Povijest-književnosti-Solar

POVIJEST SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Prof. Branislav Oblučar, zn. novak Ponedjeljak: 19:15-20.00 Učionica A-214 Ispitni rokovi(učionica A-214, 19:15): 24.1.2011.

1. Usmena kultura. Mitologija - prvi se zapisi svode na podsjetnike pamćenju, što je daleko od književnosti kakvu je mi danas znamo - ipak, najstariji tekstovi (npr. „Ep o Gilgamešu“, „Ilijada“)su do te mjere složeni, pomno oblikovani i usavršeni da se mora pretpostaviti da je nešto uslijedilo prije njih - suvremena lingvistika i semiotika tvrde da je jedna od bitnih značajka jezika da se njime mogu graditi alternativni svjetovi, da se može lagati, izmišljati, ali i utemeljiti nešto što će kasnije postati istinom - ako je tako, književnost bi morala biti stara kao i jezik - ipak, povijest književnosti nema što reći o pretpovijesti koja pravoj povijesti prethodi, osim da je to puno dulje razdoblje od onoga koje mi uglavnom opisujemo - ako čovječanstvo postoji oko 3 milijuna godina, artikularno govori najmanje pola milijuna, pokapa svoje mrtve oko 100 tisuća, a u spiljama crtati zapanjujućom vještinom najmanje 60 tisuća godina, onda ograničiti se na pet tisuća godina zapisanih spomenika nije posve utješno - zato se počeci književnosti traže u onoj koja je prethodila onoj zapisanoj, a za koju se uglavnom rabi naziv ''usmena književnost'' - iako nije sigurno da se usmena predaja može držati isto onome što nazivamo pisanom književnošću, nitko ne sumnja da je prethodila zapisanim tekstovima (primjerice Ilijadi) - pitanje postaje možemo li uopće rekonstruirati književnost koja je pripadala kulturi koja se nije koristila pismom, s obzirom da je suvremena kultura njime prožeta - ''usmena kultura'' postaje prvi problem povijesti svjetske književnosti - zahvaljujući istraživanjima koje je započeo Eric Alfred Havelock (1903.-1988.) može

se ustvrditi da je književnost u arhaičnim kulturama imala drugačije značenje - ona je održavala i prenosila cjelokupno znanje potrebno za preživljavanje usmenom predajom - pričanje s ponavljanjem i varijacijama je bila osnova za razvitak mitologije - dok je služenje jezikom napredovalo došlo je do odvajanja različitih funkcija jezika - razlikovao se obični govor i govor koji se može pamtiti - razvijanju jezika pridonijela je magija koja je ''imenovanjem'' stjecala vlast nad drugima - također, u ranim razdobljima povijesti književnosti književnik je nadahnuti vrač, mag koji uspijeva očarati čitatelje - usmenoj kulturi pridonijela su i igre s jezikom - usmena kultura morala je razviti više različitih sustava kojima se prenosilo iskustvo - ti se sustavi svode na ponavljanje s varijacijama, uporabu ritmičkih i zvučnih veza među riječima, nadogradnju u strukturi običnog jezika i na gotove dijelove - mitologija je nešto poput temelja cjelokupne književnosti - podrijetlo je književnosti u mitologiji barem onoliko koliko i religije, filozofije, cjelokupne umjetnosti i znanosti - starije teorije mite bile su sklone alegoriznu i/ili euhemerizmu, pokušale su u mitovima naći neki dublji smisao - takve su teorije, s jedne strane, vodile prema tumačenju svih mitova u skladu s kršćanstvom, a s druge u prosvjetiteljsku kritiku mitologije kao nejasne spoznaje koja se služi maštom i osjećajima više nego razumom - današnje teorije se više bave objašnjavanjem načina na koji funkcionira mitsko pripovijedanje, a manje tumačenjem njihova značenja - svojevrsni alegorizam su prihvatile psihoanalitičke teorije (Sigmund Freud (1856.-

1939.))koje govore da mitovi govore o podsvjesnim težnjama i izražavaju čovjekove težnje i želje kojih nije sam svjestan - funkcionalističke teorije mita (prestavnik Bronislaw Malinovski (1884.-1942.)) povezuju mit sa ritualom i drže da su u njima odgovori na pitanja o temeljnim ljudskim institucijama - strukturalističke teorije (Claude Lévi-Strauss (1908.- 2009.)) drže da mit treba shvatiti kao strukturu nadograđenu na jezik, ali koja funkcionira kao jezik - sredstva kojima mislimo i govorimo o stvarima o kojima inače ne bi mogli ni misliti ni govoriti - sve teorije se slažu da je izvor mitologije u usmenoj predaji i mitologija prethodi i omogućuje književnost u užem smislu riječi - u raznolikosti cijelog svijeta mogu se naći zajedničke značajke (u izvedbi i tematici) - tematika mita: stalnost života i neizbježnost smrti - pitanja poput rađanja i smrti, ljubavi i mržnje, čežnje za besmrtnošću i odnosa božanskog i ljudskog - najpoznatije su nam mitologije egipatska i naroda s područja Mezopotamije, zatim za europski krug grčka i židovska (preko Biblije ušla u temelje europske kulture) i manje poznate, indijska, perzijska i kineska - egipatska mitologija - zapisi o njoj mogu se pratiti tijekom više od četiri tisuće godina - puna protuslovlja, sklona gomilanju, previše različitih priča i predodžbi, likova i radnji, opisa i osjećaja - ne može se naći neka pregledna i sustavna cjelina - dugi razvitak ispunjen brojnim promjenama - mitologija puno slobodnija od religije - zbog čestog povezivanja bogova sa životinjama, mnogi teoretičari vjeruju da se radi o sačuvanoj tradiciji totemizma - utjecaj egipatske mitologije danas je prisutan u alternativnim učenjima i teorijama,

ali samo zato što je raznolika i svatko može u njoj naći što god hoće - mit o Izidi- mitologija je odvojena od religije - mit se približava funkciji koju danas obavlja književnost - Mezopotamija - razrađen sustav u kojemu se religija i mitologija međusobno prožimaju - utjecaji na egipatsku i židovsku mitologiju - sumerska i akadska mitologija - odraz prvotno organizirane države - vrhovni bog Anu (vrhovni bog neba)- sve nadgleda i prožima - sin Enlil (bog oluje)- izvršna vlast - odluke se donose na savjetovanjima- suvremeni parlament - mit o općem potopu, čovjek gradi brod (kao i Noa) - kodificiranje mitologije - u jednom od najstarijih epova, „Enuma eliš“, razrađena teogonija i kozmogonija - grčka mitologija - neiscrpan izvor kasnije književnosti - tematsko bogatstvo, raznolikost, antropomorfno shvaćanje bogova i obrada koja ima značajke pripovijesti o sudbinama pojedinaca i/ili porodica - grčki bogovi su uvećani ljudi - besmrtni su, manipuliraju ljudima, ali nisu svemoćni - nisu savršeni- slavohlepni su, zajedljivi, osvetoljubivi i tašti, nepravedni, ali znaju biti i plemeniti, velikodušni i mudri, skloni opraštanju i priznavanju vlastitih pogrešaka, kao i duhoviti - na Olimpu Zeus, Hera, Posejdon, Apolon, Afrodita, Hefest, Demetra, Atena itd. - još se ističu Had i Dioniz - povijest- prvo Uran i Gea, zatim Kronos i Rea, zatim Zeus - njihovi odnosi ne izazivaju velike tragedije - heroji, odnosno polubogovi, su bili glavni junaci grčke mitologije - ''smrtni junaci'', okosnica onoga što danas zovemo književnošću - Agamemnon, Ahil, Edip, Eneja, Hektor, Heraklo i drugi

- muze- zaštitnice umjetnika - Kaliopa, Euterpa, Erata, Talija, Malpomena, Terpsihora, Klia, Uranija, Polihimnija - cijene umjetnost- mit o Orfeju i Euridici - isprepliću se sudbine bogova i ljudi - mit o Prometeju- suprotstavio se Zeusu, poklonio ljudima vatru Biblija- posve drugačije shvaćanje boga svijeta i čovjeka nego u grčkoj mitologiji - Jahve- transcendentan i svemoguć - čovjek stvoren na njegovu sliku i priliku, ali je samo biće koje nije prirodno - ima mogućnost izbora i slobodne odluke - židovska mitologija - preuzela neke teme iz mitologije naroda Mezopotamije - izravni utjecaj na književnost vezan samo uz Bibliju - mitovi o stvaranju čovjeka i mitovi o anđelima i demonima - nepriznati i protjerani bogovima, čija se moć još osjeća, postaju demonima - Jahve je okružen anđelima- Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel najvažniji - Samael (Lucifer ili Sonona)- borba protiv Boga- gubi i biva prognan u pakao kojeg od tad predvodi - obuzeta pitanjem zla u svijetu - povezano s perzijskom mitologijom - Ahura Mazda- dobro, Ahriman – zlo - Indoeuropljani - zajednička velika jezična porodica - gajili slične žitarice, pripitomljavali slične životinje - indijska je ''najmudrija od svih mitologija'' (Arthur Schopenhauer (1788.-1860.)) - splet monoteizma i politeizma - bogovi su posve ljudski, ljudi lako, osobito junaštvom, prelaze u bogove - avatari ili silasci - borbe bogova i demona - najčešće obrađivana imena- Višna, Šiva, Rama, Sita, Kršna i Kali - zamisao o temeljnom jedinstvu čovjeka i svijeta - učenje o istovjetnosti Atmana (istinosna riječ, najdublja

spoznaja zbilje) i Brahmana (vlastito ''ja'') - kineska mitologija - osobito cijeni pjesništvo - teško ju je rekonstruirati jer je usko vezana sa prošlošću Kine i zbog spaljivanja knjiga 213. godine prije Krista - kineska mudrost ujedinjuje mitološke predodžbe s apstraktnim načelima i konkretnim uputama o svakidašnjem životu, pa je ona i mitologija, i filozofija, i religija, i književnost u jednom - ipak, slični motivi, priče i likovi kao i u ostalim mitologijama - Yin i Yang- temeljno načelo kozmičkog dvojstva - neprestano kretanje temeljnih suprotnosti- muškog i ženskog, vode i vatre, Sunca i Mjeseca, svjetla i tame - temelj jedne od najstarijih i najneobičnijih knjiga u svjetskoj povijesti, „Knjiga promjena“ - to je knjiga proricanja, mitološko-filozofski komentari - u Kini jedan od izvora i temelja najstarije mudrosti - najstarija poznata nam velika književna djela u pravilu se izravno ili posredno pozivaju na još stariju mudrost i na iskustvo koje im je prethodilo

2. Drevni istok. Temelji velikih religija - književnost nije lako razlikovati od mitologije, no nimalo je lakše nije razlikovati ni od religije, od filozofije i od znanosti - razliku između svete književnosti i svjetovne književnosti uspostavio je tek srednji vijek, a razliku između književnosti i filozofije, odnosno znanosti, nisu ni do danas svuda jasno odredive - vrlo je vjerojatno da mnoge sačuvane tekstove mi shvaćamo kao književnost koja nije obavezujuća, a da su oni zapravo pripadali onome što se smatralo svetim i time u najvećoj mjeri obvezatnim - mi ne znamo koliko su ozbiljni bili ti tekstovi pa o počecima književnosti možemo govoriti jedino na taj način da projiciramo naše iskustvo u prošlost

- pismo nije izmišljeno da bi se njime prenosilo takvo iskustvo kakvo danas pripisujemo književnosti, već iz potrebe zapisa koji su služili gospodarstvenim ili ritualnim potrebama - pošto su stari tekstovi teško prevodivi, okrnjeni ili fragmentarni o književnosti u dolinama Nila, Eufrata i Tigrisa teško da možemo znati nešto što bi bilo potpuno sigurno - iako se prijevodi uvelike razlikuju, može se naći neka zajednička tematika - staroegipatska književnost - njome započinje povijest svjetske književnosti - postajala djela slična lirskim pjesmama, himnama, tužaljkama, pričama, bajkama, čak i dramama - neka djela:-„Pouka mudrosti“- Phanotep, 2400. godina. pr. Kr. - „Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše“- 2250. godine pr. Kr. - „Pjesme s rijeke“- 15. godina pr. Kr. - imali su književnu tehniku- jezična organizacija se razlikuje od običnog govora - „Sinheova priča“- popularno djelo tijekom barem tisuću godina - pisano u prvom licu, ima značajke autobiografije - preteča tehnike pripovijedanja - nema epa - babilonska ili mezopotamijska književnost - većinom pisana klinastim pismom na sumerskom ili akadskom jeziku - „Ep o Gilgamešu“- akadski jezik - najstariji ep svjetske književnosti - oko 1700. godine pr. Kr. - imao i kultno značenje - djelo izuzetne književne vrijednosti - stilska sredstva- ponavljanja, formularni opisi, umetnute priče itd. - razvija pripovijedanje na način koji susrećemo tek u romanima - karakter Gilgameša mijenja se tijekom epa (prvo bezosjećajan tiranain, nakon sretanja s Enkiduom kreće u pothvate koji pomažu ljudima) - istinski se i duboko užasnuo nad fenomenom smrti

- „Enuma Eliš“- sakralnog karaktera postanak svijeta i boga - Biblija- sveta knjiga Židova (Stari zavjet) i kršćana - usmjeravala europsku kulturu dva tisućljeća -„ Stari zavjet“- tekstovi nastajali gotovo tisuću godina - povijesne, poučne i proročke knjige - raznolikost stilova- nema jednog ''biblijskog'' stila - tekstovi imaju ton objave - Petoknjižje- prvi dio Biblije - pripisuje se Mojsiju - svojevrsna povijest izraelskog naroda - temeljni mitovi o postanku svijeta i čovjeka - Mojsije, Salomon, David, Noa, Samson, Dalila - nazire se i tehnika pripovjedna proze - posebne književne vrste predstavljaju „Pjesma nad pjesmama“ i „Knjiga o Jobu“ - „Knjiga psalama“- utemeljili tradiciju pjesničkih oblika sa snažnim slikama, jakim osjećajima i uzvišenim stilom, izražavajući čežnju, strah, bol, razočaranje i nadu u spas napaćenog naroda - „Novi zavjet“- opis Isusova života i učenja - 27 knjiga - povijesne knjige („Evanđelja“ i „Djela apostolska“), poučne knjige („Poslanice apostola“) i proročka knjiga („Otkrivenje“) - Isus Krist je sin Božji i poslan je da bi spasio čovječanstvo - „Evanđelja“- temeljni dio novog zavjeta - opisuju Isusov život - Matija, Marko, Luka i Ivan - ističu se Isusove parabole - „Djela apostolska“ i „Poslanice“ utemeljuju kasniju kršćansku teologiju, a „Otkrivenje“ postaje uzorom apokaliptične književnosti - indijska književnost - u Indiji ulogu Biblije imaju „Vede“ - svete knjige hinduizma i brahmanizma - vrlo stare, po nekim izvorima najstariji poznati tekstovi - nastajale od otprilike 1500. godine pr. Kr. do početka nove ere - četiri zbirke: „Rgveda“(najstarija, najopsežnija i najvažnija), „Samaveda“,

„Yajurveda“ i Arthaveda“ - nemaju jedinstven sustav - Mahābhārata- zbirka svekolike književnosti, najpoznatiji indijski ep - 200.000 stihova - nastajala otprilike od 4. stoljeća prije do 4. stoljeća nakon Krista - „Pjesma o kralju Nali“, „Priča o Savitri“, „Pjesma uzvišenog“… -Rāmāyaṇa- drugi najpoznatiji indijski ep - 48.000 stihova - kompozicijski cjelovitiji - legenda ga pripisuje Valmikiju - avanture Rama i Site, kraljevski para - podsjeća na bajku, veliku ulogu imaju životinje - iznimna maštovitost, bujna i slikovita fantastika i suptilna osjećajnost - budizam- osnivač Gautama Buddha (oko 563.-483. godine or. Kr.) - temelj je učenje četiri plemenite istine 1. život je patnja 2. uzrok patnji je želja koja određuje sudbinu (karmu) i dovodi do ponovnih utjelovljenja (samsara), koja su također puna patnje 3. čovjek se patnje može osloboditi jedino oslobađanjem od strasti i želje 4. spas se sastoji u nirvani - osmerodijelna staza do uspjeha- prava vjera, odluka, riječ, čin, život, težnja, mišljenje i sabranost - to se učenje s vremenom razvilo u razgranate mitološkoteološke sustave - izvor bogate, razvijene i raznolike književnosti - pripovijetke u Indiji- pojavljuju se vrlo rano i razvijene su - hipoteze po kojima sve pripovijetke potječu iz Indije - „Pančantantra“- pet pripovjedaka - zbirka poučnih priča i basni puna poučnih poruka - sastavio ju Vishnusarman na zahtjev kralja - široko rasprostranjene i ušle u usmenu predaju - drama je u Indiji također vrlo stara, premda se sačuvani tekstovi visoke vrijednosti javljaju tek u petom stoljeću - indijsko je kazalište prema predaji božanskog podrijetla (Brahma)

- drži se da je nastala iz pučkih obrednih vrijednosti - indijsko kazalište daje prednost plesu, pokretima i pjevanju, nalik operi - dramatičar Kalidasa (4. ili 5. stoljeće)- „Śakuntalā „ - nema prave dramske napetosti - visoki stilizirani lirski opis ženske ljubavi - pobjeda iskrenosti i dubokih čuvstava nad spletom nesreća koje vrebaju u ljudskoj sudbini - Kalidasa najvažniji i najpoznatiji predstavnik ''kavye'' - djela „Oblak glasonoša“, „Godišnja doba“, „Pleme Raguhevo“ i „Povratak Kamare“ se smatraju vrhovima indijske književnosti - arapska književnost - „Kur'an“- tekstovi koje je anđeo objavljivao proroku Muhamedu u gradovima Meki i Medini u vremenu od 612. do 639. godine - sastoji se od sura poredanih po duljini (dulja ispred kraćih) - Muhamed je tekstove znao napamet i stalno ih je ponavljao svojim učenicima koji su ih kasnije zapisali - izlaže religijska načela, pouke i opomene, moralni i zakonski propisi - strogi monoteizam i moralni kodeks - stil nadahnute propovjedi, dotjeranost ritmičke proze, slikovit je i izražajan, brojne alteracije i srokovi, ali razumljiv, sažet i jednostavan - nenadmašan uzor arapskog jezika i stila, uzor koji su slijedili svi kasniji religijski tekstovi - kineska književnost - tri religije- konfucionizam, daoizam i budizam 1. konfucionizam- osnivač Kung-fu-ste (551.-479. prije Krista) - temelj njegova propovijedanja jest svojevrsna ''etika'' - treba voljeti ljude, suosjećati s njima i pomagati im - veliku ulogu igra hijerarhijska tradicija (podanici moraju poštivati kralja, mlađi starije, žena muža…) - imao je imao oko 3000 učenika, od toga 72 iznimno darovita koji su sve bilježili

- oko njegovog splele su se mnoge legende, pa je u mnogim varijantama on ispao božanstvo, a u nekima tek putujući učenjak - skupljao je stare rukopise - objavio zbornik stare kineske poezije- „Knjige pjesama“ - izabrao 305 od 3000 pjesama - tematika raznolika - složena jezična organizacija 2. daoizam- utemeljitelj Lao-tse, Konfucijev suvremenik - učenje zabilježeno u knjizi „Dao de jing“ - sadrži zbirku izreka i stihova - najviše prevođena kineska knjiga uopće - naglašava apstraktnu spekulaciju, s elementima mistike - mistika se često nastoji povezati s književnošću - daoizam je tek kasnije postao s jedne strane religija, a s druge filozofija

3.Antika - „Od Homera do danas“- izreka kojom povjesničari književnosti žele reći da se od prvih dijelova antike pa do danas može pratiti neprekinut slijed književne tradicije - naravno , i antička je književnost imala prethodnike, prije svega u egipatskoj i književnosti naroda Mezopotamije - postignuća grčke, pa kasnije i rimske kulture toliko su velika i utjecajna na sav daljnji razvitak da se može reći kako je kultura kakvu danas poznajmo započela u Grčkoj - po mišljenju nekih teoretičara, grčka, pa i kasnije rimska književnost, nije samo temelj, već i nepremašen uzor u književnosti - antički, osim star, znači još i dragocjen i visoko vrijedan, a pridjev klasičan, osim školski, znači i uzoran i dostojan oponašanja - književnost u onom smislu u kojem ju mi danas shvaćamo, čitamo i razumijemo, pojavljuje se u staroj Grčkoj - književnost je dobila ulogu koju ima i danas

- u umjetnosti se uspostavlja ideal ljepote, ističe se estetska funkcija - grčko pismo je omogućilo da se cijela kultura okrene pismu (što nije bilo moguće za vrijeme klinastog pisma ili hijeroglifa) - u grčkoj književnosti napravljen okret od mitologije prema filozofiji i znanosti - mythosu je suprotstavljen logos - antici kao književnoj epohi pripada kontinuirani razvoj dviju velikih književnosti, grčke i rimske, a traje od 800. godine prije Krista pa do propasti Rimskog Carstva (polovina 5. stoljeća nakon Krista)

A) Grčka književnost - počinje Homerovim epovima, 800. godine prije Krista - konačni rezultat duge usmene tradicije - Homer je bio legendarna osoba - prije su mu se pripisivala mnoga djela, ali danas samo „Ilijada“ i „Odiseja“ - homersko pitanje- pitanje autorstva Homerovih epova - zasnivaju se na formulama, kompoziciji koja epizode uključuje kao samostalne dijelove uvijek istim ili sličnim postupcima, na izgrađenom sustavu opisa i način na koji se uvode i vode dijalozi - horizontalni stil- nižu se opisi i epizode tako da radnja sporo napreduje, ali se opisima razotkriva složen i raznovrstan svijet događaja, radnji i likova - „Ilijada“- 15.693 heksametra, stih od 6 stopa - naziv po Iliju (Troja), posvećena opisu ratnog pohoda na Troju, koja je nakon dugotrajne opsade razorena i spaljena - povod rata je otmica Helene, najljepše žene na svijetu - i bogovi se miješaju u rat (Grci- Hera i Atena, TrojanciAfrodita) - opsada je trajala deset godina, ali ep počinje na samom kraju sukoba - in medias res- u središte zbivanja - počinje zazivanjem muze i svađe između Agamemnona i Ahila - veliki dio igra smisao za detalje

- karakteri junaka sjajno su ocrtani, oni se boje smrti i teže besmrtnosti koju će postići slavom - pjesma o ratu u kojem je sve što je ljudsko došlo do izražaja - „Odiseja“- ima 12.110 heksametara - tematikom i stilom se dosta razlikuje od Ilijade - opisuje pustolovine Odiseja nakon Trojanskog rata, kad se vraćao kući Penelopi i Telemahu - brojne Odisejeve pustolovine pripovijeda sam Odisej čime je postignuta prisnost tona, pa čak i uvjerljivost koja podsjeća na kasnije romane - kompozicija je složenija od kompozicije Ilijade - radnja se često prekida, epizode su brojne i raznovrsne - čežnja za domom je toliko jaka da ga niti obećanje besmrtnosti ne može pokolebati - lutanje u prostoru i vremenu, gonjeno težnjom za svojevrsnim povratkom tematika je brojnih velikih djela, što čini Odiseju jednim od temeljnih djela svjetske književnosti - značenje epova je u njihovom obuhvatu cjelokupnog svijeta rane antike, ispunjenog bogovima i ljudima, običajima, vjerovanjima koja kao da pripadaju jednom preglednom i uređenom kozmosu - Homer je ''učitelj svih Grka'' i svojevrsni simbol književnosti kao takve - Hesiod (prijelaz iz 8. u 7. stoljeće pr. Kr.)- drugi najveći grčki epičar - epovi „Teogonija“ i „Poslovi i dani“ - slavi rad, umjetnost i moralne vrline, ali Homer je bolji u pjesničkom umijeću - „Teogonija“- prva umjetnička sinteza pripovijesti iz grčke mitologije - „Poslovi i dani“- opomena bratu Perzu - izravne opomene odjevene u pjesničko ruho - prisutan pesimizam - u 7. i 6. stoljeću pr. Kr. dolazi do procvata grčke lirike - melika- rane lirske vrste koje su se izvodile uz glazbenu pratnju - elegija i jamb- recitativne vrste

- Alkej (7./6. stoljeće pr. Kr.) i Sapfa (prva polovica 6. stoljeća pr. Kr.) su priznati klasici himne, patriotske i ljubavne lirike - oboje potječu s otoka Lezbos koji je bio kulturno središte - Sapfina ljubavna lirika sadrži izljeve strasti i opise njenih štićenica, ali i životne pouke - odatle potječe naziv lezbijska ljubav - Platon je sapfu uvrstio među muze - Anakreont (druga polovina 6. stoljeća pr. Kr.) - utemeljitelj tipa lirike nazvanog anakreontika ili anakreontska lirika - kratkim i zvučnim stihovima slavi vedre strane života, radosti što ih čovjek može naći u ljubavi, vinu i veselom društvu prijatelja - Pidar (oko 518.-442. godina pr. Kr.)- predstavnik korske lirike- duža i recitirali su ju korovi - utemeljitelj ode- svečani stil, podijeljene na strofe i antistrofe - slave pobjednike na Olimpijskim igrama i isprepletene pričama iz mitova - bujna metaforika, dubina misli i uspješno uplitanje mitskih dijelova - stekao glas najboljeg grčkog liričara - Ezop (6. stoljeće pr. Kr.) - prema predaji izmislio basnu - navodno je bio ružan, pa izobličuje ljude u životinje - sažete pričice sa dramskom strukturom, kratka ekspozicija, zaplet i iznenadni rasplet - zbornik basni koji mu se pripisuje, međutim, nastao je vjerojatno dosta kasnije - u najboljim basnama osim jednostavne moralne poruke javlja se i dublja, životna mudrost - u klasičnom dobu grčke književnosti liriku i basnu zamjenjuje grčka tragedija - djela tri najveća grčka tragičara znače vrhunska ostvarenja u povijesti svjetske književnosti i još se danas izvode na pozornicama diljem svijeta - podrijetlo grčke tragedije podrazumijeva dugotrajan proces u kojem su sudjelovale obredne igre, tužaljke na grobovima pa lih heroja i tradicija

usmene književnosti - imala je kultno značenje, njezino se izvođenje smatralo svečanošću - grčka su kazališta mogla okupiti i do 40.000 ljudi - Eshil (525.-456. godine pr. Kr.)- ''otac tragedije'' - napisao dvadesetak djela , od kojih je sačuvano sedam - najviše se cijeni trilogija „Orestija“ (Agamemnon, Žrtva na grobu, Eumenide), „Sedmorica protiv Tebe“ i „Okovani Prometej“ - „Orestija“- strasti, složeni osjećaji, ubojstva i krize savjesti (kao i u suvremenim dramama) - pozadina mitološka - obuzetost mitom i povjerenje u tradicionalne, već mitom zacrtane vrijednosti - pripovijedanje zamjenjuju dijalozi i monolozi, te dijelovi koje izgovara kor - uvodi drugog glumca - dijelovi njegovih tragedija su vrlo često i vrijedna lirska poezija - Sofoklo (496.-406. godina or. Kr.) - napisao 123 dramska djela, od kojih je sačuvano 7 u cjelini - „Ajant“, „Elektra“, „Kralj Edip“, „Antigona“, „Edip na Kolonu“, „Trahinanjke“ i „Filoktet“ - usavršio grčku tragediju - uveo je trećeg glumca, umanjio ulogu kora i naglasio je dramsku radnju i dijaloge - ima preglednu i jasnu kompoziciju, napetost koja postupno raste do tragičnog razrješenja, dijaloško suprotstavljanje likoca, te dojam da se sve zbiva prema nekoj unutarnjoj logici koju lakše možemo osjetiti nego obrazložiti - „Kralj Edip“- najbolji primjer cijele književne vrste tragedije - „Antigona“- također vrlo vješto napisana - ta su dva djela imala velik utjecaj na književnost i europsku kulturu u najširem smislu riječi - Edipov kompleks- podsvjesna mržnja sinova prema očevima - razvio je dramu kao književnu vrstu do stupnja u kojem je ona „postigla savršen oblik“ (Aristotel)

- nenadmašni uzor dramatičara jer je uveo vezu između kazališta i književnosti u kojoj se one uzajamno uvjetuju - Euripid (485.-406. godine pr. Kr.) - za života manje omiljen nego prva Eshil i Sofoklo - od 90 napisanih drama sačuvano je 19 - najpoznatije su „Medeja“, „Hipolit“, „Elektra“, „Ion“, „Mahniti Heraklo“, „Ifigenija u Tauridi“ i „Bakhe“ - iako rabi mitološku građu, najviše pozornosti posvećuje psihologiji likova - začetnik i čest uzor psihološke drame - nenadmašan je u obradi osjećaja koje prerastaju u strasti, pa likovi njima više ne mogu vladati - osobito ga zanimaju ženski likovi- ušao je duboko u žensku psihologiju - razradio je neke karakteristične postupke - deus ex machina (bog iz stroja)- posebnim mehanizmom se spušta na pozornicu neko božanstvo koje razrješuje preostale napetosti i konačno zaključuje radnju - koristi se i prepoznavanjem i metateatarskim efektima - komedija (naziv: grč. komos- veseli ophod, grč. ode- pjesma) je također vrlo važna za grčku književnost - Hegel ju je označio kao jedan od vrhunaca dostignuća ljudskog uma - komedija je izraz nečega što su stari Grci pripisivali svojim bogovima- smijeh je konačno razrješenje onoga što se nikako drukčije ne može razriješiti - grčka je komedija nastala iz veselih i razuzdanih obreda u kojima se slavila plodnost i izokretale uobičajene vrijednosti - i u njoj ima važnu ulogu kor, koji je činila neka fantastična, odjećom označena skupina (žabe, ptice, oblaci) - Aristofan (oko 445.-385. godine pr. Kr.)- jedini grčki velikan komedije - vladao je Atenskom scenom 40 godina - napisao je 44 komedije, od kojih su 4 prijeporne, a u cjelini ih je

sačuvano 11 - najviše se cijene „Oblaci“, „Ose“, „Mir“, „Ptice“, „Lizistrata“, „Žabe“ i „Žene u narodnoj skupštini“ - njegove komedije se bave suvremenim događajima, poznatim osobama i kulturnim i političkim aferama - mnogi ga kritičari smatraju začetnikom književne kritike kao zasebne književne djelatnosti - utemeljitelj svojevrsne satiričke utopije - jedino je Meandar (343.-291. godine pr. Kr.) uspio dosegnuti barem neke vrijednosti Aristofanove komedije - napisao je više od stotinu komedije, no u cijelosti se sačuvala samo jedna, „Čovjekomrzac“, a 16 ih je poznato u manjim ili većim odlomcima - izvrsne karakterizacije likova, znalački izveden zaplet i vrlo uspjeli dijalozi - uz epiku, liriku, tragediju i komediju, veliki doprinos svjetskoj književnost čine i filozofija, historiografija i retorika - grčka filozofija- proizvod grčke kulture i grčkog duha - započela je kao kritika književnosti, zaključuje da književnost laže i da bi „Homere valjalo šibom istjerati iz zemlje“ (Heraklit) - samosvojna je i neponovljiva kao fenomen ugrađen u temelje europske i svjetske kulture - počeci su povezani s mitskim mišljenjem i usmenom kulturom - prvi filozof u europskoj povijesti je Tales iz Mileta (6. stoljeće pr. kr.) - za književnost su posebno važni sofisti - prvi profesionalni svjetovni intelektualci - podučavali su za novac - humanističke discipline- filozofija, govorništvo, povijest, umijeće politike i gramatika - sofisti su došli na loš glas zbog Platona i Sokrata

- Sokrat- oslanja se na razum - koristi metodu dijaloga, razgovora - nakon što je optužen za smrt za kvarenje mladeži odbio se spasiti bijegom - Platon (427.-347. godine pr. Kr.) - vrijedno djelo „Obrana Sokratova“, ali i „Fedon“, „Gozba“, „Protagora“, „Gorgija“, Teetet“, „Parmenid“, „Sofist“, „Kratil“ i Država“ - u djelu „Zakon“ je virtuozno razrađen književni oblik dijaloga - preteča književnoj vrsti koja je kasnije nazvana sokratskim dijalogom, na temelju koje se razvio novovjekovni roman - filozofija- dva oprečna načina filozofiranja- zamisao o idejama (koje jedino čine pravu stvarnost) i mitološki i mistički elementi - Aristotel (384.-322. godina pr. Kr.) - utjecao na književnost, filozofiju, pa i cjelokupnu kulturu Europe - njegova brojna djela zahvaćaju sva područja grčke znanosti - u filozofskom smislu najvažnije mu je djelo „Metafizika“ - obrađuje u njemu temeljna načela svoga filozofiranja - spisi o logici („Organon“), etici („Nikomahova etika“), te književnosti („Retorika“ i „O pjesničkoj umjetnosti“, odnosno „Poetika“) - u dugom razdoblju neprijeporan autoritet svake filozofije i znanosti„Filozof“ - njegovo se učenje suprotstavlja Platonu- „Prijatelj je Platon, ali još je više prijatelj istina“ - znanstveno opovrgavanje Aristotela pripada tek Galileju - „Poetika“- od iznimnog značenja za književnost - Aristotel je branio autonomnu vrijednost književnosti - ona nije tek oponašanje oponašanja kako je tvrdio Platon - uveo je razlikovanje književnih vrsta - prvi pravi teoretičar knjiženosti u povijesti - Herodot (484.-424. godina prije Krista)- otac povijesti - utemeljitelj povijesne znanosti i pisac koji je razvio umijeće pripovijedanja do tog stupnja da se drži temeljem daljnjeg razvitka

- „Povijesti“- imaju sličnu ulogu u razvitku pripovjedne proze kao Homerovi epovi u epskoj poeziji - Herodot opisuje ono što je sam vidio, čuo od drugih i ono što drži prema vlastitom mišljenju istinitim - uvodi mnoštvo priča, crtica, zapažanja i opisa ljudi i običaja - stil je jednostavan i jasan, pripovijedanje slijedi tradiciju usmenog pripovijedanja, ali je kompozicija podosta složena i govori o visokom stupnju već razrađenog umijeća - Tukikid (454.-početak 4. stoljeća pr. Kr.)- Herodotov nasljednik - „Povijest Penelopskog rata“ - postavlja prve temelje prave znanosti povijesti - njegov opis kuge u Ateni gotovo je nenadmašen književni prikaz djelovanja te bolesti na pojedinca i cjelokupnu zajednicu - retorika- uz filozofiju i historiografiju, treći svjetsko-povijesni doprinos grčke kulture - važna je kao govornička praksa i teorija govorništva - razvila se kao umijeće uvjeravanja - kako uvjerljivo govoriti, dokazivanje, vještina iskazivanja i opće obrazovanje - najglasovitiji Isokrat (436.-338- godine pr. Kr.) i Demosten (384.322. godine pr. Kr.) - uspostavili govor kao književnu vrstu - zapisivali su ih i dijelili na sudske, političke i pohvalne - sofisti su njegovali retoriku, dok su joj Sokrat i Platon osporavali svaku vrijednost - Gorgija (485.-380. godina pr. Kr.)- govornik - napisao raspravu u kojoj izuzetnom vještinom dokazuje da ništa ne postoji, a i da postoji, ne bi se moglo spoznati, a kada bi se moglo i spoznati, ta se spoznaja ne bi nikako mogla priopćiti drugome - skepticizam, relativizam i agnosticizam se nastavljaju u razdoblju helenizma koji počinje nakon poraza u bitci kod Heroneje 338. godine pr. Kr. kad je Grčka potpala pod vlast Makedonije

- Helenizam- doba kad se uvelike mijenja položaj, značenje, važnost i svrha književnosti - prije je grčka književnost pripadala jednom narodu i imala je temelju u njegovoj mitologiji- jedinstvena publika - u helenizmu dolazi do širenja kruga recepcije i decentralizacije kulturnih središta - književnost i filozofija postaju više privatne djelatnosti, njihovo sjavno djelovanje svodi na mali broj ljubitelja ili publiku kojoj ništa nije zajedničko - nema više velikih filozofskih sustava, ali razvijaju se pojedinačne znanosti - Euklid (oko 300. pr. Kr.) - utemeljitelj geometrije - Aristrah (oko 280. pr. Kr.)- zastupao heliocentrični sustav - Eratosten (275.-195. godine pr. Kr.)- prva karta poznatog svijeta, drži Zemlju kuglom - za život književnosti od bitne su važnosti i bibliotekari velikih biblioteka u Aleksandriji i Pergamu - Teokrit (oko 300.-250. pr. Kr.)- legendarni osnivač lirske vrste zvane idila - tip književnosti

B) Rimska književnost - naziv rimska književnost izveden je iz naziva rimske države koja je dobila ime po glavnom gradu Rimu - književnost pisana na latinskom jeziku od 3. stoljeća prije Krista do sredine ili kraja 6. stoljeća nakon Krista, odnosno do propasti Rimskog Carstva - naziv ''latinska književnost'' se rabi samo u širem smislu i ona traje do danas - rimska književnost je najutjecajnija književnost u europskoj, pa i svjetskoj povijesti - ona je od grčke književnosti preuzela shvaćanje književnosti kao autohtone jezične djelatnosti, temeljene književne oblike i vrste, odnos prema retorici i filozofiji i duh koji prožima grčku književnost, ali je postupno izgradila vlastiti sustav književnih vrsta,

ostvarivši pri tome djela koja su uzor zadnjih 2000 godina - zadržala je jedinstven jezik, koji se dosta razlikovao od govornog, pučkog jezika - književnost je bila institucija obrazovanih - podjela na razdoblja: dva uvoda, a zatim zlatni, srebrni i brončani vijek - književnici zlatnog vijeka čine kanon uzora koje se najviše pokušavalo oponašati - Titi Makcije Plaut (između 245. i 251.-184. godine pr. Kr.) - najveći rimski i jedan od najvećih svjetskih komediografa - ljubimac svih slojeva publike - od rane dobi radi u kazališnom pogonu, najprije kao scenski radnik, a kasnije kao kazališni pisac - napisao oko 130 dramskih djela, od kojih je sačuvano dvadesetak cjelovitih komedija - najpoznatije i najbolje komedije su „Ćup“ (Škrtac), „Hvalisavi vojnik“, „Bakhide“, „Menaechmi“, „Amfitrion“, „Pseodolus“, „Konopac“, „Trogroška“ i „Mladi Kartažanin“ - koristio je motive i postupke grčkih komediografa, ali je originalnost u jeziku, stihu, vještini zapleta i mnogim novinama nesumnjiva - stvorio je uzorak koji će slijediti najveći komediografi svjetske književnosti - plautovska komedija- komika situacije, jezične šale, dosjetke i porugljive karakterizacije, te tematska usmjerenost prema tipskim likovima - quid pro quo- vrsta produljenog nesporazuma koji se razrješava tek na kraju - likovi su strogo određeni radnjom, mane i slabosti su naglašene čestim ponavljanjima, pa je karakterizacija uvijek na rubu karikature - Plautove komedije nanovo otkriva renesansa i postaju toliko utjecajne da se Plauta naziva najutjecajnijim svjetskim komediografom - Tit Lukrecije Kar (oko 98.-55. godine pr. Kr.) - napisao do danas nenadmašen filozofski ep „O prirodi“ - opsežno djelo od 7.830 heksametara

- brani Epikurovu filozofiju - kasnije krivo shvaćena kao zagovaranje neobaveznog uživanja u života, ona je naprosto humanistička etika odgovornosti, koja ne priznaje utemeljenje u transcendenciji i čovjeka prema njoj obvezuje jedino odnos prema samom sebi i drugim ljudima - treba izbjegavati zlo i postići duševni mir - „Dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, nas više nema“ (Epikur)- pomisao na smrt nas ne smije ometati - Lukrecije je ep uspio savršeno oblikovati utjecao je na sve književnike koji će htjeti obraditi filozofsku problematiku tako da nalikuje umjetničkoj književnosti - Gaj Valerije Katul (84.-54. pr Kr.) - stekao slavu kao liričar već u ranijem razdoblju rimske književnosti - pripada skupini ''neoterika'','' novih pjesnika'' koji su se suprotstavljali tradiciji - dijele zajednička uvjerenja o svrsi pjesništva, oslanjaju se na Alkeja, Sapfu i liričare helenističkog razdoblja, odbacuju tematiku rodoljublja i moralizam - prvi primjer književnog pravca - sačuvana njegova zbirka od 116 pjesama- „Catulli Veronesis Liber“ - elegije, rugalice, epigrami itd. - najbolje ljubavne pjesme posvećene Klodiji - u stilizirani pjesnički izraz uvodi strastvenu erotiku - pjesnički opis ljubavnih zgoda i nezgoda - središnja je osoba zlatnog vijeka rimske književnosti Marko Tulije Ciceron (106.-43. pr. Kr.) - govornik, teoretičar govorništva i filozofski pisac - 80.-30. pr. Kr.- Ciceronovo doba - govorništvo tad vrlo cijenjeno, pa se i govor uzima kao svojevrstan model prema kojem se razrađuje učenje o kompoziciji, stilu i figurama u ostalim književnim vrstama - priznao je filozofiju, ali ju je uključio u retoriku (Aristotel je napravio suprotno) - izuzetno obrazovan i izuzetno uspješan odvjetnik, uzdigao se do mjesta konzula - politika mu nije išla, ubijen kad je pokušao pobjeći u Grčku

- sačuvano oko 900 pisama, a najpoznatiji govori su „Za Seksta Rocija“, „Protiv Katiline“ i „Filipike I-XIV“ - svojim je uspio svojim govorima postići takvo jedinstvo jezičnog izraza i namjere da je postao mjerilom vrhunske tehnike cjelokupnog književnog stvaranja - teorija govorništva: „O govorniku“ i „Govornik“ - filozofija: „O državi“, „O najvećem dobru i najvećem zlu“, „Lelije ili o prijateljstvu“, „O dužnostima“ i „O akademskoj filozofiji“ - izgradio je latinsku filozofsku terminologiju - iako izlaže misli grčkih filozofa on je prvi veliki filozofski pisac koji ''misli na latinskom'' - Publije Vergilije Maron (70.-19. godine pr. Kr.)- najveći rimski pjesnik - „Bukolike“- niski stil, pastirski rod, još se nazivaju ekloge - opis pastiroskog života - ima ih deset, u 4 eklogi se najavljuje povratak Zlatnog doba i rođenje muškog djeteta koje će svijetu donijeti mir - „Georgike“- srednji stil, didaktički spjev - prvi spjev o ratarstvu, drugi o voćarstvu, treći o stočarstvu, a četvrti o pčelarstvu - „Eneida“- visoki stil, epski spjev - nasljeđuje Homera - u prvih šest pjesama slijedi Odiseju- lutanje mitskog Trojanca Eneje - određeno mu je da osnuje Rimsku državu - ljubav između Eneje i kraljice Kartage Didone, koju napušta ''gonjen sudbinom'' - u drugih šest pjevanja se oslanja na Ilijadu- Eneja se iskrcao na ušću Tibera - ženi se za kraljevu (Latin) kći Laviniju i osniva grad pod tim imenom - kasnije se seli u Alba Longu, gdje će se roditi Romul i Rem - nacionalni ep - vrhunski dotjerana u smislu književnog izraza i oblikovanja - jedno od najutjecajnijih književnih djela u povijesti

- Vergilije, prema legendi, nije bio zadovoljan vlastitim epom i htio ga je spaliti - Kvint Horacije Flak (65.-8. godine pr. Kr.)- drugi najveći pjesnik zlatnog vijeka - pisao je kraće stihovne vrste, skupljene u zbirkama „Epode“, „Satire“, „Pjesme“ i „Poslanice“, raznolike po tematici i pjesničkim oblicima - životna sreća u privatnim zadovoljstvima i unutarnjoj stabilnosti - aurea mediocritas- zlatna sredina - „Pjesme“- najveći domet rimske lirike - refleksivne, ljubavne, rodoljubne, anakreontske i prigodne pjesme - vrlo dotjerano pjesničko umijeće - „Poslanica Pizonima“- posvećena teoriji pjesničkog umijeća - kasnije nazvana „Pjesničko umijeće“ - izložena načela pjesničkog oblikovanja - prisutne mnoge kratke izreke- in medias res, delectare et prodesse (zabavljati i koristiti) - Pubije Ovidije Nazon (43. godine pr. Kr. – 18. godine nakon Kr.) - „Ljubavne pjesme“, „Heroide“, „Ljubavno umijeće“, „Metamorfoze“, „Kalendar“ - najčitaniji i najpopularniji rimski pisac - pisao je o običnoj ljubavi, o ženama i muškarcima, o svakidašnjici i mitologiji koju smatra pjesničkom građom - suptilna ironija - „Ljubavno umijeće“- parodija - podučava se muškarce i žene kako naći predmet svoje ljubavi i vrlo ozbiljno se opisuje kako treba voditi ljubav - „Metamorfoze“- niz mitskih priča koje opisuju neku pretvorbu - 8. godine je prognan u Tome na crnom more gdje je napisao zbirke elegija „Tužaljke“ i „Poslanice s Ponta“ u kojima se žali na sudbinu prognanika i moli uglednike da mu pomognu - Lucije Anej Seneka (oko 4. godine pr. Kr. – 65. godine nakon Kr.) - satiričar, filozof i dramatičar - najpoznatiji filozofski spisi- zbirka „Pisma Luciju“ - tragedije: „Bjesni Herakul“, „Trojanke“, „Medeja“, „Fedra“ i „Edip“obrade sižea iz

grčke mitologije i tragedije - obilno zastupljeni prizori umorstava, samoubojstava, magičnih obreda i reakcije likova - objavio oštru satiru „Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu“ kojoj je temeljna okosnica oštra, ismijavajuća kritika - Gaj Petronije Arbiter (umro 66. godine)- nenadmašan satiričar - autor velikog proznog djela „Satire“ od kojeg su sačuvani samo odlomci iz 14. i 15. knjige - neki teoretičari tvrde da je on došao najbliže novovjekovnom romanu - književni postupak travestije i porugljivog oponašanja različitih stilova i mnogih dijelova već ranije objavljenih književnih djela - Marko Valerije Marcijal (oko 40.-140.)- također uspjeli satiričar - temeljno djelo je velika zbirka epigrama koja u 15 knjiga sadrži 1555 epigrama - utemeljitelj epigrama kao priznate književne vrste - iako je epigram poznat u grčkoj književnosti, tek da je Marcijal razvio i razradio do stupnja prepoznatljive lirske književne vrste - u njegovoj zbirci pretežu podrugljivi epigrami s duhovitim kratkim zapisom o nekomu ili nečemu i sa završnom poantom na kraju - Apulej (oko 125.-180.) - napisao djelo „Metamorfoze“ ili „Zlatni Magarac“ - ima karakter romana, ali je nalik i uokvirenoj zbirci novela - važno djelo svjetske književnosti - ima elemente pustolovnog romana, ljubavi i erotike, s elementima bajke, čarobnjaštva i simbolike

4. Srednji vijek - naziv srednji vijek, iako nesavršen, uveden je zbog tradicije, povjesničari književnosti preuzeli su ga uvjetno, iz nužde

- druga temeljna epoha europske povijesti književnosti - povezivanje antičke i biblijske mitologije - kultura koja se s jedne strane oslanja na Bibliju i kršćanstvo, a s druge na Bibliju i kršćanstvo - trajanje epohe traje otprilike tisuću godina - početak najčešće propast Zapadnog Rimskog Carstva, odnosno 476., a kraj es različito datira- padom Carigrada 1453., otkrićem Amerike 1492. ili početkom reformacije 1517. (neki teoretičari smatraju da je trajao do Francuske revolucije 1789.) - zbog veličine prostora i dugotrajnosti vremena, može se opisati kao epoha procesa - proces ujednačavanja i, usporedno, razjednačavanja biblijske i grčke mitologije - svojevrsno ujednačavanje zbiva se preuzimanjem kršćanstva - nastaje književnost kojoj je kršćanska religija, pa time i biblijska tematika i simbolika, uvelike zajednička - teku procesi nastajanja nacionalnih književnosti, pa je srednji vijek epoha u kojoj su stvorena temeljna djela mnogih nacionalnih književnosti - unatoč tome, latinski ostaje dominirajući, svjetski jezik - Kina je u srednjem vijeku vjerojatno najveća, najbogatija i najbolje uređena država na svijetu - samo iz razdoblja dinastije Tang (618.-907.) sačuvano je oko 50.000 pjesama od 2.000 pjesnika - vrhunska svjetska poezija stvarana je i u Indiji i Japanu - u Europi, kršćanska je religija dovela do novih kvaliteta u shvaćanju čovjeka i svijeta, koje su obogatile antičko nasljeđe i osigurale institucije kakve će omogućiti očuvanje i nadogradnju antičke tragedije u sasvim novim smjerovima - kršćanstvo razvija i teologiju - samostani- mjesta gdje se redovnici povlače od svijeta i posvećuju službi Bogu, ali i mjesta

gdje se s vremenom sve više gaji i njeguje kultura, najprije kultura prepisivanja i čuvanja rukopisa, a onda i originalnog književnog i znanstvenog stvaranja - postaju i obrazovna središta iz kojih će proizaći škole i sveučilišta - sačuvan sustav obrazovanja ''septem artes liberales''- ''sedam slobodnih umijeća'' - trivium- gramatika, retorika i dijalektika - kvadrivium- aritmetika, geometrija, glazba i astronomija - ima i tradicija usmene književnosti, pa i umijeće jezičnog oblikovanja - srednji je vijek započeo gospodarskim i kulturnim nazadovanjem o obzirom na dostignuća antike, ali se u postupno obnavlja - Aurelije Augustin (354.-430.) - visoko obrazovan, filozof i pisac, također učitelj retorike - postao jedan od najutjecajnijih katoličkih teologa, filozofa i književnika - „Ispovijesti“, „Kršćansko učenje“, „O Božjoj državi“ - razradio je Kristovu tezu ''da Carstvo nebesko nije od ovoga svijeta'' - povijest jest propadanje zbog prvog grijeha, ali Krist donosi preokret, a završetak povijesti i vremena je posljednji sud, nakon kojeg nastupa vječnost - bitne se čovjekove odluke trebaju ravnati s Bogom- bitan je samo odnos prema prekogrobnom - zasnivanje ''introspekcije''- okreće se prema unutrašnjosti, vanjski svijet je nebitan - tako piše i „Ispovijesti“ - takvu književnost mogu razumjeti samo visoko obrazovani - stvara se nova književna vrsta- legenda - poznata legenda o svetom Aleksiju - pripovjedna tehnika koji će prožimati srednjovjekovnu književnost - odluka da se napusti svjetovni život, ''poziv s Neba'', život koji prezire udobnost, samokažnjavanje, odvažnost, odlučnost, te na kraju oduševljenje naroda jer će dobiti zaštitnika na Nebu - pripovijest o etičkim idealima

- srednjovjekovnu književnost prožima ideal sveca i ideal viteza, ratnika ''bez straha i mane'' - vitez- vjeran vladaru, odlikuju ga čistoća, pobožnost, odvažnost i samilost - ipak, u epu Beowulf (10. stoljeće) junaci još uvijek pripadaju više mitskom svijetu nego kršćanstvu - okosnica je povijst germanskih plemena - kasnije epske pjesme u desetercu s asonancama (''Chansons de geste'') uspostavljaju književnu konvenciju lika kršćanskog viteza - „Pjesma o Rolandu“- opisuje povratak Karla Velikog s pohoda na Španjolsku - ne mitska, već legendarna povijest - „Pjesma o Cidu“ (oko 1140.)- španjolska epska pjesma - opjevana povijesna osoba, Rodrigo Diaz de Vivar- nazvan Cid Campeador (''Gospodin borac'') - lik Cida idealiziran u smislu kršćanskog viteza i nositelja nacionalnih karakteristika - način izlaganja jasan i pregledan, opisi kratki, usredotočenost na radnju, kompozicijski podsjeća na pustolovne romane - „Pjesma o Nibelunzima“ („Saga o Nibelunzima)- nastala oko 1200. - odsjek stare germanske mitologije- opsjednutost sudbinskom neumitnošću smrti i katastrofe, naglašena strastvenost i prikriveni duboki osjećaji likova - Nibelunzi- patuljci koji čuvaju podzemno blago - ideali kršćanskog viteza prisutni u nekim vrlinama glavnim junaka, ali fabulu nose strasti četvero glavnih likova, koje su isprepletene rodbinskim vezama - slične karakteristike imaju i ruski ep „Slovo o Igorevom pohodu“ (12. st) i finski ep „Kalevala“ - Chrétien de Troyes (oko 1135. – oko 1195.)- zasnovao žanr viteškog

romana na temelju priča o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola - „Eric i Enida“, „Yvain, vitez s lavom“, „Lancelot, vitez s kolima“ i „Peceval“ - legende o kralju Arthuru ispreplele se su s legendama o traganju za Svetim gralom - ostatci stare, keltske mitologije miješaju se sa kršćanskom mistikom - središte zbivanja jest Arthurov dvorac Camelot u kojem se nalazi Okrugli stol - najglasovitiji vitezi- Lancelot, Perceval, Gawain, Yvain i Tristan - važnu ulogu igra čarobnjak Merlin - mač Excalibur i Sveti Gral ujedinjuju svojstva magijskih predmeta sa kršćanskom simbolikom - vitezove krase vjernost, hrabrost, junaštvo i plemenita samislost, kao i nevinost - „Roman o Tristanu i Izoldi“ - drama grešne ljubavi između Tristana i Izolde, žene kralja Marka - ''problem ljubavi'' - lirika kasnog srednjeg vijeka- bave se temama problema ljubavi, ali i temama smrti, religioznog nadahnuća i samog pjesništva - novi oblici jezične i stihovne organizacije - razvija se književna tehnika- pozornost se posvećuje jedinstvu slike, zvuka i značenja - iako se ljubavna lirika razvijala i prije, tek su se krajem 11. stoljeća pojavili profesionalni pjevači i autori pjesama nazvani trubaduri - takav tip lirike njeguju i neki feudalci, kao na primjer Guaillaume de Poitiers (1071.1127.) – koji se smatra utemeljiteljem trubadurske lirike – pa zatim Bernart de Ventadorn (umro oko 1215.), Marburn, Jaufré Rudel i Bertran se Born (svi iz 12. st.) - Walter von Vogelweide (1170.-oko 1230.)- najglasovitiji njemački srednjovjekovni liričar - razvija se novi odnos prema ženi- ''kult dame'' - muškarac se zaljubljuje, gospoja mu (ne)uzvraća, njegov se život mijenja zbog

ljubavi - kurtuozna ljubav - trubadurska lirika se povezivala s arapskom književnošću, kultom Bogorodice i bogumilskom herezom i sklonostima prema mistici - danas se drži da u trubadurskoj lirici valja vidjeti jedino određenu književnu konvenciju - pjesme se još uvijek pjevaju ili recitiraju, ali i sve se više pišu da bi se čitale - pošto su žene imale više vremena, one su bile čitateljice pjesama i pisale su se za njih - „Carmina Burana“ (1230.)- zbornik lirike - 250 pjesama na latinskom i 55 na njemačkom ili kombinaciji njemačkog i latinskog - lirika koju su pisali lutajući klerici nazvani ''vaganti'' ili ''goliardi'' - miješaju se elementi vjerske, narodne i antičke radicije - Archipoeta- vagant, napisao je „Ispovijest“ - „Nakanio sam umrijeti u krčmi“- geslo jednog načina poezije, ali kasnije i bohemskog života - vaganti- preteče suvremenih intelektualaca - obrazovani, ali pišu za sebe i sebi slične, podrugujući se svemu i svačemu - pisci i čitatelji se ujedinjuju u zajednicu i dobro se razumiju - vagantska i trubadurska lirika može se povezati sa srednjovjekovnom junačkom poezijum i s viteškim romanima - „Roman o ruži“ (13. st.)- autori Guillaume de Lorris (oko 1235.)- 4.000 stihova- i Jean de Meung- 18.000 stihova - neka vrsta snoviđenja, likovi Smrt, Sram, Krepost i Milost, Uljudnost, Ljepota, Iskrenost, Mladost, Radost, Pretvaranje i Zao jezik - sklonost srednjovjkovne književnosti prema alegoriji bila je uvjetovana učenjem o ''dva carstva''- svjetovnom i duhovnom - taj način razmišljanja prožeo je i Danteovu „Božanstvenu komediju“

- Dante Alighieri (1265.-1321.)- velikan svjetske književnosti - njegova „Komedija“ prava je književna enciklopedija srednjovjekovlja - ima značajke i humanizma i renesanse - kraj jedne duge tradicije, ali i početak nove - rodio se u Firenzi, nakon političkih borbi istjeran iz grada - zaljubio se kao devetogodišnji dječak u Beatrice Portinari koju je ponovno sreo nakon devet godina i obuzeo ga je ljubavni zanos do te mjere da se gotovo razbolio - kad je ona umrla, odlučio ju je proslaviti ''kao što nijedna žena nikada nije proslavljena'' - odmah nakon Beatricine smrti napisao „Novi život“- svojevrsna lirska autobiografija - uzor škole ''slatkog novog stila'' (dolce stil nuovo) - ljubav dostupna samo odabranima prema plemenitoj osjećajnosti - knjiga filozofskih rasprava „Gozba“, rasprava „O umijeću govora na narodnom jeziku'' i politička rasprava „Monarhija“ - „Komedija“- životno djelo - komedija je u njegovo vrijeme svako djelo koje nije pisano uzvišenim stilom i ima sretan završetak - pridjev božanstvena dodao je Boccaccio - sastoji se od 3 dijela- „Pakao“, „Čistilište“ i „Raj“ - svaki dio ima 33 pjevanja, a ana početku je dodano i uvodno pjevanje, tako da je cjelokupni boj pjevanja 100 (simbolizira cjelovitost i savršenstvo), a brojevi 3, 9 i 33 impliciraju Sveto Trojstvo - strofe su tercine sastavljene od tri jedanaesterca (aba, bcb) i na kraju pjevanja s jednim stihom, koji se rimuje sa srednjim iz prethodne strofe - uvodni dio- opis duševne krize, simboliziran šumom u kojoj je Dante zalutao na pola životna puta (u Solaru piše da je to s 33 godine, iako je 35) - Beatrice mu šalje Vergilija da ga vodi kroz pakao i čistilište, Beatrice ga vodi

kroz Raj, a sv. Bernard pred lice Boga - „Pakao“- najglasovitiji dio epa - devet krugova pakla- najdublje su izdajnici - na najdubljoj točki Lucifer muči Judu, te Bruta i Kasija - „Napustite svu nadu, vi koji ulazite“ - muke su opisane s jezgrovitim smislom za detalje - „Čistilište“ – patnje onih koji se ipak mogu nadati - planina kojom se penjemo sve više - „Raj“- sastoji se od devet neba (duše pravednika, duše djelatnih, duše ljubavnika, duše učenih, duše boraca, duše pravednika, duše mislilaca, duše pobjednika i anđeoski zborovi) - na vrhuncu je Empirej, na kojem se nalazi Bog - odlikuje ga apstraktna simbolika - svijet Komedije je u vječnosti, ljudski životi su završeni, svatko je postao ono što zaista jest - Dante je opisao konačnu sudbinu svijeta i čovjeka u projekciji vječne tvorevine pakla, čistilišta i raja, vidio je svijet kao artefakt, kao nešto planski i smisleno napravljeno, odnosno stvoreno pa se zato i može shvatiti. obrazložiti i opisati u cjelini - duboki pesimizam srednjovjekovne književnosti isprepleten je i s optimizmom mogućnosti ljudskog uma da shvati Božje namjere - srednjovjekovna drama se seli u sakralni prostor crkve - nastaje nova književna vrsta- crkvena drama (prikazanja) - izvodi se u crkvama prilikom svečanosti, a najčešća tema je Isusova drama, smrt i uskrsnuće - nova kvaliteta u kazališnoj i dramskoj umjetnosti - dominirala srednjim vijekom - bizantska književnost- nastavlja se grčka književnost helenizma - dugo ponavljanje manje-više istih uzoraka - utjecaj na rusku, bugarsku i srpsku književnost - nakon raspada Carigrada, njezini pisci i filozofi bježe u Rim, gdje pomažu nastanku renesanse

- arapska književnost - najglasovitiji pjesnik Mutanabi (915.-965.) - razvio beduinsku poeziju do savršenstva - pisao ''kaside''- 25-100 dugih stihova, s cezurom i rimom -" Tisuću i jedna noć“ (između 9. i 11. stoljeća) - izniman doprinos svjetskoj književnosti - Šehezerada pričanjem priča odgađa smaknuće - perzijska književnost - Firdusi (932.-1020.)- napisao golemi nacionalni ep „Knjiga kraljeva“ - Omar Hajjam (oko 1100.)- liričar, proslavio ga je pjesnički oblik ''rubajia'' (četverostih, abba, i naglašena poanta na kraju) - Kina- razvijena poezija, obavezni predmet - Li Bai (701.-762.) i Du Fu (712.-770.)- svjetski poznati pjesnici - osobni prijatelji - Li Bai- život posvetio poeziji, puno je pio - pisao iznimno mnogo, njegova djela (pjesme, poeme) obuhvaćaju 30 tomova - najveće savršenstvo kratke pjesme od po četiri stiha po sedam riječi - jednostavne, sažete, slikovite, dubina osjećaja i vrhunska stilizacija - Du Fu- nije uživao naklonost dvora - tematika okrenuta društvenim problemima - motivi sjete, prolaznosti života i neumitnosti smrti - vrhunska stilizacija, majstorstvo u oblikovanju i jednostavnost - japanska poezija - zbirka od 4500 pjesama- „Man'yo-shu“ (8. stoljeće) - „Zbirka deset tisuća listova“ ili „Zbirka deset tisuća generacija“ - pjesnički oblici ''tanka'' ili ''waka'' (5 stihova, 5,7,5,7,7) i ''haiku'' (5,7,5) - najbolji pjesnik razdoblja, a možda i svih vremena Kakinomoto no Hitomari (660.710.) - Ono no Komachi (834.-885.)- jedna od ''šest pjesničkih genija'' i najljepša žena Japana svih vremena pisala je tanka poeziju

5. Renesansa - nije dobro izabrano ime za epohu- izaziva primisli ne samo o obnovi nego i o novom početku koji traje sve do danas - nešto u smislu ponovnog rađanja i preoblikovanja nastupa znatno ranije, u humaniznu (13. i 14. st.) - zasniva se na uvjerenju da se ponovnim otkrićem antike može postići obnova cjelokupne kulture - začeci svih promjena u književnosti mogu se zapaziti u srednjem vijeku - trubadurska i vagantska lirika uvode novi tip osjećajnosti i konvencije njegova izražavanja, pripovjedni žanrovi postaju zabavniji, ironija zamjenjuje svečan ton, a svjetovna književnost zamjenjuje crkvenu - naziv renesansa je posljedica oduševljenja novom epohom koje su osjećali povjesničari 19. stoljeća - oni smatraju da počinje svjetlost prosvjete, istine i razuma - u renesansu su pokušali uključiti sve velikane, čak i Dantea, pa su uveli pojam predrenesanse - renesansa se, po njima, zajedno sa predrenesansom protegnula od 13. do 17. stoljeća - u dvadesetom stoljeću, pak, teoretičari pomiču granice početna renesanse do polovice 15. stoljeća, a smatraju da Shakespeare i Cervantes pripadaju baroku - danas se njezino trajanje uglavnom određuje od otprilike sredine 15. do kraja 16. stoljeća - iako ona nije početna niti prijelomna književna epoha, može se razabrati nov sustav književnih vrsta, s novim odnosima u njihovom hijerarhijskom poretku - u renesansi se Europa počinje razvijati u smjeru koji je doveo do njezine svjetske prevlasti

- tome je doprinijelo otkriće Amerike, Kopernikov sustav, određeni tehnički izumi i mnoga dostignuća pojedinačnih, svjetovnih znanosti - novi poticaji za razvitak znanosti, nova shvaćanja uloge, svrhe i značenja književnosti i umjetnosti, kao i određeni skepticizam, sklonost prema panteizmu, obuzetost svjetovnim životom i shvaćanje pojedinca kao nositelja najvećih vrijednosti - kritizira se postojeća Crkva i svećenstvo više nego sama religija - teškoće s određenjem renesanse kao književne epohe velike su i zbog nejednakog kulturnog i gospodarskog razvitka u tadašnjoj Europi - religiozni pokret reformacije podijelio je Europu na katolički jug i protestantski sjever - Francesco Petrarca (1304.-1374.) - kronološki gledano pripada srednjem vijeku, jedan je od prvih velikih humanista i pisao je pretežito na latinskom jeziku, ali on je postao legendarnom ličnošću europske poezije kakvu je jedino renesansa prepoznala kao uzor - zbirka „Kanconijer“- posvećena Lauri de Noves - 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala - iako postoje sličnosti između Petrakine i Danteove ljubavi, Laurin opis je idealizirani opis stvarne osobe, ona nema (poput Beatrice) ozračje svetosti - težište pozornosti je prebačeno u unutrašnjost pjesnika - način kako pjesnik doživljava svoju ljubav, kako ga ona potiče i djeluje na njegov život - renesansni individualizam, prema kojem osoba postupno postaje vrhunska vrijednost, vidjela je u Petrarci velikog preteču - na tradiciji slatkog novog stila i trubadurske lirike je stvorio uzorak pjesništva koji teži formalnom savršenstvu, virtuoznoj jezičnoj obradi i u kojoj se ustaljeni pjesnički oblici pomno oblikuju prema načelima jedinstva zvuka, metaforike i konkretnih, lako razumljivih opisa

- majstor pjesničkog zanata - utemeljitelj posebne pjesničke škole, petrarkizma - uskoro se javljaju dvije varijante - kariteanski petrarkizam (nastoji više slijediti trubadursku liriku) i brmbitički petrarkizam (zagovarao strogo nasljedovanje Petrarce, oponašanje) - u hrvatskoj književnosti mnogi pjesnici se pridružuju petrarkizmu - Džore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić i dr. - Giovanni Boccaccio (1313.-1375)- svjetski se proslavio zbirkom novela „Dekameron“ - potpuno napustio nasljeđe srednjeg vijeka, postao začetnikom novih tokova u svjetskoj književnosti - utemeljitelj nove književne vrste, novele - „Dekameron“- uspostavio uzorak kratke prozne vrste - naglašena svjetovnost i izrugivanje pokvarenom dijelu svećenstva, moglo bi se reći da ima i blage pornografije, ali sve je to ublaženo moralizmom kojeg u uvodu izravno pripovijeda - dekameron znači ''knjiga deset dana'' - tri mladića i sedam djevojaka pričaju deset dana po deset priča svaki - priče siu tematski i stilski dosta raznolike- poučne, sentimentalne, obrade već ranije poznatih priča, no većina je ironična, podrugljiva i sklona raskalašenoj erotici - sve je uokvireno temeljnom pričom o kugi u Firenzi - temeljna struktura: na početku naveden kratki nacrt fabule, napominju se kratki uvodi za svaki dan, počinje ekspozicijom u kojoj su naznačeni glavni likovi i odnosi, nastavlja se zapletom i završava raspletom, koji najčešće u sebi nosi poantu -siže je sažet i odnosi se na jedan lik i jedan događaj - stil bogat ukrasima, ritmički organiziran i prilagođen pojedinim likovima i situacijama - pozadina Boccacciova umijeća, koja se može razaznati u njegovim novelama, leži u njegovoj okrenutosti prema svjetovnosti - ne zanimaju ga konačne konzekvencije i onostranost

- cijenjeni predmet književne obrade postaje pojedinac koji slobodno odlučuje o vlastitoj sudbini i čiji svakodnevni doživljaji mogu biti podjednako zabavni i poučni - stvorio je uzorak u kojem se obraća široj publici (pretežito ženskoj) - Boccaccio je imao mnoge nastavljače i oponašatelje - Geoffrey Chaucer (1340.-1400.) - jedan od utemeljitelja engleske književnosti - „Kanterberijske priče“- djelo uokvireno hodočasnicima koji se sastaju u krčmi i krate vrijeme tako da svatko ispriča po jednu priču - svaki hodočasnik ima različiti stalež i zanimanje (svećanik, vitez, mlinar, odvjetnik, trgovac…) - priče su tematski raznolike, neke su u prozi, neke u stihovima, neke su nedovršene i razlikuju se u književnoj vrijednosti - prevladava dobroćudni humor, ironija i humanistički odnos prema ljudskim slabostima i manama - renesansa na svoj način obnavlja i ep, sa drugačijim značajkama od srednjovjekovnog epa →Ludovico Ariosto (1474.-1533.) - djelo „Bijesni Orlando“ - veliki ep u 6 pjevanja - viteštvo zapravo pripada prošlošću, a tko ga želi književno osvijestiti mora pribjeći mašti, ironiji i ispreplitanju sna i jave, ideala i zbilje - njegovi su vitezovi i stvarni ljudi i idealizirani tipovi viteških vrlina, a kreću se u čarobnom, začaranom svijetu - nadljudski pothvati, ali ljudske želje - okosnica je ljubav viteza Orlanda prema istočnjačkoj princezi Angeliki zbog koje je poludio i lutao po svijetu doživljavajuću brojne pustolovine - novina je u tome što je Angelika odabrala običnog vojnika Medora i to što se Orlando u ludilu nije ponašao viteški (poubijao je nedužne seljake)

- siže epa je složen i zapleten - stihovi su izvanredno dotjerani- stance (osam jedanaesteraca) sa rimom ab ab ab cc, zvučni i slikoviti stihovi - Luis Vaz de Camões (1524?-1580) - napisao je brojne pjesme, tri drame i ep od gotovo 9.000 stihova („Luzitanci“) - „Luzitanci“- nosi naziv po rimskoj pokrajini Luzitaniji, a opisuje putovanje Vasca da Gamme (otkriće puta u Indiju) - u radnju se često upliću bogovi (Venera na strani moreplovaca, Bakho ih ometa) - najbolji su stihovi posvećeni ljubavi - u epizodama se isprepliću mitološki okviri s izvornim iskustvom vojnika, moreplovaca stradalnika, rodoljuba i ljubavnika - nacionalna portugalska epopeja - Nicolló Machiavelli (1469.-1527.) - mnoga znanstvena djela: „Razgovori o ratnoj vještini“, „Firentinske povijesti“ i dr. - u povijest svjetske književnosti je ušao djelima „Vladar“ (spis o političkom umijeću) i „Mandragola“ (komedija) - „Vladar“- makijavelizam- politika kojom su za stvaranje države dopuštena sva sredstva - iznimnom iskrenošću i dosljednim obrazlaganjem govori o praksi koju su mnogi političari provodili (a i danas je provode) - vrsno književno i filozofsko djelo- stroga logika izvođenja, jasnoća izlaganja i dosljednost - „Mandragola“- prva uspjela komedija modernog europskog kazališta - naziv dobila po biljci kojoj predaja pripisuje čarobna svojstva, a svodi se na prijevaru lakomislena muža - sjajno ocrtani likovi muža, društvenog parazita i pokvarenog ispovjednika - uspjelo oblikovana slika amoralnog društva, niskih pobuda i

superiorne ironije koja se može postići tek u komediji - François Rabelais- „Gargantua i Pantagruel“ - veliki roman u pet knjiga, najpoznatije prve dvije- „Život Gargantuin“ i „Herojska djela i priče velikog Pantagruela“, a za petu se ne drži da je autentična - okreće svijet srednjovjekovlja naglavačke - tip romana koji neće prevladati u daljnjem razvitku - nema jasne i čvrste kompozicije- sve se svodi na parodiju, ismijavanje, šale i dosjetke, izvrtanje svih pravila klasičnog pripovijedanja i načina na koji se vode znanstvene rasprave - Gargantua i njegov sin Pantagruel su divovi - svaka je knjiga zasebno djelo, povezano jedino istim likovima - fabula ne igra veliku ulogu, uglavnom se opisuje njihovo podrijetlo, nema pravog zapleta i raspleta - temelji se na književnim postupcima, od kojih su najvažniji preuveličavanje, izokretanje, izobličavanje i ponavljanje s varijacijama - stalna stilska figura je hiperbola (za dojenje potrebno 17.913 krava, za gozbu 367.044 vola itd.) - u trećoj knjizi Pantagruel postaje filozof- „Ženiti se , ili se ne ženiti?“ - u izokretanju veliki dio igra parodija- sve se vrti oko hranjenja, pijenja, spolnih odnosa, izlučivanja i onoga što pripada samo tiju, a ne duši (parodira se visoki stil) - bitna značajka groteske- povezivanje visokog i niskog, smiješnog i gorko ozbiljnog, božanskog i životinjskog - oni su divovi koji se odaju isključivo tjelesnim užicima, ali su i dobroćudni, često plemeniti i razumni, i svoje nadljudske sposobnosti koriste u korist ljudima - ponavljanje s varijacijama. ponavljaju se motivi, sižejne konstrukcije i opisi, a često se unedogled ponavljaju jela, knjige, imena itd. - brojne aluzije na ljude događaje i knjige Rabelaisova vremena otežavaju čitanje

- prisutno mnogo simbolike, iako se ne može svesti na nikakvu filozofiju (Rabelaisa zanima samo komika) - uzor jednog tipa književnog oblikovanja- skupio iskustvo učene komedije i komične književnosti, kao i ulične književnosti - stoljećima je nadahnjivalo komičnu i alternativnu književnost - Michael Eyequem de Montaigne (1533.-1592.)- zasnovao esej kao književnu vrstu, djelo „Eseji“ - kratka prozna vrsta koja ne pripovjeda, izlaže, niti propovjeda- on obrazlaže i potkrepljuje primjerima - s jedne strane njegovi eseji pripadaju filozofiji a s druge umjetničkoj prozi - razmišlja na temelju osobnog iskustva i suprotstavlja se dogmatizmnu, prijetvornom moralizmu i nehumanim postupcima - raspravlja jasno, slikovito i uvjerljivo - Plejada- tip lirike koji utemeljuju Pierre se Ronsard (1524.-1585.) i Joachim Du Bellay (1522.-1560.) - otvoreno se suprotstavlja tradiciji lirike srednjeg vijeka, tražeći uzore u antici i talijanskoj književnosti - predlažu da se srednjovjekovni pjesnički oblici zamijene antičkima (ekloge, satire, ode i elegije) ili petrarkističkim (sonet) - obnavljaju aleksandrinac koji postaje najpoznatiji francuski stih - manifest „Obrana i slavljenje francuskog jezika“ - poziva se na preporod francuske poezije - P. de Ronsard je bio priznati vođa škole - pisao je filozofske, političke, prigodne i pastoralne stihove, a napisao je i nacionalni ep „Fransijada“ (nedovršen i danas ne mnogo cijenjen) - najbolja djela ljubavne pjesme „Ljubavi“ i „Soneti Heleni“ - neki kritičari drže da je J. du Bellay bolji pjesnik - zbirka „Žaljenja“ odlikuje se širokim rasponom tema i raspoloženja, čini vrstu lirskog dnevnika - objavio i glasovite zbirke „Rimske starine“, „Olive“ i „Seoske

igre“ - renesansa je ipak najveći domet postigla u romanu i drami s dva pisca: Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) i William Shakespeare (1564.-1616.) - često se spominju kao ''najveći romanopisac i najveći dramatičar u povijesti'' - M. de Cervantes- ratnik, ruku je izgubio u ratu, zarobljen je od strane gusara, pet godina proveo kao rob u Alžiru, kad se vraio bavio se porezničkim poslom i završio je u zatvoru - pisao je lirske pjesme, objevio je osam drama (najbolje „Alžirski događaj“, „Pedro de Urdemalas“ i „Opsada Numancije“), pastoralni roman „Galatea“, pustolovni ljubavni roman „Zgode Persilasa i Sigismunde“ i satiričko- didaktičku poemu „Put na Parnas“ - najvažnija djela su „Uzorne novele“ i „Bistri vitez Don Quijote od Manche“ u dvije knjige - „Uzorne novele“- može se mjeriti sa Dekameronom - novele su duže od Boccacciovih, neke imaju i zamršen zaplet - najbolje su „Licenijat Staklenko“ i „Razgovor pasa“- važna novina u oblikovanju novele - nemaju karakterističnu strukturu, nego se svode na produženu i problematiziranu ekspoziciju, a zaplet i rasplet su samo naznačeni - u prvoj se opisuje luđak koji je umislio da je od stakla, pa se iscrpno navode njegova zapažanja i refleksije, izražavaju se neke istine - u drugoj je glavni pripovjedač pas Berganza koji svoje doživljaje priča drugom psu -„Don Quijote“- uzorak romana koji se razvijao do danas - ujedinjuje tradicije pikarskog, sentimentalnog i viteškog romana - roman počinje kad don Quijote umisli da je vitez i krene u pustolovine, a završava njegovom smrću - ima dva dijela

1. osiromašeni plemić Alonso Quijano je čitao viteške romane u toj mjeri da su mu ponudili mozak - kreće se sam proslaviti junačkim i plemenitim postupcima - uzima opremu i staro kljuse Rocinante - nakon prvih pustolovina ga prebiju, zatim se vraća u selo i postavlja Sacha Panzu za perjanika koji pristaje potaknut pohlepom - dalje se nižu pustolovine 2. dolaze kod vojvode i vojvotkinje koji pristaju na igru i daju Don Quijoteu namjesništvo nad otokom (zapravo selo) i opisuju se smiješni pokušaji njegova vladanja - nakon brojnih epizoda (koje uključuju i one s gospom Dulcinejom) Don Quijote bijaše pobijeđen od dječaka koji se preobukao u viteza i isti mu naređuje da se vrati kući - Don Quijote ga posluša, uskoro se razboli i umre, na veliku žalost Sancha Panze - odnos među likovima- Don Quijote je predstavnik viteštva, a Sancho Panza puka, književna učenost nasuprot, seljačkog mudrovanja, ludost protiv zdravog razum - sukob ideala i zbilje - Cervantesovo je djelo zacrtalo gotovo sve vrste romana - roman će od njega postati suparnik filozofiji po obuhvatu cjeline svijeta i ocjeni vrijednosti života, ali zadržati će mnogoznačnost i otvorenost prema konačnim zaključcima, opirući se jednoznačnosti ili nedvosmislenoj istini - William Shakespeare- vjerojatno najveći svjetski dramatičar - rodio se u Stratfordu na rijeci Avonu, polazio je tamo školu koja bi danas odgovarala klasičnoj gimnaziji, rano se oženio i imao troje djece - imao je udjela u vlasništvu uglednog kazališta Globe - osim drama napisao je i poeme „Venera i Adonis“ i „Otmica Lukrecije“, te „Sonete“ - njegovi soneti su toliko cijenjeni da se jedan sonetni oblik (tri katrena i dvostih)

naziva Shakespeareov (elizabetinski) sonet - njegovih je pouzdano 37 drama- dijele se na tragedije, komedije i historije - tragedije: „Hamlet“, „Otelo“, „Magbet“, „Julije Cezar“, „Romeo i Julija“, „Antonije i Kleopatra“, „Koriolan“, „Kralj Lir“ i „Timon Atenjanin“ - romantične drame: „Oluja“ i Zimska priča“ - komedije: „San Ivanjske noći“, „Vesele žene windsorske“, „Mletački trgovac“, „Komedija zabluda“, „Mnogo vike ni za što“, „Kako vam drago“ i „Na tri kralja ili kako hoćete“ - tragedije- razlikuju se od grčkih, povezuje ih jedino izbor jakih karaktera likova - građa se oslanja na legendarnu povijest ili svakidašnjicu i privlači nejednako obrazovane slojeve pučanstva - „Hamlet“- jedno od najglasovitijih i najrazličitije tumačenih djela u povijesti - književne povjesničare i kritičare najviše zanima Hamletov karakter i razlozi njegova oklijevanja - psihoanaliza kaže da se radi o prikrivenom Edipovom kompleksu - formalisti kažu da je umijeće drame u odlaganju konačnog razrješenja - moguće je i da se radi o sukobu pesimizma i optimizma - s jedne strane duboka sumnja u transcendenciju, a s druge u bit vlastite osobe - rasprave ni danas nisu dovršene - u svim Shakespearovim dramama nazire se mnogoznačnost - također, igra dobra i zla nikada nije sasvim jednoznačnaživot kao da ima mnoge i raznolike dimenzije, a Shakespeare je svjestan da su mjerila relativna - komedije: strukturno su dosta raznolike - poseban smisao za humor, čak i u ozbiljnim djelima - „San Ivanjske noći“- problematika odnosa među spolovima - postavlja pitanja o značenju patrijarhata, opravdanost uloga na aktivne muškarce i pasivne žene i odnosima moći i autoriteta i kako utječu na ljubav bez da daje

konačno rješenje - uspio je u elizabetinsku dramu unijeti i ponešto commedie erudite (učene komedije) i commedie dell'arte - njegova dramatika uspijeva postići nešto što će mnogo kasnije uspjeti filmu.: redanje prizora bez obzira na vremenska i prostorna ograničenja, mogućnost da se poigra tvorevinama mašte, koncentracija na osobe i načelo integracije koje proizlazi iz likova

- Galileo Galilei (1564.-1642.)- osnivač moderne znanosti - vrstan pisac- dijalozi „Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta“ i „Dijalozi o novim znanostima“ - jasna i pregledna proza, jednostavna, ali retorički uvjerljiva, nadahnuta i obilježena žarom postignute nove spoznaje - prvi se odupro stavu Aristotela, ne kritizirajući ga sa stajališta Platona, nego sa stajališta iskustva i matematičkog utvrđivanja zakonitosti prirode - književnost se u renesansi počinje smatrati stvaralačkom djelatnošću, osvaja svojevrsnu autonomiju i počinje razvijati ideal originalnosti - počinje postupno nastajanje svjetske književnosti, u onom smislu u kojem je Goethe govorio (jedinstvo u različitosti) - Marko Marulić (1450.-1524.)- otac hrvatske književnosti - svjetski pisac- njegova djela objavljivana u brojnim izdanjima u nekoliko europskih zemalja - pisao na hrvatskom, latinskom i talijanskom - latinski jezik: „Pouke za dobar život prema primjerima svetaca“ i „Pedeset parabola“ imale europski uspjeh, a naknadno otkriven ep „Davidijada“ usporediv je s vrhunskim europskim epovima - hrvatski jezik: poema „Suzana“ - „Judita“- ep - biblijska priča o lijepoj i pobožnoj udovici Juditi koja spašava

svoj grad (Betuliju) tako što zavede vojskovođu Holoferna, odsječe mu glavu i uzrokuje rasap vojske - naglašeno rodoljublje - slijedi tradiciju vergilijanskog epa , ali ima i renesansnog karaktera - vlada pjesničkim umijećem- stih dvostruko rimovani dvanaesterac - jedinstven ritam, slagasnje zvučnosti i značenja, slikovitost i dojam kakav ostavlja velika književnost - Marin Držić (1508?-1567.)- najveći hrvatski komediograf svih vremena - tri u cjelovitosti sačuvana djela - „Skup“- obrađuje motiv škrtosti na Plautovom predlošku, jedna od najboljih svjetskih komedija na tu temu - „Novela od Stanca“- tradicija srednjovjekovne farse - „Dundo Maroje“- ljudi nahvao i ljudi nazbilj - vještina u vođenju zapleta i vrsni dijalozi

6. Barok - naziv se izvodi iz španjolske riječi baruecco, odnosno portugalske barocco, koje znače nepravilan, neobrađen dragulj - Heinrich Wöfflin- teoretičar likovnih umjetnosti - zbog njega je barok shvaćen kao velika književna epoha - ustvrdio je da umjetnici različitih razdoblja vide svijet na različite načine, pa ga drugačije i opisuju, prikazuju i oblikuju - on nije govorio o epohama, već o stilovima, no njegove analize su s vremenom uvjerile i povjesničare književnosti - stilske razlike se primjenjuju na razlike među epohama - teškoća određenja i periodizacije baroka je to što, iako postoje velike razlike između baroka i renesanse, barok ne nastupa u svim književnostima istovremeno, niti ima doista iste stilske osobnosti u različitim književnostima

- u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću dolazi do promjena u dominirajućem svjetonazoru - renesansnu svjetovnost zamjenjuje duhovnost, racionalnost sklonost za iracionalnim, a težnju za jasnoćom iskaza zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom, pa i mističnom - sve te promjene ujedinjuje pretjerano naglašavanje stila i izraza, koje zanemaruje tematiku i ''temeljnu problematiku ljudskog života'' - u Italiji i Španjolskoj su takve pojave nazvane prema piscima (marinizam, gongorizam), u Engleskoj prema pripovijesti (euphism), a u Francuskoj prema nadimku Molierove komedije (precioznost) - danas se drži da se sve mogu ujediniti pod pojmom ''manirizam'' - odnos manirizma i baroka- otvoreno pitanje - prije se smatralo da je manirizam razdoblje između renesanse i baroka - kasnije se proučavao kao izvanvremenski pojam stila, suprotstavljen klasicizmu kao stilu - manirizam- nejasnoća, sklonost prema neobičnom i naglašavanju isključivo stilskih vrijednosti izraza - manirizam bi trebalo shvatiti kao tip stila koji prevladava u epohi baroka - okvirno se može zaključiti da epoha baroka traje između 1570. i 1670., jer tad prevladava sklonost prema religioznosti, misticizmu i u nekom obliku onome što odgovara onostranosti u tematici - sklonost prema bujnosti izraza, naglašenom ukrašavanju- izraz postaje sam sebi svrhom - smisao za neobično, bizarno, paradoksalno, izvrnuto i izobličeno, kao i sklonost prema određenom srednjovjekovnom alegorizmu - barok je počeo kao pogrdan naziv, shvaćen je kao kvarenje ''veličanstvene '' književnosti renesanse - danas se renesansa i barok shvaćaju kao jednako vrijedne epohe,

koje je nepotrebno uspoređivati - Torquato Tasso (1544.-1595.)- smatra se pretečom, a od nekih i utemeljiteljem baroka - „Oslobođeni Jeruzalem“- vrhunsko ostvarenje svjetske epike - iako postoji puno sličnosti između Ariostovog i Tassovog epa, postoje razlike u općem tomu - Tasso je, za razliku od ironičnog Ariosta, uvijek gotovo tragično ozbiljan - mitologija se pokušava povezati s kršćanstvom, pa osvajanje Jeruzalema i oslobođenje Kristova groba dobiva transcendentno značenje pouke nametnute kršćanskom svijetu - život i pustolovine vitezova prati neumitnost tragične sudbine toliko da čak ni oslobođenje Kristova groba na kraju ne daje dojam sretnog završetka - Tasso svijet viteštva više ne vidi, smatra da se povijest ne može uskrisiti, ona je nešto poput učiteljice života - pokušava nanovo potvrditi ideale koji su vodili kršćanski svijet u križarskim ratovima, ali njegovi su vitezovi ipak samo ljudski, a njihova poslanja stalno izmiču u pozadinu - pokušaj da se klasični ep uskladi s novom kršćanskom mitologijom - složena kompozicija manje zapletena od one u Bijesnom Orlandu - slijedi pravilnost oblikovne organizacije, pa je i zaplet jednostavniji - najviše vremena posvećeno opisu oružja, bitki, dvoboja i opreme vojske, zbivanjima u protivničkom taboru i onima u Paklu - postoje naznake lirizma- majstorski opisani prizori ideala pastirskog života, česti postupci končeta (usporedbe između nespojivih stvari) - uzor baroknog epa - kritičari odbacili njegov ep zbog dogmatizma i nerazumijevanja, no on im je

pokušao udovoljiti novim epom, „Osvojeni Jeruzalem“ koji bi odgovarao načelima protureformacije - napisao je i oko 2000 lirskih pjesama, pretežito ljubavnih („Stihovi“), mladenački spjev („Rinaldo“), posmrtno objavljen spjev („Stvoreni svijet“), tragediju („Kralj Torismondo“), mnoge dijaloge i djelo „Razmatranja o junačkom spjevu“ - u tim razmatranjima nastoji odrediti poetiku epa, govoreći kako mora biti jedinstven, vjerodostojan, čudesan i dojmljiv, kao i nadahnut etičkim ili religioznim motivom - Tasso je preteča romantičkih razmišljanja o geniju, jedan od prvih teoretičara od kojih počinje shvaćanje književnosti kao stvaralaštva „Aminta“- pastirska drama, lirska pastorala - Dinko Zlatarić tiska hrvatsku verziju 1580, prije nego što je objevljen original - Giovanni Batista Marino (1569.-1625.)- najizrazitiji predstavnik cjelokupnog stila manirizma - po njemu se naziva pravac ''marinizam'' - pisao je mnogo, najpoznatije su zbirke lirskih pjesama „Lira“, „Galerije“ i „Gajde“ - životno djelo mitološki ep „Adonis“ od 45.000 stihova (najduži talijanski, jedan od najdužih europskih) - mit o Adonisu i Veneri (Afrodita u grčkoj mitologiji) - opjevao dio epa u kojem se Venera zaljubila u Adonisa, kako je s njim živjela u idiličnoj šumi, kako je on volio lov i nije slušao Venerina upozorenja o opasnosti lova i kako ga je vepar ubio - mnoštvo opisa, epizoda, književnih reminiscencija - izraz postaje svrhom sam sebi i prevladava sadržajem - tema Marinu nije važna, zanimaju ga stilski efekti- „Cilj je pjesnikov začuditi“ - namjerno izazivanje čuđenja izborom neobičnih i bizarnih motiva na same sebi dostatne zvučne efekte, na končeto i gomilanje neobičnih i neočekivanih metafora - Luis de Góngora y Argote (1561.-1627.)- najvažniji i najugledniji predstavnik kulteranizma koji je po njemu prozvan gongorizam

- poeme „Polifem i Galateja“ i „Samoće“ najpoznatije - on smatra da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razmjeti i shvatiti upravo i jedino kao pjesništvo, a za to je potrebno znanje i poznavanje tradicije i osobitosti pjesničkog jezika, kao i osjetljivost za poetski način izražavanja - „U ljubavi nije važno što se kaže nego što se osjeća, a u poeziji nije važno što se osjeća nego što se kaže“ - tema u poeziji nema nikakvo značenje i ne treba težiti razumljivosti - temeljno značenje poeme je u bizarnim metaforama, zvučnim stihovima, aluzijama na mitologiju i ranije pjesništvo, neobičnom poretku riječi i neprozirnosti izraza - uvode se i latinske riječi i konstrukcije, nove mogućnosti u poretku riječi, pjesma je udaljena od običnog jezika - pjesništvo postaje tajanstveno - odvajanje poezije od proze ima u Gongori velikog preteču - tek ga je modernizam prepoznao kao ''pjesnika za pjesnike'' - svjetsku slavu stječu u Španjolskoj tri dramatičara: Lope Felix de Vega Carpio (1562.-1635.), Tirso de Molina (1584?-1648.) i Pedro Calderón de la Barca (1600.-1681.) - njihov uspjeh vezan uz veliki procvat kazališta u Španjolskoj - svi su išli u kazalište, predstave u glumci jako popularni - crkvena drama u obliku nazvanom auto sacramental, svjetovna zvana commedia - najvažnija podvrsta commedie je drama ''plašta i mača'' koju su svi voljeli gledati - predstave: na otvorenom prostoru, kojeg ograđuju zgrade, te na balkonima za gledatelje - na jednom dijelu tog prostora je bila pozornica, gledatelji podijeljeni prema staležima, sa strane i sprijeda se sjedi, a straga stoji - publika je živo sudjelovala u predstavi - prizori su morali biti dojmljivi, radnja brza i puna preokreta, dijalozi i monolozi upadljivo oblikovani, vrlina nagrađena, a zlo kažnjeno

Lope de Vega- poznavao ukus publike, a bio je i vrstan stvaralac - Cervantes ga naziva ''čudovištem prirode'' zbog kojeg je i sam prestao pisati drame - napisao je, prema vlastitim riječima, 1800 drama, a povjesničari drže da ih je bilo najmanje 1500, uz što je napisao i tridesetak opsežnih knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovjedaka i romana - nije uspio ništa dotjerati do vrhunskog ostvarenja, ali bio je dobar pjesnik i dobar prozni pisac - zbirke pjesama „Ljudske rime“ i „Rime ljudske i božanske“, spjevovi „Angelikina ljepota“ i „Osvojeni Jeruzalem“, pastoralni roman „Arkadija“ i dijalogizirani roman „Dorotea“ - najbolje drame: „Peribáńez, Vitez iz Olmenda“, „Fuente Ovejuna, Najbolji je sudac kralj“, „Seviljska zvijezda“ i „Lijek u nesreći“ - najbolje komedije: „Vrtlarov pas“, „Budalasa vlastelinka“, „Dosjetljiva djevojka“ i „Vitez čudesa“ - tematiku je crpio iz najrazličitijih izvora, opći ton njegovih drama se mijenja - bio je miljenik publike i poznavao je zanat dramatičara - virtuozna rječitost ga povezuje s barokom- neki njegovi stihovi u dramama i sami imaju umjetničku vrijednost - Tirso de Molina- poznat samo zbog jedne drame- „Seviljski varalica“ - napisao oko 300 drama neujednačene vrijednosti - uglavnom se spominju jedino komedije „Sramežljivac na dvoru“ i „Pobožna Marta“ i drame „Opasna žena“ i „Osuđen zbog nevjerstva“ - „Seviljski varalica i kameni gost“- priča o nenadmašnom zavodniku Don Juanu - počiva na legendi o besramnom zavodniku kojeg ubiju fratri i prošire glasinu da ga je odnio đavo - na temelju lika Don Juana danas je napisano najmanje sedamdeset drama, ako ne i više - tema sudbine Don Juana se toliko proširila da je njegov lik postao ''književnim tipom'' koji zaokupio mnoge pisce zbog

mnogih načina interpretacija→''donžuanizam'' - književni tip koji nema uzor ni u antičkoj ni u biblijskoj mitologiji, a dobio je obuhvat, značenje i važnost koji ga čine građom uvijek novih književnih djela i teorijskih tumačenja - lik nadilazi svako etičko određenje- Tirso de Molina ga drži negativcem, no kasnije se tumači kao simpatičan - on je žrtva vlastite odluke od koje ne odustaje ni pod koju cijenu - izabire zadovoljstvo trenutka, zaboravlja vječnost - Calderón de la Barca - želi prevladati prolaznost života u spoznaji konačnih istina, premda one nisu odveć ohrabrujuće - njegova djela prožima pesimizam, ali ona su vrlo stilizirana, dotjerana u obradi i okrenuta prema unutrašnjem životu - pisao je za obrazovaniju publiku - oko 120 drama i komedija i 80 crkvenih ukazanja - publika je španjolskog kazališta uživala u ponavljanju s varijacijama, ali Calderón je barem neka djela dotjerivao - monolozi u njegovim djelima su često vrhunska pjesnička ostvarenja, a dijaloge prožima unutarnja napetost između suprotstavljenih iskaza - dvorski je pisac- nastoji da pouke njegovih drama odgovaraju vladajućem svjetonazoru i da potvrđuju obnovu religioznosti, no njegova najbolja djela se ne tumače u tom pravcu - najglasovitija i najpoznatija drama „Život je san“ - romantičari su u njemu vidjeli sklonost prema nemoći da se odvoji iluzija od zbilje i da se uspostavi jednako pravo na istinu sna kao i jave - drugi su naglašavali proturječja u drami s obzirom na Sigismundovo uzorno vladanje na kraju- ako je sve san, a čovjek ne može vladati snovima, na čemu se zasniva njegova odgovornost?

- djelo je zato postavilo taj problem bez namjere da ga riješi, nego da ga učini predmetom za brojna tumačenja - „Zalamejski sudac“- sasvim drugačijeg ugođaja - prema nekima njegova najbolja drama - realistički zaplet, drama je uspjelo komponirana, likovi su individualizirani, postavljaju se pitanja o časti, savjesti, kompetenciji i pravednosti - od ostalih djela spominju se još „Ljubav poslije smrti“, „Liječnik svoje časti“, „Postojani princ“ i „Luis Peres el Gallego“ - John Milton (1608.-1674.)- engleski pjesnik - smatra se posljednjim velikim epičarom renesanse, ali se može smatrati i pjesnikom baroka - napisao je mnogo lirskih pjesama, poetsku igru „Comus“ i nedovršenu „Arcades“, tragediju „Samson borac“ i ep „Nanovo stečeni raj“ - svjetsku slavu stječe epom „Izgubljeni raj“ - tema biblijska priča o Adamu i Evi - ipak, ne može se baš jednoznačno tumačiti - neki u liku Satane vide neodoljivo privlačnog pobunjenika, a sociolozi vide i tragove pobune protiv kralja - ne tumači iskonski grijeh kao katastrofu- upozorava da je zbog njega povijest počela - u epohi baroka nastavlja se decentralizacija europskih književnosti - u hrvatskoj književnosti barok je vrlo važna i bogata epoha - Ivan Gundulić (1589.-1638.)- može se mjeriti s velikanima tog doba - napisao desetak pastirskih drama, sačuvane „Arijadna“ i „Porzepina ugrabljena“ - poema „Suze sina razmetnoga“- vrsnoćom stilizacije i raskošno bogatstvo ukrasa - pastirska igra „Dubravka“- vješto komponirana - čini svojevrsnu himnu slobodi, pravdi i ljubavi, povezanu s nepremašenim simboličnim slavljenjem Dubrovnika - životno djelo ep „Osman“ koji se može uspoređivati s epom

„Oslobođeni Jeruzalem“ - pripovijeda o poljsko-turskom sukobu 1621., o pobuni janjičara protiv mladog sultana Osmana i njegovoj pogiblji 1622. - raskošna upotreba brojnih figura, mnogi složeni jezični postupci i majstorsko povezivanje alegorije i konkretnih zbivanja, moralnih pouka i uživanja u pripovijedanju - žanr povijesnog epa i u Gundulića smjenjuje žanr mitološkog, što pokazuje da će se književnost više oslanjati prema povijesnom - povijest će sve više postajati onom pozadinom na kojoj se traži i nalazi uporište književnog oblikovanja i razumijevanja

7. Klasicizam i prosvjetiteljstvo - povjesničari književnosti se ne slažu u nazivu, pojmu i vremenu trajanja književnosti koja nastupa iza baroka i traje do romantizma - svi se uglavnom slažu u tome da se krajem sedamnaestog i najvećim dijelom osamnaestog stoljeća znatno promijenio vladajući ukus čitatelja i da književnici postupno prihvaćaju poetiku koja se oslanja na zdrav razum, koji je , po Descartesu, ''svojstven svim ljudima, jer se nitko ne tuži da ga ima premalo'' - racionalizam je tada uobičajeni naziv za vladajući način mišljenja - što će vrijediti od kraja sedamnaestog stoljeća kao vrhunska književna vrijednost uvelike će se oslanjati na tradiciju antike, nastojeći je obnoviti da ona zamijeni barokno pretjerivanje u izrazu → zbog toga povjesničari određuju razdoblje kao klasicizam, prema želji da se uzori nađu prije svega u antici, ili pak neoklasicizam, jer se želi izbjeći naziv kojim se često označavaju grčka i rimska književnost - vlada mišljenje da se svi bitni problemi filozofije, umjetnosti, pa i logike mogu riješiti pravilnom uporabom zdravog razuma - književnosti je postavljen nov zahtjev- ona mora više poučavati nego zabavljati

- takvim shvaćanjem zasnovani pokret naziva se prosvjetiteljstvo i obilježio je epohu od baroka do romantizma jednako koliko i težnja za nasljeđivanjem antike u izrazu - težnje pokreta najbolje pokazuje pothvat izdavanje djela „Enciklopedija“ - Denis Diderot, Paul d'Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d'Alembert i mnogi drugi - želi se obuhvatiti i kritički obraditi cjelokupno ljudsko znanje - enciklopedisti su bili velikim dijelom tvorci i pokretači takvog duha koji je doveo do Francuske revolucije 1789. - 2 pitanja: 1. Mogu li se klasicizam i prosvjetiteljstvo odijeliti kao dva zasebna razdoblja ili ih valja spojiti u jednu epohu? 2. Valja li dati prednost književnoj tehnici (klasicizam) ili vladajućem svjetonazoru (prosvjetiteljstvo) - pošto na njih nema pravih odgovora, povjesničari često odustaju od uobičajenih naziva epoha i odlučuju se za naziv ''18. stoljeće'' - ipak, takvo odustajanje nije osobito prikladno za povijest književnosti, pa je bolje uzeti naziv ''klasicizam i prosvjetiteljstvo'' - traje od otprilike 1670. do zadnjih desetljeća 18. stoljeća - pozornost se posvećuje književnoj tehnici u smislu određivanja pravila - pojedinim vrstama propisuje se tematika, stil, kompozicija i figure - hijerarhija književnih žanrova- tragedija je vrhunski vrijedna književna vrsta - mora biti pisana u stihu, stil je uzvišen, karakteri plemeniti, radnja u 5 činova i mora se poštovati jedinstvo radnje, mjesta i prostora - svrha je da se pouči gledatelja, a moralne vrijednosti su naglašeneosuđuje se zlo i porok, hvali se vrlina, a dužnost je važnija od strasti i osjećaja

- Pierre Corneille (1606.-1684.)- ''otac'' francuske klasicističke tragedije - tragedije: „Medea“, „Cid“, „Horacije“, „Cinna“, „Pompejeva smrt“, „Rodogune“, „Heraklije“ i „Nikomed“ - „Cid“ je prema općem mišljenju najuspjelija - temelji se na epu „Pjesma o Cidu“ i nekim španjolskim dramatizacijama izvedenim iz pojedinih epizoda - likovi nisu određeni ni prostorom ni vremenom- reprezentanti pojedinih ljudskih osobina - tragedija koja nije zapravo tragedija, njezin završetak nije tužan (no nije ni sretan) - unutarnje dileme nisu razriješene- čitatelju je prepušteno da odluči što bi se moglo dogoditi - to je smetalo tadašnjim kritičarima- književna vrsta nije se mogla jasno odrediti sretnim ili nesretnim završetkom, pa je bilo teško reći kojim je načelima sve u djelu dostatno usklađeno - odlikuje ga vrsnoća stihova- aleksandrinac s parnim rimama - drama daje naglasak na činjenicu kako bitna dilema sukoba između ljubavi i dužnosti nikada ne može biti završena - Jean Racine (1639.-1699.) - u njegovim djelima javlja se sukob dvaju protuslovnih svjetonazora: učenja jansenizma, prema kojem je svijet isprazan , a čovjek po prirodi zao i nemoćan da se popravi bez milosti Boga s jedne strane i poštovanja prema moći ljubavi, koju se ne može etički negativno odrediti, pa prema tome proizlaze i posljedice za svjetonazor koje se ne može zapostaviti s druge strane - tragedije: „Andromaha“, „Britanik“, „Berenika“, „Mitridat“, „Ifigenija“ i „Fedra“ - „Fedra“- tragedija zavaravanja i pokušaja da se bitna pitanja ljudskog života riješe kompromisom - rađena prema građi Euripidove drame - Racine temeljnu pozornost pridaje karakteru Fedre i njezinim

uzaludnim pokušajima da prevlada svoju strastvenu ljubav prema Hipolitu - za razliku od Cida, ovo je završena tragedija - odstupa od poetike klasicizma jer je njegova tragedija uvelike višeznačna i moguća su razna tumačenja likova o kojima kritičari i povjesničari još i danas raspravljaju - komedija nema visok status u klasicističkoj poetici - ipak, tri komediografa stvaraju djela koja obilježavaju epohu - prvi je Molière (1622.-1673.)- pravo ime Jean- Baptiste Pouquein - komedije: „Smiješne princeze“, „Škola za žene“, „Tartuffe“, „Don Juna“, „Miznatrop“, „Georges Dandin“, „Građanin plemić“, „Škrtac“, „Scapinove spletke“ i „Umišljeni bolesnik - često izricano mišljenje da je najpopularniji komediograf svih vremena - kazališni čovjek- izvrsno poznavao književnu tehniku - slijedio je tradiciju plautovske komedije, commedie del'arte i onu velikana španjolskog baroka, ali prožeo je svoja djela i duhom vlastite epohe, oslanjajući se na zdrav razum - pokušao se svidjeti publici, ali također i odgojiti i poučiti publiku - njegove komedije uvijek imaju u središtu zanimanja pretjerivanje likova u nekoj sklonosti, koja zatim prerasta u strast i obuzima ih toliko ga gube razum - izvrstan je u karakterizaciji- uspijevao je zapaziti, ocrtati i izrazi ljudske mane i slabosti jako uvjerljivo - opsjednutost njegovih likova nekad dolaze do stupnja u kojem gotovo prelazi u tragiku - poznavanje zakonitosti dramatike i izuzetna vještina u vođenju dijaloga vodila je Molièra u smjeru u kojem će kasnije krenuti gotovo cjelokupno dramsko stvaralaštvo - ostvario je i ono što danas nazivamo multimedijskim spektaklom„Umišljeni bolesnik“ je drama popraćena glazbom i baletom. a vješto povezuje gotovo sve elemente tradicionalne komedije, commedie dell'arte, satire, farse i pastorale

- po mnogim mišljenjima Molière je najpopularniji francuski pisac u svjetskoj književnosti - Carlo Goldoni (1707.-1793.) - komedije: „Krčmarica Mirandolina“, „Grubijani“, „Kavana“, „Poljana“i „Ćozotske svađe“ - napisao je i komade s tematikom Dalmacije i Dubrovnika: „Dalmatinka“, „Mamac srdaca“ i „Varalica“ - uspio reformirati talijansko kazalište, oslobodivši ga već manirističkog utjecaja commedie dell'are i prilagodivši ga ukusu nove, malograđanske publike - vješto vodi radnju, u komedijama se smjenjuju dijalozi i skupni prizori, ima smisao za uporabu lokalnih govora, doskočica i pučkih šala - sa prosvjetiteljstvom ga veže određeni optimizam i visok stupanj razumijevanja prema građanima i pučanima - Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (1732.-1799.)- nije ostavio toliki opus kao njegovi prethodnici - napisao trilogiju „Seviljski brijač“, „Figarov pir“ i „Poročna majka“ - složeni zaplet, s nenadanim obratima i brzim ritmom radnje, s nenametljivim prosvjetiteljskim porukama u smislu kritike plemstva, sudstva, vjerske hipokrizije te otvorenog ili prikrivenog morala - razigrana veselost i zanimljive karakterizacije likova - Voltaire (1694.-1778.)- pravo ime François-Marie Arouet - najutjecajnija osoba cijele epohe - filozof, povjesničar, publicist, dramatičar, romanopisac i pjesnik''čovjek univerzalnog znanja'' - nenadmašan kritičar i pamfleist - ostavio golem opus - filozofska djela: „Filozofski rječnik“, „Filozofska pisma ili Engleska pisma“ i „Rasprava o toleranciji“ - ep: nacionalna epopeja „Henrijada“

- drame: najcjenjenija „Zaire i Mérope“ - satire: „Siromašni đavo i „Le mondain“ - romani i pripovjetke: „Candide“, „Zadig“, „Micromégas“ i „Naivko“ - još i mnoga znanstvena djela, brojne polemike i publicistika i oko 10.000 pisama - bio je ''borac perom''- napadao je kritikom sve što mu se činilo nerazumnim - branio je načelo slobode pojedinca, dostojanstvo ljudske osobe i pravo na slobodu izražavanje - nije zastupao nikakav ''opći stav'' i bio je protiv bilo kakvog dogmatizma - ironija mu je bila najmilije oruđe i oružje - danas se najviše cijene njegovi romani i pripovijetke, koje on nije cijenio i nazivao ih je ''trivijalnom književnošću'' - „Candide ili optimizam“- vrhunsko dostignuće svjetske književnosti - optimizam je određen kao pojava ''kad netko strastveno tvrdi da je sve dobro, iako mu ide zlo'' - Voltaire se ruga optimizmu kao svjetonazoru i zato se „Candide“ određuje kao filozofski roman - ironično pripovijedanje - nakon svih nesreća, Candide izjavljuje da je najbolje ''obrađivati vlastiti vrt'' - u brz ritam izmjene događaja upletene su vješto i kratke, najčešće izuzetno kratke i duhovite rasprave o tada prevladavajućim temama (književnim vrijednostima, dogmatizmu, etičkim pitanjima, gluposti, politici i dr.) - u žanru koji u njegovo doba nije bio cijenjen Voltaire je izrazio sve dileme svog vremena i mnoge od onih kojima se do danas bave i književnost i filozofija - uspjeh romana govori o dolasku sve većih promjena u žanrovskom sustavu - u Engleskoj roman potpuno osvaja najprije širu, a zatim i obrazovanu publiku - to je dijelom i zbog popularnosti sentimentalnih romana

- Samuel Richardson (1689.-1761.) - „Pamela ili Nagrađena krepost“- uzor sentimentalnog romana - roman u pismima u kojima kreposna djevojka odolijeva napadima zavodnika, da bi je na kraju isti oženio za nagradu - slična je radnja i u romanu „Clarissa Marlow“ - romani za koji smo mi našli naziv ljubići - roman u engleskoj književnosti postiže uspjeh i na razini ostvarenja visoko vrijedne umjetničke vrijednosti - Daniel Defoe (1660?-1731.) - novinar, publicist, trgovac i političar''svjetski putnik'' - najpoznatiji romani „Život i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka“ i „Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders“ - značajna i povijesna kronika „Dnevnik kuge godine“ - „Robinson Crusoe“- stekao veliku popularnost - oblikovao novi žanr, ''robinzonijada'' - stil romana jednostavan, veliki dijelovi nalik izvještajima, a upleteni su i opisi Robinsonovih kriza s naglašenim moralnim porukama - primjer je prosvjetiteljskih nazora, ali sadrži i simboličnu stranu - novina u oblikovanju romana jer u pustolovnu fabulu uvodi temu ''običnog čovjeka'' koji mora proći sve faze koje je čovječanstvo prošlo u borbi s prirodom - osamljenost i pobjeda nad prirodom, vanjskom i unutrašnjom - Johnatan Swift (1667.-1745.) - najvažnije djelo „Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova“ - napisao je i poznate satirične alegorije „Priča o buretu“ i „Bitka knjiga“ - „Guliverova putovanja“- oštra i sveopća satira, fabula složenija od „Robinson Crusoea“ - sve je isprepleteno u niz pustolovina - vješto se koristi sredstvima ironije i satire (kao i Rabelais)preuveličava,

poigrava se ustaljenim značenjima, mijenja perspektive pripovjedača i ponavlja sa varijacijama misao da je većina ljudskih postupaka s drugog motrišta smiješna - komični roman, isprepleten elementima pustolovnog romana i fantastične proze - Henry Fielding (1707.-1754.)- piše vrhunske komične romane - više slijedi tradiciju pikarskog romana - dijela imaju čvrstu, jedinstvenu fabulu, strogom integracijom svega ispripovijedanog zacrtavaju pravac u kojem će se kasnije oblikovati djela romantizma - „Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja Abrahama Adamsa“, „Povijest nahočeta Toma Jonesa“ i „Život g. Jonathana Wilda, Velikoga“ - svi romani imaju u naslovu život, odnosno povijest, što znači da prate jednog glavnog junaka - njegova komika slijedi načelo iluzije zbilje - sve je prepuno dosjetki, šala i komičnih obrata u sudbinama svih pojedinaca - posebno se istakao lik Toma Jonesa- nagao i nesmotren mladić, često neuglađena ponašanja, strastven i nepredvidljiv, no u biti dobar i velikodušan - Laurence Sterne (1713.-1768.) - „Život i mišljenja Tristrama Shandyja“ - svjesno i namjerno krši sve ustaljene konvencije u dotadašnjem pisanju romana - glavni lik u romanu u obliku monologa opisuje svoju obitelj i okolinu, i to prije nego što se uopće rodi (polovica romana) - nastavlja pripovijedanje s brojnim digresijama, česte su stanke, pojavljuju se i prazne stranice, umjesto riječi navedene su zvjezdice, ispremiješan je raspored poglavlja, namjerno se krše pravopisna pravila - roman se uvelike bavi sam sobom i pokazuje kako nema u književnosti prirodnog načina da se opiše zbilja, nego se radi

isključivo o tome kakvu ćemo konvenciju prihvatiti - napisao je i slavan putopis „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick“ - sve je podređeno zapažanjima, refleksijama i osjećajima pisca - Sterne je u romanu preteča modernizma, a u putopisu romantizma - u epohi klasicizma i prosvjetiteljstva roman polako zamjenjuje ep i tragediju u smislu vrhunskih književnih ostvarenja - Denis Diderot (1713.-1784.)- glavni urednik Enciklopedije - svoje romane i pripovijetke smatra djelima visokog književnog statusa - filozofske rasprave: „Filozofske misli“ i „Pismo o slijepima“ - romani: „Rameauov nećak“ i „Jakov fatalist“ - duža pripovijetka „Redovnica - drame: „Nezakoniti sin“ i „Glava obitelji“ - Diderot je primjer svestranosti prosvjetiteljstva- bavio se filozofijom, prirodnim znanostima, politikom, publicistikom i književnom, likovnom i kazališnom kritikom - bio je bolji teoretičar nego stvaralac - „Paradoks o glumcu“, „Razgovori“ i „O dramskoj poeziji“ - u djelu „Saloni“ započinje modernu likovnu kritiku - u književnim djelima pokazuje se kao vrstan stilist, sklon iznenađujućim obratima u izlaganju, paradoksima i vješto vođenim dijalozima - romani su mu uvelike posvećeni pitanjima morala i društvene nepravde - njegove drame nisu osobito uspjele - Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.)- najvažniji njemački književnik tog razdoblja - vrstan teoretičar umjetnosti i drame, kao i dramatičar - „Laokoon“- rasprava o razlikama pjesništva i likovnih umjetnosti - „Hamburška dramaturgija- zbirka kazališnih kritika - dramska ga djela čine najboljim dramatičarem epohe - „Miss Sara Sampson“, „Minna von Barnhelm“, „Emilia Galotti“ i „Mudri Nathan“ - napušta klasicističku tradiciju- kaže da se treba ugledati na

Shakespearea - „Miss Sara Sampson“- građanska tragedija - „Emillia Galotti“- naglašen protest protiv nasilja i samovolje vladara - „Minna von Barnhelm“- komedija - kritičari ju drže njegovim najuspjelijim djelom - Lessing je pisao i basne - basna doživljava procvat i obnovu - one je poučna, a može biti i izuzetno kritična - Jean de la Fontaine (1621.-1695.)- u Francuskoj oblikovao basnu, djelovao rije Lessinga - slavu stječe stihovanim „Pričama“ i zbirkom „Basne“ - “Basne“- obrađuju poznatu građu, pisane su u metrički raznolikim, a ponekad i slobodnim stihovima - komponirane poput malih komedija sa kratkom ekspozicijom, zapletom i raspletom u kojem je pouka sadržana već u samom izlaganju - njegove su basne uzorom koji će slijediti prosvjetitelji, ali koje će se kao žanr održati do današnjih dana - basna je postala književnom vrstom u kojoj kao da se zrcale sve bitne značajke klasicizma i prosvjetiteljstva - sažima iskustvo cijelog stoljeća uvjerenog u moć zdravog razuma, a ujedno čuva i tradiciju antike te uvodi takvu književnu obradu kakva joj omogućuje ostvariti dojmove na više razine - tijekom klasicizma i renesanse započinje mnogo toga što će se tek u idućim epizodama razviti, a u nekim se djelima već nazire epohalni preokret cjelokupne književnosti koji će donijeti romantizam - klasicistička književna tehnika i nazori prosvjetiteljstva proširili su se u 18. stoljeću praktički cijelom Europom, pa su tako utjecali i na hrvatsku književnost - nema svjetski poznatih pisaca, ali Ruđer bošković (1711.-1787.) je danas priznati velikan svjetske kulture - bio je filozof, fizičar, matematičar i astronom

- postavio je teoriju o ''točkastoj'' strukturi materije, koja je uvelike nalik suvremenoj teoriji moderne kvantne fizike - filozofi ga drže jednim od univerzalnih mislilaca epohe