R. Dawkins-Sebicni Gen

Richard Dawkins

SEBIČNI GEN TREĆE IZDANJE (U POVODU TRIDESETE OBLJETNICE)

Preveo Petar Kružić

SADRŽAJ

Predgovor trećem, jubilarnom izdanju (u povodu tridesete obljetnice) Predgovor drugom izdanju 1. Zašto postojimo? 2. Umnoživači 3. Besmrtne zavojnice 4. Genski stroj 5. Agresija: stabilnost i sebični stroj 6. Genstvo 7. Planiranje obitelji 8. Borba generacija 9. Borba spolova 10. Ti češkaj moja leđa, ja ću na tvoja zajahati 11. Memi: novi umnoživači 12. Dobri momci na cilj stižu prvi 13. Duga ruka gena Dopunske napomene

I 7 11 22 33 61 83 107 127 145 163 193 216 231 263 297

Izvori

325

Kazalo i ključ za izvore

335

PREDGOVOR TREĆEM, JUBILARNOM IZDANJU (U POVODU TRIDESETE OBLJETNICE)

O

trežnjujuća je pomisao da sam gotovo polovicu svoga života proživio uz Sebični gen - u dobru i u zlu. Tijekom godina, kako je izlazilo mojih sedam sljedećih knjiga, izdavači su me slali na proputovanja da ih promoviram. Slušatelji su svaku, bez obzira o kojoj se radilo, prihvatili s oduševljenjem, pristojno mi pljeskali, postavljali pametna pitanja. Tada bi stali u red kako bi kupili i dali mi na potpis... Sebični gen. Ovo je pomalo preuveličano. Neki su došli zbog nove knjige, a za ostale me supruga tješi pričom da je normalno da ljudi koji otkriju novog autora žele krenuti od njegove prve knjige: pročitavši Sebični gen, sigurno će ustrajati do posljednje i (naklonjenom roditelju) omiljene bebe? Više bi me to smetalo kad bih mogao reći da je Sebični gen već zastario. Nažalost (s jedne točke gledišta), ne mogu. Pojedinosti su se dakako promijenile, a i primjeri su obilno propupali. Međutim, uz izuzetak na koji ću se uskoro vratiti, malo je toga što bih sada povukao ili se zbog toga ispričao. Arthur Cain, pokojni profesor zoologije iz Liverpoola i jedan od mojih inspirativnih mentora na Oxfordu šezdesetih godina, opisao je 1976. godine Sebični gen kao "knjigu mladog pisca". Namjerno je citirao komentatora A. J Aye rove Is Line i logike jezika. Bio sam počašćen usporedbom, iako sam znao da se Ayer odrekao velikog dijela svoje prve knjige i nije mi mogla promaknuti Cainova poruka da bih prolaskom vremena i ja trebao učiniti isto. Počet ću s nekim svojim dvojbama glođe naslova knjige. Godine 1975., uz posredovanja prijatelju Denmonda Morrisa, nokny.no nnim riinlnmirnn dovršenu kniimi Tomu Muscliluru.

doajenu londonskih izdavača. Razgovarali smo u njegovoj sobi. Sviđala mu se knjiga, ali ne i naslov. "Sebičan je", rekao je "negativna riječ". Zašto se ne bi zvala Besmrtni gen? Besmrtan je "pozitivna" riječ, besmrtnost genskog zapisa je nit vodilja knjige, a "besmrtni gen" ima jednako intrigantan prizvuk kao i "sebični gen" (mislim da nitko od nas nije bio primijetio sličnost s Oscar Wildeovim Sebičnim divom.) Sad mislim da je Maschler možda bio u pravu. Mnogi kritičari, a naročito oni bučni filozofskog obrazovanja, koliko sam primijetio, radije od knjiga čitaju naslove. Nema sumnje da je to sasvim u redu u slučaju Priča o Petru Zecimiru ili Uspona i pada Rimskog carstva, ali sumnjam da sam "Sebični gen", bez velike bilješke u obliku cijele knjige, može dati valjanu sliku sadržaja. Ovih bi dana svaki američki izdavač ionako inzistirao na podnaslovu. Najbolji način za objašnjavanje naslova je stavljanjem naglaska. Naglasite "sebičan" i pomislit ćete da je knjiga o sebičnosti kojoj se, ako ništa drugo, pridaje više pozornosti nego altruizmu. Ispravna riječ u naslovu koju treba istaknuti je "gen" i sad ću objasniti zašto. Glavna rasprava u darvinizmu vodi se oko jedinice koja je zapravo odabrana: o entitetu koji preživljava, ili izumire, kao posljedica prirodnog odabira. Ta jedinica, po definiciji, postaje "sebična". Altruizam može biti poželjan na drugim razinama. Odabire li prirodna selekcija između vrsta? Ako je tako, mogli bismo očekivati da se pojedine jedinke ponašaju altruistički "za dobrobit vrste". Mogle l)i ograničiti razmnožavanje kako bi se spriječila prenapučenost, ili ograničiti lov kako bi se lovina sačuvala za budućnost. Upravo su me takva široko rasprostranjena kriva tumačenja darvinizma potakla da napišem knjigu. Ili prirodni odabir, kako ja ovdje navodim, odabire gene? 11 tom slučaju ne bi nas trebalo iznenaditi da se jedinke neseI>ično ponašaju "za dobrobit gena", na primjer da hrane i štite Mi'odstvo koje vjerojatno nosi iste kopije gena. Takva velikodušnost prema srodnicima je jedini način kako se sebičnost ('."•na može prevesti u altruizam jedinke. Ova knjiga objašnjava kako to funkcionira, zajedno s reciprocitetom, odnosno drugim glavnim pokretačem altruizma po darvinističkoj teoriji. Kad luli sada pisao knjigu, kao preobraćenik na Zahavi/Grafenovo načelo hendikepa" , posvetio bih nešto mjesta ideji Amotza

Zahavija da nesebično darivanje može biti poruka nadmoći: vidi koliko sam iznad tebe, mogu si priuštiti da te darujem! Ponovit ću i proširiti logičku podlogu riječi "sebičan" u naslovu. Presudno pitanje je koja će se razina u hijerarhiji života pokazati kao neizbježno "sebična", ona na koju djeluje prirodni odabir? Sebična vrsta? Sebična skupina? Sebična jedinka? Sebični ekosustav? Većina toga se može argumentirati, i većinu su nekritično predlagali ovi ili oni autori, ali svi su u krivu. Ako Darwinovu poruku jezgrovito svedemo na Sebično Nešto, pokazat će se da je to nešto gen, zbog uvjerljivih razloga koji se u knjizi navode. Bez obzira hoćete li na kraju prihvatiti te dokaze ili ne, to je objašnjenje naslova. Nadam se da će ovo spriječiti ozbiljnije nesporazume. Ipak, osvrćući se, primjećujem vlastite propuste upravo na tu temu. Naročito su prisutni u Poglavlju 1, sažeti u rečenici "Pokušajmo naučiti velikodušnost i altruizam, jer smo rođeni sebični." Nema ništa pogrešnoga u učenju velikodušnosti i altruizma, ali ono da smo "rođeni sebični" dovodi u zabludu. Djelomično objašnjenje je da sam tek 1978. počeo jasno razmišljati o razlici između "strojeva za preživljavanje" (obično organizama) i "umnoživača" koji u njima obitavaju (u praksi gena: cijela je ideja objašnjena u Poglavlju 2 koje je dodano u drugom izdanju). Molim da mentalno izbrišete tu grubu rečenicu i druge poput nje, i zamijenite je s nečim iz ovog odlomka. S obzirom na opasnosti pogrešaka ove vrste, jasno mi je koliko naslov može biti pogrešno shvaćen, i to je jedan od razloga zašto sam se vjerojatno trebao odlučiti za naslov Besmrtni gen. Altruistično vozilo bi bilo druga mogućnost. Možda bi to bilo previše zagonetno, međutim očita prepirka o genu i organizmu kao suparnicima u prirodnom odabiru (kojom se pokojni Ernst Mayer bavio do samog kraja) je riješena. Postoje dvije vrste jedinica u prirodnom odabiru i među njima nema suparništva. Gen je jedinica u smislu umnoživača. Organizam je jedinica u smislu stroja za preživljavanje. Obje su važne. Nijednog ne treba zanemarivati. Predstavljaju dvije potpuno zasebne vrste jedinica i ostat ćemo beznadno zbunjeni dok ne shvatimo razliku. Druga dobra alternativa Sebičnom genu bio bi Kooperativni gen. Zvuči paradoksalno suprotno, ali srednji dio knjige

bavi se oblikom suradnje među samoživim genima. Naglašava da skupine gena ne napreduju na račun drugih iz iste skupine, ili na račun onih iz drugih skupina. Svaki gen se drži vlastitog sebičnog rasporeda u društvu ostalih gena iz iste genske zalihe - seta kandidata za spolno ispreplitanje unutar vrste. Ti ostali geni su dio okoliša u kojem svaki gen preživljava, jednako kao što su i vremenske prilike, grabežljivci i plijen, vegetacija i bakterije u tlu dio okoliša. S gledišta svakog gena, "prateći" geni su oni s kojima dijeli tijela na svom putovanju kroz generacije. Kratkoročno, to su ostali geni iz genoma. Dugoročno, to su ostali geni u genskoj zalihi vrste. Za prirodni odabir to znači da uzajamno usklađeni geni - što gotovo znači suradljivi - imaju prednost u prisustvu jedni drugih. Niti u jednom trenutku taj razvoj "kooperativnog gena" ne ugrožava osnovne temelje "sebičnoga gena". Poglavlje 5 razvija ideju kroz analogiju s veslačima, a poglavlje 13 je dalje razrađuje. A sada, s obzirom da prirodna selekcija sebičnih gena teži poticanju suradnje među genima, mora se priznati da postoje i geni koji ne surađuju i rade nauštrb ostatka genoma. Neki ih autori zovu odmetnutim genima, drugi ultrasebičnim genima, a neki samo sebičnim genima - ne shvaćajući sitne detalje koji ih razlikuju od gena koji surađuju unutar udruženja u kojem svatko ima vlastiti cilj. Primjeri ultrasebičnih gena su geni koji izvrću mejotsku diobu („mejotički ispad", spomenut na str. 265, i "parazitska DNK" koja je izvorno predložena na stranicama 57-58, a kasnije su je razradili razni autori pod parolom "Sebična DNK". Otkrivanje novih i sve čudnijih primjera ultrasebičnih gena postalo je senzacija u godinama otkako je knjiga prvi puta objavljena. Sebični gen je kritiziran zbog antropomorfne personifikacije i za to je također potrebno objašnjenje, ako ne i isprika. Iskorištavam dvije razine personifikacije: gena i organizama. Personifikacija gena zaista ne bi trebala biti problem, jer nijedna normalna osoba ne misli da molekula DNK ima osobnost, pa nijedan razborit čitatelj ne bi autoru pripisao takvu zabludu. Jednom sam imao čast slušati kako znamenit molekularni biolog Jacques Monod govori u kreativnosti u znanosti. Zaboravio sam njegove točne riječi, ali otprilike je rekao da kad razmišlja o nekom kemijskom problemu, pokušava zamisliti što bi on uči-

nio kad bi bio elektron. Peter Atkins u svojoj prekrasnoj knjizi Revizija Postanka koristi sličnu personifikaciju kad govori o svjetlosnoj zraci koja prelazi u medij s većim indeksom loma i to je usporava. Zraka se ponaša kao da nastoji smanjiti vrijeme potrebno za dolazak do cilja. Atkins je zamišlja kao spasitelja na plaži koji žuri spasiti kupača od utapanja. Treba li jurnuti ravno prema kupaču? Ne, jer trčati može brže nego plivati, pa je poželjno da produži vrijeme kretanja po kopnu. Treba li trčati do mjesta na plaži koje je točno nasuprot njegovog cilja, te tako svest na najmanju mjeru vrijeme plivanja? Bolje, ali još uvijek ne idealno. Kad bi za to imao vremena, izračun bi mu otkrio optimalni srednji kut koji treba slijediti pri brzom trku i zatim neizbježno sporijem plivanju. Atkins zaključuje: Upravo takvo je ponašanje svjetlosti pri prelasku u gušći medij. Ali kako svjetlost zna, očito unaprijed, koji je put najkraći? I zašto ju je to uopće briga?

Razvija ta pitanja u očaravajućem izlaganju potaknutom kvantnom teorijom. Personifikacija takve vrste nije samo zabavno didaktičko sredstvo. Može i pomoći profesionalnim znanstvenicima da dođu do pravog odgovora suočeni sa zavodljivim iskušenjem pogrešnoga. Takav je slučaj s darvinovskim ocjenjivanjem altruizma i sebičnosti, suradnje i prkosa. Vrlo je jednostavno doći do pogrešnog odgovora. Personifikacija gena, ako se učini pažljivo i uz oprez, često postaje najkraći put spašavanje darvinovskih teoretičara od utapanja u bari. Dok sam se trudio primijeniti taj oprez, ohrabrio me majstorski prethodnik W. D. Hamiton, jedan od četiri imenovana heroja u knjizi. U radu iz 1972. (godine kad sam počeo pisati Sebični gen) Hamilton je napisao: Gen ima prednost u prirodnom odabiru ako nakupina njegovih replika u rastućem postotku sudjeluje u ukupnoj genskoj zalihi. Bavit ćemo se genima koji bi trebali utjecati na društveno ponašanje svojih nositelja, pa pokušajmo raspravu učiniti živopisnijom privremeno pripisavši genima inteligenciju i izvjesnu slobodu izbora. Zamislite da gen razmatra problem rastućeg broja svojih kopija i da može birati između...

To je upravo ozračje u kojom treba čitati veći dio Sebičnog gena,.

Personifikacija organizama može biti sporna. To je zato što organizmi, za razliku od gena, imaju mozak, pa bi mogli imati i sebične ili altruistične motive u nečem sličnom subjektivnom doživljaju koji poznajemo. Knjiga poput Sebičnog lava mogla bi zbuniti na način kako Sebični gen ne može. Upravo kako se netko može staviti u položaj izmišljene svjetlosne zrake dok razumno odabire put kroz kaskadu leća i prizama, ili izmišljenog gena koji bira optimalan put kroz generacije, tako može utjeloviti i lavicu koja bira optimalnu strategiju ponašanja za dugotrajno buduće preživljavanje njenih gena. Hamiltonov prvi dar biologiji bila je precizna matematika koju bi stvarna darvinistička jedinka poput lavice morala primijeniti u donošenju odluka proračunatih za maksimalno preživljavanje njenih gena. U ovoj sam knjizi upotrijebio verbalne ekvivalentne takvog izračuna - na dvije razine. Na stranici 153 brzo preskačemo s jedne razine na drugu: Proučili smo okolnosti pod kojima bi se majci stvarno isplatilo pustiti žgoljavka da ugine. Po intuiciji bismo mogli pretpostaviti da će se sam žgoljavko nastojati boriti do posljednjeg daha, ali teorijska predviđanja to neminovno ne potvrđuju. Čim neki žgoljavko postane tako malen i slab da se očekivana dužina njegovog života smanji na vrijednost kada će korist koju će on imati od roditeljskog ulaganja biti manja od pola koristi koju isto ulaganje potencijalno može dati ostaloj djeci, žgoljavko će pristojno i drage volje uginuti. Time će on najviše pomoći svojim genima.

To je introspekcija na razini pojedinca. Ne pretpostavlja se da kržljavko odabire ono što mu najviše odgovara ili izaziva ugodu. Umjesto toga, od pojedinaca se u darvinističkom svijetu očekuje da na temelju kako-ako računice učine ono najbolje za njihove gene. Isti odlomak to dalje objašnjava naglim skokom na personifikaciju na razini gena. Zapravo gen koji daje uputu; "Tijelo moje, ako si mnogo manje od tijela tvoje braće u leglu, diži ruke od borbe i ugini" - mogao bi biti uspješan u genskoj zalihi, jer ima 50 posto izgleda da će se naći i u tijelu svakog spašenog brata ili sestre, dok su izgledi da preživi u tijelu žgoljavka ionako vrlo mali.

A tada se odlomak odmah vraća na introspektivnog žgoljavca:

U životu žgoljavka mora postojati točka s koje više nema povratka. Prije nego što dostigne tu točku, on se mora boriti za preživljavanje. No, čim je dostigne, mora se predati i, po mogućnosti, dopustiti da ga pojedu roditelji i ostali iz legla.

Zaista vjerujem da te dvije razine personifikacije nisu zbunjujuće ako se čitaju u kontekstu i u cijelosti. Obje razine "kakoako računice" dolaze do istog rješenja ako se provedu pravilno: to je kriterij za ocjenu njihove ispravnosti. Zato mislim da personifikacija nije nešto što bih odstranio kad bih ponovno pisao knjigu. Nepisanje knjige je jedno. Nečitanje je nešto sasvim drugo. Sto da učinimo sa sljedećom presudom jednog čitatelja iz Australije? Čudesno, ali ponekad poželim da je nisam čitao... S jedne strane, mogu se uživjeti u Dawkinsovo čuđenje dok razrađuje tako složene procese... Ali istovremeno, predbacujem Sebičnom genu brojne napade depresije od kojih sam patio dulje od desetljeća... Uvijek nesiguran u duhovnom dijelu mog života, ali trudeći se pronaći nešto dublje - trudeći se vjerovati, ali ne mogavši - shvatio sam da je ova knjiga raspršila sve nejasne zamisli koje sam imao u tom pogledu i spriječila ih da se ikad spoje. To je prije nekoliko godina kod mene izazvalo duboku osobnu krizu.

I ranije sam opisao nekoliko sličnih reakcija mojih čitatelja: Jedan strani izdavač moje prve knjige priznao je da nije mogao spavati tri noći nakon što ju je pročitao, toliko ga je pogodilo ono što je smatrao hladnom i turobnom porukom. Drugi su me pitali kako ujutro uopće mogu ustati. Učitelj iz daleke zemlje pisao mi je prijekorno da mu je učenica došla u suzama nakon što je pročitala knjigu, jer ju je ona uvjerila da je život isprazan i besmislen. Savjetovao joj je neka ne pokazuje prijateljima knjigu, kako i njih ne bi zarazila istim nihilističkim pesimizmom (Rasplitanje duge).

Kad je nešto točno, nikakvo čeznutljivo razmišljanje to ne može izbrisati. To je prvo što treba reći, ali i ono drugo je jednako važno. Kao što sam nastavio,

Pretpostavimo da zaista nema svrhe u konačnoj sudbini svemira, ali veže li itko od nas naše životne nade uz konačnu sudbinu svemira? Naravno da ne; ne ako smo normalni. Našim životima vladaju svakojake bliže, toplije, ljudske ambicije i percepcije. Optužiti znanost da oduzima životu toplinu koja mu daje smisao je toliko pogrešno i toliko suprotno mojim vlastitim osjećajima i osjećajima većine znanstvenika da me gotovo gura u beznađe, zbog kojeg me pogrešno sumnjiče.

Sličnu težnju prema ubijanju glasnika pokazali su i drugi kritičari koji su se protivili onome što vide kao neugodne društvene, političke i ekonomske implikacije Sebičnog gena. Ubrzo nakon što je gospođa Thatcher 1979. godine prvi puta pobijedila na izborima, moj je prijatelj Steven Rose u New Scientistu napisao sljedeće: Ne želim reći da su Saatchi i Saatchi angažirali skupinu sociobiologa da za gospođu Thatcher napišu tekst, čak ni da izvjesni znalci s Oxforda i Sussexa počinju uživati ovom praktičnom izrazu jednostavne istine sebičnoga genstva koju su nam predstavljali. Podudarnost pomodne teorije s političkim događajima je prljavija od toga. Vjerujem, međutim, da kad će se pisati povijest desnog skretanja u kasnim sedamdesetim godinama 20. stoljeća, sa zakona i reda na monetarizam i (još proturječnije) i do napada na državnost, tada će promjena znanstvene struje, makar i prelazak s modela selekcije skupine na selekciju srodnika u evolucijskoj teoriji, postati zapažena kao dio vala koji je na vlast gurao tačeriste i njihov koncept krute, zastarjele i ksenofobične ljudske prirode.

"Znalac sa Sussexa" je bio pokojni John Maynard Smith, kojem smo se jednako divili i Steven Rose i ja, a koji je svojstveno odgovorio pismom u New Scientists: "Sto smo trebali učiniti, guslati po jednadžbama?" Jedna od glavnih poruka Sebičnog gena jest da svoje vrijednosti ne trebamo crpiti iz darvinizma, osim ako je to s negativnim predznakom. Naš mozak je napredovao do točke kad smo sposobni pobuniti se protiv naših sebičnih gena. Činjenica da to možemo učiniti postala je očita kroz korištenje prezervativa. Isto načelo može, i treba, funkcionirati i na širom rasponu.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

T

IJEKOM GODINA otkako je objavljeno prvo izdanje Sebičnoga

gena, njegova je središnja poruka postala pravovjernost udžbenika. To je neobično, ali ne na očiti način. Ne radi se o jednoj od onih knjiga koje su nakon objavljivanja najprije oklevetane kao prevratničke, a zatim su postupno stjecale pristaše dok napokon nisu postale toliko prihvaćene da se danas pitamo zašto su uopće podigle prašinu. Baš naprotiv. Prve kritike bile su vrlo povoljne i isprva knjigu nisu doživljavali kao spornu. Njen prevratnički ugled izgrađivao se godinama i sad se općenito smatra djelom radikalnog ekstremizma. Ali tijekom tih istih godina dok je jačao njen ugled ekstremističkog djela, njen se sadržaj činio sve manje i manje ekstremnim, da bi konačno postao opće prihvaćen. Teorija sebičnog gena je Darwinova teorija, izražena na način kojeg Darwin nije odabrao, ali vjerujem (i nadam se) da bi on njegovu prikladnost odmah uvidio. To je zapravo logični nastavak ispravnog neodarvinizma izražen u novom duhu. Umjesto da se usredotoči na pojedine organizme, on promatra svijet očima gena. Radi se o drugom gledištu, a ne o drugoj teoriji. Na uvodnim stranicama knjige Prošireni fenotip objasnio sam to usporedbom s Neckerovom kockom.

To je dvodimenzionalni trag tinte na papiru, ali mi ga opažamo kao prozirnu, trodimenzionalnu kocku. Promatrajte je nekoliko sekundi i kocka će se okrenuti. Nastavite li je gledati, ponovno će se vratiti u izvorni položaj. Oba prikaza jednako odgovaraju dvodimenzionalnim podacima na našoj mrežnici pa ih mozak spremno izmjenjuje. Niti jedan od njih nije ispravniji od drugog. Ono što želim reći je da postoje dva načina gledanja na prirodno odabiranje, sa stanovišta gena i sa stanovišta pojedinca. Možete ih izmjenjivati, ali to će i dalje biti jednaki neodarvinizam. Sad znam da je ta usporedba bila previše oprezna. Najznačajniji prilog kojeg znanstvenici mogu dati ne mora uvijek biti predlaganje nove teorije ili otkrivanje nove činjenice, već to često može biti pronalaženje-novih načina sagledavanja starih teorija i činjenica. Usporedba s Neckerovom kockom je pogrešna, jer dovodi do zaključka da su dvije teorije jednako vrijedne. Ipak, usporedba je djelomično točna: stajališta se, za razliku od teorija, ne mogu ispitati pokusom; u ovom slučaju ne možemo pribjeći prihvaćenom kriteriju za provjeru istinitosti ili lažnosti. Ali promjena viđenja može u najboljem slučaju dovesti do nečeg veličajnijeg od teorije. Može uvesti čitavo ozračje razmišljanja, u kojem mogu niknuti mnoge uzbudljive i ispitive teorije i razotkriti se neke nezamislive činjenice. Usporedba s Neckerovom kockom je što se toga tiče potpuno pogrešna. Ona obuhvaća zamisao o mijenjaju gledišta, ali joj ne pridaje odgovarajuću vrijednost. Ono o čemu sad govorimo nije okretanje drugom gledištu jednake vrijednosti već, u krajnjem slučaju, preobražaj. Žurim se zanijekati takav status moga vlastitoga skromnog priloga. U svakom slučaju, iz tog mi je razloga draže ne povlačiti strogu granicu između znanosti i njene 'popularizacije'. Tumačenje zamisli koje su se ranije pojavljivale samo u stručnoj literaturi nije jednostavno. Zahtijeva nadahnuta nova izražavanja i mnoge prikladne metafore. Dopustite li da novine u jeziku i metafore odu dovoljno daleko, možda ćete doći do novog viđenja. A novo viđenje, upravo sam objasnio, može samo po sebi pridonijeti znanosti. I sam je Einstein bio natprosječni popularizator, a ja sam se često pitao nisu li njegove žive metafore bile nešto više od pomoći za nas ostale. Nisu li one također pokretale njegov kreativni genij?

Darvinizam s gledišta gena nazirao se već u djelima R. A. Fishera i drugih velikih začetnika neodarvinizma u ranim tridesetim godinama, a jasno su ga istaknuli W. D. Hamilton i G. C. Williams u šezdesetim godinama. Po meni, njihove predodžbe imaju vizionarsku vrijednost, no njihov izraz mi se čini previše lakonski, nedovoljno glasan. Bio sam uvjeren da proširena i razvijena inačica njihovog djela može sva pitanja o životu postaviti na njihovo mjesto, u srcu jednako kao i u umu. Odlučio sam napisati knjigu koja prikazuje evoluciju s gledišta gena. Činilo se da bih se trebao usredotočiti na primjere društvenog ponašanja, kako bih ispravio nesvjesno priklanjanje skupnom odabiranju koje je tada prožimalo popularni darvinizam. Knjigu sam započeo 1972. godine, kad su redukcije struje proistekle iz sukoba u industriji prekinule moja laboratorijska istraživanja. Zamračivanja su nažalost (s jednog gledišta) prestala već nakon drugog poglavlja, pa je rukopis ležao u ladici do 1975. kad sam uzeo studijsku godinu. U međuvremenu se teorija proširila, čemu su najviše pridonijeli John Maynard Smith i Robert Trivers. Sada vidim da je to bilo jedno od onih čudesnih razdoblja kad se čini da zamisli lebde u zraku. Sebični gen sam napisao u svojevrsnoj groznici uzbuđenja. Kad mi se Oxford Univerity Press obratio zbog drugog izdanja, ustrajali su da uobičajeno opsežno prepravljanje nije potrebno. Postoje knjige koje su osuđene na niz obnovljenih i nadopunjenih izdanja, a Sebični gen to očito nije. Prvo izdanje preuzelo je mladenačku kvalitetu iz vremena kad je napisano. To je bilo vrijeme kad se posvudao osjećao dašak revolucije i tračak Wordsworthovog svitanja. Šteta je mijenjati dijete toga vremena, udebljati ga novim činjenicama ili opteretiti problemima i upozorenjima. Zato prvotni tekst ostaje onakav kakav je bio. Ispravke, objašnjenja i nove spoznaje dodane su u napomenama na kraju knjige. Trebalo je napisati i dva nova poglavlja, o temama čija će novost u njihovo vrijeme dalje prenijeti raspoloženje revolucionarne zore. Tako su nastala dvanaesto i trinaesto poglavlje. Nadahnuće za njih dobio sam iz dviju knjiga koje su me proteklih godina najviše uzbuđivale: Robert Axelrodove The Evolution of Cooperation (Evolucija suradnje), jer nudi svojevrsnu nadu u našu budućnost, te moje vlastite The Extended Phenotype (Produženi fenotip), jer me zaokupljala svih tih godina i jer je

- po svojoj vrijednosti - vjerojatno najbolje djelo koje ću ikada napisati. Naslov 'Dobri momci na cilj stižu prvi' posudio sam iz BBC-jevog programa Horizon kojeg sam vodio 1985. godine. Radilo se o pedesetominutnoj dokumentarnoj emisiji u produkciji Jeremyja Taylora o teorijskim pristupima evoluciji suradnje. Ta emisija je, zajedno s emisijom The Blind Watchmaker (Slijepi urar) istog producenta, pobudila u meni novo zanimanje za tu profesiju. Ono što je najbolje, producenti BBC-a pretvaraju se u napredne stručnjake za temu koja im je u rukama. Moja suradnja s Jeremyjem Taylorom i ekipom pridonijela je mnogo više nego imenom dvanaestom poglavlju ove knjige, i na tome sam zahvalan. Nedavno sam doznao neprijatnu činjenicu: neki utjecajni znanstvenici imaju običaj dodati svoja imena na radove u čijem pisanju nisu sudjelovali. Očito je da se nekim znanstvenicima čini dovoljnim posuditi radni stol, izdvojiti nešto vremena i pročitati rukopis da bi se smatrali koautorima rada. Čitav znanstveni ugled može se izgraditi na radovima studenata i suradnika! Ne znam što se može učiniti da bi se suzbilo takvo nepoštenje. Možda kad bi izdavači tražili potpisano svjedočanstvo o tome što je koji autor napravio. Ali ovo spominjem samo usput. Zapravo sam samo htio istaknuti suprotnost. Helena Cronin se toliko potrudila poboljšati svaki redak - svaku riječ - da bi njeno ime, da to nije odlučno odbila, trebalo stajati kao koautorsko na svim novim dijelovima ove knjige. Duboko sam joj zahvalan, i žalim što moju zahvalnost moram ograničiti na ovo. Zahvaljujem i Marku Ridleyu, Marian Dawkins i Alanu Grafenu na savjetima i konstruktivnoj kritici nekih dijelova, kao i Thomasu Websteru, Hilary McGlynn i ostalima iz Oxford University Pressa koji su mi dobronamjerno opraštali sve moje hirove i otezanja.

RICHARD DAWKINS

ZAŠTO POSTOJIMO?

I

NTELIGENTNI ŽIVOT na našem planetu pojavio se onog trenutka kad je shvatio razlog svoga postojanja. Ako neka viša bića iz svemira ikada posjete Zemlju, prvo pitanje koje će postaviti kako bi procijenili razinu naše civilizacije, bit će: "Jesu li već otkrili evoluciju?" Živi organizmi postojali su na Zemlji, uopće ne znajući zašto, više od tri tisuće milijuna godina prije nego je jedan od njih konačno spoznao istinu. Njegovo je ime Charles Darwin. Iskreno rečeno, i drugi su, tu i tamo, naslućivali istinu, ali Darwin je prvi sastavio logički dosljedno i održivo objašnjenje zašto postojimo. Darwin je omogućio razumno odgovoriti znatiželjnom djetetu čije je pitanje naslov ovog poglavlja. Više ne moramo pribjegavati praznovjerju da bismo odgovorili na ozbiljna pitanja poput: Ima li život smisao? Zbog čega postojimo? Što je čovjek? Nakon što je postavio i posljednje pitanje, istaknuti zoolog G. G. Simpson je rekao: "Ono što sad želim naglasiti je kako su svi pokušaji odgovora na to pitanje iz vremena prije 1859. bezvrijedni, te ih je kao takve najbolje zanemariti."* Danas je teorija evolucije podložna sumnji jednako koliko i teorija po kojoj se Zemlja okreće oko Sunca, ali potpuno značenje Darwinove revolucije tek treba shvatiti. Zoologija je na sveučilištima i danas sporedni predmet, a čak i oni koji se opredjeIjuju za nju često se na to odlučuju ne shvaćajući njeno duboko lilozofsko značenje. Filozofija i predmeti poznati kao "humaniHlički" i dalje se uče kao da Darwina nikada nije ni bilo. To će se H vremenom, bez sumnje, promijeniti. U svakom slučaju, ova knjiga nije zamišljena kao obrana darvinizma. Umjesto toga, u njoj se s posebnom namjerom ispituju posljedice teorije evolu-

cije. Moja je namjera proučiti biologiju sebičnosti i nesebičnosti (altruizma). Osim važnosti koju ovaj predmet ima za znanost, njegov ljudski značaj je jasan. To se pitanje tiče svih strana našeg društvenog života, naših ljubavi i mržnji, borbe i suradnje, davanja i oduzimanja, naše pohlepe i naše velikodušnosti. Ove bi se tvrdnje mogle izreći i za Lorenzovu knjigu 0 agresiji, Ardreyev Društveni ugovor i Eibl-Eibesfeldtovu Ljubav i mržnju. Problem je tih knjiga što su njihovi pisci potpuno u krivu. A u krivu su zato što su pogrešno shvatili tijek evolucije. Pogrešno su pretpostavili kako je ono što je u evoluciji važno dobrobit vrste (ili skupine), a ne dobrobit jedinke (ili gena). Ironično je što Ashley Montagu kritizira Lorenza kao "neposrednog potomka onih mislilaca devetnaestog stoljeća koji su smatrali kako su zubi i pandže prirode crveni od krvi..." Onako kako ja shvaćam Lorenzovo viđenje evolucije, on bi se vrlo spremno složio s Montaguem u odbacivanju onoga što se pod čuvenom Tennysonovom rečenicom podrazumijeva. Za razliku od obojice, ja mislim kako je izrekom o "crvenim zubima i pandžama prirode" divno sažeto suvremeno shvaćanje prirodnog odabiranja. Prije nego počnem razlagati vlastitu temu, htio bih ukratko objasniti kakva je to tema, a kakva nije. Kad bismo čuli da je neki čovjek dugo i uspješno živio u svijetu gangstera iz Chicaga, mogli bismo pretpostaviti kakav je to čovjek bio. Mogli bismo očekivati kako su ga krasile osobine poput žilavosti, brzine na pištolju i sposobnosti privlačenja odanih prijatelja. To ne bi bili nepogrešivi zaključci, ali znamo li nešto o uvjetima u kojima je taj čovjek uspio preživjeti i uspješno živjeti, mogli bismo izvesti i neke zaključke o njegovom životu. U ovoj knjizi iznosim tvrdnju kako smo, jednako kao i sve ostale životinje, samo strojevi koje određuju naši geni. Naši su geni, poput uspješnih gangstera iz Chicaga, uspjeli, u nekim slučajevima i po više milijuna godina, preživjeti u izrazito natjecateljskom svijetu. To nam daje pravo očekivati od naših gena određena svojstva. Ja tvrdim kako je nemilosrdna sebičnost dominantna osobina koju treba očekivati od svakog uspješnog gena. Ta sebičnost gena obično će dati povod sebičnosti u ponašanju jedinke. Vidjet ćemo, ipak, kako postoje i posebne okolnosti u kojima gen najbolje može postići vlastite sebične ciljeve tako što će, s gledišta pojedinačnih životi

nja, poduprijeti izvjesni ograničeni oblik nesebičnosti. "Posebne" i "ograničeni" su važne riječi u posljednjoj rečenici. Koliko god, možda, željeli vjerovati kako to nije točno, bezuvjetna ljubav i dobrobit vrste kao cjeline su pojmovi koji u evoluciji jednostavno nemaju smisla. To me dovodi do onog prvog što želim istaknuti u pogledu ove knjige: što ona nije. Ne zastupam moralnost koja se zasniva na evoluciji.* Govorim o tome kako su stvari evoluirale. Ne govorim o tome kako se mi, ljudska bića, trebamo ponašati u moralnom pogledu. Ovo naglašavam zato što znam kako postoji opasnost da me pogrešno shvate oni, a njihov je broj vrlo velik, koji ne mogu razlikovati stav kojim se izlaže mišljenje o nekom predmetu i zastupanje mišljenja o tome kakav bi taj predmet trebao biti. Ja osobno mislim kako bi ljudsko društvo utemeljeno jednostavno na genskom zakonu sveopće nemilosrdne sebičnosti, bilo društvo u kojem bi život bio odvratan. Ali, na nesreću, koliko god možda žalili zbog nečega, ono zbog toga neće prestati biti takvo kakvo je. Glavni je cilj ove knjige biti zanimljivo štivo, ali želite li iz nje izvući neku pouku, čitajte je kao opomenu. Shvatite je kao opomenu, jer želite li, kao i ja, izgraditi društvo u kojem će jedinke nesebično i velikodušno surađivati kako bi postigle zajedničku sreću, onda od biološke prirode očekujte malo pomoći. Pokušajmo naučiti velikodušnost i nesebičnost, jer smo rođeni sebični. Pokušajmo shvatiti što su sve sposobni naši sebični geni, jer tada ćemo možda moći poremetiti njihove puteve — nešto o čemu niti jedna druga vrsta nije nikada ni sanjala. Uz ove primjedbe o učenju stoji kao zaključak jedno mišljenje, slučajno vrlo često pogrešno, a to je pretpostavka kako su genetski naslijeđene osobine određene kao stalne i nepromjenljive. Naši nas geni možda uče sebičnosti, ali mi ih nismo prisiljeni slušati cijelog života. Jedino je nesebičnost teže naučiti nego što hi to bio slučaj da smo genetski programirani za nesebičnost. Medu životinjama, čovjek je jedinstven jer njime vlada uljudba, naučeni i običajima prenošeni utjecaji. Netko bi mogao reći kako je uljudba toliko važna da su geni, bili sebični ili ne, stvarno nevažni za razumijevanje ljudske prirode. Drugi se ne bi složili s tim. Sve ovisi o tome za što se zauzimamo u raspravi o "prirodi i odgoju" kao odrednicama ljudskih osobina. To me dovodi do

onog drugog što ova knjiga nije: ona nije zastupanje ovog ili onog gledišta u sporu priroda/odgoj. Ja o tome, naravno, imam svoje mišljenje, ali neću ga iznositi, osim u onoj mjeri u kojoj se ono podrazumijeva u viđenju kulture, a što ću izložiti u posljednjem poglavlju. Ako se utvrdi kako su geni zaista nevažni za određivanje ponašanja suvremenih ljudi, ako smo u tom pogledu zaista jedinstveni među životinjama, ipak je, ako ništa drugo, zanimljivo ispitati to pravilo čiji smo izuzetak tek nedavno postali. A ako naša vrsta nije toliko izuzetna kao što nam se možda sviđa misliti, onda je još važnije proučiti to pravilo. I treće — ova knjiga nije podrobno opisno izlaganje o ponašanju čovjeka ili bilo koje druge životinjske vrste. Stvarne pojedinosti koristit ću samo kao opisne primjere. Neću govoriti: "Promatrate li ponašanje pavijana, otkrit ćete kako je ono sebično; svi su izgledi, dakle, da je i čovjekovo ponašanje sebično." Logika mog zaključka o "čikaškim gangsterima" potpuno je različita. Ona je u slijedećem. Ljudska bića i pavijani razvili su se putem prirodnog odabiranja. Promatra li se djelovanje prirodnog odabiranja, ispada da sve što se razvilo putem prirodnog odabiranja mora biti sebično. Zato moramo očekivati da ćemo promatranjem ponašanja pavijana, ljudi i ostalih živih bića otkriti kako je ono sebično. Zaključimo li da je naše očekivanje pogrešno i zapazimo li da je ponašanje ljudi u stvari nesebično, onda ćemo se naći pred nečim zbunjujućim, nečim što zahtijeva objašnjenje. Prije negoli krenemo dalje, potrebna nam je jedna definicija. Za neko biće kao što je pavijan kaže se da je nesebično ako svojim ponašanjem povećava blagostanje nekog drugog takvog bića na račun svog vlastitog. Sebično ponašanje ima potpuno suprotno djelovanje. "Blagostanje" se određuje kao "mogućnost preživljavanja" čak i ako je djelovanje na stvarni život i vjerojatnost smrti toliko malo da izgleda zanemarivo. Iznenađujuća je posljedica moderne verzije Darwinove teorije kako na izgled sićušni, tričavi utjecaji na vjerojatnost preživljavanja mogu u evoluciji imati presudne posljedice i to zbog beskrajnosti vremena koje te posljedice imaju na raspolaganju dok bi se konačno osjetile. Važno je shvatiti kako su gornje definicije nesebičnosti i sebičnosti ponašajne, a ne subjektivne. Ja se ovdje ne bavim

psihologijom motiva. Neću raspravljati o tome da li ljudi koji se ponašaju nesebično "u stvari" to čine iz nekih tajnih ili nesvjesnih sebičnih pobuda. Možda čine, možda ne čine, a možda nikada i nećemo moći saznati, no to ni u kojem slučaju nije nešto čemu bi ova knjiga bila posvećena. Moja definicija odnosi se jedino na pitanje snižava li, ili povećava, neki postupak učinkovito izglede za preživljavanje neke nesebične jedinke i izglede za preživljavanje pretpostavljenog korisnika. Pokazati djelovanje ponašanja na dugoročnije izglede za preživljavanje vrlo je složeno. U praksi, kada tu definiciju primjenjujemo na pravo ponašanje, moramo se ograditi izrazom "naizgled". Naizgled nesebični postupak je onaj koji, površno promatrano, povećava mogućnost (koliko god mala bila) smrti nesebične jedinke i preživljavanje korisnika altruizma te jedinke. Ispitaju li se pobliže, često se zaključi kako su ti postupci prividne nesebičnosti, u stvari, prerušena sebičnost. Ponovno naglašavam, da pritom ne mislim kako su te pobude u osnovi tajno sebične, već da je pravo djelovanje tog postupka na izglede za preživljavanje obrnuto od onog što smo u prvi tren mislili. Navest ću nekoliko primjera naizgled sebičnog i naizgled nesebičnog ponašanja. Sto se tiče naše vlastite vrste, teško je svladati subjektivna ustaljena mišljenja pa ću zato birati primjere iz svijeta drugih životinja. Najprije nekoliko raznovrsnih primjera sebičnog ponašanja pojedinačnih životinja. Crnoglavi galebovi gnijezde se u velikim kolonijama i gnijezda su im jedna od drugih udaljena nekoliko desetaka centimetara. Kad se mladi izlegnu, sitni su, bespomoćni i lako ih je progutati. Galebu je potpuno normalno pričekati susjedov odlazak s gnijezda, koji je možda otišao loviti ribu, i okomiti se na nekog od njegovih ptića te ga cijelog progutati. Na taj način on pribavlja dobar hranjiv obrok; ne mora se mučiti i loviti ribu niti ostavljati vlastito gnijezdo nezaštićeno. Poznatiji je mračni kanibalizam ženke bogomoljke. Bogomoljke su veliki kukci mesožderi. Obično jedu manje kukce poput mušica, ali napadaju sve što se kreće. Prilikom parenja, mužjak se oprezno popne na ženku i pari s njom. Ukaže li se ženki prilika, ona će ga pojesti, počevši s odgrizanjem glave još dok joj se mužjak primiče ili odmah pošto se popeo na nju, ili poslije razdvajanja. Pomislili bismo kako je za nju pametnije pričekati

završetak parenja prije negoli ga počne jesti. No, čini se da gubitak glave ne ometa preostali dio mužjakovog tijela u spolnome činu. Baš naprotiv, budući da je kod kukaca glava sjedište nekih inhibitornih živčanih središta, moguće je da ženka jedući mužjakovu glavu poboljšava njegovu seksualnu aktivnost.* Ako je tako, za ženku je to dodatna dobit. Prva joj je dobit što si je pribavila obrok. Riječ "sebičan" možda ne izgleda dovoljna za takve krajnje slučajeve kanibalizma, iako se oni vrlo dobro uklapaju u našu definiciju. Našem suosjećanju možda je bliže kukavičko ponašanje carskih pingvina na Antarktiku. Zamijećeno je kako oni čekaju na rubu vode, oklijevajući prije nego što zarone, jer prijeti opasnost da ih pojedu tuljani. Kad bi samo jedan zaronio, ostali bi znali je li tuljan ovdje ili nije. Nitko, naravno, ne želi biti pokusni kunić, pa svi stoje i čekaju, ponekad pokušavajući jedan drugog gurnuti u vodu. U jednostavnijim slučajevima sebično ponašanje može se pokazati u odbijanju dijeljenja nekih vrijednosti kao što su hrana, teritorij ili seksualni partner. A sad — nekoliko primjera naizgled nesebičnog ponašanja. Ubodi pčela-radilica vrlo su uspješna obrana od kradljivaca meda. Ali pčele koje ubadaju su borci-kamikaze. Prilikom uboda se zajedno sa žalcem iz tijela istrgnu životno važni unutarnji organi pa pčela ubrzo umire. Njenim samoubilačkim činom spašene su životne zalihe hrane u košnici, no nje više nema kako bi uživala u tim plodovima. Po našoj definiciji to je nesebično ponašanje. No, sjetite se kako ne govorimo o svjesnim pobudama. I u ovom primjeru, kao i u primjerima sebičnosti; takvih pobuda možda ima, a možda i nema, no za našu definiciju one nisu važne. Položiti vlastiti život za život prijatelja očito je nesebično, ali jednako je nesebično i izložiti se radi prijatelja čak i malenoj opasnosti. Mnoge ptičice, primjetivši pticu grabljivicu poput sokola, ispuštaju karakteristični "poziv na uzbunu", na koji cijelo jato počinje bježati. Postoje neposredni dokazi kako ptica koja poziva na uzbunu dovodi sebe u opasnost, jer privlači posebnu pažnju grabljivice. Njoj prijeti samo mala dodatna opasnost, no ipak to po našoj definiciji spada u nesebično ponašanje. Najčešće i najuočljivije nesebično ponašanje među životi-

njama vidimo kod roditelja, pogotovo majki, u odnosu na vlastitu djecu. One ih izlegu, bilo u gnijezdima, bilo u vlastitom tijelu, hrane ih uz golemu požrtvovnost i izlažu se velikim opasnostima ne bi li ih zaštitili od grabežljivaca. Navest ćemo samo jedan posebni primjer: mnoge ptice koje se gnijezde na zemlji igraju, približi li im se neki grabežljivac, na primjer lisica, takozvanu "igru odvlačenja pažnje". Ptica-roditelj odšepa iz gnijezda, glumeći da joj je slomljeno krilo. Grabežljivac, osjećajući laki plijen, slijedi pticu udaljujući se od gnijezda u kojem su mladi. Odrasla ptica se na kraju prestane pretvarati i u posljednji trenutak odleti pred otvorenim čeljustima lisice. Ta igra vjerojatno spašava život mladima, no uz nemalu opasnost po samog roditelja. Ne pokušavam izvesti zaključke na temelju navođenja primjera. Odabrani primjeri nisu nikada sigurni dokaz za vrijedno poopćavanje. Svrha ovih primjera je isključivo ilustracija onoga što na razini jedinke podrazumijevam pod nesebičnim i sebičnim ponašanjem. Ova će knjiga pokazati kako se i pojedinačna sebičnost i pojedinačna nesebičnost objašnjavaju temeljnim zakonom koji ću nazvati sebičnost gena. Ali prvo se moram pozabaviti jednim posebnim pogrešnim objašnjenjem altruizma, jer je ono široko poznato i uči se čak u školama. Ovo objašnjenje temelji se na pogrešnom shvaćanju koje sam već spomenuo, a to je da se živa bića razvijaju čineći stvari "za dobrobit vrste" ili "za dobrobit skupine". Lako je uvidjeti kako je ta zamisao nastala u biologiji. Veliki dio života životinja posvećen je razmnožavanju i većinu djela nesebične požrtvovnosti zapaženih u prirodi čine roditelji zbog svojih mladih. "Produžetak vrste" uobičajeni je eufemizam za razmnožavanje, a ono je bez sumnje posljedica razmnožavanja. Treba samo malo rastegnuti logiku i zaključiti kako je "funkcija" razmnožavanja produžiti, ovjekovječiti vrstu. Odavde pa do zaključka kako će se životinje, općenito uzevši, ponašati na taj način kako bi se omogućio nastavak vrste, samo je još jedan mali, pogrešni korak. Iz toga vjerojatno slijedi altruizam prema ostalim pripadnicima iste vrste. Ovaj pravac razmišljanja može se neodređeno iskazati i darvinovskim izričajima. Evolucija djeluje putem prirodnog odabiranja, a prirodno odabiranje znači preživljavanje "najsposobnijih". No, je li tu riječ o najsposobnijim jedinkama, najsposobni-

jim rasama, najsposobnijim vrstama? Kad je nešto drugo u pitanju to i nije naročito važno, ali kad govorimo o nesebičnosti to je, očigledno, presudno. Ako se u onome što je Darwin nazivao borbom za život natječu vrste, onda je na jedinku najbolje gledati kao na ulog u toj igri, ulog koji se žrtvuje kada to zahtijevaju viši interesi vrste kao cjeline. Treba li to izraziti na malo učeniji način, reći ćemo kako je za jednu skupinu, kao što je vrsta ili neka skupina unutar vrste, čiji su pripadnici spremni žrtvovati se za dobrobit te skupine, manje vjerojatno da će izumrijeti nego suparnička skupina čiji pripadnici kao jedinke na prvo mjesto stavljaju vlastite sebične interese. Stoga je svijet nastanjen uglavnom skupinama koje se sastoje od jedinki spremnih na žrtvovanje. To je teorija "skupnog odabiranja" za koju su biolozi, neupoznati s pojedinostima teorije evolucije, dugo mislili da je točna; nju je na vidjelo iznijela poznata knjiga V. C. WynneEdvardsa, a popularizirao ju je Robert Ardrey u Društvenom ugovoru. Ispravna alternativa se obično naziva "pojedinačno odabiranje", iako ja osobno više volim govoriti o genskom odabiranju. Spreman odgovor zagovornika "pojedinačnog odabiranja" na upravo iznesen argument bio bi, otprilike, ovaj: čak i u skupini nesebičnih jedinki gotovo sigurno će postojati i manjina koja će odstupati i koja će odbijati podnošenje bilo kakve žrtve. Postoji li samo jedan sebični pobunjenik koji je spreman iskorištavati nesebičnost ostalih, po definiciji je vjerojatnije da će upravo on preživjeti i imati potomstvo. Svaki njegov potomak težit će naslijediti njegove sebične odlike. Nakon više naraštaja takvog prirodnog odabiranja, sebične jedinke nadvladat će "nesebičnu skupinu" i ona će postati nerazlučiv dio sebične skupine. Čak i ako dopustimo mogućnost nevjerojatnog slučajnog početnog postojanja čisto nesebičnih skupina, bez ijednog pobunjenika, teško je pretpostaviti što bi to zaustavilo sebične jedinke da se ne dosele iz susjednih sebičnih skupina i miješanjem pokvare čistoću nesebičnih skupina. Zagovornik pojedinačnog odabiranja priznao bi kako skupine zaista izumiru i da na to, hoće li izumrijeti ili ne, može utjecati ponašanje pojedinaca u njima. On bi čak mogao priznati i to kad bi jedinke u skupini imale moć predviđanja, mogle bi uvidjeti kako je njihov najbolji vlastiti interes u smislu izbjegavanja

uništenja skupine, dugoročno gledano, obuzdavanje te sebične pohlepe. Ali gašenje skupine spori je proces u usporedbi s naglim prodorom i naletom natjecanja pojedinaca. Čak i kad skupina polako i neumoljivo ide nizbrdo, sebične jedinke, kratkoročno gledano, napreduju na račun nesebičnih. Iako teorija skupnog odabiranja sada uživa malu podršku u redovima stručnih biologa koji shvaćaju evoluciju, ona je za neupućene i dalje vrlo privlačna. Generacije novih studenata biologije se jedna za drugom čude kad se vrate s fakulteta i otkriju kako to nije pravilno gledište. Teško ih je i okriviti zbog toga, jer u Nuffieldovom priručniku za nastavnike biologije (Nuffield Biology Teachers' Guide), namjenjenom nastavnicima koji predaju biologiju u višim razredima u Engleskoj, nalazimo slijedeće: "Kod viših životinja ponašanje može poprimiti oblik samoubojstva jedinke kako bi se osiguralo preživljavanje vrste." Neimenovani pisac ovog priručnika ostaje u blaženom neznanju da je izrekao proturječnost. U tom smislu on spada u društvo dobitnika Nobelove nagrade. Konrad Lorenz u knjizi 0 agresiji govori o funkcijama agresivnog ponašanja čija je svrha "održavanje vrste", a jedna takva funkcija je i omogućavanje razmnožavanja samo najsposobnijim jedinkama. Ovo je pravi biser od zaključka koji se vrti u krug. No, ja bih htio reći kako je misao o skupnom odabiranju toliko duboko usađena u svijest da ni Lorenz, kao ni pisac Nuffieldovog priručnika, očigledno nisu shvatili kako se njihove tvrdnje sukobljavaju s pravovaljanom Darwinovom teorijom. Nedavno sam čuo jedan divni primjer iste vrste u inače odličnoj televizijskoj emisiji BBC-ja o australskim paucima. "Stručna osoba" je u toj emisiji najprije primijetila kako golema većina mladih paučića završava kao plijen ostalih vrsta, pa poslije nastavila: "Možda je to i svrha njihovog postojanja, jer je za održavanje njihove vrste potreban sasvim mali broj preživjelih!" Robert Ardrey je u Društvenom ugovoru uzeo teoriju o skupnom odabiranju kao objašnjenje za čitav društveni poredak uopće. On čovjeka jasno vidi kao vrstu koja je odlutala sa staze životinjske ispravnosti. Ardrey je bar časno obavio svoj posao. Njegova odluka o neslaganju s izvornom teorijom je svjesni čin i zbog toga mu treba odati priznanje. Jedan od razloga privlačnosti teorije skupnog odabiranja

možda leži u tome što je ona potpuno u skladu s moralnim i političkim načelima većine nas. Možda se mi kao jedinke često ponašamo sebično, ali u trenucima većeg idealiziranja slavimo one koji na prvo mjesto stavljaju dobrobit drugih i divimo im se. Ostajemo, ipak, malo zbunjeni s tim koliko široko tumačenje želimo pridati riječi "drugi". Nesebičnost unutar jedne skupine često ide uz sebičnost između različitih skupina. To je osnova sindikalizma. Na drugoj razini, nacija je glavni korisnik naše nesebične požrtvovnosti, a od mladića se očekuje da, kao jedinke, poginu za slavu svoje zemlje kao cjeline. Nadalje, oni su ohrabreni za ubijanje drugih jedinki o kojoj ne znaju ništa, osim da pripadaju drugoj naciji. (Čudno, mirnodopski pozivi pojedincima za podnošenje male žrtve u obliku smanjenja brzine povećavanja svoga životnog standarda kao da su manje uspješni od ratnih pokliča za polaganje života.) U posljednje vrijeme nastaje reakcija na rasizam i patriotizam te težnja da čitava ljudska vrsta bude predmet naše ljubavi prema bližnjem. Ovo humanističko proširenje cilja naše nesebičnosti ima jednu zanimljivu posljedicu koja, izgleda, ponovno podupire ono shvaćanje evolucije koje govori o "dobrobiti vrste". Politički liberali, obično najuvjereniji zagovornici etike vrste, sada se uglavnom odnose s prezirom prema onima koji su u svojoj nesebičnosti otišli malo dalje te nesebičnost proširili i na druge vrste. Kažem li takvima da me više zanima sprečavanje pokolja velikih kitova nego poboljšanje stambenih uvjeta u kojima ljudi žive, vjerojatno ću zapanjiti neke svoje prijatelje. Osjećaj kako pripadnici vlastite vrste, u usporedbi s pripadnicima drugih vrsta, zaslužuju posebne moralne obzire je star i duboko usađen. Ubijanje ljudi u mirno vrijeme smatra se najvećim zločinom što ga se može počiniti. Jedino što naša kultura još strože zabranjuje je jesti ljude (čak i ako su već mrtvi). Pa ipak, mi uživamo jesti pripadnike drugih vrsta. Mnogi će se užasnuti pred sudskim izvršenjem smrtne kazne čak i nad najokrutnijim zločincima među ljudima, ali će veselo odobravati ubijanje, bez suđenja, sasvim blagih napasnika među životinjama. U stvari, mi pripadnike ostalih, bezazlenih vrsta ubijamo radi zabave i razonode. Čovječji fetus, koji još nema više osjeta od amebe, uživa poštovanje i zakonsku zaštitu veću nego što se pruža odrasloj čimpanzi. Čimpanza međutim, osjeća i misli, a pre-

ma novim eksperimentalnim dokazima može čak i naučiti određeni oblik ljudskog jezika. Fetus pripada našoj vlastitoj vrsti i radi toga mu odmah pridajemo različite povlastice i prava. Da li se "etika vrste" po Richardu Ryderu može postaviti na logično stanovište vrijednije nego što je stanovište "rasizma", to ne znam. Ono što znam je da ta etika nema čvrstih temelja u evolucijskoj biologiji. Smušenost ljudske etike u pogledu razine na kojoj je altruizam poželjan — obitelj, nacija, rasa, vrsta ili sva živa biča — ogleda se u odgovarajućoj smušenosti biologije u pogledu razine na kojoj se, prema teoriji evolucije, nesebičnost može očekivati. Čak ni pristaše skupnog odabiranja ne bi se iznenadile kada bi otkrile kako su pripadnici suparničkih skupina zli jedni prema drugima: poput članova sindikata ili vojnika, oni, na taj način potpomažu vlastitu skupinu u borbi za ograničena sredstva. Ali tada treba pitati kako pristalice skupnog odabiranja odlučuju koja je razina važna. Ako odabiranje postoji između skupina unutar jedne vrste i između vrsta, zašto se ono ne bi događalo i između većih grupacija? Vrste se zbrajaju u rodove, rodovi u redove, a redovi u razrede. I lavovi i antilope pripadaju razredu sisavaca, kao i mi. Zar ne bi stoga trebalo od lavova očekivati da se uzdrže od ubijanja antilopa "radi dobrobiti sisavaca"? Da bi spriječili odumiranje razreda oni bi, naravno, umjesto antilopa trebali loviti ptice ili gmazove. Ali u tom slučaju, što je s potrebom da se održi čitavo koljeno kralješnjaka? Sasvim bi mi lako bilo raspravljati putem reductio ad absurdum i ukazivati na teškoće skupnog odabiranja. Prividno postojanje pojedinačne nesebičnosti ipak ostaje za objasniti. Ardrey ide još dalje pa tvrdi kako je skupno odabiranje jedino moguće objašnjenje za ponašanje poput "skakanja" Thomsonovih gazela. To žestoko i upadljivo skakanje ispred grabežljive zvijeri odgovara pozivu na uzbunu kod ptica, jer upozorava sudrugove na opasnost, a istodobno privlači pažnju grabežljivca na samog skakača. Naša je obveza objasniti skakanje gazela i sve slične pojave i to je ono čime ću se pozabaviti u sljedećim poglavljima. No, prije toga moram dokazati svoje vjerovanje da je najbolji način gledanja na evoluciju onaj kojim se promatra događanje odabiranja na najnižoj postojećoj razini. U tom uvjerenju duboko sam i pod utjecajem velike knjige G. C. Williamsa "Prila-

22 Sebični gen gođavanje i prirodno odabiranje" (Adaptation and Natural Selection). Središnju zamisao koju ću koristiti nagovijestio je pak početkom stoljeća, još u vrijeme prije otkrića gena, A. Weismann — to je ono njegovo učenje o "kontinuiranosti klicine plazme". Tvrdim kako osnovna jedinica odabiranja, pa prema tome i zastupanja vlastitog interesa, nije ni vrsta niti skupina pa čak ni jedinka. To je gen, jedinica nasljeđivanja.* Ovo nekim biolozima u početku može zvučati pretjerano. Nadam se kako će se i oni, kad vide u kojem smislu to smatram, složiti kako je to u biti ispravno, čak i ako je prikazano na neobičan način. Za razvijanje ove tvrdnje potrebno je vrijeme, te moramo početi od početka, od samog porijekla života.

2 UMNOŽIVAČI

U

POČETKU BIJAŠE

jednostavnost. Prilično je teško objasniti i to

kako je nastao obični svemir. Nadam se da se slažemo kako bi bilo još teže objasniti iznenadnu pojavu potpuno opremljenog složenog poretka — života, ili bića koje je u mogućnosti stvoriti život. Darwinova teorija evolucije putem prirodnog odabiranja zadovoljava jer nam pokazuje na koji se način jednostavnost mogla izmjeniti u složenost i kako su se nesređeni atomi mogli okupljati u sve složenije uzorke, dok na kraju nisu stvorili i čovjeka. Darwin pruža rješenje, od svih do sada predloženih jedino moguće, za složen problem našeg postojanja. Pokušat ću ovu veliku teoriju objasniti na nešto jednostavniji način negoli je uobičajeno, počevši od vremena kada još ni sama evolucija nije počela. Darwinovo "preživljavanje najsposobnijeg" zapravo je posebni slučaj općeg zakona održavanja stabilnoga. Svemir je nastanjen stabilnim stvarima. Stabilna stvar je skup atoma koji je dovoljno trajan ili čest da bi mu se dalo ime. Može to biti jedinstveni skup atoma poput Matterhorna, koji traje dovoljno dugo da mu vrijedi dati ime. A može biti i vrsta tvari kao što su kišne kapi, koje na svijet dolaze u dovoljno velikom broju da zaslužuju zajedničko ime, premda je svaka kratkotrajna. Stvari koje vidimo oko sebe i za koje mislimo kako im je potrebno objašnjenje — stijene, svemir, morski valovi — sve su to manje ili više postojani skupovi atoma. Mjehuri od sapunice teže zauzimanju loptastog oblika, jer je to stabilna konfiguracija za tanku opnu ispunjenu plinom. U svemirskom brodu je i voda stabilna u obliku loptica, ali na Zemlji, gdje postoji sila teže, stabilna površina

mirne vode je ravna i horizontalna. Kristali soli imaju oblik kocke, jer je to stabilni način povezivanja iona natrija i klora. Na Suncu se najjednostavniji atomi, atomi vodika, spajaju kako bi stvorili atome helija, zato što je, u okolnostima koje tamo prevladavaju, konfiguracija helija stabilnija. Ostali još složeniji atomi oblikuju se u zvijezdama širom svemira i nakon što je u "Velikom prasku", po prevladavajućoj teoriji, nastao svemir. Iz zvijezda dakle potječu elementi našeg svijeta. Kad se međusobno sretnu, atomi ponekad stupaju u kemijske reakcije u kojima se povezuju i stvaraju molekule, koje mogu biti manje ili više stabilne. Neke molekule su vrlo velike. Kristal poput dijamanta se može smatrati jednom jedinom molekulom, poslovično stabilnom, a isto tako i vrlo jednostavnom, jer se njena unutrašnja atomska struktura beskonačno ponavlja. U suvremenim živim organizmima postoje druge velike molekule koje su vrlo složene, a sama njihova složenost pokazuje se u nekoliko razina. Hemoglobin u krvi tipična je proteinska molekula. Sastavljen je od lanaca manjih molekula, amino-kiselina, od kojih svaka sadrži nekoliko desetaka atoma raspoređenih po točnom pravilu. U jednoj molekuli hemoglobina vezano je 574 molekula aminokiselina. One su raspoređene u četiri lanca, koji su spleteni jedan oko drugoga i tvore okruglu, trodimenzionalnu tvorbu zapanjujuće složenosti. Model molekule hemoglobina nalikuje na trnoviti grm. Ali za razliku od pravog grma, njegov oblik nije slučajan, već je to konačna i nepromjenjiva struktura koja se u prosječnom ljudskom tijelu ponavlja, potpuno ista, više od šest tisuća milijuna milijuna milijuna puta. Točno određeni grmoliki oblik proteinske molekule poput hemoglobina stabilan je u tom smislu što će dva lanca sastavljena od jednakih nizova aminokiselina težiti, poput dviju opruga, doći u stanje mirovanja u točno isti trodimenzionalni spiralni oblik. Hemoglobinski grmovi u našem tijelu zauzimaju svoj "omiljeni" oblik brzinom od oko četiri stotine milijuna milijuna podešavanja u sekundi, dok se ostali jednakom brzinom uništavaju. Hemoglobin je suvremena molekula, upotrebljena kao ilustracija spajanja atoma u stabilne oblike. Ono što je ovdje važno je kako je prije pojave života na Zemlji moglo doći do svojevrsne početne evolucije molekula putem običnih fizičkih i kemijskih procesa. Nema potrebe misliti o planu, svrsi ili usmjerenosti.

Ukoliko neka skupina atoma uz pomoć energije zauzme stabilniji oblik, nastojati će taj oblik zadržati. Najraniji oblik prirodnog odabiranja bio je jednostavno odabiranje stabilnijih oblika i odbacivanje nestabilnih. U tome nema ničega tajanstvenoga. To se moralo dogoditi samo po sebi. Iz toga, naravno, ne proizlazi da se pojava jedinki složenih poput čovjeka, može objasniti po potpuno istim načelima. Ne možemo samo uzeti odgovarajući broj atoma, pomiješati ih uz dotok vanjske energije pa da se oni slože u ispravan uzorak i tako stvori Adam! Na taj način možemo napraviti molekulu sastavljenu od nekoliko desetaka atoma, no čovjek se sastoji od više od tisuću milijuna milijuna milijuna milijuna atoma. U nastojanju da na taj način stvorimo čovjeka u biokemijskoj koktelmješalici moglo bi proteći toliko vremena da bi ukupno dosadašnje trajanje svemira bilo kao treptaj oka, a da čak ni tada ne uspijemo. Upravo ovdje u pomoć pristiže Darwinova teorija u svom najopćenitijem obliku. Darwinova teorija stupa na scenu ondje gdje je scenarij o sporom nastanku molekula napušta. Opis nastanka života koji ću dati neizbježno je teoretski, jer tome događaju nitko nije bio nazočan pa da bi mogao svjedočiti kako se zbio. Postoji niz različitih teorija, ali neke osobine su im svima zajedničke. Pojednostavljeni pregled koji ću iznijeti vjerojatno nije daleko od istine.* Ne znamo kojim je kemijskim tvarima Zemlja obilovala prije nastanka života, ali vrlo je vjerojatno da si to bile voda, ugljikov dioksid, metan i amonijak — jednostavni spojevi za koje je poznato da postoje barem na još nekim planetima Sunčevog sustava. Kemičari su pokušavali oponašati uvjete kakvi su vladali na mladoj Zemlji. Stavili su u bocu te jednostavne tvari i osigurali dovod energije u obliku ultraljubičastog zračenja ili električnog izbijanja — što je umjetna inačica izvora energije na prvobitnoj Zemlji. Poslije nekoliko tjedana u boci bi obično pronašli nešto zanimljivo: nestalnu tamnu juhu sastavljenu od mnogobrojnih molekula složenijih od onih s kojima je pokus započet. Posebno su nađene aminokiseline — sastavni dijelovi proteina, odnosno jedne od dviju značajnih vrsta bioloških molekula. Prije negoli su ti pokusi provedeni, prirodno nastale aminokiseline smatrane su znakom postojanja života. Da su, na primjer, otkrivene na Marsu, prisustvo života na tom planetu činilo bi se pri-

lično sigurnim. Sada, međutim, njihova prisutnost podrazumijeva samo postojanje nekoliko jednostavnih plinova u atmosferi, postojanje vulkana, Sunčeve svjetlosti ili munja. Nedavno su laboratorijskim oponašanjem kemijskih uvjeta na prvobitnoj Zemlji dobijene organske tvari nazvane purini i pirimidini. To su dijelovi iz kojih se gradi genska molekula, odnosno sama DNK. Čini se da su procesi slični ovima omogućili nastanak "prajuhe" koja je bila, kako vjeruju biolozi i kemičari, sastojak mora prije nekih tri do četiri milijarde godina. Organske tvari skupljale su se na nekim mjestima, možda u osušenoj pjeni na morskoj obali ili u sitnim kapljicama. Pod daljnjim utjecajem energije, poput ultraljubičaste svjetlosti, one su se udruživale u molekule. Danas krupne organske molekule ne bi trajale dovoljno dugo da ih zapazimo, jer bi ih bakterije ili ostala živa stvorenja brzo upila i uništila. Ali i mi i bakterije došli smo kasnije, pa su u ono vrijeme velike organske molekule mogle nesmetano plutati po sve gušćoj juhi. U jednom se trenutku slučajno oblikovala naročita molekula koju ćemo nazvati umnoživač. Umnoživač nije morao biti najveća ili najsloženija od svih molekula u okolini, ali je imao neobično svojstvo stvaranja vlastite kopije. Vrlo je mala vjerojatnost da se takvo nešto dogodi, no dogodilo se. Bilo je to zaista nevjerojatno. Za života jednog čovjeka, stvari koje su tako nevjerojatne mogu praktično gledano ispasti nemoguće. Zato nikad nećete dobiti glavni zgoditak na lotu. Ali u našim ljudskim procjenama onog što je vjerojatno i onog što nije vjerojatno nismo navikli imati posla sa stotinama milijuna godina. No, kada biste stotinu milijuna godina svakog tjedna ispunjavali listiće, vjerojatno biste dobili nekoliko glavnih zgoditaka. Molekulu koja stvara vlastite kopije nije toliko teško zamisliti kao što se u početku činilo, a bilo je dovoljno da se ona pojavi samo jednom. Taj umnoživač možemo zamisliti kao kalup. Zamislite ga kao veliku molekulu koja se sastoji od složenog lanca koji je pak sastavljen od različitih vrsta građevnih blokova. Malih građevnih blokova bilo je u izobilju u juhi koja je okruživala umnoživač. Pretpostavimo da svaki građevni blok ima sklonosti prema vlastitoj vrsti. Kad god neki građevni blok iz juhe dospije uz dio umnoživača prema kojem ima sklonost, on će pokušati tu i ostati. Građevni blokovi koji se međusobno privlače

na taj način će se automatski poredati u niz koji oponaša niz građevnih blokova samog umnoživača. Nije teško zamisliti kako se ti nizovi udružuju i stvaraju stabilni lanac kao i prilikom stvaranja onog prvog umnoživača. Taj se proces može nastaviti u vidu progresivnog slaganja, sloj po sloj. Na taj su način nastali kristali. Dva se lanca, s druge strane, mogu i rastaviti, dajući tako dva umnoživača od kojih svaki može nastaviti stvarati nove kopije. Složenija je mogućnost da svaki građevni blok nema sklonost prema vlastitoj vrsti, već prema nekoj drugoj vrsti bloka. U tom slučaju umnoživač ne djeluje kao kalup za istovjetnu kopiju, već tek za svojevrsni "negativ" koji pak, sa svoje strane, sad pravi na isti način identičnu kopiju početnog pozitiva. Za našu svrhu nije važno je li početni proces umnoživanja bio pozitiv-negativ ili pozitiv-pozitiv, iako možemo primijetiti da molekula DNK, odnosno suvremeni ekvivalent prvih umnoživača, koristi umnožavanje od pozitiva prema negativu. Ono bitno u tome jest kako je nova vrsta "stabilnosti" iznenada došla na svijet. Prije toga prvobitna juha vjerojatno nije bila bogata nekom određenom vrstom složenih molekula, jer je svaka ovisila o građevnim blokovima koji su se slučajno povezivali u stabilne tvorbe. Čim je nastao, umnoživač je raširio svoje kopije po cijelome moru, sve dok nije zavladala nestašica manjih molekulni građevnih blokova, te su se ostale velike molekule stvarale sve rijeđe. Tako je, izgleda, nastala velika populacija jednakih kopija. Sad moramo istaknuti važnu osobinu svakog postupka kopiranja: nesavršenost. Javljaju se pogreške. Nadam se da u ovoj knjizi nema tiskarskih pogrešaka, ali potražite li pažljivo, naći ćete ih zasigurno. One vjerojatno neće značajnije promijeniti značenje rečenica, jer će to biti pogreške "prve generacije". Ali zamislite one dane prije pronalaska tiska, kada su knjige, poput evanđelja, pisane rukom. Vjerojatno je svaki pisar, ma koliko bio pažljiv, napravio nekoliko pogrešaka, a neke od njih su zapravo bile mala namjerna "poboljšavanja". Da su svi prepisivali iz istog izvornika, značenje ne bi bilo iskrivljeno u velikoj mjeri. Ali kada se prijepisi rade s drugih prijepisa, koji su pak napravljeni H nekih trećih prijepisa, pogreške se počinju zbrajati i postaju ozbiljne. Skloni smo pogrešno prepisivanje smatrati nečim loAim, a kad su u pitanju dokumenti nekog čovjeka, teško je i za-

misliti da se za one na kojima postoje pogreške može reći kako su poboljšani. Mislim da se za učene ljude Septuaginte može reći da su započeli nešto veliko kad su pogrešno preveli hebrejsku riječ za "mladu ženu" u grčku riječ za "djevicu" i izrekli proročanstvo: "Eto, djevica će zatrudnjeti i rodit će sina..."* Bilo kako bilo, vidjet ćemo kako pogrešno kopiranje bioloških umnoživača može dovesti do poboljšanja u pravom smislu riječi. Pojava određenih pogrešaka bila je bitna i za napredujuću evoluciju života. Ne znamo koliko su točne bile kopije koje su stvarale početne molekule umnoživači. Njihovi suvremeni potomci, molekule DNK, zapanjujuće su pouzdani u usporedbi s najpouzdanijim postupkom kopiranja koji čovjek može izvesti, ali čak i oni griješe te upravo time omogućuju evoluciju. Početni umnoživači su vjerojatno puno više griješili, no u svakom slučaju možemo biti sigurni da je do pogrešaka dolazilo i da su se te pogreške zbrajale. Kako su pogrešne kopije nastajale i širile se, tako se prvobitna juha umjesto populacijom istovrsnih kopija ispunjavala populacijom različitih varijeteta umnoživačkih molekula koje su sve "potjecale" od istog pretka. Jesu li neki varijeteti bili brojniji od drugih? Gotovo je sigurno da jesu. Osobina nekih varijeteta bila je veća stabilnost nego što su je imali ostali. Za neke molekule bilo je manje vjerojatno da će se, kad se jednom stvore, ponovo raspasti. Broj takvih varijeteta u juhi srazmjerno je rastao, ne samo kao neposredna logična posljedica svoje "dugovječnosti", već i zato što su ti tipovi molekula imali više vremena za pravljenje vlastite kopije. Umnoživači dugog životnog vijeka bi, stoga, bili sve mnogobrojniji i uz sve ostale podjednake uvjete moglo bi se reći da je u toj populaciji molekula postojao "evolucijski trend" prema većoj dugovječnosti. Ali ostali uvjeti vjerojatno nisu bili podjednaki te se brzina umnožavanja ili "plodnost" pojavila kao druga osobina varijeteta umnoživača koja je bila još važnija za rasprostiranje u populaciji. Ako umnoživačke molekule tipa A stvaraju vlastite kopije jednom tjedno, dok ih one tipa B stvaraju svakog sata, nije teško predvidjeti da će molekule tipa A vrlo brzo biti brojčano nadjačane, čak i ako "žive" duže od molekula tipa B. Odavde je vjerojatno postojao "evolucijski trend" prema većoj "plodnosti" molekula u juhi. Treća pozitivna odlika umnoživačkih molekula bila je točnost umnožavanja. Ako molekule tipa X i tipa Y traju jed-

nako dugo i umnožavaju se istom brzinom, ali X radi pogreške prosječno pri svakom desetom umnožavanju, dok ih Y radi pri svakom stotom, Yće sigurno postati brojniji. Dio populacije koju predstavljaju X molekule ne gubi samo "zalutalu djecu", već i sve njihove stvarne i moguće potomke. Ako nešto već znate o evoluciji, onda u ovoj posljednjoj točki možete otkriti nešto pomalo paradoksalno. Možemo li pomiriti zamisao da su pogreške u umnožavanju bitni preduvjet evolucije, s pretpostavkom kako prirodno odabiranje održava veliku vjernost kopiranja? Odgovor je da premda se evolucija u nekom smislu može činiti dobrom, posebno što smo mi njen proizvod, ništa zapravo "ne želi" evoluirati. Evolucija je nešto što se događa htjeli ili ne htjeli, unatoč svim naporima umnoživača (danas gena) da je spriječe. Jacques Monod je ovo vrlo lijepo istaknuo u svom predavanju posvećenom Herbertu Spenceru, kad je napomenuo: "Još jedna zanimljiva značajka teorije evolucije je ta da svatko misli da je razumije!" Vratimo se prvobitnoj juhi: postala je nastanjena varijetetima molekula koje su bile stabilne bilo po tome što su pojedine molekule bile dovoljno dugovječne, po tome što su se brzo umnožavale ili po tome što su se točno umnožavale. Evolucijski trendovi prema tim trima vrstama stabilnosti zbili su se u sljedećem smislu: kad bismo u dva navrata uzeli uzorke juhe, zadnji uzorak bi sadržavao veći udio molekula koje su dugovječnije, plodnije, točnije kopirane. U biti, to je ono što biolog podrazumijeva pod evolucijom kad govori o živim bićima, a mehanizam je isti — prirodno odabiranje. Trebamo li, dakle, početne umnoživačke molekule nazivati "živima"? Je li to uopće važno? Mogao bih reći: "Darwin je najveći čovjek koji je ikada živio", a vi biste mogli reći: "Ne, najveći je Newton". Nadam se da tu raspravu ne bismo produžili. Stvar je u tome što, na koji god način riješili raspravu, to ne bi utjecalo na temeljni zaključak. Životi i dostignuća Newtona i Darwina ostaju potpuno neizmjenjeni, nazvali ih mi "velikima" ili ne. Slično tome se i povijest umnoživačkih molekula vjerojatno odvijala otprilike onako kako je iznosim, bez obzira na to hoćemo li ih nazivati "živima". Ljudske patnje izaziva to što mnogi ne mogu .shvatiti da su riječi samo oruđe kojim se služimo te da puka prisutnost riječi poput "živi" u rječniku ne mora značiti kako se ta

riječ odnosi na nešto određeno u stvarnom svijetu. Nazivali mi rane umnoživače živima ili ne, oni su bili preci života; oni su naši praočevi. Slijedeća važna karika u izlaganju, karika koju je Darwin posebno podvlačio (iako je on govorio o životinjama i biljkama, a ne o molekulama) je natjecanje. Prajuha nije bila u mogućnosti podržavati beskonačan broj umnoživačkih molekula. Kao prvo, Zemlja ima konačnu veličinu, ali i ostali ograničavajući čimbenici morali su biti važni. Predstavljajući umnoživač kao kalup pretpostavili smo kako se on kupa u juhi bogatoj malim blokovima građevnih molekula koji su važni za stvaranje kopija. Kad je broj umnoživača narastao, građevni blokovi su se koristili takvom brzinom da su postali rijetka i dragocjena sirovina. Različiti varijeteti ili vrste umnoživača vjerojatno su se natjecali za njih. Uzeli smo u obzir činjenice koje su mogle povećati brojnost povlaštenih vrsta umnoživača. Sada možemo vidjeti kako su manje povlašteni varijeteti postajali malobrojni uslijed natjecanja, pa su se mnoge njihove grane morale ugasiti. Među varijetetima umnoživača postojala je borba za preživljavanje. Oni nisu znali da se bore, niti im je do toga bilo stalo; borba je vođena bez ikakvih osjećaja. Ipak, borili su se u tom smislu što je svako pogrešno umnožavanje koje je rezultiralo novom, višom razinom stabilnosti ili novim načinom umanjivanja stabilnosti suparnika bilo automatski očuvano i dalje umnožavano. Tijek poboljšanja bio je kumulativan. Načini povećavanja vlastite stabilnost i umanjivanja stabilnosti suparnika postali su razrađeniji i uspješniji. Nekim je načinima čak "otkrivano" kako kemijski razbiti molekule suparničkih varijeteta te osloboditi građevne blokove koji su se zatim mogli iskoristiti za stvaranje vlastitih kopija. Ti su pramesožderi tako dobivali hranu i istovremeno se oslobađali suparnika s kojima su se natjecali. Ostali umnoživači su možda otkrili kako se zaštititi, bilo kemijski ili izgradnjom proteinskog zida oko sebe. Možda su se baš tako pojavile prve živa stanice. Umnoživači više nisu samo postojali, već su i stvarali svoje omotače u kojima će nastaviti živjeti. Umnoživači koji su preživjeli bili su oni koji su stvorili strojeve za preživljavanje u kojima će živjeti. Prvi strojevi za preživljavanje vjerojatno su se sastojali samo od zaštitnog omotača. Ali postankom novih protivnika, s boljim i uspješnijim strojevima za preživljavanje,

bilo je sve teže održati se na životu. Strojevi za preživljavanje postajali su veći i razrađeniji, a taj tijek je bio kumulativan i napredujuć. Je li ikada mogao doći kraj poboljšavanju tehnika i izuma kojima su se umnoživači koristili kako bi osigurali svoje preživljavanje u svijetu? Za poboljšavanje je bilo dovoljno vremena. Kakve su neobične strojeve za samozaštitu trebali izumiti slijedećih tisuća godina? Četiri miljarde godina kasnije, kakva je trebala biti sudbina nekadašnjih umnoživača? Oni nisu izumrli, jer su to stari majstori umjetnosti u preživljavanju. Ali ne tražite ih kako slobodni plutaju po moru, jer su od te viteške slobode odavno odustali. Sada se gomilaju u velikim kolonijama, sigurni unutar golemih trapavih robota,* zapečaćeni i odvojeni od vanjskog svijeta s kojim komuniciraju vijugavim i posrednim putevima i kojima upravljaju putem daljinske kontrole. Oni se nalaze u vama i u meni; stvorili su nas, naše tijelo i duh; njihovo očuvanje je konačni smisao našeg postojanja. Dug put su prešli ti umnoživači. Sada se kreću pod nazivom geni, a mi smo njihovi strojevi za preživljavanje.

3 BESMRTNE ZAVOJNICE

M

i SMO STROJEVI za preživljavanje, ali to "mi" ne označava samo ljude. Ono obuhvaća sve životinje, biljke, bakterije i viruse. Bilo bi vrlo teško prebrojiti ukupni broj svih strojeva za preživljavanje na Zemlji, a nepoznat je čak i ukupni broj vrsta. Uzmemo li samo kukce, broj živih vrsta procjenjuje se na tri milijuna, a broj jedinki kukaca mogao bi biti milijun milijuna milijuna. Po vanjštini i po unutarnjim organima, vrste strojeva za preživljavanje izgledaju vrlo raznovrsno. Hobotnica nije nimalo slična mišu, a oboje su sasvim drukčiji od hrasta. Pa ipak, po svojoj osnovnoj kemiji, oni su gotovo istovjetni. To se posebno odnosi na umnoživače u njima, gene, koji su kod svih nas u biti istovjetne molekule — jednake kod bakterije kao i kod slona. Svi smo mi strojevi za preživljavanje za istu vrstu umnoživača, to jest replikatora — molekula zvanih DNK — ali na svijetu postoji mnogo različitih načina življenja, a replikatori su izgradili veliki I »roj različitih strojeva koje će iskorištavati. Majmun je stroj koji održava gene na drveću, a riba je stroj koji održava gene u vodi; postoji čak i mali crv koji održava gene u podmetačima za krigle piva. DNK djeluje na tajanstvene načine. Zbog jednostavnosti sam stvorio dojam da su suvremeni geni, sastavljeni iz DNK, načelno jednaki prvim umnoživačima u iskonskoj juhi. Za ovo izlaganje to nije važno, ali to zapravo ne mora biti točno. Možda su prvi replikatori bili molekule srodne DNK, a možda su bili potpuno drukčiji. U drugom bismo slučaju mogli reći da je DNK prigrabila njihove strojeve za preživljavanje u nekom kasnijem stupnju. Ako je tako, onda su oni početni

umnoživači potpuno uništeni, pa u suvremenim strojevima za preživljavanje od njih nije ostalo ni traga. Slijedeći ovaj pravac razmišljanja, A. G. Cairns-Smith je postavio zanimljivu pretpostavku da naši preci, prvi umnoživači, možda uopće nisu bile organske molekule, već neorganski kristali — minerali, komadići gline. Nasilni prisvajač ili ne, molekula DNK je danas neupitno na vlasti, osim ako je upravo sada, kao što pokušavam ukazati u jedanaestom poglavlju, na pomolu nova smjena vlasti. Molekula DNK je dugi lanac građevnih blokova — malih molekula zvanih nukleotidi. Kao što su proteinske molekule lanci aminokiselina, tako su DNK lanci nukleotida. Molekula DNK je premalena da bi je se moglo vidjeti, ali njen točni oblik je posrednim putem domišljato otkriven. Ona se sastoji od dva nukleotidna lanca smotana u elegantnu spiralu; "dvostruki heliks"; "besmrtna zavojnica". Nukleotidni građevni blokovi dolaze u samo četiri oblika, čiji se nazivi mogu skratiti na A, T, C i G. Kod svih životinja i biljaka oni su isti. Ono što se razlikuje jest redoslijed kojim su nukleotidi nanizani. Građevni blok G u čovjeku je u svakoj pojedinosti istovjetan građevnom bloku G u pužu. Ali slijed građevnih blokova u čovjeku ne samo što se razlikuje od onoga u pužu nego se, isto tako, razlikuje — premda manje — od slijeda u svakom drugom čovjeku (osim u posebnom slučaju jednojajčanih blizanaca). Naša DNK živi unutar naših tijela. Ona nije koncentrirana u nekom određenom dijelu tijela, nego je raspoređena po stanicama. Prosječno ljudsko tijelo sastoji se od oko tisuću milijuna milijuna stanica i, uz neke izuzetke koje možemo zanemariti, svaka od tih stanica sadrži potpunu kopiju tjelesne DNK. Ta DNK se može promatrati kao skup uputa kako načiniti to tijelo, uputa ispisanih A, T, C i G abecedom nukleotida. To je kao kad bi u svakoj prostoriji neke divovske zgrade postojala polica za knjige s građevinskim nacrtima za cijelu zgradu. Ta "polica za knjige" u stanici zove se jezgra. U čovjeku građevinski nacrti ispunjavaju 46 svezaka - kod ostalih vrsta taj broj je drukčiji. Ti "svesci" se nazivaju kromosomi. Pod mikroskopom se oni vide kao dugačke niti uzduž kojih su redom nanizani geni. Nije lako, a možda to ne bi imalo ni smisla, reći gdje jedan gen završava, a slijedeći započinje. Kao što ćemo u ovom poglavlju vidjeti, ovo, na sreću, za naše svrhe nije važno.

Koristit ću se metaforom građevinskih planova i slobodno miješati jezik metafore s jezikom stvarne znanosti. Riječ "svezak" upotrebljavat ću naizmjence s riječju kromosom. Riječ "stranica" privremeno ću koristiti naizmjence s riječju gen, premda je podjela između gena manje oštra nego podjela između stranica knjige. Ta će nas usporedba odvesti prilično daleko. Kad se ona na kraju prekine, uvest ću druge usporedbe. Usput rečeno, "graditelja", naravno, nema. Upute DNK složene su putem prirodnog odabiranja. Molekule DNK čine dvije važne stvari. One se, prvenstveno, umnožavaju, odnosno stvaraju vlastite kopije. To se bez prestanka odvija od samog početka života i danas su molekule DNK u tome doista vrlo uspješne. Vi se, kao odrastao čovjek, sastojite od tisuću milijuna milijuna stanica, ali ste u trenutku začetka bili jedna jedina stanica, opremljena izvornim primjerkom graditeljskih planova. Ta se stanica podijelila na dvije i svaka je dobila vlastitu kopiju plana. Uzastopnim dijeljenjem broj se stanica povećavao na 4, 8, 16, 32, i tako dalje do milijardi. Prilikom svake podjele, planovi DNK su vjerno kopirani, tako reći bez ikakvih pogrešaka. Ovdje govorimo o udvajanju DNK. Ali ako je DNK doista skup planova za gradnju tijela, kako se ti planovi provode u djelo? Kako se prevode u strukture tijela? To me dovodi do druge važne stvari koju čini DNK. Ona posredno nadgleda proizvodnju druge vrste molekula - proteina. Hemoglobin, koji je spomenut u prošlom poglavlju, samo je jedan primjer iz bezbrojnog niza proteinskih molekula. Kodirana poruka DNK ispisana četveroslovnom abecedom nukleotida, jednostavnim mehaničkim putem prevodi se u drugu abecedu. To je abeceda aminokiselina kojom HC ispisuju proteinske molekule. Put od gradnje proteina do gradnje tijela može izgledati vrlo dugačak, ali to je prvi mali korak u tom pravcu. Osim što izgrađuju veliki dio tjelesnog tkiva, proteini također kontroliraju sve kemijske procese u stanicama te ih selektivno uključuju i isključuju u točno određeno vrijeme i na točno određenom mjestu. Kako se sve to točno odvija tijekom razvoja djeteta, priča je za koju će embriolozima biti potrebna desetljeća, a možda i stoljeća da je otkriju. Ali, činjenica je da se to događa. Geni posredno kontroliraju stvaranje tijela i njihov je utjecaj strogo jednosmje-

ran: stečene osobine se ne nasljeđuju. Koliko god znanja i mudrosti stekli za života, genetski na vašu djecu neće prijeći mi mrvica. Svaki novi naraštaj počinje od izvorišta. Tijelo je put kojim geni održavaju gene neizmjenjenima. Činjenica da geni kontroliraju embrionalni razvoj važna je za evoluciju zbog slijedećeg: geni su barem djelomično odgovorni za vlastito preživljavanje u budućnosti, jer njihovo preživljavanje ovisi od učinkovitosti tijela u kojima žive i čijoj su gradnji pripomogli. Davno, davno, prirodno odabiranje se sastojalo u selektivnom preživljavanju umnoživača koji su slobodno plutali u prajuhi. Danas prirodno odabiranje daje prednost umnoživačima koji su uspješni u izgradnji strojeva za preživljavanje, odnosno genima koji su se izvještili u umijeću upravljanja embrionalnim razvojem. U tome umnoživači nisu ništa svjesniji nego što su ikada bili. I dalje se jednako slijepo i neizbježno odvijaju jednaki tijekovi automatskog odabiranja između suparničkih molekula prema njihovoj dugovječnosti, plodnosti i vjernosti kopiranja, kao što se događalo i u ona pradavna vremena. Geni nemaju moć predviđanja. Oni ne planiraju unaprijed. Neki geni su tu više, a neki manje, i to je sve. Ali osobine koje određuju dugovječnost i plodnost nekog gena nisu ni izdaleka onako jednostavne kao što su nekoć bile. U novije vrijeme — otprilike u posljednjih šest stotina milijuna godina — umnoživači su postigli značajna ostvarenja u tehnologiji strojeva za preživljavanje — mišiće, srce i oči (koji su se nezavisno razvijali u nekoliko navrata). Prije toga su korjenito izmijenili osnovne osobine svog načina života kao umnoživača što, želimo li nastaviti izlaganje, moramo shvatiti. Prvo što treba shvatiti o suvremenom umnoživaču je da je on vrlo "društven tip". Stroj za preživljavanje je prenositelj koji ne sadrži samo jedan, nego mnogo tisuća gena. Proizvodnja tijela je suradnički pothvat tolike složenosti da je gotovo nemoguće razmrsiti doprinos jednog gena od doprinosa drugog.* Neki gen će na različite dijelove tijela imati mnoga i sasvim različita djelovanja. Na neki dio tijela utjecat će mnogi geni. Učinak bilo kojega gena ovisi o međudjelovanju s mnogim drugim genima. Neki geni imaju ulogu gena nadzornika koji kontroliraju rad skupine ostalih gena. Poslužimo li se analogijom, možemo reći da svaka stranica planova upućuje na mnoge druge dijelove zgrade;

i da svaka stranica ima smisla jedino kao unakrsna uputnica na mnoge druge stranice. Možda ćete se zbog ove složene međuovisnosti gena upitati zašto riječ "gen" uopće upotrebljavamo. Zašto ne upotrijebimo neku opću imenicu poput "sklop gena"? Moglo bi se reći da bi to za mnoge potrebe zaista bila dobra zamisao. Ali pogledamo li stvari na drugi način, onda ima smisla misliti o sklopu gena također kao o nečemu što je razdijeljeno na razdvojene umnoživače ili gene. To nastupa zbog pojave spola. Spolno razmnožavanje ima za posljedicu miješanje i premještanje gena. To znači da je svako pojedino tijelo samo privremeni prenositelj jedne kratkovječne kombinacije gena. Ta kombinacija gena kakvu predstavlja svaka jedinka možda jest kratkovječna, ali sami geni potencijalno su vrlo dugog vijeka. Njihove se staze neprestano spuštaju i isprepliću u slijedećim pokoljenjima. Na jedan gen se može gledati kao na jedinicu koja preživljava kroz veliki broj uzastopnih pojedinačnih tijela. To je središnja teza koju ću razviti u ovom poglavlju. Neki od mojih najuvaženijih kolega uporno odbijaju složiti se s njome, te mi morate oprostiti ako vam se učini da je preopširno izlažem! Ponajprije moram ukratko objasniti spolove. Rekao sam da su planovi za gradnju ljudskog tijela ispisani u 46 svezaka. U stvari, to je bilo pretjerano jednostavno. Istina je pomalo čudna. Onih 46 kromosoma sastoji se od 23 para kromosoma. Možemo reći da, složeni u jezgri svake stanice, postoje dva alternativna primjerka svakog od 23 svezaka planova. Nazovimo ih Svezak la i Svezak lb, Svezak 2a i Svezak 2b i tako dalje, sve do Sveska 23b. Naravno, brojevi koje koristim pri označavanju svezaka, a kasnije i stranica, potpuno su proizvoljni. Svaki kromosom dobivamo netaknut od roditelja u čijem je testisu ili jajniku nastao. Svesci la, 2a, 3a,... potječu, recimo, od oca. Svesci lb, 2b, 3b,... dolaze od majke. U praksi je to vrlo teško, ali u teoriji biste mogli mikroskopom gledati tih 46 kromosoma u svakoj stanici i izdvojiti onih 23 koji dolaze od oca i onih 23 koji nam dolaze od majke. Spareni kromosomi ne provode čitav život u fizičkom dodiru jedan sa drugim, pa čak ni blizu jedan drugoga. U kojem su onda smislu "spareni"? U tom smislu što se svaki svezak koji potječe od oca može promatrati, stranicu po stranicu, kao nepoHredna alternativa određenom svesku

koji potječe od majke. Na primjer, stranica 6 Sveska 13a i stranica 6 Sveska 13b mogu obje biti "o" boji očiju; na jednoj možda piše "plave", dok na drugoj piše "smeđe". Ponekad su dvije alternativne stranice istovjetne, ali u drugim slučajevima, kao u primjeru s bojom očiju, one se razlikuju. Ako daju proturječne "preporuke", što onda tijelo čini? Odgovor je promijenjiv. Ponekad jedna uputa nadvlada drugu. Kod upravo navedenog primjera s bojom očiju, osoba bi stvarno imala smeđe oči: prilikom gradnje tijela uputa za plavu boju očiju bila bi zanemarena, premda je to ne bi spriječilo da prijeđe na sljedeće naraštaje. Gen zanemaren na takav način naziva se recesivnim. Suprotnost recesivnom genu je dominantni gen. Gen za smeđe oči dominantan je u odnosu na gen za plave oči. Neka će osoba imati plave oči ako su obje kopije odgovarajuće stranice suglasne u preporučivanju plavih očiju. Kad dva alternativna gena nisu istovjetna, običniji je ishod neka vrsta kompromisa — tijelo se gradi po nekom prelaznom planu ili ispada potpuno drukčije. Kad su dva gena, poput gena za smeđe oči i gena za plave oči, suparnici za isti položaj na kromosomu, onda se oni nazivaju alelima. Za naše potrebe, riječ alel je sinonim riječi suparnik. Zamislite sveske graditeljskih planova kao da listovi u njima nisu povezani, pa se stranice mogu vaditi i premiještati. Svaki Svezak 13 mora imati stranicu 6, ali ima nekoliko mogućih stranica koje se mogu umetnuti između pete i sedme stranice. Jedna verzija kaže "plave oči", a druga moguća verzija kaže "smeđe oči"; šire gledano, mogu postojati još i druge verzije te stranice, na kojima bi bile ispisane druge boje, recimo "zelena". Postoji možda još nekoliko alternativnih alela koji se nalaze na mjestu stranice 6 u trinaestom kromosomu, a koji su raspršeni po populaciji kao cjelini. No, pojedina osoba ima samo dva kromosoma Sveska 13. Stoga i može imati najviše dva alela na stranici 6, odabrana iz nekoliko alternativa koje postoje u čitavoj širokoj populaciji. Ne možete, naravno, doslovno otići i odabrati sebi gene iz genske zalihe čitave populacije. U svakom trenutku, svi su geni povezani unutar pojedinačnog stroja za preživljavanje. Naši su nam geni dodijeljeni prilikom začeća i tu mi ništa ne možemo. Pa ipak, u nekom smislu i dugoročno gledano, geni u jednoj po-

pulaciji mogu se smatrati zajedničkom zalihom gena. Taj je izraz, u stvari, tehnički izraz kojim se koriste genetičari. Genska zaliha je vrijedna apstrakcija zato što spolni proces miješa gene, premda na brižljivo organizirani način. Posebno, kao što ćemo uskoro vidjeti, doista se događa nešto poput izdvajanja i razmjenjivanja stranica i svežnjeva stranica iz labavo vezanih korica. Već sam opisao normalnu diobu stanice na dvije nove, od kojih svaka dobiva potpunu kopiju svih 46 kromosoma. Ta normalna dioba stanica naziva se mitoza. Ali postoji još jedna vrsta diobe stanica koju zovemo mejoza. Ona nastaje samo prilikom stvaranja spolnih stanica - spermija ili jajašca. Spermiji i jajašca jedinstveni su među našim stanicama po tome što umjesto 46 kromosoma, sadrže samo 23. To je, naravno, točno polovica od 46 — sasvim zgodno da kad se spoje u činu oplodnje stvore novu jedinku! Mejoza je posebna vrsta podjele stanice koja se odvija samo u sjemenicima i jajnicima, u kojima se stanica s potpunim dvostrukim skupom od 46 kromosoma dijeli tako tvori spolne stanice s jednim jedinim skupom od 23 kromosoma (zbog ilustracije, stalno se koristimo brojem kromosoma kod čovjeka). Spermij, sa svoja 23 koromosoma, stvoren je u sjemeniku mejotičkom diobom jedne od običnih stanica sa 46 kromosoma. Kojih 23 kromosoma ulaze u bilo koju spermnu stanicu? Od presudne je važnosti da spermij ne dobije bilo koja stara 23 kromosoma: u njemu se na kraju ne smiju naći, recimo, dvije kopije Sveska 13, a nijedna Sveska 17. Teorijski bi bilo moguće da jedinka nekom svom spermiju podari samo kromosome koji potpuno potječu od, recimo, njegove majke; to jest, da taj spermij dobije Svezak lb, 2b, 3b,... 23b. Prilikom takvog, malo vjerojatnog događaja, dijete začeto tim spermijem dobilo bi polovinu svojih gena od svoje bake po ocu, a nijedan od djeda po ocu. No tako jednostavna raspodjela cijelih kromosoma se ne događa. Istina je mnogo složenija. Sjetite se da o svescima (kromosomima) treba misliti kao o labavo povezanim koricama. U procesu stvaranja spermija događa se da se same stranice ili, još bolje, svežnjevi od nekoliko stranica odvoje i razmjene s odgovarajućim svežnjevima iz alternativnog sveska. Na taj način određena spermna stanica može svoj Svezak 1 sastaviti tako što će uzeti prvih 65 stranica iz Sveska la, a od stranice 66. do kraja iz Sveska b. Preostala 22 sveska te spermne stanice bit će sastav-

ljena na slični način. Stoga je svaka spermaa stanica nastala unutar jedne jedinke jedinstvena, iako svaka preuzima svojih 23 kromosoma iz dijela istog skupa od 46 kromosoma. Jajašca se u jajnicima stvaraju na sličan način i ona su također, svako za sebe, jedinstvena. Mehanika ovog miješanja u stvarnom životu dobro je poznata. Za vrijeme stvaranja spermija (ili jajašaca) komadići svakog kromosoma od oca fizički se odvajaju i zamjenjuju mjesta s odgovarajućim komadićem kromosoma majke. (Imajte na umu da govorimo o kromosomima koji prvobitno potječu od roditelja jedinke koja stvara spermu, to jest od djeda i bake po ocu djeteta koje će se tom spermom začeti). Taj proces razmjene komadića kromosoma naziva se crossing-over. Za cijelu tezu ove knjige, on je vrlo važan. To znači da ako uzmete mikroskop i pogledate kromosome u nekom svome spermiju (ili jajašcu, ako ste žena), samo biste gubili vrijeme pokušavajući identificirati kromosome koji su prvobitno potekli od vašeg oca i one koji su prvobitno potekli od vaše majke. (Ovo je u izrazitoj suprotnosti sa slučajem običnih tjelesnih stanica — vidjeti stranicu 37). Svaki pojedini kromosom u spermiju bio bi mješavina, mozaik sastavljen od majčinih i očevih gena. Usporedba gena sa stranicom ovdje prestaje. U nepovezane korice može se umetnuti i iz njih izvaditi ili premjestiti cijela stranica, ali ne i dio stranice. Kompleks gena je samo jedan dugi niz nukletidnih slova koja ni na koji očiti način nisu podijeljena na zasebne stranice. Naravno, postoje naročiti simboli za KRAJ PORUKE PROTEINSKOG LANCA i POČETAK PORUKE PROTEINSKOG LANCA koji SU ispisani istom četvoroslovnom abacedom kao i same poruke proteina. Između ta dva znaka interpunkcije kodirane su upute za stvaranje jednog proteina. Gen možemo definirati kao slijed nukleotidnih slova koja leže između znaka za POČETAK i znaka za KRAJ, a predstavljaju kod za jedan proteinski lanac. Za jedinicu definiranu na taj način upotrebljava se riječ cistron. Neki riječ cistron koriste naizmjence s rječju gen. Ali crossing-over ne poštuje granice između cistrona. Do cijepanja može doći unutar cistrona jednako kao i između njih. To je isto kao kad bi građevinski planovi umjesto na razdvojenim stranicama bili napisani na 46 kolutova teleprinterske vrpce. Cistroni nemaju utvrđenu dužinu. Jedini način da se odredi gdje jedan cistron završava, a

drugi počinje bio bi da se čitaju simboli na vrpci, da se traži znak za KRAJ PORUKE i znak za POČETAK PORUKE. Crossing-over se zamišlja tako što se uzimaju odgovarajuće majčine i očeve vrpce kojima se sijeku i razmjenjuju dijelovi, bez obzira na to što je na njima ispisano. U naslovu ove knjige riječ gen ne označava samo sam cistron, nego nešto mnogo istančanije. S mojom definicijom se neće baš svi složiti, ali za gen ni ne postoji jednoglasno prihvaćena definicija. No čak i da postoji, u definicijama nema ničega svetog. Za vlastite potrebe neku riječ možemo definirati kako god želimo, pod uvjetom da to radimo jasno i nimalo dvosmisleno. Definicija kojom ću se ja koristiti dolazi od G. C. Williamsa. Gen je definiran kao bilo koji dio kromosomskog materijala koji potencijalno traje kroz dovoljno generacija da bi poslužio kao jedinica prirodnog odabiranja. Kao što je rečeno u prethodnom poglavlju, gen je umnoživač koji stvara vrlo vjerne kopije samoga sebe. Visoka vjernost kopiranja je samo drugi izraz za dug život u obliku kopija, što ću radi jednostavnosti skratiti u izraz dugovječnost. Ovu definiciju je potrebno donekle opravdati. Po svakoj definiciji, gen je dio kromosoma. No, pitanje je koliko je taj dio velik — koliko dugačak dio teleprinterske vrpce. Zamislite slijed uzastopnih šifriranih znakova na takvoj vrpci. Nazovimo taj slijed genska jedinica. To može biti slijed od samo deset slova u jednom cistronu; to može biti niz od osam cistrona; može započeti i završiti usred cistrona. Preklapat će se s ostalim genskim jedinicama. Sadržavat će manje jedinice, a bit će dio većih. Bez obzira na to koliko je dug ili kratak, mi ćemo ga za potrebe ove rasprave nazivati genskom jedinicom. To je samo njegova dužina, koja se fizički ni u čemu ne razlikuje od ostatka tog kromosoma. Sada dolazi nešto važno. Što je neka genska jedinica kraća, to će — generacijski gledano — vjerojatnije duže živjeti. Znatno je manja vjerojatnost da će se podijeliti prilikom bilo kojeg pojedinačnog crossing-overa. Pretpostavimo da će najvjerojatnije cijeli kromosom, prosječno uzevši, biti pod djelovanjem crossing-overa svaki put kad mejotičkom podjelom nastanu spermij ili jajašce, a taj crossing-over se može dogoditi na bilo kojem mjestu po cijeloj dužini kromosoma. Promatramo li vrlo velike genske jedinice, recimo polovinu dužine kromosoma, pedeset je

posto vjerojatnosti da će se jedinica podijeliti prilikom svake mejoze. Isto tako, ako je promatrana genska jedinica jedan posto dužine kromosoma, možemo pretpostaviti da će vjerojatnost njene podjele prilikom svake mejoze biti samo jedan posto. To znači da ta jedinica može očekivati preživljavanje kroz velik broj generacija u potomcima te jedinke. Svaki pojedini cistron je vjerojatno manji od jedan posto dužine kromosoma. Čak se i za skupinu od više susjednih cistrona može očekivati da će opstati više generacija prije nego bude razbijena crossing-overom. Prosječni očekivani životni vijek neke genske jedinice obično se izražava u generacijama, što se, opet, može izraziti u godinama. Ako za pretpostavljenu gensku jedinicu uzmemo cijeli kromosom, onda njegova životna povijest traje samo jednu generaciju. Pretpostavimo da je to vaš kromosom 8a, kojeg ste naslijedili od oca. On je stvoren u jednom od sjemenika vašeg oca neznatno prije vašeg začetka. Nikada prije, tijekom cijele povijesti svijeta, on nije postojao. Stvoren je mejotičkim procesom premještanja, složen tako da su djelovi kromosoma vaših bake i djeda po ocu došli u dodir jedni s drugima. Smješten je u određeni spermij i jedinstven je. Taj je, opet, bio jedan od nekoliko milijuna spermija, koji su svi zajedno, poput armade malih brodova, uplovili u vašu majku. Taj određeni spermij bio je jedini iz flote (osim ako niste blizanac) koji je u jajašcu vaše majke našao pristanište — i zbog toga postojite. Genska jedinica o kojoj raspravljamo, vaš kromosom 8a, počeo se umnožavati zajedno s ostalom vašom genskom građom. On i sada postoji, u obliku kopija, po cijelom vašem tijelu. Ali, kad dođe vrijeme da imate djecu, taj će kromosom prilikom stvaranja jajašca (ili spermija) biti uništen. Njegovi djelovi izmiješat će se s dijelovima kromosoma 8b, koji potječe od vaše majke. U svakoj spolnoj stanici nastat će novi kromosom broj 8, možda "bolji" nego što je bio stari, a možda "lošiji" od njega, ali — isključimo li prilično nevjerojatnu slučajnost — potpuno drukčiji i jedinstven. Dakle životni vijek pojedinog kromosoma je jedna generacija. No, kako je sa životnim vijekom manjih genskih jedinica, recimo stotim* dijelom dužine vašeg kromosoma 8a? I ta jedinica potječe od vašeg oca, ali najvjerojatnije nije sastavljena u njemu. Slijedeći ranija razmišljanja, možemo reći s devedesetdevet postotnom vjerojatnošću da je on tu jedinicu naslijedio od jednog

od svojih roditelja. Recimo da ju je naslijedio od majke, vaše bake. I ponovno su 99-postotni izgledi da ju je ona naslijedila od jednog od svojih roditelja. Na kraju, budemo li išli dovoljno daleko tragom predaka te male genske jedinice, doći ćemo do njenog. stvaratelja. Na određenoj generacijskoj udaljenosti ona je morala biti prvi put stvorena u sjemeniku ili jajniku nekog od vaših predaka. Ponovno ću objasniti posebni način na koji upotrebljavam riječ "stvoriti". Manje podjedinice, koje tvore gensku jedinicu koju promatramo, možda su postojale davno prije. Naša genska jedinica je stvorena u posebnom trenutku jedino u smislu da prije toga nije postojao niti jedan posebni raspored podjedinica iz kojih je ona sastavljena. Taj trenutak stvaranja možda se dogodio nedavno, recimo u nekome od vaših djedova ili baka. Ali ako razmatramo neku vrlo malu gensku podjedinicu, ona je možda prvi put sastavljena u nekom mnogo udaljenijem pretku, vjerojatno u nekom majmunu sličnom pretku prije nastanka čovjeka. Osim toga, neka mala genska jedinica u vama može otići isto tako daleko u budućnost, prolazeći netaknuta kroz dugi niz vaših potomaka. Zapamtimo i to da potomci nekog pojedinca ne tvore ravnu liniju nego se granaju. Tko god da je od vaših predaka "stvorio" posebni mali dio vašeg kromosoma 8a, on ili ona, vrlo vjerovatno, imaju i mnogo drugih potomaka osim vas. Jedna od vaših genskih jedinica može biti prisutna i u vašem daljnjem rođaku. Može biti prisutna u meni, i u predsjedniku vlade, i u vašem psu, jer ako se vratimo daleko u prošlost, svi imamo zajedničke pretke. Ista ta mala jedinica može biti slučajno sastavljena nekoliko puta nezavisno: ako je jedinica mala, slučajnost nije nevjerojatna. Ali čak i za vašeg bliskog rođaka malo je vjerovatno