Povijest ruske filozofije

Povijest ruske filozofije

Od prosvjetiteljstva do religijskog preporoda

Skripta za potrebe studenata FFDI – priredili: N. Stanković i P. Palmowski

Zagreb, 2013.

Povijest ruske filozofije

Sadržaj

Sadržaj SADRŽAJ................................................................................................................................. 1 RUSKA POVIJEST U POZADINI RUSKE MISLI...................................................................... 4 POVIJESNE (NE)PRILIKE U RUSIJI........................................................................................ 4 Moskovsko kneževstvo .......................................................................................... 5 Rusija careva........................................................................................................... 6 Ruski imperij ........................................................................................................... 7 RAZVOJ U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEĆA.......................................................................... 7 FILOZOFSKA OBILJEŽJA RUSIJE .......................................................................................... 9 POČECI RUSKE FILOZOFIJE ............................................................................................... 14 Filozofsko naslijeđe Crkvenih otaca ...................................................................... 14 Prosvjetiteljstvo..................................................................................................... 15 Katarina II. i filozofija prosvjetiteljstva.................................................................. 16 ALEKSANDER RADIŠČEV – VRHUNAC PROSVJETITELJSTVA..................................................... 18 Radiščevljeve ideje................................................................................................. 19 Čovjek, njegova smrtnost i besmrtnost ................................................................ 21 RUSIJA ZA VRIJEME ALEKSANDRA I. – POLARIZACIJA IDEJA: ZAPAD – ANTI-ZAPAD ....................22 Liberalne i prosvjetiteljske koncepcije ..................................................................23 FILOZOFSKA MISAO PRVE POLOVICE 19. STOLJEĆA ....................................................... 25 Nikolaj Karamzin....................................................................................................25 Aleksandar Puškin (1799. - 1837.)...........................................................................25 Fjodor Tjutčev....................................................................................................... 26 Društvo ljubomudra ............................................................................................. 26 ZAPADNJAŠTVO I SLAVENOFILSTVO ................................................................................ 29 PJOTR ČAADAJEV ........................................................................................................... 29 OKCIDENTALIZAM .......................................................................................................... 33 Nikola Stankjevič ...................................................................................................33 Visarjon Bjelinski................................................................................................... 34 Aleksandar Hercen.................................................................................................35 SLAVENOFILI.................................................................................................................. 37 Ivan Kirejevski....................................................................................................... 38 Aleksej Homjakov .................................................................................................. 41 Konstantin Aksakov.............................................................................................. 42 Jurij Samarin ......................................................................................................... 43 KONZERVATIVNE IDEJE...................................................................................................... 45 Mihail Katkov ........................................................................................................ 45 1

Povijest ruske filozofije

Sadržaj

Nikolaj Danilevski.................................................................................................. 47 Konstantin Pobjedonoscev................................................................................... 50 KONSTANTIN LEONTJEV ...................................................................................................51 NARODNJACI - NARODNIKI................................................................................................ 58 Pjotr Lavrov .......................................................................................................... 59 Nikolaj Mihajlovski................................................................................................. 61 DRUŠTVENI RADIKALIZAM ................................................................................................ 65 NIKOLAJ ČERNIŠEVSKI.....................................................................................................66 Estetika................................................................................................................. 67 Antropološko načelo ............................................................................................ 69 Rusija..................................................................................................................... 70 Nasljedstvo Černiševskog ...................................................................................... 71 DIMITRIJ PISAREV .......................................................................................................... 72 ANARHIZAM .................................................................................................................. 74 MIHAIL BAKUNIN........................................................................................................... 74 Filozofija ............................................................................................................... 76 Društvo ..................................................................................................................77 PJOTR KROPOTKIN......................................................................................................... 79 VLADIMIR SOLOVJOV.........................................................................................................84 Evolucija misli V. Solovjova................................................................................... 88 Ekumenizam i pitanje Rusije................................................................................. 90 Teokracija ............................................................................................................. 90 Etika i filozofija prava ............................................................................................ 91 Teoretska filozofija............................................................................................... 92 Apokaliptika ......................................................................................................... 92 POČECI 20. STOLJEĆA - EGZISTENCIJALIZAM................................................................... 94 NIKOLAJ BERDJAJEV.......................................................................................................94 Sloboda................................................................................................................. 96 Pojam osobe ......................................................................................................... 97 Filozofija stvaralaštva........................................................................................... 98 LAV ŠESTOV...................................................................................................................99 Glavni prigovori tradicionalnoj filozofiji.............................................................. 101 Što filozofija treba biti? ....................................................................................... 103 Za što se bori Šestov? .......................................................................................... 105 Ukratko................................................................................................................ 107 Završne refleksije.................................................................................................108 POČECI 20. STOLJEĆA - IDEALIZAM (REALNI) ................................................................. 110 NIKOLAJ LOSSKI............................................................................................................ 110 IntuicIonizam ........................................................................................................ 111 Metafizika konkretnog idealnog realizma ........................................................... 112 2

Povijest ruske filozofije

Sadržaj

Uvjet apsolutnog dobra ....................................................................................... 113 SEMJON FRANK ............................................................................................................ 114 Teorija spoznaje i sv ejedins tv o ......................................................................... 115 Smisao života........................................................................................................116 Pitanje zla ............................................................................................................. 117 SERGEJ BULGAKOV........................................................................................................ 118 FILOZOFSKO RELIGIJSKI PREPOROD ................................................................................121 FILOZOFSKA DRUŠTVA.................................................................................................... 121 VLADIMIR ERN.............................................................................................................. 121 O. PAVAO FLORENSKI.................................................................................................... 122 Misao ................................................................................................................... 124 LITERATURA....................................................................................................................... 125 ČLANCI ........................................................................................................................ 125 KNJIGE......................................................................................................................... 125

3

Povijest ruske filozofije

Ruska povijest u pozadini ruske misli

Poglavlje 1.

Ruska povijest u pozadini ruske misli Povijesne (ne)prilike u Rusiji Kroz teritorij današnje Ruske države prolazili su trgovački putovi koji su spajali baltičke zemlje s Bizantom i Bliskim istokom. Trgovci koji su putovali rijekama Dnjeprom, Volgom i Donom te drugim rijekama Varjazi susretali su se s Varjazima i slavenskim plemenima. Ime Varjazi dolazi od staronordijske riječi var – Prvi povijesni ruski vladari bili zavjet (druga teorija govori o staroengleskoj riječi su najvjerojatnije upravo Varjazi Værgenga, što bi označavalo stranca, onog koji traži sklonište). Tim se imenom označava (između ostalog Rurik i Oleg Mudri) skandinavske Vikinge (one koji su dolazili iz koji su prema predaji stigli u ruske današnje Švedske i Danske) koji su u 8. i 9. stoljeću zemlje prije 860. g. Dolazak Rurika u djelovali na prostorima sadašnje Rusije i Ukrajine formirajući tamo prve oblike države koja će Veliki Novgorod godine 862. smatra kasnije nositi ime Kijevska Rus'. Prvi Vikinzi počeli se početkom ruske povijesti. Rurik je su dolaziti u te zemlje u prvoj polovici 8. stoljeća pod svojom vlašću uspio okupiti dio ploveći rijekama prema jugu. Varjaških, istočnoslavenskih i ugrofinskih plemena i tako položio temelje ruskoj državi, takozvanoj Novgorodskoj Rus'i. Rurik je započeo dinastiju Rurikoviča koja je vladala Rusijom sve do 1598. S vremenom se dio Rurikove družine odijelio od njega i krenuo je južno rijekom Dnjepar pobjeđujući Hazare i osvajajući grad Kijev. Rurikov nasljednik Oleg Mudri uspijeva ujediniti dva rus'ka kneževstva, sjeverno i južno, u jednu Kijevsku Rus'. Oleg je zbog političkih razloga premjestio prijestolje u Kijev iako je Novgorod još dugo ostao najveći grad Rus'i. Oleg, kao i njegovi nasljednici (prvi je bio Igor Rurikovič – vladao je od 912. ili 922. do 945.), potpisuje s Bizantom vrlo korisne trgovačke ugovore. Kneginja Olga koja je vladala od 945. do 957. uspjela je još više centralizirati novu državu, stvarajući trajne administrativne strukture dok je njezin sin, prijestolonasljednik Svjetolsav I., vodio ratne najezde sve do Krima, Kavkaza i Balkana. On je vodio mnoge ratove s Hazarima što je 969. godine dovelo do konačnog pada Hazarskog kanata. Nakon njega je knez Vladimir I., oženivši Anu, sestru bizantinskog cara, primio krštenje 988. te kršćanstvo proglasio državnom religijom. Jaroslav Mudri koji je vladao između 1019. i 1054. ojačao je položaj

4

Povijest ruske filozofije

Ruska povijest u pozadini ruske misli

crkve u Kijevskoj Rus'i. Unatoč njegovu nastojanju da spriječi političku podjelu države uvođenjem pravila seniorata, to mu nije uspjelo te se do tada ujedinjena država počinje dijeliti. Time na sjeveru nastaje Novgorodska republika, na sjeverozapadu Poločko kneževstvo, na jugozapadu Volinjsko kneževstvo, u središnjem dijelu nastaju kneževstva Kijevsko, Turovsko i Smoljenjsko, na sjeveroistoku kneževstva Rostovsko i Muromsko, a na jugoistoku Černihovsko, Perejaslavsko i Tumtarkanjsko. S vremenom podjela se nastavlja i postaje još silnija. Knezovi koji su vladali Kijevom bili su u feudalnoj hijerarhiji postavljeni iznad ostalih te su nosili naslove velikog kneza. Tako su od 1054. do 1224. u Rus'i postojala 64 kneževstva, a 293 kneza su pokušavala zasjesti na prijestolje pa su njihove politike dovele do čak 83 građanska rata. Povijest Rusije usko je povezana s Moskvom osnovanom u 12. stoljeću, koja se za vrijeme podjele države našla u sklopu Vladimir - Suzdaljske kneževine. Godine 1238., uslijed mongolsko - tatarske invazije, Kijev je opljačkan i sravnjen sa zemljom. Nakon Kijeva, Tatari su nastavili svoj pohod prema Haličko - Volinjskoj kneževini te su tako nekada teritorijalno ogromnu Kijevsku Rus’ doslovce progutali. Ipak Tatari nisu preuzeli neposrednu upravu nad osvojenim teritorijem Rus'i, nego su se zadovoljili pravom potvrđivanja kandidata na kneževsko prijestolje i to u Vladimiru. Godine 1299. i metropolit sveruski Maksim premješta svoje sjedište iz Kijeva u Vladimir na Klazmi uslijed čega je taj grad postao ne samo političko, nego i vjersko središte Rus'i. U 13. i 14. stoljeću neka su manja zapadna ruska kneževstva pala pod utjecaj Litve, koja je, iskorištavajući slabost Rusije uslijed unutarnje podijeljenosti i najezda Tatara, sebi podložila Poločko i Pinjsko kneževstvo, a bitkom kod Irpenja Livonijski viteški red 1320. pobijedila je Kijevsko kneževstvo i pripojila ga sebi. latinski: Fratres militiae Christi de Livonia, njemački: Za vrijeme tatarske vladavine Brüder der Ritterschaft Christi, njemački viteški red na području Latvije i Estonije (Inflante) koji je u Novgorodu vlada knez Aleksander osnovao biskup Rige Albert von Buxhövden 1202. Nevski koji je, zahvaljujući svojoj g. na temelju pravila života templara, a u svrhu mudroj politici, najprije 1240. zaštite svoje biskupije od poganskih plemena. pobijedio Šveđane u bitci na Nevi, pa 1242. vojsku Livonijskog viteškog reda te je zaustavio najezdu litavske vojske. Isposlovao je od kana Sartaka veliko Vladimirsko kneževstvo, a ujedno i nadležnost nad svim ruskim kneževstvima.

MOSKOVSKO KNEŽEVSTVO Kao nagradu za pomoć u gušenju ustanaka protiv Zlatne Horde, Aleksandar Nevski je dobio naslov velikog vladimirskog kneza te pravo da ubire danak. Moskovska kneževina širila se polako nauštrb svojih susjeda, da bi 1326. godine Moskva postala glavni grad Vladimirskog kneževstva, a u isto vrijeme i središnji grad pravoslavlja. 5

Povijest ruske filozofije

Ruska povijest u pozadini ruske misli

Aleksandrovi nasljednici također su naišli na poteškoće zbog integracijskih namjera litavskih vladara, od kojih je napose Olgerd nastojao oko konstrukcije i ujedinjenja ruske države oko Vilniusa te je u razdoblju od 1368. do 1372. triput ratovao s moskovskim vladarom Dimitrijem Donskim. Nakon što je Dimitrije 1380. pobijedio Mongole u bitci na Kulikovom polju, pozicija Moskve značajno je porasla. Taj se datum obično uzima kao početak nezavisnosti Moskovske države i proces integracije ruskih zemalja, kog sada predvodi Moskva. U tom se razdoblju započinje jasno očitovati nacionalna zasebnost mlade ruske države koja je počivala na dvama glavnim elementima: mitskome shvaćanju staroruske prošlosti te na sabornosti: okupljanju svih ruskih zemlja pod predsjedanjem Moskve. Ti će elementi kapitalno utjecati na „duh nacije“ te će kasnije obilježiti i apstraktnu filozofsku misao. Potpuno uobličavanje ruske nacionalne suverenosti događa se u 15. stoljeću, u razdoblju vladavine Vasilja II. Slijepoga, te Ivana III. koji je za ženu uzeo sestričnu posljednjega bizantskog cara Konstantina XI. – Sofiju Paleolog. Time su se u Rusiji učvrstili utjecaji bizantske kulture, pojačale pretenzije ruskih careva na nasljedstvo carigradskog prijestolja i počelo prihvaćanje simbola carigradskog imperija.

RUSIJA CAREVA Ivan IV. Grozni, nasljednik Ivana III. bio je okrunjen za moskovskoga cara 1547. Nastavio je s reformama svojih prethodnika, ali je također vodio uspješne ratne pohode na istoku države čime je Rusiji pripojio Krimski kanat, Astrahanski kanat i Sibirski kanat. Jedini veliki poraz Ivana Groznog bio je rat protiv Poljske 1577. − 1582. Godine 1565. uveo je sustavnu strahovladu (zvanu opričnina) koja je trebala smiriti konstantne pobune boljara po čemu je i dobio ime „Grozni“. Posljedice politike Ivana Groznog u Rusiji su se osjećale sve do tužnih vremena (rus. Смутное время) – razdoblja praznog prijestolja od 1605. do 1613. kada su se u građanskom ratu sukobile dvije frakcije: jedna predvođena Borisom Godunovom i druga predvođena Dimitrijem Samozvancem I. (tobožnjim sinom Ivana Groznoga), kojeg je podupiralo poljsko plemstvo. Nakon nekoliko godina vojnih sukoba u kojima je svaka strana nastojala postaviti na prijestolje svoga kandidata, Zemaljski sabor je svojom odlukom iz 1613. ustoličio dinastiju Romanovih, od kojih je prvi vladar bio Mihajlo I. Romanov. Nakon ustoličenja dinastije Romanovih bile su prevladane posljedice unutarnje krize, nastale za vrijeme vladavine Ivana Groznog. Popravila se i gospodarska situacija u državi, a crkva je, nakon neuspjelog pokušaja osamostaljenja, bila definitivno podvrgnuta caru. Ruska država utemeljena na plemstvu, crkvi i birokraciji postala je apsolutnom monarhijom. Njezin je povijesni vrhunac bio u vrijeme vladavine Petra I. Velikog. U njegovo vrijeme proveden je niz kapitalnih reformi: vojska je uređena na zapadnoeuropski način, sagrađena je ratna mornarica i pokrenuta vojna industrija. Zahvaljujući tim 6

Povijest ruske filozofije

Ruska povijest u pozadini ruske misli

potezima Rusija je postigla dominirajuću ulogu na Baltičkome moru i trajno, sve do današnjih dana, postala sudionikom europske politike. Car je proveo reorganizaciju boljarskog savjeta koji je 1711. godine zamijenio senat. Promjene su provedene i u strukturama pravoslavne crkve na vrh koje je stao sam car. Također su se značajno počeli razvijati školstvo i kultura: osnovane su svjetovne škole, reformirani su pismo, jezik i kalendar.

RUSKI IMPERIJ Godine 1721. car Petar I. prihvatio je naslov imperatora. No, nažalost, politika svih njegovih nasljednika bila je jako nestabilna. To se promijenilo tek za vladavine Katarine II., koja je uvela radikalne promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici. Nakon rata s Turskom 1768. − 1774. uspjela je Rusiji pripojiti teritorij na Crnome moru te izboriti pravo na slobodnu plovidbu kroz tjesnace Bospor i Dardanelu. Nakon novih ratova s Turskom, imperiju pripaja Krim te teritorije na Dnjestru. Zahvaljujući spretnoj politici onemogućila je reforme u Poljskoj da bi je u savezu s Pruskom i Austro - Ugarskom okupirala. U 18. stoljeću cvate kultura, umjetnost te prirodne i povijesne znanosti. Godine 1775. u Moskvi se osniva sveučilište. Njezin nasljednik Pavao I. nastavlja politiku ekspanzije te Rusiji pripaja Gruziju. Njegov sin Aleksandar I., koji preuzima vlast od oca nepopularnog među plemstvom, zahvaljujući pobjedi nad Napoleonovom vojskom kod Moskve osigurava Rusiji dominantan položaj u Europi. Osim toga proširio je granice carstva zauzimajući kneževine Finsku, Besarabiju, te Dagestan i Azerbajdžan. Na Bečkom kongresu 1815. na njegovu je inicijativu osnovana Sveta alijansa, čiji je cilj bilo očuvanje dotadašnjeg reda u Europi, a napose suzbijanje liberalnih pokreta. Za vrijeme vladavine cara Nikole I. (1825. − 1855.), nakon gušenja ustanka dekabrista (1925.) i ustanka u Poljskoj 1830. te Mađarskog ustanka 1849., Rusija je stekla nadimak „žandar Europe“. Tek je poraz u Krimskim ratovima 1853. − 1856. oduzeo Rusiji vodeću ulogu u Europi. Aleksandar II., koji je vladao od 1855. do 1881., dokinuo je kmetstvo te su u njegovo vrijeme reformirani teritorijalna samouprava, gradska uprava, sudstvo, služba u vojsci te je ublažena cenzura govora i tiska.

Razvoj u drugoj polovini 19. stoljeća U vanjskoj politici Rusija je nastavila ekspanziju na istok (1860. osnovan je Vladivostok), na Srednjem istoku zauzima teritorije sve do granica s Perzijom i Afganistanom te nakon gušenja otpora osvaja i Kavkaz. Rat između Francuske i Pruske (1870. − 1871.) pruža Rusiji priliku da se oslobodi odluka Pariškog traktata (1856.), koji joj je ograničavao slobodu kretanja na Crnome moru. 7

Povijest ruske filozofije

Ruska povijest u pozadini ruske misli

Širenje panslavističkih ideja usmjerava zanimanje Rusije prema Balkanu, što je rezultiralo novim ratom s Turskom (1877. − 1878.). Na unutarnjem području sve više su rasli društveni problemi. Rađa se i utjecajan narodni pokret, koji je pod svoju zaštitu stavio seljake, vodeći se u početku idealističko reformatorskim idejama, da bi se sve više okrenuo u revolucionarno - terorističkom smjeru sve do atentata na cara Aleksandra II. Aleksandar III. (1881. − 1894.) ponovno je uveo represivne mjere prema svim revolucionarnim strujama, dok je u vanjskoj politici ostao u savezu s Pruskom i Austro Ugarskom. Njegov nasljednik Nikola II. vladao je sve do revolucije 1917. godine. U to vrijeme brzi razvoj industrije i porast radničke klase potaknule su razvoj radničkog pokreta. Nastaju razne radničke organizacije, a pod utjecajem marksizma i prva marksistički orijentirana organizacija osnovana u Ženevi: „Oslobođenje rada“ 1883. Dvije godine kasnije, Lenjin osniva „Savez borbe za slobodu radničke klase“. Godine 1905. porazom Rusije u ratu s Japanom počinje revolucija. Pod njezinim utjecajem Nikola II. objavljuje Oktobarski manifest koji naviješta ustav. Nakon atentata na princa Ferdinanda zbog sukoba Austro - Ugarske i Srbije, Rusija uvodi opću mobilizaciju 30. srpnja 1914. što izaziva porast tenzija na liniji Rusija - Njemačka što napokon rezultira I. svjetskim ratom. Rat je izazvao kaos u privredi i politici te velike poteškoće u opskrbi gradova. U ožujku 1917. započinje Februarski ustanak kojem je cilj svrgavanje cara. Nakon pokušaja uspostave privremene vlade s premijerom, uslijed radikalizacije nezadovoljstva, boljševici izvode vojni udar koji je ušao u povijest pod imenom Oktobarska revolucija.

8

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Poglavlje 2.

Filozofska obilježja Rusije Nakon što smo u prvom poglavlju kratko prikazali povijesne okvire u kojima nastaje filozofska misao na prostorima moderne Rusije, možemo zaključiti da su skoro tisuću godina stanovnici Rus'i, a kasnije Rusije, kao dio Bizantskog carstva, obilježeni trajnim duhovnim, kulturološkim, društvenim i mentalnim tragovima. Identitet ruske kulture nosi pečat antropocentrizma s posebnom osjetljivošću za društvena i povijesna pitanja doživljavana na eshatološkoj i mesijanskoj razini. Sve je to, bez sumnje, pod utjecajem Istoka. Ruskoj religioznoj tradiciji vlastita je vizija društva poput Božjega kraljevstva koje se ostvaruje ovdje i sada, u konkretnom zemaljskom kraljevstvu čiji vladar (car) ima ne samo zemaljski, nego i božanski karakter koji ga situira u središte poslanja Crkve. Takvo kraljevstvo suprotstavlja se ostatku svijeta − poganskog, islamskog, latinskog, čak i nemoskovskog, jer će se iz njega preporoditi i ustati novi Narod. Zanimljiva je također popularnost i trajnost sintagme „Moskva, treći (i posljednji) Rim“ – uvijek s naglaskom na apokaliptiku i milenarizam. Ako su se u drugim zemljama i pojavljivale slične tendencije, „one su uvijek ostajale na rubovima mentaliteta, dok su se u Rusiji pretvorile u hijerokraciju1, idolatriju, apoteozu nacije“. Tendencije sakralizacije carske vlasti, preuzete od Bizanta, rasle su s vremenom: car je bio „zemaljski Bog“, „slika Božja“ da bi u filozofiji Volockog postao točka u kojoj duhovna stvarnost ulazi u povijesnu. Koncepcija cara kao „zemaljskog Boga“ povlačila je sa sobom opasne posljedice: „držav a istine u shvaćanju zagovornika koncepcije Josipa Volockog nije poznavala nikakva prava, samo dužnosti: dužnost podanika je služiti caru, a dužnost gospodara je služiti Nebeskome Kralju“. Carevi su bili uvjereni da pravoslavlje predstavlja normu života ne samo za pojedince nego i za cijeli narod: „Sami Bog traži od nas poslušnost prema najvišem autoritetu cara, ne isključivo zbog straha nego na svjestan način“. Glavno poslanje cara bilo je ostvarivanje Božje istine na zemlji. „Ideja držav e istine s pobožnim i svemogućim vladarom koji neposredno ostvaruje tu istinu imala je ogromnu snagu privlačenja svih slojeva ruskoga društva“. Alternativa toj koncepciji, koja je potjecala od svetog monaha i filozofa Nila Sorskog (1433.-1508.) i duhovne sredine staraca iza Volge, pokušavajući očuvati opoziciju između carske i božanske vlasti te usredotočiti djelovanje Crkve na 1

(gr. hierós – „sveti, moćni“ + krátos „vlast“)

9

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

striktno duhovne zadatke, ispala je znatno manje utjecajna. I tako Nikolaj A. Berdjajev piše da „je Josip Volocki zastupnik pravoslavlja koje opravdava i posvećuje moskovsko carstvo, državnog pravoslavlja, koje je postalo imperijalno pravoslavlje. On je zagovornik okrutnog kršćanstva, skoro sadističkog, pohlepnog za vlašću, koje progoni i kažnjava krivovjerce i neprijatelj je svakoj slobodi. Nil Sorski je zagovornik duhovnog i mističnog shvaćanja kršćanstva, branitelj slobode u shvaćanju onog vremena: nije povezivao kršćanstvo s vlašću i bio je protivnik progona i zlostavljanja krivovjeraca“. Pobjeda utjecaja stavova sličnih Volockovim imala je svoje posljedice: „Ako je na Zapadu pitanje spasenja postajalo sve više osobna stvar pojedinca, u Rusiji je to još uvijek bio glavni zadatak države“. U ruskoj ideologiji eksponirano mjesto zauzima također ideja samoderžav ija, koja je bila shvaćena kao konstitutivno načelo Rusije. Vlast nije cilj samoj sebi – kako je to u slučaju apsolutizma ili autokratizma na „zapadu“ – samoderžavije označava takvo uređenje države u kojem car i narod ostaju u organskoj povezanosti: ne postoji samovolja vladara i u isto vrijeme ovisnost naroda nije ropska. Kako su smatrali mnogi povjesničari, upravo samoderžavije u potpunosti odgovara duhu ruskoga naroda i čuva ga od zapadnjačkoga političkog utilitarizma. Uzajamno povjerenje temelj je odnosa između naroda i vlasti tako da je povezanost unutarnja, a ne vanjska. Smisao samoderžavija predstavlja iskorak iz političkih dimenzija, poprima religiozno - moralna obilježja, ono je Svetinja. Stoga je stalni problem političko - pravnog doživljavanja Rusije bilo pitanje teokracije. Vjernost ideji samoderžavija trebala je Rusiji osigurati veličinu i moć, a svako odstupanje od te ideje trebalo je sa sobom povlačiti božanske kazne, sve do propasti same države. Karakteristična obilježja ruske religioznosti i duhovnosti bila su: radikalni maksimalizam, izuzetno izraženo usmjerenje na totalitet: „sve ili ništa“, ali također i mistički realizam koji priznaje realnost empirijske stvarnosti, ali uočava iznad nje hijerarhijski višu stvarnost. S mističkim realizmom bila je povezana i teokratska ideja kršćanstva, koja je pozivala da sve što je vidljivo i empirijsko bude prožeto onim što je božansko i mističko na način da svi oblici društva, kao i načini života pojedinaca, budu preobraženi djelovanjem božanskih sila u svijetu. To je, naravno, povlačilo za sobom opasnost sakralizacije različitih empiričkih oblika života o kojima smo već spominjali: Rusije, carske vlasti, naroda, općine (seoske zajednice). I tako se već u staroruskim ljetopisima javlja ideja usmjeravanja povijesti na određeni cilj, a zatim i eshatološka perspektiva vremena, koja svoje ispunjenje nalazi u vječnosti. Otkupljenje i obnova stvorenog svijeta bila je shvaćana kao oslobođenje od vlasti Sotone. Pashalno otajstvo imalo je kozmičke dimenzije: Pasha je bila spasenje svijeta, preobraženje svega i obnova stvorenja, pobjeda nad paklom i smrću, uskrsnuće mrtvih i kraj idolopoklonstva. Kozmički motivi u staroruskim homilijama dale su početak dugoj tradiciji ruskoga kršćanstva, koja je izražavala nadu za spasenje majke - zemlje. Nova, obučena u ljepotu, zemlja, „sveta majka“ uspoređivana s Majkom Božjom, postala je dio 10

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

eshatološke vizije preobraženja cijeloga svemira. Fedotov u svom poznatome radu The Russian Religiuos Mind izražava uvjerenje da je „ideja spasenja u ruskome izdanju ideja spasenja Majke Zemlje“, eshatološka vizija pobjede kozmičkih dimenzija i preobraženja cijele prirode. Nije teško ukazati na činjenice koje su potencirale eshatološko usmjerenje povijesti Rusije: pad Carigrada i s time povezana ideja „trećega Rima“, eshatološka iščekivanja koja se javljaju krajem 15. stoljeća, hereze i sekte, pogotovo raskol koji je uslijedio reforme patrijarhe Nikona u 17. stoljeću (nastanak starov jeraca rus. старообрядчество)2. Perspektiva tisućljeća kršćanstva u Rusiji je još više naglašavala eshatološko obilježje ruskog pravoslavlja i mentaliteta. N. Berdjajev zato tvrdi: „Ruski je narod, bilo u svojoj metafizičkoj prirodi, bilo u svojem zemaljskom poslanju, narod kraja. Rus želi uvijek drugačiji život, drugi svijet i konstantno je nezadovoljan ovime što jest. Vlastitost strukture ruske duše je usmjerenje prema eshatologiji.“ Od Bizanta preuzet lik Krista - Pantokratora, koji izaziva strah i tjeskobu, potencirao je još više viziju strašnoga suda, dok su religija i umjetnost veličinu zla koje je čovjek kušao u ovome životu (individualni grijeh, kolektivna krivnja: ratovi, zaraze i slično) interpretirale u eshatološkim kategorijama. Najdublja crkveno - idejna kriza koja je tu zemlju pogodila bio je raskol uslijed protivljenja reformama liturgije koje je htio provesti Nikon s ciljem ispravljanja obreda i liturgijskih knjiga ruske ortodoksije prema grčkoj ortodoksiji. U očima starov jeraca bio je to atentat na „Svetu Rus'“. U kategorijama pravoslavnog načina razmišljanja koje ne dopušta srednju kategoriju između spasenja i osude, nedostaje mjesto za neutralnu sferu vrijednosti: prostor za neutralna ponašanja i institucije koje ne bi nužno morale biti ili „svete“ ili „grešne“, odnosno „državne“ ili „protudržavne“, dobre ili loše. Zato ruska pravoslavna tradicija ne poznaje pojam čistilišta. Odatle dolazi etički maksimalizam i nezadovoljstvo djelomičnim uspjesima ili djelomičnim porazom. Kada su temeljni oblici ruske kulture već poprimili jasan i izraženi oblik, završila je i vjekovna izolacija Rusije. Nastanak novovjekovne ruske misli događa se na prijelazu iz 18. u 19. st. te je povezan s reformama Petra I., što je, prije svega, značilo otvaranje prema zapadu. Karakteristična za novovjekovnu kulturu, dezintegracija je vezana uz ucjepljenje i širenje nove kulture unutar tradicionalne ruske, te postupno izdvajanje sfere profanum - a iz područja sacrum - a. Porast napetosti između te dvije sfere rezultirao je bolnim osjećajem podijeljenosti, alijenacije, a u konačnici i krivnje. U tom periodu, polovično europeiziranje Rusije dovelo je do gubitka njezinog društveno - kulturalnog jedinstva, dok su se ruski intelektualci našli u unutarnjem razdoru između staroruske tradicije te vrijednosti i normi europske civilizacije. Rus' je od Bizanta preuzela stav opozicije i nepovjerenja prema heretičkom, 2

Raskol uslijed protivljenja старообрядчество).

reformama

patrijarha

11

Nikona

1652.

–

nastaju

starovjerci

(rus.

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

nazovikršćanskom, pokvarenom i grešnom Zapadu, no ipak, od vremena Petra I. Europa je postala neizbježna točka ruskog samoodređivanja. Tradicionalno rusko stereotipno mišljenje o Zapadnoj Europi je bilo sljedeće: obilježava ju jednosmjerni vanjski razvoj kulture, atrofija duhovne strane života, gubitak sposobnosti odnosa s Apsolutom, kontaminacija duhovnosti poganskim racionalizmom, prevladavanje pravnih veza, sukobljavanje na razini materijalnih interesa, individualizam destruktivan za zajednicu. Predviđena propast Zapada bila je shvaćana kao izazov i prilika: Rusija bi trebala izaći na svjetsku scenu. Kraj Europe3 označavat će ulazak Rusije i cijele slavenske rase na svjetsku pozornicu povijesti kao odlučujuće duhovne sile“. Problem uzajamnog odnosa Rusije i Europe postao je središnji problem ruske misli u 19. stoljeću. Arhetipski stavovi spram tog otuđenja bili su određeni sljedećim smjerovima: ideja odbacivanja kulturnih utjecaja Zapada i okretanje prema staroruskoj tradiciji – slavenofilska opcija; program dosljedne europeizacije čitavoga društvenog reda u Rusiji – okcidentalistička opcija, relativizacija postojećeg razdora između Zapada i Rusije zamjenom kulturne tradicije (bilo jedne bilo druge opcije) slobodnim izborom vrijednosti – nihilistička opcija; pokušaj opravdanja bitnog jedinstva zapadnih i ruskih vrijednosti i njihova sintetiziranja u jedno – narodnicka opcija. Polovinom 19. stoljeća ruskim filozofskim ambijentom dominirali su utjecaji njemačkog idealizma, uglavnom Schellinga i Hegela. U šezdesetim godinama istog stoljeća zamijenili su ih materijalisti (Büchner, Vogt) i pozitivisti (Comte, Mill, Spencer). Posebno je popularna postala Comteova teorija o trima fazama umnog razvoja čovječanstva, prema kojoj bi teologija i metafizika trebale biti nadomještene empirijskim znanostima. Pisarjevov4 nihilizam, koji je ograničio autonomiju ljepote i umjetnosti, postao je svjetonazorom većine intelektualaca, zajedno s anarhizmom, narodnictvom, a kasnije i marksizmom. Prisjetit ćemo se da je narodnictvo (народничество) pokret nastao u razdoblju od sedamdesetih do devedesetih godina devetnaestog stoljeća, koji je propagirao protufeudalne ideje pomiješane s kritikom buržoaskog napretka, pozivajući pritom na seljačke bune, svrgavanje cara i uvođenje određenih oblika socijalizma (tzv. agrarnog socijalizma) u Rusiji, kojemu su nukleus trebale biti seljačke zajednice opščine (община). Politička instrumentalizacija religije, diskreditiranje Crkve u očima ruskih intelektualaca te rascjep između vjere i savjesti stvorili su duboku prazninu koju su nekako morale popuniti svjetovne ideologije, koje bi poprimale obilježja imanentnih eshatologija. Agrarna reforma i dokidanje kmetstva 1861. godine otvorili su pred Rusijom široki put prema kapitalizmu. I dok su vladavinu imperatora Aleksandra II. pratile oprezne liberalne i konstitucionalne težnje, atentatom narodnickog terorista na cara 1881. godine 3

Europa - kako je danas definiramo - arbitrarno se „proširuje“ do Urala tek zalaganjem Katarine II. Velike (1729.-1796.)

4

Дмитрий Иванович Писарев (1840.-1868.)

12

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

one su bile prekinute. Nakon toga, povećavala se polarizacija između revolucionarnih i konzervativnih snaga: izlaz prema narodu i terorizam s jedne strane te promjena romantičke ideologije slavenofila u imperijalni panslavizam i ruski šovinizam s druge strane. Prijelaz između 19. i 20. stoljeća – rusko srebrno doba – donio je sa sobom religijsko - filozofski i kulturalni preporod. Njegov je jedinstveni preteča bio Čaadajev, a njegovo su djelo svatko na svoj način nastavili Leontjev, Dostojevski i Solovjov. U to doba važni su bili također utjecaji neokantizma: Schopenhauerova, Hartmanova i Nietzscheova. Važan pokušaj odmicanja od narodnictva – tradicionalne pozicije ruskih intelektualaca, koja je u svoj konačnici vodila prema nihilizmu – poduzeli su kasnije autori famoznog časopisa Putokazi (Вехы): Bulgakov, Berdjajev, Frank, Rozanov, Šestov, Florenski. Inspirirani koncepcijama Vladimira Solovjova, pokušavali su izgraditi novu religijsku svijest preko refleksije nad vlastitostima pravoslavlja i Rusije naspram zapadnih ideja: „Razlika između tišine i pokreta, između kontemplacije i rada, između mučeničkog trpljenja i borbe protiv zla, to je ono što psihološki i metafizički razlikuje pravoslavlje od katoličanstva i protestantizma; a budući da je religija duša nacije, u isto vrijeme dijeli i suprotstavlja Rusiju zapadnim narodima“.

13

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Počeci ruske filozofije FILOZOFSKO NASLIJEĐE CRKVENIH OTACA Naslov filozofa u drevnoj je Rusiji dobivala osoba koja se isticala s obzirom na svoju kulturu. Bez sumnje takav je naslov dobio Vladimir I. Veliki, kijevski knez iz dinastije Rurikoviča − uz objašnjenje da takvog filozofa nije bilo niti će ikada biti među Rusima. Još je značajnija činjenica da djelo Ivana Damaščanskog iz 10. stoljeća, koje je preveo Ivan Egzarh iz Bugarske, sadrži takozvana Filozofska poglavlja, tj. filozofske komentare tog teološkog djela. To su prva mjesta u povijesti Rusije u kojima se susrećemo s filozofijom. Znamo da jedan od žarkijih zagovornika Ivana Damaščanskoga, Maksim Grk5 − svetac Pravoslavne crkve iz 16. stoljeća − savjetuje ruske mudrace da se vjerno drže knjiga Ivana Damaščanskog: „Ako to budeš obdržavao, bit ćeš veliki teolog i pravi filozof“6. Međutim, kako smo to pokušali prikazati u uvodnom dijelu, Rusi uslijed burne povijesti i političkih potresa nisu baš imali prilike i vremena za filozofiranje te su ostali nekako po strani velikih intelektualnih pokreta koji su se događali na zapadu Europe. Štoviše, srednjovjekovni spisi bili su potpuno zagonetni za istočne Slavene, jer su se u njima iznosili problemi koji su se pojavili tek nakon raskola te su tako bili u konfliktu s mišljenjem otaca Crkve. Čak se ni tomizam, koji je na rusko tlo pokušavao uvesti kijevski mitropolit Petar Mohila (1574. − 1647.), nije uspio na tome tlu ukorijeniti na duže vrijeme. Kako je već spomenuto u poglavlju Ruska povijest u pozadini ruske misli, ruski je narod kršćanstvo primio 988. godine, no prvu predodžbu o tome što je filozofija, taj je narod stekao tek kada su djela otaca Crkve bila prevedena na starocrkvenoslavenski jezik. Prije 12. stoljeća, Rus' je imala na raspolaganju prijevod teološkog sustava sv. Ivana Damaščanskog, točnije, treći dio njegova djela Točno izlaganje o pravoslavnoj vjeri. Premda je filozofski uvod u to djelo bio preveden tek u 15. stoljeću, pojedini su fragmenti spomenutog djela bili u opticaju u raznim prijepisima već od 1073. godine – te se godine, naime, pojavljuju u Izborniku Svjatoslava. U 14. stoljeću bila su prevedena djela Dionizija Areopagita zajedno s naukom sv. Maksima Ispovijedaoca. Ta su se djela zajedno s ostalim djelima Crkvenih otaca nalazila u manastirima širom Rusije. Ipak, pomoću te relativno skromne literature neki su predstavnici klera u Rus'i pokušavali nastaviti i produbiti filozofske i teološke radove, nastale u okvirima bizantske kulture. U njih se ubrajaju mitropolit Petar Mogila (17. stoljeće) i episkop Teofan Prokopovič u počecima 18. stoljeća. Tu bi trebalo spomenuti Ukrajinca Grigorija Saviča Skovorodu, rođenog 1722. 5

Zvao se zapravo Michael Trivolis (Μιχαήλ Τρίβολης na grčkom, odnosno Михаил Триволис na ruskom)

6

PG 94, 521 - 676

14

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Studirao je na, za te prostore, famoznoj Kijevskoj akademiji od 1734. do 1753. s prekidima zbog putovanja Europom: godine 1745. − 1750. proveo je u Mađarskoj. Kasnije mu je ponuđeno mjesto profesora na Moskovskoj teološkoj akademiji, ali je odbio tu ponudu, smatrajući da bi rad u crkvenoj instituciji skučio vidike njegove misli. Zato je 1759. godine prihvatio biti predavač na Akademiji u Harkovu. Držao je predavanja iz pjesništva, sintakse, grčkog jezika i etike. Zbog potonjeg kolegija imao je oštar sukob s drugim predavačima na Akademiji, zbog čega je 1769. godine definitivno napustio predavanje. Skovoroda je imao aspiracije biti ruski Sokrat. Mnogi ga smatraju prvim pravim ruskim filozofom. Oštro se suprotstavljao prosvjetiteljstvu, no sam nije imao neki određeni smjer u svojoj filozofiji, a nije ni zastupao stavove Pravoslavne crkve. Svojim je životom zastupao svjetonazor koji je po njegovu mišljenju trebao biti iznad određene religije, iako je sam crpio nadahnuća uglavnom iz Biblije i crkvenih otaca. S obzirom na filozofiju čovjeka zastupao je antropološki dualizam: u čovjeku se nalaze dva principa: materijalni (tijelo) i duhovni (duša), zbog čega je i došao u sukob za vrijeme profesorskog rada na Harkovskoj akademiji.

PROSVJETITELJSTVO Proces formiranja prosvjetiteljske misli u Rusiji proteže se na nekoliko desetljeća. Njegovu genezu nalazimo u reformama Petra Velikoga, koje su preobrazile Moskovsko kneževstvo u europeizirani Ruski imperij. Među bliskim suradnicima Petra Velikoga bilo je onih koji su predstavljali racionalističku kulturu ranoga prosvjetiteljstva. Jedan od njih bio je Teofan Prokopovič (1681. − 1736.), istaknuti crkveni djelatnik, pitomac, a kasnije i rektor Kijevske akademije, te Vasilij Tatiščev (1686. − 1750.), povjesničar i gospodarski djelatnik. Ipak, većina povjesničara početak zrelog prosvjetiteljstva u Rusiji datira tek u drugu polovicu 17. stoljeća, usporedno s dolaskom Katarine II. na prijestolje (1762. − 1796.). Cilj reforme Petra Velikoga bila je što brža i učinkovitija modernizacija države u vojnom, administrativnom i tehnološkom pogledu. Car nije namjeravao uvoditi neku novu političku doktrinu – njegovo je razmišljanje bilo čisto utilitarističko i prezirao je apstraktne ideje, ne razmišljajući uopće o dalekosežnim posljedicama svoje obnove. Planirao je iz programa Akademije u Moskvi jednostavno izbaciti katedru teologije i filozofije i na njihovo mjesto uvesti primijenjene znanosti: medicinu, vojnu strategiju, administraciju i građevinarstvo. I njegovi su nasljednici davali prednost praktičnim problemima ispred teoretskih i ideoloških pitanja. Kako je kasnije primijetio Georgij Plehanov oni su na prosvjetiteljstvo gledali „s gledišta neposredne praktične koristi“. Nakon smrti Petra Velikog zanimanje za zapadnu kulturu jako je oslabilo i tek je za vrijeme carice Elizabete (vladala je 1741. − 1762.) kultura ponovno procvala: slikarstvo, arhitektura, a što je još važnije, prijevodi zapadnih filozofa. Godine 1755. osnovano je Moskovsko sveučilište i to najviše zalaganjem Mihajla Lomonosova (1711. − 1765.), koji je željan znanja otputovao u Njemačku studirajući tamo načine obrade metala, no imao je 15

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

širok spektar interesa. Bavio se fizikom, kemijom, geografijom, poviješću, filologijom i pridonio je razvitku svih tih znanosti. Smatrao je da sve treba proučavati na osnovi promatranja i eksperimenata. Njegovo materijalističko gledanje na svijet dovelo ga je u sukob s postavkama, za ono vrijeme, najviših autoriteta kao što su Leibniz i Newton. Prvi je dokazao zakon o očuvanju materije, tvrdeći da je količina materije prije kemijske reakcije i poslije ista. Bavio se i astronomijom te je, na temelju refrakcije svjetlosti na rubovima Sunčeve ploče prilikom prolaska Venere, prvi otkrio da je taj planet okružen atmosferom kao i Zemlja. Posebno su važni njegovi radovi iz geologije, u kojima je u mnogočemu bio ispred svoga vremena, no veliku je pozornost prije svega posvećivao praktičnoj primjeni znanosti. Za vrijeme vladavine Katarine II. situacija se radikalno mijenja. Prosvijetljeno javno mnijenje osamostaljuje se i odjeljuje od dvorskih krugova. Prevode se mnoga djela francuskih i njemačkih prosvjetiteljskih pisaca: Voltairea, Diderota, Helvetiusa, Rousseaua te oni postaju veoma popularni među ruskim plemstvom. Stiglo je vrijeme refleksije nad društvenim i moralnim posljedicama te perspektivama započete europeizacije. Uslijed veće moralne osjetljivosti počinje se primjećivati više društvenoga zla i oštrije nego prije reagirati na njega. Slobodna misao in statu nascendi počela je tražiti uzroke zla u prije neosporivim strukturama državne vlasti. Na taj se način u Rusiji stvaraju začeci moderne političke opozicije, dotad nepostojeće, što je, naravno, ohladilo reformatorsku gorljivost carice koja se vratila na put represija, izazivajući na taj način još veći rascjep između vlasti i intelektualnih elita.

KATARINA II. I FILOZOFIJA PROSVJETITELJSTVA Unatoč njemačkom podrijetlu Katarine Velike, za vrijeme njene vladavine ruski je intelektualni život pao pod nadmoćni francuski utjecaj. To je pozitivno djelovalo na opće zanimanje za filozofiju u Rusiji. Tako je završio utjecaj filozofije Christiana Wolffa, čiji je zagovornik u Rusiji bio Petar I. i njegovi nasljednici. U Rusiji se pojavila profesionalna prosvjetiteljska filozofija potpuno neovisna o religiji. Tu treba spomenuti Jakova Kozjelskog7 (1728. − 1793.), rođenog u Ukrajini i obrazovanog na Moskovskoj akademiji znanosti, koji je 1768. objavio knjigu Filozofski prijedlozi (Философическиe предложения) – prvi sistematski priručnik (tečaj) filozofije u Rusiji. Služeći se popularnim priručnicima logike, metafizike i moralne filozofije njemačkog filozofa Baumeistera, kritički ih obrađuje. Izruguje se prije svega njemačkom formalizmu koji se usredotočuje na probleme nebitne – kako je smatrao – za ljudski život. Kozjelski zagovara autonomnost filozofije spram svih oblika teologije. Smatrao je filozofiju znanošću koja istražuje principe naravnih, logičkih i moralnih istina. Najveću je težinu Kozjelski davao praktičkoj filozofiji, u čemu danas možemo prepoznati opću sklonost 7

Яків Павлович Козельський (молодший) – mlađi jer je imao istoimenog brata.

16

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

ruske filozofske misli: praksa prije teorije. Pojašnjavao ju je, doduše, na apstraktan način, no imajući na umu vrlo konkretne stvari; naime, nadao se da će plod njegovih razmišljanja utjecati na rad Komisije za izradu novog zakonika. To legislativno tijelo osnovala je Katarina II. kao prividni izraz želje za liberalizacijom autokratskog sustava vlasti. Najvećim eksponentom praktične filozofije Kozjelski je smatrao Rousseaua, dijeleći njegovu idealizaciju izgubljenoga prirodnog stanja stvari (naravi). Osuđivao je rasipnost, društvenu neravnopravnost, a hvalio radnički stalež. S obzirom na prve fascinacije ruske slobodne misli prosvjetiteljstvom želimo spomenuti dva imena: Dimitrij Aničkov8 (1733. − 1788.) i Sjemjon Desnickij9 (1740. − 1789.). Aničkov, prvi ruski prosvjetitelj, kao filozof, logičar i matematičar bio je profesor Moskovskog sveučilišta. Dao je svoj doprinos ruskoj antropologiji traktatom o vezi između ljudske duše i tijela u kojem je najprije predstavio tri moguće koncepcije: materijalističku, idealističku i dualističku da bi se nakon svojih razmišljanja priklonio onoj idealističkoj. Njegovo shvaćanje odnosa σάρξ - ψυχή pretpostavlja djelovanje duše na tijelo, a ne samo paralelizam dvaju redova pojava (duhovnih i tjelesnih). Za njega je odlučujući bio moralni argument: prihvaćanje uzajamne nezavisnosti duše i tijela, poput Nicolasa Malebranchea i Leibniza, pogađa same temelje etike jer povlači sa sobom nemogućnost duše u sprječavanju grešnosti tijela što implicira da duša ne snosi nikakvu odgovornost za tijelo. Osim kratke rasprave o svojstvima ljudske spoznaje iz 1770. s kasnijim dodatkom o poteškoćama u ljudskoj spoznaji iz 1774., u kojima zastupa teoriju o trima stupnjevima spoznaje: osjetilna, pojmovna, koja uokviruje osjetilne doživljaje te pojmovno razmišljanje, Aničkov je i autor Rasprava o principima i podrijetlu prirodnog štovanja bogova koja je izazvala velike kontroverzije pa je odlukom Svete sinode osuđena i javno spaljena, premda je, formalno gledano, djelo predstavljalo kritičku analizu prirodne religioznosti i nije bilo direktno upereno protiv kršćanstva. Sjemjon Desnickij, prvi ruski teoretičar prava, primio je naobrazbu najprije na Moskovskom sveučilištu, a kasnije u Glasgowu, gdje je studirao kod Adama Smitha. U svojem djelu iz 1768. Riječ o neposrednom i jednostavnom načinu naučavanja prava zacrtava svoju viziju društvene filozofije, pristupajući društvenim pojavama s povijesnog i evolutivnog aspekta. Kritizirajući tradicionalnu koncepciju zakona prirode, Desnickij dokazuje da bi se, umjesto da se raspravlja o izmišljenim fazama kroz koje tobože prolazi čovječanstvo, trebalo pozabaviti podrijetlom i povijesnim razvojem vlasništva, posjedovanja i nasljeđa. Tu svoju misao Desnickij je kasnije razvio u Pravnoj raspravi o nazorima raznih naroda s obzirom na vlasništvo te o različitim načinima suživota objavljenoj 1781., gdje razlikuje četiri razvojne faze ekonomskog suživota: lovačku, pastirsku, ratarsku i trgovačku. Potonju je smatrao najvišim stupnjem razvoja. Sa svakom od tih etapa

8

Дмитрий Сергеевич Аничков

9

Семен Ефимович Десницкий

17

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

povezan je jedan oblik posjedovanja – privatno vlasništvo pojavljuje se tek u ratarskom razdoblju, dok se vlasništvo u smislu prava na slobodno raspolaganje posjedom pojavljuje tek na posljednjoj etapi. Slične je odnose Desnickij pronašao u razvoju obitelji, što je opisao u svome Pravnom traktatu o principima i podrijetlu braka 1775. godine.

Aleksander Radiščev – vrhunac prosvjetiteljstva Govoreći o prosvjetiteljstvu, ne mislimo samo na određeno razdoblje u povijesti filozofije ili na neko općenito razdoblje, nego i na onaj uži smisao ili značenje u kojem prosvjetiteljstvom zovemo racionalističku filozofiju univerzalističkog karaktera, koja je po svojim ciljevima usmjerena protiv feudalnog sustava. U tom je smislu riječ prosvjetiteljstvo sinonim slobodne misli koja, pozivajući se na razum (racionalizam) i narav (naturalizam), dakle na stvari koje su zajedničke svim ljudima, teži oslobađanju svakog pojedinca od veza staleža ili klase u kojoj ga je zapalo živjeti. U tom se smislu iluminizam karakterizirao stupnjevitošću, koja je pripadnike naizgled iste filozofske provenijencije razlikovala u mnogim pojedinostima. Ostajući u okviru ruske prosvjetiteljske misli, valja primijetiti da je najradikalniji i najkonzekventniji mislilac, možemo reći prosvjetitelj par excellence, bio Aleksander Radiščev. Podrijetlom je iz bogate plemićke obitelji. Njegovi su roditelji bili obrazovani te humani prema kmetstvu koje im je bilo podložno, što je u to vrijeme i u seoskoj sredini u kojoj su živjeli, bila rijetkost. Seljaci su to znali cijeniti pa su za vrijeme Pugačovljeve seljačke bune sklonili cijelu njegovu obitelj u svoje kuće. Carica Katarina poslala ga je na studiji prava u Leipzig gdje je upoznao filozofiju Leibniza i Wolffa te filozofiju francuskih prosvjetitelja. Posebno se zanimao za Helvetiusa, Rousseaua i Mablyja. Nakon povratka u Rusiju nema hrabrosti objavljivati svoja djela i tek je 1789. u časopisu Bjesjedujuščij graždjanin anonimno objavio odličan traktat Razgovor o tome što je sin domovine. Godinu dana nakon toga izlazi Putovanje iz Petrograda u Moskvu – jedno od najboljih djela prosvjetiteljske književnosti i na europskoj razini. Odvažnost pisca u tome djelu bila je toliko velika da se, unatoč svim dozvolama koje je dobio od vlasti, nije našao ni jedan izdavač koji bi imao smjelosti otisnuti Radiščevljev rukopis pa ga je tiskao on sam nakon što je nabavio potrebne strojeve. Pojavljivanje djela izazvalo je pravu oluju. Carica Katarina je, nakon što je pročitala knjigu, Radiščeva proglasila većim buntovnikom od samoga Pugačova zbog čega je Radiščev odmah bio uhićen i osuđen na smrt. Carica ga je velikodušno pomilovala i poslala na desetogodišnju robiju u Sibir, gdje se neko vrijeme bavio ekonomskim i prirodoslovnim pitanjima (geologija). Tamo je i napisao djelo pod naslovom: O čovjeku, njegovoj smrtnosti

18

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

i besmrtnosti – objavljeno 1809., kojemu ćemo posvetiti malo više prostora. Nakon smrti Katarine II., car Pavao I. amnestira Radiščeva, koji zatim počinje raditi u Legislativnom povjerenstvu. Međutim, svi njegovi prijedlozi smatraju se preradikalnima i bivaju sustavno odbacivani. Godine 1802. Radiščev je počinio samoubojstvo (možda zbog depresije i razočaranja). Ipak, mnogi njegovi suvremenici smatrali su taj čin promišljenom odlukom političkog prosvjeda.

RADIŠČEVLJEVE IDEJE U svojim razmišljanjima o položaju čovjeka u društvu Radiščev je polazio od teze da se u temelju društva nalazi „društveni ugovor“, čijom snagom se svaki pojedinac šutke odriče dijela urođene slobode radi vlastite sigurnosti i općeg dobra. Naravno da je takvo shvaćanje veoma idealističko jer okreće odnos pravo – društveni život, a u isto vrijeme i racionalističko, jer smatra da je temelj i princip društva svijest, racionalne odluke pojedinaca, dok cjelokupnost društvenih odnosa pokušava svesti na racionalnu povezanost u obliku ugovora. Takva je shema u to vrijeme bila zaista revolucionarna i uprta ne samo protiv despotske vlasti tog vremena, nego i protiv svakog tradicionalizma: iz Radiščevljeve koncepcije proizlazi zaključak, da ako su ljudi bili ti koji su vođeni razumom i vlastitom korišću osnovali društvo, onda ti isti ljudi imaju pravo ustati protiv svake forme društvenog života kojoj se ne može dokazati racionalnost i korisnost. Kada je riječ o moralu, Radiščev nije bio više toliko racionalno radikalan pa je smatrao da je utemeljen na običajima. Prvotno, preddruštveno stanje Radiščev je zamišljao kao život izoliranih pojedinaca, koji su slobodni od bilo kakve podložnosti. Takvo prirodno stanje nije se moglo održati zbog ljudskog nesavršenstva, tako da su se ljudi povezali u narode i tako od individualnog prešli u društveno stanje. Radiščev nije vidio u naciji nikakvu kolektivnu dušu, odnosno nadindividualnu cjelinu, jer je njegovo shvaćanje naroda posve racionalističko i individualističko. Narod je „skup građana, zajednica ljudi koji su se povezali kako bi zajedničkim silama stvorili sebi koristi i pružili sigurnost; on je društvo koje je podložno svojoj vlasti. Budući da su svi ljudi po naravi slobodni i nitko nema pravo lišiti ih slobode, osnivanje društva uvijek zahtijeva stvarni ili pretpostavljeni dogovor“. Kako je ovdje vidljivo, narod je za Radiščeva samo pravni pojam poistovjećen s društvom, dok je društvo za njega neodvojivo od državne organizacije. Čak je i pojam domovine za Radiščeva pravni pojam, koji označava skup ljudi povezanih vezom zajedničkih prava i građanskih dužnosti. Posebno jasno govori o tome u svojemu Razgovoru…10. Po njegovu mišljenju, sin domovine može biti samo čovjek koji ima građanska prava; kmetovi nisu mogli biti nazivani sinovima domovine, budući da se nalaze pod jarmom ropstva te nisu članovi države, nisu ni ljudi, nego „strojevi kojima upravljaju tirani, oni su mrtvaci, radna 10

spomenuti „Razgovor o tome što je sin domovine“

19

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

stoka.“ Radiščev je prema uobičajenoj shemi razlikovao naravno od građanskog prava. Prvo je nepisano, urođeno i neodvojivo od ljudskoga bića, dok je drugo pisano, doneseno, koje je nastalo tek nakon što su pojedinci sklopili „društveni ugovor“. Sustav koji se najviše protivi naravi je despotizam, u kojem vlast vladara stoji iznad svih zakona. Polazeći od teze izražene u Putovanju da je čak i najgori zakon neki oblik društvene povezanosti, Radiščev smatra da je pravna država temeljni uvjet pravednog funkcioniranja društva: stanje u kojem društvene zakone poštuju svi građani uključujući i vladara. Međutim Radiščev dodaje da sama zamjena samovoljnog vladara vladavinom prava nije dovoljna, radi se o tome da ne bi građanski zakoni bili u suprotnosti s naravnim zakonima te da izvor zakona proizlazi iz volje čitavoga naroda. U slučaju konflikta između građanskog i naravnog zakona, Radiščev prednost daje naravnome zakonu. Za Radiščeva je idealno političko uređenje bila republika. Nije se slagao s Rousseauom da je republika moguća samo u malim zemljama, dok je u velikima nužna monarhija. Kao idealan je primjer za Rusiju navodio trgovačke republike stare Rusije: Novogrodsku i Pskovsku, u kojima je knez imao vrlo ograničenu vlast dok je narod sakupljen na vijećanju jedini vladar. Za Radiščeva su te činjenice bile dokaz da je Rusima urođena ljubav prema slobodi, a apsolutistička vlast cara posljedica je brutalnog nasilja izvršena nad cijelim narodom. Svoja je uvjerenja o filozofiji povijesti Radiščev izrazio u poznatom aforizmu: „Ovo je zakon prirode: iz tiranije rađa se sloboda, iz slobode ropstvo“. Ova rečenica jasno pokazuje utjecaj teorije o cikličkom ponavljanju povijesti i karakteristično poistovjećivanje zakona povijesti sa zakonima prirode, koja je nepromjenjiva u svojoj biti. U svim filozofskim konstrukcijama Radiščeva nalazimo nepromjenjive zakone prirode, apstraktnu, ne - povijesnu „ljudsku narav“, apstraktni „razum“ te apstraktnu „krepost“. Pod pridjevom „apstraktan“ podrazumijevamo ahistoričan budući da je ljudska povijest prije svega povijest zločina i ljudske gluposti. Radiščev je bio originalan i u prijedlozima rješavanja gorućeg društvenog pitanja u Rusiji, a to je pitanje kmetstva. U spomenutoj knjizi Putovanje iz Petrograda u Moskvu spominju se dva moguća rješenja: put reformi zakona koji vodi prema realnoj slobodi seljaka i njihovoj ravnopravnosti pred zakonom. Budući da nije vjerovao u mogućnost mirnog rješenja te problematike, predviđa revoluciju kao drugu, vjerojatniju soluciju. Treba priznati da su Radiščevljevi društveni nazori svojom radikalnošću nadilazili ideje francuskih enciklopedista, koji su, zastupajući ideje buržoazije, ili bili suzdržani ili se s prezirom izražavali o neukom seljačkom puku (pogotovo Voltaire). Opet, s druge strane, postoji razlika koja jasno dijeli Radiščeva od ekstremne ljevice francuskog prosvjetiteljstva, koje su uglavnom zastupali komunisti Morelly i Mably. Kod Radiščeva uopće ne nalazimo tragova komunističke utopije i to zato što su Radiščeva zanimala pitanja u odnosu na seljačku problematiku, a ne dokidanje privatnog vlasništva kao takvoga. 20

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Podrazumijeva se da, s obzirom na njegovo plemićko podrijetlo, možemo govoriti samo o posrednom zastupanju težnji kmetstva, no upravo zbog toga Radiščeva se može klasificirati kao prvoga plemićkog revolucionara u Rusiji. No budući da je njegov prekid s vlastitom klasom bio toliko radikalan, možda bi bolje bilo govoriti o njemu kao o prvom ruskom revolucionaru intelektualcu.

ČOVJEK, NJEGOVA SMRTNOST I BESMRTNOST Zasebno mjesto u stvaralaštvu Radiščeva zauzima traktat O čovjeku, njegovoj smrtnosti i besmrtnosti, prije svega zato što to djelo predstavlja najvišu razinu na koju se popela misao ruskog prosvjetiteljstva i to na striktno filozofskom području. Zaključak tog traktata jest da je ljudska duša besmrtna, ali budući da je pozvana na stalno usavršavanje, ono će kao proces trajati i nakon smrti tijela. Postavlja tezu: budući da je ljudska duša jednostavna supstancija, ona ne može pretrpjeti nikakvo raspadanje i tako izgubiti svoju individualnu opstojnost. Osim toga, kako je rečeno, njezin je cilj neprestano samousavršavanje. Prema tome, njezino postojanje nakon smrti tijela je toliko savršenije od sadašnjeg života koliko je život leptira savršeniji od života gusjenice. Instrument pomoću kojega duša ostvaruje svoje usavršavanje je tijelo pa će duša nakon smrti biti vezana uz neku tjelesnu strukturu koja, naravno, posve nadilazi ovu ljudsku – kao da postoji neka viša forma postojanja od ljudske u koju će se duša na neki način „reinkarnirati“. Radiščev se ograđivao da ta teorija predstavlja samo nagađanja i da je to više područje vjere negoli spoznaje. Vjera u besmrtnost ljudske duše činila mu se neminovnim temeljem morala (s čime će se kasnije složiti i Dostojevski) i zato ju je toliko zdušno zastupao, premda je bio svjestan da je do kraja teoretski ne može dokazati. Postoji određena analogija između Radiščevljeva traktata i Kantove filozofije: Kant je prihvaćao postojanje Boga i besmrtne duše kao „postulat praktičkog uma“, odnosno zato što je u tome, slično kao Radiščev, vidio jamstvo morala. U Rusiji 18. stoljeća gdje je filozofija sensu stricto bila tek u fazi nastajanja ovakav traktat bio je nešto posve izvanredno. Povjesničar ruske filozofije otac Vasilij V. Zjenkovskij tvrdi da je Radiščevljev traktat o besmrtnosti primjer savjesnog istraživanja i uvjerljivi dokaz u prilog mogućnosti samostalnog i zrelog filozofskog stvaralaštva u Rusiji na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Unatoč tome, Radiščevljevo djelo nije imalo nikakav utjecaj na daljnji razvoj ruske filozofije – nasljednici demokratskih i slobodarskih ideja nisu se više htjeli baviti problematikom besmrtnosti duše, dok su kasni mislioci religijske inspiracije zazirali od prosvjetiteljskih filozofa. Rezimirajući, moramo odati priznanje Radiščevu za njegov doprinos u kristalizaciji pogleda na čovjeka što se ruske filozofije tiče. Njegov rad, iako nije utjecao na sljedeća pokoljenja filozofa, ne može ostati nezapažen. Njegovo je djelo važno jer je odraz jedne ideje, antropološke usredotočenosti, koju možemo pronaći u većine ruskih mislilaca. 21

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Rusija za vrijeme Aleksandra I. – polarizacija ideja: zapad – anti-zapad Vladavina Aleksandra I. (1801. − 1825.) označava na određeni način razdoblje dovršetka zapadnjačkih reformi započetih još u vrijeme Petra Velikog. Nakon kratke i despotske vladavine njegova oca Pavla I. (1796. − 1801.), intelektualne elite plemstva bile su uznemirene regresom u reformama koje je takva vlast označavala. Stoga je nagovještaj nastavka reformi u duhu Katarine II., kojeg je na svojem ustoličenju proglasio car Aleksandar I., bio primljen s velikim entuzijazmom. Treba nadodati da je Aleksandar I., omiljeni unuk carice Katarine Velike, bio veoma marljivo pripreman za taj zadatak. Uz odlične učitelje upoznao je temeljnu antičku literaturu, povijest Europe, Osmanskog imperija i SAD-a, a uz to, naravno, cjelokupnu prosvjetiteljsku književnost te djela engleskih mislilaca. Godine 1815. Aleksandar I. doživio je vrhunac svoje popularnosti u cijeloj Europi, kada je sa svojom vojskom slavodobitnički ušao u Pariz pobijedivši Napoleona. Francuzi su ga primili kao spasioca i osloboditelja. Ideja da je poslanje Rusije uspostaviti pravednu političku ravnotežu u Europi određivala je klimu koja je vladala na dvoru cara Aleksandra I. Njegovi bliski suradnici (ako i nisu osobno bili povezani s masonskim sredinama, onda svakako pod njihovim utjecajem) propagirali su ideje trajnoga mira, odbacivali sve pokušaje opravdavanja ratova, kritizirali svaku ingerenciju u politiku slabijih država i tako razvili projekt zajedničkog saveza Europe, koji bi se oslanjao na princip prava svakog naroda na postojanje te imao savjet biran na izborima i koji bi imao u sebi predstavnike svih narodnosti. Da pojasnimo: cilj antinapoleonske koalicije Aleksandar I. vidio je upravo u tome da ostvari te ideje. Međutim, ulazak Napoleonove vojske u Rusiju izazvao je promjenu atmosfere u carevu okruženju i potencirao je domoljubno - mesijanske osjećaje te rast uvjerenja o posebnoj ulozi Rusije, njezinom izabranju od Providnosti za borbu protiv Antikrista i ponovnu izgradnju kršćanskoga svijeta. Taj osjećaj božanskog poslanja Rusije, koji je kasnije rezultirao inicijativom Svete alijanse ,imao je ozbiljne posljedice i katalizirao je razvoj slavenofilske misli. Deklaraciju Svete alijanse napisao je sam Aleksandar I. pa su je potpisali vladari Austrije i Pruske. Deklaracija je počinjala rečenicom u kojoj potpisnici prihvaćaju kršćanska načela ne samo u privatnom, nego i u javnom životu. Stoga će si, budući da su međusobno braća, uzajamno pomagati na putu obrane vjere te promicanja mira i pravednosti. Također, u Deklaraciji je bilo izjavljeno da postoji samo jedan kršćanski narod, kome je Krist glava. Na kraju teksta potpisnici su izrazili spremnost da prime u Savez svaku državu koja bi željela surađivati u tome istome duhu.

22

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

Reakcije na Svetu alijansu bile su u Europi različite. Englezi su odmah odbili potpisivanje smatrajući da je tekst besmisleno mističko blebetanje. Također je i konzervativni austrijski kancelar imao određeni otpor, no prevagnuli su ipak politički argumenti u prilog saveza s Rusijom. Vatikanu je tekst bio neprihvatljiv, jer je sugerirao postojanje neke nadreligije. Iako mnogi tvrde da je sam Savez bio politički beznačajan, ipak, budući da se krećemo u svijetu ideja koje su izražavale stremljenja, a u isto vrijeme oblikovale nove svijesti, smatramo ga važnim jer je karakterističan za Rusiju onih vremena. U tom smislu, ideja Svete alijanse bila je primjenjivanje prosvjetiteljskog univerzalizma u duhu kršćanstva koji nadilazi bilo koje okvire postojeće religije kao vjeroispovijesti.

LIBERALNE I PROSVJETITELJSKE KONCEPCIJE Organizacija koja je za vrijeme cara Aleksandra I. okupljala prosvjetitelje bilo je Slobodno udruženje ljubitelja književnosti, znanosti i umjetnosti. Njegovi su predstavnici bili Ivan Pnin i Vasilij Popugajev11. Pnin, koji je autor Rasprave o prosvjetiteljstvu, s obzirom na antropologiju, smatra da pojam „naravnog čovjeka“ nema smisla budući da je čovjek od samih početaka bio „društvena životinja“ duboko utemeljena u povijesti. Također je odbacivao tobožnju ideju jednakosti: smatra da je ona zapravo nejednakost, koja stvara uzajamnu ovisnost te podjelu uloga među ljudima, okuplja pojedince u uređeno društvo i omogućava njegov razvoj; slično će stajalište kasnije zauzeti i Leontjev. Glavni temelj društvenih povezanosti za Pnina je privatno vlasništvo koje zove „svetim pravom“, „dušom društva“, „izvorom zakona“ i „majkom svega zadovoljstva i blagostanja“. Ti njegovi stavovi određivali su odnos prema Francuskoj revoluciji: potpuno je prihvaćao slobodu prava za svakog čovjeka, a pogotovo nedodirljivost privatnog vlasništva, premda istovremeno distanciran od „jednakosti i bratstva“. Popugajevljeve koncepcije vrlo su slične iako manje dosljedne u izražavanju. Njegov je društveni ideal bila Sparta što se, naravno, nije moglo podudarati s Pninovom pacifističkom vizijom društva koja se temelji na trgovačkim odnosima. Osim toga u ostalim se pitanjima vezanim uz čovjeka i njegov položaj u društvu manje - više slagao s Pninom: važno mu je bilo pitanje privatnog vlasništva, razumio je nužnost društvene nejednakosti građana. Jedan od značajnijih i utjecajnih filozofa toga doba bio je i Nikolaj Speranski12, budući da je bio prvi ministar u državi te je imao veliku ulogu u formiranju novih zakona. Speranski je imao dobru filozofsku naobrazbu. Poznavao je ne samo prosvjetiteljstvo, nego i njemački idealizam, tako da ga Ernest Radlov, jedan od prvih ruskih povjesničara, spominje uz Skovorodu, Mihaila V. Lomonosova i Aleksandra Radiščeva kao glavnog 11

Иван Петрович Пнин (1773.-1805.) i Василий Васильевич Попугаев (1778. ili 1779.-1816.)

12

Михаил Михайлович Сперанский (1772.-1839.).

23

Povijest ruske filozofije

Filozofska obilježja Rusije

začetnika ruske filozofske misli. S obzirom na svoj svjetonazor Speranski je bio liberal kršćanske orijentacije. Njegovo je kršćanstvo, poput Tolstojevog, bilo anticrkveno. Smatrao je da su institucionalizirani oblici kršćanstva stvorili posve krivu viziju o njemu, budući da je svaka vanjska forma crkve kontaminirana ljudskom slabošću, fanatizmom i pohlepom za ovozemaljskim dobrima. U svim svojim nastojanjima pokušavao je ostvariti određeni društveni ideal liberalne države u službi kršćanskoga morala.

24

Povijest ruske filozofije

Filozofska misao prve polovice 19. stoljeća

Poglavlje 3.

Filozofska misao prve polovice 19. stoljeća Prva polovica 19, stoljeća predstavlja novo razdoblje i na području razvoja filozofije u Rusiji. Nakon reforme Moskovskog sveučilišta otvaraju se nova, u Harkovu i Kazanu. U organiziranju naučavanja filozofije na sveučilištima veliku su ulogu imali inozemni profesori, uglavnom iz Njemačke.

NIKOLAJ KARAMZIN Nikola Karamzin (1766. - 1826.) – pisac, povjesničar i mislilac. Njegovo je djelo odražavalo kontradikcije koje je sa sobom donijelo razdoblje prosvjetiteljstva. Ideali su uzvišeni, međutim, nakon „konačnog stupnja mogućeg prosvjetljenja“ iluminizam je potonuo u barbarstvu. „Gdje su ljudi koje smo voljeli? Gdje su plodovi znanosti i mudrosti? Gdje je uzdignuće blagih, moralnih bića stvorenih za sreću?“ – pitao se Karamzin. Kao jedan od najbolje obrazovanih ljudi svoje epohe, izložen napastima masonske mistike, europski putnik, sugovornik Kanta, Herdera i drugih istaknutih mislilaca, Karamzin je vidio izlaz iz ovog očajnog stanja u usredotočenosti na samoga sebe. Kao zagovornik sentimentalizma, pozornost kojeg je bila okrenuta na duhovni svijet čovjeka i njegove emocionalne doživljaje i to s estetskog aspekta, Karamzin se suprotstavljao kultu razuma i racionalizmu te odbacivao podvrgavanje pojedinca obvezama prema društvu.

ALEKSANDAR PUŠKIN (1799. - 1837.) Spominjemo ga ovdje, iako je Puškin bio otvoreni protivnik skolastičke filozofije, odnosno metafizike. Ipak, kao originalan mislilac imao je svoj utjecaj na razvoj filozofske misli u Rusiji. Puškinovi filozofski aforizmi dodiruju se etike i estetike. Neka od njegovih djela ubrajaju se u tako zvano filozofsko pjesništvo kao

25

Povijest ruske filozofije

Filozofska misao prve polovice 19. stoljeća

takozvane male tragedije: Škrti vitez, Mozart i Salieri, Kameniti gost, Pir za vrijeme kuge, te poema Brončani konjanik u kojem se postavlja pitanje sreće pojedinca naspram općeg društvenog dobra, te konačno povijesna drama Boris Godunov. Treba imati na umu da je Puškin za vrijeme svoga kratkoga života mijenjao svoje filozofske nazore: u prvom razdoblju (do 1823.) bio je fasciniran francuskim prosvjetiteljstvom i hedonističkim odnosom prema životu (epikurizam), zatim sve dublje otkriva društvenu problematiku ulazeći u moralna i religijska pitanja. Pred kraj svoga života osnovao i uređivao književno - društveni časopis Sovremenik. Puškin je bio izuzetan reformator ruskog književnog jezika.

FJODOR TJUTČEV Iako području filozofije ne pripadaju svi spisi Fjodora Tjutčeva (1803. - 1873.), a on sam nije kanio stvarati neki filozofski sustav, ipak mu bez sumnje pripada mjesto u povijesti ruske misli. S obzirom na svoje društvenopolitičke nazore, Tjutčev je blizak slavenofilskim strujanjima. Za vrijeme svojih putovanja Europom susretao se sa Schellingom, idolom mnogih ruskih intelektualaca dvadesetih i tridesetih godina 19. st., s kojim je dijelio romantičnu percepciju svijeta. Schellingova filozofija je odgovarala romantičnom smjeru u umjetnosti, zahvaljujući najrazvijenijoj romantičkoj filozofiji. Sukladno tome, u središtu Tjutčevljevih pjesama se najčešće nalazio „čovječji ja“, u smislu njegovih doživljaja, sentimenata i emocija.

DRUŠTVO LJUBOMUDRA Godine 1823. u Moskvi je osnovano tajno filozofsko „Društvo ljubomudra“ u kojem su se okupili najnadareniji apsolventi Moskovske univerze, entuzijasti filozofije Schellinga. Vladimir Odojevski (1803. - 1869.) je postao predsjednikom društva, a njegovim je tajnikom bio Dmitrij Vjenjevitinov (1805. - 1827.), dok su članovi društva bili Nikolaj M. Rožalin te dvojca budućih slavenofila: Ivan Kirejevski i Aleksandar Košelov, „povjesničar“ društva. Iako su bili malobrojni, njihovo djelovanje i utjecaj bili su poprilično široki. Pripadnici tog društva zacijelo nisu bili jedini koji su zdušno prihvatili Schellingovu misao kao svoju. Mnogi profesori filozofije simpatizirali su taj smjer filozofije, međutim, bili su samo profesori, a ne mislioci. U slučaju predstavnika ljubomudra bilo je sasvim suprotno. „Nedostajao je profesionalizam, ali nije nedostajala širina filozofske maštovitosti i velika potreba stvaranja sustavnog i cjelovitog svjetonazora“. Riječ „filozofija“ u nazivu bila je namjerno zamijenjena masonskim i mističnim pojmom ljubomudrije sa svrhom jasne diferencijacije spram vladajuće „filozofije“, one

26

Povijest ruske filozofije

Filozofska misao prve polovice 19. stoljeća

francuske, to jest prosvjetiteljske. „Istinsku“ filozofiju ljubomudri su tražili u Njemačkoj. Zanimanje za njemački idealizam značilo je odstupanje od interesne, politički usmjerene filozofije, koja je prevladavala u sredinama bliskim dekabristima. Pogled na svijet s visina apsoluta i prezir prema onome empiričkom pružao je priliku za odmicanje od gorućih društvenopolitičkih problema, što dekabristi nikako nisu mogli prihvatiti. Razlike između prosvjetitelja i zagovornika ljubomudrija odražavale su ne samo razliku u generacijama (ljubomudri su oni koji nisu doživjeli stvarnu prijetnju rata 1812. godine), nego i razlike između dva glavna grada, Petrograda i Moskve. Ljubomudrije se razvijalo u Moskvi, dok je Petrograd bio sjedište dekabrista. Patrijarhalna, plemićka Moskva, prijestolnica pradavne Rus'i i središte ruskog religioznog života bila je glavna tvrđava otpora protiv racionalističkih, revolucionarnih i liberalnih ideologija. U Moskvi su tako nastali začeci slavenofilskog pokreta. Petrograd je pak bio simbol reforma Petra Velikoga i, kao takav, jedini moderni grad u Ruskom imperiju. On je bio kolijevka naprednih intelektualaca, glavno središte demokratskih i socijalističkih ideologija. Vladimir Odojevski,13 koji je predvodio klub ljubomudrija, talentirani pisac i književnik, u svojoj knjizi Ruske noći prikazuje „dosta vjerno (kako je sam o sebi rekao) mentalnu djelatnost moskovske mladeži dvadesetih i tridesetih godina“. Evolucija njegovih nazora išla je u istome smjeru kao i evolucija Schellingove misli, u smjeru teozofije i religiozne filozofije povijesti. Jedno od glavnih pitanja postalo je također pitanje istočnoga grijeha. Čovjek je, kako tvrdi Odojevski, nekoć bio čist i slobodan duh. Ovisnost čovjeka o prirodi dogodila se uslijed njegova pada, tako da je tijelo, zapravo, bolest duha. Ipak, čovjeku je moguće ponovno se preporoditi i osloboditi se od stanja istočnoga grijeha. Put prema tom preporodu određuju ljubav i umjetnost. Estetski razvoj čovjeka svjedoči o tome da će ljudi jednom ponovno zadobiti izgubljeni integritet i sklad. Ipak, umjetnost bi trebala biti prožeta religijom jer bez nje je samo poput „egoistične sile“. To se isto odnosi na znanost koja, kada je odvojena od religije i poezije, vodi narod prema duhovnoj smrti. Ideologija kružoka ljubomudra i njegovo protezanje kroz stvaralaštvo Odojevskog, bila je važna karika u povijesti ruske misli. Šireći u Rusiji njemačku filozofiju, a pogotovo Schellingovu misao, pripremila je teren za prihvaćanje hegelijanizma, a s druge je strane bila neposredna preteča ideologije slavenofila (i to preko A. Košelova i I. Kirejevskog). Vjenjevitinov, talentirani pjesnik, kritičar i filozof koji je umro u svojoj 23. godini života, bio je duša društva. Smatrao je da je filozofija najuzvišenija forma pjesništva, koja „sve znanosti svodi na jedno načelo“ jer je „spoznaja same spoznaje“. Glavno pitanje postavljeno u njegovom Drugom pismu o filozofiji (1826) je glavno pitanje filozofije spoznaje: objekt prije subjekta ili obratno: „Ili je priroda uzrok svega – no kako joj se može približiti razum koji ju odražava“; „ili je razum prvotan – no kako se onda rodila priroda koja se u njemu odražava“? Sama filozofija raspala se „na dvije znanosti 13

Владимир Фёдорович Одоевский (1803. - 1869.)

27

Povijest ruske filozofije

Filozofska misao prve polovice 19. stoljeća

jednako čvrste“: filozofiju prirode – „znanost o predmetu ili prirodi“ i transcendentalni idealizam. Svim članovima društva je imponirao Schelling (koji je jako volio Rusiju) i njegova težnja prema filozofskoj estetici u kojoj je „umjetnost drugi kozmos“, a „utemeljenje ljepote ne nalazi se u prirodi, već u ljudskome duhu“ no najveći je utjecaj Schelling ostavio svakako na Odojevskog, koji je posebno značenje pripisivao estetskoj interpretaciji svijeta. U prosincu 1825. godine društvo je prestalo sa svojom djelatnošću zbog straha pred mogućim represijama od strane cara nakon Dekabrističkog ustanka. Premda programski društvo nije imalo veze sa ideologijom dekabrista, budući da je Vladimir Odojevski bio rođak dekabrista Aleksandra Odojevskog, članovi su se odlučili na prestanak djelatnosti te su se preselili u Sankt Peterburg.

28

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

Poglavlje 4

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo Pjotr Čaadajev S obzirom na njegov utjecaj na razvoj filozofske misli u Rusiji, Čaadajev ovdje zaslužuje posebno mjesto. Rođen 1794. godine, Puškinov prijatelj, u svojoj mladosti povezan sa dekabristima. Mladi Puškin ga je smatrao jednim od najistaknutijih predstavnika liberalizma. Na početku 1821. godine, moskovski dekabristi su na svojoj skupštini odlučili primiti Čaadajeva u svoju tajnu organizaciju. Međutim prijedlog je stigao prekasno, jer se u isto vrijeme, iz nepoznatih razloga, Čaadajev povukao iz armije, napuštajući tako sjajnu karijeru, odmaknuo se od salonskog i društvenog života zadubljujući se u religiozno štivo. U to vrijeme (1823.) odlučuje napustiti Rusiju te na proputovanju Europom jačaju njegove simpatije prema katoličanstvu (koje je u to vrijeme bilo jako popularno među ruskom aristokracijom). Vraća se u Rusiju 1826., pola godine nakon dekabrističkog ustanka, nakon nekoliko godina izolacije i golemog rada na filozofskom oblikovanju svojeg svjetonazora. Rezultat toga je osam Filozofskih pisama napisanih na francuskom između 1828. i 1831. (samo prvo pismo bilo je objavljeno za njegova života). Nakon toga, Čaadajev se vraća u društveni život i postaje jedan od najzanimljivijih likova moskovskih salona. Ideologije slavenofila i okcidentalista se oblikuju u raspravi s njime ili nadovezujući se na njegove nazore ili, još češće, kritički im se suprotstavljajući. Čaadajevljeva pisma su s filozofskog aspekta bogata i duboko utemeljena u tradicionalnoj filozofiji i suvremenom kontekstu europske misli. Neki od motiva koje u njima susrećemo imaju neoplatonsko obilježje, koje nalazimo u europskoj i ruskoj religijskoj misli, a također i u masonskoj teozofiji. Takva inspiracija kod Čaadajeva potječe od samoga Schellinga, s kojim se osobno susretao 1825. i intenzivno nakon toga dopisivao. Čini se ipak da su na njega odlučujući utjecaj imali katolički mislioci proturevolucionarne orijentacije: de Maistre koji je dugo vrijeme i živio u Rusiji te de Bonald, Chateaubriand i Lamennais. Suprotno od filozofa prosvjetiteljstva, Čaadajev je tvrdio da naravna težnja čovjeka nije usmjerena prema slobodi, već prema podređenosti. Bitak naime ima hijerarhijsku strukturu, a prirodan red stvari utemeljen je na ovisnosti. Cijela ljudska aktivnost je 29

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

usmjerena prema vani od više, nadindividualne sile, a ljudski razum je utoliko jači ukoliko je poslušan, podređen i ponizan. Pojedinac bez društva je ništa, a cijela njegova spoznaja je društvenog podrijetla. Individualni um crpi svoju snagu iz univerzalnog uma: u čovjeku je duboko usađen element tog univerzalnog uma, koji se zapravo može poistovjetiti s božjom objavom. Razum pojedinca je zapravo razum palog čovjeka, a čovjek koji propagira autonomiju svoga ograničenog razuma ponavlja istočni grijeh, pokušavajući samostalno posegnuti za plodom stabla spoznaje. Nemoć uma pojedinca dokazala je već Kantovska Kritika čistoga uma – to bi zapravo trebala biti kritika pojedinog uma, koji pretendira autonomiji. Takav subjektivan um dijeli čovjeka od svijeta te onemogućava istinsku spoznaju. Takvu spoznaju može osigurati samo kolektivno znanje, odnosno sudjelovanje u kolektivnoj svijesti koja dolazi od Boga koji je najviše načelo jedinstva svijeta. Moralna autonomija pojedinca je za Čaadajeva također predstavljala apsurd: moralni zakon, kao i istina, nije u nama, kako je predmnijevao Kant, već izvan nas. U sposobnosti nasljeđivanja od prošlih epoha, u nadgeneracijskom povijesnom pamćenju, Čaadajev je vidio temeljni fakt psihologije te se oštro suprotstavljao empirijskoj psihologiji, koja je ljudsku psihu tretirala kao mehaničku igru slučajnih asocijacija. Čaadajev je sve to utemeljio na metafizičkoj koncepciji hijerarhije bića. Vrhunac ove hijerarhije je Bog, a njegova emanacija je kolektivna svijest, duh svijeta koji se čuva i prenosi predajom. Ispod nje nalazi se individualna, empirička svijest, a najnižu razinu predstavlja predčovječja narav. Bog, dakle, nije poistovjećivan sa svijetom kako je to u panteističkim koncepcijama, a nije ni odijeljen od svijeta, kako je to u slučaju deizma. Posebno je zanimljivo Čaadajevljevo poimanje društvene sfere. Spoznaja je po njegovom mišljenju forma kolektivne svijesti i nastaje u interakciji mnogih ljudi, tako da bez društva ljudi nikada ne bi napustili životinjsku razinu. To društveno područje ima odlučujuće značenje za religijski život čovjeka: samo zahvaljujući njoj, čovjek može upoznati Boga i istinu. Put prema Bogu ne vodi preko individualističkog samousavršavanja ili samotnjačke askeze nego preko rigoroznog obdržavanja normi i konvencija društvenog života. U to spada i briga oko vlastitog izgleda i najbližeg ambijenta te sudjelovanje u religijskim obredima, koji su svojevrsna „stega duše“. Težnja prema Bogu za Čaadajeva se može poistovjetiti sa čežnjom prema potpunoj socijalizaciji: čovjek na ovome svijetu nema druge sudbine nego da radi na umanjivanju sebe živeći za druge. Tu Čaadajevljevu ideju treba dobro razlikovati od, u Rusiji često prisutne, ideje „nestajanja u narodu“. Čaadajev je naime želio očuvati hijerarhiju društva te tipičan aristokratski spoznajni elitarizam: narod nema ništa zajedničkog s razumom i njegov glas nije, u najmanju ruku, Božji glas. Čuvar objave je Crkva, uređeno društveno tijelo koje posreduje između pojedinca i Boga. Čaadajev je glavno zlo reformacije vidio u podcjenjivanju autoriteta Crkve i u individualističkoj jednakosti. Njegova kritika protestantizma odnosila se također na njegove „mističke“ tendencije koje uvijek vode prema religijskom subjektivizmu. U tom je smislu Čaadajev bio odlučan protivnik misticizma. 30

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

Koncepcija duha sv ijeta, odnosno kolektivne svijesti koja se razvija kroz povijest te apologija društvene uloge Crkve bile su temelj Čaadajevljeve koncepcije filozofije povijesti. To je bio pokušaj ponovnog vraćanja svetosti povijesti koju je prosvjetiteljstvo desakraliziralo. Za razliku od prosvjetiteljskih filozofa, Čaadajev nije pridavao nikakvo značenje slobodnoj inicijativi pojedinaca. Djelovanje ljudi bilo je podložno višoj, nadindividualnoj sili, kojoj su mase poslušne, dok su istaknuti pojedinci zapravo oruđe u rukama te sile. Prava veličina i sloboda čovjeka sastoji se u svjesnom ostvarivanju Božjeg plana, na poistovjećivanju svoje volje sa višom voljom koja djeluje u povijesti. Za razliku od klasičnog providencijalizma, Čaadajev je pokušavao pomiriti ideju transcendentne providnosti sa historiozofskim imanentizmom: sila koja ostvaruje planove božje providnosti su zapravo unutarnje pravilnosti povijesnih procesa. Instrumenti povijesti su pojedinci i nacije koji se mogu izdići iz svog individualizma, a njihovo je P rovidencijalizam poslanje uzdizanje svijeta prema sveopćem. Zbog toga je bit povijesti Smjer filozofije povijesti, koja priznaje da je Božja od vremena Isusa Krista razvoj Providnost ta koja upravlja sudbinama ljudi i svijeta. Prema tom mišljenju, koje potječe od kršćanstva, a njegov najčišći oblik historiozofije sv. Augustina, povijesna se zbivanja Čaadajev je prepoznavao u u potpunosti mogu smjestiti u okvire Božjih katoličanstvu. U papi je naime vidio planova koji vode prema konačnom cilju, a to je povratak u stanje prije čovjekova pada u grijeh. „jasan znak jedinstva“, a u isto vrijeme simbol budućeg ujedinjenja. Zahvaljujući papinstvu, Europa je nekoć bila jedan, i to veliki kršćanski narod. Reformacija je razbila to jedinstvo pokušavajući vratiti čovječanstvo na razinu poganske društvene atomizacije. Ta kriza se, prema Čaadajevu, približava svome kraju, jer je kršćanska Europa prošla sve faze pokvarenosti neminovno povezane sa slobodom. Namjerno na kraju spomenut ćemo Čaadajevljev pogled na Rusiju koji je povezan sa njegovom metafizikom i filozofijom povijesti, jer je, u konačnici, problem percepcije njegove misli (i to već kod njegovih suvremenika) stvaralo upravo stavljanje njegovog odnosa prema Rusiji u prvi plan. Rusija, kako je tvrdio u svom Prvom filozofskom pismu, kao da je zaboravljena od Boga. Ne pripada ni Istoku ni Zapadu, nema kontinuirane tradicije, nema vlastitih ideja i „moralne osobnosti“. Rusi su kao skup pojedinaca nepovezanih međusobno, a u njihovim glavama sve je individualno, nestalno i nepotpuno“. Premda žive u gradovima, zapravo su nomadi. Nepoznata im je atmosfera Zapada: ideja dužnosti, pravednosti, reda i zakona, nepoznata im je također zapadna metodičnost i logika. Kao država, u kojoj vlada stalni kaos, ne može sudjelovati u razvoju opće, ljudske svijesti, nije sposobna napredovati i postoji samo zato da postane velika pouka za čovječanstvo. To je, zasigurno, bila vrlo stroga ocjena, no, gdje je Čaadajev vidio uzrok takvog tužnog stanja stvari? Prije svega u izolaciji Rusije, njezinom nacionalnom i religijskom partikularizmu o kojem je bila riječ na početku. Izvor tog stanja je shizma i otpad od sveopće Crkve i, dok su narodi Europe zajedno koračali kroz stoljeća, zajedno 31

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

osvajajući Jeruzalem, zajedno uzdižući molbe Bogu na jednom jeziku, Rusija je bila izvan te velike zajednice. Ispravljanje te pogreške bio bi priključivanje Rimskoj Crkvi. Zametke takvog mišljenja o Rusiji možemo pronaći kod francuskih tradicionalista: de Bonald je tvrdio da Rusija još je uvijek bezoblično društvo, de Maistre smatra da su Rusiji sasvim strane opće istine koje potječu od antičke europske civilizacije, a lijek je vidio u priključivanju katoličanstvu. Ti de Maistreovi nazori bili su svakako poznati među ruskom aristokracijom. Svi glavni motivi Čaadajevljeve filozofije: kritika individualizma te prosvjetiteljskog racionalizma i empirizma, koncepcija društva kao nadindividualne cjeline, apologija tradicije i povijesnog kontinuiteta te nostalgija za duhovnim jedinstvom katoličkog srednjeg vijeka, koja je imala svoj odraz kod europskih konzervativaca. Kao Europljanin, Čaadajev je zacijelo bio konzervativac, no paradoks njegove ideologije je bio u tome što kao Rus nije mogao biti konzervativac. Tvrdio je naime, da u Rusiji nema nikakvih uvjeta za pravi konzervatizam. Zbog toga je za razumijevanje njegove misli važno imati na umu da je ona nastajala u duhu opozicije naspram „pravoslavne, samoderžav ne i nacionalne“ Rusije iz epohe cara Nikolaja I. Filozofsko pismo je bilo izazov službenoj ideologiji prema kojoj Zapad trune, a Rusija cvate. Ne čudi onda reakcija: nakon objavljivanja Pisma u časopisu Telegraf, na osobni zahtjev cara Čaadajev je službeno proglašen luđakom i podvrgnut prisilnom liječničkom i policijskom nadzoru, časopis je bio zatvoren, a urednik prognan u Sibir. Reakciju na Pismo prekrasno opisuje Hercen: „To je bio pucanj usred tamne noći: ili nešto tone i proglašava svoju propast, ili je to signal, poziv za pomoć, nagovještaj svitanja ili toga da svitanja neće biti – nije važno, no trebalo se ipak probuditi“. Nekoliko godina nakon objavljivanja Pisma, Čaadajev je objavio novo pod naslovom Apologija luđaka, gdje se očituje određena evolucija njegovih ideja: nakon revolucije 1830. na Europu je gledao s manjim optimizmom, priznajući da se izolacija Rusije nije dogodila njezinom krivicom, a činjenica da je Rusija neispisani list papira ne mora biti shvaćen negativno, jer se može pretvoriti u privilegij, koja, ako je ispravno iskorištena, može postati jedinstvena šansa Rusije. Apologija luđaka još više očituje paradoksalnost Čaadajevljeve misli: prihvatio je nazore nekako protivno samome sebi i svojoj filozofiji u kojoj se s tolikom oštrinom ograđivao od nepovijesnog racionalizma i suprotno vlastitom konzervativnom sustavu vrijednosti. Daljni razvoj ruske misli još je više istaknuo razilaženje između teorije tabula rasa i konzervatizma. Čaadajevljevu teoriju je iskoristio Hercen tvrdeći da, ako Rusija u svojoj prošlosti nema ništa što bi mogla voljeti, društvena revolucija u njoj neće naići na nikakve prepreke. Možemo reći da su u procesu oblikovanja ruskog slavenofilstva ideje Pjotra Čaadajeva imale vrlo važnu katalizatorsku ulogu. U kontekstu ruskog okcidentalizma čini se da je Čaadajev, koliko god bio respektiran i važan, ipak ostao usamljen i bez izravnih nasljednika svoje misli. U tom smislu u njegovom slučaju govorimo o religijskom 32

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

okcidentalizmu. Njegovi napori nisu bili u duhu vremena, a nastavljeni su tek potkraj stoljeća s Vladimirom Solovjovom, autorom filozofije sv ejedinstv a spregnutom sa vizijom ujedinjene Crkve i ekumenske uloge Rusije.

Okcidentalizam Okcidentalizam ili zapadnjaštvo pojavilo se u Rusiji još i prije Petra I. i već je tada naišlo na oštru nacionalističku reakciju: protojerej Avvakum (1621. - 1682.) odlučno je prosvjedovao protiv „pisanja“ ikona prema njemačkim uzorima. Okcidentalizam nije bio jednoličan: mogao je biti usmjeren na Poljsku, Njemačku, Nizozemsku, Francusku ili Englesku. U razvoju ruske filozofske misli tridesetih godina 19. st. dogodio se prijelaz od utjecaja francuskog prosvjetiteljstva prema njemačkom romanticizmu i filozofiji Schellinga, a zatim i Hegela.

NIKOLA STANKJEVIČ Prvi hegelovac među moskovskom mladeži. Za vrijeme svojih studija na Moskovskom sveučilištu bio je pod utjecajem Schellinga, no samostalno je započeo istraživati filozofiju Kanta, Fichtea a zatim i Hegela. Stankjevič je bio utjelovljenje najplemenitijih obilježja, stremljenja i nadanja svojih drugova. Za vrijeme svog kratkog života nije napisao mnogo filozofskih spisa, osim nacrta traktata Moja metafizika, no ostavio je opširnu korespondenciju. Krajem 1831. nastaje famozni Stankjevičev (1813. -1840.)književno-filozofijski kružok u kojem sudjeluju Bjelinski, radikalni demokrat, anarhista Bakunjin, slavenofil Aksakov, liberal Botkin, Katkov – ličnosti koje će kasnije odigrati kapitalnu ulogu u intelektualnom razvoju Rusije. Bliski prijatelj Stankjeviča je bio i Hercen, začetnik socijalizma u Rusiji. Kružok Stankjeviča bavio se skoro isključivo filozofijom Hegela te je za oblikovanje progresivne filozofije imao istovjetnu ulogu kao i klub ljubomudra za filozofiju slavenofilstva. Polazna točka za Stankjeviča je bila ista problematika koja je fascinirala ljubomudre: problematika romantične filozofije prirode, napose filozofije Schellinga. Bit bitka Stankjevič je opisivao kao stvarateljstvo, a njegovu životnu snagu pronalazio je u ljubavi. Prvotna briga mladog filozofa Stankjeviča je bila u oslobađanju od subjektivnog estetizma, oslobađanje duše od onoga što je pojedinačno i potraga za onim univerzalnim. Na početku za njega je to bilo pitanje religijske identifikacije vlastitog ja s Bogom, s panteistički shvaćenom prirodom. Pod utjecajem Hegela taj se problem preobrazio u pitanje osobnosti i povijesti, subjektivnih težnja pojedinca i nužnih zakona povijesnog razvoja. „U svijetu vlada razum, duh – to me u potpunosti umiruje“ – napisao je u jednom 33

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

od svojih pisama. Unatoč tuberkulozi, koja je brzo napredovala, njegova intelektualna aktivnost do kraja života je bila impresionantna i u mnogočemu preduhitrila razvojne putove cijele ruske filozofske ljevice. Put koji je otvorio nastavili su Bakunjin, Bjelinski, Hercen i Ogariov.

VISARJON BJELINSKI Središnji lik ruske filozofske ljevice i izuzetan kritičar književnosti tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća. Njegova se filozofija odražavala u njegovim člancima, čiji je utjecaj bio ogroman i bez presedana u povijesti književnosti 19. st. Zahvaljujući Bjelinskom (1811.-1848.), ono o čemu se raspravljalo u uskom krugu Stankjevičeva kružoka ulazilo je u širu javnost. Kao sin liječnika iz provincije, za razliku od svojih bogatih prijatelja, Bjelinski je bio prisiljen živjeti od svog rada i često je doživio siromaštvo. Nije uspio završiti studij na Moskovskom sveučilištu, s kojega je bio udaljen zbog drame protudržavnog karaktera Dimitri Kalinin. Visoki osjećaj vlastitog dostojanstva, koji nije imao u sebi ništa aristokratsko14, nije mu dozvolio da je izda potajno, već ju je sam podastro sveučilišnom uredu za cenzuru. Njegov svjetonazor u mladosti obilježava spoj filozofskog romanticizma i vjere u svemoć prosvjete. Mržnja prema društvenoj nepravdi potaknula ga je da u filozofiji traži opravdanje za prosvjed i borbu. Godine 1836. učinilo mu se da ga može pronaći u voluntarističkoj filozofiji Fichtea. U Fichetovoj koncepciji neuništivog jastv a, od trenutka kada je ono prihvatilo svoju misiju, vidio je opravdanje svoje pobune, čak iako posve usamljene. Ipak, njegov duboki realizam davao mu je naslutiti da je takav herojski voluntarizam kompletna iluzija, apstraktni ideal odvojen od povijesnih i geografskih uvjeta razvoja. Godine 1837. našao je rješenje u poznatoj tezi Hegela: „Ono što je realno je i razumno, a ono što je razumno je realno“. Pobuna pojedinaca protiv „razuma povijesti“ je samo djelomično u pravu, dakle, iluzorno i subjektivno prema tome je i neracionalno. Na taj način pokorio se pred „razumom povijesti“ i proglasio „pomirenje sa stvarnošću“. U tom smislu počeo je shvaćati ruski apsolutizam kao silu koja utjelovljuje ideju napretka – sukladno Puškinovskoj poemi Brončani konjanik koja je priznavala Petru Velikom pravo više povijesne sile. „Pomirenje“ Bjelinskog bilo je čin samonegacije i nije odražavalo stanje njegova duha koje otkrivamo u njegovim spisima. Bjelinski je usprkos svemu odlučio prihvatiti i zadovoljiti se stavom čovjeka koji prestaje „pametovati“ i čvrsto stoji nogama na zemlji.

14

Iskustva djetinjstva koja su jako utjecala na takav njegov karakter: tjelesno kažnjavanje u školi, brutalnost u obiteljskim odnosima, a s druge strane društveno ugnjetavanje i nepravde te kontrasti u književnosti koja je od njegovog ranog djetinjstva postala njegova strast.

34

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

Nažalost, takav stav nije mu pružio (a nije ni mogao) očekivano: reintegraciju sa stvarnošću već je povećao u njemu osjećaj otuđenosti. Između 1840. i 1841. događa se u Bjelinskom proces velikog oslobođenja i prekida s „pomirenjem“ prema borbi za prava pojedinca, to jest zauzimanju aktivnog stava u povijesnom procesu. Moralna pobuna spram nedužnog trpljenja postao je od Bjelinskog pa nadalje tipičan stav ruskih intelektualaca (usp.: Dostojevski). Ipak Bjelinski se nije mogao zaustaviti samo na moralnom utemeljenju razloga za pobunu te je tražio i njegovo objektivno i povijesno utemeljenje. Hrabrilo ga je pozitivno prihvaćanje njegovih članaka u javnosti. I tako je bitnom značajkom njegovog svjetonazora postala povijesna dijalektika: koncepcija napretka kao povijesnog zakona, koji se ostvaruje preko stalne kritike ustaljenih i anakroničnih oblika društvenog života. Sada pravomoćni postulat razuma postaje potpuna emancipacija pojedinca kroz negaciju postojeće stvarnosti. U tom smjeru Bjelinski je razvijao misao o mogućnosti aktivne tranformacije bilo prirode, bilo povijesti, samo pomoću upoznavanja zakonitosti koje njima vladaju. Pokušavao je stvoriti filozofiju „akcije“ koja je uključena u stvarnost, slobodnu od Fichteovog subjektivizma. Opća tendencija razvoja njegove misli bila je dakle u skaldu sa glavnim pravcem hegelovske ljevice koja je išla u smjeru sinteze njemačke „misli“ sa francuskim revolucionarnim „djelovanjem“: prevođenja spekulativne filozofije u „filozofiju djelovanja“. Ipak, za razliku od Marksa i Engelsa, Bjelinski je uvijek naglašavao potrebu obrane pojedinca (živog, realnog čovjeka) od tiranije općeg (Apsolutne Ideje, Razuma, Duha). U tom se smislu htio nadahnjivati na Feuerbachovskom antropološkom materijalizmu koji je vrednovao individualnu, tjelesnu i osjetilnu ljudsku egzistenciju.

ALEKSANDAR HERCEN Za razliku od Stankjeviča i Bjelinskog, Aleksandar Hercen (1812.-1870.) i njegov najbliži prijatelj Nikolaj Ogarjov već su od ranog djetinjstva odlučili nastaviti revolucionarnu tradiciju dekabrista i posvetiti cijeli svoj život borbi za te uzvišene ideale. Zbog toga su već za vrijeme studija na Moskovskom sveučilištu osnovali studentski kružok koji ih je trebao pripremiti za ostvarenje te misije. Tajna policija ušla im je u trag i 1834. Hercen je osuđen na pet godina izgnanstva na kojem se susreće sa vrlo surovom stvarnošću. U međuvremenu se ženi s religijski egzaltiranom daljnjom rođakinjom Natalijom i približava religiji. Nakon povratka 1840. približava se kružoku Stankjeviča, međutim, šokiran je idejom pomirenja sa stvarnošću koju su tada zastupali Bakunjin i Bjelinski, potkrjepljujući je autoritetom Hegela – posljednjom riječi Znanosti. To je natjeralo Hercena na produbljivanje njegove filozofije. Zaključio je da su interpretacije ove dvojice krive i primijetio u hegelizmu elemente koje koji bi se mogli pretvoriti u apsolutizaciju povijesti, 35

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

kult povijesnog Razuma kao nadljudske, neosobne i okrutne sile. Zbog toga Hercen je pokušao tako reinterpretirati hegelizam u filozofiju koja bi spasila samostalno djelovanje i autonomiju osobe. On je te vrijednosti smatrao posve spojenima: „Djelovanje je zapravo osobnost“. Ta su razmišljanja „sekularizirale“ i racionalizirale njegove mladenačke religiozno - mističke ideje, a tu je bila i smrt troje djece i još jedna godina prognanstva. Godine 1842. nakon lektire Feuerbacha (Bit kršćanstva), zaključuje da je bog za čovjeka trebao bi biti čovjek sam. S obzirom na filozofiju povijesti, Hercen je razlikovao tri epohe koje odgovaraju trima momentima razvoja duha: a) epoha prirodne neposrednosti, u kojoj pojedinci žive u svijetu partikularnih stvari i ne znaju se iz toga svijeta izdići prema onom općem; njihova je egzistencija individualna, no nesvjesna, osuđena na milost i nemilost slijepih sila; b) epohu misli (znanosti) negacija prethodne faze, individualnost se uzdiže prema općemu i odriče se samoga sebe da postane posuda neosobne istine; c) epohu djela – apstraktna neosobnost znanosti u svoje je vrijeme zanijekana svjesnim činom koja nadvladava svoju „neposrednost“ i ostvaruje se djelujući tako da u povijest unosi racionalnost i slobodu. Osobnost nije prema tome sredstvo, već cilj razvoja. Hercen je također kritizirao Hegelovo poistovjećivanje zakona povijesti sa zakonima logike. Osim logičke misli – tvrdio je Hercen – čovjek ima također i volju koju možemo nazvati pozitivnim razumom ili stvarateljskim razumom. Budućnost pripada trećem momentu djelovanja, koji se nakon „prirodne neposrednosti“ i momenta misli manifestira u povijesti koja će „nadvladati prirodu i logiku i ponovno je ostvariti“. Sukladno načelu trijada, „čin“ je u toj koncepciji bio dijalektički povratak k „neposrednosti“. To je Hercen naglašavao postulirajući rehabilitaciju prirode, čovjeka kao bića iz prirode (ne samo razumnog bića, već i osjećajnog, strastvenog, osjetilnog). Svojevrstan Hercenov „antropologizam“ ipak se razlikovao od onog Feuerbachovskog jer je stavljao veći naglasak na individualnost. Za razliku od Feuerbacha, koji je kršćanskoga Boga i Hegelov Apsolut zamijenio idejom Čovječanstva, Hercen je najvišu vrijednost ipak vidio u neovisnom, autonomnom pojedincu – u „ideji osobnosti“. U nekom smislu slagao se s Maxom Stirnerom i njegovom knjigom Jedini i njegovo vlasništvo, koji je tvrdio da čovjeka treba osloboditi ne samo od „religije Boga“, već i od „religije Čovječanstva“. Hercenov ideal osobnosti pretpostavljao je stanovitu sintezu materijalizma (koji predstavlja individualnost) s idealizmom (predstavlja ono opće), sintezu prirode (gdje je sve pojedinačno) s logikom (sfera univerzalnosti, općenitosti). Glavno Hercenovo filozofsko djelo, Pisma o istraživanju prirode (1845.), bavi se problematikom teorije spoznaje: empirizma i idealizma. Međutim, zaključci koje Hercen povlači iz epistemologije proširuju se na njegovu cjelokupnu filozofiju. Empirizam (materijalizam) polazi od onog pojedinačnog, organska sinteza mu je nedostupna, društvo je za njega apstraktni skup pojedinaca, a osobnost zbroj mehaničkih procesa i materijalnih čestica. Idealizam pak polazi od onog što je opće, od „ideje“, od 36

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

nadindividualnog „Razuma“ i prijetnja je dohvaćanju individualnog ljudskog bića. U svojim djelima Hercen je nastojao spojiti i dokazati uzajamno nadopunjavanje „empirije“ (F. Bacon) i idealizma (Descartes). Takva sinteza materijalizma i idealizma trebala bi biti korisna ne samo znanosti, nego i interesima čovjeka, prije svega: Hercen je vidio usku povezanost znanosti s procesima društvenih integracija. Hercenova misao je, dakle, dosta jasna: sinteza materijalizma (empirizma) i objektivnog idealizma; materijalizam bi trebao očuvati osobnost od tiranije „logike“, od onog općeg, od zahtjeva idealizma da mu se jedinka apsolutno podvrgne, dok je idealizam trebao braniti osobnost od dezintegracije i pružiti racionalnu strukturu svijetu koji je okružuje te spriječiti situaciju u kojoj „će postojati atomi, pojave, skup činjenica, a neće biti reda, skladne cjeline, kozmosa“. Hercen je ipak vjerovao u smisao povijesti, poput Saint - Simona i Hegela. Kritizirao je Hegelov panlogizam, bunio se protiv kapitulacije pred povjesnom nužnošću, a ipak, nije osporavao ideju razumnog napretka. Ističući da pojedinci i narodi nisu samo oruđe u rukama Weltgeista, nije nijekao opći smisao povijesti. Vjerovao je u budućnost koja je trebala riješiti bolne kontradikcije u povijesti.

Slavenofili Naziv slavenofilstvo u početku je bio nešto kao pogrdni nadimak koji je opisivao uski, plemenski partikularizam, koji je pripadao ideologiji koja se pod tim istim imenom skrivala. Takvu istu funkciju imao je i pojam zapadnjaštvo (западничество), kojim su slavenofili nazivali svoje protivnike pripisujući im izdaju vlastite nacionalnosti. Budući da oba nadimka pružaju mogućnost i pozitivne interpretacije bili su prihvaćeni od obadva suprotna smjera kao što se prihvaća izazov. Etimološki, kako je općepoznato, riječ slavenofili označava ljubav prema Slavenima. U literaturi kod zapadnih i južnih Slavena taj se termin koristi za označavanje široko shvaćene općeslavenske solidarnosti, ideologije koja se ističe posebnom ljubavlju prema specifično slavenskim vrijednostima, što zapravo ne mora biti povezano sa suprotstavljanjem istih zapadnoj civilizaciji. Međutim u Rusiji riječ slavenofilstvo je bila od početka sinonim „protuzapadnjaštva“ u smislu generičkog pojma koji je obuhvaćao sve protivnike razvojnog puta Rusije na zapadni način. Slavenofilstvo u najužem značenju i povijesnoj lokalizaciji označava grupu mislilaca čije su se ideje iskristalizirale krajem tridesetih godina 19. stoljeća i odražavale duboko promišljeno filozofsko i povijesno odbacivanje ruskog okcidentalizma. U početku „Slavenskost“ te grupe nije bila povezana s ikakvim oblikom općeslavenske solidarnosti, nego se odnosila na obranu vrijednosti pripisivanih tobože izvorno slavenskoj Rusiji ispred reformi cara Petra Velikog. S druge strane, bila je

37

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

povezana s kritikom europeizirane Rusije. Zanimanje za neruske Slavene započelo je tek za vrijeme Krimskog rata (1853.-1856.). Najistaknutiji ideolozi slavenofilstva su bili Ivan Krejevski (1806. - 1856.), Aleksej Homjakov (1804. - 1860.), Konstantin Aksakov (1817. - 1860.) i Jurij Samarin (1819. - 1876.). Prvi je od njih bio filozof, glavni arhitekt slavenofilske filozofije i filozofije povijesti – u mladosti povezan sa krugom ljubomudra. Homjakov, izuzetno bogate osobnosti, časnik konjice i pjesnik, filozof i izumitelj bio je prije svega teolog laik, tvorac slavenofilske teologije. Takozvani mlađi slavenofili, Aksakov i Samarin, bili su u mladosti fascinirani filozofijom Hegela i u ranim četrdesetim svojevrsni „pravoslavni hegelovci“. Kasnije su napustili Hegela uslijed nemogućnosti spajanja njegove filozofije sa slavenofilstvom.

IVAN KIREJEVSKI Ivan Kirejevski (1806. - 1856.) potječe iz plemićke obitelji. Izgubio je oca kad je imao osam godina i njegov poočim Aleksej Jelagin, koji je cijenio radove Kanta i Schellinga, usadio mu je zanimanje za njemačku filozofiju. Njegov brat Petar je sakupljao stare narodne pjesme i poeme. Obojica su dobili odličnu naobrazbu jer su u kuću dolazili i profesori Moskovskog sveučilišta. Započinje raditi u arhivu ministarstva vanjskih poslova gdje stupa u Društvo ljubomudra. Godine 1830. putuje u Njemačku, gdje sluša predavanja Hegela i Schellinga, koje je osobno poznavao. Nakon povratka započinje pisanje kritičkih književnih osvrta za novine, a 1832. započinje izdavati časopis „Europljanin“, gdje objavljuje članak XIX. stoljeće. U to vrijeme Kirejevski je bio još uvijek pod dojmom Europe i definitivno prozapadno orijentiran. Cenzura je nakon trećeg broja zatvorila časopis, praktički bez razloga. Kirejevski dobiva i zabranu predavanja na Moskovskom fakultetu, napušta aktivni život i 1834. se ženi s vrlo pobožnom djevojkom, zahvaljujući kojoj (a i posjetima manastiru Optina) polako upoznaje pravoslavlje i spise Otaca Crkve, jer je do sada u njegovom životu mjesto religije zauzimao Hegelov idealizam. Svoje teze s obzirom na odnos između Rusije i Europe u okvirima široko shvaćene filozofije povijesti sastavlja 1839. godine u rukopisu pod naslovom „Odgovor Homjakovu“, no već tada one poprimaju sasvim suprotan smjer od onog koji je zastupao u mladosti. Kako tvrdi, europska je civilizacija nastala od tri sastavnice: kršćanstva, mladih barbarskih naroda koji su srušili Rimsko Carstvo i nasljedstva antičke kulture, napose one rimske. Za razliku od Europe, Rusija nije primila rimski, racionalistički element. U mladosti je tu činjenicu smatrao fatalnom, a ona je sada glavni adut Rusije u preuzimanju vodeće uloge na Europskoj društvenoj i filozofskoj sceni. Rimljani su se proslavili uglavnom na području prava racionalizirajući i formalizirajući žive društvene odnose. Prvo je spajalo društvo izvana, no razaralo iznutra; 38

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

zbog toga je rimsko društvo bila atomizirana zajednica egoističnih pojedinaca koje spaja zajednički interes (ugovor). Zapadna Europa koja je baštinila taj poganski racionalizam bila je prisiljena razvijati se na putu borbe između pojedinih interesa, dok je Rusija, slobodna od te pogubne baštine, utemeljena na čisto kršćanskim načelima, koja su posve u skladu s duhom slavenske općinske zajednice. Juridički racionalizam antičkog Rima kontaminirao je zapadno društvo i lišio ga unutarnjih veza. Ugovor koji spaja izolirane pojedince rezultirao je nastankom bezdušne logično - tehničke civilizacije kojom upravlja mehanika industrijske proizvodnje. Takva stroga, negativna ocjena racionalizma proteže se i na liberalne koncepcije neotuđivih ljudskih prava, koje se, pokušavajući zajamčiti slobodu pojedincu, duboko suprotstavljaju neformalnom organskom jedinstvu koje dolazi iz moralnih uvjerenja zajednice i njezinih interioriziranih tradicija. Racionalizam koji je glavni faktor dezintegracije društva rastače i jedinstvo ljudske osobe – njezin integritet. Ta je misao bila glavna crta po kojoj su slavenofili – napose Kirejevski – razvijali svoju filozofiju čovjeka i teoriju spoznaje. Glavni je zadatak slavenofila bio otvoriti put nadilaženja unutarnje podijeljenosti čovjeka pomoću ideala „integralne osobnosti“ i „integralne filozofije“ uopće. Osobnost neonečišćena racionalizmom je cjelovita struktura i ima svoje središte koje upravlja suradnjom pojedinih duhovnih moći i osigurava unutarnje jedinstvo i integritet duše. Sposobnost apstraktnog razmišljanja je samo jedna od spoznajnih moći i nikako ne najviša od svih. Čovjekov jednostrani razvoj osiromašuje njegove spoznajne mogućnosti te izaziva gubitak sposobnosti neposredne spoznaje. Osamostaljivanje razuma izaziva razbijanje osobnosti na pojedine međusobno nepovezane duhovne moći, od kojih svaka zahtjeva svoju autonomiju. Ta nutarnja labavost traje i tada kada razum uspije postići dominantnu poziciju: tiranija razuma još više produbljuje dezintegraciju osobe analogno sa arbitrarnim društvenim vezama koje povezuju, ali ne ujedinjavaju. Samo vjera može osigurati integritet osobe. Slavenofili su bili uvjereni da su samo pravoslavni Rusi očuvali tu sposobnost unutarnje integracije, jer se u potrazi za istinom ne služe razumom već integralnim razumom, koji označava usklađeno jedinstvo svih duhovnih moći čovjeka. Tim dvama tipovima osobnosti: „integralnom“ i „autonomnom“ odgovaraju dva sebi suprotna tipa spoznaje: „živa“, integralna spoznaja, koja je funkcija cijele osobe te racionalistička spoznaja odvojena od vjere i morala, koja je u isto vrijeme posljedica i uzrok unutarnje dezintegracije. Razum je čisto formalna spoznajna moć. Racionalnoj su spoznaji dostupni samo apstraktni pojmovi i odnosi – ono što je supstancijalno mu je nedostupno, jer supstancije može spoznati samo takva spoznajna moć koja je sama supstancija, dakle duhovna osobnost shvaćena kao cjelina. Uvjet takve spoznaje je živa, neposredna veza između spoznajnog subjekta i spoznavanog predmeta. Racionalizam izolira „poznavatelja“ od spoznavane stvarnosti i suprotstavlja ga toj stvarnosti. Prava spoznaja koja se ne svodi samo na empiriju ili puke apstrakcije mora biti svojevrsna objav a, 39

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

neposredna spoznaja. Samo razum koji v jeruje može stupiti u kontakt s Bogom – najvišim načelom jedinstva svijeta. Glavna greška protestantizma, a zatim filozofije Descartesa je bila ignoriranje duhovne hijerarhije i težnja za pronalaženjem temelja istine „u onom dijelu ljudskog uma koja je dostupna svakome čovjeku (…) neovisno o njegovoj unutarnjoj vrijednosti. Ujediniti sve spoznajne moći u jedno (…) unutarnja integralnost uma neophodna za shvaćanje integralne istine ne pripada baš svima.“ Ta elitnost spoznaje - ideja karakteristična za konzervativnu misao - na prvi pogled je u koliziji sa, za slavenofile toliko karakterističnom, društv enošću i tezom da „sve što je bitno u ljudskoj duši raste u njoj društveno“. U biti, ovdje nema kontradikcije, ukoliko duhovna hijerarhija ne korespondira s hijerarhijom individualnih sposobnosti Hezihazam niti s aktualno postojećom duhovnom hijerarhijom. Na njenom vrhu su Hezihazam (grč.: ἡσυχασμός) je mistična struja u zapravo ljudi s najvećom vjerom i oni istočnom kršćanstvu, koja je za cilj imala postizanje unutarnjeg mira i posebnu spoznaju koji su najuže povezani sa zajednicom Boga, koje su se mogle postići zahvaljujući – nacionalnom i kršćanskom. posebnom načinu molitve (povezanog s načinom Ukoliko je Schelling poslužio disanja) i askeze. kao odgovor na Hegelov racionalizam, utoliko je za afirmaciju nove i pozitivne filozofije (koja nije u kontrastu sa Zapadom) potrebna religiozna vjera koja nedostaje Zapadu, onečišćenom racionalizmom. Schelling je toga bio svjestan te je vjeru pokušavao očistiti od racionalističkih naslaga, no, kako je tvrdio Kirejevski, „žalostan je to posao: izmišljati sebi vjeru“. Prema gore rečenome, domovina kršćanske filozofije koja bi mogla donijeti spasonosni preokret u društvenom životu i u općoj filozofiji je isključivo pravoslavna Rusija. Kirejevski, kojeg su slavenofili smatrali zaslužnim za novu formulaciju načela te nove filozofije, zapravo nije otkrio ništa novo nego je na suvremeni filozofski jezik preveo nauk stare patristike na kojoj se temelji pravoslavna duhovnost. To bi značilo da je slavenofilska ideja bila od uvijek prisutna u ruskoj duhovnosti. U tom kontekstu je naglašavanje hezihazma bilo argument u korist bitne razlike između ruskog i zapadnog mentaliteta. No to do kraja i nije istina. Postoji jednostavniji način objašnjenja ontologizma Kirejevskog, a s njime i cijelog slavenofilstva. Njegova filozofija je bila ruska varijanta Schellingovog programa „pozitivne filozofije“. Ona je pružila okvir, prolog za stvaranje programske pravoslavne filozofije. Zbog toga se geneza ideja Kirejevskog nalazi u kontekstu njemu suvremene europske filozofije, napose njemačke. U toj perspektivi slavenofilska filozofija spada u dio krize apsolutnog idealizma – radikalne reakcije na Hegelovu apsolutnu vlast razuma. Originalnost se pak ruske slavenofilske misli sastoji u vještom povezivanju filozofskog ontologizma sa historiozofijskim i ekleziološkim koncepcijama. 40

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

ALEKSEJ HOMJAKOV Aleksej Homjakov (1804. - 1860.) je bio svestran čovjek: filozof, teolog, sociolog, ekonomist, pjesnik, umjetnik, izumitelj (izumio je parnu dizalicu koju je patentirao u Londonu i pušku velikog dometa) i napokon liječnik. Vladao je s nekoliko jezika, izuzetno elokventan i sklon raspravama, savršeno je jahao na konju i vladao oružjem (pogotovo sabljom), itd. Rođen u Moskvi u plemićkoj obitelji, primio je odličnu naobrazbu. Nakon završenog studija na Moskovskom sveučilištu odlazi u vojsku u dva navrata (drugi put vođen domoljubljem da sudjeluje u ratu protiv Turske). Nakon vojske, vraća se na svoje imanje gdje ostaje do kraja svog života. Godine 1847. putuje kratko u Berlin, gdje se susreće sa Schellingom. Njegov duhovni život bio je mnogo dublji i stabilniji nego duhovna traganja Kirejevskog. Od samih početaka konzekventno je išao putem, koji ga je doveo do slavenofilstva. Veličajući Rusiju i pravoslavlje, bio je uvjeren da je Crkva samo jedna, ona pravoslavna. Za raskol jedinstva koji se u njoj dogodio krivicu snosi latinska Crkva, koja je sebi prisvojila ime „katolička“ (sveopća – saborna). Međutim, poklad sabornosti stoji isključivo u pravoslavnoj Crkvi. Ona je, dakle, prava i sveopća. U takvoj Crkvi nema mjesta za autoritet – on je uvijek nešto individualno i subjektivno. Kontrola istinitosti nauka te Crkve ne dolazi dakle od pape, čak ni od Pisma nego od podudaranja sa skupnom sviješću Crkve koja se povijesno razvija. Ta svijest kao nadindividualna cjelina obuhvaća sve, bilo kler, bilo laike. Subjekt nepogrešivosti takve Crkve je isključivo cijeli narod. Homjakov je bio svjestan da je realnost ruske Crkve udaljena od ideala koji je zastupao te je zato govorio da njegova ekleziologija predstavlja „idealnu bit“, a ne „empirijsku stvarnost“ pravoslavlja: svaku zajednicu treba suditi prema načelima na kojima je utemeljena, a ne na temelju ostvarivanja istih načela od grešnih i slabih pojedinaca. S obzirom na filozofske stavove, Homjakov je, slično Kirejevskom, tvrdio da svaki racionalizam zajedno sa dijalektičkim racionalizmom njemačkog idealizma ima protuontološki karakter, budući da odvaja predmet spoznaje od stvarnosti onoga što je spoznavano: umjesto žive spoznaje dobivamo sustav apstraktnih pojmova, svijet biva reduciran na ideju i na logičnu strukturu te na njihove uzajamne relacije. Takav način spoznavanja dijeli razum od volje i vjere te neposrednu spoznaju stvarnosti nadomješta spoznajom o odrazu (refleksiji) predmeta u svijesti. Racionalno uređenje te spoznaje dokida svaku slobodu, jer je racionalnost sfera nužnosti. Nestaje tako svijet koji je neovisan o misli, jer pojmovi pretvaraju svaku zbilju u čistu apstraktnu mogućnost. Sposobnost istinite spoznaje ne pripada svim pojedincima u jednakoj mjeri. Ova se

41

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

teza temeljila na koncepciji sabornosti 15 koju je Homjakov razvio za potrebe teorije spoznaje. Temelj spoznaje Homjakov je vidio u v olji i v jeri, a snaga je volje i vjere ovisila o društvenoj vezi, koja je pojedinca spajala sa zajednicom. „Usamljeni pojedinac je apsolutno bespomoćan i razderan u svojoj nutrini.“ Pojedinac spoznaje istinu samo tada kada se spaja za Crkvenom zajednicom te na taj način postaje organ nadindividualne svijesti (соборность сознания). Prema tome istina koja je „naizgled dostižna nekima, u biti je tvorevina i udio svih“. Nadindividualna kršćanska svijest se očuvala samo u pravoslavnoj Crkvi. Odatle zaključak da je racionalizam neizlječiva bolest Zapada. Prema Homjakovu, Hegel je najveći od svih racionalista koji je „preobrazio živu stvarnost“ u dijalektiku „bestjelesnih pojmova“ te je iz racionalizma povukao konačne zaključke i na taj način iscrpio njegove spoznajne mogućnosti. Tek zahvaljujući starom Schellingu, europska misao je shvatila dotadašnju pogrešnost smjera svoje filozofije jer je on suprotstavio Hegelovoj filozofiji svoju „filozofiju objave“16. Sveti Sinod je tek nakon njegove smrti dao imprimatur na tiskanje njegovih djela uz uvjet da će spisi biti popraćeni prethodnom bilješkom da sadrže „neprecizne i neodređene izraze“ kao posljedicu nedostatka teološke naobrazbe autora. Sveti Sinod se pribojavao ideje sabornost koja bi navodno mogla otvoriti put prema podcjenjivanju hijerarhije sve do demokratizacije Crkve prema protestantskom modelu. Na početku 20. stoljeća pojavljuje se u Rusiji grupa religioznih mislilaca koji su pravoslavlje promatrali upravo očima Homjakova. Njegov utjecaj odnosio se više na intelektualce negoli na hijerarhiju, koja ga je uvijek nevoljko gledala. Godine 1921. sabor pravoslavnih episkopa u emigraciji je u Sremskim Karlovcima (Srbija) osudio ideje Homjakova i rehabilitiran je tek kasnijim zalaganjem organizacije YMCA (Young Men's Christian Association). Opisivanje pravoslavlja u kategorijama sabornosti, nedostatak racionalističko skolastičkih tradicija, usredotočenost na ekleziološku problematiku i starokršćanska orijentacija su danas temelj ruske pravoslavne teologije. Interpretacija Homjakova od strane ekumenski raspoloženih religioznih mislilaca otvorila mu je put prema utjecaju i na predstavnike katoličke obnove (npr. Yves Congar) i, njihovim posredstvom, na II. Vatikanski sabor. Konstitucija Lumen Gentium na kojoj je surađivao Congar (pod utjecajem Homjakovljeve teologije laika, kako neki misle), doprinosi uvjerenju da je on bio prethodnik ne samo pravoslavne, nego i – paradoksalno – katoličke obnove.

KONSTANTIN AKSAKOV 15

Rus.: соборность

16

Godine 1841. na poziv Fridrika Vilima IV., stari je Schelling stigao u Berlin iz Münchena te je tako započeo niz predavanja o „filozofiji objave“ koje su trebale ponovno pomiriti filozofiju s religijom i suprotstaviti se porastu utjecaja Hegelove ljevice.

42

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

Konstantin Aksakov (1817. - 1860.) studirao je književnost na Moskovskom sveučilištu. Godine 1833. priključio se kružoku Stankjeviča. Početno fasciniran filozofijom Hegela, početkom četrdesetih godina priklanja se Kirejevskom i Homjakovu. Kao i Homjakov, smatrao je da se temelji duhovnog i moralnog života moraju pronaći u duhovnosti pravoslavne Crkve. Teoriji slavenofilstva je doprinio svojim istraživanjima s područja života zajednice koja je kod Slavena, a na poseban način u Rusiji, oformljena po uzoru na obitelj, odnosno na pleme. [Rodni] Kraj je zapravo zajednica, dok je država stvorena radi vanjskih potreba određenog društva: zbog obrane od neprijatelja i stvaranja zakona kao vanjskih normi ponašanja za ljude. Aksakov je prema tome imao kritički stav prema državi, tvrdeći da je ona „kao načelo - zlo“. Problem se po njemu nije nalazio u obliku države, već u samoj ideji, kao načelu. Budući da država postoji radi naroda (a ne suprotno), ona bi se trebala baviti vanjskom politikom i nikako ne bi se trebalo baviti unutarnjim ekonomskim odnosima niti svakidašnjim moralno - idejnim životom društva. To bi trebala biti briga zemaljskih, pokrajinskih samouprava. Nakon Krimskih ratova (1853. - 1856.), inače pacifist, Aksakov se dao zavesti idejama ujedinjenja svih „turskih“ Slavena pod jednom ruskom zastavom. Poraz Rusije u tom ratu ohladio je malo te ideje, međutim od tada je panslavizam postao dio slavenofilskog programa.

JURIJ SAMARIN Jurij Samarin (1819. - 1876.)j rođen u aristokratskoj obiteljij primio je odličnu naobrazbu u svojoj kući. Sa petnaest godina započinje studij na Moskovskom sveučilištu, gdje susreće Aksakova s kojim se sprijateljuje. Kao i ostali, pokušavao je spojiti Hegelovu filozofiju s ruskim pravoslavljem, odnosno na Hegelu utemeljiti pravoslavnu teologiju, međutim potkraj četrdesetih potpuno napušta taj zamisao i prelazi na slavenofilsku poziciju. Polazeći od načela pravoslavnog kršćanstva, smatrao je da Bog djeluje na svakog pojedinca posebno te da svaki čovjek neposredno osjeća taj utjecaj Svemogućega na sebe. On čovjeka ispunja smislom i čini njegov život razumnim. Religija se, dakle, poput prirodnih znanosti, oslanja na osobno iskustvo koje je uvjet osobne objave – veze Boga i čovjeka. Ta posebna veza Boga i čovjeka ne povlači sa sobom odvajanje čovjeka od drugih, dapače, vodi ga prema životu u zajednici. Zajednički je dakle život posljedica, a ne uvjet religijskog iskustva te se pojavljuje kao slobodan i svjestan čin pojedinca koji se namjerno odriče svojeg individualnog života u korist zajedničkog. Upravo se u toj bazičnoj zajednici – obščini, nalazi prednost Rusije spram zapadnih zemalja. Ta je zajednica bila posvećena od pravoslavne Crkve, koja ju uzdigla na razinu 43

Povijest ruske filozofije

Zapadnjaštvo i slavenofilstvo

najvišeg načela duhovnog zajedništva među ljudima. Treba ipak nadodati da je Obščina Samarin branio obščinu zbog praktičnog razloga – promatrao ju je Obščina (rus.: oбщина) je izvorno ruski oblik kao instituciju koja je olakšavala društvene jedinice, utemeljene na zajedničkom kontrolu sela, a nakon ukidanja korištenju zemljišta i šuma, individualnom korištenju zgrada i stoke te kolektivnom jamstvu i kmetstva 1863. i ubiranja poreza, kao odgovornosti. jeftinu radnu snagu. U svojim društvenim nazorima uglavnom je prihvaćao put kapitalističkog razvoja Rusije, no ipak je strahovao od nekontroliranog razvoja kapitalizma koji bi mogao izazvati društvene potrese. Smatrao je da institucija obščine može oslabiti buduće društvene sukobe.

44

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

Poglavlje 5

Konzervativne ideje Dokidanje kmetstva 1861. bio je povijesni događaj na svjetskoj razini, no ipak nije smanjio društvene napetosti, koje su ga, zbog velikih nameta i činjenice da seljacima nije pripala cijela zemlja koju su obrađivali, pratile. Godine 1862. nastaje revolucionarna organizacija Zemlja i Sloboda (Земля и вола) i niz proklamacija koje su pozivale na revoluciju. Tome treba dodati i niz tajanstvenih požara u Moskvi za koje je bio optužen i osuđen socjalistički aktivist Černiševski, koji s njima nije imao nikakve veze. Veliki utjecaj na zaoštravanje situacije imao je i ustanak u Poljskoj (1863.). To je potaknulo razvoj konzervativno - nacionalističkih strujanja u Rusiji. Aleksandar II. ipak nije odstupio od reformi: sudska – uvođenje porote i službe odvjetnika te uvođenje zemaljske mjesne samouprave. Atentat na cara, kojeg je 1866. pokušao izvesti fanatični revolucionar Dimitr Karakozov, zaustavio je reforme i ohrabrio bilo desne bilo lijeve ekstremiste, vodeći prema neminovnoj konfrontaciji. Nastaje revolucionarni narodni pokret – tzv. narodnici (rus.: народничество) koji brzo zadobiva simpatiju širih društvenih krugova, što je automatski osporilo moralni legitimitet cara, a s druge strane zagovornike liberalnog puta razvoja Rusije.

MIHAIL KATKOV Mihail Katkov (1818. - 1887.) bio je u mladosti član Stankjevičevog kružoka i liberalni okcidentalist. Za razliku od ostalih članova, uspio se oduprijeti utjecaju Hegela te je ostao vjeran filozofskom romanticizmu. Unatoč tome odlučno je odbacivao slavenofilsku idealizaciju Moskovske Rus'i dokazujući da su tek europeizacijske reforme Petra Velikoga učinile ruski narod suvremenim. Slično Bjelinskom, suprotstavljao se također idealizaciji folklora i kritizirao vrijednost staroruske književnosti. Poput Bakunjina otputovao je na studij u Berlin ,gdje je slušao predavanja staroga Schellinga o filozofiji mitologije objave, koja su učvrstile njegov kritički stav naspram Hegelovog racionalizma. No njegova se vjera u zapadnu civilizacija nije poljuljala. Posljednja riječ filozofije je za njega bila ideja osobnosti razvijena na zapadu (slično kao i kod Bjelinskog i Hercena). Nakon povratka u Moskvu Katkov je obranio 45

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

disertaciju o staroruskom jeziku i započeo sveučilišnu karijeru, no već 1850. godine gubi posao zbog toga što je filozofija uklonjena s programa naučavanja na sveučilištu. Zatim radi kao urednik sveučilišnog časopisa „Moskovske vijesti“, a 1855. pokreće izdavanje vlastitog časopisa „Ruski vjesnik“ i „Suvremeni ljetopis“. Prvi od njih, u suradnji sa Nikolajem Ogarjovom, Konstantinom Kavelinom i Borisom Čičerinom, nakon popuštanja „režima“postaje glavni organ liberalnog okcidentalizma. Zadužio je i rusku književnost ,jer su se u njemu objavljivala djela Turgenjeva, Tolstoja i Dostojevskog. S političke strane, suradnici „Ruskog vjesnika“ dijelili su se na anglofilske liberale, koji su zagovarali decentralizaciju i frankofilske liberale, koji su bili za P oljsko pitanje francuski model centralizirane unitarne države. U prvu je grupu Poljska je od 1795. godine, uslijed svoje nesposobnosti da sprovede reforme, s ciljem spadao Katkov, dok je glavni jačanja vojnih snaga naspram Prusko - Ruskog teoretičar druge skupine bio Čičerin. saveza, pod prijetnjom rata prepustila Rusiji 82%, Spor između te dvije ideološke Austriji 11% i Prusima 7% svog teritorija. Litvansko kneževstvo – koje do tada bilo u personalnoj uniji grupacije nastao je oko komentara s Kraljevinom Poljskom, a zapravo njen integralni knjige Tocquevillea L'Ancien Régime et dio – Rusija je pripojila Imperiju (nazivajući od tada la Révolution (usmjerene protiv te zemlje „Zapadnim gubernijama“). Za vrijeme Napoleona formirano je Varšavsko centralizma). Katkov je naime odbio Kneževstvo, od kojeg je (nakon Napoleonova tiskanje Čičerinove kritike te knjige uz poraza) na Bečkom kongresu stvorena (1815.) objašnjenje da je Čičerin izdao Kraljevina Poljska, koja je bila u personalnoj uniji s Rusijom. U Varšavi je kao praktični namjesnik cara liberalizam u korist apsolutizma, što rezidenciju imao Konstantin. je izazvalo podjelu i osnivanje novog Zbog jačanja režima Nikolaja I., koji uz provođenje časopisa od strane Čičerinove frakcije. rusifikacije nije poštivao odluke Bečkog kongresa Decentralizirani liberalizam o proširenju autonomije Poljske i pripojenju joj natrag dijela Litve („Zapadne gubernije“), Katkova doživljava preobrazbu nakon Poljacima postaje jasno da je nezavisnost, kojoj su događaja u vezi Poljskog pitanja. se nadali nakon Bečkog kongresa, nerealna. Zato Katkov koji je, kao i mnogi u Rusiji, grupa dočasnika Vojne akademije u Varšavi 1830. donosi odluku o dizanju ustanka (Listopadski simpatizirao Poljsku i podržavao ustanak). Ustanak je trajao godinu dana. Nakon njezinu veću autonomiju nakon gušenja ustanka 1832. Poljska je postala integralni Listopadskog, a zatim Siječanjskog dio Rusije, s time da je Ruski car nosio naslov kralja Poljske. ustanka, promijenio je mišljenje 1863. godine ponovno se diže ustanak (Siječanjski interpretirajući vojne ustanke kao ustanak) protiv sve teže strahovlade cara znak nezahvalnosti Poljske prema Aleksandra II. Ustanak koji je pobudio simpatije zapada Europe prema Poljskoj završio je porazom Rusiji. Tada se (nakon 1864.) mijenjaju Poljske i definitivnim dokidanjem Kraljevine i njegovi filozofski stavovi. Njihov Poljske. temelj postaje model centralizirane, nacionalne države (onaj isti protiv kojeg je nastupao krajem pedesetih godina), koja svim svojim građanima zna nametnuti zajedničku kulturu i zajedničko domoljublje. Uzor mu je bila Francuska, u kojoj narodi koji govore različitim jezicima i lokalnim dijalektima 46

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

sačinjavaju jedan francuski narod. Način sprovođenja te ideje trebala je biti sustavna rusifikacija naroda u školama i preko lokalne uprave koji ne bi trebala zazirati i od upotrebe sile. Na taj se način razmišljanje o francuskom modelu procesa stvaranja države pretvorilo zapravo u teoriju cjelovitog nacionalizma. Nakon ujedinjenja Njemačke pod Bismarckom, „željezni kancelar“ postaje njegovim uzorom. Ipak, nacionalizam Katkova razlikovao se od nacionalizma slavenofilske provenijencije. Za razliku od Danilevskog, koji je također propagirao teoriju nacionalnog egoizma, Katkov je ostao okcidentalist koji je odbacivao kvalitativnu razliku između Rusije i Europe. U svojoj borbi protiv nihilizma nije se pozivao na kršćanstvo ili više na pravoslavnu tradiciju. Protuotrov nihilizmu mu je bila klasična naobrazba koja je trebala odgajati buduće političke društvene elite u duhu moralne i racionalne stege. U svojoj društvenoj filozofiji ravnao se pragmatizmom (neka uspije jači), a ne slavenofilski romantičarskim odnosno populističko -socijalističkim simpatijama prema obščini. Kasnije, represivna reakcija na liberalna kretanja koja je uslijedila nakon atentata na Aleksandra II., umanjuje razlike između konzervativnog okcidentalitma Katkova i tradicionalno - pravoslavnog (slavenofilskog) konzervatizma Pobjedonosceva.

NIKOLAJ DANILEVSKI Nikolaj Danilevski (1822. - 1885.), prirodoslovac, bivši član kružoka Pjetraševskoga, nikada nije prihvatio ideju klasičnog slavenofilstva. Kao teoretičar panslavizma koristio se doduše slavenofilskim idejama, no uvijek je prilagođavao i mijenjao njihov sadržaj kako bi od njih napravio elemente za izgradnju svoje filozofije. Najprije je morao odbaciti slavenofilski odnos prema državi: njegovo shvaćanje države kao nužnog zla ili čisto „izvanjske istine“, zato što je bio posve neprikladan za program ekspanzije Rusije, koji zahtijevao stalno povećavanje ekonomskih i vojnih snaga carstva. Drugačije je Danilevski morao ocijeniti i Petra Velikoga – njegove su reforme doduše izazvale štetno i za Ruse ponižavajuće nasljedovanje Europe, no ipak, njegovi su pothvati od carstva stvorili velesilu. Bitno je morao promijeniti shvaćanje povijesnog poslanja ruskog naroda: za slavenofile ona se sastojala u očuvanju „zaista kršćanskih načela“, posebnih društvenih veza i kulture kojima su slavenofili pripisivali univerzalne vrijednosti, dok je Danilevski smatrao da je ta misija ruskog naroda, cilj, koji je trebao opravdati sve okrutnosti ruske povijesti, bio stvaranje moćnog državnog organizma, koji bi se mogao nesmetano širiti u skladu sa zakonima naravnog razvoja – onako kako se jaki organizmi razvijaju u svijetu prirode. Nažalost, Europa je Rusiji odredila skromniju ulogu: donijeti civilizaciju u srednju Aziju. Zato je Danilevski prosvjedovao: to nije dovoljno za toliko veliki narod, koji je, na sreću, predodređen za više ciljeve. Ruski narod, kao i ostali slavenski narodi, nosi u sebi zametak kulturnopovijesnog tipa civilizacije, sasvim različitog od romansko -germanske 47

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

civilizacije Europe. Uvjet za njegov razvoj je osvajanje Carigrada, koji bi Kružok P jetraševskog trebao postati prijestolnica Književna skupina mladih intelektualaca oslobođenog Slavenstva, ujedinjenog okcidentalističke orijentacije, koja je djelovala u pod Rusijom. Zbog toga bi ideja Peterburgu između 1845. - 1849. Njezini članovi su Slav enstv a trebala biti za svakog se bavili zapadnom književnošću i filozofijom Hegela. Bili su kritički raspoloženi prema carskom Slavena najvažnija (poslije Boga) – despotizmu. S oduševljenjem su iščekivali dolazak „važnija od slobode, znanosti, novog i boljeg razdoblja. Priželjkivali su prosvjete i od svih zemaljskih provođenje reformi koje bi Rusiju približile standardima u zapadnoj Europi. Car Nikolaj I., koji dobara.“ Slavenofili su, kako je se pribojavao proširenja proljeća naroda smatrao Danilevski, pogriješili (Revolucije 1848.) na Rusiju, zatvorio je i osudio na pridodajući ruskim (odnosno smrt članove te organizacije, među kojima je bio slavenskim) načelima apsolutnu Fjodor Dostojevski – no dok su osuđenici čekali ispred streljačkog voda izvršenje presude, vrijednost, odnosno smatrajući ih pomilovani su, a njihova je kazna zamijenjena općevrijednima za čitavo robijom na Sibiru. čovječanstvo. Sličnu pogrešku su napravili okcidentalisti koji su poistovjetili zapadnu civilizaciju sa općeljudskom civilizacijom. Prema Danilevskom ne postoje općeljudske vrijednosti jer se čovječanstvo manifestira isključivo kroz određene kulturno -pov ijesne tipov e, koji se međusobno ne mogu uskladiti. Ocjenjivanje istih i uspoređivanje s obzirom na tobožnje općeljudske vrijednosti je besmisleno kao i pitanje koja od biljaka – „palma ili čempres, hrast ili ruža najbolje odražava ideju biljke“. Slaveni nisu pozvani na neku općeljudsku misiju jer takva ne postoji. Ne mogu također kao društvo ostvarivati svojim postupcima „istinske kršćanske vrijednosti“, jer one obvezuju samo pojedince. Ideja pokršćanjenja politike, povezana s epohom Svetog Saveza, nije vodila računa o činjenici da su samo pojedinci besmrtni, i da se samo od njih, kao takvih, može zahtijevati požrtvovnost – najvišu normu kršćanskog života. U međunarodnim odnosima mora vladati zakon „oko za oko, zub za zub“. Najutjecajnija od svih ideja Danilevskog bila je teorija kulturno - pov ijesnih tipov a. Prethodnik Danilevskog u tom pogledu bio je Apollon Grigorijev, koji je postavio tezu da je svaki narod jedna u sebi zatvorena i neponovljiva cjelina koja se ravna vlastitim zakonima, tobože neovisnim o općem razvoju čovječanstva. Primjećuje se da je kod Grigorjeva, a još više kod Danilevskog, romantička filozofija povijesti zamijenjena naturalističkom i evolucionističkom. Vrijedi nadodati da je važnu ulogu kod Danilevskog odigrao i estetizam, odnosno određeni estetski kriteriji, koji su povezivali ljepotu s raznolikošću i zasebnošću. Do sada u povijesti čovječanstva, Danilevski je razlikovao deset kulturno-povijesnih tipova: egipatski, kineski, asirsko – babilonsko - fenički, odnosno starofenički, indijski, iranski, hebrejski, stari grčki, rimski, novi semitski odnosno arapski, rimsko - germanski, odnosno europski. Postoje jednoelementni tipovi koji imaju postignuća na polju samo 48

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

jedne kulturne djelatnosti, a i višeelementni tipovi koji su kreativni na više područja kulture. Kulturna djelatnost u najširem smislu toga pojma razvija se na četiri glavna polja: religijskom, kulturnom (umjetnost i znanost), političkom (državnopravnom) i društveno ekonomskom. Hebrejski tip je bio jednoelementni religijski tip; dok je Grčka predstavljala kulturni tip (umjetnost), Rim je imao najveća postignuća na polju politike. Europski tip je dvoelementni tip, politički i kulturalni, sposoban k tomu za široku asimilaciju. Za razliku od slavenofila, Danilevski nije osuđivao temeljna „načela“ rimsko – germanskih tipova jer je za njega taj tip bio jedan od najljepših. Europa je u svojoj povijesti doživjela tri faze cvjetanja: 1. XIII. stoljeće – procvast teokratsko - aristokratske kulture 2. XV. stoljeće - oslobođenje misli i XVII. stoljeće - oslobođenje savjesti (reformacija) 3. XVIII. stoljeće - vrhunac razvoja u razdoblju industrijalizacije i tehnike. U ovom zadnjem razdoblju, 1848. godine na povijesnoj su se sceni pojavile nove sile koje europskoj kulturi prijete potpunim uništenjem, a koje su kulminirale s pojavom Pariške komune (1871.). Suton Europe nije se ipak odnosio na Rusiju i slavenske narode. Rusija – suprotno onome što su tvrdili okcidentalisti – ne pripada Europi. O tome je svjedočila činjenica da ju sama Europa nije smatrala svojim dijelom i gledala je na nju s mržnjom. Prema Danilevskom, Slaveni u sebi imaju klice razvoja na svim četirima poljima civilizacije, prije svega na polju religije (pravoslavlje) i na društveno -ekonomskom polju. Izuzetna sposobnost Slavena za razumijevanje drugih kultura i prisvajanja njihovih postignuća činila je vjerojatnim da će upravo oni ostvariti sv eljudski ideal. Do tada se ipak trebalo više pobrinuti oko očuvanja vlastite zasebnosti nego oko približavanja idealu sv eljudskosti. Zbog toga je Danilevski savjetovao svesrdnu borbu protiv svih revolucionarnih sila te svake liberalne političke opcije. Danilevski je, kao i svaki ruski konzervativac, u demokratskom revolucionarnom pokretu vidio bolest koja rastače Europu i koja je zarazila zdravi ruski organizam.

49

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

KONSTANTIN POBJEDONOSCEV Starovjerci

Konstantin Pobjedonoscev (1827. - 1907.), za razliku od (rus.: старообрядчество) - vjeroispovijest u Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastala uslijed Danilevskog, nije bio originalan raskola neprihvaćanjem liturgijskih reformi mislilac. Njegovo se prezime povezuje patrijarhe Nikona (1652. - 1656.), koji je uskladio uglavnom s reakcionističkim režimom obrede Ruske pravoslavne crkve s grčkima. Aleksandra III. Po naobrazbi i Od sredine 50 - ih godina XVII. stoljeća starovjerci su počeli napuštati dosadašnja zanimanju pravnik, autor priručnika obitavališta i osnivali su na teško dostupnim civilnog prava. Napustio je sveučilišnu mjestima svoje kolonije vjerujući u skori dolazak karijeru i posvetio se politici: senator, Antikrista. 1667. Moskovski je sabor proglasio stare obrede heretičkima, a crkvene i svjetovne zatim član državnog savjeta postao je vlasti počele su masovno progonstvo konačno kao laik jednim od starovjeraca, koje je trajao do kraja nadređenih u Ruskoj pravoslavnoj sedamnaestog stoljeća. Potpunu su slobodu stekli tek u 1905., ediktom Nikolaja II. o toleranciji. Crkvi progoneći starov jerce, Njihov nauk se bitno ne razlikuje od učenja sektaše, propagirajući antisemitizam, kanonskih pravoslavnih crkava. U teologiji politiku rusifikacije te sustavno starovjeraca ključna je vjera u svetost Ruske zemlje i Moskve - Trećeg Rima, te superiornost ograničavajući prava nacionalnih ruske vjerske tradicije nad svim ostalima. manjina. Svoj utjecaj na politiku vršio Krajem sedamnaestog stoljeća među je direktnim djelovanjem na carsku starovjercima dogodila se podjela na popovce obitelj u kojoj je još šezdesetih godina i one koji ne priznaju sakrament svećeništva, bezpopovce. Prva od tih skupina od 1846. ima bio kućni učitelj - carevi Aleksandar III. svoju crkvenu hijerarhiju, zahvaljujući prijelazu i Nikolaj II. bili su njegovi pitomci. bivšeg bosanskog biskupa Ambrozija na Njihova tvrdoglava i kratkovidna starovjerstvo. Drugi trend doživio je daljnje podjele u male zajednice. politika održavanja autoritarizma bila Danas (2013.) se broj starovjeraca u svijetu je plod njegova zalaganja. procjenjuje na 3.000.000 . Svoju društvenu filozofiju izložio je uglavnom u zborniku članaka Moskovski zbornik (1896.), gdje je napadao zapadnu civilizaciju, predbacujući joj racionalizam i vjeru u urođenu dobrotu čovjeka. Temelj društvenoga života je vidio u tajanstvenoj sili inercije koja se najpotpunije očituje u životu zaostalog seljaka vjernog drevnim tradicijama, koji ne razumije sadržaj molitava koje ponavlja svaki dan, a unatoč tome jako je privržen crkvenim obredima te je podcrtavao stabilizirajuću ulogu obitelji. Razvoj nacije smatrao je organskim procesom, kojeg određuju čimbenici neovisni o svijesti pojedinaca: kraj, kolektivna svijest naroda i njegova povijest. Svaki narod je talac svoje povijesti i svaki se narod razvija prema vlastitim zakonima, zato je nasljedovanje drugih naroda uvijek neprirodno i štetno. U Rusiji je samoderžavije izvorni oblik vlasti i svake reforme prema liberalizaciji režima (kao one sudova Aleksandra II.) su za nju pogubne. Kritizirao je parlamentarno uređenje države, premda ga je smatrao sasvim prirodnim u anglosaksonskim krajevima. Za razliku od slavenofila Pobjedonoscev nije vjerovao u ideal sabornosti – takva bi 50

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

vjera bila u koliziji sa njegovim uvjerenjem da je čovjek po svojoj naravi zao i slab te njegovo dobro zahtjeva nametnutu stegu. Pesimistička ocjena ljudske naravi, veliko nepovjerenje prema spontanim društvenim pokretima učinile su Pobjedonosceva susdržanijim naspram agresivnog nacionalizma panslavista – nije vjerovao u općeslavensku misiju Rusije (općenito nije baš imao vjere u budućnost). Pravoslavnu i autokratsku Rusiju smatrao je zasebnim svijetom ugroženim iznutra i izvana, koji se pokušava obraniti od propasti koja će prije ili kasnije neminovno nastupiti.

Konstantin Leontjev Konstantin Nikolajevič Leontjev (1831. - 1891.) sin siromašnijeg zemljoposjednika Nikolaja Leontjeva i Teodozije Pitrovne, plemićkog prezimena Karabanov. Njegov je otac umro kada je Konstantinu Nikolajeviču bilo osam godina pa je rastao samo pod utjecajem majke, koja je bila obrazovana, snažnog karaktera te potpuno predana carskoj obitelji. Majka ga je prva podučila domoljublju i poštovanju prema monarhiji te mu je usadila vrijednosti koje su kasnije poslužile kao temelj njegovih svjetonazora. S osamnaest godina je započeo studij medicine na Moskovskom sveučilištu, budući da se nije uspio upisati na humanistički smjer. Tu je upoznao Ivana Turgenjeva s kojim je od 1851. do 1861. održavao prijateljsku vezu. Za vrijeme studentskog života često se identificirao s likovima iz Turgenjevljevih romana: Očevi i sinovi i Dnevnik suvišnog čovjeka: najprije u materijalističkom razdoblju s Turgenjevljevim Bazarovom, a poslije, osjećajući sivilo svog života u kontrastu s velikim ambicijama i romantičnim sklonostima svoje naravi, sa „suvišnim čovjekom“. Na četvrtoj godini medicine – kada je počeo Krimski rat – napušta studij i stupa u vojsku, vođen romantičnim vizijama, tražeći malo avanture i želeći se maknuti s mrtve točke dosadnog života. Iskustva Krimskog rata pozitivno su utjecala na razvoj njegove osobnosti, jer se zahvaljujući njima uspio osloboditi melankolije. Ta su iskustva imala i bitan utjecaj na formiranje njegovih duhovnih stavova i svjetonazora. Rat je za njega bio estetski doživljaj. Bio je mišljenja da su rat i vojska suprotnost bezbojnoj i banalnoj buržoaskoj civilizaciji koja gubi „životnu ljepotu“. Mnogo godina kasnije, u svojoj filozofiji, armiju i oficirski stalež učinio je temeljem zdravog društvenog organizma. Godine 1856. Leontjev je istupio iz vojske i prihvatio je ponudu da radi kao privatni liječnik na seoskom imanju. Godine 1861. nakratko je otputovao na Krim, gdje se potajno oženio Elizavetom Politovnom, kćeri sitnoga grčkog trgovca iz Teodozije, koju je upoznao za vrijeme Krimskog rata. Nakon nekoliko godina rada na selu, preselio se u Petrograd i

51

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

odlučio se popeti na pozornicu književne prijestolnice Rusije, no nije doživio uspjeh u književnom stvaralaštvu niti kao publicist. Bio je osamljen u svom estetizmu, kojim nije uspio progovoriti čitateljima, koje su fascinirali znanost, društveno poslanje, korisnost i materijalizam. Berdjajev je to razdoblje kratko komentirao riječima: „Kultura ljepote bila je strana ljudima šezdesetih godina“. Usamljenost, neshvaćenost i nedostatak poštovanja prema estetskim idealima od grupe „naprednih“ filozofa pospješile su Leontjevljevo oslobađanje od ostatka liberalnih simpatija, tako da se 1862. godine svjesno deklarirao kao konzervativac. Njegova su politička opredjeljenja u ono vrijeme bila oblikovana estetskim doživljajima. Upravo ga je „estetika“ života potaknula na odbacivanje demokratskih iluzija, napretka i blagostanja. Zaključio je da oni uništavaju ljepotu svijeta, vode prema uniformnosti života, monotoniji i ružnoći. To je bio čin estetskog prekida s idejama egalitarizma i liberalizma u ime raznolikosti i višebojnosti života, u ime ljepote koja ne može biti svedena samo na sferu umjetnosti, nego bi trebala posve prožimati ljudski život. Zaključio je da su za ljepotu kao vitalnu vrijednost nužne raznolike forme života, koje demokratski napredak jednostavno ubija. Iz perspektive kasnijih godina, sam je ovako opisao promjenu koja se u njemu tada dogodila: „Estetika je u meni spasila građanski stav. (…) Postalo mi je posve jasno na koju sam stranu trebao stati: na stranu svestranog razvoja ili na stranu tobože korisnog uništenja. Zavolio sam monarhiju, zavolio vojsku i vojnike, počeo sam cijeniti plemstvo…“. To buđenje koje je Leontjev opisivao u navedenom tekstu imalo je također i teoretsko utemeljenje. Konstantin Nikolajevič često je ponavljao da su Hercenovi tekstovi iz vremena emigracije, pripremili u njemu povratak konzervatizmu i reakciji. Hercen je, sablažnjen banalnošću i ružnoćom malograđanske Europe, pripomogao osnaženju njegovih konzervativnih stavova. Leontjev je smatrao da su Hercenovo razočaranje Zapadom, kritika buržoazije, nevjera u budućnost europskog socijalizma i odbacivanje malograđanske civilizacije bili glavni izvor njegovih filozofskih ideja više nego slavenofilska baština! U to se vrijeme Leontjev približio grupi književnika i publicista okupljenih oko časopisa Vremena (Времья), kojeg su vodili Mihail i Fjodor Dostojevski. Okruženje počv jennika, koje je on nazivao „petrogradskim slavenofilima“, više je odgovaralo njegovim ukusima i nazorima, nego moskovski slavenofili koje je upoznao za vrijeme studija. Osjećao se bliskim stavovima koje su imala braća Dostojevski. Članak Inteligencija i narodnost (Грамотность и Народность) je njegov prvi izlazak u javnost i zauzimanje stava s obzirom na striktno filozofske, političke i društvene teme. To je prvi manifest njegovih svjetonazora u odnosu na bit ruske kulture, smisao povijesti Rusije i odnosa Rusije prema Europi. Ljepota i život bili su povezani s kategorijom „narodnjaštva“, kao svojevrsnog duha naroda, zato je uvijek veći naglasak stavljao na kulturu nego na političku povijest. Šovinizam, iako u ono doba proširen u Rusiji (sjetimo se samo Dobrolubova, Černiševskog i Mihaila Katkova), bio mu je stran. Bio je, može se reći, nacionalist u pozitivnom smislu te riječi: smatrao je da treba bezuvjetno poštovati svaku 52

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

nacionalnost te da i najmanji narod, koji je u punini autonomno povijesno biće, kao zasebni organizam mora imati šansu slobodnog razvoja kulture i života prema vlastitim načelima. Na temelju toga bio je protiv ideje rusifikacije koja je s jedne strane drugim narodima nijekala pravo na život, a s druge strane oduzimala ruskoj državi priliku kulturne raznolikosti zbog njene multinacionalne strukture. Književni neuspjeh prisiljavao je Leontjeva da traži stalno zaposlenje. Zahvaljujući pomoći svoga brata, dobio je posao u Azijatskom odjelu ministarstva vanjskih poslova. Potkraj 1863. godine bio je imenovan za tajnika ruskog diplomatskog predstavništva na Kreti i tako je započeo najsretniji period njegova života: Balkan i Turska − gdje je kasnije radio − odgovarali su njegovim ukusima. I više od toga: pred njim se odjednom otvarala perspektiva sjajne karijere. Boravak na Kreti prekinuo je incident s francuskim konzulom, kojeg je Leontjev javno udario budući da se ovaj pogrdno izrazio o Rusiji. Zbog toga je mladi diplomat bio premješten u Jedrene (Adrianopolis, Trakija). U biti je za Leontjeva taj premještaj označavao više promaknuće negoli kaznu, jer je na novom mjestu zauzeo funkciju prokonzula i ubrzo je bio imenovan konzulom te je tu dužnost vršio do 1866. godine. Nakon toga kratko je boravio u Beogradu i Carigradu da bi konačno prihvatio mjesto konzula u Tulči (današnja Rumunjska). Godine 1869. biva premješten u Grčku gdje vrši dužnost konzula u Janjini, a nakon toga u Solunu, gdje duhovna kriza i sukobi s nadređenima naglo prekidaju njegovu karijeru. Boravak na Balkanu i u Maloj Aziji imao je kapitalan utjecaj na formiranje Leontjevljevih svjetonazora. Njegove u početku konzervativne ideje učvrstile su se ne samo uslijed službe u državnoj administraciji i diplomaciji, nego i upoznavanjem ruske politike. Kod Leontjeva možemo pronaći za romantizam karakterističnu fascinaciju prirodom i ljepotom Istoka, koja se suprotstavlja ružnoći i osrednjosti Zapada. Očaran muslimanskim istokom i Balkanom, bio je blizak svim romanticima s Byronom na čelu, koji su tamo tražili ljudski heroizam i ljepotu života. Leontjev je otkrio Istok pokušavajući se skloniti – kao i romantici – od malograđanske Europe. Pobjegao je u svijet ljepote, boja, egzotike i patrijarhalne jednostavnosti. Bulgakov je opisao taj njegov motiv kao „estetski bijeg“. Značenje Leontjevljeva boravka u Maloj Aziji ne završava ipak samo s romantičnom estetikom. U njegovu je svjetonazoru estetika bila prirodno povezana s politikom i religijom. Otkrio je dva svijeta: pravoslavnu Grčku i muslimansku Tursku, koje su ostvarivale vrijednosti koje su kasnije našle mjesta u njegovoj koncepciji svijeta. Zapravo, njegov stav prema suvremenoj grčkoj državi bio je posve negativan: optuživao ju je za pozapadnjenje, buržoaziju, napuštanje starih religijskih i monarhističkih ideala ili čak za bezboštvo. Suvremeni Grk je za njega bio isti takav malograđanin kojeg je mogao susresti u Europi. No Grčka je bila povezana s Bizantom, a pogotovo je grčko pravoslavlje uspjelo očuvati njegovu baštinu. U tom je smislu Grčka za njega bila bliža Rusiji negoli slavenski 53

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

narodi. Leontjev je otkrio i Tursku kao zemlju različitu od onoga što se moglo pročitati u novinama koje su uvijek branile ruske interese. On je, međutim, otkrio zemlju vjernu svojoj religiji, privrženu tradiciji, punu poštovanja prema svojim velikanima. Otkrio je zemlju koja, zahvaljujući političkoj i kulturološkoj separaciji od Zapada, nije uspjela pasti pod utjecaj njegova destruktivnog napretka, koji je razarao ono što je temelj kulture: svojstvenost i različitosti. Turska koju je, možemo reći, Konstantin Nikolajevič idealizirao, nije bila barbarska država, okupatorska i nepravedna, a pogotovo ne kao što je to rekao Solovjov: „imperij neljudskog Boga“. Istok je također ostavio odlučujući utjecaj na formiranje Leontjevljeva odnosa prema Slavenima i slavenskom pitanju. Ogorčen je izjavio da su balkanski Slaveni svojim ponašanjem dokazali da je njihov konačni cilj ostvarenje buržoaske republike te kompletno suobličavanje Europljanima, odnosno preobraženje u njihove karikature. Upravo za vrijeme boravka na Balkanu, mislilac je otkrio da se među Slavenima ne može više naći duhovne originalnosti, jer je već sve prezasićeno liberalnim europeizmom i to u mnogo većem stupnju nego u Rusiji. Od tada je Leontjev postao sumnjičav i prema ruskim panslavistima koji su težili prema nepromišljenom ujedinjavanju s liberalnim i europeiziranim Slavenima što bi, smatrao je, moglo biti kobno za Rusiju. Otada je kritika panslavizma postala jedna od glavnih struja njegove političke misli. Leontjev je očitovao svoj kritički stav prema Slavenima već za vrijeme diplomatske službe, premda mu je tek nakon nekoliko godina dao teorijske dimenzije. Naime, šezdesetih godina 19. stoljeća započeo je spor između bugarske crkve i carigradskog patrijarha (prošireno se taj spor promatralo u nacionalnim kategorijama kao grčko – bugarski spor), koji je godine 1870. doveo do shizme Bugarske crkve od patrijarhata. Sukob se vrtio oko osnivanja nezavisne crkvene organizacije na teritoriju Bugarske što je turski sultan i dopustio, naravno, ne pitajući carigradskog patrijarha, koji je dotada bio glava crkve u Bugarskoj. Naposljetku je Anthimos IV. bacio anatemu na Bugare. Leontjev je, suprotno službenom stavu Moskve, odlučno zauzeo stav, stajući na stranu Grka i patrijarhata. Smatrao je da su Grci više pravoslavni i optužio Bugare da iskorištavaju crkvu za postizanje svojih partikularnih političkih interesa i podvrgavanje religije nacionalnim pitanjima. Bugari se nisu borili za svoju crkvu, oni su bili spremni potresti cijelu crkvu, ugroziti njezino postojanje, narušiti načela na kojima počiva da bi postigli korist za svoju nevažnu i ničemu potrebnu nacionalnost“. Kada se potkraj šezdesetih godina diplomatska karijera Leontjeva približavala kraju, nastupila duhovna kriza. Naime, u lipnju 1871. godine, dok je boravio u Solunu, Leontjev je naglo i ozbiljno obolio. Smatrao je da simptomi upućuju na koleru, no nikakvi lijekovi nisu mogli popraviti njegovo zdravstveno stanje zato je očajnički zaključio da je došao smrtni čas. U tom stanju obratio se ikoni Majke Božje koju mu je neki prijatelj donio s gore Atos, zavjetovavši se da će, ako prizdravi, postati monahom. U nekoliko dana simptomi bolesti su nestali. Sam Leontjev ovako opisuje tu odluku i događaj: 54

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

Poslije tih događaja Leontjev je samovoljno napustio službu konzula i otputovao na svetu goru Atos gdje se posvetio pisanju. Tamo su nastali njegovi prvi članci na temu istočne politike i ortodoksije: Panslavizam i Grci i Panslavizam na Atosu. Međutim, njegova spisateljska djelatnost prolazila je bez ikakvog odjeka. Preradikalna kritika osudila ga je na idejnu usamljenost: udaljio se od slavenofila i panslavista koji nisu mogli prihvatiti njegovu krajnje negativnu ocjenu slavenske politike. Za vrijeme boravka na Atosu, Leontjev je nakon dubljih teoloških, filozofskih i religijskih lektira zacrtao plan svoga najvažnijeg djela pod naslovom: Bizant i slavenstvo − pokušaj teoretskog komentara istočne politike Rusije na temelju vlastite filozofije povijesti. Djelo je nastalo pod utjecajem dvaju načela koja su uvijek vladala njegovim umom: estetike i pravoslavlja u izdanju monaha s brda Atos. Godinu dana kasnije pisac je predstavio rukopis djela u diplomatskim krugovima Carigrada, nadajući se da njegova povijesna hipoteza postigne sličan uspjeh kao i teorija kulturalno – povijesnih tipova Nikolaja Danilevskog, međutim ni tada ni ikad ništa se od tih nadanja nije ispunilo. Budući da se na Atosu Leontjev nije uspio zamonašiti, vratio se u Rusiju da bi ispunio položeni zavjet. Nekoliko puta pokušavao je započeti novicijat, međutim razdirali su ga: „religiozni strah pred smrću i estetska očaranost svijetom“. Leontjev se vratio u Rusiju, no odmah se razočarao ruskom stvarnošću koja je iz perspektive Grčke i Turske izgledala možda zanimljivije. Istina je da je za vrijeme boravka izvan Rusije bio sklon idealiziranju svoje domovine: njezine kulturne samostalnosti, političke veličine i neovisnosti o zapadu, no tih prvih nekoliko mjeseci brzo je raspršilo tu iluziju. K tome i osobni neuspjeh… Iako je uvijek bio jako uvjeren u svoj talent pisca, za vrijeme njegova života nitko i nikad ga nije primijetio. Tek je Mihail Pogodin pomogao Leontjevu u objavljivanju njegova najvažnijeg djela u jednom malo poznatom časopisu.17 Međutim, djelo nije izazvalo nikakvo zanimanje i nikakvu raspravu koju je autor očekivao. Leontjev je stalno imao financijskih poteškoća. Budući da i njegovo rodno imanje nije donosilo nikakvog prihoda nego samo gubitke, odlučio ga je prodati. Na taj paradoksalan način sam je život izrugao ono što je njemu bilo toliko važno i što je toliko veličao: plemstvo, elitizam, aristokraciju. Leontjev je izgubio status „aristokrata“ i morao je, unatoč svojim uvjerenjima, postati dio novonastajuće klase: intelektualaca. Iako je mnogo polemizirao upravo s ruskim intelektualcima, paradoksalno je postao uzornim intelektualcem onog vremena. U veljači 1878. godine Leontjev je upoznao Vladimira Solovjova. Solovjov je već tada bio dosta poznat kao mlad, ali izuzetan filozof, blizak slavenofilima kao autor slavne disertacije Kriza zapadne filozofije. Solovjovljeve ideje bitno su utjecale na Leontjevljev intelektualni život. Smatrao je da je Solovjov genij i prorok, najistaknutija ličnost ruske misli i duhovnosti. Pod utjecajem toga mladog filozofa, Leontjev je revidirao neke od svojih filozofskih i političkih stavova. 17

„Чтения в Обществе истории и древностей российских“

55

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

Posebno su Solovjovljeva djela osamdesetih godina: Povijest i budućnost teokracije i Rusija i sveopća crkva na Leontjeva ostavila veliki utisak. Dvojicu filozofa povezivao je, prije svega, ideal univerzalističke teokratske monarhije, kojoj bi crkva bila glavni povijesni faktor i temelj političkog reda. Čini se da je Leontjev ove zaključke postigao samostalno, nalazeći kod Solovjova preciznije formulacije poduprte filozofskim i teološkim znanjem. Leontjev je počeo simpatizirati i katoličke sklonosti Solovjova u kojima je pronašao teološko utemeljenje svoje apoteoze papinstva i Rimske crkve kao snažnih političko – duhovnih sila. Čak je branio Solovjova pred slavenofilima i nacionalistima koji su ga optuživali za antirusizam i podržavao ga je u stavovima da religija mora biti iznad nacionalnih interesa. Približio se također Solovjovljevim ekumenskim težnjama . Vladimir Sergejevič utjecao je na Leontjeva u još jednom važnom pitanju: pitanju odnosa prema Rusiji – postajao je sve kritičniji, da bi se konačno u potpunosti složio s tvrdnjom da u Rusiji zaista nema ništa kreativnog ni originalnog jer je već postala posve dio „europske civilizacije“, izgubivši svu kulturnu posebnost. Solovjov je uspio u Leontjevu poljuljati vjeru u samostalnu, neeuropsku kulturu Rusije. Ipak, mjesec dana prije svoje smrti Leontjev, koji je Solovjovu mogao oprostiti mnogo toga (njegovo antislavenofilstvo, napade na Danilevskog, nevjeru u Rusiju), nije mu mogao oprostiti da se na predavanju u Moskovskom psihološkom društvu18, kako je smatrao, opredijelio za stranu liberalno – demokratskog napretka i skoro poistovjetio kršćanstvo s „bezbožnim“ humanizmom. Pod kraj osamdesetih, naime, grof Nikolaj Golicin predložio je Leontjevu posao u redakciji Varšavskog dnevnika . Pisac je tu prepoznao priliku koja mu je mogla riješiti tešku materijalnu situaciju i osigurati trajni prihod premda je prezirao novinarstvo. Tu je objavio niz članaka u kojima su na vidjelo izašle njegove konzervativne ideje, koje su šokirale čak i deklarirane desničare. Tu je smišljeno njegovo famozno geslo „zamrznuti Rusiju da ne istrune“. U tim istim novinama prvi put je napao Dostojevskog za njegovo „ružičasto kršćanstvo“. Nakon nekoliko mjeseci ipak se vratio u Moskvu, gdje je morao je prihvatiti posao cenzora – još više ponižavajući. Na tom je položaju radio sve do 1887. sa stalnom plaćom, koja mu je, iako nije bila velika, ipak omogućavala uzdržavanje obitelji. Osim toga, budući da je brzo obavljao svoje obaveze, imao je vremena za ono što je volio: književnost. Negdje u tom periodu započelo je njegovo poznanstvo s filozofom i psihologom Pjotrom Astafjevom, profesorom u gimnaziji. Leontjev je bio stalni posjetitelj Filozofsko – književnih petaka koje je Astafjev, za svoje prijatelje i najuži krug učenika, organizirao u svojoj kući. Astafjev se posve slagao s Leontjevljevim koncepcijama, napose u područjima 18

Solovjovljev govor О причинах упадкп средневекового миросозерцания (Об упадке средневекового миросозерцания), izdan tek nakon smrti (Вопросы философии и психологии, 1901, 56), izazvao je zaista mnoge kontroverzije. U njemu je predstavio kritičnu viziju povijesnog kršćanstva tvrdeći da se Kristov duh (nadahnuće) objavljivalo i u djelima onih koji su dali svoj doprinos napretku koji vodi čovječanstvo prema općoj sreći.

56

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

filozofije povijesti i filozofije kulture. U svojim predavanjima često se nadovezivao na Leontjevljeve ideje, kojima je davao filozofski oblik i preciznost. Obojici su bile bliske ideje samostalnosti nacionalnih organizama, obojica su kritizirala modernu buržoasku civilizaciju, optužujući je za gubljenje duhovne dubine i raznolikosti, za kozmopolitizam i egalitarizam. Na sličan su način doživljavali i ideju napretka koja formira novi utilitaristički orijentiran tip čovjeka i briše sve razlike između zasebnih, nacionalnih organizama. „Petcima“ kod Astafjeva se oko Leontjeva počela okupljati mala grupica gimnazijalaca i studenata koje je fascinirala osoba konzula – pisca s kontroverznim idejama. Nakon toga, počeli su se okupljati kod Leontjeva na zasebnim susretima. Usamljeni i nikad shvaćeni mislilac napokon je našao krug osoba, koje su se zanimale za njegove ideje. Stalan posao je Leontjevu omogućio ostvarivanje njegova sna: ulazak u manastir gdje se uselio u malu kućicu blizu samostana. Monasi su je zvali „konzulovom kućicom“. Njegov duhovnik bio je famozni „sveti starac“ Ambrozije, onaj isti kojem su hodočastili Dostojevski, Tolstoj i Solovjov. Dostojevski je Ambrozija ovjekovječio u liku starca Zosime, „ruskog monaha“ u romanu Braća Karamazovi – iako je Leontjev uvijek tvrdio da Zosima nema nikakve veze sa starcem Ambrozijem i da ga je Dostojevski izmislio da propagira doktrinu vedre kršćanske ljubavi, koja je u apsolutnoj suprotnosti s pesimističkim duhom autentičnog pravoslavlja i duhom „svetih staraca“. Život u samostanu pod duhovnim vodstvom monaha ipak nije promijenio Leontjevljeva zanimanja. Ostao je kao i prije nezavisan, mislilac slobodan od svih utjecaja, čvrsti kritičar stvarnosti. Podloživši svoj život volji „svetih staraca“ dopustio si je slobodu misli, naravno, u granicama tradicije i dogme pravoslavlja. Potkraj života Leontjev se počeo zanimati za socijalističke ideje, svjestan da je pobjeda socijalizma neminovna. Bila je to za njega grozna vizija, isto tako grozna kao i prije vizija pobjede buržoazije i civilizacije „osrednjih ljudi“. Smatrao je da će socijalizam dovesti do novog oblika ropstva, novog feudalizma centralizacije, društvenog raspada i podređivanja pojedinaca zajednici. Dana 23. kolovoza 1891. godine Leontjev je tajno položio redovničke zavjete i primio ime Kliment, ispunivši tako prisegu koju je dao prije dvadeset godina. Paradoksalna je činjenica da je takav estet i ljubitelj svega što je lijepo i snažno, kritičar čiste moralnosti koji je mnogo puta za vrijeme svoga života zastupao ideje koje su ga ubrzo proslavile kao „Nietzschea Istoka“, svrhu svojeg života našao u samostanu. No upravo ga je ljubav prema životu dovela do vrata Optinske pustinje: samostan je bio utočište pred smrtonosnom banalnošću malograđanske civilizacije i spasenje „ljepote života“, koja je za njega predstavljala najvišu vrijednost. „Pobjegao je od smrti u samostan, vidjevši da u toj epohi (…) svugdje trijumfira smrt, raspad, nekakav odvratan proces truljenja“ – rekao je kasnije Rozanov. S druge je strane Leontjev, s objektivizmom svojstvenim njegovoj liječničkoj naobrazbi, bio svjestan neminovnosti tjelesne smrti. Njegova je pažnja uvijek bila 57

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

usredotočena na problematiku smrti i propasti s ciljem istraživanja procesa raspadanja društvenih organizama – zbog toga je sam sebe prozvao: patolog civilizacije. Fenomen smrti doživljavao je vrlo osobno i njezina neminovnost vodila ga je prema očaju. Zato je pokušavao spasiti neki oblik svojega postojanja, života, ali već u drugom svijetu: „Htio je spasiti dušu budući da se, nažalost, tijelo spasiti ne može“ - samostan je trebao biti nekakva garancija budućega života, spasenja od nužnosti smrti.

Narodnjaci - narodniki Zemljišna (agrarna) reforma (Крестьянская реформа) Aleksandra II. stupila je na snagu 19. veljače 1861. nakon nekoliko godina priprema. Snagom tog zakona 22.558.748 ruskih seljaka je steklo osobnu slobodu: nisu mogli biti više predmet kupoprodaje, zaloga i donacije. Zemljoposjednici su izgubili pravo bilo na preseljavanje ili kažnjavanje seljaka. Seljaci su dobili pravo da se bave proizvodnjom i trgovinom, sklapaju ugovore, školuju se, sklapaju brakove, stječu imovinu, prijelaze u druge staleže. Bojeći se nemira, nekontroliranih kretanja cijelih skupina seljaka, masovnog napuštanja zemlje i problema s ubiranjem poreza, vlasti su pripisale seljake općinama (община). Samo one su mogle kupovati zemljišta i davati dozvole za dužu odsutnost seljaka. Napuštanje općine do 1893. godine bilo je jako komplicirano, a nakon toga postalo je posve nemoguće. Dakle nakon 19. veljače 1861. seljaci su bili oslobođeni od omraženih zemljovlasnika, zahvaljujući čemu je nestao najgori oblik iskorištavanja, no u isto vrijeme, seljak je u mnogočemu ostao izoliran od ostatka društva te još uvijek vezan za zemlju. Osim toga, nameti za otkupljivanje zemlje dodijeljene seljacima bili su preveliki, što je rezultiralo sve većom zaduženošću sela, koju je vlada anulirala nakon 1907. Nepovjerenje prema vlastima i strah da bi se situacija mogla okrenuti u stanje prije reforme nisu među seljacima zasigurno poticali duh poduzetništva i volju za investiranjem u zemlju. Detaljne odredbe koje su regulirale njihov društveni položaj sprečavale su razvoj građanske svijesti među njima i to da aktivnije sudjeluju u društvenom životu. U tim novo nastalim uvjetima radikalni pokreti počeli poprimati narodnjačka obilježja. Pojam narodnictv o (народничество) zahtjeva prije svega svoju definiciju. U najširem smislu taj termin određuje „agrarni socijalizam“ druge polovice XIX. stoljeća, koji je zastupao tezu da ruski narod može preskočiti kapitalističku fazu razvoja te preko obrtničkih udruga i seljačkih obščina zakoračiti u epohu socijalizma.

58

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

PJOTR LAVROV Pjotr Lavrov (1823.-1900.), istaknuti teoretičar narodnjactva i jedan od najplemenitijih likova ruskog revolucionarnog pokreta. Rođen u bogatoj plemićkoj obitelji. Završio Mihajlovsku akademiju topništva u Peterburgu, nakon čega je predavao matematiku na vojnim akademijama u Petreburgu. Napredovao je do stupnja pukovnika. U isto se vrijeme bavio filozofijom i socijologijom. 1860. godine objavio je svoju prvu knjigu Skice problematike praktične filozofije (Очерки вопросов практической философии), nastupajući kao zagovornik „antropologizma“. U to se vrijeme Lavrov približio krugu revolucionara grupe Zemlja i sloboda (Земля и Воля) prvog razdoblja (1861. - 1984.). Godine 1866. na valu represija protiv demokratskih pokreta u vezi sa atentatom Karakozova, Lavrov je bio uhapšen i prognan. U Zemlja i sloboda (Земля и Воля) I. razdoblju 1868. - 1869. objavio je u Osnivači I. organizacije bili su Aleksander Hercen i časopisu Tjednik (Неделя) niz Nikolaj Černiševski. Program i akcijski plan pripremili su Povijesnih pisama, koja su ga Hercen i Ogarev, koji su si kao cilj postavili pripremiti učinile veoma popularnim među seljačku revoluciju i stvaranje demokratske vlade. Revolucija je trebala stati na kraj autokracije cara i dati revolucionarnom mladeži. Nakon seljacima zemlju. Članovi organizacije bili su raspršeni, što je uspio pobjeći u inozemstvo uglavnom po gradovima stvarajući 13 - 14 kružoka. povezao se sa Internacionalom i Najučinkovitiji su bili Moskovski i Petersburški krugovi. Brojnost svih članova računa se na oko 3000 ljudi. Ljeti sudjelovao je u Pariškoj komuni. U 1862. carske su vlasti ozbiljno oslabile organizaciju to je vrijeme ostvario prijateljsku uhitivši lidere Černiševskog i Pisareva. U 1863. vezu s Marksom i Engelsom. U organizacija u skladu sa svojim planovima pokušava organizirati seljački ustanak. Nažalost, car koji je Zürichu je izdavao revolicionarni proglasio zakon o ukidanju kmetstva upropastio je te časopis Naprijed (Вперëд), gdje je planove. Vjerujući u nastavak carskih reformi umjereni osuđivao načelo opravdavanja svih aktivisti organizacije napustili su je tako da je početkom 1864., prva Zemlja i Sloboda prestala sredstava u revolucionarnoj borbi i djelovati. nastupao protiv prenagljenosti, II. organizacija nastaje iz inicijative m. ost. Plehanova. naglašavajući da revoluciju treba Članovima je bilo jasno da put razvoja Rusije mora biti dobro pripremiti. Pretpostavljao je različit od kapitalizma. Organizacija je računala na seljake (nije vjerovala radničkoj klasi) želeći predati svu društvene ciljeve političkim zemlju u njihove ruke, uvesti lokalnu samoupravu, ciljevima. Nakon atentata na cara slobodu vjeroispovijesti i pravo nacija na Aleksandra II. pristupio je samoodređenje. Put do ostvarenja tih ciljeva: terorizam, agitacija, širenje anarhizma, prosvjedi. Zbog Narodnoj Slobodi a nakon njezina nezainteresiranosti seljaka i sukoba oko metoda borbe zatvaranja posvetio se (terorizam ili agitacija) organizacija se raspada na dvije, znanstvenome radu na polju Narodna Sloboda i Crna Raspodjela. sociologije. Umro je u Parizu kao 59

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

međunarodni autoritet, poštivan od svih socijalista, bez obzira na provenijenciju. Kako je spomenuto, najveći utisak na revolucionarnu mladež su ostavila njegova Povijesna pisma o cijeni napretka. Kako je tvrdio: „Čovječanstvo je moralo jako skupo platiti to da nekoliko mislilaca razmišlja o njegovom napretku. Osobni napredak privilegiranih pojedinaca plaćen je teškim radom i trpljenjem naroda koji je generacijama iskorištavan. To je dug koji treba platiti.“ Te su riječi pogađale srca progresivne plemićke mladeži koju je mučila grižnja savjesti zbog društvenih nepravdi. Pitanje koje je Lavrov nametnuo glasilo je: „Što je napredak?“ U kojem smjeru treba zakoračiti onaj koji barem djelomično želi vratiti svoju dug prema radničkom narodu? Prihvaćanje te obaveze značilo je prije svega odbacivanje teorija koje su napredak gledale kao na objektivan tijek stvari prema kojem trpljenja određenih klasa su nuspojava „objektivnih“ povijesnih zakonitosti ili „objektivnih“ tvrdih zakona političke ekonomije. Tako nastaje „subjektivna sociologija“ Lavrova: „subjektivni“ ideali suprotstavljaju se „objektivnom“ tendencijama razvoja putem: • eticizma – svaki čovjek ima pravo prosuđivati pojave sa svojeg gledišta i protestirati pred „objektivnim“ zakonima povijesti kada je riječ o ljudskom trpljenju • odbacivanja mogućnosti objektivne spoznaje u društvenim znanostima: društvena i sociološka spoznaja ovisna je o društvenom položaju, emocijama i političkim opcijama • filozofije povijesti (praktična filozofija) – „subjektivni“ čimbenik (kritički razmišljajući pojedinac, stranka, intervencija države i sl.) mogu se učinkovito suprotstavljati smjeru povijesnog razvoja, mijenjati stvarnost utjelovljujući „subjektivne“ ciljeve. Napredak nije objektivan i nužni zakon povijesnog razvoja – tvrdio je Lavrov. Takvi zakoni ne postoje, povijesni događaji su uvijek individualni i neponovljivi. Interpretacija povijesti je uvijek subjektivna i ovisna o društvenom idealu, a prema njemu povijesni fenomen dobiva kvalifikaciju i ocjenu. Napredak znači pridodati kaosu povijesnih događaja, koji sami po sebi nemaju neki smisao, kategoriju urednosti. Samo konkretan čovjek prema svojim idealima može pridodati smisao besmislu povijesti. Svaki pojedinac je pozvan kritički analizirati i preobražavati sebi suvremenu kulturu, koju je Lavrov shvaćao kao nazadnu, statičku strukturu utemeljenu na religiji, tradiciji i običajima koja funkcionira upravo bez kritičkog razmišljanja i svijesti pojedinaca. Kada se pojavi kritički razmišljajući pojedinac, događa se preobrazba „kulture“ u „civilizaciju“ – dinamičku strukturu u kojoj mjesto religije zamjenjuje znanost, a običaje zakon. Njezin razvoj nije više „organski“, spontani i nesvjestan, nego određen intencionalnim djelovanjem čovjeka. To je tipičan primjer racionalnog idealizma, koji je kritičkoj misli pripisivao odlučujuću ulogu u povijesnom razvoju. Suvišno je nadodati da su „kritički razmišljajući

60

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

pojedinci“ pripadali narodnjačkim intelektualcima.

NIKOLAJ MIHAJLOVSKI Za razliku od Lavrova, Nikolaj Mihajlovski (1842. - 1904.) nije bio revolucionar, a svoj ogromni moralni i intelektualni autoritet je dugovao svojem spisateljskom radu. Najveću vrijednost imaju njegovi radovi s područja sociologije. Prve okvire svojeg sociološkog sustava, koji je Mihajlovski branio sve do kraja, iznosi u svojem djelu Što je napredak?, gdje se kritički osvrće na Spencerovo poimanje napretka te tvrdi da napredak društva nije nužno povezan s napretkom pojedinca. Zajedno sa Spencerom, Mihajlovski je prihvatio zakon Baera19 koji je napredak u svijetu definirao kao prelazak od jednostavnosti prema složenosti, međutim, njegovi su zaključci bili posve suprotni od Spencerovih. Prema zakonu Baera Spencerov ideal „organskog društvenog razvoja“ ostaje u suprotnosti s idealom fizičkog i duhovnog razvoja pojedinca. Organski tip razvoja društva pretpostavlja društvenu diferencijaciju i sukladno tome lišava pojedince njihove svestranosti i integralnosti te ih svodi na ulogu instrumenata fiktivnog organizma. Raznolikost i složenost društva je obrnuto proporcionalna raznolikosti i složenosti realnih pojedinaca. Prvotno je, naime, društvo bila homogena masa u kojoj je svaki pojedinac bio svestran i raznolik, „ujedinjujući u sebi sve sile i sposobnosti koje mogu nastati na toj razini kulture i u tim određenim uvjetima“, živeći primitivnim, ali punim životom, razvijajući u sebi ravnomjerno sve mogućnosti koje u njemu drijemaju, razvijajući tako cjelovitu osobnost. Podjela poslova i društvena diferencijacija srušile su ovu ravnotežu i preobrazile ljude u specijalizirane „organe“ društvene cjeline. Razvoj te cjeline isključuje razvoj pojedinaca, što se događa zbog ovisnosti diferencijacije organizma o „integraciji“ (pojednostavljivanju) njegovih pojedinih organa, s time što je pojedinac realni organizam koji osjeća zadovoljstvo i trpljenje; prema tome, njegovo dobro bi trebalo služiti kao mjerilo napretka. Takvo razmišljanje je bilo potkrijepljeno koncepcijom koja je tumačila povijest čovječanstva i njegovu intelektualnu evoluciju pomoću formi organizacije rada, odnosno razvojem i tipovima organizacije rada, to jest, kooperacije kao čimbenika koji raščlanjuje ljudsku osobnost. Prvo razdoblje povijesti Mihajlovski naziva antropocentričkim. Tada je čovjek promatrao sebe kao stvarno, objektivno i apsolutno središte prirode i sve pojave koje su se u njoj događale tumačio u odnosu na sebe (zbog toga antropomorfizam u ondašnjim 19

Karl Ernst von Baer (1792.-1876.) – njemački prirodoslovac, rođen i živio u Estoniji, začetnik embriologije, od 1826. član Peterburške Akademije Znanosti.

61

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

religijskim koncepcijama). Na samom početku tog razdoblja nisu postojale nikakve forme kooperacije, a kada je instinkt za samoodržanjem prisilio ljude da se povežu u grupe nastale su dva temeljna oblika suradnje: jednostav na i složena kooperacija. Pralik prve Mihajlovski vidi u „slobodnoj grupi lovaca“, a pralik druge u patrijarhalnoj obitelji koja uvodi podjelu na „muške“ i „ženske“ poslove i u kojoj žena biva podređena autoritetu muškarca. Jednostavna kooperacija ne zahtijeva specijalizaciju za izvršavanje zadataka te ne povlači za sobom društvenu diferencijaciju – pojedinci tu mogu očuvati svoju „različitost“ (svestranost i cjelovitost), dok grupa ostaje homogena. U slučaju složene suradnje događa se suprotna pojava: „Članovi grupe gube (svaki svoj) dio svoje individualne različitosti, postaju više homogeni, dok grupa dobiva više ili manje naglašeni karakter različitosti. U prvom slučaju imamo homogeno društvo sastavljeno od raznolikih, jednakih, slobodnih i neovisnih članova; u drugom slučaju – raznoliko društvo sastavljeno od nejednakih, lišenih slobode, specijaliziranih i hijerarhijski sebi podređenih članova“. Jednostavna suradnja omogućavala je fizičku i duhovnu evoluciju pojedinaca dok je složena suradnja započela proces napretka društva koji degradira čovjeka. Na taj je način raspodjela poslova u obitelji povećala fizičke i duhovne razlike između spolova, lišavajući bilo ženu bilo muškarca njihove prvotne svestranosti. U antropocentričkom razdoblju dominirala je jednostavna kooperacija koja je bila istisnuta složenom kooperacijom pa je tako započelo drugo veliko razdoblje – ekscentrično. To je ime po shvaćanju Mihajlovskog trebalo otkriti tip percepcije svijeta vlastit ljudima osakaćenim specijalizacijom: raščlanjena osobnost povlači sa sobom raščlanjenu viziju svijeta – stvarnost se raspada na niz autonomnih disciplina, policentrizam zamjenjuje antropocentrizam, priroda i društvo čovjeku izgledaju kao nekakve strane, „objektivne“, vanjske sile. U uvjetima jednostavne suradnje, zajednički i svima jasan cilj je stvarao osjećaj solidarnosti i uzajamno razumijevanje među članovima društva dok u uvjetima složene suradnje zajednički cilj djelovanja ostaje nedohvatljiv sve dok se ne rasprši u niz partikularnih, sasvim zasebnih, autonomnih ciljeva; teorija se odjeljuje od prakse, znanost, umjetnost i proizvodnja materijalnih dobara prestaju služiti čovjeku i postaju autonomni ciljevi. „Ljudi se uzajamno ne razumiju premda su međusobno najuže povezani, što vodi prema podjeli društva na izolirane grupe sa suprotnim interesima te gubitku svakog osjećaja općedruštvene solidarnosti. Analogno se događa i na području znanosti koja se s jedne strane razvrstava na specijalizirane discipline, a s druge strane postaje metafizika, to jest apstraktna spoznaja, odvojena od čovjeka. Sile i djelatnosti koje su nekoć bile sile i djelatnosti svestrane i cjelovite ljudske osobe u ekscentričnom razdoblju odvojile su se od čovjeka i započele su živjeti svojim, samostalnom životom sukobljavajući se međusobno. Ovdje se lako može primijetiti sličnost s idejama alijenacije mladoga Marxa. Dominacija složene kooperacije nije uspijela potpuno uništiti jednostavnu kooperaciju i ispravne tipove društvenih veza utemeljenih na jasnom shvaćanju svrha i ciljeva rada. Mihajlovski je naime smatrao da se ta jednostavna kooperacija može obnoviti 62

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

i preporoditi otpočinjući novo, veliko razdoblje u povijesti čovječanstva: subjektivno antropocentričan. U njemu će čovjek znati da objektivno nije središte svijeta; on će ipak priznati da „subjektivno“ ima pravo i obavezu smatrati sebe takvim središtem i gledati na svijet s vlastite, ljudske perspektive, s točke gledišta živog, osjećajućeg i nepodijeljenog „cjelovitog pojedinca“. Rezime tih razmišljanja je bila nova definicija napretka: „Napredak je postupno približavanje idealu cjelovitog pojedinca, moguće najpotpunijem i najsvestranijem načinu podjele rada među ljude. Nemoralno, nepravedno, štetno i neshvatljivo je sve ono što umanjuje raznolikost društva, samim time uvećavajući raznolikost pojedinih njegovih članova“. Gornja formula je sažetak seljačke utopije koju je stvorio intelektualac - narodnjak – utopije koja idealizira naravno seljačko gospodarstvo koje još nije uvučeno u mehanizam kapitalističkog tržišta i koje nije podvrgnuto „društvenoj podjeli rada“. Ruski seljak, slično prvotnom čovjeku, živi ubogim, ali punim životom, on je samodostatan, dakle neovisan i svestran, a ne prikovan uz samo jedan način rada. On vlastitim snagama, iskorištavajući sve svoje sposobnosti namiruje sve svoje potrebe – on je seljak, ribar, pastir i umjetnik. Seosko društvo je egalitarno, homogeno i upravo zato njegovi su članovi raznoliki. Institucionalizirani izraz takvih veza je općinska zajednica (община). Mihajlovski je ipak bio svjestan da je realno postojeća općina daleko od njegovog ideala, no on je to tumačio destruktivnim vanjskim utjecajem te niskom razvijenošću jednostavne kooperacije – on je razlikovao tip i stupanj društvene razvijenosti. Po stupnju razvijenosti općina zaostaje pred kapitalističkom tvornicom, međutim, pretječe ju beskonačno s obzirom na tip razvoja; analogno tome i Rusija – zemlja seljaka – ustupa mjesto kapitalističkoj Europi po stupnju razvoja, no nadilazi je s obzirom na tip: osobnost zapadnog čovjeka je više razvijena, ali je nižeg tipa s obzirom na „cjelovitu osobnost“ ruskog seljaka. Te su ideje, naravno, izazvale reakciju drugih narodnjaka i tako je Lavrov replicirao Mihajlovskom upozoravajući da bi dokidanje podjele rada za sobom povlačilo zaustavljanje razvoja znanosti i tehnike; apsolutna homogenost društva isključuje pojavljivanje „kritički razmišljajućih pojedinaca“, koji unose nove ideje i tako se razlikuju od drugih ljudi. Društvo Mihajlovskog je društvo koje stagnira. Argumentacija Lavrova nije uvjerila Mihajlovskog, koji je svoju kritiku napretka pooštrio i radikalizirao. Od 1869. godine usredotočio se na kritiku Spencerova idealiziranog kapitalizma, a brzi razvoj kapitalizma u Rusiji sedamdesetih godina još je više senzibilizirao Mihajlovskog na negativne aspekte novog društvenog poretka, a s druge strane, pomogao mu je otkriti neke aspekte srednjeg vijeka: sličnost zanatskih cehova i seoske općine: to su udruženja ljudi, a ne kapitala. Može se slobodno postaviti teza da je Karl Marx imao veliki utjecaj na formiranje nazora Nikolaja Mihajlovskog, koji je u Kapitalu pročitao dramatičan opis izvlaštenja neposrednih proizvođača, lišavanja ih sredstava proizvodnje i oduzimanja im vlasti nad vlastitom proizvodnjom, dakle oduzimanja „samostalnosti“ i individualne „cjelovitosti“ te 63

Povijest ruske filozofije

Konzervativne ideje

pretvaranja ih u „organe“ podvrgnute cjelini društva (to jest mehanizmu kapitalističkog tržišta). Prema Marxovoj shemi, kapitalizam dokida „srednjovjekovne oblike proizvodnje“ (t.j. posjedovanje sredstava proizvodnje od proizvođača) i tek socijalizam ponovno vraća proizvođačima sredstva proizvodnje. Slično drugim narodnjačkim ideolozima, Mihajlovski je zaključivao da bi Rusija nekako trebala izbjeći kapitalističku fazu i industrijalizaciju na engleski način te da je najkraći put koji Rusiju vodi u socijalizam „razvijanje onih odnosa prema radu i vlasništvu koje već postoje premda u vrlo primitivnom obliku“. Zaključak je bio paradoksalan: radničko pitanje u Europi je revolucionarno pitanje (treba prenijeti sredstva proizvodnje na radnike) dok je u Rusiji to konzervativno pitanje: rješenje se sastoji u zadržavanju sredstava proizvodnje u rukama radnika i osiguravanje prava vlasništva današnjim vlasnicima. Zaključak, dakako, suprotan marksizmu. Jednom riječi, možemo filozofiju Mihajlovskog nazvati retrospektivnom utopijom ili „sociološkim romanticizmom“.

64

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Poglavlje 6

Društveni radikalizam Takozvane „šezdesete“ godine 19. stojeća označavaju prekretnicu u povijesti suvremene Rusije, a započinju zapravo 1855., porazom Rusije u Krimskome ratu te naglom smrću cara Nikolaja I. i traju do 1866., kada je revolucionar Dimitrij Karokozov pokušao atentat na cara Aleksandra II. Vrhunac određuje sigurno godina 1861. – dokidanje kmetstva, a u isto vrijeme godina najveće revolucionarne napetosti – te se godine naime oformila prva općeruska revolucionarno - demokratska organizacija Zemlja i Sloboda20. Nakon agrarne reforme tenzije su pale. Ustanak u Poljskoj 1863. ojačao je konzervativce i nacionaliste dok je vlast nastavila s reformama, uvodeći lokalnu samoupravu 1864. i reformu sudstva, a 1865. je čak djelomično dokinuta cenzura. Reforme su bile popraćene povećanjem represija spram progresivnih aktivista tako da atmosfera uopće nije pogodovala demokratskim krugovima. Nakon Karakozovog atentata, na „nihiliste“ se histerično okomio ne samo konzervativni, već i liberalni tisak. U Rusiji je započeo period brzog gospodarskog napretka. Nakon poraza pod Sevastopoljem u Krimskome ratu postalo je jasno da je došao kraj Svetoj alijansi, jer njen glavni stup, veliko Rusko carstvo, stoji na klimavim nogama. Smrt Nikolaja I., simbola starog režima, bila je prihvaćena s olakšanjem i nadom da će novi car započeti s reformama. Nastupilo je razdoblje „smekšavanja“ političke vlasti nakon tvrde vladavine cara Nikolaja I. koji je demokratsku scenu ostavio praktički bez lidera. Međutim, atmosfera uzvišenog optimizma nije trajala dugo. Radikalni demokrati bili su razočarani nedosljednošću vlasti i polovičnošću provođenih reformi. Na političkom planu dogodila se važna pojava raskida dotadašnjeg saveza radikalne i liberalne opozicije caru Nikolaju: programske razlike nisu se odnosile samo na sredstva nego i na ciljeve promjena. Zbog toga što u Rusiji nije bilo snažnog građanstva koje bi moglo biti nositelj reformi, niti liberalna niti radikalna opozicija nisu bile „buržoaskog“, već plemićkoga karaktera. Zbog civilizacijskog jaza koji je dijelio rusko seljaštvo od „prosvijetljenih“ europeiziranih slojeva društva, ono nije moglo biti baza društvenoga pokreta – to su 20

Usp. str. 56.

65

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

postajali mladi narodni intelektualci: sinovi nižih državnih službenika, pravoslavnog klera, degradiranog plemstva, građanstva i seljaka koji bili namješteni u državnim službama. Svjetonazori radikalnih demokrata šezdesetih godina bili su slični francuskom prosvjetiteljstvu 18. stoljeća: ljudska narav bila je suprotstavljana različitim praznovjernim uvjerenima feudalnog društva, a sam stil vođenja filozofije je bio vrlo borben stalno suprotstavljajući „ono što bi trebalo biti onome što jest“.

Nikolaj Černiševski Nikolaj Černiševski (1828. - 1889.) je bio bez sumnje središnji lik „epohe šezdesetih godina“. Kao sin pravoslavnog svećenika u početku se pripremao za duhovnu „karijeru“, koju je zabacio posvetivši se znanosti. Studirao je na Peterburškom sveučilištu gdje se susreo sa kružokom Petraševskoga. Novi filozofski i društveni nazori sukobljavali su se u njemu sa kršćanstvom. U početku je čak pokušavao pomiriti nekako svoju vjeru s idejama socijalista i komunista – 1848. je molio za duše streljanih revolucionara. Malo kasnije, pod utjecajem Saint - Simona i njegovih učenika povezivao je ideje utopijskog socijalizma s koncepcijom „novog kršćanstva“ u iščekivanju „novoga mesije, nove religije i novoga svijeta“. Kasnije mu se javljaju sumnje je li Isus Krist zaista „djelovao kako treba?“ – budući da ipak nije uspio riješiti problem gladi u svijetu. Vidljivo je dakle da je kršćanstvo prestalo biti doživljaj transcendencije, već borba za ostvarivanje Kraljevstva Božjega na zemlji: vjera se pomalo sekularizirala, da bi se konačno složio sa Feuerbachom da je tajna teologije antropologija, a Kraljevstvo Božje kraljevstvo oslobođenih ljudi koji sami vladaju svojom sudbinom. Nakon završenih studija započeo je raditi u gimnaziji kao nastavnik u rodnom Saratovu, gdje je pokazao veliki pedagoški talent i sposobnosti propagiranja svojih progresivnih nazora. Napustivši posao u školi i vrativši se u Petersburg, počeo se baviti kritikom književnosti i pisati članke u peterburškim novinama, koje je napustio 1857. te je započeo istraživanja s područja povijesti filozofije i političke ekonomije. Tada je udario temelje svojeg populističkog radikalizma. Popis njegovih glavnih djela i tema kojima se bave: Antropološko načelo u filozofiji21 (1860.) – filozofija i etika članci o ekonomiji Kapital i rad22 (1859) i Napomene na „Osnove političke ekonomije J. S. Milla“23 (1860.) – kitika gospodarskog liberalizma s gledišta političke ekonomije radničke klase 21

Антропологический принцип в философии

22

Капитал и труд

23

«Оснований политической экономии Д. С. Милля». Со своими примечаниями.

66

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Kritika filozofskih predrasuda protiv općinskog upravljanja zemljom24 (1858.) – obrana općinske zajednice od napada zagovornika kapitalističkog razvoja sela niz članaka posvećenih revoluciji u Francuskoj u kojima je kritizirao neodlučnost i plašljivost revolucionara (Cavaignac), djelomičnost predlaganih reformi, pojašnjavajući razliku između liberala i njihovog programa političke slobode, koji je koristan isključivo za ekonomski najjače slojeve te demokrata, kojima je kriterij blagostanje cijeloga naroda. Na njegovim člancima odgojene su čitave generacije kasnijih revolucionara. Černiševski je bio odličan konspirator, koji je savršeno ovladao teškom vještinom brisanja tragova svoje djelatnosti. Zbog toga ne znamo mnogo ni o njegovoj povezanosti sa revolucionarnim organizacijama. Ne znamo čak je li bio članom Zemlje i slobode (koja je vodila točan popis svojih članova). Carska policija se htjela riješiti Černiševskog po svaku cijenu, međutim, morala je krivotvoriti dokaze i svjedočanstva. Konačno je, nakon dugog procesa, osuđen na sedam godina prisilnih radova u rudniku i trajni izgon na Sibir. Za vrijeme svoga boravka na robiji Černiševski je napisao svoju famoznu knjigu Što raditi? Roman govori o novim ljudima u životu Rusije – koji su predstavljali novi moral i novi materijalistički i racionalistički svjetonazor. Dolaze iz redova „različitih“ ruskih intelektualaca. Između njih se ističe lik Rahmetova – fenomenalne osobnosti, podrijetlom bogatog plemića koji ipak poznaje život jer je radio kao drvosječa, klesar i sl., te pješke obišao cijelu Rusiju. Da bi vježbao svoju otpornost i snagu volje spavao je na čavlima – on je vitez bez ljage. Zbog nemarnosti cenzure, roman je izašao u tisak u samo nekoliko primjeraka koji su se ljubomorno čuvali kao najveće blago. Lenjinova žena Nadježda Krupska svjedoči da je Lenin poznavao tu knjigu na pamet, u detalje. Plehanov je ustvrdio da, otkad je izmišljen tisak, nijedna knjiga u Rusija nije doživjela takav uspjeh. Tek potkraj sedamdesetih godina njegova se situacija malo poboljšala jer su mu vlasti dozvolile da doseli u Astrahan, a zatim vrati u svoj rodni Saratov.

ESTETIKA Prvo zrelo očitovanje svojih svjetonazora Černiševski je objavio u svojoj disertaciji Estetski odnos umjetnosti prema zbilji. Za Černiševskog je najviši autoritet s područja filozofije bio Ludwig Feuerbach i premda se zbog cenzure u svojim spisima nije mogao izričito pozivati na njega, učinio je to ipak nakon povratka iz robije 1888. Jasno da se estetika Černiševskog ne može jednostavno izvesti od Feuerbacha, jer Feuerbach o estetici nije pisao. Ipak originalnost filozofije Feuerbacha i originalnost estetike Černiševskog se sastojala u spoju materijalizma s antropocentrizmom. Djelomično (kako tvrdi Plehanov), njihova uzajamna povezanost sastojala se i u „apologiji realnosti naspram mašte“. 24

Критика философских предубеждений против общинного владения

67

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Glavna antropocentrička nit filozofije Černiševskog najviše se očituje na primjeru njegove teorije ljepote. Ljepota je, naime, nešto objektivno i odnosi se ne toliko na formu, koliko na sadržaj. To je shvatio Hegel, koji je u ljepoti vidio očitovanje apsolutne ideje. No Hegelovska koncepcija apsoluta bila je dokinuta od Feuerbacha: apsolut je za čovjeka sami čovjek. Odavde je Feuerbach izvodio zaključak da je „najviše dobro, najviše biće“ za čovjeka - život. Definicija ljepote Černiševskog zvuči slično: „Ljepota je život; lijepo je biće u kojem život vidimo onakav kakav je, kakav bi trebao biti prema našem shvaćanju; lijep je onaj predmet koji odiše životom ili nam o životu govori“. Černiševski je bio svjestan da su estetski ideali uvjetovani društveno i povijesno – drugačije ne bi se dala protumačiti njihova promjenjivost. U očima naroda ljepota je sve ono što svjedoči o cvjetajućem zdravlju i uravnoteženosti snaga u organizmu, dok kod aristokracije ljepota mora biti blijeda, slabašna, boležljiva, koja samim svojim izgledom svjedoči o nesposobnosti za rad. Takvo razmišljanje bilo je povezano sa dosljednim „antropologizmom“ u normativnoj estetici: idealno estetsko je ono što je sukladno s čovjekovom biti. Aristokratski ideal ljepote je prema tome „umjetni proizvod umjetnog života“. Prirodan je jedino ideal ljudi koji žive u „normalnim“ uvjetima, to jest u uvjetima rada i kontakte s prirodom. Najviši ideal ljepote je, prema tome, svestrano razvijeni čovjek. Ta je misao zbližavala Černiševskog s velikom tradicijom njemačkog humanizma Goethea, Schillera i Hegela. Černiševski je doduše odbacivao Hegelovu tezu (i tezi cijele idealističke etike) o višoj vrijednosti ljepote umjetnosti nad prirodom, no ipak slagao se da je ljepota prirode „lijepa“, ukoliko aludira na čovjeka. „Rehabilitacija materije“ koja se pojavljuje u estetici kao rehabilitacija ljepote prirode kod Černiševskog je povezana sa, za Feuerbacha karakterističnom, „rehabilitacijom pojedinca“. Prema Hegelu samo su ideje konkretne, dok su pojedinci uzeti odvojeno od onog što je opće (ideje, duha) čista apstrakcija, dok su prema Feuerbachu upravo pojedinci konkretni, a apstrakcija je ono što je opće. Černiševski, koje je dijelio mišljenje Feuerbacha dokazivao je da je za „čovjeka ono »opće« samo blijedi i mrtvi ekstrakt onog individualnog“. S obzirom na estetiku, takvo je razmišljanje vodilo prema negaciji uopćavajuće uloge umjetnosti, prema stalnom naglašavanju da su „opći tipovi“ koje umjetnost navodno stvara zapravo samo kopije pojedinih ljudskih likova. U samoj se naime stvarnosti susreće mnogo istinitije tipične likove, savršenije i ljepše od onih „uopćavanja“ koja nalazimo u književnosti ili likovnoj umjetnosti. Umjetnost je samo surogat stvarnosti. Černiševski je dakle žestoko branio individualnost konkretnog tjelesnog čovjeka kojeg su filozofi idealisti podcjenjivali, jer su pojedinca tretirali samo kao instrument nadindividualnog duha. Greška Černiševskog je bila u previše pojednostavnjenom shvaćanju spoznavanja stvarnosti kao mehaničkog čina pasivnog i zrcalnog odražavanja vanjskih predmeta. U konačnici je nastala teorija, koja je mogla biti više temelj naturalizma 68

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

negoli realizma. Uloga umjetnosti sastoji se, prema Černiševskom, u reproduciranju stvarnosti, pojašnjavanju i ocjenjivanju reproduciranih pojava života. Prema tome umjetnost nije surogat, jer surogat stvarnih pojava ne može proširiti spoznaju o njima niti može suditi o njima. U biti, njegova je disertacija usmjerena ne prema estetici (kako je mislio Pisarev), nego protiv estetizma, protiv teorije „umjetnosti radi umjetnosti“, u čemu je vidio opasnost izguravanja umjetnosti izvan margina ljudskog života. Umjetnik koji stvara samo radi ljepote je nepotpuna osoba, invalid.

ANTROPOLOŠKO NAČELO Glavno djelo Černiševskog Antropološko načelo u filozofiji (1860.) samim svojim naslovom evocira „antropologizam“ Feuerbacha. „Antropološko načelo“ je za Černiševskog bilo teoretski temelj integralnosti ljudskog bića, dokidanje vječnog dualizma tijela i duše. Černiševski je formulirao ovako: „Ona se sastoji u tome da na čovjeka treba gledati kao na jedinstveno biće, koje ima samo jednu narav, kako ne bi rezali ljudski život na dva različita dijela koja pripadaju različitim naravima. Svaku stranu ljudske djelatnosti treba promatrati kao djelovanje bilo cijelog organizma od glave do pete ili pak, ako ispada da je neka od njegovih strana funkcija određenog organa ljudskog organizma, onda bi taj organ trebalo promatrati kroz njegovu prirodnu vezu sa cijelim organizmom.“

Zanimljiva nadopuna Antropološkog načela je članak Značaj ljudske spoznaje napisan nakon povratka iz izgona u Sibir. Gnoseološka koncepcija koju sadržava utemeljena je na shvaćanju ljudskog organizma kao subjekta - objekta (predmeta), nerazdjeljivog jedinstva materije i svijesti. Ne „mislim“, nego baš „jesam“ je za čovjeka prava točka oslonca. Naša spoznaja o vlastitoj egzistenciji je neposredna i neupitna, prema tome je neosporiva i naša spoznaja o materijalnom svijetu, kojeg smo dio. Na temelju teze da samo potpuni čovjek može biti apsolutnim čovjekom (Feuerbach), Černiševski konstruira svoju etiku koju je nazvao „teorija razumnog egoizma“. Ona glasi da se čovjek, kao individualno biće, uvijek u svojim odlukama vlada egoizmom shvaćanim na različite načine; na području vrednovanja teorija se oslanjala na utilitarizam, racionalizam i egalitarizam. Mjera ljudskih čina je njihova korisnost – dobro nije vrijednost sama u sebi, nego trajna korisnost. Egoizam može biti razuman ili nerazuman – mnogobrojni slučajevi tobožnje nesebičnosti ili požrtvovnosti su u biti izraz razumnog egoizma. Racionalan egoist prihvaća pravo drugih ljudi da budu egoisti, jer pretpostavlja ravnopravnost svih pojedinaca, a u spornim slučajevima vlada se načelom brojčane većine. Istinski racionalan egoizam navodi na pomisao da su interesi svih ljudi zajednički te da bi si ljudi trebali uzajamno pomagati. Feuerbach je to shvaćao ovako: „Biti individualist

69

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

znači biti egoist i u isto vrijeme, htjeli to ili ne htjeli – komunist.“ Te bi riječi mogle biti ujedno i moto romana Što raditi? Černiševskog. Već su materijalisti iz epohe prosvjetiteljstva kao Helvetius i Holbach racionalni egoizam smatrali logičkom posljedicom materijalizma. U slučaju Černiševskog teoretsko opravdanje „racionalnog egoizma“ bilo je obogaćeno kritikom idealističkih subjektiviteta (hipostaza) u Feuerbacha. Pod njima se jednostavno podrazumijeva nešto u smislu nadindividualnog Razuma ili Duha. Feuerbach je naime tvrdio da ono što je opće nema samostalnog, zasebnog bitka te postoji samo kao „predikat pojedinačnog“. Odavdje proizlazi odbacivanje organicističkih i historiozofijskih teorija koje su tretirale društvo kao nadindividualnu cjelinu koja podliježe nužnim i racionalnim zakonima povijesnog razvoja. „Društveni život“, kako je dokazivao Černiševski, samo je zbroj života pojedinaca. Zakoni kojima podliježe čovjek zakoni su prirode – odnosno njegovog vlastitog organizma. Postoje li osim toga zasebni zakoni razvoja društva poput hegelovskih zakona Razuma povijesti? Takva je pretpostavka prema mišljenju Černiševskog u kontradikciji sa znanošću jer društvo nije realno biće, ne posjeduje vlastiti organizam. Tako i propast civilizacije nije nešto neminovno poput neizbježnosti smrti ljudi. Černiševski je vrlo oštro napadao Hegelovu tezu o „razumskoj nužnosti“ povijesnih procesa: povijest, naime, nema razum. Razumnost u povijest unose razumni ljudi koji promiču spoznaju, a „napredak je plod spoznaje.“ On dakle nije nešto zajamčeno od povijesti. Napredak je krhka stvarnost kao što su krhki svi proizvodi ljudskoga uma. Najbolji primjer nestalnosti napretka je propast Rimskoga carstva piše Černiševski u Uzrocima pada Rima. Iz ovih teza može se izvući bilo optimističke bilo pesimističke zaključke. Napredak nije zajamčen, odlučujuću ulogu može često imati slučaj. S druge strane nikakva „razumna nužnost“ ne može spriječiti napore ljudi koji povijesti nastoje dati racionalni karakter. Objektivne kriterije onoga „što bi trebalo biti“ Černiševski je nalazio u zakonima „ljudske naravi“ i svim „naravnim“ – materijalnim i duhovnim potrebama čovjeka. S antropološkog gledišta ljudska je narav nepromjenjiva. Na taj se način, pomoću Feuerbacha, Černiševski vratio na apstraktno - racionalistička, naturalistička shvaćanja epohe prosvjetiteljstva.

RUSIJA Glavna teza Černiševskog s obzirom na putove razvoja Rusije se sastojala u dokazivanju da rusko selo može preskočiti kapitalističko razdoblje te da već postojeći općinski način upravljanja zemljom može biti polazište socijalističkog razvoja agronomije. Ovo ubrzanje i preskok međustadija u procesima razvoja događa se uslijed kontakata s naprednijim kulturama. Evolucija oblika vlasništva događala se polazeći od prvotnog zajedništva preko individualnog vlasništva (vrhunac u kapitalizmu) prema modernom udruženom vlasništvu koja bi u svim naprednim državama trebala potisnuti vlasništvo kapitalističkog tipa – u to je Černiševski bio uvjeren. Općinski način upravljanja zemljom ,koji je još uvijek bio na snazi u Rusiji, odgovarao je prvotnoj fazi evolucije. Budući da 70

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

postoji mogućnost neposrednog prijelaza u treću fazu, nema potrebe dokidati obščinu nego nju modernizirati prema tipovima udruženja koji su već postojali u Zapadnoj Europi. Pitanje tzv. nekapitalističkog puta razvoja Rusije je postalo glavno pitanje teorije društveno - gospodarskog napretka. Doduše, Hercen se s njime suočio nekoliko godina prije Černiševskog no tek ovaj potonji ga je oblikovao u teoriju o ubrzavanju razvojnog procesa. Važnost njegovih zapažanja utjecala je i na samoga Marxa, koji je i sam zaključio da je situacija Rusije veoma povoljna jer je u njoj opstao prvotni komunizam dok se na Zapadu pojavljuju uvjeti modernog komunizma.

NASLJEDSTVO ČERNIŠEVSKOG Nasljeđe Černiševskog je sedamdesetih godina usvojio revolucionarni narodnjački pokret. U najširem smislu te riječi i sam je Černiševski bio narodnjak, no treba primijetiti bitne razlike. U teorijama Černiševskog narodnjački elementi su: obrana općinske zajednice i promicanje nekapitalističkog puta razvoja Rusije, dok je razlika bila u uvjerenju da je Rusija bez daljnjega pred velikom šansom brzog dostizanja Europe, no nikako u smislu preuzimanja vodeće uloge i pružanju uzora za nasljedovanje, kako su to zamišljali svi narodnjaci. Druga značajna razlika bila je vezana sa shvaćanjem „društvenih ciljeva“ i „političkih ciljeva“. Naime, narodnjaci su sedamdesetih godina političku revoluciju poistovjećivali sa buržoaskom, ustavno - parlamentarno uređenje sa vladavinom buržoazije pa su zaključivali da bi politička demokratizacija samo proširila prava privilegiranih slojeva i u isto vrijeme pogoršala situaciju naroda. Takvo je uvjerenje u svojoj mladosti dijelio i sam Černiševski. On je tada smatrao da je sasvim svejedno „hoće li biti car ili ne, hoće li biti ustav ili ne“, bitno je da „jedna klasa ne iskorištava drugu“. Svoje nove stavove Černiševski je izložio kasnije u Pismima bez naslova gdje je zaključio da je glavni problem Rusije upravo autoritarni sustav (samoderžav ije – самодержавие) – koje je inače zbog cenzure nazivao „birokracija“. Bez političke slobode centralizirana vladavina birokracije onemogućava normalni društveni napredak, guši javno mnijenje i podcjenjuje mišljenje stručnjaka. Pisma bez naslova bila su upućena koliko caru Aleksandru II. (da nastavi reforme) toliko i prosvijetljenim slojevima društva, da nastoje oko borbe za političku slobodu koju bi mogle iskoristiti za svestranu preobrazbu zemlje. Nasljednicima intelektualne baštine Černiševskog smatrali su se ruski marksisti. Plehanov, koji se toliko borio s protuzapadnjačkim stavovima narodnjaka, prema Černiševskom je ipak imao veliko poštovanje. Sam je Lenjin priznao da je za njega Černiševski bio omiljeni pisac, „jer su pod njegovim utjecajem stotine postajale revolucionari“.

71

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Ukratko: a) narodnjački revolucionari pronalazili su kod Černiševskog opravdanje mogućnosti zaobilaženja „kapitalističke faze“; b) Plehanov je cijenio njegov okcidentalizam i vjernost idealima prosvjetiteljstva i buržoaskoj demokraciji c) Lenjin je vrednovao kritiku liberala; d) konačno, nerevolucionarni intelektualci koji su se nadahnjivali na političkom testamentu Černiševskog – Pismima bez naslova, također su pravomoćni nasljednici njegovih ideja. Sovjetska historiografija, koja je predstavljala Černiševskog kao prethodnika boljševizma, drastično je iskrivila stvarnost.

Dimitrij Pisarev Nakon hapšenja Černiševskog, prvo mjesto na sceni kritike književnosti zauzima Dimitrij Pisarev (1840. - 1868.). U širokoj struji ruske demokratske misli on je predstavljao zaseban smjer. Nadovezivao se na ideje Černiševskog, interpretirajući ih na sebi svojstven način. Smjer koji je predstavljao i propagirao Pisarev zove se nihilizam. Sama riječ nihilizam proširena je zahvaljujući Turgenjevu koji ju je upotrijebio po prvi puta (1862.), označavajući njome stav protagoniste Očeva i djece, Bazarova. Prvotno je označavala radikalno odbacivanje svakog autoriteta, nepriznavanje ničega što nema svoje razumsko opravdanje kod emancipiranog pojedinca. Pisarov je, naime, bio obožavatelj Bazarova predlažući ga mladeži kao ideal za nasljedovanje. Središnja ideja nihilizma je bila oslobađanje pojedinca od svih tradicionalnih uvjerenja i normi ponašanja. Silu koja je mogla raskinuti te tradicionalne veze nametnute čovjeku od društva, obitelji, religije Pisarev je pronašao u razvoju i propagiranju znanosti (prirodoslovlja). Ideal slobodnog pojedinca kod njega je bio povezan s apsolutiziranjem utilitarističkog modela osobnosti – „racionalnog egoiste“. Tijekom vremena, pod utjecajem tiska, ime nihilist bilo je također pripisivano revolucionarima sedamdesetih godina – pogotovo teroristima, no oni sami nikada nisu prihvatili to ime. Sam Pisarev bio je izričiti protivnik revolucionarnog „rješenja“. To je proizlazilo iz uvjerenja da je vjera u uspjeh revolucije u Rusiji protivna trijeznoj procijeni situacije te da je za svakog razumnog čovjeka ona krajnje rješenje. U svojoj programskoj raspravi Realisti Pisarev se suprotstavlja „mehaničkom rješenju“ (primjeni revolucionarnih metoda) i zagovara „kemijsko“ rješenje – to jest borbu za novu „realističku“ svijest, legalno

72

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

djelovanje kroz promicanje znanosti i prosvjete u svrhu općeg napretka. S obirom na svoj pogled na svijet, Pisarev je bio materijalist, no s obzirom na njegov pogled na povijest, bio je idealist. Njegov materijalizam pomiješan s elementima pozitivizma (agnosticizam) bio je lijek za svaku metafiziku. U filozofiji mu je najbliži bio materijalizam i to onaj vulgarni, prirodoslovni. U svojem pogledu na povijest ekstremni racionalistički idealizam prelazio je kod Pisareva u poistovjećivanje napretka s napretkom racionalne, znanstvene spoznaje – znanost je bila „Demijurg povijesti“. Spomenuli smo da je prototip „razumnog realiste“ bio Turgenjevljev Bazarov. Tom je liku Pisarev posvetio dva svoja rada: članak Bazarov (1962) i opširniju raspravu Realisti (u zatvoru 1864.) U prvome fasciniran idealom emancipiranog, autonomnog pojedinca, predstavio je Bazarova kao čovjeka koji odbacuje sve norme i načela, koji misli isključivo na sebe i nesposoban je za bilo kakvu požrtvovnost. U Realistima to je viđenje bitno modificirano: amoralni individualizam zamijenjen je utilitarizmom povezanim s idejom rada u korist općeg zajedničkog dobra. Budući da razuman pojedinac svoj razvoj zahvaljuje društvu, on u svoje vrijeme mora platiti svoj dug, prema tome, svaki bi se pošten čovjek trebao u skladu sa svojim mogućnostima pozabaviti problemima „gladnih i golih ljudi“. Na prvo mjesto dolazi dakle ne težnja prema užitku, nego prema društvenoj korisnosti, ne radost zbog oslobođenja od nametnutog ropstva, već ljubav prema „opće korisnom radu“. Prema Pisarevu nije ovdje riječ o napuštanju egoizma već prijelaz prema „racionalnom egoizmu realiste“ (ne estetičara!). Poziv na rad u korist siromašnih kod Pisareva nije bio povezan sa socijalističkim idealima. Za njega su „razumni realisti“ bili ne samo intelektualci iz raznih nižih staleža, već i sami prosvijetljeni kapitalisti, dok će obični narod još dugo ostati pasivni materijal povijesti. Samo obrazovani i materijalno osigurani slojevi društva mogu razumno organizirati rad naroda i povećati produktivnost tog rada primjenom najnovijih postignuća znanosti i tehnike. Prema tome, onaj nihilizam u smislu borbe sa svim mogućim uhodanim tradicijama, konvencijama i autoritetima bio je prekriven novim konstruktivnim, uz to i opreznim i politički umjerenim programom „rada od temelja“. Jedino je njegov odnos prema estetici ostao radikalan: trošenje ljudske energije na stvaranje i konzumiranje čisto umjetničkih vrijednosti suprotno je načelu „ekonomije materijalnih i umnih snaga“ – estetiku treba „likvidirati“. Važno područje djelatnosti Pisareva zauzimalo je također propagiranje prirodoslovnih znanosti kao puta najučinkovitijeg promicanja „realizma“. Pisarev je bio jedan od prvih zagovornika i promicatelja darvinizma u Rusiji.

73

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Anarhizam Osim narodnjaštva (народничество), karakterističan proizvod radikalne demokratske i socijalističke misli u Rusiji 19. stoljeća bio je i anarhizam. Oba smjera imala je nekoliko dodirnih točaka: najistaknutiji ideolog i vođa međunarodnog anarhizma Mihail Bakunin bio je ujedno inicijator ruskog narodnjaštva dok je drugi nihilist Kropotkin u mladosti sudjelovao u narodnjačkom revolucionarnom pokretu. Dok je narodnjaštvo bilo ipak usredotočeno na specifično rusku problematiku, ruski teoretičari nihilizma su djelovali na europskoj sceni. Za narodnjake je najveći neprijatelj bio kapitalizam, dok je za anarhiste to pitanje državnosti uopće. Zbog toga se narodnjaštvo moglo, ali i nije moralo povezivati s anarhističkim tendencijama. Već sedamdesetih godina, dakle u razdoblju kad je Bakunin imao najjači utjecaj na ruski revolucionarni pokret, pojavila se struja koja je predlagala borbu s kapitalizmom pomoću jačanja ingerencije države na sferu društvenog života – dakle posve suprotno anarhističkim idealima.

Mihail Bakunin Mihail Bakunin (1814. - 1876.) rodio se u aristokratskoj obitelji i nakon edukacije u Akademiji topništva u Peterburgu započeo karijeru u vojsci, koju je prekinuo nakon dvije godine jer nije mogao prihvatiti krvavo gušenje ustanka poljskih robijaša izgnanika u Sibiru. Nakon napuštanja službe Bakunin je doputovao u Moskvu gdje je počeo sa prevođenjem radova Hegela i Fichtea. Godine 1842. napušta Rusiju i putuje najprije u Njemačku (Berlin i Dresden), a zatim u Pariz gdje upoznaje francuske anarhiste Poudhona, Georgea Sand te Marxa. U događaje revolucije 1848./49. Bakunin se prvotno angažira pod zastavom revolucionog panslavizma, to jest ideje slobodne, demokratske federacije slavenskih naroda. Sudjeluje u Slavenskom Kongresu u Pragu (lipanj 1848.), koji je prekinut ustankom u Pragu u kojem Bakunin sudjeluje s oružjem u rukama. Međutim proslavensko djelovanje Bakunina susrelo je žestoku kritiku Marxa i Engelsa utemeljenu na njihovom kontroverznom uvjerenju da Česi i drugi mali slavenski narodi nemaju uvjeta za samostalni razvoj.

74

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Nakon završetka Praškog Slavenski kongres u P ragu ustanka, Bakunin je otputovao u Njemačku gdje je postao glavni lider Sastanak predstavnika slavenskih naroda u Pragu svibanjske Njemačke revolucije od 2. do 12. lipnja 1848, na kojem su prisustvovali 1848./49. u Dresdenu. Nakon gušenja Poljaci, Slovaci, Ukrajinci, Srbi, Hrvati, Česi i Rusi, uključujući i Mihaila Bakunina. Slavenski Kongres ustanka uhapšen je i u konačnici je posvećen metodama borbe sa mađarizacijom i izručen Rusiji kao opasan politički germanizacijom. prijestupnik. Novi car Aleksandar II. Kongres je imao 3 sekcije poljsko - ruska. češko slovačka i južnoslavenska. Pavel J. Šafařik dozvolio mu je doseliti se u Sibir gdje (predsjednik češko – slovačke sekcije) je predložio se ženi (u skladu sa svojom stvaranje federalne slavenske države pod vlašću polonofilskom orijentacijom) s austrijskog cara. Sudionici kongresa najavljuju "Manifest naroda Poljakinjom nakon čega mu se brzo Europe", koji proglašava jednakost naroda u vratila revolucionarna energija. Bježi iz državi Habsburgovaca. izgnanstva preko Japana i SAD-a u Vijećanje Kongresa je uzbunilo austrijske vlasti London. Pokušava se uključiti u koje su isprovocirale ustanak u Pragu (12. 17.06.1848). Svi su sudionici Kongresa morali Siječanjski ustanak u Poljskoj 1863. napustiti Prag. zatim putuje u Italiju koja je imala tradiciju tajnih političkih organizacija (Karbonari – Carboneria). Godine 1868. Bakunin se pokušava uključiti u djelovanje međunarodne Lige za mir i slobodu pokušavajući je instrumentalizirati za ostvarenje svojih ideja i planova. Zbog toga počinje pisati opširnu raspravu Federalizam, socijalizam, antiteologizam – prvi zreli izričaj njegova anarhizma, koju ipak nije uspio dovršiti. Shvaćajući da je Liga pod utjecajem buržoaskog liberalizma, osniva svoju organizaciju Alijansa socijalističke demokracije pokušavajući je uključiti u Međunarodni savez radnika (Prva Internacionala). Budući da je taj zahtjev bio odbačen Alijansa je bila formalno raspuštena, no njezini članovi – Bakuninovi sljedbenici, pojedinačno su se uključivali u Internacionalu kako bi se borili protiv dominantne struje zastupljene Marxom i Generalnim savjetom. Naime Bakunin je Marxu predbacivao centralističko - diktatorske sklonosti, izdaju revolucije preko teorije „o objektivnim zakonima društvenog razvoja“, koja je bila prihvatljiva za radničku aristokraciju, no posve suprotna životnim interesima „crnih radničkih klasa“ odnosno nekvalificiranog „proletarijata bijede“. Za Bakunina, Marx je bio teoretičar komunizma kao pokreta koji je imao za cilj „osvajanje političke moći država“ i ostvarivanja novog režima državnim instrumentima, dok je samoga sebe određivao kao zagovornika „revolucionarnog socijalizma“, koji smjera na potpuno dokidanje država i spontano organiziranje rada i kolektivnog vlasništva. Generalni savjet Prve Internacionale zametnuo je dakle oštru borbu protiv bakuninovskih ideja i isključio ga iz redova organizacije što je u konačnici dovelo do raspada jedinstvene organizacije, osnivanja paralelne anarhističke Internacioneale i definitivnog raspada i gašenja obaju paralelnih organizacija 1877. Posljednje godine Bakuninova života bile su veoma intenzivne: 1871. sudjelovao je 75

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

u ustanku u Lyonu, zatim u ustanku u Bologni – stari buntovnik skoro je poginuo na barikadama (premda je to vjerojatno i bio njegov san). U tim svojim posljednjim godinama napisao je i najvažnija teoretska djela.

FILOZOFIJA S obzirom na svoju filozofiju Bakunin je sam sebe smatrao konzekventnim materijalistom, ateistom i pozitivistom. Nadahnjivao se na Feuerbachu, Comteu, Proudhonu i Marxu. Od Feuerbacha je prije svega pokupio koncepciju religiozne alijenacije čovjeka, koja kaže da se čovjek koji je stvorio Boga, priznaje robom vlastite tvorevine. Comtea je cijenio zbog koncepcije nadilaženja teološke i metafizičke etape u razmišljanju preko pozitivne znanosti. Proudhona je smatrao ne samo velikim teoretičarom anarhizma, već i nekim tko je nastojao nadići i povijesni idealizam. Ipak najveće je zasluge Bakunin pripisivao Marxu, jer je znanstveno dokazao da ekonomska struktura društva uvijek prethodi i određuje njegovu pravno - političku strukturu. Iako se nije slagao s Marxom kao političarom, ipak ga je izuzetno poštivao kao najvećeg suvremenog ekonomistu. Predbacivao mu je ipak apsolutizaciju ovisnosti ideja o ekonomskim činjenicama, što je vodilo prema fatalističkom shvaćanju povijesti. Kao Marx i Engels, Bakunin je temeljne filozofske probleme svodio na sukob na liniji materijalizam – idealizam. Dajući za pravo materijalistima on se vodio ne samo teoretskim, već i moralnim razlozima. Idealisti koji „ljudskim stvarima pridodaju božanski značaj, uvijek dovode do pobjede brutalnog materijalizma“; svatko tko brani idealizam neminovno se daje uvući u tabor ugnjetavača narodnih masa“. Dok je materijalizam zapravo idealizam u životnoj praksi, što proizlazi iz činjenice da svaki razvoj u sebi sadržava negaciju svoje polazne točke (ili svog temelja), stoga ako je polazište materijalizam, njegova je negacija idealizam. Na taj način materijalizam vodi prema realnom idealizmu, što se prema Bakuninu najbolje vidjelo na primjeru Italije koju je smatrao materijalističkom civilizacijom i zato zemljom slobode te Njemačke – domovine najuzvišenijeg idealizma – koju je smatrao zemljom brutalnog robovanja. Čovjek je prema njemu biće iz prirode i je zato polazna točka povijesti čovječanstva životinjski stadij. Prvi korak ljudske emancipacije je misao – čin apstrakcije koje pruža mogućnost svjesnog samoodređivanja, kontroliranja nagonskih poriva, upoznavanja uzajamnih ovisnosti između predmeta koji ga okružuju te upotrebe vlastitih snaga za preobrazbu ambijenta u kojem živi prema svojim potrebama. No, budući da čovjek stvarajući predodžbe o svijetu i pridodajući im određenu subjektivnost, paradoksalno nadilazeći (mišljenjem) ono životinjsko u sebi upada u robovanje vlastitim tvorevinama. Najviša i najopasnija od njih je Bog. Stvaranje Boga bilo je povijesno nužno, no u isto vrijeme i najveća ljudska greška i nesreća. Ideja Boga je najodlučnija negacija ljudske slobode. Svaka religija, pogotovo kršćanstvo kao religija par excellence, označava osiromašenje čovjeka. Svaka religija je okrutna jer posvećuje načelo žrtvovanja života 76

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

apstrakcijama. Zbog toga uništenje Boga je nužan uvjet ljudske slobode. Bakunin slično Proudheonu zahtjevao odbacivanje Boga ne samo u ime znanosti već prije svega u ime slobode - prema njegovoj koncepciji za slobodu nije dovoljna misao (ideja), nego potrteban je i bunt. Čovjek postaje čovjekom preko čina neposluha i spoznaje dakle uzor bi mu trebao biti Sotona – „vječni buntovnik, prvo slobodoumno biće i prvi borac za emancipaciju svjetova“. Čitava ljudska povijest slaže se u trijadu: (1)životinjsko, (2)misao, (3)pobuna, što na području društva odgovara trima sferama: ekonomiji, znanosti i slobodi. Religija i teologija su za Bakunina (slično Feuerbachu) bile protulik i suština svakog idealizma. Zbog toga je pobjeda materijalizma i pozitivizma nad idealističkim sustavima bila korak prema nadilaženju religijske otuđenosti čovjeka, dakle, pobjeda slobode. Pozitivističke znanosti (druge za njega i nisu postojale) grade sliku svijeta „prirodnim putem odozdo prema gore“, ne kao idealizam „odozgor prema dolje“. Determinizam, koji je vezan uz činjenicu da je čovjek „prirodno“ biće, ne lišava ga slobode, jer je sloboda suprotnost unutarnje prisile, a ne unutarnje nužnosti. Zakoni kojima čovjek podliježe kao biće prirode su prava njegove vlastite naravi, dakle, apsurdno je buniti se protiv njih. Uostalom u ovisnosti o zakonima prirode nema ništa ponižavajućeg, to nije ropstvo jer je ropstvo uvijek vezano uz nekakvog gazdu, gospodara, zakonodavca, koji se nalazi izvan onoga kome se zapovijeda. Apoteoza znanosti kao oslobođenja od teologije bila je ipak povezana s kritikom znanosti kao shematizacije raznolikosti života: jednom riječju, Bakunin je odbacivao znanstvene apstrakcije u ime onoga što je individualno, što je pojmovno neizrecivo i znanosti nedostupno (antiintelektualistički motiv). Znanstvenici, kao i teolozi, ne shvaćaju niti suosjećaju s individualnim bićima i uvijek su spremni natezati njihove živote prema svojim teorijama, sprovoditi pokuse na tijelu društva, a upravo to bi trebalo izbjeći. U biti te su riječi bile usmjerene protiv Marxa i njegovog znanstvenog socijalizma: znanost ima vlast nad životom, a obrazovanim elitama pripada privilegirani položaj. Tako mala grupa privilegirane manjine opet vlada masama. Vizija klase intelektualaca kao „nove klase“ imala je kasnije utjecaj na američkog sociologa Alvina W. Gouldnera, utjecajnog teoretičara tzv. zapadnog marksizma. Nadovezući se na zaključke Bakunina dao im je pozitivni izričaj (bez apologije anarhizma): on je prihvatio da je vladavina onih koji raspolažu novčanim kapitalom funkcionalno anakronična – poželjno je da oni koji posjeduju „kulturni kapital“ i „znanstveni kapital“ uspostave novu vladajuću klasu. Ono što bi spajalo tu novu klasu trebao bi biti preuređeni marksizam.

DRUŠTVO Bakuninov anarhizam je bio kolektivistički i tu se razlikovao od onog Proudhonovog i totalno asocijalnog i amoralnog anarhizma Maxa Stirnera. Za razliku od 77

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Stirnera, Bakunin se nije bunio protiv društva kao takvog, jer bi takva pobuna bila jednako besmislena kao pobuna protiv zakona prirode. On ovisnost o društvenim zakonima nije smatrao ograničenjem autonomije pojedinca, jer ti zakoni, za razliku od onih državnih, nisu nametnuti od neke tuđe volje, već su određeni unutarnjom imanentnom nužnošću koja se manifestira kroz spontano ljudsko djelovanje. Temelj Bakuninova anarhizma je bilo pretpostavljanje društva državi gdje je ono prvo „prirodno čovjekovo okruženje“ koje ga određuje iznutra, dok je država za svakog čovjeka strana i izvanjska moć koju treba uništiti da se onaj duboki društveni nagon u svakom čovjeku mogao osloboditi (jasno da je tu Bakunin apstrahirao od činjenice da je u revolucionarnoj praksi odvajanje društvene i državne sfere nemoguće). Društvo je dakle proizvod prirode, dok su država i cijela pravno - politička sfera umjetna tvorevina koja je nastala nakon toga kad se u čovjeku stvorila misao. Politika je prema njemu rođena sestra teologije: obje pretpostavljaju da je čovjek po svojoj prirodi zao te da ga treba ukrotiti i podvrgnuti stegi. Svaka je država zemaljska Crkva i svaka je Crkva samo božja država. Državnost je za Bakunina bila najopasni oblik čovjekove alijenacije. Napadajući svaki oblik državnosti (monarhiju i republiku), Bakunin je govorio da je država „najjasnija, najciničnija, najpotpunija negacija onoga što je ljudsko“. Budući da međusobno dijeli ljude, te suprotstavlja građane jedne države građanima druge države, ona uništava općeljudsku solidarnost. Patriotizam na koji se država nastoji pozivati nije ništa drugo nego sankcioniranje svakoga zločina ukoliko je učinjen u ime vlasti. Najsavršenije utjelovljenje duha državnosti je njemački časnik. „civilizirana beštija, sluga po uvjerenju i krvnik po pozivu“, čovjek koji u sebi spaja „naobrazbu i primitivizam, primitivizam s hrabrošću, sustavnost s okrutnošću, a okrutnost sa svojevrsnim poštenjem“.

Time je Bakunin htio opravdati radikalnu osudu državnog socijalizma Marxa. Smatrao je da su socijalizam i sloboda nerazdvojivi i da se sloboda ne može pomiriti s državom zbog toga se države trebaju dokinuti ili barem preurediti prema načelima potpune decentralizacije, koja svakom dijelu određene države omogućava slobodno odvajanje. Znanost bi trebala postati društveno vlasništvo što bi se moglo postići uspostavljanjem edukacije jednake za sve. Bakunin nije zahtijevao poništavanje osobnosti“, dapače, prihvaćao je različitost u nadarenosti pojedinaca i u potrebama pojedinaca koje su iz te različitosti proizlazile. Slobodu je o tom kontekstu definirao kao mogućnost slobodnog i svestranog razvoja svakog pojedinca te je naglašavao kako sveopća sloboda nije moguća bez ekonomske jednakosti. Prvi korak prema toj jednakosti bi trebalo biti dokidanje prava nasljeđivanja. Jedini nasljednik svih preminulih bi trebao biti „društveni fond namijenjen odgoju, naobrazbi i uzdržavanju sve djece bez obzira na spol sve do osamnaeste godine.

78

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

Zastupajući ideale kolektivizma, Bakunin se pozivao na prastare društvene instinkte ruskog naroda. Vjerovao je naime da u samome narodu postoji revocionarna snaga sposobna u svakom trenutku dići narod u borbu protiv državne civilizacije. Dokaz o postojanju ovakve narodne sile Bakunin je vidio u odmetnicima – prvim revolucionarima koji su pljačkali bogate i dijelili siromasima. Bez obzira na nakane samog Bakunina, njegov ultrarevolucionizam povezan s idealiziranjem narodnog odmetništva je, nažalost, doprinio brisanju granice između revolucionarnog djelovanja i običnog banditizma. Reputaciju anarhizma kao intelektualne struje znatno je popravio Bakuninov nasljednik Pjotr Kropotkin.

Pjotr Kropotkin Pjotr Kropotkin (1842. - 1921.) je najistaknutiji nasljednik Bakuninove misli. Dolazi iz visokog plemstva. Nakon završene naobrazbe izabire skromnu službu časnika u vojnim jedinicama Kozaka na Sibiru. Za vrijeme službe izveo je nekoliko znastvenih ekspedicija istražujući lokalno stanovništvo, geologiju i geografiju onog kraja. Krvavo gušenje ustanka poljskih robijaša u Sibiru natjeralo ga je da napusti vojnu službu kao suprotnu njegovoj savjesti. Nakon povratka u Petersburg nastavlja studij na sveučilištu te aktivno sudjeluje u istraživanjima Carskog geografskog društva. Sablažnjen susretom s ljudskom bijedom u najnižim slojevima ruskog društva, ostavlja obećavajuću sveučilišnu i znanstvenu karijeru i započinje revolucionarnu djelatnost. Na putovanju u Švicarsku upoznaje Bakunina te nakon povratka u Rusiju piše svoje programsko djelo Trebamo li se pozabaviti razmatranjem ideala budućeg režima? U tom djelu zastupa ideju rekonstrukcije društva prema načelima radikalne jednakosti koja bi trebala obuhvaćati dokidanje podjele između intelektualnih i fizičkih poslova te odbacivanje centralne državne vlasti. Uspješno vodi propagandu među radnicima u Petersburgu, no 1874. je uhapšen i osuđen na zatvor. Na spektakularan način bježi iz zatvora i uspijeva napustiti Rusiju te naseliti se u Švicarskoj. Tamo postaje jedan od vođa i teoretičara međunarodnog anarhističkog pokreta. Izagnan iz Švicarske seli u Francusku gdje je osuđen na 5 godina zatvora, ali odmah je, uslijed pritiska javnosti, pušten na slobodu te seli u London. Časopis „Freedom“ koji je osnovao imao je velik utjecaj na razvoj socijalizma u Velikoj Britaniji. Poznat je također i među znanstvenicima jer je sudjelovao u mnogim geografskim skupovima te redovito surađivao sa znanstvenim časopisima i Britanskom enciklopedijom. U Velikoj Britaniji svečano je proslavljen njegov 70. rođendan, a povelja koja mu je tada uručena sadržavala je sedamdeset stranica potpisa (između ostalih G. H. Chestertona, G. H. Wellsa, i Bernarda Shawa). Najpoznatije Kropotkinovo djelo su bez sumnje Sjećanja

79

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

revolucionara25. Klasično djelo Kropotkina Uzajamna pomoć kao čimbenik razvoja usmjereno je protiv liberalno - kapitalističkog modela društva, koji se oslanja na neobuzdanu konkurenciju. Glavna ideja za to djelo nastala je vrlo rano, još za vrijeme Kropotkinova istraživanja Sibira. Promatrajući neke životinjske vrste, Kropotkin je zaključio da one djeluju pod utjecajem nagona suradnje i tako je dokazao da priroda nije amoralno carstvo bezobzirne borbe. Kao prirodoslovac Kropotkin je izuzetno cijenio Darwina i objeručke Jakobinstvo prihvaćao glavne teze njegove teorije fr. jacobinisme (iz lat. Jacobus - Jakov) - radikalno evolucije. Ipak je smatrao da su ljevičarski politički i društveni smjer, koji je Darwinova otkrića jednostrano zastupao terorističku i totalitarnu vrstu interpretirana, jer osim borbe za demokracije. Njegovo ime dolazi od francuskih "jakobinaca", (a to ime opet od dominikanskog opstanak, postoji i spomenuta samostana sv. Jakova u Parizu gdje im je bilo uzajamna pomoć koju si pružaju sjedište), tj. pripadnika političkog kluba u vrijeme pojedinci iste vrste koju možemo Francuske revolucije. Njihov predsjednik je bio Maximilien Robespierre. susresti na svakom koraku: npr. mravi ne znaju ni za kakvo rivalstvo. Prvotno ljudsko društvo također je bilo utemeljeno na principu međusobne pomoći. Pojam preddruštvenog stanja, u kojem je navodno trebao vladati sveopći rat svih protiv svih, je čista fikcija jer je neobuzdani individualizam proizvod suvremene povijesti posve neshvatljiv za divljeg čovjeka. Izdvajanje pojedinih obitelji srušilo je prvotnu klansku organizaciju društva i započelo je novi viši stadij razvoja koji je Kropotkin zvao „barbarskim stadijem“. Temeljna stanica društveog života je tada postala seoska zajednica – ne kao do sada plemenska, utemeljena na krvnim vezama, već teritorijalnim. Sljedeći stadij razvoja Kropotkin je vidio u srednjovjekovnim gradskim općinama. Vrijeme procvata srednjovjekovnih slobodnih gradova (tu su bili i ruski slobodni gradovi Pskov i Novgorod) za njega je najljepše vrijeme ljudske povijesti. Civilizacija se iz materijalnog vidika razvijala neobično brzo, međutim, taj je razvoj, za razliku od industrijske revolucije kraja 18. i početka 19. stoljeća, donosio neposredne koristi radnicima: nikad prije i nikad kasnije fizički radnici nisu postigli takvu razinu blagostanja. U 16. stoljeću civilizacija slobodnih gradova biva uništena. Kropotkin je bio svjestan da su katastrofu izazvale rastuće unutarnje klasne razlike, no on je to razaranje pripisivao vanjskim čimbenicima: najezdi „novih barbara“, plemstva, klera i pravnika (predstavnika rimske tradicije), koji su se ujedinili sa svrhom osiguravanja svoje vlasti i stvaranja jednog centralnog središta moći. Na taj način je po prvi puta u povijesti kršćanske civilizacije nastala država, odnosnu koncentracija upravljanja lokalnim životom iz jednog centra. Buržoaska revolucija usmjerena protiv apsolutne monarhije nije promijenila opći 25

Memoirs of a Revolutionist. New York, 1899

80

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

smjer društvenoga razvoja, dapače, još ga je više produbila, zamećući žestoku borbu sa ostatcima korporacijskih cehova srednjega vijeka. Francuska revolucija nastala je nadahnuta tradicijama rimskoga prava, prema tome nije se mogla pomiriti s enklavama običajnog života te je tako zadala smrtni udarac seoskoj, općinskoj zajednici. U postrevolucijskom razdoblju državni duh je duboko proniknuo čak u one društveno političke pokrete koji čine upitnim postojeće stanje stvari i bore se sa klasnom vladavinom buržoazije. Suvremeni su radikali, kako je tvrdio Kropotkin, „do srži proniknuti centralizmom, državnošću i jakobinstvom. Njegovim tragovima idu i socijalisti.“ Unatoč tako negativnoj dijagnozi društva, Kropotkin je uvijek bio veliki optimist duboko uvjeren u urođenu dobrotu čovjeka, uzajamnu solidarnost pojedinaca, u mogućnost konačnog dokidanja nasilja iz međuljudskih odnosa. Te svoje nade temeljio je na uvjerenju da se struja uzajamne pomoći unatoč promašajima nije zaustavila u masama nego teče negdje u dubini sve do današnjih dana, tražeći izlaz mimo državnih institucija. Ljudi koji teže prema radikalnoj promjeni svijeta preko društvene revolucije trebali bi se osloniti upravo na tu struju. Trebalo bi prestati s iluzijama da se država – organizacija koja kroz svu svoju povijest opstruirala ujedinjavanje ljudi, gušila slobodu i paralizirala lokalne inicijative – može prilagoditi da jednom odigra suprotnu ulogu. Treba dakle odlučiti između dvije sebi suprotne i neprijateljske tradicije: rimske i pučke, tradicije vlasti i tradicije slobode. Za razliku od Bakunina, za kojega je najvažnija stvar bila kritika postojećeg društva i sam čin revolucije, Kropotkin je bio sistematičan anarhist – tvorac u detalje dorađene anarhističke utopije. Tu svoju teoriju je izložio u djelu Osvajanje kruha26. Naglasci koji su razlikovali ideje Kropotkina od Bakuninovih je također činjenica da je anarhizam onog prvog komunistički (ne samo kolektivistički). Prema Kropotkinum cilj društvene revolucije trebala bi biti preobrazba ekonomskih odnosa prema pravilu: „svakome prema njegovim potrebama“. Načelo „svakome prema njegovom radu“ ne osigurava društvenu pravdu i u konfliktu je sa slobodom: jasno je naime da različite vrste poslova nisu sebi jednake te određivanje koliko koji posao vrijedi zahtjeva natječaj, taj opet izaziva stalne konflikte i postojanje posrednika - vlasti koja je iznad društva, koja bi bila jamac ugovora i čuvar društvenog reda. „Radni bonovi“ bili bi u biti isto što i novac. Dokazujući da je implementacija komunističkog načela „svakome prema njegovim potrebama“ realna, Kropotkin se prizivao na ogromne proizvodne mogućnosti suvremene tehnike. Njihovo spajanje sa narodnom razboritošću te sa slobodnom inicijativom radničkog naroda moglo bi dati fenomenalne rezultate: količinu potrebnog rada moglo bi se reducirati na 4 - 5 sati dnevno, te bi produktivnost rada, bilo u industriji bilo u poljoprivredi, porasla četverostruko. Komunističke općine će obvezivati svoje članove da odrade određenu količinu sati, pružajući im zauzvrat mogućnost neograničenog zadovoljavanja svojih temeljnih potreba: hrane, stana i naobrazbe. U 26

La Conquête du Pain, Pariz, 1892

81

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

slobodno vrijeme oni koji to trebaju moći će stvarati za vlastite potrebe ono što se smatra luksuzom. Pitanje je: što napraviti s lijenim ljudima ili onima koji ne budu htjeli raditi? Kropotkin je tvrdio da ne postoje ljudi koji su lijeni po naravi, eventualno rijetke izuzetke treba poštivati, dajući im ono najpotrebnije jer svaki čovjek ima pravo na život. Ipak komunistička općina će se prema njima ponašati drukčije negoli prema ostalim svojim članovima – kao prema asocijalnim slučajevima ili prema bolesnicima. Budući da je svakom čovjeku urođena odbojnost prema izoliranosti, takvi će se pojedinci (ako stvarno nisu bolesni) prije ili kasnije vratiti društvenome radu. Oni koji svjesno odbacuju temeljna načela komunizma moći će krenuti u svijet u potrazi za boljim uvjetima života. Možda će sa svojim drugovima osnovati općinu utemeljenu na drugim principima, no Kropotkin je smatrao da će takvih enklava biti veoma malo i nikako neće ugrožavati većinu koja prihvaća načela društvenog suživota. Vrlo bitna karakteristika Kropotkinovog društvenog ideala, koja ga je približavala Tolstoju i nekim narodnjacima (Mihajlovski), bio je prijedlog dokidanja postojećih oblika podjele rada. Svjestan da određene vrste poslova zahtijevaju visoku specijalizaciju, a i različiti su afiniteti ljudi, ipak je zahtijevao dokidanje podjele između fizičkog i intelektualnog rada. Npr. ljudi koji bi htjeli pisati i izdavati knjige trebali bi se udružiti, osnivati tiskare, svi naučiti grafički posao i sami pisati i izdavati svoja djela. Zagovarao je ne samo dokidanje privilegija koje potječu od plemićkog porijekla, nego i privilegija koji potječu od naobrazbe. Kao optimist i protivnik nasilja naglašavao je ne samo klasno izjednačavanje „prema dolje“ nego i mogućnost izjednačavanja ljudi „prema gore“ i to zahvaljujući boljoj mehanizaciji i boljoj organizaciji rada. Smatrao je da će se time najviše okoristiti žene koje će napokon prestati biti ropkinje svojih kućanstava. Za razliku od Bakunina koji je u svojoj revolucionarnoj djelatnosti koristio metode tajnih organizacija Kropotkin je posve prekinuo s ovom tradicijom: gadilo mu se nasilje te je smatrao da će, nakon što revolucija svrgne dosadašnju vlast i preuzme kontrolu nad tvornicama, skladištima i stambenim zgradama te sukladno sa spontanim osjećajem za pravdu podjeli društvena bogatstva, nastupiti nepovratno stanje u kojem daljnje korištenje sile neće više biti potrebno. Važan element njegove misli bila je etika, napose spoj prirodoslovnog shvaćanja podrijetla morala s idealom herojskog perfekcionizma koji nije imao ništa zajedničkog sa naturalističkim etosom optimalne prilagodbe, dok je u isto vrijeme bio jako blizak evanđeoskoj zapovijedi bezuvjetne ljubavi prema bližnjemu. U tome je bio blizak Tolstoju. Doduše, nije prihvaćao njegovo načelo „ne suprotstavljaj se zlu nasiljem“,ali je ipak ljubav prema bližnjemu protegnuo na sve ljude, čak i na neprijatelje. Bitan dio njegove etike je bio također razlikovanje dviju stepenica moralnog ideala: pravde, utemeljene na uzajamno priznavanim i točno određenim pravima i obvezama i morala, u smislu spontanog činjenja dobra bez očekivanja na uzvrat. U tom se pogledu Kropotkin 82

Povijest ruske filozofije

Društveni radikalizam

razlikovao od Proudhona koji je „pravdu“ htio osigurati pravnim ugovorom. Kropotkin je predlagao društvo koje živi iznad pravde, bez zapisanih prava. Smatrao je da pravni zapisi koče spontani razvoj i uvijek su u korist jačega. U povijesti anarhizma, koji se kroz svoje ultrarevolucionarne i ljevičarske struje često povezivao (i povezuje) sa neodgovornim političkim avanturizmom, apoteozom brutalnog nasilja i primitivizma, Kropotkin zauzima posebno mjesto. On je bio bez sumnje jedan od najplemenitijih likova toga pokreta, a naivnost mnogih njegovih prosudbi je bila korelat njegove dobrote i velike vjere u čovjeka. On je doduše bio istinski revolucionar – u teoriji kao i u životnoj praksi, no mnoge njegove koncepcije bile su bliže pacifističkom smjeru anarhizma. Ipak shvaćanje njegovih ideja nije bilo uvijek u skladu s njegovim nakanama. Revolucionarne anarhističke organizacije koje su se pojavile u Rusiji između 1905. - 1907., a koje su bile posebno aktivne među židovskim proletarijatom, vrlo živo su se angažirale u terorizmu, optužujući sindikalističke oblike anarhizma, koje su bile mnogo umjerenije, za pogodovanje „monopolističkoj vladi“. Od terorizma nisu zazirali ni američke pristaše Kropotkina kao što je bila Emma Goldman (1869. - 1940.), koja je izvršila atentat na poslodavca H. C. Fricka koji je bio okrutan prema svojim radnicima. Kropotkin se moralno solidarizirao s anarhističkim radikalima, no u isto vrijeme se distancirao od njihovih metoda. Još veće ideološke i moralne dileme kod Kropotkina je izazvala ruska revolucija. Nakon njegovog povrataka u Rusiju 1917. godine nakon četrdeset godina emigracije, na kolodvoru u Petersburgu dočekalo ga je 60.000 ljudi a ondašnji premijer Privremene vlade ponudio mu je bilo koju fotelju ministra i visoku državnu penziju. Kao pravi anarhist Kropotkin je ponudu odbio. Kropotkin je Lenjinovu revoluciju smatrao pothvatom luđaka, osudio je raspuštanje Privremene vlade i terorističke napade. Do kraja svog života ostao je povučen, nastanjen u malom mjestu na predgrađu Moskve posvetio se znanstvenome radu. Potkraj svoga života, Kropotkin bio je sve više skeptičan prema uvođenju socijalizma putem revolucije koju je, kao prirodoslovac, promatrao kao destruktivni element, katastrofu. Na dan njegova sprovoda Lenjin je pustio na slobodu sve anarhiste koji su bili u zatvorima kako bi mogli sudjelovati u sprovodu. Dali su mu riječ da će se vratiti, što su i učinili.

83

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

Poglavlje 7

Vladimir Solovjov Vladimir Sergeevič Solovjov (1853. - 1900.) već sa svojih devet godina je doživio prvo od svojih mističnih iskustava koja su obilježila njegov intelektualno - duhovni put. To je bilo nadahnuto viđenje Sofije, duše svijeta, koju će kasnije nazvati "vječnom prijateljicom" i koja je postala važan, ako ne i temeljan, segment ne samo duhovnosti, nego i filozofskog sustava Solovjova. Za vrijeme školovanja u gimnaziji u Moskvi simpatizira ruske nihiliste, barem na teoretskoj razini. Godine 1869. započinje studij na Povijesno - filološkom fakultetu Moskovskog sveučilišta. Tri godine kasnije, kada je već napustio mladenački nihilizam, stupio je u Duhovnu akademiju u Moskvi, gdje je kroz jednu godinu studirao filozofiju. Ovdje je ponovno došao u dodir s idejom Sofije, koja tada afirmira onu mističnu viziju iz djetinjstva. Početak 1874. godine označava zanimanje Solovjova za spiritizam, koje je, iako površno i vezano uz salonsku modu onog vremena, ipak skrenulo njegovo filozofiranje na mističke putove. 24. studenoga 1874. u Petersburgu brani magistarsku disertaciju (budući da je rektor Moskovskog sveučilišta na kojem je studirao, bio njegov otac) pod naslovom Kriza zapadne filozofije (protiv pozitivista), koju je napisao pod utjecajem Schopenhauera i Eduarda Hartmanna. Sjajan nastup na javnoj obrani i nekoliko mjeseci duga rasprava u tisku na tu temu, smjestile su Solovjova među vrlo obećavajuće, i odmah priznate, genijalne umove Rusije. Solovjov započinje sveučilišnu karijeru kada 19. prosinca 1874. postaje docentom na Moskovskom sveučilištu, a mjesec dana nakon toga nastupa s inauguracijskim predavanjem pod naslovom Metafizika i pozitivna znanost. U isto je vrijeme predavao starovjekovnu filozofiju na takozvanim Geriegovom ženskom tečaju – budući da u to vrijeme sveučilište nije bilo dostupno ženama. Želja da nastavi s radom na području filozofsko-religiozne misli te fasciniranost spiritizmom bile su poticaj za njegovo putovanje u London u lipnju 1875. godine, za koje je i dobio stipendiju. U Londonu je pohađao društvo entuzijasta novih metoda stupanja u kontakt s "drugim svijetom", no površnost i izričite prijevare izazvale su u njega skepsu i napokon prijezir prema spiritizmu. U Londonu se Solovjov, dakle, zauvijek izliječio od „žalosne“ mode 19. stoljeća. U

84

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

Londonu je imao i drugo viđenje Sofije. Njegov boravak u Velikoj Britaniji prekinulo je iznenadno putovanje u Egipat, gdje je imao treće viđenje Sofije. Ta tri mistična iskustva, koja su se dogodila u mladenačkoj dobi, ostala su kao trajan spomen, izvor inspiracije i motivacije kroz cijeli život. On je tek pod kraj svojeg života, 1898., u poemi Tri susreta rezimirao sva tri iskustva. 1877. rastaje se s Moskovskim sveučilištem: zbog neslaganja s ostalim profesorima daje ostavku i seli u Petersburg gdje radi kao državni namještenik. Početkom balkanskih ratova par mjeseci radi kao korespondent "Московских Ведомостей" iz Bukurešta. 1877. - 1878. intenzivno započinje pripremu svoje doktorske disertacije te vodi javna predavanja koja postaju vrlo popularna. U siječnju 1878. započinje ciklus predavanja o filozofiji religije pod naslovom Predavanja o bogočovještvu, koje su postale događaj na znanstvenoj razini i na društvenom području te su Solovjova učinile pravom zvijezdom. Njegova su predavanja slušali Dostojevski, filozof i publicist Nikolaj Strahov – veliki Tolstojev prijatelj, a i sam Lav Tolstoj. Poznanstvo između Dostojevskog i Solovjova, unatoč razlikama u godinama (Dostojevski je tada imao 57 godina, a Solovjov 25), postalo je prava prijateljska veza, a njen utjecaj vidi se i u likovima romana Dostojevskog (Aljoša i Ivan Karamazov). Nakon uspješne obrane disertacije pod naslovom Kritika apstraktnih načela započinje predavanja kao privatni docent, a njegovo inauguracijsko predavanje na Petersburškom sveučilištu imalo je naslov Povijesni zadaci filozofije. Težak znanstveni rad, način života te nebriga za zdravlje dovele su ga 1880. godine do prve ozbiljne bolesti, koju potpuno ignorira. 1. veljače 1881. cijela je Rusija odala počast pokojnom Fjodoru Dostojevskom, a među prisutnim prijateljima velikog književnika bio je i Solovjov, koji je na sprovodu izrekao oproštajni govor. Mjesec dana nakon toga, 1. ožujka 1881., izvršen je atentat na cara Aleksandra II. – događaj-prekretnica i za samog Solovjova koji je 28. ožujka 1881. potpisao javnu peticiju tražeći od prijestonasljednika pomilovanje atentatora kao konkretan znak da želi započeti graditi novo društvo na kršćanskim načelima. Nakon tog istupa, Solovjov je morao zauvijek napustiti profesorski stalež. Taj se preokret očitovao u promjeni njegovog stava prema pitanju odnosa Rusije i Europe, pravoslavlja i katoličanstva, crkve i ovozemaljskog. Njegove nove ideje iznenadile su većinu Solovjovih dosadašnjih istomišljenika okupljenih u slavenofilskom okruženju spomenutog časopisa zbog njegovih jasno manifestiranih prokatoličkih i prozapadnih tendencija. Na izolaciju od konzervativnih, patriotskih i slavenofilskih sredina uslijedila je odluka Svetog Sinoda 1883. godine, koja je Solovjovu zabranila javne nastupe s religijskim temama. Veliki sukob i njegova kršćanska politika nailaze na veliki interes katoličkih sredina, napose biskupa Josipa Strossmayera. Strossmayerovo zanimanje Solovjovljevim idejama nije bilo slučajno, jer je njegova povezanost s Rusijom bila odavno vrlo jaka. Godine 1874. Strossmayer je bio izabran za počasnog člana Moskovskog Sveučilišta, što je bila kruna 85

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

njegovih proruskih simpatija, poticanje štovanja svetog Ćirila i Metoda u katoličkoj crkvi, nastojanje oko ujedinjenja crkava, ujedinjenje Slavena, poticanje slavenskih tradicija i jezika u katoličkoj liturgiji. Strossmayerovo zanimanje Solovjovljevim idejama bilo je samo početak jednog poznanstva, najprije putem korespondencije sve do lipnja 1886., kad Solovjov stiže u Zagreb i zadržava se kod kanonika Račkog, Strossmayerova suradnika, dok se u Đakovu susreće sa samim biskupom. Susret je bio vrlo srdačan, te je rezultirao pozivom na izdavanje knjige u Zagrebu na hrvatskom jeziku pod naslovom Povijest i budućnost teokracije, inače zabranjene od ruske cenzure. Knjiga izlazi 1887. Povratak Solovjova u Rusiju bio je popraćen glasinama da je prešao na katoličanstvo. Napadi su bili toliko žestoki da je filozof u listu "Новое время" morao izdati javni demanti i potvrditi svoju pripadnost pravoslavlju objašnjavajući da njegova ideja o ujedinjenju crkva ne propagira prelaženje na katoličanstvo dok njegov članak Je li istočna crkva pravoslavna? objavljen u hrvatskom "Katoličkom listu" ne napada, nego brani pravoslavlje u polemici s franjevcem Markovićem. U isto vrijeme ambijent u njegovoj domovini postaje sve više neprijateljski. Solovjov postaje metom mnogih napada od strane vlasti, tiska i javnog mnijenja tako da se čak planira povući u samostan. S druge strane, entuzijazam za vlastite ideje, koji rađa želju za nastavkom djelovanja na području filozofije, politike i religije, tjera ga 1888. godine na put u Pariz. Tu u katoličkom listu "L'Univers" objavljuje tekst Saint Vladimir et l'Etat Chretien koji je kulminacija katoličkih simpatija Solovjova. No s druge strane, u raspravi s ruskim isusovcima nailazi na suzdržanost prema svojim projektima ujedinjenja crkava. Otvorene rasprave otrijeznile su filozofa i potaknule ga da, revidirajući svoje stavove ipak s većom naklonošću gleda na pravoslavlje. Njegov povratak u Rusiju vodio je preko Zagreba, gdje je ponovno susreo Strossmayera, no ovog puta u ne više toliko srdačnoj atmosferi. U periodu 1889. - 1892. Solovjov se angažira u brojnim raspravama oko "nacionalnog pitanja" sa svojim kontroverznim, provokativnim i nepopularnim stavovima usmjerenim općenito protiv nacionalističkih tendencija u ruskoj kulturi. Bilo je to također vrijeme građanskog angažmana Solovjova protiv antisemitske hajke u ruskom tisku 1890. i u korist žrtava gladi 1891. - 1892. Njegovi nastupi protiv vlasti, borba protiv nacionalizma i predbacivanje zbog njegovih prokatoličkih sklonosti činili su ga nepopularnim u ruskoj javnosti, a protojerej Orlov odbio mu je dati i odrješenje. Napadi nisu promijenili njegove stavove – naprotiv, u Moskovskom psihološkom društvu održao je predavanje O padu srednjovjekovnog svjetonazora (koji je zbog cenzure bio objavljen tek nakon smrti filozofa 1991.), u kojem je napao povijesno kršćanstvo kao nijekanje Krista. Njegov nastup izazvao je toliko osporavanja da su čak i njegovi najbliži suradnici i prijatelji ostali zatečeni. Predavanje O padu srednjovjekovnog svjetonazora bila je zadnja velika polemika Solovjova nakon koje se vratio akademskoj filozofskoj problematici. Godine 1891. započeo je suradnju s Enciklopedijom Brockhausa i Efrona za koju je sjajno obradio mnogo termina, uglavnom s područja filozofije i teologije. Te iste godine po prvi put je izdao i zbirku 86

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

pjesama. Od 1896. intenzivno radi na svojem najopširnijem radu Opravdanje dobra koje je doživjelo svoje prvo izdanje 1897. Prije toga filozof objavljuje mnogo tekstova s područja estetike od kojih je jedan od važnijih bio Prvi korak prema pozitivnoj estetici. 19. veljače 1896. Solovjov je primio pričest iz ruku katoličkog svećenika istočnog obreda Nikolaja A. Tolstoja – događaj koji je izašao u javnost tek deset godina nakon smrti filozofa. Podijeljeno je mišljenje da li je samim tim činom Solovjov prešao na katoličanstvo, ispovijedajući, kako je priznao svećenik Tolstoj, Tridentski credo. Međutim "Solovjov je jednostavno ignorirao činjenicu shizme između katoličke i pravoslavne crkve, barem one ruske.“ Čisto filozofska strast Solovjova našla je 1897. godine još jedno mjesto svojeg ostvarivanja. Kozma Soldationkov predložio je izdavanje svih Platonovih dijaloga. Upravo svoje zadnje tri godine života posvetio je Solovjov tom projektu sudjelujući u prevođenju, redakciji i pisanju komentara Platonovih djela. Napisao je također opširan uvod u cijelo rusko izdanje Platonovih dijaloga. U zadnjim godinama njegova života izašlo je u tisku nekoliko interesantnih članaka, između ostalog: Ideja čovječnosti kod Augustea Comtea te Ideja nadčovjeka – ovaj potonji je decidirana kritika filozofije Fridricha Nietzschea. U drugoj polovini 1899., zbog ozbiljnih problema s vidom, Solovjov nije mogao prihvatiti poziv da održi niz predavanja na Varšavskom sveučilištu. Te iste godine u almanahu "Книжки недели" izašlo je njegovo najčešće komentirano djelo Tri razgovora sastavni dio kojeg je famozna Kratka pripovijest o Antikristu. Prema mnogim kritičarima Solovjova, cijelo njegovo dotadašnje stvaralaštvo bilo je proniknuto optimizmom, utopijom i vjerom u bliski nadolazak Kraljevstva Božjeg i tek potkraj života Solovjov mijenja svoj stav i pogled po tom pitanju te, primjećujući realnu snagu zla, u određenom smislu postaje pesimist. U Tri razgovora Solovjov je napokon jasno zacrtao granicu između svojih stavova i nazora Lava Tolstoja koji je, po mišljenju Solovjova, propagirao ideje potpuno suprotne kršćanstvu s obzirom na uskrsnuće, svodeći kršćanstvo na etiku te ideju nesuprotstavljanja zlu. U lipnju 1900. liječnici su mu dijagnosticirali, između ostaloga, pothranjenost i arteriosklerozu. Sam filozof očekivao je smrt potpuno mirno. Po prvi puta nakon četiri godine primio je pričest iz ruku pravoslavnog svećenika i 31. srpnja 1900 je umro. Neposredno prije smrti molio je za židovski narod recitirajući psalme na hebrejskom, a njegove su zadnje riječi bile: "Težak je posao Gospodnji". Solovjovljeva smrt ni u čemu nije umanjila njegovu prisutnost u ruskom intelektualnom životu. U prvom desetljeću 20. stoljeća tiskano je blizu 200 njegovih naslova. Njegova filozofija izazivala je i još uvijek izaziva zanimanje, ne samo u Rusiji, nego i u Europi. Valja spomenuti i značajan utjecaj Solovjova na koncepcije "nove religijske svijesti" nastale u 20. stoljeću: teozofski i antropozofski pokret.

87

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

EVOLUCIJA MISLI V. SOLOVJOVA Možemo razlikovati tri etape razvoja njegove misli: e) slavenofilsko razdoblje, 1873. - 1881., kada je Solovjov nakon predavanja, na kojem je pozvao na pomilovanje carevog atentatora, završio akademsku karijeru i započeo publicističku djelatnost usmjerenu prije svega protiv ruskog nacionalizma f) teokratsko ili utopističko razdoblje, 1881. - 1891., u tom razdoblju njegovo zanimanje najviše zaokupljaju, a pitanja teološke, eklezijološke i političke problematike g) eshatološko razdoblje, od 1891. do smrti, u kojem prevladava ozračje pesimizma ujedno i razočaranja mogućnošću ostvarenja Kraljevstva Božjega na zemlji te konačno ono katastrofično (Tri dijaloga), no ujedno se događa i povratak čistoj filozofiji Bez sumnje ova podjela točno pokazuje glavne i dominantne karakteristike Njegove misli. Koje su pak temeljne ideje Solovjove filozofije? a) Prvi Solovjovljevi radovi jasno se nadovezuju na filozofski romanticizam slavenofila. Napose je Solovjov iskoristio ideje Kirejevskog: njegovu koncepciju „integralnosti“, koju je kasnije preformulirao u filozofiju Sv ejedinstv a Eduard K. R . von Hartmann (всеединство). U svome magistarskome radu Solovjov je (1842.-1906.) - Ovaj "nesvjesni" je sinteza Hegelova "duha", Schellingova "nesvjesnog" i opisao krizu europske filozofije kao Schopenhauerove "volje". Hartmann definira svoj krizu racionalizma, krizu sustav kao konkretan monizam, a svoj apstraktne, čisto teoretske epistemološki stav ka transcendentni realizam. U etici i filozofiji religije je pesimist spoznaje. Filozofija kao takva izražava moment individualne refleksije: kariku koja spaja prvotnu jedinstvenu religioznost s budućom sintezom znanosti, filozofije i religije. Zapadna filozofija je nastala kao borba individualnog razuma sa vjerom. Ta se borba odvijala prema sljedećim etapama: racionalizacija vjerovanja (skolastika), oslobađanje od vjere i konačno potpuna negacija svake neposredne spoznaje, koja je dovela do osporavanja supstancijalnosti vanjskoga svijeta i poistovjećivanja bića sa mišljenjem (Hegel). Na temelju te slavenofilske sheme Solovjov je razvio nekoliko vlastitih koncepcija u kojima kritiku teurgija Hegelovog racionalizma povezuje s organskim mislima Dostojevskog o grč. θεουργία - božansko djelovanje, prakticiranje obreda koje služe transcendentnim ciljevima, za destruktivnim posljedicama razliku od magije koja ipak služi čisto zemaljskim deifikacije čovjeka. Posljednja riječ učincima zapadne filozofije i jasan dokaz njezine krize te u isto vrijeme – paradoksalno – nadilaženje svake autonomne filozofije

88

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

te ujedinjavanje filozofije i religije s ciljem vraćanja duhovnog jedinstva za njega je bila Hartmannova filozofija. U Hartmannovoj „filozofiji nesvjesnoga“ pokušavao je naći rehabilitaciju metafizike i povratak religijskoj ideji svejedinstva. Entuzijazam Solovjova prema metafizičkom pesimizmu Schopenhauera i Hartmanna je trajao kratko i zamijenila ga je „filozofija objave“ Schellinga, koju je počeo smatrati početkom novog kršćanstva. U svojoj filozofiji „integralnosti“ svaki razvoj prolazi tri faze: jedinstva, diferencijacije s odvajanjem pojednih elemenata te fazu reintegracije u kojoj povraćeno jedinstvo ima obilježja slobode koja spaja elemente organskom, nenametljivom vezom. U prvoj fazi jedinstva tri područja ljudske djelatnosti (stvaralaštvo, spoznaja i društvene relacije) bile su podvrgnute religiji u drugoj fazi razvoja (koju predstavlja Zapadna Europa) svako od tih područja postalo je autonomno i traži da prevlada nad drugim područjem. Konačna faza razvoja je ipak reintegracija u slobodno jedinstvo: teurgija, teozofija i teokracija. Tri sile koje upravljaju takvim razvojem čovječanstva jesu: muslimanski Istok, Zapadna Europa i Slavenstvo b) Bogočov ještv o – vizija procesa pobožanstvenjenja svijeta. Cilj tog procesa kozmičke evolucije je bio sveopća integracija koja bi povezivala božanskost sa zemaljskošću u živome svejedinstvu. Cijela je priroda teži prema čovjeku, a cijelo čovječanstvo dobiva svoju „težinu“ od Boga -Čovjeka. Utjelovljenje Boga u Kristu je tako bio središnji događaj ne samo u povijesti čovječanstva, već i cijelog kozmičkog procesa. S gledišta filozofije Boga takva je vizija bila dinamična vrsta panenteizma27. Ta mu je ideja omogućavala nadvladati dualizam Boga i svijeta koji naviješta tradicionalna kršćanska teologija, a da u isto vrijeme ne upadne u panteizam. Bog je u isto vrijeme transcendentan i imanentan naspram svijeta dok je karika koja ga spaja s prirodom, posrednik između Boga i stvorenja, forma preko koje se događa pobožanstvenjenje upravo čovjek. Takva ideja duguje mnogo pozitivnoj filozofiji Schellinga. c) Sa pojmom Bogočovječje evolucije usko je povezana ideja Sofije – vječne Božje mudrosti o kojoj je pisano u knjizi Mudrosti28. Solovjov ju je prije svega poistovjećivao sa tajanstvenom ženom – objektom svojih mističnih viđenja, pa je zbog toga produbio golemu mističko - teozofsku literaturu na tu temu (Kabala) spisima mističara i gnostika Jakova Böhmea i Emanuela Swedenborga. Ona je bila za njega u isto vrijeme duša svijeta i idealno čovječanstvo. Da bi shvatili ideju Sofije kod Solovjova treba je povezati sa koncepcijom ne stvorene božanske energije - pojmom vlastitom apofatičkoj teologiji istočne Crkve. U nikad izdanom (za života) rukopisu Sofija Solovjov se jasno opredjeljuje za negativnu teologiju: bit Boga ne podliježe nikakvim definicijama jer ona 27

grč.: παν εν Θεώ – sve u Bogu

28

Mdr 8,22-23: „Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje.“

89

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

zapravo nije biće već načelo svakoga bića, dakle „ne - biće“ ili „nad - biće“. Narav je Boga čovjeku posve nedostupna, pojavljuje se dakle problem komunikacije, dostupnosti Boga, koji se prema apofatičkoj teologiji događa upravo pomoću te nestvorene energije preko koje se Bog objavljuje čovjeku. Ta božanska sila je kod Solovjova Sofija: božanstvo u svijetu, jedinstvo stvorenoga svijeta, spona između svijeta i transcendentnog, nedostupnog Boga.

EKUMENIZAM I PITANJE RUSIJE Nakon napuštanja sveučilišta Solovjov započinje suradnju s časopisom Ivana Aksakova „Rus'“. Zastupa i propagira nazore Dostojevskog o povijesnoj ulogu ruskoga naroda, koji je pozvan na ostvarenje općeg pomirenja među narodima. Međutim, za razliku od Dostojevskog, smatrao je da prvi korak u tom pravcu određuje povrat kršćanskog zajedništva između pravoslavlja i rimske Crkve. Niz članaka objavljivanih u tom časopisu (1881. - 1883.) bio je usmjeren na obrazlaganje ideje da se pomirenje crkava ne sastoji u odricanju od vlastitog identiteta jer su te dvije Crkve komplementarne i jedna drugoj nužne. Mističko jedinstvo tih dvaju Crkava uostalom nikad nije bilo ni prekinuto za razliku od protestanata. Solovjov je otišao dalje tvrdeći da je misija ruskog naroda povezana s njegovom sposobnošću za narodno samoodricanje zaradi viših ciljeva: 1) podvrgavanje Varjazima, 2) reforme Petra Velikog – odricanje od vlastite i prihvaćanje strane kulture, pa kao treći moment slijedi odricanjeod nacionalne ekskluzivnosti na području religije. Na takve izjave uslijedila je oštra reakcija Aksakova (koji već i prije oklijevao s objavljivanjem Solovjovljevih tekstova) te prekid suradnje. Zbog toga se i Solovjov okrenuo liberalnom, političkom krugu okcidentalista okupljenim oko časopisa „Vjesnik Europe“29, premda svjestan da oni neće prihvatiti njegovu religijsku filozofiju. Tu je napadao svaki oblik nacionalnog egoizma (napose nacionalno - religijski) predbacujući slavenofilima da su pretvorili romantički kult nacije kao nositelja istine u kult brutalne sile.

TEOKRACIJA To je razdoblje korespondencije i susreta s biskupom Strossmayerom i rad nad velikim djelom Povijest i budućnost teokracije od kojeg je izašao samo prvi svezak (od tri pripremljena) i to 1887. baš u Zagrebu. U njemu je htio dokazati da je separacija između dvije Crkve samo prividna te da se pravoslavlje u svojoj biti ne razlikuje od katoličanstva, gdje pitanja filioque, dogma o bezgrešnom začeću i nezabludivosti pape imaju samo vrijednost „teološkog mišljenja“. Budući da je knjiga u javnosti prošla bez odjeka (u Rusiji je bila zabranjena), Solovjov od tada nadalje objavljuje svoje radove u Francuskoj: najprije 29

rus.: „Вестник Европы“

90

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

Ruska ideja – bez teokracije Rusija je prijetnja svijetu; zatim Rusija i sveopća Crkva – napisana u suradnji s ruskim Isusovcima. Ona potonja odaje priznaje francuskoj revoluciji za proglašenje Ljudskih prava, što je s jedne strane afirmiralo čovjeka kao pojedinca, no s druge je uslijedio njegovo ekonomsko zarobljavanje. Zbog toga je sada potrebna nova osnova za ostvarivanje solidarnosti među ljudima, koja se može utemeljiti na kristijanizaciji politike, odnosno društvenom ostvarivanju ideala Bogočovještva. Novi je univerzalistički oblik (za razliku od izolacijskog i nacionalističkog) zadobila ideja Moskve kao „Trećeg Rima“. Solovjov je nastojao dokazati da lojalni stav prema Rimu nije u suprotnosti s istinom pravoslavlja, citirajući moskovskog patrijarhu Filareta, Ivana Zlatoustog i Kalcedonski sabor. Nažalost, reakcije među francuskim katolicima bile su slabe što je izazvalo opadanje entuzijazma prema rimsko - ruskoj teokraciji. To ipak nije poljuljano njegovu prokatoličku orijentaciju i 1896. prima pričest po rukama katoličkog svećenika Nikolaja Tolstoja.

ETIKA I FILOZOFIJA PRAVA Pod utjecajem pozitivista (A. Comte) pozitivno počinje gledati na autonomizaciju pojedinih sfera života, također etike. Njegovi stavovi su izraženi u opširnom djelu Apologija dobra. Najbitnija inovacija je prihvaćanje autonomnosti etike i njezine neovisnosti o religiji, ali i o metafizici. Pitanje granica te autonomije još uvijek je sporno, jer, premda neki tvrde da njegova etika teži prema potpunoj autonomiji, neki tu autonomiju ipak smatraju prividnom, ukoliko pretpostavlja egzistenciju Boga i besmrtnost duše. Smatramo dakle da je njegova nakana bila isticanje relativne neovisnosti etike o metafizičkoj spoznaji Boga i dogmama pozitivne religije. S obzirom na filozofiju prava, Apologija dobra nadovezuje se na razmišljanja sadržana u Kritici apstraktnih načela, koje dosta temeljito modificira. U Kritici apstraktnih načela Solovjov je razvio liberalnu koncepciju pravne zajednice kao „slobodnog saveza slobodnih pojedinaca“, utemeljenog na racionalnom kontraktu. Naglašavao je da pravo za razliku od morala podržava isključivo negativnu krepost pravde (iustitia); bavi se dakle sredstvima, a ne ciljevima djelovanja, ne zahtijevajući od ljudi uzajamno pomaganje, a još manje požrtvovnost za druge, dok se moral bavi upravo razvijanjem pozitivne kreposti ljubavi (caritas); potiče dakle aktivno djelovanje za dobro bližnjega. U društvenom životu pravo vrši ulogu posrednika između ekonomske i moralne sfere određujući svim pojedincima jednaka područja slobodnog djelovanja. Empiričko utemeljenje moralnosti Solovjov je izvodio (poput Schopenhauera) iz sveopće činjenice suosjećanja koje povezuje pojedinca s drugim ljudima i čak sa svim bićima koje osjećaju. Vrhovni pravni savez je država, a vrhovni moralni savez je Crkva, odakle i zaključak da treba izbjegavati dvije opasnosti: kao prvo lažnu teokraciju – dokidanje autonomije države i prava, a kao drugo, suvremeni nauk potpunog odvajanja Crkve i države, koji ispražnjava slobodu od njenog moralnog (pozitivnog) sadržaja. 91

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

Rješenje je našao u koncepciji slobodne teokracije. U trenutku kada je Solovjov izgubio svoju vjeru u skoro ostvarenje „slobodne teokracije“, prihvatio je nužnost potpunog odvajanja morala od religije i države od Crkve. Oštro je reagirao na moralni subjektivizam Tolstoja (amorfizam s obzirom na vanjsku formu), stavljajući još veći naglasak na institucionalne oblike društvene prisile: pravna sredstva ne mogu doduše ostvariti raj na zemlji, ali mogu spriječiti pretvaranje života u pakao. Kao drugo, on je definirao pravo kao „prisilni minimum morala“ ili pravo na dostojanstven život, što znači minimum materijalnih sredstava potrebnih za egzistenciju. To je označavalo: pravo na rad, pravo na uvjete na radu i poštenu plaću te na odmor i slobodno vrijeme. Država je dobivala pravo na ingerenciju u gospodarskoj sferi na račun moralno opravdane distribucije društvenog dohotka. Očito je da se kod Solovjova liberalizam slobodnog tržišta pretvorio u novi, društveni liberalizam. No bitna je za Solovjova u tom kontekstu bila obrana značenja i prestiža prava (zakona) nasuprot dvama tendencijama, popularnima u Rusiji: antilegalizmu (slavenofilskom, narodnickom i tolstojevskom), koji je obezvrijeđivao pravo na račun moralnosti te pravnom pozitivizmu, koji je državu smatrao jedinim izvorom zakona (redukcija prava na instrument vlasti).

TEORETSKA FILOZOFIJA Suvremeni napredak koji je rezultirao autonomijom pojedinih disciplina misli i djelatnosti, odrazio se i na Solovjova. Napuštanje vjere u teokratski ideal najviše izražene u Uzrocima propasti srednjovjekovnog svjetonazora okrenulo je filozofa u istraživanja na području teoretske filozofije kao autonomne discipline u tri članka izašla u razdoblju 1897. - 1899., posvećena uglavnom teoriji spoznaje. Odmah na početku Solovjov svečano deklarira da je temeljna obaveza filozofa - teoretičara apstrahiranje od svakog interesa osim onog filozofskog, a taj je upoznavanje istine. Ta su ga razmišljanja dovela do negacije Descartesovih zaključaka o supstancijalnosti subjekta. Ljudsko jastvo nije supstancija u pravom smislu te riječi jer je to jedino Apsolut.

APOKALIPTIKA U posljednjim danima filozofova života događa se novi preokret. Optimistična vjera u liberalni napredak ustupa mjesto katastrofičnom raspoloženju. U proljeće 1898. filozof doživljava „susret sa Sotonom“, a pod kraj svoga života piše Tri dijaloga s poznatom Kratkom pripovijesti o Antikristu, napisana za vrijeme uskrsne noći 1900. godine. Sam Solovjov, a i mnogi kritičari smatrali su Kratku pripovijest o Antikristu genijalnim djelom uspoređujući ga sa Legendom o Velikom Inkvizitoru. Premda s aspekta književnosti u tom pogledu Dostojevski izlazi kao pobjednik, originalnost pripovijesti sastoji se u prikazivanju Antikrista kao velikog filantropa, ostvaritelja progresivnih

92

Povijest ruske filozofije

Vladimir Solovjov

humanitarnih ideala, koji im pokušava dati kršćanski oblik. Na isti je način Antikristovo kraljevstvo zamišljao najveći kritičar „liberalno - egalitarnog napretka“ i „ružičastog kršćanstva“, Konstantin Leontjev. Cilj i težnje Antikrista su kao parodija ideala „slobodne teokracije“. Izgleda da je Solovjov priznao da je njegova djelatnost otvarala put ne Božjem Kraljevstvu na zemlji, nego kraljevstvu Antikrista…

93

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Poglavlje 8

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam Nikolaj Berdjajev Nikolaj Berdjajev (1874. - 1948.) rodio se u plemićkoj obitelji. Budući da je njegov otac bio časnik konjice i Nikolaj je bio usmjeren prema vojnoj karijeri. Međutim nakon staža u korpusu kadeta, Berdjajev upisuje prirodoslovni fakultet Kijevskog sveučilišta, a zatim pravo. Od samog početka studija zanima ga filozofija. 1898. je zbog propagiranja marksizma uhapšen, izbačen iz sveučilišta i izgnan u Vologdu, a zatim Žitomir (Ukrajina). Berdjajev je, kao i Struve i Bulgakov, u počecima svoje filozofske i spisateljske djelatnosti pripadao struji tzv. „legalnog marksizma“ – onih koji su javno objavljivali svoje članke u tisku. Imao je kao i marksisti ekonomski pristup svim društvenim istraživanjima te kao i oni bio uvjeren da se Rusija nalazi na putu kapitalističkog razvoja. Zbog toga je bio kritičan prema narodnjacima koji su taj put nijekali. S filozofskog pak aspekta, njegov marksizam nije bio ortodoksan – smatrao je da ima nedostatke, pogotovo na području etike, što je Berdjajev mislio nadoknaditi neokantističkim elementima. Tako je započeo pokret koji je Bulgakov opisao kao put od marksizma prema idealizmu. Već 1901. godine Berdjajev objavljuje svoj prvi članak pod naslovom Borba za idealizam, te 1902. zajedno s Bulgakovom sudjeluje u izdavanju zbornika Pitanja idealizma i to člankom Etičko pitanje u perspektivi filozofskog idealizma. 1907. u jedinstvenoj knjizi Sub specie aeternitatis objavljuje svoje članke iz razdoblja 1900. - 1906., a zapravo iznosi svoje razloge za napuštanje marksizma i promjene svoje filozofske orijentacije. Svoj novi put opisuje kao put „od marksističke lažne sabornosti, od dekadentnog, romantičarskog individualizma krećem prema sabornosti mističkog neokršćanstva“. Odajući priznanje marksizmu, ističe njegovu totalnu nemoć u „određivanju dragocjenog sadržaja života“. Marksizam je postao neprihvatljiv jer „odlučno odbacuje ljudska prava kao vrijednost samu u sebi“.

94

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

U Lenjinovom članku Partijska organizacija i partijska književnost „P utokazi“ Berdjajev je već 1905. razotkrio (rus.: Вехи) je antologija sedam eseja objavljenih u projekt policijske organizacije Rusiji 1909. Doživjela je 5 izdanja i više od dvije književnosti, koju je predlagao stotine objavljenih replika i komentara u samo u suvremeni inkvizitor Lenjin. S njegove dvije godine. Zbornik je odražavao poprilično radikalnu promjenu stavova nekoliko ruskih perspektive, kulturalna djelatnost je mislilaca, koji su se tijekom revolucije 1905. od moguća isključivo na putu koji priznaje svojih ranijih pro-revolucionarnih, marksističkih slobodu i prava čovjeka na apsolutne stavova okrenuli prema liberalizmu ili konzervativizmu. Autori zbirke su Nikolaj vrijednosti“. Te su apsolutne Berdjajev, Sergej Bulgakov, A. S. Izgojev, M. O. „vrijednosti“ u prvome redu: osoba, Geršenzon, P. S. R. Kistjakovski, Semjon Frank, sloboda i djelovanje. Tako je za njega Pjotr Struve. Četvorica od njih su bili neokantovci. Ti su intelektualci odbacili nasilje revolucije, ljudska osoba metafizički duh obdaren anarhiju i "etičku neodređenost". Ukazivali su unutarnjom slobodom, čija je potrebu gajenja unutarnje dobrote i duhovnih vrijednost apsolutna, premda vrijednosti. Objava zbornika izazvala je nezapamćenu (od „njegovo dostojanstvo može biti objavljivanja Čaadajevljevog Filozofskog pisma) pogaženo“. Budući da upravo lavinu kritika od strane ljevičarskih intektualaca idealizam priznaje „apsolutnu (Lenjin), od kojih mnogi su optuživali autore vrijednost moralnih dobara i naravno članaka za veleizdaju. ljudsko pravo“ on ima prednost pred svim drugim filozofskim svjetonazorima. Godine 1907. objavljena je knjiga Berdjajeva Nova religijska svijest i društvo, koja pruža filozofsko utemeljenje novog religijskog pokreta „tragača za Bogom“ u miljeu ruskih liberalnih intelektualaca. 1907. u famoznom zborniku Putokazi objavljuje članak Filozofski razlozi i istina intelektualaca u kojem tvrdi da je ljubav ruskih socijalista prema pravdi, koja bi trebala sve jednako usrećiti, ubila ljubav prema univerzalnoj istini. Zato je Berdjajev predlagao radikalan obrat, zaključujući da ćemo samo tada kada se oslobodimo od „unutarnjeg ropstva“ moći odbaciti „vanjski jaram“. Potraga za univerzalnom istinom u svrhu oslobađanja od unutarnjeg ropstva je bilo glavno nadahnuće Berdjajevljeva filozofiranja. 1911. izlazi njegova knjiga Filozofija slobode, 1916. Smisao stvaralaštva. Pokušaj opravdavanja čovjeka, koja je bila svojevrsni rezime predrevolucionarne misli Berdjajeva. 1919. organizira u Moskvi „Slobodnu akademiju duhovnog života“, gdje održava niz predavanja s područja filozofije religije i povijesti. Popularnost Slobodne akademije uznemirila je vlasti koje su uhapsile Berdjajeva; ispitivao ga je sam Feliks Dzeržinski (krvavi Feliks – ravnatelj zloglasne Čeke/GPU) kojemu se ipak svidjela iskrenost Berdjajeva te ga je pustio na slobodu. Međutim, već 1922. našao se na „brodu filozofa“ koji je na svojoj palubi izvezao u izgnanstvo istaknute predstavnike ruske kulture. Već za emigracije 1923. izašle su u tisku njegove knjige Filozofija nejednakosti, Smisao povijesti, Svjetonazor Dostojevskog, a 1924. famozna knjižica Novo srednjovjekovlje koja je prevedena na četrnaest jezika i koja je proslavila Berdjajeva u cijeloj Europi. 95

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Berdjajev se upoznaje sa Maksom Schelerom, surađuje s neotomistom Jacquesom Maritaineom, s filozofom egzistencijalistom Gabrieleom Marcelem, živo reagirajući na objavljivana djela Husserla, Heideggera, Hartmanna i Karla Jaspersa. Najprije u Berlinu, a zatim u Parizu, osniva religijsko - filozofsku Akademiju, koja izdaje filozofski časopis Put na ruskome jeziku, kome je on sam urednik. Do kraja svog, djelima vrlo plodnog, života živi u Francuskoj – priznat u Europi: Sveučilište Cambridge priznalo mu je počasni doktorat, bio je i nominiran za Nobelovu nagradu, međutim posve je ignoriran u svojoj domovini. Berdjajev je bez sumnje bio filozof kršćanske orijentacije, premda je uvijek govorio da on zastupa slobodnu religijsku filozofiju (ne crkveno - ortodoksnu), da je „slobodoumni vjernik“ i ne podnosi dogmatske sporove za što je bio i osuđen, a od izvršenja kazne oslobodila ga je revolucija 1917. Moglo bi se reći da je, unatoč radikalnim promjenama njegovog svjetonazora, ljudska sloboda pojam koji spaja njegove ideje: najprije je kao marksist zastupao ekonomsku i društveno oslobođenje masa, kao idealist branio je duhovnu i umjetničku slobodu od vladajućih ideologija da bi konačno, kao kršćanin, branio slobodu ljudskog susreta s Bogom, zalagao se za oslobođenje najvažnije za svakog čovjeka, ono unutarnje. Pitanje izvora ljudske slobode je dakle glavno pitanje filozofije Berdjajeva.

SLOBODA Za Berdjajeva kao kršćanina (osobe koja ima iskustvo susreta s Kristom) Božja opstojnost nije upitna – bez te pretpostavke život se reducira i postaje plitak. No tu se odmah za Berdjajeva, a i za cijelu filozofiju religije pojavljuje problem postojanja zla. Odgovor koji daje filozofija je: moralno zlo proistječe iz ljudske slobode - može činiti dobro ili zlo. Teologija dodaje da će čovjek odgovarati za svoje izbore i obećava vječnu nagradu ili vječnu kaznu. Međutim, tu se uvijek pojavljuje problem da je, ako je Bog dozvolio slobodu, onda je upravo on taj koji je dopustio mogućnost zla i za to je odgovoran. Da bi spasio Boga od odgovornosti za zlo, on odjeljuje taj pojam od pojma Boga i koristeći nauk njemačkog mističara Jakova Böhmea definira zlo kao prvotnu slobodu koja postoji prije bitka i naziva je ponor. Međutim kod Böhmea taj je ponor situiran u samome Bogu dok je za Berdjajeva on izvan njega – zlo je kao sjena Božanskog svijetla. Smatra da prema svim ortodoksnim teološkim naučavanjima o otkupljenju i o paklu Bog uvijek ispada zao. Zbog toga se Berdjajev hvata ideje nestvorene slobode: izvor zla nije u Bogu već je izvor zla sloboda koja potječe iz ponora. Ta neortodoksna teodiceja vodila je prema neortodoksnom shvaćanju mjesta Boga u svijetu: Bog je prisutan u duhovnoj veličini čovjeka, u Sinu, u Duhu u glasu proroka, no nije prisutan u onom svijetu koji potječe od vanjske tame (ponora). U tom svijetu nužnosti i ropstva vlada ne Bog, nego knez ovoga svijeta, jer Bog vlada u kraljevstvu slobode, a ne u kraljevstvu nužnosti, on vlada u svijetu duha, a ne u svijetu predodređene prirode. Zbog toga zlo postoji samo u svijetu koji je sebe odredio samodostatnim. 96

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Berdjajev pokušava spasiti Boga ne samo od odgovornosti za zlo u svijetu, nego i za zlo u vječnosti ,to jest od odgovornosti za pakao. Naime, ideja pakla kakva postoji u teološkim doktrinama kao vječna kazna za grešnike za Berdjajeva je neprihvatljiva. Pakao može biti isključivo ljudsko iskustvo, kao put čovjeka, a preobraziti ga u vječno stanje kazne je znak sadizma suprotnog ideji kršćanstva: čitav Kristov nauk je prožet ljubavlju, milosrđem i sveopćim opraštanjem. Berdjajev je bio uvjeren da, ukoliko je u prošlosti strah pred paklom tjerao ljude u Crkvu, utoliko ih danas takav sadističan nauk o paklu odbija od Crkve. Čovjek ne treba više sudsku religiju – previše je umoran od svijeta. Moralna svijest u čovjeku započinje s pitanjem koje Bog postavlja Kajinu: „Kajine, gdje je tvoj brat Abel?“, a završava s drugim pitanjem Boga: „Abele, gdje je tvoj brat Kajin?“. Prema tome Bog nije neka vrsta super policajca, njegova je vlast zapravo manja nego vlast policajca. S obzirom na njegov odnos prema čovjeku uopće se ne bi smjelo koristiti pojam vlasti. Bog je postao čovjek i umro na križu da spasi čovjeka – Berdjajev je vjerovao u ljudskost Boga. Zapravo čovjek nije čovječan (strahote konclogora drugog svjetskog rata su ostavile na Berdjajeva strahovit dojam). Čovječnost je pravi atribut Boga. Čovjek je ukorijenjen u Bogu, koliko je Bog ukorijenjen u čovjeku. Teodiceja prelazi u antropodiceju – jedno od njegovih djela nosi upravo podnaslov Pokušaj opravdanja čovjeka.

POJAM OSOBE Zbog toga se u središtu pozornosti Berdjajeva i nalazi pojam osobe. On razlikuje pojam osobe i individuum. Individuum je čisto biološka kategorija dok je osoba duhovna kategorija. I premda je osoba povezana sa društvom, ipak samo mali dio njezine biti pripada društvu – ostali dio pripada duhovnome svijetu. Osoba je za Berdjajeva aksiološka kategorija. Vrijednost osobe je najviša u hijerarhiji vrijednosti u ovome svijetu. Odakle dolazi njezina vrijednost? Od vrijednosti koje su nadosobne. Osoba je zato nositelj nadosobnih vrijednosti i kao takva nalazi se iznad države, naroda, ljudske vrste, naravi – u biti uopće ne spada u taj red vrijednosti – zbog toga je filozofija Berdjajeva personalistička. Aksiološko shvaćanje osobe odredilo je stav Berdjajeva prema komunizmu i fašizmu i svakom drugom totalitarnom sustavu koji potiskuje osobu. Idol kolektiva je za njego bio isto toliko odvratan koliko i idol države, naroda, klase i rase. Premda komunizam posjeduje određenu istinu – nasuprot laži kapitalizma, laži klasnih privilegija, ipak je komunizam lažan ukoliko je on totalitaran sustav. Njegov je socijalizam (kako je sam govorio) bio personalistički, koji nije dopuštao da se društvo digne iznad osobe koja je slobodan duh. Zastupao je socijalizma s „ljudskim licem“. Sam je sebe ubrajao među romantičare jer je doživio stranost objektivnog svijeta. Tu rezervu prema realnoj stvarnosti Berdjajev je izložio u svojoj „filozofiji duha“ idejom objektivizacije. Naime, prema njemu, objektivna realnost ne postoji, ona je samo iluzija 97

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

svijesti, postoji samo objektivizacija realnosti koja nastaje zahvaljujući određenom usmjerenju duha. Objektivizirani svijet nije istinski, realni svijet nego je on stanje istinskog, realnog svijeta koji može biti promijenjen. Predmet je tu proizvod subjekta. Samo subjekt je egzistencijalan, samo se njemu „priznaje“ realnost. Slabost (ili čak zlo) objektivizacije sastoji se u nužnosti, alijenaciji i bezosobnosti. Ideja objektivizacije bliska je kod Berdjajeva ideji alijenacije prisutne u mnogim filozofskim sustavima (uključujući i Marxa), prema kojoj tvorevine ljudske svijesti i djelatnosti postaju strane, neprijateljske prema čovjeku.

FILOZOFIJA STVARALAŠTVA Kako je moguće nadići objektivizaciju? Čime opravdati postojanje čovjeka u svijetu? Odgovor Bardjajeva na ta pitanja je stvaralaštvo. U svojoj knjizi koju je smatrao najnadahnutijim dijelom – Smisao stvaralaštva. Pokušaj opravdavanja čovjeka tvrdi da čovjekovo stvaralaštvo čini čovjeka sličnim Bogu, Stvoritelju. Stvaralaštvo je također čin koji proizlazi iz ljudske slobode – jedino slobodan čovjek stvara. Stvaralaštvo jest prerogativ koji je čovjek primio od Boga samim time što čovjek nije do kraja određen od Boga, a ni od svijeta. Stvaralaštvo je produžetak dijela stvaranja svijeta i kao takvo vijenac i kruna svijeta je bogočovječji proces. Stvaralaštvo Berdjajev shvaća ne kao stvaranje kulturnih proizvoda već kao usmjerenost čovjeka prema drugom, (Drugom) novom biću. Kroz stvaralaštvo čovjek nadilazi svoju potištenost i podijeljenost izazvane bićem izvan svijeta (stranost) jer stvaralaštvo nije objektiviziranje već transcendiranje: dakle, ne oblikovanje gotovog zatvorenog (i zatvarajućeg) proizvoda, već „otvaranje prema beskonačnome, let u beskonačno“. Fasciniranost sobom guši čovjeka dok ga izlaženje iz sebe (nadilaženje) oslobađa. Etika stvaralaštva je najviši stupanj etike i zauzima mjesto etike prava (etika društvene svakidašnjice) i etike otkupljenja. Etika stvaralaštva je etika pravog poziva i određenja čovjeka. Berdjajev je naglašavao eshatološki karakter svoje filozofije povijesti, odnosno shvaćanje povijesnog procesa u svijetlu njegova kraja. Koji je taj kraj? Je li to spasenje? Berdjajev je smatrao da upravo stvaralaštvo ima spasonosnu ulogu, ukoliko je ono produžetak božje volje, sudjelovanje u Božjem djelu u ovom svijetu – ono je teurgija (vidi bilješka: teurgija). U prijelazu umjetnosti u teurgiju Berdjajev vidi odgovor na pitanje koje je postavio Dostojevski: Hoće li ljepota spasiti svijet? Berdjajev je vjerovao u spasenjsku ulogu umjetnosti. Svoju filozofiju Berdjajev je nazivao egzistencijalnom, jer je u nju uložio svoj život, svoj ljudski egzistencijalni sadržaj. Govorio je: „Smatram da je egzistencijalni filozof onaj čija misao određuje poistovjećivanje osobne i svjetske sudbine. Egzistencijalnu filozofiju određuje dakle egzistencijalnost (realnost) samog spoznajućeg subjekta. Egrzistencijalist ne suprotstavlja objekt subjektu. Njegova filozofija je ekspresija samoga sebe uronjenog u 98

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

otajstvo postojanja. Sam Berdjajev, uspoređujući se s filozofima egzistencijalistima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća (Heideggerom, Jaspersom, Sartreom, Marcelom) naglašava da je njegov egzistencijalizam različit od njihovog. Za njega su egzistencijalisti: sv. Augustin, Pascal, Kierkegaard, Dostojevski, Nietzsche a od suvremenika Šestov. Berdjajev naime nije mogao prihvatiti egzistencijalizam kao nereligijsku filozofiju, zato sebe smatra predstavnikom religijskog, duhovnog egzistencijalizma.

Lav Šestov Lav Šestov, s pravim imenom Ieguda Lejb Svarcman, rodio se u Kijevu g. 1866., a umro u Parizu 1938. godine. Njegov otac Isaak Mojseevič Svarcman bio je bogati trgovac. Kuća mu je bila sastajalištem umjetnika i pisaca onoga vremena. Tu je početak velike kulture mladoga Lava. Šestov je najprije studirao matematiku, ali je ubrzo prešao na pravo i diplomirao radom »O položaju radničke klase u Rusiji«. Cenzura nije dopustila tiskati djelo. Sam je bio nemirna duha i često je putovao u inozemstvo, a svoju buduću suprugu Annu Eleazarovnu upoznao je vodeći turiste po Italiji. Svoju odluku o ženidbi s Anom dugo je skrivao od oca, zato što njemu kao Židovu nije bilo drago što mu se sin ženi pravoslavkom. Filozofiju nikad nije studirao na sveučilištu. Njome se bavio da bi riješio vlastite probleme. Čitav je život napeto osluškivao ima li kod nekog mislioca ono što on traži. U činjenici nestudiranja filozofije na fakultetu vidi veliku prednost. To i jest razlogom, kako kaže, da je mogao sačuvati »slobodu duha« u čemu, prema njemu, nisu uspijevali oni što završiše neki cursus philosophicus. Slobodan od svih naučenih principa, sustava i bilo kakvih propisanih kriterija što se tiče sadržaja i forme, pisao je što mu se činilo važno. Zato njegov način pisanja ne trpi tradicijom usvojene oblike filozofskog pismenog izražavanja. Ne izlaže sustavno svoje misli, nego se zapliće u labirinte vraćajući se bezbroj puta istom problemu. U pisanju se služi aforizmima, paradoksima i izrazima neuobičajenim za filozofiju. Stoga se čitatelj često nađe u nedoumici kako ga razumjeti. S autorom ove vrste potrebno je dugo se družiti i, kako bi hermeneutičari rekli, postići stapanje horizonata da se odgonetne što želi kazati. Očekivalo bi se da će filozof, koji je napisao dvanaest svezaka, imati svoje učenike i pristaše, ali koliko je poznato, vjeran mu je ostao samo rumunjski Židov Benjamin Fondane, koji je poginuo u drugom svjetskom ratu. Šestovu nije bilo čudno zašto nema učenika. Njegova filozofija ne želi biti nauk koji

99

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

bi se mogao poučavati i proučavati. Upravo suprotno od toga, ona želi pokazati granice filozofije kao znanosti. Koliko god to zvučalo paradoksalno, on kao filozof želi pobijediti filozofiju, a napose filozofiju kao znanost. Zato njegovo životno pravilo i jest: »Misli kako živiš«, a ne kako je Kierkegaard govorio: »Živi kako misliš«. U životu nalazi puno manje logike nego u mišljenju. On pristaje uz život. Šestov je bio svojevrstan samotnjak i u životu i u mišljenju, a ovo dvoje ne dijeli. Naći razlog zašto je izabrao put samotnosti, nije moguće. Njegovi razlozi ostaju duboko u duši, gdje se po njegovim riječima, sudara pojedinačnost (on) i opći zakoni (i na njima utemeljena objašnjenja), a iz toga za njega proistječe tragedija: opće, naime, nema milosti prema pojedinačnom. Za njega cijela europska filozofija pada na ispitu pred ovim problemom. To je jedna od njegovih glavnih teza i prigovora tradicionalnoj europskoj filozofiji. Smatrao je da ona nije znala opravdati postojanje pojedinačnog, jer je od početka pošla pogrešnim putem. Šestov upravlja posebnu pozornost na pismeni fragment iz samog početka europske filozofije u kojem Anaksimander kaže da je »apeiron počelo bića ... i iz čega bića nastaju, u to isto i propadaju, po nužnosti. Jer one po redu vremena plaćaju kaznu i odštetu jedne drugima zbog nepravde.« Interpretacija ovog Anaksimandrova teksta mogla bi se nazvati vodiljom cjelokupnog filozofskog djela Lava Šestova. Doduše, on se na početku bavi više literaturom nego filozofijom, ali tijekom vremena proučava sve više filozofa, pa se i njegovo pisanje obogaćuje filozofskim pitanjima, izrazima i problemima. Ne kažemo »refleksijom«, da mu ne nanesemo nepravdu. Refleksija i spekulativno mišljenje upravo je ono protiv čega se, koliko god paradoksalno to zvučalo, Šestov bori. Osim filozofijom tragedije, Šestov se bavi egzistencijalnom i religioznom filozofijom. Međutim, sve tri mu se isprepliću u jednu »veliku i posljednju borbu«. A to je njemu ime za pravu filozofiju. Čovjek tragedije istodobno upada u egzistencijalnu krizu, a traži rješenje u religioznoj filozofiji. Program njegove filozofije od početka je sažet u rečenici: »Boga treba tražiti!« Sveukupna njegove filozofije ima se pojmiti kao borba za život, za opstanak, za slobodu, za vlastito biće, za čovjeka. Borba je to protiv svega što čovjeka ograničuje, zarobljuje, straši, uznemiruje i na kraju ubije. Zadnji neprijatelj je smrt. Šestov se rado druži s »misliocima ispalim iz općenitosti«, s onima koji se ne vladaju kao ostala masa koja živi po općim pravilima svagdašnjice. On kao i njegovi junaci Platon, Plotin, Pascal, Kierkegaard, Tolstoj, Dostojevski, Nietzsche i drugi žive u blizini smrti i s njom druguju, ali se nje i najviše plaše. Oni vide svijet drukčijim od ostalih ljudi. Iako su mu bliski mislioci tragedije, nije zadovoljan s njima kao ni sa sobom. Oni su, istina, susreli beznadnost, očaj, strah i besmisao i započeli borbu na sve ili ništa. Njihova filozofija, prema Šestovu, nije proizlazila iz divljenja u bezbrižnosti i dokolici (otium) kako su govorili stari, nego upravo iz prilješnjenosti ljudskog bića, iz bezizlaznosti, iz tragedije. 100

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Njima zamjera Šestov što nisu ustrajali, ili točnije kazano, on utvrđuje da nisu ustrajali. A ni sam nije siguran je li to smrtniku moguće. Iako želi obeskrijepiti osnovne principe, na kojima je utemeljeno znanje i mišljenje, kao što su princip kontradikcije i dostatnog razloga, ipak, i on se služi njima da bi se oslobodio svih zarobljenosti i tako sebi stvorio prostor slobode u kojem je život moguć. To je njegova nedosljednost. Svaku pak nedosljednost shvaća kao prkos principu kontradikcije, kao ponovni pokušaj bezizgledne borbe. Tradicionalnoj filozofiji ne poriče nastojanje da postigne cilj oslobođenje. Osporava joj način na koji je htjela pobijediti zlo. Zato ćemo najprije vidjeli glavne prigovore Lava Šestova tradicionalnoj filozofiji, zatim što bi, po njemu, filozofija trebala biti, napokon i ono za što se on bori.

GLAVNI PRIGOVORI TRADICIONALNOJ FILOZOFIJI Glavni prigovori Lava Šestova tradicionalnoj filozofiji odnose se na shvaćanje razuma i etike. Misleći na Hegela, veli da se naš razum zanima za opće, a to smo baštinili još od starih Grka. Kaže da se »opće« kroz povijest razumijevalo kao istinsko i stvarno, a pojedinačno »po svom nastanku nečasno, sramotno i iluzorno«. Samo naše mišljenje opterećeno je, po Šestovu, teškom bolešću. Navezano je na ideje. Razum je upravo požudan za općim. Da bude još gore, ljudi to ne uviđaju i to stanje im se čini normalnim, misli Šestov. Za to mu je primjer pojam »čovjek«. Ne može se primijeniti na svakog jednako, jer svaki pojedinac, možda, nema istu metafizičku sudbinu. Treba, dakle, provesti novu kritiku uma, različitu od one koju je proveo Kant. On, naime, nije dokinuo nužnost koja je a priori spojena sa sintetičkim sudovima i u blažem obliku s kategoričkim imperativom. Da ne bi bilo zabune: Šestov nije protiv razuma i općih pojmova u svagdanjem životu. Korisni su za znanost, a njima se branimo od divljih sila i nagona. Filozofija se ne može ostaviti u tim okvirima. Kaže da se ne može uzeti pojmove iz svagdašnje prakse i primijeniti ih na metafizičku stvarnost. Čovjek je, imajući veliku želju da razumije svijet, tolike nade stavio u razum da je, po Šestovu, izgubio svaku moć kritičkog stava, čak i prema najslabijim argumentima. Kad je istraživač umoran i ne može više napredovati, »počne tvrditi da je dostigao cilj, da dalje uopće nije moguće ići, da je vrijeme stati i izgraditi svjetonazor«. Najžešći prigovor tradicionalnoj europskoj filozofiji od Šestova je taj što je imala preveliko povjerenje u razum kao jedini izvor istine i zadnji autoritet za sva područja. A ovo bi, prema njemu, bilo samovoljno uvjerenje, koje nema nikakvog temelja. Ljudski razum u europskoj filozofiji vidi zapravo autonomnim: on diktira čovjeku kako promatrati svijet, što treba cijeniti, za čim težiti, što mrziti i od čega treba bježati. Zapravo se jedino njime može otkriti ordo et connexio rerum. Jedino razum prosuđuje »što je istina, a što dobro«. Da rasvijetli kakvo povjerenje imaju filozofi u razum, veli da se razumom sve može 101

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

dokazati. Tako je Descartes u svojim Meditacijama dokazivao i Božju opstojnost. Hegel je bio uvjeren »da je samo ono istinito što se prirodnim razumom može potvrditi, a sve da je drugo laž i da ne zaslužuje povjerenja«. Da potkrijepi spomenutu tvrdnju, citira i Spinozinu rečenicu »kakav si oltar može sagraditi onaj koji povrijedi majestet razuma«, a spominje i Anzelma Canterburyjskog za kojega je »razum sudac i knez svega«, zatim Plotina za kojega je razum počelo svega i sve je on i Platona za kojeg je razumno uvijek bolje od nerazumnoga. Ova uvjerenja filozofa Šestov ovako formulira: »Razum je zakonodavac i stvoritelj svega. On čini sve što hoće i kako hoće. Razum je u isto vrijeme praizvor kako istine tako i dobra«. Šestov istražuje odakle su se takva uvjerenja ušuljala u naš svijet. Zašto je znanost o spoznaji postala opravdanje spoznaje, a etika opravdanje dobra? »Sve se opravdava na veću slavu slučajnog reda i konačno slučajne strukture ideja«. Jedino svjetlo koje je ostalo filozofima jest razum, a i bogove je razum istjerao iz svijeta i stavio se na njihovo prijestolje kao najviše i posljednje počelo svega. Tako je moć razuma i općih pojmova potpuno zakrila i posvema razorila tajnu bitka. Sam bi se Bog morao podložiti razumu. Njegova sloboda sastoji se upravo u tom da se podvrgne redu, redu utemeljenu na očiglednim istinama. Takva zaslijepljenost mora da je, misli Šestov, došla od neke natprirodne začaranosli. Zašto bi inače čovjek sebe tako ograničavao i držao se dokazanih istina kao nečeg zadnjeg, čvrstog, što daje sigurnost, te uvjerenje i znanje o mogućem i nemogućem? O dokazanim istinama misli da prisiljavaju i uvjeravaju čovjeka da ih prihvati, žrtvujući jednakim mirom živoga čovjeka i živoga Boga. Tu mu dolazi na pamet Senekina izreka: »Ako hoćeš podvrći sebi svijet, podloži se razumu« . Ovo je za Šestova izraz gospodstva znanja nad svim ostalim, naravno i nad životom. Procjenjuje da u to nisu uvjereni samo filozofi nego i svi prosječni ljudi, svi ljudi sa zdravim razumom. I za jedne i za druge ordo et connexio rerum jest isti i na nebu i na zemlji. Bog je jednom stvorio svijet, a sada se i on klanja njegovim zakonima i ne miješa se u naše krugove. Mi mu to ne dopuštamo. Svojim stvorenjima mora se ropski pokoriti i pokloniti. Odnos čovjeka prema Bogu reguliran je s »ti moraš«, »treba da«. Tu su spoznaja i zakon na djelu. »Upoznaj samog sebe!« označuje kao srce europske filozofije. Zakon vidi kao postavljanje granica slobodi. Sve razumije kao riješeno kroz opće pojmove, a pojam »dobro« proglašen je Bogom (Tolstoj). Krepost i dobro postali su nadomjestak za Boga. Vječne i nestvorene istine i iz razuma proistekla moralna načela granice su slobodi palog čovjeka; može birati samo između dobra i zla. Te istine drži za dobro ograđene načelima mišljenja, a svaki pokušaj odupiranja osuđen je na neuspjeh, osobito principom kontradikcije. Kao što u europskoj filozofiji nalazi da je razum autonoman i sam sebi zakonodavac, tako je i dobro autonomno. I ono je dobro zato što je dobro, a ne zato jer to 102

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Bog hoće. Ograničenje koje nam stavlja naš razum svojom znanstvenom metodom istraživanja sastoji se u nemogućnosti obuhvaćanja svih pojava u svijetu. Jedna pojedinačna stvar uvijek je bogatija od općeg pojma. Znanstveni opis svijeta ostaje sustavni opis pojava. Ali ima pojava koje ne pašu u sustave. To ograničenje razuma i nije tako fatalno. Mi možemo živjeti u svijetu, a da ne znamo sve, a mnogo je puta i bolje da ne znamo sve. Drugo ograničenje, protiv kojega Šestov ustaje, jest vjerovanje razumu da su granice nužnosti razumom postavljene, nepovredive. Zato se zdravi razum pokušava snaći pomirujući se s nužnošću. Još gora zabluda znanstvene filozofije sastoji se u stavu da se unutar granica koje razum postavlja može naći oslobođenje od zla. To su pokušavali mnogi filozofi osobito stoici. Zaboravlja se pri tome, upozorava Šestov, da zlo upravo s ovim granicama ulazi u svijet i njime gospodari. Spoznajom i znanjem ušlo je zlo u svijet. Čovjek je jeo s drveta spoznaje dobra i zla, podsjeća Šestov na Bibliju. Sam razum ne može omogućiti oslobođenje od zla, jer bi to značilo i uništenje gospodstva razuma. On, naravno, vjeruje Šestov, nikada neće ustati protiv samog sebe. Tradicionalna filozofija tražila je utočište kod Boga, ali on je, prema onom kako ga je ona opisala, jednako nemoćan kao i čovjek. I njemu bi bila poslušnost majka kreposti. Emancipirane istine (Leibniz) njemu također diktiraju kako se ima vladati. Ne može ni on djelovati mimo njih. A da se čovjek vlastitim silama oslobodi zla, bila bi namjera dostojna đavolske oholosti, tvrdi naš autor. Ako se pak grijeh ima definirati kao otpad od Boga, onda za njega nema većeg grijeha od onoga koji su počinili poklonici razuma, koji su, ne samo sebi nego i drugima, zapriječili svaki pristup tajni, Bogu. Izveli su to sagradivši zidine nužnih i nepromjenjivih istina. Tako najveće mislioce proglašuje najvećim grešnicima, mnogo većim od prosječnih ljudi; više su, naime, sudjelovali na izgradnji zida koji dijeli Boga i čovjeka. Zato u našem svijetu, tj. u svijetu Lava Šestova, od Boga nije ostalo ništa. Na njegovu prijestolju vidi razum, koji je poapsolutio sebe i ideju dobra. Filozofe optužuje da su ubili Boga, a čovjeka ipak nisu spasili, nego čak zaveli, a staru začaranost još nam utvrdili. Tumačeći zlo u svijetu, nisu ga dokinuli nego mu dali pravo na opstanak. Umjesto borbe protiv zla, priklanjaju se tumačenju što, prema Šestovu, znači opravdanje zla.

ŠTO FILOZOFIJA TREBA BITI? Filozofiju Šestov ne razumije kao neovisnu o subjektu koji se njome bavi. Subjekt nije potpuno odvojen od svoje nasuprotnosti tako da bi se o njoj u nekom sustavu mogli izricati potpuno jednoznačni iskazi. Filozofija nije područje zanimanja kao filologija, astronomija ili matematika. Nije djelatnost koja ne bi bila strogo povezana sa životom. 103

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

Nije čak ni refleksija na ono što opstoji da bi se otkrila istina pomoću zakona razuma. Pravi cilj filozofije nije mu postizanje razumijevanja, nego ostvarivanje života. Borba za život počinje s njegovom ugroženošću. Kad zakaže apriorna i spekulativna filozofija, kad čovjek pritiješnjen zlom upadne u očaj i razočaranje i kad više nema nikakve nade, mogu mu se tek tada, misli Šestov, probuditi zadnje sile za borbu protiv ropstva i prijevare razuma, koji i samu smrt želi protumačiti kao nešto naravno; pojedinačno, naime, u sudaru s općim zakonom ustukne i kapitulira. Kad spekulativna filozofija vidi kraj svojih mogućnosti i kad skrsti ruke, počinje egzistencijalna filozofija svoju borbu, pokušava nadvladati ono što našem razumu izgleda nenadvladivo. Za to su sposobni, prema Šestovu, samo oni posebni mislioci koji imaju dovoljno hrabrosti i čvrstine, ponosa i smjelosti otvoreno pogledati stvarnosti u oči. To su najprije Job, Jeremija i drugi proroci, a tek onda Plotin, Pascal, Kierkegaard, Nietzsche ... Ovi posljednji bili su na putu prema pobjedi i čak blizu njoj, ali nisu ustrajali. a) Odakle zlo? Zlo opstoji i Šestov ga ne želi dokazivati. Ono, zapravo, sa sobom nosi sljepoću i zakočenost volje da bilo što učini. Zato se čovjek i prilagođava nužnosti, a jedino spasenje traži u razumnosti. Mudrost kaže da se ne ustaje protiv onoga što se ne može nadvladati. A raditi onako kako mudrost savjetuje, uvijek je bilo kreposno. Odakle zlo, ako je Bog sve stvorio dobro ili, štoviše, »vrlo dobro«? Šestov se vraća do zemaljskog raja gdje je čovjek zapravo prevaren. Jeo je s drveta spoznaje dobra i zla. Povjerovao je zmiji da će postati kao Bog. Čovjek je tako sam sebe osudio na spoznaju dobra i zla, a Bog je samo formulirao tu osudu. Čovjek je, dakle, htio povećati svoje snage i posegnuo je za znanjem, a ovo ga je stavilo u granice i točno utvrdilo, definiralo njegove mogućnosti i nemogućnosti, drži naš autor. Od početka svijeta, za Šestova, jedina prava i iskonska kritika razuma jest Legenda o Istočnom grijehu. Biblijski način razmišljanja, da je Bogu sve moguće i spekulativni način mišljenja, gdje su sve mogućnosti i nemogućnosti izmjerene, borili su se i bore se u europskoj filozofiji, ali uvijek je pobjeđivala i pobjeđuje spekulacija nad objavom. Atenu uvijek vidi kao pobjednicu nad Jeruzalemom. Ali sama činjenica da je Legenda o Istočnom grijehu do nas doprla naravnim putem - nije mogla doći, jer razum ne bi ustao protiv sebe - daje Šestovu nadu da će jednom biti i prihvaćena. Ovdje se pokazuje njegov optimizam, iako bezbroj puta ponavlja da će Atena, predstavnik spekulativnog mišljenja, uvijek pobijediti. Njegovo »uvijek« može imati iznimaka. I to je sredstvo njegove borbe. b) Sredstva i metode borbe protiv zla Iako na ulazu u naš svijet stoji natpis »Lasciate ogni speranza!«, poziva Šestov na borbu, koja je prema ljudskom razumu apsurdna i već unaprijed osuđena na propast. Ipak

104

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

se u ljudskom tubitku treba odigrati borba za posljednju tajnu. U njemu bi trebalo pronaći sredstvo koje bi uništilo zlo. Apsurdnost te borbe je u tom što je takvo sredstvo moguće posjedovati tek kad je čovjek slobodan od zla. Šestov to zna. Zna da je i on baštinik pada, pali čovjek, nemoćan, začaran, klanja se nužnosti, razočaran, pobijeđen, iznemogao, čovjek koji spava i sanja da treba nešto učiniti, a ne može ni prstom maknuti. Ipak on podiže beznadnu i očajničku borbu protiv baštine prvog grijeha. On, koji je protiv svih pravila i načela, ima jedno načelo, a ono bi glasilo: ako se nužnost ne može pobijediti, ne moraju joj se himne pjevati. Postoji, ipak, jedno »možda«, koje daje nadu dolaska u obećanu zemlju, gdje nema »nikakva znaka nesavršenosti, nedostatnosti, pogrešnosti i grešnosti«. Put u obećanu zemlju ne vodi kroz običnosti. Ovdašnji zakoni ne vrijede na okrajcima bitka, gdje vlada neizmjerni očaj. Obuzet ovim očajem, nada se Šestov, čovjek je kadar uzdignuti oči prema posljednjoj istini. Da bi se u čovjeku otkrila ta sposobnost, potrebno je učiniti jednu vrstu duhovnih vježbi, koje će nas (opet njegov) »možda« dovesti do vjere da je sve moguće, da se ide, a da se ne pita kamo, da se ne okreće, ali da se bude siguran: tamo je obećana zemlja kamo se stigne. Za njom naš autor žudi svim svojim bićem. »Obećanu zemlju«, u kojoj se nalazi posljednje vrelo Istine, traži s onu stranu granica znanja i načela na kojima je ono utemeljeno. U našem znanju otkriva samo dvije dimenzije. Na istoj razini nalazi zdravi ljudski razum i znanstveno mišljenje. U ovoj se dimenziji čovjek dugo borio i bori se za svoje spasenje, ali neprestano doživljava nove neuspjehe i razočaranja. U dimenziji utvara i fatamorgana ne može se ostvariti novi svijet ili povratak u zemaljski raj. U čovjekovoj samovolji javlja se prkos protiv diktata razuma. Šestov se nada da ne mora biti sve tako kako razum diktira. Naime, do čovjeka katkad dopre naznaka prvobitnog stanja iz zemaljskog raja. Očituje se čudesnim događajima ili objavom koja od vremena do vremena potrese ovosvjetskim okaminama.

ZA ŠTO SE BORI ŠESTOV? Misli kod Šestova nisu sustavno poredane i razdijeljene. Sve je isprepleteno. Prva i posljednja misao jedne njegove knjige jednako mogu stajati u sredini, a da se ne primijeti nikakvo brkanje redoslijeda. Ta on se upravo bori protiv slijednosti i pravilnosti. Smetaju mu »slobodno« misliti. Usprkos svim ropstvima kojima je čovjek podvrgnut od prvog pada, a ovo mu je stanje postalo kao druga narav, Šestov upućuje na jednu čežnju u čovjeku za prastarom, prvom i pravom slobodom. Čovjek osjeća da mu je sloboda po nekom ili nečem zakočena ili, bolje rečeno, oduzeta. Zato je na razne načine pokušava zadobiti. Po uvjerenju našeg autora takvi su pokušaji morali propasti zato što se nije tražilo na pravom mjestu. Na slobodi o kojoj je ovdje riječ, ne prepoznaje ništa slično s »ropskom« slobodom 105

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

koja može birati samo između dobra i zla. Nova sloboda ili ona iskonska u sebi sadrže protuslovlje. Šestov uspoređuje sadašnje stanje sa stanjem spavanja. Pa ako nam i dođe sumnja da stvarnost koju živimo nije prava, nego san, prijevara i iluzija, osjećamo istodobno besmislenost i ludost te u sebi samoj protuslovne misli. Bojimo se nove slobode jer nije zaštićena principom kontradikcije. Šestov preporučuje novu kritiku razuma, a nju nalazi u Post 2,1617: »Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u kojem s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« To je Šestovu prava kritika razuma. Neumorno je ponavlja. Ne preza ni pred najvećim paradoksom, paradoksom potkopavanja samih načela mišljenja. Tom kritikom, kad bi se provela, zadao bi smrtni udarac filozofiji i konačno dospio s onu stranu razuma i spoznaje, s onu stranu dobra i zla, s onu stranu istine i laži, tj. dospio bi u obećanu zemlju. Šestov dobro zna da se naš razum tomu opire. Za nj to znači pravi paradoks, najveći besmisao i potpuni apsurd. Ne postupi li pak tako, čovjek bi posljednju odluku o svojoj slobodi i egzistenciji prepustio slijepoj i gruboj nužnosti. Na to Šestov ne može pristati. Zašto bi neživi otrov bio jači od živog Sokrata? Sloboda i istina koju traži Šestov mora imati osobni izvor, dakle, osobu koja je slobodna i ničim vezana. Ta živa osoba mogla bi se brinuti za čovjeka - osobu i s njime se susresti. Neosobne i u općim pojmovima i sudovima izrečene znanstvene istine, kao ni sama znanost, ne brinu se o onom što se događa u čovjekovoj duši, upozorava Šestov. U filozofiji se, kako shvaća naš autor, radi o čovjeku, a ne o neosobnim, mrtvim, nestrastvenim i neosjećajnim, vječnim i nepromjenjivim zakonima koji podčinjaju ljudski život. Filozofija kao znanost, po njemu, samo konstatira i tumači ljudsku propast. Sloboda, pak, za kojom teži naš autor, nije omogućavanje izbora između dobra i zla, nego sila i snaga koja ne dopušta zlu da uđe u svijet. No, traženje ove slobode slično je traženju skrivenog blaga. Blago se ne može otkriti točno određenim metodama. Isto tako ovdje na zemlji nije moguće jednom zauvijek doći u posjed prave slobode. Abraham je sišao s brda i odmah pretvorio slobodu u zapovijedi, u zakon. Ona se, međutim, daje onomu koji vjeruje u neistražive putove Gospodnje. Njezine se istine »slobodno daju i slobodno primaju, one se ni pred kim ne opravdavaju niti se potvrđuju, ne straše se nikoga i nikoga se ne boje«. Zato je za našeg autora individualno, pojedinačno, veće od općeg u kojem je čovjek tražio čvrstinu i utočište, a ono je zapravo bilo njegova propast. Čovjek je tako upropastio i objavljene istine, ako ih je stavio pod zaštitu principa kontradikcije. To je, po njemu, razlog da Biblija tako teško postaje našom istinom. Ne samo što čovjek ne prihvaća objavljene istine, nego je svaki pojedinac u opasnosti da postane uništavateljem objave, mirno je pretvarajući u nešto drugo, a sve to prema slici svoje pale naravi. Vjera u 106

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

objavljene istine ima zadaću i snagu probiti granice nemogućnosti i tako postati temeljem praiskonskoj slobodi. Šestovu nikako nije nepoznata apsurdnost probijanja granice nemogućnosti. Ono što je nemoguće, po razumu je nemoguće. Upravo snagom apsurda Šestov hoće buditi na novi život. Želi potaknuti traženje onog najvrednijeg, ili, kako kaže Biblija, jedino potrebitog, ili kako je napisao u knjizi Tolstoj i Nietzsche »Boga treba tražiti«. Naš autor traži filozofiju koja bi pošla od objavljenih istina koje mogu izdržati bez dokaza. Prednost Abrahama bila bi upravo u tome što on ide, a da ne zna kamo će doći. Šestov je potrošio čitav svoj vijek uzvikujući (a treba vikati makar i u pustinji, misli on) da su Bog, Sv. pismo i vjera, kojom se prihvaćaju, prvi temelji slobode. Vjeru je čak poistovjetio sa slobodom. »Vjera je sloboda«. Veliki ljudi Sv. pisma daju primjer vjere, da se Bog brine za svakog pojedinca, da će trijumfirati osobni Bog, a ne mrtvi zakoni. Vjera je za njega stvarna sloboda iz koje je proizašlo ono biblijsko »i bi dobro« i veliko obećanje »ništa vam neće biti nemoguće“. Zato na biblijskom Bogu ne nalazi nikakve sličnosti s nepromjenjivim bogom spekulativne filozofije. Umjesto razumskih dokaza, Šestov spominje trube, sijevanje i grmljavinu. Samo Bog može svojom grmljavinom potresti kriterije našega znanja. Čovjek se straši da će biti uništen zajedno sa svojim kriterijima. Bolno je to, kaže Šestov. Čovjeku se to čini kao da mu rastavljaju kosti od tkiva. Strašno je teško ostvariti vjeru, ali je krajnje potrebno za spasenje čovjeka. Da je Job poslušao savjete svojih prijatelja (predstavnika spekulativne filozofije i zdravog razuma), ne bi postao dionikom onoga Što se čini nemogućim i spekulativnom mišljenju i samom zdravom razumu.

UKRATKO Najdublji smisao borbe Lava Šestova protiv zla sastoji se u tome da on želi pobijediti sve na što se čovjek oslanja, u što ima povjerenje, osim Boga. Ulogu sigurnosti mogu izvršiti čovjekove vlastite snage i sredstva koja mu stoje na raspolaganju i pomažu mu da se na bilo koji način osjeća spokojan. Jesu li to materijalne ili duhovne sile, nije važno. Važna je uloga. Zapravo, čovjek ne raspolaže nikakvim sredstvima koja bi mu mogla osigurati spasenje. Sve u što se pouzdaje, iluzija je, sebezavaravanje i utvara. Spasonosno razočaranje nastaje kada čovjek izgubi sigurnost u sebe. Što je beznadnost i razočaranje dublje, to je čovjek sposobniji pouzdati se u Boga i zavapiti iz dubine: »De profundis ad te Domine clamav i.« To se može dogoditi kad čovjek, ljudski gledano, izgubi svaku garanciju. Ne bori se Šestov protiv razuma i morala, protiv znanja i kreposti u svagdanjem životu. One nas zaštićuju od slijepih sila i divljih životinjskih instinkta. Ali kad je riječ o 107

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

filozofiji borbi, ne pridaje im nikakvu vrijednost. Jer one, ako se poapsolute i pobožanstvene, postaju najfiniji oblici ljudske prijevare. Šestov se bori protiv svega što se postavlja na Božje mjesto. Njegova vika u pustinji poziva čovjeka na najveći napor, da se probudi i da u onom u čemu je do sada gledao svoje spasenje vidi svoju propast. Nekoć je nešto otrgnulo čovjeka od Boga. U tom Šestov ne vidi nešto realno egzistirajuće, jer sve što je Bog stvorio bilo je dobro. Neko drugo počelo nastajanja jednostavno ne može opstojati. Jedina mogućnost koja ostaje jest daje, po Šestovu, čovjek pogriješio, tj. htio je postati jednakim Bogu. Čovjek je od svih Božjih darova izabrao znanje, a s njegovim granicama, kao prijevara, ušlo je zlo u svijet. Zato Šestov svim raspoloživim sredstvima pokušava uzdrmati ljudsko znanje, tj. tlo na kojemu se zasniva njegova sigurnost. Tome teži njegova Šetnja po ljudskim dušama, njegovo traženje tajne, koje ljudski razum ne može shvatiti, njegov pohod onima koji više nemaju nikakve nade, onima koji žive u bestemeljnosli. Nema, doduše, sigurnosti da će njegovi junaci zazvati Boga iz dubine razočaranja, i da će prihvatiti objavu u Sv. pismu kao Objavu Božju, tj. ostvariti vjeru kojom je moguće i brda prenositi, čudesa činiti. Naš bi autor želio sebe tako osloboditi da bi bio kadar slobodan stupiti u odnos sa slobodnim Bogom. Ostvarenje vjere Sv. pisma ostvarivanje je slobode i stvarnosti čovjeka iz raja zemaljskoga. Zato bi Sestov htio vjerovati poput Joba i izići iz onoga stanja i krenuti poput Abrahama, a da ne zna kamo. Zna jedino da mu znanje donosi ograničenje i ropstvo. Po njemu je zadaća boriti se i budan čuti Božji poziv »Abrahame«, i odgovoriti »Ovdje sam« (Post 22,1).

ZAVRŠNE REFLEKSIJE Valja imati na umu da je filozofija Lava Šestova ostala na razini filozofije njegovih junaka koji se, prema njemu, nisu uspjeli osloboditi od zla. Ni njegova filozofija ne može biti prikladno sredstvo da nas oslobodi od zla. Unatoč svoj nelogičnosti, ona je proizvod mislećeg duha. I ona ostaje u dvodimenzionalnosti ljudskog mišljenja. Bori se u ime vjere, a vjeru ne može ostvariti. Boreći se protiv svih pravila, imao je Šestov svoja pravila u koja ne sumnja. Jedno od njih je: »Nužno je da sumnja postane stalna stvaralačka snaga«. U posljednjim pitanjima za njega i nema ništa sigurno. On upravo kao da trijumfira ponavljajući kako se o Bogu ne može ništa sigurno reći. No, ipak se čini da Bog za njega jednostavno jest, iako više razmišlja o traženju nego o nađenom Bogu. Njegova nedosljednost ističe se napose u primjeni razuma u borbi protiv kompetencija razuma. Drugim misliocima prigovara nerazumnost prizivajući razum u pomoć. Ako želi biti dosljedan, morao bi šutjeti; zapravo, ne bi smio govoriti. Mogao bi samo jecati, vikati i proklinjati, ali pozivati se na razum i logiku ne bi smio. Sam kaže da »filozofija nema ništa zajedničko s logikom«. Svojom filozofijom, koja apsurdu pjeva 108

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - egzistencijalizam

himne, htio bi nas odvesti u beskrajno more fantazije i fantastičnog gdje je sve jednako moguće i nemoguće. Za njega je moguće sve ono što Bog kao gospodar istine samo poželi, ne obazirući se na mogućnosti i nemogućnosti. Jednostavno rečeno: Šestov je problem za filozofiju. Svaki dijalog s njim okreće se u monolog. Filozofirajući bori se protiv filozofije (Berdjajev). Za Margolina on je principijelni i profesionalni antifilozof. Mogli bismo na kraju reći da naš autor uviđa i ističe poteškoće filozofskog govora o posljednjim tajnama i zagonetnostima svega opstojećega. Uviđa da se o posljednjem ne može govoriti na isti način i istim jezikom kao što se govori o stvarima svagdanje uporabe. No, sada se bori da ono što se rijetko probija u naše iskustvo, postane svagdanjim iskustvom. Znade da je to paradoksalno. Ono čega su rijetki ljudi u rijetkim momentima dionici, nije moguće poopćiti. Čim se to poopći, izgubi se. A život u općenitosti za njega nije pravi život, jer njim vlada obamrlost i uzetost duha koja se prikazuje kao potrebna i nenadvladiva. No ako bismo pomislili da bi u analogiji za Šestova bio spas, tek bismo onda naišli na pravi otpor. Rekao bi nam da ništa nismo razumjeli: Nema nekakve sličnosti između našeg svagdanjeg iskustva s rijetkim sudioništvom nekih izvanrednih ljudi u objavi istina nezaštićenih argumentima. Ističe da su to neprinuđujuće istine. koje se slobodno daju i slobodno uzimaju. Šestov, zacijelo, nije znao prikladno izraziti razliku između kategorijalnog i transcendentalnog iskustva. Da je na to bio upozoren, možda bi mnoge njegove poteškoće bile riješene. Jasno je da se ne može na isti način govoriti o spoznajama pojedinih točno određenih predmeta i uvjetima mogućnosti takvih spoznaja, kako to naglašava današnja filozofska znanost o Bogu kao transcendentalna teologija. U jednom Šestov ima pravo: »Boga treba tražiti!«

109

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

Poglavlje 9

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni) Nikolaj Losski Između struja ruske filozofije prve polovice 20. stoljeća važno mjesto zauzima misao Nikolaja Losskog (1870. - 1965.), koja zapravo predstavlja sintezu zapadne filozofije (u prvom redu Leibniza) i ruske filozofske misli (s Vladimirom Solovjevom i njegovim nastavljateljima). On je jedan od rijetkih ruskih filozofa koji su izgradili filozofski sustav, koji je kao jedinstvena koncepcija obuhvaćao glavna područja filozofije: ontologiju, gnoseologiju, logiku, aksiologiju, etiku i estetiku. On sam je svoj sustav nazivao konkretnim idealizmom. Nikolaj Losski rodio se 1870. godine u obitelji šumara. Otac je bio pravoslavac, a majka katolkinja. Već u gimnaziji bio je fasciniran teorijama socijalista čitajući Pisarjeva, Dobroljubova i Mihajlovskog te je brzo odbacio ne samo Crkvu, već i Božju opstojnost. Zbog toga je bio i izbačen iz škole. Sa 17 godina ilegalno je prebjegao u Švicarsku kako bi nastavio edukaciju. Tu se susreće s Plehanovom i Liebknechtom, zatim kratko služi u francuskoj Legiji stranaca u Alžiru. Nakon dvije godine odsutnosti vraća se u Rusiju, u Petersburg, gdje završava gimnaziju i upisuje fakultet matematike i fizike, još uvijek uvjeren u istinitost mehanicističkog materijalizma. Na fakultetu susreće se i istaknutim ruskim filozofom Aleksejem Kozlovom koji je zastupao filozofiju Leibniza, a napose personalizam, koji je razvijao ideju o temeljnom značenju osobe kao individualne duhove supstancije. Zahvaljujući Kozlovu, Losski je uspio nadići svoje materijalističke sklonosti. Nakon tri godine studija fizike i matematike (1894.), prebacuje se na fakultet povijesti i filozofije, gdje sluša predavanja istaknutog kantovca Aleksandra Vvjedenskog (1856. - 1925.). Međutim ono što je na njemu ostavilo poseban utisak bio je susret s Vladimirom Solovjovom u kući Kozlova. Nakon obrane magisterija, sveučilište šalje Losskog na daljnji studij u Strasbourg, gdje sudjeluje u radovima neokantovaca Windelbanda i Rickerta. U isto vrijeme studira psihologiju u Leipzigu. Nakon završenih studija započinje predavati filozofiju i psihologiju kao slobodni docent Petersburškog sveučilišta, a 1906. brani disertaciju, u kojoj iznosi načela svoje 110

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

koncepcije intuicionizma. Njegovo djelo izaziva veliki interes u filozofskim krugovima te je utvrdilo njegovu poziciju izuzetnog filozofa. Smatrajući da je svaka Veljačka (februarska) revolucija revolucija koja teži svrgavanju povijesne državne vlasti velika revolucija protiv ruskog cara Nikole II. i njegove tragedija za svaki narod, Losski nije apsolutističke monarhije. Izbila je 18. veljače prihvatio Veljačku (Februarsku) (prema julijanskom kalendaru) to jest 3. ožujka 1917. u St. Peterburgu, ondašnjem glavnom gradu revoluciju u Rusiji 1917., a tim više Ruskog Carstva nakon masovnih štrajka. Štrajkovi Listopadsku (Oktobarsku) revoluciju. su poticali politički agitatori a uslijed njih teška Do 1921. Losski je još radio na situacija radničke klase postala je katastrofalna. U Petersburškom sveučilištu te gradu nije bilo ni kruha. 200.000 radnika je izašlo na ulice. Intervenirale je vojska i otvorila vatru na predavao na Slobodnoj filozofskoj demonstrante. Međutim i vojnici su počeli akademiji, no te je godine, zbog masovno otkazivati poslušnost i prelaziti na propagiranja idealizma i svoje stranu revolucionara. Svjestan da ne može više kontrolirati situaciju car je abdicirao. Nastale su religioznosti, bio izbačen i nakon dvije paralelne vlade: sovjetska i parlamentarna kratkog razdoblja provedenog u što je konačno rezultiralo Oktobarskom zatvoru protjeran iz zemlje zajedno s revolucijom. mnogim intelektualcima. Zajedno sa svojom obitelji preselio se u Prag, gdje je nastavio svoj istraživački rad na području filozofije, putujući i držeći predavanja također po drugim zemljama. Nakon 1945. i ulaska Crvene armije u Prag seli u Francusku te godinu kasnije u SAD–u, gdje predaje na Duhovnoj akademiji sv. Vladimira u New Yorku do 1950. godine. Umire u Parizu 1965.

INTUICIONIZAM Intuicionizam je povezan sa teorijom spoznaje koja se pita za odnos između subjekta koji spoznaje i spoznavanog objekta, odnosno predmeta. Koncepcija Kanta i njegovih sljedbenika pretpostavlja da čitav proces spoznaje ne izlazi izvan okvira subjekta, jer je predmet kao stvar u sebi u principu nespoznatljiv. Materijalisti su predstavljali proces spoznaje kao odraz objektivno postojeće materijalne stvarnosti u ljudskoj glavi. Kao temelj materijalističke teorije spoznaje stoji ideja tzv. naivnog realizma, prema kojemu čovjek koji nije vješt u filozofskim pitanjima ne sumnja u postojanje realnog svijeta izvan njega. Na takvom naivnom realizmu utemeljen je također intuicionizam Losskog. Prema njemu, neposredna analiza u koju ne interferiraju nikakve lažne pretpostavke daje pravo tvrditi da je ono što mi je dano baš taj vanjski svijet, koji se u mojoj svijesti javlja u originalu. Losski želi osloboditi riječ „intuicija“ od označavanja nečeg tajanstvenog, od imena neke otajstvene sposobnosti pojedinih i posebno talentiranih osoba. Za njega je intuicija ljudska sposobnost za neposredno promatranje bitka u njegovoj neposrednosti, dok je intuicionizam nauk koji tvrdi da u „vidokrug svijesti ljudskoga »ja« ulaze predmeti svijeta u originalu“. Na taj se način intuicionizam Losskog suprotstavlja svim onim 111

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

teoretsko - spoznajnim nazorima, koji subjektiviziraju proces spoznaje i shvaćaju predmet spoznaje kao konstrukciju subjekta. No po čemu je ta teorija spoznaje različita od teorije spoznaje materijalizma, koji ipak priznaje da je vanjski svijet predmet spoznaje? Za materijaliste vanjski je svijet uzrok spoznaje, no on se javlja u čovjekovoj svijesti kao subjektivna slika objektivnog svijeta, dok Losski između predmeta spoznaje i subjekta vidi ne uzročno - posljedičnu vezu već „gnoseološku koordinaciju“ prema kojoj vanjski se predmeti koordiniraju sa osobom koja spoznaje tu cjelinu, u čitavoj beskonačnoj mnogosti njihovog sadržaja. To bogatstvo predmeta povezano je s ljudskim ja već na razini podsvijesti zahvaljujući načelu „sve je imanentno svemu“. To načelo koje je zabljesnulo i rasvijetlilo Losskoga, već 1898. označava da postoji unutarnja (imanentna – unutarnje vlastita) veza jedinstva između svih pojava u svijetu, uključujući također onu između subjekta i objekta. Za razliku od materijalizma, Losski osim realnog bitka pretpostavlja postojanje idealnog bitka, bića koje nema ni prostorna niti vremenska obilježja. Osim toga ovaj realni bitak može nastajati i poprimiti sistematski karakter jedino na temelju idealnog bitka. Upravo zbog toga Losski naziva svoju filozofsku teoriju idealni realizam odnosno ideal-realizam.

METAFIZIKA KONKRETNOG IDEALNOG REALIZMA Kako primjećujemo, intuicionizam Losskog izvodi teoriju spoznaje izvan njenih okvira i uvodi je u svijet metafizike. Glavni pojam njegove metafizike je supstancijalni djelatnik: idealno, natprostorno i nadvremensko biće, koje kao takvo nadilazi granice razlike između psihičkih i materijalnih procesa. Taj nauk Losskog sličan je onom Leibniza o monadama – vječnim duhovnim supstancijama, koje imaju individualna obilježja i aktivnu snagu. Ipak za razliku od Leibnizovih monada koje „nemaju prozore“ odnosno neovisne su o sebi te ih povezuje samo božanski sklad, Losski svojim supstancijalnim djelatnicima pripisuje uzajamnu koordinaciju koja jamči mogućnost intuicije, ljubavi i simpatije. Supstancijalni djelatnici su kao konkretno - idealna bića potencijalne ili realne osobe. Zbog toga je on svoju metafizičku teoriju ubrajao u filozofsku tradiciju personalizma koja potječe od Leibniza. Realna osoba je ljudska osoba dok su potencijalne osobe supstancijalne osobe koje su na nižoj razini: od elektrona do životinja, jer taj isti djelatnik može započeti svoje postojanje od postojanja na način elektrona, a zatim preuzeti viši oblik postojanja sve dok ne postane čovjekom. Na takav način Losski je izložio svoju analogia entis, nazivajući je hijerarhijskim personalizmom na vrhu kojega se nalazi „duh svijeta“. Taj „duh svijeta“ nije Apsolut, Bog, jer bi kao dio sustava bio stopljen sa svijetom, a ne više stvoritelj svijeta koji stoji posve iznad, izvan njega. Apsolut dakle ne može biti sveza jedinstva svjetskog sustava. Izbjegavajući opasnost panteizma kome nije uspjela izmaknuti npr. filozofija svejedinstva, Losski je tvrdio da je Bog stvorio svijet ni iz čega te nije od sebe ništa „uzeo“ za stvarenje svijeta. Božansko djelovanje ima 112

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

karakter apsolutnog stvaralaštva u tom smislu da pored sebe on stvara nešto posve novo što se s njim na nikoji način ne može poistovjetiti. Na taj način je Losski od ateizma kroz svoja filozofska razmišljanja došao do Boga, do religije, a zatim do Crkve. Nakon 1916. godine nastojao je svoje nazore uskladiti posve s naukom Crkve. Apsolutno stvaralaštvo boga stvorilo je dakle sustav supstancijalnih djelatnika – osoba i obdarila ih je sposobnošću za vlastitu stvaralačku djelatnost koja ima kao plod božansku puninu života. Primajući tu slobodu od Boga, ljudi sami odgovaraju za svoje postupke i zato Bog ne snosi nikakvu odgovornost za zlo koje vlada u svijetu: Losski je tome nadodao da samo slobodna bića mogu biti nositelji moralnog dobra i drugih apsolutnih vrijednosti – bez slobode nema dobra. Losski je naglašavao na njegov idealni realizam nije apstraktan već konkretan, jer apstraktni idealni realizam dopušta samo apstraktno - idealne elemente, ideje, dok konkretni idealni realizam osim toga priznaje konkretno idealne elemente, odnosno supstancijalne djelatnike.

UVJET APSOLUTNOG DOBRA Pod istovjetnim naslovom Losski je izdao svoje djelo o utemeljenju etike. Njegov pogled na etiku povezan je s metafizičkim sustavom i na njemu utemeljen, premda i pod utjecajem duhovnih iskustava filozofa. Svojevrstan prijelaz od teoretske filozofije do praktične filozofije – etike, bila je kod Losskoga teorija vrijednosti, odnosno aksiologija. Naime, kriterij realnosti i stupnja razvoja supstancijalnog djelatnika kao osobe određuje njegova sposobnost shvaćanja apsolutnih vrijednosti, ponajprije moralnih te prihvaćanje svoje obveze u postizanju istih svojim ponašanjem. Hijerarhija osoba (to jest hijerarhijski personalizam) temelji se na hijerarhiji vrijednosti: „Bog je najviša vrijednost (…) zatim stvorena osoba kao neponovljivo i nezamjenjivo biće“. Prema njegovoj filozofiji ideal-realizma „vrijednost je nešto idealno ili barem u sebi sadržava idealni moment“. Budući da vrijednosti postoje samo u odnosu prema apsolutnoj punini bitka, prema hijerarhijskom personalizmu vrijednost bitka svijeta, slično kao i sam bitak svijeta, postoje samo na temelju (…) apsolutne punine bitka“ - Boga. U svojem temeljnom djelu o vrijednostima Losski razmatra sva najvažnija pitanja aksiologije: vrijednost s obzirom na njezin odnos prema objektu i subjektu; vrijednost i aksiološku relaciju koja se izražava u „osjećaju vrijednosti“, u vrjednujućim sudovima; što su to apsolutne i relativne vrijednosti; Dobro, Istina i Lijepo kao vrijednosti u svojem jedinstvu. Na temelju svojeg filozofskog sustava Losski izrađuje ontološku teoriju vrijednosti. Etika Losskog predstavlja konkretizaciju njegovog metafizičkog sustava i kao takva je njezin dio. Etički aspekt filozofije hijerarhijskog personalizma izrazio je Losski u djelu Bog i zlo svijeta. Supstancijalni djelatnici – potencijalne i realne osobe – mogu se ili privlačiti ili odbijati. Privlačnost je temelj ljubavi, odbijanje je temelj egoizma i sebeljublja. 113

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

Ljubav u najširem smislu te riječi, povezuje djelatnike međusobno u veze sve većeg stupnja složenosti: od elektrona i atoma preko čovjeka i njegove društvene tvorevine (obitelj , narod, država), zatim Zemlja, Sunčani sustav… Zlo kao moralno zlo sastoji se narušavanja razine vrijednosti od djelatnika, odnosno, sastoji se u sebeljublju, egoizmu… Je li dakle Bog odgovoran za zlo u svijetu? Zar Bog nije mogao stvoriti automate kreposti? Tada u svijetu ne bi bilo zla. No Bogu nisu potrebni automati kreposti. Njemu je stalo do toga da se supstancijalni djelatnici slobodnom voljom združe s njime, da dobrovoljno pristupaju Kraljevstvu Božjemu. Zbog toga ih je Bog obdario slobodom volje, premda je sloboda opasan dar i može dovesti do samoljublja, egoizma i oholosti. U svakoj personalističkoj filozofiji javlja se problem usklađivanja interesa neponovljivog pojedinca sa drugim osobama. Personalizam ne bi trebao voditi prema individualizmu sa svim njegovim društvenim i moralnim posljedicama. Berdjajev i Šestov su ga riješili svojim naukom o simfonijskoj osobnosti dok Losski, polazeći od pretpostavke da je sv e imanentno sv emu, smatra da svako biće nije samo biće za sebe, već i za drugoga te zacrtava kao cilj saborno (zajedničko) stvaralaštvo. U idealnom obliku ona je moguća samo na temelju savršene i uzajamne ljubavi onih koji u njemu sudjeluju.

Semjon Frank Filozofija Semjona Franka (1877. - 1950.) u neku je ruku slična filozofiji Losskoga: obojica su bili zagovornici intuicionizma i idealnog racionalizma. Frank je na ozbiljnim temeljima stvorio nauk sv ejedinstv a i bogočov ještv a, koji su povezani s imenom Vladimira Solovjova. Svoju koncepciju svejedinstva Frank je doradio vrlo konzekventno i logički perfektno. Može ga se smatrati jednim od najoštroumnijih ruskih filozofa. Semjon Frank rodio se 1877. u obitelji liječnika. Njegov je djed osnovao židovsku općinu u Moskvi i pod utjecajem djeda rabina oblikovali su se u njemu prvi religijski osjećaji. Međutim, njegov očuh upoznao ga je s revolucionarnom i narodnjačkom literaturom tako da se Frank ubrzo uključio u marksistički kružok, a zatim se, još kao student Moskovskog sveučilišta, počeo aktivno baviti socijalističkom, revolucionarnom propagandom. Ipak, 1896. napušta aktivizam i počinje se baviti teoretskom filozofijom. Putuje u Njemačku i, studirajući političku ekonomiju, kritički se osvrće na Marxov nauk o troškovima, naglašavajući povezanost pojma troška s drugim moralnim, znanstvenim i estetskim vrijednostima. Ulaskom u 20. stoljeće naš se filozof konačno oprašta od marksizma smatrajući da je ta teorija osnovana na ideji klasnog egoizma i negaciji općeljudske moralne sankcije. Zaključuje da se tzv. znanstveni socijalizam izrodio u protuznanstvenu dogmatsku vjeru. U svojem članku uvrštenom u almanah „Putokazi“

114

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

Frank tvrdi da je socijalist, premda teži prema ljudskoj sreći, ipak indiferentan prema konkretnim ljudima: „on ne voli više žive ljude – on voli svoju ideju općeljudske sreće“. U svojim društveno političkom svjetonazoru bio je zagovornik liberalnog konzervatizma koje se nalazi izvan napetosti „desnica“ – „ljevica“. Liberalni konzervatizam zastupao je spajanje liberalizma i demokracije sa konzervatizmom: tradicija, povijesna baština, organski rast novoga na starom nužan je uvjet autentične slobode te da svaki revolucionizam – nasilno preokretanje društvenog poretka – vodi isključivo prema despotizmu i ropstvu. Slično kao i ostali marksisti, Frank je najprije prešao na stranu idealizma. Najprije se zanimao za neokantizam, poslije ga je počeo fascinirati F. Nietzsche, koji mu je pomogao osjetiti realnost duha i realnost dubine vlastite duše. Kod Nietzschea ga je također privlačilo povezivanje elemenata realizma i idealizma. U članku Etika nihilizma žestoko suprotstavlja religiju koja je u funkciji zemaljskim potrebama, koju ispovijeda tipičan ruski intelektualac, religiji kao službi idealnim vrijednostima. 1906. započinje svoj rad na fakultetu kao predavač, a 1916. brani svoju disertaciju Predmet spoznaje. Zajedno s ostalim ruskim intelektualcima deportiran je iz Sovjetskog Saveza i nastanio se u Njemačkoj. Radio je na Berlinskom sveučilištu, gdje je predavao povijest ruske filozofske misli. Nažalost zbog njegovog židovskog podrijetla 1933. mu je oduzet mandat, a 1937. prisiljen je napustiti Njemačku. Emigrira u Francusku, a zatim u London, gdje i umire 1950. Prijelaz Semjona Franka na metafizički idealizam bio je usko povezan s njegovim religioznom samoodređenjem. Prvotni religijski osjećaji vezani uz židovstvo ugasili su se u ateističkom razdoblju. Preporod religioznosti dogodio se već u kršćanskom obliku, no ipak, kako je sam tvrdio, na židovskim korijenima. Frank je bio istinski pravoslavni kršćanin, i kršćanski religiozni filozof.

TEORIJA SPOZNAJE I SVEJEDINSTVO Nakon što je odredio svoj svjetonazor u okvirima metafizičkog idealizma Frak se u prvom razdoblju svojih filozofskih istraživanja posvetio filozofiji spoznaje i, slično kao Losski, bio zagovornikom intuicionizma. Tvrdio je da zahvaljujući velikoj koncentraciji čovjek može postići veliku jasnoću spoznaje i izraziti je striktnim pojmovima, no uvijek pod uvjetom da sve to prethodi istinsko odnosno intuitivno dohvaćanje mišljenog sadržaja, koje poprima formu naglog prosvjetljenja, kao dar s neba. Često intenzivna koncentracija misli pogoduje takvom prosvjetljenju, no ipak samo stvarajući uvjete za takvo nešto, nikad ne proizvodeći takav tip dohvaćanja istine. Ova karakteristika intuicije tiče se njezine psihološke strane. No gledajući na sadržaj, takav trenutak prosvjetljenja pruža nam u jednom činu spoznaje dohvatiti kao jednu beskonačnu raznolikost bitka. Frank smatra da intuitivna spoznaja omogućava čovjeku komunikaciju sa samim predmetom. Stvar je dostupna spoznaji zato jer se 115

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

predmet spoznaje i subjekt spoznaje nalaze u jednom bitku – u svejedinstvu. Sama mogućnost intuicije postoji samo zato jer i pojedinac kao i objekt spoznaje još prije samog spoznajnog procesa prebivaju u svejedinstvu i ujedinjeni su u samome bitku. Frank, dakle, kao i Losski stvara ontološku teoriju spoznaje koja opravdava realnost bitka, realno - idealnog bitka. Zbog toga se obojica ubrajaju u pripadnike idealističko - realističke (ideal – realizma) filozofije koja je utemeljena na intuicionizmu. Samu strukturu idealno - realnog bitka Frank shvaća kao svejedinstvo. Apsolutno svejedinstvo sadrži u sebi dva korelativna svijeta: s jedne strane idealni, nadvremeniti bitak, a s druge realni, odnosno konkretno vremenski. Frank ipak ne suprotstavlja sebi onoga što je realno i idealno odnosno vremenito i nadvremenito, jer svako od tih bića je moguće samo na temelju vječnosti, a svako iskustvo trenutka sadašnjosti je zapravo potencijalnim bitkom u vječnosti. U svojoj knjizi Čovjekova duša, Frank primjećuje da se cijeli čovjekov život odvija na području dvojnosti duše i tijela te da postoji unutarnje jedinstvo duševne i tjelesne strane čovjekova bivstvovanja. Ljudska duša nije zatvorena u zatvoru tijela, čovjek se ne može svesti samo na dušu nego kao cjelina sudjeluje u duhov nom životu. Duhovni život je određeni način života u kojem bit našeg duševnog bivstvovanja nije samo nešto subjektivno, već sjedinjeno s apsolutnim svejedinstvom i kao takvo je svjesno življeno. Upravo duhovni život čini od čovjeka osobu – ta viša duhovna indiv idualnost konstituira ono što zovemo osoba. Društvo je prema Franku autentična cjelovita realnost – ne derivat sume svih pojedinaca. Razmišljajući pojedinac u izolaciji je zapravo apstrakcija, tek u zajedništvu društva postaje realno ono što zovemo čovjek. Osim toga „Ja“ kao nositelj osobne individualne svijesti nije prvotni princip: „Ja“ nikada ne postoji i ne da se zamisliti drukčije nego u odnosu na „ti“, kao što se ne može misliti „lijevo“ bez „desnoga“ ili „gore“ bez „dolje“.

SMISAO ŽIVOTA Prema Franku, pitanje smisla života nije uopće besmisleno. Njegovo rješenje je uvjetovano priznanjem postojanja apsolutnog i najvišeg dobra: „Da bi naš život imao smisla – suprotno onome što tvrde zagovornici »života radi života« i u skladu sa jasnim zahtjevima naše duše – on mora biti u službi najvišeg i apsolutnog dobra“. Kao apsolutno dobro možemo priznati samo ono dobro koje je u isto vrijeme samodostatno dobro (nadilazi sve moje privatne interese) te dobro za mene. Ono dakle mora biti dobro u subjektivnom i objektivnom smislu, vrijednost prema kojoj bi trebali težiti zbog nje same, ali i vrijednost koja obogaćuje mene samoga. Zbog toga je smisao života ovisan o tome je li on usidren u vječnosti. Za našeg kršćanskog filozofa vječan i nepromjenjiv smisao života je Bogočovjek Isus Krist koji je „put , istina i život“. 116

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

Pitanje koje se zaista rađa je odnos Boga i svejedinstva. Kakav je odnos svijeta i Boga ako se u svijetu osim dobra nalazi i zlo? U svojoj knjizi Ontološki uvod u filozofiju religije Frank, poput Majstora Eckharta razlikuje pojmove „Božanstvo“ i „Bog“. Božanstvo ili Svetost je apsolutno i sveobuhvaćujuće pranačelo svega. Bog je već posve određena forma otkrivanja onoga što se podrazumijeva pod pojmom Svetosti ili Božanstva. Božanstvo kao apsolutno pranačelo nije osoba dok je Bog osoba, apsolutno „Ti“, pred čijim pogledom stojim. S druge pak strane, odnos čovjeka prema Bogu i njegova veza s Bogom su karakteristike koje određuju čovjekovu suštinu. Ono što čovjeka čini čovjekom – element čovječnosti u čovjeku – je Bogočovještvo. Frank se u svojem shvaćanju pitanja Boga i svijeta sudara sa dva teološka sustava. Jedan je od njih apofatička teologija (negativna) – teologija koja suprotstavlja Boga svijetu i smješta ga izvan svega onoga što postoji – i zato priznaje da je Bog nespoznatljiv. Drugi od njih – teologija katafatička (pozitivna), koja za razliku od prve vidi u svijetu očitovanje božanskog stvaralaštva i potvrdno govori o mogućnosti spoznaje Boga na temelju plodova „njegovih ruku“. Nakana je Franka bila nadići suprotnost tih dvaju teoloških sustava. Uzajamni odnos svijeta i Boga je prema Franku dijalektički suprotan. To načelo Frank je pokupio iz nauka filozofa Nikole iz Kuze (1401. - 1464.). Kasnije je zagovornikom te teorije postao Pjotr Florenski, koji je tvrdio da je istina antinomija. Načelo antinomičkog monodualizma Frank je iskoristio za rješavanje nekih poteškoća svojeg filozofskog sustava. Prije svega rasvjetljavanje veze između objekta i subjekta u spoznajnom procesu; spoznaje i života te napokon određivanje odnosa Bog – svijet. Naime, svijet koji je lišen temelja svoga postojanja antinomički je povezan s onim što u sebi ima taj temelj. S jedne strane Bog, nikako nije supstancija ili supstrat svijeta već nešto posve različito od svijeta. S druge pak strane, Bog je kao apsolutno prapočelo sv ejedinstv o izvan kojeg se uopće ništa ne može misliti. Ako je svijet posve različit od Boga onda ova posvemašnja različitost proizlazi upravo iz Boga i na njemu se temelji. Zato, kada govorimo da je svijet nešto posve različito od Boga ne bismo trebali zaboravljati da je ono upravo „drugi Bogu“. Zbog toga Frank naziva svoj svjetonazor panenteizmom, prema kojem se svijet nalazi u Bogu (za razliku od panteizma koji tvrdi da je Bog rastopljen u svijetu). Samo stvorenje Frank poima ne kao tradicionalno biblijsko stvaranje svijeta od strane Boga nego kao pozivanje svijeta u bivstvovanje, gdje sami Bog nastupa u ulozi pratemelja, pranačela, u funkciji jedinstva bitka i vrijednosti. Takvo shvaćanje svijeta izazvalo je kritiku Nikolaja Losskog za pretjerano zbližavanje Boga i svijeta i preslabo razlikovanje Stvoritelja i svijeta.

PITANJE ZLA S obzirom na postojanje zla nema nikakve sumnje. Svijet je pun zla. Gdje je njegov 117

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

izvor? Frank odbacuje filozofsko - teološke koncepcije prema kojima se izvor zla nalazi u slobodnoj ljudskoj volji: čovjek ne sluša Boga i čini istočni grijeh. Ne slaže se također s mišljenjima prema kojima se Bog služi zlom kao moralnim sredstvom u svrhu odgajanja čovječanstva (Dobri bog je izabrao Hitlera kao oruđe u svojim rukama da bi kroz patnju desetaka milijuna ljudi: nevine djece, majki mogao povesti čovječanstvo unaprijed određenim putem). Frank je smatrao da na to pitanje nema racionalnog odgovora – Bog će uvijek ispasti odgovoran za zlo. Zato odbacuje teodiceju jer je problem teodiceje nerješiv. Napokon, taj zagovornik svejedinstva je morao prihvatiti da kroz skladno i božansko svejedinstvo bitka prolaze duboke pukotine iz kojih zjapi ponor nebitka – ponor zla. No ipak, premda je zlo empirička realnost, postoji u svijetu i vlada nad svijetom, iz gledišta kršćanskog filozofa ono nastupa u ulozi „realnosti, bezuvjetno lišene temelja i u tom smislu lišene istinskog, ontički ukorijenjenog bitka. Takav dualizam svijeta odgovara jednoj od strana kršćanskog nauka koji govori da „svijet u svojem faktičkom, empirijskom sastavu nije takav kakav bi trebao biti sukladno svojoj istinskoj, božanskoj suštini.“ Naglašavajući da se zlo odnosi na sferu neshvatljivoga, Frank zaključuje da je jedini ispravan stav naspram zla njegovo odbacivanje, uklanjanje. Odbacivanje zla on shvaća u kontekstu kršćanske etike. I premda je konačna pobjeda nad zlom kao takvim u ljudskom bivstvovanju nemoguća, ipak nada leži u činjenici da mogućnosti konkretnih nositelja zla su ograničene s obzirom na njihovu smrtnost. Zbog toga je u borbi protiv zla uspjeh moguć tada kada se zlo uspijeva odbaciti ili oslabiti njegovu veličinu. Tako da je već obično neposustajanje u otporu, hrabra obrana od njega uspjeh – i to je svakako naša dužnost. Frankovo tumačenje podrijetla zla spada u filozofsku mističku tradiciju (ne u racionalnu logiku): zlo se rađa iz ponora koja stoji nekako između Boga i ne-boga.

Sergej Bulgakov Sergej Bulgakov (1871.-1944.) je bio jedan od najistaknutijih pravoslavnih mislilaca i teologa 20. stoljeća. Rodio se u obitelji pravoslavnog svećenika i on sam pohađao je sjemenište a zatim gimnaziju. 1894. godine završio je pravo na Moskovskom sveučilištu na kojem je studirao također i političku ekonomiju. Bulgakov je prešao teški put od djetinje religioznosti preko ateizma do marksizma, za koji se već počeo zanimati u sjemeništu. Kasnije pod utjecajem ruskih religioznih filozofa (Tolstoj, Dostojevski, Solovjov) te osobnih rasprava sa Lavom Tolstojem pronašao svoju vjeru i 1918. primio je svećenički red. No kada je 1894. godine završavao fakultet i započeo se baviti ekonomijom našao se u društvu mislilaca koji su dijelili ekonomske nazore Marxa i objavljivali u legalnim

118

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

časopisima. Tu su bili među ostalima Nikolaj Berdjajev i Semjon Frank. Njegovi radovi iz tog razdoblja izazivali su veliko zanimanje kod ruskih i njemačkih socijalista. Međutim Bulgakov nije bio ortodoksni marksist. On je smatrao da u seoskoj ekonomiji ne djeluje zakon akumulacije proizvodnje dok je u filozofiji svakako preferirao Kanta prije Marxa. Početkom stoljeća pod utjecajem religijske literature i njemačkog idealizma, napose filozofije Vladimira Solovjova Bulgakov definitivno napušta marksizam i postaje idealist. 1903. godine izdaje knjigu (zbirku svojih članaka) Od marksizma do idealizma u kojoj rezimira evoluciju svojih svjetonazora. Zatim zajedno s ostalim misliocima religijske orijentacije objavljuje mnoge druge članke a svoj doprinos daje i u izdanju famoznih Putokaza (vidi „Putokazi“). Odbacivši marksizam Bulgakov ne prestaje se baviti ekonomskim problemima radi u Kijevu, na Politehničkom institutu kao profesor na katedri političke ekonomije i kao slobodni docent na Kijevskom sveučilištu. Svojevrsni spoj njegovog zanimanja za ekonomiju i filozofiju može se pronaći u monografiji Filozofija gospodarstva (1912.) koja je napisana kao doktorska disertacija iz političke ekonomije. Filozofiju izraženu u tom djelu možemo okarakterizirati kao religijski materijalizam koji priznaje supstancijalnost materije i metafizičku realnost prirode. Smatra da čovjek nije duh koji je zatvoren u futrolu materije već da je duhovno-tjelesno biće čija je metafizička sudbina nerazrješivo povezana sa svijetom prirode. Taj je stav Bulgakov naslijedio od Solovjova. Za njega je gospodarstvo „ljudska borba s elementarnim silama prirode u svrhu obrane i širenja života, očovječenja prirode“. Gospodarstvo kao stvaralaštvo je psihološki fenomen, ili točnije gospodarstvo je manifestacija duhovnog života u istome stupnju kao i ostala polja ljudske djelatnosti. U toj točki filozofija gospodarstva Sergeja Bulgakova razilazi se sa ekonomski materijalizmom Marxa kojemu priznaje za pravo isključivo kada je riječ o samom postavljanju pitanja filozofije gospodarskog života. Bulgakov preuzima u potpunost Solovjovljev nauk o Sofiji. Prema njemu Sofija vodi povijest kao Providnost, kao zakon napretka. Kasnije poput Solovjova i Florenskog utemeljuje religijsko-filozofski nauk: sofijologiju – nauk o Božjoj Mudrosti koja se nalazi između Boga i svijeta. To znači da ona boravi između bitka i nadbitka pri tome nije ni jedno, ni drugo ili bivajući istovremeno obadva. Ozbiljan problem predstavlja kod Bulgakova odnos Sofije i presvetog Trojstva. Prema njemu „Sofija posjeduje osobnost i lice, ona je subjekt – osoba ili služeći se teološkim terminom, hipostaza“. On je čak i naziva četvrtim likom te, premda tvrdi da Sofija ne mijenja Trojstva u četv orstv o, ipak 1918. godine bio je optužen, bilo od Crkve u Sovjetskom savezu bilo od one u emigraciji, zbog hereze. Sam Bulgakov je smatrao svoju teoriju privatnim uvjerenjem: za njega je Sofija imala mnoga značenja - najvažnije između njih je ono posrednice između Boga i stvorenoga svijeta. Upravo zbog Sofije stvorenje je lijepo, njegova se dijela mogu opravdati, te u konačnici imat će pristup spasenju unatoč sadašnjem stanju svijeta – zapravo suprotnom Sofiji – nakaradnom, ružnom počevši od istočnog grijeha. 119

Povijest ruske filozofije

Počeci 20. stoljeća - Idealizam (realni)

Bulgakov nastavlja liniju kršćanskog humanizma Solovjova smatrajući da je svijet bio stvoren radi čovjeka te da je temelj svijeta upravo sloboda i kraljevsko dostojanstvo čovjeka. U svojem posljednjem filozofskom djelu Tragedija filozofije pokušava donijeti sud o filozofiji s aspekta kršćanske dogme koji je za njega bio „ne samo kriterij već i mjera istinitosti filozofskih konstrukcija“. Bulgakov je, dakle, bio uvjeren da su svi filozofski sustavi koje povijest filozofije poznaje zapravo svjesne „hereze“. U načelu svi su oni jednostrane pretpostavke koje pretendiraju obuhvatiti sve. Zbog toga povijest filozofije je tragedija: to je priča o Ikarovim padovima i uzletima. Zbog toga se Bulgakov kasnije bavio isključivo teologijom.

120

Povijest ruske filozofije

Filozofsko religijski preporod

Poglavlje 10

Filozofsko religijski preporod Filozofska društva S aspekta ruske religijske filozofije koja je sama sebe opisivala kao „mistični realizam“, razdoblje nakon 1905., kada su ustavom bila zagarantirana ljudska prava za svakog građanina Rusije, donijelo je uspješne pokušaje ujedinjenja ruskih intelektualnih elita na organizacijskoj i programskoj razini. Osnovano je Moskovsko religijsko - filozofsko društvo Vladimira Solovjova, u kojem je od samog početka nadjačavao pravoslavni smjer, koji je odbacivao ideju „nove religijske svijesti“ (prekida sa pravoslavljem) i „nove objave“ (prekid sa cijelim povijesnim kršćanstvom). Glavni inicijator društva je bio Sergej Bulgakov, koji se početkom 1905. pomirio s Crkvom, zatim o. Pavao Florenski, Vladimir Ern i ostali, od kojih su mnogi u isto vrijeme bili i članovi „Bratstva kršćanske borbe“ koje je pravoslavnu ortodoksiju htjelo povezati sa svojevrsnim „kršćanskim socijalizmom“. Ideologija Bratstva se nadahnjivala na evanđeoskoj jednakosti i istočnokršćanskom vjerovanju: milenarizmu. Malo kasnije i u Petersburgu je bilo osnovano slično Religijsko filozofsko društvo, koje se ipak, po svojim stavovima, znatno udaljavalo od službene Crkve.

Vladimir Ern Vladimir Ern (1882.-1917.) se rodio u Tbilisiju gdje je i odrastao završavajući gimnaziju zajedno s Pavlom Florenskim u istom razredu. Na Moskovskom sveučilištu je studirao filozofiju zanimajući se prije svega za Platona i prvotno kršćanstvo. Sudjelovao je u osnivanju Religijsko-filozofskog društva „Vladimir Solovjov“ u Moskvi. Naime Solovjov je za Erna bio ruski Platon, genijalni filozof koji je stvorio širok i kompletan misaoni sustav. Svoju filozofiju Ern ja nazivao logizam izvodeći taj pojam iz grčke riječi logos – riječ. Taj je pojam odigrao ključnu ulogu u antičkoj filozofiji a za kršćansku filozofiju je istovjetan – Kristu. U uvodu u zbornik svojih dijela Ern definira λόγος (logos) kao „fundamentalno i najdublje jedinstvo shv aćajućeg i

121

Povijest ruske filozofije

Filozofsko religijski preporod

shvaćanoga, jedinstvo spoznajućeg i onog objektivnog smisla koji je spoznat“. Ern je naglašavao da je filozofija logosa ontološka filozofija, odnosno filozofija bitka. U ljudskoj svijesti logos postoji u trima značenjima: a) kozmički Logos – koji se objavljuje u prirodnoj religioznosti i u umjetnosti; b) diskurzivno-logički Logos – koji se objavljuje u filozofiji; c) Božanski Logos – koji se objavljuje u kršćanstvu. Inače filozofija s obzirom na svoj sadržaj je povezana sa svim tim načinima objavljivanja logosa. Drugim riječima ona je pozvana da objedini sve što je dano ljudskom iskustvu. Filozofija logosa suprotstavlja se racionalističkoj filozofiji koja polazi od ratio, odnosno od formalnog razuma odvojenog „od punine i beskonačne raznolikosti života“. Racionalistička filozofija koja se „proteže od Descartesa do Kanta, od Kanta do Hegela, i od Hegela do transcendentalizma (neo-kantizma) našeg doba“, kao utjelovljenje ljudske oholosti, mehanizira život i proizvodi tehničku civilizaciju. Ova trula i raspadajuća se civilizacija je „prirodan i nužan plod racionalizma“. Prema Ernu nema većeg neprijatelja istinskoj kulturi nego racionalizam.

O. Pavao Florenski Pavel Aleksandrovič Florenski (rus.: Павел Александрович Флоренский, (1882. - 1937.) sin inženjera koji je radio na izgradnji Transkavkaske željeznice, i Armenke plemićkog podrijetla. U djetinstvu, poput svojih roditelja, nije bio praktičan vjernik. Završio je srednju školu u Tbilisiju s odličjem. Diplomirao je na Fakultetu za fiziku i matematiku na Moskovskom Sveučilištu, gdje je studirao od 1900. - 1904, radom pod naslovom "Fikcije u geometriji" u kojem je razvio teoriju relativnosti Alberta Einsteina. Nije iskoristio priliku da nastavi znanstveni rad kao asistent na istom sveučilištu, već je nastavio svoj studij, ovaj put u Moskvi, na bogoslovnoj akademiji, gdje je 1908. postao izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest filozofije. Tijekom tog razdoblja, Florenski se ne može odlučiti između svećeničkog i redovničkog poziva od kojeg ga odgovara njegov biskup i duhovni vođa. 1911. se ženio i ubrzo nakon toga je zaređen za svećenika. Plodovi znanstvenog rada mladog svećenika u tom razdoblju bila je doktorska disertacija, koju je zatim proširio i objavio 1914. pod naslovom Stup i uporište istine. Knjiga je brzo prepoznata kao jedno od najistaknutijih djela na području pravoslavne filozofije. Nakon Oktobarske revolucije nije prestao predavati na Teološkom akademiji u Moskvi, gdje je radio do 1926. U isto vrijeme u razdoblju 1918. -1920. obnašao je dužnost

122

Povijest ruske filozofije

Filozofsko religijski preporod

znanstvenog tajnika Komisije za zaštitu spomenika i povijesti umjetnosti u Lavri Troicko Sergejevskoj. Od 1920. radio je u tvornici "Karbolit" koja je proizvodila plastiku, a od 1921. bio je profesor na Odsjeku za analizu prostora. 1927. postao je urednik Velike lavra sovjetske enciklopedije tehnike, u tom razdoblju vodi intenzivno niz grčki.: Λαύρα – prijelaz - termin koji se koristi u istraživačkih projekata uglavnom na odnosu na veći (i od posebnog značenja) muški samostani Pravoslavne Crkve i Istočnih katoličkih području elektrotehnike. Godine 1928. crkava, također u obliku okupljenog oko hrama postao je direktor Saveznog kompleksa ćelija monaha-asketa koji ne vode elektrotehničkog instituta. U siječnju zajednički, redovnički život. Najvažniji pravoslavni manastir je Velika Lavra na 1930. promaknut je u zamjenika brdu Atos. U najpoznatije lavre ubrajaju se direktora za istraživanje istog instituta, a također, među ostalima: Pečerska Lavra – Kijev, u svibnju 1932., postao je članom Uspenska Lavra u Počajivu i Uspenska Lavra u Svetogorsku u Ukrajini, te u Rusiji: Lavra Odbora za standardizaciju značenja, Aleksandra Nevskog u St. Peterburgu i Trojickotermina i simbola pri Vijeću rada. Sergijevska Lavra u Sergijev Posadu u blizini Dvadesetih godina patentirao je 12 Moskve. Lavre podliježu neposrednoj jurisdikciji vlastitih izuma, uglavnom na području patrijarha (u razdoblju 1721.-1917., u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, Svetom Sinodu). kemije i elektrotehnike, uključujući strojno ulje Dekanit (1927.). Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, uvijek odjeven u mantiju s križem na grudima. Nije pristao da obuče svjetovnu odjeću zamoljen čak od samog Lava Trockog, koji ga je pozvao na kongres Sovjetskih inženjera. On je ostao vjeran patrijarhu Tihonu, progonjenom od strane države. Bio oštro na široko napadan u tisku zbog širenja takozvane "vjerske ignorancije." Prvi put uhićen pod optužbom kontrarevolucionarne aktivnosti 1928., i osuđen na nekoliko mjeseci izgnanstva u Nižnji Novgorod. Drugi put uhićen 1933. i optužen za članstvo u upravnom odboru kontrarevolucionarne organizacije "Partija preporoda Rusije." Nakon saslušanja, svećenik je bio prisiljen priznati da je bio glavni ideolog organizacije zbog čega je bio osuđen na deset godina u kaznenog logora. Već u zatvoru zaplijenjene su njegove bilješke i knjige spremne za objavljivanje. Godinu dana je radio u znanstvenoistraživačkoj postaji u Skovorodnu i u Svobodnom, gdje je vodio istraživanje o strukturi algi i mogućnostima njihove upotrebe u gospodarstvu. Vodio je također istraživanja o načinu formiranja. Zatim je i u logorima na Solovetskim otocima provodio istraživanja o načinima dobivanja joda iz morske trave i mogućnosti njegovog korištenja. Prema riječima svjedoka nastavlja svoju pastoralnu službu uživajući veliki autoritet među zarobljenicima. 1937. je prebačen u Lenjingrad, gdje je odlukom NKVD, strijeljan 8. prosinca 1937. Pokopan u masovnoj grobnici s još 30.000 žrtava egzekucija NKVD na poligonu Ževskij, 20 km od Petersburga. Službeno, Florenski je umro 8. prosinca 1943., negdje u Sibiru. Ipak 5. svibnja 1958., odlukom Moskovskog suda posmrtno je rehabilitiran. 123

Povijest ruske filozofije

Filozofsko religijski preporod

MISAO U svim prije spomenutim društvima Pavao Florenski je predstavljao ekstremno desnu opciju. Njegova varijanta filozofije sv ejedinstv a izvodila je kulturu iz kulta (pobožnosti) te nije ostavljao više nikakvog prostora za autonomiju svjetovne kulture. Premda očito ovisan o Solovjovu, ipak je odbacivao njegov evolucionizam, a i mogućnost saveza s liberalnim napretkom. Kao filozof Florenski je sebe smatrao konzekventnim platonistom i suprotstavljao platonizam Kantu. Platon je naime shvaćao ideje na ontološki način dok je Kant ideju percipirao isključivo kao funkciju razuma koji je izgubljen u noumenskoj praznini. Dosljedno tome, Florenski dokazuje da je Platon u filozofiji predstavljao tradiciju „integralne spoznaje“ dok je kantizam neminovna posljedica dezintegracije spoznaje pod utjecajem racionalizma. To je malo modificiralo smjer ruske filozofije u kojoj se do sada tvrdilo kako je integralna spoznaja potječe iz ranokršćanske patristike, dok je Florenski dokazivao da je njeno podrijetlo u grčkoj filozofiji – dakle u zajedničkoj baštini Istoka i Zapada. Glavni filozofski zadatak Florenskog je bio pokušaj pravoslavne teodiceje (Stup i utvrđivanje istine) – pravoslavne jer je glavni dio je posvećen sofijologiji. Sofiju je Florenski opisivao kao „veliki korijen cjelokupnog stvorenja preko kojega to stvorenje uranja u dubine presvetog Trojstva. Kao osiguranje pred opasnošću panteizma, Florenski (a s njime i Bulgakov) uvodi razliku između „stvorene Sofije“ i „Sofije nebeske“. Takvo razlikovanje ipak nije ni precizno ni logički uvjerljivo, jer ako je stvorena Sofija dio svijeta, a božanska Sofija je dio Apsoluta, teško ih je opisati kao dva aspekta jednoga bića. No ako je Sofija ipak jedna i u isto vrijeme ima dva aspekta, teško je izbjeći panteistički zaključak s obzirom na temeljnu istovrsnost čovjeka i Boga. Florenski je pokušavao izbjeći tu zamku pozivajući se na antinomiju (logička kontradikcija, paradoks, logička rečenica ili deduktivno razmišljanje koje vodi prema kontradikciji – termin se koristi u logici i epistemologiji) religioznog iskustva koje se ne može podvrgnuti logici isključivanja sredine. Evolucija njegove misli s obzirom na taj argument je ipak išla u smjeru pomirenja njegove ideje Sofije s patrističkom, apofatičkom teologijom, koja je rješavala pitanje odnosa između Boga i čovjeka tako što je razlikovala božanske energije koje proniču ovaj svijet i s kojima se čovjek ne može poistovjetiti od posve transcendentnog bića Boga, koje je posve nedostupno čovjekovoj spoznaji te se može izraziti samo simbolički.

124

Povijest ruske filozofije

LITERATURA

LITERATURA Članci Slavko Platz, „Neka idejna ishodišta ruske religijske filozofije“, Obnovljeni život, Vol. 52 No. 5, 1997. Slavko Platz, „O doprinosu i važnosti ruske religiozne filozofije za filozofsku misao općenito“, Diacovensia, Vol, 18 No. 1, 2010. Slavko Platz, „Što ruski filozofi misle o svojoj filozofiji. Nekoliko odlomaka iz originala o značenju njihove filozofije“ Diacovensia, Vol. 14 No. 1, 2006. Slavko Platz, „Solovjev i Strossmayer o sjedinjenju Crkava“, Crkva u svijetu, Vol. 58 No. 3, 1986. Borislav Dadić, „Počeci filozofske misli u Rusiji“, Zbornik FTI , Ljepota istine Nikola Stanković, "Lav Šestov i asylum metaphysicum kod Platona" u Filozofska istraživanja, god. 22. Sv. 2-3, broj 85-86, Zagreb 2002., stranice 557-568. Nikola Stanković, "Filozofija kao velika i posljednja borba kod Lava Šestova“ u Obnovljeni život, Vol 48. No. 5., 1993. Ivan Devčić, „Personalizam Nikolaja Berdjajeva“, Bogoslovska smotra, Vol. 52 No. 3, 1982. Ivan Devčić, „Filozofija kulture“ N. A. Berdjajeva, Diacovensia, Vol. 18 No. 1, 2010.

Knjige Nikolaj Berdjaev, Smisao povijesti,Verbum, Split, 2005. Nikolaj Berdjaev, Ruska ideja, Demetra, Zagreb 2006. Slavko Platz, Nikolaj O. Losskij i intuitivna spoznaja egzistencije Božje, (Excerpta ex Dissertatione ad Doctoratum), Osijek 1994 Josip, Kribl, „Problemi dobra i zla u etici N. Berdjajeva“, Bogoslovska smotra, 47 (1/1977) Josip, Kribl, Sloboda u egzistencijalnoj filozofiji, Zagreb 1974. (obrađen i N. Berdjajev)

125

Povijest ruske filozofije

LITERATURA

Josip, Kribl, Tko je veliki inkvizitor? Zagreb 1990. Eberhard Müller und Franz Josef Klehr, Russische religiöse Philosophie (Hrsg.), Stuttgart 1992. Nicolai von Bubnoff, Russische Religionsphilosophen. Dokumente, Heidelberg 1956. Dmitrij Tschižewskij, Storia del pensiero russo, Biblioteca Sansoni,Firenze 1965. Helmut Dahm, Grundzüge russischen Denkens, Johanes Berchamans Verlag. München 1979. Lav Šestov, Duša i egzistencija, Beograd – Budva, 1989. Lav Šestov, Atina i Jerusalim, Mediteran, Budva 1990 Gino Piovesana, Storia del pensiero filosofico russo, edizioni paoline, Torino 1992. Frederick Copleston, Filozofija u Rusiji , BIGZ, Beograd 1992. Ivan Devčić, Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva, KS, Zagreb 1999. Vladimir Solovjev, Tri razgovora ili priča o Antikristu, Detecta, Zagreb 2007. Vladimir S. Solovjov, Povijest i budućnost teokracije, Prometej, Zagreb 2003. Enciklopedija ruske filozofije, Beograd 2009. Andrzej Wakicki, A History of Russian Thought: From the Enlightenment to Marxism, Stanford University Press, 1979.

126