R. Scott Bakker - Tama koja prethodi - 1. Princ nicega.pdf

1

R. Scott Bakker Tama koja prethodi: Princ Ničega, knjiga prva

Za Sharron Prije tebe, nikada se nisam usudio nadati.

ZAHVALE Biti pisac samotan je posao, a upravo zbog toga, paradoksalno, toliko dugujemo drugima. Kada niti ima malo, one trebaju biti jake. U tom svjetlu želim zahvaliti: Mojoj partnerici Sharron O'Brien, jer je učinila ovu knjigu najboljom što može biti i jer me u činila boljim čovjekom nego što sam bio. Mojem bratu Bryanu Bakkeru, jer je vjerovao u moj rad prije nego li je uopće postojao bilo kakav rad u koji bi mogao vjerovati. Mojem prijatelju Rogeru Eichornu za njegove iscrpne kritike, njegove duboke uvide i za njegovo pisanje kojim me uvijek podsjeća kako to treba izgledati. Mojem agentu Chrisu Lottsu, caru kung fua. Michaelu Schellenbergu, jer je uvidio mogućnosti u katastrofi, što tolerira moju prljavu jezi činu i što govori "neka ti bude" koliko god loši bili moji argumenti. Htio bih zahvaliti i Tracy Carns što je vidjela isto što i ja, i svima u Overlooku na ljubaznosti i predanosti. Nancy Procter za predivan i nezamjenjivi dnevnik reakcija čitatelja. Caitlin Sweet za prijateljstvo i savjete. Nicku Smithu koji mi je otvorio vrata i Kyungu Chou koji me kroz njih poveo. R. Scott Bakker Htio bih zahvaliti i svima koji su recenzirali moja poglavljajia starom DROWW-u', kao i Savjetu za društvene znanosti i humanistička istraživanja Kanade stoje klincu iz radni čke klase omogućio obrazovanje koje si inače nikada ne bi mogao priuštiti. Kad smo već kod toga, moram zahvaliti i svojem učitelju u sedmom razredu, gospodinu Allenu, što me probudio. Otada nisam oka sklopio. Oni koji žele dalje istraživati Tromorje neka svakako posjete Wilovu i Jack-ovu oglasnu plo ču na www.three-seas.com ili www.princeofnothing.com. Del Rey Online Writer's Workshop - Del Reyeva intemetska radionica za pisce. Nikada mi neće dosaditi ponavljati jednu malu sažetu činjenicu koju su ovi praznovjerni ljudi tako neskloni priznati naime, da misao nadolazi kada 'ona' želi, a ne kada ja' želim... Friedrich Nietzsche, "S onu stranu dobra i zla"

rolog: Kuniurske pustare Ako razumijeti ono što je bilo prije možemo samo kasnije, tada ne razumijemo ništa. Stoga ćemo dušu definirati ovako: to je ono što prethodi svemu. AJENCIS, TREĆA ANALITIKA UUDI 2147. godina Kljove, Demuansko gorje Nije moguće podići zidine protiv nečega što je zaboravljeno. Ishualska tvrđava pala je u jeku Apokalipse. No nikakva vojska Srankova nije se uspela na njezine bedeme. Nikakav zmaj srca vrućega poput peći nije srušio njezine moćne dveri. Ishual bijaše tajno utočište kuniiirskih Visokih Kraljeva, a nitko, 2

čak ni Ne-Bog, ne može opkoliti tajnu. Mjesecima ranije, Anasiirimbor Ganrelka II., Visoki Kralj Kuniiira, sklonio se u Ishualu s preostalim članovima obitelji i podanicima. Sa zidina su njegovi stražari zamišljeno zurili dolje prema mra čnim šumama, potreseni sjećanjima na goruće gradove i jecaje svjetine. Kada bi zavijao vjetar, hvatali su se za hladni ishualski kamen, prisjećajući se zvuka srankovskih rogova. Me đusobno bi se tiho umirivali. Ta nisu li izbjegli svojim progoniteljima? Nisu li ishualske zidine jake? Gdje bi drugdje čovjek preživio kraj svijeta? Kuga je prvo pokosila Visokoga Kralja, kako je možda i dolikovalo: Ganrelka je samo plakao u Ishualu, bjesnjevši kako samo Car ničega može bjesnjeti. Sljedeće noći njegovi su podanici odnijeli mrtvačka nosila dolje u šume. Vidjeli su oči vukova obasjane njegovom lomačom. Nisu pjevali nikakve naricaljke, intonirali su tek poneku nijemu molitvu. Prije no što su jutarnji vjetrovi stigli raznijeti njegov pepeo prema nebu, kuga je uzela još dvije žrtve: Ganrelkinu konkubinu i njezinu kćer. Kao da progoni njegovu lozu do posljednjega tračka. Stražara na bedemima bivalo je sve manje, i iako su još uvijek promatrali brdovito obzorje nisu mnogo vidjeli. Jecaji umirućih ispunjali su im misli prevelikom stravom. Ubrzo nije više bilo ni stražara. Petorica vitezova Tryse koji bijahu spasili Ganrelku nakon katastrofe na Eleneotskim poljanama ležali su nepomično u krevetima. Veliki vezir, zlatne halje umrljane krvlju vlastite utrobe, ležao je ispružen preko svojih čarobnjačkih tekstova. Ganrelkin ujak, koji bijaše predvodio tragi čni napad na dveri Golgotteratha u ranim danima Apokalipse, visio je na užetu u svojim odajama, lagano se njišu ći na propuhu. Kraljica je beskrajno zurila u trunuće plahte. Od svih koji se bijahu sklonili u Ishualu, samo su Ganrelkin nezakoniti sin i Bardski sve ćenik preživjeli. Prestravljen Bardovim neobičnim ponašanjem i jednim bijelim okom, dječak se krio. Odvažio bi se izaći tek kad bi glad postala nesnošljiva. Stari ga je Bard neprestano tražio, pjevajući drevne pjesme o ljubavi i ratovanju, no svetogrdno mumljajući riječi. "Zašto se ne pokažeš, dijete?" vikao bi teturajući hodnicima. "Daj da ti pjevam. Da te zavodim tajnim pjesmama. Daj da ti pričam o slavi koja bijaše nekoć!" Jedne je noći Bard uhvatio dječaka. Milovao ga je po obrazu, a zatim po bedru. "Oprosti mi", mrmljao je stalno iznova, no suze su mu kapale samo iz slijepoga oka. "Zlo čini ne postoje", promumlja kasnije, "kada nitko nije ostao živ." No dječak je živio. Pet noći kasnije, namamio je Bardskoga svećenika na strme ishualske zidine. Kada se omamljeni starac dogegao, dječak ga je gurnuo s visina. Dugo je čučao na rubu ponora, zure ći kroz polumrak u polomljeno Bardovo tijelo. Od drugih se razlikovalo, zaključio je, samo po tome što je još uvijek bilo mokro. Ako nitko nije ostao živ, je li to umorstvo? Zima je donijela i studen praznini Ishuala. Nalak ćeno na krunište bedema, dijete je slušalo zavijanje i svađe vukova po mračnim šumama. Izvukao bi ruke iz rukava i obgrlio se da se ugrije, mumljaju ći pjesme svoje pokojne majke i uživajući u ugrizima vjetra po licu. Letio bi po dvorištima, odgovaraju ći vukovima kiiniijrskim ratnim pokli čima, vitlajući oružjima čija ga je težina osupnula. A s vremena na vrijeme, očiju punih nade i praznovjernoga straha, gurkao bi mrtvace očevim mačem. S dolaskom snijega, povici su ga izmamili na ulazne dveri Ishuala. Škilje ći kroz mračne puškarnice, ugledao je skupinu izgladnjelih muškaraca i žena - izbjeglice Apokalipse. Spazivši njegovu sjenu, po čeli su moliti za hranu, utočište, bilo što, no dječak je bio previše uplašen da bi odgovorio. Zbog svojih su neda ća izgledali zastrašujuće - divlje, poput Ijudi-vukova. Kada su se krenuli uspinjati po zidinama, dje čak je pobjegao u hodnike. Poput Bardskoga sve ćenika, tražili su ga i dozivali, obećavajući mu sigurnost. Jedan od njih kona čno ga je pronašao kako uzmi če iza bačve sardina. Glasom niti nježnim niti grubim, rekao mu je: "Mi smo Dunyanjani, dijete. Zbog čega nas se bojiš?" No dječak je stezao očev mač, plačući: "Dokle god postoje ljudi, postoje i zlo čini!" U muškarčevim očima pojavi se čuđenje. "Ne, dijete", reče. "Samo dokle god su ljudi obmanuti." Na trenutak je mladi Anasurimbor samo gledao u njega. Zatim je sve čano odložio očev mač i primio strančevu ruku. "Bio sam princ", promrmljao je. Stranac ga je odveo k ostalima i zajedno su slavili svoju neobičnu sreću. Klicali su - ne Bogovima kojih se bijahu odrekli, već jedni drugima - da je ovdje na djelu velika svrhovitost. Na ovome je mjestu mogu će njegovati najsvetiju svjesnost. U Ishualu su pronašli utočište od kraja svijeta. Još uvijek izgladnjeli, ali odjeveni u kraljevska krzna, Diinyanjani su ostrugali uklesane čarobne rune iz zidova i spalili knjige Velikoga vezira. Dragulje, kalcedone, svilu i zlatne tkanine pokopali su skupa s truplima dinastije. I svijet ih je zaboravio na dvije tisuće godina. Neljudi, Srankovi i Ljudi: Prvi zaboravlja, Treći se kaje, A drugi se jedini zabavlja. DREVNA KUNIURSKA DJEČJA PJESMICA

3

Ovo je povijest velikoga i tragičnoga svetoga rata, pripovijest o moćnim frakcijama koje htjedoše njime ovladati i zloupotrijebiti ga te o sinu u potrazi za ocem. Baš kao i u svakoj povijesti, mi preživjeli smo ti koji pišu zaklju čak. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA Kasna jesen, 4109. godina Kljove, Demuansko gorje Ponovno su se vratili snovi. Nepregledni krajolici, povijesti, nadmetanja vjere i kulture, sve je dolazilo u bujicama detalja. Konji koji proklizavaju po zemlji. Šake koje se grabe za mulj. Mrtvi raštrkani po obali toploga mora. I, kao i uvijek, drevni grad koji se uzdiže na mrkim brdima, suh poput krede na suncu. Sveti grad Shimeh. A potom glas, sitan kao da dolazi iz grla guje, kaže: ''Pošaljite mi moga sina." Spavači se probude kao jedno, duboko dišu ći, pokušavajući iščupati neki smisao iz nemogućnosti. Poštujući protokol dogovoren nakon prvih snova, sastali su se u neosvijetljenim dubinama Tisu će tisuća dvorana. Takvo oskvrnuće, odlučili su, ne može se više tolerirati. Uspinjući se neravnim planinskim putovima, Anasurimbor Kellhus naslonio se na koljeno i pogledao nazad prema samostanskoj tvrđavi. Ishualski bedemi uzdizali su se iz zaklona smreke i ariša, ali sitni u usporedbi s izbrazdanim planinskim obroncima u pozadini. Jesi li i ti vidio isto, Oče? Jesi li se okrenuo i uputio posljednji pogled? Udaljene figure u redovima su se pojavljivale između kruništa bedema pa nestajale iza kamena - stariji Dunyanjani odlazili su s noćnoga bdijenja. Kellhus je znao da će se spustiti golemim zavojitim stubištima i jedan po jedan ulaziti u tminu Tisuće tisuća dvorana, veliki Labirint koji se u krugovima protezao u dubinama pod Ishualom. Tamo će umrijeti, kako je i odlučeno. Svi oni koje je njegov otac okaljao. Sam sam. Moja misija je sve što ostaje. Okrenuo je leđa Ishualu i nastavio se uspinjati kroz šumu. Planinski povjetarac bijaše gorak od mirisa slomljenoga bora. Do kasnoga poslijepodneva prešao je visinsku granicu do koje se protezala šuma, a poslije dva dana penjanja uz ledene strmine stigao je do vrha Demuanskoga gorja. Na udaljenome kraju ravnice, pod jure ćim oblacima protezale su se šume područja koje se nekoć zvalo Kuniiiri. Koliko će ovakvih vidika morati proći, mislio je, prije nego pronađe oca? Koliko će gudurama ispresijecanih obzorja morati promijeniti prije no što stigne u Shimeh? Shimeh će mi biti dom. Živjet ću u kući svoga oca. Spuštajući se niz granitne padine, zašao je u divljinu. Lutao je kroz tminu unutrašnjosti šume, kroz dvorane me đu stupovima golemih sekvoja, utihnule od predugoga odsustva ljudi. Vukao je svoj plašt kroz guštike i svladavao silovita strujanja planinskih brzaca. Iako su šume podno Ishuala bile manje-više jednake, Kellhus je iz nekoga razloga postao nemirnim. Zastao je, nastoje ći se pribrati i pomoću drevnih tehnika nametnuti disciplinu vlastitome umu. Šuma bijaše tiha i pitoma, ispunjena pjevom ptica. A ipak, začuo je grmljavinu... Nešto se događa sa mnom. Je li to tvoj prvi ispit, Oče? Naišao je na potok prošaran blistavim zrakama sunca i kleknuo uz njegov rub. Voda koju je prinio ustima bila je osvježavajuća i slađa od bilo koje vode koju je ikada okusio. No kako voda može biti slatka? Kako sun čeve zrake izlomljene na površini brzajuće vode mogu biti tako prekrasnel Ono što prethodi, određuje ono što dolazi poslije. Dunyainski redovnici provodili su čitave živote udubljeni u proučavanje toga načela, osvjetljavajući neopipljive mreže uzroka i posljedica koje određuju svaku slučajnu okolnost i svode na minimum sve ono divlje i nepredvidivo. Zahvaljujući tome, događaji su se u Ishualu uvijek zbivali s granitnom sigurnošću. U većini slučajeva znali bi kojom će lelujavom putanjom list letjeti kroz terasaste šumarke. U većini slučajeva znali bi što će druga osoba reći prije nego to izusti. Shvatiti ono što prethodi, zna čilo je znati što će uslijediti. A znati što slijedi bila je umirujuća ljepota, posvećena zajednica uma i okolnosti - dar Logosa. Ova je misija, ako zanemarimo razdoblje formiranja u djetinjstvu, bilo prvo iznena đenje za Kellhusa. Sve do tada njegov je život bio unaprijed promišljeni ritual proučavanja, uvjetovanja i razumijevanja. Sve je bilo obuhvaćeno. Sve je bilo shvaćeno. No sada, dok je hodao šumama nestaloga Kuniiirija, činilo mu se da se svijet sunovratio, a on stoji na mjestu. Poput zemlje u jurećem brzacu, bivao je izudaran beskrajnim nizom iznena đenja: piskutavim cvrkutom nepoznate ptice; nepoznata korova na svome plaštu, zmijom koja vijuga osun čanom čistinom u potrazi za nepoznatim plijenom. Jednolični lepet krilima prošao bi mu nad glavom i on bi zastao, promijenivši ritam. Komarac bi mu sletio na obraz i on bi ga pljesnuo, dok bi mu istovremeno pogled privukao drugačiji raspored stabala. Njegovo okruženje ga je ispunjavalo, obuzimalo, sve dok nije postao ganut svime odjednom - škripanjem grana, beskrajnim permutacijama vode preko kamenja. Takve stvari preplavljivale su ga snagom morskih mijena. Poslijepodne sedamnaestoga dana, grančica mu se zavukla između sandala i stopala. Podigao ju je prema nebu punom 4

olujnih oblaka i proučavao, izgubio se u njezinu obliku, u njezinoj putanji prema nebu - tankim miši ćavim grananjima koja zauzeše toliko praznine neba. Je li jednostavno dobila takav oblik ili je bila oblikovana u kalupu; odljev oslobo đen iz voska? Pogledao je prema gore i ugledao jedno nebo isprepleteno bezbrojnim račvanjima grana. Zar ne postoji samo jedan način da se pojmi nebo? Bio je nesvjestan koliko je tamo stajao, ali ve ć je bio mrak kada je ispustio gran čicu. Ujutro dvadeset i devetoga dana, čučnuo je na stijene zelene od mahovine i promatrao losose kako se bacakaju i padaju natrag u jureću rijeku. Sunce je izašlo i zašlo tri puta prije nego li je uspio izbaciti iz glave taj neobjašnjivi rat izme đu ribe i voda. U najgorim trenucima ruke bi mu bile nejasne poput sjena u sjeni, a ritam njegova hoda penjao bi se daleko ispred njega. Njegova misija bio je posljednji tračak onoga što je nekoć bio. Inače je bio slobodan od uma, nesvjestan dunyainskih principa. Poput lista pergamenta izloženoga prirodnim silama, svakoga dana nedostajalo mu je sve više riječi - sve dok nije preostao samo jedan imperativ: Shimeh... Moram pronaći svoga oca u Shimehu. Nastavio je lutati prema jugu, kroz podnožje Demue. Njegovo se otu đenje produbljivalo, sve dok nije prestao podmazivati mač kada bi ga smočila kiša, sve dok nije prestao spavati i jesti. Postojala je samo divljina, hodanje i dani koji prolaze. Noću bi nalazio animalnu utjehu u mraku i hladno ći. Shimeh. Molim te, Oče. Četrdeset i trećega dana pregazio je plitku rijeku i uzverao se na obalu crnu od pepela. Samo je korov izbijao po pougljenjenome tlu, ništa drugo. Poput pocrnjelih kopalja, mrtvo se drveće šiljilo prema nebu. Odabrao je put među kršem, uskoro pun opekotina na mjestima gdje su ga koprive uspjele o češati po goloj koži. Napokon se domogao vrha grebena. Prostranstvo doline ispod ostavilo je Kellhusa bez daha. Iza izgorjele pustoši, tamo gdje je šuma još bila mra čna i gusta, drevne utvrde izdizale su se nad drvećem formirajući veliki prsten pred jesenskim daljinama. Promatrao je ptice kako kruže iznad i uokolo bližih bedema, iznenada se pojavljuju ći pred plohama prošaranoga kamena, pa uranjaju u krošnje. Ruševne zidine. Tako hladne i tako zaboravljene, onako kako šuma nikada ne može biti. Ruševine bijahu prestare da bi jasno odskakale od šume. Bijahu zaboravljene, istrošene i nakošene od tisu ćljetnoga tereta. Zaštićene jamama prekrivenim mahovinom, zidina ukopanih u zemljane humke, a onda naglo prekinutih, kao da ih obuzdava bršljan koji ih je sapinjao poput velikih žila preko kosti. Ipak, bilo je nečega u njima, nečega nesadašnjeg, što je u Kellhusu budilo njemu nepoznate strasti. Kada bi pomilovao rukom kamen, znao je da dodiruje dah i trud Ljudi - trag uništenoga naroda. Zemlja se počela odronjavati. Nagnuo se naprijed i naslonio obraz na kamen. Osjeti hrapavost i hladno ću gole zemlje. Iznad njega, sunčeva je svjetlost bila isprekidana mrežom kvrgavih grana. Ljudi... Ovdje u kamenu. Stari i netaknuti strogošću Dunyanjana. Nekako su se opirali snu, i podigli plod vlastitih ruku ovdje u divljini. Tko li je ovo izgradio? Kellhus je lutao humcima, osjećajući ruševine zakopane ispod njih. Jeo je štedljivo iz zaboravljenoga ranca - sušene hostije i žireve. Očistio je lišće s površine maloga bazena kišnice, pio, zatim piljio sa zanimanjem u tamni odraz vlastitoga lica, u plavu kosu i bradu. Jesam li to ja ? Promatrao je vjeverice i ptice koje je uspio razabrati u mračnim nepreglednim krošnjama. Jednom je na trenutak ugledao lisicu koja je šmugnula kroz grmlje. Ja nisam tek još jedna životinja. Um mu su se razmahao, pronašao uporište i razumijevao. Osjetio je neobuzdan uzrok kako leti oko njega u statisti čkim mijenama. Dirne ga, pa ostavi netaknutim. Ja sam čovjek. Razlikujem se od ovih stvari. Kako je večer odmicala, počela je kiša. Kroz grane je promatrao kako se nakupljaju hladni i sivi oblaci. Prvi put nakon nekoliko tjedana tražio je utočište. Krenuo je prema malenome jarku, gdje je erozija odvahla komad zemlje i razotkrila kameno pročelje neke građevine. Uspeo se uz lišćem posuto tlo u mračan i dubok otvor. Unutra je slomio vrat divljemu psu koji ga je napao. Naviknuo se na tamu. Svjetlost bijaše zabranjena u dubinama Labirinta. No u sku čenoj tami koju je pronašao nije bilo matematičke pravilnosti, tek nepravilna zbrka zemljanih zidova. Anasiirimbor Kellhus ispružio se i zaspao. Kada se probudio, šuma je bila tiha pod snijegom. Diinyanjanin nije imao pojma koliko je točno udaljen Shimeh. Opskrbili su ga s onoliko zaliha hrane koliko je mogao nositi. Ranac mu je svakim danom bivao sve tanji. Kellhus je mogao samo bespomo ćno promatrati kako mu glad i izloženost hladnoći uništavaju tijelo. Ako divljina i ne ovlada njime, ubit će ga. Ponestalo mu je hrane, a on je nastavio hodati. Sve - iskustvo, analiza - postalo je misteriozno lucidno. Palo je još snijega i zapuhali su hladni oštri vjetrovi. Nastavio je hodati sve dok više nije mogao. 5

Put je preuzak, Oče. Shimeh je predaleko. Psi upregnuti u saonice lovca na krzna zalajali su i krenuli njuškati po snijegu. On ih odvu če i zaveže orme za deblo zakržljaloga bora. Zaprepašten, otresao je snijeg s udova zgr čenih u snijegu. Prva mu je pomisao bila nahraniti tim čovjekom pse. Inače bi ga ionako pojeli vukovi, a mesa nikada dosta na napuštenome sjeveru. Skinuo je rukavice i položio vrhove prstiju na bradato lice. Koža mu je bila siva, a bio je siguran da će lice biti hladno kao i snijeg u kojemu je bio napola ukopan. Nije bilo. Uzviknuo je, a psi mu uzvratiše zbornim zavijanjem. Opsova pa se suprotstavi znakom Husyelta, Mračnoga Lovca. Čovjekovi udovi bijahu opušteni kad ga je podigao iz snijega. Vunena odjeća i kosa bijahu mu smrznuti na vjetru. Svijet je krznaru oduvijek bio prepun znakova, no sada je postao zastrašuju ć. Trčeći dok su psi vukli saonice, bježao je pred bijesom nadolazeće mećave. "Leweth", reče čovjek, stavivši ruku na gola prsa. Podrezana mu je kosa bila srebrna s natruhama bronce i daleko premekana za njegove grube crte lica. Obrve mu bijahu u visokome luku, kao da se stalno čudi, a nemirne mu oči bijahu sklone izlikama, uvijek hineći zanimanje za nebitne detalje kako bi izbjegle pomni pogled čovjeka kojeg je njegovao. Tek kasnije, kada je savladao osnove Lewethova jezika, Kellhus je saznao kako je dospio pod krznarevu skrb. Prvo čega se sjećao bijahu znojna krzna i tinjaju će vatre. Životinjska krzna u snopovima su visjela s niskoga stropa. Kutevi jedine prostorije bili su zatrpani vrećama i bačvama. Miris dima, masti i truleži prenapučio je ono malo prostora što je preostalo. Kellhus će kasnije shvatiti da je kaotična unutrašnjost kolibe zapravo izraz, i to bolno zna čajan, mnogih krznarevih, praznovjernih strahova. Svaki je predmet imao svoje mjesto, rekao je Kellhusu, a stvari koje nisu na svome mjestu donose nesreću. Ognjište je bilo dovoljno veliko da cijelu prostoriju, uključujući i Kellhusa, obgrli zlatnom toplinom. Izvan zidova, zima je zavijala kroz nemjerljiva prostranstva šume, uglavnom ih ignorirajući, no povremeno bi se koliba zatresla toliko da bi se krzna zanjihala na kukama. Zemlja se zvala Sobel, pri čao mu je Leweth, i bijaše najsjevernija provincija drevnoga grada Atrithaua - iako već generacijama napuštena. Njemu je bilo draže živjeti daleko od neda ća drugih ljudi, govorio bi. Iako je Leweth bio krupan čovjek srednjih godina, za Kellhusa je on bio tek nešto više od djeteta. Fina muskulatura njegova lica bila je sasvim neizvježbana, povezana kao uzicama za njegove strasti. Što je god pokretalo Lewethovu dušu, pokretalo je i njegove izraze lica, pa je nakon nekoga vremena Kellhusu bilo dovoljno da ga pogleda kako bi saznao što misli. Sposobnost da mu predvi đa misli, da rekonstruira kretanja Lewethove duše kao da je njegova vlastita, do ći će kasnije. U međuvremenu su razvili rutinu. U zoru bi Leweth upregnuo pse i otišao provjeriti svoje rute. Onih dana kada bi se vratio rano, zadužio bi Kellhusa da popravlja klopke, štavi kože, skuha još jedan lonac gulaša od kuni ća - 'da zaradi svoj kruh', kako je to on znao reći. Noću bi Kellhus šivao sebi kaput i gamaše kako ga je Leweth naučio. On bi ga promatrao s druge strane vatre, dok bi mu ruke vodile vlastiti tajanstveni život, rezbare ći, šivajući ili se samo upinjući jedna o drugu sitni poslići koji su ga začudo činili smirenijim, čak i dostojanstvenim. Kellhus je vidio Lewethove ruke na miru jedino kad je ovaj spavao ili kada je bio naročito pijan. Piće je više od svega obilježavalo lovca na krzna. Tijekom jutra Leweth nikada ne bi gledao Kellhusa u oči, tek bi ga nervozno iskosa pogledavao. Neobična ga je polovičnost umrtvljivala, kao da mu je mislima nedostajalo zanosa da se premetnu u govor. Ako bi uopće govorio, glas mu je bio napet, zauzdan strahom. Do popodneva bi se zarumenio u licu. O či bi mu sjajile pune izlomljenih sunčevih zraka. Smiješio bi se i smijao. No do mraka bi se razbahatio i postao iskrivljena parodija onoga što je bio samo nekoliko sati ranije. Govorio bi na silu, a svladavali bi ga naleti bijesa i lošega raspoloženja. Kellhus je mnogo naučio iz Lewethovih pićem preuveličanih strasti, no u jednome trenutku više nije htio gubiti vrijeme na proučavanje karikatura. Jedne je noći otkotrljao bačve viskija u šumu i ispraznio ih na smrznutome tlu. Tijekom muka koje su uslijedile, on je nastavio sa svakodnevnim poslovima. Sjedili su jedan nasuprot drugome za ognjištem, naslonjeni na udobne hrpe životinjskih krzna. Lica iscrtanoga svjetloš ću vatre Leweth je pričao potaknut iskrenom ispraznošću dijeljenja svoje životne priče s nekime tko je bio ograničen činjenicama onakvima, kakvima ih je on opisao. Stare patnje vratile su se s pri čom. "Nisam imao izbora, morao sam oti ći iz Atrithaua", Leweth je priznao, pričajući ponovno o svojoj pokojnoj ženi. Kellhus se tužno nasmiješi. Odmjerio je suptilnu međuigru mišića pod muškarčevim izrazom. Pravi se da tuguje da bih ga ja žalio. "Atrithau te podsjećao da nje nema?" U tu laž on sam sebe uvjerava. Leweth kimnu, očiju istovremeno punih suza i iščekivanja. "Atrithau je bio poput grobnice nakon njezine smrti. Jednoga jutra pozvali su na okupljanje narodne vojske te nas postrojili uza zidine, i sjećam se kako sam gledao daleko prema sjeveru. Činilo mi se da šume... Da me nekako dozivaju. Strah iz djetinjstva postao mi je uto čište! Svi u gradu, čak i moja braća i zemljaci iz okružne kohorte, kao da su potajno likovali zbog njezine smrti - zbog moga o čaja! Morao sam... Bio sam prisiljen..." Osvetiti se. Leweth spusti pogled prema vatri. "Pobjeći", reče. 6

Zašto se tako zavarava? "Niti jedna duša ne ide sama kroz svijet, Lewethe. Svaka naša misao potje če od misli drugih. Svaka naša rije č tek je ponavljanje riječi koje su već izgovorene. Svaki put kada slušamo, dopuštamo kretanjima druge duše da ponesu našu." Zastao je, srezavši odgovor kako bi zbunio čovjeka. Uvid ima mnogo snažniji učinak kada razjašnjava nejasnoće. "Zato si, u stvari, pobjegao u Sobel, Lewethe." Na trenutak su se Lewethove oči ukočile od straha. "Ja ne razumijem..." Od svega što bih mu mogao reći najviše se boji istina koje već zna, ali ih ne želi prihvatiti. Jesu li svi ljudi na svijetu ovako slabi? "Ma, razumiješ. Razmisli, Lewethe. Ako nismo ništa doli naše misli i strasti, a naše misli i strasti nisu ništa doli kretanja naših duša, tada nismo ništa drugo nego oni koji nas pokre ću. Ono što si nekoć bio, Lewethe, prestalo je postojati onoga trenutka kada ti je umrla žena." "I zato sam pobjegao!" Leweth uzvikne, očiju istovremeno preklinjućih i razdraženih. "Nisam to mogao podnijeti. Pobjegao sam da zaboravimV Puls mu naglo ubrza. Oklijevanje u napinjanju finih miši ća oko očiju. Zna da je to laž. "Ne, Lewethe. Pobjegao si da zapamtiš. Pobjegao si da o čuvaš sve načine na koje je tvoja žena utjecala na tebe, da zaštitiš bol što si je izgubio od utjecaja drugih. Pobjegao si da se zabarikadiraš u svoju patnju." Suze su tekle krznarevim obješenim obrazima. "Okrutnih li riječi, Kellhuse! Zašto mi to govoriš?" Da te bolje posjedujem. "Zato jer si dovoljno dugo patio. Proveo si godine i godine sam uz ovu vatru, opsjednut gubitkom, uvijek iznova ispituju ći pse da li te vole. Nakupljaš patnju, jer što više patiš, to je svijet besmisleniji i okrutniji. Tuguješ jer je tugovanje postalo dokaz. 'Eto što ste mi napravili!' uzvikuješ. Vodiš su đenja svake noći, osuđujući okolnosti koje su osudile tebe, ponovno proživljavajući svoju tjeskobu. Mučiš sam sebe, Lewethe, kako bi krivnju za svoje muke svalio na svijet." Ponovno će poricati— "Pa što onda? Svijetje^? besmislen, Kellhuse. Besmisleni" "Možda jest", odgovori Kellhus glasom punim žaljenja i kajanja, "ali svijet je odavno prestao biti izvorom tvojih tjeskoba. Koliko si puta samo zavapio istim tim riječima? I svaki put su bile pune istoga očaja, očaja čovjeka koji treba vjerovati u nešto za što zna da je pogrešno. Zastani na trenutak, Lewethe, ne idi putem koji su takve misli u tebi utabale. Zastani i vidjet ćeš." Čuvši vlastite misli iz tuđih usta, Leweth je oklijevao, zaprepašten i obješena lica. Razumije, ali nema hrabrosti priznati. "Zapitaj se", Kellhus je navaljivao, "čemu taj očaj?" "Nema očaja", tupo odgovori Leweth. Vidi mjesto koje sam mu otvorio, shvaća da je svako laganje u mojoj prisutnosti uzaludno, čak i ako laže samomu sebi. "Zašto nastavljaš s lažima?" "Zato što... što..." Kroz pucketanje vatre Kellhus je čuo kako Lewethu grozničavo lupa srce, kao životinji u zamci. Sav je podrhtavao od jecaja. Podigao je ruke kako bi u njih zaronio lice, ali je zastao. Potom je podigao pogled prema Kellhusu i zaplakao kao dijete pred majkom. Boli! Krik mu se ogledao na licu. Toliko boli! "Znam da boli, Lewethe. Spas od patnje možemo naći jedino kroz još patnje." Toliko nalik djetetu... "Što da radim?" plakao je krznar. "Kellhuse... Reci mi, molim te!" Trideset godina, Oče. Kakvu li tek moć ti imaš nad ljudima poput ovoga. Kellhusovo bradato lice obasjano vatrom činilo se toplim i punim suosjećanja. Odgovori mu: "Ničija duša ne može se pokretati sama, Lewethe. Kada jedna ljubav umre, treba nau čiti voljeti nekoga drugoga." Ubrzo je vatra na ognjištu oslabjela, a njih dvojica nastavili su sjediti u tišini slušaju ći zavijanje još jedne nadolazeće oluje. Vjetar je zvučao kao da golemi pokrivači udaraju o zidove. Napolju je šuma je čala i zviždala pod mračnim trbuhom mećave. "Plač možda zamrlja lice", reče Leweth, prekinuvši šutnju starom poslovicom, "ali zato pročišćava srce." Kellhus mu odgovori osmijehom, s izrazom odsutnoga prepoznavanja na licu. Čemu ograničavati strasti riječima, pitali su se drevni Diinyanjani, kada su već progovorile izrazima lica? Legija lica boravila je u njemu i mogao je skakati s jednoga na drugo s jednakom lakoćom kojom bi oblikovao riječi. U srcu njegova radosnoga osmijeha, njegova suosjećajnoga smijeha, skrivala se hladnoća kojom je pomno ispitivao. "Ali ti baš i ne vjeruješ u to", reče Kellhus. Leweth slegnu ramenima. "Zašto, Kellhuse? Zašto bi te Bogovi poslali k meni?" Kellhus je znao da je za Lewetha svijet bio prepun bogova, duhova, čak i demona. Bio je prožet njihovim urotama, krcat kobnim znakovima i znamenjem njihovih nepredvidivih mušica. Poput nekoga drugog obzora, njihovi planovi okružuju sve ljudske napore - prikriveni, okrutni i, na koncu, uvijek kobni. To što ga je pronašao pod snježnim nanosima usred Sobela za Lewetha nije bila slučajnost. 7

"Zanima te zašto sam došao?" "Zašto si došao?" Dosad je Kellhus izbjegao bilo kakav razgovor o svojoj misiji, a Leweth ga, izbezumljen brzinom kojom se oporavio i naučio njegov jezik, nije ništa pitao. No proučavanje je napredovalo. "Tražim svoga oca, Moenghusa", reče Kellhus. "Anasurimbora Moenghusa." "Zar se izgubio?" upita Leweth, neizmjerno počašćen ovim priznanjem. "Ne. Davno je napustio moj narod, dok sam bio još dijete." "Zašto ga onda tražiš?" "Jer me pozvao. Tražio je da doputujem k njemu." Leweth kimnu, kao da se svi sinovi jednom moraju vratiti svome ocu. "A gdje je?" Kellhus na tren zastane, očiju naizgled uprtih u Lewetha, a zapravo fiksiranih u praznu to čku ispred njega. Kao što bi se promrzao čovjek sklupčao i obgrlio što jače može, kako bi što manje bio izložen svijetu, Kellhus je povukao svu svoju vanjštinu iz prostorije i sklonio se u svome umu, nedirnut od pritisaka izvanjskih doga đaja. Unutarnje legije bijahu upregnute, varijable izolirane i proširene, a kaos eventualnih posljedica koje bi mogle uslijediti ako iskreno odgovori na Lewethovo pitanje okupirao mu je dušu. Trans vjerojatnosti. Ustao je, trepćući od svjetlosti vatre. Kao što je bio slučaj s tolikim pitanjima vezanima uz njegovu misiju, odgovor bijaše nepredvidiv. "U Shiraehu", Kellhus izgovori nakon nekog vremena. "U gradu na dalekome jugu po imenu Shimeh." "Pozvao te iz Shimeha? Pa kako je to moguće?" Kellhusovo lice poprimi zbunjeni izraz, gotovo pa iskren. "Snovima. Pozvao me snovima." "Vračanje..." Uvijek neka mješavina strahopoštovanja i jeze kada bi Leweth izgovorio tu rije č. Postojale su vještice, Leweth mu bijaše rekao, koje bijednom zapovijedi mogle upregnuti divlje sile koje se kriju u tlu, životinjama i stablima. Postojali su svećenici čije molitve odzvanjaju Onostranim, pokreću Bogove koji, pak, pokreću svijet da bi olakšali ljudima. I postojali su čarobnjaci čiji su zahtjevi zakon, čije riječi više određuju nego opisuju kakav svijet treba biti. Praznovjerje. Posvuda i u svemu, Leweth je brkao ono što dolazi poslije s onime što prethodi, zamijenio bi uzrok posljedicom. Ljudi su došli kasnije pa ih je stavio ispred i nazvao ih 'bogovima' ili 'demonima'. Rije či su došle kasnije pa ih je stavio prije i nazvao 'svetim pismima' ili 'čarolijama'. Ograničen na posljedice događaja, a nesposoban uvidjeti uzroke koji su mu prethodili, on se držao samo propadanja, ljudi i njihovih djela, kao modela onoga što je prethodilo. No Dijnyanjani su spoznali da je ono što je prethodilo, u stvari, neljudsko. Mora postojati neko drugo objašnjenje. Nema vraćanja. "Što znaš o Shimehu?" upita Kellhus. Zidovi su podrhtavali od silovitoga niza zapuha, a plamen poskakivao iznenadnim bljeskovima. Obješena krzna njihala su se amo-tamo. Leweth se ogleda oko sebe, nabranih vje đa, kao da pokušava nekoga čuti. "Dalek je put do tamo, Kellhuse, kroz opasne zemlje." "Shimeh ti nije... Svet?" Leweth se nasmiješi. Baš kao ni mjesta koja su blizu, ni ona vrlo daleka ne mogu biti sveta. " Čuo sam za njega tek nekoliko puta dosad", reče. "Srankovi vladaju Sjeverom. Ono malo Ljudi što je preostalo neprekidno su pod opsadom, ograničeni na gradove Atrithau i Sakarpus. Ne znamo mnogo o Tromorju." "Tromorju?" "Narodi Juga", odgovori Leweth, začuđena pogleda. Njegovo je neznanje, Kellhus je znao, smatrao božanstvenim. "Želiš reći da nikad nisi čuo za Tromorje?" "Koliko god tvoj narod bio izoliran, moj je daleko više." Leweth mudro kimne. Napokon je i na njega došao red da govori o dubokoumnim stvarima. "Tromorje još bijaše mlado kada je Sjever uništio Ne-Bog i njegov Savjet. Sada kad smo mi tek sjena, tamo je sjedište mo ći Ljudi." Zastane, razočaran što mu je tako brzo ponestalo znanja. "To je manje-više sve što znam - osim nekoliko imena." "Kako si onda čuo za Shimeh?" "Jednom sam prodao hermelina čovjeku iz karavana. Crnoputome muškarcu. Ketyažaninu. Nikad prije nisam vidio crnoputoga čovjeka." "Karavane?" Kellhus nikad nije čuo tu riječ, ali ju je izgovorio kao da ga zanima na koju je karavanu lovac na krzna mislio. "Svake godine karavana s juga dolazi u Atrithau - ako preživi Srankove, naravno. Putuje iz zemlje po imenu Galeoth preko Sakarpusa, donosi začine, svile - čudesne stvari, moj Kellhuse! Jesi li ikada okusio papar?" "Što ti je taj crnoputi čovjek rekao o Shimehu?" "Ne mnogo, zapravo. Uglavnom je pričao o svojoj vjeri. Rekao je da je Inrit, sljedbenik Kasnijega Proroka, Inrija" - na trenutak spoji obrve - "tako nešto. Zamisli ti to! Kasniji Prorok?" Leweth zastane, zamagljena pogleda, pokušavajući smisliti način da taj događaj pretoči u riječi. "Stalno je ponavljao kako sam proklet ako se ne podam tome proroku i otvorim srce Tisući hramova - nikada neću zaboraviti to ime." "Znači, tome je čovjeku Shimeh bio svet?" 8

"Najsvetiji od svega. Nekoć davno bio je to grad njegova proroka. Ali mislim da je postojao neki problem. Nešto vezano uz ratove i pogane koji su ga oteli Inritima..." Leweth zašuti, kao da se sjetio ne čega neobično važnog. "U Tromorju Ljudi ratuju protiv Ljudi, Kellhuse, i nije ih briga za Srankove. Možeš li to zamisliti?" "Znači, Shimeh je sveti grad u rukama poganoga naroda?" "I bolje da je tako, ako mene pitaš", Leweth odvrati, odjednom ogor čen. "Gad je i mene uporno nazivao poganinom." Nastaviše pričati o dalekim zemljama do dugo u no ć. Vjetar je zavijao i udarao u čvrste zidove njihove kolibe. A u mraku sve slabije vatre, Anasurimbor Kellhus polako je povla čio Lewetha ka svojim vlastitim smirenijim ritmovima - sporijem dahu, snenim očima. Jednom kada je lovac na krzna bio sasvim op činjen, izvukao je iz njega i posljednje tajne, loveći ga sve dok više nije imao kamo pobjeći. Sam, Kellhus je na krpljama hodao kroz smrznute šume smreke prema najvišoj od uzvisina koje su okruživale krznarevu kolibu. Snježni nanosi vrtložili su se oko mračnih debala. Zrak je mirisao na zimski muk. Kellhus se promijenio tijekom posljednjih nekoliko tjedana. Šuma više nije bila zapanjuju ća zbrka zvukova kao ranije. Sobel bijaše zemlja sobova, sobola, dabrova i kuna. Jantar je spavao u njezinu tlu. Goli kamen ležao je čist pod njezinim nebom, a jezera joj bijahu srebrna od mnoštva riba. Nije bilo ni čega više, ničega vrijednog strahopoštovanja ili straha. Pred njim, hrpa snijega pade s niske litice. Kellhus pogleda gore, traže ći stazu kojom bi najlakše svladao visine. Po čeo se uspinjati. Osim nekoliko zakržljalih i golih glogova, vrh bijaše čist. Na sredini se nalazio drevni spomenik - kameni stup nagnut daleko. Rune i maleni ugravirani likovi resili su sve četiri strane. Ono što je Kellhusa stalno iznova vuklo tamo nije bio tek jezik uklesanoga teksta - koji je, ako izuzmemo stil, bio identi čan njegovu vlastitu - već ime autora. Počinjao je: I ja, Anasurimbor Celmomas II., gledam s mjesta ovoga i slavi svojim rukama stvorenoj nazočim... I nastavljao s opisom velike bitke između odavno mrtvih kraljeva. Prema Lewethu, ova zemlja nekoć je bila granica dvaju naroda: Kiiniura i Eamno-ra, oba istrijebljena tisu ćljećima ranije u mitskim bitkama protiv onoga što je Leweth nazivao 'Ne-Bog'. Kao i iz mnogih drugih Lewethovih priča, Kellhus je u cijelosti ispustio dio o Apokalipsi. No ime Anasurimbora uklesano u drevnome dioritu nije mogao tek tako otpisati. Svijet je, sada je shva ćao, mnogo stariji od Dunyanjana. A ako se njegova loza protezala sve do ovoga mrtvoga Visokoga Kralja, protezao se i on. No takva razmišljanja bila su sasvim nebitna za njegovu misiju. Njegovo promatranje Lewetha bližilo se kraju. Uskoro će morati krenuti prema jugu i Atrithauu, gdje je Leweth tupio kako bi se trebao opskrbiti za nastavak puta prema Shimehu. S uzvisine Kellhus je gledao prema snježnim šumama na jugu. Ishual mu je bio za le đima, zaklonjen zaleđenim planinama. Pred njim je ležalo hodočašće kroz svijet ljudi vezanih proizvoljnim običajima, beskonačnim ponavljanjima plemenskih laži. Doći će k njima kao onaj koji je budan. Na ći će zaklon u prazninama njihova neznanja i pomo ću istine ih učiniti svojim instrumentima. On je Dunyanjanin, jedan od Uvjetovanih, i on će posjedovati sve narode, sve okolnosti. On će prethoditi. No očekivao ga je još jedan Diinyanjanin, jedan koji je proučavao divljinu daleko duže: Moenghus. Koliko je velika tvoja moć, Oče? Okrenuvši leđa divljini, primijetio je nešto neobično. S druge strane spomenika ugledao je tragove u snijegu. Nakratko ih je promotrio prije nego li je odlučio pitati krznara o njima. Onaj koji ih je napravio hodao je uspravno, ali nije bio ljudsko biće. "Izgledaju ovako", reče Kellhus. Golim prstom napravi repliku traga u snijegu. Leweth ga je promatrao, sav ozbiljan. Kellhusu je bio dovoljan kratak pogled da bi uočio stravu koju je ovaj pokušao prikriti. Psi su lajali u pozadini, iscrtavaju ći krugove i trčkarajući na kraju kožnih povodaca. "Gdje?" upita Leweth, zureći napeto u neobičan trag. "Kod starog kiiniurškog spomenika. Kre ću se u tangenti na kolibu, prema sjeverozapadu." Bradato lice okrene se prema njemu. "I ti ne znaš kakvi su to tragovi?" Značenje toga pitanja bilo je jasno. Sa sjevera si, a ne znaš što je ovo? A potom Kellhus shvati. "Srank", reče. Krznar je gledao negdje iza njega, pažljivo promatrajući okolni zid stabala. Redovnik zapazi treperenje u muškarčevoj utrobi, ubrzavanje pulsa i litaniju u mislima, prebrzu da bi bila pitanje: Šta-da-radim-šta--da-radim... "Trebali bi slijediti tragove", kaže Kellhus. "Uvjeriti se da ne sijeku tvoje rute. Ako da..." "Teška im je ova zima", reče Leweth. Bilo mu je potrebno izvući neki smisao iz vlastite prestravljenosti. "Došli su na jug u potrazi za hranom... Love hranu. Tako je, hranu." "Što ako nije tako?" Leweth ga pogleda, divljih očiju. "Za Srankove, mi Ljudi smo okrepa druge vrste. Nas love kako bi smirili bijes u srcima." Zakoračio je među pse, pritišćući im njuške u snijeg i veoma ih je žustro češkao po glavi. Rukama je skretao posvuda i bez nekoga reda, svima podjednako iskazujući privrženost. "Kellhuse, možeš li mi donijeti brnjice?" Put bijaše uzak i siv u nanosima snijega. Nebo se smračilo. Zimske večeri unosile su neobičan mir u unutrašnjost šume, 9

osjećaj da dolazi kraj nečemu važnijem od dnevne svjetlosti. Trčali su daleko na krpljama i sada su stali. Stajaše pod golim granama hrasta. "Ne bismo se trebali vraćati", reče Kellhus. "Ali ne možemo ostaviti pse." Redovnik je promatrao Lewetha nekoliko trenutaka. Izdasi su im se parili na oštrome zraku. Znao je da bi vrlo lako mogao odvratiti krznara da se i po bilo što vra ća. Što god ih slijedilo, znalo je za njihovu rutu, a možda čak i za kolibu. No tragovi u snijegu - prazni otisci - bijahu preslabi da bi mu bili od koristi. Za Kellhusa je prijetnja bila vidljiva samo u krznarevu strahu. Šuma je još uvijek pripadala njemu. Kellhus se okrene i oni skupa krenu prema kolibi, trčeći nespretno na krpljama. No malo dalje Kellhus zaustavi muškarca, stavivši mu tešku ruku na rame. "Što..." krznar ga zausti pitati, ali ga zvukovi ušutkaju. Zbor prigušena zavijanja i vriskova parao je muk. Jedan kratak lavež prolomi se dolinama, pa uslijedi sablasna ledena tišina. Leweth se ukopao poput mračnih stabala oko njega. "Zašto, Kellhuse?" Glas mu je pucao. "Nema vremena za pitanja. Moramo bježati." Kellhus je sjedio u blijedoj sjeni, promatrajući kako se rumeni prsti zore probijaju kroz guste grane i tamne borove. Leweth je još spavao. Brzo smo trčali, Oče, no jesmo li trčali dovoljno brzo? Nešto je ugledao. Kretnju smjesta zaklonjenu dubinama šume. "Lewethe", reče. Krznar se prene. "Što?" odvrati on kašljući. "Još uvijek je mrak." Još jedna silueta. Još dalje lijevo. Približava se. Kellhus ostade nepomičan, očiju uprtih daleko u šumu. "Dolaze", reče. Leweth se uspravi pod smrznutim prekrivačima, smrtno blijed. Izbezumljen, slijedio je Kellhusov pogled u tami oko njih. "Ne vidim ništa." "Kreću se vrlo oprezno." Leweth počne drhtati. "Trči", zausti Kellhus. Leweth ga zaprepašteno pogleda. "Da trčim? Srankovi dostignu svakoga, Kellhuse. Njima je nemogu će pobjeći. Prebrzi su!" "Znam", Kellhus odgovori. "Ja ću ostati ovdje. Usporit ću ih." Leweth je samo nastavio zuriti u njega. Nije se mogao pomaknuti. Stabla su tutnjala oko njega. Nebo se vuklo, prazno. A zatim mu strijela probije rame i on se sruši na koljena, zablenuvši se u crveni vršak koji mu je stršao iz prsa. "Keeeelhuusse!" protisne. No Kellhusa više nije bilo. Leweth se vrtio u snijegu tražeći ga, potom ga ugleda kako tr či kroz obližnje drveće, držeći mač. Prvi Srank osta bez glave, a redovnik se nastavi kretati kroz nanose poput blijede utvare. Još jedan pade, mašu ći uzaludno nožem kroz zrak. Ostali opkoliše Kellhusa poput kožnatih sjena. "Kellhuse!" povika Leweth, možda od straha, a možda u pokušaju da ih odvu če od njega prema onome koji već bijaše mrtav. Umro bih za tebe. No likovi padaše, grčeći se u snijegu, a sablasni krik se prolomi me đu drvećem. Još ih pade, sve dok jedino visoki redovnik nije ostao na nogama. Negdje daleko, lovcu na krzna učini se da čuje lavež svojih pasa. Kellhus ga je vukao za sobom. Hrpice snijega zasjale bi pod zrakama izlazećega sunca prije nego bi se raspale među granama. Leweth se sav zgrčio od boli u ramenu, no redovnik bijaše nepopustljiv, vukući ga brzinom koju bi jedva podnio i da nije ozlijeđen. Spoticali su se kroz nanose, oko drve ća, napola proklizavali u gudure pa se izvla čili van. Redovnik i njegove ruke bijahu stalno tu negdje, poput željezne sprave za mučenje koja bi ga uvijek iznova podupirala. Još uvijek mu se činilo da čuje pse. Moji psi... Napokon ga je ispustio kod nekog stabla. Stablo iza njega činilo mu se poput kamenoga stupa, potpornja na koji je naslonjen da umre. Jedva je uspio Kellhusa, brade i kapulja če zgrudanih od leda, razlučiti od svoda golih grana. "Lewethe", Kellhus je govorio, "moraš razmislitiV Okrutnih li riječi! Zgrabiše ga k svijesti, suočiše ga s vlastitom boli. "Moji psi", jecao je. "Čujem... Ih." Plave oči nisu reagirale. "Dolazi još Srankova", Kellhus procijedi teško dišu ći. "Moramo pronaći neko utočište. Mjesto na kojemu ćemo se sakriti." Leweth zabaci glavu, proguta osjetivši bol u dnu grla, pokuša se pribrati. "Iz kojega... Iz kojega smjera s-smo d-došli?" "S juga. Cijelo vrijeme s juga." Leweth se odgurne od drveta i obgrli redovnikova ramena. Obuzeše ga nekontrolirani drhtaji. Zakašljao je i zagledao se 10

kroz drveće. "Koliko p-potoka?" - usiše zrak - "Potoka smo p-prešli?" Osjetio je toplinu Kellhusova daha. "Pet." "Zzzapad!" procijedi. Nasloni se natrag da bi pogledao redovnika u lice, još uvijek ga čvrsto držeći. Nije se sramio. S ovim čovjekom nije bilo srama. "M-moramo n-na zapad", nastavio je, naslonivši čelo na redovnikove usne. "Ruševine. Ruševine N-Neljudi. Mnogo mjesta za s-s-skloniti s-se." Stenjao je. Svijet se okretao oko njega. "M-možeš ih v-vidjeti nedaleko o-odavde." Leweth osjeti kako mu u tijelo udara snježno tlo. Zaprepašten, uspio se jedino sklup čati među koljena. Kroz drveće ugleda Kellhusovu siluetu, izobličenu njegovim suzama, kako odmiče u šumu. Ne-ne-ne. Jecao je. "Kellhuse? Keeellhuuuse!" Što se to događa ? "Neee!'' zacvili. Visoka figura je nestala. Obronak bijaše nesiguran. Kellhus se podigao hvataju ći se za grane i pazio kuda staje da ne naleti na zamku pod snijegom. Crnogorična stabla nisu ostavila nikakvu prohodnu stazu na nagnutome terenu. Zrakasta vješala grana posezala su za njim. Okoliš bijaše neobično taman u usporedbi s uobi čajenom zimskom bjelinom. Kada se napokon uspeo dovoljno visoko da se oslobodi šume, redovnik se namršti prema nebu te se osjeti umirenim tim prizorom. Pokriveno snijegom, tlo se uzdizalo u konturama izgladnjeloga psa. Ruševne dveri i zid izdizali su se nad obližnjim obroncima. U pozadini se mrtvi hrast enormnih proporcija upirao o nebo. Iz tmurnih oblaka koji su se uvijali nad vrhom uzvisine, padala je kiša i ledila mu se na ogrta ču. Kellhus je bio opčinjen velikim kamenjem dveri. Mnogi od njih imali su opseg veći od onoga hrasta koji su zaklanjali. Na nadvratniku bijaše isklesano lice pogleda uprtoga u nebo - bezizražajnih o čiju, strpljivih poput neba. Prošao je ispod. Tlo se donekle poravnalo. Iza njega, prostranstva šume mračila su se pred nadolazećom kišom. No buka je bivala sve glasnija. Stablo bijaše već odavno mrtvo. S njegovih divovskih tetiva bila je oguljena kora, a grane su se pružale prema nebu poput uvinutih kljova. Tako ogoljenom, vjetar i kiša su prolazili kroza nj s lako ćom. Okrenuo se u trenutku kad su Srankovi izletjeli iz grmlja, zavijajući u trku kroz snijeg. Tako je čisto ovo mjesto. Strijele su prozujale pokraj njega. Uhvatio je jednu u zraku i promotrio je. Topla, kao da je bila prislonjena uz kožu. Mač mu se našao u ruci i blistao je kroz prostor oko njega, obuhvaćajući ga poput grana drveta. Stigli su - mračna navala - a on je bio tamo pred njima, smiren u jednome trenutku koji nisu predvidjeli. Kaligrafija krikova. Mukli udarac iznenađenoga mesa. Iskopao je ushićenje iz neljudskih im lica, zakoračio je među njih i smlavio im lupajuća srca. Nisu mogli uvidjeti da su okolnosti svete. Samo su gladovali. On je, s druge strane, bio jedan od Uvjetovanih, Dunyanjanin, i svi su se događaji predavali njemu. Popadali su i zavijanje utihne. Na trenutak su se bili nagomilali oko njega - uskih ramena i pse ćih prsa, sa smrdljivim kožama i ogrlicama od ljudskih zubiju. Strpljivo je stajao pred njihovom prijetnjom. Miran. Pobjegoše. Sagnuo se prema jednome koji mu se još uvijek vrpoljio pod nogama i podigao ga držeći ga za vrat. Lijepo lice izobličilo se od bijesa. "Kuz'inirishka dazu daha gurankas..." Pljunulo je u njega. Zakucao ga je u stablo mačem. Zakorakne unazad. Vrištalo je i mlataralo. Kakva su to stvorenja? Konj zanjište iza njega, topćući po snijegu i ledu. Kellhus izvuče mač nazad i zavitla. Kroz susnježicu, konj i jahač bijahu tek sivi obrisi. Kellhus je promatrao kako se polagano primi ču i nije uzmaknuo, kose čupave i smrznute u obliku malih kljova koje su klaparale na vjetru. Konj je bio velik, nekih osamnaest dlanova, i crn. Jahač bijaše ogrnut dugim sivim plaštom opšivenim jedva vidljivim uzorcima - apstraktnim licima. Imao je kacigu bez perjanice, koja mu je zasjenjivala lice. Snažan glas zagrmi na kuniiirškom: "Vidim da tebi nije vrijeme da pogineš." Kellhus je šutio. Oprezan. Kiša je zvučala poput pijeska nošenoga vjetrom. Lik sjaše, ali ostane na opreznoj udaljenosti. Promatrao je nepomi čna tijela ispružena oko njih. "Izvanredno", kaže stranac pa pogleda prema njemu. Kellhus je vidio kako mu oči sjaje pod rubom kacige. "Sigurno si neki glavešina." "Anasurimbor Kellhus", odvrati redovnik. Muk. Kellhusu se činilo da je došlo do neke zabune, čudne zabune. "Ono govori jezikom", promrmlja muškarac nakon nekoga vremena. Zakorači bliže, zagledavši se u Kellhusa. "Da", reče. "Da... Nije da mi se samo rugaš. Vidim na tvome licu da si njegove krvi." 11

Kellhus je i dalje šutio. "Posjeduješ i strpljivost Anasurimbora." Kellhus ga je proučavao, primijetivši da mu plašt nije bio opšiven stiliziranim prikazima lica, ve ć pravim licima, crta izobličenih jer bijahu izravnata. Ispod plašta, muškarac bijaše snažne građe, dobro naoružan i, sudeći po stavu, nimalo uplašen. "Vidim da si učenik. Znanje je moć, ha?" Ovaj nije bio poput Lewetha. Ni približno. Još uvijek se čula susnježica koja je strpljivo vukla mrtva tijela pod hladni snijeg. "Ne bi li me se trebao bojati, smrtnice, znajući što sam? I strah je moć. Moć preživljavanja." Lik je počeo kružiti oko njega, pažljivo gazeći između srankovskih udova. "To je ono što takve poput tebe dijeli od ovakvih poput mene. Strah. Grebanje, izvlačenje, impuls za preživljavanjem. Za nas, život je uvijek... odluka. Za vas... Pa, recimo samo da on odlučuje." Konačno Kellhus progovori: "Odluka je onda, čini se, na tebi." Lik zastane. "Aa, izrugivanje", reče on žalosno. "To nam je zajednička točka." Kellhusova provokacija bila je namjerna, ali nije mnogo postigla - ili se barem tako činilo isprva. Stranac iznenada spusti zasjenjeno lice, okrene glavom amo-tamo oko vrha brade mrmljajući: ''Ono me izaziva! Smrtnik me izaziva... Podsjeća me, podsjeća..." Počne prtljati po plaštu i zgrabi izobli čeno lice. "Na ovoga! Ah, drznik - kakav je on užitak bio! Da, sjećam se..." Digne pogled prema Kellhusu i prosikta: "Sjećam se!" I Kellhus shvati prva načela ovoga susreta. Nećovjek. Još se jedan od Lewethovih mitova ostvario. S dostojanstvenom sporošću lik izvuče svoj široki mač. Neprirodno je svijetlio u tami, kao da reflektira sunce nekoga drugoga svijeta. No okrenuo se prema jednomu od mrtvih Srankova i obrnuo ga na le đa ploštinom oštrice. Bijela mu je koža počela tamnjeti. "Ovaj ovdje Srank - ne bi mu mogao izgovoriti ime - bio je naš elju... naša 'knjiga', tvojim jezikom. Uistinu odana životinja. Bit ću izgubljen bez njega - barem neko vrijeme." Pregledao je ostala tijela. "Gadna, pokvarena stvorenja, u stvari." Vrati pogled na Kellhusa. "Ali tako... Upečatljiva." Uvodne riječi. Kellhus odluči istražiti. Odvrati: "Tako oslabljen. Postao si tako jadan." "Žališ me? Pseto me se usuđuje žaliti?" Nečovjek se hrapavo nasmije. 'Anasurimbor me žali! I treba... Ka'cunuroisoukki'eljii, soukhusjihla." Pljune, pa mačem pokaže na leševe oko njih. "Ovi... Ovi Srankovi sada su naša djeca. Ali ranije! Ranije ste naša djeca bili vi. Srce nam je iščupano pa smo njegovali vaša. Sudruzi 'velikim' norsirškim kraljevima." Nečovjek zakorači bliže. "Ali više ne", nastavi. "Kako su prolazili vjekovi, neki od nas poželjeli su pamtiti nešto više od vaših djetinjastih prepucavanja. Nekima od nas bila je potrebna profinjenija brutalnost nego što bi nam vaše sva đice ikada pružile. Veliko prokletstvo moje vrste - znaš li to? Naravno da znaš! Koji se rob ne raduje poniženju svoga gospodara, haaa?" Vjetar ga je zavio u snijegom posuti plašt. Napravi još jedan korak. "Ali smišljam isprike kao Čovjek. Gubitak je upisan u samu zemlju. Mi smo tek njegov najdramati čniji podsjetnik." Nečovjek podigne vrh mača prema Kellhusu, koji je zauzeo borbeni položaj, drže ći vlastiti zakrivljeni mač mirno iznad glave. Ponovno tišina, ovaj put smrtna. "Ja sam ratnik vjekova, Anasurimbore... Vjekova. Zario sam svoj nimil u tisuću srdaca. Jahao sam i protiv i za Ne-Boga u velikim ratovima koji su stvorili ovu divljinu. Uspeo sam se na bedeme Golgotteratha, gledao srca Visokih Kraljeva kako pucaju od bijesa." "Zašto onda", Kellhus upita, "sada podižeš mač na osamljenog čovjeka?" Smijeh. Slobodnom rukom pokaže na mrtvog Sranka. "Sitniš, slažem se, ali ipak bi bilo upečatljivo." Kellhus udari prvi, no mač mu se odbije od oklopa pod Ne čovjekovim plaštom. Sagne se, izbjegne snažni protuudar, pokosi liku noge odozdo. Ne čovjek se sruši unazad, ali se uspije bez problema vratiti na noge. Smijeh se zaori pod kacigom. "Vrlo upečatljivo!" povika, bacivši se na redovnika. Kellhus se osjeti stiješnjen. Kiša snažnih udaraca stjera ga unazad, dalje od mrtvoga stabla. Zvonjava dunyanskog čelika i nečovječjegn/mZ/fl odjekivala je vjetrovitim visovima. No Kellhus je mogao osjetiti trenutak - iako bijahu daleko, daleko kraći nego protiv Srankova. Uvukao se u taj sitni razmak i nezemaljska oštrica krene udarati sve dalje i dalje od cilja, no sve dublje u prazan zrak. Kellhusov mač urezivao se u mračnu figuru, krešući i ubadajući oklop, derući mu mračni plašt. No nikako da pote če krv. "Što si ti?" povika Nečovjek, pun bijesa. Prostor među njima bijaše jedan, no s mnoštvom prijelaza... Kellhus zareže u Nečovjekovu izloženu bradu. Krv, crna u mraku, razlije mu se po prsima. Drugi udar odbaci tajanstvenu oštricu, koja nastavi odskakivati po snijegu i ledu. 12

Kako je Kellhus skočio, Nečovjek zatetura unazad i padne. Vršak Kellhusova mača, zaustavljen nad otvorom njegove kacige ga umiri. Na ledenoj kiši redovnik je jednoliko disao, zagledan u oborenu figuru. Pro đe nekoliko trenutaka. Došlo je vrijeme za ispitivanje. "Odgovarat ćeš na moja pitanja", Kellhus mu naredi tonom lišenim strasti. Nečovjek se mračno nasmija. "Ali ti si, Anasurimbore, pitanje." A onda nastupi riječ, riječ koja, ušavši u uho, nekako iskrivi um. Gnjevni žar. Poput latice otpuhnute s dlana, Kellhus odleti unazad. Zakotrlja se po snijegu i zaprepašten se jedva osovi na noge. Nijemo je promatrao kako se Nečovjek uzdiže uvis, kao da visi na užetu. Blijeda vodenkasta svjetlost oblikovala je sferu oko njega. Ledena kiša prštala je i cvrčala u dodiru s njom. Iza njega se uzdizalo golemo stablo. Čarolija? Ali kako je to moguće? Kellhus udri u bijeg, jureći preko mrtvih oblika u snijegu. Posklizne se na led i odskliže na drugu stranu uzvisine, kotrljajući se kroz nakrivljene grane stabala. Ponovno ustane i sav se izgrebe probijajući se kroz oštro raslinje. Nešto nalik prasku groma podrhtavalo je zrakom, a silne vatre sijevale su kroz smreke za njim. Zapuhne ga vrućina pa potrči još brže, toliko da je nizine svladavao skokom, a mračna šuma mu postala val jurećega kaosa. "ANASURIMBORE!" nezemaljski glas je grmio, parajući zimski muk. "TRČI, ANASURIMBORE!" orilo se. "JA ĆU UPAMTITi" Smijeh odjekne poput grmljavine, a šuma iza njega sijevala je još jačim plamenovima. Lomili su mrak oko njega i Kellhus je mogao vidjeti vlastitu jureću sjenu kako treperi pred njim. Hladan zrak probijao mu je plu ća, ali je nastavio trčati - daleko brže nego što su ga Srankovi natjerali. Magija? Je li to jedna od lekcija koje moram naučiti, Oče? Spustila se hladna no ć. Negdje u tami zavijali su vukovi. Shimeh, činilo se da govore, je predaleko.

13

dio prvi: Čarobnjak

14

OGLAVLJE PRVO Carythusal Na svijetu postoje tri i samo tri vrste ljudi: cinici, fanatici i Učenjaci Mandata. ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI Autor je često napominjao da u stvaranju velikih događaja ljudi obično nemaju pojma što njihovi postupci naviještaju. Ovaj problem nije, kao što bi se moglo pretpostaviti, rezultat njihove nesposobnosti da uvide posljedice svojih postupaka. Prije bi to bio rezultat ludoga načina na koji se strahotno premetne u beznačajno kada se ciljevi jednoga čovjeka sukobe s ciljevima drugoga. Postoji jedna stara izreka Učenjaka Grimiznih Tornjeva: "Kada čovjek lovi zeca, on i ulovi zeca. No kada mnoštvo ljudi lovi zeca, naletjet će na zmaja." U sukobu oprečnih ljudskih interesa ishod je uvijek nepoznat, a prečesto i zastrašujuć. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA Sredinom zime, 4110. godina Kljove, Carythusal Svi špijuni previše razmišljaju o svojim doušnicima. To im je poput igre u trenucima prije spavanja iličak u neugodnim pauzama usred razgovora. Špijun bi se zagledao u doušnika, baš kao Achamian sada u Geshrunnija i zapitao se.Koliko zapravo zna?

Poput mnogih drugih krčmi na rubu Crva, velike sirotinjske četvrti Carythusala, Sveti Gubavac bijaše raskošan i trošan istovremeno. Pod bijaše popločan keramikom koje se ne bi posramila ni palača Dvorskoga Guvernera, dok su zidovi bili od obojene zemljane opeke, a strop toliko nizak da bi se malo viši ljudi morali saginjati pod mjedenim svjetiljkama koje pak bijahu, jednom je Achamian čuo vlasnika kako se hvali, vjerna imitacija onih iz Hrama Exoriette. U kr čmi je uvijek bila gužva, sve puno sumnjivih i katkad opasnih ljudi, no vino i hašiš bili su taman toliko skupi da odvrate one koji si ne mogu priuštiti kupanje od miješanja s onima koji mogu. Prije no što je počeo zalaziti u Svetog Gubavca, Achamian nije volio Ainonjane, posebno ne one iz Carythusa]a, Poput većine u Tromorju, smatrao ih je taštima i ženskastima: previše nauljenih brada, previše sklonima ironiji i kozmetici, isuviše nemarnima glede spolnih navika. No njegov se stav promijenio nakon sati i sati koje je proveo u iš čekivanju Geshrunnijeva dolaska. Profinjenost karaktera i ukusa koja je u drugim narodima resila samo više kaste, shvatio je, ovdje je stvarno uzela maha, opčinivši čak i slobodne pripadnike nižih kasta i robove. Visoki Ainon uvijek je smatrao nacijom libertinaca i sitnih spletkaroša; nije ni sanjao da bi ih to moglo činiti narodom srodna duha. Možda baš zato nije odmah uočio opasnost kad mu je Geshrunni rekao: "Znam te." Taman i pod svjetlom svjetiljke, Geshrunni spusti ruke koje bijahu prekrižene preko bijeloga svilenoga prsluka i nagne se sjedeći na stolici. Bijaše on impozantna figura, s orlovskim vojni čkim licem, brade ispletene poput crnih kožnih traka i krupnih ruku, toliko tamnih da je bilo mogu će tek nazrijeti, no ne i raspoznati obrise ainonskih piktograma tetoviranih od ramena do zapešća. Achamian se pokuša ljubazno nasmiješiti. "Ti i moje žene", re če strusivši još jedan krčag vina. Duboko izdahne i cmokne usnicama. Geshrunni je uvijek bio ograni čen čovjek, barem je Achamian tako mislio, jedan od onih kojima su misli i rije či tekle malobrojnim i duboko utabanim putevima. Većina vojnika je takva, naročito kada su pritom i robovi. No ova njegova izjava nije bila nimalo ograničena. Geshrunni ga je pažljivo promatrao, sa sumnjom u očima i pomalo začuđen. S gnušanjem odmahne glavom. "Trebao sam reći, 'Znam tko si."' Čovjek se zamišljeno nasloni, na način toliko nesvojstven nekom vojniku da se Achamian sav naježio od straha. Buka krčme nestade u pozadini, zajedno s nejasnim likovima i bljeskovima zlatne svjetlosti lanterni. "Onda to zapiši", reče Achamian, hineći dosadu, "i pokaži mi kad se otrijeznim." Skrene pogled, onako kako to ljudi obično učine kad im je dosadno, i zamijeti da je izlaz iz kr čme prazan. "Znam da nemaš žena." "Ma, nemoj. A kako ti to znaš?" Achamian nakratko pogleda iza njega, ugleda kurvu kako se smije pritiskuju ći sjajni srebrni ensolarii na znojne grudi. Razuzdana gomila oko nje zagrmi: ''Jedan!" 15

"Prilično je dobra u tome, znaš. Upotrebljava med." Geshrunni se nije dao smesti. "Tvojoj vrsti nije dopušteno imati žene." "Mojoj vrsti, ha? A koja je to moja vrsta?" Ponovno baci pogled prema izlazu. "Ti si čarobnjak. Učenjak." Achamian se nasmija, svjestan da bi ga i najkra će oklijevanje odalo. No imao je dovoljno razloga nastaviti s glumatanjem. U najmanju ruku to će mu priskrbiti nekoliko dodatnih sekundi. Vrijeme dovoljno da preživi. "Tako mi jebenog Kasnijeg Proroka, prijatelju", Achamian vikne, bacivši još jedan pogled prema vratima, "tvoje optužbe bih mogao mjeriti na krčage. Za što si me ono jučer optužio? Da sam kurvin sin?" Među veselim glasovima prolomi se gromoglasan uzvik: ''Dva!" Iz Geshrunnijeva kreveljenja Achamian nije uspijevao mnogo izvući - svaki je njegov izraz lica nalikovao na neku grimasu, naročito njegov osmijeh. Ruka koja se iznenada pojavila i zgrabila ga za zapeš će, naprotiv, rekla mu je sve. Gotov sam. Oni znaju. Malo toga strašnije je od 'njih', naročito u Carythusalu. 'Oni' bijahu Grimizni Tornjevi, najmoćnija Škola u Tromorju, i skriveni gospodari Visokoga Ainona u sjeni. Geshrunni je bio Zapovjednik Javreha, ratnika-robova Grimiznih Tornjeva, zbog čega ga je Achamian i pokušavao zavesti posljednjih nekoliko tjedana. Upravo to i jest zadatak špijuna: snubiti robove svojih suparnika. Geshrunni je nemilosrdno zurio u njegove oči, izvrćući mu dlan prema van. "Postoji način da potvrdim svoje sumnje", kaže on blago. 'Tri!" odzvanjalo je od zemljane opeke i izgrebanoga mahagonija. Achamian ustuknu, dijelom zbog vojnikova čvrstoga stiska, a dijelom jer je znao o kojem to 'načinu' Geshrunni govori. Ne ovako. "Geshrunni, molim te. Pijan si, prijatelju. Koja bi se Škola usudila riskirati gnjev Grimiznih Tornjeva?" Geshrunni slegnu ramenima. "Mysunsai, možda. Ili, recimo. Carski Saik. Cishaurim. Mnogo ih je tvoje proklete vrste. Ali kad bih se morao kladiti, rekao bih Mandat. Rekao bih da si Učenjak Mandata." Prepredenog li roba! Koliko je dugo znao? Nemoguće riječi visjele su u zraku, vrebale u Achamianovim mislima, riječi dovoljno moćne da oslijepe ili zapeku mjehure na koži. Ne ostavlja mi izbor. Nastat će metež. Izbit će vika i isukati se mačevi, ali nitko neće učiniti ništa osim zbrisati mu s puta. Više od ikoga u Tromorju, Ainonjani su se bojali čarolija. Nema izbora. No Geshrunni već bijaše posegnuo pod izvezeni mu prsluk. Šaka mu se zgr čila pod tkaninom. Kesio se poput nacerenoga šakala. Prekasno... "Izgledaš", Geshrunni izgovori s prijetećom mirnoćom, "kao da želiš nešto reći." Čovjek izvuče ruku i izvadi Chorae. Trepne, pa zastrašujuće naglo strgne zlatni lanac na kojemu mu je visila oko vrata. Achamian ju je osjetio još za njihova prvoga susreta, zapravo, po njezinome je prijete ćemu šumu ustanovio Geshrunnijevo zanimanje. Sad će je Geshrunni upotrijebiti da identificira njega. "Što je sad to?" upita Achamian. Trnci životinjskoga straha pro đoše mu kroz zarobljenu ruku. "Mislim da znaš, Akka. Mislim da znaš mnogo bolje od mene." Chorae. Učenjaci ih nazivaju Drangulijama. Obična imena često rese stravične stvari. No drugi ljudi, oni koji se slažu s Tisuću hramova u osudi čarobnjaštva kao svetogrđa, nazivaju ih Suzama Božjim. Ipak, Bog nije imao prste u njihovoj izradi. Chorae bijahu relikvije s Drevnoga Sjevera, toliko vrijedne da ih je jedino brakom prijestolonasljednika, ubojstvom ili dankom u obliku čitavih naroda moguće kupiti. Vrijedile su svoju cijenu: Chorae su osiguravale imunitet na čarolije onima koji ih nose i smrt svakome čarobnjaku koji ih ima nesre ću taknuti. Držeći bez ikakva truda Achamianovu ruku imobiliziranu, Geshrunni podigne Chorae palcem i kažiprstom. Izgledala je sasvim jednostavno: malena željezna kuglica, otprilike veličine masline, ali prekrivena kosim pismom Neljudi. Achamian je osjećao kako mu povlači utrobu, kao da Geshrunni drži ništavih, a ne predmet, malenu rupu u samome tkivu svijeta. Srce mu je nabijalo u ušima. Sjetio se noža ukori čenoga ispod svoje tunike. "Četiri!" Razuzdani grohot. Meškoljio se pokušavajući izvući zarobljenu ruku. Uzalud. "Geshrunni..." "Svaki Zapovjednik Javreha dobije jednu ovakvu", reče Geshrunni, tonom istovremeno zamišljenim i ponosnim. "No to već, naravno, znaš." Cijelo vrijeme pravi budalu od mene! Kako li mi je to samo promaklo? "Gospodari su ti velikodušni", re če Achamian, prikovan strahotom koja mu je lebdjela nad dlanom. "Velikodušni?" Geshrunni pljunu. "Grimizni Tornjevi nisu velikodušni. Nemilosrdni su. Okrutni prema onima koji im se suprotstave." Prvi put Achamian ugleda tračak patnje koja ga pokreće, strah u njegovim očima. Što se to događa ovdje? Odvažio se na 16

pitanje: "A prema onima koji im služe?" "Oni ne prave razliku." Oni ne znaju! Samo Geshrunni... "Pet!" odjekivalo je pod niskim stropovima. Achamian obliže usnice. "Što želiš, Geshrunni?" Ratnik-rob spusti pogled prema Achamianovom drš ćućemu dlanu, zatim spusti Dranguliju poput djeteta koje zanima što će se dogoditi. Achamianu se vrtjelo od samoga zurenja u to, neka gor čina navrla mu je u grlo. Chorae. Suza skupljena sa samoga lica Božjega. Smrt. Smrt svim bogohulnicima. "Što želiš?" Achamian prosikta. "Ono što svi ljudi žele, Akka. Istinu." Sve što je Achamian ikada vidio, sve kušnje koje je preživio ležale su zbijene u tome uskome prostoru između njegova sjajnoga dlana i nauljenoga komada željeza. Drangulija. Smrt koja visi me đu ogrubjelim prstima roba. No Achamian bijaše Učenjak, a za Učenjake ništa, ni sam život, ne vrijedi koliko i Istina. Oni bijahu njezini ponizni čuvari, a ratovali su po svim sjenovitim spiljama Tromorja da bi je posjedovali. Bolje je umrijeti nego predati istinu Mandata Grimiznim Tornjevima. No nije to bilo sve. Geshrunni je bio sam - Achamian je bio siguran ^ to. Čarobnjaci mogu vidjeti druge čarobnjake, vidjeti ožiljak njihovih zločina, a u Svetome Gubavcu nije bilo nikakvih čarobnjaka, nikakvih Grimiznih Učenjaka, samo pijandure koje se klade s kurvama. Geshrunni je igrao na svoju ruku. Ali iz kojega ludog razloga? Reci mu što želi. Ionako već zna. "Ja sam Učenjak Mandata", Achamian prošapta brzo. Zatim doda: "Špijun." Opasne riječi. Ali što je drugo mogao? Geshrunni ga je bez daha promatrao jedan trenutak, a zatim je skupio Chorae u šaku. Pustio je Achamianovu ruku. Uslijedio je trenutak neugodne šutnje, prekinut tek zveketom srebrnoga ensolariija o drvo. Nastade grohot i promukli glas zaurla: "Izgubila si, kurvol" Ipak, Achamian je znao da to nije istina. Nekako je uspio pobijediti no ćas, a pobijedio je onako kako kurve uvijek pobjeđuju - bez razumijevanja. Na kraju krajeva, špijuni se ne razlikuju mnogo od kurvi. Čarobnjaci još i manje. Premda je kao dječak sanjao da bude čarobnjak, mogućnost da bi mogao biti špijun Drusasu Achamianu nije bila ni na kraj pameti. Riječ 'špijun' nije bila dio rječnika s kojim su odrastala djeca u nronskim ribarskim selima. Tromorje je za njega u djetinjstvu sadržavalo samo dvije dimenzije: postojala su mjesta daleka i ona u blizini, i ljudi visoka i niska staleža. Slušajući priče starih ribarskih žena dok je s ostalom djecom Ijuštio kamenice, ubrzo je nau čio da je on jedan od onih nižega staleža, a da moćni ljudi žive daleko. Misteriozna imena nizala su se jedno za drugim iz starih usta - Srijah od Tisuće Hramova, zlonamjerni pogani iz Kiana, neuništivi osvaja či Scylvendiji, smutljivi čarobnjaci Grimiznih Tornjeva i tako unedogled - imena koja obilježiše dimenzije njegova svijeta, natopiše ga zastrašujućom magijom i preobraziše u arenu djela nevjerojatno tragičnih i junačkih. Tonuo bi u san osjećajući se malenim. Moglo bi se očekivati da će špijunski posao dodati novu dimenziju jednostavnome dje čjemu svijetu, no dogodilo se upravo suprotno. Svakako, kako je sazrijevao, Achamianov je svijet postajao sve složenijim. Naučio je da postoje stvari svete i nesvete, da Bogovi i Onostrano posjeduju vlastite dimenzije i da nisu tek ljudi koji sežu vrlo visoko i žive vrlo daleko. Naučio je i da postoje i vremena nedavna i drevna, da 'nekoć davno' nije nešto poput drugoga mjesta, nego više neka čudna vrsta duha koji opsjeda sva mjesta. No kada postaneš špijun, svijet se na sasvim neobi čan način spljošti u jednu jedinu dimenziju. Ljudi ro đeni u visokim staležima, čak i Carevi i Kraljevi, najednom se čine običnima i beznačajnima, koliko i većina priprostih ribara. Daleki narodi iz Conriye, Visokoga Ainona, Ce Tydonna ili Kiana više nisu egzoti čni ili čarobni, već prljavi i ofucani baš kao neko nronsko ribarsko selo. Svete stvari poput Kljove, Tisuće Hramova ili čak Kasnijeg Proroka postaju tek puke verzije stvari nesvetih, poput Fanima, Cishaurima ili čarobnjačkih Škola, kao da su rije či 'sveto' i 'nesveto' zamjenjive bezbolno kao i mjesta za igraćim stolom. A nedavno postaje tek bezvrijedno ponavljanje drevnoga. Kao Učenjak i špijun istovremeno, Achamian je prošao Tromorje uzduž i poprijeko, vidio mnogo toga zbog čega mu je utroba nekoć treperila od nadnaravne jeze i postao svjestan da su dje čje priče uvijek bolje. Otkad su ga u mladosti prepoznali kao jednoga od Rijetkih i odveli ga u Atyersus na obuku u Školu Mandata, pou čavao je prinčeve, vrijeđao vrhovne vladare i do bjesnila dovodio Šrijalske svećenike. I znao je da se čudesnost iz svijeta sasvim sigurno iscrpljuje znanjem i putovanjima, da kada se oduzmu misteriji, njegove dimenzije ne cvjetaju, već se stropoštaju. Naravno, svijet mu se sada činio mnogo profinjenijim mjestom nego kada bijaše dijete, ali i mnogo jednostavnijim. Posvuda ljudi samo grabe i grabe, kao da su titule 'kralja', 'šrijaha' i 'vrhovnoga vladara' tek puke maske pod kojima se krije uvijek ista izgladnjela zvijer. Pohlepa, činilo mu se, bijaše jedina dimenzija svijeta. Achamian bijaše čarobnjak i špijun srednjih godina i oba zanimanja su mu ve ć pomalo dozlogrdjela. Iako bi to nevoljko priznao, klonuo je duhom. Kao što bi stare ribarice rekle, izvukao je jednu praznu mrežu previše. 17

Uzrujan i izbezumljen, Achamian ostavi Geshrunnija u Svetome Gubavcu i požuri kući - ako se to uopće može tako nazvati - sjenovitim putevima Crva. Protežući se od sjeverne obale rijeke Sayut do čuvenih Surmantskih dveri. Crv bijaše pravi labirint ruševnih straćara, bordela ' osiromašenih kultskih hramova. Achamian je naziv oduvijek smatrao prikladnim za takvo mjesto. Vlažan i ispresijecan stiješnjenim uli čicama. Crv je zaista nalikovao nečemu što bi se moglo pronaći ispod kamena. S obzirom na svoju misiju, Achamian uistinu nije imao razloga o čajavati. Zapravo, upravo obrnuto. Nakon onoga ludoga incidenta s Choraeom, Geshrunni mu je ispričao tajne, moćne tajne. Ispostavilo se da Geshrunni nije bio sretan rob. Mrzio je Grimizne Mudrace žestinom koja bijaše gotovo zastrašuju ća jednom kada je izašla na vidjelo. "Nisam ti iskazao prijateljstvo kako bih došao do tvoga zlata", bijaše rekao Zapovjednik Javreha. " Čemu? Da otkupim slobodu od svojih gospodara? Grimizni Tornjevi ne odri ču se ničega što im je vrijedno. Ne, postao sam ti prijatelj jer sam znao da ćeš mi biti koristan." "Koristan? Za što?" "Osvetu. Ponizit ću Grimizne Tornjeve." "Znači, znao si... Cijelo si vrijeme znao da nisam nikakav trgovac." Podrugljiv smijeh. "Naravno. Previše si se rasipao ensolariijima. Sjedni za stol s trgovcem i s prosjakom; uvijek će ti prosjak prvi platiti pi će." Kakav si ti to špijun? Achamian se namršti njegovim riječima, namršti vlastitoj prozirnosti. No koliko god ga je zabrinjavala činjenica da ga je Geshrunni provalio, još ga je više izbezumljivalo to u kolikoj je mjeri on njega krivo procijenio. Geshrunni je bio ratnik i rob - ima li bolje formule za glupost? Pa ipak, Achamian je pretpostavljao, robovi imaju razloga skrivati vlastitu inteligenciju. Mudar rob možda zaslužuje štovanje, kao robovi-učenjaci u starome Cenejskom Carstvu. Lukavoga roba treba se bojati, ukloniti ga. No bijaše to slaba utjeha. Kad me on uspio tako lako prevariti... Achamian je uspio iščupati veliku tajnu iz mraka Carythusala i Grimiznih Tornjeva - možda najve ću u dugo vremena. No na tome nije mogao zahvaliti vlastitoj sposobnosti, koju godinama nije dovodio u pitanje - ve ć nesposobnosti. Kao posljedica toga, saznao je dvije tajne -jednu dovoljno strašnu, pretpostavio je, za sudbinu cijeloga Tromorja; drugu strašnu u okviru njegova života. Nisam više, shvatio je, što sam nekoć bio. Geshrunnijeva priča bila je uznemirujuća sama po sebi, ako ništa drugo, jer je demonstrirala sposobnost Grimiznih Tornjeva da čuvaju tajne. Grimizni Tornjevi bijahu u ratu, rekao je Geshrunni, i to već više od deset godina, u stvari. Achamiana to nije impresioniralo, barem ne isprva. Čarobnjačke Škole, poput svih Velikih frakcija, neprestano se prepucavaju špijunima, smaknućima, trgovačkim sankcijama i delegacijama razbjesnjelih izaslanika. Me đutim, Geshrunni ga je uvjerio, ovaj rat bio je daleko značajniji od pukoga čarkanja. "Prije deset godina", rekao je Geshrunni, "naš je prethodni Vrhovni vladar, Sasheoka, smaknut." "Sasheoka?" Achamian nije bio sklon postavljanju glupih pitanja, ali ideja da bi Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva mogao biti smaknut bila je naprosto nebulozna. Kako se takvo što moglo dogoditi? "Smaknut?" "I to u unutarnjim svetištima samih Tornjeva." Drugim riječima, pokraj najboljega sustava straža u Tromorju. Ne samo da se Mandat nikada ne bi usudio na takav čin, nije ni postojao način da uspiju, čak niti uz blistave Apstrakcije Gnose. Tko bi to u činio? "Tko ga je smaknuo?" upitao je Achamian, gotovo bez daha. Geshrunnijeve oči svijetlile su na crvenoj svjetlosti svjetiljki. "Pogani", reče. "Cishaurim." Achamian je bio istovremeno zbunjen i zadovoljan tim otkri ćem. Cishaurim -jedina poganska Škola. To je barem objašnjavalo Sasheokino smaknu će. Postojala je narodna izreka u Tromorju: "Samo Rijetki može vidjeti Rijetke." Čarobnjaštvo bijaše silovito. Izgovaranje čarolije rezalo bi svijet jednako sigurno kao i nož. No samo su Rijetki - čarobnjaci - mogli vidjeti to sakaćenje i jedino su oni usto mogli vidjeti krv na rukama po činitelja - takozvani 'znamen'. Samo pripadnici Rijetkih mogli su vidjeti jedni druge i svoje zločine. A kada bi se susreli, prepoznali bi jedni druge s jednakom sigurnoš ću s kojom obični ljudi prepoznaju kriminalce po odsječenome nosu. To nije bio slučaj s Cishaurimom. Nitko nije znao zašto i kako, no oni su bili u stanju uzrokovati doga đaje jednako spektakularne i jednako razorne poput bilo koje druge čarolije, a da ne ostave nikakva traga na svijetu i ostanu bez ikakva znamena svojih zločina. Samo je jednom Achamian prisustvovao čaroliji Cishaurima, koju nazivaju Psukhe -jedne davne noći u dalekome Shimehu. Gnosom, čarobnjaštvom Drevnoga Sjevera, uništio je svoje napadače u tamnožutim ogrtačima, no sklonivši se iza svoga Štita činilo mu se da promatra bljeskove nečujne munje. Bez grmljavine. Bez znamena. Samo Rijetki vidi Rijetke, ali nitko - barem ne Učenjaci - ne može raspoznati Cishaurim i njihova djela od obi čnih ljudi i običnoga svijeta. To im je, Achamian je slutio, omogućilo da smaknu Sasheoku. Grimizni Tornjevi imali su Štitove protiv čarobnjaka, robove-vojnike poput Geshrunnija za ljude koji su nosili Chorae, no nisu imali ništa što bi ih zaštitilo od 18

čarobnjaka koji se ne razlikuju od običnih ljudi i čarobnjaštva koje se ne razlikuje od Božjeg svijeta. Geshrunni mu je rekao da sada hodnicima Grimiznih Tornjeva naokolo trče psi obučeni da prepoznaju miris šafrana i kane kojima Cishaurimi boje ogrtače. Ali zašto? Što li je navelo Cishaurim da otvoreno zarati s Grimiznim Tornjevima? Koliko god njihova metafizika bila strana, nisu imali šanse dobiti taj rat. Grimizni Tornjevi bili su jednostavno previše mo ćni. Kad je Achamian to pitao Geshrunnija, rob-vojnik samo je slegnuo ramenima. "Prošlo je deset godina, a još uvijek ne znaju." Bijaše to barem sitan izvor utjehe. Neznalice ništa ne cijene više od neznanja drugih. Drusas Achamian hodao je sve dublje u unutrašnjost Crva, prema raspadnutoj nastambi u kojoj je unajmio sobu, boje ći se više sebe samoga nego svoje budućnosti. Geshrunni se cerio teturajući iz krčme. Uspostavio je ravnotežu na zemljanome podu uličice. "Gotovo", promrmlja, pa zahihoće kako se nikada ne bi usudio pred drugima. Podigne pogled prema uskoj traci neba, obrubljenoga i zaklonjenoga zidovima od zemljane cigle i dronjavim platnenim tendama. Vidio je tek pokoju zvijezdu. Odjednom mu se njegova izdaja učini jadnom. Jedinu pravu tajnu koju je znao odao je neprijatelju svojih gospodara. Sada više nije ostalo ništa. Nikakva izdaja kojom bi utišao mržnju u svome srcu. A mržnja bijaše gorka. Više od i čega, Geshrunni bijaše ponosan čovjek. Kako se netko poput njega mogao roditi kao rob, biti gonjen željama plašljivih, ženskastih ljudi... Gonjen čarobnjacima! U nekom drugom životu, znao je, bio bi osvaja č. Kršio bi neprijatelja za neprijateljem snagom vlastitih ruku. Ali u ovome prokletome životu mogao se jedino kukavno kriti i tračati uokolo s ostalim ženskastim muškarcima. Ima li osvete u traču? Oteturao je malo niz uličicu kada primijeti da ga netko slijedi. Iste sekunde pala mu je na pamet mogu ćnost da su njegovi gospodari otkrili malu izdaju, ali nije mu se to činilo vjerojatnim. Crv je bio pun razbojnika, o čajnih tipova koji su išli od mete do mete u potrazi za nekim tko je dovoljno pijan da ga mogu sigurno oplja čkati. Geshrunni je jednom čak i ubio jednoga takvoga, prije nekoliko godina: nekoga jadnoga glupana koji je radije riskirao da bude ubijen, nego da se proda u roblje, kao što se prodao Geshrunnijev nepoznati otac. Nastavio je hodati, budno paze ći, koliko god mu je to vino dopuštalo, dok mu se pijanim mislima vrtio jedan krvavi scenarij za drugim. Ovo bi bila dobra no ć za ubiti nekoga, pomislio je. Tek kada je prošao kroz impozantno pročelje hrama koji su Cary-thužani nazivali Usta Crva, Geshrunni se uznemirio. Ljude su često znali slijediti u Crv, ali rijetko bi ih slijedili van. Iznad gužve krovova, uspio je čak nazrijeti najviši od Tornjeva, grimizan pod poljem zvijezda. Tko bi ga se usudio pratiti ovako daleko? Osim ako nije... Okrenuo se i ugledao proćelavoga, bucmastoga muškarca, unatoč vrućini odjevena u bogato urešeni svileni kaput koji je mogao biti bilo koje kombinacije boja, ali je u mraku izgledao plavo-crno. "Ti si jedan od onih budala s kurvom", kaže Geshrunni, pokušavaju ći otresti zbunjenost uzrokovanu pi ćem. "Da", odvrati čovjek, a cijelo mu se lice cerilo s usnama. "Bila je vrlo... Zamamna. No iskreno govore ći, više me zanimalo što ti imaš reći Učenjaku Mandata." Geshrunni je škiljio s pijanim čuđenjem. Znači, znaju. Opasnost bi ga uvijek otrijeznila. Instinktivno je posegnuo u džep, zgrabivši prstima Chorae. Bacio ju je silovito prema Učenjaku. Ili u nekoga za koga je mislio da je Grimizni U čenjak. Stranac uhvati Dranguliju u letu kao da mu ju je prijateljski dobacio da je prouči. Nakratko je promotri, kao neodlučan mjenjač novca olovni novčić. Podigne pogled i ponovno se nasmiješi, trepćući velikim tupim očima. "Veoma dragocjen poklon", reče. "Hvala ti, ali bojim se da to nije poštena zamjena za ono što želim." Nije čarobnjak! Geshrunni je jednom vidio kako to izgleda kad Chorae takne čarobnjaka, užareno raspadanje mesa i kostiju. Pa što je onda taj čovjek? "Tko si ti?" upita Geshrunni. "Ništa što bi ti mogao razumjeti, robe." Zapovjednik Javreha se nasmiješi. Možda je samo neka budala. Obuzme ga neka opasna, pijana ljubaznost. Pri đe muškarcu i stavi mu ogrubjelu ruku na podstavljeno rame. Osjeti miris jasmina. Tele će ga oči ponovno pogledaju. "Ajme meni", prošapće stranac, "odvažna si ti budala, zar ne?" Zašto ga nije strah? Prisjetivši se lakoće kojom je muškarac uhvatio Chorae, Geshrunni se odjednom osjeti strašno izloženim. No bio je odlučan. "Tko si ti?" Geshrunni procijedi. "Koliko dugo me ve ć pratiš?" "Pratim tebe?" Debeljko gotovo zahihoće. "Takvo utvaranje ne dolikuje jednome robu." Promatra Achamiana? Što je ovo? Geshrunni je bio vojni časnik, naučen zastrašivati ljude tako što bi im se prijeteći, ali prisno unio u lice. S ovime to nije išlo. Bio on blag ili ne, ovaj je bio potpuno bezbrižan. Geshrunni je to osjetio. A da nije 19

pio nerazrijeđeno vino, bio bi potpuno prestravljen. Zario je prste duboko u salo na muškar čevu ramenu. "Rekao sam ti da mi kažeš, budalo debela", prosiktao je kroz stisnute zube, "ili ću obrisati pod tvojim crijevima." Slobodnom rukom zavitlao je nožem. "Tko si?" Nimalo uznemiren, debeli se naceri s iznenadnom okrutnoš ću. "Nema ništa žalosnije od roba koji odbija priznati gdje mu je mjesto." Zaprepašten, Geshrunni pogleda svoju ruku koju nije više osjećao, promatrajući kako mu nož pada u prašinu. Čuo je jedino prasak strančeva rukava. "K nozi, robe", reče debeli. "Što si rekao?" Opeče ga pljuska i izmami mu suze na oči. "Rekao sam, k nozi." Još jedna pljuska, dovoljno snažna da mu rasklima zube. Geshrunni zatetura nekoliko koraka unazad, podigavši nespretnu ruku. Kako je to moguće? "Kakav li smo si to zadatak postavili", reče stranac žalosno, slijedeći ga, "kada su čak i njihovi robovi toliko ponosni." Uspaničen, Geshrunni grozničavo posegne za drškom mača. Debeljko zastane, bljesnuvši pogledom prema kugli na dršci mača. "Izvuci ga", kaže glasom nevjerojatno hladnim - neljudskim. Razrogačenih očiju, Geshrunni se ukoči, hipnotiziran siluetom koja se nadvila nad njim. "Izvuci ga, rekao sam!" Geshrunni je oklijevao. Sljedeća pljuska oborila ga je na koljena. "Što si ti?" Geshrunni zacvili kroz okrvavljene usne. Kako ga je sjena debelog čovjeka prekrila, Geshrunni je promatrao kako mu se okruglo lice opušta, zatim savija gr čevito poput prosjakove ruke oko bakrenjaka. Čarolija! Ali kako je to moguće? Drži Chorae... "Nešto nevjerojatno drevno", reče utvara blago. "Toliko prekrasno da se ne može ni zamisliti." Jedan čovjek, već dugo mrtav, gledao je kroz oči mnogih Učenjaka Mandata: Seswatha, veliki neprijatelj Ne-Boga i osnivač posljednje Škole Gnose - njihove Škole. Pod danjim svjetlom bijaše on maglovit, nesiguran poput sjećanja iz djetinjstva, ali noću bi ih obuzimao, a njegova životna tragedija tiranizirala im snove. Magloviti snovi. Snovi isukani iz korica. Achamian je gledao kako Anasiirimbor Celmomas, posljednji Visoki Kralj Kiiniura, pada pokošen maljem laju ćega srankovskoga poglavice. Iako je Achamian kriknuo, na neki čudan način karakterističan za snove, znao je da je najslavniji kralj dinastije Anasurimbora već mrtav - bijaše mrtav već više od dvije tisuće godina. A znao je, štoviše, i da nije on bio taj koji je kriknuo, već mnogo veći čovjek od njega. Seswatha. Riječi su mu navirale na usta. Srankovski poglavica mlatarao je kroz goruću vatru, srušio se u hrpu dronjaka i pepela. Još je Srankova proletjelo vrhom brda i još ih je pomrlo, pokošeni nadnaravnim svjetlima koja je on pozvao pjesmom. U pozadini je ugledao zmaja negdje daleko, poput bron čane figure na zalazećem suncu, kako lebdi nad bojnim poljima Srankova i Ljudi pa pomisli: Posljednji Kralj Anasurimbora je pao. Kunitirije izgubljen. Zazivajući ime svoga kralja, visoki vitezovi Tryse sjatiše se oko njega, gazeći u trku preko tjelesa Srankova koje je spalio i zatim kao ludi nasrnu na divlju gomilu pred sobom. Zajedno s vitezom kojega nije znao, Achamian je vukao Anasiirimbora Celmomasa kroz mahnite uzvike njegovih vazala i rođaka, kroz miris krvi, iznutrica i zagorenoga mesa. Na maloj čistini položio je slomljeno tijelo Kralja sebi u krilo. Celmomasove plave oči, inače tako hladne, zaklinjale su ga. "Ostavi me", uzdahnu sjedobradi kralj. "Ne", Achamian odvrati. "Ako ti umreš, Celmomase, sve je izgubljeno." Visoki Kralj smijao se unatoč ranjenim usnama. "Vidiš li sunce? Vidiš li kako gori, Sesvvatha?" "Sunce zalazi", odgovori Achamian. "Da! Da. Tama Ne-Boga nije sveobuhvatna. Bogovi nas ipak vide, prijatelju moj dragi. Daleko su, ali čujem ih kako galopiraju nebom. Čujem ih kako me dozivaju." "Ne smiješ umrijeti, Celmomase! Ne smiješ umrijeti!" Visoki Kralj klimne glavom, umirivši ga blagim očima. "Dozivaju me. Kažu da moj kraj nije i kraj svijeta. Taj je teret, kažu, tvoj. Tvoj, Seswatha." "Ne", Achamian prošapta. "Sunce! Vidiš li sunce? Osjećaš li ga na obrazima? Takva se otkrića kriju u tako malim stvarima. Vidim! Vidim tako jasno kakva sam ogorčena, tvrdoglava budala bio... I prema tebi sam, najviše prema tebi, bio nepravedan. Možeš li oprostiti starcu? Možeš li oprostiti budalastome starcu?" "Nemam ti što oprostiti, Celmomase. Mnogo si izgubio, mnogo propatio." "Moj sin... Misliš li da će biti tamo, Seswatha? Misliš li da će me pozdraviti kao oca?" 20

"Hoće... Kao svoga oca i svoga kralja." "Jesam li ti ikada rekao", reče Celmomas dok mu je glas pucao od pogubnoga ponosa, "da se moj sin jednom iskrao u najdublje ponore Golgotteratha?" "Jesi." Achamian se nasmiješi kroz suze. "Mnogo puta, prijatelju stari." "Kako mi nedostaje, Sesvvatha! Kako čeznem za time da ponovno stanem pokraj njega." Stari kralj nakratko zaplače. Potom mu se oči raširiše. "Vidim ga posve jasno. Osedlao je sunce i sada jaše s nama. Vidim ga! Galopira srcima mojih ljudi, budeći u njima divljenje i bijes!" "Psssst... Čuvaj snagu, moj Kralju. Vidari stižu." "Govori... Tako divne stvari da me utješi. Kaže da će se jedan moj potomak vratiti, Seswatha - Anasurimbor će se vratiti..." Drhtaji prostrujaše starcem, protjeravši mu dah i slinu kroz zube. "Na kraju svijeta." Bistre oči Anasurimbora Celmomasa Drugog, Bijeloga Gospodara Tryse, Visokoga Kralja Kuniiirija, ostadoše prazne. A zajedno s njima uzmakne i sunce, zaronivši brončano oklopljenu slavu Norsiraca u suton. "Naš kralj!" Achamian povika potresenim muškarcima oko sebe. "Naš kralj je mrtav!" No, sve je bilo tama. Nitko nije stajao oko njega i nikakav kralj mu nije ležao u krilu. Samo znojni pokrivači i velika zujajuća praznina, gdje nekoć bijahu velike ratne pripreme. Njegova soba. Ležao je sam u svojoj bijednoj sobi. Achamian snažno obgrli ramena. Još jedan san isukan iz korica. Primaknuo je ruke licu i nakratko zaplakao za odavno pokojnim kuniiirskim Kraljem, a snažnije i dulje zbog drugih, manje jasnih stvari. U daljini, učini mu se da čuje zavijanje. Psa ili čovjeka. Nakaza je vukla Geshrunnija kroz smrdljive uličice. Vidio je crno nebo kroz rupe u porušenim zidovima. Udovi su mu mlatarali po vlastitoj volji; prsti su grabili vlažnu ciglu. Kroz naviru ću krv osjetio je miris rijeke. Moje lice... "Zašto?" pokušao je izreći, ali govoriti je bilo gotovo nemoguće bez usana. Pa sve sam ti rekao! Koračanje čizama kroz vodenkasto blato. Negdje iznad začuje hihot. "Ako te oko neprijatelja uvrijedi, robe, iskopaš ga, zar ne?" "'olib te... Bilost. 'olib... Biloooost." "Milost?" stvar se nasmija. "Milost je luksuz dokonih, budalo. Mandat ima mnogo o čiju i čeka nas mnogo kopanja." Gdje mi je lice? Bestežinsko stanje, zatim prasak hladne, potapljaju će vode. Achamian se probudi baš prije nego se po čelo daniti, u glavi mu je zujalo kao podsjetnik na pi će i nove noćne more. Ponovno snovi o Apokalipsi. Kašljući otetura od slamnatoga kreveta do jedinoga prozora u sobi. Povuče drhtavim rukama prelakirani prozorski kapak u stranu. Hladan zrak. Sivilo. Pala če i hramovi Carythusala rasli su među gustim, manjim zdanjima. Gusta magla prekrivala je rijeku Sayut, gmižući kroz uličice 1 avenije donjega grada kao voda kroz rovove. Usamljeno i malo poput nokta, zdanje Grimiznih Tornjeva lebdjelo je u nebeskim prostranstvima, stršeći poput mrtvih tornjeva u bijelim dinama pustinje. Achamianu se stegne grlo. Suznih je očiju treptao. Nema vatre. Niti zbora jecaja. Sve je mirno. Čak su i Tornjevi odisali tihim, monumentalnim spokojem. Ovaj svijet, pomislio je, ne smije propasti. Okrene se od prizora prema jedinome stolu u sobi i baci se na stolac, ili ne čemu što je služilo kao stolac - izgledalo je kao nešto izvučeno iz olupine broda. Namoči pero i odmota maleni svitak preko razbacanih listova pergamenta, pišući: Plićine Tywanrae. Isto. Goruća Biblioteka u Sauglišu. Drugačije. Moj odraz, a ne 'S' u zrcalu.

Začudna nedosljednost. Što bi to moglo zna čiti? Na trenutak se zamisli koliko je žalosno besmisleno to pitanje. Zatim se prisjeti buđenja usred noći. Zastane pa doda: Smrt i Proročanstvo AnasHrimbora Celmomasa. Isto.

No je li bilo isto? U detaljima, svakako, ali sanje sadržavao i neki osje ćaj uznemirujuće neposrednosti - dovoljno jak da ga probudi. Prekriži 'Isto' i napiše: Drugačije. Snažnije.

Čekajući da se tinta posuši, pregledavao je ranije natuknice, slijedio ih sve do unutrašnjeg zavijutka svitka. Bujica slika i emocija pratila je svaku natuknicu, transformiraju ći nijemu tintu u razlomljene svjetove. Tijela koja se strmoglavljuju u uzburkanu vodu na dnu vodopada. Ljubavnik koji grglja krv kroz stisnute zube. Vatra koja se poput razuzdane plesa čice uvija oko kamenih tornjeva. Pritisne oči palcem i kažiprstom. Zašto je tako opsjednut ovim zabilješkama? Drugi ljudi, i daleko ve ći od njega, znali su poludjeti pokušavajući dešifrirati sumanuti niz i permutacije Sesvvathinih Snova. Znao je to dovoljno dobro da bude svjestan kako neće nikada pronaći odgovor. Je li to onda neka bolesna igra? Neka poput onih koje je njegova majka znala igrati kad bi se otac vratio pijan s broda, kvocaju ći i provocirajući. Zahtijevajući razlog kojega nije bilo, ustuknuvši svaki put kada bi otac zamahnuo rukom, vrišteći kada bi je neizbježno udario? 21

Čemu kvocati i provocirati kada je samo proživljavanje Seswathina života nudilo dovoljno batina? Nešto hladno posegne mu kroz prsnu kost i zgrabi mu srce. Dobro poznati drhtaj zatrese mu ruke i svitak se smota nazad, još uvijek mokre tinte. Prestani... Zavijanje srankovskih rogova zagrmi mu kroz prozor. Šćućuri se od straha pod potresom zmajevih krila. Ljuljao se na stolcu, dok mu se cijelo tijelo treslo. "Prestani!" Nekoliko trenutaka pokušavao je doći do daha. Čuo je zvonjavu kovačeva čekića negdje daleko, prepiranje vrana po krovovima. To si htio, Seswatha? Ovako bi to trebalo izgledati? No, kao i na tolika pitanja koja si je postavljao, već je znao odgovor. Seswatha je preživio Ne-Boga i Apokalipsu, ali je znao da to nije kraj sukobu. Scylvendiji su se vratili na svoje pašnjake, Srankovi su se raspršili kako bi se sva đali nad plijenom uništenoga svijeta, ali Golgotterath je ostao netaknut. S crnih bedema sluge Ne-Božje, oni koji se nazivaju Savjetom, oni još uvijek motre, puni strpljenja mnogo većega od postojanosti Ljudi, strpljivosti koju nikakav niz epskih stihova i nikakva upozorenja iz svetih napisa ne mogu nadmašiti. Tinta možda jest besmrtna, ali značenje nije. Sa svakom novom generacijom, Seswatha je znao, vrat sjećanja bi se sve više lomio - čak će i Apokalipsa pasti u zaborav. Zato njegovo u čenje nije proizlazilo iz njegovih sljedbenika, nego je živjelo u njima. Proživljavajući iznova njegov mukama prožeti život u svojim snovima, čarobnjakovo naslijeđe pretvorilo se u vječni poziv u boj. Tako je i bilo zamišljeno da osjetim patnju, pomisli Achamian. Prisilivši se suočiti s nadolazećim danom, nauljio je kosu i otro mrlje od blata s bijeloga veza kojim mu bijaše obrubljena plava tunika. Stojeći uz prozor, umirio je želudac sirom i starim kruhom, promatrajući pritom kako sunčeva svjetlost topi maglu s crnih leđa rijeke Sayut. Zatim je pripremio Inkantaciju dozivanja i obavijestio svoje nadre đene u Atyersusu, tvrđavi Škole Mandata, o svemu što mu je Geshrunni ispričao prošle noći. Nije bio iznenađen njihovom relativnom nezainteresiranošću. Tajni rat između Grimiznih Tornjeva i Cishaurima zapravo nije imao ništa s njima. Ali poziv da se vrati ku ći ga je iznenadio. Kada je pitao zašto rekli su samo da ima veze s Tisu ću Hramova - još jednom frakcijom, još jednim ratom koji ih se nije ticao. Spremajući ono malo svojih stvari, razmišljao je, još jedna besmislena misija. Kako da ne bude ciničan? U Tromorju, sve su Velike frakcije ratovale protiv opipljivih neprijatelja iz opipljivih razloga, samo je Mandat ratovao protiv neprijatelja kojega nitko nije vidio niti vjerovao da postoji. Po tome su U čenjaci Mandata bili izopćeni ne samo kao čarobnjaci, nego i kao luđaci. Naravno, vladari Tromorja, i Ketyažani i Norsirci, znali su i za Savjet i za prijetnju Druge Apokalipse - kako su i mogli ne znati, kad su im to poslanici Mandata stolje ćima uporno tupili? - samo nisu vjerovali. Nakon stoljeća prepucavanja s Mandatom, Savjet je jednostavno nestao. Ispario. Nitko nije znao ni zašto ni kako, iako je postojalo bezbroj nagađanja. Jesu li ih uništile neke nepoznate sile? Jesu li razorili sami sebe iznutra? Ili su jednostavno našli način da izbjegnu očima Mandata? Prošla su tri stoljeća otkad se Mandat posljednji put susreo sa Savjetom. Već tri stoljeća ratovali su bez protivnika. Učenjaci Mandata pretresli su Tromorje loveći neprijatelja kojega nisu mogli pronaći i u kojega nitko nije vjerovao. Koliko god da su im zavidjeli na posjedovanju Gnose, čarobnjaštva Drevnoga Sjevera, smatrali su ih gomilom šarlatana i bijahu opće ruglo na dvorovima svih Velikih frakcija. A ipak ih je Sesvvatha svake noći posjećivao. Svakoga jutra budili bi se iz užasa i mislili, Savjet je među nama. Achamian se pokušavao prisjetiti je li ikada postojalo vrijeme kada nije osje ćao tu stravu u sebi? Neku vrtoglavu šupljinu u dubini srca, kao da katastrofa visi o niti ne čega što je on zaboravio? Dolazila bi kao šapat bez daha. Moraš nešto poduzeti... No nitko u Mandatu nije znao što bi to trebali poduzeti, i sve dok ne saznaju, svi će njihovi postupci biti prazni poput pantomime. Slali bi ih u Carythusal da vrbuju visokopozicionirane robove poput Geshrunnija. Ili u Tisu ću Hramova, da naprave tko zna što. Tisuću Hramova. Što bi Mandat mogao imati s Tisu ću Hramova? Što god to bilo, zna čilo je da mora napustiti Geshrunnija - prvoga pravoga doušnika u Grimiznim Tornjevima u posljednjih nekoliko desetljeća. Što je više razmišljao o tome, Achamianu se to činilo sve čudnijim. Možda će ova misija biti drukčija. Pomisao na Geshrunnija iznenada ga uznemiri. Koliko god da je ovaj bio pla ćenik, riskirao je mnogo više od vlastitoga života da bi Mandatu odao veliku tajnu. Osim toga, bio je istovremeno inteligentan i pun mržnje - idealan doušnik. Ne bi ga smjeli izgubiti. Otpakiravši tintu i pergament, Achamian se nagne nad stol i naškraba kratku poruku: Moram otići. No znaj da tvoje usluge nisu zaboravljene i da si pronašao prijatelje koji dijele tvoje ciljeve. Ne govori ni s kime, a mi ćemo se pobrinuti da budeš siguran. A.

Achamian je sredio račun za sobu s kozi čavim vlasnikom pa krenuo pretraživati ulice. U obližnjoj uli čici pronašao je usnuloga Chikija, siroče kojega je angažirao da mu obavlja razne posliće. Dječak je bio sklupčan u jutenoj vreći iza hrpe 22

iznutrica oko koje su se rojile muhe. Izuzevši madež u obliku šipka koji mu je nagr đivao lice, bio je lijep, maslinaste kože potpuno glatke unatoč prljavštini, a crta lica finih poput kakve palatinove k ćeri. Achamian se zgrozi od pomisli kako dječak zarađuje za život osim ovakvim nedostatnim transakcijama. Tjedan ranije, Achamianu je pristupio pijanac, aristokratske šminke napola obrisane s lica i natežu ći međunožje upitao gaje li vidio njegova slatkoga "Sipka". Achamian probudi usnulo dijete vrhom papu če kakvu nose trgovci. Dječak je upravo skočio na noge. "Sjećaš li se što sam te naučio, Chiki?" Dječak je zurio u njega lažnom budnoš ću upravo probuđenoga. "Da, gospodaru. Ja sam vaš kurir." "A što kuriri rade?" "Dostavljaju poruke, gospodaru. Tajne poruke." "Dobro", reče Achamian, pružajući dječaku smotani pergament. "Odnesi ovo čovjeku po imenu Geshrunni. Upamti to: Geshrunni. Ne možeš ga promašiti. On je Zapovjednik Javreha i visi u Svetome Gubavcu. Znaš li gdje je Sveti Gubavac?" "Znam, gospodaru." Achamian izvuče srebrni ensolarii iz novčanika i ne uspije suspregnuti osmijeh ugledavši dje čakovo zapanjeno lice. Chiki zgrabi novčić s njegova dlana kao iz zamke. Iz nekoga razloga, dodir njegove malene ručice pobudi u čarobnjaku potištenost.

OGLAVLJE DRUGO A TYERSUS Pišem da vas izvijestim da me tijekom posljednje moje audijencije Car Nansura, ni čime izazvan, javno nazvao "ludom". Vas se to, pretpostavljam, neće dojmiti. Postalo je to već uobičajeno. Savjet nam izmiče više no ikada. Čujemo ih jedino u tajnama drugih. Ugledati ih uspijemo jedino u očima onih koji poriču i samo njihovo postojanje. Što se dublje Savjet skriva unutar Velikih frakcija, to im luđe zvuče naša teatralna izlaganja. Mi smo, kako bi prokleti Nansurci rekli, "lovac u guStiku" - onaj koji samim time što lovi, uništava svaku nadu da će uloviti svoj plijen. ANONIMNI UČENJAK MANDATA, PISMO POSLANO UATVERSUS Kasna zima, 4110. godina Kljove, Atyersus Pozvan natrag doma, razmišljao je Achamian pogođen ironijom riječi 'dom'. Mogao je zamisliti vrlo malo mjesta na svijetu - Golgotterath, svakako, Grimizni Tornjevi, možda - koja bijahu bezdušnija od Atyersusa. Malen i usamljen usred dvorane za audijencije, Achamian se trudio ostati smirenim. Članovi Kvoruma, vladajućega vijeća Škole Mandata, stajali su u malim grupicama, raštrkani po sjenama, pomno ga prou čavajući. Vidjeli su, znao je, nabijenoga čovjeka u jednostavnom smeđem putnom ogrtaču kojeg je navlačio preko glave, četvrtasto podšišane brade prošarane sijedim pramenovima. Ostavit će snažan dojam nekoga tko je proveo godine i godine putujući: slobodnoga držanja, preplanule ogrubjele kože radnika iz niže kaste. Ne će izgledati nimalo poput čarobnjaka. Ipak, špijun ne bi ni trebao tako izgledati. Iznerviran njihovim promatranjem, Achamian jedva obuzda želju da ih upita žele li mu poput sitničavoga robovlasnika provjeriti zube. Napokon doma. Atyersus, tvrđava Učenjaka Mandata bijaše mu dom, uvijek će mu i biti dom, ali to ga je mjesto činilo sitnim na neobjašnjive načine. Nije to bilo samo zbog sumorne arhitekture: Atyersus bijaše izgra đen u stilu Drevnoga Sjevera, čiji arhitekti nisu znali za kupole ili lukove. Unutrašnji hodnici bijahu šume debelih stupova, a stropovi zaklonjeni baldahinima mraka i dima. Stilizirani reljefi koji bijahu omotani oko svakoga stupa sadržavali su previše detalja da bi ih žeravnici uspjeli dovoljno osvijetliti, ili se barem Achamianu tako činilo. Sa svakim treperenjem činilo se da se pomiče i samo tlo. 23

Konačno mu se obrati netko iz Kvoruma: "Ne možemo više ignorirati Tisu ću Hramova, Achamiane, barem ne otkako se taj Maithanet dočepao Trona i proglasio se Srijahom." Neminovno, tišinu je prekinuo Nautzera. Posljednji čovjek kojega bi Achamian želio čuti, uvijek bi progovorio prvi. "Čuo sam samo glasine", odgovori mu odmjerenim tonom - tonom uobi čajenim kada bi se Nautzera nekomu obraćao. "Vjeruj mi", reče Nautzera kiselo, "glasine mu nisu ni do koljena." "Pa koliko dugo može opstati?" Razumljivo pitanje. Mnogi Srijasi su se hvatali kormila Tisu će Hramova pa ubrzo ustanovili da, poput svakoga velikoga broda, Škola odbija skrenuti. "O, ovaj će opstati", reče Nautzera. "Zapravo buja. Svi Kultovi su došli k njemu u Šumnu. Svi su mu poljubili koljeno. I to bez ikakvih političkih manevriranja obaveznih u takvim promjenama vlasti. Bez sitnih bojkota. Čak bez ijednoga suzdržanoga glasa." Zastane, davši Achamianu vremena da uvaži značaj njegovih riječi. "Nešto je pokrenuo" - veliki stari čarobnjak naškubi usta, kao da sljede će riječi pušta s lanca poput opasna psa - "nešto novo... I to ne samo unutar Tisuće Hramova." "Ali već smo viđali takve poput njega", Achamian pokuša. "Fanatike koji bi nudili otkupljenje jednom rukom da bi odvukli pažnju od biča u drugoj. Prije ili kasnije, svi primijete bič." 'Ne. Ovu vrstu još nismo susreli. Nitko se nije uspeo tako brzo ili s takvom lukavošću. Maithanet nije tek entuzijast. Unutar prva tri tjedna njegove vladavine otkrivene su dvije urote da ga se otruje - i to, pazi sad - otkrio ih je sam Maithanet. Čak sedam Carevih agenata razotkriveno je i pogubljeno u Šumni. Ovaj nije samo oštrouman. On je daleko više od toga." Achamian kimne i suzi oči. Sad mu je bilo jasno zašto su ga tako hitno pozvali. Više od svega moćni ljudi preziru promjene. Velike frakcije pripremile su mjesto za Tisuću Hramova i njihovoga Srijaha. Ali ovaj Maithanet se, kao što bi Nronjani rekli, popišao u travaricu. No još je više uznemiravalo što je to napravio inteligentno. "Doći će do Svetoga rata, Achamiane." Zaprepašten, Achamian je tražio potvrdu u mračnim siluetama ostalih članova Kvoruma. "Mora da se šališ." Nautzera iskorači iz sjene i zaustavi se tek kad je bio dovoljno blizu da se nadvije nad njega. Achamian se suzdrža da ne zakorači unazad. Prastari čarobnjak uvijek je imao zbunjujuć nastup: zastrašujuć zbog svoje visine, a opet jadan zbog svoje starosti. Koža mu je bila prava uvreda svilama u koje bijaše umotan. "To nije šala, uvjeravam te." "Protiv koga onda? Fanima?" Kroz povijest, Tromorje je svjedočilo dvama prethodnim Svetim ratovima, oba protiv Škola, a ne protiv pogana. Posljednji, takozvani Skolasti čki ratovi, bili su kobni za obje strane. I sam Atyersus bio je pod opsadom sedam godina. "To ne znamo. Do sada je Maithanet objavio samo da će započeti Sveti rat. Nije se udostojio nikome reći protiv koga. Kao što rekoh, riječ je o vraški lukavome čovjeku." "Znači bojite se još jednog Skolastičkog rata." Achamian nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor. Mogu ćnost da bi moglo doći do novog Skolastičkog rata trebala bi ga prestraviti, znao je to, ali umjesto toga, srce mu je nabijalo od radosti. Zar je dotle došlo? Toliko mu je već dojadila uzaludna misija Mandata da se sad veseli mogu ćnosti rata protiv Inrita, kao nekom nakaznom obliku olakšanja? "Upravo se toga bojimo. Kultski svećenici nas ponovno otvoreno optužuju, nazivaju nas Ne čistima." Nečisti. Kronika Kljove, koju Tisuća Hramova smatra riječi božjom, ih je tako nazvala - one Rijetke koji posjeduju znanje i unutarnju sposobnost prakticirati čarolije. "Odrežite im jezike", sveto pismo je glasilo, "jer bogohulništvo njihovo opačina je nad opačinama..." Achamianov otac - koji je poput mnogih drugih Nronjana prezirao tiraniju Atyersusa nad Nronom - batinama mu je to utuvio u glavu. Vjera možda i može umrijeti, ali njezini nazori ostaju vje čno. "Ali ja nisam čuo ni glasa o svemu ovome." Starac se sagne prema njemu. Obojana brada bila mu je četvrtasto podšišana, baš kao i Achamianova, ali pažljivo ispletena u pletenice u istočnoketyaškom stilu. Achamianu se činio napadnim nesklad između starih lica i tamnih vlasi. "Pa nisi ni mogao, zar ne, Achamiane? Bio si u Visokom Ainonu. Koji bi se sve ćenik usudio osuđivati čarobnjaštvo u zemlji kojom vladaju Grimizni Tornjevi, hmm?" Achamian je bijesno zurio u starog čarobnjaka. "Ali to se može očekivati, zar ne?" Odjednom mu se cijela ta ideja učini nebuloznom. Ovakve se stvari događaju drugim ljudima, u neko drugo vrijeme. "Kažeš da je taj Maithanet lukav. Ima li boljeg načina da si osigura vlast nego da potakne mržnju prema onima koje osuđuje Kljova?" "U pravu si, naravno." Nautzera je imao krajnje iritantan obi čaj da prisvoji prigovore drugih. "Međutim, postoji još više uznemirujuć razlog zbog kojega vjerujemo kako će se izjasniti protiv nas, a ne Fanima..." "A koji je to razlog?" "Zato, Achamiane", glas koji nije bio Nautzerin odgovori, "jer nema šanse da Sveti rat protiv Fanima uspije." Achamian se zapilji u mrak između stupova. Bio je to Simas, s kiselim osmijehom u snježnobijeloj bradi. Imao je sivo svečano ruho preko plave svilene halje. Čak i izgledom bio je poput vode nasuprot Nautzerinoj vatri. "Kako ti je prošao put?" Simas upita. 24

"Snovi su bili posebno gadni", Achamian odvrati, pomalo smeten naglim prijelazom s teških špekulacija na neformalno ćaskanje. U doba koje mu se sad činilo poput drugog života, Simas je bio njegov u čitelj, onaj koji je pokopao nevinost sina nronskog ribara u suluda otkrivenja Mandata. Nisu izravno razgovarali ve ć godinama - Achamian je dugo bio daleko od kuće - no opuštenost i mogućnost razgovora bez zaobilaznih puteva jnana ostali su prisutni. "Kako to misliš, Simas? Zašto Sveti rat ne bi mogao uspjeti protiv Fanima?" "Zbog Cishaurima." Ponovno Cishaurim. "Bojim se da ne razumijem, stari učitelju. Sigurno bi Inritima bilo lakše ratovati protiv Kiana, naroda sa samo jednom Školom - ako se Cishaurim može tako nazvati - nego ratovati protiv svih Škola." Simas kimne. "Možda naizgled. No razmisli, Achamiane. Naša je procjena da samo Tisu ću Hramova ima četiri do pet tisuća Chorae, što znači da bi mogli okupiti barem jednaki broj ljudi imunih na koju god čaroliju mi pozovemo. Dodaj tome sve inritske plemiće koji također nose Drangulije, i Maithanet bi mogao zapovijedati vojskom od možda deset tisuća ljudi potpuno imunih na nas." U Tromorju, Chorae su bile ključna varijabla u jednadžbama rata. Na toliko mnogo na čina Rijetki su u usporedbi s masama bili poput Bogova. Samo su Chorae sprečavale potpunu dominaciju Škola u Tromorju. "Svakako," odvrati Achamian, "ali Maithanet isto tako može okupiti sve te ljude protiv Cishaurima. Koliko god da su drukčiji, Cishaurimi su barem, čini se, jednako ranjivi." "Može li?" "Zašto ne bi mogao?" "Zato jer bi između njegovih ljudi i Cishaurima stajala čitava sila naoružanih Kianjana. Cishaurim nije Škola, prijatelju moj. Oni se ne izdvajaju od vjere i ljudi svoga naroda kao mi. Dok bi se Sveti rat trsio svladati pogane velmože Kiana, Cishaurim bi ih zgromio." Simas spusti bradu, kao da je želi promotriti naslonjenu na prsa. "Razumiješ li?" Achamian je razumio. Sanjao je već takvu bitku - Plićine Tywanrae, gdje su vojske drevne Akssersije gorjele u vatrama Savjeta. Na samu pomisao o toj stravi čnoj bitki, slike su mu letjele pred očima, magloviti ljudi kako se bacakaju u vodi, nestaju u plamtećim lomačama... Koliko ih je palo na Plićinama? "Kao na Tywanraeu", Achamian prošapta. "Kao na Tywanraeu", odvrati Simas ozbiljnim i tihim glasom. Svi su dijelili tu no ćnu moru. Učenjaci Mandata dijelili su svaku noćnu moru. Cijeli tijek razgovora Nautzera ih je oštro promatrao. Njegova osuda bila je o čita kao i ona Proroka Kljove - osim što je tamo gdje bi proroci vidjeli grešnike, on vidio budale. "I kao što rekoh", starac primijeti, "taj Maithanet je oštrouman, inteligentan. Sigurno zna da ne može dobiti Sveti rat protiv Fanima." Achamian je bezizražajno buljio u čarobnjaka. Radost koju je ranije osjetio nestala je, a zamijenio ju je hladan i neugodan strah. Još jedan Skolastički rat... Pomisao na Tywanrae pokazala mu je sve zastrašuju će dimenzije takvoga razvoja događaja. "Zato ste me pozvali iz Visokoga Ainona? Da se pripremim na Sveti rat tog novog Šrijaha?" "Ne", odvrati Nautzera odlučno. "Samo smo ti iznijeli razloge zbog kojih se bojimo da bi Maithanet mogao objaviti Sveti rat protiv nas. Na kraju krajeva, ne znamo koji su mu planovi." "Zaista", doda Simas. "Između Škola i Fanima, Fanim je nesumnjivo najveća prijetnja Tisući Hramova. Shimeh je već stoljećima u rukama pogana, a Carstvo je tek blijeda sjena onoga Što je neko ć bilo, dok je Kian postao najmoćnija sila Tromorja. Ne. Bilo bi mnogo razumnije da Šrijah objavi Sveti rat Fanimu..." "Međutim", Nautzera ga prekine, "svi znamo da vjera i razum ne idu ruku pod ruku. Razlika izme đu racionalnog i iracionalnog ne znači mnogo kada je riječ o Tisući Hramova." "Šaljete me u Šumnu", kaže Achamian. "Da otkrijem Maithanetovu pravu namjeru." Zločesti osmijeh rastvori Nautzerinu obojenu bradu. "Da." "Ali kakva korist od mene? Već godinama nisam bio u Šumni. Nemam više kontakata." To i jest i nije bilo istinito, ovisno o definiciji 'kontakta'. U Šumni je bila žena koju je poznavao - Esmenet. No to je bilo davno. A postojao je i - Achamian se ukoči. Je li moguće da znaju? "Ali to nije istina", Nautzera odgovori. "U stvari, Simas nas je obavijestio o onom tvom učeniku koji je" - zastane, kao da pokušava naći izraz za pojam previše strašan za pristojan razgovor - "prebjegao." Simas? Pogleda svog starog učitelja. Zašto si im rekao? Achamian oprezno progovori. "Govoriš o Inrauu." "Tako je", Nautzera odgovori. "A taj Inrau je postao, barem sam tako čuo" - opet pogled prema Simasu - "Šrijalski svećenik." Glas mu bijaše mukao od osude. Tvoj učenik, Achamiane. Tvoja izdaja. "Prestrog si kao i uvijek, Nautzera. Inrau je bio proklet: rođen s osjetljivošću Rijetkih, a s osjećajima Svećenika. Naš način života bi ga dotukao." "Ah, da... Osjećaji", staro lice odgovori. "No reci nam, ako možeš, naravno, svoju procjenu tog bivšeg učenika. Je li spalio mostove, ili bi ga Mandat mogao vratiti?" 25

"Bi li mogao biti naš špijun? To me pitaš?" Inrau kao špijun? Očito je Simas pogoršao svoju izdaju ne rekavši im ništa o Inrauu. "Mislio sam da je to jasno", Nautzera kaže. Achamian zastane, pogledavši Simasa, čije je lice postalo obeshrabrujuće ozbiljno. "Odgovori mu, Akka", reče mu stari učitelj. "Ne", odgovori Achamian vraćajući pogled prema Nautzeri. Odjednom postane hladnokrvan. "Ne. Inrau je rođen s druge strane mosta. Neće se vratiti." Hladan podsmijeh - tako gorak na tako starom licu. "Ah, Achamiane, ali ja mislim da ho će." Achamian je znao što zahtijevaju: čarolije, i izdaju koju povlače za sobom. Bio je blizak s Inrauom, obe ćao ga je zaštititi. Bili su... bliski. "Ne", odgovori. "Odbijam. Inrau je krhka duha. Nije dovoljno odvažan da u čini to što tražite. Trebamo nekog drugog." "Ne postoji nitko drugi." "Svejedno," odgovori, tek počevši naslućivati posljedice vlastite nepromišljenosti, "odbijam." "Odbijaš?" Nautzera će bijesno. "Zato jer je taj svećenik mimoza? Achamiane, trebao bi biti u stanju ugušiti vlastitu majku u—" "Achamian to govori iz odanosti prema njemu, Nautzera", Simas ga prekine. "Nemoj brkati." "Odanost?" odbrusi Nautzera. "Ali u tome jest poanta cijele priče, Simas! Ono što mi prolazimo zajedno neshvatljivo je ostalim ljudima. Kao jedno mi zapomažemo u snu. Uz takvu povezanost - kao u škripu! - kako odanost nekome drugom može biti išta doli pobuna?" "Pobuna?" Achamian uzviknu, znaju ći da mora nastaviti oprezno. Takve su riječi poput bačve vina: jednom otčepljene, stvari bi samo odlazile u nepovrat. "Krivo ste me shvatili - obojica. Odbijam iz odanosti Mandatu. Inrau je preslab. Riskiramo udaljavanje Tisuće—" "Kakva jadna laž", Nautzera progunđa. Zatim se nasmije kao da je shvatio da je od samog po četka trebao očekivati ovakvu drskost. "Škole špijuniraju, Achamiane. Udaljeni smo unaprijed. I ti to dobro znaš." Stari čarobnjak se okrene od njega i krene grijati ruke nad žarom obližnjeg žeravnika. Naran časta svjetlost urešavala je njegovu veliku figuru, ocrtavala njegove uske obrise na kolosalnom kamenu. "Reci mi, Achamiane, ako je taj Maithanet i njegova prijetnja Svetim ratom protiv Škola djelo našeg blago rečeno neuhvatljivog neprijatelja, ne bi li Inrauov delikatan život, pa čak i Mandatov dobar ugled, bili vrijedni žrtvovanja?" "Ako jest, Nautzera," odgovori neodređeno, "onda svakako." "Ah, da. Zaboravih da se ti ubrajaš u skeptike. Što si ono rekao? Da gonimo duhove." Zadržao je riječ u ustima, kao da je komadić sumnjive hrane. "Pretpostavljam da bi onda rekao i da je mogućnost da svjedočimo prvim znakovima Ne-Božjeg povratka manje važna od stvarnosti, života jednog prebjega - kockanje apokalipsom vrijedno je pulsa jedne budale." Da, upravo se tako osječao. No kako da to prizna? "Spreman sam biti kažnjen", pokušao je reći jednolično. Ali njegov glas! Grub. Povrijeđen. "Ja nisam slab." Nautzera mu je promatrao lice. "Skeptici", otpuhne. "Svi vi radite istu grešku. Miješate nas s ostalim Školama. No natječemo li se mi za moć? Trčkaramo li po pala čama, stavljajući Štitove i njuškajući čarolije poput pasa? Kukamo li u uho Careva ili Kraljeva? U odsustvu Savjeta, brkaš naše postupke s postupcima onih koji ne teže ničemu osim moći i njezinim djetinjastim užicima. Brkaš nas s kurvama." Je li to moguće? Ne. Promislio je to već mnogo puta. Za razliku od ostalih, poput Nautzere, on je mogao raspoznati svoje doba od onoga koje je sanjao svake noći. Vidio je razliku. Mandat nije lebdio samo izme đu epoha - lebdio je i između snova i jave. Skeptici, oni koji su smatrali da je Savjet napustio Tromorje, u Mandatu nisu vidjeli Školu kompromitiranu svjetovnim ambicijama, već upravo suprotno: Školu koja je potpuno izvan ovoga svijeta. 'Mandat', koji je naposlijetku bio historijski mandat, nije uklju čivao vođenje mrtvih ratova niti posvećivanje odavno mrtvog čarobnjaka zaluđenog ratnim strahotama, već učenje ~ živjeti od povijesti, ne u njoj. "Zar bi se upuštao u filozofske rasprave sa mnom, Nautzera?" upita, pariraju ći mu razjarenim pogledom. "Nekada si bio prestrog, ali sada si samo previše glup." Nautzera trepne u čudu. Simas se žurno umiješa. "Razumijem tvoje oklijevanje, prijatelju stari. Imam i ja svojih sumnji - znaš to." Pogleda oštro prema Nautzeri, koji je i dalje u nevjerici buljio u Achamiana. 'Postoji snaga u skepticizmu", Simas nastavi. "Oni koji lakoumno Vjeruju u opasna vremena prvi umru. No ovo jesu opasna vremena, Achamiane. Više nego u posljednjih mnogo, mnogo godina. Možda dovoljno opasna da postanemo skeptični i oko vlastitog skepticizma, hmm?" Achamian se okrene prema njemu, potaknut nečim u njegovom tonu. Simasov pogled popusti. Sitno naprezanje smrkne mu lice. Nastavio je. "Primijetio si koliko su intenzivni Snovi postali. Vidim ti to u o čima. Svi smo postali pomalo izbezumljeni u zadnje vrijeme... Nešto..." Zastane, zamaglivši pogled kao da si broji otkucaje srca. Achamian se nakostriješio. Nikad nije vidio Simasa ovakvog. Neodlučnog. Uplašenog, čak. 26

"Zapitaj se, Achamiane," reče on konačno, "kad bi naš neprijatelj Savjet kanio preuzeti vlast nad Tromorjem, koje bi sredstvo bilo efikasnije od Tisuće Hramova? Gdje se bolje sakriti od nas, a opet imati nevjerojatnu moć? I ima li boljeg načina za uništenje Mandata, posljednjeg sje ćanja na Apokalipsu, od proglašavanja Svetog rata protiv Rijetkih? Zamisli Ljude kako ratuju protiv Ne-Boga bez našeg vodstva i zaštite." Bez Seswathe. Achamian je buljio u svog starog učitelja jedan dugi trenutak. Njegova je sumnja zasigurno bila očita svima. Unatoč tome, prisjetio se slika iz Snova - kapanje sitnih užasa. Seswathino zato čeništvo na Dagliashu. Razapinjanje na križ. Odbljesak sunca u brončanim čavlima probijenim kroz njegove podlaktice. Mekeritrigove usne kako recitiraju Inkantaciju agonije. Svoje krikove... Svoje? U tome je bila stvar: Ta sjećanja nisu bila njegova! Pripadala su drugome, Seswathi, čije patnje moraju prebroditi da bi mogli krenuti dalje. A ipak ga je Simas tako čudno gledao, očiju znatiželjnih zbog vlastite neodlučnosti. Nešto se jest promijenilo. Snovi su postali intenzivniji. Nemilosrdni. I to u tolikoj mjeri da bi svaki pad koncentracije pomeo sadašnjost i zamijenio je nekom traumom iz prošlosti, ponekad dovoljno stravi čnom da od nje drhte ruke, a usta se razvuku u ne čujni krik. Mogućnost da se takve strahote ponove. Je li vrijedna žrtvovanja Inraua, njegove ljubavi? Dječaka koji je toliko smirivao njegovo umorno srce. Koji ga je naučio da okusi zrak koji diše... Prokletstvo! Taj Mandat je bio prokletstvo! Lišen Boga. Lišen čak i sadašnjosti. Samo razdiru ći, gušeći strah da bi budućnost mogla nalikovati prošlosti. "Simas—" zapo čne on, ali zapne. Htio je popustiti, ali ga je sama činjenica da Nautzera stoji u blizini ušutkala. Zar sam postao tako sitničav? Burna vremena, svakako. Novi Šrijah, Inriti u groznici obnovljene vjere, mogu ćnost da bi Skolastički ratovi mogli oživjeti, iznenadna okrutnost Snova... U tim vremenima živim. Sve se to događa sada. Činilo se nemogućim. "Razumiješ ozbiljnost našeg imperativa jednako dobro kao i bilo tko od nas", Simas re če tiho. "I uloge. Inrau je bio s nama neko vrijeme. Možda ga je moguće uvjeriti - možda i bez Inkantacija." "Osim toga," Nautzera doda, "ako odbiješ poći, samo nas prisiljavaš da pošaljemo nekoga - kako da se izrazim? - ne toliko sentimentalnog." Achamian je stajao sam na parapetu. Čak i ovdje, na tornjićima s pogledom na tjesnac, bio je deprimiran kamenim zidovima Atyersusa, tako stlačen kiklopskim zidinama. More je pružalo slabašnu kompenzaciju. Stvari su se odvijale tako brzo, kao da su ga divovske ruke zgrabile, provaljale me đu dlanovima, a zatim bacile u nekom drugom smjeru. Drugačije, ali uvijek isto. Drusas Achamian bijaše prošao mnogim putevima diljem Tromorja, istrošio mnogo sandala, a nikad, baš nijednom, nije ugledao ni tra čak onoga što je navodno lovio. Odsustvo - uvijek isto odsustvo. Razgovor se bio nastavio. Valjda je bilo obvezno da se svaka audijencija kod Kvoruma odulji, opterećena ritualima i nepodnošljivom ozbiljnošću. Možda je takva ozbiljnost i pristajala Mandatu, Achamian je pretpostavljao, imajući na umu prirodu rata - ako se tapkanje u mraku uop će može tako nazvati. Čak i nakon što je Achamian kapitulirao i pristao unova čiti Inraua svim mogućim sredstvima, Nautzera je i dalje smatrao neophodnim kažnjavati ga zbog oklijevanja. "Kako si mogao zaboraviti, Achamiane?" stari čarobnjak je zaklinjao, lica istovremeno mrzovoljnog i mole ćivog. "Stara Imena još uvijek motre sa tornjeva Golgotteratha - i kamo gledaju? Prema Sjeveru? Na Sjeveru je divljina, Achamiane. Srankovi i ruševine. Ne. Oni gledaju prema jugu - prema nama! - i kuju planove strpljivoš ću koja nadilazi svaki intelekt. Jedino je Mandat još toliko strpljiv. Jedino se Mandat sjeća." "Možda se Mandat", Achamian je odgovorio, "sjeća previše toga." No sada mu se jedino motalo po glavi, Jesam li zaboravio? Učenjaci Mandata nikad ne bi mogli zaboraviti što se dogodilo - silovitost Seswathinih Snova bi se za to pobrinula. Civilizacija Tromorja bila je u najmanju ruku uporna. Tisuću Hramova, Grimizni Tornjevi, sve Velike frakcije u beskonačnost su ratovale po Tromorju. U takvom labirintu, zna čaj prošlosti vrlo je lako mogao pasti u zaborav. Što se više briga nakupljalo u sadašnjosti, to je teže postajalo uvidjeti na čine na koje prošlost nagovješta budu ćnost. Je li ga briga za Inraua, učenika koji mu je bio poput sina, navela da zaboravi sve to? Achamian je u potpunosti razumio geometriju Nautzerina svijeta. Neko ć je to bio i njegov svijet. Za Nautzeru nije postojala sadašnjost, samo vapaji potresne prošlosti i prijetnja iste takve budu ćnosti. Za Nautzeru, prošlost se svela na jednu točku i postala nesigurno uporište poluge kojom povijest pokreće sudbinu. A kako i ne bi? Strahote Starih ratova bijahu neopisive. Gotovo svi veliki gradovi Drevnog Sjevera pali su u ruke Ne-Boga i Savjeta. Velika biblioteka u Sauglišu bila je opljačkana. Tryse, sveta Kolijevka svih gradova, potpuno je opustošena. Tornjevi Myclaija sravnjeni su sa zemljom. Dagliash, Kelmeol... Čitavi su narodi poubijani. Za Nautzeru, Maithanet je bio zna čajan ne zato jer je bio Srijah, već zato jer bi mogao pripadati tome svijetu bez prošlosti, tom svijetu kojem je jedini referentni okvir bila prošla tragedija. Zato jer bi mogao biti pokreta čem Druge Apokalipse. 27

Sveti rat protiv Škola? Srijah koji je agent Savjeta? Kako ne bi drhtio pri pomisli na to? Unatoč toplome vjetru, Achamian se tresao. Ispod njega, more se dizalo i spuštalo u tjesnacu. Golemi mračni valovi ratovali su jedan protiv drugoga, sudarali se nezemaljskom snagom, kao da sami Bogovi ratuju tamo dolje. Inrau... Achamianu je makar i pomisao na njegovo ime zna čila trenutak mira. Imao je toliko malo mira u životu. A sad je bio prisiljen vagati taj mir sa strahom. Mora žrtvovati Inraua kako bi pronašao odgovore na sva ta pitanja. Inrau je bio dugonjav mladić kad je prvi put došao k Achamianu, dje čak još uvijek na ulazu u svijet muškaraca. Iako nije bio ništa naročito ni izgledom ni intelektom, Achamian je odmah prepoznao da je po ne čemu drugačiji - možda jer ga je podsjećao na prvog učenika kojeg je volio, Nersei Proyasa. No dok je Proyas postao ponosan, prezasićen svješću da će jednom postati Kralj, Inrau je ostao... Inrau. Učitelji bi nalazili mnogo sebičnih razloga zbog kojih su voljeli svoje učenike. Više od ičega, voljeli su ih jer su ih slušali. No Achamian nije volio Inraua kao u čenika. Shvatio je da je Inrau dobar. Ne dobar na blazirani na čin Mandata, koji je lovio u mutnom baš kao i svi ostali ljudi. Ne. Dobrota koju je vidio u Inrauu nije imala ništa s Ijubaznoš ću ili hvalevrijednim svrhama; bilo je to nešto prirođeno. Inrau nije imao tajni, nikakvu sumnjivu potrebu skrivati vlastite mane ili potrebu da drugi imaju dobro mišljenje o njemu. Bio je otvoren na na čin na koji su to djeca ili lu đaci, i posjedovao je određenu naivnost, nevinost s primjesom mudrosti prije nego neznanja. Nevinost. Ako je Achamian išta zaboravio, bila je to nevinost. Kako se ne bi zaljubio u takvog dječaka? Sjećao se kako je stajao s njim na istom tom mjestu, promatrajući srebrnu svjetlost sunca kako se prelijeva po vrhovima valova. "Sunce!" Inrau povikne. Kad ga je Achamian upitao što je time mislio, Inrau se samo nasmijao i rekao: "Zar ne vidite? Zar ne vidite sunce?" I onda je Achamian ugledao: linije teku će sunčeve svjetlosti kako bljeskaju na pučini - neiscrpno blještavilo. Ljepota. To je bio Inrauov dar. On nikad nije prestao vidjeti ljepotu i zbog toga bi uvijek razumio, uvijek ignorirao i opraštao brojne mane drugih ljudi. Kod Inraua, praštanje je prethodilo pogreškama umjesto da slijedi nakon njih. Radi što te volja, njegove su oči govorile, jer već ti je oprošteno. Inrauova odluka da napusti Mandat i pridruži se Tisu ći Hramova Achamiana je ispunila o čajem i olakšanjem istovremeno. Bio je očajan jer je znao da je izgubio Inraua i rastere ćenje koje mu je druženje s njim donosilo. Međutim, osjetio je olakšanje jer je znao da bi Mandat izbrisao svaki trag Inrauove nevinosti kad bi ostao. Achamian nikad ne će moći zaboraviti noć kada je on sam prvi put dotaknuo Seswathino Srce. Ribarev sin tog je trenutka umro; o či su mu se udvostručile, a sam svijet se transformirao, postavši prostranijim za tragi čnu povijest. Inrau bi nmro na isti na čin. Doticanjem Seswathinog Srca spalio bi svoje. Kako bi takva nevinost, bilo kakva nevinost, preživjela užase Seswathinih Snova? Kako pronaći utjehu u običnim sunčevim zrakama kada se prijetnja Ne-Boga nadvijala nad svakim obzorom? Ljepota je uskraćena žrtvama Apokalipse. Međutim, Mandat nije tolerirao prebjegavanje. Gnosa je bila predragocjena da bi je povjeravali nezadovoljnicima. Tu je misao sadržavala Nautzerina neizgovorena prijetnja tijekom cijelog njihovog razgovora: ^'Momak je prebjeg, Achamiane. Bilo kako bilo, trebao bi umrijeti." Koliko je dugo Kvorum znao da je njegova priča o Inrauovom utapljanju laž? Od samoga početka? Ili ga je Simas zbilja izdao? Od bezbroj postupaka koje je Achamian tijekom svog života po činio, osiguravanje Inrauovog bijega smatrao je svojim najvećim postignućem, jedinim postupkom koji je bio dobar sam po sebi, pa makar se zato morao odre ći vlastite Škole. Achamian je zaštitio nevinost, omogućio joj bijeg na sigurnije mjesto. Kako bi itko mogao osuditi tako nešto? Ipak, svaki je postupak moguće osuditi. Jednako kao što je sve loze moguće pratiti do nekog odavno mrtvog kralja, tako je i sve postupke moguće pratiti do neke potencijalne katastrofe. Samo je potrebno grane slijediti dovoljno daleko. Kada bi se Inraua dokopala neka od ostalih Škola i prisilila ga da oda ono malo tajni što zna, Gnosa bi na koncu bila izgubljena, a Mandat osuđen na ulogu bespomoćne i skrovite Manje Škole. Možda bi čak bio i uništen. Je li ispravno postupio? Ili se jednostavno kockao? Je li otkucaj srca dobra čovjeka vrijedan kockanja Apokalipsom? Nautzera je tvrdio da nije, Achamian se složio. Snovi. Ono što se već zbilo ne može se dogoditi opet. Ovaj svijet ne smije propasti. Tisu će nevinih - tisuće tisuća! - nisu bili vrijedni mogućnosti da dođe do Druge Apokalipse. Achamian se složio s Nautzerom. Izdat će Inraua iz razloga zbog kojeg se nevini uvijek izdaju: iz straha. Naslonio se na kamen i zapiljio se dolje preko uskomešanog tjesnaca, pokušavajući se prisjetiti kako je taj prizor izgledao onog sun čanog dana s Inrauom. Nije mogao. Maithanet i Sveti rat. Uskoro će Achamian napustiti Atyersus i oti ći u nansurski grad Šumnu, najsvetiji grad za Inrite, sjedište Tisuće Hramova i Kljove. Samo je Shimeh, rodni grad Kasnijeg Proroka, bio jednako svet. Koliko je godina prošlo otkad je posljednji put posjetio Šumnu? Pet? Sedam? Pitao se uzalud ho će li tamo naći Esmenet i je li još živa. Ona bi ga uvijek znala na neki na čin umiriti. A bilo bi lijepo vidjeti i Inraua, unato č okolnostima. U najmanju ruku, momka je trebalo upozoriti. Oni znaju, dragi momče. Iznevjerio sam te 28

Tako je malo utjehe bilo u moru. Obuzet mučnom usamljenošću, Achamian je gledao preko tjesnaca prema dalekoj Sumni. Žudio je za time da još jednom ugleda to dvoje ljudi, onoga kojeg je volio pa izgubio u korist Tisu će Hramova i onu koju je mislio da bi mogao voljeti... Kad bi samo bio čovjek, a ne čarobnjak i špijun. Isprativši pogledom Achamianovu usamljenu figuru vijugavim putevima u cedrovu šumu, Nautzera je ostao na parapetu, uživajući u neobičnom bljeskanju sunca i proučavajući grupu olujnih oblaka koja je parala nebo na sjeveru. U ovo doba godine, Achamianov put prema Sumni nesumnjivo će biti ispresijecan olujnim vremenom. Preživjet će put, Nautzera je znao - pomoću Gnose, bude li potrebno - no ho će li preživjeti mnogo veću oluju koja ga je čekala? Hoće li preživjeti Maithaneta? Naša je zadaća tako važna, pomisli, a sredstva tako krhka. Stresao se iz sanjarenja - loša navika koja se samo pogoršavala sa starošću - i požurio golemim kolonadama, ignorirajući jednako sebi ravne kao i one nižeg ranga koji su prolazili pored njega. Nakon nekog vremena našao se u tmini papirusa u biblioteci, a stare su ga kosti boljele od naprezanja. Kao što je i o čekivao, pronašao je Simasa pogrbljenog nad nekim rukopisom. Svjetlost fenjera blistala je preko tanke linije prolivene tinte, za koju Nautzera na trenutak pomisli da je krv. Kratko je promatrao nesvjesnog čovjeka, uznemiren nenadanim plamsajem ljutnje. Zašto je toliko zavidio Simasu? Možda zato jer njega njegove oči još nisu izdale, dok je Nautzera poput mnogih drugih morao ovisiti o u čenicima koji bi mu čitali? "Osvjetljenje u skriptoriju je bolje", reče Nautzera, uplašivši starog čarobnjaka. Prijateljsko lice trgne se prema njemu, zagledavši se u mrak. "Je li? No društvo nije bolje, pretpostavljam." Uvijek neki zajedljiva dosjetka. Simas je, na kraju krajeva, bio predvidljiv čovjek. Ili je i to možda bio privid, baš kao i način na koji je jedva primjetno teturao s elegancijom kojom je razoružavao učenike? "Trebali smo mu reći, Simas." Starac se namrštio i odsutno počeškao bradu. "Što smo mu trebali re ći. Da je Maithanet već sazvao pravovjernike da im objavi cilj Svetog rata? Da je polovica njegove misije samo izlika? Achamian će to vrlo brzo otkriti." "Ne." To su mu morali prešutjeti, ako ništa drugo, da mu ideju izdaje vlastitog u čenika učine barem malo podnošljivijom. Simas kimne i duboko uzdahne. "Onda te brine ono drugo, zna či. Ako nas je Savjet ičemu naučio, naučio nas je da je neznanje moćno oružje." "Baš kao i znanje. Bismo li mu uskratili oružje koje mu je potrebno? Što ako bude neoprezan? Ljudi znaju postati neoprezni u nedostatku neke opipljive prijetnje." Simas energično odmahne glavom. "Ali on putuje u Šumnu, Nautzera. Ili si zaboravio? Bit će oprezan. Koji čarobnjak ne bi bio oprezan u brlogu Tisuće Hramova, ha? Posebno u ovakvim vremenima." Nautzera stisne usne i nastavi šutjeti. Simas se odmakne od rukopisa, kao da želi rasteretiti koncentraciju. Pomno je prou čavao Nautzeru. "Čuo si nove izvještaje", reče on nakon nekoga vremena. "Još je netko mrtav." Simas je uvijek imao nevjerojatnu moć da pogodi uzroke njegovih raznih raspoloženja. "Još gore", reče Nautzera. "Nestao. Jutros nas je Parthelsus izvijestio da je njegov glavni doušnik na dvoru Tydonna netragom nestao. Naše agente netko lovi, Simas." "Sigurno su to oni." Oni. Nautzera slegne ramenima. "Ili Grimizni Tornjevi. Ili čak Tisuću Hramova. Carevi špijuni su doživjeli sličnu sudbinu u Šumni, sjeti se samo... Bilo kako bilo, trebali smo re ći Achamianu." "Uvijek si takav čistunac, Nautzera. Ne. Tko god da nas napada preplašljiv je ili premudar da bi to u činio izravno. Umjesto da napadaju naše visoko rangirane čarobnjake, okomili su se na doušnike, na naše o či i uši u Tromorju. Koji god bio razlog, žele nas učiniti gluhonijemima." Iako je razumio stravične implikacije tih događanja, Nautzera nije uspio vidjeti vezu. "Pa?" "Pa, Drusas Achamian je dugo godina bio moj u čenik. Poznajem ga. On iskorištava ljude, kao što špijuni i trebaju, ali nije se s time nikad pomirio - kao što bi špijun morao. Po prirodi je nekarakteristi čno... otvoren čovjek. Slab." Achamian jest bio slab, barem je Nautzera uvijek tako mislio, no kakve je to imalo veze s njihovim obavezama prema njemu? "Preumoran sam za tvoje zagonetke, Simas. Govori jasno." Simasove oči iznervirano bijesnu. "Zagonetke? Mislio sam da sam dovoljno jasan." Napokon vidimo pravog tebe, "prijatelju stari". "Sve se svodi na sljedeće", Simas nastavi. "Achamian se sprijatelji s ljudima koje koristi, Nautzera. Kad bi znao da su mu doušnici možda nečija lovina, on bi oklijevao. I što je možda još važnije, kad bi znao da se neprijatelj infiltrirao i u sam Atyersus, mogao bi cenzurirati informacije koje nam prosljeđuje u namjeri da zaštiti svoje veze. Upamti da nam je lagao, Nautzera, riskirao je i samu Gnosu da bi zaštitio svog učenika izdajnika." Nautzera počasti starca jednim od svojih rijetkih osmijeha, koji se, premda je izgledao zlo na njegovom licu, činio izrazito opravdanim. "Slažem se. Tako nešto bilo bi nedopustivo. No ve ć dugo naš uspjeh ovisi o davanju autonomije našim agentima na terenu, Simas. Uvijek smo vjerovali da oni koji najbolje poznaju situaciju donose najbolje odluke. A sada 29

smo, na tvoje inzistiranje, uskratili jednom našem bratu znanje koje mu je potrebno. Znanje koje bi mu moglo spasiti život." Simas iznenada ustane i pri đe mu u sjenu. Unatoč njegovom sitnom stasu i vanjštini djedice, Nautzera se sav naježio dok se ovaj približavao. "Ipak, stvari nikad nisu tako jednostavne, zar ne, stari prijatelju? Za naše je odluke odgovoran sklad znanja i neznanja. Vjeruj mi da smo s Achamianom pogodili pravi omjer. Jesam li pogriješio kad sam ti rekao da bi se Inrauov bijeg jednog dana mogao pokazati korisnim?" "Nisi", prizna Nautzera, sjetivši se žučne rasprave od prije dvije godine. Bio se brinuo da Simas samo pokušava zaštititi svog dragog učenika - tada. No ako je išta Nautzera nau čio o Polchiasu Simasu tijekom godina, bila je to činjenica da je čovjek oštrouman koliko i bezosjećajan. "Onda mi vjeruj i sad", Simas je bio uporan, prijateljski stavivši tintom umrljanu ruku na njegovo rame. "Do đi, prijatelju moj stari. Imamo mi i vlastitih mučnih zadaća." Zadovoljan, Nautzera kimne. Mučne zadaće, zaista. Tko god da je lovio njihove doušnike činio je to s uznemirujućom lakoćom, a to može značiti samo jedno: unatoč proživljavanju Seswathinih muka iz no ći u noć, jedan je Učenjak Mandata postao izdajica.

OGLAVLJE TREĆE ŠUMNA Ako je svijet igra čija pravila bijaše napisao Bog, a čarobnjaci su ti koji uporno varaju, tko lije onda napisao pravila čarobnjaštva? ZARATHINIUS, OBRANA TAJANSTVENIH VJEŠTINA Rano proljeće, 4110. godina Kljove, na putu za Šumnu Na Meneanorskome moru zadesi ih oluja. Achamian se probudi iz još jednog sna, obgrljen. Davni ratovi iz njegova sna kao da su se isprepleli s mrakom njegove kabine, podom koji se silovito ljuljao i zborom gromovite vodurine. Ležao je sklup čan, drhtureći dok je pokušavao razabrati stvarnost od sna. Lica su ga salijetala iz mraka, zgr čena od iznenađenja i straha. Likovi u bron čanim oklopima borili su se u pozadini. Dim je mrljao obzor na kojem se, kvrgav poput crnih željeznih grana, uzdizao zmaj, Skafra... Prasak groma. Na palubi, mišića napetih u borbi protiv lijevajuće kiše, nronski su mornari kukali, zaklinju ći se Momasu, Bogu oluje i mora. I Bogu kocke. Nronski trgovački brod usidrio se u zaljevu Šumne, drevnog središta inritske vjere. Naslonjen na vremenom istrošenu ogradu, Achamian je Promatrao kako lučki peljar vesla prema njima kroz valove. Veliki grad bio je nejasan u pozadini, no mogao je razlu čiti obrise Hagerne, ogromnog kompleksa hramova, žitnica i baraka koji je činio administrativno središte Tisuće Hramova. U samom centru uzdizali su se legendarni bastioni Junriiime, veliko svetište Kljove. Mogao je zamisliti privlačnost njihove veličanstvenosti, ali iz daljine su se činili tihima, nijemima. Samo još kamena. Za Inrite je to bilo mjesto gdje raj obitava na zemlji. Šumna, Hagerna i Junriiima bijahu mnogo više od znamenitih građevina; bijahu prožete samim smislom povijesti. Bila je to prekretnica sudbine. No za Achamiana to bijahu puke kamene ljuske. Hagerna je pozivala ljude nimalo nalik njemu, ljude koji ne mogu izbje ći teretu svoga vremena, pretpostavljao je. Ljude poput njegovog nekadašnjeg učenika Inraua. Kad god bi Inrau pričao o Hagerni, govorio bi kao da je sam Bog postavio kobilicu njegovih rije či. Achamian bi se osjećao nemalo otuđen u takvom razgovoru, kao što je to često bio slučaj kad bi se susretao s nečijim pretjeranim entuzijazmom. Postojao je neki zanos u Inrauovom tonu, neka luda sigurnost zbog koje bi bio u stanju pobiti čitave gradove, pa čak i narode, kao da se tom njegovom pravedni čkom ushitu može pripisati koje god djelo ludila. I tu je ležao razlog zbog kojeg bi Maithanet trebao biti tako duboko zabrinut: posjedovati takav zanos bilo je dovoljna bolest samo za sebe, ali biti prijenosnik... Tu bi se ve ć trebao zamisliti. 30

Maithanet je bio prijenosnik pošasti čiji je prvi simptom bila sigurnost. Kako je moguće poistovjećivati Boga s odsustvom neodlučnosti, Achamianu nikad nije bilo jasno. Na koncu, što je Bog zapravo ako ne zagonetka koja ih je sve mu čila? I što je neodlučnost ako ne bavljenje tom zagonetkom? Možda sam ja onda zapravo najpobožniji od svih, pomisli, smiješeći se u sebi. Bijaše on čovjek koji nije štedio na lažnoj samohvali. Previše se bavio mozganjem. "Maithanet", promrmljao je ispod glasa, no ime je tako đer bilo prazno. Niti je moglo obuzdati grandiozne glasine koje su lepršale oko njega, niti osigurati dovoljno motiva za zlo čine koje se spremao počiniti. Kao da je obuzet nekim polushvaćenim osjećajem obveze prema svom jedinom putniku, kapetan trgovačkog broda pridružio mu se u meditativnoj šutnji, stojeći na udaljenosti nešto manjoj nego što je propisano jnanom - česta greška niže kaste. Bijaše on kršan čovjek, sagrađen, činilo se, od istog drva kao i njegov brod. Sa solju i suncem u podlakticama i morem u neurednoj kosi i bradi. "Ovaj grad", napokon reče, "nije baš dobro mjesto za nekoga poput vas." Nekoga poput mene... Čarobnjak u svetom gradu. Nije bilo znakova osude niti u njegovom glasu ni u njegovom tonu. Nronjani su se već navikli na Mandat, Mandatove darove i Mandatove zahtjeve. No svejedno su bili Inriti, pravovjernici. Određena bezizražajnost bila je njihov odgovor na takvo protuslovlje. Uvijek su izbjegavali spominjanje njihove hereze, možda u nadi da će, ako je ne spomenu na glas, nekako uspjeti izvu ći vlastitu vjeru netaknutu. "Nikad nas ne mogu prepoznati", Achamian kaže. "To je grozno kod nas grešnika. Nemogu će nas je razlikovati od pravednika." "Da, tako sam čuo", odgovori čovjek, izbjegavajući njegov pogled. "Samo Rijetki vide jedni druge." Bilo je nečeg uznemirujućeg u njegovom tonu, kao da pokušava izvući detalje o nekom nedopuštenom spolnom činu. Čemu razgovarati o tome? Zar se blesan pokušavao ulagivati? Achamianu nadođe slika: on sam kad je bio dje čak penje se na visoke stijene, one na kojima je njegov otac sušio mreže, zastajkujući svakih nekoliko sekundi bez daha, samo se ogledavajući oko sebe. Nešto se bilo dogodilo. Bilo je to kao da je podigao neke druge kapke, neke ispod onih koje je inače otvarao svakoga jutra. Sve je bilo tako bolno zategnuto, kao da je tkivo svijeta bilo sasušeno napeto preko praznina izme đu kostiju: ribarska mreža preko kamena, mreža sjenki preko udubina, kapljice vode nakupljene me đu pregibima tetiva na njegovim rukama - tako jasno! A u toj zategnutosti osje ćaj unutarnjeg procvata, urušavanje gledanja u bivanje, kao da su mu oči iscijeđene u samo središte stvari. Na površini kamena vidio je sebe, tamno dijete koje se nadvija pred sunčevim kolutom. Samo tkivo postojanja. Onta. On je to 'iskusio'- i još uvijek nije bio u stanju primjereno opisati to iskustvo. Za razliku od većine drugih, on je odmah znao da je jedan od Rijetkih, znao je s tvrdoglavom sigurnoš ću djeteta. "Atyersus!" sjećao se da je povikao, osjećajući vrtoglavicu života koji više neće biti određen njegovom kastom, njegovim ocem ili prošlošću. One prigode kad je Mandat bio prolazio kroz njegovo ribarsko selo duboko su ga se dojmile kao dje čaka. Prvo udaranje činela pa figure u ogrtačima, zaštićene suncobranima i nošene robovima, uronjene u eroti čnu auru tajanstvenosti. Tako daleki! Hladnih lica, dotaknutih samo najfinijim pomodama, i sa pravilnim jnanskim prezirom prema ribarima iz niže kaste i njihovim sinovima. Samo ljudi mitske veli čine mogli su se skrivati iza takvih lica - bio je siguran u to. Ljudi oja čani slavom Saga. Ubojice zmajeva i ubojice kraljeva. Proroci i monstrumi. Tek su mjeseci obuke u Atyersusu izblijedili takva djetinjasta razmišljanja. Blaziran, pompozan i pun samozavaravanja Atyersus se razlikovao samo obimom. Jesam li toliko različit od ovog čovjeka ? Achamian se zapita, promatrajući kapetana pored sebe. Baš i ne, pomisli, ignorirajući ga svejedno, i okrene se opet prema Šumni, mutnoj pred tamnim brdima. A ipak je bio različit. Toliko briga, a toliko mala pla ća. Različit po tome što bi njegovi izljevi bijesa mogli pomesti gradske dveri, pretvoriti meso u prah, a kosti lomiti kao od šale. Tolika mo ć, a opet iste taštine, isti strahovi i mnogo mračniji hirovi. Očekivao je da će ga ono mitsko uzdići, uzvisiti svaki njegov čin, a umjesto toga je samo ostao prepušten prilikama... Suzdržanost nikoga nije prosvijetlila. Mogao bi pretvoriti ovaj brod u plamte ću buktinju pa odšetati neokrznut površinom vode, a opet nikad ne će moći biti... siguran. Skoro je to prošaptao naglas. Kapetan je otišao istoga trenutka, vidno pun olakšanja kada su ga pozvali članovi posade. Peljar je pristao uz ljuljajući brod. Zašto su mi oni toliko daleki? Ta ga je pomisao zapekla pa pogne glavu, gledajući u dubine tamne poput vina. Koga prezirem? Samo postavljanje tog pitanja bilo je ujedno i odgovor. Kako se ne osje ćati samotno, izdvojeno, otcijepljeno, kada na tvoje riječi odgovara sama egzistencija? Gdje je čvrsto tlo na koje bi mogao stati, kada puke rije či mogu pomesti sve? U Tromorju je postalo otrcana fraza uspore đivati čarobnjake s pjesnicima, usporedba koju je Achamian oduvijek smatrao apsurdnom. Nije mogao zamisliti dva poziva koji bi bili više razli čiti. Osim iz straha ili zbog politi čkih spletkarenja, niti jedan čarobnjak nije ništa stvarao riječima. Njihova moć, u obliku blistavih vrtloga svjetlosti, kretala se u neodoljivom smjeru, i to pogrešnom: u smjeru uništenja. Kao da su ljudi u stanju tek oponašati jezik Božji, samo pokvariti i osuroviti njegovu pjesmu. Kad čarobnjaci pjevaju, glasila je izreka, ljudi umiru. 31

Kad čarobnjaci pjevaju. A opet, čak i među svojima, on je bio izopćen. Ostale Škole neće nikad oprostiti Mandatu njegovo nasljeđe, njihovo posjedovanje Gnose, znanja Drevnog Sjevera. Prije nego su izumrle, Velike Škole Sjevera bijahu posjedovale dobročinitelje, pilote koji su fijima upravljali kroz skrivene opasnosti koje ljudski um ni zamisliti ne može. Gnosa neljudskih Magova, Quya, oplemenjivala se i kroz sljede ćih tisuću godina ljudske mudrosti. Na toliko je načina bio bog za ove jadnike. Uvijek se treba toga prisjetiti - ne samo zato jer mu laska, ve ć i stoga što su ti isti jadnici oni koji ne mogu zaboraviti. Oni su ti koji se boje i zbog toga neizbježno mrze - toliko da bi riskirali sve u Svetom ratu protiv Škola. Čarobnjak koji zaboravi njihovu mržnju zaboravio je kako preživjeti. Stojeći pred zamagljenim beskrajem Šumne, Achamian je slušao prepirke mornara u pozadini i stenjanje broda u ritmu valova. Razmišljao je o plamtećim Bijelim brodovima u Neleostu prije tisuću godina. Još uvijek je osjetio okus ustajalog dima, vidio bljeskanje udesa u večernjim vodama, drhtanje svog drugog tijela na hladno ći. Achamian se zapita kamo je sve to nestalo, kamo je prošlost nestala i zašto ga, ako je već nestala, zbog nje srce toliko boli. U zakrčenim ulicama dalje od dokova, Achamian, koji bi se često u gužvi zadubio u razmišljanja, ponovno je osjetio apsurdnost svog prisustva ovdje. Bilo je pravo čudo što su iz Tisuće Hramova uopće dopuštali Školama da nastave s misijama u Šumnu. U Inritima je postojao osjećaj da Šumna nije samo srce njihove vjere i svećenstva, već i samo srce Božje. Doslovno. Kronika Kljove bila je najstariji i samim time najgromoglasniji glas prošlosti, tako drevan da nije bila poznata ni njezina točna povijest - "nevina", kao što veliki cenejski pisac komentara Gaeterius bijaše napisao. Prošarana likovima. Kljova je bilježila velika migracijska osvajanja koja su obilježila uspon Ljudi u Eanvi. Iz nekog razloga. Kljova je uvijek bila u rukama jednog plemena, Ketyai, a od najranijih dana Shigeka, još prije uspona Kyranejaca, smještena je u Šumni - ili tako barem očuvani zapisi sugeriraju. Kao posljedica, Šumna i Kljova postale su nerazdvojne u mislima Ljudi; hodo čašća u Šumnu i hodočašća Kljovi bila su jedna te ista stvar, kao da je mjesto postalo artefakt, a artefakt mjesto. Hodati kroz Šumnu značilo je hodati kroz sveto pismo. Nije ni čudo da se osjećao uljezom. Našao se zguran iza manje povorke mazgi. Ruke, ramena, namrgo đena lica i povici. Kretanje malom ulicom naletilo je na zastoj. Nikada još nije vidio grad ovako izluđujuće krcat. Okrenuo se prema jednom čovjeku koji ga je gurao - Conriyanin, po izgledu sudeći - ozbiljnom, širokih ramena i guste brade, članu ratničke kaste. "Reci mi," Achamian ga upita na sheyičkom, "što se to ovdje događa?" Odustao je od jnana, nestrpljiv: na kraju krajeva, razmjenjivali su znoj. Čovjek ga je procjenjivao tamnim očima, sa znatiželjnim pogledom na licu. "Želiš reći da ne znaš?" upita ga, povisivši glas da nadglasa galamu. "Ne znam što?" Achamian odvrati, osjetivši lagane trnce u kralješnici. "Maithanet je pozvao pravovjernike u Šumnu", rekao je, sumnjičav zbog Achamianova neznanja. "Objavit će cilj Svetog rata." Achamian je bio zaprepašten. Promotrio je lica nagurana oko njih, naglo shvativši koliko je njih imalo tvrdokoran ratni čki izraz. Gotovo svi bili su očito naoružani. Prva polovica njegove misije, otkriti koji je cilj Maithanetovog Svetog rata, izvršit će se uskoro sama od sebe. Nautzera i ostali sigurno su znali. Ali zašto mi nisu rekli? Jer su htjeli da dođe u Šumnu. Znali su da će se opirati vrbovanju Inraua pa su prikupili sve što bi ga moglo uvjeriti da to mora učiniti. Laž izostavljanja - možda ne tako veliki grijeh - ali se svejedno zahvaljuju ći njoj povinovao njihovim namjerama. Manipulacija za manipulacijom. Čak je i Kvorum igrao igrice s vlastitim figurama. Bila je to stara povreda, ali je ipak svaki put zaboljela. Čovjek je prestao govoriti, očiju iznenada punih žara: "Moli se da ratujemo protiv Škola, prijatelju, a ne protiv Fanima. Čarobnjaci su daleko veći tumor." Achamian se gotovo složio. Achamian posegne u namjeri da povuče prst udubinom po sredini Esmenetinih le đa, no predomisli se i umjesto toga šakom stegne okaljani pokrivač. Soba bijaše mračna, zagušljiva od njihovog sjedinjenja. Kroz sjene, vidio je mrvice i smeće raštrkano po podu. Zasljepljuju ća bijela pukotina na prozorskom kapku bila je jedini izvor svjetlosti. Tutnjava s ceste tandrkala je kroz tanke zidove. "Ništa više?" reče on, pomalo šokiran drhtanjem vlastitog glasa. "Kako to misliš, 'ništa više'?" U glasu joj bijaše trag stare i ustrajne rane. Krivo ga je shvatila, ali prije nego je stigao objasniti, spopade ga iznenadan osje ćaj mučnine i gušeće topline. Odgurne se od kreveta. ustane i iznenada osjeti da bi se mogao srušiti na koljena. Noge mu zaklecaju, a on se pijano nasloni na stranice kreveta. Žmarci su mu klizili po dlakama na rukama, po glavi i po leđima. "Akka?" reče ona. "Dobro sam", odgovori. "Vrućina." Nekako se uspravio pa bacio natrag na madrac koji se pritom zakrenuo. Njeno tijelo 32

bilo je poput gorućih jegulja uz njegovo. Takve vrućine tako rano u proljeće! Kao da je i sam svijet postao grozničav pred mogućnošću Maithanetovog Svetog rata. "Već su te ranije mučile Groznice", reče ona zabrinutim glasom. Groznice nisu zarazne - svi su to znali. "Da", kaže on hrapavo, držeći se za čelo. Ti si sigurna. "Opsjedale su me pred šest godina, kad sam bio u misiji u Cingulatu... Skoro sam umro." "Pred šest godina", ponovi ona. "Moja k ći umrla je iste godine." Gorčina. On se zatekne kako joj zamjera lakoću kojom je njegova bol postala njezina. Nadođe mu slika njezine kćeri kako bi mogla izgledati: jaka, ali finih kostiju, tamne beživotne kose, kratko oštrigane po obi čaju nižih kasti, obraza savršeno oblih da stanu u dlan. No u stvari zamišljao je Esmi. Nju kao dijete. Dugo su šutjeli. Misli su mu se primirile. Vrućina je postala balzamirajuća, a trpka nota njihovih napora nestala je. Krivo je shvatila ono što joj je ranije rekao, bilo mu je jasno, sjetivši se povrije đenosti u njenome glasu. Samo je htio znati jesu li glasine sadržavale još nešto. Na neki je način uvijek znao da će se vratiti ovdje, ne samo u Šumnu, već na ovo mjesto među rukama i nogama ove umorne žene. Esmenet. Čudno, staromodno ime za ženu njenoga karaktera, a istovremeno nekako neobično prikladno za prostitutku. Esmenet. Kako ga se ime moglo toliko dojmiti? Usukala se u ove četiri godine otkako ga nije bilo u Šumni. Bila je ispijenija, raspoloženja baždarenog nakupljenim sitnim ranama. Bez oklijevanja ju je potražio čim se probio kroz gužvu u luci, iznena đen vlastitom nestrpljivošću. Bilo je čudno vidjeti je kako sjedi na prozoru, mješavina osje ćaja gubitka i taštine, kao da je prepoznao suparnika iz djetinjstva u nagrizenom licu gubavca ili prosjaka. "Još uvijek trčkaraš za štapovima koje ti bacaju, vidim", reče ona, začudo bez traga iznenađenja u pogledu. Nekako joj se pooštrio i smisao za humor. Postupno ga je izvukla iz njegovih briga i uvukla u vlastiti zamršeni svijet anegdota i satire. Trenuci su ga neumoljivo doveli u tu sobu i Achamian je vodio ljubav s njom s takvom hitnoš ću da je i njega samog iznenadila, kao da je našao nemoguće olakšanje u animalnoj prirodi tog čina - olakšanje od kaosa vlastite misije. Achamian je došao u Šumnu iz dvaju razloga: da ustanovi planira li taj novi Šrijah zapo četi Sveti rat protiv Škola i saznati ima li Savjet svoje prste u tim nevjerojatnim događanjima. Prvi je bio konkretan cilj, nešto čime bi mogao racionalizirati svoju izdaju Inraua. A drugi... sablastan, sa grozni čavim, anemičnim isprikama nedovoljnim da bi mu osigurale odrješenje. Kako bi pomoću Mandatovog rata protiv Savjeta mogao racionalizirati izdaju kada se i sam rat činio tako iracionalnim? Kako drugačije opisati rat bez neprijatelja? "Sutra moram pronaći Inraua", kaže on, više mraku nego Esmenet. "Još uvijek ga namjeravaš... preobratiti?" "Ne znam. Vraški malo toga još znam." "Kako to možeš reći, Akka? Ponekad se pitam postoji li uop će išta što ti ne znaš." Uvijek je bila savršena kurva, njegujući prvo njegove slabine, a onda i srce. Ne znam mogu li to ponovno podnijeti. "Proveo sam čitav život među ljudima koji me smatraju ludim, Esmi." Ona se nasmije na to. Iako se rodila u kastu sluga i nikad se nije obrazovala - barem ne formalno - Esmenet je oduvijek imala britki smisao za ironiju. Bila je to jedna od mnogih stvari u kojima se toliko razlikovala od ostalih žena, ostalih prostitutki. "Ja sam provela čitav svoj život među ljudima koji me smatraju bludnicom, Akka." Achamian se nasmiješio u tami. "Nije to isto. Ti jesi bludnica." Što, znači nisi lud?" Zahihota na ovo, a Achamian postane mrzovoljan. Ovakvo djetinjasto ponašanje bilo je čisto glumatanje - ili je bar tako uvijek mislio - nešto smišljeno za njezine muškarce. Podsjećalo bi ga da je samo mušterija, da nisu stvarno ljubavnici. Upravo je u tome stvar, Esmi. Jesam li lud ili nisam ovisi o tome postoji li moj neprijatelj." Oklijevao je, kao da su ga te riječi dovele na rub ponora. "Esmenet... Ti mi vjeruješ, zar ne?" "Da vjerujem nekome okorjelom poput tebe? Nemoj me, molim te, vrijeđati." Bljesak ljutnje kojeg je istog trena požalio. "Ne. Ozbiljno..." Zastala je prije nego je odgovorila. "Vjerujem li da Savjet postoji?" Ne vjeruje. Ljudi koji ponavljaju pitanja, znao je Achamian, boje se na njih odgovoriti. Njene prekrasne smeđe oči proučavale su ga u mraku. "Recimo samo da vjerujem da pitanje Savjeta postoji, Akka." Bilo je nečeg zaklinjućeg u njenom pogledu. Ponovno je osjetio žmarce. "Zar to nije dovoljno?" upita ona. Čak je i za njega Savjet prestao biti užasna činjenica i postao neukorijenjena tjeskoba prepuna pitanja. Je li, oplakuju ći nedostatak odgovora, zaboravio na važnost pitanja? "Moram sutra pronaći Inraua", reče on. Njeni prsti rovali su mu po bradi, češkali ga. Podigao je glavu poput ma čke. 33

"Baš smo otužan par", reče ona, kao da daje usputnu primjedbu. "Zašto to kažeš?" "Čarobnjak i bludnica... Ima nešto otužno u tome." Uhvati je za ruku i poljubi joj vrhove prstiju. "U svakom paru ima nešto otužno", kaže on. U svom snu, Inrau je hodao kroz kanjone spaljene opeke, kroz lica i figure osvijetljene krpama svjetlosti baklji. I za ču glas ni od kuda koji mu se derao kroz kosti, kroz svaki centimetar kože, izgovaraju ći riječi poput sjenovitih šaka koje ga udaraju tik uz rub o čiju. Riječi koje su mlatile i ono malo volje što mu je ostalo. Riječi koje su hodale s njegovim udovima. Ugleda truseće pročelje krčme, zatim priprosti mračno-zlatni okvir dima, stolova i krovnih greda. Ulaz ga je opkolio. Tlo ga je poput vala poguralo naprijed, uputilo ga prema zlobnoj tmini u udaljenom kutu prostorije. I tmina ga je opkolila još jedan ulaz. Sve se sjurilo prema bradatom muškarcu, glave naslonjene na ispucalu štukaturu, lica lijeno uzdignutog, no zategnutog nekom zabranjenom ekstazom - svjetlost se prelijevala iz pomičućih usta. Pahulje sunca sjale su mu u očima. Achamian... Zatim nemoguća tutnjava prijeđe u žamor gostiju. Tmurna unutrašnjost kr čme postane stalna i svakodnevna. Kutevi iz noćne more ispraviše se. Igra svjetla i sjene postade jasna. "Što ti radiš ovdje?" Inrau će srdito, pokušavajući pročistiti misli. "Znaš li što se događa?" Promotrio je unutrašnjost krčme i kroz sunčeve zrake i dim ugleda stol za kojim su sjedili Srijalski vitezovi. Još ga nisu primijetili. Achamian ga mrko pogleda. "I meni je drago što vidim tebe, momče." Inrau se namršti. "Ne zovi me 'momče'." Achamian se naceri. "A kako bi druga čije" - namigne - "ujak trebao zvati svog dragog nećaka? Je li, momče?" Inrau duboko izdahne i nasloni se natrag u stolicu. "Drago mi je da te vidim... Uja če Akka." Nije lagao. Unatoč bolnim okolnostima, bilo mu je drago vidjeti ga. Već je neko vrijeme žalio što je napustio svog starog učitelja. Šumna i Tisuća Hramova nisu bili mjesta, utočišta, kakvim ih je zamišljao - barem ne prije nego li je Maithanet izabran na Tron. "Jesi mi nedostajao", Inrau nastavi, "ali Šumna—" "Nije baš najbolje mjesto za nekog poput mene - znam." "Zašto si onda došao? Sigurno si čuo glasine." "Nisam jednostavno 'došao', Inrau..." Achamian zastane, najednom zabrinutog izraza. "Poslali su me." Inrauu se digne kosa na glavi. "O ne, Achamiane. Molim te reci mi..." ^ "Moramo znati što je s tim Maithanetom", Achamian će usiljeno. "Što je sa Svetim ratom. Sigurno ti je jasno." Achamian iskapi kr čag vina. Na trenutak je izgledao slomljeno. No iznenadno sažaljenje koje je Inrau osjetio prema njemu, čovjeku koji mu je na toliko načina postao poput oca, pokleknule je pred bezglavim osjećajem da gubi tlo pod nogama. "Ali obećao si, Akka. Obećao si." Suze su blistale u Učenjakovim očima. Mudre suze, no ipak pune žaljenja. 'Svijetu je postala navika", reče Achamian, "lomiti kičmu mojim obećanjima." Iko se Achamian nadao predstaviti Inrauu lice u čitelja koji svoga ženika napokon priznaje sebi ravnim, i dalje ga je mu čilo neizrečeno pitanje: što to radim.? Promatrajući mladića, osjetio je prema njemu probadajuću naklonost. Lice mu je izgledalo neobi čno orlovski, ovako obrijano u nansurskorn stilu. No glas mu bijaše poznat - postaju ći sve više i više zapetljan idejama koje bi se međusobno natjecale. I njegove oči: razigrane, velike i staklasto smeđe, vječno na rubu iskrene sumnje u samoga sebe. Inrau je više od ostalih bio proklet darom Rijetkih, Achamian je razmišljao. Temperamentom je bio idealan za svećenika Tisuće Hramova. S crtom nesebične iskrenosti, gorljive strasti - svega toga bi ga Mandat lišio. "Ali Maithanet je mnogo više nego što ti možeš shvatiti", Inrau je govorio. Činilo se kao da je cijelo mladićevo tijelo ustuknulo pred kovitlajućim zrakom krčme. "Neki ga gotovo obožavaju, iako njega to ljuti. Njemu se treba pokoravati, ne ga obožavati. Zato je uzeo ime—" "Ime?" Achamianu do tada nije palo na pamet da bi njegovo ime moglo nešto zna čiti. Već ga je i to uznemirilo. Srijalska tradicija nalagala je uzimanje novog imena. Kako su mu tako osnovne stvari mogle promaći? "Da", Inrau odgovori. "Od mai'tathana." Achamianu nije bila poznata ta rije č. Prije nego ga je stigao pitati, Inrau nastavi objašnjavati prkosnim tonom, kao da je bivši učenik tek sad, napokon izvan dosega Mandata, bio u mogu ćnosti iskaliti stare frustracije. "Značenje te riječi vjerojatno ti je nepoznato. Mai'tathana na thoti-eannorejskom, jeziku Kljove, znači 'poučavanje'." koja je lekcija? "I ništa te u svemu tome ne brine?" upita Achamian. "U čemu 'tome'?" "U činjenici da je Maithanet tako jednostavno osigurao Tron. Da je bio u stanju u samo nekoliko tjedana očistiti šrijalske Aparate od svih Carevih špijuna." "Brine me?" Inrau uzvikne u nevjerici. "Moje se srce raduje zbog toga. Nemaš pojma koliko sam duboko očajan bio kad 34

sam tek stigao u Šumnu. Kad sam prvi put uvidio koliko su lakomi i korumpirani u Tisu ći Hramova postali - kad sam shvatio da je i sam Srijah tek jedan od Carevih potrkala. A onda je došao Maithanet. Poput oluje! Poput jedne od onih ljetnih oluja koje potpuno počiste sve pred sobom. Brine li me lakoća kojom je očistio Šumnu? Akka, ja sam se veselio.'" "A što je onda s ovim Svetim ratom? Raduje li se tvoje srce i na tu pomisao? Na pomisao još jednog Skolasti čkog rata?" Inrau je oklijevao, kao da je šokiran što je njegov raniji zamah tako brzo zaustavljen. "Nitko ne zna cilj njegovog Svetog rata", reče ukočeno. Koliko god Inrau prezirao Mandat, Achamian je znao da ga je pomisao na njegovo uništenje užasavala. Dio njega još uvijek je uz nas. "A ako Maithanet zaista proglasi rat Školama, što ćeš onda misliti o njemu?" "Neće, Akka. Siguran sam u to." "No nisam te to pitao, zar ne?" Achamiana je zapekla okrutnost u njegovom tonu. "Ako se Maithanet izjasni protiv Škola, što onda?" Inrau prođe rukama preko lica - imao je nježne ruke za muškarca, Achamian je uvijek mislio. "Ne znam, Akka. Postavio sam si to pitanje tisuću puta i još uvijek ne znam." "Pa kako to? Ti si sada Šrijalski sve ćenik, Inrau, apostol Boga kojeg su objavili Kasniji Prorok i Kljova. Ne zahtijeva li Kljova da svi čarobnjaci budu spaljeni?" "Da, ali..." "Ali Mandat je drukčiji? Iznimka?" "Da. Jest drukčiji." "Zašto? Zato jer je stara budala koju si nekoć volio jedan od njih?" "Stišaj se malo", Inrau prosikta, pogledavši zabrinuto prema stolu Šrijalskih vitezova. "Znaš ti dobro zašto, Akka. Jer te volim kao oca i prijatelja, svakako, ali i zato jer... poštujem misiju Mandata." "A ako Maithanet proglasi rat protiv Škola, što bi mislio?" "Bio bih žalostan." "Žalostan? Ne bih rekao, Inrau. Mislio bi da je on u krivu. Koliko god genijalan i svet Maithanet bio, ti bi mislio, 'On nije vidio ono što ja jesam!'" Inrau odsutno kimne. "Tisuću Hramova", nastavi Achamian blažim tonom, "uvijek su bili najmo ćnija od Velikih frakcija, ali im je moć već stoljećima zatupljena, ako ne i slomljena korupcijom. Maithanet je prvi Šrijah koji ponovno zahtijeva povrat te nadmo ći. A sada se na tajnim vijećima svake Frakcije nemilosrdni ljudi pitaju što će Maithanet učiniti s tom moći. Koga želi naučiti pameti svojim Svetim ratom? Fanimljane i njihove Cishaurimske svećenike? Ili će udariti po onima koje osu đuje Kljova, po Školama? Nikada u Šumni nije bilo toliko špijuna kao sada. Kruže Svetom četvrti poput lešinara oko skorašnjega mrtvaca. Kuća Ikurei i Grimizni Tornjevi pokušat će skovati načine da Maithanetove planove spoje sa svojima. Kianjani i Cishaurim oprezno će motriti svaki njegov potez, u strahu da je lekcija namijenjena njima. Umanjiti ili iskoristiti, Inrau svi su oni tu iz jednog od ta dva razloga. Jedino Mandat stoji izvan tog kruga lakomosti." Stara taktika, djelotvorna zahvaljujući očajničkoj razboritosti. Pri vrbovanju špijuna potrebno je osigurati prostor pomo ću riječi, stvoriti privid da nije riječ o izdaji, već dodatnoj, još zahtjevnijoj vjernosti. Okviri - treba im dati šire okvire u kojima će sagledati izdajništvo vlastitih postupaka. Prije svega, špijun koji vrbuje špijune mora biti vrhunski pripovjeda č. "Znam to", kaza Inrau, zureći u dlan svoje desne ruke. "Stvarno to znam." "A ako postoji ijedno mjesto gdje bi bilo moguće pronaći skrivenu Frakciju", reče Achamian, "onda je to ovdje. Zbog svega toga Mandat mora imati oči u Tisući Hramova. Ako je igdje moguće pronaći Savjet, Inrau, pronaći ćemo ga ovdje." Na neki način, Achamian je samo iznio niz neospornih izjava, no pri ča koju je dočarao Inrauu bila je jasna, čak i ako se mladiću ne učini takvom. Od svih Srijalskih svećenika u Hagerni jedini je Inrau sposoban vidjeti širi okvir, jedini koji je u stanju postupati u skladu s interesima koji nisu provincijalni i samoobmanjuju ći. Tisuća Hramova je dobro mjesto, ali nesretno. Potrebno ga je zaštititi od vlastite nevinosti. "Ali Savjet", reče Inrau, fiksirajući Achamiana bolnim izrazom. "Što ako jesu izumrli? Ako učinim ono što tražiš od mene uzalud, Akka, bit ću proklet." Kao da se boji trenutne odmazde, nervozno se osvrne preko ramena. "Ali pitanje je, Inrau, što ako..." Achamian zastane, ušutkan prestravljenim izrazom mladog svećenika. "Što je bilo?" "Vidjeli su me." Ukočeno gutne. "Šrijalski vitezovi iza mene... tebi s lijeva." Achamian je primijetio Vitezove koji su ušli netom nakon njegova dolaska, no osim što se uvjerio da nisu me đu Rijetkima, nije na njih obraćao preveliku pozornost. A zašto i bi? U ovakvim misijama upadljivost je obi čno prednost. Pozornost privlače oni koji se šuljaju, a ne razmetljivci. Riskirao je pogled prema maloj špilji svjetla svjetiljke gdje su sjedili Vitezovi. Jedan od njih, nabijeni muškarac vunaste kose, još uvijek je nosio oklop od veriga, dok su ostala dva bila u zlatno obrubljenoj bjelini Tisu će Hramova, baš kao i Inrau, iako su se njihove halje sastojale od čudne mješavine ratne uniforme i svećeničke odore tipične za Srijalske vitezove. Oklopljeni je čovjek pilećom kosti crtao krugove po zraku, oduševljeno nešto opisuju ći - ženu ili bitku, možda svome drugu s druge strane stola. Muškarac među njima, lica izražene arogancije više kaste, sretne Achamianov pogled i 35

kimne. Bez riječi svojim kolegama, vitez ustane i krene hodati prema njihovom stolu. "Jedan od njih dolazi", Achamian re če, točeći si još jedan krčag vina. "Budi prestrašen, smiren, svejedno, samo pusti mene da govorim. Jasno?" Ovaj kimne bez daha. Šrijalski vitez svladavao je stolove i goste koji su mu se našli na putu na vrlo otresit način, jednom zastavši da bi grubo odgurnuo teturajućeg kočijaša s puta. Bio je mršav i plemićki visok, glatko izbrijan i kratke kose crne kao ugljen. Bjelina njegove raskošne tunike kao da je razgrtala svaku sjenku, no njegovo lice iz nekog razloga nije. Stigao je s mirisom jasmina i mirisne smole. Inrau podigne pogled. "I učinilo mi se da sam te prepoznao", reče Šrijalski vitez. "Inrau, zar ne?" "D-da, lorde Sarcelluse." Lord Sarcellus? Ime je Achamianu bilo nepoznato, ali Inrauov šok mogao je zna čiti samo da je riječ o nekom moćnom premoćnom da bi se zamarao sitnim hramovskim službenicima. Zapovjednik Vitezova... Achamian baci pogled iza njegova trupa i primijeti da ostala dva Viteza gledaju. Onaj u oklopu naslonio se postrance i promrmljao nešto na što se drugi nasmije. Ovo je nekakva šala. Nešto da zabavi prijatelje. "A tko je ovo?" Sarcellus upita okrenuvši se prema Achamianu. "Gnjavi li te?" Achamian je iskapio vino i zabuljio se bijesno u nekom smjeru daleko od Zapovjednika Vitezova - pijani pripadnik starijeg naraštaja koji nije podnosio upadice. "Momak mi je sestrin mali", zareži, "i do grla je u govnima." Zatim kao da se tek sjetio doda, "Gospodaru." "A je li? A zbog čega, molim te?" Kopajući po džepovima kao da traži zametnuti nov čić, Achamian strese glavom s hinjenim gnušanjem, još uvijek odbijajući pogledati svog ispitivača. "Zato jer se glupira, šta drugo? Može on nositi bijelo-zlatno koliko god ho će, ali je svejedno uobraženi idiot." "Tko si ti da koriš Šrijalskog sve ćenika, ha?" "Tko? Ja kažnjavam Inraua?" Achamian usklikne, imitiraju ći pijano sarkasti čni strah. "Što se mene tiče, momak je sunce. Samo prenosim sestrinu poruku." "Aha, znači tako. A tko je pak ona?" Achamian slegne ramenima i naceri se, zažalivši u sekundi što ima sve zube. "Moja sestra? Moja sestra je krmača koja se tjera." Sarcellus trepne. "Hmm. A što si onda ti?" "Krmačin brat!" Achamian povikne, konačno pogledavši čovjeka ravno u lice. "Nije ni čudo da je mali u govnima, jel' da?" Sarcellus se nasmiješi, ali mu crne oči ostadoše začuđujće mrtve. Okrene se natrag prema Inrauu. "Srijah zahtijeva našu revnost, mladi apostole, više nego ikad prije. Uskoro će objaviti cilj našeg Svetog rata. Jesi li siguran da je pijančevanje s lakrdijašima - makar ti bili u krvnom srodstvu - mudro uo či nečeg tako važnog?" "A što je s tobom?" Achamian progunda, posežu ći za još vina. "Drži se ti svog ujaka, momče. Napuhane pompozne hulje poput—" Sarcellusova stražnja strana dlana zvekne ga postrance u glavu, tako jako da mu je stolica ostala klecati na dvije noge, a zatim ga strovalila na kamenom poplo čani pod. Krčma se zaori uzvicima i grohotom. Sarcellus šutne stolicu u stranu pa se poput vještog tragača koji ispituje trag čučne nad njim. Achamian sakrije lice iza štita zgrčenih ruku. Nekako se pantomimi čar u njemu uspio zaderati, "Ubojstvo!" Čelična šaka zgrabi ga za šiju i povu če ga prema naprijed, podižući njegovo uho prema Sarcellusovim ustima. "Kako sam to želio učiniti, svinjo", čovjek prošapta. Zatim je nestao. Bolni pod. Načas opazi kako odlazi natrag. Achamian se pokuša podi ći. Proklete noge! Gdje li su? Glava se zavali natrag. Bijela suza svjetlosti fenjera svjetlila je preko visećeg mjeda, svjetleće zrake i strop, paukove mreže i mumificirane muhe. Zatim Inrau iza njega, gunđao je dok ga je podizao na noge, šaptao nešto ne čujno dok ga je usmjeravao prema sjedalu. Podbočen u stolici, odgurne Inrauove brižne ruke. "Dobro sam", grakne. "Treba mi samo trenutak. Da uhvatim dah." Achamian je usisavao zrak kroz nosnice, pritisne dlanom lice i provu če skvrčene prste kroz bradu. Inrau se vratio na svoje mjesto i zabrinuto ga gledao kako poseže za vinom. "Malo d-dramatičnije nego sam zamislio", Achamian reče živahno kao da je dobre volje. Kad je drhturavim rukama prolio malo vina, Inrau posegne i otme mu nježno bocu. "Akka..." Proklete ruke! Uvijek se tresu. Achamian ga je gledao kako toči vino u krčag. Mirno. Kako je momak mogao biti tako miran? 36

"Malo predramatično, a-ali efikasno... Svejedno efikasno. To je jedino važno." Palcem i kažiprstom obriše suze iz očiju. Otkud su se one stvorile? Peče. Tako je, zato jer peče. "Isprovocirao sam ga, momče." Nasmije se kroz nos. "Jesi li vidio kako sam to izveo?" "Vidio sam." "Dobro", izjavi on, iskapivši krčag i glasno izdahnuvši. "Gledaj i uči. Gledaj i uči." Inrau mu u tišini natoči još jedan. Achamianovo lice i čeljust, nekoć gorući i ukočeni, počeli su boljeti. Spopadne ga neobjašnjiv bijes. "Kakav sam samo bijes mogao pokrenuti!" re če on žestoko, dovoljno tiho da bude siguran da ga nitko ne će ćuti. Što ako se vrati? Baci pogled nabrzaka prema Sarcellusu i drugoj dvojici Srijalskih vitezova. Nečemu su se smijali. Nekoj šali ili nečemu. Nečemu. 'Kakve sve riječi znam!" zareži. ''Mogao sam mu spržiti srce u grudima!" Još jedan ispražnjeni krčag, poput kipućega ulja u hladnoj mu utrobi. Već sam to prije učinio." Jesam li to bio ja? Akka", reče Inrau, "bojim se." Nikada još Achamian nije vidio toliko mnoštvo na jednome mjestu. Čak ni u Seswathinim Snovima. Veliki središnji trg Hagerne bio je more čovječanstva. U daljini, okupane suncem, strme zidine Junriiime uzdizale su se nad masama. Od svih obližnjih gra đevina, jedino su se one činile neokupiranima mnoštvom. Ostale zgrade, projektirane u kasnijim i otmjenijim danima Cenejskoga Carstva, bile su preplavljene navirućim gužvama ratnika, žena, robova i trgovaca. Obješene ruke i nejasna lica zagušivala su balkone i duge kolonade administrativnih kompleksa. Na desetine mladih visili su poredani po rogovima i butinama triju Agoglijanskih bikova koji su ina če dominirali središtem trga. Čak su i široke avenije namijenjene procesijskim povorkama, koje su vijugale sve do maglovitih periferija Šumne, bile pretrpane i usporene gomilama ljudi - onih koji su stizali kasno u nadi da će se uspjeti probiti bliže, bliže Maithanetu i njegovoj objavi. Achamianu nije trebalo dugo da požali što se progurao tako blizu Junriiimi. Znoj ga je pekao u o čima. Sa svih su se strana tijela i udovi naguravali oko njega. Napokon je Maithanet trebao objaviti cilj svog Svetoga rata, i kao voda u lavor, vjernici su se slijevali u bujicama. Achamian bi se s vremena na vrijeme našao ukliješten plimom kretanja. Bilo je nemogu će stajati mirno. Pritisak iza njega nabujao bi, a on bi se našao zbijen na le đa onih ispred njega. Gotovo je bio sklon povjerovati da se ništa ne mi če osim tla pod njihovim nogama, da ih poteže neka skrivena vojska svećenika željna da ih sve poguši. U jednom je trenutku sve prokleo; nepodnošljivo sunce, Tisu ću Hramova, podlakticu koja mu se zabila me đu ramena, Maithaneta. Ali najžešće je trenutke čuvao za Nautzeru i svoju vlastitu prokletu znatiželju. Činilo se da ga je kombinacija toga dvoje smjestila u ovu poziciju. Zatim je shvatio: Ako Maithanet objavi rat Školama... Među tolikim mnoštvom, koje su bile šanse da prepoznaju njega kao čarobnjaka, kao špijuna? Ve ć je naletio na nekoliko ljudi s vrtoglavom aurom Drangulije. Bio je običaj da pripadnici vladaju ćih kasti nose Chorae otvoreno oko vrata. Mase su bile načičkane sićušnim šiljcima koji su naslućivali smrt. Ja... prva žrtva novih Skalastičkih ratova. Sama ironija te misli bila mu je dovoljna da napravi grimasu. Slike su letjele pred o čima njegove duše: fanatici kako pokazuju na njega i vrište, 'Bogohulnik! Bogohulnik!'; njegovo polomljeno tijelo bacakano po površini razularene gomile. Kako sam mogao biti tako glup? Strah, vrućina i smrad udarili su ga mu čninom. Lice i čeljust ponovno su počeli pulsirati. Vidio je druge - sa sljepoočnicama prošaranim sjajnim venama, očiju snenih od bunila i gotovo onesviješ ćene - kako ih podižu iznad gomile i prosljeđuju pod suncem na valovima podignutih ruku. Gledaju ći ih, Achamian se umirio, pun čuđenja i očaja iako nije znao zašto. Pogledao je prema silnoj Junriiimi, Svodu Kljove, koja se propinjala nad gomilom u kamenoj tišini. Grupice sve ćenika i ostalih dostojanstvenika motale su se u visinama, naginju ći se preko kruništa bedema. Vidio je figuru kako prosipa košaru nečega što je izgledalo kao bijele i žute latice. Lelujale su niz granitne strmine prije nego bi se naglo odmakle i odletjele nad redove Šrijalskih vitezova koji su zabarikadirali terase u podnožju. Utvrda koliko i ograđeni hram Junriuma, imala je monolitnu narav namijenjenu odbijanju vojski - što je i uspjela toliko puta kroz povijest. Jedini ustupak vjeri bilo je nadsvođeno udubljenje prednjih dveri. Podbočene dvama kyranejskim stupovima, dveri su bile toliko goleme da je svaki čovjek koji bi stao ispod njih bio malen poput mrava. Achamian se nadao da će Maithanet biti iznimka. Posljednjih nekoliko dana, pogotovo nakon uznemiruju ćeg susreta sa Zapovjednikom Vitezova, novi mu je Srijah izdubio duboku rupu u glavi, rupu koju je Achamian želio popuniti snagom čovjekove prisutnosti. Je li vrijedan tvoje odanosti, Inrau? Je li Maithanet vrijedan tvog života? Sazivljući rogovi, čiji je beskrajni ton toliko nalikovao drevnim bojnim rogovima Srankova, oglasio se negdje iza njega. Na stotine njih odjekivalo je velikim prostranstvima neba. Posvuda oko Achamiana ljudi su po čeli uzvikivati u ekstazi, proizvevši riku koja je postepeno dostigla, a zatim 1 nadja čala oceansko zavijanje Sazivljućih rogova. Rogovi su utihnuli, a rika je rasla, sve dok nije izgledalo kao da će čak i zidine Junriiime popucati i srušiti se. Parada ćelave djece odjevene u grimiz razlila se kroz dveri Svoda, skakutali su bosonogi niz monumentalno stepenište i 37

terase, mašući palminim granama po zraku. Galama se stišala dovoljno da razlu či pojedine povike iz valova žuborećih ljudi. Započinjali bi fragmenti himni, da bi ubrzo zatim posustali i izgubili se. Mase su postale poput nemirnoga tla, polako utišanoga u iš čekivanju koraka koji će njime gaziti. Svi smo tu zbog tebe, Maithanete. Kakav li je to negdje osjećaj... Unatoč onome što je Inrau rekao, Achamian je znao da mladi ć Jest na svoj način obožavao toga novoga Šrijaha - ta mu je spoznaja povrijedila taštinu. Achamian je uvijek cijenio kad bi mu se u čenici divili a ponajviše je to bio slu čaj s Inrauom. Sada je stari učitelj bio istisnut. Kako bi se mogao mjeriti s čovjekom koji je sposoban upravljati ovakvim doga đanjima? Ipak, nekako je uspio. Nekako je priskrbio Mandatu o či i uši u Tisući Hramova. Je li njegova lukavost uvjerila Inraua ili je to učinilo poniženje koje mu je Sarcellus priuštio? Ili sažaljenje? Je li još jednom pobijedio pomoću neuspjeha? Geshrunnijeva slika pojavi mu se u mislima. Činjenica da je uspio bez Inkantacija ublažavala je osjećaj srama - donekle. Bio bi ih upotrijebio da je Inrau odbio. Achamian se nije zavaravao. Da nije uspio ispuniti misiju, Kvorum bi ubio Inraua. Za ljude poput Nautzere, Inrau je bio prebjeg, a svi prebjezi moraju umrijeti - vrlo jednostavno. Gnosa, čak i ono malo temeljnih osnova što je Inrau znao, bila je daleko vrednija od bilo kojega pojedinačnoga života. Međutim, da je upotrijebio Inkantacije prinude, prije ili kasnije Luthymae, Kolegij redovnika i sve ćenika koji su upravljali velikom mrežom špijuna Tisuće Hramova, prepoznao bi znak čarobnjaštva na Inrauu. Ne postaju svi pripadnici Rijetkih čarobnjaci. Mnogi se služe tim 'darom' kako bi ratovali protiv Škola. A Kolegij Lutymaea, Achamian nije nimalo sumnjao, ubio bi Inraua jer nosi znak čarobnjaštva. Već je gubio agente zbog njih. U najboljemu slučaju. Prinuda bi uspjela kupiti vrijeme - i slomila bi mu srce. Možda je zato Inrau pristao postati špijun. Možda je uvidio dimenzije zamke koju su mu sudbina i Achamian postavili. Možda se nije bojao onoga što bi mu se moglo dogoditi ako odbije, ve ć onoga što bi se moglo dogoditi njegovu staromu učitelju. Achamian bi upotrijebio Inkantacije, pretvorio bi Inraua u za čaranoga lutka, a on sam bi poludio. Svećenici u bijelim ogrtačima sa zlatnim rubom i sa zlatnim replikama Kljove miljeli su u nizovima po četiri kroz kyranejske stupove. Kljove su svjetlucale na suncu. Promukli uzvici prolomili su se iz utišane galame gomila, nekoliko njih pretvorilo se u mnoštvo glasova. Poput mokrih dlanova, tijela rulje natisnula su se čvršće oko Achamiana. Leđa su mu se uvinula od navale mase koja je hrlila naprijed. Stopala su mu posrtala prema naprijed zajedno s njima. Zabacio je glavu unatrag i duboko udahnuo. Zrak je imao okus. Kutevi neba po čeli su se gubiti, držao je usta otvorenima u nadi da će naići hladniji zrak, kao da negdje baš iznad njega postoji površina gdje dah tisu ća nestaje, a počinje nebo. Glasovi su bili poput grmljavine. Spusti pogled, i Junriuma mu ispuni o či. Kroz olia uzdignutih ruku gledao je kako se pojavljuje lik Maithaneta. Kovi je Šrijah bio snažna figura, visok kao bilo koji Norsirac, odjeven u blještavo bijelu halju i s gustom crnom bradom. Uz njega su svećenici koji su ga okruživali izgledali poput žena. Achamian osjeti iznenadnu želju da mu vidi o či, no ovako izdaleka one bijahu skrivene u sjeni njegovih vjeđa. Maithanet bijaše s dalekog juga, rekao mu je Inrau, iz Cingulata ili Nilnameša, gdje je utjecaj Tisuće Hramova bio nesiguran. Išao je pješice, usamljeni Inrit kroz poganske zemlje Kiana. Nije tek došao u Šumnu, zgrabio ju je. Me đu blaziranim administratorima Tisu će Hramova njegovo je tajanstveno porijeklo bilo samo prednost. Biti službenik Tisu će Hramova samo po sebi je nosilo zadah korupcije, ljagu koju nikakva čistoća uvjerenja ili uzvišenost duha ne bi mogle sprati. Tisuća Hramova zazvala je Maithaneta i Maithanet je došao. Je li Savjet mogao uočiti tu prazninu? Oblikovati te da je popuniš? Sama pomisao na to ime - Savjet, umirila je Achamiana. Nebrojene no ćne more izrešetale su ga tolikom mržnjom, tolikim strahom, da je ono postalo uto čište njegovom biću koliko i njegovo vlastito ime. Misli su mu bile nadvladane vlažnim odjekivanjima gomile. Nekoliko trenutaka zrak je vibrirao od njihovih uzvika. Osjetio je kako mu se rubovi zacrnjuju, a hladno ća se nakuplja u grudima i licu. Buka gomile stišala se i nestala. Čuo je nešto nerazgovjetno, no bio je siguran da je to bio Maithanetov glas. Još grmljavine. Ljudi su se napinjali da dotaknu njegov udaljeni lik prstima. Zateturao je u vlažnom stisku ljudi oko njega, osjetio trzaje u grlu, peckanje bljuvotine. Groznice... A onda su ruke bile posvuda po njemu i stranci ga podigoše na površinu gomile. Dlanovi i prsti, dodiri tako mnogobrojni i lagani, prisutni na trenutak prije nego nestanu. Osjetio je kako mu sunce prži crninu brade, vlažnu sol na obrazima. Promatrao je posežuće pukotine natopljenih tkanina, kose i kože - tlo lica koja promatraju njegovu sjenu kako prolazi. ^ nebu iza poluzatvorenih očiju, sunce bijaše slijepljeno suzama, i on začuje glas jasan i topao poput jesenskoga poslijepodneva. Samo po sebi", Šrijah je izvikivao, "Fanimstvo je uvreda Bogu. No činjenica da pravovjernici, Inriti, dopuštaju takvo svetogrđe dovoljna je da gnjev Božji rasplamsa protiv nas!" Tijela ispruženoga preko ruku pod suncem, Achamian se stao kretati prema zvuku čovjekova glasa. Kakav glas! Glas namijenjen strastima i mislima više nego ušima, savršeno intoniran da huška, da razbjesni. "Taj narod, ti Kianjani, ogavna su rasa, sljedbenici Lažnoga Proroka. Lažnog Proroka, djeco moja! Kljova nam govori da 38

nema gore gadosti od Lažnoga Proroka. Nitko nije tako zao, tako pokvaren, kao onaj tko se ruga glasu Božjemu. A ipak mi sklapamo ugovore s Fanimom; kupujemo svilu i tirkiz koji su prošli kroz njihove okaljane ruke. Mijenjamo zlato za konje i robove uzgojene u njihovim pohlepnim stajama. Ne će više pravovjerni bludjeti s kurvinskim narodima! Neće više pravovjerni obuzdavati svoje ogorčenje u razmjenu za trice iz poganskih zemalja! Ne, djeco moja, pokazat ćemo im svoj bijes! Poslat ćemo na njih osvetu Boga samoga!" Achamian se koprcao usred grmljavine gomile, bacakan dlanovima koji bi se radije stisnuli u šake, rukama koje bi radije rušile nego dizale. "Ne! Više nećemo trgovati s poganima. Od sada nadalje mi ćemo grabiti] Nikada više neće Inriti pomagati takve bestidnosti! Mi ćemo proklinjati ono Što je prokleto! MI! IDEMO! U RAT!" I glas se približavao, kao da bezbrojne ruke koje su nosile Achamiana nisu mogle ništa drugo nego ga dostaviti izvorištu tih odjekujućih riječi - riječi koje su razgrnule veo budućnosti stravičnim obećanjem. Sveti rat. "Shimeh!" Maithanet zaurla, kao da to ime leži u korjenu svih jadi. "Grad Kasnijega Proroka leži sklupčan u poganom dlanu. U nečistim, bogohulnim rukama! Sveto tlo Shimeha postalo je samo ognjište gnusnog zla. Cishaurima] Cishaurimi su od Juteruma - svetih visina! - napravili jazbinu neizrecivih ceremonija, štenaru gadnih, pokvarenih rituala! Amoteu, Sveta zemlja Kasnijega Proroka, Shimeh, Sveti grad Inrija Sejenusa i Juterum, sveto mjesto Uzašaš ća, sva su ta mjesta postala dom oskvrnuću za oskvrnućem. Grijehu za gnusnim grijehom! Mi ćemo vratitita sveta imena! Mi ćemo očistiti ta sveta tla! Mi ćemo upregnuti svoje ruke u krvavi podvig rata! Mi ćemo pokositi poganina bridom oštrog ma ča. Mi ćemo ga probosti šiljkom dugog koplja. Mi ćemo ga spržiti agonijom svetog ognja! Mi idemo u rat i ratovat ćemo dok SHIMEH NE BUDE SLOBODAN!" Mase su erumpirale, a kroz putovanje iz no ćne more, u neobičnom stanju lucidnosti na rubu nesvjesti, Achamian se pitao zašto Fanim kada su Škole bile rak me đu njima? Zašto ubijati nekog drugog kada je potrebno zacijeliti vlastito tijelo? I zašto započinjati Sveti rat kojeg je nemoguće dobiti? Nevjerojatno dalekosežna površina kamena zaklonila mu je sunce _ Junriiima, utvrda Kljove - i ljudi ga spuste na sjenovito stepenište. Voda mu se razlije po licu, curi među usne. Podigne glavu, ugleda zid povika, zajapurena lica i podignute ruke. Žele Shimeh... Shimeh. Škole nikad nisu bile u opasnosti. Svaka je sekunda bila prožeta razdraganom grmljavinom okupljene mase, no iz nekog razloga među onima na stepenicama postojala je određena prisnost. Achamian je promotrio druge - one koji su poput njega bili uzdignuti nad gomilu, drhtave i mokre od iscrpljenosti - no svi oni bijahu paralizirani ne čim na stepeništu iznad njega. On pogleda gore, prepadne se iznošene čizme za širinu dlana udaljene od svog čela. Kroz šumu udova ugleda dijelove čovjeka koji je klečao uz koljeno drugoga. Čovjek je plakao, trepćući uklonio suze i onda ga ugledao. Zaprepašten, Achamian je gledao kako se muškarčevo lice širi od prepoznavanja, a zatim napinje monolitskim bijesom - čarobnjak... Ovdje. Proyas. Bijaše to Princ Nersei Proyas od Conriye... Još jedan učenik kojega je volio. Četiri godine Achamian ga je poučavao nečarobnjačkim vještinama. No prije nego što je bilo tko uspio progovoriti, ruke su odvukle još uvijek zamišljenoga Princa koji je zurio u jednu stranu, a Achamianov se pogled nađe na ozbiljnome i iznenađujuće mladolikome Maithanetovu licu. Mnoštvo se orilo, no među njima dvojicom vladao je sablasan muk. Srijahovo lice se smrknu, no njegove plave oči bile su sjajne od... Od... Progovori nježno, kao da govori bliskome prijatelju: "Tvoja vrsta nije dobrodošla ovdje, prijatelju. Bježi." I Achamian je pobjegao. Bi li vrana zaratila s lavom? I kroz prignje čeno ludilo probijanja kroz mnoštva Inrita, bio je paraliziran jednom jedinom misli: On može vidjeti Rijetke. Samo Rijetki mogu vidjeti Rijetke. Maithanet je čvrsto zgrabio Proyasa za nadlakticu, pa dovoljno glasno da prodre kroz tutnjavu laskaju će gomile prošapta: "Mnogo toga trebam raspraviti s vama, moj Prin če." Dok mu je u glavi još zujalo od bijesa i šoka što je vidio svoga staroga učitelja, Proyas obriše suze koje su mu tekle obrazima i nijemo kimne. Maithanet mu naloži da slijedi Gotiana, slavnog Vrhovnog zapovjednika Srijalskih vitezova, koji ga je odveo iz blještave šrijalske procesije i uveo duboko u hodnike Junriiime koji su izgledali poput grobnica. Gotian je riskirao nekoliko prijateljskih opaski, nesumnjivo ga pokušavajući uvući u razgovor, ali Proyas je samo razmišljao: "Achamiane! Bezobrazni gade! Kako si mogao počiniti takvu besramnu uvredu?" Koliko je već godina prošlo otkako ga je posljednji put vidio? Četiri? Možda čak pet? Toliko je vremena potrošio pokušavajući očistiti srce od njegova utjecaja. Toliko je vremena vodilo onome pretposljednjemu času, klečao je pod nogama Svetoga Oca, osjetio je kako ga njegova slava oblijeva zlatnom groznicom, poljubio mu koljeno u trenutku čiste, potpune predanosti Bogu... 39

Sve to da bi ugledao Drusasa Achamiana kako drhturi na stepenici niže od njega! Nepokajani bogohulnik naguran u sjeni najveličanstvenije duše na licu zemlje u posljednjih tisuću godina. Maithanet. Veliki Srijah koji će osloboditi Shimeh, koji će zbaciti jaram careva i pogana sa vjere Kasnijega Proroka. Achamiane. Volio sam te nekoć, dragi učitelju, ali ovo! Ovo je izvan svake mjere! "Izgledate zabrinuto, moj Prinče", reče Gotian napokon, vodeći ga kroz još jedan hodnik. Miomirisi mješavine mirisnih drva parili su kroz otvorene prostore, stvarajući aureole nad svjetlima fenjera. Negdje je neki zbor uvježbavao himne. "Ispričavam se, lorde Gotiane", odgovori on. "Bio je to zaista nevjerojatan dan." "Uistinu jest, moj Prinče", reče srebrnokosi Vrhovni zapovjednik, s mudrim osmijehom na licu. "A postaje još i nevjerojatniji." Prije nego ga je Proyas uspio upitati što time misli, hodnik kolonade došao je do kraja i proširio se u ogromnu odaju poduprtu divovskim stupovima... barem je mislio da je to odaja, prije nego li je ustanovio da stoji usred atrija. Sun čeva svjetlost slijevala se kroz udaljeni strop: paraju ći tamu kosim zrakama i ispruženim prstima svjetlosti između zapadnih stupova. Proyas trepne i zabulji se preko uleknutoga mozaičkoga poda... Je li moguće? Padne na koljena. Kljova. Veliki zavijeni rog od bjelokosti, napola na suncu, a napola u sjeni, obješen na lance koji su se vinuli u zrak i gubili u kontrastu vedroga neba i stupovima omeđenoga mraka. Kljova. Svetinja nad svetinjama. Sjajna od ulja i rebrasta od napisa, poput istetoviranih udova neke Gierrine svećenice. Prvi stihovi Bogova. Prvo pismo. Ovdje, pred njegovim očima! Ovdje. Nakon nekoliko trenutaka bez daha, Proyas osjeti Gotianovu utješnu ruku na svome ramenu. Trep ćući, uplakan, pogleda Vrhovnoga zapovjednika. "Hvala vam", reče on, glasa prigušenoga prostranstvom koje ga je okruživalo. "Hvala vam što ste me doveli na ovo mjesto." Gotian kimne pa ga ostavi da se na miru moli. Trijumfi i razočaranja ravnopravno su mu se motali po glavi: pobjeda nad Tydoncima u Bitki kod Paremtija; rije či mržnje koje je izrekao starijem bratu tjedan dana prije nego je ovaj umro. Činilo se da su skrivene mreže ovdje napokon izvučene na površinu, kako bi se svi ti doga đaji mogli sakupiti na palubi ovog trenutka. Čak su i godine koje je proveo uz Achamiana kao dječak, buneći se protiv neprekidnih obuka, smiju ći se njegovim umjerenim šalama, imale svoje mjesto u pripremi za ovaj trenutak. Sada. Pred Kljovom. Predajem se Riječi Tvojoj, Bože. Stavljam dušu svoju u službu velike zadaće koju si stavio preda me. Od ratišta ću načiniti hram. Zvuk ptica koje izvode vragolije pod visokom strehom. Miris sandalovme razrije đen nebeski čistim zrakom. Trake strujeće sunčeve svjetlosti. KJjova koja lebdi u kontrastu sa sjenama mo ćnih kyranejskih stupova. Nepomi čna. Nečujna. Dirljivo je, zar ne", snažan glas iza njega reče, "prvi put ugledati Kljovu?" ''oyas se okrene i, iako je dugo za sebe mislio da je nadišao laskanje mogao prestati zuriti u čovjeka pogledom punim obožavanja. Maithanet. Novi nepotkupljivi Šrijah od Tisu će Hramova. Čovjek koji će donijeti mir narodima Tromorja nudeći im Sveti rat. Novi učitelj. "Od samoga je početka s nama", Maithanet nastavi, gledajući u Kljovu pun poštovanja, "naš vodi č, naš savjetnik i naš sudac. To je jedina stvar koja svjedoči nama, upravo u času kad mi nju promatramo." "Da", reče Proyas. "Osjećam to." "Zadrži taj osjećaj, Proyase. Čvrsto ga drži u grudima i nikada ne zaboravi. Jer, u danima koji slijede bit ćeš opkoljen mnogim ljudima koji su zaboravili." "Vaša Milosti?" Maithanet došeta do njega. Zamijenio je urešene, zlatom optočene ogrtače jednostavnom bijelom haljom. Svaki njegov pokret, svaki stav, izražavali su dojam neizbježnosti, činilo se Proyasu, kao da su zapisi o njegovim djelima ve ć napisani. "Govorim o Svetome ratu, Proyase, velikome malju Kasnijega Proroka. Mnogi će ga pokušati izopačiti." "Čuo sam već glasine da Car..." "A bit će i drugih", reče Maithanet, istovremeno tužno i oštro. "Ljudi iz Škola..." Proyas se osjeti posramljenim. Samo ga se njegov otac, Kralj, usudio prekidati, i to samo kada bi izrekao nešto nerazborito. "Škole, Vaša Milosti?" Šrijah okrene svoj snažni bradati profil prema njemu i Proyasa zaprepasti svježe plavetnilo njegovih o čiju. "Reci mi, Nersei Proyase", upita Maithanet zapovjednim glasom. "Tko je bio onaj čovjek, onaj čarobnjak, koji se usudio okaljati 40

moju prisutnost?"

OGLAVLJE ČETVRTO SUMNA Biti u neznanju i biti prevaren dvije su različite stvari. Biti u neznanju znači biti robom svijetu. Biti prevaren, pak, znači biti robom drugome čovjeku. Uvijek će ostati pitanje: Ako su svi ljudi u neznanju i već samim time robovi, zašto nas ovo drugo ropstvo toliko boli? AJENCIS, POSLANICE No unatoč pričama o fanimskome zvjerstvu, činjenica je da su Kianjani, bili oni pogani ili ne, bili iznenađujuće tolerantni prema hodočašćima Inrita u Shimeh - prije Svetoga rata, naime. Zašto bi narod posvećen uništenju Kljove činio takve ustupke 'idolopoklonicima'? Moguće je da su djelomično bili motivirani mogućnošću trgovine, kao što su neki pretpostavljali. Međutim, osnovni motiv leži u njihovu pustinjskome nasljeđu. Klanska riječ za sveto mjesto glasi si'ihkhalis, što doslovno znači 'velika oaza'. U otvorenoj pustinji njihov je strogi običaj nikada ne uskratiti putnicima vodu, pa bili oni i neprijatelji. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDU PRVOGA SVETOGA RATA Sveti rat Inrita protiv Fanima proglasio je Maithanet, 116. Šrijah od Tisuće Hramova, u Jutro Uzašašća 4110. godine Kljove. Dan bijaše neuobičajeno vruć za to doba godine, kao da je sam Bog blagoslovio sveti rat nagovještajem ljeta. Zaista, Tromorje je vrvjelo glasinama o predskazanjima i vizijama, a sve su svjedočile svetosti zadaće koja je ležala pred Inritima.

Vijest se proširila. U svakom narodu, svećenici Šrijalskih i Kultskih hramova proklinjali su zvjerstva i pokvarenost Fanima. Kako se Inriti mogu nazivati vjernicima, pitali su, kada je grad Kasnijega Proroka zarobljen? Kroz pogrdne i strastvene govore apstraktni grijesi egzotičnog naroda približeni su inritskim kongregacijama i transformirani u njihove vlastite. Tolerirati pokvarenost, rečeno im je, značilo je njegovati zlobu. Ako ne plijevimo vrt, ne znači li to da uzgajamo korov? Inritima se činilo da su probuđeni iz trgovačke inercije, da su patili od neobjašnjive lijenosti duha. Koliko će dugo Bogovi trpjeti narod koji je podvodio vlastita srca, koji je dozvolio sebi da bude umrtvljen podmitljivom dokonoš ću? Koliko dugo prije nego ih Bogovi napuste ili se, još gore, okrenu protiv njih plamte ćom srdžbom? Po ulicama velikih gradova trgovci su obasipali kupce glasinama o ovom ili onom mo ćniku koji se izjasnio u korist Kljove. Po krčmama su veterani raspravljali uspoređujući pobožnosti svojih gospodara. Pozvana k ognjištu, djeca bi razroga čenih očiju, puna divljenja i straha, slušala pri če očeva o tome kako su Fanimljani, podmukao i pokvaren narod, okaljali čistoću nevjerojatno čudesnog mjesta, Shimeha. Budili bi se vrišteći usred noći, baljezgajući o bezokim Cishaurimima koji gledaju kroz oči zmija. Danju, dok bi se natjeravali ulicama ili poljima, mla đa braća bila bi prisiljena glumiti pogane da bi ih njihova starija braća i sestre mogli izmlatiti mačolikim štapovima. A po mraku bi muževi ženama govorili najnovije vijesti o Svetome ratu i svečano šaputali o slavnoj zada ći koju im je Srijah zadao. A žene bi plakale - tiho, jer vjera osnažuje znajući da će ih vrlo skoro muževi napustiti. Shimeh. Muškarci bi škrgutali zubima pri pomisli na to sveto ime. I činilo im se da Shimeh mora biti neko ušutkano mjesto, tlo koje je držalo dah kroz tjeskobna stoljeća čekajući da se uspavani sljedbenici Kasnijega Proroka napokon probude iz drijemeža i isprave prastar i ogavan zlo čin. Oni će doći i mačem i nožem očistiti to tlo. A jednom kad Fanimljani budu pobijeni, kleknut će i poljubiti slatku zemlju koja je iznjedrila Kasnijega Proroka. Pridružit će se Svetome ratu. Iz Tisuće Hramova izdali su proglase u kojima stoji da će svima onima koji profitiraju od odsutnosti bilo kojega velikoga plemića koji se bori za Kljovu biti suđeno zbog hereze na crkvenim sudovima, a zatim će po kratkome postupku biti pogubljeni. S tako osiguranim naslje đenim pravima, prinčevi, grofovi, palatini i lordovi svih naroda proglašavali su se Ljudima od Kljove. Beznačajni ratovi pali su u zaborav. Posjedi su bivali založeni. Plaćeničke vitezove sazivali su njihovi feudalci i baruni. Ugovorom vezani sluge naoružani su i smješteni u provizornim barakama. Velike flote brodova angažirane su za plovidbu morem prema Momemnu, mjestu na kojem je Šrijah naložio da se Sveti rat okupi. Maithanet je pozvao, a cijelo se Tromorje odazvalo. Ki čma pogana bit će slomljena. Sveti Shimeh bit će očišćen. Sredina proljeća, 4110. godina Kljove, Šumna 41

Esmenet se činilo da joj je kći neprestano na pameti. Bilo je neobi čno kako ju je bilo što, čak i najbeznačajniji splet okolnosti, mogao podsjetiti na nju. Ovaj put bio je to Achamian i njegova osebujna navika da onjuši svaku suhu šljivu prije nego li je stavi u usta. Jednom je njezina kći pomirisala jabuku na tržnici. Bila je to beživotna uspomena, blijeda, kao da je sva boja isprana iz nje užasnom činjenicom kako je ona umrla. Preslatka malena djevojčica, vedra u sjenama prolaznika, ravne crne kose, bucmastoga i nježnoga lica te očiju poput neprekidne nade. "Mama, miriše kao..." rekla je, zastavši jer se nije mogla sjetiti, "miriše kao voda i cvijeće" Zabljesne majku pobjedničkim osmijehom. Esmenet digne pogled prema namrštenome trgovcu koji pokaže glavom prema isprepletenim zmijama tetoviranim na gornjoj strani njezina desnoga dlana. Poruka je bila jasna: Ne prodajem takvima poput tebe. "Baš čudno, dušo. Meni miriše preskupo." "Ali, mama...'' reklo je njezino zlato. Esmenet trepne da zaustavi suze. Achamian joj je nešto govorio. "T eško mi je ovo", reče on kao da se ispovijeda. Trebala sam kupiti jabuku negdje drugdje. Oboje su sjedili na niskim stolicama u njezinoj sobi, za otrcanim niskim stoli ćem. Prozorski kapci bili su otvoreni i hladni proljetni zrak kao da je preuveličavao zvukove sa ulice. Achamian si je prebacio vunenu deku preko ramena, no Esmenet je godilo drhturiti. Koliko je dugo već Achamian bio s njom? Dovoljno dugo da im ne bude neugodno dosa đivati se jedno s drugime, pretpostavljala je. Gotovo kao da su u braku. Špijun poput Achamiana, shvatila je, netko čiiji je posao vrbovati i upravljati onima koji ustvari imaju pristup znanju, provodio bi ve ćinu vremena čekajući da se nešto dogodi. A Achamian je čekao ovdje, u njezinoj sirotinjskoj sobi, u prastaroj zgradi u kojoj je živjelo na desetke drugih kurvi poput nje. U početku je bilo tako čudno. Mnoga je jutra provela ležeći budna, slušajući odvratne zvukove koje je on proizvodio prljajući njezinu noćnu posudu. Zakopala bi glavu u plahte, inzistiraju ći da posjeti liječnika ili svećenika - samo napola u šali, jer je zbilja bilo odvratno. Počeo je to nazivati svojom 'jutarnjom apokalipsom' nakon što je ona jednom zacviljela, više u srdžbi nego u šali, "To što ti preživljavaš Apokalipsu svake no ći, Akka, ne znači da to moraš podijeliti ujutro sa mnom!" Achamian bi se smijuljio perući se, promrmljao nešto o prednostima žestokoga opijanja i praznih crijeva. A Esmenet bi pronašla jednako utjehe, koliko i veselja u prizoru čarobnjaka koji si vodom polijeva guzicu. Ustala bi, otvorila prozorske kapke i sjedila polugola na klupici kao uvijek, naizmjence zure ći iznad dimom ovijenoga žamora Šumne i motreći pažljivo ulicu u potrazi za potencijalnom mušterijom. Njih dvoje pojeli bi skromni doru čak koji se sastojao od beskvasnog kruha, ukiseljenog sira ili ne čeg sličnog, pričajući usput o raznim stvarima: posljednjim glasinama o Maithanetu, korumpiranim licemjernim svećenicima, kočijašima koji psuju tako žestoko da se čak i vojnici zarumene, i tako u nedogled. Esmenet se činilo da su sretni, da na neki čudan način pripadaju na ovo mjesto i u ovo vrijeme. Međutim, prije ili kasnije, netko bi je zazvao s ulice ili bi netko od redovitih mušterija pokucao na vrata, i sve bi se pokvarilo. Achamian bi se smrknuo, zgrabio ogrta č i ranac i obavezno se otišao napiti u neku prljavu kr čmu. Obično bi ga opazila s prozora kada se vraćao, kako hoda sam kroz beskrajne gužve ljudi; ostario, pomalo zaobljen muškarac, koji se doimao kao da je izgubio sve na kocki. Svaki put, bez iznimke, on bi ve ć nju promatrao, kada bi ga spazila. Neodlučno bi joj mahnuo i pokušao se nasmiješiti, a nju bi probola tuga, katkad toliko snažno da bi glasno uzdahnula. Što je to osjećala? Mnogo toga, činilo se. Zalila ga je, svakako. Usred gomile stranaca, Achamian je uvijek izgledao tako usamljeno, tako neshvaćeno. Nitko ga ne poznaje kao ja, pomislila bi često. Bilo je tu i olakšanje što se vratio - vratio njoj, iako je imao dovoljno zlata da kupi mnogo mla đe kurve. To je bila sebična tuga. I posramljenost. Posramljenost jer je znala daje voli i da mu svaki put kad primi mušteriju slomi srce. No što je drugo mogla? Ne bi nikad došao gore u njihovu sobu ako je ne bi ugledao na prozoru. Jednom prilikom, nakon što ju je pretukao neki monstrum koji je tvrdio da je kovač, samo se uvukla u krevet i plakala dok nije zaspala. Probudila se prije zore i pohitala na prozor čim je ustanovila da se Achamian nije vratio. Sklup čala se tamo i čekala ga satima, promatrajući kako sunce rumeni more pa se probija kroz magloviti grad. Prva lon čarska kola zatutnjala su u susjednoj ulici, a prvi tragovi pe ći za opeku i dima od kuhanja zavijugali su nad krovovima u sve plavije nebo. Tiho je plakala. No čak je i onda pustila da joj jedna dojka izviri iz deke kao da doji i ispružila jednu dugu bijelu nogu da visi uz hladnu ciglu, da bi oni koji podignu pogled mogli vidjeti tračak sjenovitoga obećanja među njezinim koljenima. A onda je napokon, kada joj je sunce po čelo grijati lice i golo rame, začula kucanje na vratima. Preletjela je preko sobe, naglo ih otvorila i ugledala razbarušenoga čarobnjaka. "Akka!" zajecala je punih očiju suza. Pogledao je nju pa prazan krevet, a zatim joj objasnio kako je zaspao pred njezinim vratima. U tome trenutku znala je da ga zbilja voli. Njihov je brak, ako bi se to moglo tako nazvati, bio čudan. Brak izopćenika posvećen neizgovorenim zavjetima. Čarobnjak 42

i kurva. Možda u takvim savezima treba očekivati određenu količinu očaja, kao da ta čudna riječ 'ljubav' postaje dublja proporcionalno stupnju do kojega neku osobu drugi preziru. Esmenet obgrli ramena. Proučavala je Achamiana i nestrpljivo uzdahnula. "Što?" upita ona umorno. "Što ti je teško, Akka?" Achamian odvrati povrijeđeni pogled i ne reče ništa. Kada je saznao što joj je kovač učinio, potpuno se razbjesnio. Doslovno JU je vukao od kova čnice do kovačnice zahtijevajući da joj pokaže tog čovjeka. I iako se bunila i tvrdila da su takvi napadi jednostavno dio navike koju je stekla na ulici, potajno je bila oduševljena i dio nje se nadao da će spaliti gada do pepela. Možda je tada prvi put shvatila da Di Achamian to mogao učiniti i da je to već činio ranije. Međutim, čovjeka nisu nikad pronašli. Sumnjala je da je Achamian nastavio vrebati kova čnice u potrazi ^s nekim tko bi odgovarao njezinom opisu tog tipa. I nije sumnjala da bi ga Achamian bio ubio da ga je pronašao. Nastavio ga je spominjati još dugo nakon nemilog doga đaja, praveći se galantan, dok je zapravo, arem je tako Esmenet sumnjala, dio njega želio poubijati sve njezine mušterije. "Zašto ostaješ ovdje, Achamiane?" pitala ga je s neprijateljskim prizvukom u glasu. Ljutito ju je pogledao s očitim pitanjem: Zašto ti još uvijek spavaš s njima, Esmi? Zašto uporno želiš ostati kurva dok sam ja s tobom? Zato jer ćeš me prije ili poslije ostaviti, Akka... A muškarci koji me hrane do tada će već pronaći neke druge kurve. No prije nego li je stigao prozboriti, netko je sramežljivo pokucao na vrata. "Odlazim", reče Achamian ustajući. Val straha prostruji kroz nju. "Kad ćeš se vratiti?" upita, pokušavajući ne zvučati očajno. "Poslije", reče. "Poslije..." Pružio joj je deku i ona je zgrčenim prstima uzme. Sve je stiskala neobično silovito u zadnje vrijeme, kao da izaziva sitnice neka se usude biti od stakla. Promatrala ga je kako otvara vrata. "Inrau", rekao je Achamian. "Što ti radiš ovdje?" "Saznao sam nešto važno", kaže mladić bez daha. "Uđi, uđi", Achamian kaže i ponudi mu da se smjesti na njegovu stolicu. "Bojim se da nisam bio baš previše oprezan", Inrau kaže, izbjegavajući njihove poglede. "Možda su me slijedili." Achamian ga je na trenutak promotrio, a zatim slegnuo ramenima. "Nema veze i ako su te slijedili. Sve ćenici imaju sklonost posjećivanju prostitutki." "Je li to točno, Esmenet?" Inrau upita nervozno se smješeći. Njezino prisustvo pričinjalo mu je nelagodu, Esmenet je to znala. I poput mnogih ljubaznih ljudi, pokušavao je prikriti tu nelagodu usiljenim humorom. "U tome su vrlo slični čarobnjacima", rekla je cinično. Achamian je prostrijeli pogledom punim hinjenoga zgražanja, a Inrau se nervozno nasmije. "No reci nam", Achamian kaže, dok su mu oči odavale da se ipak smiješi. "Što si saznao?" Pogled djeteta koje se pokušava usredotočiti prođe Inrauovim licem. Bijaše on tamnokos i vitak, glatko izbrijane brade, velikih smeđih očiju i ženskih usana. Esmenet se činilo kako posjeduje privlačnu ranjivost mladića u sjeni gorkih maljeva svijeta. Kurve su visoko cijenile takve muškarce, i to ne samo zato jer bi plaćali koliko za pružene užitke, toliko i počinjenu štetu. Nudili su oni i druga čiju vrstu kompenzacije. Takve je muškarce bilo sigurno voljeti - onako kako majke vole nježne sinove. Razumijem zašto se toliko bojiš za njega, Akka. Došavši do daha, Inrau izgovori: "Grimizni Tornjevi pristali su se pridružiti Svetome ratu." Achamian se namršti. "To je glasina koju si čuo?" "Pretpostavljam." Zastane. "No čuo sam to od Govornika iz Kolegija Luthymaea. Pretpostavljam da je Maithanet dao ponudu prije nekoga vremena. Da bi pokazao da nije neozbiljan, poslao je čak šest Drangulija u Carythusal - kao znak dobre volje. Budući da Luthymae ima veliki utjecaj u raspodjeli Choraea, Maithanet je bio primoran dati im objašnjenje." "Znači, istina je?" "Istina je." Inrau ga pogleda kao što bi izgladnjeli čovjek koji je upravo našao strani nov čić promatrao mjenjača novca. Koliko to vrijedi? "Izvrsno, izvrsno. To zaista jesu važne novosti." Inrauov ushit bio je zarazan i Esmenet primijeti kako se smiješi skupa s njim. "Dobro si učinio, Inrau", reče ona. "Zaista", Achamian doda. "Grimizni Tornjevi su najmoćnija Škola u Tromorju, Esmi. Vladari Visokoga Ainona još od Skolastičkog rata..." Međutim, previše mu se pitanja rojilo u glavi da bi nastavio. Achamian je uvijek bio sklon davanju blesavih objašnjenja - dobro je znao da ona zna za Grimizne Tornjeve. No Esmenet mu to nije zamjerala. Na neki su na čin njegova objašnjenja bila pokazatelj njegove želje da je uključi u svoj život. Na toliko je načina Achamian bio potpuno različit od ostalih muškaraca. "Šest Drangulija", bubne. "Nevjerojatan dar! Neprocjenjiv!" 43

Je li ga zato voljela? Svijet se činio tako malim - tako bijednim - kada je bila sama. A kad bi se on vratio, činilo se kao da na leđima nosi čitavo iromorje. Njezin je život bio bijedan, život zakopan u siromaštvu i neznanju. A onda bi stigao ovaj suosjećajan, dostojanstven čovjek; čovjek koji je još i manje izgledao kao špijun nego kao čarobnjak, i na neko bi vrijeme krov njezina života bio iščupan, a sunce i svijet bi se slijevali unutra. Volim te, Drusase Achamiane. "Drangulije, Esmi! Za Tisuću Hramova to su same Suze Božje. Dati šest njih Školi bogohulnika! Nevjerojatno." Češljao si je bradu dok je razmišljao, tražeći uvijek iznova prstima onih pet srebrnih vlasi. Drangulije. To podsjeti Esmenet da je unatoč čudovitosti, Achamianov svijet bio izuzetno smrtonosan. Crkveni zakon nalagao je da se prostitutke, kao i preljubnice, kažnjavaju kamenovanjem. Isto je vrijedilo i za čarobnjake, razmišljala je, samo što je postojala samo jedna vrsta kamena koja im je mogla nanijeti bol, a trebala ih je taknuti samo jednom. Na svu sreću, postojalo je malo Drangulija. Svijet je pak, s druge strane, bio prepun kamenja za bludnice. "Ali zašto?" upita Inrau s dozom žalosti u glasu. "Zašto bi Maithanet okaljao Sveti rat pozvavši Školu?" Kako njemu to mora biti teško, pomisli Esmenet, biti razapet između ljudi kao što su Achamian i Maithanet. "Zato jer mora", Achamian odgovori. "Inače bi Sveti rat bio osuđen na propast. Sjeti se da Cishaurim obitava u Shimehu." "Ali Chorae su smrtonosne i za njih, baš kao i za čarobnjake." "Možda... Ali to nije toliko važno u ratu kao što je ovaj. Prije nego bi Sveti rat uspio uperiti Chorae u Cishaurim, morao bi svladati vojske Kianjana. Ne, Maithanet treba Školu." Kakav rat! Esmenet pomisli. Kad je bila mlada, srce bi joj se ozarilo kad bi slušala pri če o ratovima. Čak je i sada vojnike koje je zadovoljavala redovito obasipala pitanjima o ratnim podvizima. Na trenutak je gotovo mogla vidjeti metež i bljesak mačeva u svjetlu začaranih vatri. "I to Grimizni Tornjevi", nastavi Achamian. "Nije mogao naći bolju Školu za..." "Grozniju Školu", Inrau se pobuni. Esmenet je znala da je Mandat gajio posebnu mržnju prema Grimiznim Tornjevima. Achamian joj je jednom rekao da niti jedna druga Škola nije u tolikoj mjeri zavidjela Mandatu na posjedovanju Gnose. "Kljova ne pravi razlike među stvarima kojih se gnuša", Achamian odvrati. "O čito je Maithanet izašao s tom ponudom iz strateških razloga. Kolaju priče da Car već kuje planove kako iskoristiti Sveti rat da bi povratio posjede. Ako se udruži sa Grimiznim Tornjevima, Maithanet neće morati ovisiti o Carevoj Školi, Carskome Saiku. Zamisli što bi Ku ća Ikurei napravila od njegova Svetoga rata." Car. Iz nekoga je razloga spomen njegova imena usmjerio Esmenetine o či na dva bakrena talenta na stolu, jedan naheren preko drugoga, s minijaturnim profilom Ikurei Xeriusa III., Cara Nansura. Njezina Cara. Poput ostalih stanovnika Šumne, ni ona ga nije stvarno smatrala svojim vladarom, iako su joj njegovi vojnici osiguravali gotovo jednako posla koliko i Šrijalski svećenici. Šrijah je bio preblizu, pretpostavljala. No s druge strane, ni Šrijah joj nije mnogo zna čio. Ja sam presitna riba, pomisli. Zatim joj padne na pamet pitanje. "Zar ne bi..." Esmenet počne, ali zastane kad su je njih dvojica čudno pogledali. "Zar ne bi pitanje trebalo biti, Zašto su Grimizni Tornjevi prihvatili Maithanetovu ponudu? Što je moglo navesti Školu da se pridruži Svetome ratu? Pohrlili su prema čudnim saveznicima, ne čini ti se? Ne tako davno strahovao si da će Sveti rat biti objavljen Školama, Akka." Nastupi trenutak tišine, Inrau se nasmiješio kao da ga zabavlja vlastita glupost. Esmenet je shvatila da će je od toga trenutka Inrau u ovakvim razgovorima smatrati sebi ravnom. Achamian će, naprotiv, ostati na distanci kao sudac u svim pitanjima. Što je vjerojatno bilo i dolično, imajući na umu njegov poziv. "Postoji nekoliko razloga, zapravo", rekao je Achamian nakon nekog vremena. "Prije nego sam napustio Carythusal, saznao sam da su Grimizni Tornjevi u ratu - tajnom - protiv čarobnjaka-svećenika iz Fanima, protiv Cishaurima. Ratuju već deset ljutih godina." Istoga se trenutka ugrize za usnu. "Iz nekog razloga, Cishaurim je smaknuo Sasheoku koji je bio Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva. Eleazaras - Sasheokin učenik - bio je Vrhovni vladar sada. Pri čalo se da je bio blizak sa Sasheokom, blizak na način ainonskih muškaraca..." Inrau reče: "Pa se Grimizni Tornjevi..." "Nadaju da će se osvetiti", Achamian kaže, završivši misao svoga šti ćenika, "i tako okončati svoj tajni rat. No to nije sve. Niti jedna od Škola ne razumije metafiziku Cishaurima, zvanu Psiikhe. Sve one, čak i Škola Mandata, prestravljene su time što ju je nemoguće vidjeti kao čarobnjaštvo." "Zašto vas toliko prestravljuje što ne možete vidjeti?" Esmenet upita. Bilo je to tek jedno od sitnih pitanja koja se nikad nije usudila postaviti. "Zašto?" Achamian ponovi, odjednom vrlo ozbiljan. "Pitaš to, Esmeniet, zato jer nemaš pojma kolikom moći mi raspolažemo. Nemaš pojma u koliko ogromnom nesrazmjeru je ona s krhkoš ću naših tijela. Sasheoka je ubijen upravo zato jer nije mogao raspoznati djelo Cishaurima od djela Božjih." Esmenet se namršti. Okrene se prema Inrauu. "Radi li to i tebi?" "Misliš, zamjera pitanju više nego odgovoru?" Inrau reče cinično "Uvijek." No Achamianovo se lice smrkne. "Slušajte. Slušajte me pažljivo Ovo nije igra. Bilo tko od nas - naro čito ti, Inrau - mogao 44

bi završiti s glavom skuhanom u soli, namazanom katranom i nabijenom na kolac pred Svodom Kljove. I još je mnogo toga osim naših života na kocki. Jako mnogo." Esmenet utihne, pomalo zapanjena ovim prijekorom. Katkad bi zaboravila, shvatila je, koliko je dubok Drusas Achamian. Koliko ga je puta držala u naručju kad bi se probudio iz jednoga od svojih snova? Koliko ga je puta čula kako mrmlja nepoznate jezike u snu? Pogledala ga je i vidjela kako je ljutnju u njegovim očima zamijenila bol. "Ne očekujem od vas dvoje da shvatite što je sve na kocki. Sam sam sebi ve ć dojadio svojim trkeljanjem o Savjetu. No nešto je drukčije ovaj put. Znam da ti je mučno misliti o tome, Inrau, ali tvoj Maithanet..." "Nije on moj Maithanet. On ne pripada nikome, i upravo je to" - Inrau je oklijevao, kao da ga brine vlastiti žar - "to je ono što ga čini vrijednim moje privrženosti. Možda ne razumijem u potpunosti što je na kocki, kako ti kažeš, ali znam više od ve ćine. I brinem se, Akka. Iskreno se brinem da je ovo samo još jedan uzaludan trud." Rekavši to, Inrau baci pogled - nesvjesno, Esmenet je pretpostavila - na zmije istetovirane na njezinoj ruci, oznaku kurvi. Sakrije šake pod prekrižene ruke. Onda joj je nenadano sinula prava misterija iza ovih događanja. Pogledala je jednoga pa drugoga razrogačenih očiju. Inrau spusti pogled. Achamian ju je, međutim, pomno promatrao. On zna, pomisli Esmenet. On zna da mi idu takve stvari. "Što je, Esmi?" "Kažeš da je Mandat tek sada saznao za rat između Grimiznih Tornjeva i Cishaurima?" "Da." Ona se nesvjesno nagne naprijed, kao da je ove riječi najbolje izreći šaptom. "Ako su Grimizni Tornjevi u stanju deset godina držati takvu tajnu podalje od Mandata, Akka, kako to da onda taj Maithanet, čovjek koji je tek nedavno postao Šrijah, zna?" "Kako to misliš?" upita Inrau uznemireno. "Ne", reče Achamian zamišljeno. "U pravu je. Nema šanse da bi Maithanet uop će prišao Grimiznim Tornjevima da nije znao da Škola ratuje protiv Cishaurima. Ina če bi to bilo preapsurdno. Najponosnija Škola u Tromorju da se priklju či Svetome ratu? Razmisli malo. Kako je mogao znati?" "Možda je", pokuša Inrau, "Tisu ća Hramova slučajno naletjela na tu informaciju - kao ti, samo ranije." "Možda", Achamian ponovi. "Ali nije baš vjerojatno. U najmanju ruku ovo zahtijeva da ga pažljivije motrimo." Esmenet ponovno zadrhti, no ovaj put od uzbu đenja. Svijet se vrti oko ljudi poput njih dvojice, a ja sam im se upravo pridružila. Zrak miriše na vodu i cvijeće, pomisli ona. Inrau nakratko pogleda u Esmenet prije nego je vratio tugaljive o či na svoga mentora. "Ne mogu učiniti to što tražiš... Ne mogu." "Moraš se približiti Maithanetu, Inrau. Sve u svemu, tvoj je Šrijah previše lukav." "Što?" upita mladi svećenik s malodušnim sarkazmom. "Previše lukav da bi bio čovjek od vjere?" "Nipošto, prijatelju moj. Previše lukav da bi bio takav kakvim se čini." Kasno proljeće, 4110. godina Kljove, Šumna Kiša. Ako je grad star, uistinu star, jarci i lokve uvijek se sjaje crno, natopljeni kršem vjekova. Šumna je bila drevna, njezine vode poput smole. Obgrlivši se. Paro Inrau pažljivo je promatrao mračno dvorište, posvuda je čuo zvuk vode: jednoličnu tutnjavu kiše, žubor u strehama i pljuskanje u olucima. Kroz pljusak je čuo zavijanje molitve. Razapeta boli i tugom, njihova je pjesma odzvanjala od mokrog kamena i ovila mu misli u rastegnute note. Himne patnje. Dva glasa: jedan visok i tugaljiv, pitao je zašto moramo patiti, uvijek zašto; drugi dubok, ispunjen mra čnim mislima i uzvišenošću Tisuće Hramova, iznosio je bolnu istinu - da su ljudi jedno s patnjom i uništenjem, da su suze jedina sveta voda. Moj život, razmišljao je. Moj život. Inrau pognu lice, pokušavaju ći grimasama otjerati plač. Da bar može zaboraviti. Dabar... Srijah. Ali kako je to moguće? Tako usamljen. Oko njega, cenejski su se kameni zidovi prijeteći nadvijali, penjali se daleko u mračna prostranstva Hagerne. Spustio se u čučanj i ljuljao nad mokrim kamenom. Obuzme ga strah da se iz ovog okruženja nema kamo pobjeći. Može jedino potonuti unutra, pokušati se plakanjem utopiti u ništavilu. Achamiane, dragi učitelju... Što si mi to učinio? Kada je razmišljao o godinama provedenim u Atyersusu i u čenju pod budnim okom Drusasa Achamiana, sjetio bi se vremena kad je išao s ocem i stricem bacati mreže daleko od obale Nrona; onih dana kad bi se oblaci smra čili, a njegov se otac vadeći srebrnu ribu iz mora odbio vratiti u selo. "Pogledaj ti taj ulov!" povikao bi, očiju zaluđenih srećom očajnika. "Momas nas voli, de čki! Bog nas voli!" Atyersus ga je podsjećao na ta opasna vremena ne zato jer je Achamian nalikovao njegovom ocu - ne, njegov je otac bio snažan, nogu posvećenih palubi, duha kojeg pobjesnjelo more ne može ukrotiti - ve ć zato jer su, baš poput riba, bogatstva iz naručja čarobnjaštva stečena pod prijetnjom propasti. Inrauu je Atyersus izgledao poput podivljale oluje 45

smrznute u visokim stupovima i crnim zavjesama kamena, a Achamian je sličio njegovu stricu; iako pokoren srdžbom njegova oca, upinjao se jače no ikada da ulovi koliko im treba i tako spasi i svog brata i bratovog sina. Dugovao je svoj život Drusasu Achamianu - Inrau je bio siguran u to. U čenjaci Mandata nikad se ne vraćaju na obalu, i ubiju svakoga tko napusti njihove mreže da bi se vratio. Kako vratiti takav dug? Ako duguje novac, čovjek jednostavno vrati novac koji je posudio uvećan za lihvarovu kamatu. Ono što je dobiveno jednako je vraćenome. No je li razmjena tako jednostavna kada jedan čovjek duguje svoj život drugome? Je li, zato što ga je vratio na obalu, Inrau dugovao Achamianu jedno posljednje putovanje na olujno more Mandata? Odužiti se Achamianu u istoj valuti činilo mu se nekako pogrešnim, kao da je stari u čitelj jednostavno opozvao uslugu umjesto da zatraži protuuslugu. Inrau je obavio mnogo razmjena u životu. Napustivši Mandat u korist Tisu će Hramova, zamijenio je Sesvvathino slomljeno srce za tragičnu ljepotu Inrija Sejenusa, strah od Savjeta za mržnju prema Cishaurimu, i omalovažavajuće odricanje od vjere za pobožnu osudu čarobnjaštva. I pitao se tih ranih dana što je zapravo dobio tom promjenom poziva. Sve. Dobio je sve. Vjeru umjesto znanja, mudrost umjesto lukavstva, umjesto uma - nije bilo mjernih jedinica za to, samo osoba i njihovih znobojnih sklonosti. Inrau je bio ro đen za Tisuću Hramova, i dopustivši mu da napusti Mandat, Achamian mu je dao sve. I zbog toga je Inrauova zahvalnost prema svom starom učitelju bila nemjerljiva i neopisiva. Bilo koja cijena, razmišljao je dok je tumarao Hagernom, opijen olakšanjem i veseljem. Bilo koja cijena. A sada je stigla oluja. Osjećao se malenim, poput dječaka ostavljenoga mračnome, podivljalome moru. Molim te! Daj da zaboravim ovo! Na trenutak mu se učini da čuje topot čizama kako odjekuje u jednome od prolaza, no onda se oglasiše Sazivlju ći rogovi nevjerojatno duboki, poput razbijanja valova kroz kamene zidine. Požurio se preko dvorišta prema golemim vratima hrama, vukući ogrtač kroz pljusak. Vrata Irreiime zaškripala su i otvorila se, bacaju ći široku traku svjetlosti preko kamenih oblutaka po kojima je prštala kiša. Paze ći da ne privuče znatiželjne poglede, gurao se kroz iznenadne gomile svećenika i redovnika koji su izlazili iz hrama u redovima. Potrčao je uz široke stube pa između brončanih zmija koje su krasile ulaz. Vratari su se mrštili dok je ulazio. Isprva je ustuknuo, ali je onda shvatio da je ostavio trag vode i pijeska po njihovom podu. Ignorirao ih je. Pred njim, dva su reda stupova formirala široku lađu nasumično osvijetljenu visećim žeravnicima. Stupovi su se uzdizali visoko podupiru ći najviši dio hrama, uzdignuti središnji dio krovišta, toliko visok da ga svjetlost nije dohvaćala. Sa svake strane središnje lađe bila su po dva reda manjih stupova koji su razdvajali mala svetišta raznih kultskih božanstava. Sve se činilo kao da poseže i poseže. Odsutno je položio ruku na vapnenac. Hladan. Spokojan. Bez naznake kakav ogromni teret nosi. U tome je bila prednost neživih stvari. Daj mi snage, Boginjo. Daj da budem poput stupa. Inrau napravi krug oko stupa i u đe u sjenu njezinog svetišta, utješen njenim hladnim kamenom. Onkis... ljubljena. Bog ima tisuću tisuća lica," Sejenus je bio rekao, "ali ljudi imaju samo jedno srce." Svaka velika vjera je labirint ispunjen bezbrojnim malim spiljama, polutajnim mjestima u kojima je nestajala apstrakcija i gdje su predmeti obožavanja bili dovoljno mali da daju utjehu od svakodnevnih tjeskoba, dovoljno poznati da se pred njima otvoreno pla če zbog sitnica. nrau je našao svoju spilju u svetištu boginje Onkis, Pjeva čice u Mraku, one koja je boravila u srcu svih ljudi i pokretala ih da uvijek uzimaju više nego što mogu držati. Klekne. Podrhtavao je od jecaja. Da je barem mogao zaboraviti... zaboraviti što ga je Mandat nau čio Da je uspio zaboraviti, onda mu ovo posljednje bolno otkriće ne bi ništa značilo. Da bar Achamian nije došao. Cijena je bila previsoka. Onkis. Može li mu ona oprostiti što se vratio Mandatu? Idol bijaše izrađen od bijelog mramora, očiju zatvorenih i klonula izgleda umrlih. Na prvi je pogled izgledala kao odrubljena ženska glava postavljena na kolac, lijepa, ali nedefinirano obi čna. Iole pomniji pogled otkrio bi, međutim, da je kolac ustvari minijaturno stablo, poput onih kakva su uzgajali drevni Norsirci, ali od bronce. Grane su joj virile kroz razdvojene usne i miljele licem - priroda nanovo rođena kroz ljudske usne. Ostale grane sterale su se otraga da bi izbile kroz njenu smrznutu kosu. Njezina slika baš bi svaki put uspjela uskomešati nešto u njemu, i zato joj se uvijek vra ćao: ona je bila to komešanje, mračno mjesto sa kojeg su se uzdizali rojevi njegovih misli. Ona mu je prethodila. Trgnuo se kad je začuo glasove iz smjera ulaza u hram. Vratari. Sigurno su to oni. Zatim je za čeprkao po ogrtaču i izvukao maleni zavežljaj hrane: sušene marelice, datulje, bademi i malo usoljene ribe. Približio se dovoljno da ona osjeti toplinu njegova daha i drhtavim rukama položio hranu u malo korito izdubljeno u postolju. Sva je hrana imala svoju esenciju, dušu - ono što su bogohulnici nazivali onta. Sve baca sjenu na Onostrano, gdje se kre ću Bogovi. Drhtavim je rukama izvukao skroman popis svojih predaka i šaputao imena, zastajući da zatraži svog pradjeda da se zauzme za njega. "Snage", mrmljao je. "Molim te, snage..." Maleni svitak lupio je o pod. Tišina bijaše potpuna, nesnosna. Srce ga je tištilo, toliko je toga bilo na kocki. O ovim je događajima ovisio svijet. Za Boginju dovoljno. "Molim te... Obrati mi se." 46

Ništa. Suze su mu se granale po licu. Podigao je ruke i držao ih širom otvorene sve dok ga nisu zapekla ramena. "Bilo što!" zazvao je. Bježi, šapnule su mu misli. Bježi. Kakva kukavica! Kako može biti takva kukavica? Nešto iza njega. Lepršanje krila! Poput lepeta platna među visokim stupovima. Okrene lice prema sjenovitu svodu, osluškujući. Još jedan lepet. Negdje gore u središnjoj lađi. Sav se naježio. Jesi li to ti? Ne. Uvijek sumnjičav. Zašto je uvijek sumnjao? Posrnuvši ustane i požuri iz svetišta. Vrata hrama bijahu zatvorena, a vratara nije bilo na vidiku. U nekoliko trenutaka pronašao je usko stubište koje je vodilo kroz zid prema balkonima središnje lađe. Na pola puta prema gore nastane mrkli mrak. Zastane na trenutak i duboko udahne. Zrak je mirisao po prašini. Nesigurnost, uvijek tako snažna u njemu, utrnula je. Ti si! Dok je stigao do vrha stubišta, glava mu je zujala od ushi ćenja. Vrata balkona bila su odškrinuta. Sivkasto svjetlo prodiralo je kroz otvor. Napokon - nakon sve njegove ljubavi, svog njegovog vremena - Onkis će pjevati njemu umjesto kroz njega. Nesigurno je iskoračio na balkon. Oblizao je usnice, dok mu je želudac vibrirao od uzbu đenja. Čuo je zvuk kiše kroz kamene zidove. Prvo je iz tame uspio razabrati kapitele stupova, a zatim i svod koji se uzdizao nad njim. Činilo mu se neprirodnim da toliki teret visi toliko visoko. Tijela stupova postajala su sve svjetlija izlazeći iz vidokruga. Svjetlost odozdo bila je daleka i raspršena, prigušena koliko i istrošeni rubovi kamena. Ograda balkona izazivala je u njemu vrtoglavicu pa se prislonio leđima na zid. Zidna konstrukcija izgledala je krhko, ispucano i prastaro u tami. Freske sa zidova popadale su u krpama. Strop bijaše pokriven stotinama glinenih gnijezda stršljenova, što ga podsjeti na kobilice brodova obrasle školjkama, nasukane na pješ čanoj plaži. "Gdje si?" prošapta. Onda ga ugleda i prestravi se. Stajalo je na ogradi nedaleko od njega i gledalo ga sjajnim plavim o čima. Imalo je tijelo vrane, ali glava mu bijaše malena, ćelava i ljudska ~ otprilike veličine dječje šake. Rastegne tanke usnice preko sićušnih, savršenih zuba i nasmiješi se. Sveti-Sejenuse-o-Bože-nije-moguće-nije-moguće! Parodija iznenađenja bljesne na minijaturnome licu. "Ti znaš što sam ja", reklo je tankim glasom. "Kako?" Nije-moguće-ne-može-biti-Savjet-ovdje-ne-ne-ne! "Zato", drugi glas odgovori, "jer je nekoć bio jedan od Achamianovih u čenika." Osoba koja je to rekla bila je skrivena u sjenama niže u središnjoj lađi. Tada iskorači u prigušeno svjetlo. Cutias Sarcellus nasmiješio se u pozdrav. "Zar ne, Inrau?" Zapovjednik Vitezova u sprezi sa Sintezom Savjeta? Akka-Akka-spasi-me! Mučna strava i nevjerica, bez zraka, panika u mislima. Pod se zaljulja. Od zvuka struganja željeza o kamen on vrisne. Okrene se i ugleda još jednog Srijalskog viteza kako prilazi iz mraka. I njega je poznavao; Mujonish, koji je zajedno s njim nekoć ubirao desetinu. Muškarac pri đe, oprezna stava i raširenih ruku, kao da pokušava stjerati opasnog bika u stado. Što se to događa? Onkis? "Kao što vidiš," Sinteza s tijelom vrane reče, "nemaš kamo pobjeći." "Tko?" Inrau uspije protisnuti. Sada je mogao vidjeti trag čarobnjaštva, ožiljak od Inkantacije kojom je njegova duša zbijena u odvratnu posudu pred njim. Kako mu je to promaklo? "On zna da je ovo obličje samo ljuštura," reče Sinteza Sarcellusu, "ali ja ne vidim Chigru u njemu." Oči veličine zrna graška - sitne perlice nebeski plavog stakla - okrenu se ka Inrauu. "Ha, dječače? Ne sanjaš San poput ostalih, je li? Da sanjaš, prepoznao bi me. Chigra me svaki put prepozna." Onkis ? Podmukla-boginjo-kujo! Unatoč stravi, preplavila ga je nevjerojatna sigurnost. Otkrivenje. Molitva je postala utjelovljenje. Ispod osjeti i druge riječi, moćne riječi. "Što želiš?" Inrau upita, ovoga puta sigurnijim glasom "Što radiš ovdje?" Nije ga zanimao odgovor, želio je samo dobiti na vremenu. Molim-te-sjeti-se-molim-te-sjeti-se... "Što radim? Pa, ono što moja vrsta uvijek radi: nadgledam naš ulog u ovim zbivanjima." Napu ći usne preko sićušnih zuba, ali kiselo, kao da mu se ne svi đa njihov okus. "Ništa više, pretpostavljam, nego što si ti radio u Srijahovim odajama, hmm?" Disanje je postalo bolno. Nije mogao govoriti. Da-da-da-tako-je-to-je-to-ali-kako-ide-dalje-što-slijedi? "Ali joj" Sarcellus reče primičući se. "Bojim se da sam djelomično kriv Stari Oče. Prije nekoliko sam tjedana ponukao mladog apostola da bude poduzetniji." "Značile«' ti kriv", reče Sinteza s minijaturnim oponašanjem mrštenja. Zaškljocao je par puta niz pre čku, slijedeći Inraua 47

koji je uzmicao. "Bez usmjerenja, jednostavno je usmjerio žar u krivi poziv. Špijunirao je Boga umjesto da Mu se moli." Sitno frkne, kao da je mačka kihnula. "Eto vidiš, Inrau. Nemaš se apsolutno čega bojati. Zapovjednik Vitezova preuzima odgovornost." To-je-to-to-je-to-to-je-to! Inrau osjeti kako se Mujonish uzdiže iza njega. Molitva mu preplavi jezik. Blasfemija mu se sru či kroz usne. Okrenuvši se magičnom brzinom, zabije dva prsta kroz Mujonishev oklop od lanca, slomi mu prsnu kost i zgrabi srce. Trznuvši oslobodi ruku, povukavši strunu sjajne krvi kroz zrak. Još nemogućih riječi. Krv plane užarenim bijelim plamenom, slijedeći zamah njegove ruke prema Sintezi. Kriknuvši, spodoba se obruši sa ograde u bezdan. Zasljepljuju će kapljice krvi rasprsnu goli kamen. Okrenuo bi se prema Sarcellusu, ali se ukočio vidjevši Mujonisha. Šrijalski vitez pao je na koljena, brišu ći krvave ruke u ogrtač. Onda mu se, kao da je spuznulo s mjehura, lice jednostavno raspalo, ispalo, otpustivši se... Nema traga. Ni najmanje naznake čarolije. Ali kako? Nešto ga je snažno udarilo po glavi i on se sruši. Po čne puzati. Udarac u trbuh ga zakotrlja. Ugledao je na čas Sarcellusov sjenoviti obris kako pleše oko njega. Protisne još riječi - riječi zaklona. Sablasni Štitovi skakali su oko njega. No bijahu beskorisni. Posegnuvši kroz svjetlucave ploče kao da su od dima. Zapovjednik Vitezova ga zgrabi za grlo i podigne u zrak. Drugom rukom podigne Chorae i okrzne njome Inrauov obraz. Nepodnošljiva agonija. Kameni pod tresne Inraua u lice. Uhvati se za bolno mjesto. Koža mu se Ijuštila pod prstima, pretvorena u sol dodirom ^-horae. Ogoljelo meso je gorjelo. Ponovno vrisne. 'Popustit ćeš!" začuje uzvik Sinteze. Nikada. Prkosno gledajući mrsko biće, Inrau nastavi svoju bogohulnu pjesmu. •Jgledao je sunčev sjaj kroz prozore njegova lica. Prekasno. Svjetla poput tisuće udica polete iz Sintezinih usta. Inrauovi Štitovi popucaju i razlete se zasljepljuju ćim praskom. Tada mu se pjesma uguši na usnama. Zrak ga je gušio gust poput vode. Odlebdio je s poda la đe. Mlazovi srebrnih mjehurića izletjeli su mu kroz otvorena usta i razbili se o svod. Težina oceana zdrobila ga je smrtonosnom šakom. Isprva je bio miran. Promatrao je Sintezu kako slijeće na Vitezovo rame i gleda ga sićušnim plavim staklenim očima. Divio se njezinom crnom perju, prošaranom glatkim naznakama ljubi časte. Sjetio se Achamiana nesretnog i nesvjesnog pogibelji. O, Akka! Gore je nego što možeš i zamisliti! No ništa se nije moglo učiniti. Dok mu se grlo stezalo, Inrauove misli vrate se Boginji, njezinim i svojim nevjerama. No srce mu je tjeralo sve veći pritisak u lubanju, sve dok mu se usne nisu iskrivile i otvorile. Zatim je po čeo nekontrolirano mlatarati, glupo uvjeren da negdje mora postojati neka površina koju može probiti, neki prolaz do zraka. Neki sirov, neodoljiv refleks otvori mu pluća. Grčevi su mu začepili usta, voda ga je gušila poput čarape u grlu koje se trzalo u magli bijelih mjehurića... Pa tvrdi pod, kašljanje, plamteći, zagušujući zrak. Sarcellus ga je vukući za kosu podigao na koljena, zakrenuo mu lice prema nejasnoj, zamagljenoj Sintezi. Inrau je povraćao iskašljavajući još vatre iz pluća. "Ja sam Staro Ime", reče sitno lice. "Čak i u ovoj ljušturi mogu ti pokazati Agonije, Mandatova budalo." "Zah..." Inrau gutne. Zajeca. "Zašto?" Opet uzak, sićušni osmijeh. "Ti obožavaš patnju. Što misliš zašto?" Ispuni ga silan bijes. Nije razumio! Nije razumiol Zareži kašljući i zatetura naprijed, naglo trznuvši i počupavši si kosu s tjemena. Sinteza kao da mu je lepršala s puta, ali nije je kanio ubiti. Koja god cijena, stari učitelju. Kamena ograda tresne ga u bokove i razmrvi se poput kola ča. Ponovno je lebdio, ali toliko druga čije - zrak ga je šibao po licu, ispiru ći mu tijelo. S jednom rukom ispruženom, Paro Inrau slijedio je stup u zemlju.

48

dio drugi: Car

49

OGLAVLJE PETO MOMEMN Razlika između moćnoga i slaboga cara samo je u ovome: prvi učini svijet svojom arenom, drugi ga učini svojim haremom. CASIDAS, CENEJSKI ANALI Ljudi od Kljove nikada nisu shvatili činjenicu da su Nansurci i Kianjani stari neprijatelji. Kada se dva civilizirana naroda nadu u ratu koji traje stoljećima, bezbroj zajedničkih interesa izrodit će se usred njihova velikog antagonizma. Baštinjeni neprijatelji imaju mnogo toga zajedničkog: uzajamno poštovanje, zajedničku povijest, trijumf u zatišju i pregršt neizjavljenih primirja. Ljudi od Kljove bijahu uljezi, sasvim nevezana poplava koja je prijetila otplavljivanjem dugo održavanih kanala daleko starijeg neprijateljstva. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA Rano ljeto, 4110. godina Kljove, Momemn Konstruirana da uhvati zalazeće sunce. Carska dvorana za audijencije nije imala zida iza Carevoga uzdignutog podija. Zrake sunca prodirale su u nadsvođenu unutrašnjost, obasjavajući mramorne stupove središnje dvorane i pozlaćujući tapiserije obješene između njih. Povjetarac je vrtložio dim iz kadionika poredanih oko podija, miješajući miris aromatičnih bilja s mirisom neba i mora.

"Ima li glasa od mog nećaka?" Ikurei Xerius III. upita Skeaosa, svoga Prvoga savjetnika. "Išta od Conphasa?" "Ne, Bože Među Ljudima", odgovori starac. "No sve je u redu Siguran sam u to." Xerius napući usne, trudeći se svim silama izgledati spokojno. "Slobodno nastavi, Skeaose." Šušteći svilenim ogrtačima, smežurani se Savjetnik okrene ostalim službenicima okupljenim oko podija. Dokle god mu pamćenje seže, Xerius je uvijek bio okružen vojnicima, veleposlanicima, robovima, špijunima i astrolozima... Dokle god mu pamćenje seže, on bijaše u središtu ove uzmičuće gomile, klina o kojem je visio dronjavi plašt Carstva. Odjednom mu je sinulo da nikada nikoga od njih nije pogledao u o či - niti jednom. Uzvratiti Carev pogled bilo je zabranjeno svima koji nisu carske krvi. Ta ga je misao užasnula. Osim Skeaosa, nikoga od ovih ljudi ne znam. Prvi savjetnik im se obrati. "Ova audijencija neće biti nimalo nalik ikojoj na kojoj ste ve ć bili. Kao što znate, stigao je prvi od velikih inritskih gospodara. Mi smo portal kroz koji on i njemu sli čni moraju proći prije nego se pridruže Svetom ratu. Ne možemo im zabraniti ili naplatiti prolazak, ali možemo utjecati na njih, ukazati im na to da su naši interesi pravedni i ispravni. Tijekom audijencije budite tiho. Nemojte se meškoljiti. Nemojte se micati. Izgledajte strogo i suosjećajno. Ako budale potpišu Povelju, onda i samo onda možemo zanemariti protokol. Možete se družiti s njegovom svitom, poslužiti se jelom i pićem koje sluge budu posluživale. Samo budite odmjereni na rije čima. Nemojte ništa otkriti. Ništa. Možda mislite da stojite izvan kruga događaja, ali to nije tako. Vi jeste taj krug. Nemojte pogriješiti, prijatelji, samo je Carstvo u neizvjesnosti." Prvi savjetnik pogleda prema Xeriusu koji kimne. "Vrijeme je", Skeaos pozove, pokazujući prema udaljenome kraju Carske dvorane za audijencije. Golema kamena vrata, kyranejska relikvija spašena iz ruševina Meht-sonca, teškom mukom se otvore. "Njegova Eminencija", glas povika, "Lord Nersei Calmemunis, Palatin od Kanampureje." Osjećajući se neobično zadivljen, Xerius je promatrao svoje carske lakeje kako dovode conryansku svitu niz središnju dvoranu. Unatoč svojoj ranijoj odluci da ostane nepomičan - ljudi koji izgledaju poput statua, bio je uvjeren, zrače mudrošću - sada je navlačio rese svog lanenoga kilta. U svojih četrdeset i pet godina primio je nebrojeno mnogo posjetitelja, izaslanstva rata i mira sa svih strana Tromorja, no kao što je Skeaos rekao, nikada nije bio domaćin ovakvoj audijenciji. Samo Carstvo... Prošli su mjeseci otkad je Maithanet proglasio Sveti rat protiv pogana iz Kiana. Poput nafte, fanatikov je poziv zapalio srca ljudi svih inritskih naroda - pobožne, krvožedne i pohlepne podjednako. Čak su i sada gajevi i vinogradi pod zidinama Momemna vrvjeli tisućama tih takozvanih Ljudi od Kljove. No sve do dolaska Calmemunisa bila je to tek razularena gomila: slobodni ljudi nižih kasta, prosjaci, nenasljedni Kultski sve ćenici, pa čak i, Xeriusu je rečeno, bande gubavaca - ljudi s malo nade osim Maithanetova obe ćanja i još manje razumijevanja strašne zadaće koju im je Šrijah namijenio. Takvi ljudi nisu vrijedili Careve pljuvačke, a kamoli njegove brige. Nersei Calmemunis bio je, pak, nešto sasvim drugo. Od svih velikih inritskih plemi ća koji su, navodno, založili svoja nasljeđena prava za Sveti rat, on je prvi dosegnuo obale Carstva. Njegov je dolazak izazvao metež me đu pukom Momemna. Glinene blagoslovljene pločice, kupljene u hramovima za bakreni talenat po komadu, nanizane su po 50

ulicama. Na plamenim oltarima diljem Cmirala gorjeli su beskrajni nizovi žrtvi prinesenih u njegovo ime. Svima je bilo jasno da će ljudi poput Calmemunisa, zajedno sa svojim unajmljenim barunima i vitezovima, biti kobilica i kormilo Svetog rata. No tko će biti kapetan? Ja. Uzdrman trenutnom panikom, Xerius skrene pogled s primičućih Conriyanaca na lepršanje krila iznad. Kao i uvijek, vrapci su kružili i prepirali se pod mračnim svodom. Na trenutak se zapitao što vrapcima predstavlja jedan car. Tek još jednog čovjeka? Nije mu se to činilo vjerojatnim. Kad je spustio pogled, Conriyanci su kle čali po podu ispred njega. Nekoliko njih, primijetio je Xerius s gnušanjem, imalo je sićušne cvjetne latice u kosi i nauljene kovrče u bradi - znakove ulagivanja Momemnu. Ustali su istovremeno, neki trepćući, neki zaklanjajući oči od sunca. Ja sam za njih tama uokvirena suncem i nebom. 'Uvijek je lijepo", reče on iznenađujuće odlučno, "ugostiti rođaka ^se rase s druge strane mora. Kako ide, lorde Calmemunise?" Palatin od Kanampureje iskoračio je iz svoje svite i zastao pred monumentalnim stubama, nepromišljeno iskoristivši Xeriusovu sjenu kako bi se zaklonio od sunca. Visok i širokih ramena, muškarac je bio impozantna figura. Mala usta napućena u bradi ukazivala su na neku nasljednu grešku, no na raskošnoj ruži často-plavoj odjeći pozavidio bi mu i Car. Conriyanci možda jesu izgledali surovo sa svojim bradama posebno među golobradom elegancijom Carskoga nansurskoga dvora no odjeća im je bila besprijekorna. "Dobro. Kako napreduje rat, Ujače?" Xerius je zamalo skočio sa sjedala. Netko zaprepašteno udahne. "Nije vas htio uvrijediti. Bože Među Ljudima", Skeaos mu nabrzinu promumlja u uho. "Conriyanski plemi ći često se obraćaju sebi nadređenima s 'ujače'. Takav im je običaj." Da, razmišljao je Xerius, ali zašto spominje rat? Pokušava li me izazvati? "Na koji to rat misliš? Sveti rat?" Calmemunis je škiljio u ono što je njemu vjerojatno izgledalo kao zid silueta nad njim. " Čuo sam da tvoj nećak, Ikurei Conphas, ide u boj protiv Scylvendija na sjeveru." "A. To nije rat. To je kaznena ekspedicija. Tek prepad, zapravo, u usporedbi s velikim ratom koji je na pomolu. Scylvendiji nisu ništa. Fanimljani iz Kiana jedini su predmet moje brige. Na kraju krajeva, oni su, a ne Scylvendiji, oskvrnuli Sveti Shimeh." Čuju li kruljenje u njegovu želucu? Calmemunis se namršti. "A ja sam čuo da su Scylvendiji opasan narod, da nikada nisu bili poraženi na bojnome polju." "U zabludi si... No reci mi, Lorde Palatine, vaše putovanje iz Conriye prošlo je, pretpostavljam, bez izgreda." "Ništa vrijedno spomena. Momas nas je blagoslovio dobrim morem." "Njegovom milošću putujemo... Reci mi, jesi li imao priliku posavjetovati se s Proyasom prije nego si napustio A6knyssus?" Mogao je doslovno čuti kako se Skeaos pored njega uko čio. Pred manje od tri sata Prvi ga je savjetnik obavijestio da se Calmemunis zavadio sa svojim slavnim brati ćem. Prema njihovim izvorima iz Conriye, Proyas je naredio da se Calmemunisa izbičuje zbog bezbožnosti u bitci kod Paremtija prošle godine. "SProyasom?" Xerius se nasmiješi. "Da. Tvojim rođakom. Prijestolonasljednikom." Lice s malim ustima se smrknu. "Ne, nismo se posavjetovali." "Ali mislio sam da je Maithanet njega zadužio da upravlja svim Conriyanima u Svetome ratu." "Bili ste u zabludi." Xerius priguši smijeh. Čovjek je bio glup, zaključi. Često se pitao nije li to stvarna funkcija jnana: brzo odvajanje žita od kukolja. Palatin od Kanampureje, znao je, bio je kukolj. "Ne", reče Xerius. "Ne bih rekao." Nekoliko članova Calmemunisove svite namrštilo se na ovo - nabijeni službenik njemu s desna čak je i zinuo iz protesta no držali su jezik za zubima. Znali su, pretpostavio je Xerius, da im nije baš pametno sugerirati da je njihovu Palatinu u stvari nešto promaklo. "Proyas i ja ne..." Calmemunis zastane, kao da je usred re čenice shvatio kako je ionako rekao previše. Mala usta zbunjeno zinu. O, ovaj je urnebesan! Budala nad budalama. Mahnuo je odrično rukom i promatrao kako njezina sjena leprša preko Palatinovih ljudi. Sunce je bilo toplo na njegovim prstima. "No dosta o Proyasu." "Stvarno", Calmemunis se otrese. Kasnije, Xerius nije sumnjao, Skeaos će pronaći neki ponizan način da ga ukori zbog spominjanja Proyasa. Činjenica da je Calmemunis prvi uvrijedio njega bit će potpuno nebitna. Što se Skeaosa ticalo, trebali su zavoditi, a ne se prepucavati. 51

Stari nezahvalnik, Xerius je bio uvjeren u to, postajao je gnjavež poput njegove majke. Nije bitno. On je bio Car. "Zalihe..." Skeaos šapne. "Ti i tvoj kontingent bit ćete opskrbljeni zalihama hrane, naravno", ^erius nastavi. "A da budem siguran da ste smješteni na način dostojan tvog statusa, pribavio sam za vas obližnju vilu." Okrenuo se Prvome savjetniku. "Skeaose, pokaži, molim te, Palatinu našu Povelju." Skeaos pucne prstima i golemi eunuh doklipsa iza zavjese na udaljenom desnom kraju podija, nose ći brončani stalak. Slijedio ga je drugi, sa dugim svitkom pergamenta poput relikvije u njegovim morževskim ruKama. Calmemunis iznenađeno ustukne od stepenica kad je prvi eunuh stavio stalak pred njega. Drugi je malo prtljao sa svitkom – neopreznost koja neće proći nekažnjeno - pa ga glatko razmotao preko nakošene bronce. Obojica su se povukla na diskretnu udaljenost. Conriyanski Palatin škiljio je upitno u Xeriusa pa se pognuo da prou či teški dokument. Prošlo je nekoliko trenutaka. Konačno Xerius upita: "Znaš li čitati sheyički?" Calmemunis ga bijesno pogleda. Moram biti oprezniji, Xerius shvati. Rijetko je što bilo toliko nepredvidivo kao ljudi koji su istovremeno glupi i osjetljivi. "Znam čitati sheyički. Ali ne razumijem." "Neće to tako ići", Xerius reče, nagnuvši se na svome prijestolju. "Ti si prvi pravi plemić, lorde Calmemunise, koji je svojom prisutnošću počastio Sveti rat u okupljanju. Presudno je da se u potpunosti razumijemo, ne?" "Svakako", Palatin odgovori hladnim tonom i izrazom lica nekoga tko pokušava zadržati dostojanstvo unato č zbunjenosti. Xerius se nasmiješi. "Dobro. Nansursko Carstvo, kao što znaš, ratuje protiv Fanima još otkad su prva klanska plemena dojahala zavijajući iz pustinja. Već generacijama vodimo bitke s njima na jugu, ratujući istovremeno protiv Scylvendija na sjeveru, gubeći provinciju za provincijom pred njihovim fanati čnim žarom. Eumarna, Xerash, čak i Shigek - gubici pla ćeni žrtvovanjem tisuća i tisuća sinova nansurskih. Sve ono što se sada zove Kian pripadalo je neko ć mojim carskim precima, Palatine. Budući da je ovo što sam ja sad, Ikurei Xerius III., tek lice jednoga božanskoga Cara, sve ono što je sada Kian, nekoć je pripadalo meni." Xerius zastane, dirnut vlastitim riječima i oduševljen odzvanjanjem vlastitog glasa od površina ulaštenog mramora. Kako bi mogli poreći moć njegova govorništva? "Povelja pred tobom, lorde Calmemunise, samo te obavezuje, kao što svi ljudi trebaju biti obavezani, istini. A istina neporeciva istina -jest da su svi dominioni Kiana u stvari provincije Nansurskoga Carstva. Potpisuju ći ovu Povelju ti prisežeš da ćeš poništiti davnu nepravdu. Prisežeš da ćeš sve zemlje oslobođene Svetim ratom vratiti njihovom zakonitom vlasniku." "Što je ovo?" Calmemunis upita. Gotovo je drhtao od sumnje. Nije dobar znak. "Kao što rekoh, to je povelja kojom se obvezuješ..." "Čuo sam te i prvi put", Calmemunis se otrese. "Nije mi rečeno ništa tome! Je li Šrijah to odobrio? Je li to Maithanet zapovijedio?" Slaboumna budala drznula se prekinuti njega'! Ikurei Xeriusa III., Cara koji će obnoviti Nansurij? Koji skandal! "Moji generali kažu da si doveo nekih petnaest tisu ća ljudi sa sobom, Palatine. Zasigurno ne o čekuješ da ću ugostiti i hraniti toliko mnoštvo zabadava, je li?" Riječ 'hraniti' zagolica mu maštu i nije mogao odoljeti, a da ne doda, "Carstvo ima ograničen broj duda, moj conriyanski prijatelju." "Ja-ja nisam čuo ništa o tome", Calmemunis promuca. "Ja bih trebao prise ći da ću se odreći svih poganskih zemalja koje pokorim? Dati ih vama! Nabijeni službenik pored njega nije mogao više izdržati. "Nemojte ništa potpisati. Lorde Palatine! Kladim se da ni Šrijah nema pojma o ovome." "A tko si pak ti?" Xerius pukne. "Krijates Xinemus", odgovori on odrješito, "Lord maršal od Attrempusa." "Attrempus... Attrempus. Skeaose, reci mi otkud mi je tako poznato to ime?" "Svakako, Bože Među Ljudima. Attrempus je sestrinska tvrđava Atyersusa, utvrda koju Škola Mandata iznajmljuje Ku ći Nersei. Lord Xinemus ovdje blizak je prijatelj Nersei Proyasa" - stari Savjetnik napravi sasvim kratku pauzu, nesumnjivo kako bi dao svome Caru vremena da upije zna čenje te izjave - "njegov instruktor mačevanja iz djetinjstva, ako se ne varam." Naravno. Proyas ne bi bio toliko nepromišljen da prepusti imbecilu, pogotovo tako mo ćnom kao što je Calmemunis, da sam pregovara s Kućom Ikurei. Poslao je dojilju. Ajme, Majko, pomisli, cijelo Tromorje ^na kakav nas glas prati. 'Lorde maršale," kaže Xerius, "zaboravljaš gdje ti je mjesto. Nije li te moj Meštar protokola uputio da budeš tiho?" Xinemus se nasmija i žalosno odmahne glavom. Okrenuvši se Calme-'^unisu, reče: "Upozoreni smo da bi se ovo moglo dogoditi. Lorde." Upozoreni da bi se što moglo dogoditi. Maršale?" Xerius povika. Ovo bijaše izvan svake mjere! *Da će Kuća Ikurei igrati igrice s onime što je sveto." 52

"Igrice?" Calmemunis uzvikne, okrenuvši se da se sučeli s Xeriusom "Igrice sa Svetim ratom? Došao sam k vama otvorena srca. Care, kao jedan Čovjek od Kljove drugome, a vi igrate igrice?" Pogrebna tišina. Car Nansura upravo je optužen. "Pitao sam te—" Xerius zastane, pokušavajući se riješiti skvičanja iz glasa. "Pitao sam te - sasvim uljudno, Palatine! hoćeš li potpisati moju Povelju. Ili ćeš je potpisati, ili ti i tvoji ljudi skapavajte od gladi. Vrlo jednostavno." "Znači, uskratio bi nam zalihe?" Calmemunis povika. "Izgladnio bi Ljude od Kljove da iskriviš Sveti rat u svoju korist?" Ljudi od Kljove. Od tog je izraza Xeriusu bilo muka, a ova ju je blebetava budala izgovarala kao da je tajno ime Božje. Još dosadnog fanatizma. Skeaos ga je i na to upozorio. "Ja govorim jedino o onome što zahtijeva istina, Lorde Palatine. Ako istina služi mojim ciljevima, to je zato jer ja služim ciljevima istine." Nansurski Car nije mogao odoljeti zločesto se naceriti." Hoće li tvoji ljudi skapavati od gladi ili ne, tvoja je odluka, lorde Calmemunise. Tvoja—" Nešto toplo i ljepljivo pogodi mu obraz. Zapanjen, pljusne se po licu pa promotri ne čist na prstima. Spopadne ga predosjećaj propasti, isisavši iz njega sav dah. Što je to? Nekakav koban predznak? Pogleda gore prema rascvrkutanim vrapcima, "Gaenkelti!" zavrišti on. Kapetan Eotske straže pohita k njemu, u oblaku mirisa balzama i kože. "Potamani te ptice!" Xerius protisne. "Sada, Bože Među Ljudima?" Umjesto odgovora, zgrabi Gaenkeltijev grimizni plašt, kojega je ovaj po nansurskom obi čaju prebacio preko lijevog ramena i zakvačio za desni bok. Njime je obrisao pti čje govno s lica i prstiju. Jedna od njegovih ptica ga je okaljala... Što bi to moglo zna čiti? Sve je riskirao. Sve! "Strijelci!" Gaenkelti povika prema galerijama gdje bijahu skriveni Eotski strijelci s lukovima. "Ubijte vrapce!" Kratka tišina, pa brujanje skrivenih lukova odozgo. "Umrite!" Xerius je grmio. "Podmukli nezahvalnici!" Unatoč svojoj srdžbi, cerio se gledajući Calmemunisa i njegovu pratnju kako trčkaraju izbjegavajući padajuće strijele. Strijele su klopotale po podu diljem Carske dvorane za audijencije. Većina ih je promašila metu, nekoliko ih je dovijugalo na pod poput javorovih sjemenki, nose ći malene koprcajuće sjenke. Uskoro je središnja dvorana bila zakrčena borenim vrapcima; neki od njih još su klaparali poput ribe na koplju, a drugi bijahu beživotni. Strijelci posustanu. Lamatanje krila prekidalo je tišinu. Probodeni vrabac pljusnuo je na stepenice, negdje na pola puta izme đu njega i Palatina od Kanampureje. Potaknut iznenadnim hirom, Xerius ustane iz prijestolja i otklipsa niz stepenice. Sagne se, podigne strijelu i lepršaju ću poruku na njoj. Na trenutak je promatrao pticu, gledao kako se gr či i drhturi. Jesi li to bio ti, maleni? Tko ti je naložio da to učiniš? Tko? Obična ptica ne bi se nikad usudila uvrijediti cara. Pogleda u Calmemunisa i obuzme ga još jedan hir, ovaj put daleko mračniji. Držeći strijelu i vrapca na njoj, on priđe zabezeknutom Palatinu. "Primi ovo", Xerius će mirno, "kao znak mog poštovanja." Međusobno su se izvrijeđali, a zatim su Calmemunis, Xinemus i njihova pratnja izjurili iz Carske dvorane za audijencije, ostavivši Xeriusa samog sa svojim nabijajućim srcem. Počešao se po mjestu gdje bijaše ptičje govno na njegovom obrazu. Škiljeći u sunce, pogleda prema svojem prijestolju, u sjajne siluete svojih slugu. Nejasno je čuo svog Velikog majordoma, Ngaraua, kako naređuje da mu se donese lavor tople vode. Trebalo je očistiti Cara. "Što to znači?" upita Xerius ukočeno. "Ništa, Bože Među Ljudima", Skeaos odvrati. "I očekivali smo da će isprva odbiti Povelju. Poput svih plodova, i naš plan treba vremena da sazre." Naš plan, Skeaose? Misliš moj plan. Pokušao se zapiljiti u drsku budalu, ali ga je sunce sprije čilo. "Niti govorim tebi, niti o Povelji, glupane stari." Da bi još jače naglasio poantu, šutne nogom bron čani stalak. Povelja se zanjihala u zraku poput klatna Prije nego se stropoštala na pod. Zatim je pokazao na probodenu pticu pod svojim nogama. "Što ovo znači?" "Donosi sreću", oglasi se Arithmeas, njegov najdraži vidovnjak i astrolog. "Me đu nižim kastama, biti... hm, posran od ptice znak je za veliko slavlje." Xerius se želio nasmijati, ali nije mogao. "Ali biti posran je jedina sre ća koju oni poznaju, zar ne?" "Svejedno, iza tog vjerovanja stoji velika mudrost, Bože Među Ljudima. Male nezgode poput ove, oni vjeruju, nagovještaju dobre stvari. Neka simbolična šteta uvijek mora pratiti trijumf da nas podsjeti na naše slabosti." Obraz mu zatitra, kao da je i on prepoznao istinu u vidovnjakovim rije čima. Bio je to znak! I još k tome dobar. Osjetio je to. 53

Još jednom me Bogovi dodirnuše! Odjednom živne i popne se stepenicama, oduševljeno slušaju ći nastavak Arithmeasove priče o tome kako se ova zgoda poklopila s njegovom zvijezdom koja je upravo ušla na horizont Anagke, Kurve Sudbine, i sada stoji u dvjema nenadanim osovinama sa Čavlom Nebeskim. "Izvrsna konjunkcija", pozamašni vidovnjak usklikne. "Zaista izvrsna konjunkcija!" Umjesto da se smjesti na svoje mjesto na uzdignutom prijestolju, Xerius pro đe pored njega, moleći Arithmeasa da mu se pridruži. Praćen malim stadom službenika, prošao je između velikih stupova od ružičastog mramora koji su stajali na mjestu nepostojećeg zida i izišao na terasu u produžetku. Poput ogromne freske nacrtane kredom u prigušenim bojama, Momemn se prostirao poda njim, rastezao se prema zalazećem suncu. Njegova palača, Andiaminski visovi, zauzimala je četvrtinu grada okrenutu prema moru, kako bi mogao prema želji gledati Momemn u njegovoj labirintskoj cjelovitosti pukim okretanjem glave od jedne strane do druge: četvrtaste kule na vrhu Eotskog garnizona na sjeveru, monumentalna šetališta i građevine kompleksa hramova Cmirala ravno na zapadu i prenapučeni kaos luke na obalama rijeke Phayus na jugu. Još uvijek slušajući Arithmeasa, piljio je preko udaljenih zidina prema gajevima i poljima okolnih krajolika, izbijeljenih sunčevim trbuhom. Tamo, u grupicama raspršenim širom krajobraza poput plijesni na kruhu, vidio je šatore i paviljone Svetog rata. Zasad ne mnogo, ali u sljede ćih nekoliko mjeseci, Xerius je znao, mogli bi obuhvatiti čitavi horizont. "A Sveti rat, Arithmease... Znači li sve to da će Sveti rat biti moj?" Carski vidovnjak prekrižio je debele prste i zaklimao potvrdno vilicom. "No putevi Sudbine su uski, Bože Među Ljudima. Mnogo je toga što moramo učiniti." Bio je toliko zaokupljen vidovnjakovim dijagnozama i receptima, koji su uklju čivali i detaljne upute o klanju deset bikova, da isprva nije ni primijetio dolazak svoje majke. No bila je tamo, uska sjena u kutu njegova oka, jasna poput smrti. "Onda pripremi žrtve, Arithmease", rekao je odlučno. "To će biti dovoljno za sada." Dok je prorok odlazio, Xerius ugleda robove koji su nosili lavor vode zatražen ranije. "Arithmeas?" "Da, Bože Među Ljudima?" "Moj obraz... Da ga operem?" Muškarac komično odmahne rukom. "Ne! D-definitivno nemojte. Bože Među Ljudima. Od presudne je važnosti da pričekate barem tri dana. Presudne!" Palo mu je na pamet još nekoliko pitanja, ali se približila njegova majka u pratnji gegajuće mrge od svog eunuha. Kretala se gipkom gracioznošću petnaestogodišnje djevice, unatoč svojih šezdeset kurvinskih godina. Mašući lepezom od plavoga muslina i svile, okrenula mu je profil, prou čavajući grad kao što je on maloprije. Sun čeve zrake bljeskale su na ljuskama njezinog pokrivala za glavu izrađenog od nefrita. "O sine," rekla je suho, "tako napeto slušaš riječi brbljave, blebetave lude. Kakva li melema za majčino srce." Nešto mu se učini čudnim u njezinu ponašanju, nešto zatomljeno. No opet, svi su izgledali neobično ukočeno u njegovoj prisutnosti u posljednje vrijeme - nesumnjivo, Xerius je pretpostavljao, zato što su napokon ugledali tra čak božanstva u njemu, sad kada su se dva veličanstvena roga njegovog plana pokrenula. "Ovo su vremena iskušenja. Majko. Previše opasna da bi zanemarivali budućnost." Ona se okrene i promotri ga na način koji bijaše istovremeno koketan i muževan. Sunce joj je produbljivalo bore i povuklo sjenu nosa preko 'Poraza. Stari ljudi su ružni, i tijelom i duhom, Xerius je uvijek smatrao. Godine nepovratno promijene nadu u ogorčenost. Ono što je poletno i ambiciozno u mladim, postane nemo ćno i zavidno u starim očima. Odvratna si mi, Majko. I izgledom i ponašanjem. Ljepota njegove majke nekoć je bila legendarna. Dok je njegov otac još bio živ, ona je bila najcjenjenija imovina Carstva. Ikurei Istiya, Carica Nansura, čiji je miraz bilo spaljivanje Carskog harema. "Promatrala sam tvoju audijenciju s Calmemunisom", rekla je blago. "Katastrofa. Baš kao što rekoh, hmm, moj božanski sine?" Smiješak joj je prošarao šminku oko usana sitnim pukotinama. Žudnja da poljubi te usne pogodi Xeriusa fizi čkom snagom. "Pretpostavljam da je tako, Majko." "Zašto onda ustraješ s tim glupostima?" I sada taj najnoviji bizarni preokret. Njegova majka okrenula se protiv zdravog razuma. "Gluposti, Majko? Povelja će opet obnoviti Carstvo." "Ali ako ne možeš namamiti budalu kao što je Calmemunis da je potpiše, kakve onda izglede ima ta tvoja Povelja, hmm? Ne, Xeriuse, najbolje ćeš služiti Carstvu služeći Svetom ratu." "Zar je Maithanet i tebe začarao. Majko? Kako je moguće začarati vješticu?" Smijeh. "Ponudom da uništi njene neprijatelje, kako druk čije?" "Ali tebi je cijeli svijet neprijatelj. Majko. Ili možda griješim?" "Cijeli svijet je svakom čovjeku neprijatelj, Xeriuse. Bilo bi dobro da to upamtiš." Krajičkom oka primijetio je čuvara koji se približio Skeaosu i nešto mu šapnuo na uho. Njegovi su mu vidovnjaci jednom rekli da je sklad oku ugodan. Zahtijevao je da se čovjek prilagodi nijansama svake okolnosti. Xerius bijaše čovjek koji nije 54

trebao gledati da bi vidio. Imao je istan čani smisao za sumnjičavost. Stari Savjetnik je kimnuo pa nakratko pogledao svog Cara zabrinutim o čima. Kuju li spletke? Je li to izdaja? No odbaci takve primisli; prečesto su se pojavljivale da bi im vjerovao. Kao da naslućuje izvor njegove rastresenosti, Istriya se okrene prema starome Savjetniku. "Što ti kažeš, Skeaose, hmm? Što ti misHš o djetinjastoj lakomosti moga sina?" "Lakomosti?" Xerius povika. Zašto ga ovako provocira? ''Djetinjastoj?" "Nego što? Uludo tratiš darove Kurve. Prvo ti Sudba donese tog Maithaneta, a ti ga protivno mom savjetu pokušaš smaknuti. Zašto? Zato jer ga ne posjeduješ. Zatim ti dade Sveti rat, malj kojim ćeš zgromiti neprijatelja iz pradavnina. A samo zato jer ga ne posjeduješ, ti pokušavaš uništiti i njega. To su čisti napadaji bijesa jednog djeteta, a ne spletke lukavog Cara." "Vjeruj mi. Majko, želim preuzeti Sveti rat, a ne ga uništiti. Strana pseta potpisat će moju Povelju." "Tvojom krvlju! Zar si zaboravio što se doga đa kada se združe prazni trbusi i fanati čna srca? Ovo su ratoborni ljudi, Xeriuse. Ljudi omamljeni vlastitom vjerom. Ljudi koji reagiraju suočeni s ponižavanjem! Zar zbilja očekuješ da će trpjeti tvoje iznude? Ugrožavaš Carstvo, Xeriuse!" Ugrožava Carstvo? Ne. Na sjeverozapadu je malo Nansuraca živjelo u sjeni planina, toliki bijaše njihov strah od Scylvendija, a na jugu su sve 'stare provincije' koje su pripadale Nansuriju na vrhuncu njegove moći sada ležale pod opsadom poganih Kianjana. Fanimski bubnjevi sada odjekuju njegovim davno osvojenim zemljama, pozivaju ći ljude na štovanje Lažnog Proroka, Fanea. Sada se utvrda Asgilioch, koju su stari Kyranejci podigli u obranu od Shigeka, ponovno nalazila na granici. Nije ugrožavao Carstvo, samo privid Carstva. Carstvo je bilo nagrada, a ne ulog. "Srećom tvoj sin nije toliko blesav. Majko. Ljudi od Kljove ne će skapavati. Jest će iz moje zdjele, ali dan po dan. Ne kanim im uskratiti zalihe koje su im potrebne za život, samo zalihe koje su im potrebne za kretanje u boj." "A što s Maithanetom? Što ako ti naredi da ih opskrbiš?" U pitanjima Svetog rata Car je ustavom iz pradavnina bio obvezan Srljahu. Xerius je imao obvezu opskrbljivati Sveti rat pod prijetnjom šrijalskog prijekora. "E vidiš. Majko, to ne može napraviti. On jednako dobro kao mi zna da su ti Ljudi od Kljove budale, da vjeruju da je sam Bog odredio zbacivanje pogana. Ako dam Calmemunisu sve što od mene zatraži, on bi krenuo u boj za dva tjedna, uvjeren da je u stanju uništiti Fanim samo sa svojom bijednom gardom. Maithanet će glumiti bijes, naravno, ali će potajno odobravati moj postupak, znaju ći da time kupuje vrijeme potrebno da se Sveti rat okupi. Što misliš, zašto bi inače naredio okupljanje oko Momemna, a ne oko Šumne? Osim što muze moja sredstva, on je znao da ću to učiniti." Ona zastane, očiju najednom suženih i procjenjivačkih. Nijedna duša toliko zmijska kao njezina ne bi mogla ne cijeniti domišljatost takvog poteza. "No znači li to da ti iskorištavaš Maithaneta, ili da Maithanet iskorištava tebe?" Proteklih je mjeseci Xerius podcjenjivao novog Šrijaha, mogao je to sada priznati. No ne će opet podcijeniti neprijatelja. Ne u ovome. Maithanet je shvatio da je Nansurij na rubu propasti, Xerius je to ustanovio. Posljednjih stolje će i pol, svi u Nansuru koji su imali znanje ili moć očekivali su katastrofu, vijest da su se scylvendska plemena ujedinila kao nekada i da hrle prema obalama. Tako su pali Kyranejci pred dvije tisu će godina i tako je palo Cenejsko Carstvo više od tisu ću godina nakon toga. I tako će, Xerius bijaše siguran, pasti i Nansurij. No zapravo ga je kombinacija te neminovnosti i Kiana, poganskog naroda koji se uzdizao usporedno s propadanjem Nansura, najviše prestravljivala. Kada se Scylvendiji povuku, a uvijek su se povlačili, tko će zaustaviti klanske pogane da ne do đu njušiti blatnu krv Kyranejaca, da ne sasijeku Tri Srca Božja: Šumnu, Tisuću Hramova i Kljovu? Da, ovaj je Šrijah bio oštrouman. Xerius više nije žalio zbog neuspjelih pokušaja smaknu ća. Maithanet mu je pružio malj nad maljevima - Sveti rat. "Naš novi Šrijah", reče on," "je znatno precijenjen." Neka on misli da iskorištava mene. "Ali čemu sve to, Xeriuse? Sve i da velikani Svetog rata pristanu na tvoje zahtjeve, ne misliš valjda stvarno da će prolijevati svoju krv za uspon Carskog Sunca? Čak i potpisana, tvoja Povelja je bezvrijedna." "Nije bezvrijedna, Majko. Čak i ako prekrše zakletvu. Povelja nije bezvrijedna." "Čemu onda, Xeriuse? Čemu svi ti ludi rizici?" "Hajde, Majko. Zar si toliko ostarjela?" Na trenutak je imao neuobičajeni uvid u to kakvom se njoj situacija čini: trgovački, i samim time neobičan, zahtjev da svi plemići u Svetome ratu potpišu njegovu Povelju; slanje najveće nansurske vojske okupljene u čitavom naraštaju ne protiv klanskih pogana, ve ć protiv daleko starijeg i temperamentnijeg protivnika, Scylvendija. Koliko su je negdje samo te dvije stvari mučile! U planovima tako veličanstvenim kao što su bili njegovi, logika je uvijek skrivena. Xerius nije bio tako glup da bi se smatrao jednakim svojim precima u vojnoj snazi i snazi duha. Ikurei Xerius III. nije bio glup. Sadašnje je doba bilo druga čije i drugačije su snage potrebne. Današnji je čovjek nalazio oružje u drugim ljudima i u mudrom proračunavanju događaja. Xerius je sada posjedovao oboje: svog naprednog nećaka, Conphasa, i Sveti rat ovog 55

ludog Šrijaha. Pomoću tih dvaju sredstava on će ponovno osvojiti Carstvo. "Što smjeraš, Xeriuse? Moraš mi reći!" "Boli, zar ne, Majko? Stajati u srcu Carstva, a ne čuti njegove otkucaje _ i to nakon što si mu cijeli život nabijala ritam!" Umjesto da se razbijesni, oči joj se razrogače u iznenadnom prosvijetljenju. "Povelja je samo izlika", rekla je bez daha. "Nešto što će te zaštititi od šrijalskog prijekora kada budeš..." "Kad budem što. Majko?" Xerius se nervozno ogleda po maloj grupici oko njih. Ovo nije bilo mjesto za takav razgovor. "Jesi li zato poslao mog unuka u smrt?" usklikne ona. Napokon je došao red i na njezin pravi motiv ovog buntovnog ispitivanja. Njezin ljubljeni unuk, jadni mali Conphas, koji je upravo u ovom trenutku jurišao negdje po Jiiinatskim Stepama u potrazi za strašnim Scylvendima. To je bila Istrya koju je Xerius poznavao i prezirao: lišena religijskih osje ćaja, ali opsjednuta vlastitim potomcima, sudbinom Ku će Ikurei. Conphas je trebao biti Obnovitelj, zar ne. Majko? Nisi mislila da sam ja sposoban za takvu slavu, zar ne, kujo jedna stara? "Ideš predaleko, Xeriuse! Pokušavaš zagrabiti previše!" "Oh, a na trenutak sam pomislio da razumiješ." Izgovorio je to s neusiljenom sigurnoš ću, ali dobar dio njega joj je vjerovao, i to dovoljno da mu bude potrebno četvrt galona čistog vina da bi uopće mogao zaspati. Noćas i više, pomisli, nakon onog incidenta s pticama... "Sasvim dobro razumijem", Istriya prasne. "Tvoje vode nisu toliko duboke da ova starica ne bi mogla plivati u njima, Xeriuse. Nadaš se da ćeš iznuditi potpise za Povelju, ne zato jer očekuješ da će se itko od Ljudi od Kljove odreći osvojenih teritorija, već zato jer namjeravaš zaraditi protiv njih kasnije. Imajući Povelju, nećeš biti u opasnosti od šrijalskog prijekora kada kreneš pokoriti sitna lenska dobra s premalo ljudi koja će se zasigurno pojaviti nakon Svetog rata. I zato si poslao Conphasa u svoju takozvanu kaznenu ekspediciju protiv Scylvendija. Tvoj plan zahtijeva snagu u ljudstvu koju nemaš dokle god trebaš braniti sjeverne provincije." Strava mu je uskomešala utrobu. "Da," reče ona zlobno, "jedno je iskušavati svoje planove u tmini vlastite duše, a sasvim nešto drugo čuti ih iz tuđih usta, zar ne, moj blesavi dječače? Kao da slušaš glumca kako oponaša tvoj glas. Zvu či li ti sada bedasto, Xeriuse? Zvuči li ludo" "Ne, Majko," uspio je zadržati barem privid samopouzdanja. "Samo smiono." ''Smiono?" povikala je, kao da je ta riječ oslobodila nešto poremećeno u njoj. "Tako mi Bogova, žalim što te nisam ugušila u kolijevci! Glupog li sina! Osudio si nas na propast, Xeriuse. Zar ne vidiš? Nitko, niti jedan Visoki Kralj Kyranejaca, niti jedno Utjelovljenje Cenejskog Cara, nikada nije porazio Scylvendije na njihovom terenu. Oni su Narod ratnika Xeriuse! Conphasje mrtav! Cvijet tvoje vojske je mrtav! Xeriuse!Xen«ie.' Donio si nam katastrofu svima!" "Majko, ne! Conphas me uvjerio da to može! Proučio je Scylvendije kao nitko dosad! On zna njihove slabosti" "Xeriuse. Sirota draga budalo, zar ne vidiš da je Conphas još dijete? Genijalan, neustrašiv, božanski lijep, ali još uvijek samo dijete..." Uhvatila se za obraze i počela grebati. "Ubio si mi dijete!" cviljela je. Njezina logika, ili možda njezin strah, prostrujali su kroz njega snagom vodopada. U panici, Xerius pogleda ostale na balkonu, ugleda majčin strah na svim njihovim licima i shvati da je bio ondje cijelo vrijeme. Nisu se bojali Ikurei Xeriusa III., bojali su se onoga što je u činio! Jesam li sve uništio? Zateturao je. Koščate su ga ruke smirile. Skeaos. Skeaos! On je razumio njegove postupke. On je ugledao tračak slave! Genijalnost! Okrene se, zgrabi starog Savjetnika za naborani ogrtač i protrese ga tako snažno da mu se broš, zlatno oko sa zjenicom od oniksa, otkvačio i zazveketao po podu. "Reci mi da razumiješ!" Xerius je urlao. "Reci mi!" Držeći čvrsto svoj ogrtač kako se ne bi razgrnuo, starac je pokorno buljio u pod. "S-stavili ste ulog, Bože Među Ljudima. Tek kad budu ba čeni štapići s brojevima možemo znati." Da! To je bilo to! Tek kad budu bačeni štapići s brojevima... Suze su mu potekle na oči. Zgrabio je starog Savjetnika za obraze i šokirao se koliko mu je koža gruba. Njegova mu majka nije rekla ništa novo. On je oduvijek znao da je uložio sve. Koliko je samo sati kovao planove s Conphasom? Koliko se puta divio genijalnosti svoga nećaka u ratnim pitanjima? Nikada Carstvo nije imalo Uzvišenog Generala poput Ikurei Conphasa. Nikada! Porazit će Scylvendije! Ponizit će Narod ratnika! I Xeriusu se činilo da zna s nemogućom sigurnošću. Moja zvijezda ulazi u Kurvu, povezana dvama predznacima s Čavlom Nebeskim... Ptica se posra na me! Spusti ruke na Skeaosova ramena pa ga dirne velikodušnost njegova čina. Sigurno me jako voli. Pogleda Gaenkeltija, Ngaraua i ostale, i odjednom mu postane posve jasan uzrok njihove sumnje i straha. Okrene se prema majci koja bijaše pala na koljena. "Yj _ svi vi - mislite da gledate čovjeka koji se okladio. Ali ljudi su krhki. Majko. Ljudi mogu pogriješiti." Zapiljila se u njega, čađave boje oko očiju razmuljane suzama. "A zar carevi nisu ljudi, Xeriuse?" 56

"Svećenici, vidovnjaci i mudraci uče nas da je ono što vidimo samo dim. Čovjek koji jesam tek je dim. Majko. Sin kojeg si rodila samo je moja maska, samo još jedna krinka koju sam uzeo za ovu zamornu gozbu krvi i sjemena koju nazivate životom. Ja sam ono što si mi rekla da ću postati! Car. Božanski. Ne dim, već vatra." Nato Gaenkelti pade na koljena. Nakon sekunde oklijevanja, ostali u činiše isto. No Istriya zgrabi svog eunuha pod ruku i ustane, cijelo vrijeme zureći u njega. "A ako Conphas umre u dimu, ha, Xeriuse? Ako Scylvendiji izjašu iz dima i ugase tvoju 'vatru', što onda?" Svim se silama trudio obuzdati bijes. "Približava se tvoj kraj, i gr čevito se držiš dima jer se bojiš da je dim jedino što postoji. Bojiš se jer si stara. Majko, a ništa ne izbezumljuje više od straha." Istriya ga pogleda bahato. "Moja dob je moja stvar. Ne trebaju mi budale da me na to podsjećaju." "Ne. Pretpostavljam da ti tvoje sise ne daju da zaboraviš." Istriya vrisne, poleti na njega kao što je to činila u njegovom djetinjstvu. No njezin je divovski eunuh Pisathulas zadrži uhvativši je za podlaktice, koje su izgledale još sitnije u njegovim ogromnim šakama. Trzao je "Obrijanom glavom, prestrašen i zapanjen. Trebala sam te ubiti!" vrištala je. "Zadaviti te tvojom vlastitom pupkovinom!" Neobjašnjivo, Xerius se počne smijati. Stara i prestrašena! Prvi je put izgledala dosadno, daleko od neslomljivog, sveznajućeg matrijarha kaKvim se oduvijek činila. Njegova je majka izgledala jadno! Taj je prizor bio gotovo vrijedan gubitka Carstva. "Odvedi je u njene odaje", reče on njenom divu. "Neka se moji doktori pobrinu za nju." Frfljajući i vrišteći, fizički je odnesena s balkona. Prostranstva Andi-aminskih visova progutala su njezine nepodnošljive krikove. Raskošne boje zalaska sunca izblijedile su u boje sumraka. Sunce bijaše napola zašlo, ogrnuto ljubi častim ogrtačem oblaka. Nekoliko je trenutaka Xerius samo stajao, duboko dišući i lomeći prste da umiri drhtaje. Njegovi ljudi promatrali su ga nervozno krajičkom očiju. Stado. Konačno Gaenkelti, koji je zbog svog norsirskog porijekla bio otvoreniji nego što je doli čno, prekine tišinu. "Bože Među Ljudima, smijem li vam se obratiti?" Xerius uzrujano mahne u znak pristanka. "Carica, Bože Među Ljudima... Ono što je rekla—" "Njezini su strahovi opravdani, Gaenkelti. Samo je rekla istinu koja se nalazi u srcima svih vas." "Ali prijetila je da će vas ubiti!" Xerius pljusne muškarca ravno u lice. Plavokosi muškarac stisne šake na trenutak, a zatim ih otpusti. Bijesno je zurio u Xeriusova stopala. "Ispričavam se, Bože Među Ljudima. Samo me bilo strah za—" "Ni za šta", Xerius reče oštro. "Carica stari, Gaenkelti. Plime su je odvukle daleko od obale. Jednostavno je izgubila orijentaciju." Gaenkelti padne ničice i prisloni usne čvrsto uz Xeriusovo desno koljeno. "Dosta", Xerius reče, podižući Kapetana na noge. Zadržao je prste na prekrasnim plavim tetovažama isprepletenima po njegovim podlakticama. O či su mu plamtjele. Boljela ga je glava. No osjećao se nevjerojatno mirno. Okrene se Skeaosu. "Netko ti je donio poruku, stari prijatelju. Jesu li to vijesti o Conphasu?" Ludo pitanje, ali je zvu čalo začuđujuće nevažno kad ga je uputio bez daha. Budući da je Savjetnik oklijevao, on se ponovno po čne tresti. Molim te... Sejenuse, molim te. "Ne, Bože Među Ljudima." Omamljujuće olakšanje. Xerius gotovo zatetura. "No, dakle? Što je bilo?" "Fanimljani su poslali izaslanika kao odgovor na vaš zahtjev za pregovorima." "Dobro... dobro!" "Ali ne bilo kakvog izaslanika, Bože Među Ljudima." Skeaos oblizne tanke staračke usne. "Cishaurima. Fanimljani su poslali Cishaurima." Sunce je zapalo, a sa njim, činilo se, i sve nade. Poput otrcane krpe na vjetru, žeravnici su treperili u malome atriju kojeg je Gaenkelti odredio za mjesto sastanka. Okružen patuljastim stablima trešnja i žalosne božikovine, Xerius je čvrsto stezao svoje Chorae, sve dok mu zglobovi nisu skoro popucali. Provjeravao je tamu okolnih trijema, nesvjesno brojeći svoje zasjenjene ljude. Okrenuo se mršavom čarobnjaku sebi s desna: Cememketriju, Vrhovnom vladaru Carskog Saika. "Imate li dovoljno?" "Više nego dovoljno", odvrati Cememketri, srditim glasom. "Pazi na svoj ton. Vrhovni vladaru", Skeaos se otrese s Xeriusove lijeve strane. "Naš Car te nešto pitao." Cememketri ukočeno pogne glavu, kao protiv svoje volje. Dvije vatre odbljesnule su u njegovim velikim vlažnim o čima. "Troje nas je ovdje. Bože Među Ljudima, i dvanaestero strijelaca, svi sa Choraeama." Xerius se lecne. "Tri? Samo ti i još dvojica ostajete?" "Nema nam druge. Bože Među Ljudima." 57

"Naravno." Xerius se sjeti Chorae u svojoj desnoj ruci. Mogao bi upristojiti pompoznog maga jednim dodirom, no onda bi ostala samo dvojica. Kako je prezirao čarobnjake! Gotovo jednako koliko je prezirao to što su mu potrebni. "Stižu", Skeaos prošapta. Xerius je stisnuo Chorae toliko jako da mu se napis sa njih poput žiga utisnuo u dlan. Dva Eotska stražara ušla su u dvorište, nose ći svjetiljke umjesto oružja. Smjestili su se svaki sa svoje strane brončanih vrata, i Gaenkelti, još uvijek u svečanom oklopu, prođe između njih u pratnji siluete ogrnute crnim lanenim plastom i s kukuljicom na glavi. Kapetan je odveo izaslanika do predvi đene pozicije, mjesta na kojem su se spajale sfere svjetlosti iz Četiri žeravnika. Unatoč rasvjeti, Xerius je vidio samo djelove čovjekovih Usana i lijevog obraza ispod kukuljice. Cishaurim. Jedino ime koje su Nansurci mrzili više od toga bilo je ^cylvendi. Nansurska djeca - čak i djeca Careva - od malih su nogu odgajana na pri čama o poganskim čarobnjacima-svećenicima, o njihovim seksualnim ritualima i nedokučivim moćima. I samo je spominjanje njihova imena izazivalo stravu u nansurskim grudima. Xerius je jedva disao. Zašto su poslali Cishaurima? Da me ubije? Izaslanik je skinuo kukuljicu, raširivši je preko ramena. Zatim je spustio ruke pa mu se plašt sru čio na pod, otkrivajući tamnožutu sutanu koju je nosio ispod. Ćelavo mu tjeme bijaše bijelo, i to grozno bijelo, a licem su mu dominirale crne duplje pod vjeđama. Lica bez očiju uvijek su uznemiravala Xeriusa, uvijek bi ga podsjećala na mrtvu lubanju koja se krije iza lica svakog čovjeka, no činjenica da ovaj čovjek svejedno vidi probudila mu je peckanje u grlu kojeg je bilo nemoguće utišati gutanjem. Baš kao što su njegovi učitelji iz djetinjstva tvrdili, zmija bijaše ovijena oko Cishaurimovog vrata shigečka guja slanica, crna i sjajna kao da je nauljena, s palucaju ćim jezikom i zamjenskim očima smještenim do čarobnjakovog desnog uha. Slijepe jame cijelo su vrijeme bile uperene u Xeriusa, no gujina se glava njihala i okretala, polako promatrajući cijelu širinu dvorišta, sustavno kušajući zrak. "Vidiš li ga, Cememketri?" Xerius sikne ispod glasa. "Vidiš li trag magije?" "Nema ga", reče čarobnjak, glasa napetog u strahu da ga ne čuju. Zmijine oči zadržale su se nakratko na mračnim trijemovima s bočnih strana atrija, kao da procjenjuje kolika se prijetnja skriva u sjenama. Zatim se kao držak kormila na podmazanoj šarki okrene prema Xeriusu. "Ja sam Mallahet," Cishaurim reče na tečnom sheyičkom, "posvojeni sin Kisme, iz plemena Indara-Kishauri." "Vi ste Mallahet?" Cememketri uskliknu. Još jedna nesmotrenost: Xerius mu nije dao dozvolu da govori. "A vi ste Cememketri." Bezoko lice se pokloni, ali zmijino lice ostane ukočeno. "Poštovanje starom neprijatelju." Xerius osjeti kako se Vrhovni vladar pored njega uko čio. "Care," čarobnjak promrsi, "morate smjesta otići. Ako je ovo uistinu Mallahet, u smrtnoj ste opasnosti. Svi smo!" Mallahet... Čuo je već to ime, u jednom od Skeaosovih izvješća. Onaj čije su ruke pune ožiljaka poput Scylvendija. "Znači trojica nisu dovoljna", Xerius odvrati, neobjašnjivo osokoljen strahom Vrhovnog vladara. "Mallahet je u Cishaurimu rangom niži jedino od Seoktija. I to samo zato jer njihov Proro čanski zakon priječi nekianjanima stupanje na funkciju Herezijarha. Čak i Cishaurimi strepe pred njegovom moći!" "Istina je što Vrhovni vladar govori, Bože Među Ljudima", Skeaos doda tiho. "Morate oti ći smjesta. Pustite mene da pregovaram u vaše ime.-No Xerius ih je ignorirao. Kako mogu biti tako preplašeni kada su sami Bogovi osigurali ovu raspravu? "Dobro nam došao, Mallahet", reče on iznenađen mirnoćom vlastita glasa. Nakon kratke pauze Gaenkelti zareži: "Stojite u prisutnosti Ikurei Keriusa III-, Cara Nansura. Kleknut ćete, Mallahet." Cishaurim mahne prstom, a guja se zanjiše skupa s njim kao da se ruga. "Fanimljani kle če samo pred Jednim, pred Bogom Koji je Jedini." Ili refleksno ili iz čistog neznanja, Gaenkelti podigne šaku da udari čovjeka. Xerius ga zaustavi ispruženim dlanom. "Zanemarit ćemo Protokol ovaj put, Kapetane", rekao je. "Pogani će ionako uskoro kle čati preda mnom." Skupio je šaku držeći Chorae u drugoj, ponukan nejasnim nagonom da je sakrije od zmijskih o čiju. "Došli ste pregovarati?" upita on Cishaurima. "Ne." Cememketri promumlja vojničku psovku. "Nego zašto ste onda došli?" Xerius upita. "Došao sam, Care, da biste mogli pregovarati s nekim drugim." Xerius trepne. "S kim?" Na trenutak se činilo da je Čavao Nebeski sijevnuo iz Cishaurimovih vjeđa. Čuo se povik iz tame trijema i Xerius podigne ruke ispred sebe. Cememketri je intonirao nešto nerazumljivo, nekako omamljujuće. Kugla sastavljena samo od prozračnih tragova plave vatre pojavi se oko njih. Međutim, ništa se nije dogodilo. Cishaurim je stajao, nepomi čan kao i prije. Gujine oči sjajile su poput jantarnih komada ugljena u svjetlosti vatre. Onda je Skeaos bez daha izgovorio, "Njegovo lice!" Prevučeno preko Mallahetovog lubanjolikog lica poput prozirne maske nalazilo se lice nekog drugog, sijedog kianenskog ratnika, u čijim orlovskim crtama još uvijek bijahu vidljivi tragovi pustinje. Procjenjivačke oci zurile su iz Cishaurimovih praznih duplji, a fantomska kozja bradica visila mu je s brade, 58

ispletena u stilu klanskih visokih uglednika. "Skauras", Xerius reče. Nikad prije nije vidio tog čovjeka, ali nekak je znao da gleda u Sapatišaha-Guvernera Shigeka, poganskog gada protiv kojeg su se Južne kolone borile više od četiri stoljeća. Sablasne usne su se micale, ali Xerius je čuo samo udaljeni glas koi' govori u Ijuljaju ćim ritmovima klanskog. Onda su se pomaknule prave usne od ispod, govoreći, "Izvrstan pogodak, Ikurei. Tebe prepoznajem s vaših novčića." "Pa što je ovo? Padiradža mi je poslao jednog od svojih sapatišahovskih ništarija da vije ća sa mnom?" Ponovno uznemirujuć raskorak između usana i glasova. "Ti nisi dostojan Padiradže, Ikurei. Ja bih sam mogao prelomiti tvoje Carstvo preko koljena. Budi zahvalan što je Padiradža pobožan čovjek i što poštuje svoje ugovore." "Svi su naši ugovori nevažni, Skauras, sad kada je Maithanet Šrijah." "Još jedan razlog da te Padiradža s prezirom odbije. A i ti si postao nevažan." Skeaos se sagne i šapne mu u uho. "Pitajte ga čemu takva teatralnost ako ste vi postali nebitni. Pogani su u strahu. Bože Među Ljudima. To je jedini razlog što su došli k vama ovako." Xerius se nasmiješi, uvjeren da je njegov stari Savjetnik samo potvrdio ono što je i sam već znao. "Ako sam ja postao nevažan, čemu onda ove izvanredne mjere, ha? Zašto poslati osobu sebi nadmo ćnu kao dostavljača?" "Zbog Svetog rata kojega ćete ti i tvoja idolopoklonička braća zapodjenuti protiv nas. Zbog čega bi drugog?" "I zato jer znate da je Sveti rat moje oružje." Lice utvare se smiješilo, a Xerius začuje udaljeni smijeh. "Oteo bi Sveti rat Maithanetu, zar ne? Napravio od njega veliku polugu koju bi upotrijebio da ispraviš stoljeća poraza? Znamo mi za tvoje bijedne planove da obvežeš idolopoklonike svojom Poveljom. A znamo i za vojsku koju si poslao na Scylvendije. Sve su to trikovi budale!" "Conphas je obećao popikati kolce s glavama Scylvendija čitavim putem od Stepe do mog praga." "Conphas je osuđen na propast. Nitko nije dovoljno lukav niti mo ćan da nadvlada Scylvendije. Čak ni tvoj nećak. Tvoja vojska i tvoj nasljednik su mrtvi. Care. Hrpa strvina. Da se nije toliko Inrita okupilo na tvojim obalama, istog bih časa dojahao k tebi i napojio te svojim mačem." Xeruis stegne Chorae čvršće da utiša drhtaje. Slika Conphasa koji ri pod nekim divljim scylvendskim razbojnikom bljesnula mu je pred 'ma duše i on je uživao u njoj, unato č njenim užasnim implikacijama. Tada bi Majka imala samo mene... Ponovno začuje Skeaosov glas u uhu. "Laže da vas uplaši. Dobili smo poruku od Conphasa ovog jutra i sve je bilo u redu. Sjetite se, Bože Među Ljudima, Scylvendiji su zgromili Kianjane pred samo osam godina. Skauras je izgubio tri sina u toj ekspediciji, uključujući najstarijeg Hasiinneta. Provocirajte ga, Xeriuse. Provocirajte! Ljudi griješe kad su ljuti." Naravno, on se toga već bio sjetio. "Laskaš si, Skaurase, ako misliš da je Conphas budalast poput Hasjinneta." Nezemaljske oči trepnule su pred praznim dupljama. "Bitka kod Zirkirte bila je za nas velika nesreća, da. Ali uskoro ćeš tu nesreću i ti iskusiti. Pokušavaš me povrijediti, Ikurei, ali samo prori češ svoju vlastitu propast." "Nansurij je otrpio i veće gubitke pa je preživio", reče Xerius. Ali Conphas ne može izgubiti! Predskazanja! "Onda dobro, Ikurei. Priznat ću ti tu sitnicu. Jedini Bog zna da ste vi Nansurci tvrdoglav narod. Priznat ću čak i da bi Conphas mogao uspjeti gdje je moj vlastiti sin pokleknuo. Ne ću podcjenjivati tog krotitelja zmija. Bio je moj taoc četiri godine, sjećaš se? No ništa od ovoga ne čini Maithanetov Sveti rat tvojim oružjem. Ne držiš nam nikakav malj nad glavom." "Bome držim, Skaurase. Ljudi od Kljove ne znaju ništa o tvome narodu - čak i manje nego Maithanet. Jednom kad shvate da ne ratuju samo protiv vas, nego i protiv vašeg Cishaurima, vo đe Svetog rata potpisat će moju Povelju. Sveti rat treba Školu, a ta će Škola slučajno biti moja." Bestjelesne usne cerile su se preko mrke linije Mallahetovih usta. Ponovno onaj sablastan daleki glas. "Hesha? Ejoni Saika? Matanati jeskuti kah~" "Što? Carski Saik? Misliš da će vaš Šrijah prepustiti Sveti rat tebi preko Carskog Saika? Maithanet7'e iskopao tvoje oči iz Tisuće Hramova, nije li? Vidiš li, Ikurei? Vidiš li napokon kako se brzo živi pijesak otvara pod tobom?" "Kako to misliš?" "Čak i mi znamo više o planovima tvog prokletog Šrijaha nego ti." Xerius baci pogled na Skeaosovo lice, ugleda da mu je lice izbrazdano više nemirom nego kalkulacijama. Što se to događa? Skeaose... Reci mi što da kažem! Što želi reći? "Ostao si bez teksta, Ikurei?" Mallahetov zamjenski glas se podsmjehnu. "Dobro, bacit ću ti kost: Maithanet je zapečatio pakt s Grimiznim Tornjevima. Grimizni Magi već se sada spremaju pridružiti Svetom ratu Maithanet ve ć ima svoju školu, i to znatno brojniju i moćniju od tvog Carskog Saika. Kao što rekoh, ti si nebitan." "Nemoguće!" Skeaos reče bijesno. Xerius naglo okrene glavu prema starom Savjetniku, zaprepašten njegovom drskošću. "Što je sad ovo, Ikurei? Dopuštaš psima da zavijaju za tvojim stolom?" 59

Xerius je znao da bi trebao biti bijesan, ali takav ispad od Skeaosa bio je... nezapamćen. "Ali on laže, Bože Među Ljudima!" Skeaos povikne. "Ovo je poganski trik kojim želi iznuditi ustupke—" "Zašto bi lagali?" Cememketri prasne, očito u želji da ponizi starog dvorskog neprijatelja. "Zar ne misliš da bi pogani htjeli da mi upravljamo Svetim ratom? Ili misliš da bi radije imali posla s Maithanetoml" Zar su zaboravili na prisutnost svog Cara? Govorili su kao da je on neka izmišljotina koja je prestala biti korisna. Misle da sam nevažan? "Ne", odgovori Skeaos. "Znaju da je Sveti rat naš, ali bi htjeli da mi mislimo da nije!" Hladan se bijes razmotao u Xeriusu. Bit će mnogo vrištanja večeras. Ova dvojica su se ili sjetila gdje im je mjesto ili osjetila Xeriusovo raspoloženje, jer su naglo utihnuli. Pred dvije godine Xeriusov dvor bio je zabavljao Zeumi s dresiranim tigrovima. Nakon to čke, Xerius ga je upitao kako uspijeva takvim opasnim zvijerima zapovijedati samo pogledima. "Zato", rekao je visoki crnoputi muškarac, "jer vide svoju budu ćnost u mojim očima." "Morate oprostiti mojim gorljivim slugama", Xerius reče utvari smještenoj na Cishaurimovom licu. "Budite sigurni da ja neću." Skaurasovo lice zatreperi pa se opet pojavi, kao da klimaju ći nestaje u nekoj nevidljivoj frekvenciji svjetlosti pa se vraća nazad. Kako se stari razbojnik sigurno smije. Xerius ga je skoro mogao vidjeti kako zabavlja Padiradžu opisima kaosa na Carskom dvoru. "U tom ću ih slučaju oplakivati", reče Sapatišah. "Sačuvaj naricaljke za svoje ljude, poganinu. Bez obzira tko upravlja Svetim ratom, osu đeni ste na propast." Fanimljani^'e^u bili osuđeni na propast. Bez obzira na besramnu drskost, ono što je Cememketri rekao bilo je istina. Padiradža je htio da on upravlja Svetim ratom. Sa fanaticima nema cjenkanja. "Oštrih li riječi! Napokon imam čast govoriti s Nansurskim carem. Reci mi onda, Ikurei Xeriuse III., sada kad si shvatio da obojica pregovaramo s pozicije slabosti, što predlažeš?" Xerius zastane, obuzet proračunatom hladnoćom. Uvijek je bio najpromućurniji kad je bio srdit. Razne alternative jurile su mu dušom, većina ih se izjalovila zahvaljujući prepredenom Maithanetu i njegovoj demonskoj lukavosti. Sjetio se Calmemunisa i njegove mržnje prema svom rođaku Nersei Proyasu, nasljedniku conriyanskog prijestolja... A onda mu je sinulo. "Ljudima od Kljove ti i tvoj narod ste tek nešto više od obrednih žrtava, Sapatisahu. Govore i ponašaju se kao da je njihov trijumf već zapisan u svetim zapisima. Možda će vas s vremenom cijeniti kao što vas mi cijenimo." "Shmi laksara kah." "Misliš, bojati se." Sve je sada ovisilo o njegovom nećaku daleko na sjeveru. Više nego ikada. Predskazanja... "Kao što rekoh - cijeniti."

OGLAVLJE ŠESTO JIUNARSKA STEPA Izreka glasi: čovjek se rađa od majke i hrani se od majke. Onda se hrani od zemlje, i zemlja prolazi njime, uzimljući i dajući svaki put prstohvat praha, sve dok čovjek više ne bude od svoje majke, već od zemlje. SCVLVENDSKA POSLOVICA ... a na starosheyičkom, jeziku vladajućih i vjerskih kasta Nansurija, skilvenas znači 'katastrofa' ili 'apokalipsa', kao da su Scylvendiji nekako nadišli ulogu naroda kroz povijest i postali načelo. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA Rano proljeće, 4110. godina Kljove, Jiunatska stepa Cnaiiir urs Skiotha našao je Kralja Plemena i ostale kako sjede na grebenu s kojega su imali izvrstan pogled na Hethantsko gorje i nansursku vojsku koja se dolje utaborila. Zaustavivši svog sivca, promatrao ih je s udaljenosti, dok mu 60

je srce nabijalo kao da mu je krv postala pregusta. Na trenutak se osjećao kao dječak kojeg su starija braća i sestre i njihovi bahati prijatelji izostavili iz igre. Napola je o čekivao čuti izrugivanje nošeno vjetrom. Zašto su me ovako osramotili? No on nije bio dijete. Bijaše on Poglavica Utemota krvlju mnogih obliven, iskusan scylvendski ratnik od preko četrdeset i pet ljeta. Posjedovao je osam žena, dvadeset i tri roba i preko tristo grla stoke. Bio je otac trideset i sedmorice sinova, od koji devetnaestorica bijahu čiste krvi. Ruke mu bijahu isprugane swazondima, ritualnim trofejnim ožiljcima, od preko dvije stotine mrtvih neprijatelja. On bijaše Cnaiiir, krotitelj konja i ljudi. Mogao bih ubiti bilo kojeg od njih - umlatiti ih do krvavog kraja! - a ipak mi ovako prkose? Što sam im skrivio? No kao svaki ubojica, znao je odgovor. Nije ga toliko povrijedila sramota koju su mu nanijeli, koliko njihova uvjerenost da znaju. Blješteći među snijegom pokrivenim vrhovima, sunce je kupalo okupljene poglavice svijetlim jutarnjim zlatom. Izgledali su kao ratnici iz drugih naroda i drugih vijekova, unato č bodljikavim klanskim kacigama koje su nosili veterani Bitke kod Zirkirte. Neki su nosili starinske Ijuskaste prsne oklope, ostali ži čane oklope od veriga i prsne oklope različite izrade plijen davno umrlih inritskih prinčeva i plemića. Samo su njihove ožiljcima pokrivene ruke, kamena lica i duga crna kosa odavali da su pripadnici Naroda - Scylvendiji. Xunnurit, njihov izabrani Kralj Plemena, sjedio je u sredini, lijevom rukom bahato podbo čen na bedro, a desnom podignutom prema daljinama. Kao da slijedi njegove upute, jaha č do njega podignuo je šuplji polumjesec svog luka. Cnaiiir je promatrao brezovu strijelu kako plovi nebom, vidio je kad je nestala u travi na putu prema rijeci. Mjerili su udaljenosti, shvatio je, što je značilo da planiraju napad. Bez mene. Je li moguće da su jednostavno zaboravili? Psujući, Cnaiiir se požuri uspinjati prema njima. Lice je držao okrenuto prema istoku da se poštedi njihovih podsmjehujućih pogleda. Rijeka Kiyuth vijugala je kroz dolinu, crna osim na mjestima gdje bijaše izbijeljena plitkim brzacima. Čak je i iz ovolike udaljenosti mogao vidjeti kako se nansurska vojska slijeva po obalama, cijepa preostale jablane i odvlači ih konjskim zapregama. Utvrđen zemljanim nasipima i ogradom od kolaca, carski je tabor ležao otprilike milju dalje, veliki pravokutnik nebrojenih šatora i kola podno planine koju su Svjetoznanci nazivali Sakthuta, 'Dva bika'. Pred tri dana bio je zapanjen i zadivljen istim tim prizorom. Samo neovlašteno stupanje Nansuraca na njihovo tlo bio je dovoljan bezobrazluk, ali zabijati k tome još i kolce i podizati zidine? Sada je, međutim, bio ispunjen samo zlim slutnjama. Iskesivši zube, sjurio se među svoju braću poglavice. "Xunnurit!" zaurlaoje. "Zašto ja nisam pozvan?" Kralj Plemena opsova i zakrene svog šarca da se suoči s njim. Jutarnji povjetarac mreškao je rub od lisičjeg krzna na njegovoj klanskoj bojnoj kacigi. Pogledao je Cnaiiira s neskrivenim prezirom i rekao, "Pozvan si kao i ostali, Utemote." Cnaiiir je sreo Kralja Plemena samo pet dana ranije, tek što je stigao sa svojim utemotskim ratnicima. Antipatija je bila obostrana i trenutna kao da su udvara či istoj ljepotici. Xunnuritov prezir, u to Cnaiiir nije sumnjao, bio je ukorijenjen u skandaloznim glasinama o smrti njegova oca prije mnogo vremena. Razlozi zbog kojih on nije podnosio njega bili su mu neshvatljivi. Možda je jednostavno na prezir odgovorio prezirom. Možda je to bilo zbog svilenog ruba na Xunnuritovoj tunici od runske vune ili taštine urasle u njegovom osmijehu. Za mržnju nisu potrebni razlozi, ako ništa drugo zato jer ih je toliko mnogo i lako ih je gajiti. "Ne bismo trebali napasti", Cnaiiir reče otvoreno. "To bi bila djetinjasta budalaština." Neodobravanje je visilo u jutarnjem zraku poput mirisa mošusa. Ostali poglavice pažljivo su ga promatrali suzdržanih lica. Usprkos glasinama koje su nesumnjivo čuli, Cnaiiirove ruke pune ožiljaka zahtijevale su poštovanje, makar i nevoljko. Niti jedan od njih, Cnaiiir je znao, nije pobio ni upola kao on. Xunnurit se nagne naprijed i pljune u travu - iskaz nepoštivanja. "Budalaština? Nansurci seru, pišaju i nabijaju se u guzice na našem svetom tlu, Utemote. Što bi ti htio da učinim? Pregovaram? Kapituliram i pošaljem Conphasu darove?" Cnaiiir se premišljao da li da osudi čovjeka ili da osudi njegov plan. "Ne", odgovori on, odabravši mudrost umjesto uvreda. "Ja bih da pri čekamo. Imamo Ikurei Conphasa" - podigao je ogromnu ruku i stisnuo je u šaku - "u zamci. Njegovi konji trebaju bogatu ispašu, naši ne trebaju. Njegovi ljudi nau čeni su na krovove, jastuke, vino i uživanje u lakim ženama, dok naši spavaju u sedlu i trebaju samo krv svojih konja da prežive. Pazi što ti kažem, kako dani budu prolazili, srne će im trčati u srcima, a šakali u trbusima. Bit će uplašeni i bit će gladni. Njihove utvrde od zemlje i drva imat će okus po zatočeništvu više nego po sigurnosti. I uskoro će ih očaj dovesti na naš teren!" Tutnjava tihih glasova razlomila se među okupljenim poglavicama, a Cnaiiir je gledao od jednog istrošenog lica do drugog. Neki su bili mladi i željni prolijevanja krvi, no većina ih je posjedovala nepokolebivu mudrost mnogih bitaka starija lica, poput njegovog. Bijahu to ljudi koji su preživjeli mnoge mladalačke nestrpljivosti, a još uvijek bijahu u naponu snage; mogli su prepoznati mudrost njegovih rije či. Međutim, Xunnurit nije izgledao impresioniran. "Uvijek taktiziraš, je li Utemote? Reci mi, Cnaiiir urs Skiotha, da u đeš u svoj jakš i zatekneš ljude kako ti siluju žene, koju bi onda taktiku iskoristio? Bi li čekao vani u zasjedi? Bi li čekao da završe s obeščašćivanjem i srca i utrobe?" 61

Cnaiiir se podrugljivo nasmije primijetivši prvi put da Xunnuritu nedostaju dva prsta lijeve ruke. Zna li budala uop će nategnuti luk? "Podnožje Hethante sasvim je drugačija stvar od mog jakša, Xunnurite." "Je li? Je li to ono čemu nas Svjetoznanci uče?" Cnaiiira ne iznenadi toliko njegova prepredenost koliko spoznaja da ga je podcijenio. Xunnuritove oči pobjednički bijesnu. "Ne. Svjetoznanci kažu da je bitka naše ognjište, zemlja naša utroba, a nebo naš jakš. Oskvrnuti smo jednako koliko bi bili da nam je Conphas oplodio žene ili polomio ognjište. Oskvrnuti. Obeš čašćeni. Nadišli smo mjerenje taktičkih prednosti, Utemote." "A što s našom pobjedom nad Fanimom kod Zirkirte?" Cnaiiir upita. Ve ćina prisutnih bila je kod Zirkirte prije osam godina, gdje je on sam pokosio Hasjinneta, klanskog generala. "Što s njom?" "Koliko dugo su plemena uzmicala pred Kianjanima? Koliko dugo su krvarili prije nego smo im slomili ki čmu?" Počastio je Xunnurita sablasnim osmijehom, onim koji je tako često nagonio njegove žene na plač. Kralj Plemena se ukočio. "Ali to—" "To je drugačija stvar, Xunnurite? Kako bitka može biti kao jakš, a ne biti poput druge bitke? Kod Zirkirte smo igrali na strpljenje. Čekali smo, i tako uništili mo ćnog neprijatelja." "Ali nije stvar samo u čekanju, Cnaiiire", treći glas se oglasi. Bio je to Oknai Jednooki, poglavica mo ćnih munuatskih plemena iz unutrašnjosti. 'Pitanje je koliko dugo moramo čekati. Uskoro će nastupiti suše, i mi iz srca Stepe moramo goniti stada na ljetne pašnjake." Brojni povici slijedili su njegovu primjedbu, kao da je je napokon netko rekao nešto pametno. "Tako je", Xunnurit reče, ponesen ovom neočekivanom podrškom. Conphas je došao dobrano natovaren, s povorkom prtljage ve ćom od same vojske. Koliko bi ti da mi čekamo srne i šakale da im počnu izjedati srca i trbuhe? Mjesec dana? Dva? Šest, čak?" Okrenuo se ostalima i bio nagrađen brujanjem grlenog odobravanja. Cnaiur provuče ruku preko tjemena, razvrstavajući neprijateljska lica oko sebe. Razumio je njihove brige jer su i njega morile iste. Predugo odsustvo nosilo je mnoge opasnosti. Zapuštena stada zna čila su vukove, pošasti, pa i glad. Ako se tomu pridodaju i prijetnje od pobune robova, svojeglavost žena, a za plemena na sjevernoj granici Stepe kao što je njegovo i Srankovi, inicijativa za žurnim povratkom postajala je neodoljiva. Okrene se Xunnuritu, shvativši da odluka o napadu nije nešto što je on nametnuo ostalima. I iako su znali da je žurba neprijatelj mudrosti željeli su ovaj rat dovesti brzom svršetku, mnogo više nego što je to bio slu čaj kod Zirkirte. No zašto? Sve su oči bile uperene u njega. "No?" Xunnurit upita. Je li to Ikurei Conphas predvidio? Bilo bi prili čno jednostavno naučiti kakve su obveze godišnja doba donosila za Narod, pretpostavljao je. Je li Conphas namjerno odabrao tjedne prije ljetne suše? Cnaiiiru se zavrti u glavi od mogućih implikacija koje je ta ideja nosila. Odjednom je sve čemu je svjedočio i što je čuo otkad se pridružio hordi imalo drugačije značenje: silovanje njihovih scylvendskih zatočenika, podrugljivi izaslanici, čak i smještaj zahoda - sve je to osmišljeno da isprovocira napad Naroda. "Zašto?" Cnaiur iznenada upita. "Zašto bi Conphas ponio tolike zalihe?" Xunnurit prezirno otpuhne. "Zato jer je ovo Stepa. Ovdje nema gdje naći hranu i mjesta za ispašu." "Ne. Zato jer očekuje rat strpljivosti." "Upravo tako!" Xunnurit usklikne. "Namjerava čekati da glad natjera plemena da se razi đu. Upravo zato trebamo odmah napasti!" "Raziđu?" Cnaiur povikne, obeshrabren jer je njegov uvid tako jednostavno izokrenut. "Ne! Namjerava čekati da glad ili ponos natjeraju plemena da napadnu." Smionost njegove tvrdnje izazvala je uzvike promatrača. Xunnurit se nasmijao žalosno poput nekoga tko je zamijenio naivnost za mudrost. "Vi Utemoti živite daleko od Carstva", rekao je kao da čini uslugu budali, "pa je možda tvoje nepoznavanje carske politike bilo za o čekivati. Kako bi mogao znati da status Ikurei Conphasa raste, dok je status njegova trica, Cara, na sve klimavijim nogama? Govoriš kao da je Ikurei Conphas poslan ovamo da nas pokori, a u stvari je poslan u smrt!" "Šališ li se?" Cnaiiir zaurla razdraženo. "Jesi li vidio njegovu vojsku? Tu je njihova elitna konjica, norsirske pomoćne trupe, gotovo svaka kolona Carske vojske, čak i Careva vlastita Eotska straža! Ispraznio je cijelo Carstvo da bi okupio ovakvu vojsku. Sigurno su potpisani razni ugovori, hrpe zlata obe ćane i potrošene. Ovo je vojska za osvajanja, a ne pogrebna povorka za—" "Pitaj Svjetoznance!" Xunnurit se otrese. "Drugi carevi žrtvovali su isto toliko, ako ne i više. Xerius bi morao zavarati Conphasa, zar ne?" "Pih! I ti mi kažeš da Utemoti ne znaju ništa o Carstvu! Nansurij je opkoljen. Ne može si priuštiti gubitak niti djeli ća ovakve vojske!" Xunnurit se nagne u sedlu i prijeteći podigne šaku. Obrve su mu se nabrale nad prkosnim o čima. Iz nosnica mu se dimilo. "Nije li već to dovoljan razlog da ih razvalimo odmah? Nakon toga ćemo pomesti sve skroz do Velikog mora kao naši 62

očevi iz davnina! Srušit ćemo njihove hramove, oploditi im kćeri, sasjeći sinove!" Na Cnaivirovo zaprepaštenje, povici odobravanja ispunili su jutarnji zrak. Utišao ih je pogledom koji ubija. "Zar ste svi vi naivne pijanice? Zar nije to dobar razlog da pustimo Nansurce da čame! Što mislite da bi Conphas napravio da je ovdje među nama? Što—" "Čupao moj mač iz svog dupeta!" netko vikne, izazvavši salve iskrenog smijeha. Cnaiiir je mogao osjetiti njihovo tipično veselo drugarstvo, koje se svodilo manje-više samo na udruženo izrugivanje uvijek jednog te istog čovjeka. Usne mu se razvuku u grimasu. Uvijek jedno te isto, bez obzira koliko se dokazivao mačem ili pameću. Procijenili su ga pred mnogo godina - i zaključili da je nedorastao. Ali procjenjivanje ne prestaje... "Ne!" Cnaiiir zagrmi. "Smijao bi vam se ovako kako se vi smijete meni! Rekao bi da psa treba poznavati da bi ga se moglo dresirati, a ja znam te pse! Bolje nego oni sami sebe poznaju!" Tugaljiv ton uvukao mu se u glas i izraz lica; trudio ga se ugušiti. "Slušajte. Morate slušati! Conphas je stavio okladu na ovu ovdje sjednicu - na našu aroganciju, laše... uobi čajene nakane. Učinio je sve što je mogao da nas isprovocira! zar ne vidite? Mi odlučujemo o njegovom geniju na bojnom polju. Samo mi možemo napraviti budalu od njega. I to ako u činimo upravo ono što ga plaši, upravo ono što je svim silama pokušao spriječiti. Moramo čekati! Čekati da on dođe k nama!" Xunnurit ga je napeto gledao, očiju punih zluradog podsmjeha. Sada se smiješio podrugljivo. "Zovu te Cnaiur Koji Ubija Ljude, priča se o tvojem junaštvu na bojnom polju, o tvojoj neutaživoj gladi za posvemašnjim pokoljem. Ali sada" zatrese glavom prijekorno - "gdje je nestala ta glad, Utemote? Da te odsad zovemo Cnaiiir Koji Ubija Vrijeme?" Nove salve srcedrapajućeg smijeha, glasnog i grubog, istovremeno iskrenog poput smijeha priprostih ljudi, a opet prošaranog neugodnim veseljem; zvuk beznačajnih ljudi koji se raduju poniženju znamenitog čovjeka. Cnaiiiru je zujalo u ušima. Zemlja i nebo smanjivali su se dok cijeli svijet nije postao gomila žutozubih lica koja se smiju. Osjetio je kako se u njemu budi njegova druga duša, ona koja je zatamnjivala sunce i bojila zemlju krvlju. Njihov je smijeh pokleknuo pred njegovom prijetnjom. Njegov je pogled obrisao čak i glupavo smijuljenje s njihovih lica. "Sutra", navijesti Xunnurit, nervozno navlačeći svog šarca prema udaljenom nansurskom taboru, " ćemo žrtvovati cijeli narod Bogu Mrtvih. Sutra ćemo staviti Carstvo pod nož!" Njišući se tiho u drvenim sedlima, bezbrojni konjanici tjerali su svoje konje da gaze travu hladnu i sivu od jutarnje rose. Gotovo je osam godina prošlo od Bitke kod Zirkirte, osam godina otkad je Cnaiiir posljednji put svjedo čio ovakvom okupljanju Naroda. Ogromne skupine ljudi slijedile su svoje poglavice, opkoljavajući padine i uzvisine udaljene gotovo jednu milju. Zaklonjene šumom podignutih kopalja, stotine zastava stršale su iz masa, ozna čavajući plemena i federacije s područja cijele Stepe. Toliko njih! Je li Ikurei Conphas bio svjestan što je učinio? Scylvendiji po prirodi bijahu svadljivi, a osim ritualnih plja čkaških pohoda po granicama Nansurija, većinu su vremena provodili ubijajući se međusobno. Ta sklonost svađanju i ratovanju do istrebljenja bila je zadnji obrambeni bedem Carstva protiv njihovog naroda, viši čak i od Hethanti koje su parale nebo. Prodorom u Stepe, Conphas je ujedinio Narod i tako suo čio Carstvo s najvećom opasnošću u desetljećima. Što je moglo potaknuti takav rizik? Bez nekog o čitog razloga, Ikurei Xerius III. je uložio cijelo Carstvo na svog obećavajućeg nećaka. Što mu je Conphas obe ćao? Koje su ga okolnosti nagnale na sve to? Isije sve bilo onakvo kakvim se činilo, Cnaiiir bijaše siguran u to. A opet, gledaju ći preko polja oklopljenih konjanika, nije se mogao ne pokajati zbog svojih ranijih bojazni. Gdje god pogledao, vidio je mrke, ratoborne jaha če, s krznima pribijenim na okrugle štitove, konjima pokrivenim ukrasnim plaštevima koji bijahu opšiveni oplja čkanim nansurskim i klanskim novčićima. Bezbrojne tisuće Scylvendija, koje su okrutna godišnja doba i neprestani ratovi u činili strašnima. Kakve je nade Conphas uop će mogao imati? Nansurski rogovi zatreštali su podnožjem gorja, tjeraju ći strah u kosti ljudi i konja. Svi pogledi bijahu upereni u široki greben koji je zaklanjao dolinu. Cnaiiirov sivac zabrektao je i propeo se, šibajući skalpovima koji su mu resili uzde. "Uskoro", promrmljao je, čvrstom rukom umirujući podivljalu glavu svoga konja. "Uskoro će se prolomiti ludilo." Cnaiiir je uvijek pamtio sate pred bitku kao nepodnošljive, i zato bi ga uvijek iznova iznenadilo kad bi ih uspio istrpjeti. Bilo je trenutaka kad bi ga veličina nadolazećih zbivanja obuzela i ostavila ga osupnutog poput nekoga tko je upravo izbjegao smrtonosan pad. No takvi su trenuci bili kratkotrajni. Uglavnom su sati prolazili kao i svi drugi, možda malo tjeskobno i isprekidano provalama zajedničke mržnje i strahopoštovanja, ali inače nesnosno kao i uvijek. Uglavnom se trebao podsjećati na ludilo koje slijedi. Cnaiiir je prvi od svojih suplemenika dosegnuo vrh grebena. Tinjaju ći između dvije planine u obliku sjekuti ća, sunce ih je zasljepljivalo, i Cnaiiiru je trebalo nekoliko trenutaka da uspije razabrati udaljene redove Carske vojske. Falange pješaštva formirale su veliku razdijeljenu traku preko otvorenog terena između rijeke i utvrđenog nansurskog tabora. Carkaši na konjima raširili su se po isprekidanim padinama pred njima, raspore đeni da napadnu svakog Scylvendija koji pokuša prijeći Kiyuth. Kao da pozdravljaju starog neprijatelja, nansurski rogovi zaore se još jednom, podrhtavajući kroz hladan jutarnji zrak. Moćan uzvik zagrmio je iz redova vojske, popraćen muklim bubnjanjem mačeva o oklope. Dok su se druga plemena sabirala na liniji grebena, Cnaiiir je prou čavao Nansurce, dlana podignutog da ga zakloni od 63

sunca. To što su se razmjestili po sredini terena, a ne uz isto čnu obalu rijeke nije ga iznenadilo, iako je pretpostavljao da su se Xunnurit i ostali upravo žuriH promijeniti planove. Pokušao je brojati redove - formacije su mu se činile izvanredno duboke - ali nije se uspijevao usredoto čiti. Apsurdna važnost okolnosti u kojima se nalazio pritiskale su ga poput ne čeg opipljivog Kako se ovako nešto može dogoditi? Kako mogu čitavi narodi— Pognuo je glavu, protrljao stražnji dio vrata, ponavljajući litaniju predbacivanja samome sebi kojom bi uvijek završavao takve sramne misli. Očima duše vidio je svoga oca, Skiothu, lica sve crnijeg dok se gušio u blatu. Podigavši pogled, misli su mu bile prazne koliko i izraz lica. Conphas. Ikurei Conphas bio je središte onoga što će se ovdje odvijati, a ne Cnaiiir urs Skiotha. Prenuo ga je glas: bijaše to Bannut, brat njegovog pokojnog oca. "Zašto su se grupirali tako blizu svog tabora?" Stari ratnik pro čisti grlo - zvuk kao kad konj rže iz dubine prsa. " Čovjek bi pomislio da će iskoristiti rijeku da nam uskrate prostor za juriš." Cnaiiir je nastavio proučavati Carsku vojsku. Vrtoglavica zbog predstojećeg krvoprolića strujala mu je udovima. "Zato jer Conphas treba odlučujuću bitku. Želi privući naše redove na svoju stranu rijeke. Uskratiti nam manevarski prostor i prisiliti nas na sučeljavanje na sve ili ništa." "Zar je poludio?" Bannut je bio u pravu. Conphas je bio lud ako je mislio da će njegovi ljudi pobijediti u bitki prsa o prsa. U o čaju su isto pokušali i Kianjani kod Zirkirte pred osam godina; samo su si navukli katastrofu na vrat. Narod je nemogu će slomiti. Smijeh se začuje iz žamora njegovih suplemenika. Cnaiiir je trgnuo glavom oko sebe. Njemu? Smije li se to netko njemu? "Ne", odgovori odsutno, promatrajući profile preko Bannutovih ramena. "Ikurei Conphas nije lud." Bannut pljune; gesta bijaše namijenjena, bar je Cnaiiir pretpostavio, nansurskom Uzvišenom Generalu. "Govoriš kao da ga poznaješ." Cnaiiir se zagleda izravno u starca pokušavaju ći razabrati gađenje u njegovu tonu. On jest poznavao Conphasa na neki način. Harajući Carstvom prošle jeseni zarobio je nekoliko nansurskih vojnika, ljude koji su blebetali o Uzvišenom Generalu s tolikim divljenjem da su pobudili Cnaiiirovu znatiželju. Vru ćim ugljenom i oštrim ispitivanjem saznao je mnogo o Ikurei Conphasu, o njegovoj genijalnosti u Galeotskim ratovima, o njegovim smjelim taktikama i inovativnom režimu obuke - dovoljno da zna da je ovaj drugačiji od svih s kojima se ikad susreo na bojnom polju. No takvo bi znanje bilo uzalud protraćeno na stare zmije poput Bannuta, koji mu nikad nije oprostio umorstvo njegova oca. "Odjaši do Xunnurita", Cnaiur zapovijedi, znaju ći dobro da Kralj Plemena neće htjeti imati posla s utemotskim glasnikom. "Saznaj što namjerava." Bannut nije nasjeo. "Povest ću Yursalku sa sobom", reče promuklo. "On je oženio jednu od Xunnuritovih kćeri, onu deformiranu, baš prošlog proljeća. Možda se Kralj Plemena sjeti te velikodušnosti." Bannut posljednji put pljune, kao da želi zapečatiti svoje riječi, pa se sjuri među okolne Utemote. Dugo je vremena Cnaiur sjedio osamljen na svome konju, nijemo promatrajući bumbare kako izranjaju između njišućih glava ljubičaste djeteline pred njim. Nansurci su i dalje nabijali po svojim štitovima negdje u daljini. Sunce je polako stezalo dolinu u svoj vrući zagrljaj. Konji su nestrpljivo toptali. Opet međuprostorom zaoriše rogovi i Nansurci prestadoše s bukom. Graja među njegovim suplemenicima jenjala je, a rasplamsani bijes istisne mu žalost iz grudi. Uvijek su razgovarali me đusobno, nikad s njim; kao da je mrtvac me đu njima. Sjetio se svih onih koje je poubijao prvih par godina nakon o čeve smrti, svih onih Utemota koji su htjeli istrgnuti Bijeli jakš poglavice od njegovog sramotnog imena. Sedmorice rođaka, jednog ujaka i dva brata. Tvrdoglava mržnja kipjela je u njemu, mržnja koja je jamčila da neće posustati, koliko god poniženja natovarili na njega, koliko god šapata i suzdržanih pogleda. Prije će poubijati sve i svakoga, kako neprijatelje tako i suplemenike, nego se predati. Upro je pogled na načičkani pejzaž Conphasove vojske. Hoću li te danas ubiti, Uzvišeni Generale? Vjerujem da hoću. Iznenadni uzvici privukoše mu pažnju nalijevo. Kroz gužvu vojske i konjanika ugledao je Xunnuritovu zastavu kako se vijori prema nebu. Obojeni konjski repovi šibali su gore-dolje, prenoseći naredbu za polagano kretanje naprijed. Daleko na sjeveru, gomile Scylvendija već su se počele slijevati niz padinu. Povikavši svojim suplemenicima, Cnaiiir podbode svog konja i zaleti se prema rijeci, gazeći djetelinu i raspršujući pčele. Rosa je već isparila i travke su šibale po konjskim goljenicama. Zrak je mirisao na zagrijanu zemlju. Horda Scylvendija postupno je okruživala istočnu dolinu. Jureći kroz šikaru poplavljene nizine, Cnaiur ugleda Bannuta i Yursalku kako hitaju prema njemu otvorenim terenom, s lukovima obješenim na bokove i štitovima koji su poskakivali na konjskim pozadinama. Preskočiše neku Šikaru, a Bannut umalo pade dosko čivši u plitku guduru na daljoj strani. U nekoliko su se trenutaka na svojim konjima našli uz bok s Cnaiiirom. Iz nekog su razloga izgledali još neugodniji nego ina če. Nakon što je uputio urotni čki pogled Bannutu, Yursalka se zapilji u Cnaiiira bezizražajnim pogledom. "Plan je da krenemo preko najjužnijeg gaza i smjestimo se nasuprot Nasueretskoj koloni na njihovom lijevom boku Ako Conphas napadne prije nego ponovno zauzmemo formaciju, trebamo se povu ći prema jugu i napadati s boka." "Xunnurit vam je to sam rekao?" 64

Yursulka oprezno kimne. Bannut je zurio, starih o čiju sjajnih od zlobne samodopadnosti. Njišući se u ritmu koraka svoga konja, Cnaiiir se zagleda preko Kiyutha, pažljivo ispitujući grimizne zastave na lijevoj strani Carske vojske. Brzo je pronašao zastavu Nasueretske kolone: Crno sunce nansursko presječeno napola orlovskim krilom, sa zlatnim izvezenim sheyičkim simbolom broja devet na dnu. Bannut ponovno pročisti grlo. "Deveta kolona", kaže on s odobravanjem. "Naš Kralj Plemena nam je iskazao poštovanje." Iako tradicionalno stacionirani na granici Carstva s Klanom, ljudi iz Nasuereta bili su na cijeni kao jedni od najboljih u Carskoj vojsci. "Ili to ili nas šalje u smrt", ispravi ga Cnaiiir. Možda se Xunnurit nadao da će grube riječi koje su izmijenili dan ranije imati teške posljedice. Svi priželjkuju moju smrt. Yursalka promrsi nešto nerazumljivo, pa odjuri, Cnaiiir pretpostavi, u potrazi za nekim časnijim društvom. Bannut je nastavio jahati uz Cnaiiira bez riječi. Kada je Kiyuth bio dovoljno blizu da se moglo raspoznati njegovo ledenja čko porijeklo, nekoliko se ogranaka odvojilo iz scylvendskih redova i krenulo se probijati kroz mnoge ph ćine rijeke. Cnaiiir je zabrinuto promatrao te kohorte, svjestan da će njihovi početni rezultati otkriti mnogo o Conphasovim namjerama. Nansurski čarkaši na drugoj strani rijeke povukli su se pred njima, razdvojili se pa razbježali, zasuti pljuskom strijela. Scylvendiji su ih progonili prema glavnini Carske vojske, a onda galopirajući zaokrenuli paralelno s nansurskim linijama, ispaljuju ći oblake strijela nošeni svojim brzim konjima. Sve veći broj kohorti im se pridruživao, usmjeravaju ći konje samo podbadanjem, uzvicima i koljenima. Ubrzo su se tisuće slijevale prema carskim redovima. Cnaiiir i njegovi Utemoti prešli su Kiyuth u zaklonu tih napada ča, ostavljajući za sobom vodene zavjese dok su se uspinjali na drugu obalu, a zatim jurnuli na svoju novu poziciju nasuprot Nasuere ćanima. Cnaiiir je znao da će prelazak rijeke i ponovno razmještanje biti kritično razdoblje, cijelim je putem očekivao da rog najavi napad Nansuraca. Ali Uzvišeni general držao je svoje kolone na uzdi, dozvoljavajući Scylvendijima da okupe u širokom polumjesecu uz rijeku. Što to Conphas izvodi? Širom terena i trava nejednakih poput brade nekog mladića čekala ih je Carska vojska. Cnaiiir je promatrao red za redom figura sa štitovima, nakrcanih oklopima i insignijama, u crvenim kožnim suknjama i oklopima sa željeznim trakama i obrubom od pletene žice. Bezbrojni i bezimeni, uskoro će pomrijet! jer su stupili na njihovu zemlju. Rogovi zatrubiše. Tisuće mačeva udarahu kao jedan. A svejedno se činilo da se neka sablasna tišina nadvila nad poljem, kao zajedničko uzimanje zraka. Povjetarac je strujao dolinom, povlačeći za sobom miris konja, znojne kože i neopranih ljudi. Trljanje i zveketanje korica o oklope, podsjetilo je Cnaiiira na njegov vlastiti oklop. Ruku laganih poput zrakom punjenog mjehura provjerio je remenje bijelo obojane kacige, trofej iz pobjede nad Hasjinnetom kod Zirkirte, a zatim i uzice brigandine sa željeznim prstenovima. Sjedeći u sedlu, okretao se u struku da istegne mišiće i smanji napetost. Šaptao je rekvijem za Mrtvog Boga. Signali konjskim strunama izmjenjivali su se među nagomilanim plemenima, i Cnaiiir je izvikivao zapovijedi svojem rodu. Prvi val kopljanika formirao se rame o rame s njim. Štitovi im bijahu obješeni oko vrata. Osjetivši da ga Bannut pomno promatra, Cnaiiir se okrene prema njemu i njegov ga izgled uznemiri. "Tebe", rekao je stari ratnik, "će procjenjivati po današnjem danu, Cnaiiire urs Skiotha. Procjenjivanje ne prestaje." Cnaiiir se zapiljio u njega, svladan ljutnjom i zaprepaštenjem. "Ovo nije mjesto za otvaranje starih rana, Striče." "Nema boljeg mjesta od ovog." Brige, sumnje i predosjećaji ga opkoliše, ali nije bilo vremena za to. Carkaši su se povlačili. U daljini, redovi konjanika odvajali su se od glavnine horde laganim korakom prema falangama Carske vojske. Hodo čašće je završilo; stiglo je vrijeme za bogoštovlje. Jednim uzvikom poveo je Utemote kasom naprijed. Zgrabilo ga je nešto sli čno strahu, osjećaj poniranja kao s vrha litice. U nekoliko trenutaka našli su se u dosegu nansurskih strijelaca. On povika, i njegovi kopljanici pojure u galopu, drže ći čvrsto štitove između ramena i vrha sedala. Projuriše kroz šipražje zakržljale rujevine. Prve strijele zazujahu među njima, parajući zrak poput platna, muklo udaraju ći u štitove, zemlju meso. Jedna mu okrzne rame, druga se za dužinu prsta zabije u njegov štit, načinjen od mnogo slojeva kože. Tutnjali su ravnim prostranstvom ledine, uzimajući smrtonosan zalet Ćula se vriska konja, štropot strijela, a onda samo goli topot tisuća kopita po ledini. Pognute glave, Cnaiiir je promatrao pješaštvo Nasueretske kolone kako se priprema. Koplja im bijahu spuštena, najduža koplja koja je ikada vidio. Zastade mu dah u oklijevanju. No podbode konja da poleti još brže, spusti koplje za napad, i zatuli utemotski bojni pokli č. Njegovi suplemenici mu se pridružiše, i zrak je podrhtavao, ''Boj i bogoslužje!" Buseni trave i divljeg cvijeća rušili su se pod njim. Zid kopalja i štitova i vojnika hrho je sve bliže. Njegovo je pleme jahalo s njim, rašireno poput dviju golemih ruku. Pogođen u prsa, njegov konj se prevrnuo, ukopavši se u stepsku travu. On tresne o ledinu i goljenice, uganuvši rame i vrat. Na trenutak je bio zarobljen pod konjskim udovima. Zabio se pod veliku tešku sjenu, no ništa nije naletilo na njega i on se teškom mukom oslobodi, odbaci štit i isu če mač, pokušavajući razabrati neki smisao iz zbrke oko sebe. Na dohvat 65

ruke, konj bez jahača toptao je mahnito u krug, ritajući se među Nansurcima. Raskomadaše ga nasmrt ljudi zbijeni tako gusto kao da su zakucani zajedno čavlima. Nansurski redovi bijahu velikim dijelom netaknuti, i borili su se s juna čkom profesionalnošću. Utemoti su se najednom činili divljima i jadnima u odnosu na njih, siromašnima u svojim nebojanim kožnim i zaplijenjenim oklopima. Na objema stranama njegovi su suplemenici bivali pokošeni. Vidio je kako su Okkiiira, njegovog brati ća, kukama skinuli s konja i zatukli ga na podu. Ugledao je kraji čkom oka svog nećaka Malutija kako se batrga pod zamahom ma čeva, još uvijek uzvikujući utemotski bojni poklič. Zar su toliki već pali? Baci pogled prema prostranstvima iza sebe, očekujući da će vidjeti drugi val utemotskih kopljanika. Osim usamljenog konja koji je šepao prema rijeci, teren bijaše prazan. Vidio je članove svoga plemena u daljini kako se motaju na početnim pozicijama, promatrali su umjesto da jašu. Što se to događa? Izdaja? Izdaja! Ogledavao se oko sebe da pronađe Bannuta, i pronašao ga je skvrčenog u obližnjem žbunju, kako prtlja po svom trbuhu kao da je igračka. Neki Nansurac koji je doteturao iz obližnjeg okršaja, izvukao kratki mač iz žrtve i zario ga Bannutu u grlo. Cnaiiir podigne teško koplje s poda i baci ga. Vojnik ga je ugledao i nepromišljeno podigao štit. Koplje je probilo gornji ugao i povuklo štit dolje svojom težinom. Cnaiiir sko či prema njemu, zgrabi koplje i silovito povu če štit i čovjeka prema naprijed. Vojnik posrne na ruke i koljena, po čne puzati pred Cnaiiirovim uzdignutim širokim ma čem, pa se skljoka na pod, bez glave. Cnaiiir zgrabi Bannuta za oklop i odvu če ga iz gungule. Stari je vojnik grgljao, s mjehurićima krvi među usnama. "Xunnurit se dobro sjećao usluge koju mu je Yursalka u činio!" zaustio je. Cnaiiir je zurio u njega užasnut. "Što ste to učinili?" "Ubili smo te! Ubili smo ubojicu vlastitog roda! Cendravog pedera koji nam je poglavica!" Rogovi su zavijali kroz galamu. Među otkucajima srca, Cnaiiir je ugledao svoga oca u Bannutovom nacerenom licu. Ali Skiotha nije umro ovako. "Gledao sam te one noći!" Bannut je hripao, glasa sve više mučenog agonijom. "Vidio sam što se uistinu—" tijelo mu se trzalo u grčevima kašlja - "što se zbilo tada pred trideset godina. Svima sam rekao tu istinu! Sada će Utemot biti oslobođen od tlake tvoje sramote!" "Ne znaš ti ništa!" Cnaiiir povika. "Znam sve! Vidio sam kako ga gledaš. Znam da ti je bio ljubavnik!" Ljubavnik? Bannutove oči počele su se mutiti, kao da gledaju u nešto što nema dna. "Tvoje ime nosi naša sramota", protisnuo je. "Ako Mrtvi Bog da, vidjet ću je izbrisanu!" Cnaiiir se osjećao kao da mu je krv od pijeska. Okrenuo se u stranu i treptao da zaustavi suze. Plačljivac. Kroz gomilu figura u žaru borbe ugledao je Sakkerutha, svog prijatelja IZ djetinjstva, kako pada s konja. Sjetio se kako su skupa kopljima lovili nbe pod prostranim ljetnim nebom. Sjetio se... Ne. Peder. Zar su to mislili? "Ne!" zareži okrenuvši se nazad Bannutu. Stari neslomljivi bijes ga je napokon pronašao. "Ja sam Cnaiiir urs Skiotha, krotitelj konja i ljudi." 'zapikne mač u ledinu i zgrabi začuđenog muškarca za vrat. "Nitko nije pobio toliko mnogo ljudi! Nitko ne nosi toliko svetih ožiljaka! Ja sam mjera sramote i časti. Ja procijenjujem tebe!" Njegov stric se gušio i zamlatarao krvlju zamrljanim rukama. Zatim je klonuo. Zadavljen Onako kako su davili žensku djecu robova. Izvukavši svoj široki mač Cnaiiir je oteturao od trupla svoga strica i ogledao se odsutno oko sebe. Trupla konja i ljudi resila su tlo pred njim Sada tek hrpice ratnika bez konja, njegovi su se Utemoti povla čili pred osokoljenim zidom pješaštva. Nekoliko njih vikali su na svoje udaljene suplemenike, shvativši da su napušteni. Besramna ša čica dala se u bijeg Ostali se okupiše oko Cnaiiira. Carski časnici urlali su kroz galamu. Nansurski redovi su napredovali. Ispruživši lijevu ruku pred sobom Cnaiiir zauzme stav, visoko podigavši mač, sve dok sunce nije zabljesnulo zamrljanom oštricom. Pješaštvo je naviralo obilazeći leševe, sa štitovima urešenim Crnim suncima i sa mrkim izrazima slavlja na licima. Cnaiiir je vidio jednoga kako probada Bannutovo tijelo. Novi se uzvici prolome među časnicima, promuklo nadglasavaju ći zavijanje udaljenih rogova. Iznenada tri prednja reda krenu u napad. Cnaiiir čučne, zasječe po oklopljenim goljenicama prvoga koji je krenuo na njega. Budala pade. Mlatne mu nogom štit prema gore i zari oštricu među remenje oklopa tik ispod pazuha. Ushi ćenje. Iščupa nazad mač, zamahne i zasječe drugoga, slomivši mu ključnu kost kroz kožni oklop. Cnaiiir zaurla i i podigne ruke prepune ožiljaka, silnih znamena njegove krvave prošlosti. ''Tko?" grmio je njihovim ženskastim jezikom. "Tko će mi od vas prinijeti nož rukama?" Pade i treći rigajući krv, no ostali ga opkoliše u gomilama, vodeni časnikom kamenog pogleda koji je urlao, "Umri!" sa svakim zamahom mača. Cnaiiir mu udovolji, odsjekavši mu dio čeljusti zajedno s donjim zubima. Ne posustajući, ostali 66

nahrupiše na njega s kopljima i štitovima, tjeraju ći ga unazad. Još jedan časnik nasrne na njega, mladi plemi ć sa motivom Kuće Biaxi na štitu. Cnaiiir mu ugleda stravu u o čima, spoznaju da je ogromni Scylvendi pred njim više od obi čnog čovjeka. Cnaiiir mu izbije kratki mač iz nježnih ruku, divlje ga udari nogom i ubode. Momak se strovali unazad, vrište ći, pljeskajući se po krvi koja mu je šikljala iz prepona kao da je vatra. Naguravali su se pred njim, sada već jednako željni izbjeći ga kao i dohvatiti. "Gdje su vaši moćni ratnici?" Cnaiiir je urlao. "Dajte mi moćne ratnike!" Udovi su mu gorjeli od posvemašnje mržnje, sjekao ih je sve, i slabe i jake jednako, boreći se kao netko lud od slomljena srca, mlateći štitove sve dok ruke ne bi pukle, udaraju ći figure dok ne bi posrnule Štrcajući perjanice krvi. Nadolazeći redovi su ih opkoljavali, no Cnaiiir i njegovi Utemoti su ubijali i ubijali, sve dok ledina pod njihovim nogama nije postala krvava kaljuža, klimava od posijanih tjelesa. Nansurci popustiše, povukoše se nekoliko koraka zure ći u čudu u utemotskog poglavicu. Stavivši mač u korice, Cnaiiir preskoči hrpu leševa pred sobom. Zgrabi ranjenog zaostalog vojnika za vrat i zgnječi mu dušnik. Urlajući podigne koprcajućeg muškarca iznad glave. "Ja sam otimači" vikao je. "Mjera svih ljudi!" Bacio je tijelo njima pod noge. "Zar nema ni jedan muškarac među vama?" Pljunuo je pa se nasmijao njihovoj zapanjenoj šutnji. "Sve pi čke, znači." Otresao je krv s raščupane kose pa ponovno podignuo mač. Panični uzvici razlomiše se među Nansurcima. Nekoliko ih se bacilo na one iza sebe, o čajnički pokušavajući pobjeći od njegovog poremećenog izdanja. Zatim topot kopita prekine graju žeš će borbe koja bi uslijedila i sve se glave okrenuše. Novi utemotski konjanici nahrupe među njih nabadajući pokojeg Nansurca na koplje, a pokojeg gazeći. Nastade kratak trenutak sveopćeg krkljanca, i Cnaiiir zakuca još dvojicu. Ma č mu već bijaše tup poput plosnate željezne šipke. Tada se ljudi iz Nasueretske kolone dadoše u bijeg, bacaju ći oružje i štitove u trku. Cnaiiir i njegovo pleme nađoše se sami; prsa su im se nadimala, a krv tekla iz otvorenih rana. "Ajaaah!" urlali su dok je kohorta za kohortom galopirala pored njih. "Boj i bogoslužje!" No Cnaiiir ih je ignorirao, otrčavši radije na vrh niskog brežuljka. Dolina se rasprostrla pred njim, u kaosu prašine, dima i bezbrojnih tisuća zaraćenih ljudi. Nakratko ga je nevjerojatan opseg tog prizora ostavio bez daha. Daleko na sjeveru vidio je divizije scylvendskih konjanika, mračne kroz oblake prašine, kako zaokreću i napadaju, činilo se, napuštenu nansursku kolonu. Slijedeći zastavu od konjske kože plemena Munuati, ćete konjanika slijevale su se prema istoku izme đu izolirane kolone 1 centra, sustižući ljude u bijegu. Isprva je pomislio da hitaju prema nansurskom taboru, ali jednim pogledom uvjerio se da nije tako. Tabor je već bio u plamenu, i Cnaiiir ugleda nansurske robove, sve ćenike i majstore kako vise i padaju s ograde od kolaca. Netko je već podigao zastavu Pulita, najsjevernijeg od scylvendskih plemena, iznad glavnih drvenih dveri. Tako brzo... Promatrao je ludilo u sredini. Netko bijaše zapalio travu između, i •^roz dim je ugledao Xunnuritovo pleme Akkunihor zbijeno na blistavu površinu voda Kiyutha, sa svih strana opkoljene Eotskom stražom i dijelovima kolone koju nije uspio raspoznati. Trupla konja i ljudi bijahu razbacana po velikom prostranstvo! izme đu njegove pozicije i Xunnuri-tovog očajničkog položaja. Gdje su Kuoti? A Alkussi? Cnaiur se okrene prema zapadu i drugoj strani rijeke - pogrešnoj strani - i spazi zahuktalu bitku na naboranom vrhu doline. Prepoznao je Kidruhil, elitnu Carsku tešku konjicu, kako uništava raspršenu kohortu Scylvendija. Vidio je Nymbrikanske konjanike. Careve norsirske pomoćne trupe, kako nestaju iza grebena dalje na sjeveru i savršene falange na čijem su čelu, činilo se, marširale dvije netaknute kolone, od kojih je jedna nosila nasueretske zastave. No kako je to bilo moguće? Njegovi su Utemoti upravo zgromili Nasueret. Nisu li? I nije li Kidruhil bio smješten na krajnjem desnom boku Nansura, na po časnom mjestu među Ketyažanima? Na poziciji nasuprot Pulitima... Čuo je kako ga njegovi ljudi dozivaju, ali ih je ignorirao. Što to Conphas radi? Ruka ga zgrabi za rame. Bijaše to Balait, najstariji brat njegove druge žene, čovjek kojeg je oduvijek cijenio. Prsni mu oklop bijaše rasječen i sada je visio s jednog ramena. Još uvijek je imao bodljikavu kacigu, ali mu se krv slijevala niz lijevu sljepoočnicu, iscrtvajući liniju kroz raspršene mrlje. "Hodi, Cnaiilre", rekao je bez daha. "Othkut nam je doveo konje. Poljem vlada kaos; moramo se okupiti da bi napali." "Nešto tu ne valja, Bala", Cnaiiir odvrati. "Ali Nansurci su gotovi... Tabor im već gori." "A ipak vladaju sredinom." "Još bolje! Bokovi su naši, a ono što je ostalo od njihove vojske dovu čeno je na otvoreni teren. Već sada Oknai Jednooki vodi svoje Munuatije u pomoć Xunnuritu! Obujmit ćemo ih poput šake!" "Ne", Cnaiiir reče tupo, promatrajući kako se Kidruhil probija preko grebena iza njih. "Nešto tu ne valja! Conphas nam je prepustio bokove da bi sam mogao zgrabiti sredinu..." To bi objasnilo kako su Puliti uspjeli tako brzo osvojiti tabor. Conphas je povukao Kidruhil na po četku bitke da bi ih poslao protiv scylvendskog centra. I dao je kolonama krive zastave s namjerom da ih navede na krivi zaklju čak da je svoje najjače snage razmjestio po bokovima. Uzvišeni General želio je sredinu. "Možda je mislio da će pokoravanjem Kralja Plemena izazvati pomutnju u našim redovima", pokušao je Balait. "Ne. Nije tako blesav... Gledaj. Bacio je sve svoje konje u centar... Kao da neštonaganja." Cnaiiir je upinjao čeljust, zureći 67

u panoramu, pažljivo ispitujući svaki pojedini daleki prizor nasilja. Žestoko mlaćenje mačevima. Krvožedno nadimanje i krvavi malj rata. I pod ljepotom tog prizora nešto nedokučivo, kao da je cijelo polje postalo živi znak, piktogram poput onih kojima su tuđinci zaleđivali tragove u kamenu i pergamentu. Što li je značio? Balait se uključi u njegova promišljanja. "Osuđen je na propast", rekao je, odmahujući glavom. "Čak ga ni njegovi Bogovi ne mogu spasiti!" Onda Cnaiiiru sine. Dah mu se smrznuo u grudima. Kipte ći bijes raspiren prolijevanjem krvi napustio mu je udove; osjetio je jedino bol od ozljeda i neopisivu prazninu koju bijahu izdubile Bannutove rije či. "Moramo bježati." Balait je zurio u njega zapanjen i pun prezira. "Moramo što?" "Strijelci s Choraema - Conphas zna da ih držimo iza središnjice. Ili ih je razorio ili ih je otjerao s bojnog polja. Bilo kako bilo, mi—" Tada spazi prve bljeskove nesvete svjetlosti. Prekasno. "Škola, Bala! Conphas je doveo Školu!" Blizu srca doline, kroz falange pješadije koje bijahu na brzinu poredane da se suprotstave Oknaiju Jednookom i njegovim Munuatima, najmanje dvadesetak se figura obavljenih crnim ogrta čima polako izdizalo iznad polja i prema nebu. Učenjaci. Čarobnjaci Carskog Saika. Nekoliko ih se rasprši iznad doline. Oni preostali već su pjevali svoj nezemaljski pjev, pržeći zemlju i Scylvendije treperavim ognjem. Munuatski napad rasipao se u lavinu plamtećih konja i ljudi. Jedan beskrajni trenutak Cnaiiir se nije mogao pomaknuti. Promatrao je lebde će siluete kako se obrušavaju u srcu zlatnih kresova. Gledao je kako ljude poput mrvica razbacuju užareni cvjetovi. Gledao je sunca kojima je izmakao horizont pa su se razmrskavala po gurućoj zemlji, ^rak je odjekivao potresima magične grmljavine. "Stupica", promrmlja. "Cijela je bitka pokušaj da nas liše naših Choraea!" No Cnaiur je posjedovao svoju vlastitu Chorae - naslijedio ju je od svog pokojnog oca. Uko čenih prstiju, ruku nesigurnih od umora, izvukao je Željeznu kuglu ispod brigan đine i čvrsto je stisnuo. Kao da hoda po površini uzburkanog dima i prašine, U čenjak je lebdio prema njima. Usporio je, plutajući iznad njih u visini vrhova stabala. Njegov je crni ogrtač ključao na planinskom povjetarcu, sa zlatnim rubom koji se talasao poput zmija u vodi. Bijela svjetlost isijavala mu je iz očiju i usta. Rojevi strijela bljeskali su, pretvoreni u pepeo na dodir s njegovim sfernim Štitovima. Duh zmajeve glave zamišljeno se vinuo iz njegovih ruku. Cnaiiir ugleda staklaste ljuske i o či poput kugala punih zakrvavljene vode. Veličanstvena se glava nakloni. On se okrene Balaitu, viknuvši, "Bježi!" Rogato se ždrijelo razjapi i izriga zasljepljujuću vatru. Zubi prasnuše. Koža se mjehurila i samo skliznula. Ali Cnaiiir nije osjetio ništa, samo toplinu Balaitove goru će sjene. Zaori se trenutačan krik, zvuk eksplozije kostiju i utroba. I tada nestade vatrene pjene blistave poput sunca. Izbezumljen, Cnaiiir se nađe u središtu spaljenih ostataka. Balait i ostali Utemoti još uvijek bijahu gorili, cvrčeći poput svinje na ražnju. Zrak je mirisao na pepeo i svinjetinu. Svi mrtvi... Silan uzvik pojača dojam kakofonije, i kroz zavjese dima i bježećih Scylvendija ugleda zakrvavljenu plimu nansurske pješadije kako navire prema njemu preko obronaka. Strani glas prošapta, ''Procjenjivanje ne prestaje..." Cnaiiir je bježao, preskačući trupla, hitajući kao i ostali prema tamnoj liniji rijeke. Popiknuo se preko strijele zabodene u ledinu i tresnuo naglavce u mrtvog konja. Pribravši se uz suncem zagrijane butine, podigao se na klimave noge i posr ćući potrčao svom snagom. Proletio je uz mladoga ratnika koji je šepao sa strijelom zabodenom u bedro, pa pored drugoga koji je klečao u travi, pljujući krv. Zatim grupica njegovih Utemota protutnji na konjima predvo đena Yursalkom. Cnaiiir zazove njegovo ime, i iako ga je ovaj nakratko pogledao, oni samo produžiše. Psujući, on ubrza trk. U ušima mu je grmjelo. Pljuvao je slinu nakon svakog mukom usisanog udaha. Pred sobom je vidio gomile zbijene po obalama; neki su mahnito čupali oklope da bi mogli plivati, ostali jurili prema jugu i brzacima koji su obe ćavali plićine. Yursalka i njegova utemotska kohorta grabili su kroz buduće plivače i survali se u vodu. Mnogi su konji potonuli u brzim strujama, no neki su uspjeli prevesti svoje jahače na udaljene obale. Tlo je postajalo strmije, i Cnaiiir je grabio udaljenosti dugim lebdećim koracima. Preskočio je još jednog mrtvog konja, pa prozujao kroz šikaru zlatnica koje su lelujale na vjetru. Desno ugleda četu Carskih Kidruhila kako se poput lepeza šire po brežuljcima i galopiraju silovito prema bjeguncima. Posrtao je uskim područjem uz vodu pa konačno nabasao među svoje uspaničene zemljake. Natežući ljude u stranu, laktario se prema blatu i ugaženom raslinju obale rijeke. Vidio je Yursalku kako se probija kroz rogoz i goni svog potpuno mokrog konja da se popne uz drugu obalu. Do čekalo ga je desetak Utemota, s konjima koji su toptali napola u panici. "Utemot!" zagrmio je, i nekako su ga čuli kroz graju. Dvojica su pokazala u njegovom smjeru. No Yursalka je vikao na njih, mlateći zrak otvorenim dlanom. Bezizražajnih lica, okrenuli su konje i gonjeni Yursalkom 68

odgalopirali prema jugozapadu. Cnaiiir pljune prema njihovim odmičućim siluetama. Zgrabio je nož i počeo piliti brigandinu. Dvaput je umalo zguran u vodu. Uzbunjujući povici prostrijelili su zrak, a sve jača im je grmljavina kopita dala još veću ozbiljnost. Čuo je lomljenje kopalja i vrisku konja. Počeo je mahnito sjeći žilave vezice brigandine. Tijela su se zabijala u njega i on posrne. Ugleda kidruhilskog jahača, koji se uzdizao kao crna sjena pred bljeskom sunca. Strgnuo je brigandinu i zavitlao je u Kiyuth. Nešto mu prasne o glavu. Vrela krv mu je gušila oči. Pade na koljena. Izbrazdano tlo tresne ga u lice. Krikovi, zavijanje, pljusak tijela bacanih u brzaju ću planinsku vodu. Baš poput mog oca, pomislio je, a onda ga obuze tama. Promukli iscrpljeni glasovi, omotani udaljenijim i pijanijim zborom pjevača. Bol kao da mu je glava zakucana u zemlju. Tijelo mu teško, nepokretno poput blata na dnu rijeke. Teško mu razmišljati. "Što, zar se napuhnu odmah čim umru?" Iznenadna strava. Glas mu je dolazio s leđa, vrlo blizu. Pljačkaši? "Još jedan prsten?" drugi glas usklikne. "Samo otpili prokleti prst!" Cnaiiir začuje primičuće korake, nečije noge u sandalama kako glavinjaju kroz travu. Polako, jer nagli pokreti privla če pažnju, isprobao je prste i zapeš ća. Mogao ih je micati. Pažljivo je opipavao ispod opasa ča, stegnuo utrnule prste oko Chorae, izvukao je i utisnuo je u blato. "Gadljiv je", primijeti treći glas. "Uvijek je bio." "Nisam! Samo... samo..." "Samo što?" "To je oskvrnuće, samo to. Pljačkanje mrtvih je jedno. Oskvrnjivanje je nešto sasvim drugo." "Trebam li te podsjećati", treći glas reče, "da su ovi tu mrtvi Scylvendiji. Teško je oskvrnuti nekoga tko je ionako proklet Heej! Još jedan živi ovdje." Zvuk oštrice kako struže iz korica punih pijeska, mukli udarac, pa guše ći uzdah. Unatoč nabijanju u glavi, Cnaiiir je razmrljao blato po licu i zagrabio ustima koliko god mu je stalo unutra. "Još uvijek ne mogu skinuti taj prokleti prsten..." "Samo cvakni taj jebeni prst već jednom!" povika drugi glas, sada tako blizu da se Cnaiiiru naježio vrat. "Tako mi jebenog Kasnijeg Proroka! Mulac jedini ima sreće pronaći zlato na ovim smrdljivim divljacima, a njega muči savjest! Oho. Koga to imamo ovdje? Velika zvjerka. Sveti Sejenuse, koliko ožiljaka tip ima!" "Kažu da Conphas ionako želi da sakupimo sve njihove glave", treći glas kaže. "Kakve veze onda ima jedan prst?" "Eto ga. Malo sline. Misliš li da bi ovo mogli biti rubini?" Gruba ruka zgrabi Cnaiiirovo rame i odlijepi ga od blata. Oči mu napola otvorene prema zalazećem suncu. Noge i ruke napeti da bi izgledali poput mrtva čke ukočenosti. Zemljom napunjena usta podrugljivo su se cerila. Bez daha. "Ozbiljno vam kažem", sjena nad njim kaže. "Pogledajte koje ožiljke ovaj gad ima! Pobio je stotine!" "Trebali bi dijeliti nagrade za takve poput njega. Zamisli, jedan naš zemljak na svaki ožiljak." Ruke su mu džeparile po tijelu, tapšajući i kopajući. Bez daha. Ukočen i nepomičan. "Možda bi ga trebali odnijeti Gavarusu", predloži prvi glas. "Možda će ga htjeti objesiti ili nešto." "Super ti je ta ideja", reče sjena zajedljivo. "Ti ćeš ga nositi?" Smijeh. "Nije više tako super, jel' da?" reče drugi glas. "Ima li šta kod tebe, Naff?" "Ni jedna jebena sitnica", sjena reče, bacivši Cnaiurovo tijelo natrag na pod. "Sljede ći prsten kojeg nađeš moj je, ti mali gade. Inače ću otpilit' tvoje prste!" Udarac nogom iz tame. Bol kakvu još nikad nije iskusio. Svijet je zatutnjao. Naprezao se da ne povra ća. "Naravno", reče prvi glas ljubazno. "Kome treba zlato nakon ovakvog dana? Zamisli slavlje kad se vratimo! Zamisli pjesme! Scylvendiji uništeni na vlastitom terenu. Scylvendiji! Kada budemo stari, bit će dovoljno spomenuti da smo služili s Conphasom na Kiyuthu i svi će nas gledati s divljenjem i strahopoštovanjem." "Slava ti neće donijeti dobre koke, momče. Zlato, stari moj. Sve ti je u zlatu." Jutro. Cnaiiir se probudi drhtureći. Čuo je samo duboko vrtloženje rijeke Kiyuth. Snažna nepokolebljiva bol širila mu se iz potiljka i neko je vrijeme ostao ležati nepomi čno, smlavljen njenim pritiskom. Grčevi su ga potresali, i on izbljuje žuč u otisak stopala pred svojim licem. Zakašlje. Jezikom opipa meku slanu prazninu među zubima. Iz nekog razloga, prva jasna misao koja mu se javila u svem tom jadu bila je Chorae. Zagrebao je prstima kroz bljuvotinu i pjeskovito blato, i ubrzo je pronašao. Zataknuo ju je za pojas od željeznih plo ča. Moja. Moja nagrada. Bol ga je pritiskala kao potkovano kopito na potiljku lubanje, no uspio se pridignuti na ruke i koljena. Trava bijaše obijeljena blatom i oštra poput sitnih noževa me đu njegovim prstima. Odvukao se dalje od strujanja rijeke. Tlo nasipa bilo je toliko izgaženo da se pretvorilo u blato, a sada stvrdnuto kao krhki zapis ranijeg pokolja. Trupla su izgledala kao da su urasla u tlo, meso im kožnato pod muhama, krv im zgrušana poput zgnje čenih višanja. Osjećao se kao da je ispuzao iz jednog od onih kamenih reljefa kojima bijahu poplo čani nansurski hramovi, na kojima su ljudi u borbi 69

okamenjeni u groznim prikazima. No ovo nije bio prikaz. Na vrhu uzvisine pred njim, mrtvi se konj uzdizao poput zaobljenog planinskog lanca, sa trbuhom u sjeni i blistavim vrhom sunca koje se uzdizalo iza njega. Svi mrtvi konji uvijek izgledaju jednako, smiješno ukočeni, kao drvene skulpture prevaljene na bok. Odgurnuo se na njega i bolno se zakotrljao preko. Uz njegov obraz bio je hladan poput ilova če s dna rijeke. Osim čavki, strvinara i lešina, bojno polje bijaše napušteno. Gledao je niz postepenu kosinu kojom je bježao. Bježao... Čvrsto sklopi oči. Trčao je neprekidno, a plavo mu se nebo stisnulo od hu čanja iza njega. Potučeni su do nogu. Poraženi. Ponizio ih je tisućljetni neprijatelj. Dugo vremena nije osjećao ništa. Sjetio se kako se u mladosti ujutro znao, iz kojeg god razloga, ustati prije zore. Iskrao bi se iz jakša i šuljao taborom u potrazi za uzvisinom s koje bi mogao promatrati kako sunce obujmljuje zemlju. Vjetar bi zviždao kroz travu. Čučeće sunce ustalo bi i penjalo se. A on bi mislio. Ja sam posljednji. Ja sam jedini. Kao sada. Jedan suludi trenutak osjećao je čudnovati ushit nekoga tko je predvidio vlastitu propast. Rekao je on Xunnuritu, toj budali s osam prstiju. Mislili su da je baba, prelja nerazumnih strahova. Gdje je sada taj njihov smijeh? Mrtvi, shvatio je. Svi su mrtvi. Svi! Horda je obuhvaćala čitavo obzorje svojim mnoštvom, tresla i sam Svod Nebeski tutnjavom svojih napada, a sad je više nije bilo, uništeni su, mrtvi. S mjesta na kojem je ležao mogao je vidjeti ogromna prostranstva spaljenog travnjaka, spaljene olupine nekadašnijih arogantnih tisu ća. Više nego uništeni - masakrirani. I to od Nansural Cnaiiir se borio u previše pograničnih okršaja da ih ne bi cijenio kao ratnike, ali je u kona čnici prezirao Nansurce onako kako su ih svi Scylvendiji prezirali: kao rasu mješanaca, neku vrstu ljudskih nametnika koje treba loviti do istrebljenja, ako je to moguće. Za Scylvendije je spomen Carstva iza Planina prizivao bezbrojne slike izopa čenosti: svećenici zlobna pogleda koji pužu pred svojom nesvetom Kljovom; čarobnjaci utegnuti u svoje kurvinske halje, koji izriču nezemaljske bestidnosti dok našminkani dvorani, mekih tijela napudranih i namirisanih, po činjavaju zemaljske. Ti su ih isti ljudi pokorili. Ora či zemlje i pisci riječi. Muškarci koji opće s muškarcima. Dah mu je zapeo u bolnom grlu. Pomisli na Bannuta, na izdajništvo svoga plemena. Zgrabio je travu bolnim rukama - sidrima - kao da je toliko slab, toliko prazan da bi u sekundi mogao biti otpuhan u isprazno nebo. Bespomo ćan krik razmotao mu se u grudima, ali ga je stisnutim zubima prigušio u pištanje. Jedva je udahnuo, tulio, kotrljao glavu iz jedne strane u drugu usprkos agoniji. Ne! Onda je počeo jecati. Plakati. Plačljivac... Bannut koji grglja, iskašljava mliječnu krv. "Vidio sam kako ga gledaš. Znam da ste bili ljubavnici!" "Ne!" Cnaiiir povika, no njegova ga je mržnja izdala. Sve ove godine - razbijao si je glavu njihovom šutnjom, razmišljao uporno o neizrečenom prijekoru u njihovim očima, mislio je da je lud što je toliko sumnjičav, podcjenjivao sam sebe zbog svojih strahova, a i dalje nastavio razmišljati o njihovim skrivenim mislima. Koliko se kleveta mrmljalo u njegovom odsustvu? Koliko je puta privučen njihovim smijehom ušao u jakš da bi zatekao samo stisnute usne i drske poglede? Cijelo to vrijeme oni su... Uhvatio se za prsa. Ne! Istisnuo je suze iz očiju, mlatio izranjavanim rukama o ledinu sve ja če i jače, kao da loži peć. Lice od prije trideset godina lebdjelo mu je pred očima duše, obuzeto demonskim mirom. "Opterećuješ me!" protisnuo je ispod daha. "Gomilaš teret na ter—" Plamsaj iznenadne strave ga ušutka. Zvuk glasova nošen vjetrom. Ležeći mirno, očiju otvorenih tek toliko da su mu trepavice mutile vid, osluškivao je. Govorili su sheyi čki, no njihove su riječi bile nerazgovjetne. Zar su pljačkaši još uvijek harali bojnim poljem? Kukavni bijedniče! Ustani i umri! Vjetar je jenjavao i zvukovi se pojačaše. Čuo je konjska kopita i povremeno šuškanje opreme. Barem dva čovjeka, na konjima. Aristokratska infleksija u njihovom govoru ukazivala je da su časnici. Približavali su se, ali iz kojeg smjera? Ugušio je ludi nagon da sjedne i ogleda se oko sebe. "Još od dana Kyraneasa Scylvendiji bijahu ovdje," profinjeniji je glas govorio, "nepopustljivi i strpljivi poput oceana. I nepromijenjeni! Narodi su se uzdizali i narodi propadali, čitave rase i nacije bijahu izbrisane, a Scylvendiji su ostali. I ja sam ih prou čavao, Martemuse! Marljivo sam izučavao svaki izvještaj o njima koji sam uspio prona ći, 1 One prastare i one nedavne. Čak sam naredio svojim agentima da provale u Biblioteku Sareota! Da, u lothiahu! - iako nisu pronašli ništa. J^animljani su je ostavili da propadne. No stvar je u ovome: svaki je prikaz o Scylvendijima, bez obzira na starost, mogao isto tako biti napisan ju čer, tisućama godina, Martemuse, Scylvendiji su ostali nepromijenjeni. Ako im oduzmeš stremene i željezo, nemoguće bi ih bilo razlučiti od onih koji uništiše Mehtsonc pred dvije tisu će godina ili onih koji opustošiše Cenei tisuću godina nakon toga! Scylvendiji su upravo onakvi kakvima ih je filozof Ajencis opisao: 70

narod bez povijesti." "Ali takvi su svi nepismeni narodi, nisu li?" onaj drugi, Martemus odgovori. "Čak se i nepismeni narodi mijenjaju kroz stoljeća, Martemuse. Sele se. Zaboravljaju stare bogove i otkrivaju nove. Čak im se i jezici mijenjaju. Ali ne i Scylvendiji. Oni su opsjednuti obi čajima. Dok mi podižemo ogromna kamena zdanja da obuzdamo prolazak godina, oni prave spomenike od svojih postupaka, hramove od svojih ratova." Taj je opis pobudio znatiželju u Cnaiiirovom srcu. Tko su bili ti ljudi? Onaj jedan sigurno je iz neke od Ku ća. "Zanimljivo, pretpostavljem," reče Martemus, "no to ne objašnjava kako ste znali da ćete ih poraziti." "Nemoj biti dosadan. Prezirem dosadne časnike. Prvo postavljaš drska pitanja, onda odbijaš priznati moje odgovore kao takve." "Ispričavam se, gospodine Uzvišeni Generale. Nisam vas htio uvrijediti. Vi me sami hvalite i kudite zbog moje otvorene— " "O, Martemuse... uvijek ista priča. Smjerni general iz neke provincije, bez ikakve ambicije osim da služi. No ja te poznajem bolje nego što misliš. Vidio sam kako ti zanimanje raste čim spomenem državnička pitanja. Baš kao što ti sada vidim pohlepu za slavom u očima." Cnaiiiru se činilo kao da mu je netko odvalio veliki kamen s grudiju. Nije mogao disati. Bio je to on. On! Ikurei Conphas! "Neću to poricati. No kunem se da nisam mislio ispitivati vas. Samo što... što..." S tim se riječima dvojica muškaraca zaustaviše. Cnaiiir ih je sad mogao vidjeti, sjene jaha ča kroz maglu trepavica. Plitko je disao. "Što, Martemuse?" "Tijekom cijelog ovog pohoda držao sam jezik za zubima. Naši su mi se postupci činili ludima, i to toliko..." "Koliko?" "Toliko da je u jednom trenutku moja vjera u vas bila poljuljana." "A ipak nisi rekao ništa, nisi ništa pitao... Zašto?" Cnaiiir se pokuša dići s poda, ali nije mogao. U ušima su mu glasovi bez tijela zvonili kao da oponašaju grmljavinu. Treba ga ubiti. Mora! "Zbog straha, gospodine Uzvišeni Generale. Nije se moguće uzdići sa dna kao što sam ja to u činio bez spoznaje o pogubnosti sumnjanja u sebi pretpostavljene... pogotovo kada su o čajni." Smijeh. "Znači, sada, u ovakvom okruženju" - Conphasova sjena pokaže prema polju pokošenih mrtvaca - "pretpostavljaš da više nisam očajan; misliš da je sada sigurno postavljati mi ta tvoja otrovna pitanja." Cnaiiir iznenada postane svjestan sebe i svog okruženja. Bilo je to kao da gleda sam sebe izdaleka, š ćućurenog muškarca stisnutog uz strvinu konja, okruženog beskrajnim krugovima mrtvaca. Čak su i te slike potakle optužbe. Kakve su to misli? Zašto uvijek mora pomisliti jednu misao previše? Zašto mora stalno razmišljati? Ubij ga! "Upravo tako", Martemus odgovori. Zaleti se na njih. Sveži im konje. Prereži im grkljane u pomutnji! "Da ti udovoljim?" Conphas nastavi. "Da ti dozvolim još jedan korak prema vrhu, Martemuse?" "Moja odanost i diskrecija pripadaju vama, gospodine Uzvišeni Generale, bezrezervno." "To sam već i pretpostavio, ali zahvaljujem ti na potvrdi... Što bi rekao da ti kažem da je bitka koju smo upravo vodili, veličanstvena pobjeda koju smo upravo izvojevali, tek prvi okršaj u Svetom ratu?" "Svetom ratu? Šrijahovom Svetom ratu?" "To je li Sveti rat Šrijahov ili nije upravo je srž pitanja." Pokreni se! Osveti se! Svoj narod! "Ali što je s—" "Mislim da bi bilo neodgovorno s moje strane da ti otkrijem više od toga, Martemuse. Uskoro, možda, ali ne sad. Moj trijumf ovdje, koliko god veličanstven i koliko god božanski bio, bit će tek mrvice u usporedbi s onim što slijedi. Uskoro će cijelo Tromorje slaviti moje ime, a onda... No, ti si više vojnik nego časnik. Jasno ti je da je često zapovjednicima potrebno neznanje njima podređenih jednako koliko i znanje." "Jasno mi je. Vjerojatno sam to trebao i očekivati." "Očekivati što?" "Da će vaši odgovori više potpiriti nego ugasiti moju znatiželju!" Smijeh. "Avaj, Martemuse, kad bih ti rekao i sve što znam, još uvijek bi bio u jednakom manjku. Odgovori su kao opijum: što više upijaš, to ti je više potrebno. Upravo zato trijezan čovjek nalazi utjehu u misterijima." "Možete mi barem objasniti - meni tupavom - kako ste mogli znati da ćemo pobijediti." "Kao što rekoh, Scylvendi su opsjednuti obi čajima. To znači da seponavljaju, Martemuse. Obožavaju rat, ali ne razumiju što je on uistinu." "A što je onda rat uistinu?" "Intelekt, Martemuse. Rat je intelekt." Conphas potjera konja naprijed, ostavivši svog podređenog da se hrva sa smislom onoga što je upravo izrekao. Cnaiiir je 71

promatrao kako Martemus skida kacigu s perjanicom i provla či ruku kroz kratko podrezanu kosu. Jedan napeti trenutak činilo se kao da zuri ravno u njega, kao da čuje nabijanje njegova srca. A onda je naglo pojurio za svojim Uzvišenim Generalom. Dok ga je Martemus sustizao, Conphas uzvikne: "Poslijepodne, kad se naši ljudi oporave od slavlja, po činjemo sakupljati scylvendske glave. Napravit ću put trofeja, Martemuse, odavde do naše zaražene prijestolnice Momemna. Zamisli tu divotu!" Glasovi im izblijediše, i ostade samo strujanje hladnih voda nasuprot zujaju ćoj tišini i blagom mirisu pokošenog travnjaka. Tako hladno. Tlo bijaše tako hladno. Kamo da ide? Pobjegao je od djetinjstva i sakrio se iza časnog imena svoga oca, Skiothe, Poglavice Utemota. Nakon o čeve sramotne smrti, pobjegao je i sakrio se iza imena svog naroda, Scylvendija, koji bijahu bijes Lokungov, više osveta nego kost ili meso. Sada su i oni pomrli sramotno. Više mu ni tlo nije ostalo. Ležao je nigdje, među mrtvima. Neki nas događaji obilježe tako duboko da postanu življi kasnije nego onda kada su se zbivali. Trenuci su to koji previše izjedaju da bi postali prošlost, i tako ostaju suvremenici naših srdaca dokle god ona kucaju. Neki se doga đaji ne pamte oni se ponovno proživljavaju. Smrt Cnaiiirova oca Skiothe bila je jedan takav trenutak. Cnaiiir sjedi u tami Poglavičinog velikog jakša, onakvog kakav je bio pred dvadeset i devet godina. Vatra je jačala u njegovom središtu, preblještava da bi u nju gledao, ali osvjetljavala je slabo. Ogrnut krznima. njegov otac govori ostalim plemenskim uglednicima o drskosti njihovih kuotskih suplemenika na jugu. U sjenama okrutnih muškaraca robovi se nervozno klatili noseći mjehove fermentiranoga kobiljega mlijeka. Kad bi neka ruka puna ožiljaka podigla rog, oni bi ga ponovno napunili. Zatvoreni prostor bazdio je po dimu i kiselkastom alkoholu. Bijeli je Jakš svjedočio mnogim takvim prizorima, no ovaj je put jedan od robova, norsirski muškarac, napustio sjenu i zakoračio u svjetlost vatre. Podigne lice i obrati se zapanjenim članovima plemena na savršenom scvlvendskom - kao da je i sam njihov zemljak. "Ponudit ću ti okladu, Poglavice Utemota." Cnaiiirov je otac osupnut, i tom njegovom drskošću i takvom preobrazbom. Čovjek koji je dosada bio slomljen postao je uzvišen poput nekog Kralja. Samo Cnaiiir nije iznenađen. Ostali muškarci na granici mraka potpuno su utihnuli. S druge strane vatre njegov otac odgovori: "Već si povukao početni potez, robe. I izgubio si." Rob se podrugljivo nasmiješi, poput vladara među neiskusnim narodom. "Ja bih se okladio u svoj život s tobom, Skiotha." Rob izgovara ime. Koliko izvrće stare običaje, okreće naglavce osnovni poredak! Skiotha je ispipavao tu besmislicu i kona čno se nasmijao. Smijeh ponižava, a ovaj ispad valja poniziti. Bijes bi bio priznanje dubine ovog izazova, učinio bi njega sudionikom. A opet, rob to nekako zna. I rob nastavlja: "Promatrao sam te, Skiotha, pitao se kolika je tvoja snaga. Mnogi se ovdje to pitaju... Jesi li to znao?" Smijeh njegova oca uslijedi. Vatra hripa tiho. Zatim Skiotha, bojeći se pogledati lica svojih suplemenika, kaže, "Ja ve ć jesam procijenjen, robe." Kao potpirena tim riječima, vatra zatreperi sjajno i raširi se dublje u mračne džepove između okupljenih ljudi. Njezina obnovljena toplina grize Cnaiiirovu kožu. "Ali mjera", rob odgovori, "nije nešto što se jednom postigne pa zaboravi, Skiotha. Stara je mjera samo temelj za novu. Procjenjivanje ne prestaje." Suučesništvo uzrokuje nemogućnost zaborava, urezuje prizore s nepodnošljivom jasnoćom, kao da je razmjer osude moguće raspoznati u preciznosti detalja. Vatra tako vruća da je mogla biti i u njegovo krilu. Hladno ća zemlje pod njegovim bedrima i stražnjicom. Zubi su mu stisnuti, kao da drobi pijesak. A blijedo lice norsirskog roba okrenut je prema njemu, plavih očiju bistrih i obuhvatnijih od neba. Oči koe prizivaju! Oči koje ujarmljuju, i koje govore: Sjećaš li se svoje uloge? Cnaiiir je dobio scenarij za ovaj trenutak. Između posjednutih ljudi, on kaže, "Zar se bojiš. Oče?" Lude riječi! Izdajničke i lude! Probadajući pogled njegova oca. Cnaiiir pogne pogled. Skiotha se okrene robu i upita s nategnutom nezainteresiranoš ću, "Što je onda ta tvoja oklada?" I Cnaiiira preplavi strah da bi mogao umrijeti. Strah da bi rob, Anastirimbor Moenghus, mogao umrijeti! Ne njegov otac - Moenghus... Kasnije, kad je njegov otac ležao mrtav, plakao je pred očima svog plemena. Plakao od olakšanja. Napokon je Moenghus, onaj koji je sebe nazivao Diinyanjaninom, bio slobodan. Neka nas imena obilježe tako duboko. Trideset godina, stotinu i dvadeset godišnjih doba - mnogo vremena u životu 72

jednog čovjeka. A nije značilo ništa. Neki nas događaji toliko duboko obilježe. Cnaiiir je pobjegao. Kad je pao mrak, skrivao se između sjajnih vatri nansurskih ophodnji. Ogromna prazna zdjela no ći činila se poput nečega u što bi mogao pasti, toliki je bio prijekor zemlje. Njegovim vlastitim nogama, mrtvi su ga progonili.

OGLAVLJE SEDMO MOMEMN Svijet je krug koji ima toliko središta koliko ima i ljudi. AJENCIS, TREĆA ANALITIKAUUDI Rana Jesen, 4110. godina Kljove, Momemn Cijeli je Momemn gromoglasno slavio. Promrzao u hladovini, Ikurei Conphas sjaše pod golemim Xatantijskim slavolukom. Pogled mu na trenutak zastane na uklesanim prizorima, prateći ploču za pločom punu zarobljenika i plijena. Okrenuo se generalu Martemusu s namjerom da ga podsjeti da niti Xatantius nije uspio obuzdati scylvendska plemena. Učinio sam što niti jedan čovjek nikada nije. Nisam li zbog toga više od čovjeka? Conphas je već prestao brojati koliko mu se puta javila ta zapanjuju ća niisao, i iako to ne bi nikada priznao, čeznuo je za tim da je čuje iz usta drugih - pogotovo Martemusa. Da barem može izmamiti te riječi iz njega! Martemus je posjedovao prirodnu iskrenost rođenog višeg časnika. Laskanje mu bijaše ispod časti. Kad bi on nešto rekao, Conphas je znao, to bi bila istina. No sada nije bilo vrijeme za to. Martemus je stajao zapanjen, zureći u •^anipus Scuari, prostor za održavanje parada u Carskoj četvrti. Postrojene pod zastavama svake kolone Carske vojske, falange pješaštva u sve čanim odorama ispunjavale su prostranstvo Scuarija. Stotine crveno-crnih caskih barjaka vijorile su se na povjetarcu iznad formacija, oslikane blatnim molitvama. Između falangi protezala se široka avenija prema visokom pročelju Allosijanskog foruma. Vrtovi, kompleksi i kolonade Andiaminskih visova uzdizali su se visoko u maglu. Conphas je vidio da ih njegov stric o čekuje, udaljena figura uokvirena mo ćnim stupovima Foruma. Unatoč carskoj pompi, izgledao je maleno poput pustinjaka koji škilji na ulazu svoje pe ćine. "Je li to tvoja prva Carska državna audijencija?" upita Conphas Martemusa. General kimne i okrene se prema njemu pomalo drhtav. "Prvi put sam u Carskoj četvrti." Conphas se naceri. "Dobrodošao u bordel." Konjušari su preuzeli njihove konje. U skladu s obi čajem, nasljedni svećenici Gilgaola donesoše lavore s vodom. Kao što je Conphas očekivao, razmrljali su mu lavlju krv po rukama i nogama pa mu, mrmljaju ći molitve, čistili simbolične rane. Šrijalski svećenici koji su došli nakon njih su ga, me đutim, iznenadili. Pomazali su ga uljima i mrmljanjem, pa završili umakanjem prstiju u palmino vino i risanjem znaka Kljove na njegovom čelu. Tek kad su zaklju čili ritual uzvikivanjem njegove nove titule Zaštitnika Kljove, shvatio je zašto ih je njegov stric uključio u ceremoniju. Scylvendiji su bili pogani jednako kao i Kianjani, pa zašto ne uklopiti u sve to sveprisutni žar Svetog rata? Bio je to, Conphas shvati s gađenjem, genijalan potez, što je vjerojatno značilo da Skeaos stoji iza svega. Koliko je Conphas znao, njegov je stric već iscrpio sav svoj genij - pogotovo u vezi Svetog rata. Sveti rat... Od same te pomisli Conphasu je došlo da pljune kao Scylvendi, a tek je dan ranije stigao u Momemn. Nikada u životu Conphas nije osjetio ništa niti blizu ushi ćenju koje je osjetio u Bitki na Kiyuthu. Okružen napola uspaničarenim osobljem, gledao je na neizvjesno bojište i nekako, na neki neobjašnjiv način, znao - znao sa sigurnošću od koje su mu se vlastite kosti činile željeznima. Ja posjedujem ovo mjesto. Ja sam više... Osjećaj je bio sličan ushitu religijske ekstaze. Bilo je to, shvatio je kasnije, pravo otkrivenje, trenutak božanskog uvida u nemjerljivu moć njegove ruke. Nije bilo drugog objašnjenja. No tko bi rekao da se otkrivenja, poput mesa, kvare kako dani odmi ču? 73

Isprva je sve išlo iznimno dobro. Nakon bitke, preživjeli Scylvendiji povukli su se duboko u Stepu. Nekoliko raštrkanih bandi nastavilo je pratiti vojsku, no one nisu mogle ništa više nego napasti pokoju patrolu. Ne mogavši odolijeti završnom okretanju noža, Connphas je sredio da desetak zatočenika 'slučajno načuje' kako njegovi časnici slave plemena koja su izdala hordu - zato čenike koji su, ne vlastitom odvažnošću i domišljatošću, kasnije uspjeli u čudesnom pokušaju bijega. Ne samo da će Scvlvendiji povjerovati njihovim optužbama o izdaji, Conphas je znao, oni će biti zadovoljni. Mnogo je bolje da je Narod pobijedio Narod, nego da su to u činili Nansurci. O, blaženi razdor. Proći će mnogo vremena prije nego se Scylvendiji ponovno ujedine na bojnom polju. Da je barem razdor jednako lako prekinuti. Mjesecima ranije Conphas je obe ćao svom stricu da će svoj povratnički marš sa fronte obilježiti scyl-vendskim glavama nabodenim na kolce. U to ime, naredio je da se glave svih Scylvendija ubijenih na Kiyuthu sakupe, premazu katranom i nakrcaju u kola. No čim je Carska vojska prešla granicu, kartografi i matemati čari počeli su se svađati o odgovarajućem razmaku između sablasnih trofeja. Kako sva đi nije bilo kraja, umiješali su se čarobnjaci Carskog Saika, koji su se poput svih čarobnjaka smatrali boljim kartografima od kartografa i boljim matematičarima od matematičara. Uslijedio je birokratski rat dostojan dvora njegovog strica, a koji je nekako, slijede ći suludu alkemiju povrijeđenog ponosa i inata, doveo do ubojstva Erathiusa, najlajavijeg od carskih kartografa. Kada vojna istraga nije uspjela razriješiti niti slu čaj ubojstva niti razmiricu, Conphas je po kratkom postupku dao uhititi najglasnije pripadnike svake frakcije i, iskoristivši oskudnost članaka Vojničkog kodeksa, dao ih sve javno izbi čevati. Ne začudo, sve su nesuglasice riješene sljedećeg dana. No ako je taj iritantni slučaj okaljao njegovo ushi ćenje, povratak u Momemn gaje gotovo potpuno uništio. Prijestolnicu je zatekao okruženu taborima Svetog rata, koji su postali nepregledna prljava zapuštena naselja šatora i baraka oko vanjskih gradskih zidina. Koliko god prizor bio uznemiruju ć, Conphas se svejedno nadao da će ga pozdraviti mase pune obožavanja. Umjesto toga, neuredne gomile Inrita dobacivale su uvrede, bacale kamenje, a jednom čak i zapaljenu vreću punu ljudskog izmeta. Kad je poslao Kidruhil da raskr či put, uslijedila je prava bitka prsa o prsa. "Oni vide samo Carevog nećaka," objasnio je časnik kojeg je njegov stric poslao, "a ne čovjeka koji je pokorio Scylvendije." 'Zar toliko mrze mog strica?" Časnik je slegnuo ramenima. "Sve dok njihovi gospodari ne prihvate •Njegovu Povelju, daje im samo toliko žita koliko im treba da prežive." Čovjek mu je objasnio da se Sveti rat svakoga dana pove ćava za stotine iako su navodno glavni kontingenti iz Galeotha, Ce Tydonna, Conrive i Visokog Ainona bili mjesecima daleko. Do sada su se samo tri velika lorda pridružila Ljudima od Kljove: Calmemunis, palatin conriyanske provincije Kanampureje; Tharschilka, grof neke neugledne galeotske krajine; i Kumrezzer, palatin-guverner ainonskog okruga Kutapileth. Sva trojica burno su odbili Carev zahtjev da potpišu Povelju. Pregovori su se otada srozali na ogorčeno nadmetanje volja; inritski lordovi osvećivali su se izazivajući nerede koliko god su mogli a da se ne izvrgnu Šrijahovom bijesu, dok je Ikurei Xerius III. izdavao proglas za proglasom u namjeri da ih stegne i još više zauzda. "Car se u potpunosti veseli vašem dolasku, gospodine Uzvišeni Generale." Conphas se nato umalo po čeo naglas cerekati. Povratak rivala ne veseli niti jednog cara, ali se zato svaki car veseli povratku svoje vojske, pogotovo ako je bio opkoljen. A upravo je to bio slučaj. Conphas je bio prisiljen ući u Momemn brodom. A sada je njegov toliko očekivani trijumf, toliko važno priznanje njegovog postignuća, bilo zasjenjeno važnijim događanjima. Svet rat prigušio je njegovu slavu, umanjio čak i propast Scylvendija. Ljudi će ga slaviti, da, ali onako kako slave religijske festivale u doba gladi: apati čno, previše obuzeti navalom zbivanja da bi zaista razumjeli što ili koga slave. Kako ne bi mrzio Sveti rat? Cinele su udarale. Oglasiše se rogovi. Završivši s ceremonijom, Srijalski svećenici naklonili su se i povukli, ostavivši ga natopljenog prodornim mirisom palminog vina. Pojaviše se sluge u zlatom izvezenim kiltovima i Conphas, s Martemusom uz sebe i svitom koju je teglio sa sobom, pođe za njima kroz utihnulu gužvu Scuarija. Čitava polja pješaštva u crvenim suknjama padala su na koljena dok su prolazili, pa su poput vjetra u žitu pratili povorku prema udaljenom dijelu Kampusa. Conphas osjeti kratkotrajno uzbu đenje. Nije li to bilo njegovo otkrivenje? Izvor njegovog ushićenja na obalama rijeke Kiyuth? Dokle god mi pogled seže, oni odgovaraju meni, mojoj ruci. Dokle god mi pogled seže, i dalje... Dalje. Misao koja ostavlja bez daha. Neobuzdana. Pogled preko ramena uvjerio ga je da se njegove ranije upute poštuju. Dvojica njegovih osobnih tjelesnih čuvara bila su odmah iza njega i vukla među sobom zatočenika, dok ih je još dvanaest marljivo označavalo mjesto prolaska posljednjim odrubljenim scylvendskim glavama. Za razliku od prijašnjih Uzvišenih Generala, on nije imao paradu robova ; oplja čkanog plijena za svog cara, ali je zato prizor katranom namazanih plava izdignutih iznad Kampusa, bio je uvjeren, imao jedinstveni efekt. Iako nije vidio svoju baku medu gomilom oko svog strica pred Forumom, znao je da je tamo i da je zadovoljna. "Daj im spektakl", rado bi govorila, "i oni će tebi dati moć." Gdje se moć primijeti, moć se i daje. Cijelog svog života Conphas je bio okružen u čiteljima. No njegova je baka, vatrena 74

Istriya, bila ta koja je učinila najviše da ga pripremi za njegovu rođenjem stečenu ulogu. Suprotno željama njegovog oca, ona je inzistirala da provede rano djetinjstvo okružen pompom i doga đanjima na Carskom dvoru. I tamo ga je odgajala kao da je njeno vlastito dijete, poučavala ga povijesti njihove dinastije, a kroz nju i svim nepisanim tajnama državni čkog umijeća. Conphas je čak sumnjao da je imala svoje prste u izmišljenim optužbama koje su dovele do smaknu ća njegovog oca, samo da bi se pobrinula da se ovaj ne isprije či u nasljedstvu ako njezin drugi sin, Ikurei Xerius III., neo čekivano završi na mrtvačkim nosilima. No više od svega, ona je osigurala, čak i nametnula, shvaćanje da je on i samo on o čiti nasljednik. Još dok je bio tek dječak ona je radila spektakl od njega, kao da je svaki njegov dah trijumf za Carstvo. Sad se više ni njegov stric ne bi usudio usprotiviti tom shvaćanju, sve da je i uspio dobiti sina koji ne bi slinio i nosio pelene u odrasloj dobi. Učinila je za njega toliko da ju je gotovo volio. Conphas još jednom promotri svog strica. Sad mu je bio bliže, i to toliko da je mogao razabrati detalje njegove odje će. Rog od bijelog filca koji se uzdizao s njegove zlatne krune iznenadio je Uzvišenog Generala. Niti jedan Nansurski Car nije nosio krunu Shigeka odkad je ta provincija izgubljena u korist Fanima tri stolje ća ranije. Njegova smjelost bila je skandalozna! Što li ga je potaklo na takav ispad? Zar je mislio da će mu gomilanje ispraznih ornamenata osigurati slavu? On zna... Zna da sam ga nadišao! Tijekom svog povratka s Jiiinatske stepe, Conphas je toliko razmišljao o svom stricu da je već bio na rubu opsesije. Pravo je pitanje bilo, Conphas je shvatio, ho će li njegov stric biti skloniji tome da ga upotrijebi kao oru đe za buduće svrhe ili će ga likvidirati jer predstavlja prijetnju. Činjenica ^^ ga je Xerius poslao da uništi Scylvendije nije nimalo umanjivala "mogućnost likvidacije. Ironija ubijanja nekoga jer je uspješno izvršio 'Njegovu naredbu Xeriusu ne bi ništa zna čila. Takve 'nepravde', kako bi to nazvali filozofi, bijahu kruh i pivo carske politike. Ne. Da se radi samo o tome, Shvatio je Conphas, njegov stric bi ga sigurno pokušao ubiti. Problem je jednostavno bio u tome da je on porazio Scylvendije. Čak i kad se njegov trijumf ne bi pretvorio u moć da zbaci svog strica, Conphas se bojao da bi Xerius, koji je sumnjao na urotu kad god bi dvojica slugu prdnula, jednostavno pretpostavio da on ima takvu moć. Da se radi samo o tome, Conphas bi se trebao vratiti u Momemn s ultimatumima i opsadnim tornjevima. Ali nije se radilo samo o tome. Bitka na Kiyuthu bila je tek prvi korak u ve ćem planu da preotme Sveti rat iz Maithanetovih ruku, a Sveti je rat bio ključan za san njegovog strica o Obnovljenom Carstvu. Kad bi bilo mogu će zgromiti Kian i ponovno osvojiti sve stare provincije, Ikurei Xerius III. bio bi zapam ćen ne kao car-ratnik poput Xatantiusa ili Triamisa, već kao car-državnik poput Caphrianasa Mlađeg. To je bio njegov san. Dokle god se Xerius drži svog sna, Conphas je shvatio, učinit će sve što je u njegovoj moći da zadrži svog božanskog ne ćaka. Porazivši Scylvendije, Conphas je postao više koristan nego opasan. Zahvaljujući Svetom ratu. Sve se vraćalo na prokleti Sveti rat. Svakim Conphasovim korakom Forum je zauzimao sve više i više neba. Njegov stric, koji je izgledao još smješnije sad kad je Conphas znao što ima na sebi, bio je sve bliže. Iako se njegovo obojano lice izdaleka činilo ravnodušnim, Conphas je vidio, ili mu se učinilo da vidi, kako su mu ruke sa strane nakratko zgrabile grimiznu halju. Nervozna kretnja? Uzvišeni General zamalo se nasmijao. Rijetko ga je što zabavljalo više od stri čeve tjeskobe. Crvi se i trebaju migoljiti. Oduvijek je mrzio svog strica - čak i kad je bio dijete. No unatoč svom preziru prema njemu, davno je naučio da ga ne valja podcjenjivati. Njegov je stric bio poput onih neuobi čajenih pijanaca koji bi mumljali i teturali iz dana u dan, a ipak bili smrtno oprezni kad bi se našli suo čeni s opasnošću. Je li sad osjećao opasnost? Odjednom mu je Ikurei Xerius III. bio velika zagonetka - nedokučiv. O čemu razmišljaš, Striče? Pitanje je toliko svrbjelo da ga je bio prisiljen počešati mišljenjem nekog drugog. "Reci mi, Martemuse," rekao je tiho, "kad bi trebao nagađati, o čemu misliš da moj stric razmišlja?" Martemus je bio sažet. Možda je razgovor u ovakvom trenutku smatrao nedoličnim. "Poznajete ga mnogo bolje nego ja, gospodine Uzvišeni Generale." "Vrlo diplomatski odgovor." Conphas zastane, pogođen predosjećajem [da uzrok Martemusove tjeskobe seže mnogo dublje od skorašnjeg susreta sa svojim Carem po prvi put. Kada je on bio pun strahopoštovanja prema svojim nadređenima? Nikada. "Trebam li strahovati, Martemuse?" Generalove oči ostale su prikovane na udaljenom Caru. Nije ni trepnuo. "Trebate strahovati, da." Ne hajući što bi promatrači mogli pomisliti, Conphas je prou čavao njegov profil, ponovno primijetivši klasi čan nansurski oblik čeljusti i slomljeni nos. "A zašto tako misliš?" Martemus je marširao u tišini, činilo se jako dugo. U trenutku srdžbe, Conphas ga je poželio tresnuti. Zašto toliko razmišlja o odgovorima kad je odluka uvijek ista? Martemus je uvijek govorio samo istinu. "Znam samo ovo," General napokon odgovori, "da sam ja Car, a vi moj Uzvišeni General, ja bih se vas bojao." Conphas tiho otpuhne. "A koga se Car boji. Car i ubije. Vidim da čak i vi iz provincije imate dojam o tome kakav je on zaista. A ipak, mene se moj stric boji otkad sam ga jedne večeri prvi put pobijedio u benjuki. Imao sam osam godina. Dao 75

bi me zadaviti - i svalio svu krivicu na svojeglavu bobicu grož đa - da nije bilo moje bake." "Ne vidim—" "Moj se stric boji svega i svakoga, Martemuse. Predobro poznaje našu dinastiju da se ne bi bojao. Zahvaljuju ći tome, samo ga novi strahovi potiču na ubojstvo. Jedva da primje ćuje stare strahove poput mene." General neprimjetno slegne ramenima. "No nije li on..." Utihnuo je, kao da se iznenadio vlastitom zlobom. "Dao pogubiti moga oca? Naravno da jest. No mog se oca nije bojao od po četka. Tek kasnije, kad... kad mu je frakcija Biaxijevih zatrovala srce glasinama." Martemus ga pogleda krajičkom oka. "Ali to što ste vi uspjeliposf/a, gospodine Uzvišeni Generale... Razmislite! Na vašu zapovijed svaki bi vojnik ovdje - svi do jednoga! - položio svoj život za vas. Car to zasigurno zna! Zasigurno je to novi strah!" Conphas je smatrao da ga Martemus nije sposoban iznenaditi, no bio je zaprepašten i zna čenjem i žestinom njegova odgovora. Je li predlagao pobunu? Ovdje? Sada? Iznenada se vidio kako se uspinje stepenicama Foruma, pozdravlja strica, a zatim se okre će tisućama vojnika okupljenima širom Scuari kampusa i zaziva ih i moli... ne, zapovijeda im da napadnu Forum i Andiaminske visove. Vidio je svog strica rasječenog u krvave dronjke. Prizor ga je ostavio bez daha. Bi li to mogla biti neka vrsta otkrivenja? Kratkotrajna vizija njegove budu ćnosti? Bi li trebao.,.? Ma to je čista besmislica! Martemus samo nije vidio veliki plan. Pa ipak, sve - redovi vojnika koji padaju na koljena oko njega, nauljena le đa slugu pred njim, stric koji ga čeka kao na kraju pogubno strmog tunela - postalo je iskrivljeno kao u no ćnoj mori. Odjednom je bio ogorčen na Martemusa i njegove bezrazložne strahove. Ovo je trebalo biti njegovo vrijeme! Njegov trenutak ushita. "A što sa Svetim ratom?" prasne on. Martemus se namrštio, ali je i dalje gledao prema uzdižu ćem Forumu. "Ne razumijem." Preplavljem iznenadnim valom gnjeva, Conphas je bijesno zurio u njega. Zašto im je bilo tako teško razumjeti? Jesu li se Bogovi ovako osjećali kad ih je mučila nemogućnost ljudi da shvate veličanstveni značaj njihovih nauma? Je li očekivao previše od svojih sljedbenika? Bogovi sigurno jesu. No možda je upravo u tome bila poanta. Ima li boljeg načina da ih natjera da se trude? "Vi smatrate", Martemus nastavi, "da je Car više pohlepan nego plašljiv? Da njegova glad za obnavljanjem Carstva nadilazi strah od vas?" Conphas se nasmiješi. Bog je umiren. "To smatram. Potreban sam mu, Martemuse." "Pa se kockate." Sluge stigoše do monumentalnih stepenica koje su vodile do Foruma i sad su se povukli svaki u svoju stranu, naklonjeni. Car je bio gotovo tu. "I na koga bi se ti kladio, Martemuse?" Prvi je put General pogledao ravno u njega, sjajnih smeđih očiju punih neuobičajenog obožavanja. "Na vas, gospodine Uzvišeni Generale. I na Carstvo." Zastali su na dnu monumentalnog stepeništa. Pogledavši oštro Martemusa, Conphas pokaže tjelesnim čuvarima da ih slijede sa zatočenikom, na se krene uspinjati po stepenicama. Njegov stric čekao ga je na najvišoj terasi. Conphas je opazio da Skeaos stoji pored njega. Na desetke drugih dvorskih službenika muvalo se me đu stupovima Foruma. Svi su promatrali ozbiljnih lica. Ni čim izazvane, Martemusove mu se riječi vratiše. "Na vašu zapovijed svaki bi vojnik ovdje položio svoj život za vas." Conphas je bio vojnik, i kao takav vjerovao je u obuku, zalihe, pripremu. Ali je posjedovao, kao što svi veliki vođe moraju, oštro oko za one plodove koji sazriju izvan sezone. Dobro je znao kolika je važnost dobro izabranog trenutka. Što bi se dogodilo da napadne sada? Što bi - i tu je ležao problem - svi ti okupljeni u činili? Koliko bi ih se okladilo na njega? "Na vas... Ja bih se okladio na vas." Unatoč svim svojim nedostacima, njegov je stric vrlo oštroumno procijenjivao ljude. Činilo se da budala instinktivno zna iznaći ravnotežu između mrkve i batine, da zna kada treba udariti, a kada tješiti. Iznenada Conphas shvati da nema pojma koju će stranu odabrati mnogi od onih koji zapravo bijahu najvažniji. Svakako će Gaenkelti, Uzvišeni Kapetan Eotske straže, stati uz svoga Cara - do smrti, ako treba. Ali Cememketri? Bi li Carskom Saiku bio draži mo ćan car od slabog? I što s Ngarauom, koji je upravljao uvijek nezaobilaznim riznicama? Toliko nesigurnosti! Topli zapuh vjetra zakotrljao mu je po putu lišće doneseno iz nekog nevidljivog luga. Zaustavio se na terasi ispod svog strica i salutirao mu. Ikurei Xerius III. ostao je miran poput oslikane skulpture. Smežurani Skeaos mu, me đutim, mahne da priđe. Uz zujanje u ušima, Conphas se uspeo preostalim stepenicama. Razmišljao je o svojem ceremonijalnom bodežu, pitao se je li dovoljno tvrd da probije svilu, damast, kožu i kost. Poslužit će. Tada je stao pred svog strica. Izraz lica i udovi ukočiše mu se od prkosa. Iako je Skeaos buljio u njega s neskrivenim 76

nemirom, njegov se stric pravio da ne primjećuje. "Tako silna pobjeda, Nećače!" iznenada usklikne. "Donio si slavu Kući Ikurei kao nitko drugi!" "Preljubazni ste, Striče", reče Conphas glatko. Lice njegova strica na sekundu se namršti. Conphas nije kleknuo i poljubio njegovo koljeno Oči im se sretoše, i Conphas se na trenutak zapanji. Zaboravio je koliko Xerius liči njegovom ocu. Još i bolje. Zgrabit će ga za šiju kao da ga želi poljubiti, a onda mu zabiti nož u prsnu kost. Zakretat će oštricu i raspoloviti mu srce. Smaknuće će biti brzo i, Conphas shvati, nevjerojatno lišeno zlobe. Zatim bi povikao svojim ljudima dolje, zapovijedio im da osiguraju Carsku četvrt. U nekoliko otkucaja srca Carstvo bi bilo njegovo. Podigao je ruku na poljubac, no njegov ujak odmahne i progura se pored njega, o čito privučen nečime niže niz stepenice. "A što je ovo?" uzvikne, očito misleći na zatočenika. Conphas preleti pogledom preko promatra ča, ugleda Gaenkeltija i još nekolicinu kako ga oprezno odmjeravaju. S lažnim smiješkom okrenuo se i pošao pridružiti Caru. "Nažalost, Stri če, to je jedini zatočenik kojeg imam za vas. Opće je poznato da su Scylvendiji očajni robovi." "A tko je on?" Čovjeka su srušili na koljena, i sad je bio pognut nad svojom golotinjom, ruku punih ožiljaka svezanih na le đima lancem. Jedan od čuvara zgrabi njegov crni rep i trzajem mu uperi lice prema Caru. Iako su mu tragovi prezira još uvijek bili vidljivi na licu, sive mu oči bijahu prazne, uperene u nešto izvan ovoga svijeta. "Xunnurit," kaže Conphas, "njihov Kralj Plemena." "Čuo sam da je zarobljen, no nisam se usudio vjerovati glasinama! Conphase! Conphase! Scy\vcnd?k.\ Kralj Plemena u zatočeništvu! Učinio si našu Kuću besmrtnom na ovaj dan! Dat ću da ga oslijepe, liše muškosti i privežu na podnožje mog prijestolja, baš kao drevni Visoki Kraljevi Kyraneasa." "Izvrsna ideja, Striče." Conphas baci pogled nadesno i napokon ugleda svoju baku. Nosila je zelenu svilenu haljinu pripijenu uz tijelo izkrižanom plavom vrpcom. Kao i uvijek, izgledala je poput ostarjele kurve koja glumi namigušu. Međutim, bilo je nešto u njenom izrazu lica. Ovaj put činila se nekako drugačijom. "Conphase..." rekla je bez daha, s čuđenjem u očima. "Ostavio si nas kao prijestolonasljednik Carstva, a vratio nam se kao bogV Kolektivni zaprepašteni uzdah uslijedi nakon njezinih rije či. Izdaja - ili barem nešto što će Car zasigurno tako protuma čiti. "Preljubazni ste, Bako", Conphas reče žurno. "Vraćam se kao sluga ponizni koji jednostavno učini što mu je njegov gospodar naložio." u pravu je! Nije li? Nekako je skliznuo s ruba odluke da ubije svog strica do banalnog pokrivanja bakinih gafova. Odlu čnost. Mora ostati usredotočen! "Naravno, dragi moj dječače, govorila sam figurativno..." Na način neobično opscen za nekog tako starog, došepurila se do njega i primila ga pod ruku u kojoj je držao nož. "Stid te bilo, Conphase. Jasno mi je da stado" - pogleda bijesno ministre svog sina - "vidi skandal u mojim rije čima, ali ti?" "Moraš li uvijek toliko sliniti po njemu. Majko?" Xerius re če. Počeo je bockati svoj trofej kao da mu provjerava tonus mišića. Sasvim slučajno, Conphas susretne Martemusov pogled; čovjek je još strpljivo klečao, dotad još uvijek u potpunosti nezamijećen. General opasno kimne. Dobro poznata mirnoća tad obuzme Conphasa, mirno ća koja mu je dopuštala da misli i djeluje promišljeno dok bi ostali uspaničeno trčkarali. Pogledao je naizgled beskrajne redove vojnika pod sobom. "Na vašu zapovijed svaki vojnik..." Odvojio se od bake. "Slušajte," reče on, "moram znati neke stvari." "Ili što?" upita njegov stric. Očito je zaboravio na Kralja Plemena. Ili je njegovo zanimanje bilo varka? Nimalo zastrašen, Conphas se intenzivno zapiljio u stri čeve našminkane oči, i cerio se njegovoj blesavoj shigečkoj kruni. "Ili ćemo se ubrzo naći u ratu protiv Ljudi od Kljove. Jeste li znali da su izazivali nerede kad sam pokušao u ći u Momemn? Da su mi ubili dvadesetoricu Kidruhila?" Conphas primijeti da su mu o či odlutale na stričev meki, napudrani vrat. Možda bi to bilo bolje mjesto za ubosti. "Ah, da", Xerius reče nezainteresirano. "Zbilja nesretan incident. Calmemunis i Tharschilka nisu nahuškali samo vlastite ljude. No uvjeravam te, problem je riješen." "Kako to mislite, 'riješen'?" Prvi put u životu Conphasu nije bilo stalo do toga što će njegov stric misliti o njegovom tonu. "Sutra," Xerius izjavi kao da je riječ o proglasu, "ti i tvoja baka po ći ćete sa mnom uz rijeku promatrati dopremanje mog najnovijeg spomenika. Znam da si ti, Nećače, nemirna duha, da si pobornik odlu čnih akcija, no moraš biti strpljiv. Ovo nije Kiyuth, a mi nismo Scylvendi... Stvari nisu onakve kakvima se čine, Conphase." Conphas je bio osupnut. "Ovo nije Kiyuth, a mi nismo Scylvendi." Što mu je to trebalo značiti? Kao da je sve zaključeno, Xerius nastavi: "Je li to taj general kojeg toliko hvališ? Martemus, zar ne? Toliko mi je drago da je ovdje. Nisam mogao brodom prevesti dovoljno tvojih ljudi u grad da bih napunio Kampus, pa sam morao upotrijebiti svoju Eotsku stražu i koju stotinu Gradskih stražara." 77

Iako zaprepašten, Conphas odgovori bez oklijevanja, "I odjenuli ste ih kao moje... kao redovne trupe?" "Naravno. Ceremonija je jednako njihova koliko i tvoja, nije li?" Dok mu je srce nabijalo kao ludo, Conphas klekne i poljubi stričevo koljeno. Harmonija... Tako divna. Tome je Ikurei Xerius III. mislio da teži. Cememketri, Vrhovni vladar Carskog Saika, uvjerio ga je da je krug najčišći od svih geometrijskih oblika, onaj koji najviše pridonosi obnovi duha. Nije dobro živjeti pravocrtno, rekao je. No krugovima konopca vežu se čvorovi, a krugovima sumnje kuju spletke. Sam oblik harmonije bijaše proklet! "Koliko još moramo čekati, Xeriuse?" majka ga upita odozada, glasa promuklog od starosti i uzrujanosti. Sunce je vruće, nije li, ti kujo od majke? "Još malo." Reče on prema rijeci. Sa pramca svoje goleme galije, Xerius je buljio preko smeđih voda rijeke Phayus. Iza njega je sjedila njegova majka. Carica Istriya, i njegov nećak, Conphas, pun sebe nakon veli čanstvenog uništenja scylvendskih plemena na Kiyuthu. Doveo ih je ovdje da bi tobože svjedočili dopremanju njegovog najnovijeg spomenika iz bazaltnih kamenoloma Osbeusa nizvodno u Momemn. No kao i obi čno, drugi su razlozi ležali iza svakog okupljanja Carske Obitelji. Znao je da će malo ismijavati njegov spomenik - njegova majka otvoreno, nećak u sebi. No sigurno ne će - neće moći - odbaciti objavu koju će uskoro izreći. Sami će spomen Svetog rata biti dovoljan da izazove njihovo poštovanje. Barem na kratko, u svakom slučaju. Otkad su napustili kameno pristanište Momemna, njegova se majka ulagivala svome unuku. "Zapalila sam preko dvjesto zlatnih zavjeta za tebe," govorila je, "po jedan za svaki dan koji si proveo na bojištu. I dala sam trideset i osam pasa Gilgaolskim svećenicima, da ih zakolju u tvoje—" "Čak ih je začinila i lavom", Xerius dobaci preko ramena. "Albino lavom kojeg je Pisathulas kupio od onog nepodnošljivog kutnarmskog trgovca, zar ne. Majko?" Iako je nije mogao vidjeti, osjećao je kako mu buši leđa pogledom. "To je trebalo biti iznenađenje, Xeriuse", rekla je s kiselom Ijubaznošću. "Ili si zaboravio?" "Ispričavam se. Majko, potpuno sam—" "Dala sam ga preparirati", rekla je Conphasu, kao da Xerius nije uop će govorio. "Prikladan dar za Lava iz Kiyutha, nije li?" Smijuljila se svojoj vlastitoj zavjereničkoj lukavosti. Xerius čvrsto zgrabi ogradu od mahagonija. "Laav!" Conphas usklikne. "I to ni više ni manje nego albino! Nije ni čudo da su me Bogovi mazili. Bako." "Mito", odgovori ona kao da to nije ništa. "Bila sam spremna na sve da mi se vratiš u jednom komadu. Luda od o čaja. No sad kad si mi rekao kako si porazio te divljake, osje ćam se budalasto. Pokušavati podmititi Bogove da paze jednoga od svojih! Carstvo nikada nije vidjelo nikoga poput tebe, moj dragi, slatki Conphase. Nikada!" "Svu mudrost koju posjedujem, Bako, dugujem vama." Istriya je gotovo hihotala. Laskanje, naročito Conphasovo, uvijek joj je bilo omiljeni narkotik. "Bila sam prili čno strog učitelj, koliko se sjećam." "Najstroži." "No ti si stalno bio spor, Conphase. Čekanje uvijek budi najgore u meni. Mogla bih iskopati nekome o či." Xerius je škrgutao zubima. Zna da slušam. Izaziva me. Conphas se nasmije. "Bojim se da sam otkrio ženske čari grozno rano. Bako. Morao sam posvetiti pažnju i drugim učiteljima." Istriya je bila vragolasta - koketna čak. Kurvinska stara baba. "I lekcijama izvučenim iz iste knjige, pretpostavljam." "Sve se ionako svodi na jebanje, zar ne?" Njihov smijeh zagušio je šuštajuću pjesmu vesala galije. Xerius priguši vrisak. "A sada još i Sveti rat, moj dragi Conphase! Bit ćeš više, mnogo više od najvećeg Uzvišenog Generala u našoj povijesti!" Što to pokušava izvesti? Istriya ga je oduvijek podbadala, ali nikad još njezino zadirkivanje nije bilo toliko blizu pobune. Znala je da je Conphasa pobjeda nad Scylvendijima pretvorila iz njegove igra čke u prijetnju. Pogotovo nakon one farse na Forumu dan ranije. Xerius je samo trebao pogledati ne ćaka u lice da bi se uvjerio da je Skeaos bio u pravu. Postojalo je ubojstvo u Conphasovim očima. Da nema Svetog rata, Xerius bi ga dao sasjeći istog trenutka. Istriya je bila tamo. Znala je sve to, a svejedno je navaljivala i navaljivala. Zar je... Zar je htjela da Conphas bude smaknut? Conphas je bio vidno smeten. "Moji ljudi bi to nazvali brojanjem mrtvih prije nego je krv prolivena. Bako." No je li mu zbilja bilo nelagodno? Bi li to mogla biti predstava? Nešto što su njih dvoje zajedno smutili da ga skrenu s traga? Zapiljio se duljinom galije u potrazi za Skeaosom. Pronašao ga je u društvu Arithmeasa, dozvao ga bijesnim pogledom, a onda prokleo sam sebe. Što će mu ta stara budala? Njegova majka igra igrice. Ona uvijek igra igrice. Ignoriraj ih. Skeaos je dojurio do njega - taj čovjek je hodao kao rak - no Xerius ga je ignorirao. Duboko, jednolično dišući, radije je 78

proučavao riječni promet. S lijenom gracioznošću, riječni su brodovi sporo prolazili jedni pored drugih, većina natovareni robom. Vidio je strvine svinja i stoke, urne s uljem i bačve vina; vidio je pšenicu i kukuruz, lomljeni kamen, pa čak i nešto što je zaključio da mora biti plesna trupa; sve je to sjeklo široku površinu rijeke na putu prema Momemnu. Bilo je dobro što je Momemn na Phayusu. Bijaše to veliko uže sa kojeg su se širile ogromne mreže Nansurija. Trgovina i industrija ljudi, sve pod blagoslovom njegove slike. Zlato koje nose u rukama, mislio je, nosi moje lice. Zapiljio se u nebo. Oči mu zastanu na galebu koji je tajanstveno lebdio u srcu udaljenog olujnog oblaka. Na trenutak mu se učinilo da osjeća lagani dodir harmonije, da bi mogao zaboraviti klepetanje svoje majke i ne ćaka u pozadini. A onda se galija zaljuljala, zadrhtala i stala. Xerius se zanjihao preko pramca na trenutak, pa se uhvatio. Odgurnuo se u uspravan položaj i pogledom divlje tražio kapetana galije među malom skupinom službenika u sredini broda. Za čuo je vikanje prigušeno drvom, pa pucanje bi čeva. Slike su mu navirale nepozvane. Slike prostora skučenih mračnih poput šume. Pokvareni zubi čvrsto su se stisnuli u agoniji. Slatka i probadaju ća bol. "Što se dogodilo?" čuo je svoju majku kad je upitala. "Pješčani prud, Bako", Conphas objasni. "Još jedan zastoj, čini se." Ton mu bijaše napet od nestrpljivosti - sloboda izražavanja koju se ne bi usudio pokazati nekoliko mjeseci ranije, ali bezna čajna u usporedbi s izgredom prethodnog dana. Uzvici su odzvanjali popločanom palubom. Vesla su uzburkivala vodu uokolo, ali uzalud. S izrazom lica koji je ve ć molio za milost, kapetan im je prišao i potvrdio da su se nasukali. Xerius je grdio budalu, osje ćajući cijelo vrijeme da ga majka pažljivo motri. Kad ju je pogledao, ugledao je oči previše prodorne da bi pripadale majci koja promatra svog sina. Pored nje, Conphas se izvalio na divanu, smijulje ći se kao da promatra namještenu borbu pijetlova. Iznerviran njihovim promatranjem, Xerius je odmahnuo glavom na kapetanova tugaljiva objašnjenja. "Zašto bi veslači želi ono što si ti posijao?" povikao je. Ogor čen čovjekovim djetinjastim blebetanjem, okrenuo mu je leđa i naredio svojim čuvarima da ga odvuku pod palubu. Njegovo zavijanje koje je uslijedilo samo je raspirilo njegov bijes. Zašto je toliko malo ljudi u stanju podnijeti posljedice svojih postupaka? "Presuda dostojna Kasnijeg Proroka", reče njegova majka hladno. "Čekat ćemo ovdje", Xerius se otrese ni na koga određenog. Ubrzo su zvuči biča i krikova jenjali. Vesla su utihnula. Nastupio je rijedak trenutak tišine na palubi. Zavijanje psa odjekivalo je preko rijeke. Djeca su se naganjala po južnoj obali, saginjala se pod stablima biberovca i vrištala. No čulo se još nešto. "Čujete li ih?" Conphas upita. "Čujem", odvrati Istriya, kriveći vrat da bi pogledala uz rijeku. I Xerius ih je čuo: tihi zbor uzvika preko vode. Škilje ći se zagledao u daljinu, prema mjestu gdje se Phayus uvijao i migoljio između tamnih padina, u potrazi za nekim vidljivim tragom teglenjaka koji je prevozio njegov novi spomenik. Nije vidio ništa. "Možda", šapne mu Skeaos na uho, "bismo trebali iš čekivati vaš posljednji ponos na krmi galije, Bože Me đu Ljudima." Već je krenuo izgrditi Prvog savjetnika što ga prekida takvim besmislicama, no onda se zaustavi. "Nastavi", progun đao je, proučavajući starca. Skeaosovo bi ga lice često podsjetilo na smežuranu jabuku udubljenu Sjajnim crnim o čima. Izgledao je poput prastare bebe. "S ovog mjesta, Bože Među Ljudima, vaš će se božanski spomenik otkrivati malo po malo, što će vašoj majci i nećaku omogućiti..." izraz lica mu bijaše povrijeđen. Xerius se namršti, pogleda iskosa u svoju majku. "Nitko se ne usu đuje podrugivati Caru, Skeaose." "Naravno, Bože Među Ljudima. Nikako. No ako ćemo čekati na krmi, vaš će se obelisk razotkriti u jednom veličanstvenom naletu kad tegljač prođe uz nas." "I sam sam to već razmotrio..." "Svakako." Xerius se okrene prema Carici i Uzvišenom Generalu. "Hođite, Majko," reče on, "povucimo se sa sunca. Malo hlada će vam laskati." Istriya se namršti na njegovu uvredu, no ina če se činilo da joj je vidno laknulo. Sunce je bilo visoko na nebu i neuobičajeno vruće za to doba godine. Ustala je s uko čenom gracioznošću i nevoljko prihvatila sinovljevu pruženu ruku. Conphas se zakotrljao na noge nakon nje i krenuo za njima. Formacije namirisanih robova i službenika raspršivale su im se s puta. Skeaos je čekao na diskretnoj udaljenosti, a njih troje su se zaustavili kod stolova naki ćenih poslasticama. Xerius se razveselio kad je njegova majka pohvalila robove iz njegove kuhinje. Hvaljenje njegove posluge uvijek je bio njezin način da se pokaje zbog ranije netakti čnosti - njezina isprika. Možda će danas biti obzirna prema njemu, Xerius pomisli. Napokon su se smjestili pod baldahinom na krmi galije, izvaljeni na nilnameškim sofama. Skeaos je stajao Xeriusu s desna, na svojoj uobičajenoj poziciji. Xeriusu bijaše umirujuča njegova prisutnost: poput prejakog vina, njegovu je obitelj bilo potrebno razrijediti. 79

"A kako je moja polusestra?" Conphas ga upita. Započeo je jnan. "Zadovoljavajuća supruga." "A ipak joj je utroba i dalje zatvorena", Istriya primijeti. "Imam svog nasljednika", Xerius ležerno odvrati, znaju ći dobro da se stara babuskara veseli njegovoj neplodnosti. Snažno sjeme sili utrobu. Ona ga je nazvala slabim. Istriyine tamne oči bijesnu. "Da... Nasljednik bez nasljeđa." Takva izravnost! Možda su godine napokon dostigle besmrtnu Istriyu. Možda je vrijeme bio jedini otrov kojem ne može pobjeći. "Budi oprezna, Majko." Možda - ta misao ispuni Xeriusa vrištećoin radošću - možda uskoro umre. Prokleta stara kurvetina. Conphas se umiješa. "Mislim da Baka ima na umu Ljude od Kljove, božanski Stri če... Primio sam jutros vijest da su napali i opljačkali Jaruthu. Nadišli smo pobune i šrijalske molbe, Stri če. Na rubu smo otvorenog rata." Tako brzo u središte problema. Bilo je to neukusno. Surovo. "Što namjeravaš poduzeti, Xeriuse?" Istriya upita. "Nije samo tvoja aoropadna, ponekad nerazborita majka zabrinuta zbog tih zloslutnih zbivanja. Čak su i neke od pouzdanijih Ku ća Kongregacije uzbunjene. Bilo kako bilo, moramo djelovati." "Nikad nisam primijetio da si nerazborita, Majko... Samo da se praviš takvom." "Odgovori mi, Xeriuse. Što namjeravaš poduzeti?" Xerius glasno uzdahne. "To više nije pitanje namjere. Majko. Akcija je već obavljena. Ono conriyansko pseto, Calmemunis, poslao je izaslanike. Potpisat će Povelju sutra poslijepodne. On mi osobno jamči da pobune i plja čka prestaju s današnjim danom." "Calmemunis!" njegova majka sikne, kao u iznena đenju. Vrlo vjerojatno je to znala i prije samog Xeriusa. Nakon svih tih godina koje je provela spletkareći za muževe i sinove i protiv njih, njezina se mreža špijuna protezala Nansurijem do same srži. A što je s ostalim Velikim Imenima? Što je s onim Ainonjanom - kako se ono zove? - Kumrezzerom?" "Znam samo da Calmemunis vijeća danas s njim, Tharschilkom i još nekima." Poput proroka koji se dosađuje, Conphas kaže, "Potpisat će i on." "A zašto si tako siguran u to?" Istriya upita. Conphas podigne kr čag, i jedan od sveprisutnih robova ga pohita napuniti. "Svi ovi rano pridošli će potpisati. Trebao sam to shvatiti ranije, no sad kad malo bolje razmislim, čini se očitim da se te budale više od ičega boje dolaska ostalih. Smatraju se nepobjedivima. Ako im kažeš da su Fanimljani jednako strašni u ratu kao i Scylvendiji, oni će se samo nasmijati i reći da uz njih jaše i Bog sam." "Što želiš reći?" Istriya upita. Bez razmišljanja, Xerius se nagne prema naprijed u svojoj sofi. "Da, Ne ćače. Što želiš reći?" Conphas gucne iz svog krčaga i slegne ramenima. "Smatraju da im je trijumf zajamčen, pa zašto bi ga onda dijelili? Ili još gore, u potpunosti ga prepustili onima koji su nezasluženo više rangirani od njih? Razmislite. Kad stigne Nersei Proyas, Calmemunis će biti tek nešto više od jednog od njegovih poručnika. Isto vrijedi i za Tharschilku i Kumrezzera. Kad stignu glavni kontingenti iz Galeotha i Visokog Ainona, sasvim će sigurno izgubiti svoju vodeću poziciju. Od ovog je trenutka Sveti rat njihov i oni žele vladati—" "Onda moraš odugovlačiti s isporukom zaliha, Xeriuse", Istriya se umiješa. "Spriječiti ih da krenu u marš." "Možda", Skeaos doda, "bi im mogli reći da smo našli žiške u žitnicama." Xerius je buljio u majku i nećaka pokušavajući izbrisati podsmjeh s lica. Tu je bio kraj njihovog znanja i po četak njegova genija. Čak ga ni Conphas, prepredena zmija, nije mogao preteći u tome. "Ne", reče on. "Kreću u marš." Istriya se zapiljila u njega, lica zaprepaštenog koliko god joj je njena smežurana koža to dopuštala. "Možda", Conphas reče, "bismo trebali raspustiti robove." Jednim pljeskom Xerius pošalje trkom nauljena tijela s palube. "Što sve to znači, Xeriuse?" Istriya upita. Glas joj je podrhtavao, kao da je ostala bez daha od šoka. Conphas ga je promatrao, usana razvučenih u blagi smiješak. "Mislim da znam. Bako. Je li možda, Stri če, Padiradža zatražio neku... gestuT Nijem od zaprepaštenja, Xerius se zapilji u nećaka. Kako li je mogao znati? Previše je oštrouman, i svakako previše lagodan u ophođenju. Na neki način, Xerius se uvijek bojao Conphasa. I to ne samo zbog njegove pameti. Postojalo je nešto mrtvo u njegovom nećaku. Ne, ne samo mrtvo - nešto prijetvorno. S ostalima, čak i s njegovom majkom - iako se i ona činila tako udaljenom u posljednje vrijeme - odvijala se uvijek ista razmjena neizgovorenih očekivanja, malih ljudskih potreba koje su parale i spajale svaki razgovor, čak i šutnje. Njegovog nećaka nikad se ne bi dojmili drugi ljudi. Conphasa bi se dojmio Conphas, čak i kad bi se koji put pretvarao da su ga se dojmili drugi. On bijaše čovjek kojem je sve bilo hir. Savršen čovjek. Ali nadvladati takvog čovjeka! A nadvladati ga mora. "Laskajte mu", rekao je jednom Skeaos Xeriusu, "i pretvorite se u dio veličanstvene priče koju on vidi kao svoj život." Ali 80

on to nije mogao. Laskati drugome značilo je poniziti sebe. "Kako si to znao?" Xerius prasne. Strah mu je porastao. "Moram li te poslati u Ziek da bih saznao?" Ziek-kula - tko u Nansuru ne bi zadrhtio kad bi je ugledao kako se uzdiže iz gužve Momemna? O či njegovog nećaka ukočile su se na trenutak. Bio je pod dojmom - a zašto i ne bi? Priietnja je bila upu ćena Conphasu. Xerius se nasmije. Istriyin povišeni glas prekine njegovo veselje. "Kako se možeš šaliti s takvim stvarima, Xeriuse?" Zar se šalio? Možda i jest. "Oprosti mojem neotesanom humoru. Majko, no Conphas je pogodio; pogodio je tajnu koja je toliko opasna da bi nas mogla uništiti, uništiti sve nas..." Zastane i okrene se natrag Conphasu. "Zato moram znati kako si to naslutio." Conphas je sad bio oprezan. "Zato jer bih ja tako postupio. Skauras... ne, Kian mora znati da mi nismo fanatici." Skauras. Skauras orlovskog lica. Bijaše to staro ime. Lukavi klanski Sapatišah-Guverner od Shigeka i prva žilava prepreka koju Sveti rat mora savladati. Koliko su malo Ljudi od Kljove razumjeli teren koji se prostirao izme đu rijeka Phayus i Sempis! Nansur i Kian bijahu u isprekidanom ratu ve ć stoljećima. Poznavali su se intimno, pečatili bezbrojna primirja manje vrijednim kćerima. Koliko špijuna, otkupnina, čak i taoca— Xerius poleti naprijed, pomno promatraju ći svog nećaka. Slika Skaurasovog sablasnog lica pred licem izaslanika Cishaurima lebdjela mu je pred očima duše. "Tko ti je rekao?" upita s nenadanom žestinom. Kao mladi ć, Conphas je proveo četiri godine kao taoc Kianjana. Na Skaurasovom dvoru, ni više ni manje! Conphas je gledao u cvjetni uzorak mozaika pod svojim sandalama. "Skauras osobno", re če napokon, gledajući izravno u Xeriusa. Bilo je razigranosti u njegovom stavu, ali igre koju igra sam. "Nikad nisam prekinuo kontakt s njegovim dvorom. No to su ti tvoji špijuni sigurno već rekli." A Xerius se brinuo o majčinim izvorima! "Moraš biti oprezan s tim stvarima, Conphase", Istriya re če majčinski. "Skauras je jedan od starih Kianjana. Čovjek pustinje. Jednako nemilosrdan koliko i pametan. Iskoristio bi te da posije razdor me đu nama kad bi mogao. Uvijek se sjeti da je Dinastija najvažnija. Kuća Ikurei." Te riječi! Xeriusu zadrhte ruke. Sklopi ih skupa. Pokuša sabrati misli. Skrene pogled s njihovih prepredenih lica. Pred toliko mnogo godina! Prtljajući s malom crnom bočicom veličine dječjeg prsta, ulijevala je otrov u očevo uho. Njegovog oca! A majčin... ne, Istriyin glas grmio mu je u mislima: Dinastija, Keriuse! Dinastija! Njezin muž, odlučila je, nije imao ni pandže ni o čnjake kojima bi održao dinastiju na životu. Što se to događalo? Što su to izvodili? Spletkarilli? Baci pogled na staru preljubni čku vješticu; htio ju je htjeti dati ubiti No otkad je pamtio, ona je bila totem, sveti fetiš koji je održavao suludu mašineriju moći u funkciji. Stara, nezasitna Carica bila je jedina neophodna. Onih dana, u njegovoj mladosti, kada bi ga probudila usred no ći, milujući mu kurac, mučeći ga užitkom, gugutajući mu u jezikom navlaženo uho: "Care Keriuse... Osjećaš li to, moj dragi božanski sine?" Bila je tako lijepa onda. Po njezinoj je ruci prvi put svršio, i ona je uzela njegovo sjeme i naredila mu da kuša. "Budućnost", rekla je, "ima okus soli... I peče, Keriuse, moje divno dijete..." Onaj topli smijeh koji je omotao hladni mramor utjehom. "Okusi kako peče..." "Vidiš li?" Istriya je govorila. "Vidiš li koliko ga to muči? Tome se Skauras nada." Conphas ga je pažljivo promatrao. "Nisam budala. Bako. I niti jedan poganin na svijetu ne može praviti budalu od mene. Pogotovo ne Skauras. No svejedno se ispričavam, Striče. Trebao sam vam to reći ranije." Xerius ravnodušno pogleda oboje. Vani sunce bijaše nemilosrdno, dovoljno sjajno da utisne uzorke kojima je crveni baldahin bio izvezen širom interijera: životinje isprepletene u krugovima oko pe čata Crnog sunca nansurskog. Posvuda diljem rumene hladovine baldahina, preko namještaja, poda i udova - Sunce Carstva okruženo incestuoznim zvijerima. Tisuću sunaca, razmišljao je, osjećajući se smirenim. Preko svih starih provincija, tisuću sunaca! Naša drevna uporišta bit će ponovno osvojena. Carstvo će biti obnovljeno! "Saberi se, sine moj", Istriya je govorila. "Znam da nisi tako blesav da bi tvrdio da Calmemunis i ostali kre ću u napad protiv Kianjana, ili da je žrtvovanje svih dosad okupljenih Ljudi od Kljove 'gesta" o kojoj moj unuk pri ča. To bi bilo suludo, a Car Nansura nije lud. Zar ne, Xeriuse?" Cijelo to vrijeme, uzvici koje su čuli ranije približavali su se. Xerius ustane i prošeta do ograde na desnoj strani broda. Nagnuvši se, ugledao je prvi od čamaca koji su vukli teglenjak kako se vuče iz zaklona udaljenih obala. Vidio je vesla če, poput hrbata stonoge. Leđa su im bljeskala na suncu. Uskoro... Okrenuo se majci i nećaku, zatim pogledao Skeaosa, koji je bio uko čen poput nekog slučajnog uljeza. "Carstvo čezne za onim što je izgubilo", Xerius reče umorno. "Ništa više. I žrtvovat će bilo što, čak i Sveti rat da stekne to za čim čezne." Tako lako rečeno! Takve riječi bijahu svijet u malom. "Ti jesi lud!" Istriya povika. "Pa ćeš poslati te prve strance u smrt, prepoloviti Sveti rat, samo da bi pokazao triput prokletom Skaurasu da nisi religiozni luđak? Rasipaš bogatstvo, Xeriuse, izazivaš beskrajnu srdžbu Bogova!" Silovitost njezina odgovora ga je zaprepastila. No bilo je nebitno što ona misli o njegovim planovima. Trebao je 81

Conphasa... Xerius ga je promatrao. Nakon ozbiljnog trenutka razmišljanja, Conphas polagano kimne i kaže: "Razumijem." "Ti razumiješ gdje je razum u ovome?" Istriya prosikta. Conphas pogleda Xeriusa procjenjivački. "Razmisli, Bako. Daleko više ljudi tek treba sti ći nego što ih se dosad okupilo zaista Velika Imena kao što su Saubon, Proyas, čak i Chepheramunni, Kralj-Regent Visokog Ainona! No što je još važnije, čini se da su se vulgarne mase prve odazvale Maithanetovom pozivu, oni nepripremljeni, potaknuti osje ćajima više nego trezvenim ratničkim duhom. Riješiti se te bagre išlo bi nam u korist na nebrojeno mnogo na čina: bilo bi to manje želudaca za hraniti, kohezivnija vojska na terenu..." Zastao je i okrenuo se prema Xeriusu s ne čim što bi se moglo nazvati samo čuđenjem u očima - ili nešto slično tome. "I naučilo bi to Srijaha i one koji će doći kasnije da se boje Fanima. Njihova ovisnost o nama, onima koji već poštuju pogane, rast će skupa s njihovim strahom." ''Ludilo!" Istriya odbrusi, nepokolebana unukovom izdajom. "Što? Zar onda ratujemo protiv Kianjana pod uvjetima nekog tajnog sporazuma? Zašto bismo im sada išta dali kad smo napokon u poziciji da grabimo? Da slomimo omraženog neprijatelja! A ti bi pregovarao s njima? Rekao, 'Cvaknut ću taj i taj ud, ali ni jedan drugi'? Ludilo!" "No jesmo li mi u takvoj poziciji. Bako?" Conphas odgovori, sada bez sinovske poslušnosti u glasu. "Razmisli! Tko je ovdje 'mi'? Svakako ne Kuća Ikurei. 'Mi' su Tisuća Hramova. Maithanet zamahuje maljem - ili si zaboravila? - dok se mi samo otimamo za komadiće. Maithanet nas baca na prosja čki štap. Bako! Dosada je u činio sve što je bilo u njegovoj moći da nas uškopi. Zato je pozvao Grimizne Tornjeve, nije li? Da bi izbjegao plaćanje cijene koju bismo tražili za Carski Saik?" "Poštedi me svojih objašnjenja kao iz slikovnice, Conphase. Još uvijek nisam takva stara, drhtava budala." Okrene se Xeriusu i zapilji se u njega prezirnim pogledom. Mora da je bilo sasvim očito koliko ga to sve zabavlja. "Dakle, Calmemunis, Tharschilka, bezbrojne tisu će ostalih su uništeni. Stado je probrano. Što onda, Xeriuse?" Xerius nije mogao odolijeti a da se ne smiješi. Kakav plan! Čak je i veliki Ikurei Conphas bio zadivljen! A Maithanet... Od te se pomisli Xerius poželi smijuljiti kao imbecil. "Što onda? Naš se Srijah nau či strahu. Poštovanju. Svo njegovo glumatanje - sve žrtve, molitve i ulagivanje - bit će uzalud. Kao što si rekla ranije. Majko, Bogove ne možeš podmititi." "Ali možeš." Xerius se nasmija. "Naravno da mogu. Ako Maithanet zapovijedi Velikim Imenima da potpišu moju Povelju, da prisegnu da će vratiti sve stare provincije Carstvu, ja ću njima dati" - okrene se prema svom nećaku i pogne glavu - "Lava iz Kiyutha." "Izvanredno!" usklikne Conphas. "Zašto ja to nisam uvidio? Zveknuti ih jednom rukom da bismo ih mogli tješiti drugom. Genijalno, Striče! Sveti će rat biti naš! Carstvo će biti obnovljeno!" Carica je sumnjičavo gledala svoje potomke. "Što kažeš, Majko?" No Istriyin je pogled odlutao prema Prvom savjetniku. "Bio si neobi čno tih, Skeaose." "Nije na m-meni da govorim, Carice." "Ne? Ali ovaj suludi plan je tvoj, nije li?" "Moj je. Majko", Xerius prasne, razbješnjen nježnim zaklju čkom. "Bijednik me tjednima pokušavao odgovoriti." Iako je udahnuo život tim riječima, znao je da je zabrljao. "A je li? A zašto, Skeaose? Koliko god prezirala tebe i tvoj pretjerani utjecaj na mog sina, uvijek sam te smatrala razumnim. Kakve uvide imaš za prosuti?" Skeaos je bespomoćno buljio u nju i šutio. "Bojiš se za svoj život, zar ne, Skeaose?" Istriya reče blago. "I trebaš. Pravednost moga sina je oštra i u potpunosti lišena dosljednosti. No ja se ne bojim, Skeaose. Stare žene lakše se mire sa smr ću nego stari muškarci. Donoseći život na svijet, počinjemo se smatrati dužnicama. Ono što je dano se oduzima." Okrene se svom sinu, usana napu ćenih u grabežljivi osmijeh. "Što me dovodi do poante. Sudeći po onome što je Conphas rekao, Xeriuse, daješ Fanimu malo, ili čak ništa, poklanjajući im prvu polovicu Svetog rata." Suzdržavajući bijes, Xerius odgovori, "Svakako stotina tisu ća života nije 'malo'. Majko." "Oh, ja govorim o praktičnim stvarima, Xeriuse. Conphas kaže da su ti ljudi otpad, više prepreka nego prednost. Budu ći da to i Skauras nesumnjivo zna, pitam te, dragi moj mili sine, što je tražio zauzvrat? Znam što uzimaš, pa mi reci što si dao?" Xerius je zamišljeno zurio u nju. Sjećanja na njegov sastanak sa Cishaurimom, Mallahetom, i tajanstvenim pregovorima sa Skaurasom bljesnula su mu pred očima duše. Kako se hladnom sada činila ta ljetna noć! Hladnom i paklenskom... Carstvo će biti obnovljeno... Pod svaku cijenu. "Dopusti mi", nastavi Istriya, "da ti pojednostavim, može? Reci mi gdje je granica, Xeriuse. Reci mi gdje će druga, korisna polovica Svetog rata, neizbježno zapeti." Xeriusov pogled susreo se s Conphasovim. Ugledao je mrski, sveznajući podsmjeh koji nije bio vidljiv nigdje na samom licu, ali je ondje naišao na slaganje - na jedinom mjestu gdje ga je zbilja trebao. Što je Shimeh u usporedbi s Carstvom? Što je vjera u usporedbi s carskom moći? Conphas je stao uz Carstvo - uz njega. Odjednom mu se zrak činio zagušenim 82

majčinim poniženjem. Uživao je u tome. "Ovo je rat. Majko. Kao u igri sa štapićima s brojevima, tko zna kakvi trijumfi - ili katastrofe - leže u budu ćnosti?" Slavna Carica dugo je buljila u njega, lica iznena đujuće bezizražajnog pod slojem kozmetike. "Shimeh", rekla je napokon mrtvim glasom. "Sveti rat propast će pred Shimehom." Xerius se nasmiješi pa slegne ramenima. Okrenuo se natrag prema rijeci. Uzvici veslača sada su već parali nebo i prvi je od teglećih čamaca prolazio pored njih. Vukući za sobom dugačku užad od konoplje, teglili su veliki, glomazni teglenjak, toliko ogroman da se činilo da uvija sjajnu površinu rijeke. Ugledao je crni spomenik obložen drvenim gredama, koji polegnut bijaše dugačak koliko su dveri Momemna bile visoke: silni obelisk za kompleks hramova Cmiral u Momemnu. Dok je plovio pred njim, činilo mu se da osjeća erotičnu toplinu bazalta na suncu kako isijava iz ogromnih ploha i masivnog profila njegova lica, strašne fizionomije Ikureia Xeriusa III., na vrhu obeliska. Osjetio je kako mu je srce preplavljeno emocijama i prave suze curile su mu niz obraze. Zamislio je podizanje spomenika u srcu Cmirala i tisu će začuđenih očiju j svoje carsko lice zauvijek upereno prema bijelom suncu. Svetište. Misli mu se ozariše. Bit ću besmrtan... Vratio se u svoju sofu i zavalio se, svjesno uživaju ći u bljeskovima'' nade i ponosa. O, divna božanska taštino! "Izgleda kao ogromni sarkofag", reče njegova majka. Guja koja uvijek govori istinu.

OGLAVLJE OSMO MOMEMN Kraljevi nikad ne lažu. Oni zahtijevaju da je svijet u krivu. CONRTVANSKA POSLOVICA Kada uistinu pojmimo Bogove, nilnameški mudraci kažu, prepoznajemo ih ne kao kraljeve, ve ć kao lopove. Jedno je to od najmudrijih huljenja, jer mi uvijek vidimo kralja koji nas vara, nikada lopova. OLEKAROS, ZAVJETI Jesen, 4111. godina Kljove, sj'ever Jiiinatske stepe Yursalka od Utemota prenuo se iz sna. Nekakva buka... Vatra se bila ugasila. Sve je bilo crno. Kiša je bubnjala po kožnim zidovima njegovog jakša. Jedna od njegovih žena stenjala je i vrpoljila se pod pokrivačima. Onda je to ponovno začuo. Kuckanje o kožu na ulazu. "Ogatha?" prosaptao je promuklo. Jedan od njegovih mladih sinova odlutao je prethodnog poslijepodneva i nije se vratio. Pretpostavili su da je dje čaka uhvatila kiša, da će se vratiti kad prestane. Ogathi to ne bi bio prvi put. Unatoč svemu, Yursalka se brinuo. Uvijek tumara, taj dječak. "Oggie?" Ništa. Još jedno tapkanje. Više znatiželjan nego uzbunjen, nogama zbaci pokriva č, i odšulja se nag po svoj široki ma č. Bio je siguran da se to Oggie zafrkava, no teška su vremena stigla za Utemot. Čovjek nikad nije mogao biti siguran. Ugledao je bljesak munje kroz šavove na stožastom stropu. Na trenutak je voda koja je kapala kroz njega izgledala poput žive. Grom koji je uslijedio nastavio mu je zvoniti u ušima. Onda još jedno tapkanje. Postao je napet. Pažljivo je gazio između svoje djece i žena, i zastao pred ulazom u jakš. Dječak je bio vragolast zbog čega ga je Yursalka toliko i obožavao, ali zašto bi bacao kamenje u očev jakš usred noći? Je li i to bila vragolija? Ili zloba? Gladio je rukom kuglu na vrhu ma ča. Drhtio je. Vani je hladna jesenska kiša padala i padala. Novo bešumno sijevanje, praćeno praskom groma. Odvezao je poklopac, pa ga polako povukao u stranu ma čem. Nije vidio ništa. Činilo se kao da cijeli svijet cvrči od 83

mekanog udaranja kiše po blatu i lokvama. Grmljavina ga je podsjećala na Kiyuth. Pognuo se i izišao u zavjesu kiše, stisnuvši zube da ne bi cvokotali. Nožnim prstima nagazio je na jedan od kamenja u blatu. Kleknuo je, primio ga u ruku, no nije vidio gotovo ništa. Nije to bio kamen, shvatio je, ve ć komad sušene govedine, ili možda čak divlje šparoge— Još jedan bljesak munje. Na trenutak je mogao samo treptati dok ne prestane blještanje. Gnosa je došla s grmljavinom. Dio dječjeg prsta... Držao je odsječeni dječji prst. Oggie? Opsovavši, bacio je prst i divlje zurio kroz okolni mrak. Bijes, tugu i strah nadvladala je nevjerica. Ovo nije stvarnost. Užarena bjelina rasparala je nebo, i na trenutak je vidio cijeli svijet: pusti horizont, prostranstva dalekih pašnjaka, okolne jakševe svojih suplemenika i usamljenu figuru koja je stajala desetak metara od njega i promatrala... "Ubojice", Yursalka reče tupo. "Ubojice!" Čuo je šljapkanje koraka kroz blato. "pronašao sam tvog sina kako luta Stepom", re če omraženi glas. "Pa sam ga vratio tebi." Nešto, kupus, pogodilo ga je u prsa. Obuzela ga je neuobi čajena panika. "Ž-živ si", promuca. "Pao mi je k-kamen sa srca. Svima će nam toliko 1-laknuti!" Još jednom sjevne, i Yursalka ga ugleda, nalik na golemu utvaru, divljeg i elementarnog poput groma i kiše. "Neke stvari kada puknu", glas je škripao iz tame, "nije mogu će popraviti." Yursalka zaurla i poleti naprijed, zamahnuvši ma čem u širokom luku. No željezni udovi zgrabiše ga u mraku. Nešto mu prasne posred lica. Mač mu sklizne iz odumrlih prstiju. Ruka ga je gušila, a on je nabijao po kamenoj podlaktici. Osjetio je kako mu nožni prsti prave utore kroz blato. Bedrima mu je tekao vru ći mlaz, sablastan osjećaj da je potpuno izdubljen. Klizio je i pljusnuo u blato, zgr čen oko vlastitih iznutrica. Mrtav sam. Kratki trepet bijele svjetlosti, i Yursalka ga ugleda kako čuči nad njim, ugleda poremećene oči i izgladnjeli kes. Onda se sve zacrnilo. "Tko sam ja?" tmina ga upita. "Nnn-Cnaiiir", jedva protisne. "Ub-bojica Ljudi... N-najokrutniji od s-svih ljudi..." Šamar, otvorenim dlanom kao da je rob. "Ne. Ja sam tvoj kraj. Pred tvojim ču očima pod nož staviti tvoje sjeme. Raščetvorit ću tvoje truplo i njime nahraniti pse. Tvoje kosti ču samljeti u prah i baciti vjetrovima. Sasjeći ču one koji spomenu tvoje ime ili imena tvojih očeva, sve dok ime 'Yursalka' ne postane besmisleno poput dječjeg gugutanja. Izbrisat ću te, istrijebiti svaki tvoj trag! Staza tvog života stigla je do mene i dalje više ne ide. Ja sam tvoj kraj, tvoje potpuno uništenje!" Tada svjetlost baklji i strka poplaviše tamu. Njegovo ranije zapomaganje ipak je netko čuo! Vidio je stopala bosa i u čizmama kako gaze kroz blato, čuo muškarce kako psuju i gunđaju. Promatrao je svog mlađeg brata golih prsa kako piruetom završava u blatu, gledao posljednjeg preživjelog brati ća kako posr če na koljena pa se prevaljuje u lokvu poput pijanice. "Ja sam vaš poglavica!" Cnaiiir je zaurlao. "Su čelite mi se ili svjedočite mojoj pravdi! Bilo kako bilo, pravda će biti zadovoljena!" Neobično ukočen, Yursalka je okrenuo glavu kroz blato i vidio kako se sve više i više Utemota okuplja oko njih. Baklje su prštale i cvrčale na kiši, a njihovu su naran častu svjetlost izbjeljivali povremeni bljeskovi munja. Ugledao je jednu od svojih žena, umotanu samo u medvjeđe krzno koje joj je njegov otac poklonio, kako prestravljeno zuri u mjesto gdje je ležao. Zateturala je prema njemu, bezizražajnog lica. Cnaiiir ju je udario snažno, kao što bi netko udario muškarca. Srušila se iz krzna, i pala nepomi čna i gola pred noge svojem poglavici. Izgledala je promrzlo. "Ovaj čovjek", Cnaiiir je grmio, "izdao je svoje pleme na bojnome polju!" "Da nas oslobodim!" Vursalka je uspio uzviknuti. "Da izbavim Utemot iz tvojeg jarma, tvoje izopa čenosti!" "Čuli ste njegovo priznanje! Njegov život i životi njegove imovine izgubljeni su njegovom krivnjom!" "Ne..." Jursalka se zakašlje, no ukočenost se vraćala. Gdje je tu pravda? Izdao je svog poglavicu, da, ali iz časti. Cnaiiir je izdao svoga poglavicu, svog oca, zbog ljubavi prema drugom muškarcu! Prema strancu koji je govorio ubojite riječi! Gdje je tu pravda? Cnaiiir je ispružio ruke kao da želi zgrabiti gromovito nebo. "Ja sam Cnaiiir urs Skiotha, krotitelj konja i ljudi. Poglavica Utemota, i vratio sam se iz mrtvih! Tko se usudi osporiti moju presudu?" Kiša je nastavila padati vijugajući. Osim pogledima punim strahopoštovanja i strave, nitko se nije usudio prigovarati luđaku. A onda je žena, polunorsirska mješanka koju je Cnaiiir uzeo za ženu, izletjela iz mnoštva i bacila se na njega, nekontrolirano plačući. Nemoćno je udarala o njegova prsa, cvileći nešto nerazumljivo. Na trenutak ju je Cnaiiir čvrsto uhvatio, a zatim ju je kruto primio za le đa. "To sam ja, Anissi", rekao je sramotno nježno. " Čitav sam." Zatim se okrenuo od nje prema Yursalki, poput demona u svjetlosti baklji, poput utvare kad bi sijevalo. 84

Yursalkine žene i djeca okupili su se oko svog gospodara, zavijaju ći. Yursalka osjeti meka bedra pod glavom, treperenje toplih dlanova po licu i prsima. No mogao je gledati jedino izgladnjeli lik svoga poglavice. Gledao je kako grabi njegovu najmlađu kći za kosu, guši njezino cviljenje oštrim željezom. Jedan jezoviti trenutak ostala je visiti na njegovoj oštrici, i on je otrese poput probodene lutke. Yursalkine žene vrištale su šćućurile se. Nadvivši se nad njih, utemotski je poglavica sjekao, ponovno ponovno, sve dok nisu puzale i drhturile u blatu. Samo je Omiri, hroma |,ri Xunnuritova koju je Yursalka oženio prošlog proljeća ostala, plačući • grabeći svog muža. Cnaiiir ju je zgrabio slobodnom rukom i podigao ■ za šiju. Zijevala je poput ribe oko nijemog krika. "Je li ovo Xunnuritova nakazna kuja?" zarežao je. "Da", Yursalka procijedi. Cnaiiir je odbaci u blato kao krpu. "Živjet će da gleda kako se zabavljamo. Onda će ispaštati za grijehe svoga oca." Okružen svojom mrtvom i umirućom obitelji, Yursalka je gledao Cnaiiira kako veže njegova crijeva oko izrezanih ruku poput užeta. Gledao je bešćutne oči svojih suplemenika, znajući da neće učiniti ništa. Ne zato jer su se bojali svog poludjelog poglavice, već zato jer je tako nalagao običaj. Kasna jesen, 4111. godina Kljove, Momemn Otkad je Maithanet godinu i pol ranije objavio Sveti rat, nebrojene tisu će okupile su se oko zidina Momemna. U visokim krugovima Tisuće Hramova kolale su glasine o Šrijahovom očaju. Nije očekivao, pričalo se, toliko brojan odziv na svoj poziv. Konkretno, nije očekivao da će se toliki muškarci i žene iz nižih kasta posvetiti Kljovi. Pri če o slobodnim ljudima koji su prodavali svoje žene i djecu u roblje da bi imali čime platiti prijevoz do Momemna postale su sasvim uobi čajene. Jedan obudovjeli valjač sukna iz grada Meigeirija, pričalo se, radije je utopio dvojicu svojih sinova nego da ih proda trgovcima robljem. Kad su ga odvukli lokalnom crkvenom sucu, navodno je tvrdio da ih je "poslao naprijed" prema Shimehu. Slične su priče začinjavale svaki izvještaj koji je stizao u Šumnu, i to u tolikoj mjeri da su se Srijalskim upravlja čima više gadile nego što su ih uzbunjivale. Ono što ih je zabrinjavalo bile su pri če, isprva rijetke, o zvjerstvima počinjenih od strane Ljudi od Kljove ili protiv njih. Uz obalu Conriye, u sitnoj je oluji poginulo preko devet stotina hodo časnika iz niže kaste kojima je bilo obećano putovanje, ali brodovima nepodobnim za plovidbu. Na sjeveru je kohorta galeotskih razbojnika pod zastavom Kljove uništila barem sedamnaest sela marširaju ći prema jugu. Nisu ostavili svjedoke, a otkriveni su tek kad su pokušali prodati imovinu Arnyalse, slavnog sve ćenika misionara, na tržnici u Šumni. Po Maithanetovoj zapovijedi, Šrijalski vitezovi opkolili su njihov tabor i sve ih pobili. Bila je tu i priča o Nrezzi Barisullasu, Kralju Cironja i možda najbogatijem čovjeku u Tromorju. Kada je nekoliko tisu ća Tydonaca od njega naručilo brodove, a nisu ih imali čime otplatiti, poslao ih je na otok Pharixas, staro gusarsko uto čište Kralja Rauschanga od Thunyerusa zahtijevaju ći da poharaju otok u zamjenu za novac koji su mu dugovali. To su i u činili, i to vrlo revno. Tisuće nevinih su poginule. Nevinih Inrita. Pričalo se da je Maithanet plakao kad je čuo vijest. Odmah je stavio Kuću Nrezza pod Šrijalski prijekor, kojim je dokinuo sve obveze, trgovačke i ostale, prema Baristullasu, njegovim sinovima i zastupnicima. Prijekor je, me đutim, ubrzo opozvan čim je postalo jasno da će se okupljanje Svetog rata oduljiti za nekoliko mjeseci bez cironjanskih brodova. Prije nego je cijeli fijasko zaključen, Barisullas je čak uspio od Tisu će Hramova izvući odštetu u obliku šrijalskih trgova čkih koncesija. Kružile su glasine da je Nansurski Car poslao osobne čestitke lukavom Cironjanskom Kralju. No niti jedan od ovih incidenata nije izazvao ni približno toliku galamu kao marš takozvanog Divljeg svetog rata. Kada je u Šumnu stigla vijest da su prva pristigla Velika Imena kapitulirala Ikurei Xeriusu III. i potpisala njegovu Povelju, javila se ozbiljna zabrinutost da bi moglo doći do neželjenih posljedica. No bez luksuza čarobnjaka, Maithanetove usrdne molbe, kojima je veličao prednosti strpljenja i mračno aludirao na posljedice neposluha, stigle su u Momemn tek kad su Calmemunis, Tharschilka, Kumrezzer i nepregledne gomile već bili danima daleko. Maithanet je bio srdit. U lukama diljem Tromorja, ogromni kontingenti pod pokroviteljstvom države kona čno su se spremali na ukrcaj. Gothyelk, Grof od Agansanora, ve ć je isplovio sa stotinama tydonskih velikaša i njihovim slugama preko pedeset tisuća obučenih i discipliniranih ljudi. Prema procjenama Srijahovih savjetnika, do završetka okupljanja Svetog rata ostalo je tek nekoliko mjeseci. Sve u svemu, rekli su. Ljudi od Kljove bit će preko tristo tisuća, taman dovoljno da osiguraju potpuno uništenje pogana. Prerani marš onih ve ć okupljenih bio je totalna katastrofa, i unatoč tome što bijahu uglavnom rulja. Poslane su bijesne poruke, kojima se umoljavalo lordove da pričekaju ostale, no Calmemunis pogotovo bijaše tvrdoglav čovjek. Kad ga je Gotian, Vrhovni zapovjednik Šrijalskih vitezova, presreo sjeverno od Gielgatha s Maithanetovim pozivom, Palatin od Kanampureje navodno je rekao, "Žalosno je to kad i sam Šrijah sumnja." Zbrka i tragedija obilježile su umjesto fanfara polazak Divljeg svetog rta iz Momemna. Budući da je samo manji dio okupljenih bio u dodiru s nekim od Velikih Imena, vojska nije imala jasno vodstvo - samim time ni nikakvu organizaciju. Kao posljedica toga, nekoliko je pobuna izbilo kad su nansurski vojnici po čeli dijeliti zalihe, a negdje između četiri i pet stotina pravovjernih je poginulo. Calmemunisu na čast ide činjenica da je djelovao brzo, i uz pomoć Tharschilkinih Galeoćana, njegovi su Conriyani uspjeli nametnuti red gomih. Careve zalihe raspoređene su bar malo pošteno. Ono malo preostalih sva đa riješeno je mačem, i 85

Divlji se sveti rat uskoro našao spreman za marširanje. Građani Momemna preplavili su gradske zidine da bi promatrali polazak Ljudi od Kljove. Mnogi su podrugljivo dovikivali hodočasnicima, koji su još odavno navukli na sebe prezir svojih doma ćina. Većina je, međutim, bila tiha, promatrajući bezbrojna polja ljudstva kako se vuku prema južnom obzoru. Gledali su bezbrojna kola natovarena imovinom, žene i djecu tupih pogleda kako hodaju kroz prašinu, pse kako poskakuju oko bezbrojnih nogu, i beskrajne tisu će osiromašenih muškaraca nižih kasti, okrutnih lica ali naoružanih samo maljevima, pijucima i motikama. I sam je Car promatrao paradu s ocakljenih visina južnih dveri. Navodno je netko čuo kako je izjavio da mu od prizora tolikih pustinjaka, prosjaka i kurvi dođe da povraća, no da je "vulgarnom smeću već dao svoju večeru". Iako vojska nije mogla putovati više od deset milja na dan. Velika Imena bila su op ćenito zadovoljna njihovim napredovanjem. Već i samom svojom brojnošću Divlji sveti rat izazvao je pustošenje duž obala. Robovi po poljima primijetili bi neobične ljude kako prolaze poljem u redovima, no bezazlenu ša čicu ubrzo bi slijedile tisuće. Čitavi usjevi bili bi pregaženi, voćnjaci i gajevi ogoljeni. No s Carevom hranom u želucima. Ljudi od Kljove bijahu disciplinirani koliko se moglo i očekivati. Slučajevi silovanja, ubojstva i pljačke bili su dovoljno rijetki da su Velika Imena još uvijek mogla dijeliti pravdu - i što je još važnije, pretvarati se da vode vojsku. Međutim, do trenutka kad su prešli u grani čnu provinciju Ansercu, hodočasnici su se već potpuno okrenuli razbojstvima. Skupine hodočasnika harale su ansercanskim selima, uglavnom ograničavajući svoje pohode na stoku, no ponekad bi pribjegli i pljačkanju i pokolju. Grad Nabathra, poznat po svojim tržnicama vune, potpuno je oplja čkan. Kad su nansurske jedinice pod vodstvom Generala Martemusa, kojem je bilo naloženo da prati Divlji sveti rat, pokušale obuzdati Ljude od Kljove, izbilo je nekoliko otvorenih bitaka. Isprva se činilo da bi General, iako je imao samo dvije kolone na raspolaganju, mogao dovesti situaciju pod kontrolu No broj čana nadmoć i surovost Tharschilkinih Galeoćana prisilili su ga da se povuče na sjever i konačno skloni unutar zidina Gielgatha. Calmemunis je izdao deklaraciju u kojoj je optužio Cara, tvrdeći da je Xerius III. izdavao proglase u kojima je tražio da se Ljudima od Kljove uskrate zalihe, čime je izravno kršio prijašnje zakletve. U stvarnosti je Maithanet bio taj koji je izdao proglase, u nadi da će time uspjeti zavlačiti marš horde prema jugu i tako kupiti dovoljno vremena da ih nagovori da se vrate u Momemn. Kad su Ljudi od Kljove bili usporeni potrebom da traže hranu, Maithanet je izdao daljnje proglase; jedan kojim je ukinuo šrijalski oprost koji je prethodno vrijedio za sve one koji su se opredijelili za Kljovu, drugi kojim kažnjava Calmemunisa, Tharschilku i Kumrezzera šrijalskim prijekorom, i tre ći kojim prijeti svima koji nastave dalje pod vodstvom tih istih Velikih Imena. Ove novosti, u kombinaciji s odmazdom za krvoproli će od prethodnog dana, uspjele su zaustaviti Divlji sveti rat. Neko se čak vrijeme Tharschilka kolebao oko odluke, i činilo se sigurnim da će se jezgra Divljeg svetog rata u najmanju ruku okrenuti i krenuti natrag prema Momemnu. No onda je Calmemunis primio vijest da je carska povorka sa zalihama, očito na putu prema pograničnoj utvrdi Asgilioch, na čudesan način dospjela u ruke njegovih ljudi. Uvjeren da je to znak od Boga, sazvao je sve lordove i improvizirane vođe Divljeg svetog rata i probudio ih potpirujućim riječima. Rekao im je da zastanu i sami prosude o pravednosti svog poduhvata. Podsjetio ih je da je Srijah čovjek, koji kao i svi ljudi s vremena na vrijeme griješi u prosudbama. "Žar je iscrpljen iz srca našeg blaženog Srijaha", rekao je. "Zaboravio je sveto blaženstvo našeg poduhvata. No pazite što vam kažem, braćo moja, kada provalimo kroz vrata Shimeha, kad mu dostavimo Padiradžinu glavu u vreći, sjetit će se! Slavit će nas što smo ostali odlučni i onda kad se njegovo srce kolebalo!" Premda nekoliko tisuća jest prebjeglo i konačno pomalo krenulo prema carskom gradu, glavnina Divljeg svetog rata nastavila je dalje, sada u potpunosti imuna na stroge opomene svog Šrijaha. Bande plja čkaša raspršile su se po provinciji, dok je glavni dio nastavio prema jugu. Vile lokalnih kastinskih plemi ća opljačkane su. Nebrojena sela spaljena, ljudi masakrirani, žene silovane. Gradovi opasani zidinama koji su odbili otvoriti vrata, opustošeni su. Na koncu su se Ljudi od Kljove našli podno gorja Unaras, koje je toliko dugo bilo južni branik gradovima Kyranejske nizine. Nekako se uspjeli okupiti i reorganizirati pod zidinama Asgiliocha, drevne Icvranejske utvrde koju su Nansurci nazivali 'Stijene' jer je uspjela razbiti tri prethodne fanimske invazije. Dva su dana dveri utvrde ostale zatvorene pred njima. Onda je Prop-hilas, zapovjednik carskog garnizona, uputio poziv na večeru Velikim Imenima i ostalim kastinskim plemićima. Calmemunis je zahtijevao taoce, i jednom kad ih je dobio, prihvatio je poziv. U Asgilioch je ušao sa Tharschilkom, Kumrezzerom i nekoliko nižih plemi ća i odmah potom svi su zarobljeni. Prophilas je izvukao šrijalsku potjernicu i uljudno ih obavijestio da će ih držati u zatočeništvu do daljnjega osim ako ne zapovijede raspuštanje Divljeg svetog rata i njihov povratak u Momemn. Kada su to odbili, pokušao ih je uvjeriti, uvjeravajući ih da nemaju izgleda svladati Kianjane, koji bijahu, inzistirao je, jednako podmukli i nemilosrdni na bojnom polju kao i Scylvendiji. "Sve kad biste i kretali u napad na čelu prave vojske," rekao im je, "ne bih se okladio na vas. Kako stvari stoje, vi vodite seobu žena, djece i povodljivih muškaraca. Preklinjem vas, popustite!" Calmemunis je, međutim, odgovorio smijehom. Priznao je da kad bi se uspore đivale snage i oružje, Divlji sveti rat ne bi bio dorastao Padiradžinim vojskama. No to, tvrdio je, nije bilo važno, budući da je Kasniji Prorok pokazao da je krhkost prožeta pravednošću nepobjediva. "Ostavili smo Šumnu i Srijaha za sobom", rekao je. "Svakim smo korakom sve bliže Svetom Shimehu. Svakim smo korakom sve bliže Raju! Nastavi s oprezom, Prophilase, jer sam Inri Sejenus kaže, 'Jao 86

onome koji ometa Put!'" Prophilas je oslobodio Calmemunisa i ostala Velika Imena prije sumraka. Sljedećeg dana, tisuće i tisuće okupile su se u dolini podno kula Asgiliocha. Lagana se kiša spustila na njih. Stotine žrtvenih ognjeva je zapaljeno; strvine žrtava gomilale su se u nebo. Drhtaoci su se tresli prekrivši gola tijela blatom i mumljali svoje nerazumljive pjesme. Žene su tiho pjevale himne dok su njihovi muževi oštrih oružje - pijuke, kose, stare mačeve i buzdovane - kakvo god su uspjeli pronaći. Djeca su naganjala pse kroz gužvu. Mnogi od vojnika među njima Conriyani, Galeoćani i Ainonjani koji su marširali s Velikim Imenima - promatrali su s očajem kako se skupina gubavaca uspinje planinskim klancima, u namjeri da budu prvi koji će stupiti na pogansko tlo. Gorje Unaras nije oilo golemo, više je to bila zbrka strmina i golih kamenih obronaka nego pravi planinski lanac. No iza njih su bubnjevi dozivali ljude ma čjih očiju na štovanje Fanea. Iza njih su Inritima vadili utrobe i vješali ih na stabla. Za pravovjerne, Unaras bijaše kraj svijeta. Kiša je prestala. Sunčeva koplja probijala su oblake. Pjevaju ći himne očiju suznih od radosti, prvi su Ljudi od Kljove u redovima krenuli u planine. Sveti Shimeh, činilo im se, sigurno je odmah iza horizonta Uvijek odmah iza. Kada je vijest o prelasku Divljeg svetog rata u poganske zemlje stigla do Šumne, Maithanet je raspustio dvor i povukao se u svoje odaje Njegovi sluge odbijali su sve posjetitelje s riječima da Sveti Šrijah mol] i posti, i da će tako nastaviti sve dok ne sazna sudbinu prve samovoljne polovine svog Svetog rata. Naklonivši se onoliko nisko koliko je to nalagao jnan, Skeaos re če: "Car me zamolio da vas informiram na putu prema Krunskim odajama, gospodine Uzvišeni Generale. Ainonjani su stigli." Conphas digne pogled sa svog rukopisa ispusti pero u rog s tintom. "Zar već? Rekli su da će doći sutra." "Stari trik, moj Gospodaru. I Grimizni Tornjevi su skloni starim trikovima." Grimizni Tornjevi. Conphas je umalo zazviždao na tu pomisao. Najmoćnija Škola u Tromorju preuzet će rezidenciju u Svetom ratu... Conphas je oduvijek gajio poštovanje jednog poznavaoca prema velikim nedosljednostima života. Apsurdnosti poput ove njemu bijahu prave poslastice. Prošlog je jutra ugledao stotine stranih galija i karaka usidrenih u uš ću rijeke Phayus. Grimizni Tornjevi, kućanstvo KraljaRegenta i preko dvanaest palatina-guvernera, skupa s legijama pješadije iz nižih kasti još su se od onda iskrcavali. Činilo se da se cijeli Visoki Ainon došao pridružiti Svetom ratu. Car je bio u slavljeničkom raspoloženju. Otkad je Divlji sveti rat pred nekoliko tjedana krenuo, stiglo je preko deset tisu ća Thunyerana pod vodstvom Princa Skaiyelta, sina zloglasnog Kralja Rauschanga, i barem četiri puta toliko Tydonaca pod vodstvom Gothyelka, ratobornog Grofa od Agansanora. Nažalost, obojica su se pokazala imunima na šarm njegovog strica - i to silovito. Kad mu je predstavljena Povelja, Princ Skaiyelt je prostrijelio carski dvor onim svojim uznemirujuće plavim očima pa bez riječi izmarširao iz palače. Starije Gothyelk nogom šutnuo stalak i nazvao njegovog strica ili 'uškopljenim poganinom' ili 'pokvarenom Herčinom' - ovisno o tome kojeg prevoditelja se pita. Arogancija P rbara, naročito onih norsirskih, bila je nedokučiva. No njegov je stric očekivao više od Ainonjana. Oni bijahu Ketyažani, baš kao i Nansurci, i bijahu stari trgova čki narod, baš kao i Nansurci. Ainonjani bijahu civilizirani, unato č staromodnoj odanosti svojim bradama. Conphas je proučavao Skeaosa. "Misliš da to rade namjerno? Da nas uhvate nepripremljene?" Mahao je svojim pergamentom po zraku da se posuši, a zatim naredio da ga se žurno pošalje - bile su to naredbe [Vlartemusu da se vrati patroliranju južno od Momemna. "To bih ja učinio", Skeaos odgovori iskreno. "Ako se nagomila mnogo sitnih prednosti..." Conphas kimne. Prvi savjetnik parafrazirao je slavan odlomak iz Trgovine dušama, Ajencisove klasične filozofske rasprave o politici. Na trenutak se Conphasu u čini čudnim da on i Skeaos toliko preziru jedan drugoga. Kad nije bilo njegovog strica, nekako su se neobično razumjeli, kao da su, poput dvojice sinova koji se nadme ću za pažnju nasilnog oca, u stanju s vremena na vrijeme ostaviti po strani suparništvo i priznati da dijele istu sudbinu obi čnim razgovorom. Ustao je i pogledao dolje prema smežuranom čovjeku. "Vodi, stari oče." Ne mareći za finese birokratskog prestiža, Conphas je smjestio sebe i svoje zapovjedništvo na najnižu razinu Andiaminskih visova, s pogledom na Forum i kampus Scuari. Planinarenje do Krunskih odaja na vrhu bilo je dugotrajno, i on se dokono pitao može li to stari Savjetnik izdržati. Tijekom godina, više je carskih viših činovnika umrlo od 'stiska', kako su to stanovnici pala če nazivali. Prema njegovoj baki, prošli su carevi zaista koristili taj uspon da bi se riješili ostarjelih i svadljivih službenika, dajući im poruke tobože previše važne da bi ih povjerili robovima, a onda zahtjevajući da se smjesta vrate. Andiaminski visovi nisu bili naklonjeni ljudima slaba srca - niti doslovno niti ikako druk čije. Potaknut više znatiželjom nego zlobom, Conphas je natjerao starca na žestok tempo. Još nikada nije vidio nekoga kako umire od stiska. Začudo, Skeaos se nije bunio, i osim što je mahao rukama poput ostarjelog majmuna, nije pokazivao znakove naprezanja. Mirnoga daha, po čeo je izvještavati Conphasa o detaljima nagodbe sklopljene izme đu Grimiznih Tornjeva i Tisuće Hramova - onoliko koliko je o njima bilo poznato. Čim Je postalo jasno da Skeaos ima ne samo izgled već i izdržljivost starog majmuna, Conphasu je postalo dosadno. Nakon što su se uspeli uz nekoliko stepenica, prošli su pored Hape tinskih vrtova. Kao i uvijek, Conphas je bacio pogled na mjesto gdje je Ikurei Anphairas, njegov šukundjed, smaknut pred više od stotinu godina Andiaminski visovi imali su na 87

stotine takvih špilja, mjesta na kojima su odavno umrli vladari po činih ili trpili ovaj ili onaj skandalozni čin Conphas je znao da se njegov stric svim silama trsio izbjegavati takva mjesta - osim ako je bio vrlo pijan. Xeriusu je pala ča naprosto brujala uspomenama na mrtve careve. No Conphasu su Andiaminski visovi bili više pozornica nego mauzolej Čak su i sada skriveni zborovi ispunjali dvorane himnama. Ponekad bi oblaci mirisnog tamjana maglili hodnike i pravili aureole iznad fenjera, pa bi se čovjeku činilo da se ne uspinje na vrh brda, nego prema samim vratima nebeskim. Da je bio samo posjetitelj, a ne i stanar, Conphas je znao da bi mu ropkinje golih grudiju posluživale vina poja čana nilnameškim narkoticima. Vitki eunusi dijelili bi mu mirisna ulja i ceremonijalna oružja na dar. Sve bi bilo prora čunato u svrhu gomilanja sitnih prednosti, kako bi to Skeaos rekao, da odvrati pažnju, da se dodvori, i zastraši. Još uvijek neuspuhan, Skeaos je nastavio izbacivati po svemu sude ći beskrajan niz činjenica i upozorenja. Conphas ga je napola slušao, čekajući da mu stara budala kaže nešto što već nije znao. Onda je Prvi savjetnik prešao na temu Eleazarasa, Vrhovnog vladara Grimiznih Tornjeva. "Naši agenti u Carythusalu kažu da daleko nadmašuje svoj ionako impresivan ugled. Bio je tek nešto više od obi čnog subdidakta kada je njegov učitelj Sasheoka umro od nepoznatog uzroka pred nekih deset godina. Unutar dvije godine postao je Vrhovni vladar najveće Škole u Tromorju. To mnogo govori o njegovoj zastrašuju ćoj inteligenciji i vještinama. Morate—" "I gladi", Conphas ga prekine. "Nitko ne može posti ći toliko mnogo u tako malo vremena bez gladi." "Pretpostavljam da vi to jako dobro znate." Conphas se zasmijulji. "To je taj Skeaos kojeg znam i volim! Osoran. Prepun nedopuštenog ponosa. Već sam se bio zabrinuo, starče." Prvi savjetnik nastavio je kao da ovaj nije ništa rekao. "Morate biti vrlo oprezni kada razgovarate s njim. Vaš stric vas je u početku namjeravao izostaviti s tog sastanka - naime, dok Eleazaras nije osobno zatražio vašu prisutnost." "Što je moj stric?" Čak i dok se dosa đivao, Conphas je imao uho osjetljivo na uvrede. "Namjeravao vas izostaviti. Strahovao je da bi Vrhovni vladar mogao ■ koristiti vaše neiskustvo u tim pitanjima—" "Isključiti? Mene?" Conphas kivno pogleda starca, iz nekog razloga nesklon vjerovati mu. Igra li neku igricu? Potpiruje plamen mržnje? Možda je to bila još jedna od stričevih kušnji... "No kao što rekoh," Skeaos nastavi, "to se promijenilo - zato vas sad i izvještavam o svemu." "Dobro", Conphas odvrati skepti čno. Što li smjera ta stara budala? "Reci mi, Skeaose, koji je smisao ovog sastanka?" "Smisao? Bojim se da ne razumijem, gospodine Uzvišeni Generale." "Smisao. Svrha. Što moj stric želi izvući od Eleazarasa i Ainonjana?" Skeaos se namrštio, kao da je odgovor toliko o čit da njegovo pitanje jednostavno mora biti uvod u izrugivanje. "Smisao je osigurati potporu Ainonjana Povelji." "A što ako se Eleazaras pokaže tvrdoglav poput, recimo. Grofa od Agansanora, Što onda?" "Oprostite, moj gospodaru, ali iskreno sumnjam—" "Ako, Skeaose, što onda?" Conphas je bio viši časnik od svoje petnaeste godine. Kad bi mu se prohtjelo, mogao bi svojim tonom natjerati ljude da skoče u zrak. Stari Savjetnik pročisti grlo. Conphas je znao da Skeaos posjeduje i previše administrativne hrabrosti, ali nije imao ni trunku odvažnosti u sučeljavanjima licem u lice. Nije ni čudo da ga njegov stric toliko voli. "Ako Eleazaras prezirno odbije Povelju?" starac ponovi. "Onda će mu Car uskratiti zalihe, kao i ostalima." "A ako Srijah zapovijedi stricu da ih opskrbi?" "Do tada će Divlji sveti rat biti uništen - ili bar... pretpostavljamo. Vodstvo će, a ne zalihe, biti Šrijahova glavna briga." "A tko će taj vođa biti?" Conphas je sipao pitanja žestoko na rep svakog odgovora, kao što bi to neki istraživa č činio. Starac je počinjao izgledati zbunjeno. "V-vi. Lav iz Kivutha." "A koja će mi biti cijena?" "P-povelja, p-potpisana zakletva da će sve stare provincije biti vraćene." "Znači ja sam ključni dio stričevog plana, nisam li?" "D-da, gospodine Uzvišeni Generale." "Pa reci mi onda, dragi stari Skeaose, zašto bi me stric želio isključiti - mene! - iz svojih pregovora s Grimiznim Tornjevima?" Prvi savjetnik uspori korak. Pogleda u cvijetne vjence izvezane po sagovima pod njihovim nogama. Umjesto da progovori, skršio je ruke Conphas se divlje naceri. "Upravo si mi slagao, nisi li, Skeaose? Nikad nije bilo upitno ho ću li ili ne prisustvovati sastanku, zar ne?" Kada čovjek nije odgovorio, Conphas ga zgrabi za ramena i zapilji se u njega. "Trebam li pitati svog strica?" Skeaos ga pogleda na sekundu, pa spusti pogled. "Ne", re če. "Nije potrebno." 88

Conphas popusti stisak. Znojnim dlanovima poravna prednju stranu star čevih svilenih halja. "Kakvu to igru igraš, Skeaose? Zar si mislio da ćeš me, ako mi povrijediš taštinu, izazvati da djelujem protiv svog strica? Protiv svog Cara? Pokušavaš li me navesti na pobunu?" Starac je izgledao potpuno isprepadano. "Ne. Ne! Ja sam stara budala, znam, no moji dani na zemlji su odbrojani. Uživam u životu kojeg su mi bogovi pružili. Radujem se zbog slatkih plodova koje sam jeo, zbog velikih ljudi koje sam upoznao. Čak se - i znam da mi to nećete vjerovati - veselim što sam poživio dovoljno dugo da gledam vas kako ulazite u dane svoje slave! No ovaj plan vašeg strica - odvesti Sveti rat u propast! Sveti rat! Strahujem za svoju dušu, Ikurei Conphase. Za svoju dušu!" Conphas je ostao zapanjen, i to toliko da je potpuno zaboravio na svoj bijes. Pretpostavio je da su Skeaosove insinuacije tek još jedna od stričevih kušnji i ponašao se u skladu s tim. Mogu ćnost da budala djeluje na svoju ruku nije mu bila ni na kraj pameti. Toliko su se godina Skeaos i njegov stric činili različitim utjelovljenjima iste volje. "Tako mi bogova, Skeaose... Zar je Maithanet i tebe opčinio?" Prvi savjetnik odmahne glavom. "Ne. Nije mi stalo do Maithaneta - niti do Shimeha, zapravo... Mladi ste. Ne biste mogli razumjeti moje motive. Mladi nikada nisu u stanju vidjeti život onakvim kakav jest: oštrica noža, krhak kao i udasi koji ga odbrojavaju. Nisu sjećanja ono što mu daje dubinu. Imam sje ćanja dovoljno za desetoricu, a ipak su mi dani krhki i sjenoviti poput zamašćenog platna kakva siromašni rastežu preko prozora. Ne, ono što životu daje dubinu je budućnost. Bez budućnosti, bez horizonta obećanja ili prijetnje, naši životi nemaju smisao. Samo je budućnost stvarna, Conphase, i ako se ne iskupim pred bogovima, ja više nemam budućnost." Conphas otpuhne. "Razumijem ja i predobro, Skeaose. Govoriš kao oravi Ikurei. Kako je to sročio pjesnik Girgalla? 'Svaka ljubav počinje od vlastite kože' - ili duše, u ovom slučaju. No opet, meni je to dvoje uvijek bilo jedno te isto." "Razumijete li? Možete li razumjeti?" On jest razumio, i bolje nego je Skeaos mislio. Njegova baka. Skeaos se udružio s njegovom bakom. Mogao je čak čuti njezin glas: "Moraš ih namamiti obojicu, Skeaose. Zatruj ih jednog protiv drugoga. Conphasova zalu đenost ludilom moga sina ubrzo će izblijedjeti. Samo čekaj i vidjet ćeš. Dojurit će nazad k nama, i zajedno ćemo prisiliti Xeriusa da odustane od svog ludog plana!" Pitao se je li stara drolja uzela Skeaosa za ljubavnika. Lako mogu će, zaključio je, i lecnuo se od slike koja je to popratila. Kao da suha šljiva jebe grančicu, pomisli. "Ti i moja baka", rekao je, "nadate se spasiti Sveti rat od mog strica. Poduhvat za svaku pohvalu, osim što grani či s izdajom. Svoju baku mogu shvatiti - ona ga je op činila - ali ti, Skeaose? Ti kao malo tko drugi znaš što je sve Ikurei Xerius III. sposoban učiniti kad mu se probude sumnje. Malo je nesmotreno, ne misliš li, pokušati me suprotstaviti njemu na ovakav način?" "Ali on vas sluša! I što je još važnije, treba vas!" "Možda me i treba... No bilo kako bilo, to je nebitno. Možda je vašim prastarim želucima njegova hrana nedovoljno kuhana, no moj je stric napravio gozbu, Skeaose, i ja to prvi ne kanim pore ći." Koliko god prezirao svog strica, Conphas je morao priznati da je opskrbljivanje Calmemunisa i bagre koja ga je slijedila bio potez jednako genijalan kao bilo koji kojeg bi sam poduzeo na bojnom polju. Divlji sveti rat potpuno će skršiti pogani, i samo jednim će udarcem zastrašiti tog Srijaha, možda ga navesti da naredi preostalim Ljudima od Kljove da potpišu Carsku Povelju i demonstrirati Fanimu da se Ku ća Ikurei nagodila s poštenim namjerama. Povelja će osigurati zakonitost svake vojne akcije koju bi Carstvo moglo poduzeti protiv Ljudi od Kljove u namjeri da povrati stare provincije, a dogovor s poganima osigurat će da takav vojni poduhvat naiđe na slab otpor - kada za to dođe vrijeme. Kakav plan! A nije ga skovao Skeaos, već njegov stric. Koliko god ta spoznaja ljutila Conphasa, zaklju čio je da starog Savjetnika sigurno ljuti još više. "Nije gozba ono što osporavamo," Skeaos odgovori, "već cijenal Sigurno to razumijete!" Conphas je promatrao Prvog savjetnika nekoliko dugih trenutaka. Bilo je nečeg neobično bijednog, razmišljao je, u ideji čovjeka koji spletkari s njegovom bakom, poput dvojice prosjaka koji se podrugljivo smiju onima koji su previše siromašni da bi im udijelili više od bakrenjaka. "Za Carstvo? Obnovljeno?" reče on hladno. "Rekao bih da je tvoja duša prava sitnica, Skeaose." Skeaos je otvorio krezuba usta u namjeri da odgovori, no onda ih je zatvorio. Careva Krunska odaja bila je stroga prostorija, okrugla, okružena crnim mramornim stupovima i okolnom galerijom koja je služila za one rijetke prigode kad bi Kuće Kongregacije bile pozvane da gledaju Cara kako upisuje proglase u zakon. Malo stado ministara i robova muvalo se po središtu sobe okupljeno oko čela stola od mahagonija. Conphas je ugledao odraz svog strica kako pluta pod laštilom na stolu, poput leša u bo čatoj vodi. Nije bilo traga Grimiznim U čenjacima. Uzvišeni General klatario se u blizini ulaznih vrata nekoliko trenutaka, proučavajući bjelokosne spomen-ploče postavljene u zidove: prikazi velikih zakonodavaca iz pradavnina i Kljove, od proroka Angeshraela do filozofa Poripharusa. Pitao se besmisleno koje je od njegovih mrtvih ro đaka majstor koristio za modeliranje njihovih lica. Poziv koji mu je uputio stric prepao ga je. "Dođi. Imamo samo nekoliko trenutaka, Nećače." 89

Ostali su se povukli, i samo su Skeaos i Cememketri ostali uz njegovog strica. Okolne galerije, Conphas nije mogao ne primijetiti, bile su pune Eotskih stražara i Carskog Saika. Conphas sjedne na stolicu koju mu je stric pokazao. "I Skeaos i Cememketri slažu se", Xerius je govorio, "da je Eleazaras strahovito pametan i opasan čovjek. Kako bi ga ti namamio u stupicu, Ne ćače?' Njegov stric je pokušavao zvučati veselo, što je značilo da se boji, kao što je možda i trebao: nitko još nije znao zašto su se Grimizni Tornjevi udostojali pridružiti Svetom ratu, što je pak značilo da nitko ne zna što Škola smjera. Za ljude poput Skaiyelta i Gothyelka razlog je bio jednostavan: iskupljenje ili osvajanje. Ali za Eleazarasa? Tko bi mogao znati što motivira bilo koju od Škola? Conphas slegne ramenima. "Stupice ne dolaze u obzir. Potrebno je znati više od svog protivnika da bi ga se moglo namamiti u stupicu, a kako stvari stoje, mi ne znamo ništa. Ne znamo ništa o njegovom dogovoru s Maithanetom. Ne znamo čak ni zašto bi se toliko unizio da ponudi takav dogovor - i da toliko riskira! Škola koja svojevoljno ulazi u Sveti rat... Sveti rat! Da budem iskren, Striče, nisam siguran da bi osiguravanje njegove potpore Povelji uop će trebao biti naš prioritet u ovom trenutku." "Što želiš reći? Da ga jednostavno ispipavamo za detalje? Plaćam svojim špijunima mnogo zlata za takve sitnice, Nećače." Sitnice? Conphas se trudio ostati miran. Iako je njegov stric imao prekurvinsko srce za religiozna uvjerenja, zavidio je njegovoj neukosti kao neki fanatik. Ako činjenice ne bi bile u skladu s njegovim nakanama, nisu ni postojale. "Jednom si me pitao kako sam pobijedio na Kiyuthu, Stri če. Sjećaš li se što sam ti rekao?" "Rekao?" Car gotovo pljune. "Stalno mi nešto 'govoriš', Conphase. Kako misliš da ću razvrstati jednu bedastoću od druge?" Bilo je to možda najjadnije, ali najčešće korišteno oružje iz arsenala njegovog strica: prijetnja da bi savjet mogao protumačiti kao pokušaj zapovijedanja. Prijetnja se nadvijala nad svakom njihovim raspravom: Ti bi se drznuo zapovjedati Caru? Conphas počasti strica pomirljivim osmijehom. "Koliko sam čuo od Skeaosa," rekao je mirno, "mislim da bi se trebali jednostavno pogađati bez skrivenih namjera - koliko god možemo, u svakom slu čaju. Znamo premalo da bi ga mamili u stupice." Zakoračiti do ruba pa se vratiti korak nazad i praviti se da koraka nije ni bilo - to je oduvijek bio na čin ophođenja u njihovoj obitelji, barem do ovih bakinih budalaština u posljednje vrijeme. "Upravo tako i ja mislim", Xerius reče. Barem se još sjećao pravila. Upravo u tom trenutku, komornik je najavio skorašnji dolazak Eleazarasa i njegove svite. Xerius je naložio Skeaosu da mu priveže Chorae za ruku, što je Skeaos i učinio, dok ih je Cememketri promatrao s gnušanjem. Bila je to svojevrsna mala obiteljska tradicija, preuzeta pred ^'se od stoljeća, a koja se održavala svaki put kad bi se članovi Carske Obitelji sastajali s čarobnjacima izvana. Chepheramunni, Kralj-Regent i nominalni vladar Visokog Ainona najavljen je prvi, no kad je mala ainonska svita stupila u odaju, slijedio je Eleazarasa poput psa. Ulazak Vrhovnog vladara bio je žustar i, Conphas je mislio, razo čaravajuć. Svojim držanjem više je nalikovao bankaru nego čarobnjaku: bez razumijevanja za spektakl i gladan knjige poslovanja Naklonio se Xeriusu, no ne niže nego što bi to učinio Šrijah. Rob mu je privukao stolicu i on s lako ćom sjedne, unatoč dugačkim grimiznim haljama. Narumenjenih obraza i zaudarajući na parfem, Chepheramunni sjedne do njega, s izbijeljenim izrazom straha i ogorčenja na licu. Nastupila je obavezna razmjena izraza poštovanja, uvoda i komplimenata. Kad je najavljen Cememketri, Eleazarasov pandan u Carskom Saiku, Vrhovni vladar se prezirno nasmiješio i slegnuo ramenima, kao da nije baš siguran u njegov položaj. Conphasu su objasnili da su U čenjaci često nepodnošljivo bahati u društvu drugih U čenjaka. Cememketri se zarumenio od bijesa, no nije uzvratio istom mjerom. Nakon tih jnanskih uvoda, Vrhovni se vladar obratio Conphasu. "Napokon", rekao je na te čnom sheyičkom, "imam priliku upoznati slavnog Ikurei Conphasa." Conphas zine da mu odgovori, ali je prvo progovorio njegov stric. "Uistinu je osobit, nije li? Malo je vladara koji imaju takav instrument koji će provoditi njihovu volju... No sigurno niste prevalili toliki put samo da biste upoznali mog nećaka?" Iako Conphas nije mogao biti siguran u to, u činilo mu se da mu je Eleazaras namignuo prije nego li se okrenuo njegovom stricu, kao da želi reći, "Moramo strpljivo podnositi ovakve budale, zar ne?" "Naravno da nismo", Eleaazaras odvrati osu đujuće kratko. Xerius se činio potpuno nesvjesnim toga. "Smijem li onda upitati zašto su se Grimizni Tornjevi uključili u Sveti rat?" Eleazaras je proučavao njegove nenalakirane nokte. "Vrlo je jednostavno, u stvari. Kupljeni smo." "Kupljeni?" "Tako je." "Zaista neobična transakcija! Koji su detalji vašeg dogovora?" Vrhovni vladar se nasmiješio. "Nažalost, bojim se da je tajnovitost sastavni dio dogovora. Žao mi je, ali nisam u mogućnosti iznositi nikakve detalje." Conphas nije bio sklon povjerovati toj pri či. Čak niti Tisuća Hramova nije bila dovoljno bogata da 'unajmi' Grimizne Tornjeve. Bili su tu iz razloga koji nadmašuju zlato i šrijalske trgovačke koncesije - bio je siguran u to. 90

Mijenjajući smjerove glatko kao morski pas u vodi. Vrhovni vladar nastavi, "Vas, naravno, brine kako će se naše namjere odraziti na vašu Povelju." Nastane neugodna stanka. Onda Xerius odgovori, "Naravno." Njegov je stric teže od većine ljudi podnosio da ga netko preduhitri. "Grimiznim Tornjevima", Eleazaras kaže staloženo, "nije nimalo stalo kome će pripasti područja osvojena Svetim ratom. U skladu s time, Chepheramunni će potpisati vašu Povelju - sa zadovoljstvom. Nije li tako, Chepheramunni?" Obojeni muškarac kimne, ali ne reče ništa. Dobro su izdresirali tog psa. "No," Eleazaras nastavi, "prethodno ćemo morati svjedočiti ispunjenju nekoliko uvjeta." Conphas je to i očekivao. Civilizirani ljudi se cjenkaju. Xerius se pobunio. "Uvjeti? Ali već stoljećima su zemlje odavde do Nenciphona pod—" "Čuo sam već sve argumente", prekine ga Eleazaras. "Besmislice. čiste besmislice. I vi i ja dobro znamo o čemu je u stvari riječ. Care... Zar ne?" Xerius je zurio u njega, nijem od zaprepaštenja. Nije navikao na prekidanja, no opet, nije bio naviknut niti na pregovaranje s ljudima koji su bili važniji od njega. Visoki Ainon je bio bogat, gusto naseljen narod. Od svih vladara i despota širom Tromorja, samo je Padiradža od Kiana imao veću trgovačku i vojnu moć od Vrhovnog vladara Grimiznih Tornjeva. "Ako već vi ne znate," nastavi Eleazaras kad Xerius nije ništa odgovorio, "siguran sam da vaš genijalni nećak zna. Je li, mladi Conphase? Znaš li o čemu je riječ?" Conphasu se odgovor činio očitim. "Moć", rekao je slegnuvši ramenima. Nekakva je čudna povezanost sada postojala između njega i ovog čarobnjaka, shvatio je. Od samog po četka Vrhovni je vladar njemu namijenio status mozga u obitelji. Čak i stranci znaju da si budala, Striče. "Upravo tako, Conphase. Upravo tako! Povijest je samo izlika za moć, i^ije li? Ono što je važno..." Bijelokosi čarobnjak ubaci kratki smiješak, kao da se sjetio djelotvornijeg na čina da iznese svoju tvrdnju. "Recite mi," reče on Xeriusu, "zašto ste opskrbili Calmemunisa, Kumrezzera i ostale? Zašto ste im dali sredstva potrebna da krenu u marš?" Njegov se stric odlučio za uvježbani odgovor. "Da prekinemo njihovo pustošenje. Koji bi bio drugi razlog?" "Ne bih rekao", Eleazaras se otrese. "Prije bih rekao da ste opskrbili Divlji sveti rat da ga uništite." Nastade neugodna šutnja. "Ma to je ludost", Xerius napokon odgovori. "Ako izuzmemo prokletstvo, što bismo mi time dobili?" "Dobili?" Eleazaras ponovi s cini čnim osmjehom. "Pa Sveti rat, naravno... Naš sporazum s Maithanetom oduzeo vam je sav utjecaj koji ste imali preko Carskog Saika, pa vam je trebalo nešto drugo za trampu. Ako Divlji sveti rat bude uništen, bit će vam lakše uvjeriti Maithaneta da vas Sveti rat treba - ili da budem precizniji, treba sad ve ć legendarnu oštroumnost ovog vašeg nećaka na bojnom polju. Vaša Povelja bit će njegova cijena, a Povelja će vam i efektivno prepustiti sve dobitke Svetog rata... Moram priznati, plan vam je izvrstan." Ovo lagano laskanje bilo je Xeriusova propast. Na trenutak su mu oči bljesnule veselom umišljenošću. Glupi ljudi, Conphas je zaključio, skloni su biti pretjerano ponosni na svoje rijetke trenutke genija. Eleazaras se nasmiješio. Poigrava se s tobom, Striče, a nisi toga ni svjestan. Vrhovni vladar nagnuo se naprijed kao da je svjestan nelagode koju izaziva svojom blizinom. Eleazaras bijaše izvrstan u prakticiranju jnana, Conphas je shvatio. "Za sada", reče on hladno, "ne znamo detalje te igre koju igrate, Care. No budite uvjereni u ovo: ako ona uključuje izdaju Svetog rata, onda uključuje i izdaju Grimiznih Tornjeva. Znate li što to znači? Što povlači za sobom? Ako izdate nas, Ikurei, nitko" - pogleda mrko prema Cememketriju - "niti vaš Carski Saik, ne će vas moći spasiti od naše srdžbe. Mi smo Grimizni Tornjevi, Care... Razmislite o tome." "Vi to meni prijetite?" Xerius je doslovno protisnuo. "Osiguranje, Care. Svi dogovori zahtijevaju osiguranje." Xerius trgne glavom u stranu, zaokupljen Skeaosom koji mu je neumorno šaptao u uho. Cememketri se, me đutim, nije mogao više suzdržati. "Malo si pretjerao, Eli. Ponašaš se kao da mi sjedimo u Carythusalu, zapravo ti sjediš u Momemnu. Dva mora Tromorja leže između tebe i tvog doma. Predaleko si od njega da bi prijetio!" Eleazaras se namrštio pa prezirno otpuhnuo, okrenuvši se Conphasu kao da Vrhovni vladar Carskog Saika ne postoji. "U Carythusalu te zovu Lav iz Kiyutha", reče on nonšalantno. Oči mu bijahu sitne, tamne i živahne. Pažljivo su ga promatrale ispod čupavih bijelih vjeđa. "Ma nemojte?" Conphas upita, iskreno iznena đen što je nadimak koji mu je baka nadjenula tako brzo stigao tako daleko. Iznenađen i zadovoljan - vrlo zadovoljan. "Moji arhivari kažu mi da si ti prvi koji je uspio pobijediti Scylvendije u bitki prsa o prsa. Moji špijuni mi pak kažu da te tvoji vojnici obožavaju kao neko božanstvo. Je li to točno?" 91

Conphas se nasmiješi, zaključivši da bi mu se Vrhovni vladar ulizivao u beskona čnost, kad bi imao priliku. Unato č svoj svojoj oštroumnosti, Eleazaras ga je krivo procijenio. Bilo je vrijeme da mu objasni kako stvari stoje. "Ono što je Cememketri upravo rekao je istina, znate. Bez obzira na vaš dogovor s Maithanetom, doveli ste svoju Školu u najve ću opasnost od Skolasti čkih ratova. I ne samo zbog Cishaurima. Bit ćete mala bogohulna enklava usred velikog plemena fanatika. Trebat će vam svaki prijatelj kojeg uspijete naći." Prvi je put nešto slično pravoj ljutnji izronilo u Eleazarasovim očima, poput užarenih ugljena u dimu vatre. "Mi možemo zapaliti svijet svojom pjesmom, mladi Conphase. Ne trebamo mi nikoga." Unatoč gafovima svoga strica, Conphas je napustio pregovore uvjeren da je Ku ća Ikurei osigurala daleko više nego što je predala. Primjerice, bio je gotovo siguran da zna zašto su Grimizni Tornjevi prihvatili Maithanetovu ponudu da se pridruže Svetom ratu. Rijetko što u većoj mjeri odaje suparnikove prave namjere od procesa pregovaranja. Tijekom njihovog cjenkanja postalo je očito da središte Eleazarasove zabrinutosti leži u Cishaurimu. U zamjenu za Chepheramunuljev potpis na Povelji, zahtijevao je da Cememketri i Carski Saik predaju sve obavještajne podatke koje su sakupili o fanimskim sve ćenicimačarobnjacima tijekom stoljeća ratovanja protiv njih. Naravno, '0 je bilo za o čekivati: Grimizni Tornjevi uložili su sam svoj opstanak za sposobnost da svladaju Cishaurim. No Vrhovni je vladar njihovo ime izgovarao s neporecivom žestinom. Eleazaras je izgovarao riječ 'Cishaurim' na jednak način na koji su Nansurci izgovarali 'Scylvendi' - način na koji se imenuje samo stari i mrski neprijatelj. Za Conphasa je to moglo zna čiti samo jedno: Grimizni su Tornjevi ratovali protiv Cishaurima davno prije nego je Maithanet objavio Sveti rat. Poput Kuće Ikurei, i Grimizni Tornjevi su se upleli u Sveti rat kako bi ga iskoristili. Za Grimizne Tornjeve Sveti je rat bio sredstvo osvete. Kad mu je Conphas spomenuo svoje sumnje, njegov stric podrugljivo se nasmijao - barem isprva. Inzistirao je na tome da je Eleazaras previše sklon trgovanju da bi riskirao toliko zbog takve sitnice kao što je osveta. Kad su, me đutim, Skeaos i Cememketri podržali njegovu teoriju. Car je ustanovio da je i sam cijelo vrijeme gajio iste sumnje. Bio je to službeni zaključak: Grimizni Tornjevi pridružili su se Svetom ratu da skon čaju s nekim otprije postojećim ratom protiv Cishaurima. Nagađanje je samo po sebi bilo utješno. Značilo je da se plan Grimiznih Tornjeva ne će kositi s njihovima do samog kraja kada više neće biti bitno. Eleazarasu će biti teško ostvariti svoju prijetnju jednom kad on i njegova Škola budu mrtvi. No Conphasa je mučilo pitanje što je Maithaneta potaknulo da se uop će obrati Grimiznim Tornjevima. Svakako, od svih Škola ova je jedina bila sposobna uništiti Cishaurim u otvorenom su čeljavanju. No na prvi pogled, Conphasu nije padala na pamet niti jedna Škola za koju bi bilo manje vjerojatno da se pridruži Svetom ratu. A koliko je Conphas znao, Šrijah se nije obratio ni jednoj drugoj Školi - čak ni Carskom Saiku, koji je bio tradicionalni branik protiv Cishaurima za vrijeme Džihada. Samo Grimiznim Tornjevima. Zašto? Osim ako Maithanet nije nekako saznao za njihov rat. No ovaj je odgovor zabrinjavao i više od pitanja. Sad kad su gotovo svi carski špijuni u Šumni bili mrtvi, imali su ionako sasvim dovoljno razloga da budu oprezni zbog Maithanetove lukavnosti. Ali ovo! Šrijah koji je doku čio Škole? I to ni više ni manje nego Grimizne Tornjeve. Ne po prvi put, Conphas je posumnjao da je Maithanet, a ne Ku ća Ikurei zapravo u središtu mreže Svetog rata. No nije se usudio podijeliti svoje sumnje sa stricem, koji je obi čno bio još gluplji kada se bojao. Umjesto toga, tim se strahom bavio sam. Više se nije naslađivao budućim uspjesima u mračnim satima prije spavanja. Umjesto toga izjedale su ga implikacije koje nije mogao niti podnijeti niti provjeriti. Maithanet. Kakvu je to igru igrao? Zapravo, tko je on uopće? Vijesti su stigle nekoliko dana kasnije. Divlji sveti rat je uništen. Izvještaji isprva bijahu površni. Hitne poruke iz Asgiliocha izvještavale o stravičnim navodima dvanaestak Galeoćana koji su uspjeli pobjeći oreko izdanka Unarasa. Divlji sveti rat u potpunosti je nadvladan na Mengedskoj poljani. Ubrzo nakon toga, stigla su dva glasnika iz Kiana, od kojih je jedan nosio odrubljene glave Calmemunisa, Tharschilke i čovjeka koji je možda bio Kumrezzer, a možda ne; drugi je nosio tajnu poruku od Skaurasa glavom, i prema uputama Sapatišaha dostavio je svojem negdašnjem taocu i štićeniku Ikurei Conphasu. Glasila je jednostavno ovako: Nemoguće je pobrojati trupla vaše bogohulne braće, toliko ih je pokošeno bijesom naše pravedne ruke. Slava budi Bogu Koji je Jedini. Kuća Ikurei je saslušana. Nakon što je raspustio glasnika, Conphas je nekoliko sati razmišljao o poruci u svojim odajama. Rije či su odjekivale same od sebe. ... toliko ih je pokošeno... Nemoguće je pobrojati... Iako je imao samo dvadeset i sedam godina, Ikurei Conphas je svjedo čio mnogim pokoljima na mnogim bojištima dovoljno da je mogao gotovo vidjeti gomile Inrita ispružene i isprepletene po Mengedskim poljanama, njihove mrtve riblje oči kako bulje u zemlju ili u beskrajno nebo. No nije krivnja nagnala njegovu dušu na razmišljanje - a na neki čudan način čak i tugovanje - bili su to sami razmjeri tog prvog ostvarenog čina. Bilo je to kao da su mu dosad razmjeri stri čeva 92

plana bili preapstraktni da bi ih zaista shvatio. Ikurei Conphas bio je pun strahopoštovanja prema onome što su on i njegov stric učinili. Kuća Ikurei je saslušana. Žrtvovanje čitave vojske ljudi. Samo su se Bogovi usudili na takva djela. Saslušani smo. Conphas je shvatio da će mnogi sumnjati da je Kuća Ikurei bila ta koja je progovorila, no nitko neće znati. Obuze ga neobičan ponos, tajni ponos nepovezan s procjenama drugih ljudi. U analima velikih doga đanja bit će mnogo svjedočenja o tom prvom tragičnom događaju Svetog rata. odgovornost za tu katastrofu bit će svaljena na Calmemunisa i ostala Velika Imena. Na obiteljskim stablima njihovih potomaka, oni će biti imena sramote i rugla. Ikurei Conphas neće biti ni spomenut. Na trenutak, Conphas se osje ćao poput lopova, skrivenog autora velikog poraza. A uzbu đenje koje je pritom osjetio imalo je gotovo seksualni intenzitet. Sada mu je bilo jasno zašto toliko voli takvu vrstu ratovanja. Na bojnom polju, svaki njegov postupak bio je izložen pažljivom promatranju ostalih. Sada je pak bio izvan promatranja, upravljao je sudbinom s mjesta koje je nadilazilo procjene ili osude. Ležao je skriven u utrobi zbivanja. Poput Boga.

93

dio Treći: Bludnica

94

OGLAVLJE DEVETO ŠUMNA Te riječi koje peku Kralj Neljudi viknu: "Ovoga mi morate priznat časa, Jer nad glavom vam smrt visi." I Emisar mu uvijek oprezni odvrati: "Mi strasna smo rasa, Mi pravi smo ljubavnici." "BALADA OINCHOROIMA ", DREVNA KUNliJRSKA NARODNA PJESMA Rana zima, 4110. godina Kljove, Šumna "Hoćeš li doći sljedeći tjedan?" Esmenet upita Psammatusa, promatrajući ga kako navlači bijelu svilenu tuniku preko glave pa preko trbuha i još uvijek sjajnog falusa. Sjedila je gola na svom krevetu, s plahtama omotanim oko koljena. Psammatus zastane, odsutno poravnavajući nabore. Pogledao ju je pun sažaljenja. "Bojim se da mi je ovo posljednji posjet, Esmi." Esmenet kimne. "Našao si neku drugu. Neku mladu." "Žao mi je, Esmi." "Ne. Ne treba ti biti žao. Kurve nisu lude da se dure kao žene." Psammatus se nasmiješio, ali nije odgovorio. Esmenet ga je promatrala kako odijeva halju i raskošno zlatno-bijelo ruho. Način na koji se odijevao bio je nekako dirljiv i pun poštovanja. Čak je zastao da poljubi zlatne kljove izvezene po svakom od svojih lepršavih rukava. Nedostajat će joj Psammatus, njegova svilenkasta srebrna kosa i očinsko lice. Nedostajat će joj čak i nježnost s kojom bi se sparivali. Postajem štam^kurva, pomisli Još jedan razlog više da meAkka napusti. Inrau je bio mrtav, a Achamian je napustio Šumnu kao slomljen čovjek. Nakon toliko dana, još uvijek je hvatala dah kad bi se sjetila njegovog odlaska. Preklinjala ga je da je povede sa sobom. Na kraju je čak i plakala i pala na koljena: "Molim te, Akka! Trebam te!" No znala je da je to bila laž, a zbunjena ogor čenost u njegovim očima značila je da je znao i on. Ona je prostitutka, a prostitutke nau če postati otporne na muškarce, sve muškarce, iz nužde. Ne. Koliko god se bojala da će izgubiti Achamiana, još se više bojala mogućnosti da bi se mogla vratiti svom starom životu, beskrajnom nizu gladi, uznemirenih pogleda i prolivenog sjemena. Željela je Škole! Velike frakcije! Željela je Achamiana, istina, ali je još više željela njegov život. Bila je to ironija koja ju je ostavljala bez daha. Jer čak ni kad je uživala taj novi život kroz Achamiana, nije se bila u stanju odreći starog. "Kažeš da me voliš," Achamian je bio jadikovao, "a svejedno primaš mušterije. Reci mi zašto, Esmi? Zašto?" Jer sam znala da ćeš me ostaviti. Svi me vi ostavljate... svi koje volim. "Esmi", Psammatus je govorio. "Esmi. Molim te, nemoj plakati, dušo. Vratit ću se sljedeći tjedan. Obećajem." Odmahnula je glavom i obrisala suze iz očiju. Nije rekla ništa. Plačem zbog muškarca! Ja sam jača od ovoga! Psammatus sjedne pored nje da sveže sandale. Izgledao je zamišljen, prestrašen čak. Muškarci poput Psammatosa, znala je, posjećivali su kurve da pobjegnu od neugodnih strasti, ne samo da ih zadovolje. "Jesi li čuo za mladog svećenika po imenu Inrau?" upita ga, nadaju ći se da će uspjeti istovremeno umiriti njega i nastaviti s bijednim ostatkom svog suživota s Achamianom. "Jesam, zapravo", Psammatus odvrati, čiji profil bijaše istovremeno zbunjen i pun olakšanja. "To je onaj za kojeg tvrde da je počinio samoubojstvo." Isto što i svi drugi kažu. Vijest o Inrauovoj smrti izazvala je veliki skandal u Hagerni. "Samoubojstvo? Siguran si u to?" Što ako je to istina? Što ćeš onda, Akka? "Siguran sam da to kažu." Okrenuo se i pogledao je sjetno, prošavši joj prstom niz obraz. Onda je ustao i prebacio preko ruke plavi ogrtač - onaj kojim je skrivao svoje ruho. "Ostavi vrata otvorena, molim te", Esmenet reče. Kimne glavom. "Bilo mi je drago, Esmi." "I meni." U sve mračnijim sjenama večeri, Esmenet se ispružila naga među plahtama i nakratko zadrijemala, dok joj se po mislima vrtila nedaća za nedaćom. Inrauova smrt. Achamianov odlazak. I kao uvijek, njezina k ći.-- Kad je otvorila oči trepćući, neka se figura mračila na vratima. Netko je čekao. 95

"Tko si ti?" upita oprezno. Pročistila je grlo. Bez riječi, muškarac došeta pored kreveta. Bio je visok, kao isklesan, ogrnut poput ugljena crnim kaputom preko srebrne brigandine i crne tunike od izgužvanog damasta. Nova mušterija, pomislila je, gledajući u njegovo lice s nevinošću tek probuđene. / to lijepa. "Dvanaest talenata", rekla je, podigavši se između pokrivača. "Ili pola srebrnjaka ako—" Pljusnuo ju je -jako. Esmenetina glava odleti unatrag i u stranu. Srušila se ni čice s kreveta. Muškarac se zasmijuljio. "Ti nisi kurva za dvanaest talenata. Definitivno nisi." Sa zvonjavom u ušima, Esmenet je puzala na sve četiri i naslonila se leđima na zid. Muškarac sjedne na rub njenog priprostog kreveta i krene skidati kožne rukavice prst po prst. "Po bontonu nije pristojno započeti poznanstvo lažima, kurvo. Lažima se postavlja nesretan presedan." "Mi počinjemo poznanstvo?" upita ona bez daha. Čitava lijeva strana lica joj je utrnula. "Poznajemo se preko zajedničkog poznanika, o da." Oči su mu se nakratko zadržale na njezinim grudima prije negoli su joj skliznule među noge. Esmenet pusti da joj se koljena još mal čice razdvoje, kao da je to posljedica umora. "A tko bi to bio?" upita, dok joj je srce nabijalo u grudima. Muškarac joj se zapiljio ispod pupka besramnoš ću robovlasnika. Stanoviti U čenjak Mandata" - podigne pogled kao iz sanjarenja - "po imenu Drusas Achamian." Akka. Znao si da će se ovo dogoditi. "Znam ga", rekla je oprezno, odolijevajući porivu da ga ponovno upita tko je. Nee postavljaj pitanja. Neznanje je život. Umjesto toga rekla je: "Što te zanima?" Još je malo raširila koljena. Budi kurva... "Sve", odgovori muškarac, koji se cerio suzivši oči. "Želim znati sve i svakoga koga je on znao." "Koštat će te", rekla je, pokušavajući umiriti glas. "Oboje će koštati." Moraš mu prodati. "Zašto me to ne čudi? Ah taj posao. Čini sve tako izravnim, zar ne?" Mumljao je ispod glasa dok je kopao po kesi. "Evo... Jedanaest bakrenih talenata. Šest da mi podaš svoje tijelo, i pet da izdaš U čenjaka." Divlje se naceri. "Poštena procjena odnosa vrijednosti, ne misliš li tako?" "Barem pola srebrnjaka", rekla je. "Svako." Pogađaj se... Budi kurva. "Kakva taština!" odvrati on, zaronivši unato č tome dva blijeda prsta natrag u kesu. "A što kažeš na jedan ovaj?" Pogledala je u blistavi zlatnik s očitom čežnjom. "Bit će u redu", rekla je suhih usta. Muškarac se naceri. "I mislio sam da ho će." Novčić nestane i on se krene razodijevati, promatrajući je s divljom iskrenošću dok se žurila zapaliti svijeće u večernjem polumraku. Kad je stiglo vrijeme, njegova je blizina bila nekako životinjska; miris ili vru ćina koja se obraćala izravno njezinom tijelu. Obuhvatio je njezinu lijevu dojku teškom ogrubjelom rukom, i svaka iluzija da bi njegovu požudu mogla iskoristiti kao oružje isparila je. Njegova je pojava bila nadmo ćna. Dok ju je spuštao u krevet, bilo ju je strah da će se onesvijestiti. Budi uslužna... Klekne pred nju i bez imalo truda povuče njene uzdignute bokove i raširi ih preko svojih bedara. A ona shvati da žudi za trenutkom kojeg se pribojavala. A onda se našao u njoj. Ona zaječi. Što mi to radi? Što to radi? Počeo se kretati. Vladao je njezinim tijelom potpuno neljudski. Jedan se uzdišu ći trenutak brzo prelijevao u drugi. Dok ju je milovao, koža joj se razlijevala poput vode, živa od drhtaja koji su žuborili njome, kroza nju. Po čela se uvijati, trljajući se o njega očajno, stenjući kroz stisnute zube, opijena ekstazom kao iz no ćnih mora. Kroz bolne oči činio joj se njezinim užarenim središtem, maglivši se u nju, preplavljujući je ekstazom, nabijajući neprestano. Mnogo ju je puta doveo na sami rub vrhunca, da bi onda zastao i postavljao joj pitanja, beskrajna pitanja... "I što je točno rekao Inrau o Maithanetu?" "Nemoj stati... Molim tee!" "Što je rekao?" Reci istinu. Sjetila se kako mu je pokušala povu ći lice dolje prema svome, dahćući, "Poljubi me... Poljubi me." Sjećala se kako su njegova snažna prsa upirala o njezine grudi, i drhtanja i raspadanja pod njim kao da je od pijeska. Sjećala se kako je ležala mirna i znojna od njega, jedva dišući, i osjećala udaranje njegova srca kroz njegov ud, dok su njegovi najmanji pokreti bili poput grmljavine među njenim bedrima, bolan ushit od kojega je htjela plakati i stenjati u divljem zanosu. I sjećala se kako je odgovarala na pitanja hitnošću sudarajućih bokova. Bilo što! Dala bih ti bilo što! Kad je posljednji put doživjela vrhunac, osje ćala se kao da je bačena s klisure, i čula je vlastite promukle vriskove kao izdaleka, prodorne kroz grmljavinu njegove zmajevske rike. 96

Onda se povukao, a ona se osjećala opljačkano, podrhtavajućih udova, kože umrtvljene i hladne od znoja. Dvije od svijeća bijahu izdubljene plamenom, ali soba je bila osvijetljena svijetlo sivo. Koliko dugo? Stajao je nad njom, a božansko mu je tijelo blistalo u sjaju preostale svije će. "Jutro stiže", rekao je. Zlatni novčić treperio mu je na dlanu, opčinjujući je svojim sjajem. Držao ga je nad njom i pustio ga da mu propadne kroz prste. Pljusnuo je na ljepljive lokve na njezinom trbuhu. Ona pogleda dolje i zine u užasu. Njegovo sjeme bilo je crno. "Pssst!" rekao je skupljajući ruho. "Da nisi nikome ništa rekla o ovome. Razumiješ li, kurvo?" "Razumijem", uspjela je protisnuti, dok su joj suze već tekle u mlatovima. Što sam to učinila? Zurila je u novčić i Carev profil na njemu, dalek i zlatan prema pahuljastim stidnim dlakama i obroncima gole kože - kože prošarane • Umrljane svjetlucavom smolom. Gorčina joj je natopila grlo. Soba je postala svjetlija. Otvara prozorske kapke. No kad je podigne-pogled, njega više nije bilo. Čula je jednoličan lepet krila kako odmiče u zoru. Hladan jutarnji zrak nagrnuo je u sobu, ispiru ći smrad neljudskog parenja. Ali mirisao je na mirhu. Esmenet se prevrnula i povraćala po podu. Prošlo je neko vrijeme prije nego se uspjela oprati, odjenuti i napustiti sobu. Kad je zateturala na ulicu, znala je da se neće više nikada vratiti. Prebrodila je žestoku navalu ostalih - obrtni čka četvrt graničila je s uvijek krcatom tržnicom Ecosium - osjećajući se neobično svjesnom prizora i zvukova svoga grada: kovanja kovača; vike jednookog čovjeka koji je izvještavao o ljekovitim moćima svojih sumpornih proizvoda; lajanja pasa; uporne prošnje čovjeka bez nogu; mesara kako izvikuje imena najboljih komada mesa; promukle povike goni ča mazgi, koji su bičevali svoje zaprege dok ne bi počele skvičati. Beskrajni zvukovi. I kovitlac mirisa: suhi ljetni kamen, tamjan, primamljiv miris pe čenoga mesa; izmet i dim - posvuda miris dima. Razigrana jutarnja živahnost prožimala je tržnicu, a ona je prolazila kroz mnoštvo poput umorne sjene. Tijelo ju je boljelo do same srži i hodanje joj bijaše bolno. Čvrsto je stiskala zlatni novčić, povremeno izmjenjujući ruke da bi obrisala znoj s dlanova. Tupo je zurila u predmete i ljude: u napuknutu amforu iz koje je ulje curilo po prodava čevoj prostirci; u mlade galeotske ropkinje kako se spuštenih očiju i s pletenim košarama žita na glavama cjenkaju s mnoštvom; u izmoždenog psa koji je oprezno zurio kroz gomilu hodajućih nogu; u maglovite obrise Junriiime koja se uzdizala u daljini. Zurila je i pomislila, Šumna. Voljela je svoj grad, no morala je pobjeći. Achamian joj je rekao da bi se to moglo dogoditi, da bi, ako je Inrau zapravo ubijen, mogli do ći k njoj u potrazi za njime. "Ako se to desi, Esmi, ni u kom slu čaju ne postavljaj pitanja. Ne želiš znati ništa o njima, razumiješ? Neznanje je život... Budi uslužna. Budi kurva do kraja. Poga đaj se, kao što se pogađaju kurve. A pogotovo moraš prodati mene, Esmi. Moraš im reći sve što znaš. I reci im istinu, jer ionako vjerojatno znaju ve ćinu. Učini tako, i preživjet ćeš." "Ali zašto?" "Jer špijuni iznad svega cijene slabu i trgovini sklonu dušu, Esmi. Poštedit će te za slučaj da bi se mogla pokazati korisnom. Sakrij svoju snagu i preživjet ćeš." "Ali što će biti s tobom, Akka? Što ako saznaju nešto čime bi ti mogli naškoditi?" "Ja sam Učenjak, Esmi", odgovorio je. "Učenjak Mandata." Konačno kroz zaslon ljudi u prolazu ugleda malenu djevoj čicu koja je stajala bosonoga u prašnjavoj svjetlosti sunca. Ona će poslužiti. Velikim smeđim očima djevojčica je promatrala Esmenet kako se približava. Stisnula je štap na prsa izlizane vrećaste haljinice. Preživjela sam, Akka. I nisam preživjela. Esmenet se sagnula pred djetetom i zadivila je zlatnim talentom. "Izvoli", rekla je stavivši ga u mali dlan. Toliko nalik mojoj kćeri. Sam, jašući na mazgi, Achamian se spustio u dolinu Sudica. Krenuo je tim putem južno od Šumne prema Momemnu iz hira, barem je to mislio, nadaju ći se jedino da će uspjeti izbjeći obrađena zemljišta bliže obaU. Sudica nije bila naseljena već jako dugo. Bio je to dom jedino pastirima, njihovim stadima ovaca i ruševinama. Dan je bio vedar i iznenađujuće topao. Nansur nije bio suha zemlja, no Achamianu je karakterom tako izgledala. Stanovništvo bijaše gusto zbijeno uz rijeke i obalu, dok su velika prostranstva zemlje ostala pusta samo zbog izloženosti Scylvendijima. Sudica je bilo takvo mjesto. U doba Kyraneasa, Achamian je pročitao, bila je to jedna od velikih provincija, rodno mjesto generala i vladajućih dinastija. Sada su tu bile samo ovce i poluukopano kamenje. U kojoj god se zemlji Achamian našao, uvijek bi nekako ispalo da traži ovakva mjesta, uspavana mjesta koja sanjaju o pradavninama. Tu su naviku imali mnogi u Mandatu, duboku opsesiju razorenim spomenicima u obliku rije či ili kamena - toliko duboku da bi se često našli među uništenim hramovima ili bi zalutali u biblioteku nekog učenog domaćina, a ne sjećajući se zašto. Te su ih navike učinile kroničarima Tromorja. Njima je lutanje među uništenim zidovima i oborenim stupovima, ili po rije čima prastare rasprave, na neki način bilo putovanje u miru s drugim uspomenama, na čin da budu jedan čovjek umjesto dva. Najpoznatiji spomenik Sudice bila je utvrda-hram Batathenta. Achamianu je trebalo neko vrijeme savladavanja obronaka 97

i prelaženja preko šikarom obraslih terena da bi stigao u njezinu sjenu. Goleme okrhane zidine rasipale su se kao šljunak. Očito to mjesto bijaše mnogo puta opljačkano zbog granita i svijetlog vapnenca. Sve što je preostalo od hrama iznutra bili su redovi masivnih stupova, znatno preglomaznih Achamian je pretpostavio, da bi ih srušili i odvukli na obalu. Batathent je bilo jedno od rijetkih uporišta koje je preživjelo propast Kyraneasa tijekom Prve Apokalipse, uto čište za one koji su bježali pred proganjajućim skupinama Scylvendija i Srankova. Zaštitni čka šaka skupljena oko krhke svjetlosti civilizacije. Achamian je lutao lokacijom, zadivljen susretom starog kamena i vlastitih u čenja. Vratio se svojoj mazgi tek kad se počelo mračiti pa se zabrinuo kako će pronaći put. Te je noći raširio prostirku i spavao pod stupovima, našavši utjehu u sun čevoj toplini koja se zadržala u hladnom zimskom kamenu. Usnuo je i sanjao o onom danu kada su se sva djeca ra đala mrtva, onom danu kada je Savjet, kojeg su Neljudi i drevni Norsirci odbili nazad iza crnih bedema Golgotteratha, donio svijetu prazninu, posvemašnju i stravi čnu: Mog-Pharaua, Ne-Boga. U snu je Achamian promatrao kako sjaj za sjajem leprša iz Seswathinih tjeskobnih o čiju. I onda se probudio onako kako se uvijek budio, kao svjedok kraja svijeta. Oprao je kosu i bradu u obližnjem potoku pa se vratio svom skromnom taboru. Shvatio je da tuguje ne samo za Inrauom, već i zbog gubitka samopouzdanja. Brojne su ga istrage vodile kroz labirintske urede Tisuće Hramova - nikamo. Rasprave s raznoraznim šrijalskim činovnicima poprimale su veliku važnost u njegovim mislima, a u tim sje ćanjima svećenici su se uvijek činili još višima i tankima poput šibe. Mnogi ljudi bili su neugodno oštri, kao i tvrdoglavo predani službenom objašnjenju Inrauove smrti: samoubojstvu. Njegova je kona čna glupost, Achamian je toga bio svjestan, bilo nu đenje zlata za istinu. Koji mu je bio vrag? Bilo je više zlata u kupama iz kojih pijuckaju anpoi nego što bi on ikada uspio skupiti. On je bio poput prosjaka u odnosu na bogatstvo Tisu će Hramova. U odnosu na Maithanetovu moć. Otkad je saznao za Inrauovu smrt, Achamian se kretao kao u magli, obuzet jednakim unutarnjim smanjivanjem kakvo je osjetio kao dijete, kad bi mu otac naredio da prona đe staro uže kojim ga je šibao. ''Pronađi uže", glas bi mu škripao, i ceremonija bi započela: usnice bi mu se podrhtavale, a ruke tresle dok bi hvatale okrutnu konoplju...pa je Inrau zapravo počinio samoubojstvo, Achamian bi bio njegov ubojicaNađi uže, Akka. Pronađi ga odmah. Osjetio je olakšanje kad mu je Mandat naložio da otputuje u Mo-memn i pridruži se Svetom ratu. S gubitkom Inraua, Nautzera i ostali članovi Kvoruma napustili su ionako slabu nadu da će prodrijeti u Tisuću Hramova. Sada su htjeli da motri Grimizne Tornjeve - ponovno. Koliko god ga je boljela ironija u svemu tome, nije se bunio. Stiglo je vrijeme da krene dalje. Šumna je samo potvrdila zaklju čak kojeg nije mogao podnijeti. Čak ga je i Esmenet počela živcirati. Njezine izrugujuće oči i jeftina šminka. Beskrajno čekanje dok ona zadovoljava druge muškarce. Koliko god lako njezin jezik uzbuđivao njegovo tijelo, toliko je ostavljao njegove misli hladnima svojom kolebljivom slinom. A ipak je bilo bolno misliti o njoj - o okusu njene kože, gorke od parfema. Čarobnjaci nisu navikli na žene. Misteriji žena bili su niže vrste, prezreni u krugu u čenih ljudi. Međutim, misterij ove žene, sumanske bludnice, u njemu je poticao strah, a ne prezir. Strah i čežnju. Ali zašto? Nakon Inrauove smrti najviše je od svega trebao nešto da mu odvrati pažnju, a ona je uporno odbijala biti to nešto. Upravo suprotno. Ispitivala bi ga detaljno kako je proveo dan, raspravljajući - više sama sa sobom nego s njim - o zna čenjima svake beznačajne sitnice koju je saznao. Njezine su zavjere bile nametljive koliko i besmislene. Jedne joj je noći to i rekao, u nadi da će je ušutkati barem nakratko. Utihnula je, no kad je progovorila, bilo je to s umorom koji je daleko nadilazio njegov, s tonom nekoga do iskrenosti povrije đenog uskogrud-nošću drugoga. "To se ja samo pretvaram, Achamiane... Ima istine u pretvaranju." Ležao je u tami, razdiran unutarnjim previranjima, i osje ćao da bi se raspao kad bi mogao razotkriti svoje patnje kao ona, rasipao se u prah. Ovo nije igra. Inrau je mrtav. Mrtav! Zašto nije mogla... biti ono što je trebao od nje? Zašto nije mogla prestati lijegati s drugim muškarcima? Ta nema li on dovoljno zlata da je uzdržava? "Nemoj i ti, Drusase Achamiane", povikala je jednom kad joj je ponudio novac. "Ne ću se igrati kurve s tobom!" te su ga riječi istovremeno ushitile i bacile u očaj. Jednom kad se vratio u zgradu, a nje nije bilo na prozoru, usudio se popesti do njenih vrata, potaknut nekom sramotnom radoznalošću. Kakva je s drugima? Je li ista kao i sa mnom? Čuo ju je kako uzdiše pod nekim stenju ćim tijelom, dok joj je krevet škripao u ritmu zabijajućih prepona. I učinilo mu se da mu je srce stalo. Vlažne koz645a zvonjavom u ušima. Prislonio je umrtvljene vrhove prstiju na vrata. Ondje, s druge strane. Tamo je ona, njegova Esmi, s nogama ovijenim oko drugog muškarca grudi sjajnih od njegovog znoja. Sjetio se kako se lecnuo kada je doživjela vrhunac i pomislio: Taj je uzvik moj! Moj! No nije mu pripadalo ništa od nje. Možda je to po prvi put bio shvatio A ipak je razmišljao: Inrauje mrtav, Esmi. Ti si sve što mi ostaje. Čuo je kad je muškarac spuznuo s nje. "Mmmmmm", Esmi je stenjala. "Oh, Callustrase, vrlo si obdaren za jednog starog vojnika. Što bih ja bez tog tvog debelog kurca, hmm?" Muževan glas je odgovorio, "Siguran sam da ih nalaziš sasvim dovoljno da nahraniš svoju mi ču, draga." 98

"Samo mrvice. Ti, ti si moja gozba." "Reci mi, Esmi, tko je bio onaj muškarac koji je bio tu kad sam prošli put došao? Još jedna mrvica?" Achamian je naslonio mokri obraz na vrata. Hladna tjeskoba oduzela mu je dah. Ona se nasmijala. "Bio je tu kad si ušao! Tako mi Bogova, nadam se da nije." Achamian je gotovo mogao čuti muškarca kako se smiješi i odmahuje glavom. "Blesaste li kurve", rekao je. "Sasvim sam ozbiljan. Kako me pogledao dok je prolazio kroz vrata... Napola sam očekivao da će zaskočiti iz zasjede kad se budem vraćao prema barakama." "Razgovarat ću s njim o tome. Zna biti... ljubomoran." "Ljubomoran na kurvu?" "Callustrase, ta tvoja kesa je tako puna... Jesi li siguran da ne želiš potrošiti još malo?" "Bojim se da sam se istrošio na druge načine... No možda ako mi malo protreseš kesu nešto ispadne." Trenutak napete tišine. Tihi zvuk pljuskanja. Esmi je prošaptala nešto jedva čujno, no Achamian je bio siguran da je čuo: "Zanemari kesu, Callustrase. Samo mi učini to ponovno..." Tada je pobjegao na ulicu, dok ga je njezin prozor tištio odozgo, a mislima mu zujale slike o ubojstvu pomo ću magije, i Esmi kako se uvija slomljena pod težinom vojnikovih prsa. "Učini mi to ponovno. osjećao se okaljano, kao da je promatranje opscene radnje učinilo njega opscenim. Ona samo glumi kurvu, pokušao se podsjetiti, baš kao što ja glumim 'niiuna. Jedina je razlika bila u tome što je njoj to mnogo bolje išlo. Tobože plahi humor, potkupljiva iskrenost, neprikrivena požuda - sve ono što umrtvljuje sram muškaraca zbog izbacivanja sjemena za novac. Bila je nadarena. "Parim se s njima na sve moguće načine", priznala mu je jednom. "Starim, Akka, a ne postoji ništa jadnije od stare, izgladnjele kurve." U glasu joj je stvarno bio strah. Achamian je lijegao s mnogim kurvama u mnogim gradovima tijekom godina, pa po čemu je Esmenet bila tako posebna? Prvi je put došao k njoj zbog njenih predivnih dje čačkih bedara i savršeno glatke kože. Vratio se jer je bila tako dobra, jer se šalila i bila požudna kao i s Callustrasom - tko god on bio. No nakon nekog je vremena upoznao ženu iza raširenih nogu. Što je to spoznao? U koga se zaljubio? U Esmenet, Kurvu od Sumne. Često je u očima njegove duše bila neobjašnjivo tanka i divlja, izubijana kišom i vjetrovima, zaklonjena njihanjem granama šume. Ova žena koja je jednom podigla ruku prema suncu, držeći je tako da joj njegova svjetlost leži u dlanu za njega, i govori mu da je istina zrak, nebo, i da je ljudski udovi i prsti mogu samo tražiti, a nikada dotaknuti. Nije joj mogao reći koliko duboko su ga se njezina promišljanja dojmila, da su se bacakala poput živih bi ća u bunarima njegove duše i nakupljala kamenje oko njih. Vrapci provališe iz starog hrasta u obližnjoj guduri, i on se prene. Žaljenje, pomislio je, prisjetivši se stare shiradske poslovice,/pretvara srceugubavca. Čarobnom riječi zapalio si je vatru i pristavio vodu za jutarnji čaj. Dok je čekao da voda proključa, proučavao je svoju okolinu: obližnje stupove Batathenta koji su se vinuli visoko u zrak; usamljena stabla, iTira čna nad bujnom šikarom i mrtvim travama. Osluškivao je prigušeno cvrčanje i pucketanje svoje vatrice. Kad je posegnuo da uzme zaključalu vodu, primijetio je da mu se ruke tresu kao oduzete. Je li to bilo od hladno će? Što mi se dogodilo? Okolnosti, reče sam sebi. Bio je preplavljen okolnostima. S iznenadnom odlu čnošću ostavio je vodu postrani i po čeo kopati po svojoj oskudnoj prtljazi. Izvukao je tintu, pero i jedan list pergamenta. Sjeo je prekriženih nogu na prostirku i namočio pero. Usred lijeve margine naškrabao je, MAITHANET Bez ikakve sumnje, središte tajne. Srijah koji vidi Rijetke. Inrauov ubojica - možda. Desno od toga napiše, SVETI RAT Maithanetov malj i Achamianovo sljedeće odredište. Ispod toga, blizu dna stranice napiše, SHIMEH Cilj Maithanetovog Svetog rata. Je li moguće da je toliko jednostavno? Osloboditi grad Kasnijeg Proroka iz Jarama Fanima? Ciljevi koje lukavi ljudi proglašavaju rijetko su njihovi pravi ciljevi. Povuče liniju od 'Shimeha' prema desno i napiše, CISHAURIM Nesretna žrtva Maithanetovog Svetog rata? Ili su i oni na neki način umiješani? Povukao je još jednu liniju od toga prema 'Svetom ratu' u sredini, sa stankom gdje je napisao, GRIMIZNI TORNJEVI Barem je školin motiv bio jasan: uništenje Cishaurima. No kao što je Esmenet istaknula, kako je Maithanet znao za taj tajni rat protiv Cishaurima? 99

Razmišljao je nad rukopisom na trenutak, promatraju ći kako se tinta spljošćuje kako se suši. Popravi sliku dodaju ći, CAR 'Sveti rat'. U Šumni su maha uzele glasine o Carevom nastojanju da kompromitira Sveti rat i pretvori ga u sredstvo carske obnove teritorija. Iako Achamianu nije stalo do toga ho će li dinastija Ikurei uspjeti ili propasti, bit će to nesumnjivo važna varijabla u jednadžbi ovih događanja. A onda u osami gornjeg desnog ugla, napiše, SAVJET Ime poput prstohvata soli u bistroj vodi. Značilo je toliko mnogo stvari: Apokalipsu, zabavu i prezir s kojima su se Velike frakcije odnosile prema Mandatu. Gdje li su? Imaju li uop će mjesta na ovoj stranici? Promatrao je mapu na trenutak, kušaju ći čaj kroz oblak pare. Bio mu je vruć u želucu, obgrlio ga je u zaštitu od jutarnje hladnoće. Nešto mu je promaklo, shvati. Zaboravio je... Ruka mu je drhtala dok je pisao, INRAU ispod 'Maithaneta'. Je li te on ubio, dragi dječače? Ili sam ja? Achamian otrese te misli. Nije iskazivao Inrauu nikakvo poštovanje žaleći za njim, a još manje utapajući se u samosažaljenju. Nije ništa osvetio. Ako je postojala ikakva zadovoljština, ona je ležala ovdje, na ovoj stranici. Ja nisam njegov otac, moram biti ono što jesam: špijun. Achamian je često pravio ovakve mape - ne zato jer se brinuo da bi nešto mogao zaboraviti, ve ć iz brige da bi mu nešto moglo promaknuti. Ustanovio je da vizualiziranje veza uvijek sugerira daljnje mogu će veze. Štoviše, ova jednostavna vježba pokazala se korisnim vodi čem u njegovim prošlim istragama. Ključna je razlika ovaj put, međutim, u tome da je umjesto imenovanja pojedinaca i njihovih veza s nekim nebitnim namjerama, ova mapa imenovala Velike frakcije i njihove povezanosti sa Svetim ratom. Razmjeri ovog misterija, ulozi, daleko su nadmašivali oilo što s čime se ikada susreo... osim u snovima. Zastao mu je dah. Uvod u Drugu Apokalipsu? Je li moguće? Achamianov se pogled vrati na 'Savjet' usamljen u uglu, shvativši da je njegova mapa ve ć polučila prvi uspjeh. Ako se Savjet još uvijek •muvao Tromorjem, onda su morali biti nekako povezani. Nikako nisu mogli biti na distanci u ovakvim povijesnim vremenimaGdje bi se onda mogli skrivati? Pogled mu se neminovno vrati na MAITHANET Achamian otpije još gutljaj čaja. Tko si ti, prijatelju? Kako da otkrijem tko si ti? Možda bi se trebao vratiti u Šumnu. Možda bi mogao izgladiti situaciju s Esmenet, vidjeti može li ona oprostiti budalastom čarobnjaku njegov krhki ponos. Ako ništa drugo, barem bi se mogao pobrinuti da ona— Achamian žurno spusti svoju otrcanu šalicu, zgrabi pero i naškraba, PROYAS između 'Maithaneta' i 'Svetog rata'. Zašto se toga nije prije sjetio? Nakon što je susreo Proyasa na stepenicama ispred Srijaha, Achamian je saznao da je Princ postao jedan od rijetkih osoba od Maithanetovog povjerenja. To ga uopće nije iznenadilo. U godinama nakon Achamia-novog podu čavanja, Proyas je postao nepopustljiv u svojoj pobožnosti. Za razliku od Inraua koji se predao Tisu ći Hramova da bi mogao bolje služiti, Proyas je prigrlio Kljovu i Kasnijeg Proroka da bi mogao bolje suditi - barem je Achamian tako mislio. Sje ćanje na Proyasovo posljednje pismo, ono koje je bacilo njihovo ionako slabašno dopisivanje na loma ču, još uvijek je bilo bolno. "Znate li što me najviše muči kad pomislim na vas, stari učitelju? Ne činjenica da ste bogohulnik, već pomisao da sam nekoć volio bogohulnika." Kako da se čovjek vrati natrag nakon tako grubih rije či? No morao je, Achamian je znao, i to iz razloga koji bijahu istovremeno najbolji i najgori mogući. Morao je prebroditi rascjep među njima, ne zato jer je još uvijek volio Proyasa izvanredni ljudi često sile na takvu ljubav - već zato jer je trebao neki put prema Maithanetu. Trebao je odgovore, i da utiša vlastito srce i da, možda, spasi svijet. Kako bi se Proyas smijao da mu to kaže... nije ni čudo da cijelo Tromorje smatra Mandat ludima! Achamian ustane i izlije ostatak čaja u pucketajuću vatru. Posljednji J^ put pogledao svoju mapu veza i razmišljao o širokim praznim područjima širom pergamenta, uzalud se pitajući kako bi se one mogle popuniti. Spremio se za odlazak, natovario mazgu i nastavio svoje samotno putovanje. Sudica je prošla bez ikakvih meda - još brežuljaka, još kamenite zemlje. Esmenet je hodala kroz tminu s ostalima, dok joj je srce nabijalo. Mogla ie osjetiti klimavu masivnost Dveri hitaca, kao da je malj Sudbine visio nepomičan tisućama godina u iščekivanju njezina bijega. Preletjela je pogledom lica oko sebe, no vidjela je samo umor i dosadu. Njima se odlazak iz grada nije činio uzbudljivim. Ovi ljudi, mogla je zamisUti, bježali su iz Šumne svaki dan. 100

U jednom suludom trenutku shvatila je da se boji svog vlastitog straha. Ako bijeg iz Sumne ne predstavlja ništa, zna či li to da je cijeli svijet zatvor? A onda je odjednom treptala suze na suncu. Zastala je pogledavši žu ćkastosmđde tornjeve, ogromne nad njom. Zatim se ogledala oko sebe, duboko dišući, ne obazirući se na psovke onih iza sebe. Vojnici su lijeno stajali s obje strane ogromnog ždrijela dveri, promatrajući one koji su ulazili u grad, ali ne postavljajući pitanja. Pješaci, ljudi na kolima i ljudi na konjima vrvjeli su oko nje. Sa svake strane ceste, kolonade trgovaca galamile su pokušavaju ći prodati svoje proizvode, u nadi da će zaraditi na lutajućim željama. Onda je ugledala nešto što joj se prije činilo samo maglovitim pojasom na obzoru, koji je tu i tamo izranjao iznad pretrpanog kruga sumanskih zidina: krajolik, zimsko blijed i razvu čen u daljine. I ugledala je sunce, kasno popodnevno sunce, kako se prelijeva krajem kao da je voda. Kočijaš pucne bičem pored njenog uha, i ona uzmakne u stranu. Kola prohujaju pored nje, vu čena iscrpljenim volovima. Vozač je zabljesne krezubim osmijehom. Ona baci pogled na zelenkastu tetovažu na svojoj lijevoj nadlanici. Oznaka njenog plemena. Znak Gierre, premda ona nije bila nikakva svećenica. Srijalski Činovnici inzistirali su da se sve bludnice tetoviraju lošim imitacijama svetih tetovaža kakve nose hramske prostitutke. Nitko nije znao zašto. Da lakše zavaraju sami sebe da su Bogovi nasamareni, tsmenet je pretpostavljala. Ovdje je to izgledalo sasvim drugačije, izvan zidina, bez prijetnje šrijalskog zakona. Razmišljala je možda vikati za kočijašom, no kako se on otkotrljao, iijezm je pogled privukla cesta, koja se protezala savršeno ravnom linijom kroz neravni krajolik, poput žbuke između ispucanih cigli. Gierro sveta, što ja to radim? Otvorena cesta. Achamian joj je jednom rekao da mu je to poput om če oko vrata, da ga guši ako je ne prati. Gotovo je željela sada se tako osjećati. Mogla je razumjeti kako je to kad je vuče prema nekom odredištu. Međutim sada se osjećala kao da je pred njom dugi pad, i još k tome strm. Čak je i samo buljenje niz cestu u njoj izazivalo vrtoglavicu. Koja budala! Pa to je samo cesta! Prošla je svoj plan tisuću puta. Zašto se sada boji? Ona nije bila nečija žena. Svoju kesu ona nosi među nogama. Prodavat će šunku, kako bi to njeni vojnici rekli, na putu prema Momemnu. Muškarci možda jesu na pola puta između žena i Bogova, no gladni su poput zvijeri. Cesta će biti dobra prema njoj. S vremenom će pronaći Sveti rat. A u Svetom ratu pronaći će Achamiana. Dodirnut će mu obraz i poljubiti ga, napokon kao suputnica. Onda će mu ispričati što se dogodilo, o opasnosti. Duboko udahne. Okusila je prašinu i hladno ću. Počela je hodati, udova tako laganih da je gotovo plesala. Uskoro će mrak.

OGLAVLJE DESETO SUMNA Kako da čovjek opiše strahovitu uzvišenost Svetog rata? Cak i onda, dok krv još ne bijaše prolivena, bio je on podjednako zastrašujuć i čudestan za promatrača, poput ogromne zvijeri čiji udovi bijahu sastavljeni od čitavih nacija - Galeotha, Thunyemsa, Ce Tydonna, Conriye, Visokog Ainona iNan-surija - i s Grimiznim Tomjevima kao zmajskim ždrijelom, ni više ni manje. Još od dana Cenejskog Carstva ili Drevnog Sjevera nije svijet svjedočio takvom okupljanju. Čak i zagađen politikom, bijaše to prizor vrijedan strahopoštovanja. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA Sredina zime, 4111. godina Kljove, Šumna

I nakon što je pala no ć, Esmenet je nastavila hodati, opijena samom nevjerojatnoš ću toga. Nekoliko se puta čak zaletila u mračna polja, šibajući stopalima kroz smrznutu travu, ruku ispruženih dok se vrtjela pod Čavlom Nebeskim. Hladnoća bijaše teška poput željeza, prostori beskrajni. Tama bijaše svježa, kao da ju je oštrica zime ostrugala od vida i mirisa. Toliko drugačija od vlažne tmine Šumne, gdje se činilo da je sve umrljano tintom. Ovdje, u hladno ći i mraku, pergament svijeta bijaše prazan. Ovdje je, činilo se, početak. Istovremeno je uživala i zadrhtala od te pomisli. Achamian joj je jednom rekao da Savjet vjeruje manje-više u isto to. 101

S vremenom, kako je noć napredovala, ona se otrijeznila. Prisjetila se napornih dana koji su pred njom, strašne svrhe koja ju je vodila. Achamiana motre. Svaki put kad bi to pomislila, nije se mogla ne sjetiti one no ći sa strancem. Ponekad ju je hvatala mučnina, i svaki put kad bi trepnula vidjela bi jamu punu njegova sjemena. A ponekad bi joj postalo užasno hladno, dok je ponovno proživljavala i analizirala hladno ćom sakupljača poreza svaku izgovorenu riječ, svaki bolni vrhunac. Nije mogla vjerovati da je ona bila ta droljasta žena, izdajnička, preljubnička... No bila je. Nije je vlastita izdaja posramila. Znala je da joj Achamian ne bi zamjerio. Ne, posramilo ju je ono što je osjećala, ne ono što je učinila. Neke prostitutke toliko preziru ono čime se bave da traže bol i kaznu svaki put kad s nekim op će. Esmenet je sebe, međutim, ubrajala među one koje su se u stanju s vremena na vrijeme smijati što im pla ćaju da ih zadovoljavaju. Njezin je užitak bio samo njezin, neovisno o tome tko je miluje. No ne i te noći. Užitak je bio intenzivniji od svih koje je ikad iskusila. Osjetila ga je. Stenjala od njega. Podrhtavala od njega. No nije pripadao njoj. Tijelo joj je bilo zarezano te noći. I to ju je posramilo toliko da je bila bijesna. Često bi se ovlažila na pomisao njegovog trbuha na svom. Ponekad bi se zarumenjela i napela prisjetivši se svojih vrhunaca. Tko god bio, što god bio, zato čio joj je tijelo, zgrabio ono što je bilo njeno i preoblikovao ne na svoju vlastitu sliku, nego u sliku onoga što je trebao od nje. Neizmjerno spremna primati. Neizmjerno poslušna. Neizmjerno zadovoljena. No dok je njeno tijelo posezalo, umje razumijevao. Ubrzo je shvatila da ako stranac zna za nju, znao je i za Inraua. A ako je znao za Inraua, njegova smrt nikako nije mogla biti samoubojstvo. Zato je morala prona ći Achamiana. Mogućnost da je Inrau počinio samoubojstvo gotovo ga je slomila. "Što ako je to istina, Esmi? Što ako se ubio?" "Nije. Dosta o tome, Akka. Molim te." "Je!... O Bogovi sveti, osjećam to! Stjerao sam ga u poziciju u kojoj nije mogao ništa drugo nego izdati. Mene ili Maithaneta. Zar ne vidiš, Esmi? Ja sam ga natjerao da bira između dvije ljubavi!" "Pijan si, Akka. Strahovi uvijek ovladaju tobom kad si pijan." "Dragi Bogovi... Ubio sam ga." Koliko je prazno bilo njeno umirivanje: ukočene recitacije nastale iz malaksale strpljivosti, koja je pak nastala iz neobjašnjive sumnje da on sažaljevaa sam sebe samo da bi pridobio njeno sažaljenje. Zašto je bila tako hladna? Tako sebična? U jednom se trenutku zatekla kako zamjera Inrauu, svaljujući na njega krivnju za Achamianov odlazak. Kako je mogla misliti tako nešto? No to će se promijeniti. Mnoge će se stvari promijeniti. Na neki nemogući način i ona je sudjelovala u tome što god da se doga đalo. Ona će biti ravnopravna svemu. Nisi ga ti ubio, ljubavi moja. Znam to! A ona je znala i tko je ubojica. Pretpostavljala je da se stranac mogao sru čiti iz bilo koje Škole, ali nekako je znala da nije. Ono s čim se susrela nadilazilo je Tromorje. Savjet. Oni su ubili Inraua, i oni su obeš častili nju. Savjet. Koliko god taj predosjećaj bio zastrašujuć, toliko ju je i razveselio. Nitko, čak ni Achamian, nije vidio Savjet već stoljećima. A ipak, ona... No nije previše o tome razmišljala, jer kad je razmišljala, po čela bi se osjećati... sretnom. A to nije mogla podnijeti. Stoga je uvjerila samu sebe da putuje zbog Achamiana. A u trenucima nepažnje, zamišljala bi sebe kao lika iz Saga, poput Ginsil ili Ysilke, žene doživotno zarobljene muževim spletkama. Činilo bi joj se da cesta pred njom pjeva s tajnovitim čarom, kao da skriveni svjedoci njezina junaštva motre svaki njen korak. Drhtjela je umotana ogrtačem. Dah joj se nakupljao pred njom. Hodala je razmišljajući o osjećaju promrzlog iščekivanja koje je pratilo mnoga jutra. Svjetlost zore sporo je stizala. Sredinom jutra stigla je do svratišta uz cestu, gdje je zastala u nadi da će se prikrpati maloj skupini putnika koji su se okupili u dvorištu. Dva postarija čovjeka, leđa pogrbljenih pod teretom sušenog voća, čekala su s njom. Po njihovim namrštenim licima Esmenet je pretpostavila da su primijetili tetovažu na njezinoj lijevoj ruci. Svi su, čini se, znali da Šumna žigoše svoje kurve. Kad se skupina napokon našla na cesti, slijedila ih je nenametljivo koliko je mogla. Omanji kadar sve ćenika plave kože, posvećenika Jukana, oio je na čelu skupine, pjevajući tihe himne i zveckajući malim činelicama pričvršćenim za prste. Šačica drugih pridružila im se u^pjesmi, no ve ćin-se držala za sebe, vukući se i tiho mrmljajući. Esmenet je vidjela kako jedan od staraca govori nešto kočijašu. Kočijaš se okrenuo i uputio joj tuni pogled kakvih se nagledala u životu: pogled čovjeka koji žudi za nečim čega bi se morao gnušati. Odvratio je pogled kad mu se nasmiješila. Prije ili kasnije, znala je, izmislit će neku slučajnu priliku da joj se obrati. Tada će morati donijeti odluku. 102

Međutim, onda joj je pukao remenčić na lijevoj sandali. Uspjela je svezati krajeve da je može dalje nositi, ali ju je štipala i grebla kožu kroz vunene čarape. Izbili su joj žuljevi i ubrzo je po čela šepati. Proklinjala je kočijaša što se ne požuri. Zdušno je proklinjala i propis prema kojem je ženama zabranjeno u Nansuriju nositi čizme. Onda je čvor popustio i koliko god se trudila, nije ga mogla popraviti. Grupa je odmicala sve dalje i dalje niz cestu. Stavila je sandalu u ranac i po čela hodati bez nje. Stopalo joj se gotovo istog trena umrtvilo. Nakon dvadeset koraka napravila joj se prva rupa u čarapi. Ubrzo nakon toga, od čarape joj je ostalo tek neznatno više od suknjice oko gležnja. Više je skakutala nego hodala, zastajkujući često da bi utrljala malo topline u taban. Nije više vidjela ni traga ostalih. Iza sebe ugleda skupinu muškaraca u daljini. Činilo se da vode natovarene životinje... ili bojne konje. Nadala se da je ono prvo. Cesta kojom je putovala bila je Karianski put - ostatak iz Cenejskog Carstva, no Car ju je održavao u dobrom stanju. Protezala se ravno kroz provinciju Massentiju, koju su ljeti zvali Zlatnom zbog nepreglednih polja žita. Nevolja s Karianskim putem bila je u tome što je sijekao duboko u Kyranejsku nizinu umjesto da ide izravno prema Momemnu. Pred više od tisuću godina taj je put povezivao Svetu Šumnu s drevnim Ceneijom. Danas su ga održavali samo onoliko koliko je služio Massentiji; završavao je u pašnjaku, nakon križanja sa znatno važnijim Ponskim putem, koji jest vodio u Momemn. Unatoč tome što je to zaobilazni put kroz unutrašnjost, Esmenet je odabrala Karianski put nakon dosta pažljivog promišljanja. Iako si nije mogla priuštiti mapu, niti bije znala pro čitati, i iako nikad nije ni mrdnula iz Šumne, temeljito je poznavala tu i mnoge druge ceste. Sve prostitutke razvrstavaju svoje mušterije prema vlastitom ukusu. Neke vole krupne muškarce, druge sitne. Nekima su draži svećenici sa svojim oklijevajućim, nježnim rukama, dok su drugima draži vojnici i njihovo grubo samopouzdanje. No Esmenet je oduvijek cijenila iskustvo koji su patili, koji su pobje đivali, koji su vidjeli daleke i zapanjuju će stvari - takve je muškarce cijenila. Kad je bila mlađa, općila bi s takvim muškarcima i razmišljala: Sada m ja dio onoga što su vidjeli. Sada sam više nego što sam bila prije. Kad bi ih kasnije davila pitanjima, činila je to i da nauči detalje svog bogaćenja, a ne samo iz znatiželje. Odlazili su olakšani za srebrnjake i sieme, no ona je samu sebe uvjerila da su sa sobom odnosili dio nje, da se nekako rasprostirala, da ona, Esmenet, opsjeda o či koje promatraju i ratuju svijetom. Nekoliko ju je ljudi izliječilo od tog uvjerenja. Bila je tu stara kurva, Pirasha, koja bi umrla od gladi da nije bilo Esmenetine velikodušnosti. "Ne, dušice", rekla joj je jednom. "Kada žena uroni svoju šalicu u muškarca, izvu če samo ono što je bilo oteto." Zatim je tu bio naočiti konjanik Kidruhila, čovjek kojeg je mislila da voli, koji je došao drugi put bez ikakva sje ćanja na prvi. "Sigurno se varaš", uskliknuo je. "Zapamtio bih ljepoticu poput tebe!" Onda je rodila kćer. Sjećala se kako je nedugo nakon ro đenja kćeri pomislila da porod ozna čava kraj njezinih zabluda. Sada je, me đutim, znala da je time samo bio obilježen prijelaz iz jednog skupa samozavaravanja u drugi. Smrt djeteta: to je ozna čilo kraj zabluda. Skupljanje malene odjeće na hrpu i poklanjanje budu ćoj majci na katu niže, uz ljubazne riječi kojima je htjela olakšati njezinu - njezinu! - nelagodu... Mnogo je gluposti umrlo s njenom kćerkom, a mnogo se gorčine rodilo. No Esmenet nije bila sklona inatu poput nekih. Iako je znala da je to umanjuje, nastavila je zadovoljavati svoju glad za pri čama o svijetu, i nastavila je nagrađivati najbolje pripovjedače. Ovijala bi noge oko njih - sa zadovoljstvom. Pretvarala se da se uzdiže s njihovim žarom, a ponekad, s obzirom na neobičan način na koji pretvaranje preraste u stvarnost, ona i jest rasla. Kasnije, kad bi se njihove misli vratile u mračni svijet iz kojeg su došli, postali bi nepristupa čni. Čak su se i ljubaznije mušterije činile opasnima. Toliko je muškaraca čuvalo nekakvu prazninu, spoznala je, mjesto razumljivo samo drugim muškarcima. A onda bi počelo pravo zavođenje. "Reci mi," rekla bi ponekad medenim glasom, "što si sve vidio, zbog čega si više... više od ostalih muškaraca?" Većinu je to pitanje zabavljalo. Drugi bi bili zbunjeni, ozlovoljeni, ravnodušni ili čak bijesni. Rijetkoj šačici, i Achamianu među njima, to bi se pitanje učinilo fascinantnim. Ipak, baš svaki od njih bi odgovorio. Muškarcima je potrebno da budu nešto više. Zbog toga, zaključila je, toliko njih kocka: zbog novaca, svakako, ali i zato jer žude za dokazivanjem, znakom da ih je svijet. Bogovi, budttenost - netko - x\u neki način izdvojio. Zato su joj pričali priče - na tisuće njih tijekom godina. Smiješili su se vlastitim prikazima, misle ći da su je zadivili, kao što je to bio slučaj kad je bila mlada, spoznajom s kime je to legla. A uz jednu iznimku, nitko od njih nije shvatio da nju uop će nije briga što njihove priče govore o njima samima, već da je zanima samo ono što njihove pri če govore o svijetu Achamian je razumio. "Radiš li to sa svim svojim mušterijama?" jednom ju je upitao bez upozorenja. Nije ju to zaprepastilo. I drugi bi je to pitali. "Tješi me spoznaja da su moji muškarci više od kuraca." Polu-istina. No držeći se forme, Achamian je bio skeptičan. Namrštio se i rekao, "Baš šteta." To ju je zaboljelo iako nije znala na što misli. "Što je šteta?" "Što nisi muškarac", odgovorio je. "Da si muškarac, ne bi trebala pretvarati u u čitelje sve one koji su te iskoristili." Plakala mu je u naručju te noći. Nastavila je svejedno svoja proučavanja, lutajući daleko kroz oči drugih. 103

Tako je znala da je Massentia sigurna, da je, unato č većoj udaljenosti, usamljenoj ženi mnogo bolje po ći Karianskim i Ponskim putem nego izravnijim putevima uz obalu. Tako je znala i da je bolje hodati s drugim putnicima kako bi drugi prolaznici jednostavno pretpostavili da je s njima. A zato ju je i potrgana sandala toliko plašila. Ranije, dok je bila omamljena prostranstvima i samim izazovom, njezina je samoća nije opterećivala. Sada ju je tištila. Osjećala se izloženom, kao da u svakoj grupici stabala leže skriveni strijelci, koji čekaju na njezinu tetovirana ruku, prošaptanu riječ ili neki drugi neizbježni mig. Cesta se uspinjala, i ona je šepala najbolje što je mogla. Naviru ći osjećaj očajanja samo je učinio njezinu bosu nogu još bolnijom. Kako će hodati ovako sve do Momemna? Koliko je puta čula da je dobra priprema uvijek osnova sigurnog putovanja? Svaki bolni korak bio je poput prijekora. Karianski put postepeno se spuštao pred njom, poravnavao se preko plitke riječne doline, pa prelazio rijeku koja je izgledala kao neka pritoka, prije nego bi se zabio u mra čna brda koja su opasavala horizont. Strše ći iznad guštika golih stabala, uništeni cenejski akvedukt sjeckao je neko daleke daljine, izmrvljen u mala polja krša na mjestima gdje su lokalni stanovnici krali kamenje. Blatne staze vijugale su dalje u uzvisine, hrubljujući preorana polja, i nestajale u uspinjućim površinama šume. No Esmenetinu nadu i pažnju pobudile su seoske ku će nakupljene oko mosta: nekakvo selo ispuštalo je linije dima u sivo nebo. Imala je nešto novaca. Više nego dovoljno da popravi sandalu. Korila je samu sebe zbog zlih slutnji dok se približavala selu. Ćula je da je jedna od stvari karakteristi čnih za Massentiju bilo to da se tamo nalazi samo mali broj velikih plantaža koje su ina če dominirale velikim dijelom Carstva. Massentia bijaše zemlja slobodnih maloposjednika i obrtnika. Otvorenih. Iskrenih. Poštenih. Barem je tako čula. No onda se sjetila kako se takvi ljudi smrknu kad je ugledaju kako visi na prozoru u Šumni. "Muškarci koji su vlasnici vlastitog crnčenja", stara joj je Pirasha jednom rekla, "misle da su vlasnici i Istine." A Istina nije dobrostiva prema kurvama. Esmenet je proklela samu sebe što se brine. Svi su rekli da je Massentia sigurna. Došepala je na utabanu zemlju koja je trebala predstavljati skromni trg, pregledavaju ći okolne straćare i pročelja u potrazi za postolarom. Kada ga nije pronašla, njušila je zrak u potrazi za mirisom ribljeg ulja kojim štavioci mlate svoje kože. Trebala joj je zapravo samo kožna traka. Prošla je pored tope ćih brda gline, a zatim uz četiri spojene lončareve kolibe. U jednoj je starac radio na lon čarskom kolu unatoč hladnoći, izmamljujući prstima obline u glini. Otvor peći žario se iza njega. Prepao ju je kašljem koji je zvučao poput grgljanja blata. Uzalud se zapita je li selo poharano epidemijom. Grupica od petorice dječaka muvala se oko ulaza u staju i buljila. Najstariji, ili barem najviši, promatrao ju je s iskrenim divljenjem. Bio bi zgodan da su mu o či bile u istoj ravnini. Sjetila se kako joj je jedan od mušterija rekao da je u selima poput ovoga teško na ći lijepu djecu, jer su takvu često prodavali imućnim putnicima. Esmenet se zapitala je li ikad tko dao ponudu za ovog dje čaka. Nasmiješila se dok se gegao prema njoj. Možda on— "Jesi li ti kurva?" upita bez uvijanja. Esmenet je samo ostala zuriti zapanjena i puna bijesa. "Je! Je!" drugi dječak poviče. "Iz Šumne! Zato skriva ruku!" Gomila vojničkih psovki padne joj na pamet. "Odi si čačkat' dimnjak," odbrusila je, "ti jebeni mali popišanac." Dječak se nacerio, i Esmenet je istog trenutka shvatila da je on jedan od onih: od muškaraca koji više cijene lavež psa nego riječi žene. "Daj da ti vidim ruku." Nešto ju je u njegovom glasu uznemirilo. "Zar ne moraš premetati gnoj?" Robe, ton joj se podrugljivo smijao. Opuštena zloba u njegovom stavu otvrdnula je u nešto drugo. Kad je posegnuo za njenom rukom, udarila ga je u lice. Posrnuo je unazad iznenađen. Pribravši se, sagnuo se prema tlu. "Ona je kurva", rekao je svojim zemljacima ozbiljnim tonom, kao da nesretne istine zahtijevaju nesretne posljedice. Uspravio se vrteći prljavi kamen među prstima. "Preljubnička kurva." Trenutak nervoze prođe. Četvorka je oklijevala. Nalazili su se na nekoj vrsti praga, i znali su to, mada nisu nimalo razumjeli značenje. Umjesto da ih potakne riječima, onaj zgodni zavitla kamen. Esmenet se sagne i izbjegne ga. No ostali su čučnuli i skupljali vlastite projektile. Počeli su je silovito gađati. Psovala je podignuvši ruke. Debela vuna ogrtača sačuvala ju je od ikakvih pravih ozljeda. "Gadovi!" povikala je. Zastali su, istovremeno zastrašeni i zabavljeni njezinom surovošću. Jedan od dječaka, debeli, grohotom se nasmijao kad se sagnula da prikupi vlastito kamenje. Njega je prvog pogodila, tik iznad lijeve obrve, poderavši mu kožu, i on pade na koljena jaukaju ći. Ostali su ostali zuriti, zapanjeni. Potekla je krv. Podigla je još jedan kamen desnom rukom u nadi da će posustati i pobjeći. Kao dijete, prije nego ju je tijelo odvelo u druga zanimanja, radila je po pristaništima, i zara đivala svoj kruh ili četvrtine bakrenjaka bacajući kamenje na proždrljive 104

galebove. Bila je vrlo dobra u tome. No visoki je pogodio prvi, bacivši joj šaku prašine u lice. Veći dio je promašio cilj - glupan je gađao kao da su mu ruke od užeta - no nešto pijeska ju je na trenutak zaslijepilo. Zatim je od praska u uho zateturala. Još jedan kamen okrzne joj prste... Što se to događa? "Dosta! Dosta!" promukli glas zagrmi. "Što to radite, momci?" Debeli je još uvijek zavijao. Esmenet je žmirkala od boli, i ugledala starca u zamrljanoj šrijalskoj odori među dječacima kako maše šakom veličine zgloba bedrene kosti. "Kamenujemo je!" javi se poluzgodni huškač. "Ona je kurva!" Ostali su ga zdušno poduprli. Stari se svećenik nakratko mrštio na njih, a onda se okrenuo njoj. Sada ga je jasno vidjela, sa stara čkim pjegama, kako se jadno zgrbio poput nekoga tko je vrištao u nebrojeno mnogo lica. Usne mu bijahu ljubi časte od hladnoće. "Je li to istina?" Zgrabio je njenu ruku u svoju, koja bijaše iznenađujuće snažna, i promotrio tetovažu. Zapiljio joj se u lice. "Jesi li ti svećenica?" zareži. "Gierrina svećenica?" Znala je da zna odgovor, da je pita samo iz neke izopačene potrebe za ponižavanjem i propovijedanjem. Buljeći u njegove mutne oči, odjednom joj postane jasno u kakvoj je opasnosti. Sveti Sejenuse... "D-da", promuca. "Lažeš! Ovo je oznaka kurve", poviče on, izvijajući joj ruku prema licu kao da joj pokušava nagurati hranu u usta. "Znak kurveV "Nisam više kurva", pobunila se. "Lažeš! Lažeš!" Obuzme je iznenadna hladnoća. Počasti ga lažnim osmijehom, pa iščupa ruku iz njegove. Laprdaju ća stara budala otetura unazad. Ona nakratko baci pogled na gomilu koja se okupila, ošine pogledom dje čake pa se okrene natrag prema cesti. "Da se nisi usudila oti ći od mene!" stari svećenik je urlao. "Da se nisi usudila oti ći od mene!" Nastavila je hodati koliko god je dostojanstveno mogla. "Ne dopusti kurvi da živi," stari je svećenik recitirao, "jer ona pravi bezdan od utrobe svoje!" Esmenet stane. "Ne dopusti kurvi da diše," svećenik je nastavio, sada veselim tonom, jer ona se ruga sjemenu pravednika! Kamenuj je tako da ruka tvoja u •napast ne do—" Esmenet se naglo okrene. "DostaF' prasne ona. Zaprepaštena tišina. "Ja sam prokleta" poviče. "Zar ne vidite? Ja sam već mrtva! Zar to nije dovoljno?" Previše je očiju bilo upereno u nju. Okrenula se i nastavila šepati prema Karianskom putu. "Kurvo!" netko poviče. Nešto joj prasne o pozadinu lubanje. Ona padne na koljena. Još jedan kamen okrzne joj rame. Podigne ruke u štit, zatetura na noge i pokuša brzo hodati naprijed. No mladi ći su opet poskakivali oko nje, ga đajući je malim riječnim oblucima. Zatim je uočila onog visokog krajičkom oka; podizao je nešto veli čine svog dlana. Skutrila se. Od potresa su joj se zubi sklopili, zaljuljala se i srušila. Vrtila se u hladnom blatu, podigla se na sve četiri, uzdigla jedno koljeno s poda. Maleni kamen pljusnuo ju je u obraz, izmamivši joj suze iz lijevog oka, a zatim se ustala i hodala najbolje što je mogla. Cijelo to vrijeme sve joj se činilo stvarnim kao u noćnoj mori. Trebala je pobjeći što je brže mogla. Kamenje nije bilo ništa više od udara kiše i vjetra, bezličnih prepreka. Sada je već nekontrolirano plakala. "Prestanite!" vrisnula je. "Ostavite me na miru!" "Kurvo!" svećenik zagrmi. Sada se oko nje okupila mnogo ve ća gomila, podrugljivo dovikujući i grabeći šljunkovito blato pod nogama. Umrtvljujući mukli udarac pogodi je blizu kralješnice. Ramena joj se trgnu unazad. Ruka joj automatski posegne. Prasak u sljepoočnici. Pa onda ponovno tlo. Pljuvanje pijeska. Prestanite! Mooolim vas! Je li to bio njezin glas? Malo, oštro u čelo. Ruke gore. Skvrčila se kao pas. Molim vas. Netko. Zvuk groma. Onda ogromna sjena zamrlja nebo. Kroz suze i prste podigne pogled, ugleda venama prošarani trbuh konja i na njemu jahaća koji je gledao u nju odozgo. Pravilnih crta lica i punih usana. Velikih sme đih očiju u isto vrijeme bijesnih i zabrinutih. Srijalski vitez. Kamenje se zaustavilo. Esmenet je tulila u blatnjave ruke. 105

"Tko je ovo započeo?" glas zagrmi. "Gledaj ovamo!" svećenik se zadere. "Ove stva—" Šrijalski vitez nagne se naprijed i opali ga oklopljenom šakom. "Podignite ga!" zapovijedi ostalima. "Odmah." Trojica muškaraca pohita da podigne sve ćenika na noge. Slina i krv curile su mu niz drhtave usne. Ispustio je jedan kašljući jecaj i ogledao se oko sebe s ošamućenim strahom. "N-nemaš ovlasti!" povika on. "Ovlasti?" nasmije se. "Ti bi želio raspravljati o ovlastima?" Dok je Šrijalski vitez zastrašivao svećenika, Esmenet se teškom mukom podigla na noge. Obrisala je krv i suze s lica pa otresla skoreno blato s ruba svog vunenog ogrta ča. Srce joj je nabijalo u ušima, i dvaput je pomislila da će se onesvijestiti od nedostatka zraka. Gotovo ju je obuzeo poriv da zavrišti, ne od straha ili boli, ve ć od nevjerice i čistog bijesa. Kako je došlo do ovoga? Što se to dogodilo? Ugledala je kako Šrijalski vitez još jednom udara svećenika, i proklela samu sebe što se lecnula. Zašto bi žalila tog odvratnog nezahvalnika? Disala je duboko. Obrisala nove bolne suze. Smirila se. Ruku zgrčenih pred sobom, okrenula se prema mladiću koji je sve to započeo. Gledala je u njega sa svom mržnjom koju je uspjela sabrati, a zatim je spustila mali prst da visi ispod ostalih i mahala njime kao sitnim falusom. Pogledala je dolje da bude sigurna da je primijetio, a onda mu se zlobno nasmiješila. Dje čak je problijedio. Pogledao je u Šrijalskog viteza pun straha i bojazni, pa prema prijateljima, koji su tako đer uočili Esmenetinu podrugljivu pozornost. Dvojica su se cerila i ne htijući, a jedan, obuzet sablasnom i uznemiruju ćom sposobnošću mladih da se urote s nekime koga su mučili samo sekundu ranije, povikne, "Istina je!" "Dođi", kaže joj Šrijalski vitez, pružajući dolje ruku. "Dosta mi je već ovih provincijskih budala." "Tko si ti?" progunđa ona, ponovno preplavljena suzama. "Cutias Sarcellus," reče on toplo, "Prvi zapovjednik Šrijalskih vitezova." Pruži ruke prema njemu, i on je primi za tetoviranu ruku. Ljudi od Kljove hitali su kroz tamu - visoke figure, uglavnom u sjeni osim ponekog bljeska željeza. Vode ći svoju mazgu, Achamian je žurio među njima. Njihove sjajne oči ukazivale su mu samo prblazno zanimanje Achamian je pretpostavio da su se već navikli na neznance. Putovanje je zabrinjavalo Achamiana. Nikada se prije nije probijao kroz ovakav tabor. Svaka se vatra koju je zaobišao činila poput svijeta punog vlastitog veselja ili o čajanja. Čuo bi djeliće razgovora nošene vjetrom, gledao ratoborna lica obasjana vatrom. Kretao se između tih džepova, pripadnik sjenovite povorke. Dvaput se popeo na brda dovoljno visoka da sa njih ugleda rijeku Phayus i njezine prenapučene naplavljene nizine. Svaki je put bio preplavljen strahopoštovanjem. Sjajne vatre bijahu posipane daljinama - one u blizini bušile su tamu prizorima šatora i ratobornih ljudi, one udaljene formirale zviježđa koja su sjajila po brežuljcima. Godinama ranije gledao je ainonsku dramu u amfiteatru u blizini Carythusala, i dojmio ga se kontrast mračnih gledatelja i osvijetljenih izvođača na pozornici. Ovdje se činilo kao da postoji na tisuće takvih drama. Toliko mnogo ljudi, tako daleko od svojih domova. Ovdje je mogao osluškivati pravu mjeru Maithanetove snage. Toliko mnoštvo. Kako bismo mogli ne uspjeti? Razmišljao je neko vrijeme o toj misli, 'mi'. Na zapadu je mogao razabrati vijugavi obujam zidina Momemna, čudovišne tornjeve okrunjene sjajem baklji. Skrenuo je prema njima, i što su se bliže izdizali, tlo je postajalo sve golije i utabanije. Izazvavši svjetlost nekoliko conriyanskih vatri, upitao je gdje bi mogao pronaći kontingent iz Attrempusa. Prešao je škripavim mostićem preko ustajale vode kanala. Konačno je pronašao tabor svog starog prijatelja Krijatesa Xinemusa, Maršala od Attrempusa. Iako je Achamian odmah prepoznao Xinemusa, oklijevao je u mraku izvan dosega svjetlosti vatre i promatrao ga. Proyas mu je jednom rekao da su on i Xinemus nevjerojatno slični, poput, kako se on to izrazio, 'snažnog i slabog brata'. Naravno, Proyasu nikad nije palo na um da bi takvom usporedbom mogao uvrijediti svog starog u čitelja. Poput mnogih bahatih ljudi, Proyas je svoje uvrede smatrao produžetkom iskrenosti. Obgrlivši kr čag vina, Xinemus je sjedio pored skromne vatre raspravljajući nešto tihim glasom sa trojicom svojih viših časnika. Čak je i u rumenoj svjetlosti izgledao umorno, kao da govori o nekom problemu koji je daleko izvan njihovih mo ći. Odsutno se počešao po mrtvoj koži za koju je Achamian znao da mu uvijek iznova opsjeda uši, a zatim se neobjašnjivo okrenuo i zapiljio u tamu - u Achamiana. Maršal od Attrempusa se namrgodi. "Pokaži se, prijatelju", zazove. Iz nekog razloga, Achamian je zanijemio. Sada su i ostali buljili u njega. Čuo je jednoga od njih, Dinchasesa, kako ie promrmljao nešto o utvarama. Čovjek njemu s desna, Zenkappa, načini znak Kljove. „NiJe to nikakva utvara", Xinemus reče ustajući. Pognuo je glavu kao da pilji kroz maglu. "Achamian?" "Da nisi ovdje," treći časnik, Iryssas, reče Xinemusu, "zakleo bih se da si to ti..." Pogledavši Iryssasa, Xinemus iznenada krene prema Achamianu s izrazom zbunjene radosti. "Drusase Achamianu? Akka?" Achamian napokon uhvati dah. "Zdravo, Zin." 106

"Akka!" Maršal povika, obgrlivši ga rukama kao vreću. "Gospodine Maršale." "Smrdiš kao magareća guzica, prijatelju moj", Xinemus se smijao, gurnuvši ga unazad. "Kao smrad smrada!" "Dani bijahu teški", čarobnjak reče. "Ne brini. Postat će još teži." Uz tvrdnju da je poslao robove na spavanje, Xinemus mu pomogne oko prtljage, pobrinuo se za njegovu mazgu, pa mu pomogao postaviti otrcani šator. Prošle su godine otkad je Achamian zadnji put vidio Maršala od Attrempusa, i premda je mislio da je njihovo prijateljstvo imuno na prolazak vremena, razgovor im je isprva bio nespretan. Uglavnom su raspravljali o nebitnim stvarima: vremenu, temperamentu njegove mazge. Kad god bi jedan od njih spomenuo nešto konkretnije, neobjašnjiva opreznost nagnala bi drugoga da odgovori suzdržano. "I, kako si ti?" Xinemus napokon upita. "Dobro koliko se može očekivati." Achamianu se sve činilo užasno nestvarnim, i to toliko da je napola o čekivao da ga Xinemus nazove Sesvvathom. Njegovo prijateljstvo sa ■^inemusom rodilo se na dalekom conriyanskom dvoru. Bilo mu je neugodno sresti čovjeka ovdje dok je na zadatku, poput nekoga tko je shva ćen, ne baš u laži, ali u okolnostima koje ga će uz dovoljno vremena ^Sigurno nagnati na laž. Achamian se zatekao kako napreže dušu, pitaju ći se sto je Xinemusu govorio o prošlim zadacima, je li bio iskren? Ili je podlegao djetinjastom porivu da se pravi važnijim nego što jest. Jesam li mu rekao da sam slomljena budala ? "Oh, s tobom se, Akka, nikad ne zna što o čekivati." "Znači, ostali su s tobom?" upitao je iako je znao odgovor. "Zenkappa? Dinchasses?" Obuze ga još jedan strah. Xinemus bijaše pobožan čovjek, jedan od najpobožnijih ljudi koje je Achamian poznavao. U Conriyi je Achamian bio učitelj koji je usto slučajno bio i Učenjak. No ovdje je bio Učenjak od glave do pete. Ovdje njegovom svetogrđu neće progledati kroz prste - usred Svetog rata, ni više ni manje! Koliko će Xinemus biti snošljiv? Možda je ovo bila pogreška, pomisli Achamian. Možda bi se trebao utaboriti negdje drugdje - sam. "Ne zadugo", Xinemus odvrati. "Poslat ću ih dalje." "Nema potrebe..." Xinemus podigne kvrgavi štap na prigušenu svjetlost. "A Snovi?" "Što s njima?" "Rekao si mi jednom da jačaju i slabe, da se ponekad detalji u njima mijenjaju, i da si ih odlu čio bilježiti u nadi da ćeš ih uspjeti odgonetnuti." Činjenica da se Xinemus toga sjeća uznemirila ga je. "Reci mi," reče on u nespretnom pokušaju da promijeni temu, "gdje su Grimizni Tornjevi?" Xinemus se naceri. "Baš sam se pitao kad ćeš pitati... Negdje južno odavde, u jednoj od Carevih vila - barem sam tako čuo." Bubnjao je po drvenom štapu i opsovao kad se udario u palac. "Brinu li te oni?" "Bio bih lud kad me ne bi brinuli." "Zar toliko žude za vašim znanjem?" "Da. Gnosa je željezo u usporedbi s njihovom broncom... Iako sumnjam da će išta pokušati usred Svetog rata." To što Škola bogohulnika sudjeluje u Svetom ratu ve ć je samo po sebi bilo neshvatljivo Inritima. Još kad bi se drznuli izgovarati svoje huljenje u pokušaju da ostvare neke svoje nezemaljske ciljeve bilo bi izvan svake tolerancije. "Jesu li te zato... poslali?" Xinemus je rijetko spominjao Mandat imenom. Uvijek su bili 'oni • "Da držim Grimizne Tornjeve na oku? Djelomično i zbog togai pretpostavljam. No, naravno tu je" - Inrauova slike bljesne mu u mislim^ - "još nešto... Uvijek ima još nešto." Tko te ubio? Nekako mu je Xinemus i u tami uspio zarobiti pogled. "Što ne valja, ^ka? Što se dogodilo?" Achamian pogleda u svoje ruke. Želio je reći Xinemusu, ispričati sve o svojim smiješnim sumnjama o Šrijahu, objasniti poremećene okolnosti oko Inrauove smrti. Svakako je vjerovao tom čovjeku više nego kome drugome, i unutar i izvan Mandata. No priča mu se jednostavno činila predugom, previše krivudavom i previše zagađenom njegovim vlastitim neuspjesima i slabostima da bi je podijelio. Mogao je re ći Esmenet, no ona je ipak bila kurva. Bez srama. "Poslužit će, pretpostavljam", Achamian reče bezbrižno, povlačeći užad. "Bar će me očuvati od kiše, ako ništa drugo." Xinemus ga je promatrao jedan trenutak ne govoreći ništa. Na svu sreću, nije dalje forsirao tu temu. Pridružili su se preostaloj trojici muškaraca oko Kinemusove vatre. Dvojica bijahu zapovjednici garnizona Attrempusa, okorjeli suvremenici svog Maršala. Viši časnik, Dinchases - ili Krvavi Dench, kako su ga zvali - bio je sa Xinemusom otkad je Achamian poznavao Maršala. Mali, Zenkappa, bio je nilnameški rob kojeg je Xinemus naslijedio od svoga oca i kasnije oslobodio zbog njegovog junaštva na bojnom polju. Treći muškarac, Iryssas, bijaše najmlađi sin Xinemusovog jedinog preživjelog strica i, ako se Achamian dobro sjećao, majordomus Kuće Krijates. 107

Međutim, niti jedan od njih nije ni čim pokazao da je primijetio njihov dolazak. Bili su ili prepijani ili previše udubljeni u raspravu. Dinchases je, činilo se, pričao priču. "... onaj veliki, Thunyeranin—" "Sjećate li se vi pijane budale uopće Achamiana?" Xinemus vikne. "Drusasa Achamiana?" Brišući oči i prigušujući smijeh trojica muškaraca okrenu se prema njemu da ga prouče. Zenkappa se nasmiješi i podigne krčag. Dinchases ga je, međutim, promatrao oštro, a Iryssas s otvorenim neprijateljstvom. Dinchases ugleda kako se Xinemus namrštio, pa i on nevoljko podigne SVOJ krčag. I on i Zenkappa naklone glavu i proliju malo vina u slavu bogova. "Dobrodošao, Achamiane", Zenkappa reče s iskrenom toplinom. Achamian je pretpostavio da mu kao oslobođenom robu manje smetaju prezreni i odbačeni ljudi. Dinchases i Iryssas, s druge strane, bijahu istinski plemići - Iryssas čak i ugledan. Vidim da si postavio šator", primijeti Iryssas ležerno. Imao je oprezan, isPitiva čki izgled opasne pijanice. Achamian nije rekao ništa. "Pa pretpostavljam da bih se trebao pomiriti s tvojom prisutnoš ću ha, Achamiane?" Achamian mu izravno susretne pogled i prokle sam sebe što je gutnuo "Rekao bih da trebaš." Xinemus je oštro promatrao svog mladog rođaka. "Grimizni Tornjevi su inače dio Svetog rata, Iryssase. Trebao bi pozdraviti Achamianovu prisutnost. Ja je svakako pozdravljam." Achamian je svjedočio bezbrojnim ovakvim raspravama. Pravovjernici pokušavaju racionalizirati svoje druženje sa čarobnjacima. Opravdanje je uvijek bilo isto: Oni su korisni... "Možda si u pravu, Rođače. Neprijatelji naših neprijatelja, ha?" Conriyani su ljubomorno čuvali svoje mržnje. Nakon stoljeća prepucavanja s Visokim Ainonom i Grimiznim Tornjevima, po čeli su, ma koliko nevoljko, uvažavati Mandat. I previše, svećenici bi rekli. No od svih Škola samo je Mandat, ogrezao u Gnosi Drevnog Sjevera, mogao parirati Grimiznim Tornjevima. Iryssas podigne pokal pa ga isprazni u prašinu pod svojim nogama. "Neka Bogovi dobrano otpiju, Drusase Achamianu. Neka slave onoga koji je proklet—" Psujući, Xinemus lupi nogom kroz vatru. Oblak iskri i pepela preplavi Iryssasa. Padne unatrag uz povik, instinktivno tapkajući po kosi i bradi. Xinemus skoči za njim i zaurla: ''Što si rekao? Što si rekao?" Iako slabije građe od Iryssasa, Xinemus ga je povukao na koljena kao da je dijete, grdeći ga psovkama i pljuskama. Dinchases pogleda Achamiana pomirljivo. "Ne dijelimo njegovo mišljenje", rekao je potiho. "Samo smo mrtvi pijani." Zenkappi je to bilo previše urnebesno da bi ostao sjediti. Valjao se po tlu u sjeni iza svoje klade, zavijaju ći od smijeha. Čak se i Iryssas smijao, iako na usiljeni na čin muža papučara. "Dosta! povikao je Xinemusu. "Ispričat ću se! Ispričat ću se!" Zaprepašten i Iryssasovom drskošću i silovitošću Xinemusove reakcije, Achamian je samo promatrao razjapljenih usta. A onda mu je sinulo da nikad još zapravo nije vidio Xinemusa me đu njegovim vojnicima. Iryssas odgmiže do svog mjesta, razbarušene kose i crne brade pro' šarane pepelom. Smiješeći se i mršteći istovremeno, nagnuo se u svojoj stolici na rasklapanje naprijed prema Achamianu. On se naklanjao, Achamian shvati, ali je bio prelijen da bi dignuo dupe sa stolice. ''Stvarno se ispričavam", rekao je, gledajući Achamiana sa smetenom iskrenošću. "T stvarno si mi drag, Achamiane, iako si" - nabrzaka pogledavši svog gospodara i ro đaka - "prokleti čarobnjak." Zenkappa počne ponovno zavijati. I nesvjesno, Achamian se nasmiješi i nakloni i on njemu. Shvatio je da je Iryssas jedan od onih ljudi čije su mržnje previše hirovite da bi postale stalna točka opsesije. Bio je u stanju prezirati i grliti u bezazlenim prevratima. Takvi ljudi, Achamian je spoznao, neizbježno odražavaju poštenje ili izopačenost svojih gospodara. "Pijana budalo!" Xinemus se izdere na Iryssasa. "Pogledaj si o či! Stisnutije su od magarećeg šupka!" Uslijedile su nove provale smijeha. Ovaj put Achamian nije mogao odoljeti njihovom veselju. No on se smijao mnogo dulje od ostalih, zavijajući kao da ga opsjeda neki demon. Suze olakšanja slijevale su mu se niz obraze. Koliko je već vremena prošlo? Ostali su utihnuli i promatrali kako se pokušava pribrati. "Prošlo je previše vremena", Achamian napokon prozbori. Dah mu je podrhtavao dok je izdisao. Suze su ga najednom pekle. "Puno previše, Akka", reče Xinemus, stavivši mu prijateljski ruku na rame. "No sad si se vratio i na neko si vrijeme slobodan od trikova licemjernih ljudi. No ćas možeš mirno piti." Spavao je isprekidano te noći. Iz nekog su razloga velike količine pića istovremeno intenzivirale i umrtvljivale Snove. Stapali su se jedan u drugi pa su se činili manje neposrednima, više poput snova, no muke koje su ih pratile... Povremeno su bile u najmanju ruku nepodnošljive. Uz pi će, postajale su luđačke od jada. Bio je već budan kad je Paata, jedan od Xinemusovih robova, stigao s lavorom svježe vode. Dok se on prao, Xinemus je gurnuo nacereno lice kroz otvor šatora i izazvao ga na partiju benjuke. Nedugo potom, Achamian je sjedio prekriženih nogu na slamnatoj Prostirci preko puta Xinemusa prou čavajući pozlaćenu ploču benjuke među njima. Obješena tenda zaklanjala ih je od sunca koje je žarilo tako jako da se tabor oko 108

njih činio poput pustinjskog bazara unato č hladnoći. Jedino što je nedostajalo, Achamian pomisli, bile su deve. Iako ^ većina prolaznika bili Conriyani iz Xinemusovog ku ćanstva, vidio je svakakve Inrite: Galeoćane, gole do pasa i oslikane za nekakav festival koji je očito pobrkao zimu za ljeto; Thunyerane, odjevene u crne željezne oklope od veriga, koje valjda nikada ne skidaju sa sebe; čak i ainonske plemiće, čije su raskošne halje izgledale potpuno smiješno usred kaosa masnih šatora, kola i razbacanih pregrada za konje. "Teško za povjerovati, nije li?" Xinemus reče, očito misleći na toliku brojnost Inrita. Achamian slegne ramenima. "I je i nije... Bio sam u Hagerni kad je Maithanet proglasio Sveti rat. Ponekad se pitam je li Maithanet zazvao Tromorje ili je Tromorje zazvalo Maithaneta." "Bio si u Hagerni?" Xinemus upita. Lice mu se smrknulo. "Da." Čak sam i upoznao tvog Srijaha... Xinemus otpuhne na glupavi način kojim je često izražavao negodovanje. "Ti si na potezu, Akka." Achamian promotri Xinemusovo lice, no Maršal se činio potpuno udubljenim u geometriju figure i mogu ćnosti na tabli. Achamian je pristao na igru znajući da će to odvratiti ostale i dati mu mogućnost da ispriča Xinemusu što se dogodilo u Šumni. No smetnuo je s uma kako benjuka zna izmamiti ono najgore iz njih. Svaki put kad bi igrali benjuku, prepirali bi se poput haremskih eunuha. Benjuka bijaše relikvija koja je preživjela kraj svijeta. Igrala se na dvorovima Tryse, Atrithaua i Mehtsonca prije Apokalipse, baš kao što je proučavaju i u vrtovima Carythusala, Nenciphona i Momemna danas. No ono po čemu je benjuka bila posebna nije bila njezina starost. Op ćenito, postojala je zastrašujuća sličnost između igara i života, a nigdje ta sličnost nije toliko uznemirujuća kao u benjuki. Kao i u životu, igrama upravljaju pravila. No za razliku od života, igre su u potpunosti odre đene tim pravilima. Pravila jesu igra, pa ako bi netko igrao po drugačijim pravilima, jednostavno je igrao drugu igru. Budući da je strogo određeni sustav pravila određivao značenje svakog poteza kao takvog, igre su posjedovale jasnoću u usporedbi s kojom se stvarni život činio pijanom gungulom. Ispravnosti bijahu nedvojbene, permutacije sigurne; samo je ishod bio neizvjestan. Lukavost benjuke ležala je u odsustvu tog utvrđenog sustava. Umjesto da pružaju nepromjenjivu osnovu, pravila benjuke bijahu tek još jedan potez unutar igre, još jedna figura kojom treba igrati. I upravo je to činilo benjuku pravom slikom života, igrom zbunjujućih zavrzlama i gotovo pjesničkih tančina. Ostale je igre moguće bilježiti kao pomicanje poreda figura i rezultate štapića s brojevima, ali benjuka je dovodila , promjena/?ovit/e5ri, a što god vlada poviješ ću, vlada samom strukturom svijeta. Govorilo se da su se mnogi pognuli nad plo čom benjuke, a uzdignuli glave kao proroci. Achamian nije bio jedan od njih. Zadubio se u ploču, trljajući ruke da ih ugrije. Xinemus ga je zadirkivao zlobnim smijuljenjem. "Uvijek si tako mrk kad igraš benjuku." "Prokleta je to igra." "Kažeš to samo zato jer se previše trudiš." "Ne. Kažem to zato jer gubim." No Xinemus je bio u pravu. Abenjukala, klasični tekst o benjuki iz doba Ceneija po činjala je, "Dok igre mjere granice uma, benjuka mjeri granice duše." Zamršenost benjuke tolika je da igra č nikada ne može intelektualno nadvladati plo čom i tako prisiliti drugoga na predaju. Benjuka bijaše, kako je to nepoznati autor sro čio, poput ljubavi. Nije moguće nikada natjerati nekoga da voli. Što je više pokušavate zgrabiti, to je ona više neuhvatljiva. Benjuka isto tako kažnjava srce koje grabi. Dok druge igre zahtijevaju poduzetnu oštroumnost, benjuka traži nešto više. Mudrost, možda. Lagano ozlovoljen, Achamian pomakne jedini kamen me đu svojim srebrnim figurama - zamjena za figuru koju mu je ukrao, prema Xinemusovoj tvrdnji, jedan od njegovih robova. Još jedna stvar koja ga je ozlovoljila. Iako figure nisu ništa više nego način na koji se koriste, kamen je nekako osiromašivao njegovu igru, kvario jadnu čaroliju cjelovitog kompleta. Zašto sam ja dobio kamen ? "Da si pijan," Xinemus reče, odlučno odgovorivši na njegov potez, 'možda bih razumio zašto si tako odigrao." Kako je mogao zbijati šale? Achamian je zurio u uzorke širom plo če, shvativši da su se pravila još jednom pomaknula ovaj put katastrofalno. Tražio je opcije, ali nije pronašao ni jednu. Xinemus se pobjednički smiješio i počeo rezati nokte nožem. "I Proyas ^s će se tako osjećati", rekao je, "kad napokon stigne." Nešto u njegovom tonu natjera Achamiana da podigne pogled. "Kako to misliš?" "Čuo si za nedavnu katastrofu." "Koju katastrofu?" "Divlji sveti rat je uništen." "Što?" Achamian je čuo priče o Divljem svetom ratu prije nego je napustio Sumnu. Nekoliko tjedana ranije, prije dolaska glavnine Svetog rata, nekolicina velikih gospodara iz Galeotha, Conriye i Visokog Ainona odlu čili su krenuti u boj protiv pogana na svoju ruku. Naziv 'divlji' dobili su zbog mnoštva bez gospodara koje ih je slijedilo. Achamianu nikad nije sinulo da upita kako su prošli. Počelo je. Krvoproliće je počelo. "Na Mengedskoj poljani", Xinemus nastavi. "Pogani Sapatišah, Skau-ras, poslao je katranom premazane glave 109

Tharschilke, Kumrezzera i Calmemunisa Caru kao upozorenje." "Calmemunis? Misliš na Proyasovog brati ća?" "Bahata, tvrdoglava budala! Preklinjao sam ga da ne ide u marš, Akka. Uvjeravao sam ga, urlao na njega, čak sam puzao pred njim -ponizio se kao zadnja budala! - no pseto me nije htjelo slušati." Achamian je Calmemunisa sreo jednom, na dvoru Proyasova oca. Nevjerojatna taština spojena s glupoš ću - dovoljno da se Achamian lecne. "Osim što misli da ga je sam Bog potaknuo, što misliš, zašto je krenuo u marš?" "Zato jer je znao da će kad stigne Proyas on biti tek ponizni psi ć. Nikada nije oprostio Proyasu za incident na Paremtiju." "Bitka kod Paremtija? Što se dogodilo?" "Zar ne znaš? Zaboravio sam da je toliko vremena prošlo, prijatelju moj stari. Imam dosta tra čeva za ispričati." "Kasnije", kaže Achamian. "Ispričaj mi što je bilo na Paremtiju." "Proyas je dao izbičevati Calmemunisa." "Izbičevati?" To je duboko zabrinulo Achamiana. Zar se njegov negdašnji u čenik toliko promijenio? "Zbog kukavi čluka?" Kao da je dijelio Achamianovu zabrinutost, Xinemusovo se lice smrkne. "Ne. Zbog bezbožnosti." "Šališ se. Proyas je dao izbi čevati plemića zbog bezbožnosti? Koliko je daleko otišao njegov fanatizam. Zine?" "Predaleko", Xinemus reče brzo, kao da je posramljen zbog svog gospodara. "No samo nakratko. Bio sam duboko razočaran njime, Akk^. Srca slomljena što je božansko dijete koje smo ti i ja podu čavali izraslo u čovjeka takvih... ekstrema." proyas je bio božansko dijete. U četiri godine koje je proveo kao dvorski učitelj u conriyanskoj prijestolnici Aoknyssussu, Achamian se zaljubio u dječaka - čak i više nego u njegovu legendarnu majku. Slatke uspomene. Tumaranje osunčanim predvorjima i tamnim vrtnim stazama, ponavljanje o povijesti, logici i matematici, odgovaranje na beskrajne bujice pitanja... "Učitelju Achamian? Kamo su nestali svi zmajevi?" "Zmajevi su u nama, mladi Proyase. U tebi." Skupljene vjeđe. Ruke stisnute od razočaranja. Još jedan zaobilazni odgovor njegovog u čitelja. "Znači, na svijetu više nema zmajeva. Učitelju Achamian?" "Ti si na svijetu, Proyase, nisi li?" Xinemus je bio Proyasov učitelj mačevanja u isto vrijeme, i kroz svoje su se povremene svađe oko dječaka počeli međusobno poštivati. Koliko god da je Achamian volio dje čaka, Xinemus - koji je gajio odanost koja će mu biti potrebna da služi djetetu kao kralju - volio je Proyasa još više. I to u tolikoj mjeri da je Xinemus, kad je spazio snagu u čitelja u učeniku, pozvao Achamiana u svoju vilu na Meneanorskom moru. "Učinio si dijete mudrim", Xinemus je rekao, pokušavaju ći objasniti svoj neuobičajeni poziv. Vrlo su rijetko kastinski plemići pozivali čarobnjake u goste. "A ti si ga učinio opasnim", Achamian je odgovorio. Njihovo se prijateljstvo rodilo negdje u smijehu koji je uslijedio. "Fanatik na neko vrijeme?" Achamian je sada upitao. "Zna či li to da je došao k sebi?" Xinemus napravi grimasu, odsutno češući nos sa strane. "Donekle. Sveti rat i poznanstvo s Maithanetom ponovno su zapalili stari žar, ali je sada mudriji. Strpljiviji. Snošljiviji prema slabostima." "Tvoja lekcija, pretpostavljam. Što si učinio?" "Mlatio sam ga dok nije bio sav krvav." Achamian se nasmije. "Potpuno sam ozbiljan, Akka. Nakon Paremtija napustio sam dvor sav ogor čen. Prezimio sam u Attrempusu. Došao je k meni, sam—" "Moliti za oprost?" Xinemus se namršti. "Čovjek bi se ponadao, ali ne. Proputovao je 'toliki put samo da bi me izgrdio." Maršal zatrese glavom i nasmiješi se. ■Achamian je znao zašto: čak i kao dijete, Proyas je bio sklon simpati čnim ispadima. Putovati sam dvije stotine milja samo da bi dostavio ukor bilo je nešto što bi samo Proyas bio u stanju u činiti. "Optužio me da sam ga ostavio kad me najviše trebao. Calmemu-nis i njegovo društvo tužili su ga i crkvenom sudu i Kralju, i neko su vrijeme stvari išle nizbrdo, iako ni u jednom trenutku nije bio u pravoj opasnosti." "Naravno, znaš da je samo tražio tvoje odobravanje, Zine", re če Achamian potiskujući ubod zavisti. "Oduvijek te obožavao, znaš - na svoj način... I što si napravio?" "Slušao sam njegove govorancije strpljivo koliko god sam mogao. Onda sam ga odveo u skroviti vrt i dobacio mu ma č za vježbanje. 'Želiš me kazniti,' rekao sam mu, 'onda me kazni.'" Xinemus se nasmiješio kad se Achamian po čeo gromoglasno smijati. "Bio je uporan kao balavac, Akka, ali sad je apsolutno nepopustljiv. Nije se htio predati. Oborio bih ga u nesvijest, a on bi se nekako podigao, natopljen krvlju i snijegom. Svaki put bih mu rekao: 'Obučio sam te najbolje što sam mogao, moj Prinče. Svejedno još uvijek gubiš.' Onda bi se opet zaletio na mene urlaju ći kao manijak. Sljedećeg jutra nije govorio, izbjegavao me kao kugu. No poslijepodne me potražio, lica natučenog poput jabuke. 'Razumijem', rekao je. Upitao sam ga, 'Što to razumiješ?' A on mi je odvratio: 'Da sam zaboravio kako u čiti. Da je život 110

Božja lekcija, i da čak i ako se upustimo u podu čavanje bezbožnika, moramo biti spremni u čiti i mi od njih.'" Achamian je zurio u svog prijatelja s iskrenim divljenjem. "Je li to ono čemu si ga htio podučiti?" Xinemus se namrštio i zatresao glavom. "Ne. Samo sam htio isprebijati bahatog gada kao vola u kupusu. No zvu čalo mi je dobro pa sam samo rekao, 'Tako je, moj Gospodine Prin če, tako je', pa mudro klimao kao što ti to radiš kad se slažeš s nekim koga smatraš manje pametnim od sebe." Achamian se nasmije i kimne mudro. Xinemus je režao od smijeha. "Bilo kako bilo, Proyas se otada suzdržava od ponavljanja Paremtija. A kad se vratio u A6knyssus, ponudio je Calmemunisu da mu uzvrati udarcem za svaki udarac, na dvoru njegova oca." "I Calmemunis je pristao? Sigurno nije baš tako glup." "O, mulac je pristao, izbičevao je Nersei Proyasa pred očima Kralja i cijelog dvora. I to je pravi razlog zašto Calmemunis nikada nije oprostio provasu. Bičevanjem je izgubio i zadnje trunke svoje časti. Kad je to shvatio, tvrdio je da ga je Proyas nasamario." "I ti misliš da je zato Calmemunis inzistirao voditi Divlji sveti rat?" Xinemus žalosno kimne. "Zato su on i sto tisu ća drugih sada mrtvi." Velike katastrofe često izazivaju takve sitnice. Nesnošljivost princa i glupost arogantnog plemića. No gdje su sad te činjenice? Leže li negdje među dalekim poljima mrtvaca? Stotinu tisuća mrtvih... Achamian spusti pogled na plo ču benjuke. Iz nekog razloga, istog je časa ugledao - svoj potez. Kao da je iznenađen što Achamian još uvijek želi igrati, Xinemus je promatrao dok je ovaj premještao naizgled nevažnu figuru. Stotinu tisuća mrtvih -je li i to bio nekakav potez? "Lukavi vraže", Xinemus protisne, promatrajući ploču. Nakon trenutka oklijevanja, on napravi protupotez. Pogreška, Achamian shvati. U jednom nepromišljenom trenutku, Xinemus je potpuno poništio svoju dotadašnju prednost. Zašto mi je to sada toliko jasno? Benjuka. Dva čovjeka. Dva različita cilja. Jedan ishod. Tko određuje taj ishod? Pobjednik? Ali prave su pobjede tako rijetke -jednako rijetke na ploči benjuke kao i u stvarnom životu. Mnogo češće rezultat bi bio neugodan kompromis. No tko oblikuje taj kompromis? Nitko? Vrlo skoro, Achamian je shvatio, pravi će Sveti rat krenuti iz Momemna, proći plodnu provinciju Ansercu, pa prije ći u neprijateljske zemlje. Cijelo ovo vrijeme mogućnost ratnog pohoda činila mu se apstraktnom, tek jednim potezom kojem se ne može još parirati. Međutim, ovo nije igra. Sveti rat će krenuti u pohod, i što god se desilo, tisuće i tisuće će poginuti. Toliki ljudi. Toliko konkurentskih ciljeva. A samo jedan ishod. Koji će to ishod biti? I tko će ga oblikovati? Nitko? Ta je misao prestravila Achamiana. Sveti rat se odjednom činio suludom okladom, bacanjem štapi ća s brojevima protiv potpuno mračne budućnosti. Životi nebrojenih tisuća - uključujući i Achamianov - za daleki Shimeh. Kako ikakva nagrada može biti vrijedna tolikog uloga? "Sto tisuća mrtvih", Xinemus nastavi, očito nesvjestan ozbiljnosti vlastite pozicije na ploči. "Među njima i nekoliko njih koje sam poznavao. A da stvari budu još gore, Car se požurio iskoristiti nM-o čaj. Poziva nas da učimo na greški Divljeg svetog rata." "A to je?" Achamian upita, još uvijek usredotočen na ploču. "Ludost kretanja u napad bez Ikurei Conphasa." Achamian podigne pogled. "Ali ja sam mislio da je Car opskrbio Calmemunisa i ostale, da im je on zapravo i omogu ćio da krenu u napad." "Tako je. Međutim, obećao je opskrbiti sve koji potpišu njegovu prokletu Povelju." "Znači Calmemunis i ostali jesu potpisali..." U Šumni nisu bili sigurni oko toga. "Zašto ne? Ljudi poput njega ne drže do svoje riječi. Zašto ne obećati da ćeš vratiti sve osvojene zemlje Carstvu kad ti obećanje ne predstavlja ništa?" "No sigurno su", Achamian je bio uporan, "Calmemunis i ostali prozreli Carev plan. Ikurei Xerius jako dobro zna da mu Velika Imena neće prepustiti ništa. Povelja je samo izlika, nešto čime će spriječiti šrijalski prijekor kad zapovijedi Conphasu da ponovno osvoji teritorije ste čene Svetim ratom." "Da, ali zaboravljaš zašto je Calmemunis zapravo krenuo u napad, Akka. Nije on krenuo u marš zbog šrijalskog oprosta ili u slavu Kasnijeg Proroka - čak niti da izbori vlastito kraljevstvo za sebe, zapravo. Ne. Calmemunis je imao srce lopova. On je krenuo u marš samo da bi uskratio Proyasu bilo kakvu slavu." Obuzet iznenadnom idejom, Achamian zastane da prou či svog prijatelja. "Ali ti. Zine... Ti stvarno ideš u boj za Kasnijeg Proroka. Kako se osjećaš zbog svih tih osveta i skrivenih namjera?" Nakratko se Xinemus činio iznenađenim. "U pravu si, naravno", rekao je polako. ''Trebao bih biti bijesan. No valjda sam očekivao da će do toga svega doći. Iskreno, više se bojim što će Proyas misliti." "Kako to?" "Sigurno će ga vijesti o katastrofi zgranuti. No sva ta sređivanja računa i političke igrice..." Xinemus je oklijevao, kao da 111

nijemo uvježbava nešto o čemu je dugo razmišljao, ali nikad nije izgovorio. "Me đu prvima sam stigao ovamo, Akka, Proyas me poslao da koordiniram svim onim Conriyanima koji će doći kasnije. Sudjelujem u Svetom ratu otkad je prvi paviljon postavljen pred zidinama Momemna. Znam da su većina onih koji se muvaju ovuda pobožni ljudi. Dobri ljudi bez obzira na to iz koje zemlje dolaze. I svi su oni čuli za Nersei Proyasa i koliko ga Maithanet cijeni. Svi oni, čak i Velika Imena poput Gothyelka ili Saubona, spremni su slijediti njegovo vodstvo. Toliko će toga u ovoj igri s Carem ovisiti o tome kako će Proyas reagirati..." "A Proyas je često nepraktičan", Achamian zaključi. "Bojiš se da će ova igra s Carem izazvati Proyasa Suca, a ne Proyasa Taktičara." "Upravo tako. Kako sada stvari stoje. Sveti rat je Carev taoc. Odbija nas snabdijevati više nego što nam je potrebno za preživljavanje ako ne potpišemo njegovu Povelju. Naravno, Maithanet mu je naredio da opskrbi Sveti rat pod prijetnjom šrijalskog prijekora, no sad se čini da čak ion oklijeva. Propast Divljeg svetog rata uvjerila ga je da smo propali ako u napad ne krenemo s Ikurei Conphasom. Kianjani su pokazali zube, i vjera sama po sebi, čini se, neće biti dovoljna da ih svladamo. A tko će nas bolje voditi kroz te skrivene opasnosti od sjajnog Uzvišenog Generala koji je zgromio Scylvendijel No čak ni Šrijah tako moćan poput Maithaneta ne može prisiliti Cara da pošalje svog jedinog nasljednika u boj protiv pogana. A Car pak naravno ne će poslati Conphasa osim ako Velika Imena ne potpišu njegovu Povelju." "Podsjeti me" reče Achamian cinično, "da se nikad ne isprije čim Caru na put." "On je neman", Xinemus će bijesno. "Lukava neman. I osim ako ga Proyas ne uspije nadmudriti, svi ćemo mi prolijevati krv za Ikurei Xeriusa III. umjesto za Inrija Sejenusa." Iz nekog razloga, ime Kasnijeg Proroka podsjetilo je Achamiana na hladno ću. Buljio je nijemo u geometrijske uzorke srebra i oniksa ploče benjuke. Nagnuo se naprijed, primio maleni morem oblikovani kamen kojim je zamijenio izgubljenu figuru i bacio ga kroz blještavu prašinu pod tendom. Igra mu se odjednom činila djetinjastom. "Znači, predaješ se?" Xineraus upita. Zvučao je razočarano; još uvijek je mislio da će pobijediti. "Nemam više nade", Achamian odgovori, ne misleći na benjuku, već na Proyasa. Princ će stići opsjedan sa svih strana, a Achamian će ga morati dodatno gnjaviti, reći mu da čak i njegov zlatni Šrijah igra neku mra čnu igru. Unatoč zimskoj tmini, u paviljonu bijaše toplo. Esmenet sjedne obgrlivši ikoljena rukama. Tko bi mislio da od jahanja toliko bole noge? "Misliš na nekog drugog", Sarcellus reče. Glas mu je bio toliko drukčiji, mislila je. Tako pun samopouzdanja "Da", reče ona. "Na Učenjaka Mandata, pretpostavljam." Zaprepaštenje. No onda se sjeti da mu je ispri čala... "Pa što onda?" upita ona. On se nasmiješi, a ona se kao i uvijek na đe istovremeno uzbuđena i uznemirena. Nešto s njegovim zubima možda? Ili usnicama? "Upravo tako", reče on. "Učenjaci Mandata su budale. Svi u Tromorju to znaju... Znaš li što Nilnamešani kažu o ženama koje vole budale?" Okrenula je lice prema njemu, i uputila mu apati čnan pogled. "Ne. Što Nilnamešani kažu?" "Da kada spavaju, ne sanjaju." Nježno ju je spustio na svoj jastuk.

OGLAVLJE JEDANAESTO MOMEMN Razum je, Ajencis piše, sposobnost savladavanja nevjerojatnih prepreka da bi se udovoljilo žudnjama. Ono po čemu se čovjek razlikuje od zvijeri jest čovjekova sposobnost da svlada beskrajno mnogo prepreka pomoću razuma. No Ajencis je pobrkao slučajnost za nužnost. Sposobnosti savladavanja beskrajnih prepreka prethodi sposobnost da se s njima suočimo. Ono što određuje čovjeka nije to što razumno misli, već to što se moli. EKVANNUS I., 44 POSLANICE Kasna zima, 4111. godina Kljove, Momemn 112

Princ Nersei Proyas od Conriye posrnuo je pa se vratio u ravnotežu dok su njegovi ljudi veslali kroz ogromne valove. Odlučio je stići na plaže Nansurija stojećki, ali mu je Meneanor, koji je odlučio udarati o obale sve dok ne pretvori cijeli svijet u more, otežavao posao. Već su ga dvaput zapjenjeni valovi gotovo prevalili u more i sad se već pitao koliko mu je mudra bila ta odluka. Promotrio je obalu, zapazio da je jedino zastava Attrempusa na samoj plaži i odlu čio da je mnogo bolje stići suh i sjedećki, nego napola utopljen. Napokon Sveti rat! No koliko god duboko ga je ta misao dirnula, bila je popra ćena određenom bojazni. Bio je prvi koji je poljubio Maithanetovo koljeno u Šumni, a sada će, bio je siguran u to, biti posljednji od Velikih Imena koji će se pridružiti Svetom ratu. Politika, pomisli ogorčeno. Ona nije, kao što je filozof Ajencis napisao pregovaranje za nadmo ć unutar ljudskih zajednica; više je to apsurdna aukcija nego vježbanje govorništva. Principi i pobožnost mijenjaju se da bi se postiglo ono što je za principe i pobožnost potrebno. Ljudi se kaljaju da bi se o čistili. Proyas je poljubio Maithaneta, posvetio se putu kojeg su mu vjera i principi nalagali. Sam je Bog posvetio taj put! No od samog je početka zaglibio u blatu politike: beskrajna prepucavanja s Kraljem, njegovim ocem; krajnje iritantna otezanja prilikom okupljanja flote; nebrojene koncesije, ugovori, preventivni napadi, odmazde, laskanja i prijetnje. Duša se, čini se, prodaje da bi se spasila. Je li to tvoj test? Jesi li zaključio da sam nedorastao? Čak je i putovanje morem bilo kušnja. Uvijek hirovit, Meneanor je naročito olujan zimi. Zadesila ih je oluja uz obale Cironja i sasvim ih odvukla iz Meneanora. Tjerani nepovoljnim vjetrom bili su prisiljeni opasno se približiti poganskim obalama - u jednom su trenutku bili tek nekoliko dana udaljeni od samog Shimeha, ili mu je barem glupi navigator tako rekao, kao da će ga ta ironija oduševiti, a ne razljutiti. Zatim je uslijedila i druga oluja dok su revno hvatali vjetar prema sjeveru, ona koja je raspršila flotu i odnijela pet stotina života. Činilo se da ih iza svakog ugla čeka neka nevolja. Ako ne ljudi, onda sile prirode; ako ne sile prirode, onda ljudi. Čak su ga i snovi mučili: da je Sveti rat krenuo u marš; da će on stići, popiti krčag vina s Carem, a zatim će ga poslati kući. Možda je to trebao i očekivati. Možda je susret s Achamianom u Sumni - i to ni više ni manje nego dok je kle čao pred Maithanetom! - bio nešto više od nečuvene slučajnosti. Možda je to bio koban znak, podsjetnik da se bogovi često smiju dok ljudi škrguću zubima. Baš u tom trenutku divovski je kotrljajući val nagnuo brod prema naprijed i natopio putnike zapjenjenom bhstavom vodom. Poput žira na svili, kobilica je proklizala postrance stražnjim dijelom vala. Nekoliko je veslača zajaukalo. Na trenutak se činilo sigurnim da će potonuti. Jedno od vesala je izgubljeno. A onda je čamac zastrugao na nepokretni pijesak i preko njega, i našli su se nasukani usred jednoga od nekoliko bazena nastalih zbog oseke. Proyas je isko čio zajedno sa svojim ljudima i, unato č njihovim protestima, pomogao im vući brod dalje na plažu bijelu poput kosti. Promotrio je svoju flotu raspršenu po bistrom moru. Činilo se nemogućim. Tu su. Stigli su. Dok su ostali skupljali opremu, Proyas je napravio nekoliko koraka prema unutrašnjosti i pao na koljena. Pijesak mu je žario kožu. Vjetar mu je šibao kratku kosu crnu kao ugljen. Zrak je mirisao po soli, ribi i ižarenom kamenu - ne mnogo drukčije od mirisa udaljene conriyanske obale, pomislio je. Počelo je, Proroče dragi... Sveti rat je počeo. Daj da budem vrelo tvog pravedničkog bijesa. Daj da moja ruka bude ruka koja će osloboditi tvoje ognjište iz zla. Daj da budem tvoj malj! Zaštićen okolnom grmljavinom valova činilo mu se sigurnim zaplakati. Treptao je suze iz o čiju. Krajičkom oka ugledao je ljude koji su ga bili čekali kako mu prilaze preko bijelih padina. Pro čistio je grlo, stajao dok su se približavali, odsutno čisteći pijesak s tunike. Pod vijorećom zastavom Attrempusa pali su na koljena i sa dlanovima na bedrima okrenutima prema unutra naklonili mu se. Uokvireni kosinom nasipa i iza njega velikom sivom mrljom preko neba - Momemnom, Proyas je pretpostavio, i njegovim bezbrojnim vatrama. "Čak si mi i nedostajao, Xinemuse", Proyas reče. "Što kažeš na to?" Krupan čovjek guste brade na čelu ustane. Ne prvi put Proyas se začudi koliko nalikuje Achamianu. "Bojim se, moj gospodaru Prinče", Xinemus odvrati, "da će vaše emocije biti kratkoga daha..." Oklijevao je. "Naime, nakon što čujete novosti koje nosim." Već počinje. Mjesecima ranije, prije nego se vratio u Conriyu da okupi vojsku, Maithanet ga je upozorio da bi Ku ća Ikurei vrlo vjerojatno mogla uzrokovati mnogo nevolja Svetom ratu. No Xinemusovo držanje govorilo niu je da se nešto daleko dramatičnije od politikanskih spletki dogodilo u njegovom odsustvu. "Nikad nisam bio od onih koji zamjeraju glasniku, Xinemuse. Znaš to." Nakratko prou či lica Maršalove pratnje. "Gdje je onaj mulac Calmemunis?" Strava u Xinemusovim očima nije se mogla prikriti. "Mrtav je, moj gospodaru Prin če." Mrtav?" upita on oštro. Molim te, nemoj mi reći da je ovako počelo! Napućio je usne i upitao jednoličnijim glasom, "Što se dogodilo?" Calmemunis je krenuo u marš—" 113

''Marš? Ali zadnje što sam čuo, nije imao zalihe hrane. Poslao sam pismo samome Caru u kojem ga molim da uskrati Calmemunisu bilo što što bi mu trebalo za marš." Molim te! Ne ovako! "Kad ga je Car odbio opskrbiti, Calmemunis i ostali po čeli su izazivati nerede, čak su i opljačkali nekoliko sela. Htjeli su krenuti u marš protiv pogana sami da bi pokupili svu slavu. Zamalo sam se i potukao s prokletim—" "Calmemunis je krenuo u marš?" Proyas se osjećao omamljeno. "Car ga je opskrbio zalihama?" "Meni se čini, moj gospodaru Prinče, da je Calmemunis Caru ostavio vrlo malo izbora. Uvijek je znao kako potaknuti ljude, taj Calmemunis. Bila je to odluka ili dati zalihe i riješiti se njega ili riskirati otvoreni rat." "Sveti Srljah bi intervenirao prije nego bi do toga došlo", Proyas se otrese, nesklon odriješiti ikoga za taj zlo čin. "Calmemunis je krenuo u marš i sad je mrtav? Želiš mi reći da—" "Da, moj gospodaru Prinče", Xinemus reče ozbiljno. On se već pomirio s tim činjenicama. "Prva bitka Svetog rata završila je katastrofalno. Svi su mrtvi - Istratmenni, Gedapharus - sve barune hodočasnike od Kanampureje, zajedno s bezbrojnim tisućama drugih, uništili su pogani na mjestu zvanom Mengedska poljana. Koliko ja znam, samo je nekih tridesetak Galeoćana iz Tharschilkinog kontingenta preživjelo." Kako je moglo doći do toga? Sveti rat nadvladan u bitki? "Samo trideset? Koliko ih je krenulo u marš?" "Preko stotinu tisuća - prvi Galeoćani koji su stigli i prvi Ainonjani, zajedno sa gomilama rulje koje su se sjatile u Momemn nedugo nakon Srijahovog poziva." Tutnjava razbijanja i šuma valova ispunila je tišinu. Sveti rat, ili barem njegov znatni dio, je poklan. Jesmo li osuđeni na propast? Je li moguće da su pogani toliko jaki? "Što Sriah kaže?" upitao je u nadi da će utišati te zle slutnje. "Sriah je utihnuo. Gotian kaže da oplakuje duše izgubljene na Mengeddi. No kruže glasine da se po čeo pribojavati da Sveti rat neće uspjeti nadvladati pogane, da čeka znak od Boga, a znak ne dolazi." "A Car? Što on kaže?" "Car je cijelo vrijeme tvrdio da Ljudi od Kljove podcjenjuju surovost pogana. Oplakuje gubitak Divljeg svetog rata—" "Gubitak čega?" "Tako su ga nazvali... Zbog rulje." Sramno olakšanje popratilo je ovo objašnjenje. Kad je postalo izvjesno da će se marginalci - starci, žene, čak i siročići odazvati Srijahovom pozivu, Proyas se stvarno zabrinuo da će cijela kampanja biti više migracija nego vojska. "Car javno žaluje," Xinemus je nastavio, "ali privatno uporno isti če da nikakav rat protiv pogana, bio svet ili ne, ne može uspjeti bez vodstva njegovog nećaka, Conphasa. Bio on Car ili ne, čovjek je plaćeničke pseto." Proyas kimne, uviđajući konačno obrise događaja s kojima se suočio. "A pretpostavljam da je cijena koju traži za velikog Ikurei Conphasa ništa drugo nego njegova Povelja, je li? Onaj nesretnik Calmemunis nas je sve prodao." "Pokušao sam, moj gospodaru... Pokušao sam obuzdati Palatina. No nisam bio niti dovoljno visoko rangiran niti dovoljno mudar da ga zadržim!" "Nitko nije dovoljno mudar da urazumi budalu. Zine. A i nisi ti kriv za svoj rang. Calmemunis je bio arogantan, nagao čovjek. U odsustvu sebi nadređenih zasigurno je postao opijen moći. Sam je sebe prokleo. Zine. I to je sve." Ali Proyas je znao da nije tako jednostavno. Car je imao svoje prste u tome. U to je bio siguran. "Svejedno," Xinemus reče, "ne mogu si pomoći, ali i dalje mislim da sam mogao u činiti više." Proyas slegne ramenima. "Izjava 'Mogao sam učiniti više', ono je što čini čovjeka čovjekom, a ne Bogom, Zine." Otpuhnuo je potišteno. "Zapravo, to sam čuo od Achamiana." Xinemus se slabašno nasmiješi. "I ja sam... Iznimno mudra luda, taj Achamian." I pokvaren... bogohulnih. Kad bi barem to upamtio, Zine. "Mudra luda, zaista." Vidjevši da je njihov princ sretno stigao, ostatak conriyanske vojske po čeo se iskrcavati s brodova. Pogledavši prema Meneanoru, Proyas je Ugledao još čamaca koje su nemilosrdni valovi nasukali na kopno. Uskoro će ove plaže biti krcate ljudima, njegovim ljudima, a možda su svi osu đeni na propast. Zašto, Bože? Zašto si nas opteretio kada želimo Tvoju volju provesti u djelo? Neko je vrijeme rešetao Xinemusa o detaljima Calmemunisovog poraza. Da, Calmemunis je svakako bio mrtav: Fanimljani su poslali njegovu odrubljenu glavu kao poruku. Ne, nitko nije sa sigurnoš ću znao kako su ih pogani uništili. Oni koji su preživjeli, Xinemus je rekao izvijestili su da pogane nije bilo mogu će ni izbrojati, da su imali barem po dva čovjeka na svakog Inrita. No Proyas je znao da su oni koji prežive velike poraze skloni takvim pričama. Proyasa su mučila beskrajna pitanja, svako toliko nestrpljivo da izađe iz njega da je često prekidao Xinemusa usred odgovora. I mučio ga je, k tome, neobičan osjećaj da je prevaren, kao da je cijelo vrijeme koje je proveo u Conriyi i na moru bilo plod tuđih spletki. Nije bio svjestan da mu se približava carska svita sve dok nije bila gotovo pred njim. "Conphas glavom", reče Xinemus mrko, pokazavši glavom preko plaže, "vas je došao snubiti, moj Prin če." 114

Iako ga nikad nije upoznao, Proyas je odmah prepoznao Ikurei Conphasa. Njegovo je držanje isijavalo opipljivi duh nansurske carske tradicije: božanska staloženost njegova lica, ratnička prisnost u načinu na koji je držao posrebrenu kacigu pod desnom rukom. Čovjek je čak bio u stanju hodati kroz pijesak gracioznoš ću mačke. Conphas se nasmiješio kad su im se pogledi susreli: smiješak junaka koji su se dotad poznavali jedino kroz glasine i reputaciju. Zatim je stao pred njega, gotovo mitski muškarac koji je pokorio Scylvendije. Proyasu je bilo teško ne biti zadivljen, čak i pun strahopoštovanja, u njegovoj prisutnosti. Naklonivši se lagano u struku i ispruživši ruku za vojni čki stisak, Conphas reče, "U ime Ikurei Xeriusa III., Cara Nansura, želim vam izraziti dobrodošlicu, Prinče Nersei Proyase, na naše obale i u Sveti rat." Vaše obale... Kad bi barem i Sveti rat bio vaš. Proyas se nije niti naklonio niti prihvatio pruženu ruku. Umjesto zaprepaštenja ili uvrijeđenosti, u Conphasove očima pojavila se ironija i procjenjivački pogled. "Bojim se", nastavio je mirno, "da nam je zbog nedavnih doga đanja teško vjerovati jedan drugome." "Gdje je Gotian?" Proyas upita. "Vrhovni zapovjednik Srijalskih vitezova čeka vas na nasipu. Ne voli pijesak u čizmama." "A vi?" "Bio sam dovoljno mudar da obujem sandale." Nato uslijedi smijeh - dovoljno da Proyas zaškrguta zubima. Kad Proyas nije ništa rekao, Conphas nastavi: "Calmemunis je, koliko znam, bio vaš čovjek. Nije ni čudo da tražite krivnju u drugima radije nego u svojima. No uvjeravam vas, Palatin od Kanampureje poginuo je zbog vlastite gluposti." "U to nimalo ne sumnjam, Uzvišeni Generale." "Onda ćete prihvatiti Carev poziv da mu se pridružite na Andiaminskim visovima?" "Da porazgovaramo o njegovoj Povelji?" "Između ostalog." "Prvo želim govoriti s Gotianom." "Neka vam bude, moj Prinče. No možda da vam uštedim vrijeme i kažem što će vam Vrhovni zapovjednik reći. Gotian će vam reći da Presveti Srijah drži vašeg čovjeka, Calmemunisa, jedinim krivcem za katastrofu na Mengedskoj poljani. I reći će vam da je Srijah duboko dirnut tom katastrofom i sada ozbiljno razmatra Carev jedini i izrazito opravdani zahtjev. A uvjeravam vas, on jest opravdan. Na obiteljskim stablima svake važnije obitelji Carstva naći ćete na desetke imena onih koji su pali ratujući za iste ove zemlje koje će Sveti rat ponovno osvojiti." "Moguće je, Ikurei, ali mi smo ti koji polažemo svoje živote ovaj put." "Car to razumije i cijeni, zato je i ponudio dodijeliti naslov izgubljenim provincijama - pod okriljem Carstva, jasno." "To nije dovoljno." "Ne, pretpostavljam da nikad nije dovoljno, zar ne? Priznajem, moj Prinče, da smo se našli u neobi čno neugodnoj poziciji. Za razliku od vas. Ku ća Ikurei nije baš poznata po svojoj pobožnosti, i sada kad se napokon borimo za pravu stvar, napadaju nas zbog prijašnjih djela. No klevetanje svjedoka ne utje če na istinitost ili netočnost njegovih argumenata. Nije li nam to sam Ajencis rekao? Molim vas, Prinče, da zanemarite naše mane i pažljivo razmislite o našem zahtjevu u blagom svjetlu razuma." "A ako mi razum govori drugačije?" "Onda možete slijediti primjer Calmemunisa, zar ne? Koliko god vam bilo bolno priznati, Sveti rat nas treba." Proyas ponovno ne odgovori. Conphas nastavi smiješeći se poluzatvorenih očiju: "Dakle, vidite Nersei Proyase, i razum i okolnosti na našoj su strani." Kada Proyas i dalje nije ništa odgovorio. Uzvišeni General se naklonio pa okrenuo s nemarnim prezirom. U pratnji svoje blještave svite udaljavao se plažom. Valovi su grmjeli s obnovljenim bijesom, a vjetar je šibao sitnim kapljicama po Proyasu i njegovim ljudima. Bio je hladan. Proyas se svim silama trudio prikriti da mu se tresu ruke. U bitki za Sveti rat došlo je do okršaja, i Ikurei Conphas ga je pobijedio pred njegovim vlastitim ljudima - i to s lakoćom! Sve dosadašnje nevolje, Proyas je znao, bit će tek sitnice u usporedbi s Uzvišenim Generalom i njegovim prokletim stricem. "Dođi, Xinemuse," reče on odsutno, "moramo se pobrinuti da se flota uredno iskrca." "Ima još nešto, moj Prinče... Nešto što sam zaboravio spomenuti." Proyas duboko uzdahne, zabrinut čujnim drhtajem koji se pritom javio. "Što je sad. Zine?" "Drusas Achamian je ovdje." Achamian je sjedio sam pored vatre čekajući da se Xinemus vrati. Osim šačice robova i Ljudi od Kljove u prolazu, tabor oko njega bijaše pust. Maršalovi ljudi su još uvijek bili na plaži, Achamian je znao, i pomagali su svom Princu i njegovim ljudima da se iskrcaju. Mučio ga je osjećaj okolnih platnenih praznina. Mra čni i tamni šatori. Hladna ognjišta. Tako će to izgledati, shvati on, ako Maršal i njegovi ljudi budu poraženi na bojnom polju. Napuštena imovina. Mjesta na kojima su riječi i pogledi nekoć činili atmosferu toplijom. Odsustvo. Achamian zadrhti. 115

Prvih nekoliko dana nakon što se pridružio Xinemusu i Svetom ratu Achamian se udubio u pitanja Grimiznih Tornjeva. Postavio je nizove Štitova oko svog šatora, diskretno kako ne bi uvrijedio osje ćaje Inrita. Pronašao je nekog lokalnog stanovnika koji mu je pokazao put prem vili u kojoj su se smjestili Grimizni U čenjaci. Pravio je mape, popise imena Čak je unajmio trojicu braće, adolescente, djecu nenasljednog shigec^^o roba u vlasništvu tydonskog velikaša, da motre stazu koja vodi do vi izvještavaju ga o značajnim dolascima i odlascima. Nije mogao u činiti mnogo više od toga. Jedini pokušaj da se dodvori lokalnom magnatu koiee su Tornjevi unajmili da ih opskrbljuje neslavno je prošao. Kad je Achamian ustrajao, ovaj ga je doslovno pokušao probosti žlicom - ne iz nekog osje ćaja odanosti Grimiznim Tornjevima, već od straha. Činilo se da Nansurci brzo uče: Grimiznim Učenjacima svaki je razlog za sumnju, bila to kaplja znoja ili bliskost sa strancem, bio ravan izdaji. A nitko ne izdaje Grimizne Tornjeve. sve su te zadaće bile tek rutina. Cijelo je vrijeme Achamian mislio, Makon ovoga, Inrau, posvetit ću se tebi... Onda je stiglo i 'nakon'. Nije imao koga ispitivati. Nikoga za motriti. Nikoga osim Maithaneta na koga bi mogao posumnjati. Mogao je samo čekati. Naravno, prema izvještajima koje je poslao svojim nadređenima u Mandatu u Atyersusu, agresivno je slijedio ovaj trag ili onu aluziju. No to je bio samo dio pantomime koju su izvodili svi, čak i fanatici poput Nautzere. Bili su poput izgladnjelih ljudi koji jedu travu. Kada već gladuješ, zašto ne gajiti iluziju probave? Ipak, ovaj je put iluzija bila mučna umjesto da izaziva utjehu. Razlog tome bio je dovoljno očit: Inrau. Padajući u rupu Savjeta, Inrau je zaglibio preduboko da bi se izvukao. i tako je Achamian počeo tražiti načine da umrtvi srce ili barem izgura dio optužbi iz glave. Kad stigne Proyas, rekao bi svom mrtvom učeniku. Posvetit ću ti se kad stigne Proyas. Bacio se na žestoko pijančevanje: uglavnom čisto vino; ponekad anpoi kad bi Xinemus bio posebno dobre volje; i yursu, groznu žesticu koju Galeoćani prave od trulih krumpira. Pušio je makovo ulje i hašiš, no ostavio se prvoga kad je nestala granica između transova i Snova. Počeo je ponovno čitati klasike koje je Xinemus ponio sa sobom. Smijao se nad Ajencisovom Trećom i Četvrtom analitikom, prvi put uviđajući suptilnost filozofovog smisla za humor. Mrštio se nad Pro^athisovim stihovima, koje je sad smatrao otrcanima, iako mu se pred dvadeset godina činilo da govore jezikom njegove duše. I započeo je ^''ge, kao mnogo puta do sada, da bi ih odložio nakon nekoliko sati. Ili su ga kičaste netočnosti toliko razbjesnile da bi počeo Ijutito uzdisati i tresti rukama, ili bi ga njihove istine natjerale u pla č. Bila je to, čini se, Akcija koju je morao iznova proći svakih nekoliko godina: nakon što je vidio Apokalipsu, bilo je nemogu će čitati zapise o njoj. Onih dana kad je bio prenemiran da bi čitao, lutao bi taborom, n labirinte i niz sporedne putove toliko odvojene od glavnine Svetog rata da su ga Norsirci otvoreno nazivali 'mrljom' zbog njegove kože. Jednom su ga petorica Tydonaca noževima tjerala iz svog bijednog lena, sipajući uvrede i optužbe. Drugih bi dana lutao kroz glinene kanjone Momemna po raznim agorama, drevnim kompleksima hramova Cmirala, a jednom i do dveri na ulazu u Carsku četvrt. Neminovno bi se našao u društvu kurvi, iako se nije sje ćao da ih je krenuo tražiti. Zaboravljao je lica ignorirao imena. Uživao je u nadimanju stenjučih tijela, u masnoći kože koja se trlja o neopranu kožu. Zatim bi odlunjao natrag ku ći, ispražnjen od svega osim sjemena. Jako se trudio ne misliti na Esmi. Obično bi se Xinemus vratio uvečer, i našli bi vremena za nekoliko poteza u teku ćoj igri benjuke. Onda bi sjedili uz Maršalovu vatru, dijelili žestoki krčag pića kojeg su Conriyani nazivaliperrapta i tvrdili da pročišćava nepce za večeru, no Achamianu se činilo da od njega sve ima okus po ribi. Zatim bi ve čerali što god bi Xinemusovi robovi uspjeli pribaviti. Poneku večer pridružili bi im se Maršalovi časnici, obično Dinchases, Zenkappa i Iryssas, pa bi provodili vrijeme uz prostačke šale i nemilosrdne tračeve. Ostalih bi večeri njih dvojica bili sami i raspravljali o dubljim i bolnijim stvarima. Ponekad, kao večeras, Achamian bi se našao sam. Glas o Conriyanskoj floti stigla je pred zoru. Xinemus je otišao ubrzo nakon toga da bi pripremio sve za dolazak Princa prestolonasljednika. Bio je razdražljiv, Achamian je bio siguran, jer je se bojao izvjestiti Proyasa o Calmemunisu i Divljem svetom ratu. Kada mu je Achamian predložio da ide s njim do čekati Proyasa, Xinemus se samo zabuljio u njega u nevjerici i otresao se, "Ionako će me objesiti!" Međutim, prije nego je krenuo, dojahao je do jutarnje vatre i obe ćao Achamianu da će obavijestiti Proyasa o njegovoj prisutnosti i željama. Dan je bio produžen nadom i strepnjom. Proyas je bio Maithanetov prijatelj i osoba od povjerenja. Ako itko može izvući informacije iz Svetog Šrijaha onda je to on. A zašto i ne bi? Za toliki dio njegove osobnosti, onoga zbog čega ga drugi nazivaju Princem--Suncem, bio je zaslužan njegov stari učitelj - Drusas Achamian. Ne brini, Inrau... Duguje mi. 116

Onda je sunce zapalo bez glasa od Xinemusa. Obuzele su ga sumnje a obuzelo ga je i pi će. Strah je izdubio njegove neizrečene izjave, a on ih je ispunio ljutnjom i inatom. Ja sam ga stvorio! Ja sam zaslužan za to što je sada! Ne bi se usudio! Pokajao se za te oštre misli i navrla su mu sjećanja. Sjetio se Proyasa dok je bio dječak, kako je plakao, kako mu je ljuljao ruku, trčao kroz ^j-ak šumarka oraha, kroz koplja sunčevih zraka. "Popni se u knjige, ludo!" zavikao je. "Njihove grane nikad ne pucaju." Sjetio se kako je neopazice zatekao Inraua u skriptoriju kako crta, na na čin uobičajen pubertetlije koji se dosađuju, red falusa na praznom listu papira. "Vježbaš slova, je li?" "Moji sinovi", promumljao je vatri. "Moji prekrasni sinovi." Konačno začu konjanike kako se slijevaju mračnim stazama. Ugledao je Xinemusa na čelu male skupine conriyanskih vitezova. Maršal je sjahao u sjeni, pa dograbio do vatre, trljajući stražnji dio vrata. Oči su mu bile umorne kao nekome kome je preostao još jedan težak zadatak. "Ne želi te vidjeti." "Sigurno je strašno zauzet", Achamian bubne, "i iscrpljen! Koja sam ja budala. Možda sutra..." Xinemus teško izdahne. "Ne, Akka. Ne želi te vidjeti." Blizu središta slavne Kamposejske agore u Momemnu Achamian je zastao kod štanda s broncom. Ne obazirući se na mrštenje trgovca, podignuo je veliki ulašteni tanjur i pravio se da traži nesavršenosti. Zakretao ga je iz jedne strane u drugu, buljeći u zamrljani odraz gomila koje su prolazile iza njega. Onda je ponovno ugledao tog muškarca, koji se pravio da se cjenka s prodavačem kobasica. Glatko izbrijan. Crna kosa nemarno podšišana kao u robova. Nosio je plavu lanenu tuniku, a ispod prugasti ogrta č po nilnameškoj modi. Achamian je vidio razmjenu bakrenjaka u sjeni štanda. Muškar čev odraz okrenuo se prema suncu, držeći kobasicu prignječenu u kruhu. Njegove su oči pune dosade zujale po krcatoj tržnici, zastajući na ovome ili onome. Malo je zagrizao pa pogledao u Achamianova le đa. Tko si ti? 'Što je sad ovo?" poviče trgovac broncom. "Provjeravaš imaš li papra "među zubima?" 'Boginje", Achamian će mrko. "Bojim se da možda imam boginje." Nije ni trebao pogledati čovjeka da bi znao koju su stravu te riječi izazvale, žena koja se nagnula nad bocama vina brzo je šmugnula u gomilu. Achamian je promatrao lik u odrazu kako lunja dalje od štanda Iako nije sumnjao da je u ikakvoj izravnoj opasnosti, činjenica da ga slijede nije bila za zanemariti. Vjerojatno su čovjeka poslali Grimizni Tornjevi, koji bi bili zainteresirani za njega iz više razloga, ili možda čak Car, koji je špijunirao sve i svakoga tek toliko da bi špijunirao. No uvijek je postojala mogućnost da pripada Kolegiju Luthymaea. Ako je Tisuća Hramova ubila Inraua, vjerojatno su znali da je on ovdje. A ako je tako, Achamian je morao saznati što ovaj čovjek zna. Nasmiješen, Achamian pruži tanjur prodavaču koji je ustuknuo kao da je riječ o užarenom ugljenu. Achamian ga onda baci na hrpu sjajnih izložaka i pritom privu če poglede prolaznika treskom. Neka misli da se svađam. Ipak, kad bi se trebao suo čiti s čovjekom, pitanje je bilo gdje, a ne kako. Kamposea zasigurno nije bila dobro mjesto. Neka uličica, možda. Iza agore, Achamian je ugledao kohortu ptica kako kruži nad velikim kupolama hrama Xothei, čiji su se obrisi izdizali iznad nastambi koje su ograđivale sjeverni kraj tržnice. Istočno od hrama stajale su visoke skele, mrežom užadi pričvršćene uz nagnuti obelisk - Carev najnoviji dar kompleksu hramova Cmiral. Achamian je primijetio da je nešto manji od obelisaka koji su se izdizali u dimu u pozadini. Probijao se prema sjeveru kroz tutnjajuće mnoštvo i uzvike trgovaca, u potrazi za razmacima među zgradama koji bi mogli označavati neki rijetko korišteni izlaz s tržnice. Vjerovao je da ga čovjek još uvijek prati. Gotovo se popiknuo na pauna sa širokom lepezom punom ljutih crvenih o čiju u punom sjaju. Nansurci su smatrali paune svetim životinjama i puštali ih da slobodno lutaju gradovima. Zatim je spazio ženu koja je sjedila na prozoru jedne od bližih zgrada i istog se trenutka sjetio Esmenet. Ako znaju za mene, znaju i za nju... Još jedan razlog više da zgrabi budalu koja ga je slijedila. Na sjevernom kraju tržnice prošao je između ograđenih tratina natrpanih ovcama i svinjama. Vidio je čak i ogromnog bika koji je dahtao. Obredne žrtve koje će prodati Kultskim svećenicima iz Cmirala, Achamian je pretpostavio. Onda je našao svoju uličicu: uski prorez među glinenim zidovima. Prošao je pored slijepca koji je sjedio pred prostirkom krcatom raznoraznim drangulijama i požurio u vlažnu tamu. Zujanje muha ispunjalo mu je uši. Ugledao je gomile pepela i prljavi" iznutrica me đu isušenim kostima i mrtvom ribom. Smrad je bio ispunjen truleži, no on se povukao do mjesta na kojem je bio siguran da ga čovjek neće odmah spaziti. I čekao je. Smrad ga je nagnao na kašalj. Trudio se usredotočiti, vježbajući iskrivljene riječi Inkantacije koje će upotrijebiti da namami svog progonitelja. Težina misli u pozadini Inkantacija obeshrabrila ga je, kao što je to često bio slučaj. Uvijek je bio pomalo skeptičan prema vlastitoj sposobnosti da prakticira magiju, naro čito kada danima ne bi izgovarao neku zna čajniju Inkantaciju - kao sada. No u trideset i devet godina koje je proveo u Mandatu, njegove ga sposobnosti - barem u tom pogledu - nisu nikad 117

iznevjerile. Ja sam Učenjak. Promatrao je suncem obasjane figure kako prolaze amo-tamo s one strane prolaza. Čovjeka još nije bilo. Blato mu se šuljalo preko ruba sandale i sad mu je kliznulo me đu nožne prste. Primijetio je da je riba među njegovim stopalima zadrhtala. Ugledao je crva kako se kotrlja iz prazne očne duplje. Ovo je suludo! Nitko nije toliko glup da slijedi nekoga ovamo. Izjurio je iz uličice, štiteći se rukom od sunca da bi promotrio svoj kut tržnice. Čovjeka nije bilo nigdje na vidiku. Ja sam glup... Je li me uopće slijedio? Gnjevan, Achamian je odustao od potrage i požurio se kupiti one stvari zbog kojih je i došao u Momemn. Nije saznao ništa o Grimiznim Tornjevima, još manje o Maithanetu i Tisući Hramova, a Proyas ga je još uvijek odbijao susresti. Budući da nije mogao naći nikakve nove knjige koje bi čitao, a Xinemus ga je počeo grditi zbog pijančevanja, Achamian se odlučio ponovno prihvatiti svoje stare strasti. Posvetit će se kuhanju. Svi su čarobnjaci barem donekle proučavali alkemiju, a svi alkemičari, ili barem oni koji bar nešto valjaju, znaju kuhati. Xinemus je smatrao da se time ponižava, da je kuhanje za žene i robove, ali Achamian je znao da to nije istina. Xinemus i njegovi časnici izrugivat će mu se dok ne kušaju, a onda će mu tiho odati počast, kao što bi odali po čast i bilo kojem drugom stručnjaku neke drevne vještine, 'konačno će Achamian biti nešto više od bogohulnog prosjaka za njihovim stolom. Možda će im duše biti u opasnosti, ali barem će im apetiti biti zadovoljeni. No patka, poriluk, curry i vlasac zaboravljeni su kad je ponovo spazio, onog muškarca, ovaj put pod bedemima Gilgalskih dveri, u gužvi prema izlazu iz grada. Vidio je njegov profil samo na trenutak, ali bio je to taj čovjek. Ista oštrigana kosa. Isti izlizani ogrtač. Bez razmišljanja, Achamian je ispustio kupljene namirnice. Sad je red na meni da slijedim tebe. Pomislio je na Esmi. Jesu li znali da je bio kod nje u Šumni? Ne mogu riskirati da mi pobjegne, bez obzira na svjedoke. Bio je to nepromišljeni postupak kakve je Achamian ina če prezirao. No tijekom godina spoznao je da okolnosti nemaju razumijevanja za razrađene planove i da se uglavnom sve ionako svede na ovakve brzoplete postupke. "Hej, ti!" povikao je nadglasavši graju, pa još jednom prokleo sam sebe zbog vlastite gluposti. Što bi bilo da je pobjegao? Očito zna da ga je Achamian primijetio. Zašto ga ina če ne bi slijedio u uličicu? No na sreću, čovjek ga nije čuo. Achamian se uporno probijao prema njemu, pilje ći cijelo vrijeme u njegov potiljak. Psovao je, čak je nekoliko puta žestoko zamahnuo laktom dok se probijao kroz znojne proreze među ljudima. Njegov se potiljak približavao. "Sveti Sejenuse, čovječe!" namirisani Ainonjanin u kraji čku Achamianova oka povika. "U čini to još jednom i izbost ću te jebenim nožem!" Još bliže. Inkantacije prinude klju čale su mu u mislima. I ostali će čuti, znao je. Huljenje. Što bude, bit će. Moram uhvatiti toga čovjeka! Bliže. Dovoljno blizu... Posegnuo je, zgrabio ga za rame i naglo ga okrenuo. Jedan časak bio je u stanju tek nijemo zuriti. Stranac se namrštio i odgurnuo Achamianovu ruku. "Što bi ovo trebalo značiti?" upitao je bijesno. "Ja... ispričavam se", Achamian reče brzopleto, ne mogavši skrenuti pogled s njegova lica. "Mislio sam da ste netko drugi." No bio je to on, zar ne? Da je vidio ožiljak od magije mislio bi da je trik, ali nije bilo ni čega, samo svadljivo lice. Jednostavno je pogriješio. Ali kako? Muškarac ga je promatrao s prezirom na trenutak, a zatim odmahnuo glavom. "Pijana budala." Jedan trenutak iz noćne more Achamian je samo teturao nošen Tiilom. Proklinjao je samoga sebe što je ispustio hranu. Nema veze. Kuhanje je ionako za robove. Esmenet je sjedila sama uz Sarcellusovu vatru i drhturila. Ponovno se osjećala kao da je izbačena izvan granica mogućeg. Putovala je da nađe čarobnjaka, da bi je onda spasio vitez. A sada je pak gledala u bezbrojne logorske vatre Svetog rata. Kada bi zaškiljila gledajući prema Momemnu, mogla je čak vidjeti i Carevu palaču, Andiaminske visove, kako se uzdiže iznad mra čnog mora. Od tog je prizora zaplakala, ne samo zato jer je napokon svjedo čila svijetu za kojim je čeznula tako dugo, već i zato jer ju je podsjetio na bajke koje je pričala svojoj kćerkici, one koje je Esmenet nastavila pričati i dugo nakon što je mala zaspala. Po tome je uvijek bila loša. Davanju sebičnih darova. Logor Šrijalskih vitezova smjestio se na uzvisinama sjeverno od Momemna i iznad Svetog rata, uzduž terasastih obronaka koji su nekada bili obra đeni. Budući da je Sarcellus bio Prvi zapovjednik Vitezova, podre đen jedino Incheiri Gotianu, njegov je paviljon bio znatno veći od šatora njegovih ljudi. Na njegovu zapovijed bio je postavljen na rubu terase da bi se 118

Esmenet mogla diviti prizorima koje joj je on omogućio. Dvije plavokose djevojke, ropkinje, sjedile su na obližnjoj slamnatoj prostirci i tiho jele rižu, mrmljaju ći jedna drugoj nešto na materinskome jeziku. Esmenet ih je već uhvatila kako nervozno pogledavaju prema njoj, kao da se boje da skriva neku glad koju one nisu zasitile. Okupale su je, umasirale joj fina ulja u kožu i odjenule je u plave halje od muslina i svile. Shvatila je da ih mrzi jer je se plaše, a opet, u isto ih vrijeme i voli. Još uvijek je osjećala okus fazana u papru kojeg su joj pripremile za večeru. Sanjam li? Osjećala se kao prevarant, kurva koja je usto i pantomimičar, i stoga dvostruko prokleta, dvostruko ponižena, no osjećala je i naduti ponos, zastrašuju ć zbog svog poremećenog utvaranja. Ovo sam ja! nešto je u njoj viknulo. Ja kakva stvarno jesam! Sarcellus joj je rekao da će tako biti. Koliko joj se puta ispri čao za neugodnosti na putu? Putovao je skromno, nose ći važne vijesti Incheiri Gotianu, Vrhovnome zapovjedniku Šrijalskih vitezova. No uporno je ponavljao da će se to promijeniti kad stignu u Sveti rat, gdje je obećao da će je opremiti onako kako njezinoj ljepoti i pameti dolikuje. "Bit će to poput svjetlosti nakon dugoga razdoblja mraka", rekao je "Osvjetljivat će i zasljepljivati." Prošla je drhtavim dlanom po protkanoj svili koja joj se slijevala u krilu U svjetlosti vatre nije mogla vidjeti tetovažu na nadlanici lijeve ruke. Sviđa mi se ovaj san. Bez daha, prinijela je zapešće usnicama i okusila gorčinu mirisnih ulja. Prevrtljiva kurvo! Sjeti se zašto si ovdje! Okrenula je lijevu ruku prema vatri, polagano, kao da je želi posušiti od znoja ili rose, i promatrala tetovažu kako izranja iz sjena između tetiva. Ovo... ovo sam ja. Ostarjela kurva. A svi znaju što se događa sa starim kurvama. Bez upozorenja Sarcellus zakorači iz tame. Esmenet je zaključila da ima neku uznemirujuću sklonost noći, kao da hoda s njom, a ne kroz nju. I to unatoč bijeloj šrijalskoj odori. Zastao je, zagledavši se u nju bez riječi. "On te ne voli, znaš. Ne zapravo." Zadržala je njegov pogled nad vatrom, dišući teško. "Jesi li ga pronašao?" "Da. Ulogorio se s Conriyanima... Kao što si i rekla." Dijelu nje njegovo se oklijevanje činilo dražesnim. "Ali gdje, Sarcelluse?" "U blizini Ancillinskih dveri." Kimnula je, nervozno odvrativši pogled. "Jesi li se zapitala zašto, Esmi? Ako mi bilo što duguješ, duguješ mi odgovor na to pitanje..." Zašto on? Zašto Achamian? Rekla mu je mnogo toga o Akki, shvatila je. Previše. Niti jedan muškarac kojeg je ikada upoznala nije postavljao toliko pitanja kao Sarcellus - čak ni Achamian. Njegovo zanimanje za nju bilo je upravo pohlepno, kao da mu je njezin bijedni život jednako egzoti čan koliko i njoj njegov. A zašto i ne? Kuća Cutias bila je jedna od većih Kuća Kongregacije. Nekome poput Sarcellusa, tko je sisao med i meso ' koga su ljuljali robovi, iskustva poput njezinog bila su jednako daleka kao i daleki Zeum. "Otkad pamtim", bio joj se povjerio, "privlačili su me priprosti, siromašni - oni koji osiguravaju loj u kojem moja vrsta živi." Zasmijuljio se "Otac me znao batinati kad sam bacao štapi će s brojevima zajedno s robovima u polju ili kad bih se krio u praonici posuđa, pokušavajući proviriti pod koju suknju..." Pljusnula ga je zaigrano. "Muškarci su pseta. Jedina je razlika što oni njuškaju guzice očima." Nasmijao se uzviknuvši: "Zato! Zato toliko cijenim tvoje društvo! Jedna je stvar živjeti život poput tvojega, ali biti u stanju govoriti o njemu, podijeliti ga, sasvim je druga stvar. Zato sam tvoj obožavatelj, Esmi. Tvoj u čenik." Kako je ne bi oborio s nogu? Kad bi se zagledala u njegove prekrasne oči, sa šarenicama smeđim poput plodne zemlje i bjeloočnicama poput vlažnih bisera, vidjela bi odraz sebe kakav se nikad nije usudila ni zamisliti. Ugledala bi nekoga izvanrednog, nekog uzvišenog, a ne poniženog patnjama. No sada, promatrajući ga kako steže šake u svjetlosti vatre, vidjela je sebe okrutnu. "Rekla sam ti", rekla je pažljivo. "Volim ga." Ne tebe... Njega. Esmenet se nije mogla sjetiti dvojice ljudi koji bi bili različitiji međusobno nego što su to Achamian i Sarcellus. U nekim su pogledima razlike bile očite. Zapovjednik Vitezova bio je nemilosrdan, nestrpljiv, nesnošljiv. Prosudbe su mu bile trenutne i konačne, kao da je stvari činio ispravnim samim time što ih je proglasio ispravnima. Za malo čim je žalio, i nikada kobno. U drugim su pogledima, međutim, razlike bile suptilnije - i dojmljivije. Prvih dana nakon što ju je spasio, Sarcellus joj se činio potpuno nedokučivim. Iako je ljutnju izražavao nasilno, sa žarom 119

dječjeg hira i uvjerenjem osude proroka, nikad nije zamjerao onima koji su ga razljutili. Iako je svakoj prepreci prilazio kao nečemu što treba zgromiti, čak i nevažnim zaprekama koje su ispunjavale njegov svakodnevni administrativni život, njegove su metode bile više elegantne nego grube. Iako njegova arogancija nije baš bila naglašena, nikad se nije osje ćao ugroženim kritikama i bio je sposobniji od ve ćine smijati se vlastitoj gluposti. Čovjek se činio hodajućim paradoksom, istovremeno prijekoran " o čaravajuć. No onda je shvatila: on je kjineta, kastinski plemić. Dok suthenti, radnička kasta poput nje i Achamiana, strahuju od ostalih samih sebe, godišnjih doba, gladi i tako dalje, Sarcellus se bojao samo pojedinih stvari: da bi taj i taj mogao re ći to i to, da bi zbog kiše mogao biti odgo đen lov. A to, shvatila je, mijenja sve. Achamian je možda jednako temperamentan kao i Sarcellus, no strah njegovu ljutnju čini gorkom, podložnom inatu i ogor čenosti. I on je znao biti arogantan, ali se zbog straha njegova arogancija činila prodornom umjesto utješnom i svakako nije podnosila osporavanje. Zaštićen vlastitom kastom, Sarcellus nije učinio strah središnjicom svojih strasti, kao što to siromašni moraju. Kao posljedica toga, bio je nepokolebljivo siguran u sebe. Osje ćao je. Djelovao. Prosuđivao. Strah da bi mogao biti u krivu koji je toliko obilježavao Achamiana u Cutias Sarcellusu jednostavno nije postojao. Gdje Achamian nije znao odgovore, Sarcellus nije znao pitanja. Niti jedna sigurnost, Esmenet je pomislila, ne može biti ve ća. No Esmenet nije računala na posljedice svoje procjene. Zabrinjavaju ći osjećaj bliskosti uslijedio je nakon njezinih uvida. Kada joj je svojim pitanjima, šalama, čak i vođenjem ljubavi jasno pokazao da svoj put prema Momemnu želi zasladiti i nečime drugim osim šunkom, zatekla se kako ga potajice promatra dok je sa svojim ljudima, sanjari, pita se... Naravno, na njemu je našla i mnoge stvari koje su joj bile nepodnošljive. Njegovu sklonost omalovažavanju. Sposobnost da bude okrutan. Unato č svojoj galantnosti, često joj se obraćao na način na koji pastir koristi svoj štap, stalno bi je ispravljao i usmjeravao kad bi joj misli zalutale. No jednom kad je shvatila porijeklo tih sklonosti, po čela ih je shvaćati više značajkama njegove kaste nego nedostacima. Lav kada ubije, pomislila je, ne počini umorstvo. A ono što plemići uzimaju, ne kradu. Shvatila je da osjeća nešto što nije u stanju opisati - barem ne isprva. Nešto što nikada prije nije osjetila. A osje ćala je to u njegovom naručju više no igdje drugdje. Prošli su dani prije nego je shvatila. Osjećala se sigurnom. Nije to bilo nebitno otkriće. Prije nego je shvatila, plašila se da se zaljubljuje u Sarcellusa. I u tome kratkome razdoblju, ljubav prema Achamianu joj se zapravo činila lažnom, zaluđenošću samotne djevojke iskusnim čovjekom. Dok se divila utjesi koju je osjećala u Sarcellusovom zagrljaju, našla se u razmišljanjima o o čaju svojih osjećaja prema Acha-mianu. Prvo se činilo ispravnim, drugo pogrešnim. Ne bi li se ljubav trebala osje ćati ispravnom? Ne, shvatila je. Bogovi kažnjavaju takvu ljubav užasima. Mrtvim kćerkama. No nije to mogla reći Sarcellusu. On to nikada ne bi shvatio - za razliku od Achamiana. "Voliš ga", ponovio je Zapovjednik Vitezova tupo. "To ti vjerujem, Esmi. To prihvaćam... No voli li on tebe? Može li te voljeti?" Ona se namršti. "Zašto ne bi mogao?" "Zato jer je čarobnjak. Učenjak, za Sejenusa miloga!" "Misliš da me briga što je proklet?" "Ne. Naravno da ne", odgovori blago, kao da joj pokušava nježno priop ćiti nemilosrdnu istinu. "Želim reći, Esmi, da Učenjaci nisu u stanju voljeti - Učenjaci Mandata ponajmanje." "Dosta, Sarcelluse. Nemaš pojma o čemu govoriš." "Stvarno?" rekao je, s povrijeđenim podsmjehom u glasu. "Reci mi, kakvu ulogu ti igraš u njegovim samozavaravanjima, je li?" "Kako to misliš?" "Ti si mu sidro, Esmenet. Privezan je za tebe jer ga ti držiš u dodiru sa stvarnoš ću. No ako ti odeš k njemu, odbaciš svoj život i odeš k njemu, bit ćeš tek jedan od dva broda na pu čini. Uskoro, vrlo skoro, više ne ćeš vidjeti obalu. Njegovo će te ludilo preplaviti. Probudit ćeš se s njegovim prstima oko vrata, dok će ti ime nekog odavno mrtvog odzvanjati u—" "Rekla sam dosta, Sarcelluse!" Zabuljio se u nju. "Ti mu vjeruješ, zar ne?" "Vjerujem što?" "Sva ta ludila o kojima trabunjaju. U Savjet. Drugu Apokalipsu." Esmenet napući usne i ne reče ništa. Odakle se stvorio taj sram? On polagano kimne. "Tako zna či... Nema veze. Neću ti to zamjeriti. Provela si s njim previše vremena. No želim ti skrenuti pažnju na još nešto." Oči su je pekle dok je treptala. "Što?" "Znaš da su žene, pa čak i ljubavnice, zabranjene Učenjacima Mandata." Obuzela ju je hladnoća, bol kao da joj je netko prislonio ledeno željezo na srce. Pro čistila je grlo. "Da." 120

"Onda znaš" - obliznuo je usne - "znaš da je najviše što mu ikada možeš biti..." Pogledala ga je puna mržnje. "Njegova kurva, Sarcelluse?" A što sam onda tebi? Kleknuo je pred nju i obuhvatio njene šake svojim dlanovima. Nježno ih je povukao. "Prije ili kasnije će ga pozvati natrag, Esmi. Morat će te ostaviti za sobom." Gledala je u vatru. Suze su joj iscrtavale goruće crte po obrazima. "Znam." Klečeći, Zapovjednik Vitezova ugledao je suzu na njezinoj gornjoj usni. Minijaturna replika vatre blistala je u njoj. Trepnuo je i ugledao sebe kako jebe usta na njezinoj odrubljenoj glavi. Stvor imenom Sarcellus se nasmiješi. "Navaljivao sam", reče. "Oprosti mi, Esmi. Samo bih htio da... shvatiš. Ne da patiš." "Nije važno", reče ona blago, izbjegavajući njegov pogled. No njezine ruke stegle su se oko njegovih. Oslobodio je prste i nježno joj zgrabio koljena. Razmišljao je o njezinoj pici, čvrsto stisnutoj i sočnoj među njenim nogama, i zadrhtio od žudnje. Samo biti tamo gdje je Arhitekt bio! Gurati tamo gdje je on gurao. To ga je istovremeno činilo skromnim i pohlepnim. Sko čiti u peć koju je potpalio Stari Otac! Podigao se na noge. "Dođi", rekao je, okrenuvši se prema paviljonu. Vidio je krv i stenjući prasak. "Ne, Sarcelluse", rekla je. "Moram razmisliti." Slegnuo je ramenima i usiljeno se nasmiješio. "Onda kad budeš htjela." Pogledao je Eritgu i Hansu, svoje ropkinje, i jednim im pokretom naložio da je motre. Onda je ostavio Esmenet i zakoračio kroz prorez paviljona Zapovjednika Vitezova. Smijuljio se ispod glasa, razmišljajući što bi joj sve radio. Ukrutio se u hlačama; lice mu je drhtalo od užitka. i kakvu bi poeziju urezao u nju! Lanterne su slabašno gorjele, bacaju ći narančasti odsjaj radnom sobom paviljona. Spustio se na jastuke smještene pred niskim stolom prekrivenim svicima. Prošao je zapešćem niz ravni trbuh i zgrabio bolnu dužinu svog kurca... Uskoro. Uskoro. "Ah, da", sitni glasić reče. "Iščekivanje olakšanja." Uzdah kao kroz slamku. "Jedan sam od tvojih stvoritelja, ali genijalnost tvoje izrade još uvijek u meni budi nevjericu." "Arhitektu?" stvor imenom Sarcellus izgovori bez daha. "Oče? Riskirao bi to? Što ako netko vidi tvoj trag?" "Jedan se ožiljak u mnoštvu ne vidi." Začuje se lepet krilima i suho kuckanje kad je vrana sletjela na stol. Ćelava ljudska glava vrtila joj se na vratu kao da izravnava vijugu. "Svi koji me osjete", lice veli čine dlana objasni, "zanemarit će moj trag. Grimizni Učenjaci su posvuda." "Je li vrijeme?" stvor imenom Sarcellus upita. "Je li kucnuo čas?" Smiješak, ne veći od vrha nokta. "Uskoro, Maengi. Uskoro." Krilo se ispružilo i posegnulo, iscrtavajući liniju Sarcellusovim prsima. Sarcellusova glava tržne u stranu; udovi mu se naglo ukrute. Od prepona do ekstremiteta, ekstaza mu je galopirala kožom. Užarena ekstaza. "Znači, ona ostaje?" Sinteza upita. "Neće otrčati k njemu?" Vrh krila nastavio ga je lijeno milovati. Stvor imenom Sarcellus izdahne. "Za sada..." "Je li spomenula noć koju je provela sa mnom? Je li ti išta rekla?" "Ne. Ništa." "A ipak se ponaša... otvoreno, kao da ti govori sve?" "Daaa, Stari Oče." "Kao što sam i sumnjao..." Sitno se lice namršti. "Mnogo je više od obi čne kurve kakvom sam je smatrao, Maengi. Ona je učenik u ovoj igri." Mrštenje prijeđe u osmijeh. "Ipak jest kurva za dvanaest talenata..." "Da je—" Maengi osjeti dubinsko pulsiranje između rektuma i korijena falusa. Tako blizu. "D-da je ubijem?" Uvio se oko bolnoga vrška krila. Molim te! Oče molim te! "Ne. Nije otrčala Drusasu Achamianu, a to nešto zna či... Život joj je bio pretežak da ne bi vagala odanost i prednosti. Možda se još pokaže korisnom." Vršak krila se povukao i presavio u sjajno crno perje. Maleni kapci zatvorili su se i otvorili nad staklenim perlicama o čiju. Maengi udahne drhteći. Bez razmišljanja uhvati falus desnom rukom i po čne trljati glavić palcem. "A što s Atyersusom", upitao je bez daha "Sumnjaju li išta?" "Mandat ništa ne zna. Samo su poslali budalu na jalovi zadatak." Opustio je stisak, i progutao. "Nisam više toliko siguran da je Drusas Achamian budala. Stari O če." "Zašto?" "Nakon što sam dostavio Srijahovu poruku Gotianu, našao sam se s Gaorthom—" Malo lice napravi grimasu. "Našao si se s njim? Jesam li to sankcionirao?" "N-ne. Ali kurva me zamolila da joj pronađem Achamiana, a znao sam da je Gaortha zadužen da ga motri." Malena se glava uvijala iz jedne strane u drugu. 121

"Bojim se da gubim strpljenje, Maengi." Stvor imenom Sarcellus potegne znojnim dlanovima niz odoru. "Drusas Achamian je primijetio da ga Gaortha slijedi." "Molim?" "Na tržnici Kamposea... No budala ništa ne zna, Stari O če! Ništa. Gaortha je uspio promijeniti kožu." Sinteza je skočila na rub stola od mahagonija. Iako je izgledala lagano kao šuplje kosti i smotani papirus, imala je nagovještaj nečeg golemog, kao da se levijatan kotrlja morem pod kutevima koji vode posvuda. Svjetlost joj je krvarila iz očiju. KAKO Grmjelo je kroz ono što bi trebalo biti Maengijeva duša. MRZIM Raspršivalo sve misli, sve strasti koje bi mogao nazvati svojima. OVAJ SVIJET. Zgromilo čak i nezasitnu glad, sveobuhvatnu bol... Oči poput dva Čavla Nebeska. Smijeh, divlji od tisuće godina ludila. POKAŽI MI, MAENGI... Krila su mahala pred njim, izbrisujući lanterne, dok nije ostalo jedino maleno bijelo lice pred crnilom, krhki predstavnik nečeg strašnog, golemog. POKAŽI MI SVOJE PRAVO LICE. Stvor imenom Sarcellus osjeti kako mu se lice poput šake olabavljuje, a zatim razdvaja... Poput Esmenetinih nogu. Bilo je proljeće i ponovno su mreže polja i šumaraka oko Momemna bila krcata Inritima, mnogo bolje naoružanima i daleko opasnijima od onih koji poginuše u Gedeji. Vijesti o pokolju na Mengedskoj poljani nadvijale su se nad Svetim ratom danima. "Kako se to moglo dogoditi?" pitali su se. No zabrinutost su ubrzo prigušile glasine o Calmemunisovoj bahatosti, izvještaji da je odbio poštivati Maithanetov poziv. Prkositi Maithanetu! Čudili su se takvoj gluposti, a svećenici su ih podsjećali na težinu puta, na kušnje koje će ih slomiti ako zastrane. A mnogo se pričalo i o Carevom bezbožničkom nadmedanju s Velikim Imenima. Osim Ainonjana, sva su Velika Imena odbila potpisati Povelju, a oko ve černjih vatri mnogo se pijanih rasprava vodilo o tome što bi njihovi vo đe trebali učiniti. Nesumnjivo je većina proklinjala Cara, a nekoliko ih je čak predložilo da bi Sveti rat trebao poharati Momemn i oteti zalihe koje su im potrebne za marš. No neki su stali i na Carevu stranu. Što je ta Povelja uopće, pitali su se, nego obični komad papira? A pogledajte, rekli su, koje dividende dolaze uz potpis. Ne samo da bi se Ljudi od Kljove bezbolno opskrbili, bilo bi im osigurano i vodstvo Ikurei Conphasa, najve ćeg vojnog genija u posljednjih nekoliko stoljeća. A ako uništenje Divljeg svetog rata nije dovoljan dokaz, što je onda sa Šrijahom, koji nije želio niti narediti Caru da opskrbi Sveti rat zalihama niti natjerati Velika Imena da potpišu njegovu Povelju? Zašto bi Maithanet toliko oklijevao ako se ne boji i on snage pogana? No kako bi se uop će mogli bojati kada se i sama nebesa tresu pred njihovom mo ći? Kakav skup! Tko je mogao i zamisliti da bi se takvi moćnici opredijelili za Kljovu? I daleko više od toga, zapravo. Svećenici, * to ne samo iz Tisuće Hramova već iz svakog Kulta, predstavnici svakog Aspekta Božjeg, uzverali su se sa plaža i dovijugali s planina da bi zauzeli svoje mjesto u Svetom ratu, pjevajući himne, udarajući činelama, zagorčavajući zrak tamjanom i bukom ulagivanja. Idole su mazali mirisnim uljima i ružinim mirisima, a svećenice Gierre vodile su ljubav s ogrubjelim ratnicima. Narkotike su s poštovanjem prosljeđivali i pijuckali, a sektaši Drhtaoci urlali su u ekstazi valjajući se u prašini. Istjerivali su demone Pročišćavanje Svetog rata počelo je. Ljudi od Kljove okupljali bi se nakon obreda, razmjenjivali sulude glasine ili mozgali o izopa čenosti pogana. Šalili bi se da je čak i Skaiyeltova žena muževnija od Chepheramunnija, ili da su Nansurci naprosto stvoreni da dobivaju jedan od drugoga u dupe i da zato uvijek stupaju u tako zbijenim formacijama. Maltretirali bi lijene robove ili zavijali za ženama koje su nosile košare s rubljem sa rijeke Phayus. I iz čiste navike mrštili bi se na neobične skupine stranaca koje su se beskrajno muvale logorom. Toliko mnoštvo... Tolika slava.

122

dio četvrti: Ratnik

123

OGLAVLJE DVANAESTO JIUNATSKA STEPA Objasnih kako je Maithanet upregnuo beskrajne resurse Tisuće Hramova kako bi osigurao održivost Svetog rata. Opisao sam, u kratkim crtama, prve korake koje je Car poduzeo da poveže Sveti rat uz svoje carske ambicije. Pokušao sam rekonstruirati početnu reakciju Cishaurima u Shimehu iz njihovih pisama Padiradži u Nenciphonu. A spomenuo sam i mrski nam Savjet, o kojem napokon mogu pričati bez straha da ću biti ismijan. Pričao sam, drugim riječima, gotovo isključivo o moćnim frakcijama i njihovim nesebičnim ciljevima. Što je s osvetom? Što s nadom? U okviru sukobljenih naroda i zaraćenih vjera, kako su te sitne strasti uspjele ovladati Svetim ratom? DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA ... iako opći s muškarcem, ženom i djetetom, iako liježe sa zvijerima i pravi ruglo od vlastitog sjemena, nikada on neće biti toliko razvratan koliko je filozof, koji liježe sa svim stvarima koje je zamisliti moguće. INRI SEJENUS, UČENJACI, 36, 21, TRAKTAT Rano proljeće, 4111. godina Kljove, sjeverna Jiiinatska stepa Ostavivši utemotski tabor za sobom, Cnaiiir je jahao prema sjeveru golim travnjacima. Prošao je uz stada stoke, mahnuvši nevoljko pastirima u daljini - tek naoružanoj djeci - koji su ih čuvali. Utemoti su postali prorijeđen narod, ne previše različiti od

lutajućih plemena na sjeveroistoku koja su s vremena na vrijeme protjerivali. Katastrofa na Kiyuthu uzela je veću cijenu od njih nego od mnogih drugih plemena, i sada su im njihovi ro đaci s juga, Kuoti i Ennutili, napadali pašnjake kad bi im puhnulo. Iako je Cnaiiir s malo toga mnogo postigao što se ti če malog plemenskog rata znao je da su Utemoti na rubu istrebljenja. Nešto tako jednostavno kao što je još jedna ljetna suša moglo bi biti njihova propast. Penjao se na vrhove ogoljelih brda, gonio konja kroz žbunje i potoke nabujale u prolje će. Sunce bijaše bijelo i daleko i činilo se da uopće ne baca sjenke. Zrak je mirisao na zimu u odlasku, na vlažnu zemlju pod gustom travom. Stepa se prostrla pred njim, prošarana srebrnim valovima koje je iscrtavao vjetar. Na pola puta prema horizontu humci njegovih predaka nadimali su se iz travnjaka. Cnaiiirov je otac ondje pokopan, baš kao i svi oci iz njegove loze, sve od samog početka. Zašto je došao ovamo? Koji bi mogao biti smisao takvog hodo čašća? Nije ni čudo da ga vlastito pleme smatra ludim. Bijaše on čovjek koji se radije savjetuje s mrtvima nego s mudrima. Kuštrava silueta lešinara uzdigla se između grobnih humaka, lebdjela poput zmaja, zatim ponovno zaronila izvan vidokruga. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego je Cnaiiir shvatio da je to nešto neuobi čajeno. Nešto je umrlo ovdje nedavno. Nešto što nije ni pokopano ni spaljeno. Potjerao je konja u oprezan kas, gledajući između humaka. Vjetar mu je umrtvio lice i vijorio kosom kao vrpcama. Prvog je mrtvaca pronašao blizu najbližeg humka. Dvije crne strijele, ispaljene iz dovoljne blizine da probiju ži čane pločice njegove brigandine, stršale su mu iz leđa. Cnaiiir sjaše i promotri okolnu travu, razmičući travke dlanom i prstima. Pronašao je tragove. Srankovi. Srankovi su ubili ovog čovjeka. Promotrio je još jednom humke, pretražujući travu. Osluškivao. Čuo je samo vjetar i, s vremena na vrijeme, svadljive krikove udaljenih lešinara. Mrtvac nije bio unakažen. Srankovi nisu dovršili posao. Prevrnuo je truplo čizmom; strijele su pukle s dva suha praska. Sivo je lice buljilo prema nebu, svijeno unazad od ukočenosti, ali plave mu oči nisu klonule. Muškarac bijaše Norsirac - toliko je mogao zaklju čiti iz plave kose. No tko je on bio? Dio bande pljačkaša, koju su Srankovi broj čano nadjačali i naganjali prema jugu? Znalo se to ve ć dogoditi. Cnaiur zgrabi uzde svog konja i povuče ga dolje u travu. Isukao je mač pa se, držeći se nisko, zatrčao preko ledine. Ubrzo se našao među humcima... Gdje je našao drugog mrtvaca. Ovaj je umro licem u lice sa svojim neprijateljem. Slomljena strijela stršala mu je iz stražnje strane lijevog bedra. Ranjen, prisiljen napustiti borbu, a zatim ubijen na na čin tipičan Srankove: izvadili su mu utrobu, a onda ga udavili vlastitim crijevima. osim izdubljenog trbuha, Cnaiiir nije vidio druge rane. Kleknuo je i uhvatio jednu od hladnih ruku tijela. Uštipnuo je jagodice prstiju. Premekane. Ipak nisu plja čkaši. Barem ne svi. Tko su ti ljudi? Kakvi bi to glupi stranci -još k tome iz grada - riskirali Srankove da bi doputovali u zemlju Scylvendi}a7 Promjena vjetra otkrila mu je koliko je blizu došao lešinarima. Zaletio se brzo ulijevo da bi se mogao približiti vjerojatno 124

najvećoj koncentraciji mrtvaca iza jednog od najvećih humaka. Na pola puta prema vrhu, naišao je na prvo truplo Sranka, s napola odrubljenom glavom. Kao i svi mrtvi Srankovi, bio je krut poput kamena, kože ispucane i Ijubi častocrne. Ležao je sklupčan poput psa, još uvijek čvrsto držeći koštani luk. Po njegovom položaju i oštećenoj travi, Cnaiur je znao da je pogođen na vrhu humka, dovoljno jako da se ubrzo skotrlja do podnožja. Oružje kojim je ubijen našao je malo iznad. Bila je to željezna sjekira, crna, sa prstenom ljudskih zubi smještenom na ručki od stavljene ljudske kože. Srank ubijen srankovskim oružjem... Što se to ovdje zbilo? Cnaiiir odjednom postane živo svjestan da čuči pored grobnog humka, usred svojih mrtvih predaka. Dijelom je bio bijesan zbog takvog oskvrnuća, no bio je daleko više preplašen. Što je to moglo zna čiti? Daha oštrog ispod prsne kosti, šuljao se prema vrhu. Lešinari su se okupili oko baze susjednog humka, pogrbljeni nad svojim plijenom, le đa prošaranih vjetrom. Šačica čavki prepirala se među njima, skačući od lica do lica. Njihov plijen prekrivao je tlo: trupla Srankova, izvaljena i nagomilana jedno na drugo, prekrivajući okolicu humka, na ■Mjestima nabacana na hrpu, s glavama koje vise sa slomljenih vratova, lica ugnježđenih između nepokretnih ruku i nogu. Toliko njih! Samo Vrhunac humka bijaše gol. Posljednje uporište osamljenog čovjeka. Nemoguće uporište. Preživjeli je sjedio prekriženih nogu na vrhu humka, podlaktica smještenih na koljenima, glave pognute pod užarenim sunčevim kolutom Uokvirivale su ga blijede linije Stepe. Niti jedna životinja nije imala toliko oštra osjetila kao lešinari; u nekoliko su trenutaka po čeli graktati za uzbunu, grabeći zrak velikim kuštravim krilima. Preživjeli je podigao glavu, promatrajući ih kako polijeću. Zatim se, kao da su mu osjetila jednako oštra kao i lešinarima okrenuo prema Cnaiiiru. Cnaiiir je uspio razabrati vrlo malo od njegova lica. Duguljasto snažnih crta, ali orlovsko. Plavih o čiju, možda, no to je zaključio samo po plavoj kosi. Ipak, prepun užasa, Cnaiur pomisli. Znam tog čovjeka... Ustao je i krenuo prema mjestu pokolja, udova laganih od nevjerice. Lik ga ravnodušno pogleda. Znam tog čovjeka! Probijao se između mrtvih Srankova, shvativši tupo da je svaki od njih poginuo od jednog jedinog nepogrešivog udarca. A^e... Ne može biti. Nije moguće. Nagib tla činio se strmijim nego što je zapravo bio. Srank u podnožju kao da je nijemo zavijao, upozoravajući ga, zaklinjući, kao da je muškarac na vrhu dovoljno stravi čan da se zbog njega premosti jaz između njihovih rasa. Zastao je nekoliko koraka ispod stranca. Oprezno je podigao očev mač pred sobom, ruku punih ožiljaka ispruženih. Napokon se usudio izravno pogledati muškarca koji je sjedio, dok mu je srce nabijalo ne čim što je nadilazilo i strah i bijes... Bio je to on. Okrvavljen i blijed, ali to jest bio on. Utjelovljena noćna mora. "Ti..." Cnair prošapta. Čovjek se nije pomaknuo, već ga je promatrao hladno. Cnaiiir je ugledao kako mu krv poput smole izvire iz skrivene rane, zacrnjujući mu sivu tuniku. Sa poremećenom sigurnošću nekoga tko je sanjao o ovom trenutku tisu ću puta, Cnaiiir se uspeo još pet koraka i stavio ulašteni vrh oštrice čovjeku pod bradu. Njome podigne ravnodušno lice prema suncu. Usnice... Nije on! Gotovo da je... "Ti si Dunyanjanin", reče on dubokim i hladnim glasom. plave ga oči pogledaše, no u njegovom izrazu nije bilo baš ni čega ni straha, ni olakšanja, niti prepoznavanja niti neprepoznavanja. Tada, poput cvijeta koji klone na ozlijeđenoj stabljici, čovjek se skljoka unazad u travu. Cnaiiirovo srce počelo je nabijati. Što to sad znači? Izbezumljen, utemotski Poglavica pogleda preko rasprostrtih trupala Srankova prema grobnim humcima svoje loze, drevnog zemljanog zapisa svoje krvi. Tada, vrativši pogled na onesviješteni lik pred sobom, odjednom osjeti kosti u humku pod vlastitim nogama - sklup čane poput fetusa, zakopane duboko. I onda shvati... Stajao je na vrhu humka svoga oca. Anissi. Žena koju je najviše volio. U tami, bila je poput sjenke, tanka i hladna u odnosu na njegovo suncem oprženo tijelo. Kosa joj je u kovrčama ležala na njegovim prsima u uzorcima koji su ga podsjećali na čudna pisma koja je toliko puta vidio u Nansuru. Kroz kožu jakša, noćna je kiša zvučala poput beskrajnog daha. Pomaknula se, povukla lice od njegovog ramena do ruke. Bio je iznena đen. Mislio je da spava. Anissi... Kako volim ovaj mir među nama. Glas joj bijaše omamljen i mlad. "Pitala sam ga..." Njega. Cnaiiira je mučilo što su njegove žene govorile o strancu na takav način - njegov način - kao da su mu nekako prodrle u glavu i okrale ga. Njega. Moenghusovog sina. Diinyanjanina. Kroz kišu i kožne zidove, Cnaiiira je žuljala njegova prisutnost na drugoj strani mračnog tabora - strava s onu stranu obzora. 125

"I što je rekao?" "Rekao je da su mrtvi ljudi koje si pronašao iz Atrithaua." Cnaiiir je to i sam već zaključio. Uz Sakarpus, Atrithau bijaše jedini grad sjeverno od Stepe - jedini grad u kojem žive Ljudi, u svakom slučaju. "Dobro, ali tko su oni?" "Nazvao ih je svojim sljedbenicima." Iskra tjeskobe zgrabi mu srce. Sljedbenici. Isti je... Posjeduje ljude 'kao što je njegov otac nekoć posjedovao— "Zar je važno", upita Anissi, "tko su bili ti mrtvi ljudi?" "Važno je." Sve je važno kad je rije č o Dunyanjaninu. Otkad je pronašao Anasurimbora Kellhusa, samo je jedna misa proganjala Cnaiiirovu dušu, Iskoristi sina da pronađeš oca. Ako je \ ■ čovjek slijedio Moenghusa, onda je znao gdje ga prona ći. Još je i sad Cnaiiir vidio vlastitog oca, Skiothu, kako se bacaka i trza u zale đenom blatu pod Moenghusovim nogama. Zdrobljenoga grla Poglavica kojeg je ubio nenaoružani rob. Godine su pretvorile tu sliku u narkotik, nešto čemu se Cnaiiir opsesivno vraćao. No iz nekog razloga nikada nije bila sasvim ista. Detalji su se mijenjali. Ponekad, umjesto da pljune u umiruće očevo lice, Cnaiiir bi ga primio u naručje. Ponekad bi, umjesto Skiothe pod nogama Moenghusa, Moenghus umirao pod nogama Cnaiiira, Skiothinog sina. Život za život. Otac za oca. Osveta. Ne bi li to ublažilo neravnotežu koja mu je rastrojila srce? Iskoristi sina da pronađeš oca. No je li u stanju riskirati tako nešto? Što ako se ponovi ista pri ča? Na trenutak je Cnaiiir zaboravio disati. Imao je samo šesnaest ljeta one godine kad je njegov rođak Okyati dojahao u logor s Anasurimborom Moenghusom. Okyati i njegova družina oteli su ga od bande Srankova na putu preko Suskare. Ve ć je i to samo po sebi bilo dovoljno da učini stranca zanimljivim: rijetko je tko preživio takvo zato čeništvo. Okyati ga je odvukao do Skiothinog jakša i grubo se smijući rekao, "Dopao je u blaže ruke." Skiotha je uzeo Moenghusa kao svoj danak i dao ga svojoj prvoj ženi, Cnaiiirovoj ro đenoj majci, na dar. "Za sinove koje si mi rodila", Skiotha je rekao. A Cnaiiir je pomislio. Za mene. Tijekom cijele transakcije, Moenghus je samo promatrao, plavim očima sjajnim na izubijanom licu. Kad mu je pogled nakratko zastao na Skiothinom sinu, Cnaiiir mu se nacerio s mladena čkim prezirom. Muškarac bijaše tek hrpa dronjaka, blijede kože, blata i zgrušane krvi - tek još jedan slomljeni stranac, manje od životinje. No Cnaiiir je sada znao da je on i želio da njegovi zarobljiva či misle upravo to. Dunyanjaninu je čak i poniženje moćno oružje - možda i najmoćnije. Kasnije je Cnaiiir viđao novog roba s vremena na vrijeme, kako izvlači tetive u žice, suši kože, nosi vreće balege za vatru, i slično. Muškarac je jurcao uokolo baš kao i ostali, kretao se istom lakonogom žurbomAko ga je Cnaiiir uopće primjećivao, bilo je to zbog njegovog porijekla, „g .. eno onoga koji je preživio Srankove. Cnaiiir bi se zagledao u eea na sekundu prije nego bi nastavio dalje. No koliko su ga te mra čne oči promatrale nakon što bi otišao? Prošlo je nekoliko tjedana prije nego mu se Moenghus i obratio. Dobro je odabrao trenutak: u no ći Cnaiiirovog povratka iz proljetnog rituala vukova. Onemoćao od gubitka krvi, Cnaiiir je doteturao kući u mraku, vučjom glavom privezanom za pojas. Srušio se pred ulazom u maj čin iakš bljuvajući slinu po goloj zemlji. Moenghus ga je prvi pronašao, prvi mu je zaustavio krvarenje iz pulsirajućih rana. "Ubio si vuka", stranac je rekao podižu ći ga iz prašine. Sjenoviti je logor lebdio oko Moenghusovog lica, a ipak su se njegove blistave oči činile stalnima i nepomičnima poput Čavla Nebeskog. U svojim mukama, Cnaiiir je pronašao sramno olakšanje u tim stranim očima - utočište. Odgurnuvši njegove ruke od sebe, zagraktao je, "Ali nije išlo kako treba." Moenghus je kimnuo. "Ubio si vuka." Ubio si vuka. Te riječi. Te zavodničke riječi! Moenghus je vidio njegove patnje i izrekao jedine riječi koje su mu mogle utješiti srce. Ništa nije išlo kako treba, a ipak je ishod bio povoljan. On jest ubio vuka. Sljedećeg dana, dok se Cnaiiir oporavljao u kožnatoj polutami maj činog jakša, Moenghus mu je donio gulaš od divljeg luka i zečetine. Kad mu je pružio zdjelu koja se pušila, slomljeni je čovjek podigao pogled i uzdigao lice iz pogrbljenih ramena. Svaki trag ropstva - plaha pogrbljenost, plitko disanje, preplašene oči - nestao je. Preobrazba je bila toliko nagla, toliko potpuna da je Cnaiiir nekoliko trenutaka bio u stanju samo buljiti u njega zabezeknut i pun čuđenja. Bila je teška povreda da rob pogleda ratnika u o či, pa je Cnaiiir uzeo batinu i po čeo ga mlatiti. Plave oči nisu odavale iznenađenje i ostale su uprte u njega cijelo vrijeme vukući u svoju stranu, kao da mu opraštaju na njegovom... neznanju. Cnaiiir ga nije bio u stanju kazniti kako spada, baš kao što mu je uzmanjkalo i gnjeva koji je trebao upravljati batinom. Drugi put kad ga se Moenghus usudio pogledati, Cnaiiir ga je žestoko izbatinao - toliko žestoko da ga je majka kasnije kaznila, optuživši ga - da je namjerno oštetio njezino vlasništvo. Ovaj je bio drzak, Cnaiiir joj je rekao, ali mu je srce bilo puno krivnje. Čak je i tada znao da mu je rukom upravljao očaj, a ne savjesni bijes. Čak je i tada znao da mu je Moenghus zarobio srce. Tek će godinama kasnije shvatiti da su ga te batine povezale sa strancem. Nasilje me đu ljudima stvara neobjašnjivu bliskost - Cnaiijr je preživio dovoljno bitaka da bi to mogao razumjeti. Kažnjavaju ći Moenghusa iz očaja, Cnaiiir je pokazao svoje potrebe. Moraš biti moj rob. Moraš pripadati meni! A pokazavši potrebe otvorio je svoje srce i omogućio 126

guji da se u njega uvuče. Treći put kad ga je Moenghus pogledao, Cnaiiir nije posegnuo za batinom. Umjesto toga ga je upitao: "Zašto? Zašto me izazivaš?" "Zato jer si ti, Cnaiiire urs Skiotha, više od svojih suplemenika. Zato jer jedino ti možeš razumjeti ono što imam za re ći." Jedino ti. Nove zavodničke riječi. Koji mladić nije frustriran u sjeni starijih? Koji mladić ne gaji tajnu ogorčenost i megalomanska očekivanja? "Govori." Moenghus je govorio o mnogočemu u mjesecima koji su uslijedili, o tome kako Ljudi spavaju, o tome kako je Logos, put uma, jedino što ih može probuditi. No sve je to sada Cnaiiiru bilo u magli. Od svih njihovih tajnih rasprava, samo se prve sjećao donekle jasno. No prvi grijesi uvijek gore najsjajnije. Poput krijesova. "Kada ratnici idu napadati Carstvo s onu stranu planina," Moenghus je rekao, "oni uvijek idu istim putevima, zar ne?" "Da. Naravno." "Ali zašto?" Cnaiiir je slegnuo ramenima. "Jer su putevi planinski klanci. Nema drugog na čina da se prijeđe u Carstvo." "A kad se ratnici okupe za napad na susjedne pašnjake, uvijek idu istim putevima, zar ne?" "Ne." "Zašto ne?" "Zato jer jašu otvorenim prostranstvom. Ima bezbroj načina da se prijeđe Stepa." "Upravo tako!" Moenghus usklikne. "A nije li svaka zadaća poput putovanja? Svaki uspjeh odredište? Svaka glad mjesto polaska?" "Pretpostavljam... Svjetoznanci tako kažu." "Onda su Svjetoznanci mudri." "Prijeđi na bit, robe." Uslijedi smijeh, s besprijekornim hrapavim scylvendskim ritmom smijeh velikog ratnika. Čak je i tada Moenghus znao koje stavove zauzeti. "Vidiš? Postao si nestrpljiv jer smatraš da je put kojim sam ja krenuo previše zamršen. Čak su i riječi poput putovanja!" "Pa?" "Pa ako je sve što ljudi rade putovanje, pitam te zašto su putevi Scylvendija, običaji koji određuju postupke ljudi, poput planinskih klanaca? Zašto uvijek iznova jašu istim stazama kada su putevi prema njihovom odredištu bezbrojni?" Iz nekog je razloga to pitanje zaintrigiralo Cnaiiira. Te su riječi bile toliko smione da se osjećao hrabrim što ih uopće sluša, i toliko snažne da je bio istovremeno uzbu đen i zgranut, kao da je dotaknuo mjesto koje je žudjelo biti taknuto tim više što bijaše zabranjeno. Putevi Naroda, rečeno mu je, bijahu nepromjenjivi i sveti, dok su putevi tu đinaca prevrtljivi i iskvareni. No zašto? Nisu li ti putevi tek različite staze kojima se stiže na slična odredišta? Po čemu je to scylvendski način jedini put, jedina staza kojom bi pošten čovjek krenuo? I kako je to moguće kada Stepa bez staza, kao što rekoše Svjetoznanci, živi u svim stvarima scylvendskim? Prvi je put Cnaiiir vidio svoj narod očima stranca. Kako se sve činilo neobičnim! Koji su smijeh boje za kožu spravljene od menstrualne krvi. Besmisao zabrane lijeganja s djevicama bez svjedoka, zabrane klanja stoke desnom rukom, zabrane vršenja nužde u prisustvu konja. Čak i ritualni ožiljci po rukama, njihovi svvazondi, činili su se otrcanima i čudnima, više suludom taštinom nego posvećenim znakom. Prvi se put uistinu upitao zašto. Kao dijete bio je sklon ispitivanju, i to u tolikoj mjeri da je svako pitanje koje bi postavio majci, ma koliko praktično, nailazilo na prigovore i ukore - izraze, znao je, stare maj činske zamjerke iritantno drskom djetetu. No dječja su pitanja tek slučajno dubokoumna. Djeca ispituju i da budu odbijena, ne samo da dobiju odgovor, a to i moraju da bi naučila koja su pitanja dozvoljena, a koja ne. Uistinu upitati zašto, me đutim, značilo je nadići ono što je dozvoljeno. Propitivati sve. Jahati Stepom bez staza. Gdje staze ne postoje," Moenghus je nastavio, "čovjek može zalutati samo ako promaši odredište. Nema zlo čina, nema prijestupa, nema Smijeha osim gluposti ili nesposobnosti, i nema opscenosti osim tiranije "icaja. No ti to ve ć znaš... Ti se izdvajaš iz svog plemena." Moenghusova je ruka posegnula uhvatiti njegovu. Bilo je ne čeg ig. targičnog, nečeg mutnog i nadimljućeg u njegovom tonu. Oči mu bijahu blage, tugaljive, vlažne kao i njegove usne. "Je li grijeh da te ovako taknem? Zašto? S kojeg smo planinskog klanca zalutali?" "Niti jednog..." Bez daha. "Zašto?" "Jer jašemo Stepom."^ nema ničeg svetijeg od toga. Osmijeh, poput onog oca ili ljubavnika koji je odjednom spoznao silinu svog obožavanja. "Mi Diinyanjani, Cnaiiire, vodi či 127

smo i tragači, učenici Logosa, Najkraćeg puta. Na cijelom svijetu samo smo mi probuđeni iz strašnog sna običaja. Samo mi." Privukao je Cnaiiirovu mladu ruku u svoje krilo. Palcem je pipao razmake između žuljeva. Kako sreća može toliko boljeti? "Reci mi, poglavičin sine, što želiš najviše od svega? Koje okolnosti? Reci meni, onome koji je probuđen, i pokazat ću ti stazu kojom trebaš krenuti." Cnaiiir ovlaži usne i slaže, "Postati Veliki poglavica Naroda." Te riječi! Te bolne riječi! Moenghus je kimnuo znakovito poput Svjetoznanca zadovoljnog uvjerljivim predznacima. "Dobro. Jahat ćemo otvorenom Stepom skupa, ti i ja. Pokazat ću ti stazu kakve nema." Mjesecima kasnije, Skiotha je bio mrtav, a Cnaiur postao Poglavica Utemota. Stekao je ono za čim se pretvarao da žudi. Bijeli jakš - svoje odredište. Iako su mu suplemenici zamjerali na putu kojim je putovao, običaj ih je vezivao uz njega. Hodao je zabranjenim stazama, a njegovi rođaci, ograničeni dubokim tragovima gluposti i slijepe navike, mogli su se samo mrštiti i mrmljati mu iza le đa. Kako je bio ponosan! No bio je to čudan ponos, blijed, poput samotnog osje ćaja povlaštenosti i izuzeća od svake kazne kojeg je osjećao kao dječak dok je promatrao braću i sestre kako spavaju obasjani vatrom i razmišljao, Mogu napraviti bilo što. Bilo što. A oni ne bi imali pojma. A onda, dva godišnja doba kasnije, druge su žene udavile njegovu majku jer je rodila plavokosu djevoj čicu. Dok su podizale njeno truplo na stupove za lešinare, po čeo je shvaćati što se zapravo dogodilo. Smrt njegove majke, znao je, bila je odredište, ishod putovanja. A Moenghus bijaše putnik. Isprva je bio zbunjen. Dunyanjanin je zaveo i oplodio njegovu majku, to je bilo sigurno. Ali čemu? Koje je bilo sljedeće odredište? I onda je shvatio: da osigura pristup njenom sinu - Cnaiiiru urs Skiothi. Tako je počelo njegovo opsesivno prolaženje kroz događanja koja su ga dovela do Bijelog jakša. Korak po korak, rekonstruirao je klizanje sitnih, djetinjastih izdaja u provaliju ocoubojstva. Ubrzo je slabašni osje ćaj zadovoljstva što je nadmudrio moćnije od sebe splasnuo. Ubrzo je njegovo ushi ćeno slavlje što je uništio nekog nesretnog prešla u zapanjujuću nevjericu, neutješno zaprepaštenje. Ponosio se što je nadišao svoje suplemenike, što je više od njih, i veselio se što će im pokazati da ih je nadišao. Pronašao je najkra ći put. Dočepao se Bijelog jakša. Nije li to znak njegove nadmoći? Tako mu je Moenghus rekao prije nego li je napustio Utemote. Tako je on mislio. Sada mu je bilo jasno: nije u činio ništa osim što je izdao vlastitog oca. Baš kao i njegova majka, bio je zaveden. Moj otac je mrtav. Ja bijah nož. A Anasiirimbor Moenghus je njime rukovao. To je otkriće bilo jednako zapanjujuće koliko i bolno. Jednom, dok je Cnaiiir još bio dijete, pijavica je protutnjala utemotskim logorom, s ramenima u oblacima, dok su se jakševi, stoka i životi poput suknje vrtili oko njezinih nogu. Promatrao ju je izdaleka i tulio obgrlivši očev čvrsti struk. Onda je nestala kao što se pijesak slegne u vodi. Sje ćao se kako je njegov otac trčao kroz tuču da bi pomogao svojim suplemenicima. Sjećao se da je krenuo za njim, a zatim naglo zastao skamenjen prizorom pred svojim očima, kao da je mu razmjer preobrazbe potpuno umanjio sposobnost da vjeruje vlastitim očima. Velika nepravilna mreža puteva, torova i jakševa bila je nanovo nacrtana, kao da je neko dijete veliko poput planine crtalo velike krugove štapom. Strava je zamijenila ono poznato, aU je red zamijenio red. Poput pijavice, njegovo je otkriće glede Moenghusa praskom stvorilo drugačiji, daleko više zastrašujući red od onog kojeg je poznavao. Trijumf je postao poniženje. Ponos je prešao u kajanje. Moenghus više nije bio ^sci otac u njegovom srcu. Umjesto toga postao je nepodnošljivi tiranin, robovlasnik prerušen u roba. Rije či koje su ga uzdigle, koje su mu otkrile istinu i ushićenje sada su bile riječi koje su ga ponizile, koje su ga besramno iskoristile. Izrazi koji su ga bili utješili sada su bili tek ulozi u nekoj suludoj igri. Sve - izgled, dodir, simpati čne afektacije - pijavica je podigla i ponovno silovito ispisala. Neko se vrijeme zaista smatrao probuđenim, jedinim koji ne posrće i ne tapka kroz snove koje su Scylvendijima podvalili običaji njihovih predaka. Njima je Stepa bila tlo ne samo za stopala i trbuhe, ve ć i za njihove duše. A ipak je on, Cnaiiir urs Skiotha, znao i živio istinu Stepe On je jedini bio budan. Dok su ostali kročili umišljenim kanjonima njegova je duša lutala prostranstvima bez staza. On je jedini uistinu pripadao zemlji. Jedino on. Zašto se tolika moć skrivala u činjenici da se ne ističe iz svog plemena nego mu prethodi? Međutim, vijavica je odnijela i to. Sjećao se kako je njegova majka plakala nakon smrti njegova oca, no je li plakala za Skiothom kojeg joj je uzela smrt ili, kao Cnaiiir, za Moenghusom kojeg joj je uzeo horizont? Cnaiiir je znao da je Moenghusu zavođenje Skiothine prve žene bila tek usputna stanica, polazna to čka za zavođenje Skiothinog prvorođenog sina. Kakve joj je laži šaputao dok ju je probadao u mraku? U to da je lagao Cnaiiir je bio siguran, jer nikada nije govorio o njoj niti je volio. A ako je lagao njoj, onda... Sve što se dogodilo bilo je kušnja, baš kao što je Moenghus rekao. Čak su i kretanja duša - mišljenje, žudnja, ljubav 128

putovanja nečim bez staza. Cnaiiir je sebe smatrao polazištem, porijeklom svih svojih dalekosežnih misli. A zapravo je bio tek blatni trag, staza kojom se netko drugi poslužio da stigne na svoje odredište. Sve misli koje je nazivao svojima pripadale su nekom drugome. Njegova je probuđenost bila tek još jedan san u dubokom drijemežu. Nekom nezemaljskom lukavstinom namamljen je u jednu opscenost za drugom, u jedno poniženje za drugim, i plakao je od zahvalnosti. I shvatio je da su to ostali iz njegovog plemena znali, pa makar i na nejasan na čin na koji vukovi njuše slabost. Prezir i smijeh budala nije značio ništa kada stanuješ u istini. No kada si prevaren... Plačljivac. Kakvo mučenje! Trideset je godina Cnaiiir živio s tom vijavicom, pojačavajući njenu tutnjavu daljnjim uvidima i beskrajnim optuživanjima. Na nju su se nagomilala i brojna godišnja doba prepuna tjeskobe. Dok je bio budan, kretala se njime bez daha, sumorno kao što je sumorno obavljanje nekog zadatka s praznim plu ćima. Međutim, dok je spavao... Mučili su ga mnogi snovi. i Moenghusovo lice uzdiže se iz dubine jezera, blijedo kroz zelenkasti odsjaj vode. Posvuda kroz okolnu tamu preplitale su se špilje, poput tankih tuneli ća kakve je moguće pronaći ispod velikog kamena u travi. Ispod same površine, blijedi Diinyanjanin zastane kao da ga je povuklo i zauzdalo nešto iz dubina, nasmiješi se i podigne usta. Prestravljen, Cnaiiir promatra kako mu gujavica izbija kroz nasmiješene usne i probija površinu vode. Opipava zrak kao slijepi prst. Vodenkasta i odvratna, bljedunjava ruži časta iz skrivenih mjesta. I uvijek njegova vlastita nejasna ruka lebdi iznad jezera i, u jednom tihom trenutku ludila, dodiruje to. No sada je Cnaiiir bio budan, a lice se vratilo. Pronašao ga je na svom hodo čašću grobnim humcima svojih predaka. Stiglo je sa sjevernih pustara, iscrpljeno vremenskim uvjetima, izrešetano srankovskim ranama. Anasurimbor Kellhus, sin Anasurimbora Moenghusa. No što li je drugi dolazak zna čio? Hoće li pružiti odgovor na vijavicu ili će samo udvostručiti njegov gnjev? Usuđuje li se iskoristiti sina da prona đe oca? Usuđuje li se prijeći Stepu bez staza? Anissi je podigla glavu s njegovih grudi i promotrila mu lice. Njezine su mu grudi ovlaš dotakle udubinu trbuha. O či su joj blistale u mraku. Bila je, Cnaiiir pomisli, previše lijepa da bi pripadala njemu. "Još uvijek nisi govorio s njim", rekla je, spustivši glavu u slap svoje kose, pa spusti usnice i poljubi mu ruku. "Zašto?" "Rekao sam ti... Vrlo je moćan." Osjetio je da ona razmišlja. Možda zato jer su joj usne bile toliko blizu njegovoj koži. "Slažem se s tvojim... bojaznima", reče ona. "No ponekad nisam sigurna koga me više strah, tebe ili njega." Ljutnja se probudila u njemu, spora, opasna ljutnja osobe čiji je autoritet neupitan i apsolutan. "Bojiš se mene? Zašto?" "Bojim se njega zato jer već govori našim jezikom jednako dobro kao bilo koji rob koji je tu već deset godina. Bojim ga se jer njegove oči... činii se da ne trepće. Već me uspio i nasmijati i rasplakati." Tišina. Prizori su mu prolazili kroz glavu, niz izlomljenih i bolnih prizora. Uko čio se na prostirci, zategnuo udove uz nju mekanu. "Bojim se tebe", nastavila je, "jer si mi rekao da će se to dogoditi, poznaješ tog čovjeka, iako nisi nikada razgovarao s njim." Grlo ga je boljelo. Plakala si samo kad sam te ja udario. Poljubila mu je ruku i dotaknula usne prstom. "Ju čer me upitao 'Zašto on čeka?'" Otkad je pronašao tog čovjeka, sve se odvijalo s takvom sigurnošću kao da su i najmanji doga đaji natopljeni sudbinom i predznacima. Veća bliskost između njega i tog čovjeka nije ni mogla postojati. Golim ga je rukama gušio do smrti san za snom. "Nisi me niti jednom spomenula?" upitao je - i zapovjedio. "Ne. Nisam. A opet ga poznaješ. I on poznaje tebe." "Preko tebe. Vidi me kroz tebe." Na trenutak se zapitao što to stranac vidi, kakva bi slika njega mogla isijavati iz prekrasnog Anissinog lica. Dobar dio istine, zaklju či. Od svih njegovih žena, jedino je Anissi bila dovoljno hrabra da ga zagrli kad bi vrisnuo u snu. Samo bi mu ona šaputala kad bi se probudio uplakan. Druge bi ostale uko čene, mrtve, praveći se da spavaju. Tako i treba. Druge bi izudarao, izudarao jer su se usudile svjedo čiti takvoj njegovoj slabosti. U mraku je Anissi zgrabila njegovo rame i povukla, kao da ga želi izvu ći iz neke strašne opasnosti. "Gospodaru, ovo je svetogrđe. On je vještac. Čarobnjak." "Nije. On je manje od toga. I više." "Kako? Kako znaš?" Nestao je oprez iz njezinog glasa. Bila je uporna. Zatvorio je oči. Bannutovo nacereno lice bljesnulo je iz tame okruženo mahnitošću Kiyutha. Cendravi peder... "Spavaj, Anissi." Usuđuje li se iskoristiti sina da prona đe oca? Dan bijaše sunčan, toplina je naviještala neminovan dolazak ljeta. Cnaiur je zastao pred širokim stošcern jakša, prateći uzorak šava po njegovom kožnom licu. Bio je to jedan od onih dana kad se posljednji tragovi zime suše iz kože i drvenih pukotina jakša, kada miris truleži zamjenjuje miris prašine. 129

Čučnuo je pred preklop na ulazu i spustio dva prsta na zemlju, pa ih prinio usnama kao što je bio obi čaj. Nalazio je utjehu u tom činu, iako su razlozi za to bili odavno mrtvi. Zakva čio je preklop i šmugnuo u mra čnu unutrašnjost, gdje je zatim sjeo leđima prema ulazu. Trudio se razabrati lancima sputanu osobu iz mraka. Srce mu je divlje udaralo. "Žene mi kažu da si naučio naš jezik, i to... suludom brzinom." Blijeda je svjetlost probijala iza njega. Vidio je gole udove, sive poput mrtvih grana. Smrad urina i izmeta zagušivala je zrak. Muškarac je izgledao i bazdio kao da je krhak i bolestan. To, Cnaiiir je znao, nije bilo nimalo slu čajno. "Brzo učim, da." Sjenovita se glava pognula, kao da ponire... Cnaiiir zaustavi drhtaj. Toliko sličan. "Moje žene kažu da si vještac." "Nisam." Otegnuti uzdah. "No ti to već znaš." "Mislim da znam." Izvukao je Chorae iz male kesice pričvršćene uz pojas, i bacio je u niskom luku. Lanci zazvoniše. Stranac zgrabi kuglu u zraku kao da je muha. Ništa se ne dogodi. "Što je ovo?" "Dar mome narodu još iz pradavnina. Dar od našega Boga. Ubija vještice." "A rune koje su gore ispisane?" "Ne znače ništa. Više ne." "Ne vjeruješ mi. Bojiš me se." "Ja se ničega ne bojim." Bez odgovora. Pauza za razmatranje lošeg izbora riječi. "Ne", Dijnyanjanin konačno reče. "Bojiš se mnogih stvari." Cnaiiir stisne zube. Opet. Opet se događalo isto! Riječi su ga poput poluga gurale unazad stazom punom provalija. Gnjev ga je preplavljivao poput vatre koja divlja pretrpanim hodnicima. Pošast. "Ti," procijedio je, "znaj da sam druga čiji od drugih. Osjetio si moju prisutnost kroz moje žene zahvaljuju ći mom znanju. Znaj da ću postupati suprotno od mnogo čega što kažeš, jednostavno zato jer si ti taj koji govori. Znaj da ću svake noći prema zečjim iznutricama odlučivati noću li te ostaviti na životu. Znam tko si, Anasurimbore. Znam da si Dunyanjanin." Ako je muškarac i bio zaprepašten, ničime to nije pokazao. Samo je rekao, "Odgovorit ću na tvoja pitanja." "Ispričat ćeš mi sve što si zaključio o okolnostima u kojima se sad nalaziš. Objasnit ćeš zašto si došao ovamo. Ako ja ne budem zadovoljan tvojim iskazom, poslat ću te u smrt - smjesta." Prijetnja je bila snažna, riječi pune sigurnosti. Drugi bi ljudi pomno razmišljali o njima, vagali ih u tišini da bi dobro odmjerili svoj odgovor No Diinyanjanin nije. Odgovorio je odmah, kao da ga ne bi iznenadilo ništa što bi Cnaiiir mogao reći ili učiniti. "Još sam na životu jer je moj otac prošao tvojim zemljama dok si bio mlad i po činio neki zločin za koji želiš poravnati račune. Ne vjerujem da me možeš ubiti iako bi to želio. Previše si inteligentan da bi se zadovoljio zamjenom. Razumiješ kakvu prijetnju predstavljam, a ipak se nadaš da ćeš me iskoristiti kao sredstvo za postizanje višeg cilja. Moje su okolnosti dakle, usklađene s tvojim namjerama." Nastupi kratka tišina. Cnaiiirove su se misli rojile i u zaprepaštenju i u znak potvrde, a onda se sabrao iznenada sumnjičav. Ovaj čovjek je intelekt... Ratuj. "Zabrinut si", glas reče. "Predvidio si ovakvu procjenu, ali ne i da ću je izgovoriti, i zato jer sam je izgovorio bojiš se da samo udovoljavam tvojim očekivanjima kako bih te prevario na neki dublji način." Zastane. "Poput mog oca, Moenghusa." Cnaiiir pljune. "Tvojoj su vrsti riječi noževi! No oni ne sijeku uvijek, zar ne? Zamalo si umro prelaze ći Suskaru. Možda bih trebao razmišljati kao Srank." Stranac je zaustio da će odgovoriti, ali je Cnaiiir već izišao pognut na svježi stepski zrak, traže ći pomoć. Promatrao je ravnodušno dok su njegovi ljudi izvla čili Norsirca iz jakša, a onda vezivali njegovo nago tijelo za stup blizu središta logora. Satima je muškarac jecao i zavijao, vrišteći molio za milost dok su ga obra đivali po starim običajima. Čak su mu i crijeva popustila u kolikoj je agoniji bio. Cnaiiir je udario Anissi kad je po čela plakati. Nije uopće povjerovao u sve to. Te se noći Cnaiiir vratio znajući, ili nadajući se, da će ga tama zaštititi. Zrak je još uvijek zaudarao pod kožama. Stranac je bio tih poput mjese čine. "A sada," Cnaiiir reče, "tvoje namjere... I nemoj misliti da se zavaravam misleći da sam te slomio. Tvoju vrstu nije moguće slomiti." Nešto je zašuškalo u tami. "U pravu si." Glas mu u mraku bijaše oao. "Za moju vrstu postoji jedino misija. Došao sam po svoga oca, Anasurimbora Moenghusa. Došao sam ga ubiti." Tišina, osim laganog južnog vjetra. Stranac nastavi: "Sada je dilema potpuno na tebi, Scylvendi. Čini se da su nam misije jednake. Znam gdje i, što je još 130

važnije, kako pronaći Anasurimbora Moenghusa. Nudim ti upravo onu šalicu koju želiš. Je li u njoj otrov ili ne?" Usuđuje li se iskoristiti sina? "Uvijek je unutra otrov", Cnaiiir promrsi, "kada si žedan." Poglavičine žene dvorile su Kellhusa, ispirale mu ispucalu kožu mastima koje su spravile starice iz plemena. Povremeno bi im govorio dok su to činile, smirivao njihove preplašene poglede nježnim riječima, mamio im osmijehe na lice. Kad je kucnuo čas da njihov muž i Norsirac krenu, okupile su se na hladnom tlu pred Bijelim jakšem i sve čano promatrale kako muškarci pripremaju konje. Osjetile su monolitsku mržnju jednoga i božansku ravnodušnost drugoga. A kad su dvije figure odmakle u travu u daljini, nisu znale za kim pla ču - za muškarcem koji ih je pokorio ili za muškarcem koji ih je poznavao. Samo je Anissi znala izvor svojih suza. Cnaiiir i Kellhus jahali su prema jugoistoku, prešavši iz utemotskih podru čja u zemlju Kuota. Blizu južne granice kuotskih pašnjaka sustiglo ih je nekoliko jaha ča s ulaštenim vučjim lubanjama na vrhu sedala i perjanicama na njihovom stražnjem oluku. Cnaiiir je nakratko porazgovarao s njima, podsjetio ih na Putove, a onda su odjahali - jedva čekajući, pretpostavio je, da jave svom poglavici da su Utemoti napokon bez Cnaiiira urs Skiothe, krotitelja konja i najnasilnijeg čovjeka od svih. Kad su ostali sami, Dunyanjanin ga je ponovno pokušao uvu ći u razgovor. "Ne možeš zauvijek šutjeti", rekao je. Cnaiiir ga je promotrio. Lice obraslo plavom bradom izgledalo je sivo pred prostranstvima u pozadini. Nosio je oklop bez rukava uobičajen među Scylvendijima, a blijede su mu podlaktice virile iz krznenog ogrta ča koji mu je visio s ramena. Sviščevi repovi koji su resili ogrtač njihali su se u ritmu kojim je hodao njegov konj. Mogao bi pro ći za Scylvendiia da nije bilo njegove svijetle kose i ruku bez ožiljaka - oboje ga je činilo nalik ženama. "Što te zanima?" Cnaiiir ga upita sumnjičavo oklijevajući. Činilo mu se dobrim da mu pažnju odvla či sjevernjakov besprijekorni scylvendski Bio mu je to podsjetnik. Jednom kad ga sjevernjak prestane uznemiravati znao je, bit će izgubljen. Zbog toga je toliko često odbijao razgovarati s tim gadom, zbog toga su ve ć danima jahali u tišini. Navika je ovdje bila jednako opasna kao i njegova lukavost. Čim ga njegova prisutnost prestane mučiti, čim se pomiri sa situacijom, Cnaiiir je znao da će se ovaj nekako naći ispred njega u tijeku događaja i da će ga voditi nepredvidivim putevima. U logoru je Cnaiiir koristio svoje žene kao posrednice kako bi se izolirao od Kellhusa. To je bila tek jedna od mjera predostrožnosti koju je poduzeo. Čak je spavao s nožem u ruci, znaju ći da se taj čovjek ne treba osloboditi lanaca da bi ga posjetio. Mogao bi doći kao netko drugi - čak i Anissi - kao što je Moenghus došao njegovom ocu pred mnogo godina s licem njegova najstarijeg sina. No sada Cnaiiir nije imao posrednika koji bi mu čuvali glavu. Nije se mogao osloniti niti na šutnju, kao što se u po četku nadao. Budući da se približavaju Nansuriju, trebat će raspraviti planove. Čak i vukovi trebaju dogovore da opstanu u zemlji pasa. Sada je bio sam s Diinyanjaninom i nije mogao zamisliti ve ću opasnost. "Oni ljudi", reče Kellhus. "Zašto su ti dozvolili prolaz?" Cnaiiir ga prostrijeli opreznim pogledom. Počinje sa sitnicama kako bi mi se neopazice uvukao u srce. "Takav nam je običaj. Sva plemena idu u sezonske napade na Carstvo." "Zašto?" "Iz više razloga. Zbog robova. Zbog pljačke. No najviše od svega> zbog bogoštovlja." "Bogoštovlja?" "Mi smo Narod Rata. Naš je Bog mrtav, ubili su ga narodi Tromor-ja. Na nama je da ga osvetimo." Cnaiiir požali zbog ovog odgovora. Na površini se činio dovoljno bezazlenim, no po prvi put je shvati koliko mnogo ta izjava govori o Narodu, a samim time i o njemu. Za „ čovjeka ne postoje sitnice. Svaki je detalj, svaka riječ, nož u rukama ovog stranca. "Ali kako je moguće", Dunyanjanin je bio uporan, "obožavati ono što je mrtvo?" Nemoj ništa reći, pomislio je, ali već je bio govorio. "Smrt je veća od čovjeka. Treba je obožavati." "Ali smrt je—" "Ja ću postavljati pitanja", Cnaiiir eksplodira. "Zašto su te poslali da ubiješ svog oca?" "To si me trebao pitati prije nego si prihvatio moju pogodbu", re če Kellhus zajedljivo. Cnaiiir zatomi nagon da se nasmije, znaju ći da je takvu reakciju Dunyanjanin želio izazvati. "A zašto?" uzvrati on. "Ne postoji način da bez mene prođeš Stepu živ. Sve do Hethantskog gorja si moj. Do tad imam vremena odlučiti." "Ali ako je strancima nemoguće prijeći Stepu bez pratnje, kako je moj otac uspio pobjeći?" Cnaiiiru se naježiše ruke, no pomisli: Dobro pitanje. Podsjeća me na podmuklost tvoje rase. "Moenghus je bio lukav. Potajno si je pravio ožiljke po rukama i skrivao ih. Nakon što je ubio mog oca, a Utemoti bijahu obvezani čašću ne maltretirati ga, obrijao je lice i obojio kosu u crno. Budu ći da je mogao govoriti kao da je pripadnik 131

Naroda, jednostavno je prešao Stepu kao što to mi činimo, kao Utemot koji odlazi štovati svog Boga. O či su mu bile gotovo dovoljno svijetle..." Zatim Cnaiiir doda, "Što misliš zašto sam ti zabranio odje ću dok si bio u zato čeništvu?" "Tko mu je dao boju za kosu?" Cnaiiiru gotovo zastane srce. "Ja." Diinyanjanin samo kimne i odvrati pogled prema turobnom horizontu. Cnaiiir je slijedio njegov pogled. 'Bio sam opsjednut!" zarežao je. "Opsjeo me demon!" Zaista", Kellhus odvrati, okrenuvši se opet prema njemu. Imao je ^ucutan pogled, no glas mu je bio strog, kao da je Scylvendi. "Moj te otac zaposjeo." I Cnaiiir shvati da želi čuti što će čovjek reći. Ti mi možeš pomoći. ^ti si mudar... Opet! Vještac je to opet činio! Preusmjeravao njegov razgovor. POkoravao kretanja njegove duše. Bio je poput zmije koja iskušava otvor za otvorom. Slabost za slabošću. Gubi se iz moga srca! "Zašto su te poslali da ubiješ svog oca?" Cnaiiir je bio uporan, uhvativši se tog neodgovorenog pitanja kao dokaza o neljudskim razmjerima ovog nadmetanja. A to jest bilo nadmetanje, Cnaiiir shvati. On nije razgovarao s tim čovjekom; on je ratovao protiv njega. Sudjelovat ću u razmjeni noževa. Diinyanjanin ga je radoznalo pogledao, kao da ga zamara njegova besmislena sumnjičavost. Još jedan trik. "Zato jer me otac pozvao", odgovorio je zagonetno. "I to je razlog za umorstvo?" "Diinyanjani se skrivaju od svijeta već dva tisućljeća, i ostali bi skriveni, kad bi mogli, za vijeke vjekova. Me đutim pred trideset i jednu godinu, dok sam još bio dijete, otkrila nas je skupina Srankova. Srankove smo s lako ćom uništili, ali je za svaki slučaj moj otac poslan u divljinu da se uvjeri u razmjere naše izloženosti. Kada se vratio nekoliko mjeseci kasnije, odlučeno je da mora biti prognan. Bio je okaljan, postao je prijetnja našoj misiji. Prošla su tri desetlje ća i pretpostavljali smo da je poginuo." Diinyanjanin se namrštio. "No onda nam se vratio, vratio na dotad nezabilježen na čin. Poslao nam je snove." "Magija", Cnaiiir reče. Dijnyanjanin kimne. "Da. Iako to tada nismo znali. Znali smo samo da je čistoća naše izolacije okaljana, i da izvor toga treba pronaći i ukloniti." Cnaiiir je promatrao njegov profil, koji se lagano ljuljao u ritmu hoda njegova konja. "Zna či ti si krvnik." "Da." Budući da Cnaiiir nije ništa rekao, Kellhus nastavi, "Ne vjeruješ mi. Kako bi i mogao? Kako bi vjerovao nekome tko nikada nije zaista govorio, već samo usmjeravao i manevrirao, manevrirao i usmjeravao, bez kraja i konca? "Ne vjerujem ti." Kellhus se okrenuo okolnim prostranstvima sivozelene ravnice. ProsH su brežuljkaste kuotske pašnjake i sada su prelazili velike visoravni unutrašnjosti Jiiinatske stepe. Osim malog potoka pred njima i prorije đene grade od šikare i jablana uz njegove potopljene obale, prostranstva biahu jednolična poput oceana. Samo je nebo prepuno oblaka nalik plove ćim planinama imalo dubinu. "Dunyanjani", kaže Kellhus nakon nekog vremena, "su se predali . „Qsu, onome što bi ti nazvao razumom i intelektom. Mi težimo potpunoj svijesti, misli koja samu sebe pokre će. Misli svih ljudi izviru iz tame. Ako ti jesi kretanje svoje duše, a svrha tog kretanja ti prethodi, kako onda svoje misli ikada možeš nazvati svojima? Kako možeš biti išta doli robom tame koja prethodi? Jedino nam Logos može ublažiti to ropstvo. Jedino nam poznavanje izvora misli i postupaka omogu ćava da posjedujemo vlastite misli i postupke, da zbacimo jaram okolnosti. A samo Dunyanjani posjeduju to znanje, čovječe ravnice. Svijet spava u okovima vlastitog neznanja. Samo Dijnyanjani su budni. Moenghus, moj otac, to ugrožava." Misli izviru iz tame? Možda više od ikoga, Cnaiiir je znao da je to istina. Mu čile su ga misli koje nisu mogle biti njegove. Koliko je puta, nakon što bi udario neku od svojih žena, pogledao u žare ći dlan i pomislio: Tko me naveo da to učinim? Tko? No to je bilo nevažno. "Nije to razlog što ti ne vjerujem", Cnaiiir reče zamišljeno. On to već zna. Diinyanjanin ga je čitao, znao je to, s lakoćom kojom pripadnik plemena čita raspoloženja svojih stada. Kao da mu čita misli, Kellhus reče, "Ne vjeruješ da bi sin mogao biti krvnik svome ocu." "Tako je." Čovjek kimne. "Osjećaji, poput sinovljeve ljubavi prema ocu, nas jednostavno odvode u tamu, čine nas robovima običaja i požuda..." Sjajne plave oči prikovale su Cnaiiirove, nevjerojatno mirne. "Ne volim svog oca, čovječe ravnice. Ja ne volim. Ako to umorstvo omogući mojoj braći da nastave sa svojom misijom, onda ću ga i ubiti." Cnaiiir je zurio u njega, dok mu je glava brujala od iscrpljenosti. Može " povjerovati u to? Ono što je rekao imalo je neporecivog smisla, no opet, cnaiiir je pretpostavljao da bi on mogao bilo što u činiti uvjerljivim. "Osim toga," Anasiariombor Kellhus nastavi, "ti sigurno znaš ponešto o tim stvarima." "Kojim stvarima?" 132

'Sinovima koji ubijaju očeve." Umjesto da odgovori, Cnaiiir ga je prostrijelio trenutačnim, povrijeđenim pogledom, a onda pljunuo. Zadržavši izraz ravnodušnog iš čekivanja, Kellhus ga je skupio u dlan svojih osjetila. Stepa, primi čući potok, čitava se pozadina povukla. Cnaiiir urs Skiotha je postao sve. Ubrzani ritam njegova disanja. Razmještaj miši ća oko njegovih očiju. Njegovo bilo koje mu je poput gujavice migoljilo između tetiva na vratu. Postao je zbor znakova, živo pismo, a Kellhus će ga pročitati. Ako već misli vladati okolnostima, mora procijeniti baš sve. Otkad je napustio lovca na krzna i pobjegao prema jugu kroz sjeverne pustare, Kellhus je susreo mnoge ljude, pogotovo u gradu Atrithauu. Tamo je ustanovio da Leweth, krznar koji ga bijaše spasio, nije nikakva iznimka. Svjetovni su ljudi bili jednako naivni i obmanuti kao što je krznar bio. Kellhus je samo trebao izgovoriti nekoliko temeljnih istina i oni bi ostali u čudu. Trebao je samo sabrati te istine u ugrubo složene propovijedi, i predali bi mu imovinu, ljubavnike i ljubavnice, čak i djecu. Četrdeset i sedmoro ljudi pratilo ga je kad je izjahao na južne dveri Atrithaua, nazivaju ći se adunyanjanima, 'malim Dunyanjanima'. Niti jedan nije preživio put preko Suskare. Iz ljubavi su žrtvovali sve, zauzvrat traže ći samo riječi. Kao privid smisla. No ovaj je Scylvendi bio drugačiji. Kellhus se već bio susreo sa sumnji čavošću i nepovjerenjem, i ustanovio da ih može okrenuti u svoju korist. Otkrio je da se sumnjičavi ljudi predaju više od većine jednom kad konačno pridobije njihovo povjerenje. Ne vjerujući ništa ispočetka, odjednom bi povjerovali sve, bilo da se okaju za svoje početno oklijevanje, bilo da jednostavno ne ponove istu 'pogrešku'. Mnogi od njegovih najfanati čnijih sljedbenika bili su sumnji čavci - u početku. No nepovjerenje koje je gajio Cnaiur urs Skiotha razlikovalo se od ičega s čim se do tada susreo, i svojim razmjerima i vrstom. Za razliku od ostalih, ovaj ga je čovjek poznavao. Kada ga je Scylvendi, lica istovremeno obješenog od zaprepaštenja i ukočenog od mržnje, pronašao na vrhu humka, Kellhus je pomislio Oče... napokon sam te pronašao... Obojica su ugledala Anasurimbora Moenghusa u licu onog drugog. Nikada se nisu sreli, a ipak su se blisko poznavali. U početku se ta povezanost pokazala nevjerojatno povoljnom za Kellhusovu misiju. Spasila mu je život i obećavala siguran prelazak preko Stepe. No istovremeno je okolnosti činila nepredvidivima. Scylvendi je nastavio odbijati svaki njegov pokušaj da ga obuzme. Nije bio zadivljen uvidima koje mu je Kellhus nudio. Nisu ga tješile njegove racionalizacije niti su mu laskale njegove neizravne pohvale. A kada bi mu misli brzale zaintrigirane nečim što je Kellhus rekao, istoga bi se trenutka pokajao, sjetivši se doga đaja koji već desetljećima bijahu mrtvi. Do sada mu je čovjek predao jedino nevoljko izgovorene riječi i pljuvačku. Nekako je, nakon trideset godina opsjednutosti Moenghusom, naletio na nekoliko klju čnih istina vezanih uz Dunyanjane. Znao je za njihovu sposobnost čitanja misli preko lica. Znao je za njihovu umnost. Znao je za njihovu apsolutnu predanost misiji. I znao je da ne govore da bi razmjenjivali gledišta ili prenosili istine, ve ć da bi prethodili - da bi ovladali dušama i okolnostima. Znao je previše. Kellhus ga je proučavao krajičkom oka, promatrao kako se naginje unazad dok se tlo spuštalo prema potoku; izrezbarena ramena bila su mu nepomična, a kukovi se njihali kako je konj hodao. Jesi li to planirao, Oče? Je li on prepreka koju si mi postavio na put? Ilije on slučajno tu? Vjerojatnije ovo drugo, Kellhus odluči. Unatoč primitivnoj tradiciji njegovog naroda, ovaj bijaše neuobi čajeno inteligentan. Misli zaista inteligentnih ljudi rijetko idu istim stazama. One se granaju, a misli Cnaiiira urs Skiothe razgranate su daleko, slijedeći Moenghusa na mjesta gdje se niti jedan svjetovni čovjek ne bi usudio poći. Nekako te prozreo, Oče, a sada ćeprozreti i mene. U čemu si pogriješio? Može li se to ispraviti? Kellhus trepne i u tom djeliću sekunde odvoji se od padine, neba 1 vjetra, i usnu stotinu paralelnih snova o postupcima i posljedicama, slijedeći tragove vjerojatnosti. Onda je ugledao. Do sada je pokušavao zaobi ći Scylvendijevu sumnjičavost, a zapravo ju je trebao upregnuti da radi njemu u korist. Pogledao je čovjeka iz Stepe ^ novom svjetlu, spazivši odmah tugu i gnjev kojima se hrani njegovo nepopustljivo nepovjerenje, a zatim spoznao stazu riječi, tona i izraza "Ca kojima će ga stjerati u kut iz kojeg neće moći pobjeći, u kojem će 'Njegova sumnjičavost prepustiti mjesto novorođenom povjerenju. Kellhus je ugledao Najkraći put. Logos. "Ispričavam se" rekao je oklijevajući. "Nisam ono trebao reći." Scylvendi otpuhne. Zna da ne govorim iskreno... Dobro. Cnaiiir ga pogleda izravno u lice, duboko usađenih očiju punih prkosa. "Reci mi, Diinyanjanine, kako se upravlja mislima na način kojim drugi ljudi upravljaju konjima?" "Kako to misliš?" Kellhus upita oštro, kao da se premišlja bi li se trebao uvrijediti. Tonalni znakovi u scylvendskom jeziku bijahu mnogobrojni suptilni i drasti čno su se razlikovali među muškarcima i ženama. Iako to stepski čovjek nije uvidio, uskratio je Kellhusu moćna oružja ograničivši ga na komunikaciju sa svojim ženama. "Čak i sada", Cnaiiir se otrese, "pokušavaš upravljati kretanjima moje duše!" 133

Slabašno bubnjanje njegova srca. Gustoća krvi u ispucanoj koži. Još uvijek je nesiguran. "Ti misliš da ti je to moj otac činio." "Tvoj otac mi jest to—" Cnaiiir zastane, a oči mu se uzbunjeno raširiše. "No govoriš to da bi me skrenuo s puta! Da izbjegneš moje pitanje!" Dosad je Kellhus uspješno predvidio svako račvanje Scylvendijevih misli. Cnaiiirovi su odgovori slijedili jasni obrazac: zaletio bi se niz stazu koju mu je Kellhus otvorio, a onda bi ustuknuo natrag. Dokle god njihovi razgovori nalikuju tom uzorku, Kellhus je znao, Scylvendi će se osjećati sigurnim. Međutim, kako nastaviti? Ništa ne zavarava tako uspješno kao istina. "Svakog čovjeka kojeg sretnem," reče on konačno, "razumijem bolje nego što on sam sebe razumije." Pogled mu ustukne kad mu je strah potvrđen. "No kako je to moguće?" "Zato jer sam tako odgojen. Zato jer su me uvježbali. Zato jer sam jedan od Uvjetovanih. Ja sam Dunyanjanin." Konji su projurili kroz i preko plitkog potoka. Cnaiiir se nagnuo postrance i pljunuo u vodu. "Još jedan odgovor koji uop će nije odgovor , odbrusio je. Može li mu reći istinu? Ne sve, u svakom slučaju. Kellhus počne, hineći oklijevanje: "Svi vi - pripadnici tvog plemena, tvoje žene, djeca, čak i tvoji neprijatelji s druge strane planina - nesposobni ste vidjeti prave izvore svojih misli i djela. Ili pretpostavljate da ste vi izvor ili mislite da on leži negdje izvan svijeta - u Onostranom, kao što sam čuo da to zovete. Ono što vam prethodi, ono što zaista određuje vaše misli i djela, vi ili uopće ne zamjećujete ili pripisujete demonima i bogovima." Bezizražajan pogled i stisnuti zubi kazivali su da ga tište neželjena sje ćanja. Moj mu je otac to već rekao... "Ono što prethodi određuje ono što će uslijediti", Kellhus nastavi. "Dunyanjanima je to najviše načelo." "A što to točno prethodi?" Cnaiiir upita, pokušavaju ći se prezirno naceriti. "Ljudima? Povijest. Jezik. Strasti. Običaji. Sve to određuje ono što ljudi govore, misle i čine. To su skriveni konci na kojima svi ljudi vise poput lutaka." Plitko disanje. Lice opterećeno neželjenim uvidima. "A kada konci postanu vidljivi..." "Moguće ih je zgrabiti." Samo za sebe, to je priznanje bilo bezopasno: na neki na čin svi ljudi žele ovladati drugima. Samo bi u kombinaciji sa znanjem o njegovim sposobnostima moglo postati opasno. Da samo zna koliko duboko vidim... Kako bi ih prestravilo, svjetovne ljude, vidjeti sebe kroz oči Diinyanjana. Zablude i gluposti. Izopa čenost. Kellhus nije vidio lica, on bi vidio četrdeset i četiri mišića preko kostiju 1 tisuće ekspresivnih permutacija koje iz njih izviru - druga usta jednako lajava kao i prva, i daleko iskrenija. On nije čuo ljude dok pričaju, on bi čuo zavijanje životinje koja se skriva unutra, cmizdrenje udarenog djeteta, zbor prethodnih generacija. On nije vidio ljude, on je viđao primjere i posljedice, obmanute potomke otaca, plemena i civilizacija. On nije vidio ono što dolazi poslije. Vidio je ono što prethodi. Jahali su među mladim stablima na drugoj obali potoka, izbjegavajući Brane prekrivene ranoproljetnim zelenilom. 'Ludost", Cnaiiir reče. "Ne vjerujem ti..." Kellhus ne reče ništa, usmjeravajući konja između drveća i mlatećih grana. Znao je puteve Scylvendijevih misli, zaključke koje će donijeti - ako uspije zaboraviti svoj gnjev. "Ako su svi ljudi nesvjesni porijekla vlastitih misli..." Cnaiiir re če. Nestrpljivi da se oslobode šikare, konji su galopirali nekoliko posljednjih dužina do otvorenog, beskrajnog prostranstva. "Onda su svi ljudi u zabludi." Kellhus mu je zarobio pogled jedan ključan trenutak. "Postupaju iz razloga koji nisu njihovi." Hoće li uvidjeti? "Poput robova..." Cnaiur po čne, zapanjeno se mršteći. Onda se prisjetio u koga gleda. "Ali ti to kažeš samo da bi odriješio sebe! Kakve ima veze ako porobljavaš robove, je li, Dunyanjanine?" "Sve dok je ono što prethodi prikriveno, sve dok su ljudi ionako u zabludi, kakve ima veze?" "Zato jer je to obmana. Varka kakvima se služe žene. Zločin na štetu časti!" "A ti nikada nisi obmanjivao protivnike na bojnom polju? Nikada nisi porobio drugoga?" Cnaiiir pljune. "Moje neprijatelje. Moje protivnike. One koji bi isto to u činili meni kad bi mogli. Takvu pogodbu sklapaju svi ratnici, i to je časna pogodba. Ali to što ti radiš, Dunyanjanine, čini sve ljude tvojim neprijateljima." Kakva oštroumnost! "Je li? Ili ih čini mojom djecom? Koji otac ne vlada svojim jakšem?" Isprva je Kellhus strahovao da je bio previše nejasan, no onda je Cnaiiir rekao: "Znači to smo mi tebi? Djeca?" "Nije li moj otac vladao tobom kao svojim oružjem?" "Odgovori mi na pitanje!" "Djeca u odnosu na nas? Naravno da jeste. Kako bi te ina če moj otac tako jednostavno iskoristio?" 134

"Obmanom! Obmanom!" "Zašto me se onda toliko bojiš, Scylvendi?" "Dosta!" "Bio si slabašno dijete, nisi li? Stalno si plakao. Ustuknuo bi svaki put kad je tvoj otac podigao ruku... Reci mi, Scylvendi, otkud ja to znam.' "Zato jer su sva djeca takva!" "Cijeniš Anissi više od drugih žena, ne zato jer je ljepša, već zato jer samO ona trpi tvoje mučenje i svejedno voli. Jer samo ona—" "Ona ti je to rekla! Kurva ti je to rekla!" "Žudiš za nedozvoljenim općenjem, za—" "Rekao sam dostal" Tisućama su godina Dunyanjani odgajani da ograni čavaju svoja osjetila, uvježbavani da ogole ono što prethodi. U njihovom prisustvu nije bilo tajni. Niti laži. Od koliko je slabosti duha Scylvendi patio? Koliko je puta povrijedio ne čije srce ili tijelo? Sve neizrecivo. Sve ušutkano gnjevom i beskrajnim prebacivanjima krivnje, skriveno od njega samoga. Ako Cnaiiir urs Skiotha sumnja u Kellhusa, onda će Kellhus platiti cijenu njegove sumnje. Istinu. Neizrecivu istinu. Ili će Scylvendi očuvati svoje samozavaravanje i odbaciti sumnjičavost, smatrajući Kellhusa običnim šarlatanom kojeg se ne treba bojati, ili će prigrliti istinu i podijeliti ono neizrecivo sa Moenghusovim sinom. U svakom slu čaju Kellhusova je misija na dobitku. U svakom će slučaju s vremenom pridobiti Cnaiiirovo povjerenje, bilo to povjerenje iz prezira ili povjerenje iz ljubavi. Cnaiiir je praktički zinuo u njega, očiju prikovanih u izbezumljujućem strahu. Kellhus je pogledao kroz taj izraz, ugledavši pokrete lica, ton i riječi kojima će ga umiriti, ponovno ga učiniti nedokučivim, ili ugasiti svaki trag pribranosti koji mu je još preostao. "Jesu li svi ratnici, krvlju mnogih obliveni, ovakvi? Ustuknu li svi pred istinom?" Međutim, nešto je pošlo po krivu. Iz nekog je razloga rije č 'istina' izbila silovitost iz Cnaiiirove srdžbe, i on je postao sneno miran, poput ždrijebeta kada mu puštaju krv. "Istinom? Sve što zineš pretvoriš u laž, Dianyanjanine. Ti ne govoriš kao drugi ljudi." Opet njegovo znanje... No još uvijek nije prekasno. "A kako to drugi ljudi pričaju?" "Riječi koje ljudi izgovaraju ne... pripadaju njima. Oni ne slijede tragove njihova nastajanja." Pokaži mu glupost. Uvidjet će. "Prostranstva kojim ljudi govore nemaju staza, Scylvendi... Baš kao ni Stepa." Kellhus je iste sekunde prepoznao svoju grešku. Bijes je zaiskrio u muškarčevim očima, a njegovo porijeklo bilo je nemoguće promašiti "Stepa", Cnaiiir je promrsio, "je bez staza, je li, Diinyanjanine?" Jesi li tim putem pošao, Oče? Nije bilo dvojbe. Moenghus je upotrijebio Stepu, središnji lik scyl-vendskih vjerovanja, kao svoje glavno sredstvo. Iskoristivši metaforičku nedosljednost između Stepe koja nema staza i duboko utabane puteve scylvendskih obi čaja, bio je u stanju usmjeriti Cnaiiira prema postupcima koji bi mu ina če bili nezamislivi. Da bi bio vjeran Stepi, moraš se odre ći običaja. A u odsustvu obi čajnih zabrana, bilo koji čin, čak i ubojstvo vlastitog oca, postaje shvatljiv. Jednostavna i učinkovita lukavština. No u kona čnici, bila je prejednostavna i prelagana za odgonetnuti u njegovom odsustvu. Omogućila je Cnaiiiru daleko previše uvida u Dijnyanjane. "Opet pijavica!" čovjek poviče neobjašnjivo. Poludio je. "Sve ovo!" bjesnio je. "Svaka je riječ udarac bičem!" Kellhus je vidio samo ubojstvo i pobunu na njegovom licu. Blistavu osvetu u njegovim očima. Do kraja Stepe. Trebam ga da prođem scylvendske zemlje, ništa više. Ako ne popusti prije nego stignemo do planina, ubit ću ga. Te su noći sakupili slamu i ispleli je u grube snopove. Kad su nakupili omaleni stog, Cnaiiir ih je zapalio. Sjedili su blizu maloj vatri, glođući zalihe hrane u tišini. "Što misliš, zašto te Moenghus pozvao?" Cnaiiir zapita, shvativši kako je neobi čno izgovarati to ime. Moenghus... Diinyanjanin je žvakao, pogleda izgubljenog negdje u zlatnim naborima vatre. "Ne znam." "Sigurno znaš bar nešto. Poslao ti je snove." Obasjane vatrom, neumoljive plave oči tražile su njegove. Motrenja počinje, Cnaiiir pomisli, no onda shvati da je motrenje počelo odavno, s njegovim ženama u jakšu, i nikada nije prestalo. Procjenjivanje ne prestaje. "Snovi bijahu samo slike", Kellhus kaže. "Slike Shimeha. I silovitog nadmetanja me đu narodima. Snovi o povijesti upravo onome što Dunyanjani smatraju prokletstvom." 135

Čovjek je to uporno izvodio, Cnaiiir je shvatio, uporno je za činjavao odgovore opaskama koje su same po sebi vapile za odgovorom ili pitanjem. Povijest kao prokletstvo za Dunyanjane? No to mu je i bila namjera: odvratiti kretanja Cnaiiirove duše od važnijih pitanja. Tako izluđujuća domišljatost! "A ipak, pozvao te", Cnaiiir je bio uporan. "Kako bi te pozvao ne pruživši ti razloge?" Osim ako zna da će pozvani biti prisiljen doći. "Moj me otac treba. To je sve što znam." "Treba te? Za što?" T o. To je pitanje. "Moj otac je u ratu, stepski čovječe. Koji otac ne bi pozvao sina u vrijeme rata?" "Onaj kojemu je vlastiti sin jedan od neprijatelja." Ima tu još nešto... Nešto mi je promaklo. Pogledao je u Norsirca s druge strane vatre i nekako znao da je on vidio u njemu to otkriće. Kako da pobijedi u ovakvom ratu? Kako da nadvlada nekoga tko može nanjušiti njegove misli iz si ćušnih promjena njegovog izraza lica? Moje lice... Moram skrivati lice. "Protiv koga ratuje?" Cnaiiir upita. "Ne znam", Kellhus odvrati, i na sekundu je izgledao gotovo izgubljeno, poput čovjeka koji je stavio sve na kocku u osvit katastrofe. Sažaljenje? Pokušava izmamiti sažaljenje od Scylvendija? Na trenutak se Cnaiiir zamalo nasmijao. Možda sam ga precijenio - No još su ga jednom njegovi instinkti spasili. Svojim sjajnim nožem Cnaiiir je otpilio još jedan komad amicuta, trake sušene govedine, divljih trava i bobica, koji bijahu glavnina njihovih zaliha hrane. Buljio je ravnodušno u Diinyanjanina žvačući. Želi da ga smatram slabim.

OGLAVLJE TRINAESTO HERHANTSKO GORJE Čak i okrutni izbjegavaju toplinu očajnika. Jerkrijesovi slabih lome mnogi kamen. CONRIVANSKA POSLOVICA / tko bijahu junaci i kukavice Svetoga rata? Već postoji dovoljno pjesama koje bi na to pitanje odgovorile. Suvišno je i spomenuti da je Sveti rat pružio mnogo silovitih dokaza staroj poslovici Ajencisovoj, "Iako su svi ljudi jednako krhki pred licem svijeta, razlike među njima zastrašujuće su. ' DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RA TA Proljeće, 4111. godina Kljove, središnja Jiilnatska stepa Nikada prije Cnaiiir nije prolazio kroz takvu kušnju. Putovali su prema jugoistoku, uglavnom nezamjećeno i nesmetano. Prije katastrofe na Kiyuthu, Cnaiiir i njegovo pleme nisu mogli putovati više od jednog dana, a da ne susretnu skupine Munuatija, Akkunihora ili drugih scylvendskih plemena. Sada bi prošlo obi čno tri ili četiri dana prije nego bi netko presreo njega i Kellhusa. Neke su plemenske teritorije prošli bez ikakvog zaustavljanja. Isprva je Cnaiiir strahovao kad bi ugledao konjanike u galopu. Obi čaj je štitio sve scylvendske ratnike na hodočašću u Carstvo, i u boljim su danima takvi susreti bili prilika za razmjenjivanje glasina i prisnih pozdrava. Vrijeme da se odloži nož. Nije, međutim, bilo uobičajeno da mijeni scylvendski ratnik putuje u društvu roba, a ovo nisu bila dobra vremena. U vremenima nedaća, Cnaiiir je znao, ljudi ljubomorno štede najviše na toleranciji. Mnogo su stroži u tumačenju običaja i manje obzirni prema neuobičajenim stvarima. No većina se skupina na koje su naišli sastojala od žgoljavih dje čaka s djevojačkim licima. Ako ih prizor Cnaiiirovih ožiljaka ne bi zadivio i natjerao ih da zamuckuju od strahopoštovanja, pravili bi se važni kako to već mladići znaju, ponosni kad oponašaju rije či i nastup svojih mrtvih otaca. Kimali bi mudro na Cnaiiirovo objašnjenje i mrštili se na one koji bi postavljali djetinjasta pitanja. Rijetki su od njih vidjeli Carstvo, na im je ono bilo egzoti čno. Svi su ga u nekom trenutku tražili da osveti njihovu poginulu rodbinu. Ubrzo je Cnaiiir ustanovio da čezne za takvim susretima - za bijegom koji su nudili. Stepa se rasprostirala pred Cnaiiirom i Kellhusom, ve ćinom jednolična. Ne hajući za otuđenost između njih dvojice, pašnjaci su postajali sve gušći i zeleni. Ljubičasti cvjetovi, ne veći od Cnaiiirovog nokta, njihali su se na vjetru, koji je 136

češljao travke i pravio od njih valove širom prostranstva. Cnaiiirovu mržnju otupila je dosada, i on je promatrao sjenke oblaka kako plove sumorno prema horizontu. I iako je znao da jašu srcem Jiiinatske stepe, činilo mu se da putuje nekom stranom zemljom. Devetog dana svoga putovanja, probudili su se pod vunastim nebom. Po čelo je kišiti. U Stepi se kiša činila beskonačnom. Sivilo je okupiralo svaki kutak, i činilo se da putuju kroz bezdan. Sjevernjak se okrenuo prema njemu, s očima izgubljenim u šupljinama ispod vje đa. Pramenovi mokre kose zapetljali su mu se u bradu, uokvirujući mu usko lice. "Pričaj mi", Kellhus reče, "o Shimehu." Navaljuje. Uvijek navaljuje. Shimeh... Živi li Moenghus zaista ondje? 'Inritima je to svet grad," Cnaiiir odvrati, glave pognute da se zaštiti od kiše, "no zaposjeli su ga Fanimljani." Nije se trudio nadglasati jednolično hukanje: znao je da će ga on čuti. "Kako je došlo do toga?" Cnaiiir je pažljivo odvagnuo te riječi, kao da kuša jesu li otrovne, odlu čio je da će paziti što govori Diinyanjaninu o Tromorju, a što ne. tko Zna kakva bi sve oružja mogao od toga proizvesti? "Fanimljani", oprezno odgovori, "su si zadali cilj da unište Kljovu u Sumni. Ve ć godinama ratuju protiv Carstva. Shimeh je tek dio ratno plijena." "Poznaješ li dobro te Fanimljane?" "Prilično dobro. Pred osam godina bio sam na čelu Utemota u borbi protiv njih kod Zirkirte, daleko na jugu odavde." Dunyanjanin kimne. "Tvoje žene rekle su mi da si neporažen na bojnom polju." Anissi? Jesi li mu ti to rekla? Mogao je zamisliti nebrojeno mnogo načina na koje ga je mogla izdati, misleći da govori njemu u korist. Cnaiiir odvrati pogled, promatraju ći kako se travke oslobađaju iz sivila. Takvi su komentari bili tek podilaženje njegovoj taštini. Više nije reagirao ni na što makar imalo intimno. Kellhus se vratio na prijašnju putanju. "Kažeš da Fanimljani žele uništiti Kljovu. Što je Kljova?" Pitanje je zaprepastilo Cnaiiira. Čak su i najveće neznalice iz njegova plemena znali za Kljovu. Možda je samo htio usporediti njegov odgovor s odgovorima drugih. "Prvo sveto pismo Ljudi", reče on u kišu. "Nekoć davno, prije rođenja Lokunga, čak je i Narod štovao Kljovu." "Vaš Bog se rodio?" "Da. Vrlo davno. Naš je Bog bio taj koji je opustošio sjeverne zemlje i prepustio ih Srankovima." Nagnuo je glavu unazad i nekoliko trenutaka uživao u slijevanju hladne vode po čelu i licu. Bila je slatka na njegovim usnama. Osjetio je Dijnyanjaninov pogled kako promatra njegov profil, eto vidiš? "A što s Fanimljanima?" upita Kellhus. "Što s njima?" "Hoće li nam zabraniti prolaz kroz svoju zemlju?" Cnaiiir potisne želju da ga pogleda. Bilo namjerno ili nehotice, Kellhus se dotaknuo pitanja koje je njega mu čilo još otkad su se odlučili na ovaj poduhvat. Onoga dana - koji se sada činio toliko davnim - dok se skrivao među truplima na Kiyuthu, Cnaiiir je čuo kako Ikurei Conphas spominje inritski Sveti rat. No Sveti rat protiv koga? Protiv Škola ili protiv Fanima? Cnaiiir je pažljivo birao put kojim će ići. Namjeravao je preko Hethantskog gorja prijeći u Carstvo, iako usamljeni Scylvendi nije baš mogao očekivati da će poživjeti dugo među Nansurcima. Bilo bi bolje u potpunosti izbje ći Carstvo, putovati prema jugu do gornjeg toka rijeke j, j^pis, koju bi onda mogli slijediti ravno u Shigek, najsjeverniju guberniju Kiana. Odande bi jednostavno mogli poći tradicionalnim hodočasničkim putevima za Shimeh. Pričalo se da su Fanimljani začuđujuće tolerantni prema hodočasnicima. No ako su Inriti zapo čeli Sveti rat protiv Kiana, taj bi se put pokazao katastrofalnim izborom. Pogotovo za Kellhusa, s tom njegovom svijetlom kosom i blijedom kožom... Ne. Mora saznati nešto više o tom Svetom ratu prije nego zaista krenu prema jugu, a što bliže Carstvu putuju, ve će su mogućnosti da naiđu na takve informacije. Ako Inriti nisu objavili Sveti rat Fanimljanima, mogli bi se kretati rubovima Carstva i doseći fanimske zemlje neokrznuti. Ako je pak Sveti rat objavljen, vjerojatno će biti prisiljeni proći kroz Nansurij -bijaše to mogućnost koje se Cnaiiir užasavao. "Fanimljani su ratoboran narod", reče Cnaiiir konačno, koristeći kišu kao slabašnu izliku da ne gleda u njega. "No čuo sam da su tolerantni prema hodočasnicima." Pazio je da ne gleda u Kellhusa i ne obraća mu se još neko vrijeme nakon toga, iako se nešto duboko u njemu cijelo vrijeme mrštilo. Što je više izbjegavao gledati ga, to je ovaj postajao strasniji. Božanskiji. Što vidiš? Cnaiiir je pokušavao izbiti Bannutovo lice iz glave. Kiša je padala još jedan dan, a onda je nastavila sipiti, ovivši udaljene obronke plahtama magle. Još je jedan dan prošao prije nego im se vunena i kožna odjeća posušila. Nedugo potom, Cnaiiir je postao opsjednut mišlju da ubije Duinyanjanina na spavanju. Razgovarali su o čarobnjaštvu, daleko najčešćoj temi njihovih rijetkih razgovora. Dijnyanjanin se stalno vraćao na tu temu, čak je i ispričao Cnaiiiru o porazu koji je pretrpio od Neljudskog maga-ratnika daleko na sjeveru. Isprva je Cnaiiir pretpostavio da ta zaokupljenost 137

izvire iz nekog njegovog straha, kao da je čarobnjaštvo jedino što njegova dogma ne može pojmiti. No onda mu je sinulo da Kellhus zna da može bezbolno razgovarati o čarobnjaštvu i da to koristi kako bi prekinuo šutnju, nadaju ći da će se ga uspjeti usmjeriti prema korisnijim temama, ^ak je i priča o Nečovjeku, Cnaiiir shvati, vrlo vjerojatno još jedna laž ~ lažna ispovijed kojom ga je želio namamiti u razmjenu ispovijedi. Kad je spoznao taj posljednji podmukli trik, neobjašnjivo je pomislio: '^da zaspi... Ubit ću ga noćas kad zaspi. I nastavio je to misliti, iako je znao da ga ne bi mogao ubiti. Znao je samo da je Moenghus pozvao Kellhusa u Shimeh ništa više. Nije bilo vjerojatno da će ga ikada pronaći bez Kellhusa. Unatoč tome, sljedeće je noći spuznuo ispod pokriva ča i šuljao se preko hladne ledine sa svojim širokim mačem. Zastao je kod žeravice gdje ranije bijaše vatra, zureći u njegovu nepomičnu siluetu. Čak i dah Lice mu bijaše jednako mirno no ću koliko je bilo ravnodušno danju. Je li bio budan? Kakav si ti to čovjek? Kao dijete koje se dosađuje, Cnaiiir je češljao vrhove okolne trave oštricom mača, promatrajući na mjesečini kako se stabljike uvijaju pa skaču uspravno. Scenariji su mu se vrtili mislima: njegov udarac Kellhus zaustavlja golim rukama; njegov udarac zaustavljen vlastitim izdajničkim rukama, Kellhusove se oči naglo otvore, i glas niotkuda govori, 'Znam te, Scyl-vendi... bolje od ikoje ljubavnice, bolje od ikojeg Boga.' Čučao je mirno nad njim, činilo mu se nevjerojatno dugo. Zatim je, opsjednut navalom gnjeva i sumnje u samoga sebe, otpuzao natrag pod pokriva če. Dugo je drhtio kao da mu je hladno. U sljedeća dva tjedna velika se visoravan jiunatske unutrašnjosti postepeno transformirala u zbrkanu gomilu uzvisina. Tlo je postalo ilovasto, a trava je toliko narasla da je češala bokove njihovih konja. Pčele su vijugale neposrednim daljinama, a ogromni su ih oblaci komaraca napali dok su šljapkali preko staja ćih voda. Svakim se danom, međutim, činilo da sezona prolazi, tlo je postajalo sve kamenitije, trava kra ća i bljeđa, a kukci tromiji. "Uspinjemo se", Kellhus primijeti. Iako je Cnaiiira teren upozoravao da se im približava, Kellhus je prvi spazio Hethantsko gorje na horizontu. Kao i uvijek kad bi ugledao gorje, Cnaiiir je osjećao Carstvo s druge strane, labirint raskošnih vrtova, rasprostranjenih polja i drevnih, ostarjelih gradova. U prošlosti je Nansurij bio odredište sezonskih hodo čašća njegovog plemena, mjesto na kojem muškarci urlaju, vile bukte, a žene vrište. Mjesto odmazde i bogoštovlja. No ovaj će put, Cnaiiir shvati. Carstvo biti prepreka - možda nepremostiva. Nisu naišli ni na koga tko bi znao išta o Svetom ratu, i činilo se da će morati prijeći Hethante i zaći u Carstvo. Kad je spazio prvi jakš u daljini, razveselio se i više no što prili či jednom muškarcu. Koliko je on znao, jahali su kroz zemlju Akkunihora. Ako je tko znao je li Carstvo objavilo Sveti rat Kianu, onda su to Akkunihori, koji bijahu sito kroz koje su mnoga hodočašća prolazila. Bez riječi natjerao je konja prema logoru. Kellhus je prvi primijetio da nešto nije u redu. "Ovaj logor je mrtav", rekao je bezbojno. Dianyanjanin je bio u pravu, Cnaiiir shvati. Vidio je nekoliko desetaka jakševa, ali ne i ljude niti, što je još znakovitije, stoku. Pašnjak kojim su jahali nije bio obršten. A sam je logor izgledao prazno i isušeno, prepun napuštenih stvari. Njegovo je veselje splasnulo u zgražanje. Ništa od običnih ljudi. Ništa od otvorenog razgovora. Ništa od bijega. "Što se dogodilo?" Kellhus upita. Cnaiiir pljune u travu. Znao je što se dogodilo. Nakon katastrofe na Kiyuthu, Nansurci su patrolirali cijelim ovim područjem. Neki je odred naišao na ovaj logor i poklao ili porobio sve u njemu. Akkunihore. Kunnurit je bio Akkunihor. Možda je cijelo njegovo pleme izbrisano s lica zemlje. "Ikurei Conphas", Cnaiiir reče, blago iznenađen koliko mu je nebitno to ime postalo. "Carev nećak je to učinio." "Zašto si tako siguran?" Kellhus upita. "Možda stanovnicima više nije trebalo ovo mjesto." Cnaiiir slegne ramenima, znajući da to ovdje nije slučaj. Iako je bilo moguće odbaciti neko mjesto u Stepi, stvari ne bi odbacili - barem ne Narod. Sve je bilo potrebno. A onda je s neobjašnjivom sigurnoš ću shvatio da će ga Kellhus ubiti. Planine su bile tu, a Stepa se prostirala iza njih. Iza njih. Moenghusov ga sin više nije trebao. Ubit će me na spavanju. Ne. Takvo nešto se ne može dogoditi. Ne nakon tako dalekoga puta, nakon tolikog truda! Mora iskoristiti sina da ubije oca. To je jedini način! "Moramo prijeći Hethante", izjavio je, praveći se da istražuje napušteni jakš. "Izgledaju zastrašujuće", Kellhus odvrati. "I jesu... Ali ja znam najkra ći put." Te su se noći utaborili među napuštenim jakševima. Cnaiiir je odbija(^ svaki Kellhusov pokušaj da zapo čne razgovor, slušajući radije zavijanje planinskih vukova nošeno vjetrom i trzajući glavom na svako škljocanjp i škripanje praznih jakševa oko njih. Sklopio je pogodbu s Dunyanjaninom: sloboda i siguran prelazak Stepe u zamjenu za život njegova oca. Sada kad je Stepa bila već gotovo iza njih, činilo mu se da je oduvijek znao da je ta nagodba prevara. Kako je mogla ne biti? Nije li Kellhus 138

sin Moenghusov? I zašto je odlučio prijeći planine? Je li to učinio stvarno zato da bi otkrio je li Carstvo upleteno u Sveti rat, ili zato da izvuče na površinu laž koju je gonio? Iskoristiti sina. Iskoristiti Dijnyanjanina... Koja budala! Te noći nije spavao. A nisu ni vukovi. Pred zoru se ušuljao u mrkli mrak jakša i sklup čao se među korovom. Pronašao je lubanju novorođenčeta i plakao, derao se na poveze, na drvo, na kožne površine; udarao je šakama u izdajničku zemlju pod sobom. Vukovi su se smijali i zavijali prezira vrijedna imena. Mrska imena. Kasnije je prislonio usne na zemlju i disao. Osjećao je da ga on negdje vani sluša. Osjećao je da zna. Što je vidio? Nije bilo važno. Vatra je gorjela i trebalo ju je nahraniti. I lažima, ako treba. Jer vatra gori istinito. Jedino vatra. Tako hladna u njegovim natečenim očima. Stepa. Stepa bez staza. Otišli su iz napuštenog logora u zoru, kasaju ći kroz travu tu i tamo pokrivenu zakrpama trule kože ili kosti. Obojica su šutjela. Hethante su se uspinjale prema nebu na istoku. Obronci su postajali sve strmiji, pa su slijedili vijugave vrhove da bi štedili konje. Do podneva su se našli duboko u podnožju planine. Kao i uvijek, Cnaiiira je uznemi-ravala promjena terena, kao da su mu godine urezale ravne horizonte i ogromnu zdjelu neba u srce. U brdima se moglo skrivati bilo što ili BILO tko. U brdima je potrebno naći vrhove da bi se vidjelo. Dunyanska zemlja, pomislio je. Kao da potvrđuju njegova promišljanja, visine sljedećeg vrha otkrile Su nekih dvadesetak konjanika u daljini kako se slijevaju istom stazom kojom su se oni uspinjali u planine. "Još Scylvendija", Kellhus primijeti. "Da. Vraćaju se s hodočašća." Bili mogli znati išta o Svetom ratu? "Koje pleme?" upita Kellhus. Njegovo pitanje pobudi Cnaiiirovu sumnju. Bilo je tako... scylvendsko za jednog stranca. "Vidjet ćemo." Tko god ti jahači bili, bijahu jednako uznemireni iznenadnom pojavom stranaca kao i on. Ša čica je iznenada galopom krenula prema njima, dok su ostali, čini se, gonili na okupu skupinu zato čenika. Proučavao ih je dok su se približavali, pokušavajući pronaći izdajničke znakove po kojima bi prepoznao iz kojeg su plemena. Ubrzo je ustanovio da su to muškarci, a ne dječaci, no nitko od njih nije nosio klanske kacige, što je zna čilo da su bili premladi da bi se borili protiv Fanimljana kod Zirkirte. Onda je ugledao bijelu boju kojom im bijaše prošarana kosa. Bili su to Munuati. Slike s Kiyutha preplavile su mu misli: tisuće Munuata kako jure u čarobne vatre Carskog Saika. Ovi su ljudi nekako preživjeli. Samo je jedan pogled na njihovog vođu Cnaiiiru bio dovoljan da bude siguran da mu se ovaj ne će svidjeti. Čak i izdaleka, čovjek je isijavao neumoljivu aroganciju. Naravno, Dunyanjanin je vidio isto to i mnogo više. "Onaj na čelu", upozorio je, "vidi u nama priliku da se dokaže." "Znam. Ne govori ništa." Stranci su naprasno stali pred njima. Cnaiiir zamijeti nekoliko nedavno urezanih swazonda po njihovim rukama. "Ja sam Panteruth urs Mutkius iz plemena Munuati", izjavi vo đa. Tko ste vi?" Šestorica njegovih suplemenika vrpoljili su se iza njega i promatrali, jedva obuzdavajući svoju razbojničku narav. "Cnaiiir urs Skiotha—" "Iz plemena Utemot?" Panteruth ih je proučavao, sumnjičavo pogledavajući Cnaiiirove svvazondima izbrazdane ruke, pa zatim Kellhusa. ^'june na scylvendski način. "Tko je ovo? Tvoj rob?" "Da, to je moj rob." 'Dopuštaš mu da nosi oružje?" "Rođen je u mome plemenu. Činilo mi se to razboritim. Stepa je postala opasna." "To je istina", Panteruth odbrusi. "Što ti kažeš, robe? Ro đen si među Utemotima?" Njegova drskost zaprepasti Cnaiiira. "Sumnjaš mojim rije čima?" "Stepa je postala opasna, kao što ti veliš, Utemote. A pri ča se o nekim špijunima..." Cnaiiir otpuhne. "Špijunima?" "Kako bi nas inače Nansurci nadvladali?" "Pameću. Nadmoći u oružju. Prijevarom. Bio sam na Kiyuthu, žuto-kljunče. Ono što se dogodilo nije imalo nikakve veze s—" "I ja sam bio na Kiyuthu! Ono što sam vidio mogu opisati jedino kao izdaju!" 139

Nije bilo nikakve dvojbe o njegovom tonu: svojeglava uvrijeđenost osobe željne krvoprolića. Cnaiiirovim udovima prolazili su trnci. Pogledao je Kellhusa, znaju ći da će on shvatiti sve što treba iz njegovog izraza lica. Onda se okrenuo prema Munuatiju. "Znate li vi tko sam ja?" rekao je Panteruthu i njegovim ljudima. Time je očito iznenadio mladog ratnika. No ovaj se ubrzo pribrao. " Čuli smo priče. Ne postoji čovjek u cijeloj Stepi koji Se nije smijao imenu Cnaiiira urs Skiothe." Cnaiiir ga snažno pljusne po cijeloj jednoj strani glave. Nastupi trenutak ludila, a onda strka nasilja. Cnaiiir se zaletio u Panterutha i udario ga još jednom šakom, oborivši ga iz sedla. Zatim tržne konja udesno, dalje od njegovih zapanjenih drugova, i isu če mač. Kad su se ostali zaletili prema njemu, posegavši za vlastitim oružjem, potjera konja ravno među njih i sasiječe dvojicu prije nego su izvukh oštrice. Sagne se i izbjegne zamah trećega pa zabode, probivši mu brigandinu, prsnu kost i raspolovi srce. Okrenuo se tražeći Dunyanjanina. Kellhus je stajao nedaleko od njega, njegov konj toptao mu je za leđima, a tri nepomična tijela ležala mu pod nogama. Na trenutak im se pogledi sretoše. "Stižu ostali", Kellhus reče. Cnaiiir se okrene, ugleda ostatak Panteru-thove skupine kako se šire padinom, jašu ći brzo prema njima. Munuatski bojni pokli či prolomili su se zrakom. Spremivši mač u korice i zgrabivši luk, Cnaiiir sjaše. Sklonivši se iza svog konja, zatakne strijelu, zategne strunu i pogodi jednog jahaća strijelom u oko. Još jedna strijela i drugi se jaha č zgrči u sedlu, stežući krvavu ruku. Strijele, poput noževa koji paraju tkaninu, zujale su zrakom oko njega. Iznenada njegov konj zavrišti i po čne kasati i ritati se; Cnaiiir zatetura unazad, popikavajući se na poginule. Onda kroz noge svojeg cupkajućeg konja ugleda Dunyanjanina. Iza Kellhusa nadolazili su konjanici raširivši se poput ruke, osmero njih u dlanu, usko zbijeni, odlu čni da ga dostignu, dok su mu petorica prilazili s boka i izbliza ispaljivali strijele. Strijele su treperile nad travom. One neprecizne bubnjale bi o tratinu, dok su ostale naprosto raštrkane sa svojih putanja - bilo je to djelo Dijnyanjanina. Kellhus čučne, podigne malenu sjekiru sa sedla mrtvog konja i baci je u savršenom luku preko kosine. Kao po koncu, usjekla se u lice najbližeg galopiraju ćeg strijelca. Čovjek pade, a tijelo mu se zakotrlja poput teškog klupka užeta me đu noge konja na kojem je jahao sljedeći strijelac. Drugi konj posrne, ukopa se u zemlju i stropošta na tlo. Prsti su se raspršili, no dlan je tutnjao uzbrdo. Na trenutak je Dunyanjanin stajao nepomi čno, ispruživši svoj zakrivljeni mač, dok je navala topćućih konja izranjala sve bliže pred njim... Gotov je, Cnaiiir pomisli, skočivši na noge. Konjanici su i njega skoro dosegli. Dunyanjanin nestane; gutali su ga sjenoviti razmaci me đu jahačima. Cnaiiir ugleda bljeskove čelika. Tri konja ravno ispred Cnaiiir a zastala su usred koraka, mlatarala po zraku, pa se zaletila u tratinu. Cnaiiir sko či, ugleda uznemirena torza i zdrobljene ljude. Mlatarajuće kopito ritnulo ga je u bedro i on se sruči naglavce u travu daleko na drugoj strani. Napravi bolnu grimasu i uhvati se za ozlije đenu nogu, dok se drugom odgurnuo na bok. Zum. Strijela se zabila u ledinu pored njega. Zum. Još jedna. Ostali munuatski bojni konji progrmili su uz njega, skrećući od svojih poginulih suplemenika. Sada su radili krug po padini i kretali u novi napad. Uz psovke, Cnaiiir posrćući ustane - zum - zgrabi okrugli štit s poda 1 da se u trk prema munuatskom strijelcu. U trku je izvukao svoj mač. Prasak i drmanje. Željezni vršak strelice probio mu je slojevitu kožu štita, druga ga je pogodila u bok, odzvonivši od željeznih pločica njegovog pojasa. Gdje li je treća? Čuo je divlje povike munuatskih konjanika iza sebe. Slina gusta i kisela u ustima. Zvuk kora čanja. Strijelac se približava zakreće konja da bi se našao licem u lice s njim, odapinje još jednu strijelu shvaća besmisao, mahnito poseže preko ramena prema ma ču... Cnaifir skoči, zaurla divlje i zabije mač u dlakavu mrlju muškarčeva pazuha Munuati zastenje i padne prema naprijed, obgrlivši se. Zgrabivši ga za čupavu kosu, Cnaiiir ga povuče iz sedla. Drugi strijelac na konju dolazio je prema njemu, sada ve ć s isukanim mačem. Cnaiiir stavi stopalo u stremen, odgurne se u zrak pa odsko či sa sedla u zrak. Zabije se u zapanjenog Munuatija i obori ga na tlo. Iako uspuhan muškarac se hrvao s njim, traže ći nespretno nož. Cnaiiir ga udari u lice, osjeti kako mu se koža razderala ispod ruba kacige. On je svoju kacigu negdje izgubio. Ponovno ga udari i osjeti kako mu nos puca ispod čela. Munuati izvuče nož, i Cnaiiir ga uhvati za zapeš će. Siktali su dišući. Oštri pogledi i stisnuti zubi. Škripanje kože i oklopa. "Ja sam jači", Cnaiiir protisne, udarivši ga još jednom u lice. U muškarčevim očima nije bilo straha - samo tvrdoglavi gnjev. Vači!" Pritisnuo je drhtavu ruku uz tratinu, stiskao zapeš će dok nož mu nije ispao iz onemo ćalih prstiju. Još jednom ga udari. Tržne nogom prema gore. Zum! Treći strijelac. Munuati pod njim grgljao je, a zatim se opustio. Strijela mu je zakucala grlo u zemlju. Cnaiiir za čuje galopiranje konja, zamijeti sjenu koja se nadvila nad njim. Naglo se bacio, začuo mukli udarac mača. Zakotrljao se u čučanj, ugledao Munuatija kako zaustavlja konja tako naglo da je komad travnjaka odletio, a zatim goni 140

konja u još jedan napad. Trepćući krv iz očiju, Cnaiiir je pretraživao tlo. Gdje li mu je mač? Konj i jahač jurili su prema njemu. Bez razmišljanja, Cnaiiir zgrabi njišuće uzde. Golom snagom naglo zakrene konja, izbezumivši ga tako da je zavrištao i pao. Zaprepašteni Munuati zakotrljao se da ne zaglavi pod njim. Cnaiiir je sustavno udarao nogom kroz travu i napokon pronašao mač u hrpi korova. Pokupio ga je i zadržao Munuatijev prvi udarac uz gromoglasnu zvonjavu. Muškarčev je mač iscrtavao sjajne lukove po nebu. Napad bijaše silovit, ali u nekoliko trenutaka, Cnaiiir ga je odbijao nazad, izbacivši ga iz ravnoteže čistom snagom. Čovjek posrne. I bio je to kraj. Munuati se tupavo zabuljio u Cnaiiira i sagnuo da podigne oružje. I usput izgubio glavu. Ja sam jači. Jedva dišući, Cnaiiir je pažljivo pogledom pregledavao malo bojno polje, odjednom zabrinut da bi Kellhus mogao biti mrtav. Međutim, pronašao je Diinyanjanina gotovo istog časa: stajao je sam usred isprepletenih tjelesa s ma čem u zraku kao i ranije, i čekao navalu osamljenog munuatskog kopljanika. Priljubivši se uz koplje, konjanik je zatulio, utjelovljujući glas stepskog bijesa i nadglasavši topot galopirajućih kopita. On zna, Cnaiiir pomisli. Zna da će umrijeti. Promatrajući, Dunyanjanin je zahvatio željezni vršak njegovog koplja mačem i usmjerio ga u zemlju. Koplje pukne i tržne Munuatija nazad u stražnji obluk sedla, a Dunyanjanin sko či, nevjerojatno zabaci nogu u sandali iznad konjske glave i udari jahača ravno u lice. Muškarac se stropoštao u travu gdje je njegovo žilavo koprcanje zaustavio Dunyanjaninov mač. Kakav čovjek... ? Anasurimbor Kellhus je zastao nad truplom kao da ga pokušava urezati u pam ćenje. Onda se okrenuo prema Cnaiiiru. Ispod vjetrom razbarušene kose, krvave su mu pruge iscrtavale lice pa se na trenutak činilo da ima neki izraz na licu. Iza njega, mračni su se obronci Hethanti gomilali prema nebu. Hodajući mjestom pokolja, Cnaiur je ušutkavao ranjene. S vremenom je naletio i na Panterutha koji je puzao prema vrhu brda. Lansirao je uz zvonjavu njegov o čajnički mač u travu, pa zakopao svoj u travu. Divljački ga je udario nogom, pa ga naglo podigao na noge kao da je lutka. Pljunuo mu je u izubijano lice i zabuljio se u mutne, krvave oči. ''Vidiš, Munuati?" povikao je. "Vidiš li kako je lako poništiti Narod Rata? Špijuni!" pljune. "Ženska izlika!" Otvorenim ga dlanom pljusne ' ovaj pade. Ponovno ga je udario nogom, udarao ga iz mra čnog bijesa koji mu je zaglušivao srce. Udarao ga je dok nije vrištao, plakao. "Što? Plačeš?" Cnaiiir je urlao. "Ti koji si mene nazvao izdajicom Zemlje!" Stegnuo mu je vrat svojom snažnom šakom. "Uguši se!" vikao je. "Uguši!" Muškarac se davio i bacakao. Sama je zemlja grmjela od Cnaiiirovog gnjeva. Samo je nebo ustuknulo. Ispustio je slomljenog muškarca na tlo. Sramotna smrt. Prikladna smrt. Panteruth urs Mutkius ne će se vratiti zemlji. Iz daljine je Kellhus promatrao Cnaiiira kako ponovno uzima mač. Stepski je čovjek hodao prema njemu, neobično pažljivo pazeći kuda staje među tijelima. Oči mu bijahu divlje, sjajne pod obla čnim nebom. On je lud. "Ima ih još", Kellhus reče. "Lancima okovanih zajedno niže na stazi. Žene." "Naša nagrada", Cnaiur kaže, izbjegavajući redovnikov pomni pogled. Prošao je uz Kellhusa i prema jaucima. Stojeći s lancima okovanim rukama pred sobom, Serwe je zavapila prema liku koji im se približavao. "Molim tee!" Ostale su vrištale kad su shvatile da je taj kojim se približava Scylvendi, drugačiji Scylvendi - okrutniji, mračan kroz suzne oči. Šćućurile su se iza Senve, najdalje što su im lanci dopuštali. "Molim teeee!" Servve je ponovno zavapila dok se velika uzdižu ća figura približavala, natopljena krvlju svojih suplemenika. "Moraš nas spasiti!" No onda je spazila njegove nemilosrdne oči. Scylvendi je pljusne i obori na tlo. "Što ćeš napraviti s njom?" Kellhus upita, gledaju ći u ženu koja se šćućurila s druge strane vatre. "Zadržat ću je", Cnaiur reče, trgajući još jedan zalogaj konjskog mesa s rebra koje je držao u ruci. "Obavili smo krvavi posao", nastavio je žvačući. "I sada je ona moja nagrada." Nije to sve. Boji se... Boji se putovati sam sa mnom. Iznenada čovjek ravnice ustane, baci sjajno rebro u vatru, pa ode do žene i čučne. "Kakva ljepotica", reče on gotovo odsutno. Žena je ustuknula pred njegovom ispruženom rukom. Lanci joj zazveketaše. uhvatio ju je, razmazavši joj mast po obrazu. Podsjeća ga na nekoga. Jednu od njegovih žena... Anissi, jedinu koju se usuđuje voljeti. Kellhus je gledao kako je Cnaiiir još jednom hvata. Dok je ona tiho cviljela, prigušeno plakala, činilo mu se kao da se tlo pod njim polagano vrti, kao da su zvijezde prestale kružiti, a zemlja se po čela okretati umjesto njih. Postojalo je nešto... 141

nešto ovdje, što je osjetio. Nešto ogorčeno. Iz koje je tame to stiglo? Nešto se događa sa mnom, Oče. Kasnije, Scylvendi ju je povukao na koljena pred sebe. Obuhvatio je njezino lijepo lice dlanom i okrenuo ga prema svjetlosti vatre. Prolazio joj je krupnim prstima kroz zlatnu kosu. Mumljao joj je nešto na nekom nerazumljivom jeziku. Kellhus je promatrao kako podiže natečene oči prema Scylvendiju, prestrašene jer ga je razumjela. Progunđao je još nešto, i ona se tržne pod rukom kojom ju je držao. "Kufa... Kufa", protisnula je. Počela je ponovno plakati. Postavljao joj je još grubih pitanja, na koja je odgovarala sa sramežljivoš ću osobe koja je dobila batine, pogledavaju ći okrutno lice pa ponovno spuštaju ći pogled. Kellhus je gledao kroz njezino lice i ravno u dušu. Mnogo je pretrpjela, shvatio je, toliko mnogo da je odavno nau čila skrivati mržnju i odlučnost duboko ispod bijednog straha. Oči su joj pronašle njegove, tek načas, a onda sijevnule mrakom oko njega. Želi se uvjeriti da smo samo dvojica. Scylvendi stisne njezinu glavu između svoje dvije izbrazdane ruke. Još nerazumljivih riječi izgovorenih dubokim glasom punim prijetnje. Pustio ju je i ona kimne. Njezine plave o či blistale su od sjajne vatre. Scylvendi izvuče maleni nožić iz gamaša i počne čačkati po mekom željezu njezinih okova. Nakon nekoliko trenutaka, lanci su zveketom udarili o tlo. Trljala je ozlijeđena zapešća. Ponovno pogleda u Kellhusa. Je li dovoljno hrabra ? Scylvendi ju je napustio i vratio se na svoje mjesto uz vatru - pored Kellhusa. Ve ć neko vrijeme nije sjedio nasuprot njemu: želio je izbjeći da mu čita lice, Kellhus je znao. "Oslobodio si je, znači?" Kellhus upita, znajući da nije tako. "Ne. Sada nosi drugačije okove." Nakon trenutka doda, "Žene je lako slomiti." Ne vjeruje on u to. "Kojim si jezikom govorio?" Iskreno pitanje. "Sheyičkim. Jezikom Carstva. Bila je nansurska konkubina prije nego su je Munuati oteli." "Što si je pitao?" Scylvendi ga oštro pogleda. Kellhus je promatrao previranje u njegovom izrazu - nalet zna čenja. Prisjetio se mržnje, ali se prisjetio i ranije odluke. Cnaiiir je već odlučio kako će se nositi u ovome trenutku. "Pitao sam je o Nansuriju", reče on konačno. "Velika se previranja zbivaju u Carstvu - u čitavom Tromorju. Novi Srijah upravlja Tisućom Hramova. Doći će do Svetog rata." Nije mu to rekla; samo je potvrdila. Znao je to otprije. "Sveti rat... Protiv koga?" Scylvendi ga je pokušao procijeniti, ispitati znatiželjnu masku koju je nosio umjesto lica. Kellhus je postajao sve više i više zabrinut oštroumnošću Scylvendijevih neizgovorenih pretpostavki. Znao je čak i da ga namjerava ubiti... A onda se nešto čudno pojavi u Cnaiiirovom izrazu. Nekakva spoznaja koju je popratio nadnaravni strah, a čiji su razlozi Kellhusu bili nedostižni. "Inriti se okupljaju da kazne Fanimljane", Cnaiur re če. "Da bi ponovno osvojili izgubljene svete zemlje." Blago se gnušanje naziralo u njegovom glasu. Kao da mjesto može biti sveto. "Osvojili Shimeh." Shimeh... Dom mojega oca. Još jedan žlijeb. Još jedno poklapanje svrha. Implikacije ove misije rascvjetale su mu se u glavi. Jesi li me zato pozvao, Oče? Zbog Svetog rata? Scylvendi se okrenuo, okrenuo da baci pogled na ženu s druge strane vatre. "Kako se zove?" Kellhus upita. "Nisam je pitao", Cnaiiir odvrati i posegne za još konjetine. Udova ocrtanih užarenom hrpicom ugljena, Senve je primila nož kojim je čovjek rezao konja. Tiho se uzverala do siluete usnulog Scylvendija-Spavao je, dišući jednoliko. Podigla je nož prema mjesecu, a ruke su joj se tresle. Oklijevala je... prisjetila se njegovog stiska, njegovog pogleda one lude oči buljile su kroz nju kao da je od stakla, prozirna pred njegovom gladi. i njegov glas! Prodoran, osnovne riječi: "Ako odeš, gonit ću te.Z. Sigurno poput zemlje, naći ću te... Patit ćeš kao što nikada nisi patila". Servve čvrsto zaklopi oči. Zarij-zanj-zanj-zan}! Oštrica je zaronila... Zaustavila ju je ogrubjela ruka. Druga joj je ruka prekrila usta i prigušila vrisak. Kroz suze je ugledala obrise drugog muškarca, onog s bradom. Nor-sirca Glava se polagano vrtila iz jedne strane u drugu. Osjeti štipanje i nož joj padne iz umrtvljenih prstiju, i on ga ulovi prije nego padne na Scylvendija. Osjetila je kako je diže i nosi na udaljenu stranu tinjaju ćeg ognjišta. Na svjetlu je mogla razlučiti njegove crte lica. Tužne, čak i nježne. Još jednom je zatresao glavom, mračnih očiju prepunih brige... čak i ranjivosti. Polako je maknuo ruku s njezinih usta, i zatim je stavio na svoja prsa. ''Kellhus", prošaptao je, zatim kimnuo. Ona sklopi ruke i zagleda se u njega bez riječi. "Senve", napokon odvrati, jednako tiho kao i on. Plamte će suze slijevale su joj se niz obraze. 142

-Seme" ponovi - nježno. Ispružio je ruku da je dotakne, ali je oklijevao i spustio je'natrag u krilo. Nakratko je prtljao nešto u mraku iza sebe, i konačno izvukao vunenu deku još toplu od vatre. Zapanjena, uzme je od njega, zadržana slabašnim sjajem mjesečine u njegovim očima. Okrenuo se na drugu stranu i ispružio na svojoj prostirci. Usred tihih, bolnih jecaja, ona utone u san. Strava. Tiranizirala ju je danju. Uhodila u snu. Od strave su joj misli letjele, lepršale od jednog užasa do drugog; od nje joj je utroba drhtjela, ruke joj se neprestano tresle, a lice joj bijaše potpuno obješeno od straha da bi jedan zgr čeni mišić mogao uzrokovati propast. Prvo s Munuatima, a sad s ovim mnogo mra čnijim, daleko više prijetećim Scylvendijem, s udovima poput korijenja prepletenih oko kamena riječima poput grmljavine, očima poput polaganog ubojstva. Trenutačna poslušnost, čak i u onim hirovima koje nije izgovorio. Bolna odmazda i za ono što nije u činila. Kažnjavanje što diše, za njenu krv, za njenu ljepotu, ni za što. Kažnjavanje za kažnjavanje. Bila je bespomoćna. Potpuno sama. Čak su je i Bogovi napustili. Strava. Senve je stajala na jutarnjoj hladnoći, otupljena, iscrpljena na na čine koje nikada neće shvatiti. Scylvendi i čudni Norsirac u njegovoj pratnji natovarili su i posljednje zaplijenjene zalihe na preživjele munuatske konje. Promatrala je Scylvendija kako grabi prema mjestu gdje je privezao ostalih dvanaest zatočenih žena iz kućanstva Gaunum. Čvrsto su primile lance za utjehu i privinule se skupa u potpunom strahu. Vidjela ih je, poznavala ih je, ali bile su joj neprepoznatljive. Ondje je Barastasova žena, koja ju je mrzila gotovo koliko i Peristusova žena. A ondje je Ysanna, koja joj je pomagala u vrtovima prije nego je Patridomos zaključio da je prelijepa. Serwe ih je sve poznavala. No tko su one? Čula ih je kako plaču, mole, ne za milost - prešle su planine, i znale su da su izvan svake milosti - ve ć za zdrav razum. Koji bi razuman čovjek uništio koristan alat? Ova zna kuhati, s onom bi mogao op ćiti, a za ovu bi dobio otkupninu od tisu ću robova, kad bi je samo ostavio na životu... Mlada Ysanna, lijevog oka nate čenog od Munuatijevog udarca, zazivala ju je. "Senve, Senve! Reci mu da ne izgledam inače ovako! Reci mu da sam prekrasna! Senve, molim teee!" Senve je odvratila pogled. Pravila se da ne čuje. Bila je previše prestravljena. Nije se mogla sjetiti kad je prestala osjećati suze. Sada ih je, iz nekog razloga, trebala okusiti da bi shvatila da pla če. Scylvendi je, ne hajući za njihove vapaje, dograbio ravno među njih, mlatnuo one koje su ga zgrabile i razriješio dva zakrivljena šiljka izvanredno osmišljenog kolca kojim je Scylvendi usidrio zatočenice za zemlju. Iščupao je jedan kolac pa drugi iz zemlje, i ispustio ih uz zveket. Žene su cviljele i šćućurile se oko njega. Kad je izvukao nož, neke su po čele vrištati. Zgrabio je lanac jedne koja je vrištala, Orre, bucmaste ropkinje koja je pomagala u kuhinji, i povukao je uz trzaj prema sebi. Prestala je vrištati. No onda je, umjesto da je ubije, počeo čačkati po svitljivom željezu okova, baš kao i Senve ve čer ranije. Izbezumljena, Serwe pogleda Norsirca - kako se ono zvao? Kellhus? pogledao ju je na čas ozbiljno, ali i nekako ohrabrujuće, pa odvratio pogled. Orra bijaše slobodna, samo je zapanjeno sjedila i trljala zapeš ća. Scylvendi je krenuo oslobađati drugu. Iznenada je Orra potrčala uzbrdo, nekako smiješna s golemim trbuhom koji se tresao i onako očajna. Kada nitko nije krenuo za njom, stala je, s tjeskobnim izrazom na licu. Čučnula je, divlje zvjerajući uokolo, i Senve podsjeti na Patridomosovu mačku koja je bila previše plašljiva da odluta daleko od zdjelice s hranom, koliko god je djeca maltretirala. Još ih se osmero pridružilo Orri u njezinom opreznom bdijenju, uklju čujući i Ysannu i Barastasovu ženu. Samo ih je četiri nastavilo trčati. Zbog nečega u svemu tome bilo joj je teško disati. Scylvendi je ostavio lance i kolce tamo gdje su bili i vratio se k Senve i Kellhusu. Norsirac ga je upitao nešto nerazumljivo. Scylvendi je slegnuo ramenima i kimnuo prema Serwe. "Drugi će ih pronaći, iskoristiti", rekao je ležerno. Njoj je to rekao, Senve je znala, jer onaj po imenu Kellhus nije govorio sheyički. Popeo se na konja i proučavao osmero preostalih žena. "Ako krenete za nama," rekao je ravnodušno, "izbit ću vam oči strijelama." Onda su ponovno počele zavijati kao lude i preklinjati ga da ne ode. Barastasova je žena čak plakala za lancima. No Scylvendi kao da ih nije čuo. Rekao je Serwe neka se popne na konja. I bilo joj je drago. Od srca drago! Ostale su bile ljubomorne. "Ovamo, Serwe!" čula je kako Barastasova žena vrišti. "Vra ćaj se ovamo, ti prljava rasplodna krma čo! Ti si moje vlasništvo! Moje! Prokleta kurvetino! Vraćaj se ovamo!" Svaka je riječ pogodila Servve poput šake i prošla ravno kroz nju, ni ne taknuvši je. Vidjela je Barastasovu ženu kako stupa prema njihovim konjima i mlatara rukama poreme ćeno gestikulirajući. Scylvendi zakrene konja i izvuče luk iz 143

tobolca. Zataknuo je i odapeo strijelu jednim lakim potezom. Strijela pogodi plemkinju u usta, razmrska joj zube i zapikne se u vlažnu šupljinu grla. Pala je unaprijed kao lutka, stropoštala se u travu i zlatnice. Scylvendi veselo zagunđa i nastavi ih voditi u planine. Servve okusi suze. Ovo se ne događa za stvarno, pomisli. Nitko ovoliko ne pati. Ne uistinu. Bilo ju je strah da će povraćati od straha. Hethente su se gomilale iznad njih. Uspinjali su se strmim granitnim obroncima, oprezno tražili put kroz uske gudure, ispod sedimentnih stijena načičkanih neobičnim fosilima. Većim je dijelom put slijedio usku rijeku obrubljenu smrekama i zakržljalim, nakrivljenim borovima. Uspinjali su se sve više, prema sve hladnijem zraku, sve dok za sobom nisu ostavili i mahovinu. Nisu više imali od čega potpaliti vatru. Noći su postale oštro hladne. Dvaput su se probudili prekriveni snijegom. Danju je Scylvendi jahao na svome poniju daleko ispred, sam, i rijetko im se obra ćao. Kellhus je išao iza Servve. Znala bi mu govoriti nešto, potaknuta nečim u njegovom držanju. Činilo se kao da njegova prisutnost zra či bliskošću, povjerenjem. Njegove su je oči obuzimale, kao da njegov pogled nekako popravlja raspuknuto tlo pod njezinim nogama. Pričala mu je o svom životu konkubine u Nansuru, o svome ocu, Nymbrikancu koji ju je prodao Ku ći Gaunum kad je navršila četrnaest godina. Opisivala mu je ljubomoru žena u toj Kući, kako su joj slagale o njezinom prvom djetetu, rekavši joj da je rođeno mrtvo, a Griasa, stara shigečka ropkinja, ih je vidjela da su ga zadavili u kuhinji. "Plave bebe", starica joj je šapnula u uho, glasa slomljenog od grozote gotovo premu čne da bije izgovorila. "Samo ćeš njih rađati, dijete moje." Senve je objasnila Kellhusu da je to postala morbidna šala među članovima kućanstva, naročito među onim konkubinama i osobnim slugama koji su bili dovoljno sretni da ih posje ćuju njihovi gospodari. Rađamo im plave bebe... Plave poput svećenika Jukana. Prvo mu je pričala kao što je pričala i očevom konju kao dijete - nepromišljene priče nekoga koga čuju, ali ne razumiju. No ubrzo je shvatila da je on razumije. Nakon tri dana počeo joj je postavljati pitanja na sheyičkom, koji je bio težak jezik - ona ga je savladala tek nakon godina zatočeništva u Nansuru. Pitanja su je nekako dirnula, ispunila je željom da na njih odgovori kako spada. A tek njegov glas! Dubok, mra čan poput mora. I način na koji je izgovarao njeno ime. Kao da je zavidan -, to kako zvuči. Serwe - poput čarolije. U nekoliko je dana oprezna privrženost prerasla u strahopoštovanje. Noću je, međutim, pripadala Scylvendiju. Nije mogla dokučiti odnos između te dvojice muškaraca, iako je često razmišljala o tome, svjesna da njezina sudbina leži između njih. U početku je pretpostavila da je Kellhus Scylvendijev rob, no nije bio. S vremenom je shvatila da Scylvendi mrzi Norsirca, čak ga se i boji. Ponašao se kao netko tko želi izbjeći ritualno oskvrnuće. Isprva ju je taj uvid oduševio. Ti se bojiš! vikala bi nečujno Scylvendiju iza leđa. Nisi nimalo drukčiji od mene! Nisi ništa bolji od mene! No onda ju je to počelo mučiti - duboko. Boji ga se Scylvendi'! Kakav je to čovjek kojega se boji Scylvendi? Upitala je njega osobno. "Zato jer sam došao", Kellhus je odgovorio, "obaviti užasan posao." Povjerovala mu je. Kako ne bi povjerovala takvom čovjeku? No bilo je i drugih, bolnijih pitanja. Pitanja koja se nije usudila izreći, iako ih je svake noći postavljala očima. Zašto me ne uzmeš? Učiniš me svojom nagradom? Boji te se! No znala je odgovor. Ona je bila Serwe. Bila je nitko i ništa. Spoznaja vlastite ništavnosti bila je lekcija koju je nau čila na težak način. Djetinjstvo joj je bilo sretno - toliko sretno da je sada plakala svaki put kad bi ga se sjetila. Brala je poljsko cvije će po prerijama Cepalora. Praćakala se poput vidre u rijeci sa svojom braćom. Veselo skakutala oko ponoćnih krijesova. Otac joj je bio popustljiv, ako već ne blag; majka ju je obasipala obožavanjem. "Serchaa, mila Serchaa," govorila bi, "ti mi nosiš sre ću, ljepotice, ti si moj bedem protiv slomljenog srca." Serwe se smatrala posebnom tada. Voljenom. Cijenjenom više od svoje braće. Neizmjerno sretna kao što već jesu djeca koja nemaju nikakvih pravih patnji da ih stave u vagu. Čula je mnoge priče o patnjama, dakako, ali su nevolje o kojima je bilo riječi uvijek oplemenjivale, uvijek su nosile pouku i sadržale lekciju koju je ona već savladala. Osim toga, čak i kad bi je sudbina izdala, a bila je sigurna da ne će, ona bi bila nepokolebljiva i hrabra, izvor hrabrosti za klonule duše oko sebe. A onda ju je otac prodao Patridomosu iz Kuće Gaunum. Prve noći u vlasništvu Kuće Gaunum izbili su joj mnogo gluposti iz glave. Vrlo je brzo shvatila da ne postoji ništa - niti zloba niti izopačenost - što ne bi počinila da primiri muškarce i njihove teške ruke. Kao konkubina Kuće Gaunum, stalno je živjela s tjeskobom, razapeta između mržnje gaunumskih žena i hirovite požude gaunumskih muškaraca. Rekli su joj da je ona ništa. Ništa. Samo još jedna norsirska koka. Umalo im je povjerovala. Uskoro je počela vrebati ovog ili onog Patridomosovog sina da je do đe posjetiti - čak i one okrutne. Očijukala je s njima. Zavodila ih. Bila je omiljena poslastica njihovim gostima. Osim da se ponosi njihovim žarom uživa u njihovom užitku, što joj je drugo preostalo? 144

U ogromnoj vili Kuće Gaunum bilo je jedno svetište prepuno idola predaka Ku će. Klečala je u tom svetištu i molila se više puta nego je mogla i izbrojati, i svaki je put molila za milost. Osje ćala je mrtve Gaunuma u svakome kutku svetišta, šaptali su zlobne stvari i usađivali joj stravične slutnje. No ona je uporno molila za milost. A onda joj je, kao da su joj molitve uslišane, u vrtovima prišao sam Patridomos, koji joj se oduvijek činio poput dalekog, srebrnokosog boga. Uhvatio ju je za bradu i uskliknuo: "Tako mi svih Bogova! Ti si vrijedna i samog Cara, djevojko... Noćas. Očekuj me noćas." Kako joj je srce plesalo toga dana! Vrijedna Cara! Kako se brižljivo brijala i pomiješala najfinije parfeme u iščekivanju njegova posjeta. Vrijedna Cara! Kako je plakala kad se nije pojavio. "Nemoj plakati, Serchaa", ostale su joj djevojke govorile. "On više voli dječake." Sljedećih nekoliko dana mrzila je dječake. I nastavila se moliti idolima, iako su sada njihova mala zdepasta lica izgledala kao da joj se smiju. Ona, Senve, morala je nešto značiti, zar ne? Samo je željela nekakav znak, nešto... Puzala je pred njima. Onda ju je jedan od Patridomosovih sinova, Peristus, pozvao u krevet skupa s njegovom ženom. Senve je isprva žalila ženu, djevojku s licem muškarca koju su udah za Gaunum Peristusa da bi sklopili savez među Kućama. No budući da ju je Peristus koristio da bi prikupio sjeme kojim će oploditi utrobu svoje žene, Senve je osjetila koliko je žena mrzi, kao da dijele krevet s malom vatrom. Samo da napakosti uštogljenoj ženetini, zavapila je, raspirila Peristusovu požudu kurvinskim riječima i djelima, i ukrala sjeme za sebe. Ružna ženica je plakala, bjesnjela poput lu đakinje i, koliko god puta je Peristus udario, nije htjela prestati. Premda zabrinuta radošću koju je taj događaj u njoj pobudio, Senve je pojurila u svetište zahvaliti precima Gaunuma. A ubrzo potom, kad je shvatila da nosi Peristusovo dijete, ukrala je jednog od konjušarevih golubova i žrtvovala ga njima. U šestom mjesecu njene trudnoće, Peristusova je žena šapnula, "Tri mjeseca do sprovoda, je li, Serchaa?" Prestrašena, Serwe je otišla samom Peristusu, koji ju je pljusnuo i potjerao. Ona mu nije predstavljala ništa. Vratila se idolima Gaunuma. ponudila je bilo što, sve. No njezino je dijete ro đeno plavo, rekli su joj. plavo poput svećenika Jukana. Čak je i onda Serwe nastavila moliti - sada za osvetu. Molila se Gaunumima za uništenje Gaunuma. Godinu kasnije, Patridomos je izjahao iz vile sa svim muškarcima. Sveti rat u okupljanju postao je neposlušan i Caru su ustrebali njegovi generali. Tada su stigli Scylvendiji. Panteruth i njegovi Munuati. Barbari su je zatekli kako vrišti u svetištu i razbija kamene idole o pod. Vila je gorjela, i gotovo sve ružne žene Gaunuma i njihova ružna djeca Gaunuma su poklani. Barastasova žena, mla đe konkubine i ljepše ropkinje stjerane su kroz vrata. Senve je vrištala kao i ostale, kukala za svojim spaljenim domom. Domom koji je mrzila. Jad kao iz noćne more. Okrutnost. Gore od ičega što je dotad pretrpjela. Svaka od njih bila je privezana za sedlo jednog munuatskog ratnika, koji ih je gonio da tr če i trče, sve do Hethanti. Noću bi se šćućurile i plakale i vrištale kada bi Munuati dolazili po njih, falusa namaš ćenih životinjskom mašću. A Senve se sjetila riječi, sheyičke riječi koja nije postojala u njezinom materinjem nymbrikanskom... Riječi pune ogorčenja. Pravda. Unatoč svoj njezinoj taštini i svim njenim sitnim grijesima, ona je nešto značila. Ona je bila netko. Bila je Servve, kćer Ingaerina, i zaslužila je mnogo više nego što je dobila. Bit će dostojanstvena i umrijet će puna mržnje. Međutim, njezina se hrabrost probudila u krivi čas. Trudila se ne plakati. Trudila se biti jaka. Čak je i pljunula u lice Panteruthu, Scylvendiju koji ju je uzeo kao svoju nagradu. No Scylvendiji nisu baš bili humani. Na sve su strance gledali kao s vrha neke bezbožne planine, rezerviraniji 1 od najbrutalnijeg Patridomosovog sina. Oni su bili Scylvendiji, krotitelji konja i ljudi, a ona je bila Senve. Ipak, držala se riječi - nekako. I dok je promatrala kako Munuati pogibaju od ruke ove dvojice muškaraca, usudila se veseliti, usudila se vjerovati da će je spasiti. Napokon pravda! "Molim te!" povikala je Cnaiiiru koji se približavao. "Moraš nas spasiti!" Bezvrijedna, Gaunumi su joj rekli. Samo još jedna norsirska koka Povjerovala im je, ali se nastavila moliti. Preklinjati. Pokažite im! Molim vas! Pokažite im da nešto značim... A onda je preklinjala za milost poreme ćenog Scylvendija. Zahtijevala pravdu. Bezvrijedna budala! Otkad je Cnaiiir navalio svojim krvlju poprskanim tijelom na nju, sve joj je bilo jasno. Postojali su samo hirovi. Postojalo je samo potčinjavanje. Postojali su samo patnja, smrt i strah. Pravda je bila tek jedan od izdajničkih gaunumskih idola. Njezin otac, koji ju je izvukao polugolu ispod pokrivača i gurnuo je u ogrubjele ruke stranca. "Sada pripadaš ovim ljudima, Senve. Neka te naši Bogovi čuvaju." Peristus, koji je podigao pogled sa svojih svitaka, namrštio se podsmješljivo. "Možda si zaboravila tko si, Senve. Daj mi ruku, dijete moje." Idoli Gaunuma, koji joj se cere kamenim licima. Prezriva tišina. Panteruth, koji je obrisao njezinu pljuvačku s lica i izvukao nož. "Staza kojom kro čiš je uska, kujo, a ti to ne znaš... Pokazat ću ti." Cnaiiir koji joj je stiskao zapešća čvršće od ikakvih okova. "Pokori se mojoj volji, djevojko. Potpuno. Ništa drugo ne ću 145

tolerirati. Iskorijenit ću svaki djelić tebe koji se ne pokori." Zašto su svi tako okrutni prema njoj? Zašto je svi mrze? Zašto je kažnjavaju? Zašto joj nanose bol? Zašto? Zato što je Senve, a ona je nitko i ništa. Uvijek će biti nitko i ništa. Zato ju je Kellhus napuštao svake večeri. U jednom su trenutku prešli hrbat Hethanti, i staza se po čela spuštati. Scylvendi im je zabranio da pale vatre, ali su no ći bivale sve toplije. Pred njima se prostirala Kyranejska nizina, mra čna u sjajnim daljinama, poput kože prezrele šljive. Kellhus se zaustavio na rubu predgorja i promatrao razbacane gudure i prastare šume. Kiiniuri je izgledao manje-više isto s krova Demue, pretpostavio je, no za razliku od Kuniiirija koji bijaše mrtav, ova zemlja bila je živa. Tromorje. Posljednja velika civilizacija Ljudi. Napokon je stigao. Sve sam bliže, Oče. "Ne možemo dalje ovako", Scylvendi se javio iza njegovih leđa. Odlučio je da to mora učiniti sad. Kellhus je očekivao ovaj trenutak otkako su raspremili tabor nekoliko sati ranije. "Kako to misliš, Scylvendi?" "Nema šanse da dvojica muškaraca kao što smo mi prođu fanimske zemlje usred Svetog rata. Zaklali bi nas kao špijune mnogo prije nego bismo stigli do Shimeha." "Ali zato smo prešli planine, zar ne? Da bi umjesto toga putovali kroz Carstvo..." "Ne", reče Scylvendi mrzovoljno. "Mi ne možemo putovati kroz Carstvo... Doveo sam te ovamo da te ubijem." "Ili", Kellhus odvrati, još uvijek okrenut prema panorami, "da ja ubijem tebe." Kellhus okrene leđa Carstvu, okrene se prema Cnaiiiru. Površine stijena, visokih i okupanih suncem, uokvirivale su ratnika. Serwe je stajala u blizini. Imala je krvi pod noktima, primijetio je. "To si mislio, nisi li?" Scylvendi ovlaži usne. "Reci ti meni." Kellhus je obuhvatio Scylvendija motreći ga kao što bi dijete zarobilo pticu svojim toplim dlanovima - svjestan svakog drhtaja, pulsiranja srca veličine graška, sićušne topline usplahirenog disanja. Bi li mu trebao natuknuti, pokazati mu koliko je zapravo proziran? Ve ć je danima, otkad je od Servve saznao istinu o Svetom ratu, Cnaiiir odbijao razgovarati o tom ratu i svojim planovima. No njegove su namjere bile jasne: odveo ih je u Hethante da bi dobio na vremenu, onako kako je Kellhus mnogo puta vidio da drugi čine kad su preslabi da bi se odrekli svojih opsesija. Cnaiiir je trebao nastaviti loviti Moenghusa, iako je znao da je taj lov farsa. No sad su trebali ući u Carstvo, zemlju gdje Scylvendije deru žive. Prije, dok su se približavali Hethantama, Cnaiiir se jednostavno bojao da će ga Kellhus ubiti. Sada kad je bio siguran da će sama njegova prisutnost postati smrtonosna prijetnja, bio je siguran u to. Kellhus je primijetio njegovu odlu čnost tijekom jutra, u njegovim riječima i opreznim pogledima. Ako već ne može iskoristiti sina da ubije oca, Cnaiiir urs Skiotha će ubiti sina. Iako je znao da je to nemoguće. Kakvo mučenje. Mržnja, poput morskih mijena po snazi i razmjerima, dovoljna da ubije bezbrojne tisu će, dovoljna i da ubije samog sebe ili čak istinu Najmoćnije oružje. "Što želiš da ti kažem?" Kellhus upita. "Da te, sad kad smo došli do Carstva, više ne trebam? Da te, sad kad te više ne trebam, kanim ubiti? Na kraju krajeva. Carstvo se ne prelazi u društvu Scylvendija." "Sam si to rekao, Dunyanjanine. Onda dok si bio zarobljen u mom jakšu. Za tvoju vrstu postoji samo misija." Kakva oštroumnost. Mržnja, ali isprepletena s gotovo nadnaravnim lukavstvom. Cnaiiir urs Skiotha bio je opasan... Zašto bi trpio njegovo društvo? Zato jer Cnaiiir ipak poznaje ovaj svijet bolje od njega. I što je još važnije, poznavao je rat. Za to je odgojen. Još uvijek mi je koristan. Ako su hodočasnički putevi do Shimeha zatvoreni, Kellhusov je jedini izbor pridružiti se Svetom ratu u okupljanju. Ipak, mogućnost rata otvarala je gotovo nepremostivu dilemu. Proveo je sate u transu vjerojatnosti, pokušavaju ći skicirati modele rata, no nije imao potrebna načela. Varijabli je bilo previše i bile su previše prevrtljive. Rat... Postoje li uopće okolnosti koje bi bile hirovitije? Opasnije? Je li to staza koju si mi namijenio, Oče? Je li ovo tvoj ispit? "A koja je moja misija, Scylvendi?" "Pogubljenje. Ocoubojstvo." "A kakvu moć misliš da moj otac, Dijnyanjanin sa svim moćima koje i ja imam, posjeduje nakon trideset godina među svjetovnim ljudima?" Scylvendi je izgledao zaprepašten. "Nisam mislio—" "Ja jesam. Misliš da mi nije potreban Cnaiiir urs Skiotha, krvlju mnogih obliven? Krotitelj konja i ljudi? Čovjek koji je u stanju pokositi trojicu u jednako toliko otkucaja srca? Čovjek koji je imun na moje metode, i samim time na metode moga oca? Tko god moj otac bio, bit će moćan. Daleko previše moćan da bi ga ijedan čovjek ubio sam." Kellhus je čuo Cnaiurovo srce kako mu udara u grudima, vidio kako mu se uznemirene misli roje, i nanjušio uko čenost koja mu je obuzimala udove. Začudo, Cnaiiir je na trenutak zaklinju ći pogledao u Senve, koja se počela tresti od straha. 146

"Govoriš to da me prevariš", Cnaiiir promrmlja. "Da me uljuljkaš.-Ponovno zid nepovjerenja, iskren i tvrdoglav. Moram mu pokazati. Kellhus izvuče oštricu i nasrne naprijed. Scilvendi je reagirao istog trenutka, iako pomalo uko čeno, kao da su mu refleksi otupjeli od nevjerice. Prvi je udarac odbio s lakoćom, ali je uzmaknuo pred odzvanjajućom kombinacijom koja je uslijedila. Sa svakim je udarcem Kellhus vidio kako njegova ljutnja jača, osjetio je kako se budi i obuzima mu udove. Ubrzo je Scylvendi uzvra ćao zasljepljujućom brzinom i snagom koja je drmala kosti. Samo je jednom Kellhus vidio scylvendsku djecu kako uvježbavaju bagarattu, 'pometanje' u scylvendskom načinu mačevanja. Tada mu se učinilo pretjerano kićenim, prepunim nejasnih zamaha. Nije mu se tako činilo u kombinaciji sa snagom. Dvaput su ga zamalo Cnaiiirovi zamasi pomeli s nogu. Kellhus se povu če, glumeći umor, podvaljujući mu nagovještaj da bi ga uskoro mogao ubiti. Čuo je Senve kako vrišti. "Ubij ga, Kellhuse! Ubij ga!" Gunđajući, barbarin udvostruči svoj gnjev. Kellhus je odbijao silovitu tuču udaraca, hineći očaj. Ispruži ruku, zgrabi Cnaiiirovo desno zapešće i naglo ga potegne prema naprijed. Na neki nemoguć način Cnaiiir uspije podi ći slobodnu ruku, naizgled kroz Kellhusovu ruku u kojoj je držao mač. Opali dlanom Kellhusa u lice. Kellhus padne unazad, udarivši pritom Cnaiiira dvaput nogom u rebra. Zaokrene se u stoj na rukama i s lako ćom se vrati u stav. Okusio je vlastitu krv. Kako? Scylvendi zatetura, držeći se za bok. Krivo je procijenio Scylvendijeve reflekse, Kellhus shvati, kao i mnoge druge stvari. Kellhus odbaci mač i krene prema njemu. Cnaiiir zaurla, zaleti se i napadne. Kellhus je promatrao vrh oštrice kako pravi luk blješteći na suncu, preko strmih stijena i plove ćim oblacima. Uhvatio ju je dlanovima, kao što bi uhvatio lice ljubavnice ili muhu. Zakrene oštricu i istrgne držak |z Cnaiiirove ruke. Zakorači unutar njegova dosega i udari ga u lice. Dok ]s ovaj lamatao unazad, uletio mu je nisko i pokosio mu noge. Umjesto da pobjegne izvan njegova dosega, Cnaiiir se zakotrlja na noge i skoči na njega. Kellhus se nagne unazad, zgrabi Scylvendija za stražnji kraj pojasa i za vrat, i baci ga natrag otkud je došao, bliže rubu grebena. Kad je Cnaiiir pokušao ustati, Kellhus ga udari i on odleti još dalje unazad. Nastavio ga je udarati sve dok Scylvendi nije izgledao više kao bijesna zvijer nego ljudsko bi će, usisavajući drhtave udahe, mašući rukama koje su kažnjene gubitkom osjeta. Kellhus ga snažno udari i on padne mlitavo prasnuvši lubanjom o rub grebena. Kellhus ga podigne u zrak i gurne ga preko ruba ponora i jednom ga rukom uhvati tako da je visio nad Carstvom daleko ispod. Vjetar mu je vijorio crnom kosom nad bezdanom. "Hajde!" Cnaiur protisne kroz šmrklje i slinu. O či su mu se njihale nad ništavilom. Toliko mržnje. "Ali govorio sam istinu, Cnaiiire. Zaista te trebam." Scylvendijeve oči razrogačile su se od užasa. Pusti me, njegov je izraz govorio. Jer ondje leži mir. I Kellhus shvati da je još jednom pogrešno procijenio Scylvendija. Smatrao ga je imunim na traume izazvane fizi čkim nasiljem, a nije bio. Kellhus ga je prebio kao što muž tu če ženu ili otac svoje dijete. Ovaj će trenutak ostati zauvijek u njemu, u vidu sjećanja, kao i nesvjesne uslužnosti. Bit će to novo poniženje koje će potpaljivati vatru u njemu. Kellhus ga podigne na sigurno i ispusti ga. Još jedna povreda granica. Senve je čučala pored svog konja i plakala - ne zato jer je spasio Scylvendija, već zato jer ga nije ubio. "Iglitha sun tamatha!" tulila je na jeziku svog oca. "Iglitha sun tamatheaaa!" Da me voliš. "Vjeruješ li mi?" pitao je Scylvendija. Scylvendi je buljio u njega, otupio od šoka, kao da je zapanjen odsustvom vlastite srdžbe. Podigao se na klimave noge. "Začepi", rekao je Senve, iako nije mogao odvratiti pogled od KelIhusa. Senve je nastavila tuliti i zazivati Kellhusa. Cnaiiirove oči skoče s Kellhusa prema njegovoj nagradi. Dograbio je do nje i ušutkao je šamarom. "Rekao sam začepi" "Vjeruješ li mi?" Kellhus ponovno upita. Senve je tiho plakala, pokušavaju ći progutati jecaje. Toliko tuge. "Vjerujem ti", Cnaiiir kaže, nakratko ne mogavši susresti njegov pogled. Umjesto toga, buljio je u Serwe. Kellhus je već znao da će tako odgovoriti, no postojala je velika razlika izme đu naslućenog priznanja i onog iznu đenog. Međutim, kad ga je Scylvendi konačno pogledao, stari mu je bijes tinjao u o čima, gorio gotovo životinjskom žestinom. Ako je to prije pretpostavljao, sada je znao s potpunom sigurnošću: Scylvendi je bio lud. "Vjerujem da misliš da me trebaš, Dunyanjanine. Zasad." "Kako to misliš?" Kellhus upita, iskreno zbunjen. Postaje sve više nepredvidiv. "Namjeravaš se pridružiti tom Svetom ratu. Želiš ga iskoristiti da se dočepaš Shimeha." "Ne vidim drugi način." 147

"No u cijeloj svojoj priči kako me trebaš, zaboravio si da sam ja poganin u očima Inrita," Cnaiiir reče, "ništa bolji od Fanimljana koje se nadaju poklati." "Onda više nisi poganin." "Obraćenik?" Cnaiiir otpuhne skeptično. "Ne. Čovjek koji se probudio iz svojeg divljaštva. Preživjeli s Kiyutha koji je izgubio vjeru u obi čaje svog plemena. Upamti, kao i svi narodi, Inriti smatraju da su oni izabrani narod, vrhunac onoga što pošteni ljudi uop će mogu postati. Ljudi rijetko sumnjaju u laži koje im laskaju." Razmjeri njegova znanja, Kellhusu je bilo očito, plašili su Scylvendija. On sije pokušavao osigurati položaj drže ći ga u neznanju glede Tromorja. Kellhus je pokušao pratiti zaklju čke koji su ga natjerali na mrštenje, gledao ga kako pogledava Serwe... No bilo je važnijih pitanja. "Nansurce neće biti briga za takve priče", Cnaiiir reče. "Jedino što će vidjeti bit će ožiljci po mojim rukama." Kellhus nije uspio shvatiti razloge njegovog otpora. Zar je želio ne uspjeti pronaći i ubiti Moenghusa? Kako mu još uvijek uspijeva biti tako neshvatljiv? Kellhus kimne, ali tako kao da istovremeno odbija i uvažava primjedbe. Servve kaže da se u Carstvu okupljaju ljudi sa svih strana Tromorja. Pridružit ćemo im se i izbjeći Nansurce." "Možda..." reče Cnaiur polako. "Ako uspijemo do ći do Momemna, a da nas nitko ne zaustavi." No onda je zatresao glavom. "Ne. Scylvendiji ne lutaju uokolo. Privući ću previše pitanja, previše bijesa. Nemaš pojma koliko nas preziru, Dunyanjanine." Očaj je svakako bio tu. Jednim je dijelom, Kellhus shvati, on napustio svaku nadu da će naći Moenghusa. Kako mu je to moglo promaći? No važnije je bilo pitanje govori li Scylvendi istinu. Zar bi bilo nemogu će proći kroz Carstvo s Cnaiiirom? Ako je tako, morat će— Ne. Sve ovisi o vladanju okolnostima. Neće se pridružiti Svetom ratu zgrabit će ga i upotrijebiti ga kao svoje sredstvo. Međutim, kao za svako novo oružje, trebat će upute, obuku. A vjerojatnost da prona đe nekoga s toliko iskustva i uvida koliko ima Cnaiiir urs Skiotha bila je zanemariva. Nazivaju ga najokrutnijim od svih ljudi. Ako je on i znao previše, Kellhus nije znao dovoljno - barem ne još. Koliko god bilo opasno prolaziti kroz Carstvo, vrijedilo je pokušati. Ako se teškoće pokažu nesavladivima, ponovno će razmotriti opcije. "Kada budu pitali," Kellhus odgovori, "ti ćeš govoriti o katastrofi na Kiyuthu. Ono malo Utemota koji su preživjeli svladali su njihovi vlastiti susjedi. Ti ćeš biti posljednji pripadnik svog plemena. Izvlašten čovjek, kojeg su jad i zla sreća protjerali iz vlastite zemlje." "A tko ćeš ti biti, Dunyanjanine?" Kellhus je proveo sate mozgajući o tom pitanju. , "Ja ću biti razlog zbog kojeg ti pristupaš Svetom ratu. Bit ću princ kojeg si susreo putujući prema jugu svojim izgubljenim zemljama. Princ koji je sanjao Shimeh na drugom kraju svijeta. Ljudi Tromorja znaju malo o Atrithauu, osim da je preživio mitsku Apokalipsu. Doći ćemo im iz tame, Scylvendi. Bit ćemo tko god kažemo da jesmo." "Princ..." Cnaiiir ponovi sumnjičavo. "Odakle?" "Princ Atrithaua na kojeg si naišao putujući sjevernim pustarama." Iako je Cnaiiir sada shvaćao, čak i uvažavao stazu koju mu je namijenio, Kellhus je znao da njihova rasprava još uvijek bjesni u njemu. Koliko je spreman pretrpjeti da bi osvetio smrt svoga oca? Utemotski poglavica obriše usta i nos golom podlakticom. Ispljune krv. "Princ ni čega", reče. U jutarnjem svjetlu Kellhus je promatrao Scylvendija kako jaše do kolca. Nasađena visoko na njemu bila je lubanja, još uvijek s kožom na licu i uokvirena tamnom, sablasnom, vunastom kosom. Scylvendskoni kosom. Na određenoj udaljenosti u oba smjera nalazilo se još kolaca , još scylvendskih glava, zasa đenih na udaljenostima koje su odredili (;;onphasovi matematičari. Toliko milja, toliko scylvendskih glava. Kellhus se okrene u sedlu prema Serwe koja ga je prodorno promatrala. "Ubit će ga ako nas otkriju", rekla je. "Zar on to ne zna?" Njezin ton je govorio: Ne trebamo ga, ljubavi. Možeš ga ubiti. Kellhus je vidio scenarije koji su navirali iza njenog pogleda. Prodorni vrisak koji je oblikovala posljednjih dana, potisnut prilikom njihovog prvog susreta s nansurskim kolcima. "Ne smiješ nas izdati, Serwe", Kellhus odgovori strogo, kao što bi nymbrikanski otac odgovorio k ćeri. Lijepo se lice objesilo, zaprepašteno. ''Tebe ne bih nikada izdala, Kellhuse", ona lane. "Moraš znati—" "Znam da se pitaš što me to veže za Scylvendija, Servve. Nije na tebi da to razumiješ. Znaj samo da ako izdaš njega, izdaješ mene." "Kellhuse, ja..." Zaprepaštenje preraste u povrijeđenost, u suze. ''Moraš ga podnositi, Serwe." Odvratila je pogled od njegovih strašnih očiju i počela plakati. "Za tebe ogorčeno otpuhne. "Ja sam jedina nada." "Nada?" vikne ona. "Čija nada?" No Cnaiiir se vratio, jašući oko njih u njihovu malu karavanu konja. Kiselo se nasmiješio kad je primijetio da Servve pla če. 148

"Dobro upamti ovaj trenutak, ženo", reče on na sheyičkom. "Bit će ti to jedina mjera tog čovjeka." Grubo se nasmijao. Nagnuo se s ponija i po čeo kopati po jednom od zavežljaja. Izvukao je zamrljanu vunenu košulju i svukao se do pasa. Košulja nije baš prekrila njegovo brutalno nasljeđe, ali je zaklonila ožiljke. Nansurci ne bi bili oduševljeni takvim zapisima. Čovjek Stepe pokaže prema tankom redu kolaca. Slijedili su obrise zemlje, neki nagnuti, neki ravni, spuštali su se prema obzorju i odmicali od Hethanti. Njihov je mra čni teret bio okrenut od njih, prema dalekom nioru. Beskrajno motrenje mrtvih. "To je put prema Momemnu", rekao je i pljunuo u utabanu travu.

OGLAVLJE ČETRNAESTO KYRANEJSKA NIZINA Neki kažu da ljudi neprestano ratuju protiv okolnosti, noja tvrdim da neprestano bježe. Što li su djela ljudska ako ne trenutni predah, utočište koje će svakoga časa otkriti katastrofa? Život je beskrajni bijeg pred lovcem kojeg nazivamo svijetom. EKVANNUS VIII, 111AFORIZAMA Proljeće, 4111. godina Kljove, Nansursko Carstvo Cvrkut usamljene šumske ševe, poput arije prema naletu vjetra kroz krošnje šume. Poslijepodne je, pomislila je. Ptice uvijek drijemaju poslijepodne. Senve zatrepće i otvori oči. Prvi put nakon dugo vremena osjećala se smireno. Pod njezinim licem, Kellhusova su se prsa dizala i spuštala u ritmu njegovog sna. Ve ć mu se prije pokušala pridružiti na njegovoj prostirci, ali uvijek se protivio - da udovolji Scylvendiju, pretpostavljala je. No jutros, nakon što su cijele mra čne noći putovali, popustio je. I sad je uživala u stisku njegovog čvrstog tijela o njezino, omamljanom osjećaju utočišta u njegovom zaštitničkom naručju sigurna. Kellhuse, znaš li ti koliko te volim? Nikada nije upoznala takvog muškarca. Muškarca koji JE poznaje, a svejedno voli. Jedan dokoni trenutak pogledom je slijedila grede goleme vrbe pod kojom su spavali. Grane su se u luku širile u dubinu drugih grana, razdvajale se poput nogu žene pa onda opet razdvajale, vijugajući u velike suknje od lišća koje su se njihale i sagibale pod sunčanim vjetrom. Osjećala je dušu velikog stabla, zamišljenu, tužnu i beskrajno mudru; ukorijenjenog svjedoka bezbrojnim suncima. Senve začuje pljuskanje. Scylvendi je bez košulje čučao na rubu rijeke, grabio vodu lijevim dlanom i pažljivo ispirao ranu na podlaktici. Promatrala ga je kroz maglu trepavica, glumeći da spava. Ožiljci su spajali i nabirali njegova široka leđa, poput drugog znamenja izjednačenog s ožiljcima koji su mu obavijali ruke. Kao da je svjesna da ga promatra, šuma je utihnula, a njezin je muk obojan nepokolebljivom uzvišenoš ću stabala. Čak je i samotna ptica utihnula, uzmaknuvši pred srkanjem i kapanjem dok se Cnaiiir kupao. Možda prvi put nije se uopće bojala Scylvendija. Izgledao je usamljeno, pomislila je, čak i nježno. Pognuo je glavu i počeo ispirati dugu crnu kosu. Opnasta površina rijeke polako je prolazila pored njega, nose ći grančice i pahuljice. Blizu suprotne obale ugledala je krugove vodenog kukca koji je klizio staklastom površinom rijeke. Onda je spazila dječaka na udaljenoj strani. Isprva je ugledala samo njegovo lice, napola skriveno u pregibu srušenog drve ća i grmlja. Onda je ugledala i krhke udove, mirne poput grana koje su ih zaklanjale. Imaš li majku? pomisli, no kad je shvatila da on promatra Scylvendija, odjednom se prestravila. Odlazi odavde! Bježi! "Stepski čovječe", Kellhus kaže tiho. Scylvendi se trgne i okrene prema njemu. "Tus'afaro to gringmut t'yagga", reče Kellhus. Serwe osjeti kako joj je kimnuvši očešao tjeme. Scylvendi je pratio njegov pogled i zagledao se u sjenovita skrovišta na drugoj strani. Jedan neizvjestan trenutak, dje čak je gledao nazad u čovjeka stepe. "Dođi ovamo, dijete", reče Cnaiiir preko mirne vode. "Htio bih ti nešto pokazati." Dječak je oklijevao, istovremeno oprezan i znatiželjan. 149

Ne! Moraš pobjeći... Bježi! "Dođi", Cnaiiir reče i podigne ruku i domahne mu. "Siguran si." Dječak ustane iz zaklona otpalih grana, ukočen, nesiguran— "Bježi!" Serwe zaurla. Dječak odleprša u šumu, bljeskajući između bijelog sunca i duboke zelene sjene. "Prokleta djevojčuro!" Cnaiiir zareži. Poletio je preko rijeke s izvučenim nožem. U istom trenutku i Kellhus je nestao, skočivši na noge i pojurivši Scylvendijevim stopama. "Kellhuse!" povikala je, promatrajući ga kako juri pod udaljenim krošnjama. "Ne daj mu da ga ubije!" No iznenadna strava oduzela joj je dah, neobjašnjiva sigurnost da i Kellhus također namjerava nauditi djetetu. Moraš ga podnositi, Senve. Tijela još uvijek mamurnog, zateturala je na noge i skočila u mračnu vodu. Bose su joj se noge sklizale po skliskom kamenju, no bacila se naprijed i pala tik do druge obale. Onda je ustala, natopljena hladno ćom, trčala po šljunku, pojurila kroz grmlje u suncem prošarani mrak. Trčala je kao nešto divlje, skakala po blatnom liš ću, preskakivala paprat i otpale grane, slijedeći njihove sjenke koje su se svako malo gubile sve dublje kroz zaslone mračnog drveća. Noge su joj se činile sasvim lagane, a pluća kao da nemaju dna. Bila je dah i neobuzdana brzina - ništa više. "Bas'tushri!" odjekivalo je kroz praznine šume. "Bas'tu^hri!" Scylvendi , je dozivao Kellhusa. Ali odakle? Uhvatila se za deblo mladog jasena. Ogledala se oko sebe, čula je daleke šumove nekoga tko juri kroz žbunje, ali nije vidjela ništa. Prvi je put nakon mnogo tjedana bila sama. Ubit će dječaka ako ga uhvate, znala je, da ga sprije če da ikome ispriča što je vidio. Putovali su Carstvom u tajnosti, bjegunci zbog ožiljaka na Scylvendijevim rukama. No ona nije bila bjegunac, shvati. Carstvo je \ njezina zemlja - ili barem zemlja u koju ju je otac prodao... Doma sam. Ne moram ga podnositi. Odgurnula se od drveta i, praznih o čiju i nestrpljiva srca, krenula hodati pod pravim kutem na svoj raniji put. Hodala je neko vrijeme, jednom je začula tihe uzvike kroz šum okolnog liš ća na vjetru. Doma sam, pomislila je. No onda bije obuzele misli o Kellhusu, neobično zamrljane u prizore Scylvendijeve okrutnosti. Kellhusove oči dok je govorila, pune briga ili potisnutih osmijeha. Uzbu đenje koje je osjetila kad je svojom rukom uhvatio njezinu, kao da to skromno iskazivanje intimnosti odaje nemoguće obećanje. I sve ono što je rekao, riječi koje su odzvanjale do dubine njene duše, koje su njezin bijedan život prikazale kao portret ljepote koja slama srca. Kellhus me voli. On je prvi koji me voli. Onda je drhtavom rukom opipala svoj trbuh kroz potpuno mokru haljinu. Počela je drhtjeti. Ostali - žene koje su zajedno s njom prvobitno oteli Munuati - bile su mrtve, pretpostavljala je. Nije žalila za njima. Mali zlobni dio nje zapravo je slavio smrt gaunumskih žena, onih koje su zadavile njezinu bebu - njezinu plavu bebu. No kamo god u Carstvu otišla, uvijek će biti drugih gaunumskih žena. Senve je oduvijek bila potpuno svjesna svoje ljepote, i neko ju je vrijeme, dok je još bila među svojim nymbrikanskim rođacima, smatrala velikim darom od Bogova, osiguranjem da će njezin budući muž biti muškarac s mnogo stoke. No ovdje u Carstvu, ljepota joj je osiguravala samo da će je tetošiti kao konkubinu, da će je prezirati neke od Patridomosovih žena i da će biti osuđena rađati plave bebe. Trbuh joj je bio ravan, no osjećala je to. Osjećala je bebu. Navrle su joj slike Scylvendijeve požudne žestine; svejedno je pomislila: Kellhusovo dijete. Naša beba. Okrenula se i krenula istim putem nazad. Ubrzo je Senve ustanovila da je izgubljena i opet je bila prestravljena. Pogledala je u bijelo blještavilo sunca kroz pokrov nadsvođenih grana i dalekog lišća, pokušavajući odrediti gdje je sjever. No nije se mogla sjetiti iz kojeg je smjera došla. Gdje si? pomislila je, previše uplašena da bi ga zazvala. Kellhuse... Pronađi me, molim te. Iznenadan se krik prolomio pod krošnjama. Dje čak? Jesu li pronašli dje čaka? No shvatila je da to nije mogu će: krik je ispustio muškarac. Što se događa ? Topot kopita s druge strane blage uzvisine njoj s desna ju je razveselio. Evo ga! Kad je shvatio da sam se izgubila, otišao je po konje da bi me lakše — Kad su na vrhu izronila dva jahača, koža joj se naježila od užasa. Ga lopirali su niz plitku padinu, podižu ći lišće i zemlju, a onda, zaprepašten' njezinim ukazanjem, zauzdali konje i naglo stali. Odmah ih je prepoznala po oklopu i insignijama: obi čni časnici Kidru-hila, elitne konjice Carske vojske. Dvojica od gaunumskih sinova bili su u Kidruhilu. Onaj mlađi i zgodniji izgledao je gotovo jednako preplašeno koliko i ona; na činio je bablji štit protiv duhova nad grivom svoga konja. No stariji se cerio poput zlobne pijanice. Ožiljak u obliku kose protezao mu se čelom, oko duboke očne duplje i zatim mu rastavljao obraz. 150

Kidruhil ovdje? Znači li to da su oni mrtvi? U mislima je vidjela dječaka kako viri iza tamnih grana. Je li preživio? Je li upozorio... ? Jesam li ja kriva za sve? Ta ju je misao paralizirala više nego strah od dvojice muškaraca. Glasno je disala od straha, a brada joj se podigla sama od sebe, kao da želi ogoljeti vrat pred njihovim ukori čenim oštricama. Suze su joj iscrtavale lice. Bježi! mahnito pomisli, ali se nije mogla pomaknuti. "Ona je s njima", čovjek s ožiljkom reče, još uvijek obuzdavajući svog zapjenjenog konja. "Tko bi znao?" drugi nervozno odvrati. "S njima je. Ovakve koke ne lutaju same šumom. Nije jedna od naših, a bome nije ni neka pastireva k ći. Pogledaj je!" Međutim, drugi je blejao u nju cijelo vrijeme. U njene gole noge, u izbo čine njezinih grudi pod haljinom, ali najviše u njezino lice, kao da se boji da će nestati ako skrene pogled. "Ali nemamo vremena", rekao je neuvjerljivo. "Jebeš ti to", prvi pljune. "Uvijek imamo vremena naguziti ovakvo nešto." Sjahao je za čuđujuće elegantno, zagledavši se u svog druga kao da ga izaziva da naprave zlobnu psinu. Samo me slijedi, oči su mu govorile, i vidjet ćeš. Zastrašen nečim neshvatljivim, mlađi je slijedio vodstvo svog osornog sudruga. Još uvijek je piljio u Senve, pogledom istovremeno nekako sramežljivim i zlim. Obojica su prtljali sa svojim željezno-kožnim suknjama, onaj s ožiljkom joj se približavao, dok je mlađi ostao uz konje. Već je očajnički natezao svoj mlitavi ud. "Dobro," rekao je čudnim glasom, "onda ću samo gledati." Mrtvi su, pomislila je. Ja sam ih ubila. "Samo pazi gdje ćeš ispalit' svoje šmrklje", reče drugi, smijući se, očiju istovremeno gladnih i bezvoljnih. Zaslužuješ to. Nepromišljeno štedeći na vremenu, stariji je muškarac izvukao bodež, zgrabio njenu haljinu i rasporio je od vrata do trbuha. Izbjegavajući njezin pogled, vrškom bodeža razmaknuo je tkaninu i razotkrio njenu desnu dojku. "Ajme", rekao je, uzdahnuvši muklo. Bazdio je po luku, pokvarenim zubima i ukiseljenom vinu. Kona čno ju je pogledao u preplašene oči. Podignuo je ruku do njenog lica. Nokat na palcu bio mu je ljubi čast. "Pusti me na miru", prošaptala je tankim glasom, uplašena njegovim plamte ćim očima i uzdrhtalim usnama. Nemoćna molba djeteta kojeg muče druga djeca. "Pssst", rekao je blago. Nježno ju je spustio na koljena. "Nemoj biti zao prema meni", promrmljala je kroz suze. "Nikada", reče on pogođenim glasom, kao s poštovanjem. Uz škripu kože, on klekne na jedno koljeno i odloži bodež na šumsko tlo. Teško je disao. "Sveti Sejenuse", protisnuo je. Izgledao je prestravljeno. Ustuknula je pred drhtavom rukom koju joj je zavukao ispod dojke. Potresali su je prvi jecaji. molim-te-molim-te-molim-te... Jedan od konja se prepao. Začu se zvuk kao kad sjekira raskoli natopljeno triješće. Ona pogleda mlađeg jahača, ugleda njegovu glavu kako se ljulja na batrljku koji mu je ostao od vrata, a iz torza u padu šikljala je krv. Onda je ugledala Scylvendija, čija su se prsa mahnito nadimala, udova sjajnih od znoja. Čovjek s ožiljkom zavapi, nabrzaka se ustao i istrugao mač iz korica. No Scylvendi nije izgledao previše zainteresiran za njega. Njegov ubojiti pogled potražio je nju. "Je li te gad povrijedio?" izderao se više nego pitao. Senve odmahne glavom, tupo poravnavajući odjeću. Spazila je dršku noža usađenog pod hrpom lišća. "Slušaj me, divljače", Kidruhil će nepromišljeno. Drhtaji su mu prolazili mačem. "Nisam imao pojma da je tvoja... Nisam imao pojma." Cnaiiir ga je fiksirao ledenim očima, s čudnim položajem vilice, kao da se šali. Pljunuo je na truplo njegovog druga i nacerio se poput zvijeri. Časnik se odmaknuo od Serwe, kao da se želi ograditi od svog zlodjela "VL-hajde,,prijatelju, smiri se. Ha? U-uzmi konje. Samo d-daj—" Serwe se činilo da je je odlebdjela na noge, da je poletjela na muškarca s ožiljkom i da se nož jednostavno pojavio sa strane u njegovom vratu Tek ju je njegov mahniti šamar nadlanicom spustio na zemlju. Promatrala ga je kako pada na koljena, kako izbezumljenim rukama prtlja po vratu. Izbacio je ruku unazad kao da želi ublažiti pad, ali se stropoštao, podigao le đa i kukove od tla, mlatarajući po lišću jednom nogom. Okrenuo se prema njoj, bljujući krv, očiju izbuljenih i sjajnih Preklinjao ju je... "Guh.. .g-guh..." Scylvendi je čučnuo nad njega i ležerno iščupao nož iz njegovog vrata. Zatim je ustao, po svemu sude ći nesvjestan krvi koja je šikljala - poput posljednjih štrcaja dje čaka koji piški, ona pomisli tupo - prvo po trbuhu i oko pasa, zatim po preplanulim koljenima i goljenicama. Čovjek na samrti još uvijek ju je gledao kroz Scylvendijeve noge, a oči su mu postajale staklaste, s izrazom letargične panike. Cnaiiir se nadvio nad njom, širokih ramena i uskih bokova. Dugih isklesanih ruku opasanih ožiljcima i venama. Vu čja koža visila mu je među znojnim bedrima. Na trenutak su je strah i mržnja napustili. Spasio ju je od poniženja, možda čak i 151

smrti. No nije mogla prigušiti sjećanja na njegove okrutnosti. Divlji sjaj njegovog tijela postajao je nešto izgladnjelo, nadnaravno poremećeno. A on joj neće dati da to zaboravi. Zgrabio ju je lijevom rukom za vrat, naglo podigao s poda gušeći ju i bacio je u drvo. Desnom je zamahnuo nožem, podigao ga prijeteći pred njeno lice, i zadržao taman dovoljno dugo da ona stigne ugledati vlastiti odraz izobli čen na krvlju zamrljanoj oštrici. Onda joj je prislonio vršak oštrice uz sljepoo čnicu. Još uvijek je bila topla. Ustuknula je od uboda, osjetila kako joj se krv slijeva u uho. Gledao ju je tako intenzivno da je po čela jecati. Njegove oči! Bijelo--plave u bijelom, hladne od potpunog odsustva milosti, sjajne od prastarih mržnji svoje rase... "M-molim te... Nemoj me ubiti, molim teee!" "Onaj balavac kojeg si upozorila gotovo nas je koštao života, kujo', zarežao je. "Učini još jednom nešto takvo i stvarno ću te ubiti. Još jednom probaj pobjeći i obećajem ti, pobit ću pola svijeta dok te ne prona đem!" Nikad više! Nikad... Obećajem. Podnosit ću te! Hoću! Pustio joj je grlo i zgrabio joj desnu ruku, i ona se na trenutak š ćućurila • plakala, o čekujući udarac. Kada se to nije dogodilo, zatulila je glasno, gušeći se vlastitim drhtavim disanjem. Sama je šuma, s kopljima sun čevih zraka koja prolaze kroz rašlje grana i stablima poput stupova nekog hrama, grmjela od njegovog gnjeva. Obećajem. Scylvendi se okrenuo prema čovjeku s ožiljkom, koji se još uvijek grčio tupo po podu šume. "Ubila si ga", reče on, s teškim naglaskom. "Znaš to?" "D-da", reče ona tupo, pokušavajući se pribrati. Bože, što sad? Nožem je zarezao poprečnu liniju preko njezine podlaktice. Bol je bila oštra i brza, ali je zagrizla usnicu radije nego da jaukne. "Swazond'\ rekao je oštrim scylvendskim tonom. "Čovjek kojeg si ubila napustio je ovaj svijet, Serwe. Postoji jedino ovdje, u ožiljku na tvojoj ruci. To je znak njegove odsutnosti, svih putova kojima se njegova duša ne će kretati, i svih djela koja neće počiniti. Znak tereta koji sada nosiš." Razmrljao je ranu dlanom i primio je za ruku. "Ne razumijem", Senve je zacvilila, jednako zbunjena koliko i prestrašena. Zašto je to napravio? Je li to kazna? Zašto joj se obratio imenom'! Moraš ga podnositi... "Ti si moja nagrada, Senve. Moje pleme." Kad su pronašli Kellhusa u logoru, Senve je skočila s konja koji je ranije pripadao muškarcu s ožiljkom jer se bojao preći rijeku i krenula kroz vodu prema njemu. I onda se našla u njegovom naru čju, držeći ga silovito. Snažni prsti prolazili su joj kroz kosu. Njegovo srce poput čekića joj je nabijalo u uhu. Mirisao je na liš će osušeno na suncu i čvrstu zemlju. Kroz suze je začula: "Psst, moje dijete. Sad si na sigurnom. Sa mnom si na sigurnom." Glas toliko sličan glasu njenog oca! Scylvendi je prejahao rijeku, vodeći njezinog konja. Glasno je otpuhnuo dok im se približavao. Senve nije ništa rekla, samo ga je gledala očima punim mržnje. Kellhus je bio ovdje. Bilo je sigurno ponovno ga mrziti. Kellhus reče, "Breng'ato gingis, kutmulta tosphuira." Iako nije znala nimalo scylvendskog, bila je sigurna da je rekao, "Nije više tvoja, pusti je na miru." Cnaiiir se samo nasmijao i odgovorio na sheyi čkom: "Nemamo vremena za ovo. Kidruhilske patrole obično broje preko pedeset vojnika Mi smo ubili samo desetak." "Kellhus je odmaknuo Servve i držao je čvrsto za ramena. Prvi je put primijetila krvave lukove raspršene po njegovoj tunici i bradi. "U pravu je, Senve. U velikoj smo opasnosti. Sad će nas goniti." Senve kimne i nove joj suze preplave oči. "Za sve sam ja kriva Kellhuse!" protisnula je. "Tako mi je žao... Ali on je bio samo dijete. Nisam mogla dopustiti da umre!" Cnaiiir još jednom otpuhne. "Balavac nije nikoga upozorio, curo. Kao da bi obi čan dječak pobjegao DunyanjaninuV' Strava je pogodi poput groma. "Kako to misli?" upitala je Kellhusa, ali sada su njegove oči bile pune suza. Ne! U mislima je vidjela dijete, malenih udova naherenih negdje duboko u šumi, slijepih očiju u potrazi za nebom. Ja sam to učinila... Još jedna odsutnost tamo gdje se trebala kretati duša. Kakva bi djela bezimeni dječak postigao? Kakav je junak mogao postati? Kellhus se okrenuo od nje, shrvan tugom. Kao da pronalazi utjehu u užurbanom radu, po čeo je motati prostirku pod velikom vrbom. Zastao je i, ne pogledavši je, rekao povrijeđenim glasom: "Moraš to zaboraviti, Serwe. Nemamo vremena." Stid, kao da joj je unutrašnjost postala hladna voda. Ja sam ga prisilila na taj zločin, pomislila je promatrajući Kellhusa dok je vezao njihovu opremu za svoje sedlo. Još jednom joj se ruka našla na trbuhu. Moj prvi grijeh protiv tvog oca. "Kidruhilske konje", reče Scylvendi. "Prvo ćemo njih jahati dok ne umru." Prva dva dana su s relativnom lako ćom izmakli svojim progoniteljima' uzdajući se da će ih očuvati prašume koje su prekrivale gornji tok rijeke Phayus i Scylvendijeva ratnička oštroumnost. Usprkos tome, bijeg je uzeo velik danak na 152

Serwe. Jahanje danju i noću, svladavanje strmih gudura, galopiranje kamenitim padinama i izvrgavanje bezbrojnim pritokama Phayusa za nju je zamalo bilo previše. Još je prije prve no ći počela lelujati u sedlu, mučila se i s ukočenim rukama i nogama i očima koje su odbijale ostati otvorene, dok su Cnaiiir i Kellhus vodili pješice. Izgledali su nepobjedivi, i nju je ljutilo što je ona toliko slaba. Do kraja drugog dana, Cnaiiir im je dozvolio da se utabore, jer je pretpostavio da su se riješili svih eventualnih progonitelja. Dvije su stvari, rekao je, išle njima u korist: to što putuju prema istoku, dok bi se svaka scvlvendska pljačkaška skupina zasigurno povukla u Hethante nakon susreta s Kidruhilom, i to što su on i Kellhus uspjeli pobiti toliko mnogo njih nakon one nevjerojatne nesreće da naiđu na njih u lovu na dje čaka. Servve je bila previše iscrpljena da bi spomenula onoga kojeg je ona ubila, pa je umjesto toga trljala zgrušanu krv na podlaktici, iznena đena osjećajem ponosa koji je njome kolao. "Kidruhili su arogantne budale", Cnaiiir nastavi. "Jedanaestero mrtvih uvjerit će ih da je skupina pljačkaša morala biti velika. To znači da će biti oprezni u potrazi i da će poslati po pojačanje. To znači i da će, kad naiđu na naš trag prema istoku, pomisliti da je to varka i slijediti ga prema zapadu i planinama, u nadi da će naići na trag glavne skupine." Te su noći jeli sirovu ribu kopljem ulovljenu u obližnjem potoku, i unato č svojoj mržnji, Serwe se divila ljubavi između tog čovjeka i otvorene divljine. Za njega je to bilo mjesto nebrojenih tragova i sitnih posli ća. Mogao je naslutiti nadolaze ći teren po određenim pticama i njihovom pjevu, i znao je olakšati napetost konja brane ći ih kolačima od gljivica ostruganih sa zemlje. U njemu je bilo mnogo više toga od zlostavljanja i ubijanja, shvatila je. Dok se Servve čudila što uspijeva uživati u hrani od koje bi joj se povra ćalo u njenom prijašnjem životu, Cnaiiir im je pričao dogodovštine iz svojih brojnih pohoda na Carstvo. Zapadne provincije Carstva, rekao je, bile su im jedina nada da se oslobode progonitelja: bijahu dugo napuštene zbog haranja njegovih suplemenika. Bit će u mnogo većoj opasnosti kada prijeđu u velika područja obrađene zemlje uz donji tok Phayusa. I ne prvi put, Senve se zapita zbog čega bi se ova dvojica odvažili na takvo putovanje. Nastavili su svoj put danju, s namjerom da nastave putovati i do dugo u no ć. Rano ujutro, Cnaiiir je ulovio mladu srnu, i Serwe je to smatrala dobrim znakom, osim što joj se nije svidjela ideja da srnetinu jede sirovu. Ustanovila je da je stalno gladna, ali je prestala o tome govoriti jer se Scylvendi mrštio. Oko podneva je, me đutim, Kellhus dojahao paralelno njoj i rekao, "Opet si gladna, zar ne, Serwe?" "Kako ti znaš takve stvari?" upitala ga je. Uvijek ju je iznova odu.ševljavalo kad bi joj Kellhus pogodio misli, i onaj dio nje koji mu se « poštovanjem divio nalazio bi novu potvrdu. "Koliko već ima, Serwe?" "Što koliko već ima?" upita, iznenada uplašena. "Otkad si u drugom stanju." Ali to je tvoje dijete, Kellhuse! Tvoje! "Ali mi još nismo općili", reče on blago. Serwe se odjednom nađe zbunjenom, nije bila sigurna što je želio reći, i još manje sigurna je li bila govorila naglas. Pa naravno da su općili. Bila je u drugom stanju, nije li? Tko bi drugi mogao biti otac? Suze su joj navrle na oči. Kellhuse... Zar me želiš povrijediti? "Ne, ne", odgovori on. "Oprosti, draga Serwe. Uskoro ćemo stati i jesti." Zurila je u njegova široka leđa dok je jahao naprijed da bi se pridružio Cnaiiiru. Navikla je gledati njihove kratke razgovore i crpila je prezira vrijedno zadovoljstvo iz trenutaka oklijevanja, pa čak i tjeskobe, koji bi slomili Cnaiiirov vremenskim uvjetima izmučen izraz lica. No ovaj je put osjećala potrebu promatrati Kellhusa, primijetiti kako mu sunce sjaji kroz plavu kosu, prou čavati liniju njegovih punih usana i sjaj u njegovim sveznaju ćim očima. I izgledao je gotovo bolno lijep, poput nečeg previše sjajnog za hladne rijeke, goli kamen i kvrgavo drveće. Izgledao je— Serwe zadrži dah. Na trenutak je pomislila da će se onesvijestiti. Nisam govorila, a on je ipak znao. "Ja sam nada", Kellhus je bio rekao nad dugim putem scylvendskih lubanja. Naša nada, prošaptala je djetetu u sebi. Naš Bog. No je li to moguće? Senve je čula bezbrojne priče u kojima se Bogovi u ljudskom obličju druže s Ljudima davno u vrijeme Kljove. Bilo je to u Svetom pismu. Bila je to istina! Nemoguće je bilo jedino da bi Bog hodao sada, da bi se Bog mogao zaljubiti u nju, u Serwe, k ćer prodanu Kući Gaunum. No možda je to bio smisao njezine ljepote, razlog što je podnosila potkupljivu pohlepu muškaraca i muškaraca. I ona je bila previše lijepa za ovaj svijet, ona koja iš čekuje dolazak svog zaručnika. Anasurimbora Kellhusa. Smiješila se i suze su joj tekle od posvemašnje radosti. Sada ga je vidjela onakvim kakav je zaista bio, kako zra či nezemaljskom svjetlošću, c aureolama poput zlatnih koluta oko njegovih ruku. Vidjela ga je! Kasnije dok su žvakali trake sirove srnetine u vjetrovitoj šumi jablana, okrenuo se prema njoj i i rekao joj na njenom materinjem nymbrikanskom, "Ti razumiješ." 153

Nasmiješila se, ali se nije iznenadila što zna jezik njezina oca. Mnogo ju je puta tražio da joj govori njime - ne da bi naučio, sada je znala, nego da bi slušao njezin tajni glas, onaj koji je bio zašti ćen od Scylvendijeve srdžbe. "Da... razumijem. Ja ću ti biti žena." Treptala je suze iz očiju. Nasmiješio se s božanskom samilošću i nježno je pomilovao po obrazu. "Uskoro, Servve. Vrlo skoro." Tog su poslijepodneva prešli široku dolinu, i kad su se popeli na vrh udaljenih brežuljaka, prvi su put spazili svoje progonitelje. Serwe ih isprva nije vidjela, samo vanjski pojas osun čanih stabala uzduž dalekog kamenog zaslona. Onda je spazila sjene konja u pozadini, korake njihovih tankih nogu u tami, i njihove jaha če pogrbljene da izbjegnu nevidljive grane. Iznenada, jedan se pojavio na rubu; sunce mu je zamrljalo kacigu i oklop sjajnom bjelinom. Servve se povukla u sjenu. "Izgledaju zbunjeni", rekla je. "Izgubili su naš trag na kamenom tlu", Cnaiiir će mrko. "Traže put kojim smo se spustili." Nakon toga je Cnaiiir ubrzao tempo kojim su se kretali. U povorci konja u nizu, grmjeli su kroz šumu, a Scylvendi ih je vodio niz valovite padine sve dok nisu došli do plitkog, šljunkovitog potoka. Onda su promijenili smjer i nastavili jahati nizvodno po blatnim obalama, a povremeno i kroz sami potok, sve dok nisu došli do njegovog uš ća u mnogo veću rijeku. Zrak je postajao hladniji, a sive večernje sjene gotovo su progutale otvorena prostranstva. Nekoliko se puta Servve učinilo da čuje uzvike Kidruhila u šumi iza njih, no zbog sveprisutnog šuma vode nije bilo moguće ustvrditi to sa sigurnošću. Unatoč tome, začudo je nije bilo strah. Iako je ushi ćenje koje je osjećala veći dio dana iščezlo, osjećaj neminovnosti nije. Kellhus je jahao uz nju, i njegove bi je o či pronašle baš svaki put kad bi joj srce posustalo. Nemaš se čega bojati, pomislila bi. Tvoj otac jaše s nama. "Ove šume", Scylvendi reče, povisivši glas da nadjača rijeku, "nastavljaju se još malo, a onda postepeno prelaze u pašnjake. Jahat ćemo koliko možemo u mraku, a da ne ugrozimo konje ili vlastite glave. Ovi ljudi koji nas slijede nisu poput ostalih. Odlučni su. Cijeli život naganjaju i bore se s mojim narodom po ovim šumama. Ne će stati dok nas ne dostignu No jednom kad se oslobodimo šume, naša prednost leži u rezervnim konjima. Natjeravat ćemo ih dok ne umru. Jedina nam je nada juriti uz Phayus daleko ispred vijesti o našem dolasku i dose ći Sveti rat." S njim na čelu, jahali su niz rijeku sve dok mjesečina nije postala vrpca žive preko plavog kamena i prijetećeg mraka okolne šume. Nakon nekog vremena mjesec se spustio, a konji su po čeli posrtati i zastranjivati sa staze. Opsovavši, Scylvendi im naredi da stanu. Bez riječi je počeo skidati opremu s konja i bacati je u rijeku. Preumorna da bi pričala, Senve sjaše, protegne se na noćnoj hladnoći i zagleda se nakratko u Čavao Nebeski koji je sjajio u maglici bljeđih zvijezda. Baci pogled prema smjeru iz kojeg su došli i pažnju joj privuče mnogo drugačiji sjaj: valovita linija svjetala koja je polako primicala niz rijeku. "Kellhuse?" rekla je glasom hrapavim od nekorištenja. "Već sam ih vidio", Cnaiiir odvrati, zavitlavši sedlo daleko u jure ću vodu. "Prednost progonitelja: imaju baklje po no ći." Ton mu je bio drugačiji, Senve shvati, neka smirenost koju dosad nije čula. Smirenost radnika u svom elementu. "Sustižu nas," Kellhus primijeti, "kreću se prebrzo da bi pratili naš trag. Samo slijede rijeku. Možda bismo to mogli okrenuti u svoju korist." "Nemaš iskustva u takvim stvarima, Dunyanj^nine." "Trebao bi ga slušati", Serwe reče, gorljivije nego što je namjeravala. Cnaiiir se okrene prema njoj, i premda od mraka nije mogla vidjeti njegov izraz, naslutila je da je bijesan. Muškarci plemena Scylvendi nisu savladali svadljive žene. "Jedini način na koji bismo to mogli okrenuti u svoju korist", odgovorio je jedva obuzdavši bijes, "jest da presije čemo kroz šumu. Nastavit će ići naprijed, možda potpuno izgubiti naš trag, no do svitanja će shvatiti svoju pogrešku. Onda će biti prisiljeni vratiti se istim putem - ali to neće učiniti svi. Znaju da nam je cilj putovati prema istoku, i znat će da su sad ispred nas. Poslat će naprijed vijest o našem dolasku, i onda smo gotovi-Jedina nam je nada da budemo brži od njih, jasno?" "Shvatila je, stepski čovječe", Kellhus odgovori. Vodeći konje pješice, nastavili su dalje. Kellhils je sad bio na čelu i iskorištavao je svaki potez otvorenog prostora, tako da je Serwe povremeno trčala. Nekoliko je puta pala, popiknuvši se na nešto što nije vidjela u mraku, no ipak se svaki put uspjela pribrati prije nego bi je Scylvendi stigao izgrditi. Stalno je bila uspuhana, plu ća su joj gorjela, a grč bi je s vremena na vrijeme probadao po boku. Bila je natu čena, izgrebana i toliko iscrpljena da su joj se noge klimale svaki put kad bi stala. No nije bilo govora o zaustavljanju, ne dok je pruga baklji tinjala u daljini. S vremenom je rijeka zakrenula, spuštajući se niz slijed kamenih stepenica. Pod svjetlom zvijezda, Serwe ugleda veliku masu vode pred njima. "Rijeka Phayus", Cnaiiir reče. "Ubrzo ćemo zajahati, Serwe." Umjesto da slijede pritoku Phayusa, skrenuli su nadesno i zaletjeli se u tminu unutrašnjosti šume. Prvo vrijeme Serwe nije vidjela gotovo ništa, i činilo joj se da slijedi kolonu zvukova kroz neki tunel iz no ćnih mora u kojem se mrak sudarao s mrakom. Pucketanje grančica. Brektanje konja. Povremeni topot kopita. No postupno je blijedi suton po čeo iscrtavati 154

detalje iz mraka: vitka debla, slomljena stabla i grmlje, mozaik liš ća na tlu šume. Scylvendi je govorio istinu, shvatila je. Šuma je postajala sve rjeđa. Kad se zora počela promaljati na istočnom obzoru, Cnaiiir ih pozva da stanu. Obuhva ćen korjenom prevrnutog stabla, veliki se kolut zemlje propinjao nad njim. "Sada ćemo zajahati", rekao je. "Jahat ćemo žestoko." Napokon više nije bila na nogama, no olakšanje bijaše kratkoga vijeka. S Cnaiiirom na čelu i Kellhusom na kraju, jurili su kroz šikaru. Kako se šuma prorjedivala, isprepletena zbrka krošnji se snižavala, sve dok se nije činilo da jašu kroz njih, šibani brojnim granama. Kroz isprekidani topot kopita za čula je sve glasniji jutarnji pjev ptica. Izbili su iz nesnosne šikare na pašnjake i dali se u galop. Serwe je uzvikivala i smijala se na sav glas, uzbu đena iznenadnom jurnjavom kroz otvorena prostranstva. Hladan joj je zrak umrtvio bolno lice i češljao kosu u lepršajuće pramenove. Pred njima je crvena kugla sunca izbijala na horizont, oblijevajući ljubičaste daljine narančastom i grimiznoIjubičastom. Pašnjaci su postupno uzmicali pred obrađenim površinama, sve dok •daljine nisu postale popločane poljima mlade pšenice, ječma i prosa. Jahali su rubovima malih zemljoradni čkih sela i prostranim plantažama koje su pripadale Kućama Kongregacije. Kao konkubina pod ugovorom s Kućom Gaunum, Senve je bila izolirana u sličnim vilama, i dok je promatrala razbacane komplekse, krovove poplo čene crvenom opekom i redove kopljastih borovica, zabrinula se što joj je nešto jednom tako poznato postalo tako prijeteće i čudno. Robovi bi podizali pogled s polja i promatrali ih kako galopiraju prašnim sporednim putovima. Ko čijaši bi ih proklinjali kad bi protut-njali pored njih. Žene bi ispuštale teret i povla čile zaprepaštenu djecu s opasnog puta. Što li su ti ljudi mislili? Serwe se pitala, misli pijanih od umora. Što li vide? Odvažne bjegunce, odlučila je. Muškarca čije ih je grubo lice podsjećalo na scylvendska teroriziranja. Drugog čovjeka, čije su ih plave oči uspjele dokučiti jednim užurbanim pogledom. I prelijepu ženu, čija je duga plava kosa vijorila na vjetru nagrada koju će ova dvojica uskratiti svojim još neviđenim progoniteljima. Do kasnog poslijepodneva, potjerali su zapjenjene konje na vrh kamenitog brda, gdje im je Scylvendi konačno dozvolio kratki predah. Senve se gotovo srušila iz sedla. Bacila se na ledinu i ispružila u travi; u ušima joj je zvonilo, a tlo se polako vrtilo ispod nje. Neko vrijeme je bila u stanju samo disati. Onda je za čula Scylvendija kako psuje. "Žilavi gadovi", pljune on. "Tko god vodio te ljude prepreden je koliko i tvrdoglav." "Što ćemo sad?" Kellhus upita, i to je pitanje nekako razočara. Znaš to. Uvijek sve znaš. Zašto mu tako podilaziš? Teškom je mukom ustala, začuđena kako su joj se udovi tako brzo ukočili, i slijedila njihov pogled prema horizontu. Pod ružičastim suncem ugledala je maleni oblak prašine kako se vu če prema rijeci, ali ništa više od toga. "Koliko ih je?" Cnaiiir upita Kellhusa. "Isto kao i prije... šezdeset i osam. Iako sad jašu druge konje." "Druge konje", Cnaiiir ponovi suho, kao da je jednako bijesan zbog zna čenja te činjenice kao i Kellhusove sposobnosti da izvlači takve zaključke. "Sigurno su ih pokupili negdje putem." "Nisi to predvidio?" "Šezdeset i osam", Cnaiiir reče, ignorirajući njegovo pitanje. "Previše?" upita, gledajući intenzivno Kellhusa. "Previše." "čak i ako napadnemo usred noći?" Kellhus kimne, očiju neuobičajeno neusredotočenih. "Možda," odvrati nakon nekog vremena, "ali samo ako nam propadnu sve druge opcije." "Kakve opcije?" Cnaiiir upita. "Što... da radimo?" Senve je zamijetila neobičnu tjeskobu u njegovom izrazu. Zašto ga to toliko muči? Zar ne vidi da je na nama da slijedimo? "Uspjeli smo im malo odmaknuti", Kellhus će odlučno. "Nastavljamo jahati." S Kellhusom na čelu, skrenuli su u sjenu brda i polako dobivali na brzini. Raštrkali su malo stado ovaca, a onda potjerali svoje već odavno napaćene konje jače nego ikada. Jureći preko pašnjaka, Senve je osjećala kako joj se bol slijeva iz trzajućih udova. Izišli su iz sjene brda, a večernje sunce grijalo im je leđa. Potjerala je konja još brže, dojahala pored Kellhusa i divlje mu se nacerila. Nasmijao ju je smiješnim izrazom lica: očiju iznenađenih njezinom drskošću, vjeđa nadignutih ogorčenim bijesom. Sa Scylvendijem za leđima, galopirali su bok uz bok, smijali se svojim nesretnim progoniteljima, sve dok predvečerje nije preraslo u suton, i dok iz dalekih polja nisu isprane sve boje osim sive. Pretekli su, pomislila je, čak i sunce. Iznenada je njezin konj - njena nagrada za ubijenog čovjeka s ožiljkom - pokleknuo u pola koraka i zabacio glavu uz gunđajući krik. Gotovo je osjetila kako mu se srce rasprsnulo... Zatim snažan udarac tla, trava i prašina me đu zubima, i pulsirajuća tišina. Zvuk primičućih kopita. "Ostavi je!" začula je Scylvendijevo rezanje. "Žele nas, ne nju. Njima je ona ukradena imovina, zgodna sitnica." "Neću." "To nije nalik tebi, Dunyanjanine... Nimalo nalik tebi." 155

"Možda", začula je Kellhusa, glas mu je sad već bio vrlo blizu i vrlo blag. Rukama joj obujmi lice. Kellhuse... Nema više plavih beba. Nema više plavih beba, Senve. Naše će dijete biti ružičasto i živo. "Ali bit će sigurnija—" Tama, i snovi o velikoj, sjenovitoj jurnjavi poganskim zemljama. Pluta. Gdje je nož? Senve se probudi hvatajući zrak, dok je cijeli svijet jurio i ritao se pod njom. Kosa joj je šibala i lepršala po licu, išla joj u oči. Osjećala je miris bljuvotine. "Ovuda!" čula je Scylvendija kako se zaderao nadglasavši udaranje kopita, nestrpljivim, čak prijekim glasom. "Na vrh onog brda!" Muškarčeva snažna leđa i ramena bijahu zbijena uz njezine grudi i lice. Ruke su joj bile svezane nevjerojatno čvrsto oko njegovog torza, a šake... Nije osjećala šake! Ali je zato osjećala uže koje joj se urezale u zapešća. Bila je svezana! Privezana uz leđa muškarca. Uz Kellhusa. Što se događalo? Podigla je glavu, osjećala je oštro probadanje iza očiju. Bezglavi stupovi bljeskali su pored nje, i rasplesana linija odrezanog zida. Nekakve ruševine, a iza njih mračne avenije maslenika. Maslenici? Zar su već dospjeli tako daleko? Pogledala je unazad i iznenadila se što nema konja bez jaha ča. Tada je, kroz tanke oblake prašine ugledala veliku kohortu jahača koji su se crnili nedaleko iza njih. Kidruhili, ozbiljnih lica zaokupljenih potjerom, s ma čevima koji su mahali i bljeskali pod suncem. Razmiljili su se okolo i kroz porušeni hram. Osjeti vrtoglav osjećaj bestežinskog stanja, a zatim bubne u Kellhusova le đa. Konj poleti uzbrdo strmom kosinom. Ona ugleda kredaste ostatke zida iza njih. "Kvragu!" čula je Scylvendija kad je zagrmio. Zatim: "Kellhuse! Vidiš ih?" Kellhus ne reče ništa, no leđa mu se zaobliše, a, desna mu ruka tržne gore kad je povukao konja u drugom smjeru. Ugledala je njegov bradati profil kad je bacio pogled nalijevo. "Tko su oni?" viknuo je. I Senve ugleda drugi val jahača, udaljenijih, ali su jurili za njima istom uzbrdicom. Kellhusov ih je konj trznuo tangentom na uzbrdicu, podižući šljunak i pijesak. Pogledala je natrag dolje prema Kidruhilima i promatrala ih kako preskakuju srušeni zid u razmaknutim redovima. Onda je ugledala drugu skupinu, tri jaha ča koja su izronila između stabala i skrenula da ih presretnu na putu uzbrdo. "KelUlhuuss!" povikala je, migoljeći se među užadi da privuče njegovu pozornost. "Mirno, Senve! Sjedi mirno!" Jedan od Kidruhila srušio se s konja, stiš ćući strijelu koja mu je stršala iz prsa. Scylvendi, zaklju či Senve sjetivši se srne koju je bio ubio. Bez zastajkivanja, međutim, druga dvojica su projurila pored svojeg palog druga. Pm je dojahao paralelno s njima i podignuo koplje. Kosina se izravnala i konji ubrzaše. Kidruhil baci koplje iznad prošarane magle tla i trave. Serwe se lecne. No Kellhus je nekako posegnuo i zgrabio ga u zraku - kao da je šljiva koja visi na grani. U jednom pokretu, zakrenuo je koplje i bacio ga nazad, gdje se ono zapikne u muškar čevo začuđeno lice. Jedan sablasni trenutak Senve je promatrala muškarca kako se njiše u sjedalu, a onda se skljokao na jure će tlo. Njegovo mjesto jednostavno je preuzeo drugi, dojahao bliže kao da se namjerava zabiti u njih, s ma čem podignutim za napad. Na trenutak su se Serwine o či susrele s njegovim, sjajnim na prašnjavom licu, ludim od ubojite odlu čnosti. Ogolivši stisnute zube, on napadne— Kellhusov udarac prasnuo je njegovim tijelom poput tetive nekog katapulta. Njegov ma č treperio je prostorom između njih. Ispustivši oružje, Kidruhil pogleda dolje. Crijeva i krvava teku ćina slijevali su mu se po sedlu i po bedrima. Konj mu skrene u stranu, uspori u kas i stane. Onda su jurili niz stražnju stranu brda, i tlo nestane. Konj im je zavrištao, posrnuo i naglo zaustavio iza Cnaiiirovog konja podižući šljunak. Pred njima je zijevao strmi ponor, gotovo triput viši od stabala u njegovom podnožju. Nije bio okomit, ali je bio daleko prestrm za konje. Šarenilo tamnih šumaraka i polja protezalo se u maglovite daljine. "Duž grebena", Scylvendi promrsi, i zakrene konja. No zastao je kad je Kellhusov konj ponovno zavrištao. Prije nego je Serwe shvatila što se događa, ruke su joj bile oslobođene, a Kellhus je skočio na tlo. Podignuo ju je iz sedla i pridržavao dok je ona pokušala ustanoviti gdje su joj noge. "Otklizit ćemo dolje, Senve. Hoćeš li moći?" Mislila je da će povraćati. "Ali ne osjetim ru—" Upravo se onda prvi Kidruhil pojavio na vrhu. "Hajde!" Kellhus povika i prakti čki je gurne preko zaobljenog ruba. Prašnjava zemlja propala joj je pod nogama i ona počne dolje, no njezin je vrisak nadglasao krik. Konj se kotrljao i udarao u lavin, prašine pored nje. Grabe ći se i grebući 156

prstima koje je jedva osjećala uspjela se zaustaviti. Konj je nastavio padati. "Hajde, ženetino, kreči se!" Scylvendi je povikao odozgo. Promatrala ga je kako napola tr čkara, napola klizi pored nje, slijedeći trag prašine u vrtoglavu prazninu pod njima. Odvažila se na nesiguran korak, i onda je ponovno padala. Naprezala se, pokušavajući zadržati noge čvrsto pod sobom i leda okrenuta padini, no udarila je u nosio jako i odbila se dalje od brda u eksploziji pijeska, mlatarajući praznim zrakom. Nekako se dočekala na ruke i koljena i na trenutak joj se činilo da će uspjeti prikočiti spuštanje, međutim, još jedna stijena joj zahvati lijevo stopalo, tržne joj koljeno na prsa i ona se sunovrati, izudara i izgrebe, kotrljaju ći se naglavce kroz oblak. Usred štropota padajućeg kamenja, ona se zaustavila, a Scylvendi joj obgrlio glavu. Zabrinutost u njegovom pogledu potpuno ju je zbunila. "Možeš li ustati?" upitao ju je. "Ne znam", protisnula je. Gdje je Kellhus? Pomogao joj je da sjedne, no njegova je pažnja već bila negdje drugdje. "Ostani tu", reče on kratko. "Ne miči se." Izvlačio je mač dok je ustajao. Pogledala je gore uz padinu i istog joj se trena po čelo vrtjeti. Ugledala je oblak prašine kako se kotrlja prema dolje i shvatila da to Kellhus ubrzava silazak velikim klize ćim skokovima. Tada je probode bol u boku, nešto oštro od čega joj je svaki udah bio mučan. "Koliko?" Cnaiiir upita Kellhusa dok se klizeći zaustavljao. "Dovoljno", rekao je, naizgled neuspuhano. "Ne će nas slijediti ovim putem. Ići će okolo." "Kao i drugi." "Koji drugi?" "Ona pseta koja su nas iznenadila kad smo tek krenuli prema vrhu. Sigurno su krenuli dolje čim smo mi zakrenuli od njih, jer sam vidio samo zaostale - tamo, desno..." Još dok je Cnaiiir to govorio, Senve je začula udaranje kopita kroz bjelogoričnu šumu. Ali nemamo konje! Nemamo kako pobjeći! "Što to znači?" uskliknula je, hvatajući dah od plamteće boli koja ju je kažnjavala. Kellhus klekne do nje, zaklonivši sunce svojim nebeskim licem. Još je ednom ugledala njegovu aureolu, blještavo zlato koje ga je izdvajalo od ostalih ljudi. On će nas spasiti. Ne brini, dušo moja, znam da hoće! No on je rekao, "Senve, kada dođu, želim da zatvoriš oči." "Ali ti si nada", rekla je jecajući. Kellhus je pomiluje po obrazu, a onda se bez rije či povuče i zauzme mjesto pored Scylvendija. Ugledala je bljeskova pokreta iza njih, čula rzanje i brektanje bijesnih bojnih konja. Tada prvi pastusi urešeni žicanim skutima izjuriše iz sjene na sunce, nose ći jahače u bijelo-plavim ogrtačima i teškim oklopima od veriga. Dok su se konjanici približavali u nazubljenom polukrugu, Servve shvati da su im lica srebrna, hladna poput lica Bogova. I znala je da su poslani - poslani da ga zaštite! Da pruže zaklon nadi. Jedan priđe bliže nego ostali i skine kacigu s čupave guste crne kose. Povukao je dvije trake i skinuo srebrnu masku sa zdepastog lica. Bio je iznenađujuće mlad, i imao četvrtastu bradu, uobičajenu među muškarcima Istočnog Tromorja. Ainonjanin možda, ili Conriyanin. "Ja sam Krijates Iryssas", mladić reče na sheyičkom s vrlo snažnim akcentom. "Ovi pobožni, ali kiseli momci su Vitezovi od Attrempusa i Ljudi od Kljove... Jeste li vidjeli kakve odbjegle kriminalce u blizini?" Zapanjena tišina. Konačno Cnaiiir upita, "Zašto pitate?" Vitez pogleda iskosa svoje drugove pa se nagne u sedlu prema naprijed. O či su mu sjajile. "Jer žudim za nedostatkom iskrenog razgovora." Scylvendi se nasmiješi.

157

dio peti: Sveti rat

158

OGLAVLJE PETNAESTO MOMEMN Mnogi su osuđivali one koji su se pridružili Svetom ratu iz plaćeničkih razloga, a dospije li ova skromna povijest u njihove biblioteke, nesumnjivo će prokleti i mene. Doduše, moji razlozi za pristupanje Svetom ratu bijahu 'plaćenički', ako se pod tim podrazumijeva da sam pristupio da bih postigao ciljeve koji ne spadaju u uništenje pogana i oslobođenje Shimeha. No bilo je vrlo mnogo plaćenika poput mene, i baš poput mene i oni su nehotice unaprjeđivali Sveti ratpobivši svoj dio pogana. Neuspjeh Svetog rata nije imao veze s nama. Jesam li rekao 'neuspjeh'? Možda bi bolji izraz bio 'preobrazba '. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA Vjera je istina strasti. Budući da ne postoji strast koja bi bila istinitija od neke druge strasti, vjera je istina ni od čega. AJENCIS, ČETVRTA ANALITIKA UUDI Proljeće, 4111. Godina Kljove, Momemn "Upamti što sam ti rekao", Xinemus promrmlja Achamianu dok ih je ostarjeli rob uvodio u Proyasov ogromni paviljon. "Budi služben. Budi oprezan... Pristao je susresti se s tobom samo da bi ušutkao mene, ništa više."

Achamian se namršti. "Kako su se vremena promijenila, je li Zine?" "Imao si previše utjecaja na njega kad je bio dijete, Akka, ostavio si predubok trag. Gorljivi ljudi često brkaju čistoću s nesnošljivošću pogotovo kad su mladi." Iako je Achamian slutio da bi situacija mogla biti znatno zamršenija rekao je samo, "Opet si po čeo čitati, zar ne?" Slijedili su roba kroz niz izvezenih preklopa, skrenuli lijevo, pa desno pa opet lijevo. Iako je Proyas stigao nekoliko tjedana ranije, administrativne odaje bile su nemarno uređene, a u nekim slučajevima stvari su bile samo napola raspremljene. Achamiana je to zabrinulo. Ina če je Proyas bio i pretjerano pedantan. "Previranja i krize", Xinemus reče objašnjavajući. "Otkad je stigao... Više od pola njegovog osoblja vani je na terenu i broji kokoši." Brojanje kokoši, Achamian se sjetio, bio je conriyanski izraz za uzaludne pothvate. "Toliko je loše?" "I gore. Gubi u ovoj igri koju Car igra, Akka. I to bi bilo dobro da upamtiš." "Možda bih trebao pri čekati, pričekati dok—" Achamian je zaustio, no bilo je prekasno. Stari je rob zastao na ulazu u mnogo ve ću pregradu, vijugavo mahnuo rukom otkrivši sjenoviti pazuh. Ulazite na vlastitu odgovornost, njegov je izraz govorio. Soba bijaše hladnija, mračnija. Kadionici su maglili unutrašnjost aromom mirisnog drva. Tepisi su ležali raštrkani oko središnje vatre, od čega je pod izgledao poput udobne zbrke ainonskih piktograma i stiliziranih prizora iz conriyanskih legendi. Zavaljen među jastucima. Princ ih je gledao s druge strane sjajnog ognjišta. Achamian je odmah pao na koljena i naklonio se. Spazio je nit dima koja je vijugala iz malenog ugljena kojeg je vatra izbacila. "Ustani, Učenjače", Proyas reče. "Sjedni na jastuk pored moga ognjišta. Ne tražim da mi poljubiš koljeno." Princ prestolonasljednik od Conriye imao je na sebi samo laneni kilt izvezen insignijama svoje dinastije i naroda. Lice mu je ocrtavala kratko podrezana brada, moderna među mladim plemićima u Conriyi. Lice mu bijaše bezizražajno, kao da se trudi obuzdati osudu. Velike mu o či bijahu neprijateljske, ali ne i ispunjene mržnjom. Ne tražim da mi poljubiš koljeno... Nije baš početak koji mnogo obećava. Achamian duboko udahne. "Iskazali ste mi neizmjernu počast, moj Prinče, pristavši na ovu audijenciju." "Možda i veću nego što misliš, Achamiane. Nikada u mom životu nije toliko ljudi zahtijevalo moju pozornost." "Vezano uz Sveti rat?" "Što drugo?" Achamian se lecnuo u sebi. Na trenutak je ostao bez teksta. "Je li istina da plja čkate dolinu?" "I šire... Ako si me mislio grditi zbog moje taktike, zaboravi, Achamiane." "Što čarobnjaci znaju o taktikama, moj Prin če?" 159

"I previše, ako mene pitaš. Svi živi su stručnjaci za taktike u zadnje vrijeme, zar ne. Maršale?" Xinemus pogleda Achamiana kao da se ispri čava. "Vaše taktike su besprijekorne, Proyase. Mene muči njihova doličnost." "A što bismo po tebi trebali jesti? Molitvene prostirke?" "Car je zatvorio žitnice tek kad ste ih vi i ostala Velika Imena po čeli pljačkati." "Ali ono što nam je davao bilo je milostinja. Zine! Dovoljno da sprije či pobune. Dovoljno da nas drži pod kontrolom! Ni zrna više." "Svejedno, pljačkati Inrite—" Proyas se namrštio i odmahnuo rukom. "Dosta! Ti kažeš jedno, ja kažem drugo, i tako u beskona čnost. Htio bih jednom za promjenu čuti što Achamian ima za reći! Jesi li čuo, Zine? Toliko si me naživcirao..." Po Xinemusovom ozbiljnom licu, Achamian je shvatio da se Proyas ne šali. Toliko se promijenio... Što mu se dogodilo? No još dok se to pitao, Achamian je razabrao odgovor. Proyas je, kao i mnogi ljudi velikih nakana, bio prisiljen na beskrajna žrtvovanja principa zbog koristi. Nema trijumfa bez kajanja. Nema predaha bez opsade. Jedan mučan kompromis za drugim, sve dok se čitav život ne počne činiti porazom. Bila je to bolest koju su Učenjaci Mandata dobro znali. "Achamiane..." Proyas reče kad njegov bivši učitelj nije odmah počeo govoriti, "Imam naciju migranata koju moram nahraniti, vojsku razbojnika za obuzdati i Cara kojeg valja nadmudriti. Presko čimo stoga finese jnana. Samo mi reci što želiš." Proyasovo je lice bilo bojište između iščekivanja i nestrpljivosti. Želio je vidjeti svog starog učitelja, Achamian je pretpostavljao, ali nije to htio željeti. Ovo je pogreška. Nehotice je uzeo zrak. "Pitam se sjeća li se moj Princ što sam ga naučio onda pred mnogo godina." "Ta su sjećanja, bojim se, jedini razlog što si ovdje." Achamian kimne. "Sjeća li se što to znači razmišljati u kategorijama mogućnosti?" Nestrpljivost je ovladala Proyasovim izrazom lica. "Misliš, razmišljati 'kao da'?" "Da, moj Prinče." "Kad sam bio dijete bile su mi naporne tvoje igre, Achamiane. Sada kad sam odrastao, jednostavno nemam vremena za njih." "Ovo nije igra." "Zar nije? Zašto si onda ovdje, od svih mjesta, Achamiane? Kakvog bi posla Mandat mogao imati sa Svetim ratom?" To je bilo pravo pitanje. U ratu protiv neopipljivog, komplikacija obavezno ima u obilju. Svaka misija bez svrhe, ili sa svrhom koja je ishlapila i postala apstraktna, neminovno brka sredstva za cilj, po činje vlastite težnje smatrati upravo onim za čime teži. Mandat je ovdje, Achamian je shvatio, da bi odredio treba li biti ovdje. A to je bilo onoliko zna čajno koliko Mandat ova misija uop će može biti, budući da se svaka Mandatova misija sada na to svodila. No nije mogao to reći Proyasu. Ne, mora učiniti ono što bi svaki agent Mandata u činio: nastaniti nepoznato drevnim prijetnjama i zasijati budućnost prošlim katastrofama. U svijetu koji je već ionako strašan. Mandat je postao Škola prodavača straha. "Kakvog posla? Otkriti istinu." "Znači, predavao bi mi o istini, a ne mogu ćnostima... Bojim se da su ta vremena prošla, Drusase Achamiane." Nekoć si me zvao Akka. "Ne. Moji dani predavanja su gotovi. Najviše što sada mogu je, čini se, podsjećati ljude na ono što su nekada znali." "Mnogo je toga što sam nekada tvrdio da znam, a da mi do toga više nije stalo. Moraš biti precizniji." "Samo bih vas podsjetio, moj Prinče, da onda kad smo najsigurniji, naisigurnije je da ćemo biti obmanuti." Proyas se prijeteći nasmiješio. "Aha... ti bi kritizirao moju vjeru." "Ne kritizirao - samo propitivao." "Onda propitivao. Ti bi htio da si postavljam nova pitanja, razmatram zabrinjavaju će 'mogućnosti'. A koje su, molim te, te zabrinjavajuće mogućnosti?" Sarkazam je sada bio otvoren, i pekao je. "Reci mi, Achamiane, koliko sam glup postao?" Tog je časa Achamian spoznao u kojim je razmjerima Mandat onesposobljen. Ne samo da su postali apsurdni, postali su istrošeni, stvar rutine. Kako spasiti vjerodostojnost iz takvog ponora? "Sveti rat možda nije onakav kakvim se čini", Achamian reče. "Nije onakav kakvim se čini?" Proyas vikne hineći iznenađenje - prijekor učitelju koji je kobno posrnuo. "Caru je Sveti rat sredstvo da zadovolji pohlepu i obnovi svoje Carstvo. Mnogim meni ravnim plemićima on je tek potkupljivo sredstvo za ostvarivanje osvajačkih pohoda i slave. Eleazarasu i Grimiznim Tornjevima on je sredstvo za neko tajanstveno tko-znašto. A tolikom mnoštvu ostalih rat je tek jeftini način da se iskupe za protra ćeni život. Sveti rat nije onakav kakvim se čini? Nije prošla noć, Achamiane, a da se nisam molio da si upravu" Princ prestolonasljednik nagnuo se naprijed i nato čio si krčag vina. Nije ponudio Achamiana i Xinemusa. "No molitve", nastavi Proyas, "nikada nisu dovoljne, zar ne? Nešto će se dogoditi, neka izdaja ili nebitna grozota, i moje će srce zavapiti, 'Sramota! Prokleti bili svi!' I učiniti tko zna što, Achamiane? Mogućnost je ono što me spašava, ono što me tjera da nastavim. Što ako? pitam se. Što ako je taj Sveti rat stvarno božanski, dobar sam po sebiT' Njegov je dah ostao visiti na tim zadnjim riječima, kao da nikakav dah ne može uslijediti nakon njih. 160

Što ako... "Zar je to tako teško povjerovati? Zar je to toliko nemoguće - da bi unatoč ljudima i njihovim utabanim ambicijama, ova jedna stvar, ovaj Sveti rat, mogao biti dobar sam po sebi? Ako je to nemogu će, Achamiane, Onda je moj život jednako besmislen kao i tvoj..." "Ne," reče Achamian ne mogavši suspregnuti bijes, "nije nemoguće." Tugaljivi gnjev u Proyasovim očima oslabi, i one postanu sjajne od kajanja. "Ispri čavam se, stari učitelju. Nisam htio..." Prekinuo se još jednim gutljajem vina. "Možda sada nije dobar čas za traćenje vremena na tvoje mogućnosti, Achamiane. Bojim se da me Bog iskušava." "Zašto? Što se dogodilo?" Proyas pogleda Xinemusa. Zabrinut pogled. "Došlo je do masakra nevinih", rekao je. "Galeotske trupe pod vodstvom Coithus Saubona pokosile su stanovništvo čitavog jednog sela u blizini Pasne." Pasna bijaše grad nekih četrdesetak milja uz Phayus Achamian se sjetio, poznat po svojim maslenicima. "Zna li Maithanet za to?" Proyas se namršti. "Saznat će." Iznenada Achamian shvati. "Prkosiš mu", reče. "Maithanet je zabranio te pljačke!" Achamian je jedva prikrivao svoje veselje. Ako Proyas prkosi svom Srijahu... "Ne sviđa mi se tvoje ponašanje", Proyas prasne. "Što tebe briga—" Ušutio je kao da je i on došao do neke svoje spoznaje. "Je li to ta mogućnost koju želiš da razmotrim?" upita tonom punim čuđenja i bijesa. "Da Maithanet..." Iznenadan mračni smijeh. "Da se Maithanet urotio sa Savjetom?" "Kao što rekoh," Achamian odgovori jednolično, "mogućnost." "Achamiane, neću te vrijeđati. Znam koja je Mandatova misija. Znam za samotne užase tvojih snova. Ti i takvi poput tebe proživljavate mitove koje mi ostali napuštamo zajedno s djetinjstvom. Kako to ne poštivati? No nemoj brkati moja eventualna neslaganja glede Maithaneta s mojim dubokim poštovanjem i odanoš ću Svetom Srijahu. Ono što govoriš 'mogućnost' koju bi htio da razmotrim - je svetogrđe. Razumiješ li?" "Da. I predobro." "Imaš li ondayo5^ nešto? Nešto osim noćnih mora?" Achamian je imao još nešto, još nešto jer je imao toliko manje. Imao je Inraua. Ovlažio je usne. "U Sumni je naš agent" proguta - "moj agent, ubijen." "Agent zadužen nesumnjivo da špijunira Maithaneta..." Proyas uzdahne pa odmahne žalosno glavom, kao da se priprema izreći iskrene i možda okrutne riječi. "Reci mi, Achamiane, koja je kazna za špijuniranje u Tisući Hramova?" Čarobnjak trepne. "Smrt." "To?" Proyas eksplodira. "To ti imaš za mene? Jedan od tvojih špijuni pogubljen je - zbog špijuniranju! - a ti sumnjaš da se Maithanet – najveći srijah tisućljeća! - urotio sa Savjetom? To su tvoji razlozi? Vjeruj mi, U Čenjače, kada nesreća zadesi agenta Mandata, to ne mora—" "Ima još!" Achamian se pobuni. "O, ovo moramo čuti! Što? Da nije neki pijanac šapnuo neku sablasnu pri ču'. "Onoga dana u Sumni, kad sam te ugledao kako ljubiš Maithanetovo koljeno—" "O da, svakako, hajdemo pri čati o tome\ Shvaćaš li ti kako je besramno—" "Vidio me, Proyase! Znao je da sam čarobnjak!" Time je izazvao stanku, ali ne mnogo više od toga. "I ti misliš da ja to ne znam? Bio sam tamo, Akka! On, kao i drugi veliki Šrijasi prije njega, ima dar da može vidjeti Rijetke. Pa što?" Achamian je bio zapanjen. "Pa što?" Proyas ponovi. "Što to znači osim da je on, za razliku od tebe, odabrao put pravednosti?" "Ali—" "Što ali "Snovi... Tako su snažni u zadnje vrijeme." "Aha, opet smo na noćnim morama..." "Nešto se događa, Proyase. Znam to. Osjećam to!" Proyas otpuhne. "I to nas onda dovodi do kvake, zar ne, Achamiane?" Achamian je bio u stanju samo zbunjeno buljiti. Postojalo je još nešto, nešto što je zaboravio... Kad je postao takva stara budala? "Kvaka?" uspio je upitati. "Kakva kvaka?" "Razlika između znanja i osjećanja. Između znanja i vjere." Proyas primi krčag i iskapi ga kao da kažnjava vino. "Znaš, sjećam se kad sam te jednom upitao za Boga, prije mnogo godina. Sjećaš li se što si mi odgovorio?" Achamian odmahne glavom. 161

"'Čuo sam mnoge glasine,' rekao si, 'ali nikad nisam vidio tog tipa.' Sje ćaš li se? Sjećaš li se kako sam skakutao i smijao se?" Achamian kimne, blijedo se smiješeći. "Ponavljao si to neprestano tjednima. Tvoja majka je bila bijesna. Otpustili bi me da Zin nije—" "Uvijek tvoj prokleti advokat, taj Xinemus", Proyas kaže, cereći se ^maršalu. "Znaš da bi bio bez prijatelja da nema njega?" Iznenadno grebanje u Achamianovom grlu nije mu dalo da odgovori Trepnuo je goru ćim očima. Molim te, nemoj tu. I Maršal i Princ zurili su u njega, istovremeno posramljeni i zabrinuti. "Uglavnom," Proyas nastavi nesigurno, "htio sam re ći sljedeće; ono što si rekao za mog Boga, moraš re ći i za svoj Savjet. Sve što imaš su glasine, Achamiane. Vjera. Nemaš pojma o čemu govoriš." "Što želiš reći?" Glas mu otvrdne. "Vjera je istina strasti, Achamiane, i ne postoji strast koja bi bila istinitija od neke druge strasti. A to znači da ne postoji mogućnost o kojoj bi mi ti mogao govoriti, a koju bih ja razmotrio, ne postoji strah na koji bi se mogao pozvati, a koji bi bio istinitiji od mojeg obožavanja. Nas dvojica nemamo o Čemu raspravljati." "Onda se ispričavam... Više nećemo o tome govoriti! Nisam te htio uvrijediti—" "Znao sam da će te to zaboljeti," Proyas ga prekine, "no morao sam to izre ći. Ti si bogohulnik, Achamiane. Poganin. Sama tvoja prisutnost je grijeh protiv Njega. Besramnost. I koliko god da sam te nekoć volio, svog Boga volim više. Daleko više." Xinemus više nije mogao izdržati. "Ali zasigurno—" Proyas ušutka Maršala podignutom rukom. O či su mu odražavale gorljivost i žestinu. "Zinova duša njegovo je vlasništvo. Može raditi s njom što god želi. Me đutim Achamiane, moraš poštivati ovu moju želju: ne želim te više vidjeti. Nikada. Razumiješ li?" Achamian prvo pogleda Kinemusa, pa onda opet Nersei Proyasa. Ne mora biti ovako... "Neka ti bude", rekao je. Naglo je ustao, trudeći se ukočiti lice da ne pokaže povrijeđenost. Vatrom ugrijani nabori njegovih ogrtača pekli su ga tamo gdje ih je pritisnuo uz kožu. "Samo jedno te molim", rekao je kratko. "Ti poznaješ Maithaneta. Možda jedino tebi vjeruje. Samo ga pitaj za mladog svećenika. Paro Inraua, koji se sunovratio u smrt u Hagerni prije nekoliko tjedana. Pitaj ga jesu li ga njegovi ljudi ubili. Pitaj ga jesu li znali da je dečko špijun." Proyas je zurio u njega prazno poput nekoga tko se sprema na mržnju. "Zašto bih učinio nešto takvo, Achamiane?" "Zato jer si me nekoć volio." Bez riječi, Drusas Achamian se okrenuo i napustio dvojicu inritskih plemi ća koji su ostali nijemo sjediti uz vatru. Vani je noćni zrak bio vlažan od tisu ća neopranih ljudi. Svetog rata. Mrtvi, pomisli Achamian. Svi su moji učenici mrtvi. "Ne slažeš se sa mnom", Proyas reče Maršalu. "Što ovaj put ne valja? Taktika ili doli čnost?" "Niti jedno", Xinemus odvrati hladno. "Znači tako." "Zapitaj se, Proyase - barem jednom ostavi sveta pisma po strani i iskreno se zapitaj -je li osjećaj u tvojim grudima - sada, ovoga trenutka - loš ili ispravan." Ozbiljna stanka. "Ali ja ne osjećam ništa." Te je noći Achamian sanjao Esmenet, žustru i divlju na sebi, a zatim Inraua koji je zavapio iz Velike Tmine: "Ovdje su, stari učitelju! Na načine koje ne možeš vidjeti!'' No neminovno, u pozadini su se kuhali drugi snovi, drevna no ćna mora koja je uvijek postavila svoj strašni okvir, odbacivala koprenu manjih, nedavnijih čežnji. I onda se Achamian našao na Eleneotskim poljanama, Sdje je vukao tijelo slavnog Visokog Kralja iz kaosa rata. Celmomasove su ga plave oči zaklinjale. "Ostavi me", uzdahnu sje-dobradi kralj. "Ne... Ako ti umreš, Celmomase, sve je izgubljeno." No Visoki se Kralj nasmiješi ranjenim usnama. "Vidiš li sunce? Vidiš •i kako gori, Sesvvatha?" "Sunce zalazi", odgovori Achamian, dok su mu se suze slijevale po obrazima. "Da! Da... Tama Ne-Boga nije sveobuhvatna. Bogovi nas ipak vide prijatelju moj dragi. Daleko su, ali čujem ih kako galopiraju nebom Čujem ih kako me dozivaju." "Ne smiješ umrijeti, Celmomase! Ne smiješ umrijeti!" Visoki Kralj klimne glavom, umirivši ga blagim očima. "Dozivaju me. Kažu da moj kraj nije i kraj svijeta. Taj je teret, kažu, tvoj... Tvoj Seswatha." 162

"Ne", Achamian prošapta. "Sunce! Vidiš li sunce? Osjetiš li ga na obrazima? Takva se otkri ća kriju u tako malim stvarima. Vidim! Vidim tako jasno kakva sam ogorčena, tvrdoglava budala bio... I prema tebi sam, najviše prema tebi, bio nepravedan. Možeš li oprostiti starcu? Možeš li oprostiti budalastome starcu?" "Nemam ti što oprostiti, Celmomase. Mnogo si izgubio, mnogo propatio." "Moj sin... Misliš li da će biti tamo, Sesvvatha? Misliš li da će me pozdraviti kao oca?" "Hoće... Kao svoga oca i svoga kralja." "Jesam li ti ikad rekao", reče Celmomas, glas mu je pucao od pogubnog ponosa, "da se moj sin jednom iskrao u najdublje ponore Golgotteratha?" "Jesi." Achamian se nasmiješi kroz suze. "Mnogo puta, prijatelju stari." "Kako mi nedostaje, Seswatha! Kako čeznem za time da ponovno stanem pored njega." Stari kralj nakratko zaplače. Onda mu se oči raširiše. "Vidim ga posve jasno. Osedlao je sunce i sada jaše s nama. Vidim ga! Galopira srcima mojih ljudi, budeći u njima divljenje i bijes!" "Psssst... Čuvaj snagu, moj Kralju. Vidari stižu." "Govori... tako divne stvari da me utješi. Kaže da će se jedan moj potomak vratiti, Sesvvatha. Anasurimbor će se vratiti— " Visoki se Kralj lecnuo i zadrhtio. Slina mu je cvr čala kroz stisnute zube. "—na kraju svijeta." Tada bistre oči Anasurimbora Celmomasa Drugog, Bijelog Gospodara Tryse, Visokog Kralja Kuniiirija, ostadoše beživotne i prazne. Večernje sunce zabljesne i ugasi se, a sjajna bronca norsirske vojske izblijedi u Ne-Božjem sutonu. "Naš kralj!" Achamian povika mrkim vitezima oko sebe. "Naš kralj je mrtav!' pitala se jesu li takve igre uobičajene za Kamposejsku agoru. Bio joj je okrenut leđima, ali je Esmenet osjećala njegov procjenjivački pogled. Prošla je prstima kroz obješeni snop origana kao da provjerava je li dobro osušen. Nagnula se naprijed znaju ći da će joj se bijela lanena halja, tradicionalni hasas, nabrati po guzovima i rastvoriti na boku, pruživši strancu pogled na njezin goli kuk i desnu dojku. Hasas je bio tek dugačka traka tkanine prerezana detaljno izvezenim ovratnikom i u struku stegnuta kožnim pojasom. Iako je to bila uobičajena odjeća slobodnih žena za vruće dane, bila je popularna i među prostitutkama - iz očitih razloga. No ona više nije bila prostitutka. Bila je... Više nije znala što je. Sarcellusove cepaloranske ropkinje, Eritga i Hansa, također su uočile muškarca. Smijuljile su se nad cimetom, pravile se da se bave duljinom štapića. Ne prvi put toga dana, Esmenet pomisli kako ih prezire, onako kako je često znala prezirati natjecateljski raspoložene susjede u Šumni - naročito one mlade. Gleda mene! Mene! Bio je to izvanredno lijep muškarac: plavokos, ali glatko izbrijan, Širokih leđa, i odjeven samo u plavi laneni kilt sa zlatnim resama koje su mu se zalijepile za znojna bedra. Mreža plavih tetovaža po njegovim rukama značila je da je nekakav časnik u Carevoj Eotskoj straži. Osim toga, Esmenet nije znala ništa o njemu. Sreli su se malo ranije - ona s Eritgom i Hansom, on sa trojicom svojih drugova. Gužva ju je prignje čila uz njega. Mirisao je na koru naranče i slanu kožu. Bio je visok: njezine su o či jedva dosezale njegovu ključnu kost. Nešto na njemu govorilo je da puca od zdravlja. Podigla je pogled i, ne znajući zašto, nasmiješila mu se sramežljivo, ali svjesno, na način koji istovremeno demonstrira čednost i obećava prepuštanje. Kasnije je, užurbana, uzbuđena i očajna, odvukla Eritgu i Hansu mirnim sporednim putem napu ćenim prolaznicima koji razgledavaju i poredanim štandovima sa začinima, prepunim košara i visećih zavjesa sušenog bilja. U usporedbi sa smradom gomile, ovdašnji su mirisi trebali biti dobrodošlo olakšanje, no Esmenet se uhvatila kako čezne za mirisom onog neznanca. Sada kad su mu prijatelji tajanstveno nestali, dangubio je na suncu nedaleko od njih i promatrao ih uznemiruju će otvoreno. Ne obraćaj pažnju na njega, pomislila je, ne mogavši otresti sliku njegovog čvrstog trbuha kako se upire u nju. "Što to radite?" izdere se na dvije djevojke. "Ništa", Eritga reče drsko, na sheyičkom s jakim akcentom. Od zvuka štapa koji je opalio po nogarima štanda sve su tri posko čile. Stari prodavač začina, čija je koža izgledala kao da je poprimila boju njegove robe, bijesnim je očima piljio u Eritgu. Vitlao je štapom, podigavši ga do lanene tende. "Ona ti je gospodarica!" povikao je. Suncem opaljena djevojka se šćućurila. Hansa je zgrabi za ramena. Prodavač začina se okrenuo prema Esmenet, podigao dlan do vrata i spustio desni obraz - bio je to na čin na koji kastinski trgovci iskazuju poštovanje. Nasmiješio joj se s odobravanjem. Nikada u životu nije bila tako čista, sita i tako dobro odjevena. S izuzetkom očiju i ruku, znala je da izgleda kao žena 163

nekog skromnog kastinskog plemi ća. Sarcellus joj je dao mnoštvo darova: odje ću, meleme, parfeme - ali ne i nakit. Izbjegavajući njen pogled, Eritga je bijesno izašla ispod tende, čime je potvrdila ono što je Esmenet cijelo vrijeme znala: djevojka se nije smatrala Esmenetinom sluškinjom. A nije ni Hansa, što se toga ti če. Isprva je Esmenet mislila da se radi o ljubomori; djevojke su voljele Sarcellusa, pretpostavila je, i maštale, kao što ropkinje znaju, da će svojem gospodaru postati nešto više od ljubavnice. No Esmenet je počela sumnjati da je sam Sarcellus imao svoje prste u njihovom ponašanju. Svaka sumnja koju je možda imala rasplinula se toga jutra, kad su je djevojke odbile pustiti samu iz tabora. "Eritga!" Esmenet povika. "Eritga!" Djevojka je piljila u nju, sada s otvorenom mržnjom u očima. Imala je toliko svijetlu kosu da se na suncu činilo da nema obrve. "Idi doma!" Esmenet zapovijedi. "Obje idite doma!" Djevojka se podrugljivo nasmiješi i pljune u utabanu prašinu. Esmenet prijeteći zakorači prema njoj. "Goni to svoje pjegavo dupe kući, ropkinjo, prije nego—" Još jedan prasak štapa po nogarima. Prodavač začina izjuri sa štanda i udari Eritgu posred lica. Djevojka padne, vrište ći dok ju je prodavač tukao i tukao, izvikujući psovke na nepoznatom jeziku. Hansa je odvukla Britgu na sigurno i dok je prodavač još uvijek galamio i mahao štapom, one pobjegoše niz uli čicu. "Sada idu kući!" čovjek reče Esmenet, pucajući od ponosa i pritiš ćući ružičasti jezik na praznine među zubima. "Jebeni robovi", doda i pljune preko lijevoga ramena. No Esmenet je samo pomislila. Sama sam. Trepnula je na rubu suza. "Hvala vam", rekla je starcu. Kvrgavo se lice smekšalo. "Što ćeš kupiti?" upita blago. "Papar? Češnjak? Imam odličan češnjak. Čuvam ga po zimi na poseban način." Koliko je već prošlo otkad je posljednji put bila sama? Od onog sela mjesecima ranije, shvati, kad ju je Sarcellus spasio od kamenovanja. Zadrhtila je, odjednom tako usamljena. Sakrila je tetovažu dlanom desne ruke. Od onog dana kad ju je Sarcellus spasio, niti jednom nije bila sama. Ne zaista. Otkako je stigla u Sveti rat, Eritga i Hansa su cijelo vrijeme bile prisutne. A i Sarcellus je nekako uspijevao provoditi mnogo vremena s njom. Zapravo, bio je nevjerojatno pažljiv, imajući na umu sebičnost koja ga je inače karakterizirala u ostatku njegova života. Mnogo joj je puta udovoljavao, vodio je nekoliko puta ovamo, na Kamposejsku agoru, vodio je na štovanje u Cmiral, proveo s njom cijelo poslijepodne u Hramu Xotheija, smijao se dok se divila velikoj kupoli i slušao dok je objašnjavala kako su je Cenejani gradili u ne tako davnoj prošlosti. Čak je i obilazio Carsku četvrt s njom i zadirkivao je zbog blejanja dok su hodali u svježoj sjeni Andiaminskih visova. No nikad je nije ostavio samu. Zašto? Zar se bojao da će potražiti Achamiana? Činilo joj se to glupim strahom. Smrznula se. Motrili su Akku. Oni! Mora ga obavijestiti! A opet, zašto se ona skriva od njega? Zašto se ona bojala pomisli da bi mogla naletiti na njega svaki put kad bi napuštala tabor? Svaki put kad bi ugledala nekoga tko mu je bio nalik, istoga bi časa odvratila pogled, u strahu da bi ako to ne u čini mogla pretvoriti toga nekoga u 'Achamiana. Da će je ugledati i kazniti je upitnim mrštenjem. Zaustaviti joj srce tjeskobnim pogledom... "Što ćeš kupiti?" prodavač začina je ponavljao, sada već zabrinuta lica. Pogledala ga je tupo, razmišljajući. Nemam novaca. No zašto je onda došla na agoru? Onda se sjetila muškarca, Eotskog stražara koji ju je promatrao. Bacila je pogled na drugu stranu uli čice i vidjela da čeka, gleda je požudno Tako prekrasan... Grlo joj se stegne. Osjeti kako joj vrućina oblijeva bedra. Ovaj put nije skrenula pogled. Što želiš? Prodorno ju je pogledao, zastavši na trenutak kojim je otklonio svaku sumnju kome je namijenjen. Lagano je trznuo glavom, pogledao prema udaljenome kutu tržnice pa natrag. Odvrati pogled, nervozna, a u prsima joj zatreperi. "Hvala vam", promrmljala je prodavaču začina. S negodovanjem je pljesnuo rukama kada se okrenula. Omamljena, počne hodati u smjeru koji je stranac pokazao. Vidjela je krajičkom oka da je slijedi kroz sjenoviti zason ljudi. Držao se na odre đenoj udaljenosti, no njoj se već činilo da svojim znojnim prsima pritišće njezina leđa, svojim uskim bokovima njezine guzove, giba se, šapu će joj u uho. Borila se za dah, krenula je bržim hodom kao da je netko goni. Želim to! Našli su se među ispražnjenim torovima, okruženi mirisom žrtvene stoke. Vanjske nastambe kompleksa hramova uzdizale su se iznad njih. Nekako su se bez riječi primakli jedno drugome u tami susjedne uli čice. Ovaj put mirisao je po suncem opaljenoj koži. Poljubac mu bijaše silovit, okrutan čak. Zajecala je, gurnula mu jezik 164

duboko u usta, osjetila oštar brid njegovih zubiju. "O da", gotovo je uskliknuo. "Tako fino!" Zgrabio joj je lijevu dojku. Drugom joj je rukom prtljao po halji, klizio prema gore unutrašnjošću njezinih bedara. "Ne!" uskliknula je i odgurnula ga. "Što?" Upro joj se o laktove u potrazi za ustima. Odgurnula mu je lice. "Novčići", dahne ona. Lažni smijeh. "Nitko ne jede besplatno." "O Sejenuse! Koliko?" "Dvanaest talenata", izdahne ona. "Srebrnih talenata." "Kurvo", protisne. "Ti si kurval" "Ja sam dvanaest srebrnih talenata..." Muškarac je oklijevao. "Može." Počeo je kopati po kesi, pa je pogleda dok je nervozno popravljala halju. "Što je ovo?" upita je oštro. Pratila je njegov pogled do nadlanice svoje lijeve ruke. "Ništa." "Stvarno? Bojim se da sam već vidio to 'ništa'. To je sprdanje s tetovažama kakve nose Gierrine svećenice, ne? Time u Šumni žigošu svoje kurve." "Dobro. I što onda?" Muškarac se naceri. "Dat ću ti dvanaest talenata. Bakrenih." "Srebrnih", reče ona. Glas joj je zvučao nesigurno. "Potrošena kurva je potrošena kurva, u što god je odjenuo." "Dobro", prošapta i osjeti kako joj se suze nakupljaju u o čima. "Što si rekla?" "Dobro! Samo požuri!" Iščeprkao je novčiće iz kese. Esmenet ugleda kako mu je kroz prste kliznulo pola srebrnjaka. Ona zgrabi znojne bakrenjake. On joj zadigne prednji kraj hasasa i zabije se u nju. Doživjela je vrhunac gotovo istoga časa, ispuhujući zrak kroz stisnute zube. Udarala ga je slabašno u ramena rukama u kojima je stiskala nov čiće. Nastavio je gurati, polako, ali snažno. Ponovno i ponovno, stenjući svaki put malo jače. "Sveti Sejenuse!" procijedio je, a dah mu je bio vruć u njezinu uhu. Još jednom je svršila, ovaj put uzviknuvši. Osjetila ga je kako drhti, osjetila izdajnički ubod, dubok kao da traži samo njezino središte. "Moj Bože", protisne. Povukao se, odgurnuo se iz njezina zagrljaja. Činilo se da gleda kroz nju. "Moj Bože..." ponovio je, ovaj put druk čije. "Što to učinih?" Dahćući, podignula je ruku do njegova obraza, ali on posrne unazad, pokušavaju ći poravnati kilt. Ugledala je trag vlažnih mrlja, sjenu njegova sve mekšega falusa. Nije je mogao gledati pa je svrnuo pogled prema svijetlome ulazu u uli čicu. Počeo je hodati u tome smjeru, kao u bunilu. Naslonila se na zid i promatrala ga kako se pokušava pribrati, ili barem verziju njega s praznim licem na suncu. On je nestao, a ona zabacila glavu teško dišu ći te poravnala hasas nespretnim rukama. Proguta. Osjetila ga je kako joj klizi unutrašnjom stranom bedara, prvo vru će, zatim hladno poput suze koja curi prema bradi. Prvi je put, činilo se, osjetila smrad uličice. Ugledala je sjaj njegova polusrebrnjaka među ostatcima riba bez očiju. Zakrene se oko ramena po zemljanoj cigli i pogleda prema bliješte ćoj agori. Ispustila je bakrenjake. Stisnula je čvrsto oči, ugledala crno sjeme razmrljano po svome trbuhu. Potom je pobjegla, uistinu sama. Hansa je bila plakala, shvati Esmenet. Lijevo joj je oko izgledalo kao da bi se ubrzo moglo zatvoriti od otekline. Eritga podigne pogled s vatre koju je potpirivala. Crvena masnica nagrđivala joj je lice - od prodavača začina, Esmenet je pretpostavila - no inače je izgledala neozlijeđeno. Nakesila se poput pjegavoga šakala, podigla nevidljive obrve i pogledala prema paviljonu. Sarcellus je sjedio unutra i čekao je u mraku. "Nedostajala si mi", Sarcellus reče. Unatoč čudnome tonu njegova glasa, Esmenet se nasmiješi: "I ti meni." "Gdje si bila?" "Šetala sam." "Šetala..." Otpuhne zrak kroz nosnice. "Šetala - gdje?" "U gradu. Po tržnicama. Što se to tebe tiče?" Pogledao ju je radoznalo. Činilo se kao da je... njuši. Skočio je, zgrabio je za zapešće i naglo povukao k sebi - toliko brzo da je Esmenet glasno uzdahnula. Gledajući u nju, posegnuo je dolje, uhvatio rub njezine halje i po čeo je podizati. Ona ga zaustavi kad je došao malo iznad koljena. 165

"Što radiš, Sarcelluse?" "Nedostajala si mi. Kao što rekoh." "Ne. Ne sada. Smrdim po..." "Da", reče on odgurujući joj ruke. "Sada." Podignuo je lanene nabore, načinivši tendu. Čučnuo je s koljenima prema van poput majmuna. Njome prostruji drhtaj, no nije znala da li od strave ili od bijesa. Spustio je njen hasas. Ustao. Zapiljio se u nju bezizražajno. Zatim se nasmiješio. Nešto na njemu podsjetilo ju je na kosu, kao da je njegov osmijeh u stanju žeti pšenicu. "S kim?" upita on. "Što s kim?" Pljusne je. Ne jako, ali se činilo da tim više peče. "S kim?" Nije rekla ništa; okrenula se prema spavaćoj sobi. Zgrabio ju je za ruku, divlje je okrenuo i podignuo ruku da je još jednom udari... Oklijevao je. "Je li bio Achamian?" upita. Esmenet se činilo da nikada nije više mrzila neko lice. Osjetila je kako joj se pljuvačka nakuplja između usnica i zuba. "Da!" procijedi. Sarcellus spusti ruku i pusti je. Na trenutak je izgledao slomljeno. "Oprosti mi, Esmi", rekao je muklo. Ali na čemu, Sarcelluse? Na čemu? Zagrlio ju je - očajnički. Isprva je ostala ukočena, no kad je počeo jecati, nešto se u njoj slomilo. Smekšala se, opustila u njegovu čvrstome zagrljaju, duboko udahnula njegov miris - mirisne smole, znoj i kožu. Kako ovaj čovjek, samosvjesniji od ikoga koga je ikada znala, može plakati jer je udario nekoga poput nje? Izdajicu. Preljubnicu. Kako je... "Znam da ga voliš", čula ga je kako šapće, "Znam..." No, Esmenet nije bila toliko sigurna. Čarobnjak se pridružio Proyasu u dogovoreno vrijeme na brežuljku s kojeg se pružao pogled na ogromna, prljava prostranstva Svetog rata. Na istoku, uhva ćeno među dalekim zidinama i kulama Momemna, sunce je tinjalo poput velikoga ugljena i uzdizalo se. Proyas je zatvorio oči i uživao u slabašnoj toplini jutarnjeg sunca Na današnji dan, istovremeno je mislio i molio se, sve će se promijeniti Ako su izvještaji istiniti, onda će napokon stati beskrajna prepucavanja izme đu pasa i vrana, vrana i pasa. Imat će svog lava. Okrenuo se Achamianu. "Nevjerojatno, zar ne?" "Što? Sveti rat? Ili ovaj poziv?" Proyas se osjećao kao da ga prekorava svojim tonom i nervirao ga je njegov manjak poslušnosti. Shvatio je da mu je potreban Achamian dok se vrtio po svom poljskom krevetu nekoliko sati ranije. Isprva se njegov ponos protivio: njegove riječi prošloga tjedna bilo su kona čne koliko god to riječi mogu biti - "A^e želim te više vidjeti. Nikada." Požaliti zbog njih sada kad ga treba činilo mu se bijednim, plaćeničkim. No mora li požaliti zbog njih da bi ih prekršio? "Pa Sveti rat, naravno", odgovorio je ležerno. "Moji pisari mi kažu da više od..." "Imam gomilu glasina koje moram provjeriti, Proyase", Učenjak reče. "Zato molim te, preskoči jnanske uvode i jednostavno reci što trebaš." Achamian je bio uobičajeno otresit ujutro. Učinak Snova, Proyas je to uvijek pretpostavljao. No u njegovu je glasu bilo još nečega, nečega previše blizu mržnji. "Razumijem tvoju ogorčenost, Akka, ali moj položaj ćeš poštivati. Ugovor veže Školu Mandata za Kuću Nersei i ako bude potrebno, pozvat ću se na njega." Achamian ga prodorno pogleda. "Zašto, Prosha?" upita, upotrijebivši njegovo ime od milja, kao što je to činio dok mu je bio učitelj. "Zašto to činiš?" Što mu je još mogao reći a da on to već ne zna ili bi mogao podnijeti da čuje? "Nije na tebi da me ispituješ, Učenjače." "Svi ljudi, čak i prinčevi, moraju odgovarati razumu. Jedne večeri mi zabraniš da se ikada više pojavim u tvojoj prisutnosti, a onda me jedva tjedan dana kasnije službeno pozoveš i ja ne smijem postavljati pitanja?" "Nisam pozvao tebel" Proyas vikne. "Pozvao sam Učenjaka Mandata pod okriljem ugovora kojeg je moj otac potpisao s tvojim nadređenima. Ili ćeš poštivati ugovor ili ćeš ga prekršiti. Izbor je tvoj, Drusase Achamiane." Ne danas. Neće se uvlačiti u strku danas! Ne sada kad će se sve promijeniti... Možda. No očito je Achamian imao svoje namjere. "Znaš", rekao je, "razmišljao sam o onome što si mi rekao one večeri. Malo čime drugim sam se bavio." "Što s tim?" Molim te, stari učitelju, ostavi to za neki drugi dan! 166

"Postoji vjera koja raspoznaje sebe kao vjeru, Proyase, i postoji vjera koja sebe brka sa znanjem. Prva je ovijena nesigurnošću, priznaje tajanstvenost Boga. Ona uzrokuje suosje ćanje i snošljivost. Tko može u potpunosti osu đivati kada nije sasvim siguran da je u pravu? No druga, Proyase, druga je ovijena u sigurnost, a tajanstvenost božja njoj su samo prazne riječi. Ona uzrokuje nesnošljivost, mržnju, nasilje..." Proyas se namrštio. Zašto ne želi popustiti? "I stvara, pretpostavljam, u čenike koji odbacuju negdašnje u čitelje, je li, Achamiane?" Čarobnjak kimne. "A Sveti ratovi..." Nešto je u tom odgovoru uznemirilo Proyasa, zaprijetilo da će potpiriti ionako nemirne strahove. Samo su godine izobrazbe spriječile da ne ostane bez teksta. "Stanuj u meni," citirao je, "i pronaći ćeš utjehu od nesigurnosti." Fiksirao je Achamiana prezirnim pogledom. "Podaj se, kao što se dijete ocu podaje, i sve će sumnje biti pokorene." Učenjak mu uzvrati pogled jedan ogorčeni trenutak. Onda kimne s ironi čnim gnušanjem nekoga tko je cijelo vrijeme znao na kakav će sladunjavi način propasti. Čak je i Proyas to osjećao: osjećaj da je citirajući Sveto pismo pribjegao tek jeftinom triku. No zašto? Kako je moguće da riječi samog Kasnijeg Proroka, Prva i Posljednja poruka, zvu če tako... tako... Sažaljenje koje je ugledao u očima svog starog učitelja bilo mu je nepodnošljivo. "Usuđuješ me se osuđivati?" Proyas procijedi. "Zašto si me pozvao, Proyase?" Achamian ga upita umorno. "Što želiš?" Conriyanski Princ smiri misli duboko udahnuvši. Usprkos svojim nastojanjima da u čini suprotno, dopustio je Achamianu da mu odvuče pažnju neugodnostima nebitnih stvari. Ništa više od toga. Danas je taj dan. Mora biti. "Sinoć sam primio vijest od Zinovog nećaka, Iryssasa. Pronašao je nekog zanimljivog." "Koga?" "Scylvendija." E, to je bilo ime koje je proganjalo dječja srca. Achamian ga je pažljivo promatrao, no ina če se nije činio oduševljenim "Iryssas je otišao prije samo negdje tjedan dana. Kako je mogao naići na Scylvendija tako blizu Momemna?" "Čini se da je taj Scylvendi bio na putu da se pridruži Svetom ratu." Achamian je izgledao zbunjeno. Proyas se prisjeti trenutka kad ga je prvi put ugledao takvog: kad je kao mladi ć igrao benjuku s njim pod brijestovima hrama u očevom vrtu. Kako se veselio. Ovaj put je taj izraz bio kratkoga vijeka. "Je li to neka neslana šala?" Achamian upita. "Ne znam što bih mislio, stari učitelju, zato sam te i pozvao." "Zasigurno je u pitanju laž", Achamian izjavi. "Scylvendiji se ne priklju čuju inritskim Svetim ratovima. Mi smo njima tek— " Zaustavi se. "No zašto si me pozvao ovdje?" upitao je kao da razmišlja na glas. "Osim ako..." Proyas se nasmiješi. "Očekujem Iryssasov dolazak vrlo skoro. Njegovom se glasniku činilo da bi mogao sti ći najviše nekoliko sati nakon njega. Poslao sam Xinemusa da ih dovede ovamo." Učenjak je krajičkom oka gledao zoru - veliku grimiznu bjeloočnicu oko zlatne šarenice. "Putuje noću?" "Kad su pronašli čovjeka i njegove pratioce, gonili su ih Carevi Ki-druhili. O čito je Iryssas smatrao da bi bilo pametno vratiti se što brže. Čini se da je Scylvendi iznio neke vrlo provokativne tvrdnje." Achamian ispruži ruku kao da se želi ograditi od suvišnih detalja. "Pratioci?" "Muškarac i žena. Ne znam ništa više od toga, osim da nijedno od njih nije Scylvendi i da muškarac kaže da je princ." "A kakve je točno tvrdnje Scylvendi iznio?" Proyas proguta da se oslobodi podrhtavanja koja su prijetila njegovom glasu. "Tvrdi da poznaje fanimski na čin ratovanja. Tvrdi da ih je porazio na bojnom polju. I nudi svoju mudrost Svetom ratu." Napokon je Achamian shvatio. Uzbu đenost. Nestrpljivost za njegove vlastite brige. Proyas je bio vidio ono što igrači benjuke nazivaju kut'ma, ili 'skrivenim potezom'. Nadao se da će iskoristiti tog Scylvendija, tko god on bio, i da namami i da porazi Cara. Ne mogavši si pomo ći, Achamian se nasmiješi. I nakon tolikih teških rije či, nije mogao ne dijeliti uzbuđenje svog negdašnjeg učenika. "Znači, on tvrdi da je tvoj kut'ma", reče on. "Je li moguće to što on tvrdi, Akka? Jesu li Scylvendiji ratovali protiv Fanima?" "Južna plemena često pljačkaju Gedeju i Shigek. Kad sam bio u Shimehu, došlo je do—" "Bio si u Shimehu?" Proyas ispali. Achamian se namršti. Kao i većina učitelja, mrzio je da ga se prekida. "Bio sam posvuda, Proyase." Zbog Savjeta. Kada ne znaš gdje tražiti, valja tražiti svugdje. "Ispričavam se, Akka. Samo..." Proyas utihne, kao da se smeo. Achamian je znao da je Proyas pretvorio Shimeh u vrh svete planine, odredište za koje je potrebno ratovati s tisu ćama da bi ga se doseglo. Pomisao da bi bogohulnik mogao samo iskora čiti s broda... "U ono vrijeme," Achamian nastavi, "došlo je do velikog komešanja među Scylvendijima. Cishaurim je bio poslao dvadeset svojih u Shigek da se pridruže kaznenoj ekspediciji koju se Padiradža spremao poslati u Stepu. Nakon toga nije 167

bilo ni glasa niti od Padiradžine vojske niti od Cishaurima." "Scylvendiji su ih poklali." Achamian kimne. "Znači, da, sasvim je moguće da je tvoj Scylvendi ratovao protiv Fanima i porazio ih. Mogu će je čak i da posjeduje mudrost koju bi mogao podijeliti. No zašto bi je dijelio s nama? S Inritima? To je pravo pitanje." "Zar je mržnja prema nama toliko duboka?" Achamian ugleda navalu zavijajućih scylvendskih kopljanika kako galopira u vatru i grom Sesvvathinog glasa. Prizor iz Snova. Trepne. "Mrzi li Momasov svećenik bika čije grlo je prerezao? Ne. Upamti, Scylvendijima je cijeli svijet žrtveni oltar, a mi smo tek ritualne žrtve. Mi smo njima ispod razine prezira, zato je ovo tako nevjerojatno. Scylvendi koji se želi pridružiti Svetom ratu? To je kao... kao—""Kao ulazak u tor žrtvenih životinja", Proyas završi potišteno, "i sklapanje pogodbi sa zvijerima." "Upravo tako." Princ prestolonasljednik napući usne, zagleda se preko tabora u potrazi, Achamian pretpostavi, za nekom naznakom svojih uništenih nada. Nikada prije nije vidio Proyasa u ovakvom stanju - čak ni kad je bio dijete. Izgledao je tako... krhko. Zar je situacija tako očajna? Što te strah da ćeš izgubiti? "No naravno," doda Achamian pomirljivo, "nakon Conphasove pobjede na Kiyuthu, možda se situacija na Stepi promijenila. Možda i drastično." Zašto mu uvijek tako podilazi? Proyas ga pogleda postrance, iskrivivši usne u cini čni osmijeh. Vrati pogled na zamršeno podru čje šatora, paviljona, i prolaza između njih, pa kaže, "Nisam još toliko jadan, stari—" Zašuti i zaškilji. "Eno!" usklikne, pokazuju ći u ništa očito što bi Achamian vidio. "Zin stiže. Za čas ćemo saznati je li taj Scylvendi moj kut'ma ili nije." Od očaja do gorljivosti u treptaj oka. Bit će on opasan kralj, Achamian automatski pomisli. Naime, ako preživi Sveti rat. Achamian gutne, osjeti prašinu na zubima. Navika, pogotovo u kombinaciji sa strahom, olakšava ignoriranje budu ćnosti. No to je bilo nešto što on nije mogao. Uz toliko mnoštvo ratobornih ljudi okupljeno na jednom mjestu naprosto je morala uslijediti neka katastrofa. Bio je to zakon neumoljiv koliko i bilo koji drugi u Ajencisovoj logici. Što ga se bolje sjećao, to će biti spremniji kada se to zaista i dogodi. Negdje, jednoga dana, tisuće će tisuća oko mene ležati mrtve. Pitanje koje ga je izjedalo, koje je smatrao toliko morbidnim da je grani čilo s bolesnim, a ipak ga bio primoran izgovoriti, glasilo je. Tko? Tko će umrijeti? Netko mora. Ja? Konačno su mu oči razabrale Xinemusa i njegovu skupinu konjanika iz zbrke tabora. Čovjek je izgledao izmoždeno, što se moglo i očekivati budući da ga je Princ poslao na put u gluho doba no ći. Njegovo lice s četvrtastom bradom bilo je okrenuto prema njima. Achamian je bio siguran da je zurio u njega, a ne u Proyasa. Hoćeš li ti umrijeti, prijatelju stari? "Vidiš li ga?" Proyas upita. Isprva je Achamian pomislio da govori o Xinemusu, no onda je ugledao Scylvendija, tako đer na konju, kako razgovara s čupavim Iryssasom. Smrznuo se od tog prizora. Proyas ga je promatrao, kao da je željan procijeniti njegovu reakciju. "Što je bilo?" "Samo je prošlo—" Achamianu zastane dah. "Što je prošlo?" Toliko mnogo... Dvije tisuće godina, točnije, otkad je posljednji put vidio Scylvendija. "Za vrijeme Apokalipse..." počeo je, a onda utihnuo oklijevajući. Zašto bi uvijek postajao tako sramežljiv kad bi govorio o tim stvarima, tim pravim stvarima? "Za vrijeme Apokalipse, Scylvendiji su stali na stranu Ne-Boga. Sravnili su Kyraneas sa zemljom, opustošili Mehtsonc i opkolili Šumnu nedugo nakon što je Seswatha otamo pobjegao—" "Misliš 'odavde"', Proyas reče. Achamian ga zbunjeno pogleda. "Nakon što je Seswatha pobjegao odavde" Proyas objasni, "gdje je nekoć stajao drevni Kyraneas." "D-da... Odavde." Ovo na čemu je stajao ;je bilo drevno kyranejsko tlo. Ovdje - samo zakopano ispod mnogo slojeva, činilo se. Sesvvatha je čak jednom prošao i kroz Momemn, iako se tada zvao Monemora i bio tek gradi ć. U tome je bio izvor njegove tjeskobe, Achamian shvati. Inače mu nije bilo teško odjeljivati dva vijeka, sadašnji i apokalipti čni. No ovaj Scylvendi... Bilo je to kao da nosi drevne katastrofe na svome licu. Achamian je proučavao figuru koja se približavala, snažne ruke ovijene ožiljcima, okrutno lice s o čima koje vide samo mrtve neprijatelje. Drugi muškarac, prljav i izmoren od putovanja koliko i Scylvendi, ali plave kose i brade kao u Norsiraca, jahao je blizu iza njega. Govorio je nešto ženi, također svijetložute kose, koja se nesigurno njihala u sedlu. Achamian je nakratko razmišljao o njima - žena je izgledala ozlijeđeno - no pažnju mu je neminovno opet privukao Scylvendi. Scylvendi. Činilo se to prebizarnim da bi povjerovao. Je li u tome bilo nekog većeg značenja? Pretrpio je tolike snove o Anasiirimboru Celmomasu u posljednje vrijeme, a sada ovo, hodaju ća vizija drevnog kraja svijeta. Scylvendi! "Ne vjeruj mu, Proyase. Oni su okrutni, krajnje nemilosrdni. Jednako divlji kao i Srankovi i daleko lukaviji." 168

Proyas se nasmije. "Jesi li znao da Nansurci svaku zdravicu i svaku molitvu zapo činju kletvom protiv Scylvendija?" "Čuo sam." "Pa, tamo gdje ti vidiš utvaru iz noćnih mora, Učenjače, ja vidim neprijatelja mog neprijatelja." Pojava barbarina, Achamian shvati, ponovno je probudila Proyasove nade. "Ne. Ti vidiš neprijatelja, jasno i glasno. On je poganin, Proyase. Prokletstvo." Princ prestolonasljednik ga oštro pogleda. "Baš kao i ti." Kakva glupa greška! Kako da mu to objasni? "Proyase, moraš—" "Ne, Achamiane!" Princ zaurla. "Ništa ja ne 'moram'! Barem me jednom poštedi svojih tmurnih slutnji! Molim te!" "Pozvao si me da te savjetujem!" Achamian prasne. Proyas se zavrti. "Razdražljivost ne dolikuje tebi, stari učitelju. Što ti se dogodilo? Pozvao sam te da me savjetuješ, točno, a umjesto toga sam dobio trabunjanje. Savjetnik, očito si zaboravio, pruža svome Princu činjenice koje su mu nužne da bi donosio trijezne prosudbe. On ne donosi svoje vlastite prosudbe pa onda grdi Princa jer se s njima ne slaže." Odvrati pogled uz prezirni smiješak. "Sada mi je jasno zašto se Maršal toliko boji za tebe." Njegove riječi su pekle. Achamian je vidio po Proyasovom izrazu lica da ga je htio povrijediti, da mu je namjeravao zadati ranu što bližu smrtonosnoj. Nersei Proyas bio je zapovjednik, onaj koji se borio protiv Cara za dušu Svetog rata. Trebala mu je odlučnost, privid složnosti, i iznad svega poslušnost. Scylvendi je bio gotovo pred njima. Achamian je to znao, no riječi su svejedno pekle. Što mi se dogodilo? Xinemus je zauzdao svog vranca i stao na dnu brežuljka. Dozvao ih je, sjahavši. Achamian nije imao snage odgovoriti mu na isti način. Što ti misliš o meni, Zine? Što ti vidiš? Skupina se povela za primjerom Xinemusa, i nakratko su se motali oko konja. Achamian je čuo Iryssasa kako kori Norsirca zbog njegovog izgleda, kao da mu je prijatelj rob, a ne stranac koji je došao upoznati njegovog princa. Uz mrmljanje i umornim koracima počeli su se uspinjati na brdo. Bez konja, Scylvendi je nadvisivao Xinemusa, nadvijao se nad svima, zapravo, uz izuzetak Norsirca. Imao je uzak struk i široka ramena, gotovo neznatno pogrbljena. Izgledao je izgladnjelo, ne poput prosjaka, već poput vuka. Proyas uputi Achamianu posljednji pogled prije nego je krenuo pozdraviti goste. Budi ono što trebam da budeš, njegove su ga oči upozorile. "Toliko rijetko ljudi izgledaju onako kakvima ih glasine opisuju". Princ reče na sheyičkom. Oči mu zastanu na divljakovim tetivama prošaranim rukama. "No ti izgledaš kao da tvoja okrutnost odgovara glasinama koje prate tvoj narod, Scylvendi." Achamian ustanovi da zamjera Proyasu na njegovom prijateljskom tonu. Achamiana je uvijek zabrinjavala njegova sposobnost da bez muke skače sa svađanja na pozdrave, da bude ogorčen u jednome času, a ljubazan u drugom. Takva pokretljivost strasti, uvijek je smatrao, pokazuje zabrinjavajuću sposobnost za prevare. Scylvendi je mrko gledao Proyasa i nastavio šutjeti. Achamian se naježio. Shvatio je da ovaj ima Chorae zataknutu iza pojasa. Čuo je njezin šapat kao iz dubina. Proyas se namršti. "Znam da govoriš sheyički, prijatelju." "Ako me sjećanje ne vara," Achamian reče na conriyanskom, "Scylvendiji ne podnose cinične komplimente, moj Prinče. Smatraju ih nemuževnim." Divljakove ledenoplave oči sijevnu prema njemu. Nešto u Achamianu, nešto mudro u procjenjivanju fizi čke prijetnje, zadrhti. "Tko je ovo?" čovjek upita, s jakim akcentom. "Drusas Achamian", Proyas reče, sada usiljenijim tonom. "Čarobnjak." Scylvendi pljune, da li iz prezira ili kao tradicionalni štit protiv magije, Achamian nije znao. "No nisi ti taj koji postavlja pitanja", Proyas nastavi. "Moji ljudi su izbavili tebe i tvoje suputnike od Nansuraca, a isto vas tako po mojoj naredbi mogu vratiti natrag. Razumiješ li?" Divljak slegne ramenima. "Pitaj što te zanima." "Tko si ti?" "Ja sam Cnaiiir urs Skiotha, Poglavica Utemota." Koliko god bilo ograničeno njegovo znanje o Scylvendijima, Achamian je čuo za Utemote, kao i svaki drugi Učenjak Mandata. Prema Snovima, Sathgai, Kralj Plemena koji je vodio Scylvendije pod okriljem Ne-Boga, bio je Utemot. Je li moguće da je to još jedna slučajnost? "Utemoti, moj Prinče," Achamian promrmlja Proyasu, "su pleme sa krajnjeg sjevera Stepe." Još jednom ga divljak probode ledenim pogledom. Proyas kimne. "Reci mi onda, Cnaiiire urs Skiotha, zašto bijedan scyl-vendski vuk putovao tako daleko da bi raspravljao s inritskim psima?" Scylvendijev osmijeh izgledao je kao da se ceri. Imao je, Achamian je ustanovio, onu aroganciju svojstvenu barbarima, određenu uvjerenost da su ga teški uvjeti u njegovoj zemlji učinili daleko čvršćim od ostalih, civiliziranih ljudi. Mi smo za njih glupave žene, pomisli Achamian. 169

"Došao sam", reče muškarac otvoreno, "prodati svoju mudrost i svoj ma č." "Kao plaćenik?" Proyas upita. "Ne bih rekao, prijatelju. Achamian kaže da scylvendski plaćenici ne postoje." Achamian pokuša izdržati Cnaiiirov pogled. Nije uspio. "Stvari su krenule loše za moje pleme na Kiyuthu", divljak objasni. "A još gore kad smo se vratili na pašnjake. Ono malo mojih suplemenika koji su preživjeli Nansurce uništili su naši južni susjedi. Stada su nam pokrali. Žene i djecu odveli u zatočeništvo. Utemoti više ne postoje." "Pa što?" Proyas prasne. "Nadaš se da će Inriti postati tvoje pleme? Očekuješ da u to povjerujem?" Šutnja. Neugodan trenutak između dvojice neukrotivih muškaraca. "Moja me zemlja odbacila. Lišila me ognjišta i moje imovine. Zato se ja zauzvrat odričem svoje zemlje. Zar je tako teško u to povjerovati?" "A zašto onda—" Achamian počne na conriyanskom, da bi ga ušutkala Proyasova ruka. Conriyanski Princ proučavao je barbarina u tišini, procjenjivao ga na zastrašuju ć način kako je Achamian već vidio da procjenjuje ljude: kao da je on apsolutni centar svake procjene. Ako je Cnaiiiru urs Skiotha i bilo neugodno, ni čime to nije pokazivao. Proyas glasno izdahne, kao da je došao do riskantne i samim time teške odluke. "Reci mi, Scylvendi, što znaš o Kianu?" Achamian zine u namjeri da se pobuni, ali je oklijevao kad je spazio da se Xinemus mršti. Ne zaboravi gdje ti je mjesto! Maršalov je izraz vikao. "Puno i malo", Cnaiur odvrati. Bili su to upravo onakvi odgovori kakve je Achamian znao da Proyas mrzi. No opet, Scylvendi je samo igrao istu igru kao i Princ. Proyas je želio saznati što Scylvendi zna o Fanimljanima prije nego mu otkrije koliko njemu zapravo treba da zna. Inače bi mu on mogao jednostavno reći ono što želi čuti. Njegovo okolišanje je, međutim, značilo da je Scylvendi to osjetio. A to je značilo da je neobično pronicav. Achamian je klizio pogledom niz divljakove ruke pune ožiljaka i pokušavao prebrojati swazonde odoka. Nije uspio. Vrlo mnogo njih, pomisli, podcijenilo je ovog čovjeka. "A o ratovanju?" Proyas upita. "Što znaš o klanskom načinu ratovanja.' "Mnogo." "Kako to?" "Pred osam godina Kianjani su napali Stepu baš kao i Nansurci, u nadi da će zaustaviti naše pljačkaške pohode na Gedeu. Dočekali smo ih na mjestu po imenu Zirkirta. Zgromili smo ih. Ovi ovdje—" prošao je zdepastim prstima po nekoliko ožiljaka nisko na desnom zapeš ću - "su iz te bitke. Ovaj je njihov general, Hasjinnet, sin Skaurasa, Sapatišaha od Shigeka." U njegovom glasu nije bilo ponosa. Njemu je to naprosto bila činjenica koju treba opisati - vrlo sli čno, Achamian je pretpostavio, opisivanju rođenja ždrijebeta na njegovim pašnjacima. "Ti si ubio Sapatišahovog sina?" "S vremenom", Scylvendi kaže. "Prvo sam ga natjerao da pjeva." Nekoliko Conriyana među onima koji su promatrali glasno se nasmijalo. I iako si je Proyas dopustio samo suzdržani smiješak, Achamian je znao da likuje. Unato č svojem sirovom vladanju, Scylvendi je govorio upravo ono što je Proyas želio čuti. No Achamiana nije uspio uvjeriti. Kako oni mogu znati da je Utemot uništen? I što je još važnije, kakve je to veze imalo s riskiranjem života, vlastite glave i kože da bi prešao Nansurij i pridružio se Svetom ratu? Achamian je nesvjesno bacio pogled preko Scylvendijevog lijevog ramena prema Norsircu koji je bio u njegovom društvu. Na trenutak su im se susreli pogledi, i Achamiana je zaprepastio nagovještaj mudrosti i tuge. I nesvjesno pomislio je: On... Odgovor leži u njemu. No hoće li to Proyas shvatiti prije nego li ih uzme pod svoje okrilje? Conriyani su apsurdno ozbiljno shva ćali pitanja gostoljubivosti. "Znači, poznaješ klanske taktike?" Proyas je pitao. "Poznajem. Još sam onda bio dugogodišnji poglavica. Savjetovao sam Kralja Plemena." "Bi li mi ih mogao opisati?" "Mogao bih..." Princ prestolonasljednik se nacerio, kao da je napokon spoznao srodnu crtu u njemu. Achamian je mogao samo gledati s nijemom zabrinutošću. Znao je da bi svaki prekid smjesta bio odbačen. "Oprezan si," Proyas reče, "što je dobro. Poganin u Svetom ratu i treba biti oprezan. No zbog mene se ne trebaš brinuti, prijatelju." Scylvendi otpuhne. "Zašto?" Proyas raširi ruke i pokaže na ogromno vijugavo i raštrkano područje prekriveno šatorima koje se protezalo cijelim obzorom. "Jesi li ikada svjedočio ovakvom okupljanju? Slava svih Inrita okupljena je na ovim poljima, Scylvendi. Tromorje nikada nije bilo ovako mirno. Sva je njihova silovitost okupljena ovdje. A kada krene u napad na Fanimljane, uvjeravam te, tvoja bitka na Kiyuthu izgledat će u usporedbi s tim kao obi čna čarka." "A kada krećete u napad?" 170

"To bi čak moglo ovisiti o tebi." Barbarin je zurio u njega, zapanjen. "Sveti rat je paraliziran, Scylvendi. Vojska, naročito ovako velika, treba biti sita za napad. Me đutim, Ikurei Xerius III. nam unatoč sporazumima zapečaćenim pred više od godine dana odbija dati potrebne zalihe. Prema crkvenom zakonu Šrijah ima pravo zapovjediti Caru da nas opskrbi zalihama, no ne može mu zapovijediti da Carstvo krene u napad sa nama." "Onda napadnite bez njih." "Mi bismo to učinili, ali Šrijah oklijeva. Prije nekoliko mjeseci, neki Ljudi od Kljove osigurali su potrebne zalihe pristavši na Careve zahtjeve—" "A to su?" "Potpisati povelju kojom se Carstvu ustupaju sve osvojene zemlje." "Neprihvatljivo." "Ne i dotičnim Velikim Imenima. Oni su mislili da su nepobjedivi, da će ako budu čekali da se ostali okupe ostati bez svog dijela slave. Što je znak na pergamentu u zamjenu za slavu? Pa su krenuli u napad, prešli u fanimske zemlje i potpuno su uništeni." Scylvendi podigne zamišljeno ruku do brade - neobično razoružavajuća gesta, Achamian pomisli, za nekoga tko izgleda tako divlje. "Ikurei Conphas", rekao je odlučno. Proyas zadivljeno podigne obrve. Čak je i Achamian bio impresioniran. "Nastavi", Princ kaže. "Vaš se Šrijah boji da će bez Conphasa Sveti rat biti potpuno skršen. Zato odbija narediti Caru da vas opskrbi, u strahu da se ne ponovi ono što se dogodilo ranije." Proyas se kiselo nasmiješi. "Tako je. A Careva je cijena za Conphasa, naravno, potpisivanje njegove Povelje. Jedini način da Maithanet upotrijebi svoje oružje jest da ga proda, čini se." "Da proda vas." Proyas glasno uzdahne. "Nemoj me krivo shvatiti, Scylvendi. Ja sam pobožan čovjek. Ne sumnjam u svog Srijaha, već samo u njegovu procjenu ovih nedavnih doga đanja. Ja sam uvjeren da Car blefira, da će, ako krenemo u napad bez potpisivanja njegove proklete Povelje, poslati Conphasa i svoje kolone da se ogrebe za što god uspije iz Svetog rata..." Prvi je put Achamian shvatio da se Proyas zapravo boji da bi Maithanet mogao kapitulirati. A zašto i ne bi? Ako može pogutati Grimizne Tornjeve, zar ne bi mogao progutati i Carevu Povelju? "Ja se nadam," Proyas nastavi, "i to je samo nada, da bi Maithanet mogao prihvatiti tebe kao zamjenu za Conphasa. Ako imamo tebe kao savjetnika. Car više ne bi mogao tvrditi da ćemo propasti zbog vlastitog neznanja." "Zamjenik Uzvišenog Generala?" scylvendski poglavica ponovi. Tresao se. Od smijeha, Achamian shvati nekoliko trenutaka kasnije. "T ebe to zabavlja, Scylvendi?" Proyas upita, sa zbunjenim izrazom na licu. Achamian iskoristi priliku. "Zbog Kiyutha", promrmlja nabrzaka na conriyanskom. "Zamisli koliko zasigurno mrzi Conphasa zbog Kiyutha." "Osveta?" Proyas mu odbrusi, također na conriyanskom. "Misliš da je to pravi razlog zbog kojeg je doputovao ovamo? Da se osveti Ikurei Conphasu?" "Pitaj ga! Zašto je došao ovamo, i tko su ostaliT Proyas pogleda Achamiana, a zlovolju u njegovom pogledu nadvlada popuštanje. Vlastita gorljivost gotovo ga je nasamarila, i bio je svjestan toga. Zamalo je doveo Scylvendija na svoje ognjište - Scylvendija! - bez ikakvih oštrih pitanja. "Ne znate vi Nansurce", divljak je govorio. "Da velikog Ikurei Conpha-sa zamijeni Scylvendi? Bit će tu više od kukanja i škripanja zubima." Proyas zanemari njegovu primjedbu. "Još me jedna stvar muči Scylvendi... Jasno mi je da je tvoje pleme uništeno, da se tvoja zemlja okrenula protiv tebe, no zašto si došao ovamol Zašto bi jedan Scylvendi išao prelaziti Carstvo, od svih mjesta? Zašto bi se jedan poganin pridružio Svetom ratu?" Njegove su riječi izbile šalu s lica Cnaiiira urs Skiothe, i ostade samo oprez. Achamian je promatrao kako postaje napet. Činilo se kao da je pao zasun sa vrata koja skrivaju nešto strašno. Tada iza barbarina prodoran glas izjavi, "Ja sam razlog što je Cnaiiir doputovao dovde." Sve se oči okrenuše bezimenom Norsircu. Njegov stav bijaše zapovjednički unatoč dronjcima u koje je bio odjeven; držanje čovjeka naviknutog na život apsolutnog autoriteta. No bio je nekako ublažen, kao da je za činjen nedaćama i tugom. Žena koja ga je obgrlila oko struka gledala je od lica do lica, kao da je istovremeno ogor čena i zbunjena njihovim pomnim promatranjem. Kako je moguće da ne znate? njezine su oči vapile. "A tko si zapravo ti?" Proyas upita čovjeka. Bistre plave oči trepnu. Spokojno lice pogne se taman toliko da pozdravi sebi jednakog. "Ja sam Anasurimbor Kellhus, sin Moenghusov", muškarac reče na sheyičkom sa vrlo izraženim akcentom. "Princ sa sjevera. Princ Atrithaua." Achamian zine, ne shvaćajući. A onda ga ime, Anasurimbor, pogodi poput iznenadnog udarca u trbuh. Ostavi ga bez daha. Nesvjesno posegne i zgrabi Proyasovu ruku. 171

Nije moguće. Proyas ga oštro pogleda, upozoravajući ga da drži jezik za zubima. Bit će kasnije vremena za tvoja zapitkivanja, Učenjače. Oči mu skoče natrag na stranca. "Zvučno ime." "Nisam odgovoran za svoju krv", Norsirac odvrati. "Jedan od mojih potomaka će se vratiti, Seswatha—" "Ne izgledaš kao Princ. Trebao bih povjerovati da si meni ravan?" "Ne mogu govoriti niti o tome što vi vjerujete ili ne. Što se moga izgleda tiče, mogu reći samo da je moje hodočašće bilo teško." "Anasurimbor će se vratiti—" "Hodočašće?" "Da. U Shimeh... Došli smo umrijeti za Kljovu." "... na kraju svijeta." "Ali Atrithau leži daleko od granica Tromorja. Kako si uop će mogao znati za Sveti rat?" Oklijevao je, kao da se boji i nije baš uvjeren u ono što namjerava reći. "Snovi. Netko mi je poslao snove." Ovo nije moguće! "Netko? Tko?" Muškarac nije mogao odgovoriti.

OGLAVLJE ŠESNAESTO MOMEMN Mi koji smo preživjeli uvijek ćemo biti zbunjeni kad se budemo prisjećali njegovog dolaska. I ne samo zato jer je tada bio toliko drugačiji. Na neki čudan način, nikada se nije promijenio. Mi smo se promijenili. Ako nam se sada čini drugačijim, to je stoga jer on bijaše taj koji je preobrazio temelje. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDUPRVOGA SVETOGA RA TA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, Momemn Sunce je upravo bilo zašlo. Muškarac koji se nazivao Anasurimbor Kellhus sjedio je prekriženih nogu u svjetlosti svoje vatre, ispred paviljona čije platnene stranice bijahu opšivene crnim izvezenim orlovima - Proyasov dar, Achamian je pretpostavio. Po svom izgledu nije ni po čemu bio impresivan na prvu loptu, osim možda po dugoj kosi boje slame, koja je bila meka i glatka poput hermelinovog krzna i činila se kao da joj nije mjesto tu pored vatre. Kosa kojoj je mjesto na suncu, Achamian pomisli. Mlada, ozlije đena žena koja ga je dan ranije toliko silovito grlila, sjedila je pored njega, odjevena jednostavno, ali elegantno. Njih dvoje su se okupali i zamijenili dronjke za odje ću iz Prinčeve vlastite raskošne garderobe. Kako se približavao, Achamiana je zaprepastila njezina ljepota. Ranije je izgledala ne mnogo bolje od iscrpljene skitnice. Oboje su ga promatrali dok se približavao, lica jarkih od odbljeska vatre. "Ti si sigurno Drusas Achamian", Princ Atrithaua reče. "Proyas vas je upozorio na mene, vidim." Muškarac se nasmiješi s razumijevanjem - mnogo više nego samo s razumijevanjem. Bio je to osmijeh nimalo nalik ijednom kojeg je Achamian ikada vidio. Činilo se da razumije mnogo više nego što je on želio da razumije. Onda ga pogodi spoznaja. Znam tog čovjeka. No kako je moguće prepoznati čovjeka kojeg nikada niste vidjeli? Osim preko sina ili nekog drugog ro đaka... Slike iz njegovog nedavnog sna, gdje drži mrtvo lice Anasurimbora Celmomasa u krilu, prostrujaše mu mislima. Sli čnost je bila nepogrešiva: brazda među obrvama, izdužene šupljine obraza, duboko usađene oči. On jest Anasurimbor! Ali to je nemoguće... A opet, činilo se da su stigla vremena preplavljena nemogu ćim stvarima. 172

Okupljen oko turobnih zidina Momemna, Sveti rat je bio prizor jednako zapanjuju ć kao i bilo što u Achamianovim noćnim morama o starim ratovima - osim možda dirljivih Bitki kod Agongoreje i beznadne opsade Golgotteratha. Dolazak Scylvendija i Princa Atrithaua samo je potvrdio apsurdne razmjere Svetog rata, kao da su ga same drevne pripovijesti došle pomazati. Jedan od mojih potomaka će se vratiti, Seswatha - Anasurimbor će se vratiti... Koliko god dolazak Scylvendija bio osobit, mirisao je na slu čajnost. No Princ Anasurimbor Kellhus od Atrithaua bio je druga priča. Anasurimbor! To je bilo ime. Dinastija Anasurimbora bila je tre ća i najveličanstvenija dinastija na čelu Kuniiirija - loza za koju je Mandat mislio da je ugušena tisu ćama godina ranije, ako već ne smrću Celmomasa II. na Eleneotskim poljanama, onda svakako pljačkom Tryse ubrzo potom. No nije bilo tako. Krv prvog velikog rivala Ne-Božjeg nekako je očuvana. Nemoguće. ...na kraju svijeta. "Proyas me upozorio", Kellhus reče. "Rekao mi je da vaša vrsta trpi noćne more mojih predaka." Achamian se osjećao izdanim. Gotovo je mogao čuti Princa: "Sumnjičit će te da si agent Savjeta... A kad to propadne, ponadat će se da Atrithau još uvijek ratuje protiv Savjeta i da mu nosiš vijesti o njihovom neuhvatljivom neprijatelju. Udovolji mu, ako želiš. No nemoj ga pokušavati uvjeriti da Savjet ne postoji. Nikada ne će povjerovati." "No, ja sam uvijek smatrao", nastavi Kellhus, "da prije nego kreneš nekoga osu đivati, trebaš provesti dan na njegovom konju." "Da ga bolje shvatiš?" "Ne", muškarac odvrati slegnuvši ramenima u treptaj oka, "zato jer ćeš onda biti udaljen od njega jedan dan i imat ćeš njegovog konja..." Achamian potišteno odmahne glavom i naceri se, a trenutak kasnije svi troje prasnu u smijeh. Sviđa mi se taj čovjek. Što ako je stvarno onaj za koga se izdaje? Kad je smijeh malo popustio, Kellhus ga upozna sa ženom, Serwe, i zaželi mu dobrodošlicu. Achamian sjedne prekriženih nogu sa suprotne strane vatre. Achamian je rijetko ulazio u ovakve situacije s definitivnim planom. Obi čno bi došao samo s nekoliko pitanja. Udahnuvši život svojoj radoznalosti, postavljao bi pitanja, a u dobivenim odgovorima tražio bi neki mig, odre đene izdajničke znakove u riječima i izrazima lica. Nikada nije točno znao što traži, znao je samo da traži. Vjerovao je da će, kad pronađe što god to bilo, znati da je to to. Dobar špijun uvijek zna. Neprimjerenost te metode bila je, međutim, očita od samog početka. Nikada prije nije upoznao nikoga poput Anasiirimbora Kellhusa. Bio je tu njegov glas, čiji je ton uvijek nekako budio nadu. Ponekad bi se Achamian zatekao kako se upinje da ga sluša, ne zato jer je ovaj mrmljao ili zato jer nije razumio njegov naglasak - govorio je nevjerojatno tečno, s obzirom na svoj nedavni dolazak - već zato jer je njegov glas imao dubinu. Ima toga više nego što ti govorim... Samo slušaj i vidjet ćeš. Bilo je tu i njegovo lice, otvorena dramatičnost njegovih izraza. Bilo je nekako nevino, sa kratkotrajnim pokazivanjem emocija na način svojstven samo mladima - iako se Achamianu nije ni u kom slu čaju činilo naivnim. Muškarac je izgledao mudro, veselo i tužno u iskrenim naglim prevratima, kao da za čuđujuće neposredno proživljava svoje strasti i strasti drugih. A bile su tu i njegove oči, koje su blago sjajile u odsjaju vatre, plave poput vode koja budi žeđ. Bile su to oči koje su pratile svaku Achamianovu riječ, kao da svaka pažnja nije dostojna važnosti onoga što govori. A opet, u isto se vrijeme u njima nalazila neobična suzdržanost - ne suzdržanost ljudi koji donose sudove koje se ne usu đuju izgovoriti, poput Proyasa, već suzdržanost čovjeka koji je siguran da nije na njemu da sudi. Najviše od svega Achamian je ipak bio zadivljen onime što je čovjek govorio. "A zašto ste se vi pridružili Svetom ratu?" Achamian ga upita, pokušavaju ći uvjeriti samog sebe da još uvijek njegov odgovor Proyasu smatra lažnim. "Mislite na snove", Kellhus odgovori. "Da, valjda." Nakratko ga Princ Atrithaua bratski pogleda, gotovo žalosno, kao da Achamian tek treba shvatiti pravila ovog susreta. "Život mi bijaše neprestano maštanje prije snova", objasnio je. "I sam poput sna, možda... San za koji pitaš - San o Svetom ratu - bio je san koji razbuđuje. San koji pretvara prijašnji život u san. Što bi čovjek trebao učiniti kada sanja takve sne?" upita. "Nastaviti spavati?" Achamian mu uzvrati osmijeh. "Bi li mogao?" "Nastaviti spavati? Ne. Nikada. Čak ni kada bih to htio. San nikada ne dolazi zato jer to želite. Nije ga mogu će uhvatiti kao jabuku da zadovoljite glad. San je poput neznanja ili zaboravljivosti... Što ga se više trudite dose ći, to on dalje izmiče." "Kao i ljubav", Achamian doda. "Da, kao i ljubav", Kellhus će blago, pogledavši nakratko Senve. "A zašto ste se vi, čarobnjak, pridružili Svetom ratu?" Pitanje je uhvatilo Achamiana nespremnog. Odjednom je odgovarao otvorenije nego je namjeravao. 173

"Ne znam zašto... Zato jer mi je Škola naredila, pretpostavljam." Kellhus se blago nasmiješi, kao da prepoznaje zajednički problem. "No koja je vaša svrha ovdje?" Achamian se ugrizne za usnicu, no nikako druk čije nije ustuknuo pred ponižavaju ćom istinom. "Mi tragamo za drevnim i neumoljivim zlom", reče polagano, s ogorčenjem čovjeka kojeg su previše puta ismijali. "Zlo koje nismo uspjeli pronaći već više od tri stotine godina. A ipak iz no ći u noć muče nas snovi o strahotama koje je to zlo neko ć uzrokovalo." Kellhus kimne, kao da čak i to ludo priznanje ima neki pandan u njegovom vlastitom životu."Teško je, zar ne, tragati za nečim što ne vidimo?" Te riječi ispune Achamiana neobjašnjivom tugom. "Da... Vrlo teško." "Možda, Achamiane, nismo toliko razli čiti, vi i ja." "Kako to mislite?" No Kellhus nije odgovorio. Nije trebao. Čovjek je osjetio njegovu raniju skeptičnost, Achamian je shvatio, i na nju je odgovorio pokazavši mu ironiju jednog čovjeka kojeg proganjaju snovi, a koji ne priznaje drugome njegove vlastite muke. Iznenada Achamian shvati da vjeruje u njegovu pri ču. Kako bi inače vjerovao u samoga sebe? Unatoč tim trenucima suptilnog upućivanja, Achamian je shvatio po muškar čevom govoru i ponašanju da ne zna apsolutno ništa o ediktu. Njihov razgovor bijaše lišen neopipljivog suparništva koje je poput mirisa, ponekad slatkog no uglavnom gorkog, obavijalo razgovore između drugih ljudi. Zahvaljujući tome, njihova je rasprava karakterom nalikovala putovanju. Povremeno bi se smijali, a ponekad bi utihnuli, primireni ozbiljnoš ću tema. A ti su trenuci bili poput postaja, malenih svetišta po kojima se usmjerava veće hodočašće. Taj ga čovjek, Achamian je spoznao, nije htio ni u što uvjeravati. Svakako, ponešto mu je želio pokazati, ponešto s njim podijeliti, no svaki je primjer ponudio u okviru me đusobnog razumijevanja: Neka nas pokreću, nas dvojicu, stvari same. Otkrivajmo jedan drugoga. Prije nego je došao do njihove vatre, Achamian je bio spreman biti vrlo sumnji čav, čak i oštro kritičan, prema svemu što bi mu čovjek mogao reći. Drevni je Sjever sada bio dom bezbrojnim plemenima Srankova, a njegovi veliki gradovi - Tryse, Saugliš, Myclai, Kelmeol i ostali - izdubljene ruševine, mrtve već dvije stotine godina. A ondje gdje haraju Srankovi, Ljudi ne prolaze. Drevni je Sjever bio mračan za Mandat. Nedokučiv. A Atrithau je bio usamljeni svjetionik u toj tami, krhak pred dugom, drevnom sjenom Golgotteratha. Jedino svjetlo protiv crnog srca Savjeta. Stoljećima ranije, dok je Savjet još otvoreno ratovao protiv Mandata, Atyersus je imao misiju u Atrithauu. No misija je utihnula prije nekoliko stoljeća, nedugo prije nego što se Savjet povukao u tamu. S vremena na vrijeme, slali su ekspedicije na sjever da istražuju, no sve su bile mahom neuspješne. Ili su ih natrag vratili Galeo ćani, koji su bili pretjerano ljubomorno čuvali svoj sjeverni karavanski put, ili su netragom nestale u bespućima Istyulskih ravnica. Kao posljedica. Mandat je znao vrlo malo o Atrithauu, samo ono što bi uspjeli doznati od trgovaca koji su uspjeli preživjeti dugi zaobilazni put od Atrithaua do Galeotha. I stoga je Achamian znao da će u potpunosti robovati činjenicama onakvim kakvima ih Kellhus opiše. Ne će biti načina da ustanovi govori li istinu - neće moći znati ni je li on uopće princ ičega. A ipak, Anasurimbor Kellhus bio je čovjek koji pokreće duše onih koji ga okružuju. Razgovarajući s njim, Achamian je primijetio da dolazi do uvida do kojih bi ina če teško došao, da pronalazi odgovore na pitanja koja se prije nije usudio priznati - kao da je njegova vlastita duša odjednom ubrzala i otvorila se. Prema kriti čarima, i filozof Ajencis je bio takav čovjek. A kako bi netko poput Ajencisa mogao lagati? Činilo se kao da je Kellhus sam živu će otkrivenje. Pravi primjer Istine. Achamian mu je i nesvjesno počeo vjerovati - vjerovati, unatoč tisuću godina sumnje. Noć je odmicala, a vatra postala opasno slabašna. Senve, koja je malo govorila, zaspala je s glavom u Kellhusovom krilu. Njezino usnulo lice pobudilo je blijedu usamljenost u Achamianu. "Voliš li je?" Achamian upita. Kellhus se skrušeno nasmiješi. "Da... Trebam je." "Ona te obožava, znaš. Vidim to u načinu na koji te gleda." No to je izgleda rastužilo Kellhusa. Lice mu se smrknulo. "Znam." Rekao je nakon nekog vremena. "Iz nekog razloga misli da sam nešto više nego što stvarno jesam... I drugi to čine." "Možda", Achamian reče s osmijehom koji mu se činio neobično neiskrenim, "oni znaju nešto što ti ne znaš." Kellhus slegne ramenima. "Možda." Pogleda ozbiljno u Achamiana. A onda, glasom punim bola, doda, "Koja ironija, zar ne?" "A što to?" "Ti, evo, posjeduješ povlašteno znanje, a nitko ti ne vjeruje, dok ja ne posjedujem ništa, a svi inzistiraju na tome da ja posjedujem povlašteno znanje." A Achamian je mogao misliti samo. Ali da li mi ti vjeruješ? "Kako to misliš?" upitao je. Kellhus ga zamišljeno pogleda. "Danas poslijepodne čovjek je pao na koljena preda mnom [poljubio rub moga ogrtača." 174

Tada se nasmijao, kao da je još uvijek zapanjen apsurdnošću tog čina. "Zbog tvog sna", reče Achamian izravno. "On misli da te pokreću Bogovi." "Uvjeravam te da me nisu pokrenuli ni na koji drugi način." Achamian je sumnjao u to i na trenutak se prepao. Tko je taj čovjek? Sjedili su u tišini neko vrijeme. Daleki uzvici oglasili su se negdje u taboru oko njih. Pijanice. "Pseto!" netko je zaurlao. "Pseto!" "Stvarno ti vjerujem, znaš", Kellhus reče napokon. Acamianovo srce zatreperi, no on ne reče ništa. "Vjerujem u misiju tvoje Škole." Sad je bio red na Achamianu da slegne ramenima. "Barem vas dvoje vjerujete." Kellhus se zasmijulji. "A tko je, ako smijem pitati, moj lakovjerni kolega?" "Jedna žena. Esmenet. Prostitutka s kojom se viđam s vremena na vrijeme." Achamian nije mogao odoljeti baciti pogled na Senve dok je to govorio. Nije lijepa poput ove žene, ali je svejedno lijepa. Kellhus ga je pažljivo promatrao. "Sigurno je lijepa." "Prostitutka je", Achamian odvrati, ponovno ljut na sebe što je u stanju izre ći ono što misli. Achamian je krivio šutnju koja je uslijedila nakon tih gorkih rije či. Požalio ih je, ali ih nije mogao povu ći. Pogledao je u Kellhusa, s isprikom u očima. No to je pitanje već bilo zaboravljeno i oprošteno. Šutnja među dvojicom muškaraca uvijek je opterećena neugodnim značenjima - optužbama, oklijevanjem, prosuđivanjem tko je slab, a tko jak - no šutnje s ovim muškarcem uklanjale su umjesto da zapečaćuju takve stvari. Šutnja Anasurimbora Kellhusa govorila je, Prijeđimo na nešto drugo, ti i ja, a ovoga ćemo se prisjetiti u nekom boljem trenutku. "Nešto bih te zamolio, Achamiane," Kellhus reče nakon nekog vremena, "ali bojim se da se ne poznajemo dovoljno dobro." Kakva iskrenost. Kad bih barem ja mogao tako. "Sve što možeš je pitati, Kellhuse." Muškarac se nasmiješi i kimne glavom. "Ti si učitelj, a ja sam neupućeni stranac u zastrašujućoj zemlji... Bi li me pristao poučavati?" S tim njegovim riječima, Achamianu nasrne stotinu pitanja, no čuo je sebe kako govori, "Smatrao bih se sretnim, Kellhuse, uvrstiti Anasurimbora među svoje učenike." Kellhus se osmjehne. "Znači, dogovoreno. Tebe, Drusase Achamianu, smatram svojim prvim prijateljem u ovom ludilu." Ove riječi pobude čudnu sramežljivost u Achamianu, i on osjeti olakšanje kad je Kellhus probudio Senve i rekao joj da je vrijeme da se povuku. Kasnije, probijajući se mračnim platnenim ulicama prema svom šatoru, Achamian je iskusio neobi čnu euforiju. Iako je dobiti takvih stvari nemoguće mjeriti, osjećao se kao da ga je susret s Kellhusom lagano preobrazio, kao da mu je pokazao prijeko potrebni primjer nečega duboko ljudskog. Primjer kako treba izgledati stav samog života. Ležao je budan u svom skromnom šatoru u strahu da ne zaspe. Mogu ćnost da bi opet mogao proživljavati noćne more činila mu se nepodnošljivom. Znao je da trauma guši uvide baš kao što ih i raspiruje. Kada ga je konačno svladao san, ponovno je sanjao katastrofu na Eleneotskim poljanama, smrt Anasiirimbora Celmomasa II pod srankov-skim maljevima. A kada se probudio hvatajući hladni zrak, glas umirućeg Visokog Kralja toliko sličan Kellhusovom glasu! - odzvanjao mu je dušom, preplavljao ritam njegova srca vlastitim proro čanskim ritmom. Jedan od mojih potomaka će se vratiti, Seswatha -Anasurimbor će se vratiti... ...na kraju svijeta. No što je to značilo? Je li Anasurimbor Kellhus zapravo znak, kao što se Proyas nadao? Znak Ne-Božjeg nebeskog blagoslova Svetom ratu, kao što je Proyas pretpostavio, već Ne-Božjeg neminovnog povratka? ...na kraju svijeta. Achamian je počeo drhtjeti, tresti se od strave kakvu nikada prije nije osjetio budan. Ne-Bog se vraća ? Molim te, sveti Sejenuse, daj da umrem— Bilo je to nezamislivo! Obgrlio je ramena i njihao se u tami šatora, i šaptao, "Ne!" Opet i iznova. "Ne!" Molim te... Nije moguće da se to događa - ne meni! Ja sam preslab. Ja sam samo obi čna budala... S one strane platna njegovog šatora, posvuda je bila prozra čna tišina. Bezbrojni su ljudi spavali, snivali o strahotama i slavi protiv pogana, i nisu imali pojma o onome čega se Achamian pribojavao. Bili su nedužni, poput Proyasa, ispunjeni nehajnim zanosom svoje vjere, misleći da je mjesto, grad imenom Shimeh, sami čavao oko kojeg se vrti sudbina svijeta. No Achamian je znao da čavao tek trebaju naći na daleko mračnijem mjestu, mjestu daleko na sjeveru gdje zemlja plače smolom. Na mjestu imenom Golgotterath. Po prvi put u mnogo, mnogo godina, Achamian je molio. Razum mu se vratio kasnije, pa se osjećao pomalo blesavo. Koliko god Kellhus bio izvanredan, zaista ništa osim snova o Celmomasu i slučajnog imena nije jamčilo tako zastrašujuće zaključke. Achamian je bio skeptik i time se ponosio. 175

Proučavao je drevne pisce i narode, Ajencisa i prakticirao logiku. Druga Apokalipsa bila je tek najdramati čniji od sto banalnih zaključaka. A ako je išta obilježavalo njegov život u javi, bila je to banalnost. Unatoč svemu, zapalio je svijeću čarobnom riječi i stao prekopavati po rancu, pa izvukao mapu koju je na činio netom prije nego li se pridružio Svetom ratu. Pogledao je imena razbacana po pergamentu, zastavši na MAITHANET Dokle god postoje stara neprijateljstva između njega i Proyasa, shvatio je, šanse da sazna više o Maithanetu ili unaprijedi istragu o Inrauovoj smrti bile su slabašne. Žao mije, Inrau, pomislio je, tjerajući pogled s imena svog voljenog učenika. Zatim je proučio SAVJET naškrabano - mnogo žurnije, sada mu se činilo - posve samo u gornjem desnom kutu, i još uvijek izdvojeno iz tanke mreže veza koje su spajale ostale. U svjetlosti svijeća, činilo se da ime podrhtava na blijedom, zamrljanom listu, kao da je riječ o nečemu previše poremećenom da bi se dalo uhvatiti tintom. Namočio je pero u rog pa pažljivo načrčkao ANASURIMBOR KELLHUS ispod mrskog imena. Cnaiur je hodao logorom nevoljkim koracima osobe nesigurne u svoje odredište. Ulica kojom je krenuo vijugala je kroz zbrku uspavanih tabora. Tu i tamo još je gorjela vatra, a održavali su ih mrmljajući ljudi, uglavnom pijani. Mirisi su ga salijetali, noseći oštar smrad hladnim suhim zrakom: stoka, pokvareno meso, i dim od zapaljenog ulja - neka je budala palila vlažno drvo. U mislima su mu prevladavala sjećanja na nedavni susret s Proyasom. Da bi zape čatio svoj plan nadmudrivanja Cara, Princ Conriye se savjetovao s petoricom conriyanskih palatina koji su se izjasnili za Kljovu. Ponosni muškarci koji lama ću ponosnim jezicima. Čak i ratoborniji palatini, kao što su Gaidekki i Ingiaban, govorili su više da bi pobijedili nego da bi nešto riješili. Promatrajući ih, Cnaiiir je shvatio da svi igraju djetinjastu verziju iste igre koju je i Dunyanjanin igrao. Rije či je, kao što su ga Moenghus i Kellhus nau čili, moguće koristiti otvorenoga dlana ili skupljene šake - da bi nekoga prigrlio ili da bi nekoga porobio. Iz nekog su razloga svi ti Inriti, koji nisu imali ništa opipljivo za osvojiti ili izgubiti jedan od drugoga, govorili sa stisnutim šakama - idiotske tvrdnje, lažni ustupci, tobožnje pohvale, laskaju će uvrede i beskrajan niz satiričnih aluzija. Nazivali su to jnanom. Bilo je to obilježje kaste i obrazovanosti. Cnaiiir je podnosio tu farsu što je najbolje znao i umio, no - neminovno, sada mu se činilo - ubrzo su i njega uhvatili u svoje mreže. "Reci mi, Scylvendi," upitao ga je Lord Gaidekki, rumen od pi ća i smionosti, "ti tvoji ožiljci, predstavljaju li čovjeka ili čovjekovu mjeru?" "Kako to misliš?" Palatin od Anpleija se nacerio. "Pa, pretpostavljam da kad bi, recimo, ubio Lorda Ganyamu ovdje, on bi zaslužio najviše dva ožiljka. Ali kad bi ubio mene?" Pogledao je ostale, uzdignutih obrva i obješenih usana, kao da govori nešto što je u skladu s njihovim stručnim sudom. "Koliko? Dvadeset ožiljaka? Trideset?" "Pretpostavljam", Proyas je rekao, "da scylvendski mačevi sve čine jednakima." Lord Imrotha se prejako nasmijao tome. "Swazondi", Cnaiiir je rekao Gaidekkiju, "mjere neprijatelje, a ne budale." Gledao je ravnodušno u zapanjenog Palatina, a onda pljunuo u vatru. No Gaidekki se nije dao tako lako zaplašiti. "A što sam ja?" upitao je riskantno. "Budala ili neprijatelj?" U tom je trenutku Cnaiiir prepoznao još jednu muku koju će morati podnositi u nadolaze ćim mjesecima. Opasnosti i oskudica rata bile su ništa; podnosio ih je cijeli svoj život. Sramota druženja s Kellhusom bila je muka drugog reda, no nešto što je bio u stanju trpjeti u ime mržnje. No poniženje sudjelovanja u svadljivim nemuževnim obi čajima Inrita iz dana u dan bilo je nešto na što nije ra čunao. Koliko će morati patiti da bi proveo osvetu u djelo? Na sreću, Proyas je vješto preduhitrio njegov odgovor Gaidekkiju, izjavivši da je sjednica gotova. Previše zgađen da bi podnio njihovo oproštajno mačevanje, Cnaiiir je jednostavno izmarširao iz paviljona u noć. Pustio je da mu pogled vrluda dok je hodao. Mjesec je bio pun i sjajan, i mrljao je srebrnu boju po površini jure ćih oblaka. Ponukan neobičnom melankolijom, podigao je pogled prema zvijezdama. Scylvendskoj djeci su govorili da je nebo jakš, nevjerojatno golem i izbušen bezbrojnim rupicama. Sjetio se kako mu je otac jednom pokazao prema nebu. "Vidiš, Nayu," rekao je, "vidiš li tisuću tisuća svjetala koja vire kroz kožu no ći? Po njima znamo da neko veće sunce gori izvan ovog svijeta. Po njima znamo da je, kad je noć, zapravo dan, a kad je dan, zapravo je noć. Po njima, Nayu, znamo da je Svijet laž." Scylvendijima su zvijezde bile podsjetnik: samo je Narod istinit. Cnaiiir zastane. Prašina pod njegovim sandalama još uvijek je isijavala sunčevu toplinu. Kroz tamu koja ga je neposredno okruživala, činilo se da tišina pišti. Što on tu radi? Među inritskim psima. Među ljudima koji urezuju dah na pergament i čeprkaju hranu iz zemlje. Među ljudima koji su prodali svoje duše u ropstvo. 176

Među stokom. Što to radi? Podignuo je ruke vjeđama, prošao palcima po o čima. Stisnuo. Onda je začuo glas Diinyanjanina kako lebdi kroz mrak. Stisnutih očiju, osjećao se opet kao mladi ć, kao da stoji usred utemot-skog logora i sluša Moenghusov razgovor sa svojom majkom. Vidio je Bannutovo krvavo lice, koje se cerilo umjesto da se grči dok ga je davio. Plačljivac. Prošao je noktima po tjemenu pa nastavio hodati. Izme đu pregrada mračnih tabora ugledao je Dunyanjaninovu vatru. Ugledao je bradatog Učenjaka, Drusasa Achamiana, koji je sjedio i nagnuo se naprijed kao da se upinje slušati. Onda je ugledao Kellhusa i Serwe, sjajne od vatre i okružene mrakom. Serwe je spavala s glavom u Dunyanjaninovom krilu. Pronašao je mjesto pored kola odakle je mogao promatrati. Čučnuo je. Cnaiiir je imao namjeru pažljivo slušati što Dunyanjanin govori, u nadi da će potvrditi bilo koju od svojih nebrojenih sumnji. No ubrzo je shvatio da se Dunyanjanin poigrava s tim čarobnjakom kao i sa svima ostalima, mlati ga stisnutim šakama, goni njegovu dušu stazama koje je sam proizveo. Naravno, nije tako zvučalo. U usporedbi s njegovim poigravanjem s Proyasom i njegovim palatinima, ono što je Kellhus govorio U čenjaku imalo je bolnu težinu. No sve je to bila igra, igra u kojoj istine postaju priznanice, gdje svaka pružena ruka skriva šaku. Kako uopće odrediti stvarne namjere takvog čovjeka? Cnaiiiru padne na pamet pomisao da bi dunyanski redovnici mogli biti i više nehumani nego što je mislio. Što ako ideje poput istine i smisla njima ne znače ništa? Što ako oni ne rade ništa osim što se u nedogled kre ću, poput nekakvih gmazova, vijugaju kroz situaciju za situacijom, proždiru jednu dušu za drugom samo da bi nešto proždirali? Od te mu se pomisli naježilo tjeme. Nazivali su se učenicima Logosa, Najkraćeg puta. Ali najkraćeg puta do čega? Cnaiiira nije bilo briga za Učenjaka, no slika Senve koja spava s glavom na Kellhusovim bedrima ispunjala ga je njemu nesvojstvenim strahom, kao da leži ovijena nekom zlom zmijom. Scenariji su mu prolazili dušom: kako se iskrada s njom u gluho doba noći; kako je grabi i zagledava joj se u o či tako duboko da uspijeva probuditi njezino središte, a onda joj govori istinu o Kellhusu... No te su slike uzmaknule pred bijesom. Kakve su to kukavne misli? Uvijek vrludaju, uvijek lutaju bez puta, slabe. Uvijek izdajničke! Senve se namrštila i migoljila, kao da je mu či neki san. Kellhus ju je odsutno milovao po obrazu. Ne mogavši skrenuti pogled, Cnaiiir je udarao šakama u prašnjavi pod. Ona je ništa. Učenjak se ubrzo povukao. Cnaiiir je promatrao Kellhusa kako vodi Senve u njihov paviljon. Bila je toliko nalik djevoj čici kad bi je netko probudio: klimavog tijela, pognute glave, promatrala je vlastita stopala kroz namrgo đene trepavice. Tako nevina. I trudna, Cnaiiir je sada već sumnjao. Nekoliko je trenutaka prošlo prije nego se Dunyanjanin ponovno pojavio. Otišao je do vatre i po čeo je gasiti, gurkajući štapom po pepelu. Posljednji plamičci vatre su zatreperili i nestali, a Kellhus postade jeziva utvara iscrtana narančastom hrpom ugljena pod nogama. Bez upozorenja, on podigne pogled. "Koliko dugo si namjeravao čekati?" upita on Scylvendija. Cnaiiir ustane, otresajući prašinu s hlača. "Dok čarobnjak ne ode." Kellhus kimne. "Da. Narod mrzi vještice." Unatoč tome što mu je Diinyanjanin bio blizu, stajao je dovoljno blizu ugljenima da osjeti njihovu suhu vru ćinu. Još otkad ga je Kellhus držao nad ponorom onoga dana u planinama, borio se s čudnom fizičkom plašljivošću kad god bi se ovaj nadvio nad njim. Nitko neće zastrašivati mene. "Što hoćeš od njega?" upita on pa pljune u ugljen. "Čuo si. Poduku." "Čuo sam. Što hoćeš od njega?" Kellhus slegne ramenima. "Jesi li se uopće zapitao zašto me je otac pozvao u Shimeh?" "Rekao si da ne znaš." Ti tako kažeš. "Ali u Shimeh..." Kellhus ga oštro pogleda. "Zašto baš Shimeh?" "Zato jer tamo živi." Dijnyanjanin kimne. "Tako je." Cnaiiir je bio u stanju samo buljiti. Postojalo je nešto što mu je Proyas spomenuo ranije iste ve čeri... On je njega bio pitao o Grimiznim Tornjevima, koji su razlozi Škole za pridruživanje Svetom ratu, a Proyas mu je odgovorio kao da je iznenađen njegovim neznanjem. Shimeh, rekao je, bijaše dom Cishaurima. 177

Riječi su mu bile ljepljive u ustima. "Ti misliš da je Moenghus Cishaurim?" "Pozvao me tako što mi je poslao snove..." Naravno. Moenghus ga je pozvao upotrebom magije. Magija! I sam je to rekao kad mu je Kellhus prvi put spomenuo snove. Ali zašto mu je ta veza promakla? Među Fanimljanima se samo Cishaurimi bave magijom, jvloenghus je naprosto morao biti Cishaurim. Znao je to, ali— Cnaiiir se namršti. "Ništa mi nisi rekao! Zašto?" "Nisi želio znati." Je li u tome bila stvar? Je li izbjegavao tu spoznaju? Cijelo je vrijeme Moenghus bio tek neko maglovito odredište, istovremeno neuhvatljivo i primamljivo, kao predmet nekog opscenog putenog poriva. A nikada zapravo nije pitao Kellhusa ništa o njemu. Zašto? Trebam znati samo mjesto. No takve su misli bile budalaste. Djetinjaste. Velika glad ne može odoljeti gozbi. Tako su Svjetoznanci opominjali tvrdoglave scylvendske mladce. Tako je i sam Cnaiiir opominjao Xunnurita i ostale poglavice prije Kiyutha. A ipak ovdje, na najpogibeljnijem hodočašću u čitavom svom životu... Dunyanjanin ga je promatrao s izrazom iščekivanja, čak i tuge, na licu. No Cnaiiir je bio dovoljno pametan da zna da ga nešto ne sasvim ljudsko promatra iza tog i previše ljudskog lica. Pažljivo motrenje, toliko temeljito, toliko nemilosrdno da ga je bilo mogu će opipati. Vidiš me, jel' da? Vidiš me kako iju gledam tebe... Onda mu je sinulo: nije pitao Kellhusa o Moenghusu jer bi ispitivanje bilo znak njegovog neznanja i potrebe. Pokazati takve nedostatke Diinyanjaninu bilo je isto kao ogoliti vrat pred vukom. Nije pitao o Moenghusu jer je znao da je Moenghus tu, u svome sinu. Naravno da to nije mogao reći. Cnaiiir pljune. "Ne znam mnogo o Školama," rekao je, "ali jedno znam: U čenjaci Mandata ne otkrivaju tajne o svojim metodama - nikome. Ako želiš naučiti prakticirati magiju, gubiš vrijeme s tim čarobnjakom." Govorio je kao da Moenghusa nisu ni spomenuli. Dunyanjanin se, me đutim, nije trudio glumiti zbunjenost. Obojica su, shvatio je, stajala na istom mračnom mjestu, istoj sjenovitoj praznini izvan plo če benjuke. "Znam", Kellhus odgovori. "Pričao mi je o Gnosi." Cnaiiir je šutnuo prašinu po ugljenu i promatrao kako se crnilo raspršuje po žaru u udubini. Krenuo je prema paviljonu. "Trideset godina", Kellhus se oglasi iza njega. "Moenghus već trideset godina živi među ovim ljudima. Bit će jako moćan premoćan da bi ijedan od nas dvojice imao ikakve nade da će ga savladati. Trebat će mi više od magije, Cnaiiire. Trebat će mi nacija. Cijela nacija." Cnaiiir zastane i ponovno pogleda prema nebu. "Pa će ti poslužiti ovaj Sveti rat, zar ne?" "Uz tvoju pomoć, Scylvendi. Uz tvoju pomoć." Dan za noć. Noć za dan. Laži. Sve same laži. Cnaiiir nastavi hodati, kora čajući među jedva vidljivom užadi prema platnenom preklopu. Prema Serwe. Nekoliko je trenutaka Car piljio u svog starog Savjetnika u zaprepaštenoj tišini. Unato č tome što je bilo kasno, još uvijek je imao na sebi ogrtače boje ugljena, obilježje svog položaja. Bez daha je ušao u Xeriusove privatne odaje tek nekoliko časaka ranije, dok su ga robovi spremali za spavanje. "Možeš li, molim te lijepo, ponoviti ono što si upravo rekao, dragi Skeaose. Bojim se da sam te krivo čuo." Spuštena pogleda, starac reče, "Proyas je navodno pronašao Scylvendija koji je ve ć ratovao protiv pogana - nanio im strahovit poraz, štoviše - i sad je predložio Maithanetu da bi on mogao biti dostojna zamjena za Conphasa." "Nečuveno! Drsko, naduto conriyansko pseto!" Xerius je mahao rukama kroz uskomešanu gužvu predpubertetskih robova. Jedan je dječak proklizao raskrečen po mramornom podu, zaplakao i štitio si lice. Čuo se zveket prevrnutih kristalnih boca. Xerius prekorači dječaka i nađe se licem u lice sa starim Skeaosom. "Proyas! Je li ikad postojao pohlepniji čovjek od njega? Lopovska, pakosna hulja!" Skeaos promuca brzopleti odgovor. "Nikada, Bože Me đu Ljudima. N-no to vjerojatno neće omesti naše božanske ciljeve." Stari je Savjetnik dobro pazio da zadrži pogled čvrsto uperen u pod. Nitko ne smije pogledati Cara u o či. Xerius je vjerovao da ga zato sve te budale uistinu smatraju Bogom. Što je drugo Bog nego tiranska sjena u ne čijoj okolini, glas koji nikada ne ulazi u vidokrug? Glas niotkuda. ''Naše ciljeve, Skeaose?" Sablasna tišina, narušena jedino tihim dje čjim plačem. "D-da, Bože Među Ljudima. Čovjek je Scylvendi... Scylvendi na čelu Svetog rata? To je zasigurno neka šala." Xerius duboko udahne. Stari je u pravu, zar ne? Bio je to tek još jedan pokušaj conriyanskog Princa da ga naživcira - kao i pljačke uz rijeku Phayus. A svejedno je bio zabrinut... Nekako se njegov Savjetnik čudno ponašao. Xerius je cijenio Skeaosa daleko više od svih ostalih napuhanih, uliziva čkih savjetnika. U Skeaosu je pronašao savršenu kombinaciju pokornosti i intelekta, poslušnosti i pronicavosti. No u zadnje je vrijeme osjetio ponos, nedopušteno izjednačavanje savjeta i proglasa. 178

Proučavajući krhki lik, Xerius se osjećao mirno - sumnjičavo mirno. "Jesi li čuo onu izreku, Skeaose? 'Mačke gledaju Čovjeka s visoka, psi odozdo, a samo se svinje usu đuju pogledati Čovjeka izravno u oči.'" "D-da, Bože Među Ljudima." "Pravi se da si svinja, Skeaose." Što li će ugledati na njegovom licu kada pogleda u lice Boga? Prkos? Strah? Što bi trebalo biti na njegovom licu? Ostarjelo, glatko izbrijano lice polako se okrenulo i podiglo, načas pogledalo u Careve oči prije nego se okrenulo nazad podu. "Drhtiš, Skeaose", Xerius promrmlja. "To je dobro." Achamian je strpljivo sjedio pred malom vatrom potpaljenom za doručak, pijuckao posljednje gutljaje čaja i odsutno slušao Xinemusa kako izvještava Iryssasa i Dinchasesa o planovima za to jutro. Riječi mu nisu mnogo značile. Otkad je upoznao Anasurimbora Kellhusa, Achamian je zapao u brige opsesivnog razmišljanja. Koliko god se trudio, nije uspijevao uklopiti Princa Atrithaua ni u kakvu smislenu cjelinu. Barem je sedam puta pripremio Inkantacije dozivanja da obavijesti Atyersus o svojim 'otkrićima'. Barem je sedam puta posustao usred stiha i utihnuo mrmljaju ći. Svakako je Mandatu trebalo javiti. Vijest da je stigao Anasurimbor izazvala bi strku me đu Nautzerom, Simasom i ostalima. Achamian je znao da će pogotovo Nautzera biti uvjeren da Kellhus ozna čava ostvarenje Celmomasovog proročanstva - da počinje Druga Apokalipsa. Iako je svaki čovjek bio u središtu kojeg god mjesta na kojem se našao, ljudi poput Nautzere smatrali su da se nalaze i u središtu svog vremena. Ja živim sada, mislili su i ne mislivši, stoga se mora dogoditi nešto značajno. No Achamian nije bio jedan od njih. On je bio racionalan i samim time nužno skepti čan. Biblioteke Atyersusa bile su krcate proglasima o predstojećoj propasti, a svaka je generacija bila jednako uvjerena kao i ona prije nje da se kraj bliži. Achamianu se niti jedna zabluda nije činila toliko ustrajnom, a rijetko koje utvaranje više vrijedno prezira. Dolazak Anasiirimbora Kellhusa naprosto je morao biti slu čajnost. U nedostatku bilo kakvog dokaza, odlu čio je, razum mu je nalagao da prihvati takav zaklju čak. Palac koji je nedostajao u cijeloj priči, kako bi to Ainonjani rekli, sastojao se u tome da nije mogao vjerovati da će se i Mandat na jednaki na čin suzdržati od presude. Nakon stolje ća gladi za mrvicama, Achamian je znao da će pomahnitati za ovakvim otpatkom. Pa su mu pitanja po čela kružiti dušom, a on se sve više i više pribojavao odgovora. Kako će Nautzera i ostali protumačiti njegove vijesti? Što će učiniti? Koliko će nemilosrdni biti u potjeri za svojim strahovima? Dao sam im Inraua... Moram li im dati i Kellhusa? Ne. Rekao im je što će se dogoditi Inrauu. Rekao im je, a oni su odbili slušati. Čak ga je i njegov negdašnji učitelj, Simas, izdao. Achamian je bio Učenjak Mandata baš kao i oni. Sanjao je San Seswathin baš kao i oni. No za razliku od Nautzere i Simasa, on nije bio lišen samilosti. Bio je pametniji. I što je još važnije, poznavao je Anasiirimbora Kellhusa. Ili barem donekle. Dovoljno, možda. Achamian je spustio zdjelicu čaja pa se nagnuo naprijed i laktovima se naslonio na koljena. "Što misliš o pridošlici. Zine?" "O Scylvendiju? Dosjetljiv je. Krvožedan. I stravično neotesan. Nikakvo omalovažavanje kod njega ne prolazi nekažnjeno, ako ništa drugo, zato jer se na sve nakostriješi..." Zabacio je glavu i dodao, "Nemoj mu reći da sam to rekao." Achamian se naceri. "Mislio sam na onog drugog. Princa Atrithaua." Maršal postane neuobičajeno ozbiljan. "Iskreno?" upita nakon trenutka oklijevanja. Achamian se namršti. "Naravno." "Mislim da ima nešto" - slegne ramenima - "nešto na njemu." "Kako to?" "Pa, tu je to njegovo ime, zbog kojeg sam isprva bio sumnji čav. Zapravo, htio sam te pitati^—" Achamian podigne ruku. "Poslije." Xinemus duboko udahne i odmahne glavom. Od ne čega u njegovom ponašanju Achamiana prođu trnci. "Ne znam što bih mislio", rekao je konačno. "lU to ili se bojiš reći što misliš." Xinemus ga bijesno pogleda. "Ti si s njim proveo čitavu večer. Reci ti meni: jesi li ikada upoznao takvog čovjeka?" "Ne", Achamian prizna. "I što ga čini drugačijim?" "On je... bolji. Bolji je od većine ljudi." "Od većine ljudi? Ili si mislio od svih ljudi?" Achamian pogleda Xinemusa oštro. "Plaši te." "Svakako. Baš kao i Scylvendi, uostalom." "Ali na drugačiji način... Reci mi, Zine, što točno misliš da Anasurimbor Kellhus jest?" Prorok ili proročanstvo? "Više", Xinemus reče odlučno. "Više od običnog čovjeka." Uslijedila je dugotrajna šutnja, ispunjena jedino povicima iz nekog udaljenog komešanja. "Činjenica je", Achamian se konačno odvaži, "da ni ti ni ja ne znamo ništa—" 179

"Što je sad ovo?" Xinemus usklikne, bulje ći preko Achamianovog ramena. Učenjak iskrivi vrat. "Što ovo?" Na prvi pogled učinilo mu se da se približava gomila. Mnoštvo se probijalo kroz uski prolaz dok su se grupice ljudi prilijevale kroz okolne šatore. Muškarci su gazili ognjišta, čupali užad za sušenje rublja, obarali u stranu improvizirane stolce i roštilje. Achamian je čak vidio kako se jedan paviljon napola urušio jer su ljudi koji su se slijevali oko njega iščupali užad. No onda je ugledao urednu formaciju grimizno odjevenih vojnika kako se u redovima slijevaju sredinom mnoštva, a usred njih četverokut robova golih do pasa, koji su nosili nosiljku od mahagonija. "Nekakva procesija", kaže Xinemus. "Ali tko bi..." Glas mu utihne. Oboje su je u istom času spazili: duga čku grimiznu zastavu okrunjenu ainonskim kriptogramom za Istinu i sa smotanom troglavom zmijom. Simbol Grimiznih Tornjeva. Zlatni je vez blistao na suncu. "Zašto bi tako podigli zastavu?" Xinemus upita. Dobro pitanje. Za mnoge Ljude od Kljove, čarobnjaci su se od pogana razlikovali jedino po tome što je njih bilo još zgodnije spaljivati. Udariti svoj biljeg usred tabora bilo je naprosto suludo odvažno. Osim ako... "Imaš li svoje Chorae?" Achamian upita. "Znaš da je ne nosim kad—" "Imaš li je?" "Među mojim stvarima je." "Donesi je... Brzo!" Razvili su zastavu zbog njega, Achamian je shvatio. Imali su izbor: ili riskirati gnjev gomile ili riskirati da iznenade Učenjaka Mandata. Činjenica da su ovo drugo smatrali ve ćom prijetnjom govorila je mnogo o lošim odnosima između te dvije Škole. Očito su ga Grimizni Tornjevi željeli upoznati. Ali zašto? Zaista, bučna je gomila bivala sve gušća kako se procesija uporno probijala naprijed. Achamian je vidio kako se grumeni zemlje rasprskavaju u prašinu pri susretu s nosiljkom. Povici 'Gurwikka!\ uobičajeni pogrdni naziv za čarobnjake među Norsircima, ubrzo su se prolomili nebom. Xinemus je dojurio iz svog paviljona, urlajući usput naredbe robovima. Brigandina mu se njihala na ramenima, nepričvršćena, a on je držao tok u lijevoj ruci. Mnogi njegovi ljudi su se ve ć okupljali oko njega. Achamian je vidio na desetke drugih koji su se probijali iz svakog kuta u njihovoj neposrednoj blizini, ali njihov broj nije bio ni blizu bruje ćim stotinama, možda čak i tisućama, koje su se približavale. Otresito na sebi svojstven način, Xinemus si je razgrnuo put kroz svoje ljude i stao pored Achamiana. "Jesi li siguran da dolaze zbog tebe?" viknuo je da nadglasa sve veću galamu. "Zašto bi inače izložili svoj Znak? Učinivši ovo javnim, osiguravaju si svjedoke. Koliko god to čudno zvučalo, mislim da to rade kako bi me umirili." Xinemus zamišljeno kimne. "Zaboravljaju koliko ih mrze." "A tko ne?" Maršal ga čudno pogleda, pa pogleda u približavaju ću gomilu, češući bradu. "Idem postaviti obrambenu liniju. Ili barem pokušati. Ti ostani ovdje. Ostani vidljiv. Kada te ta budala, tko god to bio, susretne, reci mu da spusti Znak i iskrade se odavde smjesta. Smjesta. Je li jasno?" Te su ga riječi zapekle. Svih ovih godina koliko je Achamian poznavao Krijatesa Xinemusa, ovaj mu nikada nije galamio naredbe. Uvijek ljubazni Xinemus naglo je postao Maršal od Attrempusa, čovjek sa zadatkom i brojnim ljudstvom na raspolaganju. No Achamian shvati da nije to bilo ono što ga je zaboljelo. Situacija je na koncu konca zahtijevala odlučnost. Ono što ga je zapeklo bio je prizvuk njegove ljutnje, osjećaj da njegov prijatelj na neki način krivi njega. Achamian je promatrao svog prijatelja kako nervozno postrojava svoje ljude, a onda ih uz pomoć Dunchasesa razmješta u tanki polukrug kroz okolne tabore, upotrijebivši presušeni kanal koji je vijugao iza njih da im štiti bokove. Ostali su pojurili u prostore između šatora kako bi ugušili svaki otvoreni plamen koji su uspjeli na ći. Gomila i Grimizni Tornjevi bili su gotovo pred njima. Xinemusovi vojnici uhvatili su se za ruke, a prvi sudionici nemira po čeli su se okupljati pred njima, zarumenjeni i ne baš raspoloženi da ih se ograni čava. Isprva su samo zbunjeno miljeli uokolo, izvikuju ći uvrede na mnoštvu različitih jezika. No kako se procesija približavala, bilo ih je sve više. Postajali su smjeliji. Achamian je ugledao Thuniyeranina koji je počeo udarati, da bi ga zatim oborili na pod njegovi vlastiti drugovi. Druge su se skupine isto spojile rukama i pokušale se silom probiti kroz redove. Xinemus je ubacio ono malo slobodnih ljudi što je imao na mjesta takvih okršaja i barem je privremeno uspio osujetiti bilo kakav upad. Zastava Grimiznih Tornjeva kotrljala se bliže, zastala, pa nastavila napredovati, pa opet zastala. Nad glavama je Achamian spazio ulaštene crne štapove kako se dižu i spuštaju poput velike stonoge prevaljene na le đa. Tada je ugledao Javrehe, vojnike-robove Grimiznih Tornjeva, kako mrko i odlučno stupaju naprijed. Tajanstvena nosiljka kretala se prema 180

naprijed zajedno s njima. Tko bi to mogao biti? Tko bi bio dovoljno glup— Iznenada je klin Javreha izbio na čistinu i našao se licem u lice s Xinemusovim ljudima. Na trenutak zavlada strka. Xinemus je požurio razjasniti situaciju i našao se pritom vrlo blizu. Malo dalje, nosiljka se ljuljala dok su se nosa či probijali kroz navalu nagomilanih tijela. Troglava zmija lagano je tupkala na povjetarcu, ali je ina če bila mirna. Onda su se iscrpljeni Javresi osipali iz linije, ozlijeđeni i krvavi. Neke je čak trebalo fizički nositi. Nosiljka je slijedila, poput broda koji izletava kroz probijeni nasip. Xinemus je promatrao kao gromom ošinut. A onda kao da se sve rasulo po njima: ukradeni tanjuri, boce od vina pile će kosti, kamenje, pa čak i truplo mačke, pred kojim se Achamian morao sagnuti. Naizgled netaknuti, robovi su pažljivo spustili svoj teret, kle čeći sve niže dok im čela nisu dodirivala prašnjavi pod, a nosiljka im počivala na preplanulim leđima. Pljusak je prestao, a i povici postadoše sve rjeđi i rjeđi. Achamian se našao bez daha. Kapetan Javreha povukao je u stranu zaslon od pletenog pruća, a zatim smjesta pao na koljena. Pojavilo se stopalo u grimiznoj papu či, a za njim i izvezeni nabori veličanstvene halje. Nastupi trenutak potpune tišine. Bio je to Eleazaras glavom. Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva i neslužbeni vladar Visokog Ainona. Achamian se našao zaprepašten od nevjerice. Vrhovni vladar? Ovdje? Neki od onih koji su se našli u gomili znali su, čini se, kako on izgleda. Među njima se prolomio žamor, koji je potrajao nekoliko trenutaka, a onda utihnuo kad su shvatili zna čenje događaja kojem su svjedočili. Nalazili su se u prisustvu jednoga od najmoćnijih ljudi u Tromorju. Samo su Šrijah i Padiradža imali veću moć od Vrhovnog vladara Grimiznih Tornjeva. Bio on bogohulnik ili ne, čovjek takve moći zahtijevao je poštovanje, a poštovanje je zahtijevalo tišinu. Eleazaras je ironično pogledom češljao promatrače, pa se okrenuo prema Achamianu. Bijaše on visok, s dostojanstvom svojstvenim vitkim, gracilnim muškarcima. Hodao je kao po gredi, nogu pred nogu. Ruke je držao prekrižene i skrivene u rukavima, kao što je bio formalni obi čaj među istočnjačkim magima. Zaustavio se na udaljenosti propisanoj jnanom i blago se nakloni Achamianu. Achamian uo či preplanulo tjeme među prorijeđenom sijedom kosom, koja je bila smotana u raskošnu pundžu tik iznad vrata. "Morate mi oprostiti na društvu koje me, eto, prati", rekao je, odmahnuvši rukom s dugim noktima prema zapiljenoj gomili. "Bojim se da su spektakli uvijek narkotik." "Baš kao i protuslovlja", Achamian odgovori spokojno. Koliko god zapanjuju ća bila ova nenadana audijencija. Grimizni Tornjevi nisu bili prijatelji Učenjacima Mandata. Nije vidio razloga da se pretvara da jesu. "Zaista. Rečeno mi je da proučavate Ajencisovu logiku. Baš ste slastan zalogaj, vi Učenjaci Mandata, jeste li znali?" Ainonjani, pomisli Achamian mrzovoljno. "Prisiljeni smo stalno tjerati lešinare, ako ste na to mislili." Eleazaras odmahne glavom. "Nemojte si laskati. Utvaranje i mu čeništvo ne idu ruku pod ruku. Nikad nisu i nikad ne će." "Ja sam ih uvijek smatrao jednom te istom stvari." Okolno mnoštvo postajalo je sve više nemirno, pa su bili prisiljeni povisiti glas. Usne Vrhovnog vladara skupile su se u kiselu crtu. "Bistar čovjek. Bistar čovječuljak. Drusase Achamianu, kako to da ste nakon tolikih godina još uvijek na terenu, ha? Da niste nekoga uvrijedili? Nautzeru, možda? Ili ste zlostavljali Proyasa dok je bio dječak? Je li vas zato Kuća Nersei najurila prije toliko godina?" Achamian je ostao bez teksta. Istražili su ga, naoružali se svim bolnim činjenicama i aluzijama koje su uspjeli iskopati. A on je mislio da on prati njih! "Ah..." Eleazaras reče. "Niste očekivali da ću biti baš toliko netaktičan, zar ne? I tupi nož, uvjeravam vas, ima—" ''Gamad nečista!" netko se zaderao uznemirujuće surovo. Uslijedilo je još povika. Achamian se ogledao oko sebe, i primijetio da se Xinemusovi ljudi ponovno hrvaju da o čuvaju položaj. Mnogi su se Inriti naginjali preko njihovih spojenih ruku i izvikivali prostote. "Možda bismo se trebali povući u Maršalov paviljon", Eleazaras reče. Achamian ugleda Xinemusovo bijesno lice iza Vrhovnog vladara. "To nije moguće." "Znači tako." "Što želite, Eleazaras?" Xinemus je tražio od Achamiana da okonča ovaj sastanak prije nego i počne, ali to nije mogao izvesti. Ne samo daje govorio s Eleazarasom, najmoćnijim Mističnim čarobnjakom Tromorja, govorio je i s čovjekom koji je sklopio sporazum svoje Škole s Maitha-netom. Možda je Eleazaras znao kako je Maithanet saznao za njihov rat sa Cishaurimom. Možda će htjeti zamijeniti tu informaciju za što god bilo to što ga je zanimalo. "Što želim?" Vrhovni vladar ponovi. "Pa samo vas upoznati. Rijetki su, ako niste ve ć primijetili, pomalo" - oči mu odlete prema gundajućoj masi Inrita i natrag - "nepoželjni ovdje... Jnan nam nalaže da se povežemo." "Nalaže nam i mrsko prikrivanje, čini se." Vrhovni vladar se nasmiješi. "Ali ne i izrugivanje. Nikada izrugivanje. Takvu pogrešku čine samo polupismeni snobovi. 181

Pravi sljedbenik jnana nikada se ne smije drugome više nego li se smije samome sebi." Prokleti Ainonjani. "Što želite, Eleazaras?" "Upoznati vas, kao što rekoh. Morao sam upoznati čovjeka koji je u potpunosti izokrenuo moje mišljenje o Mandatu... Kad se sjetim da sam vašu Školu smatrao najblažom od svih!" Sada je Achamian bio iskreno zbunjen. "O čemu to govorite?" "Rečeno mi je da ste nedavno bili stanovnik Carythusala." Geshrunni. Otkrili su Geshrunnija. Jesam li i tebe ubio? Achamian slegne ramenima. "I vaša tajna je otkrivena. U ratu ste s Cishaurimom." Kako bi mu to mogli osporiti kada su to svima jasno obznanili svojim ulaskom u Sveti rat? Moralo je postojati još nešto. Gnosa? Je li mu Eleazaras samo skretao pažnju dok su mu ostali ispipavali Štitove? Je li ovo bio samo smjeli uvod u otmicu? Već se to događalo. "Naša je tajna izašla na vidjelo", Eleazaras se složi. "No izašla je i vaša." Achamian ga je fiksirao upitnim pogledom. Čovjek je govorio kao da ga izaziva poznavanjem neke mra čne tajne, toliko sramotne da nikakva aluzija, ma kako neizravna bila, ne može ne biti jasna. A ipak on nije imao pojma o čemu govori. "Pukom smo slučajnošću", Eleazaras nastavi, "pronašli njegovo tijelo. Donio nam ga je ribar koji radi na uš ću rijeke Sayut. No nije nas toliko mučila činjenica da ste ga ubili. Na kraju krajeva, u važnoj partiji benjuke, figure se često osvajaju žrtvovanjem drugih. Ne, ono što nas je zasmetalo bio je način." "Ja?" Nasmijao se u nevjerici. "Mislite da sam ja ubio Geshrunnija?" Šok je bio toliko velik da su mu te riječi jednostavno izletjele. Sada je Eleazaras bio zbunjen. "Vrlo ste vješti u laganju". Vrhovni vladar reče nakon trenutka. "A vi u samozavaravanju! Geshrunni je bio najbolje rangirani doušnik kojeg je Mandat imao u posljednjih nekoliko desetljeća. Zašto bismo ga ubili?" Galama je postala glasnija. Buntovni likovi meškoljili su se oko Acha-miana, mahali šakama, urlali uvrede i optužbe. No činili su se nevjerojatno nebitni, kao da predstavljaju dim nastao iz apsurdnosti svega ovoga, njegovog prvog susreta s Vrhovnim vladarom Grimiznih Tornjeva, Eleazaras ga je zamišljeno promatrao jedan trenutak, a onda žalosno odmahnuo glavom, kao da ga žalosti upornost okorjelog lašca. "Zašto ubijaju bilo kojeg doušnika, ha? Na toliko su mnogo na čina mnogi ljudi korisniji mrtvi. No kao što rekoh, na čin na koji je to učinjeno je pobudio moju, priznajem, morbidnu znatiželju." Achamian se namrgodio i pogrbio ramena u nevjerici. "Netko pravi budalu od vas, Vrhovni vladaru." Netko se poigrava nama obojicom... Ali tko? Eleazaras je zurio, usana napućenih kao da na zubima ima gorki dio limete. "Moj zapovjednik špijuna me upozorio na ovo", rekao je napeto. "Pretpostavio sam da imate nekakav mračni razlog za to što ste učinili, nešto povezano s vašom prokletom Gnosom. No on me uvjeravao da ste jednostavno ludi. I rekao mi je da ću to znati po načinu na koji ćete lagati. Samo luđaci i povjesničari, rekao je, vjeruju u svoje laži." "Prvo sam lažac, a onda i luđak?" "Upravo tako", Eleazaras se otrese s osudom i gađenjem u glasu. "Tko bi drugi sakupljao ljudska lica?" Upravo u tom trenutku iznad njihovih glava poleti još kamenja. Potiskujući potrebu da krši ruke, Eleazaras je pokušavao izbiti iz glave slike svog umalo katastrofalnog susreta s Učenjakom Mandata dan ranije. Naročito ga je proganjalo lice jednog nepoznatog čovjeka: kršnog tyđonskog velikaša s lijevim okom snježno plavim kao posljedica nekog starog ožiljka. Neka su lica zasigurno bila prikladnija za izražavanje zlobe nego druga, naravno. Ali ovaj čovjek... Tada mu se činio samim utjelovljenjem mržnje, paklensko božanstvo u obličju ogrubjelog tijela i uzavrele krvi. Toliko nas preziru. A i trebaju. Umjesto da podnose poniženje logorovanja pod zidinama Momemna, Grimizni Tornjevi su za basnoslovnu svotu iznajmili obližnju vilu u vlasništvu jedne od nansurskih Ku ća. Po ainonskim mjerilima bila je preštura, više tvrđava nego vila, no opet, Eleazaras je pretpostavio da Ainonjani pri gradnji nisu nikada morali imati na umu Scylvendije. I barem mu je omogućavala određenu dozu luksuza mira i tišine. Utaboreni Sveti rat postao je nepodnošljivo prljavo naselje, na što ga je nedavna ekspedicija upoznavanja triput prokletog U čenjaka Mandata podsjetila. Eleazaras je otpustio sve robove i sad je sjedio sam na zasjenjenom trijemu s pogledom na jedino dvorište vile. Promatrao Je Iyokusa, svog Zapovjednika špijuna i najbližeg savjetnika, dok je napredovao blijed kroz osunčane vrtove. Žurio se kao da ga goni blještina okoline. Promatrati ga kako prelazi sa sunca u sjenu bilo je isto kao i gledati zrno prašine kako bliješti pred kamenom. Iyokus je kimnuo približavaju ći se njegovoj stolici. Sama njegova pojava često je ostavljala prijeteći dojam na Eleazarasa - nešto poput zamjećivanja prvih tragova kuge na nečijem licu. Miris njegovog staromodnog parfema nosio je, naprotiv, neobi čan osjećaj utjehe. 182

"Imam novosti iz Sumne," Iyokus reče, natočivši si srebrni pokal vina sa stola, "o Kutighi." Donedavno je Kutigha bio njihov posljednji preživjeli špijun u Tisu ći Hramova - svi su ostali bili pogubljeni. Nije se javio svojim nadređenima već tjednima. "Znači, misliš da je mrtav?" Eleazaras upita mrzovoljno. "Da", Iyokus odgovori. Nakon svih tih godina, Eleazaras se naviknuo na Iyokusa, no negdje duboko u njemu čučala je mala uspomena na početnu odbojnost. Iyokus bijaše ovisan o chanvu, drogi koja je bila rasprostranjena me đu većinom vladajućih kasti Ainonjana - osim (a ta bi misao svako malo nanovo iznenadila Eleazarasa) Chepheramunnija, zadnje marionete koju su postavili na ainonsko prijestolje. Onima koji su si mogli priuštiti njezin slatki ugriz, chanv je izoštravala um i produžavala život za razdoblja veća od stotinu godina, ali je isto tako crpila pigment iz tijela i, neki kažu, volju iz duše. Iyokus je izgledao jednako sada kao i onoga dana kad se Eleazaras pridružio Školi kao dje čak prije mnogo, mnogo godina. Za razliku od ostalih ovisnika, Iyokus je odbijao koristiti šminku da bi prikrio nedostatke na koži, koja je bila providnija od masnog lana koje su siromašni stavljali u prozore. Poput tamnih artriti čnih crva, vene su mu se granale po licu. Čak se moglo vidjeti mračno središte njegovih crvenih očiju kad bi zatvorio kapke. Nokti mu bijahu voštani i crni od udaraca. Dok sije Iyokus privlačio stolicu k stolu, Eleazaras se lagano zgrozio, i zatekao se kako promatra dužinu vlastitih preplanulih ruku. Koliko god bile mršave, imale su odre đenu žilavu snagu, vitalnost. Unato č uznemiravajućoj estetici te ovisnosti, i sam bi se Eleazaras možda prepustio čarima droge, pogotovo zato jer navodno izoštrava intelekt. Možda jedini aspekt chanva koji ga je spriječio da se upusti u tu blijedu i za čudno narcisoidnu ljubavnu vezu - ovisnici su se rijetko vjenčavali i dobivali živu djecu - bila je uznemirujuća činjenica da nitko nije imao pojma odakle ona dolazi. Eleazarasu je to bilo nepodnošljivo. Cijelim svojim opakim, strmim usponom na vrh koji je sada dosegao, uvijek je odbijao djelovati ako ne zna klju čne činjenice. Sve do ovoga dana. "Znači, nemamo više izvora u Tisući Hramova?" Eleazaras upita, iako je već znao odgovor. "Niti jednog kojeg bi vrijedilo slušati... Veo je pao preko Sumne." Eleazaras je gledao osunčani perivoj - šljunčane staze omeđene kopljastim borovicama, divovsku brezu koja se objesila nad staklastozelenim ribnjakom, stražare s orlovskim licima. "Što to znači, Iyokuse?" upitao je. Doveo sam najveću Školu Tromorja u najveću opasnost ikada. "To znači da moramo imati vjere", Iyokus reče s prizvukom flegmatičnog fatalizma. "Vjere u tog Maithaneta." "Vjere u nekoga o kome ne znamo ništa?" "Zato se i zove vjera." Odluka o pridruživanju Svetom ratu bila je najteža odluka u Eleazarasovom životu. U početku, kad je tek primio Maithanetov poziv, htio je prasnuti u smijeh. Grimizni Tornjevi? Da se pridruže Svetom ratu? Ta je mogu ćnost bila previše apsurdna da bi je razmatrao i na trenutak. Možda je zato Maithanet svojem pozivu dodao šest Drangulija kao dar. Drangulije bijahu jedino što čarobnjak ne bi mogao smijehom odagnati. Ova ponuda, Drangulije su govorile, zahtijeva ozbiljno razmatranje. Onda je Eleazaras uvidio što im Maithanet zapravo nudi. Osvetu. "U tom slučaju moramo udvostručiti izdatke u Šumni, Iyokuse. Ovo je nedopustivo." "Slažem se. Vjeraje^? nedopustiva." Njegova deset godina stara slika zasko či Eleazarasa, izazvavši lagane drhtaje u vršcima prstiju: Iyokus koji pada pred njega nakon ubojstva kože obasute mjehurima, prošaran krvlju, usta mu njegova usta krešte iste one riječi koje su odzvanjale Eleazarasovom dušom sve od tada: "Kako su to mogli u činiti?" Nevjerojatno je kako određeni dani prkose godinama, postaju otrovni i napastuju sadašnjost u obliku ju čerašnjeg dana koji odbija umrijeti. Čak i ovdje, daleko od Grimiznih Tornjeva i deset godina kasnije, Eleazaras je još uvijek osjetio miris slatkog pečenog mesa - toliko nalik svinji ostavljenoj predugo na ražnju. Koliko je već prošlo otkad je posljednji put bio u stanju podnijeti svinjetinu? Koliko je puta sanjao o tome danu? Sasheoka je bio Vrhovni vladar u to vrijeme. Sastajali su se u vijećnicama duboko u hodnicima podno Grimiznih Tornjeva, raspravljali o mogućnosti da je jedan iz njihovih redova prebjegao u Školu Mysunsai. Odaja koja je bila nepovrediva, najsigurnija od svih u Grimiznim Tor-njevima, bila je okružena Štitovima. Nije bilo mogu će zakoračiti niti se nasloniti na goli kamen, a da se ne osjeti trag inskripcije ili aura inkantacija. A ipak su ubojice jednostavno zatreptali i stvorili se. Neobična buka, nalik zujaju ćem lepetu ptica u mreži, i svjetlost, kao da su se naglo otvorila vrata na površini sunca, koja je okruživala tri lika. Tri paklenske siluete. Šok, jeza u kostima i paralizirane misli, a onda su se namještaj i tijela razletjeli po zidovima. Zasljepljuju će trake najčišće moguće bjeline sijevale su kutevima sobe. Krikovi. Strava mu je razdirala utrobu. Zaštićen udubinom između zida i prevrnutog stola, Eleazaras je ispuzao kroz vlastitu krv da umre - ili je barem tako mislio. Neki od njegovih kolega još su bili živi. Spazio je onaj trenutak kada se Sasheoka, njegov prethodnik i u čitelj, srušio pred zasljepljujućim dodirom svojih ubojica. A Iyokus se, blijede glave zacrnjene krvlju, na koljenima njihao iza Ijeskanja svojih Štitova i trudio se poja čati ih. Vodopadi svjetlosti su ga zasjenili, i Eleazaras je, nekako neprimije ćen od strane uljeza, osjetio kako mu riječi kipe u ustima. Mogao je vidjeti njih - trojicu muškarca u tamnožutim ogrtačima, 183

dvojicu u čučnju i jednog uspravnog, okupane bijelim žarom vlastitih napora. Vidio je spokojna lica s dubokim slijepim | dupljama i energije koje su kružile iz njihovih čela kao kroz prozor u Onostrano. Zlatna sablast uzdigla se iz Eleazarasovih ispruženih ruku - Ijuskasti vrat, silna kresta, ždrijelo koje se razjapljuje. Opreznom gracioznoš ću kraljice, zmajeva glava se sunovratila i išibala Cishaurime vatrom. Eleazaras je plakao od bijesa. Štitovi im posustaše. Kamen je popucao. Meso im je pometeno s kostiju. Agonija im bijaše prekratka. A onda tišina. Razasuta tjelesa. Sasheoka je bio cvr čeća ruševina. Iyokus je dahtao na tlu. Ništa. Nisu ništa naslutili. Onta je bila narušena jedino njihovim vlastitim čarolijama. Kao da Cishaurima nikada nije ni bilo. Iyokus je teturao prema njemu... Kako su to uspjeli učiniti? Cishaurimi su počeli njihov dugotrajni i tajni rat. Eleazaras će ga završiti. Osveta. To je bio dar kojeg im je Srijah od Tisuće Hramova ponudio. Dar njihovog prastarog neprijatelja. Sveti rat. Pogibeljan dar. Eleazarasu je sinulo da je Sveti rat simboli čki predstavljao Drangulije. Dati Chorae čarobnjaku značilo je dati nešto što je nemoguće uzeti, načiniti dar od njegove smrti i nemoći. Prihvativši osvetu koju mu je Maithanet pružio, Eleazaras i Grimizni Tornjevi podali su se Svetom ratu. Time što je zgrabio, Eleazaras shvati, zapravo se predao. I sada su Grimizni Tornjevi prvi put u svojoj veličanstvenoj povijesti, ovisili o hirovima drugih. "A što je s našim špijunima u Carskoj četvrti?" Eleazaras upita. Prezirao je strah pa je želio izbjeći razgovor o Maithanetu, ako bude moguće. "Jesu li otkrili nešto više o Carevom planu?" "Ništa... zasad", Iyokus odvrati hladno. "Pri ča se, međutim, da je Ikurei Conphas primio poruku od Fanimljana nedugo nakon uništenja Divljeg svetog rata." "Poruku? O čemu?" "O Divljem svetom ratu, vjerojatno." "No koji je bio njezin smisao? Je li to bilo priznanje, potvrda za dogovoreno sklapanje posla? Je li to bila opomena, upozorenje protiv bilo kakve daljnje akcije u sklopu Svetog rata? Ili preuranjena ponuda za mirovne pregovore? Što je to bilo?" "Moglo je biti bilo što od toga," Iyokus odgovori, "ili možda sve. Ne možemo nikako znati." "Zašto bi to poslali Ikurei Conphasu?" "Iz milijun razloga... On je, ako se sjećate, neko vrijeme bio Sapatišahov taoc." "Taj momak, Conphas, zbog njega trebamo biti zabrinuti." Ikurei Conphas je bio inteligentan, i previše, što je neminovno značilo da je isto tako i beskrupulozan. Još jedna zastrašuju ća misao: On će nam biti general. Držeći srebrni pokal šiljastim prstima, Iyokus je izgledao kao da bulji u maleni nov čić vina na njegovom dnu. "Smijem li govoriti otvoreno. Vrhovni vladaru?" upitao je nakon nekog vremena. "Svakako." Emocije su se na Iyokusovom licu nakupljale kao voda u jutenoj vreći, ali ovaj put je njegova bojazan bila očita. "Grimizni Tornjevi su poniženi svime ovime..." počeo je s nelagodom. "Postali smo potčinjeni, a naša je sudbina da vladamo. Napusti ovaj Sveti rat, Eli. Previše je tu nesigurnosti. Previše nepoznanica. Kockamo se vlastitim životima." Zar i ti, Iyokuse? Eleazaras osjeti kako mu se bijes poput zmije omotava oko srca. Cishaurimi su posadili tu zmiju u njemu onda pred deset godina, i dobrano se ugojila od njegovog straha. Osjetio je kako se uvija u njemu, oživljava mu ruke ženskastom željom da iskopa Iyokusove uznemirujuće oči. No rekao je samo: "Strpljenja, Iyokuse. Znanje je uvijek stvar strpljenja." "Jučer su vas zamalo ubili isti oni ljudi s kojima bismo trebali krenuti u napad, Vrhovni vladaru... Ako to ne prikazuje svu apsurdnost naše situacije, onda ništa ne prikazuje." Govorio je o nemirima. Kakva je budala bio kad je išao stjerati Drusasa Achamiana u kut na takvom mjestu! Tamo je svemu mogao doći kraj - stotine hodočasnika pobijene rukom Vrhovnog vladara. Grimizni Tornjevi u otvorenom ratu s Ljudima od Kljove - da nije bilo hladne glave U čenjaka Mandata. "Nemoj to činiti, Eleazarase!" čovjek je povikao kad su mase nasrnule prema njima. "Sjeti se vašega rata protiv Cishaurima!" No i prijetnja je bila prisutna u njegovom nemarnom glasu: Neću ti dopustiti da to učiniš. Zaustavit ću te, znaš da to mogu... Koja izopačena ironija! Jer prijetnja je - a ne razum - zaustavila njegovu ruku. Prijetnja Gnosom! Njegovi su planovi spašeni nedostatkom upravo onoga za čime njegova Škola već generacijama čezne. Kako je prezirao Mandat! Sve su Škole, čak i Carski Saik, priznavale nadmoć Grimiznih Tornjeva - osim Mandata. A zašto i bi kada obični terenski špijun može zastrašiti njihovog Vrhovnog vladara? "Taj incident", Eleazaras odgovori, "samo pokazuje ono što smo oduvijek znali, Iyokuse. Naš položaj u Svetom ratu jest neizvjestan, ali svi veliki naumi zahtijevaju velike žrtve. Kada situacija sazri, kada Shimeh bude spaljena ruševina, a Cishaurimi istrebljeni. Mandat će biti jedina Škola koja nas može poniziti." Drevno carstvo - to će biti plaća za njegov očajnički trud. "Upravo se sjetih," Iyokus reče, "dobio sam pismo od ministra Državnog arhiva u Carythusalu. Provjerio je sve izvještaje 184

o mrtvima, kao što ste naredili. Bio je još jedan, od prije nekoliko godina." Još jedno truplo bez lica. "Znamo li tko je to bio? Koje su bile okolnosti?" "Napola istrunuto. Pronašli su ga u delti. Ne zna se tko je bio. Budu ći da je prošlo pet godina, mala je vjerojatnost da se utvrdi njegov identitet." Mandat. Tko bi rekao da oni igraju tako mračne igre? Ali kakva je igra u pitanju? Još jedna nepoznanica. "Možda je Mandat", Iyokus nastavi, "napokon odustao od svih onih besmislica o Savjetu i Ne-Bogu." Eleazaras kimne. "Slažem se. Mandat sada igra našu igru, Iyokuse. Onaj čovjek, Drusas Achamian, uklonio je sve sumnje..." Tako nadareni lažac! Eleazaras mu je umalo povjerovao da nema pojma o Geshrunnijevoj smrti. "Ako je Mandat dio igre," Iyokus kaže, "sve se mijenja. Je li vam to jasno? Ne možemo se više smatrati prvom Školom Tromorja." "Prvo trebamo zgromiti Cishaurim, Iyokuse. U međuvremenu se valja pobrinuti da Drusasa Achamiana motre."

OGLAVLJE SEDAMNAESTO ANDIAMINSKI VISOVI Sam je događaj bio dosad nezabilježen: još od pada Ceneija u ruke scylvendske horde nije se našlo toliko moćnika okupljenih na jednom mjestu. No rijetki su znali da je samo Čovječanstvo na vagi. I tko je mogao znati da će kratka razmjena pogleda, a ne Srijahov proglas, biti ono što je prevagnulo? No nije li upravo to zagonetka povijesti ? Kada se zagledate dovoljno duboko, uvijek se ispostavi da se katastrofa i trijumf, pravi predmet povjesničareva pomnog istraživanja, neizbježno preokrenu pod utjecajem sitnica, beznačajnosti, slučajeva kao iz noćne more. Kada previše razmišljam o ovome, ne strahujem da smo "pijanice na svetome plesu", kao što Protathis piše, već da ples uopće ne postoji. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, Momemn

U društvu Cnaiiira, Xinemusa i petorice conriyanskih palatina koji su se zavjetovali Kljovi, Kellhus je slijedio Nersei Proyasa kroz hodnike Andiaminskih visova. Vodio ih je jedan od Carevih eunuha, ostavljaju ći za sobom uljasti miris mošusa i balzama. Okrenuvši se iz rasprave sa Xinemusom, Proyas pozove k sebi Cnaiiira. Kellhus je pažljivo bilježio hirovite prevrate Proyasovog raspoloženja tijekom njihovog putovanja do Carske četvrti. Bio je on naizmjence ushićen i zabrinut. Sada je očito bio ushićen. Pomisao je naprosto skakala iz njegovog profila: Ovo će upaliti! "Iako nas ostale to izjeda," Proyas reče, pokušavajući zvučati neusiljeno, "na mnogo su na čina Nansurci najstariji narod Tromorja, nasljednici Cenejana iz bliže i Kyranejaca iz dalje povijesti. Oni žive svoje živote u sjeni monumentalnih djela i stoga osjećaju potrebu graditi spomenike" - ispruži ruke prema visokim svodovima - "kao što je ovo." Nastoji ublažiti moć kuće svoga neprijatelja, Kellhus shvati. Boji se da bi ovo mjesto moglo zastrašiti Scylvendija. Cnaiiir se namrgodi i pljune na tmurne pastorale koji su im prolazili pod nogama. Eunuh ga pogleda preko debelog ramena pa nervozno ubrza korak. Proyas baci pogled na Scylvendija, prijekornim očima kojima je proturječilo glupavo smijuljenje. "Inače se ne bih drznuo ispravljati tvoje manire, Cnaiiire, ali mogli bismo bolje pro ći ako se suzdržiš od pljuvanja." Na to se jedan od čangrizavijih palatina. Lord Ingiaban, glasno nasmijao. Cnaiiir stisne vilicu, ali ne re če ništa. Prošlo je tjedan dana otkad su se pridružili Svetom ratu i osigurali gostoljubivost Nersei Proyasa. U tom je vremenu Kellhus proveo sate i sate u transu vjerojatnosti, procjenjivao, projicirao i ponovno ocjenjivao ovaj neobi čan zaokret situacije. No Sveti rat se pokazao neura čunljivim. Ništa na što je dotad naišao nije se moglo usporediti s tolikim brojem varijabli koje je rat predstavljao. Naravno, bezimene tisu će koje su sačinjavale njegovu glavninu bile su uglavnom nebitne, značajne jedino po svojem zbroju, no ša čica onih koji su bili važni, koji će u konačnici odrediti sudbinu Svetog rata, ostala mu je nedostupna. Bilo je samo pitanje trenutka kad će se to promijeniti. Veliko nadmetanje između Cara i Velikih Imena Svetog rata doseglo je kriti čnu točku. Ponudivši Cnaiiira kao zamjenu za Ikurei Conphasa, Proyas je zatražio od Maithaneta da razriješi spor oko Careve Povelje, a Ikurei Xerius III. je u skladu s tim pozvao sva Velika Imena da brane svoju stranu i saslušaju Šrijahovu presudu. Trebali su se sastati u njegovim 185

Privatnim vrtovima, skrivenim negdje u pozlaćenom kompleksu Andiaminskih visova. Bilo kako bilo. Sveti rat će uskoro krenuti u marš na daleki Shimeh. To ho će li Srijah stati na stranu Velikih Imena i narediti Caru da opskrbi Sveti rat zalihama ili na stranu dinastije Ikurei i narediti Velikim Imenima da potpišu Carsku povelju Kellhusu nije mnogo značilo. U svakom će slučaju, činilo se. Sveti rat imati sposobno vodstvo. Oštroumnost Ikurei Conphasa, nansurskog Uzvišenog Generala, nevoljko je priznavao čak i Proyas. A inteligencija Cnaiiira, Kellhus je znao iz prve ruke, bila je izvan svake sumnje. Bilo je važno samo da Sveti rat s vremenom nadvlada Fanimljane i dovede ga u Shimeh. Njegovom ocu. Njegovoj misiji. Jesi li to želio, Oče? Hoće li ovaj rat biti moja lekcija? "Pitam se", reče Xinemus mrzovoljno, "što će Car misliti o Scylvendiju koji pije njegovo vino i štipa njegove sluškinje za guzice?" Princ i njegovi kolege moćnici umirali su od smijeha. "Bit će previše zauzet škrgutanjem zubima od bijesa", Proyas odvrati. "Nemam strpljenja za ovakve igre", Cnaiiir reče, i iako su ostali to shvatili kao neobi čno priznanje, Kellhus je znao da je to upozorenje. Ovo će biti njegovo suđenje, a meni će suditi kroz njega. "Igre", drugi palatin, Lord Gaidekki, odgovori, "upravo završavaju, moj divlji prijatelju." Kao i uvijek, Cnaiiir se nakostriješio na njihovo obraćanje s visoka. Čak su mu se i nosnice raširile. Koliko će poniženja podnijeti da vidi mog oca mrtvog? "Igra nikada nije gotova", Proyas dometne. "Igra je bez početka i kraja." Bez početka i kraja... Kellhus je bio jedanaestogodišnji dječak kad je prvi put čuo taj izraz. Bio je pozvan sa obuke k malom oltaru na prvoj terasi, gdje se trebao sastati Kessriga Jeiikala. Iako je Kellhus već proveo godine u minimaliziranju vlastitih strasti, ideja da će upoznati Jeiikala ga je plašila: on je bio jedan od članova Pragme, visoke braće Dijnyanjana, a susreti takvih ljudi i dječaka obično bi završavali u mukama za ove druge. Mukama kušnje i otkrivenja. Sunce je padalo kroz okna između stupova oltara pa je kamen pod njegovim malim stopalima bio ugodno topao. Vani, pod bedemima prve terase, planinski je vjetar češljao jablane. Kellhus se zadržao na svjetlosti, osje ćao kako blaga toplina sunca natapa njegovu halju i golo tjeme. "Popio si svoj dio, kao što su te uputili?" Pragma upita. Bio je on starac, lica lišenog izraza kao što je oltar bio lišen ukrasa. Čovjek bi pomislio da gleda u kamen, a ne u dje čaka, toliko mu je lice bilo bezizražajno. "Da, Pragma." "Logos je bez početka i kraja, mladi Kellhuse. Razumiješ li to?" Poduka je počela. "Ne, Pragma", Kellhus odvrati. Iako je još patio od straha i nade, davno je nadvladao potrebu da iskrivljava razmjere svog znanja. Dijete nema mnogo izbora kada učitelji vide kroz lica. "Tisućama godina ranije, kad su Diinyanjani tek pronašli—" "Nakon drevnih ratova?" Kellhus ga nestrpljivo prekine. "Kad smo još bili izbjeglice?" Pragma ga udari, dovoljno silovito da ga zakotrlja po tvrdom kamenu. Kellhus dojuri na istu poziciju i obriše krv iz nosa. No nije gotovo uopće osjećao strah, a još manje žaljenje. Udarac je bio lekcija, ništa više. Među Dunyanjanima sve je bilo lekcija. Pragma ga pogleda potpuno hladno. "Prekidanje je slabost, mladi Kellhuse. Ono proizlazi iz strasti, a ne iz uma. Iz tame koja prethodi." "Razumijem, Pragma." Hladne su oči zurile kroz njega i vidjele da je to istina. "Kad su Dunyanjani tek pronašli Ishual u ovim planinama, znali su samo jedan princip Logosa. Koji je to princip bio, mladi Kellhuse?" "Da ono što prethodi određuje ono što dolazi poslije." Pragma kimne. "Dvije tisuće godina su prošle, mladi Kellhuse, i mi još uvijek taj princip smatramo istinitim. Zna či li to da je princip prethodenja i onoga što dolazi poslije, uzroka i posljedice, zastario?" "Ne, Pragma." "A zašto ne? Zar ljudi ne stare i ne umiru? Zar ne stare čak i planine i ne razmrve li se s vremenom?" "Da, Pragma." "Pa kako je onda moguće da ovaj princip nije zastario?" "Zato", Kellhus odgovori, pokušavajući zatomiti tračak ponosa, "jer princip prethodenja i onog što dolazi poslije nije moguće pronaći u krugu prije i poslije. On je temelj onoga što je 'mlado' i 'staro' pa ne može samo po sebi biti mlado ili staro." "Tako je. Logos je bez početka i kraja. A ipak Čovjek, mladi Kellhuse ima početak i kraj - kao i sve zvijeri. Zašto je Čovjek drugačiji od ostalih zvijeri?" "Zato jer Čovjek kao i zvijeri stoji u krugu prije i poslije, a ipak razumije Logos. Posjeduje um." 186

"Tako je. A zašto se, Kellhuse, Dunyanjani rađaju za um? Zašto tako neumorno obučavamo malu djecu poput tebe u pitanjima misli, udova i lica?" "Zbog Neprilike čovjeka." "A što je Neprilika čovjeka?" Pčela je zujala po oltaru, a sada je iscrtavala snene, nasumi čne krugove pod svodovima. "To da je zvijer, da mu žudnje izviru iz tame vlastite duše, da ga svijet obasipa proizvoljnim okolnostima, a ipak razumije Logos." "Upravo tako. A koje je riješenje Neprilike čovjeka?" "Potpuno se osloboditi životinjskih žudnji. Potpuno upravljati razvojem okolnosti. Biti savršeno oru đe Logosa i tako doseći Apsolutno." "Tako je, mladi Kellhuse. A jesi li ti savršeno oruđe Logosa?" "Ne, Pragma." "A zašto nisi?" "Zato jer me muče žudnje. Ja jesam moje misli, ali me izvori mojih misli nadmašuju. Ne posjedujem sebe, jer mi tama prethodi." "Zaista je tako, dijete. Kako ono nazivamo mračne izvore misli?" "Legija. Nazivamo ih legija." Pragma podigne ukočenu ruku, kao da želi obilježiti klju čnu postaju njihovog hodočašća. "Da. Mladi Kellhuse, upravo ćeš krenuti u najtežu fazu svog Uvjetovanja: nadvladavanje unutarnje legije. Tek kad to uspiješ mo ći ćeš preživjeti Labirint." "To će mi dati odgovor na pitanje Tisuće tisuća dvorana?" "Ne. Ali će ti omogućiti da ga ispravno postaviš." Negdje blizu vrha Andiaminskih visova prošli su kroz hodnik obložen bjelokosti i našli se u Carevom Privatnom vrtu, trepćući. Među popločanim stazama trava je bila meka i neokaljana, tamna u sjeni raznovrsnih stabala koja su sačinjavala zrake oko okruglog ribnjaka u sredini vrta: vodene interpretacije Carskog sunca. Hibiskus, kopneni lotosi i mirisni grmovi bujno su rasli u gredicama uz staze. Kellhus je spazio kolibriće koji su prebirali kroz cvatove na suncu. Dok su javna područja Carske četvrti bila izgrađena s namjerom da zastraše posjetitelje veličinom i razmetljivošću. Privatni je vrt, Kellhus shvati, bio zamišljen da pobudi osje ćaj prisnost, da gane gostujuće uglednike darom Careva povjerenja. Bilo je to mjesto jednostavnosti i elegancije, skromno srce koje je Car napravio od zemlje i kamena. Okupljeni pod stablima čempresa i tamarisa, inritski velikaši - Galeoćani, Tydonci, Ainonjani, Thunyerani, pa čak i poneki Nansurac - stajali su u skupinama oko ne čega što je očito bila Careva klupa. Iako odjeveni u raskošnu odje ću i nenaoružani, izgledali su više kao vojnici nego kao dvorjani. Tek sazrele ropkinje lepršale su među njima, s golim propupalim grudima i tanašnim nogama sjajnim od ulja, a oko bokova su im se njihali pladnjevi s vinom i raznim delikatesama. Razlijegale su se zdravice; masne prste brisali su u fini muslin i svilu. Gospodari Svetog rata. Svi okupljeni na jednome mjestu. Proučavanje se produbljava, Oče. Glave su se okretale, a glasovi utihnuli dok su se približavali. Nekoliko ih je klicalo Proyasu, ali je ve ćina zurila u Cnaiiira, ohrabreni otvorenim promatranjem mnoštva. Kellhus je znao da je Proyas namjerno spriječio da itko od Velikih Imena upozna Cnaiiira kako bi bolje kontrolirao ovim trenutkom. Izrazi na njihovim licima potvrdili su mudrost njegove odluke. Čak i odjeven kao Inrit - u bijeloj lanenoj tunici dužine do ispod koljena i u sivom svilenom ogrtaču - Cnaiiir je zračio divljom snagom. Njegovo borbeno lice. Njegovo snažno tijelo, željezni udovi, i ruke koje s lako ćom mogu zavrnuti vratom. Njegovi swazondi. Njegove oči poput hladnih topaza. Sve je na njemu svjedočilo o ubojitim djelima ili nagoviještalo ubojite namjere. Većina Inrita bila je impresionirana. Kellhus je vidio strahopoštovanje, zavist, čak i požudu. Napokon je stigao Scylvendi, a njegovo je utjelovljenje, činilo se, daleko nadilazilo glasine koje su čuli. Cnaiiir je s prezirom podnosio njihovo buljenje i pogledom šetao od čovjeka do čovjeka kao da ocjenjuje stoku. Proyas promrmlja nekoliko riječi Xinemusu, pa požuri odvući u stranu i Cnaiiira i Kellhusa. Iznenada su ih velikaši po čeli na veliko salijetati. Xinemus ih je odbijao, povikavši, "Ubrzo ćete čuti što čovjek ima za reći." Proyas se namrštio i promumljao, "Ovo je prošlo kako se moglo i o čekivati, rekao bih." Conriyanski Princ bio je, kako je Kellhus otkrio, pobožan, ali skriveno temperamentan čovjek. Posjedovao je snagu, moralnu sigurnost koja je na neki na čin poticala druge da traže njegov blagoslov. No bio je isto tako željan razotkrivanja bezbožnosti, sumnjičav prema istom onom čovjeku kojeg je privukla njegova sigurnost. Kellhusa je isprva zbunjivao taj spoj sumnje i sigurnosti u njemu. No nakon ve čeri provedene s Drusasom Achamianom shvatio je da je Princ prestolonasljednik nau čen biti sumnjičav. Proyas je bio oprezan iz navike. Kao i sa Scylvendijem, Kellhus je bio primoran kretati se zaobilaznim putevima kada bi imao posla s njim. Čak i nakon nekoliko dana rasprava i temeljitih ispitivanja, on je i dalje bio rezerviran. 187

"Izgledaju nestrpljivo", kaže Kellhus. "Zašto i ne bi bili?" Proyas odgovori. "Doveo sam im Princa koji tvrdi da sanja Shimeh i scylvendskog poganina koji bi im mogao postati general." Zamišljeno prijeđe pogledom po svojim kolegama Ljudima od Kljove. "Ovi će ljudi biti tebi jednaki", reče. "Vodi računa o njima. Upoznaj ih. Svi do jednoga iznimno su ponosni, a ustanovio sam da ponosni ljudi nisu skloni donošenju mudrih odluka..." Smisao je bio jasan: ubrzo će njihovi životi ovisiti o mudrosti odluka tih ljudi. Princ pokaže na visokog Galeoćanina koji je stajao ispod viseće ruže i zelenila tamarisa. "Ono je Princ Coithus Saubon, sedmi sin Kralja Eryeata i vođa galeotskog kontingenta. Onaj s kojim se svađi je njegov nećak, Athjeari, Grof od Gaenrija. Coithus Saubon je prili čno slavan u ovim krajevima: zapovijedao je vojskom koju je njegov otac poslao na Nansurij pred nekoliko godina. Izborio je nekoliko uspjeha, bar sam tako čuo, ali ga je ponizio Conphas nakon što ga je Car postavio za Uzvišenog Generala. Možda nitko na svijetu ne mrzi Ikureije više od njega. Me đutim, nije mu nimalo stalo ni do Kljove ni do Kasnijeg Proroka." Još jednom je Proyas ostavio stvari nedorečene. Galeotski Princ bio je plaćenik koji će ih podržavati samo dokle god se njihovi ciljevi poklapaju s njegovima. Kellhus je ocjenjivao muškarčevo lice, s jakom čeljusti i pjesnički lijepo pod crvenkastoplavom čupavom kosom. Pogledi im se sretoše. Saubon kimne sa suzdržanom Ijubaznošću. Jedva zamjetno ubrzavanje kucanja srca. Blago rumenilo oblije mu lice. Oči se lagano sužavaju, kao da napola škilji pred nekim nevidljivim udarcem. Ničega se ne boji više od mišljenja drugih ljudi. Kellhus kimne natrag, s iskrenim, bezazlenim izrazom na licu. Zaključio je da je Saubon odrastao pod ne čijim oštrim okom - okrutnog oca, možda, ili majke. Želi se dokazati u životu, posramiti oči koje ga procjenjuju. "Ništa ne osiromašuje više od častohleplja", reče Kellhus Proyasu. "Tako je", Proyas se složi, pa i on kimne galeotskom Princu. "Onaj tamo čovjek," Princ nastavi, pokazujući na Tydonca s velikim trbuhom iza Galeoćanina, "to je Hoga Gothyelk, Grof od Agansanora i izabrani vo đa kontingenta iz Ce Tydonna. Prije nego sam se ja rodio, porazio je mog oca u Maanskoj bitki. Otac svoje šepanje naziva 'Gothyel-kovim darom'." Proyas se nasmiješi poput pravog privrženog sina koji se odviše veseli očevim šalama. "Glasine kažu da je Gothyelk jednako pobožan u hramu koliko neslomiv na bojnom polju." Još jedna poruka: On je jedan od nas. Za razliku od Saubona, Gothyelk nije bio svjestan da ga promatraju: bio je previše zauzet grđenjem trojice mlađih muškaraca, vjerojatno na svom materinjem jeziku. Njegova brada, dugačka željeznosiva griva, njihala se i tresla dok je galamio. Nosnice su mu se širile na ionako širokom nosu. O či su mu sijevale pod zaraslim vjeđama. "Oni muškarci koje grdi?" Kellhus upita. "To su mu sinovi - trojica od sinova, u svakom slučaju. U Conriyi ih nazivamo Hogin Nakot. Kori ih jer previše piju. Car i želi da se napiju, kaže." No Kellhus je znao da gnjev starog Grofa nije uzrokovalo samo njihovo pijančevanje. Nekakav mu je umor opsjedao lice, nešto čiji je polet posustao tijekom dugog i turbulentnog života. Hoga Gothyelk više nije osje ćao ljutnju, ne uistinu samo razne oblike tuge. No iz kojih razloga? Nešto je učinio... Misli da je proklet. Da, to je bilo to: skrivena odlučnost, poput opuštenih vlakana u napetim naborima lica, oko o čiju. Došao je umrijeti. Umrijeti očišćen. "A onaj čovjek," Proyas nastavi, dovoljno odvažan da upire prstom, "u sredini one grupe s maskama... Vidiš li ga?" Proyas je pokazivao sasvim lijevo, gdje se okupila daleko najve ća skupina: palatini-guverneri Visokog Ainona. Svi do jednoga bili su odjeveni u veličanstvene halje. Ispod vlasulja s pletenicama nosili su bijele porculanske maske preko o čiju i obraza. Izgledali su kao statue s bradama. "Onaj kojemu je kosa žicama učvršćena poput lepeza na leđima?" Kellhus upita. Proyas mu uputi kiseli osmijeh. "Upravo taj. To je ni više ni manje nego Chepheramunni glavom, Kralj-Regent Visokog Ainona i potrčko Grimiznih Tornjeva... Vidiš li kako prezirno odbija svu ponuđenu hranu i piće? Strahuje da će ga Car pokušati otrovati." "Zašto nose maske?" "Ainonjani su raskalašen narod", Proyas odgovori, bacivši oprezan pogled prema onima koji su im bili najbliže. "Rasa glumaca. Pretjerano su opsjednuti suptilnostima međuljudske komunikacije. Skriveno lice smatraju mo ćnim oružjem u svim pitanjima vezanim uz jnan." "Jnan", promrmlja Cnaiiir, "je bolest od koje svi vi patite." Proyas se nasmiješi, uživajući u nepopustljivom preziru čovjeka iz stepe. "Nesumnjivo je tako. Ali Ainonjani su smrtno bolesni." "Oprostite," Kellhus reče, "ali što je zapravo 'jnan'?" 188

Proyas ga zbunjeno pogleda. "Nikad nisam mnogo razmišljao o tome", prizna. "Sje ćam se da ga Byantas definira kao 'rat riječi i osjećaja'. Ali daleko je više od toga. Suptilnosti koje upravljaju ponašanjem me đu ljudima, moglo bi se reći. To je" - slegne ramenima - "jednostavno naš običaj." Kellhus kimne. Tako malo znaju sami o sebi, Oče. Nezadovoljan nedostatnoš ću vlastitog odgovora, Proyas im preusmjeri pažnju na omanju grupicu muškaraca koji su stajali oko ribnjaka, svi u jednakim bijelim odorama urešenim kljovama preko tunika. "Ondje. Onaj sa srebrnom kosom. To je Incheiri Gotian, Vrhovni zapovjednik Srijalskih vitezova. Dobar je čovjek Šrijahov izaslanik. Maithanet mu je naložio da presudi naš slu čaj protiv Cara." Gotian je čekao Cara u tišini, držeći u rukama malenu kutiju od bjelokosti - poslanicu od Maithaneta glavom, Kellhus je pretpostavio. Iako je Gotian izgledao samouvjereno, Kellhus je odmah vidio da je nervozan: ubrzano pulsiranje žile kucavice pod tamnom kožom vrata, napinjanje tetiva po nadlanicama, napeti položaj muskulature oko usana... Ne osjeća se doraslim svojem teretu. No nije samo nervoza kuhala pod njegovim izrazom lica: oči su mu odavale i neobičnu čežnju, onu kojoj je Kellhus svjedočio mnogo puta na mnogim licima. Čezne za tim da ga netko potakne... Da ga potakne netko pobožniji od njega samoga. "Dobar čovjek", Kellhus ponovi. Moram ga samo uvjeriti da sam ja pobožniji. "A onaj tamo," Proyas reče, pokazujući sebi desno "je Princ Skaiyelt od Thunyerusa, stoji u sjeni onoga diva - onoga kojeg nazivaju Yalgrota." Bilo po nekom planu ili ne, mali thunyerski kontingent smjestio se na rubu okupljenih inritskih velikaša. Od svih plemi ća okupljenih u vrtu, samo su oni bili u ratnoj spremi, sa crnim žicanim oklopima ispod ogrta ča s dugim rukavima i izvezenim stiliziranim životinjama. Svi do jednoga imali su oštre brade i dugu svilenkastu kosu. Skaiyeltovo je lice bilo jednolično izbrazdano, kao od boginja. Nešto je mrko mrmljao Yalgroti koji se nadvio nad njim, gledaju ći preko glava u Cnaiiira nepopustljivim pogledom. "Jeste li ikad vidjeli ovakvog čovjeka?" Proyas procijedi, zureći u diva s neskrivenim divljenjem. "Nadajmo se da se zanima za tebe iz čisto znanstvenih razloga, Scylvendi." Cnaiiir uzvrati Yalgrotin pogled ne trepnuvši. "Da," re če jednolično, "za njegovo dobro. Ljude se ne mjeri samo po njihovoj građi." Proyas nadigne obrve, i naceri se postrance Kellhusu. "Misliš", upita Kellhus Scylvendija, "da nije dugačak koliko je visok?" Proyas se glasno nasmijao, ali Cnaiiirov divlji pogled prostrijeli Kellhu-sa. Poigravaj se ovim budalama ako baš moraš, Dunyanjanine, ali nemoj se poigravati mnome! "Počinješ me podsjećati na Xinemusa, moj Prinče", kaže Proyas. Na čovjeka kojeg cijeni iznad svih. Ljutiti uzvik nadjača pozadinsku buku glasova: "Gi'irga fi hierst! Gi'irga fi hierstas da moia!" Gothyelk je opet galamio na sinove, ovaj put s drugog kraja vrta. "Kakvi ono privjesci vise Thunyercima između bedara?" Kellhus upita Proyasa. "Izgledaju kao smežurane jabuke." "Stisnute srankovske glave... Prave fetiše od svojih neprijatelja pa možemo očekivati" - gađenje mu se prelilo u grimasu "da će vrlo skoro početi nositi ljudske glave, jednom kad Sveti rat krene u napad. Baš sam htio re ći, Thunyerani su novi u Tromorju. Prigrlili su Tisuću Hramova i Kasnijeg Proroka tek u vrijeme mog djeda, pa su gorljivi kao i svi preobraćeni narodi. No beskrajno ratovanje sa Srankovima u činilo ih je morbidnima, potištenima... poremećenima, čak. Skaiyelt u tome nije iznimka, koliko ja znam - ne zna ni rije č sheyičkog. Morat ćemo ga... podnositi, ali ina če ga ne treba uzimati ozbiljno." Ovdje je riječ o nekoj velikoj igri, pomisli Kellhus, i tu nema mjesta za one koji ne znaju pravila. Svejedno je upitao: "A zašto?" "Zato jer je sirovi, nepismeni barbarin." Odgovor kakav je očekivao: odgovor koji će sigurno otuđiti Cnaiiira. Kao na mig, Cnaiiir otpuhne. "A što onda misliš da drugi govore o meni?" upitao je oštro. Princ slegne ramenima. "Manje više isto, pretpostavljam. No to će se ubrzo promijeniti, Scylvendi. Ja sam—" Proyas zastane usred odgovora jer mu je pažnju odvratio iznenadan muk me đu inritskim plemićima. Tri su se osobe približavale kroz sjenu okolnih kolonada. Dvojica muškaraca, Eotski stražari, prema oklopu i insignijama sude ći, vukli su trećega koji je nesigurno hodao. Taj je muškarac bio nag, izgladnio i opterećen teškim okovima oko vrata, zapešća i gležnjeva. Po ožiljcima isprepletenim po rukama bilo je očito da je Scylvendi. "Prepredene nemani", Proyas progunđa ispod glasa. Stražari gurnuše muškarca na sunce. Teturao je pijano, ne mareći što mu je falus izložen. Podigao je bijedno lice prema toplini sunca. Oči su mu bile iskopane. "Tko je on?" Kellhus upita. Cnaiiir pljune, promatrajući stražara kako lancima privezuje muškarca za podnožje Careve klupe. 189

"Xunnurit", reče on trenutak kasnije. "Naš Kralj Plemena iz Bitke kod Kiyutha." "Simbol slabosti Scylvendija, nesumnjivo", reče Proyas napeto, "slabosti Cnaiiira urs Skiothe... Dokaz u tvojem skorašnjem suđenju." "Sjedit ćeš ovdje mirno", Pragma je rekao, niti strogo niti blago, "i ponavljati ovaj pou čak: 'Jer Logos je bez početka i kraja.' Ponavljat ćeš to bez prestanka, sve dok ne dobiješ druge upute. Razumiješ li?" "Da, Pragma", Kellhus je odgovorio. Spustio se na malu prostirku od isprepletene slame u središtu svetišta. Pragma je sjedio njemu nasuprot na sli čnoj prostirci, leđima okrenut suncem obasjanim jablanima i namrštenim planinskim strminama u pozadini. "Počni", Pragma je rekao, postajući nepomičan. "Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez..." Isprva je bio zbunjen lakoćom vježbe. No riječi su ubrzo izgubile zna čenje i postale ponavljajući niz nepoznatih zvukova, više vježba za petljanje jezika, zublju i usana, nego govora. "Prestani govoriti na glas". Pragma reče. "Govori u sebi." Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez... Ovo je bilo znatno drugačije i, ubrzo je ustanovio, mnogo teže. Izgovaranje poučka na glas nekako je prigrlilo ponavljanje, kao da suprotstavlja misli organima govora. Sada je poučak stajao sam, lebdio u prostranstvima njegove duše, ponavljao se i ponavljao, suprotno od svih navika zaključivanja i slobodnih asocijacija. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez... Prvo što je zamijetio bilo je da mu se lice neobično opustilo, kao da je ta vježba na neki na čin odsjekla veze koju privijaju izraz lica za strasti. Tijelo mu se sasvim umirilo, daleko više nego što je ikada prije iskusio. Istovremeno su ga, me đutim, neobični valovi napetosti salijetali iznutra, kao da ga je ometalo nešto duboko, oduzimaju ći unutarnji dah njegovom unutarnjem glasu. A ponavljanje je bilo prigušeno u šapat, postalo je tanka nit koja vijuga kroz silovite vrtloge neartikuliranih, neoblikovanih misli. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez... Sunce se uspinjalo nad raš čupanim planinskim obroncima i prošaralo mu periferiju kontrastom tamnih padina i blistavih praznih lica. Kellhus se našao u ratu. Nerazvijeni porivi ra đali su se iz ništavila i zahtijevali misli. Neizgovoreni glasovi rasplitali su se iz tame i zahtijevali misli. Šumeće slike izrugivale su se, preklinjale, prijetile - i sve su zahtijevale misli. A kroz sve to: Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez početka i kraja. Jer Logos je bez... Mnogo kasnije, shvatit će da mu je ta vježba razgraničila dušu. Neprekidno ponavljanje Pragminog pou čka sukobilo ga je sa samim sobom, pokazalo mu razmjere do kojih je sam sebi netko drugi. Prvi je put uistinu vidio tamu koja mu je prethodila, i znao je da prije toga dana nikada nije bio zaista budan. Kada je sunce konačno zašlo. Pragma je prekinuo njegov post tišine. "Završio si svoj prvi dan, mladi Kellhuse, a sada ćeš nastaviti preko noći. Kada se izlazeće sunce promoli nad istočnim ledenjakom, prestat ćeš ponavljati zadnju riječ poučka i nastaviti bez nje. Svaki put kada se sunce pojavi nad ledenjakom, prestat ćeš ponavljati zadnju riječ. Razumiješ li?" "Da, Pragma." Riječi koje kao da je izgovorio netko drugi. "Onda nastavi." Dok je tama zakopavala svetište, borba se zaoštravala. Na mahove mu je tijelo postajalo toliko udaljeno da ga je hvatala vrtoglavica, a zamalo i gušenje. U jednom bi trenutku bio utvara, pojava ovijajućeg dima, toliko nestvaran da se činilo da bi ga noćni povjetarac mogao razmrljati i poslati u ništavilo. U drugom bi bio snop zgr čenog mesa, a svaki se njegov osjet izoštravao sve dok čak i noćna hladnoća nije poput noževa zveketala po njegovoj koži. A poučak je postao nešto pijano, nešto što je posrtalo i teturalo kroz sablasni zbor komešanja, ometanja i mahnitih strasti. Zavijale su u njemu - kao nešto na samrti. Tada se sunce promolilo nad ledenjakom, i on je ostao osupnut njegovom ljepotom. Tinjaju ća narančasta na vrhu hladnih padina i blistavi snijeg i led. I na trenutak mu je pou čak izmaknuo, a on je razmišljao samo o na činu na koji se ledenjak propinjao, zaobljen poput leđa prelijepe žene... Pragma je skočio naprijed i udario ga, lica iskeženog u lažnom bijesu. "Ponavljaj pou čak!" zaurlao je. Kellhusu je svako od Velikih Imena predstavljalo pitanje, splet bezbrojnih permutacija. U njihovim je licima vidio djeliće drugih lica kako izranjaju na površinu kao da su svi ljudi zapravo samo trenuci jednog čovjeka. Na trenutak lik Lewetha prošao je kao zapuh vjetra kroz Athjearijevo namršteno lice dok se sva đao sa Saubonom. Tračak Serwe titrao je u načinu na koji je Gothyelk gledao svog najmlađeg sina. Iste strasti, ali svaka drasti čno različito odmjerena. Svakog od ovih ljudi pojedinačno, zaključio je, moguće je posjedovati jednako lako kao i Lewetha - unato č njihovom nepokolebivom ponosu. No sve zajedno bilo ih je nemogu će procijeniti. Bili su labirint, tisuću tisuća hodnika, a on je morao pro ći kroz njih. Morao ih je posjedovati. Što ako ovaj Sveti rat nadilazi moje sposobnosti? Što onda, Oče? "Gostiš li se, Dunyanjanine?" Cnaiiir ga upita na ogor čenom scyl-vendskom. "Mastiš li brk licima?" Proyas ih je ostavio da 190

bi vijećao s Gotianom i načas su njih dvojica ostali sami. "Imamo zajedničku misiju, Scylvendi." Do sada su događaji nadmašili i njegove najoptimističnije prognoze. Njegova tvrdnja da je kraljevske krvi osigurala mu je, gotovo bez imalo truda, mjesto među inritskom vladajućom kastom. Ne samo da ga je Proyas opskrbio 'potrepštinama njegovog prinčevskog položaja', dodijelio mu je i počasno mjesto za vatrom svoga vijeća. Dokle god imaš držanje princa, Kellhus je otkrio, odnosit će se prema tebi kao prema princu. Gluma postaje stvarnost. Druga njegova tvrdnja, međutim - tvrdnja da je sanjao o Shimehu i Svetom ratu - osigurala mu je sasvim drugi položaj, položaj prepun opasnosti i mogu ćnosti. Neki su se otvoreno rugali njegovoj izjavi. Drugi, poput Proyasa i Achamiana, gledali su na to kao na mogu će upozorenje, kao prve znake bolesti. Mnogi su je, u potrazi za svakom mrvom božanskog blagoslova koju uspiju prona ći, jednostavno prihvatili. No svi su ustupili Kellhusu jednaku poziciju. Narodima Tromorja snovi bijahu ozbiljna stvar, ma kako obični bili. Snovi nisu, kao što su Dunyanjani mislili prije Moenghusova poziva, tek pokusi, na čini da se duša uvježba u razli čitim mogućnostima. Snovi bijahu portal, mjesto na kojem Onostrano ulazi u Svijet, gdje ono što nadilazi ljude - bila to budu ćnost, ono daleko, demonsko ili božansko pronalazi nepotpuni izražaj ovdje i sada. No nije bilo dovoljno reći da si sanjao. Ako su snovi mo ćni, onda su i jeftini. Svatko sanja. Nakon što je pažljivo odslušao opise njegovih vizija, Proyas je objasnio Kellhusu da su doslovno tisu će tvrdile da su sanjale Sveti rat, neki njegov trijumf, drugi njegovu propast. Više nije moguće hodati deset metara niz Phayus, rekao je, a da se ne pojavi neki pustinjak koji krešti i gestikulira o svojim snovima. "Zašto bih", upitao je sa sebi svojstvenom iskrenošću, "tvoje snove smatrao imalo drugačijima?" Snovi su ozbiljna stvar, a ozbiljne stvari zahtijevaju teška pitanja. "Možda ne bi trebao", Kellhus mu je odgovorio. "Nisam siguran ni da ih ja smatram druga čijima." I upravo je to, to njegovo oklijevanje da vjeruje u vlastite proročke tvrdnje, osiguralo opasnu poziciju. Kada bi nepoznati Inriti koji su čuli glasine o njemu pali pred njim na koljena, on bi se ljutio kao što se ljuti suosje ćajni otac. Kada bi ga molili da ih dotakne, kao da je milost mogu će prenijeti preko kože, dodirnuo bi ih, ali samo da ih uspravi i ukori što se ponižavaju pred nekim drugim. Tvrdeći da je manje od onoga kakvim se činio, poticao je ljude, čak i učene ljude poput Proyasa i Achamiana, da se nadaju ili strahuju da bi mogao biti više. Nikada to ne bi izgovorio, nikad tvrdio, ali bi proizveo okolnosti u kojima bi se to činilo istinitim. Tada bi svi oni koji su se ubrajali u tihe promatrače, svi oni koji su uzbuđeno pitali 'Tko je taj čovjek?' bili zadovoljni kao nikada prije. On bi bio njihov uvid. Tada ne bi mogli sumnjati u njega. Sumnjati u njega zna čilo bi smatrati vlastiti uvid ispraznim. Odricanjem od njega odrekli bi se sebe. Kellhus bi zakoračio na uvjetovano tlo. Toliko permutacija... Ali vidim put, Oče. Smijeh se razlomio vrtom. Neki mladi galeotski velikaš, umoran od stajanja, zaključio je da bi Careva stolica bilo zgodno mjesto za odmor. Sjedio je nekoliko trenutaka, u potpunosti nesvjestan veselja oko sebe, naizmjence prou čavajući glaziranu svinjetinu jumyan koju je maznuo od nekog roba i nagog čovjeka lancima prikovanog za postolje. Kad je napokon shvatio da se svi smiju njemu, zaklju čio je da mu se baš sviđa pozornost i počeo oponašati niz carskih poza. Ljudi od Kljove grohotom su se smijali. Nakon nekog vremena, Saubon je došao po mladca i odveo ga natrag k njegovim sunarodnjacima koji su mu pljeskali. Nekoliko trenutaka kasnije, red carskih Aparata odjevenih u voluminozne halje karakteristi čne za njihov položaj, najavio je dolazak Cara. S Conphasom uza se, Ikurei Xerius III. pojavio se baš kad je veselje splasnulo, s mješavinom dobrohotnosti i gnušanja na licu. Sjeo je na svoju stolicu i oživio veselje zauzevši potpuno istu pozu - lijevog dlana okrenutog prema gore u krilu, a desnog zgrčenog pred sobom - koju je mladi Galeoćanin oponašao samo koju minutu ranije. Znao je da je najbolnija od svih uvreda biti preduhitren. Na taj je na čin čak i Cara moguće učiniti robom - iako, Kellhus shvati, on nije znao zašto. Kona čno se Xerius smjestio u norsirskom položaju: dlanove je podupro o koljena. Prošlo je nekoliko dugih trenutaka šutnje dok nije uspio savladati svoj bijes. Za to vrijeme, Kellhus je promatrao lica carske pratnje: očitu aroganciju Carevog nećaka Conphasa; uspani čenost robova, toliko usklađenu s neobuzdanim provalama gnjeva njihovog gospodara; odlučno negodovanje Carskih savjetnika poredanih u polukrug iza svoga Cara njihovog središta. I... Drugačije lice, među savjetnicima... uznemirujuće lice. Ono što mu je u početku privuklo pozornost bilo je sasvim suptilno neslaganje, neka nejasna neprimjerenost. Starac odjeven u fine svilene halje boje ugljena, čovjek kojem se ostali očito pokoravaju i kojeg poštuju. Jedan od njegovih kolega nagnuo se prema njemu i promrmljao nešto nečujno u graji glasova. No Kellhus mu je vidio usne: Skeaos... Savjetnikovo ime. Duboko udahnuvši, Kellhus pusti zamah vlastitih misli da uspori i stane. Ono što je bio u svakodnevnim susretima s drugim ljudima prestalo je postojati, ogulilo se poput latica cvijeta. Tempo doga đanja usporio je. Postao je mjesto, 191

prazno polje za jednu jedinu figuru: istrošeni krajolik star čevog lica. Nema vidljivog refleksnog rumenjenja. Nesklad između brzine otkucaja srca i o čitog izraza lica— No žamor okolnih glasova utihnuo je, a on se povukao, nanovo sabran. Car se spremao govoriti. Rije či koje bi mogle zapečatiti sudbinu Svetog rata. Prošlo je pet otkucaja srca. Što je to moglo značiti? Jedno jedino neodgonetljivo lice u gomili prozirnih izraza. Skeaos... Jesi li ti djelo moga oca? Jer Logos je bez početka i. Jer Logos je bez početka i. Jer Logos je bez početka i. Jer Logos je bez... Na trenutak je osjetio okus krvi na ispucalim usnicama, no osjet je ubrzo isprala nemilosrdna litanija. Unutarnji nesklad zvukova je pokleknuo, utihnuo u smrtnu tišinu. Tijelo mu je postalo potpuni stranac, okvir kojeg je mogu će samo tako odbaciti. I samo odmicanje vremena, tempo prije i poslije, se transformiralo. Sjene stupova svetišta jurile su golim podom. Sunce mu je padalo na lice pa odlepršalo s njega. Mokrio je i praznio crijeva, ali nije bilo neugode ni smrada. A kada bi stari Pragma ustao i lijevao mu vodu po usnama, bio je tek poput glatkog kamena usađenog u mahovinu i šljunak pod vodopadom. Sunce je obilazilo stupove pred njim pa se spuštalo iza njega, iscrtava-ju ći njegovu sjenu u Pragminom krilu, a zatim među osvjetljenim drvećem, gdje se pridružila svojim rođacima i napuhnula se u no ć. Opet je i iznova svjedočio izlasku i padu sunca, trenutnom odmoru kojeg pruža no ć, a sa svakim svitanjem poučak se sve više rastakao. Dok je svijet ubrzavao, kretanja njegove duše su usporavala. Sve dok nije šaptao samo: Jer Logos. Jer Logos. Jer Logos... Bio je praznina ispunjena jekama bez ikakvog glasa koji bi ih proizveo; svaka je fraza bila besprijekorno ponavljanje prethodne. On je bio putnik kroz bezdan galerije u kojoj su postavljena ogledala nasuprot ogledalima, a svaki njegov korak varav kao i onaj prije njega. Samo su sunce i noć obilježavali njegov prolazak, i to samo tako što su sužavali razmak među ogledalima do onog nemogućeg mjesta gdje točka nestajanja prijeti da će poljubiti točku nestajanja - do onog mjesta gdje će duša potpuno utihnuti. Kada se sunce pojavilo još jednom, misli su mu svedene na jednu jedinu riječ: Jer. Jer. Jer. Jer... I činila mu se istovremeno besmislenim mucanjem i najdubljom od svih misli, kao da se samo u odsustvu 'Logosa' uspjela smjestiti u ritam njegova srca koje se stezalo iz trenutka u trenutak. Misli su se prorje đivale, a danja svjetlost je projurila kroz, preko i iza svetišta, sve dok no ć nije probušila veo nebeski, sve dok se nebesa nisu razmotala poput beskrajnog kotača bojnih kola. Jer. Jer... Duša koja se kreće lancima prikovana za rub, za izvanredni trenutak prije nečega, bilo čega. Jer stablo, jer srce, jer sve se transformiralo ni u šta ponavljanjem, beskonačnim gomilanjem istog odbijanja imena. Zlatna kruna nad visokim padinama ledenjaka. ... i onda ništa. Nikakve misli. "Carstvo vam želi dobrodošlicu", Xerius se oglasi, upinjući se da mu glas zvuči blago. Prošao je pogledom preko Velikih Imena Ljudi od Kljove i zastao na trenutak na Scylvendiju pored Kellhusa. Nasmiješio se. "Ah, da," reče on, "naše uistinu neobi čno pojačanje. Scylvendi. Rekoše mi da si ti Poglavica Utemota. Je li to točno, Scylvendi?" "Točno je", odvrati Cnaiiir. Car je odmjeravao njegov odgovor. Nije bio raspoložen, Kellhus je primijetio, za finese jnana. "I ja imam Scylvendija", rekao je. Izvukao je podlakticu iz precizno urešenog rukava i zgrabio lanac koji mu je ležao me đu nogama. Divlje je njime trznuo, i usukani Xunnurit podigne oslijepljeno, slomljeno lice prema promatra čima. Njegovo golo tijelo izgledalo je poput kostura, izgladnjelo, a udovi su mu izgledali kao da vise na razli čitim šarkama, šarkama okrenutim prema unutra i dalje od svijeta. Dugačke pruge svvazonda po njegovim rukama sada su se činile više mjerom kostiju pod kožom, nego njegove krvave prošlosti. "Reci mi", Car reče, našavši utjehu u toj bijednoj okrutnosti. "Iz kojeg je plemena ovaj?" Cnaiiir je izgledao nepromijenjeno. "On je bio iz plemena Akkunihor." "Rekao si 'bio'? On je za tebe mrtav, pretpostavljam." "Ne. Ne mrtav. On mi ne predstavlja ništa." Car se nasmiješi kao da se zagrijava za malu zagonetku, prigodnu razonodu od zna čajnijih problema. No Kellhus je spazio spletkarenje u pozadini, uvjerenost da će pokazati da je taj divljak neuka budala. Potrebu. "Zato jer smo ga slomili, ha?" Car je navaljivao. "Koga ste slomili?" Ikurei Xerius zastane. "Ovo pseto ovdje. Xunnurita, Kralja Plemena. Tvoga Kralja..." 192

Cnaiiir slegne ramenima kao da ga zbunjuje sitni dječji hir. "Ništa vi niste slomili." Neki se na to nasmijaše. Car se smrknuo. Kellhus je primijetio kako je uvažavanje Cnaiiirovog uma stupilo na čelo njegovih misli. Ponovno je procjenjivao, ponovno razmatrao strategije. Navikao se oporavljati od pogreški, Kellhus pomisli. "Da", kaže Xerius. "Slomiti jednog čovjeka ne znači ništa, pretpostavljam. Prelako je slomiti jednog čovjeka. Ali slomiti narod... To je sigurno nešto, zar ne?" Carsko lice postalo je slavljeničko kada Cnaiiir nije odgovorio. Car nastavi: "Moj nećak ovdje, Conphas, slomio je narod. Možda si čuo za njih. Narod Rata." Još jednom Cnaiiir odbije odgovoriti. Njegov pogled je, me đutim, bio ubojit. "Tvoj narod, Scylvendi. Slomljen je na Kiyuthu. Jesi li bio na Kiyuthu, pitam se?" "Bio sam na Kiyuthu", Cnaiiir procijedi. "Jesi li bio slomljen?" Šutnja. "Jesi li bio slomljeni" Sve su oči sada bile uperene u Scylvendija. "Bio sam" - pokušavao je naći pravi izraz na sheyičkom - "podučen na Kiyuthu." "Ma nisi valjda!" Car vikne. "Mogu si zamisliti. Conphas je vrlo zahtjevan u čitelj. I reci mi, koju si lekciju naučio?" "Conphas je bio moja lekcija." "Conphas?" Car ponovi. "Moraš mi oprostiti, Scylvendi, ali malo sam zbunjen." Cnaiiir nastavi opreznim tonom. "Na Kiyuthu sam naučio što je Conphas nau čio. On je general odgojen na mnogim bojištima. Od Galeocana je spoznao u činkovitost discipliniranih formacija kopljanika protiv napada konjaništva. Od Kianjana je naučio o učinkovitosti usmjeravanja protivnika, o lažnom povla čenju, i da je mudro čuvati konjaništvo u pričuvi. A od Scylvendija je naučio o važnosti gobokzoya, 'trenutka' - da treba čitati neprijatelja izdaleka i napasti u trenutku njihove neravnoteže." "Na Kiyuthu sam naučio", nastavio je, okrenuvši oštre oči prema Conphasu, "da je rat intelekt." Zaprepaštenje bijaše očito na licu Carskog Nećaka, i Kellhus se zapitao kolika je snaga tih rije či. No previše mu se toga događalo da bi se usredotočio na taj problem. Zrak je bio napet ovim natjecanjem između Cara i barbarina. Sada je bio red na Caru da ostane šutjeti. Kellhus je shvaćao koji su ulozi ove razmjene. Car je morao pokazati da Scylvendi nije dovoljno kompetentan. Xeriusje odlučio da je njegova Povelja cijena Ikurei Conphasa. Kao svaki trgovac, Xerius je tu cijenu mogao opravdati jedino blaćenjem robe svojih konkurenata. "Dosta trabunjanja!" Coithus Saubon vikne. "Velika Imena su čula dovoljno—" "Ali nisu Velika Imena ti koji odlu čuju!" Car prasne. "A nije ni Ikurei Xerius onaj koji odlučuje", Proyas doda, očiju sjajnih od žara. Prosijedi Gothyelk vikne: "Gotiane! Što kaže Šrijah? Što kaže Mai-thanet o Povelji našega Cara?" "Ali još je prerano!" Car će srdito. "Nismo ispitali ovog čovjeka - ovog poganinaV No ostali su zahtijevali, "Gotian!" "I što ti kažeš, Gotiane?" Car je urlao. "Želiš li da vas Poganin vodi u rat protiv pogana? Želiš li biti kažnjen kao što je Divlji sveti rat bio kažnjen na Mengeddi? Koliko mrtvih? Koliko zarobljenih zbog Calmemunisove nepromišljene naravi?" "Velika Imena vode!" Proyas poviče. "Scylvendi će nam biti savjetnik—" "Svejedno je to nečuveno!" Car je grmio. "Vojska s desetoricom generala? Kada posrnete, a hoćete, jer nemate pojma koliko su lukavi Kianjani, kome ćete se onda obratiti? Jednom Scylvendiju? U trenucima krize? Koji apsurd! Zna či, ipak će to biti poganski Sveti rat! Sveti Sejenuse, on je Scylvendi", zavapio je tugaljivo, kao da se obraća voljenoj osobi koja je poludjela. "Zar to ne znači ništa vama budalama? On je ljaga za samu zemlju! Samo njegovo ime je buljenje! Opačina pred Bogom!" "Ti ćeš nama govoriti što je nečuveno!" Proyas povika u odgovor. "Ti ćeš držati predavanja o pobožnosti onima koji bi žrtvovali vlastiti život za Kljovu? Što je s tvojim nemoralom, Ikurei? Što s tobom, koji bi iskoristio Sveti rat kao svoje oruđe?" "Ja želim očuvati Sveti rat! Spasiti Božje oruđe od vašeg neznanja!" "Ali nismo više neznalice, Ikurei", Saubon odgovori. " Čuo si što kaže Scylvendi. Mi smo čuli što kaže." "Ali taj će vas čovjek prodati! On je Scylvendi\ Zar me niste čuli?" "Kako te ne bi čuli?" Saubon pljune. "Kreštiš glasnije od moje žene." Razlomi se smijeh. "Moj stric govori istinu", Conphas se oglasi, a plemi ći utihnuše. Veliki Conphas je napokon progovorio. On će biti trezveniji glas. "Ne znate ništa o Scylvendijima", nastavio je ležerno. "Oni nisu pogani poput Fanimljana. Njihova zloba nije nastala 193

iskrivljavanjem, izvrtanjem istinite vjere u opačinu. Oni su narod bez bogova." Conphas ode do Kralja Plemena pod Carevim nogama i tržne slijepo lice unazad da ga svi vide. Uhvati jednu mršavu ruku. "Ove ožiljke nazivaju swazondima," reče on poput strpljiva učitelja, "što znači 'umiranja'. Nama su to tek divlji trofeji, slični stisnutim sran-kovskim glavama koje Thunyerani prišivaju na štitove. Scylvendijima su oni mnogo više. Ta umiranja su njihova jedina svrha. Samo značenje njihovih života zapisano je u tim ožiljcima. Naša umiranja... Razumijete li to?" Pogledao je u lica okupljenih Inrita, zadovoljan razumijevanjem koje je tamo našao. Pustiti poganina me đu sebe bilo je jedno; čuti nabrajanje detalja njihove zlobe bilo je sasvim drugo. "Ono što je poganin malo prije rekao nije istina", Conphas nastavi. "Ovaj čovjek nije 'ništa'. On je daleko, daleko više. On je simbol njihovog poniženja. Poniženja Scylvendija." Neumoljivo je zurio u Xunnuritovo ravnodušno lice, u utonule, mokre duplje. Zatim je pogledao u Cnaiiira koji je stajao uz Proyasa. "Pogledajte ga", rekao je opušteno. "Pogledajte onoga kojeg želite imenovati svojim generalom. Zar ne mislite da žudi za osvetom? Zar ne mislite da se i sad trudi potisnuti bijes u svom srcu? Zar ste toliko naivni da vjerujete da ne planira naše uništenje? Da mu se duša ne uvija, kao što to čine ljudske duše, puna scenarija, puna slika - taženja svoje osvete i našeg potpunog uništenja." Conphas pogleda Proyasa. "Pitaj ga, Proyase. Pitaj ga što mu pokreće dušu." Nastala je stanka ispunjena ambijentalnim žamorom plemića koji mrmljaju. Kellhus se okrene prema zagonetnom licu koje je lebdjelo iznad Cara. Kad je bio dijete, vidio je izraze na isti način kao i svjetovni ljudi, kao nešto što se razumije bez razumijevanja. No sada je mogao vidjeti grede koje drže daske ljudskih lica, i zahvaljuju ći tome mogao je sa zastrašujućom preciznošću izračunati raspored sila sve do čovjekovih temelja. No ovaj ga je Skeaos zbunjivao. Tamo gdje je vidio kroz ostale, na licu starca je vidio samo mimikriju dubine. Nijansirana muskulatura koja proizvodi njegove izraze bila je neprepoznatljiva - kao da je usidrena za druga čije kosti. Taj čovjek nije bio uvježban poput Diinyanjana. Bolje rečeno, njegovo lice nije bilo lice. Prolazili su trenuci, protuslovlja su se gomilala, klasificirala, sklepavale se hipotetske alternative... Udovi. Krhki udovi presavinuli su se i pritisnuli privid lica. Kellhus trepne i njegova osjetila odskoče nazad u svoje prave dimenzije. Kako je to bilo mogu će? Magija? Ako jest, ne pokazuje nikakav znak čudnog uvijanja kakvo je iskusio kod Nečovjeka s kojim se borio tako davno. Magija je bila neobjašnjivo groteskna, Kellhus je ustanovio - poput dječjeg črčkanja po umjetnini - premda nije znao zašto. Znao je samo da može razlikovati magiju od svijeta i čarobnjake od obi čnih ljudi. Bila je to jedna od mnoštva zagonetki koje su ga nagnale da proučava Drusasa Achamiana. Ovo lice, bio je relativno siguran, nije imalo nikakve veze s magijom. Ali kako onda? Štoje ovaj čovjek? Iznenada Skeaosove oči bijesnu prema njegovima. Užlijebljene vjeđe skupile su se u lažni izraz mrštenja. Kellhus kimne na srdačan i posramljeni način nekoga koga su uhvatili kako bulji. No kraji čkom oka spazio je Cara kako ga promatra uzbunjen, a zatim se naglo okre će da promotri svog Savjetnika. Ikurei Xerius nije znao da je to lice drugačije, Kellhus shvati. Nitko od njih nije znao. Proučavanje se produbljava, Oče. Uvijek se produbljava. "Dok sam bio mlad", Proyas je govorio, "podučavao me Učenjak Mandata, Conphase. On bi rekao da si prili čno optimističan glede Scylvendija." Mnogi se otvoreno nasmijaše na to - s olakšanjem. "Mandatove priče", Conphas reče jednolično, "su bezvrijedne." "Možda," Proyas odvrati, "ali su ravne nansurskim pričama." "Ali to nije u pitanju, Proyase", stari Gothyelk reče, s akcentom tako snažnim da mu je sheyički bio jedva razumljiv. "Pitanje je, kako možemo vjerovati tom poganinu?" Proyas se okrene prema Scylvendiju koji je stajao uz njega, odjednom neodlučan. "Što kažeš na to, Cnaiiire?" upita. Tijekom cijelog razgovora Cnaiiir je šutio, ne pokušavaju ći prikriti prezir. Sad je pljunuo u smjeru Conphasa. Nema misli. Dječak se ugasio. Samo mjesto. Ovo mjesto. Pragma je nepomično sjedio okrenut prema njemu, bosih tabana priljubljenih jedan uz drugi, tamne halje prošarane sjenama dubokih nabora, o čiju praznih poput djeteta koje je promatrao. Mjesto bez daha i zvuka. Mjesto samo s prizorom. Mjesto bez prije i poslije... zamalo. Jer prve su se zrake sunca sjurile nad ledenjakom, teške poput velikih grana stabala na vjetru. Sjenke su se poja čavale, i svjetlo je zasjalo Pragminom prastarom lubanjom. 194

Starčeva lijeva ruka napustila je desni rukav i izvukla vlažni nož. I poput užeta u vodi, njegova ruka zamahne prema van; vršcima prstiju prelazio je oštricom dok je nož zamahivao tromo kroz zrak, a sunce klizilo i mra čno se svetište sunovratilo niz ogledalo njegove površine... I mjesto gdje je nekoć postojao Kellhus pruži otvoreni dlan - s plavim dlakama poput blistavih niti na preplanuloj koži - i zgrabi nož iz okamenjenog prostora. Prasak drške o dlan pokrene urušavanje mjesta u dje čaka. Izblijedjeli smrad njegovog tijela. Dah, zvuk i posrnule misli. Bio sam legija... Krajičkom oka vidio je vrh sunca kako se polagano izdiže iz planine. Osje ćao se omamljenim od iscrpljenosti. U uzmaku transa, činilo mu se da čuje jedino grančice koje se uvijaju i njišu na vjetru, a vuče ih lišće poput tisuća jedara ne većih od njegovog dlana. Svrha posvuda, ali medu bezbrojnim si ćušnim događanja - raspršena, beskorisna. Sada razumijem. "Želite me ispitati", Cnaiiir reče nakon nekog vremena. "Razjasniti zagonetku scylvendskog srca. Ali koristite svoja srca da bi označili moje. Vidite poniženog čovjeka pred sobom, Xunnurita. Čovjeka koji je sa mnom povezan krvnim srodstvom. Kakva to uvreda mora biti, kažete. Srce mu mora vapiti za osvetom. A kažete to jer bi vaše srce tako vapilo. No moje srce nije vaše srce. Zato vam je takva zagonetka. Xunnurit nije ime sramotno za Narod. Nije čak ni ime. Onaj koji ne jaše s nama nije s nama. On je netko drugi. Ali vi, koji brkate vaše srce za moje - koji vidite samo dva Scylvendija, jednog slomljenog, jednog uspravnog - smatrate da on još uvijek pripada meni. Vi mislite da je njegovo poniženje i moje, i da ću ja to osvetiti. Conphas vas želi u to uvjeriti. Zašto bi inače Xunnurit bio među nama? Ima li boljeg načina da se diskreditira jak čovjek nego da mu se slomljen čovjek pripiše kao dvojnik? Možda nansursko srce treba preispitati." "Ali naše srce je inritsko", Conphas reče oštro. "Ono je već poznato." "Da, je", Saubon reče bijesno. "Ono bi zgrabilo Sveti rat od Boga i u činilo ga svojim." "Ne!" Conphas procijedi. "Moje srce želi spasiti Sveti rat za Boga. Spasiti ga od ovog gnjusnog pseta, i spasiti vas od vaše gluposti. Scylvendiji su prokletstvo!" "Baš kao i Grimizni Tornjevi!" Saubon odvrati, približavaju ći se Conphasu. "Želiš li da i njih izbacimo?" "To je drukčije", Conphas prasne. "Ljudi od Kljove trebaju Grimizne Tornjeve... Bez njih bi nas Cishaurimi uništili." Saubon zastane nekoliko koraka od Uzvišenog Generala. Izgledao je agresivno, poput vuka. "Inriti trebaju i ovog Scylvendija. To nam i sam govoriš, Conphase. Treba nas spasiti od vlastite gluposti na bojnome polju." "Calmemunis i tvoj rođak Tharschilka su vam to rekli, budalo. Svojom smrću na Mengedskoj poljani." "Calmemunis", Saubon će bijesno. "Tharschilka... Rulja koja je krenula u napad s ruljom." "Reci mi, Conphase", Proyas upita. "Zar nisi unaprijed znao da je Calmemunis osu đen na propast? Ako jesi, zašto ga je Car opskrbio zalihama?" "Ništa od toga sada nije bitno!" Conphas vikne. Laže, Kellhus shvati. Znali su da će Divlji sveti rat biti uništen. Htjeli su da bude uništen... Iznenada Kellhus ustanovi da je ishod ove rasprave zapravo od najve će važnosti za njegovu misiju. Ikureiji su žrtvovali čitavu vojsku da bi učvrstili svoje potraživanje Svetog rata. Kakvu će još katastrofu biti u stanju proizvesti jednom kada im postane smetnja? "Pitanje je," Conphas gorljivo nastavi, "možete li vjerovati jednom Scylvendiju dovoljno da vas vodi protiv Kianjana!" "Ali nije to u pitanju", Proyas se suprotstavi. "Pitanje je možemo li vjerovati jednom Scylvendiju više nego tebi." "Ali kako to uopće može biti predmet rasprave?" Conphas je zaklinjao. "Vjerovati Scylvendiju više nego meniT' Hrapavo se nasmijao. "Ovo je ludilo!" ''Tvoje ludilo, Conphase," Saubon procijedi, "i ludilo tvog strica... Da nije bilo vaših jebenih prognoza propasti i vaše triput proklete Povelje, ništa od ovoga ne bi bilo predmet rasprave!" "Ali zemlja koju biste osvojili je naša! Krv naših predaka razmrljana je po svakoj dolini, svakom brežuljku, a vi bi nam osporavali pravo na nju?" "To je Božja zemlja, Ikurei", kaže Proyas oštro. "Sama zemlja Kasnijeg Proroka. Ili ćete staviti vaše bijedne anale Nansuraca ispred Traktata! Ispred našeg Gospodina, Inri Sejenusa?" Conphas je šutio neko vrijeme, odmjeravajući njegove riječi. Ne može se samo tako upustiti u natjecanje u pobožnosti s Nersei Proyasom, shvati Kellhus. "A tko si //, Proyase, da postavljaš to pitanje?" Conphas uzvrati, sakupljaju ći raniju smirenost. "Ha? Ti koji bi stavio poganina - i to ni više ni manje nego Scylvendija! - ispred Sejenusa." "Svi smo mi oruđe Bogova, Ikurei. Čak i poganin - ni više ni manje nego Scylvendi - može biti oru đe, ako je takva volja Božja." "Zar ćemo onda nagađati o volji Božjoj? Ha, Proyase?" "To je, Ikurei, Maithanetov zadatak." Proyas se okrene Gotianu, koji ih je prodorno promatrao cijelo to vrijeme. "Što kaže Maithanet, Gotiane? Reci nam. Što kaže Šrijah?" Ruke Vrhovnog zapovjednika bile su stisnute oko kutije od bjelokosti. Držao je odgovor, svi su znali, u svojim zgr čenim rukama. Imao je neodlučan izraz na licu. / dalje je neodlučan. Prezire Cara, ne vjeruje mu, ali se boji da je Proyasovo 195

rješenje preradikalno. Uskoro će biti prisiljen intervenirati, Kellhus shvati. "Htio bih upitati Scylvendija", Gotian reče, pročistivši grlo, "zašto je došao." Cnaiiir oštro pogleda Šrijalskog viteza, u zlatnu izvezenu Kljovu na njegovoj bijeloj odori. Riječi su u tebi, Scylvendi. Izgovori ih. "Došao sam", Cnaiiir odgovori nakon nekog vremena, "jer će biti rata." "Ali to je nešto što Scylvendiji jednostavno ne rade", Gotian odgovori, dok mu je sumnji čavost ublažila nada. "Ne postoje scylvendski plaćenici. Barem ja nikada nisam čuo za njih." "Ja se ne prodajem, ako to mislite. Narod ne prodaje - ništa. Ono što nam treba, mi ugrabimo." "Da. On bi nas ugrabio", Conphas se ubaci. "Pusti čovjeka da govori!" Gothyelk vikne, na rubu strpljenja. "Nakon Kiyutha," Cnaiiir nastavi, "Utemoti su poništeni. Stepa nije onakva kakva vi mislite da jest. Narod uvijek ratuje, ako ne protiv Sran-kova, Nansuraca ili Kianjana, onda me đusobno. Naše pašnjake pregazili su naši konkurenti iz davnina. Stada su nam poklana. Logori spaljeni. Postao sam poglavica ni čega." Cnaiiir pogleda njihova usredoto čena lica. Priče, ako su prikladne, Kellhus je nau čio, zahtijevaju poštovanje. "Od ovog čovjeka", nastavio je, pokazujući na Kellhusa, "naučio sam da stranci mogu biti časni. Kao rob borio se uz nas protiv Kuota. Preko njega, preko snova koje mu je Bog poslao, saznao sam za vaš rat. Ostao sam bez svog plemena, pa sam prihvatio njegovu okladu." Mnoge su oči, Kellhus primijeti, sada bile uperene u njega. Da li da ugrabi taj trenutak? Ili da dopusti Scylvendiju da nastavi? "Okladu?" Gotian upita, istovremeno zbunjen i pun strahopoštovanja. "Da će ovaj rat biti drugačiji od svih dosad. Da će biti otkrivenje..." "Jasno mi je", Gotian odvrati, očiju iznenada sjajnih od obnovljene vjere. "Je li?" Cnaiiir upita. "Ne bih rekao. Ja sam i dalje Scylvendi." Čovjek Stepe pogleda Proyasa, pa prijeđe pogledom po impresivnom zboru. "Nemojte me krivo shvatiti, Inriti. Utoliko je Conphas u pravu. Meni ste svi vi teturajuće pijandure. Dječaci koji bi se igrali rata, a moraju ići doma mamici. Ne znate vi ništa o ratu. Rat je mračan. Crn kao smola. Nije to Bog. Ne smije se i ne plače. Ne nagrađuje niti umijeće ni hrabrost. To nije ispitivanje duša, niti mjerenje volja. Još manje je to oruđe, sredstvo za postizanje nekog ženskastog cilja. To je tek mjesto gdje željezne kosti zemlje susreću šuplje kosti ljudi i lome ih. Ponudili ste mi rat i ja sam prihvatio. Ništa više. Ne ću žaliti za vašim gubicima. Neću pognuti glavu pred vašim posmrtnim lomačama. Neću se veseliti vašim trijumfima. Ali jesam prihvatio okladu. Hoću trpjeti s vama. Kosit ću mačem Fanimljane, i poklati im žene i djecu. A kada budem spavao, sanjat ću njihove naricaljke i biti iskreno sretan." Nastupio je trenutak zaprepaštene tišine. Onda je Gothyelk, stari Grof od Agansanora, rekao, "Jahao sam u mnogim pohodima. Moje kosti su stare, ali svejedno još uvijek pripadaju meni, a ne žaru. I nau čio sam da treba vjerovati čovjeku koji mrzi otvoreno, i bojati se samo onoga tko mrzi potajno. Zadovoljan sam odgovorom ovog čovjeka - iako mi se ne sviđa previše." Okrenuo se Conphasu, očiju stisnutih od nepovjerenja. "Žalosno je to kad nas jedan poganin mora u čiti poštenju." Polako su njegov pristanak počeli odjekivati i drugi. "Ima mudrosti u poganinovim riječima", Saubon se zadere da nadglasa žamor. "Dobro bi nam došlo da ga poslušamo!" No Gotian je ostao zabrinut. Za razliku od ostalih, on je bio Nansurac, i Kellhus je vidio da dijeli mnoge zablude s Carem i Uzvišenim Generalom. Vijesti o scylvendskim zvjerstvima bile su svakodnevica u životu Nansuraca. Bez upozorenja, Vrhovni zapovjednik potraži njegove oči u gužvi. Kellhus je vidio scenarije katastrofe kako mu se vrte u duši: Sveti rat uništen, a sve zbog odluke koju je on donio u ime Maithaneta. "Sanjao sam o ovome ratu", Kellhus reče iznenada. Kad su se Inriti prepustili njegovom glasu kojeg dotad nisu čuli, okupio ih je svojim suznim pogledom. "Ne ću se praviti da znam značenje tih snova, jer ne znam." Stajao je u posvećenom krugu njihovog Boga, rekao je, ali nije si ništa utvarao. Sumnjao je onako kako čestiti ljudi sumnjaju i neće trpjeti nikakve izlike u potrazi za istinom. "No znam ovo: odluka pred vama je jasna." Izjava sigurnosti utvr đena priznavanjem nesigurnosti koja joj je prethodila. Ono malo što znam, govorio je, zaista znam. "Dvoje ljudi tražilo je od vas ustupak. Princ Nersei Proyas tražio je od vas da prihvatite vodstvo scylvendskog poganina, dok vas je Ikurei Xerius zatražio da se obvežete interesima Carstva. Pitanje je jednostavno: koji je ustupak veći?" Demonstracija mudrosti i pronicavosti putem razjašnjavanja. Njihovo prepoznavanje toga u čvrstit će njihovo povjerenje, pripremiti ih na daljnja prepoznavanja i uvjeriti ih da je njegov glas glas razuma, a ne vlastitih pla ćeničkih interesa. "S jedne strane imamo Cara koji je spremno opskrbio Divlji sveti rat zalihama iako je znao da će gotovo sigurno biti uništeni. S druge strane imamo Poglavicu koji je proveo cijeli svoj život pljačkajući i ubijajući pravovjerne." Zastao je i skrušeno se nasmiješio. "U mojoj domovini to nazivamo dilemom." Topli smijeh odjekne vrtom. Samo se Xerius i Conphas nisu nasmiješili. Kellhus je zaobišao prestiž Uzvišenog Generala držeći se Cara, i opisao je pitanje vjerodostojnosti Cara kao jednako pitanju Scylvendija - kao što bi samo pravedan i nepristran čovjek učinio. Zatim je zapečatio tu jednadžbu blagom šalom, i tako dodatno osigurao njihovo štovanje i 196

zamaglio komičan uvid u uvid istine. "Nadalje, ja mogu jamčiti da je Cnaiiir urs Skiotha častan, ali tko će jamčiti za mene? Pretpostavimo onda da su oba čovjeka. Car i Poglavica, jednako nevjerodostojni. Imajući to na umu, odgovor leži u nečemu što već znate: mi obavljamo Božji posao, ali je to svejedno mračan i krvavi posao. Ne postoji posao nasilniji od ratovanja." Proučavao im je lica, gledajući svakoga kao da samo njemu govori. Stajali su na rubu, vidio je, na vršku zaključka kojeg je sam razum nalagao. Čak i Xerius. "Prihvatili mi vodstvo Cara ili Poglavice," nastavio je, "ustupamo jednako povjerenje i jednaki rad..." Kellhus zastane i pogleda Gotiana. Vidio je zaklju čke kako se kreću njegovom dušom po vlastitoj volji. "No s Carem," Gotian reče, polako kimajući, "mi ustupamo \ plaću za naš rad." Žamor dubokog slaganja prođe Ljudima od Kljove. "Što kažete. Vrhovni zapovjednice?" Princ Saubon uzvikne. "Je li Srijah zadovoljan?" "Ali to su obične besmislice!" Ikurei Conphas zavapi. "Kako Car inritskog naroda može biti jednako nevjerodostojan kao i pogani divljak?!" Uzvišeni General odmah se uhvatio osovine Kellhusovog argumenta. No njegov protest stigao je prekasno. Bez riječi, Gotian otvori kutiju i otkrije dva mala svitka spremljena unutra. Oklijevao je, a ozbiljno mu lice bijaše blijedo. Držao je sudbinu Tromorja na svom dlanu i bio je toga svjestan. Pažljivo, kao da rukuje nekom svetom relikvijom, razmotao je svitak s crnim voštanim pečatom. Okrenut Caru koji je šutio. Vrhovni zapovjednik Šrijalskih vitezova krene čitati, dok mu je glas odzvanjao poput svećeničkog. "Ikurei Xeriuse III., Care Nansura, na temelju Kljove i Traktata, i prema drevnom ustavu Hrama i Države, dužni ste opskrbiti oruđe naše velike—" Galama okupljenih odjekivala je Carevim vrtom. Gotianov glas tutnjao je dalje, o Inri Sejenusu, o vjeri, o neumjesnim nakanama, ali su radosni Ljudi od Kljove ve ć počeli napuštati vrt, toliko su bili nestrpljivi da krenu s pripremama za marš. Conphas je stajao zapanjen stepenicu ispod Careve stolice, bijesno bulje ći u scylvendskog Kralja Plemena pod svojim nogama. Nedaleko od njega, Proyas je primao čestitke svojih kolega dostojanstvenim riječima i slavljeničkim pogledom. No Kellhus je promatrao Cara kroz vrtlog likova. Bijesno je izricao naredbe jednom od svojih blistavih stražara, naredbe koje, Kellhus je znao, nisu imale veze sa Svetim ratom. "Povedi Skeaosa," usne su mu siktale, "a onda sazovi ostale. Stari nesretnik skriva neku izdaju" Kellhus je promatrao Eotskog stražara kako daje znakove svojim drugovima, a zatim se približava Savjetniku bez lica. Grubo su ga odveli nekamo. Što li će otkriti? Dva su se nadmetanja odigravala u carskom vrtu. Naočito lice Ikurei Xeriusa III. tada se okrene prema njemu, jednako prestravljeno koliko i bijesno. On misli da sam suučesnik u izdaji njegovog Savjetnika. Htio bi me uhititi, ali se ne može sjetiti nikakve izlike. Kellhus se okrene Cnaiiiru, koji je strpljivo stajao i promatrao golo obličje svog sunarodnjaka prikovanog za Carevo podnožje. "Moramo žurno otići", Kellhus reče. "Previše je istine izrečeno ovdje."

OGLAVLJE OSAMNAESTO ANDIAMINSKI VISOVI ... / to je otkriće ubilo sve sto nekoć jesam znao. Gdje sam prije pitao Boga, "Tko si ti?" sada pitam, "Tko sam ja ?" ANKHARLUS, PISMO BIJELOM HRAMU Činilo se da vlada konsenzus da je Car pretjerano sumnjičav čovjek. Strah dolazi u mnogim oblicima, ali nikada nijs toliko opasan kao kad dolazi u kombinaciji s moći i stalnom nesigurnošću. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJ PRVOGA SVETOGA RATA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, Momemn 197

Car Ikurei Xerius III koračao je lomeći ruke. Nakon debakla u vrtu po čeo se nekontrolirano tresti. Nije bio u stanju i ći dalje od svojih carskih odaja. Conphas i Gaenkelti, Kapetan njegove Eotske straže, stajali su tiho u sredini sobe i promatrali ga. Xerius zastane kod lakiranog stola, i popije veliki gutljaj anpoija. Cmoknuo je usnicama i glasno uzdahnuo. "Imate ga?" "Da", Gaenkelti odgovori. "Odveli su ga u galerije." "Moram ga vidjeti." "Ne bih vam to savjetovao. Bože Među Ljudima", Gaenkelti odgovori oprezno. Xerius zastane, zureći prodorno u krupnog norsirskog Kapetana. "Ne bi? Je li u pitanju magija?" "Carski Saik kaže da nije. Ali čovjek je... obučen." "Kako to misliš 'obučen'? Poštedi me zagonetki, Gaenkelti! Carstvo je danas poniženo. Ja sam ponižen!" "Bilo je... teško uhvatiti ga. Tri moja čovjeka su poginula. Još četvorica imaju slomljene udove—" "Jamačno se šališ!" Conphas vikne. "Je li bio naoružan?" "Ne. Nikada nisam vidio ništa sli čno. Da nismo imali dodatne čuvare raspoređene u publici... Kao što rekoh, obučen je." "Želiš li reći", Xerius reče potpuno prestravljen, "da je cijelo ovo vrijeme, svih ovih godina, mogao ubiti... ubiti mene?" "Ali koliko je Skeaos star, Striče?" Conphas upita. "Kako je to moguće? Mom biti magija." "Iz Saika se kunu da nije", Gaenkelti re če. "Saik!" Xerius otpuhne prezirno, i posegne za još anpoija. "Bogohulne gnjide. Cijelo vrijeme izbjegavaju svoje dužnosti. Spletkare, stalno spletkare protiv mene. Trebamo nezavisnu potvrdu." Još jednom je duboko udahnuo pa zakašljao. "Pošalji po nekoga iz neke druge Škole... Iz Mysunsaija", nastavio je umornim glasom. "Već jesam. Bože Među Ljudima. No vjerujem Saiku u ovom slučaju." Gaenkelti primi malu, runama prekrivenu kuglu koja mu je počivala na prsnom oklopu - Chorae, propast čarobnjaka. "Objesio sam mu to pred licem kad su ga savladali. Nije pokazivao strah. Nije bilo ničega na tom licu." "Skeaos!" Xerius zaurla prema izrezbarenom stropu, posegnuvši za još anpoija. "Podli, kleti, prevrtljivi Skeaos! Špijun? Obučeni ubojica? Drhtio je svaki put kad bih mu se izravno obratio - jeste li to znali? Drhtio je poput srne. A ja bih rekao sam sebi: 'Ostali me nazivaju Bogom, ali Skeaos, o dobri Skeaos, on zna da sam božanski. Skeaos se jedini pokorio...' A cijelo to vrijeme on mije kapao otrov u uho. Otvarao tek svojim jezikom. Bogovi prokletstva! Dat ću ja njega odrati! Iscijedit ću istinu iz njegovog slomljenog tijela! Zgromiti agonijom!" Uz urlik, Xerius podigne i preokrene stol. Staklo i zlato prasnulo je i zazvečalo po mramoru. Stajao je tiho, teško dišući. Svijet je zujao oko njega, nedokučiv, pun poruge. Posvuda su sjenke galamile. Veliki planovi se spremaju. Sami Bogovi su se pokrenuli -protiv njega. "Što s onim drugim, Bože Među Ljudima?" Gaenkelti se odvaži pitati. "Princ Atrithaua koji vas je naveo da posumnjate u Skeaosa?" Xerius se okrene prema svome Kapetanu, još uvijek divljih očiju. "Princ Atrithaua", ponovio je, zadrhtjevši na spomen njegovog pribranog izraza. Špijun... i to s licem koje odaje potpunu mirno ću. Takva samouvjerenost! A zašto i ne, kad je Carev vlastiti Prvi savjetnik njegov čovjek? Ali ne zadugo. Uskoro će poslati stravu i užase na njega. "Motrite ga. Istražite ga pažljivije nego ikoga drugog." Okrenuo se Conphasu, i nakratko ga promotrio. Činilo se da je ovaj put njegov božanski nećak uznemiren. Sitne zadovoljštine - njih se valja držati u no ći koja dolazi. "Ostavi nas za sad. Kapetane", reče, pribravši se. "Zadovoljan sam tvojim postupcima. Pobrini se da mi smjesta pozovu Vrhovnog vladara Cememketrija i Tokusha. Želim govoriti sa svojim čarobnjacima i špijunima. I vidovnjacima... Pošalji mi i Arithmeasa." Gaenkelti klekne, čelom dotakne tepihom prekriveni pod i povu če se. Ostavši sam sa svojim nećakom, Xerius mu okrene leđa i ode do otvorenog trijema na udaljenoj strani odaje. Vani je bio sumrak, a Meneanorsko se more uzdizalo mračno pod sivim horizontom. "Znam što me želiš pitati", rekao je liku iza sebe. "Zanima te koliko sam rekao Skeaosu. Zanima te zna li on sve što ti znaš." "Uvijek je bio uz tebe, Striče. Nije li?" "Možda me je moguće prevariti, Nećače, ali nisam budala... No to su besmislene rasprave. Saznat ćemo vrlo brzo sve što Skeaos zna. Znat ćemo koga treba kazniti." "A Sveti rat?" Conphas upita oprezno. "Što je s našom Poveljom?" "Vlastita kuća, Nećače. Prvo vlastita kuća..." Tako bi barem tvoja baka rekla. Xerius okrene profil Conphasu, zastane zamišljeno. "Cememketri mi je rekao da se U čenjak Mandata pridružio Svetom ratu. Pozovi njega... ti osobno." "Zašto? Učenjaci Mandata su budale." "Budalama možeš vjerovati upravo zato što jesu budale. Njihove se namjere rijetko križaju s našima. Ovo su važne stvari, Conphase. Moramo biti sigurni." 198

Conphas ga ostavi samoga s tamnim morem. Sa vrha Andiaminskih visova vidjelo se daleko, ali nikada, činilo se, dovoljno daleko. Izrešetat će pitanjima Cememketrija, Vrhovnog vladara Carskog Saika, i Tokusha, zapovjednika špijuna. Slušat će ih kako se prepiru međusobno i neće saznati ništa od njih. A onda će sići u galerije. Vidjeti 'dobrog' Skeaosa glavom. Udijeliti prvi dio plaće za njegov prijestup. Put od tabora do Andiaminskih visova Achamianu je nalikovao na no ćnu moru. No takav je bio Momemn kad padne mrak - neka vrsta noćne more. Zrak je bio toliko jedak da je imao okus. Nekoliko puta je bacio pogled na visoki kameni prst - Ziek-kula, pretpostavio je - a nakratko, dok su prolazili uz kompleks hramova Cmirala, vidio je ogromne kupole Xotheija zaobljene poput crnih trbuha uperenih u nebo. No ina če se našao potopljen u kaoti čnom labirintu avenija obrubljenih drevnim nastambama i isprekidanih napuštenim tržnicama, kanalima i kultskim hramovima. Kompliciran danju, Momemn je noću bio pravi labirint. Vod Kidruhila s bakljama formirao je blistavu nit kroz tamu. Potkovana kopita toptala su po kamenu i blatu, i privlačila uplašena, blijeda lica na obližnje prozore. U punom ceremonijalnom oklopu, Ikurei Conphas glavom je jahao uz njega suzdržan. Achamian bi se s vremena na vrijeme zatekao kako pogledava Uzvišenog Generala. Bilo je nečeg iritantnog u njegovom fizičkom savršenstvu, nešto zbog čega je Achamian bio bolno svjestan vlastite krupne gra đe, gotovo kao da su mu kroz Conphasa Bogovi otkrili okrutni humor koji se krio iza nagomilanih mana obi čnijih ljudi. No nije samo njegov izgled uznemiravao. Nekako se naduto držao - nekako previše samouvjereno da bi se to moglo nazvati arogancijom. Ikurei Conphas, Achamian je zaključio, posjeduje ili nevjerojatnu snagu ili zastrašujući nedostatak. Conphas! Još uvijek nije mogao povjerovati. Što bi Ikureiji mogli htjeti od njega? Achamian je odustao od ideje da upita Carskog Nećaka. "Poslan sam da vas dovedem," rekao je on otvoreno, "a ne da se zafrkavam." Što god da je Car htio, bilo je dovoljno važno da pretvori Carskog Ne ćaka u svog potrčka. U početku je poziv ispunio Achamiana osjećajem ozbiljne slutnje. Teško oklopljeni Kidruhili slili su se prolazima conriyanskog tabora kao da izvode napad. Prošlo je nekoliko trenutaka naguravanja i gnjevnih riječi uz vatru dok nije postalo jasno da su Nansurci došli po njega. "Zašto bi me Car pozvao?" zapitao je Conphasa. "Zašto bi pozvao bilo kojeg čarobnjaka?" odgovorio je ovaj nestrpljivo. Taj ga je odgovor razljutio, podsjetio ga je na službenike Tisu će Hramova koje je ispitivao o detaljima Inrauove smrti. I na trenutak je Achamian shvaćao koliko je Mandat postao nevažan u krupnom planu Tromorja. Od svih Škola, Mandat je bio pijana budala čije nadute tvrdnje postaju sve više i više očajničke kako noć odmiče. A baš kao i svaku drugu sramotu, moćnici su panično izbjegavali očajavanje. Zato ga je taj poziv toliko uznemirio. Što bi jedan car mogao htjeti od o čajne budale poput Drusasa Achamiana? Koliko je on znao, samo su dvije stvari mogle ponukati Velike frakcije kao što su Ikureiji da mu se obrate. Ili su naišli na nešto što njihova vlastita Škola, Carski Saik, i pla ćenici Mysunsaija nisu bili u stanju razriješiti, ili su željeli razgovarati o Savjetu. Budući da nitko osim Mandata više nije vjerovao u Savjet, moralo je biti ono prvo. A to možda nije bilo toliko nevjerojatno koliko se činilo. Iako su se Velike frakcije često smijale njihovoj misiji, ipak su cijenile njihove vještine. Gnosa ih je činila bogatim budalama. Nakon nekog vremena prošli su kroz visoke dveri, projahali kroz vanjske vrtove Carske četvrti i stigli podno Andiaminskih visova. Olakšanju koje je Achamian očekivao nije bilo ni traga. "Stigli smo, čarobnjače", Ikurei Conphas reče odriješite i sjaše s lakoćom čovjeka odraslog među konjima. "Slijedite me." Conphas ga je doveo do željezom okovanih vrata koja su se činila premalima u odnosu na vidljivi ostatak građevine. Palača čiji su mramorni stupovi blistali pred bezbrojnim bakljama koje su okružile njihov vanjski dio, penjali su se u vrtoglave visine nad njima. Conphas je nabijao po vratima, i njih mukom otvore dvojica Eotskih stražara, razotkrivši dugačak prolaz osvijetljen svijećama. Umjesto da se penje prema Visovima, on je, međutim, vodio u njihovo zakopano srce. Conphas uđe, ali zastane kad je Achamian oklijevao. "Ako se pitate", rekao je s jedva primjetnim zlobnim smiješkom, "vodi li ovaj prolaz u Carevu tamnicu, vodi..." Svjetlost svijeća davala je sjaj detaljnom reljefu utisnutom u njegov prsni oklop - mnoga sunca nansurska. Ispod prsnog oklopa nalazile su se Chorae, Achamian je znao. Mnogi visoki plemi ći su ih nosili, svoje toteme protiv magije. No Achamian nije morao zaključivati o njezinoj prisutnosti - osjetio ju je. "To sam i pretpostavio", rekao je stojeći na pragu. "Stiglo je vrijeme, čini mi se, da mi objasnite zašto sam ovdje." "Čarobnjaci Mandata", Conphas će prezirno. "Kao i svi škrci pretpostavljate da svi žele vaše blago. Što mislite, čarobnjače? Da sam tako glup da javno projurim kroz Proyasov tabor samo da bih oteo vas?" "Pripadate Kući Ikurei. To je samo po sebi dovoljan razlog za zabrinutost, ne mislite li?" Conphas ga je nakratko promotrio - pogledom sakuplja ča poreza - i očito shvatio da Achamiana nije mogu će zastrašiti izrugivanjem ili činom. "Neka vam bude, onda", re če iznenada. "Otkrili smo špijuna u vlastitim redovima. Car vas treba da potvrdite da nije riječ ni o kakvoj magiji." "Ne vjerujete Carskom Saiku?" 199

"Nitko ne vjeruje Carskom Saiku." "Aha. A plaćenici - Mysunsai - zašto ne iskoristite njih?" Još jednom se ovaj nasmiješio svisoka - i više nego svisoka. Achamian je dosada vidio mnogo takvih osmijeha, no uvijek su mu se činili nekako prodorni, zagađeni sitnim očajavanjima. U ovom osmijehu nije bilo ničeg prodornog. Njegovi savršeni zubi blistali su pod svjetlom svijeća. Grabežljivi zubi. "Ovaj špijun, čarobnjače, nevjerojatno je sablastan. Možda i previše za njihove ograničene talente." Achamian kimne. Mysunsai su bili 'ograni čeni'. Plaćeničke duše rijetko su kad nadarene. Ali da bi Car poslao po Mandatovog čarobnjaka, da ne vjeruje ne samo svojim vlastitim magima nego ni pla ćenicima... Prestravljeni su, Achamian shvati. Ikureiji su prestravljeni. Achamian je pažljivo promotrio Carskog Nećaka u potrazi za bilo kakvim znakom prevare. Zadovoljan, prešao je prag. Lecnuo se kad je začuo kako se vrata uz škripu zatvaraju za njim. Hodnik je jurio pored njih, gutali su ga Conphasovi dugi vojni čki koraci. Achamian je gotovo osjetio kako se Andiaminski visovi gomilaju nad njima. Koliki su ljudi, pitao se, prošli ovim hodnikom i nikada se nisu vratili? Bez upozorenja Conphas progovori: "Vi ste prijatelj Nersei Proyasa, ne? Recite mi: što znate o Anasiirimboru Kellhusu? O onome koji tvrdi da je Princ Atrithaua." Pravi unutarnji potres popratio je to pitanje, i jedan se trenutak Achamian morao truditi da održi žestoki tempo hoda. Ima li Kellhus kakve veze s ovim? Što bi im trebao reći? Da se boji da bi taj čovjek mogao biti glasnik Druge Apokalipse? Nemoj mu ništa reći. "Zašto pitate?" "Nesumnjivo ste čuli za ishod Carevog sastanka s Velikim Imenima. Uvelike je to rezultat lukavštine tog čovjeka." "Njegove mudrosti, mislite." Kratkotrajan gnjev pojavi se na licu Uzvišenog Generala. Dvaput je kucnuo na prsni oklop ispod vrata, upravo tamo gdje je Achamian znao da se skriva Chorae. Ta ga je gesta na neki na čin smirila, kao da se podsjetio svih na čina na koje bi Achamian mogao umrijeti. "Postavio sam vam jednostavno pitanje." Pitanje je bilo sve samo ne jednostavno, Achamian pomisli. Što je uopće znao o Kellhusu? Iznimno malo, osim da je bio možda jednako zadivljen onime što taj čovjek jest koliko i prestravljen onime što bi mogao biti. Anasurimbor se vratio. "Ima li to", Achamian upita, "ikakve veze s vašim 'sablasnim špijunom'?" Conphas naglo stane i promotri ga. Ilije bio zapanjen nekim skrivenim idiotizmom u njegovom pitanju ili je donosio neku odluku. Zaista jesu prestravljeni. Uzvišeni General prezirno otpuhne, kao da se čudi što se uopće brinuo što bi Učenjak Mandata mogao misliti o tajnama Carstva. "Baš nikakve." Glupavo se smijuljio. "Bolje počešljaj tu bradu, čarobnjače", dodao je kad su nastavili hodati niz prolaz. "Uskoro ćeš upoznati Cara glavom." Xerius se odmaknuo od Cememketrija i zagledao se oštro u Skeaosovo lice. Krv mu se grušala na jednom uhu. Dugi pramenovi bijele kose uokvirivali su mu venama prošarano čelo i upale obraze; izgledao je divlje. Starac je bio gol i okovan lancima, tijela izbo čenog prema van preko drvenog stola zaobljenog poput polovice slomljenog kotača. Drvo bijaše glatko - ispolirano mnogim takvim slučajevima vezanja - i tamno u odnosu na Savjetnikovu blijedu kožu. Prostorija je imala niske nadsvodene stropove i bila je osvijetljena svjetlećim žeravnicima nasumce raspoređenih po udubljenjima u zidu. Bili su u srcu Andiaminskih visova, u prostoriji koja je kroz stoljeća postala poznata kao Soba istine. Uza zidove, u metalnim spravama za mučenje, nalazio se pribor za izvla čenje istine. Skeaos ga je promatrao bez straha, treptao je kao što bi treptalo dijete koje su probudili usred noći. Oči su mu blistale na smežuranom licu, usmjerene prema figurama u pratnji svog Cara: Cememketriju i još dvojici visokih maga u crno-zlatnim ogrtačima Carskog Saika, Čarobnjaku Sunca; Gaenkeltiju i Tokushu, još uvijek u ceremonijalnim oklopima, lica uko čenih od straha da će ih njihov Car neminovno smatrati odgovornima za ovu skandaloznu veleizdaju; Kimishu, ispitiva ču, koji je vidio točke boli umjesto ljudi; Skaleteasu, Mysunsaiju u plavom ogrta ču kojeg je Gaenkelti pozvao, s očito zbunjenim izrazom na sredovječnom licu; i naravno, dva strijelca Eotske straže prekrivena plavim tetovažama, s Choraeama uperenim u usukana prsa Prvog savjetnika. "Toliko drugačiji Skeaos", Car prošapta, stežući drhtave ruke. Tiho smijuljenje pobjegne Prvom savjetniku. Xerius potisne stravu koja ga je preplavila, osjeti da mu je srce o čvrsnulo. Bijes. Ovdje će mu trebati bijes. "Što kažeš, Kimish?" upita. "Već sam ga ispitivao, nakratko, Bože Me đu Ljudima", Kimish odgovori iskreno. "U skladu s protokolom." Je li to bilo uzbuđenje u njegovom glasu? Jedino Kimishu od svih okupljenih nije nimalo stalo do toga što je na stolu Carski Savjetnik. Njemu je stalo samo do njegovog zanata. Politička strana skandala, implikacije koje izazivaju vrtoglavicu, njemu ne će značiti ništa, Xerius je bio siguran u to. Xeriusu se to svi đalo na Kimishu, i unatoč tome što mu je ponekad išlo na živce. Bila je to prikladna osobina za jednog ispitiva ča. ''I?" Xerius upita, a glas mu je gotovo pucao. Svaka njegova emocija kao da se poja čavala, ovisna o mogućnosti strmoglavih preobrazbi. Zlovolje u bijes. Sitne boli u agoniju. 200

"Nije nimalo nalik ijednom čovjeku kojeg sam ikada vidio, Bože Među Ljudima." Ono što nije dolikovalo Kimishu kao ispitivaču, Xerius zaključi, bila je sklonost dramatiziranju. Poput nekog pripovjeda ča, govorio je isprekidano, kao da je cijeli svijet njegov ansambl. Bit stvari bilo je nešto što je Kimish ljubomorno čuvao, nešto što dolazi po pravilima pripovjedne neizvjesnosti, a ne zato jer je to nužno. "Pronalaženje odgovora je tvoj posao, Kimish", Xerius eksplodira. "Zašto ja moram ispitivati ispitiva ča?" Kimish slegne ramenima. "Ponekad je bolje pokazati nego pri čati", rekao je i uzeo mali set kliješta sa stalaže s priborom pored Savjetnika, "Gledajte." Kleknuo je i primio jedno Savjetnikove stopalo lijevom rukom. Polako, poput obrtnika koji se dosađuje, iščupao mu je nokat. Nije bilo nikakve reakcije. Niti krik. Čak niti drhtaj starog tijela. "Neljudski", Xerius izusti i uzmakne. Ostali su stajali zapanjeni. Okrenuo se Cememketriju koji je odmahivao glavom, a zatim prema Skaleteasu koji je bez uvijanja rekao, "Nema tu magije. Bože Među Ljudima." Xerius okrene glavu prema svom Savjetniku. "Što si ti?" vikne. Staro se lice naceri. '"Više, Xeriuse, ja sam više." Nije to bio Skeaosov glas, već nešto isprekidano, poput mnoštva glasova. Tlo se vrtilo pod Xeriusovim nogama. Vratio se u ravnotežu uhvativši se za Cememketrija, koji se nehotice usukao pred Choraeom koja mu je visila oko vrata. Xerius pogleda u čarobnjakovo iskeženo lice. Carski Saik! Misli su mu zavijale. Grčile se. Tajanstveni u djelima i željama. Samo su oni imali mogućnost. Samo su oni imali sredstva... "Lažeš!" zaurla on na Vrhovnog vladara. "Ovo mora biti magija! Osje ćam je! Osjećam njezin otrov u zraku! Ova soba bazdi po njoj!" gurnuo je prestravljenog čovjeka na pod. "Kupio si ovog roba!" vrištao je pokazujući na problijedjelog Skaleteasa. "Je li, Cememketri? Nečista, bogohulna huljo! Je li to tvoje maslo? Saik bi htio biti Grimizni Tornjevi Zapada, jel'? Pretvorili bi svoga Cara u marionetuV Xerius ubrzo prestane, prekine sa svojim optužbama jer mu je pažnju privukao Conphas koji se pojavio na ulazu. U čenjak Mandata stajao je pored njega. Cememketrijevi pratioci žurno podigoše Vrhovnog vladara na noge. "T e vaše optužbe, Striče", Conphas reče oprezno. "Možda su malo prenagljene." "Možda", Xerius procijedi, poravnavajući svoje halje. "No kao što bi rekla tvoja baka, Conphase, boji se prvo najbližeg noža." A onda, bacivši pogled na nabijenog muškarca sa četvrtastom bradom koji je stajao pored Conphasa, upita, "Ovo je Učenjak Mandata?" "Da. Drusas Achamian." Muškarac klekne neusiljeno, dotakne čelom pod i promrmlja, "Bože Među Ljudima." "Neugodni su, zar ne Mandatov če - ti sastanci maga i kraljeva?" Gorka neugoda od prije nekoliko trenutaka pala je u zaborav. Možda je dobro, Xerius je razmišljao, što čovjek razumije koji su ulozi u ovom postupku. Iz nekog razloga osjetio je potrebu biti milostiv. Čarobnjak ga je upitno gledao, a onda se pribrao i spustio pogled. "Ja sam vaš sluga, Bože Među Ljudima", promrmljao je. "Što mogu učiniti za vas?" Xerius ga zgrabi za ruku - nevjerojatno simpati čna gesta, pomislio je. Car koji drži ruku pripadnika niže kaste - i poveo ga između ostalih do Skeaosa koji je ležao ničice. "Vidiš li, Skeaose", Xerius reče, "koliko smo se trudili da ti osiguramo utjehu." Staro lice ostane ravnodušno, ali su mu oči sjajile neobičnim intenzitetom. "Čarobnjak Mflncfato", reklo je. Xerius pogleda Achamiana. Njegovo je lice bilo bezizražajno. A onda je Xerius osjetio, osjetio je kako mržnja isijava iz Skeaosovog blijedog tijela, kao da je ^idivac prepoznao Mandatovog čarobnjaka. Iskrivljeno tijelo se napelo. Lanci su se zategnuli, karika izjedala kariku. Drveni je stol zaškripao. Čarobnjak Mandata uzmakne - dva koraka. "Što vidiš?" Xerius protisne. "Je li to magija? Je li?" "Tko je taj čovjek?" Drusas Achamian upita, glasom očito ispunjenim stravom. "Moj Prvi savjetnik... već trideset godina." "Jeste li ga... ispitali? Što je rekao?" Čovjek je gotovo vikao. Je li mu to bila panika u o čima? "Odgovori mi. Mandataru!" Xerius zaurla. "Ima li tu magijelT' "Ne." "Lažeš, Mandatovče. Vidim to! Vidim ti u očima." Čovjek ga pogleda izravno, izoštravajući pogled kao da pokušava shvatiti Careve rije či, usredotočiti se na nešto što je iznenada postalo nebitno. "N-ne", promucao je. "Vidite strah... Ovdje nema magije. Ili to ili je riječ o nekoj posve drugoj vrsti magije. Nekoj koja nije vidljiva Rijetkima..." "Onako je kako sam vam rekao. Bože Među Ljudima", Skaleteas ga prekine od iza. "Mysunsai su oduvijek bili odani. Ne 201

bismo učinili ništa čime—" "Tišina!" Xerius se zadere. Ono što je nekoć bilo Skeaos počne režati... ''Meta ka peruptis sun rangashra, Chigra, Mandati - Chigraa", stari Savjetnik procijedi, glasom sada već potpuno neljudskim. Uvijao se u okovima, a njegovo je staro tijelo napinjalo tanke i prljave miši će. Klin je izletio iz zida. Xerius uzmakne skupa s čarobnjakom. "Što kaže?" prošaptao je. Međutim, čarobnjak je bio zapanjen. "Lanci!" netko povika - Kimish. "Gaenkelti... Conphase!" Xerius je tupo zazivao, posrćući još dalje unazad. Staro je tijelo udaralo o zaobljeno drvo poput izgladnjelih jegulja zašivenih u ljudsku kožu. Još jedan klin prasne iz zida. Gaenkelti je prvi poginuo; vrat mu je slomljen pa je Xerius vidio njegovo obješeno lice kako se ljulja na njegovim le đima dok je padao prema naprijed. Lanac je opalio Conphasa sa strane po licu i odbacio ga u suprotni zid. Tokush je bio slomljen poput lutke. Skeaos? No onda su uslijedile riječV. Goruće riječi i prostorija je preplavljena zasljepljujućim plamenovima. Xerius zavrišti i popikne se. Snažni mlaz vru ćine zakotrljao se nad njim. Kamen je pucao. Zrak je podrhtavao. I čuo je Mandatara kako grmi, "Ne, proklet bio! NEEE!" A zatim zavijanje, nimalo nalik ičemu što je ikada čuo, poput tisuća vukova koji gore živi. Zvuk mesa koje udara o kamen. Xerius se pridigne puzajući uza zid, ali nije ništa vidio od Eotskih stražara koji su ga štitili. Svjetla su jenjala, i sve se činilo mračnim, vrlo mračnim. Čarobnjak Mandata još uvijek je vikao i psovao. "Dosta je bilo. Mandataru!" Cememketri zagrmi. "Pompozni jebeni nezahvalniče! Nemaš blage veze što si učinio!" "Spasio sam Cara!" AXerius pomisli. Spašen sam... Probio se silom između svojih čuvara, i zateturao u središte prostorije. Dim. Miris pečene svinjetine. Čarobnjak Mandata klekne nad pougljenjeno Skeaosovo tijelo, zgrabi izgorena ramena i protrese obješenu glavu. "Što si ti?" bjesnio je. "Odgovori mi!" Skeaosove su oči blistale bijele na crnoj i spaljenoj koži. I smijale su se, smijale bijesnom čarobnjaku. "Ti si prvi, Chigra", Skeaos je hripao - okružuju će, zastrašujući šapat. 'T bit ćeš posljednji..." Ono što je uslijedilo opsjedat će Xeriusove snove do kraja njegovih odbrojanih dana. Kao da uzdiše neki duboki dah, Skeaosovo se lice razmotalo poput paukovih nogu čvrsto stisnutih oko hladnog torza. Dvanaest udova s malim zlobnim pandžama na vrhu otpustile su stisak i rastvorile se, otkrivši zube bez usnica i o či bez kapaka na mjestu gdje bi trebalo biti lice. Poput dugih ženskih prstiju obgrlili su Mandatovog čarobnjaka oko glave i po čeli stiskati. Čovjek je vrištao u agoniji. Xerius je stajao bespomoćan, skamenjen. No onda je paklenska glava nestala, otkotrljala se poput dinje preko kamenog poda sa udovima koji su lamatali. Conphas je zateturao za time, s krvavim mačem. Zastao je nad time s mačem uz bok i pogledao svog strica staklastim očima. "Grozota", rekao je brišući krv sa lica. U međuvremenu je čarobnjak Mandata zastenjao i vratio se na noge. Pogledao je okolo po zaprepaštenim licima. Bez riječi je krenuo prema izlazu. Cememketri mu zapriječi put. Drusas Achamian pogleda natrag prema Xeriusu, sa starim intenzitetom opet u očima. Krv mu se slijevala niz obraze. "Ja odlazim", rekao je bez uvijanja. "Onda odi", Xerius reče i kimne Vrhovnom vladaru. Kad je on otišao iz prostorije, Conphas upitno pogleda Xeriusa. Je li to mudro? njegov je izraz pitao. "Držao bi nam predavanja o mitovima, Conphase. O Drevnom Sjeveru i povratku Moga. Tako to uvijek ide." "Nakon ovoga," odgovori Conphas, "možda bismo trebali slušati." "Luda događanja rijetko kad daju vjerodostojnost luđacima, Conphase." Pogledao je Cememketrija i po njegovom izrazu lica znao je da je i on donio isti zaklju čak. Bilo je Istine u ovoj prostoriji. Strah je ustuknuo pred veseljem. Preživio sam! Intrige. Velika igra - benjuka s lupajućim srcima i dušama koje se kreću. Je li ikada postojalo vrijeme kada on nije igrao? Tijekom godina naučio je da je igrati nesvjestan protivnikovih makinacija mogu će samo neko vrijeme. Trik je bio u tome da se stisne protivnika. Prije ili kasnije do ći će trenutak, i ako dovoljno stisneš protivnika, preživjet ćeš i više nećeš biti u neznanju. Trenutak je stigao. On je preživio. I više nije u neznanju. I Mandatar je to sam rekao: magija neke druge vrste. Nevidljiva Rijetkima. Xerius je imao odgovor. Znao je izvor ove sulude izdaje. Čarobnjaci-svećenici Fanima. Cishaurim. Stari neprijatelj. A u ovom mračnom svijetu stari su neprijatelji dobrodošli. Me đutim, nije ništa rekao svom nećaku, toliko je uživao u onim rijetkim trenucima kada bi Conphasov uvid kaskao za njegovim vlastitim. Xerius prođe do mjesta pokolja, pogleda dolje prema apsurdnoj figuri Gaenkeltija. Mrtav. 202

"Cijena znanja je plaćena," rekao je hladno, "a mi nismo spali na prosja čki štap." "Možda," Conphas odgovori, namršten, "ali smo ipak u dugovima." Ista moja Majka, Xerius pomisli. Glavne ceste i nebulozne zaobilaznice Svetog rata bile su poplavljene uzvicima, svjetlošću vatre i divljeg slavljeničkog veselja. Držeći remen svoje torbe, Esmenet se probijala kroz visoke sjenovite ratnike. Vidjela je kako spaljuju carev lik. Vidjela je dvojicu muškaraca kako mlate trećeg nesretnika među šatorima. Mnogi su klečali, sami ili u skupinama, i plakali, pjevali ili molili. Mnogi drugi plesali su uz promuklo glasanje dvostruke oboe ili tugaljivi zvon nilnameških harfi. Svi su pili. Vidjela je kako je visoki Thunyeranin sasjekao bika bojnom sjekirom, a onda bacio njegovu odrubljenu glavu u improviziranu žrtvenu vatru. Iz nekog razloga, o či te životinje podsjećale su je na Sarcellusove - tamne, s dugim trepavicama, i neobično nestvarne, kao da su od stakla. Sarcellus se rano povukao na spavanje, rekao je da se trebaju odmoriti za sutrašnji odlazak iz tabora. Ležala je pored njega, osjećajući vrućinu njegovih širokih leđa, i čekala da mu se disanje ustabili u plitki ritam karakteristi čan za njegov san. Čim se uvjerila da čvrsto spava, iskrala se iz kreveta i najtiše što je mogla pokupila ono malo svojih stvari. Noć je bila sparna, vlažni zrak podrhtavao je i od osjećaja i od zvuka obližnjih zabava. Smješeći se pred golemi značaj onoga što ju je očekivalo, podigla je svoje stvari i spustila se u no ć. Sada se nalazila u središtu tabora; probijala se kroz gužvu i zastajkivala s vremena na vrijeme pokušavaju ći locirati Ancillinske dveri Momemna. Prolaziti kroz središta svečanosti pokazalo se teškim. Nekoliko ju je muškaraca zgrabilo bez upozorenja. U najmanju ruku zavrtili bi je u zrak, smijali se, i zaboravili na nju iste sekunde kad bi je spustili na tlo, no oni smjeliji, pretežno Norsirci, su je ili drpali ili nasilno ljubili u usta. Jedan, Tydonac dje čjeg lica, za cijeli dlan viši čak i od Sarcellusa, pokazao se naročito nasrtljiv. Podizao ju je kao da je perce, i vikao "Tusfera! Tusfera!" ponovno i ponovno. Ona se migoljila i bijesno ga gledala, no on se samo smijao i stiskao je uz svoju brigandinu. Namrštila se i iskusila užas gledanja u o či koje su gledale u njezine, a ipak su bile potpuno nesvjesne njezinog bijesa i straha. Odgurivala se od njegovih prsa, a on se smijao kao otac koji obuzdava kćer koja cvili. "Ne!" protisnula je, osjetivši nespretnu ruku koja joj se zavla čila među bedra. "Tusfera!" muškarac je zagrmio veselo. Kad je osjetila da joj njegovi prsti gnječe golu kožu, udarila ga je kako ju je jedan od starih mušterija bio naučio, u mjesto gdje mu se brk spaja s nosom. Jauknuo je i ispustio je. Zateturao je unazad, o čiju izbečenih od strave i zbunjenosti, kao da ga je upravo ritnuo vjerni konj. U svjetlu vatre, krv mu je zacrnila blijede prste. Čula je klicanje dok je odmicala u napu ćenu tamu. Prošlo je neko vrijeme dok nije prestala drhtjeti. Pronašla je samotni mra čni kutak iza jednog paviljona prošivenog ainonskim piktogramima. Čvrsto je obgrlila koljena i ljuljala se, promatrajući vrh obližnjeg krijesa nad okolnim šatorima. Iskre su plesale poput komaraca u noćnom nebu. Nakratko je zaplakala. Stižem, Akka. Nastavila je put, kloneći se skupina u kojima nije bilo žena ili se Činilo da ima previše pića. Ancillinske dveri s tornjevima okrunjenim bakljama ubrzo su se uzdigle ne tako daleko od nje. Odvažila se pri ći mirnijoj skupini sudionika u pijanci i pitala ih gdje se nalazi paviljon Maršala od Attrempusa. Pobrinula se da sakrije tetoviranu ruku. Tromom Ijubaznoš ću očaranih pijanaca, dobila je barem dvanaest razli čitih uputa kako do ći do svog odredišta. Razdražena, na kraju ih je samo upitala u kojem je smjeru. "Onuda," jedan čovjek je rekao na sheyičkom s jakim naglaskom, "preko mrtvog kanala." Shvatila je zašto kanal nazivaju 'mrtvim' i prije nego li ga je vidjela. Vlažni zrak postao je zagušen smradom trule vegetacije, otpada i ustajale vode. Sićušna uz skupinu conriyanskih viteza, hodala je preko uskog drvenog mosta. Ispod mosta, kanal je bio crn i nepomičan pod svjetlom baklji. Jedan od muškaraca nagnuo se preko ograde i gledao kako mu pljuvačka pada u vodu; tupavo joj se nacerio. "Yashari a'sumaporo", rekao je, možda na conriyanskom. Esmenet nije obraćala pažnju na njega. Obeshrabrena više visinom nego ponašanjem mladog plemi ća, skrenula je s glavnog puta i sjenovitih gomila pijanaca, i nastavila se probijati kroz dublji mrak. Mnogi su mislili da su kastinski plemi ći visoki zbog svoje bolje krvi, no Achamian joj je jednom rekao da je to više bilo pitanje prehrane. Zato se, tvrdio je, Norsirci čine visokima bez obzira na kastu: jedu više crvenog mesa. Nju su inače privlačili visoki i snažni muškarci, 'mišićava stabla', kako su ih ona i njezine prijateljice bludnice nazivale, ali ne noćas, ne nakon onog susreta s Tydoncem, u svakom slučaju. Ove noći se kraj njih osjećala sitnom, slabašnom, poput igra čke - lako ju je slomiti, lako odbaciti. Kad je našla Xinemusov paviljon, prakti čki se šuljala između šatora. Sijekla je utihnule tabore i slijedila mrtvi kanal prema sjeveru. Pred sobom je ugledala kriješ i još sudionika u veselju. Dok je razmišljala kako bi ih bilo najbolje obi ći, spazila je zastavu Attrempusa koja je visila opušteno na dimu i svjetlu: izduženi toranj sa stiliziranim lavom sa svake strane. Neko je vrijeme bila u stanju samo buljiti u nju. Iako nije mogla vidjeti one koji su bili okupljeni ispod, zamišljala je Achamiana kako sjedi prekriženih nogu na prostirci, lica živahnog od pi ća i njegovog slavnog glumljenog prezira. Svako toliko provukao bi prste kroz sjedinama prošaranu bradu - zamišljena gesta, ili pak nervozna. Ona će zakoračiti na 203

svjetlo, sa svojim poznatim lukavim smiješkom, a on će od iznenađenja ispustiti krčag s vinom. Vidjet će kako njegova usta oblikuju njezino ime, kako mu oči blistaju od suza... Sama u mraku, Esmenet se smiješila. Bit će tako lijepo osjetiti škakljanje njegove brade po uhu, osjetiti njegov trpki miris cimeta, čvrsto zagrliti njegova snažna prsa... Čuti kako izgovara njezino ime. "Esmi. Esmenet. Tako staromodno ime." "Iz Kljove. Esmenet je bila žena proroka Angeshraela." "Aha... ime bludnice." Obrisala je oči. Bit će presretan što je vidi, u to nije sumnjala. Ali ne će imati razumijevanja za vrijeme koje je provela sa Sarcellusom - pogotovo kad mu ispriča o onoj noći u Šumni i što to znači za Inraua. Bit će povrijeđen, možda čak i bijesan. Možda je čak i udari. Ali neće je otjerati. Čekat će, kao što je uvijek čekao, da ga Mandat pozove od nje. I oprostit će. Kao što je uvijek opraštao. Borila se s vlastitim licem. Tako beskorisna! Bijedna! Pročešljala je kosu prstima, poravnala hasas znojnim dlanovima. Proklela je mrak zbog kojeg nije mogla upotrijebiti šminku. Jesu li joj oči još uvijek natečene? Jesu li zato oni Conriyanci bili tako obzirni prema njoj? Bijedna! Šuljala se uz obalu kanala, a da nije ni stala i razmislila zašto to radi. Tajnovitost joj se iz nekog razloga činila ključnom. Tama i zaklon obaveznim. Gledala je prema krijesu kroz nepravilne kuteve između šatora, promatrala osvijetljene uspravne figure koje su pile i smijale se. Ogromni paviljon stao je izme đu zabave i kanala, a oko njega je bilo mnoštvo manjih šatora - nastambe robova i slično, Esmenet je pretpostavila. Bez daha, ušuljala se iza izlizanog zaklona koji je izravno graničio s Paviljonom. Zastala je u mraku, osjećajući se poput nakazne spodobe iz neke dječje priče, neke koja se mora skrivati od smrtonosne svjetlosti. Onda se odvažila proviriti iza ugla. Tek još jedna grupa slavljenika oko još jedne zlatne vatre. Tražila je Achamiana, ali ga nigdje nije vidjela. Shvatila je da jedan, nabijeni čovjek u sivoj svilenoj tunici s prorezanim rukavima, mora biti Xinemus glavom. Ponašao se kao doma ćin, izvikivao naredbe slugama, a bio je vrlo sli čan Achamianu, kao da mu je stariji brat. Achamian se jednom žalio da ga Proyas zadirkuje jer izgleda kao Xinemusov slabiji brat blizanac. Znači, ti si njegov prijatelj, pomislila je promatrajući ga i zahvaljivala mu u sebi. Uglavnom su joj svi oko vatre bili nepoznati, ali je ustanovila da muškarac čije su žilave ruke isprugane ožiljcima mora biti onaj Scylvendi o kojem svi pričaju. Je li to značilo da je muškarac s plavom bradom, onaj koji je sjedio uz prekrasnu norsirsku djevojku, njegov drug? Princ Atrithaua koji je tvrdio da sanja o Svetom ratu? Esmenet se pitala koga još možda promatra? Je li i sam Princ Proyas među njima? Gledala je raskolačenih očiju, a osjećaj strahopoštovanja joj je oduzeo dah. Shvatila je da se nalazi u samom središtu Svetog rata, vatrenom od zanosa, nade i svete svrhe. Ovi su muškarci bili više nego ljudi, bili su Kahiht, Svjetske Duše, zarobljeni u velikom kolu velikih doga đanja. Ideja da bi mogla zakora čiti među njih izmamila joj je vruće suze u oči. Kako bi mogla? Nespretno zaklanjajući tetovažu na nadlanici, trenutno bi bila žigosana kao ono što jest njihovim dalekosežnim očima... Što je ovo? Kurva.'' Ovdje? Sigurno se šalite... Gdje joj je bila glava? Čak i da je Achamian bio ovdje, samo bi ga osramotila. Gdje si? "Ljudi!" visoki tamnokosi muškarac vikne, a Esmenet se trgne. Imao je urednu bradu i raskošni ogrtač sa zamršenim cvjetnim brokatom. Kad su i posljednji glasovi utihnuli, podignuo je kr čag prema noćnom nebu. "Sutra", rekao je, "krećemo u marš!" Očiju blistavih od žara, nastavio je govoriti o istrpljenim kušnjama i pokoravanju naroda, o poganima koje valja zgromiti i nepravdama koje treba ispraviti. Zatim je govorio o Svetom Shimehu, svetom srcu svih mjesta. "Ratujemo za tlo," rekao je, "ali ne ratujemo za prašinu i zemlju. Ratujemo za sveto tlo. Tlo svih naših nada, svih naših uvjerenja..." Glas mu je pucao od emocija. "Ratujemo za Shimeh." Prošao je trenutak tišine, a onda je Xinemus intonirao molitvu Visokog hrama: Sveti Bože svih Bogova, koji hodaš među nama, bezbrojna su tvoja sveta imena. Neka kruh tvoj utiša glad našu svagdanju, neka kiše tvoje potaknu zemlju našu vječnu, neka potčinjenost naša odgovor nađe u suverenosti, 204

da možemo napredovati u ime tvoje. Ne sudi nam po grijesima našim već prema našim kušnjama, i sruči na druge ono što oni sručiše na nas,

jer ime tvoje je Snaga, i ime tvoje je Slava, jer ime tvoje je Istina, koja traje i traje, za vijeke vjekova.

"Slava Bogu", desetak glasova zaori, odzvanjajući kao da je riječ o vjernicima u hramu. Sjetna atmosfera zadržala se jedan trenutak, a zatim se ponovo zaore glasovi. Zaredale su se nove zdravice. Nove su se kipuće porcije rezale sa ražnja. Esmenet je promatrala suspregnuta daha, i krv joj je usporila u venama. Ovo čemu je svjedočila činilo joj se nemoguće divnim. Blistavo. Smiono. Kraljevski. Sveto, čak. Dio nje morila je sumnja da bi oni, kad bi se oglasila i suočila ih s tajnom svoje prisutnosti, jednostavno isparili, a ona bi ostala pred hladnim ognjištem i žalila zbog vlastite drskosti. Ovo je svijet, shvatila je. Ovdje. Pred njom. Promatrala je kako Princ Atrithaua nešto govori Xinemusu u uho, vidjela je da se Xinemus nasmiješio pa pokazao u njenom smjeru. Počeli su hodati prema njoj. Stisnula se u mraku iza malog šatora i sklup čala se kao da joj je hladno. Ugledala je njihove sjene, bok uz bok, nalik duhovima na utabanoj zemlji i travi, a onda su dva muškarca prošla pored nje prateći treperavu liniju svjetlosti prema ustajalom kanalu. Zadržala je dah. "Uvijek je tako mirno", visoki Princ primijeti, "u mraku izvan dosega vatre." Dvojica muškaraca zaustavili su se na rubu kanala, podigli tunike, pa prtljali po tkanini zamotanoj oko bokova. Ubrzo su dva luka žuborila po opnastoj površini. "Hmmm", Xinemus reče. "Voda je topla." Čak i onako prestrašena, Esmenet zakoluta očima i nasmiješi se. "I duboka". Princ odvrati. Xinemus se hihotao, na na čin istovremeno zločest i simpatičan. Nakon što se ponovno umotao, pljasnuo je drugog muškarca po leđima. "Upotrijebit ću to", rekao je veselo, "kad ću sljedeći put ovdje pišati s Akkom. Koliko ga znam, sigurno će zamalo pasti u vodu." "Bar ćeš imati uže da mu dobaciš", viši muškarac odgovori. Još su se smijali, čilo i toplo. Jedno je prijateljstvo upravo zapečaćeno, zaključi Esmenet. Držala je dah dok su se vraćali natrag istim putem. Činilo joj se da Princ Atrithaua zuri ravno u nju. No ako ju je i vidio, nije to ničime odao. Dvojac se pridružio ostalima pored vatre. Sa srcem koje je nabijalo i dušom koja je zujala od optužbi, odšuljala se okolo do druge strane paviljona, na poziciju gdje nije bila u opasnosti da je otkriju muškarci koji idu pišati. Naslonila se na panj nekakvog stabla, iskrivila glavu prema ramenu i zatvorila oči, prepustivši se glasovima s obližnje vatre da je ponesu daleko. "Prepao si me tamo, Scylvendi. Bio sam siguran..." "Serwe, je li? Pa trebao sam znati da tako lijepo ime..." Čini se da su dobri ljudi, Esmenet pomisli, onakvi ljudi kakve bi Achamian cijenio kao prijatelje. Postojao je... prostor među tim ljudima, zaključila je. Prostor za pogreške. Prostor za povrijeđenost. Sama u tami, odjednom se osjećala sigurno, kao što se osjećala sa Sarcellusom. To su bili Achamianovi prijatelji, i iako ona za njih nije postojala, nekako će je čuvati na sigurnom. Obuzeo ju je osjećaj pos-panosti. Glasovi su se Ijuljuškali i tutnjali, obasjani iskrenom dobrom voljom. Samo ću pridrijemati, pomislila je. A onda je čula da netko spominje Akkino ime. "... znači Conphas je sam došao po Achamiana? Conphas?" "Nije bio nimalo oduševljen. Samozadovoljni gad." "Ali što bi Car mogao htjeti od Achamiana?" "Zvučiš stvarno zabrinut za njega." "Za koga? Za Cara ili Achamiana?" No taj je djelić razgovora zaglušen provalom drugih glasova. Esmenet je osjetila kako tone u san. Sanjala je da je panj uz koji je spavala cijelo stablo, ali mrtvo, bez lišća, grančica, kore i grana, s deblom poput falične strijele okrunjene vijugavim udovima koji su zviždali kroz vjetar kao šibe. Sanjala je da se ne može probuditi, da ju je stablo nekako ukorijenilo u zagušujuću zemlju. Esmi... Uskomešala se. Osjetila je da je nešto škaklja po obrazu. "Esmi." Topli glas. Poznati glas. "Esmi, što to radiš?" Zatrešće i otvori oči. Na trenutak je bila previše prestravljena da bi vrištala. Onda joj je stavio ruku preko usta. "Ššššš", Sarcellus je opomene. "To bi moglo biti preteško objasniti", doda, pokazavši u pravcu Xinemusove logorske 205

vatre. Ili onome što je od nje ostalo. Preostali su još samo maleni plami čci vatre. Osim jedne usamljene figure sklupčane preko prostirki uz vatru, svi su otišli. Zastor magle razvio se nad daljinama, hladan i gol poput no ćnog neba. Esmenet je usisavala zrak kroz nos. Sarcellus makne ruku i podigne je na noge da bi je mogao odvu ći iza paviljona. Bilo je mračno. "Slijedio si me?" upita ga, istrgnuvši podlakticu iz njegovog stiska. Još uvijek je bila previše dezorijentirana da bi se ljutila. "Probudio sam se, a tebe nije bilo. Znao sam da ću te pronaći ovdje." Gutnula je. Ruke su joj bile lagane, kao da se same od sebe spremaju štititi lice. "Ne vra ćam se s tobom, Sarcelluse." Nešto što Esmenet nije mogla odgonetnuti bljesne mu u očima. Trijumf? Zatim je slegnuo ramenima. Lakoća s kojom je to učinio prestravila ju je. "Baš dobro", reče on odsutno. "Dosta mi te je, Esmi." Buljila je u njega. Suze su joj iscrtavale vruće crte po obrazima. Zašto plače? Ta ne voli ga... Ili možda voli? Ali on je nju volio. U to je bila sigurna... Nije li? Mahnuo je u smjeru napuštenog tabora. "Idi k njemu. Meni više nije stalo." Osjećala je kako joj se grlo steže od očaja. Što se moglo dogoditi? Možda mu je Gotian kona čno naredio da je otjera. Sarcellus joj je jednom rekao da Zapovjednicima vitezova uglavnom opraštaju prepuštanje užicima kao što je ona. No zasigurno je držanje kurve usred Svetog rata potaknulo širenje tračeva. Ona je u svakom slučaju istrpjela dovoljno sablaznutih pogleda i grubog smijeha. I njegovi podre đeni i oni njemu ravni znali su što je ona. A ako je išta nau čila o svijetu kastinskih plemića, bilo je to da ih položaj i prestiž mogu spašavati samo do odre đene mjere. O tome je bila riječ. Zar ne? Sjetila se stranca na Kamposejskoj Ageri, one uli čice, znoja... Što me to bilo spopalo? Sjetila se hladnog poljupca svile na koži, pe čenog mesa, zapaprenog i kipućeg, posluženog s baršunastim vinom. Sjetila se one zime u Šumni prije četiri godine, one koja je došla nakon ljetnih suša, kada si nije mogla priuštiti ni brašno razrijeđeno s kredom. Bila je tako mršava da je nitko nije htio kupiti... Bila je blizu. Vrlo blizu. Unutarnji šapat, sitni, cendravi i beskrajno razuman: Moli ga za oprost. Nemoj biti glupa! Preklinji... Preklinji! No bila je u stanju samo zuriti. Sarcellus joj je izgledao poput utvare, izvan svake isprike, svake molbe. Tipi čni muškarac. Kada nije ništa rekla, otpuhnuo je nestrpljivo i okrenuo se na peti. Gledala ga je sve dok njegovu užurbanu figuru nije progutala tama. Sarcelluse? Zamalo je to povikala naglas, ali ju je nešto okrutno naglo zaustavilo. To si i htjela, protisnuo je glas, ne baš sasvim njezin. Na istoku, nebo se počelo svijetliti iza daleke siluete Andiaminskih visova. Car će se uskoro probuditi, pomislila je isprazno. Proučavala je osamljenog muškarca koji je ležao pored ognjišta. Nije se micao. Bezbrižno je lutala po utabanom zemljanom podu i razmišljala o tome gdje je vidjela Scylvendija, a gdje Princa Atrithaua. Natočila je vino u ljepljivi krčag i pijuckala. Žvakala je odbačenu koricu. Osjećala se poput djeteta koje se probudilo mnogo prije svojih roditelja, ili poput lešinara koji kradomice njuška uokolo u odsustvu bu čnih ljudi. Stajala je neko vrijeme nad usnulim likom. Bio je to Xinemus. Nasmiješila se, sjetivši se njegove šale ranije te večeri, dok je pišao s norsirskim Princem. Komadi ugljena su zvečali i pucketali, a njihova zlokobna narančasta boja tonula je sve dublje u hrpu kako se zora sve više sivila na horizontu. Gdje si, Akka ? Počela je uzmicati kao da traži nešto što je preveliko da bi to ugledala jednim pogledom. Koraci su je prestrašili. Zavrtila se... I ugledala Achamiana kako se vuče prema njoj. Nije mu vidjela lice, ali je znala da je to on. Koliko je samo puta uo čila njegove krupne obrise sa svog prozora u Šumni? Uočila ih i nasmiješila se. Kako se približavao, spazila je pet sijedih pruga u njegovoj bradi, pa prve obrise lica, blijede kao smrt u polumraku. Stajala je pred njim, smješila se i plakala, ispruženih ruku. To sam ja. Pogledao je kroz nju, iza nje, i nastavio hodati. Isprva je samo stajala, kao stup soli. Nije bila ni svjesna koliko je vremena provela strahujući od ovog trenutka i žudeći za njim. Kako će izgledati? Što će reći? Hoće li biti ponosan na njezina otkri ća? Hoće li plakati kada mu kaže za Inraua? Ho će li bjesnjeti kada mu ispriča o onome strancu? Hoće li joj oprostiti što je zastranila? Što se sakrila u Sarcellusov krevet? Toliko briga. Toliko nadanja. I onda? Što se dogodilo? Pravio se da me ne vidi. Pravio se kao da... kao da... 206

Zadrhtala je. Stavila ruku na usta. Onda je potrčala, sjena među sjenama, grabila je kroz promočeni zrak, jurila kroz usnule tabore, popikavala se preko užadi, padala... Teško dišući, uzverala se na koljena. Zahvatila je šaku zemlje, po čela čupati kosu. Savladali su je jecaji. Bijes. "Zašto, Akka? Zašto? D-došla sam te s-s-spasiti, reći t-ti..." On te mrzi! Ti si samo najobičnija prljava kurva! Mrlja na njegovim hlačama! "Ne! On me voli! O-on je j-jedini k-koji me ikada s-stvarno volio!" Nitko te ne voli. Nitko. "M-m-moja kći... Ona m-me voljela!" Da te barem mrzila!... Mrzila i poživjela! "Začepi! Začepi!" Mučitelj je postao mučenik, i ona se sklup čala, previše uznemirena da bi razmišljala, da bi disala, da bi vrištala. Vrtila je licem i ustima po zemlji. Tiho, naricajuće zavijanje podrhtavalo je noćnim zrakom... Onda je počela nekontrolirano kašljati i gr čiti se u prašini. Pljuvati. Dugo je vremena ležala potpuno mirna. Suze su se osušile. Žarenje je postalo peckanje okruženo boli, kao da joj je cijelo lice puno masnica. Akka... Mnoge su joj misli lebdjele glavom, sve neobično nepovezane zbog grmljavine u ušima. Sjetila se Pirashe, stare bludnice s kojom se sprijateljila i koju je izgubila godinama ranije. Izme đu tiranije mnoštva i tiranije pojedinca, Pirasha je govorila, bludnice su odabrale mnoštvo. "Zato smo mi bolje", rekla bi žestoko. "Bolje od konkubina, bolje od sve ćenica, bolje od žena, bolje čak i od nekih kraljica. Možda nas i mogu tla čiti, Esmi, ali zapamti, draga djevojko, nas nikada ne posjeduju." Njezine mutne oči postale bi oštre od okrutnosti koja se činila presilovitom za njezino staro tijelo. "Mi pljujemo njihovo sjeme natrag u njih! Mi nikada, nikada ne nosimo njegov teret!" Esmenet se okrene na leđa, i stavi podlakticu preko očiju. Suze su je još uvijek pekle u kutevima očiju. Nitko me ne posjeduje. Ne Sarcellus. Ne Achamian. Kao da se budi iz mrtvila, odgurne se s poda. Uko čena. Spora. O, Esmi, stariš. Nije to dobro za jednu kurvu. Počela je hodati.

OGLAVLJE DEVETNAESTO MOMEMN ... iako su špijuni lažnih lica raskrinkani relativno rano u tijeku Svetog rata, većina je vjerovala da iza toga stoji Cisha-urim, a ne Savjet. To je problem sa svim velikim otkrićima: njihov značaj tako često nadilazi okvire našeg razumijevanja. Razumijemo tek kasnije, mnogo kasnije. Ne samo kada je prekasno, već upravo stoga što je prekasno. DRUSAS ACHAMIAN, KOMPENDIJPRVOGA SVETOGA RATA Kasno proljeće, 4111. godina Kljove, Momemn

Scylvendi ju je uništavao svojom požudom, lica divljeg i izgladnjelog. Senve je osjetila njegove drhtaje kao kroz kamen, a onda je tupo promatrala kako ga prolazi žudnja i kako se otkotrljao nazad u tamu šatora. Okrenula se na drugu stranu, prema udaljenoj strani prostranog šatora kojeg im je Proyas dao. U jednostavnoj sivoj košulji, Kellhus je sjedio prekriženih nogu uz svijeću, pogrbljen nad velikim sveskom - kojeg im je također dao Proyas. Zašto mu dopuštaš da me ovako iskorištava? Ja pripadam tebi! Čeznula je da to zavapi na glas, ali nije mogla. Osjećala je Scylvendijev pogled na leđima, a kad bi se okrenula, bila je sigurna da bi ugledala njegove o či kako sjaje poput vučjih pod svjetlom baklje. Senve se brzo popravila u posljednja dva tjedna. Neprestana zvonjava u ušima je prestala, a masnice su izblijedjele u žuto-zelenu. Još uvijek ju je boljelo kad bi duboko disala, i šepala je pri hodu, no to su bile više smetnje nego slabost. I još uvijek je nosila njegovo dijete... Kellhusovo dijete. To je bilo najvažnije. Proyasov svećenik, tetovirani svećenik Akkeagnija, čudio se tome i dao joj maleno molitveno zvonce da se njime zahvali Bogu. "Da mu pokažeš zahvalnost", rekao je, "za snagu svoje utrobe." Ali njoj nisu trebala zvonca da je se čuje u 207

Onostranome, znala je to. Onostrano je ušlo u svijet, uzelo je nju, Serwe za svoju ljubavnicu. Dan ranije osjećala se dovoljno dobro da odnese njihovo rublje do rijeke. Smjestila si je pletenu košaru na glavu kao što je običavala dok je još bila u vlasništvu svog oca i samo je šepala kroz logor dok nije naišla na nekog koga je mogla slijediti do pogodnog mjesta na rijeci. Gdje god je prolazila, Ljudi od Kljove su napadno buljili u nju. Iako je navikla na takve poglede, bila je istovremeno uzbuđena, ljuta i uplašena. Toliko ratobornih muškaraca! Neki su se čak drznuli dozivati je, često na jezicima koje nije razumjela, i uvijek sirovim riječima kojima bi izmamili gromoglasan smijeh od svojih drugova - "Misliš da sada šepaš, ha, curo?" U onim prilikama kad bi se usudila uzvratiti pogled, pomislila bi, Ja sam posuda drugoga, mnogo moćnijeg i mnogo svetijeg od vas! Većinu bi smekšao njezin bijesni pogled, kao da su nekako osjetili istinitost njezinih misli, no mnogi bi nastavili izazovno zuriti dok ona ne odvrati pogled. Njihovu požudu njezin je otpor samo raspirio umjesto da je uguši - baš kao i Scylvendijevu. Nitko se, me đutim, nije usudio napastvovati je. Bila je previše lijepa da ne bi pripadala nekome važnom. Kad bi samo znali! Dimenzije taborišta zapanjile su je još u početku, no tek kad se pridružila masama uz kamene obale rijeke Phayus shvatila je koliko je zapravo Sveti rat ogroman. Žene i robovi, na tisu će njih, ispunjavali su daljine, ispirali, ribali, pridonosili beskrajnoj melodiji pljaskanja mokre tkanine o kamen. Vitke žene gacale su u smeđu rijeku, grabile vodu da si operu pazuhe. Male skupine žena i muškaraca smijale su se, tra čale ili pjevale jednostavne himne. Gola djeca jurcala su kroz strku oko nje i vikala, "Ne ti! Ti!" Ja pripadam ovome, pomislila je. A sada, sutra, kreću u marš na fanimske zemlje. Senve, kći vazalnog nymbrikanskog harambaše, bit će dijelom Svetog rata protiv Kianjana! Za Serwe su Kianjani oduvijek bili jedno od mnogih tajanstvenih, prijete ćih imena - baš kao i 'Scylvendiji'. Kao konkubina, čula je tu i tamo gaunumske sinove kako govore o njima, glasova punih prezira, ali i divljenja. Raspravljali bi o neuspjelim izaslanstvima Padiradži u Nen-ciphonu, diplomatskim tintama, bezna čajnim uspjesima i zabrinjavajućim zastojima. Prigovarali bi Carevoj manjkavoj 'politici prema poganima'. A ljudi i mjesta koje bi spominjali njoj su se činili začuđujuće nestvarnima, kao nekakav strašni i odvažni produžetak neke dječje bajke. Tračanje s robovima i drugim konkubinama to je bilo stvarno. To da je stara Griasa dobila batine dan ranije jer je prolila limunov sok Patridomosu u krilo. Da se Eppaltros, lijepi konjušar, ušuljao u spavaonicu i vodio ljubav s Aalsom, da bi ga potom raskrinkao netko nepoznat, a on završio usmrćen. No taj je svijet nestao, zauvijek su ga ugušili Panteroth i njegovi Munuati. Nestvarni ljudi i mjesta nahrupili su u bujicama kroz uski krug njezinog života, i sada se kretala među ljudima koji vijećaju s prinčevima, carevima - čak i Bogovima. Skoro, vrlo skoro, vidjet će veličanstvene Vel-može Klana svrstane u bojne redove, promatrati lepršave zastave Kljove kako jurišaju bojištem. Gotovo je mogla vidjeti Kellhusa usred gungule, veli čanstvenog i nepobjedivog, kako obara maglovitog Padiradžu. Kellhus će biti silni junak ovog nepisanog evan đelja. Znala je to. S neobjašnjivom sigurnoš ću, ona je to znala. No sada je izgledao tako mirno, pognut nad drevnim tekstom u svjetlu svijeće. Srce joj je užurbano tuklo dok je puzala prema njemu, omotala je deku čvrsto oko ramena i preko grudiju. "Što to čitaš?" upita ona promuklim glasom. Onda je po čela plakati, s uspomenom na Scylvendija još uvijek tvrdom među nogama. Preslaba sam! Preslaba da ga podnosim... Podigao je blago lice sa rukopisa, nekako hladno na blijedom svjetlu. "Oprosti što te prekidam", protisnula je kroz suze, lica napa ćenog djetinjom tjeskobom i poniznošću; lica zadivljujućeg i bez razumijevanja. Kamo da odem? No Kellhus reče, "Nemoj bježati, Senve." Obraćao joj se na nymbrikanskom, jeziku njezina oca. Bio je to dio mračnog utočišta koje su zajedno stvorili - mjesto koje gnjevne Scylvendijeve oči ne mogu vidjeti. No čuvši svoj materinji jezik, počeli su je potresati jecaji. "Često", nastavio je, dotaknuvši joj obraz i obrisavši joj suze u kosu, "kada nas svijet odbija stalno iznova, kada nas kažnjava kao što je kaznio tebe, Senve, postane teško razumjeti smisao. Sve naše molbe ostaju neuslišane. Svako povjerenje bude izdano. Sve naše nade su uništene. Čini se da svijetu ne značimo ništa. A kada mislimo da ne zna čimo ništa, počinjemo misliti da i jesmo ništa." Pobjegne joj tihi, pjevušeći jauk. Htjela je pasti naprijed, sklup čati se sve jače i jače dok od nje ne bi ostalo ništa... Ali ja to ne vidim. "Odsustvo razumijevanja", Kellhus odgovori, "nije isto što i odsustvo. Ti nešto značiš, Senve. Tijesi nešto. Cijeli ovaj svijet je prožet smislom. Sve, čak i tvoje patnje, imaju posvećeni smisao. Čak će i tvoje patnje odigrati ključnu ulogu." Mlitavim prstima dodirnula se po vratu. Lice joj se nabora. Ja nešto značim? "I više nego što možeš zamisliti", prošaptao je. Pala mu je u naručje, i on ju je grlio dok je nečujno vrištala. Zatim je zavijala od tjeskobe, tulila kao kad je bila dijete; 208

tijelo joj se treslo, a ruke bile sklupčane između njih dvoje. Njihao ju je u svom naru čju. Trljao obraz u njeno tjeme. Nakon nekog vremena ju je odgurnuo, a ona je spustila glavu od srama. Tako slaba! Tako bijedna! Pažljivo joj je obrisao suze iz očiju, i dugo je promatrao. Nije se sasvim smirila sve dok nije ugledala kako se suze slijevaju iz njegovih očiju. On plače zbog mene... zbog mene... "Pripadaš njemu", rekao je konačno. "Ti si njegova nagrada." "Ne", graknula je prkosno. "Moje tijelo je njegova nagrada. Moje Srce pripada tebi." Kako je došlo do toga? Kako je raskoljena na dva dijela? Toliko je toga pretrpjela. Čemu sada ova agonija? Sada kada voli? No na trenutak se gotovo osjećala potpunom, dok su govorili svojim tajnim jezikom, govorili nježne riječi... Ja nešto značim. Suze su usporile u njegovoj podrezanoj bradi, okupile se pa kapnule na otvorenu knjigu - razmrljale prastaru tintu. "Tvoja knjigaV izdahnula je, nalazeći utjehu u osjećaju krivnje za predmet njegove brige. Nagnula se iz deke, naga i bijela poput bjelokosti, i prešla prstom po otvorenim stranicama. "Je li uništena?" "Mnogi su drugi plakali nad ovim tekstom", Kellhus odgovori blago. Udaljenost između njihovih lica bila je tako mala, vlažna - iznenada napeta. Zgrabila mu je desnu ruku i dovela je do svojih savršenih grudi. "Kellhuse," prošaptala je treperavim glasom, "htjela bih da uđeš... u mene." I konačno, on je popustio. Uzdišući pod njim, pogledala je u mračni kut gdje je ležao Scylvendi, znala je da vidi ekstazu na njenom licu... na njihovim licima. I uskliknula je kad je doživjela vrhunac - usklik mržnje. Cnaiiir je ležao mirno i siktao dišu ći kroz stisnute zube. Slika njezinog savršenog lica, okrenutog prema njemu u trenutku bolne ekstaze, prekrivala je treperavo svjetlo nakošenog platna iznad njega. Senve je hihotala poput djevojčice, a Kellhus joj je nešto mrmljao na onom njezinom prokletom jeziku. Lan i vuna šmugnuli su preko glatke kože, a onda je ugašena svijeća. Crno kao u grobu. Prošli su kroz preklop na ulazu, a unutrašnjošću paviljona prostruji miris svježeg zraka. "Jinischi dan klepet sa gesauba dana", rekla je, a njezin glas prigušio je otvoreni prostor i oslabilo platno šatora. Začulo se struganje ugljena kad je netko bacio drvo u vatru. "Ejinischina? Baussa kalwe'\ Kellhus odgovori. Senve se još malo smijala, ali na promukao, začuđujuće zreo način koji još nikada nije čuo. Još nešto kuja krije od mene... Pipao je u mraku; prstima je pronašao kožnu dršku ma ča. Bila je i topla i hladna, kao ljudska koža izložena hladnom noćnom zraku. Ležao je mirno još nekoliko trenutaka, i slušao prigušen kontrast njihovih glasova kroz pucketanje i žuborenje sve jačeg plamena. Sada je vidio svjetlost vatre, blijedu narančastu mrlju kroz crno platno. Vitka sjenka prođe preko nje. Serwe. Podigao je mač. Strugnuo je iz svojih korica. Mutan naran časti sjaj. Samo s tkaninom oko bokova na sebi, izvukao se ispod pokriva ča i odšuljao preko prostirki do ulaza u paviljon. Teško je disao. Mislima su mu letjeli prizori prethodnoga poslijepodneva; Dunyanjanina i njegova beskrajnoga ispitivanja inritskih plemića. Pomisao da će voditi Ljude od Kljove u bitku pobudila je nešto u njemu - ponos, možda - no nije imao nikakvih iluzija o svojemu stvarnome položaju. On je za te ljude bio poganin, čak i za Nersei Proyasa. A kako će vrijeme odmicati, postat će svjesni te činjenice. Neće on biti nikakav general. Savjetnik za lukavštine Kianjana, možda, ali ništa više od toga. Sveti rat. Još uvijek bi osjetio potrebu otpuhnuti na tu pomisao. Kao da nisu svi ratovi sveti. No sada je bio svjestan da nije pitanje što će on biti, već što će Dunyanjanin biti. Kakvu je to stravu donio tim stranim prinčevima? Što li će on učiniti od Svetog rata ? Hoće li ga učiniti svojom kurvom? Kao i Serwe? No to je bio dio plana. "Trideset godina", Kellhus je bio rekao kad su tek stigli. "Moenghus je trideset godina živio me đu ovim ljudima. Bit će jako moćan. Premoćan da bi ijedan od nas dvojice imao ikakve nade da će ga savladati. Trebat će mi više od magije, Cnaiiire. Trebat će mi nacija. Cijela nacija." Nekako će iskoristiti okolnosti, svezati uzde oko Svetog rata i upotrijebiti ga da unište Anasurimbora Moenghusa. Kako je mogao strahovati za te Inrite, kajati se što im je doveo Dunyanjanina, kada je to bio njihov plan? No je li to bio plan? Ili je to bila samo još jedna dunyanska laž, još jedan na čin da pokori, prevari, porobi? Što ako Kellhus nije ubojica kojega su poslali da smakne svoga oca, kao što je tvrdio, već špijun poslan da u čini što je njegov otac zapovijedio? Je li bila samo slu čajnost da Kellhus putuje u Shimeh baš kad se se Sveti rat spremao u pohod da ga osvoji? Cnaiijr nije bio glup. Ako je Moenghus Cishaurim, bojao bi se Svetoga rata i pokušao bi na ći način da ga uništi. Je li 209

moguće da je zato pozvao svoga sina? Kellhusovo nepoznato podrijetlo omogu ćilo bi mu da se infiltrira, kao što ve ć jest, dok bi mu njegov odgoj ili obuka ili čarolije, ili što već omogućili da ga preotme, prevrne, možda čak okrene protiv njegovog pokretača. Protiv Maithaneta. No ako je Kellhus služio ocu umjesto da ga lovi, zašto ga je onda poštedio u planinama? Cnaiiir je još uvijek osje ćao nemoguće čvrstu ruku oko vrata, strmoglavi ponor pod sobom. "Ali govorio sam istinu Cnaiiire. Zaista te trebam." Je li moguće da je još tada znao za Proyasovo nadmetanje s Carem? Ili se slu čajno dogodilo da Inriti baš trebaju Scylvendija? Nije baš vjerojatno, najblaže rečeno. Ali kako je onda Kellhus mogao znati? Cnaiiir proguta. Osjeti okus Servve. Je li moguće da Moenghusjoš uvijek komunicira s njime? Ta mu je pomisao isisala sav zrak iz pluća. Vidio je Xunnurita, oslijepljenoga i prikovanoga za Carevo podnožje... Jesam li ja isti? Još uvijek govoreći onaj prokleti jezik, Kellhus je još malo zadirkivao Servve. Cnaiiir je to znao po Senveinom smijehu, zvuku poput vode koja žubori među Dunyanjaninovim prijetvornim kamenim riječima. U mraku Cnaiiir ispruži mač, turne vrh kroz prorez na ulazu i odmakne tkaninu u stranu širinom dlana. Gledao je bez daha. Lica narančastih od vatre, s leđima u sjeni, njih dvoje su ležali jedno uz drugo naslonjeni na panj masline prekriven korom na kojem su inače sjedili. Poput ljubavnika. Cnaiiir je promatrao njihove odraze u zamrljanoj oštrici mača. Tako mi Boga mrtvih, bila je prekrasna. Toliko nalik... Diinyanjanin se okrene i pogleda ga, sjajnih očiju. Trepnuo je. Cnaiiir je osjetio kako mu se usne automatski krive, iznenadno pul-siranje u prsima, grlu i ušima. Ona je moja nagrada! zavapio je bez glasa. Kellhus pogleda u vatru. Čuo je. Nekako. Cnaiiir pusti da se prorez zatvori, ukrade zlatnu svjetlost i ostavi samo mrak. Samotni mrak. Moja nagrada... Achamian se nikada neće sjećati o čemu je razmišljao i kojim je putem išao u dugoj šetnji od Carske četvrti do utaborenoga Svetoga rata. Iznenada se našao kako sjedi u prašini usred smeća preostalog nakon slavlja. Vidio je svoj šator, malen i usamljen, zamrljan i istrošen mnogim godišnjim dobima, mnogim putovanjima, i zaba čen u tihoj sjeni Xinemu-sova paviljona. Sveti rat protezao se iza njega, veliki platneni grad koji je ispreplitao daljine zbrkom krila, užadi, zastavica i tendi. Ugledao je Xinemusa koji je spavao uz ugušenu vatru, krupnog tijela sklup čanog od hladno će. Maršal je bio zabrinut zbog Carevog neotklonjivog poziva, pretpostavio je, pa je cijelu no ć čekao uz vatru - čekao Achamiana da se vrati doma. Doma. Suze su mu navrle na tu pomisao. Nikada nije imao dom, mjesto za koje bi mogao reći 'moje'. Nije bilo utočišta ni skloništa za čovjeka kao što je on. Samo prijatelji, raspršeni tu i tamo, koji su ga iz nekog neobjašnjivog razloga voljeli i brinuli za njega. Ostavio je Xinemusa da spava - danas će biti naporan dan. Veliko taborište Svetog rata rastavit će se iznutra, spuštat će šatore i smotati ih čvrsto oko kolaca; kola s prtljagom natovarit će opremom i zalihama hrane, a onda će otpočeti mukotrpan ali uzbudljivi marš prema jugu, prema zemlji pogana, prema o čaju i krvoproliću - možda čak i istini. U polumraku svoga šatora još jednom je izvukao svoj pergament s mapom, ignorirajući suze koje su škrapale na plahtu. Neko je vrijeme zurio u SAVJET kao da se pokušava prisjetiti što to ime zna či, što predstavlja. Zatim je namočio pero pa povukao neravnu dijagonalnu liniju od njega do riječi CAR Napokon je povezano. Toliko je dugo samo lebdilo u svome uglu, više olupina tinte nego ime; nije dodirivalo ništa, nije značilo ništa, poput promumljanih prijetnji kukavice kad je njegov mu čitelj već otišao. Ne više. Gorka utvara ogoljela je svoje člankovito meso, a strah od onoga što je bilo i što bi moglo biti postao je strah od sada. Ovaj strah. Njegov strah. Zašto? Zašto bi Sudbina nametnula to otkri će njemu? Zar je luda? Zar nije znala koliko je slab, koliko prazan postao? Zašto ja? Sebično pitanje. Možda najsebi čnije od svih pitanja. Svaki teret, čak i ovako sulud kao što je Apokalipsa, mora pasti na nečija ramena. Zašto ne na njega? Zato jer sam ja slomljen čovjek. Zato jer čeznem za ljubavlju koju ne mogu imati. Zato jer... No taj je put bio daleko prelagan. Biti krhak, patiti zbog neuzvra ćene čežnje, bilo je upravo ono što čini čovjeka. Kada li je samo razvio tu sklonost da se prepušta samosažaljenju? Kako je došlo do toga da u životu koji se polako taložio po čne sebe gledati kao svjetsku žrtvu? Kada je postao takva budala? Nakon tri stotine godina, on, Drusas Achamian, ponovno je otkrio Savjet. Nakon dvije tisu će godina, on, Drusas 210

Achamian, svjedočio je povratku Anasurimbora. Anagke, Kurva Sudbine, odabrala je njega za te terete! Nije bilo na njemu da pita zašto. Niti bi ga takva pitanja oslobodila tereta. Morao je djelovati, odabrati trenutak i savladati - pobijediti. On je Drusas Achamian! Njegova pjesma može spržiti cijele legije, rascijepiti zemlju, obarati vrišteće zmajeve sa neba. No čim se vratio proučavanju pergamenta, velika se šupljina otvorila u središtu njegove trenutne odlu čnosti, poput bonace koja naganja valiće vode po površini ribnjaka i sve više ih razrjeđuje. A kao posljedica te šupljine, glasovi iz njegovih snova, izjedajući strahovi kojih se napola sjećao, magla neodređenog žaljenja... Ponovno je otkrio Savjet, ali nije znao ništa o njihovim planovima, niti kako ih opet otkriti. Nije znao ni kako ih je Car uopće otkrio. Skrivali su se na na čin koji je nemoguće vidjeti. Osamljena, neravna linija koja je povezivala 'Savjet' sa 'Carem' nije imala nikakvo značenje, osim što su nekako bili povezani. A ako je Savjet uspio na Carski dvor ubaciti tog... tog špijuna lažnog lica, mogao je pretpostaviti da su se na isti na čin uspjeli infiltrirati u sve Velike frakcije, čitavo Tromorje - možda čak i sami Mandat. Lice koje se rastvorilo poput artritičnih prstiju dlana bez kože. Koliko ih samo ima? Iznenada se ime, 'Savjet', koje je bilo toliko izolirano od ostalih, činilo povezano s njima zastrašujuće blisko. Ne samo da se Savjet infiltrirao u Frakcije, Achamian shvati, infiltrirali su se u pojedince, u tolikoj mjeri da su postali oni. Kako ratovati protiv takvog neprijatelja, a da se ne ratuje protiv onoga što su postali? A da se ne zarati sa svim Velikim frakcijama? Koliko je Achamian znao. Savjet je možda već vladao Tromorjem i tolerirao Mandat kao nemoćnoga protivnika, predmet sprdnje, samo da bi dodatno utvrdio bedem neznanja koji ih je štitio. Koliko dugo se već smiju? Koliko je daleko njihova izopaćenost otišla? Je li mogla doći sve do Srijaha? Je li moguće da je Sveti rat, u svojoj srži, proizvod Savjeta? Lavina uznemirujućih implikacija prostruji njime, oblivši mu kožu graškama znoja užasa. Nepovezani događaji našli su se isprepleteni u priču mnogo mračniju od neznanja, onako kako su raskomadane ruševine povezane intuitivno u obli čje neke izgubljene utvrde ili hrama. Geshrunniju je nedostajalo lice. Je li ga Savjet ubio? Jesu li uzeli njegovo lice za izvršavanje nekog odvratnog rituala zamjene, da bi im ubrzo potom račune pomrsili Grimizni Tornjevi pronalaskom tijela? A ako je Savjet znao za Geshrunnija, zna či li to i da znaju za tajni rat između Grimiznih Tornjeva i Cishaurima? I ne bi li to objasnilo kako je Maithanet znao za taj rat? Objasnilo Inrauovu smrt? Ako je Šrijah od Tisu će Hramova bio špijun Savjeta... Ako je proročanstvo o Anasurimboru—■ Pogledao je još jednom pergament, u ime ANASURIMBOR KELLHUS još uvijek nepovezano, ali zabrinjavajuće blizu 'Savjetu'. Podigao je pero u namjeri da povuče liniju između ta dva imena, ali je oklijevao. Odložio je pero. Taj čovjek, Kellhus, koji mu je želio biti učenik i prijatelj, bio je toliko... razli čit od ostalih ljudi. Povratak Anasiirimbora bio je nagovještaj Druge Apokalipse - ta je istina bila bolna u Achamianovim kostima. A Sveti rat će biti tek prvo veliko krvoproliće. Achamianu se vrtilo u glavi, i on provu če ukočenu ruku preko lica, kroz kosu. Slike iz njegovog negdašnjeg života - dok je podučavao Proyasa jednadžbama crtajući brojke po zemlji puteljka u vrtu, čitanje Ajencisa u plahoj jutarnjoj svjetlosti na Zinovom trijemu - šumjele su mu u glavi, beznadno nevine, bolno bezbojne i naivne i potpuno uništene. Druga Apokalipsa je ovdje. Već je počela... A on je stajao u samom središtu oluje. U Svetom ratu. Iskrivljene sjenke skakutale su i divljale po platnenim zidovima njegova šatora i Achamian je znao s užasnom sigurnoš ću da mjere horizont, da se neki nemjerljivi okvir krišom prikrao u svijet i odredio njegov zastrašuju ći tijek. Još jedna Apokalipsa... I već se odvija. Ali to je ludost! To nije moguće! Ali je tako. Udahni. Sada izdahni -polako. Ti si dorastao ovome, Akka. Moraš biti dorastao ovome! Progutao je. Zapitaj se. Koje je pitanje? Zašto bi Savjet želio ovaj Sveti rat? Zašto bi željeli uništiti Fanimljane? Ima li to kakve veze sa Cishaurimom? No u olakšanju što je postavio to pitanje, drugo mu se prikralo u misli, ono čiji je cilj prebolno zanijekati. Misao poput hladne oštrice. Ubili su Geshrunnija neposredno nakon što sam ja napustio Carythusal. Sjetio se muškarca na Kamposejskoj agori, onoga za kojega je mislio da ga slijedi. Onaj, koji kao da je promijenio lice. Znači li to da me slijede? Je li ih on doveo do Inraua? Achamian je zastao bez daha u prigušenom svijetlu, s ukočenim pergamentom koji je podrhtavao u njegovoj lijevoj ruci. Doveo ih je i do... 211

Prinio je dva prsta ustima, povlačio ih polagano amo-tamo duž donje usne. "Esmi..." prošaptao je. Privezane skupa, galije užitka talasale su se lagano na Meneanoru pred utvrđenom lukom Momemna. Bilo je to tradicionalno, stoljećima staro okupljanje povodom gozbe Kussapokari, kojom se obilježavao ljetni solsticij. Ve ćina posjetitelja tih galija bili su pripadnici dviju najviših kasti: kjineta iz Ku ća Kongregacije i svećenički nahat. Muškarci iz Kuće Gaunum, Kuće Daskas, Kuće Ligesseras i mnogih drugi odmjeravali su se međusobno i krojili tračeve u skladu s mutnim mrežama odanosti i neprijateljstva koje su držale Ku će na okupu. Čak i unutar kasti postojalo je tisu ću promjena glede položaja i ugleda. Službeni kriteriji tih položaja bili su više-manje jasni - bliskost Caru, koju je bilo lako mjeriti hijerarhijom pozicija u njegovim zamršenim ministarstvima, ih, s druge strane, povezanost s Kućom Biaxi, tradicionalnih suparnika Kuće Ikurei. No i same Kuće imale su dugu povijest, i položaj ljudi bio je neraskidivo povezan uz povijest. Tako bi djeci i konkubinama govorili, "Onaj čovjek je Trimus Charcharius; iskazuj mu poštovanje, dijete. Njegovi su preci nekoć bili carevi", bez obzira na to što je Kuća Trimus bila u nemilosti Cara, a Biaxiji su ih prezirali još od pamtivijeka. Ako bi se tome pridodale procjene bogatstva, obrazovanja i pameti, jnanski kodeks koji je prožimao sve njihove odnose postajao je jednako neodgonetljiv izvana kao što je bio zbunjujuć iznutra - maglovita močvara koja je brzo proždirala glupe. No ovaj kaos skrivenih briga i brzih kalkulacija nije ih ograni čavao. Bio je to jednostavno običaj, prirodan kao što je i kruženje zviježđa. Tekuća životna pitanja nisu bila manje potrebna zato što su tekuća. Tako su se sudionici pijanki smijali i pričali kao da ih nije briga, naslanjali se na ulaštene ograde, sun čali se na savršenom popodnevnom suncu, drhtjeli kad bi ih prekrila sjena. Krčazi su zvonili. Vino se nalijevalo i prolijevalo, pa su ljepljivi prsti postajali još Ijepljiviji. Prvi bi gutljaj pljunuli u more - za udobrovoljavanje Momasa, Boga koji im je omogućio prostor za tu proslavu. Razgovori bijahu vrtlog šala i ozbiljnosti, poput promenade glasova od kojih se svaki natje če za pozornost, svaki ovisan o prilici da zadivi, informira, zabavi. Konkubine, odjevene u svoje svilene culate, otjerali su grubi muški razgovori, kao što je bio i red, pa su uživale u temama koje su im bile beskrajno zanimljive: moda, ljubomorne žene i svojeglavi robovi. Muškarci su pažljivo držali svoje ainonske rukave da gledaju prema suncu, govorili o ozbiljnim stvarima, i s veselim prezirom reagirali na sve što je izlazilo iz okvira rata, cijena i politike. Ono malo odvažnih kršenja jnana se toleriralo, čak i odobravalo, ovisno o tome tko ih je počinio. Dio jnana bilo je znati kada ga se može prekršiti. Muškarci su se žestoko smijali zvukovima obaveznog zgražanja koji bi se razlijegao medu ženama koje su bile dovoljno blizu da čuju. Oko njih je voda zaljeva bila jarko plava i ravna. Nalik igračkama u daljini, galeotski brodovi sa žitom, ogromne cironjske karake i ostali brodovi bili su usidreni pred ušćem rijeke Phayus. Nebo nakon oluje činilo se duboko i jasno. Prema kopnu, niski brežuljci oko Momemna bili su sme đi, a sami je grad izgledao staro, poput pepela od vatre. Kroz stalnu izmaglicu dima bilo je moguće razabrati velike gradske spomenike, poput tamnijih sjenki pogrbljenih nad sivim mrljama nastambi i kaotičnih uličica. Kao i uvijek, Ziek-kula je vladala sjeveroistokom. A u srcu grada su se velike kupole Xotheija izdizale iznad zbrkanog kompleksa hramova Cmirala. Oni oštra vida iz frakcije Biaxi zaklinjali su se da me đu hramovima vide Carev Pimpek, kako su prozvali Xeriusov najnoviji spomenik. Uslijedila je polemika. Neki, oni religiozniji, bili su zgroženi tom prostačkom šalom. No pokolebali su ih novi argumenti i nove koli čine vina. Bili su prisiljeni priznati da obelisk, ipak, ima naboranu 'glavu'. Jedan od pijanica me đu njima čak je izvukao nož - bilo je to prvo pravo kršenje bontona - kada se netko prisjetio da je on poljubio obelisk tjedan ranije. Izvan zidina Momemna stvari su se promijenile. Okolna polja bila su u prašini, ugažena u sivilo bezbrojnim nogama i izbrazdana suncem zapečenim tragovima kola. Zemlja je popucala pod težinom Svetoga rata. Šumarci su bili mrtvi. Zahodske jame trule. Sve puno muha. Sveti rat je krenuo u marš i muškarci iz Kuća su raspravljali bez prestanka o tome, razglabali o Carevom poniženju - ne, poniženju Carstva - zaslugom Proyasa i njegovog plaćenika Scylvendija. Scylvendija! Zar će ih te nemani sad goniti i na političkom planu? Velika Imena pro čitala su Carev blef, i iako je Ikurei Xerius zaprijetio da ne će krenuti u marš sa Svetim ratom, na kraju je priznao poraz i poslao Conphasa s njima. Pokušaj da preoblikuje Sveti rat prema nansurskim interesima bio je odvažan početni potez, svi su se složili, no dokle god genijalni Conphas maršira s njima. Car ima šanse uspjeti. Conphas. Čovjek nalik Bogu. Pravo dijete Kyraneasa, ili čak Ceneija - stare krvi. Kako on ne bi uspio ovladati Svetim ratom? "Zamisli samo!" povikali bi. "Staro Carstvo obnovljeno!" I podigli bi još jednu u nizu zdravica svojemu drevnome narodu. Većina je dosadne mjesece proljeća i ljeta provela na svojim seoskim imanjima i nije mnogo viđala Ljude od Kljove. Neki su se obogatili opskrbljujući Sveti rat, a još više njih poslalo je svoje dragocjene sinove s Conphasom. Nisu imali mnogo praktičnih razloga za slavlje što je Sveti rat krenuo prema jugu. No možda su njihovi razlozi bili dublji. Kada su se skakavci spustili, obogatili su se prazne ći žitnice, ali su svejedno palili žrtve kada je nestašica završila. Bogovi ništa nisu prezirali više od bahatosti. Svijet je bio poput oslikanoga stakla - sjenke drevne, nezamislive mo ći premještale su se ispod njega. Negdje u daljini Sveti rat je putovao cestama između drevnih prijestolnica, velika migracija kršnih muškaraca i oružja koje blista na suncu. Čak su i sada neki tvrdili da čuju rogove tiho kroz nasmijane glasove i nepomi čno more, onako kako se tutnjava truba zna zadržati u ušima. Ostali bi zastali i osluškivali, i iako nisu ništa čuli, zadrhtali bi i pažljivo birali rije či. Jer slava kojoj svjedoče budi u ljudima strahopoštovanje, no slava koju su utvrdili, ali koju nisu vidjeli poti če ih na pobožnost i prosuđivanje. 212

dodaci

213

Glosar likova i frakcija Anasurimbor Kellhus (Anasurimbor Kelhas) - tridesettrogodišnji dunyanski redovnik Drusas Achamian (Drusas Akeimijen) - cetrdesetsedmogodišnji čarobnjak Mandata Cnaiiir (Nejur) - četrdesetčetverogodišnji scylvendski barbarin, Poglavica plemena Utemot Esmenet (Ezmenet) - tridesetjednogodišnja prostitutka iz Šumne Senve (Servei) - devetnaestogodišnja nymbrikanska konkubina Anasurimbor Moenghus (Anasurimbor Moenghas) - Kellhusov otac Skiotha (Skiouta) - Cnaiiirov pokojni otac Dunyanjani Skrivena redovnička sekta, čiji su se članovi odrekli povijesti i životinjskih potreba u nadi da će, kontrolirajući sve žudnje i okolnosti, pronaći apsolutnu prosvjećenost. Dvije tisuće godina poučavaju svoje članove motoričkim refleksima i intelektualnoj oštrini. Savjet Tajno društvo maga i generala koje je preživjelo smrt Ne-Boga 2155. godine i odonda radi na ostvarivanju njegova povratka, u takozvanoj Drugoj Apokalipsi. U Tromorju postoji vrlo malo onih koji vjeruju kako Savjet još uvijek postoji. Škole Zajednički naziv za razne akademije čarobnjaka. Prve Škole, i na Drevnome Sjeveru i u Tromorju, pojavile su se kao odgovor na osudu čarobnjaštva izrečenu u Kljovi. Škole su medu najstarijim institucijama u Tromorju, a opstaju uglavnom zahvaljujući strahu koji izazivaju i tome što se drže podalje od svjetovnih i religijskih moći u Tromorju. Mandat - Škola Gnose koju je utemeljio Sesvvatha 2156. godine kako bi nastavio rat protiv Savjeta i zaštitio Tromorje od povratka Ne-Boga, Mog-Pharaua. Nautzera - visoki član Kvoruma Simas - član Kvoruma i Achamianov nekadašnji učitelj Seswatha - preživjeli iz Starih ratova i pradavni utemeljitelj Mandata Grimizni Tornjevi - Mistična Škola, najmoćnija u Tromorju, de facto vladari Visokoga Ainona od 3818. godine Eleazaras - Vrhovni vladar Grimiznih Tornjeva Iyokus - Eleazarasov Zapovjednik špijuna Geshrunni - rob-vojnik i kratkotrajni špijun Mandata Carski Saik - Mistična Škola ugovorom vezana za Cara Nansura Cememketri - Vrhovni zapovjednik Carskoga Saika Mysunsai - samoproglašena Plaćenička Škola koja prodaje vlastite čarobnjačke usluge diljem Tromorja Skalateas plaćenički čarobnjak Inritske frakcije Kombinacija monoteističkih i politeističkih elemenata, Inritizam, dominantna vjera Tromorja; utemeljenje na otkrivenjima Inrija Sejenusa (oko 2159.-2202.), Kasnijega Proroka. Temeljna na čela Inritizma bave se prisutnošću Boga u povijesnim događajima, jedinstvu individualnih kultskih božanstava u obliku božjih Aspekata koje je navijestio Kasniji Prorok te nepogrešivošću Kljove kao Svetoga pisma. Tisuća Hramova - Institucija koja osigurava crkvene okvire Inritizma. Iako im se sjedište nalazi u Šumni, Tisu ća Hramova je sveprisutna diljem Sjeverozapadnoga i Istočnoga Tromorja. Maithanet - Šrijah od Tisuće Hramova Paro Inrau - Šrijalski svećenik i bivši učenik Achamianov Šrijalski vitezovi - Redovnički vojni red pod izravnim zapovjedništvom Šrijalia; utemeljio ga je Ekyannus III., 'Zlatni', godine 2511. Incheiri Gotian - Vrhovni zapovjednik Šrijalskih vitezova Sarcellus - Prvi zapovjednik Šrijalskih vitezova Conriyani - Conriya je ketyaški narod Istočnoga Tromorja. Osnovana nakon pada Istočnoga Cenejskoga Carstva 3372. godine, smjestila se oko A6knyssusa, drevne prijestolnice Shira. Nersei Proyas - Princ Conriye i bivši učenik Achamianov Krijates Xineinus - Achamianov prijatelj i Maršal od Attrempusa Nersei Calmemunis - vođa Divljega svetoga rata Nansurci - Nansursko Carstvo je ketyaški narod Zapadnoga Tromorja i samoproglašeni baštinik Cenejskoga Carstva. Na vrhuncu moći, Nansursko se Carstvo protezalo od Galeotha do Nilnameša, no znatno je smanjeno stolje ćima ratovanja s Fanimljanima iz Kiana. Ikurei Xerius III. - Car Nansura Ikurei Conphas - Uzvišeni General Nansura i Carev nećak Ikurei Istriya - Carica Nansura i Careva majka 214

Martemus - general i Conphasov pobočnik Skeaos - Carev Prvi savjetnik Galeoćani - Galeoth je norsirski narod Tromorja, takozvani Srednji Sjever; osnovali su ga potomci izbjeglica iz doba Starih ratova oko 3683. godine. Coithus Saubon - Princ Galeotha i voda galeotskog kontingenta Kussalt - Saubonov sluga Coithus Athjeari - Saubonov nećak Tydonci - Ce Tydonn je norsirski narod Istočnog Tromorja. Osnovan je nakon pada ketyaškog naroda Cengemis 3742. godine. Hoga Gothyelk - Vojvoda od Agansanora i vođa tydonskoga kontingenta Ainonjani - Visoki Ainon je najistaknutiji ketyaški narod Isto čnoga Tromorja. Osnovan je nakon pada Isto čnoga Cenejskoga Carstva 3372. godine, a od kraja Skolasti čkih ratova 3818. godine njime upravljaju Grimizni Tornjevi. Chepheramunni - Kralj-Regent Visokoga Ainona i vođa ainonskoga kontingenta Thunyerani - Thunyerus je norsirski narod Tromorja. Nastao je sklapanjem federacije thunyerskih plemena oko 3987. godine, a tek se nedavno preobratio na Inritizam. Skaiyelt - Princ Thunyerusa i vođa thunyerskoga kontingenta Yalgrota - Skaiyeltov divovski rob Fanimske frakcije Strogo monoteistička vjera, Fanimstvo se izrazito naglo proširilo, a osnovano je na temelju otkrivenja proroka Fanea (3669.-3742.) i ograničeno na Jugoistočno Tromorje. Temeljna načela Fanimstva bave se jedinstvom i sveprisutnošću Boga, lažnošću Bogova (koje Fanimljani smatraju demonima), odbijanjem Kljove kao nesvete i zabranom svakoga prikazivanja Boga. Kianjani - Kian je najmoćniji ketyaški narod Tromorja. Proteže se od južne granice Nansurskoga Carstva do Nilnameša, a osnovan je nakon Bijeloga džihada. Svetoga rata koji su Fanimljani vodili protiv Nansuraca od 3743. do 3771. Kascamandri - Padiradža od Kiana Skauras - Sapatišah-Guverner Shigeka Cishaurim - Svećenici-čarobnjaci Fanima sa sjedištem u Shimehu. Ne zna se mnogo o metafizici cishaurimske magije ili Psukhe, kako je Cishaurimi nazivaju, osim činjenice da je Rijetki ne mogu raspoznati i da je po mnogo čemu jednako moćna kao Mistična magija Škola. Seokti - Herezijarh Cishaurima Mallahet - moćan pripadnik Cishaurima

GLAVNI JEZICI I NARODI Ljudi Sve do Uništenja Dveri i migracije Četiri Naroda iz Eanne, ljudi Earwe, koje Kronika Kljove naziva Emvvama, bili su robovi Neljudi i govorili su iskvarenim varijantama jezika svojih gospodara. Nisu ostali nikakvi tragovi tih jezika. Tako đer, nema nikakva traga njihovu izvornome, pred-robovskome jeziku. Velika povijest Neljudi - Isuphiryas, ili 'Veliki ponor godina', ukazuje da su Emwama izvorno govorili istim jezikom kao i njihovi ro đaci s druge strane Velikoga Kayarsusa. Zbog toga mnogi vjeruju da je thoti-eannorejski uistinu prajezik svih ljudi. THOTI-EANNOREJSKI - Materinji jezik svih ljudi i jezik kojim je pisana Kronika Kljove VASNOSRI - Grupa jezika norsirslKUNIU KUNIURSKI - Izgubljeni jezik drevnoga KCiniiJrija DUNVANSKI - Jezik Dunyanjana NIRSODSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru između Ceriškog mora i Joruanskog mora -AKKSERSIJSKI - Izgubljeni jezik drevne Akksersije i"najčišći"među norsirskim jezicima CONDSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru bliže lstyulske doline - EAMNORSKI - Izgubljeni jezik drevnoga Eamnora U-ATRITSKI - Jezik Atrithaua SKETSKI - Grupa jezika drevnih norsirskih pastoralista na prostoru dalje lstyulske doline -VISOKI SAKARPEJSKI - Jezik drevnoga Sakarpusa ^SAKARPSKI - Jezik Sakarpusa -STAROMEORSKI - Izgubljeni jezik ranoga Meornskoga Carstva ^ MEORSKI - Izgubljeni jezik kasnoga Meornskoga Carstva -GALSKI-Jezik Galeotha -THUNVERSKI - JezikThunyerusa -TVDONSKI - Jezik Ce Tydonna

215

CEPALORANSKI - Grupa jezika pastoralista Cepaloranskih poljana -NVMBRIKANSKI -Jezik nymbrikanskih klanova -KENGETSKI - Grupa jezika ketyaških naroda KEMKARIČKI - Grupa jezika drevnih ketyaških pastoralista Sjeverozapadnoga Tromorja KVRANEJSKI - Izgubljeni jezik drevnoga Kyraneasa VISOKI SHEVIČKI - Jezik Cenejskoga Carstva ^ NISKI SHEVIČKI - Jezik Nansurskoga Carstva ilingua franca SOROPTIČKI - Izgubljeni jezik drevnoga Shigeka HAMORIČKI - Grupa jezika drevnih ketyaških pastoralista Istočnoga Tromorja - HAM-KHEREMIČKI - Izgubljeni jezik drevnoga Shira SHEYO-KHEREMIČK1 - Izgubljeni jezik nižih kasti Istočnoga Cenejskoga Carstva -CONRIVANSKI - Jezik Conriye -NRONSKI-Jezik Nrona >CIRONJSK1 - Jezik Cironja -CENGEMSKI - Jezik Cengemisa -SANSORSKI - Jezik Sansora -STAROAINONSKI - Jezik cenejskoga dijela Ainona -AINONSKI-Jezik Visokoga Ainona SHEM-VARSI - Grupa jezika drevnih pastoralista Cepaloranskih poljana Jugozapadnoga Tromorja VAPARSI - Izgubljeni jezik drevnoga Nilnameša VISOKI VURUMANDSKI - Jezik nilnameških vladajućih kasti SAPMATARI - Izgubljeni jezik nilnameških radničkih kasti -SHEVO-BUSKRIT - Jezik nilnameških radničkih kasti 'GIRGAŠKI - Jezik Fanskoga Girgaša 'CINGULSKI - Jezik Cingulata XERAŠKI - Izgubljeni jezik Xeraša iz svetih spisa SHEYO-XERAŠKI - Jezik Xeraša SHEMIČKI - Grupa jezika drevnih nenilnameških pastoralista Jugozapadnog Tromorja PROTO-CARO-SHEMIČKI - Grupa jezika drevnih pastoralista istočnog dijela pustinje Carathay CARO-SHEMIČKI - Grupa jezika pastoralista svetih spisa iz pustinje Carathay -KIANSKI-Jezik Klana -MAMATSKI - Jezik Amoteua ' AMOTSKI - Jezik Amoteua - EUMARNSKI - Jezik Eumarne -SATIOTSKI - Grupa jezika satyotskih naroda ' ANKMURI - Izgubljeni jezik drevne Angke -STAROZEUMSKI -Jezik drevnoga ZeiJma -ZEUMSKI - Jezik ZeCimskoga Carstva 'ATKONDO-ATVOKI- Grupa jezika satyotskih pastoralista gorja Atkondras i okolnih područja 'SKAARSKI - Grupa jezika scylvendskih naroda U-STAROSCYL VENDSKI - Jezik drevnih scylvendskih pastoralista U-SCYLVENDSKI - Jezik Scylvendija 'XIANGIČKI - Grupa jezika xiuhanskih naroda (Izgubljeni Narod)

Neljudi (Cunuroi) Jezici Neljudi ili Cunuroija, nesumnjivo spadaju me đu najstarije u Earvvi. Neki aujski natpisi više od pet tisu ća godina su stariji od prvoga poznatoga primjera thoti-eanorejskog, Kronike Kljove. Auja-gilcunni, koji još uvijek nije dešifriran, mnogo je stariji i od toga. AUJA-GILCUNNI - Izgubljeni "temeljni jezik" Neljudi AUJSKI - Izgubljeni jezik aujanskih palača IHRIMSO - Jezik lnjor-Niyasa GILCUNVA - Jezik neljudskih Quya i Spoznajnih Škola VISOKI KUNNA - Osiromašena varijanta gilcunye, rabe je Mistične Škole Tromorja

Srankovi U Isiiphiryasu se Srankovi prvo spominju kao Anyasiri, ili "Oni Koji Zavijaju Bez Jezika". Čini se da se u prvim knjigama Cuno-Inchorojskih ratova neljudski kroni čari libe pripisati Srankovima mo ć govora. Do trenutka kada su prvi neljudski učenjaci počeli proučavati i bilježiti njihov govor, on se već razgranao u bezbrojne dijalekte. AGHURZOI - Izvorni jezik Srankova "odsječenoga jezika"

Inchoroi Jezik Incoroija koji Neljudi nazivaju Cincul'hisa, ili "uzdah mnogih trsaka", odupro se svakome pokušaju dešifriranja. Prema Isuphiryasu, komunikacija između Cunuroija i Inchoroija nije bila mogu ća sve dok se potonjima nisu "rodila usta" te su počeli govoriti cunorojskim jezicima. CINCOLIČKI - Nedešifrirani jezik Inchoroija

Napomena: Ako vam se knjiga svidjela kupite je. Na taj naćin podržavate autore i izdavaće i omogučujete izdavanje novih knjiga. [email protected] 216