Psihoterapija - Juni 2013

**Načini smanjenja rizika od negativnih posljedica dvojnih odnosa:

1.od pošetka terapijskog odnosa postaviti zdrave granice 2.savjetovati se sa kolegom kako zadržati objektivnost i otkriti nepredviĎene teškoće teškoće 3. tokom cijelog procesa važno je samopromatranje 4.raditi pod supervizijom

**Važnost uključenosti savjetovatelja u proces savjetovanja  – osobno  – osobno istraživanje je  preduvjet za savjetovanje savjetovanje drugih, drugih, cilj je pomoći budućem budućem savjetovatelju savjetovatelju da postane osoba osoba sa  jačim terapijskim učinkom, učinkom, što će povećati povećati vjerovatnost utjecaja utjecaja na kliente. kliente. Samoistraživanje može savjetovateljima pomoći da izbjegnu zamku stalnog davanja drugima, uz istodobno malo osobnog zadovoljstva uloženim naporom. Savjetovatelj Savjetovatelj može izraziti i istražiti svoje  brige o temo je li u stanju ikome pomoći. Biti terapeut znači morati se suočiti sa vlastitim nerazrješenim zaprekama povezanima sa osamljenošću, moći, smrću, seksualnošću, roditeljima, itd. Stjecanje strpljenja sa klijentima, te naučiti kako izaći na kraj sa tjeskobom izazvanom samootkrivanjem i samoistraživanjem. samoistraživanjem. Razlike izmeĎu psihoterapije i savjetovanja 1.Psihoterapija se odvija u zdravstvenim institucijama ili privatnim ordinacijama, a

asvjetovanje se može obavljati u školi, industriji, CZSR (centri za soc. Rad) i sl. 2.Psihoterapija se bavi poremećajima –  psihopatologijom,  psihopatologijom, a savjetovanje se bavi osobama bez  psihopatologije koje koje imaju odreĎenih odreĎenih razvojnih (prilagodba (prilagodba na školu, roditeljstvo, roditeljstvo, preseljenje i sl.) ili situacijskih teškoća (krizne situacije, donošenje odluka i sl .) 3.Trajanje savjetovanja je kraće u odnosu na trajanje psihoterapije, obićno traje 8 do 12 seansi, a može i kraće. 4.S obzirom na to ko to radi. Za psihoterapiju je potrebna intenzivnija i sveobuhvatnija

edukacija. Za savjetovanej je dovoljna kraća i intenzivnija edukacija. U novije vrijeme se  propisuje vlastita terapija, tj. vlastito iskustvo u terapiji. 5.U nivou inte rvencije: psihoterapija je proces usmjeren na rekonstrukciju ličnosti tj.  promjene u strukturi, a savjetovanje nema takve ambicije. 6.U savjetovanju savjetovatelj direktno daje savjete ili educira klijenta, a u psihoterapiji

 pojačava procese procese koji klijentu omogućuju da sam doĎe do uvida i rješenja.

Kliničke intervencije su namjeran pokušaj promjene ponašanja ili socijalnih okolnosti u željenom smjeru. Uključuju: psihoterapiju, psihosocijalnu rehabilitaciju i prevenciju. Doslovni prijevod psihoterapije je „tretman psihe“. Psihoterapija Psihoterapija se razvijala zbog 2 razloga: -liječenje se jednim dijelom zasniva na sugestiji (placebo) -emocionalni odnos može pridonijeti osjećaju zadovoljstva i promjeni Psihoterapijski pravci se dijele na: psihodinamske, kognitivno-bihevioralne i humanističke.  sudionici u psihoterapiji Klijent i terapeut –  sudionici Klijent - um i ličnost l ičnost su u nevolji; uobičajeni mehanizmi suočavanja suočavanja kojima osoba raspolaže

nisu više dovoljni. Terapeut  - osoba koja posebnim obrazovanjem i iskustvom je osposobljen da klijentima  pomogne u prevladavanju tegoba tegoba koje zahtijevaju tretman. Terpaut treba imati i osobine

ličnosti koje doprinose terapiji (sposobnost slušanja i izražavanja razumijevanja i osjetljivosti, a bez donošenja sudova).

Osnovna razlika izmeĎu prijat eljskog i terapeutskog odnosa  –  prijateljski odnos je neformalan, a terapeutski je formalan odnos. Zadatak psihoterapije je ponovno uspostavljanje nekih ranije postojećih (a sada narušenih) nivoa funkcionisanja, te eliminisanje simptoma i psihičke trpnje sa jedne strane, kao i

omogućavanje personalnog rasta individue (u smislu učenja novih oblika ponašanja koji će je učiniti adaptivnijom, pomoći da postigne samoaktualizaciju i pronaĎe svoj sistem značenja i vrijednosti), sa druge strane. **Inicijalni intervju ima nekoliko funkcija: 1.Uspostaviti interpersonalnu relaciju i uspostaviti povjerenje u profesionalnu ulogu terapeuta

2.Pružiti najvažnije informacije o pacijentu i njegvoim problemima 3.Pacijentu omogućiti uvid u to što ga čeka tokom terapije i šta se od njega očekuje 4.Utvrditi spremnost pacijenta na promjene Terapijski odnos

Odnos u kojem su obje strane svjesne zašto se sastaju i koja su pravila i ciljevi u njihovoj interakciji. Odnos mora biti dobrovoljan, potaknut od klijenta, i prihvaćen od  terapeuta. Psihoterapija započinje terapijskim ugovorom koji odreĎuje ciljeve tretmana, postupak koji će  biti upotrijebljen za njihovo postizanje, potencijalni rizik i prava i odgovornosti klijenta i terapeuta. Može biti neformalan ili u obliku potpisanog dokumenta. Terapijski odnos traži ravnotežu izmeĎu naklonosti i ravnodušnosti. Terapijski odnos cvate kad su obje strane u stanju u situaciju unijeti tri elementa: -ulaganje u ulogu -empatijsku rezonancu -uzajamno potvrĎivanje Tehnike psihoterapije: 1.Poticanje uvida-opće povećanje znanja o sebi, očekuje se da će klijent

imati koristi od spoznaje zasto se ponasa na odreĎene nacine , terapeutova interpretacija klijentova ponasanja  je uobicajena tehnika za poticanje uvida, motiviranje klijenta da brizljivo razmotri vlastito  ponasanje i izvuce zakljucke o njegovom znacenju 2.Smanjivanje cuvstvene nelagode - povećava se klijentova čuvstvena snaga, klijenti stječu

emocionalnu stabilnost i obnovljeno samopouzdanje znajući da je terapeut njihov osobni saveznik i odbojnik, koji štiti od napada hostilnog svijeta 3.Poticanje katarze - klijente se obično potiče da slobodno izraze svoja čuvrstva u zaštićujućoj prisutnosti terapeuta, katarza uključuje oslobaĎanje nakupljenih emocija čije  postojanje klijent već dugo vremena nije priznao, terapeut potiče klijenta da izrazi svoje emocije vjerujući da će one time biti olakšane. 4.Pružanje novih informacija -terapeut daje nove informacije kako bi ispunio praznine ili iskrivljenja u klijentovom znanju, neki terapeuti usvaja jući ulogu učitelja daju svojim klijentima direktne savjete, drugi im predlažu odreĎene tiskane materijale u kojima mogu nešto pročitati o zadanoj temi, sto je poznato kao biblioterapija 5.Zadavanje zadaća izvan terapije -na taj način terapeut potiče transf er pozitivnih promjena u „stvarni svijet“ 6.Razvijanje vjere, nade i očekivanja promjena -terapeuti potiču klijentovu vjeru u snagu  psihoterapije, uvjeravajući klijenta da razumiju njegov problem te da uz naporan rad i

 peradnost oba partnera u terapijskom odnosu moguće promjen, te terapeut klijenta sto prije postici dozivljaj uspjeha

pokušava kod

Različita stajališta o terapijskom odnosu Fenomenološki orijentirani terapeuti –  terapijski odnos je bitna sastavnica terapije.  Naglasak na emocionalnom odnosu izmeĎu terapeuta i klijenta. Klasična psihoanaliza – terapijski odnos je sredstvo putem kojeg klijent uviĎa kako je njegovo sadašnje ponašanje odreĎeno doživljajima iz ranijih životnih razdoblja. Odnos transfera – klijent terapeutu pripisuje prijateljske, hostilne ili ambivalentne stavove i osjećaje koje je ranije imao prema svojim roditeljima i drugim osobama. Suvremena psihoanaliza – terapijski odnos je šansa koja se pruža

klijentu za ispravljanje interpersonalnih problema iz prošlosti. Nešto humaniji pristup od Freuda. Interpersonalni terapeuti  –  klijent uči alternativne stilove interakcija sa drugim ljudima Bihevioralni i K-B terapeuti – terapijski odnos je važan, ali ne i dovoljan uvjet terapije. Za postizanje poboljšanja u ljudskim životima, psiholozi bi trebali upotrebljavati strategije intervencija koje se temelje na ekološkom stajalištu o poremećajima ponašanja. Ekološki pristup – traženje uzroka poremećaja ne sao u biološkim i psihološkim fak torima, već i u interakcijama izmeĎu pojedinca i ekonomskih, socijalnih i fizikalnih aspekata njegove okoline. 1960-tih godina  –  pokret psihologije zajednice  – mentalno teško bolesne osobe mogu dobiti  jeftiniju i korisniju skrb kao ambulantni bolesnici u centru za mentalne bolesti koji se nalazi u njihovom susjedstvu – proces dezinstitucionalizacije –  za mnoge mentalne bolesnike nije

trajno poboljšao kvalitetu života. Psihosocijalna rehabilitacija pomaže bolesnicima u normaliziranju njihovih života, kompenziranju oštećenja, i postizanju najbolje moguće kvalitete življenja u zajednici. Glavni cilj psihosocijalne rehabilitacije je osnaživanje, razvijanje vjerovanja kod ovisnih i nemoćnih ljudi da mogu savladati i kontrolirati svoje živote. Cilj programa psiho socijalne rehabilitacije  je da bivše hospitalizirane mentalne bolesnike nauči temeljnim znanjima koja su im potrebna za uspješan i samostalan život u zajednici. **Programi psihosocijalne rehabilitacije se obično sastoje od 4 komponente: 1.pomoć bolesnima u razumijevanju njihova poremećaja kako bi se s njime uspješnije nosili 2.pomoć bolesnima u stjecanju vještina potrebnih za život u zajednici 3.upravljanje slučajem 4.unapreĎenje primjene tretmana

Da bi tretman bio učinkovit, treba biti  sveobuhvatan i kontinuiran!!! Gerald Caplan je opisao tri razine na kojima se mogu sprječavati mentalni problemi. Preventivne intervencije: primarna, sekundarna i tercijarna intervencija Primarna intervencija – uklanjanje poremećaja mijenjanjem okoline ili jačanjem pojedinca. Postoje tri vrste primarne prevencije: univerzalna, selektivna i indicirana prevencija. Ciljevi  primarne prevencije su: poništiti djelovanje rizičnih faktora, da omogući da se fizicke i duhovne sposobnosti covjeka razviju na najbolji moguci nacin, da obezbjede pravovremenu i

adekvatnu pomoć u vidu liječenja i rehabilitacije oboljelim članovima društvene zajednice. Uspjeh mjera primarne prevencije procjenjuje se incidencijom Sekundarna prevencija usmjerena je na ljude koji čine rizičnu  skupinu za razvoj

 poremećaja. Zahtijeva znanje o načinima na koje rizični faktori kulminiraju u specifičnim  poremećajima. Uspjeh mjera sekundarne prevencije procjenjuje se prevalencijom. Tercijarna prevencija nastoji smanjiti težinu poremećaja i njegove kratkoročne i dugoročne  posljedice. Efikasnost mjera tercijarne prevencije mjeri se invaliditetom.

Postoji 5 temeljnih metoda pomoću kojih programi prevencije nastoje ostvariti svoje ciljeve:

1.poticanje sigurne privrženosti i smanjivanje obiteljskog nasil ja –  pružanje pomoći roditeljima i djeci da ostvare tople, čvrste i sigurne rane veze, koje su obično povezane s mentalnim zdravljem djece koja rastu; smanjivanje obiteljskog nasilja.

2.podučavanje socijalnim i kognitivnim vještinama  –  podučavanje djece i adolescenata kognitivnim i interpersonalnim vještinama koje su bitne za kasniji razvoj i prilagodbu. 3.Mijenjanje okoline

4.povećavanje vještina suočavanja sa stresom  – smanjiti okolinske stresore i/ili pomoći ljudima da se učinkov ito nose sa stresorima koje moraju podnijeti. 5.unapreĎivanje osnaživanja  – neproporcionalno velika količina mentalnih poremećaja kod starih, siromašnih, etničkih manjina, beskućnika, invalida je rezultat psiholoških i tjelesnih  problema koje prati hroničan osjećaj obesnaživanja. **Lične karakteristike djelotvornih savjetovatelja -Imaju svoj identitet. -Poštuju i cijene sebe. -Mogu prepoznati i prihvatiti svoju moć . -Spremni su na promjene. -Donose odluke koje utječu na njihov život . -Osjećaju se živima i njihove odluke su usmjerene na život . -Autentični su, iskreni i čestiti . -Imaju smisao za humor. -Čine greške i spremni su ih priznati . -Uglavnom žive u sadašnjosti. -Uvažavaju utjecaj kulture . -Iskreno ih zanima dobrobit drugih ljudi. -Duboko su uronjeni u posao i vide smisao u njemu. -Mogu održavati zdrave granice . **Savjetovatelji su zakonom obavezni prenijeti informacije u sljedecim okolnostima: 1.kada klijent predstavlja opasnost drugima ili sebi 2.kada terapeut vjruje da je klijent mlaĎi od 16 godina zrtva incesta, zlostavljanja, silovanja ili nekog drugog zlocina 3.kada terapeut procjeni da je klijenta potrebano smjesti ti u bolnicu 4.kada je dobiveni podatak potreban na sudu

5. kada klijent zahtjeva da se podaci o njemu daju njemu samom ili nekom drugom CILJEVI, PROBLEMI, MODELI -Istraživanja u psihoterapiji počela su 50 -tih godina –  uvodi ih Rogers. -Glavni doprinos daju kognitivno-bihevioralni terapeuti koji svoj pristup temelje na empirijskim podacima. Osnovno pitanje na koje se nastoji odgovoriti je: „Koji tretman, s kojim terapeutom, je

najefikasniji za tog pojedinca, s tim specifičnim problemom i pod kojim uvjetima.“ Ciljevi suvremenih istraživanja efikasnosti psihoterapije usmjerena su u nekoliko pravaca: -utvrĎivanje efikasnosti specifičnog tretmana -usporedba relativne efikasnosti različitih tretmana - procjena individualnih, specifičnih komponenata tretmana koje su odgovorne za odreĎenu  promjenu -kako karakteristike pacijenta utječu na tijek tretmana -ispitivanja ličnosti terapeuta usmjerena su na procjenu osobne prilagoĎenosti terapeuta

Problemi istraživanja efikasnosti terapije -nedostatak adekvatnih mjernih instrumenata -nepostojanje idealnog metodološkog nacrta (slučajni raspored ispitanika, izjednačavanje grupa po relevantnim karakteristikama) -etički problemi (uskraćivanje primjene psihoterapijskog tretmana) -karakteristike uzorka -karakteristike terapeuta -različita ponašanja klijenta -neočekivane promjene u okolini Strategije (modeli) evaluacije psihoterapije 1.evaluacija (nacrt) ponovljenim mjerenjima / nacrt unutar subjekata  – usporeĎuju se

rezultati istih subjekata u različito vrijeme, npr prije (baseline) i nakon tretmana. -ABAB dizajn (naizmjenično uvoĎenje i povlačenje terapijske intervencije). -Multipli baseline dizajna – ne prekida se tretman, već se izmjenično primjenjuje na  pojedine zavisne varijable, jednu po jednu, dok se ostale drže konstantnima -Istraživanje na pojedincu (poseban oblik nacrta sa ponovljenim mjerenjem) –  Shapiro.  Nezavisna varijabla je sam terapijski postupak, a zavisna varijabla je simptom. Pojedinac

služi sam sebi kao kontrola. Eksperimentalni podaci su uzorci ponašanja kada je pacijent izložen tretmanu, a kontrolni ona ponašanja kada nije izložen tretmanu. Izmjenjivanje sekvenci specifičnog i nespecifičnog tretmana vrši se prema unaprijed odreĎenoj shemi (npr AB-BA, AB- BA). Kod poremećaja kod kojih je vjerovatan povrat simptoma, potrebno je vršiti ponovljena mjerenja tijekom perioda praćenja nakon završenog tretmana (follow -up kroz 3 mjeseca ili godinu dana). Dva su načina ponavljanja podataka: a)jednostavno ponavljanje - isti istraživač ponavlja isti postupak na pojedincima sa istim simptomima, pod istim uvjetima.  b)Sistematsko ponavljanje - Razni istraživači ponavljaju isti postupak na  ispitanicima s

različitim simptomima u raznim okolnostima.  Da bi smo tretman smatrali efikasnim, potrebno je dobiti veću promjenu u kraćem vremenu!

1.evaluacija korištenjem kontrolne i eksperimentalne grupe  – mjerenja se vrše prije, nakon tretmana, i u toku tretmana (follow- up). Eventualno dobivena značajna razlika izmeĎu dviju grupa ne govori ništa o efikasnosti terapije, osim da je ona bolja nego da se ne čini ništa.

 Ne može se otkriti da li je do poboljšanja došlo zbog specifičnih terapijskih tehnika, karakteristika terapeuta ili sposobnosti terapije da potakne očekivanja za poboljšanjem, i ne odgovara na pitanje je li primjenjeni tretman bolji od alternativnih pristupa. 2.faktorski nacrti  –  prednost je u tome što istovremeno ispituju sve faktore koji bi mogli  pridonijeti terapijskoj promjeni Problemi valjanosti

 Najvažniji cilj istraživanja efikasnosti psihoterapije je pronalaženje nacrta koji će osigurati što veću internalnu i eksternalnu vlajanost, što bi osiguralo korisne smjernice kliničarima u odabiru adekvatnog tretmana za pojedinog pacijenta.

Unutrašnja valjanost  – stepen u kojem možemo tvrditi da su dobiveni rezultati posljedica specifičnih faktora kojima smo manipulirali, a ne nekog nenamjernog f aktora. Vanjska valjanost – stepen u kojem eksperimentalni dizajn osigurava mogućnost generalizacije rezultata i na druge probleme i situacije, pored one u kojoj je eksperiment

 proveden. Vanjska valjanost ne proizilazi uvijek iz unutrašnje valjanosti. Anderson i Strupp  – utjecaj organizacije istraživanja efikasnosti psihoterapije na same rezultate. Osnovna razlika izmeĎu terapijskog i

istraživačkog procesa je što u istraživanjima pacijenti obično dobivaju tretman besplatno, dok u životnim situacijama sami traže pomoć koja im se naplaćuje. Rješavanje problema valjanosti Klinički pokusi – suradnička istraživanja ishoda, u kojima se kombiniraju rezultati terapije za slične klijente koje su tretirali različiti terapeuti u nekoliko kliničkih centara. Laboratorijske analogije - Analogna istraživanja – „idealni“ nacrt – najbolji način procjene efekata psihoterapije istraživanjem tretmana koje kliničari nude stvarnim klijentima u realnom životu. Prednosti ove vrste istraživanja uključuju : -kontrolu klijenta, terapeuta i okolinskih varijabli -uključivanje dovoljnog broja klijenata s odreĎenim problemom -ubježbavanje terapeuta za provoĎenje tretmana na odreĎeni način -održavanje konstantnog broja i dužine terapijskih sesija za sve klijente Propitivanje klijenata – utvrditi kako se klijenti nakon terapije osjećaju, više naglašava

vanjsku nego unutrašnju valjanost

Na koji se način mjere ishodi psihoterapije? Rezultati istraživanja učinaka psihoterapije i drugih kliničkih intervencija od interesa su za tr i skupine ljudi: 1.klijenti 2.psihoterapeuti

3.društvo Rezultati ispitivanja efikasnosti psihoterapije -80% pozitivnih ishoda nakon psihoterapije -80% bihevioralne tehnike -70% psihodinamski i fenomenološki pristup Meta-analiza  je kvantitativna statistička tehnika koja omogućuje kombiniranje rezultata

većeg broja istraživanja. Efikasnost terapije se odreĎuje pomoću veličine efekta koji pokazuje

za koliko standardnih devijacija je prosječni klijent u tretmanu ispod ili iznad prosjeka kontrolne grupe u svakom ispitivanju. Formula je: Mt –  Mk / SDk

Prosječna veličina efekta psihoterapije iznosi 0,85 SD što znači da će osoba u tretmanu postići veće poboljšanje od 80% osoba koje nisu u tretmanu. Novije meta-analize pokazuju sljedeće zaključke o efektima psih oterapije: -učinci psihoterapije zadržavaju se 6 do 8 mjeseci -za oko polovinu tretiranih klijenata pozitivni učinci psihoterapije postaju vidljivi nakon prvih 6 do 8 seansi, a 75% je onih kod kojih dolazi do poboljšanja, pokazuju to poboljšanje do 26 -te seanse. Nastavkom tretmana brzina napretka se usporava. -Slabi su dokazi u prilog veće efikasnosti pojedine škole u odnosu na drugu -Budući da znatan broj klijenata postiže poboljšanje i bez podvrgavanja psihoterapiji, bitno je  poticati prirodne sisteme podrške u okolini klijenta -Količina profesionalnog iskustva terapeuta nije povezana sa uspješnošću tretmana

Tri grupe faktora koji su povezani s pozitivnim ishodima psihoterapije, a obično su prisutni u različitim psihoterapijskim sistemima. To su: 1.faktori podrške  (kvaliteta terapeuta, pozitivan odnos, povjerenje, ohrabrenje, identifikaciju s terapeutom, terapijski odnos....)

22faktori učenja (savjet, korektivno emocionalno iskustvo, promjena očekivanja o osobnoj efikasnosti, samo- prihvaćanje, feed back....) 3.faktori akcije (regulacija ponašanja, kognitivna postignuća, testiranje realiteta, modeliranje,  poticanje na akciju, uvježbavanje....) Klinička značajnost efekata psihoterapije  procjenjuje je li poboljšanje nakon tretmana i klinički značajno, predstavlja li smislenu promjenu za pacijenta. Postoje dvije metode za  provjeru kliničke značajnosti, prema Kazdin: - subjektivna procjena  –  osobe koje su u svakodnevnoj interakciji sa klijentom procjenjuju u kojoj mjeri promjene u ponašanju i funkcioniranju predstavljaju značajnu kvalitativnu razliku - socijalna ili normativna usporedba –  ponašanje klijenta prije i poslije tretmana usporeĎuje se sa ponašanjem zdravih osoba bez poremećaja. Ona odražava socijalnu značajnost. Potrebno je utvrditi i specifi čne i nespecifične faktore u tretmanu kao i popratne pozitivne efekte. Ispitivanje zadovoljstva klijenata

Zadovoljstvo klijenata značajno više korelira s poboljšanjem specifičnog problema koji je bio razlog traženja pomoći, nego s općim poboljšanjem. Frankova hipoteza o demoralizaciji  –  pacijenti traže pomoć, ne samo zbog specifičnih simptoma, već i zbog toga što su demoralizirani, tj osjećaju se nekompetentno, otuĎeno,  beznadno, i bespomoćno i imaju nisko samopoštovanje.

Istraživanja grupne terapije -učinkovit tretman kada članovi grupe razumiju kako je grupa voĎena, i šta se od njih očekuje - bolji rezultati se postižu ako je grupa kohezivna i dobiva povratne informacije i ako potiče interpersonalno učenje i podupiruće interakcije Istraživanja terapije parova

-oko polovine odnosa podvrgnutih tretmanu i dalje trpi

probleme, a čak i meĎu parovima koji  pokazuju poboljšanje, promjene nisu toliko velike da bi oni mogli svoj odnos smatrati uspješnim ili sretnim. -Najmanje 30 do 40% parova tretiranih bihevio ralnom bračnom terapijom završava ponovnim  bračnim neslaganjem ili razvodom. Istraživanja obiteljske terapije -najjaču empirijsku potporu imaju bihevioralna i strukturalna obiteljska terapija Učinkovitost psihosocijalne rehabilitacije -programi psihosocijalne rehabilitacije mogu pomoći teže mentalno oboljelim bolesnicima u stjecanju novih vještina -sveobuhvatni programi psihosocijalne rehabilitacije smanjuju čestinu povratka na ranije oblike ponašanja -ako se programi rehabilitacije ne provode bez prekida barem dvije godine, klijenti

deterioriraju, povećava se učestalost hospitalizacija i smanjuje opća kvaliteta življenja.

Položaj prevencije Evaluativna istraživanja preventivnih programa pružila su podatke o tome što je to što te  programe čini uspješnima: -rizični faktori (siromaštvo, zlostavljanje, obiteljsko nasilje, školski neuspjeh, nisko samopoštovanje...) mogu imati sveobuhvatni utjecaj na ljudski razvoj te stoga trebaju biti glavne mete preventivnih programa. -Preventivni programi se moraju baviti vi šestrukim rizicima (socijalnim, ekonomskim,

 psihološkim rizičnim faktorima) -Što duže različiti rizični faktori djeluju, ozbiljnije će biti njihove posljedice po mentalno zdravlje -OdreĎeni rizični faktori (zbog „domino“ efekta) su naročito opasni u odreĎe nim razvojnim razdobljima. -Preventivni programi moraju uzeti u obzir i kulturalne norme i tradicije ljudi kojima žele

 pomoći. Prepreke napretku prevencije -mnogi ljudi kojima su preventivni programi namjenjeni ne priznaju da su izloženi bilo kakvom riziku –  najmanje su zainteresirani za prevenciju oni ljudi kojima su preventivni  programi najpotrebniji. -Javlja se etički problem uvjeravanja tih ljudi da pripadaju visoko rizičnoj skupini -Opiranje ljudi izloženih visokom riziku da se uključe u preventivne  programe stvara  probleme i u evaluaciji tih programa -Kada se neki preventivni program pokaže uspješnim kod visokorizičnih skupina, nije sigurno da su njegovi rezultati ponovljivi.

Eklekticizam / eklektična psihoterapija – nastojeći udovoljiti potr ebama svakog klijenta, kliničari preferiraju kombinaciju metoda iz različitih pristupa. Još poznato i pod nazivom integracionizam.

Eklekticizam nije psihoterapijska škola, nema ni osnivača niti privlači sljedbenike. Frederick Thorne je poznati zagovornik eklektičnog pristupa.

Pojava voĎene skrbi  – vrsta i trajanje tretmana koji će u današnje vrijeme klijenti primiti u SAD-u ne ovise samo o terapeutovim preferencijama, već i o preferencijama i politici

osiguravajućih društava i organizacija zdravstvenog osiguranja koje plaćaju te terapije. Pripadnici tih „trećih strana koje plaćaju“ žele plaćati samo one tretmane koji su djelotvorni, uspješni i nužni.  Naglasak na kratkim djelotvornim tretmanima organizacija voĎene skrbi potaknuo je i

 povećano uzimanje lijekova uz psihoterapiju, kao način brzog smanjivanja simptoma mentalnog poremećaja, naročito u slučajevima simptoma i depresije. Praktične smjernice

Djelotvornost tretmana utvrĎuje se na temelju podataka iz kontroliranih istraživanja s unutrašnjom valjanošću, koji pokazuju da tretman pouzdano proizvodi odreĎene efekte. Uspješnost tretmana smatra se utvrĎenom ako su istraživanja pozitivnih učinaka tog tretmana  pokazala da imaju vanjsku valjanost.

Praktične smjernice pokazale su se prijepornima jer: 1. bivaju percipirane kao nešto što ograničava slobodu kliničara 2.upitna je empirijska osnova, pa stoga i valjanost, nekih preporuka 3.preporuke iz različitih izvora mogu biti u nesuglasju 4.sklone su davanju lijekova u tretmanu mnogih poremećaja koji se mogu djelotvorno tretirati i bez njih

Savjetovatelj kao osoba sa terapijskim učinkom Savjetovanje je ličan ili iskustveni oblik učenja. Ono zahtijeva praktičara koji je spreman da odbaci stereotipne uloge i da bude stvaran u odnosu sa klijentom. Ako se mi krijemo i za sigurnosti svoje uloge, i klijenti će se kriti od nas. Ako smo stručnjaci-tehničari, i izostavimo iz svog rada svoje vlastite r eakcije, savjetovanje će biti sterilno. Jedino pomoću iskrenosti i

životnosti možemo zaista dotaknuti svoje klijente i naučiti ih najbolje šta to znači: -donositi odluke usmjerene na život -zračiti strašću za životom -biti stvaran u odnosu To ne znači da smo posve aktualizirani i da nemamo nikakvih problema, nego da smo

spremni pogledati svoj život i učiniti promjene koje želimo. Ako mi tvrdimo da je promjena vrijedna rizika i napra, na klijente porenosimo vlastitu nadu da mogu postati svojim ljudima i da se sebi mogu sviĎati takvim kakvi postaju.

Mi dakle klijentima služimo kao model. Ako modeliramo nedosljedno ponašanje, djelovanje s malim rizikom i ako klijente varamo ostajući skrivenim i njeasnim, od njih možemo očekivati isto. Savjetovanje može biti manje ili više uspješno, klijenti se mogu promijeniti više ili manje u odnosu na svoje mogućnosti. Po sudu nekih kliničara, savjetovateljeva životnost i mentalno zdravlje su ključne varijable u odreĎivanju uspjeha savjetovanja. KRIZNE INTERVENCIJE Stanje stresa prepoznajemo na temelju cetiri skupine znakova: 1.Emocionalni 2:Misaoni

3.Tjelesni/fizološki 4.Ponašajni

Različitim strategijama ili načinima suočavanja sa stresom mozemo: 1.nastojati smanjiti stresor

2.prihvatiti situaiju kakva jeste, trudeći se da je vidimo u što boljem svjetlu 3.pokušati izmjeći stresore što više možemo Krizni dogaĎaji imaju sljedeća obilježja: 1.to je iznenadni ili rijedak dogaĎaj koji je izrazito uznemirujući i stresan većini ljudi; obično uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka, stvarni gubitak osoba ili vrijendosti važnih za  pojedinca odnosno skupinu

2.ljudi imaju osjećaj da ne mogu sami savladati (odnosno izaći iz krize) koristeći uobičajene mehanizme suočavanja 3.može imati učinak na pojedinca, skupinu ili organizaciju/ustanovu, odnosno zajednicu Krize imaju sljedeća zajednička obilježja: 1.obično su iznenadne i neočekivane, a uvijek povezane sa osjećajem gubitka kontrole 2.unutrašnja ravnoteža je narušena i osjećaj ranjivosti izrazito je snažan 3.izazivaju preplavljenost osjećajima i teškoće u misaonom funkcioniranju 4.emocionalne i misaone rekacije dovode do dezorganizacije ponašanja Vrste kriza: -prema kriteriju predviljivosti dogaĎaja: 1.situacijske

2.razvojne, odnosno „krize sazrijevanja“ -prema intenzitetu dogaĎaja koji prethodi krizi: 1.“šok“ krize 2.krize iscrpljivanja Krizne intervencije imaju 3 glavna cilja:

1.podrška i pomoć ljudima kako bi lakše prebrodili ono sto su dozivjeli 2.podrska i pomoc ljudima/zajednici da se brže vrate na uobičajenu razinu funkcionir anja 3. sprječavanje dugotrajnih psihičkih teškoća zbog traumatskog dogaĎaja Dvije glavne osobine krize:

1.kriza ne počiva na dihotomiji normalno- patološko i sama po sebi nije povezana sa  psihopatologijom

2.kriza se dogaĎa i dobro prilagoĎenima i sa stavni je dio razvoja većine ljudi GRUPNI TRETMAN Grupni tretman provodi se sa

različitim ciljevima, u kliničkoj psihologiji se koristi u  prevenciji nefunkcionalnog ili neprilagoĎenog ponasanja, u poticanju osobnog rasta te olakšavanja promjena u ponašanju i doživljavanju. Tipovi grupa: -Terapijske grupe:

čiji je cilj olakšati specifične simptome ili probleme članova, usmjerene su na identifikaciju i tretman emocionalnih i psiholoških poteškoća koje ozbiljno otežavaju dnevno funkcioniranje -Savjetovališne grupe:

usmjerene su na pomoć u prelaznim životnim razdobljima.česta tema u ovim grupama je djelotvornije suočavanje sa stresnim dogaĎajima, ove grupe su uspješne u  prevenciji razvoja ozbiljnih problema mentalnog zdravlja.

teže promjeni ponašanja i emocionalnih reakcija članova kroz učenje novih načina razmisljanja i istrazivanja osobnih vrijednosti i uvjerenja clanova. Imaju -Psihoedukativne grupe:

 preventivni znacaj, ali mogu biti i pripremna faza psihoterapije. -Grupe za osobni rast i razvoj:  cilj ovih gr upa je unapreĎenje interpersonalnog

funkcioniranja pojedinca čije mentalno zdravlje nije neposredno ugroženo. Usmjerene su na  poticanje članova da identificiraju, vrednuju i razvijaju svoje osobne potencijale, snage i vještine. -Grupe za podršku:  osnivaju se za članove sa sličnim životnim izazovima. Glavni cilj im je  pomoći članovima da umanje doživljaj stresa koroz uzajamnu podršku i dijeljenje načina suočavanja, informiranja i povjerenja. Slične su savjetovališnim grupama, no u njima je puno veći naglasak na uzajamnoj podršci i prevladavanju nekog vrlo specifičnog životnog izazova. -Grupe za razvoj vještina: usmjerene su na postizanje socijalne kompetencije članova kroz grupnu interakciju. Strukturirane su na način da osiguravaju članovima pozitivna iskust va u ovladavanju odreĎenim vještinama, kao što je asertivnost ili djelotvorna komunikacija. Grupe usmjerene na temu : uključuju članove koji imaju sličan problem, beke zajedničke karakteristike ili slična životna iskustva. Grupe usmjerene na sistem: uključu ju sve korisnike ili klijente koji pripadaju jednom sistemu. **Što je terapijsko u grupnom tretmanu? -PobuĎivanje nade - pojava optimizma kod članova grupe u vezi sa napretkom i mogućnost osobne promjene -Univerzalnost-u grupi je vidljivo da se svi muče sa nekim problemom, što pokazuje

članovima da nisu sami usamljeni u svojim strahovanjima, promjenjivim raspoloženjima i dr. teškoćama -Davanje informacija i usmjeravanje -informacije dolaze bilo od voditelja bilo od drugih

članova grupe -Altruizam-doživljaj davanja i pomaganja drugim članovima grupe -Učenje iz meĎuljudskih odnosa - stjecanje novih interpersonalnih vještina, pružanje prilike za vježbanje socijalnih vještina sa raznm ljudima -Učenje imitacijom-učenje novih ponašanja putem opažanja -Uvid- povećanje svjesnosti člana kako se ponaša, kako sam sebe vidi, čemu pripisuje svoje  ponašanje ili uzroke svojih poteškoća -Grupna kohezija-osjećaj vrijednosti koji član pripisuje grupi, njegova identifikacija sa grupm, osjećaj prihvačenosti i važnosti koju ima za druge članove -Obnavljanje primarne obitelji -Katarza-emocionalno rasterećenje koje se postiže javnim iznošenjem osjećaja u grupi -Samootkrivanje- član iznosi nesto osobno o sebi, potice razvoj povjerenja u grupi, samorazumijevanja i svijest o tome sto je prikladno reci o sebi u odreĎenom trenutku

Načela grupnog tretmana: 1.Grupni tretman se provodi u namjerno formiranoj grupi

2.Grupni tretman odnosi se na aktivnosti koje se odvijaju u tvz. malim grupama (ograničen  broj članova, uzajamno opažanje članova, neposredna interakcija članova, uzajamana ovisnost i utjecaj)

3.Voditelj ima specifičnu ulogu i značajno pridonosi grupnom procesu

4.Voditelj je istodobno usmjeren na pojedine članove grupe, grupu kao cjelinu i okruženje grupe 5.Grupni tretman u vre menskim ograničenim grupama usmjerenim na odreĎenu temu u

 pravilu je usmjeren na „ovdje i sada“ 6.Rad se temelji na teorijskim znanjima o grupnoj dinamici i strukturi malih grupa, te  psihodinamici grupnih odnosa 7.K oriste se specifične vještine i tehnike 8.Grupni tretman njeguje temeljne humanističke vrijendostii počiva na njima (jednakost,

uzajamnost, zajedništvo, prihvaćanje različitosti i sl.) 9.U grupnom tretmanu teži se osnaživanju članova Prednosti grupnog tretmana:

1.Grupa može potaknuti promjenu 2.Grupa odražava šire socijalno okruženje 3.Grupa pruža osjećaj pripadanja 4.U grupi se radi na ostvarivanju zajedničkih potreba 5.Grupe su djelotvorne

Zadaci terapije u početnoj fazi grupnog tretmana: a)upoznavanje i predstavljanje članova grupe i sebe  b)navoĎenje planirane svrhe i načina rada u grupi c)stvaranje atmosfere u kooj članovi daju povratne informacije o (ne)usklaĎenosti svojih  potreba i ciljeva sa planiranim ciljevima grupe d)definiranje ciljeva grupnog rada

e)ugovaranje načina rada f)poticanje i motiviranje članova za rad u grupi g)uspostavljanje ravnoteže izmeĎu usmjerenosti na zadatak i usmjerenosti na socio emocionalne potrebe članova i grupe

BRAČNA TERAPIJA - poznata kao i terapija parova, klijent je brak ili eki drugi odnos, fokus bračne terapije je  poremećen odnos para, a ne poremećen pojedinac koji je u nekom odnosu. Separacijsko savjetovanje -često je po trebno kada se rješava pitanje skrništva nad djecom -Bihevioralno orjentirani terapeut  pomaze paruu rjesavanju problema komunikacije,  podučavajući ih kako će hostilnost i nekonstruktivno kritiziranje zamjeniti komentarima koji

 jasno izražavaju emocije i neposredne zahtjeve za ponašanjima koja partneri ošekuju jedan od drugoga. Bihevioralni ugovor o razmjeni koristi se za brzo poticanje promjena u

 poremećenom odosu. -Kognitivno-bihevioralni bračni terapeuti pomažu parovima u promjeni načina mišljenja o njihovom odnosu i modifikaciji atribucija koje jedno drugome pridaju. -Fenomenološki bračni terapeuti - usmjereni su na ponovno uspostavljanje emocionalne

veze i osjećaja bliskosti koji je par nekada imao, s toga je cilj emocionalno usmjerena bračna terapija. -Psihodinamski orjentirana terapija parova

usmjerena je na pružanje pomoći paru da razumije i razriješi sukobe, ali se ovdje predpostavlj a da su problemi nesvjesni.

OBITELJSKA TERAPIJA -način tretmana usmjeren na mijenjanje interaktivnih obrazaca u obitelji, kako

bi se na taj

način ispravili obiteljski poremećaji. Obiteljska terapija se temelji na teoriji sustava koja naglašava 3 načela: 1.Cirkularna uzročnost -dogaĎaji su meĎusobno povezani i uzajamno ovisni 2.Načelo ekologije-sustave možemo razumjeti samo kao integrirane sklopove, a ne kao skup sastavnih dijelova 3.Subjektivnost-ne postoje objektivna stajališta o dogaĎajima, samo subjektiv ne percepcije filtrirane kroz iskustva osoba koje ih percipiraju unutar sustava 4 Oblika otpora (Szapocnik): 1.odbijanje adolescenta da se podvrgne tretmanu

2.neodlučnost majke da obitelj uĎe u tretman 3.odvajanje oca od obitelji 4.zabrinutost članova obit elji zbog otkrivanja tajni nepoznatoj osobi. PSIHOLOGIJA ZAJEDNICE -nastoji primjeniti psihologijska načela za:

1.bolje razumjevanje pojedinca i društva 2.prevenciju poremećaja i ponašanja 3.stvaranje trajnih društvenih promjena