Prosvjetiteljstvo u Voltaireovom Djelu Candide

Univerzitet u Bihaću Pedagoški Pedagoški fakultet Odsjek: Bosanski jezik i književnost

Voltaire  –  Candide  Candide Esej

Mentor :

Studentica:

Dr.sc. Azra Verlašević, van r.prof.

Maja Hairlahović

Bihać, 2013.

Prosvjetiteljstvo u Voltaireovom djelu Candide

Kao reakcija na dinamički i razigrani stil baroka, na njegovu čestu izvještačenost i na  pretjeranu sklonost ka neobičnom, pa čak i bizarnom, u umjetnosti 17. s toljeća razvio se  potpuno drugačiji stil koji je težio “mirnoj ljepoti”, uravnoteženosti, skladu i pravilnosti. Taj stil je nazvan klasicizam, jer su se umjetnici, kao i u renesansi, ponovno okrenuli klasici, tj. velikim

djelima antičke umjetnosti i u njima tražili inspiraciju za vlastito stvaranje . U

književnosti ovaj pokret je imao najviše odjeka u Francuskoj, jer je bio u skladu s dominantnim filozofskim učenjem toga doba –  racionalizmom. U suštini tog učenja je razum i racionalno mišljenje k ao glavni istrumenti spoznaje univerzalnih, vječnih i nepromjenjivih zakona istine, morala i ljepote.

Još u humanizmu i renesansi često se javljala misao da čovjekov ratio trebada postane osnovna pokretačka sila ljudskoga progresa. Ova misao je ponovno oživjela meĎu ljudima iz mlade i sve snažnije graĎanske   klase, koja se od sredine 17. s toljeća počela odlučno suprotstavljati i apsolutizmu vladajuće aristokracije i slijepom   vjerovanju u dogme crkve.  Nasuprot bespogovornom prihvatanju crkvenog učenja, mislioci 17. i 18. stoljeća su počeli racionalno shvatati život čovjeka i njegovu prirodnu okolinu i izvoditi svoje zaključke iz vlastitoga promatranja prirode i života pomoću vlastitoga slobodnog razmišljanja o čovjeku i svijetu. Taj duh racionalističkog tumačenja svijeta otvorio je vrata novoj velikoj epohi u razvoju cjelokupne evropske misli, koju nazivamo dobom prosvijećenosti ili prosvjetiteljstva . Francuski filozofi Holbach

i Diderot tumačili su svijet i prirodu kao rezultat složenih procesa

same materije, a kao ishod takve misaone smjelosti došlo je do naglog razvoja filozofske misli koji je značio istinski trijumf ljudskoga razuma. Jedna od ideja mislilaca toga doba bila je da se čovjek raĎa po prirodi dobar i da mu je duša čista kao neispisan list papira ( tabula rasa), a da od njegovih iskustava u životu i od društva u kojem živi zavisi čime će taj „list“ biti ispisan, tj. kakav će čovjek postati. Zato su ti takozvani prosvijećeni mislioci smatrali da je  pravilan odgoj glavno sredstvo formiranja ljudske ličnosti. Oni su postavili sebi zadatak da obrazuju i odgajaju čitaoce, da im proširuju vidike i da ih na taj način oslobode od neznanja, religiozne isključivosti i duhovne potčinjenosti. U tom smislu je posebno značajan poduhvat francuskih prosvjetitelja, tzv. enciklopedista, najvećih umova onog vremena, meĎu kojima je i

Voltaire. Prosvjetiteljska orijentacija pisaca ovoga vremena obilježila je cjelokupnu književnost 18. st oljeća. Dosljedni postavljenom zadatku, pisci su najviše pisali didaktičke

spise, filozofske rasprave, traktate o odgoju i ureĎenju društva. U isto vrijeme, oni su naročito njegovali satiru, jer su shvatili da ona predstavlja efikasno sredstvo obračunavanja   sa svim ljudskim i društvenim manama, a naročito s glupošću, zaostalošću i tiranijom .  je kratki roman,koji se smatra vrhunskim Candide il i optim izam (Candide ou l optim isme) 

dostignućem svjetske književnosti.Nakon naslova naveden je izmišljeni podatak da ga je „ preveo s njemačkog gospodin doktor Ralph“ .Ime junaka iz naslova-Candide1 upućuje na njegove osobine, a „optimizam“

upućuje na cjelokupnu ironiju djela ,jer, kako sam Candide

 pred kraj kaže „to je kad netko strastveno tvrdi da je sve dobro, iako mu ide zlo“ .Candide se odreĎuje kao filozofski roman,a Voltaire se u njemu ruga optimizmu kao odreĎenom pogledu na svijet

smatrajući to besmislicom.Pomoću snažne ironije Voltaire se obračunava s

onovremenom idealističkom filozofijom koja se udaljavala od stvarnosti i gradila zamišljene idealne sisteme, prema kojima se svijet zasniva na harmoniji suprotnosti i na jednoj višoj  pravdi.Ritam radnje u ovom romanu je dosta brz,a glavnoga

stalno se smjenjuju dogaĎaji u životu

 junaka.On je živio u dvorcu svog strica,učitelj mu je bio Panglo ss-sljedbenik

Leibnizove filozofije optimizma,a nakon što se zaljubio u svoju rodicu Cunegondu stric ga istjera iz dvorca. Na silu ga otjeraju u vojsku

i tada počinju njegove dogodovštine.Doživljava

 potres u Lisabonu,osuĎuje ga inkvizicija, dvorac njegovog strica biva porušen u ratu,sreće Cunegondu koju mu žele preoteti Veliki inkvizitori i neki Židov,kojeg Candide ubija,pa nakon toga bježi s Cunegondom u Južnu Ameriku.Tu se rastanu, a zatim se vraća, sreće ljudoždere, dospijeva u utopijsku zemlju Eldorado,  putuje u Evropu tražeći dragu s prijateljem Martinom,koji je filozof.

 Nakon prolaska kroz mnoge zemlje,pri čemu je više puta bio

opljačkan i prevaren,dolazi u Carigrad i nalazi ostarjelu Cunegondu i svog učitelja Panglossa,koji

uprkos svim nedaćama ostaje pri svom optimističnom uvjerenju da je ovaj

svijet najbolji od svih mogućih.Završni komentar je čuvena izreka kako je najbolje„ obrađivati vlastiti vrt “.

Uz mnoštvo dogaĎaja,zanimljive   su i kritičk e i duhovite rasprave koje nalazimo u ovom romanu,a tiču se tadašnjih aktuelnih tema o književnim vrijednostima, etičkim pitanjima, vjerskom dogmatizmu, gluposti, politiciitd. Ironija obuhvata sve ove rasprave, niko nije

 pošteĎen,a ozbiljna životna pitanja su obraĎena kroz neku vrst u humora. Candide je zapravo u cjelosti zahvaćen ironičnim kazivanjem, a sve u svrhu ismijavanja tadašnjeg ispraznog filozofiranja, čitavoga jednog vala naprasnih mislilaca, koje Voltaire

1

candide,franc.=iskren,otvoren,čist

smatra običnim besposličarima. Čitajući ovaj roman i istovremeno imajući na umu njegovu misao vodilju

o važnosti rada za čovjekov život i egzistenciju, jasno je uočljiv i gotovo

nametljiv Voltaireov stav o ljudima te sorte. Na

“metafiziko-teologo-kosmolonigologija“

kojim

samom početku, Voltaire pominje izraz zapravo

izruguje

termine

tadašnjih

metafizičara, ali i čitavo učenje metafizičara Leibniza, kao i njegovog učenika Christiana Wolfa. Može se reći da je Candide kao cjelina uperen protiv Leibniza, koji je zastupao mišljenje da sve sile na svijetu djeluju spontano,a da meĎu njima postoji „pretpostavljena harmonija“ koja ih sve vodi k istom cilju. Iz toga je došao do radikalnog optimizma; on misli

da je sve dobro, iako niko ne može osporiti da postoji i zlo, tj. „sve je najbolje što je moguće na najbolj em od mogućih svjetova“ ; zlo je samo granica dobra, gdje je bog prisiljen da se

zaustavi u stvaranju, jer kad bi stvarao biće apsolutno dobro, morao bi stvoriti samoga sebe. Svijet je dakle savršen u granic ama onoga što je stvoreno, a sve što je stvoreno m ora biti nesavršeno. Za razliku od Rousseaua i Hugoa koji su branili to stajalište, Voltarie ga je oštro kritikovao

i bespoštedno ismijavao .  Nedvojbeno pokazuje svoje stajalište i uvoĎenjem lika

cjenjenoga derviša filozofa, kojeg u jednom trenutku posjećuju Candide i Pangloss želeći s njim razgovarati o „posljedicama i uzrocima“ , „o najboljem od svihsvjetova“

i slično, no on

im zalupi vrata pred nosom odbijajući da se bavi koještarijama. Voltaire na satiričan način ismijava i neke od

svojih najljućih kritičara, jednoga od njih čak i naziva debelom svinjom i

 potpuno neočekivno ubacuje duhovite opaske na njihov račun . Nephodno je napomenuti da kritike upućene crkvi izviruju iz svakog retka ovoga djela. Pisac je, vidljivo izazvan silnim religijskim dogmama i besmislenim

manipulatorskim običajima inkvizicije koje su

svakodnevno nametane običnom čovjeku, najveću količinu gnjeva upravo „istresao“ na savijest crkvi i njenim namjesnicima,

jezuitima, papama, te voĎama inkvizicije i učinio je to

direktno i bez ustručav anja: „-Šta? Zar vi nemate redovnika koji poučavaju, koji se prepiru, koji vladaju, te spletkare i spaljuju ljude koji nisu njihova mišljenja?“2

Kroz priče svojih likova pripovijeda stravične epizode njihovih života koje su ispričane na najravnodušniji mogući način, te tako ukazuje na to da je iskvarenost društva poprimila tolike razmjere da su užas, nasilje i nepravda postali svakodnevna i prihvaćena pojava. TakoĎer je fascinantno koliko erudicije Voltaire pokazuje u svega nešto više od stotinjak stranica romana Candide. Kritikama teorija nekih prirodoslovaca (Buffon) on pokazuje

obrazovanost u gotovo svim područjima nauke, što je svojstveno samo ubjedljivo najvećim umovima epohe prosvjetiteljstva.

2

 Voltaire, Candide, str. 155

Može se reći i da je cjelokupan roman, kao i cijeli Voltaireov život „borba s ustoličenim veličinama, sokoštalim predrasu dama i zastarjelim principima vrednovanja, a sve to u ime  slobode mišljenja, tolerancijei istine.“3

Činjenica da je ovaj roman za života Voltairea doživio četrdeset izdanja  sama za sebe govori dosta o njegovoj popularnosti i vrijednosti.Voltaire  je

bio najutjecajnija ličnost epohe

 prosvjetiteljstva, filozof, historičar, publicist, dramatičar, epistolograf, romanopisac i pjesnik. Bio je čovjek ogromne erudicije, a imao je izu zetno velik utjecaj na sve svoje savremenike. Iako slavljen, bio je čak i u zatvoru (11 mjeseci u Bastillei) i u prognanstvu u Engleskoj zbog stalnih sukoba i neslaganja sa vladajućim institucijama države, crkve i članovima visoke aristokracije. Kritikovao  je

sve što mu se činilo nerazumnim:državne institucije i ureĎenje,

religijski dogmatizam, metafiziku, ustaljene običaje, a naročito glupost. Zalagao se za ljudsku slobodu i slobodu izražavanja. Nije u potpunosti zastupao nikakva kruta pravila, pa se zato čini da nije uvijek bio dosljedan. Zbog toga,istovremeno je bio i slavljen i osporavan. Voltairevo

djelo je ogromno, razuĎeno, i nemoguće ga je stilski i žanrovski jednoznačno

odrediti. Čini da je on uvijek u jednoj osobi i filozof, i novinar, ipisac i pol emičar, ili  jednostavnije rečeno - angažirani intelektualac. Najbolje ga definira vlastito geslo: “Raditi  znači živjeti” , čiju varijantu nalazimo i  kod njegovoga Candidea: “t reba da obrađujemo svoj vrt”. Iz područja filozofije značajna djela su mu: Filozofski rječnik (Le Dictionnaire  Philosophique), Filozofska pisma iliEngleska pisma(Les Lettres philisophiques ouLettres anglaises) i Rasprava otoleranciji (Les Traite sur la tolerance), od epova nacionalna epopeja  Henrijada  (La  Henriade),od pedesetak drama značajne

su  Zaire i Mérope, a od romana i

 pripovijedaka Candide, Zadig, Micromégas i Naivko (L Ingenu ). Uz ova, napisao je i veliki

 broj naučnih djela,  te korespodenciju od oko deset hiljada pisama. Od ovog vrlo velikog i značajnog opusa najviše se cijene romani i pripovijetke. U svemu nenadmašno ironičan, Voltaire je bio najutjecajniji francuski i evropski pisac 18. stoljeća.

3

Povijestsvjetskeknjiževnosti 3, grupaprireĎivača, str. 321