Princezini Dnevnici I - Odjednom Princeza

ki@ Meg Cabot Princezini Dnevnici I - Odjednom Princeza

"Sto god se dogodilo," rekla je, "to ne može promijeniti jednu stvar. Ako sam princeza i u prnjama i dronjcima, onda sam zaista princeza. Bilo bi lako biti princeza da sam obučena u zlatnu opravu, no mnogo je veće dostignuće biti princezom onda kada to nitko ne zna." MALA PRINCEZA Frances Hodgson Burnett

1

ki@ Utorak, 23. rujna Ponekad mi se čini da jedino što radim jest da lažem. Moja mama misli da potiskujem osjećaje o tome. Kažem joj, "Ne, mama, nije tako. Mislim da je to baš super. Dok god si ti sretna i ja sam sretna." Mama je rekla, "Mislim da nisi iskrena sa mnom." Tada mi je dala ovaj dnevnik. Rekla mi je da u njega zapisujem svoje osjećaje, jer, kako kaže, očito o njima ne mogu razgovarati s njom. Želi da zapisujem svoje osjećaje? U redu, zapisivat ću svoje osjećaje. NE MOGU VJEROVATI DA MI TO RADI! Kao da svi već ne misle da sam nakaza. Praktički sam najveća nakaza na cijeloj školi. Mislim, budimo realni: visoka sam skoro dva metra, ravnih prsa i prvašica u gimnaziji. Kako mogu biti veća nakaza od toga? Ako ljudi u školi saznaju za ovo, gotova sam. To je to. Gotova. Oh, Bože, ako zaista postojiš, molim te ne dopusti da oni saznaju za to. Na Manhattanu ima četiri milijuna ljudi, zar ne? Znači da su od toga barem dva milijuna muškarci. Dakle od DVA MILIJUNA muškaraca, ona mora izlaziti baš s profesorom Gianinijem. Ne može ići van s nekim frajerom kojeg ja ne poznajem. Ne može izlaziti s nekim frajerom kojeg je upoznala u D'Agostinosu ili negdje drugdje. Naravno da ne. Ona mora izaći s mojim profesorom iz matematike. Hvala, mama. Baš ti hvala. Srijeda, 24. rujna, peti sat Lilly kaže da je profesor Gianini fora. Kako da ne. Fora je ako ste Lilly Moscovitz. Fora je ako ste dobri u matematici, kao Lilly Moscovitz. Nije fora ako imate jedinicu iz matematike, kao ja. Nije baš fora ako vas SVAKI BOGOVETNI DAN nakon škole tjera da od 14:30 do 15:30 vježbate PVUZ metodu, a mogli biste biti vani s prijateljima. Nije baš fora ako vam pozove mamu na razgovor da joj kaže da ćete pasti iz njegova predmeta, a onda je POZOVE VAN. I nije baš fora ako svoj jezik gura u usta vaše mame. Doduše, nije baš da sam ih vidjela da to rade. Nisu još izašli na prvi spoj. A mislim da moja mama ne bi dopustila da joj frajer gurne jezik u usta na prvom spoju. Barem se nadam da ne bi. Prošli sam tjedan vidjela kako je Josh Richter gurnuo svoj jezik u usta Lane Weinberger. Vidjela sam sve izbliza, jer su se naslanjali na Joshov ormarić, koji se nalazi točno pokraj mog ormarića. Nekako mi se zgadilo. Iako ne mogu reći da bih imala nešto protiv da Josh Richter tako poljubi mene. Neki dan smo Lilly i ja bile u Bigelowsu i kupovale hidroksid za Lillynu mamu kada sam primijetila Josha koji je čekao na blagajni. Vidio me i čak se nekako nasmiješio i rekao, "Bok." Kupovao je Drakkar noir, mušku kolonjsku vodicu. Prodavačica mi je dala besplatni uzorak te kolonjske vodice. Sada mogu mirisati Josha kad god poželim i to u privatnosti vlastitog doma. Lilly kaže da je Josh toga dana, zbog toplotnog udara ili nečeg sličnog vjerojatno imao žutu minutu. Rekla je da sam mu vjerojatno izgledala poznato, no da nije mogao smjestiti moje lice bez betonskih zidova gimnazije Alberta Einsteina oko mene. Zašto bi inače, upitala je, najpopularniji dečko iz četvrtog razreda pozdravio mene. Miju Thermopolis, običnu prvašicu? Ali ja znam da to nije bilo zbog toplotnog udara. Radi se o tome da je Josh, kada nije u blizini Lane i svih svojih prijatelja sportaša, potpuno drugačija osoba. Osoba kojoj nije važno ima li djevojka ravna prsa ili nosi li cipele broj 41. Osoba kojoj to nije bitno i koja može vidjeti u dubinu djevojačke duše. Sigurna sam u to, jer kad sam ga pogledala u oči toga dana u Bige-lowsu, vidjela sam u njemu vrlo osjećajnu osobu, koja se bori da izađe na površinu. Lilly kaže da imam prebujnu maštu i patološku potrebu da dramatiziram vlastiti život. Ona kaže da je činjenica da sam toliko uzrujana zbog svoje mame i profesora G.-a klasičan primjer toga. "Ako te to toliko smeta, jednostavno reci svojoj mami", kaže Lilly. "Reci joj da ne želiš da izlazi s njim. Ne razumijem te, Mia. Nikada iskreno ne kažeš što osjećaš. Zašto za promjenu ne kažeš ono što misliš? Tvoji osjećaji nešto vrijede, znaš." Da, baš. Kao da ću samo tako mami pokvariti veselje. Toliko je sretna zbog tog spoja da mi se od toga povraća. Cijelo vrijeme nešto kuha. Ne šalim se. Jučer je za večeru napravila tjesteninu, prvi put nakon ne znam koliko vremena. Već sam htjela naručiti kinesku hranu iz restorana Suzie's Chinese kada je rekla, "A ne, dušo, danas nećemo jesti hladne sezamove valjuške. Skuhala sam tjesteninu."

2

ki@ Tjesteninu! Moja mama je skuhala tjesteninu! I čak je uzela u obzir moje vegetarijansko opredjeljenje i nije stavila mesne okruglice u umak. Ništa mi nije jasno. STVARI KOJE MORAM UČINITI 1. Kupiti pijesak za mačku. 2. Dovršiti radne zadatke iz PVUZ-a za profesora G.-a. 3. Prestati govoriti Lilly sve. 4. Otići u Pearl Paint: kupiti mekane olovke i brzosušeće ljepilo (za mamu). 5. Napisati seminar o Islandu za Svjetsku civilizaciju (pet stranica, dvostruki prored). 6. Prestati toliko misliti o Joshu Richteru. 7. Odnijeti rublje u praonicu. 8. Stanarina za listopad (provjeriti je li mama predala tatin ček!!!). 9. Biti odlučnija. 10. Izmjeriti opseg grudi. Četvrtak, 25. rujna Danas sam na matematici razmišljala samo o tome kako bi profesor Gianini mogao staviti svoj jezik u mamina usta tijekom njihova sutrašnjeg spoja. Samo sam sjedila tamo, buljeći u njega. Pitao me stvarno lagano pitanje - kunem se, sva lagana pitanja čuva za mene, kao da ne želi da se osjećam izostavljeno ili tako nešto - a ja ga uopće nisam čula. Jedino što sam uspjela reći bilo je: "Što?" A onda je Lana Weinberger napravila onaj zvuk koji uvijek radi i nagnula se prema meni, tako da je svojom plavom kosom ošinula po mojoj klupi. Zapahnuo me golem val parfema i Lana je prosiktala zlobnim glasom: "NAKAZA". Samo što je to izgovorila kao da ima više od tri sloga. Kao da se piše: NA-AA-KA-AA-ZA. Zašto uvijek dobri ljudi, kao što je bila princeza Diana, poginu u automobilskim nesrećama, ali se to nikada ne dogodi zlobnim ljudima kao što je Lana? Nije mi jasno što Josh Richter vidi u njoj. Mislim, dobro, zgodna je. Ali je tako zla. Zar to ne primjećuje ? No, možda je Lana dobra prema Joshu. Ja bih sigurno bila dobra prema Joshu. On je najzgodniji dečko u Albertu Einsteinu. Mnogo dječaka izgleda totalno štreberski u našim školskim uniformama, koja za dečke uključuje sive hlače, bijelu košulju i crni džemper dugih rukava ili prsluk. Ali ne i Josh. On u svojoj uniformi izgleda kao maneken. Ne šalim se. Kako bilo da bilo, danas sam primijetila da profesoru Gianiniju JAKO strše nosnice. Zašto bi netko poželio ići van s tipom kojemu tako jako strše nosnice? Za ručkom sam pitala Lilly što misli o tome i ona je rekla, "Nisam nikada prije zamijetila njegove nosnice. Hoćeš li pojesti taj valjušak?" Lilly kaže da moram prestati biti toliko opsjednuta time. Ona kaže da sam tjeskobna zbog toga što nam je ovo tek prvi mjesec u srednjoj školi, a već imam jedinicu iz jednog predmeta te da tu tjeskobu prebacujem na profesora Gianinija i mamu. Kaze da se to zovee potiskivanje i projiciranje emocija. Pomalo je šugavo kad su ti roditelji najbolje prijateljice psiholozi. Doktori Moscovitz su me danas poslije škole neprestano pokušavali analizirati. Mislim, Lilly i ja smo samo sjedile i igrale Boggle, a oni su svakih pet minuta nešto zapitkivali. "Djevojke, želite li igrati Snapple? Djevojke, na Discovery kanalu ide vrlo zanimljiv dokumentarni film o lignjama. Usput, Mia, što misliš o tome da ti mama izlazi s profesorom iz matematike?" Odgovorila sam, "Nemam ništa protiv toga". Zašto ne mogu reći ono što zaista mislim? No, što ako Lillyni roditelji sretnu moju mamu na Jefferson Marketu ili tako nešto? Da sam im rekla istinu, sigurno bi joj rekli. Ne želim da moja mama zna kako mi je sve to čudno, ne kada je toliko sretna zbog toga. Najgore od svega je bilo to što je Lillyn stariji brat Michael slučajno čuo cijelu priču. Odmah se počeo luđački smijati, iako ja ne vidjm što je tu toliko smiješno. Rekao je, "Tvoja mama hoda sa Frankom Gianinijem? Ha! Ha! Ha!" Baš super. Sada zna i Lillyn brat Michael. Tada sam ga morala početi preklinjati da nikome ne kaže. On je na NT-u, petom satu za nadarenu i talentiranu djecu, sa mnom i s Lilly, što je ujedno i najveća smijurija od sata, jer profesoricu Hill, koja je zadužena za taj sat u našoj gimnaziji, nije uopće briga što radimo dok god nismo previše bučni. Mrzi kad mora izaći iz zbornice, koja se nalazi točno nasuprot razredu za nadarene i talentirane, da viče na nas. U svakom slučaju, Michael bi trebao peti sat iskoristiti za rad na svom web-časopisu Crackhead. Ja bih za vrijeme petog sata trebala raditi zadaće iz matematike.

3

ki@ Kako bilo da bilo, profesorica Hill nikada ne provjerava što radimo na NT-u, što je vjerojatno dobro, jer većinu vremena uglavnom smišljamo načine kako da zaključamo u ormarić novog učenika iz Rusije, koji bi navodno trebao biti glazbeni genij, tako da više ne moramo slušati Stravinskog na njegovoj glupoj violini. No nemojte misliti da će Michael, samo zato što smo on i ja složni protiv Borisa Pelkowskog i njegove violine, šutjeti o mojoj mami i profesoru G.-u. Michael je stalno ponavljao, "Što ćeš ti učiniti za mene, ha, Thermopolis? Što ćeš ti učiniti za mene?" Ali nema ništa što bih ja mogla učiniti za Michaela Moscovitza. Ne mogu se ponuditi da mu pišem zadaće ili nešto slično. Michael je u zadnjem razredu gimnazije (kao i Josh Richter). Michael je cijelog života dobivao samo petice (baš kao i Josh Richter). I Michael će sljedeće godine vjerojatno ići na Yale ili Harvard (baš kao i Josh Richter). Što bih ja mogla učiniti za nekog takvog? Nije da je Michael savršen ili bilo što takvo. Za razliku od Josha Richtera, Michael nije u veslačkoj ekipi. Michael nije čak ni u pregovaračkoj ekipi. Michael ne vjeruje u organizirani sport, ni u organiziranu religiju, niti u bilo što organizirano, što se toga tiče. Umjesto toga, Michael sve vrijeme provodi u svojoj sobi. Jednom sam pitala Lilly što radi ondje, a ona je rekla da ona i njezini roditelji, kad se radi o Michaelu, primjenjuju načelo "ne pitaj, ne reci". Kladim se da tamo radi bombu. Možda će, kao oproštajni štos, dići u zrak našu gimnaziju. Michael povremeno izlazi iz svoje sobe i tada dobacuje sarkastične komentare. Ponekad to čini bez košulje. Iako ne vjeruje u organizirani sport, primijetila sam da Michael ima stvarno lijepa prsa. Trbušni mišići su mu stvarno dobro razvijeni. Nisam to nikada spomenula Lilly. U svakom slučaju, Michaelu su valjda dosadile moje ponude da vodim u šetnju njegova šetlandskog ovčara Pavlova te da nosim prazne limenke Taba, koji je popila njegova mama, natrag u Gristedes radi kaucije, što je inače njegova tjedna obaveza. Jer, Michael je naposljetku, s gađenjem, jednostavno rekao, "Zaboravi, Thermopolis, u redu?" i vratio se u svoju sobu. Pitala sam Lilly zašto je toliko ljut, a ona je rekla da je to zato što me je on zapravo cijelo vrijeme seksualno uznemiravao, ali ja to nisam primijetila. Kakva blamaža! Pretpostavimo da me jednog dana Josh Richter počne seksualno uznemiravati (da bar), a ja to ne primijetim? Bože, ponekad sam tako glupa. No Lilly je rekla da se ne trebam brinuti da će Michael prijateljima u školi ispričati o mojoj mami i profesoru G.-u, jer Michael nema prijatelja. Onda je Lilly zanimalo zašto se toliko brinem što profesoru Gianiniju strše nosnice, jer nisam ja ta koja ih mora gledati, nego moja mama. A ja sam joj odgovorila, "Oprosti, ali ja ih moram gledati od 9:55 do 10:55 i od 14:30 do 15:30 SVAKI BOGOVETNI DAN, osim subote i nedjelje, nacionalnih praznika i preko ljeta. I to ako uspijem proći matematiku, jer ću u protivnom morati ići u ljetnu školu." A ako se vjenčaju, tada ću ih morati gledati SVAKI BOGOVETNI DAN, SEDAM DANA U TJEDNU, UKLJUČUJUĆI I SVE PRAZNIKE. Definiraj skup: skupina stvari; dio ili član pripada skupu A={Gilligan, Skipper, Mary Ann} Svakog člana određuje pravilo A= {x \x je jedan od prognanika na Gilliganovu otoku} Petak, 26. rujna LISTA NAJSEKSI FRAJERA PO IZBORU LILLY MOSCOVITZ (načinjena za vrijeme sata iz Svjetske civilizacije, s komentarima Mije Thermopolis) 1. Josh Richter (slažem se - dva metra istinske privlačnosti. Plava kosa, koja mu često pada u njegove kristalno plave oči i onaj neodoljivi, sneni smiješak. Jedina zamjerka: ima loš ukus jer hoda s Lanom Weinberger). 2. Boris Pelkowski (potpuno sam protiv. Samo zato što je s dvanaest godina svirao svoju glupu violinu u Carnegie Hallu, ne znači da je privlačan. Povrh toga, uvijek gura školski džemper u hlače, umjesto da ga nosi preko hlača kao svi normalni ljudi). 3. Pierce Brosnan, najbolji James Bond (ne slažem se - meni se više sviđao Timothy Dalton). 4. Daniel Day Lewis u Posljednjem Mohikancu (slažem se -ostani na životu, bez obzira na to što se dogodilo) 5. Princ William (da). 6. Leonardo u Titanicu (Da, baš! To je tako u stilu 1998.). 7. Gospodin Wheeton, veslački trener (zgodan, ali zauzet. Vidjela sam ga kako otvara vrata zbornice

4

ki@ gospođici Klein). 8. Onaj tip iz reklame za traperice na onom golemom plakatu na Times Squareu (u potpunosti se slažem. Tko JE taj tip? Trebali bi mu dati vlastitu televizijsku seriju). 9. Dečko doktorice Quinn iz TV serije (što se s njim dogodilo? On je bio zgodan!). 10. Joshua Bell, violinist (u potpunosti se slažem. Bilo bi baš fora hodati s glazbenikom - samo ne sa Borisom Pelkowskim). Kasnije u petak Mjerila sam opseg grudi ne razmišljajući o činjenici da mi je mama na spoju s profesorom iz matematike, kad je nazvao tata. Ne znam zašto, ali slagala sam mu da je mama u svom atelijeu. To je bilo jako čudno, jer tata očito zna da mama izlazi s drugim muškarcima. No, iz nekog razloga jednostavno mu nisam mogla reći za profesora Gianinija. Danas poslije podne, tijekom mog obvezatnog sata ponavljanja s profesorom Gianinijem, sjedila sam i vježbala PVUZ metodu množenja zagrada (prvi, vanjski, unutrašnji, zadnji; prvi, vanjski, unutrašnji, zadnji - oh, Bože, kada ću ikad koristiti PVUZ metodu u stvarnom životu? KADA???), kada je profesor Gianini odjednom rekao, "Mia, nadam se da ti nije, pa, neugodno zbog toga što se s tvojom majkom viđam iz socijalnih razloga." Iz nekog razloga na sekundu sam pomislila da je rekao SEKSUALNIH, ne socijalnih. Zatim sam osjetila kako mi se lice počinje žariti. Mislim, kao da GORI. Rekla sam, "Oh, ne, profesore Gianini, uopće mi ne smeta." Profesor Gianini je rekao, "Jer ako ti smeta, možemo razgovarati o tome." Vjerojatno je shvatio da lažem, jer mi je lice bilo tako crveno. No sve što sam rekla bilo je, "Stvarno, ne smeta mi. Mislim, smeta mi MALO, ali zaista, u redu je. Mislim, to je samo spoj, zar ne? Čemu se uznemiravati zbog jednog mizernog spoja?" Tada je profesor Gianini rekao, "Pa, Mia, ne znam hoće li to biti baš neki mizerni izlazak. Doista mi se sviđa tvoja majka." A onda, ne znam ni sama kako, ali odjednom sam čula samu sebe kako govorim, "Pa, i bolje vam je. Jer ako napravite bilo što što bi je moglo rasplakati, isprašit ću vam tur." Oh, moj Bože! Ne mogu vjerovati da sam rekla riječ tur profesoru! Iako sam mislila da je to nemoguće, moje lice je nakon toga postalo još CRVENIJE. Zašto istinu mogu govoriti samo onda kada je sigurno da će me to dovesti u nevolju? Čini mi se da se osjećam pomalo čudno u vezi s tom cijelom stvari. Možda su Lillyni roditelji bili u pravu. No, profesor Gianini je bio potpuno smiren. Nasmijao se na neki čudan način i rekao, "Nemam namjeru rasplakati tvoju majku, ali ako to ikada učinim, imaš moje dopuštenje da mi isprašiš tur." To je bilo u redu, na neki način. Bilo kako bilo, tata je zvučao stvarno čudno preko telefona. Ali opet, on uvijek tako zvuči. Prekooceanski telefonski razgovori su bez veze, jer mogu čuti šum oceana u pozadini i to me čini vrlo nervoznom, kao da me ribe prisluškuju ili tako nešto. Osim toga, tata uopće nije htio razgovarati sa mnom. Htio je razgovarati s mamom. Vjerojatno je netko umro, pa hoće da mi to mama obzirno priopći. Možda baka. Hmmm... Od prošlog ljeta, grudi su mi narasle za točno nula centimetara. Mama uopće nije bila u pravu. Kad sam ja navršila četrnaest godina, nisam dobila napad rasta kao ona. Vjerojatno nikad neću dobiti napad rasta, barem ne na prsima. Ja imam napad rasta samo prema GORE, ali ne i prema VAN. Sada sam najviša djevojka u svom razredu. Ako me netko idući mjesec pozove na Ples kulturne raznolikosti (da, baš), neću moći obući haljinu bez naramenica, jer na mojim prsima nema ničega što bi je moglo držati. Subota, 27. rujna Sinoć, kada je mama stigla kući sa spoja, ja sam već spavala (ostala sam budna dok god sam mogla jer sam htjela znati što se dogodilo, ali valjda me sve to mjerenje izmorilo), pa je nisam uspjela pitati kako je bilo sve do jutros, kada sam otišla u kuhinju nahraniti Debelog Louieja. Mama je već bila ustala, što je bilo čudno, jer obično spava duže od mene, a ja sam tinejdžerica, ja bih trebala biti ta koja stalno spava. Mama je bila depresivna još odonda kada se ispostavilo da joj je zadnji dečko bio republikanac. U svakom slučaju, bila je u kuhinji, veselo pjevušila i pekla palačinke. Umalo nisam umrla od šoka vidjevši da kuha nešto tako rano ujutro, pogotovo nešto vegetarijansko. Naravno, odlično se provela. Išli su na večeru u Monte's (nije loše, profesore G.!), a zatim setali West Villageom te otišli u neki bar gdje su sjedili u stražnjem vrtu do dva ujutro i razgovarali. Nekako sam pokušala

5

ki@ saznati jesu li se ljubili, pogotovo jezik-u-ustima načinom, ali mama se samo nasmijala i izgledala kao da joj je neugodno. Dobro. Odvratno. Ovaj tjedan ponovno idu van. Valjda mi ne smeta, ako je to čini toliko sretnom. Danas Lilly snima parodiju filma Projekt: Vještice iz Blaira za svoju televizijsku emisiju Lilly otkriva kako stvari zaista stoje. U filmu Projekt: Vještice iz Blaira radi se o nekoj djeci koja odu u šumu tražeći vješticu i zatim nestanu. Sve što je nađeno od njih je snimljeni materijal i nekakve hrpe grančica. Samo što se umjesto Projekt: Vještice iz Blaira Lillyna verzija zove Projekt: Zelena vještica. Lilly namjerava uzeti ručnu kameru i otići do Washington Square Parka te snimati turiste koji nam prilaze i pitaju nas znamo li put do Green Witch Villagea*. (To je zapravo Greenwich Village**– w u Greenwich se ne bi smjelo izgovarati. Ali ljudi koji nisu odavde to uvijek krivo izgovaraju.) U svakom slučaju, kad nam turisti priđu i upitaju nas kako doći do Green Witch Villagea, mi bismo trebale početi vrištati i užasnute pobjeći. Lilly kaže da bi od nas na kraju trebala ostati samo hrpica karata za podzemnu željeznicu. Lilly kaže da, nakon prikazivanja emisije, nitko više o kartama za podzemnu željeznicu neće razmišljati na isti način. Ja sam rekla da je baš šteta što nemamo pravu vješticu. Mislila sam da bismo mogle nagovoriti Lanu Weinberger da odglumi vješticu, ali Lilly je rekla da bi to bilo previše stereotipno. Osim toga, tada bismo morale trpjeti Lanu cijeli dan, a to nitko ne bi želio. Kao da bi se ona uopće i pojavila, s obzirom na to da nas smatra najnepopularnijim djevojkama u cijeloj školi. Vjerojatno ne bi htjela okaljati svoj ugled time da je netko vidi u našem društvu. S druge strane, ona je toliko tašta da bi vjerojatno odmah zgrabila priliku da bude na televiziji, makar to bio samo program otvoren za javnost. Nakon završetka snimanja za taj dan, svi smo vidjeli kako Slijepac prelazi Bleecker Street. Imao je novu žrtvu, jednu posve nevinu njemačku turisticu koja nije imala pojma da će je simpatični slijepac kojem pomaže prijeći ulicu "zašlatati" čim prijeđu na drugu stranu, a onda se pretvarati da to nije učinio namjerno. Baš tipično za mene da je jedini tip koji me ikada zašlatao (nije baš da je imao što "zašlatati") bio SLIJEP. Lilly kaže da će Slijepca prijaviti policiji. Kao da je njima stalo. Oni imaju pametnijeg posla. Kao što je hvatanje ubojica. **Povijesna četvrt na njujorškom Manhattanu, obitavalište mnogih umjetnika, pisaca i studenata, te sjedište mnogih restorana, alternativnih kazališta i glazbenih klubova. STVARI KOJE MORAM NAPRAVITI 1. Kupiti pijesak za mačku. 2. Provjeriti je li mama predala ček za stanarinu. 3. Prestati lagati. 4. Prijedlog za seminar iz engleskog. 5. Otići po rublje. 6. Prestati misliti na Josha Richtera. Nedjelja, 28. rujna Danas je ponovno zvao tata i ovaj put je mama stvarno bila u svom atelijeu, pa se nisam osjećala tako grozno što sam mu sinoć lagala ne rekavši mu za profesora Gianinija. Opet je zvučao čudno preko telefona, pa sam ga naposljetku upitala, "Tata, je li baka umrla?" On se potpuno zaprepastio i rekao, "Ne, Mia, zašto si to pomislila?" Odgovorila sam da mi je to palo na pamet zato što zvuči jako čudno, a on je rekao, "Uopće ne zvučim čudno", što je bila laž, jer JEST zvučao čudno. No, odlučila sam skrenuti na drugu temu, pa sam mu pričala o Islandu, jer učimo o njemu na Svjetskoj civilizaciji. Island ima najveći postotak pismenih ljudi u svijetu, jer tamo nema ničeg drugog za raditi osim čitanja. Imaju i prirodne izvore tople vode, gdje se svi odlaze kupati. Jednom je na Islandu gostovala opera i sve predstave su bile rasprodane, a oko 98 posto stanovništva vidjelo je nastup. Svi su znali sve riječi opere, pa su hodali naokolo cijele ih dane pjevušeći. Voljela bih jednom živjeti na Islandu. Zvuči kao zabavno mjesto. Mnogo zabavnije od Manhattana gdje ljudi *Igra riječi: Green Witch (zelena vještica) – Greenwich. **Povijesna četvrt na njujorškom Manhattanu, obitavalište mnogih umjetnika, pisaca i studenata, te sjedište mnogih restorana, alternativnih kazališta i glazbenih klubova.

6

ki@ koji put, bez ikakvog razloga, pijunu na vas. No, tata se nije baš činio previše oduševljen Islandom. Pretpostavljam da sve ostale zemlje, ako ih se usporedi s Islandom, izgledaju bez veze. Međutim, zemlja u kojoj tata živi prilično je malena. Mislim da bi, kada bi opera gostovala u njoj, na predstave došlo oko 80 posto stanovništva, što je zasigurno nešto čime se čovjek može ponositi. Ispričala sam mu to o Islandu zato što je on političar, pa sam mislila da bi mogao dobiti neke ideje o tome kako poboljšati stvari u Genoviji, gdje živi. Ali pretpostavljam da Genovia ne treba poboljšanja. Genovijin osnovni uvoz su turisti. To znam zato što sam u osnovnoj školi morala izraditi tablicu podataka o svakoj zemlji u Europi i Genovia je, uz Disneyland, bila prva na ljestvici što se tiče prihoda od turizma. To je vjerojatno razlog zasto ljudi u Genoviji ne moraju plaćati porez: vlada već ionako ima dovoljno novaca. To se zove kneževina. Jedina druga kneževina u svijelu je Monaco. Moj tata kaže da imamo mnogo rodbine u Monacu, ali ja do sada nisam upoznala nijednog od njih, čak ni kod bake. Predložila sam tati da sljedeće ljeto, umjesto da ga provodimo kod bake u njezinu francuskom dvorcu Miragnacu, odemo na Island. Baku bismo, naravno, morali ostaviti u dvorcu. Ne bi joj se svidio Island. Ona mrzi svako mjesto gdje ne možete naručiti pristojan Sidecar, što je njezino omiljeno piće dvadeset četiri sata na dan. Sve što je tata rekao bilo je, "Razgovarat ćemo o tome neki drugi put", i spustio slušalicu. Mama je u vezi s njim bila posve u pravu. Apsolutna vrijednost: udaljenost određenog broja od nule... uvijek je pozitivna. Ponedjeljak, 29. rujna, sat za nadarene i talentirane Danas sam vrlo pomno promatrala profesora Gianinija, tražeći znakove koji bi pokazali da se on na spoju s mojom mamom nije proveo tako dobro kao ona. Međutim, činilo se da je vrlo dobro raspoložen. Tijekom sata, dok smo radili kvadratnu jednadžbu (što se dogodilo PVUZ metodi? Baš sam je počela shvaćati, kad evo odjednom neke NOVE stvari; nije ni čudo da imam jedinicu), upitao je vježba li netko za ulogu u jesenskom mjuziklu Moja draga gospa. Kasnije je rekao, na način na koji govori kad je uzbuđen zbog nečega, "Znate li tko bi bila dobra Eliza Doolittle? Mia, ja mislim da bi ti bila." Mislila sam da ću umrijeti od srama. Znam da je profesor Gianini samo htio biti ljubazan - mislim, na kraju krajeva, ipak izlazi s mojom mamom - ali to uopće nije tako ispalo: kao prvo, audicije su već naravno prošle, a čak i da sam mogla vježbati za ulogu (što nisam, jer imam jedinicu iz matematike, halo, profesore Gianini, sjećate se?) NIKADA je ne bih dobila, a kamoli GLAVNU ULOGU. Ja ne znam pjevati. Jedva da znam GOVORITI. Čak ni Lana Weinberger, koja je uvijek dobivala glavne uloge u nižim razredima, sada nije dobila glavnu ulogu. Dobila ju je neka djevojka iz četvrtog razreda. Lana igra uloge sluškinje, gledateljice na Ascot utrkama i cockney prostitutke. Lilly je bila zadužena za rasvjetu. Njezin posao je da pali i gasi svjetla na kraju stanki. Bila sam toliko izbezumljena onim što je rekao profesor Gianini da nisam mogla ništa ni REĆI. Samo sam sjedila i osjećala kako crvenim. Možda je zato kasnije, kad smo Lilly i ja putem na ručak, prošle pokraj mog ormarića, Lana, koja je tamo čekala Josha, svojim najarogantnijim glasom rekla, "Oh, bok, Amelia", premada me nitko nije zvao Amelia (osim bake) još od vtica, kada sam zamolila sve da me tako ne zovu. Zatim, kada sam se sagnula da uzmem novac iz ruksaka, Lana je valjda imala dobar pogled u moju košulju, jer je odjednom rekla, "Oh, kako slatko. Vidim da još uvijek ne možemo popuniti grudnjak. Mogu li ti predložiti da staviš zavoje?" Bila bih je zviznula - pa, dobro, vjerojatno ne bih; liječnički par Moscovitz kaže da imam problema s konfrontacijom - da UPRAVO U TOM TRENUTKU nije došao Josh Richter. Znala sam da je sve čuo, no sve što je rekao bilo je, "Mogu li proći?" obraćajući se Lilly, budući da mu je stajala na putu prema ormariću. Bila sam spremna pokunjeno se odvući do kantine i zaboraviti cijelu stvar - Bože, samo mi je to trebalo, moj nedostatak grudi istaknut TOČNO PRED NOSOM Josha Richtera! - ali Lilly nije mogla samo tako otići. Pocrvenjela je u licu i rekla Lani, "Zašto nam svima ne učiniš uslugu, sklupčaš se negdje i crkneš, Weinbergerice?" Pa, Lani Weinberger nitko ne govori da se negdje sklupča i crkne. Mislim, nitko. Ne ako ne želi da joj ime bude napisano posvuda po zidovima ženskog zahoda. Nije da bi to bilo nešto jako užasno - mislim, dečki to neće vidjeti jer je u ženskom zahodu - ali ja nekako, u većini slučajeva, volim da mi ime nije našarano po zidovima. Ali Lilly nije briga za takve stvari. Mislim, ona je niska, pomalo zaobljena i pomalo sliči mopsu, ali je uopće nije briga kako izgleda. Hoću reći, ima vlastitu televizijsku emisiju i dečki je stalno nazivaju govoreći joj da misle da je ružna, i traže da podigne majicu (ona nema ravna prsa; već sada nosi C košarice), a ona se na to samo

7

ki@ smije i smije. Lilly se ničega ne boji. Stoga, kad joj je Lana počela vraćati zbog toga što joj je rekla da se sklupča i crkne, Lilly ju je samo pogledala, trepnuvši očima, i rekla, "Popuši mi." Cijela bi stvar vjerojatno prerasla u veliku tučnjavu - Lilly je gledala sve epizode Xene: Princeze ratnice i vraški je dobra u kick-boxingu - da Josh Richter nije zalupio vratima ormarića i s gađenjem rekao, "Ja idem odavde." Nakon toga, Lana je jednostavno zaboravila cijelu priču i odjurila za njim vičući, "Josh, čekaj me. Čekaj me, Josh!" Lilly i ja smo ostale stajati na istom mjestu, gledajući jedna u drugu kao da ne možemo vjerovati. Ja još uvijek ne mogu. Tko su ti ljudi i zašto moram svakodnevno biti s njima zatvorena? DOMAĆA ZADAĆA Matematika: zadaci 1-12, str. 79. Engleski: prijedlog. Svjetska civilizacija: pitanja na kraju 4. poglavlja. NT: ništa. Francuski: upotrijebiti avoir u negativnoj rečenici, pročitaj prva tri zadatka, pas de plus. Biologija: ništa. B={x | x je cijeli broj} D = {2,3,4} 4ED 5ED E={x|x je cijeli broj veći od 4 i manji od 258} Utorak, 30. rujna Upravo se dogodilo nešto neobično. Vratila sam se iz škole i mama je bila kod kuće (obično je preko tjedna cijeli dan u atelijeu). Imala je čudan izraz lica le je rekla, "Moramo razgovarati." Više nije pjevušila i nije ništa kuhala, pa sam znala da je nešto ozbiljno. Na neki način nadala sam se da je umrla baka, no znala sam da mora biti nešto mnogo gore od toga i brinula sam se da se nije što dogodilo Debelom Louieju, da nije možda progutao još jednu čarapu. Prošli put kad je tu učinio dobili smo veterinarski račun na 1000 dolara za uklanjanje čarape iz njegovih malih crijeva, a sljedećih mjesec dana hodao je okolo s čudnim izrazom lica. Debeli Louie, mislim. Ne veterinar. No, ispalo je da se ne radi o mom mačku, već o mom tati. Razlog zašto je tata zvao bio je taj što nam je htio reći da je upravo saznao da zbog raka više ne može imati djece. Rak je jeziva stvar. Srećom, vrsta raka koju je imao moj tata bila je prilično izlječiva. Samo su morali odrezati dio zahvaćen rakom, zatim je morao ići na kemoterapiju i rak se, zasada, već godinu dana nije vratio. Nažalost, dio koji su morali odrezati bio je... Uh, grozno mi ga je čak i napisati. Njegov testis. ODVRATNO! Navodno da, kad ti odrežu jedan testis i daju ti kemoterapiju, postoji velika šansa da postaneš neplodan. A moj tata je upravo saznao da mu se dogodilo baš to. Mama kaže da ga je to prilično pogodilo. Kaže da sada moramo za njega imati mnogo razumijevanja, jer muškarci imaju potrebe, a jedna od tih potreba je da se osjećaju progenitivno omnipotentni. Ja ne mogu shvatiti u čemu je tako veliki problem. Što će mu još djece? Već ima mene! Istina, vidim ga samo preko ljeta i za Božić, no to je dovoljno, zar ne? Mislim, prilično je zaposlen upravljanjem Genovijom. Nije mala stvar održavati red u cijeloj zemlji, pa makar ona bila dugačka samo kilometar i pol. Jedina druga stvar, osim mene, za koju ima vremena su njegove djevojke. Uvijek ima neku novu koja se moto naokolo. Vodi ih sa sobom kad ljeti idemo baki u Francusku. Uvijek sline kad vide bazene, staje, vodopad, dvadeset sedam spavaćih soba, plesnu dvoranu, vinograd, farmu i pistu za slijetanje. A onda ih, tjedan dana kasnije, nogira. Nisam znala da se želi oženiti jednom od njih i imati djecu. Mislim, nije se nikada oženio mojom mamom. Mama kaže da je to zato što je tada bila protiv buržujske društvene etike koja čak nije prihvaćala jednakost žena i muškaraca te odbijala priznati prava žene kao pojedinca. Ja sam nekako uvijek mislila da je možda tata jednostavno nikada nije ni pitao. Bilo kako bilo, mama je rekla da tata sutra zrakoplovom stiže u New York da razgovara sa mnom o tome. Ne znam zasto. Mislim, to nema nikakve veze sa mnom. No, kad sam rekla mami, "Zašto tata mora doći skroz u

8

ki@ New York da bi razgovarao sa mnom o tome kako više ne može imati djecu?" Izraz lica joj je postao čudan i počela je nešto govoriti, a onda je stala. Samo je rekla, "To ćeš morati pitati svoga oca." Ovo ne sluti na dobro. Mama kaže "Pitaj oca" samo onda kada pitam nešto na što se njoj ne da odgovarati, kao, na primjer, zašto ljudi ponekad ubijaju vlastitu djecu ili zašto Amerikanci jedu tako mnogo crvenog mesa i čitaju toliko manje od Islanđana. Bilješka sebi: potražiti u rijecniku rijeci: progenitivno omnipotentno. Pravilo distribucije 5x + 5y - 5 5(x + y-l) Distribucije ČEGA?? SAZNATI PRIJE KONTROLNOG ISPITA!! Srijeda, 1. listopada Tata je ovdje. Pa, dobro, ne baš ovdje u stanu. Kao i obično, odsjeo je u Plazi. Trebala bih ga sutra, nakon što se "odmori" ići posjetiti. Otkada je imao rak, tata se mnogo odmara. A prestao je i igrati polo. No mislim da je to zato što ga je jednom pregazio konj. U svakom slučaju, mrzim Plazu. Prošli put kad je tata bio odsjeo ondje nisu me pustili k njemu jer sam bila u kratkim hlačicama. Rekli su mi da je tamo gospođa koja je vlasnica hotela, a ona ne voli vidjeti ljude u kratkim hlačicama u predvorju svog otmjenog hotela. Morala sam nazvati tatu s hotelskog telefona i zamoliti ga da siđe i ponese nekakve hlače. On mi je samo rekao da pružim recepcionaru telefonsku slušalicu i trenutak kasnije svi su mi se odjednom počeli ispričavati. Dali su mi veliku košaru prepunu voća i čokolade. Bilo je super. Nisam htjela voće, pa sam ga dala nekom beskućniku kojeg sam vidjela u podzemnoj željeznici na putu kući. Mislim da ni beskućnik nije želio voće, jer ga je bacio u kanal i zadržao samo košaru koju je stavio na glavu, upotrijebivši je kao šešir. Ispričala sam Lilly kako tata više ne može imali djecu i ona je rekla da se u tome krije mnogo značenja. Rekla je da to otkriva da moj tata još uvijek ima neke neriješene stvari sa svojim roditeljima, a ja sam odgovorila, "Pa, da. Baka je UŽASNA gnjavatorica." Lilly je rekla da ne može reći je li to istina, budući da nikada nije upoznala moju baku. Već godinama zapitkujem baku mogu li povesti Lilly u Miragnac, ali ona uvijek kaže ne. Kaže da je od mladeži boli glava. Lilly kaže da se moj tata možda boji da ne izgubi svoju mladost, što mnogi muškarci povezuju s gubitkom spolne moći. Zaista mislim da bi Lilly trebali prebaciti u viši razred, no ona kaže da voli biti prvašica. Kaže da tako ima četiri pune godine za promatranje stanja adolescenata u Americi nakon prekida hladnog rata. OD DANAS CU 1. Biti ljubazna prema svima, bez obzira na to sviđaju li mi se ti ljudi ili ne. 2. Prestati stalno lagati o svojim osjećajima. 3. Prestati zaboravljati ponijeti bilježnicu iz matematike. 4. Zadržavati komentare za sebe. 5. Prestati zapisivati bilješke iz matematike u dnevnik. Treća potencija od x zove se x na kub - negativni brojevi nemaju kvadratni korijen. Bilješke s PVUZ-a "Lilly - ne mogu ovo podnijeti. Kad će se već jednom vratiti u zbornicu?" "Možda nikad. Čula sam da danas šamponiraju tepih. Bože, tako je SLADAK." "Tko je sladak?" "BORIS!" "Nije sladak. Grozan je. Pogledaj što je napravio s džemperom. Zašto TO čini?" "Ti si tako ograničena." "NISAM ograničena. No, netko bi mu trebao reći da u Americi ne nosimo džempere nagurane u hlače." "Pa, možda u Rusiji nose." "Ali ovo nije Rusija. A netko bi mu također trebao reći da nauči neku novu pjesmu. Ako još jednom budem morala slušati taj rekvijem za mrtvog kralja Kako-god-mu-bilo-ime..." "Ti si samo ljubomorna zato što je Boris glazbeni genij, a ti imaš jedinicu iz matematike." "Lilly, samo zato što imam jedinicu iz matematike, NE znači da sam glupa." "OK, OK. Što ti je danas?" "NIŠTA!!!!!" y -y nagib: nagib pravca označenog sa mjerenjem -2

9

ki@ A2, A1 nađi jednadžbu pravca s nagibom -2 nađi stupanj nagiba nosnica profesora Gianinija. Četvrtak, 2. listopada, Ženski WC u Plazi Dakle. Pretpostavljam da mi je sada jasno zašto je tata toliko zabrinut što više ne može imati djecu. ZATO ŠTO JE ON PRINC!!! Isuse! Što su mislili, koliko će dugo moći skrivati od mene? Iako im je, kad bolje razmislim, to prilično dugo uspijevalo. Mislim, BILA sam u Genoviji. Miragnac, gdje provodim svako ljeto i većinu Božića, je ime bakine kuće u Francuskoj. Zapravo, nalazi se na francuskoj granici, odmah pokraj Genovije, koja je smještena između Francuske i Italije. Otkada znam za sebe odlazim u Miragnac. Iako nikada s majkom. Uvijek samo s tatom. Moji roditelji nisu nikada živjeli zajedno. Za razliku od mnoge djece koju poznajem, koja žele da im se roditelji nakon razvoda pomire, ja sam savršeno zadovoljna s ovakvim dogovorom. Roditelji su prekinuli vezu još prije mog rođenja, iako se uvijek prijateljski ponašaju jedno prema drugom. Osim u slučajevima kada tata nije dobro raspoložen ili kada mama postane čudna, što se katkada zna dogoditi. Mislim da bi stvari bile jako loše kad bi živjeli zajedno. Bilo kako bilo, Genovia je mjesto kamo me baka na kraju svakog ljeta, kada joj dosadi da me gleda u tregericama, vodi kupovati odjeću. No nitko mi tamo nikad nije spomenuo ništa u vezi s tim da je moj tata PRINC. Kad bolje razmislim, prije dvije godine izradila sam tablicu podataka o Genoviji i prepisala ime kraljevske obitelji, koja se zove Renaldo. No, ni tada nisam povezala ime sa svojim ocem. Mislim, znam da se on zove Phillipe Renaldo. No, ime princa Genovije je u enciklopediji koju sam koristila bilo navedeno kao Artur Christoff Phillipe Gerard Grimaldi Renaldo. Mora da je njegova fotografija u enciklopediji bila vrlo stara. Tata je izgubio kosu još prije mog rođenja (pa se uopće nije vidjelo kada je išao na kemoterapiju, jer je već prije bio pratički ćelav). Fotografija princa Genovije prikazivala je osobu s MNOGO kose, sa zaliscima i brkovima. Mislim da mogu shvatiti kako se mama mogla zaljubiti u njega kad je bila na fakultetu. Nešto u njemu podsjećalo je na Aleca Baldwina. Ali PRINC? Cijele ZEMLJE? Mislim, znala sam da je u politici i, naravno, znala sam da ima novaca - koliko djece u mojoj školi ima vikendice u Francuskoj? Na otoku Martha's Vinevard možda i da, ali ne u Francuskoj - ali PRINC? Dakle, ono što mene zanima je, ako mi je tata princ, zašto ja onda moram učiti matematiku? Mislim, zaista. Mislim da nije bila baš jako dobra ideja da mi tata kaže da je princ u Palm Courtu u Plazi. Kao prvo, skoro se ponovila cijela ona predstava s kratkim hlačicama: vratar me isprva nije htio pustiti da uđem. Rekao je, "Maloljetnicima bez pratnje odrasle osobe ulaz nije dopušten", čime potpuno pada u vodu cijeli onaj film Sam kod kuće II, zar ne? Pokušala sam opet, "Ali trebam se naći sa svojini tatom -" "Maloljetnicima bez pratnje odrasle osobe," ponovio je vratar, "ulaz nije dopušten." To uopće nije bilo pravedno. Čak nisam bila ni u kratkim hlačicama. Bila sam u školskoj uniformi. Mislim, plisirana suknja, dokoljenke, sve. Dobro, možda jesam imala martensice, ali dajte! Praktički SAM BILA ona mala Eloise, a ona je navodno u Plazi radila što god je htjela. Konačno, nakon što sam otprilike pola sata stajala tamo govoreći, "Ali moj tata... ali moj tata... ali moj tata... ali moj tata..." došao je recepcionar i upitao, "A tko je to vaš otac, mlada damo?" Cim sam rekla kako se zove pustilt su me unutra. Sada sam shvatila da je to bilo zato sto su čak i ONI znali da je tata princ. A njegova vlastita kći, njegovoj vlastitoj kćeri nitko nije rekao ni riječi. Tata me čekao za stolom. Rana večera u Plazi trebala bi biti nešto vrlo otmjeno. Trebate vidjeti sve te turiste kako se fotografiraju dok jedu hrskave, čokoladne pogačice. U svakom slučaju, to mi je bilo jako zabavno kad sam bila mala, a s obzirom na to da moj tata odbija vjerovati u to da sa četrnaest godina više nisam malo dijete, još uvijek se tamo sastajemo kad je on u gradu. Oh, ali idemo i na druga mjesta. Na primjer, uvijek idemo gledati Ljepoticu i Zvijer, moj omiljeni broadwayski mjuzikl i baš me briga što Lilly kaže za Walta Disneyja i njegovu prigušenu mržnju prema ženama. Gledala sam ga sedam puta. Kao i tata. Njegov omiljeni dio je kad se pojave vilice koje plešu. U svakom slučaju, sjedili smo tamo i pili čaj i on mi je ozbiljnim glasom počeo govoriti da je genovijanski

10

ki@ princ, a onda se dogodilo nešto grozno. Počela sam štucati. To mi se dogodi samo onda kada popijem nešto vruće, a iza toga jedem kruh. Ne znam zašto. To mi se nikada prije nije dogodilo u Plazi, a tata je odjednom počeo, "Mia, želim da znaš istinu. Mislim da si sada dovoljno odrasla, a radi se o tome da će, sada kada ja više ne mogu imati djecu, to imati golem utjecaj na tvoj život i zato mislim da je fer da ti kažem. Ja sam princ Genovije." Rekla sam, "Stvarno, tata?" Štuc. "Tvoja majka je uvijek bila protiv toga da znaš, jer je smatrala da za to nema razloga, a ja sam se složio s tim. Imao sam vrlo... pa, neprikladno djetinjstvo." Ne šali se. Život s bakom zasigurno nije bio dražestan. Štuc. "Složio sam se s tvojom majkom da palača nije mjesto za odgajanje djeteta." Tada si je počeo nešto mumljati u bradu, što uvijek čini kada mu kažem da sam vegetarijanka ili kad se spomene mama. "Naravno, u to vrijeme nisam mislio da će te odgajati u boemskom umjetničkom potkrovlju u Greenwich Villageu, no priznajem da se čini da ti to nije naštetilo. Zapravo, mislim da ti je odrastanje u New Yorku usadilo zdravu dozu skeptičnosti prema ljudskoj rasi općenito..." Štuc. A nije nikada ni upoznao Lanu Weinberger. "... što ja nisam stekao sve do fakulteta, i što djelomično smatram razlogom da teško uspostavljam bliske emocionalne veze sa ženama..." Stuc. "Ja ti zapravo pokušavam reći da smo tvoja majka i ja mislili da ti time što ti nismo rekli, zapravo činimo uslugu. No, činjenica jest da nismo nikada razmišljali o tome što će biti ako dođe do situacije u kojoj bi ti mogla biti prestolonasljednica. Bilo mi je samo dvadeseti pet godina kad si se ti rodila. Bio sam siguran da ću sresti neku drugu ženu, vjenčati se njome i imati još djece. No, to se, nažalost, nikada neće ostvarili. Dakle, činjenica je, da si ti, Mia, nasljednica prijestolja Genovije." Ponovno sam štucnula. Situacija je postajala neugodna. To nije bilo diskretno, damsko štucanje. Bilo je snažno i cijelo mi je tijelo poskakivalo sa stolice kao da sam nekakva dvometarska žaba. I bilo je glasno. Stvarno glasno. Njemački turisti su se stalno okretali i zurili u mene smijuljeći se. Znala sam da je ono što mi tata govori izuzetno ozbiljno, ali nisam si mogla pomoći, stalno sam štucala! Pokušala sam zadržati dah i brojiti do trideset - došla sam samo do deset kad sam ponovo štucnula. Stavila sam kocku šećera na jezik i pustila da se otopi. Ništa. Čak sam pokušala uplašiti samu sebe, misleći na to kako se mama i profesor Gianini ljube francuskim poljupcem - čak ni to nije upalilo. Naposljetku me tata upitao, "Mia? Mia, slušaš li me? Jesi li čula išta od onog što sam rekao?" Rekla sam, "Tata, možeš li me ispričati na minutu?" Izgleđao je kao da ga nesto boli, kao da ga je zabolio trbuh, te je, klonuvši poraženo u naslonjač, rekao, "Samo izvoli", i dao mi pet dolara da ih dam poslužiteljici u WC-u, koje sam ja naravno spremila u džep. Pet dolara za poslužiteljicu u WC-u! Isuse, moj cijeli džeparac iznosi deset dolara na tjedan! Ne znam jeste li ikada bili u ženskom WC-u u Plazi, ali mislim da je on jedan od najljepših na Manhattanu. Sav je u ružičastom i posvuda su ogledala i male sofe, u slučaju da se pogledate u ogledalo i onesvijestite od vlastite ljepote ili tako nešto. U svakom slučaju, upala sam unutra štucajući kao manijak, i sve su žene sa svojim otmjenim frizurama pogledale u mene, ljutite što sam ih prekinula. Valjda su zbog mene krivo povukle liniju olovkom za usne ili nešto slično. Ušla sam u jednu od kabina, koje su uz zahod imale i vlastiti umivaonik s golemim zrcalom i toaletni stolić s malim stolčićem s kojeg su visjele resice. Sjela sam na stolčić i pokušala se koncentrirati da prestanem štucati. Umjesto toga, moja koncentracija se vraćala na ono što je tata rekao. On je genovijanski princ. Sada mnoge stvari počinju poprimati smisao. Kao kad, na primjer, letim zrakoplovom u Francusku, ja jednostavno s terminala uđem u zrakoplov, ali kad dođem tamo, otprate me iz zrakoplova prije svih ostalih, a do Miragnaca, gdje me čeka tata, odveze me limuzina. Uvijek sam mislila da je to zato što on ima povlastice jer često putuje zrakoplovom. Pretpostavljam da je to zato što je princ. A tu je i činjenica da, kad god me baka vodi u šoping u Genoviji, uvijek idemo ili prije nego što se trgovine službeno otvaraju, ili nakon kraja radnog vremena. Uvijek se prije najavi, tako da bude sigurno da će nas pustiti unutra i nitko nam nikada nije rekao da ne možemo ući. Da to na Manhattanu pokuša učiniti moja mama, mislim da bi se prodavači u Gapu počeli valjati po podu od smijeha. A kada sam u Miragnacu, primijetila sam da nikada ne idemo van jesti. Uvijek sve obroke jedemo tamo, ili ponekad odemo do susjednog dvorca, Mirabeaua, čiji su vlasnici jedni grozni Britanci koji imaju mnoštvo

11

ki@ arogantne djece koja si međusobno govore stvari kao što su "Trulo" i "Ti si kreten". Jedna od mlađih djevojaka, Nicole, mi je, recimo, prijateljica, ali opet, jedne večeri mi je ispričala priču o tome kako se "žvalila" s nekim dečkom, ali ja nisam znala što to znači. Tada sam imala samo jedanaest godina, što nije isprika, jer je i Nicole bila jedanaestogodišnjakinja. Ja sam jednostavno pomislila daje "žvaljenje" nekakav čudni britanski izraz, kao što je toad-in-the-hole* ili airraids** ili tako nešto. Spomenula sam "žvaljenje" pred Nicoleinim roditeljima za stolom tijekom večere, i nakon toga su sva djeca prestala sa mnom razgovarati. Pitam se znaju li Britanci da je moj tata princ Genovije. Kladim se da znaju. Bože, mora da su mislili da sam mentalno retardirana ili tako nešto. Većina ljudi nije nikada čula za Genoviju. Znam da, kada smo radili one tablice podataka, nitko od djece nije čuo za nju. Mama kaže da nije ni ona, dok nije srela tatu. Nitko poznat nije odande. Nitko tko je rođen tamo nije nikada ništa izumio ili napisao ili postao filmska zvijezda. Mnogo se ljudi iz Genovije, kao moj djed, borilo protiv nacista u Drugom svjetskom ratu, ali osim toga, nisu se baš ničim drugim posebno istaknuli. No ljudi koji jesu čuli za Genoviju vole ići tamo zbog njezine ljepote. Vrijeme je skoro stalno sunčano, u daljini se vide snježni alpski vrhunci, a ispred njih kristalno plavo Sredozemno more. Ima mnogo brda, neka su strma kao ona u San Franciscu i na većini rastu masline. Sjećam se iz moje tablice podataka da je glavni genovijanski izvozni proizvod maslinovo ulje, i to neka vrlo skupa vrsta za koju mama kaže da je treba koristiti samo za salatu. Tamo se također nalazi i palača. Ona je dosta poznata, jer su u njoj jednom snimili film, onaj o tri mušketira. Ja nisam nikada bila u njoj, ali smo se baka i ja mnogo puta provezle pokraj nje. Palača je prepuna tornjića, stupova i sličnih stvari. Čudno kako baka nikad, koliko god smo se puta provezli pokraj, nije spomenula da živi tamo. Prestala sam štucati. Mislim da se sada mogu vratiti u Palm Court. Dat ću poslužiteljici u WC-u jedan dolar, iako me nije posluživala. Hej, pa mogu si priuštiti. Moj tata je princ! Kasnije u četvrtak, Kuca pingvinu, zoološki vrt u Central parku Toliko sam izbezumljena da jedva pišem, osim toga ljudi me stalno gurkaju u lakat i mračno je, ali nema veze. Moram ovo zapisati točno onako kako se dogodilo. Inače bih, kad se sutra probudim, mogla pomisliti da je to bila samo noćna mora. No, to nije bila noćna mora. Bila je to STVARNOST. Neću nikome reći, čak ni Lilly. Lilly NE bi shvatila. NITKO ne bi shvatio. Zato što nitko koga poznajem nije nikada bio u ovakvoj situaciji. Nitko nikada nije jednu večer otišao u krevet kao jedna osoba, a sljedećeg se jutra probudio i saznao da je netko posve drugi. Kada sam se nakon štucanja, iz ženskog WC-a u Plazi vratila za stol, vidjela sam da su njemački turisti otišli i da su na njihovo mjesto došli neki Japanci. To je bilo poboljšanje. Bili su mnogo tiši. Kad sam sjela za stol, tata je razgovarao na mobilni telefon. Odmah sam shvatila da razgovara s mamom. Imao je izraz lica koji ima samo onda kad razgovara s njom. Govorio je "Da, rekao sam joj. Ne, ne čini se uzrujanom." Pogledao i upitao me "Jesi li uzrujana?" Rekla sam, "Ne," jer nisam bila uzrujana - TADA ne. Rekao je u telefon, "Kaže da nije." Slušao je minutu, a zatim opet pogledao u mene. "Želiš li da majka dođe ovdje i pomogne ti razjasniti stvari?" Odmahnula sam glavom. "Ne. Mora završiti ono multimedijalno djelo za Kelly Tate Gallery. Mora biti gotovo do idućeg utorka." Tata je to ponovio mami. Čula sam kako je nešto progunđala. Uvijek nešto gunđa kad je podsjetim na slike za koje ima određeni rok. Mama voli radili onda kada je inspiriraju muze. Budući da nam tala plaća većinu računa, to obično ne predstavlja problem, ali to nije baš jako odgovoran način ponašanja za odraslu osobu, čak ni ako je umjetnica. Kunem se, kad bih ikada srela mamine muze, tako bi ih isprašila po nogama da uopće ne bi znale što im se dogodilo. Tata je konačno završio razgovor i pogledao me. "Bolje?" upitao je. Valjda je ipak primijetio štucanje. "Bolje", odgovorila sam. "Shvaćaš li doista što ti govorim, Mia?" *Toad-in-the-hole, kobasice zapečene u tijestu. **Airraids, zračni napadi.

12

ki@

Kimnula sam glavom. "Ti si genovijanski princ." "Da..." rekao je, kao da očekuje još nešto. Nisam znala što da još kažem. Pa sam pokušala sa, "Djed je bio genovijanski princ prije tebe?" "Da..." rekao je. "Znači, baka je... što?" "Princeza udovica." Trgnula sam se. Uh. To objašnjava mnogo toga u vezi s bakom. Tata je vidio da me je zbunio. Stalno me promatrao, s nadom u očima. Konačno, nakon što sam se neko vrijeme jednostavno pokušala nevino smješkati i to nije upalilo, nagnula sam i se prema njemu i rekla, "Dobro. U čemu je stvar?" Izgledao je razočarano. "Mia, zar ne znaš?" Držala sam glavu na stolu. To se inače ne bi smjelo raditi u Plazi, ali nisam primijetila da Ivana Trump zuri u našem pravcu. "Ne..." odgovorila sam. "Valjda ne. Ne znam što?" "Ti više nisi Mia Thermopolis, dušo", rekao je. Budući da sam izvanbračno dijete i da moja mama ne vjeruje u, kako ona kaže, patrijarhalni kult, dala mi je svoje prezime, umjesto tatinog. Podignula sam glavu. "Nisam?" rekla sam, trepnuvši nekoliko puta. "Pa, tko sam onda?" Nastavio je, pomalo tužno, "Ti si Amelija Mignonette Grimaldi Thermopolis Renaldo, princeza Genovije." U redu. ŠTO? PRINCEZA?? JA??? Da. Baš. Ovo upravo pokazuje koliko ja NISAM princeza. Toliko NISAM princeza da sam počela plakati kad mi je tata rekao da sam princeza. Vidjela sam svoj odraz u velikom, zlatnom ogledalu na drugom kraju prostorije i lice su mi prekrile mrlje, kao na tjelesnom kad igramo "graničara" pa me pogodi lopta. Pogledala sam svoj odraz u tom velikom ogledalu i pomislila, to je lice jedne princeze? Trebali biste vidjeti kako izgledam. Sigurno nikada niste vidjeli nekoga tko MANJE nalikuje na princezu od mene. Mislim, imam stvarno groznu kosu koja nije ni kovrčava ni ravna; nekako je trokutasta, pa je moram nositi jako kratku, jer u protivnom izgledam kao prometni znak trokuta. I kosa mi nije ni plava ni smeđa, već nešto između, one boje koju zovu mišje siva ili pepeljastoplava. Privlačno, ha? I imam zbilja velika ušla, nemam grudi, a stopala su mi velika kao skije. Lilly kaze da su na meni jedino privlačne moje oči, koje su sive, ali su tada bile skiljave i crvene jer sam se trudila ne plakati. Mislim, princeze ne plaču, zar ne? Tada me tata počeo milovati po ruci. Dobro, volim svug tatu, ali on jednostavno nema pojma. Stalno je govorio da mu je jako žao. Nisam mu mogla odgovoriti, jer sam se bojala da ću se, ako počnem govoriti, rasplakati još jače. Stalno je govorio kako stvari nisu tako loše, da će mi se svidjeti živjeti s njim u palači u Genoviji te da ću moći posjećivati svoje male prijatelje koliko god budem željela. To je bila kap koja je prelila čašu. Ne samo da sam princeza, nego se moram i PRESELITI??? Gotovo sam istog trenutka prestala plakati. I to zato što sam tada postala ljuta. Stvarno ljuta. Ne ljutim se baš često, zbog straha od konfrontacije i toga svega, ali kada se razljutim, pazite se. "NEĆU se preseliti u Genoviju", rekla sam glasno. Znam da je bilo glasno zato što su se svi japanski turisti okrenuli i pogledali u mene, a onda se počeli međusobno došaptavati. Tata je izgledao nekako šokirano. Posljednji put kada sam se izderala na njega bilo je davno, prije nekoliko godina, kada se složio s bakom da bih trebala jesti guščja jetra. Nije me briga što je to delikatesa u Francuskoj; ne želim jesti ništa što je nekada hodalo naokolo i kvakalo. "Ali Mia," rekao je tata svojim budimo-razumni glasom, "mislio sam da shvaćaš..." "Sve što ja shvaćam," rekla sam, "jest da si mi ti cijeloga života lagao. Zašto bih išla živjeti s tobom?" Znam da je to zvučalo kao iz serije Party of Five i nažalost moram priznati da sam taj govor popratila i ponašanjem sličnim onom iz te serije. Naglo sam ustala, prevrnuvši veliku, zlatnu stolicu i istrčala van, umalo srušivši snobovskog vratara. Mislim da me tata pokušao uloviti, ali ja, kad želim, mogu prilično brzo trčati. Profesor Wheeton me uvijek pokušava nagovoriti da trčim u školskim utrkama, ali meni je to blesavo, jer mrzim trčati bez razloga. Što se mene tiče, slovo na glupoj jakni nije dovoljno dobar razlog za trčanje. U svakom slučaju, otrčala sam ulicom, pokraj glupih turističkih konjskih zaprega, pokraj velike fontane sa zlatnim kipovima, mimo gustog prometa ispred F.A.O.* Schwarza, ravno u Central Park, gdje je *F.A.O., Organizacija za prehranu i poljodjelstvo pri UN-u.

13

ki@ postajalo pomalo mračno i hladno i jezivo i tome slično, no nije me bilo briga. Nitko neće napasti dvometarsku djevojku koja trči u vojničkim čizmama, s golemim ruksakom na kojem su bile zalijepljene automobilske naljepnice s parolama kao što su POTPORA GREENPEACEU i KOČI ZBOG ŽIVOTINJA. Nitko se neće usuditi napasti djevojku u vojničkim čizmama, pogotovo ako je još uz to i vegetarijanka. Nakon nekog vremena umorila sam se od trčanja te sam pokušala smisliti kamo bih mogla otići, jer se još nisam bila spremna vratiti kući. Znala sam da ne mogu otići Lilly. Ona je žestoka protivnica bilo kojeg oblika vladavine koji nije izabran od strane naroda i proveden izravno ili preko izabranih predstavnika. Ona je uvijek govorila da su, kada se vrhovna vlast nalazi u rukama jedne osobe čije je pravo na vlast hereditarno, principi društvene jednakosti i poštovanje prava pojedinca unutar zajednice nepovratno izgubljeni. Zbog toga je u današnje vrijeme stvarna moć s vladajućih monarha prešla na ustavnu vlast, čime su kraljevske osobe poput kraljice Elizabete postale samo nacionalni simboli. Barem je tako nekidan Lilly rekla u svom usmenom izlaganju na Svjetskoj civilizaciji. Pretpostavljam da se do određene mjere i slažem s Lilly, pogotovo u vezi s princom Charlesom - stvarno se ponašao prema Diani kao da je smeće - ali, moj tata nije takav. Da, igra polo i sve to, ali nikada ne bi ni pomislio da nekome nametne porez bez objašnjenja. Bez obzira na to, bila sam prilično sigurna da Lilly nece ništa značiti činjenica da stanovnici Genovije ne moraju plaćati porez. Znala sam da će prva stvar koju će tata učinili biti da nazove mamu i da će ona biti vrlo zabrinuta. Mrzim kad se mama brine zbog mene. Iako ponekad zna biti vrlo neodgovorna, to se događa samo s računima i namirnicama. Nikada nije neodgovorna kad sam ja u pitanju. Na primjer, imam prijatelje kojima se roditelji ne sjete dati novac za podzemnu željeznicu. Neki od mojih prijatelja kažu roditeljima da idu u stan kod te-i-te osobe, a umjesto toga odu negdje van pijančevati i njihovi roditelji to nikada ne saznaju jer uopće ne provjere kod roditelja te osobe. Moja mama nije takva. Ona UVIJEK provjeri. Zato sam znala da nije bilo u redu što sam tako pobjegla i zabrinula je. Tada me nije baš bilo previše briga o tome što tata misli. Tada sam ga već prilično mrzila. Ali jednostavno sam morala malo biti sama. Mislim, treba ti malo vremena da se navikneš na to da si princeza. Pretpostavljam da bi se to nekim djevojkama svidjelo, ali ne i meni. Nikada mi nisu išle te ženske stvari, znate, kao što je šminkanje ili nošenje najlon čarapa i tome slično. Mislim, ako moram, mogu to raditi, ali radije ne bih. Mnogo radije ne bih. U svakom slučaju, ne znam kako, ali noge su mi nekako znale kamo idu i prije nego što sam shvatila kako, našla sam se u zoološkom vrtu. Volim zoološki vrt u Central Parku. Oduvijek sam ga voljela, još otkada sam bila malo dijete. Mnogo je bolji od zoološkog vrta u Bronxu, zbog toga što je zaista mali i nekako ugodan, a životinje su više prijateljski raspoložene, posebice tuljani i polarni medvjedi. Obožavam polarne medvjede. U zoološkom vrtu u Central Parku imaju jednog polarnog medvjeda koji cijeli dan samo pliva leđnim stilom. Kunem se! Jedanput je bio na vijestima jer je jedan životinjski psiholog bio zabrinut da se medvjed nalazi pod prevelikim stresom. Mora da je grozno kad ljudi cijeli dan zure u tebe. Poslije su mu kupili neke igračke i nakon toga mu je bilo dobro. Jednostavno se zavali u svojoj ograđenoj nastambi - u zoološkom vrtu u Central Parku nemaju kaveze, već ograđene nastambe - i promatra vas dok ga gledate. Ponekad drži loptu dok to čini. Obožavam tog medvjeda. Nakon što sam dala nekoliko dolara za ulaznicu - to je još jedna dobra stvar u vezi sa zoološkim vrtom: jeftine ulaznice -posjetila sam polarnog medvjeda. Činilo se da je dobro. Mnogo bolje od mene u tom trenutku. Mislim, njegov tata njemu nije rekao da je nasljednik prijestolja u gdje-god-to-bilo. Pitala sam se odakle je došao taj polarni medvjed. Nadala sam se da je s Islanda. Nakon nekog vremena stvorila se gužva oko nastambe polarnog medvjeda, pa sam otišla u Kuću pingvina. Malo smrdi unutra, ali je zabavno. Postoje stakleni prozori kroz koje se može gledati ispod vode, pa možete vidjeti pingvine kako plivaju naokolo, spuštaju se po kamenju i dobro se zabavljaju. Mala djeca stavljaju ruke na staklo i kad pingvin zapliva prema njima počnu vrištati. To mi je jako smiješno. Ima i klupa na kojoj možete sjediti i na njoj upravo sjedim i pišem ove retke. Priviknete se na smrad nakon nekog vremena. Pretpostavljam da se čovjek može na sve priviknuti. Oh, Bože moj, ne mogu vjerovati da sam to upravo napisala! NIKADA se neću priviknuti na to da sam princeza Amelia Renaldo! Ne znam čak ni tko je to! Zvuči kao naziv neke glupe linije kozmetičkih proizvoda ili kao neka osoba iz Disneyjevih filmova, koja je bila nestala, pa joj se upravo vratilo sjećanje, ili tako nešto. Sto da učinim? NE MOGU se preseliti u Genoviju, jednostavno NE MOGU!! Tko bi se brinuo za Debelog Louieja? Mama ne može. Ona zaboravi nahraniti sebe, a kamoli ne bi MAČKU.

14

ki@ Sigurno mi ne bi dopustili da imam mačku u palači. Barem ne mačka kao što je Louie, koji je težak 11 kilograma i jede čarape. Preplašio bi sve dvorske dame. Oh, Bože. Što ću učiniti? Ako Lana Weinberger sazna za ovo, mrtva sam. Još kasnije u četvrtak Naravno, nisam se dovijeka mogla skrivati u Kući pingvina. Nakon nekog vremena ugasili su svjetla i rekli da se zoološki vrt zatvara. Spremila sam dnevnik i izašla van s ostalim ljudima. Uhvatila sam autobus koji vozi prema središtu grada i krenula kući, sigurna da će mi mama očitati bukvicu. No nisam računala na to da ću je dobiti od OBA roditelja istovremeno. To je bilo prvi put. "Gdje si bila, mlada damo?" mama je željela znati. Sjedila je s tatom za kuhinjskim stolom, a između njih je stajao telefon. Tata je u isto vrijeme rekao, "Bili smo užasno zabrinuti!" Mislila sam da će mi na tko zna koliko dugo zabraniti izlaske, ali samo su htjeli znati jesam li dobro. Uvjerila sam ih da jesam i ispričala se što sam se ponijela u stilu Jennifer Love Hewitt. Rekla sam da sam jednostavno trebala malo biti sama. Stvarno sam mislila da će mi roditelji početi držati predavanje, ali uopće nisu ni pokušavali. Mama me jest pokušala nagovoriti da pojedem malo ramena*, ali nisam htjela jer je bio s okusom govedine. Tada je tata ponudio da pošalje svog vozača u Nobu da kupi prženu, začinjenu kirnju, ali rekla sam mu, "Stvarno, tata, samo bih htjela otići u krevet." Tada mi je mama počela pipati čelo, misleći da sam bolesna. To me zamalo ponovno rasplakalo. Tata je valjda prepoznao moj izraz lica iz Plaze, jer je odjednom rekao, "Helen, daj je ostavi na miru." Na moje iznenađenje, mama ga je poslušala. I tako sam otišla u kupaonicu, zatvorila vrata i dugo se namakala u toploj kupki. Tada sam obukla svoju najdražu pidžamu, onu crvenu od flanela, pronašla Debelog Louiea koji se pokušao sakriti ispod kauča na rasklapanje (ne voli baš mog tatu) i otišla u krevet. Prije nego sto sam zaspala, čula sam kako tata dugo, dugo razgovara s mamom u kuhinji. Glas mu je bio bučan, poput grmljavine. Pomalo me podsjećao na glas kapetana Picarda iz Zvjezdanih staza: Nova generacija. Moj tata zapravo ima dosta sličnosti s kapetanom Picardom. Znate, bijelac je i ćelav i mora vladati malom populacijom. Osim što kapetan Picard uvijek sve sredi do kraja epizode, a ja iskreno sumnjam da će i za mene sve tako dobro završiti. Petak, 3. listopada, sat razredne zajednice Danas kad sam se probudila, golubovi koji žive na protupožarnim ljestvama su gukali (Debeli Louie je bio na prozorskoj dasci - pa, bio je na prozorskoj dasci onoliko koliko je mogao stati na nju - i promatrao ih), sunce je sjalo i ja sam se čak uspjela probuditi na vrijeme a da nisam sedam tisuća puta udarila po gumbu za gašenje budilice. Otuširala sam se i nisam porezala noge brijući ih, pronašla sam prilično nezgužvanu košulju na dnu ormara i čak uspjela namjestiti kosu tako da izgleda koliko-toliko pristojno. Bila sam dobro raspoložena. Bio je petak. Petak je, uz subotu i nedjelju, moj omiljeni dan. Petak uvijek znači da dolaze dva dana - dva veličanstvena, opuštaj uća dana - BEZ matematike. I tada sam došla u kuhinju gdje je kroz krovni prozor na moju mamu padala ružičasta svjetlost. Imala je na sebi kimono i radila francuski tost s pasteriziranim nadomjestkom za jaja umjesto s pravim jajima, iako sam počela jesti jaja i piti mlijeko otkada sam shvatila da jaja nisu oplođena pa se iz njih ionako nikad ne bi izlegli pilići. Bila sam spremna da joj zahvalim što misli na mene i tada sam začula nekakvo šuškanje. Moj TATA je u odijelu sjedio za stolom u blagovaonici (zapravo za običnim stolom, jer nemamo blagovaonicu, ali nema veze) i čitao New York Times. U odijelu. U sedam sati ujutro. A onda sam se prisjetila. Nisam mogla vjerovati da sam zaboravila. Ja sam princeza. Oh, moj Bože. Nakon toga, sve dobro u mome danu kao da je otišlo kroz prozor. Čim me vidio, tata je rekao, "Ah, Mia." Znala sam što mi se sprema. Uvijek kaže "Ah, Mia" onda kad mi se sprema održati veliko predavanje. *Ramen -japansko jelo, bistra juha s okruglicama i komadićima mesa.

15

ki@ Pažljivo je složio novine i odložio ih. Tata uvijek pažljivo presavije novine, pazeći da rubovi budu uredni. Mama to nikada ne radi. Obično zgužva stranice i ostavi ih tako, u neredu, na kauču na rasklapanje ili pokraj WC-a. Takve stvari izluđuju tatu i vjerojatno su jedan od pravih razloga zašto se nikada nisu vjenčali. Vidjela sam da je mama na stol postavila naše najbolje, Kmartove tanjure, one koji na sebi imaju plave prugice, te zelene plastične čaše za margarin u obliku kaktusa iz Ikee. Čak je na sredinu stola stavila buket umjetnih suncokreta u žutoj vazi. Znam da je to učinila da bi me razveselila i vjerojatno je zbog toga prilično rano ustala. No, umjesto da me razveseli, to me samo još više rastužilo. Zbog toga što se mogu kladiti u to da u palači u Genoviji za doručak ne koriste plastične zelene čaše za margarin u obliku kaktusa. "Mia, moramo razgovarati", rekao je tata. Tako uvijek počinju njegove najgore lekcije. Osim što me ovoga puta nekako čudno pogledao prije nego sto je počeo. "Što ti je s kosom?" Stavila sam ruku na glavu. "Zašto?" mislila sam da mi kosa, za promjenu, izgleda dobro. "Ništa joj nije s kosom, Phillipe", rekla je mama. Obično, ako može, pokušava otkloniti tatine lekcije. "Dođi i sjedni, Mia, pojedi doručak. Čak sam ti zagrijala sirup za francuski tost, onako kako ti voliš." Bila sam zahvalna mami što je to učinila. Zaista jesam. Ali nisam namjeravala sjesti i raspravljati o svojoj budućnosti u Genoviji. Mislim, dajte molim vas. Pa sam rekla, "Uh, voljela bih da mogu, zaista, ali moram ići. Danas imam ispit iz Svjetske civilizacije i obećala sam Lilly da cemo se naći i zajedno ponoviti bilješke." "Sjedni " Ajme, tata, kad želi, zaista moze zvučati kao kapetan svemirskog broda u Federaciji. Sjela sam. Mama mi je stavila malo tosta na tanjur. Prelila sam ga sirupom i zagrizla, samo iz pristojnosti. Imao je okus kartona. "Mia," rekla je mama. Pokušavala je otkloniti tatinu lekciju. "Znam da si vjerojatno jako uzrujana oko sveg ovog. Ali, stvarno nije tako loše kao što se tebi čini." Oh, stvarno. Odjednom mi kažete da sam princeza i ja bih zbog toga trebala biti sretna? "Mislim," nastavila je mama, "većina djevojaka vjerojatno bi bila oduševljena da sazna da im je otac princ!" Nijedna koju ja znam. Zapravo, to nije istina. Lana Weinberger bi vjerojatno obožavala biti princeza. Zapravo, ona već misli da je princeza. "Pomisli samo na sve lijepe stvari koje bi mogla imati kad bi otišla živjeti u Genoviju." Mamino se lice potpuno ozarilo kad je počela nabrajati sve prekrasne stvari koje bih mogla imati kad bih otišla živjeti u Genoviju, ali glas joj je bio čudan, kao da glumi mamu na televiziji ili tako nešto. "Kao, na primjer, automobil! Znaš da je nepraktično imati automobil ovdje u gradu. No, sigurna sam da će ti u Genoviji, kad napuniš šesnaest godina, tata kupiti." Rekla sam da u Europi ima već dovoljno problema sa zagađenjem i bez mog doprinosa. Ispuštanje para iz dizelskih motora jedan je od glavnih krivaca za uništavanje ozonskog omotača. "Ali uvijek si željela konja, zar ne? Pa, u Genoviji bi ga mogla imati. Jednog lijepog sivog konja, s pjegama po leđima." To je boljelo. "Mama," rekla sam dok su mi se oči punile suzama. Nisam ih mogla zaustaviti. Odjednom sam opet počela tuliti. "Što to radiš? Želiš li da odem živjeti s tatom? Je li u tome stvar? Dosadila sam ti ili tako nešto? Želiš li da odem živjeti s tatom tako da ti i profesor Gianini možete... možete..." Tako sam se rasplakala da nisam mogla nastaviti. No, tada se i mama rasplakala. Skočila je sa stolice, zaobišla stol i počela me grliti, govoreći, "Oh, ne, dušo! Kako si mogla pomisliti tako nešto?" Više nije zvučala kao mama s televizije. "Ja samo želim ono što je najbolje za tebe!" "Kao i ja", rekao je tata, izgledajući ljutito. Naslonio se na naslon stolice i ljutito nas promatrao, držeći ruke prekrižene na prsima. "Pa, ono što je najbolje za mene je da ostanem tu gdje jesam i završim srednju školu", rekla sam mu. "A onda ću se pridružiti Greenpeaceu i pomagati u spašavanju kitova." Tata je sad izgledao još više ljutito. "Nećeš se pridružiti Greenpeaceu", rekao je. "Baš hoću", odgovorila sam. Bilo mi je teško govorili jer sam plakala, ali sam mu rekla, "I ići ću na Island spašavali mlade tuljane." "To se ni u kom slučaju neće dogoditi." Tata više nije izgledao ljutito. Sada je izgledao bijesno. "Ići ćeš na fakultet. Vassar, mislim. Možda na Sarah Lawrence." To me još više rasplakalo. No prije nego što sam uspjela bilo što reći, mama je podignula ruku, rekavši, "Phillipe, nemoj. Ovako nećemo ništa postići. Mia ionako mora u školu. Već kasni."

16

ki@ Počela sam ubrzano tražiti ruksak i kaput. "Da", rekla sam. "Moram i obnoviti kartu za podzemnu željeznicu." Tata je proizveo jedan čudni francuski zvuk, što ponekad čini. Nešto između brektanja i uzdaha. Zvuči otprilike nešto kao Pfuit! Zatim je rekao, "Lars će te odvesti." Rekla sam tati da to nije potrebnu, nego se s Lilly svaki dan nalazim na Astor Placen, gdje zajedno cekamo vlak broj 6 koji vozi prema gornjem dijelu grada. "Lars može povesti i tvoju malu prijateljicu." Pogledala sam mamu. Gledala je u tatu. Lars je tatin vozač. Ide svuda kamo ide i moj tata. Otkada znam tatu dobro, cijeloga života - uvijek je imao vozača, obično nekog krupnog, mišićavog tipa koji je prije radio za izraelskog predsjednika ili nekog takvog. Kad sada razmislim o tome, naravno da mi je jasno da ti tipovi zapravo nisu vozači, već tjelohranitelji. Da. Dobro, znači posljednje što sam željela je da me tatin tjelohranitelj vozi u školu. Kako bih to ikada objasnila Lilly? Oh, ne obaziri se na njega, Lilly. On je samo tatin vozač. Da, baš. Jedina osoba koju vozač vozi u gimnaziju Alberta Einsteina je jedna užasno bogata djevojka iz Saudijske Arabije koja se zove Tina Hakim Baba. Njezin tata je vlasnik neke velike naftne tvrtke i svi joj se rugaju zato što se njezini roditelji brinu da će je netko oteti na putu od 76. ulice i ulice Madison, gdje je naša škola, do 76. ulice i 5. ulice gdje ona stanuje. Čak ima i tjelohranitelja koji je prati od razreda do razreda i razgovara na walkie-talkie s vozačem. Ako mene pitate, meni se to čini malo pretjeranim. No tata je ustrajao na tome da me vozač odveze. Kao da sada, kada sam službeno princeza, postoji sva ta briga za moju dobrobit. Jučer, kad sam bila Mia Thermopolis, bilo je savršeno u redu da putujem podzemnom željeznicom. Danas, kada sam postala princeza Amelia, zaboravi na to. Pa, svejedno. Nije se činilo vrijednim rasprave. Mislim, ima i mnogo gorih stvari o kojima se moram brinuti. Kao, na primjer, u kojoj ću zemlji živjeti u bliskoj budućnosti. Dok sam odlazila - tata je rekao Larsu da dođe gore do stana i otprati me do automobila; bilo mi je užasno neugodno - čula sam kako je tata rekao mami, "Dobro, Helen. Tko je taj Gianini o kojem je Mia govorila?" Ups. ab = a + b riješi koliki je b ab - b = a b(a-l) = a uvijek petak, matematiku Lilly je odmah shvatila da se nešto događa. Ma, progutala je cijelu priču koju sam joj izmislila o Larsu: "Oh, tata mije u gradu i ima vozača, znaš..." No, nisam joj mogla reći da sam princeza. Mislim, stalno sam mislila na to kako je Lilly tijekom svog usmenog izlaganja s gađenjem govorila u onom dijelu u kojem je spomenula kako su se kršćanski vladari smatrali poslanicima Božje volje te da zbog toga nisu trebali odgovarati ljudima kojima su vladali, već samome Bogu, iako moj tata gotovo nikad ne ide u crkvu, osim ako ga baka na to ne natjera. Lilly je povjerovala u priču o Larsu, ali me je još uvijek stalno zapitkivala zašto sam plakala. "Zašto su ti oči tako crvene i škiljave? Plakala si. Zbog čega si plakala? Zar se nešto dogodilo? Jesi li iz još nečega dobila jedinicu?" Samo sam slegnula ramenima i trudila se gledati kroz prozor kroz koji se vidio turoban prizor narkomanskih jazbina u East Villageu, pokraj kojih smo morali proći da bismo stigli do F. D. Roosevelta. "Nije ništa", odgovorila sam. "PMS." "Nije PMS. Imala si mjesečnicu prošli tjedan. Sjećam se jer si od mene posudila uložak nakon tjelesnog, a onda si za ručak pojela dva cijela paketa Yodelsa." Ponekad bih htjela da Lilly nema tako dobro pamćenje. "Hajde, reci. Je li Louie opet pojeo čarapu?" Kao prvo, bilo mi je skroz neugodno raspravljati o mom menstrualnom ciklusu pred tatinim tjelohraniteljem. Mislim, Lars pomalo nalikuje na Baldwina. Doduše, bio je jako koncentriran na vožnju i ne znam je li nas mogao čuti s prednjeg sjedala, ali mi je ipak bilo neugodno. "Nije ništa", šapnula sam. "Samo moj tata. Znaš." "Oh", rekla je Lilly normalnim glasom. Jesam li spomenula da je Lillyn normalni glas vrlo snažan? "Misliš na neplodnost? Još uvijek je depresivan zbog toga? Boze on zaista mora poraditi na samoostvarenju." Lilly je nastavila s opisivanjem nečeg sto je ona nazivala jungovsko drvo samoostvarenja. Ona kaže da je moj tata skroz na donjim granama te da neće moći doći do vrha dok ne prihvati sebe kao takvog i ne prestane biti opsjednut svojom nesposobnošću da začne novo potomstvo. Pretpostavljam da je to dio mog problema. Ja sam na samom dnu drveta samoostvarenja. Praktički ispod njegova korijenja.

17

ki@ Ali sada kada sjedim tu na matematici, i stvari se zaista ne čine tako loše. Mislim, razmišljala sam o svemu cijelo vrijeme tijekom sata razredne zajednice i naposljetku došla do jednog zaključka: Ne mogu me prisiliti da budem princeza. Stvarno ne mogu. Mislim, za ime Božje, pa ovo je Amerika. Ovdje možeš biti što god želiš. Barem nam je to prošle godine uvijek govorila profesorica Holland na Američkoj povijesti. Dakle, ako mogu biti što god želim, onda mogu i ne biti princeza. Nitko me ne može prisiliti da budem princeza ako to ne želim biti, čak ni moj tata. Točno? Kad dođem večeras kući, jednostavno ću reći tati hvala, ali ne hvala. Za sada ću biti samo ona stara, obična Mia. Isuse. Profesor Gianini me upravo prozvao, a ja nisam imala pojma o čemu govori, jer sam, naravno, pisala u ovaj dnevnik, umjesto da sam slušala. Osjećam kao da mi lice gori. Lana, naravno, puca od smijeha. Baš je glupača. Uostalom, zašto me stalno nešto ispituje? Do sada bi već trebao znati da ne razlikujem kvadratnu jednadžbu od rupe u zemlji. Samo me proziva zbog moje mame. Hoće da izgleda kao da me tretira kao i sve ostale u razredu. Pa, ja nisam kao i svi ostali u razredu. Što ce mi uopće matematika. U Genovijskom dvorcu ne trebaju matematiku. A kladim se da ne treba ni princezi, znači, kako god stvari ispadnu, sigurna sam. Super. riješi x = a + aby da dobiješ y x - a = aby x - ab = y Jako kasno u petak, spavaća soba Moscovitz Dobro, markirala sam dopunski sat profesora Gianinija poslije škole. Znam da nisam trebala. Vjerujte, Lilly mi je dala do znanja da nisam trebala. Znam da on drži taj sat zbog djece poput mene, koja imaju jedinice iz predmeta. Znam da to čini u svoje slobodno vrijeme i da mu čak ne plate ni prekovremene za to ili tako nešto. Ali, budući da ja za bilo koju zamislivu karijeru u budućnosti neću trebati matematiku, zašto bih onda trebala ići? Pitala sam Lilly mogu li kod nje prespavati, a ona mi je rekla da mogu, samo ako obećam da ću se prestati ponašati kao luđakinja. Ali kada sam nakon škole nazvala mamu iz telefonske govornice u predvorju da je pitam mogu li prespavati kod Moscovitza, odmah je započela, "Pa, zapravo, Mia, tvoj otac je stvarno želio razgovarati s tobom kad dođeš iz škole." Oh, super. Rekla sam mami da ne postoji ništa što bih radije činila nego razgovarala s tatom, ali da sam vrlo zabrinuta za Lilly, jer je tip koji ju je opsjedao nedavno ponovno pušten s mentalnog odjela bolnice Bellevue. Otkad je Lilly počela raditi svoju televizijsku emisiju, taj čovjek, čije je ime Norman, stalno ju je nazivao, tražeći od nje da izuje cipele. Doktori Moscovitz kažu da je Norman fetišist. Njegova fiksacija su stopala - posebice Lillyna. Šalje joj CD-e, plišane životinje i slične stvari te joj piše da bi mogla dobiti još mnogo više, samo kad bi skinula cipele u emisiji. Lilly je učinila sljedeće, skinula je cipele, ali je zatim noge pokrila pokrivačem, sakrivši ispod njega stopala te rekla, "Evo, gledaj, Normane, ti luđače jedan! Skinula sam cipele! Hvala ti na CD-ima, gubitnice!" To je toliko razljutilo Noimana da je počeo tumarali Villageom, tražeći Lilly. Svi znaju da Lilly zivi u Villageu, jer smo snimile vrlo popularnu epizodu u kojoj je Lilly iz Grami Uniona posudila pištolj za lijepljenje cijena, stala na ugao ulice Bleecker i La Guardie te govorila europskim turistima, koji su lutali oko NoHo-a*, da ako na čelu imaju Grand Unionovu naljepnicu s cijenom, mogu dobiti besplatnu kavu s mlijekom u restoranu Dean&DeLuca (začuđujuće velik broj turista joj je povjerovao). Bilo kako bilo, prije nekoliko tjedana stopalni fetišist Norman pronašao nas je u parku i počeo nas proganjati. Mahao je novčanicama od dvadeset dolara, pokušavajući nas nagovoriti da skinemo cipele. To nije bilo nimalo zastrašujuće, već, dapače, zabavno, posebice zbog toga što smo otrčale ravno u stožer na križanju južnog dijela Washington Squarea i Thompsonove ulice, gdje je policija iz Šeste postaje parkirala jednu golemu prikolicu kako bi tajno mogli motriti dilere droge. Rekle smo policajcima da nas taj čudni tip pokušava *NoHo: četvrt na njujorškom Manhattanu u kojoj se nalaze brojni restorani i dućani; nazvana po tome što se nalazi sjeverno od ulice Houston (north of Houston St.).

18

ki@ napasti, a onda ste trebali vjdjeti što se dogodilo: dvadesetak tajnih agenata (čak i tip za kojeg smo mislile da je beskućnik koji spava na klupi) skočilo je na Normana i odvuklo ga, dok je on vrištao, u ludnicu! Uvijek se tako dobro provedem kad sam s Lilly. U svakom slučaju, Lillyni roditelji su joj rekli da je Norman upravo pušten iz Bellevuea i da ako ga vidi, više ga ne smije mučiti, jer je on samo bolesno opsjednuti jadnik s mogućim sklonostima šizofreniji. Lilly sutrašnju emisiju posvećuje svojim stopalima. Obući će i pokazati sve cipele koje ima, ali njedanput neće pokazati svoje bose noge. Nada se da će to potpuno izluditi Normana i da će on zbog toga učiniti nešto još čudnije od svega što je dosad učinio, kao, na primjer, nabaviti pušku i početi pucati na nas. No, ne bojim se. Norman ima prilično debela stakla na naočalama i kladim se da zapravo ne bi mogao ništa pogoditi, čak ni sa strojnicom, koju u ovoj zemlji može kupiti čak i luđak poput Normana, zahvaljujući našim potpuno slobodnim zakonima o oružju, što će, kako kaže Michael Moscovitz u svom web-časopisu, na kraju rezultirati uništenjem demokracije u onom značenju u kojem je mi poznajemo. No, mama baš i nije nasjela. Rekla je, "Mia, cijenim to što želiš pomoći prijateljici u ovom za nju teškom razdoblju sa tim čovjekom koji je prati, ali zaista smatram da imaš i hitnijih obveza kod kuće." Upitala sam, "Kakvih obveza?" misleći da govori o mačkovoj posudi za nuždu, koju sam temeljito očistila prije dva dana. A ona je odgovorila, "Obveza prema svom ocu i prema meni." Tada sam izgubila živce. Obveze? Obveze? Ona meni govori o obvezama? Kada je njoj zadnji put palo na pamet da odnese rublje u praonicu, a kamoli da ga donese natrag? Kada se ona zadnji put sjetila kupiti štapiće za uši ili toaletni papir ili mlijeko? I je li joj ikada, u ovih četrnaest godina, palo na pamet da spomene da postoji mogućnost da jednoga dana završim kao princeza Genovije??? Ona misli da meni mora govoriti što su moje obveze? HA!!!!!! Skoro sam joj spustila slušalicu. No, Lilly je stajala u blizini i vježbala svoju ulogu rasvjetara, paleći i gaseći svjetla u školskom predvorju. Budući da sam obećala da se neću ponašati kao luđakinja, a spuštanje slušalice mami bi zacijelo spadalo u tu kategoriju, rekla sam strpljivim glasom, "Ne brini, mama, neću zaboraviti navratiti u Genovese sutra kad se budem vraćala kući i kupiti nove vrećice za usisavač." I onda sam spustila slušalicu. DOMAĆA ZADAĆA Matematika: zadaci 1-12, str. 119 Engleski: prijedlog Svjetska civilizacija: pitanja na kraju 4. poglavlja NT: ništa Francuski: upotrijebiti avoir u niječnim rečenicama, pročitati vježbe od 1 do 3, pas de plus Biologija: ništa Subota, 4. listopada, rano ujutro, još uvijek kod Moscovitza Zašto se uvijek tako dobro zabavim kad ostanem spavati kod Lilly? Mislim, ne radi se o tome da oni imaju stvari koje ja nemam. Zapravo, mama i ja imamo bolje stvari. Moscovitzi imaju samo nekoliko filmskih programa, a mi ih imamo sve, Cinemax, HBO i Showtime, i to po niskoj rati od 19.99 dolara mjesečno, budući da sam iskoristila zadnju bonus ponudu od Time Warner Cablea. Osim toga, mi kroz prozore možemo špijunirati mnogo zanimljivije ljude, kao, na primjer, Ronnieja, koji je prije bio Ronald, a sada se zove Ronette, koji često priređuje velike, otmjene zabave; i onaj mršavi njemački par koji stalno nosi crno, čak i ljeti, i koji nikada ne spušta rolete. Na Petoj aveniji, gdje žive Moscovitzi, nema nikog zanimljivog za promatranje: samo još bogatih psihologa i njihove djece. Vjerujte mi kad vam kazem, kroz njihove prozore ne možeš vidjeti ništa zanimljivo. Ali svaki put kad tu ostanem spavati, čak i ako sve što Lilly i ja radimo jest da visimo u kuhinji i jedemo ostatke puslica iz Rosh Hashanaha, uvijek se odlično zabavim. Možda je razlog, u tome što Maya, kućna pomoćnica Moscovitzevih iz Dominikanske Republike nikada ne zaboravlja kupiti sok od naranče i uvijek se sjeti da ja ne volim kašasti, a ponekad, ako zna da ću prespavati, kupi zelene lazanje kod Balduccija, umjesto onih s mesom, posebno za mene, kao što je učinila i sinoć. Ili razlog možda leži u tome što u hladnjaku Moscovitzevih nikad ne nalazim pljesnive, stare ambalaže ili takve stvari. Maya baca sve čemu je, makar i za samo jedan dan, prošao rok trajanja. Čak i kiselo vrhnje koje još uvijek na poklopcu ima zaštitni plastični omot. Čak i limenke Tabasca. I doktori Moscovitz nikada ne zaborave plalili račun za struju. Con Edl njima nikada nije isključio struju usred

19

ki@ filmskog maratona Zvjezdanih staza. A Lillyna mama, ona uvijek priča o normalnim stvarima, kao, na primjer, o tome kako je po vrlo pristupačnoj cijeni kupila Calvin Klein hulahopke u Bergdorfu. Nije da ne volim svoju mamu ili tako nešto. Stvarno je volim. Samo bih željela da je više mama, a manje umjetnica. I htjela bih da moj tata bude više kao Lillyn tata, koji mi uvijek želi napraviti omlet, jer smatra da sam previše mršava, i koji, kad ne mora ići u ured i analizirati nekoga, hoda uokolo u svojim starim hlačama od trenirke još iz fakultetskih dana. Dr. Moscovitz nikada ne bi obukao odijelo u sedam sati ujutro. Nije da ne volim svog tatu. Volim, valjda. Samo ne razumijem kako je mogao dopustiti da se ovako nešto dogodi. Obično je vrlo organiziran. Kako si je mogao dopustiti da postane princ? Jednostavno mi nije jasno. Pretpostavljam da je najbolja stvar kada odem k Lilly to što dok sam tamo, ne moram razmišljati o tome da imam jedinicu iz matematike ili o tome da sam prestolonasljednica male europske kneževine. Jednostavno se mogu opustiti i uživati u pravim domacim Poppin kolačićima s cimetom i gledati kako Pavlov, Michaelov šetlandski ovčar, pokušava "pospremiti" Mayu u kuhinju svaki put kad ona pokuša izaći iz nje. Sinoć je baš bilo zabavno. Doktori Moscovitz su bili vani - morali su ići na neku dobrotvornu zabavu u Puckovu zgradu, za homoseksualnu djecu preživjelih žrtava holokausta - pa smo Lilly i ja napravile golemu zdjelu kokica utopljenih u maslacu, zavalile se u golemi krevet njezinih roditelja s baldahinom i odgledale sve filmove o Jamesu Bondu za redom. Naposljetku smo utvrdile da je Pierce Brosnan najmršaviji James Bond, Sean Connery najdlakaviji, a Roger Moore onaj s najviše preplanulom kožom. Nijedan od njih nije dovoljno dugo bio bez košulje da bismo mogle odlučili koji ima najbolja prsa, ali mislim da bi to vjerojatno bio Timothy Dalton. Volim dlake na prsima. Mislim. Bilo je pomalo ironično da je, dok sam razmišljala o tome, u sobu ušao Lillyn brat. Iako je imao košulju. Izgledao je malo uzrujano. Rekao je da je moj tata nazvao na telefon. Tata je bio ljut, jer je satima pokušavao dobiti vezu, ali je Michael bio na Internetu i odgovarao na pisma čitatelja za svoj web-časopis Crackhead, pa je tati linija stalno bila zauzeta. Mora da sam izgledala kao da ću povratiti ili tako nekako, jer je nakon minute Michael rekao, "U redu, Thermopolis, ne brini. Reći ću mu da ste ti i Lilly već otišle spavati", što je bila laž u koju moja mama nikada ne bi povjerovala, ali je očito sasvim dobro prošla kod mog tate, budući da se Michael vratio i izvijestio da se moj tata ispričao što je zvao tako kasno (bilo je tek jedanaest sati) i rekao da će razgovarati sa mnom ujutro. Super. Jedva čekam. Pretpostavljam da sam još uvijek izgledala kao da cu povratiti, jer je Michael pozvao svog psa i rekao mu da skoči k nama u krevet, iako je ljubimcima zabranjen ulaz u spavaću sobu doktora Moscovitz. Pavlov mi se zavukao u krilo i počeo mi lizati lice, što čini jedino ljudima kojima zaista vjeruje. Zalimje i Michael sjeo i počeo gledati filmove s nama, a Lilly ga je, u ime znanosti, upitala koje su mu Bondove djevojke najzgodnije, plavuše koje James Bond uvijek mora spašavati ili brinete koje ga uvijek pokušavaju upucati, a Michael je rekao da ne može odoljeti djevojci s oružjem, što nas je navelo na njegove dvije najomiljenije televizijske serije, Xena: Princeza ratnica i Buffy - ubojica vampira. Zatim sam ja, ne baš posve u ime znanosti, već više iz čiste znatiželje, upitala Michaela koga bi izabrao kada bi došlo do kraja svijeta, a on bi morao iznova napučiti cijelu Zemlju, ali bi morao izabrati samo jednu družicu za cijeli život, Xenu ili Buffy? Nakon sto mije rekao da sam čudna što sam tako nešto pomislila, Michael je izabrao Buffy, a onda me je Lilly pitala koga bih izabrala da moram birati između Harisona Forda i Georga Clooneyja i ja sam izabrala Harrisona Forda iako je tako star, ali Harrisona Forda iz Indiane Jones, ne iz Ratova Zvijezda, a onda je Lilly rekla da bi ona izabrala Harrisona Forda u ulozi Jacka Ryana u onim filmovima prema romanima Toma Clancyja, a zatim je Michael rekao, "Koga biste izabrale, Harrisona Forda ili Leonarda Di Caprija?" i obje smo izabrale Harrisona Forda, jer Leonardo više nije u modi, a onda je nastavio, "Koga biste izabrale, Harrisona Forda ili Josha Richtera?" i Lilly je izabrala Harrisona Forda, zato što je prije bio tesar te bi joj, ukoliko dođe do kraja svijeta, mogao izgraditi kuću, no ja sam izabrala Josha Richtera, zato što bi živio duže - Harrison ima oko šezdeset godina - i mogao bi mi pomoći oko djece. Zatim je Michael počeo govoriti razne nepravedne stvari o Joshu Richteru, kao na primjer, da bi se u slučaju nuklearnog uništenja svijeta vjerojatno ponio kao kukavica, no Lilly je rekla da strah od nepoznatog nije precizno mjerilo potencijalnog razvoja osobe, s čime sam se složila. Na to je Michael rekao da smo obje budale ako mislimo da bi nas Josh Richter ikada i pogledao te da se njemu sviđaju samo djevojke kao što je Lana Weinberger, koje "daju", na što je Lilly odgovorila da bi ona "dala" Joshu Richteru ukoliko bi on ispunio

20

ki@ određene uvjete, kao na primjer, da se prije okupa u antibakterijskoj otopini i da tijekom čina ima tri kondoma premazana spermicidalnom tekućinom, u slučaju da jedan pukne, a drugi sklizne. Zatim je Michael pitao mene bih li ja "dala" Joshu Richteru i ja sam morala malo razmisliti što da mu odgovorim. Gubitak djevičanstva je zaista velik korak, koji je potrebno učiniti s pravom osobom jer u protivnom možeš ostati zeznut do kraja života, kao žene u Preko-četrdeset-i-još-neudane grupi doktora Moscovitza, koja se sastaje svaki drugi utorak. Nakon što sam razmislila, odgovorila sam da bih "dala" Joshu Richteru, ali samo u ovim slučajevima: 1. da hodamo vec barem godinu dana, 2. da mi se zakune na vječnu ljubav, 3. da me odvede na broadwaysku predstavu Ljepotica i Zvijer, a da se tome ne izruguje. Michael je rekao da prva dva uvjeta zvuče u redu, ali da ću, ako je treći uvjet primjer dečka kakvog očekujem da ću imati, još dugo, dugo biti djevica. Rekao je da ne zna nikoga s gramom testosterona tko bi mogao bez povraćanja gledati Ljepoticu i Zvijer na Broadwayu. Ali nema pravo, jer moj tata sigurno ima testosterona barem jedan puni testis - i nije nikada povraćao na predstavi. Zatim je Lilly pitala Michaela koga bi izabrao da mora, mene ili Lanu Weinberger i on je odgovorio, "Miju, naravno", no sigurna sam da je to rekao samo zato što sam bila u sobi i nije me htio popljuvati u lice. Htjela bih da Lilly ne radi takve stvari. Ali ona je nastavila, pitajući Michaela koga bi izabrao, mene ili Madonnu, mene ili Buffy, ubojicu vampira (izabrao je mene, a ne Madonnu, ali Buffy je, naravno, glatko pobijedila). Zatim je Lilly htjela znati koga bih ja izabrala, Michaela ili Josha Richtera. Pretvarala sam se da ozbiljno razmišljam o tome, kada su se, na moje veliko olakšanje, doktori Moscovitz vratili kući i počeli vikati na nas zato što smo pustili Pavlova u njihovu sobu i jeli kokice na njihovu krevetu. Kasnije, nakon što smo Lilly i ja očistile sve kokice i otišle u njezinu sobu, ponovo me pitala koga bih izabrala, Josha Richtera ili njezina brata i ja sam morala reći da bih izabrala Josha Richtera zato što je Josh Richter najzgodniji dečko na školi, a možda i na cijelom svijetu i ja sam skroz naskroz zaljubljena u njega, i to ne samo zbog načina na koji mu njegova plava kosa ponekad pada u oči kad se nagne tražeći stvari u svom ormariću, već zato što znam da se iza te sportaške fasade krije vrlo osjećajna i draga osoba. To sam zaključili prema načinu na koji me je pozdravio onoga dana u Bigelowsu. No nisam si mogla pomoći da ne pomislim da bi možda, da stvarno dođe do kraja svijeta, bilo bolje biti s Michaelom, makar i nije tako zgodan, ali barem me nasmijava. Mislim da bi, ukoliko dođe do kraja svijeta, smisao za humor bio vrlo važan. Osim toga, naravno, Michael stvarno dobro izgleda bez košulje. A ako bi stvarno bio kraj svijeta, Lilly bi bila mrtva, pa nikada ne bi saznala da se njezin brat i ja razmnožavamo! Nikada ne bih željela da Lilly sazna da to mislim o njezinu bratu. Mislila bi da je to čudno. Još čudnije od toga da sam ja genovijanska princeza. Kasnije u subotu Cijelim putem kući brinula sam se o tome što će mi mama i tata reći kad dođem. Nikada prije nisam ih ne poslušala. Mislim, zaista nikada. Pa, dobro, jednom smo Lilly, Shameeka, Ling Su i ja išle gledati onaj film s Christianom Slaterom, ali smo na kraju, umjesto na tom filmu, završile na The Rocky Horror Picture Showu i ja sam se sjetila nazvati doma tek nakon filma, koji je završio tek oko 2:30 ujutro, a mi smo bile na Times Squareu i nismo imale dovoljno novca da platimo taksi. Ali to je bilo samo taj, jedan put! I ja sam tada u potpunosti naučila lekciju, a da mi mama nije morala zabraniti izlaske ili tako nešto. Nije da bi ona učinila tako nešto - mislim, zabranila mi izlaske. Tko bi u tom slučaju išao na bankomat podignuti novac za hranu? No, moj tata je drugi par rukava. On je, po pitanju discipline, vrlo strog. Mama kaže da je to zato što ga je baka dok je bio mali znala kažnjavati tako što bi ga zaključala u jednu stvarno jezovitu prostoriju u njihovoj kući. Kad sada bolje razmislim o tome, kuća u kojoj je moj tata odrastao vjerojatno je bila dvorac, a ta jezovita prostorija vjerojatno je bila tamnica. Isuse, nije ni čudno da tata radi sve što baka kaže. U svakom slučaju, kad se tata naljuti na mene, onda se stvarno naljuti. Kao onda kad nisam htjela ići u crkvu s bakom, jer se nisam htjela moliti bogu koji dopušta uništavanje prašuma da bi se stvorili pašnjaci za krave koje će kasnije postati odresci za neuke mase koje obožavaju Ronalda McDonalda, simbol svega što je zlo. Ne samo da mi je tata rekao da će mi, ukoliko ne odem u crkvu, isprašiti tur, nego i da mi neće više dati da čitam

21

ki@ Michaelov web-časopis Crackhead! Rekao je da mi ostatak ljeta neće dopustiti da idem na Internet. Smrskao mi je modem bocom Chatcauneul'du Papea. Pričajte mi o eksplozivnoj naravi! Zato sam bila vrlo zabrinuta što će učiniti kad se vratim od Moscovitzevih. Pokušala sam se što duže zadržati kod Moscovitzevih: stavila sam posuđe u perilicu umjesto Maye, budući da je ona bila zaposlena pisanjem pisma svom zastupniku u Kongresu, moleći ga da nekako pomogne njezinu sinu Manuelu, koji je prije deset godina bio nepravedno uhapšen zbog davanja potpore revoluciji u njihovoj zemlji. Prošetala sam Pavlova, jer je Michael morao ići na predavanje iz astrofizike na Columbiji. Čak sam odčepila rupice za mlazove u jacuzziju Moscovitzevih - ajme, Lillyn tata se stvarno jako linja. Tada je Lilly morala izjaviti da je vrijeme za snimanje specijalnog jednosatnog nastavka njezine televizijske emisije, posvećenog njezinim stopalima. No, ispostavilo se da doktori Moscovitz nisu otišli na svoje sastanke emocionalno-fizičke masaže, kao što smo mi mislile. Čuli su cijelu priču i rekli mi da moram ići kući, jer moraju analizirati Lilly i njezinu potrebu da se izruguje svom seksualno opsjednutom pratitelju. Stvari stoje ovako. Općenito govoreći, ja sam jako dobra kći. Ozbiljno. Ne pušim. Ne drogiram se. Nisam rodila dijete na nekoj maturalnoj zabavi. Potpuno sam pouzdana i u većini slučajeva napišem domaću zadaću. Ako izuzmemo jednu šugavu jedinicu iz predmeta koji mi ionako u budućnosti nikada neće trebati, ide mi prilično dobro. A onda su mi odjednom morali reći da sam princeza. Na putu kući odlučila sam da ću, ukoliko me tata pokuša kazniti, nazvati sutkinju Judy. Jako bi požalio da zbog toga dođe pred sutkinju Judy. Ona bi mu pokazala, kažem vam. Ljudi koji druge ljude sile da budu princeze protiv njihove volje? Sutkinja Judy to ne bi dopustila. Naravno, kad sam stigla kući, ispostavilo se da uopće nisam morala zvali sutkinju Judy. Mama nije otišla u svoj atelije, što inače bez iznimke čini svake subote. Sjedila je u stanu i čekala da dođem kući, čitajući stare brojeve časopisa Seventeen, na koji me bila pretplatila prije nego što je shvatila da imam previše ravna prsa da bi me itko pozvao na spoj, pa su sve informacije iz njega meni bile posve bezvrijedne. Tata je sjedio točno na istom mjestu na kojem je bio kad sam jučer otišla, samo je sada čitao Sunday Times*, iako je bila subota, a mama i ja imamo pravilo koje kaže da ne smiješ početi čitati dijelove koji se odnose na nedjelju prije nedjelje. Na moje iznenađenje, nije nosio odijelo. Danas je imao džemper -od kašmira, bez sumnje poklon jedne od njegovih mnogobrojnih prijateljica - i hlače od samta. Kad sam ušla, s velikom je pažnjom preklopio novine, odložio ih i dugo me, oštro, gledao, baš kao kapetan Picard prije nego što počne govoriti Rikeru o Prvoj Direktivi. Zatim je rekao, "Moramo razgovarati." Odmah sam počela govoriti kako nije da im nisam rekla gdje sam, kako sam se samo trebala malo maknuti da razmislim o svemu i kako sam bila vrlo oprezna i nisam išla podzemnom željeznicom ili tako nešto, a tata je samo rekao, "Znam." Samo tako. "Znam." Potpuno je popustio, bez imalo pregovaranja. Moj tata. Pogledala sam mamu da vidim je li i ona primijetila da je sišao s uma. A onda je učinila nešto potpuno ludo. Odložila je časopis, prišla mi, zagrlila me i rekla, "Tako nam je žao, dušo." Halo? Jesu li ovo moji roditelji? Jesu li, dok me nije bilo, došli otimači tijela i zamijenili moje roditelje nekakvim ljušturama? Jer, to je bio jedini način kojeg, sam se mogla sjetili da moji roditelji postanu tako razumni. Zatim je tata nastavio, "Shvaćamo koliki ti je stres ovo prouzročilo, Mia, i želimo da znaš da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da bismo ti što više olakšali ovu promjenu."Onda me tata upitao znam li što je to kompromis i ja sam rekla da naravno znam, da nisam više u trećem razredu osnovne škole. Zatim je izvadio komad papira na kojemu smo zajedno sastavili ono što mama zove Thermopolis-Renaldo kompromis. A on glasi ovako: Ja, dolje potpisani, Artur Christoff Phillipe Gerard Grimaldi Renaldo, slažem se da moj jedini potomak i prestolonasljednica, Amelia Mignonette Grimaldi Thermopolis Renaldo, može bez prekida završiti svoju srednjoškolsku naobrazbu u Školi za dječake Alberta Einsteina (postala je mješovita škola oko 1975.), osim za vrijeme božičnih i ljetnih praznika, koje će bez pritužaba provoditi u Genoviji. Pitala sam ga znači li to da više neću provoditi ljeta u Miragnacu i on je rekao da. Nisam mogla povjerovati. Božić i ljeto, bez bake? To bi bilo kap da odem zubaru, ali umjesto plombiranja, samo čitam časopis Teen People i udišem mnogo onog plina koji tjera na smijeh, a služi zubarima kao anestetik! Bila sam tako sretna da *Sunday Times, vikend novine (Sunday = nedjelja).

22

ki@ sam ga zagrlila. Ali, nažalost, ispostavilo se da kompromis još nije gotov: Ja, dolje potpisana, Amelia Mignonette Grimaldi Thermopolis Renaldo, pristajem obnašati dužnosti nasljednice Artura Christoff a Phillipea Gerarda Grimaldija Renalda, princa Genovije, i svega što takav položaj podrazumijeva, uključujući i bezuvjetno preuzimanje prijestolja nakon njegove smrti, te pristajem obnašati državne funkcije na kojima je prisustnost ranije spomenutog nasljednika od ključne važnosti. Sve mi je to, osim zadnjeg dijela, zvučalo dobro. Državne funkcije? Što to znači? Tata je postao vrlo neodređen: "Ah, znaš. Odlaženje na pogrebe svjetskih vođa, otvaranje balova, takve stvari." Halo? Pogrebi? Balovi? Što se dogodilo s razbijanjem boca šampanjca o velike putničke brodove, odlaženjem na holivudske premijere i takvim stvarima? "Pa," rekao je tata, "holivudske premijere baš i nisu onakve kako se to obično priča. Zaslijepljuju te bljeskalicama fotoaparata i takve stvari. Krajnje neugodno." Da, ali pogrebi? Balovi? Ja čak ne znam ni kako se nanosi olovka za usne, a kamoli kako se nakloniti... "Oh, nema problema," rekao je tata, stavljajući čep na olovku. "Baka će se pobrinuti za to." Da, baš. Što ona može učiniti? Ona je u Francuskoj! Ha! Ha! Ha! Subota navečer Ne mogu vjerovati koja sam ja bijednica. Mislim, subota je navečer, a ja sam sama s TATOM! Cak me pokušao nagovoriti da idemo gledati Ljepoticu i Zvijer, kao da me je žalio zato što nemam spoj! Naposljetku sam mu morala reći, "Cuj, tata, ja više nisam dijete. Čak ni genovijanski princ ne može u roku od jedne minute dobiti karte za broadwaysku predstavu u subotu navečer." Jednostavno se osjećao izostavljenim jer je mama otišla na još jedan spoj s profesorom Gianinijem. Htjela mu je otkazati zbog sve te zbrke koja mi se pojavila u životu u posljednjih dvadeset četiri sata, ali ja sam je uvjerila da ode, jer sam vidjela kako, što je više s tatom, sve više stišće usne. Mami se stisnu usnice samo onda kad se suzdržava da nešto kaže, a ja mislim da je ono što je htjela reći tati bilo "Idi van! Vrati se u hotel! Plaćaš šest stotina dolara za noćenje u tom apartmanu! Zar ne možeš onda i biti u njemu?" Tata izluđuje mamu, jer se uvijek mota uokolo i kopa joj po bankovnim računima u velikoj zdjeli za salatu, gdje ona uvijek stavlja svu našu poštu te joj pokušava objasniti koliko bi uštedjela na kamatama samo da prebaci sredstva s tekućeg računa na Rothov osobni mirovinski račun. Iako je smatrala da bi trebala ostati kod kuće, znala sam da bi eksplodirala da je to učinila, pa sam joj rekla neka samo ide, a tata i ja ćemo raspravljati o tome kako je to upravljati malom kneževinom na današnjem ekonomskom tržištu. Samo, kada se mama pojavila obučena za spoj u totalno seksi crnoj minihaljini iz Victoria's Secret (mama mrzi ići u kupovinu, pa svu odjeću kupuje iz kataloga dok se namače u kadi nakon što je cijeloga dana slikala), tata se počeo gušiti kockom leda. Valjda nikad prije nije vidio mamu u minici - na faksu, kad su izlazili, uvijek je nosila duge hlače s naramenicama, kao i ja - jako je naglo popio viski sa sodom i rekao, "To ćeš obući?" na sto je mama rekla, "Što nije u redu?" i zabrinuto se pogledala u ogledalo. Izgledala je posve u redu; zapravo, izgledala je mnogo bolje nego inače i pretpostavljam da je u tome bio problem. Mislim, zvuči čudno kada to priznam, ali kada se potrudi, mama može zaista sjajno izgledati. Ja se mogu samo nadati da ću jednoga dana biti lijepa kao ona. Mislim, ona nema kosu koja strši u obliku trokuta, ni ravna prsa, niti nosi cipele broj 41. Što se mama tiče, jako je seksi. Začulo se zvonce i mama je istrčala van, jer nije htjela da profesor Gianini dođe gore i upozna njezina bivšeg, princa Genovije. Što je bilo i razumljivo, jer se on još uvijek gušio i izgledao nekako čudno. Mislim, izgledao je kao ćelavi čovjek crvena lica u džemperu od kašmira koji upravo iskašljava plućno krilo. Mislim, na njezinu mjestu i mene bi bilo sram priznati da sam ikada imala spolni odnos s njim. U svakom slučaju, za mene je bilo dobro što mama nije pustila profesora Gianinija gore, jer nisam željela da me on pred roditeljima pita zašto u petak nisam došla na njegov dopunski sat. Pa sam, nakon što su otišli, pokušala pokazati tati koliko mi bolje pristaje život na Manhattanu od života u Genoviji time što sam naručila zbilja izvrsnu hranu. Naručila sam nam insolatu caprese*, raviole al funghetto** i pizzu margaritu, sve za manje od dvadeset dolara, ali, kunem se, tata nije bio ni najmanje impresioniran! Samo si je natočio još jedan viski sa sodom i uključio televizor. Nije ni primijetio kada je Debeli Louie sjeo pokraj njega. Počeo ga je maziti kao da je to ništa. A moj tata tvrdi da je alergičan na mačke. A onda, da stvar bude bolja, uopće nije htio razgovarati o Genoviji. Sve što je htio raditi bilo je gledati sportski program. Ne šalim se. Sport. Imamo sedamdeset i sedam programa, a on je samo htio gledati one koji su *Insalata caprese - salata s mozzarelom i rajčicama **Ravioli alfunghetto - ravioli (vrsta tjestenine) s gljivama

23

ki@ prikazivali kako muškarci u uniformama naganjaju malu loptu. Zaboravite filmski maraton Prljavog Harryja. Zaboravite Top-Up Videos. Jednostavno je prebacio na sportski program i zurio u njega, a kada sam spomenula da mama i ja obično gledamo što god je na HBO-u subotom navečer, samo je pojačao ton!!! Koje derište. Mislite da je to loše? Trebali ste ga vidjeti kad je stigla hrana. Rekao je Larsu da pretraži dostavljača prije nego što mi je dao da mu otvorim vrata! Možete li vjerovati? Morala sam Antoniju dati cijeli dolar napojnice da mu se iskupim za neugodnost. Onda je tata sjeo i počeo jesti, bez ijedne riječi, sve dok nakon još jednog viskija sa sodom nije zaspao na kauču sa Debelim Louiejem u krilu! Pretpostavljam da osoba, ako je genovijanski princ i ako je imala rak testisa, stvarno može za sebe misliti da je nešto posebno. Mislim, Bože sačuvaj da kvalitetno provede malo vremena sa svojom jedinom kćerkom, nasljednicom njegova prijestolja. I tako, evo mene opet kod kuće u subotu navečer. Nije da nikada NISAM kod kuće u subotu navečer, osim kad sam s Lilly. Zašto sam ja tako nepopularna? Mislim, znam da izgledam čudno i to, ali stvarno se trudim biti ljubazna prema ljudima, znate? Čovjek bi pomislio da će me ljudi cijeniti kao osobu i pozivati me na zabave zato što vole biti u mom društvu. Nisam JA kriva zato što mi kosa tako strši, isto kao što ni Lilly nije kriva što joj lice izgleda nekako zgnječeno. Pokušala sam dobiti Lilly na telefon bezbroj puta, ali linija je bila zauzeta, što je značilo da Michael vjerojatno radi na svom web-časopisu. Moscovitzi pokušavaju dobiti drugu liniju, tako da ljudi koji ih zovu uspiju tu i tamo dobiti vezu, ali telefonska tvrtka kaže da više nema slobodnih brojeva na 212. Lillyna mama kaže da ne želi imati dva različita pozivna broja u istom stanu i da će, ako ne može dobiti 212, jednostavno kupiti broj. Osim toga, Michacl ce ionako na jesen otići na fakultet, pa će njihovi telefonski problemi biti riješeni. Stvarno sam željela razgovarati s Lilly. Mislim, nisam joj ništa rekla o tome da sam princeza i neću, nikada, ali ponekad, čak i ako joj ne kažem što me muči, osjećam se bolje nakon razgovora s njom. Možda samo zato što znam da je još netko moje dobi zaglavio doma u subotu navečer. Mislim, većina ostalih djevojaka iz našeg razreda izlazi s nekim. Čak je i Shameeka počela hodati s nekim. Postala je prilično popularna otkako su joj preko ljeta narasle grudi. Istina, mora biti doma do deset sati, čak i preko vikenda, i mora dečka s kojim izlazi upoznati s roditeljima, a on mora roditeljima prikazati detaljan plan izlaska i reći im točno kamo će ići i što će raditi, uz to što im mora pokazati osobnu kartu s fotografijom koju će gospodin Taylor fotokopirati prije no što pusti Shameeku iz kuće s njim. Ali, bez obzira na sve, izlazi s nekim. Netko ju je pozvao van. Mene nitko nikada nije pozvao van. Bilo je prilično dosadno gledati kako tata hrče, iako je bilo komično to kako ga je Debeli Louie pogledavao, sav uzrujan, svaki put kad bi udahnuo. Već sam vidjela sve filmove s Prljavim Harryjem, a na televiziji nije bilo ništa drugo zanimljivo. Odlučila sam Michaelu odmah pokušati poslati poruku i reci mu da stvarno trebam razgovarati s Lilly i zamoliti ga da se makne s Interneta da je mogu nazvati. CRACKING: Što želiš, Thermopolis? DBLOUIE: Želim razgovarati s Lilly. Molim te, makni se s Interneta da je mogu nazvati. CRACKING: O čemu želiš razgovarati s njom? DBLOUIE: Ne tiče te se. Samo se skini s Interneta, molim te. Ne možeš prisvojiti sve komunikacijske linije. Nije pošteno. CRACKING: Nitko nikad nije rekao da je život pošten, Thermopolis. Uostalom, što radiš kod kuće? Što je? Dečko snova te nije nazvao? DBLOUIE: Koji dečko snova? CRACKING: Pa, znaš, tvoj životni izabranik u slučaju nuklearnog kraja svijeta, Josh Richter. Lilly mu je rekla! Ne mogu vjerovati da mu je rekla! Ubit ću je. DBLOUIE: Hoćeš li se, molim te, maknuti s Interneta da mogu nazvati Lilly???? CRACKING: Sto je, Thermopolis? Zar sam te pogodio u živac? Maknula sam se s Interneta. Ponekad zna biti takav kreten. No, otprilike pet minuta kasnije zazvonio je telefon i bila je to Lilly. Dakle, iako je Michael kreten, zna biti i dobar kreten kad to želi. Lilly je bila vrlo uzrujana zbog toga što su njezini roditelji kršili njezino pravo iz Prvog amandmana na slobodu govora time što su joj branili da napravi epizodu u svojoj emisiji posvećenu njezinim stopalima. Nazvat će ACLU* čim počnu raditi u ponedjeljak ujutro. Bez roditeljske financijske pomoći, koju su oni trenutačno ukinuli, Lillyna emisija se ne može nastaviti. Ona košta oko 200 dolara po epizodi s uračunatom *American Civil Liberties Union - Američko udruženje za građanske slobode.

24

ki@ cijenom kasete i takvih stvari. Program otvoren za javnost otvoren je jedino za ljude koji imaju novaca. Lilly je bila toliko uzrujana da mi se nije dalo vikati na nju što je rekla Michaelu da sam izabrala Josha. Kad bolje razmislim, vjerojatno je tako i bolje. Moj život je zamršena mreža laži. Nedjelja, 5. listopada Ne mogu vjerovati da joj je profesor Gianini rekao. Ne mogu vjerovati da je rekao mojoj mami da se nisam pojavila na njegovu glupom dopunskom satu u petak!!!! Halo? Zar ja ovdje nemam nikakva prava? Zar ne mogu markirati dopunski sat, a da me mamin dečko ne cinka? Mislim, nije da mi život i bez toga nije dovoljno loš: već sam deformirana sto moram biti princeza. Zar moj profesor iz matematike mora mami govoriti baš sve što radim???? Baš vam hvala, profesore Gianini. Zahvaljujući vama provest ću cijelu nedjelju tako što će me moj zaostali otac, koji je stalno trljao svoju ćelavu glavu i frustrirano se derao kad je shvatio da ne znam množiti razlomke, tupiti s kvadratnom jednadžbom. Halo? Mogu li iskoristiti ovu priliku i podsjetili sve da bi subota i nedjelja trebale biti dani BEZ škole? A profesor Gianini je morao reći mojoj mami da će sutra biti nenajavljeni test. Mislim, s jedne strane bilo je lijepo od njega što mi je dao tu prednost, ali za nenajavljeni ispit se iona ko ne bi trebalo učiti. Poanta je u tome da se vidi što si za pamtio. S druge strane, budući da iz matematike očito nisam zapamtila ništa od, negdje, drugog razreda, pretpostavljam da ne mogu kriviti tatu što je bio tako ljut. Rekao je da će me, ako ne prođem matematiku, natjerati da idem u ljetnu školu. Ja sam naglasila da je to, što se mene tiče, u redu, jer sam se ionako već bila složila da ću provoditi ljeta u Genoviji. On je zatim rekao da ću u ljetnu školu morati ići u GENOVIJI! To me baš tješi. Upoznala sam neku djecu koja su išla u školu u Genoviji i ona nisu znala ni što je to pravac. I sve mjere u kilogramima i centimetrima. Kao da metrički sustav već odavno nije izašao iz mode! No, za svaki slučaj, necu riskirati. Napisala sam kvadratnu jednadžbu na bijeli gumeni potplat mojih visokih tenisiea Converse, točno tamo gdje se nalazi onaj zavoj između pete i prstiju. Obut ću ih sutra i ako negdje zapnem, samo ću prekrižiti noge i zaviriti. Ponedjeljak, 6. listopada, 3 ujutro Cijelu noć nisam mogla zaspati, jer sam se brinula što će biti ako me uhvate da varam. Što će se dogoditi ako netko vidi da na tenisici imam napisanu kvadratnu jednadžbu? Hoću li biti izbačena iz škole? Ne želim biti izbačena! Mislim, iako svi uAlbertu Einsteinu misle da sam čudakinja, nekako se navikavam na to. Ne želim ponovo započinjati sve ispočetka u nekoj posve drugoj školi. Morat ću do kraja svoje školske karijere nositi skrletno slovo kao oznaku da sam varala na ispitu! A što je s fakultetom? Možda me neće ni primiti na fakultet ako mi u dokumentima bude pisalo da sam varalica. Nije da želim ići na fakultet. Ali što s Greenpeaceom? Sigurna sam da u Greenpeaceu ne primaju varalice. Oh, Bože, što da učinim??? Ponedjeljak, 6. listopada, 4 sata ujutro Pokušala sam oprati kvadratnu jednadžbu s tenisice, ali nisam uspjela! Mora da sam upotrijebila olovku s neizbrisivom tintom ili tako nešto! Što ako tata sazna? Odrubljuju li u Genoviji još uvijek ljudima glave? Ponedjeljak, 6. listopada, 7 ujutro Odlučila sam obuti svoje martensice i baciti tenisice na putu do škole - ali tada mi je pukla jedna vezica! Ne mogu obuti ni jedne od mojih cipela, jer su sve broj 40, a noga mi je prošli mjesec narasla za više od jednog centimetra! Jedva mogu hodati u mokasinkama, a iz klompi mi vire pete. Ne preostaje mi ništa drugo nego da obujem tenisice! Sigurno će me uhvatiti, jednostavno znam da hoće. Ponedjeljak, 6. listopada, 9 ujutro U automobilu na putu prema školi, palo mi je na pamet da sam mogla izvaditi vezice iz tenisica i staviti ih na martensice. Baš sam glupa. Lilly zanima koliko će dugo moj tata još biti u gradu. Ne sviđa joj se što je voze u školu. Voli se voziti podzemnom željeznicom, jer tako može vježbati svoj španjolski, čitajući sve one plakate o važnosti zdravlja. Rekla sam joj da ne znam koliko će dugo tata biti u gradu, ali da imam osjećaj da se više nikamo neću smjeti

25

ki@ voziti podzemnom željeznicom. Lilly je primijetila da moj tata pretjeruje sa tom svojom neplodnošću i da samo zato što više nijednu ženu ne može učiniti embarrazadom* nije razlog da se prema meni ponaša previše zaštitnički. Primijetila sam da se na vozačkom sjedalu Lars smijulji sam za sebe. Nadam se da ne zna španjolski. Kako neugodno. Bilo kako bilo, Lilly je nastavila, govoreći kako bih odmah trebala zauzeti svoj stav, prije nego što postane još gore te da vidi da je to već sada počelo negativno utjecati na mene, jer sam se doimala bezvoljnom i imala podočnjake. Naravno da sam bezvoljna! Budna sam od tri sata ujutro, pokušavajući oprati tenisice! Ponovno sam ih pokušala oprati u ženskom WC-u. Lana Weinberger je ušla unutra dok sam bila tamo. Vidjela me kako perem tenisice, samo preokrenula očima i počela češljati svoju dugu kosu poput one Marcie Brady, zureći u svoju sliku u ogledalu. Napola sam očekivala da će se nagnuti i poljubiti svoj odraz, tako je očigledno bila zaljubljena u sebe. Kvadratna jednadžba na mojoj tenisici je razmazana, ali i dalje čitljiva. Ali neću je pogledati za vrijeme testa, kunem se. Ponedjeljak, 6. listopada Dobro. Priznajem. Pogledala sam. Bilo mi je od velike pomoći. Nakon što je pokupio testove, profesor Gianini je riješio zadatke na ploči i meni su svi do jednog ionako ispali netočno. NE ZNAM ČAK NI VARATI KAKO TREBA!!! Mora da sam najbjednije ljudsko biće na planetu. polinomi član: varijable pomnožene koeficijentom stupanj polinomnosti = stupanj člana s najvišim stupnjem Halo? Je li IKOGA briga??? Mislim, stvarno, istinski briga za polinome? Mislim, osim ljudi kao što su Michael Moscovitz. i profesor Gianini. Ikoga? Bilo koga? Kad je konačno zvonilo za kraj sata, profesor Gianini je upitao, "Mia, hoću li imati čast da budem u tvom društvu danas poslijepodne na dopunskom satu?" Rekla sam da, ali ne dovoljno glasno da bi to itko čuo osim njega. Zašto ja? Zašto, zašto, zašto? Kao da i bez toga nemam dovoljno briga. Imam jedinicu iz matematike, mama mi hoda s profesorom i još sam i princeza Genovije. Nešto će se jednostavno morati promijeniti. Utorak, 7. listopada Oda matematici Bačeni u ovu tmurnu učionicu umiremo kao noćni leptiri bez lampe zatvoreni u osami fluorescentnih svjetala i metalnih klupa. Deset minuta do zvona. Koja je svrha kvadratne jednadžbe u našem svakodnevnom životu? Možemo li je upotrijebiti da otključamo tajne u srcima onih koje volimo? Pet minuta do zvona. Okrutni profesore iz matematike, zar nas nećeš pustiti? DOMAĆA ZADAĆA Matematika: zadaci 17 - 30 na materijalu Engleski: prijedlog Svjetska civilizacija: pitanja na kraju 7. poglavlja NT: ništa Francuski: huit fraza, pr. A, str. 31 Biologija: radni zadaci Srijeda, 8. listopada Oh, ne. Ona je ovdje. Pa, dobro, ne baš točno ovdje. Ali u ovoj zemlji. U gradu. Zapravo, samo nekih pedeset i sedam ulica dalje. *Embarrazada - trudna, španj.

26

ki@ Odsjela je u Plazi, s tatom. Hvala Bogu. Sada ću je morati gledati samo nakon škole i preko vikenda. Bilo bi grozno da je odsjela ovdje. Prilično je užasno kad je prvo što ugledate kad se probudite ujutro ona. Za spavanje oblači nekakve vrlo otmjene negližee, s mnogo čipke kroz koju se sve vidi. Znate. Stvari koje ne biste željeli vidjeti. Osim toga, iako skida šminku prije spavanja, uvijek joj ostanu tragovi olovke za oči, zato što ih je istetovirala na kapke tamo negdje u osamdesetima, kada je prolazila kroz kratku fazu manične depresije ubrzo nakon smrti princeze Grace (tako barem kaže moja mama). Prilično je čudno odmah ujutro vidjeti tu malu staricu u čipkanoj spavaćici i s velikim crnim obrubima oko očiju. Zapravo, to je prilično zastrašujuće. Strasnije od Freddyja Krugera i Jasona zajedno. Nije ni čudo da je djed umro od infarkta u krevetu. Vjerojatno se jednog jutra okrenuo u krevetu i izbliza vidio svoju suprugu. Netko bi trebao upozoriti predsjednika da je ona ovdje. Ozbiljno; stvarno bi trebao znati. Jer, ako itko može pokrenuti Treći svjetski rat, to je onda moja baka. Posljednji put kad sam vidjela baku, imala je nekakvu zabavu i svima je poslužila guščja jetra, osim jednoj gospođi. Jednostavno je rekla Marie, svojoj kuharici, da toj gospođi ne stavi ništa u tanjur kad dođu na red guščja jetra. Kad sam gospođi pokušala dati svoju porciju guščjih jetara, pomislivši da im je možda ponestalo a ja ionako ne jedem ništa što je nekada bilo živo - baka je uzrujano rekla, "Amelia!" Izgovorila je to tako glasno da sam se prestravila. Zbog toga mi je moj dio guščjih jetara ispao na pod. Njezina grozna pudlica je zgrabila s parketa prije nego što sam se uopće uspjela pomaknuti. Kasnije, nakon što su svi otišli, upitala sam baku zašto onoj gospođi nije dala guščja jetra, a baka je rekla da je tako postupila zato što ta gospodja ima izvanbračno dijete. Halo? Bako, smijem li te podsjetiti da tvoj vlastiti sin ima izvanbračno dijete, a to sam ja, Mia, tvoja unuka? No, kada sam joj to rekla, baka se samo izderala na sluškinju da joj donese još jedno piće. Oh, znači da je u redu imati izvanbračno dijete ako si PRINC. Ali ako si samo obična osoba, za tebe nema guščjih jetara. Oh, ne! Što ako baka dođe u stan? Nikada prije nije vidjela stan. Mislim da nikada nije ni bila dalje od Pedeset i sedme ulice. Odmah vam mogu reći da će joj Village biti oduran. U našem susjedstvu stalno možete vidjeti ljude istog spola kako se ljube i drže za ruke. Baka dobije napadaje kad vidi da se ljudi suprotnog spola drže za ruke. Što će tek učiniti za vrijeme Parade ponosnih homoseksualaca, kad se svi ljube i drže za ruke i viču "Ovdje smo, homoseksualci smo, pomirite se s time?" Baka se neće pomiriti s time. Moguće je da dobije infarkt. Ona čak ne voli ni probušene uši, a kamoli nešto drugo probušeno. Osim toga, ovdje je protuzakonito pušiti u restoranima, a baka stalno puši, čak i u krevetu, zbog čega je djed imao nekakve čudne jednokratne maske za kisik postavljene u svakoj sobi u Miragnacu i podzemni tunel iskopan da bismo se mogli kroz njega spasiti u slučaju da baka zaspi sa cigaretom u ustima i zapali dvorac. Usto, baka mrzi mačke. Misli da one namjerno skaču na usnulu djecu da bi im isisale dah. Što će reći kad vidi Debelog Louieja? On svake noći spava sa mnom u krevetu. Da mi ikada skoči na lice, odmah bi me ubio. Ima skoro dvanaest kilograma, a izvagali smo ga prije no što je za doručak pojeo svoju konzervu Fancy Feasta. A možete li zamisliti što će učinili kad ugleda maminu zbirku drvenih božica plodnosti? Zašto je SADA morala doći? SVE će pokvariti. Nema teorije da ću sada uspjeti sačuvati tajnu, ne s NJOM u blizini. Zašto? Zašto?? ZAŠTO??? Četvrtak, 9. listopada Saznala sam zašto. Podučavat će me kako da se ponašam kao princeza. Previše sam u šoku da bih pisala. Više o tome slijedi poslije. Petak, 10. listopada Poduke iz kraljevskog ponašanja. Ne šalim se. Svaki dan ravno s dopunskog sata iz matematike moram ići baki u Plazu na poduke iz kraljevskog ponašanja. Dobro, ako postoji Bog, kako je onda moguće da se ovo dogodilo? Ozbiljno. Ljudi uvijek govore kako Bog nikada ne dopušta da ti se dogodi više od onoga s čime se možeš nositi, ali ja vam kažem, ja se s ovim ne mogu nositi. Ovo je jednostavno previše! Ne mogu svaki dan poslije škole ići

27

ki@ na poduku iz kraljevskog ponašanja. Ne k baki. Ozbiljno razmišljam o tome da pobjegnem od kuće. Tata kaže da nemam izbora. Sinoć sam, nakon što sam izašla iz bakine sobe u Plazi, otišla ravno do njegove sobe. Zalupala sam po vratima i, kada ih je otvorio, bijesno umarširala unutra i rekla da ne želim to raditi. Nema šanse. Nitko mi ništa nije rekao o poduči iz kraljevskog ponašanja. I znate li što je rekao? Rekao je da sam potpisala kompromisni sporazum te da sam obvezna pohađati poduke iz ponašanja, jer su one dio mojih dužnosti kao njegove nasljednice. Ja sam mu odgovorila da ćemo onda jednostavno morati prepraviti sporazum, jer da u njemu ne stoji ništa o tome da ću svaki dan poslije škole morati odlaziti baki na poduku iz kraljevskog ponašanja. No tata uopće nije htio sa mnom razgovarati o tome. Rekao je da kasni i zamolio me da o tome razgovaramo kasnije. I tako, dok sam tamo stajala i govorila mu kako je to sve nepravedno, u sobu je ušla neka novinarka s ABC-a. Pretpostavljam da ga je došla intervjuirati, ali ispalo je malo čudno, jer sam je već prije vidjela da intervjuira ljude i obično to nije činila u crnim, svečanim haljinama bez rukava, čak ni kad je, na primjer, intervjuirala predsjednika ili neku takvu osobu. Morat ću večeras dobro pregledati taj sporazum, jer se ne sjećam da je u njemu pisalo išta o poduci iz kraljevskog ponašanja. Evo kako je jučer poslije škole prošla moja prva "lekcija": Prvo me vratar uopće nije htio pustiti da uđem (koje iznenađenje). Onda je vidio Larsa koji je visok preko dva metra i ima valjda stotinu i trideset kilograma. Osim toga, Larsu iz jakne strši nekakva kvrga za koju sam tek sada shvatila da je zapravo pištolj, a ne batrljak nekakve strane treće ruke, kako sam ranije mislila. Bilo me je previše sram da ga pitam za to, da mu time ne pobudi bolne uspomene kada su ga kao dijete zadirkivali u Amsterdamu, ili gdje je već rođen. Hoću reći, znam kako je to biti čudak: jednostavno je bolje takve stvari ne spominjati. Ali ne, to je bio pištolj i vratar se zbog toga jako uznemirio te pozvao recepcionara. Hvala Bogu da je recepcionar prepoznao Larsa, koji je napokon i odsjeo tamo, u sobi u tatinu apartmanu. Nakon toga, recepcionar me osobno otpratio do apartmana na vrhu hotela, u kojem je odsjela baka. Da vam kažem nešto o tom apartmanu: vrlo je otmjen. Mislila sam da je ženski WC u Plazi otmjen? Ženski WC nije ništa u usporedbi s ovim apartmanom. Kao prvo, sve je ružičasto. Ružičasti zidovi, ružičasti tepih, ružičaste zavjese, ružičasti namještaj. Posvuda su ružičaste ruže, a slike koje vise na zidovima prikazuju pastirice ružičastih obraza i tome slične stvari. I baš kad sam pomislila da ću se ugušiti od ružičastog, došla je baka, sva u ljubičastom, od njezina svilenog turbana pa sve do papuča s ukrasima od lažnih dijamanata na prstima. Barem mislim da su to lažni dijamanti. Baka uvijek nosi ljubičasto. Lilly kaže da su ljudi koji često nose ljubičasto na granici poremećaja ličnosti, jer imaju zablude sjaja i blještavila. Tradicionalno, ljubičasta boja je oduvijek bila simbol aristokracije, budući da je seljacima stotinama godina bilo zabranjivano bojenje odjeće indigom, pa oni zato nisu mogli dobiti ljubičastu boju. Naravno, Lilly ne zna da moja baka PRIPADA aristokraciji. Prema tome, iako baka doista pati od obmana, to nije zato što MISLI da je aristokratkinja, ona to zaista JEST. Dakle, baka je došla s terase, gdje je bila stajala, i prvo što mi je rekla bilo je, "Što ti to piše na tenisici?" Ali nisam se morala brinuti da će me uloviti u varanju, jer je baka odmah počela nabrajati sve što nije bilo u redu sa mnom. "Zašto nosiš tenisice uz suknju? Zar bi te čarape trebale biti čiste? Zašto se ne možeš držati uspravno? Sto ti je to s kosom? Zar si opet grizla nokte, Amelia? Mislila sam da smo se složile da ćeš se riješiti te grozne navike. Moj Bože, zar ne možeš prestati rasti? Zar želiš biti visoka kao i tvoj otac?" Samo što je to sve zvučalo još i gore, jer je bilo na francuskom. A zatim, kao da to nije bilo dovoljno grozno, nastavila je svojim kreštavim, starim, od pušenja hrapavim glasom, "Zar nećeš dati poljubac svojoj baki?" Prišla sam joj, sagnula se (baka je tridesetak centimetara niža od mene) i poljubila je u obraz (koji je vrlo mekan, jer svaku večer prije spavanja u lice utrljava vazelin), a kada sam se po čela odmicati od nje, zgrabila me i rekla, "Ajme! Zar si zaboravila sve što sam te učila?" natjeravši me da je poljubim i u drugi obraz, jer se ljudi u Europi (i u SoHo-u*) tako pozdravljaju. Bilo kako bilo, sagnula sam se i poljubila baku u drugi obraz, i dok sam to činila ugledala sam Rommela kako *SoHo: četvrt na njujorškom Manhattanu, nazvana po tome što se nalazi južno od ulice Houston (south of Houston St.), koja je razdvaja od Greenwich Villagea.

28

ki@ viri iza nje. Rommel je bakin petnaestogodišnji minipudl. Istog je oblika i veličine kao i iguana, ali manje pametan. Stalno se trese i mora nositi vuneni kaputić. Danas mu je kaputić bio iste ljubičaste boje kao i bakina haljina. Rommel ne dopušta nikome da ga dira, osim baki, a čak i tada, dok ga ona mazi, koluta očima kao da ga muče. Da je Noa ikada upoznao Romnida, možda bi promijenio svoju odluku da na arku pusti po dvoje od svake vrste. "A sada," rekla je baka, kad je zaključila da je bilo dosta s izljevima osjećaja, "da vidimo jesam li dobro shvatila: otac ti kaže da si princeza Genovije, a ti brizneš u plač. Zašto?" Odjednom sam postala vrlo umorna. Morala sam sjesti na jedan od čupavih ružičastih stolaca da ne padnem. "Oh, bako," rekla sam na engleskom. "Ja ne želim biti princeza. Ja samo želim biti ja, Mia." Baka je rekla, "Ne obraćaj mi se na engleskom. To je vulgarno. Govori francuski kad razgovaraš sa mnom. Sjedni uspravno u toj stolici. Ne prebacuj noge preko rukohvata. I ti nisi Mia. Ti si Amelia. U stvari, ti si Amelija Mignonette Grimaldi Renaldo." Rekla sam, "Zaboravila si Thermopolis", a baka me je mrko pogledala. Zaista je dobra u tome. "Ne", odgovorila je. "Nisam zaboravila Thermopolis." Zatim je baka sjela na čupavu stolicu pokraj mene i rekla, "Želiš mi reći da uopće nemaš želju zauzeti svoje mjesto na prijestolju koje ti po pravu pripada?" Ajme, što sam bila umorna. "Bako, ti jednako dobro kao i ja znaš da ja nisam stvorena za princezu, u redu? Pa zašto onda uopće trošimo vrijeme?" Baka me pogledala kroz svoja dva istetovirana obruba oko očiju. Vidjela sam da me želi ubiti, no da vjerojatno ne može smisliti kako da to učini a da ne zakrvavi ružičasti tepih. "Ti si nasljednica genovijanske krune", rekla je vrlo ozbiljnim glasom. "I zauzet ćeš mjesto moga sina na tronu nakon njegove smrti. Tako stoje stvari. Ne postoji neki drugi način." Ajme meni. A ja sam odgovorila, "U redu, bako, kako god ti kažeš. Slušaj, imam mnogo zadaće. Hoće li ta lekcija dugo trajati?" Baka me samo pogledala. "Trajat će," rekla je, "koliko će trajati. Nije mi žao žrtvovati svoje vrijeme - ili čak i sebe - za dobrobit svoje zemlje." Čekaj malo. Ovo je postajalo užasno domoljubno. "Hm," rekla sam. "U redu." Zatim sam neko vrijeme zurila u baku, a ona je zurila u mene, a Rommel je legao na tepih između naših stolica, učinivši to tako polako, kao da su mu noge previše krhke da bi izdržale njegovu cijelu težinu od čak jednog kilograma. Onda je baka prekinula tišinu rekavši, "Počinjemo sutra. Doći ćeš ovdje odmah nakon škole." "Hm, bako. Ne mogu doći odmah nakon škole. Imam jedinicu iz matematike. Moram ići na dopunski sat svakog dana poslije škole." "Onda poslije toga. Nema gubljenja vremena. Sa sobom ćeš donijeti popis deset žena kojima se najviše diviš i zašto. To je sve." Otvorila sam usta od zaprepaštenja. Zadaća? Imat ću zadaću? Nitko nije spominjao nikakvu zadaću! "I zatvori usta", zarežala je. "Nepristojno je držati ih tako otvorena." Zatvorila sam usta. Zadaća??? "Sutra ćeš obući hulahopke. Ne štrample. Ne dokoljenke. Prestara si za štrample i dokoljenke. I obut ćeš svoje cipele, ne tenisice. Uredit ćeš kosu, staviti ruž na usne i nalakirati nokte - barem ono što je ostalo od njih." Baka je ustala. Nije si čak morala pomoći rukama da se podigne sa stolice. Baka je prilično žustra za svoje godine. "Sada se moram odjenuti za večeru s perzijskim vladarom. Do viđenja." Samo sam sjedila tamo. Zar je poludjela? Zar je skroz prolupala? Ima li uopće pojma što traži od mene? Ocito ima, jer je u sljedećem trenutku kraj mene stajao Lars, a bake i Rommela više nije bilo. Isuse! Zadaća!!! Nitko nije rekao da cu imati zadaću. A to nije najgore. Hulahopke? U školu? Mislim, jedine djevojke koje nose hulahopke u školu su djevojke poput Lane Weinberger i djevojke iz starijih razreda i njima slične osobe. Znate. One koje se prave važne. Nijedna od mojih prijateljica ne nosi hulahopke. I, ako mogu dodati, nijedna od mojih prijateljica ne stavlja ruž ili lak za nokte ili ide na frizuru. Barem ne za školu. Ali što mi je drugo preostajalo? Baka me užasno uplašila, sa svojim tetoviranim kapcima i svim tim. Nisam mogla NE učiniti ono što je rekla. Pa sam posudila jedne mamine hulahopke. Nosi ih kad god ima otvorenje izložbe - i na spojeve s profesorom Gianinijem, koliko sam primijetila. Ponijela sam u ruksaku jedan par njezinih hulahopki u školu. Nisam imala na što nanijeti lak za nokte - Lilly kaže da imam oralnu fiksaciju; ako

29

ki@ mi nešto može stati u usta, ugurat ću to u njih - ali sam posudila i jedan od maminih ruževa za usne. Stavila sam na kosu i malo pjene, koju sam našla u ormariću za lijekove. Mora da je upalilo, jer je Lilly, kad je jutros ušla u automobil, rekla, "Vau. Gdje si pokupio tu djevojku iz New Jerseyja, Lars?" Pretpostavljam da je to značilo da mi je kosa izgledala stvarno bujno, onako kao što je nose djevojke iz New Jerseyja kad dođu na Manhattan sa svojim dečkim na romantičnu večeru u Little Italy. I tako sam, nakon dopunskog sata s profesorom G.-om nakon škole, otišla u ženski zahod i obukla hulahopke, stavila ruž i obula mokasinke, koje su mi premalene i prsti su mi u njima jako skvrčeni. Pogledavši se u ogledalo, pomislila sam kako ne izgledam jako loše. Mislila sam da baka neće imati prigovora. Mislila sam da sam jako lukava sa tim presvlačenjem nakon škole. Pretpostavljala sam da u petak poslije podne neće biti više nikoga. Tko želi biti u blizini škole u petak? Naravno, zaboravila sam na Kompjuterski klub. Svi zaboravljaju na Kompjuterski klub, čak i oni koji su u njemu. Oni nemaju drugih prijatelja osim jedni druge i nikada ne izlaze na spojeve - samo što mislim da je to, za razliku od mene, njihov izbor: nitko na školi nije dovoljno pametan za njih - osim, naravno njih samih. Bilo kako bilo, izašla sam iz ženskog zahoda i zaletjela se ravno u Lillyna brata, Michaela. On je blagajnik Kompjuterskog kluba. Dovoljno je pametan da bude i predsjednik, ali kaže da nema interesa biti samo figura. "Isuse, Thermopolis", rekao je, dok sam se ja vukla po podu, pokušavajući pokupiti stvari koje su mi ispale kao, na primjer, tenisice i čarape i takve stvari - kad sam se zabila u njega. "Sto je s tobom?" Mislila sam da me pita zašto sam još uvijek u školi. "Pa, znaš, moram svaki dan poslije škole ići na dopunske satove kod profesora Gianinija jer imam jedinicu iz mate..." "To znam." Michael je podignuo ruž za usne koji je izletio iz mog ruksaka. "Mislio sam što znače te ratničke boje?" Uzela sam mu ruž iz ruke. "Ništa. Nemoj reći Lilly." "Sto da ne kažem Lilly?" Ustala sam i on je primijetio da imam hulahopke. "Isuse, Thermopolis. Kamo to ideš?" "Nigdje." Mora li me netko stalno prisiljavati da lažem? Kad bi barem otišao. Osim toga, hrpa kompjuterskih štrebera, njegovih prijatelja, stajala je tamo i zurila u mene kao da sam ja neka nova vrsta piksela ili tako nešto. Bilo mi je prilično neugodno. "Ne ide se nigdje izgledajući tako." Michael je prebacio svoj laptop iz jedne ruke u drugu, a izraz lica mu je postao nekako čudan. "Thermopolis, zar ideš na spoj'?" "Sto? Ne, ne idem na spoj!" Potpuno me šokiralo to pitanje. Spoj? Ja? Ma, sigurno! "Moram se naći s bakom!" Michael nije izgledao kao da mi vjeruje. "I obično imaš ruž za usne i hulahopke kad se ideš naći s bakom?" Začula sam diskretno nakasljavanje i pogledala niz hodnik. Lars je stajao kod vrata i čekao me. Pretpostavljam da sam mogla ostali tamo i objasniti da mi je baka fizički zaprijetila (pa, skoro da je) ukoliko ne stavim šminku i obučem najlonke kada idem k njoj. Ali nisam baš bila sigurna da će mi povjerovati. Pa sam umjesto toga rekla, "Slušaj, nemoj reći Lilly, u redu?" Zatim sam otrčala. Znala sam da sam gotova. Nije bilo šanse da Michael ne kaže sestri da me je vidio kako poslije nastave izlazim iz ženskog WC-a s ružem na usnama i u hulahopkama. Nema šanse. A baka je bila UŽASNA. Rekla je da s tim ružem za usne izgledam kao poulet. Barem sam mislila da je to rekla i nije mi bilo jasno zašto misli da izgledam kao kokoška. No, upravo sam potražila riječ poulet u svom francusko-engleskom rječniku i pisalo je da riječ poulet također znači i "prostitutka"! Vlastita baka me nazvala kurvom! Isuse! Što se dogodilo s dragim bakicama koje ti peku kolačiće i govore ti kako si preslatka? Ja sam očito imala sreću da dobijem baku s istetoviranim kapcima koja mi usto još govori da ja izgledam kao prostitutka. I rekla je da su hulahopke koje sam obukla krive boje. Kako mogu biti krive boje? Pa, imaju boju hulahopki! Zatim me otprilike dva sata tjerala da vježbam kako sjediti tako da mi se između nogu ne vidi donje rublje! Razmišljam o tome da nazovem Amnesty International. Ovo mora spadati u mučenje. Kad sam joj predala svoj sastavak o deset žena kojima se najviše divim, ona ga je pročitala i zatim razderala u komadiće! Ne šalim se! Nisam mogla a da ne povičem, "Bako, zašto si to učinila?" a ona je samo mirno rekla, "Ovo nisu žene kojima bi se trebala diviti. Trebala bi se diviti pravim ženama." Pitala sam je što misli pod tim "pravim ženama", jer su sve žene s mog popisa prave. Mislim, Madonna je možda i bila na nekoliko plastičnih operacija, ali i dalje je prava. No, baka je rekla da su prave žene princeza Grace i Coco Chanel. Rekla sam joj da je na mom popisu bila princeza Diana i znate što mi je rekla? Rekla je da ona smatra da je princeza Diana bila "prevrtljivica."

30

ki@ Samo što je ona to izgovorila "prevertljivica." Isuse! Nakon što smo sat vremena uvježbavale sjedenje, baka je rekla da se mora ići okupati, budući da večeras ide na večeru s nekim premijerom. Rekla mi je da sutra dođem u Plazu najkasnije do deset sati ujutro. Deset sati ujutro! "Bako", rekla sam. "Sutra je subota." "Znam to." "Ali, bako", rekla sam. "Subotom pomažem svojoj prijateljici Lilly snimati njezinu televizijsku emisiju." No baka me upitala što je važnije, Lillyna TV emisija ili dobrobit ljudi Genovije, kojih, ako nisam znala, ima oko 50 000. Pretpostavljam da pedeset tisuća ljudi jest važnije od Lilly koja otkriva kako stvari zaista stoje. Ali opet, bit će teško objasniti Lilly zašto neću biti tamo da držim kameru dok se ona bude suočavala s gospodinom i gospođom Ho, vlasnicima Hoovih delikatesa, prekoputa naše škole, u vezi s njihovim nepravednim naplaćivanjem. Lilly je otkrila da gospodin i gospođa Ho daju poprilične popuste azijskim učenicima koji pohađaju Albert Einstein, ali to isto uopće ne čine i za učenike europskog, afroameričkog, južnoameričkog ili arapskog porijekla. Lilly je to otkrila jučer, nakon kazališne probe, kad je otišla kupiti kolačiće od ginkga, i kada je Ling Su, koja je bila ispred nje u redu, kupila istu stvar. Ali gospođa Ho je njoj (Lilly) naplatila čitavih pet centi više nego Ling Su za isti proizvod. A kada se Lilly požalila, gospođa Ho se pravila da ne zna engleski, iako mora da govori barem malo engleskog, jer zašto bi joj inače mini televizor iza pulta uvijek bio na programu na kojem se prikazuje Sutkinija Judy. Lilly je odlučila potajno snimati supružnike Ho te tako skupiti dokaze njihova očitog privilegiranja američkih Azijata. Pozvat će i na opći školski bojkot Hoovih delikatesa. U stvari, mislim da Lilly stvarno pretjeruje zbog pet centi. No, Lilly kaže da je to stvar principa, i da možda da su ljudi pretjerivali kada su nacisti razbili prozore židovskih dućana u Kristalnoj noći, ne bi toliko ljudi bilo ubijeno i spaljeno. Ne znam. Hoovi baš i nisu nacisti. Jako su dobri prema maloj mački, koju su nabavili još kao mače i naučili je da tjera štakore od pilećih krilaca u odjelu za salate. Možda mi i nije tako žao što ću propustiti sutrašnje snimanje. Ali mi je žao što je baka poderala moj popis deset žena kojima se najviše divim. Mislila sam da je baš zgodan. Kad sam došla kući, ponovno sam ga isprintala, samo zato što sam bila užasno ljuta što ga je ona tako poderala. Stavila sam kopiju u dnevnik. Nakon pomnog proučavanja svog primjerka Thermopolis -Renaldo sporazuma, nisam našla ništa o lekcijama iz kraljevskog ponašanja. Morat ću nešto poduzeti u vezi s tim. Cijelu sam večer ostavljala tati poruke, ali nije se javio. Gdje li je samo? Lilly također nije doma. Maya je rekla da su Moscovitzi otišli na obiteljsku večeru u Great Shangai, koja bi trebala pridonijeti tome da se međusobno bolje razumiju kao ljudi. Da se barem Lilly brzo vrati kući i nazove me. Ne bih htjela da misli da sam na bilo koji način protiv njezine originalne istrage u vezi s Hoovim delikatesama. Samo sam joj htjela reći da neću moći biti s njom zato što moram provesti dan s bakom. Mrzim svoj život. DESET ŽENA KOJIMA SE DIVIM NAJVIŠE NA SVIJETU napisala Mia Thermopolis Madonna. Madonna Ciccone napravila je revoluciju u svijetu mode svojim nekonvencionalnim stilom, koji je ponekad bio uvredljiv za nešto konzervativnije ljude - na primjer, svojim naušnicama u obliku križa od lažnih dijamanata, zbog čega su mnoge kršćanske udruge zabranjivale njezine CD-e — ili za one koji nemaju smisla za humor — kao Pepsi, kojem se nije svidjelo kad je plesala pred nekakvim gorućim križevima. Zbog toga što se nije bojala da će razljutiti neke ljude, kao što je papa, Madonna je postala jedna od najbogatijih ženskih zabavljačica na svijetu, krčeći put zabavljačicama diljem svijeta pokazujući im da je moguće biti seksi na pozornici, a pametan kad se s nje siđe. Princeza Diana. Iako je mrtva, princeza Diana jedna je od mojih najomiljenijih žena. Ona je također revolucionirala svijet mode odbivši nositi ružne, stare šešire koje joj je svekrva rekla da nosi te umjesto toga nosila Halstona i Billa Blassa. Osim toga, posjetila je mnoge jako bolesne ljude, iako to nitko od nje nije tražio, a neki ljudi, kao što je njezin suprug, su je čak zbog toga i ismijavali. One noći kad je princeza Diana poginula, isključila sam televizor i rekla da ga više nikada neću gledati, jer su mediji bili ti zbog kojih je poginula. No požalila sam zbog te odluke sljedećeg jutra kad nisam mogla gledati japansku animaciju na SF programu, jer je isključivanje televizora poremetilo našu razvodnu kutiju. Hillary Rodham Clinton. Hillary Rodham Clinton je shvatila da njezini debeli gležnjevi odudaraju od njezina

31

ki@ imidža ozbiljne političarke, pa je počela nositi hlače. Isto tako, iako su svi stalno govorili o njoj loše zato što nije ostavila muža, koji je išao okolo i seksao se s drugima iza njezinih leđa, ona se pretvarala kao da se ništa ne događa te je nastavila upravljati zemljom, kao što je i prije činila, što je primjer kako bi se jedan političar trebao ponašati. Picabo Street. Osvojila je tolike zlatne medalje u skijanju, a sve zato što je trenirala kao luda i zato što nikada nije odustala, čak ni onda kad se zaletjela u ogradu i tome slično. Osim toga, sama si je izabrala ime, što je fora. Leola Mac Hormon. Gledala sam film o njoj na Lifetime programu. Leola je bila medicinska sestra u vojnom zrakoplovstvu, koja je stradala u automobilskoj nesreći i donji dio lica bio joj je sav smrskan. No, onda je Armand Assante, koji glumi plastičnog kirurga, rekao da je može operirati. Leola je morala istrpjeti sate bolnih estetskih operacija, a u međuvremenu ju je i napustio suprug jer nije imala usana (pretpostavljam da se film zato zove Zašto ja?). Armand Assante je rekao da će joj napraviti nove usnice, ali drugim liječnicima u zrakoplovstvu nije se svidjela činjenica da ih želi napraviti od kože s Leoline vagine. No, on je to svejedno učinio i onda su se on i Leola vjenčali i počeli zajedno pomagati drugim žrtvama nesreća da dobiju vaginalne usnice. Na kraju se ispostavilo da je cijeli film bio snimljen prema istinitoj priči. Ivana Orleanska. Ivana Orleanska - ili Jeanne d'Arc, kako kažu u Francuskoj - živjela je negdje u dvanaestom stoljeću i jednog je dana, kad je bila mojih godina, začula glas anđela koji joj je rekao da se primi oružja i pomogne francuskoj vojsci u borbi protiv Britanaca (Francuzi su se uvijek borili protiv Britanaca, sve do napada nacista, kada su rekli, "Zut alors! Možete li nam pomoći?" i Britanci su morali ići spašavati njihove lijene guzice, za što nijedan Francuz nikada nije bio doista zahvalan, što se vidi i iz primjera njihova slabog održavanja autocesta; vidi smrt princeze Diane, gore spomenuto). Bilo kako bilo, Ivana je odrezala kosu i nabavila si oklop, kao Mulan u Disneyjevu crtanom filmu, i povela francusku vojsku do pobjede u mnogim bitkama. No, tada, tipično za političare, francuska je vlada odlučila da je postala previše moćna, pa su je optužili da je vještica i spalili je na lomači. I ja, za razliku od Lilly, NE mislim da je Ivana patila od adolescentnog napada šizofrenije. Ja mislim da joj se anđeli zaista JESU obratili. Nikome od šizofreničara u našoj školi nisu se obratili unutarnji glasovi koji su im rekli da učine nešto štosno, kao, na primjer, da povedu svoju zemlju u bitku. Brandonu Hertzenbaumu njegovi su glasovi rekli jedino da ode u muški zahod i kutomjerom izrezbari Sotona na vratima WC-a. Pa si ti sada misli. Christy. Christy nije stvarna osoba. Ona je glavna junakinja moje najdraže knjige, koja se zove Christy, a napisala ju je Catherine Marshall. Christy je mlada djevojka koja početkom prošlog stoljeća odlazi predavati na školu u Smokey Mountains, jer vjeruje da može nešto promijeniti, i svi se ti stvarno zgodni dečki zaljube u nju, i ona uči o Bogu i tifusu i raznim drugim stvarima. Samo, ne smijem nikome reći, a pogotovo ne Lilly, da mi je to najdraža knjiga, jer je pomalo sentimentalna i religiozna, a k tome u njoj nema nikakvih svemirskih brodova ili serijskih ubojica. Policajka. Policajka koju sam jednom vidjela da da je kaznu kamiondziji koji je trubio ženi koja je prelazila ulicu (suknja joj je bila malo kratka). Policajka mu je rekla da se nalazi u zoni u kojoj je zabranjeno trubiti i, kada se kamiondžija počeo prepirati s njom, napisala mu je još jednu kaznu zbog prepiranja s policijskim djelatnikom. Lilly Moscovitz. Lilly Moscovitz zapravo još nije žena, ali je osoba kojoj se jako divim. Vrlo je, vrlo inteligentna, ali mi, za razliku od mnogih drugih inteligentnih ljudi, ne nabija stalno na nos činjenicu da je toliko mnogo pametnija od mene. Pa, barem to ne čini često. Lilly uvijek smišlja zabavne stvari koje bismo mogle raditi, kao, na primjer, da odemo u Barnes&Noble i potajno snimimo kako ja pitam dr. Lauru, koja je tamo potpisivala knjige, kako to da je, ako je tako pametna, i sama razvedena, a onda to prikažemo u njezinoj (Lillynoj) emisiji, uključujući i onaj dio kada nas izbace van i zauvijek nam zabrane pristup u Bames&Noble na Union Squareu. Lilly je moja najbolja prijateljica i uvijek joj sve govorim, osim onog da sam princeza, jer mislim da to ne bi razumjela. Helen Thermopolis. Helen Thermopolis, osim što mi je majka, vrlo je talentirana umjetnica, koja je nedavno u časopisu Art in America bila prikazana kao jedno od najvažnijih slikarskih imena novog milenija. Njezina slika Žena koja čeka provjeru cijene u Grand Unionu dobila je veliku državnu nagradu i prodana je za 140 000 dolara, od čega je mama mogla zadržati samo dio, jer je petnaest posto otišlo galeriji, a pola od onog što je ostalo na poreze, što je, ako se mene pita, baš bez veze. No, iako je tako značajna umjetnica, mama uvijek ima vremena za mene. Također je poštujem jer je vrlo principijelna: kaže da nikada ne bi nametala svoja uvjerenja drugima, i bila bi zahvalna kad bi drugi prema njoj postupali na isti način. Možete li vjerovati da je baka ovo poderala? Kažem vam, ovakav bi sastavak ljude mogao baciti na koljena. Subota, 11. listopada, 9:30 ujutro

32

ki@ Znači imala sam pravo: Lilly stvarno misli da je razlog što ne sudjelujem u današnjem snimanju emisije to što sam protiv njezina bojkota Hoovih. Rekla sam joj da to nije istina, jer da moram dan provesti s bakom. Ali, pogodite što? Ne vjeruje mi. Jednom kažem istinu i ona mi ne povjeruje! Lilly kaže da bih se, da se stvarno želim izvući iz provođenja dana s bakom, mogla izvući, ali da, budući da sam tako ovisna o drugima, ne mogu nikome reći ne. Sto uopće nema smisla, jer je očito da njoj govorim ne. No kad sam to rekla Lilly, ona se samo još više naljutila. Ne mogu reći ne svojoj baki koja ima šezdeset i pet godina i koja će, ako ima imalo pravde na svijetu, uskoro umrijeti. Rekla sam joj da ona, uostalom, ne poznaje moju baku. Mojoj baki ne, možeš reći ne. Zatim je Lilly nastavila, "Ne, ne poznajem tvoju baku, zar ne, Mia? Nije li to zanimljivo, s obzirom na to da ti poznaješ moje obje bake i oba djeda" - Moscovitzi me svake godine na Pashu pozovu na večeru - "a ja još uvijek nisam upoznala nikoga od tvojih?" Pa, naravno, razlog tome jest što su mamini roditelji pravi seljaci koji žive u mjestu koje se zove Versailles, u Indiani, samo što oni to izgovaraju "Versales." Mamini roditelji se boje doći u New York, jer kažu da ovdje ima previše "streneca" -što znači stranaca - a sve što nije sto posto američko ih plaši, što je bio jedan od razloga što je mama s osamnaest godina otišla od kuće i vratila se samo dvaput, i to sa mnom. Da vam kažem, Versailles je maleno, maleno mjesto. Tako je maleno da na vratima banke stoji znak na kojemu piše AKO JE BANKA ZATVORENA, MOLIMO GURNITE NOVAC ISPOD VRATA. Sada ne lažem. Fotografirala sam taj znak i donijela fotografiju u New York da svima pokažem jer sam znala da mi inače ne bi vjerovali. Fotografija sada visi na našem hladnjaku. U svakom slučaju, djed i baka Thermopolis ne odlaze previše iz Indiane. A razlog zašto nisam nikada upoznala Lilly s bakom Renaldo jest taj što baka Renaldo mrzi djecu. A sada je ne mogu upoznati jer bi Lilly saznala da sam princeza Genovije i možete se kladiti da bih joj onda stalno bila na meti. Vjerojatno bi me htjela intervjuirati ili tako nešto za svoju televizijsku emisiju. Samo mi još to treba: moje ime i lik posvuda u programu otvorenom za javnost. Govorila sam Lilly o svemu tome - o tome kako se moram naći s bakom, ne o tome da sam princeza, naravno i dok sam govorila čula sam je kako diše onako kako to čini kad je ljuta, a onda je napokon rekla, "Ma, onda dođi večeras i pomozi mi urediti prilog", i spustila mi slušalicu. Isuse. Pa, barem joj Michael nije rekao za ruž i hulahopke. To bi je zbilja razljutilo. Nikada ne bi povjerovala da sam išla samo do bake. Nema šanse. Bilo je to negdje oko devet i trideset, dok sam se spremala za odlazak baki. Baka mi je rekla da za danas ne moram staviti ruž ni hulahopke. Rekla je da mogu obući što god želim. Pa sam obukla svoje hlače s naramenicama. Znam da ih mrzi, ali, hej, pa rekla je što god želim. Hee hee hee. Uuups, moram ići. Lars je upravo zaustavio automobil pred Plazom. Stigli smo. Subota, 11. listopada Ne mogu više nikada otići u školu. Ne mogu više nikada otići nigdje. Nikada neću izaći iz ovog stana, nikada, nikada više. Nećete vjerovati što mi je učinila. Ja ne mogu vjerovati što mi je učinila. Ne mogu vjerovati da joj je tata dopustio da mi to učini. Pa, platit će mi. Platit će mi za ovo i to SKUPO. Čim sam došla kući (odmah nakon što mi je mama rekla, "Pa, bok, Rosemary. Gdje ti je beba?" što je valjda trebala biti šala na račun moje nove frizure, ali NIJE bila smiješna), odmarširala sam ravno do njega i rekla, "Platit ćeš mi za ovo. I to skupo." Tko kaže da se bojim suočavanja? Pokušavao se izvući, rekavši, "Kako to misliš? Mia, izgledaš prekrasno. Nemoj slušati svoju majku, što ona zna? Sviđa mi se tvoja kosa. Tako je... kratka." Ajme, pitam se zašto? Možda zato što je njegova majka presrela Larsa i mene u predvorju hotela čim smo ostavili automobil hotelskom vozaču i samo pokazala prema vratima. Zatim je ponovno pokazala prema vratima i rekla, "Ony va ", što na francuskom znači "Idemo". "Kamo idemo?" bezazleno sam upitala (to je bilo jutros, sjećate se, kad sam još uvijek bila bezazlena). "Chez Paolo", rekla je baka. Chez Paolo znači Paolova kuća. Pomislila sam da ćemo upoznati nekog od njezinih prijatelja, možda na užini ili tako nešto i mislila sam, hm, fora, terenska nastava. Možda ove lekcije iz kraljevskog ponašanja i neće biti tako loše. No, kada smo stigli tamo, vidjela sam da Chez Paolo nije nikakva kuća. Isprva nisam znala što je. Pomalo je

33

ki@ izgledala kao neka vrlo otmjena bolnica - bila je sva u brušenom staklu i nekakvom japanskom drveću. Zatim smo ušli unutra; naokolo su lebdjeli mršavi mladi ljudi, svi obučeni u crno. Bili su vrlo uzbudjeni što vide moju baku te su nas odveli u jednu malu prostoriju u kojoj su bile sobe i mnogo časopisa. Tada mi je palo na pamet da je baka možda imala dogovorenu nekakvu plastičnu operaciju i iako sam ja protiv plastičnih operacija osim u slučaju da završite poput Leole Mae i trebaju vam usne - pomislila sam: pa, u redu, barem će me neko vrijeme ostaviti na miru. Ajme, kako sam pogriješila! Paolo nije liječnik. Sumnjam da je ikada išao na fakultet! Paolo je stilist! Još gore, on stilizira ljude! Ozbiljno. Nemoderne, neugledne ljude poput mene pretvara u ljude sa stilom - i to mu je posao. A baka ga je nahuškala na mene! Mene!! Kao da nije dovoljno grozno što nemam grudi. Nego ona to još mora reći nekom tipu koji se zove Paolo? Kakvo je to uopće ime Paolo? Mislim, ovo je Amerika, za ime Božje! TVOJE IME JE PAUL!!! To sam mu htjela sasuti u lice. Ali, naravno, nisam mogla. Mislim, nije Paolo bio kriv što me je baka tamo dovukla. I, kako mi je naglasio, ugurao me u svoj pretrpani raspored samo zato što mu je baka rekla da je stvar užasno hitna. Bože, kakva bruka. Ja sam hitni modni slučaj. Bilo kako bilo, baka mi je nanijela veliku nepravdu, ali nisam mogla početi vikati na nju pred Paolom. I ona je to jako dobro znala. Samo je sjedila na baršunastom kauču, mazeći Rommela, koji joj je sjedio u krilu prekriženih nogu - čak je i svoga psa naučila da sjedi damski, a on je muško - pijuckajući Sidecar, koji joj je netko napravio, i čitajući W. U međuvremenu, Paolo je prstima podizao pramenove moje kose i pravio nekakve čudne izraze lica, tužno govoreći, "To mora otići. To sve mora otići." I otišlo je. Sve. Pa, skoro sve. Još uvijek imam nešto kao šiške i nekakve rese otraga. Jesam li spomenula da više nisam pepeljastoplava? Ne. Sada sam samo najobičnija plavuša. Ali Paolo se nije zaustavio na tome. Sada imam i nokte. Ne šalim se. Prvi put u životu imam nokte. Potpuno su umjetni, ali ih imam. I izgleda da cu ih još neko vrijeme imati: već sam pokušala jednan iščupati i BOLILO JE. Kakvo je to tajno svemirsko ljepilo uopće upotrijebila ta manikerka? Možda se pitate zašto sam im dopustila da mi sve to učine, ako nisam htjela da mi odrežu svu kosu i zalijepe umjetne nokte preko mojih pravih, zdepastih noktiju. To se i ja pitam. Mislim, znam da imam problema s konfrontacijom. Zato nije baš bilo kao da bih bacila na pod svoju čašu limunade i rekla, "U redu, prestanite petljati oko mene i to odmah!" Mislim, dali su mi limunadu! Možete li zamisliti? U Međunarodnoj Kući Kose na Šestoj aveniji, kamo mama i ja obično idemo, sigurno vam neće dati limunadu, ali zato i košta samo 9.99 dolara za šišanje i fen frizuru. A i nekako ti je teško, kad ti svi ti lijepi, moderni ljudi govore kako bi dobro izgledala u ovom i koliko bi ti to istaknulo jagodice, sjetiti se da si feministica i aktivistica Zeleni zele da ne podržavaš upotrebljavanje šminke i kemikalija koje bi mogle biti štetne za Zemlju. Mislim, nisam ih htjela povrijediti ili napraviti scenu ili nešto takvo. I stalno sam si govorila, Ona to čini samo zato što te voli. Moja baka, mislim. Znam da to vjerojatno nije činila iz tog razloga - mislim da me baka ne voli ništa više nego što ja volim nju - no, kako god bilo, to je ono što sam si rekla. To sam si rekla i nakon što smo otišli od Paola i došli do Bergdorf Goodmana, gdje mi je baka kupila četiri para cipela koje su koštale skoro kao i uklanjanje one čarape iz Louiejevih malih crijeva. To sam si rekla i nakon što mi je kupila hrpu odjeće koju nikada neću obući. Rekla sam joj da nikada neću obući tu odjeću, ali ona je na to samo odmahnula rukom. Kao da kaže - nastavi, nastavi. Pričaš tako zabavne priče. E, pa, ja to više neću trpjeti. Ne postoji nijedan centimetar moga tijela koji nije bio štipan, rezan, turpijan, lakiran, tretiran pilingom, sušen fenom ili namazan kremom. Čak imam i nokte. Ali nisam sretna. Nisam ni najmanje sretna. Baka je sretna. Baka je prezadovoljna mojim novim izgledom. To je zato što uopće ne izgledam kao Mia Thermopolis. Mia Thermopolis nikada nije imala nokte. Mia Thermopolis nikada nije imala plave pramenove. Mia Thermopolis nikada nije nosila šminku ni Guccijeve cipele ni Chanelove suknje ni grudnjake Christiana Diora, koji, usput rečeno, uopće nemaju veličinu 32A, što je moj broj. Više uopće ne znam tko sam. Sigurno ne Mia Thermopolis. Pretvara me u nekog drugog. I tako sam stala ispred svoga oca, izgledavši kao ljudski štapić za uši sa svojom novom frizurom, i sve mu rekla u lice. "Prvo me natjerala da napišem zadaću. Onda ju je poderala. Zatim me učila kako da sjedim. Onda je sredila da mi oboje i odrežu većinu kose, da mi netko na nokte nalijepi minijaturne daske za surfanje, kupila mi cipele koje koštaju koliko i operacija manje životinje te odjeću u kojoj izgledam kao Vicky, kapetanova kći u onoj

34

ki@ staroj seriji iz sedamdesetih, Na krstarenju." "E pa, tata, žao mi je, ali ja nisam Vicky i nikada neću bili, bez obzira na to koliko me baka oblačila poput nje. Neću imati sve petice u školi, niti biti vesela cijelo vrijeme, niti imati romantične veze na palubi broda. To je Vicky. Ne ja!" Kad sam to viknula, mama je baš izlazila iz svoje sobe, dotjerujući se za svoj spoj. Bila je u novoj odjeći. Imala je šarenu španjolsku suknju i majicu s velikim izrezom. Duga kosa rasula joj se na sve strane i izgledala je stvarno sjajno. Zapravo, tata je, kad ju je vidio, opet krenuo prema ormariću s pićima. "Mia," rekla je mama stavljajući naušnicu, "nitko od tebe ne traži da budeš kapetanova kći Vicky." "Baka traži!" "Baka te samo pokušava pripremiti, Mia." "Pripremiti me za što? Znaš, ne mogu ići u školu izgledajući ovako", izderala sam se. Mama je izgledala zbunjeno. "Zašto ne?" Oh, Bože. Zasto ja? "Zato", rekla sam što sam strpljivije mogla, "što ne želim da itko u školi sazna da sam genovijanska princeza!" Mama je odmahnula glavom. "Mia, dušo, jednom će sigurno saznati." Ne vidim razloga zašto bi se to dogodilo. Vidite, ja sam sve smislila: princeza ću biti samo u Genoviji, a budući da su šanse da itko koga znam iz škole dođe u Genoviju nikakve, nitko ovdje neće nikada saznati, pa sam potpuno sigurna od toga da me svi smatraju nakazom, kao Tinu Hakim Babu. Pa, dobro, barem ne onakvom nakazom koju svaki dan u školu mora voziti vozač u limuzini i koju moraju pratiti tjelohranitelji. "Ali", rekla je mama nakon što sam joj sve to ispričala, "što ako bude u novinama?" "Zašto bi bilo u novinama?" Mama je pogledala tatu. Tata je odvratio pogled i popio gutljaj pića. Nećete vjerovati što je zatim učinio. Odložio je piće, posegnuo u džep na hlačama, izvadio svoj Pradin novčanik, otvorio ga i upitao, "Koliko tražiš?" Bila sam šokirana. I mama isto. "Phillipe", rekla je, ali tata je samo nastavio gledati u mene. "Ozbiljan sam, Helen", rekao je. "Vidim da nas sporazum koji smo sastavili neće odvesti nigdje. Jedino rješenje u ovakvim slučajevima je hladna, teška lova. Onda, Mia, koliko ti moram platiti da dopustiš baki da te pretvori u princezu?" "Zar to radi?" Opet sam se počela derati. "Pa, ako to radi, onda je totalno uprskala. Nikad nisam vidjela princezu koja ima ovako kratku kosu ili ovako velika stopala kao ja i koja nema grudi!" Tata je samo pogledao na sat. Valjda je morao nekamo ići. Kladim se da je morao ići na još jedan "intervju" s onom plavom voditeljicom vijesti s ABC-a. "Gledaj na to kao na posao," rekao je, "te poduke za princeze. Dobivat ćeš plaću. Dakle, koliko želiš?" Počela sam još više urlati o osobnom poštenju i kako odbijam prodati dušu tvrtki i takve stvari. To sam čula na nekim maminim starim pločama. Mislim da je to i ona shvatila, jer se počela lagano udaljavati, rekavši da se mora ići spremiti za spoj s profesorom G.-om. Tata ju je oštro pogledao - radi to skoro jednako dobro kao i baka - i uzdahnuo, rekavši, "Mia, uplaćivat ću stotinu dolara dnevno, kao donaciju u tvoje ime, onima - kako se ono zovu? Ah, da - Greenpeaceu, pa neka spase koliko god kitova žele, samo ako usrećiš moju majku i dopustiš joj da te nauči kako da budeš princeza." Pa. To je već nešto sasvim drugo. Jedno bi bilo da plaća meni da mi kemikalijama mijenjaju boju kose. Ali da plaća stotinu dolara dnevno Greenpeaceu? To je 365 000 dolara godišnje! U moje ime! Pa, Greenpeace će me morati primiti nakon što maturiram. Do tada ću im praktički uplatiti milijun dolara! Čekajte, možda je to samo 36 500 dolara. Gdje mi je kalkulator? Kasnije u subotu Pa, ne znam što si Lilly Moseovitz zamišlja tko je, ali sigurno znam što nije: moja prijateljica. Mislim da nijedna prijateljica ne bi bila tako zločesta kao što je prema meni večeras Lilly bila. Nisam mogla vjerovati. I to sve zbog moje kose! Pretpostavljam da bih mogla shvatiti da se Lilly ljutila ne mene zbog nečeg važnog - kao zbog toga što nisam došla na snimanje priloga o Hoovima. Mislim, ja sam glavni kamerman za Lillynu emisiju. Također obavljam i mnogo pomoćnih poslova. Kad mene nema, Shameeka mora obavljati i svoj i moj dio posla, a ona je već glavna producentica i zadužena je za pronalaženje lokacija. Stoga mogu shvatiti da mi je Lilly mogla zamjeriti što sam propustila današnje snimanje. Ona smatra da je HoGate -tako ga zove - najvažniji prilog koji je ikada napravila. Meni je pomalo blesav. Koga je uopće briga za pet

35

ki@ centi? No, Lilly je stalno govorila, "Razotkrit ćemo lanac rasizma koji cvjeta u delikatesnim trgovinama u svih pet gradskih općina." Koga briga. Sve što znam jest da sam večeras ušla u stan Moscovitzevih i Lilly je, vidjevši moju kosu, rekla, "Oh, Bože, što ti se dogodilo?" Kao da imam ozebline po cijelom licu, a nos mi je pocrnio od hladnoće i otpao, kao onim ljudima koji su se penjali na Mount Everest. Dobro, znala sam da će ljudi pošiziti ili tako nešto kad vide moju kosu. Dobro sam je oprala prije nego što sam došla Lilly, ispravši iz nje svu pjenu i gel. Osim toga, skinula sam i svu šminku koju mi je Paolo nanio na lice te obukla hlače s naramenicama i visoke tenisice (kvadratna jednadžba se više skoro i ne vidi). Zaista sam mislila da, osim kose, izgledam prilično normalno. Zapravo, čak sam pomislila da možda izgledam dobro - s obzirom na to da sam to ja, naravno. No, pretpostavljam da Lilly nije dijelila moje mišljenje. Pokušala sam biti ležerna, kao da se ništa bitno nije dogodilo. A zapravo i nije. Nije da sam ugradila silikone u grudi ili tako nešto. "Da", rekla sam, skidajući kaput. "Pa, baka me natjerala da odemo jednom tipu koji se zove Paolo i on..." Ali Lilly mi nije dala ni da završim rečenicu. Bila je u šoku. Rekla je, "Imaš istu boju kose kao Lana Weinberger." "Pa", odgovorila sam. "Znam." "Sto ti je to na prstima? Zar imaš umjetne nokte? I Lana ih također ima!" Zurila je u mene iskolačenih očiju. "Oh, Bože, Mia. Pretvaraš se u Lanu Weinberger!" E, to me je povrijedilo. Hoću reći, kao prvo, ne pretvaram se u Lanu Weinberger. A kao drugo, čak i da se pretvaram, Lilly je ta koja uvijek govori kako su ljudi glupi što ne vide da nije važno kako netko izgleda; bitno je kakva je ta osoba iznutra. I tako sam stajala u predvorju stana Moscovilzcvih. Koje je bilo u crnom mramoru, dok mi je Pavlov skakao po nogama od uzbuđenja što me vidi, govoreći, "Nisam ja. To je htjela moja baka. Morala sam..." "Kako to misliš, morala si?" Lillyno je lice postalo mrzovoljno. Bio je to isti izraz koji ima svake godine kad nam profesor iz tjelesnog kaže da moramo trčati oko umjetnog jezera u Central Parku zbog ispitivanja kondicije, što se zove Presidential Fitness test. Lilly uopće ne voli trčati, a pogotovo ne oko jezera u Central Parku (zbilja je veliko). "Što si ti?" pitala je. "Potpuno pasivna? Jesi li gluhonijema ili tako nešto? Nisi u stanju reći riječ ne? Znaš, Mia, stvarno bismo trebale poraditi na tvojem samoostvarenju. Meni se čini da ti imaš dosta neriješenih stvari sa svojom bakom. Mislim, zasigurno nemaš poteškoća reći ne meni. Dobro bi mi bila došla tvoja pomoć danas u snimanju priloga o Hoovima, a ti si me potpuno iznevjerila. Ali li uopće nije bio problem dopustili baki da ti odreže svu kosu i oboji je u zuto Dobro, sada imajte na umu da sam upravo cijeli dan provela slušajući kako grozno izgledam - barem dok nisam pala u ruke Paolu koji je napravio da izgledam kao Lana Weinberger. Sada još moram slušati da nešto nije u redu s mojom ličnošću. Poludjela sam. Rekla sam, "Lilly, začepi." Nikada prije nisam rekla Lilly da začepi. Nikada. Mislim da nikome nikad prije nisam rekla da začepi. To jednostavno nije nešto što radim. Stvarno ne znam što mi se dogodilo. Možda je to bilo zbog noktiju. Nikad prije nisam imala nokte. Nekako su me osnažili. Mislim, stvarno, zašto mi Lilly uvijek mora govoriti što da radim? Nažalost, baš kada sam rekla Lilly da začepi, izašao je Michael, držeći praznu zdjelu za pahuljice i bez košulje. "Ej", rekao je, povlačeći se. Nisam bila sigurna je li rekao ej i ustuknuo zbog onog što sam rekla ili zbog toga kako sam izgledala. "Što?" rekla je Lilly. "Što si mi to rekla?" Tada je, više no ikad prije, nalikovala na mopsa. Htjela sam popustiti. Ali nisam, jer sam znala da ima pravo: imam poteškoća sa zauzimanjem stava. Pa sam, umjesto da sam popustila, rekla, "Dosta mi je toga da me ti stalno kritiziraš. Cijeli dan mi moji roditelji i baka i profesori govore što da radim. Ne trebam da mi to isto čine i moji prijatelji." "Ej", rekao je Michael ponovno. Sada sam znala da je to bilo zbog onog što sam rekla. "U čemu je", rekla je Lilly, suzivši oči, "tvoj problem?" Nastavila sam, "Znaš što? Ja nemam problem. Ti si ta koja ima problem. Izgleda da ti imaš veliki problem u vezi sa mnom. Pa, znaš što? Ja ću ga riješiti umjesto tebe. Odlazim. Ionako ti nisam htjela pomoći s tvojim glupim Ho-Gate prilogom. Hoovi su dragi ljudi. Nisu učinili ništa loše. Ne znam zašto si se morala okomiti na njih. I," rekla sam otvarajući vrata, "kosa mi nije žuta."

36

ki@ Onda sam otišla. I zalupila sam vrata za sobom. Čekajući dizalo, pomislila sam da bi Lilly mogla izaći van i ispričati mi se. Ali nije to učinila. Otišla sam ravno kući, okupala se i legla u krevet s daljinskim upravljačem i Debelim Louiejem, koji je jedina osoba koja me voli upravo ovakvu kakva jesam. Mislila sam da će Lilly možda nazvati da se ispriča, ali do sada još nije. Pa, ja se neću prva ispričati. I znate što? Maloprije sam se pogledala u ogledalo i kosa mi uopće ne izgleda tako loše. Iza ponoći, nedjelja, 12. listopada Jos uvijek nije nazvala. Nedjelja, 12. listopada Oh, Bože. Tako mi je neugodno. Voljela bih da mogu nestati. Nećete povjerovati što se upravo dogodilo. Izašla sam iz svoje sobe da bih doručkovala, a za stolom su sjedili moja mama i profesor Gianini i jeli palačinke! A profesor Gianini je bio u majici i boksericama!! Mama je bila u kimonu!!! Kad me ugledala počela se gušiti sokom od naranče. Zatim je rekla, "Mia, što radiš ovdje? Mislila sam da si ostala spavati kod Lilly." Da bar jesam. Da sinoć barem nisam odlučila zauzeti svoj stav. Mogla sam ostati kod Moscovitzevih, pa ne bih morala gledati profesora Gianinija u boksericama. Mogla sam voditi ispunjen i sretan život a ne da to moram gledati. Da ne spominjem da je on mene vidio u mojoj jarkocrvenoj flanelskoj spavaćici. Kako ću ikada ponovno otići na dopunski sat? Ovo je tako užasno. Voljela bih da mogu nazvati Lilly, ali pretpostavljam da smo u svađi. Kanije u nedjelju Oh, dobro. Mama mi je upravo ušla u sobu i rekla da je profesor Gianini prespavao na kauču na rasklapanje, jer je vlak na liniji kojom obično ide do svog stana u Brooklynu iskočio iz tračnica i kvar ne bi bio otklonjen još satima, pa mu je rekla da može prespavati ovdje. Da sam još uvijek prijateljica s Lilly, ona bi vjerojatno rekla da je moja mama lagala da bi ublažila traumu koju je ovo prouzročilo u mojoj percepciji nje kao isključivo majčinskog, što znači aseksualnog, bića. To je ono što Lilly uvijek kaže kad kod nečije majke prespava frajer, a ona poslije laže o tome. Ipak, ja više volim vjerovati maminoj laži. Jedini način na koji ću ikada uspjeti proći matematiku jest da vjerujem maminoj laži, jer nikada ne bih mogla sjediti tamo i koncentrirati se na polinome znajući da je tip ispred mene vjerojatno, ne samo gurnuo jezik u mamina usta, već ju je vidio i golu. Zašto mi se stalno događaju sve te loše stvari? Mislim da bi za promjenu bilo vrijeme da mi se dogodi nešto dobro. Nakon što mi je mama ušla u sobu i slagala, obukla sam se i otišla u kuhinju napraviti doručak. Morala sam, jer mi mama nije htjela donijeti doručak u moju sobu kao što sam je zamolila. Zapravo, rekla je, "Uostalom, što misliš, tko si ti? Princeza Genovije?" Pretpostavljam da misli da je to urnebesno smiješno, ali uopće nije. Kad sam izišla iz svoje sobe i profesor Gianini se također već bio obukao. Pokušavao je cijelu stvar okrenuti na šalu, što je, pretpostavljam, jedini način kako se ponašati u takvoj situaciji. Isprva mi baš nije bilo previše do šale. Ali onda je profesor Gianini počeo govoriti o tome kako bi bilo vidjeti neke ljude iz Alberta Einsteina u pidžamama. Kao, na primjer, ravnateljicu Guptu. Profesor Gianini misli da ravnateljica Gupta u krevet nosi nogometašku majicu s donjim dijelom suprugove trenirke. Počela sam se smijati, misleći na ravnateljicu Guptu u hlačama od trenirke. Rekla sam da se mogu kladiti da profesorica Hill nosi negliže, i to jedan od onih skupih, s perjem i sličnim stvarima. Ali, profesor G. je rekao da on misli da je profesorica Hill više tip za flanel nego za perje. Pitam se kako profesor G. to zna. Zar je išao na spoj i s profesoricom Hill? Odlično se snalazi za dosadnjakovića s hrpom olovaka u džepu košulje. Nakon doručka, mama i profesor Gianini pokušali su me nagovoriti da odem s njima u Central Park, jer je vani bilo lijepo vrijeme, ali ja sam rekla da imam previše zadaće, što i nije baš bila velika laž. Stvarno imam zadaću - profesor G. bi to trebao znati - ali opet ne toliko puno. Samo mi se baš i nije dalo držati im svijeću. Kao kad je Shameeka u sedmom razredu počela izlaziti s Aaronom Ben-Simonom i htjela da mi idemo s njima u kino jer je tata nikuda nije puštao s dečkima nasamo (čak ni s potpuno bezopasnim dečkom kao što je bio Aaron BenSimon, čiji je vrat debljine moje nadlaktice), no kada smo otišle s njom ona nas je pomalo ignorirala, što valjda

37

ki@ i je poanta. Samo što se ta dva tjedna, koliko su izlazili, baš i nije moglo razgovarati sa Shameekom, jer sve o čemu je pričala bio je Aaron. Nije da moja mama priča samo o profesoru Gianiniju. Ona uopće nije takva. No, imala sam osjećaj da bih, da sam otišla u Central Park, možda morala vidjeti poljupce. Ne da ima nešio loše u ljubljenju, kao na primjer na televiziji. No, kada se radi o tvojoj mami i tvom profesoru iz matematike... Znate što mislim, zar ne? RAZLOZI ZAŠTO BIH SE TREBALA POMIRITI S LILLY 1. Najbolje smo prijateljice još od vrtića. 2. Jedna od nas mora biti pametnija i učiniti prvi korak. 3. Nasmijava me. 4. S kime ću drugim ručati? 5. Nedostaje mi. RAZLOZI ZAŠTO SE NE BIH TREBALA POMIRITI S LILLY 1. Uvijek mi govori što da radim. 2. Misli da sve zna. 3. Lilly je ta koja je počela svađu, pa bi trebala biti i ta koja će se ispričati. 4. Nikada neću imati vlastiti stav ako uvijek budem odustajala od svojih uvjerenja. 5. Što ako se ispričam, a ona I DALJE ne bude htjela razgovarati sa mnom???? Još kasnije u nedjelju Upalila sam računalo da bih potražila neke podatke o Afganistanu na Internetu (moram napisati seminar o trenutačnim zbivanjima za Svjetsku civilizaciju) i vidjela da mi netko šalje instant poruku. Gotovo mi nikad nitko ne šalje instant poruke, pa sam bila vrlo uzbuđena. Ali onda sam vidjela od koga je: CracKing. Michael Moscovitz? Sto bi on mogao htjeti? Evo što je napisao: CRACKING: Hej, Thermopolis. Sto se to dogodilo s tobom sinoć? Kao da si malo skrenula ili tako nešto. Ja? Skrenula??? DBLOUIE: Za tvoju informaciju, nisam skrenula. Samo mi je dojadilo da mi tvoja sestra uvijek govori što da radim. Ali to se tebe ne tiče. CRACKING: Zbog čega se toliko srdiš? Naravno da me se tiče. Ja moram živjeti s njom, zar ne? DBLOUIE: Zašto? Zar govori o meni? CRACKING: Moglo bi se reći. Ne mogu vjerovati da priča o meni. I znate da nije mogla govoriti ništa dobro. DBLOUIE: Što je rekla? CRACKING: Mislio sam da me se to ne tiče. Tako mi je drago što nemam brata. DBLOUIE: I ne tiče te se. Što je govorila o meni? CRACKING: Da ne zna što ti je ovih dana, ali da se, otkada ti je došao tata, ponašaš kao luđakinja. DBLOUIE: Ja? Luđakinja? A što je s njom? Ona je ta koja uvijek kritizira mene. Dosta mi je toga!! Ako mi želi biti prijateljica, zašto me jednostavno ne može prihvatiti onakvu kakva jesam??? CRACKING: Ne moraš vikati. DBLOUIE: Ne vičem!!! CRACKING: Upotrebljavaš velike količine interpunkcijskih znakova, a na Internetu je to kao da vičeš. Osim toga, ona nije jedina koja kritizira. Kaže da ne želiš dati potporu njezinu bojkotu Hoove trgovine delikatesama. DBLOUIE: Pa, u pravu je. Ne želim. To je glupo. Ti ne misliš da je to glupo? CRACKING: Naravno da je glupo. Imaš li još uvijek jedinicu iz matematike? To je bilo kao grom iz vedra neba. DBLOUIE: Valjda. No s obzirom na to da je profesor G. sinoć prespavao kod mene, vjerojatno ću se izvući s dvojkom. Zašto? CRACKING: Što? Profesor G. je prespavao? U tvom stanu? Kako je to izgledalo? Ajme, zašto sam mu to rekla? Do sutra ujutro to će znati cijela škola. Možda profesor G. dobije otkaz! Ne znam smiju li profesori izlaziti s majkama svojih učenika. Zašto sam to rekla Michaelu? DBLOUIE: Bilo je prilično užasno. Ali, onda je on sve okrenuo na šalu i ispalo je dobro. Ne znam. Vjerojatno bih trebala biti više ljuta, ali mama je tako sretna, pa je to teško. CRACKING: Mama ti je mogla proći i mnogo gore od profesora G.-a. Zamisli da izlazi s profesorom Stuartom. Profesor Stuart predaje Zdravstveno obrazovanje. On misli za sebe da je Božji dar ženama. Meni još nije

38

ki@ predavao, jer je Zdravstveno obrazovanje tek u trećem razredu, ali čak i ja znam da se nikada ne treba približavati stolu profesora Stuarta, jer ako se približiš, rukama će ti protrljati ramena, kao da te masira, no svi kažu da zapravo pokušava doznati nosiš li grudnjak ili ne. Da mi mama izađe na spoj s profesorom Stuartom, preselila bih se u Afganistan. DBLOUIE: Ha, ha, ha. Zašto te zanima imam li još uvijek jedinicu iz matematike? CRACKING: Oh, zato što sam završio ovomjesečni broj Crackheada, pa sam mislio, ako želiš, mogao bih ti pomagati za vrijeme NT-a. Ako želiš. Michael Moscovitz se nudi da nešto učini za mene? Nisam mogla vjerovati. Zamalo sam pala sa stolice. DBLOUIE: Vau, to bi bilo sjajno! Hvala! CRACKING: Nema na čemu. Drži se, Thermopolis. Zatim je prekinuo vezu. Možete li vjerovati? Nije li to bilo lijepo od njega? Pitam se što mu je došlo. Stvarno bih se trebala češće svađati s Lilly. I još kasnije u nedjelju Baš kad sam pomislila da su se stvari malo popravile, nazvao je tata. Rekao je da će poslati Larsa po mene tako da ja, on i baka možemo zajedno ići na večeru u Plazu. Obratite pažnju na to da poziv nije uključivao mamu. No, pretpostavljam da je to u redu, jer mama ionako nije htjela ići. Zapravo, kada sam joj rekla da idem sva se razveselila. "Oh, u redu je", rekla je. "Ja ću ostati ovdje, naručiti nešto iz tajlandskog restorana i gledati 60 minuta. Bila je stvarno vesela još otkako se vratila iz Central Parka. Rekla je da su ona i profesor G. bili na jednoj od onih glupavih vožnji kočijom. Bila sam šokirana. Ti vozači kočija uopće se ne brinu za svoje konje. Uvijek se neki prastari zaprežni konj sruši od žeđi. Uvijek sam se klela da se nikad neću voziti u jednoj od tih kočija. Barem dok tim konjima ne počnu davati neka prava, i uvijek sam mislila da se mama slaže sa mnom. Ljubav može jako promijeniti ljude. Ovog puta u Plazi nije bilo tako loše. Valjda se privikavam. Vratar je sada znao tko sam - ili je barem znao tko je Lars - pa me nisu ponovo gnjavili. I baka i tata bili su nekako loše volje. Ne znam zašto. Valjda im nitko ne plaća da provode vrijeme jedno s drugim, kao meni. Večera je bila tako dosadna. Baka je stalno trubila koju vilicu treba upotrijebiti s čime i zašto. Bilo je tako mnogo jela, a većina su bila s mesom. Ipak, jedno je bilo riba, pa sam pojela to plus desert, veliki raskošni toranj od čokolade. Baka mi je pokušala objasniti da ću, kada budem predstavljala Genoviju na državnim funkcijama, morati jesti što god bude stavljeno pred mene na stol ili ću uvrijediti svoje domaćine, što može dovesti do međunarodnog incidenta. Ali ja sam joj odgovorila da ću reći svojim službenicima da unaprijed objasne mojim domaćinima da ja ne jedem meso, pa da mi ga stoga i ne poslužuju. Baka je izgledala bijesno. Valjda joj nikad nije palo na pamet da sam možda gledala onaj televizijski film o princezi Diani. Znam sve o tome kako izbjeći jesti neke stvari na državnim večerama, a isto tako i kako ispovraćati ono što si pojeo nakon toga (samo što ja to nikada ne bih učinila). Cijelo vrijeme tijekom večere tata mi je postavljao nekakva čudna pitanja o mami. Kao, na primjer, je li mi neugodno zbog njezine veze s profesorom Gianinijem i želim li da joj on nešto kaže. Mislim da je pokušao iz mene izvući da mu kažem mislim li da je između njih dvoje - hoću reći, mame i profesora G.-a -ozbiljno ili ne. Pa, znam da je prilično ozbiljno ako je on prespavao. Mama samo tipovima koji joj se jako, jako sviđaju dopušta da ostanu preko noći. Do sada, uključujući profesora G.-a, to su bila samo tri muškarca u posljednjih četrnaest godina: Wolfgang, za koga se ispostavilo da je homoseksualac; onaj Tim, za kojeg se pokazalo da je republikanac, i sada, moj profesor iz matematike. To zapravo i nije tako mnogo. Samo jedan frajer svake četiri godine. Ili tako nešto. Ali, naravno da nisam mogla reći tati da je profesor Gianini prespavao kod nas, jer znam da bi dobio emboliju. On je takav šovinist - svako ljeto u Miragnac dovodi djevojke, ponekad svaka dva tjedna novu! - no, od mame očekuje da bude čista kao snijeg. Da Lilly još uvijek razgovara sa mnom, znam da bi rekla kako su muškarci užasno dvolični. Jedan dio mene želio je reći tati za profesora G.-a, samo zato da prestane biti tako samodopadan. Ali nisam željela dati baki još materijala koji bi mogla upotrijebiti protiv mame - baka kaže da je mama "mušičava" - pa sam se jednostavno pretvarala kao da ne znam ništa o tome. Baka kaže da ćemo sutra poradili na mom rječniku. Kaže da je moj francuski očajan, ali da mi je engleski još

39

ki@ gori. Kaže da će mi, ako me još jednom čuje da kazem riječ "kakogod", isprati usta sapunom. Odgovorila sam, "Kako god, bako", a ona mi je uputila jedan stvarno grozan pogled. Nisam pokušavala biti pametnjakovićka. Stvarno sam zaboravila. Do danas sam zaradila 200 dolara za Greenpeace. Vjerojatno ću ući u povijest kao djevojka koja je spasila sve kitove. Kad sam došla kući, primijetila sam da su u košu za smeće bile dvije prazne ambalaže punjene tajlandske hrane. U košari za reciklažu također su bila dva para plastičnih štapića i dvije boce Hemekena. Pitala sam mamu je li profesor G. bio na večeri - Bože, već je s njim provela cijeli dan! - a ona je rekla, "Oh, ne dušo. Samo sam bila užasno gladna." To su već dvije laži koje mi je rekla u jednom danu. Mora da je to s profesorom G.-om prilično ozbiljno. Lilly me još uvijek nije nazvala. Počinjem misliti da bih možda ja trebala nazvati nju. Ali što bih joj rekla? Ja nisam ništa učinila. Mislim, znam da sam joj rekla da ušuti, ali to je bilo samo zato što mi je rekla da se pretvaram u Lanu Weinberger. Imala sam svako pravo da joj kažem da ušuti. Jesam li? Možda nitko nema pravo reći nekom drugom da ušuti. Možda tako počinju ratovi, zato što netko kaže nekom drugom da začepi i onda se nitko ne želi ispričati. Ako se ovo nastavi, s kime ću sutra ručati? Ponedjeljak, 13. listopada, matematika Kad je Lars zaustavio automobil ispred Lillyne zgrade da bismo povezli Lilly u školu, vratar je rekao da je već otišla. Kad smo već kod durenja. Ovo je, do sada, naša najduža svađa. Kad sam ušla u školu, prvo što se dogodilo bilo je da mi je netko u lice gurnuo peticiju. BOJKOT HOOVOE TRGOVINE DELIKATESAMA! POTPIŠI SE ISPOD I DAJ SVOJ GLAS PROTIV RASIZMA! Rekla sam da se neću potpisati, a Boris, koji je držao peticiju, rekao mi je da sam nezahvalna i da je, u zemlji iz koje on dolazi, vlada godinama gazila glasove demonstranata te da trebam biti sretna što živim u zemlji u kojoj mogu potpisati peticiju bez straha od progona tajnih službi. Ja sam mu odgovorila da mi u Americi ne guramo džempere u hlače. Jedno se mora priznati u vezi s Lilly: brzo djeluje. Cijela škola je oblijepljena plakatima koji pozivaju na bojkot Hoove trgovine. Druga stvar koja se mora reći za Lilly: kad se naljuti, onda to i traje. Uopće ne razgovara sa mnom. Voljela bih da me profesor G. prestane gnjaviti. Koga je uopće briga za cijele brojeve? Operacije s realnim brojevima: negativni ili suprotni brojevi -brojevi na suprotnim stranama nule, ali na istoj udaljenosti od nule na pravcu zovu se negativni ili suprotni brojevi. Što raditi za vrijeme matematike? O, što raditi za vrijeme matematike! Mogućnosti su neograničene: možete crtati, zijevati, ili igrati minišah. Tu je i drijemanje i sanjarenje ili možete biti zbunjeni. Možete pjevušiti i lupkati neku melodiju i izgledati zamišljeno. Možete zuriti u sat. Možete pjevušiti pjesmicu. Pokušala sam gotovo sve samo da mi nekako prođe vrijeme. ALI NIŠTA NE POMAŽE!!!!! Kasnije u ponedjeljak, francuski Čak da se Lilly i ja nismo posvađale, danas ne bih mogla sjediti s njom za ručkom. Postala je kraljica slavnog bojkota. Oko stola gdje ona, ja, Shameeka i Ling Su obično jedemo valjuške iz Big Wonga, bila je gomila ljudi. Boris Pelkowski sjedio je na mjestu na kojem obično sjedim ja. Mora da je Lilly presretna. Oduvijek je željela da je obožava glazbeni genij. Stajala sam tamo kao potpuna budala sa svojim glupim pladnjem s glupom salatom, koja je bila jedini vegetarijanski obrok danas, budući da im je ponestalo limenki Sterna za spravljanje štruce od graha i sjemenki, i pitala se kraj koga ću ja sjesti? U našem restoranu ima samo desetak stolova, jer imamo smjene za ručak: postoji stol za kojim ja sjedim s Lilly, zatim stol za sportaše, pa stol za navijačice, stol za djecu bogataša, stol za ljubitelje hip-hopa, stol za narkiće, stol za čudake iz dramske grupe, stol za štrebere iz National Honor Societyju, stol za učenike koji su došli međunarodnom razmjenom i slol za kojim svaki dan sjede Tina Hakim Baba i njezin tjelohrani telj. Nisam mogla sjesti sa sportašima ili s navijačicama jer nisam ni jedno ni drugo. Nisam mogla sjesti s bogataškom djecom jer nemam mobilni telefon ni burzovnog mešetara. Ne zanima me ni hip-hop ni droga, nisam dobila ulogu u novoj predstavi, a s jedinicom iz matematike, izgledi da budem primljena u National

40

ki@ Honor Society ravni su nuli, a ne razumijem ništa što učenici iz međunarodne razmjene govore, jer nitko od njih nije došao iz Francuske. Pogledala sam Tinu Hakim Babu. Imala je salatu ispred sebe, baš kao i ja. Samo što Tina jede salatu jer ima problema s težinom, a ne zato što je vegetarijanka. Čitala je ljubavni roman. Na prednjim koricama bila je fotografija nekog tinejdžera koji grli neku tinejdžericu. Djevojka je imala dugu plavu kosu i prilično velike grudi za nekog s tako tankim bokovima. Izgledala je upravo onako kako bi moja baka zeljela da ja izgledam. Prišla sam i spustila poslužavnik ispred Tine Hakim Babe. "Mogu li sjesti?" upitala sam. Tina je podigla pogled s knjige. Na licu joj je bio izraz potpunog šoka. Pogledala me, a zatim i svog tjelohranitelja. Bio je to visok čovjek tamne puti, u crnom odijelu. Imao je sunčane naočale, iako smo bili unutra. Mislim da bi ga Lars, ukoliko bi se potukli, vjerojatno pobijedio. Kad je Tina pogledala svog tjelohranitelja, on je pogledao u mene - barem mi se čini da je; bilo je teško reći jer je imao naočale - i kimnuo glavom. Tina mi se široko osmjehnula. "Izvoli", rekla je odloživši knjigu. "Sjedni sa mnom." Sjela sam. Bilo mi je nekako žao kad se Tina tako nasmiješila. Kao da sam je možda već prije trebala pitati smijem li sjesti kraj nje. Ali uvijek sam mislila da je nekakva nakaza, jer se u školu vozi limuzinom i ima tjelohranitelja. Sada više baš i ne mislim da je nakaza. Tina i ja smo jele salatu i razgovarale o tome kako je hrana u školi odurna. Govorila mi je o svojoj dijeti. Majka ju je natjerala da bude na dijeti. Želi smršavjeti deset kilograma do Plesa kulturne raznolikosti. No Ples kulturne raznolikosti održava se sljedeće subote, pa ne znam kako će joj to uspjeti. Pitala sam Tinu ima li pratioca za ples, a ona se počela smijuljiti i rekla da ima. Ide s nekim tipom iz Trinityja, što je još jedna privatna škola na Manhattanu. Dečko se zove Dave Farouq El-Abar. Halo? Nije pošteno. Čak je i Tinu Hakim Babu, kojoj otac ne dopušta da prođe pješice dvije ulice do škole, netko pozvao na spoj. Dobro, ona ima grudi, pa pretpostavljam da je to razlog. Tina je simpatična. Kad je ustala i stala u red da uzme još jedan dijetalni sok - tjelohranitelj je otišao s njom; Bože, ako me Lars počne tako pratiti na svakom koraku, ubit ću se - pročitala sam zadnju koricu njezine knjige. Knjiga se zvala Mislim da je moje ime Amanda, a radilo se o jednoj djevojci koja se probudila iz kome i nije se mogla sjetili tko je. Jedan slatki dečko posjećuje ju u bolnici i kaže joj da joj je ime Amanda i da joj je on dečko. Ostatak knjige ona pokušava shvatiti govori li joj on istinu ili ne. Ma sigurno! Da vam neki slatki dečko želi reći da vam je dečko, zašto ga jednostavno ne biste pustili da to učini? Neke djevojke jednostavno ne znaju iskoristiti priliku. Dok sam čitala zadnju koricu knjige, nad mene se nadvila neka sjena i kad sam digla pogled, ispred mene je stajala Lana Weinberger. Danas je valjda bila utakmica, jer je na sebi imala svoju navijačku uniformu, zelenobijelu plisiranu minisuknju i uski bijeli džemper preko kojeg je bilo napisano golemo slovo A. Ja mislim da si pompone, kada ih ne upotrebljava, nagura u grudnjak. Ne vidim kako bi joj inače grudi tako jako stršile. "Lijepa frizura, Amelia", rekla je svojim arogantnim glasom. "Koga to glumiš? Tank Girl?" Pogledala sam mimo nje. Malo dalje bio je Josh Richter s nekim od svojih glupih prijatelja sportaša. Nisu uopće obraćali pažnju na Lanu i mene. Razgovarali su o tulumu na kojem su bili preko vikenda. Svi su se osjećali šugavo od pretjeranog konzumiranja piva. Pitam se zna li za to njihov trener. "Kakva ti je to uopće boja?" pitala je Lana. Pipnula me po glavi. "Gnojno žuta?" Dok me Lana mučila, Tina Hakim Baba i njezin tjelohranitelj u međuvremenu su se vratili. Osim svog dijetalnog soka, Tina je kupila i Nutty Royal sladoled u kornetu, koji je dala meni. Pomislila sam kako je to vrlo lijepo od nje, uzimajući u obzir činjenicu da gotovo nikada prije nisam s njom razgovarala. No Lana nije vidjela ništa lijepo u toj gesti. Umjesto toga, nevino je upitala, "Oh, Tina, zar si taj sladoled kupila našoj Ameliji? Zar ti je tatica danas dao stotinu dolara više da si možeš kupiti novu prijateljicu?" Tinine tamne oči ispunila je bol. I telohranilelj je to vidio i otvorio usta da nešto kaže. Tada se dogodilo nešto čudno. Sjedila sam za stolom gledajući kako se oči Tine Hakim Babe pune suzama, i sljedeće što sam učinila je da sam uzela svoj sladoled i svom ga snagom zabila u Lanin džemper. Lana je pogledala kako joj se sladoled od vanilije, tvrdi čokoladni kornet i kikiriki lijepe po prsima. Josh Richter i drugi sportaši prestali su razgovarati i pogledali u Lanina prsa. Razina buke u kantini spustila se na najnižu koju sam ikad doživjela. Svi su zurili u kornet koji je stršio iz Laninih prsa. Bilo je toliko tiho da sam mogla čuti Borisa kako diše kroz žice svoje proteze. Onda je Lana počela vrištati. "Ti, ti..." Valjda nije mogla smisliti dovoljno ružnu riječ koju bi mi rekla. "Ti, ti... Pogledaj što si učinila!

41

ki@ Pogledaj što si mi učinila od džempera!" Ustala sam i zgrabila svoj poslužavnik. "Dođi, Tina", rekla sam. "Idemo negdje gdje je malo manja buka." Tina je, očiju prikovanih za šećerni kornet koji je stršio usred slova A na Laninim prsima, uzela poslužavnik i pošla za mnom. Tjelohranitelj je pošao za Tinom. Mogla bih se zakleti da se smijao. Dok smo Tina i ja prolazile pokraj stola za kojim smo Lilly i ja obično sjedile, vidjela sam da Lilly zuri u mene otvorenih usta. Očito je vidjela sve što se dogodilo. Pa, pretpostavljam da će morati promijeniti svoju dijagnozu: nije da se ne znam zauzeti za sebe. Pogotovo kad to želim. Nisam sigurna, ali učinilo mi se da sam kad smo Tina, njezin tjelohranitelj i ja otišli, začula neko pljeskanje sa štreberskog stola. Mislim da ću vrlo brzo postići samoostvarenje. Kasnije u ponedjeljak Oh, Bože. U nevolji sam. Nikad prije mi se nešto ovakvo nije dogodilo! Sjedim u ravnateljičinu uredu! Da, upravo tako. Poslali su me u ravnateljičin ured zato što sam probola Lanu Weinberger sladoledom! Mogla sam znati da će me ići tužiti. Ona je takva cmizdravica. Pomalo me je strah. Nikada prije nisam prekršila učenička pravila. Uvijek sam bila dobro dijete. Kada je školski djelatnik došao na naš sat za nadarene i talentirane s propusnicom za ružičasti hodnik, nikad ni na minutu nisam pomislila da bi ona mogla biti za mene. Sjedila sam s Michaelom Moscovitzem. Objašnjavao mi je da je način na koji ja oduzimam potpuno krivi. On kaže da je moj glavni problem u tome što ne pišem brojeve koje pamtim dovoljno čitko. Također je rekao da ne pazim na bilješke, jer ih črčkam u koju god bilježnicu imam pri ruci. Rekao je da bih trebala imati sve bilješke iz matematike u jednoj bilježnici. Još je rekao da mu se čini da imam problema s koncentracijom. No, razlog zbog kojeg se nisam mogla koncentrirati bio je taj što još nikada nisam sjedila tako blizu nekom dečku! Mislim, znam da je to bio samo Michael Moscovitz i da njega viđam non-stop te da mu se ionako ne bih sviđala jer sam ja u prvom razredu a on u četvrtom, i zato što sam najbolja prijateljica njegove mlađe sestre i to - pa, barem sam bila. Ali, on je ipak dečko, sladak dečko, makar bio i Lillyn brat. Bilo je zaista teško misliti na oduzimanje, osjećajući njegov čisti, muški miris koji je dopirao do mene. Osim toga, svako malo stavljao bi svoju ruku preko moje, uzimao mi olovku i govorio, "Ne, ovako treba, Mia." Naravno, imala sam problema s koncentracijom i zato što sam stalno imala osjećaj da nas Lilly promatra. No to naravno nije bio slučaj. Sada, kad se bori protiv zlih sila rasizma u našem susjedstvu, više nema vremena za obične ljude kao što sam ja. Sjedila je za jednim velikim stolom okružena svojim pristašama, smišljajući svoj sljedeći potez u Ho ofenzivi. Čak je dopustila Borisu da izađe iz ostave i pomogne. Smijem li primijetiti da se stalno motao oko nje? Ne mogu shvatiti kako može podnijeti da joj svoju krhku violinsku ručicu drži prebačenu preko naslona stolice. I još uvijek nije izvadio džemper iz hlača. Stoga se stvarno nisam morala brinuti da će netko primijetiti Michaela i mene. Mislim, on sigurno nije držao svoju ruku oko naslona moje stolice. Iako je jednom, ispod stola, njegovo koljeno dotaknulo moje. To je bilo tako ugodno da sam skoro umrla. Onda je stigla ta glupa propusnica na kojoj je pisalo moje ime. Pitam se, hoću li biti izbačena iz škole. Možda ću, ako budem izbačena, moći ići u neku drugu školu, gdje nitko ne zna da mi je kosa bila druge boje i da ovi nokti nisu pravi. To bi moglo biti zgodno. OD SADA CU 1. Promisliti prije nego što nešto učinim. 2. Pokušati biti ljubazna, bez obzira na to koliko me provocirali da se ponašam suprotno tome. 3. Govoriti istinu, osim kad bi to nekoga moglo povrijediti. 4. Držati se što je moguće dalje od Lane Weinberger. O-o. Ravnateljica Gupta će me sada primiti. Ponedjeljak, kasno uvecer Pa, ne znam što ću sada. Dobila sam tjedan dana školske kazne, plus dopunski satovi iz matematike s profesorom G.-om, plus poduke za princeze s bakom. Danas sam došla kući tek u devet sati navečer. Nešto se mora promijeniti. Otac je bijesan. Kaže da će tužiti školu. Kaže da nitko ne može njegovoj kćeri dati kaznu zato što je branila slabijega. Rekla sam mu da ravnateljica Gupta može. Ona može što god hoće. Ona je ravnateljica.

42

ki@ Ne mogu reći da je krivim. Mislim, nije kao da sam rekla da mi je žao ili tako nešto. Ravnateljica Gupta je draga gospođa, ali sto je drugo mogla učiniti? Priznala sam da sam kriva. Rekla je da ću se morati ispričati Lani i platiti joj čišćenje džempera. Odgovorila sam da ću platiti čišćenje, ali da joj se neću ispričati. Ravnateljica Gupta me pogledala preko ruba svojih bifokalnih naočala i rekla, "Što si rekla, Mia?" Ponovila sam joj da se neću ispričati. Srce mi je udaralo kao ludo. Nisam htjela nikoga razljutiti, pogotovo ne ravnateljicu Guptu, koja može biti vrlo zastrašujuća kad hoće. Pokušala sam je zamisliti u suprugovoj trenirci, ali nije uspjelo. I dalje me je bilo strah. Ali neću se ispričati Lani. Neću. Međutim, ravnateljica Gupta nije izgledala ljuto. Izgledala je zabrinuto. Tako valjda profesori trebaju izgledati. Znate. Zabrinuto za vas. Rekla je, "Mia, moram reći da sam bila vrlo iznenađena kad je Lana ušla ovdje s pritužbom. Obično ovamo moram zvati Lilly Moscovitz. Nikad nisam mislila da ću morati zvati tebe. Ne zbog discipline. Zbog ocjena, možda. Čujem da ti baš ne ide matematika. No, nikad prije nisi imala problema s disciplinom. Doista smatram da te moram pitati, Mia... je li sve u redu?" Nekoliko trenutaka samo zurila u nju. Je li sve u redu? Hmmm, samo malo, da vidim... mama mi izlazi s profesorom iz matematike, što je, usput rečeno, predmet iz kojeg imam jedinicu; najbolja prijateljica me mrzi; četrnaest mi je godina i još me nikad nitko nije pozvao na spoj; nemam grudi i, da, upravo sam saznala da sam genovijanska princeza. "Oh, da", rekla sam ravnateljici Gupti. "Sve je u redu." "Mia, jesi li sigurna? Jer, ne mogu da se ne pitam nije li sve ovo povezano s nekim problemima koje možda imaš... možda kod kuće?" Što ona uopće misli, tko sam ja? Lana Winberger? Kao da ću stvarno sjediti tu i govoriti joj o svojim problemima. Baš, ravnateljice Gupta. Da stvar bude još ljepša, baka mi je stigla u grad, a tata mi plaća sto dolara na dan da bih išla baki na poduke za princeze. Oh, a ovog sam vikenda naletjela na profesora Gianinija u svojoj kuhinji i sve što je imao na sebi bile su bokserice. Zanima li vas još nešto? "Mia", rekla je ravnateljica Gupta, "Hoću da znas da si ti vrlo posebna osoba. Imaš mnogo prekrasnih osobina. Nema razloga da se osjećaš ugroženo od strane Lane Winberger. Nikakvih razloga." Oh, nema problema. Samo sto je ona najzgodnija, najpopularnija djevojka u mom razredu i hoda s najzgodnijim, najpopularnijim dečkom na školi, ali imate pravo, ravnateljice Gupta. Uopće nemam razloga da se zbog nje osjećam ugroženo. Pogotovo zato što me kritizira kad god može i pokušava me poniziti u javnosti. Ugrožena? Ja? Ma kakvi. "Znaš, Mia," rekla je ravnateljica Gupta, "kladim se da kada bi se potrudila malo bolje upoznati Lanu, vidjela bi da je ona zbilja draga djevojka. Baš kao i ti." Točno. Baš kao ja. Bila sam tako uzrujana da sam čak o svemu tome ispričala baki na našoj poduci iz vokabulara. Bila je iznenađujuće suosjećajna. "Kad sam ja bila tvojih godina," rekla je baka, "u mojoj je školi bila jedna djevojka baš kao ta Lana. Zvala se Genevieve. Sjedila je iza mene na zemljopisu. Genevieve bi uzela jedan kraj moje pletenice i namočila je u svoju tintarnicu, pa bi mi se, kad bih ustala, cijela haljina zaprljala tintom. Ali učitelj mi nikada nije vjerovao da je Genevieve to učinila namjerno." "Stvarno?" Bila sam impresionirana. Ta Genevieve mora da je imala petlje. Nikada nisam srela nekoga tko bi se usudio narugati mojoj baki. "Što si učinila?" Baka se zlobno nasmijala. "Oh, ništa." Nema šanse da Genevievi nije učinila ništa. Ne kad se tako nasmijala. No, bez obzira na to koliko je gnjavila, baka mi nije htjela reći što je učinila da se osveti Genevievi. Čak sam pomislila da ju je možda ubila. Pa, moguće je. Ali mislim da nisam trebala toliko gnjaviti baku, jer mi je, da me ušutka, dala test! Ne šalim se! Bio je stvarno težak. Zalijepila sam ga ovdje, budući da sam dobila 98 bodova. Baka kaže da sam stvarno napredovala otkad smo počele. Bakin test Što trebaš učiniti s ubrusom kad se u restoranu digneš da bi otišla u toaletu? Ako se radi o restoranu s četiri zvjezdice, treba ga dati konobaru koji će pojuriti da ti pomogne oko stolice. Ako se radi o nekom običnom mjestu i nijedan konobar ne pojuri prema tebi, ubrus treba ostaviti na svojoj praznoj stolici. Kada je prihvatljivo nanositi ruz za usne u javnosti? Nikada. Koje su karakteristike kapitalizma? Privatno vlasništvo sredstava proizvodnje i distribucije te razmjena robe bazirana na zahtjevima tržišta.

43

ki@ Sto je dolično odgovoriti čovjeku koji ti kaže da te voli? Hvala. Vrlo ste ljubazni. Sto je, po Marxu, bilo kontradiktorno u kapitalizmu? To što se vrijednost svakog proizvoda određivala prema količini rada potrebnog za njegovu proizvodnju. Ne priznavajući radnicima vrijednost onog što su proizveli, kapitalisti potkopavaju vlastiti gospodarski sustav. Bijele cipele su neprihvatljive... ? Na pogrebima, nakon Labor Daya*, prije Memorial Daya** te bilo gdje gdje ima konja. Opisi oligarhiju. Mala skupina ljudi koja ima vlast, koju koristi za svoje nezakonito djelovanje. Napiši sastojke koji idu u Sidecar. 1\3 limunova soka, 1\3 Cointreaua, 1\3 konjaka dobro izmiješanog s ledom, procijeđenog prije posluživanja. Jedino sam netočno odgovorila na pitanje što reći muškarcu kad ti izjavi ljubav. Ispostavilo se da se ne bi smjelo reći hvala. Naravno, nije da će se to ikada dogoditi meni. Ali baka je rekla da bih se jednog dana mogla iznenaditi. Da bar! Utorak, 14. listopada, sat razredne zajednice Lilly jutros opet nije bilo. Nisam ni očekivala da će biti. Ali, svejedno sam rekla Larsu da zaustavi automobil ispred njezine kuće, za svaki slučaj, ako možda hoće da ponovno budemo prijateljice. Mislim, mogla je vidjeti kako sam zauzela stav prema Lani, pa sam odlučila da me nema pravo toliko kritizirati. Ali, čini se da ona misli da ima. Ispalo je čudno jer, kada je Lars zaustavljao automobil ispred škole, to isto činio je i vozač Tine Hakim Babe. Nasmiješile smo se jedna drugoj i ušle zajedno u školu, s Tininim tjelohraniteljem iza nas. Tina je rekla da mi želi zahvaliti na onom što sam jučer učinila. Rekla je da je ispričala roditeljima što se dogodilo te da me pozivaju na večeru u petak. "I možda bi", pitala je Tina sramežljivo, "htjela prespavati kod mene ako želiš." Odgovorila sam, "Može." Rekla sam to uglavnom zato što mi je žao Tine, jer nema nijednog prijatelja, budući da je svi smatraju čudakinjom zbog tjelohranitelja i svega. Rekla sam da može i zato što sam čula da u kući ima fontanu, baš kao i Donald Trump, pa sam htjela vidjeti je li to istina. A i nekako mi je draga. Dobra je prema meni. Lijepo je kad je netko dobar prema tebi. MORAM 1. prestati čekati da telefon zazvoni (Lilly me NEĆE nazvati, baš kao ni Josh Riehter), 2. sprijateljiti se s više ljudi, 3. imati više samopouzdanja, 4. prestati gristi nokte, 5. početi se ponašati: A. odgovornije B. odraslije C. zrelije 6. biti sretnija, 7. postići samoostvarenje, 8. kupiti: vrećice za smeće, salvete, regenerator za kosu, tunjevinu, WC papir!!!! Još uvijek utorak, matematika Oh, Bože. Ne mogu vjerovati. Ali mora biti istina kad mi je Shameeka upravo rekla. Lilly ima pratioca za Ples kulturne raznolikosti ovog vikenda. Lilly ima spoj. Čak i Lilly ima spoj. Mislila sam da se svi dečki u našoj školi groze Lilly.No, jedan dečko ne: Boris Pelkowski. AAAAHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH! Još uvijek utorak, engleski Nijedan me dečko nikada neće pozvati na spoj. Nikada. SVI imaju nekog s kim idu na ples: Shameeka, Lilly, Ling Su, Tina Hakim Baba. Ja sam jedina koja ne idem. JEDINA. Zašto sam rođena pod tako nesretnom zvijezdom? Zašto sam ja morala biti prokleta takvom nakaznošću? *Labor Day - praznik rada u Americi i Kanadi, slavi se prvog ponedjeljka u rujnu. **Memorial Day - 30. svibnja, praznik u spomen na pale u ratu

44

ki@ Zašto? ZAŠTO??? Dala bih sve da umjesto dvometarske princeze bez grudi mogu biti normalna osoba od metar sedamdeset s grudima. SVE. Satira - sustavno koristi humor u svrhu uvjeravanja Ironija - protivno očekivanju Parodija - bliska imitacija koja naglašava smiješne ili negativne osobine Još uvijek utorak, francuski Danas mi je na NT-u, između pokazivanja kako da računam ostatak, Michael Moscovitz čestitao na tome kako sam postupila u, kako on to kaže, incidentu Weinberger. Bila sam iznenađena što je čuo za to. Rekao je da svi u školi znaju kako sam sredila Lanu pred Joshovim očima. Rekao je, "Tvoj ormarić je odmah pokraj Joshova, zar ne?" Odgovorila sam da je. On je rekao, "To mora da je nezgodno", ali ja sam mu rekla da zapravo i nije, jer Lana, izgleda, u posljednje vrijeme izbjegava to područje, a Josh ionako nikada ne razgovara sa mnom, osim što s vremena na vrijeme kaže, "Mogu li proći?" Pitala sam Michaela govori li Lilly još uvijek loše stvari o meni, a on je rekao, sav zatečen, "Nikada nije govorila loše o tebi. Samo ne može shvatiti zašto si tako planula na nju." Rekla sam, "Michael, ona me uvijek kritizira! Jednostavno to više nisam mogla podnijeti. Imam previše drugih problema i bez prijatelja koji mi ne pružaju podršku." Nasmijao se. "Kakve bi ti probleme mogla imati?" Kao da sam još uvijek dijete ili tako nešto da bih mogla imati probleme! Ajme, kako sam mu pokazala da nije u pravu. Nisam mu baš mogla reći da sam genovijanska princeza ili da nemam grudi, ali sam ga podsjetila da imam jedinicu iz matematike, da sam tjedan dana u školskoj kazni te da sam se prije nekoliko dana probudila i zatekla profesora Gianinija u boksericama kako doručkuje s mojom mamom. Priznao je da možda ipak imam nekih problema. Cijelo vrijeme dok smo Michael i ja razgovarali, vidjela sam da nas Lilly ljutito promatra iza ploče za plakate na koju je velikim crnim markerom ispisivala Ho-Gate slogane. Valjda zato što smo nas dvije u svađi, sada više ne mogu bili prijateljica ni s njezinim bratom. Ili je možda samo ljuta zato što je njezin bojkot Hoove trgovine stvorio popriličan metež unutar škole. Kao prvo, svi Azijati počeli su kupovati isključivo u Hoovoj trgovini delikatesama. A zašto i ne bi? Zahvaljujući Lillynoj kampanji, sada znaju da na sve proizvode imaju pet centi popusta. Drugi problem je u tome što u blizini nema nijedne druge trgovine delikatesama. To je uzrokovalo ozbiljne podjele u redovima demonstranata. Nepušači žele nastaviti bojkot, ali pušači su za to da se Hoovima napiše ozbiljno pismo i zatim cijela stvar zaboravi. A s obzirom na to da sva popularna djeca na školi puše, ona uopće ne priznaju bojkot. Oni kao i uvijek odlaze u Hoovu trgovinu da bi kupili svoje Camel Lights. A ako ne možeš pridobiti te popularne na svoju stranu, onsa moraš priznati da je sve uzaludno: bez podrške slavnih nijedna bitka nema smisla. Hoću reći, gdje bi sva ona gladna djeca bila bez Sally Strathers? Bilo kako bilo, Michael me tada upitao nešto čudno. Rekao je, "Onda, imaš li zabranu izlazaka?" Zbunjeno sam ga pogledala. "Misliš zbog toga što sam dobila školsku kaznu? Ne, naravno da nemam. Mama je u potpunosti na mojoj strani. Tata hoće tužiti školu." Michael je rekao, "Oh. Pa, mislio sam, ako imaš vremena u subotu, mislio sam da bismo možda mogli... " Ali, tada je u učionicu ušla profesorica Hill i svima nam podijelila upitnike za njezin doktorat na temu urbanog nasilja medju mladima, iako se Lilly požalila da mi uopće nismo kvalificirani da na to odgovaramo, budući da je jedino nasilje među mladima koje je itko od nas ikad iskusio bilo ono na rasprodaji traperica modela relaxedfit u Gapu na Madison Avenue. Onda je zvonilo i ja sam istrčala van što sam brže mogla. Vidite, znala sam što me je Michael htio pitati. Htio je predložiti da se nađemo i vježbamo moje dijeljenje, za koje kaže da je katastroflalno. Jednostavno to nisam mogla podnijeti. Matematika? Za vikend? Nakon što sam cijeli tjedan zurila u brojeve? Ne, hvala. No nisam htjela ispasti nepristojna, pa sam otišla prije nego što me uspio pitati. Je li to bilo grozno od mene? Stvarno, postoji neka granica koliko kritike djevojka može podnijeti. ma mon tes

45

ki@ ta ton tes sa son ses notre notre nos votre votre vos leur leur leurs DOMAĆA ZADAĆA Matematika: str. 121,1 - 57, samo neparne zadatke Engleski: ??? Pitati Shameeku Svjetska civilizacija: pitanja na kraju 9. poglavlja NT: ništa Francuski: pour demain, une vignette culturelle Biologija: ništa Utorak navečer Baka kaže da joj Tina Hakim Baba izgleda kao mnogo bolja prijateljica za mene od Lilly Moscovitz. Ali mislim da to kaže samo zato što su Lillyni roditelji psiholozi, a Tinin tata je arapski šeik, a mama joj je u rodu sa švedskim kraljem, pa je prikladnije da se prestolonasljednica Genovije druži s njima. Osim toga, baka kaže da su Hakim Babe superbogati. Imaju oko bilijun naftnih bušotina. Baka mi je rekla da, kad budem išla na večeru u petak, moram ponijeti neki dar i obuti svoje Gucci mokasinke. Pitala sam baku kakav dar, a ona je odgovorila doručak. Ona će ga naručiti specijalno iz Balduccija i reći da im ga dostave u subotu ujutro. Nije lako biti princeza. Upravo sam se sjetila: danas za ručkom Tina je sa sobom imala novu knjigu. Imala je iste korice kao i ona prošla, samo što je sada glavna junakinja bila brineta. Ova se zvala Moja tajna ljubav, a radilo se o djevojci iz rudničkoe porodice koja se zaljubila u bogatog dečka koji je uopće nije primjećivao. Onda djevojčin ujak otme dečka i traži za njega otkupninu, i ona mu mora liječiti rane i pomagati mu da pobjegne i tako, i on se, naravno, ludo zaljubi u nju. Tina kaže da je već pročitala kraj i da je djevojka otišla živjeti kod roditelja tog bogatog dečka, nakon što joj je ujak završio u zatvoru ne mogavši je više uzdržavati. Kako to da se takve stvari nikada ne događaju meni? Srijeda, 15. listopada, sat razredne zajednice Danas opet nije bilo Lilly. Lars je rekao da bismo trošili manje vremena da vozimo ravno u školu, umjesto da svaki dan stajemo ispred njezine kuće. Pretpostavljam da ima pravo. Bilo je stvarno čudno kad smo se danas zaustavili ispred Al-berta Einsteina. Svi ljudi koji obično stoje vani prije nego što počne nastava, pušeći i sjedeći na Jou, kamenom lavu, sada su stajali u grupicama i gledali u nešto. Valjda je opet nečiji tata optužen za pranje novca. Roditelji su ponekad tako egocentrični: prije no što učine nešto protuzakonito, trebali bi malo stati i razmisliti o tome kako bi se osjećala njihova djeca ako budu uhvaćeni. Da sam ja Chelsea Clinton, promijenila bih ime i preselila se na Island. Ja sam samo prošla pokraj, kako bih pokazala da ne želim sudjelovati u tračevima. Hrpa ljudi zurila je u mene. Pretpostavljam da je Michael u pravu: stvarno se pročulo da sam probola Lanu onim Nutty Royal sladoledom. Ili to ili mi kosa čudno strši. Ali, provjerila sam u ogledalu u ženskom zahodu i bila je u redu. Međutim, kad sam ušla u WC, nekoliko djevojaka istrčalo je iznutra hihoćući. Ponekad mi je žao što ne živim na pustom otoku. Stvarno. Da nikoga nema u blizini stotinama milja. Samo ja, ocean, pijesak i kokosovo stablo. I možda devedesetcentimetarski televizor visoke rezolucije sa satelitskom antenom i Sonyjevim PlayStationom s Bandicootom, u slučaju da mi postane dosadno. I MALO POZNATE ČINJENICE 1. Najčešće pitanje u Albertu Einsteinu je "Imaš li žvakaću gumu?" 2. Crvena boja privlači pčele i bikove. 3. Na satu razredne zajednice ponekad treba čak pola sata samo da se svi skupimo. 4. Nedostaje mi što Lilly Moscovitz i ja nismo najbolje prijateljice. Kasnije u srijedu, prije matematike Dogodilo se nešto jako čudno. Josh Richter došao je do svog ormarića da spremi knjigu iz trigonometrije

46

ki@ i rekao mi, "Kako je?" dok sam ja vadila iz ormarića svoju bilježnicu iz matematike. Kunem se da ne izmišljam. Bila sam tako šokirana da mi je skoro ispao ruksak. Nemam pojma što sam mu odgovorila. Mislim da sam rekla dobro. Nadam se da sam rekla dobro. Zašto mi se Josh Richter obraća? Mora da je ponovno imao žutu minutu, kao onda u Bigelowsu. Josh je zatim zalupio vratima svog ormarića, pogledao mi ravno dolje u lice - zbilja je visok - i rekao, "Vidimo se kasnije." Onda je otišao. Trebalo mi je pet minuta da mi se disanje ponovno normalizira. Oči su mu tako plave da boli kad gledate u njih. Srijeda, ured ravnateljice Gupte Ovo je kraj. Gotova sam. To je to. Sad mi je jasno u što su svi vani zurili. Znam zašto su šaptali i hihotali. Znam zašto su one djevojke istrčale iz WC-a. Znam zašto mi se Josh Richter obratio. Moja fotografija je na naslovnoj stranici Posta. Tako je. New York Posta. Koji svaki dan čitaju milijuni Njujorčana. Oh, da. Gotova sam. Zapravo, to je moja prilično dobra fotografija. Valjda me netko snimio kad sam išla iz Plaze u nedjelju navečer, nakon večere s tatom i bakom. Prikazuje me baš u trenutku dok silazim stepenicama ispred ulaznih okretnih vrata. Smijem se, ali ne gledam u fotoaparat. Ne sjećam se da me itko fotografirao, ali netko valjda ipak je. Odmah iznad fotografije pisalo je Princeza Amelia, a manjim slovima Njujorška princeza. Sjajno. Upravo sjajno. Profesor Gianini prvi je skužio. Rekao je da je išao na posao podzemnom željeznicom i vidio novine na kiosku. Nazvao je moju mamu. Međutim, mama se tuširala, pa nije čula da telefon zvoni. Profesor G. je ostavio poruku na automatskoj sekretarici. No moja mama nikad ne provjerava poruke ujutro, zato što svi koji je poznaju, znaju da ona nije jutarnja osoba, pa nitko ne zove prije podneva. Kad je profesor G. ponovno zvao, već je bila otišla u atelije, gdje se nikad ne javlja na telefon, jer nosi walkman kad slika, tako da može slušati Howarda Sterna. I tako profesor G. nije imao izbora nego da nazove mog tatu u Plazu, što je, kad bolje razmislite, bilo prilično hrabro od njega. Profesor G. je rekao da je tata poludio. Rekao je profesoru Gianniju da me, dok on ne stigne, pošalju u ravnateljičin ured, gdje ću bili "sigurna". Moj tata očito nikad nije upoznao ravnateljicu Guptu. Zapravo, ne bih smjela tako govorili. Nije bila tako loša. Pokazala mi je novine i pomalo sarkastično, iako drago, rekla, "Mogla si mi to reći, Mia, kad sam te neki dan pitala je li sve u redu kod kuće." Zacrvenjela sam se. "Pa", rekla sam. "Mislila sam da mi nitko ne bi povjerovao." "Pa priča i je," odgovorila je ravnateljica Gupta, "pomalo nevjerojatna." To su napisali i na drugoj stranici Posta. BAJKA SE OSTVARILA ZA JEDNU SRETNU TINEJDŽERICU IZ NEW YORKA napisala je novinarka, izvjesna Carol Fernandez. Kao da sam dobila na lutriji ili nešto slično. Kao da bih trebala biti sretna zbog toga. Carol Fernandez naširoko se raspisala o mojoj mami, "crnokosoj avangardnoj slikarici Helen Thermopolis", i o mom tati, "privlačnom princu Phillipeu od Genovije", koji je "uspješno pobijedio rak testisa". Oh, Carol Fernandez, baš vam hvala što sada cijeli New York zna da moj tata ima samo jedan znate-već-što. Zatim je nastavila opisujući mene kao "visoku, bujnu ljepoticu nastalu iz burne fakultetske romanse Helen i Phillipea." HALO??? CAROL FERNANDEZ, JESI LI SE NAPUSILA???? Ja NISAM visoka, bujna ljepotica. Dobro, jesam VISOKA. Prilično sam VISOKA. Ali nisam lijepa. Ako misli da SAM JA lijepa, onda želim tu travu koju Carol Fernandez puši. Nije ni čudo da su mi se svi smijali. Ovo je TAKO neugodno. Mislim, stvarno. Oh, evo mog tate. Ajme, što on izgleda bijesno... Još uvijek srijeda, engleski Nije pošteno. Ovo je skroz i potpuno nepošteno. Mislim, svima drugima tata bi dopustio da dođu kući. Drugi bi tata, da mu je fotografija djeteta izašla na naslovnici Posta, rekao, "Možda ne bi trebala ići u školu nekoliko dana, dok se stvari ne slegnu." Drugi bi tata rekao, "Možda bi trebala promijeniti školu. Što misliš o Iowi? Bi li željela ići u školu u Iowu?"

47

ki@ Ali, ne. Ne moj tata. Zato što je on princ. I on kaže da članovi genovijanske kraljevske obitelji ne "trče kući" kad dođe do krize. Ne, oni ostaju gdje jesu i bore se. Bore se. Mislim da moj tata ima nešto zajedničko s Carol Fernandez: OBOJE puše travu. Tada me tata podsjetio da nije da mi ne plaća za ovo! Baš! Šugavih stotinu dolara! Šugavih stotinu dolara na dan u zamjenu za javno ismijavanje i ponižavanje. Onim malim tuljanima je bolje da budu zahvalni, to je sve što imam reći. I tako, evo me sad tu na engleskom i svi šapću i pokazuju na mene kao da su me bili oteli izvanzemaljci ili nešto slično, i moj tata očekuje od mene da sjedim ovdje i to im dopuštam, zato što sam princeza i to je ono što princeze rade. Ali, ova su djeca nemilosrdna. Pokušala sam to objasniti tati. Rekla sam mu, "Tata, ne razumiješ. Svi mi se rugaju." Na što je on samo rekao, "Žao mi je, dušo. Jednostavno ćeš se morati naviknuti. Znala si da će se ovo prije ili poslije dogoditi. Nadao sam se da se neće dogoditi ovako brzo, no vjerojatno je bolje da se toga riješiš..." Uh, halo? Nisam znala da ce se ovo prije ili poslije dogoditi. Mislila sam da ću uspjeti sve to održati tajnom. Moj divni plan kako ću biti princeza samo u Genoviji se raspada. Moram biti princeza i ovdje, na Manhatlanu, a vjerujte mi, to nije ni najmanje lako. Bila sam toliko ljuta na tatu što mi je rekao da se moram vratiti na nastavu, da sam ga optužila da me sam cinkao Carol Fernandez. Jako se uvrijedio. "Ja? Ja ne poznajem nikakvu Carol Fernandez." Čudno je pogledao profesora Gianinija, koji je stajao s rukama u džepovima, izgledajući zabrinuto. "Što?" Rekao je profesor Gianini, a izraz lica mu se iz zabrinutog naglo promijenio u iznenađen. "Ja? Ja do jutros nikada nisam ni čuo za Genoviju." "Isuse, tata", rekla sam. "Nemoj kriviti profesora G.-a. On nema ništa s tim." Tata mi baš nije izgledao uvjereno. "Pa, netko je pustio priču u novine..." Rekao je to zlobno. Točno se vidjelo da misli da je to učinio profesor G. Ali to nije mogao biti profesor Gianini. Carol Fernandez je u svom članku pisala o stvarima koje profesor Gianini nije mogao znati, jer za njih ne zna čak ni mama. Kao, na primjer, da Miragnac ima privatnu pistu. Nikad joj to nisam rekla. Ali, kad sam to rekla tati, on me je samo pogledao sumnjičavim pogledom. "Pa," opet je rekao, "nazvat ću tu Carol Fernandez i doznati tko joj je izvor." Dok se tata bavio time, ja sam zaglavila s Larsom. Ne šalim se. Sada, baš kao i Tina Hakim Baba, imam tjelohranitelja koji me prati na svaki školski sat. Kao da mi se i bez toga svi ne smiju. Sada imam naoružanu pratnju. Doista sam se pokušala izvući iz toga. Rekla sam, "Tata, stvarno se znam brinuti za sebe", ali on je ostao nepopustljiv i rekao da je Genovia, iako mala, vrlo bogata zemlja i da ne može riskirali da me otmu i traze za mene otkupninu, kao za onog dečka u Mojoj tajnoj ljubavi, samo što moj tata nije rekao ovo zadnje jer nikad nije čitao Moju tajnu ljubav. Rekla sam, "Tata, nitko me neće oteti. Ovo je škola", ali nije htio popustiti. Pitao je ravnateljicu Guptu je li u redu da imam tjelohranitelja u školi i ona mu je odgovorila, "Naravno, Vaša Visosti." Vaša Visosti! Ravnateljica Gupta je mom tati rekla Vaša Visosti! Da situacija nije bila tako ozbiljna, mislim da bi mi hlače pale od smijeha. Jedino dobro u svemu tome je da me ravnateljica Gupta oslobodila kazne za ostatak tjedna, rekavši da mi je dovoljna kazna što mi je fotografija izašla u Postu. Ali, jedini stvarni razlog tome je što je potpuno očarana mojim ocem. Ne biste povjerovali kako ju je sarmirao u svom Jean-Luc Picard stilu, obraćajući joj se s Gospodjo Ravnateljice i ispričavajući joj se za svu zbrku. Toliko je očijukao s njom da sam očekivala da će joj poljubiti ruku. A ravnateljica Gupta je udana već sto godina i ima jedan veliki, crni madež na jednoj strani nosa. I skroz je nasjela! Potpuno je pala na njega! Pitam se hoće li Tina Hakim Baba i dalje htjeti sjediti sa mnom za ručkom. Pa, ako bude barem će naši tjelohranitelji imati što raditi: mogu uspoređivati taktiku obrane civila. Još uvijek srijeda, francuski Mislim da bi mi češće trebala izlaziti fotografija na naslovnici Posta. Odjednom sam postala vrlo popularna. Ušla sam u kantinu (rekla sam Larsu da uvijek bude pet koraka iza mene; stalno mi je stajao na pete mojih vojničkih čizama), i dok sam stajala u redu uzimajući poslužavnik, od svih ljudi, prišla mi je Lana Weinberger rekavši, "Bok, Mia. Zašto ne sjedneš s nama?"

48

ki@ Uopće se ne šalim. Sada kad sam postala princeza, ta šugava licemjerka želi mi biti prijateljica. Tina je stajala odmah iza mene u redu (pa, dobro, Lars je bio iza mene; Tina je bila iza Larsa, a Tinin tjelohranitelj iza nje). No, je li Lana pozvala Tinu da joj se pridruži? Naravno da nije. New York Post nije nazvao Tinu "visokom i bujnom ljepoticom". Niske, zdepaste djevojke - čak ni one kojima je otac arapski šeik nisu dovoljno dobre da sjede pokraj Lane. Oh, ne. Samo čistokrvne genovijanske princeze su dovoljno dobre da sjede pokraj Lane. Skoro sam povratila po poslužavniku. "Ne, hvala, Lana", odgovorila sam. "Već imam nekoga s kime ću sjediti." Trebali ste vidjeti Lanin izraz lica. Posljednji put kad sam je vidjela u takvom šoku bilo je kada joj je kornet bio zalijepljen na prsa. Kasnije, kad smo sjedile za stolom, Tina je pojela samo nekoliko zalogaja salate. Nije rekla ni riječi o cijeloj priči da sam ja princeza. No, u međuvremenu, svi su u cijeloj kantini - uključujući i štrebere, koji inače nikada ništa ne primjećuju - zurili prema našem stolu. Kažem vam, bilo mi je užasno neugodno. Osjećala sam kako me Lilly probija pogledom. Nije mi još ništa rekla, ali mislim da sigurno mora znati. Nema baš mnogo stvari koje mogu promaknuti Lilly. U svakom slučaju, nakon nekog vremena nisam to više mogla podnijeti. Odložila sam vilicu na kojoj su bili riža i grah i rekla, "Čuj, Tina. Ako više ne želiš sjediti sa mnom, razumjet ću." Tinine velike oči napunile su se suzama. Stvarno. Odmahnula je glavom, a njezina dugačka, crna pletenica se zanjihala. "Kako to misliš?" upitala je. "Više ti nisam draga, Mia?" Sada je na meni bio red da se šokiram. "Sto? Naravno da si mi draga. Mislila sam da ja možda tebi više nisam draga. Mislim, svi zure u nas. Zato sam mislila da možda više ne želiš sjediti sa mnom." Tina se tužno nasmiješila. "U mene uvijek svi zure", rekla je. "To je zbog Wahima, znaš." Wahim je njezin tjelohranitelj. Wahim i Lars sjedili su pokraj nas i prepirali se oko toga čiji pištolj ima veću vatrenu moć, Wahimov Magnum 357 ili Larsov 9 mm Glock. Tema jest bila pomalo uznemirujuća, no obojica su se doimali vrlo sretnima. Izgledalo je kao da će za nekoliko minuta početi odmjeravati snagu obaranjem ruke. "Tako da sam," rekla je Tina, "ja naviknuta na to da ljudi misle da sam čudna. Meni je žao tebe, Mia. Mogla bi sjedili s bilo kim - bilo kim u cijeloj ovoj kantini - a ti si zaglavila sa mnom. Ne želim da misliš da moraš biti dobra prema meni, samo zato što nitko drugi nije." Tada sam se stvarno razljutila. Ne na Tinu. Nego na sve ostale u Albertu Einsteinu. Mislim, Tina Hakim Baba je stvarno, stvarno draga, a to nitko ne zna zato što nitko nikada ne razgovara s njom, zato što nije jako mršava i zato što je povučena i zato što je na svakom koraku prati glupi tjelohranitelj. Dok se ljudi brinu zbog stvari kao što su to da Hoova trgovina naplaćuje nekim ljudima pet centi više za kolačiće od gingka, u školi postoje osobe koje hodaju okolo potpuno bijedne, jer im nitko ne želi reći ni dobro jutro ili ih pitati kako su provele vikend. Tada sam se počela osjećati krivom, jer sam prije tjedan dana i ja bila jedna od tih ljudi. Uvijek sam mislila da je Tina Hakim Baba nekakva nakaza. Razlog zašto nisam željela da itko zna da sam princeza bio je taj što sam se bojala da će se prema meni ponašati kao prema Tini Hakim Babi. A tek sada, kad sam upoznala Tinu, znam koliko sam bila u krivu što sam o njoj mislila loše. Zato sam rekla Tini da ne želim sjediti ni sa kim, osim s njom. Rekla sam joj da mislim da bismo se trebale držati zajedno, i to ne samo iz očitog razloga (Wahim i Lars). Rekla sam joj da bismo se trebale držati zajedno zato što su svi ostali u ovoj glupoj školi totalno LUDI. Tina je nakon toga izgledala mnogo sretnija i počela mi je pričati o novoj knjizi koju čita. Ovoj je naslov Voljeti samo jednom, a radi se o djevojci koja se zaljubi u dečka koji ima posljednji stadij raka. Rekla sam Tini da mi se to čini jako patetično za čitanje, ali ona mi je rekla da je već pročitala kraj, i da dečko ozdravi. Valjda je onda u redu. Dok smo praznile poslužavnike, vidjela sam da Lilly zuri u mene. No, to nije bio pogled nekoga tko se misli ispričati. Zato kasnije, kad sam došla na NT, i nisam bila previše iznenađena kad je Lilly sjela i ponovno počela zuriti u mene. Boris je pokušavao razgovarati s njom, ali ona ga očigledno nije slušala. Napokon je odustao, uzeo svoju violinu i pokupio se u prostoriju za materijale, kamo i pripada. U međuvremenu, evo kako su prošle moje instrukcije s Lillynim bratom: Ja: Bok, Michael. Riješila sam sve zadatke koje si mi dao. Ali još uvijek mi nije jasno zašto jednostavno ne bih pogledala u vozni red kad bih htjela saznati kada će vlak, koji se kreće brzinom od 110 kilometara na sat, stići u Fargo u Sjevernoj Dakoti, ako iz Salt Lake Cityja krene u 7 sati ujutro. Michael: Dakle. Princeza od Genovije, ha? Jesi li uopće namjeravala podijeliti tu informaciju sa nama ostalima

49

ki@ ili smo trebali pogađati? Ja: Nadala sam se da niko nikada nece saznali. Michael: Pa, to je očito. Iako mi nije jasno zašto. Nije to ništa loše. Ja: Šališ se? Naravno daje loše! Michael: Jesi li pročitala članak u današnjem Postu, Thermopolis? Ja: Nema šanse. Neću čitati to smeće. Ne znam što si ta Carol Fernandez zamišlja da je, ali... Tada se umiješala Lilly. Bilo je kao da nije mogla izdržati da se ne umiješa. Lilly: Ti dakle ne znaš da prestolonasljednik Genovije - tvoj otac - ima osobnu imovinu koja je, uključujući imanje i umjetničku zbirku u palači, procijenjena na više od tri stotine milijuna dolara? Pa, pretpostavljam da je vrlo očito da je Lilly pročitala članak u današnjem Postu. Ja: Hm... Halo? Tristo milijuna dolara?? A ja dobivam šugavih sto dolara po danu??? Lilly: Pitam se koliko je tog bogatstva zgrnuto iskorištavanjem znoja običnih radnika. Michael: Ja bih rekao ništa, s obzirom na to da stanovnici Genovije nisu nikad plaćali poreze na dohodak ili zemljanim. Uostalom, što je s tobom, Lil? Lilly: Pa, ako ti želiš tolerirati neumjerenosti monarhije, samo izvoli, Michael. Ali ja mislim da je odvratno, s obzirom na stanje u kojem se danas nalazi svjetsko gospodarstvo, da netko ima imovinu koja iznosi tristo milijuna dolara... pogotovo netko tko za to nije radio ni jedan dan u svom životu! Michael: Oprosti, Lilly, ali koliko sam ja shvatio, Mijin otac vrlo naporno radi za svoju zemlju. Povijesna zadana riječ njegova oca, nakon provale Mussolinijevih snaga 1939., da će koristiti prava suverenosti u skladu s političkim i gospodarskim interesima susjedne Francuske namjenjenu za vojnu, kopnenu i mornaričku zaštitu u slučaju rata, mogla je zavezati ruke nesposobnijem političaru, ali Mijin je otac uspio djelovati zaobišavši taj sporazum. Njegovi su napori stvorili naciju s najvišim stupnjem pismenosti u Europi, jednim od najviših stupnjeva obrazovnih postignuća, najmanjom smrtnosću novorođenčadi, najnižom inflacijom i najnižim stupnjem nezaposlenosti na zapadnoj hemisferi. Samo sam zurila u Michaela nakon što je to izgovorio. Vau. Zašto me baka ne uči takve stvari na našim lekcijama? Mislim, to su informacije koje bih zaista mogla negdje i iskoristiti. Nije da baš moram znati u kojem smjeru da nagnem tanjur s juhom. Ali moram znati kako se braniti od žučljivih antirojalista, kao što je moja bivša najbolja prijateljica Lilly. Lilly: (Michaelu) Ušuti. (meni) Vidim da su te već pridobili za deklamiranje svoje populističke propagande, kao dobru, malu djevojčicu. Ja: Mene? Michael je... Michael: Ah, Lilly, ti si samo ljubomorna. Lilly: Nisam! Michael: Da, jesi. Ljubomorna si jer je ošišala kosu a da nije pitala tebe. Ljubomorna si jer si prestala razgovarati s njom, a ona si je našla novu prijateljicu. Ljubomorna si jer je sve ovo vrijeme Mia imala tajnu za koju ti nije rekla. Lilly: Michael, ZAČEPI! Boris: (proviruje iza vrata ostave) Lilly? Rekla si nešto? Lilly: NISAM SE OBRAĆALA TEBI, BORIS! Boris: Oprosti (vraća se natrag u ostavu). Lilly: (sada stvarno bijesna) Ajme, Michael, odjednom si stvarno brzo počeo braniti Miju. Pitam se je li ti ikad palo na pamet da tvoj argument, koji se tobože temelji na logici, možda više proizlazi iz libida, a manje iz razuma. Michael: (iz nekog razloga je pravo crven jeli) Pa, što je s tvojim progonom Hoovih? Temelji li se i to na intelektualnom razmišljanju? Ili je to više primjer podivljale taštine? Lilly: To je kružni argument. Michael: Ne, nego empirijski. Vau. Michael i Lilly su tako pametni. Baka ima pravo: moram poraditi na svom rječniku. Michael: (meni) Zar te sada onaj tip (pokazao je na Larsa) mora posvuda pratiti? Ja: Da. Michael: Stvarno? Posvuda? Ja: Svugdje, osim na WC. Tada čeka vani. Michael: A što da ideš na spoj? Kao na primjer na Ples kulturne raznolikosti ovog vikenda? Ja: To baš i nije problem, s obzirom na to da me nitko nije pozvao.

50

ki@ Boris: (naginje se iz ostave) Oprostite. Slučajno sam laktom prevrnuo bocu ljepila za gumu, pa mi postaje malo teško disali ovdje unutra. Mogu li sada izaći? Svi u NT učionici: NE!!! Profesorica HM: (provirivši glavom iz hodnika) Kakva je to buka ovdje? Jedva čujemo što mislimo u zbornici. Boris, zasto si ti u ostavi? Odmah da si izašao. A vi ostali, vratite se na posao! Moram bolje pogledati taj članak u današnjem Postu. Tristo milijuna dolara?? Toliko je Oprah zaradila prošle godine! Ako smo toliko bogati, zašto onda ja u sobi imam crnobijeli televizor? Bilješka sebi: U rječniku potražiti riječi empirijski i libido. Srijeda navečer Nije ni čudo da je tata bio tako ljut zbog članka Carol Fernandez! Kad smo Lars i ja nakon mog dopunskog sata izašli iz škole, novinari su bili posvuda. Ne šalim se. Kao da sam ubojica ili neka slavna ličnost ili tako nešto. Profesor Gianini, koji je izašao s nama, rekao je da su novinari pristizali tijekom cijeloga dana. Bilo je kombija s New York One, Fox News, CNN-a, Entertainment Tonight - otkud god hoćete. Pokušavali su intervjuirati svu djecu koja idu u Albert Einstein, pitajući ih poznaju li me (jednom se isplati biti nepopularan; mislim da nisu mogli naći nikoga tko bi se zaista mogao sjetiti tko sam - barem ne s mojom novom, netrokutastom kosom). Profesor G. kaže da je ravnateljica Gupta na kraju morala pozvati policiju, jer je škola Alberta Einsteina privatni posjed na koji su novinari neovlašteno upali, bacajući opuške po stepenicama, blokirajući pločnik, naslanjajući se na Joa i tome slično. Sto je, kad bolje razmislite, upravo ono što čine popularna djeca kad se motaju po školskim terenima poslije posljednjeg zvona, a ravnateljica Gupta zbog njih nikada nije zvala policiju... no, s druge strane, pretpostavljam da njihovi roditelji ipak plaćaju školarinu. Moram priznati da otprilike znam kako se osjećala princeza Diana. Mislim, kad smo Lars, profesor G. i ja izašli van, novinari su nagrnuli na nas, mašući mikrofonima prema nama i vičući stvari poput, "Amelia, može jedan smiješak?" i "Amelia, kako je to probuditi se jedno jutro kao proizvod samohranog roditelja, a sljedeće večeri leći u krevet kao princeza čije je bogatstvo veće od tristo milijuna dolara?" Bilo me je malo strah. Cak i da sam htjela, nisam mogla odgovoriti na njihova pitanja, jer nisam znala u koji da mikrofon govorim. Osim toga, bila sam gotovo slijepa od svih tih bliceva koji su mi bljeskali u lice. Tada je Lars preuzeo stvar u svoje ruke. Trebali ste ga vidjeti. Prvo je meni rekao da ništa ne govorim. Onda me obgrlio i rekao profesoru G.-u da me on obgrli s druge strane. Tada smo, ne znam ni sama kako, pognuli glave i projurili kroz sve kamere i mikrofone i ljude koji su ih držali, i sljedeće što znam jest da me Lars gurao na stražnje sjedalo tatina automobila i da je i on uskočio unutra poslije mene. Halo! Pretpostavljam da se sva ona obuka u izraelskoj vojsci isplatila. (Načula sam kada je Lars rekao Wahimu da je tamo naučio rukovati Uzijem. Ispostavilo se da Wahim i Lars čak imaju i neke zajedničke prijatelje. Valjda svi tjelohranitelji pohađaju istu školu za obuku u pustinji Gobi.) Bilo kako bilo, čim je zalupio vratima, Lars je rekao, "Vozi" i vozač je nagazio na gas. Nisam ga prepoznala, ali pokraj njega, na suvozačkom sjedalu, sjedio je moj tata. I dok smo odmicali, uz škripu kočnica i bljeskanje fotoaparata, novinari su nam se bacali na prednje staklo da bi napravili što bolju fotografiju, a moj tata je ležerno rekao, "Dakle. Kako si provela dan,Mia?" Isuse! Odlučila sam ignorirati tatu. Umjesto odgovora, okrenula sam se da mahnem profesoru G.-u. Međutim, profesora G.-a je progutalo more mikrofona! Ali on im nije htio ništa reci. Samo je mahao rukama, pokušavajući krenuti u smjeru podzem ne željeznice, do vlaka E kojim će stići kući. Bilo mi je žao jadnog profesora Gianinija. Istina, vjerojatno je gurnuo jezik u mamina usta, ali inače je stvarno simpatičan i ne zaslužuje da ga gnjave novinari. To sam rekla tati, kao i to da smo trebali povesti profesora Gianinija kući, ali on se samo namrštio i počeo navlačiti svoj sigurnosni pojas. Rekao je, "K vragu i tipoj asovi. Uvijek me guše." Zatim sam upitala tatu kamo ću sada ići u školu. Tata me pogledao kao da sam poludjela. "Rekla si da želiš ostati u Albertu Einsteinu!" izderao se. Ja sam rekla da jesam, ali da je to bilo prije nego što me Carol Fernnndez raskrinkala. Tata me pitao što znači raskrinkali, pa sam mu objasnila da je to kad netko na državnoj televiziji ili u novinama ili putem nekog drugog velikog javnog glasila, razotkrije tvoju seksualnu orijentaciju. Samo što je u ovom slučaju, objasnila sam, umjesto moje seksualne orijentacije, otkriven moj kraljevski status. Onda je tata rekao da ne mogu ići u novu školu samo zato što sam raskrinkana da sam princeza. Rekao je da

51

ki@ moram ostati u Albertu Einsteinu i da će Lars ići sa mnom na nastavu i štititi me od novinara. Pitala sam ga tko će onda njega vozikati okolo, a on je pokazao na novog tipa, Hansa. Novi vozač mi je kimnuo glavom u retrovizoru i rekao, "Bok." Tada sam rekla, "Lars će me pratiti svugdje kamo idem?" Što ako jednostavno poželim prošetati do Lilly? Mislim, u slučaju da smo Lilly i ja još uvijek prijateljice. Što se sada sigurno više neće dogoditi. I tata je odgovorio, "Da, Lars će ići s tobom." Znači, praktički više nikamo neću ići sama. To me razljutilo. Sjedila sam na stražnjem sjedalu, dok mi je crveno svjetlo semafora bliještalo u lice i rekla, "Dobro, mislim da je to to. Ne želim više biti princeza. Možeš si uzeti svojih sto dolara po danu i poslati baku natrag u Francusku. Dajem otkaz." A tata je svojim umornim glasom rekao, "Ne možeš odustati, Mia. Današnji članak je zaključio sporazum. Sutra će tvoje lice biti u svim američkim novinama - a možda i u svim svjetskim. Svi će znati da si ti princeza Amelia od Genovije. A ne možeš prestati biti ono što jesi." Pretpostavljam da to baš i nije bilo ponašanje dostojno jedne princeze, ali plakala sam cijelim putem do Plaze. Mislim da je bilo jako lijepo od Larsa što mi je dao svoju maramicu. Još uvijek srijeda Mama smatra da je baka bila ta koja je dala mig Carol Fernandez. Ali ja ne mogu vjerovati da bi baka učinila tako nešto - znate, dala Postu da se dočepa senzacionalnih vijesti o meni. Posebice zato što sam toliko u zaostatku u lekcijama iz kraljevskog ponašanja. Znate? Sada je gotovo sigurno da ću se morati početi ponašati kao princeza - mislim, stvarno se ponašati kao princeza - ali baka još nije došla do onih zaista važnih stvari, poput kako se obrazovano svađati s otrovnim antirojalistima poput Lilly. Do sada me baka naučila samo kako treba sjediti; kako se oblačiti; kako upotrebljavati vilicu za ribu; kako se obraćati starijim članovima osoblja kraljevske obitelji; kako reći mnogo vam hvala i ne, ne zanima me to, na sedam jezika; kako napraviti Sidecar i nekakvu marksističku teoriju. Kakve ću koristi imati od TOGA? Ali, moja je mama uvjerena da je u pravu. Ništa je neće natjerati da se predomisli. Tata se zaista naljutio na nju, ali on;i i dalje misli svoje. Kaže da je baka sve odala Carol Fernandez i da je tata samo treba upitati pa će saznati istinu. Tata ju je i upitao - ne baku. Mamu. Pitao ju je zašto nikad nije pomislila na to da je moguće da je njezin dečko sve izbrbljao Carol Fernandez. No, mislim da je tata požalio, čim je to izgovorio. Zato što su mamine oči postale onakve kakve postanu kad je jako ljuta - mislim stvarno ljuta, kao onda kad sam joj ispričala kako je neki tip na Washington Squareu meni i Lilly, jednom dok smo snimale nešto za njezinu emisiju, pokazao svoj znate-već-što. Oči su joj postajale sve uže i uže, dok nisu bile samo uski prorezi. Nakon toga, sljedeće što sam vidjela bilo je kako oblači kaput i ide van isprašiti tur nekom ekshibicionistu. Samo što, kad je tata optuzio profesoira Gianinija, nije obukla kaput. Umjesto toga, oči su joj se jako suzile, usne su joj skoro nestale, toliko ih je jako stisnula, i tada je rekla, "Izađi... van", glasom koji je podsjećao na kućnog duha iz onog filma Amityville Horror. No tata nije htio izaći, iako, u tehničkom smislu, stan pripada mami (hvala Bogu da Carol Fernandez u novinama nije napisala adresu stana, i hvala Bogu što je mama tako paranoična zbog Jessea Helmsa, koji huška ClA-u na sociopolitičke umjetnike kao što je ona da bi povukao njihove stipendije NEA-a*, pa ne želi da naš telefonski broj bude u imeniku tako da novinari nisu otkrili gdje se nalazi stan, pa barem možemo naručiti hranu iz kineskog restorana bez straha da u specijalnoj reportaži čujemo priču o tome kako princeza Amelia voli povrće moo shii). Umjesto toga, tata je rekao, "Stvarno, Helen, mislim da si dopuštaš da, zbog toga što ne voliš moju majku, ne vidiš pravu istinu." "Pravu istinu?" izderala se mama. "Prava je istina, Phillipe, da je tvoja majka..." Tada sam odlučila da će biti najbolje da se povučem u svoju sobu. Stavila sam slušalice na uši, tako da ne moram slušati kako se svađaju. Taj sam trik naučila gledanjem djece čiji se roditelji razvode u televizijskim filmovima. Trenutačno, moj omiljeni CD je najnoviji album Britney Spears, pa iako znam da je to zbilja glupavo, i da to nikad ne bih mogla reći Lilly, ali ja potajno želim biti Britney Spears. Jednom sam sanjala da sam Britney i da nastupam u auli Alberta Einsteina, a na sebi sam imala malu, ružičastu minisuknju za koju mi je Josh Richter dao komplimet točno prije nego što sam izašla na pozornicu. *NEA - National Education Association (Državno obrazovno udruženje).

52

ki@

Nije li sramotno to nekome priznati? Čudno je to što iako znam da nikada ne bih mogla reći Lilly za taj san a da ona ne počne spominjati Freuda i objašnjavati mi kako je ružičasta suknja falusni simbol i da to sto zelim biti Britney ukazuje na moj nedostatak samopoštovanja ili tako nešto, isto tako znam da bih to mogla reći Tini Hakim Babi te da bi njoj to bilo jednako zanimljivo i da bi htjela znati je li ili nije Josh imao na sebi kožne hlače. Ne znam jesam li to ikada spomenula, ali stvarno je teško pisati s mojim novim, umjetnim noktima. Što više razmišljam o tome, to se više pitam je li baka zaista ta koja je sve ispričala Carol Fernandez. Mislim, kad sam danas došla na poduku, još uvijek sam plakala, a baka uopće nije imala razumijevanja za to. Rekla je, "A te suze su zbog...?" I kad sam joj objasnila, samo je podigla svoje nacrtane obrve - sve svoje obrve čupa i crta nove svaki dan, iako, ako se mene pita, ne vidim u tome poantu, ali nema veze - i rekla, "C est la vie", što na francuskom znači "Takav ti je život". Samo što mislim da u životu nema mnogo djevojaka kojima je lice objavljeno preko cijele naslovne stranice Posta, osim u slučaju da su dobile na lutriji ili spavale s predsjednikom ili tome slično. Ja nisam učinila ništa, osim što sam se rodila. Ja mislim da to uopće nije "takav je život". Ja mislim da je sve to bez veze. Zatim je baka počela pričati o tome kako je cijeli dan primala pozive predstavnika medija i kako me svi ti ljudi, kao što su Leeza Gibbons i Barbara Walters, žele intervjuirati i rekla je da bih trebala održati konferenciju za novinare i da je ona već razgovarala s ljudima u Plazi o tome te da će oni pripremiti neku posebnu prostoriju s podijem i vrčem hladne vode i nekakvim palmama u teglama i takve stvari. Nisam mogla vjerovati! Rekla sam, "Bako! Ja ne želim razgovarati s Barbarom Walters! Bože! Kao da želim da svi znaju sve o meni!" A onda je baka važno rekla, "Pa, ako se ne potrudiš izaći u susret medijima, samo će pokušati doći do priče na bilo koji način, što znači da će se nastaviti pojavljivati pred tvojom školom. I pred kućama tvojih prijatelja, i u tvojoj trgovini i tamo gdje posuđuješ one filmove na videokasetama koje toliko voliš." Baka ne vjeruje u video. Kaže da je Bog htio da gledamo filmove kod kuće, onda ne bi izumio gostujuće predstave. Baka me pitala gdje mi je osjećaj građanske dužnosti. Rekla je da bi moje pojavljivanje na Datelineu bilo izvrsna reklama za promicanje turizma u Genoviji. Ja zaista želim učiniti ono što je najbolje za Genoviju. Zaista. Ali također moram učiniti ono što je najbolje za Miju Thermopolis. A pojavljivanje na Datelineu sigurno ne bi bilo dobro za mene. Ali, baka je stvarno zapela za cijelu tu stvar o promoviranju Genovije. Stoga sam se počela pitati nije li možda, možda ipak, moja mama u pravu. Možda baka jest razgovarala s Carol Fernandez. Ali bi li baka zaista učinila tako nešto? Pa. Bi. Upravo sam skinula slušalice s ušiju. Još uvijek se prepiru. Izgleda da će ovo biti duga noć. Četvrtak, 16. listopada, sat razredne zajednice Pa, jutros je moje lice bilo na naslovnicama Daily Newsa i New York Newsdaya. Fotografija mi je također bila objavljena i u gradskoj rubrici New York Timesa. Upotrijebili su moju školsku fotografiju i, kažem vam, mama nije bila baš previše sretna zbog toga, jer je to značilo da ju je ili netko iz naše obitelji, kome je poslala kopiju te fotografije - što ne ide u prilog baki - ili netko iz Alberta Einsteina, što ne ide u prilog profesoru Gianiniju, morao dati novinarima. Ni ja nisam bila previše sretna zbog toga, jer su me za školsku fotografiju fotografirali prije nego što mi je Paolo napravio frizuru, pa izgledam kao jedna od onih djevojaka koje na televiziji uvijek pričaju o svojim lošim iskustvima iz razdoblja kad su bile u nekoj sekti ili o tome kako su pobjegle od supruga koji ih je zlostavljao ili tako nešto. Kad se Hans jutros zaustavio ispred Alberta Einsteina, tamo je bilo više novinara nego ikad dosad. Valjda su sve jutarnje vijesti trebale nešto za javljanje uživo. Obično su u tim reportažama prevrnuti kamioni s pilićima na Palisades Parkwayu ili neki narkić iz Queensa koji svoju ženu i djecu drži kao taoce. No, danas sam to bila ja. Pomalo sam i očekivala da bi se to moglo dogoditi, pa sam danas bila malo spremnija nego jučer. I tako sam, jasno kršeći bakina modna načela, obukla svoje vojničke čizme s novim vezicama (u slučaju da moram udariti nekoga s mikrofonom tko se previše približio), te stavila sve svoje Greenpeace bedževe kao i one protiv bundi, pa će tako moj status zvijezde barem biti iskorišten u dobre svrhe.

53

ki@ Postupak je bio isti kao i dan ranije. Lars me uhvatio pod ruku te smo nas dvoje protrčali kroz more TV kamera i mikrofona do škole. Dok smo trčali ljudi su mi dovikivali stvari kao, "Amelia, namjeravaš li slijediti primjer princeze Diane i postati kraljica ljudskih srdaca.'" i "Amelia, tko ti se više sviđa, Leonardo DiCaprio ili princ William?" i "Amelia, što misliš o mesnoj industriji?" Na to sam skoro odgovorila. Počela sam se okretati, ali Lars me je povukao u školu. EVO STO MORAM UČINITI 1. Smisliti način da me Lilly opet zavoli. 2. Pretstati biti takav slabić. 3. Prestati lagati. Ili smisliti bolje laži. 4. Prestati toliko dramatizirati. 5. Postati: A. samostalnija B. sigurnija u sebe C. zrelija. 6. Prestati misliti o Joshu Richteru. 7. Prestati misliti o Michaelu Moscovitzu. 8. Dobiti bolje ocjene. 9. Postići samoostvarenje. Četvrtak, matematika Danas nam se na matematici profesor Gianini doista trudio objasniti Kartezijevu ravninu, ali ga nitko nije mogao pratiti zbog svih novinarskih kombija koji su stajali ispred škole. Ljudi su stalno skakali, naginjali se kroz prozore i vikali novinarima: "Vi ste ubili princezu Dianu! Vratite princezu Dianu!" Profesor Gianini je pokušavao održati red, ali to je bilo nemoguće. Lilly je postajala sve bjesnija jer su se svi udružili protiv novinara, ali nitko nije htio stajati ispred Hoove trgovine i skandirati njezin slogan, koji je glasio: "Mi smo protiv rasizma Hoovih." To je malo teže reći od:"Vi ste ubili princezu Dianu! Vratite nam princezu Dianu!" pa je možda to razlog. Lillyn slogan sadrži previše teških riječi. Onda je profesor Gianini morao s nama razgovarati o tome jesu li mediji zaista krivi za smrt princeze Diane ili je to možda bila činjenica da je vozač koji je vozio bio pijan. Tada je netko pokušao reći da vozač nije bio pijan, već da je bio otrovan i da je to sve bila zavjera britanske tajne službe, ali profesor Gianini nas je zamolio da se vratimo u stvarnost. Zatim me Lana Weinberger pitala koliko dugo znam da sam princeza, a ja nisam mogla vjerovati da me stvarno nešto pita, a da to nije na arogantan način. Odgovorila sam da ne znam, nekoliko tjedana ili tako nešto, a onda je Lana rekla da bi ona, da je saznala da je princeza, otišla ravno u Disney World. No ja sam rekla da ne bi, jer bi propustila trening za navijačice, a onda je ona rekla da joj nije jasno zašto ja nisam otišla u Disney World, budući da ja nisam toliko zauzeta izvanškolskim aktivnostima, a onda je Lilly počela govoriti o disneyfikaciji Amerike i o tome kako je Walt Disney zapravo bio fašist, a onda su se svi počeli pitati je li zaista istina da mu je tijelo kriogenički zamrznuto ispod dvorca u Anaheimu, a onda nas je profesor Gianini zamolio da se vratimo na Kartezijevu ravninu. Sto je, kad bolje razmislite, vjerojatno sigurnija ravnina za život, od one na kojoj mi živimo, jer tamo nema novinara. Kartezijev koordinatni sustav dijeli ravninu u četiri dijela koji se zovu kvadranti. Cetvrtak, NIT Ručala sam s Tinom Hakim Babom, Larsom i Wahimom i Tina mi je pričala o tome kako u Saudijskoj Arabiji, odakle je njezin otac, djevojke moraju nositi nešto što se zove čadra, što je nekakav golem pokrivač koji ih prekriva od glave do pete, sa samo jednim prorezom kroz koji mogu gledati van. To bi ih trebalo štititi od požudnih pogleda muškaraca, ali Tina kaže da njezine rođakinje nose traperice iz Gapa ispod tih čadri te ih skinu čim u blizini nema odraslih i druže se s dečkima baš kao i mi. Pa, dobro, kao što bismo mi činile da se nekom dečku sviđamo. Povlačim ovo posljednje što sam rekla. Zaboravila sam da Tina ima dečka s kojim se može družiti, svog pratioca za Ples kulturalne raznolikosti, Davea Farouqa El-Abara. Isuse. Što nije u redu sa mnom? Kako to da se nijednom dečku ne sviđam ja? I tako mi je Tina pričala o čadrama, kad je odjednom Lana spustila svoj poslužavnik do naših.

54

ki@ Ne šalim se. Lana Weinberger. Ja sam, naravno, pomislila da će početi mahati računom iz kemijske čistionice za čišćenje džempera ili nam počeli tresti Tabasco umak po salatama ili tako nešto, ali umjesto toga, samo je nonšalantno rekla, "Cure, neće vam smetati ako vam se pridružimo?" A onda sam vidjela kako je pokraj mene doletio jedan poslužavnik. Na njemu su bila dva dupla cheesburgera, velika porcija krumpirića, dva čokoladna mlijeka, zdjela feferona, vrećica Doritosa, salata s francuskim preljevom, kutija Yodels čokoladnih biskvita, jabuka i velika Coca-Cola. Kad sam podignula pogled da vidim tko to može apsorbirati toliku količinu zasićenih masti, ugledala sam Josha Richtera, koji je sjedao na stolicu do mene. Uopće se ne šalim. Josh Richter. Rekao mi je, "Bok", sjeo i počeo jesti. Pogledala sam Tinu i ona je pogledala mene, a zatim smo obje pogledale u svoje tjelohranitelje. No oni su bili zauzeti prepirući se o tome jesu li meci s gumenim vrhom zaista ozlijedili izgrednike ili bi možda bilo bolje da su upotrijebili samo cijevi za polijevanje. Tina i ja ponovno smo pogledale Lanu i Josha. Stvarno privlačni ljudi kao što su Lana i Josh, nikada nigdje ne idu sami. Uvijek imaju svitu koja ih prati naokolo. Lanina svita sastoji se od gomile drugih djevojaka, od kojih je većina u navijačicama juniorske školske reprezentacije, kao i ona. Sve su jako zgodne, s dugom kosom i grudima i tim stvarima, kao i Lana. Joshovu svitu čini grupa starijih mladića, koji su svi u veslačkoj ekipi s njim. Svi su vrlo snažni, veliki i zgodni i svi jedu pretjerane količine životinjskih nusproizvoda, baš kao i Josh. Joshova svita je spustila svoje poslužavnike pokraj Joshova. Lanina svita spustila je svoje poslužavnike pokraj Lanina. I ubrzo je naš stol, za kojim su do maloprije sjedile samo dvije čudakinje i njihovi tjelohranitelji, bio počašćen prisutnošću najljepših ljudi u Albertu Einsteinu - a možda i na cijelom Manhattanu. Dobro sam pogledala Lilly i oči su joj bile širom otvorene, onako kao kada vidi nešto za što misli da bi bio dobar prilog za njezinu emisiju. "Onda", počela je čavrljati Lana, prebirući po svojoj salati - bez preljeva i samo s čašom vode sa strane. "Sto radiš ovaj vikend, Mia? Ideš li na Ples kulturne raznolikosti?" To je bilo prvi put da me je nazvala Mia, a ne Amelia. "Hm", odgovorila sam vrlo inteligentno. "Da razmislim..." "Jer, Joshovih roditelja neće biti kod kuće, pa smo planirali napraviti tulum kod njega u subotu navečer, nakon plesa i svega. Moraš doći." "Hm", rekla sam. "Pa, ne" "Stvarno bi trebala doći", rekla je Lana, napikavajući na vilicu mini rajčicu. "Zar ne bi, Josh?" Josh je trpao feferone u usta, koristeći Doritos umjesto žlice. "Naravno", rekao je punih usta. "Trebala bi doći." "Bit će tako cool", rekla je Lana. "Joshov stan je tako super. Ima šest spavaćih soba. Nalazi se na Park Avenue. U glavnoj spavaćoj sobi je jacuzzi. Zar ne da ima jacuzzi, Josh?" Josh je odgovorio, "Da, ima" Prekinuo ga je Pierce, član njegove svite i veslač, visok dva metra. "Hej, Richter, sjećaš se što je bilo nakon prošlog plesa? Kad se Bonham-Allen onesvijestila u jacuzziju tvoje mame? To je bilo guba." Lana je zahihotala. "Oh, Bože! Pocugala je cijelu onu bocu Bailey's Irish Creama. Sjećaš se, Josh? Praktički je sama popila cijelu bocu - koja prasica! - a nakon toga nije prestala povraćati." "Non-stop je povraćala", složio se Pierce. "Morala je ići na ispumpavanje želuca", Lana je rekla Tini i meni. "Liječnici iz hitne službe su rekli da bi, da ih je Josh nazvao malo kasnije, bila umrla." Svi smo se okrenuli i pogledali u Josha. On je skromno rekao, "Uopće nije bilo cool." Lana je prestala hihotati. "Nije", rekla je, sva ozbiljna, sada kada je Josh rekao da incident nije bio cool. Nisam znala što sam trebala reći na sve to, pa sam samo rekla, "Vau." "Onda", rekla je Lana. Pojela je komadić salate i promućkala malo vode u ustima. "Dolaziš ili ne?" "Žao mi je", odgovorila sam. "Ne mogu." Neke od Laninih prijateljica, koje su međusobno razgovarale, usutjele su i pogledale u mene. No Joshovi prijatelji samo su nastavili jesti. "Ne možeš?" rekla je Lana, vrlo iznenađeno. "Ne", rekla sam. "Ne mogu." "Kako to misliš, ne možeš?" Pomislila sam na to da slažem. Mogla sam reći nešto kao, Lana, ne mogu doći jer moram na večeru s islandskim premijerom. Mogla sam joj reći, ne mogu doći jer moram ići krstiti brod za krstarenja. Mogla sam izmisliti razne isprike. Ali jednom, barem jednom u svom glupom životu, rekla sam istinu.

55

ki@ "Ne mogu doći", rekla sam, "jer me mama ne bi pustila da idem na takav tulum." Oh, moj Bože. Zašto sam to rekla? Zašto, zašto, zašto? Trebala sam lagati. Totalno sam trebala lagati. Jer, kako sam zvučala kad sam tako nešto rekla? Uh, kao totalna budala. Gore od toga. Kao idiot. Kao totalna štreberica. Ne znam uopće što me je potaknulo da kažem istinu. To čak i nije bila prava istina. Mislim, to je bila istina, ali ne i pravi razlog zašto sam rekla ne. Hoću reći, istina je da me mama ne bi pustila da idem na tulum u stan nekog dečka čiji su roditelji otputovali iz grada. Čak ni s tjelohraniteljem. No pravi razlog je, naravno, bio u tome što ne bih znala kako se ponašati na takvoj zabavi. Mislim, čula sam o takvim tulumima. Na kojima postoje cijele sobe rezervirane za to da se ljudi u njima ljubakaju. Govorimo o pravim francuskim poljupcima. Možda čak i o VIŠE od toga. Možda čak i o diranju iznad struka. Možda i o diranju ispod struka. Nisam sigurna, jer nitko koga poznajem nikada nije bio na takvom tulumu. Nitko koga ja poznajem nije dovoljno popularan da bude pozvan. Osim toga, svi piju. A ja ne pijem i nemam se s kime ljubakati. Pa, što bih onda radila tamo? Lana je pogledala u mene, pa u svoje prijateljice i onda je prasnula u smijeh. Glasan. Mislim, STVARNO glasan. Pa, pretpostavljam da je ne mogu kriviti. "Oh, moj Bože", rekla je Lana kad se prestala smijati toliko jako da nije mogla govoriti. "Ne misliš valjda ozbiljno." Tako se smijala ko`da je upravo otkrila nešto novo zbog čega me može mučiti. Nisam se toliko brinula zbog sebe, ali mi je bilo žao Tine Hakim Babe, koja je tako dugo uspjela ostati povučena od javnosti. A sada je odjednom zbog mene uvučena usred zone mučenja koju provode popularne djevojke. "Oh, moj Bože", rekla je Lana. "Šališ se?" "Hm", rekla sam. "Ne." "Pa, nećeš joj valjda reći istinu", rekla je Lana, ponovno arogantno. Nisam znala o čemu govori. "Svojoj mami. Nitko ne govori istinu svojoj mami. Kažeš joj da ćeš prespavati kod prijateljice. Pa da." Oh. Mislila je lagati. Mojoj mami. Lana očigledno nikada nije upoznala moju mamu. Mojoj mami nitko ne laže. Jednostavno je nemoguće. Ne o nečemu takvome. Nema šanse. Zato sam rekla, "Slušaj, nije da ne cijenim što ste me pozvali i to sve, ali zaista mislim da ne mogu doći. Osim toga, ja čak i ne pijem..." U redu, to je bila još jedna velika pogreška. Lana me pogledala kao da sam upravo rekla da nikad nisam gledala Party of Five ili tako nešto. Rekla je: "Ne piješ?" Samo sam gledala u nju. Istina je da u Miragnacu pijem. Svaki dan uz večeru pijemo vino. To se u Francuskoj jednostavno radi. Iako se ne pije iz zabave. Pije se zato što ide uz hranu. Uz vino bi guščja jetra trebala imati bolji okus. Ne bih znala je li to istina, budući da ne jedem guščja jetra, ali iz osobnog iskustva mogu vam reći da uz kozji sir bolje ide vino nego Dr Pepper. Ali, sigurno ne bih pocugala cijelu bocu, čak ni za okladu. Čak ni za Josha Richtera. Pa sam samo slegnula ramenima i rekla, "Ne. Nastojim poštovati svoje, tijelo i ne stavljati u njega mnogo toksina." Lana je na to prezirno otpuhnula ali prekoputa nje - pokraj mene - Josh Richter je progutao zalogaj ceheeseburgera koji je bio žvakao te rekao, "Cijenim to." Lana je zinula. Moram priznati, isto sam učinila i ja. Josh Richter cijeni nešto što sam ja rekla? Sigurno se šalite. Ali on je izgledao posve ozbiljno. Više nego ozbiljno. Izgledao je kao i onog dana u Bigelowsu, kao da mi tim svojim električno plavim očima može vidjeti u dušu... Kao da mi već jest vidio u dušu... No Lana valjda nije primijetila da mi je njezin dečko gledao u dušu. Zato što je rekla, "Bože, Josh. Ti piješ više od ikoga u cijeloj ovoj školi." Josh je okrenuo glavu i pogledao je onim svojim hipnotičkim očima. Rekao je bez smiješka, "Pa, možda bih onda trebao prestati." Lana se počela smijati. Rekla je, "Oh, baš! Da mi je to vidjeti!" Međutim, Josh se nije smijao. Samo ju je nastavio gledati. Tada su mi tijelom počeli prolaziti žmarci. Josh je samo zurio u Lanu. Bilo mi je drago što tako nije zurio u mene; s tim njegovim plavim očima ne treba se šaliti. Brzo sam ustala i zgrabila svoj pladanj. Tina je, vidjevši mene, učinila isto. "Pa," rekla sam, "bok."

56

ki@ Otišle smo. Dok smo ostavljale pladnjeve, Tina me pitala, "Što je to bilo?" a ja sam joj rekla da ne znam. No jedno zasigurno znam. Prvi put mi je drago što nisam Lana Weinberger. Još uvijek četvrtak, francuski Kad sam nakon ručka otišla do svog ormarića da uzmem knjige za francuski, tamo je bio Josh. Bio je naslonjen na zatvorena vrata svog ormarića i gledao uokolo. Kada je vidio da dolazim, ispravio se i rekao, "Hej." A onda se nasmiješio. Velikim smiješkom, tako da su mu se vidjeli svi njegovi bijeli zubi. Njegovi savršeno ravni bijeli zubi. Zubi su mu toliko savršeni i toliko zasljepljujuće bijeli da sam morala odvratiti pogled. Rekla sam mu, "Hej." Bilo mi je stvarno neugodno, jer sam ga prije nekoliko minuta vidjela u svađi s Lanom. Pretpostavila sam da je čeka i da će se njih dvoje pomiriti i vjerojatno se dobro zažvaliti, pa sam se trudila što prije otvoriti svoj ormarić, uzeti stvari i nestati odatle da to ne bih morala gledati. Ali, Josh je počeo sa mnom razgovarati. Rekao je, "Doista se slažem s onim što si maloprije rekla u kantini. Znaš, o poštovanju svog tijela i to sve. Mislim da je to stvarno, znaš, cool stav." Osjetila sam kako mi lice počinje gorjeti. Bilo je kao da gorim. Koncentrirala sam se na to da ništa ne ispustim dok sam premještala knjige u svom ormariću. Baš šteta što mi je kosa sada kratka. Mogla bih pognuti glavu i kosa bi mi sakrila lice, pa se ne bi vidjelo da crvenim. "Aha", rekla sam vrlo inteligentno. "Onda," rekao je Josh, "ideš li na ples s nekim ili ne?" Ispala mi je knjiga iz matematike. Odsklizala se hodnikom. Sagnula sam se da je podignem. "Hm", rekla sam, kao odgovor na njegovo pitanje. Vukla sam se po podu, skupljajući stare materijale sa zadacima, koji su mi ispali iz knjige, kada sam vidjela kako su se prema meni spustila koljena pokrivena sivim flanelom. Joshovo lice bilo je tik do moga. Podigao je olovku, onu s pomponom na kraju. "Izvoli", rekao je i dodao. "Hvala", rekla sam. A onda sam učinila pogrešku pogledavši u njegove plave, plave oči. "Ne", rekla sam potpuno nemoćno, jer sam se od njegova pogleda tako osjećala - nemoćno. "Ni sa kim ne idem na ples." Tada je zvonilo. Josh je rekao, "Pa, vidimo se." I onda je otišao. Još uvijek sam u šoku. Josh Richter mi se obratio. Stvarno mi se obratio. Dvaput. Prvi put u mjesec dana nije me briga što imam jedinicu iz matematike. Nije me briga što mama hoda s jednim od mojih profesora. Nije me briga što sam nasljednica genovijanskog prijestolja. Nije me briga čak ni što moja najbolja prijateljica i ja ne razgovaramo. Mislim da se možda sviđam Joshu Richteru. DOMAĆA ZADAĆA Matematika: ??? Ne mogu se sjetiti!!! Engleski: ??? Pitati Shameeku. Svjetska civilizacija: ??? Pitati Lilly. Zaboravih. Ne mogu pitati Lilly. Ona ne razgovara sa mnom. NT: ništa. Francuski: ??? Biologija: ??? Bože, samo zato što se nekom dečku možda sviđam, ja potpuno izgubim glavu. Gadim se sama sebi. Četvrtak navečer Baka je rekla: "Pa, naravno da se dečku sviđaš. Zašto mu se ne bi sviđala? Dobro si ispala, zahvaljujući Paolovim prstima i mojoj skrbi." Isuse, bako, baš ti hvala. Kao da je nemoguće da se nekom dečku sviđam zbog mene same, a ne zbog toga što sam odjednom postala princeza s frizurom od 200 dolara. Mislim da je pomalo mrzim. Ozbiljno. Znam da nije u redu mrziti ljude, ali stvarno na neki način mrzim svoju baku. Najblaže rečeno, ne volim je. Mislim, osim što je užasno tašta i što misli samo na sebe, na neki način je i zlobna prema drugima. Kao na primjer, večeras. Baka je odlučila da ćemo danas u vrijeme poduke ići na večeru negdje izvan hotela da me nauči kako da postupam s novinarima. Samo što, kad smo izašli, ispred hotela baš i nije bilo mnogo novinara, samo neki

57

ki@ dečko iz Tiger lifa ili tako nešto. Valjda su svi pravi novinari otišli kući na večeru. (Osim toga, novinarima nije zabavno praćenje, ako ste spremni za njih. Uvijek se pojave onda kad ih najmanje očekujete. To ih valjda, barem koliko sam ja uspjela zaključiti, uzbuđuje.) U svakom slučaju, bila sam sretna što ih nema, jer kome trebaju novinari koji izvikuju pitanja i bljeskaju ti fotoaparatom u lice? Vjerujte mi, kamo god idem posvuda vidim velike ljubičaste mrlje. Hans je dovezao automobil i dok sam ulazila unutra, baka je rekla, "Pričekaj malo", i otišla natrag u hotel. Mislila sam da je možda zaboravila svoju tijaru ili nešto slično, ali vratila se minutu kasnije, izgledajući potpuno isto kao prije. No kad smo se zaustavili ispred restorana, Four Seasons, tamo je bila gomila novinara! Prvo sam pomislila da je netko poznat unutra, kao Shaquille O'Neil ili Madonna, ali tada su me svi počeli fotografirali i vikati "Ti princezo Amelia, kako je odrasti uz samohranu majku, a onda saznali da mamin bivši ima tristo milijuna dolara?" i "Princezo, kakve tenisice nosite?" Potpuno sam zaboravila na svoj strah od konfrontacije. Bila sam ljuta. Okrenula sam se prema baki i rekla, "Kako su znali da ćemo doći ovamo?" Baka je samo nastavila kopati po svoj torbici, tražeći cigarete. "Gdje sam ono stavila upaljač?" rekla je. "Ti si ih pozvala, zar ne?" Bila sam toliko ljuta da sam jedva vidjela ravno ispred sebe. "Ti si ih nazvala i rekla da dolazimo ovamo." "Ne budi smiješna", rekla je baka. "Nisam imala vremena nazvati sve te ljude." "Nisi ni morala. Trebala si nazvati samo jednog i svi će ga slijediti. Zašto, bako?" Baka je zapalila cigaretu. Mrzim kad puši u automobilu. "To je važan dio kraljevskog ponašanja, Amelia", rekla je između dimova. "Moraš naučiti kako izaći na kraj s novinarima. Zašto se toliko uzrujavaš?" "Ti si sve ono ispričala Carol Fernandez", rekla sam to posve mirno. "Naravno da jesam", rekla je baka, slegnuvši ramenima kao da kaže Pa, što? "Bako", povikala sam. "Kako si mogla?" Izgledala je potpuno zaprepašteno. Rekla je, "Ne obraćaj mi se na engleskom." "Ozbiljna sam", viknula sam. "Tata misli da je to učinio profesor Gianini! On i mama su se jako posvađali oko toga. Ona je rekla da si to bila ti, ali on joj nije htio vjerovati!" Baka je otpuhnula dim kroz nosnice. "Phillipe je," rekla je, "oduvijek bio užasno naivan." "Pa", rekla sam, "Reći ću mu. Reći ću mu istinu." Baka je samo odmahnula rukom, kao da kaže kako god želiš. "Mislim ozbiljno", rekla sam. "Reći ću mu. Bit će stvarno ljut na tebe, bako." "Neće. Trebala ti je vježba, dušice. Onaj članak u Postu je samo početak. Uskoro ćeš biti na naslovnici 'Voguea', a tada..." "Bako!" izderala sam se. "JA NE ŽELIM BITI NA NASLOVNICI VOGUEA! ZAR NE RAZUMIJEŠ? JA SAMO ŽELIM PROĆI PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE!" Baka je izgledala pomalo zatečeno. "Pa, u redu, dušo, u redu. Ne moraš vikati." Ne znam koliko joj je od toga što sam rekla ušlo u glavu, ali primijetila sam da su nakon večere svi novinari otišli kući. Možda me ipak čula. Kad sam došla kući, tu je OPET bio profesor Gianini. Morala sam ići u svoju sobu da nazovem tatu. Rekla sam mu, "Tata, baka je sve ispričala Carol Fernandez, a ne profesor Gianini", a on je bijedno rekao, "Znam". "Znaš?" nisam mogla vjerovati. "Znaš i nisi ništa rekao?" Rekao je, "Mia, tvoja baka i ja imamo vrlo kompliciran odnos." Hoće reći da je se boji. Pretpostavljam da ga ne mogu kriviti, s obzirom na činjenicu da ga je zaključavala u tamnicu i to sve. "Pa", rekla sam, "svejedno bi se mogao ispričati mami zbog onog što si rekao za profesora Gianinija." "Znam", rekao je i dalje jadnim glasom. Pa sam ga pitala, "I? Hoćeš li?" A on je rekao, "Mia..." Samo što je sada zvučao razdraženo. Zaključila sam da sam učinila dovoljno dobrih djela za jedan dan i spustila slušalicu. Nakon toga mi je profesor Gianini pomogao sa zadaćom. Bila sam previše zaokupljena time što je Josh Richter danas razgovarao sa mnom da bih pazila kad mi je Michael pokušavao objasniti neke stvari na NT-u. Mislim da mogu razumjeti zašto se mami sviđa profesor Gianini. S njim se lijepo družiti, znate, na primjer gledati s njim TV. Ne prisvaja daljinski upravljač, kao neki od maminih prijašnjih dečki. I čini se da ga sport uopće ne zanima. Otprilike pola sata prije nego što sam otišla u krevet, tata je ponovno nazvao i tražio da razgovara s mamom. Ušla je u sobu da razgovara s njim i kada je izašla, izgledala je vrlo samozadovoljno, na rekla-sam-ti način.

58

ki@ Voljela bih da mogu reći Lilly da je Josh Richter sa mnom razgovarao. Petak, 17. listopada, engleski OH, MOJ BOŽE!!! JOSH I LANA SU PREKINULI!!!! Ne šalim se. Zna cijela škola. Josh je s njom prekinuo sinoć nakon treninga. Bili su na večeri u Hard Rock Cafeu i rekao joj je da mu vrati njegov razredni prsten!!! Ispod onog grudnjaka sa šiljastim košaricama, koji je Gaultier napravio za Madonnu, Lana je bila potpuno ponižena! To ne bih poželjela ni svom najgorem neprijatelju. Lana se jutros nije motala oko Joshova ormarića kao obično. A kada sam je vidjela na matematici, oči su joj bile crvene i natečene, kosa joj nije izgledala ni počešljano, a kamoli oprano, a čarape su joj se rastegnule i visjele joj u naborima oko koljena. Nikad nisam mislila da ću vidjeti da Lana Weinberger izgleda neuredno!!! Prije početka sata razgovarala je na mobitel s nekim iz Bergdorfa, pokušavajući ih uvjeriti da uzmu natrag njezinu haljinu kupljenu za Ples kulturne raznolikosti, iako je već s nje skinula etiketu s cijenom. Zatim je, tijekom sala, debelim crnim markerom precrtavala "Gđa Josha Richlera", što je pisalo svugdje po omotima njezinih knjiga. Bilo je tako depresivno. Bila sam tako rastresena da sam jedva mogla cijele brojeve rastavljati na faktore. DA SAM BAREM 1. niža i da imam grudi 2. dobra u matematici 3. članica svjetski poznatog rock sastava 4. još uvijek prijateljica s Lilly Moscovitz 5. nova djevojka Josha Richtera. Još uvijek petak Uopće nećete vjerovati što mi se upravo dogodilo. Spremala sam knjigu iz matematike u ormarić, a Josh Richter je stajao tamo i uzimao svoje bilješke iz trigonometrije, rekavši posve ležerno, "Hej, Mia, s kim ideš sutra na ples?" Mislim da je nepotrebno reći da sam se skoro onesvijestila zbog činjenice da mi se uopće obratio. A na to da je zapravo govorio nešto što je zvučalo kao uvod u poziv na spoj - pa, zamalo sam povratila. Ozbiljno. Bilo mi je stvarno zlo, ali na dobar način. Mislim. Nekako sam uspjela promucati, "Hm, ni sa kim", a on je rekao i ne zezam vas: "Pa, zašto onda ne bismo išli zajedno?" O MOJ BOŽE!!!!! JOSH RICHTER ME POZVAO VAN!!!!! Bila sam toliko šokirana da na minutu nisam mogla ništa reći. Mislila sam da će mi srce početi luđački udarati, kao onda kad sam vidjela onaj dokumentarac o tome kako krave postaju hamburgeri. Samo sam stajala i zurila gore u njega. (Tako je visok!) Tada se dogodilo nešto čudno. Jedan sićušni dio mog mozga - jedini koji nije bio posve zapanjen Joshovim pozivom na spoj - mi je rekao: pozvao te van samo zato što si genovijanska princeza. Ozbiljno. To je ono što sam na sekundu pomislila. Onda je drugi dio mog mozga, njegov mnogo veći dio, rekao: PA ŠTO??? Mislim, možda me pozvao na ples zato što me poštuje kao osobu i želi me bolje upoznati i zato što mu se možda, samo možda, na neki način sviđam. Moguće je. I tako me onaj dio mozga koji je o svemu racionalno promislio, naveo da vrlo nonšalantno odgovorim, "Da, može. Moglo bi biti zabavno." Zatim je Josh izgovorio hrpu stvari o tome kako će doći po mene i kako ćemo prije plesa ići na večeru ili tako nešto. No ja sam ga jedva čula. Jer, u glavi mi je stalno odzvanjalo: Josh Richter te upravo pozvao na spoj. Josh Richter TE upravo pozvao na spoj. JOSH RICHTER TE UPRAVO POZVAO NA SPOJ!!!! Mora da sam umrla i otišla u raj. Jer se dogodilo. Napokon se dogodilo: Josh Richter mi je konačno pogledao u dušu. Pogledao mi je u dušu i vidio pravu mene, onu ispod ravnih prsa. A ONDA ME POZVAO NA SPOJ. Tada je zvonilo i Josh je otišao, a ja sam ostala stajati na istom mjestu sve dok mi Lars nije pogurkao ruku. Ne znam što je Larsu. Znam da mi nije osobni tajnik.

59

ki@ Ali, hvala Bogu što je bio tamo, jer inače nikad ne bih znala da će Josh doći po mene sutra u sedam sati navečer. Morat ću naučiti ne biti toliko šokirana kad me sljedeći put pozove na spoj, jer inače nikada neću shvatiti kako funkcionira to hodanje. STVARI KOJE MORAM UČINITI (BAREM MISLIM, JER BUDUĆI DA NIKAD PRIJE NISAM BILA NA SPOJU, NISAM BAŠ SIGURNA ŠTO TREBA UČINITI): 1. nabaviti haljinu 2. otići na frizuru 3. ponovno ići manikerki (prestati gristi umjetne nokte). Petak, NIT U redu, stvarno ne znam što si Lilly Moscovitz zamišlja tko je. Prvo je prestala razgovarati sa mnom. Zatim, kad mi se napokon ponovno obratila, to je učinila samo zato da me opet može kritizirati. Otkuda joj pravo, pitam ja vas, da pljuje po mom partneru za Ples kulturne raznolikosti? Mislim, ona ide s Borisom Pelkowskim. Boris Pelkowski. Da, može on biti glazbeni genij i sve, ali on je još uvijek Boris Pelkowski. Lilly je rekla: "Pa, barem znam da Boris nije sa mnom zbog utjehe." Oprosti. Josh Richter me nije pozvao na spoj da bi se utješio. On i Lana su bili prekinuli čak šesnaest sati prije nego što me pozvao van. Lilly je rekla: "Osim toga, Boris se ne drogira." Kunem se, za nekog tko je tako pametan, Lilly zaista previše vjeruje u tračeve i aluzije. Upitala sam ju je li ikada vidjela Josha da se drogira, a ona me sarkastično pogledala. Ali, stvarno, kad bolje razmislite o tome, nema dokaza da se Josh drogira. Definitivno se druži s ljudima koji se drogiraju, ali hej i Tina Hakim Baba se druži s princezom, ali zbog toga nije i sama princeza. Međutim, Lilly se nije svidio taj argument. Rekla je, "Ti previše racionaliziraš stvari. A kad god to činiš, Mia, onda znam da si zabrinuta." Nisam zabrinuta. Idem na najveći ples jesenskog semestra s najslađim, najosjećajnijim dečkom u školi i ništa što bilo tko učini ili kaže ne može me natjerati da se zbog toga loše osjećam. Osim što se doista osjećam malo čudno, kad vidim Lanu tako tužnu i Josha koji se čini kao da mu uopće nije stalo. Danas za ručkom, on i njegova svita sjeli su za stol s Tinom i sa mnom, a Lana i njezina svita sjele su iza, s ostalim navijačicama. Jednostavno je bilo tako čudno. Usto, ni Josh ni itko od njegovih prijatelja nije razgovarao ni sa mnom ni sa Tinom. Razgovarali su samo međusobno. Što Tini uopće nije smetalo, ali meni jest. Posebice zato što se Lana silno trudila da ne pogleda na naš stol. Kad sam joj priopćila vijest, Tina nije rekla ništa loše o Joshu. Bila je samo vrlo uzbuđena i rekla da večeras, kad ostanem spavati kod nje, možemo isprobavati raznu odjeću i eksperimentirati s frizurama da vidimo što bi najbolje izgledalo za sutrašnju večer. Pa, ja nemam kosu s kojom bih eksperimentirala, ali možemo eksperimentirati s njezinom. Zapravo, Tina je skoro uzbuđenija od mene. Ona mi kao prijateljica pruža mnogo više podrške od Lilly, koja mi je, kad je čula, sarkastično rekla, "Kamo te vodi na večeru? U Harley-Davidson Cafe?" Odgovorila sam joj vrlo sarkastično, "Ne. U Tavern on the Green." Lilly je nastavila, "Oh, kako maštovito." Pretpostavljam da super-umjetnik Boris nju vodi na neko mjesto u Villageu. Tada je Michael, koji je bio prilično tih (za njega) za vrijeme cijele nastave, pogledao Larsa i rekao, "I vi idete, zar ne?" A Lars mu je odgovorio, "Oh, da." I njih dvojica su se pogledali onim iritantnim pogledom, kojim se ponekad dečki gledaju, kao da imaju neku tajnu. Znate ono, kad su u osnovnoj školi, natjerali sve nas djevojke da odemo u posebnu prostoriju i gledamo na videu onaj film o dobivanju mjesečnice i tih stvari? Mogu se kladiti da su dečki za to vrijeme gledali film o tome kako se međusobno gledati na taj iritantni način. Ili su možda gledali crtić ili nešto slično. No, kad malo bolje razmislim, Josh na neki način stvarno ponižava Lanu. Mislim, vjerojatno nije trebao pozvati drugu djevojku na spoj tako brzo nakon njihova prekida - barem ne na nešto na što je ona trebala ići s njim. Znate što hoću reći? Nekako mi je neugodno zbog svega toga. Ali ne dovoljno neugodno da ne bih išla. OD SADA CU: 1. Biti ljubaznija prema svima, čak i prema Lani Weinberger. 2. Prestati gristi nokte, čak i one umjetne. 3. Redovito svaki dan pisati u ovaj dnevnik.

60

ki@ 4. Prestati gledati reprize starih epizoda Baywatcha i pametno koristiti svoje vrijeme, na primjer za vježbanje matematike ili poboljšanje okoliša ili tako nešto. Petak navečer Danas sam imala skraćenu poduku kod bake, jer idem prespavati kod Tine. Baka je preboljela što sam vikala na nju jučer u vezi s novinarima. Sva se udubila u to da mi pomogne smisliti što ću obući sutra navečer, baš kao što sam i pretpostavljala. Nazvala je Chanel i dogovorila sastanak za sutra da nešto odaberemo. To će biti hitan posao i koštat će cijelo bogatstvo, ali baka kaže da nije važno. To će biti moje prvo pojavljivanje na nekoj svečanosti kao predstavnice Genovije i zato moram "blistati" (njezina riječ, ne moja). Rekla sam joj da je to samo školski ples, a ne inauguracijski bal ili tako nešto te da to čak nije ni maturalna zabava, već samo glupi ples kojim slavimo raznolikost rasnih i kulturalnih skupina koje pohađaju srednju školu Alberta Einsteina. No baka se ipak izbezumila, brinući se da neće biti vremena za bojenje cipela tako da mi idu uz haljinu. Ima mnogo stvari na koje moraš paziti kada si djevojka za koje ranije nisam znala. Kao, na primjer, da ti cipele pristaju uz haljinu. Nisam znala da je to toliko važno. Ali Tina Hakim Baba to zasigurno zna. Trebate vidjeti njezinu sobu. Valjda ima sve časopise za žene koji su ikada odštampani. Stoje složeni na policama po cijeloj sobi, koja je, usput, golema i ružičasta, baš kao i ostatak njezina stana, koji zauzima cijeli posljednji kat zgrade u kojoj se nalazi. U dizalu pritisnete PK (posljednji kat) i vrata dizala se otvore u mramornom predvorju Hakim Baba, koje doista ima fontanu, samo što se u nju ne bi smjeli bacati novčići, kako sam doznala. A nakon toga, sobe se samo nižu i nižu jedna za drugom. Imaju služavku, kuharicu i vozača, i svi oni žive s njima. Onda si možete zamisliti koliko ima soba, jer Tina ima još tri mladje sestre i malog brata, koji svi također imaju vlastite sobe. Tina u svojoj sobi ima TV s devedesetcentimetarskim ekranom i Sony PlayStationom. Sada vidim da sam ja u usporedbi s Tinom, živjela siromasnim jednostavnim životom. Neki su ljudi stvarno rođeni pod sretnom zvijezdom. U svakom slučaju, Tina je mnogo drugačija kod kuće, nego kad je u školi. Kod kuće je skroz živahna i otvorena. Roditelji su joj također vrlo simpatični. Gospodin Hakim Baba je jako zabavan. Prošle godine je imao infarkt, pa ne smije jesti praktički ništa osim povrća i riže. Mora smršavjeti još desetak kilograma. Stalno me štipao za ruku i ponavljao, "Kako uspijevaš biti tako mršava?" Rekla sam mu da jedem isključivo vegetarijansku hranu, a on je rekao, "Oh", i sav se stresao. Kuharica Hakim Baba ima uputu da priprema samo vegetarijanske obroke, što je meni odgovaralo. Jeli smo kuskus i gulaš od povrća. Bilo je izvrsno. Gospoda Hakim Babaje lijepa, ali na drugi način u odnosu na moju mamu. Gospoda Hakim Baba je Britanka i ima vrlo svijetlu kosu. Mislim da joj je prilično dosadno živjeti u Americi a da nije zaposlena. Gospođa Hakim Baba prije je bila manekenka, ali se nakon udaje prestala baviti tim poslom. Sada više ne upoznaje sve one zanimljive ljude koje je upoznavala kao manekenka. Jednom je bila odsjela u istom hotelu kao i princ Charles i princeza Dijana. Kaže da su spavali u odvojenim sobama. A bili su na medenom mjesecu! Nije ni čudo da se nisu slagali. Gospođa Hakim Baba je visoka kao i ja, što znači da je nekih desetak centimetara viša od gospodina Hakim Babe. Ali, mislim da to uopće ne smeta gospodinu Hakim Babi. Tinine sestre i brat su jako slatki. Nakon kopanja po modnim časopisima i traženja frizura, isprobale smo neke od njih na Tininim sestrama. Izgledale su smiješno. Zatim smo Tininu malom bratu u kosu stavile kvačice u obliku leptirića i izmanikirale mu nokte kao što je to manikerka učinila meni. On se oko toga jako uzbudio, pa se presvukao u svoje Batman odijelo i počeo trčati stanom vrišteći. Meni je to bilo slatko, ali gospodin i gospodja Hakim Baba očito nisu dijelili moje mišljenje. Rekli su dadilji da malog Hobbyja Hakim Babu stavi u krevet odmah poslije večere. Zatim mi je Tina pokazala svoju haljinu koju će obući sutra navečer. Bila je to haljina Nicole Miller. Tako je lijepa, izgleda kao morska pjena. Tina Hakim Baba mnogo više izgleda kao princeza nego što će to meni ikada uspjeti. Onda je bilo vrijeme za emisiju Lilly otkriva kako stvari zaista stoje, koja se prikazuje petkom navečer u devet sati. Ovo je bila epizoda posvećena razotkrivanju nepravednog rasizma u Hoovoj trgovini delikatesama. To je bilo snimljeno prije nego što je Lilly otkazala bojkot zbog preslabog interesa. Bio je to vrlo agresivan primjer televizijskog novinarstva, i to mogu reći bez hvalisanja, budući da nisam sudjelovala u njegovu stvaranju. Kladim se da bi Lillyna emisija, da ikada uđe u mrežu, imala jednaku gledanost kao i 60 minuta. Na kraju epizode bio je prizor u kojem je nastupila sama Lilly, koji mora da je snimila noć prije u svojoj sobi,

61

ki@ s kamerom na tronošcu. Lilly je sjedila na krevetu i govorila da je rasizam moćna sila zla protiv koje se svi zajedno moramo boriti. Rekla je da bi, iako se nekima od nas ne čini važnim što neki plaćaju pet centi više za vrećicu gingkovih kolačića, prave žrtve rasizma, kao što su ljudi iz Armenije, Ruande, Ugande ili Bosne, rekle je da je tih pet centi samo prvi korak na putu prema genocidu. Lilly je nastavila, rekavši da je zbog njezina smionog stava protiv Hoovih danas bilo malo više pravde na strani dobra. Za to ne znam, ali znam da mi je na neki način počela nedostajati kad sam je vidjela kako je, u čast Normanu, gurnula noge u krznenim papučama u obliku medvjeđih šapa u kameru. Tina je zabavna kao prijateljica i sve to, ali Lilly znam još od vrtića. To je nekako teško zaboraviti. Ostale smo dugo budne, čitajući Tinine tinejdžerske ljubavne romane. Kunem se, nije bilo ni jednog u kojemu je neki dečko prekinuo s nekom uobraženom djevojkom i odmah nakon toga počeo izlaziti s glavnom junakinjom. Obično bi, prije nego što je pozove van, iz obzira pričekao određeno vrijeme, na primjer ljeto ili barem jedan vikend. Ispalo je da su jedini romani u kojima je dečko otimah počeo izlaziti s glavnom junakinjom, oni u kojima je on samo iskorištavao djevojku da bi se osvetio ili nešto slično. No, onda je Tina rekla da te romane, iako ih voli čitati, nikada ne uzima kao vodiče u pravom životu. Jer, koliko puta u pravom životu netko zaista dobije amneziju? I kada zgodni mladi europski teroristi uzmu nekoga za taoca u ženskoj svlačionici? A da to i učine, ne bi li to bilo baš onda kad obučeš svoje najgore donje rublje, ono s rupama i labavom gumilastikom i grudnjak koji uz to ne pristaje, a ne ružičastu svilenu potkošulju i široke hlačice, kao glavna junakinja u tom romanu? Ima pravo. Tina upravo gasi svjetlo, jer je umorna. Drago mi je. Ovo je bio dug dan. Subota, 18. listopada Kad sam stigla kući, prvo sam provjerila je li Josh zvao da otkaže spoj. Nije. Međutim (naravno), profesor Gianini je bio tamo. Hvala Bogu, ovog puta je imao hlače na sebi. Kad je čuo da sam pitala mamu je li zvao dečko koji se zove Josh, rekao je, "Ne misliš valjda na Josha Richtera, zar ne?" Pomalo sam se razljutila, jer je zvučao... ne znam. Šokirano ili tako nekako. Rekla sam, "Da, mislim na Josha Richtera. On i ja idemo večeras zajedno na Ples kulturne raznolikosti." Profesor Gianini je podigao obrve. "Sto je s onom djevojkom Weinberger?" Baš je šugavo kad ti roditelj hoda s profesorom koji predaje na tvojoj školi. Rekla sam, "Prekinuli su." Mama nas je pažljivo promatrala, što je za nju neobično, jer se većinu vremena nalazi u svom vlastitom svijetu. "Tko je Josh Richter?" upitala je. A ja sam rekla, "Samo najslađi, najosjećajniji dečko u školi." Profesor Gianini je otpuhnuo i rekao, "Pa, u svakom slučaju najpopularniji." Vrlo iznenađena, mama je na to odgovorila, "I pozvao je Miju na ples?" Nepotrebno je reći da to baš nije bilo jako laskavo. Kad ti vlastita mama zna da je čudno što te najzgodniji, najpopularniji dečko na školi pozvao na ples, onda znaš da si u nevolji. "Da", rekla sam, braneći se. "Ne sviđa mi se to", rekao je profesor Gianini. A kad ga je mama upitala zašto, odgovorio joj je, "Zato što poznajem Josha Richtera." "O-o", rekla je mama "ne svidja mi se kako to zvuči", i prije negoli sam uspjela reći išla o Joshu profesor Gianini je nastavio, "Taj dečko juri sto kilometara na sat", što uopće nema smisla. Barem nije imalo dok mama nije rekla da će se, budući da ja idem samo pet kilometara na sat, morati "oko toga" dogovoriti s mojim ocem. Halo? Dogovoriti se s njim u vezi s čim? Sto sam ja, automobil s neispravnim remenom ventilatora? Što znači to pet kilometara na sat? "On je brz, Mia", preveo mi je profesor Gianini. Brz? BRZ? Zar su ovo pedesete? Zar je Josh Richter odjednom postao buntovnik bez razloga? Dok je birala tatin telefonski broj u Plazi, mama je rekla, "Ti si tek prvašica. Ionako ne bi trebala izlaziti s dečkima iz četvrtog razreda." Nije li TO nepravedno? Napokon me je netko pozvao na spoj i roditelji mi se odjednom pretvore u Mikea i Carol Brady? Mislim, molim vas! I tako sam stajala, slušajući kako mama i tata preko razglasa razgovaraju o tome kako oboje misle da sam premlada da idem na spoj i da to NE BIH TREBALA činiti, s obzirom na to da je ovo vrlo zbunjujuće razdoblje za mene, budući da sam saznala da sam princeza i sve to. Planirali su cijeli moj budući život (nema izlazaka na

62

ki@ spojeve dok ne navršim osamnaest, ženski dom kad odem na fakultet itd.), kad se začulo zvono na vratima i profesor Gianini je otišao otvoriti. Kad je upitao tko je, začuo se i više nego poznat glas koji je rekao, "Ovdje Clarisse Marie Grimaldi Renaldo. Tko je to?" Mami, koja je bila na drugom kraju sobe, skoro je ispao telefon. Bila je to baka. Baka je došla u naš stan u potkrovlju! Nikad u životu nisam mislila da ću za nešto baki biti zahvalna. Nikad nisam mislila da će mi biti drago što je vidim. No, kad je došla u stan da me odvede u kupovinu moje haljine, bila sam toliko sretna da sam je mogla poljubiti - čak i u oba obraza - stvarno jesam. Jer, kad sam je dočekala na vratima, rekla sam, "Bako, ne puštaju me da idem!" Zaboravila sam da baka nikada prije nije bila kod nas u stanu. Zaboravila sam da je tamo bio profesor Gianini. Samo sam mislila na to kako me roditelji pokušavaju izigrati u vezi s Joshom. Znala sam da će baka to srediti. Trebali ste vidjeti kako ih je sredila. Baka je upala u stan, neprijazno pogledavši profesora Gianinija - "To je on?" zaustavila se na trenutak, i kad sam odgovorila da, prezirno je zafrknula nosom i samo prošla pokraj njega - i čula tatu kako govori iz zvučnika na telefonu. "Daj mi taj telefon", izderala se na moju mamu, koja je izgledala kao klinka koju su službenici željeznice uhvatili kako preskače križnu rampu. "Majko?" tata je vikao iz zvučnika. Zvučao je kao nije ništa manje u šoku od mame. "Jesi li to ti? Što ti radiš tamo?" Za nekoga tko tvrdi da se uopće ne razumije u modernu tehnologiju, baka se jako brzo snašla sa zvučnikom. Isključila je tatu s njega, istrgla mami iz ruke slušalicu i rekla, "Slušaj me dobro, Phillipe! Tvoja kći će ići na ples sa svojim kavalirom. Proputovala sam limuzinom pola grada da je odvedem da kupiti novu haljinu i ako ti misliš da je neću gledati kako u njoj pleše, onda lijepo možeš..." Tada je baka izgovorila neke zbilja proste riječi. No, razumjeli smo ih samo tata i ja, budući da ih je rekla na francuskom. Mama i profesor Gianini su samo stajali. Mama je izgledala bijesno. Profesor Gianini nervozno. Nakon što je baka rekla tati što ga ide, zalupila je slušalicu i pogledala po stanu. Recimo samo da je baka jedna od onih osoba koje uvijek kažu ono što misle, pa me uopće nije iznenadilo da je sljedeće što je rekla bilo, "Ovdje se odgaja princeza Genovije? U ovom... skladištu?" Pa, ne biste mogli više razljutiti moju mamu ni da joj bacite petardu pod noge. "Slušaj, Clarisse", rekla je mama, stupajući okolo u svojim cipelama Birkenstocks. "Da se nisi usudila govoriti mi kako da odgajam svoje dijete! Phillipe i ja smo već odlučili da neće izaći s tim dečkom. Ne možeš samo upasti ovdje i..." "Amelia," rekla je baka, "odi po svoj kaput." Otišla sam. Kad sam se vratila mamino lice je bilo jako crveno, a profesor Gianini je zurio u pod. Ali nisu ništa rekli kad smo baka i ja izlazile iz stana. Kad smo izašle van, bila sam toliko uzbuđena da sam to jedva mogla podnijeti. "Bako!" povikala sam. "Što si im rekla? Kako si ih uvjerila da me puste?" Ali baka se samo zastrašujuće nasmijala i rekla, "Imam ja svojih načina." Ajme, kako je tada nisam mrzila. Još uvijek subota Dakle, sjedim ovdje u svojoj novoj haljini, svojim novim cipelama, sa svojim novim noktima i novim hulahopkama, sa svježe depiliranim nogama i pazusima, svojom novom dotjeranom frizurom, svojim profesionalno našminkanim licem, a sedam je sati i od Josha ni traga, i počinjem se pitati je li sve ovo možda bila šala, kao u onom filmu Carrie, koji mi je prestrašan da bih ga gledala, ali Michael Moscovitz ga je jednom bio posudio te ispričao Lilly i meni o čemu se radi. Najpopularniji dečko na školi pozove na ples jednu neuglednu djevojku samo zato da bi je on i njegovi popularni prijatelji mogli zaliti svinjskom krvi. Međutim, on ne zna da Carrie ima nadljudske sposobnosti te na kraju večeri ona ubije sve u cijelom gradu, uključujući i Spielbergovu prvu suprugu i mamu iz Eight Is Enough. Naravno, problem je u tome što ja nemam nadljudske sposobnosti, pa neću moći pobiti Josha i njegove prijatelje ako po meni proliju svinjsku krv. Mislim, osim ako ne pozovem genovijansku nacionalnu gardu ili tako nešto. No to bi bilo teško, budući da Genovia nema zrakoplovstvo ili mornaricu, pa kako bi onda vojnici stigli ovamo? Morali bi doputovati putničkim letom, a JAKO JE SKUPO kupovati karte u zadnji čas. Sumnjam da bi tata odobrio takvo razuzdano trošenje vladinih sredstava - posebice zbog nečega što bi on zacijelo smatrao ništavnim razlogom. No uvjeravam vas da, ako se Josh Richter ne pojavi, moja reakcija neće biti ništavna. Zbog njega sam bila na

63

ki@ depilaciji NOGU. Dobro? I ako mislite da to ne boli, pokušajte napraviti depilaciju PAZUHA, što sam također napravila zbog njega. U redu? To depiliranje BOLI. Tako je boljelo da sam se skoro rasplakala. Zato nemojte MENI reći da ako se ne pojavi ne možemo pozvati genovijansku nacionalnu gardu. Znam da tata misli da se Josh neće pojaviti. Upravo sjedi za kuhinjskim stolom, pretvarajući se da čita TV vodič. Ali vidim da stalno pogledava na sat. I mama isto. Samo što ona nikada ne nosi sat na ruci, pa stalno pogledava na zidni sat u obliku mačke koja trepće. I Lars je ovdje. Ali on ne provjerava koliko je sati. On provjerava svoj spremnik za metke kako bi bio siguran da ima dovoljno streljiva. Valjda mu je tata rekao da upuca Josha ako bilo što pokuša sa mnom. Oh, da. Tata je rekao da mogu izaći sa Joshom, ali samo ako ide i Lars. To mi nije ništa značilo, jer sam ionako očekivala da će Lars ići s nama. Ali ipak sam se pretvarala da sam jako ljuta, da tata ne bi mislio da sam se prelagano izvukla. Mislim, ON se JAKO usosio kod bake. Dok su mi uzimali mjeru za haljinu, baka mi je rekla da je tata oduvijek imao problema s obavezama i da je razlog što on ne želi da izađem s Joshom taj što ne može podnijeti da me netko odbaci, kao što je to on učinio nebrojenim manekenkama širom svijeta. Bože! Uvijek pretpostaviš najgore, zar ne, tata? Josh me ne može nogirati. Još nikada nije ni izašao sa mnom. A ako se uskoro ne pojavi, pa, sve što mogu reći jest NJEGOV GUBITAK. Izgledam bolje nego što sam izgledala u cijelom svom životu. Stara Coco Chanel stvarno je nadmašila samu sebe; moja haljina je SEKSI, napravljena od svijetlo, svijetloplave svile, zgužvanog gornjeg dijela poput harmonike, tako da se uopće ne vidi da nemam grudi, a ravna i uska skroz do dolje, skroz do mojih svijetlo, svijetloplavih svilenih cipela na visoku petu. Mislim da malo nalikujem na ledenu sigu, ali gospođe u Chanelu su rekle da je to izgled za novi milenijum. Sige su u modi. Jedini problem je što ne mogu maziti Debelog Louieja jer će se po meni prilijepiti njegove narančaste dlake. Trebala sam kupiti one ljepljive vrpce zadnji put kad sam bila u Rite Aidu, ali zaboravila sam. Bilo kako bilo, on sjedi pokraj mene na kauču, sav tužan jer ga neću pomaziti. Pospremila sam sve svoje čarape, u slučaju da mu padne na pamet da pojede neku od njih da bi me kaznio ili tako nešto. Tata je sumo pogledao na sat i rekao, " Kasni. Sedam i petnaest. Ne bi se baš reklo da je ovom dečku točnost vrlina." Pokušala sam ostati smirena. "Sigurno je velika gužva u prometu", rekla sam, trudeći se što više da zvučim poput princeze. "Sigurno", rekao je tata. Ali nije zvučao jako tužno. "Pa, Mia, još uvijek stignemo na Ljepoticu i Zvijer, ako želiš. Siguran sam da mogu nabaviti..." "Tata!" zgrozila sam se. "NEĆU s tobom ići na Ljepoticu i Zvijer večeras." Sada je počeo zvučati tužno. "Ali nekad si voljela Ljepoticu i Zvijer..." HVALA BOGU da je zvono zazvonilo. To je on. Mama ga je upravo pustila unutra. Drugi uvjet, prije nego što me tata pusti, je da osim što Lars ide s nama, Josh mora upoznati moje roditelje - i vjerojatno pokazati osobnu iskaznicu, iako nisam sigurna da se tata toga sjetio. Morat ću ostaviti dnevnik ovdje, jer za njega nema mjesta u mojoj maloj, plosnatoj torbici. Oh, Bože, dlanovi mi se tako znoje! Trebala sam poslušati bakin prijedlog da obučem one rukavice do lakta. Subota navečer, ženski WC, Tavem on the Green U redu, lagala sam. Ipak sam ponijela ovaj dnevnik. Dala sam ga Larsu da ga nosi. Pa, nije da nema mjesta u onoj aktovci koju stalno nosi okolo. Znam da je puna prigušivača, granata i takvih stvari, ali znala sam da će moći ugurati još jedan običan dnevnik. Bila sam u pravu. Nalazim se u zahodu u Tavem on the Green. Ženski WC ovdje nije tako lijep kao u Plazi. U kabini nema malog stolčića na koji možete sjesti pa sjedim na spuštenoj zahodskoj dasci. Ispred vrata svoje kabine mogu vidjeti mnogo nogu debelih gospodja kako se kreću uokolo. Tu ima mnogo debelih gospođa, većinom zbog vjenčanja vrlo zgodne tamnokose djevojke koja izgleda kao Talijanka, i kojoj je potrebno jedno dobro čupanje obrva, i mršavog crvenokosog dečka koji se zove Fergus. Fergus me je dobro odmjerio kad sam ušla u restoran. Ne šalim se. Prvi oženjeni muškarac koji je to učinio, pa makar bio oženjen samo sat vremena i izgledao kao da mi je vršnjak. Ova je haljina BOMBA! Međutim, večera nije tako sjajna kao što sam mislila da će biti. Mislim, baka me naučila koju vilicu da upotrijebim i sve to i da naginjem tanjur s juhom od sebe, ali nije u tome stvar. Stvar je u Joshu. Nemojte me krivo shvatiti. Izgleda stvarno seksi u smokingu. Rekao mi je da je njegov. Prošle je godine

64

ki@ pratio svoju djevojku s kojom je bio prije Lane na sva debitantska zbivanja u gradu, budući da je ta djevojka bila u rodu s tipom koji je izumio one plastične vrećice u koje stavljate povrće kada ste u trgovini. Samo što su njegove bile prve na kojima je pisalo OVDJE OTVORITI tako da znate na kojem ih kraju trebate otvoriti. Josh kaze da su te dvije male riječi donijele tipu pola milijarde dolara. Ne znam zašto mi je to ispričao. Zar bih trebala biti impresionirana nečim što je učinio tata njegove bivše djevojke? Iskreno govoreći, ne ponaša se baš osjećajno. Ipak, stvarno se lijepo ponašao pred mojim roditeljima. Ušao je u stan, dao mi kiticu cvijeća za haljinu (od sićušnih bijelih ruža svezanih ružičastom vrpcom, jetlnostavo prekrasnu; vjerojatno ju je platio najmanje deset dolara - međutim, nisam se mogla oteti dojmu da ju je bio izabrao za neku drugu djevojku, s drugačijom bojom haljine) i rukovao se s mojim tatom. Rekao je, "Pravo je zadovoljstvo upoznati vas, Vaše Veličanstvo", na što se mama počela glasno smijati. Ponekad me stvarno zna osramotiti. Zatim se okrenuo mami i rekao, "Vi ste Mijina majka? Oh, Bože, mislio sam da ste joj starija sestra", što je totalno glupo reći, ali mislim da je mama nasjela. ZARUMENJELA SE dok se rukovala s njim. Pretpostavljam da nisam jedina Thermopolisica koju su opčarale plave oči Josha Richtera. Onda je tata pročistio grlo i počeo postavljati Joshu mnogo pitanja o tome kakav automobil vozi (tatin BMW), kamo idemo (aha) i kada ćemo se vratiti (na doručak, rekao je Josh). Međutim, tati se to nije svidjelo, pa je Josh rekao, "Kad biste željeli da je dovedem kući, gospodine?" GOSPODINE! Josh Richter je rekao mom tati GOSPODINE! A tata je pogledao Larsa i rekao, "Najkasnije u jedan sat", a ja sam pomislila da je prilično velikodušan, budući da vikendima moram doći doma do jedanaest sati. Naravno, s obzirom na to da će Lars biti tamo i da nije bilo ničeg što bi mi se moglo dogoditi, bilo je malo šugavo što ne mogu ostati koliko želim, ali baka mi je rekla da princeza uvijek mora biti spremna na kompromis, pa nisam ništa rekla. Zatim je tata još malo ispitivao Josha, kao na primjer, na koji fakultet će ići na jesen (još nije odlučio, ali će se prijaviti na sve one koji su u rangu Ivy Leaguc*), što ce studirati (poslovni menadžment), a onda ga je mama pitala zašto ne ide na humanističke znanosti, a Josh joj je rekao da se nada dobiti diplomu koja će mu garantirati minimalnu plaću od osamdeset tisuća dolara godišnje, na što je moja mama odgovorila da u životu ima i važnijih stvari od novca, a onda sam ja rekla, "Ajme, pogledaj koliko je sati", i povukla Josha kroz vrata. Josh, Lars i ja sišli smo do automobila Joshova tate, a Josh mi je otvorio prednja vrata. Tada je Lars predložio da on vozi, a da Josh i ja zajedno sjednemo na stražnje sjedalo i upoznamo se malo bolje. Pomislila sam da je to baš lijepo od Larsa, ali kad smo Josh i ja sjeli otraga nismo si imali baš mnogo toga reći. Mislim, Josh je rekao, "Stvarno si lijepa u toj haljini", a ja sam rekla da mi se sviđa njegov smoking i zahvalila mu na kitici cvijeća. I onda nismo progovorili ni riječ sljedećih pola sata. Ozbiljno. Bilo me je tako sram! Mislim, ne družim se mnogo s dečkima, ali nikada nisam imala taj problem s onima s kojima SE DRUŽIM. Mislim, Michael Moscovitz gotovo stalno priča. Nije mi bilo jasno zašto Josh nije ništa GOVORIO. Pomislila sam na to da ga pitam s kime bi radije proveo vječnost da dođe do kraja svijeta, a da mora birati između Winone Ryder i Nicole Kidman, ali nekako sam mislila da ga ne poznajem dovoljno... Napokon je Josh prekinuo tišinu upitavši me je li istina da mi mama hoda s profesorom Gianinijem. Pa, trebala sam očekivati da će se to pročuti. Možda ne toliko brzo kao to da sam ja princeza, ali pročulo se. Rekla sam mu da je istina, a Josh je onda želio znati kako je to. No iz nekog razloga nisam mu mogla reći da sam vidjela profesora Gianinija u donjem rublju za mojim kuhinjskim stolom. Jednostavno se nije činilo... ne znam. Jednostavno mu nisam mogla reći. Nije li to čudno. A Michaelu Moscovitzu sam rekla iako me nije ni pitao. Ali nisam mogla reci Joshu, iako mi je vidio u dušu i sve. Čudno, ha? Zatim smo se, nakon još stotinu godina tišine, zaustavili ispred restorana, Lars je predao ključeve od automobila vozaču i Josh i ja smo ušli unutra (Lars je obećao da neće na večeru s nama; rekao je da će samo stajati na vratima i promatrati, na opasan način poput Arnolda Schwarzeneggera, sve koji dolaze), a ispalo je da ćemo se ovdje naći s Joshovom svitom, što nisam znala iako mi je laknulo kada sam ih vidjela. Mislim, užasavala sam se pomisli da sjedim tamo još jedan sat a da ne razgovaramo... Ali, hvala Bogu, svi dečki iz veslačke ekipe sjedili su za velikim dugačkim stolom sa svojim djevojkama navijačicama, a na čelu stola bila su dva prazna mjesta, jedno za Josha, a drugo za mene. Moram priznati da su svi bili vrlo ljubazni. Sve djevojke su rekle da im se sviđa moja haljina te me ispitivale kako je to biti prnceza. Na primjer, je li bilo čudno probuditi se i vidjeti svoju fotografiju na naslovnici Posta, nosim li ikada krunu i tome slično. Sve su mnogo starije od mene - neke su u četvrtom razredu -pa su već bila *Ivy Leaguc - najprestižniji fakulteti na istočnoj obali SAD-a.

65

ki@ prilično zrele. Nijedna nije komentirala kako nemam grudi ili tako nešto, kao što bi to učinila Lana da je bila tamo. Ali opet, da je Lana ovdje, ja ne bih bila. Ono što me je najviše iznenadilo bilo je to što je Josh naručio šampanjac, a nitko nije ni posumnjao u njegovu osobnu iskaznicu, koja je, naravno, bila lažna. Već smo popili tri boce, a Josh je još naručivao, budući da mu je tata za večeras dao svoju platinastu American Express karticu. Jednostavno ne shvaćam. Zar konobari ne vide da ima samo osamnaest godina i da je većina njegova društva još mlađa od toga? I kako Josh može sjediti za stolom i toliko piti? Što da nema Larsa da nas vozi? Josh bi u polupijanom stanju vozio tatin BMW. Kako može biti tako neodgovoran? A Josh će maturirati kao najbolji učenik na školi! A onda, iako me uopće nije pitao, Josh je naručio večeru za cijelo društvo: teleći odrezak za sve. Pretpostavljam da je to bilo lijepo od njega, ali ja neću jesti meso, ćak ni za najosjećajnijeg dečka na svijetu. A on uopće nije primijetio da nisam ni taknula svoju večeru! Morala sam jesti salatu i kruh da ne bih umrla od gladi. Možda bih se mogla iskrasti odavde i reći Larsu da mi donese vegetarijanski obrok iz Emerald Planeta. Zanimljiva je stvar da što je Josh pio više šampanjca, to me više dirao. Stalno mi je ispod stola stavljao ruku na nogu. Isprva sam mislila da je slučajno, ali je to napravio već četiri puta do sada. A zadnji put kad je to učinio i stisnuo me je! Mislim da nije baš skroz pijan, ali u svakom je slučaju raspoložen više prijateljski no što je bio dok smo se vozili prema restoranu. Možda se samo osjećao slobodnijim, budući da nam Lars nije visio nad glavom. Pa, možda bih se trebala vratiti. Da mi je Josh barem rekao da ćemo se naći s njegovim prijateljima. Onda bih možda pozvala Tinu Hakim Babu i njezina pratioca - ili čak Lilly i Borisa. Barem bih imala nekog zabavnog s kime bih mogla razgovarati. No, dobro. Vraćamo se na zabavu. Kasnije u subotu navečer, ženski zahod, srednja škola Alberta Einsteina Zašto? Zašto?? Zašto??? Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Ne mogu vjerovati da se ovo događa MENI! ZAŠTO? ZAŠTO MENI? ZAŠTO SE UVIJEK MENI moraju događati takve stvari???? Pokušavam se prisjetiti što je baka rekla kako se treba ponašati kad si pod pritiskom. Jer, ja sam definitivno pod pritiskom. Pokušavam disati onako kako je baka rekla, udisati kroz nos, a izdisati na usta. Udisati kroz nos, izdisati na usta. Udisati kroz nos, izdisati kroz... KAKO MI JE TO MOGAO UČINITI??? KAKO, KAKO, KAKO???!!! Mogla bih mu oderati to njegovo glupo lice s glave, stvarno bih. Mislim, što si on umišlja tko je? Znate li što je učinio? Znate li što je učinio? E pa, da vam kažem što je učinio. Nakon što su slistili DEVET boca šampanjca - što praktički ispada jedna boca po osobi, samo što sam ja popila samo nekoliko gutljaja, pa je netko, uz svoju, popio i moju bocu - Josh i njegovi prijatelji konačno su odlučili da je vrijeme da odemo na ples. A joj, da vidimo, ples je počeo samo prije SAT vremena. Stvarno smo krenuli NA VRIJEME. I tako, dok smo čekali da nam vozač doveze automobil, pomislila sam da će možda ipak sve biti u redu, budući da mi je Josh, dok smo čekali, stavio ruku oko ramena, što je bilo baš ugodno jer sam imala haljinu od vela. Iako sam imala šal, bio je to samo svjetlucavi, prozirni veo. Dakle bila sam zahvalna na toj ruci, jer me je grijala. Zapravo, bila je vrlo lijepa ruka, vrlo mišićava od sveg tog veslanju, jedini problem je što Josh baš ne miriše lijepo, nimalo popul Miehaela Moscovitza, koji uvijek miriše na sapun. Ne, zapravo mislim da se Josh vjerojatno okupao u Drakkar noiru, koji u velikim količinama grozno zaudara. Jedva sam disala, ali nema veze. Unatoč tome, pomislila sam, u redu, stvari nisu tako loše. Da, nije poštovao moj izbor da budem vegetarijanka, ali, znate, svi griješimo. Otići ćemo na ples i on će mi svojim električno plavim očima ponovo pogledati u dušu i sve će biti u redu. Ajme, kako li sam pogriješila. Kao prvo, bila je takva gužva da smo se jedva uspjeli probiti do škole. Isprva mi nije bilo jasno zašto. Dobro, bila je subota navečer, ali ne bi smjela biti TOLIKA gužva ispred Alberta Einsteina, zar ne? Mislim, pa to je samo školski ples. Većina djece u New Yorku nema automobil, zar ne? Mi smo vjerojatno jedini ljudi iz škole koji su na ples stigli automobilom. Tada sam shvatila zašto je tolika gužva. Posvuda su bili parkirani novinarski kombiji. Obasjavali su stepenice škole velikim reflektorima. Novinari su se motali posvuda, pušili cigarete i razgovarali na mobitele, čekajući.

66

ki@ Čekajući što? Čekajući mene, očigledno. Čim je Lars ugledao svjetla, počeo je vrlo živopisno psovati na nekom jeziku koji nije bio ni engleski ni francuski. Ali po glasu ste mogli shvatiti da upotrebljava psovke. Nagnula sam se naprijed i upitala ga, "Kako su mogli znati? Kako su mogli saznati? Je li im baka rekla?" Ali, znate, doista ne vjerujem da bi baka to učinila. Zaista ne vjerujem. Ne poslije našeg razgovora. Dala sam baki do znanja što mislim o tome. Obrušila sam se na nju kao njujorški policajac na kartanje. Bila sam sigurna da baka više NIKADA neće, bez mog dopuštenja, poslati novinare na mene. No bili su tamo i NETKO ih je pozvao, ali ako to nije bila baka, tko je onda bio? Josha uopće nisu smetale kamere i reflektori i sve ostalo. Rekao je, "Pa što? Do sada si se već trebala naviknuti." Oh, sigurno. Da vam kažem koliko sam se naviknula na to. Toliko sam se naviknula da sam se pri pomisli da moram izaći iz automobila, pa makar me zagrlio i najzgodniji dečko na školi, osjećala kao da ću povratiti svu onu salatu i kruh. "Hajde", rekao je Josh. "Ti i ja ćemo se probiti, dok Lars ode parkirati automobil." Larsu se uopće nije svidjela ta ideja. Rekao je, "Ne bih rekao. Ti ćeš parkirati automobil, a princeza i ja ćemo se probiti do škole." Ali, Josh je već otvarao svoja vrata. Primio me za ruku. Rekao je, "Hajde. Samo jednom se živi", i počeo me izvlačiti iz automobila. I ja sam mu, budala kakva jesam, to dopustila. Tako je. Dopustila sam mu da me izvuče iz automobila. Bilo je tako lijepo osjećati njegovu ruku na svojoj, tako veliku i zaštitničku, tako toplu i sigurnu, pa sam pomislila, oh, što bi se moglo dogoditi? Mnogo fotoaparata će zabljeskati. Pa što? Samo ćemo potrčati kao što je rekao. Sve će biti u redu. Pa sam rekla Larsu, "U redu je, Lars. Ti parkiraj automobil. Josh i ja ćemo ući unutra." Lars je rekao, "Ne, princezo, čekajte..." I to je bilo zadnje što sam čula od njega - barem na neko vrijeme -jer smo tada Josh i ja već bili izašli iz automobila i on je zalupio vratima za nama. Istog trenutka novinari su nasrnuli na nas, bacajući cigarete, skidajući zaštitu s objektiva i vičući, "To je ona! To je ona!" Josh me vukao stepenicama, a ja sam se na neki način smijala, jer mi je prvi put večeras bilo zabavno. Fotoaparati su posvuda bljeskali i zasljepljivali me, pa sam vidjela jedino stepenice ispod nogu dok smo se trčeći uspinjali. Bila sam potpuno koncentrirana na držanje ruba haljini- da se ne spotaknem o nju i potpuno se pouzdavala u prste koji su me držali za drugu ruku. Bila sam potpuno ovisna o Joshu da me vodi, jer nisam ništa vidjela. Zato sam, kad se odjednom zaustavio, pomislila da smo stigli do školskih vrata. Pomislila sam da smo se zaustavili jer mi je Josh otvorio vrata. Znam da je glupo, ali to je ono što sam mislila. Vidjela sam vrata. Stajali smo točno ispred njih. Ispod nas, na stepenicama, novinari su izvikivali pitanja i fotografirali nas. Neki kreten se derao, "Poljubi je! Poljubi je!" što je, ne moram vam reći, bilo užasno neugodno. I tako sam samo stajala tamo, kao potpuni IDIOT, čekajući da mi Josh otvori vrata, umjesto da sam učinila pametan potez, odnosno sama si otvorila vrata i ušla unutra gdje je bilo sigurno, gdje nije bilo fotoaparata i novinara i ljudi koji urlaju "Poljubi je, poljubi je!" A onda, ne znam ni sama kako, sljedeće što sam znala je da me Josh ponovo zagrlio, povukao me prema sebi i prilijepio svoje usnice na moje. Kunem se, točno tako se dogodilo. Samo je prilijepio svoje usnice na moje i svi fotoaparati su počeli bljeskati, ali, vjerujte mi, uopće nije bilo kao u onim knjigama koje Tina uvijek čita, u kojima dečko poljubi djevojku, a ona zažmiri i pred očima vidi vatromet i takve stvari. Ja sam DOISTA vidjela eksploziju svjetla, ali to nije bio vatromet već bljeskanje fotoaparata. SVI su fotografirali prvi poljubac princeze Mije. Ne šalim se. Kao da nije bilo dovoljno grozno što mi je to bio prvi poljubac. Bio mi je to prvi poljubac i fotografirao ga je novinar iz Teen People. I još nešto o onim knjigama koje Tina čita: u njima pri prvom poljupcu djevojka iznutra osjeti neki topli osjećaj ushita. Osjeća kao da joj dečko iz dubine tijela izvlači dušu. Ja to nisam osjetila. Ja to uopće nisam osjetila. Ja sam osjetila samo sramotu. Nisam se osjećala baš nešto posebno dobro zato što me Josh Ritcher poljubio, zapravo, samo sam se osjećala čudno. Bilo mi je čudno sto mi je taj tip prilijepio svoje usnice na moje. A čovjek bi pomislio da bih, nakon što sam tako dugo mislila da je taj dečko nešto najbolje na svijetu, trebala NEŠTO osjetiti kad me poljubio.

67

ki@ No meni je samo bilo neugodno. I baš kao i za našu vožnju do restorana, samo sam htjela da završi. Sve što sam mislila bilo je, kad će to prestati? Radim li to uopće dobro? U filmovima mnogo pomiču glave. Bih li i ja to trebala činiti? Sto ću učiniti ako mi pokuša gurnuti jezik u usta, kao što sam viđala da je činio Lani? Ne mogu dopustiti da Teen People dobije fotografiju s jezikom nekog tipa u mojim ustima; tata bi me ubio. Baš kada sam pomislila da ne mogu više izdržati, da ću UMRIJETI od sramote upravo tamo, na stepenicama gimnazije Alberta Einsteina, Josh je podignuo glavu, mahnuo novinarima, otvorio vrata škole i gurnuo me unutra. Gdje su, tako mi Boga, stajale sve osobe koje poznajem i zurile u nas. Ne šalim se. Bila je tu Tina i njezin pratilac s Trinityja, Dave, koji me šokirano gledao. Zatim, Lilly i Boris, koji prvi put nije nešto ugurao tamo gdje ne treba. Zapravo, izgledao je gotovo privlačno, na štreberski način glazbenog genija. A Lilly je bila u divnoj bijeloj haljini na šljokice i s bijelim ružama u kosi. Bile su tu i Shameeka i Ling Su sa svojim partnerima i hrpa ostalih ljudi koje vjerojatno poznajem, ali ih nisam prepoznala bez školskih uniformi, i svi su oni zurili u mene s istim izrazom lica koji je imala i Tina, izrazom totalnog i potpunog iznenađenja. A profesor G., koji je stajao pokraj stola za karte ispred vrata kantine, gdje se ples i održavao, bio je zapanjeniji od svih ostalih. Osim možda mene. Moram priznati da sam, od svih ljudi koji su bili tamo, ja bila u najvećem šoku. Mislim, Josh Richter me upravo POLJUBIO. JOSH RICHTER me upravo POLJUBIO. Josh Richter ME upravo poljubio. Jesam li spomenula da me je poljubio u USTA? Oh, i daje to učinio ispred novinara? Stojim tamo, svi zure u mene i još uvijek mogu čuti kako novinari vani viču, a iz kantine čujem dum, dum, dum zvučnika, koji odzvanjaju nekim hip hop ritmom u čast naših latino-učenika, a kroz glavu mi se tromo provlače misli, misli koje govore: Prevario te je. Pozvao te na spoj samo zato da bi mu fotografija bila objavljena u novinama. On je dojavio novinarima da ćeš večeras biti ovdje. Vjerojatno je prekinuo s Lanom samo zato da bi se mogao hvaliti prijateljima da hoda s djevojkom teškom tristo milijuna dolara. Nikad te nije ni primjećivao, sve dok ti fotografija nije bila objavljena na naslovnici Posta. Lilly je imala pravo: onog dana u Bigelowsu, kad ti se nasmiješio, to JEST bila samo žuta minuta. Vjerojatno misli da su mu se šanse da bude primljen na Harvard ili gdje već uvelike povećale zbog toga što je dečko genovijanske princeze. I ja sam, kao potpuna budala, na to nasjela. Savršeno. Jednostavno savršeno. Lilly kaže da se ne znam dovoljno izboriti za sebe. Njezini roditelji kažu da sam sklona sve zadržati u sebi i da se bojim konfrontacije. Moja mama kaže to isto. Zato mi je i poklonila ovaj dnevnik, nadajući se da će se ono što ne želim reći njoj, barem nekako ispoljiti. Da nisam postala princeza, možda bih i dalje bila sve to. Znate, ne bih se znala zauzeti za sebe, bojala bih se konfrontacije, povlačila bih se u sebe. Vjerojatno ne bih učinila to što sam učinila u sljedećem trenutku. Okrenula sam se prema Joshu i upitala ga, "Zašto si to učinio?" Bio je sav zaposlen pipanjem po sebi, pokušavajući pronaći karte za ples da ih preda nekim učenicima iz četvrtih razreda koji su stajali pokraj stola s kartama. "Sto to?" "Tako me poljubio pred svima." Pronašao je karte u novčaniku. "Ne znam", rekao je. "Zar ih nisi čula? Vikali su mi da te poljubim. Pa sam to i učinio. Zašto?" "Zato što baš nisam oduševljena zbog toga." "Nisi oduševljena?" Josh je izgledao zbunjeno. "Hoćeš reći da ti se nije svidjelo?" "Da", odgovorila sam. "Upravo to hoću reći. Nije mi se svidjelo. Uopće mi se nije svidjelo. Zato što znam da me nisi poljubio zato što ti se sviđam. Poljubio si me samo zato što sam princeza Genovije." Josh me pogledao kao da misli da sam luda. "To je ludost", rekao je. "Sviđaš mi se. Jako mi se sviđaš." Odgovorila sam mu, "Nemoguće je da ti se jako sviđam. Ti me uopće ne poznaješ. Mislila sam da si me zato pozvao van. Da bi me bolje upoznao. Ali ti me uopće nisi pokušao upoznati. Samo si htio da ti fotografija bude objavljena u novinama." Nasmijao se na to, ali primijetila sam da me nije gledao u oči kad je rekao, "Kako to misliš da te uopće ne poznajem? Naravno da te poznajem." "Ne, ne poznaješ me. Da me poznaješ, ne bi mi naručio odrezak za večeru."

68

ki@ Začula sam kako su svi moji prijatelji počeli nešto mrmljati. Valjda su shvatili koliko je Josh ozbiljno pogriješio, iako on sam nije shvatio. I on ih je čuo, pa je odgovorio obraćajući se i njima. "Naručio sam curi odrezak", rekao je raširenih ruku kao da želi reći tužite me. "Zar je to zločin. Pa bio je to filet mignon, za ime Božje." "Ona je vegetarijanka, ti sociopatu", rekla je Lilly svojim najzlobnijim glasom. Činilo se da ta informacija nije mnogo zasmetala Joslui. Samo je slegnuo ramenima i rekao, "Ups, moja greška." Zatim se okrenuo prema meni i rekao, "Spremna za ples?" Ali meni nije bilo ni nakraj pameti da plešem s Joshom. Nije mi padalo na pamet raditi išta s Joshom, ikada više. Nisam mogla vjerovati da je, nakon ovog što sam mu rekla, još uvijek mislio da želim. Tip stvarno jest sociopat. Kako sam ikada mogla pomisliti da mi je vidio u dušu? Kako??? Zgrožena, učinila sam jedinu stvar koju je djevojka pod tim okolnostima mogla učiniti. Okrenula sam mu leđa i otišla. Međutim, budući da, naravno, nisam mogla izaći van - ne ako nisam željela da me novinari iz Teen People ulove izbliza kako plačem - jedino mjesto kamo sam mogla otići bio je ženski WC. Joshu je konačno sinulo da sam ga nogirala. U tom trenutku, pojavili su se i svi Joshovi prijatelji, koji su nahrupili kroz vrata upravo kad je Josh potpuno razdraženo govorio, "Isuse! Bio je to samo poljubac!" Okrenula sam se prema njemu. "To nije bio samo poljubac", rekla sam. Postajala sam stvarno bijesna. "Možda si ti htio da to tako izgleda, kao da je samo poljubac. Ali ti i ja dobro znamo što je to zaista bilo: medijski događaj. I to onaj koji si planirao još otkako si vidio moju fotografiju u Postu. Pa, hvala ti, Josh, ali ja i sama mogu postići publicitet. Ne trebam tebe za to." Zatim sam se, ispruživši ruku da uzmem dnevnik od Larsa, ponosno uputila u ženski WC. Gdje se i sada nalazim i pišem ovo. Bože! Možete li VJEROVATI? Mislim, pitam vas: moj prvi poljubac - moj prvi poljubac u životu - koji će sljedećeg tjedna izaći u svim tinejdžerskim časopisima u zemlji. Vjerojatno će ga objaviti i neki međunarodni časopisi, kao što je Majesty, koji prati živote svih mladih članova kraljevskih obitelji Velike Britanije i Monaka. Jednom su objavili cijeli članak o odjeći supruge princa Edwarda, ocjenjujući svaki njezin odjevni predmet na ljestvici od jedan do deset. Clanak se zvao Tajne ormara. Pretpostavljani da neće proći dugo vremena prije no što Majesty i mene počne pratiti i ocjenjivati moju odjeću - a i dečke. Pitam se što će napisati ispod fotografije mene i Josha. "Zaljubljena mlada princeza?" Oprostite, ali fuj. A da stvar bude još bolja, ja uopće NISAM zaljubljena u Josha Richtera. Mislim, bilo bi lijepo - koga ja to zavaravam? Bilo bi SJAJNO - imati dečka. Ponekad mislim da nešto zaista nije u redu sa mnom zato što ga nemam. No radi se o tome da bih radije uopće bila bez dečka, nego imala nekog tko me samo iskorištava zbog novca ili zbog toga što mi je tata princ ili, uostalom, iz bilo kojeg drugog razloga, osim da mu se sviđam zbog sebe same i ničega drugoga. Naravno, sad kad svi znaju da sam princeza, bit će malo teško znati kojim se dečkima sviđam zbog sebe same, a kojima zbog moje tijare. Ali barem sam saznala istinu o Joshu prije nego što su stvari otišle predaleko. Kako mi se ikada mogao sviđati? On samo iskorištava ljude. Totalno me iskoristio! Namjerno je povrijedio Lanu i onda pokušao iskoristiti mene. A ja sam, kao prava budala, učinila sve točno onako kako je on htio. Što da radim? Tata će POLUDJETI kad vidi tu fotografiju. Nema šanse da ću mu ikada moći objasniti da to nije moja krivnja. Da sam udarila Josha u trbuh pred svim tim fotoaparatima, tata bi možda povjerovao da sam bila samo nevini promatrač... Vjerojatno ne bi. Više nikada neću smjeti izaći iz kuće s dečkom, kada, do kraja svog života. O-o. Vidim neke cipele ispred svoje kabine. Netko mi nešto govori. Tina. Tina me pita jesam li dobro. Netko je s njom. Oh, Bože, znam čije su to cipele Lillyne! Lilly i Tinu zanima jesam li dobro! Lilly ponovno razgovara sa mnom. Ne kritizira me niti se žali na moje ponašanje. Razgovara sa mnom na prijateljski način. Kroz vrata kabine govori mi da joj je žao što se smijala mojoj kosi i da zna da voli upravljati ljudima i da pati od graničnog poremećaja autoritativne ličnosti, ali da će se zajedničkim snagama potruditi prestati govoriti svima, a pogotovo meni, što da rade. Vau! Lilly priznaje da je pogriješila! Ne mogu vjerovati! NE MOGU VJEROVATI! Ona i Tina žele da izađem iz WC-a i pridružim im se. Ali, rekla sam im da ne želim. Bilo bi previše nezgodno, one sa svojim pratiocima, a ja sama kao neka glupača.

69

ki@ A onda je Lilly rekla, "Oh, u redu je. Michael je ovdje. I on se kao glupan cijelu večer okolo mota sam." Michael Moscovitz se pojavio na školskom plesu??? Ne mogu vjerovati?? On nikuda ne ide, osim na predavanja iz kvantne fizike i takve stvari!! Moram to vidjeti svojim očima. Ovog časa izlazim iz WC-a. Nastavak slijedi. Nedjelja, 19. listopada Upravo sam sanjala užasno čudan san. U tom snu Lilly i ja više nismo bile u svađi; ona i Tina su se sprijateljile; ispalo je da Boris Pelkowski i nije tako loš, kad ga odvojiš od njegove violine; profesor Gianini je rekao da je moja jedinica iz matematike koju već vučem devet tjedana, porasla na dvojku; plesala sam sentiš s Michaelom Moscovitzem; Iran je napao Afganistan, tako da u novinama na kiosku nije bilo ni jedne fotografije kako se Josh i ja ljubimo, jer su sve novine bile prepune fotografija ratnog krvoprolića. Ali to nije bio san. To uopće nije bio san, ništa od toga! To se sve zaista dogodilo! Jer, jutros sam se probudila s nečim mokrim na licu, a kad sam otvorila oči, vidjela sam da ležim na pomoćnom krevetu u Lillynoj sobi i da mi šetlandski ovčar njezina brata liže lice. Ozbiljno. Lice mi je prekriveno psećom slinom. I uopće me nije briga! Ako želi, Pavlov me može cijelu zasliniti! Opet imam najbolju prijateljicu! Neću pasti prvi razred srednje škole! Tata me neće ubiti jer sam se poljubila s Joshom Richterom! On, da, i mislim da se možda sviđam Michaelu Moscovitzu! Toliko sam sretna da jedva pišem. Kad sam sinoć s Lilly i Tinom izašla iz ženskog WC-a, nisam ni znala koliko me sreće očekuje. Bila sam morbidno depresivna - da, morbidno. Nije li to dobra riječ? Naučila sam je od Lilly - u vezi s onim što se dogodilo s Joshom. No, kad sam izašla iz ženskog WC-a, Josh je već bio otišao. Lilly mi je kasnije rekla da je Josh, nakon što sam ga javno ponizila i zatim odjurila u zahod, otišao na ples, ne izgledajući kao da ga je to baš previše pogodilo. Lilly nije bila sigurna što se dogodilo nakon toga, jer je profesor G. zamolio nju i Tinu da provjere je li sve u redu sa mnom (nije li to bilo lijepo od njega?), ali imam osjećaj da je Laris na Joshu upotrijebio jedan od svojih specijalnih zahvata za umrlvljivanje zivaca, jer je Josh, kad sam ga sljedeći put vidjela, bio izvaljen preko stola Pacifičkih otoka s čelom na maketi Krakataua. Nije se pomaknuo cijele večeri, ali ja sam mislila da je to od sveg onog šampanjca koji je popio. Bilo kako bilo, Lilly, Tina i ja smo se pridružile Borisu i Daveu - koji je stvarno simpatičan, iako ide u Trinity - i Shameeki i njezinu dečku Allanu, i Ling Su i njezinu pratiocu Cliffordu, za stolom koji su zauzeli. Bio je to Pakistanski stol s izlošcima čiji je sponzor bio Ekonomski klub, a koji su prikazivali kako opada tržišna vrijednost maunda (pakistanska mjerna jedinica) riže. Pomaknuli smo neke od maunda i sjeli na stol, kako bismo mogli vidjeti sve. A onda se Michael odjednom pojavio niotkuda, izgledajući svježe kao svježe pecivo - nije li to neobičan izraz? Naučila sam ga od Michaela - u smokingu koji ga je mama natjerala da kupi za bar micvu svoga bratića Stevea. Michael se stvarno nije imao s kime družiti, budući da je ravnateljica Gupta presudila da Internet ne spada u kulturu i zbog toga ne može dobiti svoj stol, pa je Kompjuterski klub iz principa odlučio bojkotirati Ples kulturne raznolikosti. No činilo se da Michaela nije bilo briga za mišljenje Kompjuterskog kluba, a on je njihov blagajnik! Sjeo je pokraj mene i upitao me jesam li u redu, a onda smo se neko vrijeme zabavljali zbijajući šale o tome kako navijačice sigurno ne zastupaju nikakvu kulturnu raznolikost, budući da su sve bile obučene gotovo jednako, u pripijene, crne Donna Karan haljine. Onda je netko spomenuo Zvjezdane staze: U dubokom svemiru i sadrži li replicirana kava kofein, a Michael je uporno tvrdio da su tvari s pomoću kojih se rade stvari koje izlaze iz replikatora zapravo otpaci, što znači da ako, na primjer, naručite sladoled, moguće je da je on načinjen od urina, iz kojeg su prethodno izlučene sve klice i nečistoće. Svi smo se zgražali, a onda se promijenila glazba, počela je neka lagana pjesma i svi su se digli od stola i otišli plesati. Osim mene i Miehaela, naravno. Mi smo samo sjedili tamo, među onim maundima riže. Što zapravo i nije bilo tako loše, jer smo Michael i ja uvijek imali o čemu razgovarati - za razliku od mene i Josha. Nastavili smo se prepirati o replikatoru, a onda smo prešli na to tko je sposobniji vođa, kapetan Kirk ili kapetan Picard. Tada nam je prišao profesor Gianini i upitao me jesam li dobro. Rekla sam naravno, a profesor Gianini mi je odgovorio da mu je drago što to čuje i da sam, usput, prema posljednjim radnim listićima, koje mi je inače bio davao svaki dan, popravila svoju jedinicu iz matematike na dvojku, na čemu mi je čestitao i rekao mi da samo nastavim tako raditi. No ja sam sve zasluge za poboljšanje svog matematičkog znanja pripisala Michaelu, koji me naučio da

70

ki@ prestanem zapisivati bilješke iz matematike u dnevnik, da urednije pišem u redove i da kod oduzimanja križam kad zapišem brojeve koje pamtim. Michaelu je bilo jako neugodno i rekao je da on nije imao ništa s tim, ali profesor Gianini ga nije čuo, budući da je odjurio odgovoriti skupinu darkera od toga da se pobune zbog toga što su organizatori plesa nepravedno isključili stol posvećen obožavateljima sotone. Zatim su ponovno pustili neku brzu pjesmu i svi su se vratili, pa smo sjedili za stolom i razgovarali o Lillynoj emisiji, čija će producentica sada postati Tina Hakim Baba, budući da smo saznali da tjedno dobiva 50 dolara džeparca (od sada će početi posuđivati tinejdžerske ljubice iz knjižnice, umjesto da ih kupuje, tako da sva svoja sredstva može uložiti u promicanje Lilly otkriva kako stvari zaista stoje). Lilly me pitala bi li mi smetalo da budem tema sljedeće emisije, koja bi nosila naslov Nova monarhija: članovi kraljevske obitelji koji mijenjaju stvari. Rekla sam da ću joj dati ekskluzivna prava na moj prvi javni intervju, ako obeća da će me pitati što mislim o mesnoj industriji. Zatim je počela jos jedna lagana pjesma i svi su otišli plesati. Michacl i ja smo opet ostali sjediti medju rižom i ja sam ga baš htjela upitati s kime bi želio provesti vječnost da nuklearni rat uništi ostatak čovječanstva: Buffy, ubojicom vampira, ili Sabrinom, tinejdžerskom vješticom, kad je on mene upitao želim li plesati! Bila sam toliko iznenađena da sam bez razmišljanja rekla da želim. U sljedećem trenutku plesala sam s muškarcem koji mi nije bio tata! I bio je to sentis. Sporo plesanje je čudno. To zapravo i nije plesanje. To je više stajanje dok rukama grliš drugu osobu i premještaš se s jedne noge na drugu u ritmu glazbe. Pretpostavljam da se ne bi smjelo razgovarati, barem nitko oko nas to nije činio. Shvaćam i zašto, jer, toliko ste zaposleni upotrebom osjetila da nije lako smisliti što reći. Mislim, Michael je tako lijepo mirisao - na sapun Ivory - i bilo ga je tako lijepo osjećati uz sebe - haljina koju mi je baka odabrala bila je lijepa i sve, ali bilo mi je pomalo hladno u njoj, pa je bilo ugodno stajati blizu Michaelu, koji je bio tako topao - da je bilo gotovo nemoguće nešto reći. Pretpostavljam da se i Michael jednako osjećao jer, dok smo maloprije sjedili na stolu uz svu onu rižu, ni Michael ni ja nismo prestajali govoriti, toliko smo si toga imali reći, ali za vrijeme plesa ni on ni ja nismo progovorili ni riječi. No čim je pjesma završila, Michael je opet počeo govoriti, upitavši me želim li možda tajlandski ledeni čaj s Tajlandskog stola ili možda "edamame" soju sa stola Kluba japanskih animatora. Za nekoga tko još nikada nije bio na nekom školskom događaju - osim na sastancima Kompjuterskog kluba - svojim entuzijazmom na ovom plesu Michael je definitivno nadoknađivao propušteno. I tako je prošao ostatak večeri: sjedili smo i razgovarali za vrijeme brzih pjesama, a plesali kad su puštali sentiše. Iskrenu govoreći, ne znam što mi se više sviđalo, razgovarali s Michaelom ili plesati s njim. Oboje je bilo tako... zanimljivo. Na različite načine, naravno. Kad je ples završio svi smo se nagurali u limuzinu koju je gospodin Hakim Baba poslao po Tinu i Davea (tada su svi novinarski kombiji već bili otišli, jer se priča o bombardiranju pročula; valjda su otišli uhoditi iransku ambasadu). Nazvala sam mamu s mobitela iz limuzine, rekla joj gdje sam i upitala mogu li prenoćiti kod Lilly, budući da smo se tamo svi uputili. Rekla je da bez ikakvih pitanja, zbog čega sam pretpostavila da je već razgovarala s profesorom G.-om te da joj je on ispričao sve što se večeras dogodilo. Pitam se je li joj rekao da mi je povisio jedinicu iz matematike na dvojku. Znate, baš mi je mogao dati i plus dva. Uvijek sam davala podršku njegovoj vezi s mojom majkom. Takva bi lojalnost trebala biti nagrađena. Doktor i doktorica Moscovitz bili su pomalo iznenađeni kad se nas desetero - dvanaestero, ako brojite Larsa i Wahima -pojavilo na njihovim vratima. Bili su posebno iznenađeni što vide Michaela; nisu uopće primijetili kad je izašao iz sobe. No prepustili su nam dnevni boravak, gdje smo igrali Kraj svijeta sve dok Lillyn i Michaelov tata nije došao u pidžami i rekao da svi moramo ići kući jer on sutra rano ujutro ima sastanak sa svojim instruktorom tai ehia. Svi su pozdravili i nagurali se u dizalo, osim mene i Moscovitza. Čak su i Larsa povezli do Plaze - kad me jednom zaključaju u kuću na spavanje, njegove dužnosti su gotove. Natjerala sam ga da mi obeća da neće reći tati za poljubac. Rekao je da neće, ali s dečkima se nikad ne zna; imaju oni neki svoj čudni kodeks, znate? Sjetila sam se toga kad sam vidjela kako se, prije nego sto je Lars otišao, on i Michael pozdravljaju pljeskanjem dlanova. Najčudnije od svega što se sinoć dogodilo jest to da sam saznala što Michael stalno radi u svojoj sobi. Pokazao mi je, ali sam mu morala obećati da nikada nikome necu reci, cak ni Lilly. Vjerojatno to ne bih trebala ni zapisivati ovdje, u slučaju da netko pronađe dnevnik i pročita ga. Sve što mogu

71

ki@ reći je da je Lilly tratila vrijeme obožavajući Borisa Pelkowskog; ima glazbenog genija u vlastitoj obitelji. A kad pomislim da nikada nije učio svirati gitaru u školi ili na tečaju! Sam je naučio svirati gitaru - i sam piše pjesme! Meni je odsvirao pjesmu koja se zove Tali Drink of Water. Radi se o jednoj vrlo visokoj, zgodnoj djevojci koja ne zna da je jedan dečko zaljubljen u nju. Pretpostavljam da će jednog dana biti broj jedan na Billboardovoj ljestvici. Michael Moscovitz jednoga bi dana mogao biti slavan poput Puff Daddyja. Tek kad su svi otišli shvatila sam koliko sam umorna. Bio je to zaista dug dan. Prekinula sam s dečkom s kojim sam provela tek pola spoja. To s emocionalne strane može biti vrlo iscrpljujuće. No ipak sam se probudila rano, kao i uvijek kad prespavam kod Lilly. Ležala sam u krevetu s Pavlovom u naručju, slušajući zvukove jutarnjeg prometa na Petoj aveniji, koji i nisu baš jako glasni, budući da su Moscovitzi imali zvučno izolirane prozore. Dok sam tako ležala, pomislila sam da sam stvarno sretna osoba. Stvari su se zaista neko vrijeme činile prilično lošima. Nije li zanimljivo kako se na kraju sve samo riješi? Čujem buku iz kuhinje. To mora da Maya u čaše toči bistri sok od naranče za doručak. Idem pogledati treba li joj pomoć. Ne znam zašto, ali TAKO SAM SRETNA! Pretpostavljam da za sreću nije potrebno mnogo, zar ne? Nedjelja navečer Baka se danas, zajedno s tatom, pojavila u našem stanu u potkrovlju. Tata je želio znati kako je bilo na plesu. Lars mu nije rekao! Bože, kako volim svog tjelohranitelja. A baka mi je htjela reći da mora otputovati na tjedan dana, tako da za to vrijeme neću imati poduke za princeze. Rekla je da je vrijeme za njezin godišnji posjet nekome tko se zove Baden-Baden. To je valjda prijatelj onog drugog tipa s kojim se znala družiti, Bout-rosaBoutrosa I Još Nešto. Cak i moja baka ima dečka. Bilo kako bilo, ona i tata su samo banuli i trebali ste vidjeti mamin izraz lica. Izgledala je kao da će povratiti. Pogotovo kad joj je baka počela prigovarati što je stan tako neuredan (u zadnje vrijeme nisam imala vremena pospremati). Da bih odvukla baku od mame, rekla sam joj da ću je otpratiti do limuzine, i na putu sam joj ispričala sve o Joshu, a njoj je to bilo vrlo zanimljivo, budući da je u priči bilo svega onog što voli: novinara, zgodnih mladića, ljudi slomljenih srca i takvih stvari. U svakom slučaju, dok smo stajali na uglu i opraštali se do sljedećeg tjedna (TO! Cijeli tjedan nema bakinih lekcija! TOOO!) pokraj nas je prošao Slijepac, lupkajući svojim štapom. Zaustavio se na uglu i stajao, čekajući sljedeću žrtvu koja će mu pomoći prijeći ulicu. Baka ga je vidjela i skroz nasjela. Rekla je, "Amelia, idi pomoći tom jadnom mladiću." Ali, naravno, ja sam znala o čemu se radi. "Nema šanse", odgovorila sam. "Amelia!" baka je bila šokirana. "Jedna od najznačajnijih osobina princeze je njezina beziznimna ljubaznost prema strancima. A sada idi pomozi tom mladiću da prijeđe ulicu." "Nema šanse, bako. Ako misliš da mu toliko treba pomoć, pomozi mu ti", rekla sam. I tako je baka, sva iskrivljena - i pretpostavljam odlučna u tome da mi pokaže koliko je bezumno ljubazna prišla Slijepcu i obratila mu se umjetnim glasom, "Dopustite mi da vam pomognem, mladiću..." Slijepac je primio baku pod ruku. Valjda mu se svidjelo što je osjetio, jer je odmah zatim rekao, "Oh, mnogo vam hvala, gospodjo" te su on i baka počeli prelaziti Spring Street. Nisam mislila da će Slijepac pokušati "zašlatati" moju baku. Zaista nisam, jer joj inače ne bih dopustila da mu pomogne. Hoću reći, baka nije mlada kokica, ako znate što mislim. Nisam mogla zamisliti da je ijedan muškarac, čak ni Slijepac, "zašlata". Međutim, sljedeće što se dogodilo bilo je da je baka počela vikati na sav glas, a i njezin vozač i naš susjed, koji je nekad bio muškarac, potrčali su da joj pomognu. Ali, baka nije trebala ničiju pomoć. Tako je snažno torbicom udarila Slijepca po licu da su mu odletjele sunčane naočale. Nakon toga više nije bilo sumnje: Slijepac nije slijep. I da vam još nešto kažem: mislim da će se neko vrijeme držati podalje od naše ulice. Nakon sve te galame, provođenje ostatka dana uz zadaću iz matematike došlo mi je kao blagoslov. Trebala sam malo mira i tišine.

72