R. Scott Bakker - Tama koja prethodi - 2. Ratnik prorok.pdf

R. Scott Bakker Ratnik-Prorok-Princ Nićega, knjiga druga Naslov izvornika: The Warrior-Prophet: The Prince of Nothing, Book Two Prevela s engleskog Anja Majnarić Ilustracija Igor Kordej Urednik Neven Antičević

R. Scott Bakker Ratnik-Prorok Princ Ničega, Knjiga druga

Bryanu Mome bratu i po srcu i viziji

1

Budući da sam imao više od petnaest godina da napišem Tamu koja prethodi, nisam imao pojma u što se upuštam kada sam se obvezao dovršiti Ratnika-Proroka u roku jedne godine. Mislio sam da je jedna godina mnogo vremena, ali sada, nakon što sam promatrao kako godišnja doba lepršaju pokraj moga prozora brže od reklama, više ne gajim tu zabludu. Kao posljedica moga preračunavanja, neminovno sam zakomplicirao živote svima oko sebe, i na poslovnome i na privatnome planu. Nikada prije nisam bio toliki dužnik tolikom broju ljudi. Htio bih zahvaliti: Prije svega svojoj zaručnici Sharron O'Brien, na njezinoj ljubavi, potpori i genijalnim kritikama. Svojemu bratu Bryanu Bakkeru jer mi je dao i više ideja nego što bih se udostojio priznati! Svojemu agentu Chrisu Lottsu i predivnoj ekipi tvrtke Ralph M. Vicinanza Ltd. Svojoj obitelji i svim prijateljima jer su mi oprostili česta odsustva - i jer su prepoznali moj glas onih nekoliko puta kada sam ih nazvao. Svojim studentima na koledžu Fanshawe jer su mi progledali kroz prste kad su me stisnuli rokovi. Michaelu Schellenbergu za njegove instinkte, Barbari Berson za njezino upravo biblijsko strpljenje te Meg Masters za njezinu uredničku genijalnost. Htio bih zahvaliti i Tracy Bordian, Martinu Gouldu, Karen Alliston, Lesley Horlick i cijeloj obitelji Penguina iz Kanade. Wilu Horsleyju i Jacku Brownu na njihovoj nevjerojatnoj i talentiranoj podršci. Ur-Lordu, Mithfanionu i Loosecannonu, što su poput virusa proširili glas! I, dakako, Stevenu Eriksonu jer je za mene širom otvorio vrata svečane dvorane. Oni koji bi željeli istraživati Earwu i izvan granica ove knjige, neka posjete www.princeofnothing.com ili Wilovu i Jackovu oglasnu ploču na stranici www.three-seas.com

Ovdje vidimo filozofiju dovedenu u, zapravo, neizvjesnu poziciju koju je potrebno u čvrstiti, iako je ništa ne podupire ni na nebu ni na zemlji. Ovdje filozofija mora pokazati vlastitu čistoću kao apsolutni nositelj svojih zakona, a ne kao glasnik zakona koji usa đuju smisao ili što joj već skrbnička priroda prišapne. Immanuel Kant, Osnivanje metafizike ćudoređa

2

Ono što je prethodilo

4

Dio prvi: Prvi marš Poglavlje 1.: Anserca Poglavlje 2.: Anserca Poglavlje 3.: Asgilioch Poglavlje 4.: Asgilioch Poglavlje 5.: Mengedska poljana Poglavlje 6.: Mengedska poljana Poglavlje 7.: Mengedda Poglavlje 8.: Mengedda

9 16 23 35 45 52 59 66

Dio drugi: drugi marš Poglavlje 9.: Hinnereth Poglavlje 10: Atsuška orda Poglavlje 11: Shigek Poglavlje 12: Lothiah Poglavlje 13: Shigek Poglavlje 14: Anmurat Poglavlje 15: Anmurat Poglavlje 16: Shigek Poglavlje 17: Shigek

74 80 89 97 105 113 120 130 138

Dio treći: Treći marš Poglavlje 18: Khemmema Poglavlje 19.: Enathpaneah Poglavlje 20.: Caraskand Poglavlje 21.: Caraskand Poglavlje 22.: Caraskand Poglavlje 23.: Caraskand Poglavlje 24.: Caraskand Poglavlje 25.: Caraskand

148 155 162 171 183 197 208 220

Glosar likova:

224

3

Ono što je prethodilo... Prva Apokalipsa uništila je velike norsirske narode Sjevera. Samo su ketyaski narodi Juga Tromorja preživjeli napad Ne-Boga, MogPharaua i njegova Savjeta generala i maga. Prolazile su godine i Ljudi Tromorja zaboravili su, kao što ljudi neminovno zaboravljaju, strahote koje su njihovi oci pretrpjeli. Carstva su se uzdizala i padala: Kyraneas, Shir, Cenei. Kasniji Prorok, Inri Sejenus, nanovo je protumačio Kljovu, najsvetiji od svih artefakata, a kroz nekoliko je stoljeća inritska vjera, koju organizira i kojom upravlja Tisuća Hramova i njihov duhovni voda Srijah, ovladala čitavim Tromor-jem. Velike čarobnjačke Škole, kao što su Grimizni Tornjevi, Carski Saik i Mysunsai, pojavile su se kao odgovor na inritske progone Rijetkih, onih koji imaju sposobnost vidjeti i prakticirati magiju. Uz pomoć Choraea, drevnih artefakata koji daju imunitet na čarolije osobama koje ih nose, Inriti su ratovali protiv Škola u neuspješnome pokušaju kako bi očistili Tromorje. Tada je Fane, Prorok Jedinoga Boga, ujedinio Kianjane, pustinjske narode Sjeverozapadnoga Tromorja i proglasio rat protiv Kljove i Tisuće Hramova. Stoljećima kasnije i poslije nekoliko džihada, Fanimljani i njihovi slijepi čarobnjaci-svećenici, Cishaurim, pokorili su gotovo cijelo Tromorje, uključujući i sveti grad Shimeh, rodno mjesto Inrija Sejenusa. Samo su malaksali ostaci Nansurskoga Carstva nastavili pružati otpor. Sada Jugom vladaju rat i razdor. Dvije velike religije - Inritizam i Fanimstvo - neprestano se prepucavaju, iako se trgovina i hodočašćenja toleriraju kada im to komercijalno odgovara. Velike obitelji i narodi natječu se za vojnu i trgovačku premoć. Veće i manje Škole Tromorja svađaju se i spletkare, naročito protiv sve moćnijega Cishaurima, čiju čaroliju, Psukhe, Učenjaci ne mogu razlikovati od Božjega svijeta. Dotle se Tisuća Hramova prepustila svjetovnim ambicijama pod vodstvom korumpiranih i neučinkovitih Šrijahova. Prva Apokalipsa ostala je tek legenda. Savjet koji je preživio smrt Mog-Pharaua sveo se na mit, bablje priče za malu djecu. Poslije dvije tisuće godina samo se Učenjaci Mandata, koji Apokalipsu proživljavaju svake noći očima svojega pradavnoga utemeljitelja, Seswathe, sjećaju užasa i proročanstva o povratku Ne-Boga. Iako ih moćni i učeni ljudi smatraju budalama, njihovo posjedovanje Spoznaje, magije Drevnoga Sjevera, ulijeva poštovanje i smrtnu zavist. Vođeni noćnim morama, oni lutaju labirintima moći u potrazi za tragovima svog drevnog i neumoljivog neprijatelja - Savjeta. I, kao i uvijek, ne pronalaze ništa. Knjiga prva: Tama koja prethodi Sveti rat je naziv za veliku vojsku koju je sazvao Maithanet, vođa Tisuće Hramova, kako bi oslobodili Shimeh iz ruku poganih Fanimljana iz Kiana. Glas o Maithanetovu pozivu proširio se diljem Tromorja i pravovjerni iz svih velikih inritskih zemalja Galeotha, Thunyerusa, Ce Tydonna, Conriye, Visokog Ainona i zemalja koje im plaćaju danak - putuju u grad Momemn, prijestolnicu Nansurskoga Carstva, kako bi postali Ljudi od Kljove. Gotovo od samoga početka vojska u okupljanju ovijena je velom politike i kontroverzi. Kao prvo, Maithanet je nekako uvjerio Grimizne Tornjeve, najmoćniju od čarobnjačkih Škola, da se pridruži Svetome ratu. Unatoč skandalu koji je time izazvao - naime, čarobnjaštvo je za Inrite prokletstvo - Ljudi od Kljove uviđaju da su im Grimizni Tornjevi potrebni kako bi parirali poganskim Cishaurimima, čarobnjacima--svećenicima Fanima. Sveti rat bi bez neke od većih Škola bio osuđen na propast. Pitanje je zašto bi Grimizni Učenjaci pristali na tako pogibeljan dogovor. Većini je nepoznato da je Eleazaras, Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva, započeo dugotrajni i tajni rat protiv Cishaurima, koji su bez nekoga očitoga razloga smaknuli njegova prethodnika Sasheoku deset godina ranije. Kao drugo, Ikurei Xerius III., Car Nansura, kuje zamršenu spletku kako bi prisvojio Sveti rat za svoje vlastite ciljeve. Velik dio područja koja sada spadaju u poganski Kian nekoć su pripadala Nansurcima, a vraćanje izgubljenih carskih provincija Xeriusova je žarka želja. Budući da se Sveti rat okuplja u Nansurskome Carstvu, krenuti u napad mogu jedino ako ih Car opskrbi zalihama, što on odbija učiniti sve dok svaki vođa Svetoga rata ne potpiše njegovu Povelju, pismenu zakletvu kojomće sve osvojene zemlje prepustiti njemu. Naravno, prvi pristigli kastinski plemići odbacili su Povelju i našli se u pat-poziciji. Dok Sveti rat narasta na stotine tisuća, nominalni vođe vojske postaju nemirni. Budući da ratuju u Božje ime, smatraju se nepobjedivima, pa stoga ne vide razloga zašto bi dijelili slavu s onima koji tek trebaju pristići. Conriyanski plemić imenom Nersei Calmemunis sklapa nagodbu s Carem i uvjerava svoje drugove da i oni potpišu Carsku povelju. Jednom kada su dobili zalihe, većina okupljenih kreće u napad, iako njihovi gospodari i većina Svetoga rata tek trebaju stići. Budući da se vojska sastoji uglavnom od svjetine bez gospodara, dobiva naziv Divlji sveti rat. Unatoč Maithanetovim pokušajima da zaustavi provizornu vojsku, ona nastavlja svoj marš prema jugu i ulazi u poganske zemlje, gdje je upravo kao što je Car i planirao - potpuno uništavaju Fanimljani. Xerius je svjestan kako je gubitak Divljega svetoga rata u vojnome smislu beznačajan, jer bi od svjetine koja ga je većim dijelom sačinjavala, u bitki bilo više štete nego koristi. U političkome je smislu, s druge strane, uništenje Divljega svetoga rata neprocjenjivo, jer je Maithanetu i Ljudima od Kljove pokazalo pravu ćud njihova protivnika. S Fanimljanima nema šale, Nansurci to dobro znaju, čak i ako je Bog na njihovoj strani. Samo izvanredan general, Xerius tvrdi, može osigurati pobjedu Svetoga rata netko poput njegova nećaka, Ikurei Conphasa, koji je nakon nedavne pobjede nad strašnim Scylvendijima u Bitki na Kiyuthu prozvan najvećim taktičarem svoga doba. Vođe Svetoga rata trebaju samo potpisati Carsku povelju i Conphasova izvanredna vještina i pronicavost bit će im na raspolaganju. Maithanet se, čini se, nalazi u dilemi. Kao Šrijah, on može prisiliti Cara da opskrbi Sveti rat, ali ga ne može prisiliti da pošalje Ikurei Conphasa, svoga jedinoga živućega nasljednika. Usred te zavrzlame stižu prvi pravi inritski moćnici u Svetome ratu: Princ Nersei

4

Proyas od Conriye, Princ Coithus Saubon od Galeotha, Grof Hoga Gothyelk od Ce Tydonna i Chepheramunni, Kralj-Regent Visokoga Ainona. Sveti rat gomila nove snage, iako, zapravo, ostaje talac, zbog nestašice hrane vezan za zidine Momemna i Careve žitnice. Svi do jednoga, kastinski plemići odbijaju Xeriusovu Povelju i zahtijevaju od njega da ih opskrbi zalihama. Ljudi od Kljove počinju pljačkati po okolnim selima. Car za odmazdu poziva dijelove carske vojske. Dolazi do otvorenih bitaka. U pokušaju da spriječi katastrofu Maithanet saziva Savjet Velikih i Manjih Imena i svi se vođe Svetoga rata okupljaju u Carevoj palači, Andiaminskim visovima, kako bi iznijeli svoje argumente. Ondje Nersei Proyas šokira sve prisutne ponudivši Scylvendija prepunoga ožiljaka, veterana prošlih ratova protiv Fanimljana, kao zamjenu za slavnoga Ikurei Conphasa. Scylvendi, Cnaiiir urs Skiotha, grubim se riječima obraća Caru i njegovu nećaku i impresionira vođe Svetoga rata. Šrijahov glasnik, međutim, ostaje neodlučan: Scylvendiji su, na kraju krajeva, jednaki odmetnici kao i Fanimljani. Tek mudre riječi Princa Anasurimbora Kellhusa od Atrithaua rješavaju spor. Glasnik čita proglas kojim se naređuje Caru da pod prijetnjom Srijalskoga prijekora opskrbi Ljude od Kljove. Sveti rat ipak kreće u marš. Drusas Achamian čarobnjak je kojega je Škola Mandata poslala da istraži Maithaneta i njegov Sveti rat. Iako više ne vjeruje u školinu pradavnu misiju, on putuje u Šumnu, gdje se nalazi sjedište Tisuće Hramova, u nadi da će saznati nešto više o tajanstvenome Šrijahu za kojega se Mandat boji da bi mogao biti agent Savjeta. U tijeku svoje istrage nastavlja staru ljubavnu vezu s bludnicom po imenu Esmenet te unatoč svojim dvojbama vrbuje bivšega učenika, Srijalskoga svećenika imenom Inrau, kako bi ga izvještavao o Maithanetovim aktivnostima. Za to vrijeme, njegove noćne more o Apokalipsi postaju sve intenzivnije, posebice one povezane s takozvanim "Celmomasovim proročanstvom", koje naviješta povratak potomka Anasurimbora Celmomasa uoči Druge Apokalipse. Tada Inrau umire u tajanstvenim okolnostima. Preplavljen krivnjom i slomljenog srca jer Esmenet, odbija prestati primati mušterije, Achamian bježi iz Šumne i putuje za Momemn gdje se Sveti rat okuplja pred Carevim pohlepnim i zabrinutim očima. Moćni Mandatov suparnik, Škola po imenu Grimizni Tornjevi, pridružila se Svetom ratu da se pozabavi dugotrajnim suparništvom s čarobnjacima-svećenicima Cishaurima koji borave u Shimehu. Nautzera, Achamianov nadređeni u Mandatu, naredio mu je da motri na njih i Sveti rat. Kada stigne u taborište, Achamian se pridružuje taboru Xinemusa, svog starog prijatelja iz Conriye. Nastavljajući istragu o Inrauovoj smrti, Achamian uvjerava Xinemusa da ga odvede da vidi drugog svog učenika, Princa Nersei Proyasa od Conriye, koji je postao bliski prijatelj zagonetnog Šrijaha. Kada Proyas ismije njegove sumnje i odrekne ga se jer je bogohulnik, Achamian ga moli da piše Maithanetu o okolnostima Inrauove smrti. Ogorčen, Achamian napušta paviljon svog negdašnjega učenika siguran da njegova sitna zamolba neće biti ispunjena. Tada dolazi muškarac podrijetlom s dalekoga sjevera - čovjek koji tvrdi da se zove Anasurimbor Kellhus. Izmučen stalnim snovima o Apokalipsi, Achamian se počinje bojati najgorega: Druge Apokalipse. Je li Kellhusov dolazak tek puka slučajnost ili je on Glasnik predskazan Celmomasovim proročanstvom? Achamian propituje toga čovjeka, da bi ga ovaj potpuno razoružao svojom duhovitošću, iskrenošću i pameću. Razgovaraju o povijesti i filozofiji do dugo u noć i prije odlaska na počinak Kellhus moli Achamiana da mu bude učitelj. Neobjašnjivo zadivljen i pod dubokim dojmom stranca, Achamian pristaje. No nalazi se u nedoumici. Ponovni dolazak Anasurimbora nešto je što Škola Mandata jednostavno mora znati: rijetko bi koje otkriće bilo znakovitije od toga. No on strahuje od toga što će njegova braća Učenjaci učiniti: čitav život stravičnih snova učinio ih je okrutnima i nemilosrdnima i on to zna. A još ih k tome krivi za Inrauovu smrt. Prije nego uspije razriješiti tu dvojbu, Carev nećak Ikurei Conphas službeno poziva Achamiana u Carsku palaču u Momemnu, gdje Car želi da procijeni ima li njegov visoko pozicionirani savjetnik - starac imenom Skeaos - na sebi znamen magije. Sami Car Ikurei Xerius III. vodi Achamiana Skeaosu i zahtijeva da mu kaže nosi li starac bogohulni trag magije. Achamian ne vidi ništa što ne bi valjalo. Skeaos, međutim, vidi nešto u Achamianu. Počinje se grčiti u lancima i govoriti jezikom iz Achamianovih drevnih snova. Starac se nevjerojatno oslobodi i pritom pobije nekoliko ljudi prije nego li ga spale Carevi čarobnjaci. Zaprepašten, Achamian se suočava sa Skeaosom koji zavija te gleda kako mu se lice guli i otvara u opržene udove... Shvaća da je spodoba pred njim špijun Savjeta, i to takav koji je u stanju oponašati i zamijeniti druge, a bez izdajničkoga znamena čarobnjaštva. Špijun lažnoga lica. Achamian bježi iz palače ne upozorivši Cara i njegov dvor, svjestan kako će njegovo uvjerenje smatrati glupošću. Što se njih tiče, Skeaos može biti jedino djelo poganskoga Cishaurima, čija djela isto tako ne ostavljaju znamen. Potpuno nesvjestan svoje okoline, Achamian doluta natrag u Xinemusov tabor, toliko udubljen u vlastite užase da ne vidi i ne čuje Esmenet koja mu se napokon došla pridružiti. Zagonetke vezane uz Maithaneta. Dolazak Anasurimbora Kellhusa. Otkriće prvog špijuna Savjeta nakon više stoljeća... Kako bi mogao i dalje sumnjati? Druga Apokalipsa tek što nije počela. Sam u svojemu šatoru, on plače, svladan usamljenošću, stravom i grižnjom savjesti. Esmenet je prostitutka iz Šumne koja oplakuje i svoj život i svoju kćer. Kada Achamian stigne u misiju kako bi saznao više o Maithanetu, ona ga spremno prima k sebi. Istovremeno nastavlja primati i uslužavati mušterije potpuno svjesna koliko to boli uzrokuje Achamianu. No, zapravo, nema izbora: jasno joj je da će Achamiana prije ili kasnije poslati negdje drugdje. Unatoč tome sve se više zaljubljuje u nesretnoga čarobnjaka, djelomično zato jer je poštuje, a dijelom zbog svjetovne prirode njegova posla. Iako ju je njezin spol osudio da sjedi polugola na prozoru, svijet s druge strane uvijek je bio njezina strast. Intrige Velikih frakcija, spletkarenje Savjeta: to je ono od čega joj duša zatitra! A potom dolazi do katastrofe: Achamianov doušnik Inrau je ubijen, a shrvani čarobnjak prisiljen je otputovati u Momemn. Esmenet ga preklinje da je povede sa sobom, no on odbija, i ona se ponovno nađe nasukana u svome starome životu. Nedugo potom u njezinu sobu dolazi stranac koji zahtijeva da mu kaže sve o Achamianu. Iskrenuvši njezinu požudu protiv nje, muškarac je obeščašćuje, a Esmenet odgovara na sva njegova pitanja. S dolaskom jutra on odlazi iznenada kao što se i pojavio, ostavivši samo lokve crnoga sjemena kao trag svoga prolaska. Prestravljena, Esmenet bježi iz Šumne, odlučna da pronađe Achamiana i ispriča mu što se dogodilo. Instinktivno zna da je stranac nekako povezan sa Savjetom. Na putu prema Momemnu zaustavlja se u nekom selu, u nadi daće pronaći nekoga tko bi joj mogao popraviti potrganu sandalu. Kada seljaci na njezinoj ruci prepoznaju tetovažu kojom se označavaju kurve, počinju je kamenovati kazna koju Kljova zahtijeva za kurve. Samo je iznenadan dolazak Šrijalskog viteza Sarcellusa spašava, i ona uživa u poniženju onih

5

koji su je mučili. Sarcellus je uzme sa sobom na put prema Momemnu, a Esmenet postaje sve više i više očarana njegovim bogatstvom i aristokratskim vladanjem.Čini se da u njemu nema ni trunke tuge i neodlučnosti koje muče Achamiana. Jednom kada stignu do Svetoga rata, Esmenet ostaje sa Sarcellusom iako zna da je Achamian samo koji kilometar udaljen od nje. Kao što je Srijalski vitez uporno podsjeća, Učenjacima poput Achamiana zabranjeno je imati žene. Kad bi otrčala k njemu, rekao je, bilo bi samo pitanje vremena kada će je ponovno ostaviti. Tjedni prolaze i ona počinje sve manje cijeniti Sarcellusa i sve više žudjeti za Achamianom. Konačno, noć prije nego Sveti rat treba krenuti u napad, ona kreće u potragu za čarobnjakom, odlučna ispričati mu sve što se zbilo. Nakon mukotrpne potrage ona napokon pronalazi Xinemusov tabor, da bi onda bila previše posramljena pokazati im se. Umjesto toga se skriva u tami ičeka da se pojavi Achamian, te se divi neobičnom skupu muškaraca i žena oko vatre. Kada stigne zora, a od Achamiana još nema ni traga ni glasa, Esmenet luta napuštenim taborom, da bi ga tada spazila kako tetura prema njoj. Ispruži ruke prema njemu, plačući od sreće i tuge... A on samo prođe pored nje kao da je neki stranac. Slomljena srca, ona bježi, odlučna da se sama snađe u Svetome ratu. Cnaiiir urs Skiotha Poglavica je Utemota, plemena Scylvendija, kojih se diljem Tromorja plaše zbog njihova ratničkog umijeća i okrutnosti. Zbog okolnosti vezanih uz smrt njegova oca trideset godina ranije, Cnaiiira njegov vlastiti narod prezire, iako se zbog njegove divlje snage i oštroumnosti u ratu nitko ne usuđuje suočiti s njim. Stiže glas da je Carev nećak Ikurei Conphas započeo invaziju na Svetu Stepu, i Cnaiiir s Utemotima jaše da se pridruži scylvendskoj hordi na dalekoj granici Carstva. Poznavajući Conphasovu reputaciju, Cnaiur predosjeća neku stupicu, no Xunnurit, poglavica odabran za Kralja Plemena za nadolazeću bitku, ne obazire se na njegova upozorenja. Cnaiur može samo gledati kako se odvija katastrofa. Pobjegavši pred uništenjem horde, Cnaiur se vraća na utemotske pašnjake tjeskobniji nego ikada. Bježi od šapata i pogleda svojih suplemenika i jaše na grobove svojih predaka, gdje pronalazi teško ranjenog muškarca kako sjedi na grobnome humku njegova pokojnoga oca, okružen nizom mrtvih Srankova. Cnaiur oprezno pristupa i prestravljen shvaća da prepoznaje tog čovjeka - ili da ga gotovo prepoznaje. On nalikuje Anasurimboru Moenghusu gotovo po svemu, osim što je premlad... Moenghus je bio zarobljen pred trideset godina, dok je Cnaiur još bio mladić, i predan kao rob Cnaiurovome ocu. Tvrdio je da je jedan od Dunyanjana, naroda obdarenog izvanrednom mudrošću, i Cnaiur je proveo mnoge sate u njegovu društvu, raspravljajući o stvarima koje su zabranjene za scylvendske ratnike. Ono što je uslijedilo - zavođenje, Skiothino umorstvo, a zatim Moenghusov bijeg - sve otada mučilo je Cnaiiira. Iako je nekoć volio toga čovjeka, sada ga mrzi poremećenim intenzitetom. Kada bi samo mogao ubiti Moenghusa, vjerovao je da bi mu srce zacijelilo. Sada je, potpuno nevjerojatno, k njemu stigao taj dvojnik, putujući istom rutom kao i prvobitni. Shvativši da bi mu stranac mogao omogućiti osvetu, Cnaiiir ga zatoči. Čovjek koji se predstavlja kao Anasurimbor Kellhus tvrdi da je Moenghusov sin. Dunyanjani su ga, kaže, poslali da smakne svoga oca u dalekome gradu Shimehu. No koliko god Cnaiiir želio povjerovati u njegovu priču, oprezan je i zabrinut. Poslije godina opsesivnoga razmišljanja o Moenghusu, shvatio je da su Dunyanjani obdareni nadnaravnim vještinama i inteligencijom. Jedini smisao im je dominacija; sada to zna, no dok drugi upotrebljavaju silu i strah, Dunyanjani koriste obmanu i ljubav. Cnaiiiru je jasno da je priča koju mu je Kellhus ispričao upravo priča kakvu bi ponudio Dunyanjanin koji želi pobjeći i sigurno prijeći scylvendske zemlje. Unatoč tome, sklapa dogovor s njime i pristaje mu se pridružiti u potrazi. Dvojac se uputio preko Stepe, zarobljen u mutnom ratu mača i riječi. S vremena na vrijeme se Cnaiiir nalazi uvučen u Kellhusove podmukle mreže, kako bi se svaki put pribrao u posljednji čas. Samo ga mržnja prema Moenghusu i poznavanje Dunyanjana spašavaju. U blizini granice s Carstvom nailaze na skupinu neprijateljskih scylvendskih pljačkaša. Kellhusova nezemaljska vještina u bitki istovremeno zadivljuje i prestravljuje Cnaiiira. Poslije bitke pronalaze zatočenu konkubinu, ženu imenom Serwe, koja se skrila među pljačkaškim plijenom. Zapanjen njezinom ljepotom, Cnaiiir je uzima kao svoju nagradu te preko nje saznaje za Maithanetov Sveti rat za Shimeh, grad u kojemu navodno živi Moenghus... Je li moguće da je to slučajnost? Bila to slučajnost ili ne, Sveti rat prisiljava Cnaiiira da ponovno razmotri svoj prvobitni plan da putuje oko Carstva, gdje bi mu njegovo scylvendsko naslijeđe jamčilo gotovo sigurnu smrt. Budući da se fanimski vladari Shimeha pripremaju za rat, jedini mogući način da dođu do svetoga grada jest da postanu Ljudi od Kljove. Nemaju drugoga izbora, shvatio je, nego pridružiti se Svetome ratu koji se prema Serwinim riječima okuplja oko grada Momemna u srcu Carstva - jedinoga mjesta na koje ne može ići. Sada kada su sigurno prešli Stepu, Cnaiiir je uvjeren da će ga Kellhus ubiti: Dunyanjani ne trpe teret. Dok se spuštaju s planine u Carstvo, Cnaiiir se suočava s Kellhusom, koji tvrdi da ga još uvijek treba. Dok Serwe užasnuto promatra, dvojica muškaraca bore se u planinskim visinama, i iako ga Cnaiiir uspijeva iznenaditi, Kellhus s lakoćom nadjačava barbarina i drži ga da visi iznad ponora. Kako bi dokazao svoju namjeru da ispoštuje dogovor, on ostavlja Cnaiiira na životu. Poslije toliko godina među svjetovnim ljudima, Kellhus tvrdi, Moenghus će biti previše moćan da bi mu se suprotstavio sam. Bit će im potrebna vojska, rekao je, a za razliku od Cnaiura on ne zna ništa o ratu. Unatoč zlim slutnjama, Cnaiiir mu povjeruje. Kako dani prolaze, Cnaiiir promatra kako Serwe postaje sve više i više zaluđena Kellhusom. Iako ga to uznemirava, on to odbija priznati, podsjećajući se stalno da ratnicima nije stalo do žena, a naročito ne do onih koje su uzeli kao ratni plijen. Kakve ima veze što pripada Kellhusu tijekom dana? Preko noći je Cnaiiirova. Nakon očajničkoga putovanja i potjere kroz srce Carstva, oni napokon pronalaze put do Momemna i Svetoga rata, gdje ih odvode pred jednoga od vođa Svetoga rata, conriyanskoga Princa Nersei Proyasa. Prema dogovorenome planu, Cnaiiir se predstavlja kao posljednji Utemot koji putuje s Anasurimborom Kellhusom, Princem sjevernoga grada Atrithaua koji je sanjao o Svetome ratu izdaleka. Proyasa, međutim, mnogo više zanima Cnaiiirovo poznavanje Fanimljana i njihova načina ratovanja. Očito impresioniran onime što bi mu imao za reći, conriyanski Princ uzima Cnaiura i njegove suputnike pod svoju zaštitu. Nedugo nakon toga Proyas vodi Cnaiura i Kellhusa na sastanak vođa Svetoga rata s Carem, na kojem će se odlučivati o sudbini Svetoga rata. Ikurei Xerius III. odbio je opskrbiti Ljude od Kljove zalihama dok ne prisegnu daće sve zemlje koje preotmu od Fanimljana vratiti Carstvu. Šrijah Maithanet može prisiliti Cara da ih opskrbi, ali strahuje da Svetome ratu nedostaje vodstvo kako bi nadvladali Fanimljane. Car nudi svoga genijalnoga nećaka Ikurei Conphasa, punoga samopouzdanja poslije spektakularne pobjede nad Scylvendijima, ali samo ako se vođe Svetoga rata još jednom obvežu da će predati zemlje koje budu osvojili. U odvažnome

6

izlaganju Proyas nudi Cnaiura kao zamjenu za Conphasa. Slijedi zlobni rat riječi i Cnaiiir uspijeva nadmudriti drskoga Carskoga nećaka. Šrijahov predstavnik zapovijeda Caru da opskrbi Ljude od Kljove. Svetiće rat krenuti u marš. U samo nekoliko dana, Cnaiiir je od običnoga bjegunca došao do mjesta vođe najveće vojske ikada okupljene u Tromorju. Što jednom Scylvendiju znači pregovarati sa stranim prinčevima, s narodima koje se zakleo uništiti? Čega se sve mora odreći kako bi proveo osvetu u djelo? Te noći promatra Serwe kako se dušom i tijelom podaje Kellhusu i pita se kakvu je to strahotu doveo Svetom ratu. Što liće Anasurimbor Kellhus - Dunyanjanin - učiniti od tih Ljudi od Kljove? Nije važno, govori sam sebi, Sveti rat kreće prema dalekome Shimehu - prema Moenghusu i obećanju krvi. Anasurimbor Kellhus redovnik je kojega je njegov red Dunyanjana poslao u potragu za njegovim ocem, Anasurimborom Moenghusom. Otkad su otkrili tajnu utvrdu kuniiirskih Visokih Kraljeva tijekom Apokalipse prije nekih dvije tisuće godina, Dunyanjani su se skrivali, izučavali se u refleksima i intelektu te neprestano vježbali u kretnjama udova, misli i lica - sve u korist razuma, svetoga Logosa. U pokušaju da pretvore sebe u savršeni izraz Logosa, Dunyanjani sučitavu svoju egzistenciju podredili nadvladavanju iracionalnosti koje određuju ljudske misli: povijesti, običaja i strasti. Na taj će način, oni vjeruju, s vremenom doseći ono što nazivaju Apsolutom te tako postati duše koje same sebe pokreću. No njihovoj je veličanstvenoj izolaciji došao kraj. Poslije trideset godina izgnanstva, jedan od njih, Anasurimbor Moenghus, ponovno se pojavio u njihovim snovima i zatražio da mu pošalju njegova sina. Znajući da mu otac živi u dalekome Shimehu, Kellhus kreće na mukotrpno putovanje kroz zemlje koje su ljudi odavno napustili. Prezimljava s lovcem na krzna Lewethom i otkriva da mu može čitati misli preko nijansi u njegovu izrazu lica. Shvaća da su svjetovni ljudi mala djeca u odnosu na Dunyanjane. Eksperimentirajući, uviđa da od Lewetha može izvući bilo što - bilo kakvu ljubav, bilo kakvu žrtvu - običnim riječima. A što je onda s njegovim ocem koji je proveo trideset godina među takvim ljudima? Kakva li je tek moć Anasurimbora Moenghusa? Kada banda neljudskih Srankova otkrije Lewethovo imanje, dvojica muškaraca prisiljena su bježati. Leweth je ranjen i Kellhus ga bez imalo kajanja ostavlja Srankovima. Srankovi ga dostižu i nakon što ih je odvratio, bori se s njihovim vođom, poremećenim Nečovjekom koji ga je zamalo dokrajčio čarolijom. Kellhus bježi, i proganjaju ga pitanja na koja nema odgovore: učili su ga da je čarobnjaštvo puko praznovjerje. Je li moguće da su se Dunyanjani prevarili? Koje su još činjenice previdjeli ili potisnuli? S vremenom nalazi utočište u drevnome gradu Atrithauu, gdje pomoću svojih dunyanskih sposobnosti okuplja ekspediciju za prelazak ravnice Suskare, koja vrvi Srankovima. Nakon potresnoga puta prelazi granicu, da bi ga tamo zarobio poludjeli scylvendski Poglavica Cnaiiir urs Skiotha - čovjek koji poznaje i mrzi njegova oca Moenghusa. Iako je zahvaljujući poznavanju Dunyanjana Cnaiiir otporan na izravno manipuliranje, Kellhus ubrzo shvaća kako njegovu žeđ za osvetom može okrenuti u vlastitu korist. Tvrdeći da je ubojica poslan smaknuti Moenghusa, on ponudi Scylvendiju da mu se pridruži u potrazi. Preplavljen mržnjom Cnaiiir nevoljko pristaje i dvojica se muškaraca upute preko Jiiinatske stepe. Kellhus uporno pokušava pridobiti njegovo povjerenje koje mu je potrebno da bi ga mogao posjedovati, ali ga barbarin svaki put odbija. Njegova mržnja i pronicavost previše su snažni. Tada blizu granice Carstva nailaze na konkubinu imenom Serwe, od koje saznaju da se oko Momemna okuplja Sveti rat - Sveti rat za Shimeh. To da ga je otac pozvao u Shimeh u isto vrijeme, Kellhus je zaključio, ne može biti slučajnost. No što bi Moenghus mogao smjerati? Prelaze planine i ulaze u Carstvo, a Kellhus promatra kako se Cnaiiir bori sa sve snažnijim uvjerenjem, da je prestao biti koristan. Misleći kako je ubojstvo Kellhusa najbliže što će ikada doći ubojstvu Moenghusa, Cnaiiir ga napada i biva poražen. Da mu dokaže kako ga još uvijek treba, Kellhus mu poštedi život. Kellhus zna da mora ovladati Svetim ratom, ali ne zna još ništa o umijeću ratovanja. Previše je varijabli u igri. Iako ga poznavanje Moenghusa i Dunyanjana čini teretom, Cnaiiirove ratničke vještine čine ga neprocjenjivim. Kako bi pribavio njegovo znanje, Kellhus počinje zavoditi Serwe te nju i njezinu ljepotu koristi kao zaobilaznice do barbarinova izmučenoga srca. Kada su se našli u Carstvu, nailaze na patrolu Carske konjice; njihovo putovanje prema Momemnu ubrzo postaje očajnička utrka. Kada napokon stignu do utaborenoga Svetoga rata, na đu se pred Nersei Proyasom, Princem prestolonasljednikom Conriye. Kako bi osiguraočasnu poziciju među Ljudima od Kljove, Kellhus laže i tvrdi da je Princ Atrithaua. Da bi postavio temelje za svoju buduću vladavinu, tvrdi da je sanjao o Svetome ratu, implicirajući, no ne rekavši to izravno, kako su poslani od Boga. Budući da Proyasa više zanima Cnaiiir i kako upotrijebiti barbarinovo ratničko znanje da pomrsi račune Caru, te njegove tvrdnje prihvaćene su bez ikakve provjere. Jedino se Učenjak Mandata u Proyasovu društvu, Drusas Achamian, čini zabrinut njime - pogotovo njegovim imenom. Sljedeće večeri Kellhus večera s čarobnjakom, razoružava ga svojim humorom i povlađuje mu pitanjima. Saznaje za Apokalipsu, Savjet i razne druge stvari te iako zna da Achamian gaji određen strah prema imenu "Anasurimbor", moli melankoličnoga čarobnjaka da mu bude učitelj. Kao što je Kellhus spoznao, Dunyanjani su bili u krivu glede mnogih stvari, između ostaloga i o postojanju čarobnjaštva. Toliko toga mora naučiti prije nego li se suoči s ocem... Sazvano je završno okupljanje na kojemu se treba razriješiti spor između gospodara Svetoga rata koji žele krenuti u marš i Cara koji ih odbija opskrbiti. U društvu Cnaiiira, Kellhus skicira duše svih okupljenih, proračunava načine na koje bi ih mogao porobiti. Među Carevim savjetnicima, međutim, nailazi na lice koje ne može pročitati. Shvaća da čovjek ima lažno lice. Dok se Ikurei Conphas i inritski kastinski plemići prepucavaju, Kellhus proučava tog muškarca i razabire da mu je ime Skeaos, čitajući s usana njegovih sugovornika. Je li moguće da je Skeaos agent njegova oca? Međutim, prije nego li je uspio donijeti bilo kakav zaključak, Car osobno uočava njegov ispitivački pogled i daje uhititi svoga savjetnika. Iako cijeli Sveti rat slavi Carev poraz, Kellhus je zbunjeniji nego ikada. Nikada nije bio toliko udubljen u proučavanje. Te noći konzumira svoju vezu sa Serwe, nastavljajući strpljiv posao otvaranja Cnaiiira - kao što se i svi Ljudi od Kljove moraju otvoriti. Negdje, tajnovita frakcija vreba iza lica od lažne kože. Na dalekome jugu u Shimehu Anasurimbor Moenghus iščekuje nadolazeću oluju.

7

Dio Prvi: Prvi marš

8

oglavlje prvo

ANSERCA Neznanje je povjerenje. STARA KUNIURSKA POSLOVICA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, južno od Momemna Drusas Achamian sjedio je prekriženih nogu u mraku svoga šatora - silueta koja se njiše amo-tamo i mrmlja mračne riječi. Svjetlost mu se slijevala iz usta. Iako se između njega i Atyersusa prostirala cijela mjesečinom obasjana dužina Meneanorskoga mora, on je hodao drevnim hodnicima svoje Škole - hodao je među usnulima. Nedostatak dimenzija u geometriji snova svaki bi put iznova zapanjio Achamiana. Bilo je nečega čudovišnog u svijetu u kojemu ništa nije daleko, gdje se udaljenosti rastaču u pjenu riječi i suprotstavljenih strasti. Bilo je to nešto što nikakvo znanje ne može savladati. Bacan iz jedne noćne more u drugu, Achamian je konačno pronašao uspavanoga muškarca kojega je tražio: Nautzera je u svome snu sjedio na krvavoj tratini i ljuljao glavu umrloga kralja u krilu. "Naš Kralj je mrtav!" Nautzera poviče Seswathinim glasom. "Anasurimbor Celmomas je mrtav!" Nezemaljska rika odzvanjala mu je u ušima. Achamian se zavrtio i podignuo ruku prema titanskoj sjeni. Wracu... Zmaj. Od sukljajućih zapuha posrtali su oni na nogama, a ruke zamahale onima koji su pali. Uzvici očaja i strave prolamali su se zrakom, a potom je lavina kipućega zlata okružila Nautzeru i sluge Visokoga Kralja. Nije bilo vremena za vrištanje. Zubi su praskom pucali. Tijela su letjela kao ugljen iz vatre po kojoj je netko udario nogom. Achamian se okrenuo i ugledao Nautzeru usred polja zadimljenih lupina. U zaklonu svojih Štitova, čarobnjak je polegnuo mrtvoga kralja na tlo i šaptao riječi koje Achamian nije mogao čuti, ali koje je sanjao bezbroj puta: "Okreni oči duše s ovoga svijeta, prijatelju dragi... Okreni ih da tvoje srce više nikada ne bude moguće slomiti." Snagom tornja koji se ruši, zmaj se stropoštao na zemlju, a njegov je pad povukao prah i pepeo u visoke velove. Ralje poput vrata zamka zatvoriše se klopotom. Krila nalik ratnim galijama ispružiše se. Svjetlost gorućih trupala prelijevala se po sjajnim crnim ljuskama. "Naš Gospodar okusi odlazak tvoga Kralja i reče: 'Učinjeno je'", režao je zmaj. Nautzera je stao pred neman sa zlatnim rogovima. "Nije dokle god ja dišem, Skafro!" povikao je. "Nikada!" Smijeh poput smijeha tisuće sušičavih ljudi. Veliki je zmaj propeo snažna prsa nad čarobnjakom i pokazao ogrlicu od dimećih ljudskih glava. "Zbačen si, čarobnjače. Pleme tvoje poginu, poput lončareve posude zgromljeno gnjevom našim. Zemlja je zasijana krvlju naroda tvojega, a uskoro će te neprijatelji tvoji okružiti svinutim lukom i naoštrenom broncom. Nećeš li se pokajati zbog gluposti svoje? Nećeš li se poniziti pred Gospodarom našim?" "Poput tebe, moćni Skafro? Kao što uzvišeni Tiranin Oblaka i Planina ponižava sebe?" Membrane zatrepere pred zmajevim očima poput žive. Treptaj. "Ja nisam Bog." Nautzera se mrko nasmiješi. Seswatha reče: "A nije ni tvoj gospodar." Ogromni su udovi toptali i željezni zubi škrgutali. Krik iz pluća poput peći, dubok poput oplakivanja oceana i prodoran poput dječjega vriska. Nimalo zastrašen zmajevom razarajućom masom, Nautzera se iznenada okrene prema Achamianu s izbezumljenim izrazom na licu. "Tko si ti?" "Onaj koji dijeli tvoje snove..." Na trenutak bijahu nalik dvojici ljudi koji se utapaju, dvije duše koje se bore za svjež zrak... A potom tama. Tiho nigdje u kojemu stanuju ljudske duše. Nautzera... To sam ja. Mjesto čistoga glasa. Achamiane! Taj san... Toliko me proganja u posljednje vrijeme. Gdje si ti? Bojali smo se da si mrtav. Briga? Nautzera priznaje da se brine za njega, Učenjak kojega prezire više od svih ostalih? No opet, Seswathini snovi imaju tendenciju odgurnuti u stranu sitna neprijateljstva. Sa Svetim ratom, Achamian odvrati. Spors Carem je razriješen. Sveti rat kreće prema Kianu. Slike su popratile te riječi: Proyas se obraća ushićenim gomilama oklopljenih Conriyana; beskrajne kolone naoružanih lordova i njihovih kućanstava; raznobojne zastave tisuća vlastelina i baruna; pogled na nansurske kolone u daljini kako marširaju kroz vinograde i lugove u savršenim formacijama... Znači počinje, Nautzera će odlučno. A Maithanet? Jesi li uspio saznati nešto više o njemu? Mislio sam da bi mi Proyas mogao pomoći, ali prevario sam se. On pripada Tisući Hramova... Maithanetu. Što je to s tvojim učenicima, Achamiane? Zašto se svi oni okreću našim suparnicima, ha? Lakoća s kojom se vratio Nautzerin sarkazam Achamiana je istovremeno zapekla i donijela začuđujuće olakšanje. Veliki stari čarobnjak trebat će razum za ono što slijedi.

9

Vidio sam ih, Nautzera. Bljesak Skeaosova okovanoga nagog tijela, kako lamaće poput svetog drhtaoca u prašini. Koga si vidio? Savjet. Vidio sam ih. Znam kako su nam izmicali svih ovih godina. Lice koje se otpušta poput šake škrca od zlatnoga ensolarija. Jesi li pijan? Ovdje su, Nautzera. Među nama. Oduvijek su i bili. Stanka. Što želiš reći? Savjet još uvijek hara Tromorjem. Savjet... Da! Posvjedoči. Nove su slike bljesnule, rekonstrukcije ludila koje se odigralo u utrobi Andiaminskih visova. Paklensko lice koje se razmotava, opet i iznova. Bez magije, Nautzera. Razumiješ li? Onta je bila netaknuta! Nismo u mogućnosti vidjeti te špijune lažnih lica onakvima kakvi stvarno jesu... Iako je Inrauova smrt pojačala njegovu mržnju prema Nautzeri, Achamian je zazvao baš njega zato jer je fanatik, jediničovjek dovoljno ekstremne naravi da bi mogao trezveno procijeniti ekstremnost njegova otkrića. Tekne, reče Nautzera, a Achamian prvi put začuje strah u njegovu glasu. Stara znanost... Mora biti! I ostali to moraju sanjati, Achamiane! Pošalji taj san ostalima! Ali... Što ali? Ima još? Još mnogo, mnogo više. Anasurimbor se vratio, živući potomak mrtvoga kralja, kojega je Nautzera upravo sanjao. Ništa važno, Achamian odgovori. Zašto je to rekao? Zašto krije Anasurimbora Kellhusa od Mandata? Zašto štiti— Dobro. Jedva mogu i ovo probaviti... Naš pradavni neprijatelj napokon je otkriven! I to iza lica od kože! Ako se mogu probiti u osamljene visine Carskoga dvora, mogu prodrijeti i u gotovo bilo koju frakciju, Achamiane. Bilo koju frakciju! Pošalji taj san čitavome Kvorumu! Neka sečitavi Atyersus trese noćas. Zora se činila smjelom, i Achamian se pitao čine li se jutra uvijek takvima kada ih dočeka tisuću vrhova kopalja. Sunčeva svjetlost izronila je s ruba ljubičaste zemlje i osvijetlila obronke brda i linije stabala svježim jutarnjim sjajem. Sogianska cesta, stara magistrala, starija i od Cenejskoga Carstva, protezala se ravno prema jugozapadu i savijala se jedino prema usponima i padinama dalekih brežuljaka. Dugačka linija naoružanih muškaraca vukla se njome, iščvorana kolima s prtljagom i skupinama vitezova na konjima po bokovima. Na mjestima gdje ih je sunce dodirivalo, rastezalo je njihove sjenke daleko u okolne pašnjake. Prizor je ispunio Achamiana divljenjem. Toliko su godina njegove dnevne brige bile u sjeni užasa koje je proživljavao noću. Ono što je vidio Seswathinim očima nije se moglo mjeriti ni sa čime u javi. Svijet danju svakako je još uvijek bio u stanju nauditi, čak i ubiti, no sve se to činilo kao na razini štakora. Do sada. Dokle god pogled seže, Ljudi od Kljove bijahu raspršeni po krajoliku, zbijeni oko ceste poput mrava na kori jabuke. Ondje skupina jahača na čelu slijedi daleku liniju grebena. Ovdje slomljena kola zaglavljena usred strujajuće guštare kopalja. Konjanici su galopirali kroz cvjetne lugove. Lokalna mladež vikala je s vrhova mladih breza. Kakav prizor! A sadrži samo djeli ć njihove stvarne moći. Ubrzo nakon što su napustili Momemn, Sveti se rat rascijepao na odvojene vojske, svaka pod jednim od Velikih Imena. Xinemus je tvrdio da je razlog tome dijelom razboritost - tako podijeljeni moći će lakše tražiti hranu ako se Car ne bude držao svog obećanja glede snabdijevanja - a dijelom tvrdoglavost: inritski se lordovi jednostavno nisu mogli složiti koji bi bio najbolji put do Asgiliocha. Proyas je krenuo prema obali s namjerom da slijedi Sogiansku cestu prema jugu do njezinog kraja, a zatim skrenuti na zapad prema Asgiliochu. Ostala Velika Imena - Gothyelk i njegovi Tydonci, Saubon i njegovi Galeoćani, Chepheramunni s Ainonjanima, te Skaiyelt i Thunyerani - krenuli su preko polja, vinograda i voćnjaka gusto nastanjene Kyranejske nizine, misleći da je Proyas krenuo kružiti da bi putovao ravnom linijom. Budući da su u njihovim domovinama prastare ceste Ceneija tek uništeni razasuti putevi, nisu imali pojma koliko bi im vremena duži put mogao uštedjeti samo ako je popločan. Ovim tempom, Xinemus je tvrdio, conriyanski kontingent trebao bi stići u Asgilioch danima prije ostalih. I iako je Achamian bio zabrinut - Kako će dobiti rat ako ih je u stanju poraziti običan marš? - Xinemus se činio uvjeren da je to dobro. Ne samo da će tako njegov narod i njegov princ steći slavu, bit će to važna lekcija za ostale. "Čak i Scylvendiji znaju da su jebene ceste bolje!" uskliknuo je Maršal. Achamian je klipsao sa svojom mazgom uz rub ceste, okružen škripavim kolima. Od prvog dana marša Svetog rata on se uporno skrivao među kolima s teretom. Ako su kolone marširajuće vojske izgledale kao velike kotrljajuće barake, onda su teretna kola izgledala kao kotrljajuće štale. Smrad stoke, toliko sličan mirisu mokrih pasa. Stenjanje i skvičanje nepodmazanih osovina. Mrmljanje ljudi s velikim nespretnim rukama, naglašeno tu i tamo pucanjem biča. Proučavao je svoja stopala - srčika pregažene trave obojala mu je nožne prste u zeleno. Prvi put se zapitao zašto se šulja za teretnim kolima. Seswatha je uvijek jahao zdesna kraljevima, prinčevima i generalima. Zašto onda nije i on činio isto? Iako je Proyas zadržao privid ravnodušnosti, Achamian je znao da bi pristao na njegovo društvo - ako ništa drugo, onda zbog Xinemusa. Zar ne čezne svaki učenik za prisutnošću svog starog učitelja u određenim trenucima? Pa zašto je onda marširao s prtljagom? Je li to bila navika? Na kraju krajeva, on je ostarjeli špijun, a ništa ne sakriva toliko dobro kao skromnost u skromnim uvjetima. Ili je u pitanju nostalgija? Iz nekog ga je razloga ovakav marš podsjetio na vremena kada je kao dijete slijedio oca do brodova, glave mutne od sna; hladan pijesak i tamno jutarnje toplo more. Uvijek isti pogled prema istoku, gdje je

10

hladno sivilo obećavalo kaznu sunca. Uvijek težak uzdah dok se pomirivao s neizbježnim, s ritualiziranim patnjama koje ljudi nazivaju radom. No kakvu su mu utjehu mogle pružiti takve misli? Mukotrpan rad ne tješi; on otupljuje. A onda je Achamian shvatio: marširao je sa zvijerima i prtljagom, ne iz navike ili nostalgije, već iz averzije. Skrivam se, pomislio je. Skrivam se od njega... Od Anasurimbora Kellhusa. Achamian uspori i potegne mazgu sa ruba ceste u okolnu livadu. Od hladne orošene trave zaboljela su ga stopala. Kola su se nastavila truckati pored njega, u beskrajnoj koloni. Skrivam se... Činilo mu se da sve češće radi stvari iz nejasnih razloga. Rano se povlačio na počinak, ne zato jer je bio iscrpljen od cjelodnevnog marširanja - kao što je sam sebi govorio - već zato jer se bojao pažljivih pogleda Xinemusa, Kellhusa i ostalih. Zurenja u Serwe, ne zato jer ga je podsjećala na Esmi - kao što je sam sebi govorio - već zato jer ga je zabrinjavao način na koji ona zuri u Kellhusa - kao da nešto zna... A sada ovo. Zar počinjem ludjeti? Već se nekoliko puta dosad uhvatio kako se cereka bez nekog očitog razloga. Jednom ili dvaput podignuo je ruku k licu i otkrio da je plakao. Svaki bi put na šok odgovorio mumljanjem: rijetko je što toliko prirodno kao zaključiti da si sam sebi stranac, pretpostavljao je. Osim toga, što bi drugo mogao učiniti? Otkriće Savjeta bilo je samo po sebi dovoljno da popuca po šavovima, u svakom slučaju. Ali sumnjati - ne, znati - da počinje Druga Apokalipsa... I biti jedini koji to zna! Kako bi netko poput njega mogao podnijeti takav teret? Rješenje bi svakako bilo podijeliti teret - reći Mandatu za Kellhusa. Prije se Achamian samo bojao da Kellhus naviješta uskrsnuće ne-Boga. Izostavio ga je iz izvještaja jer je točno znao kako bi Nautzera i ostali postupili. Oteli bi ga, a onda, poput šakala s kuhanom kosti, glodali i glodali sve dok ne pukne. No događaj pod Andiaminskim visovima je... je... Stvari su se promijenile. Nepovratno su se promijenile. Toliko je godina Savjet bio tek prazna pretpostavka, nepodnošljiva apstrakcija. Kako ih je ono Inrau nazvao? Očev grijeh... Ali sada su - sada! - bili stvarni poput oštrice noža. A Achamian se više nije bojao da Kellhus naviješta Apokalipsu, on je znao. Toliko je gore znati. Zašto ga onda i dalje skriva? Anasurimbor se vratio. Celmomasovo proročanstvo se ostvarilo. U samo nekoliko dana Tromorje je poprimilo iste one napuhane dimenzije svijeta kojeg trpi iz noći u noć. A ipak nije rekao ništa - ništal Zašto? Neki ljudi, Achamian je zapazio, u potpunosti odbijaju priznati stvari kao što su bolest ili nevjera, kao da činjenice trebaju priznanje da bi postale stvarne. Je li to i on radio? Zar je mislio da će, ako drži Kellhusa u tajnosti, on biti nekako manje stvaran? Da je moguće spriječiti kraj svijeta ako pokrije oči? Bilo je to previše. Previše. Mandat naprosto mora znati, bez obzira na posljedice. Moram im reći... Noćas im moram reći. "Xinemus", začuje poznati glas iza leđa, "mi je rekao da ću te naći među prtljagom." "A je li?" Achamian odgovori, iznenađen lakoćom vlastitog glasa. Kellhus mu se nasmiješi odozgo. "Rekao je da radije staješ u svježa govna nego u stara." Achamian slegne ramenima, trudeći se iz petnih žila otjerati i posljednje tragove fantoma s lica. "Griju mi nožne prste... Gdje je tvoj prijatelj Scylvendi?" "Jaše s Proyasom i Ingiabanom." "Aha. Pa si se odlučio vucarati s ovakvima poput mene." Bacio je pogled na Sjevernjakove noge u sandalama. "I još k tome hodati, ni više ni manje..." Kastinski plemići ne marširaju, oni jašu. Kellhus je bio princ, iako je baš kao i Xinemus olakšavao drugima da zaborave njegov položaj. Kellhus namigne. "Razmišljao sam o tome da za promjenu dam magarcu da malo jaše mene." Achamian se nasmije. Osjećao se kao da je držao dah i tek sad mogao izdahnuti. Od one prve večeri pred Momemnom, Kellhus mu je omogućio da se tako osjeća - kao da može disati s lakoćom. Kada je to spomenuo Xinemusu, Maršal je slegnuo ramenima i rekao: "Prije ili kasnije, svatko prdne." "Osim toga," Kellhus nastavi, "obećao si da ćeš me podučavati." "Jesam, zar ne?" "Jesi." Kellhus posegne i uhvati uže koje se njihalo s mazginih nedorađenih uzdi. Achamian ga zbunjeno pogleda. "Što to radiš?" "Ja sam tvoj učenik", Kellhus reče, provjeravajući vezove prtljage na mazginim leđima. "Sigurno si u mladosti i ti vodio mazgu svoga učitelja." Achamian odgovori sumnjičavim osmjehom. Kellhus prođe rukom po vratu životinje. "Kako se zove?" upita. Iz nekog je razloga banalnost tog pitanja zaprepastila Achamiana - do ruba strave. Nikome - niti jednom muškarcu, u svakom slučaju - nije bilo ni na kraj pameti da ga to pita. Čak ni Xinemusu. Kellhus se namršti zbog njegovog oklijevanja. "Što te muči, Achamiane?" Ti... Odvratio je pogled prema prolazećim masama naoružanih Inrita. Uši su mu gorjele i grmjele. Čita me kao da sam svitak. "Zar je tako lako?" Achamian upita. "Tako lako vidjeti?" "Zar je to važno?" "Važno je", reče trepćući suze i okrene se ponovno prema Kellhusu. I zato plačem! Nešto je usamljeno plakalo u njemu. I zato plačem!

11

"Ajencis je jednom napisao da su svi ljudi varalice", nastavio je. "Neki, oni mudri, varaju samo druge. Drugi, oni budalasti, varaju samo sebe. A vrlo su rijetki oni koji varaju i sebe i druge - oni vladaju ljudima... No što je s ljudima poput mene, Kellhuse? Što je s ljudima koji ne varaju nikoga?" I ja sebe nazivam špijunom! Kellhus slegne ramenima. "Možda su oni manje od budala, a više od mudrih." "Možda", odvrati Achamian i slegne ramenima da bi izgledao zamišljeno. "Što te onda muči?" Ti... "Zora", Achamian reče i ispruži ruku da pogladi mazginu njušku. 'Zove se Zora." Jednom Učenjaku Mandata niti jedno ime ne zvuči sretnije. Poučavanje bi uvijek probudilo nešto u Achamianu. Poput crnih nilnarneških čajeva, ponekad bi se od toga sav naježio, a duša mu ubrzala. Bila je tu naravno taština znanja, ponos što vidi dalje od drugoga. A bila je tu radost promatranja kako se mlade oči šire od spoznaje, gledanja kako netko vidi. Biti učitelj značilo je biti opet iznova učenik, ponovno proživljavati opijenost uvidima, i biti prorok, skicirati svijet do samih njegovih temelja - ne samo izazvati vid iz sljepoće već zahtijevati da netko vidi. Bilo je tu i povjerenje koje ide ruku pod ruku s tim zahtjevom, toliko lakoumno da bi prestravilo Achamiana svaki put kad bi razmišljao o tome. Ludost gdje jedan čovjek govori drugome, Molim te, prosudi me... Biti učitelj značilo je biti otac. Ništa od toga nije vrijedilo za poučavanje Kellhusa. U danima koji su uslijedili, dok je conriyanska vojska napredovala sve dalje prema jugu, oni su hodali skupa i raspravljali o svemu što je moguće zamisliti, od flore i faune Tromorja do filozofa, pjesnika i kraljeva bliže i dalje antike. Umjesto da slijedi neki plan nastave, što bi bilo nepraktično s obzirom na okolnosti, Achamian je odabrao Ajencisov način i pustio Kellhusa da udovoljava svojoj znatiželji. On je samo odgovarao na pitanja. I pričao priče. Kellhusova su pitanja, međutim, bila i više nego pronicava - u tolikoj mjeri da je Achamianovo poštivanje njegovog intelekta ubrzo preraslo u strahopoštovanje. O kojoj god temi bila riječ, bila to politika, filozofija ili poezija, Princ je nepogrešivo pogađao samu bit predmeta. Kada mu je Achamian skicirao gledišta velikog kuniiirskog mislioca Ingoswitua, Kellhus je postavljajući pitanje za pitanjem zapravo stigao do Ajencisovih kritika, iako je tvrdio da nikada nije čitao djela tog Kyranejca. Kad mu Je Achamian opisao rasap Cenejskog Carstva krajem trećeg tisućljeća, Kellhus ga je zasuo pitanjima - na mnoga od kojih Achamian nije imao odgovora o trgovini, valuti i strukturi društva. Za nekoliko je trenutaka nudio objašnjenja i interpretacije jednako precizne koliko i one koje je Achamian čitao. "Kako?" Achamianu je jednom izletjelo. "Što 'kako'?" Kellhus odgovori. "Kako to da... da vidiš sve to? Koliko god ja duboko zurio..." "Ah", Kellhus se nasmije. "Počinješ zvučati kao učitelji moga oca." Pogledao je Achamiana na način istovremeno krotak i neobično blag, kao da je priznao nešto drskom, ali omiljenom sinu. Sunčeva svjetlost izvlačila mu je zlatne niti iz kose i brade. "To je jednostavno moj dar", rekao je. "Ništa više." Ali kakav dar! Bilo je to više od onoga što su stari nazivali noschi - genij. Bilo je nečega u načinu na koji Kellhus misli, neshvatljiva pokretljivost kakvu Achamian nikada prije nije susreo. Ponekad se zbog toga činio čovjekom iz nekog drugog doba. Većina ljudi uglavnom se rađaju ograničeni i žele vidjeti samo ono što im laska. Gotovo bez iznimke, oni svoje mržnje ičežnje smatraju ispravnima, bez obzira na proturječja, samo zato jer ih osjećaju kao ispravne. Gotovo svi ljudi radije izabiru poznati put od istinitog. U tome je čar učenika, iskoračiti s dobro utabanog puta i riskirati znanje koje tišti, koje prestravljuje. Svejedno je Achamian poput svih učitelja provodio jednako mnogo vremena iskorjenjujući predrasude kao i sadeći istine. Na kraju krajeva, sve su duše tvrdoglave. Ne i Kellhusova. Ništa nije odmah odbacivao. Sve je mogućnosti mogao sagledati. Bilo je to kao da se njegova duša kreće preko nečeg bez staza. Samo ga je istina dovodila do zaključaka. Pitanje za pitanjem, svako precizno postavljeno, istraživalo je ovu ili onu temu s blagom nepopustljivošću, toliko temeljito da je Achamian bio zaprepašten koliko on sam zna. Bilo je to kao da je potaknut Kellhusovim strpljivim ispitivanjem prošao ekspediciju kroz život koji je velikim dijelom zaboravio. Kellhus bi ga upitao za Memgowu, antičkog zeumskog mudraca koji je nedavno postao popularan među pismenim inritskim kastinskim plemićima, i Achamian bi se prisjetio kako je čitao njegove Nebeske aforizme uz svijeću u Xinemusovoj priobalnoj vili i uživao u egzotičnim obratima njegovog zeumskog senzibiliteta, slušajući kroz zatvorene škure kako vjetar šiba voćnjacima, a šljive udaraju u tlo poput željeznih kuglica. Kellhus bi ga pitao za njegovu interpretaciju Skolastičkih ratova, a Achamian bi se sjetio kako se on svađao sa svojim učiteljem Simasom na crnim parapetima Atyersusa, smatrajući sebe čudom od djeteta i proklinjući nepopustljivost staraca. Kako je mrzio te visine onoga dana! Pitanje za pitanjem. Bez ponavljanja. Niti jedno područje nisu prelazili dvaput. I sa svakim odgovorom Achamianu sečinilo da mijenja nagađanja istinitim uvidima, a apstrakcije ponovno oživjelim trenucima iz svog života. Kellhus je, shvatio je, bio učenik koji podučava i dok uči, a Achamian nikada nije upoznao takvog čovjeka. Inrau nije bio takav, a nije čak ni Proyas. Što mu je više odgovarao, to mu se više činilo da Kellhus drži odgovor njegovog vlastitog života. Tko sam ja? često bi pomislio slušajući Kellhusov melodični glas. Što vidiš? A bila su tu i pitanja vezana uz Stare ratove. Kao i većini Učenjaka Mandata, Achamianu je bilo lako spomenuti Apokalipsu, ali teško raspravljati o njoj - vrlo teško. Bilo je bolno proživljavati te strahote, dakako. Govoriti o Apokalipsi bilo je nalik uobličavanju srčanog udara u riječi - nemoguć zadatak. A bilo ga je i sram, kao da se prepustio nekoj ponižavajućoj opsesiji. Previše mu se ljudi smijalo. No s Kellhusom su teškoće bile pogoršane njegovim porijeklom. On je bio Anasurimbor. Kako opisati kraj svijeta onome koji je njegov nesvjesni glasnik? Ponekad je Achamian strahovao da će ga ugušiti ta ironija. I uvijek bi pomislio: Moja Škola! Zašto izdajem svoju Školu? "Pričaj mi o Ne-Bogu", Kellhus reče jednoga popodneva.

12

Kao što je to često bio slučaj kad su prelazili preko ravnog pašnjaka, dugačke kolone razišle su se sa ceste i ljudi su se raspršili po travi. Neki su čak izuli sandale i čizme i plesali, kao da nalaze predah u rasterećenim stopalima. Achamian, koji se smijao njihovoj lakrdiji, bio je uhvaćen potpuno nespreman. Sada je zadrhtio. Ne tako davno, to se ime - Ne-Bog - odnosilo na nešto daleko i mrtvo. "Ti si porijeklom iz Atrithaua," Achamian odvrati, "a želiš daja tebi govorim o Ne-Bogu?" Kellhus slegne ramenima. "Čitamo Sage, baš kao i vi. Naši bardovi pjevaju bezbrojne pjesme, baš kao i vaši. Ali ti... Ti si vidio te stvari." Ne, Achamian je želio reći, Seswatha je vidio te stvari. Seswatha. Umjesto toga, samo je gledao u daljinu i pribirao misli. Skupio je ruke koje su mu se činile laganima poput pluta. Ti si vidio te stvari. Ti... "Kao što vjerojatno znaš, on ima mnogo imena. Ljudi drevnog Kuniiirija zvali su ga Mog-Pharau, izčega smo mi izveli 'Ne-Bog'. U Drevnom Kyraneasu zvali su ga jednostavno Tsurumah, 'Omraženi'. Neljudi Ishoriola nazivali su ga - s neobičnom poezijom koja obilježava sva njihova imena - Cara-Sincurimoi, 'Anđeo Beskrajne Gladi'... To mu ime odgovara. Nikada svijet nije vidio većeg zla... Veće opasnosti." "Što je onda on? Nečisti duh?" "Ne. Mnogi su demoni hodali ovim svijetom. Ako su glasine o Grimiznim Tornjevima istinite, neki još uvijek hodaju svijetom. Ne, on je više i on je manje..." Achamian utihne. "Možda", Princ Atrithaua pokuša, "ne bismo trebali pričati—" "Vidio sam ga, Kellhuse. Koliko god je to moguće jednom čovjeku, ja sam ga vidio... Nedaleko odavde, na mjestu po imenu Mengedska poljana, skršene vojske Kyraneasa i njihovih saveznika iznova su uzdizale zastavice, odlučne umrijeti u borbi protiv Neprijatelja. Bijaše to pred dvije tisuće godina." Achamian se gorko nasmije i pogne glavu. "Zaboravio sam..." Kellhus ga je uporno gledao. "Što si zaboravio?" "Da će Sveti rat prelaziti preko Mengedske poljane. Da ću uskoro hodati zemljom koja je svjedočila smrti Ne-Boga..." Bacio je pogled prema brežuljcima na jugu. Ubrzo će se na obzoru pojaviti gorje Unaras koje obilježava kraj inritskog svijeta. A na drugoj strani... "Kako sam mogao zaboraviti?" "Ima toliko toga za upamtiti", Kellhus reče. "Previše toga." "Što znači da je previše toga zaboravljeno", Achamian se otrese, nesklon oprostiti samome sebi takav previd. Trebam svoj razum! Sami svijet... "Ti si pre..." Kellhus je počeo, a onda utihnuo. "Pre- što? Prestrog? Ne razumiješ kako je to bilo! Svako je dijete u sljedećih jedanaest godina rođeno mrtvo - jedanaest godina, Kellhuse! Od ustanka Ne-Boga, svaka utroba bila je grob... I mogao si ga osjetiti - gdje god si bio. Bio je sveprisutna strava u svakom srcu. Bilo je dovoljno pogledati prema horizontu i znao bi u kojem se smjeru nalazi. Bio je sjena, nagovještaj propasti... Visoki Sjever je opustošen - ne moram nabrajati nesreće, Methsonc, moćna prijestolnica Kyraneasa, srušena je mjesec ranije. Svakoje ognjište popucalo. Svaki je idol smrskan. Svaka žena silovana. Svi su veliki narodi pali... Tako je malo toga ostalo, Kellhuse! Toliko je malo ljudi preživjelo! Sa svojim vazalima i saveznicima s juga Kyranejci sučekali Neprijatelja. Seswatha je stajao zdesna kyranejskom Velikom Kralju Anaxophusu V. Postali su vjerni prijatelji godinama ranije, kada je Celmomas sazvao sve gospodare Earwe na svoje Muke, kad je na propast osuđeni Sveti rat namjeravao uništiti Savjet prije nego uspiju probuditi Tsurumaha. Skupa su gledali njegov dolazak..." Tsurumah... Achamian je naglo stao i okrenuo se prema sjeveru. "Zamisli", rekao je raširivši ruke prema nebu. "Dan je bio nalik ovome, iako je zrak mirisao na divlje cvijeće... Zamisli! Ogromni zastori olujnih oblaka, široki koliko i horizont i crni poput vrana, kako ključaju na ovome nebu i slijevaju se prema nama poput vruće krvi po staklu. Sjećam se niti munja kako bljeskaju u brdima. A ispod ruba oluje, velike kohorte Scylvendija galopirale su na istoku i zapadu s namjerom da nam opkole bokove. A iza njih, brzo kao psi grabile su legije i legije Srankova i zavijale... zavijale..." Kellhus mu prijateljski stavi ruku na rame. "Ne trebaš mi to govoriti", reče. Achamian je tupo zurio u njega i treptao suze iz očiju. "Ne. Trebam ti to ispričati, Kellhuse. Želim da to znaš. Jer to je, više od ičega drugoga, ono što ja jesam... Razumiješ li?" Sjajnih očiju, Kellhus kimne. "Mrak se nadvio nad nas," nastavi Achamian, "progutao je sunce. Scylvendiji su prvi napali: čarkaši na konjima napadali su naše linije strijelama, dok su se divizije broncom oklopljenih kopljanika slijevale među naše bokove. Kada se zaslon čarkaša prorijedio i povukao, činilo se da su Srakovi preplavili svijet. Gomile njih ogrnute ljudskim kožama nagrnule su kroz travu, preko humaka. Kyranejci spustiše koplja i podigoše ogromne štitove. Ne postoje riječi, Kellhuse, kojima bih opisao strah i odlučnost koji su nas pokretali. Borili smo se s vratolomnim zanosom, odlučni jedino da ćemo ispljunuti i posljednji dah protiv Neprijatelja. Nismo pjevali nikakve himne, nismo molili - odrekli smo se svega toga. Umjesto toga Pjevali smo vlastite naricaljke, tužaljke za svojim narodom, za svojom rasom. Znali smo daće nakon naše smrti jedino danak koji smo uzeli °d neprijatelja poživjeti da pjeva za nas! A onda su se niotkuda, činilo se, zmajevi sručili iz oblaka. Zmajevi, Kellhuse! Wracu. Prastari Skafra, koža mu prepuna ožiljaka iz tisuće bitaka; veličanstveni Skuthula, Skogma, Ghoset; svi oni koji su preživjeli strijele i čarolije Visokog Sjevera. Magi Kyraneasa i Shigeka zakoračili su u nebo i uhvatili se u koštac sa zvijerima." Achamian je zurio u prazne daljine, preplavljen slikama. "Malo južnije odavde", rekao je, kimajući glavom. "Pred dvije tisuće godina." "Što je onda bilo?"

13

Achamian je zurio u Kellhusa. "Ono nemoguće. Ja... ne, Seswatha... Seswatha glavom pokosio je Skafru. Skuthula Crni natjeran je u bijeg teško ranjen. Kyranejci i njihovi saveznici stajali su kao valovi nasuprot plimi, odbacivali val za valom crnih srdaca. Na trenutak smo se gotovo usudili veseliti. Gotovo..." "Onda je došao on", Kellhus reče. Achamian kimne i proguta. "Onda je došao on... Mog-Pharau. Utoliko pjesnik Saga govori istinu. Scylvendiji se povukoše; Srankovi popustiše. Glasan hrapavi žamor razlijegao se među njima i prerastao u nemoguću, naricajuću riku. Bašrazi su počeli udarati o tlo svojim maljevima. Zahuktalo crnilo pojavilo se na horizontu, ogromna vijavica poput crne pupkovine koja spaja zemlju i oblake. I svi su znali. Svi su jednostavno znali. Dolazi Ne-Bog. Mog-Pharau hoda, a svijet grmi. Srankovi su počeli vrištati. Mnogi su se bacili na tlo, grebali si oči, kopali... Sjećam se da mi je bilo teško disati... Pridružio sam se Anakki - Anaxophusu - u njegovoj kočiji, i sjećam se da me zgrabio za ramena. Sjećam se da je vikao nešto što nisam uspio čuti... Konji su nam se propinjali u ormama, vrištali. Ljudi oko nas padali su na koljena, pokrivali uši. Ogromni oblaci prašine kotrljali su se preko nas..." A onda glas, izgovoren na usta stotine tisuća Srankova. ŠTO VIDITE? Ne razumijem... MORAM ZNATI ŠTO VIDITE Smrt. Smrt u mukama! RECITE MI Čak se ni ti ne možeš sakriti pred onime što ne znaš! Čak ni ti! ŠTO SAM JA? "Gotov", Seswatha prošapće grmljavini. Zgrabio je kyranejskog Velikog Kralja za rame. "Sada, Anaxophuse! Gađaj sada. NE VI— Nit srebrne svjetlosti lelujala je prema uskovitlanim visinama, bljeskala preko Oklopa. Prasak od kojega je potekla krv iz ušiju. Posvuda je padao krš. Bolan krik bezbrojnih neljudskih grla. Vijavica je uništena, poput dima ugašene svijeće vrtjela se u zaborav. Seswatha je pao na koljena, plakao, zavapio od tuge i ushita. Nemoguće! Nemoguće! Pored njega, Anaxophus je ispustio Čapljansko koplje, i obgrlio ga. "Jesi li dobro, Achamiane?" Achamian? Tko je bio Achamian? "Dođi", Kellhus reče. "Ustani." Čvrste ruke stranca. Gdje je Anaxophus? "Achamiane?" Ponovno. Događa se ponovno. "D-da?" "Što je to Čapljansko koplje?" Achamian nije odgovorio. Nije mogao. Umjesto toga, dugo je hodao u tišini, razmišljajući o trenucima prije nego ga je preplavila vlastita priča, o stravičnom gubitku sebe i sada - što mu se činilo podvrstama iste stvari. Onda je razmišljao o Kellhusu koji je obzirno hodao pored njega. Pad Ne-Boga bila je priča na koju su se Učenjaci Mandata često pozivali, a vrlo je rijetko pričali - zapravo, Achamian se nije sjećao da ju je ikada ispričao, čak ni Xinemusu. A ipak ju je bez razmišljanja predao Kellhusu - čak je i zahtijevao da je posluša. Zašto? Nešto mi radi. Ošamućen, Achamian se zatekao kako bulji u njega, otvoreno poput pospanog djeteta. Tko si ti? Kellhus je odgovorio bez nelagode - tako nešto činilo se presitnim za njega. Nasmiješio se kao da Achamian zaista jest dijete, nevina duša koja mu nije u stanju željeti zlo. Njegov je pogled podsjetio Achamiana na Inraua, koji ga je tako često doživljavao onakvim kakav nije bio: dobrim čovjekom. Achamian odvrati pogled; peklo ga je u grlu. Moram li se i njega odreći? Učenik kakvog nema nigdje. Šačica vojnika započela je himnu Kasnijem Proroku, a okolni žamor razgovora i smijeha prerastao je u duboku pjesmu. Sasvim iznenada, Kellhus je stao i kleknuo u travu. "Što to radiš?" Achamian ga upita, oštrije nego što je želio. "Skidam sandale", Princ Atrithaua reče. "Hajde, izujmo se kao i ostali." Ne pjevati s ostalima. Ne radovati se s njima. Samo hodati. Lekcije, kasnije će Achamian shvatiti. Dok je Achamian predavao, Kellhus je neprestano davao lekcije. Bio je gotovo siguran u to, iako nije imao pojma što bi te lekcije mogle biti. Nagovještaji povjerenja, možda, ili eventualno otvorenosti. Nekako je, podučavajući Kellhusa, Achamian postao učenik neke druge vrste. I jedino u što je bio siguran bilo je da njegovo obrazovanje nije gotovo. No kako su dani prolazili, to je otkriće samo zakompliciralo njegovu tjeskobu. Jedne je noći pripremio Inkantaciju dozivanja ni više ni manje nego triput, da bi se zatim srušile u mrmljanje kletvi i optužbi. Mandat, njegova Škola - njegova braća - moraju znati! Anasurimbor se vratio! Celmomasovo proročanstvo bilo je više od puke slijepe ulice u Seswathinim snovima. Mnogi su ga smatrali njihovom kulminacijom, samim razlogom Seswathinog prelaska iz života u noćne more svojih učenika. Velikim upozorenjem. A ipak je on, Drusas Achamian oklijevao - ne, više nego oklijevao, kockao se. Sveti Sejenuse... Uložio je vlastitu Školu, svoj narod, svoj svijet, na čovjeka kojeg pozna tek dva tjedna. Kakva ludost! Kockao se s krajem svijeta! Jedančovjek, slab i budalast - tko je Drusas Achamian da toliko riskira? S kojim je pravom preuzeo takav teret? S kojim pravom? Još jedan dan, rekao si je, čupkajući bradu i kosu. Još samo jedan dan...

14

Kellhus ga je pronašao u sveopćem napuštanju tabora jutro nakon njegove odluke, i unatoč njegovom dobrom raspoloženju, prošli su sati prije nego li je Achamian popustio i počeo mu odgovarati na pitanja. Previše ga je toga opsjedalo. Neizgovorene stvari. "Brineš se za naš uspjeh", Kellhus napokon reče, izgledajući ozbiljno. "Bojiš se da Sveti rat neće uspjeti..." Naravno da je Achamian strahovao za Sveti rat. Svjedočio je prevelikom broju poraza - barem u snovima. No unatoč tisućama naoružanih muškaraca koji su hodali oko njega, Sveti rat je bio daleko od njegovih misli. Unatoč tome, pretvarao se suprotno. Kimnuo je ne pogledavši ga, kao da izgovara bolno priznanje. Nova neizgovorena predbacivanja. Nova samokažnjavanja. U društvu drugih ljudi, sitne su se obmane činile prirodnima i potrebnima, no s Kellhusom su... svrbjele. "Seswatha..." Achamian započne, oklijevajući. "Seswatha je bio tek dječak kada su počeli prvi ratovi protiv Golgotteratha. Tih ranih dana čak ni najmudriji od naših starih nisu shvaćali što je na kocki. A kako su i mogli? Bili su Norsirci, i svijet je bio njihov dominion. Njihovi barbarski rođaci bijahu pokoreni. Srankovi bijahu stjerani u planine. Čak se ni Scylvendiji nisu usuđivali bjesnjeti. Njihova poezija, njihova magija i njihovi zanati bili su traženi diljem Earwe, čak i kod Neljudi koji su ih nekoć obučavali. Strani izaslanici plakali su pred ljepotom njihovih gradova. Po dvorovima dalekim kao što bijahu Kyraneas i Shir, ljudi su usvajali njihovo vladanje, njihovu kuhinju, stil odijevanja... Oni bijahu mjera svoga vremena - kao što smo sada mi. Sve je drugo bilo manje, a oni su uvijek bili više.Čak i nakon što je Shauriatas, Vrhovni vladar Mangaecce - Savjeta - probudio Ne-Boga, nitko nije zaista vjerovao da je stigao kraj. Svaka bolčinila se još više nemogućom od prethodne. Čak i pad Kuniurija, najmoćnijeg od njihovih naroda, jedva da je uopće poljuljao uvjerenje da će nekako, na neki način, Visoki Sjever prevladati. Tek kad su se katastrofe počele gomilati jedna na drugu, shvatili su..." Zaklonivši oči, pogleda u Prinčevo lice. "Slava ne jamči slavu. Nezamislivo se uvijek može dogoditi." Kraj se približava... Moram donijeti odluku. Kellhus kimne, škiljeći prema suncu. "Sve ima svoju mjeru", reče. "Svaki čovjek..." Pogleda ravno u Achamiana. "Svaka odluka." Na trenutak se Achamian pobojao da bi mu srce moglo stati. Slučajnost. .. Mora biti! Iznenada se Kellhus sagne i podigne kamenčić. Zagledao se u padinu na nekoliko trenutaka, kao da traži nešto što bi ubio, pticu ili zeca. Zatim ga je bacio, a rukav njegove halje prasnuo je poput kože. Kamen je zviždao kroz zrak, pa počeo poskakivati duž ispucalog kamenog grebena. Stijena se zanjihala prema naprijed, a onda se strmoglavila, lomeći se o strminu i povlačeći cijele naslage šljunka, prašine i krhotina. Uzvici upozorenja odzvanjali su odozdo. "Jesi li to namjeravao učiniti?" Achamian upita, stegnuta grla. Kellhus odmahne glavom. "Ne..." Uputi Achamianu zbunjeni pogled. "No u tome je bila tvoja poanta, zar ne? Ono nepredviđeno, katastrofalno, nepopustljivo prati sve naše postupke." Achamian nije bio baš siguran da je uopće imao ikakvu poantu. "I odluke", reče on, kao da govori kroz nečija tuđa usta. "Da", Kellhus odgovori. "Odluke." Te je noći Achamian pripremio Inkantacije dozivanja iako je znao da neće moći izustiti ni prvu riječ. Otkud ti pravo? Povikao je sam sebi. Otkud ti pravo? Tebi koji si tako beznačajan... Kellhus je Glasnik. Vjesnik. Achamian je znao da će se ubrzo strava njegovih noći rasprsnuti po svijetu u javi. Ubrzo će veliki gradovi - Momemn, Carythusal, Aoknyssus - biti u plamenu. Achamian ih je već vidio u plamenu, mnogo puta. Past će onako kako su njihova drevna braća pala: Tryse, Mehtsonc, Myclai. Vrišteći. Vapeći prema dimom obavljenom nebu... Oni će biti nova imena za bol. Koje pravo? Što bi moglo opravdati takvu odluku? "Tko si ti, Kellhuse?" promrmljao je u samotnom mraku svog šatora. "Riskiram sve zbog tebe... Sve!" Pa zašto? Zato jer je bilo nešto... nešto u njemu. Nešto što je nagnalo Achamiana da čeka. Osjećaj nemogućeg postajanja... No što? Što on to postaje? I je li to dovoljno? Dovoljno da izda svoju Školu? Dovoljno da se kocka s Apokalipsom? Može li išta uopće biti dovoljno? Osim istine. Istina je uvijek dovoljna, nije li? Pogledao me i znao je. Bacanje kamena, Achamian je shvatio, bilo je još jedna lekcija. Još jedan znak. Ali za što? Da će katastrofa uslijediti bez obzira na njegovu odluku? Činilo se da nema kraja njegovim mukama.

15

oglavlje drugo

ANSERCA Dužnost mjeri udaljenost između životinjskog i božanskog. EKYANNUS I, 44 POSLANICE Dani i tjedni pred bitku čudna su stvar. Svi kontingenti, Conriyani, Galeo ćani, Nansurci, Thunyerani, Tydonci, Ainonjani i Grimizni Tornjevi marširali su prema utvrdi Asgilioch, Southronskom klancu i poganskoj granici. I iako su mnogi uperili misli prema Skaurasu, poganskom Sapatišahu koji nam se trebao suprotstaviti, bio je on od istog platna tkan kao i tisu će drugih apstraktnih briga. Još uvijek je bilo moguće zamijeniti rat sa svakodnevnim životom... DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, provincija Anserca Prvih nekoliko dana marša vladala je potpuna strka, naročito u sumrak kada bi se Inriti raspršili poljem i brdima da se utabore. Ne mogavši pronaći Xinemusa i preumoran da bi ga bilo briga, Achamian je čak nekoliko noći postavljao šator među strancima. Međutim, kako se conriyanska vojska privikavala načinjenicu da je vojska, kolektivna se navika, u kombinaciji s ozbiljnošću podaničke vjernosti i bliskosti, pobrinula da tabor svake večeri poprima manje-više isti oblik. Ubrzo je Achamian počeo dijeliti hranu i šale, ne samo s Xinemusom i njegovim višimčasnicima Iryssasom, Dinchasesom i Zenkappom, već i s Kellhusom, Serwe i Cnaiiirom. Proyas ih je posjetio dvaput - bile su to teške večeri za Achamiana - no obično bi Princ prestolonasljednik pozvao Xinemusa, Kellhusa i Cnaiiira u Kraljevski paviljon, ili na svetkovanje ili na večernje sjednice s ostalim velikim lordovima conriyanskog kontingenta. Kao posljedica toga, Achamian bi često zaglavio s Iryssasom, Dinchasesom i Zenkappom. Bilo je neugodno u tom društvu, naročito s plahom ljepoticom kao što je Serwe među njima. No Achamian je ubrzo počeo cijeniti te noći - naročito nakon dana provedenih s Kellhusom. Prvo bi bili sramežljivi kao ljudi koji se sastaju u odsustvu svojih tradicionalnih posrednika, zatim bi uslijedila navala ugodnog razgovora, kao da su iznenađeni i oduševljeni što svi govore istim jezikom. To ga je podsjećalo na olakšanje koje su on i njegovi prijatelji u djetinjstvu osjećali kad god bi im stariju braću pozvali na brodove ili na plažu. Drugarstvo zasjenjenih duša bilo je nešto što je Achamian mogao razumjeti. Otkad je napustio Momemn, činilo mu se da je jedine trenutke mira nalazio s tim ljudima, iako su ga oni smatrali prokletim. Jedne se večeri Xinemus s Kellhusom i Serwe pridružio Proyasu u proslavi Venicate, inritskog svetog dana. Iryssas i ostali nedugo potom su se otišli pridružiti svojim ljudima, i Achamian se prvi put našao nasamo sa Scylvendijem, Cnaiiirom urs Skiothom, posljednjim Utemotom. Čak i nakon nekoliko noći provedenih oko iste vatre, scylvendski ga je barbarin još uvijekčinio nervoznim. Ponekad kad bi ga spazio krajičkom oka, Achamian bi i nesvjesno zadržao dah. Kao i Kellhus, Scylvendi je bio utvara iz njegovih snova, lik s daleko opasnijeg tla. Ako se tome pridodaju ruke prepune ožiljaka i Chorae koju je držao zataknutu pod pojasom od željeznih pločica... No bilo je toliko pitanja koja mu je trebao postaviti. Većinom vezanih uz Kellhusa, ali i o klanovima Srankova na sjeveru njegovih plemenskih zemalja. Čak ga je htio pitati i za Serwe. Svi su primijetili kako ona obožava Kellhusa, a ipak slijedi Cnaiiira na spavanje. Onih noći kad bi trojka odlazila ranije na počinak, Achamian je vidio tračeve u pogledima koje bi razmjenjivali Iryssas i ostali - iako još nisu bili razmijenili nagađanja. Kada je pitao Kellhusa za nju, on je samo slegnuo ramenima i rekao: "Ona je njegova nagrada." Neko su se vrijeme Achamian i Cnaiiir svojski trudili ignorirati jedan drugoga. Povici i krikovi odzvanjali su tamom, a sjenovite grupice slavljenika slijevale su se uz neograđene rubove njihovog tabora. Neki su gledali - čak i buljili - no većinom su ih ostavljali na miru. Kad je završio s mrgođenjem na bučnu skupinu conriyanskih vitezova, Achamian se konačno okrenuo prema Cnaiiiru i rekao: "Čini se da smo mi pogani, ha Scylvendi?" Uslijedila je neugodna tišina dok je Cnaiiir nastavio glodati kost koju je držao u ruci. Achamian je pijuckao vino i razmišljao o isprikama koje bi mogao upotrijebiti da se povuče u svoj šator. Što da čovjek kaže jednom Scylvendiju? "I tako ga ti podučavaš", Cnaiiir reče iznenada, pljunuvši hrskavicu u vatru. Oči su mu sjajile u sjeni teških vjeđa i proučavale plamen. "Da", Achamian odvrati. "Je li ti rekao zašto?" Achamian slegne ramenima. "Želi naučiti nešto o Tromorju... Zašto pitaš?" No Scylvendi je već ustao, obrisao masne prste u hlače pa protegnuo svoje divovsko, mišićavo tijelo. Bez riječi je odgrabio u mrak i ostavio Achamiana zbunjenog. Osim što mu se obratio, čovjek mu nije pridao nikakvu pozornost. Achamian je odlučio spomenuti tu zgodu Kellhusu kada se vrati, ali je vrlo brzo zaboravio na to. U usporedbi s većim planom njegovih strahova, loše vladanje i zagonetna pitanja bili su nevažni.

16

Achamian je obično postavljao svoj skromni šator s klinovima pod istrošenom kosinom Xinemusovog paviljona. Bez iznimke, proveo bi sate ležeći budan, misli zagušenih predbacivanjima vezanim uz Kellhusa ili zakrčenih poremećenom enormnošću okolnosti. A kada bi ti problemi otupjeli, strahovao bi za Esmenet ili brinuo za Sveti rat. Prebrzo će, činilo se, odlutati u fanimske zemlje - u bitku. Noćne more su postajale nepodnošljive. Rijetko bi kad prošla noć a da se nije probudio mnogo prije jutarnjeg zova rogova, bacakajući se u pokrivačima i grebući si lice, uzvikujući svojim pradavnim drugovima. Vrlo je malo Učenjaka Mandata uživalo bilo što nalik mirnom snu. Esmenet se jednom našalila da spava "kao stari pas koji naganja zečeve". "Prije kao stari zec", odgovorio je, "koji bježi pred psima." No san - ili njegovo čisto, nesvjesno središte - počeo mu je sasvim izmicati, sve dok mu se nije činilo da se samo prebacuje iz jedne galame u drugu. Ispuzao bi iz šatora u polumraku pred zoru, grlio se da smiri drhtaje, i samo stajao dok se tama rastvarala u hladnu bezbojnu verziju prizora koji je vidio prethodne večeri, promatrao zlatni sunčev vrh kako izranja na istoku kao ugljen koji progorijeva papir. I činilo mu se da stoji na samom rubu svijeta, da bi, kad bi se u najmanjoj mogućoj mjeri nagnuo, bio bačen u crni bezdan. Tako sam, pomislio bi. Zamišljao bi Esmenet kako spava u njihovoj sobi u Šumni, jedne vitke noge ispružene izvan pokrivača, isprugana trakama svjetlosti dok isto to sunce ključa kroz proreze njezinih prozorskih kapaka. I molio bi se da je na sigurnom - molio se Bogovima koji su ih oboje prokleli. Jedno nas sunce grije. Jedno nam sunce daje da vidimo. Jedno... Zatim bi razmišljao o Anasurimboru Kellhusu - misli iščekivanja i straha. Jedne večeri, dok je slušao druge kako se prepiru o Fanimljanima, Achamian je iznenada shvatio da nema razloga da trpi svoje strahove sam: mogao bi reći Xinemusu. Achamian je bacio pogled preko vatre prema svom starom prijatelju koji se svađao o bitkama koje se tek trebaju odigrati. "Sigurno Cnaiiir poznaje pogane!" Maršal se bunio. "Nikada nisam tvrdio suprotno. No dok nas ne vidi na bojnom polju, dok ne vidi moć Conriye, niti ja - a pretpostavljam ni naš Princ - nećemo uzeti njegovu riječ kao sveto pismo!" Bi li mu mogao reći? Jutro nakon onog ludila pod Carevom palačom bilo je i jutro kada je Sveti rat kretao u marš. Vladala je posvemašnja strka. Unatoč tome, Xinemusu je Achamian bio na prvom mjestu, i ispitivao ga je o detaljima prethodne noći. Achamian je započeo s istinom, ili barem izdubljenom verzijom istine, rekavši da je Car trebao nezavisnu provjeru određenih tvrdnji koje je iznio njegov Carski Saik. No ono što je uslijedilo bila je čista izmišljotina - neka priča o pronalasku šifri za nekakvu začaranu kartu. Achamian se više nije sjećao. Tada su se laži jednostavno... dogodile. Događaji te noći i otkrića koja su uslijedila bili su previše neposredni i s daleko previše katastrofalnim implikacijama. Čak i sada, dva tjedna kasnije, Achamian se osjećao kao da ga je nadvladao njihov stravični značaj. Tada je mogao samo nešto zbrljati. Priče su, pak, s druge strane uvijek bile nešto iz čega bi mogao izvući neki smisao, nešto što je mogao izgovoriti. No kako bi to objasnio Xinemusu? Jedinom čovjeku koji mu vjeruje. Koji ima povjerenja u njega. Achamian je promatrao i čekao, gledajući od jednog osvijetljenog lica do drugog. Namjerno je razmotao prostirku na zadimljenoj strani vatre, nadajući se određenom stupnju samoće dok jede. Sada mu se činilo da ga je sama providnost tamo smjestila, pružajući mu skroviti pogled na cjelinu. Bio je tamo Xinemus, naravno, koji je sjedio s koljenima prema van i uspravnih leđa kao neki zeumski vojskovođa, a stroga mu je usta izdavao smijeh u očima i mrvice u četvrtasto podšišanoj bradi. Njemu s lijeva, njegov se rođak Iryssas njihao amo-tamo na deblu srušenog stabla, po svojoj razigranosti toliko nalik psiću s velikim šapama, i gnjavio ostale koliko god mu je njihovo strpljenje dozvoljavalo. Njemu s lijeva bio je Dinchases, ili Krvavi Dinch, koji je podignuo krčag da ga robovi napune vinom, a ožiljak u obliku slova 'x' na njegovomčelu bio je zacrnjen sjenama. Zenkappa je kao i obično sjedio pored njega, a koža boje ebanovine sjajila je u svjetlosti vatre. Iz nekog razloga, njegovo ponašanje i ton Achamiana su svaki put podsjećali na vragolasto namigivanje. Kellhus je sjedio prekriženih nogu nedaleko od njega u jednostavnoj bijeloj tunici i cijelom svijetu izgledao poput portreta ukradenog iz nekog hrama - istovremeno zamišljen i pozoran, dalek i zaokupljen. Serwe se naslonila na njega, očiju sjajnih pod pospanim kapcima i s dekom preko bedara. Kao i uvijek, savršenstvo njezinog lica ostavilo ga je bez daha, a obline njezinog tijela vukle ga k sebi. Blizu nje, ali dalje od vatre, Cnaiiir je čučao u sjeni, zurio u plamen i trgao jedan zalogaj kruha za drugim. Čak i dok je jeo izgledao je spreman lomiti vratove. Tako čudno pleme. Njegovo pleme. Osjećaju li to? pitao se. Osjećaju li da dolazi kraj? Morao je podijeliti svoja saznanja. Ako već ne s Mandatom, onda s nekim drugim. Morao je to podijeliti ili će poludjeti. Da je barem Esmenet pošla s njim... Ne. U tom smjeru leži još više boli. Odložio je krčag, ustao i prije nego li je i shvatio, našao se posjednut pored svog starog prijatelja Krijatesa Xinemusa, Maršala od Attrempusa. "Zine..." "Što je, Akka?" "Moram razgovarati s tobom", rekao je prigušenim glasom. "Ima... Ima..." Kellhus se činio zaokupljen drugim stvarima. Unatoč tome, Achamian se nije mogao osloboditi osjećaja da ga promatra. "One noći," nastavio je, "posljednje noći pod zidinama Momemna. Sjećaš li se da se da je Ikurei Conphas došao po mene i pratio me do Careve palače?" "Kako bih to zaboravio. Bio sam užasno zabrinut!" Achamian je oklijevao, vidio slike starca - Carevog Prvog savjetnika - kako se grči u lancima. Slike lica koje se otpušta poput ruku i savija prema naprijed, poseže... Lice koje grabi, steže. Xinemus ga je promatrao u svjetlu vatre, namršten. "Što ne valja, Akka?" "Ja sam Učenjak, vezan zakletvom i dužnošću isto kao i t—" "Rođače, gospodaru!" Iryssas gaje dozvao preko vatre. "Moraščuti ovo! Reci mu, Kellhuse!" "Molim te, rođače", Xinemus odgovori oštro. "Zar ne mo—" "Pfih. Daj ga poslušaj! Pokušavamo shvatiti što to znači."

17

Xinemus ga je počeo koriti, no već je bilo prekasno. Kellhus je već počeo govoriti. "To je samo parabola", reče Princ Atrithaua. "Nešto što sam naučio dok sam bio među Scylvendijima... Glasi ovako: Tanahni mladi bik i njegov harem krava zaprepašteni su vješću da je njihov vlasnik kupio još jednog bika, mnogo krupnijeg u prsima, mnogo debljih rogova i mnogo burnije naravi. Unatoč svemu, kada vlasnikovi sinovi dovedu moćnog pridošlicu na pašnjak, mladi bik spusti rogove, počne brektati i toptati papcima. 'Nemoj!' njegove krave viču. 'Molimo te, nemoj riskirati svoj život zbog nas!'' Da ne riskiram svoj život?' mladi bik usklikne. 'Samo se želim pobrinuti da zna da sam bik!" Trenutak tišine, a onda eksplozija smijeha. "Scylvendska parabola?" Xinemus je povikao smijući se. "Zar si—" "Evo moje mišljenje!" Iryssas vikne kroz graju. "Moja interpretacija! Slušajte! To znači da naše dostojanstvo - ne, naša čast - vrijedi više od ičega, više nego čak i naše žene!" "Ne znači ništa", reče Xinemus brišući suze iz očiju. "To je samo šala, ništa više." "To je parabola o hrabrosti", Cnaiur procijedi, i svi utihnu - Achamian pretpostavi, u šoku što je šutljivi barbarin uopće progovorio. Muškarac pljune u vatru. "To je basna koju stari muškarci pričaju dječacima da bi ih posramili, da bi ih naučili da su geste besmislene, da je samo smrt stvarna." Pogledi su se razmjenjivali oko vatre. Samo se Zenkappa usudio nasmijati naglas. Achamian se nagne naprijed. "Što ti kažeš, Kellhuse? Što ti misliš da priča znači?" Kellhus slegne ramenima, očito iznenađen što ima odgovor koji je tolikima promakao. Uzvratio je Achamianu pogled prijateljskim, ali neumoljivim očima. "Znači da mladi bikovi ponekad dobro posluže kao krave..." Nove salve smijeha, no Achamian se uspio tek nasmiješiti. Zašto je bio toliko ljut? "Ne", povikao je. "Što zbilja misliš da znači?" Kellhus zastane, uhvati Serwinu desnu ruku i prijeđe pogledom od jednog sjajnog lica do drugog. Achamian pogleda Serwe i odmah skrene pogled. Promatrala ga je - pažljivo. "To znači", Kellhus reče svečanim i neobično dirljivim glasom, "da postoji mnogo vrsta hrabrosti i mnogo slojevačasti." Bio je u stanju govoriti tako da se činilo da njegove riječi ušutkaju sve ostalo, čak i okolni Sveti rat. "To znači da su te stvari - hrabrost, čast, čak i ljubav -problemi, a ne apsoluti. Pitanja." Iryssas žustro odmahne glavom. Bio je on jedan od onih tupih ljudi koji uporno brkaju gorljivost i pronicavost. Promatrati njega kako se svađa s Kellhusom postala je neka vrsta zabave. "Hrabrost, čast, ljubav - to su problemi? Pa što su onda rješenja? Kukavičluk i pokvarenost?" "Iryssas..." Xinemus reče malodušno. "Rođače." "Ne", Kellhus odgovori. "Kukavičluk i pokvarenost su isto tako problemi. A što se tiče rješenja? Ti, Iryssase - ti si rješenje. Ustvari, svi smo mi rješenja. Svaki proživljeni život skicira drugačiji odgovor, drugačiji put..." "Znači li to da su sva rješenja jednaka?" Achamianu izleti. Iznenadio se gorčinom u vlastitom tonu. "To je filozofsko pitanje", Kellhus odgovori i svojim osmijehom pomete svaku nelagodu. "Ne. Naravno da ne. Neki su životi bolje proživljeni nego drugi - u to nema sumnje. Što misliš zašto pjevamo one pjesme koje pjevamo? Što misliš zašto štujemo svoja sveta pisma? Ili duboko razmišljamo o životu Kasnijeg Proroka?" Zbog primjera, Achamian shvati. Primjera života koji prosvjetljuju, koji rješavaju... Znao je to, ali se nije mogao natjerati da izgovori. Bio je on, na kraju krajeva, čarobnjak, primjer života koji ne rješava ništa. Bez riječi se podigao na noge i odlutao u mrak, ne mareći što će drugi misliti. Odjednom mu je bila potrebna tama, samoća... Utočište od Kellhusa. Baš je bio kleknuo da se uvuče kroz ulaz u šator kad je shvatio da Xinemus još uvijek nije čuo njegovu ispovijest, da je još uvijek sam sa svojim saznanjima. Vjerojatno je tako najbolje. Špijuni lažnih lica među njima. Kellhus Glasnik kraja svijeta. Xinemus bi samo pomislio da je lud. Prekinuo ga je ženski glas. "Vidjela sam kako ga gledaš." Njega - Kellhusa. Achamian baci pogled preko ramena i ugleda Serwe, tanahnu siluetu uokvirenu vatrom. "A kako to?" upita on. Bila je ljuta - toliko se moglo razabrati iz njezinog tona. Je li bila ljubomorna? Danju, dok su on i Kellhus lutali kolonom, ona je hodala sa Xinemusovim robovima. "Ne trebaš se bojati", reče ona. Achamian proguta kiseli okus u ustima. Ranije je Xinemus poslužio perraptu umjesto vina - prokleto piće. "Bojati čega?" "Ljubavi prema njemu." Achamian obliže usne, proklinjući ubrzano srce. "Ne sviđam ti se, je li?" Čak i u polumraku dugih sjenki činila se previše lijepa da bi bila stvarna, poput nečega što je iskoračilo kroz pukotine svijeta - nešto divlje i bijele kože. Po prvi put Achamian shvati koliko žudi za njom. "Samo..." oklijevala je, proučavala utabanu travu pod svojim nogama. Podigla je lice i samo ga na djeličak sekunde pogledala Esmenetinim očima. "Samo zato jer odbijaš vidjeti", promrmljala je. Vidjeti što? Achamian poželi povikati. No već je pobjegla. "Akka?" Kellhus zazove u mraku koji je nestajao. "Čuo sam da netko plače." "Nije ništa", Achamian će promuklo, lica još uvijek zakopanog u dlanove. U nekom trenutku - više nije bio siguran kad - ispuzao je iz šatora i sklupčao se nad žeravicom umiruće vatre. Sada je dolazila zora. "Je li to zbog Snova?" Achamian obriše lice, udahne hladan zrak u pluća. Reci mu! "D-da... Snovi. Tako je, Snovi."

18

Osjećao je kako ovaj odozgo gleda prema njemu, no nije se usudio podignuti pogled. Ustuknuo je kad mu je Kellhus stavio ruku na rame, no nije se odmaknuo. "No nije riječ o Snovima, zar ne, Akka? Nešto je drugo u pitanju... Nešto više." Vruće su mu suze cijepale obraze, mrsile bradu. Ne reče ništa. "Nisi ni spavao noćas... Nisi spavao već noćima, zar ne?" Achamian pogleda po taboru oko njih, po platnom zakrčenim padinama i poljima. Na nebu poput hladnog željeza, zastavice su visjele mrtve na stupovima. Zatim pogleda Kellhusa. "Vidim njegovu krv na tvome licu, i to me ispunja i nadom i užasom." Princ Atrithaua se namršti. "Znači, radi se o meni... Toga sam se i bojao." Achamian proguta, i bez da je zapravo odlučio, baci štapiće s brojevima. "Da", reče on. "Ali nije tako jednostavno." "Zašto? Kako to misliš?" "Među mnoštvom snova koje moja braća Učenjaci i ja sanjamo, ima jedan koji nas naročito muči. Radi se o Anasurimboru Celmomasu II., Visokom Kralju Kuniurija - o njegovoj smrti na Eleneotskim poljanama godine 2146." Achamian duboko udahne, protrlja ljutito oči. "Vidiš, Celmomas je bio prvi veliki protivnik Savjeta, i prva i najslavnija žrtva Ne-Boga. Prva! Umro mi je na rukama, Kellhuse. Bio mi je prijatelj kojeg sam najviše mrzio i najviše cijenio, a umro mi je na rukama!" Namrštio se i zbunjeno mahnuo rukama. "Hoću r-reći, hoću reći Seswathinim rukama..." "I to te muči? Da ja—" "Ne razumiješ! D-daj slušaj... On, Celmomas, mi se obratio - Seswathi ~ prije nego li je umro. Obratio se svima nama—" Achamian odmahne glavom, zasmijulji se, provuče prste kroz bradu. "Zapravo stalno priča, iz noći u jebenu noć, umire opet i iznova - i uvijek prvi put! I-i kaže..." Achamian podigne pogled, odjednom se više nije sramio svojih suza. Ako ne može ogoliti svoju dušu pred ovimčovjekom - toliko sličnom Ajencisu, toliko sličnom Inrauul - pred kim će? "Kaže da će se Anasurimbor - Anasurimbor, Kellhuse! - vratiti na kraju svijeta." Kellhusov izraz lica, inače tako blaženo lišen konflikta, sada se smrknuo. "Što želiš reći, Akka?" "Zar ne vidiš?" Achamian prošapće. "Ti si taj, Kellhuse. Glasnik! To što si ti ovdje znači da ponovno počinje..." Sveti Sejenuse. "Druga Apokalipsa, Kellhuse... Govorim o Drugoj Apokalipsi. Ti si znak!" Kellhusova ruka sklizne s njegovog ramena. "Ali to nema smisla, Akka. To što sam ja ovdje ne znači ništa. Ništa. Sada sam ovdje, a prije sam bio u Atrithauu. A ako moja loza seže tako daleko kao što ti kažeš, onda je neki Anasurimbor uvijek bio 'tu', gdje god to bilo..." Oči Princa Atrithaua izgubile su fokus, borile su se s nevidljivim stvarima. Na trenutak je čar apsolutne pribranosti pokleknuo, i on je izgledao kao bilo koji drugi čovjek pod dojmom strmoglavog prevrata okolnosti. "To je samo..." Zastao je kao da mu nedostaje daha da nastavi. "Slučajnost", reče Achamian ustajući. Iz nekog je razloga želio pružiti ruke i umiriti ga zagrljajem. "To sam i ja mislio... Priznajem da sam bio šokiran kad sam te tek upoznao, ali nikad nisam mislio... Bilo bi to previše ludo! No onda..." "Što onda?" "Pronašao sam ih. Pronašao sam Savjet... One noći kad ste ti i ostali slavili Proyasovu pobjedu nad Carem, mene su pozvali u Andiaminske visove - po mene je došao ni više ni manje nego Ikurei Conphas - i odveli me u Carske katakombe. Navodno su našli špijuna u svojim redovima, jednog za kojeg je Car bio uvjeren da magija jednostavno mora biti upletena. No nije bilo magije, ačovjek kojeg su mi pokazali nije bio običan špijun..." "Kako to?" "Kao prvo, nazvao me Chigra, što je Seswathino ime na aghurzoiju, iskvarenom jeziku Srankova. Nekako je bio u stanju vidjeti Seswathin trag u meni... Kao drugo, on..." Achamian napući usne i zatrese glavom. "Nije imao lice. On je bio utvara od krvi i mesa, Kellhuse! Špijun koji može oponašati lik bilo kojeg čovjeka bez magije i znamena magije. Savršeni špijuni! Nekako, negdje, Savjet je ubio Carevog Prvog savjetnika i zamijenio ga. Ti, ti stvorovi mogli bi biti posvuda! Ovdje u Svetom ratu, po dvorovima Velikih frakcija... Koliko mi znamo mogli bi biti i kraljevi!" Ili Šrijah... "Ali kako to mene čini Glasnikom?" "Zato jer to znači da je Savjet ovladao Starom znanošću. Srankovi, Bašrazi, Zmajevi, sva čudovišta Inchoroija, sve su to proizvodi Tekne, Stare znanosti, koja je nastala veoma davno, kada su Neljudi još uvijek vladali Earwom. Mislilo se da je uništena kada je Inchoroije potpuno uništio Cu'jara Cinmoi - prije nego je Kljova uopće napisana, Kellhuse! No ovi, ovi špijuni lažnih lica su novi. Novi proizvodi Stare znanosti. A ako je Savjet ponovno otkrio Staru znanost, postoji mogućnost da znaju kako uskrsnuti MogPharaua..." I to ga je ime ostavilo bez daha, zapuhalo ga poput udarca u prsa. "Ne-Boga", Kellhus kaže. Achamian kimne i proguta kao da ga boli grlo. "Da, Ne-Boga..." "A sada kad se Anasurimbor vratio..." "Ta je mogućnost postala gotovo sigurna." Kellhus ga je promatrao jedan ozbiljni trenutak, potpuno bezizražajnog lica. "I što ćeš učiniti?" "Moja misija", Achamian reče, "jest motriti Sveti rat. No moram donijeti odluku... Odluku koja mi para srce čitavo vrijeme dok sam budan." "A to je?" Achamian se silno trudio izdržati pogled svog učenika, no činilo se da ima nešto u njegovim očima, nešto neusporedivo zastrašujuće, čak. "Nisam im rekao za tebe, Kellhuse. Nisam rekao svojoj braći da se Celmomasovo proročanstvo ostvarilo. I dokle god im to ne kažem, izdajem njih, Seswathu, samoga sebe" - opet se zasmijuljio - "moždačak i svijet..."

19

"Ali zašto onda?" Kellhus upita. "Zašto im nisi rekao?" Achamian duboko udahne. "Zato jer kad im kažem, doći će po tebe, Kellhuse." "Možda bi trebali." "Ne poznaješ ti moju braću." Cnaiiir urs Skiotha čučao je gol u predjutarnjem polumraku šatora kojeg je dijelio s Kellhusom, zurio u Serwino usnulo lice i vrškom noža kvačio i odmicao pramenove kose koji su joj zaklanjali lice. Kad se veo razdvojio, odložio je nož i prešao dvama ogrubjelim prstima po njenom obrazu. Trznula je i uzdahnula, ugnijezdila se dublje pod pokrivač. Toliko lijepa. Toliko nalik njegovoj zaboravljenoj ženi. Cnaiiir ju je promatrao, onoliko nepokretan i budan koliko je ona bila nepokretna i usnula. Čitavo je vrijeme slušao glasove izvana: Kellhus i čarobnjak pričali su besmislice. Na neki je to način bilo čudo. Ne samo da je proputovao čitavu dužinu Carstva, pljunuo je pod noge Caru, ponizio Ikurei Conphasa pred njemu ravnim plemićima i stekao prava i povlastice jednog inritskog plemića. Sada je jahao kao general najveće vojske koju je ikada vidio. Vojske sposobne zgromiti gradove, srušiti nacije, poubijati čitave narode. Vojske dostojne pjesama memorijalista. Svetog rata. A njezin je cilj bio poharati Shimeh, uporište Cishaurima. Cishaurima! Anasurimbor Moenghus je Cishaurim. Unatoč bolesnim razmjerima njegove ambicije, Dunyanjaninov plan je izgleda uspijevao. U svojim je snovima Cnaiiir uvijek nailazio na Moenghusa sam. Ponekad bi bilo riječi, ponekad ne. Uvijek je bilo krvi. No sada su mu se takvi snovi činili pukim djetinjastim fantazijama. Kellhus je bio u pravu. Nakon trideset godina, Moenghus će biti daleko više od nekoga koga je moguće sasjeći u mračnoj uličici; bit će on neki moćnik. Bit će carstvo. Kako bi i moglo biti drugačije? Ta on je Dunyanjanin. Baš kao i njegov sin Kellhus. Tko bi mogao znati dokle doseže Moenghusova moć? Sigurno obuhvaća Cishaurim i Kianjane - pitanje je samo bilo u kolikoj mjeri. No je li ta moć sada s njima, u Svetom ratu? Uključuje li Kellhusa? Poslati im sina. Postoji li bolji način da Dunyanjanin zbaci svoje neprijatelje? Već sada na sjednicama s Proyasom inritski plemići istog trenutka utihnu na zvuk Kellhusova glasa. Već sada ga promatraju kada misle da je okupiran nečime, šapću kad misle da ne može čuti. I koliko god pompozni bili, pokoravaju mu se, ne onako kako ljudi pristaju na nečiji položaj ili status, već onako kako se prepušta onima koji imaju nešto što im treba. Nekako ih je Kellhus uvjerio da stoji izvan kruga uobičajenog, čak i izvanrednog. Nije to bilo samo zbog njegove tvrdnje da je sanjao o Svetom ratu izdaleka, ne samo zbog pokvarenog načina na koji je pričao s njima, kao da je otac koji iskorištava dobro poznate hirove svoje djece. Bilo je to i zbog onoga što je govorio, zbog istina. "Ali Bog je na strani pravednih!" povikao je jedne večeri na sjednici Ingiaban, Palatin od Kethanteija. Na Cnaiurov zahtjev raspravljali su o raznim strategijama koje bi Skauras, Sapatišah od Shigeka, mogao upotrijebiti da ih uništi. "Sami Sejenus—" "A vi," Kellhus ga je prekinuo, "jeste li vi pravedni?" Zrak je u kraljevskom paviljonu postao napet od neobičnog, besciljnog iščekivanja. "Mi smo pravedni, da", Palatin od Kethanteija je odvratio. "Ako ne, što za Jurua miloga radimo ovdje "Upravo tako", Kellhus reče. "Što mi radimo ovdje?" Cnaiiir je primijetio kako se Lord Gaidekki okrenuo prema Xinemusu - zabrinutog pogleda. Oprezan, Ingiaban je kupio na vremenu pijuckajući anpoi. "Ustajemo protiv pogana. Što drugo?" "Znači ustajemo protiv pogana zato jer smo pravedni?" "I zato jer su oni pokvareni." Kellhus se nasmiješio sa strogom samilošću. '"Onaj tko je pravedan jest onaj koji nije nedorastao putevima gospodnjim...' Nije li to sam Sejenus napisao?" "Da. Naravno." "A tko odlučuje tko je nedorastao putevima Gospodnjim? Drugi ljudi?" Palatin od Kethanteija je problijedio. "Ne", reče on. "Samo Bog i njegovi Proroci." "Znači, mi onda nismo pravedni?" "Da... Hoću reći, ne..." Zbunjen, Ingiaban je pogledao Kellhusa, a lice mu je odavalo strašnu iskrenost. "Hoću reći... Više ne znam što hoću reći!" Ustupci. Uvijek traži ustupke. Gomila ih. "Znači da razumiješ", reče Kellhus dubokim i nadnaravno zvučnim glasom koji kao da govori odsvuda. "Čovjek nikada ne može prosuditi sebe razumnim, Lorde Palatine, može se samo nadati. I upravo je to ono što daje smisao našim postupcima. Ustavši protiv pogana, mi nismo svećenik pred oltarom, mi smo žrtva. Ponuditi Bogu drugoga ne znači ništa, pa pravimo žrtve od samih sebe. Nemojte se zavaravati, svi vi... Ulažemo vlastite duše. Skačemo u bezdan. Ovo hodočašće naša je žrtva. Tek ćemo kasnije saznati jesmo li nedorasli." Mumljanje zapanjenog, čak i čudesnog odobravanja. "Lijepo rečeno, Kellhuse", Proyas je izjavio. "Lijepo rečeno." Svi ljudi vide s onog mjesta na kojem stoje, a Kellhus je nekako vidio dalje nego bilo tko drugi. Stajao je na drugačijem tlu, većem, kao da nastanjuje visine svake duše. I premda se nitko od Inrita nije usudio izgovoriti taj osjećaj, oni su to osjetili - svi oni. Cnaiiir je to vidio u njihovim pogledima, čuo u boji glasa: prve sjenke strahopoštovanja. Čuđenje koje čini ljude sitnima. Cnaiiir je i predobro poznavao te tajnovite strasti. Promatrati Kellhusa kako secira te ljude značilo je svjedočiti sramotnom zapisu vlastitog uništenja u rukama Moenghusa. Ponekad bi ga gotovo savladao poriv da vikne u znak upozorenja. Ponekad se Kellhusčinio takvim čudovištem da jaz između Inrita i Scylvendija samo što nije nestao - pogotovo kad je Proyas bio u pitanju. Moenghus je vrebao na iste ranjivosti, iste taštine... Ako Cnaiiir dijeli sve to s tim ljudima, koliko različiti od njega mogu biti? Ponekad su zločini zločini, ma koliko smiješna bila žrtva.

20

Ali samo ponekad. Uglavnom je Cnaiiir samo promatrao u nijemoj nevjerici. Više nije u tolikoj mjeričuo Kellhusa kako priča, koliko ga je promatrao kako sjecka i rezbari, rezucka i kleše, kao da je na neki način smrskao staklo jezika i proizveo noževe iz njegovih komadića. Ova riječ da toliko razljuti kako bi riječ mogla otvoriti. Ovaj pogled da toliko posrami kako bi smješak mogao ohrabriti. Ovaj uvid da podsjeti kako bi istina mogla povrijediti, izliječiti ili zaprepastiti. Kako li je negdje bilo lako Moenghusu! Jedan nejaki momčić. Jedna poglavičina žena. Slike Stepe, puste i suhe, preplaviše ga. Druge žene čupale su kosu njegovoj majci, grebale je po licu, mlatile je kamenjem, bole je štapovima. Majko! Novorođenče koje urla izvučeno iz njezinog jakša, bačeno u vatru koja pročišćava sve - njegov plavokosi polubrat. Kamena lica muškaraca koji su odvraćali pogled od tog prizora. Kako može dozvoliti da se to ponovno dogodi? Kako može samo stajati postrani i promatrati? Kako može— Još uvijek čučeći pored Serwe, Cnaiiir pogleda prema dolje, zaprepašteno ugleda da je probadao tlo nožem. Poput kosti bijele slamke prostirke bile su polomljene i odsječene oko male crne rupe. Zatresao je crnim repom, udahnuo kao da kažnjava zrak. Uvijek iste misli - uvijek! Kajanje? Zbog stranaca? Briga za cendrave paune? Pogotovo Proyasa! "Sve dok je ono što prethodi prikriveno," Kellhus je bio rekao na Jiiinatskoj stepi, "sve dok su ljudi ionako u zabludi, kakve ima veze?" I kakve ima veze praviti budale budalama? Ono što je važno jest pravi li on budalu od njega; to je - to! - oštrica na kojoj svaka njegova misao treba krvariti. Govori li Dunyanjanin istinu? Je li on zaista ubojica svoga oca? Hodam s vijavicom! Nikada neće moći zaboraviti. Imao je samo svoju mržnju da ga očuva. A Serwe? Glasovi izvana utihnuli su i zavladala je tišina. Čuo je onu cendravu budalu od čarobnjaka kako vani puše nos. Onda Kellhus prođe kroz preklop na ulazu i uđe u mračnu unutrašnjost šatora. Oči su mu bljesnule od Serwe preko noža do Cnaiiirovog lica. "Čuo si", rekao je na savršenom scylvendskom. Čak i nakon svog tog vremena, Cnaiiir bi se sav naježio svaki put kad bi čuo Kellhusa da tako govori. "Ovo je ratni tabor", odvrati on. "Mnogi su čuli." "Ne, oni su spavali." Cnaiiir je znao da je rasprava besmislena - znao je Dunyanjanina ~ pa nije rekao ništa, kopajući po svojim razbacanim stvarima u potrazi za hlačama. Serwe je mrmljala i bacakala se ispod pokrivača. "Sjećaš li se kad smo prvi put razgovarali u tvom jakšu?" Kellhus ga upita. "Naravno", Cnaiiir odvrati navlačeći hlače. "Proklinjem taj dan svakim svojim dahom." "Onaj vještičji kamen koji si mi dobacio..." "Misliš na očevu Chorae?" "Da. Imaš li je još uvijek?" Cnaiiir se zagleda u njega kroz tamu. "Pa znaš da imam." "A kako bih to znao?" "Znaš ti." Cnaiiir se odijevao u tišini dok je Kellhus budio Serwe. "Ali rrrogovi", bunila se i prekrila se preko glave. "Nisamčula rogove. .." Cnaiiir se iznenada nasmije, duboko i grleno. "Podmukli je to posao", rekao je, sada na sheyičkom. "A što to?" Kellhus odgovori - više zbog Serwe nego ičeg drugog, Cnaiiir shvati. Dunyanjanin je znao što želi reći. Uvijek je znao. "Ubijanje čarobnjaka." Upravo tada oglasiše se rogovi. Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, Andiaminski visovi Xerius je ustao iz kupelji i uspeo se mramornim stubama do mjesta gdje su ga čekali robovi s ručnicima i mirisnim uljima. I prvi put u posljednjih nekoliko dana osjetio je da ga pokreće - harmonija, providnost naklonjenih božanstava... Podigao je pogled, blago iznenađen kad se Carica, njegova majka, pojavila iz tamnog kutka odaje. "Reci mi, Majko," reče on ne gledajući njezinu ekstravagantnu figuru, "pojavljuješ li se tek slučajno preda mnom u najnezgodnijim trenucima?" Okrenuo se prema njoj dok su mu robovi nježno omotavali prepone ručnikom. "Ili je i to nešto što proračunavaš?" Carica tek lagano pogne glavu kao da je Srijah, njemu ravna. "Donijela sam ti dar, Xeriuse", rekla je, pokazujući na tamnokosu djevojku kraj sebe. Kićenom kretnjom njezin je eunuh Pisathulas razgrnuo djevojkin ogrtač i skinuo ga. Ispod njega bila je bijele puti poput neke Galeoćanke - gola poput Cara i gotovo jednako toliko veličanstvena. Darovi od majke podsjećali su ga na podmuklost darova onih koji nisu njegovi vlastiti podanici. Takvi darovi zapravo uopće nisu darovi. Takvi darovi uvijek zahtijevaju nešto zauzvrat. Xerius se nije sjećao kad mu je Istriya počela dovoditi te muškarce i žene - te zamjene. Imala je kurvinsko oko, ta njegova majka - to joj je morao priznati. Nepogrešivo je znala što bi mu se svidjelo. "Ti si potkupljivačka vještica, Majko", rekao je diveći se prestravljenoj djevojci. "Je li ikada postojao sretniji sin od mene?" No Istriya je rekla samo: "Skeaos je mrtav." Xerius je nakratko pogleda pa se ponovno usredotoči na robove koji su ga počeli mazati uljima. "Nešto je mrtvo", odgovori on susprežući drhtanje. "Ne znamo što." "A zašto meni nitko nije rekao?" "Znao sam da ćeš saznati vrlo skoro." Sjeo je na stolicu koju su mu donijeli, i robovi su mu počeli učešljavati još ulja u kosu, malim turpijama obliti nokte. "Uvijek sve saznaš", doda. "Cishaurimi", kaže Istriya nakon stanke. "Pa naravno." "Znači da znaju. Cishaurimi znaju za tvoje planove." "To nije naročito važno. Ionako su već znali."

21

"Zar si postao takva priprosta budala, Xeriuse? Mislila sam da ćeš nakon svega ovoga biti spreman ponovno razmotriti." "Ponovno razmotriti što, Majko?" "Taj suludi pakt koji si sklopio s poganima. Što drugo?" "Tišina, Majko." Xerius nervozno pogleda djevojku, no bilo je očito da ne zna ni riječi sheyičkog. "To se više nikada ne smije izgovoriti naglas. Nikada više. Je li jasno?" "Ali Cishaurim, Xeriuse! Razmisli! U tvome naručju sve ove godine, sa licem Skeadsal Careve jedine osobe od povjerenja! Taj podli jezik kapao je otrov kao savjete. Sve te godine, Xeriuse! Dijelio si ognjište svojih ambicija s tom opscenošću!" Xerius je razmišljao o tome - nije bio u stanju razmišljati o mnogočemu drugome posljednjih dana. Noću je sanjao lica - lica nalik šakama. Gaenkeltija koji je umro tako... apsurdno. A bilo je tu i pitanje, pitanje koje ga je pogodilo toliko snažno da bi ga svaki put uzdrmalo iz jednoličnosti njegovih rutina. Ima li ih još? Još njih poput... "Držiš predavanja obrazovanoj osobi, Majko. Znaš da je u svim stvarima potrebna ravnoteža. Razmjena ranjivosti za prednosti. Ti si me tome naučila." No Carica nije popustila. Stara kuja nikada nije popuštala. "Cishaurimi su imali tvoje srce u svojim šakama, Xeriuse. Kroz tebe su sisali samu moždinu Carstva. A ti bi dopustio da to prijestup nad prijestupima - prođe nekažnjeno sada, kada su ti Bogovi dostavili sredstvo za osvetu? A ti bi svejedno zaustavio Sveti rat? Ako poštediš Shimeh, Xeriuse, poštedit ćeš Cishaurim." "Tišina!" Njegov je vrisak odzvanjao odajom. Istriya se glasno nasmije. "Moj goli sin", reče. "Moj siroti... goli... sin." Xerius skoči na noge, progura se kroz krug robova, povrijeđenog zbunjenog pogleda. "Ovo nije nalik tebi, Majko. Ti nikada nisi bila osoba koja bi se bojala prokletstva. Je li to zato što stariš, ha? Reci mi, kakav je osjećaj stajati iznad ponora? Osjećati kako ti utroba propada, promatrati kako se oči tvojih ljubavnika prepadaju, pune skrivenog gađenja..." Udario je impulzivno i pronašao taštinu - jedini način na koji je znao povrijediti svoju majku. No u njezinom odgovoru nije bilo ni traga povrijeđenosti. "Dolazi vrijeme, Xeriuse, kada ti nisu više bitni promatrači. Spektakli ljepote su poput kičastih ukrasa ceremonije - za mlade i glupe. Sam čin, Xeriuse. Sam čin pravi stvarne ukrase od svega." "Čemu onda sva ta šminka, Majko? Zašto su te onda robovi natrackali kao staru kurvu za gozbu?" Pogledala ga je bezizražajno. "Tako čudovišan sin..." prošapće. "Čudovišan poput svoje majke", Xerius doda okrutno se nasmijavši. "Reci mi... Sada kad je tvoj ispijeni život pri kraju, jesi li puna žaljenja, Majko?" Istriya odvrati pogled prema kipućim vodama kupelji. "Žaljenje je neminovno, Xeriuse." Te su ga riječi pogodile. "Možda... možda je to točno", odgovori, iznenada osjetivši sažaljenje. Postojalo je vrijeme kad su on i njegova majka bili... bliski. No Istriya je mogla biti intimna samo s onima koje posjeduje. Njega više nije posjedovala. Ta pomisao dirne Xeriusa. Izgubiti tako božanskog sina... "Uvijek takvi nemilosrdni razgovori, ha, Majko? Stvarno mi je žao zbog toga. Toliko ti mogu priznati." Pogledao ju je zamišljeno, žvačući donju usnu. "No još jednom spomeni Shimeh i iskušat ću tu tvoju otrcanu primjedbu. Požalit ćeš... Je li ti jasno?" "Jasno mi je, Xeriuse." Bilo je zlobe u njezinim očima kad ga je pogledala, no Xinemus je to ignorirao. Ustupak, bilo kakav ustupak, značio je pobjedu kad imaš posla s Caricom. Xerius je radije promotrio djevojku, njezine napete grudi netaknute poput slavujevih krila, mekanu mrežu njezinih stidnih dlaka. Uzbuđen, on ispruži ruku i ona dođe k njemu, nevoljko. Odveo ju je do obližnje sofe i zavalio se, ispružen pred njom. "Znaš li što ti je činiti, dijete?" upita. Ona rastvori vitke noge i opkorači ga. Suze su joj se slijevale niz obraze. Drhteći, spusti se na njegov ud... Bilo je to kao utonuti u toplu, nenačetu breskvu. Ako su na svijetu postojale odvratne stvari poput Cishaurima, postojali su i ovakvi slatki plodovi. Stara se Carica okrenula kao da će otići. "Nećeš li ostati, Majko?" Xerius zazove muklim glasom. "Promatrati svog sina kako uživa u ovome tvome daru?" Istriya je oklijevala. "Ne, Xeriuse." "E, hoćeš, Majko. Cara je teško zadovoljiti. Moraš je poučiti." Nastala je stanka, ispunjena jedino djevojčinim tihim plačem. "Svakako, sine moj", Istriya reče nakon nekog vremena i odšeta grandiozno do sofe. Ukočena djevojka ustuknula je kad joj je zgrabila ruku i povukla je do Xeriusovog skrotuma. "Nježno, dijete", gugutala je. "Šššš. Ne plakati..." Xerius zastenje i zabije se u nju, nasmije se kad je zacvrkutala od boli. Zurio je u našminkano lice svoje majke obješeno nad djevojčinim ramenom, bjelje čak i od porculanske galeotske kože, i gorio od starog, zabranjenog uzbuđenja. Ponovno se osjećao kao dijete, bezbrižno. Sve je bilo onako kako treba biti. Bogovi su mu uistinu naklonjeni... "Reci mi, Xeriuse," njegova majka reče promuklo, "kako si otkrio Skeaosa?"

22

oglavlje treće

ASGILIOCH "Ja sam središte" ne valja nikad izreći. To je pretpostavka oko koje se vrti svaka sigurnost i svaka sumnja.“ AJENCIS, TREĆA ANALITIKA LJUDI Neka ti neprijatelji uvijek budu zadovoljni, a ljubavnici sjetni. AINONSKA POSLOVICA Kasno ljeto, 4111. godina Kljove, utvrda Asgilioch Prvi put u pisanoj povijesti, gorje Unaras i Inunarska brda pogodio je potres. Stotine kilometara dalje velike užurbane tržnice Gielgatha utihnule se dok se roba njihala na kukama, a žbuka padala s podrhtavajućih zidova. Mazge su se ritale, kolutajući očima od straha. Psi su zavijali. Ali u Asgiliochu, koji od pamtivijeka bijaše južni bedem naroda Kyranejske nizine, ljudi su obarani na koljena, zidovi su se ljuljali kao palmino lišće, a drevna utvrda Ruom, koja je preživjela shigečke kraljeve, zmajeve Tsurumaha i čak tri fanimska džihada, srušila se u moćnom stupu prašine. Dok su preživjeli izvlačili tijela iz ruševina, žalili su više za kamenom nego za krvi i mesom. "Čvrsti Ruom!" uzvikivali su u nevjerici. "Visoki Bik Asgiliocha je pao!" Mnogima u Carstvu Ruom je bio totem. Utvrda Asgiliocha nije bila uništena još od dana Ingusharotepa II., drevnog shigečkog Božanskog Kralja - bio je to posljednji put da je Jug pokorio narode Kyranejske nizine. Prvi ljudi od Kljove, satnija brzih galeotskih konjanika pod vodstvom Athiearija, nećaka Coithusa Saubona, stigli su četiri dana kasnije. Na svoi užas, Asgilioch su zatekli djelomično porušen, a njezine izubijane garnizone uvjerene u propast Svetog rata. Nersei Proyas i njegovi Conriyani stigli su dan kasnije, a dva dana nakon njih Ikurei Conphas i njegove Carske kolone, kao i Srijalski vitezovi pod zapovjedništvom Incheiri Gotiana. Dok je Proyas krenuo Sogianskom cestom duž južne obale, a onda marširao preko polja preko Inunarskih brda, Conphas i Gotian krenuli su takozvanom "Zabranjenom cestom" - koju su Nansurci izgradili da bi omogućili brzi razmještaj svojih kolona između fanimske i scylvendske granice. Od Velikih Imena koja su krenula središtem provincije prvi su stigli Coithus Saibon i njegovi Galeoćani - gotovo punih tjedan dana nakon Conphasa. Gothyelk i njegovi Tydonci pojavili su se nedugo potom, a za njima i Skaiyelt i njegovi mrki Thunyerani. O Ainonjanima se nije ništa znalo, osim da je njihova vojska od samog početka, možda usporena svojom nezgrapnom veličinom ili zbog Grimiznih tornjeva, imala problema prijeći i pola dnevne udaljenosti ostalih kontingenata. Tako se veći dio Svetog rata utaborio na golim padinama ispod zidina Asgiliocha i čekao, dok su okolo kolale glasine i predosjećaji katastrofe. Čuvarima postavljenim na zidine Asgiliocha izgledali su kao cijeli narod u migraciji - poput nekog prizora iz Kljove. Kad je postalo očito da će proći dani, možda čak i tjedni, prije nego im se Ainonjani pridruže, Nersei Proyas sazvao je sjednicu Velikih i Manjih Imena. S obzirom na brojnost okupljenih, bili su prisiljeni okupiti se među bedemima Asgiliocha, podno ruševina nagomilanih oko polomljenih temelja Ruoma. Velika Imena smjestila su se oko stola improvizirano složenog od ruševina, dok su ostali, odjeveni u svečanu odjeću dvanaest naroda, sjedili po padinama krhotina, napravivši amfiteatar od ruševina. Doslovno su blistali na jarkom suncu. Veći dio jutra proveli su promatrajući dolične rituale i žrtvovanja: bila je to prva sjednica otkad su krenuli iz Momemna. Poslijepodne su proveli u svađi, uglavnom raspravljajući o tome je li uništenje Ruoma predznak katastrofe ili baš ničega. Saubon je tvrdio da Sveti rat treba smjesta raspremiti tabor, zauzeti klance Southronskog klanca i umarširati u Gedeju. "Ovo nas mjesto deprimira!" povikao je, pokazujući na slojeve ruševina. "Tonemo u san i budimo se u sjeni strave!" Uporno je tvrdio da je Ruom nansursko praznovjerje - "prazna priča namirisanih i plašljivih". Što duže Sveti rat dangubi pod ovim ruševinama, to će više i oni postajati praznovjerni. Iako su mnogi vidjeli smisao u tim argumentima, mnogi drugi vidjeli su ludilo. Bez Grimiznih Tornjeva, Ikurei Conphas je podsjetio galeotskog princa, Sveti rat će biti na milost i nemilost Cishaurimu. "Špijuni mog strica tvrde da je Skauras okupio sve Velmože Shigeka i očekuje nas u Gedeji. Kako možemo znati da s njima ne čekaju i Cishaurimi?" Proyas i njegov scylvendski savjetnik, Cnaiiir urs Skiotha su se složili: krenuti u napad bez Ainonjana bila bi nepromišljena glupost. No nikakvi argumenti, činilo se, nisu mogli pokolebati Saubona i njegove saveznike. Sunce je tinjalo nad zapadnim kupolama, a oni nisu dogovorili ništa osim nekih očitih stvari, kao što je slanje jahača da lociraju Ainonjane, ili slanja Athjearija u Gedeju da prikupi informacije. Inače se činilo izglednim da će se tek nedavno ujedinjeni Sveti rat još jednom rascijepati. Proyas je utihnuo, s licem u dlanovima. Samo je Conphas nastavio raspravljati sa Saubonom, ako se izmjenjivanje ogorčenih uvreda može tako nazvati. Tada je Anasurimbor Kellhus, osiromašeni Princ Atrithaua, ustao sa svog mjesta među promatračima i povikao: "Varate se u vezi značenja onoga što vidite, svi vi! Gubitak Ruoma nije nesretan slučaj, ali nije ni kletva!" Saubon se nasmijao i zaurlao: "Ruom je talisman protiv pogana, nije li?"

23

"Da", Princ Atrithaua odvrati. "Dokle god je utvrda stajala mogli smo se vratiti. Ali sada... Zar ne vidite? Odmah iza ovih planina, ljudi se okupljaju u svetištima Lažnog Proroka. Stojimo na poganskoj obali. Poganskoj obalil" Zastao je i pogledao svako Veliko Ime ponaosob. "Sada kad Ruoma više nema, nema nam povlačenja... Bog je spalio naše brodove." Potom je odlučeno: Sveti rat čeka Ainonjane i Grimizne Tornjeve. Daleko od Asgiliocha, u središnjoj odaji svog ogromnog šatora, Eleazaras, Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva, bio je zavaljen u svom naslonjaču, jedinom luksuzu koji si je dopustio na ovom suludom putovanju. Ispod njega, robovi su mu prali noge pod mlazom vode. Tri tronoga žeravnika osvjetljavala su okolni polumrak. Dim je vijugao kroz unutrašnjost, bacajući sjenke koje su nalikovale vodom napisanom rukopisu na trbušastom platnu. Putovanje nije bilo onako teško kako je očekivao - dosad. Unatoč tome, večeri poput ove uvijek su mu nekako pružale gotovo sramno olakšanje. Isprva je mislio da je to zbog njegove starosti: prošlo je već više od dvadeset godina od njegovog prošlog putovanja u inozemstvo. Umorne kosti, pomislio bi gledajući svoje ljude kako se u večernjem svietlu muče s podizanjem šatora i paviljona sve do samog horizonta. Umorne stare kosti. No kada se sjetio onih godina koje je proveo pješačeći od misije do misije, od grada do grada, shvatio je da ovo što sada podnosi nema nikakve veze s umorom. Sjećao se kako je znao ležati uz vatru pod zvijezdama, bez velebnog paviljona nad glavom, bez svilenih jastuka da mu miluju obraz, samo tvrda zemlja i zujajuća iscrpljenost koja se javlja kad se putnik potpuno smiri. To je bio umor. A ovo? Nose ga na nosiljkama, okružuju ga deseci do pasa golih robova... Olakšanje koje bi iskusio svake večeri, shvatio je, nema nikakve veze s iscrpljenošću, već samo i isključivo sa stajanjem na mjestu... Što će reći, sa Shimehom. Velike odluke, razmišljao je, mjere se svojom konačnošću jednako koliko i svojim posljedicama. Ponekad je to mogao osjetiti kao nešto opipljivo: put kojim nije pošao, raskrižje u povijesti gdje su Grimizni Tornjevi odbacili Maithanetovu skandaloznu ponudu i promatrali Sveti rat izdaleka. On nije postojao, a ipak se zadržao, onako kako se strastvena noć zna zadržati u molećivom pogledu roba. Vidio je to posvuda: u nervoznim šutnjama, u razmjenama pogleda, u Iyokusovom nepopustljivom cinizmu, u mrštenju generala Setpanaresa. I činilo mu se kao da mu se izruguje obećanjem - baš kao što mu se put kojim sada hoda izruguje prijetnjom. Pridružiti se Svetom ratu! Eleazaras se susretao s nerealnim stvarima; bilo mu je to zanimanje. Ali nerealnost ovoga, Grimiznih Tornjeva ovdje, bila je gotovo posve neprobavljiva. Pomisao na to rezultirala bi u ironijama; ne ironijama u kojima kulturni ljudi Ainonjani napose - uživaju, nego prije u ironijama koje se u beskonačnost reproduciraju, onim koje umanjuju svaku odlučnost da se otrese neizvjesnosti. Ako se tome pridoda gomilanje komplikacija: Kuća Ikurei koja spletkari s poganima; Mandat koji igra neku tajnovitu spoznajnu igru gdje su svi agenti Tornjeva u Šumni do jednoga otkriveni i smaknuti - unatoč tome što su se činili dovoljno sigurnima prije nego li su Grimizni Tornjevi stupili u Carstvo. Čak je i Maithanet, veliki Šrijah od Tisuće Hramova lovio u mutnom. Nije ni čudo da ga je Shimeh tlačio. Nije ni čudo da mu se svaka noć činila odmorom. Eleazaras uzdahne dok mu je Myaza, njegova nova miljenica, masirala desno stopalo ugrijanim uljem. Nije važno, reče sam sebi. Žaljenje je opijum za budale. Naslonio je glavu unazad i kroz trepavice promatrao djevojku kako radi. "Myaza", rekao je blago, nacerivši se na njezin skromni osmijeh. "Mmmyazzzzaaa..." "Hanamanu Eleazarassss", uzdahnula je zauzvrat - smjeli curetak! Ostali robovi zinuli su od šoka, a onda se stali cerekati. Kako zločesta curica! Eleazaras pomisli. Nagnuo se da je uzme u naručje. Međutim, spazi stražara u crnoj halji kako kleči na tepisima i zaustavi se. Netko ga je želio vidjeti - očito. Vjerojatno general Setpanares s novim žalopojkama o sporosti vojske - a zapravo su to bili prigovori na sporost Grimiznih Tornjeva. Ainonjani će posljednji stići u Asgilioch. Pa što onda? Neka čekaju. "Što je?" otrese se. Mladić podigne lice. "Došao vam je posjetitelj, Vrhovni vladaru." "U ovo doba? Tko?" Stražar je oklijevao. "Mag iz Škole Mysunsai, Vrhovni vladaru. Neki Skalateas." Mysunsai? Sve su to kurve. "Što želi?" Eleazaras upita. Nešto ga je šarafilo u želucu. Nove komplikacije. "Nije htio precizirati", odgovori stražar. "Rekaoje samo da je naporno jahao sve od Momemna da bi razgovarao s vama o ne čem iznimno hitnom." "Svodnik", Eleazaras procijedi. "Kurva. Zadrži ga nakratko, a onda ga uvedi." Kad se on povukao, Eleazaras naloži robovima da mu obrišu noge i svežu sandale. Zatim ih je raspustio. Dok su posljednji robovi žurili van, čovjeka imenom Skalateas uvela su dva naoružana Javreha. "Ostavite nas", reče Eleazaras robovima-ratnicima. Oni se duboko naklone pa se također povuku. Sa svog sjedišta promatrao je plaćenika koji bijaše glatko izbrijan po nansurskoj modi, odjeven u skromnu putničku odjeću: gamaše, jednostavnu smeđu košulju i kožne sandale. Činilo se da drhti, a i trebao je. Stajao je pred Vrhovnim vladarom Grimiznih Tornjeva glavom. "Ovo je uistinu drsko, moj plaćenički brate", Eleazaras reče. "Postoje procedure za ovakve transakcije." "Ispričavam se duboko, Vrhovni vladaru, ali ne postoje procedure za ovo što imam... za razmjenu." Užurbano doda: "Ja-ja sam Peralog bijelog pojasa Mysunsajskog reda, Vrhovni vladaru, ugovorom vezan za Carsku Obitelj na dužnosti Revizora. Car me upotrebljava s vremena na vrijeme da bi potvrdio određene odluke Carskog Saika." Eleazaras je to usvojio i odlučio biti susretljiv. "Nastavi." "H-hoćemo li, hm... hm..." "Hoćemo li što?" "Hoćemo li dogovoriti cijenu?" Radnička klasa, dakako - suthenti. Nemaju poštovanja za igru. No jnan, kako Ainonjani vole reći, ne podnosi odobravanje. Ako jedan igra, svi igraju.

24

Umjesto da odgovori, Eleazaras je promatrao svoje duge nalakirane nokte i odsutno ih laštio o prsa. Podignuo je pogled kao da je uhvaćen u sitnoj nesmotrenosti, a onda promotrio budalu kao da ga tište odluke na život i smrt. Spoj šutnje i pažljivog promatranja umalo je raspametio čovjeka. Sklopio je drhtave ruke pred njim. "Op-prostite mi na g-gorljivosti, Vrhovni vladaru!" Skalateas promuca i padne na koljena. "Tolikočesto su znanje i pohlepa... poticaj jedno drugome." Izvrsno. Čovjek ipak nije bio sasvim lišen pameti. "Poticaji, svakako", Eleazaras reče. "No možda bi trebao pustiti mene da odlučim tko potiče koga." "Svakako, Vrhovni vladaru... Ali..." "Nema 'ali', kurvo. Zini već jednom." "Svakako, Vrhovni vladaru", ponovi ovaj. "Riječ je o fanimskim čarobnjacima-svećenicima - Cishaurimu... I-imaju novu vrstu špijuna." Predstava je zaboravljena. Eleazaras se nagne naprijed. "Reci mi više." "O-oprostite, Vrhovni vladaru", čovjek lane. "A-ali želim vidjeti novac prije no što nastavim dalje!" Ipak budala. Vrijeme je uvijek Učenjakova najdragocjenija roba. Kurva ili ne, ovaj je to trebao znati. Eleazaras uzdahne pa izgovori prvu nemoguću riječ. Usta i oči gorjele su mu sjajno poput fosfora. "Ne!" Skalateas vrisne. "Molim vas! Govoritću! Nema potrebe..." Eleazaras zastane, iako je njegovo tajanstveno mrmljanje nastavilo odjekivati, kao da se odbija od zidova koji ne postoje na ovome svijetu. Tišina, kada jest nastupila, činila se apsolutnom. "Ve-večer p-prije nego li je Sveti rat krenuo iz Momemna," čovjek počne, "pozvan sam u katakombe da promatram ono što je trebalo biti, kao što su rekli, ispitivanje špijuna. Po svemu sudeći, Carev Prvi savjetnik—" "Skeaos?" Eleazaras usklikne. "Špijun?" Mysunsai je oklijevao, oblizao usne. "Ne Skeaos... Netko zamaskiran u njega. Ili nešto..." Eleazaras kimne. "Imaš moju punu pozornost, Skalates." "Sami je Car prisustvovao ispitivanju. Zahtijevao je, prilično kreštavim glasom, da proturječim nalazima Saika, da mu kažem da je upletena magija... Prvi je savjetnik - kao što znate - bio starac, a ipak je, čini se, ubio ili osakatio nekoliko pripadnika Eotske straže tijekom uhićenja -golim rukama, rekoše. Car je bio, pa... uzrujan." "I što si vidio, Revizoru? Jesi li vidio Znamen?" "Ne. Ništa. Bio je netaknut. Baš nikakva magija nije bila upletena. No kad sam to isto rekao Caru, on me optužio da sam se urotio sa Saikom u namjeri da ga zbacimo. Tada je stigao Učenjak Mandata - u pratnji Ikurei Conphasa gla—" "Učenjak Mandata?" Eleazaras upita. "Misliš na Drusasa Achamiana?" Skalateas proguta. "Znate ga? Mi Mysunsai više se ne obaziremo na Mandat. Održava li vaša Eminencija ko—" "Želiš li prodati znanje, Skalateas, ili ga mijenjati?" Mysunsai se nervozno nasmiješi. "Prodati ga, dakako." "I što se onda dogodilo?" "Mandatovac je potvrdio moju odluku, a Car je i njega optužio da laže. Kao što rekoh, Car je bio... bio..." "Uzrujan." "Tako je. U tom trenutku još i više. Međutim Mandatovac, Achamian, izgledao je razdražen. Prepirali su se—" "Prepirali?" Iz nekog razloga Eleazarasa to nije iznenadilo. "O čemu?" Mysunsai odmahne glavom. "Ne mogu se sjetiti. Nešto o strahu, mislim. Onda je Prvi savjetnik počeo nešto govoriti Mandatovcu na nekom jeziku kojeg nikada nisam čuo. Prepoznao ga je." "Prepoznao? Jesi li siguran?" "Potpuno... Skeaos, ili štogod to bilo, prepoznao je Drusasa Achamiana. Onda se on -ono - počelo tresti. Samo smo stajali u čudu. Zatim je iščupalo lance iz zida... Oslobodilo se!" "Je li mu Drusas Achamian pomogao?" "Ne. On je bio jednako prestravljen kao i mi ostali - ako ne i više. Uslijed komešanja, ubilo je dvoje ili troje ljudi - nikada nisam vidio da se išta kreće tako brzo! Tada se umiješao Saik, spalio ga... Kad malo bolje razmislim, spalili su ga unatoč protivljenju Mandatovca. Čovjek je bio srdit." "Achamian se pokušao umiješati?" "Do te mjere da je štitio Prvog savjetnika vlastitim tijelom." "Siguran si u to?" "Apsolutno. Nikada to neću zaboraviti zato jer sam tada vidio lice Prvog savjetnika... Tada mu se lice... zgulilo." "Zgulilo..." "Ili razmotalo... Lice mu se jednostavno... jednostavno rastvorilo, poput prstiju ali... Ne znam kako bih to drugačije opisao." "Poput prstiju?!" To nije moguće! Laže! "Sumnjate u moje riječi. Ne biste smjeli, vaša Eminencijo! Ovaj špijun bio je dvojnik, imitacija bez znamena] A to znači da mora biti proizvod Psukhe. Cishaurima. To znači da imaju špijune koje je nemoguće vidjeti." Mrtvilo se poput vode razlilo iz Eleazarasovih grudi prema udovima. Uložio sam svoju Školu. "Ali njihovo umijeće je presirovo..." Skalateas je izgledao kao da se neobično razvedrio. "Ipak, to je jedino objašnjenje. Iznašli su neki način stvaranja savršenih špijuna... Zamislite! Koliko su dugo već imali Carevu pažnju? Cara! Tko zna koliko..." Zastao je, očito oprezan da ne dođe preblizu same srži problema. "No, zato sam toliko naporno jahao da vas pronađem. Da vas upozorim." Eleazarasova su se usta posve osušila. Pokušao je progutati. "Moraš ostati s nama, dakako, da bismo te mogli... još ispitivati." Čovjekovo lice postalo je oličenje strave. "B-bojim se da to neće biti moguće, v-vaša Eminencijo. Očekuju me nazad na Carskom dvoru."

25

Eleazaras skupi ruke da umiri drhtaje. "Odsad radiš za Grimizne Tornjeve, Skalateas. Tvoj ugovor s Kućom Ikurei je razvrgnut." "Hm, v-vaša Eminencijo, koliko god bio ponizan pred vašom slavom i moći -ja sam vaš sluga! - bojim se da se ugovori Mysunsaija ne mogu razvrgnuti po zapovijedi. C-čak ni vašoj. P-pa ako b-bih sa-samo mogao do-dobiti svoj-svoj..." "Ah, da, tvoj honorar." Eleazaras se oštro zapiljio u Mysunsaija i nasmiješio se varljivo blago. Sirota budala. Kako je samo podcijenio vrijednost svoje informacije. To je vrijedilo više od zlata. Daleko više. Mysunsaijevo lice postalo je potpuno bezizražajno. "Pretpostavljam da bih mogao odgoditi svoj odlazak." "Ti pretp—" U tom je trenutku Eleazaras umalo poginuo. Čovjek je počeo svoju Inkantaciju čim je Eleazaras počeo odgovarati, i priskrbio si sekundu prednosti - zamalo dovoljno. Munja je rasjekla zrak, poskakivala i grmila po refleksnim Štitovima Vrhovnog vladara. Trenutačno zaslijepljen, Eleazaras se prevalio unazad skupa sa stolicom i stropoštao se na tepih. Pjevao je i prije nego li se osovio na koljena. Zrak je plesao od pljuštećih svjetala. Vrtloga plamenih vrabaca... Glupan je uzviknuo, govorio što je žurnije mogao pokušavajući ojačati Štitove. No za Hanamanua Eleazarasa, Vrhovnog vladara Grimiznih Tornjeva, bio je on tek nešto više od dječje zagonetke; toliko ga je lako riješio. Jedna vatrena ptica za drugom zabijale su se u njega. Žrtva za žrtvom pretvarale su njegove Štitove u ruševinu. Tada su lanci bljesnuli iz kutova praznog zraka, probadajući udove i ramena, prolazeći kao da se provlače kroz prste djeteta, sve dok muškarac nije visio u zraku. Naveden. Skalateas je vrištao. Javresi su uletjeli u sobu isukanog oružja, da bi zastali prestravljeni pred prizorom Mysunsaija. Eleazaras se otrese na njih neka odu. Spazio je svog Zapovjednika špijuna, Iyokusa, kako se probija kroz robove-ratnike u odlasku. Ovisnik o chanvu upravo je bezglavo jurio preko tepiha, razrogačenih crvenih očiju, ljubičastih usnica u napetom iščekivanju. Eleazaras se nije sjećao da je ikada vidio toliko emocija na njegovom licu - barem ne od sudbonosnog napada Cishaurima deset godina ranije... Proglašenja rata. "Eli!" Iyokus poviče, buljeći u Skalateasovo probijeno i zgrčeno tijelo. "Što je ovo?" Vrhovni je vladar odsutno gazio po malenoj vatri koja je gorjela na tepisima. "Moj dar tebi, prijatelju stari. Još jedna enigma koju trebaš razriješiti. Još jedna prijetnja..." "Prijetnja?" ovaj vikne. "Što sve ovo znači, Eli? Što se to ovdje dogodilo?" Eleazaras promotri Mysunsaija koji je vrištao - Učenjak zadubljen u vlastiti posao. Što da radim? "Učenjak Mandata", Eleazaras prasne i okrene se prema Iyokusu. "Gdje je on sada?" "Maršira s Proyasom - ili bar pretpostavljam... Eli? Reci mi—" "Drusas Achamian mora doći k meni", Eleazaras nastavi. "Doći ili umrijeti." Iyokusovo se lice smrkne. "Takvo nešto zahtijeva vremena... planiranje... On je Učenjak Mandata, Eli! Da i ne spominjemo odmazdu... Što, zar ćemo ratovati i protiv Cishaurima i protiv Mandata? Bilo kako bilo, ništa se neće desiti dok ja ne saznam što se događa. Imam pravo na to!" Eleazaras ga promotri, susretne njegov uznemirujući pogled. Prvi put je osjetio utjehu, a ne trnce pri pogledu na njegovu prozirnu kožu. Iyokuse? Sigurno si to ti, zar ne? "Mora da se čini", reče, "nerazumnim..." "Uistinu. Ludim čak." "Vjeruj mi, stari prijatelju. Nije. Nužda sve stvari čini razumnima." "Čemu to izmotavanje?" Iyokus zavapi. "Strpljenja..." Eleazaras odvrati, skupa s dahom vraćajući i dostojanstvenost kakva dolikuje jednom Vrhovnom gospodaru. Bila je to prigoda koja zahtijeva kontrolu. Proračunavanje. "Prvo moraš udovoljiti mom ludilu, Iyokuse... A onda ću ti iznijeti razloge koji ga čine razumnim. Prvo mi moraš dozvoliti da ti opipam lice." "A čemu to?" ovaj upita. Zaprepašten. S nekog dalekog mjesta, činilo se, Skalateas je zavijao. "Moram se uvjeriti da su ispod kosti... Prave kosti." Po prvi put nakon odlaska iz Momemna Achamian se našao sam uz večernju vatru. Proyas je organizirao hramsku svečanost za ostala Velika Imena, i svi su osim čarobnjaka i robova bili pozvani. Stoga je Achamian odlučio prirediti vlastitu svečanost. Pio je u čast sunca, koje se naslonilo na ramena ogranka Unarasa, Asgiliocha i njegovih srušenih kula, i za utaboreni Sveti rat, njegove nebrojene vatre koje su blistale u sumraku. Pio je dok mu se glava nije objesila nad vatru, dok mu misli nisu postale kaša argumenata, molbi i žaljenja. Ispričati Kellhusu o svojoj dilemi, sada je znao, bilo je nepromišljeno. Prošla su dva tjedna od njegovog priznanja. U tom razdoblju, conriyanski kontingent napustio je kamen Sogianske ceste u korist grmlja i pjeskovitih padina Inunarskih brda. Jednako kao i prije hodao je s Kellhusom i odgovarao mu na pitanja, razmišljao o njegovim zapažanjima - i čudio se, uvijek čudio srcu i intelektu toga čovjeka. Na površini je sve bilo isto, osim što nije bilo ceste koju bi pratili. No ispod površine, sve se promijenilo. Mislio je da će mu biti lakše ako podijeli svoj teret, da će ga iskrenost odriješiti od srama. Kako je mogao biti takva budala i misliti da tajnost njegove dileme uzrokuje njegove muke, a ne dilema sama? Ako ništa drugo, tajnovitost je bila utjeha. Sada je svaki put kad bi on i Kellhus razmijenili poglede Achamian vidio odraz i presliku svojih muka, sve dok mu se povremeno nije počelo činiti da ne može disati. Daleko od toga da je olakšao teret, udvostručio ga je. "Što će Mandat učiniti ako im kažeš?" upitao je kasnije Kellhus. "Odvest će te u Atyersus. Zatočiti te. Ispitivati... Sad kad znaju da Savjet bjesni, učinit će sve da bi zadržali kakav-takav privid kontrole. Samo iz tog razloga nikad te ne bi pustili na slobodu." "Onda im ne smiješ reći, Akka!" Te su riječi odražavale strah i zabrinutost, srditi očaj koji ga je podsjetio na Inraua. "I Druga Apokalipsa. Što s tim?"

26

"Ali jesi li siguran! Dovoljno siguran da riskiraš cijeli jedan život?" Jedan život za svijet. Ili svijet za život. "Ne razumiješ! Ulozi, Kellhuse! Sjeti se što je na kocki!" "Kako bih mogao misliti i o čem drugom?" Kellhus je odgovorio. Achamian je jednom čuo da Kultske svećenice božice Yatwer na žrtveni oltar uvijek nose dvije žrtve, obično mladu janjad; jednu koju će zaklati, a drugu da svjedoči svetom obredu. Na taj način svaka životinja bačena na oltar uvijek zna, na svoj magloviti način, što je čeka. Yatwerijankama sam ritual nije dovoljan: transformacija uobičajenog klanja u pravu žrtvu zahtijeva prepoznavanje. Jedno janje za deset bikova, jedna mu je svećenica jednom rekla, kao da ima formulu za mjerenje takvih stvari. Jedno janje za deset bikova. U ono se vrijeme Achamian smijao. Sada mu je bilo jasno. Prije ga je dilema preplavljivala na neki uznemiravajući, kolebljivi način, poput neke tajne perverzije. No sad kad je Kellhus znao, sada ga je jednostavno preplavila. Prije je Achamian mogao s vremena na vrijeme naći utjehu u njegovom osobitom društvu. Mogao se pretvarati da je samo učitelj. No sada, ta se dilema pretvorila u nešto između njih, nešto što je uvijek prisutno, odvratio Achamian pogled ili ne. Nije više bilo pretvaranja, nije bilo 'zaborava'. Samo oštrica nedjelovanja. I vino. Slatko čisto vino. Kad su stigli u napola razrušeni Asgilioch, Achamian je počeo, više iz očaja nego ičeg drugog, podučavati Kellhusa algebri, geometriji i logici. Ima li boljeg načina da se nametne jasnoća zbrci koja para dušu, sigurnost sumnji koja glođe rebra? Dok su ostali promatrali iz blizine, smijali se, češkali glave ili, u slučaju Scylvendija, mrko gledali, Achamian i Kellhus provodili su sate strugajući dokaze po goloj zemlji. U roku nekoliko dana, Princ Atrithaua je improvizirao nove aksiome, otkrivao teoreme i formule za koje Achamian nikad nije mogao ni zamisliti da bi bili mogući, a kamoli da se s njima susreo u klasičnim tekstovima. Kellhus mu je čak dokazao - dokazao! - da Ajencisovoj logici izloženoj u Silogistici prethodi osnovnija logika, ona koja koristi relacije između čitavih rečenica umjesto između subjekata ili predikata. Dvije tisuće godina predodžbi i shvaćanja preokrenulo je nekoliko poteza štapom po prašini! "Kako?" zavapio je. "Kako?" Kellhus slegne ramenima. "Ja to jednostavno vidim." On je ovdje, Achamian je pomislio smiješno, ali ne stoji pored mene... Ako svi ljudi vide otamo gdje stoje, onda Kellhus stoji negdje drugdje - to je bilo neosporno. No je li stajao izvan ograde Achamianove prosudbe? Ah, to pitanje. Potrebno je još pića. Achamian je kopao po rancu, jedinom svom drugu kraj vatre, i izvukao mapu koju je nacrtao - sada mu sečinilo tako davno - dok je putovao iz Šumne u Momemn. Držao ju je prema svjetlosti, nekoliko puta trepnuo zamućenim očima. Svi su oni, svako ime napisano crnim slovima, bili spojeni osim imena ANASURIMBOR KELLHUS Relacije. Kao i u aritmetici ili logici, sve se svodilo na relacije. Achamian je označio one veze za koje je znao sa sigurnošću, kao što je veza između Savjeta i Cara, pa čak i one koje je samo pretpostavljao ili ih se pribojavao, kao što je bila ona između Maithaneta i Inraua. Linije tinte: jedna za Savjetovo infiltriranje na Carski dvor, druga za ubojstvo Inraua, još jedna za rat Grimiznih Tornjeva i Cishaurima, još jedna za Sveti rat koji oslobađa Shimeh, i tako dalje. Linije tinte za relacije. Tanki crni kostur. No gdje se tu uklapao Kellhus? Gdje? Achamian se odjednom zasmijuljio, odupro se porivu da baci pergament u vatru. Dim. Nije li to zapravo ono što te relacije jesu? Ne tinta, već dim. Teško ih je vidjeti, a nemoguće uhvatiti. I nije li upravo u tome problem? Problem svega toga? Pomisao o dimu osovi Achamiana na noge. Zaljuljao se na trenutak, a onda se sagnuo uzeti ranac. Još jednom je razmislio o bacanju mape u plamen, no predomislio se - bio je on veteran mnogih glupih pogreški uslijed pijanstva - i strpao pergament natrag među svoje stvari. Sa svojim rancem i Xinemusovim vinskim mijehom prebačenim svaki preko svojeg ramena, oteturao je u mrak, smijući se samome sebi i misleći, Pa da, dim... Trebam dim. Hašiš. Zašto ne? Ionako je kraj svijeta. Kad je sunce zašlo za Unaras, svaka je vatra postala osvijetljeni krug, sve dok taborište nije postalo mnoštvo zlatnih novčića raštrkanih po crnom platnu. Stigavši među prvima, Conriyani su postavili svoje paviljone na uzvisine neposredno ispod Asgiliocha i njegovih spremnih zaliha vode. Kao posljedica toga Achamian je putovao prema dolje, uvijek prema dolje, prema,činilo se, sve mračnijem i sve raskalašenijem podzemlju. Hodao je i posrtao, istraživao sjenovite žile među paviljonima. Prošao je uz mnoge druge skupine koje su pijančevale od jednog tabora do drugog, pijance u potrazi za zahodom, zaposlene robove, čak i jednog Gilgalskog svećenika koji je pjevao i njihao lešinu sokola na kožnoj uzici. S vremena na vrijeme bi usporio, zapiljio se u rumena lica nagurana oko svake vatre, smijao se njihovim lakrdijama ili razmišljao o njihovim namrštenim licima. Promatrao ih je kako se šepire i poziraju, busaju u prsa i zavijaju prema planinama. Uskoroće se obrušiti na pogane. Uskoro će se uhvatiti u koštac sa svojim omraženim neprijateljem. "Bog nam je spalio brodove!" Achamian ječuo kako grmi jedan Galeoćanin gol do pasa, prvo na sheyickom, a zatim na svom materinjem jeziku. "Wossen het Votta grefearsa!" Povremeno bi zastao da pretraži tamu iza sebe. Stara navika. Nakon nekog vremena shvatio je da je umoran i da će ubrzo ostati bez vina. Uzdao se u Sudbinu, Anagke, da će ga odvesti do sljedbenika tabora; ta ipak nju nazivaju "Kurvom". No baš kao i u svemu ostalom, odvela ga je na krivi kut - jebena kurva. Počeo je prkositi svjetlu da bi pitao za upute. "Krivi put, prijatelju", rekao mu je u jednom taboru stariji čovjek bez prednjih zuba. "Samo se mazge razmnožavaju ovdje. Volovi i mazge." "Dobro..." reče Achamian i uhvati se za međunožje po dobro poznatom tydonskom običaju, "barem će proporcije biti kako treba." Starac i njegovi drugovi prasnuše u smijeh. Achamian namigne i potegne iz svog mijeha. "Onda onuda", neki šaljivdžija dobaci od vatre, pokazujući u mrak iza sebe. "Nadam se da ti guzica ima duboke džepove!" Achamian je iskašljao vino kroz nos, a onda nekoliko trenutaka hripao pognut. Sveopće veselje koje je time izazvao osiguralo mu je mjesto uz vatru. Kao okorjeli putnik, Achamian je bio naviknut na društvo ratobornih stranaca i neko je vrijeme uživao u njihovom društvu, njihovom vinu i vlastitoj anonimnosti. No kako su im pitanja postala sve oštrija, zahvalio im se i krenuo svojim putem.

27

Privučen udaranjem bubnjeva, Achamian je prošao dio tabora koji se činio napuštenim, a onda se posve neočekivano našao u četvrti sljedbenika tabora. Činilo se da su se iznenada sve aktivnosti počele odvijati između vatri. Na svakom se koraku sudario s nekim ramenom, naslonio na neka leđa. Na nekim se mjestima probijao kroz gužvu u gotovo potpunom mraku, gdje samo glave, ramena i poneko zalutalo lice bijahu zamrznuti blijedom svjetlošću Čavla Nebeskog. Na drugim su pak mjestima baklje bile zakucane u zemlju, bilo za glazbenike, trgovce ili bordele kožnih zidova. Nekoliko se avenijačak moglo podičiti visećim lanternama. Vidio je mlade Ljude od Kljove - tek dječake, zapravo - kako povraćaju od Prevelike količine pića. Vidio je desetogodišnje djevojčice kako odvlače zadebljele ratnike iza zavjesa tendi. Vidio je čak i jednog dječaka s razmazanom šminkom kako plaho i u nadi promatra muškarca za muškarcem u prolazu. Vidio je obrtnike kako popunjavaju pregrade, prošao pored podosta improviziranih kovačnica. Ispod nepravilnih tendi neke pušionice opijuma vidio je ljude kako se trzaju kao da ih opsjedaju muhe. Prošao je uz pozlaćene paviljone Kultova: Gilgaola, Yatwer, Momasa, Ajoklija, pačak i neuhvatljive Onkis koja je bila Inrauova strast, kao i nebrojeno mnogo drugih. Odvraćao je sveprisutne prosjake i smijao se genijalcima koji su mu pokušavali tutnuti u ruke blagoslovljene glinene pločice. Na dijelovima svog putovanja, Achamian nije uopće vidio šatore, tek neugledna skloništa improvizirana od štapova, špage i bojane kože, ili u nekim slučajevima obične prostirke. Dok je lutao jednom uličicom, Achamian je vidio ni više ni manje nego dvanaest parova, muško-ženskih ili muško-muških kako se ševe naočigled sviju. Jednom je zastao da bi promatrao nevjerojatno lijepu norsirsku djevojku kako stenje među naporima dvojice muškaraca, da bi ga zatim zaskočio muškarac crnih zubiju i sa štapom koji ga je tražio novčić. Kasnije je promatrao prastarog istetoviranog pustinjaka kako se pokušava uvaliti debeloj djevojčuri. Vidio je crnopute zeumske bludnice kako plešu svojim čudnim načinom nalik lutkama na koncu, odjevene u drečave halje od lažne svile - karikature bogato ukrašene elegancije koja je toliko karakterizirala njihovu daleku zemlju. Prva je žena našla njega, prije nego obratno. Dok je hodao osobito mračnom uličicom među platnenim straćarama začuo je zveckanje, a zatim je osjetio kako ga male ruke grabaju za prepone odostraga. Kada se okrenuo i zagrlio je,činila se dovoljno skladnom, iako joj nije mogao vidjeti mnogo od lica u tom mraku. Već mu je trljala muškost kroz ogrtač, mrmljajući: "Samo jedan bakrenjak, gašparu. Samo bakrenjak ža tvoje sjeme..." Mogao je osjetiti njezin kiseli osmijeh. "Dva bakrenjaka ža moju breškvu. Želiš li moju breškvu?" Gotovo protiv svoje volje, utonuo je u njezine poletne ruke - uzdahnuo. Tada je protutnjala kolona konjanika s bakljama - Carski Kidruhil - i on je spazio njezino lice: prazan pogled i usne prekrivene čirevima... Odgurnuo ju je od sebe, čeprkajući u potrazi za kesom. Izvukao je bakrenjak u namjeri da joj ga pruži u ruku, ali ga je samo ispustio na pod. Pala je na koljena, počela tražiti po tami, gunđajući... Achamian je pobjegao. Nedugo potom, našao se kako vreba u tami, promatrao je skupinu prostitutki oko vatre. Pjevale su i pljeskale dok se razuzdana Ketyazanka ravnih grudi šepirila oko vatre, ogrnuta samo dekom koja joj je dosezala do kukova. Bila je to uobičajena praksa, Achamian je znao. Izmjenjivat će se, plesati raskalašeno i zazivati prema okolnoj tami, izvikujući što nude i kojeg su položaja. Isprva je razgledao žene iz skrovišta tame, kako bi izbjegao neugodnost biranja u njihovoj prisutnosti. Djevojka koja je plesala nije mu se svidjela - imala je previše konjsko lice. No mlada norsirska djevojka koja je ljuljala lijepo lice u ritmu glazbe poput djeteta... Sjedila je na podu s koljenima nemarno razmaknutim, a sjaj vatre joj je slučajno klizio unutrašnjom stranom bedara. Kada je konačno zakoračio među njih, počele su galamiti kao goniči robova na dražbi, nudeći obećanja i pohvale koje su prerasle u izrugivanje čim je primio Galeoćanku za ruku. Unatoč piću bio je toliko nervozan da je jedva disao. Bila je tako lijepa. Tako meka i neokaljana. Odabrala je jednu zavjetnu svijeću iz malog niza njih, gurnula ga u mrak i odvela do zadnjeg u nizu grubih skloništa. Odbacila je deku i upuzala ispod zamrljane kože. Achamian je stajao nad njom, teško dišući; želio je duboko udahnuti blijedu divotu njezinog nagog tijela. Suprotni zid njezinog skloništa sastojao se, međutim, tek od dronjaka zapetljanih u špage. Kroz to je mogao vidjeti stotine ljudi kako žure u ovom ili onom smjeru kroz sjenovitu široku ulicu. "Želiš jebati mene, da?" rekla je kao da je sve u najboljem redu. "O da", promumljao je. Gdje li mu je nestao dah? Sveti Sejenuse. "Jebati me puno puta? Ha, Basswut?" Nervozno se nasmijao. Još jednom se zapiljio kroz krpenu zavjesu. Dvojica muškaraca psovali su jedan drugome, naguravali su se dovoljno blizu da Achamian ustukne. "Mnogo puta", odvrati; znao je da je to pristojan način dogovaranja cijene. "Koliko puta misliš?" "Mislim četiri... Četiri srebrna puta." Srebrna? Očito je pobrkala njegovu nelagodu za neiskustvo. No opet, što je novac u ovakvoj noći? Slavio je, zar ne? Slegnuo je ramenima i rekao: "Ovakav starac?" U ovome jeziku, čovjek je bio prisiljen poniziti vlastiti ugled da bi što bolje prošao u nagodbi. Ako je siromašan, tvrdi da je star, nejak, i slično. Arogantni muškarci, Esmenet mu je jednom rekla, obično loše Prođu u takvim pregovorima - u čemu je, naravno, poanta. Bludnice najviše od svega mrze muškarce koji dođu unaprijed vjerujući u laskave laži koje će im ispričati. Esmi ih je nazivala simustarapari, ili "oni-koji--pljunu-dvaput". Galeotska djevojka promatrala ga je mutnim očima: počela se milovati u mraku. "Ti tako jak", rekla je odjednom promuklo. "Kao Baswutt... Jak! Dva srebrna puta misliš?" Achamian se nasmijao, svim silama se trudeći da ne gleda njezine prste. Tlo se počelo polako vrtjeti. Na trenutak je izgledala blijedo i mršavo u tom mraku, poput zlostavljane ropkinje. Prostirka pod njom izgledala je dovoljno grubo da joj posiječe kožu... Previše je popio. Ne previše! Baš taman... Tlo se umirilo. Progutao je, kimnuo u znak pristanka pa izvadio dva novčića iz kese. "Što znači 'Baswutt'?" upitao je ispustivši srebrnjake u njezin mali nestrpljivi dlan. "Hmmm?" odgovorila je s pobjedničkim smiješkom. Zaprepašćujuće brzo sklonila je sjajne bijele talente - Što li će kupiti? pitao se pa opet pogledala njega svojim velikim upitnim očima.

28

"Što to znači?" ponovio je sporije. "Baswutt..." Namrštila se, a onda zahihotala. "Za 'veliki medvjed'..." Bila je zrela, punih grudiju, no nešto ga je na njoj podsje ćalo na djevojčicu. Iskreni osmijeh. Kolutanje očiju i podrhtavanje brade. Koljena koja se šire i skupljaju poput krila leptira. Achamian je napola očekivao da odnekud upadne njezina bijesna majka. Je li i to dio igre? Poput besramnog zadirkivanja? Srce mu je nabijalo. Kleknuo je tamo gdje bi trebale biti igračke, među njene noge. Migoljila se i uvijala, kao da će od same njegove prisutnosti doživjeti vrhunac. "Jebi me, Baswutt", dahtalaje. "Mmmwbaswutt... Jebi-me-jebi-me-jebi-me... Mmmm, ajdeeee..." Zateturao je, smirio se, zasmijuljio se. Počeo je podizati ogrtač, nervozno pogledavajući prema sjenovitoj bujici prolaznika kroz zavjese. Hodali su tako blizu da im je mogao pljunuti na goljenice. Pokušavao je ignorirati smrad. Vlastiti smrad. "Ooo, kako veliki medvjed!" gugutala je, milujući njegov kurac. Odjednom je njegov strah iščeznuo, a neki poremećeni dio njega zapravo je uživao u pomisli da ga drugi promatraju. Neka gledaju! Neka uče\ Uvijek učitelj... Smijući se zgrabio je njezine uske bokove i povukao je preko svojih bedara. Kako je čeznuo za tim trenutkom! Biti razuzdan sa neznankom... Činilo se da ništa nije slatko kao svježa pička. Drhtio je! Drhtio! Stenjala je srebrno, vapila zlatno. Lica gomile okretala su se prema njima. Kroz zapetljane krpe, Achamian ugleda Esmenet. "Esmi!" Achamian je zaurlao, probijajući se kroz ruke i ramena. Galeoćanka je nešto vikala za njim - nešto nerazumljivo. Opet je spazio Esmenet, žurila je kroz red baklji pred tendama yatwerijanskih lazareta. Za ruku ju je držao visoki muškarac sa thunyerskim ratničkim pletenicama, no izgledalo je kao da ona vodi njega. "Esmi!" povikao je i skočio da bi vidio iznad mnoštva ljudi. Nije se okrenula. "Esmi! Stani!" Zašto bi bježala? Je li ga vidjela s djevojčurom? Uostalom, što bi ona radila ovdje? "Kvragu, Esmenet! To sam ja! Ja!" Je li se okrenula? Premračno je da bi bio siguran... Na trenutak je razmišljao da upotrijebi magiju: mogao bi zaslijepiti čitavo naselje kad bi htio. No, kao i uvijek, mogao je osjetiti sitne šiljke smrti raspršene po mnoštvu oko njega: Ljudi od Kljove sa svojim naslijeđenim Choraeama... Udvostručio je napore, počeo je trčati kroz gomilu. Netko ga je udario, dovoljno jako da mu zazvoni u ušima, no nije ga bilo briga. "Esmi!" Spazio ju je kako odvlači Thunyeranina u još mračniju sporednu uličicu. Isteturao je iz, činilo se, posljednjeg guštika ljudi, a onda pojurio prema ulazu u uličicu. Oklijevao je prije nego se zaputio u mrak, s iznenadnim predosjećajem katastrofe. Esmenet ovdje? U Svetom ratu? Nema šanse. Zamka. Pomisao poput noža. Tlo se nastavilo vrtjeti. Ako Savjet može proizvesti Skeaosa, ne bi li mogao proizvesti i Esmenet? Ako su znali za Inraua, onda gotovo sigurno znaju i za nju... Ima li boljeg načina da se namami potišteni Učenjak nego da... Špijun lažnog lica? Naganjam li špijuna lažnog lica? Pred očima duše bljesne mu slika mrtvog Geshrunnija kako ga izvlače iz rijeke Sayut. Ubijenog. Masakriranog. Sveti Sejenuse, uzeli su mu lice. Je li se isto to moglo dogoditi i... "Esmi!" povikao je i pojurio u tamu. "Esmi! Essmmii!" Začudo, stala je sa svojim pratiocem pod svjetlom jedine baklje, ili uzbunjena njegovim povicima ili... Achamian posrne pa strane ravno pred njom, potpuno zaprepašten. Zanjihao se. To nije bila ona - smeđe oči bijahu manje, obrazi previsoki. Skoro, ali nije... Skoro Esmenet. "Još jedan luđak", žena će posprdno svom pratiocu. "Ja... mislio sam..." Achamian promrmlja. "Mislio sam da si netko drugi." "Jadna cura", podrugljivo se nacerila i okrenula mu leđa. "Ne, čekaj! Molim te..." "Što me moliš?" Achamian je treptao suze. Izgledala je... tako slično. "Trebam te", prošaptao je. "Trebam tvoju... tvoju utjehu." Iznenada ga Thunyeranin zgrabi za vrat i bubne u želudac. "Kun-drout!" muškarac je zagrmio. "Parasafau ferautin kun dattas!" Zapuhan, Achamian je kašljao i grebao po njegovoj ogromnoj podlaktici. Panika. Pa mu šljunak i kamenje - tlo - tresnu o prsa i lice. Potres. Blistavi mrak. Netko zavrišti. Okus krvi. Mutna slika ratnika divlje kose kako pljuje na njega. Zgrčio se, okrenuo na bok. Jecao je, a onda se pridignuo na koljena. Kroz suze je gledao njihova leđa kako odmiču u gužvu. "Esmi!" zavijao je. "Esmenet, molim te!" Kako staromodno ime. "EsssmmiiUr Vrati se... Tada osjeti dodir. Začuje glas. "Još uvijek trčkaraš za štapovima, vidim... Umorni stari pas." Tračci opasnosti u svjetlosti baklje. Ona ga je obgrlila tankim rukama, i skupa su teturali kroz mase mračnih lica. Mirisala je na kamfor i sezamovo ulje - poput fanimskog trgovca. Bi li to mogao biti njezin miris? "Sveti Seja, Akka, ti si u rasulu." "Esmi?" "Da... To sam ja, Akka. Ja." "Tvoje lice..."

29

"Neki galeotski nezahvalnik." Gorko se nasmije. "Tako to ide s Ljudima od Kljove i njihovim kurvama. Ako ih ne možeš jebati, prebij ih." "O, Esmi..." "Jednom kad ovo krene oticati, ja ću izgledati k'o nevina plemkinja u usporedbi s tobom. Jesi li čuo kako sam zavrištala kad te ovaj lupio u lice? Što si to izvodio?" "Nisam-nisam siguran... T-tražio sam tebe..." "Pssst, Akka... Psssst... Ne ovdje. Poslije." "S-samo reci... M-moje ime. Reci ga!" "Drusas Achamian... Akka." I počeo je plakati toliko jako da nije odmah shvatio da i ona plače s njim. Možda gonjeni istim nagonom, povukli su se u tamu iza mračnog paviljona, pali na koljena i zagrlili se. "To si stvarno ti..." Achamian je mrmljao, promatrajući odsjaj dvaju mjeseca u njezinim vlažnim očima. Smijala se i jecala. "Stvarno ja..." Usne su ga pekle od soli izmiješanih suza. Oslobodio je njezinu lijevu dojku iz hasasa i počeo kružiti palcem oko bradavice. "Zašto si otišla iz Šumne?" "Bilo me strah", prošaptala je, ljubeći njegovo čelo i obraze. "Zašto Je mene uvijek strah?" "Zato jer dišeš." Strastveni poljubac. Ruke su prtljale u tami, potezale, hvatale. Tlo se vrtjelo. Naslonio se unazad, i ona ga obuhvati gorućim bedrima oko struka. Onda se našao unutra, a ona je izdahnula. Nekoliko su trenutaka sjedili nepomično, podrhtavajući zajedno, izmjenjujući plitke izdahe. "Nikad više", reče Achamian. "Obećaješ?" Obrisala je lice. Šmrcala. Počeo ju je nježno ljuljati. "Obećajem... Ništa. Nitko, nikakva Škola, nikakva prijetnja. Ništa mi te više neće oduzeti. Nikad više." "Ništa..." zastenjala je. Neko su vrijeme bili kao jedno biće, koje pleše oko iste delirične vatre, koje se njiše iz istog središta bez daha. Neko vrijeme nisu osjećali ni trunku straha. Kasnije su se grlili i šaputali nježne riječi u mraku, ispričavali se za već oprošteno. Nakon nekog vremena Achamian ju je upitao gdje drži svoje stvari. "Već su me opljačkali", reče, pokušavajući se nasmiješiti. "Ali ostalo mi je još par stvari. Nedaleko odavde." "Hoćeš li boraviti kod mene?" on upita dirljivo ozbiljno. "Možeš li?" Gledao ju je kako je gutnula, trepnula. "Mogu." Nasmijao se i pridignuo na noge. "Hajdemo onda po tvoje stvari." Čak i u mraku vidio je stravu u njezinim očima. Obgrlila je ramena, kao da podsjeća samu sebe da ne smije odletjeti, a onda spustila svoju ruku u njegov nestrpljivi dlan. Hodali su polako, kao ljubavnici u šetnji tržnicom. Svako malo Achamian bi se zagledao u njezine oči i smijao se u nevjerici. "Mislio sam da te više nema", rekao je jednom. "Ali ja sam uvijek bila ovdje." Umjesto da je upita što je time mislila, Achamian se samo nasmiješio. U tom trenutku njezina tajnovitost nije bila važna. Nije bio toliko zatupljen pijanstvom da ne bi primijetio da nešto nije u redu. Nešto ju je nagnalo da napusti Šumnu. Nešto ju je dovelo u Sveti rat. Nešto ju je prisililo... da, da ga izbjegava. No u ovome trenutku ništa od toga nije bilo važno. Bilo mu je važno jedino da je tu. Samo neka ova noć potraje. Molim te... Daj mi tu jednu noć. Ćaskali su glatko o glatkim stvarima, šalili se o ovom ili onom prolazniku, pričali priče o neobičnim stvarima koje su vidjeli u Svetom ratu Neizgovorene regije između njih bile su dobro označene, i u tom su trenutku vodili jedno drugo izvan domašaja bolnih granica. Stali su gledati kako zabavljač spušta kožno uže u košaru punu škorpiona Kad ga je izvukao van, vrvjelo je ljušturastim udovima, kliještima, i bodućim repovima. To je slavni Pojas škorpiona, čovjek je izjavio, kakve Kraljevi Nilnameša još uvijek upotrebljavaju za kažnjavanje zločina koji zaslužuju smrtnu kaznu. Kada ga je publika okružila željna bolje vidjeti, podigao je Pojas visoko da svi vide, a onda je iznenada počeo vitlati njime iznad njihovih glava. Žene su vrištale, muškarci se saginjali ili podizali ruke, no niti jedan škorpion nije odletio s užeta. Zabavljač je nadvikivao gomilu, govoreći da je uže natopljeno otrovom od kojega se škorpionu ukoči čeljust. Bez protuotrova, rekao je, ostat će pričvršćeni za kožu dok ne umru. Tijekom većeg dijela demonstracije, Achamian je gledao i uživao u Esmenetinom izrazu lica, cijelo se vrijemečudeći što mu se čini toliko novom. Zamijetio je da otkriva stvari koje nikad prije nije primijetio. Pjegice raspršene po njezinom nosu i obrazima. Nevjerojatnu bjelinu njezinih očiju. Kestenjasti odsjaj u njezinoj gustoj crnoj kosi. Atletske linije njezinih leđa i ramena. Sve je na njoj, činilo se, bilo očaravajuće novo. Moram je uvijek vidjeti ovako. Kao neznanku koju volim... Svaki put kad bi im se pogledi susreli, smijali su se kao da slave slučajan ponovni susret. No svaki put odvratili bi pogled, kao da su svjesni da njihov trenutačni ushit ne bi podnio pomno promatranje. Onda je nešto prostrujalo među njima, iskra nelagode možda, i potpuno su se prestali gledati. Iznenadna se praznina otvorila usred Achamianovog zanosa. Stisnuo joj je ruku tražeći umirenje, no njeni su prsti ostali opušteni. Nekoliko trenutaka kasnije Esmenet ga je naglo zaustavila u svjetlosti nekoliko žarkih gorućih posuda. Zagledala se u njegovo lice, bezizražajnoga lica osim zategnute čeljusti. "Nešto je drugačije", reče. "Prije si se uvijek uspijevao pretvarati. Čak i kad je Inrau umro. Ali sada... nešto je drukčije. Što se dogodilo?" Izbjegavao je odgovoriti. Bilo je još prerano.

30

Ja sam Učenjak Mandata", rekao je neuvjerljivo. "Što da kažem? Svi mi trpimo..." Fiksirala ga je opreznim, namrštenim pogledom. "Znanje", rekla je. "Svi vi trpite zbog znanja... Ako trpiš više, znači da si saznao više... Je li u tome stvar? Jesi li saznao nešto?" Achamian je piljio ravno ispred sebe i nije rekao ništa. Bilo je prerano! Gledala je mimo njega, pretraživala sjenovitu gomilu. "Želiš ličuti što se meni dogodilo?" "Pusti to, Esmi." Lecnula se i okrenula, trepćući. Izvukla je ruku iz njegove i nastavila hodati. "Esmi..." rekao je i krenuo za njom. "Znaš," reče ona, "nije bilo tako strašno, osim pokojih batina tu i tamo. Mnogo mušterija. Mnogo—" "Dosta, Esmi." Nasmijala se, ponašala se kao da sudjeluje u nekom drugom, iskrenijem razgovoru. "Čak sam spavala s lordovima... Kastinskim plemićima, Akka! Zamisli. Čak su im i kurči veći - Jesi li to znao? Ne bih znala za Ainonjane - čini se da oni više vole dječake. A Conriyani, oni se roje oko galeotskih droljica - sva ta mliječnobijela koža, znaš. Ali Kolone, Nansurci, oni više vole breskve iz domaćeg uzgoja, iako rijetko lutaju izvan vojničkih bordela. A Thunyerani! Oni jedva zauzdaju sjeme kad raširim noge! Iako su grubijani, pogotovo kad su pijani. I škrti su, gadovi. Eh, a tek Galeoćani - oni su prava poslastica. Prigovaraju da sam premršava, ali vole moju kožu. Kad poslije ne bi osjećali krivnju i bili ljuti, oni bi mi bili najdraži. Nisu navikli na kurve... Nema dovoljno starih gradova u njihovoj zemlji, čini mi se. Nema dovoljno robe..." Proučavala je Achamiana, pogledom istovremeno ogorčenim i prodornim. Hodao je pogleda prikovanog ispred sebe. "Posao dobro ide", reče ona i odvrati pogled. Vratio se stari bijes, onaj koji ga je odveo iz njezinog naručja mjesecima ranije. Skupio je šake, ugledao sebe kako je trese. Jebena kurvo! htio je zaurlati. Zašto mu je to išla govoriti? Zašto mu govori ono što ne može podnijeti? Pogotovo kad je imala odgovarati za svoje postupke... Zašto si otišla iz Šumne? Koliko dugo si se skrivala od mene? Koliko dugo? No prije nego je uspio prozboriti, ona je skrenula iz naoružanog mnoštva i krenula prema vatri okruženoj našminkanim licima novim bludnicama. "Esmi!" tamnokosa žena je povikala osornim,čak muškobanjastim glasom. "Tko ti je taj—?" Zašutila je i bolje ga promotrila, a onda se nasmijala. "Tko ti je taj nesretni prijatelj?" Imala je krupne udove i široki struk, ali nije bila debela - tip žene kakve neki Norsirci cijene, Esmi mu je jednom rekla. Achamian je odmah prepoznao da je riječ o osobi koja brka loše manire za smionost. Esmenet se zaustavila i oklijevala dovoljno dugo da se Achamian namršti. "Ovo je Akka." Ženine teške vjeđe skoče u vis. "Zloglasni Drusas Achamian?" reče žena. "Učenjak?" Achamian pogleda Esmenet. Tko je ta žena? "Ovo je Yasellas", Esmenet reče, izgovarajući njezino ime kao da ono sve objašnjava. "Yassi." Yasselasin procjenjivački pogled ostao je prikovan na Achamianu. "I, što ti radiš ovdje, Akka?" On slegne ramenima i kaže: "Slijedim Sveti rat." "Isto kao i mi!" Yasselas usklikne. "Iako bi se moglo reći da mi marširamo za drugačiju Kljovu..." Ostale prostitutke prasnu u smijeh - poput muškaraca. "/ za malenog proroka", druga doda promuklim glasom. "Koji je dobar samo za jednu propovijed..." Sve su žene tulile od smijeha osim Yassi koja se samo smiješila. Uslijedilo je još šala, no Esmenet ga je već bila vukla u mrak, očito prema svom zaklonu. "Sve mi kampiramo u skupinama", rekla je, preduhitrivši bilo kakvo pitanje ili zapažanje. "Pazimo jedna na drugu." "Shvatio sam..." "Ovo je moje", reče ona i klekne pred zaprljanim platnenim preklopima niskog šatora od šatorskih krila, dosta sličnog njegovom. Achamianu Je laknulo: bez riječi je upuzala u tamu. Achamian pođe za njom. Unutra je bilo jedva dovoljno mjesta da sjedne uspravno. Kroz miris tamjana, zrak je smrdio po ševi - možda samo zato jer je Achamian nije mogao prestati zamišljati s njezinim muškarcima. Svukla se rutinskim načinom bludnice, i on je proučavao njezinu vitku siluetu malih grudiju. Izgledala je tako krhko u ostacima svjetlosti vatre, tako sitno i usamljeno. Pomisao da je prikovana tu iz noći u noć, pod jednim muškarcem za drugim... Moram to ispraviti! "Imaš li svijeću?" upita. "Poneku... Ali zapalit ćemo se." Požar bijaše vječni strah onih koji su odrasli u gradu. "Nećemo", odgovorio je. "Sa mnom nikada..." Izvukla je svijeću iz hrpe u uglu, i Achamian je zapali riječju. U Šumni se uvijek divila takvim trikovima. Sada ga je gledala jedino s rezigniranim oprezom. Oboje su treptali od svjetla. Ona navuče zamrljanu deku preko krila, piljeći prazno u hrpu zgužvanih prekrivača između njih. On gutne. "Esmi? Zašto si mi... sve ono govorila?" "Zato jer sam morala znati", odvrati ona gledajući u svoje ruke. "Znati što? Od čega mi se ruke počnu tresti? Od čega mi oči prestravljeno skoče?" Ramena su joj se tresla u polumraku; Achamian shvati da jeca. "Pretvarao si se da me nema", prošaptala je. "Što sam?" "Onu posljednju noć u Momemnu... Došla sam k tebi. Promatrala sam tvoj tabor, tvoje prijatelje, skrivala sam se samo zato jer me bilo strah da ću... da ću... Ali tebe nije bilo, Akka! Pa sam čekala i čekala. Onda sam ugledala... ugledala tebe... Plakala sam od sreće,

31

Akka! Plakala! Stajala sam tamo, ravno ispred tebe, plakala! Raširila sam ruke, a ti... ti..." Tjeskobni se sjaj u njezinim očima zatamnio, nestao. Završila je drugačijim glasom - mnogo hladnijim. "Pretvarao si se da me nema." O čemu ona to priča? Achamian prisloni dlanove na čelo, borio se sa željom da udari - da kazni. Bila je dovoljno blizu da je može dotaknuti - nakon toliko vremena! - a ipak se povlačila... Morao je razumjeti. "Esmi?" rekao je polako, pokušavajući pribrati vinom pomućene misli. "O čemu to—" "Što je bilo, Akka?" rekla je strogo i hladno. "Zar sam previše zagađena, previše okaljana? Previše prljava kurva?" "Ne, Esmi, ja—" "Previše natučena breskval" "Esmenet, slušaj m—" Ogorčeno se nasmijala. "Odvest ćeš me u svoj šator, kažeš? Dodati me gomili—" Zgrabio ju je za ramena i povikao: "Ti meni govoriš o gomilama? Ti?" No istog se časa pokajao, ugledavši odraz vlastite okrutnosti u prestravljenom izrazu njezina lica. Čak je i ustuknula, kao da očekuje udarac. Primijetio je, kao po prvi put, masnicu oko njezinog lijevog oka. Tko je to učinio? Ne ja. Ne ja... "Gle nas", reče on, pusti je i oprezno povuče ruke. Oboje izudarani. Oboje izopćeni. "Gle nas", promumlja ona, dok su joj se suze slijevale niz obraze. "Mogu objasniti, Esmi... Sve." Ona kimne i protrlja ramena tamo gdje ju je držao. Ženski glasovi odjekivali su jednoglasno izvana - počele su pjevati poput ostalih bludnica, obećavajući meka bedra za tvrdo srebro. Svjetlost vatre bljeskala je kroz otvorene preklope poput zlata na površini crne vode. "Te noći o kojoj pričaš... Sveti Sejenuse, Esmi, ako te nisam vidio, to nije bilo zato jer te se sramim! Kako bih mogao? Kako bi se itko -a pogotovo jedan čarobnjakl - mogao sramiti žene kao što si ti?" Ugrizla se za usnicu i nasmiješila kroz nove salve suza. "Zašto onda?" Achamian se zakotrlja na svoju stranu i legne pored nje, pogledom pretražujući tamno platno nad svojom glavom. "Zato jer sam ih našao, Esmi - baš te noći... Pronašao sam Savjet." 'Ne sjećam se ničega što je uslijedilo", zaključio je. "Znam da sam hodao kroz noć, cijelim putem od Carske četvrti do Xinemusovog tabora, ali se ne sjećam ničega..." Riječi su se slijevale iz njega u nerazgovjetnom mlazu, oslikavajući stravične događaje koji su se zbili te noći pod Andiaminskim visovima. Nesvakidašnji poziv. Susret s Ikurei Xeriusom III. Ispitivanje Skeaosa, njegovog Prvog savjetnika. Lice-koje-to-nije kako se rastvara poput ženske šake dugih prstiju. Stravična zavjera kože. Ispričao joj je o svemu osimoKellhusu... Esmenet se sklupčala u njegovu zagrljaju dok je slušala. Sada je podbočila bradu na njegova prsa. "Je li ti Car vjerovao?" "Ne... Pretpostavljam da smatra da Cishaurimi stoje iza svega. Ljudi uvijek više vole nove ljubavi i stare neprijatelje." "A Atyersus? Što je s Mandatom?" "Uzbuđeni i očajni u jednakoj mjeri, bar mi se čini..." Oblizao je usne. "Nisam siguran. Nisam im se javio otkako sam izvijestio Nautzeru. Vjerojatno sad već misle da sam mrtav... Ubijen zbog onoga što znam." "Onda se ni oni nisu javili tebi..." "To ne ide tako, sjećaš se?" "Da, da..." odgovorila je, zakolutala očima i nacerila se. "Kako ono ide? S Inkantacijama Dozivanja, moraš znati i 'ovdje', osobu, i 'ondje', lokaciju, da bi uspostavio kontakt. Budući da si ti u maršu, oni nemaju pojma gdje si..." "Upravo tako", reče on pripremajući se na neizbježno pitanje koje će uslijediti. Njezine su oči ispitivale njegove, susjećajne, ali oprezne. "Zašto onda ti nisi kontaktirao njih?" Achamian zadrhti. Prođe drhtavim prstima kroz njezinu kosu. "Drago mi je da si ovdje", promumljao je. "Tako mi je drago da si na sigurnome..." "Akka, što je bilo? Plašiš me..." Zaklopio je oči i duboko udahnuo. "Upoznao sam nekoga. Nekoga čiji je dolazak naviješten prije dvije tisuće godina..." Otvorio je oči, a ona je još uvijek bila tu. "Anasurimbora." "Ali to znači..." Esmenet se namršti, zapiljena u njegova prsa. "Zazvao si to ime u snu jednom, probudio me..." Podigla je pogled i zagledala mu se u lice. "Sjećam se da sam te pitala što to znači, Anasurimbor', a ti si rekao... rekao si..." "Ne sjećam se." "Rekao si da je to naziv posljednje vladajuće dinastije drevnog Kuniiirija, i..." lice joj se objesilo od užasa. "To nije smiješno, Akka. Stvarno me plašiš!" Bojala se jer je vjerovala, Achamian shvati... Izdahnuo je, trepćući vruće suze. Suze radosnice. Stvarno vjeruje... Cijelo je vrijeme vjerovala! "Ne, Akka!" Esmenet zavapi i primi se za njegove grudi. "Nije moguće da se to događa!" Kako život može biti tako izopačen? Da Učenjak Mandata može biti u stanju slaviti kraj svijeta. S nagom Esmenet priljubljenom uz sebe, objašnjavao je zašto misli da Kellhus bez ikakve sumnje mora biti Glasnik. Slušala je bez komentara i promatrala ga u plahom iščekivanju. "Zar ne vidiš?" rekao je, koliko njoj, toliko i okolnoj tami. "Ako kažem Nautzeri i ostalima, otetće ga... Čiju god zaštitu imao." "Hoće li ga ubiti?" Achamian odagna uznemirujuće slike prijašnjih ispitivanja. "Slomit će ga, ubiti ono što on jest..." "Svejedno", reče ona. "Akka, moraš ga predati." Nije bilo oklijevanja, nikakve stanke, samo hladne oči i nemilosrdna presuda. Činilo se da ženama razmjeri prijetnje i ljubavi ne trpe nikakvu protutežu. "Ali u pitanju je život, Esmi."

32

"Upravo tako", odgovori ona. "Jedan život... Kakve veze ima život jednogčovjeka? Toliki umiru, Akka." Okrutna logika okrutnoga svijeta. "Ovisi o čovjeku, zar ne?" To ju je natjeralo da zastane. "Pretpostavljam da je tako", reče. "I kakav je on čovjek? Kakav je to čovjek zbog kojega se isplati riskirati Apokalipsu?" Unatoč njezinom sarkazmu, znao je da se boji njegovog odgovora. Sigurnost ne podnosi komplikacije, a njoj je sigurnost bila potrebna. Ona misli da me spašava, shvati on. Potrebno joj je da sam u krivu za moje dobro... "On je..." Achamian gutne. "On nije nimalo nalik ijednom drugom čovjeku." "Kako to?" Skepticizam prostitutke. "Teško je to objasniti." Oklijevao je, razmišljajući o vremenu koje je Proveo s Kellhusom. Toliko uvida. Toliko primjera strahopoštovanja. Znaš li kako je to kad stojiš na tuđem tlu - na tuđem posjedu?" 'Pretpostavljam... Kao uljez ili gost." "Nekako se tako osjećaš uz njega. Kao gost." Izraz gnušanja. "Nisam baš sigurna da mi se sviđa kako to zvuči." "Onda nije onako kako zvuči." Achamian duboko udahne, tražeći odgovarajuće riječi. "Ima mnogo... mnogo polja među ljudima. Neka su zajednička, a neka nisu. Kada ti i ja razgovaramo o Savjetu, ti stojiš na mom polju, baš kao što sam ja na tvojem kad razgovaramo o tvom... tvom životu. Ali s Kellhusom nije bitno o čemu razgovarate i gdje stojite; nekako polje pod tvojim nogama pripada njemu. Ja sam uvijek njegov gost - uvijek! Čak i kad ga podučavam, Esmi!" "Podučavaš ga? Uzeo si ga za učenika?" Achamian se namrgodi. Rekla je to tako da je zvučalo kao izdaja. "Samo egzoteriku," reče on slegnuvši ramenima, "o svijetu. Ne i ezoteriku. On nije jedan od Nekolicine..." Kao da mu je to kasnije sinulo, doda: "Hvala Bogu." "Zašto to kažeš?" "Zbog njegovog intelekta, Esmi! Ne možeš ni zamisliti! Nikada nisam upoznao tako suptilnu dušu, niti u životu, niti u knjigama... Čak ni Ajencis, Esmi! Ajencis! Kad bi Kellhus bio u stanju prakticirati magiju, bio bi... bio bi..." Achamian ostane bez daha. "Što?" "Novi Seswatha... Više od Seswathe..." "Onda mi se još manje sviđa. Zvuči opasno, Akka. Javi Nautzeri i ostalima. Ako ga otmu, neka. Barem možeš oprati ruke od te ludosti!" Nove su mu suze izranjale u očima. "Ali..." "Akka," navaljivala je, "to nije tvoj teret!" "Ali je!" Esmenet se odgurne od njegovih prsa i podboči se na ruku da bi se nagnula nad njega. Kosa joj se naslanjala na lijevo rame, neprobojno crna u sjaju svijeće. Činila se oprezna, kao da oklijeva. "Je li? Meni se čini da to kažeš zbog Inraua..." Hladnoća ga stegne oko srca. Inrau. Dragi dječak. Sin. "A zašto ne?" povikao je iznenada divlje. "Ubili su ga!" "Ali su poslali tebel Poslali su tebe u Šumnu da ga pridobiješ, a to si i učinio, iako si točno znao što će se dogoditi... Rekao si mi to i prije nego li si stupio u kontakt s njim!" "I što želiš reći? Da sam ja ubio InrauaT' "Želim reći da ti to misliš. Ti misliš da si ga ubio." O, Achamiane, njezin ton je govorio, molim te... "Pa što ako mislim? Znači li to da bih trebao popustiti i drugi put? Dopustiti onim budalama u Atyersusu da upropaste još jednog čovjeka kojeg—" "Ne, Achamiane. To znači da ovo - ništa od ovoga! - ne radiš zato da bi spasio tog-tog Anasurimbora Kellhusa.Činiš to da bi kaznio sebe." Zapiljio se, zaprepašten. Zar je to mislila? "Kažeš to", Achamian udahne, "jer me tako dobro poznaješ..." Posegne i opiše prstom blijedi rub njezine dojke. "A Kellhusa tako slabo." "Niti jedan muškarac nije tako veličanstven... Ja sam kurva, sjećaš se?" "Vidjet ćemo", rečo on i povuče je dolje. Ljubili su se dugo i strastveno. "Mi", reče ona i nasmije se kao da je istovremeno povrijeđena i zadivljena. "Zbilja smo sad već 'mi', zar ne?" Sa sramežljivim, gotovo uplašenim smiješkom, pomogla mu je da se oslobodi svojih izlizanih ogrtača. "Kad te ne mogu naći," reče on, "ili čak kad se okreneš u drugu stranu, osjećam se... Osjećam se šuplje, kao da mi je srce nešto od dima... Nije li to'mi'?" Gurnula ga je na prostirku, zajašila ga. "Prepoznajem to", odgovorila je, a suze su joj se sad već slijevale niz obraze. "Pa mora da je tako..." Jedno janje, Achamian pomisli, za deset bikova. Prepoznavanje. Ukrutio se uz nju, žudio je za tim da je ponovno upozna. Kao i uvijek, slike su treperile, svaka oštra poput stakla. Krvava lica. Zveket brončanog oružja. Ljudi satrti u sukljanju čarolija. Zmajevi sa željeznim zubima... No ona je podigla kukove i jednim jedinim sveobuhvatnim ubodom odsjekla i prošlost i budućnost, poštedivši samo veličanstveno probadanje sadašnjosti. On usklikne. Počela se trljati o njega, ne sa stručnošću kurve koja se nada da će si olakšati trud, već s nespretnom sebičnošću ljubavnice koja traži svršetak ~ ljubavnice ili žene. Noćas će uzimati, a to je, kao što je Achamian znao, najviše što ikoja kurva može dati. S licem bludnice, sjedilo je u tami, ušiju naćuljenih da čuje zvukove vođenja ljubavi - bliješteće zvukove - udaljene samo za duljinu ruke. I razmišljalo je o slabostima tijela, o svim potrebama na koje je imuno, što ga ječinilo moćnim, smrtonosnim. Zrak je bio prožet njihovim stenjućim mirisom, snažnim parfemom neopranih tijela koja se sudaraju u noći. Nije to bio neugodan miris. Možda previše lišen straha. Zvuk i miris životinja, požudnih životinja.

33

No znalo je ponešto o njihovoj žudnji. Možda je znalo i daleko više. Apetit je smjer, a njegovi arhitekti njemu su dali smjer - tako profinjene gladi! O da, arhitekti nisu bili ludi. Bilo je ekstaze na licu. Ushita u obmani. Vrhunca u ubijanju... I sigurnosti u mraku.

34

oglavlje četvrto

ASGILIOCH Ni jedna odluka nije toliko dobra da nas ne bi vezala uz svoje posljedice. Niti jedna posljedica nije toliko neo čekivana da bi nas razriješila naših odluka. Čak ni smrt. XIUS, TRUCIJSKE DRAME Čini mi se čudnim prisjećati se tih događaja, kao da se budim i spoznajem da sam za dlaku izbjegao smrtonosni pad u bezdan. Kadgod se prisjećam, pun sam čuđenja što sam još uvijek živ, i užasa što noću još uvijek putujem. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDUPRVOGA SVETOGA RATA Rano ljeto, 4111. godina Kljove, utvrda Asgilioch Achamian i Esmenet probudili su se zagrljeni, smeteni od sjećanja na prošlu noć. Čvrsto su se grlili da bi ugušili strahove, a kada je tabor oko njih zatutnjao u život, vodili su ljubav s tihom užurbanošću. Kasnije je Esmenet utihnula, odvraćala pogled svaki put kad bi Achamianove oči tražile njezine. Isprva je bio zbunjen i ljut zbog takve iznenadne promjene ponašanja, no onda je shvatio da se boji. Noćas je dijelila šator s njim. Danas će dijeliti njegove prijatelje, njegove svakodnevne razgovore - njegov život. "Ne brini se", reče on, uhvativši njezin pogled dok je prtljala sa hasasom. "Mnogo sam izbirljiviji kad se radi o prijateljima." Namršten je izraz odagnao strah iz očiju. "Izbirljiviji nego u čemu?" On joj namigne. "Nego kad se radi o ženama." Spustila je pogled, nasmiješila se i tresla glavom. Čuo je kako je promrmljala neku psovku. Dok se pokušavao iskobeljati iz šatora, ona ga štipne za guzu, dovoljno jako da je jauknuo. Sa rukom oko njezinog struka, Achamian je doveo Esmenet Xinemusu koji je stajao i razgovarao s Krvavim Dinchem. Kada ju je predstavio Xinemus ju je tek traljavo pozdravio, a onda pokazao na oblak dima koji se uzdizao na istočnom horizontu. Objasnio je da su se Fanimljani uvukli u planine i protutnjali brdima. Navodno je veliko selo, mjesto po nazivu Tusam, tijekom noći osvojeno na prepad i spaljeno do temelja. Proyas je htio ispitati razaranja iz prve ruke - sa svojim visokimčasnicima. Maršal ih je onda napustio, izvikujući naredbe svojim ljudima. Achamian i Esmenet povukli su se i smjestili pored vatre, gdje su sjedili bez riječi i promatrali duge redove attrempskih konjanika kako odlaze u sve dalje dijelove taborišta. Mogao je osjetiti njezine strepnje, uvjerenje da će ga osramotiti, no nije mogao pronaći riječi kojima bi je razveselio ili utješio. Mogao je samo gledati nju kako gleda, osjećajući se izopćeno kao što su to robovi i invalidi. Onda im se pridružio Kellhus, zureći prema istočnom horizontu kao što je i Xinemus zurio. "I tako počinje", reče on. "Što počinje?" Achamian upita. "Krvoproliće." Pomalo sramežljivo, Achamian mu predstavi Esmenet. U sebi se lecnuo od hladnoće njezinog glasa i izraza lica - zbog masnice još uvijek vidljive na njenom licu. No ako je Kellhus i primijetio, nije bio nimalo zabrinut. "Netko novi", reče on toplo se smiješeći. "Niti bradat niti oronuo." "Još..." Achamian doda. "Ja nikad nisam oronula", Esmenet reče kao da se buni. Prasnuli su u smijeh, i bio je to kraj Esmenetinog neprijateljskog nastupa. Serwe je stigla nedugo potom, još uvijek umotana u deku. Isprva se činilo da gleda Esmenet s nečim između čuđenja i prestravljenosti - više ovog drugog kad je čula da Esmenet i priča, a ne samo sluša muškarce. Achamian se zabrinuo zbog toga, ali je i dalje bio siguran da će se njih dvije sprijateljiti, ako ništa drugo, onda da nađu utočište od muške galame tipične za njihove večeri uz vatru. Iz istog je razloga tabor i njemu bio naporan, a sjedenje još uvijek nemoguće, pa je predložio pješačenje po planinama. Kellhus se odmah složio, rekavši da još nije vidio Sveti rat izdaleka. "Ništa se ne može razumjeti", rekao je, "dok se ne promotri s visina." Serwe koju su toliko često napuštali tijekom dana, bila je toliko oduševljena što ide s njima da im je bilo gotovo neugodno. Esmenet je izgledala kao da je sretna i samim time što može držati Achamiana za ruku. Goleme planine ogranka Unarasa prijeteći su se nadvijale na ažurnom nebu, zaobljene prema horizontu kao red prastarih kutnjaka. Cijelo su jutro tražili mjesto s kojeg se pruža dobar vidik na čitavi Sveti rat, no onda su ih zatočile porazbacane padine, i što su dalje hodali, to im se više činilo da vide samo rubove ogromnog taborišta, zamagljene dimom bezbrojnih vatri. Susreli su nekoliko patrola konjanika koje su ih upozorile na fanimske izvidnice. Skupina conriyanskih konjanika s jednim od Xinemusovih ljudi na čelu inzistirala je da im pruži naoružanu pratnju, no Kellhus ih je poslao natrag pozivajući se na svoj status inritskog princa. Kad ga je Esmenet upitala je li to mudro s obzirom na opasnost, Kellhus je rekao samo: "Hodamo u društvu Učenjaka Mandata."

35

Istina, pomislila je, ali su je svi ti novi razgovori o poganimačinili nervoznom, podsjećali je da Sveti rat nije u pohodu na nešto apstraktno. Sve bi se češće zatekla kako pogledava prema istoku, kao da očekuje da će visine na koje se penju razotkriti tinjajuće ostatke Tusama. Koliko je već prošlo otkad je sjedila na svom prozoru u Šumni? Koliko je već dugo hodala? Hodanje. One koje slijede Kolone gradske kurve nazivajupeneditari, "one-koje-dugo-hodaju", a ta se riječ često pretvori u pembeditari, ili one-koje-se-češu", jer su mnogi vjerovali da logorske kurve prenose raznorazne zarazne bolesti. Ovisno o tome koga se pita, peneditari su ili jednako svjetovne i stoga jednako vrijedne divljenja kao i kurtizane kastinskih plemića, ili jednako okaljane i stoga jednako prijezira vrijedne kao i kurve-prosjakinje koje liježu s gubavcima. Esmenet je spoznala da Je istina negdje u sredini. Svakako se osjećala kao peneditari. Nikada prije nije hodala toliko mnogo i toliko daleko. Čak joj se i noćima, koje je provodila ili na leđima ili na koljenima, činilo da hoda, da slijedi veliku vojsku hirovitih kurceva i optužujućih pogleda. Nikada nije zadovoljavala tolike muškarce. Hi su se duhovi još uvijek mučili na njoj kad bi se ujutro probudila. Pokupila bi svoje stvari, pridružila se maršu, i činilo joj se kao da bježi, a ne slijedi. Unatoč tome, nalazila je vremena da se čudi, da uči. Promatrala je kako se mijenja karakter krajolika kroz koje su prolazili. Promatrala je kako joj koža tamni, trbuh postaje sve ravniji, a mišići na nogama jačaju. Naučila je nešto malo galeotskog, tek toliko da šokira i razveseli svoje goste. Naučila je plivati gledajući djecu kako se praćakaju u kanalu. Biti okružena hladnom vodom. Plutati! Očistiti se cijela odjednom. No svaka je noć bila jednaka. Pljaskanje blijedih slabina, pritisak preplanulih dlanova, prijetnje, svađe, čak i šale koje je razmjenjivala s drugim kurvama oko vatre - sve su je te stvari,činilo joj se, pljoštile, zbijale u oblik u koji nikada ne bi bila stala u svom nekadašnjem životu. Kao nikada prije sanjala je lica, nacerena i sa zaliscima. A onda je prošle noći čula nekoga kako izvikuje njezino ime. Okrenula se, možda iznenađena, ali i u nevjerici, mislivši da je krivo čula. Onda je ugledala Achamiana, očito pijanog, kako se nagurava s ogromnim Thunyeraninom. Pokušala je pobjeći, no nije se mogla pomaknuti. Bila je u stanju samo bez daha gledati kako ga ratnik baca na pod. Zavrištala je kada se spustila čizma, ali se svejedno nije mogla pomaknuti. Tek kad se pridigao na koljena sav uplakan i zazvao njezino ime. Potrčala je k njemu - Zar je imala izbora? Na cijelom svijetu on je imao samo nju - samo njul Ljutnja koju je mislila daće osjećati nekamo je isparila. Umjesto toga, njegov dodir, njegov miris, potakli su gotovo opasnu ranjivost, osjećaj podložnosti nimalo nalik ičemu što je iskusila - i bilo je dobro. Sveti Sejenuse, kako je dobro bilo! Kao maleni krug dječjeg zagrljaja ili okus zapaprenog mesa nakon dugotrajne gladi. Bilo je to poput plutanja u hladnoj, čistoj vodi. Bez tereta, samo bljesak sunčevih zraka i grane koje se polagano njišu, miris zelenila... Više nije bila peneditari; bila je ono što Galeoćani nazivaju "im hust-warra", logorska žena. Sada je napokon pripadala Drusasu Achamianu. Napokon je bila čista. Mogla bih ići u hram, pomislila je. Esmenet mu nije rekla ništa o Sarcellusu, ništa o onoj suludoj noći u Šumni, ništa o svojim sumnjama glede Inraua. Govoriti o jednom, činilo joj se, značilo bi govoriti i o ostalome. Umjesto toga, rekla mu je da je napustila Šumnu iz ljubavi prema njemu i da se pridružila sljedbenicima tabora nakon što ju je odbacio pred Momemnom. Što je drugo mogla? Riskirati sve sada kad su se napokon pronašli? Osim toga, stvarno je otišla iz Šumne zbog njega; stvarno se pridružila sljedbenicima tabora zbog njega. Šutnja nije proturječila istini. Možda da je bio isti onaj Achamian koji ju je ostavio u Šumni... Achamian je uvijek bio... slab, no bila je to slabost koja proizlazi iz iskrenosti. U trenucima kad bi drugi muškarci utihnuli i postali daleki, on je pričao, i to mu je davalo neobičnu vrstu snage, onu koja ga je razlikovala od gotovo svih muškaraca koje je Esmenet poznavala, kao i od mnogih žena. No sada je bio drugačiji. Očajniji. U Šumni ga je često optuživala da nalikuje luđacima koji na Ekozijskoj tržnici zavijaju o nepravdama i usudu. Kad god bi prošli pored jednoga od njih, ona bi rekla: "Gle, još jedan tvoj prijatelj", baš kao što bi on uzviknuo: "Gle, još jedna tvoja mušterija" kad god bi spazio nekog stravično debelog čovjeka. Sada se to ne bi usudila. Achamian je i dalje bio Achamian, ali je zadobio isti onaj prazan, istrošeni izgled kao i oni luđaci, iste pogurene oči, kao da stalno gleda neke užase koji hodaju među onim što svi drugi vide. Prestravilo ju je ono što je rekao, naravno - Kako mu ne bi vjerovala? - no još ju je više prestravio način na koji je to rekao: nesuvislo blebetanje, histeričan smijeh, zlobna žestina, beskrajna grižnja savjesti. Ludio je. Osjećala je to u dubini duše. No nije ga razdiralo otkriće Savjeta, shvatila je, niti neminovnost Druge Apokalipse, već ovaj čovjek... taj Anasurimbor Kellhus. Kakva tvrdoglava budala! Zašto ga ne želi prepustiti Mandatu? Da Achamian već nije čarobnjak, rekla bi da ga je netko začarao. Nikakvi ga argumenti nisu mogli razuvjeriti. Ništa! Achamian je tvrdio da žene nemaju instinkt za principe. Njima je sve utjelovljeno... Kako je to ono rekao? Ah, da, da ženama egzistencija prethodi esenciji. Po prirodi njihove duše idu putevima koji su paralelni s Putevima koje zahtijevaju principi. Ženska je duša sklonija prepuštanju, suosjećanju, njegovanju nego muška. Kao posljedica, teže im je vidjeti Principe, poput štapa u guštiku, i upravo će zbog toga žene prije pobrkati sebično i ispravno - a to je, očito, ona radila. No muškarcima, čije sklonosti haraju tako široko i tako neobuzdano, Principi su sveprisutni teret, jaram kojeg ili tegle ili potpuno zbace. Za razliku od žena, muškarci uvijek vide što bi trebali učiniti upravo zato jer se toliko drastično razlikuje od onog što bi željeli. Isprva mu je Esmenet zamalo povjerovala. Kako bi drugačije objasnila njegovu voljnost da riskira njihovu ljubav? No onda je shvatila da je ljute upravo principi, a ne neko glupavo žensko brkanje nade i pobožnosti. Zar se nije predala njemu? Zar se nije odrekla svog života, svog talenta? Zar se nije napokon prepustila? A čega je ona njega tražila da se odrekne zauzvrat? Čovjeka kojeg je poznavao samo nekoliko tjedana - stranca!Čovjeka kojeg bi još k tome po svojim principima trebao predati. "Možda je tvoja duša ženska!" željela je povikati. No iz nekog razloga nije mogla.

36

Ako muškarci moraju poštediti žene svijeta, onda žene moraju poštediti muškarce istine - kao da svaki zauvijek ostaje druga polovica istog bespomoćnog djeteta. Esmenet je zastala da uhvati dah, promatrala Achamiana i Kellhusa kako razmjenjuju neke komentare - nešto nerazgovjetno i komično. Achamian se glasno nasmijao. Moram mu pokazati. Nekako mu moram pokazati! Čak i kad plutaš, uvijek postoji strujanje... Uvijek se protiv nečega treba boriti. Serwe je hodala uz nju i svako malo uputila nervozni pogled u njezinom smjeru. Esmenet nije rekla ništa iako je znala da bi djevojka željela razgovarati. Činila se dovoljno bezopasno, s obzirom na okolnosti. Bila je jedna od onih rijetkih žena koje je nemoguće oskvrnuti, opljačkati. Kad bi bila njezina kolegica kurva u Šumni, Esmenet bi je potajno prezirala. Smetala bi joj njezina ljepota, njezina mladost, njezina plava kosa i blijeda koža, no najviše od svega smetala bi joj njezina vječna ranjivost. "Akka je—" djevojka bubne. Zarumenila se i spustila pogled na svoja stopala. "Achamian uči Kellhusa čudesnim stvarima čudesnim stvarima!" Čak i njezin umiljati naglasak. Ogorčenje je oduvijek bilo tajno piće bludnica. Buljeći u prazno prema južnom horizontu, Esmenet reče: "Ma nemoj?" Možda je u tome bio problem. Achamian je ponudio Kellhusu utočište poćiuke prije nego je saznao za špijune lažnih lica, što će reći, prije nego li je sa sigurnošću znao da je on Glasnik - ako je uopće bio GlasnikMožda je na taj magloviti princip Achamian mislio, na povezanost... Kellhus je bio njegov učenik, poput Proyasa ili Inraua. Od te pomisli Esmenet poželi pljunuti. Iznenada Serwe pojuri naprijed, skakućući po humcima i kroz prepleteni korov. "Cvijeće!" povikala je. "Kako je lijepo!" Esmenet se pridruži Achamianu i Kellhusu koji su stajali i promatrali je. Nekoliko koraka dalje, djevojka je kleknula pred grmom prepunim prekrasnih tirkiznih cvjetova. "Ah, da," Achamian reče i krene joj se pridružiti, "pemembis... Zar ih nisi nikad vidjela?" "Nikada", Serwe izdahne. Esmenet se učini da osjeti miris jorgovana. "Nikada?" Achamian reče i ubere i sam jedan cvijet. Pogleda natrag prema Esmenet i namigne. "Želiš reći da nikada nisi čula legende?" Esmenet je čekala pored Kellhusa dok je Achamian pričao priču: nešto o nekoj carici i njezinim krvožednim ljubavnicima. Prošlo je nekoliko neugodnih trenutaka. Muškarac bijaše visok, čak i za Norsirca, i mišićavih izduženih udova koji bi pokrenuli neotesana nagađanja među njezinim starim prijateljicama u Šumni. Oči mu bijahu izrazito plave, imale su onu bistrinu koju je Achamian spominjao u svojim pričama o drevnim kraljevima Sjevera. I postojalo je nešto u njegovom držanju, neka gracioznost koja kao da nije... s ovoga svijeta. "I tako, živio si sa Scylvendijima?" napokon ga upita. Kellhus je pogleda kao da ga je omela, pa vrati pogled na Serwe i Achamiana. "Neko vrijeme, da." "Ispričaj mi nešto o njima." "Kao na primjer..." Ona slegne ramenima. "Pričaj mi o njihovim ožiljcima... Jesu li to trofeji?" Kellhus se nasmiješi i odmahne glavom. "Ne." "Nego što su?" "Nije lako odgovoriti na to pitanje... Scylvendiji vjeruju samo u djela, iako to nikad ne bi tako rekli. Njima je stvarno samo ono što ljudi naprave. Sve je ostalo dim. Oni čak život zovu 'syurtpiutha', ili 'dim koji se kreće'. Njima ljudski život nije stvar, nešto što je moguće posjedovati •'i razmijeniti, prije nešto poput niza ili staze djela. Niz drugog čovjeka moguće je uplesti u svoj vlastiti, kao u slučaju svojih suplemenika; natjerati u stado, kao u slučaju robova; ili ga je moguće zaustaviti, kao u slučaju ubijanja ili umorstva. Budući da je ovo posljednje djelo koje ukida djelovanje, Scylvendiji ga smatraju najznačajnijim, najstvarnijim od svih djela. Kamen temeljac časti. No ožiljci, ili swazondi, ne slave uzimanje života, kao što izgleda misle svi u Tromorju. Oni označavaju... sjecište, moglo bi se reći, suparničkih nizova djela, točku u kojoj jedan život predaje svoj zamah drugome. To što Cnaiiir, recimo, nosi ožiljke mnogih znači da hoda sa zamahom mnogih. Njegovi swazondi su mnogo više od trofeja, oni su zapis njegove stvarnosti. U očima Scylvendija on je jedan kamen koji je postao lavina." Esmenet je zurila u čudu. "Ali ja sam mislila da su Scylvendiji sirovi... barbari. Svakako su takva vjerovanja previše suptilna!" Kellhus se nasmije. "Sva su vjerovanja previše suptilna." Držao ju je svojim sjajnim plavim očima. "A 'barbarstvo' je, bojim se, tek riječ koja označava prijeteće nepoznanice." Nesigurna, Esmenet se zagleda u travu koja je bujala oko njezinih sandala. Pogledala je prema Achamianu i vidjela da je promatra s mjesta gdje su on i Serwe čučali. Znakovito se nasmiješio pa nastavio izlaganje o cvijeću koje se njihalo. Znao je da će se ovo dogoditi. A onda, niotkuda, Kellhus reče: "I tako, bila si kurva." Podigla je pogled u šoku, refleksno pokrivši tetovažu na nadlanici lijeve ruke. "Pa što ako jesam?" Kellhus slegne ramenima. "Ispričaj mi nešto..." "Kao na primjer?" ona se otrese. "Kako je to bilo, lijegati s nepoznatim muškarcima?" Htjela je biti bijesna, ali u njegovom je držanju bilo neke izuzetne nevinosti, iskrenosti koja ju je potpuno zbunila - i dala joj volju. "Lijepo... ponekad", reče ona. "A ponekad nepodnošljivo. No moraš hraniti da bi prehranio sebe. Tako to jednostavno ide." "Ne", Kellhus odvrati. "Pitao sam te kako je bilo..." Pročistila je grlo i odvratila pogled, posramljena. Ugledala je Achamiana kako je očešao Serwine prste, odagnala žalac ljubomore. Nervozno se nasmijala. "Koje čudno pitanje..." "Zar si ga nikad nisi postavila?" "Ne... Hoću reći, jesam, naravno, ali..."

37

"I koji je bio tvoj odgovor?" Ona zastane, smetena, uplašena i neobično uzbuđena. "Ponekad nakon pljuska, ulice pod mojim prozorom bile bi izbrazdane tragovima kola, i ja bih... ja bih ih promatrala - kotače kako škripe kroz kolotrage - i pomislila, takav je moj život..." "Staza koju drugi utiru." Esmenet kimne, trepne dvije suze. "A kad nije bilo tako?" "Kurve glumataju - to moraš shvatiti. Mi izvodimo predstavu..." Oklijevala je, tražeći njegove oči, kao da one sadrže prave riječi. "Znam da Kljova kaže da se ponižavamo, da kaljamo svetost vlastitog spola... i ponekad se tako i čini. Ali ne uvijek... Često, vrlo često, na meni su ti muškarci, ti muškarci koji dahću kao ribe i misle da su me pokorili, zarežali, i ja ih žalim - njih, ne sebe. Postajem više... više lopov nego kurva. Varam, obmanjujem, gledam sebe kao da sam reflektirana na srebru... Osjećam se kao... kao..." "Kao da si slobodna", Kellhus reče. Esmenet se i smiješila i mrštila, zabrinuta zbog intimnosti detalja koje je otkrila, zaprepaštena poezijom vlastitog uvida, i osjećala je neko neobično olakšanje, kao da se riješila velikog tereta. Gotovo je drhtjela. A Kellhus se činio tako... blizu. "Da..." Pokušala je progutati drhtaje u glasu. "Ali kako—" "I tako smo mi naučili nešto o svetom pemembisu", Achamian reče kad su se on i Serwe približili. "Što ste vi naučili?" Prostrijeli Esmenet znakovitim pogledom. "Kako je to biti ono što jesmo", Kellhus reče. Ponekad, iako ne često, Achamian bi promatrao daljine i jednostavno znao da je hodao istim ili sličnim putem dvije tisuće godina ranije. Ukipio bi se, kao da je spazio lava u žbunju, i samo se ogledavao oko sebe u nerazumnomčuđenju. Bilo je to zbunjujuće prepoznavanje, znanje koje ne može biti. Seswatha je hodao istim tim brdima nekoć, u bijegu iz opkoljenog Asgiliocha, sa stotinom drugih izbjeglica tražio je put kroz planine, način da pobjegnu od užasa Tsurumaha. Achamian bi se zatekao kako Pogledava preko ramena, uvijek prema sjeveru, očekujući da će vidjeti crne oblake kako se nakupljaju na obzorju. Zatekao bi se kako se drži za rane koje nema, pokušava odagnati slike bitke u kojoj nije sudjelovao: poraz Kyranejaca od Mehsarunatha. Hodao je gotovo automatski izgubljen od svake nade, svake težnje osim da preživi. U jednome je trenutku Seswatha napustio ostale da bi lutao sam po vjetrom ogoljenom kamenu. Negdje, ne daleko, pronašao je malenu sjenovitu spilju, gdje se sklupčao poput psa, obgrlio koljena i cvilio, zavijao, molio za smrt... Kada je stiglo jutro, proklinjao je Bogove jer je još uvijek disao. Achamian se zatekao kako pogledava prema Kellhusu, dok su mu se ruke tresle, a misli mu bile u kaosu. Esmenet ga je zabrinuta pitala što je bilo. "Ništa", odrješito je promumljao. Ona se nasmiješila i stisnula mu ruku kao da mu vjeruje. No znala je. Dvaput ju je uhvatio kako prestravljeno pogledava Princa Atrithaua. Kako je poslijepodne prolazilo, Achamian je polako dolazio k sebi. Što su dalje odmicali od Seswathina puta, činilo se da mu se lakše pretvarati. I ne shvativši je, odveo ostale predaleko da bi se stigli vratiti do Svetoga rata prije mraka, pa je predložio da pronađu mjesto gdje će se utaboriti. Obronci planina ublažavali su se prema ljubičastim oblacima. Kako se približavala večer, uočili su šumu bjelogoričnih stabala u cvatu smještenu visoko na zbijenome hrptu brijega. Planinarili su prema njoj, uspinjali se naboranim podnožjem planine. Kellhus je prvi uočio ruševine: hrpu ostataka stare inritske kapelice. "Nekakvo svetište?" Achamian upita nikog određenog dok su se probijali kroz grmlje i travu prema temeljima. Šuma je zapravo bila razrasli gaj. Bjelogorična stabla stajala su u redovima, tamnih grana isprepletenih ljubičastom i bijelom, i njihala se na toplome večernjem povjetarcu. Pažljivo su koračali između kamenih blokova, pa se penjali preko nagomilanih zidova gdje su pronašli podni mozaik koji je predstavljao Inrija Sejenusa, glave zatrpane krhotinama i ispruženih ruku s aureolama. Neko su vrijeme svičetvero samo zujali okolo, istraživali, tabali staze kroz razrasli korov, i čudili se, Achamian je pretpostavljao, svemu što je zaboravljeno. "Nema pepela", Kellhus primijeti, razgrnuvši nogom pjeskovitu zemlju. "Kao da se ovo mjesto samo od sebe urušilo." "Tako je lijepo", reče Serwe. "Kako je netko mogao dopustiti da se to desi?" "Kad je Gedea pala u ruke Fanimljana", Achamian objasni, "Nansurci su napustili ove krajeve... Bili su previše izloženi pljačkaškim pohodima, pretpostavljam... Cijeli planinski lanac je vjerojatno načičkan ovakvim ruševinama." Sakupljali su suho grmlje i Achamian upali vatru čarobnom riječi, tek kasnije uvidjevši da je zapalio trbuh Kasnijem Proroku. Sjedili su po blokovima s obje strane slike i nastavili razgovarati, dok je vatra dobivala na sjaju proporcionalno s dolaskom mraka. Pili su čisto vino, jeli kruh, poriluk i usoljenu svinjetinu. Achamian je prevodio odlomke teksta vidljive na mozaiku. "Marruceji", reče on, proučavajući stilizirani pečat ispisan visokim sheyickim. "Ovo je mjesto nekoć pripadalo Marrucejima, starome Kolegiju Tisuće Hramova... Ako se dobro sjećam, uništeni su kad su Fanimljani zauzeli Shimeh... To znači da je ovo mjesto napušteno davno prije pada Gedeje." Kellhus se nadovezao s nekoliko pitanja vezanih uz Kolegij - naravno. Budući da je Esmenet poznavala svećeničke labirinte Tisuće Hramova mnogo bolje od njega, Achamian je pustio nju da odgovori. Ipak je ona lijegala sa svećenicima iz svih mogućih kolegija, sekti i kultova... Jebala se s njima. Promatrao je kako su mu se remenčići od sandale urezali u stopalo dok je slušao. Trebao je nove, ustanovi. Tada ga je zahvatila duboka tuga, nesretna tuga čovjeka kojeg proganjaju čak i najmanje sitnice. Gdje li će pronaći sandale u svem tom ludilu? Ispričao se i odlutao u porušene prolaze izvan domašaja vatre.

38

Sjedio je neko vrijeme na rubu ruševine gdje se su se krhotine odronjavale u gaj. Sve je bilo crno iza stabala, no njihove su rascvjetale krošnje na mjesečini izgledale kao da nisu s ovoga svijeta, polagano se njišući amo-tamo na povjetarcu. Gorkoslatki ga je miris podsjećao na Xinemusove voćnjake. "Opet si mrzovoljan?" začuo je Esmenet iza svojih leđa. Okrenuo se i ugledao je kako stoji u polutami, obojana istim blijedim tonovima kao i okolne ruševine.Čudio se kako noć može učiniti da kamen nalikuje koži, a koža kamenu. A onda je bila u njegovom naručju, ljubila ga, navlačila njegov laneni ogrtač. Gurnuo ju je unatrag i naslonio je na popucani oltar, lutajući rukama po njezinim bedrima i guzovima. Posegnula je prema njegovom kurcu i zgrabila ga objema rukama. Spojili su vatre. Kasnije, dok su otresali pijesak s kože i odjeće, cerili su se zavjereničkim, sramežljivim osmijesima. "I što misliš?" Achamian upita. Esmenet ispusti neki zvuk, nešto između smijeha i uzdaha. "Ništa", reče ona. "Ništa nije tako krhko, nestašno ili slasno. Ništa nije tako začarano kao ovo mjesto..." "Mislio sam na Kellhusa." Bljesak ljutnje. "Zar ni o čem drugom ne znaš razgovarati?" Grlo mu se stegne. "Kako bih mogao?" Postala je daleka i neprobojna. Serwin smijeh odzvanjao je ruševinama, i on se zapita što li je Kellhus rekao. "Stvarno je poseban", Esmenet promrmlja, ne želeći ga pogledati. I što bih trebao učiniti? Achamian je poželio zavapiti. Umjesto toga, ostao je tiho, pokušavajući zauzdati graju unutrašnjih glasova. "Imamo jedno drugo", iznenada ona kaže. "Zar ne, Akka?" "Naravno da imamo. Ali kakve—" "Kakve veze ima bilo što drugo, sve dok imamo jedno drugo?" Uvijek prekida... "Sveti Sejenuse, ženo, on je Glasnik." "Ali mogli bismo pobjeći! Od Mandata. Od njega. Mogli bismo se sakriti, samo nas dvoje!" "Ali Esmi... Teret—" "Nije naš!" procijedi ona. "Zašto bismo ga mi morali podnositi? Pobjegnimo! Molim te, Akka! Ostavimo ovo ludilo za nama!" "To su gluposti, Esmenet. Ne možeš se sakriti od kraja svijeta!Čak i kad bismo mogli, ja bih bio čarobnjak bez škole - vrač, Esmi. Bolje je biti vještica! Lovili bi me. Svi oni, ne samo Mandat. Škole ne podnose vračeve..." Gorko se nasmijao. "Ne bismo preživjeli ni da poginemo." "Ali ovo je prvi put", reče ona glasom koji je pucao. "Prvi put ikada da sam..." Nešto - potištena linija njezinih ramena, možda, ili način na koji je popila ruke, zapešće uz zapešće - nagnalo je Achamiana da je zagrli. No uspaničeni uzvik ga zaustavi. Serwe. "Kellhus te moli da brzo dođeš!" oglasila se iz mraka. "Vide se baklje u daljini! Jahači!" Achamian se namršti. "Tko bi bio toliko glup da jaše planinskim padinama po noći?" Esmenet nije odgovorila. Nije bilo potrebe... Fanimljani. Esmenet je proklinjala samu sebe zbog vlastite gluposti dok su se probijali kroz mrak. Kellhus je ugasio vatru, pretvorivši mozaik Kasnijega Proroka u konstelaciju raspršenog ugljena. Požurili su preko njega i pridružili se Kellhusu u travi izvan hrpa krša. "Pogledaj", Princ Atrithaua reče, pokazujući prema padinama. Ako je od Achamianovih riječi ostala bez daha, ono što je vidjela isisalo je sav preostali zrak iz nje. Linije baklji vijugale su kroz tamu ispod njih, slijedeći goleme zemljane nasipe koji bijahu jedini prilaz urušenom svetištu. Stotine blistavih točaka. Pogani koji su im došli rasporiti utrobe. Ili još gore... "Ubrzo će biti pred nama", Kellhus reče. Esmenet se borila s iznenadnim napadajem straha. Bilo što se moglo dogoditi - čak i u društvu muškaraca kao što su Achamian i Kellhus! Svijet je neobično okrutan. "Možda ako se sakrijemo..." "Znaju da smo ovdje", Kellhus promrmlja. "Naša vatra. Slijedili su našu vatru." "Onda moramo vidjeti", Achamian reče. Šokirana njegovim tonom, Esmenet baci pogled prema njemu, a onda posrne unazad prestravljena. Bijela svjetlost sijevala mu je iz očiju i usta, a riječi su se slijevale poput grmljavine niz planinske obronke. Onda se linija pojavila od zemlje kroz njegove pružene ruke, toliko blistava da je morala zaštititi oči rukama od njezinog sjaja. Sjevnula je uvis, savršenija od ikojeg geometrovog ravnala, viša od zamišljenog Unarasa, probila se kroz oblake osvijetlivši ih, i dalje u beskrajnu tamu... Pruga nebeska! pomislila je - Inkantacija iz njegovih priča o Prvoj Apokalipsi. Sjenke su jurišale po udaljenim strminama. Razbacani krajolik pojavio Se bljeskom kao kad sijeva. I Esmenet ugleda naoružane jahače, cijelu kolonu jahača, koji su vikali uzbunjeni i borili se sa vlastitim konjima. Spazila je zaprepaštena lica... "Čekaj!" Kellhus poviče. "Čekaj!" Svjetlo se ugasilo. Tama. "To su Galeoćani", Kellhus reče i stavi čvrstu ruku na njezino rame "Ljudi od Kljove." Esmenet trepne i obgrli se oko prsa. Među jahačima je ugledala Sarcellusa. Rezonantan je glas odjekivao kroz tamu: "Tražimo Princa Atrithaua! Anasurimbora Kellhusa!" Raznobojni tonovi su se raspleli, raščešljali u pojedinačne niti: iskrenost, briga, ogorčenje, nada... I Kellhus je znao da nema opasnosti. Došao se savjetovati sa mnom. "Prinče Saubon!" Kellhus povikne. "Dođite! Pravovjerni su uvijek dobrodošli kraj naše vatre!" "A čarobnjaci?" drugi glas se javi. "Jesu li i bogohulnici dobrodošli?"

39

Ogorčenje i sarkazam bili su očiti, ali pozadina mu je izmicala. Tko je to govorio? Nansurac, iz Massentije možda, iako mu je naglasak bilo neobično teško smjestiti. Nasljedni kastinski plemić, dovoljno visoko rangiran da jaše s princem... Jedan od Carevih generala? "Naravno da jesu," Kellhus mu uzvrati, "kada služe pravovjernima!" "Oprostite mome prijatelju!" Saubor zaurla, smijući se. "Bojim se da je ponio samo jedan par hlača!" Srčani galeotski smijeh odzvanjao je padinama: smijeh, zavijanje, prijateljsko dovikivanje. "Što žele?" Achamian upita tihim glasom. Čak i u tami, Kellhus je mogao vidjeti linije nedavne boli kroz njegovu trenutačnu zabrinutost - ostaci neke svađe s Esmenet. Oko njega. "Tko zna?" reče Kellhus. "Na vijeću je Saubon bio jedan od najglasnijih među onima koji su nagovarali ostale da krenu u marš bez Ainonjana i Grimiznih Tornjeva. Možda sad kad je Proyas na terenu traži nove neprilike..." Achamian odmahne glavom. "On je tvrdio da uništenje Ruoma prijeti demoraliziranjem Ljudi od Kljove",čarobnjak ga ispravi. "Xinemus mi je rekao da si ga ti utišao... Tako što si reinterpretirao značenje potresa." "Misliš da mi se želi osvetiti?" Kellhus upita. Međutim, bilo je prekasno. Sve se više jahača topćući zaustavljalo na mjesečini, sjahali bi i pretegnuli umorne noge. Saubon i njegova pratnja kaskali su prema njima, s nosačima baklji sa svake strane. Galeotski Princ zauzdao je i zaustavio svog bojnog konja s ukrasnim plaštem. Oči mu bijahu skrivene u sjeni vjeđa. Kellhus pogne glavu onoliko koliko je jnan to zahtijevao - naklon među prinčevima. "Pratili smo vas cijelo poslijepodne", Saubon reče i skoči iz sedla. Bio je visok gotovo koliko i Kellhus, iako malo širi u prsima i ramenima. I on i njegovi ljudi bili su opremljeni za bitku, ne samo u oklopima od veriga već i s kacigama i rukavicama. Nabrzinu napravljena Kljova bila je prišivena ispod Crvenog lava izvezenog preko njegovog ogrtača, oznake Galeotske Kraljevske Kuće. "A tko je to 'mi'?" Kellhus pita, piljeći u njegove kolege jahače. Saubon mu predstavi nekoliko ljudi, počevši sa svojim prosijedim dvornikom, Kussaltom, no Kellhus im je uputio tek letimičan pogled. Osamljeni Šrijalski vitez, kojeg je Princ predstavio kao Cutiasa Sarcellusa, zaokupio je njegovu pažnju... Još jedan. Još jedan Skeads... "Konačno", Sarcellus reče. Oči su mu sjajile kroz prste njegovog lažnog lica. "Slavni Princ Atrithaua." Naklonio se niže nego li je njegov rang zahtijevao. Što to znači, Oče? Toliko varijabli. Nakon što je postavio straže i raštrkao svoje ljude po rubovima gaja, Saubon se zajedno sa svojim dvornikom i Šrijalskim vitezom pridružio njihovoj vatri u središtu urušene kapelice. U skladu s običajem južnih dvorova, Galeotski je Princ izbjegavao svaki razgovor o svojim nakanama, Presavjesno čekajući ono što praktičari jnana nazivaju memponti, "slučajni prevrat" koji će sam po sebi dovesti do ozbiljnijih tema. Saubon je običaje Svog naroda smatrao nepristojnim, Kellhus je znao. Svakim je dahom vodio rat protiv onoga što on jest. No Šrijalski je vitez bio taj koji je plijenio Kellhusovu pažnju - i to ne samo zato jer nije imao lice. Achamian je zagladio šok iz svog izraza, ali mu je zabrinuti bijes zabljesnuo u očima kad god bi pogledao Viteza od Kljove. Ne samo da je Achamian prepoznao Sarcellusa, Kellhus shvati, mrzio ga je. Dunyanski redovnik gotovo je mogaočuti kretanja Achamianove duše: uzavrelo ogorčenje zbog neke ranije greške, plaha sjećanja na udarac, kajanje... U Šumni, Kellhus shvati, prisjećajući se do posljednjeg detalja svakog Achamianovog spominjanja njegove prošle misije. Nešto se dogodilo između njega i Sarcellusa u Šumni. Nešto vezano uz Inraua... Unatoč svojoj mržnji, čarobnjak očito nije imao pojma da je Sarcellus još jedan Skeaos... Još jedan Savjetov špijun lažnoga lica. A nije ni Esmenet, iako je njezina reakcija daleko nadmašila Achamianovu. Sram. Strah od razotkrivanja. Izdajnička nada... Ona misli da je došao po nju... Preoteti je od Achamiana. Bila je ljubavnica tog stvora. No ti su misteriji izblijedili pred važnijim pitanjem: Što on radi ovdje? Ne samo u Svetom ratu, već ovdje, noćas, zašto jaše uz Saubona... "Kako ste nas pronašli?" Achamian je pitao. Saubon prođe prstima kroz kratko podšišanu kosu. "Ovaj moj prijatelj Sarcellus ima nevjerojatnu sposobnost praćenja. .." Okrenuo se Zapovjedniku Vitezova. "Kako si ono rekao da si to naučio?" "Kad sam bio mladić," Sarcellus je lagao, "na zapadnim posjedima mog oca" - napućio je svoje pohotne usne, kao da suspreže osmijeh - "pratio sam Scylvendije..." "Pratio Scylvendije", Saubon ponovi, kao da želi reći, Samo u Nansuriju... "Namjeravao sam se okrenuti u sumrak, no on je uporno tvrdio da ste blizu." Saubon raširi ruke i slegne ramenima. Tišina. Esmenet je sjedila ukočeno, skrivajući tetovažu kao što bi drugi skrivali pokvarene zube. Achamian pogleda Kellhusa, očekujući da će on otkloniti neugodnu situaciju. Serwe, koja je osjetila skriveno strujanje nelagode, samo je držala njegovo bedro. Zvijer bez lica zurila je u svoj krčag vina. Inače bi Kellhus nešto rekao. No u tom trenutku bio je u stanju smisliti samo rutinske odgovore. Oči su mu gledale, ali se nisu mogle usredotočiti. Njegov je izraz lica samo odražavao lica koja su ga okruživala. Njegova je svijest nestala u mjesto, mjesto otvaranja, gdje je gonio permutaciju za permutacijom do nemilosrdnog zaključka. Posljedica i efekt. Događaji out koncentričnog mreškanja koji se rastvaraju na crnim vodama budućnosti... Svaka riječ, svaki pogled kamen. Bila je to vrlo opasna situacija. Principe tog susreta tek je trebalo shvatiti. Samo mu Logos može osvijetliti put... Samo Logos. "Pratio sam vaš miris", Sarcellus je govorio. Zurio je ravno u Achamiana, očiju sjajnih od nečeg nerazumljivog. Humora? Šala je u tome da to nije šala, Kellhus zaključi: stvor je pratio njihov miris poput psa. Morao je biti izuzetno oprezan s tim stvorenjima. Zasad još nema pojma o njihovim sposobnostima. Znaš li za te spodobe, Oče? Sve se transformiralo otkad je uzeo Drusasa Achamian za učitelja. Tlo ovoga svijeta, sada je znao, sakrilo je mnogo, mnogo tajni od njegove braće. Logos je ostao istinit, no njegovi su putevi bili daleko više krivudavi i daleko spektakularniji nego što su Dunyanjani ikada zamišljali. A Apsolut... Kraj svih Krajeva bio je dalje nego što su mogli i zamisliti. Toliko prepreka. Toliko račvanja na putu...

40

Unatoč svojoj početnoj skepsi, Kellhus je počeo vjerovati svemu što mu je Achamian tvrdio tijekom njihovih razgovora. Vjerovao je u priče o Prvoj Apokalipsi. Vjerovao je da je spodoba bez lica koja se nalazi pred njim proizvod Savjeta. Ali Celmomasovo proročanstvo? Dolazak Druge Apokalipse? Takve su stvari bile besmislene. Po definiciji budućnost ne može navijestiti sadašnjost. Ono što dolazi poslije ne može prethoditi... Ili može? Bilo je toliko toga što će morati pričekati njegovog oca... Toliko pitanja. Njegovo je neznanje već zamalo rezultiralo katastrofom. Sama razmjena pogleda u Carevu Privatnome vrtu pokrenula je nekoliko malih katastrofa, uključujući i događanja pod Andiaminskim visovima koji su uvjerili Achamiana da je Kellhus stvarno Glasnik. Kada bi on odlučio reći svojoj Školi da se Anasurimbor vratio... Bila je to vrlo opasna situacija. Drusas Achamian mora ostati u neznanju - to je bar bilo sigurno. Kad bi znao da Kellhus može vidjeti iste te špijune lažnih lica koji ga toliko prestravljuju, ne bi oklijevao javiti se svojim nadređenima u Atyersus. Toliko je toga ovisilo o njegovu daljnjemu otuđenju od vlastite Škole ~ izolaciji. Što je značilo da se Kellhus mora sam suočiti s tim spodobama. "Moj se dvornik", Saubon je govorio Šrijalskom vitezu, "kune da i ovdje dovela upravo magija... Kussalt sebe smatra vrsnim tragačem." Je li Savjet nekako znao da je on otkrio Skeaosa na Carevom dvoru? Car je vidio kako proučava njegovog Prvog savjetnika, i što je još važnije, zapamtio je. Već je nekoliko puta Kellhus primijetio da ga carski špijuni promatraju s diskretne udaljenosti, da ga slijede. Moguće je da Savjet zna kako je Skeaos otkriven, možda čak i vjerojatno. Ako jesu znali, onda ga je Sarcellus vrlo lako moguće došao ispipati. Moraju biti sigurni je li otkriće Skeaosa bilo slučajni produkt Careve paranoje ili je taj stranac iz Atrithaua na neki način prozreo njegovo lice. Motrit će ga, postavljati diskretna pitanja, a kada to ne urodi plodom, uspostavit će kontakt... Zar ne? No valjalo je imati na umu i Achamiana. Nesumnjivo će Savjet držati na oku Učenjake Mandata, jedine osobe koje vjeruju da oni još uvijek postoje. Sarcellus i Achamian već su ranije stupili u kontakt, i direktno, što je vidljivo iz čarobnjakove reakcije, i indirektno preko Esmenet, koja je očito bila zavedena u nekom trenutku u prošlosti. Iz nekog su je razloga iskorištavali... Možda su iskušavali nju, ispitivali njezinu sposobnost za prevaru i izdaju. Achamianu nije rekla ništa o Sarcellusu; to je bar bilo očito. Proučavanje seže toliko duboko, Oče. Tisuću mogućnosti galopiraju stepom bez staza onoga što tek treba doći. Stotinu mu je scenarija prolazilo dušom, neki su se granali i granali, drugi se razbuktali u katastrofi... Izravno sučeljavanje. Iznošenje optužbi pred Velikim Imenima. Glasno zahtijevanje da se otkriju užasi iznutra. Uplitanje Mandata. Otvoreni rat sa Savjetom... Neizvedivo. Mandat ne treba uplitati dok ih neće biti u stanju svladati. Rat sa Savjetom ne može riskirati. Ne još. Neizravno sučeljavanje. Prepadi usred noći. Prerezani grkljani. Pokušaji odmazde. Tajni rat postepeno se otkriva... Također neizvedivo. Ako Sarcellus i drugi budu ubijeni, Savjet će znati da ih netko može vidjeti. Kada saznaju detalje o otkrivanju Skeaosa, ako ih već ne znaju, shvatit će da je riječ o Kellhusu i neizravno sučeljavanje prerast će u otvoreni rat. Mirovanje. Budni neprijatelji. Procjenjivanje. Jalova ispitivanja. Nagađanja. Reagiranje se odgađa zbog potrebe da se zna. Briga zasjenjena sve većom moći... Izvedivo. Čak i ako saznaju detalje vezane uz Skeaosovo otkriće, Savjet će imati samo sumnje. Ako je ono što Achamian tvrdi istina, nisu tako nemarni da bi uništili potencijalne prijetnje bez da ih orvo shvate. Sučeljavanje je neminovno. Ishod ovisi samo o tome koliko vremena ima da se pripremi... On je jedan od Uvjetovanih, Dunyanjanin. Okolnosti će se prepustiti. Misija mora— "Kellhuse", Serwe je govorila. "Princ te nešto pitao." Kellhus trepne i nasmiješi se kao svojoj gluposti. Svi oko vatre, bez iznimke, buljili su u njega, neki zabrinuti, neki zbunjeni. "Pardon, pardon", promuca on. "Ja..." Nervozno je pogledavao od promatrača do promatrača, izdahnuo kao da se trudi prihvatiti svoje principe ma kako neugodni bili. "Ja... ja ponekad vidim vidim stvari..." Tišina. "I ja", Sarcellus reče zajedljivo. "Iako se to obično događa kad su mi oči otvorene." Zar je zatvorio oči? Nije se sjećao toga. Ako jest, bio bi to zabrinjavajuć propust. Još otkad— "Idiote", Saubon prasne, okrenuvši se Srijalskom vitezu. "Budalo! Sjedimo okočovjekove vatre, a ti ga vrijeđaš?" "Zapovjednik Vitezova me nije uvrijedio", Kellhus reče. "Zaboravljate, Prinče, da je on svećenik koliko i ratnik, a mi ga tjeramo da dijeli vatru s čarobnjakom... To je kao da tražite babicu da dijeli kruh s gubavcem, zar ne?" Trenutak nervoznog smijeha, preglasnog i prekratkog. "Nesumnjivo je samo uzrujan." Kellhus doda. "Nesumnjivo", Sarcellus ponovi. Lažni smiješak, bez dna kao i svi njegovi izrazi. Što želi? "Što za sobom povlači pitanje", Kellhus nastavi, bez problema uhvativši 'slučajni prevrat' koji je toliko izmicao Princu Saubonu. "Što je nagnalo Srijalskog viteza k čarobnjakovoj vatri?" "Poslao me Gotian," Sarcellus reče, "moj Vrhovni zapovjednik..." Bacio je pogled na Saubona koji je promatrao kamenog lica. "Šrijalski vitezovi zakleli su se da će biti među prvima koji će stupiti na pogansko tlo, a Princ Saubon predlaže—" No Saubon ga prekine, bubnuvši: "Htio bih razgovarati o tome s vama nasamo, Prinče Kellhuse." Što želiš da učinim, Oče? Toliko mogućnosti. Neizvjesnih mogućnosti. Kellhus je slijedio Saubona kroz mračne prolaze između stabala u gaju. Stali su na rubu stijene i gledali preko mjesečinom obasjanih prostranstava Inunarskih brda. Oslobodivši se šuškavog lišća, vjetar se okomio na njih. Duboki pad pod njima bio je zakrčen srušenim stablima. Mrtvi korijeni posezali su prema nebu. Neka od palih stabala još uvijek su mahala golemim naglavcima zemlje, poput prašnjavih šaka uzdignutih prema onim koja su preživjela. "Stvarno vidiš stvari, zar ne?" Saubon napokon reče. "Hoću reći, stvarno si sanjao o ovom Svetom ratu u Atrithauu."

41

Kellhus ga zatvori u krug svojih osjetila. Otkucaji srca. Refleksno rumenilo. Mišići oko njegovih očiju... Boji me se. "Zašto pitaš?" "Zato jer je Proyas tvrdoglava budala. Zato jer će se oni koji prvi dođu do tanjura prvi gostiti!" Galeotski Princ bio je i drzak i nestrpljiv. Iako je cijenio suptilnost, u konačnici je više volio smjele udarce. "Želiš krenuti u marš smjesta", Kellhus reče. Saubon napravi grimasu u mraku. "Sada bih već bio u Gedeji da nije bilo tebe!" otresao se. Govorio je o nedavnom vijeću, gdje je Kellhusova reinterpretacija uništenja Ruoma srezala sve njegove argumente. No Kellhus je mogao vidjeti da je njegovo ogorčenje šuplje. Iako je bio nemilosrdna i plaćenička duša, Coithus Saubon nije bio sitničav. "Zašto si onda sad došao k meni?" "Zbog onoga što si rekao... o tome kako je Bog spalio naše brodove... Zvučalo je istinito." Bio je on promatrač ljudi, Kellhus shvati, netko tko stalno procjenjuje. Čitav svoj život smatrao je da izvrsno procjenjuje ljude, ponosio se svojom iskrenošću, svojom sposobnošću da kazni laskanje i nagradi kritiku. Ali s Kellhusom... Nije imao metar, nije imao vagu. Uvjerio je samoga sebe da sam ja nekakav vidovnjak. No boji se da sam više od toga... "Je li to ono što tražiš? Istina?" Iako plaćenik, Saubon je bio pobožan u praksi. Za njega je vjera bila igra - vrlo ozbiljna igra. Dok su drugi ljudi preklinjali i nazivali to "molitvom", on je pregovarao i cjenkao se. Smatrao je da je svojim dolaskom ovamo davao Bogovima ono što im pripada... Užasno se boji pogreške. Kurva mu je dala samo jednu šansu. "Moram znati što vidiš!" čovjek je povikao. "Borio sam se u mnogim pohodima - u svima za svog bijednog oca! Nisam neznalica što se tiče bojnog polja. Ne mislim da ću umarširati u fanimsku stu—" "No sjeti se što je Cnaiiir rekao na vijeću", prekine ga Kellhus. "Fanimljani se bore na konjima. Oni će donijeti stupicu tebi. A sjeti se i Cishaur—" "Pih! Moj nećak u ovom trenutku pročešljava Gedeju, svaki dan mi šalje novosti. Nikakva fanimska vojska ne vreba u sjeni ovih planina. Oni čarkaši koje Proyas naganja poslani su da nas zavaraju, da nas zadrže dok pogani ne skupe svoje snage. Skauras je dovoljno lukav da zna kad je nadjačan. Povukao se u Shigek, zabarikadirao se u svojim gradovima na Sempisu, gdje očekuje Padiradžu i njegove Velmože iz Kiana. Prepustio je Gedeju onome tko je ima hrabrosti zgrabiti!" Galeotski Princ očito je vjerovao u ono što govori, ali može li se vjerovati njemu? Njegov se argumentčinio dovoljno trezvenim. A i sam Proyas o njegovim je ratničkim kvalitetama govorio samo najbolje. Saubon sečak borio protiv Ikurei Conphasa i izborio primirje samo nekoliko godina ranije... Slapovi mogućnosti. Ovdje je postojala prilika... A možda se ni sa Sarcellusom neće trebati sučeliti da bi ga uništio. Ali ipak. Tako malo znam o ratu. Premalo... "Ti se nadaš." Kellhus reče. "Skauras bi mogao—" "Ja znam!" "Kakve onda veze ima imaš li moj blagoslov ili ne? Istina je istina, bez obzira tko je govori..." Očaj. "Tražim samo tvoj savjet, zanima me što vidiš... Ništa više." Opuštenost oko očiju. Nedostatak daha. Umrtvljeni ton. Još jedna laž. "Ali ja vidim mnogo toga..." reče Kellhus. "Pa reci mi onda!" Kellhus odmahne glavom. "Vrlo rijetko vidim budućnost. Srca ljudi... to je ono što mi..." Zastao je i pogledao nervozno niz strmu padinu prema stablima bijelim poput kosti, raštrkanim i polomljenim tamo dolje. "To Je ono što uspijevam vidjeti." Saubon je postao oprezan. "Reci mi onda... Što vidiš u mojem srcu?" Razotkrij ga. Ogoli ga od svake laži, svake prijetvornosti. Kada prođe sram... Kellhus zadrži muškarčeve oči jedan bespomoćni trenutak. ... mislit će da i doliči da preda mnom stoji gol. "Muškarca i dijete", Kellhus reče, uplevši dublju harmoniju u svoj glas, pretvorivši ga u nešto opipljivo. "Vidim muškarca i dijete... Muškarca izjeda jaz između sjaja moći i nemoći njegovog naslijeđenog prava. Želio bi silom ono što mu je sudba uskratila, i tako dan za danom živi usred onoga što nije njegovo. Lakomost, Saubone... Ne za zlatom, već za svjedocima. Pohlepa za svjedočanstvima ljudi - da ga pogledaju i kažu 'Evo, to je Kralj koji je to sam zaslužio postati!'" Kellhus je zurio u vrtoglavi ponor pod svojim nogama, očiju staklenih od previranja unutrašnjih misterija... Saubon je prestravljeno gledao. "A dijete? Rekao si da vidiš i dijete!" "Još uvijek uzmiče pred očevom rukom. Budi se usred noći i vapi, ne za svjedocima, već za nekim tko bi ga poznao... Nitko ga ne poznaje. Nitko ga ne voli." Kellhus se okrene prema njemu, očiju sjajnih od uvida i nezemaljskog suosjećanja. "Mogao bih nastaviti..." "Ne-ne", promuca Saubon, kao da se budi iz transa. "Stani. Dosta je..." No što je dosta? Saubon je žudio za izlikom; što će dati zauzvrat? Kada varijabli ima toliko mnogo, sve je rizik. Sve. Što ako krivo izaberem, Oče? "Jesi li čuo ovo?" Kellhus vikne, okrenuvši se Saubonu u iznenadnom strahu. Galeotski Princ odskoči s ruba stijene. "Što to?" Istina rađa istinom, čak i onda kada je laž. Kellhus se zanjiše, posrne. Saubon skoči naprijed i povuče ga iz dugačkog pada. "Kreni u marš", Kellhus prošapta, dovoljno blizu da ga može poljubiti. "Kurvaće biti milostiva prema tebi... Ali moraš se pobrinuti da Šrijalski vitezovi budu..." Razrogačio je oči od zaprepaštenog čuđenja - kao da želi reći, To ne može biti njihova poruka! Neka je odredišta nemoguće shvatiti unaprijed. Nekim stazama treba hodati da bi ih se upoznalo. Treba riskirati. "Moraš se pobrinuti da Šrijalski vitezovi budu kažnjeni." Kad su Kellhus i Saubon otišli, Esmenet je ostala sjediti u tišini, zurila je u vatru i proučavala sliku Kasnijeg Proroka koji pruža ruke na mozaiku pod njihovim nogama. Pomaknula je nožne prste iz kruga aureole oko njegovog dlana.Činilo joj se svetogrđem gaziti po njemu...

42

A onda opet, što nju briga? Ionako je prokleta. Nikada joj se to nije činilo toliko očitim kao sada. Sarcellus ovdje! Nevolja za nevoljom. Zašto je Bogovi toliko mrze? Zašto su tako okrutni? Sav blistav u svom srebrnom pletenom oklopu i bijelom ogrtaču, Sarcellus je srdačno razgovarao sa Serwe o Kellhusu, ispitivao odakle je došao, kako su se upoznali, i tako dalje. Serwe je uživala u njegovoj pažnji; iz njezinih odgovora bilo je očito da i više nego obožava Princa Atrithaua. Govorila je kao da ona sama ne postoji izvan svoje povezanosti s njim. Achamian je gledao, iako se iz nekog razloga činilo da ne sluša. O, Akka... Zašto znam da ću te izgubiti? Nije se bojala, znala je. Tako je okrutan bio ovaj svijet! Promrmljavši neku ispriku, Esmenet ustane pa polaganim odmjerenim koracima pobjegne od vatre. Kad ju je okružio mrak, stala je i spustila se na panj srušenog stupa. Zvuči Saubonovih ljudi odzvanjali su tamom; ritmično udaranje sjekira, duboki uzvici, podrugljivi smijeh. Pod mračnim drvećem, bojni su konji brektali i toptali nogama po zemlji. Što sam to učinila? Što ako Akka sazna? Okrenula se prema tamo odakle je došla, i začudila se što još uvijek može vidjeti Achamiana, prašnjavo narančastog pred vatrom. Nasmiješila se njegovom potištenom izrazu, pet bijelih pruga u njegovoj bradi. Činilo se da razgovara sa Serwe... Gdje li je Sarcellus nestao? "Sigurno je teško biti žena na ovakvom mjestu", oglasi se glas iza nje. Esmenet skoči na noge i okrene se, dok joj je srce ubrzalo i od očaja i od panike. Ugledala je Sarcellusa kako hoda prema njoj. Naravno... "Toliko svinja," nastavio je, "a samo jedno korito." Esmenet proguta i ukočeno stane. Ništa nije odgovorila. "I ja sam tebe već vidio", reče on, sprdajući se s njihovim pretvaranjem oko vatre. "Nisam li?" Mahne podrugljivo prstom. Duboko udahne. "Ne. Sigurna sam da nisi." "Ali jesam... Da! Ti si... bludnica." Nasmiješi se on pobjednički. "Kurva." Esmenet se ogleda oko sebe. "Nemam pojma očemu govoriš." "Čarobnjaci i kurve... Čini se neobično prikladnim, pretpostavljam. Kad ti toliki muškarci ližu prepone, pretpostavljam da je korisno zadržati onoga sa čarobnim jezikom." Udarila ga je, ili barem pokušala. Nekako je uhvatio njezinu ruku. "Sarcelluse", prošapta. "Sarcelluse, molim te..." Osjetila je prst kako povlači nemoguću liniju niz unutrašnju stranu njezinog bedra. "Kao što rekoh", promrmlja on tonom kojeg je njezino tijelo prepoznalo. "Jedno korito." Pogledala je natrag prema vatri i vidjela Achamiana kako je traži pogledom, namršten. Naravno, vidio je samo mrak, jer vatre su tako varave da osvjetljuju male krugove zamračujući ostatak svijeta. No nije bilo važno što Achamian vidi ili ne vidi. "Ne, Sarcelluse", procijedi. "Ne..." ... ovdje. "... dokle god sam ja živa. Razumiješ li?" Osjećala je njegovu toplinu. Ne-ne-ne-ne... Drugačiji, rezonantniji glas se oglasi. "Ima li problema?" Ona se okrene i ugleda Princa Kellhusa koji je zakoračio iz sjenki obližnjeg gaja. "N-ne. Ništa", Esmenet prošapta i zaprepaštena ustanovi da joj je ruka slobodna. "Lord Sarcellus me samo prepao, ništa više." "Lako ju je preplašiti", Sarcellus reče. "Kao i većinu žena, doduše." "Misliš?" Kellhus odvrati i nastavi se približavati sve dok i Sarcellus nije morao dignuti pogled. Kellhus je zurio u njega blago, čak i zamišljeno, ali je njegov pogled bio toliko neumoljivo ustrajan da je Esmenetino srce ubrzalo, a ona poželjela pobjeći. Je li slušao? Je li čuo? "Možda si u pravu", Sarcellus reče neusiljenim tonom. "I većinu muškaraca je lako preplašiti." Uslijedio je trenutak neugodne tišine. Esmenet je nešto nukalo da je popuni, ali nije mogla doći do daha da progovori. "Ostavljam vas dvoje, onda", Sarcellus izjavi. Plitko se naklonio, okrenuo i otišao natrag do vatre. Kad je ostala sama s Kellhusom, Esmenet uzdahne od olakšanja. Ruke koje su joj gušile srce samo nekoliko trenutaka ranije nestale su. Podigla je pogled prema Kellhusu, spazila Čavao Nebeski nad njegovim lijevim ramenom. Izgledao je kao sablast od zlata i sjene. "Hvala", prošaptala je. "Voljela si ga nekoć, zar ne?" Uši su joj gorjele. Iz nekog razloga, nije joj uopće palo na pamet reći ne. Princu Anasurimboru Kellhusu jednostavno se ne laže. Umjesto toga, rekla je: "Molim te, nemoj reći Akki." Kellhus se nasmiješi, iako su mu oči izgledale iskreno tužne. Pružio je ruku kao da joj želi dodirnuti obraz, no onda ju je samo spustio. "Dođi", rekao je. "Noć odmiče." Držeći se čvrsto za ruke, dlan uz dlan kao svježi ljubavnici, Esmenet i Achamian pretraživali su grmlje i travu ne bi li našli dobro mjesto za spavanje. Pronašli su ravno područje blizu ruba gaja, nedaleko od vrha stijene, i tamo razmotali prostirke. Legli su dolje, stenjući i dahćući kao dva starca. Stabla koja su im bila najbliža bila su već neko vrijeme mrtva i ispreplitala su se preko neba nad njima poput nečega od alabastera. Kroz glatka rašljanja grana Esmenet je gledala zviježđa, dok su je proganjale misli o Sarcellusu i bolno sjećanje na Achamianove ranije riječi... Ne možeš se sakriti od kraja svijeta! Kako je mogla biti tako glupa? Kurva koja bi stavila sebe na njegovu vagu. On je Učenjak Mandata. Svake noći gubi ljubavi veće nego što ona može i zamisliti, a kamoli biti. Čula je njegove krikove. Mahnito blebetanje na nepoznatim jezicima. Oči izgubljene u prastarim halucinacijama. Znala je to! Koliko ga je puta grlila u vlažnome mraku? Achamian ju je volio, svakako, ali Seswatha je volio umrle.

43

"Jesam li ti ikad rekla", rekla je otresavši te misli, "da je moja majka Proricala iz zvijezda?" "Opasno," odgovori on, "pogotovo u Nansuriju. Zar nije znala koja je kazna za to?" Zabrana astrologije bila je jednako stroga kao i zabrana vještica Budućnost je previše vrijedna da bi se dijelila s radničkom kastom. "Bolje biti kurva, Esmi", majka joj je govorila. "Kamenje su tek daleko bačene šake. Bolje dobiti batine nego biti spaljen..." Koliko je imala godina? Jedanaest? "Znala je, zato me je odbila naučiti..." "Bila je mudra." Zamišljena tišina. Esmenet se borila s neobjašnjivom ljutnjom. "Misliš li da govore o našoj budućnosti, Akka? Zvijezde?" Trenutak tišine. "Ne." "Zašto?" "Neljudi vjeruju da je nebo beskrajno prazno, beskonačan bezdan..." "Prazno? Kako to može biti?" "Štoviše, vjeruju da su zvijezde daleka sunca." Esmenet se htjela nasmijati, no onda je, kao da je iznenada vidjela kroz svoj odraz u vodi, ugledala nebeski pladanj kako se rastvara u nevjerojatne dubine, praznina nagomilana na prazninu, sa zvijezdama - ne, suncima! - koja vise poput zrnaca prašine u zraci svjetlosti. Nekako je nebo postalo golema zijevajuća jama. Nesvjesno se zgrabila za travke, kao da ne leži na podu, nego stoji na podboju. "Kako mogu vjerovati tako nešto?" upitala je. "Sunce se kreće u krugovima oko svijeta. Zvijezde se kreću u krugovima oko Čavla." Palo joj je na pamet da bi Čavao Nebeski i sam mogao biti jedan svijet, svijet sa tisuću tisuća sunaca. Kakvo bi to nebo bilo! Achamian slegne ramenima. "Navodno su im to Inchoroi rekli. Da su doplovili ovamo sa zvijezda koje su zapravo sunca." "A ti im vjeruješ, tim Neljudima? Zato ne vjeruješ da zvijezde kuju našu sudbinu?" "Vjerujem im." "Ali svejedno vjeruješ da je budućnost zapisana..." Zrak je postao težak među njima, okolne travke oštre poput žice. "Vjeruješ da je Kellhus Glasnik." Shvatila je da je cijelo vrijeme govorila o Kellhusu. Princu Kellhusu. Trenutak šutnje. Smijeh je odzvanjao nad porušenim zidovima _ Kellhus i Serwe. "Da", Achamian reče. Esmenet zadrži dah. "Što ako je on više? Više od Glasnika..." Achamian se okrenuo na bok, podbočio glavu dlanom. Po prvi put Esmenet ugleda kako mu se suze slijevaju niz obraze. Plakao je cijelo vrijeme, shvatila je. Cijelo vrijeme. On pati... Više nego ću ja to ikada znati. "Razumiješ", reče on. "Vidiš zašto me on muči, zar ne?" Ona zadrhti, učinilo joj se da čuje Serwe kako stenje u mraku, dahće... "Pitao sam te", Kellhus je bio rekao, "da mi kažeš kako je bilo." Više nije htjela pobjeći. "Mandat ne smije znati, Akka... Taj teret moramo nositi sami." Achamian napući drhtave usne. Proguta. "Mi?" Esmenet pogleda nazad prema zvijezdama. Još jedan jezik kojeg ne zna čitati. "Mi."

44

oglavlje peto MENGEDSKA POLJANA Zašto moram zavladati, pitaš me? Rat razjašnjava. Život ili Smrt. Sloboda ili Sužanjstvo. Rat vadi talog iz vode života. TRIAMIS I, DNEVNICI I DIJALOZI Rano ljeto, 4111. godina Kljove, blizu Mengedske poljane Cnaiiir je znao da nešto ne valja davno prije nego je spazio polja ugaženih pašnjaka i ugašenih vatri: premalo dima na horizontu i premalo strvinara na nebu. Kad je to spomenuo Proyasu, Princ je problijedio kao da je potvrdio brigu koja ga je izjedala. Kad su se uspeli na posljednji od brežuljaka i vidjeli da su samo Conriyani i Nansurci ostali pod zidinama Asgiliocha, Proyasa je spopao napadaj gnjeva; doslovno je vrištao psovke dok je gonio konja niz padine. Cnaiiir, Xinemus i ostali conriyanski plemići koji su bili s njima u ophodnji naganjali su ga cijelim putem do Conphasovog stožera, gdje mu je Uzvišeni General na svoj iritantno rječiti način objasnio kako je Cutias Saubon ujutro prethodnog dana odlučio što bolje iskoristiti Proyasovo odsustvo. Srijalski vitezovi nisu, naravno, mogli dopustiti da njihovo kopito iličizma stupi u tuđi trag kad je riječ o poganskoj zemlji, a od Gothyelka, Skaiyelta i njihovih barbarskih plemena ionako se nije moglo očekivati da razlikuju budale od razumnih ljudi sa svom onom kosom u očima. "Zar nisi raspravljao s njima?" Proyas je vikao. "Zar im nisi razumno objasnio?" "Saubona nije zanimao razum", Conphas je odgovorio, govoreći, kao i uvijek, kao da u mislima obli nokte. "Slušao je glasniji glas po svemu sudeći." "Boga?" Proyas upita. Conphas se nasmijao. "Htio sam reći 'pohlepu', ali, da, pretpostavljam da 'Bog' može proći. Rekao je da je tvoj prijatelj, Princ Atrithaua, imao viziju..." Baci pogled na Cnaiiira. "Misliš, Kellhus?" Proyas zaurla. "Kellhus mu je rekao da krene u marš?" "Tako je on rekao", odvrati Conphas. Kuda ide ovaj svijet? njegov je ton dodao, iako su njegove oči govorile nešto sasvim drugačije. Nastupio je trenutak sveopćeg oklijevanja. U proteklih nekoliko tjedana Dunyanjaninovo je ime znatno dobilo na težini među Inritima, kao da je kamen kojeg drže u ispruženoj ruci. Cnaiiir je to vidio u njihovim licima: pogled prosjaka sa zlatom opšivenim porubima - ili pijanica s previše sramežljivim kćerima... Što će se dogoditi, Cnaiiir se pitao, kada kamen postane pretežak? Kasnije kada se Proyas sučelio s Dunyanjaninom u Xinemusovom taboru, Cnaiiir je mislio samo, On pravi pogreške! "Što si to učinio?" Proyas je upitao tu neman, glasom koji je podrhtavao od bijesa. Svi, Serwe, Dinchases, čak i onaj laprdajući čarobnjak i njegova oštroumna kurva, sjedili su zapanjeni oko večernje vatre. Nitko se nije tako obraćao Kellhusu... Nitko. Cnaiiir se gotovo počeo cerekati naglas. "Što želiš da ti kažem?" Dunyanjanin je pitao. "Što se dogodilo?" Proyas je urlao. "Saubon je došao k nama u brda," Achamian reče brzo, "dok si ti bio u Tus—" "Tišina!" Princ se zaderao i ne pogledavši Učenjaka. "Pitao sam tebe—" "Ti nisi meni nadređen!" Kellhus je zagrmio. Svi su, uključujući i Cnaiiira, poskočili - i ne samo od iznenađenja. Bilo je nečega u njegovom tonu. Nečeg nadnaravnog. Dunyanjanin je skočio na noge i iako je bio ponešto udaljen, činilo se da se nadvio nad Conriyanskim Princem. Proyas je čak zakoračio unazad. Ogledao je kao da se sjetio nekog neizrečenog dogovora među njima. "Jednakog si ranga kao ja, Proyase. Ne umišljaj si da si više." S Cnaiiirove pozicije, oker zidine i kule zdepastog Asgiliocha uokviri, vale su glave i ramena obojice muškaraca. Kellhus, s podšišanom bradom i dugom kosom koja je sjajila poput zlata na predvečernjem suncu, bio je za glavu viši od crnomanjastog Conriyanskog Princa, ali su obojica zračila jednakim dostojanstvom i moću. Proyasu se vratio ljutiti pogled. "Ono što si ja umišljam, Kellhuse, jest da trebam sudjelovati u svim naglim odlukama koje se tiču Svetog rata." "Nisam donio nikakvu odluku. Znaš to. Samo sam rekao Saubonu..." Jedan kratki trenutak, neka se čudna, gotovo luđačka ranjivost pojavila na njegovom licu. Usne mu se razdvojiše. Izgledalo je kao da gleda kroz Conriyanskog Princa. "Samo što?" Dunyanjaninove se oči ponovo izoštre, držanje se ukruti - sve na njemu... nekako se slilo u jednu točku, kao da je on nekako više ovdje nego itko drugi. Kao da stoji među duhovima. Govori u skrivenim znakovima, Cnaiiir se podsjećao. On ratuje protiv svih nas! "Samo ono što vidim", Kellhus reče. "A što ti to vidiš?" Riječi su zvučale usiljeno. "Zanima te, Nersei Proyase? Zbilja te zanima?"

45

Sada je Proyas oklijevao. Oči su mu preletjele po onima oko njega, zastale na Cnaiiiru na trenutak, ne duže. Bezizražajnog lica, on kaže: "Odveo si nas u propast." Zatim se okrenuo na peti i otišao u smjeru svog stožera. Kasnije, u zagušljivoj unutrašnjosti njihovog paviljona, Cnaiiir je napao Dunyanjanina na scylvendskom, zahtijevajući da mu kaže što se zaista dogodilo. Serwe se sklupčala u svom malom promatračkom kutu, poput psića kojeg tuku dvojica gospodara. "Rekao sam ono što sam rekao da osiguram našu poziciju", Kellhus se branio, glasom hladnim i nedokučivim - onakvim kakav je uvijek bio kad se pravio da otkriva "pravog sebe". "I tako si nam osigurao poziciju? Tako što si otuđio našeg zaštitnika? Tako što si poslao pola Svetog rata u propast? Vjeruj mi, Dunyanjanine, borio sam se protiv Fanimljana; ovaj Sveti rat, ova... migracija, ili što već to jest, ionako ima sasvim male šanse da ih nadvlada - a kamoli da osvoji Shimeh! A ti si ih prepolovio?] Tako mi Mrtvog Boga, zbilja rne trebaš da te podučavam ratu, zar ne?" Kellhus je, naravno, ostao nepokoleban. "Otuđenje Proyasa ide nama na ruku. On strogo prosuđuje ljude, svi su mu sumnjivi. Otvara se samo tada osjeti kajanje. A pokajat će se. Što se Saubona tiče, rekao sam mu samo ono što je želio čuti. Svaki čovjek žudi za time da čuje potvrdu svojih laskavih zabluda. Svaki. Zato podupiru - svojevoljno - tolike parazitske kaste, kao što su vidovnjaci, svećenici, memorijali—" "Čitaj mi s lica, pseto!" Cnaiiir procijedi. "Mene nećeš uvjeriti da je ovo uspjeh!" Stanka. Sjajne su oči trepnule, promatrale. Nagovještaj zastrašujućeg ispitivanja. "Ne," Kellhus reče, "pretpostavljam da neću." Još laži. "Nisam očekivao", redovnik nastavi, "da će ostali - Gothyelk i Skaiyelt - slijediti njegovo vodstvo. Da su u pitanju samo Galeoćani i Šrijalski vitezovi, smatrao bih taj rizik prihvatljivim. Sveti rat mogao bi preživjeti njihov gubitak, a imajući na umu ono što si rekao o nedostacima prevelikih vojski, mislio sam da bi čak mogao i profitirati. Ali bez Tydonaca..." "Laži! Inače bi ih zaustavio! Mogao si ih zaustaviti da si želio." Kellhus slegne ramenima. "Možda. Ali Saubon nas je napustio iste večeri kad nas je i pronašao u brdima. Probudio je svoje ljude čim se vratio i krenuo jučer prije zore. I Gothyelk i Skaiyelt već su bili krenuli za njim prema Southronskom klancu dok smo se mi vratili. Bilo je prekasno." "Povjerovao si mu, zar ne? Povjerovao si sve one budalaštine o tome kako je Skauras pobjegao iz Gedeje. Još uvijek vjeruješ!" "Saubon je vjerovao u to. Ja sam samo mislio da je to moguće." "Kao što si rekao," Cnaiiir se okomio na njega svim inatom koji je uspio skupiti, "svakičovjek žudi za time da čuje potvrdu svojih laskavih zabluda." Još jedna stanka. "Za početak trebam jedno Veliko Ime," Kellhus reče, "a drugi će slijediti za njim. Ako Gedea padne, Princ Coithus Saubon će se obraćati meni prije nego donese ikakvu odluku nabrzaka. Trebamo ovaj Sveti rat, ocylvendi. Smatrao sam da vrijedi riskirati." Koja budala! Cnaiiir je pogledao Kellhusa iako je znao da njegov Pogled neće odati ništa, a njegov vlastiti sve. Razmišljao je da mu održi predavanje o varavom ponašanju Fanimljana, koji redovito upotrebljavaju varke i lažne doušnike, i koji redovito navlače budale kao što je Coithus aurjon. No onda je spazio Serwe kako ga bijesno gleda iz svog kuta, očiju prepunih mržnje, optužbi i straha. To je uvijek tako, nešto u njemu reče - nešto iscrpljeno. I iznenada ustanovi da zapravo vjeruje Dunyanjaninu, da vjeruje da je napravio pogrešku. A ipak je to često tako išlo: vjerovanje i nevjerovanje. Podsjetilo bi ga na trenutke kada je slušao starog Hauruta, utemotskog memorijalista koji ga je učio stihove kad je bio dijete. U jednom bi trenutku Cnaiiir jurio Stepom s nekim junakom poput velikog Uthgaija, a već u sljedećem zurio bi u starog muškarca, pijanog od gišruta, kako natuca rečenice stare tisuću godina. Kada vjeruješ, tvoja duša se kreće. Kada ne, kreće se sve ostalo. "Ne može baš sve što govorim biti laž, Scylvendi", Dunyanjanin reče. "Zašto onda uporno misliš da te u svemu varam?" "Jer me na taj način ne varaš ni u čemu", Cnaiiir procijedi. Jašući na boku da izbjegne prašinu, Cnaiiir baci pogled na Proyasa i njegovu pratnju kastinskih plemića i slugu. Unatoč sjaju njihovih oklopa i odjeće, izgledali su mrko. Probili su se kroz Southronski klanac Unarasa i napokon su jahali poganskom zemljom, kroz Gedeju. No raspoloženje im nije bilo niti slavljeničko niti samosvjesno. Dva dana ranije Proyas je poslao nekoliko konjaničkih izvidnica u potragu za Saubonom, Galeotskim Princom. Toga su jutra najistureniji jahači Lorda Ingiabana pronašli jednu od tih izvidnica mrtve. Gedea je, bar u sjeni Unarasa, bila isprekidana zemlja, zbrka šljunčanih brežuljaka i zakržljalog predbrežja. Osim razbacanih šumaraka otpornih cedrova, proljetno je zelenilo žutjelo pod ljetnim suncem. Nebo bijaše tirkizni pladanj, bez ikakvih ukrasa, uvenulo - toliko različito od oblačnih dubina nansurskog neba. Lešinari i čavke odkreštali su u nebo kad bi se približavali. Proyas opsuje, zauzda konja i stane. "I što to znači?" upita on Cnaiiira. "Da se Skauras nekako rasporedio iza Saubona i ostalih? Zar su ih Fanimljani opkolili?" Cnaiiir podigne ruku prema suncu. "Možda..." Tijela su bila ogoljena tamo gdje su i pala: nekih šezdeset ili sedamdeset mrtvih, napuhavali su se na vrućem suncu, raspršeni poput stvari koje je netko ispustio u letu. Bez upozorenja, Cnaiiir se zaleti naprijed, natjeravši Princa i njegovu pratnju da galopiraju za njim. "Sodhoras mi je bio bratić", Proyas se otrese, i naglo stane pored njega. "Moj otac će biti bijesan!" "Još jedan bratić", Lord Ingiaban će mrko. Mislio je na Calmemunisa i Divlji sveti rat. Cnaiiir je njušio zrak i razmišljao o mirisu truleži. Skoro je zaboravio kako to izgleda: zujanje muha, nadimanje trbuha, oči poput oslikanog platna. Skoro je zaboravio kako je sve to. Rat... Činilo sa da i sama zemlja zuji. Proyas sjaše i klekne pored jednog od poginulih. Rastjerao je muhe rukavicama. Okrene se Cnaiiiru i upita: "A što je s tobom? Ti mu još uvijek vjeruješ?" Odvrati pogled, kao da se srami iskrenosti u vlastitom glasu. Njemu... Kellhusu. "On..." Cnaiiir zastane, pljune umjesto da slegne ramenima. "On vidi stvari."

46

Proyas otpuhne. "Tvoje ponašanje nije baš utješno." Ustane, bacivši sjenu preko mrtvog Conriyana, otrese prašinu sa ornamentima urešene suknje koju je nosio preko žicanih gamaša. "Tako to uvijek ide, valjda." "Kako to mislite, moj Prinče?" Xinemus upita. "Uvijek mislimo da će stvari biti uzvišenije nego što jesu, da će se odvijati prema našim nadama i očekivanjima..." otčepio je čuturu s vodom i otpio predugi gutljaj. "Nansurci čak imaju i riječ za to", nastavi on. "Mi 'idealiziramo'." Izjave poput ove, Cnaiiir zaključi, djelomično objašnjavaju strahopoštovanje i divljenje koje Proyas pobuđuje u svojim ljudima, uključujući i one koji su i sami imena, kao što su Gaidekki i Ingiaban. Mješavina iskrenosti i pronicavosti... Kellhus je radio manje-više isto. Nije li? "I što misliš?" Proyas je pitao. "Što se ovdje dogodilo?" Uspentrao se natrag na konja. "Teško je reći", Cnaiiir odvrati, pogledavši još jednom mrtvace. "Tja", Lord Gaidekki otpuhne. "Sodhoras nije bio glup. Bio je brojčano nadjačan." Cnaiiir nije tako mislio, ali umjesto da se prepire s njim, samo je okrenuo konja i zaletio se prema grebenu. Tlo je bilo pjeskovito, raslinje Plitko ukorijenjeno; njegov je konj - sjajni conriyanski vranac - nekoliko Puta posrnuo prije nego li se uspeo na vrh. Ondje je zastao i protegnuo se unazad u sedlu da bi olakšao lutajuću bol u leđima. Pred njim, druga se strana postepeno spuštala pa je cijeli greben izgledao poput divovske lopatice. Neposredno na sjeveru, goli su se visovi ogranka Unarasa nabirali u izmaglici. Cnaiiir je pratio rub grebena još malo dalje, proučavajući ostrugano tlo i brojeći mrtve. Još sedamnaestorica, ogoljeni kao i ostali, iskrivljenih ruku, usta punih muha. Odozdo su dopirali zvuci prepirke između Proyasa i njegovih palatina. Proyas nije bio glup, ali je zbog svoje gorljivosti bio nestrpljiv. Unatoč tome što je proveo sate slušajući Cnaiiirove opise kianske dosjetljivosti i metoda, još uvijek nije imao jasnu predodžbu o njihovom neprijatelju. A kad se ljudi koji znaju malo prepiru s ljudima koji ne znaju ništa, sasvim sigurno dolazi do gubljenja živaca. Od najranijih dana marša, Cnaiiir je gajio duboke sumnje glede Svetog rata i njegovih neotesanih plemića. Dosad je gotovo svaka mjera koju je on predložio na vijeću ili odbijena po kratkom postupku ili otvoreno ismijana - lajave budaletine! U mnogočemu je Sveti rat bio antiteza scylvendske horde. Narod gotovo uopće nije trpio sljedbenike. Nikakvo tetošenje od strane robova, nikakve svećenike ili vidovnjake, a naročito ne žene, koje je uvijek moguće naći kada haraš neprijateljskom zemljom. Nosili su vrlo malo prtljage osim onoga što ratnik i njegov konj mogu nositi, čak i na najdulje pohode. Ako bi iscrpili zalihe amicuta, a hranu ne bi imali odakle nabaviti, puštali bi krv svojim konjima ili bi gladovali. Njihovi konji, iako maleni, neugledni i relativno spori, uzgajani su u prirodi, a ne u stajama. Konj kojeg je sada jahao - dar od Proyasa - ne samo da je zahtijevao i zrnje uz sijeno, nego je jeo u količinama dovoljnim da se nahrani troje ljudi! Ludost. Jedino oko čega se Cnaiiir nije bunio bilo je upravo ono oko čega su ti mutavi idioti neprestano kvocali i uzrujavali se: raspad Svetog rata na odvojene kontingente. Štoje to s tim Inritima? Zar kod njih braća liježu sa sestrama? Zar mlate djecu po glavi? Što veća vojska, to se sporije kreće. Što se sporije kreće, to se više zaliha hrane troši. Tako je jednostavno! Problem nije bio u tome što se Sveti rat podijelio. Jednostavno nije bilo izbora: Gedea je po svemu sudeći neplodna zemlja, slabo obrađena i rijetko naseljena. Problem je bio što su to učinili bez planiranja, bez prethodnih informacija o tome što mogu očekivati, bez dogovorenih ruta ili sigurne komunikacije. No kako da ih natjera da shvate? A shvatiti moraju: opstanak Svetog rata ovisi o tome. Sve ovisi o tome... Cnaiiir je pljunuo u prašinu, slušao ih kako se svađaju, gledao kako gestikuliraju. Ubiti Anasurimbora Moenghusa, to je jedino važno. Bio je to teret koji izravnava svaku nit. Bilo kakvo poniženje... Bilo što! "Lorde Ingiabane", Cnaiiir ga zazove odozgo, i svi utihnu prepadnuti. "Vratite se do glavne kolone i dovedite još barem stotinu svojih ljudi. Fanimljani su skloni iznenadnim prepadima na one koji se dođu pobrinuti za mrtve." Kada se nitko od plemića koji su se motali tamo nije pokrenuo, Cnaiiir opsova i stjera svog konja natrag nizbrdo. Proyas se mrgodio dok je ovaj prilazio, ali ne reče ništa. Iskušava me. "Nije me briga ako me smatrate drskim", Cnaiiir reče. "Samo kažem što se mora učiniti." "Ja ću otići", Xinemus se ponudi i već je krenuo okretati konja. "Ne", Cnaiiir reče. "Lord Ingiaban ide." Ingiaban zagunđa, prođe prstima po plavim vrapcima izvezenim na svojem ogrtaču - simbolu svoje Kuće. Bijesno je zurio u Cnaiiira. "Od svih pasa koji su se drznuli popišati po mojoj nozi," rekao je, "ti si prvi koji je naciljao iznad koljena." Nekoliko njih se gromoglasno nasmijalo, a Grof-Palatin od Kethanteija ogorčeno se nacerio. "No prije nego odem promijeniti gamaše, Scylvendi, reci mi, molim te, zašto si se odlučio popišati na mene." Cnaiiir nije bio impresioniran. "Zato jer su tvoji ljudi najbliže. Zato jer je u pitanju život tvog Princa." Ispijeno Palatinovo lice problijedi. "Učini što ti je rekao!" Xinemus zaurla. 'Pazi na svoj jezik, Maršale", Ingiaban zareži. "To što igraš benjuku s našim Princem nečini te boljim od mene." A to znači, Zine," Lord Gaidekki dobaci, "da ne smiješ pišati više od njegovog struka." Još jedna provala smijeha. Ingiaban skrušeno odmahne glavom. Zastao je prije nego je odjahao, spustivši svoju četvrtastu bradu prema Scylvendiju, no da li u znak pomirbe ili upozorenja, Scylvendi nije bio siguran. Uslijedila je neugodna pauza. Sjena lešinara zatreperila je nad skupinom, i Proyas pogleda prema nebu. "Dakle, Cnaiiire," reče on, trepćući od sunca, "što se ovdje dogodilo? Jesu li bili brojčano nadjačani?" Cnaiiir se namršti. "Nadmudrili su ih, a ne brojčano nadjačali." "Kako to misliš?" Proyas upita.

47

"Tvoj je bratić bio glup. Imao je običaj jahati sa svojim ljudima u liniji, kao što jahači moraju ići kad se kreću cestom. Zalutali su u ovu udubinu i krenuli se penjati uzbrdo, po troje ili četvoro u liniji. Kianjani su ih čekali gore, s konjima na zemlji." "Upali su u zasjedu..." Proyas podigne ruku da bi bolje promotrio liniju grebena. "Misliš li da su pogani slučajno naletili na njih?" Cnaiiir slegne ramenima. "Možda. A možda ne. Budući da je Sodhoras sebe smatrao izvidnicom, očito nije vidio razloga da i sam pošalje izviđača. Fanimljani su lukaviji. Možda su ga neko vrijeme slijedili bez njegovog znanja i procijenili da će prije ili poslije doći ovamo..." Okrenuo je konja i pokazao prema skupini nadutih trupala nagomilanih na sredini linije grebena. Izgledali su neobično smireno, poput eunuha koji drijemaju na suncu nakon kupanja. "No problem leži u sljedećem. Fanimljani su napali kad su se prvi ljudi pojavili na vrhu, među njima i Sodhoras—" "Kako dovraga", Lordu Gaidekkiju izleti, "možeš znati jes—" "Zato jer su konjanici iza njih napustili formacije da bi pojurili u obranu svoga gospodara, da bi zatim ustanovili da su Fanimljani posloženi cijelom linijom grebena. Iako izgleda bezazleno, ovaj je brijeg nesiguran. Pijesak i šljunak. Mnoge su ubile strijele izbliza dok su im se konji mučili. Oni rijetki koji su se uspjeli probiti do vrha uzrokovali su Fanimljanima dosta nevolja - vidio sam mnogo više krvi nego tijela tamo gore - no s vremenom su nadjačani. Ostali, njih dvadesetak trezvenijih, ali beznadno hrabrih ljudi shvatilo je besmisao spašavanja svog gospodara i krenulo se povlačiti - ondje - možda u namjeri da odvuku Fanimljane dolje i utjeraju osvetu." Cnaiiir pogleda Gaidekkija, izazivajući bezobraznog Palatina da mu proturiječi. No on je proučavao raspored mrtvih kao i ostali. "Kianjani su ostali na vrhu..." Cnaiiir nastavi. "Provocirali su preživjele, mislim, oskvrnjujući Sodhorasovo truplo - nekome je izvađena utroba. Onda su pokušali prorijediti vaše sunarodnjake lukovima i strijelama. Oni Inriti koji su se borili protiv njih na vrhu sigurno su im zadavali probleme, budući da nisu ništa prepustili slučaju. Strijele su im zasigurno nanosile slabu štetu, čak i s tako male udaljenosti. U jednom trenutku počeli su im gađati konje - a to je nešto čega se Kianjani inače gnušaju. To valja upamtiti... Jednom kad su Sodhorasovi ljudi ostali bez konja, Kianjani su se jednostavno sjurili na njih." Rat. Dlake na vratu su mu se naježile... "Ogoljeli su tijela," dodao je, "a onda su odjahali prema jugozapadu." Cnaiur obriše dlanove o bedra. Budale su mu vjerovale - bilo je to očito iz njihove zapanjene šutnje. Prije je to mjesto bilo prijekor i loš znak, a sada... Tajanstvenost čini stvari divovskima. Znanje ih umanjuje. "Sveti Sejenuse!" Gaidekki iznenada usklikne. "On čita mrtve kao pismo!" Proyas se namršti na njega. "Bez huljenja... Molim te, Lorde Palatine." Počešao se po kratkoj bradi, dok mu je pogled ponovno lutao po mrtvima. Činilo se da kima glavom. Fiksirao je Cnaiiira mudrim pogledom. "Koliko?" "Fanimljana?" Scylvendi slegne ramenima. "Šezdeset, možda sedamdeset, lako naoružanih konjanika. Ne više." "A Saubon? Znači li to da je okružen?" Cnaiur mu uzvrati pogled. "Kada ratuješ pješice protiv konjice, uvijek si okružen." "Znači da je gad možda još uvijek živ", Proyas reče, a lagano podrhtavanje njegovog glasa odavalo je da je ostao bez daha. Sveti rat mogao bi preživjeti gubitak jednog naroda, ali tri? Saubon je na kocku stavio više od svog života ovim ishitrenim potezom - daleko više - i zato je Proyas unatoč Conphasovim prosvjedima naredio svojim ljudima da krenu u marš. Moždaće četiri naroda uspjeti prevladati gdje tri ne bi mogla. "Koliko mi znamo," Xinemus reče, "galeotski je gad možda upravu. Možda upravo sada leti kroz Gedeju i naganja Skaurasove čarkaše prema moru." "Ne", Cnaiur reče. "U velikoj je opasnosti... Skauras je zbilja okupio vojsku u Gedeji. Očekuje vas sa svim svojim snagama." "A kako ti to možeš znati?" Gaidekki poviče. "Zato jer su Fanimljani koji su ubili tvojeg rođaka jako riskirali." Proyas kimne, očiju suženih i punih razumijevanja. "Napali su veću i bolje naoružanu skupinu... Što znači da su slijedili naredbe – stroge naredbe - kako bi spriječili bilo kakvu komunikaciju među odvojenim kontingentima." Cnaiiir pogne glavu iz poštovanja - ne prema čovjeku, već prema istini. Napokon je Nersei Proyas počeo shvaćati. Skauras je motrio proučavao Sveti rat odavno prije nego li je napustio zidine Momemna Znao je njegove slabosti... Znanje. Sve se svodi na znanje. Moenghus ga je to naučio. "Rat je intelekt", scylvendski poglavica reče. "Dokle god vi i vaš narod nastavite ratovati srcima, osuđeni ste na propast." "Akirea im Val!" tisuće se galeotskih grla orilo kao jedno. "Akirea im Val pa Valsa!" Slava Bogu. Slava Bogu svih Bogova. Coithus Saubon trgnuo se iz sanjarenja i pogledao dolje na veliku, razbacanu kolonu od svoje vojske u potrazi za nekim tragom Kussalta, svog dvornika koji odjahao naprijed ususret izviđačima. Glodao je žuljevite zglobove prstiju kao što je to uvijekčinio dok je bio nervozan. Molim te, mislio je. Molim te... No nije mu bilo ni traga. Skinuo je kacigu i kapu koju je imao ispod nje pa prošao prstima kroz kratku, jesenski plavu kosu, obrisao znoj koji mu je uporno grizao oči. Sjedio je na konju, sam na rtu nad malom, ali brzom rijekom koje nije bilo ni na jednoj od njegovih ugrubo skiciranih karti. Na svu sreću, rijeku je bilo moguće prijeći, iako ne bez problema. Već je bila uzela četvera kola i jedan život, kao i nekoliko dragocjenih sati; dolina je postajala sve više i više zakrčena dok su se ljudi i zalihe nakupljali iza pličine. Na daljoj strani, i ratnici i sljedbenici otresali su se od vode, a zatim se raspršili, neki uz obale da napune čuturice ili, Saubon je mrko primijetio, da love ribu. Drugi su se vukli naprijed, lica tupih od umora, sa zavežljajima koji su visili sa kolaca ili kopalja. Na jugu su se visoki grebeni koji su mu posvuda zaklanjali pogled preklopili u riječnu dolinu, otkrivajući maglovite obrise onoga što slijedi-Ondje se vidjela iza brežuljaka koji posustaju: široka nizina, plava u daljini, dosezala je dokle i horizont. Mengedska poljana. Veliko Bojno polje iz legendi. Stegnula mu se grud. Pomislio je na svog starijeg rođaka, Tharschilku, čije su kosti zajedno s onima Calmemunisa i Divljeg svetog rata trunule u dalekoj travi. Pomislio je na Princa Kellhusa... Ja sam vlasnik ove zemlje... Ona pripada meni! Mora pripadati meni! Marširali su čitav tjedan, kroz prolaze Southronskog klanca, pa niz Cenejsku cestu koja je neobjašnjivo završavala u guduri. Ondje su se on i Gothyelk - tvrdoglavi stari gad! - prepirali do ruba tučnjave oko toga kojim putem valja krenuti dalje. Dragulj Gedeje, ako

48

se može tako nazvati, bio je grad Hinnereth na jugoistoku meneanorske obale. Saubon je želio taj grad za sebe, dakako, no Svetom je ratu bio potreban da si osigura bok kad nastavi prema jugu. Velikom je Hogi Gothyelku, međutim, Gedea bila zemlja koju treba prijeći, a ne pokoriti. Glupan je govorio kao da su zemlje između Svetog rata i Shimeha tek koraci na kratkoprugaškoj stazi. Derali su se jedan na drugoga do dugo u noć, dok je Gotian više puta pokušavao naći neki zajednički interes, a Skaiyelt kimao glavom u svom kutu, praveći se tu i tamo da sluša svog prevodioca. Na koncu su odlučili poći svaki svojim putem. Gotian, koji je kao i svi nansurski kastinski plemići prošao temeljitu vojnu obuku, odlučio je nastaviti prema Hinnerethu - barem on nije bio budala. Nitko nije imao pojma što Skaiyelt namjerava do sljedećeg dana, kada je krenuo prema jugu s Gothyelkom i njegovim Tydoncima. Dobro da ih se riješio, pomislio je Saubon. Tada je još uvijek vjerovao da im je Skauras prepustio Gedeju. "Kreni u marš", Princ Atrithaua mu je rekao one noći u planinama. "Kurva će biti milostiva prema tebi. Samo se pobrini da Šrijalski vitezovi budu kažnjeni." Nikada u životu nije Saubon toliko dugo razbijao glavu oko par riječi. Činile su mu se dovoljno jasne u tom trenutku. No baš kao i one sablasne drevne statue Neljudi koje izgledaju ili bezazleno ili zlobno, ovisno o kutu gledanja, njihovo se značenje transformiralo iz dana u dan. Je li Princ Kellhus u stvari potvrdio njegove sumnje? Bogovi su mu dali jamstva, svakako, a škrci kakvi već jesu, naveli su svoje uvjete. No nisu rekli ništa o tome je li Skauras ustupio Gedeju. Ako išta i jesu, sugerirali su suprotno... Bitku. Sugerirali su bitku. Kako bi drugačije kaznio Šrijalske vitezove? "Akirea im Val! Akirea im Val!" Saubon na trenutak spusti pogled, a onda nastavi istraživati južni horizont - Bojno polje. Ravno, tamno i plavo, izgledalo je više kao ocean nego kao velika ploha zemlje, poput nečega što bi moglo progutati čitave narode. Shkauras se nije odrekao Gedeje. Osjetio je to, poput olova u želucu i kostima. Taje spoznaja, koja je uslijedila tako brzo nakon njegove svađe s Gothyelkom, ispunila Saubona stravom - i to toliko da joj je isprva odbio pridavati pozornost. Imao je jamstva Bogova - Bogoval Kakve ima veze jaše li s Gothyelkom i njegovim Tydoncima ili ne? Kurvaće biti milostiva prema njemu. Gedea će biti njegova! Uvjeravao je sam sebe. A onda mu je niotkuda unutarnji glas prošaptao, Možda je Princ Kellhus prevarant... Takvo je ludilo vladalo - kako perverzno! - da je jedna misao, jedan sićušni trzaj duše, u stanju promijeniti toliko mnogo. Dok je prije trebao samo ubrati budućnost poput sakupljača poreza, sada je bacao štapiće s brojevima protiv velikog bezdana - za živote tisuća, ni više ni manje! Možda za cijeli Sveti rat. Jedna misao... Toliko je krhka ravnoteža između duše i svijeta. Strava ga je obuzela i prijetila mu očajem. Noću je plakao u tajnosti svog šatora. Nije li uvijek bilo tako? Prvo sam čin njegovog rođenja - biti prva duša u tijelu sedmog sina! Onda njegov otac koji ga je kažnjavao bez ikakvih razloga, mlatio ga jer je imao svoju vatru, svoju pamet! Zatim ratovi protiv Nansurija par godina ranije... Puke milje! Toliko je blizu vidio mrlje dima iz Momemna na horizontu! E da bi ga zadesio Ikurei Conphas - nadjačao ga je obični žutokljunac! I sada ovo... Zašto? Zašto bi prevarili njega? Nije li se nadavao? Nije li se posvetio njihovim tričavim statuama, nije li utažio njihovu opscenu žeđ za krvlju? A onda su jučer i Athjeari i Wanhail, koje je Saubon zadužio da izvide i osiguraju teren pred glavninom vojske, spazili velike skupine poganskih konjanika. "Šareni, u tankim, lepršavim kaputima", rekao je Wanhail, Grof od Kurigalda, na večernjoj sjednici. Unatoč sličnoj dobi i položaju, Wanhaila je Saubon oduvijek smatrao jednim od onih koje je slučajnost porijekla bacila daleko od njihovog prirodnog položaja: birtijaški lakrdijaš u plemićkom ruhu. "Gori su čak i od Ainonjana... Izgledaju kao trupa jebenih plesačica!" Razlomio se smijeh. "Ali brzi su", Athjeari je dodao, pogleda uprtog u vatru. "Vrlo brzi." Kada je podigao pogled prema ostalima, lice mu je bilo ozbiljno, oči s trepavicama trezvene. "Kad smo se dali u potjeru za njima, pobjegli nam s lakoćom..." Zastao je kako bi okupljeni grofovi i vlastelini mogli upiti značenje toga. "A tek njihovi strijelci! Nikada nisam vidio takve. Nekako uspijevaju napinjati i otpuštati dok jašu - gađati unazad svoje progonitelje!" Okupljeni vojskovođe nisu bili impresionirani: inritski kastinski plemići, bili oni Norsirci ili Ketyazani, streljaštvo su smatrali nečasnim i kukavnim. Što se tiče same činjenice da su ih vidjeli, prevladavalo je mišljenje da to ne znači mnogo. "Naravno da nas slijede!" Wanhail je tvrdio. "Jedino je iznenađenje da te guzoljupce nismo vidjeli još ranije." Čak se i Gotian složio, samo ponešto dostojanstvenije. "Da se Skauras želio boriti za Gedeju, branio bi klance, zar ne?" Samo se Athjeari nije slagao. Kasnije je povukao Saubona u stranu i prilično bijesno protisnuo: "Nešto ne valja, Ujače." Nešto zaista nije valjalo, iako Saubon u onom trenutku nije ništa rekao. Odavno je spoznao prednosti izbjegavanja iznošenja vlastitog suda u društvu svojih zapovjednika - pogotovo u situacijama gdje je njegov autoritet nesiguran. Iako je mogao računati na mnoge ljude, uglavnom rođake i veterane iz svojih ranijih pohoda, zapravo je samo po imenu bio vođa galeotskog kontingenta - tu je činjenicu dobro ilustrirala brojnost kastinskih plemića koji su uporno skakutali po brdima i lovili ili sokolarili. Poslušnost koju su grofovi dugovali princu bez zemlje bila je uglavnom ceremonijalna;činilo se da svaka njegova zapovijed mora naići na otpor iz ponosa ili hira. Stoga se on pretvarao da razmišlja, skrivajući sigurnost koja ga je tako duboko opterećivala. Skrivao je istinu. Bili su sami, nekih četrdeset-pedeset tisuća Galeoćana i manje od devet tisuća Šrijalskih vitezova, da ne spominjemo nebrojene tisuće sljedbenika; nasukali su se u stranoj zemlji i ušetali u šake nemilosrdnog, lukavog i odlučnog neprijatelja. Gothyelk i njegovi Tydonci izgubljeni su. Proyas i Conphas ostali su utaboreni oko Asgiliocha. Bili su znatno brojčano nadjačani, ako je bilo za vjerovati Conphasovim procjenama Skaurasovih snaga - a Gotian je tvrdio da jest. Nisu imali pravu stegu, ni pravog vođu. I nisu imali čarobnjake. Nisu imali Grimizne Tornjeve. Ali on je rekao da će Kurva biti milostiva... Rekao je to!

49

Saubona je zbunio zbor glasova koji je odzvanjao odozdo. "Akirea lfn Val!" Obično je marš karakterizirala zbrka povika, napjeva i himni. Nešto ih je potaklo. Saubon se ponovno zagledao kroz prašinu i gomilu u potrazi za svojim dvornikom. Morao je to biti Kussalt... Molim te... Eno ga! Jahao je s malom skupinom konjanika. Saubon je ispustio duboki, drhtavi uzdah, gledajući ih kako prolaze kroz zastor teških konjanika koji su im klicali - Agmundrana, sudeći po njihovim suzolikim štitovima - prije nego su se uspeli šljunčanom kosinom da mu se pridruže Njegovo je olakšanje ubrzo isparilo. Nosili su koplja, primijetio je. Koplja s odrubljenim glavama na vrhu. "Akirea im Val pa Valsa!" Saubon stegne šaku i udari njome u bedro pokriveno žicanim oklopom. Palcem i kažiprstom iščupao si je sliku Princa Kellhusa iz očiju. Nitko te ne poznaje... Koplja! Nosili su koplja... Tradicionalni simbol kojim galeotski vitezovi upozoravaju svoje zapovjednike na neizbježnu bitku. "Od Athjearija?" povikao je kad se Kussaltov konj probio na vrh. Stari se dvornik namrštio kao da želi reći, A tko drugi? Sve je na njemu bilo tmurno: njegov žičani oklop, njegova prastara, udubljena ratna kaciga, čak i crveni lav na plavoj pozadini njegovog ogrtača, koji je označavao njegovu pripadnost Kući Coithus. Tmurno i opasno. Kussaltu nije nimalo bilo stalo do njegovog izgleda, i zbog toga je samo izgledao još impresivnije. Bilo je mnogo nasilja u tom prastarom licu. Jedini čovjek kojeg je Saubon ikada upoznao, a čije su oči bile neumoljive koliko i Kussaltove bio je Princ Kellhus. "Što on kaže?" Saubon vikne. Stari je dvornik bacio koplje prije nego li je zauzdao konja i stao. Saubon ga je zgrabio - skoro prekasno. Našao se licem u lice s odrubljenom glavom nasađenom na vrhu. Tamna koža izblijedjela i beskrvna. Pletenice u kozjoj bradici su se njihale. Kianski plemić imao je onaj kožnati izgled nečega mrtvog i ostavljenog predugo na suncu. Unatoč tome, činilo se da zuri u njega, opušten i teških kapaka, poput čovjeka koji se upravo sprema izbaciti sjeme. Njegov neprijatelj. "Rat i jabuke", Kussalt reče. "Rekao je: 'Rat i jabuke.'" 'Jabuke' su bile uobičajeni žargonski izraz među Galeoćanima za odrubljene glave. Nekoć davno, učitelj je bio rekao Saubonu, Galeoćani su ih kuhali i preparirali, baš kao i Thunyerani. Ostali su dotutnjali do vrha i klicali mu. Gotian i njegov zamjenik, Sarcellus. Anfirig, Grof od Gesindala sa svojim dvornikom. Nekoliko vlastelina - predstavnika različitih domaćinstava. I četiri ili pet golobradih mladaca spremnih da raznose poruke. Osim Kussalta i Gotiana, svi su izgledali kao da su između očaja i ogorčenosti. Rasprava koja je uslijedila bila je ogorčena kao i sve ostale otkad su im se putovi razišli od Gothyelka. Po svemu sudeći, Athjeari i Wanhail uporno su se svađali još od ranog jutra. Kussalt je rekao da je Athjeari pogotovo bio uvjeren da je Skauras okupio snage u blizini, najvjerojatnije na Mengedskoj poljani. "On misli da nas Sapatišah pokušava usporiti svojim predstražama, kako bi nas zadržao podalje od Bojnog polja dok ne bude spreman." No Gotian se usprotivio, tvrdeći da je Skauras već odavno spreman i da ih zapravo pokušava namamiti. "On zna da su tvoji ljudi nagli, da će ih obećanje bitke nagnati u trk." Kad su se Anfirig i ostali počeli buniti, Vrhovni zapovjednik je cvilio: "Zar ne vidite? Zar ne vidite?" opet i iznova dok svi, uključujući i Saubona, nisu utihnuli. "Želi vas što prije uvući u borbu na povoljnom terenu! Što je prije moguće!" "Pa?" Anfirig upita prezirno. Bilo izravno ili neizravno, Gotian im je uvijek držao predavanja o lukavstvu i okrutnosti Fanimljana. Kao posljedica toga, mnogi su Galeoćani mislili da se boji pogana - da je kukavica - dok se on zapravo bojao lakoumnećudi svojih norsirskih saveznika, što je Saubon znao. "Možda on zna nešto što mi ne znamo! Nešto zbog čega je nužno da brzo sučeli s nama!" Te su riječi Saubona ostavile bez daha. "Ako je Gedea izlomljena zemlja," rekao je ukočeno, "onda bi Bojno polje bilo najbrži način da je prijeđemo..." Pogledao je Gotiana, koji oprezno kimne. "Što—" Anfirig započne. "Razmisli!" Saubon usklikne. "Razmisli, Anfi, razmisli! Gothyelk! Ako Gothyelk želi prijeći Gedeju što je brže moguće, kojim će putem poćiV Grof od Gesindala nije bio blesav, no opet, nije bio ni genijalac. Spustio je prosijedu lavovsku glavu koncentrirajući se, a zatim reče: "Želiš reći da je blizu, da su Tydonci i Thunyerani cijelo vrijeme marširali paralelno s nama, hitajući prema Bojnom polju baš kao i mi..." Kad je podigao Pogled, oči su mu bile prepune nevoljkog divljenja. Kao njegov prijatelj P° medovini i najstariji brat, Anfirig je, Saubon je znao, uvijek na njega gledao kao na dječaka kojeg je tako zdušno zafrkavao kad je bio mlad. 'Želiš reći da Sapatišah pokušava spriječiti da se pridružimo Got-hyelku!" "Upravo tako", Saubon odvrati. Još jednom baci pogled na Gotiana i shvati da mu je Vrhovni zapovjednik prepustio taj uvid. On želi da ja vodim. Vjeruje mi. No ipak, on ga nije poznavao. Nitko nije. Nitko— Kakve su to misli! S izuzetkom Ainonjana, Tydonci bijahu najveći kontingent Svetog rata - nekih sedamdeset tisuća tvrdokornih muškaraca. Pridoda li se tome Skaiyeltovih ubojitih dvadeset tisuća, rezultat je gotovo sva snaga Srednjeg Sjevera. Najveća norsirska vojska od pada Drevnog Sjevera! O, Skaurase, moj pogani prijatelju... Odjednom se odrubljena glava na kolcu nije činila prijekorom, simbolom njihove propasti; izgledala je kao znak, dim koji obećaje vatru koja pročišćava. S neobjašnjivom sigurnošću, Saubon je shvatio da se Skauras boji... A i treba se bojati. Njegove zablude su se rasipale i staro veselje počelo je strujati poput alkohola njegovim žilama, osjećaj koji je uvijek pripisivao Gilgaolu, Jednookom Ratu. Kurva će biti milostiva prema tebi.

50

Saubon baci koplje i jezoviti trofej na njemu natrag Kussaltu, pa započne s izvikivanjem naredbi; poslao je višestruke glasnike da izvijeste Athjearija i Wanhaila o situaciji, zadužio Anfiriga da pokuša locirati Gothyelka, naložio Gotianu da rasporedi svoje vitezove po koloni, zahtijevao stegu i disciplinu. "Dok se ne udružimo s Gothyelkom ostajemo u brdima", izjavio je. "Ako se Skauras želi sukobiti s nama, ili neka se bori s pješaštvom ili neka polome tisuću vratova!" Onda se odjednom našao sam s Kussaltom, dok mu je zujalo u ušima, a lice mu se rumenilo. Događa se, shvatio je. Počinje. Nakon godina i mjeseci, babski je rat riječima napokon gotov, a pravi rat počinje. Ostali, kao što je Proyas, čeznuli su da otpetljaju ono 'sveto' Svetog rata iz Carevih čvorova. Ne i Saubon. Njega je najviše zanimao onaj dio 'rat'. Barem je sebe u to uvjeravao. I ne samo da se događalo, događalo se onako kako je Princ Kellhus rekao da će se dogoditi. Nitko te ne poznaje. Nitko. Bacio je pogled na likove Gotiana i Sarcellusa koji su tutnjali nizbrdo. Ideja da ih treba žrtvovati - kao što su Kellhus ili Bogovi zahtijevali _ odjednom mu je sledila srce. Kazni ih. Moraš se pobrinuti da Srijalski vitezovi budu kažnjeni. Nešto hladno steglo mu je grlo, i jednako brzo kao što ga je Gilgaol obuzeo, Bog je pobjegao. "Zar nešto nije u redu, gospodaru?" Kussalt upita. Bilo je naprosto sablasno kako uspijeva pogoditi njegova raspoloženja. No opet, on je uvijek bio tu. Prvo čega se Saubon sjećao bilo je kad ga je Kussalt primio u naručje i jurio u dvorane Moraora nakon što se on zamalo ugušio od uboda pčele. Saubon i nesvjesno nastavi glodati zglobove prstiju. "Kussalt?" "Da?" Saubon je oklijevao, uhvatio se kako gleda prema jugu. Prema Bojnom polju. "Trebam primjerak Traktata... Trebam potražiti... nešto." "Što vas zanima?" stari dvornik reče, glasom istovremeno zaprepaštenim i neobično nježnim... Saubon ga bijesno pogleda. "Što te se tiče—" "Pitam vas samo zato jer uvijek nosim Traktat sa sobom..." Hrapava mu je ruka dolutala do prsa dok je govorio; položio je dlan ravno na srce. "Ovdje." Naučio ga je napamet, Saubon shvati. To ga je iz nekog razloga šokiralo do ruba vrtoglavice. Oduvijek je znao da je Kussalt pobožan, ali ipak... "Kussalt..." počeo je, no nije znao što bi rekao. Te stare, neumoljive oči trepnu, i ništa više. "Htio bih..." Saubon se konačno odvaži. "Htio bih znati što Kasniji Prorok kaže o... žrtvovanju." Dvornikove se bijele čupave vjeđe namršte. "Mnogo toga. Vrlo mnogo toga... Ne razumijem." "Ono što Bogovi zahtijevaju... Je li dolično zato jer to oni zahtijevaju?" "Ne", Kussalt reče, još uvijek namršten. Iz nekog razloga, bezobzirna ga je sigurnost njegovog odgovora razbjesnila. Što stara budala zna? "Ne vjerujete mi", Kussalt reče, glasa punog umora. "No slava Inrija Sej—" "Dosta s tim laprdanjem", Coithus Saubon se otrese. Baci pogled na odrubljenu glavu - na jabuku - primijeti sjaj zlatnog sjekutića među mlitavim i pohabanim usnama. Znači to je njihov neprijatelj... Isuče mač i odsječe glavu s kolca, i izbije kolac iz Kussaltove šake. "Vjerujem ono što mi je potrebno", procijedio je. t

51

oglavlje šest MENGEDSKA POLJANA Jedan čarobnjak, anti čki pisci kažu, vrijedi tisuću ratnika u bitki i deset tisu ća grešnika u paklu. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDij PRVOGA SVETOGA RATA Kad štitovi postanu štake, a ma čevi štapovi, srca su neka razbijena. Kad žene postanu plijen, a neprijatelji gospodari, Sva nada iskorijenjena. NEPOZNAT AUTOR, TUŽALJKA ZA POKORENE Rano ljeto, 4111. godina Kljove, blizu Mengedske poljane Stiglo je jutro, i promukli galeotski i tydonski rogovi odjekivali su svježim zrakom; u trenutku kad su dostigli svoj najviši ton zvučali su kao ženski vrisak. Poziv u bitku. Unatoč tisućama fanimskih konjanika i desecima manjih izravnih bitki, prethodni je dan svjedočio ponovnom ujedinjenju galeotske, tydonske i thunyerske vojske u brdovitom kraju na neposrednom sjeveru Bojnog Polja. Nakon pomirenja, Coithus Saubon i Hoga Gothyelk složili su se da će krenuti u napad na sjeverni kraj poljane još iste večeri, u nadi da će uspjeti napredovati - ako se to moglo tako nazvati. Zaključili su da će tamo njihova pozicija biti najjača što se mogu nadati. Prema sjeveroistoku bok će im štititi skupina slanih močvara, dok će se prema zapadu moći osloniti na brda. Plitka gudura u kojoj je tekao potok koji je napajao močvaru, cijelom je dužinom vijugala od jednog boka do drugog. Tu su planirali postaviti zajedničku liniju. Padine te gudure bile su preplitke da bi zaustavile napad, ali će prisiliti pogane da se probijaju kroz blato. Vjetar je sada puhao s istoka i ljudi su se zaklinjali da osjete miris mora. Neki su se - rijetki - čudili tlu pod njihovim nogama. Ispitivali su ostale jesu li imali problema sa spavanjem i jesu li čuli jedva čujni zvuk kao cvrčanje u lokvama nastalim djelovanjem plime. Veliki Grofovi Srednjeg Sjevera okupili su svoju osobnu gardu i svoje vazalne vlasteline, koji su pak pozvali svoje osobne garde. Majordomi su izvikivali naredbe nadglasavajući graju. Ljudi su klicali i hrapavo se smijali, tutnjala su kopita dok su skupine mlađih vitezova, već pijanih, jurile prema jugu u želji da budu među prvima koji će ugledati pogane. Muvajući se po tepihu ugažene trave, tisuće su se žurno pripremale. Žene i konkubine grlile su svoje muškarce. Šrijalski svećenici vodili su gomile, kako vojnika, tako i sljedbenika tabora, u molitvi. Tisuće su klečale na tratini, mrmljajući naglas sa svitaka svojih predaka, dodirujući jutarnje hladnu zemlju usnama. Kultski svećenici intonirali su drevne rituale, pomazivali idole krvlju i plemenitim uljima. Žrtvovali su jastrebe u ime Gilgaolovo. Bacali su noge zaklanih antilopa u svete vatre Mračnog Lovca, Husyelta. Vidovnjaci su bacali svoje kosti. Kirurzi su palili noževe, pripremali svoju opremu. Sunce je izašlo silno na horizontu, kupajući metež zlatnim svjetlom. Zastave su bezvoljno podrhtavale na povjetarcu. Naoružani muškarci okupljali su se u nepravilnim masama, odlazeći na svoje mjesto u redovima. Kohorte konjanika prolazile su kroz njih, blistavog oružja i štitova jarkih od prijetećih totema i slika Kljove. Iznenada se prolomiše uzvici među onima koji su se već okupili duž gudure. Činilo se da se čitavi horizont miče, bljeska kao da je posipan srebrnim plombama. Pogani. Kianski Velmože iz Gedeje i Shigeka. Uz psovke i uzvikujući naredbe, grofovi i vlastelini Srednjeg Sjevera uspjeli su postrojiti svoje tisuće duž sjevernog ruba gudure. Potok je već postao crni, blatni bazen, istočkan i zgrušan dubokim otiscima kopita. Na južnom rubu gudure, ispred mnogobrojnog stroja pješaštva, inritski su se vitezovi motali u velikim skupinama. Uzvici očaja razlomili su se kad su oni dalje na polju otkrili kosti među korovom, nagomilane u trulim kožama i tkanini. Propast ranijeg Svetog rata. Započele su mnoge himne, naročito među pješaštvom iz nižih kasti, ubrzo su utihnule, posustajući pred kadencama jedne duboke pjesme zahvalnice. Ubrzo je zrak podrhtavao od zbora tisuća. Uskoro su i svirači rogova počeli obilježavati pripjeve zvonkim odjecima.Čak su se i kastinski plemići pridružili, postrojavajući se u duge čvrste redove: / stigo sam u rat I sijati ću smrt. A kada prođe ovaj dan, Svoje oči Bogu dam! Bila je to pjesma stara koliko i Drevni Sjever, pjesma iz Saga. I kad su joj Inriti još jednom udahnuli glas, osjetili su kako ih slava njihove prošlosti preplavljuje i daje im snagu. Tisuću glasova i jedna pjesma. Tisuću godina ijedna pjesma! Nikada se nisu osjećali tako ukorijenjeni, tako sigurni. Riječi su mnoge pogodile snagom otkrivenja. Suze su se slijevale niz suncem opaljene obraze. Strasti su se rasplamsale, strujale kroz redove, sve dok muškarci nisu počeli nerazgovjetno grmjeti i vitlati mačevima prema nebu. Bijahu tisuće i bijahu jedno.

52

Svoje oči Bogu dam! Iskoristivši svitanje kao oklop, Kianjani su izjahali kao odgovor. Bijahu oni rasa rođena na jarkom suncu, a ne pod oblacima i mračnim šumama kao Norsirci, i činilo se kao da ih blagoslivlja svojim sjajem. Sunčeva je svjetlost bljeskala po srebrnim kacigama. Svileni rukavi njihovih kaputa sjajili su se, pretvarajući njihove redove u raznobojni horizont. Iza njih, zrak je odzvanjao od udaraca bubnjeva. A Inriti su pjevali, Svoje oči Bogu dam! Saubon, Gothyelk i ostali visoko rangirani plemići obavljali su posljednje dogovore prije nego li su se raspršili po liniji. I uz najbolju volju redovi su ostali neravnomjerni, na nekim mjestima bolno plitki, na drugima bespotrebno duboki. Dolazilo je do prepucavanja između plaćenika različitih lordova. Čovjeka po imenu Trondha, vlastelina kojeg je Anfirig unajmio, morali su silom oboriti na tlo nakon što je pokušao nožem izbosti jednog od svojih drugova. No pjesma se svejedno orila, toliko glasna da Su se neki držali za prsa u strahu da im srce ne otkaže. Stigo sam u rat I sijati ću smrt. Kianjani su se približavali, opasajući sivo-zelenu poljanu beskrajnim tisućama sve bližih konjanika - činilo se mnogo više njih negoli su Inriti pretpostavljali. Bubnjevi su im odjekivali kroz otvoreni prostor, pulsirali kroz ocean potmule tutnjave. Galeotski strijelci, prvenstveno Agmundiani sa sjevernih močvara, podigli su lukove od tisovine i odapeli. Na trenutak je nebo bilo natkriveno, a onda se tanka sjena strmoglavi na poganske redove - bez mnogo efekta. Fanimljani su se već primakli bliže, i Inriti su mogli vidjeti ulaštene kosti njihovih lukova, željezne vrške njihovih strijela, ogrtače širokih rukava kako vijore na vjetru. A oni su pjevali, pobožni Vitezovi Kljove, plavooki ratnici Galeotha, Ce Tydonna i Thunyerusa. Pjevali su, a zrak je podrhtavao kao da je nebo nadsvođeno kamenom. A kada prođe ovaj dan, Svoje oči Bogu dam! Povikavši "Slava Bogu!" Athjeari i njegovi vlastelini odvojili su se iz redova, pognuli se na konjima i spustili koplja. I druge su Kuće napustile redove i stupale prema Kianjanima: Wanhail, Anfirig, Werijen Veliko Srce, a zatim i stari Gothyelk glavom, urlajući "Bog tako želi!" Poput lavine, nizale su se Kuća za Kućom, sve dok gotovo sve oklopljene sile Srednjeg Sjevera nisu lagano galopirale u pozdrav neprijatelju. "Ondje!" pješaštvo iz redova bi povikalo spazivši Crvenog lava Saubonovog ili Crnog jelena Gothyelka i njegovih sinova. Golemi su bojni konji iz kasa potjerani u lagani galop. Drozdovi su odustajali od svojih gnijezda i vinuli se u let, lepećući silovito prema nebu. Sve se pretvorilo u dah i željezo, tutnjava braće ispred, iza i sa strane. A onda, poput oblaka skakavaca, zasule su ih strijele. Nastade paklenska strka, naglašena kricima konja i zaprepaštenim povicima. Bojni su konji padali i rasipali se po tlu, povlačili vitezove za sobom, lomili im leđa i drobili noge. A onda to ludilo utihne. Ponovno ostade samo tutnjava juriša. Neobično zajedništvo muškaraca posvećenih jednom smrtonosnom cilju. Humci, grmlje i kosti žrtava Divljeg svetog rata letjeli su pod njima. Vjetar je krvario kroz željezne omče njihovih oklopa, kuštrao thunyerske pletenice i tydonske perjanice. Jarke su zastave udarale o nebo. Pogani, pokvareni i izopačeni, približavali su se sve bliže i bliže. Još jedna, posljednja oluja strijela, ovaj put gotovo paralelnih s tlom, probijala je štitove i oklope. Neki su oboreni iz sedala. Poneki vrh jezika odgrizen je pri padu o tlo. Oni koji ostadoše bez konja presavijali su se po tratini, vrištali i mahali prema nebu. Ranjeni konji plesali su u krugovima odmah pored, zapienjeni. Ostali su tutnjali dalje, preko trave, kroz cvjetove krastušca koji su lelujali na vjetru. Uperili su koplja, dvadeset tisuća muškaraca u dugačkim oklopima od veriga preko debelog filca, s kapama preko lica i kacigama spuštenim na obraze, na konjima urešenim žicanim oklopima ili željeznim pločicama. Strah se rasplinuo u pijanu žurbu, u zanos, postao je toliko isprepleten s uzbuđenjem da ih je bilo nemoguće razlučiti. Posvetili su se napadu, Ljudi od Kljove. Sve je bilo usmjereno u blistavi vrh koplja. A meta sve bliže i bliže... Topot kopita i udaranje bubnjeva zaglušili su pjesmu njihovog naroda. Projurili su kroz rijetko žbunje rujevine... Ugledali oči raskolačene od užasa. A onda sudar. Škripa drva koje se raskolilo pri prolasku kopalja kroz štitove, kroz oklope. Ubrzo je tlo postalo mirno ičvrsto pod njima, a zrakom su odzvanjali jauci i uzvici. Isukaše se mačevi i sjekire. Posvuda su se figure hrvale i sjekle. Konji su se propinjali. Oštrice su šikljale krv prema nebu. I Kianjani su padali, dokrajčeni njihovom surovošću, pokošeni sjevernjačkim rukama, umirući pod bijelim licima i nemilosrdnim plavim očima. Pogani su uzmicali pred pokoljem - i bježali. Galeoćani, Tydonci i Thunyerani gromoglasno zaurlaše i poletješe za njima. No Šrijalski vitezovi zauzdali su konje i stali, kao da se motaju u gužvi. Inritski vitezovi podboli su konje, no Fanimljani bijahu brži od njih i stadoše ih zasipavati strijelama u bijegu. Iznenada su se pretopili u nadiruću plimu poganskih konjanika, teže oklopljeni. Dvije velike linije se sudariše. Uslijedilo je nekoliko očajničkih trenutaka. Narančasto-crni stijeg Grofa Hagaronda od Usgalda nestao je u metežu, a galeotski je lord na tlu nasmrt proboden kopljem. Koplje kroz grlo oborilo je Maggu, Skaiyeltovog rođaka, s konja i bacilo ga u njegove drugove. Smrt ga je pokosila. I sam je Gothyelk srušen, a urlici njegovih sinova probiše buku. Navijajući krici Fanimljana dosegli su krešendo... No rat je krvav posao, neslomljivi su ljudi tukli po svojim neprijateljima, cijepali lubanje kroz kacige, lomili drvene štitove i ruke koje Su ih nosile. Yalgrota Srankomalj odrubio je glavu poganskom konju Jednim jedinim udarcem i bacao fanimske Velmože iz sedala kao da su djeca. Werijen Veliko Srce, Grof od Plaideola, okupio je svoje Tydonce i rastjerao pogane koji su salijetali Gothyelka. Na zemlji, Goken Crveni thunyerski Grof od Cern Auglaija, klao je i konje i ljude ne praveći razliku, i probijao se sijekući natrag do svoje zastave. Nikada Kianjani nisu susreli takve ljude, takvu žestoku odlučnost. Mračna pustinjska lica zavijala su po tratini. Oštre oči opustile su se od straha. Trenutak predaha. Članovi gardi vukli su svoje gospodare u oaze sigurnosti. Ranjen u ruku, Grof Cynnea od Agmundra, bjesnio je na svoje ljude neka ga ne odvlače. Grof Othrain od Numaineirija plakao je dok je dizao drevnu zastavu svoje obitelji iz beživotnih ruku svoga sina i ponovno je podizao. Princ Saubon glasno je zahtijevao novog konja. Na području kojim su maloprije tutnjali, ljudi su sada posrtali ili

53

puzali, pokušavajući zaustaviti krvarenje iz rana. No mnogo je više bilo onih koji su urlali od veselja, obuzeti bjesnilom bitke, dok im je okrutni Gilgaol galopirao srcima. Neprijatelja je bilo posvuda, ispred njih, pored njih, slijevali su se s bokova. Goleme kohorte kružile su na ne tako velikoj udaljenosti, napadale ih s leđa. Veličanstveni u svilenim ogrtačima i zlatnim prsnim oklopima, Velmože Gedeje i Shigeka ponovno su se obrušili na neslomljive ljude. Opkoljeni sa svih strana, Ljudi od Kljove su umirali. Koplja su im probijala leđa. Kukama su skidani iz sedala da bi zatim bivali pregaženi. Sjekire nalik pijucima zabijale su se kroz teške oklope od lanaca. Strijele su rušile ponosne bojne konje. Ljudi na samrti zazivali su svoje žene, svoje Bogove. Poznati su se glasovi probijali kroz zbrku zvukova. Rođak. Prijatelj po medovini. Brat ili otac, njihovi krici. Grimizna zastava Grofa Kothwe od Gaethunija prevrnula se, podigla još jednom, a onda nestala zauvijek, baš kao i Kothwa i pet stotina njegovih Tydonaca. Crni jelen Agansanora također je svladan, zgažen na tratini. Članovi Gothyelkove garde pokušavali su odvući svog ranjenog Grofa otamo, no sasjekoše ih usred vihora kianskih konjanika. Samo je mahniti juriš njegovih sinova spasio starog Grofa, iako je najstarijem, Gotherasu, probodeno bedro. Kroz buku, grofovi i vlastelini Srednjeg Sjevera začuli su rogove koji su očajnički oglašavali povlačenje, no nije se imalo kamo povući. Mase poganskih konjanika vrtložile su se izrugujući se, zasipavale ih strijelama, odbijale njihove napade s boka i odbijale nesuvisle protunapade. Gdje god pogledali vidjeli su svilene fanimske zastave, izvezene zlatom is neobičnim životinjskim motivima. A beskrajni nezemaljski bubnjevi nabijali su ritam njihovog umiranja. A onda su se iznenada, nevjerojatno, kianske divizije koje su im blokirale liniju povlačenja raspršile, a redovi se Šrijalskih vitezova u bijelim odorama probili kroz sredinu, povikavši: "Bjež'te, braćo! Bjež'te!" Uspaničareni vitezovi galopirali su, trčali ili teturali prema svojim zemljacima. Okrvavljene skupine bezglavo su jurile gudurom, zaletavale se u svoje vlastite ljude. Šrijalski vitezovi nastavili su se boriti još nekoliko trenutaka, a zatim su se okrenuli i pojurili natrag, bježeći pred masama poganskih konjanika - zavijajuća navala kopalja, štitova, mrkih lica i zapjenjenih konja, široka koliko i horizont. Šepajući bojnim poljem, tisuće ranjenih bijahu sasječene nadohvat zajedničke linije. Ljudi od Kljove mogli su samo gledati, zgranuti. Pjesma je zamrla. Mogli su čuti samo bubnjeve kako nabijaju i nabijaju i nabijaju... Strava i pogani bili su tu. "Imali smo ih... Imali smo ih!" Subon je urlao, pljujući krv. Gotian ga zgrabi za oba ramena. "Ništa nisi imao, budalo! Ništa! Znao si pravilo! Kada ih probiješ, vrati se u UnijuV Nakon što se dosklizao kroz blato potoka, Gotian je potražio Galeotskog Princa, no umjesto njega zatekao je luđaka u deliriju. "Ali imali smo ih!" Saubon se zadere. Zaderao se iznenada, pa je Gotian u refleksu podigao štit. Saubon je samo nastavio bjesnjeti. "Slomili su se kao djeca pred—" Začuo se zveket, poput tuče po limenom krovu. Ljudi su urlali. "—kao djeca! Sasjekli smo ih do temelja" Poganska strijela stršala je Galeoćaninu iz prsa. Na trenutak je Vrhovni zapovjednik pomislio da je ovaj mrtav, no Saubon je samo dignuo ruku i slomio je. Probušila mu je oklop, no file ispod njega ju je zaustavio. 'Jebemu, skroz smo ih imali!" Saubon nastavi grmjeti. Gotian ga ponovno zgrabi i protrese ga. "Slušaj me!" poviče. "To su oni i htjeli da pomisliš! Kianjani su previše okretni, previše prilagodljivi na bojnom polju i previše strastveni u srcu da bi se zbilja slomili. Kada napadneš, napadneš da ih raskrvariš, a ne da ih potučeš do nogu!" Saubon ga pogleda tupo. "Osudio sam nas na propast..." "Saberi se, čovječe!" Gotian zagrmi. "Mi nismo kao pogani. Žestoki smo, ali smo krhki. Nas je moguće slomiti. Gothyelk je stradao. Ranjen je - možda smrtno! Ti moraš okupiti ove ljude!" "Da... Okupiti..." Odjednom Saubonove oči zasjaju, kao da ih sada pokreće neka jača vatra. "Kurva će biti milostiva!" Princ poviče. "Tako je rekao!" Gotian je samo buljio, izbezumljen. Coithus Saubon, Princ Galeotha i sedmi sin zlog starog Eryeata zaurla da mu dovedu konja. Golemo more fanimskih kopljanika, bezbrojne tisuće njih, zabiše se u inritske redove - i bijahu zaustavljeni nasmrt. Galeoćani i Tydonci s kopljima poklali su im konje. Tetovirani Nangaeli sa sjevernih močvara Ce Tydonna mlatili su one koji su pali u blato. Agmundrani su zabijali strijele kroz štitove i prsne oklope svojim smrtonosnim lukovima od tisovine. Auglišani iz dubokih šuma Thunyerusa napustili su redove kad su se Fanimljani dali u bijeg, vitlajući sjekirama koje su zujale kao konjske smrti. Na drugim mjestima duž gudure, kohorte Fanimljana u kožnim oklopima jurile su paralelno s inritskim redovima, ispaljivale strijele i provocirale, bacajući glave onih kastinskih plemića koji su poginuli u prvom naletu. Sjevernjaci bi se pogrbili pod štitovima, istrpili paljbu, a zatim, na užas pogana, bacali te iste glave natrag na njih. Uskoro su Fanimljani počeli prezati pred određenim dijelovima inritskih redova - pred nepokolebljivim Gesindaljanima i Kurigalderima iz Galeota, pred mrkim Numainerima i dugobradim Plaidoljanima iz Ce Tydonna - no nitko nije bio tako strašan kao plavokosi Thunyerani, čiji štitovi bijahu kao kameni zidovi, a dvostruke sjekire i široki mačevi u stanju rascijepati čovjeka u željeznom oklopu sve do srca. Bez konja, div Yalgrota Srankomalj stao je pred njih, grmio kletve i divlje mahao sjekirom po zraku. Kad bi mu Kianjani udovoljili, on i njegov klan nasjekli bi ih u krvavo triješće. No opet i iznova su se kianski Velmože Gedeje i Shigeka slijevali gudurom i zabijali se bez razmišljanja u neslomljive ljude, napadali prvo Galeoćane pa Tydonce u potrazi za makar jednom slabom karikom-Trebali su samo jednom probiti Inrite, i ta ih je spoznaja nagonila na fanatične i očajne podvige. Muškarci sa skršenim sabljama, s ranama iz kojih je šikljala krv, čak i ljudi s crijevima koja su im visjela do koljena, jurili su naprijed, bacali se na Norsirce. No svaki put bi zaglibili u gužvi, blatu i pokolju prije nego bi ih zavijanje gospodara natjeralo u galop prema sigurnosti otvorene ravnice. Čim bi otišli, Ljudi od Kljove bacili bi se na koljena i zavapili od gorkog olakšanja. Na sjeveroistoku gdje je zajednička linija nestajala u slanim močvarama, Padiradžin sin, Princ prestolonasljednik Fanayal vodio je Coyaure, elitnu konjicu svoga oca, protiv Cuarwisana iz Ce Tydonna koji su se zbili u redove svojih susjeda na zapadu i koje su zatekli dok su se povlačili na svoje pozicije. Nekoliko trenutaka vladao je kaos, a desetke Cuarwisana moglo se vidjeti kako bježe u

54

močvare. Mačevi i sablje bljeskali su na suncu. Iznenada su se skupine blještavih Coyaura počele slijevati iza redova, iako je Fanayalova zastava s Bijelim konjem ostala zaglavljena blizu gudure. Dva mlađa Gothyelkova sina napali su Coyaure sa svim preostalim konjima i Fanimljani su, bez otvorenog prostora koji bi odgovarao njihovim taktikama, odbijeni s teškim gubicima. Osokoljen tim uspjehom, Princ Saubon od Galeotha okupio je one vitezove koji su još imali konje i Inriti su sa sve više i više samopouzdanja počeli na fanimske juriše odgovarati protunapadima. Zabijali su se u naizgled bezoblične mase, Fanimljani bi se rasplinuli, a onda bi se hitro vraćali da osujete hitajuće mase koje su im pokušale okružiti bokove. Bez daha bi i bezglavo jurili u zajedničku liniju, slomljenih kopalja, okrhnutih mačeva i prorijeđenih redova. Samo je Saubon izgubio tri konja. Grofa Othraina od Numaineirija, smrtno ranjenog, nazad su nosili članovi njegove garde. Ubrzo se pridružio svom mrtvom sinu. Sunce se popelo visoko i preplavilo poljanu vrućinom. Grofovi i vlastelini Srednjeg Sjevera proklinjali su fluidne taktike Kianjana i divili im se. Zavidno su promatrali njihove veličanstvene, sjajne konje, koje poganski vlasnici kao da su vodili samo mislima. Više nisu s podsmijehom gledali na umješnost Velmoža s lukom i strijelom. Mnogi su štitovi od njihovih strijela nalikovali dikobrazima. Slomljene strijele stršale su iz oklopa mnogih ljudi. U inritskom su taboru tisuće ležale mrtve ili ranjene zbog poganskih strijelaca. Fanimljani su se povukli i pregrupirali, a Ljudi od Kljove klicali su hrapavim glasovima. Mnogo je njih iz pješaštva, zagušeno vrućinom, Pohitalo u guduru prepunu tjelesa i polijevalo se krvavom i zagađenom vodom. Mnogi su drugi pali na koljena i tresli se, podrhtavajući od nečujnih jecaja. Robovi, svećenici, žene i bludnice hodali su među njima i melemom ublažavali rane, nudili vodu i pivo običnim vojnicima, a vino Plemićima. Kratke himne započinjale su grupice iscrpljenih ratnika. Časnici su izvikivali naredbe, zaduživali tisuće da zakucaju slomljene kolce, koplja, čak i triješće kako bi šiljcima načičkali padinu pred svojim redovima. Stigla je vijest da su pogani poslali divizije konjanika na sjever u brda u pokušaju da opkole inritske položaje, gdje su, budući da je Princ Saubon očekivao takav potez, potpuno uništeni taktikom i hrabrošću Grofa Athjearija i njegovih gaenrijskih vitezova. Ponovno se klicalo u zajedničkoj liniji, i nakratko su uspjeli nadglasati neprestanu grmljavinu fanimskih bubnjeva. No njihovo je slavlje bilo kratkog daha. Nagomilani na ravnicama pred njima, pogani su se okupili pod svojim trokutastim zastavama u dugim, razmaknutim linijama. Bubnjevi su utihnuli. Na trenutak, Ljudi od Kljove mogli su čuti šum vjetra u travi, čak i pčele koje su vijugale nad mrtvima koji su preplavili guduru. Dok su oni promatrali, mala skupina konjanika kasala je bahato pred redovima nepomičnih Fanimljana, noseći zastavu Crnog šakala, simbol Skaurasa, kianskog Sapatišaha-Guvernera Shigeka.Čuli su tihi govor, na koji su odgovorili glasni povici na nepoznatom jeziku. Čulo se kako Princ Saubon urla, nudeći pedeset zlatnih talenata strijelcu koji će ubiti Sapatišaha i deset onome koji ga uspije raniti. Provjeravajući vjetar, pojedini su Agmundrani podignuli svoje tisove lukove prema suncu i počeli odapinjati na sreću. Većina projektila bili su znatno prekratki, no neki su pogodili daljinu. Daleki jahači pravili su se da ne primjećuju, dok se jedan nije počeo udarati po stražnjem dijelu vrata, a onda se prevrnuo u travu. Među Ljudima od Kljove zaorio se podrugljivi smijeh. Kao jedan počeli su udarati o štitove, tuliti i derati se. Sapatišahova pratnja se raspršila, i ostade samo jedna figura: plemić na veličanstvenom bijelom konju prekrivenom crno-zlatnim ukrasnim plaštem, koji očito nije bio zastrašen i kojeg naizgled nije impresioniralo ismijavanje koje je odjekivalo poljanom. I svi do jednoga, Inriti shvate da gledaju velikog Skaurasa ab Nalajana, kojeg su Nansurci nazivali Sutis Sutadra, Južni Šakal. Strijele izrađene u dalekom Galeothu zasipale su tratinu oko njega, no on se nije ni pomaknuo. Sve je više strijela kitilo tlo kako su Agmundrani počeli pronalaziti povoljan vjetar i udaljenost. Okrenut prema Inritima, daleki Sapatišah izvadio je nož iz grimiznog pojasa - i stao čistiti nokte. Sad su se i Fanimljani počeli smijati i galamiti, udarajući po blještavim sabljama po okruglim štitovima.Činilo se da sama zemlja podrhtava, toliko je divlja buka bila. Dvije rase, dvije vjere, tražile su mržnju i pokolj širom zakrčenog bojnog polja. Tada Skauras podigne ruku, i bubnjevi nastave svoje neumoljivo nabijanje. Fanimljani su se počeli približavati cijelom duljinom linije. Ljudi od Kljove su utihnuli, isturili su koplja i postrojavali štitove u ravninu sa susjedima. Ponovno je počinjalo. Ostavljajući za sobom oblake prašine, Kianjani su polako dobivali na brzini. Kao da broje udarce bubnja, prednji su redovi složno spustili koplja i natjerali konje u galop. Uz zaglušujući vrisak, bacili su se na Inrite, dok su se strijelci na konjima raširili prema bokovima i zasipali Sjevernjake strijelama. Zaletavali su se u njih u uzastopnim valovima, dublje i u većem broju nego ujutro. Čitave su satnije žrtvovane za puke komade zemlje. Na ponekim mjestima, protiv Usgaldera iz Galeotha, protiv izmu čenih Cuarwisana, Nangaela i Warnuta iz Ce Tydonna, Kianjani su osvojili vrh grebena i potisnuli neslomljive unazad. Koplja su pucala, probijala lica, zahvaćala oklope. Zakrivljene sablje lomile su kacige, rezale ključne kosti kroz željezne oklope. Razbješnjeli konji sa praskom bi jurili kroz redove i štitove. I upravo kada se činilo da su se pogani izgubili i na broju i na zaletu, novi bi se valovi stvorili iz prašine i, preskakujući guduru i gazeći mrtve, zabijali se kopljima u posrnule pješake. Nije bilo vremena za taktike, ni za molitvu, samo očajnička jagma za ubijanjem da bi se preživjelo. Na nekoliko mjesta linija je popustila, pukla... Tada su se, kao da su iskoračili sa zasljepljujućeg sunca, pokazali Cishaurimi. Saubon je čak mlatnuo neke od Usgaldera koji su se dali u bijeg ploštinom mača, no bilo je uzalud. Ludi od panike, bježali su s puta njegovom konju koji je frktao - i od konjanika u zlatnim oklopima koji su ih gonili. "Bog!" Saubon je grmio dok se zaletavao u Coyaure koji su jurili za njima. "Bog tako želi\" Njegov se vranac sudario s konjem poganina 'spred njega. Maleni je konj posrnuo i Saubon zarine vršak mača ravno u vrat zaprepaštenog jahača. Okrenuo se i odbio snažan udarac Kianjana odjevenog u lepršavi grimiz. Njegov vranac zatetura postrance i vrisne, bacivši ga bok uz bok s muškarcem iako je Saubon bio viši od njega. Saubon ga zvekne drškom mača i čovjek se stropošta iz sedla, lica u krvavom kršu. Od nekuda, neka oštrica okrzne Saubonovu kacigu. Sasiječe konja koji je ostao bez jahača u but, i on ode poskakujući među poganska pseta pred njim; zatim u velikom luku zamahne svojim širokim mačem prema nazad, odsjekavši čeljust konju svoga napadača. Konj se propeo, jahač sletio dolje. Saubon zakrene vranca ulijevo i pregazi bogohulnika usred vriska. "Bog!" poviče, sijekući sljedećeg, raskolivši mu drveni štit. "Tako!" Drugim udarcem smrska ruku kojom se pokušao braniti. "Želi!" Trećim mu rascijepa kacigu i prepolovi tamno lice.

55

Coyauri iza čovjeka koji se skljokao su oklijevali. Oni iza Saubona međutim, nisu. Koplje mu je okrznulo leđa, razderalo mu oklop i gotovo ga zbacilo sa sedla. Ustao je u stremenu i ponovno zasjekao, slomivši koplje. Kada je njegov protivnik posegnuo za zakrivljenom oštricom Saubon mu zarije mač u spojeve njegovog kožnog oklopa. Još jedan pade. Pogani su miljeli oko njega, izbezumljeni. "Kukavice", Saubon otpuhne, i zaleti se među njih mahnito se smijući. Počeli su uzmicati - bijaše to smrt za još dvojicu. No Saubonov vranac se iz neobjašnjivih razloga propne i posrne... Još jedan jebeni konj! Udario je svom silom o tratinu. Blatne misli strka, stupajuća šuma nogu i kopita. Nepomična tijela. Ugaženi korov. Diž' se... moram se dići! Udario je nogom svog konja koji se bacakao. Ogromna, plutajuća sjena nadvila se nad njim. Potkovana kopita kresala su komade tratine oko njegove glave. Zarinuo je mač prema gore, osjetio kako oštrica klizi niz prsnu kost konja, a zatim uranja u meki smeđi trbuh. Bljesak sunca. I onda je bio slobodan, pa zatetura na noge. No nešto mu se razmrska o kacigu i ponovno ga baci na koljena. Još jedan ga udar licem prema dolje zarije u zemlju. Tako mu Boga, njegov se gnjev činio tako praznim, tako krhkim na zemlji! Ispružio je golu lijevu ruku i zgrabio neku drugu ruku hladne, žuljevite, kožnate prste i staklene nokte. Mrtva ruka. Bacio je pogled duž isprepletene trave i zurio u lice mrtvog čovjeka. Inrita. Lice mu je bilo spljošteno na tlu i djelomično prekriveno krvlju. Bio je izgubio kacigu, pješčanoplava kosa mu je stršala ispod žičane kapuljače. Kapa mu je pala sa strane i bila priljubljena uz donju usnu. Izgledao je tako težak, tako nepomičan - kao produžetak tla... Sablasni trenutak prepoznavanja, previše nestvaran da bi pobudio strah. Bilo je to njegovo lice! Držao je svoju vlastitu ruku! Pokušao je vrisnuti. Ništa. začulo se nabijanje težih kopita, povici na poznatim jezicima, ispusti hladne prste, uspentra se na ruke i koljena. Zabrinuti glasovi. Niotkuda, činilo se, ruke su ga podizale na noge. Tupo je zurio u golu tratinu gdje je maloprije bilo njegovo truplo... Ovo tlo... Ovo tlo je ukleto! "Hajde, primi me za ruku", očinski glas reče, kao da se obraća sinu koji je upravo naučio tešku lekciju. "Spašeni ste, moj Prinče." Bio je to Kussalt. Spašen? "Jeste li čitavi?" Zapuhan, Saubon pljune i prošapta, "Samo naručen..." Samo nekoliko metara dalje, Srijalski vitezovi i Coyauri su se naguravali i sjekli međusobno. Mačevi su zvečali, plesali u bljeskovima sunca po nebu. Tako prekrasno. Tako nevjerojatno daleko, poput prizora izvezenog na platnu... Saubon se bez riječi okrene svom dvorniku. Stari je ratnik izgledao izmoždeno, izubijano. "Zaustavili ste prodor", Kussalt reče, očiju punih neobičnog čuđenja, možda čak i ponosa. Saubon trepne pred krvlju koja mu je kapala u lijevo oko. Obuzela ga je neobjašnjiva okrutnost. "Ti si star i spor... Daj mi svog konja!" Kussalt je izgledao ogorčeno. Stare su se usne zategle. "Nije ni vrijeme ni mjesto za osjetljivost, budalo stara. Daj mi svog jebenog konja!" Kussalt se trgne kao da je nešto u njemu eksplodiralo, a onda klone naprijed tako da je Saubon zateturao pod njegovom težinom. On pade unazad skupa sa svojim dvornikom, tresne na stražnjicu. "Kussalt!" Povukao je dvornika na svoja bedra. Strijela mu je stršala iz križa. Dvornik je grgljao, iskašljavao tamnu, staračku krv. Kolutajućim očima pronađe Saubonove, i stari se ratnik nasmije, iskašljavajući još krvi- Saubon se naježio od užasa. Koliko ga je puta čuo da se smije? Tri •li četiri u cijelom svom životu? Ne-ne-ne-ne... "Kussalt!" "Htio bih da znaš..." starac je hripao, "koliko sam te mrzio..." Grčio se, a onda ispljunuo još slinave krvi. Duboko je uzdahnuo i onda se potpuno umirio. Kao nastavak zemlje. Saubon se ogledavao po neobičnoj oazi mira koja ih je okruživala Posvuda kroz ugaženu travu mrtve su oči promatrale. I on shvati. Ukleto. Coyauri su se okrenuli i dali se u bijeg kroz izlokanu guduru. No umjesto da slave, ljudi su vrištali. Negdje su svjetla bljeskala, toliko sjajna da su bacala sjene na podnevnom suncu. Nije me uopće mrzio... Kako bi i mogao? Kussalt je bio jedini koji... Dobra fora. Ha-ha, stari mangupe... Netko je stajao nad njim i vikao. Tako umoran. Je li ikada bio ovako umoran? "Cishaurim!" netko se derao. "Cishaurim!" Ah, da, svjetla... Nešto ga pljusne, slomljene karike zarezale mu lice. Gdje mu je nestala kaciga? "Saubon! Saubon!" Incheiri Gotian je urlao. "Cishaurim!" Saubon makne prste s lica. Ugleda krv. Jebeni nezahvalnik. Jebena drekasta mrlja. Pobrini se da budu kažnjeni! Kazni ih! Kazni! Jebene mrlje.

56

"Zaleti se u njih", Galeotski Princ reče blago. Čvrsto je grlio svog mrtvog dvornika koji mu je ležao na nogama i trbuhu. Koji šaljivdžija. "Morate se zaletiti u Cishaurime." Hodali su da izbjegnu skupine strijelaca za koje su znali da ih Inriti drže iza redova, naoružane Suzama Božjim. Niti jedan iz njihovih redova ne smije biti izvrgnut opasnosti, ne dok se Grimizni Tornjevi pripremaju za rat - ni iz kojeg razloga. Oni bijahu Cishaurim, Indarine Vodonoše, a njihov dah vredniji od daha tisuća. Oni bijahu oaze među ljudima. Prelazeći dlanovima po travi, zlatnicama i bijeloj kamenitoj travi, hodali su prema zajedničkoj liniji, njih četrnaestero, dok su im žutim sutanama šibali vjetar i vatrene konvekcije, a pet zmija oko svakog vrata pružile se poput grana svijećnjaka i istraživale u svakom smjeru. Očajni Sjevernjaci ispaljivali su jedan roj strijela za drugim, no one bi samo huknule u plamene oblake. Cishaurimi su nastavili hodati, prelazeći iskopanim očima po redovima Inrita spremnih na borbu. Kad god bi okrenuli, plava zasljepljujuća svjetlost rasprsnula bi među Ljudima od Kljove, stvarajući mjehure na koži, vareći željezo za meso, ugljeneći srca... Mnogi su Sjevernjaci ostali na svojim položajima, pali ničice pod svojim štitovima kao što su ih naučili. No mnogi su drugi već bježali _ Usgalderi, Agmundrani i Gaenrišani, Numaineirani i Plaidoljani _ potpuno nesvjesni povika svojih časnika i gospodara. Inritski centar se uskomešao, počeo se osipati. Bitka je prerasla u masakr. Usred strke, Princ prestolonasljednik Fanayal i njegovi Coyauri pobjegli su iz gudure, a Srijalski vitezovi su ih gonili kroz oblake prašine i dima - ili se barem tako činilo onima koji su promatrali. Isprva Fanimljani nisu mogli vjerovati svojim očima. Mnogi su vapili, ne iz straha ili očaja, već u čudu, gledajući poremećenu surovost idolopoklonika. Kada je Fanayal skrenuo u stranu, Incheiri Gotian je s gomilom od nekih četiri tisuće Šrijalskih vitezova nastavio galopirati naprijed, i urlao - kroz suze - "Bog tako želi!" Raspršili su se poljanom, još neokrvavljenom osim onim prvim katastrofalnim jutarnjim napadom, jurili su kroz travu, saginjali se nisko u strahu, uzvikivali bijesno i prkosno. Jurišali su na četrnaestoro Cishaurima, gonili konje u paklena svjetla koja su im izranjala iz vjeđa. I umirali su u plamenu, kao noćni leptiri koji salijeću ugljen u srcu vatre. Niti plavog usijanja širile su se poput lepeze, bljeskale nezemaljskom ljepotom, pržile udove u pepeo, rasprskivale torza, spaljivale ljude u sedlima. Usred krikova i vapaja, topota kopita, grmljave ljudi koji uzvikuju "Bog tako želi!", Gotian je zbačen naglavce s pougljenjenih ostataka svog konja. Biaxi Scoulas, noge spaljene do batrljka, prevrnuo se s konja i oni iza njega zgaziše ga toliko da je od njega ostala kaša. Vitez neposredno 'spred Cutiasa Sarcellusa eksplodirao je i poslao mu zviždeći nož ravno u dušnik. Prvi Zapovjednik Vitezova se srušio, pljasnuo naglavce o zemlju. Mozak je ključao u lubanjama. Zubi se smrskavali. Stotine su pale u prvih trideset sekundi. Još stotine u minuti. Goruća svjetlost materijalizirala se posvuda, poput pukotina koje pomute staklo. No Srijalski Vitezovi su i dalje tjerali konje naprijed, preskačući zadimljene ostatke svoje braće, utrkivali su se međusobno u vlastitu propast, tisuće njih, zavijali su i zavijali. Grmlje i trava buknuli su u plamen. Uljasti dim rascvao se prema nebu, vjetar ga je nosio prema Cishaurimima. A onda se usamljeni jahač, mladi junak, prikrao jednome od čarobnjaka-svećenika - i odrubio mu glavu. Kada je najbliži okrenuo svoje duplje prema njemu, samo je dječakov konj buknuo u plamenu. Mladi se vitez skotrljao i nastavio trčati, prodorno vrišteći, s očevom Choraeom privezanom za dlan. Tek su tada Cishaurimi spoznali svoju pogrešku - svoju bahatost Nekoliko su trenutaka oklijevali... I plima opečenih i okrvavljenih vitezova izroni iz dima koji se valjao među njima i Vrhovni zapovjednik Gotian, vijoreći Zlatnom kljovom na bijelome, svetom zastavom svoga Reda. U završnom jurišu još su stotine pale u plamenu. No neki nisu, a Cishaurimi su parali zemlju, očajnički pokušavajući oboriti one s Choraeama. No bilo je prekasno - mahniti vitezovi već su ih dostigli. Jedan je pokušao pobjeći zakoračivši u nebo, da bi ga zatim srušila strijela iz samostrela sa Suzom Božjom na vrhu. Ostali su sasječeni na licu mjesta. Oni bijahu Cishaurim, Indarine Vodonoše, a njihov dah vredniji od daha tisuća. Jedan nemogući trenutak sve je bilo mirno. Šrijalski vitezovi, onih nekoliko stotina koji su preživjeli, počeli su šepati i teturati nazad prema izubijanim redovima svoje inritske braće. Incheiri Gotian bio je među posljednjima koji su stigli na sigurno, noseći spaljenog mladca klonulog preko ramena. Skauras, koji je znao da su Cishaurimi ispunili svoj zadatak unatoč smrti, grmio je na svoje Velmože da napadnu, no ono čemu su svjedočili izazvalo je preveliki šok. Fanimljani su se povukli, muvajući se u zbrci, dok su, na drugoj strani velikog poteza opržene zemlje i mrtvaca koji su se dimili, grofovi i vlastelini Srednjeg Sjevera očajnički ponovo sakupljali centar zajedničke linije. Do trenutka kad su Velmože Gedeje i Shigeka nastavili napad, neslomljivi su se već vratili na položaje, prorijeđenih redova, ali očvrsnulih srca. I ponovno su počeli pjevati svoju drevnu zahvalnicu, koja im se sada više činila proročanstvom nego pjesmom: / stigo sam u rat I sijati ću smrt. A kada prođe ovaj dan, Svoje oči Bogu dam! Kako je poslijepodne odmicalo, još su se mnogi pridružili palima. r rof Wanhail od Kurigalda zbačen je s konja u protunapadu i slomio je kičmu. Skaiyeltovog najmlađeg brata, Princa Narradhu, oborila je strijela oko. Među živima, neki su se srušili od iscrpljenosti vrućinom. Neki Su poludjeli od tuge pa su ih morali odvući, zapjenjene, svećenicima u taboru. No one koji su ostali bilo je nemoguće slomiti. Neslomljivi Su ponovno oživjeli svoju pjesmu, a pjesma je oživjela njihov silni žar. Nabijanje fanimskih bubnjeva se stišalo, a zatim i potpuno utihnulo. Tisuće glasova i jedna pjesma. Tisuće godina i jedna pjesma. A kada prođe ovaj dan, Svoje oči Bogu dam! Kako se sunce spuštalo na zapadnom nebu, Fanimljani su sve više i više uzmicali s inritske linije, napadali sa sve većom strepnjom. Jer vidjeli su demone u očima svojih idolopokloničkih neprijatelja. Skauras je već oglasio povlačenje kad su Proyasove zastave i Conriyani sa srebrnim maskama dovijorili sa zapadnih brda. Bez ikakvog signala, galeotski, tydonski i thunyerski redovi pojurili su naprijed i stutnjali se preko bojnog polja. Iscrpljene i slomljene, Fanimljane je obuzela panika; povlačenje se premetnulo u bezglavi uzmak. Conriyanski vitezovi zaletjeli su se među njih, i velika je kianska vojska Skaurasa ab Nalajana, Sapatišaha-Guvernera od Shigeka masakrirana. U međuvremenu su se grofovi i vlastelini Srednjeg Sjevera sa svim preostalim konjima stuštili na ogromni fanimski tabor. Prepustivši se razuzdanom bijesu, izmučeni su Sjevernjaci silovali žene, ubijali robove i pljačkali raskošne paviljone nebrojenih Velmoža.

57

Do sumraka je Divlji sveti rat bio osvećen. U nadolazećim tjednima, Ljudi od Kljove pronalazit će tisuće napuhnutih konja na cesti prema Hinnerethu. Pogani su ih jahali do smrti, toliko su mahnito bježali od neslomljivih ljudi Svetog rata. u sedlu, Saubon je gledao kolone muškaraca i žena kako se truckaju po mjesečinom obasjanoj travi, nesumnjivo u želji da napokon dostignu Proyasa i njegove vitezove. Saubon shvati da je Conriyanski Princ zacijelo jako žurio, opasno jako, kad je toliko daleko za sobom ostavio prtljagu i sljedbenike. Nije mu trebalo zrcalo da bi znao kako izgleda: prestravljeni izrazi onih koji su se pojavljivali iz tame bili su dovoljan odraz. Krv mu je natopila dronjavi ogrtač, zgrušala se na karikama lančanog oklopa. Čekao je dok čovjek nije došao neposredno ispod njega i tek ga je onda dozvao... "Tvoj prijatelj. Gdje je?" Čarobnjak, Achamian, ustuknuo je pred prizorom njega na konju i zgrabio svoju ženu. Nije ni čudo, kad se tako uzdizao u mraku poput krvave utvare. "Misliš, Kellhus?" Učenjak četvrtaste brade upita. Saubon ga mrko pogleda. "Sjeti se gdje ti je mjesto, pseto jedno. On je princ." "Misliš onda, Princ Kellhus?" Osjetivši se neobjašnjivo ukoreno, Saubon zastane i obliže natečene usne. "Da..." Čarobnjak slegne ramenima. "Nemam pojma. Proyas nas je gonio kao stoku da vas uhvatimo. Sve je u kaosu... Osim toga, prinčevi nakon bitke ne dangube s ovakvima poput nas." Saubon je bijesno zurio u slatkorječivu budalu i pitao se bi li ga trebao udariti zbog drskosti. No sjećanje na prizor vlastitog trupla na bojnom polju ga je pokolebalo. Zadrhtio je i obgrlio laktove. To nisam bio ja! "Možda... Možda mi ti onda možeš pomoći." Čarobnjak se namrštio kao da ga to zabavlja, što se Saubonu činilo uvredljivim. "Na raspolaganju sam vam, moj Prinče." "Ovo tlo... što je to s ovim tlom?" Čarobnjak još jednom slegne ramenima. "Ovo je Bojno polje... Ovdje je Ne-Bog umro." "Znam za legende." "Siguran sam da znate... Znate li što su topoi?" Saubon se namršti. "Ne." Zgodna žena pored njega zijevne i protrlja oči. Sasvim iznenada, val umora zapljusne Galeotskog Princa. Zanjihao se u sedlu. "Znate kako s visina vidite daleko," čarobnjak je pričao, "recimo, s tornjeva ili planinskih vrhova?" "Nisam glup. Nemoj razgovarati sa mnom kao da jesam." Bolni smiješak. "Topoi su kao visine, mjesta odakle je moguće vidjeti daleko... No dok su visine napravljene od hrpa kamenja i zemlje, topoi su napravljeni od hrpa trauma i patnje. To su visine s kojih vidimo dalje od ovoga svijeta... neki kažu u Onostrano. Zato vas ovo tlo toliko muči _ stojite pogibeljno visoko... Ovo je Bojno polje. Ono što osjećate ne razlikuje se mnogo od vrtoglavice." Saubon kimne, osjećajući kako mu se grlo steže. Razumio je, i bez nekog očitog razloga, to je razumijevanje pobudilo neizmjerno olakšanje. Dva ga silovita jecaja uzdrmaju. "Iscrpljenost", reče on promuklim glasom, i ljutito obriše oči. Čarobnjak ga je promatrao, sada više sažalno nego svisoka. Žena je buljila u pod. Ne mogavši ga pogledati, Saubon samo kimne prema njemu, namjeravajući odjahati. Učenjakov ga je glas, međutim, naglo zaustavio. "Čak i među topoima," oglasio se, "ovo mjesto je... posebno." Bilo je nečeg drugačijeg u njegovom tonu, oklijevanja, možda, što je pogodilo Saubona kao zimski zapuh po znojnoj koži. "Kako to?" uspio je izreći, gledajući u mračnu noć. "Sjećate li se stiha iz Saga, 'Em yutiri Tir mauna, kim raussa mim\..V Saubon trepne suznim očima i ne reče ništa. '"Duša koja susretne Njega", Učenjak nastavi, "ne ide dalje.'" "A kojeg bi jebenog vraga", reče Galeotski Princ, šokiran okrutnošću vlastitog glasa, "to trebalo značiti?" Čarobnjak pogleda prema mračnoj poljani. "Da je na neki način On tamo negdje... Mog-Pharau." Kad je vratio pogled na Saubona, u očima mu je bio pravi strah. "Mrtvi ne mogu pobjeći s Bojnog polja, moj Prinče... Ovo mjesto je ukleto. Ne-Bog je umro ovdje."

58

oglavlje sedmo

MENGEDDA San, kada je dovoljno dubok, nemogu će je razlučiti od budnosti. SORAINAS, KNJIGA KRUGOVA I SPIRALA Rano ljeto, 4111. godina Kljove Ispruženih širokih crnih krila Sinteza je lebdjela na ranojutarnjem vjetru, samo uživajući u poznatosti svega toga. Istočna linija horizonta postepeno je svijetlila, a onda se odjednom sunce pojavilo na horizontu, šireći zrake između brda, nad leševima prekrivenim prostranstvima Bojnog polja i prema beskrajnoj tami, gdjeće s vremenom iscrtati trag nepojmljivo dug... Možda skroz do doma. Tko bi joj mogao zamjeriti prepuštanje nostalgiji? Biti ponovno ovdje nakon tisućljeća, na mjestu gdje se to zamalo dogodilo, gdje su Ljudi i Neljudi zamalo zauvijek nestali. Zamalo. Nažalost... Još malo. Još malo. Spustila je malu ljudsku glavicu i proučavala uzorke koje su bezbrojni mrtvi iscrtali po poljani, čudila se kako nalikuju nekim od magijskih simbola koje je nekoć cijenila njezina vrsta - u vrijeme kad ih se još moglo tako nazvati. Rod. Vrsta. Rasa. Inchoroi su ih te nemani nazivale. Neko se vrijeme čudila osjećaju dubine koju su proizvodile tisuće lešinara koji su kružili niže dolje, svaki od njih obrušavajući se na gozbu. onda uhvati miris koji je tražila... nezemaljski smrad - toliko osebujan! kodiran za slučaj upravo ovakvih nepredviđenih okolnosti. Znači, Sarcellus je mrtav. Baš šteta. Barem je Sveti rat pobijedio - i to Cishaurim, ni više ni manje! Golgotterath će biti zadovoljan. S osmijehom, ili možda grimasom, na malim ljudskim usnama, Staro se Ime obrušilo pridružiti se lešinarima u drevnom slavlju. Prostranstva su se migoljila, uvijala se od crvljivobijelih likova ogrnutih ljudskom kožom - puna Srankova, Srankova koji vrište, tisuće i tisuće njih, grebući crnu krv iz kože, kopajući vlastite oči postajali su slijepi. Slijepi! Vihor je grmio kroz gomile njih, bacao tko zna koliko tisuća u orbitu oko svoje zahuktale crne baze. Mog-Pharau je hodao. Veliki Kralj Kyraneasa zgrabio je Seswathu oko ramena, no čarobnjak nije čuo njegov krik. Umjesto toga, čuo je glas, izgovoren kroz stotinu tisuća srankovskih grla, koji je buktio poput užarenog ugljena natrpanog u njegovu lubanju... Glas Ne-Boga. ŠTO VIDITE? Vidim? Što bih mogao... MORAM ZNATI ŠTO VIDITE Veliki Kralj okrenuo se od njega i posegnuo za Čapljanskim kopljem. RECITE MI Tajne... Tajne! Čak ni Ne-Bog ne može izgraditi zidine protiv onoga što je zaboravljeno! Seswatha spazi nesveti Oklop kako blješti u središtu vihora, sarkofag od nimila prekriven choričkim napisima, obješen... ŠTO SAM— Achamian se probudio zavijajući, ruku zgrčenih poput pandža pred sobom, tresao se. No bio je tu nježan glas, koji ga je ušutkivao, gugutao umirujući ga. e^e su mu ruke milovale lice, micale znojnu kosu s očiju, brisale suze s lica. Esmi. Dugo je ležao u njezinom naručju, povremeno zadrhtivši, trudio se zadržati oči otvorenima, vidjeti ono što je ovdje - sada. "Razmišljala sam o Kellhusu", rekla je kad mu se umirilo disanje "Sanjala si ga?" Achamian ju je malodušno zadirkivao. Pokušao je pročistiti glas od sluzi. Esmenet se nasmije. "Ne, budalo. Sa—" ŠTO VIDITE? Zbor vrisaka, oštrih i kratkih. On strese glavu. "Molim?" reče i nasmije se usiljeno. "Što si rekla? Mora da još uvijek spavam i očima i ušima..." "Rekla sam, samo sam razmišljala." "O čemu?" Nekako je osjetio da je naherila glavu, kao što to uvijek čini kada pokušava sročiti nešto što joj je neshvatljivo. "O tome kako govori... Nisi li—" NE VIDIM

59

"Ne", izgovorio je kreštavim glasom. "Nisam uopće primijetio." Jako je zakašljao. "To", reče ona, "se dešava kad sjediš na zadimljenoj strani vatre." Jedna od njezinih tradicionalnih opomena. "Staro meso bolje je dimljeno." Njegov tradicionalni odgovor. Iscijedio je znoj iz očiju. "Uglavnom, Kellhus..." nastavi ona, tišim glasom. Platno je tanko, a tabor krcat. "Sad kad svi šapću o njemu, zbog bitke i onoga što je rekao Princu Saubonu, sinulo mi je—" RECITE MI "—prije nego li sam zaspala da je gotovo sve što kaže ili, pa... ili blizu ili daleko..." Achamian gutne i jedva uspije prozboriti: "Kako to misliš?" Pišalo mu se. Esmenet se nasmije. "Nisam sigurna... Sjećaš se da sam ti rekla da me pitao kako je to biti bludnica - znaš, lijegati s nepoznatim muškarcima? Kada tako govori, čini se blizu, neugodno blizu, sve dok ne shvatiš da je zapravo potpuno iskren i skroman... Tada sam mislila da je samo još jedno napaljeno pseto—" ŠTO SAM JA? "Poanta, Esmi..." Ona napravi ljutitu stanku. "A ponekad se čini da je nevjerojatno daleko dok govori, kao da stoji na nekoj dalekoj planini i vidi sve, ili cgotovo sve..." Ona ponovno zastane, i po duljini te pauze Achamian je znao daju je povrijedio. Osjetio je kako sliježe ramenima. "Svi mi ostali samo pričamo usred nečega, dok on... I sada ovo, vidio je ono što se jučer dogodilo prije nego se dogodilo. Svakim danom—" NE VIDIM " kao da govori malo bliže i malo dalje. Čini mi se - Akka? Ti drhtiš! Treseš se!" On je hvatao dah. "Ne-ne mogu ostati ovdje, Esmi." "Kako to misliš?" "Ovo mjesto!" on krikne. "Ne mogu ostati ovdje!" "Šššš. Bit će sve u redu. Čula sam da vojnici pričaju da se kreće dalje čim svane dan. Dalje od mrtvih - za slučaj da se pojave utvare i—" RECITE MI Achamian zavapi, pokušavajući se pribrati. "Ššš,Akka, ššš..." "Jesu li rekli kamo?" reče on bez daha. Esmenet je zbacila pokrivače i kleknula nad njega, položila dlanove na njegova prsa. Izgledala je zabrinuto. Vrlo zabrinuto. "Spominjali su nekakve ruševine, mislim." "Jo-oš gore." "Kako to misliš?" "Ovo mjesto će me rasuti na komadiće, Esmi. Jeke. Jeke. S-sjećaš se što sam rekao Saubonu sinoć? N-Ne-Bog... Njegova... njegova jeka je prejaka ovdje. Prejaka! A ruševine, to bi bio grad Mengedda. Tamo se desilo... Tamo je Ne-Bog pao. Znam da to zvuči ludo, no mislim da ovo mjesto - mislim da me ovo mjesto prepoznaje... M-mene ili Seswathu u meni." "I što bismo trebali—" RECI Otići... Utaboriti se na istočnim brdima nad Bojnim poljem. Možemo Pričekati ostale ondje." Lice joj se smračilo novim brigama. "Jesi li siguran, Akka?" 'Bit ćemo na sigurnom... Samo moramo neko vrijeme biti daleko." S nagomilavanjem moći, Achamian je jednom rekao, dolazi tajnovitost Stara nilnameška poslovica. Kad ga je Kellhus pitao što ta poslovica znači Učenjak je rekao da se odnosi na paradoks moći, da što više sigurnosti netko zahtijeva od svijeta, to više postaje nesiguran. Tada je Kellhus mislio da je ta poslovica samo još jedna od Achamianovih ispraznih generalizacija, jedna od onih koje iskorištavaju sklonost svjetovnih ljudi da brkaju nepoznato za dubokoumno. Sada više nije bio toliko siguran. Od bitke je prošlo pet dana. Posljednji tragovi sunca ishlapili su među brdima na zapadu. Velika Imena - uključujući Conphasa i Chephera-munnija - okupili su se sa svojim svitama u zaraslom amfiteatru koji je u drevnim vremenima iskopan u obronku niskog brežuljka. U njegovoj sredini gorio je ogromni kriješ, pretvorivši pozornicu u ognjište. Velika Imena sjedila su i vijećala u najdonjem redu amfiteatra, dok su se njihovi savjetnici i zemljaci kastinski plemići prepirali i šalili u redovima iznad. Njihova ceremonijalna odjeća, dobar dio nje opljačkan, sjajila se i ljeskala u svjetlu vatre. Lica su im sjala svijetlo narančasto. Ispred njih, do pasa goli robovi jurišali su iz mraka na pozornicu, gdje su bacali namještaj, odjeću, svitke i druge bezvrijedne predmete iz kianskog kampa u kriješ. Neobičan, željezno-plavi dim sukljao je iz plamena prema nebu. Odvratno je smrdio podsjećao je na mast od gnojiva koju koriste Yatwerijanske svećenice no na Bojnom polju nije bilo ničega drugog za baciti u vatru. Konačno je Sveti rat bio na broju. Ranije poslijepodne, nansurske i ainonske kolone prodefilirale su poljanom i pridružile se ogromnom taboru pod ruševinama Mengedde - nekoć velikog grada, kako je Achamian rekao Kellhusu, uništenog u ranom Brončanom dobu. Prvi put od dalekog Momemna sazvano je kompletno vijeće Velikih i Manjih Imena. Iako je svojim rangom i glasom zaslužio mjesto među onima koji su sjedili iznad Velikih Imena, Kellhus je odlučio sjesti s vitezovima, ratnicima i sljedbenicima nagomilanim na hrpi zemlje i šute preko puta amfiteatra, gdje je mogao njegovati skromnost po kojoj je bio na glasu i s lakoćom promatrati lica svih onih koje mora pokoriti. Većinom su njihova lica prikazivala zapanjujuće kontraste. Neki su nosili tragove nedavne bitke - zavoje, naborane rane i žute masnice, dok se na drugima uopće nisu vidjeli tragovi, naročito među novopridošhm Ainonjanima. Neki su bili rumeni od slavljeničkog raspoloženja, jer su slomili kičmu neprijatelja. Drugi su pak bili blijedi od prestravljenosti i nespavanja... Činilo se da je pobjeda na Bojnom polju imala svoju sablasnu cijenu. Sve otkad su smjestili svoje slamarice i prostirke po Mengeddskoj poljani mnogi su se muškarci i žene Svetoga rata žalili na brutalne noćne more. Svake bi se noći, tvrdili su, našli u očajničkom škripcu na Bojnom polju, borili se i umirali pred neprijateljima koje

60

nikada prije nisu vidjeli: starim Nansurcima, pravim pustinjskim Kianjanima, cenejskim pješaštvom, drevnim shigečkim kočijama, Kyranejcima u brončanim oklopima, Scylvendijima bez stremena, Srankovima, Bašrazima, a neki sučak tvrdili i Wracu - zmajevima. Kad se tabor preselio dalje od vjetra strvina, kod ruševina Mengedde, noćne more su se samo pojačale. Neki su počeli tvrditi da su sanjali nedavnu bitku protiv Kianjana, da su ih ponovno pržili Cishaurimi, ili da su ih pobili bitkom izluđeni Thunyerani. Bilo je to kao da je tlo gomilalo posljednje trenutke poginulih, a onda ih iznova brojalo i prebrojavalo svake noći u knjigama poslovanja živih. Mnogi su pokušali uopće ne spavati, naročito nakon što je jedan tydonski vlastelin pronađen mrtav na slamarici. Neki, poput Achamiana, doslovno su pobjegli. A onda su se počeli pojavljivati nagrizeni noževi, novčići, razmrskane kacige i kosti, kao da ih zemlja polako bljuje. U početku tu i tamo, nalazili bi ih ujutro kako strše iz tratine, i to na mjestima gdje su ljudi tvrdili da im nisu mogli promaknuti. A onda sve češće. Nakon što je udario nožnim palcem o nešto, jedan je čovjek navodno pronašao kostur djeteta u rogozu pod svojim šatorom. Sam Kellhus nije ništa sanjao, no vidio je kosti. Prema Gotianu, koji je objasnio legende o Bojnom polju na zatvorenom vijeću dva dana ranije, ovo je tlo upilo previše krvi tijekom stoljeća, i sada je, poput presoljene vode, moralo izbaciti staro da bi moglo primiti novo. Bojno polje je ukleto, rekao je, no ne trebaju se brinuti za svoje duše dokle god ostanu ustrajni u svojoj vjeri. Kletva je bila stara i jasna. Proyas i (Gothyelk, koji nisu imali noćne more, bili su protiv odlaska, i zato jer su kuriri poslani Conphasu i Chepheramunniju naveli Mengeddu kao mJesto sastanka, i zato jer su potoci koji su tekli kroz ruševine grada bili jedini uporabljivi izvor vode unutar tri dana marša. Saubon je isto tako inzistirao na ostanku, iako je Kellhus znao da on ima neke svoje razloge. Saubon jest sanjao. Samo je Skaiyelt zahtijevao da odu. Nekako je i samo tlo bitke postalo neprijatelj. Takva nadmetanja, lnemus je primijetio jedne večeri uz vatru, spadaju u sferu filozofa i SVećenika, a ne ratnika i kurvi. Takva nadmetanja, Kellhus je pomislio, jednostavno ne bi trebala postojati... Otkad je saznao očajničke detalje inritskog trijumfa, Kellhusa su opsjedala pitanja, nesigurnosti i enigme. Sudbina jest bila milostiva prema Coithusu Saubonu, ali samo zato jer se Galeotski Princ usudio kazniti Šrijalske vitezove. Po svemu sudeći Gotianov kobni juriš na Cishaurime spasio je grofove i vlasteline Srednjeg Sjevera. Drugim riječima, događaji su se odvijali upravo onako kako je Kellhus predvidio. Upravo onako. No problem je bio u tome što on nije predvidio ništa. Samo je rekao ono što je morao reći da bi maksimalno povećao vjerojatnosti da si osigura Saubona i uništi Sarcellusa. Riskirao je. To je jednostavno morala biti slučajnost. Barem je to sebi govorio - isprva. Sudbina je bila samo još jedna svjetovna izlika, još jedna laž kojom ljudi daju smisao vlastitoj bijednoj bespomoćnosti. Zato su budućnost smatrali Kurvom, nečim što niti jednom čovjeku ne daje prednost nad drugim. Nečim bolno ravnodušnim. Ono što prethodi određuje ono što će doći poslije... To je osnova Transa vjerojatnosti. To je princip koji omogućava vladanje okolnostima, bilo rječima bilo mačem. To ga je činilo Dunyanjaninom. A onda je zemlja počela pljuvati kosti. Nije li to bio dokaz da tlo odgovara na ljudske jade, da nije ravnodušno? A ako zemlja zemlja! - nije ravnodušna, što je onda s budućnošću? Je li moguće da ono što dolazi poslije zapravo određuje ono što je prethodilo? Što ako linija koja se proteže između prošlosti i budućnosti nije niti jedinstvena niti ravna, već mnogostruka i iskrivljena, u stanju petljati se na načine koji proturječe Zakonu prije i poslije? Je li moguće da je on Glasnik kao što je Achamian tvrdio? Jesi li me zato pozvao, Oče? Da spasim tu djecu? No to je bilo ono što je on nazivao osnovnim pitanjima. Bilo je još toliko neposrednijih misterija koje je valjalo ispitati, toliko opipljivijih prijetnji. Takva pitanja spadaju u domenu filozofa i svećenika, kao što je Xinemus rekao, ili u domenu Anasurimbora Moenghusa. Zašto si me zazvao, Oče? Kriješ je zasjao jače, proždirući malu biblioteku svitaka koje su robovi dovukli iz mraka. Iako je Kellhus sjedio odvojeno, mogao je osjetiti svoj položaj među kastinskim plemićima poredanim pred njim. Bilo je to gotovo opipljivo, kao da je ribar koji hvata ljude daleko bačenim mrežama. Svaki letimičan pogled, svako oprezno buljenje, sve je zabilježeno, kategorizirano i upamćeno. Svako je lice dešifrirano. Značajan pogled od figure koja je sjedila među Proyasovim kastinskim plemićima... Palatin Gaidekki. Nadugačko je raspravljao o meni sa svojim kolegama, gleda na mene kao na zagonetku i pesimističan je glede rješenja. No dio njega se pita, Čak i čezne. Pogled od jednoga među Tydoncima. Oči im se sretnu na sekundu... Grof Cerjulla. Čuo je glasine, ali je i dalje previše ponosan na svoje podvige na bojnom polju da bi išta pripisao sudbini. Ima noćne more... Letimičan pogled iza Ikurei Conphasa... General Martemus. Mnogo je čuo o meni, ali je previše zauzet da bi ga bilo briga. Među Thunyaranima, vatrenokosi ratnik u potrazi za nekim u gomili... Grof Goken. Nije čuo gotovo ništa o meni. Premalo Thunyarana govori strane jezike. Preziran, bijesni pogled među Conriyanima... Palatin Ingiaban. Raspravlja o meni s Gaidekkijem, tvrdi da sam prevarant. Njega zanima moj odnos s Cnaiurom. I on je prestao spavati. Uporan, nepomičan pogled iz Gotianove oslabljene pratnje... Sarcellus. Jedno od, činilo se, sve većeg broja bezizražajnih lica. Špijuna lažnih lica, kako ih je Achamian nazvao. Zašto bulji? Zbog glasina, kao i ostali? Zbog stravične cijene koju su njegove riječi uzele od Šrijalskih vitezova? Kellhus je znao da se Gotian svim silama trudio ne mrziti ga... Ili je znao da ga Kellhus može vidjeti i da ga je pokušao ubiti? Kellhus uzvrati stvorov hladnokrvni pogled. Od svog prvog susreta sa Skeaosom na Andiaminskim visovima, popravilo se njegovo razumijevanje za njihovu neobičnu fizionomiju. Gdje su drugi vidjeli okaljana Ili prekrasna lica, on je vidio oči koje zure kroz stisnute prste. Do sada Je tdentificirao jedanaestero stvorenja koja se izdaju za razne moćnike, a nije ni sumnjao u to da ih ima još...

61

v Kimnuo je ljubazno, no Sarcellus je samo nastavio piljiti, bezizražajno, kao da nije svjestan ili ga nije briga što onaj u kojega bulji, bulji u njega... Nešto, Kellhus pomisli. Sumnjaju nešto. Krajičkom oka spazi neko komešanje, i okrenuvši se, Kellhus ugleda Grofa Athjearija kako se probija kroz nagurane promatrače i penje se prema njemu. Kellhus pogne glavu koliko je bilo dolično kad se mladi plemić približio. Ovaj mu uzvrati istom mjerom, iako je njegov naklon bio malo preslab. "Kasnije", Athjeari reče. "Trebate poći sa mnom kasnije." "Princ Saubon." Dojmljivi muškarac kestenjaste kose mrdao je vilicom. Athjeari bijaše osoba koja ne razumije niti melankoliju niti neodlučnost, Kellhus shvati što je djelomično bio razlog da smatra svoj zadatak ponižavajućim. Koliko god se divio svome ujaku, mislio je da Saubon preuveličava tog osiromašenog Princa Atrithaua. Jako. Toliko ponosa. "Moj bi se ujak htio sastati s vama", reče Grof, kao da objašnjava svoju grešku. Bez riječi, on se krene probijati natrag prema amfiteatru. Kellhus pogleda preko gomile prema Velikim Imenima. Spazio je kako Saubon nervozno odvra ća pogled. Njegova tjeskoba raste. Njegov strah se produbljava. Već ga šest večeri Galeotski Princ uporno izbjegava, čak i na onim vijećima gdje su sjedili kraj iste vatre. Nešto se desilo na terenu, nešto mučnije od gubitka rođaka ili slanja Šrijalskih vitezova u propast. Prilika. Kellhus primijeti da je Sarcellus otišao sa svog mjesta i sada je stajao s malom skupinom Šrijalskih svećenika koji su se spremali asistirati Gotianu u inauguracijskim ritualima. Sveopća zbrka glasova utihne. Vrhovni zapovjednik započeo je s pročišćavajućom molitvom koju je Kellhus prepoznao iz Traktata. Zatim je neko vrijeme govorio o Inriju Sejenusu, Kasnijem Proroku i o tome što to ljudima znači biti Inrit. "Tko se god pokaje za tamu u svome srcu," citirao je iz Knjige učenih, "neka uzdigne visoko Kljovu i slijedi." Biti Inrit, podsjetio ih je, znači biti sljedbenik Inrija Sejenusa. A tko slijedi vjernije od onih koji hodaju njegovim Svetim Stopama? "Shimeh", reče on jasnim, dalekosežnim glasom. "Shimeh je blizu, vrlo blizu, jer u jednom smo danu doputovali dalje mačem, nego u dvije godine nogama..." "Ili jezikom!" neki šaljivdžija dobaci. Topli smijeh. "Pred četiri noći," Gotian izjavi, "poslao sam svitak Maithanetu, vem Presvetom Šrijahu, Uzvišenom Ocu našeg Svetog rata." On zastane, sve bude tiho osim pucketanja krijesa. Još uvijek je nosio zavoje oko obiiu ruka, koje je opekao vukući poginule kroz goruću travu. "Na tome sam svitku", nastavio je, "napisao samo jednu riječ -jednu riječ! -jer mi prsti još bijahu krvarili." Sporadični povici začuju se iz mase. Juriš Šrijalskih vitezova već je ušao u legendu. "Trijumf!" poviče on. "Trijumf!" Ljudi od Kljove planu od ushićenja, zavijajući i tuleći, a neki su čak i plakali. Sjenoviti pod zvijezdama, humci i ruševine okolne Mengedde su podrhtavali. No Kellhus je ostao tiho. Pogledao je Sarcellusa koji mu je bio djelomično okrenut leđima i primijetio... nedosljednosti. Nasmiješen, blistav u svjetlosti vatre i bijelom i zlatnom, Gotian je mahao gomilama da se smire, a zatim ih pozvao da mu se pridruže u Hramskoj molitvi. Sveti Bože svih Bogova, koji hodaš među nama, bezbrojna su tvoja sveta imena... Riječi izgovorene kroz tisuću ljudskih grla. Zrak je odjekivao nevjerojatnom rezonancom. Samo je tlo govorilo, ili se barem tako činilo... No Kellhus je vidio samo Sarcellusa - vidio samo razlike. Njegovo držanje, visina i grada,čak i sjaj njegove crne kose. Sve neprimjetno drugačije. Zamjena. Prvotna kopija je poginula, Kellhus shvati, baš kao što se i nadao. Pozicija Sarcellusa, međutim, nije. Nije bilo svjedoka njegove smrti, i oni su ga jednostavno zamijenili. Čudno je to da čovjek može biti pozicija. jer ime tvoje je Istina, koja traje i traje, za vijeke vjekova. Kad su završili s pročišćavajućim ritualima, Gotian i Sarcellus se k. Ukočeni u svojim ukrasnim oklopima, Gilgalski svećenici tada ustanu da proglase Predvodnika bitke, čovjeka kojeg je strašni odabrao kao svog nositelja na bojnom polju pet dana ranije. Gomila jp utihnula u iščekivanju. Odabir Predvodnika bitke, požalio se Xinemus Kellhusu ranije toga dana, postao je predmet bezbrojnih oklada, kao da je riječ o lutriji, a ne božanskoj intervenciji. Stariji čovjek, četvrtaste brade bijele poput inja, zakoračio je pred ostale: Cumor, Visoki Kultist Gilgaolov. No prije nego li je stigao početi, Princ Skaiyelt skoči na noge i poviče: "Weat firlik peor kaflang dau hara mausrot!" Okrenuo se od Velikih i Manjih Imena prema onima nagomilanim oko Kellhusa, a duga mu se plava kosa i brada rasule od jednog ramena do drugog. "Weat dau hara mut keflinga! Keflinga!" Cumor profrflja nešto srdito i nerazumljivo, a svi ostali se okrenuše Skaiyeltovim Thunyeranimačekajući objašnjenje. Njegovih prevoditelja, činilo se, nije bilo nigdje. "Kaže", jedan od Gothyelkovih ljudi konačno drekne na sheiyckom iz gornjih redova, "da moramo prvo govoriti o odlasku s ovog mjesta. Da moramo pobjeći." Vlažni je zrak odjednom zamorio od nadmetanja glasova, neki optužujući, drugi suglasni. Skaiyeltov čudovišni dvornik, Yalgrota, skočio je na noge i stao se busati u prsa i braniti svoga gospodara. Skupljene srankovske glave plesale su mu oko struka kao rese. Neobjašnjivo, Skaiyelt počne lupati nogom o tlo. Čučnuo je s nožem, a onda ustao, podignuvši nešto prema sjaju krijesa. Stotine uzdahnu. U ruci je držao lubanju, napola ispunjenu zemljom, napola zgnječenu nekim pradavnim udarcem. "Weat", reče on polako, "dau hara mut keflinga." Mrtvi su se pojavljivali na površini kao utopljenici... Kako je to moguće? Kellhus pomisli.

62

No morao je ostati usredotočen na praktične misterije - ne one koje se tiču tla. Skaiyelt baci lubanju u kriješ i bijesno pogleda svoje kolege Velika Imena. Rasprava se nastavila, i jedan po jedan oni popuste, iako je Chepheramunni isprva odbio povjerovati u tu priču. Čak se i Uzvišeni General složio bez prigovora. Tijekom rasprave, poneki pogled dolutao bi prema Kellhusu, no nitko nije tražio njegovo mišljenje. Nedugo poslije, Proyas objavi da Sveti rat napušta Mengeddu i njezinu ukletu poljanu čim svane jutro. Ljudi od Kljove nastavili su bučiti u čudu i od olakšanja. Pažnja se opet usmjerila na ostarjelog Cumora, koji je ili od nervoze ... at0 jer se bojao novih prekida, sasvim odustao od gilgalskih rituala ? odmah otišao stati nad Saubonom. Ostali svećenici izgledali su nemalo zbunjeni. "Klekni", starac vikne drhtavim glasom. Saubon učini kako mu je rečeno, no ne prije nego li je promucao: "Gotian! On je vodio juriš!" "Ti si taj, Coithuse Saubone", Cumor odvrati, toliko blagim glasom da je Kellhus pretpostavio da su ga rijetkičuli. "Ti... Mnogi su to vidjeli. Mnogi su vidjeli njega, Štitolomca, veličanstvenog Gilgaola... Gledao je kroz tvoje oči! Borio se tvojim rukama!" "Ne..." Cumor se nasmiješi, a onda izvuče vijenac od isprepletenog trnja i maslinovih grančica iz svog voluminoznog desnog rukava. Osim ponekog kašlja, okupljeni su Inriti posve utihnuli. Sa starački klimavom blagošću, on stavi okrugli vijenac na Saubonovu glavu. Zakoračivši tada unazad, Visoki Kultist Gilgaolov poviče: "Ustani, Coithuse Saubone, Prinče Galeotha... Predvodniče bitke!" Ponovno okupljena gomila zagrmi od ushićenja. Saubon se ustane na noge, no polako, kao čovjek umoran od napornog trčanja. Na trenutak se u nevjerici ogledavao oko sebe, a onda se iznenada okrene Kellhusu, obraza sjajnih od suza u svjetlu vatre. Njegovo glatko izbrijano lice još uvijek je nosilo posjekotine i masnice od pet dana ranije. Zašto? Njegov je tjeskobni pogled govorio. Ja to ne zaslužujem... Kellhus se žalosno nasmiješi i nakloni se točno onoliko koliko jnan zahtijeva od svih ljudi u prisustvu Predvodnika bitke. Dosad je i više nego savladao njihove nerazumne običaje; naučio je suptilne ukrase koji transformiraju dolično u uzvišeno. Znao je svaki njihov znak. Grmljavina se udvostruči. Svi su svjedočili njihovoj razmjeni pogleda; svi su čuli priču o Saubonovom hodočašću Kellhusu u ruševinu svetišta. Odvija se, Oče. Odvija se. No gromoglasno se klicanje iznenada pokoleba i utihne u graju uPitnih glasova. Kellhus ugleda Ikurei Conphasa kako stoji ispred krijesa nedaleko od Saubona, a njegovi povici postanu razgovijetni. "?—budale!" grdio ih je. "Potpuni idioti! Odajete počast ovom čovjeku?! Kličete postupcima koji su zamalo osudili čitavi Sveti rat na Propast?!" Valovi podrugljivih dobacivanja i ismijavanja razliše se amfiteatarom "Coithus Saubon, Predvodnik bitke", Conphas zaurla podrugljivo i nekako uspije ušutkati graju. "Predvodnik budala, kažem ja! Čovjek vas je zamalo sve poslao u smrt na tim ukletim poljima! A vjerujte mi, to je mjesto na kojem nikako ne biste željeli umrijeti..." Saubon ga je samo gledao, zaprepašten. "Znaš što mislim", Uzvišeni General reče izravno njemu. "Znaš da je to što si učinio potpuna ludost." Odrazi krijesa uvijali su se poput ulja na njegovom zlatnom prsnom oklopu. Gomila je u potpunosti utihnula. Nema drugog izbora, Kellhus je znao, mora se umiješati. Conphas je prepametan da— "Kukavice u svemu vide ludost", snažan glas zaori se iz donjih redova. "Svaka smionost je nepromišljena u njihovim očima, jer bi svoje kukavištvo htjeli nazvati 'mudrošću'." Cnaiiir je ustao sa svog mjesta pored Xinemusa. Prošli su već mjeseci, a Scylvendijeva ga je pronicavost još uvijek uspijevala iznenaditi. Cnaiiir je vidio opasnost, Kellhus je shvatio, znao je da će Saubon biti beskoristan ako ga diskreditiraju. Conphas se nasmije. "Znači, ja sam kukavica, je li, Scylvendi?" Desna mu se ruka našla na dršci mača. "Na neki način", Cnaiiir reče. Na sebi je imao crne hlače do koljena i sivi prsluk koji mu je sezao do bedara - plijen iz kianskog tabora - pa su mu i prsa i isprugane ruke bili goli. Svjetlo vatre bljeskalo je po vezu na svilenom prsluku, sijevalo mu iz svijetlih očiju. Kao i uvijek, čovjek sa stepe isijavao je divljim intenzitetom od kojeg bi se, kao što je Kellhus primijetio, ostali ukočili od neobjašnjivog straha. Sve je na njemu izgledalo čvrsto, poput tetive koju treba prepiliti umjesto prerezati. "Otkad si porazio Narod", nastavi Scylvendi, "mnogo je slave nagomilano na tvoje ime. Zbog toga osporavaš drugima istu tu slavu. Hrabrost i mudrost Coithusa Saubona porazili su Skaurasa - a to nije mala stvar, ako je vjerovati onome što si rekao na koljenu svoga Cara. No kako ta slava nije tvoja, ti je smatraš lažnom. Nazivaš je ludošću, čistom sre—" "I bila je čista sreća!" Conphas zaurla. "Bogovi čuvaju pijanice i budale... To je jedina lekcija koju smo naučili." "Ne znam ja koga tvoji bogovi čuvaju", Cnaiiir odvrati. "No naučio si puno, jako puno. Naučio si da Fanimljani ne mogu izdržati odlučan juriš inritskih vitezova, niti mogu slomiti nepopustljivu obranu inritskog pješaštva. Naučio si prednosti i nedostatke njihovih taktika i njihovog užitka protiv teško naoružanog protivnika. Svjedočio si granicama njihovog strpljenja. A isto tako si im dao vrlo važnu lekciju. Naučio si ih da strahuju. Još i sada, u brdima, bježe kao šakali pred vukom." Uzvici odobravanja odjeknuše gomilom, postepeno prerastavši u još jednu zaglušujuću grmljavinu. Zapanjen, Conphas je zurio u Scylvendija i gnječio prstima dršku mača. Glatko je poražen. I to tako brzo... "Vrijeme je za još jedan ožiljak na ruci!" netko se zadere, i smijeh odjekne amfiteatrom. Cnaiiir počasti okupljene Inrite jednim od rijetkih divljih osmijeha. Čak i iz takve udaljenosti, Kellhus je znao da Uzvišeni General ne osjeća ni sram ni nelagodu: on se smiješio kao da se skupina gubavaca upravo rugala na račun njegovog izgleda. Conphasu je ismijavanje od strane gomile bilo jednako nevažno kao i ismijavanje od strane jedne osobe. Samo je igra bila važna. Među onima koje je Kellhus morao pokoriti, Ikurei Conphas bio je naročito problematičan slučaj. Ne samo da je patio od ponosa gotovo luđačkih razmjera - bio je patološki neosjetljiv na procjenjivanje od strane drugih ljudi. Štoviše, baš kao i njegov stric Car, bio je uvjeren da je sam Kellhus nekako povezan sa Skeaosom - s Cishaurimom, ako je vjerovati Achamianu. Ako se tome pridoda

63

djetinjstvo u okruženju labirintskih spletki Carske četvrti, Uzvišeni General postaje gotovo jednako imun na dunyanske tehnike kao i Scylvendi. K tome, Kellhus je znao da planira nešto katastrofalno za Sveti rat... Još jedan misterij. Još jedna prijetnja. Velika Imena nastavila su se prepirati o drugim stvarima. Prvo je Proyas, upotrijebivši argumente koje je, Kellhus pretpostavi, uvježbavao s Cnaiurom, predložio da hitno pošalju snage u Hinnereth; ne da zauzmu grad, već da osiguraju okolna polja prije nego ih prijevremeno požanju, poberu i sklone svu hranu unutar zidina. Isto to trebalo bi učiniti po cijeloj obali, izjavio je. Pod mukama, nekoliko je kianskih zatočenika reklo da je Skauras za svaki slučaj naredio da se svi zimski usjevi u Gedeji Poberu čim postanu minimalno zreli. Zaklevši se da Carska flota može opskrbljivatičitavi Sveti rat, Conphas se protivio planu i upozoravao da Skauras još uvijek ima snage i lukavosti da uništi svaku takvu postrojbu. Neskloni pouzdati se u Cara na bilo koji način, ostala Velika Imena nisu mu, međutim, baš bila sklona povjerovati, pa je odlučeno: okupi će nekoliko tisuća konjanika i otposlati ih sutradan pod vodstvom Grofa Athjearija, Palatina Ingiabana i Grofa Werijena Velikog Srca. Zatim je načeta goruća tema tromosti ainonske vojske i stalnog fragmentiranja Svetog rata. U tom je pitanju Chepheramunni, odgovoran Grimiznim Tornjevima, neočekivano našao saveznika u Proyasu, koji je tvrdio da zapravo, uz neke uvjete, i trebaju nastaviti putovati u odvojenim kontingentima. Kada se činilo da će rasprava ostati besplodna, pozvao je Cnaiiira da ga podupre, no Scylvendijeva otresita procjena nije imala mnogo efekta pa se rasprava otegla. Prvi Ljudi od Kljove nastavili su urlati do dugo u noć, sve pijaniji od Sapatišahovog slatkog eumarnskog vina. Kellhus ih je proučavao, vidio toliko duboko da bi ih to prestravilo da su znali. S vremena na vrijeme vraćao se na stvora imenom Sarcellus, koji je često uzvraćao pogled, kao da je Kellhus lijepi dječak kojeg bi zli Srijalski vitez mogao obljubiti. Rugao mu se. No Kellhus je znao da je taj pogled bio samo privid, jednako kao i izrazi na njegovom vlastitom licu. Svejedno, više nije bilo sumnje - ne više... Znali su da ih Kellhus može vidjeti. Moram se kretati brže, Oče. Nilnamešani su pogriješili. Misterije je moguće ubiti, samo ako imaš moć. Zavaljen pod trbušastim grimiznim platnom svog paviljona, Ikurei Conphas je proveo prvi sat naglas promišljaju ći o raznim scenarijima o umorstvu Scylvendija. Martemus nije mnogo govorio, i u nekom bijesnom kutku svojih misli, Conphas je sumnjao ne samo da se dosadni general potajno divi barbarinu već i da je potpuno uživao u ranijem fijasku u amfiteatru. A ipak je to, sve u svemu, Conphasa vrlo malo brinulo, iako ne bi mogao reći zašto. Možda ga zbog njegove uvjerenosti u Martemusovu stvarnu odanost nije uopće bilo briga za njegovu duhovnu nevjeru. Duhovnih nevjera ima kao pljeve. Nakon toga, proveo je još sat vremena pričajući Martemusu što će se dogoditi u Hinnerethu. To mu je uveliko popravilo raspoloženje. Demonstracije vlastitog genija uvijek su mu bodrile duh, a njegovi planovi za Hinnereth bili su upravo genijalni. Stvarno se isplatilo biti prijatelj s neprijateljima. I tako, osjećajući se velikodušno, on odluči odškrinuti vrata i pustiti Martemusa - vrlo vjerojatno najsposobnijeg i najpouzdanijeg od svih njegovih generala - u neke prilično velike dvorane. U nadolazećim mjesecima trebat će mu osobe od povjerenja. Svaki car treba osobe od povjerenja. No naravno, razboritost je zahtijevala određena osiguranja. Martemus . oO prirodi bio odan, a odanosti su, kao što bi Ainonjani rado rekli, put žena. Čovjek uvijek treba znati gdje leže - i to s apsolutnom sigurnošću. Zavalio se nazad u platnenu stolicu i buljio pored Martemusa prema drugom kraju paviljona, gdje je grimizna zastava Nadvojske počivala na svom osvijetljenom oltaru. Pogled mu se zadržao na drevnom kyranejskom disku koji je bljeskao među naborima navodno je to nekoć bio ures na prsima oklopa nekog od Velikih Kraljeva. Iz nekog bi ga razloga otisnuti likovi - zlatni ratnici izduženih udova - uvijek opčinili. Tako poznati, a opet tako strani. "Jesi li ikad zurio u nju, Martemuse? Mislim, zbilja zurio?" Na trenutak je general izgledao kao da je pretjerao s pićem, ali samo na trenutak. On se nikada nije zbilja napijao. "U Konkubinu?" upita on. Conphas se prijazno nasmiješi. Obični vojnici često su o Nadzastavi govorili kao o "Konkubini" jer je tradicija zahtijevala da uvijek stanuje s Uzvišenim Generalom. Conphasa je to ime oduvijek naročito zabavljalo: ne jednom je prelazio kurcem po toj svetoj svili... Čudan osjećaj, proliti sjeme po nečemu svetom. Prilično slasno. "Da," reče on, "Konkubinu." General slegne ramenima. "Koji časnik nije?" "A što je s Kljovom? Jesi li je ikada vidio?" Martemus podigne vjeđe. "Jesam." "Stvarno?" Conphas usklikne. On sam nikada nije vidio Kljovu. "Kada to?" "Kad sam bio mali, još dok je Psailas II. bio Šrijah. Otac me poveo sa sobom u Šumnu u posjetu svom bratu - mome stricu - koji je u ono vrijeme bio ordonans u Junriumi... On me odveo da je vidim." "Ma je li? Kako si se osjećao?" General je buljio u svoj krčag vina, kojeg je držao mirno među nevJerojatno krupnim prstima. "Teško se sjetiti... Pun strahopoštovanja, mislim." "Strahopoštovanja?" 'Sjećam se da mi je zvonilo u ušima. Tresao sam se, to znam... Stric mi Je rekao da se i trebam bojati, da je Kljova bila povezana s mnogo većim stvarima." General se nasmiješio, fiksirao Conphasa bistrim smeđim očima. "Pitao sam ga misli li pritom na mastodonta, a on me zveknuo - evo ovdje! - u prisutnosti Svetinje nad Svetinjama..." Conphas je glumio da ga to zabavlja. "Hmm, Svetinja nad Svetinjama..." Otpije dugačak gutljaj vina, uživajući u toplom, gotovo zujećem okusu. Mnogo je godina prošlo otkad je posljednji put uživao u Skaurasovim privatnim zalihama. Još uvijek nije mogao vjerovati da je stari šakal poražen, i to od Coithusa Saubona... Mislio je ono što je ranije rekao: Bogovi stvarno čuvaju budale. Ljude poput Conphasa, s druge strane, njih testiraju. Ljude nalik sebi... "Reci mi, Martemuse, da moraš umrijeti braneći jedno ili drugo, Konkubinu ili Kljovu, koje bi izabrao?" "Konkubinu", general odvrati bez imalo oklijevanja.

64

"A zašto?" General ponovno slegne ramenima. "Navika." Conphas je doslovno zatulio. E, to je stvarno smiješno. Navika. Kakvo bi još jamstvočovjek trebao? Dragi čovjek! Dragocjeni čovjek/ Zastao je, pribrao se na trenutak i onda rekao: "Onaj tip, Princ Kellhus od Atrithaua... Kakvim ti se on čini?" Martemus se namršti, nagne se naprijed u stolici. Conphas je jednom napravio igru od toga, naginjanja naprijed i nazad i promatranja kako Martemusov položaj odgovara na njegov, kao da između njih uvijek mora postojati neka kritička udaljenost. U nekim je stvarima Martemus bio tako čudan čovjek. "Inteligentan je," reče general trenutak kasnije, "lijepo se izražava, i potpuno je siromašan. Zašto pitate?" Još uvijek oklijevajući, Conphas je na trenutak odmjeravao svog podređenog. Martemus nije bio naoružan, kao što je bio i običaj kada se razgovara nasamo s članovima Carske Obitelji. Na sebi je imao samo jednostavnu crvenu kutu. Nije mu nimalo stalo da me impresionira.. ? Zbog toga je njegovo mišljenje toliko neprocjenjivo, Conphas se podsjeti. "Mislim da je vrijeme da ti kažem jednu malu tajnu, Martemuse..-Sjećaš li se Skeaosa?" "Carev Prvi savjetnik. Što s njim?" "Bio je špijun, špijun Cishaurima... Moj je stric, uvijek željan da netko potvrdi njegove strahove, uočio da se Princ Kellhus čini neobično zainteresiranim za Skeaosa tijekom onog posljednjeg okupljanja Velikih imena na Andiaminskim visovima. Naš Car, kao što znaš, nije od onih koji bi Pomno razmišljali o svojim sumnjama." Martemus problijedi od šoka. Na trenutak se činilo da bi mu nos mogao otpasti s lica. Conphas mu je gotovo mogaočitati misli: Skeaos špijun Cishaurima?! To je mala tajna?! "Znači, Skeaos je priznao da radi za Cishaurim?" Uzvišeni General odmahne glavom. "Nije bilo potrebe... Bio je... Bio je on neka vrst nemani - nemani bez lica\ - i to takva da je iz Carskog Saika nisu mogli otkriti. Što dakako znači da je morao biti Cishaurim." "Bez lica?" Conphas trepne i po tisućiti put ugleda Skeaosovo tako poznato lice kako se... otpušta. "Nemoj me pitati da ti objasnim. Ne mogu." Jebene riječi. "Znači, vi mislite da je taj Princ Kellhus također špijun Cishaurima? Nekakva veza?" "Nešto jest, Martemuse. Tek treba vidjeti što točno." Generalov zaprepašteni izraz iznenada je otvrdnuo u nešto pronicavo. "Baš kao ni Car, ni vi niste jedan od onih koji bi gajili prazne sumnje, Lorde Uzvišeni Generale." "Istina, Martemuse. No za razliku od mog strica, ja znam da je mudro zadržati ruku i pustiti neprijatelje da misle da su me prešli. Promatrati, i to pažljivo promatrati, ne znači biti besposlen." "Upravo to sam i htio reći", Martemus reče. "Zasigurno ste kupili doušnike. Sigurno ste ga dali motriti... Što ste dosad saznali?" Sigurno. "Ne mnogo. Kampira sa Scylvendijem, čini se da dijeli ženu s njim - prava ljepotica, kažu. Dane provodi s Učenjakom po imenu Drusas Achamian - ista Mandatova budala koju je moj stric unajmio da potvrdi nalaze Carskog Saika glede Skeaosa, no ne znam je li to samo čista slučajnost ili ne. Navodno razgovaraju o povijesti i filozofiji. Baš kao i Scylvendi spada u Proyasov uži krug i, kao što je doslovno cijeli Sveti rat vidio večeras, ima neku neobičnu moć nad Saubonom. Inače, radnička kasta smatra ga prorokom siromaha - vidovnjakom ili tako nešto." "Ne mnogo?!" Martemus usklikne. "Iz vašeg opisa, zvuči kao moćan čovjek - zastrašujuće moćan, ako je stvarno Cishaurim." Conphas se nasmiješi. "Sve moćniji i moćniji..." Nagnuo se naprijed, i Martemus se dakako nagne nazad. "Želiš li znati što ja mislim?" "Naravno." "Mislim da ga je Cishaurim poslao da se infiltrira i uništi Sveti rat Saubonov idiotski marš i ona glupost o 'kažnjavanju Srijalskih vitezova' bio je tek njegov prvi pokušaj. Pazi što ti kažem, pokušatće opet. Nekako začarava ljude, glumi proroka..." Martemus skupi oči i zatrese glavom. "Ali ja sam čuo sasvim suprotno Kažu da demantira sve one koji smatraju da je više nego što jest." Conphas se nasmije. "Postoji li bolji način da pozira kao prorok? Ljudi ne vole miris samouvjerenosti, Martemuse.Čak i svinjske kaste imaju noseve oštre poput vukova kad se radi o onima koji tvrde da su više. Ja, s druge strane, prilično volim slasni smrad gorčine. Smatram ga iskrenim." Martemusovo se lice smrkne. "Zašto mi to govorite?" "Uvijek u sridu, ha, generale? Nije ni čudo da te smatram tako osvježavajućim." "Nije ni čudo", čovjek ponovi. Koji šaljivdžija, taj Martemus. Conphas posegne za bocom i natoči si još jedan krčag Sapatišahovog vina. "Govorim ti to, Martemuse, jer bih htio da mi budeš general u drugačijoj vrsti rata. Unatoč zdravom razumu, postao si moćan čovjek. Ako taj Princ Kellhus okuplja sljedbenike s nekim ciljem, ako zavodi moćnike, ti bi se trebao pokazati gotovo neodoljivim." Povrijeđeni izraz pojavi se na Martemusovom licu. "Želite da glumim učenika?" "Da", Conphas odvrati. "Nešto mi smrdi na tom čovjeku." "Zašto ga onda jednostavno ne date ubiti?" Pa naravno... Kako može biti tako oštrouman i tako mutav naizmjence? Uzvišeni General nagnuo je krčag i promatrao kako se krvavo crveno vino valja na dnu. Na trenutak ga je njegov buke odveo godinama unazad, u dane kad je bio taoc na Skaurasovom raskošnom dvoru. Baci još jedan pogled prema Nadzastavi iza zavjese mirisa. Njegova slatka Konkubina. "Čudno je to," Conphas reče, "ali osjećam se kao kad sam bio mlad."

65

oglavlje osmo

MENGEDDA Svi su ljudi veći od mrtvih ljudi. AINONSKA POSLOVICA Svako monumentalno djelo Države mjeri se u taktovima. Svaki lakat mjeri se duljinom ruke Aspekta-Cara. A ruka Aspekta-Cara, kažu, izvan svake je mjere. Noja kažem da se ruka Aspekta-Cara mjeri duljinom lakta, i da se svaki lakat mjeri djelima Države. Čak niti Sve nije izvan mjere, jer ono je veće od onoga što leži unutra, a "više" je neka vrst mjere. Čak i Bog ima Svoje laktove. IMPARRHAS, PSUKHALOZI Rano ljeto, 4111. godina Kljove, Mengedska poljana "Slave odlikovanje moga ujaka", Grof Atjeari reče dok je vodio Kellhusa kroz slavljeničke gomile pijanih Sjevernjaka. Galeoćani su voljeli kožne klinaste šatore s teškim drvenim okvirima ukrašenim kljovama i grubim životinjskim totemima. Budu ći da im nije bila potrebna užad, mogli su ih poredati dasku uz dasku, platno uz platno, u obliku velikih kružnih Pregrada oko središnje vatre. Athjeari ga je vodio kroz jednu pregradu za "rugom i ponukan Kellhusovim pitanjima, objašnjavao razne osebujnosti svoga naroda u izgledu, običajima i tradicijama. Iako je u početku bio dovoljan, mladi je Grof ubrzo pucao od divljenja i ponosa, dirnut ne samo posebnošću i plemenitošću svog naroda nego novim samorazumijevanjem. Kao toliko mnogo ljudi, nikada nije uistinu razmišljao o tome tko je i što je. Coithus Athjeari, Kellhus je znao, nikada neće zaboraviti ovu šetnju Istovremeno je toliko lako i toliko teško... Kellhus je krenuo najkraćim putem. Stekao je ključno predznanje o Saubonovom nasljeđu i stekao povjerenje i divljenje njegovog obećavajućeg nećaka, koji će odsada Princa Kellhusa od Atrithaua smatrati prijateljem i više, nekim tko ga čini mudrijim - boljim nego što je bio s drugim ljudima. S vremenom su se probili u pregradu mnogo veću i mnogo pijaniju od svih ostalih. Na suprotnoj strani Kellhus spazi Crvenog lava, zastavu Kuće Coithus koja se uzdizala nad sjenovitim skupom. Athjeari se krenuo gurati prema njoj, psujući i grdeći svoje zemljake. No zastao je kad su se približili središtu pregrade, gdje je kriješ bacao iskre i dim u noćno nebo. "Ovo će ti biti zanimljivo", rekao je i nacerio se. Pred vatrom je bila ispražnjena velika čistina, usred koje su se sučelila dva Galeoćana uspuhana i gola do pasa i držala, činilo se, dvije motke među sobom. Kellhus primijeti da svaki ima oba zapešća privezana kožnim trakama za kraj svake motke, pa su bili razmaknuti jedan od drugoga držeći polirano drvo, naginjali su se jedan prema drugome, bijelih prsa i izgorenih ruku sapetih žilama i napetim mišićima. Promatrači su urlali i grmjeli. Odjednom je bliži muškarac povukao umjesto da gurne lijevom rukom, i njegov protivnik posrne naprijed. Onda su dvojica muškaraca doslovno plesala oko vatre, upinjali, povlačili, gurali, zabijali, što god je trebalo da bi oborili protivnika na utabanu zemlju. Krupniji muškarac zatetura, i na trenutak se činilo da bi mogao posrnuti u vatru. Gomila je uzdahnula, a onda počela navijati kad se zaustavio tik do vatrenog stupa. Riknuvši, povukao je manjeg muškarca u svoju dugu sjenu, zatim ga gurnuo unazad, da bi iznenada zastao i počeo divlje mahati glavom. Maleni plamen dimio se iz njegovog potkraćenog repa, na što su se doslovno deseci počeli presavijati od smijeha. Čovjek je jauknuo, opsovao. Na trenutak se činilo da će ga obuzeti panika, no netko mu je polio nešto što je izgledalo kao pivo ili medovina po skalpu-Odjeknu nove salve smijeha, začinjene povicima da je to nepravedan potez. Athjeari se glasno nasmije i okrene Kellhusu. "Ova dvojica se stvarno e" zaurlao je da nadglasa galamu. "Nadaju se krvi i opekotinama više nego srebru!" "Što je to?" "Mi to zovemo gandoki, ili 'sjenke'. Da bi porazio svoj gandoch, svoju ' ku, moraš ga oboriti na pod." Njegov smijeh bio je opušten i zarazan, smijeh čovjeka koji je potpunosti siguran u svoje mjesto medu drugima. "Mrlje," doda, upotrijebivši uobičajeni pogrdni naziv za nenorsirce, "oni smatraju da smo mi Galeoćani rasa bez ikakvih suptilnosti - a isto to kažu i žene o muškarcima! Međutim, gandoki pokazuje da to nije baš posve točno." A onda se iznenada, kao da je iskoračio kroz vrata niotkuda, među njima stvori Sarcellus, u istoj onoj bijelo-zlatnoj odori koju je imao i u amfiteatru. "Prinče", reče on i nakloni se Kellhusu. Athjeari se doslovno zavrtio. "Što ti radiš ovdje?" Šrijalski se vitez nasmije, fiksirajući Grofa očima s dugim smeđim trepavicama. "Isto što i ti, pretpostavljam. Htio sam razgovarati s Princom Kellhusom." "Slijedio si nas", Athjeari reče.

66

"Ma daj..." odgovori stvor, hineći uvrijeđenost. "Znao sam da ću ga pronaći ovdje kako uživa u darežljivosti" - baci skeptičan pogled na okolnu gomilu - "našeg Predvodnika bitke." Athjeari pogleda Kellhusa, izgledom, ritmom srca, čak i udisajima odavajući jedva prikrivenu averziju. Smatrao je Sarcellusa taštim i slabim, Kellhus ustanovi, naročito odbojnim pripadnikom vrste koju je odavno navikao prezirati. No opet, vjerojatno je upravo takav i pravi Cutias Sarcellus bio: pompozni kastinski plemić. Sarcellus, pravi Sarcellus, bio je mrtav. Ono što je stajalo tu umjesto njega bila je nekakva zvijer, izvanredno istrenirana životinja. Istisnula je Sarcellusa s njegovog mjesta i preuzela sve što je on nekoć bio. Lišila ga je čak i smrti. Niti jedno umorstvo ne bi moglo biti potpunije. "Dobro onda", reče mladi Grof, gledajući daleko kao da mu je nešto drugo privuklo pažnju. "Dopusti mi par riječi sa Zapovjednikom vitezova", reče Kellhus. Iako se mrgodio dok je pričao, Athjeari je pristao da se nađu u ^aubonovom šatoru malo kasnije. "Hajde, bježi", Sarcellus je rekao dok se Grof nestrpljivo probijao kroz urlajuće mu zemljake. Bolni krik razlomi se zrakom. Kellhus ugleda većeg gandokaša kako posrće i pada pod šakama nekolicine Galeoćana koji su se probili iz gomile. No vrisak je dopro od njegovog manjeg protivnika. Kellhus ga je spazio među sjenovitim nogama, prepunog mjehura od vatre sa zadimljenim ugljenima još uvijek uglavljenim u njegovom desnom ramenu i ruci. Drugi su pojurili u obranu većeg muškarca... Bljesnuo je nož. Krv se prolila po utabanom tlu. Kellhus pogleda Sarcellusa koji je ukočeno stajao, potpuno zaokupljen neredom koji se odvijao pred njima. Raširenih zjenica. Zaustavljenog disanja. Ubrzanog pulsa... Ima automatske reakcije. Desna mu se ruka, Kellhus zamijeti, zadržala kod prepona, kao da pokušava obuzdati neki neodoljivi poriv za masturbacijom. Palcem je prelazio po kažiprstu. Zazvoni još jedan uzvik. Stvor imenom Sarcellus doslovno je drhtio od zanosa. Ti stvorovi žude, Kellhus shvati. Oni čeznu. Od svih primitivnih životinjskih impulsa koji obuzdavaju i slabe um, nijedan nije toliko suptilan i dubok kao tjelesna požuda. U određenoj mjeri, ona boji gotovo svaku misao, pokreće gotovo svaki postupak. Zbog toga je Serwe bila toliko neprocjenjiva. I bez da su toga svjesni, svi su muškarci uz Xinemusovu vatru - uz iznimku Scylvendija - znali da je najbolji način udvaranja njoj podilaženje Kellhusu. A nisu mogli ništa osim udvarati joj. No Sarcellus je očito žudio za drugom vrstom općenja. Onom koja uključuje patnju i nasilje. Kao i Srankovi, ovi špijuni lažnih lica stalno su čeznuli za parenjem s vlastitim noževima. Dijelili su istog tvorca, onoga koji je zauzdao pohlepnu zvijer u svojim robovima, naoštrio je kao što bi netko drugi naoštrio vršak koplja. Savjet. "Galeoćani," Sarcellus primijeti cereći se neuljudno, "vječno se kolju međusobno, vječno pročišćavaju vlastito stado." Tučnjavu je sasjekla dernjava Grofa Anfiriga. Trojicu krvavih muškaraca užurbano su odnijeli od vatre noseći ih za ruke i noge. "'Oni teže," Kellhus reče citirajući Inrija Sejenusa, "a da ni ne znaju čemu. Stoga viču prostote i tvrde da im drugi stoje na putu'..." Savjet je nekako znao da je on doprinio Carevom otkrivanju Skeaosa. Pitanje je bilo je li njegova uloga u tome bila slučajna ili nije. Ako sumnjaju da on na neki način vidi njihove špijune, bit će prisiljeni balansirati među neposredne prijetnje da budu otkriveni i potrebe da saznaju kako ih uspijeva vidjeti. Moram hodati linijom između, učiniti od sebe zagonetku koju moraju riješiti... Kellhus je zurio u stvora jedan drski trenutak. Kad je ovaj odglumio mrštenje, on reče: "Nego, molim te, udovolji mojoj znatiželji... Ima nešto na tebi... Na tvome licu." "Jesi li me zato tako gledao u amfiteatru?" Na sekundu se Kellhus otvorio legiji u sebi. Trebao je još podataka. Morao je saznati, što je značilo da treba slabost, ranjivost... Ovaj Sarcellus je nov. "Zar sam bio toliko indiskretan?" Kellhus reče. "Ispričavam se... Razmišljao sam o onome što si mi rekao one večeri na Unarasu u onoj ruševini svetišta... Ostavio si impresivan dojam." "A što sam to rekao?" Priznaje svoje neznanje kao što bi to bilo koji čovjek učinio, bilo koji čovjek koji nema što kriti... Ti su stvorovi izvrsno trenirani. "Ne sjećaš se?" Varalica slegne ramenima. "Štošta ja govorim." Sa smiješkom doda: "Imam prekrasan glas..." Kellhus odglumi mrštenje. "Zar se poigravaš sa mnom? Igraš nekakvu igru?" Krivotvoreno lice skupi se namršteno. "Uvjeravam te da nije tako. Što sam točno rekao?" "Da se nešto desilo," Kellhus počne zabrinuto, "da beskrajna... žudnja, mislim da si rekao..." Nešto nalik trzaju - preslabo za svjetovne oči - zatitralo mu je na licu. "Da", Kellhus nastavi. "Beskrajna žudnja..." "Što s njom?" Gotovo neprimjetno pooštravanje tona, ubrzavanje modulacije glasa. „ Rekao si mi da nisi onakav kakvim se činiš. Rekao si mi da nisi Srijalski vitez." Još jedan trzaj, kao pauk koji odgovara na podrhtavanje mreže. Te stvorove je moguće pročitati. "Poričeš li to?" Kellhus je navaljivao. "Želiš reći da se ne sjećaš?" Lice postane mirno poput dlana. "Što sam još rekao?" Zbunjen je... Nije siguran što da učini. "Stvari koje tada nisam mogao vjerovati. Rekao si da si zadužen za koordinaciju motrenja Učenjaka Mandata i da si zato zaveo njegovu ljubavnicu Esmenet. Rekao si da sam u velikoj opasnosti, da tvoji gospodari misle da sam ja imao svoje prste u nekoj katastrofi na Carevom dvoru. Rekao si da si spreman pomoći..." Bore i nabori njegovog lica trznuli su se u mrežu poput vlasi tankih pukotina, kao da siše vlažni noćni zrak.

67

"Jesam li ti rekao zašto ti sve to govorim?" "Zato jer si i za time žudio... Ali što je ovo? Zbilja se ne sjećaš, je li?" "Sjećam se." "Pa što je onda ovol\ Zašto si postao tako... tako suzdržani Činiš se drukčijim." "Možda sam se predomislio." Toliko mnogo. U razdoblju od nekoliko trenutaka Kellhus je potvrdio svoje hipoteze u vezi sa Savjetovim neposrednim interesima i otkrio osnove onoga što mu je potrebno da bi mogaočitati ta stvorenja. No najvažnije od svega jest da je posijao prijetnju izdajom. Kako bi Kellhus mogao znati ono što zna, pitat će se, osim ako mu je prvi Sarcellus stvarno rekao. Kakve god bile njihove namjere, Savjet sasvim ovisi o potpunoj tajnovitosti. Jedan prebjeg mogao bi sve uništiti. Akoće se bojati u pouzdanost svojih agenata na terenu - svojih špijuna lažnih lica - bit će prisiljeni ograničiti njihovu autonomiju i nadalje postupati opreznije. Drugim riječima, bit će prisiljeni prepustiti jedinu robu koja je Kellhusu potrebna više od ičega: vrijeme. Vrijeme da zavlada Svetim ratom. Vrijeme da pronađe Anasurimbora Moenghusa. On je jedan od Uvjetovanih, Dunyanjanin, i slijedi najkraći put. Logos. Okolno mnoštvo smirilo se u žamor razgovora i Kellhus i Sarcellus obojica pogledaju prema krijesu. Visoki Gesindaljanin, kose skupljene u ratničku punđu, uzdignuo je štapove za gandoki visoko prema noćnom nebu i pozivao nove izazivače. Nasmijavši se, stvor imenom Sarcellus zgrabi Kellhusa za podlakticu i povuče ga u bučni krug. Gomila Je ponovno počela grmjeti. - povjerovao mi je. Je li to improvizacija? Djeluje li iz panike? Ilije to čitavo vrijeme namjeravao? Nije bilo govora o odbijanju izazova, ne u prisustvu ratobornih . .j Gubitak obraza koji bi uslijedio potpuno bi ga onesposobio. Preplavljeni vrućinom vatre, oni se skinu, Kellhus u laneni kilt koji je nosio ispod plave svilene sutane, Sarcellus gol golcat u stilu nansurskih sportaša. Galeoćani stanu zavijati ismijavajući ga, no stvor imenom Sarcellus činio se nesvjesnim toga. Stajali su na određenoj udaljenosti, odmjeravajući jedan drugoga dok su im dvojica Agmundrana pričvršćivala štapove za zapešća. Gesindaljanin tržne jednim i drugim štapom da provjeri jesu li dobro pričvršćeni, a onda ne pogledavši ni jednoga ni drugoga zaurla: "Gaaaandoch!" Sjenka. Gole kože žute u sjaju vatre, obilazili su jedan drugoga, lagano stišćući krajeve štapova. Iako je još uvijek galamila, svjetina u potpunosti utihne, posve nestane, sve dok nije ostala samo jedna figura, Sarcellus, zauzimajući jedno mjesto... Kellhus. Plohe mišića savijale su se pod vatrom obasjanom kožom, mnogi od njih usidreni i povezani na neljudske načine. Raširene oči su ga promatrale,proučavale, iz sklupčanog lica. Stabilan puls. Nabrekli falus, sve tvrđi. Usta načinjena od gracilnih prstiju, miču se, pričaju... "Stari smo, Anasurimbore, vrlo vrlo stari. Na ovome svijetu starost je moć." Kellhus shvati da je privezan za zvijer, za nešto što Achamian tvrdi da je rođeno u utrobi Golgotteratha. Neman Stare znanosti, Tekne... Mogućnosti su cvjetale poput grana koje se račvaju kroz otvorena prostranstva nevjerojatnog. "Vrlo je mnogo bilo onih", stvorenje je siktalo, "koji su htjeli igrati igru koju ti sad igraš." Najjednostavnije rješenje bilo bi izgubiti, no slabost potiče prezir, Poziva na agresiju. "Imali smo tisuće tisuća neprijatelja kroz tisućljeća, no njihova smo ognjišta pretvorili u vrišteću agoniju, učinili pustoš od njihovih naroda, ogrtače od njihovih koža..." No ako porazi ovo biće, Kellhus bi se mogao pokazati kao prevelika prijetnja. "Svi oni, Anasurimbore, a ti nisi nimalo drugačiji." Mora pronaći neki balans. Ali kako? Kellhus gurne desnom rukom, digne lijevu, pokuša izbaciti Sarcellusa iz ravnoteže. Ništa. Kao da je u motke upregnut bik. Nadnaravni refleksi I snažan - vrlo snažan. Preispitati strategije. Ponovno razmotriti alternative. Stvor imenom Sarcellus se cerio, a falus mu je sad već bio svinut kao luk ispod trbuha Biti uzbuđen zbog bitke ili natjecanja, Kellhus je znao, među Nansurcima predstavlja veliku čast. Koliko je jak? Kellhus se nasloni na motke, s laktovima prema nazad kao da drži tačke, i gurne. Mišići se napnu, zgrče, blistajući kao da su nauljeni. Jasenovi kolci zaškripe. "Tko si ti?" Kellhus zavapi ispod glasa. Sarcellus progunđa, šake su mu se tresle, spustile se do visine struka, a onda ih tržne. Kellhus proklize naprijed. U trenutku kad je izgubio ravnotežu ovaj tržne u stranu kao da baca disk. Kellhus se uhvati, podigne nazad na oba štapa. Onda su plesali uokolo po čistini, povlačeći i gurajući, odgovarajući na svaki potez protupotezom, svaki savršena sjenka onog drugog... Među otkucajima srca Kellhus spazi promjenu i kolebanje njegovog središta ravnoteže, apstraktnu točku označenu vrhom njegove erekcije. Motrio je ponavljanja, prepoznao obrasce, provjeravao slutnje, cijelo vrijeme analizirao mogućnosti igre, mnogostruke linije poteza i njihovih posljedica. Ograničio se na elegantan ali ograničen repertoar poteza, mamio ga u navike, refleksne reakcije... "Što želiš?" poviče on. Zatim je improvizirao. Gotovo u čučnju, udario je nogom lijevi štap prema dolje i istovremeno izbacio desni prema naprijed. Stvorova desna ruka zvekne o zemlju, Sarcellus se previne prema naprijed i odleti unazad. Na trenutak je izgledao kao čovjek privezan za balvan koji pada. Stvor se odgurnuo od poda i pokušao napraviti salto unazad da bi se vratio na noge. Kellhus potegne štapove unazad, pokuša ga baciti na trbuh. Stvor nekako uspije izvući lijevu nogu ispod, s koljenom na prsima. Desnom nogom zahvati vatru... Pljusak pepela i ugljena zavijori u zrak, ne da bi zaslijepio Kellhusa, već da bi sakrio njih dvojicu od Galeoćana koji su gledali, shvati on.-Sarcellus tržne rukama unazad i prema van, odgurne se naprijed • među štapova i udari nogom. Kellhus blokira udarac vlastitom goljenicom i gležnjem - jednom, dvaput... Namjerava me ubiti... Kobna nezgoda dok su igrali barbarsku galeotsku igru...

68

Kellhus tržne rukama prema unutra i prekriži ih, zaustavi treći stvorov udarac ukrštenim kolcima. Na trenutak je imao prednost u ravnoteži. Gurne ga unazad i baci ga golog u zlatni oganj... Možda ako ga ozlijedim... Zatim tržne unaprijed. Pogreška. Neozlijeđen, Sarcellus se zaleti, zgura Kellhusa unazad neljudskom snagom i zabije u nagužvanu gomilu Galeoćana, obarajući ljude i tjerajući druge da se žurno maknu s puta. Jednom ili dvaput Kellhus je zamalo pao, a onda je leđima bubnuo u nešto tvrdo - okvir šatora. Srušio se uz prasak i šator padne i uvuče se, i oni se nađoše u tami iza pregrade - gdje ga se stvor nadao ubiti, shvati Kellhus. Moram stati ovome na kraj! Stopala mu se nađu na čvrstome tlu. Kellhus se podupre nogama, zgrabi štapove, spusti se i zakrene prema gore, zavitla Sarcellusa visoko u zrak. Stvor je bio zaprepašten samo na trenutak, i uspije slomiti jedan od štapova udarcem noge... Kellhus ga pljesne u pod kao zastavu. Mjesto postane čovjek, sjajan od znoja, duboko dišući. Prvi Galeoćani dojurili su preko uništenog šatora, zahtijevajući da se donesu baklje, posrtali u iznenadnom mraku. Ugledali su Sarcellusa kako se podiže na ruke i koljena pod Kellhusovim nogama. Koliko god zapanjeni bili, zaurlali su Kellhusovo ime i proglasili ga pobjednikom. Što sam učinio, Oče? Dok su mu odrješivali zapešća, pljeskali ga po leđima i kleli se da nikada nisu vidjeli ništa slično, Kellhus je samo gledao Sarcellusa koji se polako dizao. Trebao je imati polomljene kosti. No opet, Kellhus je sada znao da Je to stvor bez kostiju, samo s hrskavicama... Kao morski pas. aurjon je gledao kako Athjeari s užasom promatra kosti razbacane po zemljanom podu. Šator je bio mali, mnogo manji od napadnih paviljona ostalih Velikih Imena. Ispod plavo-crvenog platna bilo je taman dovoljno mjesta za trošni poljski krevet i mali stoli ć na rasklapanje za kojim je sjedio Galeotski Princ duboko zagledan u čašicu... Vani su slavljenici zavijali i smijali se - budale! "Ali on je ovdje, Ujače", mladi Grof od Gaenrija reče. "Čeka..." "Otjeraj ga!" Saubon zaurla. Volio je svog nećaka, silno, nije ga mogao pogledati a da u njemu ne vidi prelijepo lice svoje voljene sestre. Ona ga je branila od Tate. Ona ga je voljela prije nego što je umrla... No je li ga poznala! Kussalt me poznao— "Ali Ujače, ti si tražio—" "Baš me briga što sam tražio!" "Ne razumijem... Sto ti se desilo?" Kako je to kad te samo jedan čovjek pozna, a i on te mrzil Saubon skoči sa stolice, zgrabi nećaka za ramena, zastraši ga kako samo Eryeatovi sinovi to mogu. Kako je želio izreći istinu, priznati sve ovome momku, ovomčovjeku s očima njegove sestre - krvi njegove sestre! No on nije bio ona... On ga nije poznao. A kad bi ga i poznavao, prezirao bi ga. "Ne mogu! Ne mogu podnijeti da me vidi ovakvog! Zar ne vidiš?" Nitko ne smije znati! Nitko! "Kakvog?" "Ovakvog!" Saubon zaurla, i gurne mladića unazad. Athjeari uhvati ravnotežu i stane zapanjen, vidno povrijeđen. Trebao bi biti bijesan, Saubon pomisli. On je Grof od Gaenrija, jedan od najmoćnijih ljudi u Galeothu. Trebao je biti srdit, a ne zgranut... Kussaltove usne zauvijek će mrmljati. "Htio bih da znaš koliko sam te mrzio—" "Samo ga otjeraj!" Saubon zaurla. "Kako god želiš", njegov nećak promrmlja. Bacivši još jedan pogled na kosti koje su stršale iz zemlje, povukao se kroz kožne preklope. Kosti. Nalik mnoštvu malih kljova. Nitko! Čak ni on! - iako je bilo kasno, san nije dolazio u obzir. Eleazarasu se činilo da je spavao tjednima, sada kad su se Visoki Ainon i Grimizni Tornjevi napokon ponovno pridružili Svetome ratu. Jer što je san ako ne nesvjesnost o širem svijetu? Duboko neznanje. Da bi to ispravio, Eleazaras je poslao Iyokusa, svog Zapovjednika šniiuna, na posaočim su njihove nosiljke stupile na Mengedsku poljanu. Trebalo je pregledati bojno polje od pred pet dana i ispitati svjedoke da bi utvrdili koju su taktiku Cishaurimi upotrijebili i kako su ih Inriti pobijedili. Trebalo je kontaktirati i ispitati razne doušnike i špijune koje su razmjestili po Svetome ratu, da se uvjere kako stvari stoje općenito sada kada marširaju kroz poganske zemlje i da bi se dodatno pozabavili problemom tih novih špijuna Cishaurima. Špijuna bez lica. Špijuna bez znamena. Čekao je Iyokusa pred svojim paviljonom, hodajući u svjetlosti baklji dok su njegovi tajnici i tjelohranitelji Javresi motrili s diskretne udaljenosti. Nakon što je proveo tjedne u grobnici svoje nosiljke počeo je prezirati zatvorene prostore. Ovih mu se dana činilo da ga sve ograničava i steže. Poslije nekoga vremena, Iyokus se pojavio iz tame, kao demon u sjajnom grimizu. "Pođi sa mnom", reče on ovisniku o chanvu. "Kroz tabor?" "Bojiš se nemira?" Vrhovni vladar upita s laganom nevjericom. "Nakon što su izgubili tolike mnoge zbog Cishaurima, pretpostavio sam da će cijeniti ponekog bogohulnika u svojim redovima." Ne... Mislio sam da bismo umjesto toga mogli posjetiti ruševine. Kažu da je Mengedda starija od Shira..." "Ah, Iyokus Antikvar", Eleazaras se nasmije. "Svaki put zaboravim..." Iaako njega osobno ruševine nisu zanimale - ljubav prema starinama smatrao je karakternom manom svojstvenom Učenjacima Mandata ~ osjećao se neobično popustljivo. Osim toga, mrtvi su dobro društvo, Pretpostavio je, kada valja planirati vlastito preživljavanje. Naložio je tjelohraniteljima da ostanu tamo i odšetao s Iyokusom u mrak. „Išto si našao?" "Kad smo osvijetlili polje," Iyokus reče, "sve je sjelo na svoje mjesto..» Kad bi ga sa strane u prolazu obasjala baklja, njegove su oči bez pigmenta na djeličak sekunde bljeskale crveno. "Vrlo je uznemirujuće vidjeti djelo čarolije bez znamena. Zaboravio sam..."

69

"Razlog više za ovaj sramotni rizik, Iyokuse: treba iskorijeniti Psukhe..."Čarolije koje ne mogu vidjeti. Metafiziku koju ne mogu shvatiti... Što im više treba? "Zaista", reče neuvjerljivo čovjek s kožom bijelom poput rublja. "Znamo sljedeće: prema svim izvješćima, bilo galeotskim bilo negaleotskim Princ Saubon je sam samcat odbio Padiradžine Coyaure—" "Impresivno", Eleazaras reče. "Impresivno i malo vjerojatno", reče uvijek skeptični Zapovjednik špijuna. "No to je pitanje za raspravu. Ovo što je važno je to da su Fanimljane potjerali Šrijalski vitezovi. To je po meni bio ključni faktor." "Kako to?" "Opržena tratina koja odgovara Gotianovom jurišu ne počinje na Saubonovim redovima duž gudure gdje bi ih se moglo očekivati, već nekih sedamdeset koraka prema van... Mislim da su Coyauri, dok su bježali, u stvari zaštitili Srijalske vitezove od Cishaurima... Bili su udaljeni samo stotinjak koraka kad su psukari krenuli Pokoravati." "Znači, upotrijebili su Pokoru?" Iyokus kimne. "Rekao bih da je tako. A možda i Bič." "Znači, bili su to Sekundari ili Tercijari?" "Bez ikakve sumnje", odvrati Zapovjednik špijuna, "možda pod vodstvom jednoga ili dvojice Primara... Šteta što nismo bili dovoljno dalekovidni pa poslali promatrače među Norsirce: osim onoga čemu smo ti i ja nazočili prije deset godina, ne znamo gotovo ništa o njihovim Koncertima. I, nažalost, čini se da nitko ne zna tko su oni bili - čak ni visoko rangirani kianski zatočenici." Eleazaras kimne. "Bilo bi lijepo znati tko... Ali svejedno, dvanaestorica njih su mrtvi, Iyokuse. Dvanaestorica!" Učenjake Tromorja s razlogom su nazivali 'Nekolicinom'. Prema njihovim doušnicima u Shimehu i Nenciphonu, Cishaurimi su mogli okupiti najviše sto do sto i dvadeset visokih psukara, vrlo blizu broju visokihčarobnjaka koje mogu okupiti Grimizni Tornjevi. Kada se broji u tisućama, gubitak dvanaestorice teško bi se mogao nazvati značajnim, i Eleazaras nije sumnjao da mnogi u Svetom ratu, a naročito među Šrijalskim vitezovima, bjesne pri pomisli koliko su ljudi oni izgubili radi toliko malog broja. No ako se broji u desecima, kao što to Učenjaci čine, gubitak dvanaestorice je upravo katastrofalan - ili veličanstven. "Zapanjujuća pobjeda", Iyokus reče. Pokazao je rukom prema Ljudima od Kljove koji su prolazili pored njih u sjenovitim grupicama: gledatelji povratku s vijeća Velikih i Manjih Imena, Eleazaras je pretpostavljao. "A koliko sam ja shvatio, Ljudi od Kljove nemaju ni pojma kolika." Utoliko bolje, Eleazaras pomisli. Čudno je to kako okrutnost i slavlje mogu biti tako divni. "To će nam odsad biti strategija", reče on svečanim tonom. "Štedit ćemo se pod svaku cijenu, pustiti ova pseta da nastave ubijati što je moguće više Cishaurima." Zastao je da bi uhvatio Iyokusov pogled. "Moramo sečuvati za Shimeh." Koliko su već puta on, Iyokus i ostali raspravljali o toj temi? Unatoč ponekad nedokučivoj moći Psukhe, svi su se složili da je ona i dalje inferiorna u odnosu na Mistiku. Grimizni Tornjevi pobijedili bi u otvorenom sučeljavanju sa Cishaurimom - nije bilo nimalo sumnje u to. No koliko će ih pritom umrijeti? Kakvom će moći Grimizni Tornjevi raspolagati nakon što unište Cishaurim? Trijumf koji bi ih sveo na status Manje Škole ne bi uopće bio trijumf. Moraju učiniti više nego samo poraziti Cishaurim, moraju ih zatrti. Koliko god luđačka bila njegova glad za osvetom, Eleazaras neće uništiti vlastitu Školu. "Mudar put, Vrhovni vladaru", Iyokus reče. "No bojim se da Inriti neće tako dobro proći u sljedećem susretu." "A zašto?" "Cishaurimi su hodali, vjerojatno da bi se sakrili od Saubonovih strijelaca i samostrijelaca s Chorae, koje je ovaj smjestio predaleko iza svojih prednjih redova. Čudno je, međutim da su se približavali bez pratnje konjice..." "Hodali su na otvorenom?! Ali ja sam mislio da je napad iz širećih valova konjanika njihova tradicionalna taktika..." "Tako su tvrdili i Carevi stručnjaci." Arogancija", Eleazaras reče. "Kad god se upuštaju u borbu s Nansurcima, suočavaju se s Carskim Saikom. Ovaj put su znali da smo danima daleko, da još uvijek prelazimo Southronski klanac." Pa su zanemarili mjere predostrožnosti jer su se smatrali nepobjedivima..." Iyokus spusti pogled, kao da si gleda stopala u sandalama i natučene nokte na nožnim prstima kako vire ispod ruba sjajne halje. "Moguće", reče on konačno. "Čini se da im je namjera bila samo desetkovati inritsku središnju liniju, ništa više, kako bi osigurali njezin pad u sljedećem naletu. Vjerojatno su mislili da su oprezni..." Hodali su iza logorskih vatri i izvezenih okruglih šatora svojih ainonskih zemljaka prema vanjskom rubu izgubljene Mengedde. Tlo se uspinjalo, isprekidano širokim kamenim temeljima - ostacima nekog drevnog zida, Eleazaras zaključi. Pažljivo da ne uprljaju halje, uspeli su se na kameni vrh uzvisine. Oko njih se protezalo veliko područje krša okrnjene zidine, a na horizontu drevna akropola okrunjena galerijom kiklopskih stupova koji su stajali usamljeni pod zviježđem Urorisa. Nešto je slomilo ovo mjesto, Eleazaras pomisli. Svako mjesto nešto slomi... "Ima li kakvih novosti o Drusasu Achamianu?" upita on. Iz nekog razloga osjećao se kao da je ostao bez daha. Ovisnik o chanvu zurio je u noć, izgubljen u jednom od svojih iritantnih maštarenja. Tko zna što se zbiva u toj paučinastoj i metodičnoj duši? On konačno progovori: "Bojim se da si možda u pravu u vezi s njim..." ''Bojiš se?" Eleazaras je gotovo odbrusio. "Sam si zaključio raspravu sa Skalateasom. Ti znaš što se dogodilo one noći ispod Careve palače bolje od ikoga - osim možda samih sudionika. Neman je prepoznala Achamiana, ergo Achamian je nekako povezan s nemani. Neman može biti jedino špijun Cishaurima, ergo Achamian je povezan s Cishaurimom." Iyokus se okrene prema njemu, lica blagog poput mlijeka. "No je li povezanost značajna?" "Upravo je to pitanje na koje moramo naći odgovor." "Uistinu. A kako predlažeš da nađemo odgovor?" "Kako drugačije? Moramo ga ugrabiti. Ispitati ga." Zar je mislio da opasnost tih podmetnutih bića ne opravdava tako drastične mjere? Eleazaras nije mogao zamisliti veću prijetnju! "Kao i Skalateasa?" Eleazaras se sjeti plitkog groba kojeg su ostavili za sobom u Anserci, potisne sebi nesvojstven drhtaj.

70

"Baš kao i Skalateasa." "Upravo toga se bojim", Iyokus reče. Odjednom Eleazaras shvati. "Misliš", reče, "da bi bilo uzaludno mučiti ga..." Tijekom stoljeća Grimizni su Tornjevi oteli na desetke Učenjaka mandata u nadi da će iščupati iz njih tajne Gnose, magije Drevnog Sjevera. Niti jedan od njih nije popustio. Niti jedan. "Mislim da bi mučenje za Gnosu bilo uzaludno", Iyokus reče. "Ja se bojim da će čak i pod mukama i pod Prinudom on i dalje uporno tvrditi da je Skeaosa zamijenio Savjet, a ne Cishaurim—" "Ali mi već znamo", Eleazaras zaurla, "da on jedno svira, a drugo pjeva! Sjeti se Geshrunnija! Drusas Achamian mu je odsijekao lice... A onda ga, malo više od godine dana kasnije prepozna špijun bez lica u Carevoj tamnici? To nije tek slučajnost!" Eleazaras je bijesno zurio u njega, stišćući šake. Odlučio je da mu se ne sviđa reptilski način na koji Iyokus sluša. "Znam te argumente", Iyokus reče. Okrenuo se da bi još jednom promotrio mjesečinom okupane ruševine, lica neprozirnog i nečitljivog. "Samo se bojim da tu ima još nečega..." "Uvijek ima još nečega, Iyokuse. Zašto bi ljudi inače ubijali jedni druge?" Esmenet se mnogo puta poslije kćerkine smrti pokušala pobrinuti za prazninu u sebi. Pokušala je se riješiti ispitujući svećenike s kojima je spavala, no oni su joj uvijek govorili jedno te isto, da Bog stanuje samo u hramovima, a da je ona od svojega tijela napravila bordel. A zatim bi se još jednom bacili u taj bordel. Neko ga se vrijeme pokušavala riješiti kaljanjem, spavajući s muškarcima za bilo što, za pola bakrenjaka, kruh, čak i za truli luk -jedanput. No muškarci je nikada nisu mogli ispuniti, samo okaljati. Pa se okrenula drugima poput nje, gledala, motrila. Proučavala je kurve koje se uvijek smiju i koje kao da uživaju što ih troše dan i noć, ili cvrkutave ropkinje, lica usidrenih naprijed pod ćupovima s vodom, kako se smiju i kolutaju očima iz jedne strane u drugu. Njihove je kretnje učinila svojim kretnjama, kao da je sigurnost neka vrsta plesa. I na neko je vrijeme pronašla utjehu, kao da navike gesti i izraza mogu bubnjati umjesto umrtvljenog srca. Na neko je vrijeme zaboravila na udaljenost između činjenice i lica. Nikada nije pokušala voljeti. Ako radost u gestama ne može zbaciti samljenost, onda možda radost u očaju može. Već su pet dana kampirali skupa u brdima iznad Bojnog polja. su lutali naprijed, Achamian je pronašao mali potok kojeg su slijedili u kamenite visine. Uspeli su se do pojasa smolastih borova, čiji su se masivni češeri ljuljali u sporim krugovima na vjetru, i pronašli prozirno zeleno jezerce. Utaborili su se u blizini, iako su zbog manjka ispaše za Achamianovu mazgu Zoru morali svaki dan pješačiti nekih sat vremena da bi sakupili dovoljno sijena da joj dodaju uz zrnje. Pet dana. Zafrkavali su se i kuhali čaj u hladna jutra, vodili ljubav uz šum suhog vjetra u granama, navečer jeli zečeve i vjeverice uz zalihe hrane - koje je ulovio Achamian, k tome!, dodirivali s divljenjem jedno drugome lica na mjesečini. I plivali, plutali. Gasili užarenu vrućinu u hladnoj vodi. Kako je željela da nikada ne dođe kraj. Esmenet je izvukla prostirke za spavanje iz šatora i mlatila ih jednu o drugu na vjetru, a onda ih položila na topli kamen. Postavili su šator na mekom tlu pod prastarim i golemim smolastim borom, osamljenim stražarom blizu kraja širokog grebena koji se sterao u obliku terase na sjevernoj i istočnoj strani brda. Ovo je naše mjesto, pomislila je... Bez posjetitelja, bez ruševina, bez uspomena, osim životinjskih kostiju koje su pronašli sklupčane pod drvetom kad su tek stigli. Sagnula se i ušla ponovno u šator, izvukla Achamianov ofucani kožni ranac iz ugla. Bio je pljesnjiv, gladak i vlažan od ležanja u travi. Prašna bijela plijesan uspuzala je uz šav. Iznijela ga je na sunce i sjela prekriženih nogu na meki, ali bockavi tepih borovih iglica. Izvukla je razne listove finog pergamenta i pričvrstila ih kamenom, stavila ih da se suše. Pronašla je malenu lutku, čovjekoliku, drvenu, samo s jednostavnom svilenom kuglom umjesto glave i malenim hrđavim nožićem umjesto desne ruke. Pjevušeći staru melodiju iz Šumne, tresuckala ju je uokolo, bacakala njezine drvene nožice kao da pleše. Smijala se vlastitoj blesavosti, a onda i nju položila na sunce, prekrižila joj noge i savila ruke iza glave tako da izgleda kao rob koji sanjari u polju. Što će Achamianu lutka? Zatim je izvukla list koji je bio presavinut posebno od ostalih. Rastvorila ga je i ugledala niz kratkih vertikalnih črčkarija poredanih po njemu, svaka od njih spojena jednom, dvjema ili više nemarno povučenih linija-Iako nije znala čitati -još nije upoznala ženu koja bi znala - nekako je bila sigurna da je taj list važan. Odlučila je pitati Achamiana kad se vrati. Nakon što ga je učvrstila kamenom u obliku sjekire, posvetila se šavu ranca i počela strugati plijesan grančicom. Achamian se nedugo zatim pojavi iz sjena dublje šume, gol do pasa, sa drvljem za vatru u rukama prislonjenim na crne dlake njegovog trbuha. Prijateljski joj se namrštio u prolazu, spazivši lutku i papire. Ona se naceri i otpuhne. Obožavala ga je gledati u takvom izdanju: čarobnjak koji se igra šumskog čovjeka, još k tome samo u hlačama do koljena. Čak i nakon sveg tog vremena koje je provela putujući sa Svetim ratom, kratke su joj hlače još uvijek izgledale egzotično, barbarski - čak i začuđujuće erotično. Bile su zabranjene u mnogim nansurskim gradovima. "Znaš li zašto Nilnamešani smatraju da su mačke humanije od majmuna?" upita on, naslonivši drvlje uz deblo njihovog velikog bora. "Ne." Okrene se prema njoj i potapša dlanovima hlače. "Zbog znatiželje. Oni smatraju da je znatiželja ono što definira čovjeka." Došetao je do nje cereći se. "Tebe svakako definira." "Znatiželja nema veze s ovim", odgovori ona pokušavajući zvučati ljuto. "Torba ti smrdi po pljesnjivom siru." "Uvijek sam mislio da to ja smrdim." "Ti smrdiš k'o guzica." Achamian se nasmije i podigne vragolaste vjeđe. "Ali oprao sam bradu..." Ona mu baci borove iglice u lice, no vjetar ih povuče u krivu stranu. "A čemu ti ovo služi?" upita ona pokazujući na lutku. "Da bi mamio djevojčice u svoj šator?" On sjedne na pod pored nje. "To", reče on, "je lutka Wathi... Kad bih ti rekao išta više, mogao bih je slobodno baciti." "Aha... A ovo", nastavi ona i podigne presavinuti list. "Što je ovo?" Njegova dobra volja je isparila. "To je moja mapa." Držala je pergament između njih dvoje i otjerala njome malu osu. "Kakvi su ovo napisi? Imena?"

71

Pojedinci i različite Frakcije. Svi koji su od nekog značaja u Svetom ratu-.. Linije označavaju njihove međusobne povezanosti... Vidiš," reče On Pokazujući na liniju vertikalnog teksta sredini lijevog ruba, "ovdje piše 'Maithanet'." "A ispod?" "Inrau." Bez razmišljanja ona posegne i primi ga za koljeno. "A što je ovo u uglu na vrhu, ovdje", reče ona, malo previše žurno "Savjet." Slušala ga je kako nabraja imena, Cara, Grimizne Tornjeve, Cishaurim kako objašnjava njihove različite naume i načine na koje bi svaki od njih mogao biti povezan s drugima. Nije rekao ništa što već nije čula, no iz nekog joj se razloga to sve učinilo moćnim ovako ispisano tintom na toj sušenoj životinjskoj koži. Iznenada se činilo zastrašujuće stvarnim.. Svijet neumoljivih sila. Skrivenih. Silovitih... Sva se naježila. Achamian ne pripada njoj, shvati ona, ne uistinu. Niti bi ikada mogao. Što je ona u usporedbi s tako moćnim stvarima? Ne znam čak ni čitati... "Zašto onda, Akka?" čula se kako govori. "Zašto si stao?" "Kako to misliš?" Netremice je gledao u list pergamenta kao da je posve zaokupljen. "Znam što bi trebao raditi, Akka. U Šumni si neprestano bio vani, raspitivao se, dodvoravao se doušnicima. Ili to, ili sičekao neke vijesti. Neprekidno si špijunirao. A sada više ne... Ne otkad si me doveo u svoj šator." "Mislio sam da bi to bilo pošteno", reče on bezbrižno. "Na kraju krajeva, ti si se odrekla—" "Ne laži, Akka." On uzdahne i, iako je sjedio, poprimi pogrbljeni izgled roba koji nosi težak teret. Ona se zapilji u njegove oči. Bistre, sjajno smeđe. Nervozne od potrebe. Tužne i mudre. Kao i svaki put kad bi mu bila tako blizu, ona osjeti potrebu proći mu prstima kroz bradu, pipati bradu i vilicu ispod nje. Kako te volim. "Nije stvar u tebi, Esmi", reče on. "To je zbog njega..." Pogled mu padne na ime najbliže 'Savjetu' na listu pergamenta, jedino koje joj još nije dešifrirao. Nije ni trebao. "Kellhus", reče ona. Neko su vrijeme bili tiho. Iznenadan zapuh šmugne kroz bor i ° spazi nakupinu iglica kako se kotrljaju uz granitnu padinu te dalje nebeska prostranstva. Na trenutak se pobojala za listove pregamen ' svi bijahu sigurni pod kamenjem, s rubovima koji su se otvarali i zatvarali poput nijemih usta. prestali su o Kellhusu govoriti naglas još otkako su pobjegli s Bojnoga polja Ponekad se to doimalo poput neizgovorenog sporazuma, poput onoga kojim ljubavnici umrtvljuju zajedničke boli. Ponekad se to doimalo prereklapanjem averzija, poput izbjegavanja tema kao što su vjernost ili seks. No većinom se jednostavno činilo nepotrebnim, kao da su sve riječi koje bi mogli upotrijebiti uvijek već izrečene. Neko je vrijeme Kellhus bio zabrinjavajuća figura, no ubrzo je postao intrigantan, netko topao, srdačan i tajanstven - čovjek koji obećava ugodna iznenađenja. A onda je u jednom trenutku postao uzvišen, netko tko zasjenjuje sve ostale - poput plemenitog i blagog oca, ili velikog kralja koji dijeli kruh sa svojim robovima. A sada, čak i više u odsustvu, postao je blistava figura. Neka vrst zvijezde vodilje. Nešto što moraju pratiti, ako ništa drugo, zato jer je sve ostalo tako tamno... Štoje on? poželjela je upitati, no umjesto toga bez riječi je pogledala svoga ljubavnika. Svoga muža. Nasmiješili su se jedno drugome, sramežljivo kao da su se tek sada sjetili da nisu neznanci. Primiše se za suhe, suncem ugrijane ruke. Nikada nisam bila toliko sretna. Da je barem njezina kći... "Dođi", Achamian reče iznenada, ustajući na noge. "Htio bih ti nešto pokazati." Slijedila ga je s pokrivača rasprostrtih po zemlji na goli kamen, vruć od sunca. Psikala je i trčkarala da si ne oprži tabane i uspinjala se po zaobljenom grebenu. Svakim korakom veliko se sivozeleno prostranstvo Bojnog polja uzdizalo da podupre nebo. Primivši Achamianovu pruženu ruku ona mu se pridruži na vrhu grebena. Podignula je dlan do obrva da zaštiti oči od blještavog sunca. A onda ih je ugledala... "Sveti Sejenuse", prošapće. Poput sjena zaista ogromnih slojevitih oblaka, zamračivali su poljanu, njihove ogromne kolone, s oružjem koje je namigivalo suncu poput diJamanta u prahu. 'Sveti rat maršira", Achamian reče, ukočen od nečega što je moglo biti samo strahopoštovanje. disanje je bilo bolno, ili joj se barem tako činilo. Vidjela je kohorte , stotine, tisuće čak, snažnih vitezova, i velike redove pješaštva, dugačke poput čitavih gradova. Vidjela je kolone prtljage, redove kola ne većih od zrna pijeska. I vidjela je lepršave zastave jedne za drugima s grbovima tisuće Kuća, svaka izvezena svilenim Kljovama... "Toliko ih je!" uskliknula je. Kako su Kianjani sigurno prestravljeni "Preko dvjesto pedeset tisuća inritskih ratnika", Achamian reče "Barem tako Zin tvrdi..." Iz nekog razloga, njegov je glas dopro do nje kao iz dubina neke spilje. Zvučao je kao da je uhvaćen u stupicu, šuplje "I možda još toliko sljedbenika... Nitko ne zna točno." Tisuće i tisuće. Tromošću dalekih stvari obuhvaćali su bliže domete poljane. Kretali su se, pomisli ona, kao vino koje krvari kroz vunu. Kako je moguće da toliko bude usredotočeno na jedan strahoviti cilj? Jedno mjesto. Jedan grad. Shimeh. "Je li..." zatekla se kako šapće, "je li to poput nečega iz tvojih snova?" On zastane, i premda se nije ni zaljuljao ni zateturao, Esmenet se iznenada prepala da će pasti. Posegnula je i zgrabila ga za lakat. "Poput mojih snova", reče on.

72

Dio Drugi: drugi marš

73

oglavlje devet

HINNERETH Moguće je gledati u budućnost ili gledati na budu ćnost. Ovo drugo, daleko je više pou čno. AJENCIS, TREĆA ANALITIKA UUDI Ako sumnjate da strast i bezumlje upravljaju sudbinom naroda, dovoljno je samo pogledati susrete Velikih. Kraljevi i carevi nisu navikli pregovarati sa sebi jednakima i kao posljedica toga, često osjećaju prekomjerno olakšanje ili odbojnost. Nilnamešani imaju poslovicu za to, "Kad se prin čevi susretnu, ili pronađu svoju braću ili pronađu sebe", što će reći, ili mir ili rat. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA Rano ljeto, 4111. godina Kljove, Momemn Pjesma i bezbroj blistavih baklji pozdravile su Ikurei Xeriusa III. kad Je prošao kroz zavjese tankog platna i stupio u dvorište pala če. Samo u svjetlu valja vidjeti Cara. Začulo se šuškanje tkanine dok su gomile padale na koljena i spuštale napudrana lica na travnjak. Samo su visoki Eotski stražari ostali stajati. U pratnji djece-robova koja su mu pridržavala rub halje, Xerius je hodao među ispruženim likovima i uživao, kao i uvijek, toj samoći. Toj božanskoj samoći. On će sazivati mene! Mene! Koja drskost! Penjao se drvenim stepenicama i uspeo u Carsku kočiju. Svima je dan znak da ustanu. Xerius ispruži ruku u bijeloj rukavici, lijeno se pitajući kome je Ngarau njegov Veliki majordom, odlučio dati čast da mu uruči uzde - čast od velike tradicionalne važnosti, ali nedovoljno važnu da bi se Car njome praktično pozabavio. Xerius je slijepo vjerovao prosudbi svoga Velikoga majordoma... Kao što je nekoć vjerovao Skeaosu. Žalac strave. Koliko će dugo to ime rezati poput stakla? Skeads. Jedva je primijetio dječaka koji mu je pružio uzde. Neki mladi potomak Kuće Kiskei? Nije važno. Xerius je obično graciozan i kad je rastresen - bijaše to crta koju je naslijedio od oca. Otac mu je možda bio kukavna budala, ali kako li je samo uvijek izgledao kao Veliki Car! Xerius proslijedi uzde svome kočijašu i nijemo da znak za pokret. Zaprega se trgne na znak kapetanova biča, a zatim krene šepireći se, vukući zlatnom opločanu kočiju za sobom. Kadionici pričvršćeni za konje zveckali su i ostavljali za sobom trake plavog mirisa. Jasmin i slatka sandalovina. Car mora biti pošteđen uzrujavajućih mirisa svojeg glavnog grada. Dok su ga stotine obojenih i ulagivačkih lica promatrale, Xerius je nepokolebljivo zurio preda se, držeći se poput statue, pogleda dalekog i bahatog. Samo je probrana nekolicina primila naklon Carskog priznanja: ona kuja od njegove majke, Istriya; stari General Kumuleus čija mu je podrška priskrbila Plašt nakon smrti njegova oca; i naravno njegov omiljeni vidovnjak Arithmeas. Nedodirljivo bogatstvo Carske milosti bilo je nešto što je Xerius ljubomorno zgrtao, i bio je promućuran u njegovoj raspodjeli. Odvažnost je možda potrebna za uspon, ali štedljivost je uvijek ključna za opstanak na vrhu. Bila je to još jedna lekcija koju je Xerius naučio od svoje majke. Carica ga je uronila u krvavu povijest njegovih prethodnika, podučavala ga beskrajnim primjerima prošlih katastrofa. Ovaj je bio previše pun povjerenja, onaj preokrutan, i tako dalje. Surmante Skilura II., koji je uza se držao zdjelu rastopljenog zlata da bi je bacio na one koji mu ne budu po volji, bijaše preokrutan. Surmante Xatantius je pak bio previše ratoboran - osvajanja trebaju obogatiti, a ne odvesti u bankrot. Zerxei Triamarius III. bio je predebeo toliko debeo da su mu robovi morali podupirati koljena dok je jahao svog konja. Njegova smrt, Istriya se smijuljila, bila je između ostaloga i pitanje estetske obzirnosti. Car mora izgledati kao Bog, ne kao prenadjeveni eunuh. previše ovoga, previše onoga. "Svijet nas ne ograničava", nepopustljiva Carica mu je jednom objasnila, trepćući svojim kurvinskim očima, "pa moramo ograničavati sami sebe - kao Bogovi... Disciplina, dragi Xeriuse. Moramo imati discipline." Bilo je to nešto čega je imao na bacanje, ili je barem Xerius tako mislioIzvan dvorišta, redovi teške konjice, elitnog Kidruhila, smjestili su se ispred i iza Carske kočije, i sa bakljonošama koji su trčali sa svake strane, blistava je procesija vijugala niz Andiaminske visove prema mračnom i zadimljenom koritu Momemna. Kretali su se polako kako bi bakljonoše mogli držati korak, štropotali kroz Carskučetvrt pa dugačkom monumentalnom avenijom koja je povezivala kompleks palače s kompleksom hramova Cmirala. Mnogobrojni Momnenci stajali su u sjenovitim skupinama duž avenije, upinjući se da makar na trenutak ugledaju svog božanskog Cara. Očito se glas o njegovom kratkom hodočašću proširio gradom. Okrećući se lijevo i desno Xerius se smiješio i dizao ruku na jedan ležerni pozdrav za drugim. Dakle, želi da ovo bude javno... U početku nije vidio mnogo dalje od trkača i njihovih svjetlucavih baklji, niti je čuo išta osim kloparanja kopita po kamenim kockama. Međutim, što su dalje putovali, procesijska je avenija bivala sve zakrčenija. Ubrzo su se robovi i radničke kaste laktarili toliko blizu bakljonoša da su mogli pljunuti na njih; lica su im bila jasno osvijetljena i Xeriusu postane jasno da se ustvari izruguju i

74

smiju svaki put kad ih pozdravi. Na trenutak se prepao da bi mu srce moglo stati. Zgrabio je podrhtavajući pokrivač da se malo primiri. Kako je mogao praviti takvu budalu od sebe?! Unatoč dimu iz kadionika, zrak je poprimio izraziti miris govna. U nekoliko trenutaka, činilo se, stotine su prerasle u tisuće, a kako je rastao broj, rasla je i njihova bezobraština. Ubrzo je zrak podrhtavao od grmljavine mnoštva. Prestravljeni Xerius gledao je kako svjetlost baklji Prebire od jednog neopranog lica do drugog, svako od njih uprto u njega; neka su gledala s nijemim optužbama i prezirom, neka su se cerila, a neka vikala ili zavijala toliko bijesno da je slina letjela. Procesija se nastavila ruckati, još uvijek neometano, no osjećaj uzbudljive pompe ispario je. Xerius gutne. Hladan znoj gmizao mu je između odjeće i kože. Uperio Je oči odlučno naprijed, u ukočena leđa svojih konjanika. Upravo to on i želi, reče on sam sebi. Upamti, budi discipliniran! Časnici su izvikivali naredbe. Kidruhili izvukoše palice. Procesija je naišla na kratak odmor pri prelasku mosta na Štakorskom kanalu. Xerius ugleda barke užitka usidrene u crnoj vodi kako plutaju u u bakljama osvijetljenoj maglici miomirisa. Kastinski trgovci i konkubine dizali su se s jastuka i podizali glinene vafle, posvećene pločice koje će razbiti u njegovo ime. No Xerius primijeti da su odvraćali poglede mnogo prije nego je on prošao - prema svjetini koja ga je očekivala. Nemirni Momnenci ponovno su progutali procesiju. Žene, starci i nemoćni, djeca, sada su svi vikali, svi su mahali šakama... Pogledavši dolje, Xerius ugleda kozičavog starca kako po jeziku valja truli zub kojeg je zatim ispljunuo dok je Carska kočija prolazila. Pao je negdje ispod kotača... Stvarno me preziru, Xerius shvati. Mrze me... Mene! No to će se promijeniti, podsjećao se. Kada sve bude gotovo, kad plodovi njegovog truda postanu vidljivi, klicatće mu kao ni jednom caru u povijesti. Veselit će se dok kolone poganih robova budu nosile danak Domaćem Gradu, dok slijepi kraljevi budu u lancima vođeni njihovome Caru pod noge. I zaklonjenim će očima buljiti u Ikurei Xeriusa III. i znat će - znati! - da je on uistinu Aspekt-Car koji se vratio iz pepela Kyraneasa i Ceneja pokoriti svijet, prisiliti nacije i plemena da se poklone i poljube mu koljeno. Pokazat ću ja njima! Vidjet će oni! Pred njim se rasprostro ogromni trg Cmirala, a grmljavina momemnskih masa dosegla vrhunac, ostavivši ga bez daha i umrtvivši ga zvukom i implikacijama. Čelni Kidruhili stanu i počnu se vrpoljiti u trenutnoj zbrci. Xerius ugleda kako se konj jednog od konjanika propinje. Kidruhili sa začelja galopirali su naprijed da osiguraju bokove. Svi su izvukli palice i mahali njima u znak upozorenja, udarali sve koji bi prišli preblizu. S onu stranu njihove obrambene linije sjajnih oklopa i baklji, sav je svijet bio mračna gungula. Osiromašeni puk, hučeća polja njih, od kompleksa hramova s lijeva i s desna do ogromnih bazaltnih stupova Xotheija naprijed. Xerius je čvrsto stezao prednju ogradu kočije sve dok mu zglobovi prstiju nisu pobijeljeli i ruke ga zaboljele. Svi oni... Opet i iznova zazivali su to ime... Prestravljenost, vrtoglavica i osjećaj unutarnjega poniranja. Je li ih on nahuškao na mene? Je li ovo trebalo biti smaknuće? Promatrao je kako njegovi Kidruhili batinaju prvo malo, a zatim silovito. Odjednom se nacerio i počeo škripati zubima od okrutnog užitka Tako se potvrđuju Bogovi: krvlju smrtnika! Gomila nahrupi na Kidruhile na čelu i činilo se da se huka udvostručila. Nekoliko je sjajnih konjanika posrnulo i nestalo. Još konjanika pojuri naprijed. Palice su se dizale i padale. Isukali su se mačevi. Kočijaš je umirivao svoju zapregu, pogledavajući nervozno u njega. Gledaš Cara u oči? "Kreni!" Xerius zagrmi. "U njih! Kreni!" Smijući se, nagnuo se iz pokrivača i pljuvao na svoje ljude, na one koji zazivaju ime drugoga dok Ikurei Xerius III. poput božanstva stoji među njima. Kad bi barem mogao pljuvati rastopljeno zlato! Kočija se polako kotrljala naprijed, njišući ga i bacajući naprijed dok su kotači sjekli preko palih. Trbuh mu je gorio od straha, utroba mu se uskomešala, no misli mu bijahu bezglave, u deliriju likovanja zbog blizine smrti. Jednog po jednog, bakljonoše su povlačili dolje, no Kidruhili su ostali čvrsti i probijali su put sve dalje naprijed, sijekući put kroz mase mačevima koji su letjeli i obrušavali se, letjeli i obrušavali se, a Xeriusu se činilo da on kažnjava tu gamad vlastitom rukom, da je on taj koji prodire naprijed i siječe ih u hrpe. Manijakalno se smijući, Car Nansura je prolazio kroz svoje ljude, prema sve većoj golemosti hrama Xothei. Konačno je desetkovana procesija stigla do redova Eotskih stražara postrojenih po monumentalnom stepeništu Xotheija. Nagluhog i otupljenog od sanjarenja, Xeriusa su izveli iz kočije na uzdignutu drvenu stazu koja je vodila do velikih vrata hrama. Car uvijek mora stajati iznad svojih ljudi. Silovito je zgrabio jednoga od svojih zapovjednika za ruku. "Pošalji zapovijed u barake! Sasijecite ovo mjesto da nastane tišina! da mi kočija proklizava po krvi kad se budem vraćao!" Disciplina. Naučit će on njih pameti. Zatim krene prema vratima Xotheija, posrne na trenutak zaplevši se na rub halje, osjeti kako mu je srce prestalo kucati od bijesa dok je ambijentalnu graju obojio smijeh. Nakratko baci pogled na ono što je izgledalo kao more bijesa i ushićenja. A onda, pokupivši halju zamalo pobjegne stazom. Progutao ga je masivni kamen hrama. Utočište. Vrata se uz škripu zatvore za njim. Noge mu propadnu poda nj. Trenutak prigušene smetenosti. Hladan pod na njegovim koljenima. Stavi drhtavu ruku na čelo, iznenadi ga znoj koji mu je potekao među prstima. Ludost! Što bi Conphas rekao? Zvonjava u ušima. Prozračna tama. Svuda oko njega to je ime podrhtavalo iz kamena. Maithanet. Tisuću tisuća glasova - ili se barem tako činilo - zazivali su kao molitvu ime koje je Xerius izgovarao kao kletvu. Maithanet. Osjećajući se zapuhan, nesigurno je hodao predsobljem pa zastao. Rijetki su od velikih lustera u obliku kotača bili upaljeni. Bacali su blijede krugove po prostranom podu hrama, po redovima izblijedjelih molitvenih pločica. Stupovi debeli poput ogromnih borova uzdizali su se u polumrak. Zborne galerije bilo je jedva moguće razaznati u mraku. Za vrijeme službenih bogoslužja ovaj pod bi se talasao od oblaka miomirisa, čineći kutke hrama nejasnim i sablasnim, mrljajući vrhove svjetlosti u aureole tako da se vjernicima

75

činilo da stoje na samom sjecištu ovog svijeta i Onostranog. No sada je to mjesto bilo golo i nalik spilji. Pod uspomenom na mirhu mirisalo je kao podrum. Nije to bilo nikakvo sjecište - samo oaza mira kupljena mrtvim kamenom. U daljini je Xerius vidio njega kako kleči u središtu velike hemisfere idola. Evo te, pomisli on i osjeti kako mu se snaga pomalo vraća u šuplje udove. Papuče su mu šaputale dok je hodao po podu. Sasvim nesvjesno, ruke su mu lutale po ruhu i haljama, gladile i poravnavale. Pogled mu je letio po frizovima uklesanim u stupove: kraljevi, carevi i bogovi, svi ukočeni od nadnaravne dostojanstvenosti likova u kamenu. Stao je pred prvim redom stuba. Najviša, središnja kupola zijevala je nad njim. Nekoliko je trenutaka zurio u Srijahova široka leđa. Okreni se prema svome Caru, ti fanatični nezahvalniče! "Drago mi je da ste došli", Maithanet reče još uvijek okrenut leđima prema njemu. Glas mu bijaše bogat, obuhvaćajuć. U njegovom tonu nije bilo ni traga pokoravanju. Po jnanu su Srijah i Car jednaki. "Čemu ovo, Maithanet? Zašto ovdje?" Široka se leđa okrenu. Maithanet je na sebi imao jednostavnu bijel mantiju s rukavima koji su sezali do ispod lakta. Na trenutak je promotrio Xeriusa svojim sjajnim očima, a zatim podigao ruku prema dalekom zvuku gomile, kao da je riječ o zvuku kiše za koji su im molitve uslišane. Xerius je vidio snažnu vilicu pod crnom nauljenom bradom. Lice mu bijaše «• oko kao u seljaka i iznenađujuće mladolliko, iako ništa u njegovom vladanju nije djelovalo mlado. Koliko si star? "Slušaj!" Maithanet procijedi i uzdigne ruke prema odzvanjajućem zvuku svoga imena. Maithanet-Maithanet-Maithanet... "Ja nisam ohol čovjek, Ikurei Xeriuse, ali dirnut sam kad ih čujem da ovako zazivaju." Unatoč budalastoj teatralnosti, Xerius se našao zadivljen njegovom pojavom. Nedavna slabost ponovno mu obuzme udove. "Nemam strpljenja, Maithanet, igrati se jnana." Šrijah zastane, a onda se pobjednički nasmiješi. Počne se spuštati po stepenicama. "Došao sam zbog Svetog rata... Došao sam ti pogledati u oči." Te su riječi dodatno zbunile Cara. Xerius je znao i prije nego što je došao ovamo da bi ulozi ovog sastanka mogli biti visoki. "Reci mi," Maithanet reče, "jesi li sklopio pakt s poganima? Jesi li se zavjetovao daćeš izdati Sveti rat prije nego stigne u Svetu Zemlju?" Je li moguće da zna? "Uvjeravam te, Maithanet... Nisam." "Nisi?" "Boli me, Šrijahu, da uopće možeš..." Maithanetov smijeh bio je iznenadan, glasan i dovoljno zvonak da ispuni čak i prostranstva velikog Xotheija. Xerius je doslovno zinuo. Nalog Psata-Antyu, kod koji određuje ponašanje Srijaha zabranjuje smijanje naglas kao tjelesnu nasladu. Maithanet mu je davao uvid u svoje dubine, shvatio je. Ali s kojom namjerom? Sve to ~ svjetina, zahtjev da se susretnu tu u Xotheiju, čak i skandiranje njegova imena - bilo je nekakva demonstracija, zastrašujuća zbog unaprijed mišljenog nedostatka suptilnosti. Zgromit ću te, Maithanet je poručivao. Ako Sveti rat propadne, ti si gotov. 'Primite moju ispriku, Care", Maithanet reče ležerno. "Čini se da čak i Sveti rat može biti zatrovan" - žalosni osmijeh - "lažnim glasinama, h Pokušava me zastrašiti... Ne zna ništa pa me pokušava zastrašiti! Xerius nastavi šutjeti, bijesan. Uvijek je bio skloniji mržnji nego Conphas, pomislio je. Njegov nadobudni nećak znao je biti zloban čak i okrutan, no neminovno bi skliznuo natrag u onu svoju ukočenu odsutnost kojom je toliko izluđivao sve u svojem prisustvu. Xeriusu je mržnja oduvijek bila nešto jednako trajno koliko i nepomirljivo. Kakva neobična navika, odjednom mu sine, ta trenutačna poniranja u narav njegovog nećaka. Kada je to Conphas postao ravnalo kojim mjeri laktove vlastitog srca? "Dođi, Ikurei Xeriuse", Šrijah od Tisuće Hramova reče svečano, kao da bi ozbiljnost onoga što će uslijediti mogla zauvijek obilježiti njihove živote. I u jednom djeliću sekunde Xerius shvati karakterni dar koji je ovog čovjeka vinuo u takve visine: sposobnost da dade svetost trenutku, da dirne ljude strahopoštovanjem kao da je riječ o kruhu kojeg vadi iz vlastite košare. "Dođi... Slušaj što ću reći svojem narodu." No tijekom tog kratkog razgovora zvuk tisuća koje zazivaju Maithanetovo ime transformirao se, isprva s oklijevanjem, no svakim trenutkom sve sigurnije. Mijenjao se. U vriskove. Očito je bezimeni zapovjednik izvršio naredbe svoga Cara s blaženom žustrinom. Xerius se cerio svojim pobjedničkim podsmjehom. Napokon se osjećao ravnim ovom odvratno impozantnomčovjeku. "Čuješ li, Maithanete? Sada zazivaju moje ime." "Uistinu zazivaju", Šrijah će mrko. "Uistinu zazivaju." Kasno ljeto, 4111. godina Kljove, Hinnereth, na obali Gedeje Kao da je napućena antipatijom prema moru, zemlja se nabirala kako se približavala izlomljenim obalama Gedeje. Budući da su priobalne doline bile uske ili ih uopće nije bilo, osim aluvijalnih ravnica u okolici Hinneretha, činilo se kao da se sama zemlja urotila da dovede Sveti rat u taj drevni grad. Kako su se prve kohorte spustile niz terasaste brežuljka Hinnereth se ispružio pred njima, sklupčan uz Meneanor, mravinjak nastambi od ilovače i pečene opeke okruženih utvrdama od pješčenjaka-Tugaljivo zavijanje rogova probijalo je slani zrak, odzvanjalo od brda do mora i naviještalo propast grada. Kolona za kolonom vijugale su niz brda-' toki mačevaoci Srednjeg Sjevera, vitezovi dugih sukanja iz Conriye i Visokog Ainona, veterani pješaci Nansurija. Hinnereth bijaše stara nagrada. Kao i sve zemlje koje se nađu između dvije suparničke civilizacije, Gedea je bila vječita kolonija, tek nešto više od anegdote u kronikama svojih osvajača. Hinnereth, njezin jedini značajniji grad, vidio je bezbrojne strane upravitelje: Shigečane, Kyranejce Cenejane, Nansurce i odnedavno Kianjane. A sada će i Ljudi od Kljove urezati svoja imena na taj popis. Sveti se rat raštrkao na više različitih taborišta po poljima i gajevima izvan zidina Hinneretha. Nakon vijećanja Velika su Imena poslala izaslanstvo vlastelina i baruna na dveri da zatraže bezuvjetnu predaju. Kad su ih Fanimljani pod vodstvom Ansacera ab

76

Salajke, kianskog Sapatišaha od Gedeje, otjerali strijelama i projektilima iz katapulta, tisuće su poslane u polja da požanju pšenicu i proso koje su tjedan ranije osigurale izvidničke snage Grofa Athjearija, Palatina Ingiabana i Grofa Werijena Velikog Srca. Još su tisuće poslane u brda da posijeku stabla za ovnove, opsadne tornjeve, katapulte i baliste. Opsada Hinneretha je otpočela. Nakon tjedan dana priprema, Ljudi od Kljove započeli su prvi napad. Oblaci strijela padali su među njih. Kipuće ulje slijevalo se na njihove velike štitove. Ljudi su vrišteći padali s ljestava, ili bi ih sasjekli na kruništu bedema. Goruća smola pretvorila je njihove opsadne tornjeve u visoke lomače. Krvarili su i gorjeli pod zidinama Hinneretha, a Fanimljani su im se rugali s visina. Neposredno nakon katastrofe, neka od Velikih Imena poslala su delegaciju Grimiznim Tornjevima. Chepheramunni je već ranije upozorio Saubona i ostale da Grimizni Učenjaci, osim u Shimehu ili u slučaju napada Cishaurima, ne kane pomoći Ljudima od Kljove pa je pala odluka da se ograniče zahtjevi. Zatražili su samo jednu rupu u zidinama, ništa više. Eleazarasovo odbijanje bilo je oštro, baš kao i osuda od strane Proyasa i Gotiana koji su se zakleli da neće koristiti huljenje osim u slučaju apsolutne nužde. Uslijedio je još jedan krug priprema. Neki su rintali u brdima, cijepali drva za nove opsadne strojeve. Neki su se grbili u tami tunela, izvlačili kamenje i oštar šljunak žuljevitim rukama. Neki su pak podizali lomače od grmlja i palili mrtve. Noću su pili vodu donesenu iz brda, jeli kruh, zlatnocrvene grozdove smokava, pečene prepelice i guske - i proklinjali Hinnereth. Za to su vrijeme skupine inritskih vitezova harale duž obale prema jugu, imale okršaje s ostacima Skaurasove vojske, pljačkale ribarska sela, pustošile gradove koji su im odbili odmah otvoriti svoje dveri. Grof Athjeari krenuo je u unutrašnjost i jurio brdima u potrazi za boljom pljačkom. Blizu male utvrde po imenu Dayrut iznenadio je odred od nekoliko tisuća Kianjana i potpuno ih uništio s jednako toliko stotina vlastelina i vitezova. Vrativši se do utvrde, prisilio je lokalne stanovnike da izgrade maleni katapult, kojeg je potom upotrijebio da prebaci odrubljene glave Kianjana u utvrdu jednu po jednu. Stotinu trideset i jednu glavu kasnije, prestravljeni je garnizon otvorio dveri i pobacao se ničice u prašinu. Svakoga od njih pitali su: "Odričeš li se Fanea i prihvaćaš li Inrija Sejenusa kao pravi glas mnogostrukog Boga?" Onima koji su odgovorili 'ne' smjesta je odrubljena glava. Oni koji su odgovorili potvrdno svezani su užetom i poslani nazad u Hinnereth, gdje su prodavani trgovcima robljem koji su slijedili Sveti rat. Ostala uporišta pala su na isti način, toliki je bio opći strah pred neslomljivim ratnicima. Stare nansurske utvrde Ebara i Kurrut, polu-urušena cenejska utvrda Gunsae, kianska tvrđava Am-Amidai, izgrađena dok je stanovništvo još uvijek bilo većinom inritsko sve su one kao mnoštvo novčića pokupljene oklopljenom šakom Svetog rata. Činilo se da će Gedeja pasti onoliko brzo koliko Inriti mogu jahati. Kod Hinneretha su Velika Imena završila s pripremama za drugi napad, da bi ih zatim probudili uzvici zaprepaštenja. Ljudi su bezglavo izlazili iz šatora i paviljona. Isprva je većina upirala prstom u ogromnu flotilu ratnih galija i karaka usidrenih u zaljevu, stotine njih sa zastavama Crnog sunca nansurskog. No ubrzo su počeli s nevjericom buljiti u Hinnereth. Velike ulazne dveri bile su otvorene. Cijelom dužinom zidina sićušne su figure spuštale trokutaste zastave Ansacera, zloglasne Crne Gazele i dizale Crno sunce Nansurskog Carstva. Neki su klicali. Ostali su galamili. Skupine polugolih jahača moglo se vidjeti kako galopiraju prema visokim dverima gdje su ih zaustavljale falange nansurskog pješaštva. Nakratko su mačevi bljeskali u daljiniNo bilo je prekasno. Hinnerteth je pao, a nije ga osvojio Sveti rat, već Car Ikurei Xerius III. Isprva je Ikurei Conphas ignorirao pozive na vijeće pa je zastrašujuća zadaća umirivanja Saubona i Gothyelka dopala Generala Martemusa. S dolaskom nansurske flote prethodne noći, odrješito je objasnio, gedejski Sapatišah uvidio je beznadnost vlastitog položaja pa je poslao Conphasu uvjete svoje predaje. Martemus je čak izvadio i pismo, zatamnjeno kosim ki pismom, za koje je tvrdio da ga je Ansacer napisao vlastitom rukom- Ustvrdio je da se Sapatišah bio iskreno bojao gorljivosti Inrita i da se pristao predati samo Nansurcima. Kad je riječ o milosti, Martemus je rekao, poznatije neprijatelj uvijek draži od nepoznatog. Prva je reakcija Uzvišenog Generala bila sazvati sva Velika Imena i dati im pismo na procjenu, no Martemus je sam podsjetio Uzvišenog Generala da je neprijateljeva ponuđena kapitulacija uvijek delikatna stvar, rezultat možda više prolazne bojazni nego stvarne odluke. U skladu s tim, Uzvišeni je General odlučio biti odlučan radije nego demokratičan. Kad su Velika Imena zahtijevala čuti zašto je, ako je Conphas uistinu postupao u skladu s interesima Svetog rata, Hinnereth za njih još uvijek zatvoren, Martemus je samo slegnuo ramenima i obavijestio ih da su takvi bili uvjeti Sapatišahove predaje. Ansacer je brižan čovjek, rekao je, i samo je strahovao za sigurnost svojih ljudi. K tome, veoma cijeni disciplinu Nansuraca. Na kraju je samo Saubon odbio prihvatiti Martemusovo objašnjenje. On je imao pravo na Hinnereth, urlao je, bila je to pravedna nagrada za pobjedu na Bojnom polju. Kad je Conphas napokon stigao, Galeotskog je Princa bilo potrebno fizički obuzdati. Kasnije su ga Gothyelk i Proyas podsjetili da je Gedea prazna i siromašna zemlja. Neka se Car naslađuje svojom prvom, jalovom nagradom, rekoše. Sveti će rat nastaviti svoj marš prema jugu. A drevni ih Shigek, zemlja legendarnog bogatstva, tek očekuje. "Ostani sa mnom, Zine", Proyas zazove. Samo nekoliko trenutaka ranije je raspustio vijeće. Sada je stajao i promatrao svoje ljude kako se muvaju uokolo i spremaju na odlazak. Ispunili su zadimljenu unutrašnjost njegovog paviljona, neki pobožni, neki plaćenici, gotovo svi ponosni do bola. Gaidekki i Ingiaban nastavili su se prepirati, kao i uvijek, oko materijalnih i nematerijalnih stvari. Većina ostalih počela se slijevati iz prostorije: Ganyatti, Kushigas, Imrothas, nekoliko visokorangiranih baruna i dakako Kellhus i Cnaiiir. Uz iznimku ^cylvendija, jedan po jedan bi se naklonili prije nego li bi nestali kroz Plave svilene zavjese. Proyas je svakoga pozdravio kratkim naklonom. Ubrzo je Xinemus ostao stajati sam. Robovi su jurili kroz okolni P°sumrak, skupljali pladnjeve i ljepljive krčage od vina, poravnavali sagove i premještali mirijadu jastuka. Nešto vas muči, moj Prinče?" upita Maršal. "Samo imam nekoliko pitanja..." "O čemu?" Proyas je oklijevao. Zašto bi se jedan princ trebao ustručavati razgovora o bilo kome? "O Kellhusu", reče on. Xinemus podigne obrve. "Zabrinjava vas?" Proyas zakvači dlan iza vrata i napravi grimasu. "Iskreno govoreći Zine, on je najmanje zabrinjavajuć čovjek kojeg sam ikada vidio."

77

"I to je ono što vas zabrinjava." Mnogo ga je toga zabrinjavalo, između ostalog i nedavna katastrofa s Hinnerethom. Nadmudrili su ih Conphas i Car. Nikada više. Nije imao vremena, a ni mnogo strpljenja za te... osobne probleme. "Reci mi, što misliš o njemu?" "Plaši me", Xinemus reče bez trunke oklijevanja. Proyas se namršti. "Kako to?" Maršalove oči se zamute, kao da traže nekakav tekst napisan iznutra. "Prolio sam mnogo krčaga s njim," rekao je oklijevajući, "podijelio mnogo kruha, a ne mogu ni izbrojati koliko mi je toga pokazao. Nekako, na neki način, njegovo me prisustvo... čini boljim." Proyas pogleda u pod, u razbacana krila izvezena po tepihu pod njegovim nogama. "Ostavlja takav dojam." Osjećao je kako ga Xinemus promatra na onaj svoj prokleti način: kao da mimo lažnog sjaja muževnosti vidi onog dječaka pilećih prsa koji nikada nije napustio obuku. "On je samo čovjek, moj Prinče. I sam tako kaže... Osim toga, mi smo nadišli—" "Kako je Achamian?" Proyas iznenada upita. Zdepasti Maršal se namršti. Ukopao je dva prsta između pletenica u bradi i počešao se. "Mislio sam da je njegovo ime zabranjeno." "Samo pitam." Xinemus oprezno kimne. "Dobro. Vrlo dobro, zapravo. Doveo si je ženu, svoju staru ljubav iz Šumne." "Da... Esmenet, zar ne? Ona koja je bila kurva." "Dobro djeluje na njega", reče Xinemus zaštitnički. "Nikad ga nisam vidio toliko zadovoljnog, toliko sretnog." "No zvučiš mi zabrinuto." Xinemus načas suzi oči, a onda duboko uzdahne. "Vjerojatno je tako", reče on, gledajući kroz Proyasa. "Otkad ga poznajem on je bio Učenjak mandata. A sada... Ne znam." Podignuo je oči i susreo pogled svog princa. "Gotovo je potpuno prestao pričati o Savjetu i svojim Snovima... Tebi će biti drago." "Znači zaljubljen je", Proyas reče i zatrese glavom. "Ljubav!" uskliknuo je u nevjerici. "Jesi li siguran?" Savlada ga potreba da se naceri. Xinemus se doslovno cerekao. "Bome je zaljubljen. Već tjednima tetura za pimpačem." Proyas se nasmije i pogleda u pod. "Znači i on to ima, ha?" Akka zaljubljen. Činilo mu se to i nemogućim i neobično neizbježnim. Muškarci poput njega trebaju ljubav... Muškarci koji nisu poput mene. "Bome ima. I čini se da mu je neobično drag." Proyas se nasmije kroz nos. "Ta ipak je on čarobnjak." Xinemusove oči se na trenutak opuste. "To svakako." Nastane trenutak neugodne tišine. Proyas glasno uzdahne. S bilo kim drugim osim sa Xinemusom ta bi pitanja došla prirodno, bez nesigurnosti i bez ograda. Kako Xinemus, njegov ljubljeni Zin, može biti tako tvrdoglav oko nečega što je drugim ljudima toliko očito? "Podučava li još uvijek Kellhusa?" Proyas upita. "Svaki dan." Maršal se usiljeno osmjehne, kao da se smije vlastitoj gluposti. "O tome se zapravo radi, zar ne? Želiš vjerovati da je Kellhus više, ali—" "Bio je u pravu glede Saubona!" Proyas usklikne. "Sve do zadnjeg detalja, Zine! Detalja!" "A ipak" Xinemus nastavi, namrštivši se zbog upadice, "otvoreno se druži s Achamianom. Sčarobnjakom..." Xinemus je posprdno izgovorio tu riječ, onako kako je drugi izgovaraju: kao stvar uvaljanu u govno. Proyas se okrene stolu i natoči si krčag vina. Bilo je tako fino u zadnje vrijeme. "I što ti misliš?" upita. 'Ja mislim da Kellhus u Achamianu jednostavno vidi ono što i ja Vidim, što si i ti nekoć vidio... Da čovjekova duša može biti dobra ako se izuz—" "Kljova kaže," Proyas se otrese, '"Spalite ih jer oni su Nečisti!' Spalite ih! Može li biti jasnije od toga?! Kellhus se druži s grozotom. Baš kao i ti." Maršal je odmahivao glavom. "Ne mogu vjerovati." Proyas ga fiksira bijesnim pogledom. Zašto se osjećao tako hladnim? "Onda ne možeš vjerovati Kljovi." Maršal je problijedio, i po prvi put u životu Conriyanski Princ ugleda strah na licu svog starog učitelja mačevanja - strah! Htio se ispričati povući ono što je rekao, no hladnoća je bila tako nepopustljiva... Tako istinita. Samo se držim Riječi! Ako ne možeš vjerovati Božjem glasu, ako odbiješ slušati - čak i na račun osjećaja! - onda sve postaje skepticizam i intelektualistička debata. Xinemus je slušao srce, i to mu je istovremeno bila snaga i slabost. Srce ne citira sveto pismo. "Dobro onda", Maršal će slabašnim glasom. "Onda se ne moraš brinuti za Kellhusa ništa više nego što se brineš za mene..." Proyas suzi oči i kimne. Bila su tu ograničenja, bio je tu smjer, bilo je tu, najsjajnije od svega, okupljanje. Pala je noć i Kellhus je sjedio sam na grebenu, naslonjen na osamljeni cedar. Vučeni ka istoku godinama vjetra, cedrovi su se udovi sterali po zvjezdanim nebesima i granali prema dolje. Izgledali su usidreno, kao da ih konci vežu za panoramu ispod njega: utaboreni Sveti rat, Hinnereth iza svojih velikih kamenih pojaseva i Meneanor s dalekim valovima srebrnim od mjesečine. No on ništa od toga nije vidio, ne svojim očima... Obećanja i prijetnje onoga što je bilo došli su sa žamorom, i raspravljalo se o budućnostima. Bio je tu svijet, Earwa, u okovima povijesti, običaja i životinjske gladi, svijet kojim vladaju maljevi onoga što je prethodilo. Bio je tu Achamian i sve ono što je izgovorio. Apokalipsa, loze careva i kraljeva, Kuće i Škole Velikih frakcija, parada zaraćenih naroda. A bila je tu i magija, Gnose i mogućnost gotovo neograničene moći. Bila je tu Esmenet i vitka bedra i prodorni um. Bio je tu Sarcellus i Savjet i oprezno primirje proizašlo iz nepoznanice i oklijevanja.

78

Bio je tu Saubon i tjeskoba u sukobu sa žudnjom za moći. Bio je tu Cnaiiir i ludilo i ratni čki genij i sve veća prijetnja onoga Što zna. Bio je tu Sveti rat i vjera i glad. Bio je tu Otac. Što bi htio da učinim? Mogući su svjetovi puhali kroz njega, širili se i granali u krošnju slika... Bezimeni Učenjak kako se uspinje strmom šljunčanom plažom. Bradavica među prstima. Stenjanje na vrhuncu. Odrubljena glava podignuta ispred gorućeg sunca. Utvare koje marširaju iz jutarnje izmaglice. Mrtva žena. Kellhus izdahne, a zatim duboko udahne gorkoslatki miris cedra, zemlje i rata. Bilo je tu otkrivenje.

79

oglavlje deseto

ATSUŠKA ORDA Ljubav je požuda kojoj je udahnut smisao. Nada je glad kojoj je udahnula ljudskost. AJENCIS, TREĆA ANALITIKA LJUDI Kako se naučiti nevinosti? Kako podu čiti nekoga neznanju? Jer ako nekog možeš tome nau čiti znači da to svojstvo ne posjeduješ. A ipak su ta svojstva nepomična točka oko koje se kompas života okreće, ona su mjera svih zločina i suosjećanja, pravilo svih mudrosti i ludosti. Ona su Apsolutna. NEPOZNATI AUTOR, IMPROVIZACIJE Kasno ljeto, 4111. godina Kljove, unutrašnjost Gedeje Stigao je mir. Achamian je sanjao o ratu, više rata nego što bi itko osim Učenjaka Mandata mogao sanjati. Svjedočio je čak i ratu među narodima Tromorje je bilo jednako sklono svađama koliko i alkoholu. Ali nikada nije bio dio rata. Nikada nije marširao kao što maršira sada, znojeći se pod gedejskim suncem, okružen tisućama željezom oklopljenih muškaraca, mukanjem volova i koracima bezbrojnih nogu u sandalama. Rat, u dimu koji zamračuje horizont, u zavijanju rogova, u velikom karnevalu taborišta za taborištem, u potamnjelom kamenju i problijedjelim mrtvima. Rat?u prošlim noćnim morama i strahovima o budućnosti. Posvuda rat. A ipak je nekako stigao mir. Bio je tu Kellhus, naravno. Otkad je odlučio da neće izvijestiti Mandat o njegovom prisustvu, Duainianova se tjeskoba smanjila, a onda i potpuno nestala. Uglavnom je zbunjivalo kako je to moguće. Prijetnja je ostala. Kellhus je Glasnik, AChamian bi se podsjećao s vremena na vrijeme. Ubrzo će sunce izaći iza i da Ne-Boga i baciti njegovu strašnu sjenu preko Tromorja. Ubrzo će Druga Apokalipsa potresti svijet. Međutim, kada je razmišljao o takvim stvarima neobičan mu je ushit ublažavao strah, neka pijana veselost. Achamian je uvijek bio skeptičan prema pričama o ljudima koji napuštaju redove da bi napali neprijatelja. No sada mu se činilo da razumije porive iza takve bezglave žurbe. Posljedice gube svaki utjecaj kad postanu lude. A očajanje, kada preraste tjeskobu, postaje narkotik. On je bio budala koja se baca sama u tisuće kopalja. Za Kellhusa. Achamian ga je i dalje podučavao tijekom cjelodnevnih marševa, iako su im se sada pridružile i Esmenet i Serwe, koje su ponekad međusobno razgovarale, ali većinom su samo slušale. Oko njih su Ljudi od Kljove marširali u tisućama, pogrbljeni pod svojim zavežljajima, znojni od žarkog gedejskog sunca. Nekako, nevjerojatno, Kellhus je iscrpio sve što je Achamian znao o Tromorju pa su razgovarali o Drevnom Sjeveru, o Seswathi i njegovom brončanom dobu, Srankovima i Neljudima. Achamian bi s vremena na vrijeme pomislio kako mu ubrzo neće preostati ništa što bi mogao dati Kellhusu - osim Gnose. Koju ne može dati, naravno. No nije mogao odoljeti razmišljanjima što bi Kellhus sa svojim božanskim intelektom učinio s njom. Na svu sreću, Gnosa je jezik za koji Princ nema glas. Marševi bi se naglo zaustavljali negdje između kasnog poslijepodneva i sumraka, ovisno o terenu i, najvažnije, raspoloživosti vode. Gedea je bila sušna zemlja, a Atsuška brda naročito. Nakon energične rutine postavljanja tabora, okupili bi se oko Xinemusove vatre, iako je Achamian sve češće jeo sam s Esmenet, Serwe i Xinemusovim robovima. Sve sučešće Xinemus, Cnaiiir i Kellhus večerali s Proyasom koji je pod grubom Paskom Scylvendija postao opsjednut strategijama i planiranjem. No navečer bi se svi skupa našli oko vatre na samo ili dva prije povlačenja svojim slamaricama i prostirkama. * tu je, kao i bilo gdje drugdje, Kellhus sjao. Jedne noći, nedugo nakon što je Sveti rat napustio Hinnereth, našli suSe zamišljeni uz obrok riže i janjetine koju im je Cnaiiir pribavio dan ranije. Komentirajući koji je luksuz jesti vruće meso, Esmenet je upitala gdje im je dobavljač. "Sa Proyasom," Xinemus reče, "raspravljaju o ratu." "O čemu to imaju razgovarati cijelo vrijeme?" Uhvaćen usred zalogaja, Kellhus ispruži ruku. "Čuo sam ja njih" reče on, zajedljivog i bistrog pogleda. "Njihovi razgovori zvuče ovako nekako..." Esmenet se već smijala. Svi ostali su se nagnuli u napetom iščekivanju Uz svoju sklonost vragolastim šalama, Kellhus je imao i nevjerojatan dar za oponašanje glasova. Serwe je gotovo hihotala od uzbuđenja. Kellhus složi arogantan i ratoboran izraz lica. Pljune si pod noge a onda glasom od kojeg se koža naježi koliko je bio sličan Cnaiiirovom reče: "Narod ne jaše kao pičkice. Oni stave jedan testis s lijeve strane sedla, a drugi s desne, i toliko su teški da ne poskakuju." "Poštedi me svoje nepromišljenosti, Scylvendi", Kellhus-kao-Proyas odgovori. Xinemus je iskašljavao puna usta vina.

80

"Kažeš to jer ne razumiješ što je rat", Kellhus-kao-Cnaiiir nastavi. "Dlakavi su i mračni kao crta među guzovima neopranih hrvača. Rat je mjesto gdje sandala svijeta susreće guz čovječanstva." "Poštedi me svog huljenja, Scylvendi." Kellhus pljune u vatru. "Misliš da su vaši običaji jednaki kao običaji Naroda, ali u krivu si. Nama ste vi blesaste curice, i vodili bismo ljubav s vašim guzama čak i da su mišićave kao one naših konja." "Poštedi me svojih izljeva ljubavi, Scylvendi!" "Ali nastavit ćete živjeti", Esmenet poviče, "u ožiljcima koje ću si urezati na ruku!" Kamp je doslovno vrištao od smijeha. Xinemus je objesio glavu među koljena, tresao se i pištao. Esmenet se valjala na leđima po prostirci, vrišteći na svoj zavodljiv i ljupki način. Zenkappa i Dinchases naslonili su se jedan na drugoga i trzali ramenima. Serwe se sklupčala u loptu i činilo se da plače od sreće koliko se i smijala. Kellhus se samo smiješio i ogledavao oko sebe kao da mu nije jasna njihova histerija. Kada se Cnaiiir vratio kasnije te večeri svi su utihnuli, istovremeno posramljeno i urotnički. Namršten, Scylvendi je zastao uz vatru i pogle'dom prelazio od jednog nacerenog lica do drugog. Achamian pogleda Serwe i zaprepasti se zlobom u njezinom osmijehu. Iznenada Esmenet prasne u smijeh. "Trebao si čuti Kellhusa. Iz • ovih ustiju zvučao si presmiješno!" Scylvendijevo ogrubjelo lice problijedi. Njegove ubojite oči zatamne Je li moguće? Zatim njegovim izrazom ovlada prezir. Pljunuo :e u vatru i i otišao. pljuvačka mu je cvrčala. Kellhus ustane, očito pun kajanja. "Tip je preosjetljivi neotesanac", Achamian reče ljutito. "Izrugivanje je dar među prijateljima. Dar" Princ se naglo okrene. "Je li?" poviče. "Ilije to samo izlika?" Achamian je samo zapanjeno zurio. Kellhus ga je prekorio. Kellhus. Achamian pogleda ostale i ugleda odraz svog zaprepaštenja na njihovim licima, iako ne i svoj očaj. "Je li?" Kellhus je bio uporan. Achamian osjeti kako se zarumenio, kako mu usne podrhtavaju. Bilo je nešto u Kellhusovom glasu. Toliko nalik glasu Achamianovog oca... Tko je on da— "Oprosti mi, Akka", Princ reče i pogne glavu kao da ga je iznenadio vlastiti ispad. "Kažnjavam tebe za vlastitu glupost... Dvaput sam ispao budala." Achamian gutne. Zatrese glavom. Usiljeno se nasmiješi. "Ne... Ne, ja se ispričavam..." Glas mu je drhtio. "Bio sam pregrub." Kellhus se nasmiješi i nagne se da mu stavi ruku na rame. Od njegovog dodira Achamianu utrne cijela strana tijela. Iz nekog ga je razloga Prinčev miris, miris kože s trunkom ružine vodice, uvijek činio nervoznim. "Onda smo obojica budale", Kellhus reče. Javi se radost i kratak, tajanstveni osjećaj da Kellhus nešto očekuje... "Ja to cijelo vrijeme govorim", Xinemus zagunđa s druge strane vatre. Maršal je savršeno pogodio trenutak - kao i obično. Esmenet je Povela navalu nervoznog smijeha, i vratilo im se nešto od ranijeg veselja. Achamian shvati da se i on smije. Svi su oni u jednom trenutku naletjeli na nečiju šalu. Xinemus bi se žalio na Iryssasa koji je tupio o Esmenet koja se bunila protiv Serwe koja je kritizirala Achamiana koji je gunđao protiv Xinemusa. Previše mutav, previše izravan, pretašt, presirov i tako u nedogled. Svi su ljudi na neki način trgovci, cjenkaju se i trguju, samo bez vaga i kušača kojima bi potvrdili težinu ili čistoću novčića. Imaju samo nagađanje. Ogovarani sitne ljubomore, ogorčenost, prepirke i uplitanje treće strane jednostavno su pripadala tržnici ljudi. No s Kellhusom je to bilo drugačije. Nekako je on uspijevao obilaziti tržnicu bez otvaranja kese. Gotovo od samog početka u njemu su prepoznali Suca - čak i Xinemus koji je bio nominalni vođa njihove vatre. Nesumnjivo je bilo nesigurnosti u njemu, mušičavosti primjerene njegovoj veličanstvenosti, no to su bila samo odstupanja od dubokoe i nepomičnog središta. Inteligencija prodornija od bilo koje u bližoj i daljoj povijesti. Suosjećajnost širokogrudna kao i u Inraua, ali nekako mnogo dublja - dobrodušnost proizašla iz razumijevanja, a ne praštanja kao da je u stanju mimo grešne navale misli i strasti vidjeti stalnu točku nevinosti u svakoj duši. A tek riječi! Analogije koje su zahvaćale stvarnost i potpuno je sagorijevale... Imao je ono, Achamian bi ponekad pomislio, za čim je pjesnik Prothatis tvrdio da bi svi ljudi trebali težiti: ruku Triamisa, intelekt Ajencisa i srce Sejenusa. I ostali su tako mislili. Svake večeri, nakon što bi se vatre od večera smanjile, muškarci i žene iz, činilo se, svih nacija počeli bi se okupljati oko obodnice Xinemusovog tabora. Ponekad bi dozivali Kellhusa, no uglavnom su se držali za sebe. Prvo ih je bilo nekoliko, zatim sve više i više, sve dok nisu postali kongregacija od nekih četrdesetak duša. Ubrzo su Xinemusovi Attrempusanci počeli ostavljati velike poteze praznog pašnjaka između svojih okruglih šatora i paviljona svog Maršala. Inače bi morali objedovati sa strancima. Prvih tjedan dana svi su ih, uključujući i Kellhusa, pokušavali ignorirati, misleći da će ih to brzo odvratiti. Tko bi, pitali su se, iz noći u noć sjedio ignoriran, promatrao druge - promatrao strance - i narušavao njihov mir? No poput mlađe braće koja nemaju vlastita sredstva, ostali su ustrajni. Čak im se broj množio. Iz hira je Achamian jedne večeri sjeo među njih i promatrao kao što su oni promatrali u nadi da će shvatiti što ih to nagoni da se tako ponižavaju. Isprva je vidio samo poznate osobe osvijetljene vatrom usred okolnog mraka. Cnaiiir je sjedio prekriženih nogu, leđa širokih poput ainonske lepeze i opasanih mišićima punim ožiljaka. Iza njega> na suprotnoj strani vatre, Xinemus je sjedio na svojoj sklopivoj stolici s rukama na koljenima i četvrtastom bradom koja mu je češala prsa dok se smijao Esmenet koja je klečala pored njega i nesumnjivo mrmljala nešto zločesto o nekome. Dinchases. Zenkappa. Iryssas. Serwe nagnuta nazad na svojoj prostirci, ljuljala je koljena nevino otkrivajući tople i obećavajuće sjenke. A pored nje je Kellhus sjedio spokojan i zlatan. Achamian je gledao one koji su sjedili po okolnoj tami. Vidio je Ljude od Kljove iz svakog naroda i kaste. Neki su se naginjali jedni prema drugima i razgovarali među sobom. No većina je sjedila baš kao i on, odvojeno od svojih drugova, očima prelazeći po sjajnim

81

figurama ispred sebe kao da se trude čitati pri slabašnom svjetlu svijeće. Izgledali su... opčinjeni, kao ribe privučene svjetlećim mamcem. Privučene ne toliko svjetlom koliko okolnom tamom. "Zašto to radite?" upitao je čovjeka koji je sjedio najbliže njemu, plavokosog Tydonca s podlakticama vojnika i bistrim očima kastinskog plemića. "Zar ne vidiš?" čovjek mu odgovori i ne pogledavši prema njemu. "Što to?" "Njega." "Misliš, Princa Kellhusa?" Čovjek se okrene prema njemu s osmijehom istovremeno blaženim i punim sažaljenja. "Preblizu si", reče on. "Zato ne možeš vidjeti." "Što?" Achamian upita. Dah ga je štipao. "Jednom me dotaknuo", čovjek odgovori neobjašnjivo. "Prije Asgiliocha. Posrnuo sam dok sam marširao i on me uhvatio za ruku. Rekao mi je: 'Izuj sandale i hodaj po zemlji.'" Achamian se zasmijuljio. "Stara fora", objasni on. "Sigurno si opsovao zemlju kad si posrnuo." "Pa?" čovjek odgovori. Doslovno je drhtio od ogorčenog bijesa. Achamian se namršti, pokuša se nasmiješiti, umiriti ga. "Pa to je stara izreka - prastara, zapravo - kojoj je smisao podsjetiti ljude da ne svaljuju svoje slabosti na druge." "Ne," čovjek procijedi, "nije." Achamian zastane. "Pa što onda znači?" Umjesto da odgovori, čovjek se okrene kao da namjerno prepušta Achamiana i njegovo pitanje zaboravu onoga što ne može vidjeti. Achamian je zurio u njega jedan mukli trenutak, zapanjen i neobično potišten. Kako gnjev može učvrstiti istinu? Ustao je i otresao prašinu s koljena. "To znači", reče čovjek iza njega, "da moramo iskorijeniti svijet. Da moramo uništiti sve što vrijeđa." Achamian se trgnuo, tolika je bila mržnja u čovjekovu glasu. Okrenuo se - da mu se prezirno naceri ili namršti, nije bio siguran. Umjesto toga samo je zabezeknuto zurio. Iz kojeg god razlogačovjek nije mogao izdržati njegov pogled; umjesto toga, mrštio se na vatru. Achamian prijeđe pogledom od njega na druga lica u tami. Većina ih se okrenula prema zvuku srditih glasova, no još dok je gledao oni su se ponovno usmjerili prema Kellhusu na svjetlu. I Učenjak je naprosto nekako znao da ti ljudi neće otići. Nisam ja ništa drukčiji, pomislio je, osjetivši zbunjujuće probadanje uvida u ono što je već znao. Samo sjedim bliže vatri... Njihovi razlozi bili su i njegovi razlozi. Znao je to. Njihovi povodi bili su nerazvijeni i bezbrojni: tuga, iskušenja, kajanje, zbunjenost. Promatrali su od umora, iz potajne nade i straha, zbog očaranosti i veselja. No više od ičega, promatrali su iz potrebe. Promatrali su jer su znali da će se nešto dogoditi. Iznenada vatra pucne, izrigavši gejzir iskri, od kojih je jedna lebdjela prema Kellhusu. Osmjehnuvši se, on pogleda Serwe, a zatim posegne i uhvati točkicu narančaste svjetlosti između palca i kažiprsta. Ugasio ju je. Nekoliko ih je uzdahnulo u mraku. Kako su dani prolazili, okupljalo se sve više promatrača. Situacija je postala dvostruko neugodna, i zato jer im je tabor postao neobična pozornica, ograđena svjetlost okružena sjenovitim promatračima, i zato jer je Kellhus bjesnio. Princ Atrithaua je utjecao na sve koji su se okupljali oko Xinemusove vatre, svakoga prema njegovim nadama i bolima, a vidjetičovjeka koji je preinačio osnove njihovih shvaćanja Ijutitog bilo je zabrinjavajuće na isti način kao što je to kad voljene osobe iznenada reagiraju suprotno svim očekivanjima. Jedne večeri, iz razloga tipičnih za njegova mračna raspoloženja, Xinemus je napokon lanuo: "Dovraga, Kellhuse! Zašto im se jednostavno ne obratiš?" Uslijedila je zaprepaštena tišina. Esmenet posegne i zgrabi Achamianovu ruku iz sjene između njih. Samo je Scylvendi nastavio jesti, trpajući zobenu kašu u usta prstima. Achamian osjeti gađenje, kao da svjedoči nečem lascivnom i animalnom. Čovjeku previše posvećenom vlastitoj požudi. "Zato", reče Kellhus napeto, očiju prikovanih na vatru, "jer oni satraju da sam više nego što jesam." Je li to točno? Achamian pomisli. Znao je da se i ostali pitaju isto pitanje, iako su rijetko o Kellhusu razgovarali međusobno. Iz nekog razloga uvijek bi ih obuzela neobična sramežljivost kad god bi se pokrenulo pitanje Kellhusa, kao da gaje sumnje previše budalaste ili prebolne da bi ih otkrili. Achamian je o njemu mogao stvarno razgovarati samo s Esmenet, ačak i onda... "Dobro", Xinemus se otrese. Činilo se da se on više od ikog drugog bio u stanju pretvarati da je Kellhus samo još jedno lice uz vatru. "Idi im reci." Kellhus je zurio u Maršala nekoliko trenutaka bez treptanja, a onda kimnuo. Bez riječi, ustao je i otišao u tamu. I tako su počele 'Improvizacije', kako ih je Achamian prozvao, večernji govori - gotovo propovijedi - koje je Kellhus počeo držati Ljudima od Kljove. Ne uvijek, ali često, Esmenet i on bi mu se pridružili i promatrali sa strane dok je on odgovarao na pitanja i raspravljao o bezbrojnim stvarima. Njima dvama rekao je da ga njihova prisutnost ohrabruje, da ga podsjećaju da nije ništa više od onih kojima priča. Priznao je da mu raste taština, a to ga je plašilo jer mu je bilo sve lakše i lakše podnijeti. "Tako često dok govorim", rekao je, "ne prepoznajem vlastiti glas." Achamian se nije mogao sjetiti da je ikada toliko snažno stiskao Esmenetinu ruku. Broj polaznika je bujao, ne toliko brzo da bi Achamian primijetio razliku između dviju večeri za redom, ali dovoljno brzo da se nekoliko desetaka premetne u stotine do trenutka kad je Sveti rat došao do Shigeka. Šačica najodanijih slušača sastavila bi malenu drvenu platformu na koju bi položili prostirku između dva željezna žeravnika. Kellhus bi sjedio prekriženih nogu, samouvjereno i nepomično među sjajnim plamenovima. Obično je nosio jednostavnu žutu sutanu - plijen iz Sapatišahovog tabora na Mengedskoj poljani, Serwe je rekla Achamianu. I nekako, bilo svojim držanjem, vladanjem ili nekim trikom svjetlosti, izgledao bi nezemaljski. Veličanstveno čak.

82

Jedne večeri, iz razloga koje nije mogao sasvim odrediti, Achamian je slijedio Kellhusa i Esmenet sa svijećom, priborom za pisanje i hrpom Pergamenta. Večer ranije Kellhus je govorio o povjerenju i izdaji, ispričao Je priču o lovcu na krzna kojeg je poznavao u pustarama sjeverno od ^h, čovjeku koji je ostao odan svojoj pokojnoj ženi gajeći dirljivu privrženost svojim psima. "Kad jedna ljubav umre," rekao je, "treba voljeti drugoga." Esmenet je otvoreno plakala. Jednostavno mu se činilo da takve riječi moraju biti zapisane. Zajedno s Esmenet, Achamian je razmotao njihovu prostirku lijevo od Kellhusove platforme. Baklje su bile popikane po malome polju Atmosfera je bila opuštena, iako ušutkana nečim između poštovanja i obožavanja. Achamian je spazio popriličan broj poznatih lica u gomili Bilo je tu nekoliko visoko rangiranih kastinskih plemića, uključujući i muškarca sa četvrtastom vilicom i u nansurskom plavom generalskom plaštu - General Sompas ili Martemus, Achamian je mislio.Čak je i Proyas sjedio u prašini među ostalima, premda je izgledao zabrinut Odvratio je pogled umjesto da odzdravi Achamianovom pogledu. Kellhus je zauzeo svoje mjesto među posudama vatre. Tišina koja je uslijedila kao da je šumjela. Nekoliko se trenutaka činio nepodnošljivo stvarnim, kao da je jedini živući čovjek, nešto grubo i nabreklo u svijetu maglovitih utvara. Nasmiješio se, i Achamianove grudi koje su se stegle poput isušene kože opustile su se do točke raskvašenosti. Neobjašnjivo olakšanje prostrujalo je njime. Duboko je udahnuo i pripremio pero, opsovao kad je prva pogrešna kaplja tinte pala na stranicu. "Akka", Esmenet ga ukori. Kao i uvijek, Kellhus je pretraživao lica ljudi pred sobom, očiju sjajnih od suosjećanja. Nakon nekoliko trenutaka njegov se pogled zaustavio na jednom muškarcu - conriyanskom vitezu, sudeći po njegovoj tunici i težini zlatnih prstenova. Inače je izgledao izmoždeno, kao da još uvijek spava na Poljani. Brada mu bijaše zapetljana davno zaboravljenim pletenicama. "Što se dogodilo?" Kellhus ga upita. Bezimeni vitez se nasmiješi, no na njegovom je licu bilo neko neobično i jedva zamjetno protuslovlje, nešto kao opažanje razlike između bijelih očiju i žutih zubi. "Pred tri dana", čovjek reče, "naš je gospodar čuo glasine o selu nekoliko milja zapadno pa smo odjahali tamo, nadajući se pljački.." Kellhus kimne. "I što ste našli?" "Ništa... Hoću reći, nije bilo nikakvog sela. Naš gospodar je bio bijesan. Tvrdio je da su drugi—" "Što ste našli?" Čovjek trepne. Panika zabljesne iz njegovog stoičkog, umornog izraza lica. "Dijete", reče on promuklo. "Mrtvo dijete... Slijedili smo nekakav put koji su pastiri utabali, mislim, da presijeku brda i tamo smo našli samo to mrtvo dijete, djevojčicu, ne stariju od petšest godina, kako leži na putu. Bila je zaklana..." "Što se onda dogodilo?" "Ništa.. • Hoću reći, samo smo je ignorirali, nastavili smo jahati kao da • obična odbačena krpa... komad kože u prašini", dodao je slomljenim glasom. Pogledao je svoje žuljevite ruke. "Krivnja i sram muče te danju," Kellhus reče, "osjećaj da si počinio smrtni grijeh. Noću te muče noćne more... Ona ti se obraća." Čovjek kimne, gotovo komično u svom tom očaju. Nema on živce za rat, Achamian shvati. "Ali zašto?" zavapi on. "Hoću reći, koliko smo već mrtvih vidjeli?" "Ali nije svako gledanje svjedočenje", Kellhus odvrati. "Ne razumijem..." "Svjedočenje je gledanje koje dokazuje, koje sudi da bi mu se moglo suditi. Vidio si i sudio. Počinjena je povreda, ubijeno je nedužno biće. Ti si to vidio." "Da!" čovjek je siknuo. "Malena djevojčica. Malena djevojčica!" "I sada patiš." "Ali zašto?" zavapi on. "Zašto bih ja trebao patiti? Nije moja. Bila jepoganal" "Posvuda... Posvuda smo okruženi blagoslovljenim i prokletim, svetim i profanim. No naša su srca poput dlanova, postaju ogrubjela prema svijetu. A ipak, baš kao i naši dlanovi, čak će i najgrublja srca dobiti žuljeve ako ih previše opteretimo ili istrošimo nečim novim. Možda ćemo neko vrijeme osjećati peckanje, ali ćemo ga zanemariti jer imamo previše posla." Kellhus spusti pogled na svoju desnu ruku. Iznenada je skupi u šaku i podigne visoko. "A onda dođe jedan udarac, bilo čekićem bilo mačem, i žulj puca, naše srce puca. I onda patimo, jer osjećamo bol blagoslovljenih, žalac prokletih. Više ne vidimo, već svjedočimo..." Njegove blistave oči spuste se na bezimenog viteza. Plave i mudre. "To se tebi dogodilo." "Da... Da! A-ali što da radim?" "Raduj se." "Da se radujem? Ali ja patim!" "Da, raduj se! Ogrubjela ruka ne može osjetiti obraz svog ljubavnika Kad svjedočimo, mi dokazujemo, a kada dokazujemo sami postajemo odgovorni za ono što vidimo. A to -to - znači pripadati.'" Kellhus iznenada ustane, skoči s niske platforme i napravi dva zapanjujuća koraka među njih. "Nemojte me krivo shvatiti", nastavi on i zrak nastavi odzvanjati njegovim glasom. "Ovaj svijet vas posjeduje Vipripadate, htjeli vi to ili ne. Zašto patimo? Zašto si nesretnici oduzimaju živote? Zato jer nas svijet, ma koliko proklet bio, posjeduje. Zato jer pripadamo." "Bismo li trebali slaviti patnju?" javi se izazivački glas. Od nekuda... Princ Kellhus se nasmiješi i zagleda se u mrak. "Onda to više nije patnja, zar ne?" Mala kongregacija se nasmije. "Ne," Kellhus nastavi, "nisam tako mislio. Slavite značenje patnje. Radujte se zato jer pripadate, ne zato jer patite. Sjetite se što nas uči Kasniji Prorok: blaženstvo dolazi iz radosti i tuge. Radosti i tuge..." "Vi-vidim vidim mudrost va-vaših riječi, Prinče", bezimeni vitez promuca. "Zaista vidiml Ali..." I nekako Achamian osjeti njegovo pitanje... Što time dobivamo?

83

"Ne tražim te da vidiš", Kellhus reče. "Tražim te da svjedočiš." Bezizražajno lice. Očajne oči. Bezimeni vitez trepne, i dvije srebrne suze zasjaše mu na obrazima. Onda se nasmiješio, i činilo se da ništa ne može biti toliko veličanstveno. "Da postanem..." glas mu je drhtio, slomio se. "Da po-postanem..." "Da budeš jedno sa svijetom u kojem živiš", Kellhus reče. "Da tvoj život postane zavjet." Svijet... Dobit ćete svijet. Achamian spusti pogled na pergament i ustanovi da je prestao zapisivati. Okrenuo se i bespomoćno pogledao Esmenet. "Ne brini se", rekla je. "Zapamtila sam." Naravno da jest. Esmenet. Drugi stup njegovog mira, i daleko moćniji od onog prvogČinilo se istovremeno neobičnim i prikladnim pronaći nešto slično braku usred Svetog rata. Svake večeri hodali bi iscrpljeni od Kellhusovih govora ili od Xinemusove vatre, držeći se za ruke poput mladih ljubavnika, mozgali, prepirali se ili smijali zbog događaja te večeri. Pažljivo su gazili između užadi i Achamian bi povukao platno u stranu glumeći galantnost. Dotaknuli bi se i očešali dok su se razodijevali, a onda bi se lili u mraku - kao da zajedno mogu biti više nego što jesu. Kurviš riječi i kurva tijela. Širi bi se svijet povukao u sjenu. Kako su prolazili dani o Inrauu . razmišljao sve manje i manje, a o problemima života s Esmenet -i Kellhusom - sve više i više. Čak je i prijetnja Savjeta i Druge Apokalipse postala nešto banalno i daleko, poput glasina o ratu između naroda blijede puti. Seswathini su snovi i dalje dolazili silovitiji nego ikad, ali su se topili u njezinom nježnom dodiru, u njezinom utješnom glasu. "Tiho, Akka," rekla bi, "bio je to samo san", i poput dima, slike - naprezanje, stenjanje, pljuvanje i vrištanje pretvorile bi se u ništavilo. Prvi put u svom životu Achamian je živio za trenutak, za sada... Za sitnu povrijeđenost u njezinom pogledu kada bi rekao nešto nesmotreno. Za način na koji bi joj ruka odlutala na njegovo koljeno kad god bi sjedili zajedno. Za noći u kojima su ležali goli u šatoru, njezinu glavu na njegovim prsima i njezinu tamnu kosu raspršenu po njegovom ramenu i vratu, i razgovore o stvarima poznatim samo njima. "Svi znaju", rekla je jedne noći nakon što su vodili ljubav. Povukli su se ranije i mogli su čuti ostale: prvo glumljenje prosvjeda i buran smijeh, a zatim potpunu tišinu povezanu magijom Kellhusova glasa. Vatra je još uvijek gorjela i mogli su je vidjeti, prigušenu i zamagljenu po tamnome platnu. "On je prorok", rekla je. Achamian osjeti nešto nalik panici. "Što želiš reći?" Okrenula se da ga promotri. Oči kao da su joj sjajile vlastitim svjetlom. "Samo ono što trebaš čuti." "A zašto bih ja to trebao čuti?" Što je bila rekla? "Zato jer to misliš. Zato jer se bojiš toga... No najviše zato jer ti je to potrebno." Prokleti smo, oči su joj govorile. "Nije mi to smiješno, Esmi." Ona se namršti, ali kao da je primijetila samo malenu rupicu na jednoj od svojih novih kianskih svila. "Koliko je već prošlo otkad si kontaktirao Atyersus? Tjedni? Mjeseci?" "Što se to tebe—" "Čekaš, Akka. Čekaš da vidiš što će postati iz njega." "Iz Kellhusa?" Okrenula je lice u drugu stranu, spustila uho na njegovo srce. "ON je prorok." Poznala ga je. Kada bi Achamian razmislio o svemu što je bilo, činilo se da ga je oduvijek poznavala. Čak je mislio da je vještica kad ju je tek upoznao, ne samo zbog jedva vidljivog Znamenačarobne kurvine školjke koju je upotrebljavala kao kontraceptivno sredstvo, već i zato jer je pogodila da je čarobnjak i prije nego li je progovorio jedva pet riječi Od samoga se početka činilo da ona ima određeni talent za njega. Za Drusasa Achamiana. Bilo je to čudno, da ga netko poznaje - zaista poznaje. Da ga netko iščekuje, a ne samo očekuje. Da te netko prihvaća umjesto da ti samo vjeruje. Biti polovica nečijih kompliciranih navika. Vidjeti neprestano vlastiti nagovještaj u nečijim očima. I bilo je neobično poznavati. Ponekad se toliko jako smijala da bi se podrignula. A kad je razočarana, oči joj potamne kao svijeća kojoj ponestane zraka. Voljela je osjetiti noževe među nožnim prstima. Voljela je držati ruku opušteno i nepomično dok bi se njegov kurac ispod ukrućivao. "Ne radim ništa," prošaptala bi, "a ti svejedno rasteš od mene." Bojala se konja. Gladila se po lijevom pazuhu kad je duboko zamišljena. Nije skrivala lice kad bi plakala. I znala je govoriti tako lijepe stvari da se Achamianu ponekadčinilo da bi mu srce moglo stati koliko napeto sluša. Detalji. Prilično jednostavni sami za sebe, ali zastrašujući i tajanstveni u svom zbroju. Tajanstvenost koju poznaje... Nije li to ljubav? Poznati, vjerovati tajanstvenosti... Jednom, u noći Ishoiye koju Conriyani proslavljaju obilnim količinama one grozne i zapaljive žestice perrapte, Achamian je pitao Kellhusa da mu opiše način na koji voli Serwe. Samo su on, Xinemus i Kellhus ostali budni. Svi su bili pijani. "Ne onako kao što ti voliš Esmenet", Princ je odgovorio. "A kako to? Kako je ja volim?" Zateturao je na noge, naherenih ramena. Njihao se ispred vatre i dima. "Kao što riba voli more? Kao, kao..." "Kao što pijandura voli svoju pljosku", Xinemu se smijuljio. "Kao što moj pas voli tvoju nogu!" Achamian mu je to priznao, ali je najviše htio čuti Kellhusov odgovor Uvijek Kellhusov odgovor. "Dakle, moj Prinče? Kako ja to volim Esmenet?" Nekako se prizvuk ljutnje uvukao u njegov ton. Kellhus se nasmiješio, podigao dotad spuštene oči. Suze su mu curile niz obraze. "Kao dijete", rekao je. Te su riječi oborile Achamiana s nogu. Pao je na dupe uz gunđanje. "Tako je", Xinemus se složio. Gledao je ravno u noć i smiješio se... Smiješio se zbog svog prijatelja, Achamian je shvatio. "Kao dijete?" Achamian je upitao, osjećajući se neobično djetinjasto.

84

"Da", Kellhus je odgovorio. "Ne postavljaš pitanja, Akka. Jednostavno je tako... Bezrezervno." Okrenuo se prema njemu uputivši mu pogled kojeg je Achamian dobro znao, pogled za kojim je toliko često čeznuo dok su drugi bili u centru Kellhusove pažnje. Pogled prijatelja, oca, učenika i učitelja. Pogled koji njegovo srce može vidjeti. "Postala je tvoje tlo", Kellhus je rekao. "Da..." Achamian je odgovorio. Postala je moja žena. Kakva misao! Isijavao je djetinjom radošću. Osjećao se veličanstveno pijan. Moja žena! No kasnije iste te večeri nekako je vodio ljubav sa Serwe. Kasnije će se toga jedva sjećati, ali probudio se na slamnatoj prostirci uz ostatke vatre. Bio je sanjao bijele kule Myclaija i glasine o Mog--Pharauu. Xinemusa i Kellhusa više nije bilo, a noćno se nebo činilo nevjerojatno duboko, onako kako je izgledalo one noći kad su Esmenet i on spavali na otvorenom kod ruševina svetišta. Poput beskrajnog ponora. Serwe je kleknula nad njega, savršena poput bjelokosti u sjaju vatre, istovremeno se smiješila i plakala. "Što je bilo?" prošaptao je. No onda je shvatio da mu je zadigla halju do struka i da si trlja njegov kurac po trbuhu. Već je bio tvrd - i to suludo tvrd, činilo se. "Serwe..." uspio se pobuniti, ali sa svakim pokretom njezinog dlana strijele užitka strujale bi kroz njega. Izvijao se o tlo, napinjao se da se Zabije u njezinu ruku. Iz nekog razloga činilo mu se da je sve što mu je potrebno, sve što mu je ikada bilo potrebno, bilo osjetiti njezine oko glavića svog uda. "Ne", zastenjao je i uzdahnuo od poljupca hladnog zraka. Osjetio je svoj vlastiti vatreni puls... Nešto. Mora reći nešto! Ovo se ne može događati! No ona se oslobodila svog hasasa, i on zadrhti ugledavši je. Tako podatna. Tako glatka. Bijela u sjeni, obasjana zlatom u sjaju vatre. Njezina breskva zamagljena nježnim plavim paperjem. Više ga nije dirala, no njezina gaje ljepota bičevala, vukla mu prepone. Gutnuo je i pokušavao disati. Onda ga je zajašila. Ugledao je porculansko talasanje njezinih grudi, glatku zaobljenost njezinog trbuha. Zar je tru— Obuhvatila ga je. On zavapi, opsuje. "To si ti!" siktala je, jecajući, i zurila očajnički u njegove oči. "Vidim te. Vidim!" Okrenuo je glavu u stranu, sav u deliriju, strahujući da bi mogao prebrzo svršiti. Bila je to Serwe... Sveti Sejenuse, bila je to Serwe\ Tada je ugledao Esmenet kako stoji sama u mraku. Gleda... Zatvorio je oči, napravio grimasu i svršio. "Ghh... G-ghh..." "Osjetim te!" Serwe je zavapila. Kad je otvorio oči Esmenet više nije bilo - ako je ikada i bila tamo. Serwe se nastavila trljati o njega. Cijeli je svijet postao mješavina topline i vlažnosti i tutnjajuće bolne zabijajuće ljepote. Predao se njezinom zanosu. Nekako se probudio prije nego li su se oglasili rogovi i neko je vrijeme sjedio na ulazu u svoj šator, promatrao Esmenet kako spava, osjećajući štipkanje osušenog sjemena po bedrima. Kad se probudila, upitno ju je gledao, no nije vidio ništa. Tijekom dugog napornog marša sljedećeg dana ukorila ga je samo zbog opijanja i ničeg drugog. Serwe ga nije ni pogledala. Do sljedeće večeri uvjerio je sam sebe da je sve bio samo san. Slastan san. Perrapta. Nije bilo drugog objašnjenja. Jebena riblja žestica, pomislio je i pokušao se osjećati skrušeno veselo. Kada je to ispričao Esmenet, ona se nasmijala i zaprijetila da će reći Kellhusu. Kasnije, kad je ostao sam, čak je i plakao od olakšanja- Nikada, shvatio je, čak niti one noći nakon onog ludila sa Carem pod Andianiinskim visovima, nije imao gori predosjećaj propasti. I znao je da pripada Esmi - ne svijetu. Ona je bila njegov zavjet. Esmenet je bila njegova žena. Sveti rat gmizao je sve bliže Shigeku, a on je još uvijek ignorirao Mandat. Mogao je smišljati svakakve isprike. Mogao je razmišljati o nemogućnosti provođenja diskretnih ispitivanja, podmićivanja ili podmuklih migova u taboru naoružanih fanatika. Mogao se podsjećati što je njegova Škola učinila Inrauu. No u konačnici to nije značilo ništa. Zaletit će se u neprijateljske redove. Provest će svoje otpadništvo do kraja. Do samog kraja, ma kakve užase on skrivao. Prvi put u svom dugom i lutajućem životu Drusas Achamian je pronašao sreću. I uslijedio je mir. Cjelodnevni marš toga je dana bio posebno naporan, i Serwe je sjedila pored vatre i trljala si nožne prste gledajući pritom svoju ljubav, Kellhusa, s druge strane vatre. Kad bi barem uvijek bilo ovako... Četiri dana ranije Proyas je poslao Scylvendija na jug s nekoliko stotina vitezova - da pronađe puteve u Shigek, rekao je Kellhus. Četiri dana bez naletavanja na njegov požudni pogled. Četiri dana bez puzanja u njegovoj krutoj sjeni dok je prati prema njihovom paviljonu. Četiri dana bez njegove strašne okrutnosti. I sve ih je provela moleći i moleći, Neka pogine! No bila je to molitva koju Kellhus neće uslišati. Zurila je i divila se i voljela. Njegova duga plava kosa imala je zlatan sjaj od vatre; njegovo bradato lice isijavalo je dobrom voljom i razumijevanjem. Kimao je glavom dok mu je Achamian pričao o nečemu - možda magiji. Nije pridavala gotovo nikakvu pažnju čarobnjakovim riječima. Bila je previše zauzeta slušanjem Kellhusovog lica. Nikada nije vidjela takvu ljepotu. Bilo je nečeg neobjašnjivog, nečeg božanskog i nestvarnog u njegovom izgledu, skrivenog u njegovim izraZima lica, nečega što bi moglo zabljesnuti svakog trenutka i zaslijepiti Je otkrivenjem. Bilo je to lice koječini svaki trenutak, svaki otkucaj Srca... Darom. Položila je ruku na svoj blago zaobljeni trbuščić i na trenutak joj se učini da osjeti još jedno srce u sebi - ne veće od srca vrapca kako bubnja sve gušće. Njegovo dijete... Njegovo.

85

Toliko se toga promijenilo! Bila je mudra, mnogo mudrija nego što bi djevojka od dvadeset ljeta trebala biti, znala je to. Svijet ju je kažnjavao pokazao joj bespomoćnost ogorčenja. Prvo Gaunumski sinovi i njihova okrutna požuda. Onda Panteruth i njegova neopisiva brutalnost. Zatim Cnaiiir i njegovo nepokolebljivo ludilo. Što bi bijes krhke konkubine mogao značiti čovjeku kao što je on? Samo još jedna stvar koju valja slomiti. Znala je da je besmisleno, da će životinja u njoj puzati, cviliti, staviti umirujuće usne oko kurca svakog muškarca za trenutak milosti - da će učiniti bilo što, utažiti svaku glad da bi preživjela. Prosvijetljena je. Pokornost. Istina leži u pokornosti. "Predala si se, Serwe", Kellhus joj je bio rekao. "I svojim predavanjem pokorila si mene!" Dani ničega su prošli. Svijet ju je pripremao za njega, Kellhus joj je rekao. Ona, Serwe hil Keyalti, bit će njegova sveta supruga. Rađat će sinove Ratnika-Proroka. Koje se poniženje, koja patnja, može usporediti s tim? Naravno, plakala je kad bi je Scvlvendi udario, stiskala zube od bijesa i prigušivala sram kad bi je uzimao. No nakon toga je znala, a Kellhus ju je naučio da je znanje uzvišenije od svih drugih stvari. Cnaiiir je bio totem starog mračnog svijeta, utjelovljenje pradavnog ogorčenja. Za svakog Boga, Kellhus joj je rekao, postoji demon. Za svakog Boga... Svećenici, i oni njezinog oca i oni Gaunumski, tvrdili su da Bogovi pokreću ljudske duše. No Serwe je znala da se Bogovi i kreću kao ljudi. Toliko se često, promatrajući Esmenet, Achamiana, Xinemusa i ostale oko vatre, čudila da ne vide, iako je ponekad sumnjala da duboko u srcu znaju, ali su tvrdoglavi. No opet, za razliku od nje, oni nisu spavali s Bogom - i njegovim krinkama. Nisu bili podučeni kako praštati, kako se predati, kao što je ona naučila, iako su učili sporo. Ponekad bi uočila male, katkad usamljene načine na koje ih je podučavao. I bila je to čudesna stvar, promatrati boga kako podučava druge. Čak ih je i sada podučavao. "Ne", Achamian je tvrdio. "Nas čarobnjake odlikuje naša sposobnost, a vas plemiće krv. Kakve ima veze prepoznaju li nas drugi ljudi kao takve? Mi smo ono što jesmo." Nasmiješenih očiju Kellhus reče: "Jesi li siguran?" Serwe je to mnogo puta vidjela. Riječi bi bile jednostavne, no način bi im iskrenuo srca. "Kako to misliš?" Achamian će tupo. Kellhus slegne ramenima. "Što kad bih ti rekao da sam ja poput tebe?" Xinemusove oči sjevnu prema Achamianu koji se nervozno nasmije. "Poput mene?" Učenjak upita. Obliže si usne. "Po čemu to?" "Vidim Znamen, Akka... Vidim ožiljak tvojeg prokletstva." "Šališ se", Achamian prasne, no glas mu je biočudan... Kellhus se okrene Xinemusu. "Vidiš li? Malo prije nisam bio nimalo drukčiji od tebe. Razlika među nama nije postojala do pred—" "Još uvijek ne postoji", Achamian lane, sve glasnije. "To ćeš mi morati dokazati!" Kellhus je promatrao čarobnjaka, opreznim i zabrnutim pogledom. "Kako dokazati ono što vidiš?" Xinemus, koji je izgledao neuznemireno, zasmijulji se. "Što je bilo, Akka? Mnogo ih je koji vide tvoje huljenje, ali ne žele govoriti o tome. Sjeti se Kolegija Luthymae..." No Achamian skoči na noge, s izbezumljenim izrazom na licu, čak i uspaničenim. "Samo... samo..." Serwine misli su poskakivale. On zna, ljubavi moja! Achamian zna što si! Zarumenila se od čarobnjakove uspomene među nogama, no onda se podsjeti da onaj kojeg se sjećala nije Achamian, nego Kellhus... "Moraš me upoznati Serwe, u svim mojim oblicima." "Postoji način da to dokažemo!" Učenjak usklikne. Fiksirao ih je komičnim pogledom, a onda iznenada odjuri u tamu. Xinemus je počeo mrmljati neku šalu, no upravo se tada Esmenet sjela pored Serwe, smiješeći se i mršteći. "Zar ga je opet Kellhus natjerao u ludilo?" upita dodajući Serwe zdjelicu začinjenog čaja iz koje se pušilo. "Opet", reče Serwe i uzme ponuđenu zdjelicu. Prolije blistavu kapljicu na pod prije nego počne piti. Čaj je bio vruć i sklupčao joj se u želucu poput suncem zagrijane svile. "Mmmm... Hvala, Esmi." Esmenet kimne i okrene se Kellhusu i Xinemusu. Večer ranije Serwe je ošišala Esmenetinu crnu kosu nakratko - muški kratko - i sad je nalikovala prekrasnom dječaku. Lijepa je skoro kao ja, Serwe pomisli. Nikada prije nije upoznala ženu poput Esmenet: smjelu, i s jezikom vragolastim kao i u bilo kojeg muškarca. Ponekad je plašila Serwe svojom sposobnošću pariranja muškarcima, riječ za riječ, šalu za šalu. Samo ju je Kellhus mogao nadmašiti. No uvijek je bila obzirna. Serwe ju je jednom pitala zašto je tako ljubazna, a Esmenet joj je odgovorila da je kao bludnica jedini mir pronašla brinući se za ranjivije od sebe. Kad je Serwe inzistirala da ona nije niti kurva niti ranjiva, Esmenet se žalosno nasmiješila i rekla: "Svi smo mi kurve, Serchaa..." I Serwe joj je vjerovala. Kako i ne bi? Zvučalo je to kao nešto što bi Kellhus mogao reći. Esmenet se okrene i pogleda je. "Je li ti današnji marš bio naporan, Serchaa?" Nasmiješila se onako kako se Serwina teta nekoć smiješila, toplo i zabrinuto. No onda joj se lice iznenada smrknulo, kao da je spazila nešto odbojno na Serwinom licu. Oči joj postanu teške. "Esmi?" Serwe reče. "Zar nešto nije u redu?" Esmenetin pogled postane dalek. Kada se vratio, njezino lijepo lice smežura se u još jedan osmijeh - tužniji, ali jednako iskren. Serwe nervozno spusti pogled na svoje ruke, iznenada u strahu da Esmenet nekako zna. Pred očima joj bljesne slika Scylvendija kako se muči nad njom. Ali to nije bio on! "Brda", reče ona brzo. "Brda su tako naporna... Kellhus kaže da će mi nabaviti mazgu." Esmenet kimne. "Samo neka..." Ona utihne, namršti se prema mraku. "Što sad smjera?" Achamian se vratio iz mraka, noseći malenu lutku otprilike dužine podlaktice. Posjeo je lutku na zemlju, leđima je naslonio na kamen nalik kosti na kojem je on do maloprije sjedio. Osim glave, bila je izrezbarena iz tamnog drveta, sa savitljivim udovima, malenim hrđavim nožićem umjesto desne ruke i s redovima sitnog ugraviranog teksta po sebi. Glava je, naprotiv, bila svilena vreća, bezoblična i ne veća od kese siromaha. Što je duže buljila, Serwe se činila strasnijom. Vatra je sjajila po njezinim glatkim površinama

86

i stvarala iluziju da su riječi urezane centimetrima duboko. Malena sjenka koja ju je uokvirivala bila je crna poput smole na kamenu i tjeskobno se premještala kako se sjaj plamenova ispreplitao. Izgledala je kao maleni mrtvac posjednut pred ogromnom vatrom. "Plaši li te Achamian, Serchaa?" Esmenet upita. Nešto zločesto i vragolasto sjalo joj je u očima. Serwe se sjeti one noći u ruševini svetišta, kad je ispalio svjetla do zvijezda. Odmahne glavom. "Ne", odgovori. Bila je previše tužna da bi se bojala. "Nakon ovoga hoće", reče Esmenet. "Ode po dokaz," Xinemus će podrugljivo, "a vrati se s igračkom!" "Nije to 'igračka'", Achamian promumlja uzrujano. "Ima pravo", Kellhus reče ozbiljno. "To je neka vrsta magičnog artefakta. Vidim Znamen." Achamian oštro pogleda Kellhusa, ali ne reče ništa. Vatra je pucketala i cvrčala. Završio je s namještanjem lutke i napravio dva koraka unazad. Odjednom je, uokviren tamom i sjajnim vatrama drugih tabora izgledao manje kao umorni učitelj, a više kao Učenjak Mandata. Serwe zadrhti. "Ovo se zove 'lutka Wathi'," objasni on, "nju sam... kupio od jednog sansorskog vješca pred par godina... U ovoj lutki zarobljena je jedna duša." Xinemus iskašlja vino na nos. "Akka" zakrešti on, "neću tolerirati—" "Udovolji mi, Zine! Molim te... Kellhus tvrdi da je jedan od Rijetkih. Ovo je jedini način da to dokaže, a da ne navuče prokletstvo na sebe - ili tebe, Zine. Za mene je očito već kasno." "Što bih trebao učiniti?" Achamian klekne i uzme grančicu s poda pred sobom. "Ja ću samo napisati dvije riječi na zemlju, a ti ćeš ih izgovoriti naglas. Nećeš izgovoriti Inkantaciju pa nećeš biti označen krvlju onte. Nitko te neće pogledati i pomisliti da si čarobnjak. I bit ćeš još uvijek dovoljno čist da bi mogao bez nelagode držati Chorae. Samo ćeš izgovoriti šifru artefakta... Lutka će se probuditi samo ako zaista jesi jedan od Rijetkih." "Zašto je tako strašno ako netko prepozna Kellhusa kao čarobnjaka?" upita Krvavi Dinch. "Zato jer bi bio prokleti" Xinemus gotovo zaurla. "To," Achamian potvrdi, "i ubrzo bi bio mrtav. Bio bi čarobnjak bez škole, vještac, a Škole ne trpe vješce." Achamian se okrene Esmenet; izmijene brzi, zabrinuti pogled. A onda on ode do Kellhusa. Serwe je vidjela da dobar dio njega već žali zbog cijele te parade. Achamian grančicom vješto iscrta red znakova u zemlji pred Kellhusovim sandalama. Serwe je pretpostavila da su u pitanju dvije riječi, ali nije znala čitati. "Napisao sam ih na kuniiirskom", reče on, "da ostale poštedim nelagode." Zakorači unazad i polako kimne. Unatoč preplanulom tenu stečenom nebrojenim danima na suncu, izgledao je siv. "Izgovori ih", naloži mu. S ozbiljnim izrazom na bradatom licu, Kellhus je na trenutak proučavao riječi, a onda jasnim glasom reče: "Skuni ari'sitwa..." Svi su pogledi pažljivo motrili lutku koja je opušteno ležala na kamenu u sjaju vatre. Serwe zadrži dah. Očekivala je da bi se udovi mogli trznuti, a onda lijeno zaživjeti pijani život, kao da je riječ o marioneti, nečemu što bi moglo skakutati na krajevima nevidljivih konaca. No to se nije dogodilo. Prvo što se pomaknulo bila je zamrljana svilena glava - međutim, nije klimnula lijeno se probudivši, niti je polagano kimnula; umjesto toga, nešto se pomaknulo iznutra. Serwe uzdahne od straha, shvativši da sićušno lice - nos, usne, vjeđe, čak i očne duplje - sada napinje tkaninu... Bilo je to kao da se na njih spustila maglica narkotika, obamrlost nastala svjedočenjem nemogućemu. Serwino srce je nabijalo. Misli su joj se vrtložile... Ali nije mogla odvratiti pogled. Ljudsko lice, dovoljno maleno da stane u dlan, napinjalo je svilu. Vidjela je sićušne usne kako se razdvajaju i bešumno zijevaju. A onda su se pomaknuli udovi - iznenada, vješto, nimalo nalik ljuljajućem teturanju marionete. Što god pokretalo te udove pokretalo ih je iznutra, s kompaktnom elegancijom tijela koje je sigurno u svoje ekstremitete. I napola u panici Serwe shvati da je to duša, duša koja se sama kreće... Jednim klonulim pokretom on se nagne naprijed, podupre rukama o zemlju, savije koljena i ustane, bacivši sjenu na zemlju, sjenu čovjeka s vrećom svezanom oko glave. "Tako mi svega što je sveto..." Krvavi Dinch procijedi bez daha. Drveni čovječuljak okretao je bezoko lice iz jedne strane u drugu, proučavajući zabezeknute divove. Podigne malenu hrđavu oštricu koju je imao umjesto desne ruke. Vatra prasne, i on poskoči i zavrti se. Zadimljeni ugljen dokotrlja se i stane pod njegovim nogama. On pogleda dolje, klekne i oštricom uzme i baci ugljen natrag u vatru. Achamian promrmlja nešto neizrecivo i lutka se sruši u zbrku iskrenutih udova. Pogleda bezizražajno Kellhusa i glasom blijedim kao što mu je bilo i lice prozbori: "Znači, ti si jedan od Rijetkih..." Strava, Serwe shvati. Bio je prestravljen. Ali zašto? Zar ne vidi? Iznenada Xinemus skoči na noge. Prije nego li gaje Achamian stigao i pogledati, Maršal ga je zgrabio za ruku i divljački trzao njome na sve strane. "Zašto to činiš?" Xinemus je urlao, lica istodobno povrijeđenog i bijesnog. "Znaš da mi je teško... teško... Znaš! A sada još i ovakve predstave? Huljenje?" Zaprepašten, Achamian pogleda zgranuto svog prijatelja. "Ali Zine", povikao je. "Ja sam to što jesam." "Možda je Proyas bio u pravu", on prasne. Progunđa nešto i odgurne Achamiana, a onda ode u tamu. Esmenet skoči sa svog mjesta uz Serwe i zgrabi jednu od Achamianovih mlitavih ruku. No čarobnjak je nastavio zuriti u crninu koja je gutala Maršala od Attrempusa. Serwe je mogla čuti Esmenetin ustrajni šapat: "Sve je u redu, Akka! Kellhus će razgovarati s njim. Objasnit će mu njegovu glupost..." No, lica okrenutog od onih koji su ga promatrali oko vatre, Achamian je lagano odgurne. Još uvijek izbezumljena, sva naježena od straha, Serwe zaklinjući pogleda Kellhusa: Molim te... moraš to popraviti! Xinemus mora oprostiti Achamianu za ovo. Svi oni moraju naučiti praštati! Serwe nije znala kad mu je točno počela govoriti licem, ali sada je to činila toliko često da mnogo puta nije mogla razabrati ono što mu je rekla od onoga što mu je pokazala. Bio je to dio beskrajnog mira među njima. Ništa nije bilo skriveno.

87

I iz nekog razloga, njegov ju je pogled podsjetio na nešto što je jednom rekao: "Moram im se razotkrivati polako, Serwe, polagano. Inače će se okrenuti protiv mene..." Kasno te noći Serwe su probudili glasovi - ljutiti glasovi, baš ispred njihovog šatora. Refleksno je posegnula za svojim trbuhom. Utroba joj se uskomešala od straha. Dragi Bogovi... Milost! Molim vas, milost! Scylvendi se vratio. Kao što je i znala da bude. Ništa ne možeubiti Cnaiiira urs Skiothu ne dokle god je Serwe živa. Ne opet... molim-te-molim-te... Nije ništa vidjela, ali ju je prijetnja njegove prisutnosti već zgrabila, kao I da je on utvara, nešto divlje i zlonamjerno odlučno da je satre, stružućil joj srce kao što cepaloranske žene stružu životinjske kože naoštreniml ljušturama kamenica. Počela je plakati, tiho, potajno, da on ne čuje...I Svaki čas, znala je, uletit će u šator, napuniti ga smradom muškarca koji I je tek skinuo oklop, zgrabiti je za vrat i... Molim teeee! Znam da moram biti dobra curica - bit ću dobra curica!] Molim te! Začula je njegov hrapavi glas, tih da ga netko ne čuje, ali svejedno | snažan. "Dosta mi je ovoga, Dunyanjanine." "Nuta'tharo hirmuta", Kellhus odgovori s ravnodušnošću koja ju je I toliko uznemiravala - dok nije shvatila: Hladan je jer ga mrzi... Mrzi ga\ koliko i ja! "Neću!" Scylvendi procijedi. "Sta puth yura'gring?" "Zato jer ti to tražiš od mene! Dosta mi je tvog oskvrnjivanja mog I jezika. Dosta mi je ismijavanja. Dosta mi je ovih budala koje seciraš. [ Dosta mi je toga da oskvrnjuješ moju nagradu! Moju nagradu!" Trenutak tišine. Zujanje u ušima. "Obojica smo osigurali ugledne pozicije", Kellhus reče na sheyickom | napeto. "Obojicu su nas spremne slušati važne osobe. Što još želiš?" "Želim samo jedno." "I zajedno ćemo poći najkraćim putem do—" Kellhus naglo stane. Uslijedi neugodan trenutak među njima. "Namjeravaš otići", reče Kellhus. Smijeh, poput vučjeg rezanja razlomljenog na fragmente. "Nema potrebe da dijelimo jakš." Serwe posegne za zrakom. Ožiljak na njezinoj ruci, swazond kojeg joj je čovjek stepe urezao u podnožju Hethantskog gorja bukne iznenadnom boli. Ne-ne-ne-ne-ne... "Proyas..." Kellhus reče glasom još uvijek praznim. "Namjeravaš se utaboriti s Proyasom." Molim te, Bože, neeee! "Došao sam po svoje stvari", reče Cnaiiir. "Došao sam po svoju nagradu." Nikada se u svojem okrutnom životu Serwe nije našla na rubu tako strmog ponora. Ostala je bez zraka usred jecaja, i posve se umirila. Tišina je vrištala. Kellhusu je trebalo tri otkucaja srca da odgovori, i ta tri otkucaja srca njezin je život visio kao na vješalu između glasova muškaraca. Umrla bi za njega, znala je to, i umrla bi bez njega. Činilo joj se da je to oduvijek znala, još od prvih nespretnih dana svog djetinjstva. Gotovo se ugušila od straha. A onda je Kellhus rekao: "Ne. Serwe ostaje sa mnom." Nijemo olakšanje. Vruće suze. Tvrda zemlja pod njom postala je tekuća poput mora. Serwe je malo nedostajalo da se onesvijesti. I glas koji nije bio njezin progovorio je iz njezine tjeskobe i njezinog ushita: Milost... Napokon milost... Nije čula ništa od svađe koja je uslijedila; olakšanje i sreća i sami su grmjeli. No nisu dugo razgovarali, ne uz nju koja je plakala naglas. Kad se Kellhus vratio na svoje mjesto pored nje, ona se bacila na njega, obasula ga poljupcima i grlila njegovo snažno tijelo toliko čvrsto da je jedva disala. I konačno, kada ju je savladao umor rasterećenja i kad je ležala lebdeći u predvorju slatkog sna djeteta, osjetila je njegove ogrubjele, ali nježne prste kako joj polagano miluju obraz. Bog ju je dodirnuo. Čuvao je božanskom ljubavlju. Leđima naslonjen na platno, stvor imenom Sarcellus čučao je nepomičan poput kamena. Miris Scylvendijevog gnjeva prožimao je noćni zrak, sladak i oštar, težak od obećanja krvi. Zvuk ženskog plača potegnuo mu je prepone. Možda bi i bila vrijedna njegove pažnje da nije bilo smrada njezinog fetusa, od kojeg mu se smučilo... Nešto što bi trebalo biti misao prostrujalo mu je nečim što bi trebalo biti njegova duša.

88

oglavlje jedanaesto SHIGEK Ako svi ljudski događaji imaju svrhu, onda i sva ljudska djela imaju svrhu. A ipak kad se ljudi natje ču s ljudima, ne ostvaruje se svrha niti jednoga: rezultat uvijek pada negdje izme đu. Svrha djela stoga ne može proizlaziti iz svrha ljudi, jer svi se ljudi natje ču sa svim ljudima. To znači da ljudskim djelima nužno upravlja nešto što nisu ljudi. Iz toga proizlazi da smo svi mi robovi. Tko nam je onda Gospodar? MEMGOWA KNJIGA BOŽANSKIH DJELA Što je praktičnost doli jedan trenutak izdan zbog nekog drugog. TRIAMIS I, DNEVNICI I DIJALOZI Kasno ljeto, 4111. godina Kljove, južna Gedea Gedea nije toliko završila koliko nestala. Nakon desetaka obračuna i tričavih opsada, Coithus Athjeari i njegovi vitezovi jurili su prema jugu preko prostrane visoravni u unutrašnjosti Gedeje. Slijedili su gudure i linije grebena, cijelo vrijeme se uspinjući. Danju su lovili antilope za hranu i šakale za zabavu. Noću su osjećali miris Velike pustinje nošen vjetrom. Trave su posustale, napravile mjesta prašini, šljunku i žbunju prodorna mirisa. Nakon što su tri puna dana jahali ne vidjevši ni kozara, konačno su ugledali dim na južnom horizontu. Požurili su uz padine da bi zatim iznenada i u panici zauzdali plaštevima urešene konje. Tlo je padalo tisuću stopa ili više. Na obje su se strane veliki nasipi spuštali u maglovite daljine. Pred njima su vode dugačke rijeke Sempis vijugale kroz dolinu zelene doline, dok joj se površina ljeskala na suncu. Shigek. U drevnom Kyraneasu nazivali su ga 'Chemerat', 'Crvena Zemlja', zbog mulja boje bakra koji bi sezonske poplave taložile po ravnicama. U dalekoj povijesti ta je zemlja vladala carstvom koje se protezalo od Šumne do Shimeha, a njezini su Božanski Kraljevi stvarali djela koja do današnjeg dana nisu nadmašena, uključujući i legendarne zigurate. U bližoj povijesti bila je poznata po profinjenosti svojih svećenika, eleganciji svojih parfema i djelotvornosti svojih otrova. Za Ljude od Kljove bila je to zemlja kletvi, kripti i tjeskobnih ruševina. Mjesto na kojem je prošlost postala strepnja, toliko je duboko sezala. Athjeari i njegovi vitezovi spustili su se niz kosine stijenjaka i čudili se da se jalova pustinja može tako naglo pretvoriti u bujna polja i teško drveće. Oprezni da ne nalete na zasjedu, slijedili su drevne jarke, jahali kroz jedno napušteno selo za drugim. Napokon su naišli na jednog čovjeka koji se nije bojao, i uz ponešto poteškoća ustanovili su da su Skauras i svi Kianjani napustili sjevernu obalu. Otuda i dim koji su vidjeli s nasipa. Sapatišah je palio svaki brod koji je uspio pronaći. Mladi Grof od Gaenrija poslao je vijest Velikim Imenima. Dva tjedna kasnije prve su kolone Svetog rata nesmetano umarširale u dolinu Sempisa. Skupine Inrita raširile su se po obali između rijeke i nasipa, osiguravale zalihe, zauzimale vile i tvrđave koje su Kianjani napustili. Bilo je vrlo malo prolijevanja krvi - u početku. Duž rijeke, Ljudi od Kljove vidjeli su svete ibise i čaplje kako gacaju među trskama i velika jata bijelih čaplji kako kruže nad crnom vodom. Neki su čak vidjeli krokodile i vodene konje, zvijeri koje, kao što će spoznati, Shigečani smatraju svetima. Dalje od rijeke, tamo gdje su maleni šumarci raznih stabala - eukaliptusa, platana, palmi s datuljama i lepezastih palmi - bez prekida zaklanjali daljine, često bi ih iznenadili temelji ruševina, stupovi i zidovi s gravurama bezimenih kraljeva i njihovih zaboravljenih osvajanja. Neke od ruševina bile su zaista kolosalne, ostaci kompleksa palača ili hramova za koje im se činilo da nekoć bijahu veliki Poput Andiaminskih visova u Momemnu ili Junriiime u Svetoj Šumni. Mnogi od njih lutali su neko vrijeme razmišljajući o stvarima koje su se možda dogodile, a možda ne. Kad bi prolazili kroz sela, hodali po zemljanim nasipima kojima je namjena bila zadržati razlivenu vodu iz rijeke za polja, stanovnici su se okupljali da ih vide, ušutkivali djecu i čvrsto držali pse koji su lajali. U stoljećima nakon što su ih Kianjani osvojili Shigečani su postali odani Fanimljani, no bili su oni stari narod, stanari koji bi uvijek nadživjeli gazde. Više se nisu mogli prepoznati u ratnim slikama koje su zurile u njih s razbijenih zidova. Pa su davali pivo, vino i vodu da utaže žeđ invazora. Luk, datulje i svježe ispečeni kruh pribavljani su da utaže njihovu glad. A ponekad su nudili i kćeri da zadovolje njihovu požudu. U nevjerici, Ljudi od Kljove odmahivali su glavama i klicali da je to zemljačudesa. I mnoge je to podsjetilo na njihov prvi mladenački posjet očevom pradjedovskom domu, na onaj neobični osjećaj povratka na mjesto gdje nikada nisu bili. Shigek se često spominjao u Traktatu, glasine o dalekom tiraninu koji je još i u tim davno prošlim danima bio davni. Kao posljedica, mnogi od Inrita bili su zabrinuti jer se činilo da riječi pretjeruju u opisu tog mjesta. Urinirali su u rijeku, veliku nuždu vršili među drvećem i pljeskali komarce. Tlo je bilo staro, melankolično, malo plodnije možda, ali samo tlo kao svako drugo. Većina ih je, međutim, bila puna strahopoštovanja. Koliko god svet tekst bio, riječi su samo klaparale dok nisu vidjeli zemlju. Svatko na svoj način, uvidjeli su da je hodočašće prišivanje svijeta uz sveto pismo. Napravili su svoj prvi pravi korak. A Sveti Shimeh činio se tako blizu.

89

Onda je Cerjulla, tydonski Grof od Warnuta, naišao na zatvorene zidine grada Chiame. U strahu od gladi zbog lanjske snijeti, gradski su starješine zahtijevali jamstva prije nego otvore dveri. Umjesto da pregovara, Cerjulla je jednostavno naredio svojim ljudima juriš na zidine, koje su s lakoćom savladali. Jednom kad su se našli unutra, Warnutisi su sve poklali. Dva dana kasnije došlo je do još jednog masakra, u Jiruxu, velikoj utvrdi na rijeci nasuprot gradu Ammegnotisu na južnoj obali. Navodno se shigečki garnizon kojeg je Skauras tamo ostavio pobunio i pobio svoje kianskečasnike. Kad je Uranyanka, slavni ainonski Palatin od Moserothua, stigao sa svojim vitezovima, pobunjenici su otvorili dveri da bi ih zatim sve stjerali na hrpu i masovno pogubili. Pogane, Uranyanka će kasnije reći Chepheramunniju, može tolerirati, ali izdajničke pogane ne može podnijeti. Sljedećeg je jutra Gaidekki, iznimno temperamentni Palatin od Anpleija, naredio napad na grad Huterat nedaleko od Iotiaha, grada Stare Dinastije, vjerojatno zato jer je njegov prevoditelj, zloglasni pijanica, pogrešno preveo uvjete predaje tog grada. Jednom kad su osvojili dveri, njegovi su se Conriyani sjurili niz ulice, i krenuli silovati i ubijati sve od reda. Zatim, kao da ubijanje ima svoj vlastiti kleti zanos, svetoratovska okupacija sjeverne obale izrodila se u neobuzdani pokolj, iako nitko nije znao iz kojeg razloga. Možda su razlog bile glasine o otrovanim datuljama i šipku. Možda je krvoproliće jednostavno prouzročilo krvoproliće. Možda je sigurnost vjere zastrašujuća koliko i prekrasna. Što može biti istinitije od uništenja lažnog? Glas o inritskim zvjerstvima proširila se među Shigečanima. Pred oltarima i po ulicama Faneovi svećenici tvrdili su da ih Jedini Bog kažnjava što su pružili dobrodošlicu idolopoklonicima. Shigečani su se počeli barikadirati u svoja ogromna svetišta s kupolama. Zajedno sa ženama i djecom okupljali su se i jaukali na mekim tepisima, izvikivali svoje grijehe, molili za oprost. Gruvanje ovnova u vrata bio bi im jedini odgovor. A zatim navala mačevaoca nemilosrdnih očiju. Svako svetište duž sjeverne obale svjedočilo je nekoj vrsti masakra. Ljudi od Kljove mačevima su ušutkivali vrišteće pokajnike, a onda su rušili tronoge stalke, razbijali mramorne oltare, trgali tapiserije sa zidova i velike molitvene tepihe s podova. Sve što je nosilo ljagu fanimstva bacali su na kolosalne lomače. Ponekad bi pod tepisima naišli na zapanjujuće mozaike Inrita koji su prvobitno podigli hram, i građevina bi ostala pošteđena. Inače su velika svetišta Shigeka spaljivali. Pod monstruoznim kulama dima psi su njuškali po hrpama mrtvaca i lizali krv sa širokih stepenica. U Iothiahu koji je u strahu otvorio svoje dveri, stotine Kerathotika, inritske sekte koja je uspjela preživjeti stoljeća fanimskog ugnjetavanja, spasile su se pjevajući prastare himne Tisuće Hramova. Ljudi koji su tulili od straha odjednom su se našli u zagrljaju davno izgubljene braće iste vjere. Te su noći Kerathotici izašli na ulice, razvaljivali vrata, ubijali stare suparnike, beskrupulozne sakupljače poreza, sve koji su im se zamjerili za vrijeme Sapatišahovog režima. Zamjerki je bilo mnogo. U Nagogrisu crvenih zidina, Ljudi od Kljove počeli su klati jedni druge. Gotovo istog trenutka kad je Sveti rat stupio u Shigek, shigečki moćnici koji su ostali u gradu poslali su glasnike Ikurei Conphasu nudeći predaju Caru u zamjenu za Carsku zaštitu. Conphas je smjesta poslao generala Numemariusa i kohortu Kidruhila. Nekom nerazjašnjenom greškom, dveri su međutim predane velikoj vojsci Thunyerana, većinom divljim Ingraulišanima i Skagwancima, koji su odmah počeli pljačkati grad. Kidruhili su pokušali intervenirati i po ulicama su izbile otvorene bitke. Kad se general Numemarius susreo s Yalgrotom Srankomaljem pod zastavom primirja, div mu je raskolio lubanju. Dezorganizirani smrću svog generala i obeshrabreni okrutnošću plavobradih ratnika, Kidruhili su se povukli iz grada. No nitko nije prolazio teže patnje od fanimskih svećenika. Navečer, oko vatri zapaljenih poganskih relikvija, Inriti su ih koristili za pijanu zabavu, parali bi im trbuhe, vodili ih kao mazge za njihove vlastite iznutrice. Nekima su kopali oči, neke bi zadavili, neke su silili da gledaju dok im siluju žene i kćeri. Druge su žive derali. Mnoge su spalili kao vještice. Bilo je teško pronaći selo u kojem nije bilo osakaćenog tijela nekog fanimskog svećenika ili službenika pribijenog na nadsvođene grane stabla eukaliptusa. Prošla su dva tjedna, a onda je iznenada, kao da je nametnuta neka precizna mjera, ludilo prestalo. Na kraju je samo dio stanovništva Shigeka pobijen, no bilo je nemoguće hodati više od sata a da se ne naiđe na mrtve. Umjesto skromnih barki ribara i trgovaca, napuhana trupla plutala su niz onečišćene vode Sempisa i raspršivala se po Meneanorskom moru. Konačno je Shigek očišćen. S vrha se zigurat činio znatno strmijim, nego ranije sa zemlje. Baš kao i većina stvari - nakon što se dogode. Kad se popeo na posljednju od varljivih stepenica, Kellhus se posvetio panorami koja ga je okruživala. Prema sjeveru i zapadu sve je bilo obrađeno. U daljini je vidio navodnjavana polja, redove platana i jasena, i sela koja su izgledala poput hrpa razbijene grnčarije. Nekoliko manjih zigurata uzdizalo se na maloj udaljenosti; nepokolebivi i tromi, držali su na okupu mrežu kanala i nasipa koji su sezali do maglovitih škarpi Gedeje. Prema jugu, iza ramena zigurata kojeg je Achamian zvao Palpothis, vidio je stabla močvarnog ginka kako poput pognutih stražara stoje sred guštika vrba po pješčanim prudovima. Moćni Sempis ljeskao se na suncu malo dalje. Prema istoku je vidio redove crvenog kroz zelenilo - uzdignute staze i drevne ceste - kako prolaze ispod sjenovitih šumaraka i između osunčanih polja i svi se spajaju u Iothiahu koji je zamračivao horizont svojim zidinama i dimom. Shigek. Još jedna drevna zemlja. Tako stara i tako prostrana, Oče... Jesi li je i ti tako vidio? Pogledao je niz stepenice koje su formirale nasip na mamutskim leđima zigurata i ugledao Achamiana kako se još uvijek muči s usponom. Znoj je zatamnio pazuhe i ovratnik njegove bijele lanene tunike. "Mislio sam da si rekao da su drevni narodi vjerovali da na vrhu ovih čuda žive njihovi bogovi", Kellhus vikne. "Zašto se vučeš?" Achamian stane, namršti se preostaloj udaljenosti. Hvatajući dah, pokušao se nasmiješiti kroz grimasu. "Zato jer su drevni narodi vjerovali da na vrhu ovih čuda žive njihovi bogovi..." Kellhus se nasmije, a onda se posveti proučavanju oštećenog vrha. Drevni oltar ležao je u ruševinama: uništenih zidova i razasutih blokova. Proučavao je razdijeljene gravure i neodgonetljive piktograme. Ostatke bogova, pretpostavljao je, i njihove zemaljske zazive. Vjera. Vjera je podigla ovu planinu od crnih stepenica - vjerovanja davno umrlih ljudi. Toliko mnogo, Oče, a sve uime zablude. Jedva se činilo mogućim. A ipak, ni Sveti rat nije bio mnogo drugačiji. Na neki je način to bio mnogo veći, ako već prolazan posao. U mjesecima otkad je stigao u Momemn, Kellhus je postavio temelje svog vlastitog zigurata, domogao se povjerenja mo ćnika, usadio sumnju da je više - mnogo više - nego princ kako je tvrdio. Nevoljko kako i odgovara mudrosti i skromnosti, konačno je

90

preuzeo ulogu koju su mu drugi nametali. S obzirom na kompleksnost situacije, u početku se nadao da će postupati opreznije, no susret sa Sarcellusom prisilio ga je da ubrza raspored, da se izlaže rizicima koje bi inače izbjegao. Znao je da ga čak i sada Savjet motri, proučava i razmišlja o njegovoj sve većoj moći. Mora osvojiti Sveti rat prije nego li im strpljenje previše iščezne. Mora napraviti zigurat od ovih ljudi. / ti si ih vidio, zar ne, Oče? Jesu li oni ti koje loviš? Jesu li oni razlog što si me pozvao? Gledajući u ne tako daleka prostranstva, ugledao je čovjeka koji je hodao s volovima po uzdignutoj stazi, i udarao ih šibom svaka tričetiri koraka. Vidio je pognuta leđa u susjednim poljima prosa. Pola milje dalje ugledao je skupinu inritskih konjanika kako jašu kroz žutu pšenicu u jednoj liniji. Bilo koji od njih mogao bi biti Savjetov špijun. "Sveti Seja!" Achamian uzvikne kad se popeo na vrh. Što bi čarobnjak učinio kad bi saznao za njegov tajni sukob sa Savjetom? Mandat se ne smije uplitati, Kellhus je znao, ne dok ne stekne dovoljnu moć da ravnopravno pregovara s njima. Sve se svodilo na moć. "Kako si ono rekao da se ovo zove?" Kellhus upita, iako on ništa nije zaboravljao. "Veliki Xijoserov zigurat", Achamian odvrati, još uvijek dahćući. "Jedno od najvećih djela Stare Dinastije... Izvanredno, zar ne?" "Da..." Kellhus reče s lažno isforsiranim entuzijazmom. Mora se osjetiti posramljeno. "Nešto te muči?" Achamian upita i nasloni se na koljena. Okrenuo se s namjerom da pljune preko ruba vrha. "Serwe..." Kellhus reče s prizvukom priznanja. "Reci mi, misliš li da bi bila u stanju..." Odglumio je nervozno gutanje. Achamian skrene pogled prema maglovitom krajoliku, ali ne prije nego li je Kellhus uočio prolazni izraz straha. Okretanje dlanova prema gore, nervozan pokret brade, ubrzani otkucaji srca... "U stanju što?" čarobnjak upita hineći nezainteresiranost. Od svih duša kojima je Kellhus zagospodario, rijetko se koja pokazala toliko korisna kao Serwe. Požuda i sram uvijek su najkraći putevi do srca svjetovnih ljudi. Sve otkad ju je poslao Achamianu, čarobnjak je svoj napola zaboravljeni prijestup kompenzirao na bezbroj suptilnih načina. Stara conriyanska poslovica pokazala se istinitom: nema velikodušnijeg prijatelja od onoga koji ti je zaveo ženu... A upravo je velikodušnost trebao od Drusasa Achamiana. "Ništa", Kellhus reče odmahnuvši glavom. "Svi se muškarci boje da su im žene nevjerne, valjda." Neke rane treba uporno njegovati i paziti, dok druge valja ostaviti da se gnoje. Izbjegavajući njegov pogled, Učenjak zagunđa i pogladi se po križima. "Postajem prestar za ovo", reče on pretjerano dobre volje. Pročisti grlo i pljune po posljednji put. "Kako bi Esmi likovala..." Esmenet. Ona tek treba odigrati svoju ulogu. Nakon toliko tjedana dugotrajnog druženja, Kellhus je upoznao Achamiana mnogo bolje nego što je Achamian poznao samog sebe. Oni koji su voljeli Učenjaka - Xinemus i Esmenet - često su ga smatrali slabim. Ublažavali su grube riječi, pravili se da ne primjećuju drhtave ruke ili krhke izraze lica, i o njemu govorili s gotovo roditeljski zaštitničkim stavom. No Kellhus je znao da je Drusas Achamian snažniji nego što itko, a naročito Drusas Achamian, misli. Neki se ljudi troše u neprestanim sumnjama i razmišljanjima sve dok im se ne počne činiti da nemaju oblik za koji bi se mogli uhvatiti. Neke ljude potrebno je posjeći grubom sjekirom svijeta. Staviti na kušnju. "Reci mi," Kellhus reče, "koliko učitelj mora dati?" Znao je da se Achamian odavno prestao smatrati njegovim učiteljem, no čarobnjak je bio dovoljno tašt da ga ne pokuša osloboditi te zablude. Najsnažnija laskanja ne leže u onome što je izrečeno, već u pretpostavci u pozadini onoga što je izrečeno. "To", Achamian odgovori, ponovno ga se usudivši pogledati, "ovisi o učeniku..." "Dakle, potrebno je poznavati studenta kako mu se ne bi dalo premalo." Mora posumnjati u sebe. "Ili previše." Bila je to Achamianova intelektualna navika: napominjanje važnosti suprotnih i ne tako očitih stvari. Uživao je u zbacivanju vela, u otkrivanju složenosti koje se skrivaju iza jednostavnih stvari. U tome je bio gotovo jedinstven: Kellhus je otkrio da svjetovni ljudi mrze složenosti upravo onoliko koliko vole laskanje. Mnogi ljudi bi radije umrli u zabludi nego živjeli u nesigurnosti. "Previše..." Kellhus ponovi. "Misliš na Proyasa?" "Da. Na Proyasa." "Čemu si njega podučavao?" "Onome što nazivamo egzoterikom... Logici, povijesti, aritmetici - svemu osim ezoteriji - magiji." "I to je bilo previše?" Čarobnjak umukne zbunjeno, odjednom nesiguran što je zapravo mislio. "Ne", priznao je trenutak kasnije. "Pretpostavljam da nije. Nadao sam se da ću ga podučiti sumnji, toleranciji, no buka njegove vjere bila je prevelika. Možda da su mi dopustili da završim njegovo obrazovanje... No on je izgubljen. Samo još jedanČovjek od Kljove." Sada mu pokaži olakšanje. Kellhus otpuhne napola se smijući. "Kao i ja." "Upravo tako", reče Učenjak Mandata, cereći se na onaj svoj lukavi i sramežljivi način koji je, kao što je Kellhus primijetio, ostalima bio toliko simpatičan. "Samo još jedan krvožedni fanatik." Kellhus se nasmije Xinemusovim smijehom, a onda utihne s osmijehom na licu. Neko je vrijeme razrađivao Achamianove reakcije do najfinijih nijansi izraza lica. Iako Kellhus nikada nije upoznao Inraua znao je - sa zapanjujućom preciznošću - svojstva mladićevog ponašanja i izraza - toliko dobro da je mogao navesti Achamiana da razmišlja o Inrauu samo jednim pogledom ili smiješkom. Paro Inrau. Učenik kojeg je Achamian izgubio u Šumni. Učenik kojeg je iznevjerio. "Postoji više vrsta fanatizma", Kellhus reče. Čarobnjakove oči načas su se raširile, a onda se suzile u tjeskobnim razmišljanjima o Inrauu i događajima od prethodne godine onome što bi najradije zaboravio.

91

Mandat mora postati više od mrskog gospodara, moraju postati neprijatelji. "Ali nisu svi fanatizmi jednaki", reče Achamian. "Kako to misliš? Nisu jednaki u principu, ili nisu jednaki po posljedicama?" Inrau je bio jedna takva posljedica, baš kao i nebrojene tisuće koje je Sveti rat pobio u proteklih nekoliko dana. Tvoja Škola nije nimalo drukčija, Kellhus je sugerirao. "Istina", Achamian reče. "Razlikuju se po Istini. O kojem god fanatizmu bila riječ, Inritima, Savjetu ili čak Mandatu, posljedice su iste: ljudi umiru ili pate. Pitanje je za što umiru ili pate..." "Znači cilj - pravi cilj - opravdava patnje, čak i smrt?" "To sigurno vjeruješ, inače ne bi sad bio ovdje." Kellhus se nasmiješi kao da je posramljen što je razotkriven. "Dakle, sve se svodi na Istinu. Ako su nečiji ciljevi istiniti..." "Sve je opravdano. Svako mučenje, svaka smrt..." Kellhus raskolači oči onako kako je znao da bi to Inrau učinio. "Svaka izdaja", reče on. Achamian je zurio, okamenivši pametno lice koliko je god mogao. No Kellhus je vidio kroz tamnu kožu, kroz sloj finih mišića, čak i kroz dušu koja se mučila ispod. Vidio je misterije i patnje uronjene u tri tisućljeća mudrosti. Vidio je dijete koje mlati i zlostavlja pijani otac. Vidio je stotinu generacija nronskih ribara razapetih između gladi i okrutnog mora. Vidio • seswathu i ludilo rata bez nade. Vidio je drevna ketyaska plemena kako se slijevaju niz padine planine. Vidio je životinju, u potrazi za hranom i parenjem, koja seže u vrijeme prije svakog sjećanja. Nije vidio ono što će doći poslije; vidio je ono što je prethodilo... "Svaka izdaja", čarobnjak ponovi tupo. Blizu je. "I tvoj cilj", Kellhus je navaljivao. "Sprečavanje Druge Apokalipse." "Istinit je. U to nema sumnje." "Pa ćeš u ime tog cilja počiniti svaki čin, svaku izdaju?" Achamianove oči skupe se od užasa, i Kellhus uoči brigu prekratku da bi bila pitanje. Učenjak se već naviknuo na učinkovitost njihovih razgovora: rijetko su toliko lutali od pitanja do pitanja kao sada. "Čudno je to", reče Achamian, "kako nešto što jedna osoba izgovori sa sigurnošću zvuči toliko nečuveno kad to ponovi netko drugi..." Neočekivani obrat, ali također prilika. Kraći put. "Zabrinjavajuće je", reče Kellhus, "zato jer pokazuje uvjerenje jednako jeftino kao što su i riječi. Svatko može vjerovati do smrti. Svatko može tvrditi isto što i ti." "Dakle, ti se bojiš da se ja ne razlikujem od bilo kojeg drugog fanatika." "Ti ne bi?" Koliko je duboko to njegovo uvjerenje? "Ti jesi Glasnik, Kellhuse. Da si sanjao Seswathin san kao i ja..." "Zar ne bi Proyas mogao reći isto za svoj fanatizam? Zar ne bi mogao reći: 'Da si govorio s Maithanetom kao i ja'?" Koliko će ga daleko slijediti? Do smrti? Čarobnjak uzdahne i kimne. "Uvijek ista dilema, zar ne?" "Ali čija dilema? Moja ili tvoja?" Hoće li ga slijediti i dalje? Achamian se nasmije, ali odsječno kao što to ljudi čine kada umanjuju Vrijednost onoga što ih prestravljuje. "To je svjetska dilema, Kellhuse." "Treba mi više od toga, Akka - više od otrcanih izjava." JeSi li ga slijedio do kraja? "Nisam siguran—" "Što želiš od mene?" Kellhus usklikne u iznenadnom očajanju. Inrauova neodlučnost cvrkutala mu je u glasu. Inrauov užas razrogačio mu je oči. Moram to dobiti. Čarobnjak je užasnuto zurio. "Kellhuse, ja..." "Razmisli što mi govoriš! Razmisli, Akka, razmisli! Govoriš mi da sam ja znak Druge Apokalipse, da sam vjesnik izumiranja čovječanstva!" No naravno, Achamian je smatrao da je više od toga... "Ne, Kellhuse... Ne kraj." "Nego što sam ja? Što ti misliš što sam ja?" "Ja mislim... Mislim da si možda..." "Što, Akka? Što?" "Sve ima svoju svrhu\" Učenjak poviče ogorčeno. "Došao si k meni s razlogom, čak i ako se tek trebaš pomiriti s tim." Kellhus je znao da je to krivo. Da bi događaji imali svrhu, njihov kraj trebao bi određivati njihov početak, a to je nemoguće. Stvarima upravlja njihovo porijeklo, a ne odredište. Ono što prethodi određuje ono što će uslijediti poslije; njegovo manipuliranje svim tim svjetovnim ljudima bilo je dovoljan dokaz tome... Možda su Dunyanjani pogriješili u svojim teoremima, ali aksiomi su ostali netaknuti. Logos je bio složen - ništa više od toga. Čak je i magija, koliko je uspio saznati, slijedila zakone. "A koja je to svrha?" Kellhus upita. Achamian je oklijevao, i iako je ostao posve tih, sve je od njegovog izraza do pulsa zavijalo u panici. Oblizao je usne... "Mislim... spasiti svijet." Uvijek se svodilo na to. Uvijek ista zabluda. "Znači, ja sam tvoj razlog?" Kellhus reče u nevjerici. "Ja sam Istina koja opravdava tvoj fanatizam?" Achamian je samo prestravljeno zurio. Pljačkajući mu lice, Kellhus je promatrao kako ga izvodi zapljuskuju i kapaju mu u dušu, kako ih vlastita težina povlači u jedan neminovni zaključak. Sve... Svojom voljom mora prepustiti sve.

92

Čak i Gnosu. Koliko si moćan postao, Oče? Bez ikakvog upozorenja, Achamian ustane i krene se spuštati monumentalnim stepeništem. Svaka je stepenica bila popraćena mučnim razmišljanjem, kao da ih broji. Shigečki vjetar mrsio mu je sjajnu crnu kosu. Kad ga je Kelhus zazvao, rekao je samo: "Visine me umaraju." Kao što je Kellhus znao da će biti. General Martemus uvijek se smatrao praktičnim čovjekom. Bio je on osoba koja uvijek razjašnjava svoje zadatke, a onda se metodički lati postizanja svojih ciljeva. Nije imao nasljedno pravo, nisu ga tetošili u djetinjstvu, ništa što bi mu maglilo rasuđivanje. Jednostavno bi vidio, procijenio i djelovao. Svijet nije tako kompliciran, govorio bi svojim nižimčasnicima, dokle god si trezven i nemilosrdno praktičan. Vidi. Procijeni. Djeluj. Živio je svoj život po toj filozofiji. Kako li je samo lako poražena. Zadatak se činio jednostavan, iako možda malo neobičan u početku. Motriti Princa Kellhusa od Atrithaua i pokušati pridobiti njegovo povjerenje. Ako čovjek skuplja sljedbenike za neku podmuklu svrhu, kao što je Conphas sumnjao, onda bi nansurski general koji pati od krize vjere trebao biti neodoljiva prilika. Nije bilo tako. Martemus je prisustvovao barem dvanaest njegovih večernjih propovijedi, takozvanih 'Improvizacija', prije nego li mu je ovaj uputio ijednu riječ. Dakako, Conphas, koji je uvijek krivio svoje izvršitelje prije nego vlastite pretpostavke, smatrao je Martemusa odgovornim. Nije moglo biti nikakve sumnje u to da je Kellhus Cishaurim jer je povezan sa Skeaosom koji je, pak, nesumnjivo Cishaurim. Nije moglo biti sumnje u to da on glumi proroka, ne nakon incidenta sa Saubonom. I nije bilo šanse da on zna da je Martemus mamac, budući da Conphas nije o svom planu pričao nikome osim Martemusu. Dakle, Martemus je podbacio, čak i ako je Martemus previše tvrdoglav da bi to i sam uvidio. No to je bila tek jedna od sitnih nepravdi koje mu je Conphas utrapio tijekom godina. Čak i kad bi Martemusu bilo do toga da se uvrijedi, što nije bilo vjerojatno, bio je previše zauzet strahom. Nije bio sasvim siguran kad se to dogodilo, no u jednom trenutku tijekom dugotrajnog marša preko Gedeje, General Martemus, koliko god Praktičan bio, prestao je vjerovati da Princ Kellhus glumi proroka. Nije to značilo da je mislio da čovjek stvarno jest prorok - Martemus je ostao praktičan u tom pogledu - samo da više nema pojma što vjeruje... No ubrzo će znati, i ta ga je spoznaja prestravljivala. Martemus je također bio iznimno odan čovjek i cijenio je svoju poziciju Conphasovog pobočnika. Često je razmišljao o tome da je rođen da bi služio pod vodstvom ćudljivog Uzvišenog Generala, da bi uravnoteživao njegov neosporni genij trezvenijim, pouzdanijim opažanjima. Genijalca valja podsjećati na praktičnost, često bi pomislio. Koliko god slasni bili začini bez soli se ne može. Međutim, ako Kellhus stvarno jest... što će se onda desiti s njegovom odanošću? Martemus je razmišljao o tome dok je sjedio među zapjenjenim tisućama koje su se okupile slušati prvu propovijed Princa Kellhusa od onog ludila pri dolasku u Shigek. Pred njim se uzdizao drevni Xijoser, Veliki zigurat, planina od strmog i glatkog crnog kamena, toliko masivnog da mu se činilo da bi trebao zakloniti lice i baciti se na trbuh. Bujne doline delte Sempisa sterale su se na sve strane, urešene manjim ziguratima, kanalima i beskrajnim rižinim poljima. Sunce je blještalo bijelo na pustinjskom nebu. Diljem gomile, muškarci i žene razgovarali su i smijali se. Neko je vrijeme Martemus promatrao par pred sobom kako dijele skroman obrok kruha i luka. Onda je primijetio da se oni koji sjede oko njega trude izbjeći njegov pogled. Vjerojatno su ih plašili njegova uniforma i plavi plašt, pomislio je, izgledao im je kao kastinski plemić. Prelazio je pogledom od jednog rastresenog susjeda do drugog, pokušavajući smisliti nešto što bi im mogao reći da ih umiri. No nije se mogao natjerati prozboriti prvu riječ. Obuzme ga duboki osjećaj usamljenosti. Ponovno se sjetio Conphasa. Onda ugleda Princa Kellhusa, malenog i dalekog, kako se spušta niz monumentalne stepenice Xijosera. Martemus se nasmiješi, kao da je naletio na starog prijatelja na stranoj tržnici. Što li će reći? Kad je tek počeo dolaziti na improvizacije, Martemus je pretpostavljao da će govori biti ili heretički ili lako zanemarivi. Nisu bili ni jedno od toga. Princ Kellhus je recitirao riječi Starih Proroka i Inrija Sejenusa kao da su njegove vlastite. Ništa od onoga što je govorio nije proturječilo niti jednoj od nebrojenih propovijedi koje je Martemus čuo tijekom svog života - iako su te propovijedičesto proturječile jedna drugoj. Činilo se kao da Princ slijedi daljnje istine, neizgovorene implikacije onoga što su svi ortodoksni Inriti već ionako vjerovali. Slušati njega, činilo mu se, značilo je učiti ono što već znaju, ali toga nisu svjesni. Princ Božji, neki su ga nazivali. Onaj-koji-sije-unutrašnje-svjetlo. U bijelom svilenom ogrtaču koji je sjao na suncu, Princ Kellhus zastao je na nižim stepenicama zigurata i ogledao se po nemirnim masama. Bilo je nečeg veličanstvenog u njegovom držanju, kao da se spustio ne iz visina nego s nebesa. S trunkom strave, Martemus shvati da ga nije vidio kako se spušta sa zigurata, čak niti kad je zakoračio s drevnog svetišta na vrhu. Samo ga je... uočio. General prokune vlastitu glupost. "Prorok Angeshrael", Princ Kellhus se oglasi, "prekinuo je s postom na planini Eshki." Okupljena gomila potpuno je utihnula, toliko da je Martemus čuo kako mu povjetarac udara u uši. "Kljova kaže da mu je Husyelt poslao zeca da bi konačno mogao jesti. Angeshrael je odrao Lovčev dar i zapalio vatru da priredi gozbu. Kad se najeo i bio zadovoljan, blaženi Husyelt, Sveti Šuljalo, pridružio mu se uz vatru, jer Bogovi u ono doba još nisu prepustili svijet Ljudima na brigu. Angeshrael, prepoznavši Boga kao Boga, smjesta pade na koljena pred vatrom, ne razmišljajući kud će s licem." Princ se iznenada naceri. "Kao mladić prve bračne noći, griješio je u nestrpljivosti..." Martemus se nasmije s tisućama drugih. Nekako je sunce zasjalo jače. "I Bog reče: 'Zašto naš Prorok pada samo na koljena? Nisu li Proroci Ljudi kao i drugi Ljudi? Ne bi li i oni trebali spustiti lice na zemlju?' Na što Angeshrael odgovori: 'Preda mnom je vatra.' I neusporedivi Husyelt reče: 'Vatra gori na zemlji, i što vatra spali zemljom postaje. Ja sam tvoj Bog. Stavi lice na zemlju.'"

93

Princ zastane. "I tako je Angeshrael, kaže nam Kljova, stavio glavu u plamen." Unatoč gustom, vlažnom zraku, Martemus se naježio. Koliko je puta, pogotovo kao dijete, zurio u neku vatru, savladan iznenadnom željom da zarije lice u plamen - ako ništa drugo, da osjeti kako se Prorok nekoć osjećao? Angeshrael. Opečeni Prorok. Spustio je lice u vatru! Vatru! "Kao i Angeshrael," Princ nastavi, "našli smo se kako klečimo pred jednom takvom vatrom..." Martemus zadrži dah. Vrućina je strujala njime, ili mu se barem tako činilo. "Istina!" Princ Kellhus poviče kao da zaziva ime koje je svakom čovjeku poznato. "Vatra Istine. Istine onoga tko vi jeste..." Nekako mu se glas razdijelio, postao zbor. "Krhki ste. Sami ste. Oni koji bi vas htjeli voljeti ne poznaju vas. Žudite za opscenim stvarima. Bojite sečak i najbližeg brata. Razumijete mnogo manje nego što se pretvarate da razumijete... Vi - vi! - ste sve to. Krhki, sami, neshvaćeni, požudni, uplašeni i ne shvaćate. Čak i sada osjećate kako te istine peku. Čak i sad" podignuo je ruku kao da želi dodatno utišati tihe ljude - "one vasproždiru." On spusti ruku. "Ali ne spuštate lice na zemlju. Ne spuštate..." Njegove sjajne oči zastanu na Martemusu, koji osjeti kako mu se grlo steže, osjeti kako mu maleni malj srca kuc-kuc-kuca krv u lice. On vidi kroz mene. On svjedoči... "Ali zašto?" Princ upita, glasom ranjenim nekom starom i zbunjujućom boli. "U muci ove vatre leži Bog. A u Bogu leži iskupljenje. Svaki od vas drži ključ vlastitog iskupljenja. Već klečite pred njim! A još uvijek ne spuštate lice na zemlju. Jeste krhki. Jeste sami. Oni koji vas vole ne poznaju vas. Žudite za opscenim stvarima. Bojite sečak i najbližeg brata. I razumijete mnogo manje nego što se pravite da razumijete!" Martemus se namršti. Njegove riječi povukle su mu bol od utrobe do grla i zavrtile mu misli u vrtoglavom prepoznavanju nečeg istovremeno poznatog i otuđenog. O meni... Govori o meni! "Ima li netko od vas tko bi to porekao?" Tišina. Negdje je netko plakao. "Ali vi to poričete]" Princ Kellhus zavapi, poput ljubavnika suočenog s nemogućom nevjerom. "Svi vi! Klečite, ali isto tako varate varate vatru vlastitog srca! Oživljavate laž za laži, bunite se da ta vatra nije Istina. Da ste jaki. Da niste sami. Da vas oni koji vas vole poznaju. Da ne žudite za opscenim stvarima. Da se uopće ne bojite svog brata. Da razumijete svel" Koliko je puta Martemus tako slagao? Martemus Praktični. Martemus Realistični. Kako je mogao biti sve to ako tako dobro zna o čemu Princ Kellhus govori? "Ali u tajnim trenucima - da, tajnim trenucima - ta poricanja zvuče prazno, zar ne? U tajnim trenucima vidite tračak mučne Istine. U tajnim trenucima spoznajete da je vaš život obična farsa. I plačete! I pitate se Što ne valja! I vapite: 'Zašto ne mogu biti jak?'" Skočio je nekoliko stepenica niže. "Zašto ne mogu biti jak?" Martemusa je boljelo grlo! - boljelo kao da je on sam urlao te riječi. "Zato", Princ reče blago, "jer lažete." I Martemus pomisli, suludo: Koža i kosa... On je samo čovjek! "Krhki ste jer hinite snagu." Glas je sada već bio odvojen od tijela, i šaputao je potajno u tisuće crvenih ušiju. "Sami ste jer lažete neprestano. Oni koji vas vole ne poznaju vas jer ste glumac. Žudite za opscenim stvarima jer poričete da žudite. Bojite se svog brata jer se bojite onoga što on vidi. Razumijete malo toga jer da biste naučili, morate priznati da ne znate ništa T Kako je moguće obuhvatiti život jednim dlanom? "Uviđate li tragediju?" Princ je zaklinjao. "Sveta pisma od nas traže da budemo božanski, da budemo više nego što jesmo. A što jesmo? Krhki ljudi sitničavih srca, zavidnih srca, ljudi koje guši veo vlastitih laži. Ljudi koji ostaju krhki jer nisu u stanju priznati vlastitu krhkost!' A ta se riječ, krhki, činila kao da je bačena s nebesa, iz Onostranog, i na jedan trenutak čovjek koji ju je izgovarao nije više bio čovjek, već zemaljska površina nečeg mnogo većeg. Krhki... Izgovorena ne ustima čovjeka, već od negdje drugdje... I Martemus shvati. Sjedim u prisustvu Boga. Strava i blaženstvo. Grebe mu oči. Zasljepljuje kožu. Posvuda. Prisustvo Boga. Napokon biti miran, biti poduprijet onime što podupire svijet, i konačno vidjeti koliko si se daleko strmoglavio. I Martemusu se činilo da je ovdje po prvi put, kao da je biti ja - biti ovdje! - moguće samo u čistini koja je Bog. Ovdje... Nemogućnost udisanja slatkog zraka kroz slane usne. Misterij duše koja se kreće i skrivenog intelekta. Dražest nagomilanih strasti. Nemogućnost. Nemogućnost... Čudo bivanja ovdje. "Kleknite sa mnom", glas niotkuda reče. "Primite me za ruku i ne bojte se. Gurnite glavu u peć!" Mjesto je pripravljeno za ove završne riječi, riječi koje skiciraju sveto pismo njegovog srca. Mjesto ushita. Mnoštvo je vapilo i Martemus je vapio s njima. Neki su otvoreno plakali, i Martemus je plakao s njima. Drugi su posezali kao da žele primiti njegovu sliku. Martemus je podignuo dva prsta da dotakne njegovo daleko lice. Nije znao koliko je dugo Princ Kellhus govorio. No govorio je o mnogočemu, i kojeg god su se područja njegove riječi dotakle, svijet se transformirao. "Što to znači biti ratnik? Nije li rat vatra? Peć? Nije li rat sama istina naše krhkosti?" Čak ih je naučio himnu, koja mu se, kao što je rekao, javila u snu. I pjesma ih je dirnula onako kako samo pjesma iz Onostranoga može dirnuti. Himna koju pjevaju Bogovi sami. Do kraja svog života, Martemusće se buditi i čuti tu pjesmu.

94

A kasnije kad su se mase gomilale oko Princa, padale na koljena i nježno ljubile rub njegovog bijelog ogrtača, molio ih je da ustanu, podsjećao ih da je on samo čovjek kao i svaki drugi. I konačno, kada je stiskanje tjelesa dovelo Martemusa k njemu, nadnaravno plave oči blago su ga pogledale, ne obraćajući pažnju na njegov zlatni prsni oklop, njegov plavi plašt, ni insignije njegovog položaja. "Čekao sam te, Generale." Uzbuđena graja ostalih postala je daleka, kao da su njih dvojica potopljeni. Martemus je bio u stanju samo buljiti, zapanjen, prepun strahopoštovanja i toliko sretan... "Conphas te poslao. No to se sad promijenilo, nije li?" I Martemus se osjećao kao dijete pred ocem, nesposoban lagati, nesposoban reći istinu. Prorok kimne kao da je progovorio. "Što će se desiti s tvojom odanošću, pitam se?" Negdje daleko, gotovo predaleko za dodir, ljudi su uzvikivali. Martemus je gledao Proroka kako okreće glavu, poseže unazad rukom okruženom zlatnom aureolom i hvata leteću ruku, na kojoj je bila šaka, u kojoj je bio dug i srebrnkast nož. Atentat, pomislio je bez brige. Čovjeka koji stoji pred njim nemoguće je ubiti. Sada je to znao. Gomila je mlatila ubojicu na zemlji. Martemus ugleda krvavo zavijajuće lice. Prorok se ponovno okrene njemu. "Ne želim podijeliti tvoje srce", reče. "Vrati se k meni kad budeš spreman." "Upozoravam te, Proyase. Nešto se mora poduzeti u vezi togčovjeka." Ikurei Conphas izgovorio je to nešto odrješitije nego što je namjeravao. No ovo su odrješita vremena. Conriyanski Princ zavalio se u svoju sklopivu stolicu i spokojno gledao u njega. Rukom je odsutno čupkao kratko podšišanu bradu. "Što predlažeš?" Napokon. "Da sazovemo kompletno vijeće Velikih i Manjih Imena." "I?" "Da ga optužimo." Proyas se namršti. "Optužimo? Za što?" "Pod okriljem Kljove. Starog zakona." "Aha, razumijem. A za što bi ti optužio Princa Kellhusa?" "Za širenje blasfemije. Za pretenzije na status proroka." Proyas kimne. "Drugim riječima," reče on oštro, "kao Lažnog Proroka." Conphas se nasmije u nevjerici. Sjećao se kako je nekada - sada mu se činilo davno - mislio da će on i Proyas brzo postati veliki prijatelji tijekom Svetog rata. Obojica su bili zgodni. Bili su tu negdje po godinama. I svaki u svojem dijelu Tromorja, smatrani su sličnim genijalcima koji mnogo obećavaju - to jest, dok nije satrao Scylvendije u Bitki na Kiyuthu. Meni nitko nije ravan. "Zar postoji prikladnija optužba?" Conphas upita. "Pristao sam", Proyas odgovori mrzovoljno, "raspravljati o tome kakoćemo iznenaditi Skaurasa na južnoj obali, a ne raspravljati o pobožnosti čovjeka kojeg smatram prijateljem." Iako je Proyasov paviljon bio velik i bogato namješten, u njemu je bilo mračno i nepodnošljivo vruće. Za razliku od ostalih koji su zamijenili platno mramorom napuštenih vila, Proyas se ponašao kao da je još uvijek u maršu. Samo fanatik. "Čuo si za one Propovjedi na Xijoseru?" Conphas upita, razmišljajući, Martemuse, budalo jedna... Ali u tome je i bio problem. Martemus nije bio budala. Conphas se nije mogao sjetiti nikoga tko bi bio manje blesav... Upravo je u tome bio problem. "Da, da", Proyas odvrati ogorčeno uzdahnuvši. "Mnogo sam puta bio pozvan da prisustvujem, ali imam puno posla s terenom." "Mogu zamisliti... Jesi li znao da ga mnogi iz redova i linija - moji ljudi, tvoji ljudi - nazivaju Ratnikom-Prorokom? RatnikomProrokom?!" "Da. I to znam..." Proyas reče istim strpljivo-nestrpljivim tonom kao i prije, ali spojenih obrva, kao da ga tišti zabrinjavajuća misao. "Kako sada stvari stoje," Conphas reče, govoreći kao da je na kraju strpljenja, "ovo je Sveti rat Kasnijeg Proroka... Inrija Sejenusa. Međutim, ako ovaj prevarant nastavi prikupljati sljedbenike, ubrzo će to postati Sveti rat Ratnika-Proroka. Razumiješ li?" Mrtvi proroci su korisni, jer se može vladati u njihovo ime. Ali živi proroci? Cishaurimski proroci? Možda bih mu trebao reći što se dogodilo sa Skeadsom... Proyas odmahne glavom umorno odbacujući. "Što bi ti htio da učinim, ha, Conphase? Kellhus je... drugačiji od ostalih ljudi. Ali uopće ne tvrdi da je prorok. I naljuti se kad ga drugi tako nazivaju." "Pa što? Zar mora prvo priznati da je lažni prorok?! To što stvarno jest lažni prorok nije dovoljno?" Sa zabrinutim izrazom na licu, Proyas ga je oštro promatrao, prelazio pogledom gore-dolje kao da procjenjuje je li mu oklop u redu. "Zašto tebe to toliko brine, Conphase? Ti sasvim sigurno nisi pobožan čovjek." Što bi htio da učinim, Striče? Da mu kažem? Conphas suspregne poriv da pljune kao Scylvendi, i umjesto toga prijeđe jezikom preko zuba. Prezirao je neodlučnost. "Pitanje moje pobožnosti ovdje nije važno." Proyas duboko udahne i još dublje izdahne. "Mnoge sam sate proveo sjedeći s njim, Conphase. Zajedno smo čitali naglas iz Kronike Kljove i Traktata, i niti jednom u cijelo to vrijeme nisam primijetio ni najmanji šapat hereze. U stvari, Kellhus je možda najpobožniji čovjek kojeg sam ikada upoznao. Dobro, to što su ga drugi počeli nazivati prorokom jest uznemiravajuće, slažem se. Ali to nije njegovo maslo. Ljudi su slabi, Conphase. Zar je toliko čudno da se uzdaju u njega i da u njegovoj snazi vide više nego što jest?" Conphas osjeti kako mu se slatki prezir razlijeva licem. "Čak i ti... Opčinio je čak i tebe."

95

Kakav je to čovjek? Iako se to gnušao priznati, Martemusov ga je izvještaj duboko potresao. Nekako je u samo nekoliko tjedana taj Princ Kellhus uspio pretvoriti njegovog najodanijeg čovjeka u blebetavog idiota. Istina! Krhkost ljudi! Peć! Kakve gluposti! A ipak, gluposti koje cure kroz Sveti rat kao krv kroz platno. Taj Princ Kellhus je rana. A ako je uistinu špijun Cishaurima kao što se dobri stari Stric Xerius bojao, mogao bi se vrlo lako pokazati smrtonosnim. Proyas se razljutio i na prezir odgovorio prezirom. "Opčinio", otpuhne on. "Naravno da ti to tako vidiš. Ambiciozni ljudi nikada ne razumiju pobožne. Njima ciljevi moraju biti svjetovni da bi ih smatrali razumnima. Rješenja za prizemne gladi." Bilo je nečeg usiljenog u njegovim riječima, Conphas zaključi. Barem sam posijao sjeme. "Mnogo toga još treba reći o sitosti", Conphas se otrese, a zatim se okrene na peti. Premašio je svoju dnevnu dozu idiota. Proyasov ga glas zaustavi prije nego li je stigao do zavjesa. "Još jedna stvar, Uzvišeni Generale." Conphas se okrene, spuštenih kapaka i uzdignutih obrva. "Da?" "Čuo si za pokušaj ubojstva Princa Kellhusa?" "Želiš reći da postoji još jedan trezven čovjek na ovom svijetu?" Proyas se kiselo nasmiješi. Na trenutak mu je prava mržnja bljesnula u očima. "Princ Kellhus kaže da je čovjek koji ga je pokušao ubiti bio Nansurac. Jedan od tvojih časnika, štoviše." Conphas je tupo zurio u njega, shvativši da je nasamaren. Sva ta pitanja... Proyas ih je postavljao da bi ga upleo, da ustanovi ima li motiv. Conphas je proklinjao vlastitu glupost. Bio on fanatik ili ne, Nersei Proyasa ne valja podcijeniti. Ovo postaje noćna mora. "Što?" reče Conphas. "Kaniš me uhititi?" "Ti kaniš uhititi Princa Kellhusa." Conphas se naceri. "Bit će ti teško uhititi vojsku." "Ne vidim ja nikakvu vojsku", Proyas reče. Conphas se nasmiješi. "O vidiš, vidiš..." Naravno da Proyas ništa nije mogao učiniti, sve i da je atentator preživio i izravno imenovao Conphasa. Sveti rat je trebao Carstvo. Svejedno, trebalo je održati lekciju. Rat je intelekt. Conphas će podučiti tog Princa Kellhusa tome... Njegovi uspavani Kidruhili skočili su uspravno čim je Conphas izašao iz Paviljona. Za svaki slučaj poveo je nekih dvije stotine teško naoružanih konjanika kao pratnju. Velika Imena bila su raspršena od Nagogrisa na rubu Velike pustinje do Iothiaha na delti Sempisa, a Skauras je iskrcao diverzante na sjevernu obalu da ih maltretiraju. Riskirati smrt ili zarobljavanje rješavajući problem poput ovog nije zadovoljavajuće rješenje. Do sada je problem Anasurimbora Kellhusa bio više teoretski nego praktičan. Dok su mu pomoćnici dovodili konja, Uzvišeni je General tražio Martemusa i pronašao ga kako se muva među konjanicima. Martemus je uvijek više volio biti u društvu običnih vojnika nego oficira, što je Conphas nekoć smatrao simpatičnim, a sada mu je išlo na živce - činilo mu se čak i buntovnim. Martemuse... Što te spopalo? Conphas se popne na svog vranca i odjaše do njega. Šutljivi General ga je promatrao, po svemu sudeći bez straha. Poput Scylvendija, Conphas pljune na zemlju pod potkovana kopita Martemusovog konja. Onda pogleda natrag prema Proyasovom paviljonu, crnim orlovima izvezenim ukoso po izlizanom bijelom platnu ičuvarima koji su sumnjičavo promatrali njega i njegove ljude. Orao i Kljova, zastava Kuće Nersei, ljuljala se na lijenom povjetarcu, okružena jedva vidljivim nasipima južne obale. Ponovno se okrenuo svom samovoljnom Generalu. "Čini se", reče on glasom punim bijesna koji nije dosegao cilj, "da ti nisi jedina žrtva magije tog špijuna, Martemuse... Kada ubiješ tog Ratnika-Proroka, osvetit ćeš mnogo, vrlo mnogo njih."

96

oglavlje dvanaesto

LOTHIAH ... krajeve zemlje potresat će jauci bezbožnika, i idoli će biti zbačeni i smrskani, kamen o kamen. I demoni idolopoklonika zijevat će poput izgladnjelih gubavaca, jer niti jedan preživjeli čovjek neće odgovoriti na njihovu besramnu glad. 16:4:22 SVJEDOČANSTVO FANEOVO Premda gubiš dušu, dobit ćeš svijet. MANDATOV KATEKIZAM Kasno ljeto, 4111. godina Kljove, Shigek Xinemusu se taj tip nije previše sviđao i nikada mu nije vjerovao, ali se svejedno dao uvući u razgovor s njim. Taj čovjek, Therishut, barun dvojbenog ugleda s conriyanske granice s Visokim Ainonom, presreo je Xinemusa dok se vraćao s razrade planova sa Proyasom. Kad je spazio Xinemusa, njegovo se lice sa slabašnom bradom razvedrilo njegovim najboljim "oh-koja-sre ća" pogledom. Xinemus je po priodi bio strpljiv čak i s onima koje ne voli, no nepovjerljivost je bilo nešto posve drugo. A ipak, pobožni ljudi moraju više od svega podnositi takva sitna poniženja. "Čini mi se da se sjećam, Lorde Maršale," Therishut reče, ubrzavajući da sustigne njegov tempo, "da volite knjige." Sasvim ljubazno, Xinemus kimne i reče. "S vremenom sam ih zavolio." "Onda ste zasigurno uzbuđeni što su Galeoćani osvojili Sareotsku biblioteku u Iothiahu, i to netaknutu." "Galeoćani? Ja sam mislio da su Ainonjani." "Ne", Therishut reče i razvuče usne u čudan naopaki osmijeh. "Ja sam čuo da su to bili Galeoćani. Ljudi iz Saubonove garde, zapravo." "Stvarno", Xinemus reče nestrpljivo. "Dobro onda..." "Vidim da ste zauzeti, Lorde Maršale. Nema veze... Poslat ću jednog od svojih robova da dogovorimo audijenciju." Naletjeti na Therishuta bilo je dovoljno iritantno, ali trpjeti službeni posjet? "Nikada nisam toliko zauzet da ne bih imao vremena za jednog baruna naše zemlje, Therishute." "Izvrsno!" čovjek gotovo zacvili. "Dobro onda... Nedavno je jedan moj prijatelj - zapravo, trebao bih spomenuti da mi nije još prijatelj, ali ja... ja..." "On je netko kome se pokušavaš ulizati, Therishute?" Therishutovo lice se razvedrilo i namrštilo. "Da! Iako to zvuči tako netaktično, ne čini li vam se tako?" Xinemus nije rekao ništa, samo je nastavio hodati očiju čvrsto uprtih u vrh svojeg paviljona usred kaosa drugih u daljini. Iza njih, brda Gedeje bila su blijeda u izmaglici. Shigek, pomislio je. Zauzeli smo Shigek! Iz nekogčudnog razloga, obuzela ga je sigurnost da će uskoro, vrlo skoro ugledati Sveti Shimeh. Stvarno se događa... Bilo je to skoro dovoljno da bude ljubazan prema Therishutu. Skoro. "Dakle, taj moj prijatelj koji se baš vratio iz Sareotske biblioteke upitao me što je to Gnosa. A budući da ste vi najučeniji od svih koje poznajem, pomislio sam da biste mi možda pomogli da pomognem njemu. Znate li što je to Gnosa?" Xinemus stane i pažljivo promotri muškarca. "Gnosa", reče on oprezno, "je naziv stare magije Drevnog Sjevera." "Pa da!" Therishut usklikne. "To zvuči smisleno!" "Zašto tvog prijatelja zanimaju biblioteke, Therishute?" "Pa, znate da se priča da će Saubon možda prodati knjige da bi skupio još novca." Xinemus nije čuo tu glasinu, i zabrinula ga je. "Sumnjam da bi to ostala Velika Imena dopustila. Što, tvoj prijatelj je već počeo uzimati inventar?" "On je tako poduzetnička duša, Lorde Maršale. Dobro ga je poznavati ako vas zanima zarada - ako me razumijete..." "Pseto iz trgovačke kaste, nesumnjivo", Xinemus reče jednolično. "Dat ću ti jedan savjet, Therishute: pazi na svoj ugled." No umjesto da se uvrijedi, Therishut se zločesto nasmiješi. "Dakle, Lorde Maršale," reče on tonom lišenim svakog poštovanja, "kud baš vi od svih ljudi!" Xinemus trepne, zaprepašten više vlastitim licemjerjem nego drskošću baruna Therishuta. Čovjek koji večera sa čarobnjakom kritizira drugoga jer se ulizuje trgovcu? Odjednom mu se činilo da mu utihnula graja conriyanskog tabora zuji u ušima. S gnjevom koji ga je šokirao, Maršal od Attrempusa zurio je u Therishuta, zurio u njega dok glupan, sav smeten, nije promumljao neiskrene isprike i odjurio.

97

Hodajući preostalim putem do svog paviljona, Xinemus je razmišljao o Achamianu, svojem dragom dugogodišnjem prijatelju. I razmišljao je o svojoj kasti i blago se zaprepastio šupljinom nelagode koja mu se razjapila u utrobi kad se prisjetio Therishutovih riječi: Kud baš vi od svih ljudi. Koliko njih misli isto to? Prijateljstvo im je bilo napeto u posljednje vrijeme, Xinemus je to znao. Dobro bi im došlo kad bi Achamian proveo nekoliko dana dalje od njega. U biblioteci. I proučavao blasfemiju. "Ne razumijem", reče Esmenet nemalo ljuta. Ostavlja me... Digne jutenu vreću zobi na mazgina leđa. Njegova mazga Zora ozbiljno ga je pogledala. Iza njega na padinama gužvao se velikim dijelom pusti tabor, postavljen između i po šumarcima crnih vrba i topola. U daljini je vidjela Sempis, sjajan poput inkrustracije od opsidijana pod nepodnošljivim suncem. Kad god bi ugledala maglovitu južnu obalu mračnu od vegetacije, osjećala je da pogani gledaju. "Ne razumijem, Akka", ponovi ona, ovaj put tugaljivo. "AliEsmi..." "Što aliV Okrene se prema njoj, očito razdražen, rastresen. "To je biblioteka. Biblioteka!" "Pa?" odgovori ona bijesno. "Nepismeni nisu—" "Ne", on se otrese, namrgođen. "Ne! Slušaj, trebam malo biti sam. Trebam vremena za razmišljanje. Razmišljanje, Esmi, razmišljanje!" Očaj u njegovom glasu i izraz lica zaprepastili su je pa utihne na trenutak. "O Kellhusu", reče ona. Koža na tjemenu joj se naježila. "O Kellhusu", odvrati on i okrene se ponovno mazgi. Pročisti grlo i pljune u prašinu. "Pitao te, zar ne?" Prsa joj se stegnu. Je li moguće? Achamian ne reče ništa, no u njegovim je kretnjama bilo jedva primjetne bezdušnosti, gotovo neprimjetne praznine u njegovim očima. Ona shvati da ga prepoznaje kao mnogo puta otpjevanu pjesmu. Znala ga je. "Što bi me pitao?" reče on konačno, vežući prostirku za teretno sedlo. "Da ga podučiš Gnosi." Posljednja tri tjedna, otkad su krenuli za conriyanskom kolonom u dolinu Sempisa, kroz ludilo okupacije - sve od one noći s lutkom Wathi - Achamiana je proganjala neobična ukočenost, napetost od koje nije bio u stanju voljeti ili smijati se dulje od nekoliko trenutaka. No ona je pretpostavljala da je za to zaslužna prepirka sa Xinemusom i njihovo otuđenje koje je uslijedilo. Nekoliko dana ranije suočila se s Maršalom zbog tog problema, govorila mu o strahovima njegovog prijatelja. Da, Achamian je počinio tešku povredu, objasnila je, ali je griješio iz gluposti, a ne iz manjka poštovanja. "On pokušava zaboraviti, Zine, ali ne može. Svakoga jutra njišem ga kad počne vrištati. Svakoga jutra podsjećam ga da je Apokalipsa prošla... On misli da je Kellhus Glasnik." No znala je da Xinemus to već zna. Njegov ton, riječi i držanje odavali su strpljivost - samo njegov pogled nije. Njegove oči nikada nisu zaista slušale i ona je znala da problem leži negdje dublje. Čovjek kao što je Xinemus mnogo riskira prijateljujući sa čarobnjakom, rekao joj je jednom Achamian. Achamiana nikada nije gnjavila ničime osim srdačnim podsjećanjem: "On se brine za tebe, znaš." Povrede muškaraca su krhke, hirovite. Achamian je volio govoriti da su muškarci jednostavni, da ih žene trebaju samo hraniti, jebati i laskati im da bi bili sretni. Možda je to bila istina za neke muškarce, možda nije, ali nikako nije vrijedilo za Drusasa Achamiana. Pa je čekala, pretpostavivši da će vrijeme i navika vratiti staro razumijevanje među dvojicu starih prijatelja. Iz nekog razloga, nikad joj nije palo na pamet da bi Kellhus, a ne Xinemus, mogao biti korijen svega. Kellhus je svet - više nije gajila apsolutno nikakve sumnje u to. On je prorok, vjerovao on sam u to ili ne. A magija je bezbožna... Što je ono Achamian rekao da će postati? Bog-čarobnjak. Achamian se nastavio baviti prtljagom. Nije rekao ništa. Nije ni trebao. "Ali kako je to moguće?" Achamian zastane, zapilji se u prazno na nekoliko sekundi. Onda se okrenuo prema njoj, lica zabezeknutog od nade i užasa. "Kako prorok može huliti?" on upita, i ona je znala da je njemu to već staro i bolno pitanje. "Pitao sam ga to..." "I što je rekao?" "Opsovao je i uporno tvrdio da nije nikakav prorok. Bio je uvrijeđen... povrijeđen čak." Nadaren sam za to, njegov ton je govorio. Iznenadno očajanje navre u Esmenetinom grlu. "Ne smiješ ga naučiti, Akka! Ne smiješ ga naučiti! Zar ne vidiš? Ti si iskušenje. Mora se oduprijeti tebi i obećanju moći koje mu nudiš. Mora te odbiti da bi postao ono što mora postati!" "Zar to tmisliš?!" Achamian usklikne. "Da sam ja Kralj Shikol koji mami Sejenusa svjetovnom moći kao u Traktatu? Možda je upravu, Esmi, jesi li to ikada pomislila? Možda nije prorok!" Esmenet je zurila u njega, u strahu, izbezumljena, ali i neobično uzbuđena. Kako je dotle došlo? Kako kurva iz sirotinjskog predgrađa Šumne može stajati ovdje, toliko blizu srca svijeta? Kako je njezin život postao sveto pismo? Na trenutak nije mogla vjerovati... "Pitanje je, Akka, što ti misliš?" Achamian je buljio u pod između njih. "Što ja mislim?" ponovi on zamišljeno. Podigne oči. Esmenet ne reče ništa, iako je osjetila kako joj se strogoća u očima topi. Achamian slegne ramenima i uzdahne. "Da je Tromorje krajnje nespremno za Drugu Apokalipsu... Capljansko koplje je izgubljeno. Srankovi haraju polovicom svijeta, stotinu - tisuću! - puta brojniji nego u Seswathino vrijeme. A Ljudi posjeduju samo dio

98

Drangulija." Zurio je u nju, i činilo se da mu oči nikada nisu bile toliko sjajne. "Iako su me Bogovi prokleli, prokleli nas, ne mogu vjerovati da bi toliko napustili svijet..." "Kellhus", ona prošapće. Achamian kimne. "Poslali su nam više od Glasnika... To ja mislim, ili se nadam - ne znam..." "Ali magija, Akka..." "Je huljenje, znam. No zapitaj se Esmi,z