PRIVREDNO PRAVO

EKONOMSKI FAKULTET VISOKA POSLOVNA ŠKOLA

PRIVREDNO PRAVO

Uvod Da bi se moglo izučavati trgovačko pravo i da bi se pristupilo razmatranju materije neophodno je razjasniti pojmove prava, države i morala. Uz to treba imati u vidu da je i pravna nauka element koji obuhvata na određen način predhodna tri, iako se pravna nauka javila poslije prava u okviru religije. Začetak pravne nauke nalazimo u staroj Grčkoj i starom Rimu. Kada govorimo o pretečama treba reći da je u staroj Grčkoj više izučavana država a manje pravo a u starom Rimu obratno.Više se razvijala nauka i praksa u oblasti prava nego u odnosu na državu. Izvore prava nalazimo još u vremenu koje se u odnosu na današnje mjeri blizu 5000 godina. Na području nekadašnje Mezopotamije (Vavilona) nađeni su ostaci velikog dijela Hamurabijevog zakonika koji je bio ispisan na glinenim pločicama. Tu nalazimo temelje mnogih današnjih pravnih pojmova. To područje kao tačka susretanja Istoka i Zapada mnogi smatraju jeste područje gdje je nastala trgovina odnosno gdje su nastali neki oblici trgovine koji su temelj i nekim oblicima današnje trgovine. Kasnije neke oblike regulisanja pravnih odnosa na jednoj drugoj ( vjerskoj) osnovi nalazimo i u osnovnim religijskim postavkama ( knjigama ) a to su : Biblija, Kuran, Talmud. Može se kazati da je Rimsko pravo izvršilo izvanredan uticaj na svaka druga prava. Tako i danas, kako Evropsko-kontinentalno tako i Anglo-Saksonsko pravo sadrže niz ustanova koje su preuzete mada dorađene i osavremenjene baš iz rimskog prava. Postoje mnoge škole ( reorije ) koje se bave pravom. Pomenućemo samo neke od njih a to su: 1) Prirodno pravna škola čiji su osnivači Džon Lok i Žan Žak Ruso i po kojoj je pravo kategorija koja se svrstava u prirodna prava i koja čovjek dobija samim svojim rođenjem. Kategorija koja je vječna, nepromjenjljiva. 2) Pozitivno pravno učenje – Dogmatsko učenje ima drugačiji pristup. Pravo predstavlja sistematizovani skup pravila koje svojom voljom stvara država i čiju primjenu ona obezbjeđuje putem aparata prinude. Po ovim teoretičarima pravna norma je dogma. Mora se primjenjivati i bez postavljanja pitanja poput «zašto je baš takva». 3) Istorijsko pravna škola uzima za osnov istorijski aspekt i po njoj pravo nastaje i razvija se iz narodnog duha, pa kako svaki narod ima svoj duh onda se i prava pojedinih naroda razlikuju. 4) Normativistička škola Po njoj pravo se zasniva na važećem pravnom sistemu koji se logičkom analizom objašnjava i definiše kroz razne pojmove kao što su pravna norma, pravni akt, delikt itd. 5) Sociološka škola (elastična teorija) pravo posmatra kao pojavu uslovljenu društvenim činiocima a ne idejom, duhom, opštim dobrom i slično. U nizu ostalih škola pomenućemo filozofsku, religijsku, dijalektičko učenje, funkcionalizam itd. U skladu sa ovim teorijama u pravu se primjenjuju određeni metodi kao što su: dijalektički metod, filozofski, uporedno pravni, pravno tehnički, istorijski, uzročno objašnjavajući itd. Pravom se regulišu određeni društveni odnosi. Pravno regulisanje društvenih odnosa treba razlikovati od regulisanja tog istog odnosa običnom normom, moralnom normom ili normom društvene organizacije. Jedan društveni odnos može biti regulisan na sve te načine.

Pravo

Pravo je pravni sistem koji je po načelima hijerarhije sistematizovan i koji sadrži skup pravila ponašanja subjekata u društvu a neostvarivanje tih pravila, tj nepostupanje po njima sankcioniše posebna organizacija sa monopolom za fizičku prinudu a to je država. Elementi pravnog sistema države su: pravna norma, pravna ustanova, grana prava i pravna oblast. Pravni sistem se može posmatrati kao objektivno pravo ( pravo u objektnom smislu). U tom slučaju podrazumjevamo sve pravne norme koje je stvorila država ili neki od nje ovlašteni subjekat. Za razliku od objektivnog subjektivno pravo podrazumjeva na objektivnom pravu zasnovano i od države obezbjeđeno ovlaštenje jednog lica da se u sopstvenom interesu ponaša na način određen objektivnim pravom ili da od određenih lica traži da se ona ponašaju na određeni način. U datom smislu elementi subjektivnog prava su : a) ovlaštenje na vršenju određenih radnji b) mogućnost vršenja tih radnji u sopstvenom interesu c) u slučaju nepoštovanja ovlašćenja ili neurednog izvršenja obaveza to lice ima pravo na zahtjev ili tužbu nadležnom državnom organu Pravni poredak Pod pravnim poredkom podrazumjevamo pravne norme odnosno njihovo stvaranje i njihovo ostvarivanje na određenoj teritoriji. Od strane svih ili određenih subjekata dva su elementa pravnog poredka: - Normativistički koji podrazumjeva hijerarhijski sistem normi i pravnih akata koji ih izražava - Faktički koji obuhvata pravne odnose – sisteme ljudskih ponašanja podvedenih pod pravne norme Država Država podrazumjeva organizovano djelovanje ljudi i poštovanje određenih normi. Te norme mogu biti: moralne, običajne, ali su posebno značajne pravne norme. Država u širem smislu značenja predstavlja državnu organizaciju ( državni aparat) a s istorijskog aspekta imamo primjere gdje se pojedinac vladar poistovjećivao s državom. Elementi države su: teritorija, stanovništvo, suverena vlast. Svi ovi uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno. Teritoriija je omeđena, određena bilateralnim ili multilateralnim sporazumima prostorna cjelina. Čine je vazduh, zemlja, podzemlje i priobalni pojas. Pod teritorijom se podrazumjevaju još i avioni, brodovi, diplomatsko konzularna predstavništva jedne države. Suverena vlast je najviša, neograničena i sveobuhvatna vlast jedne države. Stanovništvo (stanovnici, podanici, građani) su fizička lica sa priznatim građanskim, političkim i društveno ekonomskim pravima i to bez obzira da li se nalaze na teritoriji jedne države ili ne. Državni simboli su himna, grb i zastava. Moral Moral je svjesno ponašanje ljudi u skladu sa djelovanjem najviših objektivnih zakonitosti društvenog razvitka. Dobro nazivamo moralnim a zlo nemoralnim odnosno moral predstavlja svijest ljudi o dobru i zlu.

Pravna norma

Pod prravnom normom se podrazumjeva pravilo ponašanja fizičkih i pravnih lica koje je zaštićeno aparatom državne prisile. To znači da u slučaju nepostupanja po pravnoj normi slijedi odgovarajući instrument kojim će se određeni subjekat prinuditi na određeno ponašanje, odnosno podvrgnuti odgovarajućoj sankciji. Hipoteza dispozicije jeste uslovna odnosno relativna zapovijest o ponašanju određenog subjekta kako bi se izbjegla primjena sankcija. Prema načinu formulisanja te zapovjesti razlikujemo naređujuće, ovlaštujuće i zabranjujuće dispozicije. Prema stepenu određenosti dispozicija može biti sa određenim pojmovima (standardima) ili sa nedovoljno određenim pojmovima (standardima). Zatim može biti kategorička i alternativna, jednoznačna ili diskreciona, prinudna (imperativna) i dispozitivna ili zamjenjljiva. Sankcija Sankcija je dio pravne norme koji reguliše posljedice koje proističu u slučaju kada subjekt ne postupi po dispoziciji. Postoji više vrsta sankcija od kojih su najvažnije: sankcije prema licima, sankcije prema aktima. Pod sankcijom prema licima podrazumjevamo novčanu kaznu, kaznu lišenja ili ograničavanja slobode (zatvor) kao i sankciju koja se sastoji u odizimanju života (smrtna kazna). Sankcije prema aktima imaju veliki značaj za trgovačko pravo. One se sastoje u poništavanju ili ukidanju određenog pravnog akta a ponekad i njegovim izmjenama. Predpostavka dispozicije To je uslov koji treba da nastane, koji je moguć, normalan, vjerovatan ili neizbježan i po čijem ispunjenju tek nastaje obaveza za postupanje po dispoziciji. Predpostavka sankcije To je opis prekršaja ili delikta koji se sastoji u nepoštovanju dispozicije i po čijem nastajanju tek može sankcija biti primorana. Sankcija se ne može primjeniti ukoliko nije predviđena (propisana) odgovoarajućim pravnim aktom odnosno propisom koji donosi nadležni organ. To je čuveno načelo legaliteta. Ono glasi «Nullum crimen Nullum poena sine lege» a to znači «Nema krivičnog djela ili kazne ukoliko se ne radi o radnji koja je utvrđena zakonom niti sankcije ukoliko zakonom nije predviđena. Podjela pravnih normi Prema obuhvatnosti odnosno obuhvaćenosti subjekata, pravne norme se dijele na opšte ili generalne i pojedinačne ili individualne pravne norme. Opšte su one koje se odnose na neodređen broj subjekata. Važe pravno unaprijed i predstavljaju izvore prava. Pojedinačne ili individualne pravne norme odnose se na jedan i to konkretan slučaj. Mogu važiti i pravno unazad i u pravilu ne predstavljaju izvor prava. Prema oblasti društvenog života odnosno grani kojoj pripadaju imamo: građansko-pravne, krivično pravne, procesno pravne, materijalno pravne, upravne, ustavne norme itd. Prema stepenu određenosti dispozicija najznačajnije vrste pravne norme su: kogentne, alternativne, dispozicione, diskrecione, norme sa upotrebom nedovoljno određenih standarda ili pojmova i norme sa određenom upotrebom standarda ili pojmova.

Pravni akt

Pravni akt je akt ili odluka ili izjava volje koji je određen razumom to jest predstavlja rezultat psihičkog akta koji se materijalizuje u određenom obliku. Bitni elementi pravnog akta su: oblik odnosno forma i sadržina pravnog akta. Prema glavnom elementu sadržine pravni akt se dijeli na: pravne akte koji sadrže pravnu normu ili njene normativne elemente i pravni akti koji ne sadrže pravnu normu već određuju ispunjenje uslova iz hipoteze dispozicije neke već postojeće pravne norme. Pravni akti koji sadrže pravnu normu dijele se na: opšte a tu ubrajamo: ustav, zakon, podzakonske akte, običajne norme, i akte privredni subjekata i pojedinačne a to su: odluka, ukaz, rješenje, sudska odluka, odluka privrednih subjekata i pravni posao. Opšti pravni akti Ustav je jedan pravni akt ili sistem opštih pravnih akata koji sadrži političke i pravne norme kao i principe organizovanja monopola fizičke prinude, pravnog poredka ali i pravna načela organizovanja najvažnijih oblasti društvenog života. Donosi ga najviši predstavnički državni organ po posebnom postupku. Ustav može biti pisani i nepisani a može se promjenit na zakonit (ustavan) način i nezakonit (neustavan) način. Ustav se sastoji iz tri osnovna dijela a to su: Preambula, načelo ustava, tekst ustava. Zakon ima pravnu snagu odmah iza ustava. Njime se konkretizuju, razrađuju i sankcionišu ustavne odredbe. Zakone donose najviša predstavnička tijela po proceduri koja je po složenosti odmah iza ustava. Podzakonski akti u jednom širem smislu to su svi oni akti koji su niži od zakona bez obzira ko ih donosi i šta sadrže. U užem smislu to su samo akti državnih organa neposredno niži od skupštine. Javljaju se u obliku uredbi, naredbi, odluka, uputstava. Njima se preciznije određuje sadržaj i pravna materijalizacija zakona. Akti društvenih organizacija Ovi akti u pravni poredak jedne zemlje mogu biti uvršteni: 1. Pravnim iniciranjem, što znači da se unaprijed ustavom ili zakonom utvrdi da su akti koje donose društvene organizacije pravni akti, 2. Pravno sankcionisanje, što znači da se akti tih organizacija naknadno uvrštavaju u pravni poredak jedne zemlje i 3. Pravno iniciranje i pravno sankcionisanje, a to podrazumjeva da država svojim propisom određuje da je akt neke društvene organizacije pravni akt pod uslovom da ga određeni državni organ potvrdi. Običaj je društvena norma nastala ponavljanjem izvjesnim načinom ponašanja ljudi u jednoj situaciji i u dužem vremenskom periodu tako da se kod subjekata formira svijest da je takvo ponašanje obavezujuće i u budućim identičnim situacijama. Prema teritoriji na kojoj se primjenjuju mogu biti: opšti (i odnose se na čitavu državu), regionalni ( na jedan njen dio) i lokalni. Po personalnom kriterijumu dijele se na: opšte (što znači da se odnose na sve pripadnike jednog društva) i posebne (odnose se samo na pojedine uže grupe pripadnika). Po oblasti privređivanja dijele se na opšte i posebne pri čemu opšti važe za sve poslove (grupe poslova) a posebni samo za pojedine poslove. Država ima tri osnovna načina za sankcionisanje običaja to jest njihovo pretvaranje u pravno pravilo a to su: I. Zakonodavni put, što znači da se državnim pravnim izvorom propiše državnim organima da primjenjuju sankcije za određene običaje

II. Sudsko izvršni put, što znači kada sudsko izvršni organi bez dozvole zakonodavca prihvataju običaje prilikom rješavanja određenih spornih slučajeva III. Pozakonjenje, a to je unošenje običajnih normi u pravne propise. IV. Sudski akti u kontinentalnom pravu u principu ne predstavljaju izvor prava to jest ne uzimaju se kao opšte pravne norme. A ako se to i desi onda je to u slučaju postojanja takozvane pravne praznine. Pravna praznina, to je određeni društveni odnos koji nije regulisan pravnom normom a u interesu je društva da bude regulisan. Ugovori za trgovačko pravo imaju najveći značaj. Predstavljaju rezultat sporazuma dviju ili više strana koji se zasniva, mijenja, ili ukida međusobni pravni odnos. Svrstava se u pravne poslove i sadrži ili opštu pravnu normu ili pojedinačnu pravnu normu ili samo dispoziciju pojedinačne pravne norme. Kada se radi o međunarodnim ugovorima oni se smatraju opštim pravnim aktom tek nakon što budu ratifikovani od strane nadležnog organa te države. U pravilu to je skupštinski organ. Vrste pojedinačnih pravnih akata Pojedinačni pravni akti uglavnom nastaju konkretizacijom opštih pravnih akata i mogu biti potpuni(kada se radi o aktima koji sadrže konkretnu utvrđenu i dispoziciju i sankciju) i nepotpuni (što je slučaj kada sadrže samo jedan od navedenih elemenata). Nepotpuni pojedinačni pravni akti se dijele na: upravne akte i pravne poslove ( oni sadrže samo dispoziciju) i sudske akte-odluke (ukoliko sadrže samo sankciju). Upravni akt donosi državni organ ili organizacija kojima su dodjeljena javna ovlaštenja donesena po posebnom upravnom postupku koji se reguliše zakonom o upravnom postupku. Upravni akti se mogu donositi u obliku rješenja ili zaključka. U pravilu rješenjem se odlučuje o glavnoj stvari (o meritumu) dok se zaključkom rješava ( u pravilu) o sporednim pitanjima. Pravni posao određujemo kao ozbiljno i slobodno izjavljenu volju koja proizvodi određeno građansko pravno dejstvo. Pravni poslovi mogu biti: jednostrani (testament ili opuruka, mjenica, javno obećanje nagrade i slično), dvostrani (ugovor o prodaji), mogu biti teretni što znači da podrazumjevaju određeno plaćanje (ugovor o zakupu), dobročini kao što je (ugovor o poklonu, darovni ugovor), kauzalni kod kojih je kauza (cilj) vidljiv, očevidan i apstraktan i koji imaju svoj cilj (kauzu) ali ona nije vidljiva iz tog pravnog posla ( izdavanje mjenice), formalni zahtjevaju određenu formu, ponekad i svečanu formu (ugovor o doživotnom izdržavanju). Kod neformalnih dovoljno je postojanje neformalne izjave volje. Postoje još pravni poslovi među živima koji proizvode pravno dejstvo još za života stranaka i pravni poslovi za slučaj smrti (testament). Sudski akt je akt donešen od strane posebnih specijalizovanih sudskih organa i u posebnom sudskom postupku. Mogu se javiti u tri osnovna oblika i to: kao presuda, rješenje i načelni stav. Objekti imovinskog prava Objekti imovinskog prava mogu biti: stvari, ljudske radnje, lična dobra i proizvodi ljudskog duha. Stvari su najčešće objekti imovinskog prava i predstavljaju materijalne dijelove prirode koji su u fizičkoj vlasti jednog subjekta. Mogu biti pokretne, nepokretne, proste i zbirne, potrošne i nepotrošne, zamjenjljive i nezamjenjljive itd.

Ljudske radnje se manifestuju kroz čiljenje, davanje, propuštanje ili trpljenje nečega. Činjenje i davanje su pozitivne a propuštanje i trpljenje negativne radnje. Da bi ljudska radnja mogla biti objekat imovinskog prava mora biti moguća, određena, dopuštena i da je imovinske (karakterne) prirode. Lična dobra su nematerijalne vrijednosti i kao takva su nerazdvojiva od ličnosti kao pravnog subjekta. Imaju najveće vrijednosti u životu ali nemaju ekonomske vrijednosti mada im se i ona može ponekad odrediti. Tu spadaju (zdravlje, čast, ime, priznanja). Proizvodi ljudskog duha su beztjelesne stvari odnosno intelektualne tvorevine. Izražavaju se kroz naučna, tehnička ili umjetnička djela. Imaju novčanu vrijednost i predstavljaju dobra koja mogu zadovoljiti određene ljudske potrebe. Prava koja proizilaze iz njih jesu autorska, pronalazačka prava i prava industrijske svojine, odnosno, jave se u obliku naučnog ili umjetničkog djela, pronalazka, tehničkog unaprijeđenja ili (KNOW HOW) znati kako. Obligacija To je u stvari pravni odnos između dvije određene strane na osnovu kojeg je jedna strana ovlaštena da od druge strane zahtjeva određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini. S aspekta povjerioca obligacija predstavlja potraživanje, a sa stanovišta dužnika dug. Ali svaki odnos koji ima potraživanja odnosno u kojem se stvara dug nije obligacioni odnos (plaćanje poreza, carina). Da bi se neka radnja tretirala kao obligaciona mora biti moguća, dopuštena i određena. Obligacija može biti nemoguća u objektivnom smislu (ugovaranje alhemičarskih poslova, stvaranje nepostojećih biljnih ili životinjskih vrsta i sl.). Subjektivna nemogućnost jeste slučaj kada jedno lice preuzima obligaciju koju je inače moguće izvršiti ali je nemože ono sa svojim sposobnostima izvršit. Nedopuštene obligacije su one koje su protivzakonite ili suprotne moralnim normama. Obligacija tj. prestacija koja proizilazi iz nje mora biti određena ili bar odrediva po nekim znacima ili pojedinostima u smislu da se zna da se može odrediti njena priroda i oblik a ponekad i vrijednost. Vrste obligacija 1. AKTIVNE (pozitivne) čija se radnja sastoji u davanju ili činjenju i PASIVNE (negativne) kod kojih se radnja sastoji u nečinjenju ili trpljenju. 2. LIČNE odnosno STROGO LIČNE obligacije kod kojih obligaciju može izvršiti samo dužnik i niko više odnosno smatrat će se izvršenom samo ako predviđenu radnju izvrši sam dužnik, NELIČNE obligacije kod kojih predviđenu obavezu umjesto dužnika može izvršiti neko drugo lice. 3. TRENUTNE obligacije ili obligacije sa trenutnim presatacijama (one kod kojih se obaveza može izvršiti odjednom ili u vrlo kratkom vremenu TRAJNE obligacije ili obligacije sa trajnim prestacijama (izvršenje u dužem vremenskom periodu), SUKCESIVNE odnosno obligacije sa sukcesivnim prestacijama (podrazumjevaju izvršenje koje se sastoji u nizu postupaka koji se vremenski ponavljaju odnosno slijede) 4. DJELJIVE obligacije (obaveza se može izvršiti u dijelovima, na obroke) NEDJELJIVE obligacije (predmet obaveze se nemože rastavljati, radnja se nemože izvršiti u više dijelova, ili bi se na taj način pokvarila suština obaveze. 5. JEDNOSTAVNE ili proste i obaveze se izvršavaju jednom radnjom bez obzira da li se takva radnja preuzima u dužem ili kraćem vremenu i kod njih postoji samo jedan dužnik i samo jedan povrerilac. SASTAVLJENE ili složene. se izvršavaju sa više obaveznih činidbi i kod njih može biti više subjekata i dužnika i povjerilaca. One se mogu javiti u obliku KUMULATIVNIH, ALTERNATIVNIH i FAKULTATIVNIH obligacija. 6. NOVČANE obligacije (kod kojih je predmet obaveze novac) NENOVČANE (predaja neke stvari, obaveza da se nešto učini ili da se neučini odnosno trpi)

7. INDIVIDUALNE ili specijalne obligacije što znači da se zna na koju je činidbu dužnik obavezan i obligacija se samo putem nje može izvršiti GENERALNE odnosno po vrsti, po rodu određene obligacije (obaveza je određena po rodu, po vrsti stvari a koja će konkretno stvar biti iskorištena za izvršenje obaveze za stranke je manje važno). Generalne obligacije nose naziv po latinskoj riječi GENUS što znači rod. FAKULTATIVNE obligacije kod kojih se obaveza tiče jedne radnje ali ih dužnik može ispuniti izvršenjem druge radnje. one koja je određena pravnim poslom između stranaka ili zakona. ALTERNATIVNE obligacije, kod njih dužnik dugije više prestacija ali se obligacija smatra ispunjenom ako izvrši samo jednu od njih. PRIRODNE (natralne) obligacije, njih povjerilac nemože zahtjevati prinudnim putem. Ne utužive su, ali ako ih dužnik izvrši dobrovoljno smatrat će se da su pravovaljano izršene. GRAĐANSKE ili (civilne, pravne) obligacije koje mogu biti prinudnim putem ostvarene, koje su utužive. 8. Obligacije sa više subjekata što podrazumjeva, više subjekata na strani povjerioca ili na strani dužnika ili na obje strane. ZAJEDNIČKE su one kod kojih je dugovinski odnos podjeljen tako da svaki povjerilac može tražiti samo svoj dio odnosno svaki od dužnika odgovara samo za svoj dio. Dalje se dijele na AKTIVNE (više povjerilaca jedan dužnik) i PASIVNE (jedan povjerilac više dužnika). SOLIDARNE obligacije takođe se dijele na aktivne i pasivne ali za razliku od zajedničkih kod aktivnih solidarnih obligacija svaki od više povjerilaca može zahtjevati od dužnika izvršenje prestacije u cjelini stim što se poslije izvršenja povjerioci međusobno obračunavaju u skladu s odnosima koji među njima postoje. Kod pasivnih solidarnih obligacija povjerilac može zahtjevati izvršenje cjelokupne obaveze samo od jednog dužnika i to bilo kojeg, a kad jedan od njih izvrši obligaciju obligacija se u cjelini gasi stim što se između dužnika koji je izvršio obavezu i ostalih koji su u tom obligacionom odnosu vrši odgovarajući obračun. Pasivna solidarnost je velika prednost za povjerioca jer insolventnost jednog dužnika odnosno rizik koji slijedi iz toga snose ostali solidarni dužnici. 9. GLAVNE obligacije su one koje mogu samostalno postojati i koje predstavljaju ekonomsko i pravno težište čitavog obligacionog odnosa. SPOREDNE ili akcesorne obligacije jesu one koje postoje uz glavnu obligaciju. One ne mogu postojati ako nema glavne obligacije, ali suprotno glavna obligacija može postojati bez sporedne. Ako je glavna obligacija ništava, ništava je i sporednaili akcesorna, ali to nije pravilo za suprotan slučaj. Opraštanje glavne obligacije nužno podrazumjeva oprost i sporedne a u suprotnom taj automatizam ne važi. Subjekti obligacija Kao jedna od vrsta pravnog odnosa i obligacioni se stvara između dva subjekta (dvije strane) na kojima može biti jedno ili više pravnih ili fizičkih lica. U toku trajanja obligacionog odnosa može doći do promjena subjekata što nam na najbolji način ukazuje na mogućnost raspolaganja imovinom to jest prenošenjem prava i obaveza sa jednog na druga lica. Kada se u jednoj obligaciji mijenja povjerilac onda se radi o ustupanju tražbine (CESIJA), a kada dolazi do promjene dužnika u istoj obligaciji to se naziva (INTERCESIJA) to jest preuzimanje duga, prijem duga ili primanje duga. Međutim, pod cesijom treba podrazumjevati pravni posao u pravilu ugovor a samo izuzetno jednostrani pravni posao (oporuka). Kada se radi o ugovornoj cesiji pod tim podrazumjevamo slučaj kada povjerilac onosno (CEDENT) prenosi svoju tražbinu na svoga suugovarača (CESIONARA) i potraživanje iz obligacije time prelazi sa dotadašnjeg povjerioca na novog. Pri tome dužnik (CEZUS) ostaje isti kao i što činidba (DUG) ostaju nepromjenjeni. Cesija se može vršiti nekoliko puta a njen predmet mogu biti sve tražbine osim ako je to zakonom zabranjeno, ako su vezane za ličnost povjerioca ili se takvom prenosu protivi priroda same tražbine. Može se prenositi čitava tražbina ili

samo jedan njen dio. Preuzimanje duga ili intercesija jeste slučaj kada neko lice koje nije bilo subjekt u nekoj obligaciji preuzme dug iz te obligacije, dakle, to lice postaje novi dužnik umjesto dotadašnjeg ili zajedno snjim ulazi u dužnički odnos. Ova ograničenja kod intercesije su ista kao i kod cesije a takođe preuzimanje duga se može izvršiti u cjelini ili djelimično. Kda se pored ranijeg dužnika u jednoj obligaciji pojavi još jedan nemože se govoriti o potpunoj promjeni dužnika u obligaciji, naime, subjekti ostaju isti ali se na dužničkoj strani pored starog dužnika pojavljuje još jedan. Pravni osnov za intercesiju je najčešće ugovor a rjeđe i zakon. Međutim, za razliku od cesije prilikom preuzimanja duga potreban je pristanak povjerioca. To je sasvim logično jer se preuzimanjem duga praktično raspolaže pravima povjerioca, odnosno pojeriocu nije svejedno ko mu je dužnik. Ukoliko se dug preuzima na osnovu ugovora između povjerioca i novog dužnika nije potreban pristanak ranijeg dužnika i u tom slučaju se radi o pristupanju dugu. Izvori obligacija Izvori obligacija su: zakon, ugovor, jednostrane izjave volje, protiv pravne radnje ili delikti. U našem pravnom poredku opšta podjela izvora obligacija je slijedeća: 1. Pravni poslovi uopšte a posebno ugovori, 2. Prouzrokovanje štete. Po ovim izvorom se podrazumjeva slučaj kada neko lice protiv pravnom radnjom nanese štetu drugom licu pa zbog toga nastaje obaveza nadoknade štete pod uslovom da je nastala krivicom tog lica. Samo u izuzetnim slučajevima krivica ne predstavlja uslov za nadoknadu štete. 3. Sticanje bez osnova - neosnovano bogaćenje. Na ovaj način se stvara obaveza za neko lice da vrati ono što je neosnovano primilo, znači ako neki subjekt nešto uzme, primi ili dobije i na taj način poveća svoju imovinu i to neosnovano, bez pravnog osnova dužan je da to vrati. Naime proizilazi da je to stečeno na nezakonit način bez punovažnog osnova, dakle neosnovano, nepravedno, bez razloga pa se mora spriječiti protivpravno sticanje imovine. 4. Poslovodstvo bez naloga. Poslovodstvo bez naloga jeste poseban i karakterističan izvor obligacija. Naime, ako jedno lice u dobroj namjeri preuzme neku radnju u korist drugog lica a bez njegovog ovblaštenja radi se o poslovodstvu bez naloga (negotiorum gestio) ali i pod nazivom nezvano vršenje tuđih poslova, djelovodstvo bez punomoćja. Ako preuzetu radnju naknadno prihvati ili odobri lice za koga je ona preuzeta nastaće pravni odnos zastupništvo. Ali ako se to ne desi nastaje obligacija slična slučaju kada zastupnik prekorači data ovlaštenja. Lice koje je preuzelo neki posao bez ovlaštenja mora pri tome postupati kao brižljiv i uredan domaćin, mora posao dovršiti i položiti račun gospodaru posla. Pri tome mora biti nesporno da je vršenje tih poslova bilo neophodno odnosno u situaciji (slučaju) nužde. A kada su ispunjeni uslovi za poslovodstvo bez naloga nezvani poslovođa ima pravo na obeštećenje to jest naknadu svojih troškova i nagradu. S jedne strane može se reći da je zakon izvor odnosno osnov svih obligacija jer da bi obligacija mogla nastati, da bi bila pravovaljana mora biti u skladu s pravnim poredkom države. Ali to ne treba shvatiti tako da zakonski propisi određuju i regulišu u detalje svaku nastalu obligaciju. U datom smislu zakon treba shvatiti kao okvir za obligacioni odnos a samo izuzetno kao konkretan povod za nastajanje obligacionog odnosa. U drugo navedenom smislu radi se o zakonskim obligacijama ( obligacije koje proističu iz konkretnih zakonskih odredbi) zakona o privrednim društvima kada se radi o statusnim promjenama u pogledu prava i obaveza dotadašnjih pravnih subjekata.

Prestanak obligacija Pored ispunjenja isplate, odnosno izvršenja obligacije što mora da se učini pravilno, uredno, prema sadržaju obligacije ostali najčešći slučajevi prestanka su:

1. Nemogućnost ispunjenja jeste slučaj kada nakon nastanka obligacionog odnosa nastupe takve okolnosti koje onemogućavaju ispunjenje obligacije i to bez ikakve dužnikove krivice. U tom slučaju obligacija se gasi, prestaje bez obaveze dužnika na nadoknadu štete, ali ako kod dužnika postoji krivica obligacija neće prestati već će se izvršiti putem druge radnje i uz nadoknadu štete povjeriocu. 2. Prestanak subjekta obligacije dovodi do njenog prestanka samo u određenim slučajevima jer smrt fizičkog ili prestanak pravnog lica ipak najčešće znači da obligacija prelazi na pravne nasljednike, sljedbenike, sukcesore. Međutim, kada je obligacija strogo vezana za ličnost ili kad nema nasljednika ili sljedbenika smtr odnosno prestanak dovodi do gašenja obligacije. 3. Prebijanje (kompenzacija) jeste specifičan prestanak obligacije putem izravnavanja dugova. Naime, prebija se dug za dug a kao posljedica toga je prestanak obje obligacije čiji su dugovi prebijeni. Do prestanka će doći samo onda kada su dva subjekta u takvom odnosu u kojem je jedan dužnik po jednoj obligaciji a povjerilac po drugoj i obrnuto drugi subjekt je povjerilac po prvoj a dužnik po drugoj obligaciji. Iz toga proizilazi da do kompenzacije može doći pod slijedećim uslovima: • Da postoje dvije obligacije između dva ista lica a koja se nalaze u dvostrukom obligacionom odnosu i u ulozi povjerioca i u ulozi dužnika. • Obaveze iz obje obligacije moraju biti jednorodne, dakle stvari koje su predmet obligacije moraju biti istog roda (vrste). • Obadvije obligacije moraju biti dospjele dakle da je u času kada se traži kompenzacija nastupio rok u kome treba i jednu i drugu izvršiti. • Obadvije obaveze moraju biti likvidne znači utužive, odnosno da se u slučaju spora mogu lako i brzo dokazati.

4.

5. 6.

7.

Za kompenzaciju je blisko vezan i pojam KONTOKORENT. Radi se o tome da dvije strane sklapaju ugovor kojim utanačuju da će svaka od njih međusobna potraživanja unositi u jedan jedinstven račun TZV KONTOKORENT što se smatra i tekućim računom. S vremena na vrijeme u toku trajanja ugovornog roka svaka strana će zaključiti taj račun, isti saldirat i međusobna potraživanja prebiti stim što saldo isplaćuje ona strana čiji je dug veći ili se stranke dogovore da se takav saldo prenosi na novi KONTOKORENTE. Novacija – Prenov to je preobražaj jedne obligacije u drugu, odnosno sporazumom subjekata gasi se dotadašnja obligacija i umjesto nje nastaje nova. Da bi došlo do novacije potrebno je ispuniti slijedeće uslove: • Da su stranke htjele da umjesto ranije nastane nova obligacija i da su tu namjeru jasno, izričito ili prećutno izrazile. • Drugi uslov je da je stara obligacija punovažna • Stara i nova obligacija se moraju razlikovati u nečem bitnom tojest u predmetu ili u pravnom osnovu. Oprost – otpuštanje duga to je slučaj kada subjekt koji ima ovlaštenje (povjerilac) odluči da ga se odrekne tojest odriče se od prava potraživanja. Može se drugačije nazvati poklonom onoga što je dužnik dugovao. Sjedinjenje tražbine i duga (KONFUZIJA) Ukoliko se desi da se u jednom licu (ličnosti) sjedine i tražbina i dug, ako je u jednoj obligaciji jedan subjekt i povjerilac i dužnik onda je to pravno neodrživa situacija. U tom slučaju dolazi do prestanka obligacije jer za obligaciju su potrebna dva subjekta jedan povjerilac i jedan dužnik. Protok vremena je činjenica iz kojih ponekad proističe prestanak obligacije i to najčešće kod onih obligacija čije je trajanje unaprijed dogovoreno a ponekad i zakonom određeno (zakup stana na šest mjeseci, plaćanje alimentacije do punoljetstva, obaveza izdržavanja do kraja redovnog školovanja).

8. Poravnanje – nagodba Suština ovog načina prestanka obligacije je u tome što se može desiti da su povjerilac i dužnik bili nesigurni u pogledu suštine obligacije odnosno svojih prava i obaveza pa su roku trajanja obligacije sporili jedan drugom prava i obaveze. Iz tog razloga odluče da sklope poravnanje u formi ugovora koji svoja nejasna i osporavana potraživanja i dugovanja iz postojeće obligacije eliminišu istovremeno utvrđujući da su saglasni koja potraživanja i obaveze među njima ostaju. U biti poravnavaju se obje strane, popuštaju, vrše međusobne ustupke i time daju mogućnost da se novi obligacioni odnos na taj način zasnovan realizuje u kratkom budućem vremenu. Do poravnanja može doći i u toku trajanja sudskog postupka što je po formi i sadržini sudsko poravnanje (nagodba) i ima pravnu snagu sudske odluke. 9. Prestanak obligacije po sili zakona nastaje u slučaju kada se zakonskim propisom poništavaju, ukidaju, gase određeni obligacioni odnosi. Radi se o rijetkoj pojavi i obično je vezana za ekonomske, političke ili socijalne promjene većeg obima. 10. Zastarjelost jeste jedan od faktora koji dovodi do prestanka obligacije. Pri tome treba imati u vidu opšti rok zastarjevanja koji u našem pravu iznosi 5 godina. Postoje i posebni rokovi zastarjevanja koji su različiti i zavise od vrste (prirode) obligacionog odnosa 1 godina, (za TV pretplatu, vodu, struju) 3 godine, (za zakupninu, stanarinu, kamate i ostale obaveze kod ugovora o prometu roba i usluga) 10 godina (za potraživanja koja proizilaze iz pravosnažnih sudskih odluka ili odluka drugih državnih nadležnih organa). Prekid zastarjelosti nastaje preduzimanjem odgovarajuće radnje od strane jednog subjekta u obligacionom odnosu (priznavanje duga od strane dužnika ili podizanje tužbe od strane povjerioca). Bit prekida zastarjelosti jeste u tome što vrijeme za zastarjevanje počinje teći iznova a vrijeme koje je dotle proteklo ne računa se. Zastoj zastarjelosti predstavlja vrijeme u kojem zastarjevanje ne teče odnosno u rok zastarjelosti taj period vremena se neće uračunavati. Za razliku od prekida ono vrijeme koje predhodi u nastajanju zastoja uračunava se u rok zastare, sabira se sa vremenom poslije zastoja i tako ostvareni zbir predstavlja rok zastarjevanja. Zastoj zastarjevanja najčešće nastaje onda kada povjerilac zbog određenih nesavladivih prepreka nije u mogućnosti da preduzme radnje koje bi mu obezbjedile ispunjenje dužnikove obaveze sudskim putem (rat, neposredna ratna opasnost, elementarna nepogoda). Zastoj nastupa i onda i onoliko koliko traje određeni odnos među strankama (bračni odnos). Imovina Pod imovinom se podrazumjeva skup svih stvari odnosno subjekti građanskog prava koja pripadaju jednom licu. Znači, sve stvari i druge ekonomske vrijednosti koje čine predmet jedne imovine nazivaju se imovinskom masom, a da bi ta imovinska masa mogla biti u pravnom prometu neophodno je da se ona može izraziti u novčanom obliku. Pravni promet omogućuje da se preko pravnih poslova obavlja robna razmjena, pribavlja neko pravo ili da to pravo prestaje ili se mijenja. Najčešće se u privredi vrši putem ugovora. Ekonomski promet podrazumjeva prenošenje stvari koje imaju ekonomsku odnosno novčanu vrijednost sa jednog lica na drugo. Ali taj prenos je samo faktički (fizički) i zato mu je neophodno nadopunjavanje pravnog prometa sa svim posljedicama koje takav promet donosi. U imovinu ulaze samo prava a ne i obaveze i tereti. Jedno lice može imati samo jednu imovinu. Međutim, jedna imovina može pripadati većem broju lica i to istovremeno. Nijedno lice nemože biti subjekt u građanskom pravu ukoliko nema imovinu. Imovina se odvaja od subjekta prestankom njegovog pravnog subjektiviteta kada se radi o pravnom licu odnosno smrću kada se radi o fizičkom licu i nakon toga prelazi na njihove pravne sljedbenike ili naslijednike. Od ovog pravila postoje izuzeci kada se radi o konfiskaciji, nacionalizaciji, stečaju itd. Struktura imovine jeste složena i čine je razne vrste stvarnih prava, obligacionih prava, autorska i pronalazačka prava, prava industrijske svojine, lična prava itd. Imovina je pojam koji je vezan sa subjektima koji je posjeduju. Imovina zadržava svoja obilježja i nepromjenjljiva je kategorija bez obzira na načine (oblike) pravnog i ekonomskog prometa. Imovina ima tri osnovne funkcije a to su:

1. olakšanje prometa 2. garantna funkcija i 3. funkcija definisanja imovinskih prava.

Grane imovinskog prava Za trgovačko pravo je posebno važna ova druga grupa imovinskih prava. Iz toga proizilaze slijedeće grane prava: 1. Statusno pravo svojim normama reguliše pravni položaj subjekata u robn novčanim i sa njima povezanim ekonomskim odnosima. Naime, utvrđuje se ko i pod kojim uslovima može biti pravovaljani nosilac imovinskog ovlaštenja i obaveza. 2. Pod ličnim pravima podrazumjevaju se prava koja su najnepovrednije vezana za ličnost čovjeka ljudske individue. To su primarna prava jer tek ako njih posjeduje čovjek može uživati druga prava. Lična prava su pretežno vezana za fizička lica ali subjekti ličnih prava mogu biti i pravna lica u određenom obliku i obimu (pravo na firmu, poštenje, ugled). 3. Normama stvarnog prava regulišu se odnosi između subjekata povodom stvri uopšte i odnosa koje imaju oblike prisvajanja tih stvari odnosno ekonomskih odnosa. Kaže se da imaju apsolutne karakteristike što znači da djeluju prema svima odnosno moraju biti poštovana od svih drugih lica (pravo privatne svojine, državne svojine, lične svojine, službenost). 4. Obligaciono pravo svojim normama tretira odnose između subjekata povodom određene moguće i dopuštene ljudske radnje koja ima imovinski karakter ali za čije izvršenje ne postoji pravna obaveza utvrđena objektivnim pravom. 5. Pravo industrijske svojine obuhvata pravo na patent, tehničko unapređenje KNOW HOU, pravo na žig, model, uzorak, trgovačko ime, oznaka porijekla. To su objekti koji proizilaze iz intelektualnih produkata čovjeka i oni imaju apsolutni karakter. Njihovu zaštitu regulišu posebni propisi na nacionalnom i međunarodnom nivou. 6. Pravo konkurencije kao jedna od najmlađih grana imovinskog prava u principu utvrđuje da svaki trgovački subjekt nastupa svojom privrednom inicijativom i time u odnosu na druge izaziva privredno takmičenje. 7. Autorsko pravo reguliše odnose u vezi sa stvaranjem, objavljivanjem i iskorištavanjem književnih, umjetničkih i naučnih dijela što predstavlja proizvode intelektualnog duha. Ova grana prava ima lično pravnu i imovinsko pravnu komponentu. 8. Naslijedno pravo svojim normama obuhvata i reguliše pitanja prelaska imovine sa umrlog na njegove nasljednike. Time se obezbjeđuje kontinuitet i očuvanje porodičnog kapitala pa iz tog razloga ima ogroman privredni značaj. 9. Mjenično i čekovno pravo jeste grana prava kojom se regulišu odnosi koji nastaju prilikom izdavanja i cirkulacije mjenice i čeka. Imajući u vidu izuzetnu važnost mjenice i čeka pravne norme koje pripadaju ovoj grani prava imaju prinudni karakter (imperativni) i te odnose regulišu veoma detaljno. Građansko pravo Predmet građanskog prava su prvenstevno ekonomski odnosi tojest robni odnosi kao i druge društvene pojave koje su neposredno ili posredno vezane sa radnim odnosima. Kao takvo građansko pravo koristi određene metode koje su istovremeno i metodi trgovačkog prava. Te metode su: 1. Ravnopravnost stranaka Putem ovog metoda obezbjeđuje se identičan pravni status svih subjekata građanskog prava, odnosno stvaraju se uslovi za takav potencijalni status tih subjekata. Često se naziva i metodom koordinacije što bi subjekte u tim odnosima trebalo usmjeravati na dobrovoljno i koorinirano djelovanje.

2. Prometnost grane prava i obaveza Kroz ovaj metod daje se mogućnost prenosa (primitka) grane prava i obaveza sa jednih subjekata na druge a da pri tome ta prava i obaveze ne izgube svoju suštinu i identitet. 3. Autonomija volja stranaka (subjekata) Radi se o utvrđenoj mogućnosti da subjekti u građansko pravnim odnosima autonomno, samostalno odlučuju o svom položaju, odnosno ti subjekti odlučuju o tome dali će skim će, kada će i u kakav će građansko pravni odnos stupiti uz uslov da to bude u skladu sa načelima pravnog poredka države i moralnim načelima. 4. Pretežnost – superiornost imovinskih sankcija Za razliku od nekih drugih grana prava građansko pravo sankciju posmatra kao način da se popravi, nadoknadi šteta koja je nanijeta određenom subjektu. To se čini povraćajem u predhodno stanje (restitutio in integrum) ili davanjem novčane naknade u visini vrijednosti povrede imovinskog dobra. 5. Superiornost – pretežnost dispozitivnih normi podrazumjeva da preovlađuju dispozitivne norme odnosno norme koje sadrže alternativne dispozicije. To je nužna posljedica principa ravnopravnosti subjekata i načela autonomije volja stranaka. Izvori trgovačkog prava se mogu posmattrati u formalnom i materijalnom smislu. Bez obzira na takve aspekte i gledano po hijerarhiskoj ljestvici mogu se sagledati na sličan način.  Ustavnim odredbama se vrši ustanovljenje i afirmacija društveno ekonomskih odnosa u jednoj državi. Njime se načelno reguliše društveno ekonomski položaj građanina pojedinca kao i svojinsko pravni odnosi uopšte u toj društvenoj zajednici. Ustavne odredbe ne daju konkretnu regulaciju trgovačkih (poslovnih) odnosa ali su nezaobilazne kao temelj na kojeg se naslanjaju norme drugih opštih pravnih akata.  Zakoni i zakonici imaju karakter najvažnijih izvora trgovačkog prava. Njima se u jednoj državi učvršćuje pravna sigurnost u pravnom i ekonomskom prometu.  Podzakonski akti imaju izvanredan značaj u formiranju trgovačkog prava jedne države. Njima se (a tu prvenstveno spadaju uredbe, pravilnici odluke, i slično) detaljnije razrađuju trgovački odnosno poslovni odnos ustanovljen zakonskim odredbama ili se pak regulišu određena pitanja koje je zakonodavac prepustio ovoj vrsi akata. U određenim situacijama imaju posebnu važnost i mogu čak imati pretežnu zakonsku funkciju ( u slučaju rata, neposredne ratne opasnosti).  Običaj ima izvanredan značaj kao izvor trgovačkog prava a historijski gledano predstavljao je nerijteko podlogu za stvaranje zakonskih akata odnosno pretvaranje običaja u pravne norme određenog zakona. Pri tome treba razlikovati poslovne običaje odnosno dobre poslovne običaje odnosno trgovačke poslovne običaje. Uglavnom sadrže pored poslovne i moralnu komponentu i kao takvi nerijtko predstavljaju osnov poslovanja trgovinskih subjekata.  Uzanse u trgovasčkom pravu predstavljaju izuzetno važan pravni izvor. Definišu se kao sakupljeni i sitematizovani dobri poslovni običaji koje izdaju i objavljuju ovlaštena tijela najčešće privredne komore odnosno profesionalna udruženja. Objavljuju se u formi zbornika i u osnovi predstavljaju fiksiranja postojeće prakse. Mogu biti opšte i posebne  Obligacioni ugovor Iako je po nekim sporan status ugovora kao izvora trgovačkog prava oni su to nesumnjivo u slučajevima kada ugovorne strane djeluju profesionalno kao i uz ispunjenje nekih drugih uslova. Kao izvori trgovačkog prava uzimaju se pod određenim uslovima i u određenim slučajevima pravila građanskog prava, sudska i arbitražna praksa kao i pravna nauka. Subjekti trgovačkog prava Subjektima trgovačkog prava se podrazumjevaju sva lica koja po pravnom poretku države mogu biti nosioci prava i obaveza bez obzira da li se radi o fizičkom licu ili pravnom licu.

PO objektivnom kriteriju subjektivitet trgovačkog prava tj. trgovca određuje se prema vrsti privrednog posla koji to lice obavlja. Shodno tome trgovac je svako lice koje se bavi pravnim poslovima koji su trajni i po svojoj prirodi trgovački. PO subjektivnom kriteriju svojstvo trgovca se određuje na osnovu svojstva lica odnosno subjekta koji preuzima određene trgovačke aktivnosti. U skladu s tim smatra se da je trgovac svako fizičko ili pravno lice koje je registrovano za vršenje određene privredne aktivnosti. Postoji mješoviti sistem tj. kriterij po kojem se trgovcem smatra lice koje je kao takvo registrovano, koje svoju djelatnost obavlja kao profesiju ali se u određenim trgovačkim poslovima trgovcima smatraju lica koja ih preuzimaju bez obzira da li su registrovani ili ne. Trgovačka društva Trgovina se zasigurno na samom njenom početku odvijala preko fizičkih lica odnosno individualnih trgovaca. Međutim, zbog raznih okolnosti i rizika sa kojima se sučeljavaju dolazi do njihovog udruživanja i stvaranja određenih tvorevina kao trgovačkih društava. Ta na početku primitivna trgovačka društva vremenom su se razvijala, usavršavala dobijajući formu koja danas postoji. U pravnom smislu trgovačko društvo jeste zajednica stvorena na osnovu ugovora između dva ili više lica koja u zajednički poduhvat unose kapital ili rad ili oboje sa ciljem da dođu do određene materijalne koristi, dobiti, profita i da tu korist međusobno podijele. Pri tome treba imati u vidu da u gotovo svim pravnim sistemima postoji mogućnost da jedno lice osnuje trgovačko društvo. Tako je i kod nas (dioničko društvo kao i društvo sa ograničenom odgovornošću može osnovati jedno lice). Predhodni zakon o preduzećima imao je društvo jednog lica (DJL) kao oblik inokosnog trgovačkog društva. Postoji više teorija u vezi pravne prirode trgovačkih društava i to: 1. ugovorna teorija po kojoj su trgovačka društva ugovori i na njih se primjenjuju pravna pravila koja se odnose na ugovore. 2. institucionalna terija – po njoj trgovačka društva su institucije sa posebnim pravnim statusom iz čega slijede i statusni oblici organizovanja trgovačkih društava. 3. teorija o mješovitoj prirodi trgovačkog društva polazi od toga da se trgovačka društva ne mogu podvesti niti pod ugovore niti pod institucije već ih čini kombinacija ova dva elementa. Istina je u slijedećem, da sve tri teorije imaju mjesta, da se sve tri mogu primjenjivati a zavisno od toga o kojem se tipu trgovačkog društva radi. Vrste trgovačkih društava Klasifikacija trgovačkih društava se može vršiti na više načina i pomoću više kriterija. Ako uzmemo ekonomski kriterijum trgovačka društva se mogu podijeliti na mala, srednja i velika. Ako je kriterijum privredna djelatnost onda ih po našim propisima možemo svrstati u dvadesetak oblasti i blizu stotinjak vrsta privrednih subjekata. Razvrstavanje trgovačkih društava se može vršiti i po teritorijalnoj i nacionalnoj pripadnosti na domaća, strana i mješovita. Ali, najvažnija klasifikacija trgovačkih društava je ona koja izvire iz zakonskih propisa jedne države koji tu oblast uređuju. Shodno tome uobičajeno je da se trgovačka društva klasifikuju na  osnovne tj temeljne oblike  statusne forme integracija i  ugovorne oblike integracija Osnovne temeljne oblike privrednih subjekata čine  trgovačka društva  finansijske organizacije i  oblici javno pravnog karaktera TZV vođenja «od javne ruke». Trgovačka društva imaju svoje podvrste u a) društvima lica – personalnim oblicima društva i tu spada kao tipično «društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću» NSO koje se drugačije naziva javno trgovačko društvo ili javni ortakluk. b) društvima kapitala gdje spada dioničko društvo DD

c) društvima lica i kapitala gdje spadaju komanditno društvo KD sa svojom podvrstom komanditno društvo na dionice KDD i društvo sa ograničenom odgovornošću KDOO Zajedničke karakteristike trgovačkih društava Bez obzira na oblike koje poprime sva trgovačka društva imaju određene zajedničke osobine i to: a) cilj svakog oblika trgovačkog društva je da posluje radi obavljanja jedne ili više privrednih djelatnosti a u svrhu ostvarivanja dobiti, b) sve vrste trgovačkih društava imaju status pravnog lica i stiču ga upisom u sudski registar a gube brisanjem iz sudskog registra, c) pri obavljanju svojih djelatnosti u pravnom prometu sva trgovačka društva su ravnopravna bez obzira na oblik vlasništva uz neznatna odstupanja kada se radi o spoljno trgovinskom prometu, d) osnivači i članovi trgovačkog društva mogu biti ravnopravni strana i domaća fizička i pravna lica, e) zakonom se određuje minimalan u nekim državama i maksimalan broj lica koja mogu osnovati trgovačko društvo. Kada postoji mogućnost da jedno lice osnuje trgovačko društvo pravni osnov za njegovo osnivanje predstavlja odluka kao osnivački akt nasuprot slučajevima kada su osnivači više lica i kada je osnivački akt ugovor ili sporazum, f) kod svih oblika trgovačkih društava i svih ulagača u principu ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima, g) jednom formiran oblik društva može se preobrazit u drugi i u osnovi u skladu sa voljom članova. Kod nas je izuzetak od ovog pravila kada se radi o DNSO. Naš zakon o privrednim društvima utvrđuje slučaj kada se obavezno mora promjeniti oblik organizovanja. Naime, radi se o samostalnom poduzetniku koji u toku jedne kalendarske godine ostvari poslovanje veće od jednog miliona dužan se preregistrovati u neki od zakonom predviđenih oblika trgovačkog društva. h) Sva trgovačka društva mogu izdavati vrijedonosne papire bilo robne bilo dužničke osim dionica koje mogu izdavati samo dionička društva i komanditna društva na dionice. i) Društvima upravljaju vlasnioci kapitala na način regulisan ugovorom o osnivanju i drugim opštim aktima i u skladu sa zakonom. Imovina i osnovna glavnica trgovačkih društava Zakonska regulativa a isto tako i ekonomska i pravna teorija koriste različite pojmove i termine kao što su imovina, osnovna glavnica, početna osnovna glavnica, osnivački kapital, dionički kapital itd. Svi ovi pojmovi (termini) mogu imati isto, slično ali i potpuno različito značenje zavisno od toga u kojem se kontekstu koriste i na koju vrstu trgovačkog društva se odnose. Kao što to važi za imovinu u opštem smislu i trgovačko društvo može imati samo jednu imovinu, ali što je specifično kod trgovačkog društva jedan dio imovine društva koji je unesen ne može pripadati većem broju lica odnosno više ne pripada tom licu (NPR poslovni prostor ili zgrada i slično unešena u društvo nije više svojina tog lica već odnosnog društva). Na taj način se vrlo efektno i jasno pravi distinkcija između lične imovine članova ulagača i imovine društva. Osnovna glavnica ili osnovni kapital predstavlja zakonom odnosno osnivačkim aktom društva unaprijed određena imovina društva. Kada društvo formira više lica ta imovina je podjeljena na uloge koji se izražavaju u novčanom obliku i pod posebnim su pravnim režimom. Kada se NPr radi od DD osnovna glavnica je dionički kapital. Formira se u trenutku osnivanja društva i predstavlja početnu osnovnu glavnicu odnosno početni osnovni kapital. Na početku formirana osnivačka glavnica može se smanjivati ali ne ispod minimuma koji zakon predviđa, može se i povećavati što takođe ima određene pozitivne posljedice. Kada se radi o posebnom pravnom režimu imovine trgovačkog društva ili osnovne glavnice to prije svega podrazumjeva očuvanje njenog integriteta. To dalje znači da sve nastale promjene teba izvoditi javno – transparentno uz njegovo upisivanje u sudski registar, a ponekad i u registre drugih nadležnih

organa ili institucija. Ovakav pravni režim iz najmanje dva razloga od posebnog je značaja. Naime, drugi trgovački subjekti imaju i trebaju imati adekvatan uvid u poslovanje jednog trgovačkog društva, njegov bonitet što i te kako može imati značaja u pogledu donošenja odluka koje se tiču poslovne saradnje. S druge strane i država je izuzetno zaineteresovana za te činjenice jer od njih zavisi funkcionisanje dijela ili čitave njene privrede a od toga zavisi obim i intenzitet sticanja njenih fiskalnih prihoda. Ulozi i udjeli trgovačkih društava Ulog u trgovačko društvo može imati dva značenja. Kada se unosi prilikom osnivanja onda se radi o osnovnom ili osnivačkom ulogu i tada mu je osnovna funkcija postizanje određenog nivoa osnovnog kapitala odnosno osnivačke glavnice. Kada se radi o prinosu koji se u društvo unosi kasnije radi se o novom ulogu čime se povećava imovina društva, njegova osnivačka glavnica. To opet ima za posljedicu jačanje trgovačkog društva i stvaranje osnova za povećanje njegovog poslovnog ugleda, boniteta i slično. Nesporno je da kod svih trgovačkih društava ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima ali nije jedinstveno gledanje mada se ono i te kako mijenja da se ulog može sastojati i u radu, uslugama i menadžerskim znanjima i iskustvima. Ako ulog u cjelini ili djelimično čine stvari pokretne ili nepokretne, potrošne ili nepotrošne onda ulaganje stvari podrazumjeva njihovo faktičko predavanje društvu uz trajni prenos prava nad njima. Dakle, ulagač u tom slučaju ne zadržava svojinu nad stvari koja je unesena u društvo a ukoliko bi se takva klauzula unijela u ugovor ona nebi proizvodila nikakvo pravno dejstvo. Stvari i prava kada se unose u trgovačko društvo ne smiju imati nikakve materijalne odnosno pravne nedostatke. Kada se radi o pravima ona mogu biti ulog u trgovačko društvo samo ukoliko nesporno pripadaju određenom licu a može se raditi o pravima iz oblasti industrijske svojine, imovinskim autorskim pravimaali i o pravima zakupa, lizinga itd. To mogu biti potraživanja udjeli u nekim drugim društvima itd. Ali za sve važi pravilo moraju biti izraziva u novcu. Međutim prije nego stvari i prava postanu dio imovine društva, steknu status uloga nekog lica mora se izvršiti njihova procjena. To u stvari znači pretvaranje njihove vrijednosti u novčani iznos i procjena se vrši od strane ili lica koja su ovlašteni licencirani procjenitelji ili od strane stalnih ili ad hoc formiranih komisija ili tijela. Procjena vrijednosti stvari i prava ali i njihovo unošenje u imovinu društva mora se obavezno izvršiti prije upisa društva u sudski registar. Kod uloga u trgovačko društvo treba praviti razliku između njihovog upisa i njihovog unošenja odnosno momenata koji se za upis i unošenje vežu. To je posebno značajno kod osnivanja DD a imajući u vidu činjenicu da se ono može osnovati SIMULTANO i SUKCESIVNO. Kada se radi o simultanom osnivanju onda se momenat upisa i unošenja uloga poklapa dok u slučaju sukcesivnog osnivanja u pravilu trenuci tih radnji su različiti. Zasebno gledajući, trenutak unošenja uloga može biti veoma bitan iz razloga što se u slučaju sukcesivnog osnivanja DD može ispostaviti da osnivanje nije uspjelo pa se tako unešeni ulozi imaju vratiti njihovim ulagačima. Ulozi u novcu mogu biti u domaćoj i stranoj valuti i obično se jednom godišnje vrši revalorizacija uloga u domaćoj valuti. Od uloga treba razlikovati ulaganja u trgovačka društva koja ne ulaze u osnivačku glavnicu i pravno imaju status sporednih činidbi (NPR: uplate u rezervni fond, periodična ulaganja u stvarima, novcu itd.). Uloziudjeli daju određena prava njihovim nosiocima. Može se raditi o upravljačkim pravima, zatim pravima učešća u dobiti ali isto tako vuku i obaveze kao što je učešće u snošenju gubitka. Udjeli-ulozi mogu davati neka prioritetna prava. Konačno postoji mogućnost prenošenja udjela između članova društva međusobno ali i pod određenim uslovima i na treća lica. Kada se prenošenje vrši između članova društva prenos je u osnovi slobodan a ako se to čini na treća lica ograničava se na određeni način. To podrazumjeva davanje pismenih ponuda ostalim članovima tog društva pa tek onda ako oni ne pokažu interesovanje za njih može se vršiti njihov promet na treća lica. Prenos udjela-uloga može se vršiti sa naknadom ili bez naknade stim što je prvonavedena mogućnost pravilo a ova druga izuzetak. Ugovor o kupoprodaji

Ugovor o prodaji je vjerovatno najvažniji ugovor trgovačkog prava koji je najprisutniji u poslovnom prometu i predstavlja centar ugovornih instrumenata za razmjenu roba i usluga. Njegova važnost je posebno značajna iz razloga što se po modelu ovog ugovora izgrađuju u osnovi modeli svih ostalih iz obligacionog prava. Ovim ugovorom se zasniva dužničko povjerilački odnos koji je dvostrano obavezan. U vrstu konsensualnih ugovora, a to znači da za njegov nastanak nije potrebna predaja stvari svrstavaju se u imenovane ugovore a u pravilu je neformalan. Kauzalan je ugovor što znači da se iz samog ugovora vidi kauza (razlog) njegovog zaključivanja odnosno nastanka obaveza. PO zakonu o obligacionim odnosima ugovor o prodaji je ugovor kojim se jadna strana tj prodavac obavezuje da će drugoj strani tj kupcu predati stvar tako da ovaj stekne pravo svojine nad njom dok se ovaj drugi istovremeno obavezuje da će prodavcu platiti određenu cijenu i preuzeti kupljenu stvar. Predmet kupoprodaje može biti i pravo, dakle, beztjelesna stvar pa bi u tom slučaju ova definicija bila izmjenjena i prodavac bi se obaveziviao da kupcu pribavi određeno tj. prodato pravo a ukoliko vršenje tog prava zahtjeva i državinu određene stvari onda se obavezuje da i tu stvar preda. Bitni elementi ugovora Btan elemenat ugovora o prodaji je predmet prodaje tj. određenje stvari koju prodavac prodaje kupcu, odnosno, prava, vrijednosnih papira ili usluga. Kličina je satavni dio prodaje i u principu predstavlja bitan elemenat. Ako nije određena ugovorom stvar mora biti bar odrediva. Količina se utvrđuje vaganjem, mjerenjem, prebrojavanjem pri čemu se mogu koristiti izrazi od-do, oko ili cca, otprilike ali i vagon, cisterna pri čemu se za utvrđivanje tačne količine koriste opšti uslovi, pravila ili uzanse. 1. Cijena ne mora biti ali najčešće jeste bitan elemenat ovog ugovora. Definiše se kao vrijednosna naknada za ustupljenu stvar i preneseno svojinsko pravo nad tom stvari (ekvivalent vrijednosti predmeta ugovora). Ona obično pored protuvrijednosti robe sadrži i troškove ambalaže, poreza, taksa, vozarina, carinskih troškova itd. Kada govorimo o fiksnoj cijeni onda se može raditi o državnim kontrolama cijena tj. kada se državnim mjerama utvrdi njihov maksimum kao i u slučaju zaštitnih cijena. Nebitni ili fakultativni sastojci ugovora o prodaji podrazumjevaju najčešće količinu, kvalitet, vrijeme izvršenja (isporuke), mjesto isporuke, način plaćanja, prijevoz, forma ugovora itd. Ali sve ove elemente stranke mogu ustanoviti kao bitne ukoliko o tome postignu sporazum. Ali, u svakom slučaju, nebitne elemente tj. sastojke ugovora sa pravnog i ekonomskog aspekta preporučljivo je da se utanače ugovorom. Pri tome se misli na kvalitet, transportne klauzule i ambalažu. Kvalitet je skup hemijskih, fizičkih, estetskih, drugih ili svih ovih navedenih svojstava koje mora imati stvar kaoja je predmet kupoprodaje a koji su neophodni za upotrebnu vrijednost te stvari. Kvalitet se može odrediti opisom, uzorkom, modelom, standardom, prema specifikaciji izrazima kakva-takva, viđeno-odobreno, uobičajeni kvalitet, u skladu sa uzansama itd. Ambalaža je imovinska vrijednost ali i zaštitni omot robe i može se ugovoriti kao bitan elemenat ugovora. Njena je prvenstvena funkcija da sačuva robu od oštećenja prilikom transporta. Može biti povratna ili bezpovratna. Transportne klauzule mogu se odnositi na organizovanje transporta, snošenja troškova isporuke, transporta, osiguranja, prelazak rizika sa prodavca na kupca itd. Značajnije transportne klauzule su franco, sa dodacima «sa», «iz», «ex», «ab» i sa dodatkom fabrika, skladište, mlin, rudnik itd. Trgovačke klauzule se nerjetko revidiraju međunarodnim sporazumom pa se njihovo značenje da promjeniti pa je potrebno prije njihovog ugovaranja detaljno provjeriti šta sadrže. Obaveze prodavca Osnovna obaveza je isporuka stvari koja je na prodavcu i podrazumjeva skup više radnji, najmanje jednu faktičku tj. uručenje stvari i jednu pravnu tj. izjava volje. Predmet isporuke je predmet prodaje

ali i pripadci koji su vezani za stvar koja se isporučuje odnosno koristi od te stvari (NPR plodovi, zakupnina). Stvar koja se predaje mora biti u ispravnom stanju tj. ugovorena stvar a ne neka drugapri čemu mora biti bez materijalnih nedostataka. Za isporuku su tijesno vezani mjesto i vrijeme isporuke i obično se utvrđuju ugovorom o prodaji. Rok može biti određen datum, vremenski period ili je odrediv. Može se odrediti izrazima odmah, hitno, promptno, brzo itd. Način predaje je takođe usko vezan za isporuku i predstavlja model po kojem će kupac doći u posjed stvari utvrđuje se ugovorom ili propisima, uzansama itd. Garancija za materijalnu stvar jeste obaveza prodavca da kupcu preda ugovorenu stvar sa ugovorenim materijalnim svojstvima stvari pri čemu se ta svojstva mogu odnositi na redovnu upotrebu ili naročitu upotrebu. Materijalni nedostaci mogu biti kvalitativni, kvantitativni, vidljivi, skriveni, otklonjivi, neotklonjivi, znatni, neznatni, bitni i nebitni. Ugovor za pravne nedostatke Prodavac je dužan garantovati kupcu da stvar nema pravnih mana tj. da neko treće lice neće kupcu oduzeti stvar pravnim putem niti će ga pravno uznemiravati. Drugačije, prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravotrećeg lica koje isključuje umanjuje ili ograničava pravo kupca osim ako kupac nije o tome obavješten pa je pristao da kupi stvar sa takvim manama. Ako se kupcu desi da mu se obrati neko treće lice i ispolji pravo nad prodatom stvari kupac je dužan da pozove prodavca zahtjevajući od njega da u razumnom roku oslobodi stvar od takvih ispoljenih prava ili da mu isporuči stvar koja je u skladu sa ugovorom bez pravnih nedostataka. Kao i kod materijalnih tako i kod pravnih nedostataka garancija se ne unosi u ugovor već se podrazumjeva. Da bi se koristilo pravom koje proizilazi iz garancije za pravne nedostatke kuipac mora dokazati da je nedostatak postojao u času prelazka svojinskog prava sa prodavca na kupca, zatim, da je bio savjestan, da ta garancija ugovorom nije isključena ili ograničena da je kupac o nedostacima blagovremeno obavjestio prodavca. Ispostavljanje fakture To je izjava volje prodavca u pismenoj formi kojom od kupca traži isplatu ugovorene cijene i ekvivalentno drugih troškova. Faktura ima neke elemente ugovora predmet, količinu, cijenu pa se zato svrstava u pomoćne pravne poslove ali je važan knjigovodstveni element, dokazno sredstvo. Treba razlikovati profakturu kojom prodavac od kupca zahtjeva plaćanje po predhodnom obračunu cijena. Obaveze kupca Njegove osnovne obaveze su pregled robe, preuzimanje stvari, isplata cijene i obavještavanje prodavca o materijalnim i pravnim nedostacima. Sporedne obaveze su : čuvanje stvari, slanje ambalaže, dostavljanje specifikacije itd. Pregled robe podrazumjeva provjeru materijalnih i pravnih nedostataka. Plaćanje cijene je osnovna i najvažnija obaveza kupca. Reguliše se opštim propisima i to zakonom o obligacionim odnosima i uzansama pri čemu treba imati u vidu način plaćanja , vrijeme plaćanja i mjesto plaćanja. Svi ovi elementi se razrađuju detaljno navedenim zakonom, uzansama i običajima. Prigovori Prigovore, reklamacije odnosno obavještenja o nedostacima mogu stavljati i prodavac i kupac, a tretiraju se ne samo kao pravo nego i kao obaveze. Prigovor je izjava volje kojom se ukazuje na činjenicu da nije došlo do izvršenja ugovornih odredbi sa ciljem da se vjerodostojno konstatuju određene činjenice koje mogu uticati na dužnika da sam izvrši obavezu te da se očuva pravo na nadoknadu odnosno popravljanje štete ili vansudsko rješavanje spora. Prigovori se podnose u odgovarajućim rokovima, neposredno, lično ili putem pošte a svakako u pismenom obliku. Obično se

rokovi utvrđuju ugovorom a ako to nije učinjeno onda je to godina dana od saznanja za određeni nedostatak. Odgovornosti prodavca Prodavac odgovara za kašnjenje sa isporukom u kom slučaju kupac ima pravo na raskid ugovora ili isporuku robe uz naknadu štete. U slučaju isporuke robe sa materijalnim nedostacima kupac može tražiti sniženje cijene, raskid ugovora ili uredno ispunjenje ugovora. Kada se radi o pravnim nedostacima kupac može tražiti uredno ispunjenje ili srazmjerno sniženje cijene, raskid ugovora, pomoć u parnici kao i na to da prodavac prizna pravo trećeg lica u kom slučaju će mu prodavac nadoknaditi punu štetu. Odgovornosti kupca Odgovornosti kupca su odgovornosti za docnju slanja ambalaže, odgovrnosti za kašnjenje u prijemu isporuke i odgovornost za kašnjenje za plaćanje cijene. Ugovor o trgovinskom posredovanju – mešetarenju To je ugovor o obavljanju privrednih usluga u kome se jedna strana tj posrednik obavezuje da će nastojati da nađe i dovede u vezu sa drugom stranom tj nalogodavcem ili komintentom lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora dok se nalogodavac obavezuje da će mu isplatiti određenu naknadu onosno proviziju ukoliko ugovor bude zaključen. Radi se o dvostrano obaveznom ugovoru, neformalnom, imenovanom, teretnom, komutativnom ali i mješovitom. Mješovit je zato što u sebi ima elemenata ugovora o djelu, ugovora o nalogu a vrlo često i elemente drugih ugovora. U principu radi se o adhezivnom ugovoru odnosno ugovoru o pristupu što znači da se zaključuje na bazi već pripremljenog obrasca kojeg samo treba dopuniti sa određenim podacima (princip uzmi ili ostavi) a zaključuje se na bazi opštih uslova poslovanja posredničkih organizacija. Bitan elemenat ovog ugovora po zakonu jeste određenje predmeta ugovora i baš po osnovu toga pravi se razlika između trgovačkog, bankarskog, pomorskog, berzanskog, transportnog posredovanja, posredovanja u osiguranju itd. Provizija odnosno naknada nije bitan element ali se u principu radi o ugovorno bitnom elementu. Na osnovu ugovora o posredovanju zasnivaju se dvije vrste pravnih odnosa i to: 1. odnos posrednik – nalogodavac što u ustvari predstavlja ugovor o posredovanju i 2. odnos nalogodavac – treće lice koji proizilazi iz predhodnog pravnog odnosa. Razlike između posredovanja i zastupanja 1. Posrednik obično obavlja faktičke a zastupnik pravne radnje. 2. Posrednik obavlja svoju djelatnost u svoje ime i za svoj račun a zastupnik u ime i za račun nalogodavca. 3. Posrednik za obavezu ima nastojanje da pronađe poslovne veze za nalogodavca a zastupnik zaključivanje pravnih poslova za nalogodavca. 4. Posredovanje je u pravilu ad hoc odnos dok je zastupanje u principu trajan odnos. 5. Posrednik je nepristrasni trgovinski subjekt dok je zastupnik «pristrasan» što znači da štiti interese samo svog nalogodavca. 6. Posrednik može posredovati za obje buduće ugovorne strane do zastupnik zastupa samo jednu. 7. Posredništvo je u principu neformalan a zastupništvo formalan ugovorni odnos. 8. Različita su prava i obaveze posrednika i zastupnika. Ako posrednik garantuje zaključenje ugovora nalogodavca sa trećim licem u ugovor se unosi klauzula (star del credere) i tada ima pravo na uvećanu obično dvostruku proviziju pod uslovom da daje jemstvo da će treće lice ispuniti svoju obavezu.

Osnovne obaveze posrednika su: 1. Pronalaženje trećih lica i njihovo povezivanje sa nalogodavcem 2. Obavještavanje nalogodavca o svim činjenicama značajnim za zaključenje ugovora, o stanju na tržištu, uslovima poslovanja, kretanju cijena itd. 3. Postupanje po nalozima nalogodavca 4. Zaštita interesa nalogodavca 5. Čuvanje poslovne tajne 6. Vođenje posredničkog dnevnika 7. Vraćanje uzoraka ili modela ako ih je primio radi obavljanja poslova koji su mu naloženi. Osnovne obaveze nalogodavca su: 1. Plaćanje naknade odnosno provizije 2. Plaćanje vanrednih, korisnih troškova ili onih koji su proizašli iz posebno zahtjevanih usluga 3. Sarađivanje sa posrednikom kroz redovne kontakte, reagovanje na obavještenja. Ugovor o trgovačkom zastupanju – agenturi To je ugovor između zastupnika i nalogodavca kojim se ovaj prvi obavezuje da će se stalno starati da treća lica zaključuju ugovore sa njegovim nalogodavcem, da će u tom smislu posredovati i po ovlaštenju zaključivati ugovore u ime i za račun svog nalogodavca. S druge strane nalogodavac se obavezuje da će za svaki zaključeni ugovor platiti cijenu zastupničke usluge odnosno naknadu (proviziju). Ovaj ugovor karakteriše to što se odnos zasniva na povjerenju i ovlaštenju koje može biti generalno ili specijalno, na određeno ili neodređeno vrijeme. Specijalno ovlaštenje jeste ono na osnovu kojeg zastupnik može zaključiti samo jedan ili više ali unaprijed određenih ugovora. Generalnim ovlaštenjem zastupnik dobija ovlaštenja zaključivanja ugovora određene vrste ili određene grupe poslova. Što se prostornog važenja tiče ovlaštenje se može odnositi na čitavu zemlju ili određeni prostor jedne zemlje a postoji tzv ekskluzivno ovlaštenje. Eskluzivno ovlaštenje jeste pravo isključivog zastupanja nalogodavca na određenoj teritoriji u kojem slučaju čak ni sam nalogodavac nema pravo neposredno odnosno samostalno zaključivanje ugovora na tom području. Nalogodavac ima pravo na angažovanje više zastupnika na istom području pa i za istu vrstu posla, ali, jedan zastupnik ne može zastupati više nalogodavaca za istu vrstu poslova odnosno na jednom području osim ako su svi nalogodavci sa tim saglasni. Osnovni pravni izvor koji se primjenjuje na ovaj ugovor jeste zakon o obligacionim odnosima po kojem su njegovi bitni elementi ličnost trgovačkog zastupnika, predmet ugovora i cijena odnosno provizija.

Obaveze trgovačkog zastupnika su: 1. Vršenje poslova zastupanja kroz niz prije svega pravnih ali i nekih faktičkih radnji koje vode zaključivanju ugovora 2. Stručna zaštita nalogodavca 3. Obavještavanje nalogodavca o svim okolnostima koje su značajne odnosno imaju uticaj na ostvarivanju zaključenog ugovora o potencijalnim klijentima, stanju na tržištu, kretanju cijena itd.

4. 5. 6. 7.

Čuvanje poslovne tajne Vođenje poslovnih knjiga odnosno zastupničkog dnevnika uz šta ide i sastavljanje zaključnica Polaganje računa o svom poslovanju Vraćanje stvari, modela, uzoraka, reklamnog materijala i slično nakon prestanka ugovora o trgovačkom zastupanju.

Obaveze nalogodavca su: 1. Predaja modela, uzoraka zastupniku kao i potrebnih dokumenata 2. Saradnja sa zastupnikom u funkciji ostvarenja zaključenog ugovora 3. Obavještavanje zastupnika o prihvatanju odnosno neprihvatanju pripremljenog ugovora, o tome da li povećava ili smanjuje obim svog poslovanja, da li insistira na određenoj klijenteli a sve to radi ravnanja zastupnika prema takvim obavještenjima 4. Plaćanje naknade odnosno provizije uključujući i slučaj (del credere) provizije kao i inkaso provizije. Inkaso provizija pripada zastupniku onda kada izvrši i naplatu potraživanja za svog nalogodavca. 5. Naknada troškova koji su neuobičajeni odnosno vanredni i koji proisteknu zbog zaštite interesa nalogodavca kao i onih troškova koji proizađu iz naknadnih naloga. Nalogodavac će platiti i troškove koji nastanu njegovom krivicom a mora trpjeti i zastupnička prava, zaloge pridržaja i prvenstva naplata. Ugovor o komisionu Ugovor o komisionu je ugovor u privredi kojim se jedno lice tj komisionar obavezuje da će na osnovu naloga drugog lica (komintenta) u svoje ime a za njegov račun obaviti jedan ili više pravnih poslova koje mu komisionar odnosno nalogodavac povjeri a zašta se obavezuje da će mu platiti određenu naknadu odnosno proviziju. Predmet ovog ugovora može biti kupovina ili prodaja pa se po osnovu toga razlikuje kupovni i prodajni ugovor. I ovaj se ugovor zasniva na međusobnom povjerenju stranaka. Radi se o imenovanom (nominantnom), dvostranom, teretnom a spada u grupu neformalnih ugovora. Iz ovog ugovora proističu tri vrste pravnih obaveza i to : 1. komintent – komisionar što se označava kao interni odnos 2. komisionar – treće lice tzv eksterni odnos 3. treće lice – komintent što je završni odnos Komision se može javiti u unutrašnjem i spoljno trgovinskom prometu ali u svakom slučaju djelatnost komisionara mora biti registrovana. Ugovor o komisionu se smatra zaključenim ako komisionar odmah po dobijanju ne odbije nalog lica pri čemu je takav nalog u pravilu u pismenoj formi.

Obaveze komisionara su : 1. Izvršenje naloga sa pažnjom urednog privrednika što čini lično ili izuzetno preko drugog lica (podkomisionara) ako ima za to ovlaštenje i ako je to u interesu komintenta. Nalog može biti fakultativan odnosno «savjetodavan» kada se komisionaru daje veća sloboda izbora odnosno kretanja u okviru povjerenog mu posla. Može biti  imperativni  potpuno određen ili limitativan što znači da nema mogućnosti slobodnog izbora odnosno ima formu naređujućeg, striktnog postupanja po nalogu.

2. 3. 4. 5. 6.

 Demonstrativni ili indikativni nalog što znači da komintent daje uputstva ali se od njih može donekle odstupiti ukoliko komisionar procjeni da je to u interesu komintenta. Zaštita interesa komintenta što podrazumjeva pregledno vođenje i obavještavanje komintenta o tome, upozoravanje na rokove o podnošenju prigovora, brza prodaja robe zbog stanja u kojem se nalazi ta roba, osiguranje robe itd. Obavještenje o izvršenim poslovima Čuvanje poslovne tajne Polaganje računa komintentu Vraćanje svih očekivanih i neočekivanih koristi komintentu te prenošenje svih potraživanja i drugih prava koja je stekao prema trećim licima

Obaveze komintenta su: 1. Plaćanje naknade odnosno provizije ponekad i kad komisioni posao nije izvršen u slučaju više sile ili je do neizvršenja došlo krivicom nalogodavca 2. Nadoknada troškova 3. Preuzimanje obaveza od komisionara (NPR preuzetih dugova, akceptiranih mjenica) 4. Trpljenje komisionarevih prava, zaloga priodržaja i prvenstva naplate Posebne vrste ugovora o komisionu su a) Ugovor o knsignaciji kod kojeg se vrši prodaja robe komintenta koji se ovdje zove konsignant čija je djelatnost spoljno trgovinsi promet i koji ima i elemente ugovora o uskladištenju. Pri tome konsignant šalje svoju robu u inostranstvo na čuvanje i prodaju komisionaru koji se u ovom slučaju zove konsignator da sa svoje konsignacije (zasebnog prostora u vidu skladišta) vrši prodaju robe u inostranstvu. Roba se carini tek kada se proda i tek u tom trenutku se smatra uvezenom. Ako se roba proda u nekoj drugoj zemlji ili se vrati u zemlju porijekla neće podlijegati obavezi plaćanja carine i smatrat će se da u tu zemlju nije ni uvezena. b) Ugovorom o komisionu sa klauzulom del credere komisionar garantuje da će treće lice izvršiti obaveze i zato mu pripada uvećana odnosno dvostruka naknada. c) Ugovor o samostalnom ustupanju komisionaru što je u stvari novi dodatni ugovor uz već sklopljeni ugovor o komisionu i kod kojeg se komisionar pojavljuje ili kao kupac ili kao prodavac robe komintenta dakle, stvara se zaseban pravni odnos. Ovaj ugovor je podvrgnut određenim ograničenjima pa tako nije dozvoljen u anglo saksonskom i francuskom pravu a po našem zakonu dozvoljen je pod uslovom da komintent dozvoli komisionaru prodaju odnosno kupovinu po tržišnim cijenama koje su važile u vrijeme izvršenja povjerenog posla. To u stvari znači :  da se natakav ugovor primjenjljuju pravila koja važe za ugovor o prodaji  time se pokušava suzbiti netržišno ponašanje, nelojalna konkurencija odnosno monopolistički položaj na tržištu. Ugovor o uskladištenju Radi se o ugovoru o obavljanju privrednih usluga po kojem se skladištar obavezuje da primi na čuvanje određenu robu da preduzima ugovorne tj potrebne mjere radi njenog očuvanja u određenom stanju te da je preda na zahtjev druge ugovorne strane (ostavodavca) ili drugog ovlaštenog lica tj imaoca skladišnice. S druge strane ostavodavac se obavezuje da plati određenu naknadu odnosno proviziju. Ovo je samostalan imenovani ugovor dvostrano obavezan, teretan sa trajnim prestacijama i

preovlađuje stav da se radi o realnom ugovoru što znači da je za njegov nastanak potrebna predaja stvari. Postoji više vrsta skladišta a najznačajniji su:  Carinska skladišta namjenjena uvozu i izvozu. Carina se plaća prilikom izvoza robe iz skladišta a ako se ne proda vraća se ostavodavcu bez carine. Osnivaju se u mjestima gdje postoji carinarnica. Roba je u njima pod stalnim carinskim nadzorom i ova skladišta u pravilu izdaju skladišnice.  Javna skladišta koja imaju obavezu primati robu na čuvanje od svakog ostavioca pod uslovom da imaju slobodan prostor. Ona mogu biti opšteg tipa kada su dužna primati na čuvanje svaku vrstu robe ili specijalizovana kada primaju samo onu robu za koju su registrovana i za šta imaju potrebnu opremu i uređaje kao (NPR: hladnjače, cisterne i slično). U praksi su najčešće ovlaštena za izdavanje skladišnica.  Carinska smeštišta Osnivaju ih same spoljno trgovinske organizacije za robu koju uvoze ili izvoze i koja se u njih smješta prije carine i ona su pod stalnim carinskim nadzorom. Carina se plaća prilikom definitivnog uvoza ili izvoza ali nije dopušteno da primaju robu trećih lica i ne mogu izdavati skladišnice.  Konsignaciona skladišta roba je takođe pod carinskim nadzorom i ne mogu izdavati skladišnice.  Tržnice na veliko koje se osnivaju radi boljeg snabdjevanja trgovina na malo odnosno u njima se vrši privremeno uskladištenje prvenstveno poljoprivrednih proizvoda. Ne mogu izdavati skladišnicu. Obaveze skladištara – prava ostavioca su: 1. 2. 3. 4.

5. 6. 7. 8.

Obaveza prijema robe Obaveza čuvanja robe u ugovorenom vremenu i uz preuzimanje svih ugovorenih odnosno potrebnih mjera Obaveza vođenja posebnih knjiga a to su: skladišna knjiga, dnevnik, registar zaključnica, ugovor o uskladištenju i tzv matična knjiga skladišnica Izdavanje skladišnice. Radi se o vrijednosnom papiru sa tradicionalnim svojstvom (prenosi se običnom predajom iz ruke u ruku). Izdaje se ostavodavcu na njegov zahtjev a ako on to ne zatraži izdaje mu se samo potvrda o prijemu robe na čuvanje. Skladišnica je složeni vrijednosni papir i sastoji se iz dva dijela. Prvi je priznanica dok se drugi naziva založnica ili varant. Priznanica prvenstveno služi kao dokaz da je ugovor zaključen odnosno da je roba data na uskladištenje a založnica ili varant ima funkciju da se može vršiti manipulisanje sa uskladištenom robom a bez njenog fizičkog pomjeranja iz skladišta. Omogućavanje pregleda robe ostavodavcu ili imaocu skladišnice kao i uzimanje uzoraka Staranje o interesima ostavodavca Izvršenje naloga ostavioca Predaja uskladištene robe ovlaštenom licu

Prava skladištara su : 1. 2. 3. 4. 5.

Obavještavanje o svojstvima robe od strane ostavodavca Pravo na naknadu odnosno proviziju Pravo na naknadu troškova NPR:osiguranje robe, pakovanje, utovar, istovar, carinjenje, vozarina utd. Pravo zakonske zaloge Pravo prodaje robe a ponekad i nužnost prodaje

Nužna prodaja se vrši u slučajevima kada bi moglo doći do kvarenja ili propasti robe, kada postoji opasnost od isteka roka čuvanja robe itd. U svim slučajevima prodajom robe skladištar obavještava ostavodavca i pošto odbije naknadu na ime skladištenja, troškova prodaje dostavlja ostavodavcu iznos koji preostane nakon prodaje robe. Ugovor o špediciji – otpremanju 1. Treba ga razlikovati od ugovora o prevozu jer poslovi špedicije ne predstavljaju poslove prevoza. Špediter nije vozar, špedicija i prevoz su različite vrste poslova u privredi. To je ugovor koji zaključuju špediter ili otpremnik i korisnik špediterskih usluga ili komintent gdje se špediter obavezuje da će u svoje ime a za račun komintenta izvršiti otpremu stvari i druge poslove vezane za otpremu po nalogu komintenta koji se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu. To je neformalan ugovor i smatra se zaključenim izdavanjem špediterske potvrde. Posebne vrste špedicije su:  del credere kod koje se špediter obavezuje drugoj ugovornoj strani da će odgovarati za rad trećih lica koje učestvuju u špediciji i za šta mu pripada povećana provizija  fiksna ili paušalna (forfetna) špedicija jeste takva vrsta kod koje se ugovoara fiksna naknada pa špediter nema pravo na posebnu naknadu  zbirna špedicija predstavlja obavljanje špediterskih usluga za više komintenata istovremeno odnosno za sve njih prevoz se vrši jednim prevoznim sredstvom, zaključuje se jedan ugovor, izdaje jedna prevozna isprava itd. Obaveze špeditera su: 1. 2. 3. 4.

organizovanje prevoza stvari postupanje po nalozima komintenta čuvanje interesa komintenta polaganje računa nakon obavljenog posla

Obaveze komintenta su : 1. 2. 3.

blagovremeno i uredno predavanje stvari na otpremu uz odgovarajuća dokumenta koja su neophodna za prevoz, carinjenje, skladištenje, kontrolu itd. plaćanje naknade odnosno provizije utvrđene ugovorom ili tarifom ili na drugi način naknada troškova koji su nužni odmah po njihovom nastajanju ali i predujma za očekivane troškove

Ugovor o prevozu stvari željeznicom Ugovor o prevozu stvari željeznicom je pravni posao u kojem se željeznica obavezuje izvršiti prevoz određene robe od otpravne do uputne stanice, za određeno vrijeme i u neoštećenom stanju a pošiljalac da za to plati određenu cijenu odnosno prevozninu. Željeznički prevozilac prima robu od pošiljaoca i obavezan je u tku prevoza je čuvati, prevesti do uputne stanice i predati je primaocu koji može biti pošiljalac ili neko treće lice koje on ovlasti. To je imenovan, dvostrani, teretan, neformalan i u osnovi realan ugovor. Regulisan je uglavnom međunarodnim propisima a od domaćih treba navesti kao posebno značenje zakon o obligacionim odnosima, zakon o prevozu željezničkim saobraćajem, tarife

za prevoz stvari itd. Može biti međunarodni, unutrašnji, sporovozni, brzovozni i ekspresni prevoz robe. Bitni elementi ovog ugovora su:  ugovorne strane  primaoc  uputna stanica  predmet prevoza  mjesto i datum zaključenja a kada se radi o prevozu kvarljivih stvari i živih životinja onda se navodi i čas prijema  prevozni i drugi troškovi  obavljanje određenih radnji (carinjenje, veterinarski, fitopatološki pregled itd)  spisak isprava čiju ispravnost željeznica nije dužna provjeravati kao i njihovu tačnost niti dovoljnost Nebitni elementi ugovora jesu:  prevozni put samo ako se radi o brzovoznom prevozu i drugim slučajevima  franco carina klauzula koja obavezuje željenicu da obavi carinske i druge formalnosti  pouzeće - što je u stvari nalog željeznici da stvari izda primaocu samo ako ovaj plati određeni iznos na ime pouzeća  mješoviti (kombinovani) prevoz što podrazumjeva obavezu željeznice da stvari preda drugom prevoziocu na dalji prevoz do odredišnog mjesta  provjera pošiljke – utvrđivanje mase ili broja komada stvari koje se prevoze  vrijeme isporuke  klauzula «ostaje na stanici» što znači da željeznica nije dužna nikoga obavještavati o prispjeću robe na uputnu stanicu. Nakon postizanja saglasnosti između željeznice i prevozioca o bitnim elementima željeznica na posebnom obrascu i za svaku pošiljku izdaje popunjen tovarni list koji u principu nije vrijednosni papir. Međutim, ukoliko željeznica izda prenosiv tovarni list za čije izdavanje postoje određena pravila (kriterij) onda se radi o vrijednosnom papiru. Obaveze željeznice jesu: 1. prijem robe na prevoz 2. izvršenje prevoza 3. obavljanje carinskih i drugih radnji ako je tako ugovoreno 4. izvršavanje naknadnih radnji pošiljaoca što pravno i faktički znači promjenu zaključenog ugovora 5. obavještavanje o prispjeću robe ako je to ugovorom utvrđeno 6. predaja roba a u određenim slučajevima i prodaja robe Prava željezničkog prevozioca jesu : 1. pravo na prevozninu 2. pravo na naknadu troškova odnosno neočekivanih, nužnih i korisnih za pošiljaoca 3. pravo na naknadu štete koja nastane krivicom korisnika prevoza Odgovornosti željeznice od trenutka prijema robe pa do njenog izdavanja jesu : 1. odgovornost za djelimičan ili potpun gubitak robe 2. odgovornost za oštećenja robe U svim slučajevima odgovornosti željeznice postoje i uslovi pod kojima se ona može osloboditi takve odgovornosti.

Ugovor o prevozu stvari drumom (cestom) Ugovor o prevozu drumom je pravni posao u kojem se jedna ugovorna strana tj drumski prevozilac obavezuje da će izvršiti prevoz određene robe drumskim prevoznim sredstvom, na određenoj prevoznoj relaciji, za određeno vrijeme i u neoštećenom stanju te da će nakon izvršenog prevoza predati ovlaštenom licu. Druga ugovorna strana tj pošiljalac obavezuje se da zato plati ugovornu naknadu tj prevozninu. Radi s edvostrano obaveznom, teretnom i neformalnom ugovoru. Smatra se zaključenim kada se ugovorne strane dogovore o bitnim elementima ugovora. Takođe radi se o adhezionom ugovoru tj ugovoru po pristupu što znači da ga prevozilac unaprijed pripremi. Sadrži sve bitne elemente i obično preostaje da se upišu određeni podaci. Može biti međunarodnog karaktera ili javni unutrašnji drumski prevoz. Pored toga razlikuje se i prevoz za sopstvene potrebe, linijski drumski prevoz koji se vrši na određenoj relaciji i po unaprijed utvrđenom redu vožnje i slobodni drumski prevoz kod kojeg se prevozna relacija i drugi uslovi prevoza utvrđuju posebno za svaki prevoz. Obaveze drumskog prevozioca su: 1. postavljanje vozila za utovar 2. preuzimanje robe radi prevoza 3. izdavanje tovarnog lista 4. kontrola robe 5. izvršenje prevoza 6. čuvanje robe 7. postupanje po zahtjevu za izmjenu ugovora 8. predaja robe Prava drumskog prevozioca su: 1. pravo na prevozninu 2. naknada neuobičajenih, vanrednih, nužnih troškova koji ne ulaze u prevozninu 3. naknada za izvršene sporedne usluge kao što su pretovar, dodatno pakovanje 4. naknada štete u odnosu na štetu nastalu licima, vozilima, drugim stvarima u vezi sklopljenog ugovora 5. pravo zaloga i pridržaja robe preuzete na prevoz radi naplate potraživanja iz ogovora o prevozu Odgovornosti drumskog prevozioca su: 1. odgovornost za transportne štete 2. odgovornost za kašnjenje 3. odgovornost u slučaju kada prevoz vrši više prevozioca. A kada se radi o međunarodnom prevozu primjenjuje se tzv «zajednička solidarna odgovornost» Kod ovog ugovora mogu s ekoristit reklamacije što se čini u pismenoj formi i podnose se prevozocu a može se podići i tužba ako se u roku od 30 dana od podnošenja reklaamcije ne isplati tražena odšteta. U pogledu gubitka oštećenja stvari ili zakašnjenja zastara potraživanja po ovom ugovoru nastaje protekom jedne godine. Ugovor o prevozu stvari morem Radi se o dvostranom, teretnom ugovoru a definiše se kao ugovor kojim se jedna strana tj brodar obavezuje drugoj strani tj naručiocu da mu u svoje ime i za svoj račun izvrši prevoz robe ili da mu da brod radi prevoza robe na određenoj relaciji. S druge strane naručilac se obavezuje da za to plati određenu naknadu. Brodar može biti fizičko ali je najčešće pravno lice vlasnik ili samo držalac broda. U svakom slučaju on je nosilac plovidbenog poduhvata. Ali u vezi ovog ugovora može se javiti veći broj drugih lica i to:

 krcatelj lice koje u ime i za račun naručioca vrši predaju stvari brodaru na prevoz,  primalac to je lice koje je ovlašteno da primi robu,  lučki slagač (stivador) to je lice koje neposredno vrši utovar robe, prebacuje robu na brod ili sa broda,  pomorski agent to je lice koje je ugovorni zastupnik stranaka  korisnik prevoza lice za kojeg se prevoz vrši a to može biti i naručilac i krcatelj i primalac Bitni elementi ovog ugovora jesu :  predmet ugovora  prevozna relacija  vozarina, mada po nekima postoje i drugi bitni elementi ovog ugovora U praksi se ovaj ugovor zaključuje popunjavanjem i potpisivanjem unaprijed popunjenih formulara, ugovoaranjem vozarine ili prihvatanjem one koja je određena tarifom brodara. S obzirom na formu u kojoj se zaključuje pravima i obavezama ugovornih strana razlikuju se vozarski ugovor i brodarski ugovor tzv ugovor o brodarskom čarter. Obaveze brodara su : 1. postavljanje broda za ukrcavanje u ugovoreno vrijeme iu ugovorenoj luci 2. ukrcaj tereta što zavisi od toga koja je vrsta ugovora u pitanju. Ova obaveza postoji kada je zaključen vozarski ugovor u ugovorenom ili određenom vremenu, a kada je zaključen brodarski ugovor po pravilu ova obaveza je na krcatelju. Redovno vrijeme koje je primjereno za obavljanje ukrcaja naziva se stojnica a ako krcatelj kasni (ako je u docnji) sa ukrcavanjem robe onda se to vrijeme zove prekostojnica. Kada se radi o prekostojnici plaća se nadoknada. 3. izdavanje prevoznih isprava po prijemu tereta i na zahtjev krcatelja. Prevozna isprava se zove konosman ali se negdje koriste termini teretnica pa i tovarni list. Konosman je vrijednosni papir. Može se utržiti. 4. prevoz ukrcane robe 5. čuvanje ukrcane robe 6. postupanje po nalozima naručioca 7. iskrcaj i predaja tereta Obaveze korisnika prevoza se mogu svrstati na osnovne a to su: 1. plaćanje vozarine u pravilu po izvršenom prevozu i u skladu sa ugovorom 2. plaćanje određenih troškova kao i nadoknada štete koja nastane njegovim štetnim radnjama Ugovor o prevozu stvari unutrašnjim vodama Definicija ovog ugovora je ista kao i kod prevoza robe morem uz nužnu izmjenu da se prevoz vrši rijekama, jezerima i kanalima i što se umjesto izraza luka koristi izraz pristanište. Za razliku od drugih grana saobraćaja pravo unutrašnje plovidbe nije unificirano na međunarodnom nivou. Riječni ugovor spada u najstarije i najjeftinije vrste prevoza a obavlja se u vidu slobodne vožnje i rjeđe linijskog prevoza. U novije vrijeme pravilo je da se koristi za prevoz robe a samo izuzetno za prevoz putnika. Ova vrsta prevoza je pogodna zato što se može kombinovati sa drumskim i željezničkim prevozom jer se obično u svakom pristaništu odnosno luci unutrašnje plovidbe nalaze čvorovi željezničkih i drumskih saobraćajnica. Specifičnosti ovog ugovora u odnosu na ugovor o prevozu morem su slijedeći: Obaveze brodara su:  da ima osposobljen brod za prevoz i da ga u takvom stanju održava u toku trajanja prevoza  ukrcava robu samo po dva osnova:

1. 2.

ako se radi o linijskom prevozu i ako je roba stavljena «pod čekrk» a to znači ispod dizalice ili na domet nje  izdaje tovarni list ukoliko nije izdao riječni konosman odnosno teretnicu  podvrgava se pravilima o zajedničkoj havariji samo ako je to ugovorom utvrđeno Odgovornosti brodara su:  nadoknada štete zbog zakašnjenja prevoza najviše do iznosa vozarine  za slučaj štete na robi odgovornost je ograničena do određenog iznosa

Ugovor o vazdušnom prevozu robe Ovaj prevoz može biti domaći i međunarodni. Radi se o imenovanom ugovoru teretnom i u principu neformalnom. U pravilu to je tipski formularni ogovor trgovačkog prava a njegove najznačajnije vrste su: ugovor o prevozu robe, ugovor o prevozu prtljaga, kombinovani ugovor odnosno ugovor o prevozu robe i putnika, ugovor o prevozu jedne stvari, ugovor o prodaji više stvari, ugovor o korištenju cijelog kapaciteta vazduhoplova, ugovor o jednom previzu, ugovor o više prevoza itd. Za razliku od ostalih ugovora vazdušni prevozilac autonomno odlučuje hoće li i koju će stvar primiti na prevoz. Pošto je u osnovi neformalan potvrđuje se predajom vazduhoplovnog tovarnog lista. To je ugovor kojim se jadna strana u svojstvu vazdušnog prevoznika obavezuje drugoj strani u svojstvu naručioca prevoza da će od mjesta polaska do mjesta opredjeljenja izvršiti prevoz robe u ugovoreno vrijeme. Naručilac poslova se s druge strane obavezuje da za to plati određenu naknadu odnosno prevozninu. Bitni elementi ovog ugovora su:  predmet prevoza  prevozna relacija  vozarina Obaveze vazdušnog prevozioca su: 1. izvršenje ugovorenog prevoza na relaciji, u roku i na način kako je to ugovoreno 2. izdavanje vazdušnog tovarnog lista koji je prvenstveno dokaz o zaključenju ugovora ali može biti vrijednosni papir po naredbi ili na donosioca 3. postupanje po naknadnim nalozima 4. predaja robe Obaveze naručioca prevoza su: 1. plaćanje prevoznine 2. nadoknada nužnih i korisnih troškova 3. predaja potrebnih dokumenata Odgovornosti vazdušnog prevozioca za robu postaje od momenta njenog preuzimanja na aerodromu, u luci ukrcaja do momenta njenog odnošenja iz erodromskih prostorija u luci prispjeća odnosno mjestu opredjeljenja. Ugovor o licenci Ugovorom o licenci davalac licence se obavezuje da će sticaocu licence ustupiti u cjelosti ili djelimično pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela a s druge strane sticalac licence se obavezuje da će mu za to platiti određenu nadoknadu. Radi se o formalnom ugovoru, dvostruko teretnom i naplatnom. Ima izuzetan značaj u međunarodnoj i unutrašnjoj poslovnoj saradnji jer se njime uređuju odnosi između izumitelja i drugih stvaralaca i privrednih subjekata koji privredno iskorištavaju stvaralaštvo drugih. Izum (pronalazak) jeste novo rješenje određenih tehničkih problema koji proizađe iz stvaralačkog rada, koji je tehnički izvodljiv i primjenjljiv u industriji ili drugoj djelatnosti. Štiti se kod nadležnog državnog organa zašta dobija odgovarajuću ispravu kojom se potvrđuju prava pronalazača.

Know How u užem smislu jeste primjenjljivo tehničko znanje, metodi i podaci koji su protrebni za praktično ostvarenje i primjenu tehnike koja služi u industrijske svrhe. To su sva ona znanja i iskustva koja se ne mogu prijaviti radi sticanja patenta ali se moraju koristiti da bi se mogao primjeniti neki patentirani pronalazak. Tehničko unapređenje jeste tehničko rješenje ostvareno racionalnom primjenom poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka kojima se postiže povećanje proizvodnosti rada, poboljšanje kvaliteta proizvoda, ušteda materijala i energije, bolje iskorištavanje postrojenja i instalacija, poboljšanje kontrole proizvodnje i tehnička zaštita na radu. Uzorak je određena dvodimenziona tvorevina, slika ili crtež koja može poslužiti za ugled odnosno primjer i prenijeti se na industrijsku ili zanatsku proizvodnju. Model je trodimenziona tvorevina (tijelo) koje predstavlja industrijski ili zanatski proizvod pod uslovom da se bitno razlikuje od onih koji su već poznati ili onih koji su zaštićeni te da se takav proizvod može prenijeti na određenu proizvodnju. Robni žig jeste znak upotrebljen u prometu ili namjenjen za razlikovanje robe jednog privrednog preduzeća od robe iste ili slične vrste drugog preduzeća. Uslužni žig jeste znak koji određeno pravno lice za obavljanje usluga koristi u trgovačkom prometu kako bi se njegova uslužna djelatnost razlikovala od drugih istih ili sličnih uslužnih djelatnosti. Oznaka porijekla proizvoda jeste geografski naziv proizvoda čija su posebna svojstva pretežno uslovljena područjem (mjestom) na kojem su proizvedeni i ako ta svojstva proizilaze iz uticaja podneblja ili tla ili ustaljenog načina i postupka proizvodnje ili prerade a nastala su prirodnim putem. Postoji više vrsta ugovora o licenci. Isključiva licenca jeste slučaj kada sticalac licence ima isključivo pravo iskorištavanja predmeta licence i mora se izričito ugovoriti. Neisključivom se licencom predmet ugovora o licenci daje određenim licima na korištenje s tim što se njen sticalac može njome koristiti ali se može dati i drugim licima. Imamo ograničenu i neograničenu licencu. Neograničena je onda kada ugovorom o licenci nije utvrđeno da se ona može koristiti samo na određenom užem teritoriju što znači da se može koristiti na čitavoj teritoriji jedne države. Kada se primjena licence ograniči na jednom dijelu teritorije onda se radi o ograničenoj licenci. Podlicenca jeste ugovor kojim sticalac licence može pravo njenog iskorištavanja ustupiti drugome pri čemu treba razlikovati isključivu od neisključive licence. To iz razloga što u praksi sticalac isključive licence u pravilu ako ugovorom nije drugačije određeno može sklapati ugovore o podlicenci. U drugom slučaju ona se može davati u podlicencu samo ako je sa davaocem licence to izričito ugovoreno. Obaveze davaoca licence su: 1. Da u određenom roku preda sticaocu licence predmet licence i svu tehničku dokumentaciju potrebnu za njenu primjenu. 2. Da mu da sva uputstva i objašnjenja potrebna za uspješno iskorištavanje licence. 3. Da garantuje tehničku izvodljivost i tehničku upotrebljivost predmeta licence što u stvari znači garantovanje za materijalne nedostatke licence. 4. Da garantuje da pravo na iskorištavanje predmeta ugovora pripada njemu, da na predmet ugovora nema tereta te da iskorištavanje nije ograničeno u korist nekog trećeg lica. Obaveze sticaoca licence su: 1. Da davaocu licence plati ugovorenu naknadu u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, fiksnu, u cjelini ili na rate ili prema proizvedenom ili prodanom proizvodu. 2. Da iskorištava predmet licence na ugovoreni način u ugovorenom obimu i granicama. 3. Da se uzdrži od naknadnih usavršavanja predmeta licence ako zakon ili ugovor to drugačije ne tretiraju.

4. Da čuva predmet licence u tajnosti pa čak i onda kada se ne radi o patentiranom izumu. 5. Da robu obilježi oznakom iz koje je vidljivo da je proizvedena po licenci. 6. Ako se naknada utvrđuje po osnovu opsega iskorištavanja licence da podnosi izvještaj i da na osnovu toga obračunava naknadu jednom godišnje ako ugovorom nije određen kraći rok. Ugovor o licenci može prestati protekom vremena na koji je zaključen, otkazom pod određenim uslovima i raskidom ugovora o licenci. Ugovor o građenju To je imenovan, dvostran, teretan ugovor, ugovor sa trajnim prestacijama, formalan i komutativan. Po zakonu o obligacionim odnosima se definiše kao ugovor kod kojeg se jedna strana izvođač gradnje (graditelj) obavezuje da drugoj strani naručiocu gradnje (investitoru) prema predviđenom projektu sagradi određeni građevinski objekat na određenom zemljištu ili da ili da na takvom zemljištu ili već postojećem građevinskom objektu izvrši neke građevinske radove u ugovorenom roku. S druge strane investitor se obavezuje da za to isplati određenu naknadu. Bitni elementi ovog ugovora su: predmet ugovora , rok i cijena. Predmet ugovora o građenju je sama građevina (NPR:zgrada, most, tunel, itd) čija gradnja zahtjeva veće i složenije radove. Naziva se još i objekt gradnje ili jednostavno građevinski radovi koji u širem smislu obuhvataju geološka i rudarska istraživanja, hidrotehničke, instalacione, montažne, remontne i druge radnje. Rok se određuje ugovorom i predstavlja trenutak do kojeg ili period unutar koga objekat (građeviski radovi) trebaju biti izvršeni. Cijena se određuje po jedinici mjere ili za cio objekat (kompletne radove). Klauzula «ključ u ruke» podrazumjeva da su predviđenom jedinstvenom cijenom obuhvaćeni svi predhodni i naknadni radovi vezani za predmet ugovora. Cijena se može mjenjati sporazumom strana ali postoje određena pravila sadržana u zakonu i uzansama o građenju. Tako, ako ugovorom nije regulisano izvođač koji ne kasni (koji nije u docnji) snosi teret povećanja cijena do 2% a ukoliko je u docnji onda snosi teret povećanja do 5%. Ti procenti se ne obračunavaju na ukupnu vrijednost radova, već je osnovica onaj dio radova sa kojima se kasni. Ukoliko nakon zaključenja ugovora čak i onda kad je predviđeno da se cijena neće mijenjati dođe do povećanja cijene elemenata na osnovu kojih je utvrđena ugovorena cijena izvođač će snositi povećanje do 10% a preko toga investitor. U svim navedenim slučajevima investitor može raskinuti ugovor nakon čega isplaćuje izvođaču dio cijene za već izvršene radove i pravičnu naknadu za učinjene neophodne troškove ali po načelu ravnopravnosti stranaka. Investitor odnosno naručilac radova ima pravo na sniženje cijene kada padnu cijene elemenata na osnovu kojih je utvrđena ugovorena cijena. Pismena forma ugovora jeste logična poslijedica činjenice da su građevinski radovi od velikog privrednog, društvenog, finansijskog, razvojnog, socijalnog i drugog značaja i obično se odvijaju u dužim vremenskim intervalima. Kako se radi o složenom i važnom ugovoru prije njegovog zaključivanja preduzimaju se brojne faktičke i pravne radnje kod obje ugovorne strane istraživanje tržišta, izrada studija idejnog rješenja, investicionog programa, prikupljanje podataka za projektovanje i dokumentacju na osnovu koje se donosi odluka o izvođenju radova, predstavljaju predhodne radnje. U pripremne radnje spada pripremanje terena, njegovo ograđivanje, izgradnja privremenih objekata i slično. Pravilo je da investitor vrši predhodne a izvođač pripremne radove. Investitor je obavezan da predhodno obezbjedi građevinsku dozvolu, finansijska sredstva, investiciono tehničku dokumentaciju, saglasnost od komunalnih organa, urbanističkih i drugih zavoda i ustanova kao i saglasnost određenih državno upravnih organa. O izgradnji objekta i izvršenju građevinskih radova se ugovara uz predhodno ustupanje radova koji mogu biti određeni putem javnog konkursa, prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom. Obaveze izvođača su: 1. Izvršenje ugovorenih poslova sa pažnjom urednog privrednika odnosno dobrog stručnjaka savjesnog i profesionalnog

2. 3. 4. 5. 6.

Izvođenje ugovorenih radova i pridržavanje projektno tehničke dokumentacije Upotreba ugovorenog a ne nekog drugog materijala Poštovanje ugovorenog roka Obezbjeđenje i osiguranje gradilišta Omogućavanje vršenja kontrole i nadzora od strane naručioca ili od strane trećeg lica koje je stručno i kojem se povjerio takav nadzor 7. Vođenje građevinskih knjiga 8. Obavještavanje o svakom značajnom događaju uočenom nedostatku u projektnoj i drugoj dokumentaciji, materijalu, radu itd. 9. Plaćanje ugovorene kazne kada je to ugovorom predviđeno i predaja predmeta ugovora objekata (radova) od kojeg trenutka sav rizik prelazi od izvođača radova na investitora. To se zove kolaudacija. Imamo i instituciju superkolaudacije. To je slučaj kada se nakon određenog vremena vrši ponovno pregledanje (kontrola) građevine ili građevinskih radova čime se mogu utvrditi, istina naknadno, nedostaci izvršene gradnje. Obaveze naručioca (investitora) su: 1. Obezbjeđenje projektno tehničke dokumentacije i uvođenje izvođača u posao 2. Plaćanje ugovorene cijene fiksne ili promjenjljive, odjednom ili u ratama, uz avans ili bez njega 3. Vršenje nadzora nad radom izvođača Ugovor o građenju prestaje izvršenjem, nemogućnošću izvršenja zbog nastupa izmjenjenih okolnosti, zbog prekomjernog oštećenja (preko polovine) ali i na osnovu investitora i izvođača. Postoje mogućnosti jednostranog raskida ugovora ali po zakonu o obligacionim odnosima za to moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Ugovor o osiguranju Definiše se kao pravni posao kod koga se jedna strana ugovarač osiguranja (osiguranik) obavezuje da drugoj strani odnosno osiguravaču plati određeni iznos na ime premije osiguranja dok se druga strana obavezuje da će osiguraniku ako nastupi osigurani slučaj isplatiti ugovorenu sumu novca ili nadoknaditi štetu. Pored navedenih stranaka kod ovog ugovora se mogu javiti druga lica: osigurano lice, korisnik osiguranja i oštećeno lice. Radi se o imenovanom, dvostranom, teretnom i aleatornom ugovoru. Aleatorni ugovori su oni ugovori kod kojih obaveza jedne ugovorne strane nastaje odnosno zavisi od nekog budućeg, mogućeg ali neizvršenog događaja. Ugovor o osiguranju je u osnovi formalan i sa trajnim je prestacijama. Postoji puno vrsta ugovora o osiguranju (NPR: dobrovoljno i obavezno osiguranje lica, osiguranje stvari, kopneno, pomorsko, vazdušno, osiguranje motornih vozila, transportno osiguranje, premijsko, uzajamno, obično, reosiguranje itd. bitni elementi ugovora su: Predmet osiguranja pod čime se podrazumjeva ono povodom čega se zaključuje ugovor o osiguranju sa namjerom osiguranja kod budućeg, mogućeg i neizvjesnog rizika. Osigurani slučaj ili rizik jeste budući događaj koji može da nastupi ali je neizvjesno da li će nastupiti i kada. Suma osiguranja jeste novčani iznos kojeg osiguravajuće društvo isplaćuje osiguraniku kada nastupi osigurani slučaj. Premija osiguranja jeste novčani iznos kojeg je osiguranik dužan platiti osiguravaču prilikom zaključenja ugovora u cjelini ili djelimično Prilikom zaključenja ugovora o osiguranju osiguravač je dužan upoziriti osiguranika da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ovog ugovora. Polisa osiguranja je poseban dokument koji ima karakter dokaza o zaključenju ugovora. Istovremeno je i legitimacioni papir kojim se korisnik

osiguranja legitimiše pred osiguravajućim društvom prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarenje prava po osnovu osiguranja. U nekim slučajevima kao npr. kod transportnog osiguranja ili kod pomorskog prevoza može imati karakter vrijednosnog papira. Polisa sadrži bitne elemente ugovora i u vidu opštih i posebnih uslova obično su odštampane na poleđini polise. Obaveze osiguranika su: 1. Prijava okolnosti od značaja za procjenu rizika 2. Plaćanje premije osiguranja ucjelini ili u ratama 3. Obavještavanje o nastupanju ugovorenog slučaja u roku od 3 dana od dana nastupanja slučaja osim ako je u pitanju osiguranje živita 4. Sprečavanje nastupanja osiguranog slučaja i spašavanje osiguranog predmeta Obaveze osiguravača su: 1. Postupanje po pravilima dobrog (urednog) privrednika 2. Isplata naknade odnosno ugovorenog iznosa 3. Naknada nužnih i korisnih troškova osiguranika.

Reosiguranje To je ugovor kojim jedna strana reosiguravač preuzima obavezu da drugoj ugovornoj strani osiguravaču plati dio iznosa ili čak i cio iznos koji je ovaj platio ili treba da plati osiguraniku a osiguravač preuzima obavezu da mu za to plati određenu premiju. U suštini radi se o ponovnom osiguranju osiguranja a reosiguravač je u stvari osiguravač osiguravača. Reosiguranje može biti potpuno, srazmjerno dijelu rizika, viška rizika, viška šteta i viška gubitaka. I za osiguranje i za reosiguranje važi ako se ugovorom drugčije ne utvrdi da će ugovor proizvodit pravno dejstvo počevši od 24-og sata koji je u polisi označen kao dan početka trajanja osiguranja. I osiguranje i reosiguranje prestaju istekom ugovora, raskidom, propašću osigurane stvari, stečajem osiguravača itd. Vrijednosni papiri Da bi neka isprava mogla biti vrijednosni papir treba ispunjavati slijedeće osobine: 1. da je sačinjena u pismenom obliku što upućuje na njenu formalnost odnosno da ima sadržinu koja je u skladu sa postojećim propisima, 2. da se radi o ispravi koja u sebi sadrži neko građansko pravo odnosno da je u njoj inkorporirano određeno imovinsko pravo, 3. da je postojanje takvog prava u ispravi u tijesnoj vezi sa postojanjem same pismene isprave, 4. slijedeća osobina vrijednosnog papira je njegova negocijabilnost odnosno prenosivost. To znači da se u pravilu vrijednosni papiri mogu prenositi sa jednog lica na drugo odnosno ustupati nekom licu. Ostale osobine vrijednosnih papira su: kratki rokovi za preduzimanje određenih radnji, suženi krug prigovora, hitnost posupaka koji se vode itd. Značaj vrijednosnih papira je ogroman. Danas se bez njih ne može zamisliti ekonomski odnosno trgovački promet. To bez obzira da li imaju funkciju kreditnog platežnog sredstva ili sredstva platnog prometa. U odnosu na druge poslove trgovačkog prava povjerilac se nalazi u značajno povoljnije položaju jer dužniku samo podnosi ispravu bez dokazivanja osnova svog potraživanja. Isto tako i dužnik je bolje zaštićen nego kod drugih pravnih odnosa. Naime, on nije dužan izvršiti svoju činidbu sve dok mu se ne podnese isprava a s druge strane nakon što izvrši svoju obavezu zadržava ispravu i

ona mu služi kao priznanica o izvršenoj obavezi pa se tako efikasno štiti od eventualno novih zahtjeva istog povjerioca ili nekog trećeg lica. Postoji niz podjela vrijednosnih papira. 1) Prema prirodi inkorporiranog prava dijele se na a) Stvarnopravne koji u sebi sadrže neko stvarno pravo kao što je pravo zaloge, svojine itd b) Obligacionopravne koji u sebi sadrže neko pravo potraživanja njihovog imaoca prema dužnicima. c) Vrijednosni papiri sa pravom učešća tzv korporacijski papiri u sebi sadrže imovinsko pravo ali i određeno upravljačko pravo. 2) Ako se posmatra odnos sa pravni poslom vrijednosni papiri se dijele na a) Kauzalne kod kojih se osnovni posao radi kojeg je isprava izdata tj ekonomska i pravna svrha vidi iz same isprave. b) Aprstraktne kada se takav osnovni posao ne vidi iz same isprave. 3) Prema načinu nastanka prava dijele se na a) Konstitutivne gdje pravo na koji se vrijednosni papir odnosi nastaje izdavanjem tog papira i b) Nekonstitutivne jer sadrže neko pravo koje je postojalo i prije izdavanja isprave. 4) Prema karakteru potraživanja odnosno predmetu obaveze podjela se vrši na a) Novčane – odnose se na novčana potraživanja i b) Nenovčane tj robne (potraživanja se sastoje u robi) 5) Prema roku dospjelosti imamo a) Oročene kod kojih je rok dospjelosti tačno utvrđen i slijedi u nekom budućem vremenu b) Po viđenju ili avista (dužnik je obavezan na vršenje činidbe odmah pošto mu povjerilac prezentira ispravu) c) Bez utvrđenog roka dospjelosti d) Kratkoročne čiji je rok dospjelosti dojedne godine e) Dugoročne čiji je rok dospjelosti preko jedne godine. Po nekima postoje i srednjoročni vrijednosni papiri čiji je rok dospjeća do 5 godina. 6) Prema mjestu izdavanja odnosno mjestu ispunjenja podjela vrijednosnih papira se vrši na a) Vrijednosne papire u unutrašnjem prometu ( gdje je mjesto izdavanja i izvršenja u jednoj zemlji) b) Vrijednosni papiri u međunarodnom prometu ( gdje se mjesto izdavanja i mjesto isplate nalaze u dvije zemlje) 7) Prema načinu određenja imaoca prava postoje a) Vrijednosni papiri na ime b) Vrijednosni papiri po naredbi c) Vrijednosni papiri na donosioca d) Alternativni vrijednosni papiri i e) Mješoviti vrijednosni papiri 8) Prema izdavaocu (emitentu) dijele se na a) Javnopravne (tzv vrijednosni papiri sa javnim povjerenjem) i b) Privatnopravne koje ne izdaje država odnosno njeni organi već poslovni subjekti, banke 9) Prema prihodu kojeg donose podjela vrijednosnih papira je slijedeća a) Investicioni (donose stalni prihod) b) Vrijednosni papiri sa promjenjljivim prihodom (dionice) c) Vrijednosni papiri bez ikakvih prihoda (ček, skladišnica, teretnica) Vrijednosni papiri imaju poseban značaj s aspekta finansijskih tržišta na kojima privredni subjekti ali i države emitujući vrijednosne papire vrše «pozajmljivanje» novca. Ali i bankarske organizacije i drugi investitori mogu na finansijskim tržištima vršiti određene promjene svojih investicvija a radi ostvarenja određenih transakcija. Finansijska tržišta imaju za cilj da obezbjede mehanizam za privlačenje investicija jer se na njima susreću subjekti koji žele ivestirati višak svojih prihoda i oni

koji iskazuju potrebu za takvim sredstvima. Putem vrijednosnih papira se zasniva obligacioni odnos u kojem učestvuju tri lica: izdavalac, korisnik i dužnik. Bitni elementi (sastojci) vrijednosnih papira su:  Oznaka vrste vrijednosnog papira  Firma, naziv i sjedište ili ime i prebivalište (kada se radi o fizičkom licu) izdavaoca vrijdnosnog papira odnosno emitenta  Frirma odnosno naziv ili ime lica na koje vrijednosni papir glasi odnosno po čijoj naredbi glasi ili oznaka da je vrijednosni papir na donosioca  Tačno određena označena obaveza izdavaoca a koja proizilazi iz vrijednosno papira  Mjesto i datum izdavanja vrijednosnog papira a ako se vrijednosni papir izdaje u seriji onda i njegov serijski broj  Potpis izdavaoca vrijednosnog papira ili faksimil potpisa izdavaoca za vrijednosne papire koji se izdaju u seriji Kada se vrijednosni papiri sastoje iz više djelova (složeni) zakon će utvrditi koje bitne elemente oni sadrže. Teorija o nastanku obligacionih odnosa kod nastanka vrijednosnih papira 1) Teorija kreacije – po njoj obligacioni odnos nastaje jednostranim pravnim poslom odnosno izdavanjem vrijednosnog papira kao pisane isprave. Znači po ovoj teoriji čin izdavanja vrijednosnog papira znači i nastajanje obligacionog odnosa ali pri tome treba imati na umu da samo izdavanje podrazumjeva dva elementa odnosno sastavljanje (pisdanje) i stavljanje potpisa na vrijednosno pismo 2) Teorija emisije polazi od toga da obligacioni odnos nastaje u trenutku stavljanja papira u opticaj (promet). To podrazumjeva da je izdavalac pravno donio odluku o nastanku obligacionog odnosa ne kada je isprava potpisana već onda kada je pustio u opticaj. To je ispravan stav jer sve do momenta emisije izdavalac o njenom puštanju u promet može povući ili izmeniti sadržaj te isprave. 3) Teorija ugovora – ona se zasniva na tome da obligacioni odnos nastaje ugovorom odnosno dvostranim pravnim aktom odnosno u trenutku kada izdavalac vrijednosno pismo preda korisniku tek po predaji i prijemu isprave a čemu predhodi sklapanje ugovora. Po ovoj teoriji obligacioni odnos proizvodi pravna dejstva. Treba napomenuti da je u kontekstu ove teorije potrebna voljna predaja isprave jer u suprotnom takva predaja nema pravnog efekta. Postoji još niz teorija kao što su teorija privida, teorija delegacije, teorija stipulacije itd. Mjenica Pod mjenicom se u modernom evropsko-kontinentalnom mjeničnom pravu podrazumjeva vrsta vrijednosnog papira u obliku pisane isprave kojom jedno lice daje bezuslovno obećanje da će samo isplatiti određenu odnosno na njoj upisanu svotu novca ili kojom daje bezuslovan nalog drugom licu da ono u određeno vrijeme i na određenom mjestu isplati u mjeničnoj ispravi upisanu svotu novca licu naznačenom u toj ispravi ili trećem licu koji se u njoj naznači. Na drugi način kazano mjenica je vrsta vrijednosnog papira po naredbi koja njenom zakonitom imaocu daje pravo da od dužnika označenog u njoj u određeno vrijeme i na određenom mjestu naplati u ispravi navedenu sumu novca. Najvažnije osobine mjenice su:  Radi se obligacionom vrijednosnom papiru jer za sadržaj ima tražbinu i to samo novčanu tzv novčani obligacioni papir. U anglo-saksonskom pravu mjenica može glasiti za zamjenjljive stvari ili izvršenje određene činidbe.  Mjenica je tipični apstraktni vrijednosni papir a to znači da je nezavisna od osnovnog posla

 To je tipični vrijednosni papir po naredbi a to znači da je pravo zapisano i sadržano u mjenici u nju inkorporirano i ne može se ostvariti bez posjedovanja same isprave niti se može prenijeti, preuzeti, naplatiti bez naredbe tog lica na koje glasi.  To je strogo formalan vrijednosni papir jer mora sadržavati sve zakonom predviđene sastojke jer u protivnom se ne može smatrati mjenicom. Mjenica je konstitutivna isprava zato što tek njenim ispostavljanjem nastaje mjenično pravno potraživanje. Osnovne uloge mjenice su: 1) Vrlo je pogodno kreditno sredstvo ali i sredstvo osiguranja potraživanja kod odobravanja kredita odnosno robnih kredita, i zbog toga se kaže da mjenicu izdaje onaj koji nema novca a ček onaj ko ga ima. 2) Mjenica je vrlo pogodno sredstvo plaćanja posebno u međunarodnom deviznom prometu. Teorije o nastanku mjenice 1) Ugovorna teorija po kojoj mjenica nastaje iz ugovora koji reguliše dvije osnovne obaveze a) Izdavanje mjenice sa svim pravima i obavezama koje sadrži b) Prijem tako izdate mjenice U ovoj teoriji ovakav odnos je potpuno nezavisan od ranijeg odnosa između izdavaoca i korisnika mjenice 2) Teorija tri ugovora – po njoj kod mjenice postoje tri ugovorna odnosa a) Prvi je osnovni između trasanta (izdavaoca) i remintenta (korisnika mjenice) b) Ugovor između trasanta i trasata (lice koje treba da izvrši isplatu mjenične svote remintentu) c) Ugovor između indosanta i indosatara 3) Teorija jednostranog akta ili tzv teorija kreacije. Ona ne uzima u obzir ugovor već polazi od shvatanja da je mjenica jednostrana izjava volje koja u pogledu stvaranja obaveze miruje sve do onog trenutka dok mjenicu ne stekne treće lice. 4) Teorija omisije (propuštanja) važi kao moderna teorija o mjenici i nastala je prema potrebama savremenog trovinskog poslovanja i bankarske tehnike. Po ovoj teoriji koja je i u našem pravu prihvaćena nije neophodno da se u trenutku sastavljanja mjneice u ispravu unesu svi elementi odnosno omogućeno je da se naknadno upišu nedostajući elementi mjenice. Vrste mjenice Postoji niz kriterija kojima se dolazi do različitih vrsta mjenice. Po kriterijumu broja lica u mjenici odnosno ko plaća mjeničnu obavezu, da li je mjenica bezuslovan nalog ili bezuslovna obaveza vrši se tradicionalna podjela mjenice na trasiranu (vučenu) i sopstvenu (vlastitu, solo) mjenicu. Trasirana mjenica čiji naziv potiče od latinske riječi trahere (vući). Kod ove mjenice njen izdavalac odnosno trasant daje nalog drugoj osobi odnosno trasatu da u vrijeme njene dospjelosti isplati trećoj osobi odnosno remintentu ili po neredbi te osobe nekoj trećoj osobi označeni iznos u mjenici. Kao njene podvrste pojavljuju se trasirana mjenica po vlastitoj naredbi i trasirana vlastita mjenica. Vlastita (solo) mjenica jeste vrijednosni papir čiji se izdavalac obavezuje da će platiti trećoj osobi (remintentu) određenog dana a o roku dospjelosti iznos naznačen na mjenici. Ona se izdaje u obliku obaveze i to tako što se u mjenicu unosi klauzula koja obično glasi «platit ću» a za razliku od trasirane mjenice kod koje učestvuju tri lica ovdje je evidentno učešće samo dva lica i to izdavaoca i remintenta. Robna, trgovačka ili poslovna mjenica u pravilu je istovremeno trasirana i putem nje se inkorporira protivvrijednost za prodatu robu ili izvršene usluge. Kupac robe kod ove mjenice odnosno trasat jeste dužnik u poslovnom odnosu na kojem se mjenica zasniva. On je primio robu od dobavljača (prodavca) trasanta pa i povjerioca iz tog poslovnog odnosa. Dakle, robna mjenica predstavlja priznavanje postojećeg dužničkog odnosa koji se zasniva ma isporuci robe. Finasijske mjenice počivaju na već postojećem dužničkom odnosu neke druge vrste ili se izdaju radi

stvaranja kredita daljom prodajom mjenica. Koriste se za dugoročno kreditiranje i druge finansijske odnose a najčešći oblik ove mjenice je kreditna mjenica koja ima funkciju da služi kao pokriće za kredit. Bjanko (blanko) mjenica jeste slučaj kada se neka isprava potpiše kao mjenica a ispunjenje pojedinih njenih elemenata prepušta se njenom zakonitom imaocu. Domicilirana mjenica jeste slučaj kada je mjenica plativa ne u mjestu prebivališta trasata nego u nekom drugom mjenstu. Domiciliranje mjenice može izršiti samo trasant pošto je samo on pozvan da vodi računa o sadržaju mjenične isprave. Što podrazumjeva i naznačenje lica koje će za njega platiti mjenicu u naznačenom mjestu plaćanja. Komisiona mjenica – u slučaju kada trasant sa svojstvom komisionara vuče mjenicu u svoje ime ali za račun svog poslovnog partnera odnosno komintenta. Tada se radi o komisionoj mjenici ali prije njenog izdavanja neophodno je postojanje predhodnih zaključenih ugovora. Bitni elementi mjenice Uslov za nastajanje pravovaljane mjenične obaveze jeste postojanje osnovnih elemenata mjenice. Kod trasirane mjenice bitni elementi su: 1. mjenična klauzula tj označenje da se radi o mjenici sa rječima «mjenica» ili drugim izrazima koji znače to isto 2. mjenični iznos odnosno bezuslovan nalog da se isplati određeni iznos pri čemu se podrazumjeva upravljanje naloga za takvo plaćanje prema nekom licu. Mjenični iznos se mora navesti i slovima i brojem. 3. trasat – osoba koja treba da plati mjenicu 4. dospjelost odnosno utvrđivanje vremena kada mjenica treba da bude plaćena što se može navesti u više zakonom predviđenih varijanti 5. mjesto plaćanja – mjesto gdje treba platiti mjenicu 6. remintent – označuje prvog korisnika odnosno lica kojem treba platiti mjenicu ili po čijoj se naredbi mjenica ima platiti 7. dan, vrijeme i mjesto izdavanja mjenice 8. potpis trasanta Predpostavljeni bitni elementi mjenice Po našem zakonu postoje tri ovakva elementa odnosno slučaj kada će mjenica biti smatrana važećom iako ne sadrži te bitne elemente. 1. ako u trasiranoj mjenici nije navedena dospjelost smatrat će se da je mjenica po viđenju odnosno plativa je čim je njen zakonski imalac prezentira. 2. 3.

kada u mjenici nema označenja mjesta plaćanja predpostavlja se da je to mjesto koje je označeno pored imena odnosno naziva trasata. ukoliko u mjeničnoj ispravi ne postoji mjesto izdavanja smatrat će se da je to mjesto koje je navedeno pored trasantovog naziva.

Nebitni sastojci mjenice su: Podatak o briju mjeničnog primjerka (Duplikatna klauzula) Nekad je potrebno da se mjenica izda u dva ili više primjeraka. Ako se mjenica izdaje u više primjeraka potrebno je navesti u tekstu i naznačiti koji je po redu primjerak prvi, drugi, treći.... Navođenje je bitno da se zna da nije u pitanju nova mjenica nego da je jedna mjenica izdata u više primjeraka (platite za ovu prvu mjenicu) Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti)

Ovom klauzulom trasant određuje da se mjenica ima isplatiti u naznačenoj vrsti novca. (platite za ovu mjenicu po naredbi u eurima), (platite u stranoj valuti). Klauzula o pokriću (revalirajuća klauzula) Označava oblik vrijednosti koju je trasat primio od trasanta, čime ga je pokrio, i na osnovu čega trasat pristaje da se mjenica vuče na njega. Tiče se osnovnog odnosa između njih jer govori o tome u čemu se sastoji naknada koju trasat prima. U suštini klauzula o pokriću pokazuje trasatu koga on treba da zaduži u računu i kome računu će odobriti mjeničnu svotu. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o primljenoj valuti) Pokazuje odnos između trasanta i remitenta, odnosno u čemu je bila ili se očekuje protučinidba remitenta. Ova klauzula ima građanskopravna a ne mjenična dejstva. Avizna klauzula (avizo ili kluzula o izvještaju) Klauzula govori o tome da li trasat prije nego što prihvati nalog iz mjenice treba da sačeka izvještaj od trasanta ili ne treba. (Platite ... i stavite istu na moj račun sa izvještajem). Klauzula bez izvještaja znači da trasant neće slati trasatu nikakav izvještaj niti objašnjenje u pogledu mjenice. I ova klauzula ima građanskopravna a ne mjenična dejstva. Kasatorna klauzula Upisuje se u slučaju izdavanja mjenice u više primjeraka a cilj je da se mjenična svota isplati samo imaocu jednog (određenog) primjerka mjenice. (Platite za ovu prvu , a ne i za ostale mjenice) Rekta klauzula ili klauzula ne po naredbi znači da se jedna mjenična isprava ne može više prenositi izdavanjem naredbe jednog lica već samo cesijom pa se praktično time mjenica po naredbi pretvara u mjenicu na ime. Klauzula po naredbi Iz razloga što je svaka mjenica po zakonu vrijednosni papir po naredbi (platite za ovu mjenicu po naredbi) Klauzula bez troškova ili bez protesta Imalac mjeni ovom klauzulom se oslobađa obaveze na podizanje protesta radi izbjegavanja suvišnih troškova. Ujedno on zadržava sva mjenična prava iako nije podigao protest u slučajevima u kojima bi inače to trebalo da učini. Klauzulu može unijeti trasant, indosant ili avalist. Klauzula bez obaveze ili bez regresa Njome indosant isključuje svoju mjeničnopravnu odgovornost kao regresnog dužnika prema daljim imaocima mjenice. Klauzula važi samo prema indosantu koji je istu upisao. Klauzula o kamati Unosi je trasant kod mjenice plative po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju uz upis visine kamatne stope. Oznaka adrese Sve radnje koje treba preduzeti radi ostvarivanja mjeničnih prava obavljaju se u poslovnom lokalu lica koga se one tiču. Stoga je potrebno unijeti u mjenicu bližu adresu trasanta, trasata kao i uz mjesto plaćanja. Mjenične radnje

Prva i osnovna mjenična radnja je izdavanje mjenice. Izdavalac mjenice može biti pravno i fizičko lice koje ima pravnu i poslovnu sposobnost. Izdavanje mjenice se vrši (bolje reći okončava) njenim potpisivanjem od strane izdavaoca odnosno trasanta lično ili od strane njegovih zastupnika. Ako mjenica nije potpisana smatra se da nije ni izdana a njenim potpisivanjem i puštanjem u promet trasant vučene mjenice postaje prvi i glavni mjenični dužnik zadržavajući taj status sve do trenutka dok je trasat ne akceptira. Prenos mjenice. Nije svrha izdavanja mjenice da bi ona ostala u rukama trasanta, naprotiv, iz njene suštine prizilazi da je on treba proslijediti dalje od ruke do ruke sve dok je zadnji legitimni imalac o dospjelosti ne podnese na isplatu. Dakle mjenica se prenosi a to se može učiniti putem cesije i putem indosamenta odnosno putem indosmana. Cesija je način promjene povjerioca po mjenici odnosno ugovorno ustupanje tražbine između dotadašnjeg povjerioca (cedenta) i treće osobe cesionara koja na taj način postaje novi povjerilac. Pri tome cedirani dužnik (cezus) ostaje isti. Inodsament (indosman) jeste specifičan način prenosa mjenice ali i drugih vrijednosnih papira kojim dotadašnji imalac mjenice odnosno indosant prenosi prava iz mjenice na novog povjerioca (indosatara) na koji način između ovog poslijednjeg i dužnika nastaje samostalan pravni odnos pa je dakle izjava koja se u pravilu stavlja na mjenicu najčešće na njenoj poleđini a moguće je i na njenom produžetku tzv alonžu. Akceptiranje (prijem, prihvat) mjenice je mjenično pravna radnja takođe u formi izjave kojom trasat unošenjem adekvatne klauzule i stavljanjem svog potpisa na mjenicu potvrđuje da prihvata mjeničnu obavezu. Na taj način se u mjenici mijenja dužnik dok ostali potpisnici ostaju isti ali prelaze u regresne (sekundarne) dužnike. Naravno sopstvena mjenica ne poznaje akcept za to što trasant vuče mjenicu na sebe postaje glavni dužnik. Avaliranje mjenice (mjenično jamstvo) Radi se o licu sa pasivnom mjenično pravnom sposobnošću koje na mjenicu daje izjavu kojom garantuje za određenog mjeničnog dužnika da će izvršiti njegovu obavezu ukoliko on to sam ne učini. Osoba koja daje aval naziva se avalist dok se osoba za koju garantuje odnosno jamči naziva honoratom. Mjenično jemstvo može biti puno kada se odnosi na puni mjenični iznos i djelimično kada se odnosi na manji iznos od onoga koji je naveden na mjenici. Prezentacija mjenice. Mjenična obaveza ima karakter traživosti pa u skladu s tim imalac mjenice ima obavezu da je prije njene dospjelosti prezentira trasatu i to prvo na akceptiranje pa zatim na isplatu. Za ovo ima više razloga kao opravdanje. Naprimjer: trasat često ni nezna da je mjenica izdana i vučena na njega. Ne mora znati ni kakav je njen sadržaj ali je neophodno da mu se prezentira prije njene isplate kako bi se pripremio za izvršenje obaveze koja iz nje prističe. Isplata mjenice. Za šta je neophodno da se ona o roku dospjelosti podnese glavnom dužniku na isplatu. Ovdje važi jedno nepisano pravilo kada se tiče dužnika «mjenica mora doći k meni, ja ne moram ići za njom». Znači dužnik ne mora izvršiti svoju obavezu bez obzira na njenu likvidnost «čistotu» ukoliko mu neko ne podnese mjenicu na isplatu odnosno njeno plaćanje ne zatraži. Isplata mjenice se vrši od glavnog dužnika što ovdje znači u prvom redu akceptanta trasirane mjenice odnosno trasanta vlastite mjenice. Protest mjenice. To je veoma važno sredstvo za očuvanje mjeničnog prava u odnosu na regresne dužnike i za osiguravanje dokaza o blagovremenom istina bezuspješnom pokušaju za izvršenje obaveze po mjenici. Protest je javna isprava koja je sačinjena u proisanom obliku a kojom nadležni organ potvrđuje da mjenični dužnik nije izvršio radnju koja se od njega zahtjevala. Protest se podiže kod nadležnog organa u određenom roku sa određenim sadržajem i oblikom. Intervencija je način prevazilaženja teškoća koje nastanu zbog neisplate ili neakceptiranja mjenice. Ova mjenična klauzula se često navodi sa riječima «u čast n.n.» što pokazuje vrijednost ove mjenične radnje. intervencija može biti pozivna i spontana. Pozivna je onda kada se u samoj mjenici navede (intervent) lice koje će po potrebi akceptirati ili isplatiti mjenicu. Spontana intervencija je slučaj kada neko lice bez ikakvog poziva dobrovoljno interveniše.

U pravilu, mjenica se ispostavlja u jednom primjerku ali ponekad postoji potreba za više primjeraka što znači da postoji potreba za umnožavanjem mjenice odnosno za izradu duplikata ali i za vršenje prepisa mjenice odnosno kopija mjenice. Prava iz mjenice mogu prestati izvršenjem, zastarom, ali i novacijom, oprostom duga, putem konfuzije, kompenzacije, zbog gubitka ili uništenja mjenice ali i poništenjem mjenične isprave. Ček U prvom slučaju možemo ga definisati kao vrijednosni papir kojim izdavalac odnosno trasant daje bezuslovan nalog trasatu tj banci da korisniku čeka (remintentu) isplati po viđenju novčanu sumu upisanu na čeku iz pokrića koje trasant ima kod trasata tj banke (ovdje se radi o vrijednosnom papiru a vista ili po viđenju) a trasat tj izvršilac naredbe iz čeka može biti samo banka. (ovdje se radi o LORO čeku). U suprotnom slučaju kad je ček izdat u zemlji a plativ u inostranstvu radi se o NOSTRO čeku. Kod NOSTRO čeka u odnosu na predhodnu definiciju razlika je samo u tome što trasat može biti ne samo banka već i neko drugo lice NPR:poslovni subjekat, a sve to zavisi od nacionalnog zakonodavstva zemlje u kojoj se ček isplaćuje. U nekim slučajevima u ulozi trasata se mogu naći i određene finansijske institucije. Sa pravnog aspekta izdavanje čeka je jednostrana izjava volje a u našem pravu kod čeka se primjenjuje teorija kreacije uz određene korekcije a preko zakona o obligacionim odnosima. Ček je izuzetno sličan sa mjenicom u pogledu niza pravila koja se primjenjuju. Ali ipak ima i određene specifičnosti što se da najbolje uvidjeti iz toga što se mjenica uglavnom reguliše zakonom o mjenici a ček zakonom o čeku s tim što u ovom drugom zakonu mnoga pitanja se konkretno ne rješavaju već zakonodavac upućuje samo na odredbe zakona o mjenici. Od razlika sa mjenicom treba istaći slijedeće: kod čeka nema kamate, u načelu nema djelimične isplate, ne može se vršiti domiciliranje niti intervencija, može glasiti na donosioca, uopšte kod čeka nema akcepta i akceptiranja, a nije dopušteno ni korištenje određenih klauzula kao što je to slučaj kod mjenice. Bitni i nebitni sastojci (elementi)čeka su: Kao i mjenica i ček je strogo formalna isprava s tim što kod čeka nije usvojena teorija omisije što znači da u trenutku njegove predaje trasatu tj banci mora biti popunjen sa svim sastojcima. Njegovi bitni sastojci su: 1. oznaka u samom tekstu tj slogu da se radi o čeku 2. bezuslovan nalog banci ili uputa banci da se isplati određena svota novca iz trasantovog pokrića 3. ima lica koje treba da plati a to je trasat 4. mjesto gdje treba da plati 5. mjesni datum izdavanja čeka i 6. potpis trasanta (izdavaoca) Kao i kod mjenice bitni predpostavljeni elementi tj čije se postojanje po zakonu predpostavlja jesu mjesto izdavanja i mjesto plaćanja čeka. Kod čeka nema dospjelosti jer se radi o tipičnom vrijednosnom papiru po viđenju a ako bi se unijela neka klauzula o dospjelosti onda to nebi bio ček. Čekovne radnje Izdavanje čeka Ček se može izdati na banku kod koje trasant ima pokriće sa kojim može raspolagati putem čeka a na osnovu predhodnog prećutnog ili izričitog dogovora sa trasatom odnosno bankom. Zakon podrazumjeva da pokriće za kompletnu čekovnu sumu mora postojati u trenutku izdavanja čeka i to u novcu odnosno u gotovini ili u novčanom potraživanju trasanta prema trasatu ili pak u otvorenom kreditu kojeg je ta banka otvorila trasantu. Ne može se kao kod mjenice sastojati u stvarima odnosno robi ili u trgovačkim efektima. Prenos čeka zavisi i od toga kako je u njemu određen korisnik odnosno od toga da li ček glasi na ime, po naredbi, na donosioca ili alternativno (kombinovano). Kao i mjenica prenosi se indosamentom,

cesijom ili prostom predajom odnosno tradicijom. Imajući u vidu da je rok važenja čeka kratak ček se u praksi i vrlo rijetko prenosi pa ova radnja nema ni izbliza onu važnost kao što je to slučaj kod mjenice. Aval (jemstvo) jeste jedna od čekovnih radnji kojom neko lice garantuje svojim potpisom na čeku da će u njemu navedena svota u cjelini ili djelimično biti isplaćena. I ova radnja kod čeka je rijetka iz istih razloga kao i kod prenosa čeka. Isplata čeka Već je rečeno da je to vrijednosni papir koji dospjeva i plativ je isključivo po viđenju a to znači da ga zakoniti imalac može podnijeti trasatu na isplatu istog dana kada je izdat a imajući u vidu da je ček sredstvo plaćanja a ne kreditiranja zakon zabranjuje da korisnik čeka po svojo volji odlučuje kad će se ček isplatiti što znači da je ograničen određenim rokovima u kojima se mora izvršiti prezentacija čeka na isplatu. Taj rok iznosi 8 dana ako su mjesto izdavanja i mjesto plaćanja isti i nalaze se u našoj zemlji, 15 dana ako su ta mjesta različita ali se nalaze u našoj zemlji, 20 dana ako je ček izdat u nekoj evropskoj zemlji, 40 dana ako je ček izdat u nekoj zemlji izvan Evrope a koja se nalazi na obalama Sredizemnog ili Crnog mora ili na ostrvima u njima i 70 dana ako je ček izdat u ostalim zemljama izvan Evrope. Po pravilu čekovna suma se isplaćuje u cjelini a korisnik čeka nema obavezu kao što je to slučaj kod mjenice da primi djelimičnu isplatu čeka ali ukoliko to želi može to da učini. Ukoliko trasat odbije da isplati ček koji je blagovremeno prezentiran na isplatu onda se to mora konstatovati protestom i nakon toga korisnik čeka može tražiti isplatu od samog trasanta i ostalih podpisnika čeka. Opoziv čeka Za razliku od mjenice kod čeka je moguć opoziv što znači da trasant povlači svoj nalog (povlači svoju uputu) ili zabranjuje trasatu da isplati čekovnu svotu korisniku čeka iz pokrića kojeg ima kod njega. Opoziv se može vršiti prije roka određenog za njegovu prezentaciju na isplatu i ovo se može učiniti onda kada se radi o čeku na ime i čeku po naredbi ali ne i na ček na donosioca. Opozivanje čeka nakon isteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu što se odnosi na sve navedene vrste čekova. Kod čeka postoji protest što je radnja koja je ufunkciji očuvanja regresnih trava i to u slučajevima odbijanja isplate ili djelimične isplate, odbijanje obračuna tj prenosa sa računa trasanta u korist računa imaoca čeka, odbijanje isplate protestnih troškova itd. inače u vezi protesta čeka postupka nadležnosti i slično važe pravila koja se odnose na mjenicu. Regres kod čeka može biti izvršen u odnosu na indosanta, trasanta i avaliste ukoliko je odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme i ako su ispunjeni uslovi u pogledu podizanja protesta ili utvrđivanja činjenice neisplate čeka na neki drugi način. Kod čeka postoji takođe mogućnost umnožavanja a u funkciji ubrzavanja odnosno olakšavanja njegove cirkulacije, ali ne mogu se umnožavati čekovi u unutrašnjem platnom prometu niti ček na donosioca a NOSTRO čekovi samo ukoliko glase na ime i po naredbi. Kod ostalih čekovnih radnji treba imati na umu amortizaciju čeka, obezbjeđenje potraživanja tužbe kod čeka ali i neke radnje koje predstavljaju delikte u čekovnom pravu kod kojih je najpoznatija ona koja se odnosi na izdavanje čeka bez pokrića. Vrste čekova Gotovinski ili blagajnički (isplativi) ček Radi se očeku gdje se isplata vrši u gotovini odnosno na blagajni trasata. Obračunski (virmanski) jeste ček koji se ne može isplatiti u gotovom novcu. On obično sadrži klauzulu «za obračun» i «samo za obračun» kojom izdavalac upozorava trasata da ček ne isplati u gotovom novcu. Barirani (precrtani) ček To je ček na kojem se nalaze dvije paralelne dijagonalne linije koje se nazivaju precrtaj koji može biti opšti ili posebni. Opšti precrtaj je slučaj kada između takve dvije linije nije upisano ništa i to znači da se ček može unovčiti kod bilo koje banke a u slučaju posebnog

precrtaja između tih linija se nalazi naziv banke i to znači da se ček može unovčiti samo kod te banke. Cirkulacioni ček To je ček koji izdaje jedna banka u ulozi trasanta i njime poziva (naređuje) svim svojim filijalama ili bankama korenspondentima da korisniku čeka koji ima pokriće kod nje isplate navedenu čekovnu sumu. Putnički čekovi jesu oni koje izdaju banke ali i turističke agencije ili putnički biroi u korist svojih komintenata a radi plaćanja usluga u putničkom i turističkom prometu. Radi s eo jednoj podvrsti cirkulacionog čeka i u običnom žargonu se nazvaju vaučer čekovi. Ček za potrošačke kredite gdje se banka pojavljuje i kao trasant i kao trasat pa takav ček može biti iskorišten za kupovinu samo određene robe i on predstavlja jednu vrstu bariranog čeka. Dokumentarni ček kod kojeg prilikom prezentacije na isplatu remintent mora podnijeti na uvid i određena dokumenta koja su u njemu naznačena kao što je to tovarni list, konosman, faktura itd. Obveznica Obveznica je vrijdnosni papir kojim se njen izdavalac obavezuje bezuslovno da će imaocu obveznice odnosno povjeriocu isplatiti o dospjelosti iznos novca na koji ona glasi ili predati određenu količinu zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira. Obveznica se može odrediti i u užem smislu kao vrijednosni papir tj pisana isprava koja glasi na određeni iznos novca i tada se naziva bon ili obligacija. I ovdje obligacioni odnos nastaje na osnovu jednostrane izjave volje izdavaoca a po našem zakonu primjenjuje se teorija kreacije, dakle trenutak nastanka obligacionog odnosa jeste onaj trenutak predaje isprave kupcu obveznice ili njegovom ovlaštenom zastupniku. Obveznica mora imati svoje bitne sastojke i oni su u osnovi slični kao i kod mjenice ili čeka. Može biti prosti papir što znači da je sastavljena iz jedne isprave i tada se obveznica isplaćuje u cjelini odnosno u jednom iznosu i kamata i glavnica. Međutim, kada se isplaćuje u dijelovima odnosno anuitetima što je inače najčešći slučaj onda se radi o složenij ispravi koju čini glavna isprava odnosno plašt (obveznička isprava) i sporedna isprava a to su kamatni kuponi i talon. Obveznica može sadržavati različite klauzule koje su specifične za ovaj vrijednosni papir a njeno izdavanje se vrši po određenom postupku koji podrazumjeva donošenje odluke o izdavanju,izdavanje odobrenja od strane komisije za vrijednosne papire, registrovanje, uvođenje u berzu efekata. Prenos obveznica se vrši kao i prenos drugih vrijednosnih papira putem indosamenta, s tim što kod nje nema bjanko indosamenta niti indosament na donosioca. U nizu podjela obveznica jedna od najvažnijih je ona koja prozilazi iz položaja izdavaoca (emitenta) pa tako imamo: 1. obveznice javno pravnih subjekata koje izdaju država ili njene niže strukturalne jedinice. Ovdje spadaju i obveznice državnih institucija i javnih preduzeća(korporacija). Ove obveznice se drugačije zovu i obveznice sa javnim povjerenjem a najčešće se izdaju u svrhu finansijskih projekata, razvoja infrastrukture ali i za pokriće budžetskih deficita. 2. obveznice privatno pravnih subjekata odnosno trgovačkih društava i one se nazivaju obveznice bez javnog povjerenja jer niko za njih ne garantuje. Iako se obveznice određuju kao dugoročan kreditni vrijednosni papir one se mogu javiti i u obliku kratkoročnih obveznica kada je rok dospjeća do 5 godina, zatim srednjoročnih rok otpate od 5 do 20 godina i dugoročne kod kojih je rok otplete preko 20 godina. Postoje i obveznice bez fiksnog roka dospjeća i one su slične dionicama a njihovo otkupljivanje je bitno drugačije. Blagajnički zapis je pisana isprava koja može glasiti na ime ili na donosioca kojom se njen izdavalac odnosno banka, neka depozitna organizacija ali i društveno politička zajednica bezuslovno obavezuje da će imaocu te isprave o roku dospjelosti koji može maksimalno iznositi godinu dana isplatiti nominalni iznos (glavnicu) s kamatom. Imamo glavno potraživanje (glavnicu) i sporedno potraživanje (kamata) iz kojih proizilaze pravne karakteristike blagajničkog zapisa koje se sastoje u slijedećem:

1. izdavaoci blagajničkog zapisa mogu biti centralna bankarska institucija, poslovne banke, depozitne organizacije i društveno političke zajednice svih nivoa. 2. od toga ko je izdavalac blagajničkog zapisa zavisi i kategorija kupca jer se time kontroliše monetarna emisija i u svakom trenutku zna koja je vrijednost blagajničkog zapisa u opticaju 3. ovo je vrijednosni papir prvenstveno finansijskih organizacija a tek onda države odnosno isprava sa javnim povjerenjem 4. zasniva se na kratkoročnom obligacionom odnosu a obaveze koje proizilaze iz njega su novčane 5. radi se o trgovačkom efektu koji se izdaje u serijama 6. radi se o prenosivom i fungibilnom vrijednosnom papiru koji ima svoju tržišnu cijenu. Zakonom se strogo određuju bitni sastojci blagajničkog zapisa a radnje koje čine postupak izdavanje odnosno emisiju blagajničkog zapisa su nešto jednostavnije u odnosu na obveznicu. Tako NPR nije potrebno odobrenje posebnog državnog organa već se emituje na osnovu odluke nadležnog organa izdavaoca blagajničkog zapisa. Njegovo prenošenje se vrši kao i kod ostalih vrijednosnih papira a prestaje na jedan od načina koji je predviđen i za prestanak obligacije. Komercijani zapis je vrijdnosni papir odnosno pisana isprava koja glasi na ime i na donosioca kojom se njen izdavalac a što može biti svako pravno lice bezuslovno obavezuje da će imaocu takve isprave o roku dospjelosti koji iznosi do godinu dana isplatiti nominalni iznos sa kamatom ili bez nje ili obezbjediti neke druge povlastice. Za razliku od blagajničkog zapisa ovdje se mogu predvidjeti i nenovčane obaveze. Naime, umjesto kamate izdavalac imaocima tih isprava može dati određene pogodnosti kao šro su: otkup određene robe po unaprijed određenim cijeni itd. ekonomska funkcija se kod komercijalnog zapisa uglavnom sastoji u kratkoročnom pribavljanju novčanog kapitala odnosno mogućnost određenih poslovnih subjekata da svoj višak kapitala oplode putem komercijalnog zapisa ili da takav efekat ostvare građani sa svojim sredstvima štednje. I komercijalni zapis mora imati bitne elemente. Njegovo izdavanje ne podliježe nikakvim odobrenjima već se emisija vrši u skladu sa odlukom određenog trgovačkog subjekta koji mora imati određene elemente. Prenošenje i prestanak prava iz komercijalnih zapisa podliježu pravilima koja su slična za ostale vrijednosne papire, obveznice i blagajnički zapis.