Povratak Filipa Lat

Miroslav Krleža

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i time će vremensko odreĎenje biti zaokruţeno. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i razloga svog izleta u blud - poţuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u krilo. Nakon njezine udaje doţivio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri godine. Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda, Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom ţenskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje Krleţa snaţan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama. FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog te "istine" majka ga je ţeljela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece. "Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima drugo ţalosno, sivo, izmučeno lice." FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezlična pojava s hladnokrvnim pasivnim pogledom roĎenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po sluţbenim dokumentima oni su bili vjenčani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima. Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar. Izraţena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje počinju sivjeti, postajati bezlične. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano doţivljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova psihičkog stanja po mnogo čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se takoĎer nalazi u stadiju mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje od zvukova, promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita ţivota. Ţivot mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodreĎeni - netko - u jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steţe srce, boli glava, kolutaju mu oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako

nejasno i mutno kruţi, i sve je to tako pogodbeno, tako neodreĎeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!" Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet čovjeka ipak postoji, a odreĎen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. IzmeĎu siromašnog mladića koji je naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra kip mramorne ţene i to izaziva novi krug razmišljanja. "Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obična cehovska prevara i loša roba." I tko se još sjeća čemu sluţe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska magla." Filip putuje s Joţom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zapreţnim kolima. Kad Podravec, pogledavši na kuću uz cestu, kaţe:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom riječi i širiti tvoreći dublji smisao, traţeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za naturalističku sliku ţene koja leţi na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac". Spoznao je tada da mu je majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je popodneva plakao kao da mu je netko umro". Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno umnoţavanje već viĎenog." Filipa čitavo vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joţi Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika izmeĎu njega koji je u sedamnaestoj godini počeo gledati ţene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogičnog i nerazumnog svijeta. Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!" Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se neurastenija smiruje. Drţi bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu meĎu seljacima i njihovim malim problemima, no on se osjeća bolje. Ţivi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u panici razdere, s

njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je spasio Hitrečeva bika". Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, ţalila se na reumu, zamatala noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospoĎe koja je silno ţeljela odrţavati neki nivo u ţivotu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo je na njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doţivljava, a ona se u portretu prepoznala. Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i ţao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna, konzervativna ţena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom, baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice". Ţupan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ručku. Opisuje čitav dogaĎaj oko tog ručka, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u protokolu za pozdrav Khuenove ţene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i nije ţeljela, u znak protesta, pruţiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog odabranog podanika. Za Boţić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više snalazio meĎu dogaĎajima. Nakon objavljivanja članka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u ţupana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja maĎarske zastave i time je završila karijera ţupana. Ubrzo umire Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on ţivi u dugovima. Filipu je nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vračajući se ranije kući ugledao majku kako sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju svoje potrebe i on im to ne moţe osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga je neprekidno pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je doţivljavao kao protivnika. Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je prolupao maminu stotinjarku. "Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski sklopovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče za sobom čitav ţivot kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine, predodreĎenosti ţivota jednom jedinom situacijom koja moţe iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz noć, tog je dana slikao doţivljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga ţivim i zadovoljnim. Njegovo postojanje moţe opravdati samo umjetničko djelo - i ţivot Rocqantena u Mučnini opravdan je jedino umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija.

Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ţenama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče". Krleţa rabi identičan izbor leksema za opis ovih ţena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, debela i neugledna. Filip i majka pozvani su Leipachu na "juţinu" u čast grofice Orcyval, stare dame roĎene de la Fontaine et Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo ţao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog Ksenije (Bobočka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je ţena po priči bila oličenje skandala, upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata Baločanskog odvela u zatvor. Ţena Baločanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz očaja koje Krleţa ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, takoĎer sporednog lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleţa istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno da je Filipa ta ţena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo mu dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiţe i Ksenija. Sjede bez riječi. ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE Prva epizoda o Kseniji Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni ugovor bez konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila ţena. Bobočka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je psihički rastrojen. Dok je leţao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, njeţno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke, oštre usne iz kojih su "romorile laţi kao najčistija lirika". "Pretvarati ruţne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doţivljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispraţnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna." Bila je plemkinja. Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera) Uzrok ponašanja Bobočke Krleţa traţi u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doţivljava s ujakom. Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila sa strahom, nemirom, stidom i predrasudama i poţeljela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridţ, ali ta joj je misao bila bizarna.

Vladimir Baločanski Čovjek kojem je majka povlačila konce ţivota. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili krivo. Bio je čisti konformist prema ţivotu. Oţenio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece: Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje sluţinčadi, ljetovali su u Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beč. "U toj lakiranoj, pristojno ureĎenoj kutiji sve su igračke bile na svom mjestu." A onda mu je u ţivot ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i nakaradno. ViĎen je kako pleše na stolu u kostimu španjolske plesačice. Baločanski ili uzročnost postupaka On sam se nije osjećao loše zbog promjena u ţivotu, opravdavao se pred sobom. Bobočka je bila izlaz iz svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više osjećao kao "fjakerski konj", bio je osloboĎen, traţeći prostor za sebe samog. "On nije ţelio ništa drugo nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom mučenju." To ga je naučila Bobočka. Analiza veze Bobočke i Baločanskog Ţivot s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Bobočki. "Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše." To je početna i završna rečenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruţenu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala ţivot, on se nije snalazio. Opijao ga je takav impulsivni ritam ţivljenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statičan. Životni slijed obitelji Baločanski Vanda je pokušala spriječiti propast svog muţa i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno, pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalaţući Vandi da bude strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baločanski je proţivio u pijanstvu s patuljcima i grbavim djevojčicama koje je Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i umjetničkom stvaranju. OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleţa često u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame dočarava se Filipovo unutarnje raspoloţenje. Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica). Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču svinje." Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa.

Čeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se uvlačio u njega. Ljude je doţivljavao pretvrdoglavima, sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se snalazio meĎu tim ljudima, priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ţenom, na primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu ţene bile jednako nepristupačne, besmislene, dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdraţljivim stanjima, nosili su slične rane i oţiljke i razumjeli su se u potpunosti kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire, osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram ţena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam bio je indiferentan prema ţenama i ţivotu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s Bobočkom taj je osjećaj bio manje izraţen. Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam izmeĎu pripitih ljudi i mnoštva ţivotinja, Filip je doţivio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zviţduk vjetra oštrog kao britva. Ţeli o je razbiti mit "laţljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliţe stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i svojoj slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i grmljavinom. Ništa od toga nije naslikao. Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa nije drţao slikarskim talentom već rastrojenom ţivčanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom darvinističkom teorijom drţi da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno raspadanje u samom sebi. Čovjek je za Kyrialesa najniţa ţivotinjska vrsta "bestidna, laţljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer". Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka. Filip sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje ţivaca, no osjeća strast povrijeĎenosti spram Kyrialesa. Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, oduhovljenju materije. Filip sam čin stvaranja doţivljava kao posebno stanje u kojem se raĎa slika i to nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše moţe biti protuprirodna pojava no "hodati na straţnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada drţali u ruci čovječji mozak? Jeste li kad osjetili teţinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće." On je osjetio da Filip sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se odupre tom

čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi čovjek gluhima tumačio glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je ubijem čovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo. Dva dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na suludu scenu, opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka vode ljubav u krevetu iza njegovih leĎa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiţelja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah optuţila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati "ljermontovčik" punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu leţeći. Tema razgovora je samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu samoubojstva?! "Kipi u njemu rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što. Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i traţi nekakvu zadovoljštinu. Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao brojne slike: - mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama - vinogradare u sumraku - bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom - portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog - grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja. Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu. Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i Korngolda bilo odvratno. Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno skupila i zaključila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuţivati kad nije znao što ţeli od nje. Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona dolazi Filipu da joj posudi novce. Ţeli otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer u sedam sati. Filip je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio ţelivši spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć Filipa. Filip ga ne ţeli slušati, no u to dolazi Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotučen. Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Bobočkinu nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene lavina pitanja i optuţbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagraĎen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi

Baločanski i otkazuje Bobočkino putovanje, potpuno je rastrojen. Pruţa Filipu pismo koje mu je navodno Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime. Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao grkljan.

ŽIVOTOPIS: Miroslav Krleža roĎen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, takoĎer u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu. 1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd. KNJIŽEVNI VRSTA

DJELA: monološko-asocijativni

VRIJEME MJESTO

RADNJE: razdoblje izmeĎu RADNJE: Zagreb

ROD: epika roman-esej

roman; 1920. i

i

1930.

g. okolica

KARAKTERIZACIJA LIKOVA: FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i dogaĎaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu. BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža. KRATAK SADRŽAJ: Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja. Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila.

Filipu se sviĎala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viĎala i s drugim muškarcima. Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak. Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuĎuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svaĎa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan. O DJELU: Osnovni je motiv u romanu motiv povratka. Radnja se romana odnosi na razdoblje izmeĎu 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen. Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav. ObraĎen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i dogaĎaje vezane uz njegovo djetinjstvo. Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda... ''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi,

davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige. NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA: I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige. SIMBOLIKA POVRATKA: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija meĎusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova. USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI: Flaubertov doživljaj:

Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. ''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but, podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.'' Filipov doživljaj: Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva. ''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.'' I slikarski je izražena razlika izmeĎu ova dva dogaĎaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno. Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac? Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa! Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...