Proces

FRANZ KAFKA: PROCES

Bilješke o piscu: Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik, podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla. Franc Kafka, jedan je od najznacajnijih evropskih pripovjedaca na njemackom jeziku, rodjen i odrastao u Pragu, zivio duze vremena u Njemackoj i Austriji, umro nedaleko od Beca. Za zivota autorova izasle su zbirke pripovjedaka Razmisljanja(1913),Preobrazba(1916),Osuda(1916),Umjetnik u gladovanju(1924).Poslije autorove smrti - a autor je bio odredio da se njegova knjizevna ostavstina spali poslije smrti -izlazi niz pripovjedaka, dnevnici te najvrijednija Kafkina djela Proces(1925),Dvorac(1926),Amerika(1927). Sva zbivanja u djelu razradjena su u iracionalnim okvirima,jer su vrijeme i prostor potpuno izgubili svoje stvarne obrise. Mogu se naci mozda, i neke crte, bajke,ali su kod Kafke izobliceni odnosi izmedju stvari i pojava, a ljudsko je otudjenje potpuno. Kafka je vrlo znacajan pripovjedac koji je stvorio potresne dokumente o nesporazumima covjekovim u modernom drustvu. Proces Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi, što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo: “Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih. Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale. Tvoj Franz Kafka.” Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne književnosti. Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu glavu. “Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada. Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa, ja ću vam osobno pomoći.” Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.” Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni. “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade. - Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? - Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.” Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma. Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom. Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo. Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema, a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud. Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla: ”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima.”

Proces je roman kojeg je napisao austrijski književnik Franz Kafka, rođen u Pragu 1883. godine. Potječe iz bogate aristokratske obitelji praškog židova, no kako je bio slabog zdravlja, Franz je proputovao veće gradove Europe. Svoj književni rad tijekom života držao je u tajnosti, živio je tjeskoban, u sjeni svoga oca koji je od Franza mnogo očekivao. On je majstor ekspresionizma u koji uvodi zagonetnu simboliku i aforizmima. Njegov svijet nije klasičan i realan već nadilazi realnost, likovi nisu također klasični, već ih Franz toliko reducira da od njih ostaje samo ludilo. Kafka umire od posljedica tuberkuloze i u svojoj oporuci traži da se sva ostavština spali. To je njegov prijatelj M. Brod zanemario i ipak objavio njegova djela. Proces je objavljen 1925. godine, najpoznatije je njegovo djelo, govori o čovjeku uhićenom, suđenom i osuđenom od strane autoriteta, bez da se kroz djelo otkrije prava priroda njegovog zločina, kako čitatelju, tako niti glavnom liku. Proces nije nikada dovršen, kao što je to karakteristično za ostala Kafkina djela, premda je napisan odlomak kojim završava to djelo. Sam roman težak je za čitanje jer nije dovršen, postoje brojne nedosljednosti u vremenskom okviru događanja, kao i pogreške u pričanju i naraciji. Glavni lik, Josef, koji radi kao bankarski službenik, na trideseti rođendan nađe se u situaciji da ga hapsi tajna policija, bez da mu se predstave kao i pod čijom nadležnošću ga hapse. Isprva ga ne odvode, tako da se, još uvijek na slobodi, odlazi u posjetu isprva sucu, no kasnije nekoj ženi. Gledajuću sučeve knjige nailazi na set pornografskih knjiga. Kod kuće saznaje da se gospođica Montag, vlasnica penziona seli k gospođici Burstner, kako bi mu napakostila u njegovim namjerama sa gospođicom Burstner. U spremištu banke, otkriva krvnika koji bičuje dvojicu agenata koji su uhitili Josefa, na što se Josef usprotivi kako je to nepotrebno, no ne može razuvjeriti krvnika. Sljedećeg dana nailazi na ponovnu scenu. Josefa posjećuje stric, prijatelj jednog odvjetnika koji radi na sudu. Ujak je uzrujan, no Josef ima loš predosjećaj koji još više brine ujaka. Odvjetnika služi sestra po imenu Leni, s kojom Josef stupa u spolni odnos, na zgražanje njegovog ujaka. Odvjetnik je ljigava osoba koja ne želi pomoći Josefu. U banci mu kolege također rade o glavi. Od Titorellija saznaje da nitko na sudu nikada nije bio oslobođen. U posjetu katedrali i razgovora sa svećenikom, Josef saznaje da je njegova sudbina neizbježna. Nakon niza odgoda, pokreće se proces pred Josefom i osuđuju ga na smrt. Zadnji dan njegovog tridesetog rođendana, dvojica dolaze da ga smaknu. Zadnje riječi su mu: Poput psa; misleći na način njegove smrti. O djelu Vecina interpretatora trazi izlaz u traganju za metafizickom pozadinom Kafkinog romana,pokusavajuci da osvijetli simbolicki,alegorijski ili parabolicki smisao PROCESA.Gotovo da potpuno nedostaju objektivno-realisticne interpretacije dijalekatskog odnosa izmedju karaktera centralnog junaka,zapravo zrtve PROCESA -Jozefa K.-i nacin dlelovanja ,tj. organizacije misterioznog suda. Citav slucaj pocinje iynenadnim hapsenjem glavnog junaka(Jozefa K.) a nastavlja se njegovim sizifovskim traganjem za nepoznatom,neshvatljivom krivicom,te nemotivisanim kompleksom potrebe za neprestanim opravdavanjem kako pred drugima,tako pred samim sobom i konacno,misterioznom osudom na kraju-izvrsenjem smrtne kazne-koju Jozef K. prima pasivno< bez trunke otpora,ali sa dubokim,u ovoj situaciji takodje tesko shvatljivim stidom.Proces je dakle i naslov i tema Kafkinog romana, a Jozef K, kao optuzeni samo je objekat njegovog funkcionisanja.Osnovnu gradju PROCESA cini stvarnost imaginarnog suda,koji zasjedajuci povremeno bez ikakvog objasnjenja i motivacije u zagusljivoj atmosferi mracnih hodnika i prasljivih tavana najzabacenijih predjela prljave periferije bezimenog velegrada,trazi zrtvu-objekat svoje egzekuicije kako bi njegovo postojanje i funkcionisanje postalo vidljivo.Pored junakove nesagledive krivice,nije nista manje uznemirujuca cinjenica da ni pomenuti sud nije u stanju da K.-ovu navodnu krivicu na bilo koji nacin dokaze.

Zakljucci 1)Na osnovu svega moglo bi se zakljuciti da se u osnovi Kafkinog svijeta ipak nalazi stvarni svijet njegova vremena.Uprkos cinjenici da se u okviru PROCESA oba ova svijeta uglavnom

razilaze,ovdje je rijec o svojevrsnom obliku realistickog izraza.Istinitost tog realizma sastoji se u tome sto autor nastoji istaci sustina pojava, a ne odslikati same pojave, koje mogu biti i slucajne.Kafkin se realizam estetski ne dopada,ali zato fascinira magicnom snagom svog izraza,provocirajuci uvijek ponovo pitanje o istini,koja cini se,nije bila poznata ni autoru. 2)proces je metafora,i to mnogoznacna ,sveta u kome covjek ne predstavlja neku vrijednost,nego je samo igrcka drustvenih sila i drustvenog ustrojstva,mehanizma koji se ne moze dokuciti,ali koji nemilosrdno mrvi i unistava sve ljudske vrijednosti i covjeka kao bice. 3)Ono sto se jos i danas oznacava epitetom KAFKANIJANSKOG (atmosfere ili junaka) visemanje nije nista drugo nego svjetlucavi trag jedne fragmentarne zaostavstine koja je,prema posljednjoj autorovoj zelji,trebalo nestati zajedno sa njegovim nesrecnim zivotom.Tako je intimna ispovjest jednog nepoznatog autora-kao izraz metafizicke nevolje u kojoj se ogleda citavo jedno vrijeme-postala sa izvjesnim zakasnjenjem tema dana i nasla se u osnovi jedne paradoksalne salave.

U romanu Proces češkog pisca njemačkog književnog izražaja Franca Kafke, protiv Jozefa K., običnog bankarskog službenika, pokrenut je sudski proces od strane nevidljivog suda, bezimene sudske mašinerije isprogramirane do krajnjih tančina. Sam Jozef K. zatečen je u rano jutro, u krevetu u svojoj sobi, zbunjen i bijesan na takvo ponašanje ljudi koji su ga „uhapsili“, a on ne zna „ko su, o čemu govore, niti kojoj vlasti pripadaju“. Jozef K. ne zna što točno stoji u toj „samozvanoj„ optužnici koja je realno apsolutno nedokaziva, ali je činjenički jasno da je on kriv. Ako ćuti, priznao je krivicu, ako se brani, on ju je pravno i dokazao. Na samom početku romana može se primijetiti o kakvoj je mašineriji riječ, sa kim Jozef K. ima posla i kao da se već od samog početka naslućuje da će sve što uradi biti samo novi koraci njegove sopstvene propasti, još dublje iskopana njegova sopstvena raka. Sve što radi Jozef K. jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga gone iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim ispravnih sopstvenih odluka, „gubljenje u lavirintu stepeništa, zagušljivih tavana i mračnih hodnika“. U romanu se otkriva priroda sudske organizacije, u razgovorima sa advokatom, Leni, trgovcem Blokom, soboslikarem Titorelijem..., saznaje se koliko su nedostupna i zapečaćena vrata zakona, koliko su ona teško zabravljena za one koji žele prodrijeti unutra. Dok Jozef K. traži sobu za saslušanje, stiče se utisak kao da ta soba i ne postoji u realnom svijetu, već samo za one koji je traže, nju vide samo oni „čija krivica privuče zakon“. Kao što u Geteovom „Faustu“ i drugim romanima koji obrađuju temu trgovine s đavolom, Mefista vidi samo onaj koji je dušu svoju predao kandžama njegovim, tako i sobu za saslušanje vidi samo onaj na čijim se leđima i ramenima nalaze kandže zakona. Zakon je nevidljiv dok ga ne dodirnemo, Mefisto je nevidljiv dok ga ne pozovemo. Kao da je riječ o nekim pararalnim svjetovima - svijetu običnih ljudi sa logičnim uzročno-posljedičnim vezama i jednom drugom - nelogičnom svijetu sa sjenkama nad glavama običnih ljudi. Suština je nedokučiva, kud god se Jozef K. okrenuo, koga god je pogledao ili sa kim god da je razgovarao, od običnog građanina, preko stražara do advokata i nadriadvokata, viših i nižih činovnika, nad svima je bila nagnuta ta nevidljiva sjenka, koja u svakom trenutku može bilo koga od njih, sasvim slučajno izabranog, progutati, tj. primiti u sebe, izbrisati pravno ili biološki sa lica zemlje, a ona ista sve je jača od novih sudskih slučajeva, novi procesi njena su hrana - ona živi od žrtava „pravne“ države. Odbrana je nemoguća u istoj mjeri koliko je i moguća, K.-ov proces stoji dobro isto toliko koliko istovremeno i stoji loše. Sve je nedostupno i nedostižno, pa čak i advokatove pribilješke o K.-ovom sopstvenom procesu. Nekoliko puta u romanu je Jozefu K. pokazana fioka u kojoj se nalazi nešto što bi trebalo opravdati tvrdnje njegovih sagovornika, ali njihova unutrašnjost za njega je morala ostati tajna. K.-u ostaje samo da vjeruje tim riječima. Sve su, dakle, tajne, čak i ono što je na njegovoj strani, ono što treba da mu posluži u svrhu njegove odbrane, ono sa čim bi morao da se do tančina upozna, da bi se adekvatno i kvalitetno mogao braniti. Kao iz Titorelijeve priče: „Sudski predmeti su tajna za niže činovnike. Često se pojavljuju u njihovom vidokrugu, a da ovi ne znaju odakle su došli, idu dalje, a da ovi ne znaju kuda“. Sve tajna do tajne - jedan advokat do drugog, jedan stražar uza drugog, jedan sudija iznad drugog - kako li se samo bespomoćno osjeća seljak iz priče zatvorskog kapelana pred vratima zakona u jednoj takvoj tajanstvenoj mašineriji?!? Ova priča iz pretposljednjeg poglavlja romana, puna je simbola koji govore o nedokučivosti zakonskih pravila i normi. Ulaz nije nemoguć, ali se ne može ući, jer iza jednog stražara uvijek je drugi, iza drugog treći i tako sve u nedogled, bez imalo praznine. „Hijerarhija ne podnosi prazninu,...to je metafizička piramida kojoj nedostaje najgornji kamen,...ona seže u onostranost, u svijet po sebi“. Kako je stražar drugih vrata došao do svog radnog mjesta, ako ne kroz prva ili treća vrata? Stiče se utisak da stražar sa drugih vrata nikada nije prošao kroz prva, treći stražar kroz prva i druga, stražar ovih prvih svakako ne zna za ona iza njegovih. Jer stražari su srasli sa tim vratima, vrata i stražar su mrtva cjelina, nastaju i nestaju u istom trenu. Mrtva cjelina je bila i figura koju su obrazovali K. i dvojica egzekutora njegove presude. K. je od trenutka presude postao objekat sistema, države, običan predmet - postao je nešto slično vratima na ulazu u zakon. U priči se saznaje da je seljak ogromni niz godina čekao pred vratima, pokušavajući da uđe na razne

načine, da je pred tim vratima ostario, na koncu i izdahnuo. A stražar je ostao isto tako mlad kao i kada je seljak došao, sa istom životnom energijom, istom predanošću da služi i brani. Anegdota o stražaru i seljaku, nalazi se, prema riječima zatvorskog kapelana, u uvodnom slovu zakona K.ove države. Pravno gledano najsavršenija, svakako najčešće imitirana savremena američka demokratija, isto tako u ustavnoj preambuli ističe da je „za svakog radnog amerikanca zagarantovana srećna budućnost“. Ali, sa svih strana nailazimo na iste pravničke nedoumice. Kakav treba biti neko ko je radan, kako treba da izgleda srećna budućnost i ko postavlja standarde marljivosti i srećne budućnosti? Kad bi stražar prvih vrata znao šta seljaka očekuje kod drugih vrata ili pak samo to koliko vrata ukupno ima, onda on ne bi bio dobar stražar. Znanje je škodljivo. „Znanje, otvorenost, ili ma koji oblik javnog mišljenja i djelovanja demistikuje birokratiju i ona u tome vidi akt tuđosti, neprijateljstva“. Oni koji žele da saznaju, koji su otvoreni uticajima, na lošem su glasu. Jer, birokratiji je potrebna samo jedna glava, svako zna po malo, niko ne zna sve, djelimično znanje je prava blaženost. Takva filozofija imala je kroz istoriju svojih hiljadu lica i naličja. Gotovo da ni dan danas nema političke partije u kojoj stranački portparol, kao čovjek koji je zadužen da se stavi na raspolaganje javnom mnjenju za sva moguća pitanja, zna deseti dio odgovora na ta pitanja. Njegov je posao da bude mlad, lijep i da ne zna, ili da djelimično zna. Kafka je u romanu pokazao kako je državna hijerarhija samo naizgled raznobojna i razgranata, dok je u suštini zapečaćeno istovjetna. Na početku romana Jozef K. je osokoljen što u sobi za saslušanja postoje izvjesne pristalice njegove borbe za nezavisnu individuu i on, ne oskrnavljen slutnjama i strahovima koje tek u poodmaklom dijelu romana počinje osjećati, sa velikim žarom govori o svojoj stvari, nokautira bez izuzetka sve stavke koje mu se stavljaju kao teret krivice. Nije tražio aplauz, bilo mu je dovoljno da bilo koga svojim govorom pridobije, da javnost postaje svjesna njegovih riječi. No, saznaje se da je, u stvari, riječ o velikoj podvali: „Ispod brada prividnih suprostavljenih stranaka svjetlucale su na kragnama kaputa značke različite boje i veličine. Dokle je pogled dopirao, svi su imali iste značke. Svi su bili istomišljenici, te prividne stranke s desna i s lijeva, i, kad se K. naglo okrenuo, ugledao je istu značku i na kragni istražnog sudije...“. Sve je prividno, ništa nije onako kao izgleda. Kao u komičnom pozorištu, ljudi se dijele na lijeve i desne, konzervativne i napredne, a svi su u službi iste organizacije, govore i misle istim jezikom, čak i primaju novac iz zajedničke kase. Podjela dužnosti je jasna do tančina. Svako u K-ovoj državi ima svoje zaduženje. Običan čovjek je dužan da ne bude kriv ili, ako već jeste, ne pita za razloge krivice već da se pomiri sa stanjem stvari, svaki od gospode iz sobe za saslušanja ima dužnost da aplaudira ili zviždi, čuvari da čuvaju, batinaš da bičuje...Zanati i dužnosti su apsurdni, ali „pravni sistem“ savršeno funkcioniše. Ginter Anders daje definiciju ove apsurdne podjele uloga: „Batinašev odgovor istovjetan je sa onima koje su na saslušanju davali namještenici njemačkih logora smrti. To je odgovor obezvlašćenog koji je neodgovoran zato što mu se ne ostavlja odgovornost - odgovor onoga koji ne živi, nego je življen“. Ipak, „stvarnu vrijednost dobrog toka jednog procesa mogu imati poštene ljudske veze“, kaže Jozefu K. slikar Titorijeli, dok ga uvodi u lavirint sudske mašinerije. Stiče se utisak kao da državom vladaju demoni koji se ne vide i ne čuju. Koliko god bila velika „poštena ljudska veza“, ona je samo put do neke još „poštenije“. Kancelarijski direktor, prijatelj advokata Hulda, pravi je kapitalac kada je riječ o stvaranju visokih prijateljstava, u cilju poboljšanja K.-ovog procesa, ali on može biti samo jedan od bradate gospode iz prividno suprostavljenih stranaka sale za saslušanja. Svi oni, sa istim značkama su, naime, sitne ribe za istražnog sudiju, a koliko je ovaj sitan, dokazuje i K.-ova reakcija u trenutku kada mu Leni pokazuje portret u stanu advokata Hulda: „Opet samo istražni sudija?!?“ Dobrim vezama se, pritom, moraju tretirati veze sa „visokim činovnicima nižeg stepena“. Kontakt sa konkretnim ljudima je nužan, mora se čekati danima u hodnicima suda, ako nema tih kontakata, nema ni traga od poboljšanja procesa, dakle, nema vas više, providni ste, ne postojite. Upravo kako je K. u očaju opisao: „Jedan dželat mogao bi zamijeniti čitav sistem“. Iako je u romanu nedvosmisleno ukazano na nedostupnost, nepravednost i krajnju nehumanost sudske organizacije, ipak postoje dijelovi koji otkrivaju i izvjesne suprotnosti ovakvoj tvrdnji.

Nepobitna je tvrdnja da je imaginarna država i njena „pravičnost“ predstavljena krajnje negativno. Sud i sve što ima veze sa njim ima gotovo demonske crte - naslov sudijine knjige ne vidi se od prašine, sudski službenici se guše na svježem vazduhu jer su navikli na zaguđljivi kancelarijski vazduh, stražari su krajnje neljubazni prema K.-u... S druge strane, država se pridržava pravnih i pravednih normi do najsitnijih detalja - stražari koji su bili neljubazni prema K-u se bičuju, K. može izabrati dan za saslušanja s obzirom na zauzetost u firmi, određuje mu se gospoda za pratnju do preduzeća da bi njegov dolazak bio što manje upadljiv... U trenutku kada u „sobi za stare stvari“ ugleda kako se, na njegovu žalbu, bičuju stražari koju su loše pospupali prema njemu, K. ne pokazuje milost - on želi da te ljude otkupi! Pomalo apsurdna situacija istim sredstvima i doktrinama se služi i država u procesu protiv njega. Pa, nije li sam tražio da se ti ljudi kazne?!? Kada jedan od stražara, na smrt preplašen od onoga što ga očekuje, molbom za oprost i poštedu zapišti od straha, K. ga odgurne, uz krajnje nehumano obraćanje: „ne deri se“. Vapaj čovjeka kome prijeti stravična kazna za Jozefa K. mogao bi značiti pogoršanje njegove situacije. Neko iz banke može čuti taj vrisak, upitati šta se dešava, a odgovor bi glasio: bičuju se stražari koji su uhapsili prokuristu Jozefa K. Ne, on to ne smije dozvoliti, radije će se poistovjetiti sa batinašem. Još apsurdnija je njegova mirna savjest zbog takve odluke i vjerovanje u ispravnost iste kada je, nakon što je izašao na ulicu saznao da ga je prestravljeni stražar slagao da ga ispred čeka zabrinuta vjerenica. Nije li laž čovjeka koji se hvata za slamku logična? Nije li reakcija Jozefa K., dok su egzekutori sudske presude oštrili noževe nad njegovim oborenim tijelom, bila ista? Nakon što je na prozoru kuće u daljini ugledao posljednji put čovjeka, on. se, u očaju, pita. „Ko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Neko ko učestvuje? Neko ko hoće da pomogne?“. Jozef K. je uhapšen na pravdi Boga, njemu je krivica neosnovano pripisana, a mogućnost odbrane gotovo onemogućena. Ipak, izvjesna logičnost hapšenja da se primijetiti u početnim stranama romana . Prije svega, na to ukazuje sam pripovjedač kada tvrdi da „mora da je Jozefa K. neko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije učinio nikakvo zlo“. Na tu logičnost ukazuje i razgovor Jozefa K. sa gospođicom Birstner, kada kaže da je on „nevin ili da bar nije kriv kao što se pretpostavljalo“. Dakle, on otkriva svjesnost o svojoj krivici kakva god ona bila, a njegov subjektivni sud da „nije kriv kao što se pretpostavljalo“ svakako (naslućuje čitalac) neće i ne može biti konačan, svakako ne presudan. Prirodno je i to da stražari pred njegovim vratima tvrde da su oni samo najniži službenici koji ne znaju ništa o njegovom hapšenju, ali se krivica, kako kaže jedan od njih, podrazumijeva već samim njihovim prisustvom. Nikada država, već je rečeno, ne traži krivicu u stanovništvu - krivica nju privuče. Pitanje krivice obrađeno je u romanu sa posebnim akcentom. Iako Jozef K. nije ništa skrivio, njegova krivica se sama razvija tokom romana. Sve što K. može da uradi jeste da prevlada svoju situaciju, ali ne postaje ništa mudriji. Velika je njegova greška (gledano sa stanovišta odnosa u sistemu kojem pripada) to što u samom startu nije posvetio maksimalnu pozornost svojoj stvari. Ovaj negativan početak svog sudskog procesa dodatno je pogoršao kad se pojavio na prvom saslušanju rasterećen i nesputan, bez dlake na jeziku, sa kritikama koja se odnosi na kompletnu državnu hijerarhiju, dok se, nakon ignorisanja moguće pomoći jednog uticajnog gospodina kakav je kancelarijski direktor, gotovo zakopao do guše u teško i ljepljivo blato krivice. Dakle, krivica ne postoji, ona evoluira. Za krivični postupak nijesu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku, krivica nije datost - ona nastaje. Kleveta je, po definiciji, prosuto perje, a demanti su sakupljanje tog perja. Pritom se podrazumijeva da demanti budu savršeno sročeni, da se perje skuplja sa velikom revnošću, dok se kleveta jednostavno prospe, bez ikakve strategije i pripreme. Sami demanti podrazumijevaju ponavljanje navoda iz krivice, pa tek onda odbranu, jer, ukoliko se branimo, moramo najprije istaći od čega se branimo ili ograđujemo. Samo ponavljanje riječi koje su nam stavljene na teret, izaziva, u izvjesnom (prije svega, psihološkom) smislu negativan stav trećeg, nepristrasnog subjekta - slučajnog sudionika. Jozef K. je samom odlukom da se brani (što je jedina logična i očekivana odluka) upao u ovaj lavirint, dao se sakupljanju prosutog perja. Odbrana sopstvenim snagama ravna je samoubistvu - treba, dakle, tražiti pomoć. No, „čovjek koji se oslanja na tuđu pomoć, djelimično priznaje krivicu, tražeći tuđu zaštitu on upada u zamku tajnog prava bez ikakvog oslonca...tu je početak stvarne odgovornosti i konačna propast osumnjičenog lica“. Jozef K. se hvata za

slamku, privata pomoć od sasvim sporednih ljudi, po uticaju daleko manjih od sebe. Kada sa Leni u svom krilu pomisli: „ja vrbujem pomagačice“ , K. samo za trenutak postaje svjestan koliki je put prešao od nesputanog mladog čovjeka iz sale za saslušanje do situacije u kojoj odlazi sa običnom slikaru-prosjaku sa preporukom, od njega kupuje onoliko slika koliko mu ovaj nudi, da bi, zauzvrat, saznao koja od tri nužna zla želi izabrati za sebe - potpuno oslobođenje (slučaj sa ovim ishodom se, pritom, ne pamti, „ali ga je moralo biti“), djelimično oslobođenje ili odugovlačenje. Greška Jozefa K. je u tome što uporno ostaje pri svojoj ljudskoj logici, umesto da se preda bez pogovora. To nije ljudska logika iz prizme humanosti, zasnovana na ljubavi prema bližnjem. Kod K. nema ljubavi, ali nema ni mržnje. On je individua koja očekuje od svijeta oko sebe onoliko koliko on njemu daje, ne koliko on traži od njega. U najtežim trenucima, K. nema prijatelja, on ih i ne traži, ne trebaju mu, čak su mu i suvišni. Osoba koja bi, po logici, trebala biti rame za plakanje je njegova djevojka Elza, ali se ona pojavljuje samo jednom u K.-ovim mislima, sasvim slučajno, kao pomisao na odmor od napornog dana, i kao zabava nakon razgovora sa gospođicom Birstner. No, ova čežnja za susretom sa Elzom traje do trenutka kada K. napastvuje gospođicu Birstner. Ujak koji mu se nudi za pomoć i koji njegovu odbranu smatra neodložnom nužnošću, za K.-a je samo „avet sa sela“. „Ljubavne veze započinju u „Procesu“ i drugim Kafkinim djelima većinom polnim aktom. Slučajno, nasilno, neodoljivo. Sve ostalo spada u epilog. Nešto brutalno, proračunato krije se u erotičnim situacijama. Nedostaje duševna veza“. U romanu Proces, po mnogim kritičarima, kao nikada do tada u književnosti je prikazan čovjek u džungli univerzuma, gdje važe pravila potpuno suprotna od bilo kakve logike. Praški jevrej i čovjek „bez književnih preteča i učitelja, ali sa nastavljačima i učenicima“ pokazao je jedan učmali i zamrznuti svijet u kome sve što je živo ne daje znake života, dok ono što je mrtvo može svakog trena da oživi. Poslovi i zanimanja su krajnje apsurdni, sankcije za loše obavljeni posao ne postoje, postoji samo egzekucija. Niko ne saznaje više od onoga što treba da zna - znanje je na vrhu ljestvice smtrnih grijehova države iz „Procesa“. „Sve je zaposjednuto organizacijama, u vertikalnom i horizontalnom pravcu i ničeg pod nebom neba osim organizacija“. U svojim bilješkama o Kafki T. V. Adorno tvrdi da građa Kafkinih djela, poput skrivenog Božijeg djelanja nagovještava nacionalsocijalizam: „Ispunilo se ne samo Kafkino proročanstvo o teroru i mučenju. ’Država i stranka’, tako one zasijedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u ’Kajzerhofu’, zavjerenička banda instalirana kao policija. Hapšenje je prepad - sud je nasilje...Neobuzdanu vlast vrše subalterne figure, tipovipoput podoficira, kapitulanata i vratara“.

Jednog jutra Jozefa K., bankovnog službenika, posjetila su dvojica neznanaca i priopćila mu da je uhićen, no nisu mu htjeli reći zašto. No dopušteno mu je da i dalje dolazi na posao i naizgled se u njegovu životu ništa ne mijenja. Uskoro ga telefonski obavještavaju da je u nedjelju saslušanje. Uputio se na danu adresu i pronašao kuću koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Od kata do kata traži Istražnu komisiju pod izgovorom da traži stanovitog stolara Lanza, ali nailazi samo na siromašne stanove sa zaposlenim ženama i mnogobrojnom djecom. Tek ga je na posljednjem katu neka pralja uputila do jedne sobe. Danas mu je bio trideseti rođendan. Ustavši, K. se našao u dvorani nalik sudnici, gdje mu je sudac prigovorio da kasni cijeli sat, no da će ga ipak poslušati. K. se branio, nastojeći zadobiti simpatije publike, koja na njegovo izlaganje reagira čas odobravanjem i smijehom, a čas šuti. I tako, odlazeći iz sudnice, K. shvati da je sam sebi oduzeo povlasticu da bude saslušan. Iduće se nedjelje K. ponovno uputio na sud, nepozvan, gdje mu ona ista pralja povjeri neke nove detalje o njegovu slučaju, te kako je ona potpuno u vlasti suca istražitelja koji ju s pripravnikom studentom iskorištava i nudi se K.-u da je odvede odatle. No uto dolazi student i odvodi ženu k sucu, a K. ga ne uspijeva spriječiti. Uskoro dolazi i sudski poslužitelj i provodi K.-a sudom. Od atmosfere suda Jozefa K.-a spopada mučnina, od koje se oporavlja tek kad napusti zgradu suda. Zagonetnosti suda i K.-ovoj nesigurnosti pridonosi još jedan nedoličan događaj kada K. susreće tri čovjeka. Prepozna dvojicu gradskih stražara, koji mu se požale da ih ovaj treći treba išibati jer se on žalio sucu na njih. Zbunjen prizorom K. pokušava batinaša nagovoriti da ih pusti, no ovaj odbija i počne ih šibati, zbog čega se K. udaljava. Taj mu prizor nije izlazio iz glave. Jozef K. sve češće nailazi na neobjašnjive detalje i znakove koji upućuju na ozbiljnost stanja u kojem se nalazi. Jedan ga dan posjećuje stric i govori mu da bi njegov položaj mogao naštetiti čitavoj obitelji te ga uvjerava da uzme odvjetnika. K. se začudi kad uvidi da je odvjetnik već upoznat s njegovim slučajem. O starom odvjetniku brine djevojka Leni s kojom K. već pri prvom susretu upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga zato prekorava jer smatra da je ''mala gadura'' sigurno odvjetnikova ljubavnica. K.-a sve više zaokupljaju misli o procesu. Posjete ga odvjetniku učvršćuju u uvjerenju kako mora obranu preuzeti u svoje ruke, i zato K. želi ubrzati proces jer smatra da ga odvjetnik oteže. Želi otkazati odvjetnika i odluči sam napraviti predstavku, no još uvijek ne zna za što je optužen. Sve teže obavlja svakodnevne obveze, a usto su i svi njegovi partneri upoznati s procesom. Jedan ga tvorničar upućuje na sudskog slikara Totorellija koji zna neke pojedinosti o K.-ovom slučaju. K. posjećuje slikara koji ga donekle upućuje u mehanizam suda. Taj je sud čvrsto uvjeren u krivicu optuženog i ne priznaje nikakve dokaze, no na suce se može utjecati iza leđa osobnim vezama. Slikar nudi K.-u svoje jamstvo kao pomoć u slučaju. Zbunjen slikarevim objašnjenjima, K. kupuje nekoliko njegovih slika i odlazi ne dogovorivši konkretni oblik slikareve pomoći. K. se jedne večeri uputi odvjetniku s namjerom da mu otkaže punomoć, gdje mu vrata otvara odvjetnikov klijent, trgovac Black, koji je također ponešto načuo o K.-ovom slučaju. Čuo je da se među optuženicima priča da će K. sigurno biti osuđen. Usprkos tome ustraje u namjeri da otkaže odvjetnika te se uputi u njegovu sobu, gdje ga odvjetnik optužuje da je nestrpljiv zato što se s njim postupa isuviše dobro s obzirom na to da je optuženik. Nakon otkaza odvjetnika K. osjeća da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji te da mu prijeti otkaz na poslu. Jednog dana dolazi u katedralu, gdje ga neki tamnički kapelan spominje da previše traži tuđu pomoć i da mu se u procesu zlo piše. Kako bi K.-u približio bit zakona, priča mu parabolu o čovjeku sa sela i čuvaru. U razgovoru sa svećenikom K. parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se osniva na strahu. S druge strane, svećenik mu ukazuje na dvosmislenosti, ali parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju. Uoči K.-ova 31. rođendana u njegov stan dolaze dva neobična gospodina u crnim kaputima i cilindrima. K. je također u crnom odijelu sjedio kraj vrata kao da očekuje goste. Bez otpora im dopušta da ga odvedu do malog kamenoloma izvan grada. Položiše ga na kamen i jedan od gospode zarine mu dugačak mesarski nož u srce. ''Kao pseto!'' bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadživjeti.

STIL FRANZA KAFKE 1. njegovo djelo nosi obilježja ekspresionizma: a) zbog osjećaja straha i osamljenosti, b) zbog toga što izriče protest društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje 2. elementi nadrealizma vidljivi su u halucinantnim vizijama 3. elementi aktualne društvene kritike (protest protiv austro-ugarske birokracije) 4. najvažniji je element svijet Franza Kafke, njegova egzistencijalna usamljenost, nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan - Kafkin je stil jasan i jednostavan. Na Kafku su utjecali egzistencijalistički filozofi i austrijski psiholog Sigmund Freud. IDEJE FRANZA KAFKE 1. o besplodnosti i nemoći čovjekovoj da shvati principe i mehanizme svijeta 2. o potrebi poslušnosti i bezuvjetnog podređivanja vlasti 3. o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako su uvijek u milosti vlasti, a osuđeni su oni koji se bune i koji zbog svojih intelektualnih sposobnosti pokušavaju nametnuti svijetu svoje standarde - Kafka je za života bio sasvim neshvaćen, a danas je jedan od najznačajnijih modernih pisaca 20.st. On je pisao o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman