Povijest Hrvatske u razvijenom i kasnom srednjem vijeku (skripta za ispit)

HRVATSKA POVIJEST RAZVIJENOG SREDNJEGA VIJEKA Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se okupila oko Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon smrti Stjepana II. uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je opredijelio se za Bizant i cara Aleksija Komnena nadajući se od njega pomoći. U takvim prilikama odlučila je kraljica Jelena zajedno s pristašama pozvati u pomoć ugarskoga kralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuo prema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je prešao nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naišao ni na kakav otpor (a i tamo tek poneko pleme). Unatoč lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer su sa sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen. Ladislav se vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja postavio svoga nećaka Almoša. Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove poslao svoga opunomoćenika Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se više nije vraćao u Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi je što više vezao uz Ugarsku. Novi ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je prijestolnica bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer je ratovao protiv križara koji su prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoći predao je dalmatinski temat na upravu i zaštitu mletačkom duždu. U međuvremenu se Koloman zaručio s južnoitalskom normanskom princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petra započeo je 1097, a u bitci kod Gvozda Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće Biograda značila su da je Koloman susjed Venecije te dužd Vitale započinje pregovore radi međusobne sigurnosti posjeda. Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad su ga potuklu Rusi i Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj. Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao proteći bez sukoba s Bizantom i Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan Konmen oženio ugarskom princezom Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg Boemund zamislio ponovnu navalu na Drač i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su sklopili savez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica. Na proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar, građani polažu prisegu te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je Šibenik, Trogir i druge gradove. Poslije predaje gradova i otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra te građanstvo , biskup i kralj polože prisegu vjernosti. Nakon toga Koloman je za posebnog dalmatinskohrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada imao šest godina1. Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su plaćanja danka (kralj je sebi uzimao samo trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna autonomija, gradovima je zajamčeno da nijedan građanin neće morati primiti gosta na silu… Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatraži pomoć u Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove Almoš se ponovno digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108. opkolio je Požun (Bratislavu), ali se morao vratiti. Pred smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). Nakon Kolomanove smrti Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepog sina Belu Almoš je ostavio u samostanu nedaleko Pečuha. Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena koji su ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavši ga na 1 1

zasebnu krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnog sabora u hrvatskim državnim poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih zemljišnih baština i kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu davati po deset oboružanih konjanika po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Nakon toga okrunjen je u Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske i Ugarske. Pacta conventa je spis koji govori o tim događajima i starija je historiografija zastupala njegovu apsolutnu vjerodostojnost. Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnom političkom i upravnom položaju hrvatskih zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina, izgubila državnu samostalnost, ali valja istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka stoljećima društvenog sazrijevanja. Granice hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice su tekle otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem između štajersko-kranjskog pograničnog gorja, otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis. Društvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi) stanovništva u dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na slobodne i neslobodne. Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemićkim i crkvenim posjedima. Slobodni su se dijelili na seljake, građane (gradski plemići i obični građani) i plemiće (niže i više plemstvo – ban, župan i dvorski dostojanstvenici). Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis, Biaći, Knin, Biograd i Solin. Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su stajali na čelu županija koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st. županije su bile: gatska, lička, krbavska, lučka, sidraška, ninska, bribirska, kninska, podmorska ili kliška, cetinska, imotska, livanjska, plivanjska, psetska, (pri)morska, rastočka. Za županije u Bosni i u Panonskoj Hrvatskoj nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo. Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređeni gradovi koje su Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je prior kojeg su birali gradski plemići (patriciji). A zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (iz porodice Madijevaca). Prior je predsjedatelj gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika, a redovito se sastajala i gradska skupština na koju bi dolazili gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U gradovima se sudilo po rimskom zakonu. POVIJEST HRVATSKE (1102. – 1526.) Uklapajući kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnos naspram europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu koja bi se bitnije razlikovala od općenita razvoja u europskom društvu toga doba. Bio je to razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državne granice i narodnosna područja srednjovjekovne Europe. U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastaviti prekinutu djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor priključiti europskim društvenim zbivanjima. Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2, Koloman je svoj uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira, a dalmatinske gradove je još uže vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog kraljevstva u opseg zemalja krune sv. Stjepana, Slavonija se pridružila onoj društvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i 2 2

Tomislava bijaše dijelom. Ona je sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga kraljevstva, njegovom trećom povijesnom pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i Zagrebačka biskupija. Ona je svoju jurisdikciju širila južno od Same prema brdskom razmeđu Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale prema sjeveru. Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice što ih je dao Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te da ničim neće krnjiti staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanje da vojnim snagama što ih je smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne gradove čvrstom nadzoru. Trogirskim privilegijem3 se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», ali uvođenje ugarskih posada u gradski recinkt bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak, ugarski zaštitni sustav na Jadranu raspada se već Kolomanovom smrću 1116. Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije održavati utjecaj Arpadovića na Jadranu. Premda su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova se državna organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo je duboko u panonskoj ravnici. Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske države napuštena je jadranska usmjerenost Trpimirovića. Arpadovići su bili mirni u Panoniji, u političkim zbivanjima uglavnom su bili lokalna dinastija. Nakon Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići do kraja svojega postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveli odlučniju, promišljeniju politiku na istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojem imperijalnom poletu XIII. stoljeća, Venecija na istočnom Jadranu postavila već u XII. st. Već potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta na istočnom Jadranu. 1115. dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskog kaštela) i Biograd. Iduće godine osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; a Republika uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim dijelom Dalmacije. Ugarski knez Sergije je pokušao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast ugarskohrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali Stjepan II. i Bela II, ali bezuspješno. Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na prijestolju povukla je za sobom ozbiljne promjene na međunarodnom planu jer su svi Stjepanovi susjedi pokušavali proširiti svoje posjede na uštrb njegova kraljevstva. U Hrvatskoj se morao braniti od Bizanta i Venecije (dužd Ordefalo Faledro). Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjera Almoša i druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir je sklopljen s dogovorom da Sava i Dunav budu granicom dviju država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se vratio teško bolestan. Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu, pozvao ga je na dvor, proglasio ga prijestolonasljednikom i oženio Srpkinjom Jelenom. Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi Jeleni. Protiv njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanović. On je najprije pošao u Bizant caru Ivanu koji ga oženi svojom rođakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uge u Ugarsku. Bio je poražen. Bela je ratom protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao je i Bosnu. Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj, Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu dolazi Emanuel Komnen s željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su nekad bile u sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnena u ratu su 3 3

sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani Bizanta te Srbija, Hrvatska, Dalmacija, Panonija i južnoitalska Normanija na suprotnoj. Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali protiv toga je stao Emenuel Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi Gejzin brat Stjepan. Ugri su to odbili u na prijestolje postavili Ladislava koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro. Ipak je priznat Stjepan IV, koji je s vlasti protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljem proglašen Stjepan III, Gejzin sin. Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zaruči svojom kćerkom i proglasi prijestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se obvezao caru predati i Hrvatsku južno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbog toda je 1164. došlo do novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati Emanuelu. Nakon što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prijestolonasljednika; čak su i njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u ugarsku gdje ga nasljeđuje kao Bela III. Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu, stočni se Jadran našao između dvostrukog, bizantskog i mletačkog pritiska. Stjepan III. (1163. – 1172.)pokušao se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poražen. 1180. umro je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o Zapadu. Zadar je te godine prihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi južno od Zadra, do Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer je bizantska vlast u Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora zauzeo hrvatske gradove, Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak i Zadar (1180.). Bela je svog starijeg sina Emerika dao još za svoga života okruniti za ugarskog te hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se održao ban Kulin kao ugarski vazal, a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio ugarskom dvoru kao saveznik (to nije ostao dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i Bugarskom). 1. Krčki knezovi - prvi poznati član ove porodice, knez Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački vazal - opravljali su otokom Krkom kao mletačkom knežijom - Bartola II. je Bela III. obdario čitavom zemljom što je pripadala županiji modruškoj 2. Knezovi Bribirski - prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta - naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata živjelo pleme nazivano Šubići 3. Knezovi Cetinski - u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo značajnu ulogu ima cetinski knez Domald koji je potekao od plemena Snačić (Svačić) - njegovi bliski rođaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obično nazivani Nelipčići 4. Omiški knezovi Kačići - na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno su potekli iz područja između Krke i Zadra - od 1167. do 1180. se kao knez ističe Nikola s kojim je grad Kotor klopio ugovor kako bi građani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao

4

kamenovati splitskog nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svađi radi nekih posjeda pod Mosorom - u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra, Kačići su kralju Beli III. bili velika pomoć jer su ometali mletačko brodovlje 5. Knezovi gorički i vodički Babonići; kasnije nazvani Blagajski - pleme je nastalo na obali Kupe, između Karlovca i Siska (grad Steničnjak) - u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj Emerik je Stjepanu Goričkom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen Blagaj Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi brat Andrija zahtijevajući Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši brata, Andrija postade hrvatskim hercegom. U kasnijim ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojih privrženika je je stavljen u gradu Knegincu pod stražu. Boležljivi Emerik je još za života dao okruniti sina Ladislava zasebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204. U vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat. Emerik je umro 1204. pomirivši se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega osam mjeseci, nakon čega je umro. Venecija je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom je zavladao panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrti križarski rat 1202. godine. Umjesto plaćanja brodske zakupnine mletačkom brodovlju za prijevoz prema Istoku, križari su se obvezali da će za nju osvojiti Zadar. Grad je osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo) nastanili su se u gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu su proveli čitavu zimu i tek su u proljeće iduće godine napustili osvojeni grad. Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski velikaš i sidraški knez Domald te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao zadarskim knezom, ali je 1205. grad ponovno morao prihvatiti mletačku vlast. Ugarski kraljevi nisu pokušali zavladati Zadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i Bela IV. su ga se čak i odricali u korist Venecije. Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe, ali nije znao ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, ali to je propao. Nakon toga odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nije imao dovoljno financijskih sredstava za plaćanje prevoznine po moru, prepustio je Mlečanima svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za namjesnika templarskog meštra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa Ivana. Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putem preko Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija što ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji. Po povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaša. Okrunio je svojeg starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio hrvatskim hercegom. Nakon toga je počeo oduzimati nekim plemićima državna dobra koja su prigrabili za njegova odsustva. Unatoč trudu da zemlju uspravi na noge, kralj je ponovno utonuo u dugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno niže plemstvo, vojni službenici, čak i sam Bela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu bulu». Ukratko, ona je bila pokušaj da se smanji moć velikaša i ukinu financijski neredi, podigne kraljevska moć te zajamče prava i sloboda pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne bule određivao je pravo višega i nižega plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju ukoliko on ne bi poštivao odredbe toga dokumenta. Međutim, ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio rasipno.

5

Stoga se ponovno podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog i svjetovnog plemstva. Andrija je morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudi ostrogonskog nadbiskupa, umjesto oružanom otporu plemstva. Sljedeće godine, kralj je doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz Crkve, a samo svečana prisega i obećanje da će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile su ga od takve strašne kazne. Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama života i čvrsto odlučan vratiti stari sjaj kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladarom dinastije Arpadovića. Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je bila trudna. Bela ju je stavio pod stražu, ali ona je pobjegla u Njemačku i tamo rodila Stjepana Postuma, oca posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni Bela, ni Koloman4 nisu dijete priznali svojim bratom. Novi kralj odlučio je uvesti reda u državu, prije svega među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih državnih dostojanstvenika ne smije sjediti u prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših velikaša, moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio pod kraljevsku vlast vratiti sve posjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići dočepali na nepravedan način. Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov narod u Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari su zatražili da im se vrate «podanici». Bela je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se Kumani izruče. Čak je i narod smatrao da su Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta kuća kana Kutena u Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik dio Kumana vrati u domovinu harajući Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom. Do bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju. Bela je pobijeđen te je uspio pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško ranjen te je umro u Čazmi. Austrijski herceg je iskoristio situaciju i zatražio od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su krenuli prema jugu. Bezuspješno su opsjedali mnoge gradove, a konačno ih je zaustavila vijest o smrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok usput pustošeći Ugarskom, Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom… Nakon najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo u šume i planine, zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga, počele su pljačke razbojnika, a gladni vukovi su napadali ljude čak i u kućama. Bela se vratio u Ugarsku i počeo obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim uspostavio sigurnost osobe i imetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde gradove jer je bilo očito da su jedino oni davali dovoljno sigurnosti narodu. Poticao je gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik, Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajviše Nijemcima koji su u najvećem dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojačani razvoj slobodnih kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije: Varaždin, Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k. gradovi bili su Križevci, Jastrebarsko, Gradec… Nakon uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije je od austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije koje je ovaj od njega zatražio godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskog hercega i bana Dionizija bila je 1243. potučena pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane, ali većina građana je odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glažu (današnja bosanska posavina) sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra. Prema mirovnom sporazumu Zadrani su bili primorani za kneza primati onoga koga im dužd pošalje, nisu se smjeli ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima. Mletačka Republika se obvezala da neće pomagati Stjepana, «tobožnjeg sina kralja Andrije» 4 6

koji je tada živio u Veneciji i za koga je njegova majka Beatrice zahtijevala hrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao građanski rat koji su započeli Splićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je završilo 1244. Split, poraženi, obvezao se da će za gradskog kneza birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca i ponovno položiti prisegu vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je natjerao na pokornost. Nakon toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao posljednji od svoje loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili su se Bela i češki kralj Přemysl Otakat II. U borbu se umiješao i papa Inocent IV. te je njegovim zalaganjem došlo do mira u Požunu 1254. Češki kralj dobio je Austriju, a Bela Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj izbila buna i Štajerci svojim vladarom proglase kralja Otakara. Zbog toga je došlo do češko-ugarskog rata nakon kojeg se poraženi Bela morao odreći Štajerske. Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom nećakinjom Kunigundom, a češki je kralj uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora. Stjepan V. Odmah na početku svog vladanja ušao je u rat s češkim kraljem Otakarom II. Rat je završio mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, a Otakar je obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II. koji je ubrzo i umro u Veneciji. Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je ustavio u opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu je sin nestao te se vratio natrag. Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospio u sporazumu bana Joakima Pektara i kraljice Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice. Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula u kraljevstvu. Velikaši su jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još bio malodoban, umjesto njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj je slavonski ban Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj časti bio je Matija od plemena Čaka te Henrik Gisingovac koji je 1273. podigao bunu protiv kralja i njegove majke. Ban je poginuo, a kraljev brat Andrija bio je imenovan hrvatskim hercegm. I tu dužnost je preuzela njegova majka. Godine 1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemački kralj Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja Otakara te vratio baštinu Babenbergovaca. Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici. Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedini zakoniti Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina», sina Stjepana Postuma. Ipak se dogodilo da je on bio posljednji Arpadović na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi Gisingovci su se 1289. digli na kralja Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji ujaka Morosinija. Nakon što je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u Štrigovi u Međimurju te je predan na čuvanje austrijskom hercegu Albrehtu I. Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijesolje. Andrija III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija, sestra Ladislava IV. počeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Napuljskom dvoru se pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, čak i Gisingovci. Andrija je upotrijebio oružanu silu, ali Ivan Gisingovac ga je izdajnički uhvatio i zarobio. Kralj se otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti majku Tomasinu Morosini u Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog mira ponovno je 1295. došlo do građanskog rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju, a Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopća buna buknula je kad je kralj htio svog ujaka Alberta, budući da nije imao nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom. Andrija je umro

7

usred nemira 1301. S njime je izumro rod Arpadovića. Bribirci Kralj godine 1251. potvrđuje Bribircima Bribirsku županiju, koju su im, ističe kralj u ispravi, tobože darovali još njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov otac. Bribirci, nekadašnji kraljevski župani, pretvaraju Bribirsku županiju u vlastito kneštvo, a Bela IV. može takav razvoj samo potvrditi, premda oni nisu mogli kralju predočiti navodni Andrijin privilegij, izjavljujući da su ga izgubili. Belin privilegij za Bribirsku županiju iz 1251. god. prava je mjera zbiljske vlasti, ali i kraljevskog ugleda Arpadovića u Hrvatskoj južno od Velebita u sredini XIII. stoljeća. Arpadovići u Slavoniji u srednjem vijeku potiču razvoj gradskih društava, ubiru tridesetinu, marturinu i poreze, organiziraju županije. U dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati povelje i sl., ali nisu mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku odlikuje dinastički uspon vlastele kojoj su ogledni primjer Bribirci. Izvanredno smješteni u tvrdim uporištima u zaleđu Zadra i Šibenika; od Grgura u 30-im godinama XIII. st, do Mladena II. stotinu godina kasnije, Bribirci svojim kneževanjem u dalmatinskim gradovima stvaraju jedinstven politički prostor na istočnom Jadranu. Oko godine 1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politička moć je na vrhuncu. Za vrijeme dinastičkog sukoba Arpadovića i Anžuvinaca potkraj XIII. st. moć Bribiraca je naglo ojačala te su proširili svoju vlast na Bosnu i Hum. Ipak, intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci se nisu mogli suprotstaviti moćnoj Veneciji (1313. su se Mlećani oko Zadra sporili s Anžuvincem Karlom I, ali grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina kasnije (Mladenov poraz kod Blizne 1322.) ni anžuvinskom centralizmu (tada počinje jačati Bosna pod Stjepanom II. Kotromanićem). Kasnije su Anžuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana. ČETRNAESTO STOLJEĆE (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek) Karlo I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen kao dvanaestogodišnjak. Pretendenti na prijestolje bili su još napuljski Karlo II, Oton Bavarski5 i češki kralj Većeslav6 II. Njega je većina ugarski velikaša dovela u Stolni Biograd i okrunila za kralja Ladislava V. nakon toga izbio je građanski rat između dva kralja. Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, a ugarski velikaši su za novog kralja okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bila slabija pa je pošao po pomoć vojvodi Ladislavu Aporu7 u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv. Stjepana i bacio ga u tamnicu gdje je ostao do 1308. kada je napustio prava na ugarsku krunu i vratio se kući. Tada se kao pretendent javio i srpski raskralj Stefan Dragutin, rođak Arpadovića. On je htio svojeg sina okruniti za ugarskog kralja, ali Karlo je pobijedio u ratu u Srijemu te je ta epizoda bila završena. U Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno učvrstiti svoju vlast. Velikaši su priznavali kraljev, ali inače su gotovo nezavisno vladali u svojim područjima. Najjači su u to vrijeme bili Bribirci, a naročito njihov starješina ban Hrvata i gospodar Bosne Pavao Bribirac. On je umro 1312, (usred pobune Zadra protiv Mlečana koju je sam potaknuo) ostavivši sve posjede i bansku čast sinu Mladenu. Mladen nije uspio dovršiti rat protiv Mlečana pa se Zadar ponovno vratio pod njihovu upravu. Republika je ubrzo našla ljude u Šibeniku i Trogiru koji su oba grada pobunili protiv Mladena. Njima su se pridružili vojvoda Nelipić i Mladenov brat Pavao jer je njemu bila obećana banska čast. Rat je završio bitkom kod Blizne u Poljicama 1322. gdje je Mladen poražen. Da bi vratio mir u Hrvatsku, sam je Karlo stigao u Knin i 5 6 7 8

poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a banom imenovao dotadašnjeg slavonskog bana Ivana Babonića. Hrvatska se nije pomirila s tim te je krenula u oružani otpor protiv kralja. Vođa im je bio vojvoda Nelipić. Nakon rata samo su još Krčki knezovi i Slavonija priznavali kralja. To je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromanić je pod svoju vlast stavio cijelo područje između Cetine i Neretve, Imotski, Dumno, Livno i Glamoč. Pred kraj vladavine Karlo je pokušao proširiti svoju vlast na temelju rodbinskih veza. U Napulj je poslao sina Andriju kojeg je zaručio za Ivanu, unuku napuljskog kralja Roberta. Kralj je izgubio sina te se Karlo nadao da će nasljednik na napuljskom prijestolju biti upravo njegov sin. Nakon toga pokušao je kao nasljednika na poljskom prijestolju progurati starijeg sina Ludovika. Karlova žena Jelisaveta je bila sestra poljskog kralja Kazimira, a taj nije imao djece. Svoju vlast Karlo je proširio i osvojenjem Beograda 1319. Umro je 1342. U prvoj trećini XIV. st. Hrvatska gubi gotovo sav istočnojadranski prostor. Ono što je Venecija pripremala u XIII. st. sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao je samo Senj Krčkih knezova. Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletačku vlast s istočnog Jadrana na pedesetak godina; do 1409. Prema sredini XIV. st. primjetno je da su na gotovo čitavom prostoru hrvatskih zemalja društvene grupe staleški određene, njihov opseg zatvoren. Nagli gospodarski rast istočnojadranskih gradova, od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajka četrnaestog stoljeća. Nova, anžuvinska, dinastija dolazi na ugarskohrvatsko prijestolje 1301. Anžuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svih protivnika u redovima faudalne vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ili barem otežati. Ta anžuvinska osnova napose pogađa moćne Bribirce u Hrvatskoj. Da bi kralj, za razliku od tromih Arpadovića, mogao uistinu vladati u Hrvatskoj i Dalmaciji, valja ukloniti Bribirca Mladena II. Posljedice bitke kod Blizne 1322. bile su dvojbene za sve sudionike, osim za Veneciju. Bribirci su i dalje vladali Bribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je onemogućena bilo kakva samostalna djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni Karlo nije ništa dobio. Trećim najvažnijim tvrdim gradom u obrambenom trokutu između Zrmanje i Krke, Kninom vlada Nelipac, pa ugarski kralj ne može prijeći Dinaride i stići do Jadrana. Padom Mladena II. Venecija je izgubila jedinog protivnika na Jadranu te njezinu vlast priznaju Trogir, Šibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja). Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana, Ludovik je najprije morao zavladati trokutom utvrda Ostrovica – Knin – Klis. Nelipčeva udovica Vladislava je u početku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin 1345. došao pod vlast Ludovika Anžuvinca. Zadrani u to vrijeme nisu uočavali strateške slabosti Ludovika pa su 1345. još jednom, sedmi put, ustali protiv Mletačke Republike, očekujući pomoć kontinentalnog vladara. Do proljeća sljedeće godine, Ludovik je mogao gradu upućivati samo prazna obećanja, a kad je napokon stigao pod opsjednuti grad, njegova je vojska bila poražena. Venecija je 1348. nametnula Zadru mirovni ugovor s teškim odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopiti osmogodišnje primirje s Republikom. Za trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politički odnosi na središnjem dijelu istočnog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza Jurja III, Grgur II, prepustio je Ludoviku Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio Zrin u Slavoniji. U tom trenutku Mladen III. je još uvijek vladao Klisom, ali umro je 1.V.1348. Mir u Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio rat s Venecijom. Ratnim operacijama u sjevernoj Italiji pogodio je središte Republike, a na istočnom Jadranu njegove su čete napadale zaleđa dalmatinskih gradova. Time je bila slomljena moć Mletačke Republike. Ona je morala pristati na mir s Ludovikom. Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji

9

samostana sv. Frane, 18.II.1358. Venecija se morala odreći istočnojadranskih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača, a dužd naslova dux Dalmatie et Croatie. Svi gradove na istočnoj jadranskoj obali (od Osora do Dubrovnika) te otoci, kao i dijelovi Dalmacije priključuju se hrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega kraljevstva ostala je samo Istra. Dojam o sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, što se sada protezalo od Drave do Jadrana, temeljio se na činjenici da ih u Ludovikovu razdoblju uistinu nitko nije ugrožavao. Ali Osmanlije su već na početku Ludovikova vladanja osvojili utvrdu Cimpe kod grada Galipolja, a nešto kasnije i taj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a Bizantsko Carstvo već je svedeno na sam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Dušana (1355.) oslabila i Srbija, Turci na jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali prema zapadu. Uz to je mir Tvrtka I. (Bosna) bio samo prividan, a još više suzdržanost Mletaka. Sve to Ludovik nije primijetio kao prijetnju svojoj kraljevini. Nije shvaćao Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju čak ni kad je osobno, uz papu Urbana V. raspravljao s Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao, jer u razgovorima su prevladavala pitanja crkvene unije, više nego politička i vojna. Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su već izvojevali prvu od triju pobjeda, kod Černomena na Marici (1371.), što će im otvoriti brada Balkanskog poluotoka. Ludovika je više zanimala prijetnja koja mu je dolazila od Venecije te se uključio u rat protiv Mlećana 1378. koji je započeo zbog spora oko otoka Tenedosa. Mirom u Torinu 1381. Ludovik je potvrdio svoje jadranske uspjehe. Osim vanjskopolitičkih neprijatelja nije primijetio ni one unutarnje što će, nakon njegove smrti, dovesti do slabljenja kraljevske vlasti i uzletu vlastele. Ludovik I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je uređenje Hrvatske. Nakon smrti vojvode Nelipića u Kninu je, u ime malodobnog sina Ivana, ostala vladati njegova žena Vladislava. Ona se uspjela oduprijeti banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaća s 30.000 ljudi, Vladislava mu se poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadar se pobunio protiv Mletačke vlasti. Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio je potučen te se vrati u Ugarsku. Grad se odupirao još dvije godine, ali zatim se morao predati Veneciji. Usred rata protiv Venecije pod Zadrom, Ludovik je primio vijest da je u Napulju ubijen njegov brat Andrija. Osvetio se osvajanjem čitavog napuljskog kraljevstva koje je kasnije bio primoran vratiti kraljici Ivani. Dok je kralj boravio u Napulju, srpski kralj (samoproglašeni car Srba i Grka) Stefan Dušan krene u osvajanje Bosne koju je držao ban Stjepan Kotromanić. Nije uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakon toga Ludovik je oženio Jelisavetu, kćer bana Kotromanića koji je ubrzo umro i banovinu ostavio posinku Tvrtku. Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Dušan, a moć srpske države počela je opadati. Godine 1356. isteklo je osmogodišnje primirje između Ludovika i Venecije te je on započeo veliki rat za čitavu Dalmaciju koji se trebao voditi i na talijanskom zemljištu. Skupio je veliku vojsku objavivši da ide u rat protiv Srba, ali kad se okrenuo prema Veneciji, ona je ponudila mir uz uvjet da će kralju predati sve dalmatinske gradove osim Zadra. Kralj je odbio takvo rješenje i rat je potrajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji vojsku je vodio ban Ivan Čuz iz Ludbrega. Venecija je naposljetku pristala na mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova i otoka od polovice Kvarnera do grada Drača. Nakon rata s Venecijom, Ludovik je ratovao i protiv Srbije, Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik je u Krakovu okrunjen i za poljskog kralja te je tako postao gotovo najmoćnijim vladarom u Europi. Uslijed tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji im se suprotstavio bio je srpski kralj Vukašin8, ali je kod Črnomena na Marici 1371. kralj pobijeđen i sve su zemlje južno od Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro je Stefan Uroš, 8 10

posljednji iz dinastije Nemanjića i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kao svoju priliku vidio bosanski ban Tvrtko koji je s Nemanjićima bio u rodbinskoj vezi. Ubrzo je Tvrtko vladao na jugu preko Huma do Kotora i današnjeg Nikšića, a na istoku do Raške. Odlučio je obnoviti kraljevstvo Nemanjića pa se 1377. na grobu sv. Save dao okruniti «sugubim vijencem» kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije, Bosne, Primorja, Huma, Donjeg Kraja i Zapadnih Strana… Ludovik je umro 11.09.1382. ostavivši dvije malodobne kćeri, Marija je bila zaručnica češkog kraljevića Žigmunda Luksemburškog; mlađa kćer zvala se Hedviga. Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikaši su za kralja okrunili njegovu kćer Mariju koja je tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je kraljica-majka Jelisaveta Kotromanić. Poljski velikaši su se odupirali Mariji, a nakon poduljih pregovora okrunili su mlađu Ludovikovu kćer za poljsku kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog kneza Ladislava Jagela osnovana je poljska kraljevska dinastija Jagelovića. U Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proširiti od Jadranskog mora do Drave. Da bi to postigao, počeo je nagovarati velikaše da se odvoje od ugarske krune. Kad su u Budimu saznali za njegove namjere odlučila je kraljica Jelisaveta osobno s kćerkom otići u Hrvatsku. Kad su stigle, u Vrani se digla pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtku predan Kotor, te je tako bosanski kralj umiren. Ženska vlast ipak je još uvijek uznemirivala velikaše. Predvodnici pobune bili su braća Horvati: Pavao, Ivaniš i Ladislav. Oni su kralja potražili u Napulju; Karla Dračkog, a u to vrijeme i Žigmund Luksemburški je provalio u Ugarsku i primorao dvor da ga vjenča s Marijom. Karlo II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je 1385, ali je vladao samo dva mjeseca. Kraljica Jelisaveta i Nikola Gorjanski (njezin najbliži savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno je za kraljicu okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Blaž Forgač koji je ubio kralja bili su zarobljeni u blizini Đakova. Blaž i Nikola su pogubljeni, a kraljice su odvedene u Novigrad na moru. Tamo je Jelisaveta zadavljena, a Marija pošteđena kao nedužna. Nakon Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor feudalaca protiv centralne vlasti. Tome se pridružila i Bosna Tvrtka I., dok Turci pojačavaju pritisak i 1389. ruše srpsku državu na Kosovu. Mletačka Republika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolazi luksemburška dinastija; Žigmund koji je vladao pedeset godina (od 1387.). Žigmund Luksemburški. Kad je Žigmund saznao za te događaje, odmah je stigao u Ugarsku gdje je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je oružanu snagu kako bi Mariju izvukao iz novigradske tamnice gdje ju je držao ban Ivan od Paližne. Borbe unutar kraljevstva prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju došlo je na Vidov-dan 1389. do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar. Ipak su pobijedili Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci su sebi otvorili put na Bosnu, Bugarsku i Podunavlje. Unatoč turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u širenju svoje vlasti. Ubrzo je pod sobom imao cijelu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom i Klisom, Omiš, Split, Trogir, Šibenik. Svoju vlast ipak nije uspio utvrditi jer je umro već 1391. tvrtka je naslijedio nećak Stjepan Dabiša. On je sa Žigmundom sklopio mir u Đakovu kojim se obvezao da će svoju državu ostaviti njemu nakon svoje smrti. Vratio je Žigmundu dijelove Hrvatske i Dalmacije što ih je osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanski velikaši nisu poštivali kraljevu odluku te je Bosnom neko vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog kralja izabran je Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, a umjesto njega vladali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

11

Za to vrijeme umrla je kraljica Marija, a Žigmund je krenuo na Bajazida s težnjom da uništi Tursko Carstvo u Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmoćno pobijedio (1396.). Nakon bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo što se dogodilo s kraljem Žigmundom ni da li je uopće živ. Zato je skupina velikaša pod vodstvom Stjepana Lackovića od Čakovca za novog kralja okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se Žigmund vratio pozvao je one koji su okrunili Ladislava u Križevce na sabor uz obećanje da im se ništa loše neće dogoditi. Unatoč tom obećanju, došlo je do svađe na saboru i ubijeni su Stjepan Lacković i njegovi privrženici. Na to je u Hrvatskoj došlo do velike pobune kojoj je pridružila i Bosna pod Hrvojem Vukčićem. Žigmund je 1401. uhvaćen u Višegradu, svrgnut s prijestolja i zatvoren u gradu Šiklošu, a za kralja je ponovno okrunjen Ladislav Napuljski iako se većina plemstva izmirila s Žigmundom. Već treći mjesec vladavine novi se kralj vratio u Napulj, a vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Nakon što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglašen zakoniti Tvrtkov sin Stjepan Tvrtko II. Tvrtković, Žigmund je krenuo u rat protiv Bosne. U međuvremenu oženio se Barbarom, kćerkom grofa Hermana Celjskog. Kako ratovi protiv Bosne nisu bili uspješni, Žigmund je pozvao u pomoć papu te je tako sakupio priličnu vojsku. Godine 1408. zarobljen je kralj Stjepan Tvrtko II. te mnogi velikaši. Napokon je cijela Hrvatska priznala Žigmunda za kralja. Nakon toga je Ladislav Napuljski predao svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata Veneciji. Žigmund je za Dalmaciju vodio Prvi mletački rat (1411-1413) i Drugi mletački rat (1418-1420), ali bezuspješno. Godine 1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostojić koga je uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Dok se bosanski kralj pripremao na borbu protiv kneza Ivaniša Nelipčića u korist Venecije, u Bosnu su provalili Turci. Njihova navala primorala je bosanskog kralja i srpskog despota Stefana Lazarevića da se približe Žigmundu. Lazarević mu je čak obećao Beograd nakon svoje smrti što je njegov nasljednik Đurađ Branković i ispunio. Na vijest o smrti Lazarevića, sultan Murat II. je provalio u Srbiju i osvojio Kruševac (tadašnja srpska prijestolnica) i Golubac. Žigmund je pokušao vratiti Golubac, ali nije uspio. Nakon toga ponovno je otišao iz zemlje, a upravu je ostavio u rukama kraljice Barbare9, tasta bana Hermana Celjskog i šurjaka Nikole Gorjanovića. Za to vrijeme (1433.) Žigmund je u Rimu okrunjen za cara, a s Mlečanima je uredio primirje kojim je riješeno pitanje Dalmacije u Mletačku korist za više stoljeća. U to vrijeme ban u Hrvatskoj bio je Krčki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo čitavu Hrvatsku. Slavonski ban bio je Herman Celjski, a između dva roda dolazilo je do razmirica. Nakon smrti bana Nikole njegovih devet sinova osnovali su grane frankopanske porodice koje će igrati značajnu ulogu u Hrvatskoj do polovice XVII. st. Kraj Žigmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivaniš Nelipčić, a sve njegove posjede trebali su naslijediti kći Katarina i njezin muž Ivan Frankopan. Ali Žigmund je zahtijevao da se sve preda njemu. Ivan to nije prihvatio i tako je 1436. buknuo građanski rat. Ban Frankopan je iznenada umro i svi njegovi posjedi su prešli u ruke bana Matka Talovca. Kralj Žigmund je umro u Moravskoj 1437. Sukob triju dinastija; Anžuvinaca, Luksemburžana i Kotromanića najjače se očitovao u dalmatinskim gradovima koji su pokušavali zadržati anžuvinski mir izrazima dinastičke odanosti i pokušajem međugradskog saveza. Žigmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor bosanskih feudalaca kojima je na čelu bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a razriješio je i dinastičko dvovlašće Anžuvinaca i Luksemburžana u Hrvatskoj. Poraženi dinastički kandidat Ladislav Napuljski prodao je 1409. Veneciji svoja prava na Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. u Bosnu doveo Turke. 9 12

Venecija između 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad Dalmacijom (samo je Dubrovački prostor izbjegao podvrgavanju Mlećanima i njegov je prostor razdvajao mletački posjed na dva dijela), a istodobno se na hrvatskom prostoru pojavljuju turske čete (već 1415.). Turskim nadiranjem rasla je i obrambena važnost ugarsko-hrvatskih kraljeva. Budim je postao uporištem otpora. Žigmunt je 1396. s vojskom francuskih vitezova krenuo prema jugu Balkanskog poluotoka, ali je kog Nikopolja teško poražen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile primorane prihvatiti vazalni odnos prema budimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je osamljeni ugarsko-hrvatski vladar bio previše slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoršavala činjenica da su snage koje su ga pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile sporedne i njihova potpora gotovo zanemarujuća. Albert Habsburgovac. Za novog kralja izabran je Žigmundov zet, muž njegove jedinice Jelisavete. Turci su zadavali mnogo glavobolja srpskom despotu Đurađu pa je zatražio pomoć od Alberta. Sazvan je sabor u Budimu na kojem je utvrđeno da kralj ne može krenuti u ratni pohod ni donijeti nikakvu važnu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se odazvao Đurađu, ali njegov pohod nije bio od velikog značaja. Kralj je ubrzo i umro od kuge koja je harala u vojsci. Prije smrti obnovio je Severinsku banovinu u jugoistočnoj Ugarskoj, a kao bana postavio je Rumunja Janka Hunyadija. Vladislav Jagelović. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo pitanje nasljedstva. Imao je dvije kćeri (Ana i Jelisaveta), a žena Jelisaveta bila je trudna. Kraljica se nadala da će roditi sina te je uz pomoć dvorkinje tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi su podržavali kraljicu, ali većina je htjela odraslog i sposobnog kralja koji će se moći suprotstaviti Turcima. Jedni su htjeli da se za kralja izabere sin srpskog despota Đurađa Lazar, ali za kralja je ipak izabran šesnaestogodišnji poljski kralj Vladislav Jagelović. Dok se krunio novi kralj, kraljica Jelisaveta rodila je Ladislava Postuma koji je uskoro okrunjen krunom sv. Stjepana. U međuvremenu je Vladislav stigao u Budim te mu se priklonila većina velikaša. Krunidba Ladislava je proglašena bezvrijednom te je za kralja okrunjen Vladislav Jagelović. Stranačke borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je počeo opsjedati Beograd koji je branio vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad. To je omogućilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obračun Vladislava s Jelisavetom. Nju je napustila većina pristaša pa se okrenula njemačkom kralju Fridriku III. Habsburgovcu koji je samo čekao priliku. Jelisaveta mu je poslala krunu sv. Stjepana i malog Ladislava na odgajanje. Na to je započeo građanski rat u kojem je najviše stradao Zagreb. Mirom je uređeno da će Vladislav Jagelović vladati do smrti, a naslijedit će ga Ladislav Postum. Za vrijeme građanskog rata Bosna je Hrvatskoj oduzela Krajinu između Cetine i Neretve s Omišom i Poljičkom župom. Veliki turski rat (1443. – 1444.) započet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz Europe. Plan je nastao na temelju dvogodišnjeg uspješnog ratovanja Janka Nunyadija, a pridružili su mu se kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. i srpski despot Đurađ Branković. Godine 1443. Hunyadi je uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka, ali velika hladnoća i glad primorali su ga na povlačenje. Sultan Murat II. je ponudio mir koji je sklopljen u Segedinu 1444. Čim je mir potpisan, počeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdeći da prisege dane «nevjernicima» ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz Dunav do Varne, ali sultan Murat je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila izgubljena. Vladislav je poginuo. Ladislav V. i gubernator Janko Hunyadi. Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, ali Fridrik III. ga nije htio izručiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran Janko Hunyadi te mu je predana sva vlast. Fridrik još uvijek nije izručivao Ladislava, ali

13

Janku se i nije žurilo s novog položaja. Radije se okrenuo na Turke te je 1448. došlo do trodnevne bitke na Kolovu polju kod Varne. Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpuno poražena te je Đurađ Branković dao uhvatiti Janka i baciti ga u tamnicu u Smenderevu odakle se ovaj nakon dva mjeseca uspio osloboditi i sklopiti trogodišnje primirje s novim sultanom Mehmedom II. Austrijski staleži su primorali Fridrika na izručenje Ladislava koji je tada imao dvanaest godina. On je nastanio u Beču i preuzeo vlast u Austriji, Češkoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, ali na svakom položaju imao je upravitelja tako da gotovo nije vladao osobno. Za odgojitelja je mladom kralju poslan knez Ulrik Celjski. Unutar Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovca prigrabili slavonsko banstvo te počeli otimati imanja Talovcima i zagrebačkoj biskupiji. Kad je nasilje Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju da ih pokori. On je (1446.) zauzeo Đurđevac, popalio Varaždin, udario na Štajersku, Međimurje i Koprivnicu. Celjski su predali oteta imanja i gradove, ali banska čast im je ostala iako su se trebali pokoravati Hunyadijevom rođaku Ivanu Székelyju koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinskoslavonski ban i vicegubernator u Hrvatskoj. Sultan Mehmed II. Fatih je 1453. osvojio Carigrad te je tako potpuno srušeno tisućljetno Bizantsko Carstvo. Godinu dana kasnije započeo je Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali s malo uspjeha. Papa Nikola V. mu je, zato, kao pomoć poslao legendarnog Ivana Kapistrana koji je uspio oko sebe okupiti mnogo križara iz Austrije, Češke i Ugarske. Kad je sultan pokušao osvojiti Beograd, te su ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, a zatim i na kopnu. Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi je umro (1456.). Najistaknutijim vladarima XV. st, Žigmundu i Matijašu Korvinu, Hrvatska je bila samo periferni aspekt njihove političke djelatnosti. Žigmund nije bio samo ugarsko-hrvatski kralj; on je, prije svega, bio njemačko-rimski car. Matijaš Korvin, pedesetak godina kasnije teži srednjoeuropskoj, korvinskoj monarhiji i carskom naslovu, pa u uzaludnom sukobu s Habsburgovcima i Fridrikom III. iscrpljuje svoje snage. Žigmund i Hrvatska izgubili su dalmatinske gradove, ali on je i dalje nosio naslov kralja Dalmacije te je tako sačuvao barem dojam o cjelovitosti kraljevstva. Žigmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim političkim potrebama. Dugo i često izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i golema novčana sredstva koja je trebao uvjetovali su potrebu za stvaranjem sloja sebi odanih feudalaca koji neće ugrožavati njegovu krunu. Zato je on podupirao uspon novih dinasta među kojima su najistaknutiji bili Celjski i Talovci. Matijašev primjer bio je drugačiji. Prije svega, Matijaš nije poticao iz vlastelinske obitelji nego iz redova srednjega plemstva. Na izbornom saboru u Pešti 1458, dok se tek izabrani kralj Matijaš još uvijek nalazio u Pragu kog Jurja Podjebradskog, velikaši su primorali gubernatora Mihajla Szilágyja da objavi dekret koji je obvezivao kralja da na vlastiti trošak brani ugarsko kraljevstvo, a u isti mah mu osporava pravo da plemstvu nameće bilo kakav porez. Kralj je oslonac tražio u pojedincima koji su pripadali istom staležu kao i on. Aristokracija se odupirala Matijaševoj centralizaciji da bi sačuvala staleški položaj i materijalne interese. Pripadnici korvinskog kruga, podrijetlom iz plemićkog staleža, odupirali su se apsolutizmu iz ideoloških razloga. Na čelu njihova otpora bili su Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički. Matijaš Korvin. U međuvremenu je Ulrih Celjski, nakon smrti bana Petra Talovca, prigrabio njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i frankopanskih posjeda. Za novog bana postavljen je Ladislav Hunyadi, sin Janka koji je 1456. dao pogubiti Ulriha u Beogradu. Time je izumrla obitelj Celjski. Nešto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast, srpski despot Đurađ Branković. Smrt svojeg odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kralj Ladislav. Dao je pogubiti Ladislava Hunyadija. Nakon toga uzeo je kao taoca mlađeg Jankova sina Matijaša te je s njim pobjegao u Prag. Osam mjeseci kasnije tamo je i umro. Godine 1458. za novog kralja je izabran

14

Hunyadijev sin Matijaš koji se naziva i Korvin. Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak bilo mu je uređenje unutarnjih prilika u kraljevstvu gdje su se još uvijek osjećale posljedice Celjskih, a bosanski kralj Stjepan tomaš, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali su se za posjede. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovao je Pavla Špirančića. Njemački kralj Fridrik III. napokon je vratio krunu sv. Stjepana uz odštetu od 80.000 dukata, a Matijaš primi obvezu da će ga Fridrik ili njegovi nasljednici naslijediti na ugarsko-hrvatskom prijestolju ako ne bi imao nasljednika. Godine 1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je došao red na Bosnu. Tu je vladao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Kralj se uzdao samo u pomoć pape i kralja Matijaša. Ali, dok je Matijaš bio u pregovorima s Fridrikom III, upao je Mehmed II. u Bosnu i pokorio prijestolnisu Bobovac, Jajce, a zatim i Ključ gdje se sklonio kralj. Kad je pao i Ključ, sultan je Stjepana Tomaša dao pogubiti pred Jajce. Slobodna je ostala jedino Hercegovina gdje je vladao Stjepan Vukčić. Matijaš je oslobodio Jajce, a idućih godina i svu Bosnu. Tada je osnovao Jajačku i Srebrnički banovinu koje su bila važan dio njegovog obrambenog sustava. Nakon pada Bosne, Turci su neprekidno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. već je bilo toliko teško da su se pojedini velikaši počeli obraćati za pomoć Veneciji i njemačkom kralju Fridriku III. Matijaš se bojao da bi Frankopani mogli predati Senj Veneciji. U taj je grad poslao kapetana Blaža Podmanickoga s vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senj i tamo uspostavio kapetaniju. Gubitak Senja bio je velik udarac za knezove te je došlo do razmirice između Frankopana i Matijaša, a posebno kad im je kralj oduzeo i čitavo primorje od Trsata i Senja te Vinodol. Tako su se Frankopani obratili Veneciji te joj predali Krk. Godine 1472. Matijaš je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Iločkoga. Njegov zadatak bio je da Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvršiti. Nakon Nikoline smrti Matijaš je sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, ali uspjeh je bio tek privremen. Matijaš je umro za vrijeme rata s Fridrikom III. 1490. u 47 godini života. Kralj je bio oženjen tri puta, ali ni jedna žena nije mu rodila dijete. Imao je samo nezakonitog sina Ivaniša kojemu je na sve načine pokušavao osigurati nasljedstvo, ali to mu nije potpuno uspjelo. Kao kandidati za prijestolje javili su se češki kralj Vladislav Jagelović, njegov mlađi brat poljski kraljević Ivan Albert i njemački kralj Maksimilijan. Ivan Vitez je bio osobom najvećeg kraljevog povjerenja, pouzdanik njegova oca Ivana Hunyadija. Nakon Matijaševa izbora za kralja postao je kancelarom kraljevstva i ostrogonskim nadbiskupom. Upravo je on okrunio Matijaša krunom sv. Stjepana 1465. Vitezov nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius, bio je pjesnik i osoba iz najužeg kraljevog kruga. Ipak su obojica bili protiv Matijaša u vrijeme pobune 1471. Sve jače Matijaševo priklanjanje apsolutističkom ponašanju izazvalo je otpor aristokracije i humanističkog kruga oko kralja. Vitezov cilj bio je jak vladar na dvoru, a ne kralj-apsolutist s neograničenom vlašću – parlamentarna monarhija u kojoj staleški sabor uz kralja sudjeluje u upravljanju državom. Ljeti 1471, na saboru u Budimu, kralj se obvezao da će svake godine sazivati sabor i da neće raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka. Pobuna je završila slomom i smrću oba Ivana. Vitez je bačen u tamnicu potkraj 1471, a iduće godine je umro; na slobodi. Ivan Česmički je pobjegao u Medvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472. tamo je i umro. Desetak godina poslije, 1481, kralj je na «općem sudištu» u Zagrebu optužio Frankopane, Zrinske i Blagajske da su spram nižega plemstva zločinci i otimali, zaprijetivši im najoštrijim kaznama. Sve je završilo kraljevim poništavanjem svih osuda i suglasnošću staleža za nove poreze u Slavoniji. Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala uključiti u otpor Turcima bilo je papinstvo. Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obvezao se na križarski rat protiv Turaka, a

15

1459. je u Mantovi sazvao skup europskih vladara nastojeći ublažiti njihove međusobne razmirice kako bi zajednički mogli ratovati protiv Osmanlija. Iduće godine pozvao je zapadnu Europu u rat, ali od svega nije bilo ništa. Nakon pada srpske despotovine 1459. Turci su krenuli na Bosnu pa je Pio II. pokušao pomoći. Njegov je legat 1461. okrunio novog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a ujedno su se ublažavale suprotnosti bosanskog i ugarskog dvora; Venecija je počela novčano pomagati Matijaša Korvina. Unatoč svemu, Turci su 1463. srušili srednjovjekovnu Bosnu. Te iste godine Matijaš je sklopio mir s Fridrikom III. te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje ako sam ne bi imao nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i križarski rat je mogao početi. Plan je bio ovakav: Matijaš će biti nositelj pohoda na kopnu. Brodovlje će se okupiti u Anconi i napadi će se voditi simultano. Sve je propalo zbog nezainteresiranosti Europe za križarski rat. Kad je u kolovozu 1464. u Anconi umro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek prekinute. Nakon pada srpske despotovine i bosanske države pod tursku vlast Budim je bio jedinim uporištem protuturskog otpora. Korvin je objektivno učinio onoliko koliko je mogao. Slijedio je Žigmundovu zamisao o obrambenim taborima te branio ono što Osmanlije još nisu uspjele osvojiti da bi se tako spriječio njihov prodor prema srednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je sam provalio u Bosnu u zauzeo Jajce ne čekajući okupljanje križara u Anconi. Iste godine je osvojio Srebrnik i oblikovao Jajačku i Srebrničku banovinu radi zaštite Slavonije i Ugarske. Dvjema banovinama dodao je 1468. i Senjsku kapetaniju, pošto je Senj oduzeo Frankopanima. U obrambeni sustav ušli su i Ostrovica, Knin i Klis, ali on nije spriječio turska pustošenja u čitavom prostoru od Drave do Jadrana (čak i do Slovenije). Smrt Matijaša Korvina 1490. i dolazak Jagelovića na vlast Vladislav II. Češki kralj izabran je na saboru u Pešti dok se Ivaniš morao zadovoljiti čašću slavonskog hercega te hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obračunao s drugim pretendentima na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunosti ovisan o saboru. Frankopani su se ponovno dočepali Senja i primorja. Sve se primirilo kad je bosanski paša Jakub provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Korušku. Velikaši su ga složno dočekali na Krbavskom polju gdje je 9.08.1493. došlo do velike bitke, pogubne za hrvatsku plemićku vojsku. Odmah nakon bitke, hrvatski velikaši su se počeli obraćati papi i kralju Maksimilijanu za pomoć, jer od Vladislava to nisu mogli očekivati. Tada su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na čelu s Tomom Erdödyjem, a druga pod Lovrom Iločkim koji je težio zbacivanju Vladislava s prijestolja. Vladislav je ratom primorao Lovru na poslušnost. Za to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivaniš Korvin. Bio je oženjen Beatricom Frankopan, a stolovali su u Bihaću i Krapini. Glavna mu je zadaća bila obraniti hrvatsku zemlju od Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko Knina Ivaniš je umro (1504.) u Krapini. Sahranjen je u crkvi pavlinskog samostana u Lepoglavi. Uskoro nakon toga Vladislav je ušao u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana, a kao nagrada mu je obećana Dalmacija. Budući da je nadbiskup i kancelar Toma Erdödy bio potajni privrženik Venecije, znao je spriječiti svaki udarac uperen na Mlečane tako da je Dalmacija i dalje ostala u njihovim rukama. Rat protiv Turaka se dalje nastavio; posebno je bila slavna pobjeda novog bana Petra Berislavića kod Dubice na Uni. Jednako tako se i Ugarska spremala u ratni pohod, ali vojska, većim dijelom seljaci, okrenula se na velikaše i plemstvo. Pokorio ih je erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski, porazivši njihova vođu Jurja Dózsu kod Temišvara. Maksimilijan i Vladimir su se sastali u Požunu i Beču 1515. te ponovno sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima obećavao ugarsko-hrvatsku krunu u slučaju da kralj nema nasljednika. Za veće jamstvo se Ludovik zaručio s Marijom Habsburškom, a Ana, kći Vladislava II, Marijinim bratom Ferdinandom Habsburškim.

16

Ludovik II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a naslijedio ga je sin Ludovik iako mu je bilo tek deset godina. Država je sve više propadala, a između dvorskih stranaka su bješnjele borbe. Nitko nije znao kako razriješiti nastalu situaciju, čak ni kad je Ludovik II. postao punoljetan te se oženio Marijom Habsburškom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci. Ban Petar Berislavić ih je suzbijao, ali vrlo teško, posebno kad je jedina oaza u turskoj vlasti ostalo Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini Plješivici, između Korenice i Bihaća 1520. Te je godine ustoličen i novi sultan Sulejman II. Odmah na početku vladanja zauzeo je otok Rodos, Beograd kao «zlatni ključ» Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin, Skradin, Ostrovicu dok je Klis odlučno branio Petar Kružić. Hrvati su se potpuno priklonili Ferdinandu Habsburškom koji ih je branio više od kralja Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je uspješno obavio Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526. okupljen je sabor u Križevcima gdje je Krsto pozvao na odcjepljenje Hrvatske od kralja Ludovika te da sebi potraži vladara koji će je znati zaštiti, tj. Ferdinanda. Budući da su neki velikaši bili više za pomoć od strane Venecije, sabor se razišao bez važnijih zaključaka. U isto vrijeme i Ugarska je bila na pragu građanskog rata, ali Sulejman je već krenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory te okupio oko 30.000 ljudi. Nisu pričekali hrvatsku vojsku pod Krstom Frankopanom nego su 29.08.1526. započeli bitku kod Mohača. Ugarska vojska je potučena, poginuo je Pavao Tomory, a kralj Ludovik se u bijegu utopio u potoku Čeleju te su Ugarska, Hrvatska i Češka ostale bez kralja. Čitav skup društvenih preduvjeta nakon Matijaševe smrti postao je sve nepogodnijim za organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora. Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene ugarskih staleža da će upravo on najmanje ugrožavati njihove staleške povlastice10. Tzv. krunidbenom zavjernicom (31.07.1490.) obvezao se da neće uvoditi nikakve novotarije kao što je činio Matijaš te da će se suglasiti sa svime što odluče prelati i baruni. Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su ukinuti porezi Matijaša Korvina i vraćen je sustav iz vremena Žigmunda. Kralj više nije smio pozivati u rat izvan države, a unutar nje samo ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju. Konačna prevlast feudalne oligarhije nad kraljevskom vlašću. Nakon isteka primirja što ga je 1483. Korvin bio sklopio sa sultanom, Turci su 1491. poraženi kod Udbine, ali su 9.09.1493. teško porazili hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju11. Fabregues kaže da je na Krbavskom polju «zarobljeno i pogubljeno čitavo hrvatsko plemstvo» te da u «čitavoj Hrvatskoj nije preostao tko bi se mogao oduprijeti» Turcima. Točni podatci o sudionicima i žrtvama bitke su neujednačeni. Nakon 1500. Jagelovići gotovo potpuno napuštaju ulogu organizatora protuturskog otpora te dužnost obrane prelazi na pojedince; Ivaniš Korvin, Žarko Dražojević, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Krsto Frankopan, Petar Kružić i dr. Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem su sudjelovali Venecija i papa Aleksandar IV. nije donijelo mnogo. Papa i Republika su obećali obilatu novčanu pomoć ugarsko-hrvatskom kralju (godišnje ukupno 140000 dukata). Unatoč savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je ponudio sultan Bajazit II. Republika je u ratu do tada pretrpjela velike gubitke na Peloponezu. To je natjeralo i Vladislava II. na potpisivanje sedmogodišnjeg mira s Turcima; 1503. Godine 1508. sklopljena je Liga u Cambraiju, na poticaj pape Julija II, cara Maksimilijana i kralja Luja XII. Cilj lige bilo je uništenje Mletačke Republike. Ona je u jesen 1509. u Budim uputila svojega poslanika Pietra Pasqualiga da na budimskom dvoru zastupa mletačke 10 11 17

interese. Vladislav II. je pristupio Ligi (sabor u Tathi 1510.) i tamo se obvezao na rat za Dalmaciju, ali Pasqualigo je dobro znao da kralj to neće učiniti. Za takav pohod nije imao novčanih sredstava, a novčano ga je pomagala upravo Venecija (prema protuturskom ugovoru) koja mu je 1510. poslala 116000 dukata. Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu karijeru u Ugarskoj, diplomatsku na dvoru Vladislava II. U proljeće 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i banom. Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio krovinskog protuturskog sustava na potezu Jajce – Pounje – Cetina koji je Turcima priječio prodor u Hrvatsku i Slavoniju. Uporište mu je bilo Jajce, ali on za takav otpor nije raspolagao potrebnim preduvjetima. Nije ga pomagao kralj, Venecija je bila nepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku litu, a i Slavonski sabor je odbio pomoć u obrani Hrvatske južno od Velebita ističući da su staleži po starom običaju braniti samo svoju kraljevinu (pomogao je jedino papa Leon X. koje s vremena na vrijeme slao novčanu pomoć). Berislavić je, unatoč osamljenoj borbi, ustrajao sve do pogibije na Plješivici 1520. U vrijeme njegova banovanja Turci nisu osvojili ni jedan dio hrvatskog prostora. Nakon Berislavića, u još je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan Karlović. On je bio dugogodišnji mletački kondotijer, a od 1521. hrvatski ban. Na dužnost kondotijera natjerala ga je opća oskudica iako je i za taj posao dobio minimalnu plaću. Tako nije mogao braniti Hrvatsku. Nakon zauzeća Beograda 1521, Sulejman I. je počeo ostvarivati osnovu pritiska prema sjeveru i jugu Hrvatske. Napad je najprije usmjerio prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje se Karlović nije mogao oduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Kada je 1524. Karlović napustio bansku čast i dalje se nadao mletačkoj pomoći ne bi li zadržao svoje glavno uporište, Obrovac, ali i ta su se očekivanja izjalovila. Turci su Obrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije palo je Jajce i korvinski bedem bio je konačno razoren. Turci su istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohača (1526) vršili pritisak na Slavoniju, a na jugu im se odupirao još samo Klis. Deset godina kasnije osvojeni su Požega (1536), Klis (1537) te Nadin i Vrana u zadarskom zaleđu. Bitkom na Mohačkom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna ugarskohrvatska država. Izumrla je obitelj Jagelovića te Budim više nije bio politički oslonac hrvatskih zemalja. Počelo je nametanje za vlast, a tu se posebno isticao habsburški Beč. Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlakše je objasniti dinastičkim ugovorima od kojih su prvi sklopili Matijaš Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom nadvojvode Ferdinanda za hrvatskog kralja na saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1.01.1527. Njega su izabrali hrvatski staleži dok su slavonski na saboru u Dubravi kod Čazme pet dana kasnije za kralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina Slavonija tada još nije bila tako pritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer ugarskih staleža. Ferdinand je priznat za slavonskog kralja na saboru u Križevcima 6.10.1527. nakon što je porazio Zapolju u sukobu oko mjesec dana ranije. Habsburški prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i preko Istre gdje je trebalo razlomiti faudalni akvilejsko-gorički obruč i svladati otpor Mletačke Republike. Prvi habsburški posjed u Istri nalazio se u njezinu kontinentalnom središtu, a ne na jadranskoj obali (Pazinska knežija; 1374.). Godine 1382. zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije Kastav, Veprinac, Mošćenice i grad Rijeku. U godinama uoči bitke na Mohačkom polju većina hrvatskih pokušaja oslanja se na Habsburgovce. Bernardin Frankopan, otac Krste Frankopana, odlazi 1522. na sjever gdje na državnom saboru u Nürnbergu drži «Govor za Hrvatsku» u kojem kaže da je ona «štit i vrata kršćanstva». Govor nije ostavio previše utjecaja na Europu. Nadvojvoda Ferdinand je, doduše, pomagao, ali samo one dijelove Hrvatske koji su izravno ležali na putu turskim prodorima prema habsburškim zemljama Kranjskoj i Štajerskoj.

18

Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje ugroženosti i dinastičkog sloma koje je nastupio već i prije pogibije kralja Ludovika II. na Mohačkom polju. Na samom početku 1526. hrvatski i slavonski staleži su na saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju budući da ih on neće štititi. Jedina obrana kojoj su se staleži mogli obratiti bili su Habsburgovci; Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino za gradska uporišta na obali, a prema Hrvatskoj ili još udaljenijoj Slavoniji bila je ravnodušna. Unatoč optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci nisu uspjeli osigurati ono zbog čega su mu i dali povjerenje; obvezao se držati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka u Hrvatskoj, ali bez čvrstih odredaba o načinu njihova ostvarivanja. Stoga je održan drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbog neizvršenih obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi «ijedan vladar silom zavladao Hrvatskom» i da su se oni nakon Zvonimirove smrti «slobodne volje pridružili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a nakon toga i vašemu veličanstvu». Njihov prosvjed nije urodio znatnijim plodom. Do prijelomne bitke kod Siska 1593. nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga kraljevstva. DUBROVNIK Podjela vlasti Veliko vijeće bilo je temelj i izvor sveukupne državne vlasti. Ono je iz svoje sredine biralo Vijeće umoljenih (Senat), Malo vijeće i Kneza, kao i sve druge važnije državne organe: providnike npr. koji su nadzirali zakonitost rada cjelokupne upravne strukture, sindikate, koji su nadzirali sveukupnu upravu Dubrovačke Republike na području izvan grada Dubrovnika, kontrolore koji su provjeravali ispravnost materijalno-financijskog poslovanja svih službi što su upravljale državnim novcem, zatim kontrolore-bilježnike koji su vodili precizne evidencije o zalihama važnih prehrambenih artikala u Dubrovniku i dr. Senat je bio stvarna vlada Dubrovačke Republike, njezin najvažniji politički organ. Činio ga je do 1490.god. 51 senator, a od te godine njih 61. U nadležnosti Senata bilo je rješavanje svih važnijih pitanja unutarnje i vanjske državne politike. Uvjet za članstvo u Senatu kao i za obnašanje funkcije Kneza bilo je ispunjenje dobne granice od 50 godina života. Malo vijeće bilo je izvršni organ i Velikog vijeće i Vijeća umoljenih. Knez Dubrovačke Republike, čiji je mandat trajao samo mjesec dana, upravljao je radom svakog vijeća, a odlučivao samo kao njihov član. Dok je knežev mandat bio jednomjesečni, mandat članova drugih organa bio je u pravilu jednogodišnji s obaveznom vakancijom od 2 godine. Osim funkcije Kneza, pravilo je, svi su državni organi bili kolegijalni, a u njima je mogao biti samo po jedan član istog aristokratskog roda (unus pro sclata). Sve funkcije u upravnom i sudskom aparatu Dubrovačke Republike obnašala su vlastela. Pučanima i građanima bile su dostupne samo neke manje važne službeničke dužnosti, a tek ponekad povjeravala bi im se i poneka diplomatska misija ili konzularna funkcija. Događaji 1358. godine Ugarski kralj Ludovik Anžuvinac 1346.-1356. vodio je rat s Mlečanima kako bi oslobodio Dalmaciju mletačke vlasti i stavio pod svoju vlast što je Kolomanovom krunidbom u Biogradu 1102. ušlo u naslov i naslijeđe ugarskih kraljeva. Trijumfalni kraljev ulazak u Zadar ostao je temeljem njegovih zahtjeva prema Veneciji. U zadarskim mirovnim pregovorima 1358. inzistirao je da se Venecija odrekne prava na čitavu Dalmaciju, od Kvarnera do granica Dračke provincije te da izbaci Hrvatsku i Dalmaciju iz duždeva naslova. Kralj Ludovik promatrao je Dalmaciju kao cjelinu na koju ima pravo kao hrvatsko-ugarski kralj. Nije mu bilo bitno jesu li njegovi prethodnici vladali čitavim područjem i u čijoj je vlasti ono bilo u trenutku sklapanja Zadarskog mira. Posljednja odstupnica koju su Mlečani htjeli obraniti bila

19

je tvrdnja da Dubrovnik, Korčula i Mljet nikada nisu priznavali vrhovništvo ugarskih kraljeva, pa bi mogli ostati mletačka uporišta na Jadranu. Kralj je smatrao svojim sve što su Mlečani posjedovali na kopnu i na moru od istre do Drača i upravo je na tom gradio pravo svoga suvereniteta nad Dubrovnikom, unatoč tomu što on nikada nije bio podanik ugarske krune. Ostavši bez svake mogućnosti otpora pobjedničkom kralju, mlečani su ispravom o Zadarskom miru od 18. veljače 1358. potpisali da se odriču gospodstva nad čitavom Dalmacijom. U vrijeme zadarskih pregovora mletački je knez još uvijek bio u Dubrovniku, obnašao svoje dužnosti i čak uživao podršku dijela vlastele i građana. Na vijest o uvjetima Zadarskog mira, Veliko je vijeće 28. veljače izabralo trojicu rektora među dubrovačkom vlastelom i odlučilo otpraviti poslanstvo kralju. Što se tiče bivše vlasti, vlastela je postupila mudro: zapisnici vijeća uopće ne spominju svrgavanje mletačkoga kneza, kao da se to nije ni dogodilo. No, mletačka je vlast otišla iz grada s namjerom da se više nikada ne vrati. U ispravi o Zadarskom miru, među posebno navedenim gradovima koji se vraćaju ugarskoj kruni, stoji i ime Dubrovnika. Iako je dotad bio izvan granica Dalmacije pripao je ugarskom kraljevstvu temeljem pripadnosti antičkoj Dalmaciji. Iako su morali priznati Ludovika za svog prirodnoga gospodara, nasljednika prava Arpadovića na Dalmaciju, Dubrovčani su se opirali takvom određenju svoga položaja. Dubrovački su vijećnici smatrali da nakon raskida ugovora s Mletačkom Republikom imaju pravo slobodno odlučiti o svojoj budućnosti, budući da nikada prije 1358. nisu priznavali vlast ugarskih vladara. Na tome su temeljili zahtjev da u novu zajednicu uđu kao corpus separatum, a ne kao dio Dalmacije. Međutim, nakon poraza Venecije, samosvjesni mladi kralj je podrazumijevao svoje pravo na Dubrovnik kao dio Dalmacije i stavio to na znanje. Dubrovački rektori i vijećnici formalno su odustali od zahtjeva za posebnim statusom među zemljama krune, ali su posrednim putem i dalje išli za time. Grad na krajnjem jugu novih kraljevskih područja, u susjedstvu neprijateljske Raške i nepouzdane Bosne imao je temelja za dobru pregovaračku poziciju. Kralj je i sam bio svjestan činjenice da će ga diplomatski put najbrže dovesti do Dubrovnika, jer ga je teško mogao osvojiti s kopna, a s mora nikako. Stoga je bio spreman na popuštanje. Potrebnu podršku iz Dubrovnika mogao je dobiti samo tako da gradu prizna stare sloboštine i pravno na neovisni autoritet. Poslanici izabrani za pregovore krenuli su put Višegrada. Prvi krug pregovora okončao je kralj, ispravom izdanom 26. svibnja 1358. Kralj je naglasak stavio na to da je dubrovačka općina smještena u kraljevini Dalmaciji i stoga prirodno potpada pod njegovu vlast. Na kraju isprave kralj je, mimo volje dubrovačkih poslanika, dodao još neke uvjete, objašnjavajući da se ne može zadovoljiti spomenutim stavkama. Zahtijevao je od Dubrovčana da mu isplaćuju 2500 perpera svetodmitarskog danka kojeg su plaćali raškom kralju te 500 perpera koje su plaćali bosanskim vladarima. Potom, tražio je od njih da mu vojno i pomorski pomažu protiv mogućih pobunjenika u Dalmaciji te da sve ugarske prijatelje smatraju svojim prijateljima, a neprijatelje neprijateljima. Iako je gradu priznao njegove statute i običaje, tražio je od vlade i to da ubuduće sve odluke i uredbe uskladi s korišću i čašću kralja i ugarskoga kraljevstva. Tome je dodao i ono čega su se poslanici najviše bojali: obvezu Dubrovčana da za kneza moraju uzeti nekoga od ugarskih podanika kojega će kralj potvrđivati. Dubrovački poslanici odbili su dodatne kraljeve zahtjeve pod izgovorom da nemaju ovlaštenje prihvatiti ih. Smatrajući da bi im razvlačenje pregovora donijelo više štete nego koristi, poslanici su se pozvali na naputak vlade da ne smiju prekidati pregovore niti se vratiti u grad prije nego što dovrše posao. Dvadeset i četiri sata nakon izdavanja prve isprave postignut je konačni sporazum: 27. svibnja 1358. kralj, kraljice, prelati i baruni kraljevstva ovjerili su Višegradski privilegij. U tom odmjeravanju kraljeva je snaga bila veća, pa su njegovi zahtjevi o plaćanju danka, ratovanju u Dalmaciji i izboru kneza ušli u sam Višegradski privilegij. No i Ludovik je donekle popustio svojim novim podanicima, pa je formulacija o izboru kneza znatno blaža negoli u prvoj

20

ispravi. Kralj je ostao kod toga da knez mora biti izabran među ugarskim podanicima i zadržao je pravo potvrde, no dodao je i to da svaki budući knez svoju dužnost mora vršiti prema savjetu dubrovačkog Malog vijeća, u skladu sa statutom i pravnim običajima. Zauzvrat je Dubrovčanima obećao zaštitu, potvrdio im posjed svih teritorija na kopnu i moru, statute, pravne običaje i prihode. Uslišao je njihov zahtjev za posjedom dubrovačkog primorja, koji se još dugo nakon toga nije mogao realizirati, jer je to područje zapravo bilo pod vlašću bosanskog vladara. Među najvažnijim povlasticama bilo je pravo potpune slobode trgovine u Raškoj i Veneciji, čak i u vrijeme njihova sukoba s Ugarskom. S dubrovačkog gledišta, nekoliko bitnih pitanja i dalje je ostalo sporno, no poslanici nisu imali izbora i morali su prihvatiti kraljevu ponudu. U skladu s uputom dubrovačke vlade nisu pristali na to da se zakunu na vjernost kralju u ime čitave općine. Ne odstupajući od toga, postigli su da odredbe isprave postanu važeće tek onda kada na njih prisegne dubrovačko Veliko vijeće. Stoga je bosanski biskup Petar pošao s obje povelje i kraljevim pismom u Dubrovnik. U pismu kojim je imenovao biskupa svojim namjesnikom i prokuratorom u provođenju odredbi privilegija, Ludovik je zatražio zakletvu vjernosti od vijećnika, građana i svih stanovnika Dubrovnika. Kraljevo poslanstvo primilo je prisegu dubrovačkog vijeća na svečanoj sjednici, 18. srpnja 1358. Rektor i 125 članova Velikog vijeća zakleli su se pred bosanskim biskupom Petrom da će poštivati sve odredbe Višegradskog privilegija i sastavili su pismo upućeno kralju koje nije sačuvano. Tek se time ugovor smatrao prihvaćenim. Činjenica da Dubrovčani prema Višegradskom privilegiju nisu dobili pravo izbora kneza bila je najbolnija točka njihova kompromisa. Dubrovačka vlastela odlučila se za taktiku dodvoravanja kralju ne bi li im on taj bitni zahtjev ispunio po svojoj milosti. Akcija nije išla ni glatko ni brzo, upravo stoga što je kralj Dalmaciju smatrao cjelinom, što je značilo da za sve gradove trebaju vrijediti jednaki uvjeti. Dubrovački poslanici su vrlo oprezno i polako nastojali privoljeti kralja na ustupak, što je trajalo gotovo godinu dana. Ispravom od 3. siječnja 1359. udijelio je gradu žuđenu milost: dopustio je dubrovačkoj vlasteli da sama bira kneza, s jedinim uvjetom da on ne smije biti Mlečanin niti itko od kraljevih neprijatelja. Dubrovčani su uvijek bili voljni prilagoditi se politici ugarskih kraljeva, ali nikada u pitanjima kneževske vlasti ili slobodne trgovine. Od svakoga su novoga kralja tražili potvrdu unutarnje autonomije i prava na vlastitu politiku prema vladarima i velikašima u zaleđu, neovisnu o ugarskoj kruni. Iako nisu uspjeli postići da Dubrovnik uđe u ugarsko kraljevstvo kao corpus separatum, već kao dio Dalmacije, ovim su kraljevskim ustupkom stekli izniman položaj. Razdoblje do 1526. godine Dok je vladao moćni ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I., Dubrovčani mu se često obraćaju, a sigurni u njegovu snagu u pogledu vanjske politike nastupaju potpuno u skladu s njegovom politikom. Prvi slučaj ticao se Lastova. Lastovo se već od sredine 13. stoljeća nalazilo pod vlašću Dubrovnika, ali je tijekom vremena dolazilo do sporova između Lastovaca i Dubrovnika, jer su Dubrovčani već dosta rano počeli ograničavati autonomiju Lastova. U političkoj prekretnici nagon Zadarskoga mira Lastovo se pokušalo osloboditi dubrovačke vlasti, te su u tom prijelaznom razdoblju, kad još nije bio reguliran odnos između Dubrovnika i ugarsko-hrvatskoga kralja, bili čak isposlovali da hrvatsko-dalmatinski ban Ivan imenuje kneza koji nije Dubrovčanin. No dubrovački su poslanici od kralja isposlovali ne samo potvrdu svih posjeda i otoka, nego je kralj odaslao Lastovcima i naredbu kojom on uklanja kneza što ga je postavio ban, te određuje da se imaju u svemu pokoravati knezu kojeg im pošalju Dubrovčani. Nakon oslobođenja od Mletaka Dubrovnik je želio nastaviti pomorsko-trgovačke veze s njim, ali Mleci su mu u tom pogledu pravili neprilike, te su zauzvrat Dubrovčani donosili slične protumletačke odredbe. Dubrovčani se za pomoć obraćaju kralju Ludoviku, kako bi posredovao radi mogućnosti trgovanja u Mlacima, te kralj nekoliko puta intervenira za njih. U

21

Mletke je čak u rujnu 1374. išao posebni kraljev poslanik kako bi riješio pitanje dubrovačkomletačkih odnosa. Kraljevsko posredovanje bez dvojbe je bilo uspješno, te je godine 1374.1376. nađen modus vivendi između jednih i drugih. To stanje je kratko trajalo jer je 1378. buknuo rat između Ludovika i Mletaka koji je sa sobom povukao i Dubrovnik, te je između njih prekinuta trgovina premda su Dubrovčani imali pravo trgovanja s Mlecima i u doba rata između Mletaka i ugarsko-hrvatskoga kralja. Od 1358. do 1362. vodi se, uz veće i manje prekide, rat između srpske države i Dubrovnika. Sa srpske strane glavni njegov nositelj bio je Vojislav Vojinović, gospodar Travunje i Konavala, koji je u unutrašnjosti imao i Gacko, gradove na Drini i Sjenicu. Premda je u Višegradskom privilegiju istaknuto kako Dubrovnik može trgovati sa Srbima makar kralj bio s njima u ratu, ipak su se ratni odnosi između Ugarske i Srbije odražavali na dubrovačkosrpske odnose. Doduše, Dubrovnik nije želio rat sa Srbima, ali im ga je Vojislav Vojinović nametao, a Dubrovčani su ga vješto iskorištavali protiv svojih trgovačkih konkurenata Kotorana, koji su se nalazili u sklopu srpske države. Unatoč njihovim molbama ni kralj ni ban nisu poslali osobitu pomoć Dubrovčanima. Za sukoba sa srpskim dinastom Nikolom Altomanovićem, sinovcem i nasljednikom Vojislava Vojinovića, u razdoblju od 1368. do 1373., Dubrovčani su također tražili pomoć kralja Ludovika koji bi svojim autoritetom mogao prisiliti Altomanovića da ih pusti na miru. Kralj je pokušao posredovati preko mačvanskoga bana Nikole Gorjanskog (Starijeg), no to nije odveć koristilo, to više što je Gorjanski, prema uvjeravanjima Dubrovčana, bio Altomanovićev prijatelj te se nije dovoljno zauzeo, a Dubrovčani mu nisu vjerovali. Ta je opasnost prestala Altomanovićevim općim porazom 1373. kad je bio lišen svojih zemalja. Događaji su se razvili bez znatnijeg Ludovikova zahvaćanja. Godine 1382. umire kralj Ludovik, a na prijestolju ga nasljeđuje kći Marija, uz koju je vladala Ludovikova udovica Elizabeta. Razvidno je da je i za vrijeme njihove vladavine vlast ugarsko-hrvatskoga kralja više nego nominalna, a Dubrovčani su opet ti koji zazivaju pomoć, intervenciju i jamstvo kraljica. Bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. u posljednjem se desetljeću svoje vladavine prihvatio namjere da se Bosna ekonomski emancipira od Dubrovnika, te je godine 1382. na obali Travunje (u sjevernom dijelu današnje Boke kotorske) u području nove župe Dračevice sagradio luku i grad, Sveti Stefan, koji se kasnije prozvao Novi, odnosno Herceg Novi. Ondje je otvorio tržište za sol i vino. Dubrovčani su se osjetili pogođenima u svojemu trgovačkom monopolizmu te su se zbog toga obratili kralju Ludoviku, a nakon njegove smrti nastavili su s akcijom kod kraljice. Nakon razdoblja nesporazuma između Dubrovnika i Tvrtka dolazi među njima do zbližavanja, tako da je godine 1387. došlo do ugovora o prijateljstvu. Tvrtko, želeći se svakako dokopati svih ostalih dalmatinskih gradova podvrgnutih ugarsko-hrvatskome kralju, i ne pomišlja sada na to da bi se dokopao Dubrovnika, dapače, u ugovoru prijateljstva od 9. travnja 1387. vodi računa o vjernost Dubrovčana kraljici Mariji. Takav stav apsolutne vjernosti Mariji i Žigmundu, a u isto doba srdačno prijateljstvo prema njihovom velikom protivniku, bosanskom kralju Tvrtku, jedna je od suprotnosti u političkoj povijesti Dubrovnika, kakve će se često i dalje javljati, a izraz su njegovog specifičnog geografskog i ekonomskog položaja. Velika autonomija i sloboda Dubrovnika u međunarodnoj politici ipak imaju svoje granice. No Dubrovniku bi ipak bilo najdraže da se Tvrtko izmiri sa Žigmundom. Takav je pokušaj izmirenja bio učinjen u siječnju 1391. godine. U Ugarskoj i Hrvatskoj već od 1387. kraljevsku vlast je uzeo Marijin muž Žigmund, budući izabran kraljem. U ta je vremena na Jadranu cvalo gusarstvo kojim su se osobito bavili stanovnici južne Italije. U tim prilikama Dubrovnik 1386. godine pomišlja na sklapanje saveza dalmatinskih gradova, te se u slučaju na nepristajanje Zadra misle okrenuti Splitu, Trogiru i Šibeniku. No Dubrovčani nastoje i kod Žigmunda kako bi djelovao na napuljskog protukralja Ludovika II. Anžuvinca. U južnoj Italiji, naime u Napuljskom Kraljevstvu,

22

postojale su tada dvije vlasti, jedna napuljskih Anžuvinaca, s kojom je Žigmund bio u otvorenom neprijateljstvu jer je pretendirala na ugarsko prijestolje, a druga je bila vlast francuskih Anžuvinaca, odnosno Ludovika II. Anžuvinca, koji se zvao kraljem i imao pod sobom jadranske gradove Napuljskoga Kraljevstva. S tim francuskim Anžuvincima bio je Žigmund u dobrim odnosima, ali uza sve to gusari su iz Ludovikovih jadranskih gradova napadali dubrovačke brodove i brodove ostalih dalmatinskih gradova, bez političkih ciljeva, čisto piratski. Nekoliko se puta Ludovik II. Anžuvinac pred dubrovčanima branio da se to radi protiv njegove volje i da to ne rade njegovi ljudi, dapače obećava zaštitu dalmatinskim brodovima i trgovcima. No gusarstvo se nastavlja, te 1399. godine na intervanciju Dubrovčana kralj Žigmund šalje svoga poslanika, Dubrovčanina fra Lovra Menčetića k napuljskome kralju Ludoviku II. Anžuvincu, kako bi tražio naknadu štete koju je dubrovačkim trgovcima još 1397. nanio vojvoda De Sancto Severio. Kralj Ludovik II. Anžuvinac svojom ispravom od 3. svibnja 1399. obećava, pozivajući se na prijateljstvo s kraljem Žigmundom, naknadu štete. Svakako, Dubrovnik moli pomoć, i kralj Žigmund mu je daje, u akciji za suzbijanje gusarstva. Pritom postoji težnja Dubrovnika za suradnju s ostalim dalmatinskim gradovima u njegovu suzbijanju. Godine 1395. prigodom smrti kraljice Marije dubrovačka vlada određuje zadušnice, a poznat je svečani doček kralja Žigmunda u Dubrovniku 1396. godine nakon poraza u bitci kod Nikopolja. Poslanstvo Dubrovnika u studenom 1403. odlazi kralju Žigmundu nastojeći zadobiti Brač, Hvar i Korčulu, a 1404. isposlovali su ispravu kojom im ih on dodjeljuje. Kako su otoci stvarno bili pod vlasti bosanskog vojvode HrvojaVukčića Hrvatinića, do ostvarenja isprave ne dolazi. U to je vrijeme u Bosni vladao Stjepan Ostoja koji je, kao i kralj Žigmund, bio Hrvojev neprijatelj. Dubrovnik uspijeva sa sva tri moćna čovjeka održavati prijateljske veze i ipak izvlačiti iz svega korist. Svrgnućem kralja Ostoje i dolaskom na vlast Tvrtka II. nastaju u Bosni druge prilike. Nekoliko godina kasnije, 1408., Žigmund je poduzeo vrlo energičnu akciju pokoravanja Bosne. Nakon kratkog ratovanja je bosanski kralj Tvrtko II. bio potučen do nogu. Preko 170 bosnskih velikaša je završilo u zarobljeništvu. U takvoj prilici vojvoda Hrvoje se pokorio Žigmundu i uspjelo mu je da mu kralj potvrdi sve njegove časti, naslove i pobjede. Naravno, prestao je biti glavni namjesnik u Hrvatskoj i Dalmaciji, te više nije onakav odlučujući čimbenik kakav je bio do tada. Bosanskim porazom, te Hrvojevim pokorenjem, ustanak hrvatskih nezadovoljnika protiv Marije i Žigmunda je napokon bio skršen. Kralj Ladislav Napuljski je i prije uvidio da će njegova vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji propasti, pa je već u srpnju 1408. počeo pregovarati s Mlečenima o prodaji Dalmacije. Napokon je 9. srpnja 1409. sklopio ugovor s Mletačkom Republikom, kojim joj prodaje sve što je još pod njegovom faktičnom vlasti, naime Zadar, Vranu, Novigrad i otok Pag, te se u njenu korist odrekao i svojih prava na Dalmaciju. Dok je pregovarao s Mlecima, premda je njegova vlast u našim krajevima već bila znatno ograničena, nastojao je zadržati vlast u Dalmaciji te je još više učvrstiti i proširiti zbog čega je ondje poslao flotu. Žigmund se počeo spremati na protuudar te je pozvao Dubrovčane da mu pošalju brodove. Napuljsko je pak brodovlje odjedrilo iz Zadra na jug i doprlo do Cavtata, opljačkalo dubrovačko područje i odjedrilo natrag uz Stonski rat prema Korčuli. 13. srpnja pred Korčulu, koja se odupirala napuljskim snagama, je stigla dubrovačka flota. Došlo je do žestoke bitke u kojoj su Napuljci pretrpjeli poraz i pobjegli prema sjeveru. Dubrovčane je ova pobjeda oduševila te su o njoj poslali izvještaj kralju Žigmundu i vojvodi Hrvoju, ujedno ih obojicu nastojeći potaknuti na odlučnu akciju protiv napuljskog brodovlja. Bitka kod Korčule dogodila se nakon sklopljenog ugovora o prodaji Dalmacije, pa je Ladislav nakon nje odustao od svakog daljnjeg pohoda u Dalmaciji. Tako uopće nije ni došlo do protuakcije koju su predlagali Dubrovčani. Akcija je postala još bespredmetnijom zato jer su gradovi Zadar, Rab, Osor i Nin nakon kratkog vremena sami pozvalo Mlečane, kako bi time tobože pokazali da su se svojevoljno predali njihovoj vlasti.

23

Mletačko je brodovlje još iste godine opsjelo Šibenik, koji im se nije htio predati, a nakon bezuspješnih pregovora sa Žigmundom došlo je do rata koji je potrajao od1411. do 1413. Tijekom sukoba Mlečani su osvojili Skradin i Šibenik. Kroz cijelo to vrijeme i Šibenik i Žigmund od Dubrovnika traže pomoć u borbi protiv Mletaka, no činjenica jest da Dubrovčani pod raznim izgovorima nisu sudjelovali ni u kakvom ratnom pothvatu. Napokon je 1413. sklopljeno primirje s time da svatko zadrži ono što u taj mah drži. Od 1409. do smrti 1418. Bosnom je vladao kralj Stjepan Ostoja kojega nasljeđuje sin Stjepan Ostojić. Unatoč potvrdama već primljenih povelja i povlastica, mladi kralj je imao namjeru napasti Dubrovnik, no do konkretnih akcija nije došlo. Njegova je vlast bila nestalna jer je istodobno postojao još i protukralj Tvrtko II. Poslije travnja 1421. Ostojić se više ne javlja, te Tvrtko II. ostaje jedinim kraljem Bosne. Politički položaj Bosne nije bio zavidan zbog slabe kraljeve moći i jake moći feudalaca koji su se međusobno borili, a osobito zbog latentne turske opasnosti i uopće turskog utjecaja. Zato je kralj Tvrtko pomišljao na savez s Mlečanima kako bi zauzeo posjede Ivana Nelipčića, protiv kojega se Dubrovnik, bojeći se za vlastitu sigurnost i samostalnost, žestoko borio. Unatoč njihovu protivljenju, savez je sklopljen 6. veljače 1423., no Tvrtko nije stigao ostvariti svoje namjere zbog turske provale u Bosnu. Kako je bio vojnički pripravan, uspio ih je odbiti. Nova turska navala nagnala je kralja Tvrtka II., nekad njihova štićenika, da se 1425. izmiri s ugarsko-hrvatskim kraljem Žigmundom, što je ustvari značilo podvrgavanje pod njegovu vrhovnu vlast. 31. prosinca 1426. Radoslav Pavlović prodao je Dubrovniku svoj dio Konavala (zapadni dio, dok je istočni pripadao Sandalju Hraniću), Cavtat i Obod, no ubrzo se pokajao i tražio je načine da ih dobije natrag. Bez navještanja je započeo rat, a za pomoć se okrenuo Turcima, dok su Dubrovčani bezuspješno pokušavali sklopiti saveze sa Sandaljom Hranićem i Tvrtkom II. U kompliciranoj diplomatskoj igri u kojoj Pavlović nastoji diskreditirati Dubrovnik, oni ipak uspijevaju dokazati svoje pravo i zadobiti naklonost sultana Murata II. Dubrovčani su čak uspjeli dobiti dio Pavlovićeva posjeda, no on se s time nije pomirio što je samo otegnulo mirovne pregovore i nastavilo rat. Do mira je došlo 15. ožujka 1433. i tek se taj datum smatra okončanjem rata, premda je ratovanje već prije prestalo. Turci su sve više širili svoj utjecaj zbog čega dolazi do mnogih manjih sukoba i prepirki. Jedan od njih je i dubrovačko prijateljstvo s despotom Đurđem Brankovićem. Stoga u prosincu 1440. Dubrovnik šalje svoje poslanstvo u Portu s dugom i opširnom uputom. Poslanike su na Porti dobro primili, ali kad su uskratili plaćanje harača, zaprijetili su im i otpustili ih s audijencije. Odmah nakon toga Turci su pozatvarali dubrovačke trgovce u svim zemljama u kojima su imali utjecaj. Dubrovčani ni pod koju cijenu ne žele plaćati harač, te šalju svojim poslanicima naloge kako nikako ne smiju pristati na to i da nađu saveznike na sultanovu dvoru. Usprkos lijepim obećanjima oni nisu uspjeli, te ih Dubrovnik opoziva iz Porte. Budući je Dubrovnik ugostio Đurđa, turski pritisak se osjetno povećao, te Turci zapovijedaju svom vazalu vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači da navali na njih. On je bio u dobrim odnosima s Dubrovčanima jer su ga kao sinovca Sandalja Hranića proglasili dubrovačkim vlastelinom, te nije napao Dubrovnika. Uviđajući veliku opasnost od Turaka, dubrovačka vlada je u međuvremenu poduzimala ozbiljne pripreme za vojničku obranu Republike, skupljala je vojsku, a zatražila je pomoć i od hrvatskog bana Pijerka Talovca. Odlaskom despota smanjila se opasnost od turske navale na Dubrovnik, ali su oni i dalje jednako odlučno zahtijevali plaćanje tributa. Tijekom cijele 1441. traju pregovori u kojima dubrovački poslanik Petar Primo slatkorječivošću i lažima nastoji isposlovati neplaćanje harača i puštanje njihovih trgovaca. Na temelju izvještaja poslanika vlada im 15. prosinca 1441. šalje opširnu uputu. Glavno u njoj se svodi na to da poslanici mogu tek nakon dugog cjenkanja, nudeći najprije manje, na kraju pristati da se sultanu daje godišnji dar u vrijednosti od 1000 dukata, a paši i vezirima ukupno 400. Vrlo je važan jedan, doduše usputan, ali zato i vrlo značajan odlomak u kome se Dubrovnik naziva Republikom, premda se dalje u istoj uputi

24

upotrebljava i stari naziv Općina. Dvostrani ugovor između Porte i Dubrovnika napokon je sklopljen 2. veljače 1442. Dok tako Dubrovnik strpljivo vodi pregovore s Turcima umiljato im govoreći, istodobno u rujnu i listopadu 1441. potiče ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava na borbu protiv Osmanlija. No kralju Vladislavu nisu potrebni poticaji slabog Dubrovnika: on i sam želi krenuti protiv osvajača s istoka, osim toga, u Europi ionako već postoji pokret za novu veliku križarsku vojnu protiv Turaka, što ga osobito potiče papa Eugenije IV. I bosanski kralj Tvrtko II. i despot Đurađ također snuju o ratu protiv Turaka, a u Erdelju je s njima već uspješno ratovao poznati vojvoda Ivan Hunyady. Nakon nekoliko godina sukoba u srpnju 1444. u Segedinu je uglavljen mir na vrijeme od 10 godina. No potrajao je kratko. Došlo je do poznate bitke kod Varne 10. studenog 1444. u kojoj je premoćnija turska vojska porazila kršćansku, a u boju je poginuo i sam kralj Vladislav. Turci su znali da su i Dubrovčani sudjelovali u ratu s dvije galije, te su zbog toga protiv njihovih trgovaca u Turskoj podizali represalije i onemogućili im trgovanje, pa su ovi prestali onamo odlaziti. Zato su se na istoku ograničili na trgovinu sa Srbijom i tražili obnove povelja sa despotom Đurađem Brankovećem. On je prvih godina nakon ponovne uspostave despotovine bio u vrlo dobrim odnosima s Muratom II., te je mogao puno toga isposlovati preko svoje kćeri Mare, Muratove žene. Dubrovčani su težili da se ugovorna obveza s Turcima iz 1442. o plaćanju danka poništi, a to su, ne želeći sami kontaktirati s Turcima, povjerili svome prijatelju despotu Đurđu. Porta je pristala da ih oslobodi od te obveze, no zahtijevala je da joj Dubrovnik jednokratno isplati 1500 dukata. Usto je Porta zatražila da joj dubrovačka vlada uputi poslanika koji će primiti ispravu o tom oslobođenju. Nakon smrti Sandalje Hranića 1435. novi vojvoda Stjepan Vukčić Kosača u početku se ponaša snošljivo, da bi se poslije njegovi odnosi s Dubrovnikom sve više zamućivali. 1443. umro je bosanski kralj Tvrtko II. i nasljeđuje ga Stjepan Tomaš. Dugo je vojvoda Stjepan Vukčić Kosača bio u neprijateljstvu s kraljem Tomašem, premda su se povremeno njih dvojica i mirili. U težnji za potpunom samostalnošću Stjepan Vukčić se proglasio hercegom 1448., te se njegova zemlja počela po tome kasnije nazivati Hercegovinom. Njegovi su odnosi s Dubrovnikom u to vrijeme ušli u zategnutu fazu, da bi 1450. došlo do otvorenog neprijateljstva. 15. srpnja Dubrovčani su obustavili trgovački promet preko hercegovačke zemlje i rat je postao neminovan. Herceg je nastojao monopolizirati izvoznu i uvoznu trgovinu svoje zemlje, koja je išla preko Dubrovnika, zahtijevajući da u Dubrovniku na plaća nikakvu carinu. Cilj mu je bio ograničiti trgovinu preko Dubrovnika i sa njim. On nije išao samo za emancipacijom od trgovačkoekonomske prevlasti Dubrovnika, već i za stvaranjem vlastitog monopolističkog položaja pokazujući očitu namjeru da njegove luke u stanovitoj mjeri naslijede ulogu Dubrovnika. Tada još nije bilo otvorenog rata već su bili samo pojedini ispadi na dubrovačke trgovce ili provale na dubrovački teritorij. Onima koje bi uhvatili Dubrovčani bi sudili prema svojim zakonima, zbog čega je herceg prosvjedovao, a to je dovelo i do spora o sudskoj nadležnosti. Sukob se, uza sva povremena smirivanja, sve više zaoštravao. Onu konačnu i najjaču represaliju koju je dubrovačka vlada običavala upotrebljavati pri sukobu sa zemljama zaleđa, upotrijebila je i sada, a to je bila zabrana trgovine, u ovom konkretnom slučaju sa hercegovom zemljom. Tu je zabranu dubrovačka vlada izdala u lipnju 1450. I herceg i Dubrovčani su tražili saveznike. Daljnji pregovori između hercega i Dubrovnika, vođeni od početka studenog 1450. dokraja lipnja 1451., nisu uspjeli. Herceg je imao i tu prednost što je od turske Porte dobio dopuštenje za napad na Dubrovnik. Tako je 26. lipnja ušao u Konavle, a 27. je s većom silom navalio na Župu. Dubrovačka je vojska nakon 3 dana otpora 1. srpnja bila poražena kod tvrđave Tumbe na Brgatu. To je bio početak pravog rata. Premda su se tijekom rata javljale tendencije za mirom i ponekad vodili pregovori, ipak se rat nastavljao. Dubrovnik je i dalje djelatan, doduše ne toliko u ratničkom pogledu nego tražeći saveze protiv Stjepana. Tako je

25

pridobio čak i hercegova sina Vladislava, koji je htio srušivši oca sam doći na vlast, i sklopio s njime savez 15. kolovoza 1451. do vrlo važne faze u tijeku ovog rata došlo je kad je Turska 24. studenog 1451 sklopila s Ugarskom trogodišnji mir. Dubrovačka vlada je zahtijevala da se i Dubrovnik spomene u sporazumu, čemu je bilo udovoljeno.Turski sultan Mehmed II. se zakletvom obvezao da se u ugovor o miru uključuje i Dubrovnik, koji pripada i pokorava se kraljevstvu Ugarske, te određuje da herceg Stjepan vrati Dubrovniku sve što mu je oduzeo. No, sukob se nastavlja i Dubrovnik traži saveznike u ugarsko-hrvatskom kralju, srpskom despotu, papi i humskoj gospodi Radivojevićima, a herceg sklapa savez s Mlecima. Nakon Vladislavovog pomirenja s ocem Dubrovnik se našao u teškom položaju i razmišlja o miru. Mir je išao u korist i hercegu i bosanskom kralju zbog turske opasnosti (1453. Carigrad je pao u Turske ruke). Mir je sklopljen u Novome 12. travnja 1454. mir je bio sklopljen, ali pravo prijateljstvo nije zavladalo. Turska Porta, koja je 1446. pristala da Dubrovnik više ne plaća godišnji dar od 1000 dukata vrijednosti u srebrnom suđu, počela je 1458. opet tražiti da joj Dubrovčani plaćaju danak. Pregovori ovoga puta nisu uspjeli i Dubrovnik je morao početi plaćati redoviti godišnji harač u iznosu od 1500 zlatnih dukata u gotovu. Od toga vremena Dubrovnik plaća Turcima harač sve do svojega pada 1808. Dubrovnik je i dalje ostao pod vrhovnom vlasti ugarsko-hrvatskih kraljeva u okviru Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, ali ovim haračem dolazi u stanovitu ovisnost i o Turskoj. Zbog nevolja izazvanih turskim provalama dubrovačka vlada često obustavlja trgovinu s Bosnom. Bosna je pod tursku vlast u cjelini potpala 1463, dok se Hercegovina još nekako držala. Dubrovčani su bili u stalnom strahu od turskih napada i pomoć traže čak i od Mlečana. Pod dojmom pada Bosne u Europi se razvijao novi križarski pokret koji je osobito zagovarao papa Pio II., no vojska i flota su se slabo sakupljale, a papa je umro od teške bolesti zbog čega je križarska vojna ostala puki san. U međuvremenu je turski pritisak bivao sve jači, pa su Dubrovčani od 1469. morali znatno povisiti svoj danak: od 1500 na 5000 zlatnih dukata. Već 15. svibnja 1471. sultan određuje, a oni pristaju, da sljedeće 1472. godine plate harač od 9000 zlatnih dukata, a nakon toga i 10000 zlatnih dukata godišnje. 1479. taj je danak povećan na 12 500 zlatnih dukata. 1481. umro je veliki turski osvajač Mehmed II. Njegov nasljednik Bajazit II. bio je mirniji te se takvim pokazao i prema Dubrovniku. Dubrovnik više nije vodio ratove, a svi njegovi sukobi i prepirke s drugim gradovima i vladarima bile su zbog trgovine i trgovačkih puteva. Između 1449. i 1503. Turska i Mletačka Republika ratuju. 1501 Mlecoma se kao saveznik priključuje u ugarsko-hrvatski kralj Vladislav, što će imati i stanovite reprekusije i na Dubrovnik. Mir između kralja Vladislava i Turske sklopljen je u Budimu 20. kolovoza 1503., a odnosi se i na Mlatačku Republiku. U ovaj mir su bile ukljopljene i sve zemlje koje su u bilo kakvom državnopravnom odnosu s ugarskoh-hrvatskim kraljem, pa tako i Dubrovnik. Nakon Bajazita II. došao je 1512. na prijestolje sultan Selim I. Sirija, Palestina, dio Arabije sa svetim mjestima Mekom i Medinom, a onda i Egipat su 1571. došli pod tursku vlast i postali sastavnim dijelom turske države. Dubrovčani su naišli na nove prijetnje za njihovu trgovinu. 21. rujna 1520. umro je sultan Selim, a na prijestolje je došao glasoviti Sulejman II. Po običaju, dubrovačka mu je vlada uputila poslanike, sa zadatkom da ga pozdrave i usput posvršavaju razne poslove. Poslanstvo je bilo kod novog sultana u prosincu 1520. i on se pokazao sklonim Dubrovčanima. 1521. Sulejman je započeo rat protiv Ugarske, a glavna mu je meta bio Beograd, tada važna pogranična država. Dubrovačka vlada je znala za ovaj sultanov ratni pohod te mu je u lipnju uputila poslanstvo, odnosno Porti koja ga je pratila. U nastalim prilikama dubrovačka vlada je smatrala shodnim distancirati se od svog kralja. Beograd se predao sultanu 29. kolovoza 1521. Prilike kao da su postale povoljnije i dubrovačka vlada je 24. rujna pokrenula privremeno zaustavljen trgovački promet s Turskom. Tijekom 1517.-1526. Turci su zahtijevali razne

26

usluge od Dubrovčana. Kolikogod nastojala zadržati naklonost Turaka, dubrovačka vlada želi i prema ostalima ostati neutralna, pa se više puta našla u neprilici kad bi Turci štogod zatražili. Sultan Sulejman II. je nastavio ratovanje. 29. kolovoza 1526. u bitki kod Mohača ugarska vojska bila je potučena do nogu. I sam kralj Ludovik II. je poginuo u bijegu, u močvari. Premda Turci tada nisu anektirali ni dio Ugarske, njihova se prevlast i te kako osjetila: osvajanja i anektiranja ugarskih i hrvatskih krajeva uslijedila su narednih godina. Prevlašću Turaka i nestajanjem dinastije Jagelovića stvorena je nova situacija i za Ugarsku i za Hrvatsku, a to je značilo i za Dubrovnik. Razdoblje nakon 1526. godine Godine 1526. došlo je do poznate bitke na Mohačkome polju, u kojoj su Turci porazili ugarsku vojsku, kad je poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. S njime se ugasila vladajuća dinastija, pa su se u Ugarskoj i Hrvatskoj javila dva pretendenta na prijestolje, Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja. Nastale su prijestolne borbe i građanski ratovi, a situaciju je otežavala i činjenica što je Zapolja bio turski štićenik. Život u Dubrovniku se i dalje nastavio normalnim tijekom. Dubrovačka vijeća 1526. godine nisu donijela nikakvu državnopravnu odluku o ukinuću vrhovne ugarsko-hrvatske vlasti. Naprotiv, i Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja traže od Dubrovnika isplatu dužnog danka od 500 zlatnih dukata. S jedne je strane Ferdinand Habsburški, vojvoda austrijskih nasljednih zemalja i već češki kralj, potom brat Karla V., njemačkog cara i kralja Španjolske, sa svim zemljama južne Italije, Sicilije i Sardinije, gdje Dubrovčani imaju znatnih trgovačkih interesa, a s druge je strane Ivan Zapolja, štićenik Turaka. Dubrovčani izbjegavaju plaćanje danka lijepim riječima i odgodama, darovima i srdačnim dočecima. Davanje tributa nije bilo samo pitanje svote od 500 zlatnih dukata - koja je, u odnosu prema tributu što su ga Turcima plaćali od 1481. u iznosu od 12 500 zlatnih dukata, bila omanja svota - već je ono značilo vidno priznavanje vrhovne vlasti. Dakle, 1526. godine nije u Dubrovniku donesena nikakva državnopravna odluka o promjeni vrhovne vlasti, naime o skidanju Ugarsko-hrvatske i priznaju turske, nego faktično prestaje isplaćivanje danka, i to ne odmah, nekom svjesnom konkretnom odlukom, nego stalnim otezanjem isplate. Nikakav pak posebni danak nisu počeli isplaćivati Turcima 1526., nego su nastavili s plaćanjem danka iz 1458., koji se međutim postupno povećavao pa nešto malo i snizio, te godine 1481. dobio određenu svotu od 12 500 zlatnih dukata. Taj danak cijene mira nazivao se haračem, te su prema tome Dubrovčani haračlije Carstva. Iako je to bio danak cijene mira, on je značio i priznavanje Turske kao dominantne vlasti. Dubrovnik je bio neovisna država, ali je priznavao dominaciju Turskog Carstva u tom dijelu svijeta, plaćao harač, od kojega je, međutim, imao korist jer su njegovi trgovci imali slobodu trgovanja u Turskoj. No u Dubrovniku i na njegovu teritoriju nema ni predstavnika turske vlasti, ni turskog garnizona, niti se u državnim aktima ni na svečanostima intestira sultanovo ime; nema ni stalnog dubrovačkog predstavnika u Carigradu, a tek poslije imat će Dubrovčani ondje svojega konzula. Redovita veza Dubrovnika s Portom bili su takozvani poklisari harača, koji su svake godine nosili sultanu danak. Osim što su isplaćivali harač poklisari su izvršavali i sve druge povjerene im poslove. Turska se vlast često postavlja tako kao da je i Dubrovnik njezin teritorij, no dubrovačka vlada takvo stajalište nije nikada priznala. Povremeno, kada bi Dubrovčani željeli postići nešto posebno od Turaka ili zatražiti diplomatsku pomoć, kazali bi i sami da su turski podanici (tal. sudditi), ali to je bilo rijetko, jer su se takvog naziva klonili. Više od jednog puta dubrovačka je vlada izjavila da Dubrovčani nisu nipošto podanici, ako i jesu tributari. Kad su Turci htjeli zadrijeti u dubrovački suverenitet kao što su pokušali dva puta (1667.-1669. i 1677.-1682.) dubrovačka vlada je oštro i s uspjehom odbila te pokušaje, ističući stoljetnu slobodu Dubrovnika. On je zaista nakon 1526. neovisna država i čuva striktnu neutralnost. Dubrovnik je u odnosu s Mlecima trebao moćne zaštitnike koje je našao u papi i Španjolskoj.

27

Tridesetih godina 16. stoljeća Španjolska je vodila rat protiv Turske, a admiral Španjolske bio je Đenovežanin Andrija Doria koji je pridružio svoju mornaricu španjolskoj, te tako stvorio jaku pomorsko-vojničku silu. Dubrovačka vlada, koja je održavala prijateljske odnose s obje zemlje, nije željela biti prisiljena birati ili biti uvučena u sukob. Svoju neutralnost zadržavala je stalnim povlačenjem svojih brodova iz španjolske mornarice koji su ondje bili ili svojevoljno ili prisiljeni od strane admirala Dorie. Stalno su slali poslanstva kralju Karlu V. kako bi intervenirao kod zapovjednika svih brodova da ne prisiljavaju Dubrovčane na ratovanje što je i napravio 1533, a kasnije ponovno 1536. Turci su također tražili od Dubrovnika brodove za borbu protiv Španjolske, no oni se lažima i potkupljivanjem uspijevaju izvući iz toga. U veljači 1538. u Mlecima je došlo do sklapanja kršćanskog saveza, tzv. Svete lige protiv Turaka u kojoj su bili Španjolska, Mleci, papa i Austrija. Mleci su zahtijevali da se savezu pridruži i Dubrovnik, no članovi lige su na papinu intervenciju to odbili. Mlečani su činili sve kako bi napakostili Dubrovčanima - udružili se s uskocima, napadali i pljačkali na njihovom teritoriju i predlagali saveznicima zauzimanje grada. Zbog stalnih prijetnji i opasnosti Dubrovčani radi na utvrđivanju i zaštiti grada u čemu im pomaže i admiral Doria koji im šalje vojnog graditelja Antonia Ferramolina. U Dubrovniku je ratnih godina bilo prilično loše. Rashodi Republike su se umnožili zbog troškova obrane, pomorska trgovina se zbog nesigurnosti na moru smanjila, zavladala je oskudica žita i uslijed toga skupoća. Mleci su priječili dovoz namirnica u grad, a Turska je 1538. čak zabranila dovoz živežnih namirnica, ali je tijekom iste godine ta zabrana ukinuta. Kad su se poveli mirovni pregovori između Mletaka i Turske, popustilo je i dubrovačko-mletačko neprijateljstvo, a sklapanjem mira 1540. i prestalo. Španjolska je i dalje nastavila rat protiv Turske, a u nekim ekspedicijama vodila i dubrovačke brodove. 21. rujna 1558. umro je Karlo V., dok je već 16. siječnja 1556. vlast u Španjolskoj preuzeo njegov sin Filip II. S Francuskom, koja je u savezu s Turskom, dolazi do manjih nesporazuma koje dubrovačka vlada uspijeva izgladiti. No, francuski brodovi su napadali dubrovačke, oduzimali im robu i zorobljavali posadu, pa čak i plamiće. Francuski kralj Henrik II. je nekoliko puta izdao naredbe da se dubrovački brodovi ne napadaju, no ti napadi su Francuzima služoli kao zadovoljština zbog dubrovačke povezanosti sa Španjolskom. Njemački car i španjolski kralj Karlo V. je od 1552. bio u ratu s Francuskom, koji se nastavio i nakon što se odrekao prijestolja u korist sina Filipa, a završio je tek mirom u Chateau Cambresiju 1559., te se tada odnosi između Dubrovnika i Francuske smiruju. Zbog stalne opasnosti od preuzmanja dubrovačkih brodova u korist španjolske flote i straha od turske osvete, dubrovačko Vijeće umoljenih 5. studenog 1565. izdaje provedimentum, izvanrednu uredbu o ograničenju plovidbe. Njome se vrlo strogo i precizno određuju pravila kojima bi se smanjio broj dubrovačkih brodova na moru i držala ih podalje od kršćanske flote. To je u velikoj mjeri paraliziralo dubrovačko pomorstvo. 1566. došlo je do burnih događaja, pa tako i turska opsada Sigeta kojeg je branio Nikola Šubić Zrinski. Opsada Sigeta trajala je od 6. kolovoza do 7. rujna 1566. Sam Sulejman umro je pod Sigetom 4. rujna. Nakon njegove smrti na prijestolje je došao njegov sin Selim II. On nije bio jak vladar, pa je zato za njegove vladavine glavnu riječ vodio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. U Engleskoj je već bio prevladao anglikanizam, sada izrazito suprotstavljen katolicizmu, čije je važno uporište bila Španjolska. Zato su Englezi Turskoj nudili savezništvo protiv Španjolske predstavljajući ju kao zajedničkog neprijatelja. Turska nija pristala na otvoren savez, tim više što je i Španjolska, spremajući se od 1586. na obračun s Engleskom, nastojala sklopiti mir s Turskom. Engleska je često radila protiv Dubrovnika i optuživala Turskoj da šalju brodove Španjolskoj. Jak udarac dubrovačkom pomorstvu zadao je poraz španjolske mornarice u sukobu s engleskom 1588. Tada su Dubrovčani dali španjolskoj «nepobjedivoj armadi» 33 broda. Ne samo da su izgubili brodove nego im je savez sa Španjolskom naškodio

28

u trgovini engleskim i flandrijskim suknom. 1598. umire Španjolski kralj Filip II. i nasljeđuje ga sin Filip III., dok 1603. umire engleska kraljica Elizabeta, a oba događaja utječu na pomirbu Engleske i Španjolske. 1604. sklopljen je mir između Engleske i Španjolske. Od 1593. do 1606. traje tzv. dugi rat između Habsburgovaca i Turske. Ni Dubrovačka Republika ni Mletačka Republika nisu bile upletene u njega, pa tako Mlečani ne stvaraju više Dubrovniku mnogo problema. Većinom se drže podalje od planova koje druge države kuju protiv Turaka. No, uvijek je bilo pojedinaca koji su pokušavali započeti nešto protiv Turaka. Dubrovačka vlada za neke događaje nije znala, za neke je znala, ali tolerirala, no znalo se dogoditi i da ih sprečava, pa i progoni. Dubrovačka je vlada tijekom stoljeća sve više stezala autonomiju otoka Lastova i tamošnjem stanovništvu nametala razne terete, što je dovodilo do sve većeg nezadovoljstva. To je doseglo vrhunac 22. studenog 1601. kada je Vijeće donijelo dvije nove odredbe koje su trebale ući u lastovski statut. Došlo je do mnogih prepirki i neuspješnih pregovora u kojima niti jedna strana nije željela popustiti. U svibnju 1602. sastalo se oko 50 najodličnijih Lastovaca i time započinje tzv. lastovska buna. Dubrovnik je proveo oštre mjere protiv pobunjenika. Mleci su u pobuni vidjeli svoju priliku da oslabe Dubrovnik i vojno pomažu Lastovo, zbog čega Dubrovčani povlače svoje snage odandje. Dubrovčani su izlaz ponovno potražili u diplomaciji i za pomoć su se obratili svim svojim moćnim zaštitnicima od kojih su im najviše koristili Turci. Mlečani su mnogim intrigama pokušavali diskreditirati Dubrovnik pred sultanom i skrivali su svoje preve namjere, no ništa im nije pomglo i bili su prisiljeni vratiti Lastovo pod dubrovačku vlast 16. lipnja 1606. Za mletačko-španjolskoga rata koji se vodio 1615.-1620. Mleci ponovno ugrožavaju sigurnost Dubrovnika, vrše blokade, zarobljuju ljude na svoje galije i govore laži o dubrovačkoj odanosti. Turska je u jedno vrijeme bila uvjerena u savez Dubrovnika sa Španjolskom i bilo je ozbiljne opasnosti za napad. No, njihove spletke su sve više pokazivale njihovu težnju za preuzimanjem Dubrovnika, te u prosincu 1619. veliki vezir Halil-paša, kojeg su Dubrovčani pridobili za sebe, traži od Mletaka da ostave Dubrovnik zaprijetivši im čak i ratom. Želeći izbjeći sukob s Turskom Mleci su popustili i prestali uznemiravati Dubrovnik. 1620. popustile su i zategnutosti između Španjolske i Mletačke Republike,a 1621. na vlast dolazi novi španjolski kralj Filip IV. koji vlada do 1665. Tijekom 20-ih i 30-ih godina 17. stoljeća Mlečani i dalje rade na pokušaju oslabljivanja dubrovačkog gospodarstva i nastoji svu trgovinu usmjeriti na Splitsku luku, te im žele oduzeti otok Lokrum u čemu nisu uspjeli. Sve svoje pokušaje opravdavali su, kao i uvijek dotada, time što su oni jedini gospodari Jadranskog mora. Na toj osnovi, koju im je priznavao i Dubrovnik, nametali su uvjete koje su htjeli. Neko vrijeme su se Španjolska i papa zalagali za proglašenje slobode mora, no popustili su na odlučno odbijanje Mletačke Republike. Političke i gospodarske prilike na Jadranu znatno su se izmijenile nakon izbijanja tzv. kandijskog rata 1645. Otok Kreta ili Kandija je od 4. križarskog rata (1204.) bio pod mletačkom vlasti, a zbog svojih prirodnih bogatstava i prometnog položaja su ga se Turci nastojali dočepati. To je dovelo do tursko-mletačkog rata koji je potrajao do 1669. rat se vodio na Kreti, ali i u Dalmaciji, pa je njegove posljedice i u dobrom i u lošem smislu osjetio i Dubrovnik. Budući da su zavrijeme rata obje zemlje zabranile međusobnu trgovinu sav se promet orijentira na Dubrovnik. No, s druge strane, vrlo mala dubrovačka vojna sila nije mogla obraniti grad od stalnih hajdučkih i turskih upada i pljački. Ta nemirna ratna vremena bila su dobra prigoda za kojekakve smutnje zbog čega 1652.-1653. izbija novi pokušaj lastovske bune. Ovoga puta nije sudjelovala većina stanovništva, a Općina je izdala izjavu vjernosti Republici. Tako se i ne može reći da je došlo do stvarne pobune. U razdoblju 1657.-1659. Bosanskim pašalukom je upravljao nasilni i pohlepni Sejdi Ahmed paša. Pri prolazu kroz dubrovački teritorij robio je, uništavao i ubijao, te je došlo do antiturskog raspoloženja. Dubrovačka vlada poslala je svoje ljude u Carigrada kako bi riješili

29

problem nasilnika, te je u ožujku 1659. svrgnut s položaja bosanskog paše. Novi bosanski paša bio je prema Dubrovčanima prijateljski raspoložen. Mlečani su i dalje pokušavali oslabiti gospodarstvo Dubrovnika i zato i dalje podupiru hajdučke provale. Turke je bilo teško uvjeriti u dubrovačku nedužnost. Boreći se s tom situacijom 6. travnja 1667. Dubrovnik je zadesio katastrofalan potres. Potres se dogodio u srijedu uoči Uskrsa između 8 i 9 sati ujutro, a potrajao je samo nekoliko sekundi. Ne postoje točni podatci o ukupnoj šteti i pretpostavlja se da je poginulo između 2000 i 4000 stanovnika (prije potresa Dubrovnik je imao 6000 stanovnika). Sve do 10. travnja nije bilo vlasti koja bi upravljala Republikom jer je knez, kao i 4 člana Malog vijeća (od ukupno 7). U gradu je zavladao kaos, gorjeli su požari i započela su pljačkanja državnih i privatnih dobara. Oni plemići koji su spašavali svetačke moći i državni novac pokušali su se okoristiti dok su sve prebacivali na sigurno u Revelin. Za pomoć su se obratili Turcima i svim kršćanskim vladarima jer su strahovali od pokušaja osvajanja od bilo čije strane. 11. travnja okupili su se plemići i građani (Antunini i Lazarini) i sastavili su prve formalne odluke o mjerama za spas i sigurnost grada i Republike. Zabranili su napuštanje teritorija, određena je vojska koja će čuvati grad i izabrano je 10 plemića koji će biti na čelu Republike. Veliko vijeće činili su preostali punoljetni plemići. 23. travnja osjetio se još jedan jači potres. Kako 10-člano vijeće nije imalo mnogo utjecaja vladali su nemiri i zato se istog dana odabire vlada dvanaestorice koja je imala veći autoritet od prijašnje. Dubrovčani su se svim snagama trudili zadržati trgovinu i borili su se protiv otvaranja novih luka. Posebno su im otežavali Mlečani koji su željeli iskoristiti slabost Dubrovnika i zauzeti ga spletkama pod krinkom pomoći. Nisu ga se usuđivali zauzeti silom jer bi tako zaoštrili tursko-mletački rat, a i navukli na sebe bijes europskih vladara koji su suosjećali sa Dubrovčanima i bez sumnje bili na njihovoj strani. Kako su u prva mjeseca nakon požara u Velikom vijeću sudjelovali i građani javio se pokret koji se zalagao za preuređenje podjele vlasti. Kako vlastela nije htjela pristati na to, a morali su smiriti pokret odlučeno je kako će se 10 građanskih obitelji proglasiti plemićkima. Njih je stara vlastela smatrala manje vrijednima i još im dugo nakon toga nije dopuštala u senat ili do kneževske vlasti. Opasnost od turskog osvajanja sve je više rasla i dubrovačko-turski odnosi su se pogoršavali. U Turskoj je tada vladao sultan Mehmed IV. (1648.-1687.). Postavili su im teške namete protiv kojih su se poslanici dugotrajno i mukotrpno borili na Porti, pa čak i bili zatvarani, no uspjeli su se izboriti za svoja prava iako ne u onoj mjeri u kojoj su to željeli. Nakon završetka Kandijskog rata (1669.) Mlečani su ponovno otvorili splitsku luku za tursku trgovinu i tako ponovno započeli raditi na oslabljenju Dubrovnika. Ponovno se dovelo u pitanje i prava prodaje neretljanske soli koje se protezalo stoljećima. Mlečani su napokon 1673. dobili to pravo zbog čega Dubrovčani dugo nastoje vratiti ga, što im uspijeva 1676. 1676. na porti je kao veliki vezir zasjeo Kara Mustafa, poznat po nasilnom izvlačenju novca, i otada pa sve do 1682. traje neprekidan sukob s Turskom i pregovori zbog velikih isplata koje su nametali Dubrovniku. U početku je tražena ogromna svota od 4300 kesa kojom bi Dubrovčani vratili sve što su u ime carina i pristojbi utjerali od trgovaca iz Turske za vrijeme Kandijskog rata, iako taj zahtjev nije imao nikakve pravne osnove. Tijekom teških i dugogodišnjih pregovora za kojih su zatvarali dubrovačke poslanike i prijetili i njima i Republici svota je smanjena na 120 kesa. Cijelo to vrijeme redovito je dubrovačka vlada plaćala godišnji harač i time pokazala kako i dalje ustraje u tradicionalnoj politici obzirnosti prema Turcima i izbjegavanju otvorenog sukoba s njima. 1683. Turska je započela novu osvajačku politiku prema srednjoj Europi. Taj se rat naziva velikim turskim ratom i traje od 1683. do 1699. Velika vojska navalila je na Beč, ali uz pomoć poljskog kralja Jana Sobjeskog Beč uspjeva 12. rujna 1683. poraziti tursku vojsku. Potaknut opadanjem turske vlasti Dubrovnik 1684. s Leopoldom I. Habsburškim, vladarom austrijskih zemalja i ugarsko-hrvatskim kraljem, obnavlja i formalno Višegradski ugovor iz

30

1358., priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva i obavezuje se plaćati onaj danak od 500 zlatnih dukata, a kralj oslobađa Dubrovnik isplate danka za sve one godine od 1526. dalje, otkad ga Dubrovnik nije isplaćivao. Iako se određuje da će se ugovor u cijelosti primijeniti tek nakon završetka rata s Turcima Dubrovnik isplaćuje dogovoreni danak od 1686. do 1699. U vrijeme rata Dubrovnik nastoji zadržati što bolje odnose sa Turskom jer je u njenoj vlasti cijelo dubrovačko zaleđe. Ovim ratom i mirom koji je sklopljen u Srijemskim Karlovcima znatno je smanjen turski teritorij u Europi i time smanjena moć turskog carstva, no Turska je i dalje ostala velika i moćna država. Nakon što je prestala plaćati danak ugarskohrvatskom kralju Republika se više ne izjašnjava kao dio ugarske države. Turska, s druge strane, smatra Dubrovnik svojim vazalima. Mir u Srijemskim Karlovcima donio je niz novih pitanja u vezi razgraničavanja mletačkog i turskog teritorija. Dubrovčani su se zalagali za to da mletačka granica bude što dalje od njihova teritorija i zato nagovaraju Turke da ne popuštaju u svojim zahtjevima. Došlo je i do pitanja u vezi harača. Pregovorima je u kolovozu 1703. postignuto da se Dubrovniku oprosti veći dio zaostalog danka i da se iznos danka otada nadalje smanjuje. Dubrovačka Republika imala je poteškoća s Francuskom kojom je tada vladao Luj XIV. Francuska je Dubrovnik smatrala velikim konkurentom u vodama Levanta. U svojim nastojanjima da dubrovački brodovi plove pod francuskom zastavom je uspijevala zbog svojih dobrih odnosa s Turskom s kojom je bila saveznik protiv Habsburgovaca. Dodatni razlog za neprijateljstvo bilo je prijateljstvo Dubrovnika sa Španjolskom, protiv čije se univerzalne vlasti Luj borio. Početak 18. st. Doba je rata za španjolsku baštinu. Posljednji Habsburgovac španjolske grane bio je Karlo II. koji umire 1700. Luj XIV. Za kralja u Španjolskoj uspio je progurati svog unuka Filipa, koji je postao španjolski kralj Filip V. na jednoj strani bile su Španjolska i Francuska, a na drugoj Austrija, Engleska i Nizozemska. Rat je trajao od 1701. do mira u Utrechtu 1713. i Rastattu 1714. Dubrovnik je bio neutralan, kao i Mletačka Republika. Za to vrijeme kralj Luj izdaje naredbu o neprijateljstvu prema dubrovačkim brodovima. Njome naređuje da plijene sve dubrovačke brodove i njihovu robu. To usporava razvoj i obnovu Dubrovnika. Iz straha sve više trguje s lukama Trst, Rijeka, Bakar i Senj koje sve više napreduju. Zategnutost između Mletaka i Dubrovčana i dalje se nastavila zbog otvaranja novih luka. To se pitanje, kao i pitanje općeg prestiža, provlači kroz cijelo 18. stoljeće. Dubrovčani su, kao i uvijek, tražili pomoć Turaka s kojima je do jačih sukoba došlo 1722. i 1761. kada su zatražili da se harač ponovno vrati na stari iznos, no dubrovčani su to uspješno otklonili. Slobodni se Dubrovnik 1754. u Travniku nagodio s Mlečanima glede jadranske plovidbe i trgovine. U drugoj polovici 18. stoljeća njegovo je pomorstvo uznapredovalo. S druge strane slabili su dubrovačka kopnena trgovina i obrti. Od 1741. do 1748. vodio se rat za austrijsko nasljedstvo. Protiv Austrije bile su Pruska, Bavarska, Francuske, Španjolska i Napulj, a za Austriju Engleska i Nizozemska. Tako su se na suprotnim stranama našle Francuska i Engleska kao stari neprijatelji, a njihov se sukob odrazio i na Sredozemlje. Dubrovnik je bio neutralan, što mu je koristilo jer su mnogi brodovi željeli ploviti pod njegovom zastavom. 1756. došlo je do sedmogodišnjeg rata između Austrije i Pruske zbog Šleske u kojem Francuska staje na stranu Austrije, a Engleska joj je ponovno protivnik. Francuska i Engleska ratovale su i zbog kolonija, boreći se za prevlast u gospodstvu nad njima. Svi ti sukobi utjecali su na Dubrovačku Republiku koja se opet nalazila između dvije vatre. Nakon odlično riješene afere Viani i zadržane neutralnosti tijekom godina Dubrovniku su obje zemlje ostale prijatelji, od čega je imao znatne koristi. Njegova mornarica je ojačala brojčano i značajem. Uza sve to, dubrovački ugled povećavala je i zaštita Turske. Francuzima je upao u oči napredak Republike i smatrali su ju suparnikom kojeg ne bi trebalo potcijeniti. Zato francuska vlada 1757. odlučuje za konzula u Dubrovniku

31

postaviti Francuza Le Mairea. Za politiku koju su htjeli provoditi u Republici više im nije odgovarao Dubrovčanin kao zastupnik njihovih interesa, postavljen na tu dužnost još 1716. Konzul je bio neka vrsta špijuna koja je francusku vladu izvještavala o ekonomskom razvoju Republike i trebao je davati prijedloge o usporavanju njenog naglog razvoja. Dubrovačka je vlada naslućivala te ekspanzionističke ciljeve i odnosi s konzulom otpočetka su bili zaoštreni. Već 1759. svadljivi i naprasiti Le Maire predlaže francusko-dubrovački trgovački ugovor iako englesko-francuski rat još traje. Dubrovačka vlada, bojeći se za neutralnost, to odbija, a posredstvom Ruđera Boškovića na francuskon dvoru se zalaže za skidanje Le Mairea sa položaja konzula, što im tada ne uspijeva. Krajem 1762. došlo je do pooštrene napetosti među vlastelom koja je trajala sve do ožujka 1763. Razlog je pokušaj nekih plemića da se promijeni sustav vlasti. Tako su nastale dvije stranke – stara i nova. Stara je željela zadržati postojeće stanje i sastojala se većinom od starijih i moćnijih plemića koji su željeli zadržati svoju nadmoć, dok se nova sastojala većinom od mlađih plemića koji su nastojali načiniti nov ustroj vlasti koji bi unio više pravde i ravnopravnosti u vijeća. Kako nijedna stranka nije htjela popustiti došlo je do prekida rada svih vijeća, koja kada bi se i sastala nisu mogla donositi odluke i vršiti izbore. Tijekom veljače 1763. nije bilo nikakvih predstavnika vlasti, a puk i građani su nastavili sa svojim poslovima ne mareći za razdore među plemićima. Takva nikada prije viđena anarhija dogodila se jer je građanstvo bilo preslabo za bilo kakve bune, puk navikao na isključivu vlast plemstva koje je smatrao jedinim vladarima, ne mogavši zamisliti bilo kakav drukčiji sustav vlasti, a i jedni i drugi su bez ograničenja mogli trgovati u miru. Nitko se nije žalio na potlačenost i nestašici i to je dokazalo kako stari sustav koji je omogućavao monopolizaciju ipak nije dovoljno dobar. Ovo, dakle, nije bila anarhija nereda, već privremeni zastoj u upravljanju s vrhova države. Napokon, dio stare stranke prešao je na stranu nove i stvori dvotrećinsku većinu, te se 28. veljače sastalo Veliko vijeće nakon četveromjesečne stanke. Određeni su novi državni službenici za ožujak i uređen nov način izbora utemeljen na ždrijebu uz manje prisutstvo starog načina izbora. Također su poduzete mjere kako više ne bi došlo do sličnog loma vlasti. Iako više nije došlo do tolikog jaza, suprotnosti stare i nove stranke su ostale aktualne sve do pada Republike. U srpnju 1763. dubrovačka vlada šalje poslanika u Pariz kako bi povukli konzula Le Maire. Francuska vlada popušta i u siječnju 1764. ga opoziva iz Dubrovnika, a na njegovu poziciju postavljaju Le Prevosta koji, očito potaknut svojim prethodnikom, odmah ulazi u sukobe s dubrovačkom vladom. Francuska im nije dopustila ponovno slanje poslanika u Pariz kako bi se požalili i 1766. dolazi do sporazuma i dobrih odnosa između dviju vlada. Le Prevost je umro 1771., a na njegovo mjesto dolazi Des Desrivaux koji također zauzima neprijateljski stav prema Republici. Godine 1768. došlo je do rata između Rusije i Turske koji je trajao do 1774. Rusijom je tada vladala carica Katarina II. Taj se rat jako odrazio na Dubrovnik jer su ih odmah u startu kao haračlije Turske proglasili neprijateljima i naredili pljenidbu njihovih brodova. Nisu im pomogli nikakvi dopisi niti pregovori, a poslanika u Petrogradu nitko nije previše uvažavao. Njihove brodove su bespoštedno zauzimali braća Aleksej i Teodor Orlov, zapovjednici ruske flote. Na kraju je Katarina II. pristala na pomirenje s Dubrovnikom, ali je konačni dogovor prepustila Alekseju Orlovu. Dogovoreno je kako će se postaviti ruski konzul u Dubrovniku, no neće se graditi pravoslavna crkva već samo kapela u vrtu kuće konzula. Konzul je stigao tek 1788. Na Dubrovnik je, kao i na cijelu Europu, znatno utjecala Francuska revolucija 1789. u Europi je došlo do mnogih ratova i sukoba u kojima se Republika drži stroge politike neutralnosti. Iako je podržala novi poredak u Francuskoj i uspostavila veze s novim vladama, dubrovačka je vlada strahovala od demokratskih ideja i kako bi one mogle utjecati na Republiku. Stoga zabranjuje razgovore o politici i ratu u kavanama, kao i čitanje novina. Trgovina i plovidba su postali opasni, no Dubrovčani ipak nastavljaju i pri tome se mnogi od njih bogate. Ipak,

32

dubrovačke brodove su plijenili čak i sami Francuzi. U takvim prilikama Dubrovnik je dočekao presudnu 1797. Napoleon je već bio u Mlecima gdje se pod utjecajem njegove prisutnosti proglašava demokratski režim. Ubrzo nakon toga Napoleon ukida Mletačku Republiku što je vrlo važan događaj i za dubrovačku povijest. Od 1797. do 1806., odnosno 1808., u doba neprekidnog rata između Francuske i Engleske, dubrovačke brodove zarobljavaju i jedni i drugi. Neutralna zastava se ili malo ili nimalo ne poštuje. Obje zemlje plijene svaku robu koja je namijenjena onoj drugoj. No pomorski se promet svejednako vrši bez obzira na pogibelj. Francuska prisiljava Republiku na ratne kontribucije i zajmove koje gotovo ni ne vraća što ju dovodi do teških novčanih neprilika. Došlo je i do Konavoske bune (1799.-1800.) kojoj su povod bile nove odredbe o obaveznoj kupnji soli. Vlada je željela i tursku i austrijsku pomoć, no bojala se ulaska tuđih trupa na teritorij Republike. Iako je pobuna krenula zbog kupnje soli, brzo je postavila i druge zahtjeve, koji su vodili oslobođenju od ekonomskog feudalizma. Čak su zahtijevali odcjepljenje od Republike i pripajanje Austriji iz čega se danas može zaključiti, no ne i službeno potvrditi, kako je Austrija u bila u pozadini Konavoske bune. 29. ožujka došlo je do izmjene zakona koji se tiču rada seljaka i time se smiruju događaji. Postupak vlastele postao je blaži, ali je sustav ekonomskog feudalizma ostao isti. Dubrovnik je svoju trgovinu želio proširiti i na Rusiju i njihovi odnosi su se poboljšavali. Odnosi s Austrijom su pak bili zategnuti jer su bili neposredni susjedi Republici i pokazivali su želju da se ona priključi Austriji. Dubrovačka vlada se za pomoć obratila Carigradu koji Republiku smatra svojim teritorijem, a Austrija negira bilo kakve namjere zauzimanja Republike. Sa Francuskom su i dalje postojale veze i konzul je i dalje bio u Dubrovniku. 18. svibnja 1804. Napoleon se proglasio francuskim carem. Godine 1805. u novom ratu s Napoleonom Austrija je bila potučena kod Austerlitza (Slavkova). Francuski su generali Molitor i Lauriston prešli preko zapadne Hrvatske i stigli u Knin i Split u veljači 1806. Lauriston je napredujući stigao do granica Dubrovačke Republike, koja mu je dopustila da prijeđe preko njezina područja. Kada ga je pak vlastela pustila u grad, izjavio je kako mu je Napoleon naredio da zauzme grad i teritorij Republike, no da će Dubrovačka Republika i dalje trajati. Vlada se pokorila bez prosvjeda i predala mu ključeve tvrđava. Tako je 27. svibnja 1806. završena povijest slobodne hrvatske države Dubrovačke Republike. Vlada se snažno borila kako bi spasila Republiku, dok u isto vrijeme francuska okupacijska vlast postupno ukida razne atribute dubrovačke državne suverenosti. Za vojničkoga zapovjednika Napoleon je imenovao generala Augustea de Marmonta. Dubrovačka Republika je formalno ukinuta 31. siječnja 1808.

33