PSIHOLOŠKE OSNOVE DJEČJEG CRTEŽA

SADRŽAJ 1. UVOD ………………………………………………………………………….....2 2. CRTEŽ KROZ POVIJEST……………………………………………………...3 3. UMJETNIČKI CRTEŽ………………………………………………………….5 3.1. Vrste crtanja………………………………………………………………….5 3.2. Motivi u umjetničkom crtanju………………………………………….…….6 3.3. Crtačke tehnike……………………………………………………………....7 4. PSIHOLOŠKE OSNOVE DJEČJEG CRTEŽ …...…...……………………....8 4.1. Dječji crtež…………………………………………………………………...8 4.2. Razvojne faze dječjeg crteža………………………………………………...8 4.3. Likovne osobine dječjeg crteža……………………………………………..10 4.4. Vrednovanje dječjeg crteža………………………………………………....11 4.5. Dječje crtanje kao oblik spoznaje…………………………………………...12 4.6. Psihofizičke funkcije i dječje crtanje……………………………………..…13 5. MOTIVI I CRTANJE KOD DJECE…………………………………………..15 5.1. Motivi prikladni za crtanje………………………………………….……….16 6. DJEČJI CRTEŽ KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE…………...………..17 6.1. Art terapija…………………………………………………………….…….18 7. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………...20 8. LITERATURA………………………………………………………………..…21 PRILOZI Prilog 1. „KORACI“ CRTEŽA PUTOVIMA PROŠLOSTI SVE DO SADAŠNJOSTI…………………………………………………………23 Prilog 2. CRTEŽ U HRVATSKOJ……………………………………………….28 Prilog 3. PRIMJERI UMJETNIČKOG CRTEŽA……………………………....29 Prilog 4. PRIMJERI DJEČJEG CRTEŽA………………………………………30 Prilog 5. ZNANSTVENICI DOKAZALI…………………………………………31

1. UVOD

„Prva asocijacija na spomen dječjeg crteža je za većinu roditelja neka škrabotina na papiru ispod razbacanih olovaka. Međutim, dječji crtež je najbolji odraz djetetovog emocionalnog života. To je za nas velike, odrasle ljude prozor kroz koji možemo promatrati djetetov unutrašnji svijet.“ Melisa Tutun

Prvo što je čovjek prije više od 10 000 godina mogao predočiti bio je crtež. Postanak i razvoj tog crteža omogućuje nam da, danas, bolje sagledamo kako je čovjek emocionalno i intelektualno doživljavao svijet oko sebe. Umjetnička

djela počinju idejom koju treba razraditi i dovršiti no teško je

oblikovati bez prethodnog crteža. Tu sposobnost imaju umjetnici s velikom radnim iskustvom , bogatijom vizijom i maštom. Crtanje se ne uči jer se stvaralački ne može izraziti samo pomoću vlastite slobodne interpretacije. Crtež je dobro prihvaćen ne samo kod umjetnika već i kod djece. Crtež je odraz želje svakog djeteta za komunikaciju s okolinom. Iako dijete počinje crtati imitirajući odrasle važno je da mu u ranoj dobi njegova razvoja damo olovku i papir. To za dijete u prvom smislu predstavlja igru, ali nesvjesno dolazi do razvoja njegove motorike, percepcije za stvaranje i razumijevanje pojmova, emocija kao i nekih psihičkih, fizičkih i socijalnih funkcija. Krajem 19. i početkom 20. istraživači su počeli opisivati karakteristike razvojnih stadija likovne ekspresije kod djece. Pored govora pomoću koga dijete izražava svoja osjećanja i doživljaje, uspostavlja odnose s ljudima, crtanje je jedno od najiskrenijih načina njegovog izražavanja i komunikacije. Danas je dječji crteži prepoznat kao najbolji način na koji se dijete može izraziti.

2

2. CRTEŽ KROZ POVIJEST Paleolitska umjetnost (grč) palaios - star, lithos - kamen) je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina pr. Kr., tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije: •

nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i

•

spiljsku umjetnost.

Pošto se spiljska umjetnost sastoji od slika, gravura i crteža na zidovima, s obzirom na temu rada više ćemo se bazirati na područje crteža. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske. Paleolitska umjetnost je otkrivena oko 1860. godine, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu. Tek 1980. godine lokalni zemljoposjednici su otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. Tim otkrićem je zapravo počelo detaljnije proučavanje crteža. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. Godine 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje na kojima su bili ugravirani crteži koji su prikazivali ljudske figure, konje, divlje mačke i sl. Arheolozi procjenjuju da su ti crteži stari oko 20,000 godina te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često. Godine 1901. crteži su nađeni i u Font de Gaume-u, u Francuskoj. Tada arheolozi počinju priznavati postojanje spiljske umjetnosti čime su zahvaljujući njihovom interesu za istraživanjem, osobito u Španjolskoj i Francuskoj, otkrivena nova nalazišta. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet 1994. godine otkrio je spilju u jugozapadnoj Francuskoj koja sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama.

3

Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, dok se mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux. Crteži su jakih okvirnih linija, ispunjeni drugom bojom od pozadine. Čovjek je ponekad iskorištava i formu zida, tj. udubljenje i ispupčenja zida za likovno oblikovanje životinja pa su tako životinje nabacane bez ikakvog reda tj. nema odnosa između njih, a ponekad su čak oslikane jedna preko druge. U razdoblju srednjeg kamenog doba zbile su se tri promjene od izuzetne važnosti za likovnu umjetnost: •

teme pećinskog slikarstva su raznovrsnije, osim životinjskog svijeta pojavljuju se i ljudski likovi,

•

u oblikovanju se napušta naturalizam i zorno prikazivanje prirode, izbacuju se pojedinosti, a likove se pojednostavljuje poput znakova i često su jednobojni, plošni i deformirani,

•

istodobno s pojavom organizirane grupe i podjele rada u društvenoj zajednici, u pećinskom slikarstvu se javlja i kompozicija.

Kod paleolitskog čovjeka se umjetnost javlja kao sredstvo kojim se čovjek lakše povezuje sa svijetom koji ga okružuje i kojim uspostavlja vezu s prirodom od koje je odvojen i od koje osjeća samo strah. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida, a veličine spiljskih crteža jako su varirale npr. slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.

4

3. UMJETNIČKI CRTEŽ Crtež je način univerzalnog izražavanja u likovnoj umjetnosti. S jedne strane razvijao se zbog potrebe, a s druge strane radi mašte sve dok nije postao osnova u likovnom umjetničkom izražavanju pri upotrebi različitih materijala i tehničkih sredstava za crtanje. Crtež je prva pojava u likovnoj umjetnosti i postao je sredstvo sporazumijevanja. Kada je vještina crtanja postala sredstvom izražavanja umjetničke svijesti, u namjeri da se likovno interpretira viđeno, tada nastaje umjetničko djelo odnosno umjetnički crtež. Crtež u umjetničkom crtanju odražava sve što umjetnici osjećaju u pojavama iz prirode. Postoje dvije vrste umjetničkog crtanja: •

crtež kao samostalno i potpuno završeno djelo,

•

crtež služi kao početni, pripravni stadij pri koncipiranju slike, u fiksiranju određene zamisli i oblika u prostoru.

Tako je umjetnički crtež postao osnova svim oblicima likovnog stvaralaštva: grafici, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. Kao i druga likovna djela, crteži se tematski dijele na crteže prema promatranju i crteže prema zamišljanju (imaginaciji). Crtež rađen po promatranju prirodnih oblika sredstvo je kojim se na specifičan (umjetnički) način definira odraz stvarnosti. Izražajni elementi umjetničkog crteža su: crta, točka, mrlja, smjer, veličina, crtačka tekstura, ploha, volumen, prostor i ton. U umjetničkom crtežu prevladava kaligrafska crta koja pokazuje temperament i osobnost crtača čime postaje njegov crtački rukopis, odnosno njegov stil crtanja. Osim što crte mogu biti različite po karakteru one mogu imati i svoje simboličko značenje. Crta je često udružena sa točkom i mrljom pa tako često omogućuje grafički prikaz građe predmeta različite površine raznih predmeta koji se postiže crtačkim teksturama. Crtež će biti estetski kvalitetan ako je sačinjen samo od čistih crta, te ako u sebi nosi i poneku crtačku teksturu koja je opravdano unesena. Svjetlosnu vrijednost crtač dočarava tonom koji može prikazati linearnim snopovima tj. mrljama. 3.1. Vrste crtanja

5

Crtač umjetnik može sa različitim namjerama prilaziti crtanju. Prije nego što počne crtati crtač radi niz priprema koje mogu biti skica, studija, karton, ili pauza. Sve one služe kao predradnja za definitivno oblikovanje složenijih likovnih tehnika. Skica može biti osnovno polazište. Ona je zapravo improvizacija kompozicije. U skici je zabilježena osnovna umjetnikova ideja koja se kasnije razrađuje studijskim crtežima. Crtačka studija kao predradnja za složene umjetničko djelo izvodi se u početku nizom umjetničkih crta. Cjelina se razrađuje emocionalno i intelektualno. Studija se često izvodi prema prirodi ili slobodnoj umjetničkoj zamisli. Umjetnici često za jednu sliku crtaju više studija. Karton se izvodi na čvršćoj podlozi na kojoj umjetnik rješava sve probleme kao pripremu za veće ili složenije radove u tehnici ulja. One se izvode zbog toga jer je lakše prenositi crtež. Pauza je crtež prijenosnik. Na prozirni papir se točno precrtaju obrisi konture likova s originalnog kartona i tako prenesu na veliku plohu. 3.2. Motivi u umjetničkom crtanju Svako likovno djelo, pa i crtež, ima svoj motiv i likovni sadržaj. Motiv često očituje naklonjenost i preokupaciju kao i osobine ličnosti i sredine. Izbor motiva često ovisi o materijalu i tehnici u kojoj će se oblikovati. Postoje dvije vrste motiva, •

figurativni (motiv prikazan iz svijeta viđene stvarnosti)

•

nefiguralno (obuhvaća sve vrste apstraktnog likovnog izražavanja). U figuraciji postoje sljedeći motivi: portret ( likovno prikazan lik čovjeka sa

svim individualnim karakteristikama i ,može biti prikazana samo glava ili lik čovjeka do pojasa, a može biti prikazan cijeli lik čovjeka, autoportret, skupni portret, obiteljski portret), karikatura ( crtež koji pokazuje lice, pojave, ili događaje tako da na duhovit i šaljiv način istakne njegove osobine), akt (prikazivanje golog ljudskog tijela rađen po živom modelu), figura ( likovno prikazana odjevena ljudska figura), animalizam (prikaz životinja), krajolik (pejzaž odnosno crtanje motiva iz prirode, motivi iz prirode koji mogu biti; marina- dio prirode uz more, veduta- prikazuje jedan dio grada, ruina- dijelovi stare arhitekture tj ruševine,), mrtva priroda (likovno oblikovanje predmeta nežive prirode), interijer (prikaz unutrašnjeg arhitektonskog

6

prostora), žanr (prikaz iz svakodnevnog života), iluminacija i ilustracija (tekst ukrašen inicijalima, minijaturama i crtežima koji su ilustrirali sadržaj knjige). 3.3. Crtačke tehnike Crtež nastaje pomoću mekanih, suhih i tekući materijala ( ugljen, mekane rude, grafit, kreda, tinta, tuš) koje se nanose potezom, tragom crtačkog sredstva po plohi. U početku ta ploha je bila kamen, a kasnije se crtalo na papirusu, pločicama i papiru. Svaki je crtač trebao ovladati crtačkim tehnikama. Od davnina se čovjek služio ugljenom i ptičjim perom, a kasnije srebrenkom, kredom, zašiljenim drvcem, čeličnim perom i grafitom, danas se služi i flomasterima. Upotrebljavao je i tintu, tuš, crnilo od sepije, a ponekad i boju. Preko crtačkih tehnika crtači izražavaju motive i likovno estetske probleme. Crtačku tehnike dobivaju naziv po materijalu i sredstvu kojima se služi crtač, pa tako, danas, imamo slijedeće crtačke tehnike: srebrenka, olovka, kreda, ugljen, flomasteri, tuš, lavirani tuš. Materijali koji se koriste prilikom crtanja su pero (ptičje), trstika i drvce te kist. Kako u povijesti tako i danas, crtači na jednom te istom crtežu istovremeno kombiniraju različite crtačke tehnike odnosno različita suha i tekuća sredstva i materijala. Crtačke su tehnike najprisutnije u vrtiću i osnovnoj školi.

7

4. PSIHOLOŠKE OSNOVE DJEČJEG CRTEŽA 4.1. Dječji crtež Crtanje je ekspresija, izražavanje naše ličnosti. Čovjek ima potrebu ostaviti trag iza sebe; crtež postoji od kada postoji čovjek i on nam ukazuje na prve tragove kulture (crteži u spiljama). Slično je i sa djecom, nema prostora koji djeca ne obilježe čim mogu primiti olovku u ruke, što je većina djece u stanju nakon navršene prve godine života. Dječji crtež stoga omogućava relativno stalan dokaz simboličkih sposobnosti djeteta. Također, dječje crtanje može osvijetliti sposobnost djece da razumiju perspektivu drugih ljudi i njihovu točku gledišta. Crtež je pokazatelj djetetove zrelosti, kako motoričke tako i intelektualne. Budući da je razvoj dječjeg crteža usko povezan s intelektualnim i kognitivnim razvojem, tako se prateći razvoj crteža, može pratiti i kognitivno napredovanje djeteta. Važno je napomenuti da dijete ne crta uvijek sve ono što zna, već ono što je za njega važno u spoznajnoj ili afektivnoj (emocionalnoj) sferi. Stoga dječji crtež prikazuje: •

dječja unutrašnja iskustva

•

njihove prostorne predodžbe

•

neka posebna značenja

•

smjernice za intervenciju

•

dječje razumijevanje vremena i redoslijeda odvijanja događaja.

4.2. Razvojne faze dječjeg crteža Razvoj dječjeg crteža odlikuje se posebnostima, ali i pravilnostima koje je moguće uočiti kod svakog. Poznavanje uobičajenog u dječjem crtežu važno je za otkrivanje neuobičajenog. Ako je likovni izraz za svu djecu, onda je prva stvar da upoznamo faze razvoja djeteta i likovne mogućnosti izraza u svakoj pojedinoj fazi: 1. Faza šaranja (1 - 3 god.). Ta faza je poznata i pod nazivom škrabanje ili slučajni realizam. Djetetov crtež je potpuno slučajan, za odrasle on najčešće

8

nije prepoznatljiv. Dijete pravi črčkice, crtice. Dijete ne kreće crtati s namjerom, nešto nacrta i kaže da je to nešto. Dijete uživa u motornoj aktivnosti koja se odražava u šari na papiru ili pijesku. Za dijete je u toj dobi važniji čin crtanja od ostvarenja koje će nastati. Najčešće crta kružne oblike jer mu je za njihovo izvođenje potrebna najmanja motorička spretnost, najprirodnije je automatski. 2.

Faza simboličkog crteža (3 – 6 god.) ili faza sheme ili neuspjelog realizma. Dijete kreće s namjerom da nešto nacrta, ali ne zna realistično nacrtati,

već

simbolično.

Jedno

od

najranijih

crteža

sa

jasnom

reprezentacijskom namjerom je crtež ljudske figure, koji se obično javlja oko 3. godine. Najčešći je “glavonožac” ili “punoglavac” – glava je najvažnija i najveća (crta je u obliku kruga), nedostaje tijelo ili su glava i tijelo spojeni. Često nema razlike između crteža čovjeka i životinja. Poboljšanja su kontinuirana i sa otprilike 5 godina većina dječjih crteža imaju raspoznatljivo ljudsko tijelo s jasnim rukama i nogama. Spol likova počinje se razlikovati iza 4. godine, kad počinju crtati haljine, frizure i sl., kad s glavonožaca počinju crtati realističan crtež čovjeka. U toj fazi dijete je više zainteresirano za ostvarenje tj. za crtež koji je nacrtalo nego li za samu motoričku djelatnost. Crtež postaje svojevrstan govor djeteta, način izražavanja ideja, pojmova; što su pojmovi djeteta složeniji, to su i njegovi crteži bogatiji detaljima. U toj fazi dijete često objašnjava svoj crtež. Ono što tumači obično je predstavljeno simbolima, odnosno shemama koje za odrasle mogu biti potpuno neprepoznatljive. Predškolska djeca vjerojatno ne obraćaju pažnju na realnost: sunca su plava, nebo je žuto, drveća su ružičasta, a auti na simbolički način lebde na oblacima… Radi se o simboličkom svijetu. Dijete u toj dobi još ne poštuje proporcionalnost pa se u prvom planu nalazi ono što mu je važno i to je prikazano najveće. 3.

Faza realističnog crtanja (6 – 10 god.). To je vrijeme kad dijete kreće u školu, a na kognitivnoj razini iz intuitivnog mišljenja prelazi u razdoblje konkretnih operacija prema Piagetu. Djeca te dobi pokušavaju realističnije crtati, ali su u tome još nevješti. U tom stupnju razvoja dječjeg crteža uočljivo je oponašanje tj. stereotipno crtanje – što jedno dijete nacrta, počnu slično svi

9

i tako pola razreda crta istu temu. Najčešće crtaju s puno detalja, žele pokazati sve što znaju. Na crtežima nema prostorne perspektive. Uspješnosti djeteta pridonosi razvijenost dječjih pojmova, odnosno razvijenost procesa diferencijacije i sposobnost sinteze detalja. Mala djeca imaju teškoće s crtanjem onog što vide, pa se uočavaju tzv. transparencije ili prozirnosti tj. crtaju rendgenski crtež (npr. noge se vide kroz hlače). Dijete u toj fazi želi uz ono što vidi prikazati i ono što zna (o predmetu ili osobi koju crta). Npr. crtajući kuću pokušat će nacrtati i sve što se u njoj nalazi mada to ne vidi ako kuću gleda izvana. Neki autori su ovu fazu zbog toga nazvali intelektualni realizam (u razdoblju od 5. do 6. godine života). Intelektualni realizam prelazi u fazu vidnog realizma ili realističnog crtanja kad djeca crtaju ono što vide onako kako to vide. Vidni realizam se javlja oko 6. godine i traje do približno 9. godine. Dijete pokušava crtati ono što doista vidi, poštujući proporcije i prostorni raspored onoga što želi nacrtati. U toj dobi dolazi do izražaja nadarenost; sva djeca prolaze kroz ove faze, no nadarena brže prolaze kroz njih. 4.3. Likovne osobine dječjeg crteža Dječje crtanje odraz je dječje mašte, emocija, memorije, ekspresije i samim time postaje i stvaralački čin.

U dječjem crtežu zamjećujemo: nedovoljnu realnu

uvjerljivost, arhaičnost i simbolično pojmovno crtanje. Prvom prilikom kada dijete dođe do olovke i papira, unutrašnji će ga impuls pokrenuti da se i u tome okuša. Dijete će učiniti točno ono što je vidjelo- pokretat će ruku s olovkom po površini papira. Uobičajeno je da se takva djetetova aktivnost naziva imitacijom. Pošto dijete do određenog stupnja ovlada tim najočitijim i vanjskim aspektom u kojemu vidno uživa, ono postupno počinje izrazitije kontrolirati tu radnju, počinje pratiti kretanje svoje ruke. To dovodi do usmjeravanja i fokusiranja dječje percepcije na papir, odnosno na skup linija na njemu. Jedno vrijeme linije su za dijete samostalna pojava, nešto što postoji kao dio papira. No nakon nekog vremena dijete će opaziti da iza olovke koju povlači ostaje trag, ostaje nešto čega prije nije bilo. Dijete ponovi pokret i vidi novi trag, što će ga prije ili kasnije dovesti do toga da poveže uzrok i posljedicu i shvati da je ono uzrok

10

nastajanja tih tragova. To je veliko otkriće za dijete i ono to doživljava i pokazuje kao veliku radost. U početku ono što crta i ono što govori i nije međusobno povezano, nego su to dvije paralelne radnje. No, opet će doći moment kada će dijete ta dva toka povezati, kada će u kretanju i svojstvu linija prepoznati neko svoje unutrašnje ili vanjsko iskustvo. Stvaranje linija time prerasta u novu sposobnost, sposobnost izražavanja kojom dijete govori o svom viđenju i poimanju svijeta, odnosno prenosi, prevodi, odražava događaje iz njegove svijesti. Nakon toga će dijete neku svoju predodžbu prevoditi u linije ili druge znakove i pri tome «misliti» ono što crta. Mislit će npr. na kuću, a crtat će kružne linije kao izraz življenja u kući. 4.4. Vrednovanje dječjeg crteža Dječji crtež kako u vrtiću tako i u osnovnoj školi možemo vrednovati. Crtež može vrednovati likovni pedagog ili nastavnik, ali i dijete samo. Nastavnik vrednovanje treba obavljati: •

radi praćenja i vrednovanja rezultat učenika

•

radi praćenja ostvarenih zadataka u likovnom odgoju.

Kriterij učiteljevog vrednovanja može biti: •

psihološki (poznaje faze razvoja i osobine dječjeg crteža, poznaje dječju psihologiju, crtanjem pridonositi razvoju ličnosti)

•

pedagoški-odgojni (mora biti metodički spreman, ne smije korigirati rad učenika, poticat ga na stvaralaštvo,a ne na precrtavanje, uočiti problem ukoliko to dijete crtežom pokaže, brinuti o izgledu radne i životne sredine

•

likovno- estetski( nastavnik treba imati razvijen likovni senzibilitet, vizualnu kulturu i poznavanje likovne teorije i prakse te sposobnost uočavanja likovno-estetskih problema i sadržaja).

Svaki crtež treba vrednovati simultano sa svih stajališta i tako zaokružiti ocjenu u formu brojčane ocjene ili s nekoliko riječi kojima treba izreći najbitnije karakteristike dječjeg crtanja.

11

Svakako treba napomenuti da svako ocjenjivanje ili uspoređivanje likovnih radova djece pred njima samima blokira njihov osjećaj slobode , a time i spontanost , odnosno sposobnost stvaralaštva. Jednako kao i ocjenjivanje, svaki komentar ili prigovor, pokazano ili prikriveno nezadovoljstvo izaziva nesigurnost kod djeteta i remeti njegovu sposobnost za rad. Pretjerana pohvala također ima negativan utjecaj i umjesto da je djetetu cilj njegovog rada uživanje u svom stvaralaštvu, njegov primarni cilj postaje pohvala, što posebno

u grupi djece rezultira nezdravim

odnosima. Insistiranje na urednosti i čistoći radova obično rezultira suprotnim učinkom, precizno crtanje samo po sebi nije nikakva vrijednost, a slučajne mrlje ne umanjuju vrijednost rada, već su njegov cilj unutrašnji procesi koje je taj rad potaknuo u djetetu. Sve što dijete ostvari trebaju primamo s pohvalama i oduševljenjem, kao njegov uspjeh. Negativno kritiziranje dječjeg crteža je nedopustivo, jer time potičemo bojažljivost i neodlučnost, a u školskom razdoblju otpor prema stvaralaštvu. Učenike treba pravodobno i što češće ocjenjivati. 4.5. Dječje crtanje kao oblik spoznaje Djeca aktivno grade svoju spoznaju o svijetu. Djelujući na predmete u danim okolnostima (u vremenu i prostoru), izgrađuje vlastite spoznaje, donose vlastite zaključke. Djeca živeći u prirodi spoznaju da i prirodni oblici imaju svoje likovnoestetske vrijednosti kojima se oni koriste u svojim likovnim izričajima: oblik, boju, strukturu, veličinu, itd. Likovni izraz ima neograničene mogućnosti kombiniranja likovnih elemenata ovisno o psihofizičkom razvoju djeteta s jedne strane i mnogobrojnih poticaja s druge strane. Elementima likovnog izraza dijete se u početku igra, otkriva, razvija te razvojem prikazuje život koji ga okružuje. Likovni izraz djeteta govori nam o njemu njegovom razvoju i stvaranju svijeta oko sebe. Putem likovnog rada dijete prirodno izražava sebe, svoja poimanja i opažanja. Važno je da mi razumijemo djecu, odnosno da potvrdimo ono što nam je dijete poručilo ili nacrtalo na papiru. Ako djetetu odgovorimo negativno na njegov crtež, to onda može uzrokovati sporiji razvoj likovnog izraza.

12

Valja se samo sjetiti da smo i mi nekad bili djeca pa makar su nam se i ponekad smijali, ali to nam ne treba biti povod da i mi to činimo. Likovno izražavanje djece crtanjem svega onog što se neposredno promatra iz same prirode uz emocionalna oduševljenja nenadoknadiv je oblik saznanja. 4.6. Psihofizičke funkcije i dječje crtanje U okviru stupnja svog psihofizičkog razvoja djeca postupno otkrivaju boje kao osobine stvari.

Dječji crteži u boji su spontana projekcija njegove

unutrašnjosti. Same boje nam otkrivaju dječji emocionalni život, linije i figure nam otkrivaju stupanj samokontrole, prostorne dimenzije otkrivaju nam utjecaj okoliša na dječji karakter. Likovna ekspresija pomaže djetetu da se oslobodi psihičke napetosti da razvija sposobnost opažanja, predstavljanja, samosvijest, istrajnost, radnu disciplinu, smisao za kulturnu zabavu i estetska doživljavanja. Likovni izraz treba biti odraz djetetovog gledanja i opažanja, a ne da izvire iz naučenih šablona. Djetetu je dovoljno dati u ruke olovku, papir i bojice i diskretno usmjeravati njegov rad (poželjno je oduzeti gumicu, koja je simbol nesigurnosti pri crtanju). Da bi dijete moglo nešto nacrtati potrebno je da se koncentrira tj. da usmjeri svoju pažnju na crtanje. Pažnja je funkcija koja se razvija aktivnošću. Dok dijete crta, pažnja mu se usredotočena na crtež i ništa ga drugo ne zanima. Valja napomenuti kako bilo kakva pokret, zvuk, miris, svijetlo, boje i sl. izazivaju i zadržavaju djetetovu pažnju dobra motivacija i intenzitet pozitivnih emocionalnih čuvstava osigurat će trajnost pažnje. Dijete na osnovi svog mišljenja može formirati neobične vizije koje se očituju u likovnom

izrazu kao stvaralačka mašta. Stvaralačku maštu kod dijete ćemo

potaknuti ukoliko budu crtali motive tipa drvo koje hoda, neobična riba i sl. U motivima se dakle mora naći neobično, čudno, nesvakidašnje, nešto što može probuditi asocijacije i povezivanje s drugim stvarima, predmetima ili bićima. Stvaralačka mašta i poetsko mišljenje obogaćuje cjelokupno dječje izražavanje. Mašta će mu kasnije biti pokretač svih promjena i inovacija u životu. Djeca crtež likovno mogu oblikovati pomoću slikovnom pamćenja odnosno na temelju promatranja. Slikovnim pamćenjem dijete stječe sposobnost izražavanja slike bez fizičke prisutnosti predmeta, npr ako crta rođendan , izlet i sl. odnosno ako je rad

13

po predpromatranju to mogu biti svi predmeti iz djetetove životne blizine, pristupačni njegovoj dobi, a zahvalni za likovni izraz. Likovno oblikovanje na temelju promatranja ima funkciju da razvija i aktivira samostalno zapažanje učenika na osnovi vlastitog vizualnog iskustva. Jedna od psihofizičkih funkcija je i motivacija koja se u likovnom odgoju očituje kao spontan i radostan pristup djece radu, a obično se motivacija sastoji od igara i sadržaja koje djeca vole, zatim raznih igara, plesa i sl. Kroz motivaciju djeci ćemo lakše objasniti likovni problem ili neki zadatak koji je jednostavan i djeca ga odbijaju. Jedino se iz bogate riznice psihofizičkih funkcija rađa bogat likovni izraz

14

5. MOTIVI I CRTANJE KOD DJECE Učitelj bi uvijek morao unaprijed planirat zašto, što će , kako će djeca crtati. To svakako podrazumijeva da djecu najprije treba upoznati s materijalima, sredstvima i podlogama za svaku crtačku tehniku. Kako bi konačni ishod crtanja bio uspješan on moram biti ovisan o pravilnom izboru motiva. Djeca, dakle, trebaju znati ne samo kako će nego i što će likovnom oblikovati u crtežu. Uz likovni doživljaj najvažniji su likovno-estetski sadržaji, a to su: likovna tehnika, elementi likovnog izražavanja, načela lijepog, ali uz pravilno odabran motiv. Pri izboru motiva učitelj mora voditi brigu o sljedećim obavezama: •

treba prihvatiti shvaćanja u likovnoj pedagogiji koja ističu potrebu da se djeca što više likovno izražavaju na osnovi samostalne orijentacije i stvaralačke aktivnosti

•

motiv treba proizlaziti iz zadataka i sadržaja programa

•

motivi trebaju odražavati doživljaje djece iz života i rada u školi

•

svi motivi trebaju biti primjereni dobi, interesu i spolu djece

•

izbor motiva ovisi i o crtačkoj metodi

•

motiv treba biti jasan i pregledan sa sadržajem koji nije preopširan

•

motive treba birati kako bi svojim karakteristikama odgovarale materijalu i tehnici kojom se radi

•

treba odabrati odgovarajuće motive za ostvarenje pojedinih načela estetskog rada

•

odabir motiva ovisi i o kraju iz kojeg dijete dolazio

•

pri izboru motiva treba voditi brigu o mogućoj korelaciji s drugim predmetima i sadržajima.

15

Prema navedenom zaključujemo da izbor motiva ne možemo improvizirati i da on nije sam sebi svrha ili pak zapovijed učenicima što da rade, već on ovisi o nizu faktora.

5.1. Motivi prikladni za crtanje Kada se govori o izboru motiva za crtanje često taj izbor motiva možemo podijeliti u nekoliko većih skupina: 1. korelacija crtanja s drugim predmetima (matematika,hrvatski jezik, glazbena kultura,…) 2. motivi životinja ( domaće, šumske,…) 3. poznavanje društvene sredine (zanimanja, alati, strojevi, arhitektura,…) 4. prijevozna sredstva 5. motivi iz života djece 6. dekorativni zadatci- slobodne kompozicije figuralnih i nefiguralnih likova. Motiva dakako ima još jako puno, no izdvojili smo samo one prikladne za crtačke tehnike. Motivi se dakako mogu realizirati i izvoditi i u drugim likovnim tehnikama. Motiv treba prilagoditi mogućnosti izvedbe, tj osobinama materijala kojim se oblikuje. Izbor motiva svakako ovisi o svakom učitelju individualno, njegovim kompetencijama, kreativnosti i gore navedenim karakteristikama, ali nikada ne smijemo zaboraviti da pri tome moramo misliti i na učenike.

16

6. DJEČJI CRTEŽ KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE

U današnje vrijeme, dječji crteži su prepoznati kao najbolji način na koji se dijete može izraziti. Dakle dječji crtež možemo tumačiti kao jedno od sredstava pomoću kojeg dijete ostvaruje komunikaciju s okolinom. Mnogi doživljavaju dječji crtež kao obično šaranje bez osobite vrijednosti. Međutim, prema psihološkom razvoju djeteta crtež i slika jedan su od najboljih medija neverbalne komunikacije s djetetom. Zbog još nedovoljno razvijenog govornog aparata i siromašnog vokabulara, dijete u dobi od dvije do pete-šeste godine, putem crteža može izraziti svoje aktualne osjećaje te prijašnje iskustvo, želje, fantazije ili konflikte. Osim toga, dijete svojim crtežom može bolje oslikati obiteljske odnose nego ijedan odrasli član obitelji. Centralna figura na dječjem crtežu obitelji najčešće predstavlja osobu koju dijete doživljava dominantnom. Osoba koju prvo nacrta je moguće emocionalno najvažnija osoba, osoba koja ima važan psihološki utjecaj. Isto tako najveća osoba na slici najvjerojatnije ima veliki psihološki utjecaj na dijete. O obitelji djeteta govori nam i blizina likova na crtežu. Ukoliko su udaljeni vrlo vjerojatno su u toj obitelji slabi kontakti, ako se pak preklapaju vjerojatno se članovi obitelji jedni drugima upliću život zbog čega svakom članu obitelji nedostaje individualnost. Kako se dijete razvija na motoričkoj, emocionalnoj i spoznajnoj razini, usporedo se razvijaju i njegove likovne sposobnosti. Dijete je u svojim crtežima iskreno, ono stvara crteže neposredno, s oduševljenjem. Njegova sredstva izražavanja su jednostavna, naivna, ali uvjerljiva usprkos tome što su dana bez posebne spretnosti. Pomoću boja i linija dijete prikazuje i izražava ono što ne zna riječima. Dijete ponekad nije u stanju izgovoriti čega ili koga se boji, ali će zato puno lakše svoj strah nacrtati. Dječji crteži su zato jedna od tehnika prikazivanja objektivnog realnog dječjeg svijeta i zbog toga su zainteresirali dječje psihologe,

17

pedagoge i psihijatre. Oni u svome dijagnostičkom, terapeutsko-korektivnom i savjetodavnom radu s uspjehom upotrebljavaju dječje crteže, kao jedan od metoda za bolje upoznavanje dječje ličnosti, motoričke zrelosti, koordinacije i snalaženja u prostoru. Jedna od takvih terapeutskih metoda je i art terapija. (http://dira.forumsfree.com/djecji-crtez-kao-sredstvo-komunikacije-izmed-u-djeteta-i-okol-t1936.html) 6.1. Art terapija Psihoterapija je rad na cjelokupnoj ličnosti koja se ne bavi samo problemima i negativnim aspektima osobe nego i razvojem pozitivnih, jakih strana koje joj pomažu da se suoči s problemima, sagleda ih u novom svjetlu, bolje razumije i s njima se nosi na konstruktivniji način. Psihoterapija je generalno usmjerena na bolju spoznaju sebe i osobnih mogućnosti te na bolje prihvaćanje sebe, što najčešće rezultira kvalitetnijim odnosom s okolinom. Jedan od oblika psihoterapije je i art terapija. Osobitost art terapije je u tome što primjenjuje stvaralački likovni proces kao sredstvo izražavanja i komunikacije. To znači da osoba kroz crtež, sliku ili skulpturu pokazuje misli, osjećaje, imaginaciju, koje uglavnom ne može izraziti u razgovoru. Crtež tako često iznenadi i osobu koja ga je nacrtala, jer na površinu iznosi teme kojih dotad nije bila svjesna. Razgovor često uspijeva sakriti prave misli i osjećaje pa i od nas samih, jer smo dobro naučeni govoriti ono što je dopušteno, očekivano i u skladu s vlastitom i tuđom slikom o nama. Duboko potisnute ostaju želje, povrede, ljutnja, snovi, pravi osjećaji koji nas čine osobama kakve jesmo. Ti osjećaji imaju sposobnosti upravljanja našim životima upravo zato što ih nismo svjesni. Tek kada ih osoba postane svjesna, ima mogućnost razumijevanja i mijenjanja. Art ili kreativna terapija se dakle služi različitim kreativnim metodama, kao što je izražavanje kroz crtež, glazbu, pokret ili dramu. Kroz eksperiment i igru isprobavaju se različite mogućnosti i situacije i otkrivaju dotad nepoznati osjećaji. Odrasle osobe često kažu kako ne znaju crtati (pjevati/plesati/glumiti). No, treba istaknuti da se kreativna (art) terapija ne bavi umjetničkim talentom. Ona polazi od tvrdnje da svatko zna crtati, bez obzira na to koliko to estetski lijepo ili tehnički pravilno izgledalo jer to nije ni važno. Važno je ono što crtež izražava i sadržava te njegova emocionalna i komunikativna vrijednost. Važniji je proces crtanja od konačnog produkta. Neki od elemenata crteža kroz koji se mogu izraziti emocije su

18

pokret (potez može biti smiren/agresivan/nervozan), boja (topla/hladna), različiti materijali (npr. "tvrda" olovka nasuprot "mekom" ugljenu) i kompozicija (npr. bogata/siromašna detaljima, organizirana/kaotična). Kroz crtanje osoba prenosi unutarnji svijet u vanjski. Za razliku od govora, crtež je trajna zabilješka unutarnjeg procesa i uvijek mu se može iznova vraćati. Art terapija može početi razgovorom ili crtanjem. Kako bi se dala mogućnost da najvažnije teme dođu u prvi plan, najčešće osoba sama bira što će crtati i kojom tehnikom. Ponekad terapeut može sugerirati temu ili tehniku ako smatra da bi to dovelo do pozitivnog razvoja procesa. Važno je da u terapiji postoji atmosfera opuštenosti i slobode, tako da je podređena procesu razvoja u kojem osoba u svakom trenutku ima mogućnost izbora. Susreti su najčešće jednom tjedno po sat vremena. Terapija uglavnom traje onoliko dugo koliko se to smatra korisnim za klijenta. Svakih tri do šest mjeseci klijent i terapeut rade reviziju protekle faze i promjena. Art terapija primjenjuje se u radu sa širokom grupom klijenata, kako s osobama sa specifičnim problemima tako i s onima koji žele razviti osobnu kreativnost i unaprijediti osobni razvoj. Uz to, koristi se u specijaliziranim područjima kao što je rad s djecom s problemima u razvoju, ožalošćenim osobama, ovisnicima o drogama i alkoholu, obiteljima, psihijatrijskim bolesnicima, itd. U radu s djecom art terapija ima velikih prednosti u odnosu na verbalnu psihoterapiju. Za djecu je crtanje igra, spontana i zabavna aktivnost. Dječji crteži vrlo su ekspresivni i direktni i kroz njih djeca komuniciraju teme koje još ne znaju objasniti verbalno ili o kojima im je neugodno razgovarati. Uz to, kroz crtanje dijete može učiti vještine koncentracije i sudjelovanja s drugima, izraziti osjećaje i razviti samopouzdanje. (http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/)

19

7. ZAKLJUČAK Crtež je dakle imao dugu povijest. Velik broj naših i svjetskih umjetnika ostavili su crteže trajne likovne vrijednosti. Naročito je važnu ulogu odigrao u umjetničkom obrtu. Danas se crtež mnogo više primjenjuje, jer je temelj u industrijskom oblikovanju. Crtanjem se izražavaju umjetnici na onaj stvaralački ljudski način do kojeg fotografija nije doprla. Danas je crtež, uz fotografiju, prisutan kao vještina crtačkih pismenosti za objašnjavanja koja se napisanom riječju ne mogu jasno izreći. U osnovnoškolskom obrazovanju nema mjesta za imitaciju i direktno uplitanje u dječji izraz tj. crtež. Jedino tako će on biti opravdan jer je upravo stvaralački čin najvažniji za učenika. Učenici će koristiti svoje iskustvo vizualnog u prirodi i umjetnosti, a crtat će opet sami , kako oni osjećaju. Likovni izraz djece danas je urođena sposobnost izražavanja. Tu sposobnost djeca ne preuzimaju, ne uče od društvene okoline, nego se ona razvija iz prirodnih potencijala dječjeg bića, u vidu spontane interakcije unutrašnjeg svijeta djeteta i njegove vanjske okoline. Crteži otkrivaju da su djeci dostupni neki primarni uvidi i znanja o svijetu i životu koji nadmašuju uobičajena iskustva. Crtanje i općenito likovna ekspresija, pomaže djetetu da se oslobodi psihičke napetosti, da razvije sposobnost opažanja, predstavljanja, te smisao za estetiku. Crtež nacrtan dječjom rukom šalje nam poruku koju trebamo znati iščitati, bila to sreća, vapaj, tuga, oduševljenje, ...

20

8. LITERATURA 1. Belamarić, D. (1986.): Dijete i oblik. Školska knjiga: Zagreb. 2. Bodulić, V. (1982): Umjetnički i dječji crtež. Školska knjiga: Zagreb. 3. Damjanov, J. (1991): Vizualni jezik i likovna umjetnost. Školska knjiga: Zagreb. 4. Međunarodni stručno-znanstveni skup (1999.): Likovna komunikacija u teoriji i praksi predškolskog odgoja. Opatija. 5. Uzelac, V. (1990): Osnove ekološkog odgoja. ŠN: Zagreb. 6. Belamarić, D. (1986.): Vizualno – likovni odgoj i obrazovanje. Školska knjiga: Zagreb. 7. Internet stranice: •

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/)

•

http://likovna-kultura.ufzg.hr/sazetak1%20razvoj.crteza1.htm

•

http://www.zzjzpgz.hr/nzl/47/picasso.htm

•

http://dira.forums-free.com/djecji-crtez-kao-sredstvo-komunikacijeizmed-u-djeteta-i-okol-t1936.html

•

http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/

21

PRILOZI

22

Prilog 1. „KORACI“ CRTEŽA PUTOVIMA PROŠLOSTI SVE DO SADAŠNJOSTI Mnogi primitivni narodi Polinezije, Afrike i Australije izvode crteže slične ovima iz paleolitika. U neolitiku crteži su imali dekorativni tj, ukrasni karakter, kao ukrasi na uporabnoj kermici. Stare azijske kulture Kine i Japana dale su izvanredne kreacije na crtežima ljudi, životinja, a pogotovo biljaka na svili i papiru. Crtež se također očitovao i u asirskoj i babilonskoj umjetnosti osobito na urezanim oblicima mišića ljudskih i životinjskih tijela. Egipatska

umjetnost

daje

jednostavnost

i

izvanrednu čistoću crteža. Na plohama zidova i grobnica i na papirusima likovi su prikazivani plošno. Egipćani su upotrebljavali i crtano pismo- hijeroglife, koji su očitovali izvanrednu likovnu sintezu, ali i osnovni karakter oblika životinja i ljudi. Slika 1. Crtež nastao u Starom Egiptu (faraon i boginja)

U razdoblju velikih ostvarena grčke umjetnosti crtež je bio prisutan i na velikim slikarskim djelima koja se, nažalost, nisu sačuvala. Tu pretpostavku dokazuju pompejske freske koje pokazuju rezonancu grčkog slikarstva- izvanredno crtane figure u linearno i tonskim dočaranom prostoru. Dana je iluzija realnog prostora na kojem se uočava linearna perspektiva. Zidovi na kojima su nacrtane

23

freske postaju kao prozori koji gledaju u eksterijere. Grčka je umjetnost također ostavila mnoge vaze ukrašene crtežima i ornamentima i na tamni podlogama, ali i tamnim figurama na svijetlim podlogama. Te obojane vaze daju izuzetnu harmoniju u kompoziciji likova iz grčke mitologije i ljudi, no istodobno omogućuju naslućivanje velikog slikarskog bogatstva koje je izgubljeno. Dok se u

ranom kršćanstvu figuralno oblikovanje u crtežu svodi se na

simbole koji su imali preneseni smisao značenja, a u bizantskoj umjetnosti je pak vezano za mozaik , fresku i dekoraciju. Svi sadržaji i likovni način oblikovanja podliježu pravilima od kojih se rijetko odstupalo. Ljuska figura je odjevena. Osim prikazivanja

Adama,

Eve

i

Krista

nemoguće je naći. Crtež je naročito naglašavan kao deskripcija svih oblika u plošnom, a manje u trodimenzionalnom smislu. Slika 2. Detalj freske iz doba Bizanta U srednjem vijeku crtež je arhaičan i često smješten u imaginaran prostor najčešće ga nalazimo kao dio iluminiranja i ilustriranja crkvenih knjiga. U sklopu inicijala i rukom pisanih tekstova nalaze se crteži. Ti crteži negdje podsjećaju na dječje crteže, slično kao i crteži iz prethistorije. Crtež u renesansi vraća se prirodi. Već se preteče renesanse (Giotto, XIII.stoljeće), a naročito majstori zrele i visoke renesanse (Pissanello, Botticelli, Leonardo, Rafael, Michelangelo, Bruegel, Tizian, Tintoretto i drugi XV I XVI st.), približavaju prirodi udaljavajući se od univerzalnog i imaginarnog. Proučavaju likovnost prirodne, anatomiju čovjeka, volumen i prostro okupan svijetlom sunca. Na crtežima i slikama unose iluziju dubine prostora. U tom nastojanju često se služe nacrtnom perspektivom građenom na znanju i poznavanju geometrije i njezinih zakonitosti. Crtež ide usporedo sa velikim ostvarenjima na području kiparstva slikarstva i arhitekture. Oko 1400. godine pojavljuje se Cenija Ceninija priručnik za obrtnike koji ih upućuje na vještinu crtanja, a ističe potrebu crtanja po modelu (obratiti pažnju na

24

svijetlo i sjenu te na volumen). Mnogi crteži sačuvali su se u velikim muzejima i zbirkama crteža. Najveću kolekciju crteža (XV.st), nalazimo u zbirci Jacopa Bellinija- njegove dvije knjige crteža pod nazivom Libri di disegno koje su od tada postale uzor za crtanje. Sadržavale su probleme perspektive, crteže anatomije, mnoštvo motiva, antičku arhitekturu, plastiku, crteže novca, ornamente i fiziognomiku. Svi ti crteži izvedeni su u kredi, srebrenici i peru. Leonardovi su crteži istovremeno bili i slikarska enciklopedija, umjetničko djelo, kao i otkriće fizičkih svojstava (stvarnog izgleda lica, predmeta i pojava) koje je umjetnik crtao. Kod njegovih crteža istovremeno susrećemo grafički opis, analizu i otkrivanje vođeno znatiželjom učenjaka i umjetnika iznimno razvijenog promatračkog

dara

i

virtuozne

crtačke

instrumentacije. U svojim crtežima Leonardo da Vinci je otkrio mogućnost tonskog modeliranja s izvanrednom mekoćom sfumata pa je njegov crtež bio na granici slikanja. Slika 3. Leonardo da Vinci; Studija glave žene Rafaelovi crteži slijede njegovi virtuozni intenzitet. Rafaelo je bio majstor crtačkog modeliranja ljudskog lika u lirskoj punini tjelesnosti koja se nadzirala i u odjevenim figurama. Michelangelo je iza sebe ostavio mnoštvo svojih crteža koji pokazuju studiozni pristup oblikovanju mišića i pokreta tijela. U svim crtežima renesansnih majstora osjeća se sklonost modelaciji forme na dvodimenzionalnoj podlozi, bez obzira na to jesu li radili samo crto ili tonom. Likovni umjetnici u doba baroka (VII.st.) nastavljaju stvarati na rezultatima visoke renesanse pa se tako kao prvi crtač ističe Annibale Carracci koji oslobađa crtež od pretjerane preciznosti. Kao crtači ističu se i Rembrandt, Rubens, Callot, Hals Vermerr i drugi. Sadržaj crteža obiluje svjetovnim motivima (za to su najbolji Rembrandtovi crteži- oko 1400 primjeraka). On je sačuvao svoje, ali i crteže drugih umjetnika, a skuljao ih je čak iz daleke Indije i Perzije. U doba baroka crteži su obogaćeni crtačkom instrumentacijom. Upotrebljavaju se naročito sredstva i

25

materijali za tekuća crtačka sredstva (ptičje pero, čelično pero, trstika, kist i kreda). Crtež se tada sve više pojavljuje uz studiju kao i samostalno umjetničko djelo. Rokoko kao umjetnički pravac dao je rafinirane i izvorne crtače kao što su Vatenau, Boucher i Goya. Ovdje je crtež postao stvarno umjetničko djelo. U crtanju i slikarstvu ovdje se pojavljuje nešto što je do tada bila rijetkost, a to je potpuna sloboda u biranju motiva, pa se tako može naći i sadržaj koji pokazuje revolt prema nekim pojavama u društvu. Crtežom se prikazivalo mnoštvo do tada stečenih tehničkih iskustava i sve poznate zanate. U doba klasicizma, na čelu sa

J.L.Davidom i D.Ingresom, crtež se

pročišćava, oslanjajući se na jednostavnost i čistoću klasike. Ovdje se pokazuje naročiti interes za detalj, sentimentalnost i dekor. Linija postaje čista,a sam crtež postaje egzaktan s jasnim očitovanjem volumena. Crtač je bio sputan klasičnim eklekticizmom i akademizmom, za razliku od baroka. Crtež je postao doduše potpun i jasan, ali hladan. U tim crtežima nije dovoljno uočena zbilja realnog života. U XIX. Stoljeću slobodu i snagu crteža, kao njegovu izvornost vraćaju E. Delacroix i H. Daumier. Delacroix je u svojem bogatom dnevniku crtao sve što je promatrao, a Daumier je, kao realist, još jednom očitovao bunt umjetnika crtajući satiru u obliku karikature svega što je bilo trulo u tadašnjem građanskom društvu Francuske. Također se u istom vremenu pojavljuje i ime izvrsnog ilustratora- crtača G.Dorea koji je ilustrirao Danteovu Božanstvenu komediju,

Cervantesova

Don

Quijotea

i

La

Fontaineove basne. Slika 4. H. Daumier: Don Quijote Nove umjetničke težnje koje se pojavljuju na prijelazu iz XIX. U XX. stoljeće, dale su mnoge crtače. Gotovo da nije bilo umjetnika koji nije, uz svoje slike i kipove, ostavljao i svoje crteže. U njima je, svaki od njih, dosljedno očitovao svoje stilske odlike. Najpoznatiji umjetnici tog prijelaznog vremena jesu: Seurat, Gauguin, Toulouse-Lautrec, Bonnard, Rodin, Matisse, Picasso i dr.

26

U XX. stoljeću crta postaje ideal purističkog tretmana (Mondrian, Le Corbusier) nasuprot impresionističkom i ekspresionističkom tretmanu. Nakon prvoga svjetskog rata industrijska tehnika je crtu približila matematici, odnosno geometriji. Umjetnik sada slijedi nove dimenzije koje otkriva tehnika, tehnologija i psihologija. Tako nisu slučajne pojave kubista, konstruktivista, futurista, pragmatista i nadrealista. Novi moderni pravci u likovnoj umjetnosti očituju potpuno novi, drugačiji pristup crtanju. Raskida se sa mnogim dotadašnjim tehnikama i sadržajima. On dobiva i nova značenja, često je i na rubu minimalnog, a istovremeno je i u granicama novog realizma koji se temelji na fotografskoj dosljednosti realnog. Činjenica je, ipak, da danas masovni medij fotografije potiskuje crtež. Uza sve to crtež ostaje i danas temelj svakog kreativnog i reproduktivnog oblikovanja u tehnici i u umjetnosti. Crtež je inkorponiran u skoro svako zanimanje, obrtničko oblikovanje kao i u nacrte za industrijsku lančanu serijsku proizvodnju. On je jedinstven sa slikarskim, grafičkim i kiparskim oblikovanjem. Nemoguće ga je odvojiti i od oblikovanja u vizualnim komunikacijama, arhitekturi i urbanizmu. Prisutan je i u nastavno procesu u školi- kao crtanje djece i mladih, a i kao crtanje nastavnika pri objašnjavanju mnogih nastavnih sadržaja.

27

Prilog 2. CRTEŽ U HRVATSKOJ U srednjem vijeku, a i kasnije, crtež je bio vezan za ukrašavanje i ilustriranje crkvenih knjiga. Prva najznačajnija imena hrvatskih crtača su J. Klović i a. Medulić, a za razdoblje baroka značajna imena su F. Benković i B. Razmilović. Devetnaesto stoljeće našoj umjetnosti daje intenzivni zamah te se tada pojavljuju imena V. Karas, A. Waldinger, I. Kršnjavi, N. Mašić, V. Bukovac, C. Medovac, O. Iveković, M.K. Crnčić, F.Kovačević, I. Tišov, B. Šenoa i drugi. Oni nisu ostavili veliki broj crteža. Njihovi su crteži oblikovani strogo realistički, pomalo i hladno. Nedostaje osobnost i likovna sloboda crtača. Sadržaji su bili pretežito romantičkog žanra. U novije vrijeme pojavljuje se velik broj likovnih umjetnika koji će za sobom ostaviti velik broj crteža u slobodnije tretmanu. To su E. Vidović, T. Krizman. Iz hrvatske škole (Kroatische Schule) iz Münchena, od začetnika hrvatske suvremene umjetnosti treba spomenuti crtače J. Račića, M. Kraljevića, V. Becića i O. Hermana. Mnogi su članovi grupe ''Zemlja'' bili su naročito aktivni i kao crtači. To su K. Hegedušić, Ž. Hegedušić, V. Svečnjak, M. Detoni, J. Generalić, E. Kovačević, O. Postružnik, A. Mezdijć i drugi. Najviše od njih isticao se već spomenuti Krsto Hegedušić poznat po zbirci crteža ''Podravski motivi'' . Značajno je spomenuti i nekoliko kipara koji su izradili mnoštvo crteža. To su I. Meštrović, A. Augustinčić, V. Radauš i drugi. Slika 5. Miroslav Kraljević: Portret majke

28

Prilog 3. PRIMJERI UMJETNIČKOG CRTEŽA

Slika 6. Correggie: Studija glave dječaka. Umjetnik je na ovom crtežu suhim crtačkim materijalom- kredom, više pažnje prirodao oblikovanju lica. U očima se osjeća sjaj i usmjerenost pogleda. Kosa i rame nije oblikovano do kraja kao lice već je skiciozno naznačuje.

Slika 7. Hagegawa Tohoku: Majmuni. Japanski

umjetnik

tradicionalnu

je

pokazao

virtuoznost

u

oblikovanju kistom i tintom. Vrlo

29

škrtim namazima, gotovo impresionističkim načinom, dao je lik majmuna koji na leđima nose mladunče.

Prilog 4. PRIMJERI DJEČJEG CRTEŽA

Slika 8. Dijete u prvom razredu osnovne škole

nacrtalo ulicu

tako da je kuće s obje strane ulice postavilo jednu iznad druge , umjesto jednu iza druge. To je specifičan slojevit način crtanja dubine prostora u djece.

Slika 9. Lavirani crtež učenika V razreda: Vaza i biljka na stolu. Rad

na

temelju

izravnog

promatranja. Osim lirskog crteža perom, pojavljuje se suprotnost tamnog i svijetlog, što je oblikovano kistom u razrijeđenom tušu.

30

Prilog 5. ZNANSTVENICI DOKAZALI: Spiljski umjetnici bile su žene!

Tisućama godina autorstvo nad spiljskim crtežima pripisivano je muškarcima, no znanstvenici misle da su najranije umjetničke slike velikim dijelom plod rada ženskih ruku. Rezultati nedavnog znanstvenog istraživanja ukazuju da su i žene sudjelovale u stvaranju prethistorijskih crteža, uključujući i crteže iz spilje Pech Merle u Francuskoj nastale prije više od dvadeset tisuća godina. Ta francuska spilja ujedno je bila i mjesto istraživanja znanstvenika s Pensilvanijskog sveučilišta predvođenih arheologom Deanom Snowom. Profesor Dean Snow rezultate svojih istraživanja objavio je u časopisu National Geographic. U otisku ruke, nastalom 35 tisuća godina prije naše ere u spilji Pech Merle, znanstvenici su prepoznali žensku ruku. Tumače to izrazito dugim prstenjakom, kao i, kako tvrde, ženskim malim prstom. Otisak ruke usporedili su s izgledom ruku današnjih ljudi, a koristili su i saznanja genetskih istraživanja koja pokazuju veliku sličnost otisaka ruke današnjih Europljana i njihovih dalekih predaka. Profesor Snow zaključio je da nisu do kraja sigurni kakvu ulogu su imali umjetnici u vremenu prije 20 do 40 tisuća godina, no da sa sigurnošću mogu tvrditi da su među njima žene bile vrlo zastupljene.

Slika 10. Otisak ruke iz spilje Pech Merle u Francuskoj, oko 35.000 pr. Kr.

31

32