radničko stanovništvo. To su, prema statističkim podacima biroa za popis stanovništva i stati­ stiku rada u Sjedinjenim Državama, obrtnici, činovnici, tvor­ nički radnici, radnici u trgovini, radnici u uslužnim djelat­ nostima i manuelni radnici izvan poljoprivrede. Iz tih grupa isključit ćemo poslovođe, koji se obično ubrajaju u obrt­ nike; iz grupe radnika u trgovini isključit ćemo trgovačke putnike, zastupnike i agente za reklamu, osiguranje, ne­ kretnine, dionice i obveznice, kao i predstavnike proizvo­ đača i trgovce na veliko, od kojih ovi posljednji uglavnom pripadaju grupi bolje plaćenih i povlaštenih trgovačkih rad­ nika, tako da u ovoj grupi pretežno ostaju prodavači u trgovini na malo.* U tako izmijenjenih šest spomenutih kategorija susrećemo većinu radničke klase koja nije za­ poslena u poljoprivredi, čiji se rast i promjene u sastavu mogu vidjeti u tablici na str. 315. [1] Ovakvo baratanje strukovnim grupama, čak i uz spo­ menute izmjene, nije statistički dovoljno precizno. Već smo, na primjer, pokazali da čak i u najnižu strukovnu katego­ riju od kategorija obuhvaćenih u tablici — radnici u usluž­ nim djelatnostima — među kojima su stotine tisuća kuhara, pripadaju neki, koji, kao šefovi kuhinja u hotelima, ruko­ vode radnim procesima u velikim kuhinjama, plaćeni su kao upravitelji i, strogo uzevši, daleko su od »radničke klase« u smislu što vrijedi za ostale članove te grupe. To se, nema sumnje, odnosi i na neke koji se klasificiraju kao knjigovođe ili čak tajnici u okviru činovničke kategorije. * Budući da se u našoj tablici služimo podacima iz popisa »eko­ nomski aktivnoga civilnog stanovništva« — izraza koji se upotrebljavao početkom ovog stoljeća — ili, prema kasnijim popisima, »iskusne civilne radne snage«, u nju su uključeni svi radnici, zaposleni ili nezaposleni, čija se zanimanja mogu definirati, ali ne i oni koji su »izašli iz redova radne snage«. 314

Radnici (u milijunima) 1900—1970. 1900. 1910. 1920. 1930. 1940. 1950. 1960. 1970. Operativci i manuelni radnici Obrtnici Činovnici Radnici u trgo­ vini i uslužnim djelatnostima

7,3 2,9 0,9

9,9 4,0 2,0

11,5 5,0 3,4

13,0 5,7 4,3

14,4 5,6 5,0

15,5 7,3 7,1

16,4 8,0 9,6

18,1 9,5 14,3

3,6

4,9

4,9

7,3

8,8

8,7

10,6

13,4

Ukupno

14,7

20,8

24,8

30,3

33,8

38,6

44,6

55,3

Ukupna »aktiv­ na« ili »iskusna radna snaga«

29,0

37,3

42,2

48,7

51,7

57,9

64,5

80,0

radnici (kao postotak ukupne »radne snage«) Postotak

50,7

55,8

58,8

62,2

65,4

66,7

69,1

69,1

Također bi se moglo prigovoriti svrstavanju policajaca me­ đu radnike. Međutim, broj osoba o kojima je riječ malen je u odnosu prema veličini grupa u cjelini. S druge strane, neki dijelovi ostalih velikih strukovnih grupa koje nisu uključene u našu tablicu isto su tako jasno i očito dio radničke klase kao i velike grupe koje smo uključili u popis. U tu grupu, nazvanu »upravitelji, šefovi i vlasnici«, pripada, na primjer, znatan broj željezničkih konduktera, sindikal­ nih službenika i, osobito, takozvanih »šefova« trgovina na malo, gostionica, benzinskih stanica, raznih radionica i osta­ lih uslužnih djelatnosti. Klasificiran je tih radnika kao šefova najčešće je više posljedica uobičajenog postupka nego stvar­ nog stanja. Uključivanje crtača, medicinskih, zubarskih, stro­ jarskih i sličnih tehničara u stručnjake i slične grupacije također, u velikom i sve većem broju slučajeva, prikriva istinski položaj pripadnika radničke klase u kojemu se na­ laze mnogi pojedinci iz tih zanimanja. Osim toga, u popis su uneseni i radnici čiji se broj naglo povećava, a koji ne pripadaju ni jednoj strukovnoj grupi i zato su svrstani u kategoriju »radnika čije zanimanje nije poznato«. Ta je kategorija pri strukovnom popisu 1950. go­ dine uključivala 1,369.621 osobu, a 1960. godine 3,453.279. Valja naglasiti i to da na spomenuta kretanja utječe i sve 315

veći broj onih koji se ne ubrajaju u »radnu snagu«, jer su prestali aktivno tražiti zaposlenje, te veliko zanemarivanje broja stanovnika u radničkim dijelovima grada, što statisti­ čari danas uviđaju. Dakle, treba pretpostaviti da ti oblici zanemarivanja pojedinih grupa, osobito u novijim popisima, rezultiraju potcjenjivanjem broja radnog stanovništva. Ta razmatranja, koliko god bila približna, nameću zaključak da se dio radničke klase koji obuhvaća »iskusnu radnu sna­ gu« izvan poljoprivrede povećao od početka stoljeća s po­ lovice na više od dvije trećine, pa čak i do tri četvrtine ukupnog broja stanovnika. Još veći dio stanovništva pretvoren je u radnu snagu na razini radničke klase kako bi se povećao kapital, i to prije svega na štetu poljoprivrednog stanovništva, koje je počet­ kom stoljeća obuhvaćalo gotovo 40% »ekonomski aktivnih« osoba, a 1970. manje od 4 %. Najviše su se u tom razdoblju povećale tri kategorije — tvornički radnici, činovnici te radnici u trgovini i uslužnom sektoru. Međutim, kako su rezultati tehnološke revolucije postajali sve uočljiviji, od­ govarajući trajan porast broja tvorničkih radnika zaustav­ ljen je pa je ta grupa 1950. godine smanjena u odnosu prema cjelokupnom radnom stanovništvu (iako se brojčano i dalje povećavala). Međutim, s daljnjim, pa čak i ubrzanim porastom ostalih dviju grupa — činovništva i uslužno-trgovinskih djelatnosti — u njima se zapošljavaju radnici ot­ pušteni iz tvornica (ili oni k oji nisu ni bili zaposleni). Vrlo se lako može uočiti da nova zanimanja radnih masa uglavnom rastu u skladu, a ne u suprotnosti s brzom me­ hanizacijom i »automatizacijom« industrije. Kao posljedica te mehanizacije, ograničava se broj radnika potreban u prerađivačkoj industriji, rudarstvu, prijevozu, komunikaci­ jama, javnim službama i čak, donekle, u građevinskoj in­ dustriji, i stoga se ne povećava tako brzo kao materijalni proizvod tih privrednih grana, tako da je, u odnosu prema ukupnom broju zaposlenog stanovništva, potreba za radnom snagom u tim područjima ograničena. Tako znanstveno-tehnološka revolucija na kraju dobiva ovo obilježje: kako se širi, tako se smanjuje dio stanovnika zaposlenih u znan­ stveno i tehnološki razvijenim industrijskim djelatnostima, makar samo u obliku robova. Prema tome, industrijske grane i strukovne grupacije koje u »doba automatizacije« pretežno najbrže rastu postaju, na kraju, ona područja za koja je potrebna brojna radna snaga, a u kojima se još 316

nije primijenila, ili se ne može primijeniti, razvijena teh­ nologija. Masa radne snage koja je postala suvišna zbog brze mehanizacije industrije (a to nisu samo oni radnici koji su izgubili zaposlenje, već i oni, što je u brojčanom smislu mnogo važnije, koji se pojavljuju na tržištu radne snage u vrijeme kad se smanjuju uobičajene mogućnosti zapošlja­ vanja u industriji) povećava ponudu radne snage u činov­ ničkom, uslužnom i trgovinskom sektoru. Mehanizacija in­ dustrije stvara određeni višak stanovništva koji se može zaposliti uz niže plaće što je svojstveno tim novim masovnim zanimanjima. Drugim riječima, kako se kapital prelijeva u nova područja, u potrazi za ulaganjem što donosi profit, u starijim područjima djeluju zakoni akumulacije kapitala koji nastoje stvoriti »radnu snagu« potrebnu kapitalu u njegovim novim inkarnacijama. Marx je taj proces savršeno formulirao u poglavlju prvog sveska Kapitala pod naslovom »Opći zakon kapitalističke akumulacije«, i to u odlomku u kojemu opisuje neprestano nastajanje »relativnog viška sta­ novništva« u kapitalističkoj proizvodnji, pošto ona izađe iz doba svog »djetinjstva«. Već smo u X I poglavlju iznijeli dio tog odlomka, ali kako je Marxov opis opticaja kapitala i rada u 19. stoljeću izuzetno koristan za shvaćanje naše sadašnje teme i kako se ta problematika teško može formu­ lirati snažnije i preciznije, navest ćemo veći dio te rasprave: »Ali ako suvišno radničko stanovništvo i jest nužan pro­ izvod akumulacije, ili razvitka bogatstva na kapitalističkoj osnovi, sa svoje strane to suvišno stanovištvo postaje polu­ gom kapitalističke akumulacije, pa čak i jednim uslovom za opstanak kapitalističkog načina proizvodnje. Ono sačinjava raspoloživu industrijsku rezervnu armiju, koja u tako apso­ lutnoj mjeri pripada kapitalu kao da je baš o njegovu trošku bila odgojena. Za promjenljive potrebe oplođivanja njegove vrijednosti ono stvara ljudski materijal uvijek spreman za eksploatiranje, nezavisno od granica stvarnog priraštaja sta­ novništva. Sa akumulacijom i uporednim razvitkom proizvodne snage rada uvećava se i sposobnost kapitala za iznenadnu ekspan­ ziju ne samo zato što raste elastičnost kapitala koji je u funkcioniranju i apsolutno bogatstvo od kojega je kapital samo jedan elastičan dio, ne samo zato što kredit, na svaki posebni podražaj, za tren oka stavlja proizvodnji na raspola­ ganje znatan dio toga bogatstva kao dodaj ni kapital, nego još i zato što sami tehnički uslovi procesa proizvodnje, strojevi, transportna sredstva, itd., omogućavaju, u najvećem razmjeru, najbrže pretvaranje viška proizvoda u dodajna sredstva za proizvodnju. Masa društvenog bogatstva, koja je s napretkom 317

akumulacije postala preobilna, a sposobna je da se pretvori u dodajni kapital, bijesno nadire u stare grane proizvodnje čije se tržište najednom širi, ili u nove grane, kao željeznice, itd., čija je potreba nastala iz razvitka starih. U svima ovakvim slučajevima neophodno je da postoji mogućnost da se velike mase ljudi, iznenada i bez uštrba po razmjer pro­ izvodnje u drugim oblastima, baca na odlučne točke. Te mase pruža suvišno stanovništvo... Ovo namnožavanje radnika postiže se jednostavnim procesom koji stalno ’oslobođava' jedan dio radnika, metodama koje smanjuju broj zaposlenih radnika u odnosu prema uvećanju proizvodnje. Dakle, čitav oblik kretanja modeme industrije proizlazi iz neprestanog pretvaranja jednog dijela radničkog stanovništva u neza­ poslene ili poluzaposlene ruke.« [2] One grane industrije i radni procesi u kojima se uvodi mehanizacija oslobađaju mase radništva za iskorištavanje u drugim, pretežno slabije mehaniziranim područjima aku­ mulacije kapitala. Uz ponavljanje tog ciklusa, radna snaga se gomila u granama industrije i zanimanjima u kojima je tehnički napredak u produktivnosti rada slabije izražen. Trajna prisutnost određenog viška stanovništva, što ga stvara neprestano povećavanje produktivnosti rada za stro­ jevima, održava niske nadnice u tim »novim« zanimanjima i granama industrije. Takvo stanje potiče, zauzvrat, ulaga­ nje kapitala u oblike radnog procesa koji zahtijevaju masu slabo plaćenog manuelnog rada. Kao rezultat toga, u kapi­ talističkoj industriji uočljiva je trajna tendencija akumu­ lacije rada u onim dijelovima industrije i trgovine na koje najmanje utječe znanstveno-tehnička revolucija: uslužnim djelatnostima, prodaji i ostalim oblicima trgovine, činov­ ničkim poslovima koji još nisu mehanizirani, itd. Ne treba se čuditi što se u doba znanstveno-tehničke revolucije naj­ brže povećavaju ona masovno zanimanja koja imaju najmanje veze sa znanošću i tehnologijom. Cilj mehanizacije nije porast, već smanjenje broja pridruženih radnika. Stoga nipošto nije nelogično, da se s razvojem znanosti i tehno­ logije brzo povećava broj jeftine radne snage koja je sprem­ na služiti kapitalu u svim njegovim najslabije mehanizira­ nim funkcionalnim oblicima. U razdobljima brze akumulacije kapitala, kao, na primjer, u kapitalističkom svijetu nakon drugoga svjetskog rata, određeni višak radne snage, k oji je »prirodni« proizvod procesa akumulacije kapitala, dopunjuje s drugim izvo­ rima rada. U sjevernoj Evropi i Sjedinjenim Državama kapitalističke privrede sve više iskorištavaju mase bivših 318

poljoprivrednika u kolonijama i neokolonijama. Te su mase odbačene u samom procesu imperijalističke ekspanzije, koja je narušila tradicionalne oblike rada i života. Zato su one na raspolaganju kapitalu kad se iscrpi njegov višak radne snage u poljoprivredi (onaj dio relativnog viška stanovni­ štva koji je Marx nazvao »latentnim«). Kao posljedica toga, kretanje radne snage donekle se internacionaliziralo, iako ga u svakoj zemlji još regulira vlada kako bi ga uskladila s unutrašnjim potrebama kapitala. Zato zapadna Evropa i Sjeverna Amerika danas crpe zalihe iz bogatog »rezervoara« radne snage koji se u širokom pojasu proteže od Indije i Pakistana na istoku, preko sjeverne Afrike i najjužnijeg dijela Evrope, sve do Kariba i ostalih dijelova Latinske Ame­ rike na zapadu. Indijci, Pakistanci, Turci, Grci, Talijani, Afrikanci, Španjolci, stanovnici zapadnoindijskih otoka i radnici iz ostalih zemalja dopunjuju domaću nižu klasu u sjevernoj Evropi i čine njezine najniže slojeve. U Sjedinje­ nim Državama istu ulogu imaju portorikanski i meksički radnici kao i radnici iz ostalih latinskoameričkih zemalja, koji pripadaju skupim najslabije plaćene radne snage što je čini uglavnom crno stanovništvo. Istodobno, u procesu koji zanemaruje rasne i državne granice, žene su postale glavni dopunski izvor radne snage. U svim dijelovima radničke klase koji najbrže rastu žene čine većinu, a u nekim slučajevima golemu većinu radnika. Žene su idealan izvor radne snage za nova masovna zanima­ nja. Velik broj žena koje su na raspolaganju kapitalu još je jedan razlog njihovih mnogo nižih plaća, a tu mnogobroj­ nost još će dugo jamčiti manja zastupljenost žena u radnom stanovništvu, s kojom su žene ušle u doba monopolističkog kapitala. Dok se broj radnika muškaraca, čak i u najboljoj radnoj dobi, postepeno smanjuje (što je samo prikriven oblik porasta nezaposlenosti), broj zaposlenih žena raste sve brže, i ta je tendencija neprestano prisutna od početka ovog stoljeća, što se tiče kapitala, to je izraz kretanja prema slabo plaćenim, prostijim i »pomoćnim« zanimanjima. S druge strane, što se tiče radničke klase, djelomično je to izraz sve težeg zadovoljavanja uobičajenih i neizbježnih životnih potreba u društvu što ga je stvorio kapital, ako u isto vrijeme nije zaposleno dvoje ili više članova obitelji. Na taj se način sve veći dio ljudskog rada uključuje u ka­ pital. 319

R ez ervn a a r m ija ra d a

Tako se mase zaposlenih ne mogu odvojiti od njima pridruženih masa nezaposlenih radnika. U kapitalističkim uvjetima nezaposlenost nije odstupanje, već nužan dio rad­ nog mehanizma kapitalističkog oblika proizvodnje. Sama snaga procesa akumulacije neprestano stvara i apsorbira nezaposlenost. Osim toga, nezaposlenost je samo službeno utvrđeni dio relativnog viška radnog stanovništva, koji je nužan za akumulaciju kapitala i koji ona sama proizvodi. Taj relativni višak stanovništva, industrijska rezervna ar­ mija, poprima u suvremenom društvu razne oblike, uklju­ čujući nezaposlene, povremeno i djelomično zaposlene, mase žena koje su, kao domaćice, rezerva za »ženska zanimanja«, mnoštvo sezonskih radnika i u poljoprivredi i u industriji, crno stanovništvo, u čijim je redovima stopa nezaposlenosti izuzetno visoka, i rezerve strane radne snage. Marx je razlikovao tri oblika rezervne armije rada ili relativnog viška stanovništva: fluktuirajući, latentni i stagnantni. Fluktuirajući se oblik susreće u središtima indu­ strije i zaposlenosti. Čine ga radnici koji se kreću od jednog do drugog zaposlenja, pri čemu ih privlače i odbijaju (odnosno unajmljuju i odbacuju) kretanja tehnologije i kapitala, i tokom tog kretanja povremeno su nezaposleni. Usporedo s pojednostavnjivanjem radnih postupaka i po­ većavanjem broja i raznovrsnosti poslova za koje su se »kvalifikacije« svele na minimum jednostavnog rada, taj je sloj veoma narastao i obuhvaća goleme dijelove radnog stanovništva. Izuzetna pokretljivost, koju je omogućio au­ tomobilski promet u Sjedinjenim Državama, proširila je prostorni domet takvih poslova za svakog radnika, uveiike je povećala »izvore radne snage« koja je na raspolaganju svakoj tvornici, uredu, skladištu, trgovini, itd., te prekinula veze radnika s lokalnim zajednicama i običajima. Uobiča­ jeno je da danas u toku radnog vijeka mnogi radnici često mijenjaju zaposlenja, pa su takvi radnici naizmjenično dio zaposlenog i rezervnog radnog stanovništva. To se odražava u sistemu osiguranja u slučaju nezaposlenosti, koji za takva razdoblja jamči smanjenu plaću kao dopunu sredstvima ušteđenima u razdoblju zaposlenosti. Djelomično je to zaš­ tita od ekonomskih, društvenih i političkih posljedica rasrasprostranjene i dugotrajne nezaposlenosti, a djelomično posljedica toga što se uvidjelo uloge koje radnici imaju čas 320

kao dio zaposlenog stanovništva, a čas kao dio rezervne ar­ mije rada. Latentni relativni višak stanovništva nalazi se, po Marxovoj definiciji, u poljoprivrednim područjima. U tim pod­ ručjima, za razliku od središta kapitalističke industrije, ne postoji privlačna protusila koja bi neutralizirala odbacivanje radnika »oslobođenih« revolucijom u poljoprivrednoj teh­ nologiji, i zato se radna snaga kreće iz poljoprivrednih regija u gradove ili u velike gradske regije. U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi, taj se latentni relativni višak stanovništva uglav­ nom apsorbira, iako je u Sjedinjenim Državama crnačko stanovništvo u poljoprivrednim područjima i dalje dio te skupine, premda sve manje. Latentni oblik viška stanov­ ništva danas pretežno postoji u neokolonijama, a kapita­ lističke zemlje nastoje, kao što je napomenuto, regulirati prihvaćanje i odbacivanje takve radne snage u skladu s potrebama akumulacije. Tu reguliranu internacionalizaciju tržišta rada upotpunjuje izvoz raznih industrijskih procesa u područja jeftine radne snage u zemljama koje se drže u podjarmljenom položaju kao »nerazvijene regije«. Naposljetku, Marx govori o stagnantnom relativnom vi­ šku stanovništva čija je zaposlenost neredovita, prigodna i sporedna i koji se spaja s »talogom«, kako je to Marx na­ zvao, relativnog viška stanovništva što živi u svijetu pauperizma: »Pauperstvo« je invalidski dom aktivne radničke armije i mrtvi balast industrijske rezervne armije. Njegova proizvodnja je uključena u proizvodnju relativno suvišnog stanovništva, njegova nužnost u njegovoj nužnosti, i s njime pauperstvo predstavlja jedan uslov za opstanak kapitali­ stičke proizvodnje i razvitak bogatstva. Pauperi spadaju u faux frais (lažni, neproizvodni troškovi) kapitalističke pro­ izvodnje, ali koje kapital većim dijelom umije sa sebe svaliti na leđa radničke klase i sitne srednje klase.« [3] Stagnantni relativni višak stanovništva, zaposlen neredo­ vito i povremeno, po Marxovim, riječima, »za kapital pred­ stavlja neiscrpan izvor raspoložive radne snage. Njen po­ ložaj pada ispod prosječnog normalnog nivoa radničke klase, i baš je to čini širokom osnovom za posebne grane kapita­ lističke eksploatacije.« [4] Očita je važnost tog dijela viška stanovništva za oblike zapošljavanja koji naglo rastu. Tu ćemo temu iscrpnije razmotriti kasnije. 21

Rad 1 monopollstlčkl kapital

321

U sljedećem poznatom odlomku Marx sažeto prikazuje kako kapital stvara mase radne snage za svoje mnogobrojne potrebe: »Sto je veće društveno bogatstvo, što je veći kapital koji funkcionira, i opseg i energija njegova rastenja, pa prema tome i apsolutna veličina proletarijata i proizvodna snaga nje­ gova rada, to je veća industrijska rezervna armija. Isti oni uzroci koji razvijaju ekspanzivnu moć kapitala razvijaju i raspoloživu radnu snagu. Relativna veličina industrijske re­ zervne armije raste, dakle, s potencijama bogatstva. Ali što je ova rezervna armija veća u odnosu prema aktivnoj rad­ ničkoj armiji, to više raste masa konsolidiranog suvišnog stanovništva čija bijeda stoji u obrnutom razmjeru prema mukama njegova rada. Naposljetku, što je veći uboški sloj radničke klase i industrijska rezervna armija, to je veći služ­ beno priznati pauperizam. Ovo je apsolutni, opći zakon kapi­ talističke akumulacije. U svom ostvarivanju, ovaj zakon se, kao i svi drugi zakoni, modificira raznolikim okolnostima čija analiza ne spada ovamo.« [5] Taj zakon, tvrdi Marx, » . . . relativno suvišno stanovništvo, ili industrijsku rezervnu armiju, neprestano održava u ravnoteži s opsegom i energijom akumulacije. .. Taj zakon zahtijeva da akumulacija kapitala odgovara akumulaciji bijede«. [6] Tokom četrdesetih i početkom pedesetih godina, kada se jaki porast akumulacije kapitala, koja je (u Sjedi­ njenim Državama) započela u drugom svjetskom ratu, još nije bio pojavio ili nije bio jasno uočljiv, uglavnom se sma­ tralo da je taj »apsolutni opći zakon kapitalističke akumu­ lacije« najslabiji aspekt marksističke analize. Sa sadašnjega stajališta, kad su se posljedice tog ciklusa akumulacije potpunije razvile i kad su nemiri šezdesetih godina prido­ nijeli njihovoj uočljivosti, cijeli se problem može razgledati u ponešto drukčijem svjetlu. Opseg i snaga procesa akumulacije koji je započeo po­ četkom četrdesetih godina dovršili su uništavanje poljo­ privrednog stanovništva u Sjedinjenim Državama i uglav­ nom su ga pretvorili, podjednako i crno i bijelo, u gradsku »radnu snagu«, a ta je kretanja dopunio i veliki »uvoz« radnika iz Latinske Amerike. Taj golemi porast »apsolutne mase proletarijata« bio je popraćen podjednako golemim porastom industrijske rezervne armije. Statistički podaci pokazuju da se udvostručio broj službeno nezaposlenih, tako da je početkom sedamdesetih godina taj dio radničke klase porastao na četiri do pet milijuna. Ali to je najmanje važan pokazatelj rasta industrijske rezervne armije. Mnogo 322

je značajniji statistički niz poznat kao »stopa participacije radne snage«. Tim se nizom pokušava, metodom intervjuiranja po do­ maćinstvima, utvrditi dio stanovništva koji pripada tržištu rada. Metoda polazi od pretpostavke da se znatan dio sta­ novništva starijeg od šesnaest godina ne može računati kao dio »radne snage« jer ga čine oni koji pohađaju školu, vode kućanstvo ili su bolesni, invalidi ili u starosnoj mirovini. Sve te kategorije ljudi koji, navodno, ne traže posao vrlo su elastične. Kad se ima na umu da je ukupan broj ljudi koji »nisu dio radne snage« 1971. godine prelazio 55 miliju­ na, jasno je da u toj grupi ima mnogo prostora za prikri­ venu nezaposlenost, to više što ona također uključuje po­ jedince koji ne traže posao jer misle da ga ne mogu naći. Takav zaključak potvrđuje i činjenica da se četiri do pet milijuna članova te grupe krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina redovito nazivalo »trenutno nezapo­ slenima«, iako se nisu računali kao dio radne snage u prethodnom razdoblju. Samo zbog spomenute činjenice podvostručuje se ili još više povećava službena stopa nezapo­ slenosti u najvećem dijelu tog razdoblja. [7]* Kretanje udjela radne snage u razdoblju nakon drugoga svjetskog rata, uzeto u cjelini, razmjerno nam malo govori o spomenutom problemu. Dio neinstitucionaliziranog sta­ novništva u sklopu cjelokupne radne snage (uključujući i oružane snage) iznosio je od 1947. godine između 59% i 61%. Ali takva statična situacija prikriva goleme promjene koje postaju vidljive čim se spol uzme kao kriterij pri ana­ lizi ukupnih iznosa. Nepromjenljivost pokazatelja u cjelini posljedica je snažnih suprotnih kretanja muškog i ženskog dijela stanovništva. [9] Sto se tiče muškog dijela stanovništva u vremenu od 1947. do 1971, zbog snažne i trajne tendencije smanjivanja njihova broja od četrdesetih i početka pedesetih godina smanjen je udio radne snage s oko 87 % na samo 80 %. To se smanjivanje samo djelomično može pripisati porastu broja onih koji su se školovali tokom studentske dobi ili otišli u mirovinu. To je prisutno u svakoj dobnoj skupini, a osobito je uočljivo kod radnika muškaraca u dobi od 55. * Do tog zaključka, drukčijim i mnogo potpunijim metodama proračunavanja, također dolaze Paul Sweezy i Harry Magdoff u svojoj analizi udjela radne snage u časopisu M onthly R eview . [8] 21*

323

do 64. godine, za koje se udio smanjio sa 89,6 o/0 1947. godine na 82,2 %> 1971. godine. Ako ne želimo iznositi neodržive pretpostavke (poput Sweezyja i Magdoffa, koji tvrde da među radnicima raste »dokoličarska klasa«), to jasno po­ kazuje činjenicu da dio muškog radništva (što se odnosi na bijelo gotovo jednako kao i na crno stanovništvo) pri­ pada u rezervnu armiju rada, ali se to ne vidi u statističkim podacima o nezaposlenosti. Što se tiče ženskog dijela stanovništva, smjer kretanja je potpuno suprotan. Ovdje brojke u svim dobnim skupinama pokazuju vrlo veliko priključivanje radnoj snazi, pri čemu se udio kreće od 31,8 °/o 1947. do 43,4 % 1971. godine. Ali, za razliku od muškaraca, čije je smanjenje najveće u dobnoj skupini od 55. do 64. godine, kod žena je povećanje najveće u dobnih skupinama od 45. do 54. i od 55. do 64. godine — za prvu skupinu sa 32,7 °/o god. 1947. na 54,3 °/o 1971, a za drugu sa 24,3 % na 42,9 %• Ta dva suprotna statistička kretanja ženskog i muškog dijela radništva proturječna su samo po obliku, ali u biti su to dvije strane iste pojave, odnosno porasta relativne mase industrijske rezervne armije. S obzirom na muški dio stanovništva, to se odvija u obliku odbacivanja pojedinaca u redove takozvanih »nesudionika« u radnoj snazi ili, dru­ gim riječima, povećavanja stagnantnog dijela. Što se tiče ženske radne snage, sve se više povećava broj radnica iz redova žena koje dotad nisu radile, i zato se povećava »fluk­ tuiraj uća i stagnantna rezervna armija rada, i to svake godine za stotine tisuća pa čak i milijune osoba. Kao što se raspoloživa masa nezaposlene radne snage širi među muš­ karcima njihovim relativnim istiskivanjem iz industrijo i trgovine, tako se još više širi među ženama zato što sve više žena odlazi u industriju i trgovinu. Suprotni oblici tog u biti jedinstvenog kretanja naprosto su odraz različitih polazišta muške i ženske radne snage početkom razdoblja koje razmatramo te velike potražnje ženske radne snage u ekspanziji masovnih zanimanja, za razliku od razmjerne stagnacije muških poslova u kojima treba mnogo radne snage. Logičan vrhunac tih kretanja jest uravnoteženje udjela muške i ženske radne snage te stabiliziranje jedinstvene stope za stanovništvo u cjelini — drugim riječima, pretva­ ranje trećine, ili još većeg dijela, muškog stanovništva u rezervnu armiju rada, kao i odgovarajućeg dijela ženskog 324

stanovništva. Međutim, što se tiče ove analize, nije potrebno ulaziti u nesigurne procjene na temelju postojećih statistič­ kih smjernica. Dovoljno je uočiti što se zapravo događa, a ne mora se nastojati utvrditi kako će se to dalje razvijati jer je to ograničeno budućim zbivanjima u procesu akumu­ lacije kapitala i zbivanjima u društvu koja su u vezi sa strukturom obitelji, itd. A uistinu se događa ovo: osim što sve više raste masa proletarijata, konsolidira se sve veća masa relativnog viška stanovništva, što je posljedica gole­ mog isključivanja muške i uključivanja ženske radne snage na tržištu rada. Dobro poznata činjenica da su žene općenito znatno slabije plaćene od muškaraca, bez obzira na to da li rade na slabije plaćenim radnim mjestima ili na istom radnom mjestu kao i muškarci, skreće pažnju na značajnu dugo­ ročnu posljedicu statističke tendencije o kojoj raspravlja­ mo. Koncentracija bolje plaćenih poslova u obrtničkim zanimanjima (kao i u stručnim i upravnim poslovima koje obavljaju muškarci) i tendencija pretvaranja golemog broja poslova radničke klase u slabije plaćena ženska zanimanja jasno potiče polarizaciju prihoda među zaposlenima. To se ogleda u činjenici da zaposlenost razmjerno stagnira upra­ vo u onim industrijskim sektorima u Sjedinjenim Državama, u kojima su stope prihoda iznad prosjeka, dok su u sekto­ rima u kojima zaposlenost raste najbrže stope prihoda niže od prosjeka. [10 ]

Ukupne prosječne tjedne zarade radnika u proizvodnji ili nenadgledničkih zanimanja na privatnim platnim spisko­ vima izvan poljoprivrede (1971) Grane privrede u razmjernoj stagnaciji rudarstvo ugovorna izgradnja prerađivačka industrija prijevoz i javne usluge

174,74 dolara 212,24 dolara 142,04 dolara 168,84 dolara

Grane privrede koje brzo rastu trgovina na veliko i malo financije, osiguranje i nekretnine uslužne djelatnosti

100,74 dolara 121,36 dolara 102,94 dolara 325

Važnu potvrdu tog kretanja prema polarizaciji prihoda među zaposlenima nalazimo u djelu Victora R.Fuchsa koji je proveo neka ispitivanja za Nacionalni biro za ekonomska istraživanja. Fuchs pozdravlja sve veću važnost uslužne pri­ vrede, a podaci koje ćemo navesti usputni su rezultat nje­ govih nastojanja da prikaže kretanje prema uslužnoj pri­ vredi, kao i obilježje ekonomske strukture što je iz toga proisteklo. On je privredu podijelio na dva sektora. U prvi, koji je nazvao »industrija«, pripadaju rudarstvo, građevin­ ska industrija, prerađivačka industrija, prijevoz, komuni­ kacije, javne usluge i državne ustanove. Drugi sektor, koji je Fuchs nazvao »usluge«, obuhvaća trgovinu na veliko i malo, financije i osiguranje, nekretnine, kućanske poslove i poslove u obrazovnim i drugim ustanovama, stručne, po­ slovne i osobne usluge, razne radionice za popravke i dr­ žavnu upravu, koja uključuje i oružane snage. Načela takve podjele i značenje rezultata postignutih stvaranjem tih posebnih grupacija nisu nam ovdje bitni. O tome sam već govorio u poglavljima o univerzalnom trži­ štu, te o zanimanjima u uslužnim djelatnostima i trgovini na malo. Zanimljivo je u ovom trenutku primijetiti da te grupacije potpuno odgovaraju dijelovima američke privrede koji stagniraju, odnosno rastu. Svaka industrijska grana za koju Fuchs navodi da pripada »industriji« stagnira ili na­ zaduje s obzirom na broj stanovništva koje zapošljava, a to vrijedi za svaku granu u toj grupi od pedesetih godina i za gotovo svaku granu od dvadesetih godina'naovamo. S druge strane, u svakoj grani (osim poslova u domaćinstvu, koje je Fuchs uključio u »uslužni sektor«) brzo se povećavala zaposlenost u posljednjih stotinu godina, također u odnosu prema ukupno zaposlenom stanovništvu. [11] Uslužni se sektor, onako kako ga je definirao Fuchs, povećao s pri­ bližno 40 o/o ukupno zaposlenih 1929. godine na više od 55 %> 1967. Samo između 1947. i 1965. u tom je sektoru ostvaren porast od trinaest milijuna poslova, za razliku od porasta od samo četiri milijuna u industrijskom sektoru. [12 ]* * Taj porast, možemo usput spomenuti, nije, po Fuchsovu miš­ ljenju, bio popraćen porastom učinka u uslužnom sektoru. Izražen kao dio nacionalnog bruto-proizvoda, učinak uslužnog sektora nije se uopće povećao od 1929. do 1965. godine, usprkos velikom porastu zaposlenosti u tom području privrede. [13] Ta je procjena zanimljiva za objašnja­ vanje sve rasipnije raspodjele rada, no kako su Ftrchsa pri izračuna­ vanju nacionalnog bruto-proizvoda ograničavala izmišljena shvaćanja

326

Najznačajnije Fuchsovo otkriće jest sve veći raskorak između dohotka u industrijskom i uslužnom sektoru. Pros­ ječni su se dohoci u uslužnom sektoru svake godine, izu­ zetno pravilno, smanjivali u odnosu prema prosječnim do­ hocima u industrijskom sektoru, tako da su do 1959. dohoci u industriji bili prosječno 17 % viši, a nakon toga se ras­ korak i dalje povećavao. [14] Budući da je u uslužnom sek­ toru zaposlen nerazmjerno velik dio obojenog stanovništva, žena i vrlo mladih ljudi, Fuchs istražuje nije li taj sve veći jaz u dohocima možda naprosto posljedica razlika u sastavu dvaju sektora ovisno o boji kože, dobi, spolu i obrazovanju — nije li to, drugim riječima, samo drugi način promatra­ nja dobro poznate činjenice da su Crnci, žene, mladi radnici i dr. slabije plaćeni. Time se, međutim, objašnjava samo dio razlika: različiti sastavi dvaju sektora zapošljavanja »objašnjavaju« samo oko polovicu golemog i sve većeg raspona u plaćama. To znači ovo: iako uslužni sektor obu­ hvaća razmjerno velik dio onih koji, u sklopu cijele pri­ vrede, dobivaju slabije plaće, što smanjuje dohodovni prosjek u sektoru, u isto vrijeme sve vrste radnika u usluž­ nom sektoru, bez obzira na njihovu dob, rasu ili spol, do­ bivaju u prosjeku slabije plaće. [15]* Plaće u slabo plaćenim industrijskim granama i zanima­ njima nisu dovoljne za život, odnosno, za razliku od plaća u najbolje plaćenim strukovnim grupama, nisu dovoljne za prehranu obitelji na razini potrošnje koja je nužna u suvre­ menom društvu. Međutim, kako te industrijske grane i za­ »učinka«, njezin domet nije onoliko velik koliko bi to bilo potrebno. »Učinak« velikih dijelova uslužnog sektora postoji samo u završnim računima poduzeća koja djeluju u okviru tog sektora i u proračunima nacionalnog bruto-proizvoda statističara i ekonomista, dok slabo prido­ nosi društvenom proizvodu koji se ne izračunava na kapitalističkim osnovama. * Istražujući istu temu, Barry Bluestone zaključuje: »Proučavajući kretanja zarada od drugoga svjetskog rata naovamo, ustanovili smo da se razlike u plaćama između 'dobro plaćenih’ i 'slabo plaćenih’ industrijskih grana neprestano povećavaju. U industrijskim granama s najnižim plaćama 1947. se plaćalo prema radnom satu, što je izno­ silo 7 5 «/o prosječne plaće u najbolje plaćenim industrijskim granama u zemlji. Usprkos neznatnim cikličkim promjenama u porastu plaća u sljedećem razdoblju, dohodovni omjer između tih dvaju privrednih sektora smanjio se do 1966. godine na 60 °/o- ‘S labije plaćene indu­ strijske grane nudile su manji porast plaća (u postotku kao i u apsolutnom iznosu) za to vrijeme, osim tokom četiri godine u spo­ menuta dva desetljeća.« [16]

327

nimanja također najbrže rastu, sve veći broj radnika ovisi 0 njima kao o jedinom izvoru prehrane svojih obitelji. Upravo se to neprestano povećavanje broja slabo plaćenih zanimanja nalazi u korijenu kretanja prema »siromaštvu usred obilja« u Sjedinjenim Državama, o čemu se počelo govoriti tek šezdesetih godina, ali su ta kretanja postojala 1 prije. Time se objašnjava naglo širenje socijalnih progra­ ma k oji uključuju sve veći broj zaposlenih radnika. Ta tendencija, koja je samo jedan od uzroka onoga što je Marx nazvao »akumulacijom bijede uporedo s akumu­ lacijom kapitala«, toliko je uočljiva da se, čak i kad je odvojena od posljedica brzog uključivanja ženske radne snage u slabo plaćene poslove i kad se razmatra samo mu­ ško zaposleno stanovništvo, još može opaziti i izmjeriti. Studija o raspodjeli zarađenog prihoda Petera Henlea iz ministarstva rada Sjedinjenih Država rukovodi se raspro­ stranjenim običajem prema kojemu se zanemaruju ženska zanimanja, koja se smatraju donekle privremenima, slu­ čajnima i nepredviđenima, a zapravo bi trebalo da budu u samom središtu svih strukovnih istraživanja današnjice. Henle razmatra samo raspodjelu zarađenih prihoda muška­ raca i za vrijeme od 1958. do 1970. zaključuje ovo: »U dva­ naestogodišnjem razdoblju, koje je obuhvaćeno u ovoj stu­ diji, polako ali sigurno pojačava se tendencija nejednakosti u raspodjeli zarada i u raspodjeli nadnica i plaća. Ta ten­ dencija nije očita samo za radnu snagu u cjelini, već i za brojne pojedinačne strukovne i industrijske grupacije. Da su se rezultati raznih novčanih dodataka mogli uključiti u proračune, spomenuta tendencija bila bi nesumnjivo još naglašenija. Cini se da je neposredna posljedica promjen­ ljivoga strukovnog sastava privrede sve neravnomjernija raspodjela prihoda, čime se produbljuju dohodovne nejed­ nakosti.« [17] Na »prom jenljivi strukovni sastav i struktura privrednih grana« nisu ni izdaleka toliko značajni za muški dio stanovništva. Upravo se na žensko stanovništvo, kao što je napomenuto, odnosi golem dio promjena u zanimanjima i privrednim granama, pa stoga žensko radništvo i čini Ve­ ćinu novih radničkih zanimanja. Ne možemo, prema tome, sumnjati da bi Heleova analiza, da se ponovi za sve zapo­ sleno stanovništvo, uputila na brzo i intenzivno, a ne sporo kretanje prema polarizaciji prihoda. Problem golemog broja poslova koji osiguravaju manju zaradu od »životnog dohodovnog minimuma«, odnosno od 328

plaće koja je nužna za prehranu radničke obitelji, za osi­ guranje opstanka i reprodukcije radne snage, rješava se, kao što se često pretpostavlja, time što se zapošljava ne­ koliko osoba iz iste obitelji. Istina je da to na određeni način mora ublažiti problem, jer prosječan broj zaposlenih po obitelji iznosi između jedan i pol i dva, a to mnogim obiteljskim jedinicama osigurava viši prihod, iako povećava razinu troškova nužnih za opstanak. Međutim, ako se raz­ mišlja o oblicima života koji se stvaraju s tom naglom promjenom i napetostima, što je posljedica toga da su milijuni obitelji primorani da zaposle više svojih članova, pri čemu nisu osigurani uvjeti za njegu djece, vođenje domaćinstva, itd., onda takav zaključak uopće nije siguran. Ispitivanja pokazuju da u obiteljima u kojima više od jedne osobe zarađuje za život naglo raste nezadovoljstvo, unatoč tome što se prihodi povećavaju. [18] Međutim, još jedan činilac utječe na donošenje takvog zaključka, a to je velik broj obitelji u kojima čak nijedan član ne može osi­ gurati stalan posao. Koja je posljedica nedovoljne zaposle­ nosti saznajemo iz časopisa New York Times Magazine gdje se ističe: »Istin a je d a u cijeloj zem lji prosječna o b itelj im a 1,7 za­ poslenih članova s punim radnim vrem enom . A li većina obitelji s niskim prihodima u A m erici ne m ože naći d o v o ljn o p o sla za više od jed n og člana, k o ji b i odgovarao 'ekvivalentu s punim radnim vrem enom '. Pro sječan b r o j rad n ik a sa zaposlenjem koje o dgovara 'ekvivalentu s punim radn im vrem en om ' izno­ sio je 1970. godine m an je od jed an po obitelji s niskim priho­ dima! D ru gim riječim a, jed n a je o so b a (o b ičn o glava o b i­ te lji) radila gotovo (a li ne sasvim ) puno radno vrijem e, ili je radilo nekoliko članova obitelji, ali vrlo neredovito. Zato je nekorisno — i cinično — onim a za k oje nem a p o sla govo­ riti da b i m ogli ublažiti svoje sirom aštvo sam o k ad b i bili sprem niji raditi.« [19]

Onaj dio relativnog viška stanovništva koji je- Marx nazvao stagmantnim, a koji je neredovito zaposlen i živi u uvjetima nižima od prosječne normalne razine radničke klase, koji čini »široku osnovu« za »posebne ogranke kapi­ talističkog iskorištavanja«, poprimio je goleme razmjere i obuhvaća mnoge stanovnike gradskih središta, znatan broj stanovnika u zaostalim seoskim područjima i sve veće dije­ love stanovnika gradskih periferija. Ti su slojevi, barem u središnjim područjima gradova u Sjedinjenim Državama, pomno utvrđeni popisom kojim se 1970. nastojao istražiti 329

odnos između siromaštva i tržišta rada. Taj je popis o zaposlenosti obuhvatio 68 svezaka neobrađenih statističkih podataka, koje je analizirao Potkomitet za zapošljavanje, radnu snagu i siromaštvo Senata Sjedinjenih Država. U članku o nezaposlenosti koji smo naveli, a jedan od trojice autora član je spomenutog potkomiteta, iznosi se sažetak nekih zaključaka iz popisa o nezaposlenosti a osobito na­ stojanja da se odredi pokazatelj koji su autori nazvali »pokazateljem nedovoljne zaposlenosti«: »Nesposobnost društvenog i ekonomskog sistema da lju­ dima osigura odgovarajuće prihode prikriva se maskom tradicionalne statistike o nezaposlenosti. Te su statističke me­ tode izvrsne za mjerenje kolebanja u privredi, ali nisu do­ statne za mjerenje tržišta radne snage. Da bi se odredio stupanj neuspješnosti djelovanja tržišta radne snage, nije nužno samo poznavati broj očito nezaposlenih, već treba znati i broj obeshrabrenih radnika ( ’obeshrabreni radnici’ su oni koji više ne traže posao), broj ljudi koji samo povremeno mogu naći zaposlenje i broj onih koji imaju posao ali nisu primjereno plaćeni. Pokazateljem nedovoljne zaposlenosti na­ stoje se obuhvatiti svi ti činioci. Godine 1970. u cijeloj zemlji bilo je nezaposleno 4,9% radne snage (otada iz mjeseca u mjesec iznosi oko 6 % ). U gradskim središtima, prema popisu o nezaposlenosti, neza­ poslenost je 1970. godine iznosila 9,6%. To je vrlo velik broj. U Francuskoj su prošle veljače radnički sindikati izašli na ulice kad je neposlenost dosegla 2,6%. Iako je u Sjedinje­ nim Državama vrlo visoka, sama stopa nezaposlenosti ne otkriva potpune razmjere gradske krize. Razmotrimo li služ­ benu definiciju nezaposlenosti, opazit ćemo da čovjek ne može biti ’nezaposlen’ ako trenutno ne traži posao. U tu se grupu, dakle, ne ubrajaju pojedinci koji više ne nastoje naći posao pošto u tome nisu uspjeli ni nakon nekoliko pokušaja. Koliko ima takvih obeshrabrenih radnika koji su prestali tražiti posao? Popis o nezaposlenosti omogućuje nam po­ uzdanu procjenu. Tako je uobičajena stopa nezaposlenosti u New Yorku 1970. godine iznosila prosječno 8,1% u ispitanim područjima (u usporedbi sa 4,4% za radnu snagu u gradu u cjelini), ali je porasla na 1 1 % kad su tom postotku do­ dani obeshrabreni radnici. Ta nam usklađenja počinju davati stvarnu sliku privrednog života na dnu društvene strukture grada. Međutim, moramo tome dodati još jednu kategoriju — djelomično zaposlene radnike koji bi htjeli raditi puno radno vrijeme, ali ne mogu naći takve poslove. Popis o nezaposlenosti pažljivo je odvojio osobe koje žele raditi dio radnog vremena od onih koji žele raditi puno radno vrijeme, i tako se može dodati (opet za New York) još 2,3% našem pokazatelju gradskog siromaštva. Drugim riječima, zbrojivši službeno nezaposlene, obeshrabrene radnike bez posla i radnike koji se ne mogu zaposliti s punim radnim vremenom, možemo utvrditi da je danas u 330

ispitanim p o d ru čjim a N e w Y o r k a nezaposleno b a re m 12,3 %> radne snage. N a š a su u sk lađen ja gotovo udvostru čila službene stope nezaposlenosti u ispitanim pod ru čjim a, a utrostru čila su i nacionalnu stopu nezaposlenosti, ali ti podaci jo š ni izdaleka nisu potpuni. P o slje d n ji i n ajvažn iji dio po k azatelja čini ra d ­ nik k oji radi puno radn o vrijem e, ali ne zaradi onoliko koliko m u je potrebno d a b i sastavio k raj s k ra je m .« [20]

Kako bi dobili definiciju prihoda potrebnog za »sastav­ ljanje kraja s krajem«, autori razmatraju iscrpno izrađen budžet za zadovoljavanje potrošačkih potreba Ureda za sta­ tistiku rada, koji je planiran za četvoročlanu obitelj u New Yorku. U tom uredu stvorena su tri takva budžeta, za višu razinu (oko 19.000 dolara), za srednju razinu (oko 12.000 dolara) i za niže razine (oko 7000 dolara) neoporezivanih prihoda. Obilježja budžeta za niže razine mogu se prosuditi na osnovi činjenice da on dopušta samo stotinu dolara mje­ sečno za stanarinu, a svi ostali izdaci su u skladu s nave­ denim. »Prihvatim o li 7183 dolara, iznos U re d a za statistiku rada, kao m inim um što ga je četvoročlana obitelj u N e w Y o rk u m orala 1970. godine zaraditi kako b i p reživjela (g ra d s k i p ro s ­ je k U re d a za statistiku rad a u cijeloj zem lji iznosio je te godine 6960 d o la ra ), kakve to zahtjeve p o stav lja članu o bitelji k o ji zarađuje? A ko on rad i pedeset tjedan a godišn je i četrde­ set sati tjedno (što je sam o po sebi m alo v je ro ja tn o za gradska središta), m orao b i zarađivati 3,50 d o la ra na sat. T o je po sljed n ja k arika u našem lancu statistike o nezapo­ slenosti, je r ako te pojedince k o ji za ra đ u ju m an je od 3,50 d olara na sat priključim o obesh rabren im radnicim a k o ji se ne m ogu zaposliti s punim radnim vrem enom i službeno ne­ zaposlenima, statističke se b ro jk e vrtoglavo povećavaju. T a d a b i u sedam ispitanih d ijelova N e w Y o rk a n edovoljn a zapo­ slenost n arasla n a 39,9% do 66,6% radne snage, štoviše, pro sjek za sva ispitana p o d ru č ja u zem lji iznosi 61,2% .« [21]

Kakve bismo druge rezultate i mogli očekivati kad su u svibnju 1971, kao što smo vidjeli, prosječne uobičajene tjedne zarade radnika koji rade puno radno vrijeme u svim strukovnim grupama radničke klase, osim obrtnika i poslo­ vođa, bile mnogo niže od navedenog minimalnog dohotka i kad su strukovne grupe koje se najbrže šire, odnosno činovništvo i uslužne djelatnosti, bile najslabije plaćene? Naposljetku, ta golema rezerva nedovoljno zaposlene radne snage obuhvaća na svojim najnižim razinama osiro­ mašene slojeve stanovništva, najniži sloj koji se zapošljava 331

vrlo rijetko, povremeno, i samo kad je »napredak« najveći. »Naposljetku«, napisao je Marx, »što je veći uboški sloj radničke klase i industrijska rezervna armija, to je veći službeno priznati pauperizam.« Prema njegovim podacima, službeni popis siromaha u Engleskoj i Walesu obuhvaćao je 1865. godine 971.433 osobe, a kako je prema popisu iz 1861. ondje živjelo nešto više od 20 milijuna stanovnika, »službeni siromasi« činili su oko 4,6 % ukupnog stanovniš­ tva. U Sjedinjenim Državama službenom popisu siromaha najviše odgovara popis onih koji traže socijalnu potporu. Taj je popis 1973. obuhvatio 14,8 milijuna osoba, što je bilo 7 o/o ukupnog stanovništva od 210,4 milijuna (a 1973. je bila četvrta uzastopna godina kad je 7 % ili više stanovnika bilo na popisima za socijalnu potporu). [22] Iz tog zapanjujućeg omjera može se vidjeti ciklus »napretka« nakon drugoga svjetskog rata, k oji je, u skladu s Marxovim apsolutnim općim zakonom kapitalističke akumulacije: golema masa društvenog bogatstva i djelatnog kapitala, opseg i snaga akumulacije kapitala, rast apsolutne veličine proletarijata i produktivnosti njegova rada, sve veća relativna masa in­ dustrijske rezervne armije, masa trajnog viška stanovništva i, naposljetku, bijeda »službenog pauperizma«. Više se ne može sumnjati da je to lanac u kojemu svaka karika pret­ postavlja ostale i u kojemu je »akumulacija bogatstva na jednom kraju, zapravo, u isto vrijeme, akumulacija bijede na drugome«.

L ite ra tu ra E d w ard s (S ixteeth C ensus R e p o rts ), Comparative Occupation Statistics for the United States, 1870—1940,

[1] A lb a

W ash in gton , D . C., 1943, X I I I p o g la v lje ; D a v id L. K a p lan — M . C la ire Casey, Occupational Trends in the United States: 1900 to 1950, rad n i dokum en t b r. 5 B iro a za popisivanje, W ash in gton , 1958; B ir o z a p o p isiv an je S jed in jen ih D ržava, U.S. Census of the Population: 1960, I sv., W ashington, 1964, I dio, ta b lica 201, str. 522; B ir o za p o p isivan je S je d i­ n jen ih D ržava, U.S. Census of the Population: 1970, Final Report PC (2) — 7A, Occupational Characteristics, W ash in g­ ton, D .C ., 1973, tablica 1. [2] K a r l M a rx , Capital, I sv., M o sk v a (b e z g o d in e), str. 392— 393 ( u n ašem p rije v o d u str. 561— 563). [3] Ib id e m , str. 603 (u n ašem p rije v o d u str. 573). [4] Ib id e m , str. 602 (u n ašem p rije v o d u str. 572).

332

[5] Ibid em , str. 603 (u n ašem p rije v o d u str. 573). [6] Ibidem , str. 604 (u n ašem p rije v o d u str. 574). [7] Manpower Report of the President, March 1972, tablica A.8, str. 167. [8] Paul M . Sw eezy — H a r r y M a g d o ff, Economic Stagnation and Stagnation of Economics, »M o n th ly R e v iew «, travan j 1971, str. 1— 11. [9] Manpower Report of the President, March 1972, tablica A .1, str. 157; tablica A-2, str. 158— 159. [10] Monthly Lahor Review, prosin ac 1972, tablica 22, str. 96. [11] V ictor R. Fuchs, The Service Economy, N e w Y o r k — London, 1968, str. 19. [12] Ibidem , str. 2. [13] Ibidem , str. 19, 37. [14] Ibidem , str. 61, 129, 156. [15] Ibidem , 6. p oglavlje. [16] B a r r y Bluestone, Capitalism and Powerty in America: A Discussion, »M on th ly R eview «, lipanj 1972, str. 66— 67. [17] Peter H enle, Exploring the Distribution of Earned Income, »M onthly L a b o r R eview «, prosinac 1972, str. 23— 25. [18] H a ro ld L. Shep p ard — N e a l Q. H errick , Where Have All the Robots Gone?:Worker Dissatisfaction in the ’70s, N e w Y o rk — London, 1972, str. 25— 27. [19] W illiam Spring, Bennett H a rriso n — T h om as Vietorisz,

In Much of the Inner City 60 °/o Don’t Earn Enough for a Decent Standard of Living, »N e w Y o r k T im es M agazin e«, 5. studenoga 1972, str. 48. [20] Ibidem , str. 43— 44. [21] Ibidem , str. 46— 48. [22] K .M a rx , Capital, str. 611— 612 (u našem p rije v o d u str. 582); »N e w Y o rk T im es«, 31. listopada 1973.

333

Osam naesto poglavlje

»SREDNJI SLOJEVI« ZAPOSLENOG STANOVNIŠTVA

Do sada smo razmatrali onaj dio stanovništva koji, kao što smo vidjeli, čini otprilike dvije trećine do tri četvrtine ukupnog broja i koji se, čini se, lako prilagođava razvlaštenosti proletera. Ali sistem monopolističkog kapitalizma stvo­ rio je novu masu nezaposlenog stanovništva, prilično mno­ gobrojnu, koja se tako lako ne uklapa u spomenutu defini­ ciju. Kao ni sitna buržoazija predmonopolističkog razdoblja kapitalizma (sitni posjednici u poljoprivredi, trgovini, usluž­ nim djelatnostima, raznim stručnim i obrtničkim zanima­ njim a), tako se ni spomenuta grupacija ne uklapa jedno­ stavno u tu koncepciju polarizirane privrede i društva. Me­ đutim, za razliku od nekadašnjih slojeva srednje klase koji su uglavnom iščezli, ta grupacija sve više odgovara formal­ noj definiciji radničke klase. Drugim riječima, kao radnička klasa, ona ne posjeduje nikakvu ekonomsku ni strukovnu nezavisnost, zapošljava je kapital i njegovi ogranci, i ni na koji drugi način ne može ući u radni proces ili se pri­ bližiti sredstvima za proizvodnju osim u okviru takvog posla, te mora neprestano obnavljati svoj rad za kapital kako bi opstala. U taj dio zaposlenog stanovništva ubraja se inženjerski, tehnički i znanstveni kadar, niži slojevi nad­ glednika i uprave, znatan broj specijaliziranih namještenika i »stručnjaka« koji su zaposleni u administraciji u okviru marketinga, financija i organizacije, i slično, kao i, izvan kapitalističke privrede u užem smislu, u bolnicama, škola­ ma, državnoj administraciji* itd. Ta grupacija, relativno gledano, ni izdaleka nije toliko velika kao stara sitna bur­ žoazija koja je, u okviru nezavisnog poduzetništva, činila polovicu ili više stanovništva u predmonopolističkom sta­ diju kapitalizma. Ona danas u Sjedinjenim Državama čini možda više od 15 °/o, ali manje od 20 % ukupno zaposlenog stanovništva. Međutim, definicija te grupacije posebno je zanimljiva zato što ona danas brzo raste i djelomično zam­ 334

jenjuje staru srednju klasu, a osim toga je po posve formal­ nim obilježjima slična potpuno proletariziranoj radničkoj klasi. Složenost klasne strukture predmonopolističkog kapita­ lizma proistjecala je iz činjenice da je vrlo velik dio radnog stanovništva kojeg nije zapošljavao kapital, niti je ono za­ pošljavalo radnu snagu u nekoj znatnijoj mjeri, bio izvan polamosti kapital — rad. Složenost klasne strukture suvre­ menog monopolističkog kapitalizma proistječe upravo iz suprotne činjenice; drugim riječima, gotovo je cjelokupno stanovništvo pretvoreno u namještenike kapitala. Gotovo svaka veza radnika sa suvremenom korporacijom, ili s nje­ zinim ograncima koji je oponašaju u obliku državnih orga­ nizacija ili takozvanih organizacija koje ne stvaraju profit, poprima oblik kupovine i prodaje radne snage. Kupovina i prodaja radne snage klasičan je oblik na­ stanka i trajnog postojanja radničke klase. Kad je riječ o radničkoj klasi, taj oblik utjelovljuje društvene odnose pro­ izvodnje, odnose potčinjavanja vlasti i izrabljivanju. Mo­ ramo sada razmotriti mogućnost da se taj oblik stvara kako bi prikrio, uključio i izrazio ostale odnose u proizvodnji. Da se poslužimo najekstremnijim primjerom, činjenica da divovska korporacija zapošljava direktore koji u tom svoj­ stvu ne posjeduju njezine pogone i bankovne račune na­ prosto je oblik kapitalističke vladavine u suvremenom druš­ tvu. Ti su direktori, na temelju visokih položaja u upravi, vlastitih ulaganja, mogućnosti nezavisnog odlučivanja, po­ ložaja u hijerarhiji radnog procesa, položaja u zajednici kapitalista u cjelini, itd., vladari industrije, »profesionalno« djeluju radi uvećavanja kapitala i sami su dio klase koja personificira kapital i zapošljava radnu snagu, činjenica da su oni formalno dio iste platne liste kao i radnici u proiz­ vodnji, činovnici i vratari korporacije ne lišava ih moći odlučivanja i zapovijedanja drugima u poduzeću, kao što ne lišava ni generala koji, kao i obični vojnik, nosi vojničku uniformu, ili papu i kardinala koji obavljaju isti obred kao i običan župnik. Izneseni oblik unajmljene radne snage izraz je dviju potpuno različitih realnosti: u jednom slučaju ka­ pital unajmljuje »radnu snagu« čija je dužnost da radi prema naredbama izvana i uvećava kapital, a u drugome kapital, na temelju procesa odabiranja unutar kapitalističke klase i uglavnom iz njezinih redova, bira upravno osoblje 335

koje će ga zastupati u korporaciji, te na taj način nadgledati i organizirati djelatnosti radničkog stanovništva. Do ovog trenutka razlika je jasna, ali između tih dviju krajnosti nalazi se niz posrednih kategorija koje u različi­ tim omjerima imaju obilježja radnika, s jedne, i upravitelja, s druge strane. Stupnjevanje položaja u sklopu uprave može se uglavnom vidjeti s obzirom na autoritet, dok je položaj osoblja označen stupnjem stručnosti. Budući da autoritet i stručnost srednjih slojeva u kapitalističkoj kor­ poraciji predstavljaju neizbježno prihvaćanje odgovornosti, položaj takvih rukovoditelja može se najbolje prosuditi po njihovu odnosu prema moći i bogatstvu koji im zapovije­ daju odozgo i prema masi radne snage ispod njih, koja se, uz njihovu pomoć, kontrolira, nadgleda i organizira. Njihov dohodak je vrlo značajan, zato što on nakon određenog stupnja, kao i plaća direktora korporacije, predstavlja ne samo zamjenu njihove radne snage za novac — robnu raz­ mjenu — već i udio u višku proizvedenom u korporaciji, i stoga ih vezuje za uspjeh ili propast korporacije, te im daje njihov »udio u upravljanju«, čak i ako je malen. Isto vrijedi i za jamstvo njihove zaposlenosti, polunezavisnosti njihova oblika rada unutar proizvodnog procesa i upravljanja ra­ dom drugih, pravo na unajmljivanje i otpuštanje radnika i ostale povlastice u okviru upravljanja. Promatrani na temelju tih i sličnih normi, srednji slojevi administrativnog i tehničkog osoblja obuhvaćaju širok niz tipova. Inženjeri na najvišim položajima koji organiziraju proizvodni proces, ulaze u upravu na vrhu, a hijerarhija u silaznom smjeru završava u velikim prostorijama za teh­ ničko crtanje i konstruiranje, koje su često organizirane na istim načelima kao i tvornički ili uredski proizvodni procesi. U njima rade slojevi radnika koji obavljaju samo dio operacije, čije plaće, ako su i bolje od plaća tvorničkih radnika ili činovnika, nisu možda visoke koliko i plaće obrtnika. Oni imaju tek nešto više nezavisnosti i ovlaštenja pri radu nego radnik u proizvodnji. Između tih dviju kraj­ nosti nalaze se podoficiri i niži oficiri industrijske armije, poslovođe, razni sitni »šefovi«, razni stručnjaci koji posje­ duju, ako već ne autoritet, onda barem neznatnu nezavisnost u radu. A izvan korporacija u užem smislu, u državnim, obrazovnim i zdravstvenim organizacijama, ti se stupnjevi reproduciraju u oblicima koji su svojstveni radnim proce­ sima što se odvijaju u tim područjima. 336

U okviru spomenutih grupacija u sredini ljestvice raspo­ djeljuju se djelići specijaliziranog znanja i ovlaštenja bez kojih bi se zaustavili mehanizmi proizvodnje, raspodjele i administracije. Svaka od tih grupacija služi kao područje odabiranja za one iznad njih, sve do najviše uprave. Na uvjete njihova zapošljavanja utječe potreba najviše uprave da u svom području djelovanja ima zaštitne slojeve, posluš­ ne i »lojalne« službenike, one koji vrše kontrolu i skupljaju informacije, tako da se uprava ne bi morala nezaštićena suočavati s neprijateljski raspoloženom i ravnodušnom ma­ som. Osim toga, na te uvjete utječe i povlašteni položaj na tržištu što ga specijalizirana i stručna radna snaga zauzima u početnoj fazi svog razvoja, u vrijeme kad ponuda takve radne snage zaostaje za potrebama akumulacije kapitala. Dakle, oni koji pripadaju tom dijelu kapitalističkih namje­ štenika više ili manje, što ovisi o njihovu posebnom mjestu na hijerarhijskoj ljestvici, uživaju tu privilegiju da budu izuzeti najgorih obilježja situacije u kojoj se nalazi proleta­ rijat, a uz to je i njihov dohodak, po pravilu, znatno viši. Međutim, nazovemo li tu grupaciju »novom srednjom klasom«, kao što su mnogi učinili, moramo to učiniti s od­ ređenim ograničenjima. Stara srednja klasa zauzimala je taj položaj na temelju svog mjesta izvan polarizirane klasne strukture; posjedovala je osobine koje nisu imali ni kapi­ talist ni radnik; nije imala nikakvu izravnu ulogu u procesu akumulacije kapitala, ni na jednoj od spomenutih strana. Suprotno tome, spomenuta »nova srednja klasa« ne zauzima središnji položaj zato što je izvan procesa uvećavanja kapi­ tala, već zato što, kao dio tog procesa, poprima obilježja s obiju sirana. Ne samo što uživa svoj sitni udio u povlasti­ cama i nagradama kapitala, već također nosi obilježja stanja u kojemu se nalazi proletarijat. Što se tiče tih namještenika, društveni oblik koji poprima njihov rad, njihovo pravo mjesto u proizvodnim odnosima, njihovo osnovno stanje potčinjenosti u kojemu se nalazi toliko najamnih radnika, sve više dolazi do izražaja, osobito u masovnim zanimanjima koja su dio toga društvenog sloja. Na ovome mjestu može­ mo navesti osobito masovna radna mjesta crtača i tehničara, inženjera i knjigovođa, bolničara i učitelja te sve veći broj nadglednika, poslovođa i sitnih šefova. Prvo, oni postaju dio masovnog tržišta radne snage, koje poprima obilježje svih tržišta rada, uključujući i nužno postojanje rezervne armije nezaposlenih koji utječu na snižavanje dohodovnih 22

Rad I monopol 1stićkl kapital

337

razina.* Drugo, kapital, čim počne raspolagati masom radne snage u nekoj specijalnosti — masom koja je dovoljno ve­ lika da se isplati primjena načela tehničke podjele rada i hijerarhijske kontrole nad izvršenjem rada na temelju potpune vlasti nad koncepcijom — podvrgava tu specijalnost nekom obliku »racionalizacije« svojstvene kapitalističkom načinu proizvodnje. U tim zanimanjima počinju se pojavljivati obilježja pro­ letarijata i utjerivati u svijest namještenika. Osjećajući nesigurnost svoje uloge kao prodavača radne snage i neza­ dovoljstvo zbog kontroliranog i mehanički organiziranog radnog mjesta, oni počinju, usprkos svojim povlasticama koje i dalje vrijede, upoznavati simptome izdvajanja što se obično nazivaju »otuđenjem«, a s kojima radnička klasa živi tako dugo da su oni postali dio njezine druge prirode. U poglavlju posvećenom činovništvu već smo opisali na­ čin na k oji se središnji sloj od radničke klase pretvorio u masu namještenika, a u tom je procesu izgubio sve svoje povlastice i obilježja središnjeg položaja. U ovom kontekstu ne treba u bliskoj budućnosti predviđati sličnu evoluciju specijaliziranih namještenika i nižih namještenika iz redova uprave. Međutim, treba imati na umu da su teškoće s kojima su se suočavali oni koji su, u razdoblju prije prvoga svjetskog rata, pokušali naći »definiciju« klasnog položaja činovnika donekle iste kao i teškoće s kojima se danas suo­ čavamo u definiranju središnjih slojeva suvremenoga za­ poslenog stanovništva. Te teškoće, u krajnjoj liniji, prois­ tječu iz činjenice što klase, klasna struktura, društvena struktura u cjelini, nisu utvrđeni entiteti, već promjenljivi procesi, podložni promjenama, prijelaznim razdobljima, va­ rijacijama, procesi koji se ne mogu izraziti formulama, bez obzira na to koliko su te formule analitički prikladne.** Da * To se prvi put jasno pokazalo tokom krize tridesetih godina, ali s brzim napretkom akumulacije kapitala i s preobražajem industrije, što je započelo s drugim svjetskim ratom, ta je tendencija bila pre­ vladana. Međutim, do kraja I960, sve veće stope nezaposlenosti među »stručnim kadrom« raznih vrsta jasno su tim slojevima pokazale da nisu, kao što su mislili, slobodni činioci koji se udostoje »povezati« s ovom ili onom korporacijom, već da su, zapravo, dio tržišta radne snage što se unajmljuje i otpušta kao i radna snaga na razini nižoj od njihove. ** E. P. Thompson piše: »Danas je neprestano prisutno iskušenje da se klasa zamisli kao stvar. Marx nije tako shvaćao značenje klase, onako kako ga je iznosio u svojim povijesnim spisima, ali ipak ta

338

bi se analizirao taj proces, treba poznavati unutrašnje od­ nose i veze koje su njegova pokretačka snaga, kako bi se moglo shvatiti njegovo cjelokupno usmjerenje. Tek se na drugome mjestu javlja problem »definiranja« položaja od­ ređenih elemenata u tom procesu. Taj se problem ne može uvijek riješiti valjano i definitivno, niti znanost, a to treba dodati, smatra da se mora riješiti.

Literatura [1] E . P. Thom pson, The M aking o/ the English W orking Class, N e w Y o rk , 1964, str. 10— 11.

pogreška obezvređuje velik dio novije 'marksističke’ literature. Smatra se da 'ova', radnička klasa, stvarno postoji i da se može gotovo matematički definirati — toliki broj ljudi koji se nalaze u određenom odnosu prema sredstvima za proizvodnju . . . Imamo li na umu da je klasa odnos, a ne stvar, ne možemo razmišljati na takav način.« [1] 22*

339

Devetnaesto poglavlje

PROIZVODNI I NEPROIZVODNI RAD

U poglavlju posvećenom radnoj snazi koja se bavi uslužnim djelatnostima izveli smo zaključak da opstanak radničke klase kao takve ne ovisi o raznim konkretnim oblicima rada koje ona mora izvršiti, već o društvenim oblicima tog rada. Zato se rad koji se ulaže u proizvodnju dobara strogo ne odvaja od rada primijenjenog u »proizvodnji« usluga, jer su obje privredne grane oblici proizvodnje robe i proizvod­ nje na kapitalističkoj osnovi, čiji cilj nije samo proizvodnja vrijednosti, već i viška vrijednosti za kapitalista. Raznovrstnost utvrđenih oblika rada može utjecati na svijest, po­ vezanost ili ekonomsko i političko djelovanje radničke klase, ali ne i na opstanak radničke klase kao takve. Sve oblike rada u kojima se proizvodi roba za kapitalista treba sma­ trati proizvodnim radom. Radnik koji gradi neku uredsku zgradu i radnik k oji je svake noći čisti podjednako stvaraju vrijednost i višak vrijednosti. Budući da oni proizvode za kapitalista, on im dopušta da rade i proizvode. Utoliko što su takvi radnici proizvodni, društvo živi na njihov račun. Zato se postavlja pitanje što je s onima čiji rad nije proizvodan. Ako se, kao što je tvrdio Marx, razlika između rimskog proletarijata i proletarijata sadašnjice sastoji u tome da je rimski proletarijat živio na račun društva, a suvremeni proletarijat nosi društvo na svojim ramenima, treba li da se neproizvodni radnici izostave iz redova suvre­ menog proletarijata? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo prije svega dobiti jasan uvid u razne oblake nepro­ izvodnog rada koji postoje u kapitalističkom društvu i u njihov povijesni razvoj. Izrazi proizvodni i neproizvodni rad proistječu iz op­ sežne rasprave među klasičnim ekonomistima, koju je Marx temeljito analizirao u prvOm dijelu Teorija o višku vrijed­ nosti, nedovršenog djela koje je bilo zamišljeno kao četvrti svezak Kapitala. Da bismo razumjeli tu terminologiju, nužno 340

je, prije svega, shvatiti da rasprava o proizvodnom i nepro­ izvodnom radu, onako kako ju je vodio Marx, nije uključi­ vala sudove o prirodi radnih procesa ili o njihovoj koris­ nosti za ljude ili društvo u cjelini, već se ponajprije i isklju­ čivo odnosila na ulogu rada u kapitalističkom obliku pro­ izvodnje. Zato je ta rasprava, zapravo, analiza odnosa pro­ izvodnje i, u krajnjem smislu, klasne strukture društva, a ne korisnosti određenih vrsta rada. Marx je, u biti, definirao proizvodni rad u kapitalizmu kao rad koji stvara robnu vrijednost i, prema tome, višak vrijednosti za kapital. To isključuje sav rad koji nije raz­ mijenjen za kapital. Vlasnici koji sami privređuju — ratari, obrtnici, trgovci i ostala slobodna zanimanja — nisu, prema toj definiciji, proizvodni radnici, jer se njihov rad ne raz­ mjenjuje za kapital niti neposredno pridonosi porastu ka­ pitala.* Isto tako ni sluga nije proizvodni radnik, iako ga zapošljava kapitalist, jer se njegov rad ne razmjenjuje za kapital, već za dohodak. Kapitalist koji unajmljuje sluge ne ostvaruje profit, nego ga troši. Dakako, ta se definicija ne odnosi na korisnost unajmljenog rada, pa čak ni na nje­ gov konkretni oblik. Isti rad može biti proizvodan ili ne­ proizvodan, što ovisi o njegovom društvenom obliku. Unaj­ miti susjedova dječaka da pokosi travnjak znači pokrenuti neproizvodni rad, a pozvati vrtlarsku tvrtku koja će poslati dječaka da učini isti posao (možda čak tog istog dječaka) potpuno je druga stvar. Ili, da to isto izrazimo sa stajališta kapitalista: unajmiti vrtlarsku radnu snagu za održavanje svoga travnjaka jest neproizvodna potrošnja, unajmljivanje iste radne snage radi ostvarivanja profita od njezina rada znači pokretanje proizvodnog rada u svrhu akumulacije kapitala. Vrlo se lako može pokazati važnost te razlike za razvoj kapitalističkog društva u protekle dvije stotine godina. Promjena društvenog oblika rada, od onoga koji je, s kapi­ talističkog stajališta, neproizvodan prema onome koji je proizvodan, znači preobražaj od samostalnog prema kapi­ talističkom zaposlenju, od jednostavne do kapitalističke proizvodnje, od odnosa među ljudima do odnosa među Štoviše, oni ne pripadaju u podjelu na proizvodni i neproizvodni rad jer su izvan kapitalističkog oblika proizvodnje. Vidjeti .jasan i sveobuhvatan prikaz Marxove teorije proizvodnog rada u članku lana Gougha. [1] %

341

stvarima, od društva nepovezanih proizvođača do društva korporacijskog kapitalizma. Zato razlika između proizvod­ nog i neproizvodnog rada koja zanemaruje njegov konkretni oblik kako bi analizirala njegov društveni oblik nije ne­ korisna apstrakcija, već bitna točka u analizi kapitalizma, koja nam još jedanput pokazuje kako društveni oblici do­ miniraju značenjem materijalnih stvari i procesa te ih mi­ jenjaju. Krojač koji za kupca šije odijelo po narudžbi stvara koristan predmet u obliku robe. On ga razmjenjuje za novac, kojim plaća vlastite troškove i sredstva za život. Kupac koji naručuje odijelo kupuje koristan predmet i za novac ne očekuje ništa osim odijela. Ali kapitalist koji za­ pošljava onoliko krojača koliko ih stane u određenu pro­ storiju, krojača koji će izrađivati odijela, stvara društveni odnos. U tom odnosu krojači sada stvaraju mnogo više od samih odijela — stvaraju sebe kao proizvodne radnike i svog poslodavca kao kapitalista. Kapital, stoga, nije napro­ sto novac razmijenjen za rad, već novac razmijenjen za rad radi prisvajanja one vrijednosti koja preostaje pošto se podmire svi troškovi, odnosno radi prisvajanja viška vri­ jednosti. Gdje god se taj novac razmjenjuje za rad u na­ vedenom smislu, on stvara društveni odnos, a kako se taj odnos uopćava u čitavom procesu proizvodnje, on stvara društvene klase. Zato je preobražaj neproizvodnog rada u rad koji je, radi kapitalistova prisvajanja viška vrijednosti, proizvodan upravo proces stvaranja kapitalističkog društva. Klasična politička ekonomija, i rikardovska i marksi­ stička, suočavala *se sa svijetom u kojemu se najveći dio rada još mogao smatrati neproizvodnim (prema navedenim definicijama), jer nije neposredno pridonosio povećavanju kapitala. Velik dio povijesti kapitalističkih zemalja u pro­ tekla dva desetljeća odnosi se na razaranje tih oblika rada, tako da su, iako nekad najveći dio društvenog rada, ti oblici bili svedeni na neznatnu mjeru. Time je na drukčiji način izraženo ono na što smo već upozorili, naime da je kapita­ listički način proizvodnje sebi podredio sve oblike rada i da svi radni procesi danas prolaze kroz »cjedilo« kapitala, pri čemu su lišeni viška vrijednosti. Međutim, ne smatra se proizvodnim sav rad koji ulazi u proces akumulacije kapitala i nužan je za nju, jer je također istina da je proizvodni rad što služi kao temelj kapitalistič­ kog društva onaj rad koji proizvodi robnu vrijednost. Isto 342

kao što kapitalizam, kao sistem, ne može izbjeći proizvodne procese na kojima se osniva društvo, bez obzira na to koliko se od proizvodnje mogu udaljiti njegovi gornji slojevi, tako je i vrijednost robe konačni temelj o kojemu ovise svi oblici vrijednosti — novac, kreditna sredstva, police osiguranja, dionice, itd. Cilj kapitalista, kojemu je posao proizvodnja robne vrijednosti, jest što veća moguća zarada u odnosu prema proizvodnim troškovima. Ali da bi to postigao, on mora ostvariti robnu vrijednost, pretvarajući robu u novac. Zato se čak i za industrijskog kapitalista, koji proizvodi za prodaju, trgovačke djelatnosti pojavljuju u okviru podu­ zeća. Za kapitalista koji se bavi trgovinom i koji, osim što distribuira, uskladištuje, pakuje, prevozi, izlaže, itd., na­ prosto kupuje kako bi prodao, taj je problem bit cijeloga njegova poslovanja. S pretvaranjem procesa proizvodnje vrijednosti i viška vrijednosti u uobičajeni postupak, pažnju kapitalista sve više privlači spomenuti problem ostvarivanja robne vrijed­ nosti, što postaje još važnije od proizvodnje vrijednosti. Kako u isto vrijeme viškovi stvoreni u proizvodnji postaju još golemiji, upotreba kapitala samo za kreditiranje, finan­ cijske spekulacije i si. naglo se povećava. U tom se slučaju radi o prisvajanju dijelova viška robne vrijednosti koji na­ staje u proizvodnji. Ta dva postupka, ostvarivanje i prisva­ janje viška vrijednosti, što provodi kapital, uključuju, kao što smo vidjeli, goleme mase radne snage koje su, iako nužne za kapitalistički način proizvodnje, same po sebi ne­ proizvodne jer nimalo ne povećavaju vrijednost ili višak vrijednosti na raspolaganju društvu ili kapitalističkoj klasi. Financijski službenik koji se brine o nepodmirenim ra­ čunima, službenik osiguranja koji bilježi uplate, bankovni činovnik koji prima depozite — svi ti oblici trgovinskog i financijskog rada ne dodaju ništa vrijednosti robe, izraže­ noj brojkama ili dokumentima kojima ti radnici barataju. Ali ta odsutnost učinka nije posljedica utvrđenog oblika njihova rada — činjenice da je njihov posao po prirodi činovnički. Slični i ponekad istovjetni oblici rada primje­ njuje se u proizvodnji, uskladištenju, prijevozu i drugim takvim procesima koji svi zaista pridonose, u proizvodnom smislu, robnoj vrijednosti, u skladu s podjelom proizvod­ nog rada na umni ili fizički rad. To je, zapravo, rezultat njihova bavljenja zadacima koji jedino pridonose ostvari­ vanju vrijednosti na tržištu ili borbi konkurentskih kapita343

la za vrijednost, i njezinu transferu i preraspodjeli u skladu s pojedinačnim zahtjevima, transakcijama i »uslugama« ka­ pitala u obliku kredita, itd. Rad može biti neproizvodan naprosto zato što se odvija izvan kapitalističkog načina proizvodnje ili, iako se odvija u okviru tog načina proizvodnje, zato što ga kapitalist, u svojoj težnji za akumulacijom kapitala, upotrebljava za neproizvodne, a ne za proizvodne ciljeve. Sada je, dakle, jasno da je neproizvodni rad izvan dosega kapitala smanjen, a da je u sferi kapitala porastao. Golema masa radne snage koja se ubrajala u neproizvodnu zato što nije radila za ka­ pital danas se pretvorila u masu radne snage koja je ne­ proizvodna zato što radi za kapital i zato što su se potrebe kapitala za neproizvodnim radom tako naglo povećale. Sto kapitalistička industrija postaje produktivnija — odnosno što je veći višak vrijednosti što ga ta industrija izvlači iz proizvodnog stanovništva — to veća postaje masa kapitala koji traži svoj udio u tom višku. A što je veća masa kapi­ tala, brojnije su i neproizvodne djelatnosti koje služe skre­ tanju tog viška i njegovoj raspodjeli među raznim kapi­ talima. Suvremena buržoaska ekonomija potpuno je nemoćna pri razmatranju pitanja proizvodnog i neproizvodnog rada, djelomično zbog te povijesne promjene. Budući da je u vrijeme Smitha i Ricarda neproizvodni rad postojao prije svega izvan sfere kapitala, klasična ga je buržoaska eko­ nomija smatrala rasipanjem i nastojala je da se takav rad svede na najmanju mjeru. Ali otkako je masa neproizvodnog rada gotovo uništena izvan korporacije i ponovo stvorena, na drukčijim osnovama, unutar nje, buržoaska ekonomija — koja, kao grana znanosti o upravljanju, sve stvari pro­ matra sa stajališta buržoazije — ne može zadržati svoj stari stav. Suvremena je korporacija iz nužde razvila neproiz­ vodni rad u tom obliku i iz nužde je napustila uske putove svojih štedljivih prethodnika čije je prvo pravilo bilo »sma­ njivati opće režijske troškove« i usmjeravati sva moguća sredstva na proizvodnju. Izreka »Troši milijune da bi za­ radio milijune« postala je središnji moto i smatra se da ona, u svim svojim varijacijama u kapitalističkim raspra­ vama, općenito znači trošenje milijuna za marketing, eko­ nomsku propagandu, transakcije i si. U ta područja usmjeruje se raspoloživi prihod korporacije, dok je proizvodnja 344

postala razmjerno ustaljen postupak, a troškovi u tom sek­ toru ostaju na određenoj i predvidljivoj razini. Zato ekonomistima današnjice pitanje proizvodnog ili neproizvodnog rada više nije toliko zanimljivo kao što ranoburžoaskim ekonomistima, više nije zanimljivo ni kapi­ talističkoj upravi. Umjesto toga, mjerenje produktivnosti rada počelo se primjenjivati na rad svih vrsta, čak i na rad koji uopće nije proizvodan. To se, u buržoaskoj terminolo­ giji, odnosi na privredu u kojoj radnička klasa može obaviti bilo kakav zadatak koji mu postavi kapital, čak i one za­ datke što nimalo ne povećavaju bogatstvo naroda. Izblijedila je čak i predodžba o »bogatstvu naroda«, a zamijenio ju je pojam »napredak«, izraz koji nema veze s djelotvornošću rada u proizvodnji korisnih dobara i usluga, već se odnosi na brzinu opticaja kapitala i robe na tržištu. Goleme količine društveno nekorisnog rada koje ulaze u taj opticaj prema razmišljanju suvremenih ideologa kapi­ tala ulaze u opće procese rada, a također prema razmišlja­ njima današnjih rukovoditelja. Svi radni procesi smatraju se podjednako korisnima uključujući i one u kojima se proizvodi, ostvaruje ili odvodi višak vrijednosti. Proizvodni i neproizvodni oblici rada međusobno se ravnopravno is­ prepleću u pojedinim poduzećima i u privredi u cjelini. A organizacija rada u neproizvodnim djelatnostima poduzeća u skladu je s organizacijom u proizvodnom sektoru. Zato rad u oba sektora sve više postaje ujednačena masa. Malobrojna neproizvodna radna snaga u prvim kapita­ lističkim poduzećima bila je, općenito govoreći, povlašten sloj, koji je bio usko vezan uz poslodavca i uživao je oso­ bite prednosti. Oni koji su s poslodavcem radili na ispunja­ vanju trgovinskih, računovodstvenih, poduzetničkih i manipulativnih zadataka bili su za nj suradnici u čuvanju i širenju njegova kapitala kao kapitala, za razliku od onih u proizvodnji koji su predstavljali taj kapital samo u njegovu privremenom obliku — kao rad. Nekolicina pojedinaca koja je kapitalistu vodila knjige, prodavala njegove proizvode, pregovarala za nj s vanjskim svijetom i općenito bila upućena u njegove tajne, nade i planove, bili su zapravo sudionici u iskorištavanju proizvodnih radnika, čak i ako su bili samo namještenici. Proizvodni je radnik, s druge strane, bio društvena spona između kapitala i rada, jer je bio »izravno sredstvo proizvodnje viška vrijednosti«. »Zbog toga nije nikakva sreća«, napisao je Marx, »već je nesreća 345

biti proizvodni radnik.« [2] Oni koji su kapitalistu pomagali pri obrtanju kapitala, ostvarivanju profita i upravljanju radnom snagom dobili su povlastice, sigurnost i društveni ugled na temelju te funkcije. Zato je neproizvodni radnik sam po sebi bio u sretnom položaju koji se razlikovao od nesretnog položaja radnika u proizvodnji. Danas su se, međutim, u sklopu korporacije zbile zna­ čajne promjene u odnosima između proizvodnih i neproiz­ vodnih radnika. S jedne strane, proces neproizvodnog rada postao je, više nego ikada do sada, kolektivan proces. Samo skupina proizvodnih radnika oblikuje gotov proizvod, a po­ jedini se radnik više ne može smatrati proizvodnim kao pojedinac, tako da se definicija proizvodnog rada odnosi samo na skupinu radnika u cjelini. S druge strane, kapita­ listička podjela rada dodijelila je neproizvodnom radu u korporaciji, koji se uvelike proširio, istu dvostruku struk­ turu kao i proizvodnom radu. Pojedinačni je rukovoditelj, koji je bio u bliskoj vezi s kapitalistom, kao što smo opisali, ustupio mjesto odjelu ili ogranku korporacije ii kojemu samo šefovi ostaju u vezi s kapitalističkom upravom, dok su ostali u položaju sličnom položaju radnika u proizvodnji. Stoga, s jedne strane, na području proizvodnog rada poje­ dinac radnik gubi obilježja proizvođača gotovog proizvoda koja su ga učinila proizvodnim radnikom i zadržava ta obilježja samo u masi, a s druge strane, na području nepro­ izvodnog rada stvorena je masa koja je jednako podređena i obespravljena kao proizvodni radnici. Neproizvodni poslovi koji su se iz posebnih i povlaštenih zanimanja, usko vezanih uz kapital, razvili u područja rada u poduzeću, ili čak u kapitalističke »grane industrije«, od vojene i cjelovite, danas stvaraju svoje mase najamnih rad­ nika čiji su životni i radni uvjeti uglavnom slični uvjetima u kojima živi i radi masa radne snage organizirana u pro­ izvodnji. I kao što za upravu poduzeća problemi organiza­ cije radnog procesa u proizvodnji i izvan nje postaju sve sličniji, tako i za radnike razlika između raznih utvrđenih oblika rada — za ekscentar-presom ili za pisaćim strojem, strojem za perforiranje ili na tekućoj vrpci, u skladištu ili kartoteci, za alatnim strojem ili strojem za knjigovodstvo — postaje sve manje i manje značajna. U suvremenom uredu i tvornici iščezava raskorak između oblika i uvjeta rada koji je bio velik u nekadašnjoj radionici i uredu. Iako su nekad bila način da se izbjegne »nesretan položaj« proiz­ 346

vodnih radnika, neproizvodna su zanimanja, za mase radne snage zaposlene u njihovim temeljima, uglavnom izgubila privlačnost i postala naprosto još jedan oblik eksploatacije. Nekad su ta zanimanja imala povlašten položaj i mogla su, u maloj mjeri, sudjelovati u pogodnostima koje je kapital izvlačio iz proizvodnog rada, a danas su postala puki zupča­ nici u mehanizmu stvorenom za umnožavanje kapitala. To vrijedi usprkos činjenici što, u tehničkom smislu, svi oni koji sami ne proizvode robne vrijednosti moraju neizbježno potrošiti dio robne vrijednosti koji su proizveli drugi. U suvremenoj korporaciji, za mase radne snage koju ona zapošljava, ta je razlika izgubila svoju društvenu snagu kao granična crta između proletarijata i srednje klase. Ta se crta više ne može povlačiti tako da otprilike odgovara po­ djeli na proizvodne i neproizvodne radnike, već se mora unijeti na nekom drugom mjestu u društvenoj strukturi. Zato se Marxova izreka mora promijeniti, i danas treba reći da je najamni radnik u nesretnom položaju. Moramo, naposljetku, naglasiti da Marx nikad nije, s obzirom na klasnu strukturu društva, oštro razlikovao pro­ izvodne od neproizvodnih radnika u službi kapitalista koji djeluje kao takav.- Marx je radnike u proizvodnji i namješte­ nike u trgovini podjednako nazivao najamnim radnicima * »U jednome pravcu«, kaže on, »ovakav je trgovinski radnik najamni radnik kao i svaki drugi. Prvo, ukoliko se rad kupuje trgovčevim promjenljivim kapitalom, ne novcem koji se izdaje kao dohodak, pa zbog toga i samo ukoliko se ne kupuje za privatnu poslugu, već u svrhu samooplođivanja vrijednosti kapitala koji je u to predujmljen. Drugo, ukoli­ ko se vrijednost njegove radne snage, te stoga njegova na­ jamnina, određuje kao i kod svih drugih najamnih radnika troškovima proizvodnje i reprodukcije njegove specifične radne snage, a ne proizvodom njegova rada.« Tome Marx dodaje: »Kao što radnikov neplaćeni rad stvara proizvod­ • Marx ih, međutim, nije nazvao »trgovačkim proletarijatom«. Gough u tome griješi jer se taj izraz pojavljuje u bilješci koju je dodao i potpisao Engels. [3] činjenica da Marx nije upotrijebio taj izraz, već da ga je Engels mogao upotrijebiti otprilike dva desetljeća kasnije, sama je po sebi značajna. To djelomično objašnjava sam Engels u spomenutoj bilješci u kojoj ističe da službenici koji su naučili trgo­ vački posao i znaju tri ili četiri jezika »uzalud nude svoje usluge u londonskom Cittyju za 25 šilinga tjedno, što je mnogo manje od plaće kvalificiranog strojobravara.« [4]

347

nom kapitalu neposredno višak vrijednosti, tako neplaćeni rad trgovinskih najamnih radnika stvara trgovinskom ka­ pitalu izvjestan udio u onom višku vrijednosti.« [5 ] Marx, međutim, nije bio potpuno uvjeren u vlastito ob­ razloženje, jer je zatim upozorio kako »izgleda da to protivriječi i suštini trgovinskog kapitala, pošto ova vrsta ka­ pitala ne fingira kao kapital time što kao industrijski kapital pokreće tuđi rad, nego time što ona sama radi, tj. izvršuje funkcije kupovanja i prodavanja, a baš samo zato i time prenosi na sebe jedan dio viška vrijednosti proizvedenog od strane industrijskog kapitala.« [6] Ovdje se njegova ne­ doumica, u biti, svodi na ovo pitanje: ako trgovački kapital dobiva svoj dio iz viška koji stvara industrijski kapital sa­ mo zato što obavlja kupovinu i prodaju, što se događa kad trgovački kapital toliko naraste, a to se nužno događa, da mora zaposliti vlastite najamne radnike i tako pretvoriti dio svog kapitala u varijabilni kapital? Budući da takav varijabilni kapital, kao što ističe Marx, ne stvara vrijednost, on može samo rasti, kao posljedica rasta viška vrijednosti, a ne kao uzrok. Ali ako je to tako, dio trgovačkog kapitala koji se pretvara u varijabilni kapital (odnosno u najamni rad) razlikuje se od svakoga drugoga varijabilnog kapitala koji stvara vrijednost i višak vrijednosti. O toj razlici iz­ među kapitala koji se troši na nadnice radnika u proizvod­ nji i na nadnice radnika u trgovini Marx govori kao o »po­ teškoći«. Marx ne nalazi potpuno rješenje tog problema, o čemu govori činjenica da se, prije svega, usput u tekstu podsjeća na to, da se pozabavi analizom različitih pitanja, uključujući trgovački varijabilni kapital, »zakon nužnog rada u sferi opticaja« i ostala pitanja što uključuju kapital za »novčane transakcije«. Osim toga, Marxova rasprava o najamnom radu u trgovini prekida se, nakon čega slijede dvije prazne stranice, što, po Engelsovu mišljenju, poka­ zuje da je Marx tu temu htio iscrpnije obraditi. Ali s ob­ zirom na ono što nas ovdje zanima, Marxovo je obrazloženje uglavnom potpuno i obuhvaća ove zaključke koji se tiču trgovačkog rada: [7] 1. Trgovački se kapital mora najprije analizirati kao ogranak industrijskog kapitala, a zatim u okviru poslovanja industrijskog kapitalista, a ne kao poseban oblik kapitala. 2. Poslovne su prostorije »u početku neizmjerno malene u usporedbi s industrijskim radionicama«, ali kako raste opseg proizvodnje, raste i trgovačko poslovanje, što »zahti­ 348

jeva zapošljavanje trgovačkih najamnih radnika, koji tada čine osoblje u trgovini«. 3. To također vrijedi za posebni trgovački kapital (a prema tome i za financijski kapital u bankarstvu, osiguranju itd.), jer »da svaki trgovac ima samo onoliko kapitala ko­ liko on sam može obrtati vlastitim radom, trgovački bi kapital bio beskrajno razmrvljen«, a to nije vjerojatno zbog* razloga koje navodi Marx. Zato se može očekivati da će u poslovnim prostorijama trgovca, kao i u okviru bankarskog kapitala, rasti broj najamnih radnika. 4. Radnik u trgovini u osnovnim je aspektima, odnosno s obzirom na radnikovo prodavanje i kapitalistovo kupova­ nje radne snage, sličan radniku u proizvodnji. Ali u dva osobita aspekta radnici u trgovini razlikuju se od najamnih radnika. Prvo, budući da njihovo zapošljavanje nije uzrok, već posljedica porasta viška vrijednosti, profit je preduvjet izdataka za njihove plaće, a ne posljedica izdataka za nji­ hovo zapošljavanje. (Kao izraz toga, ističe Marx, dio plaća u trgovini »često se isplaćivao udjelom u profitu«.) Drugo, kako se konkretni oblik njihova rada uglavnom razlikuje od rada radnika u proizvodnji, radnici u trgovini »pripadaju bolje plaćenoj klasi najamnih radnika — pripadaju radni­ cima čiji se rad smatra stručnim i cijeni se više od prosječ­ nog rada«. 5. Kako bi Marx bio posljednja osoba koja bi smatrala da su bilo kakvi utvrđeni oblici rada u kapitalizmu ne­ promjenljivi i konačni, on odmah zatim dodaje da su plaće u trgovini »sklone opadanju«, djelomično »zbog podjele rada u trgovini«, a djelomično zato što »općenitost javnog obra­ zovanja« obezvređuje radnu snagu radnika u trgovini us­ poredo s napretkom kapitalističke proizvodnje. Označivši ta različita obilježja trgovačkog rada, Marx je sasvim-jasno iznio spomenuti problem onako kako postoji u svim svojim suvremenim dimenzijama. Neproizvodni rad koji kapitalist zapošljava za pomoć pri ostvarivanju ili pri­ svajanju viška vrijednosti, po Marxovu mišljenju, odgovara proizvodnom radu u svim aspektima osim u jednome: on ne proizvodi vrijednosti i višak vrijednosti pa se stoga ne pojavljuje kao uzrok, već kao posljedica povećavanja viška vrijednosti. Također je jasno da Marx nije predvidio, niti je pokušao predvidjeti, opseg rasta sloja najamnih radnika u trgovini i njihov preobražaj u trgovački proletarijat. Pri tome, kao 349

i u svemu ostalome kod Marxa, granice razmišljanja jasno su utvrđene: analiza služi za određivanje načela, a nikada za razmišljanje o mogućem rezultatu ako bi ta načela dje­ lovala neograničeno ili određeno, dulje vremensko razdob­ lje.* Osim toga, jasno je da je Marx shvatio ta načela svojom uobičajenom dubinom i sveobuhvatnošću, tako da nije zanemario nijedan dio strukture kapitalističkog sistema ni dinamiku njegove reprodukcije. Ono što je kod Marxa bio sporedan i nebitan dio analize, za nas je tako postalo bitna posljedica kapitalističkog na­ čina proizvodnje. Nekolicina najamnih radnika u trgovini, koja je zbunjivala Marxa kao savjesnog znanstvenika, po­ stala je golema i složena struktura zanimanja što obilježa­ vaju neproizvodni rad u suvremenom kapitalizmu. Time su ti radnici izgubili mnoge od posljednjih osobina koje su ih odvajale od proizvodnih radnika. Dok ih je bilo samo ne­ koliko, nisu bili proizvodni radnici, a kad su postali brojni, izjednačili su se s proizvodnim radnicima. Iako se proiz­ vodnih neproizvodni rad u tehničkom smislu razlikuju, iako proizvodni rad teži padanju u skladu s porastom njegove proizvodnosti, dok se neproizvodni rad povećava samo kao rezultat porasta viškova koje ostvaruje proizvodni rad — usprkos tim razlikama, ta dva oblika rada nisu bitno razli­ čita i ne treba ih međusobno suprotstavljati. Oni su nepre­ kinuta masa poslova koji su danas, za razliku od stanja u Marxovo doba, potpuno istovjetni. L ite ra tu ra [1]

Ia n G ou gh , Marx's Theory of Productive and Unproductive » N e w L e ft R e v ie w «, b r. 76, studeni— prosin ac 11/72, str. 47 72. K a r l M a rx , Capital, I sv., M o sk v a (b e z go d in e ), str. 477 (u n ašem p rije v o d u str. 442). G ough , Marx's Theory of Productive and Unproductive La­ bor, str. 70. K a r l M a rx , Capital, I I I sv., M osk va, 1966, str. 301 (u našem p rije v o d u str. 263). Ib id e m , str. 292, 294 Cu našem p rije v o d u str. 255, 256). Ib id e m , str. 294 (u našem p rije v o d u str. 256— 257). Ib id e m , str. 292— 301 (u našem p rije v o d u str. 255— 264).

Labor,

[2J [3] [4] [5] [61 [7]

* Da bi se to razumjelo, treba imati na umu da Marx nije bio samo znanstvenik, nego i revolucionar, i da je tada kapitalistički način proizvodnje već djelovao dovoljno dugo vremena. On nije predviđao njegov daljnji nastavak, već skoru propast, a to je uvjerenje dio oružja svih djelatnih revolucionara.

350

Dvadeseto poglavlje

POSLJEDNJA BILJEŠKA O UMIJEĆU

U studiji o mehanizaciji industrije, koja je objavljena za Nacionalni biro za ekonomska istraživanja tridesetih godina, Harry Jerome ja zaključio: »Što se tiče utjecaja daljnje mehanizacije na umijeće u budućnosti... ima dovoljno raz­ loga vjerovati da će daljnje promjene zahtijevati višu razinu prosječnog umijeća.« [ 1 ] Četrdeset godina nakon toga ima malo onih koji se s tim mišljenjem ne bi složili. Shvaćanje da promjenljivi uvjeti rada u industriji i uredima zahtijevaju radničko stanovništvo koje će biti sve »bolje obućeno«, »bo­ lje obrazovano« i stoga »na višoj razini« gotovo se općenito prihvaća u popularnim i znanstvenim krugovima. Budući da smo do sada iznosili tvrdnje koje izravno proturječe tom popularnom shvaćanju, nužno je da se uhvatimo ukoštac s uobičajenim mišljenjima. Pojmovi »obučenost«, »umijeće« i »obrazovanje« sami su po sebi dovoljno neodređeni, a či­ njenica što nikad nisu bili dosljedno i sistematski prikazani još više sprečava precizno ispitivanje argumenata koji se iznose za potkrepu postavke o »uzdizanju na višu razinu«. Možemo se suočiti s tim pitanjem samo tako da pokušamo unijeti dosljednost u ono što je, u biti, teorija koja počiva na subjektivnim dojmovima, teorija koja se, očito, smatra jasnom sama po sebi pa je stoga ne treba dokazivati. U obliku što joj ga je dao Jerome u navedenoj rečenici središnji problem odnosi se na izraz »prosječno umijeće«. Budući da su, s razvojem tehnologije i primjenom funda­ mentalnih znanosti, radni procesi društva počeli utjelovljavati sve više znanstvenih spoznaja, jasno je 'da je »prosječ­ ni« znanstveni i tehnički sadržaj, kao i umijeće, potrebno za te radne procese, veći nego u prošlosti. Ali to je samo tautologija. Pitanje je, zapravo, da li se znanstveni sadržaj i obrazovanje potrebno u okviru rada kreću prema izjedna­ čavanju ili, suprotno tome, prema polarizaciji. Ako je ovo posljednje točno, reći da se »prosječno« umijeće uzdiglo na 351

višu razinu znači prihvatiti logiku statističara koji će vam, stojeći jednom nogom u vatri, a drugom u vodi, reći da se »u prosjeku« osjeća sasvim ugodno. Masa radnika nema nikakve koristi od činjenice da je smanjenje njihove vlasti nad radnim procesom više nego nadoknađeno sve većom vlašću uprave i inženjera. Naprotiv, ne samo što njihovo umijeće pada u apsolutnom smislu (time što oni više ne posjeduju obrtničke i tradicionalne sposobnosti, a nisu stekli neke druge sposobnosti koje bi nadoknadile taj gu­ bitak), već još više pada u relativnom smislu. Sto se znanost više uključuje u radni proces, to radnik sve manje razumije taj proces. Kako stroj sve više postaje zamršen intelektu­ alni proizvod, radnik sve manje njime vlada i sve manje ga razumije. Drugim riječima, što radnik mora više znati kako bi ostalo ljudsko biće na svome radnom mjestu, to manje on zapravo zna. To je jaz k oji se prikriva predodžbom o »prosječnom umijeću«. Ista dvosmislenost može se opaziti u još jednoj uobiča­ jenoj formulaciji postavke o »uzdizanju«, formulaciji koja upućuje na množenje specijalnosti za koje je potrebno ško­ lovanje i obrazovanje. Omar Pancoast, na primjer, kaže: »Povijesna je činjenica da je za sve više zanimanja potrebno specijalno umijeće. Dokaze o tome vrlo prikladno i sažeto iznosi J. K. Norton kada kaže: ’Nijedno sveobuhvatno istra­ živanje strukovnih kretanja ne dolazi do drukčijeg zaključ­ ka.’« [2] Iznesena je tvrdnja o tom obliku besprijekorna, ali ne mora se, kao što se često događa, shvatiti u značenju da sve veći dio radničkog stanovništva zauzima položaje za koje su potrebna specijalna umijeća, ako se riječ »umijeće« temeljito protumači. Takav se pristup obično osniva na povećanom broju specijaliziranih tehničkih zanimanja, pri čemu se ne uočava da je povećavanje tehničkih specijalnosti uvjet odvajanja masa radnika od područja znanosti, znan­ stvenih spoznaja i umijeća. Cini se da postavka o »uzdizanju«, za većinu onih koji je prihvaćaju, počiva na dva izražena kretanja. Prvo uklju­ čuje kretanje radnika iz jednih velikih strukovnih grupacija u druge grupacije, a drugo uključuje produljivanje prosječ­ nog razdoblja obrazovanja. Bit će korisno ako se iscrpnije pozabavimo tim pitanjima, ne samo zato što je takvo raz­ matranje nužno za stvaranje realne slike povijesnih kreta­ nja umijeća, već i zato što je ono izvrstan primjer načina 352

na koji konvencionalna sociologija prihvaća pomno skro­ jene privide kao zamjenu za stvarnost.

Započnimo najprije promjenama koje su se zbile u sklopu strukovnih kategorija, a kojima se služe statističari kako bi odredili različite dijelove »manuelne« radničke kla­ se. Početkom stoljeća tri su grupacije radnika, danas poz­ nate kao obrtnici, poslovođe i slični, operativci i slični, te radnici izvan poljoprivrede, zajedno obuhvaćale nešto manje od 36% zaposlenih osoba. Sedamdeset godina nakon toga spomenute tri kategorije obuhvaćale su tek nešto više od 36 % ukupne radne snage (iako se u tom razdoblju njihov ukupni broj povećao na oko 40% — u popisima od 1920. do 1950. godine — i zatim ponovo smanjio). Ali tokom spo­ menutih sedamdeset godina podjela te grupe na njezine tri statističke komponente znatno se promijenila. S obzirom na postotke ukupno zaposlenog stanovništva promjene su se odvijale na ovaj način [3]: obrtnici, poslovođe i slični operativci i slični radnici izvan poljoprivrede ukupno

1900.

1970.

10.5 12,8 12.5 35,8

13,9 17,9 4,7 36,5

Najuočljivije je obilježje tog prikaza smanjenje broja običnih radnika. Velik dio te grupe ušao je u kategoriju operativaca (još uvijek se služimo postocima jer je, s ob­ zirom na apsolutne iznose, ukupan broj triju grupacija bio oko 22/3 puta veći 1970. nego početkom stoljeća i stoga svaki postotak danas znači odgovarajuće povećanje apsolutnog broja), a ostali su postali obrtnici i poslovođe. Na prvi po­ gled čini se da ta promjena upućuje na golemo »uzdizanje« radnika na više razine umijeća.* • Bilo bi pogrešno pokušati izvući bilo kakve utješne zaključke iz porasta kategorije obrtnika i poslovođa između 1900. i 1970. godine. Već smo raspravljali o raspadanju i nazadovanju obrtničkih umijeća u mehaničarskoj radionici, u kojoj mnogi koji vladaju djelomičnim umijećima i dalje nose naziv obrtnika. N a primjer, u raspravi o tradicionalnom načinu naukovanja u britanskoj industriji jedan bri­ tanski autoritet upućuje na ovo: »iako naučnici teoretski postaju kvalifi­ cirani obrtnici, velik dio rada što će ga obavljati zapravo je polu­ 23

Rad i monopollstlčki kapital

353

Klasifikacija radnika nije, međutim, ni »prirodna« ni sama po sebi očita, kao što ni stupanj umješnosti nije sam po sebi očito obilježje koje se naprosto može uočiti u nazi­ vima što se daju različitim takvim grupama. Prvu društveno-ekonomsku strukovnu klasifikaciju u Sjedinjenim Drža­ vama iznio je William C.Hunt, namještenik Biroa za po­ pisivanje, koji je 1897. svrstao sve radnike koji su radili za plaću u četiri kategorije: vlasnike, činovnike, kvalificirane radnike i manuelne radnike. Grupa koju danas nazivamo »operativcima« nije postojala u toj klasifikaciji, a podjela fizičkih radnika u dvije grupe bila je jasna i nedvosmislena: postojali su obrtnici — majstori raznih zanata čije je uklju­ čivanje u spomenutu kategoriju kvalificiranih radnika sto­ ga ovisilo o zadovoljavanju tradicionalnih uvjeta ovladava­ nja zanatom — a svi ostali bili su manuelni radnici koji su, dakle, bili rezidualna kategorija. D rAlba Edwards je tridesetih godina promijenio tu kla­ sifikaciju. On je dugo godina bio službenik Biroa za popi­ sivanje i rekonstruirao je pojmovnu osnovu strukovne sta­ tistike. Promjena koju je unio u tu klasifikaciju, a koja je bitna za naše razmatranje, jest podjela nekadašnje grupe manuelnih radnika u dva dijela. One koji su posluživali strojeve ili njima rukovali, ili su nadzirali mehanizirane procese, nazvao je operativcima. Grupa manuelnih radnika — koja je i dalje ostala rezidualna kategorija — sada se sastojala od radnika izvan poljoprivrede koji nisu bili obrt­ nici niti su rukovali strojevima. Ta je klasifikacija prvi put bila upotrijebljena u popisu 1930. godine. Edwards je, me­ đutim, učinio mnogo toga na rekonstruiranju podataka, sta­ rijih popisa sve do kraja prošlog stoljeća, pa čak i prije toga, u skladu sa svojim novim načinom klasificiran ja. Sto­ ga je grupa radnika pod nazivom operativci, koliko je na­ lazimo u podacima prije 1930. godine, zapravo projekcija unatrag kategorije koja nije postojala u tim prethodnim kvalificiran zbog podjela unutar brojnih industrijskih procesa«. Budući da se, kako kaže taj autor, osjeća potreba za »polukvalificiranim« radnicima, »sistem naukovanja potiče nerealne i krute definicije rad­ nih mjesta«. [4] Takvi napadi na sistem naukovanja u Sjedinjenim Državama više nisu potrebni jer on gotovo i ne postoji. Također treba napomenuti da je velik dio porasta grupe obrtnika posljedica naglog povećavanja kategorije »mehaničara i servisera« (od kojih su najbrojniji auto-mehaničari), koja nije u skladu s tradicionalnim normama obrt­ ništva i uključuje još nižu razinu tehničke osposobljenosti i stručnosti. 354

popisima. Edwardsov rad bio je temelj svih sličnih rekon­ strukcija koje su otada učinili drugi. [5] Tri Edwardsove kategorije prihvaćene su u službenoj terminologiji i u svakodnevnoj praksi kao oznake stručno­ sti. Obrtnici su se i dalje nazivali kvalificiranim radnicima, manuelni radnici bili su »nekvalificirani«, a operativci su se počeli nazivati polukvalificiranim radnicima. Međutim, treba istaknuti da se razlika između razine stručnosti dviju po­ sljednjih kategorija nije temeljila na istraživanju odgovara­ jućih strukovnih zadataka, već na jednostavnom formalnom kriteriju, u najpotpunijem smislu riječi. Zato je uvođenje kategorije polukvalificiranih radnika, što je učinio Edwards, retroaktivno sve do početka stoljeća, i samo običnim po­ kretom pera, izazvalo golemo »uzdizanje« umijeća radnič­ kog stanovništva. Budući da je veza sa strojem — kao što je rukovanje strojem ili nadziranje njegova rada, posluži­ vanje stroja ili njegovo održavanje — postala kriterij umi­ jeća, jamčila je da će se, s porastom mehanizacije industrije, kategorija nekvalificiranih naglo smanjivati, dok će se ka­ tegorija polukvalificiranih naglo povećavati. Od tada je taj statistički proces djelovao automatski, bez obzira na stvar­ nu upotrebu ili raspodjelu »umijeća«. Uzmimo kao primjer kategoriju kočijaša, s jedne, i rad­ nika koji upravlja motornim vozilom (kao što je vozač kamiona, vozač privatnog automobila ili taksist, prijevoz­ nik i dostavljač, itd.), s druge strane. Te su kategorije važne jer su kočijaši prije prvoga svjetskog rata bili jedna od najvećih strukovnih grupacija, dok su vozači različitih vrsta, uzeti zajedno, jedna od najvećih strukovnih grupacija da­ našnjice. Prvi se retroaktivno svrstavaju među nekvalifici­ rane radnike, a drugi se, zbog njihove veze sa strojevima, svrstavaju u operativce i stoga su polukvalificirani. Kad na taj način primijenimo Edwardsovu tablicu, nastaje poviše­ nje razine stručnosti kao posljedica zamjene zaprežnih vo­ zila motornim prijevoznim sredstvima. Ali u tome se ne može vidjeti stvarna usporedba radne vještine ljudi. U proš­ losti, kad je vještinu upravljanja konjskom zapregom pre­ težno učilo seosko stanovništvo, i to odmalena, a malo je ljudi znalo upravljati motornim vozilima, možda je bilo opravdano svrstati prvo znanje u dio zajedničkog nasljed­ stva, koje, stoga, uopće nije bilo umijeće, dok bi se uprav­ ljanje motornim vozilima kao naučena sposobnost, smatralo »umijećem«. Danas bi barem u tom pogledu bilo opravda23*

355

nije smatrati nekvalificiranima one koji znaju voziti auto­ mobil, dok oni koji znaju njegovati i upregnuti par konja te upravljati zapregom sigurno posjeduju izuzetnu i neuobi­ čajenu sposobnost. Zapravo je takav način uspoređivanja strukovnih umijeća umnogome nedostatan jer ovisi o relativističkim ili privremenim predodžbama. Međutim, sigurno nije opravdano pretpostaviti da je teže voziti automobil, da je za to potrebna dulja obuka ili vrijeme privikavanja, te da je stoga viša ili istinski vrednija sposobnost od sposob­ nosti upravljanja zapregom. Samo u svijetu statistike, a ne u izravnoj usporedbi, radnik koji radi na tekućoj vrpci posjeduje veće umijeće od ribara ili lovca na ostrige, vozač viljuškara od vrtlara ili čuvara imanja, radnik za strojem od lučkog radnika, čuvar parkirališta od šumskog radnika ili splavara. A s pretvara­ njem rukovanja strojevima u rutinski proces ima sve manje razloga svrstavati operativce iznad mnogih kategorija rad­ nika, kao što su obrtnički pomoćnici. Čitava koncepcija polukvalifikacije, primijenjena na operativce, postaje sve više privid. Prvi dio tog izraza znači »polu« ili »djelomice«. Kad se taj prefiks spoji s riječju kvalificiran, dobivamo složenicu što pokazuje razinu obučenosti i sposobnosti koja je otprilike — možda na pola puta — između kvalifikacije i potpunog pomanjkanja kvalifikacije. Što se tiče kategorije operativaca, stručnost i sposobnost što ih zahtijeva ta ka­ tegorija danas su toliko neznatne da se teško mogu zamisliti poslovi k oji bi, s obzirom na umijeće, bili na toliko niskoj razini. Na primjer, u knjizi Priručnik o zanimanjima (Occu­ pational Outlook Handbook) ministarstva rada Sjedinjenih Država, koja je zapravo gotovo jedini sistematski i službeni pokušaj opisivanja vještina i obuke potrebnih za razna zanimanja, kategorija operativaca opisana je ovako: »Polukvalificirani radnici obično primaju samo kratku poduku na radnome mjestu. Uglavnom im se kaže što i kako da rade. Njihov se rad strogo nadzire. Oni često ponavljaju iste kretnje ili iste radnje tokom svog radnog dana. Polukvalificirani radnici ne moraju provesti mnoge go­ dine u učenju svog posla. Najjednostavniji rutinski polukvali­ ficirani poslovi koji se ponavljaju mogu se naučiti za jedan dan, a potpuno svladati za nekoliko tjedana. Cak se i oni poslovi za koje je potreban viši stupanj umješnosti, kao što je vožnja kamiona, mogu naučiti za nekoliko mjeseci. Pri­ lagodljivost — sposobnost brzog učenja novih poslova, uklju­ čujući i rukovanje novim strojevima — također je važan uvjet za polukvalificirane radnike. 356

O d novih radn ik a k o ji p očin ju o b a v lja ti p o lukvalificiran e poslove ne očekuje se da v rlo d o b ro p o zn aju svoj posao. M eđutim , nakon k ratk o g ra z d o b lja o bu čavan ja, oni m o ra ju obavljati svoj p osao brzo, neprekidno i p re m a p o stavljen im n orm am a. Cesto se zahtijeva i d o b a r vid i k o o rd in acija pokreta.« [6]

To su, dakle, poslovi koji zahtijevaju samo uobičajene tjelesne osobine ljudi prosječnog zdravlja, poslovi koji se nauče za samo jedan dan ili, najviše, nekoliko mjeseci. Rad­ niku se »točno kaže što i kako da radi«, rad se »strogo nad­ zire«, a »iste kretnje ili iste radnje«, ponavlja tokom svog radnog dana. Za takve poslove analitičari iz ministarstva rada ne mogu reći ništa ljepše nego da je za njih potrebna »prilagodljivost«, a nije li to definicija nekvalificiranog rada? Navodimo još jedan opis. Ovaj put riječ ima britanski au­ toritet: »N a js t a r ija i n ajtrad icion aln ija razlika m eđu radn icim a u britan skoj ind u striji k o ji se p laćaju po satu tem elji se na um ijeću. K a tego rije kvalificiranih, p olukvalificiranih i nekvali­ ficiranih radn ik a prihvaćene su u p latnoj strukturi većine grana industrije, kao i klasnoj strukturi društva. Ia k o se te k ategorije ne m ogu precizno opisati, one se u ind u striji često u p o treb ljav aju i razum iju. O bično se sm atra d a je k valifici­ rani radnik obrtn ik č ije je o bu čavan je tra ja lo nekoliko go­ dina, a zatim je b ilo form aln o priznato izvan po jed in o g poduzeća. Polukvalificiran i radn ik je onaj tko u ograničenom vrem enu obučavanja, k oje obično tra je izm eđu dva i dvanaest tjedana, stekne m anuelnu vještinu ili m ehaničko znanje p o ­ trebno za n jegov najuži posao, a n ekvalificirani radn ik je onaj čiji p osao ne zahtijeva nikakvo fo rm aln o o bučavan je.« [7]

Prihvatimo li mišljenje Joan Woodward, raskorak izme­ đu kvalificiranog i polukvalificiranog radnika ogleda se u »godinama« stručnog obrazovanja, dok se s razine nekvali­ ficiranog do razine polukvalificiranog radnika može stići za »dva do tri tjedna«. Jasno je da ovdje nije posrijedi realna razlika, već tvorevina klasifikatora (koja se, barem u indu­ striji Sjedinjenih Država, ne ogleda u platnoj ili klasnoj strukturi). Vrlo je malo, ili nimalo, poslova, uključujući i one što se svrstavaju u nekvalificirane, za koje nije potreb­ no nikakvo stručno obrazovanje. Tesarev pomoćnik (ili po­ moćnik nekog drugog obrtnika koji je svrstan u nekvalifici­ ranu radnu snagu, jer ne pripada ni u obrtnike ni u kate­ goriju radnika koji upravljaju strojevima) malo koristi tesaru dok ne upozna mnoštvo alata i materijala svih veli­ čina i oblika, dok ne upozna radnje što ih obavlja obrtnik. 357

Nema sumnje da je za tu veliku grupu »manuelnih radnika« potrebno dulje razdoblje stručnog usavršavanja nego za ve­ ćinu operativaca. Cak je i za obično kopanje, da bi se taj posao mogao obavljati na zadovoljavajućoj razini, potrebno više učiti nego za obavljanje mnogih poslova na tekućoj vrpci ili uz strojeve. »U istraživanjima koja je proveo teh­ nološki projekt Sveučilišta Yale o finalnim radovima na tekućoj vrpci u velikoj automobilskoj kompaniji ustanov­ ljeno je da je prosječni ciklus raznih poslova iznosio tri minute. A što se tiče vremena potrebnog za učenje, dovoljno je nekoliko sati tjedno. Vrijem e učenja za 65 °/o radne snage iznosilo je manje od mjesec dana.« [8] A poslovi na tekućoj vrpci najtipičniji su tvornički poslovi u koje se u proteklih 75 godina uključilo vrlo mnogo radnika i koji su, na temelju čudesne definicije, izazvali golemo uzdizanje umijeća rad­ ničkog stanovništva.* Prividno stvaranje viših kategorija stručnosti pomoću nomenklature ne završava pretvaranjem većine gradske radne snage u polukvalificirane radnike. Još se moramo pozabaviti smanjenjem broja radnika u poljoprivredi. Ta statistička kategorija bila je osobito velika, a pretvorba osobito prividna. Na prelasku stoljeća 17,7 %> radnog sta­ novništva svrstavalo se u »radnike i poslovođe u poljopriv­ redi« (gotovo su svi bili »manuelni radnici«, a samo nekoli­ cina predradnici). No ovdje u klasifikaciji nema ni traga pokušaju da se radnici razvrstaju prema stručnosti. Za stanovništvo zaposleno na poljoprivrednim dobrima u po­ pisu nisu postojale nikakve različite kategorije, nije bilo klase »kvalificiranih ratara« ili »poljoprivrednih majstora«. Sva radna snaga u poljoprivredi koju su zapošljavali zem­ ljoposjednici svrstavala se u kategoriju »radnika i predradnika u poljoprivredi«. Jedina razlika koja je postojala u * N e smije se misliti da su razdoblja stručnog obrazovanja — toliko kratka da Ih je upravo smiješno tako nazivati — svojstvena samo poslovima na tekućoj vrpci i drugim tvorničkim poslovima. Charles Silberman, urednik lista Fortune, kaže: »Iscrpno ispitivanje radne snage koje je provelo ministarstvo rada države N ew York, na primjer, pokazuje da je otprilike dvije trećine svih poslova u toj državi uključivalo tako jednostavna umijeća koja se mogu — a to se uistinu i događa — naučiti za nekoliko dana, tjedana ili, najdulje, za nekoliko mjeseci obučavanja na radnome mjestu.« [9] Trebalo bi da »dvije trećine svih poslova« obuhvaća sve operativce, činovnike, rad­ nike u uslužnim djelatnostima, radnike u trgovini na malo, manuelne radnike — kao i dijelove drugih strukovnih kategorija.

popisu odnosila se na posjedništvo, pri čemu su vlasnici bili na jednoj strani (vrlo mala grupa upravitelja bila je pridodana posjednicima), a »radnici i predradnici« na dru­ goj. Od 17,7 °/o radnog stanovništva u Sjedinjenim Državama koje su, u vrijeme popisa 1900. godine, zapošljavali zemljo­ posjednici mnogi su — možda većina — bili kvalificirani poljoprivrednici koji su i sami nekad posjedovali i vodili poljoprivredna dobra, a zatim su ih izgubili, ili su odrasli u poljoprivrednim obiteljima i naučili cijeli taj složeni zanat. Pomoćni radnik u poljoprivredi mogao je koristiti zemljo­ posjedniku zato što je bio proizvod godina provedenih na selu i zato što je ovladao mnogim znanjima, kao što je po­ znavanje zemlje, gnojiva, stoke, oruđa, poljoprivrednih strojeva, građevinskih vještina, itd., kao i tradicionalnim sposobnostima i vještinama u obavljanju poljoprivrednih radova. Samo ga je u tom slučaju zemljoposjednik mogao zaposliti da obavlja poslove kao što su oranje, muzenje krava, uzgoj stoke, popravljanje ograda, obavljanje žetvenih radova i si. Treba, dakako, istaknuti da su se umijeća dije­ lila među pojedinim radnicima, te da mnogi poljoprivredni radnici, kao što su bili oni zaposleni na berbama pamuka ili voća i drugim takvim »plantažnim« poslovima, nisu po­ sjedovali cjelovito znanje u vezi s poljoprivrednim rado­ vima. Međutim, zanemariti, kao što se to danas čini, čitav niz vještina koje su poljoprivredni radnici morali posjedo­ vati i pasti u zamku univerzalnog izraza »radnik«, znači ne baviti se sociologijom, već dijeliti činove unapređivanja. Od svih kategorija radne snage spomenuta je najviše smanjena i spustila se na 1,7 °/o radne snage 1970. godine. U svijetu sociologa to je pobjedničko uzdizanje goleme mase radnika na više razine, jer oni svaku grupu radnika što se tiče »stručnosti« svrstavaju iznad radnika u poljoprivredi. S druge strane, brzo rastu kategorije radne snage čiji nazivi, kao što je naziv polukvalificiran, prikrivaju žalosno pomanjkanje stručnosti ili obučenosti. Na primjer, počevši s popisom 1950. godine, jedna je novost uvedena u načinu klasifikacije. Za taj popis i sljedeće popise primijenjen je sistem Albe Edwardsa i u nj je uključena nova kategorija »uslužnih« radnika izvan domaćinstva, koja je zatim poslu­ žila za novo tumačenje brojki u prijašnjim popisima. Jed­ nim potezom pera ta je nova klasifikacija uvelike smanjila velike strukovne grupe što su se obično uključivale u tako­ zvane kategorije radnika s plavim ovratnicima. Nova kate­ 359

gorija uslužnih radnika bila je sastavljena od približno četvrtine radnika k oji su se prethodno svrstavali u polu­ kvalificirane i od tri četvrtine radnika koji su se prethodno nazivali nekvalificiranima. Budući da se, prema zajednič­ kom dogovoru sociologa, uslužni radnici nalaze barem ne­ koliko stepenica iznad manuelnih radnika, i budući da neki čak misle da ih treba svrstati iznad operativaca zato što pružaju usluge, a ne rade u tvornicama, noseći »plave ovrat­ nike« i proizvodeći dobra, postignut je još jedan značajan oblik »uzdizanja«. Ovdje ne treba napominjati ono što je poznato o poslovima mase radnika u uslužnim djelatnostima, i prikazano u popisu zanimanja te kategorije (vidjeti str. 304— 306), ili govoriti o relativnim plaćama tih radnika — ne samo u usporedbi s operativcima, već čak i s manuelnim radnicima (vidjeti str. 246). Naposljetku, moramo spomenuti snažan utjecaj privid­ nog uzdizanja umijeća na temelju statističkih podataka koji pokazuju vrlo brz rast činovničkih i trgovačkih zanimanja. Refleksna reakcija vladinih i akademskih sociologa da bilo kojem obliku uredskog rada, za razliku od bilo kojeg oblika fizičkog rada, automatski pridaju viši stupanj stručnosti, obučenosti, prestiža i klasnog položaja jest davna tradicija američke sociologije, k ojoj se malo stručnjaka usudilo su­ protstaviti. Caplow ističe kako je »nadmoć činovničkog rada nesumnjivo najvažnija« pretpostavka na kojoj se ne temelji samo ljestvica popisa, već i niz ostalih društveno-ekonomskih ljestvica zanimanja kojim a se služe američki socio­ lozi. [10] (One ljestvice zanimanja koje ukidaju tu tradiciju uglavnom idu samo toliko daleko da kvalificirane obrtnike stavljaju otprilike na istu razinu s činovništvom!) Snaga predrasude, po k ojoj su svi »činovnici« nadređeni »radni­ cima«, takva je da se rast prve grupe na račun druge shvaća kao pokazatelj porasta stručnosti i obučenosti za koji nisu potrebni nikakvi drugi dokazi — toliko je sam po sebi očit taj površni zaključak* * Sredinom dvadesetih godina u studiji o društvenim stavovima sovjetskih učenika Jerome Davis je uočljivo pokazao kako ta uvriježena shvaćanja sama po sebi očita, mogu varirati s obzirom na vrijeme, mjesto i društvene okolnosti. Sastavljajući popis zanimanja navedenih prema jednoj od uobičajenih ljestvica »prestiža« u Sjedinjenim Drža­ vama, ta su djeca preokrenula redoslijed zanimanja u Sjedinjenim Državama, te na prvo mjesto stavila radnike u poljoprivredi, a na posljednje bankare. [11]

360

Također moramo analizirati i razmotriti produženje prosječnog vremena provedenog na školovanju prije uklju­ čivanja u »radnu snagu«, što je još jedan česti razlog pret­ postavke da suvremena industrija i trgovina zahtijevaju obrazovanije radničko stanovništvo. Vrijeme provedeno u školi produžava se: prosječni broj godina koje u školi pro­ vede zaposleno civilno radno stanovništvo povećao se sa 10,6 godina 1948. na 12,4 do kraja šezdesetih godina. [12] Ali to je samo vrhunac masovnog kretanja koje je prisutno već stotinu godina. U tome prije svega vidimo činjenicu da su pismenosti i poznavanje sistema brojeva postali opći zahtjev društva. Gradski način života zahtijeva razvijanje sposob­ nosti čitanja, pisanja i obavljanja jednostavnih aritmetičkih operacija, i to ne samo u poslovima, već i u potrošnji, radi usklađivanja s pravilima društva i pokoravanja zakonu. Čitanje i računanje, osim svih ostalih njihovih značenja, osnovna su obilježja pokornog stanovništva koje se bez tih vještina ne može prodavati, zavoditi i kontrolirati, isto kao što kompjutor ne može baratati simbolima ako im nedostaju osnovna obilježja identiteta i položaja. Osim te potrebe za osnovnom pismenošću, škole također imaju funkciju da pomognu u prilagođavanju na gradski život, što danas za­ mjenjuje socijalizaciju na seoskom imanju, u obitelji, za­ jednici i putem crkve, kao što je nekad bilo pretežno u ruralnoj sredini. Tako je prosječno vrijeme provedeno u školi općenito dulje za gradsko stanovništvo, a odlazak sta­ novništva iz sela u grad donosi sa sobom, gotovo kao auto­ matsku posljedicu, porast razine obrazovanja. Osim toga, golemo grananje djelatnosti, koje se u pro­ teklih stotinu godina zbilo na području znanstvenih i teh­ ničkih specijalnosti u proizvodnji, istraživanju, upravljanju, administraciji, medicini i obrazovanju, samo je po sebi stvorilo mnogo širi aparat višeg obrazovanja koji je trebalo da osigura stručnjake u svim tim granama. To je, dakako, uvelike utjecalo na produžavanje vremena školovanja. Ta dva činioca, koja obično definiraju obrazovne zahtje­ ve sa strukovnog stajališta, očito objašnjavaju određeni dio porasta broja polaznika škola, ali jasno je da oni ne mogu potpuno objasniti taj porast. Potpuna slika djelatnosti i djelovanja obrazovanja u Sjedinjenim Državama i ostalim kapitalističkim zemljama zahtijevala bi temeljito povijesno istraživanje načina na koji su nastale sadašnje norme i kako su se, na svakom stupnju svog nastajanja, povezivale s 361

društvenim snagama društva u cjelini. Ali čak će i približni pregled novijeg razdoblja biti dovoljan da pokaže kako su posrijedi brojni uzroci, od kojih većina nema izravne veze s obrazovnim zahtjevima strukture pojedinih zanimanja. Kriza je bila razlog za donošnje zakona, krajem tridesetih godina, k oji je ograničavao uključivanja mladih ljudi u rad­ nu snagu, a cilj tog zakona bio je smanjivanje nezaposlenosti uklanjanjem dijela stanovništva s tržišta radne snage. Pred­ vidljiva posljedica toga bilo je produženje vremena prove­ denog u školi. Taj je problem privremeno bio riješen u drugom svjetskom ratu, jer je velik broj stanovnika bio uključen u proizvodnju u ratne svrhe i u oružane snage. Međutim, kako se rat približio kraju, obnovila su se stra­ hovanja da će se zbog povratka demobiliziranih vojnika i mornara, zajedno sa smanjivanjem ratnih narudžbi, pono­ viti velika kriza. Među mjerama koje su donesene kako bi se to ublažilo bila je potpora za obrazovnaje ratnih veterana koja je, nakon drugoga svjetskog i korejskog rata, pridoni­ jela naglom porastu broja polaznika škola, povećanju broja subvencioniranih obrazovnih institucija i još više povećala prosječno vrijem e školovanja. U razdoblju nakon rata brza akumulacija kapitala poticala je potražnju za namješteni­ cima za posebne upravne i poluupravne poslove i za ostalim stručnjacima, a ta je potražnja, u situaciji u kojoj je država financijski podupirala obrazovanje, sasvim očekivano do kraja šezdesetih godina izazvala prekomjerno veliku ponudu fakultetski obradovanih ljudi. Počelo se osvećivati poticanje jedne generacije da se obrazuje za »karijeru«, iako je bilo očito da je sve što su barem tri četvrtine te generacije mogle dobiti bili radnički poslovi za koje je bilo potrebno minimalno obrazovanje i koji su donosili radničke plaće. Kao rezultat uopćavanja srednjoškolskog obrazovanja, poslodavci su u međuvremenu počeli povećavati uvjete za primanje kandidata na nova radna mjesta, ne zato što je zanjih bilo potrebno više obrazovanje, već zbog masovne po­ nude radnika koji su završili srednju školu. Herbert Bienstock, regionalni direktor Biroa za statistiku rada u New Yorku, ovako je opisao to kretanje: »Završena srednja škola postala je važan uvjet za ulazak na današnje tržište radne snage. Budući da su poslodavci ustanovili kako ljudi sa srednjoškolskim diplomama ima sve više u razdoblju po­ dizanja razine obrazovanja, počeli su upotrebljavati diplo­ 362

mu kao sredstvo eliminacije, i često traže ljude s višim obrazovnim stupnjem, čak i kad posao ne postaje složeniji niti zahtijeva više razine stručnosti. To vrijedi za mnoge strukovne kategorije koje brzo rastu u uredima, trgovini i u slu ž n im djelatnostima.« [13] Sve šira primjena te politike pojačala je i ostale oblike pritiska na produžavanje vremena provedenog u školi, stvarajući od »diplome« ulaznicu gotovo za bilo kakav posao. To je vrijedilo za tvornicu isto kao i za ured: »Za većinu poslova u tvornici potrebno je znanje aritmetike, čitanja, pisanja i usmenog izražavanja, što ga omogućuje samo završenih šest razreda škole«, kaže nam kadrovski direktor odjela za anorgansku kemiju kompanije Monsanto Chemical. »Prečesto je«, nastavlja on, »industrija tražila kao uvjet srednjoškolske diplome ili svjedodžbe kako bi na lagan način provela selekciju kandidata za nova radna mjesta.« [14] Tako sve veće širenje općeg obrazovanja za kategorije rada koje ne zahtijevaju stručnost sve više gubi vezu sa zah­ tjevima posla. Istodobno, položaj te radne snage u društvenoj i ekonomskoj strukturi sve više jamče funkcije koje imaju malo, ili uopće nemaju, veze sa stručnim obrazovanjem ili nekim drugim strogo obrazovnim zahtjevima. Dob u kojoj učenik napušta školu pomaknuta je, u prosjeku, na osam­ naest godina, kao nužnost za prihvatljivo ograničavanje ne­ zaposlenosti. U interesu zaposlenih roditelja (obitelj u kojoj oba roditelja rade postala je još uobičajenija u tom raz­ doblju) i u interesu društvene stabilnosti i urednog uprav­ ljanja gradskim stanovništvom koje postaje sve više dez­ orijentirano, škole se razvijaju u goleme organizacije za odgoj omladine. Pri tome njihove funkcije imaju sve manje veze s podučavanjem omladine onim stvarima za koje dru­ štvo smatra da ih omladina mora znati. U takvoj situaciji, kvaliteta obrazovanja smanjivala se usporedo s povećava­ njem njegova trajanja. Opseg znanja koje se stjecalo tokom osnovnog obrazovanja uglavnom se proširilo samo zato da bi se sadržajno ispunilo 12-godišnje razdoblje općeg obra­ zovanja, i u velikom broju slučajeva u školskim su se siste­ mima u tih dvanaest godina teže ucjepljivala osnovna umi­ jeća pismenosti i računanja za koja je, nekoliko naraštaja prije, trebalo osam godina. To je, zauzvrat, još više poticalo poslodavce da od kandidata za nova radna mjesta zahtije­ vaju srednjoškolsku diplomu kao jamstvo — ne uvijek i valjano — da će dobiti radnike koji znaju čitati. 363

Ne možemo zanemariti izravni utjecaj proširenoga škol­ skog sistema na privredu. Ne samo što dugotrajnije školo­ vanje ograničava rast priznatog broja nezaposlenih, već također osigurava posao znatnom broju učitelja, admini­ strativnog osoblja, građevinskih radnika, radnika u usluž­ nim djelatnostima, itd. Osim toga, obrazovanje je postalo vrlo unosno područje akumulacije kapitala za građevinsku industriju, opskrbljivače svih vrsta i niz drugih poduzeća. Zbog tih je razloga — koji nemaju nikakve veze s obrazo­ vanjem ild sa stručnim osposobljavanjem — teško zamisliti društvo Sjedinjenih Država bez njegove goleme »obrazovne« strukture, i zapravo je, kao što se moglo uočiti posljednjih godina, zatvaranje samo određenog broja škola na nekoliko tjedana dovoljno da se stvori društvena kriza u gradu u kojemu se to dogodi. Škole su, kao organizacije koje se brinu o djeci i mladima, nužne za funkcioniranje obitelji, stabilnost zajednice i opći društveni red (iako one čak i te funkcije loše obavljaju). Jednom riječju, za mlade ljude u ovom društvu više ne postoji neko drugo mjesto osim škole. Nastojeći ispuniti prazninu, škole su same postale ta praz­ nina, pri čemu sadržaj obrazovanja postaje sve oskudniji i sve se više svodi na puku formu. Isto kao i u radnom procesu u kojemu radnici moraju znati to manje što je više sadržaja što ih treba spoznati, tako je i u školama koje po­ hađa masa budućih radnika: što više toga treba naučiti, to manje razloga imaju učitelji da podučavaju, a đaci da uče. U tome, više nego u bilo kojem drugom pojedinačnom činio­ cu — besciljnosti, nekorisnosti i praznini obrazovnog siste­ ma — treba tražiti izvor sve većeg antagonizma između mladih i njihovih škola, koji prijeti da razori škole. Iako korporacijska uprava i oni koji se bave problemom obrazovanja sve jasnije uviđaju da je veza koja se obično uspostavlja između obrazovanja i sadržaja posla, što se tiče većine poslova, prividna, to neće nužno izazvati preokret u obrazovanju i sniziti dobnu granicu kad se završava ško­ lovanje. Kapitalističko društvo u Sjedinjenim Državama nema mnogo izbora osim da održava svoj obrazovni meha­ nizam kao društvenu instituciju s uzvišenim funkcijama. Međutim, sve se više uviđa kako se malo toga postiže u godinama pohađanja osnovne i srednje škole u pogledu priprema za kasnija zanimanja i kako malo školovanja treba za spomenuta zanimanja. 364

U jednom od iscrpnijih istraživanja tog predmeta prove­ denih posljednjih godina Ivar Berg, na primjer, izvlači za­ ključak da su obrazovna »dostignuća« već »premašila zahtje­ ve u većini strukovnih kategorija« i da se potražnja za »obrazovanijom« radnom snagom stoga ne može objasniti »tehnološkim i sličnim promjenama u vezi s većinom pos­ lova«. [15] Njegovo otkriće koje najviše zapanjuje jest da obrazovanje, zapravo, može biti nepovoljno za poslodavca. Ispitujući produktivnost, fluktuaciju radne snage i izosta­ janje s posla u grupi tekstilnih radnika, Berg pronalazi da je »obrazovna razina obrnuto proporcionalna radnom učin­ ku«. [16] Ispitivanje uzorka u području uredskog rada nudi nam isti zaključak: »Učinak u 125 ureda u ograncima velike njujorške banke, izmjeren na temelju fluktuacije radne sna­ ge i broja izgubljenih računa po činovniku, bio je obrnuto proporcionalan obrazovanju pet stotina radnika. Ogranci s najgorim učinkom bili su oni u kojima je izuzetno (i uočlji­ vo) velik broj namještenika pohađao obrazovne tečajeve nakon radnog vremena! Također se moglo uočiti da je učinak bio najgori upravo u onim ograncima u kojima su, bez obzira na to što je obrazovna razina u njima bila viša, upravitelji u razgovoru s činovnicima isticali obrazovanje u vezi s njihovom budućnošću u banci.« [17] Berg je mogao navesti primjere da su upravitelji automatski pretpostavljali kako njihovi najsposobniji radnici imaju najviše obrazo­ vanje, dok je, zapravo, suprotno bilo istina, »kao u jednoj kompaniji u kojoj su upravitelji izjavili kako su najobrazo­ vaniji tehničari koji za njih rade ujedno 'najbolji' tehničari«. Podaci iz te kompanije pokazali su da su »slabije obrazovani tehničari dobivali više ocjene od nadglednika i dulje zadr­ žavali posao od tehničara s višim obrazovanjem na sličnim poslovima; upravitelji su, međutim, pretpostavljali da su ’bolji’ namještenici više godina proveli u školi!« [18] Djelo­ mično objašnjenje toga možda je otkriće, o kojemu također govori Berg, da je »obrazovanje često važan činilac nezado­ voljstva radnika u brojnim strukovnim kategorijama« ... [19] Uprava je uočila spomenute činjenice, a jedna je od posljedica toga sve manje naglašavanje višeg obrazovanja u politici zapošljavanja u mnogim poduzećima. U razdoblju kad srednjoškolsko obrazovanje još nije bilo tako rašireno kao danas nezaposlenost je uglavnom bila veća među oni­ ma koji su imali niže formalno obrazovanje. Tome je pe­ 365

desetih i početkom šezdesetih godina bio pridan golem pu­ blicitet zato što se u tome vidio dokaz obrazovnih zahtjeva suvremene industrije utemeljene na znanosti i zato što se javila naivna nada da će se ukloniti nezaposlenost kad se svim ljudima omogući srednjoškolsko obrazovanje. Taj se zaključak, dakako, temeljio na pretpostavci da je nezapo­ slenost bila posljedica nedovoljne stručnosti nezaposlenih u okviru privrede koja je zahtijevala više obrazovne razine. To mišljenje, kao što je istakao Stanley Lebergott, »osniva se barem na jednom pogrešno shvaćenom obilježju neza­ poslenosti«, a to je da ono »ima sporedno značenje u posto­ jećoj situaciji ponude i potražnje na tržištu radne snage. I da se poboljša obrazovanje svih radnika, neki od njih i dalje bi ostali na periferiji«, ali »takvo bi stanje tada, čini se, bilo u vezi s nekim drugim jednostavnim pojedinačnim obilježjem .« [20] Upravo to se i dogodilo, iako ta promjena nije doživjela isti publicitet kao nekadašnji raskorak između obrazovnih razina zaposlenih i nezaposlenih. U studiji Biroa za statistiku rada iz 1971. nalazi se i ovaj zaključak: »U prošlosti su zaposleni imali više obrazovanje od onih k oji su tražili posao. Na primjer, 1959. godine zaposleni ljudi su, prosječno, proveli 12 godina u školi, dok je obrazovanje nezaposlenih trajalo samo 9,9 godina. Od tada do 1971. godine prosječno trajanje obrazovanja nezaposlenih radnika povećalo se i razlika između prosječnog trajanja obrazovanja zaposlenih i nezaposlenih radnika, koje je iznosilo 12,4, odnosno 12,2 godine, više nije statistički značajna.« [21] To približavanje vremena trajanja školovanja zaposlenih i nezaposlenih rad­ nika bilo je brže kod žena nego kod muškaraca, tako da do sredine šezdesetih godina više nije postojala značajna raz­ lika između prosječnog obrazovanja zaposlenih i nezapo­ slenih žena. Kad je riječ o muškarcima, razlika je krajem pedesetih godina bila mnogo veća nego kod žena, ali do početka sedamdesetih godina i ta je razlika bila izbrisana. Tako grafički prikaz obrazovanja po spolu i zaposlenosti ima 1957. godine oblik lepeze: nezaposleni muškarci školo­ vali su se prosječno devet godina, nezaposlene žene 10,5 godina, zaposleni muškarci više od jedanaest godina, a za­ poslene žene nešto više od dvanaest godina. Međutim, do vremena u kojemu je nastala spomenuta studija, do ožujka 1971. godine, ta se lepeza potpuno izgubila i sve su grupe 366

dospjele u vrlo uzak raspon između dvanaest i dvanaest i pol godina — muškarci i žene, zaposleni i nezaposleni.

Sto se tiče radnika, pojam umijeća po tradiciji je vezan uz poznavanje zanata — odnosno, spregu znanja o materi­ jalu i procesima te praktične manuelne vještine koje su potrebne za rad u specifičnoj grani proizvodnje. Dijeljenje zanatskog umijeća u rekonstruiran je proizvodnje u obliku kolektiva ili društvenog procesa uništili su tradicionalno poimanje umijeća i otvorili samo jedan način ovladavanja radnim procesima koji se mogao razvijati — u okviru i na temelju znanstvenih, stručnih i tehničkih spoznaja. Među­ tim, ekstremno koncentriranje tog znanja u rukama uprave i njezina organiziranog osoblja zatvorilo je taj put radnič­ kom stanovništvu. Radnicima je ostavljeno samo reinterpretirano i potpuno nedostatno shvaćanje umijeća: to je posebna spretnost, ograničena operacija koja se ponavlja, »brzina kao spretnost«, i si.* S razvojem kapitalističkog načina proizvodnje upravo se to shvaćanje umijeća degra­ dira usporedo s degradacijom rada, i mjera kojom se umi­ jeće određuje toliko je sužena da se danas smatra kako radnik vlada »umijećem« ako je za njegov posao potrebno obučavanje od nekoliko dana ili tjedana. Posao koji zahtije­ va obuku od nekoliko mjeseci smatra se izuzetno zahtjev­ nim, a posao koji traži obučavanje od šest mjeseci ili godinu dana — kakav je posao kompjutorskog programera — ulijeva strahopoštovanje. (Možemo to usporediti s tradi­ cionalnim obrtničkim naukovanjem koje je rijetko trajalo manje od četiri godine, a često čak i sedam godina.) • »što se tiče Marshalla i Smitha i njihova shvaćanja 'vještine'«, kaže M .C. Kennedy u neobjavljenoj doktorskoj disertaciji o podjeli rada, »treba razjasniti jednu stvar. Obojica brkaju veću spretnost s umijećem ili talentom. Kad stolar vlada svojim zanatom to umijeće obuhvaća njegovu sposobnost zamišljanja kako će stvari izgledati u konačnom obliku ako se upotrijebi određeni alat i materijal. Kad on može točno procijeniti estetski izgled i funkcionalnost predmeta, organizirati svoje oruđe, snagu i materijal na način koji mu omo­ gućuje da obavi svoj zadatak i osigura sredstva za opstanak i ugled — tada je riječ o njegovu umijeću. Ali ako je on u stanju samo brzo i lako raditi svojim rukama kako bi sebi osigurao opstanak, onda govorimo o spretnosti. Ovo posljednje Marshall naziva umijećem. Ali danas u krupnoj industriji porast spretnosti znači nazadovanje umi­ jeća.« [22] 367

Početkom dvadesetih godina Georges Sorel je napisao kako je »suvremena tvornica područje eksperimentiranja u kojemu se radnik neprestano potiče na znanstveno istra­ živanje. Albert Thierry je izrekao sličan sud: »Čitava naša civilizacija je fizikalni sistem, a najobičniji radnik je fizi­ čar.« [23] Georges Friedmann navodi te dvije napomene, s uobičajenom dvosmislenošću, ne znajući da li da ih pozdravi zbog njihova optimizma ili da ih osudi zbog pobožnih, ali neosnovanih nada. Proteklih pola stoljeća uklonilo je svaku sumnju, ako je ona ikad postojala, u pogrešnost takvih shvaćanja. Radnik može ovladati kolektivnom i društvenom proiz­ vodnjom samo ako ovlada znanstvenim, konstrukcijskim i operativnim prerogativima suvremenog strojarstva. Ako ne ovlada time, ne može ovladati radnim procesom. Produlji­ vanje obrazovanja, što je suvremeni kapitalizam uveo zbog vlastitih razloga, osigurava uvjete u kojima se to može postići. Godine koje se provedu u školovanju općenito su dovoljne za stjecanje sveobuhvatnoga politehničkog obra­ zovanja radnika u većini grana industrije. Ali takvo se obrazovanje može ostvariti samo ako se poveže s praktičnim radom u toku školovanja i Samo ako se obrazovanje nastavi tokom cijelog radnog vijeka, pošto se završi formalno ško­ lovanje. Takvo obrazovanje može privući zanimanje i pažnju radnika samo ako oni ovladaju industrijom u pravom smi­ slu riječi, odnosno ako se uklone suprotnosti između uprave i radnika, zamisli i izvršenja, umnog, i fizičkog rada u radnom procesu i ako se radni proces ujedini u kolektivnom tijelu koje ga provodi.* U kapitalističkom načinu proizvod­ * Zahtjevi za »participacijom radnika« i »radničkom kontrolom«, s tog stajališta, ni izdaleka ne zadovoljavaju Marxovu viziju. Lažna je koncepcija o demokraciji na radnome mjestu koja se temelji samo na građenju formalne strukture parlamentarizma — izboru direktora, donošenju odluka o proizvodnji i ostalim pitanjima putem glasanja — na postojećoj organizaciji proizvodnje. Ako se masi radnika ne vrati nužno tehničko znanje i ne preoblikuje organizacija rada — jednom riječi, dok nema novog i istinski kolektivnog načina proizvodnje — glasanje unutar tvornica i ureda ne mijenja činjenicu da radnici, kao i prije, ostaju ovisni o »stručnjacima« i mogu jedino birati među njima ili glasati za alternative što im ih oni nude. Tako je preduvjet prave radničke kontrole demistifikacija tehnologije i reorganizacija načina proizvodnje. To, dakako, ne znači da preuzimanje vlasti u industriji na temelju zahtjeva za radničkom kontrolom nije revolucionarni čin, već, naprotiv, da se istinska radnička demokracija ne može temeljiti na posve formalnom parlamentarnom sistemu.

368

nje produljivanje sve ispraznijeg »školovanja«, zajedno sa svođenjem rada na jednostavne i priproste zadatke, gublje­ nje je godina tokom obrazovanja i rasipanje ljudskih snaga u godinama koje zatim slijede. Apologeti smatraju da je taj sistem primjer djelotvornosti uzdignute na najvišu razinu. Ako inženjer može upravljati pedesetoricom radnika, tvrde oni, nema potrebe da se društvena sredstva »rasipaju« na obrazovanje svih ljudi do razine inženjera. Takva je logika kapitalističkog načina proizvodnje, koja, da ne dovede u pitanje hijerarhijske društvene odnose pomoću kojih aku­ mulira bogatstvo u rukama vlasnika društva, radije ostavlja radnika u neznanju, usprkos godinama koje ovaj provede u školi, i lišava čovječanstvo njegova prirodnog prava na svjestan i samosvojan rad. Savršen izraz pojma umijeća u kapitalističkom društvu može se pronaći u otvorenim i neposrednim izrekama prvih tajlorovaca koji su otkrili veliku istinu kapitalizma — da radnik mora postati instrument rada u rukama kapitalista — ali još nisu bili naučili kako da uljepšaju, prikriju i za­ magle tu očitu nužnost onako kako to čine suvremeno Zato je pogrešno misliti, kao što to neki, čini se. čine, da je jačanje ideje o radničkoj kontroli u industriji — u smislu izborne strukture u okviru svakog poduzeća — zahtjev koji nadilazi marksizam. Oni koji se priklanjaju tom shvaćanju morali bi imati na umu kako je čitavo Marxovo razmatranje kapitalističkog načina proizvodnje u prvom svesku Kapitala prožeto mnogo revolucionarnijom koncepcijom, a to je potpuno i izravno vraćanje samog procesa proizvodnje pod kontrolu radnika. Marx bi filozofiju '»radničke kontrole« koja ne spo­ minje tu vrstu revolucije u načinu proizvodnje smatrao slabim i var­ ljivim lijekom, isto kao što bi revoluciju poput one u Sovjetskom Sa­ vezu, koja je promijenila odnose vlasništva, ali je način proizvodnje ostavila netaknutim, smatrao hibridnim oblikom koji je, zato što se nije pomakao dalje, ostao samo zakržljali prvi stadij revolucije. S tim u vezi osvrnimo se na knjigu Paula Blumberga o radničkoj kontroli. Blumberg, iako daje jednu od najboljih dostupnih analiza tog predmeta, ne uspijeva, poput mnogih drugih, shvatiti Marxovo mišljenje kad prigovara zbog »šutnje« Marxa i Engelsa o radničkoj kontroli. On to, uglavnom, pripisuje »njihovu oklijevanju da se izjasne o prirodi bu­ dućega komunističkoga društvenoga poretka« i zatim kaže: »Usprkos tome, uzevši njihovo djelo u cjelini, jasno je da bi oni, da su bili od­ ređeniji u vezi s prirodom socijalizma, izrazili simpatiju za ideju o radničkoj kontroli. Takva je simpatija često implicitna u njihovim ra­ dovima.« [24] Nema sumnje da su Marx i Engels demokratsku kontrolu radnika nad njihovim radnim mjestom i njihovim društvom u cjelini smatrali nečim što se razumije samo po sebi. No oni su se bavili mnogo revolucionarnijom koncepcijom bez koje ideja o »industrijskoj demo­ kraciji« postaje iluzija. 24 Rad 1 monopollstlflkl kapital

369

upravljanje i sociologija, »š to se zbiva s nekvalificiranom radnom snagom u okviru znanstvenog upravljanja?« pitaju Gilbrethovi u svojoj Početnici o toj temi. »U okviru znan­ stvenog upravljanja nema nekvalificirane radne snage, ili, barem, radna snaga ne ostaje nekvalificirana. Nekvalificira­ na radna snaga uči se najboljim mogućim metodama... N i­ jedan radnik nije nekvalificiran kad se nečemu nauči.« [25] Podučavanje radnika o jednostavnim potrebama kapitala — u tome je, po mišljenju uprave, tajna više razine umijeća koja se toliko slavi u analima suvremene industrijske so­ ciologije. Radnik može ostati stvor bez znanja ili sposob­ nosti, obična »ruka« kojom kapital obavlja rad, ali sve dok zadovoljava potrebe kapitala radnik se ne smije smatrati ili nazivati nekvalificiranim. Upravo se na toj koncepciji osni­ va otrcana, površna sociologija u okviru koje sociolozi pro­ nalaze »uzdizanje« u novim imenima što ih statističari daju kategorijama. »Obučiti radnika«, pisao je Frank Gilbreth, »naprosto znači osposobiti ga da izvršava naredbe u okviru njegova dnevnog programa. Kad on to može učiniti, njegovo je obučavanje završeno, bez obzira na njegovu dob.« Nije li to savršen opis golemog broja poslova u suvremenoj industriji, trgovini i uredima?

L ite ra tu ra [1] H a r r y Jerom e, Mechanization in Industry, N e w Y o rk , 1934, str. 402. [2] O m a r P a n co ast Jr., Occupational Mobility, N e w Y o rk , 1941, str. 14. [3] Z a 1900. go d in u vid jeti: D a v id L. K a p la n — M . C laire Casey,

Occupational Trends in the United States: 1900 to 1950, ra d n i d ok u m en t br. 5 B ir o a za pop isivan je, W ash in gton , 1958, ta b lica 2; za 1970. godin u: Census of Population: 1970, Final Report PC (2)—7A, B ir o za p o p isiv a n je *SAD, W ashington, D. C., 1973, ta b lic a 1. [4] S. R. Pa rk e r, Industry and Education, u: S. R. P a rk e r R. K . B r o w n — J. C h ild — M . A. Sm ith, The Sociology of Industry (d o p u n je n o iz d a n je ), Lon don , 1972, str. 36. [5] T h e o d o re C a p lo w , The Sociology of Work, M inneapolis, 1954, 2 p o g la v lje , o so b ito str. 31— 36; Joseph A. K ah l, The American Class Structure, N e w Y o rk , 1957, str. 64— 65; J. E . M orton , On the Evolution of Manpower Statistics, K alam azo o , Mich., 1969, str. 46. [6] M in istarstvo ra d a S je d in je n ih D ržava, B ir o za statistiku ra d a , Occupational Outlook Handbook, bilten b r. 1550, W a ­ shington, 1968— 1969, str. 316.

370

—

[7] Joan W o o d w a rd , Industrial Organization: tice, London, 1965, str. 28— 29. [8] C harles R. W alk er, Changing Character

Theory and Prac­

of Human Work Under the Impact of Technological Change, u d je lu N a c io ­

nalne kom isije za tehnologiju, autom atizaciju i ekonom ski n apredak The Employment Impact of Technological Change, dodatak I I sv. Technology and the American Economy, W ashington, D. C., 1966, str. 299. [9] C harles S ilberm an, The Myths of Automation, N e w Y o rk , 1966, str. 52. [10] C aplow , The Sociology of Work, str. 42— 43. [11] Jerom e Davis, Testing the Social Attitudes of Children in the Government Schools in Russia, »A m erican Journal o f S ociology«, sviban j 1927; navedeno u istom djelu, str. 40. [12] Manpower Report of the President, W ashington, 1972, str. 207. [13] Collective Bargaining Today, P rocedu re sindikalnog fo ru m a za kolektivno utvrđ ivan je uvjeta rada, 1969, str. 334. [14] K . B . B ern h ardt, go v o r na k onferenciji O d je la za društvene odnose (m in istarstvo p ra v o su đ a ) u vezi sa z a p o šljav an jem nacionalnih m anjina, Chicago; lipanj 1967, navedeno u: R. A. N ixon, The Lahor Market Framework of Job Develop­ ment: Some Problems and Prospects, N e w Y o rk , 1967, str. 41. [15] Iv a r B erg, Education and Jobs: The Great Training Rob­ bery, B oston, 1971, str. 14— 15. [16] Ibidem , str. 87. [17] Ibidem , str. 93— 94. [18] Ibidem , str. 16— 17. [19] Ibidem , str. 17. [20] Stanley Lebergott, Men Without Work: The Economic of Unemployment, E n g le w o o d Cliffs, N .J ., 1964, str. 11. [21] W illiam V . Deuterm ann, Educational Attainment of Workers, March 1971, »M on th ly L a b o r R eview «, studeni 1971, str. 31. [22] M . C. Kennedy, The Division of Labor and the Culture of Capitalism: A Critique, A nn A rb o r, Mich., 1968, str. 172, bilješka. [23] G eorges Sorel, Les Illusions du progres, Paris, 1921, str. 282; A lbert Thierry, Reflexions sur Veducation, Paris, 1923, str. 99— 100; navedeno u: Friedm ann, Industrial Society, Glen­ coe, 111., 1955, str. 240. ( U nas o b ja v lje n o p o d naslovom Problemi čovjeka u industrijskom mašinizmu, Veselin M asleša, Sarajevo, 1964.) [24] Paul B lu m berg, Industrial Democracy: The Sociology of Participation, N e w Y o rk , 1969, str. 190. [25] W illiam R. Spriegel — C lark E . M yers (u r .), The Writings of the Gilbreths, H om ew ood, 111., 1953, str. 110.

24*

371

Kazalo imena

A Argyle M., 53 Aristotel, 43 b, 49 b, 53 A rk w righ t R., 216

B B ab b age Ch., 50, 53, 66 b, 70, 71, 71b, 72, 74, 75, 77, 78, 163 b, 167, 193 b, 262— 264, 283, 284, 294 B abich V., 193 b B ain G. S., 294 B a k e r N., 137 b B a ra n P .A ., V I I I , V I I I b, 3, 4, 50 b, 209, 210, 212, 213, 236 b, 238, 239 B a rb e r B., 141,195 B aritz L., 103,127 B asso L., I X B elidor, 78 B ell D „ 91 b, 103 B endix R., 205 Bentham J., 134 B erg I., 365, 371 B e rger P. L., 127, 205 B ern al J. D., 115,141 B ernhardt K . B., 371 Bienstock H., 362 B ierce A., 163 B inger Ch., 53 B lan k D. M., 201, 205 B launer R., 30, 39, 186, 187, 193 b, 195 B lu m berg P., 369 b, 371 Bluestone B., 327 b, 333 Booth Ch., 289, 295 Boulton M., 106 b, 244 Boyle R., 133 B ram ah J., I l l

B ra v e rm a n H., V I I , V I I I , X do X V , X V b, X V I , 3— 5 B rech E. F. L., 103 B rech t B., 7 B righ t J.R ., 1, 152 b, 154, 157, 158, 178— 185, 193 b, 194, 205 B r o w n B., 154, 257 B r o w n R. K., 370 C Cannan E., 300 C anter R., 127 C ap lo w Th., 1, 292, 295, 360, 370, 371 C arlson H . C., 280 Carnegie A., 138, 258 Casey M . C., 294, 370 C edar E., 39 C ed ar P., 39 Centers R., 29 Chandler A. D., 216, 220, 224 Child J., 370 Chinoy E., 123,127 C lark C., 301, 310 C lark W ., 218 C olbert J. B., 78 C o lb o m R., 205 C om bs R., V I I , X V I b C om m ons J. R., 71, 74 Conant J. B., 137 b, 141 C orey L., 224, 244, 290, 294, 295 C oulom b Ch., 78 C rom pton S., I l l C row ley A., 60 C rozier M., 29, 39, 109, 115

D Daines G., 231 b D avenport W . H., 102 373

Davis J., 360 b, 371 Davis L. E., 127 Delehanty G., 199, 199 b, 200, 205, 224 Deutermann W., 371 Devlin J. S., 295 Dobb M., 56 Dollond, 113 Drucker P.F., 38, 40, 75 b, 77, 102

Duncan, 276 Durkheim E., 66 b, 73 E Eason J. V., 205 Edison T., 138, 139 Edwards A.M., 114, 198b, 205, 294, 332, 354, 355, 359 Ellul J., 190 b, 195 Engels F., 20 b, 39, 46, 53, 58 b, 347 b, 348, 369 b Evan W. M., 205 F Fairbairn, 112 b Falcon, 165 Fayola H., 78,102 Flaim P. O., 205, 294, 310 Fleisher B. M., 294 Ford H., 32 b, 33, 122—125, 165, 177, 257 b Form W. H., 73 Fourier Ch., 44 b, 53 Friedmann G., 18, 39, 66 b, 73, 78, 92 b, 95 b, 103, 104, 115 b, 116, 191b, 195, 368 Fuchs V.R., 326, 326 b, 327, 333 Fuhro W.J., 294

Gilbreth F. B., 99,146, 370 Gilbreth L., 101b, 103, 169, 370 Gompers S., 115 Gooding J., 40 Goodrich B. F., 138 Gordon D. M., 247 b, 294 Gorz A., IX, X b Gough I., 341 b, 347 b, 350 Gras, 59 Gunders H., 277 Gvishani D., 39 H Hall A. R., 53 Hammond B., 106 b, 115 Hammond J. L., 115 Harrison B., 333 Harwood J., I l l b Hegel G. W. F., 135 Henle P., 328, 333 Herrenstadt I.L., 177, 178 b, 194 Herrick N. Q., 310 Herskovits M. J., 63, 63 b, 64, 73 Hess J. L., 310 Hitler A., 140 Hobsbawn E. J., 115 Hoffmann J., 127 Hofman A. V., 136 Hollerith H., 271 Holmyard E. J., 53 Hoos-Russakoff I., 1, 295 Horowitz M.A., 177, 178 b, 194 Hoxie R.F., 92 b, 103, 111b, 112 b, 115, 116 Hruščov N., 25 Hunt W. C., 354 Huxley Th., 134 J

G Galloway L., 253—255, 294 Gallup G. H., 29 Gantt H.L., 137, 141, 144, 154 Gay-Lussac J., 136 Gennard J., 205 Gerstl J. E., 205 Gibbs W., 139 Giedion S., 175,194 374

Jacquard J. M., 165 Jerome H., 351, 370 Jewett F. B., 138 Jones P., 231 b K Kahl J. A., 39, 370 Kakar S., 80, 83 b, 102,103

K alan j R., X V I K a p la n D. M., 294, 332, 370 K autsky K., 22 b Kennedy M . C., 73, 367 b, 371 K e rr C., 19, 25, 39 K ettering Ch. F., 138, 139 K irk lan d E . C., 141, 310 K la w S., 141,194 K lin gen der F. D., 244, 294 K ra ik K .J .W ., 154 K ra n zb e rg M ., 102 b K ru p p A., 135

L Landes D .S ., 57 b, 58 b, 112 b, 115, 132 b, 133, 140— 142 L an gefors B., 205 L an gm u ir I., 139 Lebergott S., 294, 366, 371 L ederer E., 200, 288, 295 L effin gw ell W .H ., 253— 258, 294 Leiserson A. M., 86 b, 103 Lenjin V . I., 16, 19 b, 25, 39, 209, 213 Leone W . C., 194 Lew is L., 125 Liebig J., 136 Lindsay R. B., 133,141, 142 Little A. D., 138 L ock w ood D., 243, 246, 247 b, 262 b, 293, 294 Loveridge R., 205 L u j X I V , 78 Lynn F., 193 b

156 b, 157, 189, 190, 192 b, 193 b, 195, 196, 211 b, 212— 214, 224, 289, 296, 299, 299 b, 309, 317, 319— 322, 328, 329, 332, 333, 338, 340, 341, 341b, 345, 347, 347 b, 348— 350, 350 b, 368 b, 369 M audslay, 111 M ay h ew H., 113, 115 M ayo E., 76, 103, 110, 115, 121,

122 M cC orm ick C., 218 M eikhleham R. S., 133 M elm an S., 220 b, 224 M ills W ., 1, 29, 290 M o o r W . E., 65, 73 M o rriso n R. J., 295 M o rse S., 168 M o rto n J. E., 370 M uir, 111 M u m fo rd E., 295 M iin sterberg H., 76,119, 127 M usgrave P. W., 134, 135, 141 M yers C. E., 371

N N a d le r G., 154,195 N aritzov, 127 N ew co m en T., 133 N e w h o u s J. P., 295 N ix o n R. A., 371 N o la n R. E., 295 N o rto n J. K., 352 N o s o w S., 73

M

O

M a g d o ff H., 13, 323 b, 324, 333 M allet S., I X M ansfield E., 205 M arcuse H., IX , 144, 154 M arey J., 78 M arglin S. A., 25 b, 39 M arshall A., 71 b, 74, 101 b, 103, 137, 173 b, 194, 367 b M a rx K., V I I — IX , 3— 5, 5 b, 13, 14, 16, 19 b, 20, 20 b, 21, 22, 22 b, 23, 23 b, 25, 27 b, 29, 29 b, 38-40, 43, 46, 47, 49 b, 50 b, 53, 58 b, 64, 65 b, 66 b, 73, 131, 134, 141— 143, 145 b, 153— 156,

Oakley K .P ., 45, 53 O ’C aroll L .T ., 194

P Pancoast O., 352, 370 P ark er S. R., 370 P arson J., 165 Payne B., 126, 154 Perkin W . H., 136 Perrucci R., 205 Peters N . I., 205, 294, 310 Petty W ., 70

375

Pollard S., 55 b, 56, 58, 60, 216, 224, 293 Preston A., 218 Proctor, 113 Prony M., 262 Proudhon P. J., 21

Sweezy P.M., V III, V IIIb , IX, 6, 13, 50 b, 209, 210, 212, 213, 236, 238, 239, 323 b, 324, 333 Swett D. D., 126 Swift G., 217 T

R Ramesy J. D., 154 Reid J. H. S., 115 Reuleaux F., 155,156 Ricardo D., 344 Roberts B. C., 205 Roberts P., 227 Roebuck S., 220 Roseberry Th., 193 Rosenberg N., 74 Rotschild E., 154 Rowthorn B., V II Ruskin J., 70 b, 74 S

Taussig F. W., 74 Taylor F.W., 16, 75—80, 80 b, 81b, 83 b, 84—86, 86 b, 87, 88, 91, 91b, 92, 92 b, 93—95, 95 b, 96—103, 103 b, 104, 107—110, 114, 115, 119, 121, 127, 137, 146, 164, 165, 169, 194, 253 do 255, 261, 264, 287 Thierry A., 368 Thilliez, 171 Thompson E.P., 114—116, 338, 339 Torricelli E., 133 Touraine A., X, X b, Tovaglieri A., X VI b Towne H. R., 167 b, 194 Tsuru S., 142

Sasuly R., 141 Schon D. L., 224 U Schmidt A., 29 b, 53, 101, 102 Scott W. D., 120,121 Ure A., 66 b, 75 Shepard J. M., 294 Urwick L., 103 Sheppard H. L., 39, 310, 333 Usher A. P., 155, 156 b, 193 b Silberman Ch., 358 b, 371 Silk L., 141 Simpson, 113 V Sloan A. P., 142, 220, 224 Smith A., 38, 39, 66 b, 68, 70, 73, Valery P., 44 b, 53 87 b, 111b, 263, 300, 309, 344, Vance S., 294 367 b, 370 Vauban S., 78 Veblen Th., 137, 224, 238 b; 239 Smith D. N., 194 Smuts R. W., 1, 234 Vietorisz Th., 333, Snyder J. I., 185 b, 194 Sorel G., 368, 371 Soul G., 77 b, 102 W Speier H., 289, 295 Walker Ch.R., 118 b, 371 Spriegel W. R., 371 Wallis G., 68 b, 74 Spring W., 333 Walters R. H., 36 Stanback Th. M., 295 Warner W. L., 29 Steinmetz C. P., 138 Washburn S. L., 46, 53 Stephenson G., I l l Stigler G .J ., 201, 234, 297, 309 Watt J., 107 b, 111, 133, 215 Week B., 194, 239 Struik D. J., 73 Whelpton P.K., 198 b, 205, 309 Sward K., 123,127 376

White L. A., 53 Whithworth, 111 Whittle P., I l l b Whyte W. F., 103, 154 Willis R., 155 Woodward J., 157, 187, 188, 193 b, 195, 357, 371 Woolworth F. W., 307 b Wundt W., 119

Y Yavitz B., 295 Yeo E., 115 Z Zwerman W. L., 23 b, 39, 193 b

377