Prapovijest Mala Skripta

18/21. 08. 2006.

= srednje kameno doba Mezolitik ni u gospodarskim ni u društvenim ni u materijalno-kulturnim sferama ţivota ne donosi ništa bitno novo. Nove definicije neolitika – pojam pretkeramičkog neolitika – pojam mezolitika raščlenjen je na dvije vrijednosti: epipaleolitik i protoneolitik. Danas: epipaleolitik = klasični mezolitik Osnovno obiljeţje mezolitika su različite seobe ograničenog opsega koje dovode do znatnog usitnjavanja kulturne slike toga vremena. Najvidljivija promjena do koje dolazi je na području umjetničkog shvaćanja. Nestaju svi oblici magdalenijenske i kasnogravetijenske umjetnosti. U istočnoj Španjolskoj i sjevernoj Africi nastaje novi likovni izraz koji se pribliţava neolitiku. U materijalnoj kulturi dolazi do sklonosti sitnoj litičkoj industriji (mikroliti). Mezolitik je i u trajanju iskazan kao prijelazna etapa. Obuhvaća vrijeme od oko 8000. do 5000. godine pr. Kr. Tri kulturne zone: 1. sjeverozapadna i dijelom sjeverna Europa; npr. hamburška kultura 2. istočna Europa; teško je odvojiti završni paleolitik od ranog mezolitika 3. juţni dio Balkanskog poluotoka; specifični mezolitik koji korijene vuče iz završnog paleolitika Mezolitik u Hrvatskoj je slabo poznat (Vindija; nalazi se uklapaju u shemu panonskopodunavskog tardenoazijena). Nakon vlaţnog i hladnog predborealnog razdoblja, koje nije osobito pogodovalo stanovanju na otvorenom, u prostranim panonskim nizinama nastupilo je borealno razdoblje. Vrijeme suhe i tople kontinentalne klime što uvjetuje porast populacije. Porast razine voda uvjetovao je smještaj naselja na višoj nadmorskoj visini i na povišenim terasama.

2

PROTONEOLITIK- KULTURA LEPENSKOG VIRA Javljaju se prva naselja ribarsko-lovačkih zajednica s umjetnošću, arhitekturom i religijom. Temelji se na kasnopaleolitičkoj i mezolitičkoj tradiciji, ali postoje i trajna naselja i vjerojatan je početak kultivacije biljaka i domestikacije ţivotinja. Eponimni lokalitet: Lepenski Vir - Đerdap Rasprostiranje: Kultura je nastala u Đerdapu, a zatim se širi prema istoku niz Dunav, a moţda je zahvaćala veći dio srednjeg i donjeg Podunavlja Kulturni kompleks: Neolitik započinje u fazi Lapenski Vir IIIa. Lokaliteti: Alibeg, Padina, Vlasac, Lepenski Vir, Razvrata, Ikoana i Hajdučka vodenica u Đerdapu te Kladovska skela, Korbovski otok i Banski otok u ravnici istočno od Đerdapa. Trajanje: oko 6300. do 5200. god. pr. Kr. Faze: U ranijoj fazi nastambe imaju pod od krečnjaka i elipsoidno vatrište ukopano u zdravicu, a kasnije je ognjište u osovini osnove i okruţeno kamenim pločama. U sljedećoj fazi zidovi su u donjem dijelu od lomljenog kamena o koji se upire konstrukcija. U fazi Lepenski Vir Ib-c i II nastaju staništa-svetišta koja imaju oblik kruţnog isječka, ognjište zadrţava isti oblik, a pored njega se javljaju kamene pločene postavljene u obliku mandibule. Kamene skulpture su pronađene samo na lokalitetima gdje su postojala staništa-svetišta. Skulpture se uvijek postavljaju iza ognjišta i ţrtvenika uz kamene «stolove». Naselja: U Đerdapu su sva naselja podignuta na terasama Dunava. Naselja su grupirana, a kuće u svim fazama imaju tlocrt kruţnog isječka i šatorast oblik. Ukopi: Grobovi su nađeni u svim naseljima kulture. U svim fazama mrtvi se sahranjuju unutar naselja, najčešće oko ognjišnih konstrukcija, u nastambama ili njihovoj neposrednoj blizini. Tri su osnovna postupka: Inhumacija – prisutna je cijelo vrijeme, pokojnici su u različitim poloţajima; Spaljivanje – jedino na Vlascu u nekoliko grobova; Sekundarno i Parcijalno – glavni ritual svih faza. Pokojnici su prvo izlagani izvan naselja, a zatim su vraćeni u naselje. U ranijoj je fazi češće parcijalno, a kasnije sekundarno sahranjivanje. Lubanje se stavljaju na kamenu ploču koja se zasipa kamenjem, a mandibule i neke duge kosti se stavljaju uz ognjišta. Pokojnik je ponekad posipan okerom ili ribljim kostima; prilozi su rijetki – alatke, nakit, glava jelena, skelet psa Pokretni inventar: razni uporabni predmeti – šila, svrdla, igle dlijeta, predmeti za lov i ribolov; kameni idoli, razni bodeţi, palice, ritualne lopatice. Ukras: prikazi ribe ili tijelo ribe s ljudskom glavom, apstraktni motivi…

3

Mlađe kameno doba (neos; lithos) – pribliţno od 6000. – 3500. god. pr. Kr. Novosti koje bitno određuju neolitik: gospodarstvo zasnovano na motičarskom poljodjelstvu i stočarstvu, sjedilački način ţivota, proizvodnja lončarske, odnosno keramičke robe te primjena tehnike poliranja i glačanja pri izradi kamenog oruđa i oruţja. Dioba za područje jugoistočne Europe: pretkeramički neolitik, rani, srednji i kasni neolitik. Ako kasni mezolitik u nekom području više ne zadrţava izvorne osobine klasičnog mezolitika, nego predstavlja prijelazni dio onda to vrijeme nazivamo protoneolitikom. Britanski prapovjesničar Gordon Childe uveo je u znanost pojam neolitičke revolucije. To je prva revolucija u povijesti ljudskog roda koja ima društveno-ekonomski karakter. To je početak planirane privredne djelatnosti. Najveća je novost svjesno sudjelovanje čovjeka u organizaciji ishrane. Neolitik nije svugdje započeo u istom vremenskom horizontu i nije imao jednake gospodarske, društvene i kulturne domete. Primjer za to je npr. velik razmak između početka neolitika u Đerdapu i sjevernoj Hrvatskoj koji iznosi oko tisuću godina. Međutim, tako gledajući, na području sjeverne Hrvatske nije ni bilo ranog neolitika jer on ovdje započinje već razvijenom starčevačkom kulturom.

4

1. STARČEVAČKA KULTURA Prvi izraziti predstavnik klasičnog neolitika na tlu većeg dijela današnje kontinentalne Hrvatske. Eponimni lokalitet: selo Starčevo kod Pančeva u Vojvodini. Rasprostiranje: čitava uţa Srbija, juţni Banat, juţna Bačka, Srijem, Slavonija (sve do Bjelovara), istočna i središnja Bosna, Kosovo i djelomično sjeverna Makedonija. Kulturni kompleks obuhvaća: starčevačka kultura, tesalska monokromna keramika, Ptorosesklo kultura u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kultura i VeluškoPorodinska grupa u Makedoniji, Čavdar-Kremikovci-Karanovo kultura u Bugarskoj te tri regionalna tipa Körös kulture u istočnoj Mađarskoj i u većem dijelu Rumunjske. Lokaliteti: Pavlovac, Mala Kopašica, Bubanj, Crnkovačka bara, Vinča, Drenovac, Lepenski Vir u Srbiji; Starčevo, Kozluk, Donja Branjevina u Vojvodini Lokaliteti u Hrvatskoj: Kneţevi Vinogradi, Sarvaš, Erdut, Vinkovci-Ervenica, Trţnica, Nama, Zvijezda, Hotel; Igrač i Zadubravlje kod SB-a, Cernička Šagovina kod Nove Gradiške, Stara Rača i Ţdralovi kod Bjelovara, Pepelana kod Virovitice Trajanje: C-14; 6000. – 4850. god. Pr. Kr. Faze: Stojan Dimitrijević je starčevačku kulturu podijelio na nekoliko stupnjeva: 1. monokromni stupanj: nedostatak slikane keramike i barbotina; karakteristike – jednobojna crvena fina keramika bez ukrasa, grubo posuđe ukrašeno prevlačenjem snopa grančica i impressu. Postojanje ove faze nije sigurno potvrđeno u Hrvatskoj. 2. linear-A: pojava slikane keramike, i to isključivo bijelom bojom, motivi su linearni i geometrijski izvedeni nizom točkica ili ravnih crta 3. linear-B: slika se isključivo crnom ili tamnosmeđom bojom na prirodnoj crvenkastoj podlozi, motivi su još uvijek linearni 4. girlandoidni stupanj: vrlo sličan br. 3; unosi krivocrtne motive – različite girlande i lukovi uz rub posude + ponovna upotreba bijele boje 5. spiraloid-A: klasično razdoblje starčevačke kulture; rijedak u Hrvatskoj a. linear C: naknadno uveden; obiljeţje zapadnih krajeva sjeverne Hrvatske; istodoban sa spiraloidom-A – tipološki ih odlikuje sklonost prema blagom bikonitetu posuda, ali on zadrţava pravocrtne motive; grubo posuđe dekorira se i nizovima bradavičastih motiva (susjedna Körös kultura) 6. spiraloid-B: posljednji stupanj; kultura napušta svoja matična područja u Srbiji i širi se u prekosavske i prekodunavske regije. Uzrok je bilo nastajanje vinčanske kulture kasnog neolitika. Novost je pojava bikoniteta preuzetog od «vinče». Ovdje se i u barbotinu izvode krivocrtni i girlandni motivi.

5

Dominantni motiv u slikanju postaje spirala obično slikana širokim vrpcama, tamnom bojom na crvenoj ili oker podlozi. Prisutna je i polikromija, tj. uokvirivanje tamnog motiva bijelim obrubom. Pojavljuje se i meandar. Naselja: Smještena najčešće na povišenim riječnim obalama, na sunčanim padinama blagih breţuljaka ili prirodnim uzvišenjima u blizini vode. Obično su grupirana duţ vaţnih komunikacija. Na većim istraţenim lokalitetima pokazalo se da su stambeni objekti unutar naselja grupirani – pripadnici iste porodice na okupu. Svi stambeni objekti su isključivo jamski, relativno duboko ukopani u zemlju. Manje jame sluţile su za odlaganje otpadaka, a pliće (do 2 m) kao prostori za obavljanje različitih dnevnih aktivnosti. Stambeni objekti su bili sloţeniji, često višeprostorni objekti, nepravilnog oblika – zemunice. Unutar naselja bilo je raspoređeno više ognjišta. (Zadubravlje; moguća rekonstrukcija naselja) Ukopi: Svi dosad otkriveni grobovi nalaze se unutar naselja, u neposrednoj blizini nastambi. Pokojnik je poloţen u ovalnu jamu u zgrčenom poloţaju. Davanje priloga je rijetko; bilo kao keramička posuda bilo kao osobni nakit. Keramičko posuđe: 1. svakodnevno posuđe 2. fina oslikana keramika Oksidacijski pečeno = boje: oker, ciglasto crvena ili izrazito crvena Oblici: Kulgaste i polukuglaste zdjele, konične zdjele, katkad na niskoj prstenastoj ili nešto višoj stoţastoj nozi, opremljene ušicama ili rjeđe pravim ručkama. Ukrašavanje: Gruba keramika ukrašavana je barbotinom: nabačena rijetka polutekuća glinena masa koja je ostavljena tako ili se oblikovala u bradavičaste nakupine (bubuljičasti barbotin), ili se preko mase prevlačilo prstima te tako izvodio tzv. kanelirani barbotin. U ranijim razvojnim fazama izvodio se tzv. impresso-ukras ili jednostavni metličasti povlačenjem snopa grančica ili nečeg sličnog. Fina keramika rađena je od bolje pročišćene gline, a površina je glačana. Slikano posuđe ulazi u kategoriju fine keramike, a prirodna crvenkasta boja se prije pečenja oslikavala bijelom ili nekom tamnom bojom što se nakon pečenja ponovno poliralo. Keramički ţrtvenici i statuete: Figurica na području hrvatske gotovo da i nema (dva primjerka iz Vinkovaca). Najčešći tip figurica su stupasti oblici; oblik stupa bez naglašenih pojedinih dijelova tijela. Tankim urezima označeni su usta, oči i kosa. (Orantica na ulomku grube keramike) Ţrtvenici; tj. keramičke posude. Klasični oblik ţrtvenika je četvrtasto postolje na četiri kratke noge s niskim okruglim recipijentom razgrnutog oboda u sredini.. drugi top trokutastog ili četverokutnog ţrtvenika sa ţivotinjskim protomama nastao je preuzimanjem novosti iz kruga vinčanske kulture.

6

2. KULTURA IMPRESSO-KERAMIKE Autohtona neolitska kultura na istočnoj jadranskoj obali (od Tršćanskog zaljeva do Boke kotorske). Eponim: impresso = otiskivanje: keramika je ukrašavana otiskivanjem prsta, nokta, zašiljenog predmeta, najčešće školjke cardium – drugi naziv kulture je cardium keramika Rasprostiranje: istočna jadranska obala, otoci i zaleđe Kulturni kompleks: Veći broj nalazišta impresso-keramike nalazi se iznad mezolitičkih horizonata. Sama kultura je više mezolitička nego neolitička. Nema nikakvih tragova obrade zemlje i uzgoja biljaka, prisutni su tek pokušaji pripitomljavanja ţivotinja, kameni artefakti obrađeni su isključivo okresivanjem; jedina bitna novost je izrada keramičkog posuđa. Lokaliteti: Jami na Sredi (Cres), Vorganska peć (Krk), Smilćić, Krković, Škarin Samograd, Markova špilja (Hvar), Gudnja, Danilo, Crvena Stijena, (Zelena Pećina i Stolac u Hercegovini) Trajanje: oko 6000. do 4500. pr. Kr. Faze: 1. najstarija faza: ukrašavanje se izvodi po cijeloj povšini posude, bez određenog reda i stila 2. razvijenija faza: otisci se povezuju i grupiraju u cik-cak, valovite i druge motive. Keramika je ujedno kvalitetnija. Osim ubadanja i ţigosanja javlja se i tehnika urezivanja. Osim tako ukrašene keramike u upotrebi je i fina monokromna keramika. 3. posljednja faza: sve je češći način ukrašavanja urezanim i udubljenim geometrijskim motivima – spirale i sl. Naselja: Nastambe su bile u prvoj fazi bile špiljskog karaktera; tek u drugoj fazi populacija se okreće poljodjelstvu i obradi polja pa dolazi do migracije u sjevernu Dalmaciju, na obale rijeka ili niske poluotoke. Grade se prva stalna naselja. Stambeni objekti su kruţnog oblika ili u obliku zemunica. U Smilčiću kod Zadra su otkriveni i kruţni rovovi oko naselja. Ukopi: Nema podataka… Keramika: Vrlo je primitivna; oblici su jednostavni kuglasti, polukuglasti ili jajoliki bez posebno izraţene noge ili vrata. Osim cardium školjke za ubadanje su korištena različita koštana i kremena šila, noţići, kosti, šuplje trske, puţeve kućice i dr.

7

4. VINČANSKA KULTURA Vinčanska kultura je začetnik novog razdoblja u neolitiku ovog prostora. Otkrićem redukcijskog postupka u proizvodnji keramike dobiva se crna, siva i tamnosmeđa boja koja se dodatno glača i polira kako bi se postigao visok sjaj. Eponimni lokalitet: Vinča kraj Beograda Rasprostiranje: Srijem, juţni dijelovi Vojvodine, uţa Srbija, Kosovo i sjeverozapadna Rumunjska. Na jug se širi u područje Makedonije. U Skopskom polju joj je bliska grupa Zelenikovo II. U Metohiji vinčanska kultura dolazi u dodir s neolitikom jadranske obale. Najjuţnije poznato vinčansko naselje je Beran-krš kod Ivangrada. Na zapadu je kultura zastupljena u SZ Srbiji SI Bosni, Srijemu. U Bačkoj je u dodirima s nosiocima lengyelske kulture. Na sjeveru i SI pokriva područje Aranka-Moris-Tisa. Na istoku je kultura prisutna u dijelovima Bugarske, tj. Trakije. Kulturni kompleks: Uz niz srodnih pojava kultura čini okosnicu tzv. balkanskoanatolskog horizonta crno polirane keramike. Kompleksu pripadaju: Dudesti i Bolintineanu grupe, sopotsko-lengyelski kompleks, Larissa kultura… U Pomoravlju vinčansku kulturu nasljeđuje Bubanj-Hum, a na klasičnom vinčanskom području nastaje badenska kultura. U Panonskoj nizini badenskoj kulturi prethode Tiszapolgar i Bodrogkeresztur kulture. Lokaliteti: Jablanica, Tordoš, Gradac u Zlokućanu, Vinča, Pločnik kod Prokuplja, Lipovac kod Aranđelovca, Gornja Tuzla, Anzabegovo i Bršnik, Gomolava-Hrtkovci, Rudna Glava u istočnoj Srbiji… Lokaliteti u Hrvatskoj: Samo u najistočnijim dijelovima Hrvatske; Bapska-Gradac i Vukovar-Berendijev vinograd + importi u naseljima sopotske kulture. Ovamo se kultura proteţe pred kraj svojeg postojanja; tada se svodi na područje sjeverne Šumadije, Mačve, Srijema i sjeveroistočne Bosne. Trajanje: okvirno – III. tis. pr. Kr. Faze: Garašanin Vinča-Tordoš I Vinča-Tordoš II gradačka faza Vinča-Pločnik I Vinča-Pločnik IIa Vinča-Pločnik IIb

Milojčić Vinča A Vinča B1 Vinča B2 Vinča B2/početak C Vinča C Vinča D

Naselja: U većini slučajeva naselja su višeslojna, a po poloţaju se malo razlikuju od starčevačkih. Karakteristična su naselja na riječnim terasama, na blagim padinama

8

potoka, a u ravnicama na niskim i duguljastim uzvišenjima. Od gradačke faze naselja se grade na teško pristupačnim uzvišenjima, a češća su jednoslojna naselja. Kuće su zemunice i nadzemne, a izuzetak su sojenice u Tuzli. Ukopi: Osnovni oblik sahranjivanja je skeletni ukop u samom naselju ili izdvojenim nekropolama (Botos kod Zrenjanima i Gomolava). Skeleti su u zgrčenom poloţaju na lijevom ili desnom boku. Podatci o kremiranju postoje sa Vinče i Vršca, ali nije sigurno da se radi o ljudskim kostima. (Larissa – veza) Keramičko posuđe: Posude postaju bikonične, a mogu se razlučiti segmenti: vrat, gornji i donji konus; novi oblici kao što su zdjele na visokoj stupastoj ili zvonastoj nozi; prosopomorni poklopci, ţrtvenici s više nogu, karakteristična se vaza s prikazom glave iznad koje je otvor recipijenta. Kod fine keramike karakteristični su kanelirani motivi raspoređeni vertikalno ili koso. Osnovnu vrstu keramike čini fina ili obična keramika preteţno tamne boje. Uglavnom se naziva «crna monokromna keramika». Obična keramika je samo zaravnjene površine dok je fina glačana do sjaja. Toj grupi pripada i keramika sa ţigosanim ubodima. Posebnu vrstu keramike predstavlja siva polirana i sjajna keramika («minijska»). Dosta je rjeđa crvena keramika te ona s crvenim premazom (VinčaTordoš II). U Vinča-Tordoš fazi još je jaka tradicija starčevačke kulture – vidljivo u barbotin tehnici i otiscima prstiju. Varijante: klasična ili srpska, juţnomoravska, istočnobosanska, oltenijska, srijemskoslavonska Za Vinču je vaţno postojanje rudarstva. U Vinči su nađene bakrene perle, a razni bakreni predmeti nađeni su u Divostinu i Gornjoj Tuzli. Na Rudnoj Glavi nađeni su tragovi rudarenja koje su provodili pripadnici vinčanske kulture. Bakar je sigurno bio u upotrebi od gradačke faze (paralela Tiszapolgar i Varna – formirane eneolitičke kulture).

9

5. SOPOTSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Sopot kod Vinkovaca Rasprostiranje: Međuriječje Dunava, Save i Drave, od Srijema na istoku pa do Kriţevaca na zapadu, a nije isključeno ni da se prostirala zapadnije; na jugu djelomično ulazi u sjevernu Bosnu Kulturni kompleks: Razvija se na temeljima kasne starčevačke kulture pod snaţnim utjecajima iz kruga vinčanske kulture. Starčevačka je kultura u Slavoniji nastavila ţivjeti i nakon pojave vinčanske u neposrednom susjedstvu, ali nije se mogla othrvati njezinim utjecajima. Postupno starosjedilačko stanovništvo ne biva etnički asimilirano, nego se priklanja novim trendovima. Tako se razvija sopotska kultura (balkansko-anadolski kulturni kompleks). U svojoj završnoj fazi kultura prodire u mađarsku Transdanubiju gdje njenim miješanjem sa Zseliz kulturom nastaju lenđelske kulture (Zengovarkony kulture, Luzianky kultura, Moravsko-lengyelska kultura). Lokaliteti: Sopot, Otok kod Vinkovaca, Orolik, Hermanov vinograd kod Osijeka, Bapska, Klokočevik) Najsjeverniji lokalitet je Bicske, a najzapadnija naselja su Tkalec i Beketinec-Kriţevci Trajanje: oko 4300. do 3400. god. pr. Kr. Faze: 1. Sopot Ia (=Vinča B1) rana faza Keramika je crno polirana. Oblici grube keramike su: trbušasti lonci i amfore s rogolitik drškama. Posude su neukrašene ili ukras čine plastične vrpce s otiscima prsta. Fina keramika: bikonične zdjele, kupe na zvonastoj nozi ukrašene bradavičastim i rogolikim aplikacijama. 2. Sopot Ib (=Vinča B2) razvijena rana faza Kod grube keramike se javlja buta s rogolikim drškama. Kod fine keramike se javlja Sprofilacija kupe na zvonastim i stubastim nogama. Od vinčanskih oblika javlja se skifos. Prvi puta se javlja kaneliranje, inkrustacija smeđom pastom i motivi kuke. Pred kraj se javlja rovašeni cik-cak motiv dopunjen kruţnim udubljenjima. 3. Sopot II (=Vinča C) srednja faza Kod grube keramike se javlja bikonična buta s ušicom na ramenu i rubu usta te vjedro s kljunastim izljevom. Novitet kod fine keramike se perforacija noge. Javljaju se i vinčanski importi. 4. Sopot III (=Vinča D) kasna faza Maksimalna rasprostranjenost kulture. Nestaje veći dio vinčanskih oblika. Kod ukrašavanja se javljaju i krivocrtni motivi, a slikanje je isključivo crvenom bojom.

Naselja: Nositelji sopotske kulture ţivjeli su u naseljima smještenim u nizinskim, često močvarnim predjelima. Svoja naselja opasivali su jarkom ali i palisadama. U

10

braţuljkastim područjima naselja se nalaze na terasama. Unutar naselja nizale su se pravokutne ili lepezoidne nadzemne kuće s jednom ili više prostorija. Kuća iz Otoka kod Vinkovaca (tri broda, trijem…) Keramičko posuđe: Kultura preuzima novost redukcijskog pečenja keramike, ali ne i motive te je u početku dosta siromašna ukrasom. Dominiraju grube posude u obliku amfora i buta sasvim utilitarnog obiljeţja dok kod fine keramike prevladavaju plitke i duboke zdjele te lonci oštrog bikoniteta. Ukrasi se svode na aplicirane plastične vrpce s otiscima vrha prsta kod se na finom posuđu uočava i poneki linearni, valoviti ukras s udubljenjima izveden rovašenjem. U srednjem stupnju uočljiviji su vinčanski utjecaji – češća primjena kaneliranja i efekta glačanja, a primjenjuje se i tipični ubodnovrpčasti stil ukrašavanja. Samo sopotski oblik je zdjela na visokoj šupljoj, ovalno perforiranoj nozi koja u sljedećoj fazi poprima trbušast oblik (tipično sopostki). U završnoj fazi kultura zapostavlja kaneliranje – priklanja se domaćoj tehnici rovašenja i duboreza, a sve je učestalija i pojava crvenog slikanja poslije pečenja. Plastika: kultura nije prihvatila plastično oblikovanje antropomorfnih kultura svojstvenih vinčanskoj kulturi (vrlo sporedno). Javljaju se amuleti, keramička posuda koja moţda prikazuje adoranta i ker. figurica bika iz Osijeka.

11

6. KORENOVSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Malo Korenovo kod Bjelovara Rasprostiranje: Lonjsko-ilovska zavala, sisačka Posavina i najzapadniji dijelovi Slavonija. Najzapadnija granica je Hrvatsko Zagorje. Kulturni kompleks: Kultura pripada kompleksu linearnotrakaste keramike (LTK – od Nizozemske i Belgije do Moldavije i Ukrajine) čijom je kolijevkom nastanka i razvoja bila kasna starčevačka kultura u svojim najzapadnijim područjima. Nastala je u vrijeme populacijskih i kulturnih promjena koje je donijela vinčanska kultura kada se seobom starčevačkog pučanstva (+Körös kultura) prema sjeveru i zapadu u hrvatsko međurječje i zapadnu mađarsku lokalne mezolitičke kulture neolitiziraju. U zapadnim prostorima Europe LTK predstavlja početak neolitika, ali ovdje već pripada razvijenom. Korenovskom kulturom se Hrvatska otvara utjecajima iz zapadnih dijelova Karpatske kotline i srednje Europe dok balkansko-anatolska orijentacija slabi. Lokaliteti: Drljanovac, Malo Korenovo, Dautan u Bjelovarskom području, Kaniška Iva i Tomašica u Moslavini, Pepelane. Staro Čiče u Turopolju, Smilčić – Danilska kultura: uvoz Trajanje: oko 4600. do 4400. pr. Kr. Naselja: Prirodna uzvišenja, terase ili padine neposredno uz tekuće vode ili usred močvarnog terena. Stambeni i radni objekti su zemuničkog tipa. Keramičko posuđe: Pečeno je najprije oksidacijski, a zatim redukcijski (sendvič: crnocrveno-crno; često mrljasto). Vodeći oblici su kuglaste ili kalotaste posude s pojačanim dnom ili na niskoj nozi, Sprofilirane zdjele s manje ili jače izvijenim vratnim dijelom te kuglaste amfore s niskim cilindričnim vratom: svojstvo svih kultura LTK. Vodeći ukras je izveden urezivanjem, a temelji se na dvama načelima. Jedno je jednostavna linijska izvedba, a drugo je vrpčasta koncepcija gdje se motivi izvide paralelnim linijama. Motivi su izlomljene crte, vrpce, crte u obliku slova A i V, kukaste spirale, girlande, a tu su česte i ušice ili ispupčenja na najširem dijelu trbuha posude. Plastika: Osim jedne figurice svinje iz Malog korenova uglavnom je nepoznata. Ţrtvenik: Mali pravokutni ţrtvenik (četiri noţice i ušica na sredini gornje plohe, ukrašen urezivanjem) iz Tomašice bez analogija u ostalim kulturama LTK.

12

7. BREZOVLJANSKI TIP SOPOTSKE KULTURE Eponimni lokalitet: Gornji Brezovljani kod Kriţevaca Kulturni kompleks i rasprostiranje: Nastaje u prostoru sjeverozapadne Hrvatske gdje je kasna sopotska kultura došla u dodir s ovdašnjim korenovskim starosjediocima. Lokaliteti: Drljanovac kod Bjelovara, Staro Čiče u Turopolju, Jasenaš i Špišić Bukovica kod Virovitice Trajanje: oko 4200. do 3900. god. pr. Kr. Naselja: Naselja su smještana na prirodnim uzvišenjima, a novi objekti (zemunice) se ne grade na mjestu starih, već se sele prema periferiji (horizontalna stratigrafija). Keramičko posuđe: Vrlo je slično sopotskom, ali su profili mekši i blaţi. Česte su posude na zvonastoj nozi. Kultura je prepoznatljiva po načinu ukrašavanja. Posude su u osnovi pečene oksidacijski, a potom je na pojedinim dijelovima posude primijenjen redukcijski postupak čime nastaju tamne plavkastosive ili crne mrlje (mrljasta keramika). Da je takav ukras izvođen namjerno, a nije rezultat loše tehnike, dokazuju dekorativni motivi krivocrtnog tipa prepoznatljivi u mrljama. Značajna je i prisutnost slikane keramike: linijski motivi su izvedeni crvenom bojom, uz rub posude; vrlo slično lenđelskom kulturnom horizontu (Slovenija). Primjetan je kontakt s lenđelskom kulturom preko importa i eksporta. Keramička statueta: Ţivotinjska figurica koja umjesto glave ima otvor (usađivanje posebno izrađene glave). Figurica na leđima nosi posudicu (odlika Luţianky kulture, Slovačka).

13

7a. RAŢIŠTE TIP SOPOTSKE KULTURE U formiranju ovog tipa sudjeluju dva genetska izvora: kompleks LTK i sopotska, tj. vinčanska kulture. LTK – kuglaste i polukuglaste zdjele, kupe, zdjele valovitog oboda, lonci s ručkama između vrata i trbuha i ornamenti poput urezanih traka, girlandi, ţljebljenih crta. SOPOT-VINČA – daje osnovna obiljeţja kulture – dominacija bikoničnih oblika, kupe i zdjele na cilindričnoj i zvonastoj nozi, zoomorfne aplikacije, rogolike drške, ukrašavanje urezanim trakama ispunjenim ubodima… Od klasične sopotske kulture razlikuje se po elementima LTK. Ne pokazuje nikakva karakteristična obiljeţja korenovske kulture. Utjecaji LTK su vjerojatno došli sa sjevera, tj. iz Transdanubije, a ne iz korenovske kulture. Raţište tip sopotske kulture datira se u vrijeme prijelaza sopot Ia na sopot Ib, tj. u vrijeme kraja vinče B1 i početka vinče B2. LOKALITETI – Podgorač-Raţište i Vukojevci u okolici Našica

14

8. DANILSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Danilo kraj Šibenika Rasprostiranje: Srednji neolitik; nastavlja ţivjeti na područjima ranije impressokeramičke kulture. Kulturni kompleks: Srodnosti ima sa keramikom srednje Albanije koja dolazi u doticaj s kulturama grčkog neolitika. Lokaliteti: Javorika, Vela Spila na Lošinju, Jama na Sredi na Cresu, Privlaka, Islam Grčki, Smilčić, Benkovac, Bribir, Danilo, Markova špilja na Hvaru, Gudnja, Crvena Stijena, Zelena Pećina i Stolac Trajanje: oko 4500. – 3900. pr. Kr. Faze: Tri stupnja – vrhunac je u trećem stupnju Naselja: U špiljama se stanovništvo zadrţavalo povremeno. Glavna su naselja smještena na otvorenom preteţno u ravnim i plodnim krajevima sjeverne Dalmacije. Naselja su redovito kruţnog ili polukruţnog oblika, često s izvorom vode u središtu. Nastambe su bile oblika kruţnih koliba ili nadzemnih kruţnih kuća te nadzemnih četvrtastih kuća s podom od nabijene zemlje. Naselja s često bila zaštićena obrambenim rovom. Keramičko posuđe: Grubo posuđe je kuglastih ili jajolikih oblika zaravnjene, ali ne i glačane površine, rijetko ukrašene jednostavnim urezanim nizovima trokuta. Najbrojnije je posuđe bolje kvalitete, dobro uglačane površine, tamnosmeđe ili crne boje; bikonične zdjele zaobljenog dna, zvonaste čaše, visoke zvonolike zdjele, spljoštene kuglaste posude s visokim stoţastim vratom, različiti tanjuri… Ornamentika je vrlo bogata: izvedena udubljivanjem, urezivanjem, ţigosanjem, reljefnim oblikovanjem često ispunjenim crvenom ili bijelom inkrustacijom. Motivi su aplicirani s teţnjom da se prekrije što veća površina posude (tzv. horor vacui) – spirale u obliku slova S i C, razne inačice trokuta i nizovi paralelnih crta sloţeni u različitim meandarskim, cik-cak, romboidnim ili mreţastim kompozicijama. Posebno su upečatljivi spiralni reljefni ornamenti koje preuzima kasnija butmirska kultura. Neukrašeni se dijelovi često premazuju crvenom bojom. Slikana keramika je rjeđa, ali vrlo kvalitetna. Posuđe je rađeno od potpuno pročišćene sivkastoţute gline koja nakon pečenja ima ujednačenu boju raspona od ţućkaste do ciglastocrvene. Oblici su bikonične zdjele, zvonolike i stoţaste čaše, zvonaste posude, jajolike posude s koničnim vratom. Oslikava se sivom, bijelom ili crnom bojom, a motivi su: paralelne crte, cik-cak crte, šahovnice, nizovi trokuta, rombovi i slični geometrijski motivi. Motivi su obično obrubljeni crvenom trakom. Danilska keramika ima paralele sa Ripoli kulturom smještenom uz Jadransku obalu Italije.

15

Keramika tipa Malo Korenovo – predstavlja uvoz iz SZ Slavonije, pronađena je u Smilčiću Ritoni: Posuda na četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Ritoni su obično bogato ukrašeni urezanom ornametnikom, a unutrašnjost posude premazana je crvenom bojom. (Sličnosti s kakanjskom kulturom u Bosni, s Albanskim manifestacijama te Grčkom). Plastika - antropomorfna i terimorfna: Statuete su jednostavne zvonolike (vjerojatno muški likovi) i one nešto realističnijeg oblika (obično ţenski likovi). Zvonolike figure su ukrašavane urezivanjem i udubljivanjem s naglašenim prisustvom crvene boje, bilo u obliku inkrustacije, bilo kao premaz. Realistične statue su oblikovane s dugačkom valjkastom glavom, naglašenim trokutastim nosom, spljoštenim četvrtastim tijelom i kratkim izdancima umjesto ruku. Te statue nisu ukrašene, osim povremenog bijelog premaza. Ţivotinjski likovi prikazivali su npr. svinje, goveda i medvjede, a na leđima su često imali malu posudu ili vodoravnu pločicu s uzduţnim ţlijebom. Koštani predmeti: alatke i nakit

16

9. HVARSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Grapčeva špilja na Hvaru Kulturni kompleks: Kultura mlađeg neolitika na istočnoj jadranskoj obali koja nastavlja ţivjeti na mjestu danilske kulture. Širi se i na kontinent; npr. dolina Neretve i Lika. Lokaliteti u Hrvatskoj: Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vela špilja na Korčuli, Gudnja na Pelješcu Trajanje: oko 3900. – 3300. god. pr. Kr. Naselja: Nositelji kulture ţive na starim danilskim lokacijama (i na jednak način), samo što naselja nešto proširuju. Intenzivnije i dugotrajnije nastanjuju i špiljske prostore. U najranijoj fazi još se pokazuju izrazita danilska obiljeţja, uz manje razlike. Reljefno ukrašavanje dostiţe vrhunac, a slikani se ornamenti pojavljuju u manjoj mjeri. Novost su prije svega spiralni motivi u slikarstvu te geometrijski motivi ispunjeni bojom. Broj zvonolikih figura se smanjuje, a negdje oko srednje faze razvoja potpuno nestaju. Nazadovanje se očituje i kod figura s jasnije oblikovanim konturama ljudskog tijela. One su neukrašene, samo im je glava bijelo obojena. Kipići goveda i medvjeda ukrašeni su strogo geometrijskim urezanim ornamentima. Ritoni se i dalje upotrebljavaju, ali postoje izmjene (npr. riton iz Smilčića koji ima noge oblikovane poput ljudskih u klečećem poloţaju). U mlađim fazama potpuno izumiru elementi danilske kulture. Nestaje plastike, a prevladava fina, briţno izrađena monokromna keramika temnosmeđe ili crne boje, osobito niske široke zdjele zaobljenog profila s izdvojenim prstenastim vratom. Ukras se svodi na motive ravnik ili cik-cak crta, girlandi, valovnica i nizova polukrugova. Varijante: (Šime Batović) 1. klasična hvarska kultura na sjednjodalmatinskim otocima – u ranoj fazi vidljivi su ostaci danilske kulture; specifičnost su fino glačano crno ili tamnosmeđe posuđe, ukrašeno slikanjem crvenom, svijetlosmeđom, ţućkastom, sivkastom ili crvenom bojom. Motivi girlandi, lučnih crta, valovnica, polukrugova, stepeničasti motivi, nizovi vezanih spirala i meandara slikani su bojama, a katkad omeđeni urezanim linijama. Ornament ne prekriva cijelu posudu. Vodeći oblici: niska, široka, zaobljena zdjela s prstenastim vratom te jajoliki lonac s koničnim vratom. - nalaz urezanog broda na ulomku keramike (Grapčeva špilja); keramička glava ovna (Markova špilja)

17

2. lisičićka varijanta u Hercegovini (lok. Lisičići kod Konjica) – osobina ove varijante je urezivanje stiliziranih prizora simboličkog ili realnog karaktera, primjerice scene lova, krajolici i sl. 3. smilčićka varijanta u sjevernoj Dalmaciji – najjače nastavlja danilsku kulturu; ipak dolazi do osiromašenja keramičkog posuđa, nestaje plastike, prevladava fina, briţno izrađena monokromna keramika. 4. posebna varijanta u Istri i Hrvatskom primorju

18

- bakreno doba (aeneus, lithos) – pribliţno od 3500. – 2000. god. pr. Kr. Razdoblje između neolitika i brončanog doba u kojem je najupečatljivija sve češća pojava metalnih predmeta, posebno bakrenik i zlatnih. Pojedine metalne predmete poznavale su i kulture neolitika (kao nakit), ali izdvajanje novog doba znači da postoje vidljive promjene u gospodarskoj i društvenoj strukturi. U gospodarstvu dolazi do prevlasti stočarstva kad poljodjelstvom što znači brţu akumulaciju viškova, intenzivniju razmjenu i trgovinu te stvaranje materijalnih bogatstava. U društvenom pogledu dolazi do formiranja čvršćih patrijarhalnih rodovskih i plemenskih zajednica. Sloţenica litik je namjerno upotrijebljena kako bi ukazala na kontinuirani razvoj mlađeg kamenog doba u bakreno, tj. još je uvijek prepoznatljiva jaka neolitička komponenta. Kao i u vrijeme neolitika, područje napretka i inovacija predstavlja maloazijski i egejski prostor kojega su nabujale populacije prisiljene traţiti nove krajeve za svoju egzistanciju. Najprirodniji i najjednostavniji izlaz bilo je prebacivanje na europsko kopno. Sada se pojavljuje i novo ishodište migracija; područje Ponta, Zakavkazja i juţnorskih stepa, preko Šumovitih i Erdeljskih Karpata te uz donji tok Dunava. Ovuda su stizali pokretni stočari kojima su trebali novi pašnjaci za njihovu stoku; oni su ujedno već ovladali metalurškom djelatnošću. U Hrvatskoj: istočna Slavonija, dotada nastavana uglavnom nositeljima sopotske kulture i ponešto vinčanske, bila je izravno na udaru strane, tzv. badenske kulture koja je hitrim prodorom uništila većinu kasnoneolitičkih naselja i skrasivši se na njima nastavila svoj ţivot. Područja zapadne Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske nisu bila izravno na putu osvajačima, ali su i tamošnje zastarjele kasne neolitičke populacije posrednim putem podlegle promjenama. Tako se na podlozi kasne sopotske, vinčanske i lenđelske kulture mirnim putem formirala lasinjska kultura. Kako su te promjene tekle na istočnoj jadranskoj obali, zasad je slabo poznato. Vrijeme razvijenog i kasnog eneolitika na području Slavonije nakon klasične badenske kulture ispunjavaju kostolačka i vučedolska kultura, dok u sjeverozapadnim dijelovima, uz lasinjsku kulturu, ţive pojedine varijante Retz-Gajary kulture te kasne manifestacije vučedolske. Neki od izuzetnih spomenika bakrenog doba pozornost su pobuđivali i davno prije bilo kakvog planskog proučavanja povijesti: - piramide iz Gize: Keopsova, Kefrinova, Mikerinosova, čija imena spominje već Herodot - babilonski zigurati, koji su nastavili svoj ţivot kao Kula babilonska u Starom zavjetu - palača u Knosu na Kreti čije su ruševine nadahnule grčki mit o labirintu - nizovi menhira u Bretanji koji su već u ranom srednjem vijeku prepoznati kao pradavna sveta mjesta - Stonehenge koji se u 12. st. spominje kao jedno od 4 čuda Britanije 19

10. LASINJSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Talijanovo brdo u Lasinji na rijeci Kupi Rasprostiranje: Cijelo međuriječje Save i Drave, od Našica i ušća Orljave u Savu na istoku pa sve do Velebita na jugozapadu. Najjuţniji poznati lokalitet je Čakovac kod Josipdola. Izvan Hrvatske – posavski dio Bosne, gotovo cijela kontinentalna Slovenija, austrijska Koruška i djelomično Štajerska, zapadna Mađarska – posebno oko Balatona. – Nandor Kalicz nalaze iz Mađarske stavlja u Balaton grupu I-III, međutim Dimitrijević tumači da je samo Balaton I čista lasinjska kultura, Balaton II pokazuje miješana obiljeţja lasinjske i Retz-Gajary kulture dok je Balaton III čista Retz Gajary kultura. Kulturni kompleks: Kultura je rezultat autohtonog razvoja izvan područja glavnih eneolitičkih događanja. Osnova egzistencije je kombinacija poljodjelstva i stočarstva s prevagom na potonjem. Lokaliteti u Hrvatskoj: Lasinja, Beketinec, Cerje Novo i Cerje Tuţno kod Varaţdina, Veternica, Kiringrad, Ozalj, Čakovac, Beketinec, Ţdralovi, Jakšić, Ašikovci, Koška, Vinkovci… Izvan Hrvatske: Slovenija: Ptujski grad, Drulovka, Ljubljansko barje (Resnikov prekop, Maharski prekop), Brezje i Zreče kod Maribora, Ajdovska jama, Kevderc, Lubniška jama, Moverna vas BiH: Gornja Tuzla, Visoko Brdo u Lupljanici, Vis-Modran kod Dervente, Donji Klakar kod Bosanskog Broda, Zemunica Radosavska kod Banja Luke Austrija: Štajerska – Pölshals (Judenburg), Strappelkogel (Wolfsberg), St. Kanzianiberg, Wildon-Schlossberg, Flamber - Oberburgstall (Lebniz), Raababerg kod Graza, St. Stefan ob Stainz, Koruška - Keutschachersee, Maria Saaler Berg, Steinkögeln (Völkermarkt), Ettendorf im Lavanttal Mađarska: Siklos, Keszthely-Fenekpuszta, Letenye, Nagykanizsa Tipovi: Koška, Beketinec, Čakovac ili Josipdol, Šafarsko, Resnikov prekop, Nagykanizsa, Oberpullendorf Naselja: Sluţe se špiljama, vjerojatno u vrijeme ispaše, a grade i sojenička naselja poput onih u Keutschachersee nedaleko od Klagenfurta ili na Ljubljanskom barjuResnikov prekop. Poloţaji su obično na nešto većoj nadmorskoj visini, ali zaposjedaju i močvarna i jezerska područja. Nastambe su obično zemuničkog ili poluzemuničkog tipa, ali ima i nadzemnih objekata i sojenica. Keramičko posuđe: Prevladavaju neolitički oblici – bikonične zdjele, bikonični lonci s prstenastim vratom i parom ručkica na prijelazu vrata u trbuh s izrazito izduljenim donjim dijelom, te zaobljene zdjele. Osoito su prepoznatljivi lonci oblikovani tako da im je rame pomalo uglato izdvojeno. Od izrazito eneolitičkih oblika prisutan je vrč s

20

jednom prstenastom ručkom. Osobite su i zdjele na visokoj cilindričnoj ili trbušastoj nozi ukrašene jezičastim plastičnim izdancima. Posuđe je uglavnom redukcijski pečeno te je sivih boja. Ukras moţe biti u obliku različitih plastičnih aplikacija, gudmetastih, bradavičastih i jezičastih, zatim u obliku plastičnih rebara ili ţivotinjskih protoma. Osim toga javlja se i urezivanje, ţigosanje i ubadanje. Motivi: jednostavni snopovi ravnih crta, cik-cak crte, prepleti crta, motivi grančice, riblje kosti ili bodljikave ţice. Najčešće su kombinacije motiva praćenih nizom uboda ili kratkih zareza. U završnoj fazi javljaju se i krivocrtni motivi girlandi i polukrugova dok prostor među njima popunjavaju mreţasti, ljestvičasti i meandarski uzorci. Keramička plastika: Riječ je o tipu jednostavnih plosnatih statueta s pravokutno oblikovanom glavom koja se bez vidljiva prijelaza nastavlja u pravokutno tijelo. Ističu se jedino kratki konični batrljci umjesto ruku, plastično naglašene grudi te nos i linearno urezane oči i eventualno usta. Drugi tip predstavljaju valjkaste statuete. Metal: nije pronađen ni jedan primjerak

21

11. RETZ – GAJARY KULTURA Eponimni lokaliteti: Retz u donjoj Austriji i Gajary u sjevernoj Transdanubiji Kulturni kompleks: Riječ je o dvjema regionalnim varijantama vrlo širokog kompleksa koji se rasprostire na rubovima karpatske kotline, od rumunjskog Erdelja na istoku, preko Slovačke, Moravske, Austrije, mađarske Transdanubije, cijele kontinentalne Slavonije pa do sjeverne Hrvatske i zapadne Slavonije Faze (u Hrvatskoj): N. Tasić •Rana faza kulture predstavljena Kevderc-Hrnjevactipom pojavljuje se u zap. Hrvatskoj i kontinentalnoj Sloveniji te na Balatonunakon lasinjskekulture – istodobno rani Badenprodire u istočnu Slavoniju i Srijem •Druga faza tj. Višnjica tip nasljeđuje KH i pripada vremenu formiranja ranih kostolačkihnaselja u Srijemu i Slavoniji te sjev. Bosni Tipovi: 1. RETZ TIP: donja Austrija – Retz, Pfaffstetten 2. WALTRAHOHLE-KREPICE-JEVIŠOVICE C1 TIP: istočna Štajerska i Moravska - Waltrahhle, Krepice-Hradisko, Jevišovice-StaryZamek (horizont C1), Brno-Lišen-Stare Zamky (horizont III), Hochkapelle - najzapadniji lokalitet (sjev. Tirol) 3. GAJARY-BAJČ TIP: Zapadna Slovačka, juţni dio Donje Austrije, sjeverna Transdanubija - Gajary, Bajč-Vlkanovo, Ondrochov, Branč 4. MONDSEE TIP: Gornja Austrija i Salzburg: sojenička naselja na Mondsee (Station See, Scharfling) i Attersee (11 nalazišta), Salzburg - Rainberg, Götschenberg kod Bischofshofena 5. SEDMOGRADSKI ILI GEOAGIU-DE-SUS TIP 6. VIŠNJICA tip o rasprostranjenost: sjev.zap. Hrvatska, jug.zap. Transdanubija, kontinentalna Slovenija o lokaliteti: špilja Vindija kod Donje Voće, Velika pećina kod Višnjice na Ravnoj Gori, Drljanovac kod Bjelovara (kombinacija Višnjica i KevdercHrnjevac tipa) Predjama kod Postojne, Bezgečeva jama kod Velenja, Nagykanizsa, Pecs, Mohacsutiteglagy 7. KEVDERC-HRNJEVAC tip o Rasprostranjenost: međuriječje Drava-Sava od Poţeške kotline do jugoistočnog alpskog prostora o Lokaliteti: Hrnjevac-Brdo kod Kutjeva, Drljanovac, Đakovačka SatnicaKatinska, Pepelana, Đakovo, Paljevine, špilja Kevderc, Lubniška jama kod Škofje Loke, Levakova jama, nalazišta Balaton III tipa u Transdanubiji (Letkes, Keszthely-FenekpusztaI i IV, Mozc, Pecsbagota-Cseralya, Patince u Slovačkoj)

22

Naselja: Osim povremenog korištenja špilja, nositelji kulture preteţno ţive u zemuničkim nastambama, no ponegdje grade i trajnije nadzemne kuće. Mondsee-tip u Austriji odlikuje se kompliciranim sustavom sojenica. Keramičko posuđe: Posuđe je tamnih boja, ukrašeno posebnom tehnikom, tzv. brazdastim urezivanjem (Furchenstich – trzanje zašiljenog instrumenta: kultura je dugo bila poznata kao Furchenstichkeramik). Vodeći oblici su niske kalotaste šalice s vrpčastom ručkom i visoki vrčevi S-profilacije. Šalice Višnnjica tipa ukrašavane su urezivanjem (motivi – nizovi brazdastih crta, iscrtkani torkuti raspoređeni u zatvorene vodoravne ili okomite zone; Rahmenstil; specifičan motiv je negativno izveden oblik zvijezde na dnu ili donjem dijelu posude). Nositelji Kevderc-Hrnjevac tipa radije koriste duborez, rovašenje i obično urezivanje – motivi su trokuti, šahovnice i spirale. Za ukrašavanje se koristi i bijela inkrustacija. Figuralna plastika: Vrlo malo nalaza; izrazita skromnost.

23

12. BADENSKA KULTURA Eponimni lokalitet: Baden-Königshöhle u Donjoj Austriji Rasprostiranje: Od sjeverne i istočne Austrije, Moravske, Češke, juţne Slovačke, dijela juţne Poljske, preko gotovo čitave Mađarske sve do sjeveroistočne Hrvatske, Vojvodine i sjeverne Srbije. Kulturni kompleks: Novi narod uništava neolitička naselja vinčanske i sopotske kulture u područjima istočne i srednje Slavonije, Srijema, juţnog Banata i Bačke te sjeverne Srbije. Postoji više teorija podrijetla – jugoistok: maloazijsko-anatolski prostor; istok – pontsko-stepski krajevi. (Paralelna je sa Trojom II-V i tiszapoltarbodrogkeresztur kompleksom.) S. Dimitrijević predlaţe – rana badenska kultura nastala je negdje u juţnim dijelovima Balkana, na periferiji kasne vinčanske kulture uz vaţan doprinos anadolskih utjecaja te stepsku komponentu koja je potvrđena i antropološki u novom rasnom tipu čovjeka. Širenje na velikom prostoru oslabilo je jedinstvo kulture te nastaju razne manifestacije, a u pojedinim dijelovima dolazi do buđenja zatomljenog neolitičkog supstrata. Tako je i nastala nasljednica badenske kulture – kostolačka kultura: smjena nije bila nagla pa te dvije kulture neko vrijeme egzistiraju paralelno. Lokaliteti u Hrvatskoj: Badenska kultura u Hrvatskoj predstavlja pravi početak eneolitika. – Vučedol, Bapska, Vinkovci, Donja Vrba kod Slavonskog Broda, Grabovac kod Đakova, Sarvaš, Beli Manastir Faze: Dimitrijević 1979. A = rana ili pretklasična: A1 – Boleraz (=lasinja Ia) A2 – Fonyod B = rana klasična B1 B2 (=lasinja Iia, kostolac A, vučedol A) C = kasna klasična: tip Budakalasz – Beli Manastir tip Uny tip Viss tip Hodmezovasarhely-Bodzaspart tip Ossarn D = postklasična badenska kultura – horizont raspada

Naselja: Smještena na mjestima starijih neolitičkih naselja; riječne terase ili izdanci breţuljaka. U većini naselja konstatirani su nizovi ukopanih jama od kojih su neke mogle sluţiti za stanovanje, a druge kao spremišta ili jame za otpatke. Jedino su na području Vojvodine i istočne Slavonije otkriveni ostaci nadzemnih objekata građenih na tradicionalni način: pod od nabijene zemlje, zidne konstrukcije od kolja i pruća oblijepljena ilovačom i krov na dvije vode od slame ili trske.

24

Na Vučedolu i Sarvašu otkrivene su dvije apsidalne kuće međutim one se u posljednje vrijeme pripisuju kasnijoj kostolačkoj kulturi. Ukopi: Pokojnici se i dalje pokapaju unutar naselja u pojedinačnim, a katkada i višestrukim grobovima. Prevladava obred inhumacije, međutim badenska kultura je u panonsko-podunavski prostor donijela i obred spaljivanja pokojnika – posebno u pretklasičnoj fazi razvoja. Keramičko posuđe: Keramika ostavlja dojam oponašanja metala: visok sjaj crno polirane površine, dominantan oblik vrčeva i vrčića loptastog ili lukovičastog trbuha s visokim cilindričnim vratom i vrpčastom ručkom, ukrašavanje kaneliranjem i rebrenjem te specifičan način obrade površine finog posuđa koji stvara dojam punciranja, tj. iskucavanja metala. Najzastupljeniji oblik je već opisani trbušasti vrč s vrpčastom ručkom. Jedini ukras na tip posudama su okomite kanelure na trbuhu. Vrčevi su se mijenjali kroz razne faze: u pretklasičnoj su to masivni kuglasti vrčevi s niskim vratom i niskom prstenastom ručnom dok se kasnije vrč sve više izduţuje da bi na kraju trbuh potpuno nestao te su vrčevi izgledali kao da se sastoje samo od cilindričnog vrata i vrpčaste ručke. Osim vrčeva: bikonične zdjele vrlo razgrnutog oboda ukrašene plitkim kanelurama sloţenima u razne kriţne, zvjezdaste i zrakaste motive. Ti se ukrasi nalaze s unutrašnje strane posude dok se izvana postupno počinje ukrašavati motivima izvedenima urezivanjem i ubadanjem. Izduljena vretenasta amfora (Fischbutte) je oblik nastao u klasičnoj fazi. U kasnoj klasičnoj fazi (u HR samo Baranja) javljaju se oblici poput zdjela s unutarnjom pregradom, zdjela na nozi i zdjela na četvrtastim često perforiranim postamentima. Vrlo rijedak oblik je trbušasta amfora s visokim cilindričnim vratom i laţnim ručkama koje su vertikalno probušene. Plastika: Plosnati, vrlo stilizirani idoli s obiljeţjima ţenskog spola ukrašeni jednostavnim nizovima urezanih crtica, trokuta ili vrpci ispunjenih ubodima. Pretpostavlja se da su idoli imali drvene glave. Zlatni i bakreni nalazi su vrlo rijetki. PRVA KOLA S ČETIRI KOTAČA.

25

13. KOSTOLAČKA KULTURA Eponimni lokalitet: Kostolac Rasprostiranje: Šumadija, sjeverna Bosna, Slavonija i Srijem su matična područja, a zatim se širi u istočnu Srbiju, rumunjsku Olteniju i Erdelj te u Mađarsku sve do slovačkih planina. Kulturni kompleks: Kostolačka kultura se razvila u vrijeme klasične badenske kulture, vjerojatno kao relikt kasnoneolitičke populacije koju badenska kultura nije uspjela potpuno asimilirati. Nakon razdoblja koegzistencije kostolačka je potisnula badensku kulturu. U svome mlađem stupnju omogućila je razvoj vučedolske kulture međutim, time je sama bila istisnuta iz svog matičnog područja te počinje širenje na sjever. Lokaliteti: Šuplja Stena na Avali, Kostolac, Vinča, Vučedol, Vukovar-Lijeva Bara, Lovas, Sarvaš, Slavča u Novoj Gradiški, Pivnica u sjevernoj Bosni, Obre II, Donja Mahala, Cerić-Plandište kod Vinkovaca, Ašikovci kod Pleternice, Belegiš, Gomolava, Petrovaradin, Crnajka (miješanje kostolačke i Co¸tofeni kulture) Faze: Dimitrijevićev sustav iz 1979. A = horizont Cerić-Pivnica-Ašikovci – egzistira samo na području Slavonije B = egzistira samo izvan Slavonije ili (zbog novih nalaza) rani – povezano s badenskom kulturom klasični – samostalna kultura kasni – povezan s vučedolskom kulturom Naselja: U ravničarskim predjelima najčešća su višeslojna naselja na izdignutim poloţajima uz tokove rijeka – prostori starijih neolitičkih i eneolitičkih naselja. Kostolačka su naselja redovito utvrđena opkopima ili šancima (Cerić-Plandište). U predjelima sjeverne Bosne, središnje i istočne Srbije razvio se tip teško pristupačnih gradinskih naselja. U mlađem badenskom horizontu na lokalitetima Vučedol i Sarvaš otkrivene su dvije apsidalne kuće. Veća kuća na Vučedolu imala je dvije prostorije, jednu u apsidalnom produţetku. Tu je bilo smješteno i ognjište. U vrijeme istraţivanja (Schmidt) kuće su pripisane badenskoj kulturi, ali kostolačka tada nije ni bila identificirana (Milojčić, 1943.). Kako na većini nalazišta badenske kulture dominiraju jamski stambeni objekti, danas se te dvije kuće sve češće pripisuju upravo kostolačkoj kulturi. Ukopi: standardni način ukopa je skeletni ukop u zgrčenom poloţaju. Prisutan je i obred spaljivanja pokojnika. Pepeo se polaţe ili u ţaru ili u jamu koja se pokrije poklopcem.

26

Keramičko posuđe: Posuđe je vrlo dobre fakture, tamne sivosmeđe boje, a tek rijetko crne. Dominiraju zdjele različitih oblika, ali većina ima temelje u badenskim ili kasnoneolitičkim. Najtipičnija je zdjela gotovo kalotastog oblika bez izraţenog dna umjesto kojeg ima ovalnu udubinu u sredini (umbo). Drugi oblik su zdjele kojima je naglašen i izdvojen vrat i blago zaobljeno rame. Prepoznatljiva je i konična ili cilindrična šalica s izuzetno visokom vrpčastom ručkom. Fischbutte su ovdje obično bez ukrasa. Ukrašavanje: U Panoniju stiţe nova tehnika; brazdasto urezivanje. Primjenjuje se i tehnika ţigosanja tupim predmetima koji daju polumjesečaste, okrugle, polukruţne ili trokutaste otiske. Obično urezivanje javlja se samo kao okvirna linija s gornje ili donje strane ukrasne zone. Omiljeno je slaganje motiva u obliku šahovske ploče. Koristi se bijela inkrustacija. (spoj badena i retz-gajarya)

27

14. VUČEDOLSKA KULTURA Vučedolska kultura predstavlja posljednju eneolitičku manifestaciju u ovom dijelu Europe. Ishodišna točka vučedolske kulture je istočna Slavonija i Srijem, a eponimni lokalitet Vučedol nalazi se na desnoj obali Dunava, nedaleko od Vukovara. Kultura je podijeljena u tri vremenska horizonta: 1. horizont pretklasične i klasične vučedolske kulture 2. horizont kasne vučedolske kulture i njezinih regionalnih varijanti 3. horizont postvučedolskih manifestacija ranog brončanog doba U svojoj početnoj i klasičnoj fazi kultura se rasprostranjuje u svojim originalnim granicama dok kasnije dolazi do širenja prema mađarskoj Baranji i rumunjskom Banatu. Razne regionalne varijante dokumentirane su od okolice Praga i juţnih Karpata, preko Banata i juţne Bosne do jugoistočnog alpskog prostora. Prva istraţivanja jednog vučedolskog lokaliteta proveo je Karl Deschman 1875. Tada istraţeni sojenički lokalitet, Ljubljansko barje u Sloveniji, objavljen je 1915. u djelu Moritza Hoernesa Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa; pod pojmom istočnoalpske sojeničke keramike. Tu su ujedno objavljeni i nalazi iz Vučedola, Sarvaša i Erduta. Kasnije je predloţen naziv slavonska kultura koji se odrţao do pojave publikacije R. R. Schmidta Die Burg Vučedol nakon čega je prevladao današnji naziv kulture. Smatra se da je vučedolska kultura rezultat spoja novih dostignuća s istoka, starih panonsko-podunavskih neolitičkih tradicija, preciznije sopotske kulture i ranije oformljene kostolačke kulture. Kultura se datira u razdoblje između 3000. i 2200. godine prije n.e. Njezin početak povezan je s tzv. drugom seobom stepskih naroda koja u Europu dovodi novi rasni tip čovjeka (Indoeuropljanin), poseban ritual sahranjivanja pokojnika poloţenog na leđa s koljenima stisnutim uz prsa; u Europu se vraća konj, pojavljuju se prva zapreţna kola te novi način obrade metala. Vučedolska populacija u svojim stalnim naseljima gradi uglavnom nadzemne kuće s podom od nabijene ilovače. Unutrašnjost kuće opremljena je ognjištem i jamom za spremanje zaliha. Na lokalitetu Vučedol kuće se prstenasto niţu uz rubove naselja. Središte kuće je kruţno, uzdignuto ognjište, a o ostaloj opremi kuće moţe se samo nagađati. Često se u kući nalazi i mali kućni ţrtvenik od gline. Naselja su obično građena na uzdignutim terasama uz rijeke ili obronke, a većina ih je bila utvrđena dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. U kasnoj fazi dominira gradinski tip naselja dok je na Ljubljanskom barju prisutno i sojeničko. Sve to govori o relativno nemirnom vremenu koje zahtijeva na bilo koji način zaštićena naselja.

28

Posebnu zanimljivost predstavlja Gradac na Vučedolu. To je relativno mali plato koji se uzdiţe strmo iznad ostalih prostranih platoa (Kukuruzište Streim, Vinograd Streim i Vinograd Karasović) na kojima je smješten kompleks naselja. Gradac tu predstavlja neku vrstu akropole na kojoj je otkriven samo jedan građevinski objekt četvrtastog oblika s dvije prostorije i bočnim trijemom nazvan megaron. Megaron iz mlađe faze sadrţavao je talioničke peći unutar i izvan zidova kuće te je imao karakter metalurškog obrtničkog središta. Megaron iz starije faze značajan je po ukopima koji se nalaze u njegovoj okolici. Ispred pročelja megarona u jednoj jami utvrđen je dvostruki ukop muškarca i ţene s vrlo bogatom opremom popularno nazvan «grob bračnog para». S lijeve strane pročelja istog megarona otkrivena je ţrtvena jama u kojoj je pohranjen jelen. Ostali poznati ukopi nalaze se unutar naselja, često u napuštenim jamama, a nema dokaza o ukapanju pokojnika na posebnim nekropolama izvan naselja. Posuđe se još uvijek izrađuje bez upotrebe lončarskog kola, ali keramička se proizvodnja odlikuje skladom i dotjeranošću oblika i ukrasa. Keramičko posuđe se dijeli na fino i grubo, ali vrlo velike količine fine keramike upućuju na to da se i ona koristila gotovo svakodnevno. U ranoj fazi vučedolske kulture kod keramičkih proizvoda dominiraju bikonične zdjele, lonci, plitke zdjele razgrnutog oboda i zdjele sa zaobljenim ramenom. Ukras se najčešće smješta samo na jednom segmentu posude i sastoji se od uskog friza strogo geometrijskih oblika izvedenih tehnikom brazdastog urezivanja običnog urezivanja i rovašenja uz prisutnost bijele inkrustacije. U pretklasičnoj fazi se javlja također se javlja i motiv rozete koji je vrlo karakterističan za kulturu. Klasična faza nastavlja s oblikovanjem dubokih bikoničnih zdjela s jednom širokom vrpčastom ili tunelastom ručkom, zdjelica na četiri čepaste noge, jajolikih posuda ravnog dna ili na niskoj prstenastoj nozi te amfora. Posebnost su dvodijelne ili trodijelne boce, male bikonične zdjele s poklopcem i rupicama, tzv. «kadionice», posude u obliku modela krušne peći, kupe na niskoj prstenastoj, zvonastoj ili kriţnoj nozi, razni tipovi ţrtvenih stolića i td. Od keramičkih nalaza sa lokaliteta Vučedol treba posebno izdvojiti veliku zdjelu iz groba bračnog para, tzv. terinu te obrednu keramičku posudu popularno zvanu «vučedolska golubica». Antropomorfne figure su podijeljene u dvije kategorije: 1. jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom bazom 2. fino oblikovane i bogato ukrašene ţenske statuete Među statuetama druge kategorije moţe se izdvojiti tip plosnatih figura u obliku violine te voluminozno oblikovane figure u sjedećem poloţaju. Ukrasi na statuetama su komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnje vučedolskih ţena prema čemu je provedena i rekonstrukcija odjeće vučedolske populacije. Ljudski se lik pojavljuje i urezan na ulomcima keramike, odnosno na dnu posuda ili na keramičkim amuletima. Takvi motivi su često vrlo stilizirani u obliku klepsidre kojoj su dodani glava, ruke i noge. (Orant) Prosperitet i bogatstvo vučedolske kulture zasniva se na razvijenom stočarskom i lovačkom gospodarstvu što je dovelo do upoznavanja s metalom, a ubrzo zatim i ovladavanja samom metalurgijom. Vučedolska populacija je razvila prvu serijsku proizvodnju metalnih predmeta. Proizvodili su se isključivo uporabni predmeti poput oruđa i oruţja: najčešće plosnate bakrene sjekire trapeznog ili lepezastog oblika te bojne sjekire s cjevastim produţetkom za nasad. Osim sjekira, proizvodila su se i različita šila i dlijeta te listoliki bodeţi. Vjerojatno je nagli porast populacije i povećana potreba za metalom uzrokovala širenje vučedolske kulture na nova područja krajem klasične faze. Time se razvilo nekoliko lokalnih varijanti vučedolske kulture: a) b) c) d) e) f)

Slavonsko-srijemski tip na tlu Srijema, Slavonije i dijela sjeverozapadne Hrvatske Zapadnobosanski tip ili hrustovački tip na području zapadne Bosne Južnobosanski ili Debelo Brdo tip u juţnoj Bosni Šumadijski ili đurđevački tip u srednjoj i sjevernoj Srbiji Slovenski tip na području Slovenije, sjeverozapadne Hrvatske i u dijelu Austrije Makó tip u Podunavlju i Potisju Mađarske, Slovačke i Vojvodine te u Moravskoj i praškom dijelu Češke g) Nyrség tip u sjeveroistočnim dijelovima Karpatske kotline Vučedolska kultura nestaje smjenom eneolitika i brončanog doba, ali tradicija kulture prepoznatljiva je u okvirima nekih ranobrončanodobnih pojava kao što su ljubljanska i vinkovačka kultura u Hrvatskoj te Somogyvár-kultura u zapadnoj Mađarskoj.

30