Povratak Filipa Latinovicza

Gimnazija Županja

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA MIROSLAV KRLEŽA

Ljiljana Bilbija, prof.

Đurđica Gašparović, 4. c

ožujak 2013. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 0

SADRŽAJ 1. O PISCU……………………………………….………………………………...……2 2. TEMA……………………………………….…………………………………...……2 3. VREMENSKO – PROSTORNE KOORDINATE………………………….……...…3 4. FORMA, STIL I JEZIK……………………………………………………………….3 4.1 KOMPOZICIJA ROMANA…………………………….………….3 4.2 MODERNISTIČKA TEHNIKA…………………….……………...4 4.3 STILSKA OBILJEŽJA…………………………….……………….4 4.4 JEZIK………………………………………………….……………4 5. SADRŽAJ DJELA……………………………….……………………...………....….5 6. LIKOVI……………………………………………………………………….……….13 6.1 FILIP LATINOVICZ…………………………………………….....13 6.2 FILIPOVA MAJKA………………………………………………...13 6.3 KSENIJA (BOBOČKA) RADAJEVA……………………………...13 6.4 VLADIMIR BALOČANSKI………………………………….…….14 6.5 SERGIJE KIRILOVIĆ KYRIALES………………..……………….14 7. PROBLEMATIKA……………………………………………………………………..14 7.1 BIOLOŠKA PROBLEMATIKA………………………………….…14 7.2 PSIHOLOŠKA PROBLEMATIKA…………………………………14 7.3 SOCIJALNA PROBLEMATIKA…………………………………...15 7.4 MORALNA (ETIČKA) PROBLEMATIKA………………………...15 7.5 INTELEKTUALNA PROBLEMATIKA……………………………15 7.6 FILOZOFSKA PROBLEMATIKA………………………………….15

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 1

1.O PISCU Miroslav Krleža rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo seleći se oo stana do stana po Donjem Gradu i na Kaptolu. Otac mu je bio policijski djelatnik, pa tržišni nadzornik. Bio je odličan učenik, no popustio je u školi te je 1908. nakon petog razreda otišao u Pécs u kadetsku vojnu školu. Bio je uzoran te se 1911. upisao na mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Ondje su ga okarakterizirali kao buntovnog i nepokornog, „samouvjerenog i velikog Hrvata“. Pred Prvi svjetski rat 1913. godine, ne mogavši izdržati vojnočasničku stegu, zauvijek napušta školovanje. Vraća se u Zagreb gdje je proboravio čitav život. 1914. godine izdaje dramski prvijenac Legenda. To je djelo označilo prekretnicu u hrvatskoj književnosti: kraj moderne i početak novoga razdoblja, obilježenog ratnom katastrofom. Stvaralačko razdoblje završava djelom Zastave, koje je objavio šezdesetih godina. Posvećuje se isključivo književnosti, javno djelujući kao profesionalni pisac, urednik časopisa (Plamen, Književna republika, Danas, Pečat, Forum), publicist i javni djelatnik. Branio je ljevicu, isprva je bio lenjinist, a potom zalagač za „socijalizam s ljudskim licem“. Tridesetih godina došao je u sukob s komunističkim krugovima te je zbog toga bivao izvrgavan oštrim kritikama, ruglu te životnoj opasnosti. To se nastavilo, s obratnim predznacima, i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata jedan je od obnovitelja Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti. Utemeljio je Leksikografski zavod koji danas nosi njegovo ime. Za vrijeme komunizma u Jugoslaviji zalagao se za hrvatske kulturne i nacionalne interese. Bio je odan poslu oko kulturnog napretka svoga grada i domovine. Stekao je međunarodni ugled. Umro je 29. prosinca 1981. godine. 2.TEMA Povratak Filipa Latinovicza je monološko-asocijativni i analitičko-psihološki roman. Središnji je lik romana slikar Filip Latinovicz, a tema romana naznačena je već u samom naslovu – to je povratak koji predstavlja analizu cjelokupnog Filipova života i sučeljavanje s egzistencijalnim tajnama i osobnim kompleksima koji izvor nazale u njegovu djetinjstvu. Svojim povratkom Filip otvara mnoga pitanja, a ključno je pitanje njegovog osobnog identiteta i granica vlastite osobnosti. Na pitanje osobnog identiteta nemoguće je odgovoriti Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 2

bez rješenja tajne očinstva koja je dominirala njegovim djetinjstvom. Otvara također i mnoga druga pitanja kao što su odnos umjetnika i društva (Filip Latinovicz je slikar), pitanje vlastitog talenta i umjetničke inspiracije, pitanje nacionalnog identiteta i u krajnjoj liniji pitanje o smislu života uopće. Iako je Povratak Filipa Latinovicza prvenstveno roman o pojedincu, on istovremeno prikazuje hrvatsko društvo drugog i trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća. 3. VREMENSKO – PROSTORNE KOORDINATE Radnja romana zbiva se u razdoblju od nekoliko mjeseci, točnije, ona obuhvaća proljeće, ljeto i jesen drugog ili trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća. Međutim, roman se odnosi na duži vremenski period koji obuhvaća gotovo cijeli Filipov život. Pripovjedačka se sadašnjost isprepliće s pripovjedačkom prošlošću u Filipovim sjećanjima. To ukazuje na sličnost s Proustovim romanima. Mjesto je radnje jasno naznačeno. To je Zagreb i Kostanjevec, no Krleža često koristi termin Panonija, misleći na uski pojas sjeverne Hrvatske između Save i Drave. Slika panonskog blata ukazuje na stoljetnu zaostalost hrvatskih prostora, a Panonija označava mitsku zemlju u čije blago stoljećima tonu civilizacije i ljudske egzistencije kao da ih nikada nije ni bilo. 4.FORMA, STIL I JEZIK 4.1 KOMPOZICIJA ROMANA Roman sadržajno možemo podijeliti u dva dijela: 1. Retrospekcija (povratak u prošlost) 2. Prikaz kostanjevačke sredine. Pripovijedanje teče uglavnom linearno Dramska struktura romana može se podijeliti u tri dijela: 1. Uvod Statičan je i retrospektivan. Prožet je intimnim i unutrašnjim doživljajima i emocijama. Obuhvaća Filipov povratak na Kaptol te hotimično sjećanje na djetinjstvo. 2. Zaplet Susreće se s Panonijom. Slijede prizori puni dramatike. Slika panonskog blata simbolizira tadašnju panonsku zaostalost. 3. Rasplet U raspletu se psihološki analiziraju likovi. Roman završava krvavim raspletom. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 3

4.2. MODERNISTIČKA TEHNIKA Analitička retrospekcija ukazuje na to da se radnja romana premjestila u svijest glavnoga lika: čine ju njegova sjećanja, emocije, razmišljanja, unutrašnja proživljavanja i podsvijest. U romanu se ističu dva vremenska tijeka: prošlost, koja je oživljena u sjećanju, promatrana iz perspektive sadašnjosti te sadašnjost koja obuhvaća događaje u objektivnom vremenu. Prošlo i sadašnje vrijeme neprestano se isprepliću tvoreći simultani niz. Uz izravni unutrašnji monolog dominira slobodni neupravni govor. To je istovremenost dvaju glasova: misli Filipa Latinovicza filtrirane su kroz misli autorskoga pripovjedača. Asocijativna tehnika odnosi se na vanjski poticaj koji može biti vizualni, auditivni ili olfaktivni. On potiče oživljavanje sjećanja, odnosno retrospekciju. Očituje se sličnost sa Proustom. U romanu su česte esejističke digresije. 4.3.STILSKA OBILJEŽJA Roman Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti. U njemu se vrši sinteza tradicionalnoga i modernoga. Tradicionalno se odnosi na linearnu kompoziciju s jasno

naznačenim dramskim čvorištima. Obilježja modernoga su

minimalizacija fabule te stavljanje čovjekove svijesti u centar romana. Osjeća se snažan utjecaj psihoanalitičkih teorija. Svijet promatra kao grotesku, a likovi su katkada na granici stvarnosti i karikature. 4.4. JEZIK Rečenica je vizualna, akustična i simbolična. Posebno je „slikarski obojena“, prepuna je epiteta, poredbi, metafora i personifikacija. Misao je slojevita, što se odražava i u Filipovoj ličnosti. Uporabom latinskog i njemačkog jezika Krleža ne želi toliko istaknuti obrazovnu strukturu tadašnjeg stanovništva nego želi ukazati na još veće nerazumijevanje i otuđenost ljudi. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 4

5. SADRŽAJ DJELA Filip je, nakon 23 godine, ponovno došao na Kaptol. Otišao je do zgrade gdje je živjela njegova majka, koja ga je istjerala iz kuće sa sedamnaest godina, kad je bio sedmogimnazijalac. To je učinila zato što je ukrao „stotinjarku“ majci i tri dana i noći pio i „lumpao sa javnim ženama i kelnericama“. Zastao je pred vratima zgrade i prisjećao se djetinjstva, točnije onog trenutka kad mu je majka zalupila vratima. Kako se približavao stanu u kojemu je ona živjela, bivalo mu je sve teže.  Prisjetio se Karoline, debele i 12 godina starije konobarice. S njome je Filip u kuhinji pivnice izgubio nevinost. „…on je prosanjao noći i noći u bunilu, snatreći o onom nepovratnom nadnaravnom užitku, kada mu je Karolina bila u krilu“. Kada se ona udavala, od žalosti je palio vatromete. Sjetio se kako je prije 23 godine došao do majčinog stana, pozvonio i ona je upitala tko je, on je rekao: „Pa ja sam, otvori mi!“, a ona mu nije htjela otvoriti vrata, zaključala ih je. To je Filipa jako pogodilo, vratio na ulicu.  Filip je otišao u Fratarsku ulicu gdje se prije 30 godina nalazila majčina trafika. Bila je otvorena i ušao je. Sve je bilo isto, nepromijenjeno. Majku su mu zvali Regina, iako je njezino pravo ime bilo Kazimiera. Bila je Poljakinja i nikada nije dobro naučila hrvatski.  Sjetio se jedne noći kada u engleski konji prolazili gradom i išli u Južnoafričku Republiku. Tada se njegova majka cijelu noć nije vratila. Došla je tek ujutro, pokupila ga i odvela u gostionicu, gdje je rekla da će doći po njega ubrzo. Dobio je vrućicu. Otišli su kod neke stare žene, majka se sredila, našminkala i stavila svoj zlati nakit. Poslali su ga u drugu sobu te je odande čuo kako njegova majka plače. „Drama jedne provincijalne tragikantkinje!... Banknote na stolnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je to bila drama? Kakav je to bio tajanstveni posjet u onom mračnoj palači?“ Tada mu nije bilo jasno što se oko njega događa. Te je noći došao kod majke u sobu i pitao ju je zašto plače, no ona nije odgovorila već ga je zagrlila, što je bilo prilično neobično za nju, pošto je bila hladna prema njemu.  Otišao je u crkvu. Ondje je bio grob njegova oca, Filipa po kojemu si je uzeo ime. Njegovo pravo ime bilo je Sigismund Kazimir. Legitimni otac bio je biskupov sluga, sobar koji je došao na preporuku nekog mađarskog grofa. Govorilo se da je Filip zapravo biskupov sin, što Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 5

je utjecalo na cijelo njegovo djetinjstvo. Grad je mnogo pričao o njegovoj majci, no ona nikad nije davala nikakve odgovore, tako da Filip zapravo nikad nije bio siguran tko je zapravo njegov otac, da li ga se on sjeća (pošto je majčin suprug Filip umro kada je njemu bilo dvije godine). To je bilo vječno pitanje na koje nije mogao dati odgovora. Sjeo je u krčmu i popio šljivovicu. Vratili su mu se svi poznati mirisi: vonj duhana, miris crnog kruha, šljivovice, petroleja… Nakon što ju je popio, zaputio se do šetališta pod bedemom stare tvrđave. Došao je u kavanu. I ondje je sve bilo prepuno neugodnih mirisa. Uočavao je sitne detalje oko sebe: razmočenu kiflu koju je jeo, cvrkut vrabaca, rano jutro, umor… Filipa je sve više uznemiravalo što se nije snalazio u događajima koji ga okružuju. Više u njegovu životu nije bilo zanosa, sve je bilo isprazno. Nije pronalazio samoga sebe. Promatrajući ulicu, shvatio je da je micanje ulicama zapravo čudno i zagonetno. Sve je oko njega prolazilo, zbivalo se, a on nije mogao naći smisao. Promatrao je ljudski jad, karakter i uvijete u kojima oni žive: „…otvaraju usta, govore, viču, a gdjegdje javlja se na usnama ljudskim smijeh. Još uvijek ima mnogo krvoločne prašume u obrazima ljudskim i taj protuprirodni smijeh što se tu i tamo javlja među ljudima, taj smijeh zvoni kao srebrno zvonce nad tminama, ali uglavnom lica su ljudska umorna i nepomična…“ Filip već dugo nije ništa slikao. Posljednji „koloristički doživljaj“ imao je prije godinu i pol, u jesen u nekom južnom baroknom gradu. Te je jeseni stvorio mnogo slika, samo su navirale, ali poslije toga nije uzimao kist u ruke. Pitao se treba li uopće slikati. Nije čuo da ljudi razgovaraju o slikarstvu. Mislio je da bi mogao slikati jedino kad bi bio gluh, jer mu svaki zvuk poremeti sliku koju je do tada imao u glavi. Svaki zvuk sa sobom nosi nove asocijacije. Pošto nije više vidio smisla u životu, svoj spas je na trenutke pronalazio u alkoholu. Smatrao je da mu ništa ne ide od ruke. „Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i zamornije“. Stanovao je u jednoj petokatnici, gdje su životni uvjeti bili jako loši. Smatrao je da novi izumi uništavaju i smanjuju čovjekovu vrijednost. Europu, koja je svima bila ideal, on nije tako doživljavao, jer je vidio siromašne ljude i bolesnu djecu, smrad stambenih zgrada… Želio je otići kući u Panoniju, u Kostanjevac u majčin vinograd. Ondje nije bilo toga. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 6

Promatrao je sebe i to koliko je ostario i promijenio se u jedanaest godina. Više nije bio isti, sada je bogatiji, ali ne može pronaći svoje „ja“. „Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije…“ Filip je fijakerom s Jožom Podravecom, koji je bio iz susjednog sela Biškupca, krenuo u Kostanjevac. Joža je spomenuo frajle, a ta je riječ duboko pogodila Filipa, jer je na njih imao uspomene, koje su navrle.  U šestom razredu Filip je krenuo k frajlama. Bilo je srpanjsko popodne. To je vrijeme dana izabrao jer je znao da tada nitko neće ni pitati za njega. Drhtao je od straha, koljena su mu klecala. Ušao je u kuću, naišao je na staru babu koja ga je uputila prema vratila u koja je trebao ući. Kada je ušao u sobu, ondje je ležala žena. „…trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel, kao svježi hljeb, kada leži na pekarskoj lopati“.  Ta mu je slika jedino ostala u glavi i odlučio ju je sada ovjekovječiti na papiru. Počeo je smišljati kojom bi slikarskom tehnikom to bilo prikladno napraviti. Slikarstvu je upućivao kritike: „kada je taj govor na platnu suviše vezan za jednostranost slikarskog sredstva! Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamislive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!“  Žena mu je rekla da pristupi i sjedne na postelju, što je on i učinio. Uzela ga je za ruku i doznala da je Reginin sin. O njoj je počela govoriti kao da se ne razlikuje od nje. Filipu su svi dojmovi bili strašno neugodni te se istrgnuo od nje i pobjegao i sobe. Čitavo je poslijepodne plakao. Putovao je u kostanjevečki vinograd i sanjao o novoj kompoziciji svoje slike, koja opisuje jedan žalosni dječački doživljaj s frajlom. „Jedina stvaralačka stvarnost jesu isključivo prvotna oskvrnuća naših osjetila: čovjek vidi samo onda kad je nešto ugledao. Slikanje nije i ne bi trebalo da bude ništa drugo, nego vidovito otvaranje prostora pred nama, jer ako to nije, nema zapravo smisla. To je inače lijepljenje i priljepljivanje poznatih i već naslikanih slika: kvantitativno umnožavanje već viđenog!“ Joža Podravec počeo je govoriti o svojemu životu. Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu. Njegov se život nimalo nije razlikovao od života ostalih seljaka. Filip je spram Jože osjećao distanciranost: „Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva izrezanih kočijaša živi ovdje po ovim livadama… lica jednaka, ruke jednake, sudbine jednake…žive u prostoru, koji je prapojava, bez razuma, bez svjetlosti, a sami su još uvijek prapojava tamna i prapočetna“. On uviđa zaostalost panonskih prostora, ali i gubljenje čovječnosti u gradu. Grad predstavlja zlo,

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 7

neprirodno: „ Sve je gradsko bolesno i krastavo. I ovih dvjesta milijuna kočijaša već je nagrizeno od grada! Grad znači bezuslovno nezdravo udaljavanje od prirodnog…“ Filip je prije dva mjeseca stigao u kostanjevečki vinograd. U to vrijeme bilo je raznih događaja u okolnim selima. Filip je razmišljao o selu i njegovoj veličanstvenosti. Jedanaest je godina živio u gradovima „…sa surogatima graška, voća, vode, mesa…“. Divio se selu i svime dobrim što ono nosi sa sobom. Jednim je dijelom žalio seljake, jer su zaostali i već stoljećima žive nepromijenjenim načinom koji je s vremenom postao zaostao. Razmišljao je vrijedi li slikati i došao je do zaključka da u Kostanjevcu zapravo nikog ne bi zanimale slike i da ih zasigurno nitko ne bi kupio. Njegova majka u Kostanjevcu imala je dvije kuće – jednu pred općinom u kojoj je bila ljekarna, a iznad je stanovao geometar i drugu, u blizini crkve, u kojoj je živjela sama na brežuljku. Dok je spavao, probudili su ga glasovi koji su povikivali „Ogenj!“ Ta je zaboravljena riječ u Filipu probudila osjećaj da je doma. Pronašao je pripadnost. Pošto je nešto gorjelo, izletio je van iz kuće i vidio da gori kod natcestara Hitreca, da su mu i kuća i štagalj i štala u plamenu. Uspjeli su izvući stoku iz štale, ali je unutra ostao bik simentalac. Hitrecu je on bio sve što je vrijedilo. Sve je plamtjelo. Filip je uletio u štalu, iako je sve buktjelo. Bilo ga je strah da ga bik ne napadne, ali i on je imao nagon da bježi. Filip je spasio bika iz plamena, za što se ubrzo pročulo po cijelom kraju i Filip je preko noći postao slavan među narodom. Majka je zamolila Filipa da je naslika, ali prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Njegova je majka imala sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospođe koja je silno željela održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Na njezin ju je zahtjev počeo slikati, ali ju je on slikao onako kako ju je on vidio, a ne kako je ona to zahtijevala. Nije mogao naslikati ništa lijepo, uljepšano, nego ju je prikazao doslovno, baš onakvo kako je izgledala. Na to se majka uvrijedila. Tu se očituje praznina u Filipu, ljubav koju mu nije pružala u njemu je ostavila ožiljke. Tu je sliku stavila iza ormara i nikada ju nije objesila na zid. Silvije Leipach plemeniti Kostanjevački bio je majčin bliski prijatelj i često je dolazio k njihovoj kući. Sanjario je o nezaboravnim danima bečkog dvora. Bio je promaknut za župana. Još je uvijek čuvao pozivnicu za objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je on na Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 8

tom ručku. Opisuje se čitav događaj, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya. Njegova se supruga Eleonora Somsicheva uzbunila jer je u protokolu za pozdrav Hedervaryeve žene bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta. U znak protesta, nije joj htjela pružiti ruku. Ubrzo nakon toga, Leipach je prestao biti odabrani podanik Khuena Hedervarya. Vratio se u Kostanjevac. Nakon smrti žene i sina svijet mu se srušio. Demokrati na vlasti oduzeli su mu zemlju i od tad je živio u dugovima. Jednom se Filip ranije vraćao kući i ugledao je majku kako sjedi Leipachu u krilu. Odmah je poželio otići iz Kostanjevac, ali je onda shvatio da i oni imaju svoje potrebe. Leipach ga je pozvao u kostanjevački dvor. Zvao ga je da procijeni nekakvu umjetninu, i pritom mu pokazao povelju kojom je njegov predak postao plemić. Filip sjedi u kavani „Kod Krune“, ispio je svoj peti konjak i zaputio se u šetnju. Razmišlja o noći kada je prolumpao maminu stotinjakru kad mu je bilo sedamnaest. Toga je dana slikao doživljaj gluhonijemog dječaka koji je nerazgovjetno vikao, imitirao svećenika kada pjeva pred oltarom, raširivši ruke. Bio je vrlo uzbuđen što je opet počeo slikati: „Živi i osjeća, kako je dobro biti živ“. Filip je počeo razmišljati o ženama. Sjetio se dana biskupske gimnazije i Rezike, jedine svijetle pojave ondje. Promatrao ju je sa zanosom i maštao o njoj. „S jakim, nabreklim, kao natečenim, crvenim mesnatim bosim nogama, Rezika je sa šuštanjem svoje podsuknje… bila san čitavog sirotišta…“ Sanjao je kako je s njom, ali se onda vratio u stvarnost. Nikada s njom nije ostvario svoje tjelesne zanose. Filip i njegova majka pozvani su Leipachu na „južinu“ u čast grofice Orcyval, koja je bila stara dama. Filip nije imao želju doći, a to je učinio samo zato što je išla i Ksenija (Bobočka Radajeva), kasarica kavane „Kod Krune“. Filip je došao upravo kada je plemstvo ismijavalo djevojku Jagu, koja je tvrdila da je vidjela pokojnog grofa, grofičinog ujaka kako leti u crvenom ogrtaču blizu šume. Nisu joj vjerovali te su je cijelo vrijeme spuštali, a Filipu je to dosadilo pa je zamolio da se prestane. Ksenija ga je zanimala, privlačila. Njezine akvamarin oči su ga očaravale. Ona je po priči bila oličenje skandala, govorilo se da je uništila supruga ministra Pavlinića i svog posljednjeg ljubavnika advokata Baločanskog odvela u zatvor – njegova se žena bacila s drugog kata.

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 9

Filipu je zabava ubrzo dosadila te je otišao na proplanak, a nedugo nakon njega došla je i Ksenija. Sjedili su bez riječi. KSENIJA Za doktora Pavlinića, advokata i ministra, udala se iz interesa. Nije mogla živjeti u iluziji i glumatati da joj taj brak nešto znači, stoga je poderala bračni ugovor bez povoda. Što se advokata Baločanskog tiče, on se zaljubio u nju, ali njoj je bio dosadan. Bila je s njim također iz interesa. Zbog nje je pao u dugove i dospio u zatvor, a žena mu se zbog svega ubila. Kad je izašao iz zatvora, povukli su se u Kostanjevac, jer je ona tu imala vinograd, a kad joj je ponestalo novca, zaposlila se kod Steinera u kavani. On je bio psihički rastrojen. Dok je boravio u Lepoglavi, ona se sudbeno udala za nekog ratnog bogataša te je uništila i njegov brak. Bila je plemkinja, plave kose, sjajnih očiju, tankih, oštrih usana, nježno tijelo… „… obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjavati njihove masivne okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna“. Ksenija Bobočka Radajeva bila je takva zbog njezina djetinjstva. Naime, s vlastitim je ujakom doživjela prvi tjelesni kontakt za vrijeme ljetovanja kod svoje tete. Na putovanju brodom na Taorminu1 susrela je sina carskog bankira. Prestala se bojati, stidjeti i imati predrasude te je poželjela sve reći majci, ali nikako nije mogla. VLADIMIR BALOČANSKI Odgajan je u imućnoj obitelji. Bio je marioneta vlastitih roditelja. Sve mu je u životu bilo isplanirano, nije bilo krivih postupaka. Bio je najbolji učenik tokom školovanja, poznati odvjetnik, imao je ženu Vandu i troje djece. Život mu je bio idealan sve dok se dječački nije zaljubio u Bobočku. Ušla mu je u život sa svojom brakorazvodnom parnicom s gospodinom Pavlinićem. Od tada se stalno družio s njom. Nije u tome druženju vidio ništa loše, pošto je želio maknuti se od svakodnevne brige za obitelj i priskrbljivanja imovine. To je druženje za njega bilo bijeg od stvarnosti. Nije se više osjećao kao „fjakerski konj“. Bio je tjelesni ovisan o njoj. Kada bi ona plesala, divio bi joj se. „Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše“. Njegova je obitelj u to vrijeme propadala. Vanda je pokušala spriječiti propast obitelji zamolivši svekrvu za pomoć, ali ona je cijelo vrijeme štitila svojega sina. Govorila je Vandi da bude strpljiva, ali ona to nije mogla izdržati. Vanda se ubila bacivši se s drugog kata. Baločanski je bio uhićen, a kad se to zbilo, sjedio je u ormaru (u kojemu se njegova baka 1

Taormina – grad i luka na Siciliji.

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 10

ubila). Trenutno Baločanski živi sa Bobočkom u Kostanjevcu, ali on se promijenio, sada je njihov odnos bitno drugačiji. Ona se brine o njemu, on je ovisan o njoj. Filip je sjedio u vrtu pod orahom i razmišljao. Do njega je došao gluhonijemi kravar Miško i dao mu malenu brončanu Europu na figurici zadahtanog bika, koju je pronašao na paši. Tada je Filip prepoznao ostatke velike civilizacije razvijene na panonskom prostoru. Usporedio ga je sa sadašnjim vremenom, na tome su mjestu sada pasle krave. Panonija nije više ono što je bila, ona je zastarjela, odumrla. Filip je čeznuo za velikim europskim gradovima. Ljude koji su živjeli u Panoniji nije doživljavao, oni su bili bitno drugačiji od njega. Sve su mu žene bile totalno nepristupačne, dok nije sreo Bobočku. Ona ga je u potpunosti razumjela, pomogla mu je nositi se sa svojim unutarnjim nemirima, vratila mu je osjećaj za stvarnost. Na dan Svetog Roka njih su se dvoje uputili u susjedno selo na proslavu. Prolazeći kroz sajam, Filip doživljava viziju svoje slike: Krista koji zamahuje pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra koji je oštar kao britva. O toj je svojoj viziji pričao Bobočki kad su se vraćali u Kostanjevac, ali nikada nije naslikao to o čemu je govorio. U Kostanjevac odjednom dolazi Sergije Kirilović Kyriales, Grk s Kavkaza, dvostruki doktor, dermatolog i doktor filozofije, Bobočkin prijatelj iz davnih dana. Filip je osjećao neku vrstu straha spram njega, njegova lica, riječi. Kyriales se ponašao uzvišeno spram Filipa. Filip je za njega bio običan, nije vjerovao u talente, slikarstvo je smatrao bezvrijednim. U Filipu to izaziva nemire. Iako je i sam zaključio da slikarstvo nema perspektivu, Kyriales ga je dotukao. Govorio je da nije vrijedno slikati obične prizore, jer su oni zapravo odraz bijede, jada. Nikako nije dao Filipu da dođe do riječi, što je ovoga strašno nerviralo. Nikako nije mogao stupiti u dobre odnose s njime. Dva dana nakon pijančevanja sa Kyrialesom i Baločanskim, Filip je odlučio posjetiti Bobočku, pošto je već dva dana nije bilo na poslu. Bila je bolesna. Nakon što je došao, zatekao je prilično nemoralnu, suludu scenu. Baločanski je čitao za stolom, a Kyriales i Bobočka vodili su ljubav iza njegovih leđa. Tada je Filip pomislio da ode, ali je ipak ušao. Bobočka ga je napala što nije prije došao. Kyriales je ustao i krenuo praviti punč, kojega su svi pili, Bobočka je za to vrijeme ležala u krevetu. Razgovarali su o samoubojstvu. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 11

Filip se osjećao prilično loše tih dana, jer je očito Bobočka u njemu izazivana nekakve promijene. Imao je osjećaje prema njoj. Usprkos nemiru koji se u njemu odvijao, imao je silnu inspiraciju za slikanje. Naslikao je mnogo slika: mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama, vinogradare u sumraku, bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom, portrete: mamu, Leipacka, Bobočku, kravara Miška, Baločanskog, grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja. Bobočka je u njemu izazivala emocije. Znao je što je sve prošla. Spram njezine nemoći osjećao je simpatiju. Filipu nije bilo jasno zašto je ona tako nastrana. Jednom ju je ugledao kako u usta ljubi maloga dječaka. Na sastanak je jednom došla prljava i mokra od zemlje. To je bila posljedica ljubakanja s Korngoldom, bečkim industrijalcem, koji je bio stariji od nje toliko da joj je mogao biti otac. Korngold je od Filipa otkupio slike u vrijednosti od 2000 šilinga. Njihov odnos Filipu je bio odvratan. Napio se. Grdio ju je zbog odnosa s njim, a na povratku, u teškoj prepirki, Filip ju je udario po licu, da joj je krenula liti krv. Na to mu je ona rekla, vrlo intimnim glasom, da su muškarci glupi te da ne shvaćaju da je ženama najveći užitak kada je tuku. Nakon što je otputovala u grad, kupila mu je nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod, no ona ih je mirno pokupila i rekla: „S bizarno nedosljednim ljudima je teško razgovarati“. Kyriales je izvršio samoubojstvo, tako što se bacio pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga otišla je kod Filipa i priupitala ga bi li joj mogao posuditi novac. Željela je otputovati u Hamburg kod prijateljice. Obećala mu je da će mu sve vratiti. Filip nije znao što mu je činiti, ali je nabavio taj novac. 2000 šilinga je imao, a još 5000 je posudio. Baločanski je došao kod Filipa, želeći spriječiti Bobočkin odlazak, no Filipa to nije zanimalo. Tada je došla i Bobočka. Baločanski je toliko galamio, da je ona morala poći s njim nazad kući, ali je rekla Filipu da će doći ponovno. Majka je došla u Filipovu sobu, želeći ga umiriti. On nije imao ni želje ni volje da razgovara s njome. Stalno je poticala konverzaciju, ali njemu je zapravo dosađivala. Nije znao kako da je se riješi. Rekao je da mu donese tople vode za brijanje, ali ni to nije pomoglo da ode. Držala mu je lekcije, govoreći da se makne od Bobočke, da je ta žena loša. Tada joj je, iznerviran, rekao: „Eto, ja sam navršio četrdesetu, a još ne znam tko mi je otac!?“. Na to mu Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 12

je ona pokazala sliku iz albuma, na kojoj je stajao Lepach, kao Filipov otac. To ga je dotuklo. Nije znao kako se ponašati u tom trenutku. U to je začuo kucanje na vrata, ali očekujući Bobočku, na vrata je došao Baločanski. Otkazao je Bobočkino putovanje. Rekao je da su razgovarali o svemu, plakali zajedno, da fa je razumjela i da neće otići. Pružio je Filipu pismo koje je navodno ona poslala, ali on je vidio da to zapravo i nije pismo. Bio je to račun iz parfumerije koji je bio krvav. Shvatio je da nešto nije u redu. Vidio je krv na Baločanskome, ali on se dao u bijeg. Filip ga nije mogao stići, nego se uputio k Bobočki. Našao ju je s objema nogama na zemlji, prebačeni preko krevetne daske. Bila je sva u krvi. Baločanski joj je pregrizao grkljan. „Oči su joj bile otvorene, te se činilo kao da gleda“. 6. LIKOVI 6.1. FILIP LATINOVICZ Glavni lik romana. Sin trafikantkinje Regine i oca, koji je navodno umro kad je bio mlad i nikada ga nije upoznao. Na kraju saznaje da je sin Leipacha Kostanjevačkog. Živio je s bezosjećajnom majkom, bio je odbačen od društva zbog toga što je bio Poljak, osamljen, u tuzi i strahu. Nije imao autoriteta, oca. Djetinjstvo je okončao sa 17 godina kada ga je majka istjerala iz kuće jer je sa ženama i u piću propio 100 majčinih forinti za tri dana. Školovao se u Zagrebu. Završio je slikarstvo, kroz koje je bježao od stvarnosti. Ogradio se od okoline i stvorio vlastiti imaginarni svijet koji mu je bio utočište. Nakon 23 godine vratio se kući, u Kostanjevac. Ondje se ništa nije promijenilo. Nije se ondje osjećao dobro, jer je uvidio zaostalost panonskih prostora i njezin neiskorišteni potencijal. Umjetnik, slikar, otuđe, pasivan, iscrpljen, iskompleksiran. Nema vlastiti identitet jer cijeli svoj život traga za ocem, za kojega saznaje tek u četrdesetoj godini, što je prekasno. 6.2. FILIPOVA MAJKA Zvali su je Regina, a pravo joj je ime bilo Kazimiera. Prema Filipu se odnosila hladno, bila je vrlo zatvorena, tajanstvena žena. Filip ju doživljava izrazito negativno od spoznaje da je ona zapravo prostitutka. Lažno se predstavljala. U njemu to izaziva razdor. Nikada mu nije govorila previše o njegovu ocu, a njega je to pitanje silno mučilo. Filipova se majka kasnije preobrazila u ženu visokih standarda, ali on je to doživljavao kao paravan, masku. Ispod toga nije bilo ničega vrijednoga. 6.3. KSENIJA (BOBOČKA) RADAJEVA Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 13

Mađarska je plemkinja, lijepa, ženstvena, zavodnica, bludnica, nimfomanka. Kao mlada postala je zavodnica. Filipova veza s njom bila je iskrena. Razumjeli su jedno drugo, tješili se i nisu izvlačili korist. U njoj je Filip vidio utjehu i istinu, koju nije vido u majci. Ona se sažalila spram Filipa, htjela mu je pomoći, dajući mu osjećaj važnosti.

6.4. VLADIMIR BALOČANSKI Nekad je bio uspješan i ugledan odvjetnik i obiteljski čovjek. U Bobočki je pronašao avanturu i otkrio tajne ljudske tjelesnosti, koja ga zaluđuje i zbog koje je propao i duhovno i materijalno. Baločanski predstavlja propadanje jednog društvenog sloja i dolazak novog. Radi okrutna samoljubljiva ponašanja njegova se žena ubija. „A kad sam bio na njenom sprovodu i stupao za njenim lijesom, mirisao sam Bobočkin parfem na svome rupčiću i mislio o Bobočkinoj vagini!“ Nakon ženine smrti povlači se po sudovima, bolnicama, zatvorima. U trenutku kada ga je Bobočka odbila, pregrizao joj je grkljan, ubio ju je. 6.5. SERGIJE KIRILOVIĆ KYRIALES Grk s Kavkaza, majka mu je Židovka, a otac Rus. Bio je dvostruki doktor, dermatolog i doktor filozofije. Zastupao je materijalističke principe, logički stav, ruske socijalne ideje (umjetnost kao sredstvo propagande, bez ikakve vrijednosti). Zbog propasti socijalne ideologije čini samoubojstvo. Baca se pod vlak. Sukob njega i Filipa sukob je materijalističkog i duhovnog pogleda na svijet. On se predstavlja kao superioran, sveznajući, a to ne djeluje dobro na Filipa i u njemu izaziva strah i otuđenost. 7. PROBLEMATIKA 7.1. BIOLOŠKA PROBLEMATIKA Odgoj – nije bio onakav kakav bi trebao biti, hladan, bezosjećajan. Majka kao glavni krivac. Pitanje spolnosti – rani, nezdravi erotski porivi. Bobočka predstavlja promiskuitetnu ženu. Degeneracija – tjelesni nedostatci. Filip kao mladić osjeća spolnu privlačnost spram žena neobičnih fizičkih mana. U mladosti je osjećao ljubav spram pretile djevojke Karoline

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 14

Sklonost ka tjelesnoj nastranosti – žene postaju Filipova slabost, u mladosti je maštao o djevojčicama, kasnije o ženama, užicima tjelesne ljubavi koji su uglavnom ostali neostvareni. Stidio se spolnih poriva. Sukob s majkom – međuodnos je bio strašno loš, distanciran 7.2. PSIHOLOŠKA PROBLEMATIKA Dvostruki identitet – Filipova majka Hotimično sjećanje – usporedba s Proustom. Evociranje bolnih, ružnih uspomena. Nepristrani psihološki kompleks koji se odnosi na oca Želja za preobrazbom – težnja za ostvarivanjem novih životnih putova Sumnja u vlastiti identitet – Filip neprestano sumnja, što u njemu izaziva raspad, „nered slika u mozgu“. Osjeća se otuđeno, bezizlazno Emocije – unutrašnje dvojbe i nemiri (nesigurnost, bunilo, panika), osjećaj otuđenosti, nepripadnosti, tuga, žalost, potištenost, stid, osamljenost, ljubavne patnje 7.3. SOCIJALNA PROBLEMATIKA Propadanje aristokracije i stvaranje novog društvenog sloja – plemstvo je uglavnom siromašno, ali je njihov stav uglavnom ostao isti. Panonija nema budućnosti Položaj umjetnika u društvu – jedini imaju ideju o unaprjeđenju društvene stvarnosti Socijalne razlike Primitivizam, praznovjerje Nezadovoljstvo postojećim društvenim stanjem Alkohol i prostitucija 7.4. MORALNA (ETIČKA) PROBLEMATIKA Blud Problem nezakonitog djeteta Poroci Preljubi Ubojstvo i samoubojstvo Moral – lažan Kritika crkvene organizacije – biskup kao Filipov potencijalni otac

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 15

7.5. INTELEKTUALNA PROBLEMATIKA Sukob znanosti i umjetnosti Intelektualni prezir – obezvrjeđivanje umjetnika, kritika umjetnosti Precjenjivanje i podcjenjivanje vlastitih spoznajnih mogućnosti Slom intelektualaca 7.6. FILOZOFSKA PROBLEMATIKA Pitanje ljudske egzistencije Položaj umjetnika u suvremenom društvu – umjetnici kao čudaci, ekscentrici Problem umjetničkog stvaralaštva – pitanje talenta Pitanje smisla života – spoznaja o apsurdu življenja

Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza 16