Prirucnik za sudije za prekrsaje MNE (1).pdf

Priručnik za sudije za prekršaje u Crnoj Gori za primjenu pr imjenu Evropske konvencije konvencije o ljudskim pravima 

 TH E AI RE CE NT RE

Vlada Crne Gore  Ministarstvo pravde

1

Priručnik za sudije za prekršaje u Crnoj Gori za primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima 

 Nuala Mole  Biljana Braithwaite  Catharina Harby 

Izradu i publikovanje ovog Priručnika podržalo je Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Norveške u sklopu projekta „Jačanje pravosuđa u Crnoj Gori” koji implementira International Management Group (IMG) 3

UVOD REFORMA PREKRŠAJNOG SISTEMA U CRNOJ GORI Vlada Crne Gore je u julu 2007. godine usvojila  Nacionalnu strategiju reforme  pravosuđa za period od 2007. do 2012. godine, koja kao jedan od prioriteta predviđa reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Imajući u vidu da postojeći sistem za rješavanje prekršajnih predmeta nije efikasan i u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Ministarstvo pravde je pristupilo sveobuhvatnoj reformi prekršajnog sistema u martu 2008. godine. Ova reforma sprovodi se uz finansijsku podršku Vlade Kraljevine Norveške i IMG Kancelarije u Podgorici koja je implementacioni partner Ministarstva pravde. U cilju prevazilaženja nedostataka postojećeg prekršajnog sistema u Crnoj Gori, Ministarstvo pravde Crne Gore je izradilo Strategiju za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori, koju je u decembru 2008. usvojila Vlada Crne Gore, a koja sadrži preporuke za reformu tog sistema. Strategija sadrži ocjenu statusa i funkcionisanja sistema za rješavanje prekršajnih predmeta u Crnoj Gori, kao i razmatranje mogućih opcija za suštinsku reformu tog sistema, te preporuke za reformu koja će imati u vidu konkretne potrebe i prilike u Crnoj Gori, kao i iskustva drugih zemalja u regionu. U periodu 2008 – 2010. godine,u sklopu projekta Ministarstvo pravde je intenzivno radilo na ispunjavanju ciljeva postavljenih Strategijom za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Usvojen je Zakon o prekršajima u decembru 2010. godine kojim se uspostavlja potpuno nov i efikasan postupak za procesuiranje prekršajnih predmeta u skladu sa EKLJP-om. Izdavanje ove publikacije jedna je od aktivnosti koje Ministarstvo pravde preduzima u cilju što uspješnije primjene novog Zakona o prekršajima i sveukupne reforme prekršajnog sistema. Cilj i svrha ove publikacije 

Cilj ove publikacije je pomoći sudijama koji postupaju u prekršajnom postupku da pri rješavanju prekršajnih predmeta osiguraju poštovanje standarda Konvencije. Publikacija Publikacija sadrži dio posvećen članu 6 EKLJP-a, pravu na pravično suđenje, u kojem se između ostalog govori o tome kako koncept „nezavisnosti i nepristrasnosti” tumači Evropski sud za ljudska prava, čime su pružene osnovne informacije koje služe kao objašnjenje neophodnosti izrade novih zakona, ali i 5

Priručnik za sudije za prekršaje u Crnoj Gori za primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima 

 Nuala Mole  Biljana Braithwaite  Catharina Harby 

Izradu i publikovanje ovog Priručnika podržalo je Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Norveške u sklopu projekta „Jačanje pravosuđa u Crnoj Gori” koji implementira International Management Group (IMG) 3

UVOD REFORMA PREKRŠAJNOG SISTEMA U CRNOJ GORI Vlada Crne Gore je u julu 2007. godine usvojila  Nacionalnu strategiju reforme  pravosuđa za period od 2007. do 2012. godine, koja kao jedan od prioriteta predviđa reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Imajući u vidu da postojeći sistem za rješavanje prekršajnih predmeta nije efikasan i u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Ministarstvo pravde je pristupilo sveobuhvatnoj reformi prekršajnog sistema u martu 2008. godine. Ova reforma sprovodi se uz finansijsku podršku Vlade Kraljevine Norveške i IMG Kancelarije u Podgorici koja je implementacioni partner Ministarstva pravde. U cilju prevazilaženja nedostataka postojećeg prekršajnog sistema u Crnoj Gori, Ministarstvo pravde Crne Gore je izradilo Strategiju za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori, koju je u decembru 2008. usvojila Vlada Crne Gore, a koja sadrži preporuke za reformu tog sistema. Strategija sadrži ocjenu statusa i funkcionisanja sistema za rješavanje prekršajnih predmeta u Crnoj Gori, kao i razmatranje mogućih opcija za suštinsku reformu tog sistema, te preporuke za reformu koja će imati u vidu konkretne potrebe i prilike u Crnoj Gori, kao i iskustva drugih zemalja u regionu. U periodu 2008 – 2010. godine,u sklopu projekta Ministarstvo pravde je intenzivno radilo na ispunjavanju ciljeva postavljenih Strategijom za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Usvojen je Zakon o prekršajima u decembru 2010. godine kojim se uspostavlja potpuno nov i efikasan postupak za procesuiranje prekršajnih predmeta u skladu sa EKLJP-om. Izdavanje ove publikacije jedna je od aktivnosti koje Ministarstvo pravde preduzima u cilju što uspješnije primjene novog Zakona o prekršajima i sveukupne reforme prekršajnog sistema. Cilj i svrha ove publikacije 

Cilj ove publikacije je pomoći sudijama koji postupaju u prekršajnom postupku da pri rješavanju prekršajnih predmeta osiguraju poštovanje standarda Konvencije. Publikacija Publikacija sadrži dio posvećen članu 6 EKLJP-a, pravu na pravično suđenje, u kojem se između ostalog govori o tome kako koncept „nezavisnosti i nepristrasnosti” tumači Evropski sud za ljudska prava, čime su pružene osnovne informacije koje služe kao objašnjenje neophodnosti izrade novih zakona, ali i 5

UVOD REFORMA PREKRŠAJNOG SISTEMA U CRNOJ GORI Vlada Crne Gore je u julu 2007. godine usvojila  Nacionalnu strategiju reforme  pravosuđa za period od 2007. do 2012. godine, koja kao jedan od prioriteta predviđa reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Imajući u vidu da postojeći sistem za rješavanje prekršajnih predmeta nije efikasan i u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Ministarstvo pravde je pristupilo sveobuhvatnoj reformi prekršajnog sistema u martu 2008. godine. Ova reforma sprovodi se uz finansijsku podršku Vlade Kraljevine Norveške i IMG Kancelarije u Podgorici koja je implementacioni partner Ministarstva pravde. U cilju prevazilaženja nedostataka postojećeg prekršajnog sistema u Crnoj Gori, Ministarstvo pravde Crne Gore je izradilo Strategiju za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori, koju je u decembru 2008. usvojila Vlada Crne Gore, a koja sadrži preporuke za reformu tog sistema. Strategija sadrži ocjenu statusa i funkcionisanja sistema za rješavanje prekršajnih predmeta u Crnoj Gori, kao i razmatranje mogućih opcija za suštinsku reformu tog sistema, te preporuke za reformu koja će imati u vidu konkretne potrebe i prilike u Crnoj Gori, kao i iskustva drugih zemalja u regionu. U periodu 2008 – 2010. godine,u sklopu projekta Ministarstvo pravde je intenzivno radilo na ispunjavanju ciljeva postavljenih Strategijom za reformu prekršajnog sistema u Crnoj Gori. Usvojen je Zakon o prekršajima u decembru 2010. godine kojim se uspostavlja potpuno nov i efikasan postupak za procesuiranje prekršajnih predmeta u skladu sa EKLJP-om. Izdavanje ove publikacije jedna je od aktivnosti koje Ministarstvo pravde preduzima u cilju što uspješnije primjene novog Zakona o prekršajima i sveukupne reforme prekršajnog sistema. Cilj i svrha ove publikacije 

Cilj ove publikacije je pomoći sudijama koji postupaju u prekršajnom postupku da pri rješavanju prekršajnih predmeta osiguraju poštovanje standarda Konvencije. Publikacija Publikacija sadrži dio posvećen članu 6 EKLJP-a, pravu na pravično suđenje, u kojem se između ostalog govori o tome kako koncept „nezavisnosti i nepristrasnosti” tumači Evropski sud za ljudska prava, čime su pružene osnovne informacije koje služe kao objašnjenje neophodnosti izrade novih zakona, ali i 5

istaknuta druga pitanja kojih sudije koje postupaju prekršajnom postupku trebaju biti svjesni. Publikacija je usmjerena na materijalne garancije prava na pravično suđenje s naročitim naglaskom na pitanja koja mogu biti iznesena pred sudijom koji postupa u prekršajnom postupku, kao i na član 5 EKLJP-a kojim su uređena pitanja pritvora u pretkrivičnom postupku i dr uga prava lica lišenih slobode. Prvi dio publikacije čitaocima služi kao vodič kroz razna pitanja koja su gore ukratko predstavljena, propraćen osvrtima na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava. Drugi dio se sastoji od sažetaka relevantnih predmeta, koji će čitaocima omogućiti bolje razumijevanje kako Sud tumači relevantne odredbe EKLJP-a, kao kao i o garancijama koje one sadrž e. Međutim, ovo nisu jedina pitanja koja će biti od značaja z a sudije koje postupaju u prekršajnom postupku. Stoga je, u mjeri u kojoj je to moguće unutar okvira okvira relativno kratke publikacije, ovdje takođe dat i uvod u druge situacije regulisane EKLJP-om, a kojih sudije koje postupaju u prekršajnom postupku moraju biti svjesni. A to su, između ostalog, uslovi pritvora; pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske; sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja; zaštita imovine i zabrana diskriminacije. U toku svog rada sudije koje postupaju u prekršajnom postupku će se naći u situacijama koje zahtijevaju dublje poznavanje pitanja primjene odredaba Konvencije. Cjelovite tekstove presuda iz sudske prakse Evropskog suda možete pronaći na engleskom i francuskom jeziku na Internet stranici Suda,  www.echr.  www.echr. coe.int, a Pravni bilten AIRE centra, koji je mjesečna publikacija koja se izdaje na crnogorskom jeziku, takođe može biti koristan budući da sadrži sažetke nedavno završenih predmeta. Ministarstvo pravde se posebno zahvaljuje  IMG Kancelariji u Podgorici  koja   koja je u sklopu projekta finansiranog od strane Vlade Kraljevine Norveške  omogućila  omogućila izradu i publikovanje ove brošure, kao i  AIRE Centru iz Londona  čiji   čiji je tim pravnika pripremio ovu brošuru.

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA I OSNOVNIM SLOBODAMA  Nakon Drugog svjetskog rata, novo osnovani Savjet Evrope, krenuo je sa koncipiranjem regionalnog ugovora o ljudskim pravima, nadahnut Univerzalnom deklaracijom Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, a u cilju zaštite osnovnih prava građana Evrope. Danas, 60 godina kasnije, smatra se da Evropska konvencija o ljudskim pravima zajedno sa Evropskim sudom za ljudska prava, koji nadgleda njenu implementaciju, čini dio najefikasnijeg međunarodnog mehanizma za zaštitu ljudskih prava na svijetu. Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: Konvencija) je ratifikovalo 47 država širom Evrope, koje su se time obavezale da će svim licima pod njihovom jurisdikcijom obezbijediti uživanje prava iz Konvencije i Protokola uz Konvenciju. Kako se članstvo Savjeta Evrope povećavalo, tako su i ljudi širom Evrope postali svjesniji svojih prava na temelju Konvencije i mehanizama koji postoje na međunarodnom nivou kako bi osigurali primjenu tih prava. Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) svake godine primi preko 30 000 novih predstavki, a trenutno ima oko 120 000 zaostalih neriješenih predmeta. Svjestan potrebe za pronalaskom novih načina rješavanja problema zaostalih predmeta i neophodnosti uspostavljanja djelotvornog sistema da bi pojedinci mogli ostvariti svoja prava, Sud je nedavno uveo brojne promjene u svojim metodama rada, uključujući i novi Protokol. Sud uglavnom donosi presude u predmetima koji proističu iz pojedinačnih predstavki, ali i u predmetima između različitih država, i takođe ima nadležnost da daje savjetodavna mišljenja. Proteklih godina, kroz sudsku praksu, Sud je na osnovu ponekad vrlo kratkih članova Konvencije razvio pravne standarde i načela koje države ugovornice iz cijele Evrope treba da primjenjuju. Sud je mnogo puta naglasio da je EKLJP živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu uslova koji u datom trenutku postoje. Takođe je kroz svoju sudsku praksu utvrdio da države ugovornice imaju i pozitivne obaveze pored pored obaveze suzdržavanja od uplitanja u prava pojedinaca, i naglasio važnost pravilnog izvršenja presuda i domaćeg i Evropskog Suda. Konvencija prevashodno štiti građanska i politička prava, kao što su pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda izražavanja i zaštita imovine. Dva člana Konvencije na koja se najčešće poziva su član 5, pravo na slobodu i bezbjednost i član 6, pravo na pravično suđenje. Ove odredbe su takođe veoma značajne za sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori budući da one, kao kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, u stvari uređuju situacije među kojima

6

7

istaknuta druga pitanja kojih sudije koje postupaju prekršajnom postupku trebaju biti svjesni. Publikacija je usmjerena na materijalne garancije prava na pravično suđenje s naročitim naglaskom na pitanja koja mogu biti iznesena pred sudijom koji postupa u prekršajnom postupku, kao i na član 5 EKLJP-a kojim su uređena pitanja pritvora u pretkrivičnom postupku i dr uga prava lica lišenih slobode. Prvi dio publikacije čitaocima služi kao vodič kroz razna pitanja koja su gore ukratko predstavljena, propraćen osvrtima na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava. Drugi dio se sastoji od sažetaka relevantnih predmeta, koji će čitaocima omogućiti bolje razumijevanje kako Sud tumači relevantne odredbe EKLJP-a, kao kao i o garancijama koje one sadrž e. Međutim, ovo nisu jedina pitanja koja će biti od značaja z a sudije koje postupaju u prekršajnom postupku. Stoga je, u mjeri u kojoj je to moguće unutar okvira okvira relativno kratke publikacije, ovdje takođe dat i uvod u druge situacije regulisane EKLJP-om, a kojih sudije koje postupaju u prekršajnom postupku moraju biti svjesni. A to su, između ostalog, uslovi pritvora; pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske; sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja; zaštita imovine i zabrana diskriminacije. U toku svog rada sudije koje postupaju u prekršajnom postupku će se naći u situacijama koje zahtijevaju dublje poznavanje pitanja primjene odredaba Konvencije. Cjelovite tekstove presuda iz sudske prakse Evropskog suda možete pronaći na engleskom i francuskom jeziku na Internet stranici Suda,  www.echr.  www.echr. coe.int, a Pravni bilten AIRE centra, koji je mjesečna publikacija koja se izdaje na crnogorskom jeziku, takođe može biti koristan budući da sadrži sažetke nedavno završenih predmeta. Ministarstvo pravde se posebno zahvaljuje  IMG Kancelariji u Podgorici  koja   koja je u sklopu projekta finansiranog od strane Vlade Kraljevine Norveške  omogućila  omogućila izradu i publikovanje ove brošure, kao i  AIRE Centru iz Londona  čiji   čiji je tim pravnika pripremio ovu brošuru.

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA I OSNOVNIM SLOBODAMA  Nakon Drugog svjetskog rata, novo osnovani Savjet Evrope, krenuo je sa koncipiranjem regionalnog ugovora o ljudskim pravima, nadahnut Univerzalnom deklaracijom Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, a u cilju zaštite osnovnih prava građana Evrope. Danas, 60 godina kasnije, smatra se da Evropska konvencija o ljudskim pravima zajedno sa Evropskim sudom za ljudska prava, koji nadgleda njenu implementaciju, čini dio najefikasnijeg međunarodnog mehanizma za zaštitu ljudskih prava na svijetu. Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: Konvencija) je ratifikovalo 47 država širom Evrope, koje su se time obavezale da će svim licima pod njihovom jurisdikcijom obezbijediti uživanje prava iz Konvencije i Protokola uz Konvenciju. Kako se članstvo Savjeta Evrope povećavalo, tako su i ljudi širom Evrope postali svjesniji svojih prava na temelju Konvencije i mehanizama koji postoje na međunarodnom nivou kako bi osigurali primjenu tih prava. Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) svake godine primi preko 30 000 novih predstavki, a trenutno ima oko 120 000 zaostalih neriješenih predmeta. Svjestan potrebe za pronalaskom novih načina rješavanja problema zaostalih predmeta i neophodnosti uspostavljanja djelotvornog sistema da bi pojedinci mogli ostvariti svoja prava, Sud je nedavno uveo brojne promjene u svojim metodama rada, uključujući i novi Protokol. Sud uglavnom donosi presude u predmetima koji proističu iz pojedinačnih predstavki, ali i u predmetima između različitih država, i takođe ima nadležnost da daje savjetodavna mišljenja. Proteklih godina, kroz sudsku praksu, Sud je na osnovu ponekad vrlo kratkih članova Konvencije razvio pravne standarde i načela koje države ugovornice iz cijele Evrope treba da primjenjuju. Sud je mnogo puta naglasio da je EKLJP živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu uslova koji u datom trenutku postoje. Takođe je kroz svoju sudsku praksu utvrdio da države ugovornice imaju i pozitivne obaveze pored pored obaveze suzdržavanja od uplitanja u prava pojedinaca, i naglasio važnost pravilnog izvršenja presuda i domaćeg i Evropskog Suda. Konvencija prevashodno štiti građanska i politička prava, kao što su pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda izražavanja i zaštita imovine. Dva člana Konvencije na koja se najčešće poziva su član 5, pravo na slobodu i bezbjednost i član 6, pravo na pravično suđenje. Ove odredbe su takođe veoma značajne za sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori budući da one, kao kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, u stvari uređuju situacije među kojima

6

7

su i one koje na prvi pogled mogu se činiti „trivijalnim”, i zbog toga je prvi dio ove publikacije njima i posvećen. Međutim postoje i druga prava kojih sudije koje postupaju u prekršajnom postupku trebaju biti svjesni, i neka od njih će takođe biti predstavljena u ovoj publikaciji. Ukratko o članu 5 

Pojam „sloboda” u članu 5 odnosi se na fizičku slobodu pojedinca, i Sud uvijek iznova naglašava prevashodnu važnost prava na slobodu u demokratskom društvu, i navodi da je svrha člana 5, kao cjeline, da obezbijedi da niko ne bude proizvoljno lišen slobode. Prema tome, bilo kakav oblik lišenja slobode mora odgovarati jednoj od situacija pobrojanih u članu 5 stavu 1 tač. a do f. Član 5 se primjenjuje na sve vrste pritvora od strane države, ali zbog svrhe ove publikacije, usmjerićemo se na osnovu za pritvor propisanu članom 5 stavom 1 tačkom c – „ zakonito hapšenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo…”. Članom 5 st. 2 do 5 predviđen je veliki broj materijalnih prava koja imaju za cilj da smanje opasnost od proizvoljnosti – svako uhapšeno lice mora biti obaviješteno o razlozima za njegovo hapšenje, sudska kontrola postojanja razloga za pritvor se mora sprovoditi, sva lica lišena slobode imaju pravo osporiti zakonitost pritvora, i konačno, imaju pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora. Ta Ta pitanja će biti razmatrana dalje u tekstu. Na kraju treba istaći razliku između lišenja slobode i ograničenja slobode kretanja u smislu Konvencije. Pitanje ograničenja slobode kretanja je uređeno članom 2 Protokola 4, i sadrži manje ri gorozne zaštitne mehanizme za pojedinca u pitanju. Klasični primjer pritvora je kada se osoba drži u kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa ili u pritvoru u pretkrivičnom postupku. Međutim, član 5 se može primjenjivati i na druge situacije. Sud je naveo da postoji mnogo oblika lišenja slobode, i da se raznovrsnost povećava sa razvojem pravnih standarda i stavova . U predmetu Guzzardi protiv Italije 1, na osnovu sudskog naloga, podnosiocu predstavke je naređeno da mora provesti šesnaest mjeseci na ostrvu koje se nalazi nedaleko od obale Sardinije zbog sumnje da je upleten u nezakonite mafijaške aktivnosti. Njegovo kretanje je bilo ograničeno na područje ostrva od oko 2,5 kvadratna kilometra, a na kojem su boravile samo osobe kojima je izrečena ista mjera, mada je njegovoj porodici bilo dopušteno da živi sa njim. Imao je obavezu  javljati se vlastima dva puta dnevno dnevno i nametnuta mu je zabrana kretanja kretanja u noćnim noćnim satima. Poredeći te uslove sa uslovima koji postoje u zatvorima otvorenog tipa, 1 8

Guzzardi protiv Italije, 06.11.1980.

Sud je ustanovio da je situacija podnosioca predstavke uključivala dovoljan stepen lišenja slobode da spada u područje primjene člana 5. Ovo je bilo ključno za ishod predmeta, s obzirom na to da na temelju člana 5 stava 1 nema opravdanja za pritvor podnosioca predstavke i prema tome, u ovom slučaju je ustanovljeno kršenje Konvencije. Prilikom razmatranja predmeta, Sud je takođe dao neke opšte smjernice u vezi ovog pitanja. Naveo je da je razlika između situacija koje spadaju pod primjenu člana 5 i onih koje spadaju u područje primjene člana 2 Protokola 4, koji, kao što  je to gore navedeno, ne sadrži iste zaštitne mehanizme kao član 5, samo u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini. Kada se ocjenjuje da li neophodan stepen ili intenzitet postoji, potrebno je uzeti u obzir cijeli niz kriterijuma poput, vrste, trajanja, posljedica i načina sprovođenja date mjere. Sprječavanje osobe da napušta svoju kuću jasno predstavlja ograničenje slobode kretanja, kao i situacija kada se od osobe zahtjeva da se javi policiji svaki put kada promjeni prebivalište ili ode u posjetu porodici ili prijateljima. Takođe dolazi do miješanja u pravo slobode kretanja kada je nekom licu zabranjeno da zalazi u određeno područje, na primjer, centar grada.2 Ukoliko se određena situacija smatra ograničenjem slobode kretanja, a ne lišenjem slobode, takve restrikcije svejedno moraju biti srazmjerne i imati određenu svrhu u skladu sa članom 2 Protokola 4. Vidjeti u daljem tekstu, dio o članu 8, za dalju diskusiju o pitanju srazmjernosti. Ukratko o članu 6 

Član 6 je još jedna odredba koja je od suštinskog značaja z a demokratsko društvo i prema tome, Sud smatra da nema opravdanja za njeno restri ktivno tumačenje. Član 6 se primjenjuje pri određivanju «građanskih prava i obaveza» nekog lica i «krivičnih optužbi» koje su pokrenute protiv njega. U ovoj publikaciji ćemo pažnju usmjeriti na posljednji od ta dva pojma. Sud je utvrdio da države ugovornice imaju pravo da kategorizuju stvari u svom domaćem pravu kao krivična, disciplinska ili upravna, dokle god takav način razlikovanja sam po sebi nije u suprotnosti sa Konvencijom. Takođe je utvrdio određene kriterijume za utvrđivanje da li je optužba «krivična» u smislu člana 6. 3

2 3

Vidi, između ostalog, Denizci i drugi protiv Kipra, 23.05.2001. kao i Olivieira protiv  Holandije, 04.06.2002. Engel i drugi protiv Holandije, 08.06.1976. 9

su i one koje na prvi pogled mogu se činiti „trivijalnim”, i zbog toga je prvi dio ove publikacije njima i posvećen. Međutim postoje i druga prava kojih sudije koje postupaju u prekršajnom postupku trebaju biti svjesni, i neka od njih će takođe biti predstavljena u ovoj publikaciji. Ukratko o članu 5 

Pojam „sloboda” u članu 5 odnosi se na fizičku slobodu pojedinca, i Sud uvijek iznova naglašava prevashodnu važnost prava na slobodu u demokratskom društvu, i navodi da je svrha člana 5, kao cjeline, da obezbijedi da niko ne bude proizvoljno lišen slobode. Prema tome, bilo kakav oblik lišenja slobode mora odgovarati jednoj od situacija pobrojanih u članu 5 stavu 1 tač. a do f. Član 5 se primjenjuje na sve vrste pritvora od strane države, ali zbog svrhe ove publikacije, usmjerićemo se na osnovu za pritvor propisanu članom 5 stavom 1 tačkom c – „ zakonito hapšenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo…”. Članom 5 st. 2 do 5 predviđen je veliki broj materijalnih prava koja imaju za cilj da smanje opasnost od proizvoljnosti – svako uhapšeno lice mora biti obaviješteno o razlozima za njegovo hapšenje, sudska kontrola postojanja razloga za pritvor se mora sprovoditi, sva lica lišena slobode imaju pravo osporiti zakonitost pritvora, i konačno, imaju pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora. Ta Ta pitanja će biti razmatrana dalje u tekstu. Na kraju treba istaći razliku između lišenja slobode i ograničenja slobode kretanja u smislu Konvencije. Pitanje ograničenja slobode kretanja je uređeno članom 2 Protokola 4, i sadrži manje ri gorozne zaštitne mehanizme za pojedinca u pitanju. Klasični primjer pritvora je kada se osoba drži u kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa ili u pritvoru u pretkrivičnom postupku. Međutim, član 5 se može primjenjivati i na druge situacije. Sud je naveo da postoji mnogo oblika lišenja slobode, i da se raznovrsnost povećava sa razvojem pravnih standarda i stavova . U predmetu Guzzardi protiv Italije 1, na osnovu sudskog naloga, podnosiocu predstavke je naređeno da mora provesti šesnaest mjeseci na ostrvu koje se nalazi nedaleko od obale Sardinije zbog sumnje da je upleten u nezakonite mafijaške aktivnosti. Njegovo kretanje je bilo ograničeno na područje ostrva od oko 2,5 kvadratna kilometra, a na kojem su boravile samo osobe kojima je izrečena ista mjera, mada je njegovoj porodici bilo dopušteno da živi sa njim. Imao je obavezu  javljati se vlastima dva puta dnevno dnevno i nametnuta mu je zabrana kretanja kretanja u noćnim noćnim satima. Poredeći te uslove sa uslovima koji postoje u zatvorima otvorenog tipa, 1

Guzzardi protiv Italije, 06.11.1980.

Sud je ustanovio da je situacija podnosioca predstavke uključivala dovoljan stepen lišenja slobode da spada u područje primjene člana 5. Ovo je bilo ključno za ishod predmeta, s obzirom na to da na temelju člana 5 stava 1 nema opravdanja za pritvor podnosioca predstavke i prema tome, u ovom slučaju je ustanovljeno kršenje Konvencije. Prilikom razmatranja predmeta, Sud je takođe dao neke opšte smjernice u vezi ovog pitanja. Naveo je da je razlika između situacija koje spadaju pod primjenu člana 5 i onih koje spadaju u područje primjene člana 2 Protokola 4, koji, kao što  je to gore navedeno, ne sadrži iste zaštitne mehanizme kao član 5, samo u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini. Kada se ocjenjuje da li neophodan stepen ili intenzitet postoji, potrebno je uzeti u obzir cijeli niz kriterijuma poput, vrste, trajanja, posljedica i načina sprovođenja date mjere. Sprječavanje osobe da napušta svoju kuću jasno predstavlja ograničenje slobode kretanja, kao i situacija kada se od osobe zahtjeva da se javi policiji svaki put kada promjeni prebivalište ili ode u posjetu porodici ili prijateljima. Takođe dolazi do miješanja u pravo slobode kretanja kada je nekom licu zabranjeno da zalazi u određeno područje, na primjer, centar grada.2 Ukoliko se određena situacija smatra ograničenjem slobode kretanja, a ne lišenjem slobode, takve restrikcije svejedno moraju biti srazmjerne i imati određenu svrhu u skladu sa članom 2 Protokola 4. Vidjeti u daljem tekstu, dio o članu 8, za dalju diskusiju o pitanju srazmjernosti. Ukratko o članu 6 

Član 6 je još jedna odredba koja je od suštinskog značaja z a demokratsko društvo i prema tome, Sud smatra da nema opravdanja za njeno restri ktivno tumačenje. Član 6 se primjenjuje pri određivanju «građanskih prava i obaveza» nekog lica i «krivičnih optužbi» koje su pokrenute protiv njega. U ovoj publikaciji ćemo pažnju usmjeriti na posljednji od ta dva pojma. Sud je utvrdio da države ugovornice imaju pravo da kategorizuju stvari u svom domaćem pravu kao krivična, disciplinska ili upravna, dokle god takav način razlikovanja sam po sebi nije u suprotnosti sa Konvencijom. Takođe je utvrdio određene kriterijume za utvrđivanje da li je optužba «krivična» u smislu člana 6. 3

2 3

Vidi, između ostalog, Denizci i drugi protiv Kipra, 23.05.2001. kao i Olivieira protiv  Holandije, 04.06.2002. Engel i drugi protiv Holandije, 08.06.1976.

8

9

Član 6 se automatski primjenjuje ako je optužba klasifikovana kao krivična u domaćem pravu. Međutim, primjena člana 6 nije nužno isključena ako prema domaćim zakonima optužba nije klasifikovana kao krivična. Naime, kada bi to bilo tako, onda bi države ugovornice mogle da izbjegnu primjenu garancija pravičnog suđenja koje su predviđene članom 6 tako što bi dekriminalizovale krivične optužbe ili promijenile njihovu klasifikaciju. Nakon ispitivanja klasifikacije optužbe prema domaćem pravu, Sud razmatra prirodu krivičnog djela, svrhu kazne, kao i prirodu i težinu kazne.

podnosilac predstavke (podnosilac predstavke je neosnovano optužio svoje susjede za uznemiravanje), a koje se odnose na sve građane bez razlike, zajedno sa odvraćajućom i kaznenom svrhom sankcije koja mu je izrečena (novčana kazna) pokazuju da se djelo o kome je riječ treba tretirati kao „krivično” u smislu člana 6 Konvencije, te da su stoga garancije sadržane u tom članu primjenjive u ovom slučaju. Vlada je između ostalog tvrdila da taj prekršaj nije bio „krivične” prirode budući da nije kažnjiv zatvorom – međutim, Sud je jasno istakao da to nije odlučujuće za klasifikaciju djela z a svrhe primjenjivosti odredbi Konvencije. 7

U vezi prirode krivičnog djela, ako se norma o kojoj je riječ pr imjenjuje isključivo na ograničenu grupu ljudi, kao što su pripadnici jedne profesije, onda bi to moglo da ukaže da je riječ o disciplinskoj, a ne o krivičnoj normi. Međutim, ako norma ima opšte posljedice, onda je vjerovatno da će ona u smislu značenja člana 6 biti krivična. Na primjer,Sud je utvrdio da se postupak koji je zbog kršenja povjerljivosti pokrenut protiv novinara koji je objavio članak u kome oštro kritikuje dva člana parlamenta, nije smatrao pitanjem unutrašnjeg parlamentarnog reda s obzirom da  je relevantna odredba mogla uticati na cijelo stanovništvo. 4

Pored toga što izraz «krivična» ima autonomno značenje, riječ «optužba» može imati drugačije značenje u sudskoj praksi Suda od onog koje ima u domaćem pravu. Posljedica toga je da bi član 6 mogao biti pr imjenjiv,a prema tome i garancije predviđene tom odredbom, prije i nego što je osoba optužena u domaćem pravu. Sud navodi da optužba može biti ili zvanično obavještenje koje se daje licu o navodima da se on ili ona sumnjiči da je počinio ili počinila krivično djelo ili onda kada samo postojanje sumnje bitno promijeni situaciju osumnjičenog.

Logička podloga sledećeg kriterijuma, svrhe kazne, je da se napravi razlika između krivičnih i čisto administrativnih sankcija. Primjer toga kako Sud rješava ovo pitanje može se naći u predmetu Öztürk protiv Savezne Republike  Njemačke , gdje je razmatran predmet koji se odnosio na nepažljivu vožnju koja  je u Njemačkoj dekrimi nalizovana. 5 Međutim, Sud je zaključio da je norma o kojoj je bilo riječ još uvijek imala osnovne karakteristike krivičnog djela, s obzirom da je bila opšteprimenjiva, tj. odnosila se na sve «učesnike u saobraćaju», a ne samo na određenu grupu, i podrazumijevala je sankciju (novčana kazna) kaznene i preventivne prirode. Takođe značajno je bilo to da većina država članica Savjeta Evrope se odnosi prema saobraćajnim prekršajima kao prema krivičnim djelima. Prema tome, član 6 je u ovom slučaju bio primjenjiv, i garancije te odredbe su bile primjenjive na podnosioca predstavke.

10

Sud je iznio ova objašnjenja u predmetu Deweer protiv Belgije , u kojem je tužilac naložio privremeno zatvaranje trgovine podnosioca predstavke uslijed navoda da je podnosilac prekršio određene propise o cijenama. Prema belgijskom pravu, krivični postupak protiv podnosioca predstavke nikada nije pokrenut zato što  je podnosilac pri hvatio vanparničnu nagodbu, i stoga član 6 nije bio primjenjiv. Međutim, budući da je došlo do bitnog uticaja na njegovu situaciju, Sud je zaključio da je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo i da može imati koristi od garancija predviđenih članom 6. 8 Drugi primjeri toga kako je Sud protumačio pojam krivične optužbe su slijedeći: kada je lice prvi put ispitivano u svojstvu osumnjičenog; kada je izdat nalog za hapšenje lica zbog počinjenog krivičnog djela; i kada je lice zvanično obaviješteno da se protiv njega vodi krivični postupak. 9

Konačno,Sud razmatra prirodu i težinu kazne. Ako kazna o kojoj je riječ uključuje lišenje slobode, to uglavnom čini normu krivičnom, a ne disciplinskom. A to je tako zbog ozbiljnosti onog što je u pitanju za pojedinca (u ovom slučaju gubitak slobode), i važnosti koju Sud pridaje pitanju poštovanja fizičke slobode svih lica.6 Međutim, takođe interesantna je i odluka Suda u predmetu Lauko protiv Slovačke, koja se ticala primjene Zakona o prekršajima koji je u dato vrijeme bio na snazi. Sud je bio mišljenja da opšti karakter pravnih odredbi koje je prekršio

Onog trenutka kada je utvrđeno da je član 6 primjenjiv, okrivljeni ima koristi od garancija sadržanih u njemu. Prvi stav tog člana je uopštenijeg karaktera, i garantuje pravično suđenje. Međutim, takođe utvrđuje i neka konkretna prava, kao što su pravo na suđenje u r azumnom roku, pravo na nezavisan i nepristrasan sud, i pravo na javno izricanje odluke. Drugi i treći stavovi se primjenjuju konkretno na lica optužena za krivično djelo, i uključuju, npr., pravo na pretpostavku nevinosti, pravo na pravnu pomoć i pravo na prevodioca.

4 5 6

7 8 9

Demicoli protiv Malte, 27.08.1991. Öztürk protiv SRNj, 21.02.1984. Engel i drugi proti v Holandije, 08.06.1976.

Lauko protiv Slovačke, 02.09.1998. Deweer protiv Belgije, 27.02.1980. Vidi, između ostalog, Hozee protiv Holandije, 22.05.1998. Wemhoff protiv SRNj, 27. 06.1968. i Neumeister protiv Austrije, 27.06.1986. 11

Član 6 se automatski primjenjuje ako je optužba klasifikovana kao krivična u domaćem pravu. Međutim, primjena člana 6 nije nužno isključena ako prema domaćim zakonima optužba nije klasifikovana kao krivična. Naime, kada bi to bilo tako, onda bi države ugovornice mogle da izbjegnu primjenu garancija pravičnog suđenja koje su predviđene članom 6 tako što bi dekriminalizovale krivične optužbe ili promijenile njihovu klasifikaciju. Nakon ispitivanja klasifikacije optužbe prema domaćem pravu, Sud razmatra prirodu krivičnog djela, svrhu kazne, kao i prirodu i težinu kazne.

podnosilac predstavke (podnosilac predstavke je neosnovano optužio svoje susjede za uznemiravanje), a koje se odnose na sve građane bez razlike, zajedno sa odvraćajućom i kaznenom svrhom sankcije koja mu je izrečena (novčana kazna) pokazuju da se djelo o kome je riječ treba tretirati kao „krivično” u smislu člana 6 Konvencije, te da su stoga garancije sadržane u tom članu primjenjive u ovom slučaju. Vlada je između ostalog tvrdila da taj prekršaj nije bio „krivične” prirode budući da nije kažnjiv zatvorom – međutim, Sud je jasno istakao da to nije odlučujuće za klasifikaciju djela z a svrhe primjenjivosti odredbi Konvencije. 7

U vezi prirode krivičnog djela, ako se norma o kojoj je riječ pr imjenjuje isključivo na ograničenu grupu ljudi, kao što su pripadnici jedne profesije, onda bi to moglo da ukaže da je riječ o disciplinskoj, a ne o krivičnoj normi. Međutim, ako norma ima opšte posljedice, onda je vjerovatno da će ona u smislu značenja člana 6 biti krivična. Na primjer,Sud je utvrdio da se postupak koji je zbog kršenja povjerljivosti pokrenut protiv novinara koji je objavio članak u kome oštro kritikuje dva člana parlamenta, nije smatrao pitanjem unutrašnjeg parlamentarnog reda s obzirom da  je relevantna odredba mogla uticati na cijelo stanovništvo. 4

Pored toga što izraz «krivična» ima autonomno značenje, riječ «optužba» može imati drugačije značenje u sudskoj praksi Suda od onog koje ima u domaćem pravu. Posljedica toga je da bi član 6 mogao biti pr imjenjiv,a prema tome i garancije predviđene tom odredbom, prije i nego što je osoba optužena u domaćem pravu. Sud navodi da optužba može biti ili zvanično obavještenje koje se daje licu o navodima da se on ili ona sumnjiči da je počinio ili počinila krivično djelo ili onda kada samo postojanje sumnje bitno promijeni situaciju osumnjičenog.

Logička podloga sledećeg kriterijuma, svrhe kazne, je da se napravi razlika između krivičnih i čisto administrativnih sankcija. Primjer toga kako Sud rješava ovo pitanje može se naći u predmetu Öztürk protiv Savezne Republike  Njemačke , gdje je razmatran predmet koji se odnosio na nepažljivu vožnju koja  je u Njemačkoj dekrimi nalizovana. 5 Međutim, Sud je zaključio da je norma o kojoj je bilo riječ još uvijek imala osnovne karakteristike krivičnog djela, s obzirom da je bila opšteprimenjiva, tj. odnosila se na sve «učesnike u saobraćaju», a ne samo na određenu grupu, i podrazumijevala je sankciju (novčana kazna) kaznene i preventivne prirode. Takođe značajno je bilo to da većina država članica Savjeta Evrope se odnosi prema saobraćajnim prekršajima kao prema krivičnim djelima. Prema tome, član 6 je u ovom slučaju bio primjenjiv, i garancije te odredbe su bile primjenjive na podnosioca predstavke.

Sud je iznio ova objašnjenja u predmetu Deweer protiv Belgije , u kojem je tužilac naložio privremeno zatvaranje trgovine podnosioca predstavke uslijed navoda da je podnosilac prekršio određene propise o cijenama. Prema belgijskom pravu, krivični postupak protiv podnosioca predstavke nikada nije pokrenut zato što  je podnosilac pri hvatio vanparničnu nagodbu, i stoga član 6 nije bio primjenjiv. Međutim, budući da je došlo do bitnog uticaja na njegovu situaciju, Sud je zaključio da je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo i da može imati koristi od garancija predviđenih članom 6. 8 Drugi primjeri toga kako je Sud protumačio pojam krivične optužbe su slijedeći: kada je lice prvi put ispitivano u svojstvu osumnjičenog; kada je izdat nalog za hapšenje lica zbog počinjenog krivičnog djela; i kada je lice zvanično obaviješteno da se protiv njega vodi krivični postupak. 9

Konačno,Sud razmatra prirodu i težinu kazne. Ako kazna o kojoj je riječ uključuje lišenje slobode, to uglavnom čini normu krivičnom, a ne disciplinskom. A to je tako zbog ozbiljnosti onog što je u pitanju za pojedinca (u ovom slučaju gubitak slobode), i važnosti koju Sud pridaje pitanju poštovanja fizičke slobode svih lica.6 Međutim, takođe interesantna je i odluka Suda u predmetu Lauko protiv Slovačke, koja se ticala primjene Zakona o prekršajima koji je u dato vrijeme bio na snazi. Sud je bio mišljenja da opšti karakter pravnih odredbi koje je prekršio

Onog trenutka kada je utvrđeno da je član 6 primjenjiv, okrivljeni ima koristi od garancija sadržanih u njemu. Prvi stav tog člana je uopštenijeg karaktera, i garantuje pravično suđenje. Međutim, takođe utvrđuje i neka konkretna prava, kao što su pravo na suđenje u r azumnom roku, pravo na nezavisan i nepristrasan sud, i pravo na javno izricanje odluke. Drugi i treći stavovi se primjenjuju konkretno na lica optužena za krivično djelo, i uključuju, npr., pravo na pretpostavku nevinosti, pravo na pravnu pomoć i pravo na prevodioca.

4 5 6

7 8 9

Demicoli protiv Malte, 27.08.1991. Öztürk protiv SRNj, 21.02.1984. Engel i drugi proti v Holandije, 08.06.1976.

Lauko protiv Slovačke, 02.09.1998. Deweer protiv Belgije, 27.02.1980. Vidi, između ostalog, Hozee protiv Holandije, 22.05.1998. Wemhoff protiv SRNj, 27. 06.1968. i Neumeister protiv Austrije, 27.06.1986.

10

11

Ključna pitanja 

Nakon ovog kratkog uvoda u čl. 5 i 6 Konvencije, sad ćemo se fokusirati na neka od pitanja koja će biti značajna za sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori u slučajevima u kojima su ove odredbe primjenjive.  Nezavisan i nepristrasan sud 

Zahtjevi za nezavisnošću i nepristrasnošću iz člana 6 su međusobno povezani, i Sud ih često zajedno razmatra. Međutim, u tekstu slijedi kratki prikaz elemenata koje je potrebno imati u vidu pri razmatranju ta dva zahtjeva pojedinačno. Sudovi se po pravilu smatraju nezavisnima. Međutim, pri razmatranju sudova, kvazi-sudskih ili ne-sudskih tijela, potrebno je uzeti u obzir slijedeće 10: · · · · ·

Način imenovanja njegovih članova  Trajanje mandata članova suda Postojanje garancija koje štite od spoljnjih pritisaka Pitanje da li to tijelo ostavlja utisak nezavisnosti Činjenicu da je sud nezavisan u odnosu na izvršnu vlast i stranke u predmetu

Što se tiče načina imenovanja članova – prisustvo kvalifikovanih sudija ili pravnika u sudu predstavlja jaku indikaciju njegove nezavisnosti. Da bi se utvrdilo da je prekršen član 6, moralo bi se pokazati da je izvršna vlast postavila članove suda, ili dokazati da je praksa imenovanja sudija u cjelini nezadovoljavajuća ili da je do uspostavljanja određenog suda koji odlučuje u nekom predmetu došlo pod uticajem motiva koji ukazuju na to da se pokušalo uticati na konačan ishod tog predmeta. Ukoliko postoje sumnje u vezi toga da li sud odaje utisak nezavisnosti, potrebno  je da su u određenom stepenu te sumnje objektivno opravdane. Na primjer, u predmetu Belilos protiv Švajcarske , lokalni «policijski odbor» koji je odlučivao u prekršajnim predmetima sastojao se od samo jednog člana. U pitanju je bio policajac koji je djelovao u ličnom svojstvu, a koji bi se kasnije vraćao redovnim dužnostima i smatran je službenim policijskim licem koje je odgovorno svojim šefovima i odano svojim kolegama, i ovo bi moglo narušiti povjerenje koje sud treba da uživa. Dakle, postojala je opravdana sumnja u nezavisnost i organizacijsku nepristrasnost „policijskog odbora”, i prema tome, došlo je do kršenja č lana 6. 11 10 11 12

Vidi, između ostalog, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.06.1984. i Ringeisen protiv Austrije, 16.07.1971. Belilos protiv Švajcarske, 29.04.1988.

Što se tiče nepristrasnosti, Sud često pravi razliku između subjektivne i objektivne nepristrasnosti. Za subjektivnu nepristrasnost su potrebni dokazi konkretne pristrasnosti. Sve dok se ne dokaže suprotno, pretpostavlja se lična nepristrasnost propisno postavljenog sudije. Zbog toga je podnosiocima predstavki veoma teško dokazati ličnu pristrasnost. U jednom od rijetkih predmeta u kojem je Sud utv rdio povredu po tom osnovu, predsjedavajuća sudkinja je prije okončanja postupka komentarisala predmet u štampi, govoreći o mogućnosti osude ili djelimičnog oslobađanja, ali odbacujući mogućnost potpunog oslobađanja optuženog. 12 Da bi se utvrdila objektivna nepristrasnost, mora biti utvrđeno da li postoje dokazive činjenice koje mogu izazvati sumnju u nepristrasnost sudije. U ovom pogledu, čak i utisak koji sudija ostavlja može imati izvjestan značaj s obzirom da je u pitanju povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulivati  javnosti i, iznad svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje ulivaju samom optuženom. Pitanje koje je potrebno postaviti je da li su sumnje okrivljenog u nepristrasnost sudije objektivno opravdane? 13 Predmet  Sigurdsson protiv Islanda   je primjer toga kako se Sud bavi pitanjem nepristrasnosti. Podnosilac predstavke je pokrenuo postupak protiv jedne banke, a suprug jedne od sudija je imao finansijske veze s tom bankom. Iako nije bilo ničega što je ukazivalo na postojanje stvarne pristrasnosti, postojanje povoljnih aranžmana s bankom učinilo je opravdanim pritužbe koje je podnosilac predstavke iznio u pogledu nedostatka objektivne nepristrasnosti. 14 Konvencijom nije izričito propisano da države ugovornice moraju obezbijediti mehanizme kojim strane u postupku mogu osporiti nepristrasnost. Međutim, manja je vjerovatnoća da će doći do kršenja člana 6 ukoliko ti mehanizmi postoje. Lišavanje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora 

Kao što je gore spomenuto, svrha člana 5. kao cjeline je obezbijediti da nijedno lice ne smije biti proizvoljno lišeno slobode. Ova odredba zahtjeva da pritvaranje mora biti i «zakonito» i «u skladu sa zakonom propisanim postupkom». Ta dva zahtjeva se preklapaju, i u praksi ih Sud ponekad zajedno razmatra. Zahtjev zakonitosti znači da: 1) Pritvor mora imati pravni osnov u, i biti u skladu sa primjenjivim

domaćim zakonom, i

12 13 14

Lavents protiv Letonije, 28.11.2002. Fey protiv Austrije, 24.02.1993. Sigurdsson protiv Islanda, 10.07.2003. 13

Ključna pitanja 

Nakon ovog kratkog uvoda u čl. 5 i 6 Konvencije, sad ćemo se fokusirati na neka od pitanja koja će biti značajna za sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori u slučajevima u kojima su ove odredbe primjenjive.  Nezavisan i nepristrasan sud 

Zahtjevi za nezavisnošću i nepristrasnošću iz člana 6 su međusobno povezani, i Sud ih često zajedno razmatra. Međutim, u tekstu slijedi kratki prikaz elemenata koje je potrebno imati u vidu pri razmatranju ta dva zahtjeva pojedinačno. Sudovi se po pravilu smatraju nezavisnima. Međutim, pri razmatranju sudova, kvazi-sudskih ili ne-sudskih tijela, potrebno je uzeti u obzir slijedeće 10: · · · · ·

Način imenovanja njegovih članova  Trajanje mandata članova suda Postojanje garancija koje štite od spoljnjih pritisaka Pitanje da li to tijelo ostavlja utisak nezavisnosti Činjenicu da je sud nezavisan u odnosu na izvršnu vlast i stranke u predmetu

Što se tiče načina imenovanja članova – prisustvo kvalifikovanih sudija ili pravnika u sudu predstavlja jaku indikaciju njegove nezavisnosti. Da bi se utvrdilo da je prekršen član 6, moralo bi se pokazati da je izvršna vlast postavila članove suda, ili dokazati da je praksa imenovanja sudija u cjelini nezadovoljavajuća ili da je do uspostavljanja određenog suda koji odlučuje u nekom predmetu došlo pod uticajem motiva koji ukazuju na to da se pokušalo uticati na konačan ishod tog predmeta. Ukoliko postoje sumnje u vezi toga da li sud odaje utisak nezavisnosti, potrebno  je da su u određenom stepenu te sumnje objektivno opravdane. Na primjer, u predmetu Belilos protiv Švajcarske , lokalni «policijski odbor» koji je odlučivao u prekršajnim predmetima sastojao se od samo jednog člana. U pitanju je bio policajac koji je djelovao u ličnom svojstvu, a koji bi se kasnije vraćao redovnim dužnostima i smatran je službenim policijskim licem koje je odgovorno svojim šefovima i odano svojim kolegama, i ovo bi moglo narušiti povjerenje koje sud treba da uživa. Dakle, postojala je opravdana sumnja u nezavisnost i organizacijsku nepristrasnost „policijskog odbora”, i prema tome, došlo je do kršenja č lana 6. 11 10 11

Vidi, između ostalog, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.06.1984. i Ringeisen protiv Austrije, 16.07.1971. Belilos protiv Švajcarske, 29.04.1988.

Što se tiče nepristrasnosti, Sud često pravi razliku između subjektivne i objektivne nepristrasnosti. Za subjektivnu nepristrasnost su potrebni dokazi konkretne pristrasnosti. Sve dok se ne dokaže suprotno, pretpostavlja se lična nepristrasnost propisno postavljenog sudije. Zbog toga je podnosiocima predstavki veoma teško dokazati ličnu pristrasnost. U jednom od rijetkih predmeta u kojem je Sud utv rdio povredu po tom osnovu, predsjedavajuća sudkinja je prije okončanja postupka komentarisala predmet u štampi, govoreći o mogućnosti osude ili djelimičnog oslobađanja, ali odbacujući mogućnost potpunog oslobađanja optuženog. 12 Da bi se utvrdila objektivna nepristrasnost, mora biti utvrđeno da li postoje dokazive činjenice koje mogu izazvati sumnju u nepristrasnost sudije. U ovom pogledu, čak i utisak koji sudija ostavlja može imati izvjestan značaj s obzirom da je u pitanju povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulivati  javnosti i, iznad svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje ulivaju samom optuženom. Pitanje koje je potrebno postaviti je da li su sumnje okrivljenog u nepristrasnost sudije objektivno opravdane? 13 Predmet  Sigurdsson protiv Islanda   je primjer toga kako se Sud bavi pitanjem nepristrasnosti. Podnosilac predstavke je pokrenuo postupak protiv jedne banke, a suprug jedne od sudija je imao finansijske veze s tom bankom. Iako nije bilo ničega što je ukazivalo na postojanje stvarne pristrasnosti, postojanje povoljnih aranžmana s bankom učinilo je opravdanim pritužbe koje je podnosilac predstavke iznio u pogledu nedostatka objektivne nepristrasnosti. 14 Konvencijom nije izričito propisano da države ugovornice moraju obezbijediti mehanizme kojim strane u postupku mogu osporiti nepristrasnost. Međutim, manja je vjerovatnoća da će doći do kršenja člana 6 ukoliko ti mehanizmi postoje. Lišavanje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora 

Kao što je gore spomenuto, svrha člana 5. kao cjeline je obezbijediti da nijedno lice ne smije biti proizvoljno lišeno slobode. Ova odredba zahtjeva da pritvaranje mora biti i «zakonito» i «u skladu sa zakonom propisanim postupkom». Ta dva zahtjeva se preklapaju, i u praksi ih Sud ponekad zajedno razmatra. Zahtjev zakonitosti znači da: 1) Pritvor mora imati pravni osnov u, i biti u skladu sa primjenjivim

domaćim zakonom, i

12 13 14

Lavents protiv Letonije, 28.11.2002. Fey protiv Austrije, 24.02.1993. Sigurdsson protiv Islanda, 10.07.2003.

12

13

2) Primjena tog domaćeg zakona se mora vršiti u skladu sa EKLJP-om

(razlog pritvora mora biti jedan od slučajeva navedenih u članu 5, stavu 1 tač. a-f.)

Uz to, koncept zakonitosti zahtijeva da domaće pravo zadovoljava potreban nivo pravne sigurnosti i kvalitete z akona. Način na koji Sud utvrđuje da li je zadovoljen taj zahtjev je usko povezan sa testom koji se pr imjenjuje na čl. 8-11 Konvencije 15, i traži da svi zakoni moraju biti javni i dovoljno precizni kako bi svako lice moglo, ako  je potrebno uz pravni savjet, predvidjeti u mjeri u kojoj je to u datim okolnostima i realno, posljedice koje neka konkretna radnja može proizvesti. A sve to je u cilju izbjegavanja opasnosti od proizvoljnosti. 16 Dakle, očigledna povreda člana 5 biće utvrđena ukoliko pritvor nije zasnovan na nekoj zakonskoj odredbi, ako su odredbe domaćeg zakona očito zanemarene, ili ako je podnosilac predstavke držan u pritvoru duže od trajanja njegove kazne. 17 Evropski sud će svaki predmet ispitati pojedinačno i u vezi sa njegovim konkretnim okolnostima, te ocijeniti da li je domaći zakon poštovan u tom predmetu i da li taj zakon zadovoljava zahtjev «kvalitet zakona». Kao što je gore navedeno, osnova za pritvor koja je najrelevantnija u smislu svrhe ove publikacije, se nalazi u članu 5 stavu 1 tački c – hapšenje ili pritvaranje lica zbog osnovane sumnje da je to lice počinilo krivično djelo. « Opravdana sumnja » pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje, kako Sud to navodi, mogu uvjeriti objektivnog promatrača kako je to konkretno lice moglo izvršiti krivično djelo. 18 Ova odredba ne dozvoljava pritvaranje pojedinca samo radi ispitivanja u svrhu prikupljanja informacija – mora postojati namjera podizanja optužnice, ili u suprotnom to lice mora biti pušteno na slobodu. Iako je član 5 stav 1 tačka c najrelevantnija odredba za ovu publikaciju, bitno je istaknuti i nekoliko drugih osnova sadržanih u članu 5(1). Prema članu 5 stavu 1 tački d, pritvaranje maloljetnika je zakonito ako je izdat nalog za  vaspitni nadzor ili ako je izvršeno radi izvođenja maloljetnika pred nadležnu sudsku vlast. Članom 5 stavom 1 tačkom e je, između ostalog, predviđeno zakonito pritvaranje lica radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Takav pritvor bi trebao biti posljednja opcija, 15 16 17 18 14

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na slobodu izražavanja, i pravo na sloboduokupljanja i udruživanja. Za dalju diskusiju o ovim pitanjima vidi dole. Vidi, npr., Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23.09.1998. i Amuur protiv Francuske, 25.06.1996. Vidi, između ostalog, Baranowski protiv Poljske, 28.03.2000., Tsirlis i Kouloumpas protiv Grčke, 29.05.1997. i Grava protiv Italije, 10.07.2003. Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 30.08.1990.

i prestaje biti zakonit čim se utvrdi da više nema opasnosti za javnost. Ova odredba takođe obuhvata pritvaranje alkoholičara i narkomana, i primjenjuje se na lica čije ponašanje pod uticajem alkohola ili opojnih droga predstavlja opasnost za javnost ili njih samih. Njih je moguće pritvoriti u cilju z aštite javnosti ili njih samih. Nije dovoljno da lišenje slobode bude u skladu sa domaćim zakonima, već ono mora biti i neophodno u tim okolnostima. 19 Konačno, član 5 stav 1 tačka e se takođe primjenjuje na duševno oboljela lica. Posljednji dio člana 5 stava 1 se odnosi na pritvor u useljeničkim pitanjima. Konkretno, član 5 stav 1 tačka f predviđa mogućnost pritvaranja ili hapšenje lica u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lic a protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Većina sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava se odnosi na drugi segment ove odredbe, i kao i uvijek, neophodno je da je pritvaranje izvršeno u skladu sa domaćim zakonom. Član 5 stav 4 daje licu lišenom slobode pravo da pred sudom ospori zakonitost svog pritvora. U okviru tog preispitivanja, koje mora biti obezbijeđeno u kratkom roku, a iako to nije žalba, moraju se ispitati procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora. Ukoliko se utvrdi da pritvor nije zakonit, pritvorenik mora biti pušten na slobodu. Odluku u vezi osporavanja zakonitosti pritvora mora donijeti sud, a i samo preispitivanje mora imati sudski karakter. Iako se ne traži primjena svih prava iz člana 6, preispitivanje  je usko povezano sa tom odredbom, naročito kada se osporava vrsta pritvora koja je opravdana prema članu 5 stavu 1 tački c, tj. u slučaju krivičnog postupka. Preispitivanje mora imati oblik akuzatornog postupka i uvijek mora jemčiti jednakost strana u postupku,a to znači da svakoj strani u postupku mora biti pružena r azumna prilika da iznese svoj slučaj pred sud, a u uslovima koji ga ne dovode u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu. Drugi riječima, mora se uspostaviti pravična ravnoteža. 20 Pravni lijek će biti u saglasnosti sa zahtjevima člana 5 stava 4 ukoliko omogućava pritvoreniku da ospori «zakonitost» pritvora. Ovdje je značenje «zakonitosti» isto kao i u članu 5 stavu 1, i prema tome, pritvoreno lice mora imati mogućnost da traži da se preispita da li je njegovo/njeno pritvaranje u skladu i sa domaćim pravom i sa Konvencijom, kao i da li je proizvoljno. 21  Teret dokazivanja je na vlastima, i dakle, one moraju dokazati da je pritvorenik opravdano i zakonito lišen slobode i zadržan u pritvoru, a ne obratno. 22 Sud mora uzeti u obzir i pravilno se baviti konkretnim činjenicama – doćiće do 19 20 21 22

Witold Litwa protiv Poljske, 04.04.2000. De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24.02.1997. Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24.06.1982. Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 20.02.2003.

15

2) Primjena tog domaćeg zakona se mora vršiti u skladu sa EKLJP-om

(razlog pritvora mora biti jedan od slučajeva navedenih u članu 5, stavu 1 tač. a-f.)

Uz to, koncept zakonitosti zahtijeva da domaće pravo zadovoljava potreban nivo pravne sigurnosti i kvalitete z akona. Način na koji Sud utvrđuje da li je zadovoljen taj zahtjev je usko povezan sa testom koji se pr imjenjuje na čl. 8-11 Konvencije 15, i traži da svi zakoni moraju biti javni i dovoljno precizni kako bi svako lice moglo, ako  je potrebno uz pravni savjet, predvidjeti u mjeri u kojoj je to u datim okolnostima i realno, posljedice koje neka konkretna radnja može proizvesti. A sve to je u cilju izbjegavanja opasnosti od proizvoljnosti. 16 Dakle, očigledna povreda člana 5 biće utvrđena ukoliko pritvor nije zasnovan na nekoj zakonskoj odredbi, ako su odredbe domaćeg zakona očito zanemarene, ili ako je podnosilac predstavke držan u pritvoru duže od trajanja njegove kazne. 17 Evropski sud će svaki predmet ispitati pojedinačno i u vezi sa njegovim konkretnim okolnostima, te ocijeniti da li je domaći zakon poštovan u tom predmetu i da li taj zakon zadovoljava zahtjev «kvalitet zakona». Kao što je gore navedeno, osnova za pritvor koja je najrelevantnija u smislu svrhe ove publikacije, se nalazi u članu 5 stavu 1 tački c – hapšenje ili pritvaranje lica zbog osnovane sumnje da je to lice počinilo krivično djelo. « Opravdana sumnja » pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje, kako Sud to navodi, mogu uvjeriti objektivnog promatrača kako je to konkretno lice moglo izvršiti krivično djelo. 18 Ova odredba ne dozvoljava pritvaranje pojedinca samo radi ispitivanja u svrhu prikupljanja informacija – mora postojati namjera podizanja optužnice, ili u suprotnom to lice mora biti pušteno na slobodu. Iako je član 5 stav 1 tačka c najrelevantnija odredba za ovu publikaciju, bitno je istaknuti i nekoliko drugih osnova sadržanih u članu 5(1). Prema članu 5 stavu 1 tački d, pritvaranje maloljetnika je zakonito ako je izdat nalog za  vaspitni nadzor ili ako je izvršeno radi izvođenja maloljetnika pred nadležnu sudsku vlast. Članom 5 stavom 1 tačkom e je, između ostalog, predviđeno zakonito pritvaranje lica radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Takav pritvor bi trebao biti posljednja opcija, 15 16 17 18

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na slobodu izražavanja, i pravo na sloboduokupljanja i udruživanja. Za dalju diskusiju o ovim pitanjima vidi dole. Vidi, npr., Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23.09.1998. i Amuur protiv Francuske, 25.06.1996. Vidi, između ostalog, Baranowski protiv Poljske, 28.03.2000., Tsirlis i Kouloumpas protiv Grčke, 29.05.1997. i Grava protiv Italije, 10.07.2003. Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 30.08.1990.

14

kršenja odredbi Konvencije ako tijelo koje je zaduženo za preispitivanje samo provjeri optužbe protiv podnosioca predstavke, a ne ispita određene činjenice u  vezi osnovanosti tih optužbi i ne vrši preispitivanje s ciljem da naredi oslobađanje iz pritvora ako utvrdi da ne postoji «opravdana sumnja». 23 Budući da se uslovi na kojima se pritvor temelji mogu vremenom promijeniti, pritvorenik ima pravo redovno i u razumnim intervalima tražiti novo preispitivanje zakonitosti pritvora. Koliko često će se to dešavati zavisiće od vrste predmeta u pitanju. U kontekstu zadržavanja u pritvoru, sama priroda lišenja slobode zahtijeva da preispitivanje zakonitosti pritvora u kratkim vremenskim razmacima, a period od jednog mjeseca se smatra «razumnim». 24 U ovom smislu, takođe je potrebno skrenuti pažnju na član 5 stav 5, u kojem se navodi da «svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima utuživo pravo na naknadu štete». To je jedina odredba u Konvenciji koja pojedincu pruža pravo na naknadu štete u odnosu na državne vlasti zbog kršenja određenog prava iz Konvencije. Ona se primjenjuje u slučajevima u kojima  je domaći organ ili Evropski sud utvrdio povredu bilo koje odredbe člana 5 st. 1 do 4. Pravo na suđenje u razumnom roku

Većina predmeta pred Evropskim sudom u Strazburu u kojima su podnosioci pozivaju na član 6, u određenoj mjeri se vežu za takozvanu «garanciju razumnog roka». Svrha tog dijela člana 6 je garantovati da se u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se neko lice nalazi zbog krivične optužbe koja je protiv njega/nje podnesena (ili zbog građanskopravnog pitanja). Iako je očigledno da je garancija suđenja u razumnom roku primjenjiva i u građanskim i u krivičnim stvarima, kao što je gore ukratko opisano, u ovom dijelu će uglavnom biti riječ o predmetima koji su vezani za krivično pravo, iako se mogu navesti i primjeri iz građanskog prava da bi se ukazalo na određene stvari. Kada je riječ o vremenskom periodu koji se treba uzeti u obzir u smislu ove garancije, u krivičnim predmetima se vrijeme počinje računati od trenutka kada je podignuta optužba (vidi gore navedenu definiciju). Vrijeme prestaje da teče kada je postupak okončan na najvišoj mogućoj sudskoj instanci, odnosno kada je odluka pravosnažna i kada je presuda izvršena. Ako je postupak o kojem je riječ predmet pokrenut prije datuma kada je država ugovornica ratifikovala Konvenciju, Sud samo ispituje dužinu postupka od tog datuma 23 24 16

Nikolova protiv Bugarske, 25.03.1999 Vidi, npr., Bezicheri protiv Italije, 25.10.1989. i Assenov protiv Bugarske, 28.10.1998.

i prestaje biti zakonit čim se utvrdi da više nema opasnosti za javnost. Ova odredba takođe obuhvata pritvaranje alkoholičara i narkomana, i primjenjuje se na lica čije ponašanje pod uticajem alkohola ili opojnih droga predstavlja opasnost za javnost ili njih samih. Njih je moguće pritvoriti u cilju z aštite javnosti ili njih samih. Nije dovoljno da lišenje slobode bude u skladu sa domaćim zakonima, već ono mora biti i neophodno u tim okolnostima. 19 Konačno, član 5 stav 1 tačka e se takođe primjenjuje na duševno oboljela lica. Posljednji dio člana 5 stava 1 se odnosi na pritvor u useljeničkim pitanjima. Konkretno, član 5 stav 1 tačka f predviđa mogućnost pritvaranja ili hapšenje lica u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lic a protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Većina sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava se odnosi na drugi segment ove odredbe, i kao i uvijek, neophodno je da je pritvaranje izvršeno u skladu sa domaćim zakonom. Član 5 stav 4 daje licu lišenom slobode pravo da pred sudom ospori zakonitost svog pritvora. U okviru tog preispitivanja, koje mora biti obezbijeđeno u kratkom roku, a iako to nije žalba, moraju se ispitati procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora. Ukoliko se utvrdi da pritvor nije zakonit, pritvorenik mora biti pušten na slobodu. Odluku u vezi osporavanja zakonitosti pritvora mora donijeti sud, a i samo preispitivanje mora imati sudski karakter. Iako se ne traži primjena svih prava iz člana 6, preispitivanje  je usko povezano sa tom odredbom, naročito kada se osporava vrsta pritvora koja je opravdana prema članu 5 stavu 1 tački c, tj. u slučaju krivičnog postupka. Preispitivanje mora imati oblik akuzatornog postupka i uvijek mora jemčiti jednakost strana u postupku,a to znači da svakoj strani u postupku mora biti pružena r azumna prilika da iznese svoj slučaj pred sud, a u uslovima koji ga ne dovode u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu. Drugi riječima, mora se uspostaviti pravična ravnoteža. 20 Pravni lijek će biti u saglasnosti sa zahtjevima člana 5 stava 4 ukoliko omogućava pritvoreniku da ospori «zakonitost» pritvora. Ovdje je značenje «zakonitosti» isto kao i u članu 5 stavu 1, i prema tome, pritvoreno lice mora imati mogućnost da traži da se preispita da li je njegovo/njeno pritvaranje u skladu i sa domaćim pravom i sa Konvencijom, kao i da li je proizvoljno. 21  Teret dokazivanja je na vlastima, i dakle, one moraju dokazati da je pritvorenik opravdano i zakonito lišen slobode i zadržan u pritvoru, a ne obratno. 22 Sud mora uzeti u obzir i pravilno se baviti konkretnim činjenicama – doćiće do 19 20 21 22

Witold Litwa protiv Poljske, 04.04.2000. De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24.02.1997. Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24.06.1982. Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 20.02.2003.

pa nadalje, ali takođe uzima u obzir status i napredak predmeta na taj dan.

15

25

Sud odluke donosi na osnovu konkretnih činjenica svakog pojedinačnog predmeta, ali je u svojoj sudskoj praksi uspostavio da je pri utvrđivanju da li je došlo do povrede člana 6 potrebno uzeti u obzir slijedeća četiri činioca: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke, ponašanje mjerodavnih vlasti, te važnost koju konkretna pravna stvar ima za podnosioca predstavke. Kada se procjenjuje složenost jednog predmeta, bitni su svi njegovi aspekti s obzirom da se složenost može odnositi na činjenice, kao i na pravna pitanja. Među činiocima koje je potrebno uzeti u obzir su, npr., broj optuženih lica ili broj svjedoka, postojanje međunarodnih aspekata, spajanje datog predmeta s drugim predmetima, količina dokaza ili potreba za pribavljanjem vještačenja. 26 U veoma složenim predmetima, dugotrajnost postupka može ponekad biti i opravdana. U predmetu Tričković protiv Slovenije , Sud je prilikom razmatranja pritužbe podnosioca predstavke na dugotrajnost postupka koji se vodio u vezi akontacije njegove penzije, takođe uzeo u obzir situaciju u toj zemlji nakon raspada bivše Jugoslavije. Sud je smatrao da je predmet spornog postupka izuzetno složen s obzirom da je slovenačka vlada preuzela odgovornost za isplate vojnih penzija, kao i da je domaći sud morao detaljno ispitati čitav slučaj budući da je bio prvi te vrste pred domaćim sudovima. Prema tome, Sud nije utvrdio povredu člana 6. Kada se radi o ponašanju podnosilaca predstavki, ako su oni sami prouzrokovali kašnjenje ili odugovlačili postupak, to se sigurno negativno odražava na uvjerljivost njegove tužbe. Međutim, ne može se uzimati na štetu podnosilaca predstavki to što su iskoristili sve proceduralne mogućnosti koje su im stajale na raspolaganju, a uz to, oni nisu obavezni da aktivno sarađuju u ubrzavanju procesa koji bi mogao dovesti do njihove osude. 27 Ali, ako  je kašnjenje rezultat, npr., odbijanja optuženog da angažuje pravnog zastupnika,onda to nije odgovornost države.28 Što se tiče ponašanja vlasti, pri odlučivanju da li je poštovana garancija razumnog roka, uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja koja se mogu pripisati državi. Država je odgovorna za djelovanje i nedjelovanje svih svojih upravnih ili sudskih vlasti. Domaći sudovi su obavezni da propisno postupaju u predmetima koji su im 25 26 27 28

U slučaju Crne Gore, taj datum je 06.06.2006. Vidi, npr. Angelucci protiv Italije, 19.02.1991., Manzoni protiv Italije, 19.02.1991. Diana protiv Italije, 27.02.1992., Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, 15.07.1982. i Wemhoff protiv Savezne Republike Njemačke, 27.06.1968. Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, 15.07.1982. Corigliano protiv Italije, 10.12.1982. 17

kršenja odredbi Konvencije ako tijelo koje je zaduženo za preispitivanje samo provjeri optužbe protiv podnosioca predstavke, a ne ispita određene činjenice u  vezi osnovanosti tih optužbi i ne vrši preispitivanje s ciljem da naredi oslobađanje iz pritvora ako utvrdi da ne postoji «opravdana sumnja». 23 Budući da se uslovi na kojima se pritvor temelji mogu vremenom promijeniti, pritvorenik ima pravo redovno i u razumnim intervalima tražiti novo preispitivanje zakonitosti pritvora. Koliko često će se to dešavati zavisiće od vrste predmeta u pitanju. U kontekstu zadržavanja u pritvoru, sama priroda lišenja slobode zahtijeva da preispitivanje zakonitosti pritvora u kratkim vremenskim razmacima, a period od jednog mjeseca se smatra «razumnim». 24 U ovom smislu, takođe je potrebno skrenuti pažnju na član 5 stav 5, u kojem se navodi da «svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima utuživo pravo na naknadu štete». To je jedina odredba u Konvenciji koja pojedincu pruža pravo na naknadu štete u odnosu na državne vlasti zbog kršenja određenog prava iz Konvencije. Ona se primjenjuje u slučajevima u kojima  je domaći organ ili Evropski sud utvrdio povredu bilo koje odredbe člana 5 st. 1 do 4. Pravo na suđenje u razumnom roku

Većina predmeta pred Evropskim sudom u Strazburu u kojima su podnosioci pozivaju na član 6, u određenoj mjeri se vežu za takozvanu «garanciju razumnog roka». Svrha tog dijela člana 6 je garantovati da se u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se neko lice nalazi zbog krivične optužbe koja je protiv njega/nje podnesena (ili zbog građanskopravnog pitanja). Iako je očigledno da je garancija suđenja u razumnom roku primjenjiva i u građanskim i u krivičnim stvarima, kao što je gore ukratko opisano, u ovom dijelu će uglavnom biti riječ o predmetima koji su vezani za krivično pravo, iako se mogu navesti i primjeri iz građanskog prava da bi se ukazalo na određene stvari. Kada je riječ o vremenskom periodu koji se treba uzeti u obzir u smislu ove garancije, u krivičnim predmetima se vrijeme počinje računati od trenutka kada je podignuta optužba (vidi gore navedenu definiciju). Vrijeme prestaje da teče kada je postupak okončan na najvišoj mogućoj sudskoj instanci, odnosno kada je odluka pravosnažna i kada je presuda izvršena. Ako je postupak o kojem je riječ predmet pokrenut prije datuma kada je država ugovornica ratifikovala Konvenciju, Sud samo ispituje dužinu postupka od tog datuma 23 24

Nikolova protiv Bugarske, 25.03.1999 Vidi, npr., Bezicheri protiv Italije, 25.10.1989. i Assenov protiv Bugarske, 28.10.1998.

pa nadalje, ali takođe uzima u obzir status i napredak predmeta na taj dan.

25

Sud odluke donosi na osnovu konkretnih činjenica svakog pojedinačnog predmeta, ali je u svojoj sudskoj praksi uspostavio da je pri utvrđivanju da li je došlo do povrede člana 6 potrebno uzeti u obzir slijedeća četiri činioca: složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke, ponašanje mjerodavnih vlasti, te važnost koju konkretna pravna stvar ima za podnosioca predstavke. Kada se procjenjuje složenost jednog predmeta, bitni su svi njegovi aspekti s obzirom da se složenost može odnositi na činjenice, kao i na pravna pitanja. Među činiocima koje je potrebno uzeti u obzir su, npr., broj optuženih lica ili broj svjedoka, postojanje međunarodnih aspekata, spajanje datog predmeta s drugim predmetima, količina dokaza ili potreba za pribavljanjem vještačenja. 26 U veoma složenim predmetima, dugotrajnost postupka može ponekad biti i opravdana. U predmetu Tričković protiv Slovenije , Sud je prilikom razmatranja pritužbe podnosioca predstavke na dugotrajnost postupka koji se vodio u vezi akontacije njegove penzije, takođe uzeo u obzir situaciju u toj zemlji nakon raspada bivše Jugoslavije. Sud je smatrao da je predmet spornog postupka izuzetno složen s obzirom da je slovenačka vlada preuzela odgovornost za isplate vojnih penzija, kao i da je domaći sud morao detaljno ispitati čitav slučaj budući da je bio prvi te vrste pred domaćim sudovima. Prema tome, Sud nije utvrdio povredu člana 6. Kada se radi o ponašanju podnosilaca predstavki, ako su oni sami prouzrokovali kašnjenje ili odugovlačili postupak, to se sigurno negativno odražava na uvjerljivost njegove tužbe. Međutim, ne može se uzimati na štetu podnosilaca predstavki to što su iskoristili sve proceduralne mogućnosti koje su im stajale na raspolaganju, a uz to, oni nisu obavezni da aktivno sarađuju u ubrzavanju procesa koji bi mogao dovesti do njihove osude. 27 Ali, ako  je kašnjenje rezultat, npr., odbijanja optuženog da angažuje pravnog zastupnika,onda to nije odgovornost države.28 Što se tiče ponašanja vlasti, pri odlučivanju da li je poštovana garancija razumnog roka, uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja koja se mogu pripisati državi. Država je odgovorna za djelovanje i nedjelovanje svih svojih upravnih ili sudskih vlasti. Domaći sudovi su obavezni da propisno postupaju u predmetima koji su im 25 26 27 28

U slučaju Crne Gore, taj datum je 06.06.2006. Vidi, npr. Angelucci protiv Italije, 19.02.1991., Manzoni protiv Italije, 19.02.1991. Diana protiv Italije, 27.02.1992., Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, 15.07.1982. i Wemhoff protiv Savezne Republike Njemačke, 27.06.1968. Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, 15.07.1982. Corigliano protiv Italije, 10.12.1982.

16

17

povjereni, i Sud je jasno stavio do znanja da napori koje sudske vlasti ulažu da bi koliko je god moguće ubrzali postupke, imaju ključnu ulogu u tome da podnosiocima predstavki obezbijede njihova prava iz člana 6. 29 Sud je već više puta naglasio da su države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju odredbe člana 6, uključujući zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku. 30 Ako je razlog kašnjenja problem neriješenih predmeta koji se već dugo vremena gomilaju u domaćim sudovima, onda to predstavlja kršenje garancije razumnog roka, budući da država nije preduzela odgovarajuće mjere za rješavanje tog problema. Odgovarajuće mjere mogu podrazumijevati postavljanje dodatnih sudija ili administrativnog osoblja. Značajan predmet koji ukazuje na to da države moraju preduzeti pozitivne korake u cilju rješavanja dugotrajnih problema zaostalih predmeta je Lukenda protiv Slovenije 31. U tom predmetu se radilo o građanskoj parnici u vezi invalidnine podnosioca predstavke koja je trajala pet godina i tri mjeseca. Sud je utvrdio da  je trajanje postupka bilo prekomjerno i u suprotnosti sa garancijom r azumnog roka iz člana 6, kao i da je podnosiocu predstavke bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek prema članu 13. Sud je zatim razmatrao pitanje obaveza Vlade prema članu 46 Konvencije, a u vezi izvršenja presuda Suda. Istakao je da u slučajevima gdje je utvrđena povreda odredaba Konvencije, tužena država je obavezna ne samo da oštećenoj strani plati iznos koji joj bude dosuđen na ime pravičnog zadovoljenja, već i da izabere opšte, a u nekim slučajevima i pojedinačne mjere, koje će primijeniti u svom domaćem pravnom poretku kako bi spriječila ponavljanje tih povreda i ublažila njihove posljedice što je više moguće. U presudi  je ukazano na neke od slabosti pravnih lijekova koji su predviđeni u Sloveniji i Sud  je podstakao slovenačku vladu da ili izmijeni i dopuni postojeći spektar pravnih lijekova, ili da doda nove pravne lijekove, kako bi se obezbjedio efikasan odgovor na povrede prava na suđenje u razumnom roku. Nakon ove presude Evropskog suda, te odluke slovenačkog ustavnog suda, Vlada  je u decembru 2005. godine usvojila Zajednički državni projekat za eliminaciju zaostalih sudskih predmeta, tako-zvani Projekat Lukenda . Cilj je bio da se do kraja 2010. godine riješe svi zaostali predmeti u slovenačkim sudovima i tužilaštvima, i to sprovođenjem strukturalne i upravne reforme pravosuđa. Priprema Zakona o zaštiti prava na suđenje bez nepotrebnog odlaganja bila je predviđena i izvršena u okviru projekta Lukenda . Taj zakon se primjenjuje od januara 2007. godine, 29 30 31 18

Boddaert protiv Belgije, 12.10.1992. i Vernillo protiv Francuske, 20.02.1991. Vidi, između ostalog, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, 13.07.1983. Lukenda protiv Slovenije, 6.10.2005.

a predviđa dva pravna lijeka u cilju ubrzanja tekućih postupaka – nadzornu pritužbu i prijedlog za određivanje roka. Uz to, predviđena je i mogućnost podnošenja zahtjeva za pravičnim zadovoljenjem u odnosu na štetu pričinjenu zbog nepotrebnog odugovlačenja. Pri donošenju odluke u predmetu Korenjak protiv Slovenije 32 S ud je ispitao novi Zakon. Budući da je isuviše malo vremena prošlo od kako je taj Zakon stupio na snagu da bi mogla biti uspostavljena dugoročna praksa primjene tog Zakona, Sud  je svoje zaključke donio ocjenjivanjem odredbi tog Zakona onakvim kakve jesu, i na kraju je bio zadovoljan da ponuđeni pravni lijekovi, posmatrani kao cjelina, mogu, u načelu, spriječiti ponavljanje navodnih povreda prava na suđenje bez nepotrebnog odlaganja i pružiti odgovarajuće obeštećenje za sve povrede do kojih je već došlo. U istoj odluci je navedeno da je u tom trenutku u Sudu bilo registrovano oko 1.700 predstavki protiv Slovenije u kojima su se podnosioci predstavke žalili na povredu zahtjeva za «razumnim rokom», kako u pogledu domaćih postupaka koji su u toku, tako i u pogledu okončanih domaćih postupaka, što jasno ukazuje na  veličinu problema. Ovom odlukom je i podnosiocima predstavki jasno stavljeno do znanja da ukoliko imaju pristup sistemu koji je uspostavljen novim Zakonom, ne mogu podnijeti žalbu Evropskom sudu sve dok prvo ne iscrpe te ponuđene pravne lijekove. Ostaje još da se vidi da li će projekat L ukenda ispuniti svoj cilj, ali u svakom slučaju Sud će nastaviti da ispituje predstavke podnijete protiv Slovenije u kojima pojedinci tvrde da postupci, u kojima oni učestvuju, traju predugo. Na kraju, Sud takođe uzima u obzir interes podnosioca prilikom ocjenjivanja da li  je ispunjena garancija razumnog roka iz člana 6. Bitno je istaći da ovo znači da se krivični postupci rješavaju brže od građanskih, pogotovo onda kada je optuženik lišen slobode i držan u pritvoru do suđenja. Ovdje se vidi veza između garancije razumnog roka iz člana 6 stava 1 i zahtjeva iz člana 5 stava 3 da svako ko je lišen slobode mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. U slučaju da dođe do nepotrebnog produženja sudskog postupka, zadržavanje nekog lica u pritvoru u pretkrivičnom postupku može postati nezakonito. Sudija koji odobri pritvor u pretkrivičnom postupku prije svega mora biti uvjeren u postojanje razumne sumnje u skladu sa članom 5 stavom 1 tačkom c (vidi gore). Ali takođe moraju postojati i drugi objektivno provjerljivi razlozi za lišenje osumnjičenog lica slobode, kao što je bojazan da bi to lice moglo pobjeći ili uticati na svjedoke i dokaze. Član 5 stav 3 nalaže da sudija koji odobrava produžetak pritvora mora, svaki put, ispitati da li i dalje postoje relevantni i dovoljni razlozi 32

Korenjak protiv Slovenije, 15.05.2007. 19

povjereni, i Sud je jasno stavio do znanja da napori koje sudske vlasti ulažu da bi koliko je god moguće ubrzali postupke, imaju ključnu ulogu u tome da podnosiocima predstavki obezbijede njihova prava iz člana 6. 29 Sud je već više puta naglasio da su države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju odredbe člana 6, uključujući zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku. 30 Ako je razlog kašnjenja problem neriješenih predmeta koji se već dugo vremena gomilaju u domaćim sudovima, onda to predstavlja kršenje garancije razumnog roka, budući da država nije preduzela odgovarajuće mjere za rješavanje tog problema. Odgovarajuće mjere mogu podrazumijevati postavljanje dodatnih sudija ili administrativnog osoblja. Značajan predmet koji ukazuje na to da države moraju preduzeti pozitivne korake u cilju rješavanja dugotrajnih problema zaostalih predmeta je Lukenda protiv Slovenije 31. U tom predmetu se radilo o građanskoj parnici u vezi invalidnine podnosioca predstavke koja je trajala pet godina i tri mjeseca. Sud je utvrdio da  je trajanje postupka bilo prekomjerno i u suprotnosti sa garancijom r azumnog roka iz člana 6, kao i da je podnosiocu predstavke bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek prema članu 13. Sud je zatim razmatrao pitanje obaveza Vlade prema članu 46 Konvencije, a u vezi izvršenja presuda Suda. Istakao je da u slučajevima gdje je utvrđena povreda odredaba Konvencije, tužena država je obavezna ne samo da oštećenoj strani plati iznos koji joj bude dosuđen na ime pravičnog zadovoljenja, već i da izabere opšte, a u nekim slučajevima i pojedinačne mjere, koje će primijeniti u svom domaćem pravnom poretku kako bi spriječila ponavljanje tih povreda i ublažila njihove posljedice što je više moguće. U presudi  je ukazano na neke od slabosti pravnih lijekova koji su predviđeni u Sloveniji i Sud  je podstakao slovenačku vladu da ili izmijeni i dopuni postojeći spektar pravnih lijekova, ili da doda nove pravne lijekove, kako bi se obezbjedio efikasan odgovor na povrede prava na suđenje u razumnom roku. Nakon ove presude Evropskog suda, te odluke slovenačkog ustavnog suda, Vlada  je u decembru 2005. godine usvojila Zajednički državni projekat za eliminaciju zaostalih sudskih predmeta, tako-zvani Projekat Lukenda . Cilj je bio da se do kraja 2010. godine riješe svi zaostali predmeti u slovenačkim sudovima i tužilaštvima, i to sprovođenjem strukturalne i upravne reforme pravosuđa. Priprema Zakona o zaštiti prava na suđenje bez nepotrebnog odlaganja bila je predviđena i izvršena u okviru projekta Lukenda . Taj zakon se primjenjuje od januara 2007. godine, 29 30 31

Boddaert protiv Belgije, 12.10.1992. i Vernillo protiv Francuske, 20.02.1991. Vidi, između ostalog, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, 13.07.1983. Lukenda protiv Slovenije, 6.10.2005.

a predviđa dva pravna lijeka u cilju ubrzanja tekućih postupaka – nadzornu pritužbu i prijedlog za određivanje roka. Uz to, predviđena je i mogućnost podnošenja zahtjeva za pravičnim zadovoljenjem u odnosu na štetu pričinjenu zbog nepotrebnog odugovlačenja. Pri donošenju odluke u predmetu Korenjak protiv Slovenije 32 S ud je ispitao novi Zakon. Budući da je isuviše malo vremena prošlo od kako je taj Zakon stupio na snagu da bi mogla biti uspostavljena dugoročna praksa primjene tog Zakona, Sud  je svoje zaključke donio ocjenjivanjem odredbi tog Zakona onakvim kakve jesu, i na kraju je bio zadovoljan da ponuđeni pravni lijekovi, posmatrani kao cjelina, mogu, u načelu, spriječiti ponavljanje navodnih povreda prava na suđenje bez nepotrebnog odlaganja i pružiti odgovarajuće obeštećenje za sve povrede do kojih je već došlo. U istoj odluci je navedeno da je u tom trenutku u Sudu bilo registrovano oko 1.700 predstavki protiv Slovenije u kojima su se podnosioci predstavke žalili na povredu zahtjeva za «razumnim rokom», kako u pogledu domaćih postupaka koji su u toku, tako i u pogledu okončanih domaćih postupaka, što jasno ukazuje na  veličinu problema. Ovom odlukom je i podnosiocima predstavki jasno stavljeno do znanja da ukoliko imaju pristup sistemu koji je uspostavljen novim Zakonom, ne mogu podnijeti žalbu Evropskom sudu sve dok prvo ne iscrpe te ponuđene pravne lijekove. Ostaje još da se vidi da li će projekat L ukenda ispuniti svoj cilj, ali u svakom slučaju Sud će nastaviti da ispituje predstavke podnijete protiv Slovenije u kojima pojedinci tvrde da postupci, u kojima oni učestvuju, traju predugo. Na kraju, Sud takođe uzima u obzir interes podnosioca prilikom ocjenjivanja da li  je ispunjena garancija razumnog roka iz člana 6. Bitno je istaći da ovo znači da se krivični postupci rješavaju brže od građanskih, pogotovo onda kada je optuženik lišen slobode i držan u pritvoru do suđenja. Ovdje se vidi veza između garancije razumnog roka iz člana 6 stava 1 i zahtjeva iz člana 5 stava 3 da svako ko je lišen slobode mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. U slučaju da dođe do nepotrebnog produženja sudskog postupka, zadržavanje nekog lica u pritvoru u pretkrivičnom postupku može postati nezakonito. Sudija koji odobri pritvor u pretkrivičnom postupku prije svega mora biti uvjeren u postojanje razumne sumnje u skladu sa članom 5 stavom 1 tačkom c (vidi gore). Ali takođe moraju postojati i drugi objektivno provjerljivi razlozi za lišenje osumnjičenog lica slobode, kao što je bojazan da bi to lice moglo pobjeći ili uticati na svjedoke i dokaze. Član 5 stav 3 nalaže da sudija koji odobrava produžetak pritvora mora, svaki put, ispitati da li i dalje postoje relevantni i dovoljni razlozi 32

Korenjak protiv Slovenije, 15.05.2007.

18

19

koji opravdavaju pritvor. Uz to, kao što je gore navedeno, na osnovu člana 5 stava 4 podnosilac predstavke ima pravo osporiti zakonitost svog pritvora. Na primjer, u predmetu Jablonski protiv Poljske , Sud je utvrdio da, iako je ponašanje podnosioca predstavke doprinijelo dugotrajnosti postupka, ono nije opravdalo ukupnu dužinu od preko pet godina za koju vlasti moraju da snose odgovornost. Dakle, Sud je utvrdio da su prekršeni član 5 st. 3 i 4 i član 6.

Ako je u domaćem sistemu predviđeno pravo na žalbu, okrivljenom mora biti obezbijeđena pravna pomoć ukoliko je to potrebno da bi on mogao djelotvorno ostvariti svoje pravo na žalbu. Nije bitno da li su mali ili veliki izgledi da će njegova žalba biti uspješna.36

 Takođe vrijedi istaći da član 5 stav 3 prestaje biti primjenjiv nakon što je optuženik osuđen, a garancija razumnog roka iz člana 6 je jedina odredba koja štiti osuđenike koji se za vri jeme žalbenog postupka nalaze u pritvoru.

Iz Konvencije ne proističe obaveza da domaći sudovi moraju poštovati neka određena pravila o dokazima – u načelu, svaka država ugovornica može utvrditi svoja vlastita pravila. Pravosudni sistemi država članica S avjeta Evrope su razni, i sve dok one postupaju u skladu sa određenim smjernicama koje je Sud postavio, neće doći do kršenja člana 6 po ovom osnovu.

Drugi predmeti u kojima će se zahtijevati ekspeditivnost vlasti su, npr., predmeti koji se odnos na brigu o djeci, radni sporovi i predmeti koji se odnose na fizičke i psihičke povrede, s obzirom da je interes podnosilaca predstavki u takvim predmetima izuzetno veliki i svako odlaganje može dovesti do nemogućnosti povratka u pređašnje stanje (to je naročito slučaj u predmetima u vezi brige o djeci). Pravo na pravnu pomoć 

Pravo optuženika na pravnu pomoć je zaštićeno članom 6 stavom 3 tačkom c, a zavisi od dvije okolnosti. Prvo, potrebno je da optuženik nema dovoljno sredstava da plati troškove pravnog zastupnika. Iako pred Sudom nije pokrenuto mnogo pitanja u vezi s ovim uslovom, stiče se utisak da zahtjevi u pogledu dokaza koje optuženi mora pružiti o tome da nema dovoljno sredstava ne treba da budu isuviše strogo postavljeni. Drugo, interesi pravde moraju zahtijevati dodjeljivanje pravne pomoći. Kada odlučuje da li je ovaj kriterijum zadovoljen, Sud uzima u obzir određen broj činilaca, kao što su složenost predmeta i sposobnost optuženog da adekvatno izloži svoj slučaj bez pomoći pravnog zastupnika. 33 Važno je i to da je težina moguće sankcije takođe relevantna kada se odlučuje o tome da li se treba dodijeliti pravna pomoć. U predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva , Sud je zaključio da « kada je u pitanju lišavanje slobode, interesi pravde u načelu nalažu pravno zastupanje »34. Uz to, Sud je u predmetu Quaranta protiv Švajcarske   jasno naglasio da „sama činjenica” da je postojala mogućnost da podnosilac predstavke bude osuđen na kaznu od tri godine zatvora, znači da je podnosiocu trebalo da bude obezbijeđena pravna pomoć. 35 33 34 35 20

Vidi, npr., Hoang protiv Francuske, 29.08.1992. Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10.06.1996, stav 61. Quaranta protiv Švajcarske, 24.05.1991.

Dokazi 

Najvažnije pitanje ovdje je pri hvatanje nezakonito pribavljenih dokaza. U ranijoj sudskoj praksi, Sud je naglasio da korišćenje materijala pribavljenih nezakonitim putem kao dokaz na suđenju samo po sebi, uglavnom, neće predstavljati kršenje člana 6 ukoliko su obezbijeđeni i adekvatni procesni zaštitni mehanizmi. Ali nedostatak pravnog osnova može pokrenuti razna pitanja prema članu 8, prava na poštovanje privatnog života. Međutim, ukoliko korišćenje nezakonito dobijenih dokaza učini suđenje u cijelosti nepravičnim, doćiće do kršenja člana 6. Nedavni primjer razmatranja tih pitanja je presuda Velikog vijeća u predmetu Bykov protiv Rusije 37. U ovom predmetu se radilo o tome da je poslovni partner podnosioca predstavke, V., prijavio policiji da podnosilac predstavke planira ubistvo svog protivnika. Policija je namjestila da mediji objave lažnu vijest o tome da je to lice ubijeno, a zatim je V., opremljen skrivenim uređajem za prisluškivanje, otišao u dom podnosioca predstavke i u toku njihovog razgovora podnosilac predstavke  je izjavio da je naručio to ubistvo. Evropski sud je utvrdio da je prisluškivanje bilo u suprotnosti sa članom 8, s obzirom da nije postojao dovoljan pravni osnov. U  vezi navodnog kršenja člana 6, podnosilac predstavke je tvrdio, između ostalog, da je upotreba snimka kao dokaznog materijala protiv njega predstavljalo kršenje zabrane samooptuživanja. Sud je bio mišljenja da nije bio izvršen nikakav pritisak na podnosioca predstavke da primi V.-a u svom domu i razgovara o tim pitanjima s njim – još je činjenica da je u poslu podnosilac predstavke bio nadređeni V.-u. Prema tome, pribavljanje snimka nije izvršeno pod prinudom ni pritiscima. Uz to, sporni snimak nije predstavljao jedini dokaz protiv podnosioca, prema tome Sud nije našao da je došlo do kršenja č lana 6. Prihvatljivost dokaza pribavljenih mučenjem ili nečovječnim ili ponižavajućim 36 37

Boner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.10.1994. Bykov protiv Rusije, 10.03.2009. 21

koji opravdavaju pritvor. Uz to, kao što je gore navedeno, na osnovu člana 5 stava 4 podnosilac predstavke ima pravo osporiti zakonitost svog pritvora. Na primjer, u predmetu Jablonski protiv Poljske , Sud je utvrdio da, iako je ponašanje podnosioca predstavke doprinijelo dugotrajnosti postupka, ono nije opravdalo ukupnu dužinu od preko pet godina za koju vlasti moraju da snose odgovornost. Dakle, Sud je utvrdio da su prekršeni član 5 st. 3 i 4 i član 6.

Ako je u domaćem sistemu predviđeno pravo na žalbu, okrivljenom mora biti obezbijeđena pravna pomoć ukoliko je to potrebno da bi on mogao djelotvorno ostvariti svoje pravo na žalbu. Nije bitno da li su mali ili veliki izgledi da će njegova žalba biti uspješna.36

 Takođe vrijedi istaći da član 5 stav 3 prestaje biti primjenjiv nakon što je optuženik osuđen, a garancija razumnog roka iz člana 6 je jedina odredba koja štiti osuđenike koji se za vri jeme žalbenog postupka nalaze u pritvoru.

Iz Konvencije ne proističe obaveza da domaći sudovi moraju poštovati neka određena pravila o dokazima – u načelu, svaka država ugovornica može utvrditi svoja vlastita pravila. Pravosudni sistemi država članica S avjeta Evrope su razni, i sve dok one postupaju u skladu sa određenim smjernicama koje je Sud postavio, neće doći do kršenja člana 6 po ovom osnovu.

Drugi predmeti u kojima će se zahtijevati ekspeditivnost vlasti su, npr., predmeti koji se odnos na brigu o djeci, radni sporovi i predmeti koji se odnose na fizičke i psihičke povrede, s obzirom da je interes podnosilaca predstavki u takvim predmetima izuzetno veliki i svako odlaganje može dovesti do nemogućnosti povratka u pređašnje stanje (to je naročito slučaj u predmetima u vezi brige o djeci). Pravo na pravnu pomoć 

Pravo optuženika na pravnu pomoć je zaštićeno članom 6 stavom 3 tačkom c, a zavisi od dvije okolnosti. Prvo, potrebno je da optuženik nema dovoljno sredstava da plati troškove pravnog zastupnika. Iako pred Sudom nije pokrenuto mnogo pitanja u vezi s ovim uslovom, stiče se utisak da zahtjevi u pogledu dokaza koje optuženi mora pružiti o tome da nema dovoljno sredstava ne treba da budu isuviše strogo postavljeni. Drugo, interesi pravde moraju zahtijevati dodjeljivanje pravne pomoći. Kada odlučuje da li je ovaj kriterijum zadovoljen, Sud uzima u obzir određen broj činilaca, kao što su složenost predmeta i sposobnost optuženog da adekvatno izloži svoj slučaj bez pomoći pravnog zastupnika. 33 Važno je i to da je težina moguće sankcije takođe relevantna kada se odlučuje o tome da li se treba dodijeliti pravna pomoć. U predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva , Sud je zaključio da « kada je u pitanju lišavanje slobode, interesi pravde u načelu nalažu pravno zastupanje »34. Uz to, Sud je u predmetu Quaranta protiv Švajcarske   jasno naglasio da „sama činjenica” da je postojala mogućnost da podnosilac predstavke bude osuđen na kaznu od tri godine zatvora, znači da je podnosiocu trebalo da bude obezbijeđena pravna pomoć. 35 33 34 35

Vidi, npr., Hoang protiv Francuske, 29.08.1992. Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10.06.1996, stav 61. Quaranta protiv Švajcarske, 24.05.1991.

Dokazi 

Najvažnije pitanje ovdje je pri hvatanje nezakonito pribavljenih dokaza. U ranijoj sudskoj praksi, Sud je naglasio da korišćenje materijala pribavljenih nezakonitim putem kao dokaz na suđenju samo po sebi, uglavnom, neće predstavljati kršenje člana 6 ukoliko su obezbijeđeni i adekvatni procesni zaštitni mehanizmi. Ali nedostatak pravnog osnova može pokrenuti razna pitanja prema članu 8, prava na poštovanje privatnog života. Međutim, ukoliko korišćenje nezakonito dobijenih dokaza učini suđenje u cijelosti nepravičnim, doćiće do kršenja člana 6. Nedavni primjer razmatranja tih pitanja je presuda Velikog vijeća u predmetu Bykov protiv Rusije 37. U ovom predmetu se radilo o tome da je poslovni partner podnosioca predstavke, V., prijavio policiji da podnosilac predstavke planira ubistvo svog protivnika. Policija je namjestila da mediji objave lažnu vijest o tome da je to lice ubijeno, a zatim je V., opremljen skrivenim uređajem za prisluškivanje, otišao u dom podnosioca predstavke i u toku njihovog razgovora podnosilac predstavke  je izjavio da je naručio to ubistvo. Evropski sud je utvrdio da je prisluškivanje bilo u suprotnosti sa članom 8, s obzirom da nije postojao dovoljan pravni osnov. U  vezi navodnog kršenja člana 6, podnosilac predstavke je tvrdio, između ostalog, da je upotreba snimka kao dokaznog materijala protiv njega predstavljalo kršenje zabrane samooptuživanja. Sud je bio mišljenja da nije bio izvršen nikakav pritisak na podnosioca predstavke da primi V.-a u svom domu i razgovara o tim pitanjima s njim – još je činjenica da je u poslu podnosilac predstavke bio nadređeni V.-u. Prema tome, pribavljanje snimka nije izvršeno pod prinudom ni pritiscima. Uz to, sporni snimak nije predstavljao jedini dokaz protiv podnosioca, prema tome Sud nije našao da je došlo do kršenja č lana 6. Prihvatljivost dokaza pribavljenih mučenjem ili nečovječnim ili ponižavajućim 36 37

Boner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.10.1994. Bykov protiv Rusije, 10.03.2009.

20

21

postupanjem protivno odredbama člana 3 je sasvim posebno pitanje. U predmetu  Jalloh protiv Njemačke 38, Veliko vijeće je utvrdilo da je podnosilac zahtjeva bio podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju, ali ne i mučenju, 39 prisilnim davanjem emetika kao rezultat čega je povratio vrećicu u kojoj se nalazila opojna droga. Ta droga je potom korišćena kao dokaz protiv njega. Da je prisilno davanje emetika predstavljalo mučenje, prihvatanje dokaza dobijenih tim putem bi bez ikakve sumnje predstavljalo povredu člana 6 (ova zabrana je propisana članom 15 Konvencije Ujedinjenih nacija protiv mučenja). Međutim, u ovom predmetu, Sud je razmatrao pitanje prihvatanja dokaza pribavljenim nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem. Sud se suzdržao od uopštenih zaključaka, ali je utvrdio da je u konkretnim okolnostima ovog predmeta, suđenje podnosioca predstavke bilo nepravično. Opojne droge pribavljene davanjem emetika bili su odlučujući dokazni materijal za njegovu osudu, a javni interes u ovom predmetu je bio ograničen s obzirom da je podnosilac predstavke bio samo ulični preprodavač i da mu je i zrečena blaga kazna. Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika 

Sasvim je jasno da se garancije pravičnog suđenja sadržane u članu 6 primjenjuju na djecu podjednako kao i na odrasle, te prilikom suđenja maloljetnicima, domaći sudovi moraju uzeti u obzir njihovu ranjivost i posebne potrebe. Nema mnogo sudske prakse po pitanju prava maloljetnih optuženika u pogledu suđenja, ali jedan od najznačajnijih predmeta u kojem je Sud odlučivao je T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva .40  Radilo se o tome da su dva desetogodišnja dječaka, u Engleskoj, otela dvogodišnjaka kojeg su potom nasmrt pretukli. Taj predmet je privukao ogromnu pažnju i izazvao ogorčenje, a dječaci su optuženi za ubistvo i bilo im je suđeno na sudu za odrasla lica. Osuđeni su na vremenski neograničenu zatvorsku kaznu. U drugom dijelu publikacije ćemo se detaljnije pozabaviti tim predmetom, ali ovdje je dovoljno samo kazati da je Sud utvrdio da dječaci nisu mogli efikasno učestvovati u postupku, i da je naglasio da je neophodno da dijete koje je optuženo za krivično djelo bude procesuirano na način koji u potpunosti uzima u obzir njegovu starost, nivo zrelosti i intelektualnu i emocionalnu sposobnost. Moraju se preduzeti posebni koraci da bi se obezbjedilo da dijete može razumjeti i učestvovati u postupku. U slučajevima T. i V., formalnost suda za odrasle mora da se činio neshvatljivim i zastrašujućim. Pored ovoga, postojao je i psihijatrijski nalaz o tome da je, s obzirom na nezrelost podnosilaca predstavke, malo vjerovatno da 38 39 40 22

Jalloh protiv Njemačke, 11.07.2006. Međutim, važno je naglasiti da su svi oblici postupanja koji su u suprotnosti sa članom 3 isto apsolutno zabranjeni. T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 16.12.1999.

su razumjeli situaciju i bili u stanju dati razložne instrukcije svojim advokatima. Pitanja u odnosu na maloljetnike takođe mogu biti pokrenuta u vezi sa članom 5, s obzirom da je «lišenje slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj  vlasti» jedan od sluč ajeva u kojem se pritvor može smatrati zakonski osnovanim (član 5 stav 1 tačka d). U predmetu D.G. protiv Irske 41, Sud je utvrdio da pritvor sedamnaestogodišnjaka nije bio u svrhu «vaspitnog nadzora» budući da je bio smješten u kazneni zavod i podvrgnut disciplinskom režimu. Usluge obrazovanja u tom zavodu nisu bile obavezne, a bilo je poznato da je podnosilac predstavke i u prošlosti pokazivao neposluh i odbijao sarađivati vlastima. Stoga se nije moglo smatrati da je pritvor bio u skladu sa č lanom 5 stavom 1 tačkom d, i proglašen je nezakonitim. Kada djeca tvrde da su bila žrtve kršenja prava iz EKLJP-a koja su istovremeno i građanska prava (vidi definiciju u Uvodu), ona moraju imati mogućnost pristupa sudu kako bi se utvrdila odgovornost vlasti z a ta kršenja. 42 Djeca imaju locus standi  pred Evropskim sudom za ljudska prava ako su žrtve kršenja ljudskih prava, te imaju pravo pokrenuti postupak pred Sudom u Strazburu, čak i u slučajevima kada pred domaćim sudovima oni ne bi mogli da budu stranka u postupku. Druge relevantne odredbe Konvencije 

U prethodnom dijelu smo ukratko predstavili prava i obaveze koje proističu i z čl. 5 i 6, međutim, sudije koje postupaju u prekršajnom postupku će naravno često imati situacije u kojima će biti potrebno uzeti u obzir i dr uge članove Konvencije. Slijedi sažeti prikaz nekih od tih odredaba. Član 3 – Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uslovi u zatvoru

Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kazne su izričito zabranjene Konvencijom. Član 3 je jedan od takozvanih apsolutnih prava zaštićenih Konvencijom, a to znači da dr žave ugovornice ne smiju odstupati od ove odredbe čak ni u vrijeme ratova i nemira. Ova zabrana ne dozvoljava uravnoteženje interesa države i pojedinca, već se mora uvijek primjenjivati bez obzira na date okolnosti (vidi, npr., Gäfgen protiv  Njemačke 43). 41 42 43

D.G. protiv Irske, 16.05.2002. Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.10.1998. Gäfgen protiv Njemačke, Veliko vijeće, 01.06.2010. 23

postupanjem protivno odredbama člana 3 je sasvim posebno pitanje. U predmetu  Jalloh protiv Njemačke 38, Veliko vijeće je utvrdilo da je podnosilac zahtjeva bio podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju, ali ne i mučenju, 39 prisilnim davanjem emetika kao rezultat čega je povratio vrećicu u kojoj se nalazila opojna droga. Ta droga je potom korišćena kao dokaz protiv njega. Da je prisilno davanje emetika predstavljalo mučenje, prihvatanje dokaza dobijenih tim putem bi bez ikakve sumnje predstavljalo povredu člana 6 (ova zabrana je propisana članom 15 Konvencije Ujedinjenih nacija protiv mučenja). Međutim, u ovom predmetu, Sud je razmatrao pitanje prihvatanja dokaza pribavljenim nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem. Sud se suzdržao od uopštenih zaključaka, ali je utvrdio da je u konkretnim okolnostima ovog predmeta, suđenje podnosioca predstavke bilo nepravično. Opojne droge pribavljene davanjem emetika bili su odlučujući dokazni materijal za njegovu osudu, a javni interes u ovom predmetu je bio ograničen s obzirom da je podnosilac predstavke bio samo ulični preprodavač i da mu je i zrečena blaga kazna. Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika 

Sasvim je jasno da se garancije pravičnog suđenja sadržane u članu 6 primjenjuju na djecu podjednako kao i na odrasle, te prilikom suđenja maloljetnicima, domaći sudovi moraju uzeti u obzir njihovu ranjivost i posebne potrebe. Nema mnogo sudske prakse po pitanju prava maloljetnih optuženika u pogledu suđenja, ali jedan od najznačajnijih predmeta u kojem je Sud odlučivao je T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva .40  Radilo se o tome da su dva desetogodišnja dječaka, u Engleskoj, otela dvogodišnjaka kojeg su potom nasmrt pretukli. Taj predmet je privukao ogromnu pažnju i izazvao ogorčenje, a dječaci su optuženi za ubistvo i bilo im je suđeno na sudu za odrasla lica. Osuđeni su na vremenski neograničenu zatvorsku kaznu. U drugom dijelu publikacije ćemo se detaljnije pozabaviti tim predmetom, ali ovdje je dovoljno samo kazati da je Sud utvrdio da dječaci nisu mogli efikasno učestvovati u postupku, i da je naglasio da je neophodno da dijete koje je optuženo za krivično djelo bude procesuirano na način koji u potpunosti uzima u obzir njegovu starost, nivo zrelosti i intelektualnu i emocionalnu sposobnost. Moraju se preduzeti posebni koraci da bi se obezbjedilo da dijete može razumjeti i učestvovati u postupku. U slučajevima T. i V., formalnost suda za odrasle mora da se činio neshvatljivim i zastrašujućim. Pored ovoga, postojao je i psihijatrijski nalaz o tome da je, s obzirom na nezrelost podnosilaca predstavke, malo vjerovatno da 38 39 40

Jalloh protiv Njemačke, 11.07.2006. Međutim, važno je naglasiti da su svi oblici postupanja koji su u suprotnosti sa članom 3 isto apsolutno zabranjeni. T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 16.12.1999.

su razumjeli situaciju i bili u stanju dati razložne instrukcije svojim advokatima. Pitanja u odnosu na maloljetnike takođe mogu biti pokrenuta u vezi sa članom 5, s obzirom da je «lišenje slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj  vlasti» jedan od sluč ajeva u kojem se pritvor može smatrati zakonski osnovanim (član 5 stav 1 tačka d). U predmetu D.G. protiv Irske 41, Sud je utvrdio da pritvor sedamnaestogodišnjaka nije bio u svrhu «vaspitnog nadzora» budući da je bio smješten u kazneni zavod i podvrgnut disciplinskom režimu. Usluge obrazovanja u tom zavodu nisu bile obavezne, a bilo je poznato da je podnosilac predstavke i u prošlosti pokazivao neposluh i odbijao sarađivati vlastima. Stoga se nije moglo smatrati da je pritvor bio u skladu sa č lanom 5 stavom 1 tačkom d, i proglašen je nezakonitim. Kada djeca tvrde da su bila žrtve kršenja prava iz EKLJP-a koja su istovremeno i građanska prava (vidi definiciju u Uvodu), ona moraju imati mogućnost pristupa sudu kako bi se utvrdila odgovornost vlasti z a ta kršenja. 42 Djeca imaju locus standi  pred Evropskim sudom za ljudska prava ako su žrtve kršenja ljudskih prava, te imaju pravo pokrenuti postupak pred Sudom u Strazburu, čak i u slučajevima kada pred domaćim sudovima oni ne bi mogli da budu stranka u postupku. Druge relevantne odredbe Konvencije 

U prethodnom dijelu smo ukratko predstavili prava i obaveze koje proističu i z čl. 5 i 6, međutim, sudije koje postupaju u prekršajnom postupku će naravno često imati situacije u kojima će biti potrebno uzeti u obzir i dr uge članove Konvencije. Slijedi sažeti prikaz nekih od tih odredaba. Član 3 – Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uslovi u zatvoru

Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kazne su izričito zabranjene Konvencijom. Član 3 je jedan od takozvanih apsolutnih prava zaštićenih Konvencijom, a to znači da dr žave ugovornice ne smiju odstupati od ove odredbe čak ni u vrijeme ratova i nemira. Ova zabrana ne dozvoljava uravnoteženje interesa države i pojedinca, već se mora uvijek primjenjivati bez obzira na date okolnosti (vidi, npr., Gäfgen protiv  Njemačke 43). 41 42 43

D.G. protiv Irske, 16.05.2002. Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.10.1998. Gäfgen protiv Njemačke, Veliko vijeće, 01.06.2010.

22

23

Ovo pravo ne odnosi se samo na namjerno zlostavljanje od strane državnih službenika. Sud je uvijek držao da i uslovi pritvora, sami po sebi, mogu predstavljati kršenje člana 3. Prvi predmet u kojem je Sud donio ovaj zaključak bio  je Kalashnikov protiv Rusije , u kojem se radilo o tome da je podnosilac predstavke bio zatvoren gotovo pet godina u ćeliji koju je dijelio sa najmanje 13 drugih zatvorenika, i da je bilo po tri lica na svaki ležaj, pa su morali spavati na smjenu. Zatvorska ćelija je bila prljava, a u njoj je bila samo jedna WC školjka koja nije bila ničim ograđena, te zatvorenici nisu imali privatnost tokom korišćenja istog, a takođe su bili prinuđeni jesti sve obroke u toj ćeliji punoj štetočina i gamadi. Sud je zaključio da uslovi pri tvora podnosioca predstavke, zajedno sa dužinom vremena koje je on proveo u pritvor u, očigledno predstavljaju ponižavajuće postupanje. To što je Vlada tvrdila da su uslovi pritvora rezultat nedovoljnih finansijskih sredstava nije imalo nikakvog značaja, budući da je poštovanje odredaba člana 3 obavezno za sve države ugovornice Konvencije, bez obzira na njihovu ekonomsku situaciju ili druge unutrašnje okolnosti. 44

Član 8 – Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

U jednom predmetu protiv Hrvatske, podnosilac predstavke se nalazio na odsluženju kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava. Pozivajući se na član 3 Konvencije, podnosilac se žalio na uslove pritvora, budući da je bio smješten u veoma maloj zatvorskoj ćeliji bez sanitarnog čvora. Uopšte, zatvor je bio prenatrpan i u jako lošem stanju s obzirom da je sagrađen prije otprilike dvjesto godina. Predmet je izbrisan sa spiska Suda nakon što je postignuto prijateljsko rješenje, a kao dio tog rješenja Vlada se obavezala obnoviti krilo zatvora u kojem se podnosilac predstavke nalazio. 45

Pojam «porodični život», izlazi i van okvira formalnih odnosa i nije ograničen na bračne zajednice. Prilikom utvrđivanja da li neka veza predstavlja porodični život, Sud će uzeti u obzir suštinu (sadržaj) konkretne veze i stvarnost kako je vide lica koja su u toj vezi.

Kada Evropski sud razmatra predmete vezane za uslove u pritvoru, često konsultuje i poziva se na izvještaje i smjernice koje je uspostavio Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT), a koji putem posjeta provjerava postupanje prema licima lišenim slobode širom Evrope. 46 Sudije koje izdaju nalog za ili produžuju pritvor u pretkrivičnom postupku, ili određuju zatvorsku kaznu pojedincu, moraju biti svjesni minimalnih standarda koje je CPT ustanovio u cilju obezbjeđivanja zadovoljavajućih uslova u pritvoru kako ne bi došlo do kršenja prava pritvorenika iz člana 3.

44 45 46 24

Kalashnikov protiv Rusije, presuda od 15.07.2002. Benzan protiv Hrvatske, presuda od 08.11.2002. Za više informacija o radu CPT-a idi na www.cpt.coe.int

Član 8 je odredba širokog djelokruga, koja štiti veliki broj važnih prava. Ovdje nije moguće u potpunosti razmotriti sve aspekte č lana 8, stoga ono što slijedi je samo kratak uvod u razne koncepte sadržane u ovoj odredbi. Izraz „privatni život” je vjerovatno najširi koncept iz člana 8, obzirom da obuhvata npr., identitet pojedinca, njegov moralni i fizički integritet, privatni prostor, prikupljanje i korišćenje privatnih podataka, i lične odnose sa drugim ljudskim bićima. Sud je i sam utvrdio da je privatni život širok pojam i da ne podliježe konačnoj definiciji, ali je takođe istakao da bi isuviše restriktivno bilo ograničiti taj pojam «na ‘uži krug’ unutar kojeg pojedinac živi svoj lični život po sopstvenom izboru, i isključiti u potpunosti vanjski svijet koji u taj krug ne ulazi. Poštovanje privatnog života mora u određenoj mjeri uključivati i pravo da se uspostave i razvijaju odnosi sa drugim ljudskim bićima .»47

„Dom” u okviru značenja Konvencije je, u opštem smislu, mjesto gdje neko lice stanuje, bez obzira da li je vlasnik ili samo iznajmljuje prostorije u pitanju. Kroz nedavnu sudsku praksu, Sud je proširio značenje tog pojma tako da obuhvata i poslovne objekte, koji će stoga takođe biti zaštićeni ovom odredbom. 48

Na kraju, „prepiska” uključuje npr., pisma, telefonske pozive, elektronsku poštu i faksove. Ovo pravo je od posebnog značaja za zatvorenike koji se dopisuju sa svojim pravnim zastupnicima i drugim licima izvan zatvora. Za razliku od člana 3, o kojem je iznad bilo riječ, prava koja proističu iz člana 8 nisu apsolutna. Drugi stav člana 8 dozvoljava, u određenim okolnostima, opravdano miješanja u ta prava. Ta miješanje moraju biti u skladu sa zakonom.  To prije svega znači da svako djelovanje (ili nedjelovanje) mora biti u skladu sa relevantnim domaćim zakonom, ali i da zakon mora biti dostupan i predvidljiv pojedincima, kako bi oni mogli svoje postupanje uskladiti s njim. Za više detalja o konceptu zakonitosti, vidi dio o članu 5. Uz to, da bi bilo opravdano, miješanje u prava predviđena članom 8 mora biti u cilju ostvarenja jednog od takozvanih legitimnih ciljeva navedenih u članu 8 stavu 2, npr., nacionalna bezbjednost, javna 47 48

Niemietz protiv Njemačke, 16.12.1992, stav 29. Buck protiv Njemačke, 28.04.2005. 25

Ovo pravo ne odnosi se samo na namjerno zlostavljanje od strane državnih službenika. Sud je uvijek držao da i uslovi pritvora, sami po sebi, mogu predstavljati kršenje člana 3. Prvi predmet u kojem je Sud donio ovaj zaključak bio  je Kalashnikov protiv Rusije , u kojem se radilo o tome da je podnosilac predstavke bio zatvoren gotovo pet godina u ćeliji koju je dijelio sa najmanje 13 drugih zatvorenika, i da je bilo po tri lica na svaki ležaj, pa su morali spavati na smjenu. Zatvorska ćelija je bila prljava, a u njoj je bila samo jedna WC školjka koja nije bila ničim ograđena, te zatvorenici nisu imali privatnost tokom korišćenja istog, a takođe su bili prinuđeni jesti sve obroke u toj ćeliji punoj štetočina i gamadi. Sud je zaključio da uslovi pri tvora podnosioca predstavke, zajedno sa dužinom vremena koje je on proveo u pritvor u, očigledno predstavljaju ponižavajuće postupanje. To što je Vlada tvrdila da su uslovi pritvora rezultat nedovoljnih finansijskih sredstava nije imalo nikakvog značaja, budući da je poštovanje odredaba člana 3 obavezno za sve države ugovornice Konvencije, bez obzira na njihovu ekonomsku situaciju ili druge unutrašnje okolnosti. 44

Član 8 – Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

U jednom predmetu protiv Hrvatske, podnosilac predstavke se nalazio na odsluženju kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava. Pozivajući se na član 3 Konvencije, podnosilac se žalio na uslove pritvora, budući da je bio smješten u veoma maloj zatvorskoj ćeliji bez sanitarnog čvora. Uopšte, zatvor je bio prenatrpan i u jako lošem stanju s obzirom da je sagrađen prije otprilike dvjesto godina. Predmet je izbrisan sa spiska Suda nakon što je postignuto prijateljsko rješenje, a kao dio tog rješenja Vlada se obavezala obnoviti krilo zatvora u kojem se podnosilac predstavke nalazio. 45

Pojam «porodični život», izlazi i van okvira formalnih odnosa i nije ograničen na bračne zajednice. Prilikom utvrđivanja da li neka veza predstavlja porodični život, Sud će uzeti u obzir suštinu (sadržaj) konkretne veze i stvarnost kako je vide lica koja su u toj vezi.

Kada Evropski sud razmatra predmete vezane za uslove u pritvoru, često konsultuje i poziva se na izvještaje i smjernice koje je uspostavio Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT), a koji putem posjeta provjerava postupanje prema licima lišenim slobode širom Evrope. 46 Sudije koje izdaju nalog za ili produžuju pritvor u pretkrivičnom postupku, ili određuju zatvorsku kaznu pojedincu, moraju biti svjesni minimalnih standarda koje je CPT ustanovio u cilju obezbjeđivanja zadovoljavajućih uslova u pritvoru kako ne bi došlo do kršenja prava pritvorenika iz člana 3.

44 45 46

Kalashnikov protiv Rusije, presuda od 15.07.2002. Benzan protiv Hrvatske, presuda od 08.11.2002. Za više informacija o radu CPT-a idi na www.cpt.coe.int

Član 8 je odredba širokog djelokruga, koja štiti veliki broj važnih prava. Ovdje nije moguće u potpunosti razmotriti sve aspekte č lana 8, stoga ono što slijedi je samo kratak uvod u razne koncepte sadržane u ovoj odredbi. Izraz „privatni život” je vjerovatno najširi koncept iz člana 8, obzirom da obuhvata npr., identitet pojedinca, njegov moralni i fizički integritet, privatni prostor, prikupljanje i korišćenje privatnih podataka, i lične odnose sa drugim ljudskim bićima. Sud je i sam utvrdio da je privatni život širok pojam i da ne podliježe konačnoj definiciji, ali je takođe istakao da bi isuviše restriktivno bilo ograničiti taj pojam «na ‘uži krug’ unutar kojeg pojedinac živi svoj lični život po sopstvenom izboru, i isključiti u potpunosti vanjski svijet koji u taj krug ne ulazi. Poštovanje privatnog života mora u određenoj mjeri uključivati i pravo da se uspostave i razvijaju odnosi sa drugim ljudskim bićima .»47

„Dom” u okviru značenja Konvencije je, u opštem smislu, mjesto gdje neko lice stanuje, bez obzira da li je vlasnik ili samo iznajmljuje prostorije u pitanju. Kroz nedavnu sudsku praksu, Sud je proširio značenje tog pojma tako da obuhvata i poslovne objekte, koji će stoga takođe biti zaštićeni ovom odredbom. 48

Na kraju, „prepiska” uključuje npr., pisma, telefonske pozive, elektronsku poštu i faksove. Ovo pravo je od posebnog značaja za zatvorenike koji se dopisuju sa svojim pravnim zastupnicima i drugim licima izvan zatvora. Za razliku od člana 3, o kojem je iznad bilo riječ, prava koja proističu iz člana 8 nisu apsolutna. Drugi stav člana 8 dozvoljava, u određenim okolnostima, opravdano miješanja u ta prava. Ta miješanje moraju biti u skladu sa zakonom.  To prije svega znači da svako djelovanje (ili nedjelovanje) mora biti u skladu sa relevantnim domaćim zakonom, ali i da zakon mora biti dostupan i predvidljiv pojedincima, kako bi oni mogli svoje postupanje uskladiti s njim. Za više detalja o konceptu zakonitosti, vidi dio o članu 5. Uz to, da bi bilo opravdano, miješanje u prava predviđena članom 8 mora biti u cilju ostvarenja jednog od takozvanih legitimnih ciljeva navedenih u članu 8 stavu 2, npr., nacionalna bezbjednost, javna 47 48

Niemietz protiv Njemačke, 16.12.1992, stav 29. Buck protiv Njemačke, 28.04.2005.

24

25

bezbjednost i sprječavanje nereda i kriminala. Konačno, i što je jako važno, kako miješanje ne bi bilo u suprotnosti sa odredbama Konvencije, to miješanje mora biti srazmjerno u odnosu na opravdani cilj kojem se teži. Drugim riječima, treba da se uspostavi ravnoteža između interesa države i interesa pojedinca. Na primjer, moguće je da se neće smatrati opravdanim miješanje u vidu izdavanja naloga za pretres doma nekog lica radi prikupljanja dokaza u vezi optužbe za krađu po radnjama. Moralo bi se utvrditi da li je postojao ra zuman odnos srazmjernosti između optužbe za djelo malog značaja (krađa po radnjama) i miješanja u nečiji dom, što će takođe uticati na ostale članove tog domaćinstva. Međutim, ako su optužbe vezane za ozbiljnija djela poput zloupotrebe opojnih droga, pretres doma će se najvjerovatnije smatr ati opravdanom mjerom. Pri razmatranju žalbenih navoda koji se odnose na povredu člana 8, sudije moraju biti svjesne da je neophodno da svako miješanje u prava zaštićena tim č lanom mora biti zakonito, kao i različitih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o tome da li je miješanje o kojem je riječ bilo srazmjerno cilju kojem se težilo. Čl. 9, 10 i 11 – Sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja

Isto kao i prava iz člana 8, prava zaštićena članovima 9, 10 i 11 Konvencije nisu apsolutna, već podliježu ograničenjima. A to znači da u određenim okolnostima miješanje države u uživanje tih prava može biti prihvatljivo. U tekstu iznad smo  već govorili o zahtjevu da svako miješanje mora biti u skladu sa zakonom, imati određenu svrhu, i biti srazmjerno legitimnom cilju kome se težilo. Sloboda vjeroispovijesti garantovana članom 9 takođe obuhvata pravo na slobodu misli i savjesti. Dalje uključuje pravo da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje, kao i pravo nevjerovanja – dakle, takođe štiti ateiste i agnostike. Zaštićeno je i pravo da svako može, sam ili zajedno sa drugima, ispoljavati svoju vjeroispovijest ili uvjerenje. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 predstavlja, kao što je to Sud naglasio,  jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od os novnih uslova za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka. 49 S obzirom na njegovu važnost, ovo pravo je potrebno široko tumačiti i ono obuhvata ne samo suštinu informacija i ideja, već i razne vrste oblika i načina na koje se one mogu ispoljavati i prenositi. Član 10 obuhvata i sv ako izražavanje koje je političke, umjetničke ili komercijalne prirode. 49 26

Član 11 štiti dva sasvim različita, ali ponekad i međusobno povezana prava: pravo na slobodu mirnog okupljanja i pravo na slobodu udruživanja. Dakle, ovim članom je zaštićeno pravo pojedinca na okupljanje i udruživanje s drugima radi unapređenja  vlastitih interesa, koji mogu biti ekonomske, društvene i kulturološke prirode, a takođe predviđa i djelovanje političkih stranaka, interesnih grupa i sindikata. Oba dijela člana 11 imaju isti cilj: djelotvorno uživanje raznih interesa. Član 1 Protokola br. 1 – Zaštita imovine 

Član 1 Protokola 1 štiti pravo fizičkih i pravnih lica na neometano uživanje imovine. Sastoji se od tri zasebna pravila: prvo je princip mir nog uživanja imovine, drugo štiti protiv lišenja imovine i propisuje da lišenje imovine mora da podliježe određenim uslovima, a treće potvrđuje da države ugovornice imaju pravo da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim i nteresom. Član 1 Protokola 1 je složena odreba, a u publikaciji kao što je ova nije moguće u potpunosti ispitati njegovu primjenu - kao što nije ni moguće detaljnije se pozabaviti drugim odredbama o kojima je riječ u ovom dijelu. Međutim, bitno  je istaći da isto kao i u vezi gore spomenutih čl. 8, 9, 10 i 11, države ugovornice moraju poštovati svoje domaće zakone (zahtjev da svako miješanje mora biti u skladu sa zakonom) i svako miješanje od strane države mora biti srazmjerno cilju koji se želi postići, u suprotnom će predstavljati kršenje Konvencije. Zadnji dio drugog stava daje široka ovlašćenja državama ugovornicama da «primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim… da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni». Ovo ovlašćenje je poseban aspekt prava dr žave da nadzire korišćenje imovine. Iako Sud primjenjuje isti test pravične ravnoteže (između zahtjeva opšteg interesa zajednice i z ahtjeva prava pojedinca) na poreske mjere kao i na druge oblike miješanja u pravo na neometano uživanje imovine, države ugovornice uživaju dosta široko polje slobodne procjene, odnosno izvjesno diskreciono pravo, u predmetima ove vrste. Međutim, ukoliko povećanje poreza predstavlja pretjeran teret podnosiocu predstavke ili značajno utiče na njegov finansijski položaj, organi Konvencije mogu ispitati njegovu predstavku. Član 14 i Protokol 12 – Zabrana diskriminacije 

Sudije koje odlučuju u predmetima uvijek moraju imati u vidu zabranu diskriminacije, bez obzira na to o kojim pitanjima je u predmetu riječ. U Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, zabrana diskriminacije je propisana članom 14 i u kasnije usvojenom Protokolu br. 12.

Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 07.12.1976. 27

bezbjednost i sprječavanje nereda i kriminala. Konačno, i što je jako važno, kako miješanje ne bi bilo u suprotnosti sa odredbama Konvencije, to miješanje mora biti srazmjerno u odnosu na opravdani cilj kojem se teži. Drugim riječima, treba da se uspostavi ravnoteža između interesa države i interesa pojedinca. Na primjer, moguće je da se neće smatrati opravdanim miješanje u vidu izdavanja naloga za pretres doma nekog lica radi prikupljanja dokaza u vezi optužbe za krađu po radnjama. Moralo bi se utvrditi da li je postojao ra zuman odnos srazmjernosti između optužbe za djelo malog značaja (krađa po radnjama) i miješanja u nečiji dom, što će takođe uticati na ostale članove tog domaćinstva. Međutim, ako su optužbe vezane za ozbiljnija djela poput zloupotrebe opojnih droga, pretres doma će se najvjerovatnije smatr ati opravdanom mjerom. Pri razmatranju žalbenih navoda koji se odnose na povredu člana 8, sudije moraju biti svjesne da je neophodno da svako miješanje u prava zaštićena tim č lanom mora biti zakonito, kao i različitih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o tome da li je miješanje o kojem je riječ bilo srazmjerno cilju kojem se težilo. Čl. 9, 10 i 11 – Sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja

Isto kao i prava iz člana 8, prava zaštićena članovima 9, 10 i 11 Konvencije nisu apsolutna, već podliježu ograničenjima. A to znači da u određenim okolnostima miješanje države u uživanje tih prava može biti prihvatljivo. U tekstu iznad smo  već govorili o zahtjevu da svako miješanje mora biti u skladu sa zakonom, imati određenu svrhu, i biti srazmjerno legitimnom cilju kome se težilo. Sloboda vjeroispovijesti garantovana članom 9 takođe obuhvata pravo na slobodu misli i savjesti. Dalje uključuje pravo da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje, kao i pravo nevjerovanja – dakle, takođe štiti ateiste i agnostike. Zaštićeno je i pravo da svako može, sam ili zajedno sa drugima, ispoljavati svoju vjeroispovijest ili uvjerenje. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 predstavlja, kao što je to Sud naglasio,  jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od os novnih uslova za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka. 49 S obzirom na njegovu važnost, ovo pravo je potrebno široko tumačiti i ono obuhvata ne samo suštinu informacija i ideja, već i razne vrste oblika i načina na koje se one mogu ispoljavati i prenositi. Član 10 obuhvata i sv ako izražavanje koje je političke, umjetničke ili komercijalne prirode. 49

Član 11 štiti dva sasvim različita, ali ponekad i međusobno povezana prava: pravo na slobodu mirnog okupljanja i pravo na slobodu udruživanja. Dakle, ovim članom je zaštićeno pravo pojedinca na okupljanje i udruživanje s drugima radi unapređenja  vlastitih interesa, koji mogu biti ekonomske, društvene i kulturološke prirode, a takođe predviđa i djelovanje političkih stranaka, interesnih grupa i sindikata. Oba dijela člana 11 imaju isti cilj: djelotvorno uživanje raznih interesa. Član 1 Protokola br. 1 – Zaštita imovine 

Član 1 Protokola 1 štiti pravo fizičkih i pravnih lica na neometano uživanje imovine. Sastoji se od tri zasebna pravila: prvo je princip mir nog uživanja imovine, drugo štiti protiv lišenja imovine i propisuje da lišenje imovine mora da podliježe određenim uslovima, a treće potvrđuje da države ugovornice imaju pravo da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim i nteresom. Član 1 Protokola 1 je složena odreba, a u publikaciji kao što je ova nije moguće u potpunosti ispitati njegovu primjenu - kao što nije ni moguće detaljnije se pozabaviti drugim odredbama o kojima je riječ u ovom dijelu. Međutim, bitno  je istaći da isto kao i u vezi gore spomenutih čl. 8, 9, 10 i 11, države ugovornice moraju poštovati svoje domaće zakone (zahtjev da svako miješanje mora biti u skladu sa zakonom) i svako miješanje od strane države mora biti srazmjerno cilju koji se želi postići, u suprotnom će predstavljati kršenje Konvencije. Zadnji dio drugog stava daje široka ovlašćenja državama ugovornicama da «primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim… da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni». Ovo ovlašćenje je poseban aspekt prava dr žave da nadzire korišćenje imovine. Iako Sud primjenjuje isti test pravične ravnoteže (između zahtjeva opšteg interesa zajednice i z ahtjeva prava pojedinca) na poreske mjere kao i na druge oblike miješanja u pravo na neometano uživanje imovine, države ugovornice uživaju dosta široko polje slobodne procjene, odnosno izvjesno diskreciono pravo, u predmetima ove vrste. Međutim, ukoliko povećanje poreza predstavlja pretjeran teret podnosiocu predstavke ili značajno utiče na njegov finansijski položaj, organi Konvencije mogu ispitati njegovu predstavku. Član 14 i Protokol 12 – Zabrana diskriminacije 

Sudije koje odlučuju u predmetima uvijek moraju imati u vidu zabranu diskriminacije, bez obzira na to o kojim pitanjima je u predmetu riječ. U Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, zabrana diskriminacije je propisana članom 14 i u kasnije usvojenom Protokolu br. 12.

Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 07.12.1976.

26

27

Član 14 zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Bitno je skrenuti pažnju na posljednju od osnova po kojima se zabranjuje diskriminacija, «drugi status», s obzirom da ona ukazuje na to da je spisak osnova samo ilustrativan, a ne i iscrpan. Sud je u prošlosti utvrdio da su i npr., seksualna orijentacija i bračni status takođe z abranjene osnove diskriminacije. Međutim, kako je i jasno iz teksta tog člana, član 14 nije opšta zabrana diskriminacije, već se može primijeniti jedino u vezi sa nekim drugim članom Konvencije, tj. samo kada se neko lice već žali i na povredu nekog drugog prava zaštićenog Konvencijom, npr., pravo na pravično suđenje ili pravo na neometano uživanje imovine. Ipak, Sud ne mora nužno utvrditi povredu nekog drugog prava zaštićenog Konvencijom prije nego što može ispitati pritužbe iznesene prema članu 14, jedino je potrebno da predmetne činjenice spadaju u područje primjene  jednog ili više članova Konvencije. Drugim riječima, dok nije moguće utvrditi samostalnu povredu člana 14, kada se član 14 posmatra u vezi sa drugim članom Konvencije moguće je utvrditi da je došlo do njegovog kršenja čak i ukoliko se ne utvrdi odvojena povreda tog drugog člana. Budući da je Crna Gora ratifikovala Protokol br. 12, svi državni organi su takođe obavezni poštovati zabranu diskriminacije koja iz njega proističe. Član 1 ovog Protokola sadrži zabranu opšte prirode, koja glasi „uživanje svih prava određenih zakonom osiguraće se bez diskriminacije…”. Osnove po kojima je diskriminacija zabranjena su iste kao i u članu 14. Zaključci 

Olako se pretpostavlja da zbog toga što djela o kojima odlučuju sudije koje postupaju u prekršajnom postupku nisu dovoljno ozbiljna da budu klasifikovana kao „krivična djela” prema domaćem pravu, da se na njih i ne odnose garancije iz EKLJP-a. To, međutim, kao što smo i vidjeli, najčešće nije slučaj. Uloga sudija koje postupaju u prekršajnom postupku je ključna kako bi se šira  javnost uvjerila da žive u državi u kojoj postoji vladavina prava. Većina građana nisu „kriminalci”, ali mnogi inače uzorni građani, a naročito lica koja se nađu za upravljačem vozila, mogu se ponekada naći i u situaciji da budu optuženi za prekršaj. Potpuno i transparentno poštovanje vladavine prava je u tim okolnostima neophodno kako bi javnost shvatila da svi u državi poznaju, razumiju i poštuju zakonom propisane norme.

28

Sve gore izneseno i sažeci predmeta koji slijede, pripremljeni su kako bi poslužili kao korisna alatka koja pomaže da se osigura da sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori obavljaju svoje službene dužnosti u skladu sa Evropskom konvencjom za ljudska prava. U ovoj publikaciji je kao ključno istaknuto sledeće: Pravično suđenje 

Institucionalna nezavisnost sudija – važnost načina imenovanja, trajanja mandata i garancija protiv spoljnih pritisaka. Objektivna nepristrasnost sudija – potrebno je uvijek imati u vidu da je utisak isto toliko važan koliko i stvarnost. Subjektivna nepristrasnost – ponovo, utisak je isto toliko važan koliko i stvarnost. Poznavanje ključnih garancija prava na pravično suđenje – sve sudije koje postupaju u prekršajnom postupku trebaju podrobno poznavati koje su to norme koje oni moraju primjenjivati. Puna podrška pravosudnog sistema za jačanje profesionalne obaveze da se primjenjuju te norme – naročito u pogledu zaštite prava na pretpostavku nevinosti, jednakosti strana u postupku, mogućnosti optuženika da se efikasno brani, a po potrebi i uz pravnu pomoć (koja će biti pružena besplatno ukoliko je to potrebno), mogućnosti osporavanja optužbi i dokaza na kojima se optužba temelji, te obezbijeđivanja besplatne pomoći prevodioca u svim slučajevima kada optuženi ne razumije jezik koji se upotrebljava na sudu u dovoljnoj mjeri. Lišavanje slobode 

U slučajevima kada je naloženo ili odobreno de facto lišenje slobode – ma koliko kratko pritvor trajao – potrebno je osigurati da su svi svjesni prava iz č lana 5, kao i poštovanje tih prava. Posebno je potrebno osigurati da niko ne smije biti lišen slobode – čak ni na kratko – osim na temelju i u skladu sa jednim od konkretnih razloga navedenih u članu 5 stavu 1 tač. a do f (kao i da pritvorenik mora biti obaviješten o tome na osnovu kojih od tih razloga, kao i tačno kojih odredbi domaćeg prava, se on dr ži u pritvoru).

29

Član 14 zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Bitno je skrenuti pažnju na posljednju od osnova po kojima se zabranjuje diskriminacija, «drugi status», s obzirom da ona ukazuje na to da je spisak osnova samo ilustrativan, a ne i iscrpan. Sud je u prošlosti utvrdio da su i npr., seksualna orijentacija i bračni status takođe z abranjene osnove diskriminacije. Međutim, kako je i jasno iz teksta tog člana, član 14 nije opšta zabrana diskriminacije, već se može primijeniti jedino u vezi sa nekim drugim članom Konvencije, tj. samo kada se neko lice već žali i na povredu nekog drugog prava zaštićenog Konvencijom, npr., pravo na pravično suđenje ili pravo na neometano uživanje imovine. Ipak, Sud ne mora nužno utvrditi povredu nekog drugog prava zaštićenog Konvencijom prije nego što može ispitati pritužbe iznesene prema članu 14, jedino je potrebno da predmetne činjenice spadaju u područje primjene  jednog ili više članova Konvencije. Drugim riječima, dok nije moguće utvrditi samostalnu povredu člana 14, kada se član 14 posmatra u vezi sa drugim članom Konvencije moguće je utvrditi da je došlo do njegovog kršenja čak i ukoliko se ne utvrdi odvojena povreda tog drugog člana. Budući da je Crna Gora ratifikovala Protokol br. 12, svi državni organi su takođe obavezni poštovati zabranu diskriminacije koja iz njega proističe. Član 1 ovog Protokola sadrži zabranu opšte prirode, koja glasi „uživanje svih prava određenih zakonom osiguraće se bez diskriminacije…”. Osnove po kojima je diskriminacija zabranjena su iste kao i u članu 14. Zaključci 

Olako se pretpostavlja da zbog toga što djela o kojima odlučuju sudije koje postupaju u prekršajnom postupku nisu dovoljno ozbiljna da budu klasifikovana kao „krivična djela” prema domaćem pravu, da se na njih i ne odnose garancije iz EKLJP-a. To, međutim, kao što smo i vidjeli, najčešće nije slučaj. Uloga sudija koje postupaju u prekršajnom postupku je ključna kako bi se šira  javnost uvjerila da žive u državi u kojoj postoji vladavina prava. Većina građana nisu „kriminalci”, ali mnogi inače uzorni građani, a naročito lica koja se nađu za upravljačem vozila, mogu se ponekada naći i u situaciji da budu optuženi za prekršaj. Potpuno i transparentno poštovanje vladavine prava je u tim okolnostima neophodno kako bi javnost shvatila da svi u državi poznaju, razumiju i poštuju zakonom propisane norme.

Sve gore izneseno i sažeci predmeta koji slijede, pripremljeni su kako bi poslužili kao korisna alatka koja pomaže da se osigura da sudije koje postupaju u prekršajnom postupku u Crnoj Gori obavljaju svoje službene dužnosti u skladu sa Evropskom konvencjom za ljudska prava. U ovoj publikaciji je kao ključno istaknuto sledeće: Pravično suđenje 

Institucionalna nezavisnost sudija – važnost načina imenovanja, trajanja mandata i garancija protiv spoljnih pritisaka. Objektivna nepristrasnost sudija – potrebno je uvijek imati u vidu da je utisak isto toliko važan koliko i stvarnost. Subjektivna nepristrasnost – ponovo, utisak je isto toliko važan koliko i stvarnost. Poznavanje ključnih garancija prava na pravično suđenje – sve sudije koje postupaju u prekršajnom postupku trebaju podrobno poznavati koje su to norme koje oni moraju primjenjivati. Puna podrška pravosudnog sistema za jačanje profesionalne obaveze da se primjenjuju te norme – naročito u pogledu zaštite prava na pretpostavku nevinosti, jednakosti strana u postupku, mogućnosti optuženika da se efikasno brani, a po potrebi i uz pravnu pomoć (koja će biti pružena besplatno ukoliko je to potrebno), mogućnosti osporavanja optužbi i dokaza na kojima se optužba temelji, te obezbijeđivanja besplatne pomoći prevodioca u svim slučajevima kada optuženi ne razumije jezik koji se upotrebljava na sudu u dovoljnoj mjeri. Lišavanje slobode 

U slučajevima kada je naloženo ili odobreno de facto lišenje slobode – ma koliko kratko pritvor trajao – potrebno je osigurati da su svi svjesni prava iz č lana 5, kao i poštovanje tih prava. Posebno je potrebno osigurati da niko ne smije biti lišen slobode – čak ni na kratko – osim na temelju i u skladu sa jednim od konkretnih razloga navedenih u članu 5 stavu 1 tač. a do f (kao i da pritvorenik mora biti obaviješten o tome na osnovu kojih od tih razloga, kao i tačno kojih odredbi domaćeg prava, se on dr ži u pritvoru).

28

29

Ukoliko postoji mogućnost pritvaranja optuženika prije nego je proglašen krivim (bez obzira koliko kratko pritvor trajao), uvijek se mora poštovati pretpostavka nevinosti i nikada ne smije biti naloženo iz razloga zasnovanih na streotipima, poput toga da je optuženi strani državljanin – te za svako produženje pritvora moraju biti pruženi opravdani razlozi. Sudije koje postupaju u prekršajnom postupku uvijek moraju imati u vidu činjenicu da mjera lišavanja slobode – bez obzira da li je izrečena u upravnom postupku ili nakon osuđujuće presude– treba biti posljednja opcija koja se primjenjuje samo onda kada niti jedna druga mjera se ne bi smatrala dovoljnom i odgovarajućom. Druga prava zaštićena Konvencijom

Sprovođenje pravde gotovo uvijek podrazumijeva i druga prava zaštićena Konvencijom osim onih sadržanih u čl. 5 i 6, i to u pogledu ili optuženih ili lica na osnovu čijih pritužbi je postupak pokrenut. Najčešće će bit riječ o miješanju u prava na privatnost i imovinu, ali je moguće da će se strane u postupku pozivati i na druga prava zaštićena Konvencijom. Kod sprovođenja pravde u slučajevima prekršaja potrebno je postići odgovarajuću ravnotežu između zaštite svih i nteresa u pitanju i obezbijeđivanju svim licima koja su u nadležnosti pravosuđa Crne Gore sva prava zaštićena Konvencijom. Nadamo se da će narativni dio ove publikacije (iznad) doprinijeti većem razumijevanju tih pitanja, a više detalja je moguće pronaći u sažecima predmeta koji slijede.

Sažeci predmeta

Primjenjivost člana 6 i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti Povreda člana 6 zbog propusta da se podnosiocu predstavke obezbijedi besplatna pomoć  prevodioca na saslušanju u vezi manjeg saobraćajnog prekršaja  PRESUDA U PREDMETU ŐZTŰRK PROTIV NJEMAČKE (Predstavka br. 8544/79) 21. februar 1984. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, gospodin Öztürk, je turski državljanin, rođen 1934. godine, i nastanjen je u Bad Rappenau-Heinsheimu u Njemačkoj. Podnosilac predstavke je 21. januara 1978. godine svojim automobilom udario drugi automobil. U to vrijeme je posjedovao njemačku vozačku dozvolu. Pošto  je pozvana na mjesto događaja, policija je obavijestila podnosioca predstavke obavještenjem napisanim na turskom jeziku o tome da ima pravo na šutnju i pravo da se savjetuje sa advokatom. Upravni organi su mu naložili da plati novčanu kaznu zbog izazivanja saobraćajne nezgode nepažljivom vožnjom. Prema njemačkim zakonima i propisima to djelo  je klasifikovano kao «prekršaj», i stoga je isključeno iz područja primjene krivičnog zakona. Podnosilac predstavke je podnio žalbu na odluku upravnih organa i pojavio se pred okružnim sudom, gdje je imao pomoć prevodioca. Kasnije je odustao od žalbe i odluka upravnih organa je postala konačna. Podnosiocu predstavke je bi lo naloženo da plati troškove postupka, uključujući troškove prevođenja. Podnosilac predstavke je podnio žalbu protiv naloga za plaćanje sudskih troškova, pozivajući se na član 6 Konvencije, prema kojem se optuženicima koji ne razumiju ili ne govore jezik koji se koristi na sudu mor a obezbijediti besplatna pomoć prevodioca. 2. Ocjena Suda 

Primjenjivost člana 6

Prema navodima Vlade član 6 se pod ovim okolnostima ne može primijeniti, jer g. Ozturk nije bio optužen za krivično djelo, budući da prema njemačkim zakonima prekršaji malog značaja u sferi saobraćaja na putevima ne spadaju u krivična djela. Vlada je tvrdila da se dekriminalizacijom mogu zaštititi interesi pojedinca i da Konvencija nije suprotstavljena tome. 30

31

Ukoliko postoji mogućnost pritvaranja optuženika prije nego je proglašen krivim (bez obzira koliko kratko pritvor trajao), uvijek se mora poštovati pretpostavka nevinosti i nikada ne smije biti naloženo iz razloga zasnovanih na streotipima, poput toga da je optuženi strani državljanin – te za svako produženje pritvora moraju biti pruženi opravdani razlozi. Sudije koje postupaju u prekršajnom postupku uvijek moraju imati u vidu činjenicu da mjera lišavanja slobode – bez obzira da li je izrečena u upravnom postupku ili nakon osuđujuće presude– treba biti posljednja opcija koja se primjenjuje samo onda kada niti jedna druga mjera se ne bi smatrala dovoljnom i odgovarajućom.

Sažeci predmeta

Primjenjivost člana 6 i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti Povreda člana 6 zbog propusta da se podnosiocu predstavke obezbijedi besplatna pomoć  prevodioca na saslušanju u vezi manjeg saobraćajnog prekršaja  PRESUDA U PREDMETU ŐZTŰRK PROTIV NJEMAČKE (Predstavka br. 8544/79) 21. februar 1984. 1. Osnovne činjenice

Druga prava zaštićena Konvencijom

Sprovođenje pravde gotovo uvijek podrazumijeva i druga prava zaštićena Konvencijom osim onih sadržanih u čl. 5 i 6, i to u pogledu ili optuženih ili lica na osnovu čijih pritužbi je postupak pokrenut. Najčešće će bit riječ o miješanju u prava na privatnost i imovinu, ali je moguće da će se strane u postupku pozivati i na druga prava zaštićena Konvencijom. Kod sprovođenja pravde u slučajevima prekršaja potrebno je postići odgovarajuću ravnotežu između zaštite svih i nteresa u pitanju i obezbijeđivanju svim licima koja su u nadležnosti pravosuđa Crne Gore sva prava zaštićena Konvencijom. Nadamo se da će narativni dio ove publikacije (iznad) doprinijeti većem razumijevanju tih pitanja, a više detalja je moguće pronaći u sažecima predmeta koji slijede.

Podnosilac predstavke, gospodin Öztürk, je turski državljanin, rođen 1934. godine, i nastanjen je u Bad Rappenau-Heinsheimu u Njemačkoj. Podnosilac predstavke je 21. januara 1978. godine svojim automobilom udario drugi automobil. U to vrijeme je posjedovao njemačku vozačku dozvolu. Pošto  je pozvana na mjesto događaja, policija je obavijestila podnosioca predstavke obavještenjem napisanim na turskom jeziku o tome da ima pravo na šutnju i pravo da se savjetuje sa advokatom. Upravni organi su mu naložili da plati novčanu kaznu zbog izazivanja saobraćajne nezgode nepažljivom vožnjom. Prema njemačkim zakonima i propisima to djelo  je klasifikovano kao «prekršaj», i stoga je isključeno iz područja primjene krivičnog zakona. Podnosilac predstavke je podnio žalbu na odluku upravnih organa i pojavio se pred okružnim sudom, gdje je imao pomoć prevodioca. Kasnije je odustao od žalbe i odluka upravnih organa je postala konačna. Podnosiocu predstavke je bi lo naloženo da plati troškove postupka, uključujući troškove prevođenja. Podnosilac predstavke je podnio žalbu protiv naloga za plaćanje sudskih troškova, pozivajući se na član 6 Konvencije, prema kojem se optuženicima koji ne razumiju ili ne govore jezik koji se koristi na sudu mor a obezbijediti besplatna pomoć prevodioca. 2. Ocjena Suda 

Primjenjivost člana 6

Prema navodima Vlade član 6 se pod ovim okolnostima ne može primijeniti, jer g. Ozturk nije bio optužen za krivično djelo, budući da prema njemačkim zakonima prekršaji malog značaja u sferi saobraćaja na putevima ne spadaju u krivična djela. Vlada je tvrdila da se dekriminalizacijom mogu zaštititi interesi pojedinca i da Konvencija nije suprotstavljena tome. 30

31

Sud je prihvatio da se Konvencija ne protivi koracima koji vode ka dekriminalizaciji, međutim to što je neko djelo klasifikovano kao «prekršajno» umjesto kao krivično ne isključuje primjenu čl. 6 i 7 Konvencije. Pojam «krivično djelo» ima autonomno značenje, i prema tome, Sud nije bio obavezan da se drži klasifikacije djela u njemačkom pravu, te je imao slobodu zaključiti da je podnosilac predstavke ustvari bio optužen za krivično djelo i da je član 6 bio primjenjiv. Kako bi odredio da li je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo, Sud je prvo morao da utvrdi da li odredba kojom se definiše ovo djelo pripada oblasti krivičnog prava u pravnom sistemu tužene države, zatim prirodu djela, i najzad težinu kazne. Sud je prihvatio da zakon o «prekršajima» nije dio njemačkog krivičnog prava, ali je istakao da ne postoji apsolutno čisto razgraničenje između krivičnog prava i zakona o «prekršajima». U pogledu prirode djela, Vlada je tvrdila da je svrha krivičnog prava da zaštiti temelje društva. S druge strane, cilj zakona o «prekršajima» je održavanje javnog reda. Međutim, Sud je primijetio da se počiniocima prekršaja mogu izreći kazne koje imaju za cilj da odvrate od činjenja djela i obično se sastoje od novčane kazne i mjera lišenja slobode. Činjenica da djelo za koje je podnosilac predstavke optužen nije veoma ozbiljno ne isključuje ga iz primjene č lana 6. Štaviše, kad bi državama ugovornicama bilo dozvoljeno da iz područja primjene člana 6 izuzmu čitavu kategoriju djela samo zato jer se ona smatraju manjim prekršajima, to bi bilo u suprotnosti sa predmetom i svrhom tog člana. Sud je stoga zaključio da je član 6 bio primjenjiv, ali je istakao da u razmatranju ovog pitanja neće uzimati u obzir cjelokupni njemački pravni sistem,  već će samo ispitati konkretnu situaciju podnosioca predstavke. Član 6 stav 3

Vlada je tvrdila da nije bilo kršenja člana 6 stava 3, prava na besplatnu pomoć prevodioca, ali se usredsredila na osporavanje primjenjivosti člana 6. Sud je utvrdio da je pravo podnosioca predstavke na besplatnu pomoć prevodioca, prema članu 6 stavu 3, bilo prekršeno.

3.

Komentar 

U ovom predmetu su izložena važna načela u vezi klasifikacije nekog djela kao „krivičnog” i primjenjivosti načela iz člana 6 Konvencije. Pitanje je koja je granica između krivičnog djela i prekršaja. Sud ovdje potvrđuje da se ne protivi dekriminalizaciji, i da čak smatra da ona može im ati pozitivne efekte za pojedince. Međutim, dekriminalizacija ne može služiti kao izgovor da se ne poštuju odredbe člana 6, konkretno, u ovom predmetu, pravo na besplatnu pomoć prevodioca. Sud je zaključio da ustupanje nadležnosti za gonjenje prekršaja malog značaja upravnim organima nije protivno načelima sadržanim u članu 6, štaviše, to može biti od koristi optuženiku, ali mora postojati mogućnost podnošenja žalbe sudu koji zadovoljavaju odredbe člana 6. U ovom predmetu je potvrđena odluka S uda u predmetu  Engels protiv Holandije 50 u vezi kriterijuma koje treba razmatrati prilikom određivanja da li neko djelo treba biti označeno kao «krivično» u smislu značenja člana 6. Sud nije obavezan da se drži klasifikacija djela prema domaćim zakonima, i prema tome ima pravo da zaključiw da je neko djelo koje je u domaćim zakonima definisano kao «prekršaj», ustvari po prirodi krivično i da stoga spada u područje primjene člana 6. Omogućiti državama članicama da po sopstvenoj procjeni izuzimaju određena djela od primjene odredbi člana 6 moglo bi dovesti do rezultata koji su u suprotnosti sa ciljevima Konvencije. Upravo se to desilo u ovom slučaju. Poruka Suda je da se odredbe člana 6 moraju poštovati čak i kada se radi o prekršaju malog značaja. Nakon odluke koju je donio u predmetu  Engelsa , Sud je otišao korak dalje u predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije 51 koji se odnosio na postupak za rješavanje pritužbi protiv doktora. U tom predmetu Sud je utvrdio da su načela sadržana u članu 6 pr imjenjiva na belgijski medicinski disciplinski odbor i da ukoliko doktor o kojem je r iječ to želi, suđenje treba biti otvoreno za j avnost.

Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio naknadu za troškove usluga prevođenja u iznosu od 63,90 DM, kao i naknadu za troškove postupka vođenog pred organima Konvencije, ostavljajući Sudu da procijeni iznos tih troškova. Sud je smatrao da ovo pitanje još nije spremno za odlučivanje i da se u cjelini treba odložiti u skladu sa članom 50 Konvencije. 32

50 51

23.11.1976. godine, Predstavka br. 5100/71; 5101/71; 5102/71; 5354/72; 5370/72 23.06.1981. godine, Predstavka br. 6878/75; 7238/75 33

Sud je prihvatio da se Konvencija ne protivi koracima koji vode ka dekriminalizaciji, međutim to što je neko djelo klasifikovano kao «prekršajno» umjesto kao krivično ne isključuje primjenu čl. 6 i 7 Konvencije. Pojam «krivično djelo» ima autonomno značenje, i prema tome, Sud nije bio obavezan da se drži klasifikacije djela u njemačkom pravu, te je imao slobodu zaključiti da je podnosilac predstavke ustvari bio optužen za krivično djelo i da je član 6 bio primjenjiv. Kako bi odredio da li je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo, Sud je prvo morao da utvrdi da li odredba kojom se definiše ovo djelo pripada oblasti krivičnog prava u pravnom sistemu tužene države, zatim prirodu djela, i najzad težinu kazne. Sud je prihvatio da zakon o «prekršajima» nije dio njemačkog krivičnog prava, ali je istakao da ne postoji apsolutno čisto razgraničenje između krivičnog prava i zakona o «prekršajima». U pogledu prirode djela, Vlada je tvrdila da je svrha krivičnog prava da zaštiti temelje društva. S druge strane, cilj zakona o «prekršajima» je održavanje javnog reda. Međutim, Sud je primijetio da se počiniocima prekršaja mogu izreći kazne koje imaju za cilj da odvrate od činjenja djela i obično se sastoje od novčane kazne i mjera lišenja slobode. Činjenica da djelo za koje je podnosilac predstavke optužen nije veoma ozbiljno ne isključuje ga iz primjene č lana 6. Štaviše, kad bi državama ugovornicama bilo dozvoljeno da iz područja primjene člana 6 izuzmu čitavu kategoriju djela samo zato jer se ona smatraju manjim prekršajima, to bi bilo u suprotnosti sa predmetom i svrhom tog člana. Sud je stoga zaključio da je član 6 bio primjenjiv, ali je istakao da u razmatranju ovog pitanja neće uzimati u obzir cjelokupni njemački pravni sistem,  već će samo ispitati konkretnu situaciju podnosioca predstavke. Član 6 stav 3

Vlada je tvrdila da nije bilo kršenja člana 6 stava 3, prava na besplatnu pomoć prevodioca, ali se usredsredila na osporavanje primjenjivosti člana 6. Sud je utvrdio da je pravo podnosioca predstavke na besplatnu pomoć prevodioca, prema članu 6 stavu 3, bilo prekršeno.

3.

Komentar 

U ovom predmetu su izložena važna načela u vezi klasifikacije nekog djela kao „krivičnog” i primjenjivosti načela iz člana 6 Konvencije. Pitanje je koja je granica između krivičnog djela i prekršaja. Sud ovdje potvrđuje da se ne protivi dekriminalizaciji, i da čak smatra da ona može im ati pozitivne efekte za pojedince. Međutim, dekriminalizacija ne može služiti kao izgovor da se ne poštuju odredbe člana 6, konkretno, u ovom predmetu, pravo na besplatnu pomoć prevodioca. Sud je zaključio da ustupanje nadležnosti za gonjenje prekršaja malog značaja upravnim organima nije protivno načelima sadržanim u članu 6, štaviše, to može biti od koristi optuženiku, ali mora postojati mogućnost podnošenja žalbe sudu koji zadovoljavaju odredbe člana 6. U ovom predmetu je potvrđena odluka S uda u predmetu  Engels protiv Holandije 50 u vezi kriterijuma koje treba razmatrati prilikom određivanja da li neko djelo treba biti označeno kao «krivično» u smislu značenja člana 6. Sud nije obavezan da se drži klasifikacija djela prema domaćim zakonima, i prema tome ima pravo da zaključiw da je neko djelo koje je u domaćim zakonima definisano kao «prekršaj», ustvari po prirodi krivično i da stoga spada u područje primjene člana 6. Omogućiti državama članicama da po sopstvenoj procjeni izuzimaju određena djela od primjene odredbi člana 6 moglo bi dovesti do rezultata koji su u suprotnosti sa ciljevima Konvencije. Upravo se to desilo u ovom slučaju. Poruka Suda je da se odredbe člana 6 moraju poštovati čak i kada se radi o prekršaju malog značaja. Nakon odluke koju je donio u predmetu  Engelsa , Sud je otišao korak dalje u predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije 51 koji se odnosio na postupak za rješavanje pritužbi protiv doktora. U tom predmetu Sud je utvrdio da su načela sadržana u članu 6 pr imjenjiva na belgijski medicinski disciplinski odbor i da ukoliko doktor o kojem je r iječ to želi, suđenje treba biti otvoreno za j avnost.

Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio naknadu za troškove usluga prevođenja u iznosu od 63,90 DM, kao i naknadu za troškove postupka vođenog pred organima Konvencije, ostavljajući Sudu da procijeni iznos tih troškova. Sud je smatrao da ovo pitanje još nije spremno za odlučivanje i da se u cjelini treba odložiti u skladu sa članom 50 Konvencije.

50 51

23.11.1976. godine, Predstavka br. 5100/71; 5101/71; 5102/71; 5354/72; 5370/72 23.06.1981. godine, Predstavka br. 6878/75; 7238/75

32

33

 Nedostatak nepristrasnosti švajcarskog Policijskog odbora  PRESUDA U PREDMETU BELILOS PROTIV ŠVAJCARSKE (Predstavka br. 10328/83) 29. april 1988. 1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, gđa Marlène Belilos, je švajcarska državljanka i živi u Lausanneu, gdje je i studirala u vrijeme spornog događaja. U aprilu 1981. godine policija Lausannea je podnio prijavu protiv podnosioca predstavke zbog kršenja opštinskih Opštih policijskih propisa učestvovanjem u neodobrenim demonstracijama. Policijski odbor je kasnije kaznio podnosioca predstavke novčanom kaznom u njenom odsustvu ( in absentia ). Podnosilac predstavke je podnijela zahtjev za ukidanje odluke. Održana su dva ročišta, u okviru kojih je Odbor saslušao nekoliko svjedoka, uključujući bivšeg supruga podnosioca predstavke, koji je svjedočio da je za vrijeme demonstracija bio u kafiću sa podnosiocem predstavke. Odbor je ponovo donio odluku u odsustvu strana u postupku. Podnosilac predstavke je bez uspjeha osporila tu odluku pred domaćim sudovima, tvrdeći da Policijski odbor nije bilo „nepristrasan tr ibunal” u okviru značenja člana 6 Konvencije. 2.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Prilikom ratifikacije Konvencije Švajcarska je izjavila određene rezerve i deklaracije u vezi čl. 5 i 6. Deklaracija koja se odnosila na član 6 stav 1, a o kojoj je riječ u ovom predmetu, glasi kako slijedi: „Švajcarski federalni savjet smatra da garancija  pravičnog suđenja iz člana 6 stava 1 Konvencije, pri utvrđivanju g rađanskih prava i obaveza ili osnovanosti krivične optužbe protiv neke osobe isključivo ima za cilj obezbjeđenje krajnje kontrole od strane pravosuđa u pogledu radnji ili odluka javnih vlasti koje se odnose na ta prava ili obaveze ili na odlučivanje takve optužbe.”  Vlada je tvrdila da je predstavka gđe Belilos neprihvatljiva zbog toga što na osnovu gore navedene deklaracije, pravo na koje se podnosilac predstavke pozivala nije priznato u Švajcarskoj. Vlada je smatrala da je Komisija 52 pogrešno utvrdila da je član 6 stav 1 primjenjiv i da je došlo do njegovog kršenja. Podnosilac predstavke  je tvrdila da je deklaracija samo interpretativna i da ne može imati isti efekat kao 52 34

rezerva, i da je prema tome, Švajcarska bila obavezna poštovati član 6 stav 1. Sud je smatrao da je deklaracija nevaljana budući da nije sadržavala kratak opis domaćeg zakona o kojem je riječ, kao i zbog toga što je bila isuviše neodređena, dakle opšteg karaktera. On je stoga zaključio da ta deklaracija ne ispunjava zahtjeve iz člana 64 Konvencije, kojem su propisana pravila o deklaracijama. Sud je zatim ustanovio povredu člana 6 stava 1 Konvencije. Policijski odbor nije bio nezavisno i nepristrasno tijelo u smislu člana 6 stava 1 s obzirom da je jedan od članova odbora bio pravnik iz glavne komande policije. Sud je naglasio da svi sudovi, ne samo da moraju biti nezavisni, već moraju i ostavljati utisak nezavisnosti. Obični građanin bi opravdano mogao sumnjati u nepristrasnost Policijskog odbora o kojem je ovdje riječ. Ne može se smatrati da je propust u vidu nedostatka nepristrasnosti suda ispravljen ili otklonjen time što je podnosilac predstavke imala mogućnost podnošenja žalbe protiv odluke Policijskog odbora, budući da sud koji je od lučivao po žalbi nije preispitao činjenice koje je Policijski odbor utvrdio. Član 50 

Podnosilac predstavke je na prvom mjestu tražila da se naredi Švajcarskoj da preduzme sve neophodne mjere da se poništi izrečena novčana kazna i da joj se nadoknadi određeni iznos, tj. 120 švajcarskih franaka (CHF). Predstavnik Komisije smatrao je da treba naložiti povrat novca. Vlada je primijetila da presude Suda nemaju efekat poništenja odluka domaćih sudova, te je dodala da ispravnost činjenica i opravdanost izrečene novčane kazne nisu bili predmet rasprave pred institucijama Konvencije. Sud je istakao da Konvencija ne daje Sudu ovlaštenja da naredi Švajcarskoj da poništi osudu i kaznu podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke je takođe predložila Sudu da zatraži od Švajcarske da izmijeni svoje zakonodavstvo kako bi se policijskim odborima oduzela nadležnost da donose odluke o konačnim činjenicama u postupcima koji rezultiraju izricanjem novčanih kazni. Sud je istako da mu Konvencija ne daje nikakva ovlaštenja da naredi državi da izmijeni i dopuni svoje zakonodavstvo. Ipak, podnosiocu predstavke je dodijeljeno 3.250 švajcarskih franaka (CHF) na ime troškova postupaka pred domaćim sudovima. Podnosilac je takođe tražila iznos od 25.000 CHF radi naknade troškova iz postupka pred Evropskim sudom. Sud je primijetio da podnosilac svoj zahtjev nije potkrijepila dokazima i da je primila pravnu pomoć za većinu sudskih troškovi koje je imala. Stog joj je Sud dodijelio 500 CHF.

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava. 35

rezerva, i da je prema tome, Švajcarska bila obavezna poštovati član 6 stav 1. Sud je smatrao da je deklaracija nevaljana budući da nije sadržavala kratak opis domaćeg zakona o kojem je riječ, kao i zbog toga što je bila isuviše neodređena, dakle opšteg karaktera. On je stoga zaključio da ta deklaracija ne ispunjava zahtjeve iz člana 64 Konvencije, kojem su propisana pravila o deklaracijama. Sud je zatim ustanovio povredu člana 6 stava 1 Konvencije. Policijski odbor nije bio nezavisno i nepristrasno tijelo u smislu člana 6 stava 1 s obzirom da je jedan od članova odbora bio pravnik iz glavne komande policije. Sud je naglasio da svi sudovi, ne samo da moraju biti nezavisni, već moraju i ostavljati utisak nezavisnosti. Obični građanin bi opravdano mogao sumnjati u nepristrasnost Policijskog odbora o kojem je ovdje riječ. Ne može se smatrati da je propust u vidu nedostatka nepristrasnosti suda ispravljen ili otklonjen time što je podnosilac predstavke imala mogućnost podnošenja žalbe protiv odluke Policijskog odbora, budući da sud koji je od lučivao po žalbi nije preispitao činjenice koje je Policijski odbor utvrdio.

 Nedostatak nepristrasnosti švajcarskog Policijskog odbora  PRESUDA U PREDMETU BELILOS PROTIV ŠVAJCARSKE (Predstavka br. 10328/83) 29. april 1988. 1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, gđa Marlène Belilos, je švajcarska državljanka i živi u Lausanneu, gdje je i studirala u vrijeme spornog događaja. U aprilu 1981. godine policija Lausannea je podnio prijavu protiv podnosioca predstavke zbog kršenja opštinskih Opštih policijskih propisa učestvovanjem u neodobrenim demonstracijama. Policijski odbor je kasnije kaznio podnosioca predstavke novčanom kaznom u njenom odsustvu ( in absentia ). Podnosilac predstavke je podnijela zahtjev za ukidanje odluke. Održana su dva ročišta, u okviru kojih je Odbor saslušao nekoliko svjedoka, uključujući bivšeg supruga podnosioca predstavke, koji je svjedočio da je za vrijeme demonstracija bio u kafiću sa podnosiocem predstavke. Odbor je ponovo donio odluku u odsustvu strana u postupku. Podnosilac predstavke je bez uspjeha osporila tu odluku pred domaćim sudovima, tvrdeći da Policijski odbor nije bilo „nepristrasan tr ibunal” u okviru značenja člana 6 Konvencije. 2.

Član 50 

Podnosilac predstavke je na prvom mjestu tražila da se naredi Švajcarskoj da preduzme sve neophodne mjere da se poništi izrečena novčana kazna i da joj se nadoknadi određeni iznos, tj. 120 švajcarskih franaka (CHF). Predstavnik Komisije smatrao je da treba naložiti povrat novca. Vlada je primijetila da presude Suda nemaju efekat poništenja odluka domaćih sudova, te je dodala da ispravnost činjenica i opravdanost izrečene novčane kazne nisu bili predmet rasprave pred institucijama Konvencije. Sud je istakao da Konvencija ne daje Sudu ovlaštenja da naredi Švajcarskoj da poništi osudu i kaznu podnosioca predstavke.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke je takođe predložila Sudu da zatraži od Švajcarske da izmijeni svoje zakonodavstvo kako bi se policijskim odborima oduzela nadležnost da donose odluke o konačnim činjenicama u postupcima koji rezultiraju izricanjem novčanih kazni. Sud je istako da mu Konvencija ne daje nikakva ovlaštenja da naredi državi da izmijeni i dopuni svoje zakonodavstvo.

Prilikom ratifikacije Konvencije Švajcarska je izjavila određene rezerve i deklaracije u vezi čl. 5 i 6. Deklaracija koja se odnosila na član 6 stav 1, a o kojoj je riječ u ovom predmetu, glasi kako slijedi: „Švajcarski federalni savjet smatra da garancija  pravičnog suđenja iz člana 6 stava 1 Konvencije, pri utvrđivanju g rađanskih prava i obaveza ili osnovanosti krivične optužbe protiv neke osobe isključivo ima za cilj obezbjeđenje krajnje kontrole od strane pravosuđa u pogledu radnji ili odluka javnih vlasti koje se odnose na ta prava ili obaveze ili na odlučivanje takve optužbe.” 

Ipak, podnosiocu predstavke je dodijeljeno 3.250 švajcarskih franaka (CHF) na ime troškova postupaka pred domaćim sudovima. Podnosilac je takođe tražila iznos od 25.000 CHF radi naknade troškova iz postupka pred Evropskim sudom. Sud je primijetio da podnosilac svoj zahtjev nije potkrijepila dokazima i da je primila pravnu pomoć za većinu sudskih troškovi koje je imala. Stog joj je Sud dodijelio 500 CHF.

Vlada je tvrdila da je predstavka gđe Belilos neprihvatljiva zbog toga što na osnovu gore navedene deklaracije, pravo na koje se podnosilac predstavke pozivala nije priznato u Švajcarskoj. Vlada je smatrala da je Komisija 52 pogrešno utvrdila da je član 6 stav 1 primjenjiv i da je došlo do njegovog kršenja. Podnosilac predstavke  je tvrdila da je deklaracija samo interpretativna i da ne može imati isti efekat kao 52

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

34

35

3.

Komentar 

Ovaj predmet se prevashodno odnosio na deklaracije i rezerve koje su pojedine države ugovornice izjavile prilikom deponovanja instrumenta o ratifikaciji Konvencije i u kojim okolnostima se može osporiti njihova valjanost. Rijetko se desi da Sud poništi neku deklaraciju. U ovom slučaju, švajcarska vlada je samo tvrdila da član 6 nije bio primjenjiv zbog deklaracije koju je izjavila prilikom ratifikovanja Konvencije, bez da se uopšte bavila pitanjem da li je došlo do kršenja tog člana u slučaju podnosioca predstavke.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke se žalio da odsustvo sudskog preispitivanja odluke kojom se izriče novčana kazna, predstavlja kršenje njegovog prava na saslušanje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda prema članu 6 stavu 1. Komisija 53 je utvrdila da  je član 6 stav 1 primjenjiv.

U vezi primjenjivosti člana 6 Konvencije na djela malog značaja, Sud je ostao dosljedan svom pristupu da prvo razmatra klasifikaciju djela prema domaćem pravu, a zatim ocjenjuje prirodu djela i oštrost kazne. U ovom predmetu pozivalo se na član 6 stav 1, a Sud je utvrdio da, čak i kada je manji prekršaj u pitanju, a sud samo policijski odbor, načela nezavisnosti i nepristrasnosti moraju biti poštovana. Budući da je jedan od članova odbora bio advokat iz glavne komande policije, nezavisnost suda je bila dovedena u pitanje, i dakle, bilo je povrede člana 6.

Vlada je osporila zaključak Komisije da je član 6 stav 1 primjenjiv na postupke koji su vođeni pred lokalnim i okružnim odjeljenjima budući da se nije radilo o “krivičnoj optužbi”. Tvrdila je da je riječ o djelu malog značaja koje nije moglo da dovede do zatvorske kazne i nije propisano kao krivično djelo u slovačkim zakonima. Vlada je dalje tvrdila da je Komisija pogrešno opisala djelo za koje  je podnosilac predstavke osuđen kao «prekršaj» budući da se zapravo radilo o «upravnom prijestupu», pošto je u slovačkom pravu to bila upravna stvar. Vlada je takođe zauzela stav da su sankcije imale preventivnu i vaspitnu svrhu, te da nisu bile kaznene prirode.

 Nedostatak nezavisnosti lokalnih odjeljenja koji rješavaju  prekršajne predmete u Slovačkoj  PRESUDA U PREDMETU KADUBEC PROTIV SLOVAČKE (Predstavka br. 5/1998/908/1120) 2. septembar 1998.

Komisija je utvrdila da je to što djelo za koje je podnosilac predstavke osuđen u domaćem pravu nije klasifikovano prema domaćem pravu kao krivično djelo, nije od velikog značaja. Sankcije predviđene za taj prekršaj su bile kaznene prirode. Zakon o prekršajima sadrži određene procesne garancije, kao što su, između ostalog, pretpostavka nevinosti i pravo na šutnju.

1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Jaroslav Kadubec, slovački je državljanin i živi u Bratislavi, Slovačkoj. Podnosilac predstavke je 25. augusta 1993. godine uhapšen u odmaralištu. «Lokalno odjeljenje» je kasnije utvrdilo da je on počinio manji prekršaj protiv javnog reda i mira, kako je to propisano Zakonom o prekršajima iz 1990. godine. Novčano je kažnjen i naloženo mu je da plati sudske troškove. Podnosilac predstavke se žalio okružnom odjeljenju, tvrdeći da mu je uskraćena mogućnost odbrane budući da je predmet saslušan u njegovom odsustvu ( in absentia ). Njegova žalba je odbačena, ponovo u njegovom odsustvu. Podnosilac predstavke je podnio pritužbu Ustavnom sudu i tražio da mu se postavi pravni zastupnik. Sud je odbio da mu odredi pravnog zastupnika, i tražio da on sam angažu je usluge pravnog zastupnika u roku od 21 dan. Podnosilac predstavke se obratio advokatskoj komori, ali nije uspio pronaći pravnog zastupnika unutar roka od 21 dan. Ustavni sud je potom odbacio njegov slučaj. 36

2.

Sud je prihvatio zaključak Komisije da djelo o kome je riječ u ovom predmetu nije utvrđeno kao krivično prema domaćem pravu, kao i to da je ta činjenica samo od relativnog značaja. U vezi prirode tog djela, Sud je primijetio da su prekršaji u slovačkom Zakonu o prekršajima definisani kao «čin kršenja kojim se zadire u  javne interese ili kojim se oni dovode u opasnost». Sud je dalje primijetio da je novčana kazna koja je podnosiocu izrečena imala za cilj odvraćanje i kažnjavanje. Prema tome, član 6 stav 1 je bio primjenjiv. U vezi usaglašenosti sa članom 6 stavom 1, Komisija je ustanovila da su organi koji su se bavili predmetom podnosioca predstavke bili pod kontrolom vlade i da prema tome, nisu ostavljali utisak nezavisnosti. Stoga je zaključila da je došlo do kršenja člana 6 stava 1. Vlada nije komentarisala usaglašenost postupka sa članom 6 stavom 1. Sud je primijetio da su službenici lokalnih i okružnih odjeljenja, o kojima je riječ u ovom predmetu, imali dužnost da obavljaju poslove lokalne 53

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava 37

3.

Komentar 

Ovaj predmet se prevashodno odnosio na deklaracije i rezerve koje su pojedine države ugovornice izjavile prilikom deponovanja instrumenta o ratifikaciji Konvencije i u kojim okolnostima se može osporiti njihova valjanost. Rijetko se desi da Sud poništi neku deklaraciju. U ovom slučaju, švajcarska vlada je samo tvrdila da član 6 nije bio primjenjiv zbog deklaracije koju je izjavila prilikom ratifikovanja Konvencije, bez da se uopšte bavila pitanjem da li je došlo do kršenja tog člana u slučaju podnosioca predstavke.

2.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke se žalio da odsustvo sudskog preispitivanja odluke kojom se izriče novčana kazna, predstavlja kršenje njegovog prava na saslušanje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda prema članu 6 stavu 1. Komisija 53 je utvrdila da  je član 6 stav 1 primjenjiv.

U vezi primjenjivosti člana 6 Konvencije na djela malog značaja, Sud je ostao dosljedan svom pristupu da prvo razmatra klasifikaciju djela prema domaćem pravu, a zatim ocjenjuje prirodu djela i oštrost kazne. U ovom predmetu pozivalo se na član 6 stav 1, a Sud je utvrdio da, čak i kada je manji prekršaj u pitanju, a sud samo policijski odbor, načela nezavisnosti i nepristrasnosti moraju biti poštovana. Budući da je jedan od članova odbora bio advokat iz glavne komande policije, nezavisnost suda je bila dovedena u pitanje, i dakle, bilo je povrede člana 6.

Vlada je osporila zaključak Komisije da je član 6 stav 1 primjenjiv na postupke koji su vođeni pred lokalnim i okružnim odjeljenjima budući da se nije radilo o “krivičnoj optužbi”. Tvrdila je da je riječ o djelu malog značaja koje nije moglo da dovede do zatvorske kazne i nije propisano kao krivično djelo u slovačkim zakonima. Vlada je dalje tvrdila da je Komisija pogrešno opisala djelo za koje  je podnosilac predstavke osuđen kao «prekršaj» budući da se zapravo radilo o «upravnom prijestupu», pošto je u slovačkom pravu to bila upravna stvar. Vlada je takođe zauzela stav da su sankcije imale preventivnu i vaspitnu svrhu, te da nisu bile kaznene prirode.

 Nedostatak nezavisnosti lokalnih odjeljenja koji rješavaju  prekršajne predmete u Slovačkoj  PRESUDA U PREDMETU KADUBEC PROTIV SLOVAČKE (Predstavka br. 5/1998/908/1120) 2. septembar 1998.

Komisija je utvrdila da je to što djelo za koje je podnosilac predstavke osuđen u domaćem pravu nije klasifikovano prema domaćem pravu kao krivično djelo, nije od velikog značaja. Sankcije predviđene za taj prekršaj su bile kaznene prirode. Zakon o prekršajima sadrži određene procesne garancije, kao što su, između ostalog, pretpostavka nevinosti i pravo na šutnju.

1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Jaroslav Kadubec, slovački je državljanin i živi u Bratislavi, Slovačkoj. Podnosilac predstavke je 25. augusta 1993. godine uhapšen u odmaralištu. «Lokalno odjeljenje» je kasnije utvrdilo da je on počinio manji prekršaj protiv javnog reda i mira, kako je to propisano Zakonom o prekršajima iz 1990. godine. Novčano je kažnjen i naloženo mu je da plati sudske troškove. Podnosilac predstavke se žalio okružnom odjeljenju, tvrdeći da mu je uskraćena mogućnost odbrane budući da je predmet saslušan u njegovom odsustvu ( in absentia ). Njegova žalba je odbačena, ponovo u njegovom odsustvu. Podnosilac predstavke je podnio pritužbu Ustavnom sudu i tražio da mu se postavi pravni zastupnik. Sud je odbio da mu odredi pravnog zastupnika, i tražio da on sam angažu je usluge pravnog zastupnika u roku od 21 dan. Podnosilac predstavke se obratio advokatskoj komori, ali nije uspio pronaći pravnog zastupnika unutar roka od 21 dan. Ustavni sud je potom odbacio njegov slučaj.

Sud je prihvatio zaključak Komisije da djelo o kome je riječ u ovom predmetu nije utvrđeno kao krivično prema domaćem pravu, kao i to da je ta činjenica samo od relativnog značaja. U vezi prirode tog djela, Sud je primijetio da su prekršaji u slovačkom Zakonu o prekršajima definisani kao «čin kršenja kojim se zadire u  javne interese ili kojim se oni dovode u opasnost». Sud je dalje primijetio da je novčana kazna koja je podnosiocu izrečena imala za cilj odvraćanje i kažnjavanje. Prema tome, član 6 stav 1 je bio primjenjiv. U vezi usaglašenosti sa članom 6 stavom 1, Komisija je ustanovila da su organi koji su se bavili predmetom podnosioca predstavke bili pod kontrolom vlade i da prema tome, nisu ostavljali utisak nezavisnosti. Stoga je zaključila da je došlo do kršenja člana 6 stava 1. Vlada nije komentarisala usaglašenost postupka sa članom 6 stavom 1. Sud je primijetio da su službenici lokalnih i okružnih odjeljenja, o kojima je riječ u ovom predmetu, imali dužnost da obavljaju poslove lokalne 53

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava

36

37

uprave pod nadzorom vlade. Imenovanje načelnika ovih organa kontroliše izvršna grana vlasti, te njeni odjeli. Prema tome, jasno je da se odjeljenja ne mogu smatrati nezavisnim. Dalje, podnosiocu predstavke je bila uskraćena mogućnost da odluku preispita nezavisan i nepristrasan sud. Stoga je utvrđena povreda č lana 6 stava 1.

Primjenjivost člana 6 u slučaju upisivanja negativnih poena  uvozačku dozvolu podnosioca predstavke  PRESUDA U PREDMETU MALIGE PROTIV FRANCUSKE (Predstavka br. 68/1997/852/1059) 23. septembar 1998.

Član 6 stav 3 i član 13

Sud je smatrao da nije potrebno ispitati pri tužbe podnosioca predstavke u smislu člana 6 stava 3 i člana 13. Član 50 

Podnosiocu predstavke je dodijeljeno 5.000 slovačkih koruna (SKK) na ime nematerijalne štete i 395 SKK na i me sudskih troškova. 3. Komentar 

U ovom predmetu, Sud je još jednom potvrdio da smatra da je «krivično djelo» autonoman pojam. Međutim, pri određivanju da li je neko djelo po prirodi krivično, osim prirode djela i težine kazne, Sud takođe uzima u obzir klasifikaciju tog djela prema domaćem pravu. Prema tome, kako Sud ovo pitanje rješava zavisi od slučaja do slučaja i to pitanje ne podliježe nekoj konačnoj definiciji, te nije uvijek izvjesno koja će djela Sud ocijeniti kao krivična po prirodi. U ovom slučaju, prekršaj protiv javnog reda i mira koji je počinio podnosilac predstavke je jasno definisan u domaćem pravu kao upravni prijestup, koji je rješavan na državnom nivou od strane upravnog tijela. Sud je, međutim, smatrao da su priroda tog djela i kaznena svrha sankcije značili da je prekršaj krivične prirode. Prema tome, odredbe člana 6 - konkretno u ovom slučaju, pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom - su bile primjenjive. U ovom predmetu su i pristup sudu i nezavisnost suda dovedeni u pitanje. Ovaj predmet ima brojne implikacije po postupak i sistem za rješavanje prekršaja. Čak i kada je neko djelo definisano kao upravni prestup, pristup sudu mora biti moguć i sud mora biti nezavisan. Sud je takođe podsjetio na svoju odluku u predmetu Oztürk  (vidi gore) u vezi mogućnosti podnošenja žalbe kada je riječ o djelu koje se rješava u upravnom postupku.

38

1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Jérôme Malige, je francuski državljanin, rođen 1974. godine i živi u Morangisu. Podnosioca predstavke snimljen je policijskom kamerom 28. juna 1993. godine dok se vozio na svom motociklu. Kretao se brzinom od 172 km/h na dijelu puta na kojem važi ograničenje brzine od 110 km/h. Članom R. 10 2-2 francuskog Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima propisano je da je prekoračenje dozvoljene brzine za više od 30 kilometara na sat djelo kažnjivo novčanom kaznom, a označeno  je kao prekršaj četvrte kategorije. Optuženom je takođe mogla biti privremeno oduzeta vozačka dozvola. Podnosilac predstavke je odbio platiti novčanu kaznu i pojavio se pred sudom za prekršaje u Versaillesu 15. oktobra 1993. godine. Tvrdio je da su dokazi koje je policija predstavila nedovoljni da bi se moglo utvrditi da je djelo zaista počinjeno, s obzirom na nepreciznost i netačnost uređaja za očitanje brzine kojim je on snimljen. Takođe je osporio zakonitost dvije odluke koje su usvojene 1992. godine i Zakona iz 1989. godine, kojima je propisan sistem bodovanja saobraćajnih prekršaja. Podnosilac je 26. novembra 1992. godine proglašen krivim. Novčano je kažnjen sa 1,500 franaka i izrečena mu je mjera zabrane upravljanja vozilom u trajanju od 15 dana. Po pitanju odluka kojima je uveden sistem bodovanja, sud za prekršaje je smatrao da nije nadležan razmatrati to pitanje, budući da su krivični sudovi imali nadležnost utvrđivati zakonitost upravnih propisa samo ako su ti propisi bili osnova za krivično gonjenje ili izricanje krivične sankcije. Podnosilac predstavke podnio je žalbu, navodeći da je Zakon iz 1989. godine u suprotnosti sa članom 6 Konvencije zbog toga što isključuje svaku mogućnost sudskog preispitivanja izrečene mjere koja je evidentirana u državnom registru  vozačkih dozvola, a kojom se ograničavaju prava pojedinca. Žalbe podnosioca predstavke odbačene su od strane i Apelacionog suda i Kasacionog suda.

39

uprave pod nadzorom vlade. Imenovanje načelnika ovih organa kontroliše izvršna grana vlasti, te njeni odjeli. Prema tome, jasno je da se odjeljenja ne mogu smatrati nezavisnim. Dalje, podnosiocu predstavke je bila uskraćena mogućnost da odluku preispita nezavisan i nepristrasan sud. Stoga je utvrđena povreda č lana 6 stava 1.

Primjenjivost člana 6 u slučaju upisivanja negativnih poena  uvozačku dozvolu podnosioca predstavke  PRESUDA U PREDMETU MALIGE PROTIV FRANCUSKE (Predstavka br. 68/1997/852/1059) 23. septembar 1998.

Član 6 stav 3 i član 13

Sud je smatrao da nije potrebno ispitati pri tužbe podnosioca predstavke u smislu člana 6 stava 3 i člana 13. Član 50 

Podnosiocu predstavke je dodijeljeno 5.000 slovačkih koruna (SKK) na ime nematerijalne štete i 395 SKK na i me sudskih troškova. 3. Komentar 

U ovom predmetu, Sud je još jednom potvrdio da smatra da je «krivično djelo» autonoman pojam. Međutim, pri određivanju da li je neko djelo po prirodi krivično, osim prirode djela i težine kazne, Sud takođe uzima u obzir klasifikaciju tog djela prema domaćem pravu. Prema tome, kako Sud ovo pitanje rješava zavisi od slučaja do slučaja i to pitanje ne podliježe nekoj konačnoj definiciji, te nije uvijek izvjesno koja će djela Sud ocijeniti kao krivična po prirodi. U ovom slučaju, prekršaj protiv javnog reda i mira koji je počinio podnosilac predstavke je jasno definisan u domaćem pravu kao upravni prijestup, koji je rješavan na državnom nivou od strane upravnog tijela. Sud je, međutim, smatrao da su priroda tog djela i kaznena svrha sankcije značili da je prekršaj krivične prirode. Prema tome, odredbe člana 6 - konkretno u ovom slučaju, pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom - su bile primjenjive. U ovom predmetu su i pristup sudu i nezavisnost suda dovedeni u pitanje. Ovaj predmet ima brojne implikacije po postupak i sistem za rješavanje prekršaja. Čak i kada je neko djelo definisano kao upravni prestup, pristup sudu mora biti moguć i sud mora biti nezavisan. Sud je takođe podsjetio na svoju odluku u predmetu Oztürk  (vidi gore) u vezi mogućnosti podnošenja žalbe kada je riječ o djelu koje se rješava u upravnom postupku.

1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Jérôme Malige, je francuski državljanin, rođen 1974. godine i živi u Morangisu. Podnosioca predstavke snimljen je policijskom kamerom 28. juna 1993. godine dok se vozio na svom motociklu. Kretao se brzinom od 172 km/h na dijelu puta na kojem važi ograničenje brzine od 110 km/h. Članom R. 10 2-2 francuskog Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima propisano je da je prekoračenje dozvoljene brzine za više od 30 kilometara na sat djelo kažnjivo novčanom kaznom, a označeno  je kao prekršaj četvrte kategorije. Optuženom je takođe mogla biti privremeno oduzeta vozačka dozvola. Podnosilac predstavke je odbio platiti novčanu kaznu i pojavio se pred sudom za prekršaje u Versaillesu 15. oktobra 1993. godine. Tvrdio je da su dokazi koje je policija predstavila nedovoljni da bi se moglo utvrditi da je djelo zaista počinjeno, s obzirom na nepreciznost i netačnost uređaja za očitanje brzine kojim je on snimljen. Takođe je osporio zakonitost dvije odluke koje su usvojene 1992. godine i Zakona iz 1989. godine, kojima je propisan sistem bodovanja saobraćajnih prekršaja. Podnosilac je 26. novembra 1992. godine proglašen krivim. Novčano je kažnjen sa 1,500 franaka i izrečena mu je mjera zabrane upravljanja vozilom u trajanju od 15 dana. Po pitanju odluka kojima je uveden sistem bodovanja, sud za prekršaje je smatrao da nije nadležan razmatrati to pitanje, budući da su krivični sudovi imali nadležnost utvrđivati zakonitost upravnih propisa samo ako su ti propisi bili osnova za krivično gonjenje ili izricanje krivične sankcije. Podnosilac predstavke podnio je žalbu, navodeći da je Zakon iz 1989. godine u suprotnosti sa članom 6 Konvencije zbog toga što isključuje svaku mogućnost sudskog preispitivanja izrečene mjere koja je evidentirana u državnom registru  vozačkih dozvola, a kojom se ograničavaju prava pojedinca. Žalbe podnosioca predstavke odbačene su od strane i Apelacionog suda i Kasacionog suda.

38

39

2. Ocjena Suda 

Član 6 stav 1 Podnosilac

predstavke je pred Sudom tvrdio da mu je bio uskraćen pristup sudu u vezi pitanja upisivanja kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Tvrdio je da  je sistemsko i automatsko dodjeljivanje kaznenih poena, bez bilo kakve mogućnosti podnošenja žalbe sudskom ili upravnom tijelu, predstavljalo kršenje člana 6 stava 1 Konvencije. Sud je istakao da nije imao zadatak da sudi o francuskom sistemu upisivanja negativnih poena vozačima kao takvom, već da utvrdi da li je pravo podnosioca predstavke na pristup sudu, u okviru značenja člana 6, prekršeno. Sud je prvo razmatrao primjenjivost člana 6 stava 1 u ovom slučaju. Podnosilac predstavke je tvrdio da je mjera upisivanja kaznenih bodova, čija je moguća posljedica bila i dobivanje zabrane upravljanja vozilom, predstavljala krivičnu sankciju. Sporna mjera nije izrečena od strane upravnog organa, te se ne može ni smatrati da je upravne prirode. Vlada je tvrdila da je upisivanje kaznenih poena upravna sankcija, budući da je cilj mjere sprječavanje, a ne kažnjavanje, i za razliku od kazne zatvora, ne utiče na osnovnu slobodu kretanja pojedinca. Sud je podsjetio da su pojmovi «kazna», prema članu 7, i «krivična optužba», prema članu 6 stavu 1 Konvencije, autonomni. Da bi utvrdio da li je postojala «krivična optužba», Sud mora uzeti u obzir slijedeća tri kriterijuma: pravnu kvalifikaciju djela prema domaćem pravu, prirodu djela i težinu kazne. Nije osporavano da je prekršaj koji je doveo do upisivanja kaznenih poena bio krivične prirode, ali je domaća sudska praksa pokazala da se upisivanje kaznenih bodova, samo po sebi, smatralo upravnom sankcijom. Sud je primijetio da je upisivanje kaznenih poena bio automatski odgovor na osudu za krivično djelo. U pogledu oštrine kazne, Sud je smatrao da je sporna mjera mogla dovesti do oduzimanja vozačke dozvole, a da je pravo na upravljanje motornim  vozilom od značajne koristi u svakodnevnom životu.Iako je mjera upisivanja kaznenih bodova bila preventivnog karaktera, takođe je imala i odvraćajuću i kaznenu prirodu. To što je francuski parlament želio potpuno odvojiti kaznu upisivanja negativnih poena od drugih kazni koje krivični sudovi mogu nametnuti, ne mijenja činjenicu da je ta mjera krivične prirode. Član 6 stav 1 je stoga bio primjenjiv. Sud je zatim razmatrao da li je došlo do kršenja člana 6. Vlada je tvrdila da je podnosilac predstavke imao pristup sudu u smislu značenja člana 6 stava 1. Upravni organ je obavijestio okrivljene da će im vjerovatno biti upisani kazneni poeni. Dakle, postojala  je mogućnost da će biti izvedeni pred krivični sud kako bi odgovarali na optužbe koje mogu biti korišćene kao osnova za izricanje mjere upisivanja kaznenih poena. Takođe  je bila predviđena mogućnost osporavanja te mjere pred upravnim sudom nakon 40

okončanja krivičnog postupka. Sud je prihvatio te argumente. Podnosilac predstavke  je imao pristup sudu u okviru značenja člana 6. Takođe je utvrdio da je sankcija bila srazmjerna, budući da je mjera upisivanja 4 boda u vozačku dozvolu podnosioca predstavke odražavala ozbiljnost počinjenog djela, a nije za posljedicu imala zabranu upravljanja motornim vozilom. Podnosilac predstavke je imao mogućnost da mu se izbrišu ti kazneni poeni pohađanjem odgovarajuće obuke ili jednostavno, ako ne počini bilo kakve dodatne saobraćajne prekršaje u naredne tri godine. Prema tome, Sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 6 stava 1.

3.

Komentar 

U ovom predmetu, podnosilac predstavke je tvrdio da mu je bio uskraćen pristup sudu u vezi upisivanja negativnih poena u njegovu vozačku dozvolu, kao i da je došlo do kršenja načela „nema kazne bez zakona” budući da sporna mjera nije predviđena zakonima na osnovu kojih je on osuđen zbog prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila na putu. Vlada Francuske je željela da se odvojeno posmatraju te dvije mjere koje su preduzete kao rezultat toga što je podnosilac predstavke proglašen krivim za prekoračenje dozvoljene brzine: novčana kazna i upisivanje kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Podnosilac predstavke podnio je žalbu sudu za prekršaje u vezi djela za koje je optužen, ali je proglašen krivim. Novčana kazna mu je bila izrečena kao rezultat toga. S druge strane, dodjeljivanje kaznenih poena je bila automatska upravnopravna posljedica prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine. Podnosilac predstavke je tvrdio da je trebao imati mogućnost zatražiti preispitivanje odluke o upisivanju kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Nije osporeno da je djelo prekoračenja ograničenja brzine samo po sebi krivične prirode niti da je novčana kazna bila krivična sankcija koja spada u područje primjene člana 6. Međutim, prema vladi, upisivanje negativnih poena ustvari je upravna mjera koja je automatska posljedica osude. Sud je potvrdio da  je pojam «kazna» autonoman, isto kao što je i pojam «krivično djelo». Primijenio  je uobičajeni postupak kako bi odredio da li je sporna mjera ustvari predstavljala krivičnu sankciju. Sud je ustanovio da je ta mjera bila i preventivna i kaznena po prirodi. Član 6 je stoga bio primjenjiv na mjeru upisivanja kaznenih poena. Međutim, podnosilac predstavke je imao mogućnost podnijeti zahtjev za preispitivanje odluke o upisivanju kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu pred upravnim organima. Postojanje mogućnosti upravne revizije je dovoljno kako bi se obezbjedilo poštovanje prava podnosioca predstavke iz č lana 6, i prema tome, nije došlo do povrede člana 6 stava 1.

41

2. Ocjena Suda 

Član 6 stav 1 Podnosilac

predstavke je pred Sudom tvrdio da mu je bio uskraćen pristup sudu u vezi pitanja upisivanja kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Tvrdio je da  je sistemsko i automatsko dodjeljivanje kaznenih poena, bez bilo kakve mogućnosti podnošenja žalbe sudskom ili upravnom tijelu, predstavljalo kršenje člana 6 stava 1 Konvencije. Sud je istakao da nije imao zadatak da sudi o francuskom sistemu upisivanja negativnih poena vozačima kao takvom, već da utvrdi da li je pravo podnosioca predstavke na pristup sudu, u okviru značenja člana 6, prekršeno. Sud je prvo razmatrao primjenjivost člana 6 stava 1 u ovom slučaju. Podnosilac predstavke je tvrdio da je mjera upisivanja kaznenih bodova, čija je moguća posljedica bila i dobivanje zabrane upravljanja vozilom, predstavljala krivičnu sankciju. Sporna mjera nije izrečena od strane upravnog organa, te se ne može ni smatrati da je upravne prirode. Vlada je tvrdila da je upisivanje kaznenih poena upravna sankcija, budući da je cilj mjere sprječavanje, a ne kažnjavanje, i za razliku od kazne zatvora, ne utiče na osnovnu slobodu kretanja pojedinca. Sud je podsjetio da su pojmovi «kazna», prema članu 7, i «krivična optužba», prema članu 6 stavu 1 Konvencije, autonomni. Da bi utvrdio da li je postojala «krivična optužba», Sud mora uzeti u obzir slijedeća tri kriterijuma: pravnu kvalifikaciju djela prema domaćem pravu, prirodu djela i težinu kazne. Nije osporavano da je prekršaj koji je doveo do upisivanja kaznenih poena bio krivične prirode, ali je domaća sudska praksa pokazala da se upisivanje kaznenih bodova, samo po sebi, smatralo upravnom sankcijom. Sud je primijetio da je upisivanje kaznenih poena bio automatski odgovor na osudu za krivično djelo. U pogledu oštrine kazne, Sud je smatrao da je sporna mjera mogla dovesti do oduzimanja vozačke dozvole, a da je pravo na upravljanje motornim  vozilom od značajne koristi u svakodnevnom životu.Iako je mjera upisivanja kaznenih bodova bila preventivnog karaktera, takođe je imala i odvraćajuću i kaznenu prirodu. To što je francuski parlament želio potpuno odvojiti kaznu upisivanja negativnih poena od drugih kazni koje krivični sudovi mogu nametnuti, ne mijenja činjenicu da je ta mjera krivične prirode. Član 6 stav 1 je stoga bio primjenjiv. Sud je zatim razmatrao da li je došlo do kršenja člana 6. Vlada je tvrdila da je podnosilac predstavke imao pristup sudu u smislu značenja člana 6 stava 1. Upravni organ je obavijestio okrivljene da će im vjerovatno biti upisani kazneni poeni. Dakle, postojala  je mogućnost da će biti izvedeni pred krivični sud kako bi odgovarali na optužbe koje mogu biti korišćene kao osnova za izricanje mjere upisivanja kaznenih poena. Takođe  je bila predviđena mogućnost osporavanja te mjere pred upravnim sudom nakon

okončanja krivičnog postupka. Sud je prihvatio te argumente. Podnosilac predstavke  je imao pristup sudu u okviru značenja člana 6. Takođe je utvrdio da je sankcija bila srazmjerna, budući da je mjera upisivanja 4 boda u vozačku dozvolu podnosioca predstavke odražavala ozbiljnost počinjenog djela, a nije za posljedicu imala zabranu upravljanja motornim vozilom. Podnosilac predstavke je imao mogućnost da mu se izbrišu ti kazneni poeni pohađanjem odgovarajuće obuke ili jednostavno, ako ne počini bilo kakve dodatne saobraćajne prekršaje u naredne tri godine. Prema tome, Sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 6 stava 1.

3.

Komentar 

U ovom predmetu, podnosilac predstavke je tvrdio da mu je bio uskraćen pristup sudu u vezi upisivanja negativnih poena u njegovu vozačku dozvolu, kao i da je došlo do kršenja načela „nema kazne bez zakona” budući da sporna mjera nije predviđena zakonima na osnovu kojih je on osuđen zbog prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila na putu. Vlada Francuske je željela da se odvojeno posmatraju te dvije mjere koje su preduzete kao rezultat toga što je podnosilac predstavke proglašen krivim za prekoračenje dozvoljene brzine: novčana kazna i upisivanje kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Podnosilac predstavke podnio je žalbu sudu za prekršaje u vezi djela za koje je optužen, ali je proglašen krivim. Novčana kazna mu je bila izrečena kao rezultat toga. S druge strane, dodjeljivanje kaznenih poena je bila automatska upravnopravna posljedica prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine. Podnosilac predstavke je tvrdio da je trebao imati mogućnost zatražiti preispitivanje odluke o upisivanju kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu. Nije osporeno da je djelo prekoračenja ograničenja brzine samo po sebi krivične prirode niti da je novčana kazna bila krivična sankcija koja spada u područje primjene člana 6. Međutim, prema vladi, upisivanje negativnih poena ustvari je upravna mjera koja je automatska posljedica osude. Sud je potvrdio da  je pojam «kazna» autonoman, isto kao što je i pojam «krivično djelo». Primijenio  je uobičajeni postupak kako bi odredio da li je sporna mjera ustvari predstavljala krivičnu sankciju. Sud je ustanovio da je ta mjera bila i preventivna i kaznena po prirodi. Član 6 je stoga bio primjenjiv na mjeru upisivanja kaznenih poena. Međutim, podnosilac predstavke je imao mogućnost podnijeti zahtjev za preispitivanje odluke o upisivanju kaznenih poena u njegovu vozačku dozvolu pred upravnim organima. Postojanje mogućnosti upravne revizije je dovoljno kako bi se obezbjedilo poštovanje prava podnosioca predstavke iz č lana 6, i prema tome, nije došlo do povrede člana 6 stava 1.

40

41

Povreda prava na pravično suđenje zbog, između ostalog, nedovoljnih zakonskih i materijalnih garancija protiv spoljnjeg pritiska na domaćeg sudiju PRESUDA U PREDMETU SALOV PROTIV UKRAJINE (Predstavka br. 65518/01) 6. septembar 2005.

 je vodio suđenje, tvrdeći da ukrajinsko domaće zakonodavstvo i sistem finansiranja sudova ne sprječavaju spoljne pritiske na sudije. On je takođe tvrdio da nije znao da li je informacija o smrti g. Kuchmae bila istinita i da je pokušavao da je potvrdi. Pozvao se na član 5 stav 3 (pravo na slobodu i bezbjednost), član 6 stav 1 (pravo na pravično suđenje) i član 10 (sloboda izražavanja) Konvencije. Član 5 stav 3

1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Sergey Petrovich Salov, ukrajinski je državljanin, rođen 1958. godine i živi u Ukrajini. On je advokat i u vrijeme događaja o kojima je riječ bio je pravni zastupnik Olexandera Moroza, predsjedničkog kandidata na izborima održanim 1999. godine u Ukrajini. Gospodin Salov je 30. i 31. oktobra navodno podijelio izvjestan broj primjeraka falsifikovanog specijalnog izdanja novinskog lista parlamenta sa izjavom, pripisanom predsjedavajućem parlamenta, da je predsjednički kandidat i tadašnji predsjednik Leonid Kuchma mrtav. Gospodin Salov uhapšen je 1. novembra 1999. godine i pritvoren zbog širenja lažnih informacija o g. Kuchmai. On je 10. novembra 1999. godine podnio zahtjev Okružnom sudu za oslobađanje iz pritvora, koji je odbijen 17. novembra 1999. godine. Okružni sud je 7. marta 2000. godine, ne našavši dokaze za osudu podnosioca predstavke za krivična djela za koje je optužen, naložio sprovođenje dodatne istrage u okolnosti slučaja. Međutim, 5. aprila 2000. godine Predsjedništvo Oblasnog suda je odobrilo prigovor (engl. protest ) koji je optužba uložila na odluku od 7. marta 2000. godine i ponovo uzelo predmet za dalje sudsko r azmatranje. Podnosilac predstavke je oslobođen iz pritvora 16. juna 2000. godine. Podnosiocu je 6. jula 2000. godine izrečena uslovna kazna u tr ajanju od pet godina zbog miješanja u pravo građana da glasaju radi vršenja uticaja na rezultate izbora putem prevare. Takođe mu je advokatska dozvola oduzeta na tri godine i pet mjeseci.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio da nije odmah izveden pred sud ili drugu sudsku  vlast radi preispitivanja hapšenja. Takođe je tvrdio da nije imao pravično suđenje, a posebno zbog toga što je predsjedništvo Oblasnog suda poništilo presudu od 7. marta 2000. godine. Dalje je izrazio sumnju u pogledu nepristrasnosti sudije koji 42

Sud je primijetio da je policija uhapsila podnosioca predstavke 1. novembra 1999. godine, ali da sud nije preispitao njegov pritvor sve do 17. novembra 1999. godine, 16 dana nakon hapšenja. Čak i da Sud prihvati tvrdnju ukrajinske vlade da je podnosilac predstavke doprinio odgađanju time što nije podnio zahtjev za oslobađanje sve do 10. novembra, činjenica da je čak i sedam dana proveo u pritvor u bez sudske kontrole nalazi se van strogih vremenskih ograničenja postavljenih Konvencijom. Sud je stoga utv rdio da je došlo do povrede č lana 5 stava 3. Član 6 stav 1

Sud je smatrao da se može reći da su sumnje podnosioca predstavke u pogledu nepristrasnosti sudije Okružnog suda objektivno opravdane, uzimajući u obzir nedovoljna zakonska i finansijska obezbjeđenja protiv spoljnog pritiska na s udiju koji odlučuje u predmetu, a posebno odsustvo takvih garancija u pogledu mogućeg pritiska od strane predsjednika Oblasnog suda, obavezujuću prirodu uputstva predsjedništva Oblasnog suda i tekst relevantne sudske odluke u predmetu. Uz to, načelo jednakosti strana u sporu nalaže da je  protest  koji je javni tužilac podnio predsjedništvu Oblasnog suda trebao takođe biti saopšten podnosiocu predstavke i/ili njegovom pravnom zastupniku, koji je trebao da ima r azumnu mogućnost da komentariše  protest  prije njegovog razmatranja od strane predsjedništva. Štaviše, podnosiocu predstavke je trebala biti obezbjeđena kopija odluke predsjedništva Oblasnog suda kako bi mu bila pružena prilika da pripremi svoju odbranu prije suđenja. Kako se to nije desilo i kako ni podnosilac niti njegovi pravni zastupnici nisu bili prisutni kada je predsjedništvo razmatralo  protest , podnosilac se našao u značajno nepovoljnijem položaju u odnosu na protivnu stranu, tj. državno tužilaštvo. Sud je dalje zaključio da domaći sudovi nisu dali obrazložen odgovor zašto Okružni sud prvobitno nije smatrao da postoje dokazi da se podnosilac predstavke osudi za krivična djela za koje je optužen, a ipak ga je 6. jula 2000. godine proglasio krivim za miješanje u prava glasača. Nepostojanje obrazložene odluke takođe je omelo podnosioca predstavke da ospori ta pitanja u žalbenom postupku. 43

Povreda prava na pravično suđenje zbog, između ostalog, nedovoljnih zakonskih i materijalnih garancija protiv spoljnjeg pritiska na domaćeg sudiju PRESUDA U PREDMETU SALOV PROTIV UKRAJINE (Predstavka br. 65518/01) 6. septembar 2005.

 je vodio suđenje, tvrdeći da ukrajinsko domaće zakonodavstvo i sistem finansiranja sudova ne sprječavaju spoljne pritiske na sudije. On je takođe tvrdio da nije znao da li je informacija o smrti g. Kuchmae bila istinita i da je pokušavao da je potvrdi. Pozvao se na član 5 stav 3 (pravo na slobodu i bezbjednost), član 6 stav 1 (pravo na pravično suđenje) i član 10 (sloboda izražavanja) Konvencije. Član 5 stav 3

1.

Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Sergey Petrovich Salov, ukrajinski je državljanin, rođen 1958. godine i živi u Ukrajini. On je advokat i u vrijeme događaja o kojima je riječ bio je pravni zastupnik Olexandera Moroza, predsjedničkog kandidata na izborima održanim 1999. godine u Ukrajini. Gospodin Salov je 30. i 31. oktobra navodno podijelio izvjestan broj primjeraka falsifikovanog specijalnog izdanja novinskog lista parlamenta sa izjavom, pripisanom predsjedavajućem parlamenta, da je predsjednički kandidat i tadašnji predsjednik Leonid Kuchma mrtav. Gospodin Salov uhapšen je 1. novembra 1999. godine i pritvoren zbog širenja lažnih informacija o g. Kuchmai. On je 10. novembra 1999. godine podnio zahtjev Okružnom sudu za oslobađanje iz pritvora, koji je odbijen 17. novembra 1999. godine. Okružni sud je 7. marta 2000. godine, ne našavši dokaze za osudu podnosioca predstavke za krivična djela za koje je optužen, naložio sprovođenje dodatne istrage u okolnosti slučaja. Međutim, 5. aprila 2000. godine Predsjedništvo Oblasnog suda je odobrilo prigovor (engl. protest ) koji je optužba uložila na odluku od 7. marta 2000. godine i ponovo uzelo predmet za dalje sudsko r azmatranje. Podnosilac predstavke je oslobođen iz pritvora 16. juna 2000. godine. Podnosiocu je 6. jula 2000. godine izrečena uslovna kazna u tr ajanju od pet godina zbog miješanja u pravo građana da glasaju radi vršenja uticaja na rezultate izbora putem prevare. Takođe mu je advokatska dozvola oduzeta na tri godine i pet mjeseci.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio da nije odmah izveden pred sud ili drugu sudsku  vlast radi preispitivanja hapšenja. Takođe je tvrdio da nije imao pravično suđenje, a posebno zbog toga što je predsjedništvo Oblasnog suda poništilo presudu od 7. marta 2000. godine. Dalje je izrazio sumnju u pogledu nepristrasnosti sudije koji

Sud je primijetio da je policija uhapsila podnosioca predstavke 1. novembra 1999. godine, ali da sud nije preispitao njegov pritvor sve do 17. novembra 1999. godine, 16 dana nakon hapšenja. Čak i da Sud prihvati tvrdnju ukrajinske vlade da je podnosilac predstavke doprinio odgađanju time što nije podnio zahtjev za oslobađanje sve do 10. novembra, činjenica da je čak i sedam dana proveo u pritvor u bez sudske kontrole nalazi se van strogih vremenskih ograničenja postavljenih Konvencijom. Sud je stoga utv rdio da je došlo do povrede č lana 5 stava 3. Član 6 stav 1

Sud je smatrao da se može reći da su sumnje podnosioca predstavke u pogledu nepristrasnosti sudije Okružnog suda objektivno opravdane, uzimajući u obzir nedovoljna zakonska i finansijska obezbjeđenja protiv spoljnog pritiska na s udiju koji odlučuje u predmetu, a posebno odsustvo takvih garancija u pogledu mogućeg pritiska od strane predsjednika Oblasnog suda, obavezujuću prirodu uputstva predsjedništva Oblasnog suda i tekst relevantne sudske odluke u predmetu. Uz to, načelo jednakosti strana u sporu nalaže da je  protest  koji je javni tužilac podnio predsjedništvu Oblasnog suda trebao takođe biti saopšten podnosiocu predstavke i/ili njegovom pravnom zastupniku, koji je trebao da ima r azumnu mogućnost da komentariše  protest  prije njegovog razmatranja od strane predsjedništva. Štaviše, podnosiocu predstavke je trebala biti obezbjeđena kopija odluke predsjedništva Oblasnog suda kako bi mu bila pružena prilika da pripremi svoju odbranu prije suđenja. Kako se to nije desilo i kako ni podnosilac niti njegovi pravni zastupnici nisu bili prisutni kada je predsjedništvo razmatralo  protest , podnosilac se našao u značajno nepovoljnijem položaju u odnosu na protivnu stranu, tj. državno tužilaštvo. Sud je dalje zaključio da domaći sudovi nisu dali obrazložen odgovor zašto Okružni sud prvobitno nije smatrao da postoje dokazi da se podnosilac predstavke osudi za krivična djela za koje je optužen, a ipak ga je 6. jula 2000. godine proglasio krivim za miješanje u prava glasača. Nepostojanje obrazložene odluke takođe je omelo podnosioca predstavke da ospori ta pitanja u žalbenom postupku.

42

43

Na kraju, odluka predsjedništva Oblasnog suda da razmotri kasni zahtjev tužilaštva za preispitivanje odluke od 7. marta 2000. godine, i da je poništi samo mjesec dana nakon što je usvojena, može biti opisana kao proizvoljna i može se smatrati da j e moguće da podriva pravičnost postupka. Stoga je Sud bio mišljenja da je krivični postupak u cijelosti bio nepravičan, te utvrdio da je prekršen član 6 stav 1 Konvencije. Član 10 

Sud je bio mišljenja da se sporni članak, koji se nalazio u falsifikovanom novinskom listu, odnosi na pitanja odjavnog interesa i značaja, izbora uopšte i pitanja podrške određenom kandidatu. Sud je primijetio da je podnosilac predstavke naglasio da on nije znao da li je sporna informacija istinita u vrijeme kada je o njoj razgovarao sa drugima. Tvrdio je da  je pokušavao da je potvrdi. Štaviše, uticaj informacije iznesene u falsifikovanom novinskom listu je bio neznatan s obzirom da je podnosilac predstavke imao samo osam primjeraka falsifikovanog novinskog lista i razgovarao je o toj informaciji sa ograničenim brojem ljudi, što je činjenica koju su domaći sudovi trebali uzeti u obzir. Prilikom razmatranja predmeta podnosioca, domaći sudovi su takođe morali da uzmu u obzir garancije slobode izražavanja i slobode rasprave o informacijama iz člana 10, imajući u vidu konkretan kontekst predsjedničkih izbora. Sud je ponovo naglasio da su priroda i težina nametnutih kazni činioci koje takođe treba uzeti u obzir pri razmatranju srazmjernosti miješanja. U ovom slučaju, kazna i posljedično poništavanje dozvole za rad podnosioca predstavke od strane advokatske komore predstavljali su izuzetno strogu kaznu. Sud je zaključio da sporno miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Dalje, odluka da se podnosilac osudi zbog razgovora o informaciji iznesenom u falsifikovanom primjerku novinskog lista o smrti predsjednika Kuchmae je očigledno nesrazmjerno opravdanom cilju kojem se težilo. Shodno tome, Sud je zaključio da je došlo do povrede č lana 10.

3. Komentar  U ovom predmetu obuhvaćen je veliki broj zanimljivih pitanja o nezakonitom lišavanju slobode, pravu na pravično suđenje i slobodi izražavanja. Posebno vrijedno pažnje je obrazloženje Suda pri ispitivanju da li je došlo do povrede prava na nezavisan i nepristrasan sud iz člana 6. Premda je istakao da tvrdnje podnosioca predstavke da je sudija koji je odlučivao u njegovom predmetu bio politički motivisan nisu bile od velike pomoći, Sud je ispitao širu pozadinu odluke da se prihvati  protest  optužbe i ponovno razmatranje predmeta. Pri tome  je Sud, između ostalog, skrenuo pažnju na odluku ukrajinskog Ustavnog suda iz 1999. godine u kojoj je zaključeno da je Kabinet ministara postupio protivustavno kada je drastično umanjio državni budžet za pravosudni sistem – utvrđeno je da  je time izv ršen finansijski uticaj na sudove i ugroženo pravo građana na sudsku zaštitu. Evropski sud je takođe pomenuo rezoluciju koju je ukrajinski S avjet sudija usvojio 2000. godine, a u kojoj je utvrđeno da su odluke Kabineta ministara o smanjenju plata u pravosudnim tijelima protivne načelu nezavisnosti pravosuđa. S tim u vidu i uzimajući u obzir i organizacionu strukturu sudova (naročito odnos između Okružnog suda i predsjedništva Oblasnog suda), Sud je utvrdio da se može ocijeniti da su sumnje podnosioca predstavke u vezi nepristrasnosti sudije objektivno opravdane i da je došlo do povrede č lana 6 stava 1. Sudija Cabral Barreto i sudija Mularoni nisu se složili sa gore pomenutim zaključkom Suda. Prvo, oni su tvrdili da se postupak preispitivanja predmeta može uporediti sa dobro poznatim kasacionim postupkom. Kao drugo, bili su mišljenja da tvrdnja većine o nedostatku finansijskih obezbjeđenja protiv spoljenjeg pritiska može stvoriti predstavu da je sudija o kojem je ovdje riječ korumpiran. Vjerovatno  je da će biti dosta rasprave o ovom predmetu u pogledu tačnog značenja ocjene Suda o odsustvu finansijskih garancija protiv spoljenjeg pritiska, o državnom finansiranju sudskog sistema i njegovih posljedica na pravo na pravično suđenje.

Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 227.55 EUR na ime materijalne štete i 10.000 EUR na ime nematerijalne štete.

44

45

Na kraju, odluka predsjedništva Oblasnog suda da razmotri kasni zahtjev tužilaštva za preispitivanje odluke od 7. marta 2000. godine, i da je poništi samo mjesec dana nakon što je usvojena, može biti opisana kao proizvoljna i može se smatrati da j e moguće da podriva pravičnost postupka. Stoga je Sud bio mišljenja da je krivični postupak u cijelosti bio nepravičan, te utvrdio da je prekršen član 6 stav 1 Konvencije. Član 10 

Sud je bio mišljenja da se sporni članak, koji se nalazio u falsifikovanom novinskom listu, odnosi na pitanja odjavnog interesa i značaja, izbora uopšte i pitanja podrške određenom kandidatu. Sud je primijetio da je podnosilac predstavke naglasio da on nije znao da li je sporna informacija istinita u vrijeme kada je o njoj razgovarao sa drugima. Tvrdio je da  je pokušavao da je potvrdi. Štaviše, uticaj informacije iznesene u falsifikovanom novinskom listu je bio neznatan s obzirom da je podnosilac predstavke imao samo osam primjeraka falsifikovanog novinskog lista i razgovarao je o toj informaciji sa ograničenim brojem ljudi, što je činjenica koju su domaći sudovi trebali uzeti u obzir. Prilikom razmatranja predmeta podnosioca, domaći sudovi su takođe morali da uzmu u obzir garancije slobode izražavanja i slobode rasprave o informacijama iz člana 10, imajući u vidu konkretan kontekst predsjedničkih izbora. Sud je ponovo naglasio da su priroda i težina nametnutih kazni činioci koje takođe treba uzeti u obzir pri razmatranju srazmjernosti miješanja. U ovom slučaju, kazna i posljedično poništavanje dozvole za rad podnosioca predstavke od strane advokatske komore predstavljali su izuzetno strogu kaznu. Sud je zaključio da sporno miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Dalje, odluka da se podnosilac osudi zbog razgovora o informaciji iznesenom u falsifikovanom primjerku novinskog lista o smrti predsjednika Kuchmae je očigledno nesrazmjerno opravdanom cilju kojem se težilo. Shodno tome, Sud je zaključio da je došlo do povrede č lana 10.

3. Komentar  U ovom predmetu obuhvaćen je veliki broj zanimljivih pitanja o nezakonitom lišavanju slobode, pravu na pravično suđenje i slobodi izražavanja. Posebno vrijedno pažnje je obrazloženje Suda pri ispitivanju da li je došlo do povrede prava na nezavisan i nepristrasan sud iz člana 6. Premda je istakao da tvrdnje podnosioca predstavke da je sudija koji je odlučivao u njegovom predmetu bio politički motivisan nisu bile od velike pomoći, Sud je ispitao širu pozadinu odluke da se prihvati  protest  optužbe i ponovno razmatranje predmeta. Pri tome  je Sud, između ostalog, skrenuo pažnju na odluku ukrajinskog Ustavnog suda iz 1999. godine u kojoj je zaključeno da je Kabinet ministara postupio protivustavno kada je drastično umanjio državni budžet za pravosudni sistem – utvrđeno je da  je time izv ršen finansijski uticaj na sudove i ugroženo pravo građana na sudsku zaštitu. Evropski sud je takođe pomenuo rezoluciju koju je ukrajinski S avjet sudija usvojio 2000. godine, a u kojoj je utvrđeno da su odluke Kabineta ministara o smanjenju plata u pravosudnim tijelima protivne načelu nezavisnosti pravosuđa. S tim u vidu i uzimajući u obzir i organizacionu strukturu sudova (naročito odnos između Okružnog suda i predsjedništva Oblasnog suda), Sud je utvrdio da se može ocijeniti da su sumnje podnosioca predstavke u vezi nepristrasnosti sudije objektivno opravdane i da je došlo do povrede č lana 6 stava 1. Sudija Cabral Barreto i sudija Mularoni nisu se složili sa gore pomenutim zaključkom Suda. Prvo, oni su tvrdili da se postupak preispitivanja predmeta može uporediti sa dobro poznatim kasacionim postupkom. Kao drugo, bili su mišljenja da tvrdnja većine o nedostatku finansijskih obezbjeđenja protiv spoljenjeg pritiska može stvoriti predstavu da je sudija o kojem je ovdje riječ korumpiran. Vjerovatno  je da će biti dosta rasprave o ovom predmetu u pogledu tačnog značenja ocjene Suda o odsustvu finansijskih garancija protiv spoljenjeg pritiska, o državnom finansiranju sudskog sistema i njegovih posljedica na pravo na pravično suđenje.

Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 227.55 EUR na ime materijalne štete i 10.000 EUR na ime nematerijalne štete.

44

45

Povreda objektivnih i subjektivnih aspekata nepristrasnosti sudstva  PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU KYPRIANOU PROTIV KIPRA  (Predstavka br. 73797/01) 15. decembar 2005.

1. Osnovne činjenice

Vlada Kipra je 19. aprila 2004. zahtijevala da predmet bude upućen Velikom  vijeću i odbor sudija Velikog vijeća je prihvatio taj zahtjev 14. juna 2004. godine. Komentari treće strane primljeni su od vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Malte.

Ovaj predmet se odnosi na predstavku podnesenu od strane Michalakisa Kyprianoua, državljanina Kipra, koji je advokat po profesiji, rođen 1937. godine i živi na Kipru.

Podnosilac predstavke se žalio, pozivajući se na član 6, da mu nije sudio nezavisan i nepristrasan tribunal, budući da mu je sudio i da ga je kaznio isti sud koji ga je optužio za nepoštovanje.

Gospodin Kyprianou je 14 februara 2001. godine zastupao optuženika na suđenju za ubistvo pred Krivičnim sudom ( Assize ) u Limassolu. Tokom suđenja uložio je prigovor zbog prekidanja tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, podnio zahtjev za izuzeće i kada mu nije odobren, iznio je tvrdnju da su tokom suđenja članovi suda pričali jedni sa drugima i razmjenjivali poruke („ ravasakia ” – što između ostalog može značiti kratke i tajne poruke/pisma, ljubavna pisma ili poruke neugodna sadržaja).

Član 6 stav 1

Sudije su rekle da ih je podnosilac predstavke «duboko uvrijedio» «kao osobe». Dodale su da ne mogu «zamisliti dr ugi primjer takvog očiglednog i neprihvatljivog nepoštovanja suda od strane bilo kog lica, a kamoli advokata» i da «ako reakcija suda ne bude trenutna i drastična, smatraju da će pravda pretrpjeti poguban udarac». Dali su podnosiocu predstavke izbor ili da ostane pri tome što je rekao i navede razloge zbog kojih ga ne bi trebali kazniti ili da povuče svoje izjave. Podnosilac nije učinio ni jedno ni drugo. Sud je zatim proglasio gospodina Kyprianoua krivim za nepoštovanje suda i izrekao mu kaznu koja se trebala odmah sprovesti, a koja je bila pet dana zatvora i za koju su smatrali da je „jedini odgovarajući odgovor”. Podnosilac predstavke je odmah odslužio kaznu zatvora, iako je u skladu sa relevantnim zakonom u stvari ranije pušten na slobodu. Vrhovni sud je odbio njegovu žalbu 2. aprila 2001. godine.

2. Odluka Suda  U presudi Vijeća od 27. januara 2004. godine, Sud je utvrdio povredu člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a i da nije neophodno ispitivati žalbu podnosioca predstavke 46

prema članu 10. Podnosiocu je dosuđeno 15.000 EUR na ime nematerijalne štete i 10.000 EUR za troškove postupka.

Evropski sud za ljudska prava je prvo razmatrao tvrdnju podnosioca predstavke da, u konkretnim okolnostima slučaja, činjenica da su ga osudile i kaznile iste sudije prema kojima je on navodno pokazao nepoštovanje daje povoda za objektivno opravdane sumnje u pogledu nepristrasnosti tog suda. Sud je primijetio da se žalba odnosila na funkcionalni nedostatak u relevantnom postupku. S tim u vezi, Sud je skrenuo pažnju da sve veći broj država u kojima se primjenjuje običajno pravo prepoznaje potrebu ograničenijeg korišćenja skraćenog postupka za slučajeve nepoštovanja suda, i to sa odgovarajućim zaštitnim mehanizmima, i tek nakon što je određeno vrijeme predmet pažljivo razmatran. Međutim, Sud nije držao potrebnim ni poželjnim da preispita opšte zakonske odredbe o nepoštovanju suda i praksu skraćenog postupka na Kipru i u drugim sistemima običajnog prava. Njegov zadatak je bio da utvrdi da li je vođenje skraćenog postupka u pogledu g. Kyprianoua dovelo do povrede člana 6 stava 1. Predmet podnosioca predstavke se odnosio na direktno nepoštovanje suda, usmjereno na sudije lično. Sudije su bile direktan objekat kritika podnosioca predstavke u pogledu načina na koji su sprovodile postupak. Iste te sudije su donijele odluku da tuže podnosioca predstavke, sudile po pitanju njegovog ponašanja, utvrdile krivcu i izrekle kaznu (kaznu zatvora). U takvim okolnostima miješanje uloga podnosioca žalbe, svjedoka, tužioca i sudije može očigledno dovesti do objektivno opravdanih bojazni u pogledu saglasnosti postupka sa odavno uspostavljenim načelom da niko ne može biti sudija u sopstvenom predmetu i, prema tome, nepristrasnosti suda. Sud je stoga zaključio da je, prema činjenicama predmeta i s obzirom na utvrđeni sistemski nedostatak, moguće sumnjati u nepristrasnost Krivičnog suda. 47

Povreda objektivnih i subjektivnih aspekata nepristrasnosti sudstva  PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU KYPRIANOU PROTIV KIPRA  (Predstavka br. 73797/01) 15. decembar 2005.

1. Osnovne činjenice

prema članu 10. Podnosiocu je dosuđeno 15.000 EUR na ime nematerijalne štete i 10.000 EUR za troškove postupka. Vlada Kipra je 19. aprila 2004. zahtijevala da predmet bude upućen Velikom  vijeću i odbor sudija Velikog vijeća je prihvatio taj zahtjev 14. juna 2004. godine. Komentari treće strane primljeni su od vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Malte.

Ovaj predmet se odnosi na predstavku podnesenu od strane Michalakisa Kyprianoua, državljanina Kipra, koji je advokat po profesiji, rođen 1937. godine i živi na Kipru.

Podnosilac predstavke se žalio, pozivajući se na član 6, da mu nije sudio nezavisan i nepristrasan tribunal, budući da mu je sudio i da ga je kaznio isti sud koji ga je optužio za nepoštovanje.

Gospodin Kyprianou je 14 februara 2001. godine zastupao optuženika na suđenju za ubistvo pred Krivičnim sudom ( Assize ) u Limassolu. Tokom suđenja uložio je prigovor zbog prekidanja tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, podnio zahtjev za izuzeće i kada mu nije odobren, iznio je tvrdnju da su tokom suđenja članovi suda pričali jedni sa drugima i razmjenjivali poruke („ ravasakia ” – što između ostalog može značiti kratke i tajne poruke/pisma, ljubavna pisma ili poruke neugodna sadržaja).

Član 6 stav 1

Sudije su rekle da ih je podnosilac predstavke «duboko uvrijedio» «kao osobe». Dodale su da ne mogu «zamisliti dr ugi primjer takvog očiglednog i neprihvatljivog nepoštovanja suda od strane bilo kog lica, a kamoli advokata» i da «ako reakcija suda ne bude trenutna i drastična, smatraju da će pravda pretrpjeti poguban udarac». Dali su podnosiocu predstavke izbor ili da ostane pri tome što je rekao i navede razloge zbog kojih ga ne bi trebali kazniti ili da povuče svoje izjave. Podnosilac nije učinio ni jedno ni drugo. Sud je zatim proglasio gospodina Kyprianoua krivim za nepoštovanje suda i izrekao mu kaznu koja se trebala odmah sprovesti, a koja je bila pet dana zatvora i za koju su smatrali da je „jedini odgovarajući odgovor”. Podnosilac predstavke je odmah odslužio kaznu zatvora, iako je u skladu sa relevantnim zakonom u stvari ranije pušten na slobodu. Vrhovni sud je odbio njegovu žalbu 2. aprila 2001. godine.

2. Odluka Suda  U presudi Vijeća od 27. januara 2004. godine, Sud je utvrdio povredu člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke a i da nije neophodno ispitivati žalbu podnosioca predstavke

Evropski sud za ljudska prava je prvo razmatrao tvrdnju podnosioca predstavke da, u konkretnim okolnostima slučaja, činjenica da su ga osudile i kaznile iste sudije prema kojima je on navodno pokazao nepoštovanje daje povoda za objektivno opravdane sumnje u pogledu nepristrasnosti tog suda. Sud je primijetio da se žalba odnosila na funkcionalni nedostatak u relevantnom postupku. S tim u vezi, Sud je skrenuo pažnju da sve veći broj država u kojima se primjenjuje običajno pravo prepoznaje potrebu ograničenijeg korišćenja skraćenog postupka za slučajeve nepoštovanja suda, i to sa odgovarajućim zaštitnim mehanizmima, i tek nakon što je određeno vrijeme predmet pažljivo razmatran. Međutim, Sud nije držao potrebnim ni poželjnim da preispita opšte zakonske odredbe o nepoštovanju suda i praksu skraćenog postupka na Kipru i u drugim sistemima običajnog prava. Njegov zadatak je bio da utvrdi da li je vođenje skraćenog postupka u pogledu g. Kyprianoua dovelo do povrede člana 6 stava 1. Predmet podnosioca predstavke se odnosio na direktno nepoštovanje suda, usmjereno na sudije lično. Sudije su bile direktan objekat kritika podnosioca predstavke u pogledu načina na koji su sprovodile postupak. Iste te sudije su donijele odluku da tuže podnosioca predstavke, sudile po pitanju njegovog ponašanja, utvrdile krivcu i izrekle kaznu (kaznu zatvora). U takvim okolnostima miješanje uloga podnosioca žalbe, svjedoka, tužioca i sudije može očigledno dovesti do objektivno opravdanih bojazni u pogledu saglasnosti postupka sa odavno uspostavljenim načelom da niko ne može biti sudija u sopstvenom predmetu i, prema tome, nepristrasnosti suda. Sud je stoga zaključio da je, prema činjenicama predmeta i s obzirom na utvrđeni sistemski nedostatak, moguće sumnjati u nepristrasnost Krivičnog suda.

46

47

Sud je zatim razmatrao tvrdnju podnosioca da su sudije u pitanju postupale sa ličnom pristrasnošću, što je predstavljalo žalbu usmjerenu na lično ponašanje sudija. Sud je primijetio da su sudije u svojoj odluci o kažnjavanju podnosioca predstavke navele da ih je on „duboko uvrijedio” „kao osobe”. Uz to, snažne riječi koje su sudije koristile u odluci ukazuju na njihovu ogorčenost i šok, što je u suprotnosti sa nepristrasnim pristupom koji se očekuje u sudskim odlukama. Sudije su podnosiocu predstavke izrekle kaznu zatvora u trajanju od pet dana, odmah sprovodivu, a za koju su smatrali da je „jedini odgovarajući odgovor” na ono što se dogodilo. S obzirom na gore pomenuto i posebno imajući u vidu različite aspekte ličnog ponašanja sudija zajedno, Sud je zaključio da su sumnje g. Kyprianoua u pogledu nepristrasnosti Krivičnog suda u Limassolu opravdane i u tom pogledu. Na kraju, Sud je utvrdio da Vrhovni sud nije korigovao nedostatke iz ranijeg postupka. Sud je zaključio da Krivični sud u Limassolu nije bio nepristrasan u smislu značenja člana 6 stava 1. Član 10 

Sud je smatrao da je, u okolnostima predmeta podnosioca predstavke, bilo potrebno odvojeno ispitivanje njegove žalbe prema članu 10. Može se smatrati da je svojim ponašanjem, podnosilac predstavke pokazao određeno nepoštovanje prema sudijama Krivičnog suda. Ipak, iako neučtivi, komentari podnosioca predstavke su bili usmjereni prema i ograničeni na način na koji su sudije sudile u tom predmetu, naročito u pogledu unakrsnog ispiti vanja svjedoka koje je podnosilac vršio tokom odbrane svog klijenta od optužbe za ubistvo. Shodno tome, Sud je utvrdio da je kazna od pet dana zatvora bila nesrazmjerno oštra prema podnosiocu predstavke i da može imati «obeshrabrujući učinak» na rad advokata kao branioca. Sud je utvrdio i proceduralne pogreške u skraćenom postupku zbog nepoštovanja suda, što je samo dodatno ukazalo na nesrazmjernost kazne. Budući da je to tako, Sud je smatrao da Krivični sud nije uspostavio potrebnu ravnotežu između potrebe da se zaštiti autoritet sudstva s jedne strane i potrebe da se zaštiti pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. A činjenica da  je podnosilac predstavke odslužio samo dio svoje zatvorske kazne ne mijenja taj 48

zaključak. Sud je stoga utvrdio da je zbog nesrazmjerne kazne nametnute podnosiocu zahtjeva prekršen član 10. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dosudio 15.000 EUR na ime nematerijalne štete i 35.000 EUR na ime troškova postupka.

3. Komentar  U ovom predmetu Veliko vijeće je potvrdilo mišljenje Vijeća da je došlo do povrede i objektivnih i subjektivnih aspekata zahtjeva nepristrasnosti iz člana 6 Konvencije. Rijetko se dešavalo da Sud presudi da je došlo do povrede u subjektivnom pogledu, ali je u brojnim prilikama izjavio da se lična nepristrasnost sudije mora pretpostavljati sve dok se ne dokaže suprotno. Takav dokaz je teško obezbijediti i ukoliko nema jasnih dokaza lične pristrasnosti, Sud neće utvrditi povredu (međutim, vidi Lavents protiv Letonije , presuda od 28. novembra 2002.). Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Malte su podnijele intervencije treće strane u ovom predmetu, budući da je bilo jasno da bi ishod spora mogao imati posljedice ne samo za Kipar, već i za druge zemlje koje koriste slične skraćene postupke za slučajeve nepoštovanja suda. Sud je rekao da su u pitanju bile uglavnom zemlje čiji su pravni sistemi temeljeni na običajnom pravo, ali i neke zemlje sa sistemom kontinentalnog prava. Međutim, uprkos tim mogućim posljedicama presude, Sud se uzdržao od donošenja opštih zaključaka u pogledu prakse i ograničio svoju odluku na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je teško izvući opšte zaključke o tome da li je potrebno da druge zemlje mijenjaju svoje zakone. Vijeće je smatralo da nije neophodno ispitati žalbu podnosioca predstavke prema članu 10, pravu slobode izražavanja, ali interesantno je da je Veliko vijeće to uradilo. Veliko vijeće je naglasilo ključnu ulogu advokata u sprovođenju pravde i podsjetilo na svoju sudsku praksu da se samo u izuzetnim okolnostima ograničenje njihovog prava na slobodu izražavanja pri zastupanju klijenta može prihvatiti kao neophodno u demokratskom društvu i prema tome u skladu sa Konvencijom (vidi  Nikula protiv Finske , presuda od 21. marta 2002.). U ovom predmetu Sud je imao u vidu mogući „obeshrabrujući učinak” koji kazna od pet dana zatvora m ože imati na uspješnost advokata pri obav ljanju dužnosti branioca.

49

Sud je zatim razmatrao tvrdnju podnosioca da su sudije u pitanju postupale sa ličnom pristrasnošću, što je predstavljalo žalbu usmjerenu na lično ponašanje sudija. Sud je primijetio da su sudije u svojoj odluci o kažnjavanju podnosioca predstavke navele da ih je on „duboko uvrijedio” „kao osobe”. Uz to, snažne riječi koje su sudije koristile u odluci ukazuju na njihovu ogorčenost i šok, što je u suprotnosti sa nepristrasnim pristupom koji se očekuje u sudskim odlukama. Sudije su podnosiocu predstavke izrekle kaznu zatvora u trajanju od pet dana, odmah sprovodivu, a za koju su smatrali da je „jedini odgovarajući odgovor” na ono što se dogodilo. S obzirom na gore pomenuto i posebno imajući u vidu različite aspekte ličnog ponašanja sudija zajedno, Sud je zaključio da su sumnje g. Kyprianoua u pogledu nepristrasnosti Krivičnog suda u Limassolu opravdane i u tom pogledu. Na kraju, Sud je utvrdio da Vrhovni sud nije korigovao nedostatke iz ranijeg postupka. Sud je zaključio da Krivični sud u Limassolu nije bio nepristrasan u smislu značenja člana 6 stava 1. Član 10 

Sud je smatrao da je, u okolnostima predmeta podnosioca predstavke, bilo potrebno odvojeno ispitivanje njegove žalbe prema članu 10. Može se smatrati da je svojim ponašanjem, podnosilac predstavke pokazao određeno nepoštovanje prema sudijama Krivičnog suda. Ipak, iako neučtivi, komentari podnosioca predstavke su bili usmjereni prema i ograničeni na način na koji su sudije sudile u tom predmetu, naročito u pogledu unakrsnog ispiti vanja svjedoka koje je podnosilac vršio tokom odbrane svog klijenta od optužbe za ubistvo. Shodno tome, Sud je utvrdio da je kazna od pet dana zatvora bila nesrazmjerno oštra prema podnosiocu predstavke i da može imati «obeshrabrujući učinak» na rad advokata kao branioca. Sud je utvrdio i proceduralne pogreške u skraćenom postupku zbog nepoštovanja suda, što je samo dodatno ukazalo na nesrazmjernost kazne. Budući da je to tako, Sud je smatrao da Krivični sud nije uspostavio potrebnu ravnotežu između potrebe da se zaštiti autoritet sudstva s jedne strane i potrebe da se zaštiti pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. A činjenica da  je podnosilac predstavke odslužio samo dio svoje zatvorske kazne ne mijenja taj

zaključak. Sud je stoga utvrdio da je zbog nesrazmjerne kazne nametnute podnosiocu zahtjeva prekršen član 10. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dosudio 15.000 EUR na ime nematerijalne štete i 35.000 EUR na ime troškova postupka.

3. Komentar  U ovom predmetu Veliko vijeće je potvrdilo mišljenje Vijeća da je došlo do povrede i objektivnih i subjektivnih aspekata zahtjeva nepristrasnosti iz člana 6 Konvencije. Rijetko se dešavalo da Sud presudi da je došlo do povrede u subjektivnom pogledu, ali je u brojnim prilikama izjavio da se lična nepristrasnost sudije mora pretpostavljati sve dok se ne dokaže suprotno. Takav dokaz je teško obezbijediti i ukoliko nema jasnih dokaza lične pristrasnosti, Sud neće utvrditi povredu (međutim, vidi Lavents protiv Letonije , presuda od 28. novembra 2002.). Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Malte su podnijele intervencije treće strane u ovom predmetu, budući da je bilo jasno da bi ishod spora mogao imati posljedice ne samo za Kipar, već i za druge zemlje koje koriste slične skraćene postupke za slučajeve nepoštovanja suda. Sud je rekao da su u pitanju bile uglavnom zemlje čiji su pravni sistemi temeljeni na običajnom pravo, ali i neke zemlje sa sistemom kontinentalnog prava. Međutim, uprkos tim mogućim posljedicama presude, Sud se uzdržao od donošenja opštih zaključaka u pogledu prakse i ograničio svoju odluku na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je teško izvući opšte zaključke o tome da li je potrebno da druge zemlje mijenjaju svoje zakone. Vijeće je smatralo da nije neophodno ispitati žalbu podnosioca predstavke prema članu 10, pravu slobode izražavanja, ali interesantno je da je Veliko vijeće to uradilo. Veliko vijeće je naglasilo ključnu ulogu advokata u sprovođenju pravde i podsjetilo na svoju sudsku praksu da se samo u izuzetnim okolnostima ograničenje njihovog prava na slobodu izražavanja pri zastupanju klijenta može prihvatiti kao neophodno u demokratskom društvu i prema tome u skladu sa Konvencijom (vidi  Nikula protiv Finske , presuda od 21. marta 2002.). U ovom predmetu Sud je imao u vidu mogući „obeshrabrujući učinak” koji kazna od pet dana zatvora m ože imati na uspješnost advokata pri obav ljanju dužnosti branioca.

48

49

Primjenjivost člana 6 na poreske sporove  PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU JUSSILA  PROTIV FINSKE (Predstavka br. 73053/01) 23. novembar 2006.

1. Osnovne činjenice Predmet se odnosi na predstavku koju je podnio finski državljanin, Esa Jussila, koji je rođen 1949. godine i živi u Finskoj. Poreska uprava je u maju 1998. godine tražila od podnosioca predstavke da dostavi izjavu u pogledu određenih tvrdnji o greškama u njegovom izvještaju za porez na dodatnu vrijednost (PDV) za fiskalne godine 1994. i 1995. Poreska uprava je 9. jula 1998. godine utvrdila da je podnosilac predstavke, između ostalog, dužan platiti dodatni iznos od 10% ponovno procijenjenih poreskih dugovanja. Dodatno dugovanje podnosioca predstavke iznosilo je oko 310 EUR. Dodatna poreska dugovanja zasnivala su se na činjenici da su izvještaji za PDV podnosioca predstavke iz 1994-1995. godine smatrani nepotpunim. Podnosilac predstavke se žalio Upravnom sudu. Zatražio je usmeno ročište na kome bi u svojstvu svjedoka bili saslušani poreska inspektorka i vještak koga bi on izabrao. Upravni sud je 1. februara 2000. godine donio privremenu odluku u kojoj je pozvao poresku inspektorku i vještaka imenovanog od strane podnosioca da podnesu primjedbe, odnosno izjave u pisanom obliku. Poreska inspektorka je Upravnom sudu dostavila svoju izjavu od 13. februara 2000. godine. Ta izjava je zatim proslijeđena podnosiocu predstavke na izjašnjenje. Podnosilac je 25. aprila 2000. godine podnio svoje primjedbe na izjavu poreske inspektorke, a izjava  vještaka kojeg je podnosilac izabrao datirana je i dostavljena sudu istog tog dana. Upravni sud je 13. juna 2000. godine zaključio da je održavanje usmenog ročišta očigledno nepotrebno u predmetu s obzirom da su obje strane u postupku dostavile sve neophodne informacije u pisanom oblik, a takođe je odbacio tvrdnje podnosioca. Podnosilac predstavke je neuspješno tražio odobrenje za podnošenje žalbe.

2. Odluka Suda  Predstavka je podnijeta Evropskom sudu za ljudska prava 21. juna 2001. godine. Vijeće kome je predmet povjeren je 14. februara 2006. ustupilo je nadležnost Velikom vijeću, u skladu sa članom 30 Konvencije 54. Podnosilac predstavke je tvrdio da nije imao pravično suđenje u postupku u kome su mu dosuđena dodatna poreska dugovanja, kako nije bilo usmenog ročišta. On se pozvao na član 6. Član 6 stav 1 Primjenjivost 

Sud je smatrao da su poreska dugovanja u ovom predmetu, iako dio fiskalnog režima, bila nametnuta pravilom čija je svrha bila odvraćajuća i kaznena. Prema tome, djelo je bilo «krivično» u okviru značenja člana 6 i Sud je zaključio da  je u predmetu podnosioca predstavke član 6 primjenjiv. Saglasnost 

Sud je primijetio da je namjera podnosioca predstavke u zahtijevanju usmenog ročišta bila da ospori valjanost i tačnost izvještaja poreske istrage unakrsnim ispitivanjem poreske inspektorke i povoljnim svjedočenjem vještaka kojeg je on imenovao, budući da je, prema njegovom mišljenju, poreska inspektorka pogrešno protumačila zahtjeve postavljene relevantnim zakonodavstvom i podnijela netačan izvještaj o njegovoj materijalnoj situaciji. Njegovi razlozi za traženje ročišta su se stoga u velikoj mjeri odnosili na valjanost poreske procjene, koja kao takva spada  van obima člana 6, iako je postavljeno i dodatno pitanje da li je knjigovodstvo podnosioca predstavke bilo toliko manjkavo da bi opravdalo dodatna dugovanja. Upravni sud, koji je zatražio primjedbe poreske inspektorke u pisanom obliku, a zatim i izjavu od vještaka imenovanog od strane podnosioca predstavke, zaključio  je u tim okolnostima da je usmeno ročište očigledno nepotrebno, budući da su informacije koje je dao sam podnosilac predstavke činile dovoljnu činjeničnu osnovu za razmatranje slučaja. Sud je dalje primijetio da podnosiocu predstavke nije bila uskraćena mogućnost 54

50

Član 30 glasi: «Ako se povodom predmeta koji vijeće razmatra pokrene neko ozbiljno pitanje od značaja za tumačenje Konvencije ili protokola uz nju, ili ako rješenje pitanja pred vijećem može da dovede do rezultata koji nije u saglasnosti s nekom prethodno donijetom odlukom Suda, vijeće može, sve dok ne donese presudu, da ustupi nadležnost Velikom vijeću, izuzev kada se tome protivi jedna od strana u sporu.» 51

Primjenjivost člana 6 na poreske sporove  PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU JUSSILA  PROTIV FINSKE (Predstavka br. 73053/01) 23. novembar 2006.

1. Osnovne činjenice Predmet se odnosi na predstavku koju je podnio finski državljanin, Esa Jussila, koji je rođen 1949. godine i živi u Finskoj. Poreska uprava je u maju 1998. godine tražila od podnosioca predstavke da dostavi izjavu u pogledu određenih tvrdnji o greškama u njegovom izvještaju za porez na dodatnu vrijednost (PDV) za fiskalne godine 1994. i 1995. Poreska uprava je 9. jula 1998. godine utvrdila da je podnosilac predstavke, između ostalog, dužan platiti dodatni iznos od 10% ponovno procijenjenih poreskih dugovanja. Dodatno dugovanje podnosioca predstavke iznosilo je oko 310 EUR. Dodatna poreska dugovanja zasnivala su se na činjenici da su izvještaji za PDV podnosioca predstavke iz 1994-1995. godine smatrani nepotpunim. Podnosilac predstavke se žalio Upravnom sudu. Zatražio je usmeno ročište na kome bi u svojstvu svjedoka bili saslušani poreska inspektorka i vještak koga bi on izabrao. Upravni sud je 1. februara 2000. godine donio privremenu odluku u kojoj je pozvao poresku inspektorku i vještaka imenovanog od strane podnosioca da podnesu primjedbe, odnosno izjave u pisanom obliku. Poreska inspektorka je Upravnom sudu dostavila svoju izjavu od 13. februara 2000. godine. Ta izjava je zatim proslijeđena podnosiocu predstavke na izjašnjenje. Podnosilac je 25. aprila 2000. godine podnio svoje primjedbe na izjavu poreske inspektorke, a izjava  vještaka kojeg je podnosilac izabrao datirana je i dostavljena sudu istog tog dana. Upravni sud je 13. juna 2000. godine zaključio da je održavanje usmenog ročišta očigledno nepotrebno u predmetu s obzirom da su obje strane u postupku dostavile sve neophodne informacije u pisanom oblik, a takođe je odbacio tvrdnje podnosioca. Podnosilac predstavke je neuspješno tražio odobrenje za podnošenje žalbe.

2. Odluka Suda  Predstavka je podnijeta Evropskom sudu za ljudska prava 21. juna 2001. godine. Vijeće kome je predmet povjeren je 14. februara 2006. ustupilo je nadležnost Velikom vijeću, u skladu sa članom 30 Konvencije 54. Podnosilac predstavke je tvrdio da nije imao pravično suđenje u postupku u kome su mu dosuđena dodatna poreska dugovanja, kako nije bilo usmenog ročišta. On se pozvao na član 6. Član 6 stav 1 Primjenjivost 

Sud je smatrao da su poreska dugovanja u ovom predmetu, iako dio fiskalnog režima, bila nametnuta pravilom čija je svrha bila odvraćajuća i kaznena. Prema tome, djelo je bilo «krivično» u okviru značenja člana 6 i Sud je zaključio da  je u predmetu podnosioca predstavke član 6 primjenjiv. Saglasnost 

Sud je primijetio da je namjera podnosioca predstavke u zahtijevanju usmenog ročišta bila da ospori valjanost i tačnost izvještaja poreske istrage unakrsnim ispitivanjem poreske inspektorke i povoljnim svjedočenjem vještaka kojeg je on imenovao, budući da je, prema njegovom mišljenju, poreska inspektorka pogrešno protumačila zahtjeve postavljene relevantnim zakonodavstvom i podnijela netačan izvještaj o njegovoj materijalnoj situaciji. Njegovi razlozi za traženje ročišta su se stoga u velikoj mjeri odnosili na valjanost poreske procjene, koja kao takva spada  van obima člana 6, iako je postavljeno i dodatno pitanje da li je knjigovodstvo podnosioca predstavke bilo toliko manjkavo da bi opravdalo dodatna dugovanja. Upravni sud, koji je zatražio primjedbe poreske inspektorke u pisanom obliku, a zatim i izjavu od vještaka imenovanog od strane podnosioca predstavke, zaključio  je u tim okolnostima da je usmeno ročište očigledno nepotrebno, budući da su informacije koje je dao sam podnosilac predstavke činile dovoljnu činjeničnu osnovu za razmatranje slučaja. Sud je dalje primijetio da podnosiocu predstavke nije bila uskraćena mogućnost 54

Član 30 glasi: «Ako se povodom predmeta koji vijeće razmatra pokrene neko ozbiljno pitanje od značaja za tumačenje Konvencije ili protokola uz nju, ili ako rješenje pitanja pred vijećem može da dovede do rezultata koji nije u saglasnosti s nekom prethodno donijetom odlukom Suda, vijeće može, sve dok ne donese presudu, da ustupi nadležnost Velikom vijeću, izuzev kada se tome protivi jedna od strana u sporu.»

50

51

da zahtijeva usmeno ročište, iako je na sudu bilo da odluči da li je ročište potrebno. Upravni sud je donio svoju odluku na osnovu opravdanih razloga. Sud je takođe primijetio da je suma u vezi koje je spor vođen mala. Budući da je podnosiocu data široka mogućnost da iznese svoj predmet u pisanom obliku i da da primjedbe na podneske Poreske uprave, Sud je zaključio da su zahtjevi pravičnosti ispoštovani i da nisu, u konkretnim okolnostima predmeta, zahtijevali održavanje usmenog ročišta. Prema tome, nije bilo povrede člana 6 stava 1.

3. Komentar  U srži složenih pitanja u pogledu primjene člana 6 je osnovni problem da, prema Konvenciji, ne postoji zahtjev da svi sudski postupci moraju biti pravični. Garancije pravičnog suđenja sadržane u članu 6 primjenjuju se samo na postupke – čak i ako se vode pred najvišim sudovima Evrope – koji se odnose na krivične optužbe ili građanske sporove. Sporovi u vezi mnogih pitanja od izuzetne važnosti za pojedinca,  većina od kojih se takođe odnosi na uživanje prava iz Konvencije (npr., ekstradicija, deportacija, zaposlenje u javnim službama, odgovornost za odsluženje vojnog roka, pravo na kandidovanje za javnu funkciju, odbijanje izdavanja pasoša, pravo na državno obrazovanje), ne povlače garancije člana 6. Oporezivanje je oduvijek bilo  jedno od tih pitanja, ali je Sud ranije utvrdio da su neki poreski postupci, pošto su kazneni, krivični po prirodi i da je u tim slučajevima član 6 bio primjenjiv. U ovoj značajnoj presudi Velikog vijeća, većina je zaključila da je član 6 primjenjiv na poreski postupak u pitanju s obzirom da je bio kazneni, ali nisu utvrdili povredu tog člana. Četiri sudije Velikog vijeća su i dalje zastupale tradicionalni stav da član 6 nije primjenjiv, dok su tri sudije smatrale da ne samo da jeste primjenjiv, već I da je bio prekršen. Većina je u ovom predmetu poslala dvije jasne poruke: prva  je da je za primjenu člana 6 odlučujuća kaznena priroda postupka, a ne strogost kazne; druga je da pravo na prisustvovanje suđenju očigledno nije neophodno za sve krivične postupke, kako je ranije smatrano (vidi, npr., nedavnu odluku Velikog  vijeća u predmetu Hermi protiv Italije 55  od 18. oktobra 2006). Ova presuda sadrži neuobičajeno jasnu i detaljnu analizu prethodne sudske prakse Evropskog suda, i svako ko je može pročitati u cjelini na engleskom ili francuskom jeziku naći će je  veoma informativnom.

Povreda člana 6, odlučivanje o krivič noj optužbi, nezavisnost i nepristrasnost  PRESUDA U PREDMETU LAUKO PROTIV SLOVAČKE (Predstavka br. 4/1998/907/1119) 2. septembar 1998.

1.

Podnosilac predstavke, gospodin Lauko, rođen je 1953. godine i živi u Slovačkoj. Lokalna kancelarija je 11. maja 1994. godine ustanovila da je prema odjeljku 49 stavu 1 tački d Zakona o prekršajima podnosilac predstavke počinio prekršaj ( priestupok) time što je neopravdano optužio porodicu B. za uznemiravanje. Podnosiocu predstavke izrečena je novčana kazna u iznosu od 300 slovačkih koruna (SKK), te mu je naloženo da plati 150 SKK na ime troškova postupka. Protiv te odluke podnosilac predstavke se žalio Okružnoj kancelariji Povaška Bistrica (Okresný úrad ). Oblasna kancelarija je 28. jula 1994. godine žalbu odbila i potvrdila odluku Lokalne Kancelarije. Podnosilac predstavke je zatim uložio žalbu Ustavnom sudu (Ústavný súd ), tvrdeći da je došlo do kršenja člana 6 Konvencije budući da mu je bilo uskraćeno pravično i javno suđenje i da upravni organi nisu bili nepristrasni. Međutim, 24. novembra 1994. godine Ustavni sud je odbacio njegovu žalbu s obrazloženjem da je očigledno neosnovana. 2. Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke je tvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, garantovano članom 6. Konvencije, zbog toga što odluka upravnih organa nije mogla biti predmet sudskog preispitivanja. Komisija56 je smatrala da član 6 stav 1 jeste primjenjiv u ovom slučaju. Vlada je osporila primjenjivost člana 6 stav 1 s obzirom da se u postupku nije odlučivalo o „krivičnoj optužbi” već o prekršaju koji se prema slovačkom zakonu, pravnoj teoriji i praksi ne smatra krivičnim djelom. Izrečene sankcije bile su preventivne i vaspitne prirode, ali ne i kaznene. 56

55 52

18.10.2006. godine, Predstavka br. 18114/02.

Osnovne činjenice

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava. 53

da zahtijeva usmeno ročište, iako je na sudu bilo da odluči da li je ročište potrebno. Upravni sud je donio svoju odluku na osnovu opravdanih razloga. Sud je takođe primijetio da je suma u vezi koje je spor vođen mala. Budući da je podnosiocu data široka mogućnost da iznese svoj predmet u pisanom obliku i da da primjedbe na podneske Poreske uprave, Sud je zaključio da su zahtjevi pravičnosti ispoštovani i da nisu, u konkretnim okolnostima predmeta, zahtijevali održavanje usmenog ročišta. Prema tome, nije bilo povrede člana 6 stava 1.

3. Komentar  U srži složenih pitanja u pogledu primjene člana 6 je osnovni problem da, prema Konvenciji, ne postoji zahtjev da svi sudski postupci moraju biti pravični. Garancije pravičnog suđenja sadržane u članu 6 primjenjuju se samo na postupke – čak i ako se vode pred najvišim sudovima Evrope – koji se odnose na krivične optužbe ili građanske sporove. Sporovi u vezi mnogih pitanja od izuzetne važnosti za pojedinca,  većina od kojih se takođe odnosi na uživanje prava iz Konvencije (npr., ekstradicija, deportacija, zaposlenje u javnim službama, odgovornost za odsluženje vojnog roka, pravo na kandidovanje za javnu funkciju, odbijanje izdavanja pasoša, pravo na državno obrazovanje), ne povlače garancije člana 6. Oporezivanje je oduvijek bilo  jedno od tih pitanja, ali je Sud ranije utvrdio da su neki poreski postupci, pošto su kazneni, krivični po prirodi i da je u tim slučajevima član 6 bio primjenjiv. U ovoj značajnoj presudi Velikog vijeća, većina je zaključila da je član 6 primjenjiv na poreski postupak u pitanju s obzirom da je bio kazneni, ali nisu utvrdili povredu tog člana. Četiri sudije Velikog vijeća su i dalje zastupale tradicionalni stav da član 6 nije primjenjiv, dok su tri sudije smatrale da ne samo da jeste primjenjiv, već I da je bio prekršen. Većina je u ovom predmetu poslala dvije jasne poruke: prva  je da je za primjenu člana 6 odlučujuća kaznena priroda postupka, a ne strogost kazne; druga je da pravo na prisustvovanje suđenju očigledno nije neophodno za sve krivične postupke, kako je ranije smatrano (vidi, npr., nedavnu odluku Velikog  vijeća u predmetu Hermi protiv Italije 55  od 18. oktobra 2006). Ova presuda sadrži neuobičajeno jasnu i detaljnu analizu prethodne sudske prakse Evropskog suda, i svako ko je može pročitati u cjelini na engleskom ili francuskom jeziku naći će je  veoma informativnom.

Povreda člana 6, odlučivanje o krivič noj optužbi, nezavisnost i nepristrasnost  PRESUDA U PREDMETU LAUKO PROTIV SLOVAČKE (Predstavka br. 4/1998/907/1119) 2. septembar 1998.

1.

Podnosilac predstavke, gospodin Lauko, rođen je 1953. godine i živi u Slovačkoj. Lokalna kancelarija je 11. maja 1994. godine ustanovila da je prema odjeljku 49 stavu 1 tački d Zakona o prekršajima podnosilac predstavke počinio prekršaj ( priestupok) time što je neopravdano optužio porodicu B. za uznemiravanje. Podnosiocu predstavke izrečena je novčana kazna u iznosu od 300 slovačkih koruna (SKK), te mu je naloženo da plati 150 SKK na ime troškova postupka. Protiv te odluke podnosilac predstavke se žalio Okružnoj kancelariji Povaška Bistrica (Okresný úrad ). Oblasna kancelarija je 28. jula 1994. godine žalbu odbila i potvrdila odluku Lokalne Kancelarije. Podnosilac predstavke je zatim uložio žalbu Ustavnom sudu (Ústavný súd ), tvrdeći da je došlo do kršenja člana 6 Konvencije budući da mu je bilo uskraćeno pravično i javno suđenje i da upravni organi nisu bili nepristrasni. Međutim, 24. novembra 1994. godine Ustavni sud je odbacio njegovu žalbu s obrazloženjem da je očigledno neosnovana. 2. Ocjena Suda 

Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke je tvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, garantovano članom 6. Konvencije, zbog toga što odluka upravnih organa nije mogla biti predmet sudskog preispitivanja. Komisija56 je smatrala da član 6 stav 1 jeste primjenjiv u ovom slučaju. Vlada je osporila primjenjivost člana 6 stav 1 s obzirom da se u postupku nije odlučivalo o „krivičnoj optužbi” već o prekršaju koji se prema slovačkom zakonu, pravnoj teoriji i praksi ne smatra krivičnim djelom. Izrečene sankcije bile su preventivne i vaspitne prirode, ali ne i kaznene. 56

55

18.10.2006. godine, Predstavka br. 18114/02.

Osnovne činjenice

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

52

53

Komisija je zaključila da sankcije koje su izrečene licima koja počine prekršaje, a koje imaju za cilj odvraćanje, jesu kaznene prirode i da Zakon o prekršajima sadrži nekoliko procesnih garancija koje ukazuju na krivičnu prirodu prekršaja. Sud je podsjetio da, da bi u tvrdio da li je djelo „krivično” za svrhe Konvencije, prvo pitanje koje treba utvrditi jeste, da li tekst koji definiše djelo pripada krivičnom pravu u pravnom sistemu tužene države, ili ne; zatim se razmatra priroda djela i na kraju, mora da se ispita priroda i stepen težine sankcije. Sud je primijetio da „prekršaj” o kome je u ovom predmetu bilo riječ, nije po domaćem pravu karakterizovan kao „krivično djelo”, ali da ta činjenica ipak ima samo relativnu  vrijednost. Da bi se član 6 smatrao primjenjivim dovoljno je da djelo o kojem  je riječ po svojoj prirodi bude „krivično”, ili da po svojoj prirodi i težini pripada, generalno gledano, sferi „krivičnog”. Sud je stoga zaključio da su opšti karakter u smislu člana 6 stav 1 Konvencije. Pored toga, Sud je zaključio da s obzirom da  je Ustavni sud odbacio njegovu žalbu, podnosiocu predstavke bila je uskraćena mogućnost da odluka lokalne i okružne kancelarije bude preispitana od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. Shodno tome, Sud je utvrdio kršenje člana 6 stava 1. Član 13

Sud je smatrao da nije bilo potrebno ispitati ovaj slučaj i po članu 13 Konvencije. Član 50 

Podnosiocu predstavke je dosuđeno 5,000 slovačkih koruna (SKK) na ime nematerijalne štete, kao i 1,000 SKK na ime troškova postupka. 3.

Komentar 

U ovom predmetu Sud je podsjetio na svoj ustaljeni pristup određivanju da li  je neko djelo po prirodi krivično. Sud je naveo da će razmotriti klasifikaciju djela u pravnom sistemu tužene države, prirodu djela, te prirodu i stepen težine kazne. Ovdje je bilo očigledno da„prekršaj” u pitanju nije po domaćem pravu karakterizovan kao „krivično djelo”. Međutim, Sud je bio mišljenja da je opšti karakter pravnih odredbi krivične prirode, naročito s obzirom na odvraćajuću i kaznenu svrhu sankcije. Stoga, prema Zakonu o prekršajima koji je za vrijeme postpka bio na snazi u Slovačkoj, član 6 stav 1 jeste bio primjenjiv. Kako bi se utvrdilo da li se neki organ može smatrati „ nezavisnim”, Sud je naveo da  je neophodno uzeti u obzir način imenovanja njegovih članova i trajanje njihovih mandata, postojanje garancija za odbranu od spoljašnjih pritisaka i pitanje da li 54

organ ostavlja utisak da je nezavisan. Međutim, u ovom slučaju Sud je utvrdio da se organi o kojima je u ovom predmetu riječ ne mogu smatrati „nezavisnim” budući da su rad lokalnih kancelarija i imenovanje njihovih članova vršeni pod kontrolom vlade, bez garancija protiv spoljnih pritisaka i bez dojma nezavisnosti. Uz to, podnosilac predstavke nije imao mogućnost da dobije reviziju odluke lokalne i okružne kancelarije od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, jer je Ustavni sud odbacio njegovu žalbu pritužbe.

Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora Dosuđivanje naknade štete zbog nezakonitog pritvaranja može biti uslovljeno PRESUDA U PREDMETU WASSINK PROTIV HOLANDIJE (Predstavka br. 12535/86) 27. septembar 1990. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Jan Wassink, državljanin Holandije, nastanjen je u Klazienaveenu u Holandiji. Hitno pritvaranje podnosioca predstavke u psihijatrijsku kliniku naloženo je 15. novembra 1985. godine na osnovu Zakona o mentalno oboljelim licima iz 1884. godine. Odluka se temeljila na medicinskom izvještaju kojeg je sačinio psihijatar, dr. S., a prema kojem su postojali ozbiljni razlozi da se smatra da je podnosilac predstavke patio od mentalnog poremećaja i predstavljao neposrednu opasnost za sebe i druge. Državni tužilac je zatražio od predsjednika Okružnog suda da produži mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja u zatvorenoj instituciji koja je izrečena podnosiocu. Predsjednik Okružnog suda razgovarao je sa podnosiocem predstavke, u prisustvu njegovog «povjerljivog savjetnika», te se savjetovao sa tri druga lica putem telefona prije nego što je uredno produžio pritvor podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke napustio je bolnicu 20. decembra 1985. godine. Potom je protiv naloga o pritvoru, podnio žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava Vrhovnom sudu. Žalio se da predsjednik Okružnog suda nije dovoljno jasno precizirao kakvu opasnost njegova mentalna bolest predstavlja, te da je ročište održano bez prisustva zapisničara. Uz to, podnosilac predstavke nije dobio kopije izjava lica sa kojima je predsjednik razgovarao preko telefona. Vrhovni sud je smatrao da je drugi od žalbenih navoda osnovan, ali da je predstavka neprihvatljiva zbog toga što podnosilac predstavke više nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv spornog rješenja o 55

Komisija je zaključila da sankcije koje su izrečene licima koja počine prekršaje, a koje imaju za cilj odvraćanje, jesu kaznene prirode i da Zakon o prekršajima sadrži nekoliko procesnih garancija koje ukazuju na krivičnu prirodu prekršaja. Sud je podsjetio da, da bi u tvrdio da li je djelo „krivično” za svrhe Konvencije, prvo pitanje koje treba utvrditi jeste, da li tekst koji definiše djelo pripada krivičnom pravu u pravnom sistemu tužene države, ili ne; zatim se razmatra priroda djela i na kraju, mora da se ispita priroda i stepen težine sankcije. Sud je primijetio da „prekršaj” o kome je u ovom predmetu bilo riječ, nije po domaćem pravu karakterizovan kao „krivično djelo”, ali da ta činjenica ipak ima samo relativnu  vrijednost. Da bi se član 6 smatrao primjenjivim dovoljno je da djelo o kojem  je riječ po svojoj prirodi bude „krivično”, ili da po svojoj prirodi i težini pripada, generalno gledano, sferi „krivičnog”. Sud je stoga zaključio da su opšti karakter u smislu člana 6 stav 1 Konvencije. Pored toga, Sud je zaključio da s obzirom da  je Ustavni sud odbacio njegovu žalbu, podnosiocu predstavke bila je uskraćena mogućnost da odluka lokalne i okružne kancelarije bude preispitana od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. Shodno tome, Sud je utvrdio kršenje člana 6 stava 1. Član 13

Sud je smatrao da nije bilo potrebno ispitati ovaj slučaj i po članu 13 Konvencije. Član 50 

Podnosiocu predstavke je dosuđeno 5,000 slovačkih koruna (SKK) na ime nematerijalne štete, kao i 1,000 SKK na ime troškova postupka. 3.

Komentar 

U ovom predmetu Sud je podsjetio na svoj ustaljeni pristup određivanju da li  je neko djelo po prirodi krivično. Sud je naveo da će razmotriti klasifikaciju djela u pravnom sistemu tužene države, prirodu djela, te prirodu i stepen težine kazne. Ovdje je bilo očigledno da„prekršaj” u pitanju nije po domaćem pravu karakterizovan kao „krivično djelo”. Međutim, Sud je bio mišljenja da je opšti karakter pravnih odredbi krivične prirode, naročito s obzirom na odvraćajuću i kaznenu svrhu sankcije. Stoga, prema Zakonu o prekršajima koji je za vrijeme postpka bio na snazi u Slovačkoj, član 6 stav 1 jeste bio primjenjiv. Kako bi se utvrdilo da li se neki organ može smatrati „ nezavisnim”, Sud je naveo da  je neophodno uzeti u obzir način imenovanja njegovih članova i trajanje njihovih mandata, postojanje garancija za odbranu od spoljašnjih pritisaka i pitanje da li

organ ostavlja utisak da je nezavisan. Međutim, u ovom slučaju Sud je utvrdio da se organi o kojima je u ovom predmetu riječ ne mogu smatrati „nezavisnim” budući da su rad lokalnih kancelarija i imenovanje njihovih članova vršeni pod kontrolom vlade, bez garancija protiv spoljnih pritisaka i bez dojma nezavisnosti. Uz to, podnosilac predstavke nije imao mogućnost da dobije reviziju odluke lokalne i okružne kancelarije od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, jer je Ustavni sud odbacio njegovu žalbu pritužbe.

Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora Dosuđivanje naknade štete zbog nezakonitog pritvaranja može biti uslovljeno PRESUDA U PREDMETU WASSINK PROTIV HOLANDIJE (Predstavka br. 12535/86) 27. septembar 1990. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Jan Wassink, državljanin Holandije, nastanjen je u Klazienaveenu u Holandiji. Hitno pritvaranje podnosioca predstavke u psihijatrijsku kliniku naloženo je 15. novembra 1985. godine na osnovu Zakona o mentalno oboljelim licima iz 1884. godine. Odluka se temeljila na medicinskom izvještaju kojeg je sačinio psihijatar, dr. S., a prema kojem su postojali ozbiljni razlozi da se smatra da je podnosilac predstavke patio od mentalnog poremećaja i predstavljao neposrednu opasnost za sebe i druge. Državni tužilac je zatražio od predsjednika Okružnog suda da produži mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja u zatvorenoj instituciji koja je izrečena podnosiocu. Predsjednik Okružnog suda razgovarao je sa podnosiocem predstavke, u prisustvu njegovog «povjerljivog savjetnika», te se savjetovao sa tri druga lica putem telefona prije nego što je uredno produžio pritvor podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke napustio je bolnicu 20. decembra 1985. godine. Potom je protiv naloga o pritvoru, podnio žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava Vrhovnom sudu. Žalio se da predsjednik Okružnog suda nije dovoljno jasno precizirao kakvu opasnost njegova mentalna bolest predstavlja, te da je ročište održano bez prisustva zapisničara. Uz to, podnosilac predstavke nije dobio kopije izjava lica sa kojima je predsjednik razgovarao preko telefona. Vrhovni sud je smatrao da je drugi od žalbenih navoda osnovan, ali da je predstavka neprihvatljiva zbog toga što podnosilac predstavke više nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv spornog rješenja o

54

55

pritvoru budući da je maksimalni period trajanja hitnog pritvora već istekao. 2. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se žalio Komisiji 57 da je bio pritvoren pod okolnostima koje nisu zadovoljavale uslove «postupka propisanog zakonom» po članu 5 stavu 1. Takođe se žalio na povredu prava iz st. 4 i 5 istog člana, te da mu je bilo uskraćeno pravično suđenje protivno članu 6 stavu 1. Komisija je utvrdila povredu člana 5 st. 1, 4 i 5, ali ne i povredu člana 6 stava 1. Član 5 stav 1

Sud je smatrao da činjenica što zapisničar nije bio prisutan na ročištu predstavlja kršenje domaćih zakona, kao i to što zakonitost pritvora podnosioca predstavke nije preispitana u skladu sa «zakonom propisanim postupkom», što je dovelo do kršenja člana 5 stava 1 Konvencije. A Vlada je to nije ni osporavala. Član 5 stav 4 

Podnosilac predstavke je tvrdio da je u suprotnosti sa članom 5 stavom 4 činjenica da mu predsjednik Okružnog suda nije pročitao bilješke o izjavama koje je dobio na osnovu telefonskih razgovora, budući da nije imao mogućnost osporiti sadržaj tih izjava. Vlada je tvrdila da je sudsko preispitivanja zakonitosti pritvora iz člana 5 stava 4 već ugrađeno u rješenje o lišavanju podnosioca predstavke slobode, budući da je pravosudno tijelo donijelo to rješenje. Sud je utvrdio da je podnosiocu predstavke u usmenom obliku dat sažetak telefonskih razgovora o kojima je riječ, te da u tim razgovorima nisu otkrivene nikakve do tada nepoznate informacije. Zatim, podnosilac predstavke jeste imao pristup pravnim lijekovima protiv odluke predsjednika Okružnog suda. Stoga nije došlo do povrede člana 5 stava 4. Član 5 stav 5 

Podnosilac predstavke se takođe žalio na povredu prava, prema članu 5 stavu 5, budući da nije imao utuživo pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora. Prema holandskom zakonu, podnosilac predstavke je mogao podnijeti zahtjev za naknadu štete na osnovu Građanskog zakonika, ali bi u tom slučaju morao dokazati da je pretrpio štetu zbog nezakonitog pritvora. Komisija se složila sa podnosiocem predstavke da je došlo do povrede, međutim Vlada je tvrdila da je pravo iz člana 5 stava 5 ograničeno na lica koja su kao rezultat pritvora, pretrpjela materijalnu ili 57 56

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

nematerijalnu štetu. Sud se složio s tim i zaključio da ako je postojala mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete, član 5 stav 5 nije prekršen. Član 5 stav 5 ne brani državama ugovornicama da propišu posebne uslove u vezi dodjeljivanja naknade štete. Prema tome, Sud je ustanovio da nije došlo do povrede člana 5 stava 5. Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke je odustao od svog žalbenog prigovora koji se odnosio na povredu člana 6 stava 1, i Sud nije smatrao potrebnim da na svoju inicijativu razmatra taj navod žalbe. Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio 15.000 guldena za naknadu štete. Vlada je tvrdila da ta šteta nije bila rezultat kršenja Konvencije. Sud je smatrao da utvrđivanje kršenja člana 5 stava 5 samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu, ali je podnosiocu predstavke dosudio 11.897,40 guldena na ime sudskih troškova.

3. Komentar  Ovaj predmet je vezan za postupke za preispitivanje odluke o pritvoru i zaštitnim mehanizmima iz člana 5 koje se odnose na takva preispitivanja. U ovom predmetu  je zanimljivo to što je Sud zauzeo drugačiji stav u odnosu na Komisiju. Prvo pitanje je to da li je preispitivanje zakonitosti pritvora podnosioca predstavke izvršeno na pravilan način. Preispitivanje naloga o pritvoru je izvršeno nakon kratkog saslušanja podnosioca predstavke i tri telefonska poziva koje je sudija obavio sa psihijatrima. Sud je prvo razmatrao da li je pritvor podnosioca predstavke preispitan u skladu sa zakonom propisanim postupkom, budući da je ročište održano bez prisustva zapisničara. To da je utvrđena povreda člana 5 stava 1 nije iznenađujuće s obzirom da je prema domaćem zakonu obavezno prisustvo zapisničara na ročištu, a u ovom slučaju ta obaveza nije bila ispunjena. Drugo pitanje kojem se Sud bavio vezano je za telefonske razgovore sa psihijatrima.  Tvrdnja podnosioca predstavke o povredi njegovih prava zaštićenih članom 5 stavom 4 odnosila se na činjenicu da je predsjednik okružnog suda obavio telefonske konsultacije sa psihijatrima, a da mu nije obezbijedio zapisnik ili bilješke o sadržaju njihovih razgovora. Komisija je utvrdila da je došlo do kršenja te odredbe. Sud je bio mišljenja da je u ovom slučaju, s obzirom na hitnost situacije, bilo prihvatljivo obaviti konsultacije telefonom. Međutim, taj postupak se treba koristiti samo u izv anrednim 57

pritvoru budući da je maksimalni period trajanja hitnog pritvora već istekao. 2. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se žalio Komisiji 57 da je bio pritvoren pod okolnostima koje nisu zadovoljavale uslove «postupka propisanog zakonom» po članu 5 stavu 1. Takođe se žalio na povredu prava iz st. 4 i 5 istog člana, te da mu je bilo uskraćeno pravično suđenje protivno članu 6 stavu 1. Komisija je utvrdila povredu člana 5 st. 1, 4 i 5, ali ne i povredu člana 6 stava 1. Član 5 stav 1

Sud je smatrao da činjenica što zapisničar nije bio prisutan na ročištu predstavlja kršenje domaćih zakona, kao i to što zakonitost pritvora podnosioca predstavke nije preispitana u skladu sa «zakonom propisanim postupkom», što je dovelo do kršenja člana 5 stava 1 Konvencije. A Vlada je to nije ni osporavala. Član 5 stav 4 

Podnosilac predstavke je tvrdio da je u suprotnosti sa članom 5 stavom 4 činjenica da mu predsjednik Okružnog suda nije pročitao bilješke o izjavama koje je dobio na osnovu telefonskih razgovora, budući da nije imao mogućnost osporiti sadržaj tih izjava. Vlada je tvrdila da je sudsko preispitivanja zakonitosti pritvora iz člana 5 stava 4 već ugrađeno u rješenje o lišavanju podnosioca predstavke slobode, budući da je pravosudno tijelo donijelo to rješenje. Sud je utvrdio da je podnosiocu predstavke u usmenom obliku dat sažetak telefonskih razgovora o kojima je riječ, te da u tim razgovorima nisu otkrivene nikakve do tada nepoznate informacije. Zatim, podnosilac predstavke jeste imao pristup pravnim lijekovima protiv odluke predsjednika Okružnog suda. Stoga nije došlo do povrede člana 5 stava 4. Član 5 stav 5 

Podnosilac predstavke se takođe žalio na povredu prava, prema članu 5 stavu 5, budući da nije imao utuživo pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora. Prema holandskom zakonu, podnosilac predstavke je mogao podnijeti zahtjev za naknadu štete na osnovu Građanskog zakonika, ali bi u tom slučaju morao dokazati da je pretrpio štetu zbog nezakonitog pritvora. Komisija se složila sa podnosiocem predstavke da je došlo do povrede, međutim Vlada je tvrdila da je pravo iz člana 5 stava 5 ograničeno na lica koja su kao rezultat pritvora, pretrpjela materijalnu ili 57

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

nematerijalnu štetu. Sud se složio s tim i zaključio da ako je postojala mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete, član 5 stav 5 nije prekršen. Član 5 stav 5 ne brani državama ugovornicama da propišu posebne uslove u vezi dodjeljivanja naknade štete. Prema tome, Sud je ustanovio da nije došlo do povrede člana 5 stava 5. Član 6 stav 1

Podnosilac predstavke je odustao od svog žalbenog prigovora koji se odnosio na povredu člana 6 stava 1, i Sud nije smatrao potrebnim da na svoju inicijativu razmatra taj navod žalbe. Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio 15.000 guldena za naknadu štete. Vlada je tvrdila da ta šteta nije bila rezultat kršenja Konvencije. Sud je smatrao da utvrđivanje kršenja člana 5 stava 5 samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu, ali je podnosiocu predstavke dosudio 11.897,40 guldena na ime sudskih troškova.

3. Komentar  Ovaj predmet je vezan za postupke za preispitivanje odluke o pritvoru i zaštitnim mehanizmima iz člana 5 koje se odnose na takva preispitivanja. U ovom predmetu  je zanimljivo to što je Sud zauzeo drugačiji stav u odnosu na Komisiju. Prvo pitanje je to da li je preispitivanje zakonitosti pritvora podnosioca predstavke izvršeno na pravilan način. Preispitivanje naloga o pritvoru je izvršeno nakon kratkog saslušanja podnosioca predstavke i tri telefonska poziva koje je sudija obavio sa psihijatrima. Sud je prvo razmatrao da li je pritvor podnosioca predstavke preispitan u skladu sa zakonom propisanim postupkom, budući da je ročište održano bez prisustva zapisničara. To da je utvrđena povreda člana 5 stava 1 nije iznenađujuće s obzirom da je prema domaćem zakonu obavezno prisustvo zapisničara na ročištu, a u ovom slučaju ta obaveza nije bila ispunjena. Drugo pitanje kojem se Sud bavio vezano je za telefonske razgovore sa psihijatrima.  Tvrdnja podnosioca predstavke o povredi njegovih prava zaštićenih članom 5 stavom 4 odnosila se na činjenicu da je predsjednik okružnog suda obavio telefonske konsultacije sa psihijatrima, a da mu nije obezbijedio zapisnik ili bilješke o sadržaju njihovih razgovora. Komisija je utvrdila da je došlo do kršenja te odredbe. Sud je bio mišljenja da je u ovom slučaju, s obzirom na hitnost situacije, bilo prihvatljivo obaviti konsultacije telefonom. Međutim, taj postupak se treba koristiti samo u izv anrednim

56

57

situacijama. Činjenica je da su podnosiocu predstavke bili dostupni pravni lijekovi protiv odluke sudije, i prema tome, nije došlo do povrede člana 5 stava 4. Na kraju, Sud je razmatrao pitanje pristupa pravu na naknadu štete zbog nez akonitog pritvora. U Holandiji je pravni lijek protiv nezakonitog pritvora predviđen Građanskim zakonikom, ali je propisan i uslov da podnosilac mora dokazati da je pretrpio gubitak ili štetu zbog pritvora. Komisija je bila mišljenja da je taj uslov nerazuman, budući da je smatrala da svaki pritvor za koji se utvrdi da je nezakonit, prouzrokuje štetu pojedincu u pitanju. Sud je zaključio da, pod uslovom da je pravni lijek dostupan, državne vlasti mogu usloviti pristup naknadi štete, npr., propisati obavezu dokazivanja štete ili gubitka. Stoga je Sud utvrdio da nije bilo povrede člana 5 stava 5.  Mjere za protjerivanja lica optuženog da predstavljaprijetnju nacionalnoj bezbjednosti  PRESUDA U PREDMETU  AL-NASHIF I DRUGI PROTIV BUGARSKE (Predstavka br. 50963/99) 20. juni 2002.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke su slijedeći: Daruis h Al-Nashif, apatrid palestinskog porijekla, rođen 1967. godine, koji se nastanio u Siriji nakon što je deportovan iz Bugarske; i dvoje djece g. Al-Nashifa, državljani Bugarske, rođeni u Bugarskoj 1993., odnosno 1994. godine, a koji sada žive u Jordanu sa svojom majkom, Hetam Saleh, prvom suprugom gospodina Al-Nashif-a. Gospodin Al-Nashif je u Bugarsku došao 1992. godine sa gđom Saleh, koju je oženio u Kuvajtu. Zajedno su živjeli u So fiji, gdje su im i djeca rođena. Gospodin AlNashif je vodio mesarsku radnju i preduzeće za proizvodnju napitaka, a i učestvovao u vjerskim aktivnostima. Februara 1995. godine dobio je dozvolu stalnog boravka. Istog mjeseca je sklopio vjerski brak sa gđicom M, bugarskom državljankom. Prema bugarskom zakonu, taj brak nije pravno važeći. Nastavio je, međutim, živjeti sa svojom prvom suprugom, i zajedno s njom se preselio u Smoljan, gdje se nastavio baviti istim poslovima kao i u Sofiji, ali je i počeo predavati islamsku vjeronauku. Gđica M je izvjesno vrijeme takođe živjela u Smoljanu u stanu koji je iznajmio g. Al-Nashif i često ga je pratila na njegovim 58

službenim putovanjima. Nastavili su svoju vezu do početka 1998. godine. G. Al-Nashifu je 1999. godine opozvana dozvola stalnog boravka i izdat je nalog za njegovu deportaciju u kojem je, bez dodatnih obrazloženja, navedeno da on predstavlja prijetnju za nacionalni bezbjednost. U kasnijim podnescima, Ministarstvo unutrašnjih poslova izjavilo je da je g. Al-Nashif učestvovao u nezakonitim vjerskim aktivnostima kojima su prekršeni nacionalni interesi Bugarske. Drugi detalji nisu navedeni. Podnosilac predstavke je stavljen u pritvor do deportacije i onemogućen mu je kontakt sa spoljašnjim svijetom. Dvije žalbe koje je podnio sudovima su odbačene, a nije se bilo ni počelo sa razmatranjem njegove treće žalbe kada je on deportovan 5. jula 1999. godine. Relevantnim domaćim zakonom je predviđeno da se protiv naloga koji se odnose na strance, a u vezi pitanja nacionalne bezbjednosti, ne može izjaviti žalba. To je 4. aprila 2000. godine potvrđeno i od strane Vrhovnog upravnog suda, koji je takođe naveo da takve mjere ne moraju da budu obrazložene.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su tvrdili da je g. Al-Nashifu bilo uskraćeno pravo da se žali sudu na odluku o njegovom pritvaranju, zatim da je držan incommunicado u suprotnosti sa članom 5 (pravo na slobodu i bezbjednost), kao i da je njegovom deportacijom, protivno članu 8, prekršeno pravo sva tri podnosioca predstavke na poštovanje njihovog porodičnog života. Takođe su tvrdili da nisu imali djelotvoran pravni lijek (član 13), da je mjerama preduzetim protiv g. Al-Nashifa prekršeno njegovo pravo na slobodu vjeroispovijesti (član 9) i da on u tom smislu nije imao djelotvoran pravni lijek. Član 5 stav 4 

Sud je primijetio da u bugarskom zakonu ne postoji mogućnost žalbe sudu na odluke o pritvoru pred deportaciju u slučajevima kada je nalog za deportaciju izdat po osnovu nacionalne bezbjednosti. Odluka o tome da li se u nalogu za deportaciju ili pritvor treba pozvati na nacionalnu bezbjednost - što za posljedicu ima automatsko isključivanje mogućnosti bilo kakvog sudskog preispitivanja zakonitosti - u potpunosti se donosi po nahođenju Ministarstva unutrašnjih poslova. Štaviše, g. Al-Nashif je u pritvoru držan praktično u izolaciji i nije mu bilo dozvoljeno da se sastane s advokatom i razgovara o bilo kom eventualnom pravnom lijeku kojim bi osporio mjere preduzete protiv njega. Sud je primijetio da takva situacija nije u skladu sa članom 5 stavom 4 i njegovom osnovnom svrhom, koja je da se pojedinci zaštite od proizvoljnog postupanja. Državne vlasti ne mogu isključiti obavezu provođenja djelotvorne kontrole zakonitosti pritvora od strane domaćih sudova pod izgovorom da su u neki slučaj 59

situacijama. Činjenica je da su podnosiocu predstavke bili dostupni pravni lijekovi protiv odluke sudije, i prema tome, nije došlo do povrede člana 5 stava 4. Na kraju, Sud je razmatrao pitanje pristupa pravu na naknadu štete zbog nez akonitog pritvora. U Holandiji je pravni lijek protiv nezakonitog pritvora predviđen Građanskim zakonikom, ali je propisan i uslov da podnosilac mora dokazati da je pretrpio gubitak ili štetu zbog pritvora. Komisija je bila mišljenja da je taj uslov nerazuman, budući da je smatrala da svaki pritvor za koji se utvrdi da je nezakonit, prouzrokuje štetu pojedincu u pitanju. Sud je zaključio da, pod uslovom da je pravni lijek dostupan, državne vlasti mogu usloviti pristup naknadi štete, npr., propisati obavezu dokazivanja štete ili gubitka. Stoga je Sud utvrdio da nije bilo povrede člana 5 stava 5.  Mjere za protjerivanja lica optuženog da predstavljaprijetnju nacionalnoj bezbjednosti  PRESUDA U PREDMETU  AL-NASHIF I DRUGI PROTIV BUGARSKE (Predstavka br. 50963/99) 20. juni 2002.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke su slijedeći: Daruis h Al-Nashif, apatrid palestinskog porijekla, rođen 1967. godine, koji se nastanio u Siriji nakon što je deportovan iz Bugarske; i dvoje djece g. Al-Nashifa, državljani Bugarske, rođeni u Bugarskoj 1993., odnosno 1994. godine, a koji sada žive u Jordanu sa svojom majkom, Hetam Saleh, prvom suprugom gospodina Al-Nashif-a. Gospodin Al-Nashif je u Bugarsku došao 1992. godine sa gđom Saleh, koju je oženio u Kuvajtu. Zajedno su živjeli u So fiji, gdje su im i djeca rođena. Gospodin AlNashif je vodio mesarsku radnju i preduzeće za proizvodnju napitaka, a i učestvovao u vjerskim aktivnostima. Februara 1995. godine dobio je dozvolu stalnog boravka. Istog mjeseca je sklopio vjerski brak sa gđicom M, bugarskom državljankom. Prema bugarskom zakonu, taj brak nije pravno važeći. Nastavio je, međutim, živjeti sa svojom prvom suprugom, i zajedno s njom se preselio u Smoljan, gdje se nastavio baviti istim poslovima kao i u Sofiji, ali je i počeo predavati islamsku vjeronauku. Gđica M je izvjesno vrijeme takođe živjela u Smoljanu u stanu koji je iznajmio g. Al-Nashif i često ga je pratila na njegovim

službenim putovanjima. Nastavili su svoju vezu do početka 1998. godine. G. Al-Nashifu je 1999. godine opozvana dozvola stalnog boravka i izdat je nalog za njegovu deportaciju u kojem je, bez dodatnih obrazloženja, navedeno da on predstavlja prijetnju za nacionalni bezbjednost. U kasnijim podnescima, Ministarstvo unutrašnjih poslova izjavilo je da je g. Al-Nashif učestvovao u nezakonitim vjerskim aktivnostima kojima su prekršeni nacionalni interesi Bugarske. Drugi detalji nisu navedeni. Podnosilac predstavke je stavljen u pritvor do deportacije i onemogućen mu je kontakt sa spoljašnjim svijetom. Dvije žalbe koje je podnio sudovima su odbačene, a nije se bilo ni počelo sa razmatranjem njegove treće žalbe kada je on deportovan 5. jula 1999. godine. Relevantnim domaćim zakonom je predviđeno da se protiv naloga koji se odnose na strance, a u vezi pitanja nacionalne bezbjednosti, ne može izjaviti žalba. To je 4. aprila 2000. godine potvrđeno i od strane Vrhovnog upravnog suda, koji je takođe naveo da takve mjere ne moraju da budu obrazložene.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su tvrdili da je g. Al-Nashifu bilo uskraćeno pravo da se žali sudu na odluku o njegovom pritvaranju, zatim da je držan incommunicado u suprotnosti sa članom 5 (pravo na slobodu i bezbjednost), kao i da je njegovom deportacijom, protivno članu 8, prekršeno pravo sva tri podnosioca predstavke na poštovanje njihovog porodičnog života. Takođe su tvrdili da nisu imali djelotvoran pravni lijek (član 13), da je mjerama preduzetim protiv g. Al-Nashifa prekršeno njegovo pravo na slobodu vjeroispovijesti (član 9) i da on u tom smislu nije imao djelotvoran pravni lijek. Član 5 stav 4 

Sud je primijetio da u bugarskom zakonu ne postoji mogućnost žalbe sudu na odluke o pritvoru pred deportaciju u slučajevima kada je nalog za deportaciju izdat po osnovu nacionalne bezbjednosti. Odluka o tome da li se u nalogu za deportaciju ili pritvor treba pozvati na nacionalnu bezbjednost - što za posljedicu ima automatsko isključivanje mogućnosti bilo kakvog sudskog preispitivanja zakonitosti - u potpunosti se donosi po nahođenju Ministarstva unutrašnjih poslova. Štaviše, g. Al-Nashif je u pritvoru držan praktično u izolaciji i nije mu bilo dozvoljeno da se sastane s advokatom i razgovara o bilo kom eventualnom pravnom lijeku kojim bi osporio mjere preduzete protiv njega. Sud je primijetio da takva situacija nije u skladu sa članom 5 stavom 4 i njegovom osnovnom svrhom, koja je da se pojedinci zaštite od proizvoljnog postupanja. Državne vlasti ne mogu isključiti obavezu provođenja djelotvorne kontrole zakonitosti pritvora od strane domaćih sudova pod izgovorom da su u neki slučaj

58

59

umiješani elementi nacionalne bezbjednosti i terorizma. Sud je ocijenio kao značajan podatak da su druge zemlje pronašle načine da odgovore na opravdane bojazni u pogledu nacionalne bezbjednosti, a da pri tom pojedincu u znatnoj mjeri obezbijede procesne garancije. Međutim, g. Al-Nashifu, nisu bile pružene čak ni osnovne garancije i prema tome, došlo je do kršenja člana 5 stava 4.

Član 9

Član 8 

Sud je odlučio, sa četiri glasa za i tr i protiv,dodijeliti 7.000 EUR prvom podnosiocu predstavke i po 5.000 EUR svakom od ostala dva podnosioca predstavke, kao naknadu za nematerijalnu štetu (ukupno 17.000 EUR), te 6.500 EUR za sva tri podnosioca predstavke za sudske i ostale troškove.

Sud je primijetio da su g. Al- Nashif i gđa S aleh, 1992. godine, iz Kuvajta zajedno došli u Bugarsku kao bračni par i očigledno su tako i posmatrani za sve potrebe. Rodilo im se dvoje djece, 1993., odnosno 1994. godine. Iako je g. Al- Nashif sklopio vjerski brak s drugom ž enom, taj brak nije bio pravno važeći u Bugarskoj. Gospodin Al- Nashif je u Smoljanu živio sa svojom suprugom, gđom Saleh, i njihovo dvoje djece sve dok nije uhapšen 1999. godine. Imali su zakoniti boravak u Bugarskoj, na osnovu dozvola stalnog boravka. Prema tome, deportacija g. AlNashifa 1999. godine predstavljala je miješanje u porodični život podnosilaca predstavke. Sud je ustanovio da je deportacija g. Al-Nashifa bila naložena u skladu s pravnim režimom kojim nisu obezbijeđeni neophodni mehanizmi zaštite od proizvoljnosti. Prema tome, miješanje u porodični život podnosilaca predstavke nije bilo utemeljeno na zakonskim odredbama koje ispunjavaju zahtjeve zakonitosti  propisane Konvencijom. Stoga je Sud utvrdio povredu člana 8. Član 13

Čak i u slučaju optužbe da postoji prijetnja nacionalnoj bezbijednosti, garancija djelotvornog pravnog lijeka nalaže bar to da nezavisni organ nadležan za žalbe bude obaviješten o razlozima na kojima se temelji odluka o deportaciji, čak i onda kada takvi razlozi nisu dostupni javnosti. Taj organ mora da ima nadležnost da tvrdnju izvršne vlasti o ugroženosti nacionalne bezbjednosti odbaci ukoliko ustanovi da je takva tvrdnja proizvoljna ili nerazumna. Mora da postoji nekakva vrsta akuzatornog postupka, po potrebi uz pomoć specijalnog zastupnika koji prethodno treba da prođe bezbjednosnu provjeru. Štaviše, mora se razmotriti pitanje da li bi sporna mjera predstavljala miješanje u pravo pojedinca na poštovanje porodičnog života i, ako je odgovor potvrdan, pitanje da li je uspostavljena pravična ravnoteža između  javnog interesa i prava pojedinca.

Sud je smatrao da nije bilo potrebno utvrđivati da li je došlo do kršenja člana 9. Član 41

  3.

Komentar 

Ova pravovremena presuda će imati značajne posljedice za sve države ugovornice koje razmatraju mogućnost preduzimanja mjera protjerivanja lica koja su optužena da predstavljaju prijetnju za nacionalnu bezbjednost. Sud ne samo da  je zaključio da je odsustvo sudskog preispitivanja odluke o pritvoru predstavljalo kršenje člana 5, već je i utvrdio da zakon čija je svrha dozvoljavanje potjerivanja lica nije imao osobine zakona neophodne da bi bio u skladu sa članom 8. To nije zbog toga što je taj zakon isuviše neprecizno formulisan, već zbog toga što je S ud smatrao da koncept „zakonitosti” obuhvata i pravo na nezavisno preispitivanje osporenih odluka. U pogledu člana 13, Sud je takođe izjavio da organ nadležan za preispitivanje tih odluka mora «imati nadležnost da tvrdnje izvršne vlasti o ugroženosti nacionalne bezbjednosti odbaci ukoliko ustanovi da su one proizvoljne ili nerazumne». Pri određivanju iznosa naknade na ime nematerijalne štete, Sud je uzeo u obzir argumente koje su iznijeli podnosioci predstavke i Vlada o različitim ekonomskim uslovima koji postoje u državama č lanicama Savjeta Evrope od kada su nove drž ave primljene u članstvo, ali se uzdržao od usvajanja ili opovrgavanja tih argumenata. Podnosioci predstavke su tražili 60.000 EUR, a dosuđeno im je 17.000 EUR. Sud je, međutim, istakao da smatra da satnica od 40 američkih dolara ($) za rad u Strazburu, kao i satnica od 25 $ za rad u Bugarskoj, nije prekomjerna s obzirom da vodeće pravne firme u Bugarskoj naplaćuju između 80 i 190 $ po satu. Ova odluka Suda se može uzeti kao mjerilo pri rješavanju zahtjeva za naknadu sudskih troškova u regionu.

Budući da podnosiocima predstavke nije bio dostupan djelotvorni pravni lijek, Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 13.

60

61

umiješani elementi nacionalne bezbjednosti i terorizma. Sud je ocijenio kao značajan podatak da su druge zemlje pronašle načine da odgovore na opravdane bojazni u pogledu nacionalne bezbjednosti, a da pri tom pojedincu u znatnoj mjeri obezbijede procesne garancije. Međutim, g. Al-Nashifu, nisu bile pružene čak ni osnovne garancije i prema tome, došlo je do kršenja člana 5 stava 4.

Član 9

Član 8 

Sud je odlučio, sa četiri glasa za i tr i protiv,dodijeliti 7.000 EUR prvom podnosiocu predstavke i po 5.000 EUR svakom od ostala dva podnosioca predstavke, kao naknadu za nematerijalnu štetu (ukupno 17.000 EUR), te 6.500 EUR za sva tri podnosioca predstavke za sudske i ostale troškove.

Sud je primijetio da su g. Al- Nashif i gđa S aleh, 1992. godine, iz Kuvajta zajedno došli u Bugarsku kao bračni par i očigledno su tako i posmatrani za sve potrebe. Rodilo im se dvoje djece, 1993., odnosno 1994. godine. Iako je g. Al- Nashif sklopio vjerski brak s drugom ž enom, taj brak nije bio pravno važeći u Bugarskoj. Gospodin Al- Nashif je u Smoljanu živio sa svojom suprugom, gđom Saleh, i njihovo dvoje djece sve dok nije uhapšen 1999. godine. Imali su zakoniti boravak u Bugarskoj, na osnovu dozvola stalnog boravka. Prema tome, deportacija g. AlNashifa 1999. godine predstavljala je miješanje u porodični život podnosilaca predstavke. Sud je ustanovio da je deportacija g. Al-Nashifa bila naložena u skladu s pravnim režimom kojim nisu obezbijeđeni neophodni mehanizmi zaštite od proizvoljnosti. Prema tome, miješanje u porodični život podnosilaca predstavke nije bilo utemeljeno na zakonskim odredbama koje ispunjavaju zahtjeve zakonitosti  propisane Konvencijom. Stoga je Sud utvrdio povredu člana 8. Član 13

Čak i u slučaju optužbe da postoji prijetnja nacionalnoj bezbijednosti, garancija djelotvornog pravnog lijeka nalaže bar to da nezavisni organ nadležan za žalbe bude obaviješten o razlozima na kojima se temelji odluka o deportaciji, čak i onda kada takvi razlozi nisu dostupni javnosti. Taj organ mora da ima nadležnost da tvrdnju izvršne vlasti o ugroženosti nacionalne bezbjednosti odbaci ukoliko ustanovi da je takva tvrdnja proizvoljna ili nerazumna. Mora da postoji nekakva vrsta akuzatornog postupka, po potrebi uz pomoć specijalnog zastupnika koji prethodno treba da prođe bezbjednosnu provjeru. Štaviše, mora se razmotriti pitanje da li bi sporna mjera predstavljala miješanje u pravo pojedinca na poštovanje porodičnog života i, ako je odgovor potvrdan, pitanje da li je uspostavljena pravična ravnoteža između  javnog interesa i prava pojedinca.

Sud je smatrao da nije bilo potrebno utvrđivati da li je došlo do kršenja člana 9. Član 41

  3.

Komentar 

Ova pravovremena presuda će imati značajne posljedice za sve države ugovornice koje razmatraju mogućnost preduzimanja mjera protjerivanja lica koja su optužena da predstavljaju prijetnju za nacionalnu bezbjednost. Sud ne samo da  je zaključio da je odsustvo sudskog preispitivanja odluke o pritvoru predstavljalo kršenje člana 5, već je i utvrdio da zakon čija je svrha dozvoljavanje potjerivanja lica nije imao osobine zakona neophodne da bi bio u skladu sa članom 8. To nije zbog toga što je taj zakon isuviše neprecizno formulisan, već zbog toga što je S ud smatrao da koncept „zakonitosti” obuhvata i pravo na nezavisno preispitivanje osporenih odluka. U pogledu člana 13, Sud je takođe izjavio da organ nadležan za preispitivanje tih odluka mora «imati nadležnost da tvrdnje izvršne vlasti o ugroženosti nacionalne bezbjednosti odbaci ukoliko ustanovi da su one proizvoljne ili nerazumne». Pri određivanju iznosa naknade na ime nematerijalne štete, Sud je uzeo u obzir argumente koje su iznijeli podnosioci predstavke i Vlada o različitim ekonomskim uslovima koji postoje u državama č lanicama Savjeta Evrope od kada su nove drž ave primljene u članstvo, ali se uzdržao od usvajanja ili opovrgavanja tih argumenata. Podnosioci predstavke su tražili 60.000 EUR, a dosuđeno im je 17.000 EUR. Sud je, međutim, istakao da smatra da satnica od 40 američkih dolara ($) za rad u Strazburu, kao i satnica od 25 $ za rad u Bugarskoj, nije prekomjerna s obzirom da vodeće pravne firme u Bugarskoj naplaćuju između 80 i 190 $ po satu. Ova odluka Suda se može uzeti kao mjerilo pri rješavanju zahtjeva za naknadu sudskih troškova u regionu.

Budući da podnosiocima predstavke nije bio dostupan djelotvorni pravni lijek, Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 13.

60

61

Pritvaranjem podnosioca predstavke prekršeno je nekoliko prava iz člana 5  PRESUDA U PREDMETU VRENČEV PROTIV SRBIJE (Predstavka br. 2361/05) 23. septembar 2008. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Ljubiša Vrenčev, je srbijanski državljanin, rođen 1968. godine i živi u Pančevu, Srbiji. Podnosioca predstavke je 16. novembra 2003. godine zaustavio i pretresao policajac na glavno ј autobusko ј stanici u Beogradu i kod njega  јe nađen paket sa sadržajem 4,13 grama kanabisa. Odveden je u policijsku stanicu, ali  јe pušten poslije kraćeg vremena. Dok  јe podnosilac bio u pritvoru, jedan dežurni policajac  јe izdao potvrdu o privremenom oduzimanju tog kanabisa. Međutim, u izvještaju o tom događaju od istog datuma, izgleda da je policajac napravio grešku tako što  je zapisao pogrešan kućni broj u adresi podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke je uhapšen i stavljen u pritvor 6. jula 2004. godine kada  je otišao u policijsku stanicu, pošto ga je otac obavijestio da ga traži policija. Naknadno je postalo jasno da je Okružni sud u Beogradu 29. juna 2004. godine izdao nalog za pritvor u okviru krivičnog postupka koji je pokrenut protiv podnosioca predstavke u vezi sa oduzimanjem kanabisa. Podnosilac predstavke se nije pojavio na ročištima zakazanim ranije u toku te godine, te je sud zaključio da postoji dovoljna činjenična osnova koja ukazuje da se podnosilac predstavke krije i/ili da je u bjekstvu, pa  јe prema tome naložio njegov pritvor. Advokat podnosioca predstavke je 7. jula 2004. godine uložio žalbu (koja je kompletirana 8. jula) protiv rješenja o pritvoru kojeg je 29. juna 2004. godine donio Okružni sud. U žalbi je navedeno da uslijed konfuzije koja je nastala u  vezi njegove adrese, podnosilac predstavke nije znao da je protiv njega pokrenut krivični postupak i prema tome, on nije mogao namjerno izbjegavati da primi sudski poziv. Podnosilac predstavke je otišao u policiju „svojom voljom” čim je saznao da ga traže. Vrhovni sud Srbije je 12. jula 2004. godine odbio gore pomenutu žalbu. A to je učinio bez usmenog ročišta. U svo јo ј odluci, Vrhovni sud  јe potvrdio razloge za pritvor ko јe  јe dao Okružni sud. Advokat podnosioca predstavke  јe primio ovu odluku 14.  јula 2004. godine.

62

Advokat podnosioca predstavke  јe 16.  јula 2004. godine podnio prijedlog Okružnom sudu, tražeći oslobađanje podnosioca predstavke uz  јemstvo ili, alternativno, da mu se pritvor zamijeni zabranom napuštanja mjesta boravka do završetka krivičnog postupka. Po svemu sudeći, Okružni sud nije razmatrao ovaj prijedlog. Poslije ročišta od 26. jula 2004. godine, Okružni sud je podnosioca predstavke proglasio krivim za nezakonito posjedovanje opojnih droga i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 srpskih dinara (u to vrijeme otprilike 128 eura). Zasebnim rješenjem od istog datuma, Okružni sud je oslobodio podnosioca predstavke iz pritvora. On je, između ostalog, utvrdio da je «tekuća faza krivičnog postupka završena» i da «je okrivljeni dao tačne informacije o svojoj važećoj adresi». 2. Odluka suda 

Podnosilac predstavke se pozivao na član 5 st. 1, 3, 4 i 5 (pravo na slobodu i bezbjednost). Član 5 stav 1

Sud je primijetio da između stranaka nema spora oko postojanja osnovane sumnje da  јe podnosilac predstavke učinio krivično djelo o kome je riječ. Takođe je primijetio da je podnosilac predstavke bio dužan policiji dati podatke o svom de facto mjestu boravka (što je on propustio učiniti, kako to potvrđuju iskazi njegovih susjeda), kao i da je policija najmanje jednom otišla na adresu koju  je dao podnosilac predstavke, ali da ga tu nije našla. Sud je stoga zaključio da pritvor podnosioca predstavke, i pored konfuzije koja je nažalost nastala u vezi sa njegovom adresom, nije bio ni nezakonit ni proizvoljan i stoga je zaključio da nije bilo povrede člana 5 stava 1 tačke c. Član 5 stav 3

Sud je primijetio da ročište nije održano ni kada je prvobitno određen pritvor podnosiocu predstavke, a ni kada je Vrhovni sud razmatrao žalbu koja je u vezi s tim i podnijeta. Stoga je prošlo 20 dana prije nego što je podnosilac predstavke lično izveden pred sudiju, a čak ni tada to nije učinjeno u okviru pretkrivičnog postupka, već se to desilo prilikom samog suđenja podnosiocu predstavke. Sud  je iz tih razloga zaključio da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke da odmah bude izveden pred sudiju, kako mu to garantuje član 5 stav 3.

63

Pritvaranjem podnosioca predstavke prekršeno je nekoliko prava iz člana 5  PRESUDA U PREDMETU VRENČEV PROTIV SRBIJE (Predstavka br. 2361/05) 23. septembar 2008. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, Ljubiša Vrenčev, je srbijanski državljanin, rođen 1968. godine i živi u Pančevu, Srbiji. Podnosioca predstavke je 16. novembra 2003. godine zaustavio i pretresao policajac na glavno ј autobusko ј stanici u Beogradu i kod njega  јe nađen paket sa sadržajem 4,13 grama kanabisa. Odveden je u policijsku stanicu, ali  јe pušten poslije kraćeg vremena. Dok  јe podnosilac bio u pritvoru, jedan dežurni policajac  јe izdao potvrdu o privremenom oduzimanju tog kanabisa. Međutim, u izvještaju o tom događaju od istog datuma, izgleda da je policajac napravio grešku tako što  je zapisao pogrešan kućni broj u adresi podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke je uhapšen i stavljen u pritvor 6. jula 2004. godine kada  je otišao u policijsku stanicu, pošto ga je otac obavijestio da ga traži policija. Naknadno je postalo jasno da je Okružni sud u Beogradu 29. juna 2004. godine izdao nalog za pritvor u okviru krivičnog postupka koji je pokrenut protiv podnosioca predstavke u vezi sa oduzimanjem kanabisa. Podnosilac predstavke se nije pojavio na ročištima zakazanim ranije u toku te godine, te je sud zaključio da postoji dovoljna činjenična osnova koja ukazuje da se podnosilac predstavke krije i/ili da je u bjekstvu, pa  јe prema tome naložio njegov pritvor. Advokat podnosioca predstavke je 7. jula 2004. godine uložio žalbu (koja je kompletirana 8. jula) protiv rješenja o pritvoru kojeg je 29. juna 2004. godine donio Okružni sud. U žalbi je navedeno da uslijed konfuzije koja je nastala u  vezi njegove adrese, podnosilac predstavke nije znao da je protiv njega pokrenut krivični postupak i prema tome, on nije mogao namjerno izbjegavati da primi sudski poziv. Podnosilac predstavke je otišao u policiju „svojom voljom” čim je saznao da ga traže. Vrhovni sud Srbije je 12. jula 2004. godine odbio gore pomenutu žalbu. A to je učinio bez usmenog ročišta. U svo јo ј odluci, Vrhovni sud  јe potvrdio razloge za pritvor ko јe  јe dao Okružni sud. Advokat podnosioca predstavke  јe primio ovu odluku 14.  јula 2004. godine.

Advokat podnosioca predstavke  јe 16.  јula 2004. godine podnio prijedlog Okružnom sudu, tražeći oslobađanje podnosioca predstavke uz  јemstvo ili, alternativno, da mu se pritvor zamijeni zabranom napuštanja mjesta boravka do završetka krivičnog postupka. Po svemu sudeći, Okružni sud nije razmatrao ovaj prijedlog. Poslije ročišta od 26. jula 2004. godine, Okružni sud je podnosioca predstavke proglasio krivim za nezakonito posjedovanje opojnih droga i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 srpskih dinara (u to vrijeme otprilike 128 eura). Zasebnim rješenjem od istog datuma, Okružni sud je oslobodio podnosioca predstavke iz pritvora. On je, između ostalog, utvrdio da je «tekuća faza krivičnog postupka završena» i da «je okrivljeni dao tačne informacije o svojoj važećoj adresi». 2. Odluka suda 

Podnosilac predstavke se pozivao na član 5 st. 1, 3, 4 i 5 (pravo na slobodu i bezbjednost). Član 5 stav 1

Sud je primijetio da između stranaka nema spora oko postojanja osnovane sumnje da  јe podnosilac predstavke učinio krivično djelo o kome je riječ. Takođe je primijetio da je podnosilac predstavke bio dužan policiji dati podatke o svom de facto mjestu boravka (što je on propustio učiniti, kako to potvrđuju iskazi njegovih susjeda), kao i da je policija najmanje jednom otišla na adresu koju  je dao podnosilac predstavke, ali da ga tu nije našla. Sud je stoga zaključio da pritvor podnosioca predstavke, i pored konfuzije koja je nažalost nastala u vezi sa njegovom adresom, nije bio ni nezakonit ni proizvoljan i stoga je zaključio da nije bilo povrede člana 5 stava 1 tačke c. Član 5 stav 3

Sud je primijetio da ročište nije održano ni kada je prvobitno određen pritvor podnosiocu predstavke, a ni kada je Vrhovni sud razmatrao žalbu koja je u vezi s tim i podnijeta. Stoga je prošlo 20 dana prije nego što je podnosilac predstavke lično izveden pred sudiju, a čak ni tada to nije učinjeno u okviru pretkrivičnog postupka, već se to desilo prilikom samog suđenja podnosiocu predstavke. Sud  je iz tih razloga zaključio da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke da odmah bude izveden pred sudiju, kako mu to garantuje član 5 stav 3.

62

63

U vezi sa drugim dijelom člana 5 stava 3, tj. pravo podnosioca predstavke da bude pušten na slobodu do suđenja, Sud je ponovo naglasio da ta odredba ne daje sudskim tijelima izbor između toga da u razumnom roku izvedu optuženog pred sud ili da mu odobre da bude na slobodi dok čeka na suđenje. Sve dok optuženi nije osuđen, on ili ona se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe ko  јa se ovdje razmatra u suštini  јe da se traži privremeno puštanje pojedinca nakon što dalje zadržavanje u pritvoru prestane da bude razumno. U pogledu ovog predmeta, Sud je primijetio da je podnosilac predstavke 16.  јula 2004. godine podnio zahtijev tražeći puštanje uz kauciju, ali se čini da taj zahtjev nikada ni јe ni razmatran; štaviše, podnosilac je na kraju osuđen i novčano kažnjen sa 128 eura, što se, s obzirom na okolnosti, moglo i očekivati. Prema tome, došlo  јe do odvojene povrede prava podnosioca predstavke na «puštanje na slobodu do suđenja», ko јe  јe moglo biti «uslovljeno garanci јama da će se po јaviti na suđenju», kako to predviđa član 5 stav 3 Konvenci јe. Član 5 stav 4 

Sud primjećuje da u postupku pred Vrhovnim sudom nije održano usmeno ročište. Štaviše, protekla su četiri dana od trenutka kada  јe postupak po žalbi podnosioca predstavke okončan do donošenja odluke, što samo po sebi predstavlja kršenje roka od 48 sati ko јi je predviđen članom 143 stavom 6 Zakona o krivičnom postupku. Osim toga, advokat podnosioca predstavke  јe primio odluku Vrhovnog suda tek dva dana nakon što je ona donesena, a više od šest dana nakon što  јe postupak po žalbi okončan. Sud je stoga zaključio da je došlo do povrede č lana 5 stava 4 u dvostrukom pogledu: prvo zbog nedostatka ekspeditivnosti u postupku pred Vrhovnim sudom, a drugo, zbog odsustva usmenog ročišta pred tim sudom. Član 5 stav 5 

Konačno, s obzirom da je Vrhovni sud ustanovio da je držanje u pritvoru podnosioca predstavke bilo zakonito, Sud je zaključio da je podnosiocu predstavke uskraćeno «utuživo pravo na naknadu» u bilo kom parničnom postupku kojeg je mogao pokrenuti, čime je prekršen član 5 stav 5.

3. Komentar 

Evropski sud uvijek ističe da je glavna svrha člana 5 sprječavanje proizvoljnog i neopravdanog lišenja slobode i da je prema tome, neophodno «skrupulozno poštovanje vladavine prava». Sud je zaključio da u ovom slučaju nije bi lo povrede člana 5 stava 1 zbog toga što se pritvaranje temeljilo na opravdanoj sumnji da  je podnosilac predstavke počinio krivično djelo, a imajući u vidu cilj izvođenja podnosioca pred nadležni sudski organ shodno članu 5 stavu 1 tački c, Sud je dalje utvrdio da je pritvaranje podnosioca predstavke opravdano i zbog toga što  je postojalo dovoljno osnova za prvobitni zaključak da je postojala opasnost da će on pobjeći. Međutim, značajni propusti srpskih sudova da obezbijede «skrupulozno poštovanje  vladavine prava», kako to nalaže član 5, je dovelo do utvrđivanja povrede kako člana 5 stava 3, tako i člana 5 stava 4. Sud je ponovo ukazao na svoju prethodnu praksu u smislu da sudija koji donosi odluku o tome da li su hapšenje i pritvaranje bili zakoniti u trenutku kad su izvršeni, ne mora nužno biti sudija koji je ovlašćen da naloži puštanje na slobodu uz kauciju. Zahtjev da pritvor bude zakonit  je nezaobilazan uslov za prvu odluku o pritvaranju, a potom se može donijeti posebna odluka o tome da li je produžavanje pritvora u pretkrivičnom postupku u skladu sa Konvencijom. Neophodno je da je pritvor od početka zakonit, ali to nije i dovoljan uslov za produžavanje pritvora. Sud je u predmetu Vrenčev naglasio  važnost toga da pritvoreno lice bude fizički prisutno na akuzatornom usmenom ročištu onda kada se donosi odluka u vezi pritvora. To se nije dogodilo čak ni u kasnijem postupku o pritvoru pred Vrhovnim sudom. Sud je takođe primijetio – ne prvi put – da suđenje u razumnom roku i puštanje na slobodu do suđenja nisu alternativa jedno drugom, već su oba zahtjevi koji moraju biti zadovoljeni. Sud je takođe komentarisao karakteristiku srpskog krivičnog postupka – neuobičajenu u Evropi – da je uobičajeno da Vrhovni sud rješava žalbe vezane za pritvor, a naročito u predmetima u kojima podnosiocu predstavke, uprkos činjenici što je proglašen krivim, nije izrečena kazna pritvora, što se moglo i predvidjeti, već samo novčana kazna u iznosu oko 128 EUR.

Član 41

Gospodinu Vrenčevu je dosuđeno 2.000 EUR na ime pretrpljene nematerijalne štete i 1.603 EUR na ime troškova postupka.

64

65

U vezi sa drugim dijelom člana 5 stava 3, tj. pravo podnosioca predstavke da bude pušten na slobodu do suđenja, Sud je ponovo naglasio da ta odredba ne daje sudskim tijelima izbor između toga da u razumnom roku izvedu optuženog pred sud ili da mu odobre da bude na slobodi dok čeka na suđenje. Sve dok optuženi nije osuđen, on ili ona se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe ko  јa se ovdje razmatra u suštini  јe da se traži privremeno puštanje pojedinca nakon što dalje zadržavanje u pritvoru prestane da bude razumno. U pogledu ovog predmeta, Sud je primijetio da je podnosilac predstavke 16.  јula 2004. godine podnio zahtijev tražeći puštanje uz kauciju, ali se čini da taj zahtjev nikada ni јe ni razmatran; štaviše, podnosilac je na kraju osuđen i novčano kažnjen sa 128 eura, što se, s obzirom na okolnosti, moglo i očekivati. Prema tome, došlo  јe do odvojene povrede prava podnosioca predstavke na «puštanje na slobodu do suđenja», ko јe  јe moglo biti «uslovljeno garanci јama da će se po јaviti na suđenju», kako to predviđa član 5 stav 3 Konvenci јe. Član 5 stav 4 

Sud primjećuje da u postupku pred Vrhovnim sudom nije održano usmeno ročište. Štaviše, protekla su četiri dana od trenutka kada  јe postupak po žalbi podnosioca predstavke okončan do donošenja odluke, što samo po sebi predstavlja kršenje roka od 48 sati ko јi je predviđen članom 143 stavom 6 Zakona o krivičnom postupku. Osim toga, advokat podnosioca predstavke  јe primio odluku Vrhovnog suda tek dva dana nakon što je ona donesena, a više od šest dana nakon što  јe postupak po žalbi okončan. Sud je stoga zaključio da je došlo do povrede č lana 5 stava 4 u dvostrukom pogledu: prvo zbog nedostatka ekspeditivnosti u postupku pred Vrhovnim sudom, a drugo, zbog odsustva usmenog ročišta pred tim sudom. Član 5 stav 5 

Konačno, s obzirom da je Vrhovni sud ustanovio da je držanje u pritvoru podnosioca predstavke bilo zakonito, Sud je zaključio da je podnosiocu predstavke uskraćeno «utuživo pravo na naknadu» u bilo kom parničnom postupku kojeg je mogao pokrenuti, čime je prekršen član 5 stav 5.

3. Komentar 

Evropski sud uvijek ističe da je glavna svrha člana 5 sprječavanje proizvoljnog i neopravdanog lišenja slobode i da je prema tome, neophodno «skrupulozno poštovanje vladavine prava». Sud je zaključio da u ovom slučaju nije bi lo povrede člana 5 stava 1 zbog toga što se pritvaranje temeljilo na opravdanoj sumnji da  je podnosilac predstavke počinio krivično djelo, a imajući u vidu cilj izvođenja podnosioca pred nadležni sudski organ shodno članu 5 stavu 1 tački c, Sud je dalje utvrdio da je pritvaranje podnosioca predstavke opravdano i zbog toga što  je postojalo dovoljno osnova za prvobitni zaključak da je postojala opasnost da će on pobjeći. Međutim, značajni propusti srpskih sudova da obezbijede «skrupulozno poštovanje  vladavine prava», kako to nalaže član 5, je dovelo do utvrđivanja povrede kako člana 5 stava 3, tako i člana 5 stava 4. Sud je ponovo ukazao na svoju prethodnu praksu u smislu da sudija koji donosi odluku o tome da li su hapšenje i pritvaranje bili zakoniti u trenutku kad su izvršeni, ne mora nužno biti sudija koji je ovlašćen da naloži puštanje na slobodu uz kauciju. Zahtjev da pritvor bude zakonit  je nezaobilazan uslov za prvu odluku o pritvaranju, a potom se može donijeti posebna odluka o tome da li je produžavanje pritvora u pretkrivičnom postupku u skladu sa Konvencijom. Neophodno je da je pritvor od početka zakonit, ali to nije i dovoljan uslov za produžavanje pritvora. Sud je u predmetu Vrenčev naglasio  važnost toga da pritvoreno lice bude fizički prisutno na akuzatornom usmenom ročištu onda kada se donosi odluka u vezi pritvora. To se nije dogodilo čak ni u kasnijem postupku o pritvoru pred Vrhovnim sudom. Sud je takođe primijetio – ne prvi put – da suđenje u razumnom roku i puštanje na slobodu do suđenja nisu alternativa jedno drugom, već su oba zahtjevi koji moraju biti zadovoljeni. Sud je takođe komentarisao karakteristiku srpskog krivičnog postupka – neuobičajenu u Evropi – da je uobičajeno da Vrhovni sud rješava žalbe vezane za pritvor, a naročito u predmetima u kojima podnosiocu predstavke, uprkos činjenici što je proglašen krivim, nije izrečena kazna pritvora, što se moglo i predvidjeti, već samo novčana kazna u iznosu oko 128 EUR.

Član 41

Gospodinu Vrenčevu je dosuđeno 2.000 EUR na ime pretrpljene nematerijalne štete i 1.603 EUR na ime troškova postupka.

64

65

Pravo na suđenje u razumnom roku Usaglašenost zakona protiv terorizma  Sjeverne Irske sa Konvencijom u pogledu lišavanja slobode  PRESUDA U PREDMETU BROGAN I DRUGI PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavka br. 11209/84; 11234/84; 11266/84; 11386/85) 29. novembar 1988.

1. Osnovne činjenice Prvi podnosilac predstavke, g. Terence Patrick Brogan, rođen je 1961. godine i živi u okrugu Tyrone u Sjevernoj Irskoj. Drugi podnosilac, g. Dermot Coyle, rođen je 1953. godine i takođe živi u okrugu Tyrone. Treći podnosilac, g. William McFadden, rođen 1959. godine, i nastanjen je u Londonderryu u Sjevernoj Irskoj. Četvrti podnosilac, g. Michael Tracey, rođen je 1962. godine i takođe živi u Londonderryu. Sva četvorica su uhapšeni, u odvojeni incidentima, u Sjevernoj Irskoj, na osnovu Zakona protiv terorizma (privremene odredbe) iz 1974. godine. Ispitivani su i zadržani u pritvoru, neki u trajanju od čak i šest dana i 16 sati, a nijedan od njih nije optužen za krivično djelo. Dan nakon hapšenja, policija je svakog od podnosilaca predstavke obavijestila da je na temelju zakona protiv terorizma, Državni sekretar za Sjevernu Irsku odobrio zahtjev za produženje njihovog pritvora z a još pet dana. Protiv nijednog od podnosilaca predstavke nije podignuta optužnica nakon što su pušteni iz pritvora. Vanredna situacija i obim terorističkih aktivnosti u Sjevernoj Irskoj početkom sedamdesetih godina bili su razlog za uvođenje Zakona iz 1974. godine. Taj Zakon je svakih šest mjeseci upućivan Parlamentu na produžavanje trajanja važnosti, kojom prilikom se takođe utvrđivalo da li potreba za izvanrednim ovlašćenjima i dalje postoji. Zakonom je, između ostalog, predviđena i mogućnost hapšenja bez naloga, kao i mogućnost produženja pritvora u pretkrivičnom postupku u slučajevima u kojima Državni sekretar to ocijeni potrebnim. U normalnim okolnostima, pritvorenik mora biti izveden pred sudiju najkasnije 48 sati nakon hapšenja.

2. Ocjena Suda  Podnosioci predstavke su pokrenuli postupak pred Komisijom 58, navodeći da su 58 66

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

njihovo hapšenje i pritvor bili u suprotnosti sa članom 5 stavom 1 Konvencije, te da su prekršeni i st. 3, 4 i 5 istog člana. Takođe su tvrdili da im je, protivno članu 13, bio uskraćen pristup djelotvornom pravnom lijeku. Komisija je utvrdila povrede člana 5 st. 3 i 5 u odnosu na dvojicu podnosilaca predstavke, g. Brogana i g. Coylea, ali ne i u slučaju g. McFaddena i g. Traceya. Takođe je zaključila da nije došlo do kršenja člana 5 st. 1 i 4. Član 5 stav 1

Nije bilo nikakve sumnje da su podnosioci bili uhapšeni u skladu sa postupkom koji je predviđen zakonima Sjeverne Irske, ali su tvrdili da njihovo hapšenje i pritvaranje nije bilo utemeljeno na sumnji da su izvršili krivično djelo, nego na sumnji da su izvršili izvjesna teroristička djela, ali da nije precizirano koja, što je u suprotnosti sa članom 5 stavom 1. Vlada je to porekla, i izjavila da su podnosioci predstavke uhapšeni pod sumnjom da su pripadnici terorističke organizacije, odnosno pod sumnjom da su izvršili konkretna krivična djela terorizma. Sud je prihvatio tvrdnje Vlade. Smatrao je da činjenica da podnosioci predstavke nisu bili ni optuženi ni izvedeni pred sud ne znači nužno da razlog njihovog pritvaranja nije bio u skladu sa članom 5 stavom 1. Prema tome, Sud je zaključio da nije bilo povrede člana 5 stava 1. Član 5 stav 3 i član 5 stav 4 

Podnosioci predstavke su tvrdili da dužina njihovog pritvora nije bila opravdana. U to vrijeme je u Ujedinjenom Kraljevstvu zakonom propisana dužina trajanja pritvora za lice koje nije optuženo za krivično djelo bila ograničena na najviše četiri dana, a sudsko odobrenje za produženje pritvora je bilo neophodno nakon prvih 36 sati pritvora. Podnosioci predstavke su tvrdili da sedmodnevni pritvor nije opravdan. Država je iznijela argument da, s obzirom na opasnost od terorizma i probleme koji su s tim u vezi nastajali oko prikupljanja odgovarajućih dokaza, maksimalna zakonom propisana dužina trajanja pritvora od sedam dana  je nužna mjera u borbi protiv terorizma. Dalje je tvrdila da obavezno sudsko preispitivanje neophodnosti produžavanja pritvora nakon prvih 48 sati, zahtijeva izvođenje izuzetno osjetljivih dokaza. Sud bi u tom slučaju morao da zasjeda iza zatvorenih vrata, a pritvorenik i njegov pravni savjetnik ne bi mogli prisustvovati takvoj raspravi. Sud je prihvatio da istraga krivičnih djela terorizma nesumnjivo predstavlja poseban problem za nadležne organe. Teškoće u vezi davanja ovlašćenja Sudu da kontroliše naloge za hapšenje i pritvaranje lica osumnjičenih za terorizam mogu uticati na način tumačenja člana 5 stava 3, ali time se ne može opravdati potpuno odsustvo vršenja sudske kontrole pritvora ‘bez odlaganja’, a što se desilo u slučaju podnosioca predstavke. Sud je otišao korak dalje od Komisije i utvrdio da je u slučaju sve četvorice podnosilaca predstavke došlo do povrede člana 5 stava 67

Pravo na suđenje u razumnom roku Usaglašenost zakona protiv terorizma  Sjeverne Irske sa Konvencijom u pogledu lišavanja slobode  PRESUDA U PREDMETU BROGAN I DRUGI PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavka br. 11209/84; 11234/84; 11266/84; 11386/85) 29. novembar 1988.

1. Osnovne činjenice Prvi podnosilac predstavke, g. Terence Patrick Brogan, rođen je 1961. godine i živi u okrugu Tyrone u Sjevernoj Irskoj. Drugi podnosilac, g. Dermot Coyle, rođen je 1953. godine i takođe živi u okrugu Tyrone. Treći podnosilac, g. William McFadden, rođen 1959. godine, i nastanjen je u Londonderryu u Sjevernoj Irskoj. Četvrti podnosilac, g. Michael Tracey, rođen je 1962. godine i takođe živi u Londonderryu. Sva četvorica su uhapšeni, u odvojeni incidentima, u Sjevernoj Irskoj, na osnovu Zakona protiv terorizma (privremene odredbe) iz 1974. godine. Ispitivani su i zadržani u pritvoru, neki u trajanju od čak i šest dana i 16 sati, a nijedan od njih nije optužen za krivično djelo. Dan nakon hapšenja, policija je svakog od podnosilaca predstavke obavijestila da je na temelju zakona protiv terorizma, Državni sekretar za Sjevernu Irsku odobrio zahtjev za produženje njihovog pritvora z a još pet dana. Protiv nijednog od podnosilaca predstavke nije podignuta optužnica nakon što su pušteni iz pritvora. Vanredna situacija i obim terorističkih aktivnosti u Sjevernoj Irskoj početkom sedamdesetih godina bili su razlog za uvođenje Zakona iz 1974. godine. Taj Zakon je svakih šest mjeseci upućivan Parlamentu na produžavanje trajanja važnosti, kojom prilikom se takođe utvrđivalo da li potreba za izvanrednim ovlašćenjima i dalje postoji. Zakonom je, između ostalog, predviđena i mogućnost hapšenja bez naloga, kao i mogućnost produženja pritvora u pretkrivičnom postupku u slučajevima u kojima Državni sekretar to ocijeni potrebnim. U normalnim okolnostima, pritvorenik mora biti izveden pred sudiju najkasnije 48 sati nakon hapšenja.

2. Ocjena Suda  Podnosioci predstavke su pokrenuli postupak pred Komisijom 58, navodeći da su 58

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

njihovo hapšenje i pritvor bili u suprotnosti sa članom 5 stavom 1 Konvencije, te da su prekršeni i st. 3, 4 i 5 istog člana. Takođe su tvrdili da im je, protivno članu 13, bio uskraćen pristup djelotvornom pravnom lijeku. Komisija je utvrdila povrede člana 5 st. 3 i 5 u odnosu na dvojicu podnosilaca predstavke, g. Brogana i g. Coylea, ali ne i u slučaju g. McFaddena i g. Traceya. Takođe je zaključila da nije došlo do kršenja člana 5 st. 1 i 4. Član 5 stav 1

Nije bilo nikakve sumnje da su podnosioci bili uhapšeni u skladu sa postupkom koji je predviđen zakonima Sjeverne Irske, ali su tvrdili da njihovo hapšenje i pritvaranje nije bilo utemeljeno na sumnji da su izvršili krivično djelo, nego na sumnji da su izvršili izvjesna teroristička djela, ali da nije precizirano koja, što je u suprotnosti sa članom 5 stavom 1. Vlada je to porekla, i izjavila da su podnosioci predstavke uhapšeni pod sumnjom da su pripadnici terorističke organizacije, odnosno pod sumnjom da su izvršili konkretna krivična djela terorizma. Sud je prihvatio tvrdnje Vlade. Smatrao je da činjenica da podnosioci predstavke nisu bili ni optuženi ni izvedeni pred sud ne znači nužno da razlog njihovog pritvaranja nije bio u skladu sa članom 5 stavom 1. Prema tome, Sud je zaključio da nije bilo povrede člana 5 stava 1. Član 5 stav 3 i član 5 stav 4 

Podnosioci predstavke su tvrdili da dužina njihovog pritvora nije bila opravdana. U to vrijeme je u Ujedinjenom Kraljevstvu zakonom propisana dužina trajanja pritvora za lice koje nije optuženo za krivično djelo bila ograničena na najviše četiri dana, a sudsko odobrenje za produženje pritvora je bilo neophodno nakon prvih 36 sati pritvora. Podnosioci predstavke su tvrdili da sedmodnevni pritvor nije opravdan. Država je iznijela argument da, s obzirom na opasnost od terorizma i probleme koji su s tim u vezi nastajali oko prikupljanja odgovarajućih dokaza, maksimalna zakonom propisana dužina trajanja pritvora od sedam dana  je nužna mjera u borbi protiv terorizma. Dalje je tvrdila da obavezno sudsko preispitivanje neophodnosti produžavanja pritvora nakon prvih 48 sati, zahtijeva izvođenje izuzetno osjetljivih dokaza. Sud bi u tom slučaju morao da zasjeda iza zatvorenih vrata, a pritvorenik i njegov pravni savjetnik ne bi mogli prisustvovati takvoj raspravi. Sud je prihvatio da istraga krivičnih djela terorizma nesumnjivo predstavlja poseban problem za nadležne organe. Teškoće u vezi davanja ovlašćenja Sudu da kontroliše naloge za hapšenje i pritvaranje lica osumnjičenih za terorizam mogu uticati na način tumačenja člana 5 stava 3, ali time se ne može opravdati potpuno odsustvo vršenja sudske kontrole pritvora ‘bez odlaganja’, a što se desilo u slučaju podnosioca predstavke. Sud je otišao korak dalje od Komisije i utvrdio da je u slučaju sve četvorice podnosilaca predstavke došlo do povrede člana 5 stava

66

67

3. Međutim, Sud nije utvrdio povredu člana 5 stava 4, s obzirom da podnosiocima predstavke jeste bio dostupan pravni lijek za preispitivanje zakonitosti njihovog hapšenja. Podnosioci predstavke su imali mogućnost da traže izvanredno preispitivanje odluke suda (engl. writ of habeas corpus ) ili da se obrate građanskom sudu, ali su izabrali da ne učine ni jedno ni drugo. Član 5 stav 5 

U vezi člana 5 stava 5, podnosioci su tvrdili da im je bila uskraćena mogućnost traženja naknade štete zbog nezakonitog pritvora pred britanskim sudovima. Vlada je tvrdila da pritvor mora biti ocijenjen kao ‘nezakonit’ da bi oni imali pravo na naknadu štete, a da je pritvor podnosilaca predstavke bio zakonit. Sud je odbacio tu tvrdnju i zaključio da je došlo do povrede člana 5 stava 5. Član 13

Sud nije smatrao potrebnim da ispituje pritužbu podnosilaca predstavke u smislu člana 13.

sprovode u vezi krivičnih djela terorizma. Međutim, zaštitni mehanizmi predviđeni ćlanom 5 Konvencije se moraju poštovati. Komisija je smatrala da je dužina trajanja pritvora bila opravdana, te je u slučaju dvoje podnosilaca predstavke koji su najduže vremena proveli u pritvoru utvrdila povredu člana 5 stavova 3 i 5, ali  je zaključila da nije došlo do povrede tih odredbi u slučaju druga dva podnosioca. Sud je odbacio taj pr istup Komisije, i time poslao snažnu poruku da se ti zaštitni mehanizmi moraju poštovati čak i kada se radi o krivičnom djelu terorizma. Sudska praksa vezana za pritvor bez optužnice se dodatno razvila i proširila od kada je Sud rješavao ovaj predmet. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2001. godine, nakon terorističkih napada od 11. septembra, iskoristilo svoje pravo na odstupanje od odredaba Konvencije u izvanrednim okolnostima u skladu sa članom 15. Time je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u mogućnosti odstupiti od primjene člana 5 stava 1 u pogledu pritvaranja lica bez podizanja optužnice. U predmetu  A i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva 59, Sud je zaključio da je odstupanje bilo opravdano, ali ne i srazmjerno, s obzirom da je bilo moguće preduzeti druge blaže mjere (umjesto pritvora bez optužbi) radi sprječavanja terorističkih aktivnosti.

Član 50 

Postupak prijateljskog poravnanja pred Evropskim sudom PREDMET Z.R. PROTIV POLJSKE (Predstavka br. 32499/96) 15. januar 2002.

Sud je smatrao da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo pravično zadovoljenje.

3. Komentar  Ovaj predmet je jedan od prvih koje je Sud razmatrao u vezi primjene posebnih mjera na lica osumnjičena za terorizam, i daje korisne smjernice vezano za pritvaranja lica prije podizanja optužnice protiv istih. Podnosioci predstavke su uhapšeni na osnovu zakona protiv terorizma, a u vrijeme kada je opasnost od terorizma bila naročito izražena u Sjevernoj Irskoj kao rezultat aktivnosti Irske republičke armije (IRA). Uobičajena ograničenja na dužinu trajanja pritvora u ovom slučaju nisu poštovana. Prema domaćim zakonima iz tog vremena, pritvorenici su najkasnije 48 sati nakon njihovog hapšenja morali biti izvedeni pred sud radi preispitivanja pritvora. Zakonima protiv terorizma omogućeno je hapšenje bez naloga, a Državnom sekretaru je dato ovlaštenje da licima produži pritvor u pretkrivičnom postupku čak i do pet dana. U datom predmetu, nakon njihovog izlaska iz pritvora, nije podignuta optužnica protiv niti jednog od podnosilaca predstavke. Sud je prihvatio da se vlasti suočavaju sa velikim izazovima u istragama koje

1. Sažetak činjenica  Podnosilac predstavke, Z.R., je poljski državljanin, rođen je 1960. godine i živi u Szczecinu, Poljska. Podnosilac predstavke je 22. oktobra 1994. godine pritvoren pod sumnjom da je falsifikovao potvrde o registraciji vozila. Uprkos brojnim žalbama, pritvor mu je  više puta produžavan. Više puta je podnio zahtjev za oslobađanje iz pritvora, ali su mu odbijena oba zahtijeva, kao i žalbe koje je kasnije podnio. Osuđen je 11. aprila 1997. godine na kaznu zatvora od šest godina za krivična djela teške krađe, falsifikovanje dokumenata, prevare i posjedovanja ukradene robe. Pozivajući se na član 5 stav 3 (pravo na slobodu i bezbjednost) Konvencije, podnosilac predstavke se žalio na dužinu trajanja njegovog pritvora i, pozivajući se na član 5 stav 4, da nikad nije izveden pred sud u toku postupka sudskog 59

68

Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava, 19.02.2009, predstavka br. 3455/05. 69

3. Međutim, Sud nije utvrdio povredu člana 5 stava 4, s obzirom da podnosiocima predstavke jeste bio dostupan pravni lijek za preispitivanje zakonitosti njihovog hapšenja. Podnosioci predstavke su imali mogućnost da traže izvanredno preispitivanje odluke suda (engl. writ of habeas corpus ) ili da se obrate građanskom sudu, ali su izabrali da ne učine ni jedno ni drugo. Član 5 stav 5 

U vezi člana 5 stava 5, podnosioci su tvrdili da im je bila uskraćena mogućnost traženja naknade štete zbog nezakonitog pritvora pred britanskim sudovima. Vlada je tvrdila da pritvor mora biti ocijenjen kao ‘nezakonit’ da bi oni imali pravo na naknadu štete, a da je pritvor podnosilaca predstavke bio zakonit. Sud je odbacio tu tvrdnju i zaključio da je došlo do povrede člana 5 stava 5. Član 13

Sud nije smatrao potrebnim da ispituje pritužbu podnosilaca predstavke u smislu člana 13.

sprovode u vezi krivičnih djela terorizma. Međutim, zaštitni mehanizmi predviđeni ćlanom 5 Konvencije se moraju poštovati. Komisija je smatrala da je dužina trajanja pritvora bila opravdana, te je u slučaju dvoje podnosilaca predstavke koji su najduže vremena proveli u pritvoru utvrdila povredu člana 5 stavova 3 i 5, ali  je zaključila da nije došlo do povrede tih odredbi u slučaju druga dva podnosioca. Sud je odbacio taj pr istup Komisije, i time poslao snažnu poruku da se ti zaštitni mehanizmi moraju poštovati čak i kada se radi o krivičnom djelu terorizma. Sudska praksa vezana za pritvor bez optužnice se dodatno razvila i proširila od kada je Sud rješavao ovaj predmet. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2001. godine, nakon terorističkih napada od 11. septembra, iskoristilo svoje pravo na odstupanje od odredaba Konvencije u izvanrednim okolnostima u skladu sa članom 15. Time je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u mogućnosti odstupiti od primjene člana 5 stava 1 u pogledu pritvaranja lica bez podizanja optužnice. U predmetu  A i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva 59, Sud je zaključio da je odstupanje bilo opravdano, ali ne i srazmjerno, s obzirom da je bilo moguće preduzeti druge blaže mjere (umjesto pritvora bez optužbi) radi sprječavanja terorističkih aktivnosti.

Član 50 

Postupak prijateljskog poravnanja pred Evropskim sudom PREDMET Z.R. PROTIV POLJSKE (Predstavka br. 32499/96) 15. januar 2002.

Sud je smatrao da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo pravično zadovoljenje.

3. Komentar  Ovaj predmet je jedan od prvih koje je Sud razmatrao u vezi primjene posebnih mjera na lica osumnjičena za terorizam, i daje korisne smjernice vezano za pritvaranja lica prije podizanja optužnice protiv istih. Podnosioci predstavke su uhapšeni na osnovu zakona protiv terorizma, a u vrijeme kada je opasnost od terorizma bila naročito izražena u Sjevernoj Irskoj kao rezultat aktivnosti Irske republičke armije (IRA). Uobičajena ograničenja na dužinu trajanja pritvora u ovom slučaju nisu poštovana. Prema domaćim zakonima iz tog vremena, pritvorenici su najkasnije 48 sati nakon njihovog hapšenja morali biti izvedeni pred sud radi preispitivanja pritvora. Zakonima protiv terorizma omogućeno je hapšenje bez naloga, a Državnom sekretaru je dato ovlaštenje da licima produži pritvor u pretkrivičnom postupku čak i do pet dana. U datom predmetu, nakon njihovog izlaska iz pritvora, nije podignuta optužnica protiv niti jednog od podnosilaca predstavke. Sud je prihvatio da se vlasti suočavaju sa velikim izazovima u istragama koje

1. Sažetak činjenica  Podnosilac predstavke, Z.R., je poljski državljanin, rođen je 1960. godine i živi u Szczecinu, Poljska. Podnosilac predstavke je 22. oktobra 1994. godine pritvoren pod sumnjom da je falsifikovao potvrde o registraciji vozila. Uprkos brojnim žalbama, pritvor mu je  više puta produžavan. Više puta je podnio zahtjev za oslobađanje iz pritvora, ali su mu odbijena oba zahtijeva, kao i žalbe koje je kasnije podnio. Osuđen je 11. aprila 1997. godine na kaznu zatvora od šest godina za krivična djela teške krađe, falsifikovanje dokumenata, prevare i posjedovanja ukradene robe. Pozivajući se na član 5 stav 3 (pravo na slobodu i bezbjednost) Konvencije, podnosilac predstavke se žalio na dužinu trajanja njegovog pritvora i, pozivajući se na član 5 stav 4, da nikad nije izveden pred sud u toku postupka sudskog 59

Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava, 19.02.2009, predstavka br. 3455/05.

68

69

preispitivanja njegovog pritvora. Ovaj predmet je izbrisan sa liste Suda nakon što je postignuto prijateljsko rješenje prema kojem je dogovoreno da će podnosiocu predstavke biti isplaćeno 12.000 poljskih zlota na ime nematerijalne i materijalne štete i sudskih troškova.

2. Komentar  Postupak prijateljskog poravnanja je sastavni dio mehanizma nadzora Suda u Strasbourgu. Prema prethodnom sistemu koji je bio na snazi do 1998. godine, Komisija je ispitivala žalbu i odlučivala o njenoj prihvatljivosti na osnovu kriterijuma koji su sada pobrojani u članu 35 Konvencije. Komisija se zatim stavljala na raspolaganje stranama u postupku u cilju postizanja prijateljskog poravnanja na osnovu poštovanja ljudskih prava. Ovaj posljednji uslov je značajan budući da je značio da je moguće da će tijela Konvencije smatrati da je potrebno nastaviti sa ispitivanjem žalbe čak i ukoliko podnosilac predstavke odustane od nje (vidi, npr., Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva 60 ). Sud je sada u tolikoj mjeri opterećen poslom da će izbrisati predmete u skladu sa članom 39 kad god smatra da je vladina ponuda za poravnanje razumna, čak i ako podnosilac predstavke traži da se nastavi sa ispitivanjem činjenica do utvrđivanja povrede ( Akman protiv Turske 61). U ovom predmetu, poljska vlada je ponudila rješenje koje je podnosilac predstavke prihvatio. Ključni element postupka prijateljskog poravnanja je da  vlada obično izričito naglašava da ne priznaje da ponašanje na koje se podnosilac predstavke žali predstavlja povredu Konvencije. Ovom pritužbom je istaknut važan aspekt Konvencije. Zakonitost pritvora ili njegovog trajanja, prema članu 5 stavu 3, nije povezan sa krivicom ili nevinošću. Iako razumna sumnja da je lice počinilo krivično djelo mora postojati, ona neće sama po sebi opravdati pritvor. Time bi došlo kršenja pretpostavke nevinosti. U cilju poštovanja načela pretpostavke nevinosti, optuženog treba pustiti uz kauciju, a ne zadržati u pritvoru. Podnosilac predstavke u ovom predmetu je na kraju proglašen krivim za djela koja su mu se stavljala na teret, a njegov pritvor u pretkrivičnom postupku u trajanju od 2 ½ godine bio bi uračunat u kaznu zatvora od 6 godina koja mu je izrečena. Ova pritužba je bila povod veoma ozbiljnim bojaznima o opravdanosti produžavanja pritvora u pretkrivičnom postupku, a koje nisu otklonjene ni time što je podnosilac predstavke na kraju osuđen. Nasuprot tome, premda je u nekim pravnim sistemima predviđeno nadoknađivanje štete licima koji su držani u pritvoru do suđenja, a potom oslobođeni, Konvencija 60 61 70

25.04.1978. godine, predstavka br. 5856/72. 26.06.2001. godine, predstavka br. 37453/97.

zahtijeva isplaćivanje naknade štete samo licima lišenim slobode protivno odredbama člana 5. Ako je lice koje je u toku pretkrivičnog postupka držano u pritvoru na kraju oslobođeno optužbi, to automatski ne znači da je taj pritvor bio nezakonit. Oduzimanjem pasoša podnosioca predstavke na duži vremenski period  prekršeno je njegovo pravo na slobodu kretanja  PRESUDA U PREDMETU NAPIJALO PROTIV HRVATSKE (Predstavka br. 66485/01) 13. novembar 2003.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Dragan Napijalo, hrvatski je državljanin rođen 1947. godine i živi u Karlovcu u Hrvatskoj. Dana 6. februara 1999. godine, podnosioca predstavke je na graničnom prijelazu kaznila Carinska uprava zbog propuštanja da prijavi robu pri ulasku u Hrvatsku. On tvrdi da je carinski službenik oduz eo njegov pasoš jer on nije bio u mogućnosti odmah platiti kaznu. Prema hrvatskoj vladi, podnosilac predstavke je odbio platiti kaznu i demonstrativno se odvezao, ostavljajući za sobom svoj pasoš. Nedugo zatim, podnosilac predstavke je pisao Carinskoj upravi tražeći da mu pasoš bude vraćen. Dobio je odgovor u kojem je Carinska uprava navela da su carinski službenici postupili u skladu sa zakonom kad su mu oduzeli pasoš. Podnosilac predstavke je 2. marta 1999. godine pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Ministarstva finansija, tražeći povrat svog pasoša i nadoknadu štete nastale zbog nemogućnosti da napusti Hrvatsku. Zatražio je i da sud donese privremenu mjeru i naredi da mu se odmah vrati pasoš. Njegov zahtjev je 10. septembra 2002. godine odbijen. Uz ovaj postupak, podnosilac predstavke se takođe obratio Županijskom sudu u Zagrebu, ali bez uspjeha. U međuvremenu, 4. aprila 2001. godine pasoš mu je vraćen.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke prigovorio je prema članu 6 stavu 1 (pravo na suđenje u razumnom roku) da je građanski postupak u kojem je tražio povrat svog pasoša trajao nerazumno dugo.Takođe je tvrdio da mu je kao rezultat oduzimanja pasoša ograničena 71

preispitivanja njegovog pritvora. Ovaj predmet je izbrisan sa liste Suda nakon što je postignuto prijateljsko rješenje prema kojem je dogovoreno da će podnosiocu predstavke biti isplaćeno 12.000 poljskih zlota na ime nematerijalne i materijalne štete i sudskih troškova.

zahtijeva isplaćivanje naknade štete samo licima lišenim slobode protivno odredbama člana 5. Ako je lice koje je u toku pretkrivičnog postupka držano u pritvoru na kraju oslobođeno optužbi, to automatski ne znači da je taj pritvor bio nezakonit.

2. Komentar  Postupak prijateljskog poravnanja je sastavni dio mehanizma nadzora Suda u Strasbourgu. Prema prethodnom sistemu koji je bio na snazi do 1998. godine, Komisija je ispitivala žalbu i odlučivala o njenoj prihvatljivosti na osnovu kriterijuma koji su sada pobrojani u članu 35 Konvencije. Komisija se zatim stavljala na raspolaganje stranama u postupku u cilju postizanja prijateljskog poravnanja na osnovu poštovanja ljudskih prava. Ovaj posljednji uslov je značajan budući da je značio da je moguće da će tijela Konvencije smatrati da je potrebno nastaviti sa ispitivanjem žalbe čak i ukoliko podnosilac predstavke odustane od nje (vidi, npr., Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva 60 ). Sud je sada u tolikoj mjeri opterećen poslom da će izbrisati predmete u skladu sa članom 39 kad god smatra da je vladina ponuda za poravnanje razumna, čak i ako podnosilac predstavke traži da se nastavi sa ispitivanjem činjenica do utvrđivanja povrede ( Akman protiv Turske 61). U ovom predmetu, poljska vlada je ponudila rješenje koje je podnosilac predstavke prihvatio. Ključni element postupka prijateljskog poravnanja je da  vlada obično izričito naglašava da ne priznaje da ponašanje na koje se podnosilac predstavke žali predstavlja povredu Konvencije. Ovom pritužbom je istaknut važan aspekt Konvencije. Zakonitost pritvora ili njegovog trajanja, prema članu 5 stavu 3, nije povezan sa krivicom ili nevinošću. Iako razumna sumnja da je lice počinilo krivično djelo mora postojati, ona neće sama po sebi opravdati pritvor. Time bi došlo kršenja pretpostavke nevinosti. U cilju poštovanja načela pretpostavke nevinosti, optuženog treba pustiti uz kauciju, a ne zadržati u pritvoru. Podnosilac predstavke u ovom predmetu je na kraju proglašen krivim za djela koja su mu se stavljala na teret, a njegov pritvor u pretkrivičnom postupku u trajanju od 2 ½ godine bio bi uračunat u kaznu zatvora od 6 godina koja mu je izrečena. Ova pritužba je bila povod veoma ozbiljnim bojaznima o opravdanosti produžavanja pritvora u pretkrivičnom postupku, a koje nisu otklonjene ni time što je podnosilac predstavke na kraju osuđen. Nasuprot tome, premda je u nekim pravnim sistemima predviđeno nadoknađivanje štete licima koji su držani u pritvoru do suđenja, a potom oslobođeni, Konvencija 60 61

25.04.1978. godine, predstavka br. 5856/72. 26.06.2001. godine, predstavka br. 37453/97.

Oduzimanjem pasoša podnosioca predstavke na duži vremenski period  prekršeno je njegovo pravo na slobodu kretanja  PRESUDA U PREDMETU NAPIJALO PROTIV HRVATSKE (Predstavka br. 66485/01) 13. novembar 2003.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Dragan Napijalo, hrvatski je državljanin rođen 1947. godine i živi u Karlovcu u Hrvatskoj. Dana 6. februara 1999. godine, podnosioca predstavke je na graničnom prijelazu kaznila Carinska uprava zbog propuštanja da prijavi robu pri ulasku u Hrvatsku. On tvrdi da je carinski službenik oduz eo njegov pasoš jer on nije bio u mogućnosti odmah platiti kaznu. Prema hrvatskoj vladi, podnosilac predstavke je odbio platiti kaznu i demonstrativno se odvezao, ostavljajući za sobom svoj pasoš. Nedugo zatim, podnosilac predstavke je pisao Carinskoj upravi tražeći da mu pasoš bude vraćen. Dobio je odgovor u kojem je Carinska uprava navela da su carinski službenici postupili u skladu sa zakonom kad su mu oduzeli pasoš. Podnosilac predstavke je 2. marta 1999. godine pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Ministarstva finansija, tražeći povrat svog pasoša i nadoknadu štete nastale zbog nemogućnosti da napusti Hrvatsku. Zatražio je i da sud donese privremenu mjeru i naredi da mu se odmah vrati pasoš. Njegov zahtjev je 10. septembra 2002. godine odbijen. Uz ovaj postupak, podnosilac predstavke se takođe obratio Županijskom sudu u Zagrebu, ali bez uspjeha. U međuvremenu, 4. aprila 2001. godine pasoš mu je vraćen.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke prigovorio je prema članu 6 stavu 1 (pravo na suđenje u razumnom roku) da je građanski postupak u kojem je tražio povrat svog pasoša trajao nerazumno dugo.Takođe je tvrdio da mu je kao rezultat oduzimanja pasoša ograničena

70

71

sloboda kretanja, protivno članu 2 Protokola br. 4. Član 6 stav 1

Sud je primijetio da je postupak koji je pokrenuo podnosilac predstavke trajao tri godine, šest mjeseci i osam dana i utvrdio da je dužina postupka u ovom predmetu premašila ono što se može smatrati «razumnim» u smislu člana 6 stava 1 Konvencije. Stoga je zaključio da je došlo do povrede člana 6 stava 1. Član 2 Protokola br. 4 

Sud je primijetio da je Carinska uprava u pismu upućenom podnosiocu predstavke izjavila da je oduzimanje pasoša izvršeno u skladu sa zakonom.Time su vlasti priznale da je pasoš bio oduzet, i prema tome, nije moguće prihvatiti tvrdnje hrvatske vlade da pasoš podnosioca predstavke nije bio oduzet. Carinska uprava koja je bila u posjedu pasoša podnosioca predstavke nije je vratila podnosiocu, već ga je proslijedila policijskoj stanici Slunj, odakle je pasoš proslijeđen u Policijsku upravu zagrebačku, u čijem posjedu je bio dvije godine prije nego što je poslan Policijskoj upravi karlovačkoj. Razlog za nevraćanje pasoša direktno podnosiocu ostaje nejasnim, jer nikada nije bio pokrenut nikakav postupak protiv podnosioca radi carinskog prekršaja. S obzirom da mu je bilo uskraćeno korišćenje svog identifikacionog dokumenta, podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti napustiti zemlju. Tako nametnuta ograničenja slobode kretanja predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 2 Protokola br. 4. Sud nije našao nikakvo opravdanje za odbijanje Carinske uprave da podnosiocu predstavke vrati pasoš niti za odbijanje z ahtjeva podnosioca za izdavanjem privremene mjere od strane Općinskog suda u Zagrebu, što je oboje dovelo do dugotrajnog oduzimanja pasoša podnosioca predstavke i miješanja u njegovo pravo na slobodu kretanja. Miješanje u slobodu kretanja podnosioca predstavke nije bilo srazmjerno ciljevima kojima se težilo i nije predstavljalo mjeru „neophodnu u demokratskom društvu”. Prema tome, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 2 Protokola br. 4.

ratifikovalo je 43 od 47 država članica S avjeta Evrope. Međutim, postoji relativno mala sudska praksa u pogledu ove odredbe. Postojeća sudska praksa se često tiče odnosa između prava na slobodu kretanja i prava na slobodu i bezbjednost u smislu člana 5 Konvencije. Pri razmatranju da li neka situacija spada pod prvu ili drugu odredbu, Sud uzima u obzir čitav niz kriterijuma: vrstu, trajanje, posljedice, i način sprovođenja mjera kojim se ograničava sloboda pojedinca. U predmetu Guzzardi protiv Italije 62,  podnosiocu predstavke je izrečena kazna prinudnog boravka na ostrvu. Iako je područje na koje mu je kretanje bilo ograničeno bilo mnogo veće od zatvorske ćelije, pokrivalo je samo sićušan dio ostrva. On je morao da ostane u svojoj kući tokom noći i da se dva puta dnevno javlja vlastima. Sud je u predmetu Guzzardi smatrao da je podnosilac predstavke bio lišen slobode, a ne da mu je ograničena sloboda kretanja, i stoga je u tom predmetu član 5 bio primjenjiv. Međutim, u ovom predmetu je bilo jasno da situacija gospodina Napijala spada pod član 2 Protokola 4. Pravo na slobodu kretanja je uslovljeno pravo. Nakon što Sud utvrdi da je došlo do miješanja u prava predviđena članom 2 Protokola 4, ispitivaće da li je to miješanje bilo opravdano. U datom predmetu, Sud je utvrdio da nije bilo opravdanja za odbijanje vlasti da vrate pasoš podnosioca predstavke tokom dugog vremenskog perioda, te da to nije bilo neophodno u demokratskom društvu ni srazmjerno opravdanim ciljevima kojima se težilo. Sud je takođe utvrdio da je došlo do povrede člana 6 budući da je postupak koji  je podnosilac predstavke pokrenuo trajao nerazumno dugo. Veoma veliki procent predmeta koji se vode protiv Hrvatske pred S udom odnose se na ovo pitanje. Pri odlučivanju da li je dužina postupka u skladu sa zahtjevima iz člana 6, Sud će uzeti u obzir ponašanje podnosioca predstavke, kao i ponašanje vlasti, složenost predmeta i interes podnosioca predstavke.

Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dosudio 2.000 EUR na ime nematerijalne štete.

3. Komentar  Protokol br. 4 uz Evropsku konvenciju, u kojem se nalazi pravo na slobodu kretanja, 72

62

06.11.1980. godine, predstavka br. 7367/76. 73

sloboda kretanja, protivno članu 2 Protokola br. 4. Član 6 stav 1

Sud je primijetio da je postupak koji je pokrenuo podnosilac predstavke trajao tri godine, šest mjeseci i osam dana i utvrdio da je dužina postupka u ovom predmetu premašila ono što se može smatrati «razumnim» u smislu člana 6 stava 1 Konvencije. Stoga je zaključio da je došlo do povrede člana 6 stava 1. Član 2 Protokola br. 4 

Sud je primijetio da je Carinska uprava u pismu upućenom podnosiocu predstavke izjavila da je oduzimanje pasoša izvršeno u skladu sa zakonom.Time su vlasti priznale da je pasoš bio oduzet, i prema tome, nije moguće prihvatiti tvrdnje hrvatske vlade da pasoš podnosioca predstavke nije bio oduzet. Carinska uprava koja je bila u posjedu pasoša podnosioca predstavke nije je vratila podnosiocu, već ga je proslijedila policijskoj stanici Slunj, odakle je pasoš proslijeđen u Policijsku upravu zagrebačku, u čijem posjedu je bio dvije godine prije nego što je poslan Policijskoj upravi karlovačkoj. Razlog za nevraćanje pasoša direktno podnosiocu ostaje nejasnim, jer nikada nije bio pokrenut nikakav postupak protiv podnosioca radi carinskog prekršaja. S obzirom da mu je bilo uskraćeno korišćenje svog identifikacionog dokumenta, podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti napustiti zemlju. Tako nametnuta ograničenja slobode kretanja predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 2 Protokola br. 4. Sud nije našao nikakvo opravdanje za odbijanje Carinske uprave da podnosiocu predstavke vrati pasoš niti za odbijanje z ahtjeva podnosioca za izdavanjem privremene mjere od strane Općinskog suda u Zagrebu, što je oboje dovelo do dugotrajnog oduzimanja pasoša podnosioca predstavke i miješanja u njegovo pravo na slobodu kretanja. Miješanje u slobodu kretanja podnosioca predstavke nije bilo srazmjerno ciljevima kojima se težilo i nije predstavljalo mjeru „neophodnu u demokratskom društvu”. Prema tome, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 2 Protokola br. 4.

ratifikovalo je 43 od 47 država članica S avjeta Evrope. Međutim, postoji relativno mala sudska praksa u pogledu ove odredbe. Postojeća sudska praksa se često tiče odnosa između prava na slobodu kretanja i prava na slobodu i bezbjednost u smislu člana 5 Konvencije. Pri razmatranju da li neka situacija spada pod prvu ili drugu odredbu, Sud uzima u obzir čitav niz kriterijuma: vrstu, trajanje, posljedice, i način sprovođenja mjera kojim se ograničava sloboda pojedinca. U predmetu Guzzardi protiv Italije 62,  podnosiocu predstavke je izrečena kazna prinudnog boravka na ostrvu. Iako je područje na koje mu je kretanje bilo ograničeno bilo mnogo veće od zatvorske ćelije, pokrivalo je samo sićušan dio ostrva. On je morao da ostane u svojoj kući tokom noći i da se dva puta dnevno javlja vlastima. Sud je u predmetu Guzzardi smatrao da je podnosilac predstavke bio lišen slobode, a ne da mu je ograničena sloboda kretanja, i stoga je u tom predmetu član 5 bio primjenjiv. Međutim, u ovom predmetu je bilo jasno da situacija gospodina Napijala spada pod član 2 Protokola 4. Pravo na slobodu kretanja je uslovljeno pravo. Nakon što Sud utvrdi da je došlo do miješanja u prava predviđena članom 2 Protokola 4, ispitivaće da li je to miješanje bilo opravdano. U datom predmetu, Sud je utvrdio da nije bilo opravdanja za odbijanje vlasti da vrate pasoš podnosioca predstavke tokom dugog vremenskog perioda, te da to nije bilo neophodno u demokratskom društvu ni srazmjerno opravdanim ciljevima kojima se težilo. Sud je takođe utvrdio da je došlo do povrede člana 6 budući da je postupak koji  je podnosilac predstavke pokrenuo trajao nerazumno dugo. Veoma veliki procent predmeta koji se vode protiv Hrvatske pred S udom odnose se na ovo pitanje. Pri odlučivanju da li je dužina postupka u skladu sa zahtjevima iz člana 6, Sud će uzeti u obzir ponašanje podnosioca predstavke, kao i ponašanje vlasti, složenost predmeta i interes podnosioca predstavke.

Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dosudio 2.000 EUR na ime nematerijalne štete.

3. Komentar  Protokol br. 4 uz Evropsku konvenciju, u kojem se nalazi pravo na slobodu kretanja,

62

06.11.1980. godine, predstavka br. 7367/76.

72

73

Zaključak Suda da dužina trajanja sudskih  postupaka u Sloveniji i dalje predstavlja značajan problem PRESUDA U PREDMETU LUKENDA PROTIV SLOVENIJE (Predstavka br. 23032/02) 6. oktobar 2005.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Franjo Lukenda, je slovenački državljanin, rođen 1952. godine i živi u Sloveniji. Podnosilac predstavke je u januaru 1994. godine pretrpio povredu na radu u rudniku lignita. Od tada je invalid i prima invalidsku penziju. Njegov poslodavac  je za njega sklopio ugovor o osiguranju za slučaj nesreće s osiguravajućim društvom ZT. Invaliditet podnosioca je procijenjena na 13%. Tokom 1994, 1995. i 1996. godine ZT mu je isplaćivao djelimičnu invalidninu. Podnosilac predstavke je u decembru 1998. godine podnio građansku parnicu protiv ZT-a, tražeći povećanje iznosa koji mu se isplaćuje na ime invalidnine za 7%, na osnovu mišljenja medicinskog vještaka. Nezavisni medicinski vještak kojeg  je Sud imenovao da utvrdi stepen invaliditeta podnosioca predstavke podnio je izvještaj u aprilu 2001. godine. U maju 2001. podnosilac predstavke je podigao  visinu svog zahtjeva za još 2,5%. Vještak je podnio dodatno mišljenje februara 2002. godine i ono je dostavljeno stranama u sporu. Pravni zastupnici podnosioca predstavke su u decembru 2002. godine primili presudu kojom se djelimično odobrava zahtjev podnosioca predstavke. Obje strane su se ž alile. Viši sud u Celju  je 19. februara 2004. godine djelimično prihvatio žalbu podnosioca predstavke. Odlučeno je da se povisi nivo sredstava koja se isplaćuju na ime invalidnine i da podnosiocu predstavke treba da budu nadoknađeni sudski i ostali troškovi. Presuda  je 8. aprila 2004. godine uručena pravnim zastupnicima podnosioca predstavke. Dakle, ukupno trajanje postupka je pet godina, tri mjeseca i devet dana na dva nivoa nadležnosti.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio na dužinu postupku u kojem je učestvovao i na nedostatak djelotvornog pravnog lijeka u pogledu prekomjerne dužine postupka. Pozvao se na član 6 stav 1 (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) i član 13 (pravo na djelotvorni pravni lijek). 74

Član 6 stav 1

Po mišljenju Suda, ukupna dužina postupka u predmetu podnosioca predstavke bila je prekomjerna i nije ispunila zahtjev „razumnog roka”. Posebno je dužina postupka pred prvostepenim sudom, koja je bila preko četiri godine, bila u suprotnosti sa standardima postavljenim sudskom praksom Suda. Sud je stoga utvrdio povredu člana 6 stava 1. Član 13

Sud je smatrao da Vlada nije dokazala da se upravni postupak, zahtjev za naknadu štete (građanskopravni), zahtjev za nadzorom ili ustavna žalba, preduzeti odvojeno ili zajedno, mogu smatrati djelotvornim pravnim ljekovima. Shodno tome, Sud je zaključio da je bilo povrede č lana 13. Čl. 41 i 46

Imajući u vidu stalni zaostatak neriješenih predmeta u slovenačkim sudovima, Sud je smatrao jasnim da je dužina trajanja sudskih postupaka u Sloveniji i dalje značajan problem. Štaviše, u tom trenutku oko 500 sličnih predmeta protiv Slovenije se nalazilo pred Sudom. Sud je ponovio da je, ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima, slovenačka država prihvatila obavezu da svima u svojoj nadležnosti obezbijedi prava i slobode određene odjeljkom 1 Konvencije. Država ima opštu obavezu da riješi probleme zbog kojih je Sud utvrdio povredu Konvencije, i to bi trebao biti njen primarni cilj. Dalje je naglasio da presuda kojom se utvrđuje povreda nameće državi pravnu obavezu ne samo da oštećenima isplati iznose dosuđene na ime pravične naknade prema članu 41, već i da odabere opšte i/ili pojedinačne mjere koje će biti usvojene u domaćem pravnom poretku kako bi se spriječilo ponavljanje kršenja koje je Sud utvrdio i da bi se posljedice tog kršenja što je više moguće ispravile. Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 3.200 EUR na ime nematerijalne štete i 965 EUR na ime sudskih i ostalih troškova.

3. Komentar  Nakon što je utvrdio povredu prava na raspravu u razumnom roku (što je jedan od aspekata prava na pravično suđenje, predviđenog članom 6, na koji se najčešće poziva), i prava na djelotvorni pravni lijek, Sud je ispitao obaveze tužene Vlade prema članu 46 Konvencije, kao što to sve češće čini u skorijoj sudskoj praksi. Sud 75

Zaključak Suda da dužina trajanja sudskih  postupaka u Sloveniji i dalje predstavlja značajan problem PRESUDA U PREDMETU LUKENDA PROTIV SLOVENIJE (Predstavka br. 23032/02) 6. oktobar 2005.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Franjo Lukenda, je slovenački državljanin, rođen 1952. godine i živi u Sloveniji. Podnosilac predstavke je u januaru 1994. godine pretrpio povredu na radu u rudniku lignita. Od tada je invalid i prima invalidsku penziju. Njegov poslodavac  je za njega sklopio ugovor o osiguranju za slučaj nesreće s osiguravajućim društvom ZT. Invaliditet podnosioca je procijenjena na 13%. Tokom 1994, 1995. i 1996. godine ZT mu je isplaćivao djelimičnu invalidninu. Podnosilac predstavke je u decembru 1998. godine podnio građansku parnicu protiv ZT-a, tražeći povećanje iznosa koji mu se isplaćuje na ime invalidnine za 7%, na osnovu mišljenja medicinskog vještaka. Nezavisni medicinski vještak kojeg  je Sud imenovao da utvrdi stepen invaliditeta podnosioca predstavke podnio je izvještaj u aprilu 2001. godine. U maju 2001. podnosilac predstavke je podigao  visinu svog zahtjeva za još 2,5%. Vještak je podnio dodatno mišljenje februara 2002. godine i ono je dostavljeno stranama u sporu. Pravni zastupnici podnosioca predstavke su u decembru 2002. godine primili presudu kojom se djelimično odobrava zahtjev podnosioca predstavke. Obje strane su se ž alile. Viši sud u Celju  je 19. februara 2004. godine djelimično prihvatio žalbu podnosioca predstavke. Odlučeno je da se povisi nivo sredstava koja se isplaćuju na ime invalidnine i da podnosiocu predstavke treba da budu nadoknađeni sudski i ostali troškovi. Presuda  je 8. aprila 2004. godine uručena pravnim zastupnicima podnosioca predstavke. Dakle, ukupno trajanje postupka je pet godina, tri mjeseca i devet dana na dva nivoa nadležnosti.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio na dužinu postupku u kojem je učestvovao i na nedostatak djelotvornog pravnog lijeka u pogledu prekomjerne dužine postupka. Pozvao se na član 6 stav 1 (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) i član 13 (pravo na djelotvorni pravni lijek).

Član 6 stav 1

Po mišljenju Suda, ukupna dužina postupka u predmetu podnosioca predstavke bila je prekomjerna i nije ispunila zahtjev „razumnog roka”. Posebno je dužina postupka pred prvostepenim sudom, koja je bila preko četiri godine, bila u suprotnosti sa standardima postavljenim sudskom praksom Suda. Sud je stoga utvrdio povredu člana 6 stava 1. Član 13

Sud je smatrao da Vlada nije dokazala da se upravni postupak, zahtjev za naknadu štete (građanskopravni), zahtjev za nadzorom ili ustavna žalba, preduzeti odvojeno ili zajedno, mogu smatrati djelotvornim pravnim ljekovima. Shodno tome, Sud je zaključio da je bilo povrede č lana 13. Čl. 41 i 46

Imajući u vidu stalni zaostatak neriješenih predmeta u slovenačkim sudovima, Sud je smatrao jasnim da je dužina trajanja sudskih postupaka u Sloveniji i dalje značajan problem. Štaviše, u tom trenutku oko 500 sličnih predmeta protiv Slovenije se nalazilo pred Sudom. Sud je ponovio da je, ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima, slovenačka država prihvatila obavezu da svima u svojoj nadležnosti obezbijedi prava i slobode određene odjeljkom 1 Konvencije. Država ima opštu obavezu da riješi probleme zbog kojih je Sud utvrdio povredu Konvencije, i to bi trebao biti njen primarni cilj. Dalje je naglasio da presuda kojom se utvrđuje povreda nameće državi pravnu obavezu ne samo da oštećenima isplati iznose dosuđene na ime pravične naknade prema članu 41, već i da odabere opšte i/ili pojedinačne mjere koje će biti usvojene u domaćem pravnom poretku kako bi se spriječilo ponavljanje kršenja koje je Sud utvrdio i da bi se posljedice tog kršenja što je više moguće ispravile. Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 3.200 EUR na ime nematerijalne štete i 965 EUR na ime sudskih i ostalih troškova.

3. Komentar  Nakon što je utvrdio povredu prava na raspravu u razumnom roku (što je jedan od aspekata prava na pravično suđenje, predviđenog članom 6, na koji se najčešće poziva), i prava na djelotvorni pravni lijek, Sud je ispitao obaveze tužene Vlade prema članu 46 Konvencije, kao što to sve češće čini u skorijoj sudskoj praksi. Sud

74

75

 je napomenuo da, kada on utvrdi povredu, tužena država ima pravnu obavezu da, uz plaćanje određene pravične naknade koju Sud odredi, izabere opšte i ponekada i pojedinačne mjere koje će biti usvojene u domaćem pravnom poretku da bi se ubuduće spriječile te povrede i njene posljedice što je više moguće ispravile. Sud je zatim istakao da je identifikovao neke od slabosti postojećih pravnih ljekova u Sloveniji, i podstakao Vladu da ili izmijeni ili uvede nove pravne ljekove u cilju obezbjeđenja djelotvornog pravnog lijeka za povrede prava na suđenje u razumnom roku. Donekle je zbunjujuće to što Sud nalaže slovenačkoj vladi da obezbijedi pravne ljekove, a ne da direktno r iješi problem dužine trajanja postupka prema članu 46. Na ovo je imao primjedbu italijanski sudija koji je priložio protivno mišljenje ovom dijelu presude. Dužnost države da obezbijedi tolerantno ponašanjesuprotstavljenih političkih grupa  PRESUDA U PREDMETU OURANIO TOXO I DRUGI PROTIV GRČKE (Predstavka br. 74989/01) 20. oktobar 2005.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke bili su politička stranka Ouranio Toxo («Duga»), koja  je osnovana 1994. godine, i dva grčka državljana, Pavlos Voskopoulos i Petros Vassiliadis, rođeni 1964., odnosno 1960. godine, a koji su članovi političkog sekretarijata te stranke. Ouranio Toxo, čiji su proklamirani ciljevi obuhvatali zaštitu makedonske manjine u Grčkoj, redovno je učestvovala na izborima od 1994. godine. Stranka je 1995. godine uspostavila sjedište u gradu Florina. Na balkonu prostorija stranke, postavili su znak sa imenom stranke na dva jezika u upotrebi u toj regiji, grčkom i makedonskom.

Natpis je sadržavao i riječ «vino-zito», napisanu «slovenskom abecedom», koja na makedonskom znači «duga»,ali koja je istovremeno bila i protestni poklič snaga koje su tokom građanskog rata u Makedoniji željele osvojiti Florinu. Sveštenici crkve u Florini su 12. septembra 1995. godine objavili proglas pozivajući građane da se pridruže «demonstracijama protiv neprijatelja Grčke koji samovoljno postavljaju znakove sa anti-helenskim natpisima». U proglasu se 76

takođe pozivalo na «protjerivanje» odgovornih. Sledećeg dana, gradsko vijeće je u lokalnom novinskom listu objavilo odluku koju je usvojilo da organizuje proteste protiv podnosilaca predstavke, i javni tužilac je naložio skidanje spornog natpisa zbog toga što isticanje imena stranke na makedonskom jeziku može prouzrokovati neslogu među lokalnim stanovništvom. Policijski službenici su 13. septembra 1995. godine uklonili natpis bez ikakvog objašnjenja podnosiocima predstavke, koji su zatim postavili drugi. Prema navodima podnosioca predstavke, tu večer su bili obasuti uvredama i prijetnjama od strane mase ljudi koja se okupila ispred sjedišta stranke, a među kojima su bili i gradonačelnik i gradski odbornici. Oko 1:30 iza ponoći, veći broj ljudi je napao sjedište stranke, provalilo u prostorije i napalo članove stranke koji su se tamo našli, te ih prisililo da im predaju natpis. Drugi napad je uslijedio oko 4:00 ujutro, tokom kojeg su oprema i namještaj u prostorijama izbačeni kroz prozor i zapaljeni. Podnosioci predstavke su tvrdili da su, za vrijeme tih događaja, telefonom pozvali policijsku stanicu koja je udaljeno oko 500 metara od sjedišta stranke, ali da im je rečeno da nema slobodnih policajaca koji bi mogli doći na lice mjesta.  Javno tužilaštvo nije preduzeo ništa protiv učesnika u događajima. Međutim, krivični postupak je pokrenut, prema Krivičnom zakoniku, protiv g. Voskopoulosa, g. Vassiliadisa i drugih zbog podsticanja nemira. Podnosioci predstavke su oslobođeni optužbi u septembru 1998. godine. Podnosioci predstavke su 5. decembra 1995. podnijeli krivičnu prijavu protiv odgovornih za incidente i tražili da budu pridruž eni postupku kao građanska strana. Međutim, zbog nedostatka dokaza, postupak nije pokrenut. Nakon postupka pred Odjeljenjem za optužnice, podnosioci predstavke su se žalili Kasacionom sudu. Njihova žalba je odbačena 30. januara 2003. godine.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su se žalili na dužinu trajanja postupka u Odjeljenju za optužnice i na povredu prava na slobodu udruživanja. Pozvali su se na čl. 6 i 11 Konvencije. Član 6 stav 1

Sud je primijetio da je u predmetnom postupku samo istraga slučaja trajala više od sedam godina i mjesec dana. U svjetlu okolnosti, zaključio je da je taj vremenski period bio prekomjeran i da nije bio u saglasnosti sa zahtjevom „razumnog roka”. Stoga je utvrdio povredu člana 6 stava 1. 77

 je napomenuo da, kada on utvrdi povredu, tužena država ima pravnu obavezu da, uz plaćanje određene pravične naknade koju Sud odredi, izabere opšte i ponekada i pojedinačne mjere koje će biti usvojene u domaćem pravnom poretku da bi se ubuduće spriječile te povrede i njene posljedice što je više moguće ispravile. Sud je zatim istakao da je identifikovao neke od slabosti postojećih pravnih ljekova u Sloveniji, i podstakao Vladu da ili izmijeni ili uvede nove pravne ljekove u cilju obezbjeđenja djelotvornog pravnog lijeka za povrede prava na suđenje u razumnom roku. Donekle je zbunjujuće to što Sud nalaže slovenačkoj vladi da obezbijedi pravne ljekove, a ne da direktno r iješi problem dužine trajanja postupka prema članu 46. Na ovo je imao primjedbu italijanski sudija koji je priložio protivno mišljenje ovom dijelu presude. Dužnost države da obezbijedi tolerantno ponašanjesuprotstavljenih političkih grupa  PRESUDA U PREDMETU OURANIO TOXO I DRUGI PROTIV GRČKE (Predstavka br. 74989/01) 20. oktobar 2005.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke bili su politička stranka Ouranio Toxo («Duga»), koja  je osnovana 1994. godine, i dva grčka državljana, Pavlos Voskopoulos i Petros Vassiliadis, rođeni 1964., odnosno 1960. godine, a koji su članovi političkog sekretarijata te stranke. Ouranio Toxo, čiji su proklamirani ciljevi obuhvatali zaštitu makedonske manjine u Grčkoj, redovno je učestvovala na izborima od 1994. godine. Stranka je 1995. godine uspostavila sjedište u gradu Florina. Na balkonu prostorija stranke, postavili su znak sa imenom stranke na dva jezika u upotrebi u toj regiji, grčkom i makedonskom.

Natpis je sadržavao i riječ «vino-zito», napisanu «slovenskom abecedom», koja na makedonskom znači «duga»,ali koja je istovremeno bila i protestni poklič snaga koje su tokom građanskog rata u Makedoniji željele osvojiti Florinu. Sveštenici crkve u Florini su 12. septembra 1995. godine objavili proglas pozivajući građane da se pridruže «demonstracijama protiv neprijatelja Grčke koji samovoljno postavljaju znakove sa anti-helenskim natpisima». U proglasu se

takođe pozivalo na «protjerivanje» odgovornih. Sledećeg dana, gradsko vijeće je u lokalnom novinskom listu objavilo odluku koju je usvojilo da organizuje proteste protiv podnosilaca predstavke, i javni tužilac je naložio skidanje spornog natpisa zbog toga što isticanje imena stranke na makedonskom jeziku može prouzrokovati neslogu među lokalnim stanovništvom. Policijski službenici su 13. septembra 1995. godine uklonili natpis bez ikakvog objašnjenja podnosiocima predstavke, koji su zatim postavili drugi. Prema navodima podnosioca predstavke, tu večer su bili obasuti uvredama i prijetnjama od strane mase ljudi koja se okupila ispred sjedišta stranke, a među kojima su bili i gradonačelnik i gradski odbornici. Oko 1:30 iza ponoći, veći broj ljudi je napao sjedište stranke, provalilo u prostorije i napalo članove stranke koji su se tamo našli, te ih prisililo da im predaju natpis. Drugi napad je uslijedio oko 4:00 ujutro, tokom kojeg su oprema i namještaj u prostorijama izbačeni kroz prozor i zapaljeni. Podnosioci predstavke su tvrdili da su, za vrijeme tih događaja, telefonom pozvali policijsku stanicu koja je udaljeno oko 500 metara od sjedišta stranke, ali da im je rečeno da nema slobodnih policajaca koji bi mogli doći na lice mjesta.  Javno tužilaštvo nije preduzeo ništa protiv učesnika u događajima. Međutim, krivični postupak je pokrenut, prema Krivičnom zakoniku, protiv g. Voskopoulosa, g. Vassiliadisa i drugih zbog podsticanja nemira. Podnosioci predstavke su oslobođeni optužbi u septembru 1998. godine. Podnosioci predstavke su 5. decembra 1995. podnijeli krivičnu prijavu protiv odgovornih za incidente i tražili da budu pridruž eni postupku kao građanska strana. Međutim, zbog nedostatka dokaza, postupak nije pokrenut. Nakon postupka pred Odjeljenjem za optužnice, podnosioci predstavke su se žalili Kasacionom sudu. Njihova žalba je odbačena 30. januara 2003. godine.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su se žalili na dužinu trajanja postupka u Odjeljenju za optužnice i na povredu prava na slobodu udruživanja. Pozvali su se na čl. 6 i 11 Konvencije. Član 6 stav 1

Sud je primijetio da je u predmetnom postupku samo istraga slučaja trajala više od sedam godina i mjesec dana. U svjetlu okolnosti, zaključio je da je taj vremenski period bio prekomjeran i da nije bio u saglasnosti sa zahtjevom „razumnog roka”. Stoga je utvrdio povredu člana 6 stava 1.

76

77

Član 11

Konvencije na koju se najčešće poziva.

Sud je primijetio da je Ouranio Toxo zakonito osnovana politička stranka kojoj  je jedan od ciljeva zaštita makedonske manjine u Grčkoj. Postavljanje natpisa ispred sjedišta, sa imenom stranke ispisanim na makedonskom jeziku, ne može se smatrati ni vrijedno prijekora niti kao da predstavlja neposrednu prijetnju javnom redu. Sud je bio voljan prihvatiti da je korišćenje izraza „ vino-zito” prouzrokovalo neprijateljska osjećanja među lokalnim stanovništvom. Međutim, opasnost od uzrokovanja napetosti u zajednici korišćenjem političkih izraza u javnosti nije sama po sebi dovoljna da opravda miješanje u slobodu udruživanja.

Sud je zatim analizirao da li je poštovan član 11 – sloboda okupljanja i udruživanja.

Što se tiče ponašanja vlasti, Sud je primijetio da je dva dana prije događaja Skupština opštine jasno pozvala građane na protest protiv podnosilaca predstavke, te da su neki od članova gradskog vijeća i sami učestvovali u protestu. Stoga je gradsko vijeće svojim djelovanjem podstaklo izazivanje neprijateljskih osjećanja u dijelu stanovništva protiv podnosilaca predstavke. Što se tiče ponašanja policije, Sud je utvrdio da je mogla razumno da predvidi opasnost da će napetost prerasti u nasilje i jasne povrede slobode udruživanja. Prema tome, vlasti su trebale preduzeti odgovarajuće mjere da se izbjegne, ili bar obuzda nasilje. Međutim, nisu to učinile. Takođe, Sud nije propustio primijetiti da nakon tih događaja javni tužilac nije smatrao potrebnim da otvori istragu kako bi se identifikovali počinitelji. Istraga je pokrenuta tek kada su podnosioci predstavke podnijeli prijavu. U slučajevima u kojima je pravo na slobodu udruživanja povrijeđeno od strane pojedinaca, nadležne vlasti su dužne provesti djelotvorne istražne radnje. U tim okolnostima, Sud je ustanovio da su grčke vlasti svojim djelovanjem i propustima povrijedile član 11. Član 41

Sud je podnosiocima predstavke zajedno dodijelio 2.000 EUR na ime materijalne štete, 30.000 EUR na ime nematerijalne štete i 3.245 EUR na ime troškova postupka.

  3.

Komentar 

Prilikom ispitivanja navodne povrede člana 6 u ovom predmetu, Sud je utvrdio da  je postupak trajao sedam godina i mjesec dana, te da je time prekoračen zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stava 1 Konvencije i da je stoga došlo do povrede te odredbe. U tom pogledu Sud je slijedio svoju dobro utvrđenu sudsku praksu u vezi određivanja razumne dužine trajanja postupka – što je jedna od odredbi 78

Većina presuda Evropskog suda u vezi sukoba između države i političkih stranaka odnosi se na zabrane postojanja stranaka ili ograničenja njihovog rada. Ova važna presuda je drugačija. Ona se prvenstveno usredsređuje na pozitivne obaveze koje države imaju u obezbjeđivanju da javne vlasti ne samo dozvoljavaju pluralitet mišljenja, koji je sama suština demokratije, već da ga aktivno štite i omogućavaju. Dužnost države je da obezbijedi da postupanje svih političkih grupa bude takvo da toleriše aktivnosti protivnika. Sud je posebno kritikovao propust grčkih vlasti da preduzmu neophodne korake radi zaštite podnosilaca predstavke i njihovih prostorija. Sud je takođe uputio kritike vlastima zbog uloge koju je smatrao da su one imale u pogoršavanju problema podnosilaca predstavke.

Pravo na pravnu pomoć Pravo na pravnu pomoć kada je moguća kazna zatvora  PRESUDA U PREDMETU BENHAM PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavka br. 7/1995/513/597)  Veliko vijeće, 24. maj 1996. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke je g. Stephen Andrew Benham, britanski državljanin. Podnosiocu predstavke je 1. aprila 1990. godine utvrđena obaveza plaćanja ličnog poreza u iznosu od 325 britanskih funti. Sud za prekršaje u Pooleu je 21. augusta 1990. godine naredio izdavanje naloga za prinudnu naplatu, i time ovlastio Skupština opštine Poolea («nosilac potraživanja») da pokrene izvršni postupak protiv podnosioca predstavke. Sudski izvršioci su otišli u dom roditelja podnosioca predstavke, ali im je rečeno da podnosilac ne posjeduje ništa vrijedno. Prema propisu br. 41 Regulativa o ličnom porezu (Izricanje i izvršenje) od 1989. godine, ukoliko se ustanovi da lice nema pokretne stvari dovoljne vrijednosti za namirenje duga (izvršenjem na pokretnim stvarima), nosilac potraživanja može od suda za prekršaje tražiti izdavanje r ješenja o pritvoru. Podnosilac predstavke se 25. marta 1991. godine pojavio pred Sudom za prekršaje. Nije imao pomoć advokata, ali je imao pravo preko programa «Green Form» ( zeleni formular ) dobiti pravni savjet 79

Član 11

Konvencije na koju se najčešće poziva.

Sud je primijetio da je Ouranio Toxo zakonito osnovana politička stranka kojoj  je jedan od ciljeva zaštita makedonske manjine u Grčkoj. Postavljanje natpisa ispred sjedišta, sa imenom stranke ispisanim na makedonskom jeziku, ne može se smatrati ni vrijedno prijekora niti kao da predstavlja neposrednu prijetnju javnom redu. Sud je bio voljan prihvatiti da je korišćenje izraza „ vino-zito” prouzrokovalo neprijateljska osjećanja među lokalnim stanovništvom. Međutim, opasnost od uzrokovanja napetosti u zajednici korišćenjem političkih izraza u javnosti nije sama po sebi dovoljna da opravda miješanje u slobodu udruživanja.

Sud je zatim analizirao da li je poštovan član 11 – sloboda okupljanja i udruživanja.

Što se tiče ponašanja vlasti, Sud je primijetio da je dva dana prije događaja Skupština opštine jasno pozvala građane na protest protiv podnosilaca predstavke, te da su neki od članova gradskog vijeća i sami učestvovali u protestu. Stoga je gradsko vijeće svojim djelovanjem podstaklo izazivanje neprijateljskih osjećanja u dijelu stanovništva protiv podnosilaca predstavke. Što se tiče ponašanja policije, Sud je utvrdio da je mogla razumno da predvidi opasnost da će napetost prerasti u nasilje i jasne povrede slobode udruživanja. Prema tome, vlasti su trebale preduzeti odgovarajuće mjere da se izbjegne, ili bar obuzda nasilje. Međutim, nisu to učinile. Takođe, Sud nije propustio primijetiti da nakon tih događaja javni tužilac nije smatrao potrebnim da otvori istragu kako bi se identifikovali počinitelji. Istraga je pokrenuta tek kada su podnosioci predstavke podnijeli prijavu. U slučajevima u kojima je pravo na slobodu udruživanja povrijeđeno od strane pojedinaca, nadležne vlasti su dužne provesti djelotvorne istražne radnje. U tim okolnostima, Sud je ustanovio da su grčke vlasti svojim djelovanjem i propustima povrijedile član 11. Član 41

Sud je podnosiocima predstavke zajedno dodijelio 2.000 EUR na ime materijalne štete, 30.000 EUR na ime nematerijalne štete i 3.245 EUR na ime troškova postupka.

  3.

Komentar 

Prilikom ispitivanja navodne povrede člana 6 u ovom predmetu, Sud je utvrdio da  je postupak trajao sedam godina i mjesec dana, te da je time prekoračen zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stava 1 Konvencije i da je stoga došlo do povrede te odredbe. U tom pogledu Sud je slijedio svoju dobro utvrđenu sudsku praksu u vezi određivanja razumne dužine trajanja postupka – što je jedna od odredbi

Većina presuda Evropskog suda u vezi sukoba između države i političkih stranaka odnosi se na zabrane postojanja stranaka ili ograničenja njihovog rada. Ova važna presuda je drugačija. Ona se prvenstveno usredsređuje na pozitivne obaveze koje države imaju u obezbjeđivanju da javne vlasti ne samo dozvoljavaju pluralitet mišljenja, koji je sama suština demokratije, već da ga aktivno štite i omogućavaju. Dužnost države je da obezbijedi da postupanje svih političkih grupa bude takvo da toleriše aktivnosti protivnika. Sud je posebno kritikovao propust grčkih vlasti da preduzmu neophodne korake radi zaštite podnosilaca predstavke i njihovih prostorija. Sud je takođe uputio kritike vlastima zbog uloge koju je smatrao da su one imale u pogoršavanju problema podnosilaca predstavke.

Pravo na pravnu pomoć Pravo na pravnu pomoć kada je moguća kazna zatvora  PRESUDA U PREDMETU BENHAM PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavka br. 7/1995/513/597)  Veliko vijeće, 24. maj 1996. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke je g. Stephen Andrew Benham, britanski državljanin. Podnosiocu predstavke je 1. aprila 1990. godine utvrđena obaveza plaćanja ličnog poreza u iznosu od 325 britanskih funti. Sud za prekršaje u Pooleu je 21. augusta 1990. godine naredio izdavanje naloga za prinudnu naplatu, i time ovlastio Skupština opštine Poolea («nosilac potraživanja») da pokrene izvršni postupak protiv podnosioca predstavke. Sudski izvršioci su otišli u dom roditelja podnosioca predstavke, ali im je rečeno da podnosilac ne posjeduje ništa vrijedno. Prema propisu br. 41 Regulativa o ličnom porezu (Izricanje i izvršenje) od 1989. godine, ukoliko se ustanovi da lice nema pokretne stvari dovoljne vrijednosti za namirenje duga (izvršenjem na pokretnim stvarima), nosilac potraživanja može od suda za prekršaje tražiti izdavanje r ješenja o pritvoru. Podnosilac predstavke se 25. marta 1991. godine pojavio pred Sudom za prekršaje. Nije imao pomoć advokata, ali je imao pravo preko programa «Green Form» ( zeleni formular ) dobiti pravni savjet

78

79

i pomoć prije ročišta. Tim programom je obezbijeđeno 2 sata pravnog savjeta, ali ne i pravno zastupanje. Sud za prekršaje je ustanovio da je podnosilac predstavke počeo pohađati vladin program obuke za zapošljavanje, ali da ga nije završio i da od tada nije nikako ni radio. Odbijen mu je zahtjev za finansijsku pomoć na dohodak zbog toga što su smatrali da je dobrovoljno nezaposlen. Na osnovu toga, magistrates su zaključili da je neplaćanje bilo posljedica kažnjivog nemara (engl. culpable neglect ). Podnosilac predstavke je potom stavljen u z atvor.

apelacionog suda u predmetu Sud za prekršaje u Ma nchester Cityu, ex parte Davies , u kojoj je utvrđeno da su sudije laici prekoračile svoje nadležnosti kada su lišili slobode dužnika bez ispitivanja da li je neplaćanje bilo rezultat kažnjivog nemara.  Takođe je tvrdio da okolnosti njegovog pritvaranja nisu predviđene niti jednim od podstavova člana 5 stava 1. Dalje je u predstavci navedeno da nije bilo dokaza da  je propust podnosioca predstavke da plati sporni porez rezultat kažnjivog nemara, i da je prema tome, njegov pritvor bio proizvoljan.

Advokat koji se predstavio kao pravni zastupnik podnosioca predstavke je 27. marta 1991. godine najavio podnošenje žalbe. Kasnije je Višem sudu podnio zahtjev za sudsko preispitivanje i zahtjev za određivanje kaucije. Nakon što je proveo 11 dana u zatvoru, podnosilac predstavke je oslobođen uz kauciju.

Vlada je tvrdila da prema propisima o ličnom porezu, sudije laici su ovlašćeni narediti pritvaranje nekog lica ukoliko zaključe da to lice nije izvršilo plaćanje zbog kažnjivog nemara, i da je prema tome, pritvor podnosioca predstavke bio zakonit.

Okružni sud je 7. i 8. oktobra 1991. godine razmatrao žalbu i zahtjev za sudsko preispitivanje. Podnosilac predstavke je u ovom postupku imao pravnu pomoć i pravnog zastupnika. Utvrđeno je da su sudije laici Suda za prekršaje pogrešno zaključili da je propust podnosioca predstavke da izvrši svoju obavezu plaćanja bio rezultat kažnjivog nemara. U određenim okolnostima, kada dužnik nema zaposlenje, moguće je utvrditi da je neispunjenje obaveze plaćanja rezultat kažnjivog nemara. Međutim, za to su potrebni nedvosmisleni dokazi da je podnosilac predstavke zaista mogao pronaći (plaćeno) zaposlenje. Dokazi izvedeni pred sudom za prekršaje s tim u vezi nisu bili dovoljni.

Sud je primijetio da je potrebno ispitati žalbeni navod podnosioca predstavke po članu 5 stavu 1 tački b budući da je svrha pritvora bi la ostvarenje potraživanja, tj. obezbijediti da podnosilac predstavke izvrši svoju obavezu plaćanja poreza. Sud  je utvrdio da je dužina trajanja pritvora u načelu zakonita ukoliko se zasniva na sudskom nalogu. A naknadno utvrđena greška suda u primjeni domaćeg zakona ne mora nužno imati retroaktivni učinak na zakonitost prit vora.

Podnosilac predstavke nije imao mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete za vrijeme provedeno u zatvoru zbog toga što nije uspio dokazati postojanje loših namjera (nepoštenja) sudija laika. 2. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se žalio Komisiji 63  da je njegovo lišenje slobode bilo nezakonito prema članu 5 stavu 1 i da mu je bilo uskraćeno utuživo pravo na naknadu štete, protivno članu 5 stavu 5. Takođe se žalio da činjenica da nije imao mogućnost dobiti punu pravnu pomoć za ročište pred sudom za prekršaje, predstavlja kršenje člana 6 stava 3. Komisija je utvrdila da su povrijeđene sve tri odredbe. Član 5 stav 1

Podnosilac predstavke je tvrdio da su sudije laici (Suda za prekršaje) prekoračili svoje nadležnosti kada su naredile njegovo pritvaranje. Pozvao se na odluku 63 80

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

Sud je uzeo u obzir i predmet ex parte Davies , na koji se podnosilac predstavke pozivao, i utvrdio postojanje sličnosti, kao i znatnih razlika između tog i slučaja podnosioca predstavke. U predmetu ex parte Davies   sudije laici su u cijelosti propustili da ispitaju da li je neplaćanje bilo rezultat kažnjivog nemara. U slučaju podnosioca predstavke, to pitanje jeste ispitano, ali je okružni sud smatrao da zaključak da se radilo o kažnjivom nemaru nije bio održiv zbog nedostatka dokaza. Sud je bio mišljenja da odluka okružnog suda ne znači da su sudije laici prekoračili svoje nadležnosti u smislu engleskog prava. Činjenica da je rješenje o pritvoru ukinuto u žalbenom postupku nije uticala na zakonitost pritvora. Sud takođe nije ustanovio da je pritvaranje podnosioca bilo proizvoljno, budući da ništa nije ukazivalo na to da su sudije laici i mali ikakvu skrivenu namjeru ili da je rješenje o pritvoru rezultat propusta u ispravnoj primjeni relevantnih zakonskih propisa. Sud stoga nije utvrdio kršenje člana 5 stava 1. Član 5 stav 5 

Sud je zaključio da, budući da u predmetu podnosioca predstavke nije došlo do kršenja člana 5 stava 1, član 5 stav 5 nije bio primjenjiv. Član 6 st. 1 i 3

Podnosilac predstavke je tvrdio da mu je, uslijed činjenice da mu nije odobreno 81

i pomoć prije ročišta. Tim programom je obezbijeđeno 2 sata pravnog savjeta, ali ne i pravno zastupanje. Sud za prekršaje je ustanovio da je podnosilac predstavke počeo pohađati vladin program obuke za zapošljavanje, ali da ga nije završio i da od tada nije nikako ni radio. Odbijen mu je zahtjev za finansijsku pomoć na dohodak zbog toga što su smatrali da je dobrovoljno nezaposlen. Na osnovu toga, magistrates su zaključili da je neplaćanje bilo posljedica kažnjivog nemara (engl. culpable neglect ). Podnosilac predstavke je potom stavljen u z atvor.

apelacionog suda u predmetu Sud za prekršaje u Ma nchester Cityu, ex parte Davies , u kojoj je utvrđeno da su sudije laici prekoračile svoje nadležnosti kada su lišili slobode dužnika bez ispitivanja da li je neplaćanje bilo rezultat kažnjivog nemara.  Takođe je tvrdio da okolnosti njegovog pritvaranja nisu predviđene niti jednim od podstavova člana 5 stava 1. Dalje je u predstavci navedeno da nije bilo dokaza da  je propust podnosioca predstavke da plati sporni porez rezultat kažnjivog nemara, i da je prema tome, njegov pritvor bio proizvoljan.

Advokat koji se predstavio kao pravni zastupnik podnosioca predstavke je 27. marta 1991. godine najavio podnošenje žalbe. Kasnije je Višem sudu podnio zahtjev za sudsko preispitivanje i zahtjev za određivanje kaucije. Nakon što je proveo 11 dana u zatvoru, podnosilac predstavke je oslobođen uz kauciju.

Vlada je tvrdila da prema propisima o ličnom porezu, sudije laici su ovlašćeni narediti pritvaranje nekog lica ukoliko zaključe da to lice nije izvršilo plaćanje zbog kažnjivog nemara, i da je prema tome, pritvor podnosioca predstavke bio zakonit.

Okružni sud je 7. i 8. oktobra 1991. godine razmatrao žalbu i zahtjev za sudsko preispitivanje. Podnosilac predstavke je u ovom postupku imao pravnu pomoć i pravnog zastupnika. Utvrđeno je da su sudije laici Suda za prekršaje pogrešno zaključili da je propust podnosioca predstavke da izvrši svoju obavezu plaćanja bio rezultat kažnjivog nemara. U određenim okolnostima, kada dužnik nema zaposlenje, moguće je utvrditi da je neispunjenje obaveze plaćanja rezultat kažnjivog nemara. Međutim, za to su potrebni nedvosmisleni dokazi da je podnosilac predstavke zaista mogao pronaći (plaćeno) zaposlenje. Dokazi izvedeni pred sudom za prekršaje s tim u vezi nisu bili dovoljni.

Sud je primijetio da je potrebno ispitati žalbeni navod podnosioca predstavke po članu 5 stavu 1 tački b budući da je svrha pritvora bi la ostvarenje potraživanja, tj. obezbijediti da podnosilac predstavke izvrši svoju obavezu plaćanja poreza. Sud  je utvrdio da je dužina trajanja pritvora u načelu zakonita ukoliko se zasniva na sudskom nalogu. A naknadno utvrđena greška suda u primjeni domaćeg zakona ne mora nužno imati retroaktivni učinak na zakonitost prit vora.

Podnosilac predstavke nije imao mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete za vrijeme provedeno u zatvoru zbog toga što nije uspio dokazati postojanje loših namjera (nepoštenja) sudija laika. 2. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se žalio Komisiji 63  da je njegovo lišenje slobode bilo nezakonito prema članu 5 stavu 1 i da mu je bilo uskraćeno utuživo pravo na naknadu štete, protivno članu 5 stavu 5. Takođe se žalio da činjenica da nije imao mogućnost dobiti punu pravnu pomoć za ročište pred sudom za prekršaje, predstavlja kršenje člana 6 stava 3. Komisija je utvrdila da su povrijeđene sve tri odredbe. Član 5 stav 1

Podnosilac predstavke je tvrdio da su sudije laici (Suda za prekršaje) prekoračili svoje nadležnosti kada su naredile njegovo pritvaranje. Pozvao se na odluku 63

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

Sud je uzeo u obzir i predmet ex parte Davies , na koji se podnosilac predstavke pozivao, i utvrdio postojanje sličnosti, kao i znatnih razlika između tog i slučaja podnosioca predstavke. U predmetu ex parte Davies   sudije laici su u cijelosti propustili da ispitaju da li je neplaćanje bilo rezultat kažnjivog nemara. U slučaju podnosioca predstavke, to pitanje jeste ispitano, ali je okružni sud smatrao da zaključak da se radilo o kažnjivom nemaru nije bio održiv zbog nedostatka dokaza. Sud je bio mišljenja da odluka okružnog suda ne znači da su sudije laici prekoračili svoje nadležnosti u smislu engleskog prava. Činjenica da je rješenje o pritvoru ukinuto u žalbenom postupku nije uticala na zakonitost pritvora. Sud takođe nije ustanovio da je pritvaranje podnosioca bilo proizvoljno, budući da ništa nije ukazivalo na to da su sudije laici i mali ikakvu skrivenu namjeru ili da je rješenje o pritvoru rezultat propusta u ispravnoj primjeni relevantnih zakonskih propisa. Sud stoga nije utvrdio kršenje člana 5 stava 1. Član 5 stav 5 

Sud je zaključio da, budući da u predmetu podnosioca predstavke nije došlo do kršenja člana 5 stava 1, član 5 stav 5 nije bio primjenjiv. Član 6 st. 1 i 3

Podnosilac predstavke je tvrdio da mu je, uslijed činjenice da mu nije odobreno

80

81

besplatno pravno zastupanje na saslušanju pred Sudom za prekršaje, bilo uskraćeno pravično suđenje, protivno odredbama člana 6. Sud je bio mišljenja da su st. 1 i 3 tog člana relevantni i zajedno ih je razmatrao. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da se u postupku pred Sudom za prekršaje, između ostalog odlučivalo o krivičnoj optužbi. Svoju tvrdnju je temeljio na „krivičnim” karakteristikama postupka i predviđene kazne. Vlada je odgovorila da cilj zatvaranja nije bio da se podnosilac predstavke kazni, već da prinudi podnosioca da plati neizmireni dug. Sud je utvrdio da se za određivanje nekog predmeta kao krivičnog u svrhe člana 6 kao kriteriji uzimaju klasifikacija postupka po domaćem pravu, priroda postupka, kao i priroda i težina kazne. Sud je ustanovio da je prema engleskom pravu postupak bio građanskopravne prirode, ali ta činjenica je bila samo polazna tačka u razmatranju. Postupak je imao krivičnih elemenata i predviđena kazna je bila relativno oštra budući da je podnosiocu kazne mogla biti izrečena kazna od tri mjeseca zatvora. Prema tome, podnosilac predstavke je bio «optužen za krivično djelo» u okviru značenja člana 6. Sud je zatim razmatrao da li interesi pravde zahtijevaju da podnosilac predstavke mora imati pravnog zastupnika u postupku pred sudijama koji postupaju u prekršajnom postupku. Podnosilac predstavke je tvrdio da sudije laici (Suda za prekršaje) nisu bili pravno obrazovani, a da su propisi koje su morali tumačiti bili složeni. Još je naveo da nije imao adekvatan pristup pravnoj pomoći. Sud se složio sa Komisijom da kada je u pitanju lišavanje slobode, interesi pravde u načelu nalažu pravno zastupanje. Takođe se složio sa podnosiocem predstavke da su zakoni i propisi koje su sudije trebali tumačiti bili veoma složeni. Sud je stoga utvrdio povredu člana 6 st. 1 i 3 tačke c. Član 50 

Sud je smatrao da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu naknadu. Podnosiocu predstavke je dosuđeno 10.000 GBP na ime sudskih troškova.

3. Komentar  U ovom predmetu Sud je zaključio da čak i kada se radi o djelu malog značaja, a pogotovo kada postoji mogućnost izricanja mjera koje podrazumijevaju lišavanje slobode, načela sadržana u članu 6 se moraju poštovati. Sud nije imao prigovora na činjenicu da je podnosilac predstavke zatvoren zbog neplaćanja duga, budući da je poštovan zakonom propisan postupak i da su sudije laici Suda za prekršaje imali diskreciono pravo donijeti odluku kakvu jesu. Sporno pitanje za S ud je bilo vezano 82

za pravo podnosioca predstavke na pristup pravnom zastupniku. Sud je primijenio uobičajen test za određivanje da li je djelo za koje podnosilac predstavke optužen krivične prirode, te da li je član 6 primjenjiv. Utvrdio je da su i djelo i kazna u pitanju očigledno bili krivične prirode, i da je stoga član 6 očigledno primjenjiv. Podnosiocu predstavke je trebao biti omogućen pristup pravnom zastupniku na saslušanju pred Sudom za prekršaje, posebno s obzirom da je njegova sloboda bila u pitanju. Sud je činjenicu da sudije laici nisu kvalifikovani pravnici smatrao krajnje značajnom, s obzirom na izuzetnu složenost zakonskih odredbi koje su oni morali tumačiti. Prema tome, bilo je neophodno da podnosilac predstavke ima pravnog zastupnika koji bi mogao kontrolisati da li sudije laici pravilno tumače relevantne odredbe. Prema tome, došlo je do kršenja člana 6 stava 1 i stava 3 tačke c. Pravo na pravnu pomoć u postupku pred kasa cionim sudom PRESUDA U PREDMETU TWALIB PROTIV GRČKE (Predstavka br. 42/1997/826/1032) 9. juni 1998.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, g. Mosses Twalib, tanzanijski državljanin, rođen je 1957. godine i živi u Tanzaniji. Podnosilac predstavke je 1986. godine u Grčkoj osuđen na kaznu zatvora zbog počinjenja krivičnih djela vezanih za zloupotrebu droge. Nakon odsluženja zatvorske kazne, protjeran je iz Grčke. Podnosilac predstavke je 16. februara 1990. godine ponovo uhapšen u Grčkoj, ovog puta na aerodromu u Atini, zbog krijumčarenja opojnih droga. Policija je izvršila pretres njegove hotelske sobe i pronašla falsifikovan pasoš, ali ne i opojnih droga. Prilikom njegovog ispitivanja, podnosilac je izjavio da govori engleski, ali ne i grčki jezik. Policajac, H.L. koji govori engleski, preuzeo je ulogu prevodioca. Podnosilac predstavke je 18. februara 1990. godine izveden pred javnog tužioca, koji je pokrenuo postupak protiv njega zbog falsifikovanja dokumenata i zbog nekoliko krivičnih djela vezanih za zloupotrebu opojnih droga. Tom prilikom je podnosilac predstavke imao pomoć prevodioca. Podnosilac je zatim izveden pred istražnog sudiju, te je dao izjavu. Imao je pomoć pravnog zastupnika, g. A. koji je govorio engleski i prevodio mu na tom ročištu. Podnosilac predstavke je 12. jula 1991. godine izveden pred tročlano vijeće Apelacionog suda u Atini. Njegov advokat se nije pojavio i stoga je sud zatražio 83

besplatno pravno zastupanje na saslušanju pred Sudom za prekršaje, bilo uskraćeno pravično suđenje, protivno odredbama člana 6. Sud je bio mišljenja da su st. 1 i 3 tog člana relevantni i zajedno ih je razmatrao. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da se u postupku pred Sudom za prekršaje, između ostalog odlučivalo o krivičnoj optužbi. Svoju tvrdnju je temeljio na „krivičnim” karakteristikama postupka i predviđene kazne. Vlada je odgovorila da cilj zatvaranja nije bio da se podnosilac predstavke kazni, već da prinudi podnosioca da plati neizmireni dug. Sud je utvrdio da se za određivanje nekog predmeta kao krivičnog u svrhe člana 6 kao kriteriji uzimaju klasifikacija postupka po domaćem pravu, priroda postupka, kao i priroda i težina kazne. Sud je ustanovio da je prema engleskom pravu postupak bio građanskopravne prirode, ali ta činjenica je bila samo polazna tačka u razmatranju. Postupak je imao krivičnih elemenata i predviđena kazna je bila relativno oštra budući da je podnosiocu kazne mogla biti izrečena kazna od tri mjeseca zatvora. Prema tome, podnosilac predstavke je bio «optužen za krivično djelo» u okviru značenja člana 6. Sud je zatim razmatrao da li interesi pravde zahtijevaju da podnosilac predstavke mora imati pravnog zastupnika u postupku pred sudijama koji postupaju u prekršajnom postupku. Podnosilac predstavke je tvrdio da sudije laici (Suda za prekršaje) nisu bili pravno obrazovani, a da su propisi koje su morali tumačiti bili složeni. Još je naveo da nije imao adekvatan pristup pravnoj pomoći. Sud se složio sa Komisijom da kada je u pitanju lišavanje slobode, interesi pravde u načelu nalažu pravno zastupanje. Takođe se složio sa podnosiocem predstavke da su zakoni i propisi koje su sudije trebali tumačiti bili veoma složeni. Sud je stoga utvrdio povredu člana 6 st. 1 i 3 tačke c. Član 50 

Sud je smatrao da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu naknadu. Podnosiocu predstavke je dosuđeno 10.000 GBP na ime sudskih troškova.

3. Komentar  U ovom predmetu Sud je zaključio da čak i kada se radi o djelu malog značaja, a pogotovo kada postoji mogućnost izricanja mjera koje podrazumijevaju lišavanje slobode, načela sadržana u članu 6 se moraju poštovati. Sud nije imao prigovora na činjenicu da je podnosilac predstavke zatvoren zbog neplaćanja duga, budući da je poštovan zakonom propisan postupak i da su sudije laici Suda za prekršaje imali diskreciono pravo donijeti odluku kakvu jesu. Sporno pitanje za S ud je bilo vezano

za pravo podnosioca predstavke na pristup pravnom zastupniku. Sud je primijenio uobičajen test za određivanje da li je djelo za koje podnosilac predstavke optužen krivične prirode, te da li je član 6 primjenjiv. Utvrdio je da su i djelo i kazna u pitanju očigledno bili krivične prirode, i da je stoga član 6 očigledno primjenjiv. Podnosiocu predstavke je trebao biti omogućen pristup pravnom zastupniku na saslušanju pred Sudom za prekršaje, posebno s obzirom da je njegova sloboda bila u pitanju. Sud je činjenicu da sudije laici nisu kvalifikovani pravnici smatrao krajnje značajnom, s obzirom na izuzetnu složenost zakonskih odredbi koje su oni morali tumačiti. Prema tome, bilo je neophodno da podnosilac predstavke ima pravnog zastupnika koji bi mogao kontrolisati da li sudije laici pravilno tumače relevantne odredbe. Prema tome, došlo je do kršenja člana 6 stava 1 i stava 3 tačke c. Pravo na pravnu pomoć u postupku pred kasa cionim sudom PRESUDA U PREDMETU TWALIB PROTIV GRČKE (Predstavka br. 42/1997/826/1032) 9. juni 1998.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, g. Mosses Twalib, tanzanijski državljanin, rođen je 1957. godine i živi u Tanzaniji. Podnosilac predstavke je 1986. godine u Grčkoj osuđen na kaznu zatvora zbog počinjenja krivičnih djela vezanih za zloupotrebu droge. Nakon odsluženja zatvorske kazne, protjeran je iz Grčke. Podnosilac predstavke je 16. februara 1990. godine ponovo uhapšen u Grčkoj, ovog puta na aerodromu u Atini, zbog krijumčarenja opojnih droga. Policija je izvršila pretres njegove hotelske sobe i pronašla falsifikovan pasoš, ali ne i opojnih droga. Prilikom njegovog ispitivanja, podnosilac je izjavio da govori engleski, ali ne i grčki jezik. Policajac, H.L. koji govori engleski, preuzeo je ulogu prevodioca. Podnosilac predstavke je 18. februara 1990. godine izveden pred javnog tužioca, koji je pokrenuo postupak protiv njega zbog falsifikovanja dokumenata i zbog nekoliko krivičnih djela vezanih za zloupotrebu opojnih droga. Tom prilikom je podnosilac predstavke imao pomoć prevodioca. Podnosilac je zatim izveden pred istražnog sudiju, te je dao izjavu. Imao je pomoć pravnog zastupnika, g. A. koji je govorio engleski i prevodio mu na tom ročištu. Podnosilac predstavke je 12. jula 1991. godine izveden pred tročlano vijeće Apelacionog suda u Atini. Njegov advokat se nije pojavio i stoga je sud zatražio

82

83

od g. N. advokata jednog od saoptuženih, da zastupa podnosioca predstavke. Gospodin N. je pristao a suđenje je nakratko prekinuto kako bi g. N. mogao proučiti spis predmeta podnosioca predstavke. Podnosilac je 16. jula 1991. godine proglašen krivim za stavljanje u promet opojnih droga i korišćenje falsifikovanih dokumenata. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora i visoka novčana kazna za krivična djela vezana za zloupotrebu opojnih droga, kao i kazna zatvora od osam mjeseci zbog korišćenja falsifikovanih dokumenata. Podnosilac je uložio žalbu protiv te odluke. Žalbu je 18. marta 1993. godine razmatralo vijeće od pet sudija Apelacionog suda, koje je bilo ovlašćeno preispitati sva činjenična i pravna pitanja. Podnosilac predstavke je imao pomoć prevodioca i pravnog zastupnika kojeg mu je obezbijedila jedna humanitarna organizacija. Sud je podnosioca predstavke proglasio krivim samo za učešće u krijumčarenju opojnih droga i korišćenje falsifikovanih dokumenata, te oslobodio ostalih optužbi. Podnosiocu su izrečene kazna zatvora od 12 godina zbog zloupotrebe opojnih droga i od tri mjeseca za korišćenje falsifikovanih dokumenata. Takođe mu je bilo naloženo da plati novčanu kaznu. Prema zapisniku sa žalbenog postupka, podnosilac predstavke je obaviješten o roku za podnošenje žalbe radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, i ta informacija mu je prevedena na jezik koji razumi je. Podnosilac predstavke je 26. marta 1993. godine podnio žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, koristeći standardni formular za žalbu. U koloni u kojoj se navodi pravni osnov žalbe podnosilac predstavke je stavio da će u razumnom roku njegov advokat dostaviti razloge za žalbu. Podnosilac je 8.  juna 1993. zatražio informaciju da li će mu biti pružena besplatna pravna pomoć, odnosno postavljen pravni zastupnik koji će mu pomagati u pripremi žalbe. Kasacioni sud je 12. jula 1993. godine proglasio njegovu žalbu neprihvatljivom iz razloga što nisu navedene osnove za žalbu na koje se podnosilac poziva. Potom  je podnosilac, 4. aprila 1994. godine, uputio drugi zahtjev javnom tužiocu u Kasacionom sudu, kako bi saznao u kojoj se fazi obrade nalazi njegov predmet, ali i da ukaže na nedostatak finansijskih sredstava za plaćanje troškova zastupanja. Odgovor da je njegova žalba odbijena dobio je 27. aprila 1994. U pismu od 23. februara 1994. godine upućenom zastupniku Vlade, zamjenik  javnog tužioca iz Kasacionog suda je izjavio da nije uspio pronaći dokaz da je podnosilac predstavke podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć. Tužilac je dalje naveo da sudovi nemaju zakonsku obavezu da postave pravnog zastupnika da besplatno pruža pomoć optuženiku koji podnese žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava.

1. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se 6. aprila 1993. godine žalio Komisiji 64  da prilikom hapšenja nije bio obaviješten o optužbama protiv njega na jeziku koji razumije (protivno odredbama člana 5 stava 2 Konvencije), kao i da nije imao pomoć prevodioca kada je prvi put ispitivan od strane policije, a ni kada je izveden pred  javnog tužioca i istražnog sudiju (protivno članu 6 stavu 1 i članu 6 stavu 3 tački b). Takođe se žalio da mu nije odobrena pravna pomoć u svrhu pripremanja i izvođenja odbrane u postupku održanom pred Kasacionim sudom, u suprotnosti sa članom 6 stavom 1 i članom 6 stavom 3 tačkom c. Komisija je bila mišljenja da jeste došlo do kršenja člana 6 stava 1 i člana 6 stava 3 tačke c, ali ne i člana 6 stava 1 i člana 6 stava 3 tačke b, člana 6 stava 3 tačke e i člana 5 stava 2. Sud je razmatrao samo pritužbe podnosioca predstavke prema članu 6 stavu 1 u vezi sa tač. b i c stava 3 tog člana. Član 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačkom b

Podnosilac predstavke se žalio da je, budući da mu je pravni zastupnik postavljen u toku trajanja suđenja i da je prema tome, taj advokat imao samo sat vremena da pregleda njegov spis predmeta, prekršeno njegovo pravo na odgovarajuće vrijeme i neophodne uslove za pr ipremanje odbrane. Uz to, pravni zastupnik podnosioca predstavke je takođe zastupao saoptuženog u tom predmetu, čiji su interesi bili u suprotnosti sa interesima podnosioca predstavke. Prema tome, pravni zastupnik podnosioca predstavke mu nije mogao pružiti adekvatnu odbranu. Vlada je tvrdila da je pravni zastupnik podnosioca predstavke od ranije bio upoznat sa njegovim predmetom s obzirom da je on od početka učesnik u tom postupku (kao zastupnik saoptuženog) i da je stoga, sat vremena bilo sasvim dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Štaviše, ni podnosilac predstavke ni njegov pravni zastupnik nisu tražili više vremena. Na kraju, Vlada je smatrala da su svi propusti iz pr vostepenog postupka otklonjeni u postupku po žalbi. Komisija je primijetila da su optužbe protiv podnosioca predstavke preispitane u postupku po žalbi, a u kojem je podnosilac imao adekvatno pravno zastupanje. Stoga je Komisija smatrala da nije bilo povrede. Sud je prihvatio stav Komisije. Potvrdio je da je došlo do ozbiljnih propusta u prvostepenom postupku i da, s obzirom na ozbiljnost krivičnog djela za koji je optužen, podnosiocu predstavke je trebao biti postavljen v lastiti pravni zastupnik i trebalo mu se obezbijediti više vremena da pripremi svoju odbranu. Međutim, 64

84

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava. 85

od g. N. advokata jednog od saoptuženih, da zastupa podnosioca predstavke. Gospodin N. je pristao a suđenje je nakratko prekinuto kako bi g. N. mogao proučiti spis predmeta podnosioca predstavke. Podnosilac je 16. jula 1991. godine proglašen krivim za stavljanje u promet opojnih droga i korišćenje falsifikovanih dokumenata. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora i visoka novčana kazna za krivična djela vezana za zloupotrebu opojnih droga, kao i kazna zatvora od osam mjeseci zbog korišćenja falsifikovanih dokumenata. Podnosilac je uložio žalbu protiv te odluke. Žalbu je 18. marta 1993. godine razmatralo vijeće od pet sudija Apelacionog suda, koje je bilo ovlašćeno preispitati sva činjenična i pravna pitanja. Podnosilac predstavke je imao pomoć prevodioca i pravnog zastupnika kojeg mu je obezbijedila jedna humanitarna organizacija. Sud je podnosioca predstavke proglasio krivim samo za učešće u krijumčarenju opojnih droga i korišćenje falsifikovanih dokumenata, te oslobodio ostalih optužbi. Podnosiocu su izrečene kazna zatvora od 12 godina zbog zloupotrebe opojnih droga i od tri mjeseca za korišćenje falsifikovanih dokumenata. Takođe mu je bilo naloženo da plati novčanu kaznu. Prema zapisniku sa žalbenog postupka, podnosilac predstavke je obaviješten o roku za podnošenje žalbe radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, i ta informacija mu je prevedena na jezik koji razumi je. Podnosilac predstavke je 26. marta 1993. godine podnio žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, koristeći standardni formular za žalbu. U koloni u kojoj se navodi pravni osnov žalbe podnosilac predstavke je stavio da će u razumnom roku njegov advokat dostaviti razloge za žalbu. Podnosilac je 8.  juna 1993. zatražio informaciju da li će mu biti pružena besplatna pravna pomoć, odnosno postavljen pravni zastupnik koji će mu pomagati u pripremi žalbe. Kasacioni sud je 12. jula 1993. godine proglasio njegovu žalbu neprihvatljivom iz razloga što nisu navedene osnove za žalbu na koje se podnosilac poziva. Potom  je podnosilac, 4. aprila 1994. godine, uputio drugi zahtjev javnom tužiocu u Kasacionom sudu, kako bi saznao u kojoj se fazi obrade nalazi njegov predmet, ali i da ukaže na nedostatak finansijskih sredstava za plaćanje troškova zastupanja. Odgovor da je njegova žalba odbijena dobio je 27. aprila 1994. U pismu od 23. februara 1994. godine upućenom zastupniku Vlade, zamjenik  javnog tužioca iz Kasacionog suda je izjavio da nije uspio pronaći dokaz da je podnosilac predstavke podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć. Tužilac je dalje naveo da sudovi nemaju zakonsku obavezu da postave pravnog zastupnika da besplatno pruža pomoć optuženiku koji podnese žalbu radi pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava.

1. Ocjena Suda 

Podnosilac predstavke se 6. aprila 1993. godine žalio Komisiji 64  da prilikom hapšenja nije bio obaviješten o optužbama protiv njega na jeziku koji razumije (protivno odredbama člana 5 stava 2 Konvencije), kao i da nije imao pomoć prevodioca kada je prvi put ispitivan od strane policije, a ni kada je izveden pred  javnog tužioca i istražnog sudiju (protivno članu 6 stavu 1 i članu 6 stavu 3 tački b). Takođe se žalio da mu nije odobrena pravna pomoć u svrhu pripremanja i izvođenja odbrane u postupku održanom pred Kasacionim sudom, u suprotnosti sa članom 6 stavom 1 i članom 6 stavom 3 tačkom c. Komisija je bila mišljenja da jeste došlo do kršenja člana 6 stava 1 i člana 6 stava 3 tačke c, ali ne i člana 6 stava 1 i člana 6 stava 3 tačke b, člana 6 stava 3 tačke e i člana 5 stava 2. Sud je razmatrao samo pritužbe podnosioca predstavke prema članu 6 stavu 1 u vezi sa tač. b i c stava 3 tog člana. Član 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačkom b

Podnosilac predstavke se žalio da je, budući da mu je pravni zastupnik postavljen u toku trajanja suđenja i da je prema tome, taj advokat imao samo sat vremena da pregleda njegov spis predmeta, prekršeno njegovo pravo na odgovarajuće vrijeme i neophodne uslove za pr ipremanje odbrane. Uz to, pravni zastupnik podnosioca predstavke je takođe zastupao saoptuženog u tom predmetu, čiji su interesi bili u suprotnosti sa interesima podnosioca predstavke. Prema tome, pravni zastupnik podnosioca predstavke mu nije mogao pružiti adekvatnu odbranu. Vlada je tvrdila da je pravni zastupnik podnosioca predstavke od ranije bio upoznat sa njegovim predmetom s obzirom da je on od početka učesnik u tom postupku (kao zastupnik saoptuženog) i da je stoga, sat vremena bilo sasvim dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Štaviše, ni podnosilac predstavke ni njegov pravni zastupnik nisu tražili više vremena. Na kraju, Vlada je smatrala da su svi propusti iz pr vostepenog postupka otklonjeni u postupku po žalbi. Komisija je primijetila da su optužbe protiv podnosioca predstavke preispitane u postupku po žalbi, a u kojem je podnosilac imao adekvatno pravno zastupanje. Stoga je Komisija smatrala da nije bilo povrede. Sud je prihvatio stav Komisije. Potvrdio je da je došlo do ozbiljnih propusta u prvostepenom postupku i da, s obzirom na ozbiljnost krivičnog djela za koji je optužen, podnosiocu predstavke je trebao biti postavljen v lastiti pravni zastupnik i trebalo mu se obezbijediti više vremena da pripremi svoju odbranu. Međutim, 64

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

84

85

podnosioca predstavke je pred sudom koji je odlučivao po žalbi zastupao drugi advokat, koji je imao priliku preispitati sva činjenična i pravna pitanja u tom postupku. Prema tome, Sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 6 stava 1 u vezi sa tačkom b stava 3. Član 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačkom c 

Podnosilac predstavke se žalio da prema zakonu tužene države nije imao mogućnost dobijanja besplatne pravne pomoći u vezi svoje žalbe Kasacionom sudu. Komisija se složila da je u ovom pogledu došlo do kršenja Konvencije. Podnosilac predstavke je tvrdio da je kontradiktorno da postoji obaveza da strana u postupku koji se vodi pred kasacionim sudom mora imati pravnog zastupnika, a pravna pomoć nije dostupna stranama u tom postupku. Vlada je tvrdila da nije dokazano da podnosilac predstavke nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć. U pretkrivičnoj istrazi zastupao ga je advokat kojeg je sam izabrao, a imao je i pravnog zastupnika u postupku po žalbi koju je podnio radi pogrešne primjene prava. Takođe je tvrdila da podnosilac predstavke nije imao pravo na novu žalbu, budući da je žalba koju je podnio 26. marta 1993. godine odbačena kao neprihvatljiva zbog toga što nije precizirano na koje žalbene osnove se podnosilac pozivao. Čak i da jeste imao pravnog zastupnika, njegova žalba bi bila neprihvatljiva zbog toga što nije podnijeta unutar zakonom propisanog roka za izjavljivanje žalbe. Komisija je utvrdila da jeste došlo do povrede s obzirom da je podnosiocu predstavke uskraćen pristup pravnoj pomoći, uprkos tome što mu je bila potrebna. Bilo je i više nego dovoljno dokaza da podnosilac predstavke nije imao dovoljno sredstava da sam angažuje pravnog zastupnika, i zaista, činjenica je da su u prethodnim postupcima njega zastupali advokati koje je ili postavio sud ili obezbijedila humanitarna organizacija. Dalje, interesi pravde jasno nalažu da je podnosiocu predstavke morala biti pružena pravna pomoć s obzirom da je on laik i strani držav ljanin, te da nije bio upoznat sa grčkim pravnim sistemom. Sud  je zatim razmatrao pitanje da li je prema grčkom zakonu postojala mogućnost pružanja pravne pomoći u ovom slučaju. Sud je zaključio da, iako je Vlada navela da, prema Kodeksu profesionalne etike advokata, Advokatska komora može pružiti pravnu pomoć pojedincima u postupcima pred Kasacionim sudom, ona nije pružila nikakve primjere kako to funkcioniše u praksi. Sud je stoga zaključio da prema grčkom zakonu, pravna pomoć nije bila dostupna pojedincima kao što  je podnosilac predstavke, te utvrdio povredu člana 6 stava 1 u vezi sa tačkom c stava 3. 86

Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio da mu se dodijeli 10.000.000 GRD na ime nematerijalne štete. Sud mu je dodijelio 1.500.000 GRD kao naknadu štete i 2.000.000 GRD na ime sudskih troškova, umanjeno za iznos koji je podnosilac predstavke primio u vidu pravne pomoći.

3. Komentar  Sud je u ovom predmetu razmatrao pravila o dostupnosti pravne pomoći za pojedince koji pokreću postupak pred višim sudovima. U Grčkoj nije predviđeno pružanje pravne pomoći pojedincima u situacijama kao što je situacija podnosioca predstavke u ovom slučaju, te su prinuđeni tražiti grčkog advokata koji bi bio  voljan besplatno ih zastupati. Izuzetno nepovoljni položaj podnosioca predstavke kao strani državljanin koji ne govori grčki, bio je od posebnog značaja budući da je podnosiocu bila prijeko potrebna pomoć pri izvođenju svoje odbrane i razumijevanju postupaka koji su vođeni pred grčkim sudovima. Takođe je postojalo sasvim dovoljno dokaza da podnosilac predstavke nije imao dovoljno sredstava da sam angažuje advokata, s obzirom da ga je u prethodnom postupku zastupao advokat kojeg mu je obezbijedila jedna dobrotvorna organizacija. Sud  je stoga ocijenio da je stav grčke vlade u ovom pogledu nerazuman, te utvrdio povredu člana 6 stava 1. Prava zatvorenika optuženih za disciplinske prekršaje u zatvoru

PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU EZEH I CONNORS PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavke br. 39665/98 i 40086/98) 9. oktobar 2003. 1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, obojica državljani Ujedinjenog Kraljevstva, su Okechukwiw Ezeh, rođen 1967. godine i Lawrence Connors, rođen 1954. godine. Obojica su trenutno na izdržavanju kazne u zatvoru u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dok su odsluživali dugačke zatvorske kazne, podnosioci predstavke su bili optuženi za povredu discipline prema zatvorskim pravilima. G. Ezeh je optužen za korišćenje prijetećih riječi, a g. Connors za napad na zatvorskog stražara. 87

podnosioca predstavke je pred sudom koji je odlučivao po žalbi zastupao drugi advokat, koji je imao priliku preispitati sva činjenična i pravna pitanja u tom postupku. Prema tome, Sud je zaključio da nije došlo do povrede člana 6 stava 1 u vezi sa tačkom b stava 3. Član 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačkom c 

Podnosilac predstavke se žalio da prema zakonu tužene države nije imao mogućnost dobijanja besplatne pravne pomoći u vezi svoje žalbe Kasacionom sudu. Komisija se složila da je u ovom pogledu došlo do kršenja Konvencije. Podnosilac predstavke je tvrdio da je kontradiktorno da postoji obaveza da strana u postupku koji se vodi pred kasacionim sudom mora imati pravnog zastupnika, a pravna pomoć nije dostupna stranama u tom postupku. Vlada je tvrdila da nije dokazano da podnosilac predstavke nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć. U pretkrivičnoj istrazi zastupao ga je advokat kojeg je sam izabrao, a imao je i pravnog zastupnika u postupku po žalbi koju je podnio radi pogrešne primjene prava. Takođe je tvrdila da podnosilac predstavke nije imao pravo na novu žalbu, budući da je žalba koju je podnio 26. marta 1993. godine odbačena kao neprihvatljiva zbog toga što nije precizirano na koje žalbene osnove se podnosilac pozivao. Čak i da jeste imao pravnog zastupnika, njegova žalba bi bila neprihvatljiva zbog toga što nije podnijeta unutar zakonom propisanog roka za izjavljivanje žalbe. Komisija je utvrdila da jeste došlo do povrede s obzirom da je podnosiocu predstavke uskraćen pristup pravnoj pomoći, uprkos tome što mu je bila potrebna. Bilo je i više nego dovoljno dokaza da podnosilac predstavke nije imao dovoljno sredstava da sam angažuje pravnog zastupnika, i zaista, činjenica je da su u prethodnim postupcima njega zastupali advokati koje je ili postavio sud ili obezbijedila humanitarna organizacija. Dalje, interesi pravde jasno nalažu da je podnosiocu predstavke morala biti pružena pravna pomoć s obzirom da je on laik i strani držav ljanin, te da nije bio upoznat sa grčkim pravnim sistemom. Sud  je zatim razmatrao pitanje da li je prema grčkom zakonu postojala mogućnost pružanja pravne pomoći u ovom slučaju. Sud je zaključio da, iako je Vlada navela da, prema Kodeksu profesionalne etike advokata, Advokatska komora može pružiti pravnu pomoć pojedincima u postupcima pred Kasacionim sudom, ona nije pružila nikakve primjere kako to funkcioniše u praksi. Sud je stoga zaključio da prema grčkom zakonu, pravna pomoć nije bila dostupna pojedincima kao što  je podnosilac predstavke, te utvrdio povredu člana 6 stava 1 u vezi sa tačkom c stava 3.

Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio da mu se dodijeli 10.000.000 GRD na ime nematerijalne štete. Sud mu je dodijelio 1.500.000 GRD kao naknadu štete i 2.000.000 GRD na ime sudskih troškova, umanjeno za iznos koji je podnosilac predstavke primio u vidu pravne pomoći.

3. Komentar  Sud je u ovom predmetu razmatrao pravila o dostupnosti pravne pomoći za pojedince koji pokreću postupak pred višim sudovima. U Grčkoj nije predviđeno pružanje pravne pomoći pojedincima u situacijama kao što je situacija podnosioca predstavke u ovom slučaju, te su prinuđeni tražiti grčkog advokata koji bi bio  voljan besplatno ih zastupati. Izuzetno nepovoljni položaj podnosioca predstavke kao strani državljanin koji ne govori grčki, bio je od posebnog značaja budući da je podnosiocu bila prijeko potrebna pomoć pri izvođenju svoje odbrane i razumijevanju postupaka koji su vođeni pred grčkim sudovima. Takođe je postojalo sasvim dovoljno dokaza da podnosilac predstavke nije imao dovoljno sredstava da sam angažuje advokata, s obzirom da ga je u prethodnom postupku zastupao advokat kojeg mu je obezbijedila jedna dobrotvorna organizacija. Sud  je stoga ocijenio da je stav grčke vlade u ovom pogledu nerazuman, te utvrdio povredu člana 6 stava 1. Prava zatvorenika optuženih za disciplinske prekršaje u zatvoru

PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU EZEH I CONNORS PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavke br. 39665/98 i 40086/98) 9. oktobar 2003. 1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, obojica državljani Ujedinjenog Kraljevstva, su Okechukwiw Ezeh, rođen 1967. godine i Lawrence Connors, rođen 1954. godine. Obojica su trenutno na izdržavanju kazne u zatvoru u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dok su odsluživali dugačke zatvorske kazne, podnosioci predstavke su bili optuženi za povredu discipline prema zatvorskim pravilima. G. Ezeh je optužen za korišćenje prijetećih riječi, a g. Connors za napad na zatvorskog stražara.

86

87

Podnosioci predstavke su tvrdili da svaka od optužbi se može uporediti sa nekim od krivičnih djela propisanih domaćim krivičnim pravom. Upravnik zatvora je odbio zahtjeve podnosilaca da ih tokom rasprave z astupa advokat. Nakon disciplinskog postupka pred upravnikom zatvora, u kojem nijedan od podnosilaca predstavke nije pravno zastupan, obojica su proglašena krivim. Maksimalna moguća kazna bila je 42 dodatna dana zatvora: g. Ezeh je osuđen na 40 dana, a g. Connors na dodatnih nedjelju dana zatvora. Obojica su proglašena krivim zbog kršenja zatvorskih pravila i osuđena na dodatne dane u pritvoru. Kasnije im je odbijena dozvola da podnesu zahtjev za sudsko preispitivanje odluka.

2. Odluka Suda  U presudi Velikog vijeća u ovom predmetu, od 15. jula 2002. godine, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 6 stava 3 tačke c u pogledu oba podnosioca predstavke. Sud je dalje zaključio da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu naknadu za svaku nematerijalnu štetu koju su podnosioci predstavke pretrpjeli. Dodijeljeno im je 17.124 funti sterlinga (GBP) na ime troškova postupka, umanjeno za iznos od 2.387,50 EUR koji im je bio isplaćen na ime pravne pomoći. Sud je zaključio da su, imajući u vidu prirodu optužbi protiv podnosilaca predstavke i prirodu i ozbiljnost mogućih i stvarnih kazni, protiv obojice podignute krivične optužbe u smislu značenja člana 6 stava 1. Član 6 je stoga primjenjiv na disciplinske postupke koji su bili vođeni pred upravnikom zatvora protiv podnosilaca predstavke. Sud je podsjetio da Konvencija zahtije va da lice optuženo za krivično djelo, a koje ne želi da se lično brani, mora imati mogućnost korišćenja pravne pomoći po sopstvenom izboru. Nije bilo sporno da su oba podnosioca predstavke zatražila pravno zastupanje u disciplinskim postupcima pred upravnikom zatvora, što je on odbio, ocjenjujući da to nije neophodno. Sudija Visokog suda j e takođe potvrdio da podnosioci predstavke nisu imali pravo na pravno zastupanje u ovom slučaju, te da to što je upravnik zatvora odbio da im dozvoli da imaju pravnog zastupnika nije bilo nerazumno ili neobično. Razmatrajući te okolnosti, Sud je ustanovio da je podnosiocima predstavke bilo uskraćeno pravo na pravnog zastupnika u postupcima pred upravnikom zatvora i da je stoga došlo do kršenja člana 6 stava 3 tačke c. sud nije smatrao za neophodno da razmatra alternativnu žalbu podnosilaca predstavke da im je uskraćena besplatna pravna pomoć u postupku u kojem se odlučivalo o njihovim disci plinskim prekršajima. 88

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je 8. oktobra 2002. godine zatražila da se predmet iznese pred Veliko vijeće prema članu 43 (podnošenje predmeta Velikom vijeću) i 6. novembra 2002. odbor sudija Velikog vijeća je odobrio taj zahtjev. Ročište je održano 5. marta 2003. Podnosioci predstavke su se žalili, prema članu 6 Konvencije, da im je bilo uskraćeno pravo na pravno zastupanje ili, alternativno, da im je bilo uskraćeno pravo na pravnu pomoć u postupcima koji su bili vođeni pred upravnikom zatvora protiv njih. Član 6 stav 3 tačka c

Razmatrajući da li se predmet odnosio na krivična djela u okviru značenja člana 6 Konvencije, Sud je još jednom naglasio da je pitanje da li je neko djelo klasifikovano kao krivično ili disciplinsko prema domaćem pravu samo početna tačka; priroda djela je od veće važnosti i takođe se mora uzeti u obzir i težina kazne koju je moguće izreći. Uz to, predmet treba posmatrati u svjetlu zatvorskog konteksta i praktičnih razloga za uspostavljanje posebnog disciplinskog režima. Razmatrajući kontekst zatvora, Sud nije prihvatio tvrdnju vlade Ujedinjenog Kraljevstva da bi se ukidanjem ovlašćenja upravnika zatvora da dosude dodatne dane zatvora podrila zatvorska disciplina. Nije ponuđeno objašnjenje zašto nijedna od mnogih drugih mogućih kazni – a od tada je izbor kazni još povećan – ne bi imao sličan uticaj na održavanje djelotvornosti zatvorskog disciplinskog sistema.  Takođe nije ubjedljivo dokazano da se disciplinski zahtjevi u Škotskoj, u kojoj je dosuđivanje dodatnih dana zatvora ukinuto, značajno razlikuju od tih potreba u Engleskoj i Velsu. Što se tiče prirode djela, Sud je primijetio da su u pitanju zatvorenici, a ne svi građani. Međutim, disciplinske optužbe su takođe odgovarale krivičnim djelima propisanim domaćim krivičnim pravom. Teoretska mogućnost istovremene krivične i disciplinske odgovornosti je u najmanju ruku veoma relevantno pitanje koje je vodilo na označavanje prirode oba djela kao „miješana”. Nadalje, dodatni dani zatvora dosuđeni su nakon što su podnosioci predstavke proglašeni krivim, i to radi njihovog kažnjavanja i u cilju sprječavanja daljeg kršenja discipline od strane njih ili drugih. Ovi činioci su djelima dali određene osobine koje se ne poklapaju u potpunosti sa čisto disciplinskim prekršajima. Sud je prihvatio da su dosuđene kazne imale pravnu osnovu. Odlaganje datuma oslobađanja podnosilaca predstavke do isteka dodatnih dana nije produžilo njihovo  vrijeme provedeno u zatvoru više od dužine njihovih prvobitnih kazni. Kako su osnova za njihovo pritvaranje i dalje bile njihove prvobitne osude i kazne, njihov 89

Podnosioci predstavke su tvrdili da svaka od optužbi se može uporediti sa nekim od krivičnih djela propisanih domaćim krivičnim pravom. Upravnik zatvora je odbio zahtjeve podnosilaca da ih tokom rasprave z astupa advokat. Nakon disciplinskog postupka pred upravnikom zatvora, u kojem nijedan od podnosilaca predstavke nije pravno zastupan, obojica su proglašena krivim. Maksimalna moguća kazna bila je 42 dodatna dana zatvora: g. Ezeh je osuđen na 40 dana, a g. Connors na dodatnih nedjelju dana zatvora. Obojica su proglašena krivim zbog kršenja zatvorskih pravila i osuđena na dodatne dane u pritvoru. Kasnije im je odbijena dozvola da podnesu zahtjev za sudsko preispitivanje odluka.

2. Odluka Suda  U presudi Velikog vijeća u ovom predmetu, od 15. jula 2002. godine, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 6 stava 3 tačke c u pogledu oba podnosioca predstavke. Sud je dalje zaključio da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu naknadu za svaku nematerijalnu štetu koju su podnosioci predstavke pretrpjeli. Dodijeljeno im je 17.124 funti sterlinga (GBP) na ime troškova postupka, umanjeno za iznos od 2.387,50 EUR koji im je bio isplaćen na ime pravne pomoći. Sud je zaključio da su, imajući u vidu prirodu optužbi protiv podnosilaca predstavke i prirodu i ozbiljnost mogućih i stvarnih kazni, protiv obojice podignute krivične optužbe u smislu značenja člana 6 stava 1. Član 6 je stoga primjenjiv na disciplinske postupke koji su bili vođeni pred upravnikom zatvora protiv podnosilaca predstavke. Sud je podsjetio da Konvencija zahtije va da lice optuženo za krivično djelo, a koje ne želi da se lično brani, mora imati mogućnost korišćenja pravne pomoći po sopstvenom izboru. Nije bilo sporno da su oba podnosioca predstavke zatražila pravno zastupanje u disciplinskim postupcima pred upravnikom zatvora, što je on odbio, ocjenjujući da to nije neophodno. Sudija Visokog suda j e takođe potvrdio da podnosioci predstavke nisu imali pravo na pravno zastupanje u ovom slučaju, te da to što je upravnik zatvora odbio da im dozvoli da imaju pravnog zastupnika nije bilo nerazumno ili neobično. Razmatrajući te okolnosti, Sud je ustanovio da je podnosiocima predstavke bilo uskraćeno pravo na pravnog zastupnika u postupcima pred upravnikom zatvora i da je stoga došlo do kršenja člana 6 stava 3 tačke c. sud nije smatrao za neophodno da razmatra alternativnu žalbu podnosilaca predstavke da im je uskraćena besplatna pravna pomoć u postupku u kojem se odlučivalo o njihovim disci plinskim prekršajima.

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je 8. oktobra 2002. godine zatražila da se predmet iznese pred Veliko vijeće prema članu 43 (podnošenje predmeta Velikom vijeću) i 6. novembra 2002. odbor sudija Velikog vijeća je odobrio taj zahtjev. Ročište je održano 5. marta 2003. Podnosioci predstavke su se žalili, prema članu 6 Konvencije, da im je bilo uskraćeno pravo na pravno zastupanje ili, alternativno, da im je bilo uskraćeno pravo na pravnu pomoć u postupcima koji su bili vođeni pred upravnikom zatvora protiv njih. Član 6 stav 3 tačka c

Razmatrajući da li se predmet odnosio na krivična djela u okviru značenja člana 6 Konvencije, Sud je još jednom naglasio da je pitanje da li je neko djelo klasifikovano kao krivično ili disciplinsko prema domaćem pravu samo početna tačka; priroda djela je od veće važnosti i takođe se mora uzeti u obzir i težina kazne koju je moguće izreći. Uz to, predmet treba posmatrati u svjetlu zatvorskog konteksta i praktičnih razloga za uspostavljanje posebnog disciplinskog režima. Razmatrajući kontekst zatvora, Sud nije prihvatio tvrdnju vlade Ujedinjenog Kraljevstva da bi se ukidanjem ovlašćenja upravnika zatvora da dosude dodatne dane zatvora podrila zatvorska disciplina. Nije ponuđeno objašnjenje zašto nijedna od mnogih drugih mogućih kazni – a od tada je izbor kazni još povećan – ne bi imao sličan uticaj na održavanje djelotvornosti zatvorskog disciplinskog sistema.  Takođe nije ubjedljivo dokazano da se disciplinski zahtjevi u Škotskoj, u kojoj je dosuđivanje dodatnih dana zatvora ukinuto, značajno razlikuju od tih potreba u Engleskoj i Velsu. Što se tiče prirode djela, Sud je primijetio da su u pitanju zatvorenici, a ne svi građani. Međutim, disciplinske optužbe su takođe odgovarale krivičnim djelima propisanim domaćim krivičnim pravom. Teoretska mogućnost istovremene krivične i disciplinske odgovornosti je u najmanju ruku veoma relevantno pitanje koje je vodilo na označavanje prirode oba djela kao „miješana”. Nadalje, dodatni dani zatvora dosuđeni su nakon što su podnosioci predstavke proglašeni krivim, i to radi njihovog kažnjavanja i u cilju sprječavanja daljeg kršenja discipline od strane njih ili drugih. Ovi činioci su djelima dali određene osobine koje se ne poklapaju u potpunosti sa čisto disciplinskim prekršajima. Sud je prihvatio da su dosuđene kazne imale pravnu osnovu. Odlaganje datuma oslobađanja podnosilaca predstavke do isteka dodatnih dana nije produžilo njihovo  vrijeme provedeno u zatvoru više od dužine njihovih prvobitnih kazni. Kako su osnova za njihovo pritvaranje i dalje bile njihove prvobitne osude i kazne, njihov

88

89

pritvor tokom dodatnih dana je stoga bio z akonit prema domaćim zakonima. Ipak, stvarnost dosuđivanja dodatnih dana jeste da kao rezultat disciplinskih postupaka koji pravno nisu povezani sa prvobitnom osudom i kaznom podnosilaca predstavke, oni su zadržani u zatvoru i poslije datuma na koji bi inače bili pušteni na slobodu. Prema tome, Sud je zaključio da je dosuđivanje dodatnih dana od strane upravnika zatvora predstavljalo nova lišenja slobode izrečena kao kazna nakon utvrđivanja krivice. U pogledu lišenja slobode koja su mogla i bila izrečena u ovom slučaju, pretpostavka  je bila da su optužbe kriv ične. Najveća m oguća kazna je bila 42 dodatna dana zatvora. Dosuđivanje 40, odnosno sedam dana se nije moglo smatrati dovoljno nebitnim ili nevažnim da poništi pretpostavljenu krivičnu prirodu optužbi. Prema tome, optužbe su bile „krivične” i član 6 je u ovom slučaju primjenjiv. Veliko vijeće se složilo sa mišljenjem Vijeća da je odbijanje upravnika da omogući podnosiocima predstavke da imaju pravnog zastupnika predstavljalo povredu člana 6 stava 3 tačke c. Međutim, smatralo je da je nepotrebno razmatrati alternativnu žalbu podnosioca da su interesi pravde nalagali odobravanje besplatne pravne pomoći. Član 41

Sud je bio mišljenja da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu nadoknadu na ime nematerijalne štete koju su podnosioci predstavke pretrpjeli. Sud je podnosiocima predstavke dodijelio 44.000 eura (EUR) na ime troškova postupka, umanjeno za iznos od EUR 4.294,79 koliko su dobili od Savjeta Evrope na ime pravne pomoći.

3. Komentar  Ovaj predmet jasno pokazuje da zatvorenici pri odsluživanju zatvorskih kazni zadržavaju sva prava zaštićena Konvencijom. Svako miješanje u ta prava mora biti svojstveno lišenju slobode i apsolutno neophodno radi održavanja bezbjednosti i reda u zatvorskoj ustanovi. Iz odluke Velikog vijeća u predmetu Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, maj 2002. godine, jasno je da, kada se lice jednom prema domaćem zakonu kvalifikovalo za uslovno oslobađanje, u skladu sa odredbama člana 5 stava 4 odluku da se lice zadrži ili oslobodi mora donijeti nezavisno tijelo. U svim zatvorskim sistemima predviđene su kazne z a kršenje zatvorske discipline. U mnogim evropskim državama kršenje zat vorske discipline kažnjivo je dodatnim danima u zatvoru. Ukoliko je efekat takve kazne produžavanje zatvorske kazne, garancije iz člana 6 su očigledno primjenjiva na postupak kojim se ta kazna 90

dosuđuje. Iz presude Velikog vijeća u predmetu  Ezeh i Connors   jasno je da će se garancije člana 6 primjenjivati ukoliko zatvorski disciplinski postupak spada u okvir značenja autonomnog pojma „krivične optužbe” prema Konvenciji, čak iako te optužbe nisu klasifikovane kao krivične u domaćem pravu. U predmetnom slučaju, efekat kazni nije bio produžavanje prvobitne kazne, već odlaganje datuma na koji su podnosioci predstavke opravdano očekivali da će biti pušteni na slobodu. Veliko vijeće je smatralo da takav postupak i dodatni dani u zatvoru koje su podnosioci predstavke morali odslužiti „nisu bili pravno povezani sa prvobitnom osudom i kaznom” i da su dosuđene kazne bile jednake 11 (za pr vog podnosioca predstavke) i dvjema (za drugog podnosioca predstavke) sedmicama zatvora koje bi bile izrečene od strane redovnog suda za krivično djelo. Prema tome, član 6  je bio primjenjiv i podnosiocima predstavke je trebalo biti dozvoljeno da budu pravno zastupani u njihovim disciplinskim postupcima.

Dokazi Uskraćivanje pristupa spisu predmeta licu optuženom za   prekršaj predstavlja povredu člana 6 PRESUDA U PREDMETU FOUCHER PROTIV FRANCUSKE (Predstavka br. 10/1996/629/812) 17. februar 1997. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Frédéric Foucher, francuski je državljanin, rođen je 1972. godine i živi u Argentanu u Francuskoj. Podnosilac i njegov otac su 24. jula 1991. godine pozvani da se pojave pred sudom za prekršaje u Argentanu na osnovu neposredne optužnice (bez prethodne istrage). Optuženi su da su se uvredljivo i prijeteće ponašali prema dvoje državnih službenika, tj. lovočuvara u nacionalnom parku. Djelo za koje su optuženi je prema članu R. 40-2 francuskog krivičnog zakonika klasifikovano kao prekršaj pete kategorije i kažnjiv zatvorom u trajanju od 10 do mjesec dana i/ili novčanom kaznom. Podnosilac predstavke je odlučio da sam sebe zastupa i njegova majka je 25.  jula 1991. godine otišla u Registar suda za prekršaje, kako bi dobila uvid u spis njegovog predmeta i uzela kopije dokumenata. Javni tužilac je istog dana poslao saopštenje da kopije dokumenata nije moguće izdati pojedincima, već samo 91

pritvor tokom dodatnih dana je stoga bio z akonit prema domaćim zakonima. Ipak, stvarnost dosuđivanja dodatnih dana jeste da kao rezultat disciplinskih postupaka koji pravno nisu povezani sa prvobitnom osudom i kaznom podnosilaca predstavke, oni su zadržani u zatvoru i poslije datuma na koji bi inače bili pušteni na slobodu. Prema tome, Sud je zaključio da je dosuđivanje dodatnih dana od strane upravnika zatvora predstavljalo nova lišenja slobode izrečena kao kazna nakon utvrđivanja krivice. U pogledu lišenja slobode koja su mogla i bila izrečena u ovom slučaju, pretpostavka  je bila da su optužbe kriv ične. Najveća m oguća kazna je bila 42 dodatna dana zatvora. Dosuđivanje 40, odnosno sedam dana se nije moglo smatrati dovoljno nebitnim ili nevažnim da poništi pretpostavljenu krivičnu prirodu optužbi. Prema tome, optužbe su bile „krivične” i član 6 je u ovom slučaju primjenjiv. Veliko vijeće se složilo sa mišljenjem Vijeća da je odbijanje upravnika da omogući podnosiocima predstavke da imaju pravnog zastupnika predstavljalo povredu člana 6 stava 3 tačke c. Međutim, smatralo je da je nepotrebno razmatrati alternativnu žalbu podnosioca da su interesi pravde nalagali odobravanje besplatne pravne pomoći. Član 41

Sud je bio mišljenja da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu nadoknadu na ime nematerijalne štete koju su podnosioci predstavke pretrpjeli. Sud je podnosiocima predstavke dodijelio 44.000 eura (EUR) na ime troškova postupka, umanjeno za iznos od EUR 4.294,79 koliko su dobili od Savjeta Evrope na ime pravne pomoći.

3. Komentar  Ovaj predmet jasno pokazuje da zatvorenici pri odsluživanju zatvorskih kazni zadržavaju sva prava zaštićena Konvencijom. Svako miješanje u ta prava mora biti svojstveno lišenju slobode i apsolutno neophodno radi održavanja bezbjednosti i reda u zatvorskoj ustanovi. Iz odluke Velikog vijeća u predmetu Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, maj 2002. godine, jasno je da, kada se lice jednom prema domaćem zakonu kvalifikovalo za uslovno oslobađanje, u skladu sa odredbama člana 5 stava 4 odluku da se lice zadrži ili oslobodi mora donijeti nezavisno tijelo. U svim zatvorskim sistemima predviđene su kazne z a kršenje zatvorske discipline. U mnogim evropskim državama kršenje zat vorske discipline kažnjivo je dodatnim danima u zatvoru. Ukoliko je efekat takve kazne produžavanje zatvorske kazne, garancije iz člana 6 su očigledno primjenjiva na postupak kojim se ta kazna

dosuđuje. Iz presude Velikog vijeća u predmetu  Ezeh i Connors   jasno je da će se garancije člana 6 primjenjivati ukoliko zatvorski disciplinski postupak spada u okvir značenja autonomnog pojma „krivične optužbe” prema Konvenciji, čak iako te optužbe nisu klasifikovane kao krivične u domaćem pravu. U predmetnom slučaju, efekat kazni nije bio produžavanje prvobitne kazne, već odlaganje datuma na koji su podnosioci predstavke opravdano očekivali da će biti pušteni na slobodu. Veliko vijeće je smatralo da takav postupak i dodatni dani u zatvoru koje su podnosioci predstavke morali odslužiti „nisu bili pravno povezani sa prvobitnom osudom i kaznom” i da su dosuđene kazne bile jednake 11 (za pr vog podnosioca predstavke) i dvjema (za drugog podnosioca predstavke) sedmicama zatvora koje bi bile izrečene od strane redovnog suda za krivično djelo. Prema tome, član 6  je bio primjenjiv i podnosiocima predstavke je trebalo biti dozvoljeno da budu pravno zastupani u njihovim disciplinskim postupcima.

Dokazi Uskraćivanje pristupa spisu predmeta licu optuženom za   prekršaj predstavlja povredu člana 6 PRESUDA U PREDMETU FOUCHER PROTIV FRANCUSKE (Predstavka br. 10/1996/629/812) 17. februar 1997. 1. Osnovne činjenice

Podnosilac predstavke, g. Frédéric Foucher, francuski je državljanin, rođen je 1972. godine i živi u Argentanu u Francuskoj. Podnosilac i njegov otac su 24. jula 1991. godine pozvani da se pojave pred sudom za prekršaje u Argentanu na osnovu neposredne optužnice (bez prethodne istrage). Optuženi su da su se uvredljivo i prijeteće ponašali prema dvoje državnih službenika, tj. lovočuvara u nacionalnom parku. Djelo za koje su optuženi je prema članu R. 40-2 francuskog krivičnog zakonika klasifikovano kao prekršaj pete kategorije i kažnjiv zatvorom u trajanju od 10 do mjesec dana i/ili novčanom kaznom. Podnosilac predstavke je odlučio da sam sebe zastupa i njegova majka je 25.  jula 1991. godine otišla u Registar suda za prekršaje, kako bi dobila uvid u spis njegovog predmeta i uzela kopije dokumenata. Javni tužilac je istog dana poslao saopštenje da kopije dokumenata nije moguće izdati pojedincima, već samo

90

91

njihovim advokatima ili osiguravajućem društvu. Podnosilac i negov otac su 26.  jula 1991. godine otišli u Registar s istim ciljem, a istog dana su primili i drugo pismo od tužioca, u kojem on potvrđuje da nije moguće izdati kopije dokumenata. Potom se podnosilac zajedno sa svojim ocem pojavio pred sudom za prekršaje, gdje je tvrdio da je postupak koji je pokrenut protiv njih nezakonit budući da im  je bio uskraćen pristup krivičnom spisu, kao i kopijama dokumenata. Pozvali su se na član 6 Konvencije. Sud za prekršaje je 2. oktobra 1991. godine odobrio njihov zahtjev i obustavio postupak protiv njih.  Javno tužilaštvo je uložilo žalbu protiv te odluke. Podnosiocu predstavke je 2. marta 1992. godine uručen sudski poziv. Međutim, on se nije pojavio na ročištu zakazanom za 16. mart 1992. godine pred sudom koji je odlučivao po žalbi. Podnosilac predstavke tvrdi da je njegova majka otišla u Registar suda i da joj je bio uskraćen pristup spisu predmeta. Sud koji je odlučivao po žalbi je preinačio odluku suda za prekršaje, zaključivši da je članom 6 predviđeno da optuženi ima pravo da bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, kao i pravo da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, ali da iz tog člana ne proističe obaveza da se spis predmeta učini dostupnim samom podnosiocu predstavke. Podnosilac predstavke i njegov otac su osuđeni i novčano kažnjeni za vrijeđanje čuvara lovišta. Podnosilac predstavke je zatim podnio ž albu kasacionom sudu. Pozvao se na član 6 Konvencije. Njegova žalba je odbačena. Kasacioni sud je potvrdio odluku suda koji je odlučivao po žalbi i utvrdio da članom 6 nije propisana obaveza da se podnosiocu predstavke mora dozvoliti uvid u njegov spis predmeta. 2.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 3 u vezi sa članom 6 stavom 1

Podnosilac predstavke je podnio žalbu Komisiji 65, pozivajući se na član 6 stav 3 Konvencije. Žalio se da mu je prekršeno pravo na odbranu. Komisija se složila da  je došlo do povrede člana 6 stava 3 u vezi sa članom 6 stavom 1 Konvencije. Vlada je tvrdila da je predstavka podnosioca neosnovana. Istakla je da, u postupku po žalbi, podnosilac predstavke nije lično tražio pristup spisima i nije se pojavio na zakazanom ročištu. Sud je primijetio da Vlada nije osporavala to da se u predmetu radilo o „krivičnoj 65 92

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

optužbi”. Član 6 stav 1 je stoga bio primjenjiv. Sud je zatim razmatrao č lan 6 stav 1 u vezi sa članom 6 stavom 3. Sud je prihvatio da je podnosilac predstavke imao mogućnost zatražiti kopije dokumenata iz njegovog spisa u toku trajanja postupka po žalbi, ali je primijetio da nije sporno da mu je u prvostepenom postupku bio uskraćen pristup spisima. Sud je ponovo naglasio da u skladu sa načelom jednakosti strana u postupku, objema stranama mora biti pružena razumna mogućnost izlaganja svog predmeta u uslovima koji ih ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Od ključnog značaja je to što je podnosilac predstavke izabrao da sam sebe zastupa i da sam iznese svoju odbranu, kao i činjenica da je izveden pred sud za prekršaje na temelju neposredne optužnice, i to da je podnosilac predstavke osuđen samo na osnovu zvaničnog izvještaja lovočuvara. Sud je stoga smatrao da je veoma  važno da podnosilac predstavke ima mogućnost pristupiti spisu svog predmeta i dobiti kopije dokumenata. A budući da mu je pristup tim dokumentima uskraćen, podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti adekvatno pripremiti svoju odbranu i bilo mu je narušeno pravo na jednakost strana u postupku, suprotno članu 6 stavu 1 Konvencije, u vezi sa članom 6 stavom 3. Prema tome, Sud je utvrdio povredu tih članova. Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio 100.000 FRF na ime materijalne i nematerijalne štete. Sud je bio mišljenja da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljno pravično zadovoljenje, te je podnosiocu predstavke dodijelio 15.000 FRF, umanjeno za iznos od 11.357 FRF koji je podnosilac predstavke primio na ime pravne pomoći.

3. Komentar  U ovom predmetu Sud je ispitivao pravila o dokazima u odnosu na manje prekršaje. Razumljivo je da vlasti žele ograničiti troškove postupaka koji se odnose na prekršaje izuzetno malog značaja, ali Sud ovdje podsjeća francusku vladu da se načela sadržana u članu 6 moraju poštovati. U ovom predmetu nije osporeno da se radilo o krivičnoj optužbi, već su obje strane u postupku se usredsredile na pitanje da li jeste ili nije bilo povrede člana 6. Kako podnosilac predstavke nije imao pravnog zastupnika, on nije imao pravo tražiti kopije dokaza protiv njega. Ta situacija je očigledno neprihvatljiva s obzirom da je podnosilac predstavke imao puno pravo da sam sebe zastupa i brani na ročištu, i prema tome su mu se trebala obezbijediti sredstva i uslovi da to učini. Dalje, dokazi protiv njega su se uglavnom bili vezani za svjedočenje čuvara. To što je podnosilac predstavke bio u mogućnosti 93

njihovim advokatima ili osiguravajućem društvu. Podnosilac i negov otac su 26.  jula 1991. godine otišli u Registar s istim ciljem, a istog dana su primili i drugo pismo od tužioca, u kojem on potvrđuje da nije moguće izdati kopije dokumenata. Potom se podnosilac zajedno sa svojim ocem pojavio pred sudom za prekršaje, gdje je tvrdio da je postupak koji je pokrenut protiv njih nezakonit budući da im  je bio uskraćen pristup krivičnom spisu, kao i kopijama dokumenata. Pozvali su se na član 6 Konvencije. Sud za prekršaje je 2. oktobra 1991. godine odobrio njihov zahtjev i obustavio postupak protiv njih.  Javno tužilaštvo je uložilo žalbu protiv te odluke. Podnosiocu predstavke je 2. marta 1992. godine uručen sudski poziv. Međutim, on se nije pojavio na ročištu zakazanom za 16. mart 1992. godine pred sudom koji je odlučivao po žalbi. Podnosilac predstavke tvrdi da je njegova majka otišla u Registar suda i da joj je bio uskraćen pristup spisu predmeta. Sud koji je odlučivao po žalbi je preinačio odluku suda za prekršaje, zaključivši da je članom 6 predviđeno da optuženi ima pravo da bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, kao i pravo da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, ali da iz tog člana ne proističe obaveza da se spis predmeta učini dostupnim samom podnosiocu predstavke. Podnosilac predstavke i njegov otac su osuđeni i novčano kažnjeni za vrijeđanje čuvara lovišta. Podnosilac predstavke je zatim podnio ž albu kasacionom sudu. Pozvao se na član 6 Konvencije. Njegova žalba je odbačena. Kasacioni sud je potvrdio odluku suda koji je odlučivao po žalbi i utvrdio da članom 6 nije propisana obaveza da se podnosiocu predstavke mora dozvoliti uvid u njegov spis predmeta. 2.

Ocjena Suda 

Član 6 stav 3 u vezi sa članom 6 stavom 1

Podnosilac predstavke je podnio žalbu Komisiji 65, pozivajući se na član 6 stav 3 Konvencije. Žalio se da mu je prekršeno pravo na odbranu. Komisija se složila da  je došlo do povrede člana 6 stava 3 u vezi sa članom 6 stavom 1 Konvencije. Vlada je tvrdila da je predstavka podnosioca neosnovana. Istakla je da, u postupku po žalbi, podnosilac predstavke nije lično tražio pristup spisima i nije se pojavio na zakazanom ročištu. Sud je primijetio da Vlada nije osporavala to da se u predmetu radilo o „krivičnoj 65

Komisija je ukinuta 1998. i sada se predstavke podnose izravno Evropskom sudu za ljudska prava.

optužbi”. Član 6 stav 1 je stoga bio primjenjiv. Sud je zatim razmatrao č lan 6 stav 1 u vezi sa članom 6 stavom 3. Sud je prihvatio da je podnosilac predstavke imao mogućnost zatražiti kopije dokumenata iz njegovog spisa u toku trajanja postupka po žalbi, ali je primijetio da nije sporno da mu je u prvostepenom postupku bio uskraćen pristup spisima. Sud je ponovo naglasio da u skladu sa načelom jednakosti strana u postupku, objema stranama mora biti pružena razumna mogućnost izlaganja svog predmeta u uslovima koji ih ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Od ključnog značaja je to što je podnosilac predstavke izabrao da sam sebe zastupa i da sam iznese svoju odbranu, kao i činjenica da je izveden pred sud za prekršaje na temelju neposredne optužnice, i to da je podnosilac predstavke osuđen samo na osnovu zvaničnog izvještaja lovočuvara. Sud je stoga smatrao da je veoma  važno da podnosilac predstavke ima mogućnost pristupiti spisu svog predmeta i dobiti kopije dokumenata. A budući da mu je pristup tim dokumentima uskraćen, podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti adekvatno pripremiti svoju odbranu i bilo mu je narušeno pravo na jednakost strana u postupku, suprotno članu 6 stavu 1 Konvencije, u vezi sa članom 6 stavom 3. Prema tome, Sud je utvrdio povredu tih članova. Član 50 

Podnosilac predstavke je tražio 100.000 FRF na ime materijalne i nematerijalne štete. Sud je bio mišljenja da je utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo dovoljno pravično zadovoljenje, te je podnosiocu predstavke dodijelio 15.000 FRF, umanjeno za iznos od 11.357 FRF koji je podnosilac predstavke primio na ime pravne pomoći.

3. Komentar  U ovom predmetu Sud je ispitivao pravila o dokazima u odnosu na manje prekršaje. Razumljivo je da vlasti žele ograničiti troškove postupaka koji se odnose na prekršaje izuzetno malog značaja, ali Sud ovdje podsjeća francusku vladu da se načela sadržana u članu 6 moraju poštovati. U ovom predmetu nije osporeno da se radilo o krivičnoj optužbi, već su obje strane u postupku se usredsredile na pitanje da li jeste ili nije bilo povrede člana 6. Kako podnosilac predstavke nije imao pravnog zastupnika, on nije imao pravo tražiti kopije dokaza protiv njega. Ta situacija je očigledno neprihvatljiva s obzirom da je podnosilac predstavke imao puno pravo da sam sebe zastupa i brani na ročištu, i prema tome su mu se trebala obezbijediti sredstva i uslovi da to učini. Dalje, dokazi protiv njega su se uglavnom bili vezani za svjedočenje čuvara. To što je podnosilac predstavke bio u mogućnosti

92

93

tražiti te dokaze u žalbenom postupku ne mijenja činjenicu mu je u prvostepenom postupku prekršeno pravo da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane.

1 (pravo na pravično suđenje) i član 6 stav 3 tačka d (pravo na obezbjeđivanje prisustva i ispitivanje svjedoka) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Rezerve države na odredbe Konvencije shodno članu 57  PRESUDA U PREDMETU LAUKKANEN I MANNINEN PROTIV FINSKE (Predstavka br. 50230/99) 3. februar 2004.

Evropski sud je primijetio da iako policajce čije su sudsko pozivanje radi svjedočenja tražili podnosioci predstavke nije saslušao Apelacioni sud, javni tužilac ih je kontaktirao i nezvanično ispitao. Podnosiocima predstavke je dozvoljeno da dostave odgovor na podnesak javnog tužioca, u kojem j e iznijet identitet svj edoka i detalji njihovog razgovara sa javnim tužiocem. Zahtjevi podnosilaca predstavke za izdavanje sudskih poziva svjedocima su odbijeni zbog toga što se nisu izjasnili o tome šta namjeravaju dokazati tim svjedočenjima, niti su pokazali njihovu relevantnost za ishod predmeta.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, Ari Kalevi Laukkanen i Jukka Manninen, su finski državljani, rođeni 1953., odnosno 1955. godine, i žive u Finskoj. Okružni sud Lahti je 10. septembra 1997. godine, na osnovu iskaza policijskog službenika, proglasio podnosioce predstavke krivim za neovlašćeno korišćenje  vozila. G. Laukkanen osuđen je na 60 dana, a g. Manninen na šest mjeseci zatvora. Podnosioci predstavke su se žalili. Zatražili su održavanje usmenog ročišta pred Apelacionim sudom ili ponavljanje postupka pred Okružnim sudom. Takođe su zahtijevali otkrivanje identiteta drugih policajaca koji su bili na mjestu događaja i njihovo prisustvo radi svjedočenja. Javni tužilac je u svom podnesku Apelacionom sudu iznio imena drugih policajaca, ali je tvrdio da nije potrebno pozvati ih da svjedoče budući da njihove izjave ne sadrže nikakve informacije o neovlašćenom korišćenju vozila o kojem je riječ u postupku. Podnosioci predstavke su u odgovoru uložili pisane podneske. Nakon što je, između ostalog, primijetio da su podnosioci predstavke propustili navesti šta su namjeravali dokazati pozivanjem tih policajaca, Apelacioni sud je 29. septembra 1998. godine potvrdio njihovu osudu. Podnosioci su se ponovo žalili, ali je Vrhovni sud žalbu odbacio.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su se žalili da nisu bili u mogućnosti da se brane, budući da su sudovi odbili da nalože prisustvo ključnih očevidaca radi unakrsnog ispitivanja.  Takođe su se žalili zbog odbijanja Apelacionog suda da odr ži usmeno ročište ili naloži ponavljanje postupka pred Okružnim sudom. Pozvali su se na član 6 stav 94

Član 6

U tim okolnostima, Sud nije mogao da zaključi da nije vođen akuzatorni postupak niti da su domaći sudovi prekoračili slobodu odlučivanja u utvrđivanju prihvatljivosti dokaza i njihovom procjenjivanju. Sud je takođe primijetio da je osuda zasnovana na iskazu svjedoka saslušanog u Okružnom sudu u prisustvu podnosilaca predstavke i da im je bila pružena mogućnost da ga unakrsno ispitaju. Kao posljedica finska rezer ve, podnosioci predstavke nisu shodno Konvenciji uživali opšte pravo na usmeno ročište pred Apelacionim sudom radi saslušanja svjedoka ili u druge svrhe. Iako rezervom finski sudovi nisu izuzeti od obezbjeđivanja saslušanja svjedoka u nekoj fazi postupka ako je to potrebno radi pravičnosti, Sud je zaključio da se postupak u cjelini ne može smatrati nepravičnim u smislu značenja člana 6. Shodno tome, utvrdio je da nije bilo povrede člana 6 st. 1 i 3 tačke d.

3. Komentar  Prema članu 57 Konvencije, državama je prilikom potpisivanja Konvencije ili deponovanja instrumenta ratifikacije dozvoljeno izjaviti rezervu u vezi njenih odredbi. Izvjestan broj novih država članica Savjeta Evrope odlučile su to učiniti (npr., Mađarska, Ruska Federacija, Moldavija, Srbija i Crna Gora). Moldavija je, uz rezervu u pogledu disciplinskih mjera u oružanim snagama, takođe podnijela Deklaraciju kojom izjavljuje da ne može garantovati poštovanje Konvencije u  Transdnjestriji. Sud je tu Deklaraciju proglasio nevažećom u odluci o prihvatljivosti koju je donio u predmetu  Ilascu i drugi protiv Molda vije i Ruske Federacije, 4. juli  2001. (donošenje presude u ovom predmetu se očekuje u 2004. godini). Kada neka država izjavi rez ervu, ta rezerva nije automatski valjana, već Sud donosi konačnu odluku o tome da li neka rezerva ispunjava zahtjeve člana 57. Rezerva 95

tražiti te dokaze u žalbenom postupku ne mijenja činjenicu mu je u prvostepenom postupku prekršeno pravo da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane.

1 (pravo na pravično suđenje) i član 6 stav 3 tačka d (pravo na obezbjeđivanje prisustva i ispitivanje svjedoka) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Rezerve države na odredbe Konvencije shodno članu 57  PRESUDA U PREDMETU LAUKKANEN I MANNINEN PROTIV FINSKE (Predstavka br. 50230/99) 3. februar 2004.

Evropski sud je primijetio da iako policajce čije su sudsko pozivanje radi svjedočenja tražili podnosioci predstavke nije saslušao Apelacioni sud, javni tužilac ih je kontaktirao i nezvanično ispitao. Podnosiocima predstavke je dozvoljeno da dostave odgovor na podnesak javnog tužioca, u kojem j e iznijet identitet svj edoka i detalji njihovog razgovara sa javnim tužiocem. Zahtjevi podnosilaca predstavke za izdavanje sudskih poziva svjedocima su odbijeni zbog toga što se nisu izjasnili o tome šta namjeravaju dokazati tim svjedočenjima, niti su pokazali njihovu relevantnost za ishod predmeta.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, Ari Kalevi Laukkanen i Jukka Manninen, su finski državljani, rođeni 1953., odnosno 1955. godine, i žive u Finskoj. Okružni sud Lahti je 10. septembra 1997. godine, na osnovu iskaza policijskog službenika, proglasio podnosioce predstavke krivim za neovlašćeno korišćenje  vozila. G. Laukkanen osuđen je na 60 dana, a g. Manninen na šest mjeseci zatvora. Podnosioci predstavke su se žalili. Zatražili su održavanje usmenog ročišta pred Apelacionim sudom ili ponavljanje postupka pred Okružnim sudom. Takođe su zahtijevali otkrivanje identiteta drugih policajaca koji su bili na mjestu događaja i njihovo prisustvo radi svjedočenja. Javni tužilac je u svom podnesku Apelacionom sudu iznio imena drugih policajaca, ali je tvrdio da nije potrebno pozvati ih da svjedoče budući da njihove izjave ne sadrže nikakve informacije o neovlašćenom korišćenju vozila o kojem je riječ u postupku. Podnosioci predstavke su u odgovoru uložili pisane podneske. Nakon što je, između ostalog, primijetio da su podnosioci predstavke propustili navesti šta su namjeravali dokazati pozivanjem tih policajaca, Apelacioni sud je 29. septembra 1998. godine potvrdio njihovu osudu. Podnosioci su se ponovo žalili, ali je Vrhovni sud žalbu odbacio.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke su se žalili da nisu bili u mogućnosti da se brane, budući da su sudovi odbili da nalože prisustvo ključnih očevidaca radi unakrsnog ispitivanja.  Takođe su se žalili zbog odbijanja Apelacionog suda da odr ži usmeno ročište ili naloži ponavljanje postupka pred Okružnim sudom. Pozvali su se na član 6 stav

Član 6

U tim okolnostima, Sud nije mogao da zaključi da nije vođen akuzatorni postupak niti da su domaći sudovi prekoračili slobodu odlučivanja u utvrđivanju prihvatljivosti dokaza i njihovom procjenjivanju. Sud je takođe primijetio da je osuda zasnovana na iskazu svjedoka saslušanog u Okružnom sudu u prisustvu podnosilaca predstavke i da im je bila pružena mogućnost da ga unakrsno ispitaju. Kao posljedica finska rezer ve, podnosioci predstavke nisu shodno Konvenciji uživali opšte pravo na usmeno ročište pred Apelacionim sudom radi saslušanja svjedoka ili u druge svrhe. Iako rezervom finski sudovi nisu izuzeti od obezbjeđivanja saslušanja svjedoka u nekoj fazi postupka ako je to potrebno radi pravičnosti, Sud je zaključio da se postupak u cjelini ne može smatrati nepravičnim u smislu značenja člana 6. Shodno tome, utvrdio je da nije bilo povrede člana 6 st. 1 i 3 tačke d.

3. Komentar  Prema članu 57 Konvencije, državama je prilikom potpisivanja Konvencije ili deponovanja instrumenta ratifikacije dozvoljeno izjaviti rezervu u vezi njenih odredbi. Izvjestan broj novih država članica Savjeta Evrope odlučile su to učiniti (npr., Mađarska, Ruska Federacija, Moldavija, Srbija i Crna Gora). Moldavija je, uz rezervu u pogledu disciplinskih mjera u oružanim snagama, takođe podnijela Deklaraciju kojom izjavljuje da ne može garantovati poštovanje Konvencije u  Transdnjestriji. Sud je tu Deklaraciju proglasio nevažećom u odluci o prihvatljivosti koju je donio u predmetu  Ilascu i drugi protiv Molda vije i Ruske Federacije, 4. juli  2001. (donošenje presude u ovom predmetu se očekuje u 2004. godini). Kada neka država izjavi rez ervu, ta rezerva nije automatski valjana, već Sud donosi konačnu odluku o tome da li neka rezerva ispunjava zahtjeve člana 57. Rezerva

94

95

u vezi određenog aspekta člana 6 – kao što je rezerva Finske u ovom slučaju ili rezerva Srbije i Crne Gore o javnosti postupka u upravnim sporovima – ne znači da je država može koristiti da izbjegne odgovornost prema ovom članu ako je postupak, uzet u cjelini, nepravičan. Ovo je tako čak i kada je razlog za nepravičnost postupka to što neodržavanje usmenog ročišta nije nadoknađeno drugim mjerama radi obezbjeđenja sveukupne pravičnosti. Rezerva, ako je prihvatljiva i valjana, samo sprječava postojanje automatske povrede zbog činjenice da nije bilo usmenog ročišta.  Nije utvrđena povreda člana 6 stava 1 u slučaju kada se od lica optuženih za  prekoračenje dozvoljene brzine u saobraćaju tražilo da daju izjavu PRESUDA U PREDMETU O’HALLORAN I FRANCIS PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavke 15809/02 i 25624/02) 29. juni 2007. 1. Osnovne činjenice

Podnosioci predstavke, g. Gerard O’Halloran i g. Idris Richard Francis, rođeni 1933., odnosno 1939. godine, žive u Londonu, odnosno u Petersfieldu. Podnosioci predstavke su, u odvojenim incidentima, snimljeni radar-kamerama za kontrolu brzine u saobraćaju. Relevantne jedinice saobraćajne policije su uputile pisma podnosiocima, navodeći da posjeduju fotografski dokaz prekršaja, da će protiv podnosioca biti pokrenut postupak, te da podnosioci, kao vlasnici  vozila, imaju zakonom propisanu obavezu, u skladu sa odjeljkom 172 Zakona o bezbjednosti u saobraćaju, da daju ime i adresu lica koje je upravljalo vozilom u  vrijeme počinjenja navodnog prekršaja, ili da pruže sve druge informacije koje bi mogle dovesti do utvrđivanja identiteta tog lic a. G. O’Halloran je, u odgovoru na pismo koje je primio, potvrdio da je u dato  vrijeme on upravljao vozilom. Izveden je pred sud za prekršaje i osuđen za prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila. Prije suđenja, podnosilac predstavke je tražio da se izuzme priznanje koje je dao u odgovoru na obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka (engl. notice of intention to prosecute ), pozivajući se na odjeljke 76 i 78 Zakona o policiji i dokazima u krivičnom postupku iz 1984. godine, odredbe koje sudovima omogućavaju da isključe dokaze i priznanja pribavljena prinudom, a u vezi sa članom 6 Konvencije.

96

Zahtjev podnosioca predstavke da se njegovo priznanje izuzme kao dokaz bio je odbijen. Štaviše, sud za prekršaje je odbio zahtjev podnosioca da Viši sud ispita da li je došlo do pogrešne primjene prava, odnosno da li je priznanje optuženog da je bio za volanom vozila trebalo izuzeti budući da je bio primoran dati izjavu kojom sam sebe inkriminiše. Sud za prekršaje je zaključio da je to pitanje r iješeno presudom Krunskog vijeća u predmetu Brown protiv Scotta , kao i odlukom Višeg suda u predmetu DPP protiv Wilsona . U tim predmetima je utvrđeno da odjeljak 172 Zakona o bezbjednosti u saobraćaju nije u suprotnosti sa privilegijom protiv samooptuživanja. Zahtjev podnosioca predstavke za sudsko preispitivanje odluke suda za prekršaje je stoga odbijen. Po primanju obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka, g. Francis, drugi podnosilac predstavke, je odgovorio policiji, u pisanom obliku, pozivajući se na svoje pravo na šutnju i pravo da ne iznosi optužbe protiv sebe. Policija ga  je obavijestila da prema odluci u predmetu Brown protiv Scotta , odjeljak 172 ne predstavlja kršenje prava na zaštitu od samooptuživanja. Podnosilac predstavke odbio je dati tražene informacije. Pozvan je da se pojavi pred sudom za prekršaje zbog nepoštovanja odjeljka 172(3) Zakona o bezbjednosti u saobraćaju. Podnosilac predstavke je proglašen krivim i novčano kažnjen sa 750 britanskih funti. Podnosilac predstavke je tvrdio da je novčana kazna mnogo veća od one koju bi dobio da se izjasnio krivim za prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila. 2. Ocjena Suda 

Podnosioci predstavke su se žalili da su dokaz dali pod prinudom, protivno članu 6 st. 1 i 2 - pravo na šutnju i privilegija protiv samooptuživanja. Podnosioci su tvrdili da je krivični segment člana 6 stava 1 primjenjiv u njihovom slučaju, pošto su oboje primili obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka i bili optuženi za djela predviđena Zakonom o bezbjednosti u saobraćaju. Sud se složio da je član 6 primjenjiv. Član 6 stav 1

Vlada je tvrdila da prava na šutnju i zaštitu od samooptuživanja nisu apsolutna prava, te da je njihovu primjenu moguće ograničiti pozivanjem na druge opravdane ciljeve u korist javnog interesa. Postoje opravdani razlozi zbog kojih vlasnik vozila treba imati obavezu da otkrije identitet lica koje je upravljalo vozilom u trenutku registrovanog prekršaja: saobraćajni prekršaji su propisani radi odvraćanja od opasnog ponašanja u saobraćaju i bez odjeljka 172 ne bi bilo moguće utvrditi identitet vozača koji 97

u vezi određenog aspekta člana 6 – kao što je rezerva Finske u ovom slučaju ili rezerva Srbije i Crne Gore o javnosti postupka u upravnim sporovima – ne znači da je država može koristiti da izbjegne odgovornost prema ovom članu ako je postupak, uzet u cjelini, nepravičan. Ovo je tako čak i kada je razlog za nepravičnost postupka to što neodržavanje usmenog ročišta nije nadoknađeno drugim mjerama radi obezbjeđenja sveukupne pravičnosti. Rezerva, ako je prihvatljiva i valjana, samo sprječava postojanje automatske povrede zbog činjenice da nije bilo usmenog ročišta.  Nije utvrđena povreda člana 6 stava 1 u slučaju kada se od lica optuženih za  prekoračenje dozvoljene brzine u saobraćaju tražilo da daju izjavu PRESUDA U PREDMETU O’HALLORAN I FRANCIS PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  (Predstavke 15809/02 i 25624/02) 29. juni 2007. 1. Osnovne činjenice

Podnosioci predstavke, g. Gerard O’Halloran i g. Idris Richard Francis, rođeni 1933., odnosno 1939. godine, žive u Londonu, odnosno u Petersfieldu. Podnosioci predstavke su, u odvojenim incidentima, snimljeni radar-kamerama za kontrolu brzine u saobraćaju. Relevantne jedinice saobraćajne policije su uputile pisma podnosiocima, navodeći da posjeduju fotografski dokaz prekršaja, da će protiv podnosioca biti pokrenut postupak, te da podnosioci, kao vlasnici  vozila, imaju zakonom propisanu obavezu, u skladu sa odjeljkom 172 Zakona o bezbjednosti u saobraćaju, da daju ime i adresu lica koje je upravljalo vozilom u  vrijeme počinjenja navodnog prekršaja, ili da pruže sve druge informacije koje bi mogle dovesti do utvrđivanja identiteta tog lic a. G. O’Halloran je, u odgovoru na pismo koje je primio, potvrdio da je u dato  vrijeme on upravljao vozilom. Izveden je pred sud za prekršaje i osuđen za prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila. Prije suđenja, podnosilac predstavke je tražio da se izuzme priznanje koje je dao u odgovoru na obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka (engl. notice of intention to prosecute ), pozivajući se na odjeljke 76 i 78 Zakona o policiji i dokazima u krivičnom postupku iz 1984. godine, odredbe koje sudovima omogućavaju da isključe dokaze i priznanja pribavljena prinudom, a u vezi sa članom 6 Konvencije.

Zahtjev podnosioca predstavke da se njegovo priznanje izuzme kao dokaz bio je odbijen. Štaviše, sud za prekršaje je odbio zahtjev podnosioca da Viši sud ispita da li je došlo do pogrešne primjene prava, odnosno da li je priznanje optuženog da je bio za volanom vozila trebalo izuzeti budući da je bio primoran dati izjavu kojom sam sebe inkriminiše. Sud za prekršaje je zaključio da je to pitanje r iješeno presudom Krunskog vijeća u predmetu Brown protiv Scotta , kao i odlukom Višeg suda u predmetu DPP protiv Wilsona . U tim predmetima je utvrđeno da odjeljak 172 Zakona o bezbjednosti u saobraćaju nije u suprotnosti sa privilegijom protiv samooptuživanja. Zahtjev podnosioca predstavke za sudsko preispitivanje odluke suda za prekršaje je stoga odbijen. Po primanju obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka, g. Francis, drugi podnosilac predstavke, je odgovorio policiji, u pisanom obliku, pozivajući se na svoje pravo na šutnju i pravo da ne iznosi optužbe protiv sebe. Policija ga  je obavijestila da prema odluci u predmetu Brown protiv Scotta , odjeljak 172 ne predstavlja kršenje prava na zaštitu od samooptuživanja. Podnosilac predstavke odbio je dati tražene informacije. Pozvan je da se pojavi pred sudom za prekršaje zbog nepoštovanja odjeljka 172(3) Zakona o bezbjednosti u saobraćaju. Podnosilac predstavke je proglašen krivim i novčano kažnjen sa 750 britanskih funti. Podnosilac predstavke je tvrdio da je novčana kazna mnogo veća od one koju bi dobio da se izjasnio krivim za prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine kretanja vozila. 2. Ocjena Suda 

Podnosioci predstavke su se žalili da su dokaz dali pod prinudom, protivno članu 6 st. 1 i 2 - pravo na šutnju i privilegija protiv samooptuživanja. Podnosioci su tvrdili da je krivični segment člana 6 stava 1 primjenjiv u njihovom slučaju, pošto su oboje primili obavještenje o namjeri pokretanja sudskog postupka i bili optuženi za djela predviđena Zakonom o bezbjednosti u saobraćaju. Sud se složio da je član 6 primjenjiv. Član 6 stav 1

Vlada je tvrdila da prava na šutnju i zaštitu od samooptuživanja nisu apsolutna prava, te da je njihovu primjenu moguće ograničiti pozivanjem na druge opravdane ciljeve u korist javnog interesa. Postoje opravdani razlozi zbog kojih vlasnik vozila treba imati obavezu da otkrije identitet lica koje je upravljalo vozilom u trenutku registrovanog prekršaja: saobraćajni prekršaji su propisani radi odvraćanja od opasnog ponašanja u saobraćaju i bez odjeljka 172 ne bi bilo moguće utvrditi identitet vozača koji

96

97

prekorače dozvoljenu brzinu niti krivično goniti ta lica. Podnosioci predstavke su tvrdili da problem zloupotrebe motornih vozila nije dovoljan da bi se opravdala zakonom dozvoljena prinuda koja poništava suštinu njihovih prava prema članu 6. Činjenica da priroda kazni predviđenih za ove vrste djela nije ozbiljna, nije bilo relevantno s obzirom da su prava iz člana 6 primjenjiva na sve vrste krivičnih postupaka. Sud nije prihvatio da pravo na zaštitu od samooptuživanja nije apsolutno pravo. Istina je da je Sud u svojoj prethodnoj praksi utvrdio povredu člana 6 u slučajevima kada su dokazi pribav ljeni metodama „direktne prinude” suprotno volji optuženika, ali to ne znači da će primjena tih metoda uvijek predstavljati kršenje člana 6. Sud  je podsjetio na presudu u predmetu  Jalloh protiv Njemačke 66, u kojem je razmatrao pitanje prihvatanja u dokazni materijal opojne droge koje je podnosilac predstavke progutao, a kasnije povratio nakon što su mu pod prisilom dati emetici. U tom predmetu nije utvrđena povreda privilegije protiv samooptuživanja. Podnosioci predstavke su tvrdili da se u predmetu  Jalloh radilo o „stvarnim” dokazima, a ne o izjavama kojima se krši privilegij protiv samooptuživanja. Sud je prihvatio da se činjenice u predmetu Jalloha  umnogome razlikuju od onih u predmetu podnosilaca predstavke, ali je utvrdio da su ista načela primjenjiva u oba predmeta. Imajući u vidu načela iz predmeta  Jalloh, Sud se usredsredio na prirodu i stepen prinude koji je korišten za pribav ljanje dokaza, pitanje da li su zaštitni mehanizmi predviđeni u postupku korišćenom za pribavljanje dokaza, kao i na način na koji su pribavljeni dokazi upotrijebljeni. Sud je prihvatio da, iako je prinuda u slučaju podnosilaca predstavke bila direktne prirode i odnosila se na krivično djelo, obaveza pružanja informacija u vezi identiteta vozača je direktna posljedica vlasništva vozila, a vlasnici vozila podliježu regulatornom režimu. Vlasnici automobila imaju određene obaveze s obzirom na činjenicu da se motornim vozilom mogu prouzrokovati ozljede i štete. Dalje, policija je imala pravo tražiti samo određene informacije. Dozvoljena prinuda (obaveza vlasnika vozila da otkrije identitet vozača) se primjenjuje samo u policijskim istragama ograničenim isključivo na pronalaženje počinioca saobraćajnog prekršaja.

Što se tiče toga kako su te izjave korišćene, Sud je smatrao da su one bile prihvatljive kao dokazi na sudu, ali i da je identitet vozača bio samo jedan od elemenata prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine i da osuda ne bi bila moguća samo na osnovu dokaza dobijenih metodama prinude. Imajući u vidu posebnu prirodu regulatornog režima o kojem je ovdje riječ, kao i ograničen karakter podataka traženih na osnovu obavijesti prema odjeljku 172, Sud je utvrdio da suština prava podnosilaca predstavke na šutnju i zaštitu od samooptuživanja nije bila povrijeđena. Stoga je utvrdio da nije prekršen član 6 stav 1 Konvencije. Nikakvo drugo, odvojeno, pitanje nije utvrđeno prema članu 6 stavu 2.

  3. Komentar  Ovdje je Sud razmatrao usklađenost primjene metoda prinude za pribavljanje dokaza sa Konvencijom. Sud je zaključio da je djela za koje su podnosioci predstavke u ovom predmetu bili optuženi bila krivične prirode i da je stoga č lan 6 bio primjenjiv. Međutim, pravo na zaštitu od samooptuživanja nije apsolutno pravo, i Sud je zatim razmatrao da li je primjena prinude pri pribav ljanju dokaza u slučaju podnosilaca predstavke bila opravdana. Prilikom utvrđivanja da li je došlo do kršenja prava podnosilaca da ne iznose optužbe protiv sebe, Sud je primijenio je isti test kao i u predmetu Jalloh. Razmatrao je prirodu i stepen prinude korišćene za dobijanje dokaza, te da li sporni postupak za pribavljanje dokaza sadrži neke zaštitne mehanizme, i na kraju, kako su dokazi korišćeni. Važno je primijetiti da to što se radilo o djelu malog značaja nije bilo od značaja. Sud je smatrao da vlasnici  vozila imaju određene obaveze i da stoga podliježu određenom regulatornom režimu. A to je značilo da su vlasti opravdano tražile od podnosilaca da daju ograničenu količinu informacija, kako je to i predviđeno odjeljkom 172. Shodno tome, nije utvrđeno kršenje odredbi Konvencije.

Što se tiče postojanja zaštitnih mehanizama u postupku korišćenom za pribavljanje dokaza, Sud je primijetio da, prema odjeljku 172, ne može se smatrati da je saobraćajni prekršaj počinjen ako vlasnik vozila nije znao, ili iz razumnih razloga nije mogao da zna ko je uprav ljalo vozilom u trenutku registrovanog prekršaja. 66 98

11.07.2006. godine, predstavka br. 54810/00 99

prekorače dozvoljenu brzinu niti krivično goniti ta lica. Podnosioci predstavke su tvrdili da problem zloupotrebe motornih vozila nije dovoljan da bi se opravdala zakonom dozvoljena prinuda koja poništava suštinu njihovih prava prema članu 6. Činjenica da priroda kazni predviđenih za ove vrste djela nije ozbiljna, nije bilo relevantno s obzirom da su prava iz člana 6 primjenjiva na sve vrste krivičnih postupaka. Sud nije prihvatio da pravo na zaštitu od samooptuživanja nije apsolutno pravo. Istina je da je Sud u svojoj prethodnoj praksi utvrdio povredu člana 6 u slučajevima kada su dokazi pribav ljeni metodama „direktne prinude” suprotno volji optuženika, ali to ne znači da će primjena tih metoda uvijek predstavljati kršenje člana 6. Sud  je podsjetio na presudu u predmetu  Jalloh protiv Njemačke 66, u kojem je razmatrao pitanje prihvatanja u dokazni materijal opojne droge koje je podnosilac predstavke progutao, a kasnije povratio nakon što su mu pod prisilom dati emetici. U tom predmetu nije utvrđena povreda privilegije protiv samooptuživanja. Podnosioci predstavke su tvrdili da se u predmetu  Jalloh radilo o „stvarnim” dokazima, a ne o izjavama kojima se krši privilegij protiv samooptuživanja. Sud je prihvatio da se činjenice u predmetu Jalloha  umnogome razlikuju od onih u predmetu podnosilaca predstavke, ali je utvrdio da su ista načela primjenjiva u oba predmeta. Imajući u vidu načela iz predmeta  Jalloh, Sud se usredsredio na prirodu i stepen prinude koji je korišten za pribav ljanje dokaza, pitanje da li su zaštitni mehanizmi predviđeni u postupku korišćenom za pribavljanje dokaza, kao i na način na koji su pribavljeni dokazi upotrijebljeni. Sud je prihvatio da, iako je prinuda u slučaju podnosilaca predstavke bila direktne prirode i odnosila se na krivično djelo, obaveza pružanja informacija u vezi identiteta vozača je direktna posljedica vlasništva vozila, a vlasnici vozila podliježu regulatornom režimu. Vlasnici automobila imaju određene obaveze s obzirom na činjenicu da se motornim vozilom mogu prouzrokovati ozljede i štete. Dalje, policija je imala pravo tražiti samo određene informacije. Dozvoljena prinuda (obaveza vlasnika vozila da otkrije identitet vozača) se primjenjuje samo u policijskim istragama ograničenim isključivo na pronalaženje počinioca saobraćajnog prekršaja.

Što se tiče toga kako su te izjave korišćene, Sud je smatrao da su one bile prihvatljive kao dokazi na sudu, ali i da je identitet vozača bio samo jedan od elemenata prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine i da osuda ne bi bila moguća samo na osnovu dokaza dobijenih metodama prinude. Imajući u vidu posebnu prirodu regulatornog režima o kojem je ovdje riječ, kao i ograničen karakter podataka traženih na osnovu obavijesti prema odjeljku 172, Sud je utvrdio da suština prava podnosilaca predstavke na šutnju i zaštitu od samooptuživanja nije bila povrijeđena. Stoga je utvrdio da nije prekršen član 6 stav 1 Konvencije. Nikakvo drugo, odvojeno, pitanje nije utvrđeno prema članu 6 stavu 2.

  3. Komentar  Ovdje je Sud razmatrao usklađenost primjene metoda prinude za pribavljanje dokaza sa Konvencijom. Sud je zaključio da je djela za koje su podnosioci predstavke u ovom predmetu bili optuženi bila krivične prirode i da je stoga č lan 6 bio primjenjiv. Međutim, pravo na zaštitu od samooptuživanja nije apsolutno pravo, i Sud je zatim razmatrao da li je primjena prinude pri pribav ljanju dokaza u slučaju podnosilaca predstavke bila opravdana. Prilikom utvrđivanja da li je došlo do kršenja prava podnosilaca da ne iznose optužbe protiv sebe, Sud je primijenio je isti test kao i u predmetu Jalloh. Razmatrao je prirodu i stepen prinude korišćene za dobijanje dokaza, te da li sporni postupak za pribavljanje dokaza sadrži neke zaštitne mehanizme, i na kraju, kako su dokazi korišćeni. Važno je primijetiti da to što se radilo o djelu malog značaja nije bilo od značaja. Sud je smatrao da vlasnici  vozila imaju određene obaveze i da stoga podliježu određenom regulatornom režimu. A to je značilo da su vlasti opravdano tražile od podnosilaca da daju ograničenu količinu informacija, kako je to i predviđeno odjeljkom 172. Shodno tome, nije utvrđeno kršenje odredbi Konvencije.

Što se tiče postojanja zaštitnih mehanizama u postupku korišćenom za pribavljanje dokaza, Sud je primijetio da, prema odjeljku 172, ne može se smatrati da je saobraćajni prekršaj počinjen ako vlasnik vozila nije znao, ili iz razumnih razloga nije mogao da zna ko je uprav ljalo vozilom u trenutku registrovanog prekršaja. 66

11.07.2006. godine, predstavka br. 54810/00

98

99

Prihvatljivost dokaza u krivičnom postupku PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU BYKOV PROTIV RUSIJE (Predstavka br. 4378/02) 10. mart 2009.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Anatoliy Petrovich Bykov, je ruski drž avljanin, rođen 1960. godine i živi u R usiji. U vrijeme njegovog hapšenja u oktobru 2000, podnosilac predstavke je bio jedan od glavnih akcionara i izv ršni rukovodilac korporacije, kao i poslanik u regionalnoj parlamentarnoj skupštini Krasnojarska. U septembru 2000. godine g. Bykov je navodno naredio jednom od svojih bližih saradnika, V.-u, da ubije g. S.-a, svog nekadašnjeg poslovnog saradnika. V. nije izvršio naredbu, već je prijavio podnosioca predstavke Saveznoj bezbjednosnoj službi (u daljem tekstu: FSB). FSB i policija odlučili su organizovati tajnu operaciju kako bi prikupili dokaze o namjeri podnosioca predstavke da ubije S.a. Policija je 29. septembra 2000. godine inscenirala otkriće dva leša u kući S.-a. U medijima su zvanično saopštili da je jedan od ubijenih identifikovan kao S., a drugi kao njegov poslovni partner, g. I. V. je 3. oktobra 2000. godine V. Posjetio podnosioca predstavke kod kuće. Na sebi je imao skriven r adio-uređaj pomoću kojeg je policija, koja se nalazila ispred kuće, mogla snimati njihov razgovor. U skladu sa uputstvima koje je dobio, V. je poveo razgovor sa podnosiocem predstavke, rekavši mu da je izvršio ubistvo. Kao dokaz podnosiocu je predao nekoliko predmeta posuđenih od S. i I. Policija je tako dobila snimak razgovara između V. i podnosioca u trajanju od 16 minuta. Pretres kuće podnosioca predstavke je izvršen 4. oktobra 2000. godine. Predmeti koje mu je V. predao, oduzeti su tokom pretresa. Podnosilac predstavke je uhapšen i zadržan u pritvoru. Optužen je za zločinačko udruživanje radi ubistva i radi nabavke, i posjedovanja oružja i rukovanja istim. Podnosiocu predstavke nekoliko je puta produžavan pritvoru u pretkrivičnom postupku, a njegove mnogobrojne žalbe i zahtjevi za puštanje na slobodu odbijeni su zbog ozbiljnosti optužba protiv njega i opasnosti da bi mogao pobjeći i izvršiti pritisak na svjedoke. 100

Podnosilac predstavke je u junu 2002. godine proglašen krivim po obje tačke optužnice i osuđen na šest i po godina zatvora. Pušten je uslovno na pet godina. Kazna je potvrđena u žalbenom postupku.

2. Odluka Suda  Predstavka je podnijeta Evropskom sudu za ljudska prava 21. decembra 2001. godine. Vijeće kome je predmet povjeren je 22. novembra 2007. godine ustupilo nadležnost Velikom vijeću. Pozivajući se na član 5 stav 3, podnosilac predstavke je tvrdio da je dužina trajanja njegovog pritvora u pretkrivičnom postupku bila prekomjerna i da mu je vrijeme u pritvoru u više navrata za redom produžavano bez da su mu dati relevantni i dovoljni razlozi za to. Pozivajući se na član 6 stav 1, žalio se da je postupak koji je  vođen protiv njega bio nepravičan, budući da mu je policija postavila zamku kako bi ga prevarila i navela da sam sebe inkriminiše u razgovoru sa V.-om, a da je sud prihvatio snimak tog razgovara kao dokaz na suđenju. Podnosilac predstavke se takođe žalio da je tajna operacija koju je policija provela uključivala i nezakonit upad u njegov dom, kao i presretanje i snimanje njegovog razgovora sa g. V.-om, te da sve to predstavlja miješanje u njegov privatni život i prepisku, protivno odredbama člana 8. Član 5 stav 3

Dugotrajno zadržavanje u pritvoru u pretkrivičnom postupku može biti opravdano samo ukoliko postoje konkretne indicije istinskog javnog i nteresa koje su, ne dovodeći u pitanje pretpostavku nevinosti, važnije od pravila poštovanja individualne slobode iz člana 5 Konvencije. Međutim, Sud je utvrdio da u ovom slučaju osnove za zadržavanje u pritvor u nisu nikako bile potkrijepljene odlukama sudova u pitanju, posebno u početnim fazama postupka, i da je, prema tome, došlo do povrede člana 5 stava 3. Član 6 stav 1

Sud je ponovio je članom 6 obezbjeđeno pravo na pravično suđenje u cjelini, i da tim članom nisu propisana pravila o prihvatljivosti dokaza, čak ni u pogledu dokaza koji su pribavljeni na nezakonit način u smislu domaćih zakona. S tim u vezi, primijetio je da je podnosilac predstavke i u akuzatornom i u žalbenom postupku bio u mogućnosti osporiti metode koje je policija primijenila. Stoga  je podnosilac predstavke imao mogućnost iz nijeti argument da su dokazi protiv njega bili nezakonito pribavljeni i da je sporni snimak bio pogrešno protumačen. Domaći sudovi su detaljno razmatrali sve te argumente i svaki od njih pojedinačno 101

Prihvatljivost dokaza u krivičnom postupku PRESUDA VELIKOG VIJEĆA U PREDMETU BYKOV PROTIV RUSIJE (Predstavka br. 4378/02) 10. mart 2009.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke, Anatoliy Petrovich Bykov, je ruski drž avljanin, rođen 1960. godine i živi u R usiji. U vrijeme njegovog hapšenja u oktobru 2000, podnosilac predstavke je bio jedan od glavnih akcionara i izv ršni rukovodilac korporacije, kao i poslanik u regionalnoj parlamentarnoj skupštini Krasnojarska. U septembru 2000. godine g. Bykov je navodno naredio jednom od svojih bližih saradnika, V.-u, da ubije g. S.-a, svog nekadašnjeg poslovnog saradnika. V. nije izvršio naredbu, već je prijavio podnosioca predstavke Saveznoj bezbjednosnoj službi (u daljem tekstu: FSB). FSB i policija odlučili su organizovati tajnu operaciju kako bi prikupili dokaze o namjeri podnosioca predstavke da ubije S.a. Policija je 29. septembra 2000. godine inscenirala otkriće dva leša u kući S.-a. U medijima su zvanično saopštili da je jedan od ubijenih identifikovan kao S., a drugi kao njegov poslovni partner, g. I. V. je 3. oktobra 2000. godine V. Posjetio podnosioca predstavke kod kuće. Na sebi je imao skriven r adio-uređaj pomoću kojeg je policija, koja se nalazila ispred kuće, mogla snimati njihov razgovor. U skladu sa uputstvima koje je dobio, V. je poveo razgovor sa podnosiocem predstavke, rekavši mu da je izvršio ubistvo. Kao dokaz podnosiocu je predao nekoliko predmeta posuđenih od S. i I. Policija je tako dobila snimak razgovara između V. i podnosioca u trajanju od 16 minuta. Pretres kuće podnosioca predstavke je izvršen 4. oktobra 2000. godine. Predmeti koje mu je V. predao, oduzeti su tokom pretresa. Podnosilac predstavke je uhapšen i zadržan u pritvoru. Optužen je za zločinačko udruživanje radi ubistva i radi nabavke, i posjedovanja oružja i rukovanja istim. Podnosiocu predstavke nekoliko je puta produžavan pritvoru u pretkrivičnom postupku, a njegove mnogobrojne žalbe i zahtjevi za puštanje na slobodu odbijeni su zbog ozbiljnosti optužba protiv njega i opasnosti da bi mogao pobjeći i izvršiti pritisak na svjedoke.

Podnosilac predstavke je u junu 2002. godine proglašen krivim po obje tačke optužnice i osuđen na šest i po godina zatvora. Pušten je uslovno na pet godina. Kazna je potvrđena u žalbenom postupku.

2. Odluka Suda  Predstavka je podnijeta Evropskom sudu za ljudska prava 21. decembra 2001. godine. Vijeće kome je predmet povjeren je 22. novembra 2007. godine ustupilo nadležnost Velikom vijeću. Pozivajući se na član 5 stav 3, podnosilac predstavke je tvrdio da je dužina trajanja njegovog pritvora u pretkrivičnom postupku bila prekomjerna i da mu je vrijeme u pritvoru u više navrata za redom produžavano bez da su mu dati relevantni i dovoljni razlozi za to. Pozivajući se na član 6 stav 1, žalio se da je postupak koji je  vođen protiv njega bio nepravičan, budući da mu je policija postavila zamku kako bi ga prevarila i navela da sam sebe inkriminiše u razgovoru sa V.-om, a da je sud prihvatio snimak tog razgovara kao dokaz na suđenju. Podnosilac predstavke se takođe žalio da je tajna operacija koju je policija provela uključivala i nezakonit upad u njegov dom, kao i presretanje i snimanje njegovog razgovora sa g. V.-om, te da sve to predstavlja miješanje u njegov privatni život i prepisku, protivno odredbama člana 8. Član 5 stav 3

Dugotrajno zadržavanje u pritvoru u pretkrivičnom postupku može biti opravdano samo ukoliko postoje konkretne indicije istinskog javnog i nteresa koje su, ne dovodeći u pitanje pretpostavku nevinosti, važnije od pravila poštovanja individualne slobode iz člana 5 Konvencije. Međutim, Sud je utvrdio da u ovom slučaju osnove za zadržavanje u pritvor u nisu nikako bile potkrijepljene odlukama sudova u pitanju, posebno u početnim fazama postupka, i da je, prema tome, došlo do povrede člana 5 stava 3. Član 6 stav 1

Sud je ponovio je članom 6 obezbjeđeno pravo na pravično suđenje u cjelini, i da tim članom nisu propisana pravila o prihvatljivosti dokaza, čak ni u pogledu dokaza koji su pribavljeni na nezakonit način u smislu domaćih zakona. S tim u vezi, primijetio je da je podnosilac predstavke i u akuzatornom i u žalbenom postupku bio u mogućnosti osporiti metode koje je policija primijenila. Stoga  je podnosilac predstavke imao mogućnost iz nijeti argument da su dokazi protiv njega bili nezakonito pribavljeni i da je sporni snimak bio pogrešno protumačen. Domaći sudovi su detaljno razmatrali sve te argumente i svaki od njih pojedinačno

100

101

odbacili obrazloženim odlukama. Sud je dalje primijetio da izjave podnosioca predstavke koje su bile tajno snimane nisu bile date ni pod kakvom prisilom; da domaći sudovi nisu neposredno uzeli te izjave u obzir, nego su se više oslanjali na izvještaj vještaka sačinjen na osnovu snimka; i da je to sve bilo potkrijepljeno fizičkim dokazima. Stoga je Sud zaključio da su poštovana prava podnosioca predstavke na odbranu i na zaštitu od samooptuživanja i da, prema tome, nije došlo do povrede člana 6 stava 1. Član 8 

Sud je primijetio da nije bilo sumnje da su mjere koje je policija sprovela predstavljale miješanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog privatnog života. Sud je istakao da bi takvo miješanje bilo u skladu sa Konvencijom, potrebno je da bude u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu iz jednih od razloga navedenih u stavu 2 člana 8. Sud je primijetio da ruski Zakon o operativno-istražnim radnjama izričito štiti privatnost pojedinca tako što nalaže da je dobivanje sudskog odobrenja neophodno za sve operativne aktivnosti koje bi mogle predstavljati miješanje u privatnost doma ili privatnost telefonskih ili poštanskih komunikacija neke osobe. U slučaju gospodina Bykova, domaći sudovi su smatrali da, budući da je V. bio pozvan u njegov dom i da se tu nije radilo ni o kakvim telefonskim ili poštanskim  vidovima komunikacije (pošto je razgovor snimljen pomoću daljinskog radiouređaja), policijskom operacijom nije došlo do kršenja važ ećih propisa. S tim u vezi Sud je ponovo naglasio da, radi ispunjenja zahtjeva o zakonitosti iz člana 8, u pogledu presretanja komunikacija u cilju policijske istrage, u zakonu mora dovoljno jasno biti ukazano na okolnosti u kojim i uslove pod kojim policijski organi imaju pravo da pribjegnu takvim mjerama. U ovom predmetu, Sud je smatrao da je upotreba daljinskog radio-uređaja za snimanje razgovora između V.-a i podnosioca predstavke u suštini jednako prisluškivanju telefona, u smislu prirode i stepena miješanja u privatnost pojedinca u pitanju. S tim u vezi, Sud je bio mišljenja da je, budući da je z akonom uređeno samo presretanje telefonskih i poštanskih komunikacija, diskreciono pravo koje su uživali policijski organi bilo isuviše široko i nije bilo propraćeno odgovarajućim zaštitnim mehanizmima protiv raznih mogućih zloupotreba. A kako je ta opasnost od proizvoljnosti protivna zahtjevima zakonitosti, Sud je utvrdio povredu č lana 8. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio iznos od 1.000 EUR na ime nematerijalne štete i 25.000 EUR za troškove postupka. 102

3. Komentar  Ovo je veoma zanimljiva presuda za advokate, tužioce i sudije koji se bave pitanjem prihvatljivosti dokaza u krivičnom postupku. Međutim, Sud nije iskoristio ovu priliku da postavi jasne smjernice za buduće slučajeve vezane za dokaze pribavljene u suprotnosti sa članom 8, a na ovu činjenicu su i sudije koje su izdvojile svoje mišljenje imale oštre primjedbe. Vijeće kome je ovaj predmet povjeren ga je ustupio Velikom vijeću, čime je stavilo da znanja da je riječ o predmetu koji otvara ozbiljna pitanja u vezi sa tumačenjem Konvencije ili čiji ishod bi mogao izmijeniti dotadašnju sudsku praksu. Dva glavna pitanja o kojima je ovdje bila riječ odnosila su se na stvarne istražne mjere koje su vlasti upotrijebile i da li su te mjere bile u skladu sa članom 8, te da li je protiv podnosioca predstavke vođeno pravično suđenje u smislu člana 6. Zaključivši da je bilo povrede člana 8, Sud je slijedio svoju dotadašnju praksu u vezi sa prisluškivanjem telefona i drugim tajnim uređajima za prisluškivanje – odsustvo detaljnih i konkretnih propisa značilo je mogućnost proizvoljnog postupanja, i prema tome, nije zadovoljen zahtjev iz člana 8 da (miješanje) mora biti «u skladu sa zakonom». Ostalo je pitanje da li prihvatanje izjava podnosioca predstavke, pribavljenih u toku operacije, kao dokaznog materijala na suđenju predstavljalo povredu njegovih prava iz člana 6. Premda su se i sudije koje su bile u većini i sudije koje su izdvojile svoje mišljenje složile da su pravila o prihvatljivosti dokaza prevashodno stvar domaćeg zakonodavstva, kao i da Sud treba da se ograniči na ispitivanje da li je suđenje kao cjelina bilo pravično, sudije koje su izdvojile svoje mišljenje su tvrdile da bi bilo drugačije da je utvrđeno da su dokazi o kojima je riječ pribavljeni protivno pravima sadržanim u Konvenciji. U predmetu  Jalloh protiv Njemačke  (presuda od 11. jula 2006. godine), Veliko vijeće je smatralo da dokazi pribavljeni mučenjem pokreću ozbiljna pitanja u pogledu pravičnosti kr ivičnog postupka, bez obzira da li  je to što su ti dokazi bili prihvaćeni bilo od odlučujućeg značaja za obezbjeđivanje presude kojom je optuženi proglašen krivim. Međutim, postavlja se pitanje šta je sa dokazima koji su pribavljeni kršenjem prava na poštovanje privatnog života, doma i prepiske? Sudije koje su izdvojile svoje mišljenje navele su da je prihvatanje dokaza pribavljenih kršenjem člana 8 načelno pitanje koje zaslužuje načelni odgovor, naročito kada je riječ o potrebi da se obezbijedi dosljednost između zaključaka Suda po osnovu čl. 6 i 8 i da se naglasi važnost prava iz člana 8 o kojima je ovdje riječ. Ono što možemo da zaključimo iz presude većine sudija Velikog 103

odbacili obrazloženim odlukama. Sud je dalje primijetio da izjave podnosioca predstavke koje su bile tajno snimane nisu bile date ni pod kakvom prisilom; da domaći sudovi nisu neposredno uzeli te izjave u obzir, nego su se više oslanjali na izvještaj vještaka sačinjen na osnovu snimka; i da je to sve bilo potkrijepljeno fizičkim dokazima. Stoga je Sud zaključio da su poštovana prava podnosioca predstavke na odbranu i na zaštitu od samooptuživanja i da, prema tome, nije došlo do povrede člana 6 stava 1. Član 8 

Sud je primijetio da nije bilo sumnje da su mjere koje je policija sprovela predstavljale miješanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog privatnog života. Sud je istakao da bi takvo miješanje bilo u skladu sa Konvencijom, potrebno je da bude u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu iz jednih od razloga navedenih u stavu 2 člana 8. Sud je primijetio da ruski Zakon o operativno-istražnim radnjama izričito štiti privatnost pojedinca tako što nalaže da je dobivanje sudskog odobrenja neophodno za sve operativne aktivnosti koje bi mogle predstavljati miješanje u privatnost doma ili privatnost telefonskih ili poštanskih komunikacija neke osobe. U slučaju gospodina Bykova, domaći sudovi su smatrali da, budući da je V. bio pozvan u njegov dom i da se tu nije radilo ni o kakvim telefonskim ili poštanskim  vidovima komunikacije (pošto je razgovor snimljen pomoću daljinskog radiouređaja), policijskom operacijom nije došlo do kršenja važ ećih propisa. S tim u vezi Sud je ponovo naglasio da, radi ispunjenja zahtjeva o zakonitosti iz člana 8, u pogledu presretanja komunikacija u cilju policijske istrage, u zakonu mora dovoljno jasno biti ukazano na okolnosti u kojim i uslove pod kojim policijski organi imaju pravo da pribjegnu takvim mjerama. U ovom predmetu, Sud je smatrao da je upotreba daljinskog radio-uređaja za snimanje razgovora između V.-a i podnosioca predstavke u suštini jednako prisluškivanju telefona, u smislu prirode i stepena miješanja u privatnost pojedinca u pitanju. S tim u vezi, Sud je bio mišljenja da je, budući da je z akonom uređeno samo presretanje telefonskih i poštanskih komunikacija, diskreciono pravo koje su uživali policijski organi bilo isuviše široko i nije bilo propraćeno odgovarajućim zaštitnim mehanizmima protiv raznih mogućih zloupotreba. A kako je ta opasnost od proizvoljnosti protivna zahtjevima zakonitosti, Sud je utvrdio povredu č lana 8. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio iznos od 1.000 EUR na ime nematerijalne štete i 25.000 EUR za troškove postupka.

3. Komentar  Ovo je veoma zanimljiva presuda za advokate, tužioce i sudije koji se bave pitanjem prihvatljivosti dokaza u krivičnom postupku. Međutim, Sud nije iskoristio ovu priliku da postavi jasne smjernice za buduće slučajeve vezane za dokaze pribavljene u suprotnosti sa članom 8, a na ovu činjenicu su i sudije koje su izdvojile svoje mišljenje imale oštre primjedbe. Vijeće kome je ovaj predmet povjeren ga je ustupio Velikom vijeću, čime je stavilo da znanja da je riječ o predmetu koji otvara ozbiljna pitanja u vezi sa tumačenjem Konvencije ili čiji ishod bi mogao izmijeniti dotadašnju sudsku praksu. Dva glavna pitanja o kojima je ovdje bila riječ odnosila su se na stvarne istražne mjere koje su vlasti upotrijebile i da li su te mjere bile u skladu sa članom 8, te da li je protiv podnosioca predstavke vođeno pravično suđenje u smislu člana 6. Zaključivši da je bilo povrede člana 8, Sud je slijedio svoju dotadašnju praksu u vezi sa prisluškivanjem telefona i drugim tajnim uređajima za prisluškivanje – odsustvo detaljnih i konkretnih propisa značilo je mogućnost proizvoljnog postupanja, i prema tome, nije zadovoljen zahtjev iz člana 8 da (miješanje) mora biti «u skladu sa zakonom». Ostalo je pitanje da li prihvatanje izjava podnosioca predstavke, pribavljenih u toku operacije, kao dokaznog materijala na suđenju predstavljalo povredu njegovih prava iz člana 6. Premda su se i sudije koje su bile u većini i sudije koje su izdvojile svoje mišljenje složile da su pravila o prihvatljivosti dokaza prevashodno stvar domaćeg zakonodavstva, kao i da Sud treba da se ograniči na ispitivanje da li je suđenje kao cjelina bilo pravično, sudije koje su izdvojile svoje mišljenje su tvrdile da bi bilo drugačije da je utvrđeno da su dokazi o kojima je riječ pribavljeni protivno pravima sadržanim u Konvenciji. U predmetu  Jalloh protiv Njemačke  (presuda od 11. jula 2006. godine), Veliko vijeće je smatralo da dokazi pribavljeni mučenjem pokreću ozbiljna pitanja u pogledu pravičnosti kr ivičnog postupka, bez obzira da li  je to što su ti dokazi bili prihvaćeni bilo od odlučujućeg značaja za obezbjeđivanje presude kojom je optuženi proglašen krivim. Međutim, postavlja se pitanje šta je sa dokazima koji su pribavljeni kršenjem prava na poštovanje privatnog života, doma i prepiske? Sudije koje su izdvojile svoje mišljenje navele su da je prihvatanje dokaza pribavljenih kršenjem člana 8 načelno pitanje koje zaslužuje načelni odgovor, naročito kada je riječ o potrebi da se obezbijedi dosljednost između zaključaka Suda po osnovu čl. 6 i 8 i da se naglasi važnost prava iz člana 8 o kojima je ovdje riječ. Ono što možemo da zaključimo iz presude većine sudija Velikog

102

103

 vijeća, jeste da pitanje prihvatljivosti dokaza i eventualnih kršenja prava na zaštitu od samooptuživanja i dalje treba razmatrati od slučaja do slučaja. Pritom će se uzimati u obzir da li dokazi o kojima je riječ predstavljaju jedinu ili glavnu osnovu za donošenje presude, kao i da li je podnosilac predstavke imao ili nije imao priliku da pred domaćim sudovima ospori prihvatljivost tih dokaza. Sud će isto tako razmotriti i dali je na podnosioca bio izvršen bilo kakav pritisak prilikom pribavljanja tih dokaza. Dakle, mada ne pruža «načelni odgovor» u smislu u kojem su to tražile sudije koje su izdvojile mišljenje, presuda iz predmeta Bykov je od izuzetnog značaja za dalji razvoj prava pojedinaca u skladu sa Konvencijom .

Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika Pritvor maloljetnika u svrhu vaspitnog nadzora  PRESUDA U PREDMETU D.G. PROTIV IRSKE (Predstavka br. 39474/98) 16. maj 2002.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke je D.G., irski državljanin, rođen 9. jula 1980. godine. On  je u dato vrijeme bio maloljetnik, imao istoriju kriminalnog djelovanja i smatralo se da ima poremećaj ličnosti i da predstavlja opasnost za sebe i druge. Odlučeno  je 14. marta 1997. godine da D.G. treba biti smješten u terapeutsku instituciju namijenjenu licima uzrasta od 16 do 18 godina starosti. Viši sud je 27. juna 1997. godine odlučio da, zbog nepostojanja bezbjednih vaspitnih institucija u Irskoj, D.G. treba biti pritvoren, u trajanju od tri sedmice, u zavod Sv. Patricka (zatvor u Irskoj), koji je smatran «najmanje neodgovarajući» od svih «neprikladnih» mogućih opcija. A sud je takođe naložio da je u međuvremenu potrebno uložiti napore da mu se pronađe prikladno mjesto. Viši sud je iz istih razloga produžio pritvor podnosiocu predstavke 18. jula 1997. godine. Trećim nalogom (od 23. jula 1997.) je D.G.-u produžen pritvor s obrazloženjem da su privremene prostorije za «smještaj i brigu» u pripremi i da će biti spremne do 28. jula 1997. godine. Nakon što je D.G. pobjegao iz pomenutog objekta, Viši sud je u augustu 1997. godine naložio ponovno pritvaranje podnosioca predstavke u S v. Particku. D.G. je potom prebačen u privremeni smještaj. Od 16. februara 1998. boravio je u novom privremenom smještaju sa 24-satnim nadzorom.

104

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio da njegov pritvor u Sv. Patricku, u periodu od 27.  juna do 28. jula 1997. godine, predstavlja kršenje člana 5 stava 1 Konvencije (pravo na slobodu i bezbjednost). Uz to je tvrdio, pozivajući se na č lan 5 stav 5, da mu je bio uskraćeno utuživo pravo na naknadu štete. Pozivajući se na član 3 (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja), žalio se da je bio zatvoren je u kazneni zavod iako je bio maloljetnik kome je trebala posebna briga, te da je njegov jedinstven status (neoptužen i neosuđen) izazvao da drugi zatvorenici vjeruju da je težak seksualni prijestupnik uslijed čega je bio vrijeđan, ponižavan, prijećeno mu je i bio je zlostavljan, a pritom  je bilo i lisicama vezivan za zatvorskog čuvara svaki put kada je bio izvođen pred sud. U svojoj žalbi, podnosilac predstavke se takođe pozvao na čl. 8 (pravo na privatni život) i 14 (zabr ana diskriminacije). Član 5 stav 1

Sud je ispitao da li se pritvor D.G.-a mogao smatrati privremenom mjerom koja prethodi započinjanju vaspitnog nadzora, u smislu značenja člana 5 stava 1. Sud je primijetio da je Viši sud produžio pritvor podnosioca predstavke s obrazloženjem da se pripremaju objekti za privremeni «smještaj i brigu», a za koje se očekivalo da će biti spremni do 28. jula 1997. godine. Kasniji događaji su pokazali da ti objekti nisu bili bezbjedni (podnosilac predstavke je pobjegao), a očigledno je Viši sud smatrao da su ti objekti neodgovarajući s obzirom da je u avgustu 1997. godine naložio ponovni pritvor podnosioca predstavke u zavod Sv. Patrick, osamnaest dana nakon oslobađanja podnosioca predstavke iz istog. U takvim okolnostima, Sud nije smatrao da se pritvor podnosioca predstavke u zavodu Sv. Patrick u junu i julu 1997. godine mogao posmatrati kao mjera privremenog pritvora koja prethodi režimu vaspitnog nadzora. Prva dva naloga Višeg suda za pritvor podnosioca predstavke nisu se zasnivala ni na kakvom konkretnom prijedlogu za njegovo bezbjedno obrazovanje pod nadzorom, a treći nalog se bazirao na prijedlogu za privremeni smještaj koji se, u svakom slučaju, pokazao kao nebezbjedan i neodgovarajući, i koji je na kraju doveo do toga da Viši sud izda još jedan nalog da se podnosilac predstavke pritvori u zavod Sv. Patricka. Čak i kad bi se moglo pretpostaviti da je njegovo pritvaranje od februara 1998. godine bilo dovoljno bezbjedno i vaspitno odgovarajuće, ono se desilo više od šest mjeseci nakon njegovog puštanja iz zavoda Sv. Patricka u julu 1997. godine.

105

 vijeća, jeste da pitanje prihvatljivosti dokaza i eventualnih kršenja prava na zaštitu od samooptuživanja i dalje treba razmatrati od slučaja do slučaja. Pritom će se uzimati u obzir da li dokazi o kojima je riječ predstavljaju jedinu ili glavnu osnovu za donošenje presude, kao i da li je podnosilac predstavke imao ili nije imao priliku da pred domaćim sudovima ospori prihvatljivost tih dokaza. Sud će isto tako razmotriti i dali je na podnosioca bio izvršen bilo kakav pritisak prilikom pribavljanja tih dokaza. Dakle, mada ne pruža «načelni odgovor» u smislu u kojem su to tražile sudije koje su izdvojile mišljenje, presuda iz predmeta Bykov je od izuzetnog značaja za dalji razvoj prava pojedinaca u skladu sa Konvencijom .

Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika Pritvor maloljetnika u svrhu vaspitnog nadzora  PRESUDA U PREDMETU D.G. PROTIV IRSKE (Predstavka br. 39474/98) 16. maj 2002.

1. Osnovne činjenice Podnosilac predstavke je D.G., irski državljanin, rođen 9. jula 1980. godine. On  je u dato vrijeme bio maloljetnik, imao istoriju kriminalnog djelovanja i smatralo se da ima poremećaj ličnosti i da predstavlja opasnost za sebe i druge. Odlučeno  je 14. marta 1997. godine da D.G. treba biti smješten u terapeutsku instituciju namijenjenu licima uzrasta od 16 do 18 godina starosti. Viši sud je 27. juna 1997. godine odlučio da, zbog nepostojanja bezbjednih vaspitnih institucija u Irskoj, D.G. treba biti pritvoren, u trajanju od tri sedmice, u zavod Sv. Patricka (zatvor u Irskoj), koji je smatran «najmanje neodgovarajući» od svih «neprikladnih» mogućih opcija. A sud je takođe naložio da je u međuvremenu potrebno uložiti napore da mu se pronađe prikladno mjesto. Viši sud je iz istih razloga produžio pritvor podnosiocu predstavke 18. jula 1997. godine. Trećim nalogom (od 23. jula 1997.) je D.G.-u produžen pritvor s obrazloženjem da su privremene prostorije za «smještaj i brigu» u pripremi i da će biti spremne do 28. jula 1997. godine. Nakon što je D.G. pobjegao iz pomenutog objekta, Viši sud je u augustu 1997. godine naložio ponovno pritvaranje podnosioca predstavke u S v. Particku. D.G. je potom prebačen u privremeni smještaj. Od 16. februara 1998. boravio je u novom privremenom smještaju sa 24-satnim nadzorom.

2. Odluka Suda  Podnosilac predstavke se žalio da njegov pritvor u Sv. Patricku, u periodu od 27.  juna do 28. jula 1997. godine, predstavlja kršenje člana 5 stava 1 Konvencije (pravo na slobodu i bezbjednost). Uz to je tvrdio, pozivajući se na č lan 5 stav 5, da mu je bio uskraćeno utuživo pravo na naknadu štete. Pozivajući se na član 3 (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja), žalio se da je bio zatvoren je u kazneni zavod iako je bio maloljetnik kome je trebala posebna briga, te da je njegov jedinstven status (neoptužen i neosuđen) izazvao da drugi zatvorenici vjeruju da je težak seksualni prijestupnik uslijed čega je bio vrijeđan, ponižavan, prijećeno mu je i bio je zlostavljan, a pritom  je bilo i lisicama vezivan za zatvorskog čuvara svaki put kada je bio izvođen pred sud. U svojoj žalbi, podnosilac predstavke se takođe pozvao na čl. 8 (pravo na privatni život) i 14 (zabr ana diskriminacije). Član 5 stav 1

Sud je ispitao da li se pritvor D.G.-a mogao smatrati privremenom mjerom koja prethodi započinjanju vaspitnog nadzora, u smislu značenja člana 5 stava 1. Sud je primijetio da je Viši sud produžio pritvor podnosioca predstavke s obrazloženjem da se pripremaju objekti za privremeni «smještaj i brigu», a za koje se očekivalo da će biti spremni do 28. jula 1997. godine. Kasniji događaji su pokazali da ti objekti nisu bili bezbjedni (podnosilac predstavke je pobjegao), a očigledno je Viši sud smatrao da su ti objekti neodgovarajući s obzirom da je u avgustu 1997. godine naložio ponovni pritvor podnosioca predstavke u zavod Sv. Patrick, osamnaest dana nakon oslobađanja podnosioca predstavke iz istog. U takvim okolnostima, Sud nije smatrao da se pritvor podnosioca predstavke u zavodu Sv. Patrick u junu i julu 1997. godine mogao posmatrati kao mjera privremenog pritvora koja prethodi režimu vaspitnog nadzora. Prva dva naloga Višeg suda za pritvor podnosioca predstavke nisu se zasnivala ni na kakvom konkretnom prijedlogu za njegovo bezbjedno obrazovanje pod nadzorom, a treći nalog se bazirao na prijedlogu za privremeni smještaj koji se, u svakom slučaju, pokazao kao nebezbjedan i neodgovarajući, i koji je na kraju doveo do toga da Viši sud izda još jedan nalog da se podnosilac predstavke pritvori u zavod Sv. Patricka. Čak i kad bi se moglo pretpostaviti da je njegovo pritvaranje od februara 1998. godine bilo dovoljno bezbjedno i vaspitno odgovarajuće, ono se desilo više od šest mjeseci nakon njegovog puštanja iz zavoda Sv. Patricka u julu 1997. godine.

104

105

Shodno tome, Sud je zaključio da je pritvor podnosioca predstavke u zavod Sv. Patricka u periodu od 27. juna do 28. jula 1997. godine bio u suprotnosti sa odredbama člana 5 stava 1 tačke d Konvencije. Član 5 stav 5 

Nakon što je utvrdio da pritvor podnosioca predstavke predstavlja kršenje člana 5 stava 1 i da su nalozi za pritvor bili zakoniti po domaćem pravu, Sud je zaključio da podnosilac predstavke nije imao utuživo pravo na naknadu štete, i da je prema tome, došlo do kršenja člana 5 stava 5. Član 3

Sud je prihvatio da je namjera Višeg suda pri izdavanju naloga o pritvoru podnosioca predstavke bila zaštitnog karaktera i da se ne može zaključiti da je to predstavljalo „kaznu” u smislu značenja člana 3. Sud takođe ne smatra da podneseni dokazi ukazuju na zaključak da je pritvaranje D.G.-a (kao maloljetnika koji nije optužen ili osuđen za bilo kakav prekršaj) u kazneni zavod mogao, sam po sebi, da predstavlja „nečovječno ili ponižavajuće” postupanje. Podnosilac predstavke je bio pritvoren u zatvoru sa određenim obrazovnim i rekreativnim aktivnostima, koje su bile prilagođene potrebama maloljetnih zatvorenika i u kojem je veliki dio zatvorenika bio iste ili slične starosne dobi kao i on. Dalje, s obzirom na njegov krivični dosije, sklonost ka samopovređivanju i nasilju prema drugima, činjenica da je podnosilac predstavke morao da se podvrgne zatvorskoj disciplini nije, sama po sebi, predstavljala povredu člana 3. Po pitanju bilo kakvog postupanja prema podnosiocu predstavke različitom od postupanja prema drugim zatvorenicima u kaznenom zavodu Sv. Patrick koji su podvrgnuti disciplinskom režimu koji u njemu vlada, Sud je napomenuo da nema nikakvih psiholoških, zdravstvenih ili drugih stručnih dokaza koji podupiru psihički ili fizički učinak na koji se podnosilac predstavke žalio. Štaviše, podnosilac predstavke nije obezbjedio nikakve dokaze za svoju tvrdnju da su drugi zatvorenici prema njemu loše postupali. Što se tiče toga da su mu stavljene lisice, Sud nije utvrdio da stavljanje lisica podnosiocu predstavke u javnosti – bez obzira što je tada bio maloljetan - predstavlja po vredu člana 3.Viši sud je smatrao da je on, kao što i svako punoljetno lice može biti, opasnost po sebe i druge. Stoga je Sud zaključio da nije došlo do kršenja člana 3.

Član 8

Sud je zaključio da iz žalbe podnosioca predstavke u vezi zakonitosti njegovog pritvora ne proističe nikakvo odvojeno pitanje na osnovu člana 8. Član 14 

Po mišljenju Suda, postojalo je objektivno i razumno opravdanje za sve razlike u postupanju prema maloljetnicima kojima je potreban pritvor i vaspitni nadzor i postupanju prema odraslima sa istim potrebama, te da prema tome, nije bilo povrede člana 14. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 5.000 EUR na ime nematerijalne štete, te 16.138,96 EUR na ime sudskih i drugi h troškova.

  3. Komentar  Presuda iz ovog predmeta je značajna budući da je tek druga koju je Sud ikada donio po pitanju primjene člana 5 stava 1 tačke d. Član 5 stav 1 tačka d omogućava lišavanje maloljetnika slobode i kada protiv tog lica nije podignuta krivična optužba ili ne postoji krivična osuda koja bi to opravdala u skladu sa članom 5 stavom 1 tač. a ili c. Ovom presudom se utvrđuje odgovornost država ugovornica u odnosu na maloljetnike čije ponašanje koje odstupa od normi je takvo da domaće vlasti smatraju da ta lica ne smiju biti ostavljena na slobodi, ali koja u tom trenutku nisu optužena za krivično djelo niti se nalaze na odsluženju kazne. Ne postoji slična odredba koja bi opravdala lišavanje slobode odraslih lica koji se ponašaju na isti taj način ( Ciulla protiv Italije 67 ). Pojedinci – i odrasli i maloljetnici – mogu biti lišeni slobode samo ukoliko je zadovoljen jedan od uslova iz člana 5 stava 1 tač. a do e. Naravno, obično će maloljetniku koji je pritvoren zbog kriminalnog ponašanja po uslovima člana 5 stava 1 tač. a do c takođe biti pružen vaspitni nadzor, međutim, prema Konvenciji, to nije izričito neophodno da bi se lišavanje slobode moglo smatrati zakonitim u skladu sa članom 5 stavom 1. Budući da je članom 5 stavom 1 tačkom d dozvoljeno lišavanje slobode u okolnostima u kojima ono inače ne bi bilo opravdano, Sud insistira na tome da se zaista sprovede vaspitni nadzor koji ovaj stav zahtijeva. Sud je jasno naglasio da je Irska bila obavezna obezbijediti odgovarajuće objekte koji zadovoljavaju bezbjednosne i vaspitne zahtjeve u skladu sa članom 5 stavom 1 67

106

22.02.1989. godine, predstavka br. 11152/84. 107

Shodno tome, Sud je zaključio da je pritvor podnosioca predstavke u zavod Sv. Patricka u periodu od 27. juna do 28. jula 1997. godine bio u suprotnosti sa odredbama člana 5 stava 1 tačke d Konvencije. Član 5 stav 5 

Nakon što je utvrdio da pritvor podnosioca predstavke predstavlja kršenje člana 5 stava 1 i da su nalozi za pritvor bili zakoniti po domaćem pravu, Sud je zaključio da podnosilac predstavke nije imao utuživo pravo na naknadu štete, i da je prema tome, došlo do kršenja člana 5 stava 5. Član 3

Sud je prihvatio da je namjera Višeg suda pri izdavanju naloga o pritvoru podnosioca predstavke bila zaštitnog karaktera i da se ne može zaključiti da je to predstavljalo „kaznu” u smislu značenja člana 3. Sud takođe ne smatra da podneseni dokazi ukazuju na zaključak da je pritvaranje D.G.-a (kao maloljetnika koji nije optužen ili osuđen za bilo kakav prekršaj) u kazneni zavod mogao, sam po sebi, da predstavlja „nečovječno ili ponižavajuće” postupanje. Podnosilac predstavke je bio pritvoren u zatvoru sa određenim obrazovnim i rekreativnim aktivnostima, koje su bile prilagođene potrebama maloljetnih zatvorenika i u kojem je veliki dio zatvorenika bio iste ili slične starosne dobi kao i on. Dalje, s obzirom na njegov krivični dosije, sklonost ka samopovređivanju i nasilju prema drugima, činjenica da je podnosilac predstavke morao da se podvrgne zatvorskoj disciplini nije, sama po sebi, predstavljala povredu člana 3. Po pitanju bilo kakvog postupanja prema podnosiocu predstavke različitom od postupanja prema drugim zatvorenicima u kaznenom zavodu Sv. Patrick koji su podvrgnuti disciplinskom režimu koji u njemu vlada, Sud je napomenuo da nema nikakvih psiholoških, zdravstvenih ili drugih stručnih dokaza koji podupiru psihički ili fizički učinak na koji se podnosilac predstavke žalio. Štaviše, podnosilac predstavke nije obezbjedio nikakve dokaze za svoju tvrdnju da su drugi zatvorenici prema njemu loše postupali. Što se tiče toga da su mu stavljene lisice, Sud nije utvrdio da stavljanje lisica podnosiocu predstavke u javnosti – bez obzira što je tada bio maloljetan - predstavlja po vredu člana 3.Viši sud je smatrao da je on, kao što i svako punoljetno lice može biti, opasnost po sebe i druge. Stoga je Sud zaključio da nije došlo do kršenja člana 3.

Član 8

Sud je zaključio da iz žalbe podnosioca predstavke u vezi zakonitosti njegovog pritvora ne proističe nikakvo odvojeno pitanje na osnovu člana 8. Član 14 

Po mišljenju Suda, postojalo je objektivno i razumno opravdanje za sve razlike u postupanju prema maloljetnicima kojima je potreban pritvor i vaspitni nadzor i postupanju prema odraslima sa istim potrebama, te da prema tome, nije bilo povrede člana 14. Član 41

Sud je podnosiocu predstavke dodijelio 5.000 EUR na ime nematerijalne štete, te 16.138,96 EUR na ime sudskih i drugi h troškova.

  3. Komentar  Presuda iz ovog predmeta je značajna budući da je tek druga koju je Sud ikada donio po pitanju primjene člana 5 stava 1 tačke d. Član 5 stav 1 tačka d omogućava lišavanje maloljetnika slobode i kada protiv tog lica nije podignuta krivična optužba ili ne postoji krivična osuda koja bi to opravdala u skladu sa članom 5 stavom 1 tač. a ili c. Ovom presudom se utvrđuje odgovornost država ugovornica u odnosu na maloljetnike čije ponašanje koje odstupa od normi je takvo da domaće vlasti smatraju da ta lica ne smiju biti ostavljena na slobodi, ali koja u tom trenutku nisu optužena za krivično djelo niti se nalaze na odsluženju kazne. Ne postoji slična odredba koja bi opravdala lišavanje slobode odraslih lica koji se ponašaju na isti taj način ( Ciulla protiv Italije 67 ). Pojedinci – i odrasli i maloljetnici – mogu biti lišeni slobode samo ukoliko je zadovoljen jedan od uslova iz člana 5 stava 1 tač. a do e. Naravno, obično će maloljetniku koji je pritvoren zbog kriminalnog ponašanja po uslovima člana 5 stava 1 tač. a do c takođe biti pružen vaspitni nadzor, međutim, prema Konvenciji, to nije izričito neophodno da bi se lišavanje slobode moglo smatrati zakonitim u skladu sa članom 5 stavom 1. Budući da je članom 5 stavom 1 tačkom d dozvoljeno lišavanje slobode u okolnostima u kojima ono inače ne bi bilo opravdano, Sud insistira na tome da se zaista sprovede vaspitni nadzor koji ovaj stav zahtijeva. Sud je jasno naglasio da je Irska bila obavezna obezbijediti odgovarajuće objekte koji zadovoljavaju bezbjednosne i vaspitne zahtjeve u skladu sa članom 5 stavom 1 67

22.02.1989. godine, predstavka br. 11152/84.

106

107

tačkom d. Nepostojanje takvih objekata čini pritvor nezakonitim. Sud je ranije proglasio neprihvatljivim predmet ( Koniarska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o prihvatljivosti od 12. oktobra 2001. ) u kojem se podnosilac predstavke žalila da se njen pritvor ne može smatrati z akonitim po članu 5 stavu 1 tački d budući da je ona, premda još uvijek maloljetna, prešla starosnu granicu za obavezno obrazovanje. Sud je smatrao da je to nebitno ukoliko je potrebni vaspitni nadzor zaista i pruž en.

njihovog prava da ne budu izloženi nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kako je predviđeno članom 3 Konvencije. Nadalje su se žalili da im je uskraćeno pravično suđenje čime je povrijeđen član 6 Konvencije. Uz to su tvrdili da je kaznom zatvora na neodređeno vrijeme, koja im je nametnuta, prekršeno njihovo pravo na slobodu iz člana 5, te da činjenica da je «tarifu» odredio državni sekretar a ne sudija predstavlja povredu njihovih prava koja su z aštićena članom 6. Na kraju, pozivajući se na član 5 stav 4 Konvencije, žalili su se da, još od trenutka izricanja kazne nije im nikako pružena mogućnost da zakonitost njihovog daljeg zadržavanja u pritvoru bude ispitana i procijenjena od strane kompetentnog sudskog tijela, kao što je Odbor za uslovni otpust.

Poduzimanje posebnih mjera u suđenju maloljetnicima  PRESUDE U PREDMETIMA   T. PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA I  V. PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  16. decembar 1999.

Sud je zaključio da nije bilo povrede člana 3 i člana 5 stava 1, ali da je došlo do povrede člana 6 stava 1 u pogledu suđenja i u pogledu određivanja tarifa od strane ministra unutrašnjih poslova, i člana 5 stava 4 budući da im je bila uskraćena mogućnost, još od donošenja presude, da pokrenu postupak revizije u kome bi zakonitost njihovog zadržavanja u pritvoru ispitao sud.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, britanski državljani rođeni u augustu 1982. godine, osuđeni su u novembru 1993. godine za otmicu i ubistvo dvogodišnjeg dječaka. U vrijeme izvršenja krivičnog djela imali su deset godina, a jedanaest u vr ijeme suđenja, koje  je održano u javnosti pred Krunskim sudom i koje je izazvalo ogromni interes  javnosti i veliku medijsku pažnju. Nakon što su proglašeni krivim, podnosiocima predstavke je izrečena kazna zatvora na neodređeno vrijeme (engl., « during Her  Majesty’s pleasure » - pritvor po diskreciji Krune). Prema engleskom pravu i praksi, maloljetnici koji su osuđeni na kaznu zatvora na neodređeno vrijeme moraju prvo odslužiti jedan dio zatvorske kazne, «tarifu», čiju dužinu određuje ministar unutrašnjih poslova, da bi se zadovoljili zahtjevi odmazde i odvraćanja. Nakon isteka tarife, pritvorenici se moraju pustiti na slobodu, osim ako, prema mišljenju Odbora za uslovni otpust, predstavljaju opasnost za javnost. Ministar unutrašnjih poslova je svakom od podnosilaca predstavke odredio kaznu („tarifu”) od petnaest godina. Međutim, nakon provođenja postupka sudske kontrole, tu od luku je 12.  juna 1997. godine poništio Gornji dom. Od tog dana, odluka o novoj „tarifi” još nije donijeta.

Član 41

Sud je na ime troškova postupka dodijelio 18.000 britanskih funti (GBP) T.-u i 32.000 GBP V.-u.

  3.

Komentar 

Ova presuda se prije svega bavila kompleksnim i specifičnim pravilima engleskog prava, koja se tiču maloljetnih lica optuženih za izvršenje teških krivična djela, kao što je ubistvo. Međutim, slijedeće dva pitanja su od opšteg interesa: kao prvo, Sud  je još jednom naglasio važnost toga da maloljetna lica ne smiju biti u tolikoj mjeri zastrašena pravilima postupka da to šteti njihovoj sposobnosti da se djelotvorno brane; a drugo, državni ministri ne bi trebali imati ovlašćenja ni da određuju kazne niti da odlučuju koji dio kazne osuđena lica treba stvarno da odsluže, to su stvari o kojima treba da odlučuju isključivo sudovi.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke prigovorili su da su, s obzirom na njihove godine, njihovo suđenje u javnosti pred Krunskim sudom koji je namijenjen postupcima protiv punoljetnih lica i kaznena priroda izrečene sankcije predstavljali kršenje 108

109

tačkom d. Nepostojanje takvih objekata čini pritvor nezakonitim. Sud je ranije proglasio neprihvatljivim predmet ( Koniarska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o prihvatljivosti od 12. oktobra 2001. ) u kojem se podnosilac predstavke žalila da se njen pritvor ne može smatrati z akonitim po članu 5 stavu 1 tački d budući da je ona, premda još uvijek maloljetna, prešla starosnu granicu za obavezno obrazovanje. Sud je smatrao da je to nebitno ukoliko je potrebni vaspitni nadzor zaista i pruž en.

njihovog prava da ne budu izloženi nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kako je predviđeno članom 3 Konvencije. Nadalje su se žalili da im je uskraćeno pravično suđenje čime je povrijeđen član 6 Konvencije. Uz to su tvrdili da je kaznom zatvora na neodređeno vrijeme, koja im je nametnuta, prekršeno njihovo pravo na slobodu iz člana 5, te da činjenica da je «tarifu» odredio državni sekretar a ne sudija predstavlja povredu njihovih prava koja su z aštićena članom 6. Na kraju, pozivajući se na član 5 stav 4 Konvencije, žalili su se da, još od trenutka izricanja kazne nije im nikako pružena mogućnost da zakonitost njihovog daljeg zadržavanja u pritvoru bude ispitana i procijenjena od strane kompetentnog sudskog tijela, kao što je Odbor za uslovni otpust.

Poduzimanje posebnih mjera u suđenju maloljetnicima  PRESUDE U PREDMETIMA   T. PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA I  V. PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA  16. decembar 1999.

Sud je zaključio da nije bilo povrede člana 3 i člana 5 stava 1, ali da je došlo do povrede člana 6 stava 1 u pogledu suđenja i u pogledu određivanja tarifa od strane ministra unutrašnjih poslova, i člana 5 stava 4 budući da im je bila uskraćena mogućnost, još od donošenja presude, da pokrenu postupak revizije u kome bi zakonitost njihovog zadržavanja u pritvoru ispitao sud.

1. Osnovne činjenice Podnosioci predstavke, britanski državljani rođeni u augustu 1982. godine, osuđeni su u novembru 1993. godine za otmicu i ubistvo dvogodišnjeg dječaka. U vrijeme izvršenja krivičnog djela imali su deset godina, a jedanaest u vr ijeme suđenja, koje  je održano u javnosti pred Krunskim sudom i koje je izazvalo ogromni interes  javnosti i veliku medijsku pažnju. Nakon što su proglašeni krivim, podnosiocima predstavke je izrečena kazna zatvora na neodređeno vrijeme (engl., « during Her  Majesty’s pleasure » - pritvor po diskreciji Krune). Prema engleskom pravu i praksi, maloljetnici koji su osuđeni na kaznu zatvora na neodređeno vrijeme moraju prvo odslužiti jedan dio zatvorske kazne, «tarifu», čiju dužinu određuje ministar unutrašnjih poslova, da bi se zadovoljili zahtjevi odmazde i odvraćanja. Nakon isteka tarife, pritvorenici se moraju pustiti na slobodu, osim ako, prema mišljenju Odbora za uslovni otpust, predstavljaju opasnost za javnost. Ministar unutrašnjih poslova je svakom od podnosilaca predstavke odredio kaznu („tarifu”) od petnaest godina. Međutim, nakon provođenja postupka sudske kontrole, tu od luku je 12.  juna 1997. godine poništio Gornji dom. Od tog dana, odluka o novoj „tarifi” još nije donijeta.

Član 41

Sud je na ime troškova postupka dodijelio 18.000 britanskih funti (GBP) T.-u i 32.000 GBP V.-u.

  3.

Komentar 

Ova presuda se prije svega bavila kompleksnim i specifičnim pravilima engleskog prava, koja se tiču maloljetnih lica optuženih za izvršenje teških krivična djela, kao što je ubistvo. Međutim, slijedeće dva pitanja su od opšteg interesa: kao prvo, Sud  je još jednom naglasio važnost toga da maloljetna lica ne smiju biti u tolikoj mjeri zastrašena pravilima postupka da to šteti njihovoj sposobnosti da se djelotvorno brane; a drugo, državni ministri ne bi trebali imati ovlašćenja ni da određuju kazne niti da odlučuju koji dio kazne osuđena lica treba stvarno da odsluže, to su stvari o kojima treba da odlučuju isključivo sudovi.

2. Odluka Suda  Podnosioci predstavke prigovorili su da su, s obzirom na njihove godine, njihovo suđenje u javnosti pred Krunskim sudom koji je namijenjen postupcima protiv punoljetnih lica i kaznena priroda izrečene sankcije predstavljali kršenje 108

109

Sadržaj

2) Sažeci predmeta 

Uvod a) b) c) d)

 III) Zaključak

Postojeći sistem za rješavanje prekršajnih predmeta u Crnoj Gori Predviđene reforme Svrha ove publikacije u kontekstu predviđenih reformi Autori/partneri na projektu/zahvale

a) Primjenjivost člana 6 i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti i.

1) Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim   slobodama 

ii.

Nedostatak nepristrasnosti švajcarskog Policijskog odbora (Belilos protiv Švajcarske) iii. Nedostatak nezavisnosti lokalnih odjeljenja koji rješavaju prekršajne predmete u Slovačkoj  (Kadubec protiv Slovačke) iv. Primjenjivost člana 6 u slučaju upisivanja negativnih poena u vozačku dozvolu podnosioca predstavke  (Malige protiv Francuske) v. Povreda prava na pravično suđenje zbog, između ostalog, nedovoljnih zakonskih i materijalnih garancija protiv spoljnjeg pritiska na domaćeg sudiju (Salov protiv Ukrajine) vi. Povreda objektivnih i subjektivnih aspekata nepristrasnosti sudstva (Kyprianou protiv Kipra) vii. Primjenjivost člana 6 na poreske sporove  (Jussila protiv Finske) viii. Primjenjivost člana 6 na prekršaje (Lauko protiv Slovačke)

e) Ukratko o članu 5 f ) Ukratko o članu 6  I) Ključna pitanja g) Nezavisnost i nepristrasnost h) Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora i) Pravo na suđenje u razumnom roku j) Pravo na pravnu pomoć k) Dokazi l) Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika

 II) Druge relevantne odredbe Konvencije

 

110

m) Član 3 – Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uslovi u zatvoru n) Član 8 – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske o) Čl. 9, 10 i 11 – Sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja p) Član 1 Protokola br. 1 – Zaštita imovine q) Član 14 i Protokol br. 12 – Zabrana diskriminacije

Povreda člana 6 zbog propusta da se podnosiocu predstavke obezbijedi besplatna pomoć prevodioca na ročištu u vezi manjeg saobraćajnog prekršaja (Őzturk protiv Njemačke)

 b) Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora   

i. ii. iii.

Dosuđivanje naknade štete zbog nezakonitog pritvaranja može biti uslovljeno (Wassink protiv Holandije) Mjere za protjerivanja lica optuženog da predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti  (Al-Nashif i drugi protiv Bugarske) Pritvaranjem podnosioca predstavke prekršeno je nekoliko prava iz  člana 5  (Vrenčev protiv Srbije)

111

Sadržaj

 III) Zaključak

2) Sažeci predmeta 

Uvod a) b) c) d)

Postojeći sistem za rješavanje prekršajnih predmeta u Crnoj Gori Predviđene reforme Svrha ove publikacije u kontekstu predviđenih reformi Autori/partneri na projektu/zahvale

a) Primjenjivost člana 6 i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti i.

1) Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim   slobodama 

ii.

Nedostatak nepristrasnosti švajcarskog Policijskog odbora (Belilos protiv Švajcarske) iii. Nedostatak nezavisnosti lokalnih odjeljenja koji rješavaju prekršajne predmete u Slovačkoj  (Kadubec protiv Slovačke) iv. Primjenjivost člana 6 u slučaju upisivanja negativnih poena u vozačku dozvolu podnosioca predstavke  (Malige protiv Francuske) v. Povreda prava na pravično suđenje zbog, između ostalog, nedovoljnih zakonskih i materijalnih garancija protiv spoljnjeg pritiska na domaćeg sudiju (Salov protiv Ukrajine) vi. Povreda objektivnih i subjektivnih aspekata nepristrasnosti sudstva (Kyprianou protiv Kipra) vii. Primjenjivost člana 6 na poreske sporove  (Jussila protiv Finske) viii. Primjenjivost člana 6 na prekršaje (Lauko protiv Slovačke)

e) Ukratko o članu 5 f ) Ukratko o članu 6  I) Ključna pitanja g) Nezavisnost i nepristrasnost h) Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora i) Pravo na suđenje u razumnom roku j) Pravo na pravnu pomoć k) Dokazi l) Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika

 II) Druge relevantne odredbe Konvencije

 

m) Član 3 – Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uslovi u zatvoru n) Član 8 – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske o) Čl. 9, 10 i 11 – Sloboda vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja p) Član 1 Protokola br. 1 – Zaštita imovine q) Član 14 i Protokol br. 12 – Zabrana diskriminacije

Povreda člana 6 zbog propusta da se podnosiocu predstavke obezbijedi besplatna pomoć prevodioca na ročištu u vezi manjeg saobraćajnog prekršaja (Őzturk protiv Njemačke)

 b) Lišenje slobode, pravo na osporavanje zakonitosti pritvora i pravo na naknadu štete zbog nezakonitog pritvora   

i. ii. iii.

Dosuđivanje naknade štete zbog nezakonitog pritvaranja može biti uslovljeno (Wassink protiv Holandije) Mjere za protjerivanja lica optuženog da predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti  (Al-Nashif i drugi protiv Bugarske) Pritvaranjem podnosioca predstavke prekršeno je nekoliko prava iz  člana 5  (Vrenčev protiv Srbije)

110

111

c) Pravo na suđenje u razumnom roku i. ii. iii. iv. v.

Usaglašenost zakona protiv terorizma Sjeverne Irske sa Konvencijom u pogledu lišavanja slobode (Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Postupak prijateljskog poravnanja pred Evropskim sudom (Z.R. protiv Poljske) Oduzimanjem pasoša podnosioca predstavke na duži vremenski period prekršeno je njegovo pravo na slobodu kretanja (Napilajo protiv Hrvatske ) Zaključak Suda da dužina trajanja sudskih postupaka u Sloveniji i dalje predstavlja značajan problem  (Lukenda protiv Slovenije) Dužnost države da obezbijedi tolerantno ponašanje suprotstavljenih političkih grupa  (Ouranio Toxo i drugi protiv Grčke)

d) Pravo na pravnu pomoć i. ii. iii.

Pravo na pravnu pomoć kada je moguća kazna zatvora (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Pravo na pravnu pomoć u postupku pred kasacionim sudom (Twalib protiv Grčke) Prava zatvorenika optuženih za disciplinske prekršaje u zatvoru (Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva)

f) Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika  i. ii.

Pritvor maloljetnika u svrhu vaspitnog nadzora  (D.G. protiv Irske) Preduzimanje posebnih mjera u suđenju maloljetnicima (T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva)

IMPRESUM

e) Dokazi i. ii. iii. iv.

112

Uskraćivanje pristupa spisu predmeta licu optuženom za prekršaj predstavlja povredu člana 6  (Foucher protiv Francuske) Rezerve države na odredbe Konvencije shodno članu 57 (Laukkanen i Manninen protiv Finske) Nije utvrđena povreda člana 6 stava 1 u slučaju kada se od lica optuženih za prekoračenje dozvoljene brzine u saobraćaju tr ažilo da daju izjavu (O’Halloran i Francis protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Prihvatljivost dokaza u krivičnom postupku (Bykov protiv Rusije)

113

c) Pravo na suđenje u razumnom roku i. ii. iii. iv. v.

Usaglašenost zakona protiv terorizma Sjeverne Irske sa Konvencijom u pogledu lišavanja slobode (Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Postupak prijateljskog poravnanja pred Evropskim sudom (Z.R. protiv Poljske) Oduzimanjem pasoša podnosioca predstavke na duži vremenski period prekršeno je njegovo pravo na slobodu kretanja (Napilajo protiv Hrvatske ) Zaključak Suda da dužina trajanja sudskih postupaka u Sloveniji i dalje predstavlja značajan problem  (Lukenda protiv Slovenije) Dužnost države da obezbijedi tolerantno ponašanje suprotstavljenih političkih grupa  (Ouranio Toxo i drugi protiv Grčke)

d) Pravo na pravnu pomoć i. ii. iii.

Pravo na pravnu pomoć kada je moguća kazna zatvora (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Pravo na pravnu pomoć u postupku pred kasacionim sudom (Twalib protiv Grčke) Prava zatvorenika optuženih za disciplinske prekršaje u zatvoru (Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva)

f) Posebna pitanja u vezi maloljetnih osumnjičenika  i. ii.

Pritvor maloljetnika u svrhu vaspitnog nadzora  (D.G. protiv Irske) Preduzimanje posebnih mjera u suđenju maloljetnicima (T. i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva)

IMPRESUM

e) Dokazi i. ii. iii. iv.

112

Uskraćivanje pristupa spisu predmeta licu optuženom za prekršaj predstavlja povredu člana 6  (Foucher protiv Francuske) Rezerve države na odredbe Konvencije shodno članu 57 (Laukkanen i Manninen protiv Finske) Nije utvrđena povreda člana 6 stava 1 u slučaju kada se od lica optuženih za prekoračenje dozvoljene brzine u saobraćaju tr ažilo da daju izjavu (O’Halloran i Francis protiv Ujedinjenog Kraljevstva) Prihvatljivost dokaza u krivičnom postupku (Bykov protiv Rusije)

113