Prepoznavanje i suzbijanje pcelinjih bolesti

K njig u posvećujemo učiteljim a pčelarstva i našim učiteljim a...

Autori

Riječ izdavača Manjak pčelarske literature na tržištu, nezainteresiranost dosada šnjih izdavača i odgovornih subjekata na području pčelarstva, pobu dio m ije određeno razmišljanje o toj temi. Prije dvije godine obratio sam se, kome drugome negoli profesoru Đuri Sulimanoviću i njego* vim suradnicima, s pričom o manjku stručne literature u pčelarstvu, Brzo je postignut dogovor i izrađen projekt Biblioteke stručnih pri ručnika, koji bi činilo sedam do osam izdanja. Nadam se da ste prve tri knjige već pročitali. Uveli smo praksu da se autori i ja, kao predstavnik izdavača, sastanemo i napravimo koncepciju knjige. Nastojim da se moj utjecai izrazi s gledišta i razmišljanja pčelara, kako bi štivo u knjigama bilo razumljivo, ali da autori zadrže zavidnu znanstvenu razinu. Pregledavajući rukopis knjige koju upravo čitate, između ostalog, postavio sam pitanje o naslovu. Vjerujem, na zadovoljstvo svili sudionika u pčelarstvu, knjiga je objavljena pod naslovom: Prepozna vanje i suzbijanje pčelinjih bolesti. Pojavom varoe u Hrvatskoj godine 1978. prestalo je, uvjetno rečeno, pčelarenje bez poteškoća. Otada ugibaju pčelinje zajednice, nestaju cijeli pčelinjaci, pčelari se sa slabije razvijenim zajednicama, smanjuju se prinosi, proizvodi pčela postaju sve skuplji, uvode se novi lijekovi, varoa utječe na brže prenošenje “starih” bolesti, javljaju se nove bolesti, virusna i tzv. uvjetna oboljenja, potrebni su novi lijeko­ vi, nastaje sve veća opasnost od ostataka lijekova u pčelinjim proizvo­ dima itd. Nestale su pčele iz duplja drveća, pećina i ostalih prirodnih staništa. Život pčela, nažalost, sada ovisi o čovjeku, točnije o pčelaru. Knjiga obrađuje prepoznavanje i suzbijanje pčelinjih bolesti. Po­ stavlja se pitanje tko treba prepoznati, a tko suzbiti bolest. U stočar­ skoj proizvodnji to nedvojbeno čine veterinari. U pčelarstvu to, u pravilu, ne čine veterinari. Znači li to da pčelarstvo ne spada u stočarstvo? Zašto to ne čine veterinari? Znaju li to obaviti pčelari? Da li bi to htjeli raditi veterinari i pod kojim uvjetima? Puno pitanja. 5

Dopustite nekoliko odgovora: djelomično prepoznati bolest treba znati pčelar, a potpuno veterinar; suzbiti bolest treba znati veterinar; veterinari to ne rade jer ih zakonodavac nije na to prinudio, boje se uboda pčela i nemaju interesa; svi pčelari ne znaju prepoznati bolest; znatni broj pčelara ne zna pravilno i optimalno suzbijati bolest; veteri­ nari bi to činili, ako ih zakonodavac na to prinudi i ako će imati interesa. Na kraju, pčelarstvo ipak spada u stočarstvo. Proizlazi zaključak daje veterinarska struka nužna u pčelarstvu. Međutim, to će se dogoditi onda kad pčelar bude mogao platiti veterinarske usluge. Pčelaru pritom treba pomoći agrokompleks i država svojim poticajnim mjerama. Dok se to ne ostvari, pčelari su prinuđeni “zamjenjivati” veterinare s različitim uspjehom, ali i odgovarajućim posljedicama. Možda će novo poduzetništvo pomiriti raznolike interese. U tom smjeru odvija se i suradnja autora izdanja Biblioteke stručnih priruč­ nika i tvrtke PIP, u kojoj je veterinarka, dr. Ljerka Zeba, angažirana kao rukovoditelj istraživanja i razvoja. Izlaskom iz tiska ove knjige, koje su autori najeminentnija imena s područja pčelinjih bolesti u nas, a to su: prof.dr. Đuro Sulimanović, dr. Ljerka Zeba i tnr. Josip Marković, a u izdanju tvrtke “PIP” iz Zagreba ostvaren je kvalitetan priručnik za pčelare i veterinare, knjiga za studente veterinarske medicine, koja će dobro doći i ostalim čitateljima. Knjiga je pisana pristupačnim stilom za pčelara, a zanimljivim stručnjaku veterinaru. Obuhvaćene su sve pčelinje bolesti, a detaljno su i opisane sličnosti pojedinih oboljenja radi ispravnog utvrđivanja. Spombnuta su sva učinkovita sredstva s potpunim uputama za aplika­ ciju, upozoreno je na potrebu pravilnog odabira i pravilne primjene lijeka. Time se štiti i zdravlje ljudi, jer ne dolazi do ostataka lijekova u pčelinjim proizvodima. I na kraju, zahvalimo autorima što su nam podarili korisno štivo, te očekujemo od čitatelja primjedbe i prijedloge koji bi bili putokaz za buduća izdanja. IJ Zagrebu, ožujka 1995. Za izdavača: Ivan Bračic, oec.

Predgovor Tijekorrt tridesetak godina nastavničkog rada na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu napisao sam više hikopisa za knjige o bolestima pčela. Svaki put najteže je bilo odlučiti za koga pisati. Tako je i ovaj put. Svima je jasno da područje pčelinjih bolesti pripada veterinarima, ali... Studenti veterinarske medicine tijekom petogodišnjeg studija pro­ učavaju teme koji im pomažu razumjeti bolesti životinja. To su od temeljnih znanosti: fizika, kemija i biologija; zatim temeljne medicin­ ske znanosti: anatomija, fiziologija, patologija, farmakologija - sve do specijaliziranih područja kao što su, primjerice, biologija i patolo­ gija pčela. Nakon dodiplomskog studija diplomirani veterinari mogu upisati i poslijediplomske studije, primjerice: specijalizaciju iz Zdrav­ stvene zaštite pčela ili znanstveni magisterij Biologija i patologija pčela. Najviše znanstveno zvanje može se postići i doktoratom znano­ sti iz područja pčelinjih bolesti. Kao i u svim strukama, na svakoj od tih stepenica nalazi se samo čovjek. Koliko sam puta bio nesretan kao nastavnik koji nije uspio pobuditi pozornost studenata tijekom predavanja, a još više spozna­ jom da ocjene na ispitu nisu pravo mjerilo znanja... S druge strane nalaze se pčelari. Često su to zaljubljenici u svoje pčele koje im znače više od puke dobiti. Možemo li njima uskratiti znanje o bolestima njihovih miljenica? To su samo neka od razmišljanja prije negoli predamo rukopis u tisak i za ovu knjigu. Stoga ćemo dati ono što najbolje znamo svima koji su to spremni razumjeti. Veterinarima poručujemo da trebaju znati više nego što je napisano, a pčelarima da za sve ono što ne razumiju potraže savjet stručnjaka. Valja istaknuti i to d a j e knjiga Prepoznavanje i suzbijanje pčelinjih bolesti samo jedna u nizu, četvrta, u Biblioteci stručnih priručnika, čiji autori nastoje populari­ zirati pčelarsku znanost i struku. Za bolje razumijevanje bolesti pčela preporučujemo predhodno usvajanje znanja iz knjiga: Temelji suvre­ menog pčelarenja i Počeci uspješnog pčelarenja. Knjiga Povezanost 7

varooze i vapnenastog legla dobro će doći veterinarima i drugim stručnjacima koji žele detaljnije proučiti te bolesti, a predstavlja nedavno obranjen doktorat znanosti iz područja pčelinjih bolesti. Prepoznavanje pčelinjih bolesti u biti je jednostavno, jer svako odstupanje od uobičajenog ukazuje na bolest. Na žalost, pčelari najčešće prekasno pomišljaju na bolest, tako da često propadne znatni broj pčelinjih zajednica kao i cijeli pčelinjak prije negoli se umiješa veterinar. Napušteni, propali pčelinjaci česti su višegodišnji izvori zaraze za okolne pčelinjake. Kako je suzbijanje i sprječavanje zara­ znih i nametničkih bolesti životinja obveza i dužnost veterinarske službe, samo zajedničkim naporima pčelara i veterinara moguće je bolesti pčela “držati u granicama” koje omogućavaju uspješno i radosno pčelarenje. Sadašnja je raširenost bolesti pčela u Hrvatskoj takva da stalno prijeti propasti pčelinjih zajednica na praktički svakom pčelinjaku. Tome je znatno pridonio i posljednji rat koji je i te kako utjecao na sve pore našeg življenja. Čak i pčelinjaci, koji na prvi pogled izgledaju besprijekorni, teško da bi prošli ozbiljnu provjeru kakvoće pčelinjih proizvoda, jer njihovi vlasnici održavaju pčele stalnom primjenom različitih lijekova, čime onečišćuju pčelinje proizvode. Prekomjerna pojava uvjetnih bolesti kao što je vapnenasto leglo, ozbiljno je upozorenje i valja raizmisliti koliko još pčele to mogu izdržati. Svako onečišćenje okoliša izravno pogađa pčele. Stoga pčelari moraju biti među prvima koji će organizirano djelovati u zaštiti i očuvanju okoliša. Pritom valja znati da mnogi “lijekovi” i te kako narušavaju i onečišćuju najbliži pčelinji okoliš, a to je unutrašnjost košnice. Sjetimo se samo priče o fluvalinatu čiji su zaostaci u vosku saća u nekim zemljama dosegli takve vrijednosti da ga je trebalo spaljivati na neškodljiv način. Sve su to pčelari sami učinili svojim pčelama, u dobroj namjeri, ali s premalo znanja. Stoga je trenutak za pozorno proučavan je stručne literature, a posebice prije negoli posegnemo za pojedinim “lijekom” . Prof.dr.sc. Đuro Sulim anović H

Uvod Spoznaje o pčelinjim bolestima su vrlo stare. Prve pisane podatke o njima nalazimo već u zapisima Aristotela (384.-322. prije novog vijeka). Ipak, prve znanstvene spoznaje o bolestima kukaca temelje se na istraživanjima Luisa Pasteura. On je sa svojim suradnicima sredi­ nom devetnaestog stoljeća otkrio uzročnika teške bolesti dudova svilca, koja je u to doba prijetila propašću francuske industrije svile. Utvrdili su da pebrinu dudova svilca izaziva nametnik Nosemci bombycis. Nakon otkrivanja i boljeg upoznavanja uzročnika bolesti, moglo se razraditi i mjere za njezino suzbijanje. Kad smo spomenuli dudova svilca, valja naglasiti da je to jedini kukac koji se može smatrati domaćom životinjom. Domestifikacija podrazumijeva takvu promjenu kod divlje životinje kojom ona potpu­ no potpada pod nadzor čovjeka. Ujedno ona postaje nesposobna za samostalni život u prirodi. Upravo to se dogodilo s dudovim svilcem. Taj leptir više nije sposoban za život u slobodnoj prirodi bez pomoći čovjeka. Sve njegove životne aktivnosti, valjenje, razvoj ličinaka, hranjenje, pretvorba u odrasle leptire te parenje i ponovno nesenje jaja, odvija se uz pomoć i nadzor uzgajivača. Za razliku od svilaca, pčele su po svim osobinama divlje životinje. Pčelari niti do danas nisu stavili pod nadzor njihovo parenje, koje ne uspijeva u zatvorenom prostoru. Iako ih držimo u košnicama na pčelinjacima uz naše kuće, ipak im uvijek moramo omogućiti slobodan odlazak u prirodu, bez koje pčele ne mogu živjeti. Pčelar mora uložiti veliki trud kako mu roj pčela ne bi pobjegao iz košnice i nastanio se u slobodnoj prirodi. Kao što pčele ne mogu bez svog prirodnog okoliša, tako ni okoliš ne može bez pčela. One su danas najznačajniji oprašivači bilja. Shodno tome, najbolji su sojevi pčela oni koji mogu samostalno živjeti bez pomoći pčelara, a uspješno se pčelarenje temelji i na otpornosti pčela na pčelinje bolesti. Pčelarenje nije ništa drugo već umijeće iskorištava­ nja zajednica divljih kukaca, pčela. Dobrim poznavanjem života pčela, uključujući i njihovih bolesti, pčelar uspijeva uzeti za sebe znatne viškove zaliha hrane koje pčele prikupljaju za doba kad u prirodi nema izvora za prehranu. 9

Pčelarski velikani, kao primjerice prvi učitelj pčelarstva na dvoru kraljice Marije Terezije, Anton Janša (1734.-1773.) već tada dobro poznaju pčelinje bolesti. Tako on daje i danas primjenljive upute za suzbijanje, u to doba najteže pčelinje bolesti, gnjiloće pčelinjeg legla: “Pretjeraj pčele iz njihove gnjile (zaražene) košnice u jedan stari sanduk koji nije više za upotrebu, zatvori ih, daj im zraka, a nikakve hrane, i drži ih unutra tri dana da sa sobom doneseni m ed sasvim probave i očiste se; za to vrijeme gnjilu košnicu isprazni, ali pazi da pčele ne dođu blizu i u njoj ne dobiju hrane; vosak i ovaj m ed smiješ prodavati ali za pčelinju hranu se ne smiju dati. Nakon tri dana stresi zatvorene pčele na neku dasku ili ponjavu i pretjeraj ih u novu košnicu. Iznemoglim pom ogni pom oću guščjeg ili kokošjeg pera da idu unutra, onda im daj svježe g meda kako bi ponovo dobile snagu i izletale na pašu. Ispražnjenu gnjilu košnicu i onaj drugi sanduk u kojem si držao pčele tri dana spali, pošto su pčele donijele u njega gnjiloču sa sobom. ” IvanDzierzon (1811.-1906.) opisuje “blagu” gnjiloću nepokloplje­ nog pčelinjeg legla koju je moguće izliječiti, te “opaku” gnjiloću poklopljenog pčelinjeg legla koja se ne može izliječiti. Početkom dvadesetog stoljeća otkrivaju se uzročnici najznačajni­ jih pčelinjih bolesti. Tako je utvrđeno da europsku i američku gnjiloću uzrokuju bakterije Bacillus pluton i Bacillus larvae (White, 1912. i 1920.), vapnenasto leglo plijesan Pericystis apis (Priess, 1911.), nozemozu praživotinjaNosema apis (Zander, 1909.), aakarozu grinja liirsonem us woodi (Rennie i sur. 1921.). Iako je otkrivanjem uzročnika omogućeno bolje poznavanje pčeli­ njih bolesti te njihovo uspješnije suzbijanje, ipak se sve do danas spoznaje o pčelinjim bolestima neprestano dopunjuju i mijenjaju. Mnogi uzročnici su u početku svrstani u pogrešne rodove pa su danas njihovi nazivi izmijenjeni. Najviše je promjena u načinu liječenja pojedinih bolesti, ali i u njihovu značenju za današnje pčelarenje. h i

i

Posljednji cjeloviti prilog o pčelinjim bolestima u našoj zemlji objav­ ljenje godine 1990. (Cerimagić, Rihar, Sulimanović: Bolesti, štetoči­ ne i trovanja pčela), ali je od tada do danas toliko novih otkrića, da uvijek naglašavamo studentima kako neće dobiti prolaznu ocjenu na ispitu ako uče samo prema toj knjizi. Svjesni smo da će i ova knjiga, čak i u trenutku njezina izdanja, biti djelomično “zastarjela”, jer se u znanosti svakodnevno dolazi do novih spoznaja. Stoga je neophodno pratiti i stručne pčelarske časopise i listove koji objavljuju dostignuća najnovijih istraživanja. Pčelinje bolesti možemo podijeliti u nekoliko osnovnih skupina: zarazne, nametničke i nezarazne.

l

Zarazne su pčelinje bolesti prouzročene živim jednostaničnim uzroč­ nicima mikroskopskih veličina: virusima, bakterijama i plijesnima. Njihovo je svojstvo da se u povoljnim uvjetima brzo razmnažaju, izazivaju u svog domaćina bolesne promjene koje često završavaju i smrću. Umnoženi u znatnom broju lako se prenose na zdrave članove pčelinje zajednice, što dovodi do njezina slabljenja pa i potpune propasti. Najtežom se zaraznom bolesti smatra američka gnjiloća, pa se ona u većini zemalja suzbija prema zakonskim odredbama. Nametničke su bolesti također izazvane živim uzročnicima, ali su to veće jednostanične ili višestanične životinje. Uzročnici nametničkih pčelinjih bolesti najčešće su iz skupine praživotinja i grinja. Nametničke bolesti nanose pčelarstvu znatne štete pa su za suzbijanje i sprječavanje najčešćih i najtežih nametničkih bolesti zakonom propisane mjere kojih se mora pridržavati svaki držatelj pčela. Prema tim mjerama suzbijaju se nozemoza, akaroza i varooza. Nezarazne bolesti pčela su izazvane neživim čimbenicima i ne prenose se. Ipak, nezarazne bolesti mogu, ako uzrok bolesti duže potraje, dovesti do slabljenja pa i propadanja pčelinjih zajednica. U nezarazne bolesti ubrajaju se i otrovanja pčela koja su u posljednje vrijeme sve češća. Najopasniji otrovi za pčele su insekticidi pa je njihova primjena propisana posebnim zakonom. Međutim, i nepravil­ na primjena lijekova može dovesti do otrovanja. Stoga je i puštanje lijekova u promet kao i njihova primjena također propisana zakonom. 11

Uz pčelinje bolesti pčelar također mora poznavati i štetnike u pčelarstvu i neprijatelje pčela. B olesti pčela su velika kočnica razvoju pčelarstva. Iako je Hrvatska poznata po dugoj tradiciji pčelarstva, a imamo autohtonu ijednu od najboljih pasmina pčela, kranjsku pčelu, kao i jedan od najstarijih pčelarskih listova u svijetu (list “Hrvatska pčela” počeo je izlaziti u Osijeku 1881. godine), ipak je naše pčelarstvo opterećeno zaostalošću tehnologije pčelarenja i znatnim brojem nestandardnih košnica. U posljednje vrijeme stanje je još više pogoršano ratom. Na pčelinjaci­ ma su prisutne gotovo sve poznate bolesti pčela, a njihova je učesta­ lost tolika daje nemoguće zamisliti pčelarenje bez dobrog poznavanja znakova bolesti i njihova suzbijanja. Neznanje pčelara bitan je čimbenik česte pojave i raširenosti pčelinjih bolesti. Već odavno su u Hrvatskoj ukinute pčelarske škole, a isto tako nemamo niti jednu pčelarsku nastavnu ili znanstvenu ustanovu. Svi napori da se pčelarstvo uvede u školske nastavne programe ostali su bezuspješni. Vrlo često se i sami pčelari nemamo odnose prema pčelinjim bole­ stima. Širenje zaraznih i nametničkih bolesti životinja sprječava se zakonskim odredbama prema kojima se nijedna životinja ne smije seliti ili prodavati bez zdravstvene potvrde koju izdaje nadležni veterinar. Pčelar može dobiti zdravstvenu potvrdu samo ako tijekom mjeseca siječnja ili veljače pošalje zimske gubitke pčela u ovlašteni dijagnostič­ ki laboratorij na pretragu na nozemozu, a u krajevima gdje se javlja američka gnjiloća valja provesti i pregled pčelinjih zajednica tijekom mjeseca ožujka ili travnja. Varooza je nazočna na svim našim pčelinja­ cima pa se pod kontrolom veterinara mora provesti obvezna dijagno­ stička obrada pčelinjih zajednica u proljeće i jesen. U susjednoj Slove­ niji ima i akaroze te je u pograničnim područjima u sumnjivim slučaje­ vima potrebno provesti pretragu i na tu opasnu pčelinju bolest. Samo ako u posljednjih 15 dana nije zabilježen niti jedan slučaj zaraznih ili nametničkih bolesti pčela, koje se suzbijaju prema zakonu, veterinar može izdati potvrdu za selenje pčela. Pčelar je dužan provjeriti da niti na području kamo namjerava seliti nema pčelinjih bolesti. 12

Svake godine Uprava za veterinarstvo pri Ministarstvu poljopriv­ rede i šumarstva Republike Hrvatske donosi naredbu o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti. Glede zaraznih i nametničkih bolesti pčela za 1995. godinu naređeno je: U prom et mogu ići samo zdrave pčelinje zajednice odnosno one na kojima su provedene naređene dijagnostičke i preventivne m jere i to: a) Američka gnjiloča pčelinjeg legla U mjestima u kojima je 1994. godine ustanovljena am erička gnjiloča pčelinjeg legla moraju se tijekom ožujka i travnja pregledati sve pčelinje zajednice u krugu 3 km od žarišta. Svaku sumnju na bolest treba potvrditi laboratorijskom pretragom. b) Nozemoza D ržatelji pčelinjih zajednica dužni su tijekom siječnja i veljače, a do kraja ožujka u kontinentalnom dijelu Republike Hrvatske, uzeti uzorke zimskih gubitaka pčela i dostaviti ih na laboratorijsku pretra­ gu putem ovlaštenih veterinarskih organizacija. c) Varooza D ržatelji pčelinjih zajednica dužni su obaviti, u proljeće i jesen (ovisno o razvoju pčelinjeg legla), dijagnostičko, a po potrebi i preventivno tretiranje pčelinjih zajednica. Tako je to određeno zakonom, a pčelari mogu sami zaključiti koliko se tih zakonskih odredaba pridržavaju. Bolesti pčela se u mnogo čemu razlikuju od ljudskih bolesti i bolesti domaćih životinja. To je stoga što pčele žive u biološki vrlo složenoj zajednici. Pojedina pčela ne može živjeti sama, pa tako i stari naziv “pčelac”, koji se koristio za pčelinju zajednicu, pokazuje kao d aje to jedno biće, jedno tijelo. Shodno tome, pojedine skupine pčela može­ mo prispodobiti organima tog tijela, a pojedine pčele stanicama organa. Kao što pojedine bolesti napadaju pojedine organe, tako i u pčelinjoj zajednici bolest obično zahvaća pojedine skupine odraslih pčela ili pojedine razvojne oblike pčelinjeg legla. Međutim, kao što 13

poremećaj u radu bilo kojeg organa dovodi do bolesti cijelog organi­ zma, tako i bolest pojedinih skupina pčela ili razvojnih oblika legla dovodi do poremetnje u čitavoj pčelinjoj zajednici. Pri razmatranju pčelinjih bolesti ipak valja promatrati i svaku pčelu ponaosob. Gotovo sve pčele radilice u jednoj košnici imaju istu majku, maticu te zajednice. No, kako se matica pari s više trutova, to su pojedine radilice polusestre jer imaju različite očeve. Trutovi se vale iz neoplođenih jaja pa su prema tome prava braća. Drugim riječima, trutovi naslje­ đuju samo osobine majke a radilice imaju osobine majke i različitih očeva. Sklonost ili otpornost prema cijelom nizu bolesti je nasljedna. Prikazani srodstveni odnosi u pčelinjoj zajednici objašnjavaju zašto su na pčelinjaku ili čak u košnici pojedine skupine pčela ili pčelinjeg legla različito osjetljivi prema pojedinim pčelinjim bolestima. Smatramo da nitko ne bi smio držati životinje, pa tako ni pčele, ako nema temeljno znanje o njihovom životu i ako im nije spreman pružiti punu pažnju i njegu kako u zdravlju tako i bolesti. Pčelari koji uglavnom tvrde kako drže pčele iz ljubavi, vrlo su osjetljivi na svaki gram meda. Međutim, začudo, zaboravljaju kako i najmanji poreme­ ćaj u pčelinjoj zajednici smanjuje prinose meda. To posebno vrijedi za bolesti, primjerice za nozemozu, koje čak i prikrivene smanjuju prinose za 20 - 40 posto. Takve su i sve bolesti odraslih pčela starije dobi, koje je teško uočiti. Tijekom aktivnog razdoblja života pčelinje zajednice, pčele skupljačice iscrpljene teškim radom prikupljanja hrane žive vrlo kratko. U to je doba godine teško primijetiti, ako zbog bolesti uginu nekoliko dana ranije, jer ugibaju daleko u prirodi. Međutim, kako pčele postaju skupljačice samo dvadesetak posljednjih dana u svom životu, to svaki dan ranijeg ugibanja značajno umanjuje radne spo­ sobnosti u doba kad je za pčelara najproduktivnija, tj. kad donosi med. Samo potpuno zdrava pčelinja zajednica može odgovoriti zahtjevi­ ma suvremenog intenzivnog selećeg pčelarenja. Kad jednom svi pčelari budu imali potrebno znanje o svojim pčelama i njihovim bolestima, nestat će pojam “nevažnih bolesti” i svaka će se bolest primjerno suzbijati.

Nakon što smo istaknuli značenje suzbijanja svih pčelinjih bolesti, postavlja se pitanje zašto su onda samo neke od njih izdvojene u skupinu bolesti koje se suzbijaju prema zakonu. Najlakše je to objasniti nekoli­ cinom primjera. Teško je bilo kome spriječiti držanje nekoliko pčelinjih zajednica, a još je teže kazniti pčelara kome ugine po neka pčelinja zajednica. Međutim, slabe pčelinje zajednice, kojima nije posvećena dovoljna pažnja, često postaju žrtve grabeža okolnih jačih pčelinjih zajednica s istog ili susjednih pčelinjaka. Ako je razlog slabljenja ili propasti zajednica bila zarazna ili nametnička bolest, uzročnici će se bolesti na taj način brzo proširiti na još zdrave pčelinje zajednice. Stoga je dužnost držatelja pčela prijaviti nadležnom veterinaru svaki poreme­ ćaj u zdravlju pčela, a posebno ako sumnja na pojedinu bolest koja se suzbija prema zakonu. U protivnom, njegov pčelinjak može postati izvor zaraze za okolne pčelinjake čime ne nanosi štetu samo sebi već i susjednim pčelarima, a takav je postupak u pravilu nedopušten. U slučaju prikrivanja bolesti ili onemogućavanja pregleda pčelinjih za­ jednica, veterinarski inspektor može zatražiti pomoć policije, a protiv takvog se vlasnika pokreće kazneni postupak. Samo dobro organizirana veterinarska služba može se prihvatiti uspješnog suzbijanja zaraznih i nametničkih bolesti pčela i time dati temelj uspješnog pčelarenja kao što je to učinila u drugim granama stočarske proizvodnje.

Prepoznavanje pčelinjih bolesti Bolesti pčelinjeg legla dostaje lako otkriti. Pčelar s iskustvom uočit će prilikom pregleda pčelinje zajednice svaku i najmanju nepravilnost na leglu. Osim toga, kako leglo ugiba, nema dovoljne prinove mladih pčela pa zajednica postupno brojčano slabi. Bolesti odraslih pčela su većinom prikrivene, jer bolesne pčele uglavnom ugibaju daleko od pčelinjaka kad u prirodi skupljaju hranu. Ipak se katkada na podnici košnice, na poletištu ili neposredno pred košnicom može primijetiti znatni broj pčela promijenjenog ponašanja ili mrtvih pčela. Kod nekih bolesti, ne toliko zarazne naravi, odrasle pčele mogu izbaciti uginule ličinke i u povoljnim uvjetima bolest prestaje. Isto tako, iskustva su pokazala da prirodni roj obično ne prenosi sa sobom 15

uzročnike bolesti legla u novu košnicu. Štoviše, u prirodnim uvjetima može se dogoditi da odrasle pčele napuste bolesno leglo, nalaze novu nastambu i počinju život iznova. Baš suvremeni način pčelarenja pogoduje širenju bolesti pčelinjeg legla, je r pčelar manipulirajući okvirima sa saćem prenosi uzročnike bolesti iz jedne košnice u drugu. Za lakše prepoznavanje znakova bolesti pčelinjeg legla podsjetit ćemo na osnovne značajke zdravog pčelinjeg legla. Matica u kontinentalnim dijelovima zemlje najčešće počinje nesti jaja tijekom mjeseca veljače, a u toplijim i primorskim krajevima gotovo da niti zimi ne prestaje nesti. U to vrijeme legla je malo, kako kažemo za dlan, u sredini zimskog klupka. Ovdje je temperatura 35° C, a to je prijeko potrebno za pravilan razvoj legla. Kako se dolaskom proljeća zimsko klupko raspušta, tako i matica povećava leglo u pravilnim koncentričnim krugovima, a zatim prelazi nesti i na susjedno saće. Broj snesenih jaja dnevno je u to vrijeme malen, pa se dobro može uočiti leglo različite starosti. U sredini se nalazi najstarije, poklopljeno leglo, a prema rubovima sve mlađe i mlađe nepoklopljene ličinke, dok su u posljednjem krugu jaja. Kad se u sredini izvale mlade pčele i stanice saća ostanu prazne, matica se vraća i ponovno snese u njih jaja. U proljeće svakim danom matica nese sve više i više, dok broj snesenih jaja ne dosegne nekoliko tisuća. U to doba teže je zamijetiti koncentrič­ ne krugove, ali nalazimo velike plohe saća s leglom iste starosti. Nepravilnosti u rasporedu legla, razbacano ili rešetkasto leglo kako ga pčelari zovu, obično su prvi znaci bolesti. Tek sneseno jaje stoji okomito u sredini dna stanice saća. Bijele je boje i nešto duže od 1 mm. Drugi dan savije se prema dolje, a treći dan je položeno na dnu stanice saća. Već tada pčele hraniteljice pridodaju malu kapljicu matične mliječi, koža jajeta pukne i izvali se mala svijena ličinka svega nešto duža od jajeta. Pčele je nastavljaju obilno hraniti, tako da naprosto pliva u mliječi. Prva tri dana sve ličinke dobivaju matičnu mliječ koju luče starije pčele hraniteljice. Nakon tri dana radilička ličinka dobiva smjesu peludi i meda koju pripremaju mlade pčele hraniteljice. Tijekom 5 - 6 dana ličinku posjete pčele hraniteljice približno 8 000 puta i ona poveća svoju težinu za blizu 50Q puta. 16

Zdrava pčelinja ličinka je jedra, bijele boje sedefasta sjaja, s dobro uočljivim kolutićima. Svaka promjena u boji, gubljenje kolutićavosti i mlohavo opuštanje ukazuje na bolest. Za svo vrijeme dok ličinka prima hranu ona zadržava svijeni oblik na dnu stanice. Tada crijevo ima oblik jednostavne široke cijevi koja je na kraju zatvorena. To onemogućuje izlaženje izmetima koje bi onečistile hranu u kojoj pliva. Šestog dana radilička ličinka prestaje uzimati hranu i počinje se pružati glavom prema otvoru stanice saća. Crijevo se otvara i ličinka izbaci na dno stanice malu količinu izmeta. Svako odstupanje, primjerice ispružanje ličinke prije negoli je ispunila dno stanice ili promjena bijele boje prije negoli je stanica poklopljena, ukazuje na bolest. Čim se ličinka počne pružati, pčele pokrivaju stanicu poklopcem koji izgrade od okolnog materijala što ga nalaze na saću. Taj je poklopac prozračan, hrapavo zrnate građe, boje okolnog saća i blago izbočen prema van. Ispod poklopca ličinka zaprede izlučevinom prelačkih žlijezda tanku košuljicu, kokon, koji lijepi na unutrašnju stijenku stanice saća. Zatim se umiri i počinje preobrazbu u kojoj od kolutićave ličinke nastaje mlada pčela. Taj razvojni oblik nazivamo kukuljica. Prosječno za 21 dan otkako matica snese jaje', iz stanice saća izlazi mlada pčela radilica. Kod ostalih članova pčelinje zajed­ nica razvoj traje duže ili kraće, tako da je za razvoj truta potrebno prosječno 24, a za razvoj matice 16 dana. Trutovi se razvijaju u većim stanicama saća smještenim postrance od radiličkog legla, a matice u posebno oblikovanim matičnjacima, veličine žira, čiji su otvori okre­ nuti prema dolje. Čim se mlade matice izlegu, pčele radilice razgrade matičnjake. Vrlo je važno poznavati kako izgleda poklopac iznad zdrave kuku­ ljice. Promjene na poklopcu ukazuju daje razvoj kukuljice poremećen odnosno da je kukuljica uginula. Najčešće promjene su uvučenost poklopca, promjena boje i rupice koje buše pčele čistačice u nastoja­ nju da očiste propalu masu uginule ličinke. Sposobnost da uoče poklopce iznad propalog legla kao i sposobnost brzog odstranjivanja mase uginule ličinke je nasljedna. Neke pčele to rade brzo, a druge | Veteriaaskt faliuit

W i n i K*T- 7K.

sporo. Brzina odstranjivanja važna je za ishod nekih bolesti, ali je za pojedine bolesti bolje da to učine sporije, dok je za druge bolje da to učine što brže. Stoga se to svojstvo ne može primijeniti kao apsolutno korisno u selekciji na otpornost prema svim bolestima. Bolesti odraslih pčela katkada je teže otkriti. Pčele obavljaju svoje dulžnosti sve do uginuća. I kad su teško bolesne, pčele dalje rade pa ugibaju skupljajući hranu u prirodi. Gubitak starijih bolesnih pčela dobra matica može nadoknaditi pojačanim nesenjem jaja, ali iako pčelar ne primjećuje brojčano slabljenje zajednice, takva je zajednica slabije proizvodna. Stoga je u otkrivanju bolesti odraslih pčela vrlo važno redovno slanje uzoraka u laboratorije za dijagnosticiranje pčelinjih bolesti. Ipak, pojedine bolesti, posebno one koje napadaju nlade pčele radilice, imaju vrlo prepoznatljive znakove. Za lakše prepoznavanje znakova bolesti odraslih pčela podsjetit ćemo na neke detalje o građi tijela pčele te iz života i rada pčela radilica. Pčela ima jasno odijeljenu glavu, prsa i zadak. Vanjski dio kože sastoji se od hitina koji je krut i daje oblik pčeli. Pojedini kolutići tijela spojeni su međusobno tankom kožicom, što omogućuje pokretanje. Na glavi se nalazi par ticala kao njušni organ, parne složene oči za gledanje izvan košnice i tri točkasta oka za gledanje u košnici, te usni organi. U gornjem dijelu glave smještena je mliječna žlijezda koja luči matičnu mliječ. Na prsima su pričvršćeni organi za kretanje, postrance dva para prozirnih krila, a dolje tri para nogu. Unutar prsnih kolutića smjestili su / se jaki mišići koji svojim radom pokreću krila. Ovdje se nalazi i prsna žlijezda koja luči slinu. Na nogama pčela unosi u košnicu pelud i propolis. U zatku su se smjestili organi za probavu, izlučivanje, srce i otrovna žlijezda sa žalcem. Na kolutićima zatka smještena je s gornje strane neparna mirisna žlijezda, a s donje strane četiri para voskovnih žlijezda. Probavni sustav započinje prednjim čeljustima kojima pčela uzima krutu hranu i progriza poklopce saća. Tekuću hranu uzima složeno 18

građenim stražnjim dijelom usnog aparata kojega oblikuje 11 dugo rilce. Kroz prsa hrana prolazi jednjakom koji se na početku zatka proširuje u medni mjehur. On služi kao spremnik u kojemu pčela donosi u košnicu nektar i vodu. Pod utjecajem enzima iz sline ovdje počinje pretvorba složenih šećera od nektara do jednostavnih šećera koji dolaze u medu. Na prijelazu iz mednog mjehura u crijevo nalazi se međucrijevo koje dalje propušta samo toliko hrane koliko je pčeli potrebno. Ostali dio pčela predaje u procesu socijalne izmjene hrane drugim pčelama ili ga odlaže u stanice saća kao pričuvnu hranu. Najveći i najvažniji dio probavnog sustava je srednje crijevo. Ono je dugo oko 1 cm i poprečno je naborano, žuto smeđe boje. Bolesno crijevo je prošireno pa se gubi kolutićavost, stijenka postaje tanka, a crijevni je sadržaj rijedak poput vode ili pak tvrdo maziv. Srednje crijevo pčele obavlja funkcije koje u čovjeka i domaćih životinja obavljaju želudac i crijevo. Stijenka srednjeg crijeva građe­ na je izvana od dva mišićna sloja, a prema unutra se nalazi sloj probavnih stanica. Te stanice luče probavne sokove i upijaju probavljene hranjive tvari. Njihov se površinski sloj odbacuje i tvori peritrofnu membranu koja obavija hranu i na taj način štiti nježne stanice od grubih čestica i prodora nametnika. Na prijelaz-u iz srednjeg u tanko crijevo ulijeva se stotinjak uskih cjevčica koje imaju funkciju bubre­ ga. Preostali dio probavnog sustava ima uglavnom zadatak odvođenja neprobavljenih tvari i izlučevina. Završni dio crijeva je proširen i uzdužno naboran tako da se može znatno povećati. Tu pčela može skupiti veću količinu izmetina koje izbacuje tijekom leta izvan košnice. Samo matica i teško bolesne pčele balegaju u košnici. ' Dišni sustav pčele'sastoji se od 10 pari odušaka raspoređenih postrance na kolutićima prsiju i zatka kroz koje ulazi zrak. Od njih vode dušnici koji se granaju u posve sitne dušničke kapilare što dovode zrak do svih organa tijela pčele. Najveće oduške i najširije dušnike ima prvi par, smješten u prsima. On dovodi zrak do jakih letnih mišića koji za svoj rad trebaju puno kisika. Odušci su okruženi hitinskim dlačicama i prekriveni hitinskim ljuščicama. Početak dušnika proširen je u polukružno predvorje u kojemu se također nalaze 19

hitinske dlačice. Ti mehanizmi sprječavaju ulaženje prašine, a kod starijih pčela otvrdnu pa sprječavaju i ulaženje pojedinih nametnika. Umjesto krvi, pčele imaju svjetlo žućkastu, prozirnu hemolimfu koja raznosi po tijelu hranjive tvari. Umnažanjem bakterija u hemolimfi nastaje septikemija, a hemolimfa postaje mliječno zamućena. •U suvremenom pčelarenju sve više dolazi do podjele poslova pa se pojedini pčelari opredjeljuju za proizvodnju matica. Matice mogu oboljeti od gotovo svih pčelinjih zaraznih i nametničkih bolesti. Međutim, pri intenzivnoj proizvodnji matica javljaju se i neke nove bolesti koje pčelari pri ekstenzivnom pčelarenju uopće nisu poznava­ li. Za razumijevanje bolesti matica, kratko opisujemo građu njezinih spolnih organa. Matica se među ostalim pčelama ističe svojom veličinom. Duga je približno 1 , 5 - 2 cm, a teška približno 0,23 g. To je jedino spolno razvijena ženka u pčelinjoj zajednici. Spolni organi su vrlo veliki i smješteni su u zatku koji je stoga dug i prelazi dužinu krila. Svi ostali organi namijenjeni za rad su u matice slabije razvijeni ili posve zakržljali. Tako matica ima znatno kraće rilce od pčela radilica, na nogama nema košarice za skupljanje peluda, a nema niti mliječnih ni voskovnih žlijezda. Matica može prosječno doživjeti starost od 3 do 4 godine, a dužina njezina života izravno ovisi o intenzitetu nesenja jaja. Ako stalnim selenjem na pašu potičemo pčelinju zajednicu na pojačan rad, smjena naraštaja skupljačica bit će brža, a time će i matica nesti više jaja, što će znatno skratiti njezin život. Stoga se u vrlo intenzivnom pčelarenju matice mijenjaju svake.godine. Spolni organi matice sastoje se od jajnika u kojima nastaju jaja i kanala koji služe za odvod jaja. Jajnici su parni organi kruškolikog oblika, smješteni u prednjem dijelu zatka iznad i postrance od probavnih organa. Kod mlade matice prije parenja jajnici su mali i sve više se razvijaju stvarajući jaja. Potpuno razvijeni jajnici su dugi 5 - 6 i široki 3 - 4 mm. Svaki je jajnik građen od približno 200 jajnih cjevčica. One počinju u prednjem svijenom dijelu jajnika, tanke su poput niti, a dalje postaju sve šire. U stražnjem dijelu jajnika cjevčice prelaze u zajednički jajovod. U prednjem dijelu jajnih cjevčica stva­ 20

raju se zametne stanice. Te stanice tijekom prolaska kroz jajne cjevčice dobivaju zalihu hrane i konačno ovojnicu te postaju jaja. Jajovodi oba jajnika prolaze postrance i spuštaju se ispod probavnog trakta, te se spajaju u neparni jajovod. On se proširuje u predvorje s oplodnim džepovima i završava širokim spolnim otvorom. Iznad neparnog jajovoda nalazi se okrugli sjemenski mjehurić spojen s jajovodom tankom cjevčicom. Mjehurić je promjera pribli­ žno 1 mm, a služi kao spremnik muških spolnih stanica koje matica primi od truta tijekom parenja. Matice se pare s trutovima samo u početku svog života. Mlade matice odlaze iz košnice i traže trutove koji se okupljaju u blizini pčelinjaka. Prirodno parenje uspijeva samo visoko u zraku u slobodnoj prirodi. Tijekom parenja spolni organi truta i matice čvrsto prianjaju jedni uz druge i sjemenska tekućina pod pritiskom prodire u jajovode matice. Nakon parenja dio spolnog organa ti'uta se otkida i viri poput čepa iz spolnog organa matice, što pčelari nazivaju znakom parenja. Sjemene stanice iz proširenog jajovoda postupno ulaze kroz spojnu cjevčicu u sjemenski mjehurić. Tijekom jednog izleta matica se može pariti i s više trutova, a zatim se vraća u košnicu gdje je pčele očiste od ostatka dijelova trutovskih spolnih organa. Zatim matica još istog dana ili tijekom nekoliko uzastopnih dana, ponovno izlijeće na parenje sve dok posve ne ispuni sjemenski mjehurić. Utvrđeno je da u dobro ispunjenom sjemenskom mjehuriću ima približno 7 milijuna sjemenskih stanica koje moraju ostati žive tijekom cijelog života matice. Uz sjemenski mjehurić nalaze se dvije duguljaste žlijezde i gusti splet sitnih dušnika koje hrane i dovode kisik neophodan za život sjemenih stanica. Nakon parenja u jajnicima matice počinju dozrijevati jaja. Na prolasku jaja kroz neparni jajovod sjemenske stanice iz sjemenskog mjehurića oplode jaja namijenjena za razvoj ženskih članova pčelinje zajednice, dok se trutovi razvijaju iz neoplođenih jaja. Dobra matica može u doba najjačeg razvoja pčelinje zajednice snesti i do 3 000 jaja koja težinom premašuju njezinu dvostruku težinu. U dobro razvijenoj pčelinjoj zajednici nalazimo, ovisno o dobu godine i veličini košnice, od.20 000 do KO 000 pčela radilica. One

skladno obavljaju sve poslove u pčelinjoj zajednici prema ukazanim potrebama i prema svojoj starosti. Mlade pčele radilice u dobi od tri do pet dana obavljaju čišćenje stanica saća i dijelova košnice. Odmah nakon toga, do osmog dana starosti, one hrane starije pčelinje ličinke mješavinom meda, peludi i vode. Tada postoji velika opasnost da prenesu zarazne uzročnike s uginulih ličinaka na zdrave. 1 Mlade pčele hrane se s puno peludi koja je bogat izvor bjelančevina pa im se u starosti od osam dana razviju mliječne žlijezde koje luče mliječ. Njom takve pčele hrane mlade pčelinje ličinke i maticu. Nestane li legla, umjesto mliječnih žlijezda razvije se masno-bjelančevinasto tijelo koje pčelama omogućuje dug život, sve dok se u košnici opet ne pojavi leglo. Nedostatak peludi kao i neke bolesti skraćuju životni vijek pčelama. U dobi od 12 dana pčelama se razvijaju voskovne žlijezde pa one grade saće ako u košnici ima praznog prostora. Dobro ih je zaposliti stavljanjem okvira građevnjaka. Osim toga one po potrebi griju leglo, preuzimaju hranu od starijih pčela skupljačica te je prerađuju i spremaju kao pričuvu u saće, prozračuju košnicu i drugo. Pčele do te dobi nazivamo kućne pčele, jer još ne izlijeću iz košnice. U dobi od 18 do 21 dan pčele radilice sve više prilaze letu košnice pa jjomalo i izlijeću iz nje. Budno motre sve što se u okolici događa i spremne su braniti košnicu od neprijatelja. Tijekom života u košnici otrovna je žlijezda izlučila dovoljno otrova koji se skupio u otrovnom mjehuriću. U početku pčele lete u blizini košnice i pokušavaju upamtiti njezin položaj. Nakon toga postaju pčele skupljačice te donose iz prirode hranu, vodu i po potrebi propolis. U potrazi za hranom lete i do nekoliko kilometara daleko od košnice. Letovi na veće udaljenosti nisu korisni jer se potroši previše hrane za rad letnih mišića. Mlade pčele posute su hitinskim dlačicama koje im daju svjetliju boju. Radom sve više gube dlačice, pa dolazi do izražaja boja hitinskog oklopa. Naime, valja se podsjetiti d a j e boja pčele i pasminska osobina. Tako je kranjska pčela više siva, talijanska žuta, a srednje europska crna. Uslijed nekih bolesti pčele gube dlačice pa, iako su mlade, izgledaju kao stare pčele.

Tijekom aktivnog razdoblja pčela živi prosječno 40 dana. Raspored rada pčela radilica može se prema potrebi i mijenjati. Tijekom zime pčele zadržavaju onu funkciju s kojom su ušle u zimovanje, sve do ponovnog proljetnog razvoja. Način na koji se pčele snalaze u prirodi vrlo je važan za prenošenje određenih bolesti pčela. Pčele se u prirodi uglavnom snalaze prema smjeru sunčanih zraka. Utvrđeno je da se i međusobno sporazumijevanje pčela osniva na prenošenju obavijesti o tome u kojem pravcu u odnosu na Sunce treba letjeti da se dođe do izvora hrane. Na isti način pčela nalazi mjesto svog pčelinjaka, a svoju košnicu prepoznaje po boji i mirisu. Većina pčela dobro zapamti mjesto gdje se nalaze njihove košnice. Zato se košnice ne smiju micati s mjesta, a ne smije se mijenjati ni raspored košnica unutar pčelinjaka. Želimo li pčele preseliti, onda se košnica mora odvesti najmanje 3 km daleko, tako da pčele ne mogu prepoznati okolicu i vraćati se na staro mjesto. Neupućeni pčelari često griješe kada, primjetivši da su pčele bolesne, uklone košnicu podalje od pčelinjaka, da se druge pčele ne zaraze. Time postižu upravo obrnuto. Pčele iz bolesne košnice dolaze na svoje staro mjesto, pa se, kako tu nema njihove košnice, raziđu u ostale pčelinje zajednice. Zabuna pri ulazu u košnicu je češća negoli se prije smatralo. Tako smo spoznali d aje zalijetanje pčela u tuđe košnice vrlo važan čimbe­ nik u širenju nekih bolesti pčela unutar pčelinjaka pa i na okolne pčelinjake. To je posebno važno kod selenja pčela na pašu. Prema kodeksu ponašanja pčelara, pčelinjak se ne smije postaviti ispred ranije doseljenog pčelinjaka na razmaku manjem od 70 metara ako se leta okreću u istom pravcu ranije doseljenog pčelinjaka. U protivnom bi se veći broj pčela na povratku s paše zaustavio na prvom pčelinjaku koji im se nađe na putu. Iz istog razloga opravdano prigovaraju vlasnici stacioniranih pčelinjaka, ako im seleći pčelari postave pčelar­ ska vozila pred njihove pčelinjake. U AŽ košnicama, paviljonskog tipa, donji redovi košnica obično su puniji pčelama i medom. To se tumači time da pčele, vraćajući se natovarene s paše, promaše svoje leto i spuste se u košnicu koja se nalazi u donjem redu. Kod LR košnica postavljenim u redovima, obično su puniji prednji redovi ili košnice one strane pčelinjaka.u kojem se pravcu nalazi pčelinja paša. 23

Pokusima je utvrđeno da se pčele zalijeću u tuđe košnice na susjednim pčelinjacima i do 500 metara udaljenosti.-. U uvjetima stacioniranog držanja u AŽ košnicama pčele se zalijeću do 6 posto, a u uvjetima selenja u istim košnicama i do 18 posto. Promotre li se te činjenice u praktičkim prilikama na pčelinjaku, proizlazi da se na stotine pčela iz jedne košnice zalijeće u druge. Pčele koje su se za,bunom zaletjele u tuđe košnice, ponašaju se kao da su u svojoj. Nažalost, ako su pritom bolesne ili se na njima nalaze uzročnici zaraznih ili nametničkih bolesti pčela, postoji opasnost da se bolest prenese u novu pčelinju zajednicu. Prezimljenje pčela također igra značajnu ulogu u širenju pčelinjih bolesti. Pred zimu matica nese sve manje jaja, a pčele radilice pripremaju košnicu za zimu. Najprije istjeraju trutove, a zatim smje­ ste med tako da im je na dohvatu tijekom prezimljenja. Uzimajući puno peludi oblikuju u zatku masno-bjelančevinasto tijelo koje im zimi služi kao pričuva hrane. Med za prezimljenje mora biti što probavljiviji, kao što je cvjetni med, a nikako ne med medljikovac. Ako se sumnja u kakvoću meda, najbolje je pčele na vrijeme prihraniti šećernom otopinom koju će one preraditi u najbolji med za zimovanje. Raspored koji pčele načine za zimovanje ne smije se mijenjati, jer se time mogu izazvati teške posljedice pa i propast cijele pčelinje zajednice. Čim temperatura zraka okoliša padne ispod 12° C, pčele se čvrsto stisnu jedna uz drugu u ulicama saća. Pčele nemaju stalnu temperaturu tijela, ali trošeći med one proizvode toplinu koja podrža­ va stalnu temperaturu unutar pčelinjeg klupka tijekom cijele zime. Pojedinačno pčela ne može živjeti na temperaturi nižoj od 9° C i ako se zimi nađe izvan pčelinjeg klupka osuđena je na propast. Za velike hladnoće pčele ne mogu izlijetati iz košnice. U to doba izmetine im se nakupljaju u stražnjem crijevu koje se može jako proširiti. Tek za lijepih zimskih dana pčele izlijeću na pročisne izlete. Potkraj zime u sredini zimskog klupka matica već počinje nesti jaja i polako se razvijaju novi naraštaji mladih pčela. Svakodnevnim promatranjem pčelar će najbolje uočiti kako pčele uobičajeno izgledaju i kako se ponašaju. Svako odstupanje od toga upozorava na mogućnost da se pojavila bolest. Ako tada na osnovi 24

pažljivog pregleda pčelinje zajednice posumnja da se radi o zaraznoj ili nametničkoj bolesti, treba hitno pozvati veterinara koji će utvditi o čemu se točno radi.

Veterinari u suzbijanju pčelinjih bolesti Pčelinje bolesti su znatno složenije nego što to na prvi pogled izgleda. Za njihovo potpuno razumijevanje potrebno je veliko medi­ cinsko znanje koje se postiže dugogodišnjim studiranjem. Tako i u ovoj knjizi nije objašnjeno sve o bolestima, već su dane samo osnove za njihovo prepoznavanje i liječenje. Prepoznavanje bolesti je u suštini dosta lagano jer svako odstupanje od “normalnog” ukazuje na bolest. Nažalost, pčelari najčešće preka­ sno pomišljaju na bolest i tek kad im propadne znatni broj pčelinjih zajednica pozovu veterinara. Nekad propadaju cijeli pčelinjaci, bez da se utvrdi od čega su pčelinje zajednice uginule. Studenti veterinarske medicine tijekom petogodišnjeg studija pro­ učavaju teme koje im pomažu razumjeti bolesti životinja. U specija­ liziranim predmetima, kao što su biologija i patologija pčela, oni postaju spremni odgovoriti zahtjevima koje postavlja praksa. Iako ne znaju puno o tehnologiji pčelarenja, ipak nitko ne može bolje razu­ mjeti bolesti pčela od veterinara. Poznato je da izdvajanje životinja iz njihove prirodne okoline i podvrgavanje pod nadzor čovjeka, s krajnjim ciljem visoke proizvod­ nje, neminovno dovodi do raznih poremećaja u zdravlju tih životinja. Veliko gomilanje na malom prostoru, kakvo se nikad ne susreće u prirodnim uvjetima, posebno pogoduje širenju zaraznih i nametničkih bolesti. Tako je jedan od prvih preduvjeta za intenzivnu proizvodnju u stočarstvu, zdravlje životinja i očuvanje od pojave bolesti. Sve to vrijedi i za pčelarstvo. Samo posve zdrave pčelinje zajednice mogu dati vrhunske prinose pčelinjih proizvoda kakve očekujemo u suvre­ menom pčelarenju. Kao što je istaknuto, jedino će dobro organizirana veterinarska služba moći osigurati zdravlje pčela na takvoj razini, kao što je to učinila u drugim granama stočarske proizvodnje.

Osnivanjem Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela pod čelništvom akademika Ive Tomašeca, godine 1936. na Veterinar­ skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, stvorenje temelj djelovanja veterinara u suzbijanju bolesti pčela, a time i na promicanju pčelar­ stva. A kadem ik Tomašec bio je u to doba već zapaženi mikrobiolog, a kako su se tada bolestima pčela uglavnom bavili stručnjaci bez pravog m edicinskog znanja, Tomašec je znatno potaknuo razvoj te grane veterinarske medicine. Osim stručnog rada, Tomašec se istak­ nuo i u organiziranju pčelarstva u Hrvatskoj. Tako je bio osnivač Pčelarskog saveza Hrvatske i više od 20 godina njegov predsjednik. Potaknuo je i izlaženje pčelarskog lista “Pčelarstvo”, a kad je najstariji hrvatski pčelarski list “Hrvatska pčela” prestao izlaziti, obnovio je to izdanje predloživši da se spoji s “Pčelarstvom” u jedan list. Time je spasio tradiciju izlaženja “Hrvatske pčele” kojaje danas duga 114 godina. Od samog osnutka zadaci Zavoda su postavljeni šire negoli je to bilo uobičajeno kod drugih fakultetskih zavoda. Tako, prema prvom članu prvog zavodskog statuta, osnovni su zadaci: nastava, znanstve­ ni rad, provedba dijagnostike za potrebe izvan Fakulteta i suradnja u suzbijanju bolesti. Zavod je u doba osnutka bio jedina ustanova u zemlji k o ja je objedinjavala rad na tim disciplinama. Valja istaknuti da tada, kao ni danas, nije postojalo stalnih pčelarskih škola niti instituta kakvi postoje u većini zemalja, gdje se objedinjuje rad na promicanju pčelarstva. Neposredno poslije rata, u jesen godine 1945., da bi obnovio i unaprijedio ratom uništeno pčelarstvo, prof.dr. Ivo Tomašec organi­ zirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tečaj za napredne pčelare. Takvi su tečajevi postali tradicionalni i održavali su se pod nazivom “Tečajevi za zdravstvene kontrolore pčela” . Prvi veterinarski stručnjaci za pčelinje bolesti, stasali na Veteri­ narskom fakultetu u Zagrebu, odlazili su i u okolne zemlje gdje su na veterinarskim fakultetima osnivali slične jezgre razvoja pčelar­ stva (prof.dr. Stjepan M atuka na V eterinarskom fakultetu u Sara­ jevu i prof.dr. N eška Snoj na Veterinarskom fakultetu u Ljubljani).

Osim toga, veterinari vode nastavu iz pčelarstva na Poljoprivred­ nim fakultetima u Zagrebu (prof.dr. Nikola Kezić) i Osijeku (doc.dr. Zvonimir Tucak). Na Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta u Zagrebu razrađene su metode dijagnostike bolesti pčela koje se suzbijaju prema zakonu, a sedamdesetih godina dijagnostiku bolesti pčela preuzimaju veterinarski instituti u Križevcima, Rijeci, Splitu i Vinkovcima, te Veterinarska stanica Starigrad na Hvaru. Posljednjih je godina rutinsku dijagnostiku pčelinjih bolesti za podru­ čje oko Zagreba preuzeo zagrebački Veterinarski institut. Diplomirani veterinari sve se više uključuju u rad na promicanju pčelarstva. To je u skladu s općim trendom naše veterinarske struke, koja osim zadataka na preventivi i liječenju životinja, sve više sudje­ luje u tehnologiji uzgoja životinja te proizvodnji i plasmanu živežnih namirnica animalnog podrijetla. Za potrebe znanosti i prakse organi­ ziran je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu poslijediplomski studij-magisterij Biologija i patologija pčela i studij-specijalizacija Zdravstvena zaštita pčela. Većina polaznika koji su završili te studije već su neposredno zaposleni na promicanju pčelarstva. Priznanje našoj veterinarskoj struci u međunarodnim okvirima je izbor prof.dr. Đure Sulimanovića za člana Izvršnog odbora međuna­ rodne pčelarske organizacije APIMONDIA, te njegovo imenovanje za dopredsjednika Stalne svjetske komisije za bolesti pčela i predsjed­ nika Sekcije iste komisije za nametničke bolesti pčela. Već i tih nekoliko podataka pokazuje, da veterinari imaju znanje i mogu bitno utjecati na razvoj pčelarstva, a suzbijanje bolesti pčela je po samoj naravi stvari njihova obveza i dužnost. I knjiga koju imate u rukama plod je veterinara iz sadašnjeg naraštaja koji radi u Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta Sveuči­ lišta u Zagrebu.

27

ZARAZNE PČELINJE BOLESTI Kao što je već istaknuto, zarazne su pčelinje bolesti prouzročene virusima, bakterijama i plijesnima.

PČELINJE BOLESTI PROUZROČENE VIRUSIMA Virusi su najsitniji živi uzročnici bolesti biljaka i životinja. Iako je spoznaja da postoji još nešto sitnije od bakterija dosta stara, virusi su dugo ostali zagonetka. Tek s modernim elektronskim mikroskopima, koji povećavaju nekoliko stotina tisuća puta, uspjelo ih se snimiti i tako doznati njihov oblik. Njihove veličine izražavaju se u milijuntim dijelovima milimetra, nanometrima (nm). Spoznaje o virusnim bolestima pčela doživjele su u posljednje vrijeme više promjena negoli sve druge spoznaje o pčelinjim bolesti­ ma zajedno. Virusi rastu i razmnažaju se samo u živim stanicama. Pojednostavljeno rečeno, virusna čestica nakon ulaska u živu stanicu “prisili” je na proizvodnju sastavnih dijelova virusnih bjelančevina, ribonukleinske ili deoksiribonukleinske kiseline. Na taj način stanica proizvodi nove virusne čestice, dok istodobno ne obavlja svoje funkcije te na kraju propada. Iz napadnute stanice oslobađa se ogromna količina novonastalih virusnih čestica od kojih u prirodnim uvjetima samo poneke uspijevaju prodrijeti u zdrave stanice gdje ponovno započinju proces umnažanja. U parazitologiji je uobičajeno govoriti o “starom” i “novom” parazitizmu. Time se želi istaknuti da nametnici, pošto žive na račun svojih domaćina nositelja, u pravilu ne dovode do njihove smrti, jer bi time ugrozili i svoj opstanak. Tako je “miran suživot” znak starog parazitizma. Na novom domaćinu nametnici izazivaju teške poremetnje, a često i smrt. Iste zakonitosti vrijede i za virusne bolesti. Novouneseni sojevi virusa znatno su patogeniji, odnosno izazivaju veći pomor negoli domaći sojevi. Isto su tako novodoseljene pčele osjetljivije na lokalne sojeve virusa negoli domaće pčele. 28

Rad na istraživanju virusa zahtijeva specijalizirane laboratorije i skupu tehniku. Stoga je većina virusnih bolesti pčela još uvijek nedovoljno istražena, iako se zna da one nanose znatne štete. Većinu danas poznatih virusa može se umnožiti u laboratorijskim uvjetima bilo na odraslim pčelama ili na pčelinjim ličinkama. Pčele se obično omame ugljičnim dioksidom, a virus se ubrizga izravno u hemolimfu, tako da se tankom iglom probije opna između kolutića zatka u području srčanih komora. Utvrđivanje pčelinjih virusa najčešće se obavlja serološkim meto­ dama kao što je imunodifuzijski test. To je brzi, ne previše skupi i dovoljno pouzdani način. U novije vrijeme razrađen je i jednostavan neizravan ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay) test. , Virusne bolesti pčela postaju u posljednje vrijeme sve učestalije. Donekle je to u svezi i s tim, što su dolaskom varoe u naše krajeve, virusi pčela dobili specifičnog prenositelja. Do sada je nedvojbeno dokazano da varoa prenosi virus akutne pčelinje paralize, ali postoje jasni pokazatelji d a je slično i kod drugih bolesti. Do danas je izolirano dvadesetak virusa pčela, ali još nije točno utvrđeno koliko su oni važni u patologiji pčela. Od virusnih bolesti pčela najbolje su poznate, češće se javljaju i nanose značajnije ekonomske štete u našim krajevima, mješinasto leglo te akutna i kronična paraliza. U Hrvatskoj se do sada nisu dovoljno istraživale virusne bolesti pčela. Uglavnom je to stoga što nisu postojale tehničke mogućnosti. Materijal za dijagnosticiranje virusnih bolesti pčela slan je u Englesku u laboratorij dr. Baileya, koji je jedan od najslavnijih svjetskih virusologa. Međutim, dobivanjem elektronskog mikroskopa na Vete­ rinarskom fakultetu u Zagrebu otvorene su tehničke mogućnosti i za istraživanje tog područja pčelinjih bolesti. Na Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta u Zagrebu kušano je posrednim načinom dokazivati viruse na kulturama stanica pčela ili serološkim pretragama. Vjerujemo da će razrada laboratorijskih pre­ traga pridonijeti boljem upoznavanju raširenosti virusnih bolesti pčela na našim područjima, a to će biti i temelj njihova suzbijanja. 29

Pregled virusa izoliranih iz pčela: Naziv virusa

Oznaka1

nm2 Tip3

Napada4 Ulaz5

V. mješinastog legla „

SBV

30

RNA

LP M

po

V. mješinastog legla T -•

TSBV

30

RNA

KC

iv

V. akutne paralize v

APV

30

RNA

PM

iv

V. kronične paralize v

CPV