Povijest Retorike i Sudska Retorika

SVEUĈILIŠTE / UNIVERZITET 'VITEZ' TRAVNIK FAKULTET PRAVNIH NAUKA

UVOD U RETORIKU S OSNOVAMA LOGIKE

SKRIPTA ZA STUDENTE DL-STUDIJA

Predavač: Prof.dr Branimir Čović

asistent: mr Dragan Sokanović

SADRŽAJ

1. GENEZA I RAZVOJ RETORIKE ............................................................................4 2. Pojam retorike ...........................................................................................................6 3. Vrste i znaĉaj retorike ................................................................................................8 4. Govorni imidţ oratora.............................................................................................. 10 4.1. Vanjski uvjeti besjede ....................................................................................... 10 4.2. Unutrašnji uvjeti besjede ................................................................................... 10 4.2.1. Etiĉka vrijednost ........................................................................................ 10 4.4.2. Uvjerenje ................................................................................................... 10 4.2.3. Moć koncepcije .......................................................................................... 10 4.2.4. Znanje ........................................................................................................ 10 4.2.5. Moć vladanja sobom .................................................................................. 11 4.2.6. Moć vladanja nepredvidljivim .................................................................... 11 5. Vrste besjedništva .................................................................................................... 11 6. Snaga izgovorene rijeĉi ............................................................................................ 12 7. Retorika prema drugim disciplinama ....................................................................... 12 7.1. Retorika i knjiţevnost ....................................................................................... 12 7.2. Besjedništvo i demokracija ............................................................................... 13 7.3. Veze retorike s drugim naukama ....................................................................... 13 7.3.1. Retorika i gramatika ................................................................................... 14 7.3.2. Retorika i psihologija ................................................................................. 14 7.3.3. Iskvareno besjedništvo ili zloupotreba besjedništva .................................... 14 7.3.4. Retorika i etika ........................................................................................... 14 7.3.5. Retorika i stilistika ..................................................................................... 15 8. UMJETNOST SUDSKE BESJEDE......................................................................... 18 8.1. Karakteristike sudske besjede...........................................................................18 8.2. Potreba za sudskom retorikom ..........................................................................19 8.3. Sudska besjeda .................................................................................................. 20 9. RAZRADA SUDSKE BESJEDE ............................................................................ 21 9.1.Kompozicija sudske besjede .............................................................................. 21 9.2. Teorija općih mjesta ili topika ...........................................................................23

10. RASPORED MATERIJALA U SUDSKOJ BESJEDI ...........................................25 10.1. Principi rasporeda materijala ...........................................................................25 10.2. Logiĉka shema ................................................................................................ 26 10.3. Deduktivna logiĉka shema ............................................................................. 26 10.4. Logiĉke sheme ................................................................................................ 27 10.5. Dokaz i osporavanje ........................................................................................ 27 10.6. Zakljuĉci po analogiji...................................................................................... 28 10.7. Prijelazi ..........................................................................................................29 11. Zapovijedi retorike ................................................................................................ 29 11.1. Kako govoriti da bi vas svi razumjeli .............................................................. 30 11.2. Savjeti onome ko se sprema za javni nastup .................................................... 30 11.3. Sedam „smrtnih grijehova“ javnih oratora ....................................................... 32

UVOD U RETORIKU 1. GENEZA I RAZVOJ RETORIKE Retorika kao praksa i kao nauka nastala je prije dva i po tisućljeća, sredinom V. vijeka prije n.e. u Staroj Heladi (Grĉka). Imala je svoje plime i oseke. Prapostojbina joj je Sicilija, stara grĉka kolonija - tzv. Velika Grĉka - poslije pada tiranije i ponovnog uspostavljanja demokracije. Tada se osjetila potreba da se sudskim putem povrati oduzeta imovina i izgubljena graĊanska prava. Iz suprotnosti interesa suprotstavljenih strana u sporu postupno se razvila sklonost Grka ka sporovima. Pred velikim narodnim porotama (sudski kolegij je brojao od 201 do 1501 ĉlana) trebalo je biti uvjerljivo priĉljiv, a to je poslije odreĊenog vremena postalo predmet prouĉavanja. Vještina govorljivosti odnosila se i na usmene i pisane retoriĉke rasprave. Oko tog pojma tehne (vještina, umeće) odvijao se dijalog izmeĊu nadaleko ĉuvenog retora Gorgije i Sokrata. Prema svjedoĉenju Aristotela zaĉetnik retorike je Empedokle, ali njegov uĉenik Koraks prvi je dao podjelu govora (besjede) na uvod, spor i zakljuĉak i smatra se utemeljivaĉem (njegov udţbenik je zagubljen). Sudski spor je obrazac svakog spora u kojem se strane nadmeću u iznošenju što uvjerljivijih argumenata. Otud je svaki graĊanin, ako ga nije mogao zastupati profesionalni branitelj kada se trebalo pojaviti na sudu, morao u cijelosti izloţiti svoj sluĉaj u sastavljenom govoru. MeĊutim, govor je mogao pripremiti poznavalac retoriĉke vještine, ali ga je stranka morala nauĉiti napamet i izgovoriti na sudu. Sud je donosio odluku poslije govora zainteresiranih strana, ali bez prethodnog savjetovanja. Sudska odluka je pogaĊala ne samo tuţenu stranu. Naime, tuţioca je ĉekala novĉana kazna ukoliko je optuţena strana bila osloboĊena. Ko besjedniĉku umješnost nije posjedovao, riskirao je da izgubi parnicu. Ĉak kada su bili ugroţeni interesi drţave (polisa), svaki slobodan graĊanin te interese je mogao braniti kao svoju sopstvenu stvar. Pošto nije bilo pravnih zastupnika, to su školovani retori pouĉavali stranku u sporu uz odreĊenu nadoknadu. Tako se javio poseban zanat sastavljaĉa govora –

logografi. Uspješno realiziran govor doprinosio je njihovom ugledu, pa su tako stjecali novu klijentelu, te tako putem prakse usavršavali ovu svoju vještinu. Govor na sudu je bila jedna od tri besjedniĉke vještine koje nam je u naslijeĊe ostavila starogrĉka retorika. Druga pak vještina – savjetodavni govor, sadrţi neku preporuku, opomenu, inicijativu. Treću vještinu predstavlja pohvalni govor, ali koji pored pohvale moţe da sadrţi i pokudu. Tako je u staroj Grĉkoj retorika doţivjela procvat i zbog burnog politiĉkog ţivota, u kojem su mogli da uĉestvuju svi graĊani. To su omogućila dva bitna prava: graĊanske ravnopravnosti i slobode govora u sudnici i skupštini. Tako je retorika pripremala graĊane za ţivot u izrazito politiĉkoj zajednici. Spomenuti slavni retor Gorgija iz Leontina na Siciliji, prenio je 427 g. prije n.e. sicilijansku retoriĉku vještinu u Atiku, proslavio se brojnim uspješnim javnim nastupima i stekao najveću moguću slavu, otvorio u Atici retorsku školu i postao jedan od najbogatijih ljudi u Grĉkoj onoga doba. MeĊutim, bio je osporavan od strane Platonovog Sokrata zbog pomanjkanja etičke strane u besjedi, zbog puke teţnje da se pridobije naklonost porote, ne vodeći pri tom računa o istini. U svemu tome presudna je bila uloga grĉkih sofista koji su zapoĉeli s poduĉavanjem i s praktiĉnom primjenom retoriĉke vještine. Oni su bili putujući propovjednici i besjednici koji su išli iz grada u grad, šireći svoju vještinu. Tako je u sudskom sporu osnovni cilj bio postizanje vjerodostojnosti, a ne toliko istinitosti dokaza. Rizik od zloupotrebe rijeĉi bio je oĉigledan. Od tada je majstorstvo vladanja jezikom postalo osnovni cilj retorike. Tako jezik i rijeĉi nisu bili prvenstveno sredstva za saopćavanje sigurnih znanja i nauĉnih istina već sredstvo za meĊusobnu komunikaciju ljudi i postizanje suglasnosti. Otud su oni pridavali ogroman znaĉaj nagovaranju u meĊusobnoj komunikaciji, a ono se zasnivalo na nekoj argumentaciji, obrazloženju, a ne na nametanju mišljenja, prinudi. Prinuda je bila svojstvena odnosima sa neprijateljem. Ta okolnost da se iskljuĉuje prinuda i nametanje proistiĉe iz politiĉkog razvitka stare Grĉke koji je omogućio slobodan demokratski ţivot i borbu razliĉitih politiĉkih mnijenja, iznošenju razloga za i protiv, u ĉemu se vide osnove dijaloškog naĉina mišljenja. Mnijenje, iskustvo i pravila vjerojatnoće dovoljni su ĉovjeku da pogodi ono što je ispravno, tvrdio je Isokrat. Mnijenje nasuprot mišljenju (znanju), relativnost nasuprot nepromjenljive izvjesnosti, oznake su razlikovanja retorike i filozofije. Za razliku od filozofije, retorika se ne bavi saznanjem istinitog već se bavi kolebljivim mnijenjem. Prijema Platonu, na putu saznavanja istine kao osnovnog cilja filozofije, jezik je samo pomoćno sredstvo. U stvari, retorika je nastala iz praktiĉne potrebe da se istraţi ne priroda izvan ĉovjeka već ĉovjekova priroda.

Javni govor u antici morao je poštovati osnovne estetičke zahtjeve. Ukrasna strana besjede nije smjela biti zanemarena. Gorgija je tvrdio: „Logos je veliki moćnik koji svojim sasvim sićušnim i nevidljivim tijelom vrši boţanstvena djela: moţe i strah zaustaviti, i bol ukloniti, i radost izazvati, i sauĉešće pojaĉati“. Pri tom treba istaći da logos nije samo riječ, već i govor, razgovor, dogovor, pa još i: um, razboritost, pripovijest, glas... Taj višeznaĉni logos je veliki moćnik, naroĉito u govoru, razgovoru i nagovoru. Šta sve moţe besjedništvo kaţe nam Ciceron: Ono moţe „mudrim mislima oduzeti dah, lijepim rijeĉima pomilovati uho, pokrenuti srce naroda, ukloniti suĉeve sumnje, pruţiti odluĉujuće savjete, spasiti potištene, osloboditi progonjene, dozvati zabludjele, uspraviti slabe, poniziti drske, nadvladati protivne, pridobiti kolebljive, preobratiti sumnjiĉave, utamniĉiti odmetnike, poduprijeti pravdu, opovrgnuti nepravdu i istom se snagom braniti i napadati“. (Cicero, De oratore, 1, 8, 32). Ta moć besjedništva je u sluţbi dobra. Time se naglašava etiĉka strana besjedništva, na ĉemu je posebno insistirao Kvintilijan. Retorika je srodna gramatici. MeĊutim, dok je gramatika vještina pravilnog govora, retorika je vještina dobrog govora. Dobro govoriti znaĉi jasno, razgovijetno govoriti, ali i uĉeno, umješno i kićeno govoriti, baš kako kaţe Ciceron. Prijema tome, uvjeriti moţe samo onaj koji je dostojan povjerenja - dobar, ĉestit ĉovjek, ali, istovremeno, i dobar govornik, onaj koji raspolaţe argumentima.

2. POJAM RETORIKE Besjedništvo je vještina. A vještina podrazumijeva skup pravila koja su nastala iz iskustva, ali su naknadno promišljena, i ne spada u puki prirodni tok zbivanja, niti je prepuštena pukom sluĉaju. A najviši domet postiţe se u spoju prirodne obdarenosti i uvjeţbanosti, i postiţe se uĉenjem kroz podraţavanje, ali koje moţe dosegnuti do virtuoznosti. Prijema staroj klasifikaciji slobodnih vještina na sedam disciplina (tzv. septium), retorika zajedno s gramatikom i dijalektikom ulazi u trivium, dok u tzv. quadrivium spadaju aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Prve tri su mahom duhovne, posljednje ĉetiri su prirodne vještine (nauke). U triviumu je bitno bilo da se prevlast svake od njih tokom vjekova mijenjao od V- XV: najprije je to bila retorika (V-VII), zatim gramatika (VIII-X), i, najposlije, logika (dijalektika) – (XI-XV). Retoriĉka vještina dolazi do punog izraţaja u procesu pred sudom. Ondje se najbolje manifestira dijaloški karakter retorike, kada treba riješiti spor i vjerodostojnošću otkloniti sumnju.

Ciceron je odredio mjeru za dobro besjedništvo: govornik mora prevazići svaku prosjeĉnost, ne samo rijeĉju već i stilom i ljepotom govora. Kao i u pjesništvu, prosjeĉnost je nepoţeljna i u besjedništvu. Grĉka i rimska retorika s Aristotelom i Kvintilijanom kao autorima djela koja su bila i ostala temelj tadašnjih i potonjih retoriĉkih istraţivanja, a nastala na temeljima sudske rasprave s uvjeravanjem kao osnovnim ciljem. Predmet joj je bio vještina javnog izvoĊenja dokaza i uvjeravanja. Sva njena materija bila je razvrstana u pet oblasti: 1. inventio, (Heuresis) ĉiji je predmet bio prikupljanje materijala, nalaţenje argumenata, kao i izbor tehnike uvjeravanja; 2. dispositio, (Taxis) koji je za predmet imao rašĉlanjivanje govora na njegove glavne dijelove i utvrĊivanje njihovog rasporeda; 3. elocutio, (Lexis) koja se bavi jeziĉkim izrazom i stilom. tj. izborom i rasporedom rijeĉi u reĉenici i jeziĉkom organizacijom govora; 4. memoria, (Mneme) ĉiji je predmet pamćenja govora i 5. actio, (Hypokrisis) koji se bavi pitanjima drţanja govora. Za elocutio stil je od posebne vaţnosti i treba da ga prate tri retoriĉke vrline: jasnoća, ukras i skladnost. Zato je elocutio tijesno povezan sa stilistikom, ĉije je temelje udario Teofrast, Aristotelov uĉenik. Obiĉno se razlikuju tri vrste stilova: niski, srednji i visoki stil. Retoriĉka vještina sadrţi dijelove govora sa jasno istaknutim sadrţajem koji se kreću od 4-6, pa ĉak i 7 dijelova. Aristotel je u dijelove govora ubrajao: 1. uvod, 2. izlaganje, 3. pouzdanje, jamstvo, 4. zaključak. Za razliku od Aristotela Kvintilijan ubraja 5 dijelova: 1. uvod, 2. izlaganje kazivanjem, 3. obrazlaganje, 4. pobijanje, 5, zakljuĉak. Kao vještina govora retorika je sistem pravila i tehnika – ĉija primjena garantira optimalni uĉinak uvjeravanja. Kao teorija retorika se bavi strukturom, sistemom i pojavnim oblicima, mogućnostima primjene. Besjednik se obraća slušaocima sa namjerom da se kod njega izazove poţeljno uvjerenje. Uvjerenje znaĉi pridobivanje za stav ili odluku u korist besjednikove strane i dijeli se na tri stepena: - 1. pouĉiti ili obrazloţiti; - 2. zabaviti ili pridobiti; - 3. pokrenuti. Pouĉiti ili obrazloţiti znaĉe intelektualni put uvjeravanja. A da bi se izbjegla kod slušalaca dosada, trebaju ih pratiti zabavljanje i pridobivanje koje izaziva simpatije kod

slušalaca. MeĊutim, glavni cilj govornika je da pokrene slušaoce, da ih pridobije za svoju stranu. Pišući o stilu i njegovoj usklaĊenosti sa predmetom, Ciceron kaţe: stil je skladan ako je strastven i etiĉan i kada o znaĉajnim stvarima ne govori s nipodaštavanjem, a o ništavnim uzvišeno i kad se obiĉna stvar ne ukrašava. Pri tom Aristotel daje znaĉajnu napomenu: da „slušalac uvijek suosjeća sa govornikom koji patetiĉno govori, pa makar ono što govori nema nikakve vrijednosti“. U Aristotelovoj Retorici ĉitamo: „Uvjerljivost se postiţe raspoloţenjem slušalaca kad im besjednikov govor pobudi osjećanja, jer ĉovjek ne donosi iste odluke u stanju zadovoljstva ili nezadovoljstva, ljubavi i mrţnje“. Aristotel nudi svoju odredbu retorike: „Neka retorika bude sposobnost teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom danom slučaju“. Gorgiji pripada sljedeća odrednica retorike: „Retorika je učiteljica nagovaranja. Nagovaranje (uvjeravanje, ubjeĊivanje) predstavlja osnovni cilj retorike kao vještine“. A sredstvo besjedniĉkog nagovaranja su rijeĉi (logoi) kojima veliki besjednici, poput Gorgije i Cicerona, pridaju magiĉnu moć. Nagovaranje nije ništa drugo do djelovanje, ili, u suvremenim terminima, komunikacija, interakcija. A uvjerljivost se postiţe ĉestitošću govornika (liĉni utjecaj), raspoloţenjem slušalaca (patetiĉni utjecaj) i, najposlije, snagom argumentacije (logiĉki utjecaj).

3. VRSTE I ZNAČAJ RETORIKE - rhetor – onaj koji podnosi sudu zahtjev; - onaj koji govori; - uĉitelj besjedništva Rhetorica – Rhetorike – praktiĉna i nauĉna disciplina o besjedništvu. Ekvivalenti izraza su: besjedništvo, govorništvo, krasnorjeĉje, lijeporjeĉje. Za rane grĉke besjednike to je bila vještina sporenja, voĊenja rasprave; za Aristotela retorika je pronalaţenje svih sredstava koja sluţe uvjeravanju; za Kvintilijana – moć uvjeravanja; za Cicerona retor ima tri zadatka: - da dokaţe svoje teze; - da priredi slušaocu uţivanje; - da djeluje na njihovu volju. OdreĊivanje predmeta retorike – pokušaji definiranja: - Rjeĉitost je sredstvo kojim se dolazi do istine. A sredstva se vremenom mijenjaju. (Kvintilijan)

- Besjedništvo je umjetnost zaĉaravanja duše. (Platon) Još neke definicije: - Retorika je umjetnost uvjeravanja; - Besjedništvo je poezija rijeĉi; - Besjedništvo je slikarstvo misli; - Besjedništvo je dar da se izazove u duši drugih osjećanje kojim smo sami obuzeti; - Besjedništvo je dar duha kojim gospodarimo srcima i mislima drugih; - Od rasprave sa drugima nastaje retorika, od rasprave sa samim sobom – poezija; - Besjedništvo je vještina pretvaranja «ne» u «da». Kvintilijan tvrdi da besjeda mora biti ukrašena. MeĊutim 'lijepo' nije samom sebi cilj. Svrha mu je da izmjeni mišljenje, da probudi emocije, da ih dovede ponekad u stanje u kome su spremni i na ţrtvu. Nerijetko se od besjednika zahtijeva da uzvrati protivniku, da ga nadgovori, pa se retorika odnosno besjedništvo definira kao umjetnost uvjeravanja. Prema Aristotelu na ljude se djeluje putem razuma (logos), prijeko osjećanja (pathos) i putem ličnosti (ethos). MeĊutim, pored izgovorene rijeĉi besjednik se sluţi i drugim sredstvima: mimikom, gestama, koji su u funkciji rijeĉi (usporedi: primjer grĉke hetere Fride, kada se obnaţila na sudu i uvjerila suce da time što je ĉuvenom skulptoru pozirala naga, ne znaĉi da je prostitutka). Postoji, dakle, nijemi govor tijela, rjeĉitiji i djelotvorniji od svake rijeĉi. Ambivalentnost retorike je u njenom dvojstvu estetskog i logičkog principa, kao i izmeĊu potrebe da se uvjeri na osnovu postojećeg stanja, a i da se dade novo saznanje. Prvo je redundasa, a drugo – informacija. Dvojstvo besjede je i u tome šta se govori i kako se govori. Novija shvaćanja retorike mijenjaju shvaćanje besjedništva: argumentacija i logika su suština retorike. (Vidi: Umberto Eko, Otvoreno djelo, Sarajevo, 1965). TakoĊer se istiĉe da je i pregovaranje, poslovno i politiĉko, dio retorike. Kvintilijan i Sterija Popović smatraju da retorika obuhvata ne samo izgovorenu, već i napisanu besjedu; za A. Mrazovića – samo izgovorena. Neki, opet, prave distinkciju izmeĊu retorike i besjedništva, smatrajući prvu teorijom, a drugu – praksom.

4. GOVORNI IMIDŢ ORATORA Pregled poglavlja:

4.1. Vanjski uvjeti besjede 4.2. Unutrašnji uvjeti besjede

4.1. Vanjski uvjeti besjede a). Spoljašnjost (vanjština) govornika: urednost i neupadljivost dva su osnovna zahtjeva za govornika. b). Glasni organi: instrument ĉovjeĉjeg glasa je najsavršeniji od svih instrumenata koji postoje: najbolji i najvjerniji registrator svekolikih ljudskih osjećanja. b.1) Artikulacija je pravilno izgovaranje glasova. b.2) Dikcija je zapravo naglašavanje rijeĉi jaĉinom i bojom svoga glasa, već prijema njihovoj vaţnosti. b.3) Modulacija (Modulacijom nazivamo muziku reĉenice i njen ritam.)

4.2. Unutrašnji uvjeti besjede 4.2.1. Etička vrijednost - Samo ĉovjek od nesumnjivih vrlina moţe biti dobar govornik. 4.4.2. Uvjerenje - Pošten ĉovjek ne moţe govoriti ono u što ne vjeruje; ne moţe se zalagati za nešto za šta nije uvjeren da je ispravno. Bez uvjerenja ni vanjska, spoljna manifestacija govora neće moći biti prirodna i neusiljena: «Ako rijeĉ ne dolazi iz duše, ona i pored sve svoje ljepote neće moći da pobijedi srce slušalaca.» (Gete). izmamite suzu iz mog oka, zaplaĉite vi sami prvi» (Horacije).

«Ako

hoćete

da

Uvjerenje je izvor iz koga

izbija sva snaga besjede. 4.2.3. Moć koncepcije - Po mišljenju Branislava Nušića, moć koncentracije je ustvari misaona arhitektura koju govornik gradi u svojoj mašti – od temelja do krova, tako da svaki dio te graĊevine bude i samostalan i pogodan svojoj namjeni, ali da zajedno sa ostalima ĉini jednu cjelinu, jedinu i jedinstvenu. Ona je potrebnija kod improvizacije, nego li kod dobro pripremljenih i ĉak napisanih besjeda. MeĊutim, moć koncepcije za improvizacije se najbolje stiĉe samom pripremom govora iz solidnog i što obuhvatnijeg znanja i široke kulture. 4.2.4. Znanje - Jasno je da ne moţemo govoriti o predmetu koji ne poznajemo. Moramo prethodno temeljno prouĉiti predmet o kojem ćemo govoriti. To se mora obaviti blagovremeno da bi se graĊa sistematizirala i obuhvatili svi relevantni podaci, i, najposlije, uspješno izloţili.

4.2.5. Moć vladanja sobom - Govornik koji ne vlada sobom, nije kadar da zavlada svojim slušaocima. Najĉešće smetnje su: a) Digresije, tj, nikad ne treba zaboraviti osnovni cilj i svoju osnovnu misao. Bez toga govornik odluta u stranu i nije se kadar vratiti. b) Rasijanost c) Podlijeganje vlastitim osjećanjima. Dakle, treba biti gospodar sopstvenih osjećanja, ako ţelite da zagospodarite drugima. d) Podĉinjavanje raspoloţenju slušalaca, odnosno govornik mora da drţi uzde raspoloţenja publike ĉvrsto, kao i svoje sopstvene. 4.2.6. Moć vladanja nepredvidljivim - Masa je unaprijed nepovjerljiva prijema govorniku, a ponekad i neprijateljski raspoloţena. To iziskuje oprez od besjednika. Moţe doći do upadica, do bezrazloţnog i zlonamjernog smijeha, do nagle reakcije idejnih protivnika. To ga ne smije izbaciti iz koncentracije. Na upadicu treba na adekvatan naĉin uzvratiti, a ako je deplasirana – prešutjeti. Na duhovitost, treba duhovitošću uzvratiti, ali i s dostojanstvenom ozbiljnošću. Duhovitost i moć brzog snalaţenja su manje-više talent, ali se daju i razvijati treningom. Najvaţnije je šta govornik kaţe, zatim da se razumije šta je reĉeno, pa tek onda kako je nešto reĉeno.

5. VRSTE BESJEDNIŠTVA 1) Prema sadrţaju: - sudsko besjedništvo (najstarije i najvaţnije: šta je pravo, a šta nije); - politiĉko (uvjeravanje u ispravnost ideja politiĉkog karaktera); - crkveno (sluţe uĉvršćenju vere i tumaĉenju Sv. Pisma); - vojniĉko (govori podrške vojskovoĊa i starešina uoĉi bitke) - prigodno (povodom proslava, jubileja, praznika, sahrana) 2) Prema naĉinu pripreme: - pripremljeno; - improvizirano 3) prema auditorijumu: - pred masovnim auditorijem; - pred manjim skupovima; - putem radija i televizije

4) prema tehnici: - klasiĉno; - debate (Platonov «Simposion» - razgovor o ljubavi - je neka vrsta debate. Postoje i prijelazne, mješovite vrste. Primjera radi, Šopenhauerov «Eristikon» (kako iznervirati protivnika u raspravi, ili umijeće kako uvijek biti u pravu, objašnjeno u 39 trikova; prijevod D. Glišovića, Novi Sad, 1997. ) takoĊer ima elemente rasprave.

6. SNAGA IZGOVORENE RIJEČI Nijedna revolucija ne da se zamisliti bez vatrenih govornika koji rade na popularizaciji odreĊenih ideja: A) Francuska revolucija – bez Dantona, Miraboa, Robespjera; Napoleona (tako je jedan od tih voĊa, grof Mirabo, veoma popularan u Trećem staleţu, zbog svog rijetkog govorniĉkog dara dobio nadimak «Mirabo-grom»); B) Ruska Oktobarska – bez Lenjina, Trockog i više ili manje poznatih propagandista; C) Korijeni fašizma – bez Hitlera, Ribentropa; Musolinija; D) Nijedna od poznatih religija nije nastala bez velikih propovjednika: judaizam – bez Mojsija; kršćanstvo - bez Krista, Tome Akvinskog i mnogih drugih; islam – bez Muhameda i njegovih sljedbenika. Svi besjednici su kroz vjekove bili savjest ĉovjeĉanstva, uzori poštenja, mudrosti i hrabrosti.

7. RETORIKA PREMA DRUGIM DISCIPLINAMA Pregled poglavlja:

7.1. Retorika i knjiţevnost 7.2. Besjedništvo i demokracija 7.3. Veze retorike s drugim znanostima

7.1. Retorika i knjiţevnost Retorika je izvršila veliki utjecaj na pojavu proze; i obrnuto, poetika suvremene proze zasniva se na naĉelima i strukturi teorije i prakse besjedništva (npr., Vejn But, retorika proze i dr.).

Svi engleski pisci od renesanse do 18. vijeka (Ĉoser, Šekspir, Milton, Dţ. Svift i dr.) u svojoj edukaciji prešli su i kurs retorike. Tako je i s talijanskim, francuskim i ruskim piscima. Većina pisaca juţnoslavenske klasiĉne knjiţevnosti bila je dobro upućena u sve tajne besjedniĉke vještine (npr. Nušić, Andrić, Krleţa, Crnjanski i dr.). Nisu rijetki ni meĊu suvremenim piscima veliki retori (Matija Bećković, Dobrića Ćosić i dr.). Jer vrhunska besjeda (logos) i «strah je kadra zaustaviti, i radost izazvati, i sauĉešće pojaĉati» (Iz Platonovog dijaloga «Gorgija»).

7.2. Besjedništvo i demokracija Oduvijek je tako bilo od najstarijih vremena do danas: vrijeme demokracije je pogodovalo razvoju besjedništva, nasuprot despotizmu i tiraniji koje su gušile javnu rijeĉ. Prvu polovinu 19. vijeka karakterizira kritika retorike i njeno brisanje iz školskih programa i udţbenika. Besjeda postaje puko sredstvo utjecaja. Druga, pak, polovina 20. stoljeća je vrijeme renesanse retorike – tzv. «Nova retorika» (npr. Perelman, Berk, Bart i drugi). Novo besjedništvo koristi nova saznanja iz psihologije, lingvistike i sociologije. Proširuje se primjena

retorike na nova podruĉja: na debatu, ekonomsku propagandu,

osvajanje tržišta i uvjeravanje potrošača. Retorika se dobrim dijelom oslanja na rezultate drugih nauka. Dobar i obrazovan retoriĉar treba da zna psihologiju mase i pojedinca, lingvistiku i stilistiku, filozofiju i logiku, estetiku i etiku; treba da posjeduju široku kulturu da bi o predmetima o kojima raspravlja mogao da kompetentno i uvjerljivo govori. Retorika je disciplina koja ima elemenata nauke i umjetnosti, u kojoj su vaţni i dar, ali i nadahnuće, kao i poznavanje odreĊenih pravila.

7.3. Veze retorike s drugim naukama Dobar govornik ne moţe biti bez temeljnog općeg obrazovanja, ali i bez permanentnog usavršavanja. Demosten i Ciceron su pola ţivota proveli u prouĉavanju pravila retorike i svakodnevno uporno vjeţbali, i savladali govorne mane – mucavost i piskav glas. A sva ta pravila mogu se svesti na posebna pravila. - kako pripremiti i izloţiti govor; - kako izbjeći ili smanjiti tremu; - koje argumente upotrijebiti, a koje izbjeći; - kako probuditi paţnju slušalaca i kako je zadrţati;

- kako eliminirati otpor slušalaca koji je unaprijed odbojan i neprijateljski nastrojen i mnoga, mnoga druga pomoćna sredstva. Retorika ne uĉi tome šta reći već tome kako pripremiti besjedu i izgovoriti je.

7.3.1. Retorika i gramatika Retorika i gramatika imaju zajedniĉki predmet – ljudski govor, gramatika uĉi pravilnom, a retorika lijepom i uvjerljivom govoru. Niko ne moţe govoriti lijepo, a da ne govori pravilno.

7.3.2. Retorika i psihologija

Da bi se shvatio mehanizam treme treba imati neka znanja psihologije. Treba poznavati prirodu protivnika, naĉin na koji će reagirati u raspravi. MeĊutim, najvaţnija je psihologija mase kojoj se govornik obraća. 7.3.3. Iskvareno besjedništvo ili zloupotreba besjedništva To je dekadencija besjedništva, kada forma dominira nad sadržajem – manirizam ili deklamacija. Ovim aspektom su se bavili Niĉe i Ljubomir Tadić. Demagog danas nije onaj koji vodi već onaj koji zavodi.

7.3.4. Retorika i etika Retorika se temelji na etici. Za sofiste, utemeljivaĉe retorike, ona je prije vještina nego li nauka, i to, vještina uvjeravanja. Za Platona pak retorika je prije lukavstvo uma, nego li mudrost i znanje. Retorika je, veli on, magija, oĉaravanje. (Dijalog «Gorgija»). Zato je on iz svoje Drţave protjerao retora. Za Cicerona liĉnost besjednika mora biti ĉasna. MeĊutim, istovremeno je tvrdio da u Senatu i sudu «tvoj govor mudri drţe za prijevaru, a budale - za istinu». Sterija Popović je ovo naĉelo preuzeo bez rezerve i ugradio ga u svoju Retoriku (1841-1844), za razliku od autora prve juţnoslavenske retorike Adama Mrazovića (Rukovodstvo po krasnorjeĉju 1821.) koji je potpuno ravnodušan prijema etiĉkim pitanjima. Kvintilijan u svom udţbeniku iz Retorike izriĉit je u naslovu jednog poglavlja da 'Samo ĉestit i valjan ĉovjek moţe biti besjednik'.

U kršćanskom srednjem vijeku omilitika je bila u sluţbi religije, što znaĉi da je bila podreĊena strogim naĉelima kršćanske etike. Prijema novijim shvaćanjima umanjen je udio morala u retorici. Tvrdi se da ako je govorništvo vještina uvjeravanja ili nagovaranja, ono moţe biti iskorišteno i u nemoralne svrhe. Još su sofisti, utemeljivaĉi govorništva kao vještine govorili da svi ljudi nisu ĉestiti, pa ni besjeda ne moţe biti takva.

7.3.5. Retorika i stilistika Grĉka i rimska retorika s Aristotelom i Kvintilijanom kao autorima djela koja su bila i ostala temelj tadašnjih i potonjih retoriĉkih istraţivanja, nastala je na temeljima sudske rasprave s uvjeravanjem kao osnovnim ciljem. Predmet joj je bio vještina javnog izvoĊenja dokaza i uvjeravanja. Sva njena materija bila je razvrstana u pet oblasti: 1. inventio, (izgovor - invencio) (grĉ. Heuresis) ĉiji je predmet bio prikupljanje materijala, nalaţenje argumenata, kao i izbor tehnike uvjeravanja; 2. dispositio, (izgovor - dispozicio) (grĉ. Taxis) koji je za predmet imao rašĉlanjivanje govora na njegove glavne dijelove i utvrĊivanje njihovog rasporeda; 3. elocutio, (izgovor - elokucio) (grĉ. Lexis) koja se bavi jeziĉnim izrazom i stilom. tj. izborom i rasporedom reĉi u reĉenici i jeziĉkom organizacijom govora (danas kaţemo za rjeĉitu osobu da je 'elokventna'); 4. memoria, (grĉ. Mneme)ĉiji je predmet pamćenja govora i 5. actio, (izgovor - akcio) (grĉ. Hypokrisis) koji se bavi pitanjima drţanja govora Petodjelna antiĉka retorika ubrzo se svela na trodijelnu, jer se posle Kvintilijana i Cicerona memoria i actio poklanjalo malo paţnje. Pri tom su se tokom vijekova kod upotrebe trodijelne retorike unekoliko modificirali njeni osnovni ciljevi. tako je Riĉards u svom djelu «Filozofija retorike» (Novi Sad, 1988, s. 23) isticao da je «uvjeravanje samo jedan od ciljeva diskusije. Njime se bespravno lovi na štetu drugih ciljeva, posebno izlaganja, koje je iznošenje nekakvog shvaćanja, a ne uvjeravanje ljudi da se s njim sloţe». Elocutio kao dio ĉiji je zadatak naĉin izlaganja, naĉin upotrebe govora, a već kod Aristotela predstavlja podruĉje gdje se ukrštaju retorika i poetika – dobit će u kasnijim neubjeĊivaĉkim, izvansudskim primjenama retorike primat nad ostalim dijelovima, te će postati osnovni cilj istraţivanjima koje je potisnula antiĉka retorika.

Uĉešće retorike u poetici prijeko Aristotelovih stilskih ukrasa ili Kvintilijanovih retoriĉkih figura imalo je za posljedicu da je «teorija stila do epohe romantizma bila neposredno izvedena iz antiĉke retorike bez ikakvih izmjena.» (Aveliĉev, Vozvraщenie ritoriki. M., 1986, 13). Retorika je tako zapoĉela novi ţivot kao retoriĉki usmjerena poetika. Retorika kao poetika, ili poetika kao retorika, zapravo podrazumijeva retoriku svedenu na elocutio. U pitanju je zapravo suţena retorika, i po dijelovima i po tipu govora, jer se ona sve manje zanima za tipove govora, a njen omiljeni predmet postaje knjiţevnost. Uĉenje o figurama u onom obliku kako ga je dao Kvintilijan postalo je tradicija: ona se ponavlja gotovo nepromijenjeno u retorikama iz doba srednjeg vijeka, humanizma, sve do baroka. Takvoj retorici nije više cilj da poduĉava vještini uvjeravanja već vještini sastavljanja «lijepog» govora. (V. Kajzer, Jeziĉko umetniĉko delo. Beograd, 1973, 125). Retoriĉka upotreba stila, svodeći svoj predmet jedino na knjiţevnost, kao jedini meritorni sudac u valorizaciji knjiţevnog djela, zahtijevajući od pjesnika, zapravo, da bude «tehniĉki virtuoz», ne samo da je proširila upotrebu figura nego je inicirala njihovu zloupotrebu, jer kao nuţna posljedica prevelike upotrebe javlja se zloupotreba. A zloupotreba izaziva reakciju: sledi neupotreba. Protest protiv prevelike upotrebe stilskih (retoriĉkih) figura, i uopće na retorici zasnovane poetike, javlja se u romantizmu. Uspon romantiĉarskog duha koji negira postojanje bilo kakvih pravila, oznaĉio je postepeno gašenje retoriĉke poetike, pa prema tome kraj interesa za pitanje retoriĉkih figura. Romantizam je objavio rat retorici. Za ponovnu reafirmaciju bilo je potrebno da proĊe gotovo ĉitav jedan vijek. Poticaji su došli od velikih francuskih pjesnika, Malarmea i Valerija. Tako je ovaj drugi tvrdio da je «graĊenje figura neodvojivo od graĊenja samog jezika». MeĊutim, podsticaji za obnovu retorike došli su tek krajem 60.ih godina XX. vijeka; najzasluţniji za to su francuski strukturalisti: Rolan Bart, Ţerar Ţanet, Cvetan Todorov, Ţan Koen. Oni se smatraju obnoviteljima retorike, zapravo, retorike kao teorije stilskih figura. I one dobivaju znaĉajno mjesto i u strukturalnim poetikama. Reafirmacija retoriĉkih figura ne znaĉi reafirmaciju stava o stilskim figurama kao stilskim ukrasima, nego prije svega teţnju da se razotkriju mehanizmi figura, tj. mehanizmi njihove tvorbe, otkrivanja njihove suštine i naĉina funkcioniranja ne samo u knjiţevno-umjetniĉkom djelu već u tekstu uopće. To je bio prioritetno interes za njihovo jeziĉno ustrojstvo, za jeziĉke zakonitosti na kojima se zasnivaju figure. Dakle, umjesto sredstva ukrasa u prvi plan se stavlja analiza njihove jeziĉke strukture, jer se tek opisom figure kao jeziĉnog fenomena otvara mogućnost objašnjenja figure kao poetskog fenomena.

Posebno raste interes za retoriĉki temelj figurativnosti – princip odstupanja. I to odstupanja koja specificiraju uvjete i formu odstupanja. Tog se posla prihvatila grupa retoriĉara iz Lijeţa (Ţ. Diboa i suradnici) koji su izdvojili 4 jeziĉno-logiĉke operacije koje su u osnovi svih figura: izostavljanje, dodavanje, supstitucija i permutacija. Njihovo djelo «Opća retorika» svakako je jedno od najznaĉajnijih djela posle Kvintilijana. MeĊutim, ovo ne ukljuĉuje mnoge figure klasiĉne retorike i ne nudi odgovor na pitanje: pod kojim uslovima dani jeziĉni izraz dobiva figurativnu funkciju?

Zato jeziĉka analiza i mora biti samo

preduvjet poetske, meĊuzavisne s njom, jer ako je analiza jednoaspektna (npr. lingvistiĉka), onda to i nije govor o figurama nego o jeziĉnim pojavama koje se mogu ostvariti i kao figure. Kod jeziĉke analize stilskih figura treba jasno razgraniĉiti: ekspresivnu vrijednost i mehanizme njenog postizanja. Zato svako onaj ko pristupa analizi stilskih figura mora biti i lingvist i stilistiĉar, odnosno i teoretiĉar knjiţevnosti i lingvist. Bez toga analize figura ne dotiĉu se njihove suštine. A suština je odrediti mehanizme jeziĉnog tkanja pojedinih stilskih figura i kriterijume njihove stilogenosti, tj. stilske vrijednosti. Klasiĉna retorika je izdvajala veliki broj figura; u nekim klasifikacijama ima ih ĉak preko 250. Obnovljena retorika stalno je teţila k tome da izdvoji što više invarijantnih crta kako bi to retoriĉko bogatstvo svela na što manje vrsta. Iz jedne krajnosti se otišlo u drugu. Veliki je broj pristalica podvoĊenja pojma figure pod pojam metafore. Naime, svaka upotreba neke riječi koja nije doslovna po pravilu se smatra metaforičnom. tako da pojam metafore obuhvata gotovo sva smislena odstupanja od doslovnog značenja date riječi. Tako je suţenje retorike najprije s petodijelne na trodijelnu, pa sa trodijelne na jednodijelnu (na elocutio), dovelo do njenog podudaranja sa jednom figurom – metaforom. Naravno da svi istraţivaĉi nisu pristalice takvoga suţenja retorike. Takvo je shvaćanje imalo za posljedicu usmjeravanje interesa na analizu maloga broja figura: onih sa semantiĉkim sadrţajem, uz potpuno izostavljanje najvećeg broja figura klasiĉne retorike. Osim toga takvo shvaćanje je u analizu uvodilo samo trope (figure koje poĉivaju na promijeni znaĉenja), a gotovo iskljuĉivalo figure u uţem smislu (figure koje se zasnivaju na razliĉitim kombinacijama rijeĉi bez promjene osnovnog znaĉenja). Zato su pojedini reformatori retorike ustali protiv novog suţavanja već suţene retorike. (Ţ. Ţanet, Suţena retorika. 1976.). Prof. Miloš Kovaĉević u svojoj monografiji (Stilistika i gramatika stilskih figura. Kragujevac: Kantakuzin, 2000, 387 str.) stoga izdvaja kriterije stilematiĉnosti i stiligenosti dane figure. Ova dva plana – jeziĉni i stilistiĉki – su u analizi nuţno komplementarni. Analize u ovoj knjizi ne zahvaćaju sve, nego samo neke stilske figure, prije svega one u kojima se figurativnost tiĉe i znaĉenjskog i plana strukturne organizacije, tj. one što u

klasifikaciji figura imaju i tropiĉnost i figurativnost u sebi. Ukljuĉuju se najĉešće one koje su na jeziĉkom planu vezane za figure sintaksiĉkog porijekla.

8. UMJETNOST SUDSKE BESJEDE Pregled dijela:

8.1.

Karakteristike sudskog krasnorjeĉja

8.2.

Situacije u kojima se saopćava sudska besjeda

8.3.

Karakteristiĉna obiljeţja sudske besjede

8.1. Karakteristike sudske besjede Sadrţaj sudske besjede ne igra manju ulogu nego li njen sklop. Za osnovicu mora da posluţi temeljan uvid u predmet do najsitnijih detalja. Umjetnost sudskog besjednika manifestira se u umijeću: - sklopiti sudsku besjedu tako da privuĉe paţnju sudaca i zadrţi je u toku ĉitavog nastupa; - u cijelosti i objektivno proanalizirati uslove zloĉina i uzroke zašto je poĉinjen; - iznijeti duboku psihološku analizu liĉnosti okrivljenog i oštećenog; - iznijeti sistem osporavanja i dokaza; - uĉiniti ispravne pravne i procesne zakljuĉke i uvjeriti u tome suce i auditorij; - izvršiti psihološki utjecaj; - pronaći precizna jeziĉka sredstva za prenošenje misli, jer sadrţajna, vrijedna misao zahtijeva idealnu formu; Savršenstvo besjede stvara u sudnici atmosferu povjerenja u besjednika. Govoriti lijepo na sudu, to znaĉi govoriti: - strogo se drţeći predmeta; - podrobno analizirajući materijale predmeta, oslanjajući se na pravne norme; - vješto; - logiĉno; - uvjerljivo; - u skladu s normama knjiţevnog (standardnog) jezika. Krasnorjeĉje kao umijeće lijepog govora je sastavni dio sudske oratorske umjetnosti i efektivno sredstvo emocionalnog djelovanja na auditorij. Izraţajna jeziĉka sredstva od velike su pomoći besjedniku da usredsredi (usmjeri) paţnju suda na jedne ili neke druge detalje predmeta. Da bi se steklo umijeće, da bi se postao dobar sudski besjednik treba:

- ovladati: logikom rezoniranja i izlaganja; besjedniĉkim postupcima; pripreme i saopćavanja uvjerljive i djelotvorne besjede; - prouĉavati: teoriju besjedništva; iskustva poznatih sudskih besjednika, uĉiti se na najboljim obrascima sudske besjedniĉke umjetnosti; - stalno usavršavati besjedniĉko umeće. Psiholozi istiĉu da sudska besjeda tuţioca i advokata doprinose: - aktiviranju misaonih procesa sudaca kod analize i sinteze svih relevantnih faktora u toku procesa; - od pomoći su u isticanju spornih, proturjeĉnih fakata; - ispravno i što preciznije odreĊivanje kruga pitanja koje se moraju riješiti u sudnici.

8.2. Potreba za sudskom retorikom Potreba za sudskom retorikom kod pretresa kriviĉnog djela na sudu, najĉešće se javlja: -

u toku rasprave strana;

-

u toku iznošenja optuţnice od strane tuţitelja;

-

u toku obrane advokata.

Sudskoj besjedi periodiĉno pribjegavaju okrivljeni: -

da bi dali iskaz na sudu;

-

u završnoj rijeĉi.

Diskusije na sudu, koje se odvijaju u završnoj etapi sudskog pretresa, zapravo su polemika, javni spor na materijalu konkretnog predmeta, i predstavljaju izvoĊenje zakljuĉaka sudske istrage sa stanovišta tuţitelja i obrane i od pomoći je sudu da se što bolje snaĊe u ĉinjeniĉnim i pravnim okolnostima predmeta. U optuţbi tuţitelj izvodi zakljuĉke sudske rasprave predmeta sa stanovišta optuţbe i, kao po pravilu, pokušava uvjeriti sud o krivici optuţenog. U zaštitnoj besjedi advokat takoĊer izvodi zakljuĉke razmatranog predmeta, ali, pri tom navodi argumente s ciljem da uvjeri sud da oslobodi okrivljenog ili mu ublaţi kaznu. Dakle, osnovna funkcija sudskog krasnorječja je djelovanje na auditorij. Imajući to u vidu, iskusan sudski besjednik stvara sve uslove da se aktivno utjeĉe na misaonu aktivnost sudaca, porote i svih ostalih prisutnih u sudu. Unutrašnji sadrţaj sudskog krasnorjeĉja odreĊuju tri meĊusobno povezane funkcije:

-

utvrditi istinu: OsuĊujuća besjeda tuţitelja i opravdavajuća besjeda advokata

sluţe jednom cilju - utvrĊivanje istine, donošenju pravedne odluke. U tome je prevashodni cilj sudske besjede; -

dokazati: Podudarnost zakljuĉaka do kojih su došli oratori s liĉnim

zakljuĉcima sudaca dovodi do uvjerenja suda u još ĉvršće uvjerenje da je u pravu. Naprotiv, razmimoilaţenje u zakljuĉcima primorava suce da kritiĉki procijene onu sveukupnost dokaza koji se navode kako bi se potvrdila njihova ispravnost; -

uvjeriti: U teoriji javnog nastupa uvjerenje se tumaĉi kao informacija, ĉiji je

cilj da se promijene stavovi onih kojima je besjeda upućena. U tom cilju sudski besjednik: -

dokazuje ispravnost svoje pozicije;

-

analizira argumente oponenta u procesu;

-

uoĉava nedovoljnu zasnovanost, s njegove taĉke gledišta, argumenata koje

navodi suprotna strana; -

objašnjava zbog ĉega, po njegovom mišljenju, sud treba da uzme u obzir jedne

ĉinjenice, a ne neke druge.

8.3. Sudska besjeda Sudska besjeda je ograniĉena s vjerom upotrebe: to je zvaniĉna, usko profesionalna besjeda, koja se kazuje samo na sudu; njegovi pošiljaoci mogu biti samo tuţilac i advokat, ĉija se pozicija odreĊuje njihovim mjestom u procesu. Predmet sudske besjede je ona radnja zbog koje se okrivljeni poziva da odgovara pred sudom. Materijal predstavljaju okolnosti koje su u vezi sa konkretnim dogaĊajem, ĉinjenicama, dokazima. Tematika sudske besjede je strogo ograniĉena materijalima koji de tiĉu predmeta; besjeda se odlikuje većom konkretnošću nego bilo koja druga javna besjeda. Karakteristike sudske besjede: - ona treba da bude praviĉna; - da sadrţi izvjesnu informaciju iz sudske istrage, koja se razmatra s taĉke gledišta krivice i odbrane; - da ima polemiĉan karakter. Sudski besjednik u polemici s oponentom u procesu obiĉno predviĊa u ĉemu se suci mogu s njim sloţiti i šta ga mogu upitati. Ĉesto on sam formulira ta pitanja i daje odgovore, na primjer: „Meni mogu oponirati...“, „Mene mogu pitati...“, „Sa mnom mogu da se ne sloţe...“ itd.

- da bude uvjerljiva. Osnovni zadatak strana u sporu su dokazi (tuţioca) ili osporavanje, opovrgavanje (od strane advokata) prisustva u radnjama okrivljenog za elemente zloĉina, ili dokazivanje manje odgovornosti okrivljenog od one koju mu pripisuju organi prethodne istrage, ili, najzad, zasnivanje odsustva dokaza njegove krivice. Polemika se moţe voditi meĊu oponentima u procesu, izmeĊu advokata, pravnih zastupnika raznih okrivljenih. To moţe biti i polemika sa sudskim vještakom koji nudi sudu zakljuĉke bez valjanih dokaza; - da ima pravnu ocjenu. S ciljem da se doĊe do istine o predmetu uĉesnika sudskih polemika vrši se objektivna analiza svih okolnosti zloĉina, kao i svih sakupljenih dokaza, otkrivaju se i ocjenjuju motivi izvršenja zloĉina, ocjenjuju se radnje okrivljenog s taĉke gledišta prava, daje im se pravna kvalifikacija; svim okolnostima koja se tiĉu predmeta takoĊer se daje pravna ocjena; - da je upućena raznim adresatima. Naime, besjeda tuţioca i advokata upućena je prije svega sudskom veću, i to je glavni adresat. Svaki nastup obavezno zapoĉinje obraćanjem: „Gospodo suci'', „Gospodo porotnici“, „Poštovani suĉe“. Prema normama koje vladaju u prekršajnim postupcima besjednik se ne moţe direktno obraćati prisutnim u sudnici. MeĊutim, on govori i za okrivljenog s ciljem da se ovaj popravi i prevaspita, preodgoji, ali i za graĊane prisutne u sudnici s ciljem da se sliĉni prekršaji preduprijede. Iznoseći karakteristiku liĉnosti okrivljenog ili otkrivajući uzroke koji su doveli do zloĉina, tuţilac i advokat postavljaju i rješavaju moralne probleme, i samim tim vaspitno djeluju na prisutne graĊane. Postoji još jedan adresat u sudskoj besjedi, i to je besjednikov protivnik u procesu, nekakva teza, dokaz ili zakljuĉak koji treba biti osporen; - da objedini standardna i ekspresivno-emocionalna sredstva jezika, jer tematika pretpostavlja upotrebu preciznih standardnih pravnih formulacija i termina; ubjeĊivaĉki pak karakter obavezuje besjednika da se koristi jeziĉnim sredstvima utjecaja, što besjedu ĉini ekspresivno obojenom. Argumentirana, uvjerljiva, emocionalno obojena besjeda od pomoći je prisutnim u sudnici da shvate sav znaĉaj poštovanja zakona i moralnih normi.

9. RAZRADA SUDSKE BESJEDE Pregled poglavlja:

9.1.

1.

Kompozicija sudske besjede

2.

Teorija općih mjesta ili topika

3.

Dokaz i osporavanje dokaza

Kompozicija sudske besjede

Sudska besjeda je jedna od varijanti besjede ĉiji je osnovni cilj uvjeravanje; uz to ona obavezno sadrţi elemente besjede koja poziva na akciju.

Dijelovi kompozicije sudske besjede su: - uvod. U retorici postoje dva tipa uvoda: prirodni, kada se besjednik jednostavno trudi da privuĉe paţnju slušalaca i pridobije njihove simpatije; vještaĉki, i tada besjednik ima u vidu osnovni cilj da slušaoci promijene svoja uvjerenja promjenom njihovog odnosa prijema sadrţaju njegove besjede; - prijedlog – i u tom dijelu besjede ukratko i jasno se iznose osnovne tvrdnje oratora koje ovaj tek treba dokazati; - dioba – u kojoj se osnovna teza besjednika dijeli na sastavne dijelove i ujedno se ukratko tumaĉi redoslijed izlaganja; - naracija je onaj dio sudske besjede u kojoj se besjednik trudi uvjeriti slušaoce u to da se dogaĊaj o kojem se raspravlja desio upravo onako, kako on o tome govori. Najvaţniji zahtjevi koji se tiĉu naracije: * jasnoća koja pretpostavlja da će dogaĊaji o kojima je rijeĉ biti prezentirani prema odreĊenom redoslijedu, sukcesivno, do u detalje i precizno; opis ne smije sadrţavati nejasne i maglovite dijelove. Pri tom će besjednik iznositi sve ono neophodno kod ukazivanja na mjesto, vrijeme, aktere, zajedno s opisom karaktera, radnji, motiva, kao i izlaganjem svih relevantnih okolnosti. Vrijedno je spomena Kvintilijanovo pravilo pomoću kojeg se vrši provjera jasnosti izlaganja: „Besjednik treba govoriti tako da ga razumiju i oni koji ga nisu baš paţljivo slušali“; * kratkoća se sastoji u tome da se izostavlja sve ono što se ne odnosi direktno na predmet. Naracija je kratka, ukoliko se zapoĉne od onog mjesta koje treba znati sudac i koje je neophodno da bi se shvatila pozicija besjednika; * istinitost: naracija je istinita kada je ona u skladu s obiĉnim prirodnim redom stvari i nije u suprotnosti sa zdravim rezonom i karakterom aktera; - činjenice su one tvrdnje besjednika koje ovaj izvodi na osnovu drugih tvrdnji; - patetični dio. U svom pokušaju da utjeĉe na osjećanja slušalaca besjednik mora imati u vidu: * da su osjećanja zarazna te otud besjednik moţe prenijeti svoja osjećanja na auditorij samo onda kada ih i sam osjeća. Zbog toga se nikada ne trudite da izazovete kod slušalaca ona osjećanja koja sami ne osjećate; * jezik osjećanja je jednostavan i u njemu nema nikad bilo kakve izvještaĉenosti, ni ukrasa. Digresije, opisi i ukrasi – sve to zajedno slabi utjecaj na osjećanja slušalaca; * strastvena besjeda ne treba biti odveć duga jer su ţivahni i snaţni izljevi osjećanja kratkotrajni. Otud savjet da posle nekolikih izraza kojima se prenose

autentiĉna osjećanja besjednika, treba sve uĉiniti da se hitro vratimo na mirni, srednji ton. To treba uĉiniti tako prirodno, bez skokovitih prijelaza u izrazima i u tonu, govoreći o istim takvim osjećanjima, ali suzdrţano; * ĉak i strasna osjećanja u besjedi sudskog besjednika se ne bi smjela ĉiniti odveć patetiĉnim i neprirodnim; - zaključak. U sudskoj besjedi obiĉno se izdvaja zakljuĉak, u kojem orator: * ukratko ponavlja suštinu svega što je reĉeno u ostalim dijelovima besjede; * izvodi posljedice iz teze koju je dokazao besjednik; * djelovanjem na osjećanja slušalaca teţi uvećati snagu svojih argumenata. Zakljuĉak besjede moţe sadrţavati elemente svih triju oblika istovremeno ili neka dva od njih. Odgovor na pitanje – kakav treba biti zakljuĉak – daje i o tome odluku donosi besjednik, a ĉini to tako što mu za polazište sluţe konkretne okolnosti danog predmeta.

9.2.

Teorija općih mjesta ili topika

Teorija općih mjesta ili topika je uĉenje koje su razradili antiĉki retoriĉari. A ono se koristilo da bi se došlo do uvjerljivijih argumenata. Topika se zasniva na logici, ali za razliku od nje, predmet joj je bio ne traganje za istinom već za sredstvima za uvjeravanje. Zadatak topike je bio uĉiniti izlaganje istinitim, a argumente – uvjerljivim za slušaoce. Treba razlikovati argumente dvaju vrsta: - relevantne i do njih se dolazilo tako što se polazilo od općih logiĉkih principa, a u vezi su s konkretnim okolnostima danog predmeta; - nebitne, a koji su u vezi s konkretnim okolnostima danog predmeta. Nebitni argumenti se nadalje dijele na: • moralne, povezane s karakternim osobnostima lica ĉija djela raspravlja sud. Za takve okolnosti se smatraju: uzrast, odgoj, ponašanje, društveni status, obrazovanje, kvaliteti, mane i štošta drugo. Argumenti tipa moralnih okolnosti koriste se prije svega u karakteristici koju bi dao konkretnom licu besjednik; • istorijske, koji predstavljaju sve ono što je u vezi s dogaĊajem samog zloĉina, s onim što mu je prethodilo, kao i s onim što se zbilo posle toga. To je prije svega mjesto, gdje se desio zloĉin, vrijeme, uzrok koji je izazvao zloĉin, naĉin izvršenja zloĉina i okolnosti koji su doprinijeli njegovom izvršenju. Da bi došao do pravih argumenata besjednik treba da se koristi slijedećim postupcima: - određivanje osnovnih pojmova. Antiĉki retoriĉari su smatrali da je predmet prouĉen ukoliko je definiran. Zbog toga su oratori bili prije svega duţni definirati osnovne pojmove, tj. one koji su ulazili u osnovno promišljanje. Iz osnovnog promišljanja izvodila se osnovna

besjednikova teza koja je bila formulirana u „prijedlogu“. Retoriĉke definicije, (ili opisi) dijelile su se na one koje uzimaju u obzir: • samo svojstva opisivane stvari; • radnje te iste stvari; • usporeĊenje dviju stvari da bi se odredilo postojanje sliĉnosti ili razlike meĊu njima; • kako svojstva, tako i odnosi koji povezuju danu stvar s drugim stvarima; - uspoređenje. U topici nije postojala stroga teorija usporeĊenja. Ovaj postupak se koristio onda kada bi se dani predmet mogao usporediti s drugim predmetima, sliĉnim njemu, da bi se kao rezultat usporeĊenja bolje shvatio dani predmet. Usporedivši nekakav predmet s nekim drugim (ili drugima), orator je bio u prilici u njihovom kvalitetama, svojstvima ili radnjama pronaći sliĉnost ili, naprotiv, ukazati na bitne razlike ili suprotnost; - podjela pojmova na dijelove. Izdvajanje dijelova koji ulaze u osnovni pojam, njihovo odreĊivanje i opis pruţaju mogućnost oratoru da pronaĊe materijal za izvoĊenje dokaza. Podjela u topici je samo sredstvo pomoću kojeg orator teţi da izrazu i svoju taĉku gledišta bez bilo kakve proturjeĉnosti. - princip uzročno-posljedične zavisnosti meĊu pojavama takoĊer su koristili antiĉki oratori kod iznalaţenja uvjerljivih relevantnih argumenata. MeĊutim, ovdje su argumenti poprimali oblik dokaza. Antiĉki orator je, naime, smatrao da bilo koji predmet moţe da se tretira kao uzrok ili kao posljedica.

9.3.

Dokazi i njihovo opovrgavanje

Dokazi i njihovo opovrgavanje ulaze kao nuţni sastavni dio u sklop sudske besjede, tzv. argumenti, a pod njima se podrazumijeva svaki dokaz koji se kao iz osnove izvodi iz drugog dokaza. Obiĉno dokaz nema strogo odreĊenu formu, ali u sluĉaju kada je ima, on postaje dokaz ili opovrgavanje. Pod dokazom se podrazumijeva zasnivanje istinitosti bilo kog stava uz pomoć drugih, istinitih i s njim povezanih sudova. Pod opovrgavanjem se ima u vidu logiĉka operacija koja pokazuje laţnost ili nezasnovanost nekakvoga stava. U suštini i dokaz i opovrgavanje su jedno te isto. Razlika je samo u tome što kada je u pitanju dokaz ustanovljava se istinitost nekakve tvrdnje, a u drugom – njena laţnost. Dokazi su se uobliĉavali na ĉetiri razliĉita naĉina: - obrazlaganje vaţnosti i korisnosti uzroka putem nabrajanja koristi koju donose njene posljedice;

- obrazlaganje posljedica putem isticanja vaţnosti i znaĉaja uzroka koji su izazvali njegove posljedice; - osporavanje uz pomoć detaljnog tumaĉenja obrazlaganja posljedica koje su iz njega proizašle; - osporavanje posljedica, ukoliko ih je izazvao loš uzrok.

10. RASPORED MATERIJALA U SUDSKOJ BESJEDI Pregled poglavlja:

10.1. Principi rasporeda materijala 10.2. Uloga logiĉkih shema 10.3. Deduktivne i induktivne logiĉke sheme 10.4. Zakljuĉci prijema analogiji 10.5. Shema uzroĉne zavisnosti 10.6. Dokaz i osporavanje 10.7. Prijelazi

10.1.

Principi rasporeda materijala

Raspored materijala besjede je zapravo strategija i taktika izlaganja sakupljenog materijala. Vršeći selekciju sakupljenog potrebnog materijala i rješavajući pitanje – treba li ga inkorporirati u besjedu – besjednik ima u vidu postizanje glavnog cilja svoje besjede. Glavni cilj besjednika ukljuĉuje dva dijela: - izazvati ţeljenu reakciju kod auditorija, tj. suda (opći cilj); - maksimalno jasno, precizno i uvjerljivo zasnovati svoju glavnu tezu ili, što je takoĊer od znaĉaja, svoju poziciju o predmetu koji je predmet rasprave (konkretan predmet). Glavna besjednikova teza je osnovna misao besjede, ĉijem izlaganju i tumaĉenju treba biti podĉinjeno sve ostalo. Ako materijal ne doprinosi tumaĉenju ili zasnivanju glavne besjednikove teze, u tom sluĉaju ga ne treba implantirati u besjedu. Svaka zasebna reĉenica ima pravo na ţivot u besjedi samo ukoliko je u funkciji realizacije glavnog cilja besjede u cijelosti. Obiĉno se izdvajaju dva tipa rasporeda materijala, i to: -

onaj u kojima se izlaţu misli;

-

i onaj prema kompozicijskim dijelovima besjede.

Prvi i najvaţniji dio je plan rasporeda materijala, jer se on uobliĉava, polazeći od okolnosti konkretnog predmeta i besjednikove pozicije. Kompozicijski dijelovi su potrebni za

organiziranje materijala koji se izlaţe, ali koji će od tih dijelova kompozicije biti iskorišteni u svakom konkretnom sluĉaju, zavisi od plana rasporeda misli. Plan rasporeda misli sastavlja besjednik tek poslije pronalaţenja glavne strateške ideje izlaganja materijala. Da bi sebi olakšali njeno pronalaţenje, treba uĉiniti slijedeće: - još jednom se, i po ko zna koji put, upoznati se svim okolnostima koji se tiĉu danog predmeta; - uoĉiti i zabiljeţiti šta ima namjeru dokazati svaka od strana i kakvim sredstvima raspolaţe za realizaciju svojih postavljenih ciljeva; - odrediti gdje zapoĉinju nesuglasice izmeĊu strana, kao i koje će pitanje biti presudan moment koji je doveo do dijametralno suprotnih pozicija protivnika u sporu; - svaka od strana treba za sebe saĉiniti bilješke mogućih argumenata svog protivnika u sporu, a zatim iznijeti i obrazloţiti svoju taĉku gledišta, jednako imajući u vidu osporavanje suprotne taĉke gledišta. Za vrijeme ovog rada i raĊaju se strateške ideje koje sugeriraju i odreĊuju plan rasporeda materijala.

10.2.

Logička shema

Logiĉku shemu besjednik moţe iskoristiti imajući u vidu nekoliko ciljeva: - za dokazivanje neke od tvrdnji za koje se zalaţe besjednik; - raspored materijala ĉitave besjede ili nekog od njenih dijelova; - obrazlaganje nekakve misli ili u funkciji sredstva harmoniĉnog prijelaza od jedne misli iz svog plana prijema slijedećem.

10.3.

Deduktivna logička shema

Deduktivna logiĉka shema se najĉešće koristi u sudskoj besjedi, jer omogućuje da se postigne bilo koji od tri spomenuta cilja na najprostiji i najkraći naĉin. Najviše zastupljeni oblici deduktivnih shema koje se koriste u sudskoj besjedi su silogizmi: -

jednostavan kategoriĉan;

-

produţeno kategoriĉan.

Induktivna zaključivanja koriste se kao sredstvo: -

pomoćno da bi se protumaĉila ili jedna taĉka ili podtaĉka u okviru

općeg plana; -

za provjeru općih sudova koje je plasirao jedan od uĉesnika sudske

rasprave, pošto je indukcija generalizacija konkretnog iskustva Sudski besjednik obiĉno teţi: -

da se koristi samo zakljuĉcima s potpunom indukcijom;

- ili obrazloţi svoju glavnu tezu na najkraći mogući naĉin; u tom cilju, dok rješava pitanje rasporeda materijala besjede, on (besjednik) obiĉno bira deduktivnu shemu izlaganja,

ili pak shemu sa uzroĉno-posljediĉnom

zavisnošću.,

10.4. Logičke sheme Logiĉke sheme kojima se izraţava uzroĉno-posljediĉna zavisnost, koriste se u onim sluĉajevima kada pozicija besjednika (odnosno njegova glavna teza) ne moţe biti realizirana kao u vidu prostog suda, već se izraţava pomoću sloţenog suda. Pri tom se dijelovi sloţenog suda meĊusobno sjedinjuju logiĉkim veznicima „ako... onda“ ili „ako, i samo ako...onda...“ (engl: 'if ... then...' i 'if, only if ... then...' odnos koji je iz logike preuzet u matematiku i mnoge druge discipline). U sheme, koje izraţavaju uzroĉno-posljediĉnu pojavu, ubrajamo zakljuĉke: -

pogodbene;

-

pogodbeno-kategoriĉne;

-

pogodbeno-produţene.

Logiĉke sheme s uzroĉno-posljediĉnom zavisnošću ne pretpostavljaju strogu provjeru valjanosti, ukoliko se koriste: -

za rasporeĊivanje tekstualnog materijala besjede;

-

s ciljem da se istakne nekakva misao i prijeĊe na iznošenje slijedeće.

Zakljuĉci pomoću kojih se zasniva nekakva tvrdnja, trebaju demonstrirati slijedeće: -

izmeĊu pojava, u kojima se jedna tretira kao uzrok, a druga kao posljedica

(ili radnja) tog uzroka, postoji neraskidiva veza; postojanje takve veze treba se ilustrirati primjerima, a sama veza mora biti obrazloţena; -

manje ilustrativan primjer je upravo jedan od sluĉajeva na kojem se

manifestira dana zakonitost. U sluĉaju da se ovo ne uzme u obzir, teško će dobiveni zakljuĉak pruţiti pouzdano znanje. Princip uzroĉno-posljediĉne zavisnosti pojava nalazi se u osnovici svake argumentirane tvrdnje ili njenog opovrgavanja, osporavanja. MeĊutim, on se ovdje tumaĉi šire: ĉvrsto zasnovana tvrdnja ili njeno osporavanje ne zavisi od uzroka već je izvedeno iz jednog ili nekoliko ranije zasnovanih tvrdnji.

10.5. Dokaz i osporavanje Dokaz i osporavanje su takoĊer u upotrebi u sudskoj besjedi s ciljem da se saĉini plan ĉitave besjede ili nekog od njenih dijelova. Koriste se oni i u svojoj osnovnoj funkciji – da se zasnuje istinitost ili laţnost nekakvoga suda. U ovom posljednjem sluĉaju treba imati u vidu

da sudski dokaz (ili njegovo osporavanje), a zbog neponovljivosti i unikatnosti razmatranih pojava, bez obzira na strogo poštovanje logike, mogu dati samo hipotetiĉko vjerojatno znanje. Da bi povećao uvjerljivost dokaza orator mora: - demonstrirati postojanje zakonite veze izmeĊu argumenata i teze ili (kod osporavanja) da pokaţe na primjerima da je veza meĊu pojavama o kojima je rijeĉ, sasvim sluĉajna; - pokazati da su dogaĊaji o kojima je rijeĉ pojedinaĉni sluĉaj manifestacije tretirane zakonitosti.

10.6. Zaključci po analogiji Zakljuĉci po analogiji takoĊer ne daju pouzdanija znanja. MeĊutim, uz njihovu pomoć besjednik moţe djelovati na osjećanja slušalaca. U zakljuĉcima ove vrste uzimaju se u razmatranje objekti koji imaju sliĉna obiljeţja (ili odnose). Na osnovu izraţene sliĉnosti (obiljeţja ili odnosa)

dolazi se do zakljuĉka o postojanju drugih sliĉnosti (obiljeţja ili

odnosa). Zakljuĉak po analogiji uvijek se tiĉe pojedinaĉnih sluĉajeva i samo se sluĉajno moţe oslanjati na nekakvu zakonitu vezu meĊu pojavama. Najveće povjerenje zasluţuje zakljuĉak po strogoj analogiji, gdje dva predmeta što se usporeĊuju ne samo da imaju sliĉna obiljeţja već se meĊu tim obiljeţjima zapaţa zavisnost s prenesenim obiljeţjem. U sudskoj besjedi zakljuĉci po analogiji ne koriste se u svojstvu logiĉke sheme s ciljem da se sastavi plan rasporeda misli ĉitave besjede. Pa ipak, oni znaju biti vrlo korisni za tumaĉenje nekih od dijelova besjede. Takvi zakljuĉci se upotrebljavaju kao argumenti: - da bi se prepriĉali dogaĊaji koje je nemoguće u cijelosti rekonstruirati; - za moguće iznošenje motiva odvijanja nekakve radnje; - da bi se pokazao nejasan smisao ili nepreciznost nekakvih pretpostavki. U logici se obiĉno razlikuju slijedeće analogije: - svojstava; - odnosa koje se koristi da besjeda bude što slikovitija s izrazitom umjetniĉkom izraţajnošću, s obzirom da se odvija proces oneobiĉavanja (udaljavanja) od konkretne prirode onih predmeta koji su predmet rasprave. U vezi s ovim mogu se razlikovati zakljuĉci po analogiji: - bukvalni i mogu biti ocijenjeni s taĉke gledišta mogućnosti njihovog dokazivanja, a isto tako istinitosti ili laţi; - figurativni koji sluţe samo da se pojaĉa ekspresija o onome o ĉemu ţeli saopćiti besjednik. Oni se mogu ĉak tretirati i kao razvijena usporeĊenja. Korištenjem figuralne analogije, besjednik mijenja ritam besjede da bi izbjegao monotoniju u izlaganju. U tom sluĉaju on istiĉe relevantnu misao, s njegove

taĉke gledišta. Pošto je uĉinio izrazito izraţajnom, on obiĉno uz pomoć takvog postupka

završava izlaganje nekog dijela besjede i uzima u razmatranje

slijedeće pitanje.

10.7. Prijelazi Prijelaz predstavlja nekakvu proturjeĉnu tekstualnu cjelinu, koja predstavlja pauzu, izvoĊenje zakljuĉaka onom što je prethodno reĉeno, to je zapravo završetak jedne i poĉetak slijedeće misli. Uz pomoć prijelaza besjednik pokazuje slušateljima koliko je on odmakao u izlaganju i tumaĉenju svoje osnovne teze. Otud i potiĉe glavni zadatak koji se rješava uz pomoć prijelaza: besjednik treba uĉiniti svoje izlaganje cjelovitim i u isto vrijeme demonstrirati pokret, ĉiji je konaĉni cilj – završetak besjede. U onom dijelu sudske besjede, u koji su ukljuĉeni elementi nauĉnog i publicistiĉkog stila, tj. ondje gdje besjednik operira pojmovima kao sredstvima za prijelaz mogu se koristiti: - logiĉke sheme; - autorove didaskalije, u koje spadaju primjedbe koje privlaĉe paţnju slušatelja za ono što će biti reĉeno i koje tumaĉe redoslijed u izlaganju osnovnih ciljeva ili zadataka koje rješava besjednik u danom dijelu besjede. Umjetniĉki prijelazi mogu se javiti u dvije varijante: - s korištenjem figura. Dok se rješava pitanje o broju figura u besjedi, treba zapamtiti slijedeće pravilo: bolje je saopćiti misao bez jeziĉnih ukrasa, nego li ukrašavati figurama besjedu koja ne sadrţi vrijednu misao; - koje zavise od korištenja u besjedi elemenata dramatskih, ĉije su najvaţnije komponente: • konflikt – suprotna usmjerenost interesa, ciljeva i teţnji glavnih aktera; • oĉekivanje – za vrijeme u kojem su djelovanje i kontra-djelovanje privremeno uravnoteţeni; • rasplet – koji nastupa na kraju djela.

11. ZAPOVIJEDI RETORIKE Pregled poglavlja:

1.

Kako govoriti da bi vas svi razumjeli

2.

Savjeti onome ko se sprema za javni nastup

3.

Sedam „smrtnih grijehova“ javnih oratora

11.1. Kako govoriti da bi vas svi razumjeli Da biste bili shvaćeni treba govoriti: -

izraţajno, a da bi se to postiglo treba se pridrţavati slijedećih preporuka: • glavnu misao treba izdvojiti i zapamtiti; • misao se moţe izdvojiti ponavljanjem, isticanjem uz pomoć posebne intonacije, pitanjima samom sebi, ona se moţe smjestiti na sam poĉetak besjede; • sve što se ne odnosi na glavnu misao, treba biti ili dovedeno u vezu sa njom ili odbaĉeno; • moţe se napraviti digresija od glavne misli da bi besjednik predahnuo, oslobodio se stresa;

- lijepo – za to treba iskoristiti jeziĉka izraţajna sredstva, koji doprinose da besjeda bude konkretna, razumljiva, a u ta sredstva spadaju: • usporeĊenja, primjeri, epiteti koji sluţe za konkretizaciju; izraţajnost besjede bitno raste ako se vraćate jednom već izabranim primjerima, ili usporeĊenjima duţ ĉitave besjede; • trope i figure; - umjesno – a za to se: • orijentirajte na auditorij; • poštujte zakonitosti ţanra; • ne zaboravljajte na povratnu vezu sa auditorijem, pratite kako reagira na vašu besjedu.

11.2. Savjeti onome ko se sprema za javni nastup Savjeti onome ko se sprema za javni nastup: - prilagoĊavajte se auditoriju; - utvrdite je li sadrţaj vaše besjede u skladu s interesom auditorija. Ako se vaš interes ne podudara s njegovim, pokušajte uspostaviti „mostove“ uzajamne zainteresiranosti; - za vrijeme nastupa ponašajte se samouvjereno, demonstrirajući ĉvrsto uvjerenje u ispravnost svojih rijeĉi; - vaš pogled sve vrijeme treba biti uperen u slušatelje. Nipošto ne izbjegavajte poglede, uperene prijema vama. Ne gledajte u jednu taĉku. Prije nego li zapoĉnete nastup, preletite pogledom po ĉitavom auditoriju, ako se ţelite uvjeriti da vas je on spreman saslušati; - zapoĉnite besjedu: • tek pošto se prethodno auditorij umiri;

• od kratkog obraćanja slušaocima, poslije ĉega treba da nastane kratka pauza (od jedne do pet sekundi, već prema prilikama koje vladaju u auditoriju); - već od prvih rijeĉi paţljivo vodite raĉuna: • o reakciji auditorija; • o preciznosti besjede, ne govorite odveć brzo i nipošto monotono; - ako primijetite da: • dio auditorija vas ne sluša odveć paţljivo – pogledajte u tom pravcu, kao da se obraćate upravo njima; auditorij se umorio – poĉnite da govorite tiše, a zatim naglo povisite ton (ali ne odveć da auditorij osjeti da ih ţelite posebno odobrovoljiti); • rijeĉi koje tek što ste izgovorili naišle su na podršku auditorija – potrudite se istog ĉasa razviti nagoviještenu temu; - u trenutku kada ste uspjeli izazvati pozitivnu reakciju od strane auditorija, prijeĊite na glavnu temu nastupa. Pozitivne emocije koje ste uspjeli izmamiti od slušatelja, biće vam od koristi da dobijete podršku za vaše rijeĉi; - u trenutku ushićenja, u koje ste doveli slušatelje svojom besjedom, ipak ne gubite samokontrolu; - provokativne replike ne trebaju vas izvesti iz takta (ravnoteţe); - ne upuštajte se u diskusiju za vrijeme nastupa, ĉak iako se s mjesta iz publike neumjesno dobacuje. Recite samo tek toliko da ćete poslije nastupa rado odgovoriti na bilo koje pitanje. Time ćete dobiti na vremenu da se pripremite za diskusiju. Osim toga u toku vašeg daljeg nastupa sva ili dio pitanja mogu biti eliminirani, tako će otpasti i sama potreba za eventualnu diskusiju; - u kritiĉkim trenucima nastupa treba govoriti uvjerljivo, s isticanjem bezmalo svake rijeĉi; - trudite se da ona mjesta nastupa koja baš nisu ugodna slušaocima potkrijepite primjerima. Istaknite pri tom da vas je samo prijeka potreba natjerala da se dotaknete sliĉne teme, a zatim odmah neutralizirajte oštrinu nekolikim probranim komplimentima; - nemojte davati uopćene zakljuĉke, neumjesne s racionalne taĉke gledišta, ĉak ukoliko vam se uĉinilo da slušatelji to od vas oĉekuju; - nipošto nemojte bilo ĉime staviti do znanja slušateljima da vam besjeda ne ide baš od ruke, da ste se umorili ili da se u nekom trenutku ne osjećate baš sigurno; - na kraju nastupa ne zaboravite se zahvaliti prisutnima na paţnji. Nemojte nipošto oĉekivati, ĉak i kada je to itekako primamljivo, da vaše samoljublje bude nagraĊeno „dugim“ aplauzom.

11.3. Sedam „smrtnih grijehova“ javnih oratora Sedam „smrtnih grijehova“ javnih besjednika: 1) slabo poznavanje predmeta. Besjednik ne sagledava sadrţajno polje o kojem treba govoriti; 2)slaba obaviještenost o slušateljima; 3) pomanjkanje kritiĉke distance u odnosu na sebe i svoju besjedu, nikad se besjednik ne priupita kako će biti primljena njegova besjeda, kada će se auditorij naći u ĉudu, a kada opet obradovati; 4) pomanjkanje poštovanja prema auditorijumu ili predmetu besjede. Besjednik ne prima predmet k srcu. On ne gori od ţelje da svoj pogled na predmet uĉini zajedniĉkim sa slušateljima. Otud njegova besjeda djeluje mlitavo, a ukoliko se i sjeti retoriĉkih ukrasa, figura i tropa, njihova upotreba djeluje deplasirano; 5) siromašan jezik. Besjednik ĉesto zastajkuje, s teškom mukom pronalazi rijeĉi, besjeda mu je preplavljena rijeĉima-poštapalicama (ovaj.., dakle.., znate.., recimo..,); 6) rastresitost kompozicije. Besjednik nije kadar u svom nastupu izdvojiti ono glavno, harmoniĉno rasporediti misaone blokove; 7) nesposobnost da svojim nastupom ostavi trag u dušama prisutnih. Besjednik ne razmišlja o tome šta će se to izmijeniti posle završetka njegove besjede, šta će slušatelj ponijeti s nje kao kakvu-takvu vrijednost. I, najposlije, besjedu treba završiti prije nego li slušatelji poţele njen kraj; tako ćete i ubuduće biti rado viĊen gost.

Literatura koja će posluţiti studentima ako ţele proširiti znanje:

1. Aristotel, Retorika 1-3. Beograd: Nezavisna izdanja, 40, 1987. 2. ĐorĊević, Braniboj, Elementi srpskohrvatske dikcije. Beograd: Univerzitet umetnosti u Beogradu, 1987. 3. ĐorĊević, Pera P. Teorija knjiţevnosti (Stilistika, retorika, poetika). Deseto, jubilarno izdanje. Beograd: Izdanje knjiţare “Vreme”, 1927. 4. Ţivotić, Radomir, Retorika i politika. Beograd, 1996. 5. Razgovori o veštini govorništva (Retorika). Priredio Ivanji Ivan. Novi Sad. Izdavaĉko prijedizeće Bratstvo-jedinstvo, 1953. 6. Jelić, Vojislav, Antiĉka i srpska retorika. Beograd: Ĉigoja štampa, 2001. 7. Kovaĉević, Miloš, Stilistika i gramatika stilskih figura. 3 dopunjeno i izmenjeno izdanje. Kragujevac: Kantakuzin, 2000. 8.. Nušić, Branislav Đ., Retorika. Beograd: Geca Kon, 1934. 9. Petrović, Sreten, Retorika. Teorijsko i istorijsko razmatranje. Niš: Gradina, 1975. 10. Plenković, Mario, Suvremena radiotelevizijska retorika. Teorijska i empirijska analiza. Zagreb: Stvarnost, 1989. 11.

Roganović,

Boţidar

M.

Retorika.

Drugo

dopunjeno

izdanje.

Beograd:

Vojnoizdavaĉki zavod, 2001. 12. Tadić,

Ljubomir, Retorika. Uvod u vještinu besedništva. Beograd: Filip

Višnjić,1995, 13. Ĉović, Branimir, Poetska slika. Novi Sad: ISJK, 1989. 14. Stanojević, Obrad i Avramović, Sima, Ars rhetorica. Vještina besedništva. II izdanje. Beograd, 2003. 15. Kajzer, V., Jeziĉko umetniĉko delo. Beograd, 1973, 125. 16. Ĉović, Branimir, Retorika. Banja Luka: Apeiron, 2007, 300 str. 17. Mrazović, Avram, Rukovodstvo k slavenskomu krasnoreĉiju. Novi Sad – Sombor, 2002, 18. Popović, Jovan Sterija, Retorika. Izdala V. Veselinov, Zbornik istorije knjiţevnosti SANU, knj. 9, Beograd, 1974,