Povijest Hrvata u 18 i 19 Stoljecu, Skripta

Hrvatska kulturna i politička povijest 18. i 19. stoljeća

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2009.

HRVATSKA U 18. I 19. STOLJEĆU 18. STOLJEĆE U 18. stoljeću, Hrvatska je bila u sastavu Habsburške Monarhije, a 1780. godine Page | 2 hrvatske su se zemlje dijelile na: Bansku Hrvatsku i Slavoniju, uključivši u nju i sjeverni dio Srijema, Vojnu Krajinu, Dubrovačku republiku , Dalmaciju i Istru pod venecijanskom vlašću, bez Međimurja i Baranje (koji su bili sastavni dio Ugarske). Vladari iz habsburške dinastije 18. stoljeća bili su apsolutistički vladari koji su smatrali da su vlast primili od Boga i koji su sami, uz pomoć savjetnika, donosili odluke koje su se odnosile na trgovinu, promet, obrt, manufakturu, prosvjetu, porez itd. Budući da su veliku važnost pridavali gradovima, došlo je do organizacije cehova1. Državna uprava bila je u rukama vladara koji su vodili računa o gospodarstvu države s ciljem da prihodi budu veći od rashoda, a taj se sustav nazivao dvorski merkantilizam2 koji se u Njemačkoj i Austriji nazivao kameralizam. Glavna posebnost Monarhije bila je raličitost naroda, vjera, jezika i običaja, a sve te različitosti povezuje SAMO vladar iz habsburške dinastije i metodama prosvjetiteljskog apsolutizma guši sve pobune. Kralj je imao pravo odlučivanja o ratu i miru i vodio je vansku politiku. Ima pravo darivanja plemićkih posjeda, prava na prihode iz lučkih postrojba, carina i drugih prihoda, regalnih prava i monopola. Vrši vrhovnu zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast jer zakoni sabora postaju izvršni tek kad ih odobri kralj. U 18. su stoljeću u neprestanim sukobima s plemićkim staležima koji su krajem stoljeća ipak ojačali pod utjecajem političkih događanja jer bez njihovog financijskom i osobnog sudjelovanja nije bilo moguće voditi ratove s Francuskom. Potkraj 17. stoljeća započet je dugotrajan i spor proces vraćanja hrvatskih zemalja u jednu državu, a kao posljedica ratova za oslobođenja izmijenila se i politička karta Habsburške Monarhije. Tako su u njezin sastav vraćeni velik dio Ugarske, sve zemlje srednjeg Podunavlja, uključivši i Baranju, Bačku, Banat, Srijem i Slavoniju. No, određenu državnopravnu autonomnost pod vladavinom Habsburgovaca imala je Banska Hrvatska na užem sjeverozapadnom području. U 18. stoljeću Dvor pridaje pažnju geopolitici, pa tako uviđa važnost Jadrana kao najslobodnijeg izlaza u svijet koji Monarhiji omogućuje utjecaj na svjetsku politiku. Važne luke Monarhije postaju Rijeka i Trst koji se pridružuju Dubrovniku i Veneciji koje su jačale u pomorstvu i trgovini. DEMOGRAFSKA I DRUŠTVENA KRETANJA U hrvatskim zemljama bitan položaj ima srednje plemstvo koji su jednoselci koji sami obrađuju zemlju, a od seljaka se razlikuju samo pravnim položajem i povlasticom neplaćanja položaja. Tih je jednoselaca bilo samo u tri hrvatske županije: Turopolje, na Kalniku i Zelini dok ih u Slavoniji uopće nije bilo (ondje je prevladavalo krupno plemstvo - veleposjednici, činovničko plemstvo, svećenstvo, metovi i građani). Na području Vojne krajine bili su časnici i krajišnici. Postojali su 1

Cehovi su prve zanatske organizacije koje su štitile zanatske interese. Nije tu bilo neke povezanosti među njima, oni su se ograničili samo na područje svoga grada i tu su imali punu vlast 2 To je ekonomska doktrina koja se zasniva na tumačenju da su glavni izvor državnog bogatstva metali i novac. Bit merkantilističke doktrine svodi se na njihovu teoriju povećanja novčane mase u zemlji i sprječavanju odljeva nacionalnog bogatstva izvan granica zemlje. Merkantilisti se posebno zalažu za trgovinu, ali samo u izvoznom smislu jer su, po sili zakona, izvozni proizvodi sredstvo povećanja nacionalnog bogatstva.

2

i plemići armalisti koji su plemići postajali kupnjom plemićke diplome ili su je dobili za dugogodišnju službu u županijskim ili upravnim službama, ali nisu dobili imanje. U gradovima živi samo 10 do 15% cjelokupnog stanovništva, a gradsko stanovništvo činili su: plemići, trgovci, činovničko plemstvo, obrtnici (organizirani u cehovska udruženja te se bave proizvodnjom i prodajom svojih proizvoda) te Page | 3 gradska sirotinja. Provodili su se popisi stanovništva. Popis koji je po naredbi Marije Terezije obavljen 1754. - 1757. imao je za cilj dobivanje podataka na temelju kojih je raspisan porez, ali tek je 1785. obavljen prvi pouzdan popis za cijelu građansku Hrvatsku (dovršen 1787.). Iz tog popisa proizlazi: • da su svi stanovnici bili kršćani (katolici i pravoslavci) • samo je 111 židova (nisu imali pravo posjedovanja nekretnina, nastanjuju se uz posebne dozvole, u Zagrebu ih uopće nema, a najviše ih živi u Rijeci) • Hrvatska je imala 8 kraljevskih i 6 biskupijskih gradova, 35 trgovišta i 1751 selo Najveći grad bio je Zagreb, zatim Rijeka pa Varaždin. U gradovima je živjelo samo 4,3% stanovnika, dok je ostatak stanovništva (najveći dio plemstva) živio na selu. 1788. Zagreb je imao svega 7000 stanovnika. Popis iz 1804. daje jasan pregled o katoličkom i pravoslavnom stanovništvu. Većinu čine katolici. ZEMLJIŠNI ODNOSI U HRV. U 18. ST. I PROBLEMI POLJOPRIVREDE Banska je Hrvatska u 18. st. pod Saborom imala 3 županije. Živjelo se bjedno. Kmetovi i plemići, kojih je na tom području bilo previše, prenaselili su taj dio Hrvatske čekajući povratak zemlje koji su im oteli Osmanlije i koji im nije bio vraćen. Živi se od poljoprivrede, škola je malo, a tek potkraj vladavine Marije Terezije školovanje postaje obavezno. Feudalni odnosi uređeni su urbarima koji se razlikuju od posjeda do posjeda. Putova je bilo malo, a kretanje njima opasno zbog hajduka. Poslije svakog rata javljaju se horde vojnika i prebjega. Plemstvo nastoji očuvati tradiciju i dostojanstvenost, zemlja se teško obrađuje. Vlasnik zemlje imao je pravo na dio prihoda sa seljakovog zemljišta koji je prvo morao ponuditi svom zemaljskom gospodaru. Postojao je i višak prihoda za koji seljak nije znao što bi s njim jer nije bilo uređenog tržišta (smatralo se neprikladnim da se plemić bavi osobnom trgovinom). Kmet se smatrao djelom vlastelinstva. Kmetstvo je dio društvenog poretka u Hrvatskoj sve do 1848. i plemstvo, koje počinje živjeti sve luksuznijim životom, sve dobiva od kmetova. Plemstvo više ne želi živjeti u drvenim kurijama, već želi graditi dvorce od cigle. No, na Požunskom saboru 1807. Petar Tomić izjavio je da su povlastice plemstva „bič puka“ i da ih treba ukinuti. Najljepši barokni dvorci nastali su upravu 18. st. (npr. Patačići grade Vidovec i Bisag, Martijanec, Belu i palaču u Vž; Draškovići Opeku i Klenovnik...). Hrvatsko plemstvo povremeno je boravilo u Grazu, Beču, Požunu i Budimu, što je bilo vrlo skupo, a za to su vrijeme kmetovi jedva preživljavali. Otvara se i tzv. žitni put Dunavom, Savom i Kupom što omogućuje plemstvu prodavanje žita i to je u Slavoniji bio glavni izvor bogaćenja, dok u Varaždinskoj županiji proizvodnja žita bila neisplativa. Sve do 1737. odnosi plemića i kmetova uređivali su se indvidualno i razlikovali su se od posjeda do posjeda. Plemić je svoj posjed držao na osnovi kraljevske donacije, trajnog zapisa ili zaloga, a uživao je pravo naplaćivanja mlinskog prava, cestarine, mostarine, lovarine... Kmetovi su uživali urbarijsko zemljište (sastojalo se od selišta koje je bilo podjeljeno u manje čestice) koje vlasnik dobra nije smio otuđiti.

3

Urbari Urbari su bili vrlo neujednačeni, ali su po pravilu obveze seljaka premašivale njihove mogućnosti. Urbarima se određivao minimum veličine seljačkog posjeda na veleposjedu i maksimum kmetskih obaveza. Pritom se pazilo da se osiguraju plaćanja poreza državi. Kraljevski su se urbari posebno donosili za Bansku Page | 4 Hrvatsku, a posebno za Slavoniju. • Prvi carski urbar za cijelu Hrvatsku donio je car Karlo III. 1737. (Karlov urbar) njime je seljaštvo trebalo biti u boljem položaju, s čime se plemstvo nije slagalo - odnosi su pogoršani ti odnosi prisili su Mariju Tereziju da 1755. donese privremeni urbar za Hrvatsku i 1756. urbar za Slavoniju sa snažnijom provedbenom snagom i kaznenim sankcijama. • zbog ponovnih pobuna seljaka na križevačkom području i nepoštivanja Karlova urbara, Marija Terezija donijela je 1756. urbar za Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju (tzv. Slavonski urbar)  u praksi zaživio tek 1761.; tim urbarom sva su seljačka gospodarstva razvrstana u selišne jedinice čija je veličina ovisila o kvaliteti zemljišta (najbolja zemljišta 24 jutra oranica, osrednja 32, a najslabija 40 jutara) i livade su bile iste veličine. • 1780. donesen konačni Urbar za cijelu Hrvatsku čime je spašen feudalizam sve do 1848. godine. Njime se određuje: kategorija zemljišta u sklopu jednog selišta, kmetske godišnje obaveze (radne, naturalne i novčane) i kmetska prava (prodaja vina, napasanje stoke, na ogrijevno i građevno drvo, ...)  nadopunjen je 1832. i 1836. Urbarijska zemljišta nisu se smjela pretvarati u alodijsko3 niti su se urbarske oranice smjele pretvarati u vrtove i okućnice. Urbari Marije Terezije ublažili su oštrinu feudalnog sustava u Hrvatskoj i Slavoniji te su ozakonili cijeli sustav. Krajem 17. st. vlastelinstva i zemlje u Slavoniji prelaze u ruke plemićkih obitelji (npr. Kutjevo prelazi pod upravu zagrebačkog kanonika Babića, a Belje, najveći posjed u Baranji, dano je princu Eugenu Savojskom kao nagrada za sudjelovanje u oslobodilačkim ratovima). Započelo je i natjecanje svjetovnih feudalaca, sa šireg prostora Monarhije, za dobrima u Slavoniji i Srijemu, a taj proces kameralizacije završen je 1728. Na temelju sačuvanih dokumenata možemo uvidjeti u kakvom su se stanju nalazili feudalni posjedi, seljačka gospodarstva i pravni položaj kmetova. Osnovno zanimanje stanovništva je poljoprivreda. Posjedi se dijele u selišta, raznolika po velični: u Požeškoj kotlini najveće je Pleternica, a nakon njega Kutjevo. Uzgajala se pšenica, zob, ječam, raž, proso, kukuruz, a osobito je bilo rasprostranjeno stočarstvo, konjarstvo, ovčarstvo, svinjarstvo. Bavili su se i vinogradarstvom, uglavnom u brdovitijim krajevima Slavonije. Često se poštivalo i običajno pravo kojeg je najbolji primjer Naputak o ekonomskom upravljanju veleposjedom Ivana Kapistrana Adamovića iz 1774. (pisan kajkavskim narječjem!!! :))) O mukotrpnom životu seljaka u Slavoniji doznajemo iz djela Matije Antuna Relkovića Satir iliti divji čovik4. Stavlja naglasak na važnost poljoprivrede kao jedinog izvora narodnog bogatstva (učenja fiziokrata). Njegov sin, fiziokrat, Josip Relković, 1796. objavljuje Kućnik5 sličan Satiru.

3

alodij - zemljište oko feudalnog dvora naziva se alodij ili gospoštija napisao je i Nova slavonska i nimačka gramatika te Ovčarnica, poučno djelo o tome kako se uzgajaju ovce 5 puni naziv: Kućnik što svakoga misica priko godine u polju, u brdu, u bašći, oko marve i živadi, oko kuće i u kući činiti i kako zdravlje razložno uzdržati se ima  4

4

Dugotrajni oslobodilački ratovi s Osmanlijama krajem 17. i početkom 18. st. donijeli su proširenje Habsburške Carevine na istok, ali su donijeli neke financijske gubitke pa se počinje s izgradnjom nekih novih utvrđenja u Osijeku i Petrovaradinu prije Karlovačkog mira 1699. Habsburška Carevina 1739. gubi Beograd u kojem je nakon Požarevačkog mira sagrađena utvrda. Prema odredbama Karlovačkog mira, zaraćene strane nisu na međusobnoj granici mogle podizati nove tvrđave. Stoga je izgradnja osječke tvrđave došla u prvi plan, a Page | 5 1718. nastavilo se izgradnjom brodske tvrđave (gradila se do 1750., a 1959. proglašena je spomenikom kulture!!!!). Utvrđivanje granice postalo je prioritet te je, zbog obveza stanovništva, i obnova života u Slavoniji tekla usporeno. UPRAVA I OPĆEDRUŠTVENE PRILIKE DO MARIJE TEREZIJE Na čelu države bio je vladar pod kojim su bili plemstvo i svećenstvo. Iz plemstva su bili upravni činovnici, a iz krajišnika vojnici plaćenici. Proizvođači su bili obrtnici i manufakturisti koji su bili i trgovci. Nakon oslobođenja Slavonije, došlo je novo upravno uređenje koje se oformilo 1745. s konačnim oblikovanjem Slavonske vojne krajine. Za velikog župana Virovitičke županije imenovan je feudalac Baltazar Patačić, a za požeškog župana imenovan Franjo Ivanović. Stvarnu vlast sve do sredine 18. st. imaju vojni zapovijednici Habsburške Monarhije (u daljnjem tekstu HM) i funkcionari komorske uprave (kasnije, nakon raznih kontrola, oduzeti su im posjedi jer su utvrđene razne zloupotrebe). Staleži su počeli sve više uočavati da se Slavoniju tretira kao zasebnu cjelinu i da se postepeno odvaja od Hrvatske. To će kasnije (1745.) natjerati Mariju Tereziju da donese naredbu o obnovi rada triju slavonskih županija. Unutrašnoaustrijske pokrajine odbile su svako financiranje Slavonske vojne krajine što tjera Mariju Tereziju da smanji vojna područja što je moguće više (varaždinski generalat se preko Koprivnice pomiče u Bjelovar, s križevečkom i đurđevačkom pukovnijom, a Vž i Kc gube svoju vojnu ulogu). Hrvatski su se staleži nadali da će se cijela Donja Slavonija vratiti u sustav Banske Hrvatske. Glavnu vlast čine ban (kao potkralj) i Hrvatski sabor. Ban je često na ratnim pohodima stoga poslove izvršne vlasti obavljaju biskup s jednim podbanom. Skupljanje poreza i određivanje cijena nekih osnovnih potrpština bio je glavni predmet kojim se bavio Sabor i županije u tom vremenu. Porezni sustav je zastario; porez nije bio velik, ali nije niti pritjecao u kraljevsku vojnu blagajnu, a kasnije se kraljevski porez stopio s vojnim. GOSPODARSTVO HRVATSKE I SLAVONIJE DO MARIJE TEREZIJE Dvorska komora je nastojala da zemlju ne dobiju hrvatski plemići već su posjedi padali u ruke stranaca. Karlo VI. svojim odredbama uvodi politiku merkantilističkog kameralizma na hrvatska područja, to prije što je 1715. Karlo ukinuo unutrašnje carine olakšavši tako trgovinu i promet unutar zemlje. Bečki dvor spoznao je da su trgovina i pomorstvo glavne grane koje će napuniti državnu blagajnu. Stoga Karlo VI. 1717. proglašava Jadran slobodnim morem, a 1719. Rijeka i Trst postaju slobodne luke. No, Marija Terezija značenje je slobodne luke 1759. proširila na cijelu Rijeku, a ne samo na usku lučku zonu. Počela je i gradnja ceste od Rijeke do Karlovca 1726. koja je bila kao nužnost zbog velike nepristupačnog terena i hajduka, i zbog nemogućnosti transporta većekoličine robe. U drugoj polovici 17.st Bečki dvor, po uzoru na Francusku, počinje osnivati manufakture koje su bile vrlo važne za opremanje vojske. Pokušaj osnivanja prve privatne manufakture u Gorskom kotaru. 1710. češki se barun Montanari zanimao za osnivanje staklane nedaleko

5

od Bakra, ali je prva osnovana tek zahvaljujući markizu Don Ramonu de Villana 1729. je proradila staklana u blizini Delnica (1735.obustavljena proizvodnja zbog nezainteresiranosti domaćeg stanovništva za prozorsko staklo i pronevjera upravnika). Država dijeli njemačkom plemstvu Slavoniju i Srijem, au to se djeljenje ubrzo uključuju i stanovnici srednje Europe. Krajevi oslobođeni od Turaka postaju najplodnije zemlje Europe. Na području Slavonije koncetrirale su se najveće hrv. Page | 6 materijalne i kulturne djelatnosti, a zahvaljujući Crkvi i mjesnim organizacijama očuvano je neprocjenjivo kulturno blago hrv. zemalja. Apsolutistički vladari doprinosili su razvoju društvenog, gospodarskog i prometnog uređenja. Prepreke u razvoju: Epidemija kuge 1708. koja je poharala Srijem pojavila se i u okolici Zagreba dvije godine kasnije, a te iste godine (1710.) Kraljevska konferencija donosi odluku da će Sabor podići oltar u Mariji Bistrici ako Hrvatska bude pošteđena od kuge. To je olakšalo djelovanje isusovaca6 koji su uz pomoć Patčićevih i djela hrv. plemstva učvrstili svoj položaj. Zagreb zbog svoje velike katedrale, i prije požara u VŽ-u, dobiva sve višenovih funkcija. 1719. osnovana je Povlaštena orijentalna kompanija koja je radila na čišćenju korita Save i Kupe za bolju i lakšu plovidbu radi prijevoza žita, ali 1742. obustavlja rad. Krajem 17. st.za vladanja cara Leopolda I., HM je trgovala s Osmanskim Carstvom za vrijeme primirja. No 1718. je u Požarevcu izrađen trgovinski i pomorski ugovor7 izmđu predstavnika HM i OC koji su potvrdili i Karlo VI. i sultan Ahmed Hanas. Taj je ugovor rezultirao uspostavljanjem slobodne i opće trgovine između Rimskog i Osmanskog Carstva uključujući rijek, kopno i more. Taj ugovor je bio osnovni dokument za veliku trgovinu 18. st. od istoka na zapad i Dunavom na sjever. Dvorski injženjer Carlo Martinuzzi utvrdio je kako nijedna cesta koja vodi do Rijeke ije prikladna za intenzivniji promet. Stoga je donesena odluka da se počne s izgradnjom ceste preko Bosiljeva, Sušica, Mrkopolja i Fužina. S gradnjom se počela 1725., a dovršena je tek 1737. Postojala i ideje o izgradnji plovnih kanala. Život biva brži i užurbaniji i temelji se na izgradnji i obrađivanju zemlje. RATOVI S OSMANSKIM CARSTVOM NA POČETKU I KRAJU STOLJEĆA U 18.st.vođena su 3 habsburško-turska rata: • 1714. - 1718.  sklapanjem ove godine mira u Požarevcu, Osmanlije gube preostale posjede u Srijemu i sjeverno od Dunava • 1737. - 1739.  Austrija doživljava poraze u Srbiji i Vlaškoj, a Beogradskim mirom mora napustiti sve teritorije južno od Save i Dunava8 • 1788. - 1791.  sklapanje Svištovskog mira, Hrvatska morala vratiti osvojene gradove i trđave Osmanlijama, pa i Beograd.Vrhovni zapovijednik bio feldmaršal Laudon Zbog golemih troškova modernizacije i vojnopolitičkog naprezanja u ulozi velesile, HM nije imala povoljne ratne ishode. Međutim, posljedica tih ratova je ipak je neveliko proširenje hrv. granica. Oni donose stabilizaciju granica i provode se granične izmjene. Kao posljedica se još javlja i novo doseljavanja kršćanskog stanovništva s osmanskog područja. Eugen Savojski je bio junak koji je nakon bitke kod Petrovaradina izdao nalog Ivanu Draškoviću, pukovniku Petrašu i grofu Rabati da počnu ofenzivnije djelovati uzduž Save i Une (ishod uspješan!). Kao štetne posljedice odrazile su se ukonačivanje i zimovanje carskih trupa (kvartir). 6

1667.osnovali u Zagrebu Akademiju pisan na latinskom i turskom 8 1736. umire Eugen Savojski što se odrazilo na ratni ishod jer je on bio najbolji vojskovođa 7

6

Nakon rata 1718., hrv. se granica pomiče u istočnome Srijemu do Zemuna, a granica u Dalmaciji pomiče se prema BiH itakva ostaje do danas. U posljenji rat s Osmanlijama, Austrija ulazi u rat kao saveznica Rusije. U svrhu pripremanja za rat, objavljene su i tri knjige o Bosni u razdoblju od jedne godine, no ni to nije pomoglo. U Krajini, rat je ostao zapamćen kao Dubički rat9. NASLJEĐIVANJE MONARHIJE PO ŽENSKOJ LINIJI PRAGMATIČKA SANKCIJA ODRAZILA NA POLITIČKI HRVATSKE

ILI KAKO SE Page | 7 I VOJNI ŽIVOT

Pragmatička sankcija je naziv za Kućni zakon koji je 19. travnja 1713. donio njemačko-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Karlo VI. (III.). Tim je Karlo regulirao pitanje nasljedstva u slučaju da umre bez sina. On je naime bio jedini muški Habsburgovac te je želio osigurati prijestolje i za žensku lozu svoje dinastije. Poticaj mu je dao Hrvatski sabor donijevši godinu dana prije Hrvatsku pragmatičku sankciju. Pragmatička sankcija imala je tri točke: • Zemlje Habsburške Monarhije ne smiju se dijeliti odnosno ne smiju sebi izabrati drugog vladara osim Habsburgovca. • Nakon smrti Karla VI. (III.), ako on ne bi imao sina, prijestolje nasljeđuju njegove kćeri i njihovi zakoniti potomci po načelu primogeniture (prvorodstva) • Izumre li Karlova loza, prijestolje nasljeđuju kćeri njegova brata Josipa I. i njihovi zakoniti potomci po načelu primogeniture. Karlo je čitav život bezuspješno nastojao da i europske zemlje priznaju Pragmatičku sankciju. Kad je godine 1740. umro bez sina naslijedila ga je najstarija kći Marija Terezija što su osporile europske zemlje te je buknuo Austrijski nasljedni rat (1740. - 1748.) u kojem se Marija Terezija uspjela održati na prijestolju. Pragmatička sankcija bila je jedan od temeljnih zakona Habsburške Monarhije, kasnije Austro-Ugarske sve do njene propasti godine 1918. 1714. na Požunskom saboru, hrvatski nunciji osiguravaju izglasavanje zakonskog članka kojim je utvrđena nekompetencija Ugarskog sabora o pitanjima unutarnjeg zakonodavstva Hrvatske. Na hrvatskom saboru u Varaždinu donesena je odluka da se skupe svi zakonski članci hrv. sabora pod nazivom Articuli regni Slavoniae10. 1696. je Bartul Patačić osniva Pintu, društvo vinskih doktora čiji je član bio i Pavao Ritter Vitezović11. 1712. na Požunskom saboru je Karlo VI. okrunjen krunom sv. Stjepana i izdaje krunidbenu zavjernicu kojom Ugarskoj obećaje da će slobodno izabrati kralja u slučaju izumiranja muške loze. VLASTELINSTVA U HRVATSKOJ U 18. STOLJEĆU Još u 17. stoljeću, nakon oslobođenja područja Hrvatskoga kraljevstva, osjetilo se neslaganje bečkog Dvora i Hrvatskog sabora. Dvor je ta područja smatrao svojim, a Sabor i ban oslobođenim dijelovima Hrvatske. U skladu s tim uvjerenjem, bečki je Dvor zatražio od kardinala Kolonića da izradi Compedium, kojim je planirao popisivanje novooslobođenih krajeva, uređivanje uprave, procjenjivanje dobra i prodaju svih imanja najboljim kupcima. Na samom kraju 17. stoljeća Dvor je učinio drugi korak: sastavlja komisiju na čelu s grofom Caraffom da popiše stanovništvo, uredi porezni sustav, procijeni dobra i proda ih najboljim kupcima. Tako je 1698. Caraffova komisija ustrojila prvi prezni sustav, a četiri godine 9

vodio se kod Dubice, Nove, Gradiške Hrvatska se tada nazivala Gornja Slavonija 11 napisao Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska) 10

7

kasnije i porezni sustav koji se zasniva na sesiji. Komisijskim uvođenjem prvih vlasnika na njihove posjede počinje proces dekameralizacije koji se u Slavoniji zbio dvije faze: • Prva faza trajala je od oslobođenja Slavonije do 1707. i provedena je većinom na području Požeške kotline; imanja su većinom podjeljenja Katoličkoj (Đakovo, Kutjevo, Aljmaš i Kaptol) i Pravoslavnoj Crkvi (Dalj i Page | 8 Neradim). Taj proces uzrokovao je veliko nezadovoljstvo stanovništva koje je pružalo otpor prodaji imanja te nije dopuštalo da ih preuzmu novi vlasnici. Otpor je među stanovništvom bio toliko jak da su na našičkom vlastelistvu čak ubili vlastelinskog upravitelja. Dekameralizacija je uzdrmala i hajduke koji su pljačkali i napadali vlastelinstva, komorske službenike pa čak i svećenstvo. • Druga faza počinje 1721. kada Dvor kreće s prodajom novih imanja, točnije valpovačkog i vukovarskog vlastelinstva, a završava prodajom imanja Erdut i Karlovci u Srijemu. Upravo je u tom razdoblju rasprodana većina slavonskih imanja, a u komorskom su posjedu ostali jedino gradovi Osijek, Požega i Petrovaradin, manji teritoriji i zapadna Slavonija. Posljedica dekameralizacije bila je rasprodaja slavonskih posjeda bogatim feudalcima pa u Slavoniji nastaju velika vlastelinska imanja, a domaćih je vlasnika bilo vrlo malo. Usporedno s dekameralizacijom započeo je i proces refeudalizacije unatoč tome što je Caraffina komisija htjela da vlasnici posjeda povećaju svoje prihode naseljavanjem imanja, a povećanjem obveza stanovništvu. Vlasnici su imanja dali na upravljanje upraviteljima koji su odmah počeli stvarati alodijsko gospodarstvo kako bi povećali vlastelinske prihode. Ujedno se javlja potreba za većom radnom snagom. U Banskoj Hrvatskoj alodijsko je gospodarstvo bilo vrlo dobro razvijeno, a brz razvoj potiče plemstvo na uključivanje u trgovinu. Stanovništvo je imalo obveze raznih davanja vojsci. Primjerice, očetkom 18. st. započela je izgradnja osječke, a 1715. brodske tvrđave pa su stanovnici Slavonije imali obvezu dovoziti drva, praviti cigle ili ispunjavati druge obveze u svrhu izgradnje. Nakon izgradnje, obvezuje ih održavanje tvrđave i drugih vojnih objekata. Za vrijeme rata s Osmanlijama morali su prevoziti vojnu opremu, topove, ranjenike, davati hranu vojsci i njihovim konjima, primati ih na zimovanje itd. Na području svog vlastelinstva stanovnici su morali održavati ceste i mostove. U Banskoj Hrvatskoj javljaju se armalisti (v. str. 1) i činovničko plemstvo. Problem prodaje spomenutih imanja nalazio se u tome što strani posjednici do kraja stoljeća nisu dolazili na svoje posjede niti su se o njima brinuli, a neki su ih čak vrlo brzo i prodali. Većina je htjela vratiti uloženi novac (što će reći: obogatiti se), a ne unaprijediti gospodarstvo na tim posjedima. Kako bi to postogli, davali su imanja u zakup komorskim službenicima i drugim zakupnicima koji su nastojali vratiti zakupninu, ali sve kroz mnoge zloupotrebe čime je stanovništvu život još više otežan. Sve stečene vlastelinske prihode, domaći i strani vlasnici trošili su na lagodan život u europskim gradovima ili za unapređivanje gospodarstava na svojim europskim imanjima. Brigu o odnosu novih vlasnika i stanovništva nije vodila ni Dvorska komora kojoj je najvažnije bilo ubrati što više poreza i tako osigurati osnovne potrepštine za uzdržavanje vojske. Komorski službenici prisiljavali su stanovništvo na razne obveze, varali su ih na porezu, bezrazložno si ih kažnjavali, zahtjevali više drva i hrane nego je bilo određeno - sve u svrhu bržeg bogaćenja!12 Zbog toga odlaze u haduke, dižu pobune, pišu žalbe i tužbe 12

o tome nas obaviještava izvještaj komorskog savjetnika Eberlea koji je, obilazeći Slavoniju 1732. i 1733. naišao na mnoge nepravilnosti i zloupotrebe komorskih službenika. Slični izvještaj donosi i glavni vojni zapovijednik u Slavoniji, general

8

seljaka protiv komorskih službenika i zastupnika. 1736. u Slavoniji i Srijemu izbija pobuna stanovništva koju je Dvor trebao smiriti tako da pošalje Hamiltonovu komisiju koja je trebala istražiti uzroke pobune i tako predložiti mjere za poboljšanje situacije. Tada car Karlo III. donosi urbar kojim se nastojalo seljaštvo dovesti u povoljniji položaj. No, Karlov se urbar poštovao samo na rijetkim posjedima. Unatoč tome što je bečki Dvor inzistirao na tome da se urbar poštuje, kršenja su se i dalje nastavila. Njegovo poštivanje kasnije tražila je i Marija Page | 9 Terezija. Kralj Karlo, ali i Katolička Crkva, tražio je da se hajduci vrate normalnom životu za što bi im se dala amnestija i nešto novaca za početak. Javljaju se i druge pobune (npr. na križevačkom i slavonskom području) izazvane nezadovoljstvom stanovništva koje optužuje svoje vlasteline da stvaraju alodijska gospodarstva oduzimanjem njihovih oranica, livada i vinograda. Ti se odnosi uređuju Privremenim urbarom kojeg je donijela Marija Terezija 1756. koji je bio nepovoljniji od Karlovog urbara jer je dopuštao uzimanje tlake, ali se ipak provodio što je omogućilo stanovništvu veću pravnu sigurnost. Ujedno je u drugoj polovici 18. st. utjecao na brži razvoj alodijskog gospodarstva. Unapređenje gospodarstva na području Banske Hrvatske i Slavonije nastojalo se ostvariti osnivanjem Hrvatskoga kraljevskog vijeća 1767. Nastojalo je preko svoje trgovinsko-gospodarske komisije ubrzati razvoj poljoprivrede na slavonskim vlastelinstvima i manufaktura. Brži ravoj gospodarstva na svojim imanjima nastoje potaknuti i plemići među kojima se istaknuo Ivan Kapistran Adamović u drugoj polovici 18. st. unaprijedivši vlastito imanje (Erdut i Čepin). Napisao je i Pravilnik kojim je dao naputke svojim upraviteljima kako kvalitetni upravljati posjedom. Razvoj trgovine žita potiče razvoj alodijskog gospodarstva i javlja se višak pšenice. No, zbog loše kvalitete, slavonska se pšenica slabo prodavala na inozemnom tržištu pa se sve više prelazi na uzgoj stoke. UPRAVNE REFORME MARIJE TEREZJIE Marija Terezija vlada od 1740. – 1780. I to je razdoblje obilježeno dubokim promjenama u upravnom ustroju zemlje i težnjama ka modernim upravnim aparatom. Monarhija nakon poraza u Ratu za austrijsko nasljedstvo (1740. – 1748.) od Prusije i u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) gubi Šlesku, gospodarski najrazvijeniju pokrajinu te u nastojanjima za financijskim oporavkom se oslanja na unutarnje resurse: poreznu sposobnost stanovništva i državno gospodarstvo. Dvor, u dogovoru sa staležima, pokušava zamijeniti vojnu obavezu stalnom poreznom obavezom te potiče lokalno gospodarstvo kako bi donio profit i samoj državi. Prvi su koraci učinjeni u austrijskim i češkim zemljama gdje je provedena porezna reforma. Erdelj, Temišvarski Banat, Mađarska Banska Hrvatska površinom pokrivaju više od polovice države i u unutarnjoj su politici Dvora od sve većeg značaja. Prema Mađarskoj i Banskoj Hrvatskoj politika Dvora je bila izrazito kompromisna zbog jakog staleškog elementa, ali upravne su reforme provedene samo u Banskoj Hrvatskoj. Uprava Banske Hrvatske je u vrijeme dolaska Marije Terezije na vlast imala izrazito staleški karakter i osnovni je cilj bio formiranje aparata izvršne vlasti na koji bi se kralj mogao osloniti u provođenju planske politike i uspostavljanju kontrole staleške uprave. Vrhovna je politička uprava i izvršna vlast u Banskoj Hrvatskoj podijeljena između bana i Hrvatskog sabora: sve kraljevske odredbe upućenu banu preko Ugarske kancelarije objavljuju se staležima na zasjedanjima Sabora pa daljnje organizacija provedbe tih odredbi ovisi o saborskim uputama. Tako Hrvatski sabor de facto Khevenhüller, koji navodi mnoge nedaće stanovnika te zloupotrebe što je toliko zapanjilo bečki Dvor da mu nisu povjerovali.

9

predstavlja vrhovni upravni organ Banske Hrvatske, a zajedno s banom ima odlučujuću ulogu u izboru stalnog stanovništva Baaske Hrvatske. U vrijeme dolaska Marije Terezije na vlast, pod jurisdikcijom bana i Sabora bile su tri hrvatske županije: Varaždinska, Zagrebačka i Križevačka. Najviši stupanj samostalnosti je imala Varždinska13. Kralj nije imao velikog utjecaja na lokalnoj razini u Hrvatskoj: veliki župani Varaždinske županije određeni su nasljedstvom, a Zagrebačke i Križevačke podbanskom čašću. Dakle,osnovni je cilj upravnih Page | 10 reforma Marije Terezije u Banskoj Hrvatskoj uspostava kraljevske reprezentacije u upravi koja će moći provoditi odredbe i kontinuirano djelovati i bez odredaba Hrvatskog sabora. Motivi: uređenje porezne uprave, jačanje vojske i poticanje lokalnog gospodarstva. Prva je promjena nastupila 1745. Kada je Marjia Terezija proširila jurisdikciju Hrvatskog sabora i bana na područje Slavonije. Dotadašnja komorsko-vojna uprava u Slavoniji i Srijemu je ukinuta i zemlja je podijeljena na vojni i civilni dio. Na vojnom je dijelu uspostavljen Slavonski generalat s tri pukovnije: Gradiškom, Brodskom i Petrovaradinskom, a na civilnom dijelu su formirane tri županije: Požeška, Virovitička i Srijemska koje su te godine pripojene Banskoj Hrvatskoj tj., jurisdikciji Hrvatskog sabora i bana. Kao središnja upravna tijela županija su postavljene županijske skupštine, koje kontroliraju politički život županije. Najveća je novost uvedena u poreznoj upravi: porezna uprava slavonskih županija je bila potpuno neovisna o Hrvatskom saboru. Odmah nakon osnutka one suuključene u mađarski porezni sustav utemeljen na Ugarskom saboru 1715. Tako su u slavonskim županijama uvedene mađarske porezne jedinice, porte. Zaključak Ugarskog sabora iz 1751. daje slavonskim županijama pravo slanja izaslanika na zajednički sabor bez posredništva Hrvatskog sabora. Prve promjene koje je Beč potaknuo u ustroju tradicionalne hrvatske uprave ticale su se primarnog interesa Dvora: porezne uprave. Krajem četrdesetih godina se reformira središnja vojna uprava, dovršava reorganizacija Vojne krajine, provodi porezna reforma u austrijskim i češkim nasljednim zemljama i priprema povišenje mađarske kontribucije, a nije izuzeta niti Hrvatska. Tako se dogodilo da se kraljevski vojni porez s vremenom stopio s kraljevskim porezom pa se iz iste blagajne održavala i Banska krajina i upravni aparat Hrvatske. Promjena na tom području uslijedila je 1749., kada je u dogovoru s tadašnjim banom Karlom Batthyányjem Dvor pokrenuo uređenje Banske krajine po uzoru na ostale generalate, a time i pred hrvatske staleže postavio zahtjeve za povišenje i definiranje iznosa hrvatske kontribucije. Uređenje Banske krajine i regulacija hrvatske kontribucije sadržana je u banskoj diplomi izdanoj 1750., koja postaje temeljni dokument odnosa kraljevske vlasti i hrvatskih staleža za sljedećih dvadeset godina. Tom je diplomom kraljevska vlast mnogo postigla: osigurano je isplaćivanje određenog iznosa kontribucije i utemeljenjem zasebne vojne blagajne uspostavljena je kontrola nad primjenom kraljevske kontribucije. Izvršna vlast u HR ostala je netaknuta sve do kraja idućeg desetljeća: prvo dalekosežno zadiranje kraljevske vlasti u organizaciju hrvatske uprave bila je regulacija županija 1759. po uzoru na mađarske i slavonske županije. Povod toj intervenciji bilo je izbijanje niz seljačkih nemira 1755. U Križevačkoj županiji. Naime, plemićka je vojska na čelu s tadašnjim podbanom Ivanom Raucho vrlo okrutno ugušila bunu uz pljačkanje i paljenje posjeda. Dvor je stoga na vijest o načinu gušenja bune odlučio u Hrvatsku poslati kraljevsku komisiju na čelu s grofom Mihaelom Althanom sa zadatkom da istraži uzroke bune i predloži rješenje. Althanova komisija je donijela zaključke na temelju kojih suse formirala i stajališta Dvora: opći su zaključci bili da su za izbijanje bune kriva prevelika potraživanja pojedinih vlastelina od njihovih podanika, da je politička moć u Hrvatskoj koncentrirana u rukama malobrojne aristokratske elite, koja drži glavnu 13

Apsolutnu vlast u uređenju županijske uprave imala je obitelj Erdödy

10

riječ u Saboru i najutjecajnije javne službe. Stoga je Dvor zadužio Althanovu komisiju da izradi dva prijedloga: prijedlog urbarske regulacije i prijedlog reorganizacije hrvatske uprave. Početkom 1756. naređeno je banskom namjesniku da sazove Sabor i da ga ne raspušta dok god se ne provedu sve kraljevske odredbe i ne ispune zahtjevi Dvora, prije svega izrada stalnog urbara. Sabor je zbog sedmomjesečnog zasjedanja nazvan dugim saborom. Rezultati nisu bili očekivani pa Dvor povlači Page | 11 radikalnije poteze: mijenja političko vodstvo zemlje i naređuje reformu županijskih uprava. Novi ban postaje grof Franjo Nádasdy. U prvim godinama njegova banovanja, o najvažnijim poslovima se više ne odlučuje na Saboru, nego na kraljevskim konferencijama. 1759. sustav novog uređenja županija izrađen je na Dvoru i poslan staležima kao dekret – novi je sustav točna kopija ustroja mađarskih i slavonskih županija  ograničen utjecaj pojedinih osoba na područje županije u kojem imaju posjed i povećan je utjecaj vlasti na lokalnu razinu. Jedan od glavnih gospodarskih interesa Dvora u vrijeme je bio u trgovini – pogotovo žitaricama, iz Temišvarskog Banata na Jadransko more, pri čemu Rijeka postaje glavna izvozna luka. Dvor je poticao trgovačka društva (kao npr. Temišvarsko privilegirano društvo osnovano 1759.) i surađivao s lokalnim ovlastima radi održavanja i uređenja trgovačkog puta. Kako je put iz Temišvarskog Banata do Jadrana bio veoma loš zbog lošeg održavanja, Dvor je na područje uz Karolinšku cestu formirao tzv. koloniju, čiji su stanovnici dobili posjed uz obvezu održavanja ceste i davanja prijevoznih usluga. 1766. je cijelo područje uključeno, zajedno sa svim austrijskim lukama na Jadranu uključeno u tzv. Austrijsko primorje. Glavnim inspektorom Vojne krajine je imenovan general Philipp Levin i tijekom šezdesetih godina je proveo reorganizaciju varaždinskoga, karlovačkoga i slavonskoga generalata jačajući financijsku podlogu krajiške uprave. Završetkom tih reforma ponovno se postavljaju zahtjevi za uređenjem Banske krajine. Ban Nádasdy nije bio spreman na suradnju kao što ni Hrvatski sabor nije bio spreman dopustiti povišenje iznosa kontribucije, iako je kontribucija hrvatskih županija pokrivala manje od polovice troškova Banske krajine. Na Dvoru se stoga pojavljuje izrazito negativno stajalište prema banu i hrv. staležima i dolazi do stvaranja određenog gospodarsko-vojnog plana, vrlo nepovoljnog za Bansku Hrvatsku: na poticaj predsjednika Dvorskog ratnog vijeća, maršala Moritza Lacyja i Ferenca GOSPODARSKE REFORME HRVATSKE I SLAVONIJE

CARICE

MARIJE

TEREZIJE

NA

PODRUČJU

Gospodarski napredak Hrvatske veže se uz vrijeme vladavine Marije Terezije, iako su pripreme započete za vladavine Karla III. S reformama je započela tek kada je 1745. uspostavila tri slavonske županije. Prazne carske blagajne potaknule su je na porezne reforme, a prije toga reformirala je upravu odbacivši suradnju sa Saborom nakon što je utvrdila da usporava i otežava provedbu njenih planova. Stanovništvo je poticala na proizvodnju, bavljenje pčelarstvom, svilarstvom, ovčarstvom i obrađivanjem zemlje kvalitetnije i bolje kako bi se iskoristila plodna zemlja i prometni položaj Hrvatske. U svrhu ubrzanja trgovine, 1746. osnovan je Vrhovni trgovački direktorij u Beču, reorganiziran 1753., a preustrojen u Trgovački svijet 1772. No, 1750. potvrđeno je osnivanje privilegirane trgovačke kompanije Trst - Rijeka čime je Hrvatsko

11

primorje pripojeno Austrijskom primorju14, a protiv čega su se pobunili hrv. staleži na Požunskom saboru 1764. 1776. caričinim dekretom ustrojena je Severinska županija (Rijeka, područje oko Rijeke, ali i Karlovac) koja je bila potčinjena Hrvatskom kraljevskom vijeću. Osnovana je radi poticanja trgovine i proizvodnje te neplaćanja carine. 1775. Monarhija je podijeljena na dva carinska sustava: cislajtanijski (s ove strane rijeke Lajte) i translajtanijski (s one strane rijeke Lajte) u kojima su carinske stope Page | 12 bile veće. Rijeka i Karlovac bili su u drugim administrativnim jedinicama, što je činilo određen teškoće. Međutim, Veliko je vijeće Rijeke po uzoru na tršćansku autonomiju težilo autonomiji grada, što je Marija Terezija podupirala. Budući da je u to vrijeme ukinuto i Hrvatsko kraljevsko vijeće i pripojeno Ugarskom namjesničkom vijeću, počelo se u Mađarskoj smatrati da je Rijeka od 1779. pripojena ugarskoj kruni kao posebno tijelo i da više ne pripada Hrvatskoj. Zapravo, Rijeka je od 1776. do 1779. bila u svemu podložna Hrvatskom kraljevskom vijeću osim u trgovačkim poslovima kojima je upravljao Riječki gubernij. Rijeka će potkraj stoljeća, pod gubernatorom Josipom Mailathom, postati jedna od najprometnijih luka u Monarhiji. Osim toga, carica Marija Terezija u Beču je 10. prosinca 1774. objavila kako pod svoju zaštitu prima Grke i druge otomanske podanike i da im nudi stalno nastanjivanje pod određenim uvjetima. Najteže od svega bilo je održavati riječni i cestovni put od Dunava do mora. 1759. dvor daje koncesiju Temišvarskom privilegiranom društvu obvezujući lokalne vlasti na uređivanje savskoga i kupskog korita za plovidbu, uklanaju se panjevi koji polove rijekom te riječni mlinovi. Bečki je Dvor uložio velike napore da taj put učini profitabilnim i sigurnim. Odmah nakon završetka Sedmogodišnjeg rata carski inženjeri čistili su Savu i Kupu te se brinuli da ceste budu prohodne, a sagrađeno je i skladište za žito u Sisku i u Dubovcu kraj Karlovca. Karlovac je privilegijem 1777. i Statutom 1778. podignut u status slobodnoga i kraljevskoga grada. Sava i Drava potpadale su pod državnu komisiju za regluaciju rijeka, dok je Kupa bila lokalna rijeka pa za uređenje njezina toka nikada nije bilo dovoljno novca. Do Siska su mogli ploviti Savom i veći brodovi, no od Siska do Karlovca Kupa je bila plovna samo za manje brodove, a za veće onda kada je vodostaj bio velik. U uređenje tog puta bili su uključeni najbolji tehnički savjetnici - Franz Raab, Josip Špišić i Stipanović. Projekt je još više uznapredovao 1771. kada je osnovano ravanteljstvo brodarstva. Postojao je i projekt da se probije plovni kanal kod Ozlja i taj je projekt preuzelo posebno trgovačko društvo kojemu su dioničali bili neki Karlovčani, zagrebački biskup Vrhovac i ozaljski vlastelin grof Batthyany. Od 1733. postojao je i plan povezivanja Dunava sa Savom, čime bi se put prema moru skratio za više od 200 km. Trgovinu su dodatno otežavale brojne maltarine, brodarine i obalarine. Prolaz robe kroz svoja područja naplačivali su i svjetovni i crkveni veleposjednici, a često i razbojnici i zapovijednici graničarskih straža. U Karlovcu se naplaćivala i roba koja je tu bila samo u tranzitu, pa je stanje bilo lošije nego u Rijeci gdje su trgovci nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom bili oslobođeni plaćanja za neprodanu robu. Za trgovinu žitom trebalo je izgraditi i magazine u Sisku i Dubovcu kraj Karlovca. Kako bi se omogućilo da trgovci kompanija i u suprotnom smjeru obavljaju trgovinu, carica je 1750. dala koncesiju Povlaštenom trgovačkom društvu u Trstu i Rijeci koje je predovio Urban Arnold, a čije je sjedište bilo u Antwerpenu, da osnuje manufakturu šećera u Rijeci. Bavilo se i proizvodnjom voštanih svijeća i likera. Riječka je rafinerija bila jedina šećerana u Monarhiji i proizvodila je 12 14

Josip II. traži da se 1776. Austrijsko primorje podijeli na tri djela: austrijsko primorje pod upravom gubernija u Trstu; od Senja do Karlobaga - pripada Vojnoj krajini; grad Rijeka koji je vraćen Hrvatskoj

12

vrsta šećera, a odatle šećeš je preuzimao i Dubrovnik te se izvozilo na područje OC. Trgovina šećerom pretvorila se u velik posao. Kako bi riječka šećerana sačuvala monopol u Austriji i kako bi se spriječila neugodna konkurencija Hamburga, sagrađena je još jedna šećerana sa zabatima flamanskog tipa, a zatim i upravna zgrada u baroknom neokrasicizmu. Rad te tvornice utjecao je na gospodarski razvoj cijele Rijeke. U to je vrijeme direktor šećerane bio Pierre Page | 13 Vierendeels koji je dao oslikato salon u kojemu su se obavljali poslovi. Osim poticanja žitne trgovine, carica je poticala i osnivanje manufaktura pa ih je na kraju njezine vladavine u Monarhiji bilo gotovo tisuću. Carica je trebala osnovati ustanovu koja će joj pomagati u provođenju njenih ideja. Urbari iz 1755. i 1756. za Hrvatsku i Slavoniju upućivali su na potrebu promjena. 1755. odvojila je ulogu podbana od velikožupanijske vlasti te je tako oslobodila ulogu krupnog plemstva, ali se nije oslonila ni na velike župane, ni na Sabor koji upoće nije sazivala, ni na stalo hrvatsko plemstvo. Među pametnim i ambicioznim ljudima uočila je Petra i Nikolu Škleca Lomničkog, Prandau u Valpovu, Magdalenića u Križevcima, braću Patačić u Varaždinskoj županiji i dr. Krsto Oršić, školovan u Bologni i u kolegiju u Beču, oženio se Josipom Zichy koja će u Zagrebu izdati prvu knjigu na kajkavskom jeziku o liječenju životinja. Marija Terezija ga je uzdigla na grofovsku čast imenovavši ga zlatnim vitezom. Bio je veliki župan Zagrebačke županije, a sagradio je i palaču u Zagrebu, gdje se danas nalazi Povijesni muzej, te dvora u Bistri. Druga ugledna obitelj bili su Patačići iz Varaždina, koji su se također istaknuli znamenitim gradnjama (Vidovac kraj Vž). Braća Škrlec pripadali su sitnom turopoljskom plemstvu. Prema Krčelićevoj kronici Anuae ili historia Nikola Patačić bio je vrlo obrazovan. 1764. napisao je spis kojim se zalaže za reorganizaciju insurekcija prema modernoj vojničkoj znamenitosti. Zalago se za gospodarsku suradnju Hrvatske i Mađarske kao najprirodniju, koja povezuje Podunavlje s Jadranom, u uočavao je gospodarske prednosti toga područja. 1769. carica je unutar Hrvatskog Kraljevinskog vijeća osnovala Trgovinsku komisiju koja bi trebala razmotriti sva gospodarska pitanja. U svojoj instrukciji 1770. carica je naredila da se uklone nezakonite cestarine, mostarine i skelarine na žitnom putu. U odnosu prema agrarnoj proizvodnji u svakoj intrukciji carica je istaknula važnost uzgoja dudova svilca, osiguranje hrane za stanovništvo u neplodnim godinama i razvoju stočarstva. Odlučila je iskoristiti stručnjake za proizvodnju svile u Lombardiji te je zadužila svlarskog nadzornika Antonija Romana da organizira sadnju dudova na području Varaždinske i Zagrebačke županije. Također odlučuje da se svilarstvo mora organizirati u cijeloj Slavoniji. Carlo Solenghi izradio je upute o sadnji dudova i uzgoju svilca i onda je počela akcija velikih razmjera koja je donijela izvanredan uspjeh. Nakon Romana vrhovni nadzornik svilarstva za cijelu Hrvatsku postao je Solenghi, imajući tri podinspektora u svakoj županiji koji su davali upute glede vrlo kompliciranog uzgoja dudova svilca, a tu je obvezu morala ispunjavati i svaka regimentra u Slavoniji15. Na čak sedam sjednica, Trgovinska je komisija raspravljala i o pčelarstvu (koje se u vrijeme Marije Terezije razvilo u Slavoniji) o čemu je Grueber 1772. sastavio priručnik. Carica je poticala i razvoj manufaktura u Hrvatskoj, a osim svile, posebno je voljela tekstilnu proizvodnju (manufakture platna i pamuka u Schwechatu kraj Beča). Za razvoj manufaktura nije davala novčani poticaj već je davala koncesije. Prvu suknaru u Zagrebu osnovao je 1750. potpuknovnik Franjo Kušević koji je, kao ubirač poreza, stekao veliku imovinu i smatrao je da bi bilo dobro da se 15

svilarstvo je svoj odraz našlo na slavonskoj narodnoj nošnji

13

osnuje manufaktura u kojoj bi se izrađivale vojne uniforme16. Nakon što se partnerstvo sa Sermageom raskinulo, Sermage 1768. osnovao novu skunaru u Stenjevcu, no zbog češkomoravske manufakture koja je dobila monopol, nije dugo opstala. Treću suknaru osnovao je grof Drašković 1770. u Trakošćanu. Grof Theodor Batthyany na svom je imanju proizvodio platno, a drugu platnaru otvorio je grof Franjo Patačić u Vidovcu kraj Vž. U Slavoniji (u Vukovaru i Jazaku) od 1773. Page | 14 do 1775. rade dvije tekstilne manufakture. Nešto duljeg vijeka bile su svilane. Prvo je osnovana 1767. u Kutjevu kod isusovaca, ali je zatvorena nakon ukinuća njihova reda. Ta je svilana bila pod vodstvom Bečke komore sve do početka 19. st. kada su francuski ratovi prekinuli zanimanje za svilu, ali se proizvodnja ipak zadržala radi potrebe izrade svećeničkog ruha, a i narodnih nošnji. Prvu manufakturu u proizvodnjimetala osnovao je Petar Zrinski 1651. u Čabru, a u njoj su se izrađivali čavli, potkove, opreme za kuhinju, obruči, mažuri... Posebne povlastice dobili su i vlasnici bakrenog rudokopa za što se osobito zainteresirao grof Leopold Erdödy, koji je bio vlasnik samoborskog rudnika bakra u Rudama. Preradom metala bavi se Theodor Battyany u Ozlju. Jedna od najvećih manufaktura u Hrvatskoj bila je manufaktura peći i zemljanog posuđa baruna Ignjata Magdalenića u Križevcima protiv koje se bunilo stanovništvo zbog mogućih požara, a i razvoj domaćeg lončarstva ozbiljno je konkuriralo Magdalenićevoj manufakturi. 1764. u Trakošćanu je proradila i staklana generala Kazimira Josipa Draškovića koja je zanemarena nakon njegove smrti. Radile su i manufakture papira koje nisu bile brojne jer je potražnja bila mala. Najstarija i najveća papirana nalazi se u Novoj vesi u Zagrebu od 1771. i radila je u vlasništvu zagrebačkog kaptola. Marija Terezija veliku je pozornost pidavala radu cehova za koja je potvrđivala nova i modernija pravila. Odredila je da se cehovi organiziraju na području vojnih krajina, smatrajući domaću proizvodnju nužnom dijelom svoje opće gospodarske politike. Carica je u Varaždinu osnovala Kameralno-političke studije koji su početak današnjeg Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ali i Više informatičke škole u Vž. 1777. u zemlje krune sv. Stjepana uvodi i novi školski sustav. Staro sveučilište iz Trnave preseljeno je u Budim, a na njemu je radio i Adalbert Barić, profesor svih nastavnih predmeta novoosnovanog Političko-kameralnog studija u Varaždinu jer je poznavao mnoge slavenske jezike. Bio je poliglot i podučavao je upravne i gospodarske nauke. Preveo je Sonnenfelsov17 udžbenik na latinski, ali nikada nije bio tiskan jer nije prošao na komisiji kod Nikole Škleca. PROMJENE NASTALE U DRUŠTVENO-UPRAVNOM REFORME JOSIPA II., KAKO HRVATSKA I SLAVONIJA DOČEKUJU 19. ST.

PODRUČJU

KROZ

Josip II. (vlada 1780. - 1790.) bio je od 1765. suvladar majci (Mariji Tereziji). Bio je odgajan u duhu prosvjećenog apsolutizma i, držeći se ideje carske neograničene vlasti, proveo je mnoge reforme, borbe s Crkvom i staležima koje je smatrao preprekom svom apsolutizmu. U njegovo vrijeme počele su se napuštati merkantilističke metode; zalagao se za zabranu uvoza strane robe. Kroz djelovanje Hrvatskog kraljevskog vijeća, a onda i kroz njegovo ukinuće i prebacivanje svih poslova na Ugarsko namjesničko vijeće, Hrvatska je ostala bez 16

izgradio suknaru na Ksaveru te poslovao s grofom Petrom Troilom Sermageom Sonnefels je smatrao da država ovisi o broju njenih stanovnika, ali pri tome vladar treba voditi računa o mnogim drugim faktorima kao što su zaposlenost, usljevanje, opskrba hranom, izvozu i uvozu, trgovačkoj bilanci... Ističe da se vladarevi prihodi mogu povećati iz prihoda vladarevih domena, iz regalia (carine, maltarine, mostarine, sajmovi...) i iz poreza kao dopunskog izvora financiranja 17

14

svoje vrhovne političke vlasti, a hrv. staleži i Hrv. sabor bili su preslabi da su odupru apsolutizmu dvora. Car Josip II. provodio je germanizaciju, ukinuo je županije i uveo njemački kao jedini službeni jezik (1784.). Zbog toga hrv. staleži 1790. traže utočište u ojačalom ugarskom političkom tijelu. 1773. ukinut je isusovački red čiju je imovinu popisala Ugarska dvorska komora. Car Josip II. 25. listopada 1781. izdao je Edikt o vjerskoj toleranciji proglašujući slobodu vjeroispovijesti, ulazak pripadnicima svih konfesija u Page | 15 državne službe, želeći tako protestante učiniti ravnopravne katolicima. Ograničio je utjecaj svećenstva u upravi i 1782. ukinuo sve samostane koji se nisu bavili njegovanjem bolesnika ili nastavom, a njihovu je imovinu zaplijenio. Zgrade samostana pretvorene su u škole, kasarne i manufakture. Uz to, u Lepoglavi prestaju djelovati pavlini. Želio je provesti ujedinjene svih habsburških zemalja u jednu zasebnu njemačku državu, a 1786. podijeli je Ugarsku i Hrvatsku na 10 okružja. Tom je organizacijom ukinuta i banska čast. 1785. ukinuo je kmetstvo i ime „kmet“ izbrisano je iz naziva! Time se seljak mogao slobodno seliti i ženiti bez privole vlastelina, učiti obrt, pohađati školu i slobodno raspolagati svojom pokretnom imovinom. Međutim, kmet i dalje nije bio vlasnik zemljišta. 1786. naredio je ujedinjenje triju osječkih općina u jednu da bi 1809. godine Osijek bio proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Car je sudstvo odijelio od uprave, ukinuo smrtnu kaznu i ubrzao sudske postupke. Kruna njegovih reforma bio je nalog iz 1787. da se točno popiše zemlja i pučanstvo te da se svi obvežu na porez prema svojoj imovnoj moći. Konačno, 1786. ukinuo je Severinsku županiju te je njezin sjeverni dio, tj. Gorski kotar, dodijelio Zagrebačkoj županiji, a od ostatka je formirao posebnu oblast nazvano Ugarsko primorje. U vrijeme turskog rata (1788. - 1790.) bio je zabranjen izvoz žita. Radi spašavanja žitne trgovine, u tiskari biskupa Maksimilijana Vrhovca, 1796. objavljeno je djelo karlovačkog trgovca Josipa Šipuša Temelji žitne trgovine18. Kada je caru ponestalo sredstva za rat, od svih uvedenih reforma održala se samo ona o vjerskoj toleranciji i ukinuće kmetstva. Cara Josipa II. nasljeđuje njegov brat Leopold (1790. - 1792.) koji je pokušao provesti neke reforme, ali nije uspio zbog prerane smrti. Nakon njega, na prijestolje dolazi Franjo I. (1792. - 1835.). Bio je vrlo konzervativan. Njegovo je vladanje obilježeno francuskim ratovima. Maksimilijan Vrhovac bio je zagrebački biskup od 1787. do 1827. i tijekom tih 40 godina učinio je mnogo za zg nadbiskupiju, grad Zagreb i cijelu Hrvatsku. Bio je pristaša slobodarskih ideja pa se dugo morao opravdavati da nije bio povezan s ugarskim jakobincima i urotom Ignjata Martinovića te da u svojoj tiskari nije dao tiskati revolucionarne letke i pjesme. Spalio je sumnjiva pisma i svoj dotadašnji „dnevnik“. Time je spasio sebe i hrvatske slobodne zidare. Bio je protivnik mađarizacije te se na Požunskom saboru 1790. založio za održavanje latinskog jezika nasuprot mađarskome, a bio je i protivnik francuskog osvajanja hrvatskih zemalja i načina na koji je Napoleon provodio ujedinjenje Europe. Nakon pada Mletačke Republike 1797., Vrhovac je počeo skupljati dokumente i spise koji su dokazivali povezanost Dalmacije i Hrvatske prije mletačke okupacije.

VOJNA KRAJINA U 18.STOLJEĆU. ŠIRENJE KRAJIŠKOG SUSTAVA OSLOBOĐENA HRVATSKA PODRUČJA 18

Temely xitne tergovine polag narave y dogacsajev - str. 272. navodi da je tiskana u Zagrebu 1796. u Novoselčevoj tiskari, a ista navodi da je tiskana u Vrhovčevoj tiskari (0_o)

15

NA

Neuspjeh Osmanlija da po drugi put osvoje Beč (1683.) potaknule su habsburškog cara Leopolda I. da pokrene oslobodilački rat kojim bi bio oslobođen veći prostor hrv. Kraljevine. To oslobođenje potvrđeno je Karlovačkim mirom 1699. i Požarevačkim mirom 1718. Plemstvo je smatralo daje Vojna krajina zbog odvraćanja neposredne turske opasnosti izgubila svoju osnovnu namjenu, a to je obrana. Bečki Dvor nije htio udovoljiti zahtjevima hrvatskih staleža, već je htio proširiti vojno-krajiško uređenje na oslobođena područja Slavonije i Srijema. Car Page | 16 Leopold I. ustupak hrv. zahtjevima napravio je poveljom kojom potvrđuje da oslobođeno područje između Kupe i Une pripada pod nadležnost bana (odatle naziv Banska krajina ili Banovina). U 18.st. Vojnu krajinu čekaju temeljite reorganizacije. Dva su razloga zbog kojih Dvor nije ukinuo Krajinu; prvi je razlog što se Habsburgovcima bilo teško odreći te militarizirane tvorevine, a drugi je taj što je Krajina spadala izravno pod zapovijedništvo Dvorskog ratnog vijeća. Krajina nije zanimala unutrašnjoaustrijske staleže više kao vojna defenziva, već kao izvor prihoda. Zapovijedno težište se prebacilo iz Graza u Beč i time se pokazala idealna prilika da se centralizira taj dio Monarhije. Početkom 18.st. bečki se Dvor sve više uplitao u uređenje Vojne krajine. Vlast je dana Dvorkoj komori koja je pokušala provesti organizacija koja se bitno razlikovala od uređenja Varaždinskog i Karlovačkog generalata. Budući da je Komora vojno stanovništvo htjela podvrgnuti u upravnopravnim i gospodarskim stvarima i samo u vojnim stvarima prepustiti vojnim vlastim, stanovništvo je podizalo otvorene bune (Lika i Krbava) protiv komorske uprave ističući da priznaju samo Karlovački generalat. Liku i Krbavu je Komora na kraju ipak prepustila Karlovačkom generalatu. U Slavoniji i Srijemu je 1702. prošireno vojno-krajiško uređenje prema nacrtu predstavnika vojnih vlasti i Dvorske komore koji su odredili da se vojno stanovništvo odvoji od civilnog (seoskog). Međutim,zajednička jurisdikcija vojnih i komorskih vlasti na istom području bila je stalan izvor sukoba i nerada u upravi. Pogoršao se i položaj slavonskih krajišnika jer su bili obvezni na rabotu kojom se kočio razvoj poljoprivrede. 1734. grofu Khevenhüleru povjeren je zadatak preuređenja Petrovaradinske, Brodske, Gradiške i Račke natkapetanije. Donio je i regulament kojim su slavonski krajišnici oslobođeni svih davanja pa tako i spomenute rabote za izgradnju utvrda. Regulament muško krajiško stanovništvo dijeli na tri razreda: • 1. razred: djelatni vojnici koji su neposredno mobilizirani služili izvan ili unutar Krajine • 2. razred: vojnici namjenjeni zemaljskoj obrani, straži na granici te službi na čardacima i kontumacima • 3. razred: krajišnici posvećeni kućnoj radinosti i poljoprivredi No, odlazak Khevenhülera na talijansko ratište spriječio je provođenje njegova regulamenta. Krajiška preraspodjela na pukovnije i satnije Aktualiziralo se pitanje vojne službe krajišnika. Oni su zamišljeni kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. Dok su krajiške postrojbe na češkim, šleskim, bavarskim i sjevernotalijanskim ratištima vodile rat za opstanak Monarhije, Vojna je krajina preustrojena po uzoru na uređenje regularnih formacija carske vojske. Ukinuta je dotadašnja krajiška podjela kapetanija i vojvodstva, a umjesto njih stvorene su generalkomande, pukovnije, bataljuni i satnije. Varaždinska je krajina podijeljena na Križevačku i Đurđevačku pukovniju, Karlovačka krajina na Slunjsku, Ogulinsku, Otočku i Ličku pukovniju, Slavonska krajina na Brodsku, Gradišku i Petrovaradinsku pukovniju, i konačno Banska krajina na Glinsku i Kostajničku pukovniju. Upravo je reorganizacija Banske

16

krajine zaokružila proces učvršćenja neposrednog utjecaja vojnih vlasti i bečkog Dvora nad cjelokupnim krajiškim prostorom. Pukovnije i stanije u Vojnoj krajini nisu bile samo taktičke jedinice već i osnovna upravna područja što dovodi do bitne promjene u vojnokrajiškoj administrativnoj strukturi. Preustroj Kranije odnosio se, uz sastav novih jedinica, na definiranje izjednačenih obaveza i prava krajišnika. Bio je potreban jedinstveni pravni oblik koja su, konačno, izašla 1754. godine pod nazivom Vojnokrajiška prava. To je bio zakonik Page | 17 u kojem su se nalazili propisi koji su se odnosili na vojnokrajiške sudove, civilni i krivični postupak, te pravne odnose među krajišnicima. Potvrđeno je i elementarno pravo krajišnika na zemljišne posjede. Većina tih propisa bila je preuzeta iz prijašnjih krajiških uređenja, ali se vojna vlast pobrinula da ih uskladi s centralističkim težnjama Dvora. Uz navedene propise, krajišnike je čekala i nova odora19 koja će ih izvrgnuti ruglu turskih susjeda. Upravo je zbog toga bilo potrebno osigurati i odgovarajuća financijska sredstva. Vojna je krajina pretvorena u privrednu cjelinu i samofinanciranjem morala je snositi planirane troškove. Krajišnici za svoje usluge nisu bili plaćeni u novcu već su nagrađivani zemljom. Također, vojna su vlasti stvorile posebnu Krajišku proventnu zakladu za sve prihode i rashode Vojne krajine, a jedini način financiranja Zaklade bilo je izravno i neizravno oporezivanje krajiškog stanovništva. Zbog velikog nezadovoljstva, pobunjeni su se krajišnici žalili na kršenje starih krajiških povlastica i zloupotreba koje su činili časnici, na poteškoće financijske i gospodarske naravi, tražili su dopuštenje za slobodno raspolaganje nekretninama, neograničeno iskorištavanje šumskog blaga i pravednije tržišne odnose. No, upravo su ta nezadovoljstva i pritužbe na situacije Dvoru poslužile kao izgovor da provede još temeljitije preuređenje u skladu sa svojim centralističim idejama koje će kasnije pregaziti i posljednje ostatke krajiške samouprave. Tim je ustrojem Vojna krajina izgubila svoje prvotno obrambeno obilježje. Umjesto toga, bila je pretvorena u jeftinu vojarnu na otvorenom. Kao jedno od glavnih pitanja javilo se pronalaženje načina za stjecanje gotovog novca u Krajini koja je trebala priječi na novčano gospodarstvo, ali je bilo otežano zbog noskog razvoja poljoprivrede, loše infrastrukture i manufakture, zamrlih obrtničkih i trgovačkih djelatnosti. Izlaz se vidio u stvaranju vojnih komuniteta - povraštenih krajiških gradova koji će u drugoj polovici 18. st. biti žarište tržišnog gospodarstva. Nakon podjele na pukovnije i stanije, vojne su vlasti tek 1764. pristupile brojčanom izjednačivanju podjela pukovnija, bataljuna i satnija. Svaka pukovnija imala je tri bataljuna. Prvi i drugi bataljun imali su po šest satnija, a treći (pričuvni bataljun) samo četiri satnije. U svakoj je satniji bilo po 210 vojnika. 1787. dogodile su se neke promjene u upravnom i gospodarskom pogledu u povijesti Vojne krajine i njezinih komuniteta. Provedena je reforma koja je posebno promijenila sustav Vojne krajine. Naime, nedostaci krajiškog uređenja natjerala su cara Josipa II. i njegove vojne savjetnike da poduzmu neke konkretne korake za za promjenu vojnokrajiškog sustava. Pukovnik Johann Georg Geneyne po nalogu je Dvorskog ratnog vijeća proveo pretragu ustrojstva na cijelom vojnokrajiškom području, izuzevši Bansku krajinu u kojoj je pregled trebao obaviti general-bojnik Wilhelm grof Wartensleben. Geneyne je zaključio da Krajina još uvijek nema jedinstven sustav i da su očite loše posljedice nerazmjernog terećenja krajišnika vojnim i poljodjelskim 19

uvedeni su porezi na nabavku uniformi pa će utjerivanje tih visokih poreza za nabavku uniformi potaknuti izbijanje sukoba prvo u Banskoj krajini (1750.), a zatim i u Varaždinskoj (1755.).

17

obvezama. Plaće, gospodarski odnosi i porezi razlikovali su se od jednog do drugog krajiškog područja. Zalagao se za poboljšanje i poticanje poljodjelske djelatnosti u Krajini i sve obveze krajišnika trebale bi biti prilagođene njihovu poljodjelstvu. S druge pak strane, Wartensleben se usredotočio na vojni aspekt krajišnika. Uočava lošku vojnu opremljenost i vojnu nesposobnost, ravnodušnost i popuštanje revnosti husarskih časnika i nemarnost drugih visokih činovnika. Geneynova i Wartenslebenova izvješća dostavljena su caru Josipu II. koji se Page | 18 obratio svom najbližem savjetniku maršalu Lacyju koji je usporedio ta izvještaja i na teelju toga načinio izvještaj koji je uputio caru. Lacy je, naime, smatrao kako je prva i glavna namjera krajišnika njihova vojna služba, a vojni aspekt uvijek mora ostati presudan. Po njemu je važno da krajišnici ostanu zadovoljni svojom sudbinom i da žive u skladu s osnovnom namjerom Vojne krajine. Budući da najveću pažnju pridaje vojnom apsektu, Lacy predlaže preuređenje koje će omogućiti potpuno korištenje krajišnika u vojne svrhe, tj. podjelu svake pukovnije Hrvatsko-slavonske vojne krajine na tri kantona20, a svaki kanton na dva odjela ili kantonske divizije. Svaka bi se pukovnija sastojala od 6 kanstonskih divizija, tj. svaki bi bataljun činile 3 kantonske divizije. Kantonsku su časnici trebali brinuti o unutrašnjopolitičkim i gospodarskim pitanjima kantona, a obični su časnici i dalje trebali nadzirati vježbe i vojnu službu krajišnika. Kantonski pokus najviših vojnih krugova Car Josip II. prihvatio je Lacyjev prijedlog koji je trebao obuhvatiti provođenje novog popisa stanovništva i imovine. No, to se obavilo tek nakon 4 godine. Konačno uređenje Vojne krajine kompromisno je rješenje između prijedloga Geneynea i Lacyja, no izostavilo je činjenicu da obveze krajišnika ne mogu biti dvojake. On bi trebao biti ili dobro uvježbani vojnik ili sposoban seljak. Iako se išlo u smjeru olakšanja obveza seljaka, nije se ništa postiglo. 1787. izlazi Kantonski propis kojim se kantoni postaju upravna područja analogna pukovnijama. Svaki je kanton bio tri puta veći nego je Lacy predvidio i bio je podjeljen na dva okruga koje su vodili satnici. Upravni časnici i dočasnici obavljali su sve civilne poslove. Tim je propisom zadržana podjela pukovnija na dva bataljuna, a umjesto trećeg bataljuna ustrojene su dvije zemaljske domobranske divizije kao pričuvne postrojbe. No, čak i nakon uvođenja Kantonskog propisa stanje se nije popravilo. Od samog stvaranja kantona i njihovog ukidanja, HM ratovala je čak 11 godina: protiv Turaka i u dva koalicijska rata protiv Francuske. Oštrostrijelci Otočke i Ličke pukovnije 1793. upućuju molbenicu sa šest točaka Karlovačko-varaždinskoj generalkomandi tražeći ukidanje kanonskog sustava u njihovoj Krajini. Nezadovoljstvo je bilo potaknuto lošim gospodarskim stanjem i neprimjerenom podjelom vojnih i poljoprivrednih dužnosti. No, vlasti se, umjesto rješvanja gospodarske krize, još uvijek bave ublažvanjem njenih posljedica ukidanjem nekih obveza stanovništvu: ukidanje poreza na pašanjake, smanjenje zemljarina na oranice, privremeno ukidanje rabota... Raslo je i nezadovoljstvo pripadnika vojne postrojbe prema kantonskom uređenju žaleći se na svoje kantonske kolege koje su smatrali običnim piskaralima i drugorazrednim vojnicima te odgovornima za lošu disciplinu i organizaciju krajišnika. Ukinuće kantonskog sustava sve do idućeg Najviša vojna vlast ponovno je naglasila da je krajiški život u kućnim zadrugama osnovica krajiškog sustava. Diobe zadruga su zato i dalje ostale strogo zabranjene. Najviša vojna vlast u nacrtu dalje objašnjava da je 20

kantoni su bili posebne upravne oblasti s vlastitim upravnim ili gospodarskim časnicima i činovnicima

18

nesloga unutar zadružne kuće najveća opasnost za same pripadnike te kuće, ali i za opću krajišku službu. Kako bi se stimuliralo poljodjelstvo krajišnika, predloženo je davanje zajmova za nabavku sjemena, stoke ili opreme. Za olakšanje tereta tijekom prvog koalicijskog rata, više je puta naređeno da se krajišnicima smanje radne obveze jer se rat nepovoljno odrazio na njihove poljoprivredne aktivnoti, a one opet na krajišku službu općenito. Strogo se zabranjivala daljnja zloupotreba Page | 19 rabote jer je ona najviše štetila samoj državi. Dvorsko je ratno vijeće 17. rujna 1800. izdalo konačnu sustavnu naredbu za promjene u vojnokrajiškom ustrojstvu. Ta je naredba uglavnom prijepis spomenutih preliminarnih prijedloga. Vijeće je preporučivalo uključivanje žena u poljoprivredne poslove kad su odsutni sposobni muškarci. Prihvaćen je u Colloredov prijedlog o poticanju krajišnika da sade krumpir, konoplju, lan i voćke, te da poboljšaju ovčarstvo i pčelarstvo. Najvažniji doprinos novih propisa odnosio se na porezne mjere. Bečki vojni krugovi izrazili su svoje žaljenje što kantonsko uređenje nije ispunilo zadaću gospodarske revitalizacije Krajine. Najvišim vojnim vlastima smetala je, prije sve, odvojenost kantonske i pukovnijske jurisdikcije te potpuna neovisnost kantona od pukovnijskog zapovijedništva. Zbog tih je razloga 17. rujna 1800. najavljeno ukidanje kantonskog sustava, no kantonski su se poslovi i dalje vodili odvojeno od pukovnijskih. Odluka o ukidanju kantonskog sustava stupila je na snagu 1. studenoga 1800., s obrazloženjem da će se tako smanjiti administrativni poslovi te uvesti jednostavna podređenost. U idućem je desetljeću Vojnu krajinu čekalo intenzivno razdoblje vojnih reforma. Tri glavna reformatora su braća cara Franje II. – nadvojvode Karlo, Johann i Ludvig. Karlo je na početku drugog koalicijskog rata, 1799., bio prisiljen dati ostavku na mjesto glavnog zapovijednika u korist svoga brata nadvojvode Johanna. Franjo II. je postavio Karla 1801. na mjesto predsjednika Dvorskog ratnog vijeća. Karlo je započeo preustroj austrijske vojske i prišao poboljšanju načina djelovanja zapovijednih vojnih struktura. Uveo je općeobvezatni vojni rok, stvorio divizije kao velike vojne jedinice, obučavao konjaništvo u velikim formacijama i omogućio sposobnim časnicima lakše napredovanje. 1803. je Karlo imenovao generalbojnika i savjetnika Ratnog vijeća Josefa Kleinea za predsjednika Krajiške organizacijske komisije. Pošto je komisija izradila razne prijedloge za buduće krajiško uređenje, nadvojvoda Karlo je sastavio posebnu Krajišku putnu dvorsku komisiju koja je trebala ispitati stanje sustava i uprave u Krajini. Komisija se je uvjerila da tamošnjem ustrojstvu i administraciji još nedostaje jedinstvenost. Na temelju nalaza Krajiške reorganizacijske komisije, najviša je vojna vlast 1. studenoga 1807. donijela Temeljni zakon za Karlovačku, Varaždinsku, Bansku, Slavonsku i Banatsku vojnu krajinu. Novi je zakon bio konačan, jedinstven propis za pravni sustav cijele Vojne Krajine. Regulirao je pravne i gospodarske odnose krajiškog stanovništvaTemljnog zakona 1850. DALMACIJA I BOKA KOTORSKA U 18. STOLJEĆU U posljednjem stoljeću postojanja Mletačke Republike, Dalmacija i Boka obuhvaćale su prostor utvrđen Požarevačkim mirom 1718. Mletačka pokrajina Dalmacija je tada obuhvaćala područje od Krka na sjeveru do Neuma na jugu. Kopnena je granica išla od Rta sv. Magdalene kraj Starigrada pod Velebitom. U sastav Dalmacije ubrajali su se i svi otoci od Krka do Korčule, a Boka je obuhvaćala područje do Budve. Cjelokupan teritorij mletačkih prekojadranskih stečevina se ubrajao među najprostranije posjede Republike. Tijekom 18. stoljeća pretežit dio dalmatinskog i bokeljskog pučanstva živio je u manjim naseljima. U gradovima je obitavalo samo 10 – 15 % stanovništva, a

19

razlog tome je potrebno tražiti u poljodjelskom obilježju pokrajine. U dalmatinske gradove s više od 4ooo stanovnika ubrajali su se samo Zadar, Trogir, Šibenik i Split. U posljednjem stoljeću mletačke vladavine Dalmacija i Boka bile su u upravnom smislu podijeljene na 22 upravno-administrativne jedinice. Dvadeset jedinica imalo je civilnu upravu pod vodstvom kneza (mletačka patricija), jednom jedinicom zapovijedao je vojni sopraintendant (Neretva), a jedna je imala status Page | 20 samostalne općine (Poljica). Boka je bila podijeljena na gradske općine Kotor, Herceg Novi i Budvu. Poseban položaj imalo je zadarsko područje podijeljeno na tri dijela: grad, otoke i prostrano kopneno zaleđe (Ravni kotari). Do pred sam kraj 18. stoljeća na dalmatinsko-bokeljskoj političkoj sceni nije bilo važnijih događanja. Tek krajem stoljeća, istočnojadranska obala postaje predmetom političkih interesa i međusobnog diplomatskog sukobljavanja dviju svjetskih velesila – Austrije i Rusije. Sukobi su kulminirali 1774. upadom jednog austrijskog odreda na mletačko područje podno Velebita i oružanim napadom na neka tamošnja sela. 1776. je donesena tzv. Novigradska konvencija prijateljstva na osnovi koje je utvrđena pogranična crta između dviju država i pravo na korištenje tamošnjih pašnjaka. Diplomatska rješenja nisu značila i potpun prekid sukoba. Tijekom 18. stoljeća Republika je nastojala održati dobre odnose s Turskim Carstvom. Osmanlijskim su se upraviteljima upućivali i bogati darovi kao zalog za održavanje prijateljskih odnosa. Istodobno je i osmanlijskim vlastima u Bosni odgovarao status dobrosusjedskih odnosa s Republikom i njezinim podanicima u Dalmaciji i Boki. Stoga su tijekom cijelog stoljeća trgovci s obje strane imali neograničenu slobodu kretanja. Nakon Požarevačkog mira i konačnog utvrđivanja dalmatinsko-bokeljskih granica, uspostavljen je novi ustroj vlasti na novostečenim djelovima pokrajine, dok je sustav vlasti na starim posjedima ostao nepromijenjen. Na čelu pokrajinske uprave bio je generalni providur, sa sjedištem u Zadru. Osim providura, u Zadru su istodobno djelovali i gradski knez (civilna uprava) i kapetan (vojne ovlasti). U bokeljskom sjedištu Kotoru, mletačku je vlast predstavljao izvanredni providur, izravno podređen vrhovnome providuru u Zadru. Mletački predstavnici upravno-političke vlasti u Dalmaciji i Boki u svojim su službama koncentrirali i sudsku vlast pa sudstvo nije bilo odijeljeno od uprave. U seoskim su zajednicama manje sudske sporove rješavale tamošnje lige. Slične ovlasti imali su i tzv. sudovi dobrih ljudi (buoni uomi, Guidici arbitri) koje je birala kneževa kancelarija među osobama naklonjenih vlastima. Veći kriminalni prekršaji rješavali su se prvostepeno pred knezovima, kapetanima, providurima i sopraintendantima. Neke su parnice prelazile providurovu nadležnost pa su izravno prosljeđivane sudskim instancijama u središte Republike. Najveći dio takvih sporova rješavala je mletačka magistratura, tj. Vijeće desetorice i Vijeće četrdesetorice. Krivični zakon koji se tada primjenjivao sadržavao je tzv. mletački statut (Statuto veneto), a građanski se zasnivao na starim statutima gradova ili pojedinih područja. Službeni jezik sudstva i uprave bio je talijanski, ali se koristio i hrvatski u svim vrstama sudbenih postupaka. Gospodarsko nazadovanje jedna je od osnovnih značajki mletačke pokrajine Dalmacije u 18. st. Temeljno zanimanje većine dalmatinskog žiteljstva bilo je poljodjelstvo koje nije zadovoljavalo cjelokupne potrebe pokrajine. U Dalmaciji je obrađivana samo jedna sedmina, a u Boki jedna osmina potencijalno obradivih površina. Manjak se poljodjelskih proizvoda uvoze iz kopnenog zaleđa ili iz Italije.Republika je pokušavala unaprijediti gospodarstvo pa su u nekim gradovima (Split, Zadar, Trogir) osnivane Akademije koje su održavale nastavu i predavanja o poljodjelstvu. Ribarstvo je također prolazilo kroz razdoblje nazadovanja. Mletačka je vlada poduzela određene mjere za poboljšanje ribarstva

20

(osnivanje magistrata Izvanrednih delegata za pitanja ribolova u Dalmaciji 1773. – zabrana ribolova za strance, novi pribor itd.). Potkraj stoljeća se u Dalmaciji i Boki javlja i manufakturna proizvodnja, točnije radionice voska u Zadru, Kotoru, Šibeniku i Splitu. Razvijenu prerađivačku djelatnost razvili su samo bokeljski kožari, gdje je oko 1780. bilo oko petnaest radionica. Trgovačka je djelatnost doživjela napredak, zahvaljujući popustljivijoj mletačke trgovačke politike. Primat Page | 21 u trgovini je i dalje Zadar. Seljačko je stanovništvo mletačkih stečevina osobito teško pogađala osobna javna tlaka (rabota, kuluk). U vrijem kada se obavljala tlaka, obustavljeni su svi poljodjelski radovi. Javna se tlaka djelila na četiri osnovne skupine: državnu, za sigurnost teritorija i vlasti, javne radove te izvanrednu. Napoleonove armade označit će 1797. kraj višestoljetnog mletačkog gospodstva na istočnojadranskoj obali, a u Dalmaciji i Boki započeti novo, događajima burno stoljeće povijesti. INKORPORACIJA RIJEKE 1776. Kada govorimo o inkorporaciji Rijeke, zahvaljujući Mariji Tereziji, moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima je došlo do donošenja njenog akta. Prvo, to je povoljan zemljopisni položaj s obzirom na političke granice HM, a drugo opsežne mjere i brojne vladarske isprave kojima su tijekom 18. st. carevi nastojali liberalizirati i potaknuti razvoj pomorskog i cestovnog prometa radi porasta trgovine. Provođenjem proseca merkantilizma trebalo je razviti proizvodnju i trgovinu, poticati vanjsku trgovinu od strane države, a ujedno zaštititi domaću proizvodnju i poticati izvoz čime bi se punila državna blagajna i usporedno s tim ojačala politička i gospodarska ovlast države, odnosno ojačala bi se centralizacija koja će se posebno očistovati u 18.st. Nakon proglašenja Jadrana slobodnim morem (1717.) i Rijeke i Trsta slobodnim lukama21, carica Marija Terezija 1759. proširuje povlastice slobodne luke na cijeli grad Rijeku. U Rijeci se pokreće i proizvodnja, napose voštanica i brodskih konopa. Međutim, proizvodnja se razvija sporije od očekivanog. Osnivanjem Severitanske županije Rijeci je pridružen i Karlovac pa je carica tim dekretom iz 1776. omogućila slobodnu trgovinu i proizvodnju. Rijeka je nakon 1776. bila u svemu podložna Hrvatskome kraljevskom vijeću osim u trgovačkim poslovima, kojima je trebao upravljati Riječki gubernerij. Međutim, za župana Severinske županije bio je postavljen riječki guverner, ujedno bakarski i riječi kapetan. To je potaknulo nagli izvoz-uvoz i proizvodni uspon Rijeke. ISTRA U 18. STOLJEĆU Interes Mletačke Republike za obranu istarske obale na kratko je ponovno oživio tijekom tzv. Rata za španjolsku baštinu (1702. - 1714.). Istra je u 18. st. bila pogođena gladnim godinama (1764., 1769., 1773., 1782.) kada se posebice osjetila nestašica žita. Sredinom 18. st. bila je slabo naseljena i imala je samo 90 000 stanovnika. Iz dvigradske su povijesti u 17. st. zanimljivi spisi pronađeni u kući obitelji Korenić, koja je podrijetlom vjerojatno poticala iz Puljštine. Najviše spisa odnosi se na posjede obitelji Korenić. Od 16. do 18. st. ni jedan istarski grad, osim Rovinja, nije imao povoljan demografki razvoj. Tako je odnos između broja rođenih i broja umrlih u Puli bio 21

što znači da domaći i strani brodovi mogu ulaziti u te luke i obavljati utovar i istovar robe, uz plaćanje samo 0,5% vrijednosti prodane robe, robu mogu ostaviti neocarinjenu u komornim i privatnim skladištima

21

toliko nepovoljan da bi grad potpuno prestao postojati da se u njega nije neprekidno naseljavalo novo stanovništvo. Na primjeru Rovinja može se analizirati struktura gradskih magistratura. Veliki savjet (Consiglio maggiore) i tzv. Arengo del popolo (parlament) činili su zakonodavnu, a sindik (sindico) i podestat izvršnu vlast. Veliki se savijet bavio najvažnijim pitanjima, poput objavljivanja rata, sklapanja mira, izdavanja zakona, određivanja poreza, izdavanja magistrata itd. Civilna i vojna vlast bila je u Page | 22 rukama podestata koji je upravljao gradom u ime države. Podestat je bio mletački patricij, a birao ga je senat na 16 mjeseci. Žiteljstvo je bilo podijeljeno na plemiće (nobili) i pučane (popolani). Plemiće i građane predstavljao je Gradski savjet (Consiglio dei cittadini), a pučane Arengo. Osim građana i pučana pravo stanovanja imali su i tzv. vicini. U Savjetu sjedili su svi građani nakon navršene 20. godine života. Svi su oni bili upisani u knjigu plemstva Libro dei nobili. Podestat i njegova tri suca suradnika činili su glavno upravljačko i administrativno tijelo komune (Reggimento). Municipalna je vlast, dakle, bila oligarhijska: u njoj nisu sudjelovali pučani pa je zbog toga dolazilo do njihovih buna. Jedna buna bila je u Rovinju 1682./3. 1653. na Pićanštini je izbila najveća seljačka buna u Istri u 17. st. DUBROVAČKA REPUBLIKA U 18. STOLJEĆU Nakon sklapanja Karlovačkog mira, Dubrovčani su 1703. godine uspjeli s Osmanlijama zaključiti povoljniju nagodbu o plaćanju tributa. Od tada pa sve do pada Republike, iznos od 12 500 dukata plaćao se svake treće godine. No, ovisno o situaciji, Osmanlije su i dalje povremeno ucjenjivali Republiku različitim nametima. Rat za španjolsku baštinu također je usporio oporavak Republike. Dolazak Burbonaca na španjolsko i napuljsko prijestolje nagnao je Dubrovčane da se priklone Luju XIV. Unatoč tome, on je 1705. optužio Republiku za savezništvo s Habsburgovcima, naredio zapljenu njihovih brodova i imovine, no sukob je ubrzo diplomatski riješen. Tijekom Austro-osmanskog rata (1737. - 1739.), Dubrovčani su polagali velike nade u austrijsku pobjedu, pružajući značajnu obaviještajnu potporu. Austrijski odnos prema Republici ostao je blizak i pokroviteljski sve do kraja stoljeća. Napetosti s Mlečanima nastavljene su i početkom 18. st. Tijekom Drugog Morejskog rata, između Mlečana i Osmanlija (1714. - 1718.), Mlečani su opet osvojili sav osmanski teritorij uz dubrovačku granicu, spojivši tako Dalmaciju sa svojim posjedima u Boki. Za uspjeh dubrovačke politike tijekom mirovnih pregovora, u lipnju 1718., naročite je zasluge imao konzul u Carigragu Luka Chirico, koji je, kao službeni tumač mirovnog medijatora Engleza Suttona, i sam bio nazočan na Požarevačkom kongresu. Slabljenjem Mlečana, njihovi se odnosi s Dubrovnikom tijekom 18. st. poboljšavaju, posebice nakon 1754. kada uz posredovanje s Osmanlijama za dubrovačke brodove ukidaju pristojbu za plovidbu Jadranom. Beč i Pariz, umjesto Carigrada, postaju središta dubrovačke diplomatske aktivnosti. Od kraja 17. st. Republika postupno oblikuje modernu diplomatsku mrežu stalnih predstavnika u Rimu, Beču, Veneciji, Napulju i Parizu, no u Petrogradu to nije uspjelo. Sve su je europske sile priznale kao suverenu državu sa čvrstim međunarodnim položajem. Početak 18. st. doba je potpunog sloma dubrovačke kopnene trgovine. Svim su trgovačkim prometom u unutrašnjosti ovladali domaći trgovci, ponajviše Turci, Židovi, Grci i Armenci. Veletrgovinu je preko Podunavlja preuzela austrijska Orijentalna kompanija. Dubrovnik se pretvorio u tranzitno trgovište kojemu su preostale samo carinske i lučke pristojbe. Republika jača svoje veze s Rijekom i

22

Barkom. Dubrovački brodovi izvoze podunavsko žito, stočne i agrarne proizvode, a za vlastite potrebe nabavljaju drvo i građevni materijal za obnovu Grada u kojem se ponovno grade reprezentativne građevine. Do ponovnog poleta dubrovačkog izvanjadranskog brodarstva došlo je tijekom Rata za austrijsku baštinu (1741. - 1748.). Nagli je uspon donio niz gospodarskih, društvenih i političkih promjena. Gotovo sav aktivni kapital angažiran je u kupnju i opremanje brodova. Pomorstvo tako postaje jedini gospodarski oslonac Page | 23 Republike. Ipak, pokazalo se da brodarstvo nije bio solidan gospodarski temelj koji bi jamčio dugoročni razvitak i društvenu stabilnost. Pomorski uspon doveo je Dubrovčane ponovno u kontak s europskim silama. 1776. sklopljen je dubrovačko-francuski trgovački ugovor. Postignuti sporazum bio je relativno nepovoljan za Republiku, no njime su ipak stabilizirani odnosi s vodećom silom na sredozemlju. Opasniji je bio dubrovački sukob s novo istočnom silom, a to je Rusija. 1769., nakon dubrovačke pljenidbe jednog ruskog broda u Genovi, ruski je admiral Orlov proglasio dubrovačke brodove neprijateljskim i naredio njihovu pljenidbu. Ruska je flota više godina plijenila dubrovačke brodove, a Orlov je zaprijetio i opsadom Grada. Budući da je to Republici nanijelo velike štete, uz pomoć Austrije, povela je dugotrajne i mučne pregovore s Rusijom u Genovi. Pri konačnom sklapanju ugovora u Pisi, dubrovački predstavnik Frano Ragnina, predao je Orlovu 20 000 dukata odšteta, a Republika je morala primiti jednog ruskog konzula za čije je potrebe morala izgraditi jednu pravoslavnu kapelicu. Posljednja dva desetljeća 18. st. za Dubrovnik su protekla relativno mirno. Najveće su probleme Republici zadavali sjevernoafrički gusari. 30ih godina 18. st. započelo je doba uspona - novo razdoblje demografske tranzicije, koje se očitovalo u smanjenju stopa smrtnosti i rastu broja stanovnika. Kako bi zaustavila odlazak sa sela, Republika je krajem 18. st. zabranila Konavljanima ukrcaj na brodove. Vlasništvo nad pomorskim kapitalom prelazilo je sve više u ruke građana, a plemstvo se kao subjekt vlasti uključilo u proces konjunkture, nadzirući i propisujući pomorsko poduzetništvo kao glavni izvor državnih prihoda. Nemogućnost vođenja nove politike bila je uvjetovana i krvnom podijelom. Naime, kriterij čiste krvi u borbi „sorboneza“ (starijih rodova) i „salamankeza“ (novog plemstva), počeo se krajem 18. st. dodatno zaoštravati zbog ideoloških i političkih razlika. Tako se među vlastelom i građanstvom pojavljuje frankofilska, austrofilska i rusofilska struja. Jačanjem pomorsko-brodovlasničkog i trgovačkog sloja, i građanski je stalež prolazio kroz oštru imovinsku stratifikaciju. Iaku su u formalnopravnom smislu svi pučani bili izjednačeni u odnosu prema državnoj vlasti, gornji su slojevi i građanstva mogli donekle utjecati na politička zbivanja. Vještom kontrolom nad učanivanjem i radom najvažnijih bratovština antunina i lazarina, Senat je držao pod prismotrom gospodarski najmoćnije građanske rodove. Pučani - oni koji su za život zarađivali zanatskim i manualnim radom - već su se prije dijelili na srednje trgovce i obrtnike, te na sitne trgovce i preprodavače, a najniže slojeve činili su sluge, mornari, pomoćni radnici i sl. Posebnu skupinu trgovačkog stanovništva činili su Židovi čiji je položaj bio preciziran posebnim zakonom. Ni razvoj flote nije donio blagostanje agraranom stanovništvu, koje je živjelo u sve težim uvjetima. U raznim dijelovima Republike bilo je slobodnjaka, poluslobodnih seljaka i kemtova, no načelno su samo vlastela i građani mogli posjedovati nekretnine (to je u Astareji i na otocima bilo dopušteno i slobodnim seljacima). U tradicionalnom sustavu vlasničkih odnosa zemlja još nije bila pretvorena u robu niti je bila otvorena slobodnoj potražnji i prodaji na tržištu. Konzervativan dio vlastele malo je ulagao u pomorstvo, a živio je najviše od zemljišnih prihoda i državnih službi. Oni nastoje što čvršće vezati seljake za

23

zemlju. Nezadovoljno seljaštvo kulminiralo je ustankom u Konavlima 1799./1800. i manjim nemirima u Župi i na Lastovu. Neposredni povod pobuni bio je namet obvezne kupovine soli, koji je dubrovačka vlada uvela 1799., naloživši da svaki dubrovački podanik stariji od 14 godina mora iz javnih magazina kupiti 5 kg soli po stalnoj cijeni. Stanovnici Konavla odbili su taj namet. Njih 800 skupilo se u Konavoskom polju, gdje su se svečano zakleli da će dijeliti jednaku sudbinu, a tko Page | 24 prekrši zakletvu, spalit će mu kuću. Zbog propasti trgovačkih kolonija na kontinentu i skromne domaće proizvodnje, te potrebe za velikim uvozom hrane, dubrovačka država stalno je bila u trgovinskom deficitu. Najviše se uvozilo žito, riža, meso, ugljen i luksuzna roba. Ukupan državni rashod pokrivao se zaradom od pomorstva kao najvažnijeg izvora prihoda. Krajem 18. st. Dubrovačka je Republika bila jedina neutralna država na Sredozemlju. Stečeni ugled i utjecaj Dubrovčanima osiguravali su posebne povlastice, pa su brodovi Republike u to doba uplovljavali u sve važnije sredozemne luke. Obustava plovidbe zbog ratnog rizika iziskivala je velike troškove, a nestalnim političkim okolnostima neutralnost nije u svakom slučaju osiguravala uspjeh pomorskog pothvata pa je o pomorstvu ovisilo ne samo blagostanje već i opstanak države. Zbog nedostatka klasičnog privatnog vlasništva i kapitala slabo su se razvijali svi oblici manufakture, a novac se uglavnom polagao u strane banke, trošio se na proširenje flote ili na kupovinu luksuznih proizvoda. Dubrovčani svoj novac nisu ulagali u državu već su ga polagali u nekoliko inozemnih banaka. Veći dio tih pologa pripadao je crkvenim i državnim zakladama, ali je bilo i dosta privatnih računa. To se odrazilo i na demografsku sliku Republike, tj. demografsku tranizicju koja je započela u Dubrovačkoj Republici u drugoj polovici 18. st. istodobno kada i u Francuskoj. Građanski sloj počeo se pretvarati u vlasničku elitu bez političke vlasti. Najviši sloj građana (antunini i lazarini) državo je u svojim rukama 75% vlasništva brodskog prostora. Teritorij Republike bio je malen, pa je aristokracija relativno lako mogla kontrolirati događaje i spriječavati sve nepoželjne trendove. Aristokracija je putem zakonodavstva usporavala razvoj privatnog vlasništva, onemogućujući građanskom sloju slobodu udruživanja i organiziranja. Vrhunac vojnodiplomatskog zapleta (Francuska), koji je potpomognut unutarnjim proturječjima u dubrovačkom društvu, doveo je do propasti Republike 1806. BOSNA U 18. STOLJEĆU Specifičnost Bosne, ali i sveprisutna pojava u Osmanskome Carstvu: unutrašnjopolitički bi se osamnaesto stoljeće moglo nazvati „vremenom ajana“, mjesnih oligarhija i feudalizacije, jačanje regionalnih svijesti što će negdje postati podlogom nacionalnih integracija. Bosna siromaši: pritjecanje velikog broja muslimanskih izbjeglica iz ugarsko-hrvatskih habsburških i mletačkih „novostečevina“, iseljavanje velikog broja katoličkog življa 1697. ¸i ekspanzija vlaškog srpsko-pravoslavnog življa pojačava socijalne razlike i militarizira društvo još više. Sve više dolazi do buna i ustanaka kao izravnih sukoba među staležima. U trgovini su vrlo aktivni muslimanski trgovci u 16. stoljeću, u 17. dolazi do uspona katoličkih, a u 18. dominiraju pravoslavni. Oživjelo je i već poznato staro uživanje posjeda selišta za mnogobrojne pogodbe s doseljenicima. U nahijama Sarajevo, Visoko i Fojnica takvih je parcela na kraju 17. st. bilo više od 900. Na posjedima spahija i kapetana naseljeni kmetovi nisu često posjedovali ni kuću u kojoj žive, a postojao je velik broj siromašnih spahija. Sroga je bilo često iseljavanje raje prema Srbiji i mletačkoj Dalmaciji. Lom i šok koji je pogodio prostor Bosne oko 1700. možemo smatrati točkom nakon koje započinju procesi

24

što će uvelike odrediti poimanje Bosne do današnjeg vremena, s njezinim mnogostrukim i slojevitim identitetom i identitetima – ne sasvim podudarnim sa srednjovjekovnima, pa ne sasvim ni s onima u 16. i 17. stoljeću. Od 1699. do 1718. izvršeni su vrlo opsežni radovi na utvrđivanju i vojnom jačanju pograničnih područja. Tvrđavske su posade mnogo brojnije, a utvrda ima više. U to se vrijeme razvijaju kapetanije, vijeća prvaka i esnafskih udruga. Prejaka samosvijest i autonomija Sarajeva prisiljava središnju vlast da središte ejaleta Page | 25 preseli u Travnik (još 1686.). Napokon je pokušaj Carigrada da i muslimani snose teret novog poreza (taksita), te teret vojne službe i mjestimično zahtijevanje čak i nemuslimanskih dadžbina od muslimanskih seljaka doveo do žestoke bune velikih razmjera od 1748. – 1756. u kojoj su sudjelovali gotovo svi staleži. Konačni je ishod bio kompromis. Taksit je ostao, ali su svi muslimani proglašeni askerom, i tako je definitivno učvršćena socijalna suprotnost između vjeroispovijesti. Sigurno je da se u pograničnom pojasu nastavio i dovršio proces koji je započeo još u prijelomno vrijeme oko 1620., to jest svojevrsna „demilitarizacija“ Vlaha s konačnom izgradnjom obrambenog sustava s isključivim osloncem na muslimanske posadnike plaćene u gotovu. Broj utvrda, kapetanija i samih posada bitno je povećan. Krajiška je vojska svojevrsnom feudalizacijom postala uživateljem velikog dijela, ili gotovo svih dadžbina kršćanskog stanovništva, što izravno, što neizravno. S konačnim oblikovanjem i učvršćivanjem ajanske kaste kao vladajuće oligarhije koja je uvelike zamijenila klasičan državni upravni aparat, stoji u vezi uvođenje, to jest legalizacija tzv. „mirnodopske pomoći“ (imdad-i hazariyye) 1720. Na temelju tog novog redovitog poreza i dotada obavljane službe ajana po kadilucima nastupa ajanstvo kao upravno-sudska funkcija. LIKOVNE UMJETNOSTI, KNJIŽEVNOST, ZNANOST, ŠKOLSTVO I CRKVA U HRVATA Oslobođenje velikog dijela zemalja od osmanlijske vlasti utjecalo je na snažan procvat umjetnosti: u graditeljstvu, slikarstvu, književnosti. U to je vrijeme dovršena izgradnja dubrovačke katedrale i isusovačkih i pavlinskih samostana u Lepoglavi. Grade se nove crkve u Slavoniji i fortifikacije, dvorci i kurije s parkovima, građanske kuće i palače, pa čak i čitavi novi gradovi. Poseban odraz u umjetnosti imati će prosvijećeni apsolutizam Marije Terezije i Josipa II. Graditeljstvo Jedan od najljepših primjera baroknog urbanizma je Varaždin u kojem se ističe dvokatna palača obitelji Patačić s portalom ukrašenim dekorativnim rokoko štukaturama. Na zagrebačkom Gradecu ističe se palača Oršić-Rauch.U Slavoniji zanimljiva je Tvrđa - kompleks objekata vojnog karaktera koji se sastoji od oružarnica, zgrade glavne straže i niza jednokatnih vojarni, te isusovačke crkve sv. Mihovila. U crkvenoj arhitekturi 18.st. pratimo razvoj nekoliko karakterističnih tipova: nastaju tlocrtno raznolike crkve (franjevačka crkva u Samoboru), proštenišne crkve u obliku trolista s kupolom (sv. Jeronim u Štrigovi), crkve s jedinstvenim pačetvorinastim svetištem (franjevačka crkva u Slavonskom Brodu), crkve koje odražavaju meke rokoko linije (Purga kraj Lepoglave ili Trški Vrh kraj Krapine) i konačno, barokne forme s primjesom klasicizma (crkva Marije Snježne u Belcu kraj Zlatara22). 22

Polovicom 18. st. dobiva križni oblik s karakterističnim slikovitim trijemom (cinktor), krasi ju raskošna unutrašnjost - iluzionističke freske Ivana Rangera i raskošni polikromirani crkveni namještaj.

25

Barokni dvorci hrvatskog plemstva sjedinjuju pejzaž i arhitekturu. Dominiraju dva tipa: višekrilni dvorci (Gornja Stubica, Mirkovci, Lobor i Miljan) i jednokrilni (tzv. kurije). Nakon oslobođenja Slavonije diljem regije niču raskošni dvorci i vlastelinstva poput onih u Valpovu i Brezovici. Barokiziraju se i stari dvorci poput onoga obitelji Zrinski u Ozlju. Nastavlja se i proces barokizacije gotičkih svetišta (svetište Majke Božje u Lepoglavi i pavlinska crkva u Remetama u Zagrebu i u S. Petru u Šumi). U Dubrovniku se podiže treća velika barokna građevina, crkva sv. Page | 26 Vlaha, čiju središnju kupolu okružuju četiri manje kupole postavljene na četiri ugaona prostora izvan upisanog križa - to je primjer tipične mletačke barokne arhitekture. Njezin graditelj bio je venecijanski umjetnik Marino Gropelli. Arhitektura u Istri obuhvaća: riječka crkva sv. Vida, župna crkva sv. Eufemije u Rovinju (arhitekt Giovanni Dozzi izgradio u neoklasicističkoj kasnobaroknoj maniri), skupina crkava od Umaga i Grožnjana do Malog Lošinja koje svoje izvorište nalaze u venecijanskoj arhitekturi settecenta, Labin i Rovinj gdje se uzcrkve prigrađuju slikoviti otvoreni trijemovi, tzv. lođice. Kada govorimo o profanoj arhitekturi, ona je do sredine 18.st. snažno vezana za venecijanske uzore zbog pojačanih trgovačkih veza s Trstom pa prodiru i utjecaju srednjoeuropskog baroka. Primjer tog stila je palača Zuccato u Poreču, a slične forme nalazimo u Novigradu i Rovinju. U Dalmaciji i Boki kotorskoj imamo vrijedne primjere profane arhitekture poput palače Zmajević u Zadru, prekoserije palača i ljetnikovaca na dubrovačkom području, do onih bokeljskih poput palače Tripković u Dobroti. Katedralu u Dubrovniku završava 1719. domaći graditelj Ilija Katičić. Od lokalnih se graditelja u Dalmaciji ističe šibenčanin Ivan Skoko (najpoznatiji radovi - ckva Gospe van Grada u Šibeniku, svetište Gospe od Vrhpoljca u okolici Grada i zvonik crkve u Betini na Muteru). Najznačajnija graditeljska obitelj su dubrovački Macanovići koji rade niz crkava između Brača i Trogira. Skulptura Uz biskupe, redovničke zajednice i plemstvo, važno mjesto u financiranju umjetničkih ostvarenja imali su pomorci, uz koje su vezane narudžbe nekih od najljepših kasnobaroknih i rokoko oltara iz Venecije. Na području Istre, Kvarnera i Rijekeotvaraju se kiparske radionice koje rade za gradove Hrvatskog primorja. Tako u Rijeci svoje radionice zasnivaju inozemni arhitekti i kipati poput Bernardina i Giovannija Martinuzzija i furlanskog kipara Antonija Michelazzija (njegova skulptura je tipičan primjer stilske bliskosti goričko-furlanskih radionica ionih u Veneciji). Uz Michelazzija, od furlanskih altarista, u Istri se još ističu Giovanni Mattiuzzi, Carlo Picco te Giovanni i Leonardo Paccassi. Otvaraju se i redovničke kiparske radionice od kojih je najzanimljivija trsatska franjevačka radionica. Riječ je o trojici kipara iz Tirola koji su izradili kipove franjevačkih svetaca na oltaru sv. Ane u trsatskom svetištu. Važna je i kiparska radionica vinodolsko-istarske pavlinske provincije. U toj skupini izdvaja se pavlinski kipar Pavao Riedl koji je radio skulpture u crkvi Sv. Petra u Šumi, u Senju i Puntu na Krku. Diljem obale nalazimo djela mnogih velikih mletačkih kipara kasnog baroka i rokoko-a, poput Giovannija Marie Morlaitera, obitelji Bonazza, i Tagliapietra. Kiparska središta na sjeveru Hrvatske su Zagreb, Osijek i Varaždin (među njima se ističu ona središta koja su vodili M. Cussa, Francesco Robba i Franjo Rottman i njihove skulpture u kamenu i mramoru očituju talijanski utjecaj). Dominantna kiparska ličnost u sj. Hrvatskoj bio je Francesco Robba, kasnobarokni venecijanski kipar, a zanimljivi su njegovi zagrebački oltari u isusovačkoj crkvi sv. Katarine. Jedan od poslijednih primjera talijanizacije u kiparstvu je mramorni glavni oltar u župnoj crkvi sv. Marije na Dolcu Franje Rottmana.

26

Slikarstvo U slikarstvu nalazimo djela nekolicine velikana venecijanskog settecenta23 čiji izraz karakterizira kasnobarokna i rokokoovska teatralnost i patetika. Primjerice, u dubrovačkoj isusovačkoj crkvi nalazimo ciklus fresaka o temama iz života sv. Ignacija (rad Sicilijanca Gaetana Garcie). Na sjevernom Jadranu nalazimo i djela slovenskih autora od kojih valja izdvojiti radove Valentina Page | 27 Metzingera.Iluzionističko slikarstvo na sjeveru predstavlja slikar, pavlinski redovnik Ivan Krstitelj Ranger koji je stilski blizak austrijskom baroku i umjetnosti talijanskog slikara Andree Pozza. Radio je freske u crkvama u Lepoglavi, Belcu 24, Olimlju, Štrigovi i Varaždinu. Uz njega se ističe i autor svodne freske u crkvi sv. Katarine u Zagrebu, Giulio Quaglio, Krištofor Andrej Jelovšek (autor freske u apsidi iste crkve) te autor fresaka u Trškom Vrhu, Anton Lerchinger (najistaknutiji štajerski barokist). Od zidnog slikarstva settecenca valja spomenuti niz ciklusa alegorijsko-mitološke i historijske tematike te slika galantnih prizora koji krase zagorske dvorce u Gornjoj Bistri, Donjem Oroslavju, Miljani i Brezovici. Naš najznačajniji barokni slikar Federico Benković25, svoja najvažnija djela ostvaruje raddeći između Beča i Njemačke za dvojicu nadbiskupa iz obitelji Schönborn. Ne smijemo zaboraviti remek-djelo zlatarstva u sjevernoj Hrvatskoj, antependij glavnog oltara zagrebačke katedrala s reljefom sv. Stjepana kralja, rad bečkog zlatara Georga Gaspara Meichela iz 1721.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST PROSVJETITELJSTVO

U

18.

ST.

-

BAROK,

KLASICIZAM,

18. je stoljeće razdoblje prosvjetiteljstva gdje prevladava racionalizam i znanstvena spoznaja. Prosvjetiteljske se tendencije mogu pratiti do svršetka 30ih godina 19. st., kada se u hrv. književnosti pojavljuju jasni znakovi romantizma. Produžetak baroknih tendencija očevidan je u djelu Požežanina Antuna Kanižlića (1699.- 1777.), autora dvanaesteračkog religioznog epa Sveta Rožalija, panormitanska divica iz godine 1780. Uzor je našao u Gundulićevim Suzama sina razmetnoga i Đurđevićevim Uzdasima Mandalijene pokornice. Objavio je i nekoliko moralno-poučnih djela26. Glavno obilježje prosvjetiteljske epike jest poduka i komunikacijska usmjerenost na široke pučke čitateljske slojeve, a njezini su predstavnici Andrija Kačić Miošić i Matija Antun Relković. A. K. Miošić (1704. - 1760.) nedvojbeno je jedna od središnjih književnih osobnosti 18. stoljeća. Njegov Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.) izišao je do 1826. u čak sedam izdanja i po tome je najčešće objavljivana hrvatska dopreporodna knjiga. Razgovor je djelo zborničkoga tipa, sastavljeno od epskih pjesama i kronikalnih zapisa. Izravni poticaj za Razgovor Kačić je dobio od djela Filipa Grabovca Cvit razgovora naroda i jezika iličkoga, aliti rvatckoga. Teme Razgovora su srednjovjekovna prošlost južnih Slavena i protuturski ratovi. Osnovna je Kačićeva namjera ideološka: sastaviti knjigu koja će pripomoći etničkom i političkom osvješćivanju naroda. Na njemačkim prosvjetiteljskim poticajima nastao je didaktički spjev Satir iliti divji čovik (1762., 1778.) Matije Antuna Relkovića (1732. - 1798.), namijenjen 23

Sebastian Ricci, Giambattisto Pittoni, Gaspar Dizani, Francesco Fontebass u crkvi sv. Marije Snježne naslikao ciklus s temama iz Marijina Života 25 Žrtva Ifigenije, Hagara i Ismael u pustinji, Abraham žrtvuje Izaka 26 Bogoljubstvo na poštenje svetoga Francesca Saverije, družbe Isusove, Utočište Blaženoj Divici Mariji, Primogući i srce nadvladajući uzori 24

27

izravnoj poduci slavonskoga seljaka i uklanjanju turskih običaja. U njemu se mogu prepoznati elementi prosvjetiteljske satire i tematska upućenost na tradiciju Vergilijevih Georgika. Slavonskom se stvarnošću na pučko-prosvjetiteljski način pozabavio i Vid Došen (1720. - 1778.). Napisao je osmerački religiozni spjev Aždaja sedmoglava (1768.) u kojemu govori o običajima i nedostacima slavonskoga seljaka, odnosno o njegovih sedam grijeha. Važno je i versifikatorsko pjesništvo Matije Petra Page | 28 Katančića (1750. - 1825.)na latinskom i hrvatskom jeziku koji je pokušao graditi hrv. stihove na načelima kvantitativne metrike (Fructus auctumnales, 1791.). Iako u Dubrovniku ep zauzima središnje mjesto, nastaju i filozofska i prirodoznanstvena djela: Ruđer Bošković, djelo De Solis ac Lunae defectibus (1760.) te Đuro Ferić Periegesis orae Rachusanae (1803.). Dubrovčani prevode na latinski Homerove epove, Teokrita, Hesioda, Tasisa, ali i odlomke Gundulićeva Osmana. Hrvatska kajkavska književnost dugo je pod utjecajem Jurja Habedlića. Dominiraju barokni stilski izraz, pobožne i moralne teme. Najznačajniji su Juraj Mulih (Posel apostolski vu navuku kršćansku postavljen), Štefan Zagrebec (Hrana duhovna ovčic kerščanskeh), Štefan Fuček (Hištorije), Hilarion Gašparoti (Cvet svetih) i Gregur Kapucin (Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče, Nestrančno vezdašnjega tabora ispisivanje). U prvim desetljećima 19. st. stvaraju Jakon Lovrenčić, autor ČiniI i živlenja Petrice Kerempuha, i Tituš Brezovački, koji je napisao Matijaš Grabancijaš Dijak. Komedija je vrlo popularna vrsta hrvatskoga osamnaestostoljetnoga kazališta. U Dubravniku se osobito cijeni Molière. U prvoj polovici stoljeća adaptirane su u prozi i izvedene 23 komedije, tzv. frančezarije. Među dramskim piscima, koji su sastavljali hrv. tekstove, zapaženi su Ferdinand Putica, Marko Bruerević i Vlaho Stulli. U sjevernoj Hrvatskoj jedini je oblik kazališta vezan za isusovačke školske predstave. Tituš Brezovački (1757. - 1805.), najzačajniji dramatičar hrv. sjevera, započeo je školskom dramom Sveti Aliksij. Napisao je dvije komedije Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov i Matijaš Grabancijaš Dijak. P Poesbno mjesto u hrv. književnosti 18. st. zauzima pjesnikinja Katarina Patačić. Napisala je Pesme horvatske koje su uglavnom petrarkistički kanconijer s prepoznatljivim ljubavnim motivima.

ZNANOST U HRVATA U 18. STOLJEĆU Razdoblje prosvjetiteljstva dovodi u znanosti do prosvjetljenja mnogih važnih znanstvenih pitanja u kojima sudjeluju i hrv. autori, a osobito se ističe rimski krug hrv. znanstvenika koji čine glasoviti hrvatski četverolist: Ruđer Bošković, Rajmund Kunić, Bernard Zamanja i Bedenikt Stay uz koje još djeluje i Ivan Luka Zuzorić. Snažan krug hrv. učenjaka djeluje i u Mađarskoj, osobito na Sveučilištu u Budimu, a najistaknutiji su bili Josip Franjo Domin, Mirko Daniel Bogdanić, braća Josip i Ljudevit Mitterpacher, Ivan Paskvić i Franjo Bruna. U Hrvatskoj pak djeluju Pavao Thaller u Požegi i Julije Bajamonti u Splitu. Ruđer Bošković (1711. - 1787.) najzaslužniji je, najpoznatiji i najpriznatiji hrv. znanstvenik u svijetu. Njegovi pogledi usmjerili su europsku znanstvenu misao prema novim rješenjima o strukturi tvari. U svom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis (Beč, 1758.; Venecija, 1763.) sveo je sve pojave u prirodi

28

na „jedan jedinstveni zakon sila“, a njegova gledišta toga zakona ostavila su neizbrisiv trag u znanosti sve do naših dana. Benedikt Stay (1714. - 1801.) napisao je dva prirodno-filozofijska epa: Šest knjiga filozofije iznesene u stihovim (Venecija, 1744.; Rim, 1747.) u kojem je izložio Descartesovu prirodnu filozofiju, i Deset knjiga novije filozofije iznesene u stihovima gdje je izložio Newtonova prirodnoznanstvena gledišta27. Rajmund Kunić (1719. - 1794.) i Bernard Zamanja (1735. - 1820.), uz Boškovićevu Page | 29 su pomoć opjevali suvremena znanstvena gledišta svojega doba i izložili ih u Rimskoj akademiji „degli Arcavi“. Bošković je pomagao i Dubrovčaninu Ivanu Luki Zuzoriću (1716. - 1746.) u istraživanju povijesti astronomije. O tome je Zuzorić objavio djelo Sopra...(O antičkom sunčanom satu, Venecija, 1746.). Veći broj hrv. učenjaka djeluje u doba prosvjetiteljstva u Mađarskoj, osobito na Sveučilištu u Budimu. Franjo Bruna (1745. - 1817.) djelovao je kao astronom, meteorolog i matematičar. Radio je u budimskoj zvjezdarnici (osnovana 1779.), a kasnije kao profesor više matematike na Sveučilištu u Pešti. Objavio svoja djela na području astronomije i meteorologije, a sačuvano je više njegovih rukopisa iz hidromehanike. Mirko Daniel Bogdanić (1762. - 1802.), Virovitičanin, djelovao je kao astronom i matematičar. Kao i Bruna, radio je u Sveučilišnoj budimskom zvjezdarnici. Vrijedno priznanja je njegovo rukopisno djelo iz nebeske mehanike Mechanica coelestis. U Beču je na hrv. jeziku objavio i povijest starog vijeka u azijskim zemljama, pod naslovom Događaji svijeta. Josip Mitterpacher (1739. 1788.) djelovao je kao prof. matematike, a njegov brat Ljudevit Mitterpacher (1734. - 1814.) djelovao je kao prof. gospodarstava na Sveučilištu u Budimu. Ljudevit je bio jedan od najplodnijih autora udžbenika na tlu Austrijske Carevine. Josip Franjo Domin (1754. - 1819.), Zagrepčanin, bio je prof. fizike i gospodarstava u Mađarskoj, a kasnije prof. fizike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Pešti. Najvažnije njegovo djelo je Disertatio...(Fizikalna rasprava o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka)28. Bavio se i primjenom statičkog elektriciteta u liječenju, a i sam se bavio liječenjem elektricitetom. Stoga ga često nazivaju i „ocem elektroterapije“. Ivan Pasvić bio je astronom i matematičar koji je naslijedio Josipa Mitterpachera na katedri više matematike. Objavio je više djela iz geometrijskih mjerenja i primjene više matematike na teoriju strojeva, a najvažnije djelo mu je Anfangsgründe...(Počela cijelokupne teorijske matematike). Pavao Thaler (1735. - 1800.), bivši isusovac i ljekarnik iz Požege, napisao je na gotovo 250 stranica prvi rukopisni hrvatski udžbenik kemije Uvod u pravu kemiju koji se čuva u Muzeju Požeške kotline.

ŠKOLSTVO U HRVATA OD 16. DO 18. STOLJEĆA Samostanske i crkvene škole te pučka prosvjeta Školstvo se održavalo uglavnom u samostanima i uz kaptole gradskih središta. Pojedini su crkveni redovi njegovali osnovnu,srednju i visoku izobrazbu svojih 27

Descartesova gledišta opjevao je u više od 10 000 heksametara, a Newtonova u više od 24 000 heksametara. 28 prvo takve vrste na tlu Austrijske Carevine

29

mladih članova. Franjevci su imali filozofski studij u Dubrovniku još od kraja 14.stoljeća, a u 16. st. postaje generalno učilište. Početkom 17.stoljeća osnivaju ga i u Zagrebu. Dominikanci drže studij filozofije i teologije u Zadru. Pavlini iz Trnave prenijeli su u Lepoglavu svoj filozofski studij za vlastite studente, koji je 1677. imao poseban odjel za hrvatske i mađarske slušače.Po nekoliko godina u 18. st. pavlini drže više studije usporedno i u samostanima u Čakovcu, Remetama Page | 30 i Olimju. Srednje ili gramatičke škole držali su redovnici u svojim samostanima za vlastiti pomladak. Usporedno postoje kaptolske škole za izobrazbu budućeg klera, a najpoznatija je u Zagrebu. Prema dominikanskom školskom sustavu,obnovio ju je biskup Augustin Kažotić, a obuhvaćalaje humanistički i teološki studij koji prema odredbama Tridentskog sabora postaju sjemeništa29. Gradske osnovne škle u Dubrovniku, Splitu i Zadru postoje već u 15.st., a u njima predaju svećenici, redovnici i učitelji svjetovnjaci. Ženski samostani benediktinki, dominikanki i klarisa u priobalnim gradovima školuju djevojčice i djevojke u osnovnom obrazovanju i prikladnim zanatima. Klarise su pak osobito odgajale plemićke i patricijske kćeri. U svim samostanima franjevaca,dominikanaca i drugih redovnika, postoji stoljetna tradicija nekog oblika pučke škole u kojima su redovnici poučavali djecu kršćanski nauk i osnove pismenosti. Posebno su za to zaslužni franjevci koji su u 16. st. u Bosni djecu naučili čitati i pisati na latinici i bosančici. Tijekom 17. i 18.stoljeća sve je više župnih ili crkvenih škola koje osnivaju župnici. Djecu poučavaju kapelani, dok su učitelji često bili istodobno orguljaši ikantori u crkvi. Razvoj takvih škola najčešće je ovisio o materijalnim mogućnostima pojedinih župa i o političkim prilikama. Sredinom 18.st. broj se župnih škola naglo povećava, posebno u Zagrebačkoj biskupiji30. Javne gimnazije i učilišta Prethodnica kasnijih javnih gimnazija u Hrvatskoj može se smatrati gimnazija u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Otvorio ju je 150331. prior Marko iz Dubrave koji je pripadao krugu humanista na dvoru bana Ivaniša Korvina. Jedan od novih crkvenih redova u 16. st., Družba Isusova, bili su značajni po svom školskom i odgojnom radu. Dubrovačka Republika još je 1555. godine zatražila osnivanje isusovačke škole u svom gradu, ali U Osijeku u 18. st. vode nepotpunu gimnaziju koju zbog nedostataka sredstava moraju zatvoriti. Tek će zaslugom Marije Terezije gimnaziju ponovno otvoriti u Osijeku i Petrovaradinu. Kao prepreka javili su se Mlečani, koji nisu dopuštali daisusovci u Dalmaciji vode gimnaziju i sjemenište. U Zagrebu, Varaždinu i Rijeci osnivaju isusovci konvikte ili internate u kojima stanuju siromašniji učenici, a njihov boravak plaćaju dobročinitelji položenim zakladama. Viši studij filozofije i teologije ili akademije, isusovci otvaraju 1662. u Zagrebu, 1725./1727. u Rijeci i 1760. u Požegi. Samo privremeno predaju filozofiju u Dubrovniku. 1773. nakon ukidanja isusovačkog reda32, upravu nad postojećim gimnazijama preuzimamjesni biskup, a predavači su biskupijski svećenici. Gimnazije u Varaždinu i Požegi 1777. preuzimaju pavlini i vode ih sve do ukinuća njihovog reda 1786. (Josip II.). Osim tih gimnazija koje su osnovali isusovci, javne srednje škole osnivaju i pavlini. U Križevce ihdovodi hrvatski protonotar Ivan Zakmardi. 29

Sjemeništa postoje i u Splitu, Zadru, Hvaru, Poreču i Puli, ali djeluju samo neko vrijeme. Trajna sjemeništa postoje u Zadru do 1797. i u Splitu. 30 Zahvaljujući biskupu Franji Thauszyju 31 Zatvorena 1637. nakon otvaranje isusovačke gimnazije u Varaždinu 32 papa Klement XIV.

30

Redovnike pijariste ili skolope iz Austrije u Hrvatsku 1755. dovodi Marija Terezija i dodjeljuje im opatiju i imanje Marču, koja je bila oduzeta pravoslavnim monasima. Nekoliko godina djeluju u Koprivnici, a 1761. za stalno se nastanjuju u Bjelovaru i otvaraju nižu gimnaziju. Vodili su glavnu (osnovnu) školu (na njemačkom jeziku), latinsku školu s nastavnim njemačkim jezikom,u kojoj je program bio sličan kasnijim realnim gimnazijama s pretežito tehničkim i gospodarskim predmetima, a nazivala se obrtničkom ili geometrijskom školom. Otvaraju nižu gimnaziju, tzv. Page | 31 četverorazrednu latinsku školu s njemačkim nastavnim jezikom u Karlovcu. Obnašali su dužnost upravitelja svih škola u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu. Škole su im oduzete 1783.; karlovačku preuzimaju franjevci, koja postaje potpuna gimnazija javnog karaktera. Nautičku školu osniva Marija Terezija u Trstu, a podučavala je buduće kapetane, pomorce i trgovce. Poznati isusovac u toj školi bio je Franjo Ksaver Orlando koji će nakon ukinuća reda u riječkoj akademiji otvoriti katedru za nautiku. Marija Terezija otvara i škole za političke i kameralne znanosti u Varaždinu. Prve javne ženske škole u Hrvatskoj osnivaju redovnice uršulinke u Varaždine gdje otvaraju pučku djevojačku školu. U početku su uršulinke predavale na njemačkom, ali je vizitator Nikola Gothal naredio da se u školi uči i hrvatski, a Hrvatsko kraljevsko vijeće donijelo je 1778. službenu naredbu da nastavni jezik bude hrvatski.

Školski sustav - vježbe i aktivnosti Isusovači je red prvi od crkvenih institucija u svojim pravilima postavio kao jedan od glavnih ciljeva odgoj svjetovne mladeži i zbog toga oni tijekom pola stoljeća izrađuju vlastiti školski sustav. Konačna verzija tog školskog sustava objavljena je 1599. u Napulju pod naslovom Ratio atque institutio studiorum (Metoda i uređenje studija). Ratio studiorum najviše novosti donosi u dobroj organizaciji studija u disciplini i aktivnosti učenika. Detaljno je naznačena struktura studija kao predavanja, dnevni red, raspored i trajanje sati u tjednu, ispiti i promaknuća u viši razred, nagrade, odmor, praznici, školski priručnici, duhovne aktivnosti... Sustav se spretno prilagođavao društvenim ideološkim promjenama sve do polovice 18. st. Omogućavao je odgoj i izobrazbu jednako djelotvorne za buduće svećenike, državnike, pjesnike, vojnike ili znanstvenike. Isusovačko školsko uređenje postalo je najpoznatije i najraširenije u iduća dva stoljeća, pa ga zato mnogi drže prvim školskim sustavom u pravom smislu. Pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja, sredinom 18. st., bečki Dvor nastoji modernizirati škole u Monarhiji, a uz to postpuno uvodi i germanizaciju u tadašnje latinske srednje škole. Tako Dvor preko Hrvatskog kraljevskog vijeća nalaže 1769. varaždinskoj gimnaziji da se u poezije umjesto pjesništva uvede stil pisanja, u tri niža razreda njemački kao nastavni jezik, da se zaposle poseban prof. za njemački jezik i pismo, te prof. mehanike za mlade obrtnike. Veće promjene u uređenju školstva uslijedile su nakon ukinuća isusovačkog reda (1783.). Car Josip II. uveo je školarinu i ograničio obrazovanje seljačke i građanske mladeži koja nije mogla, ili vrlo teško, prelaziti iz normalnih škola u srednje, odnosno iz srednjih škola na više studije, budući da je visoko obrazovanje bilo rezervirano za plemićke sinove. Njegov nasljednik Leopold II. ukida školarinu i obvezni njemački jezik, ali tada postaje obvezan mađarski. Utjecaj i značenje javnih škola S obzirom na domaće prilike i blizinu sličnih učilišta u susjednim zemljama, broj je polaznika u isusovačkim gimnazijama bio dosta velik. Važnu ulogu s obzirom na političke prilike u „ostacima ostataka“ Hrvatske u prvoj polovici 17. st. imaju isusovački kolegiji u Zagrebu i Varaždinu. U isusovačkim se gimnazijama rabe

31

udženici jednaki onima na velikim svjetskim učilištima. Objavljuju školske rječnike, latinsko-hrvatski Jurja Habdelića, hrvatske početnice na kajkavskom i štokavskom, pravopisne priručnike itd. Vrijednost tih školskih priručnika pokazuje podatak da su se neki tiskali više puta sve do prve polovice 19. st. Nekoliko važnih prekretnica u razvoju hrv. školstva tijekom tri stoljeća: osnivanje prvih javnih gimnazija u prvim desetljećima 17. st., zagrebačka akademija od 1669. kao prethodnica današnjeg Sveučilišta, izraziti porast župnih pučkih škola Page | 32 od sredine 18. st. i reformne odredbe bečkog Dvora potkraj 18. st. kojima je postavljen temelj masovnijoj izobrazbi djece i mladeži u 19. st. CRKVA U HRVATA U 18. STOLJEĆU, PROSVJETITELJSTVO I JOZEFINIZAM Do „krize savjesti“ dolazi pod utjecajem engleskog deizma i slobodnog zidarstva. Kao pokret izgrađen na prosvjetiteljskim idejama, sa svojim mističnim inicijacijama i obredima, slobodno zidarstvo dolazi u sukob s Katoličkom Crkvom. Osude papa Klementa XII. i Benedikta XIV. nisu ozbiljno shvaćene čak ni na području crkvene (papinske) države. Protuteža rimskom centralizmu Hobbesov materijalistički senzualizam, Lockeovo „razumsko kršćanstvo“ i Spinozin pozitivistički racionalizam imaju odjeka u cijeloj Europi. Na stvaranje protucrkvenog mnijenja utječu Voltaireova ironizacija kršćanstva (nadaleko je poznata njegova huškačka parola: „Ecrasez l'infame!“ - „Uništite besramnicu!“, tj. Katoličku crkvu), Diderotov idejni skok od prirodne religije prema ateizmu i Holbachova da „materija ne treba nikakvog posebnog pokretača jer djeluje svojim vlastitim sliama“. Redovništvo je u opadanju. Mnogi afirmirani redovi nemaju podmlatka.

Crkva i Monarhija Najveća opasnost katoličkom jedinstvu u doba prosvjetiteljstva prijetila je od francuskog galikanizma, njemačkog Aufklärunga i jozefinizma. Ovaj posljedni je nazvan prema Josipu II. koji želi unaprijediti zemlje habsburške krune i u svome nastojanju iskoristiti intelektualne i materijalne prednosti Katoličke crkve i njezinih službenika. On je pokušavao organizirati državnu crkvu koja će služiti interesima Monarhije. Ukinuta je prevlast isusovaca na Bečkom sveučilištu i otvoren put profesorima iz inozemstva. S obzirom na reorganizaciju monaških redova i redovničkih družba objavljena su dva dekreta: prema prvom nitko ne može polagati redovničke zavjete prije navršene 21. godine, a prema drugom redovnici se ne smiju udaljavati iz samostana i napuštati župnu službu ako im je ona povjerena. Josip II. postupno ukida sve muške i ženske redovničke ustanove koje se neposredno nisu bavile školstvom, zdravstvom ili strogo znanstvenom djelatnošću. U Hrvatskoj su najviše bili pogođeni benediktinci i pavlini, jedni od graditelja hrv. pismenosti i kulture, dok su nešto bolje prošli prosjački redovi (dominikanci i franjevci). Od redovničkog patrimonija stvoren je „fond za vjeroispovijest“ iz kojeg se uzdržavao kler, škole i karitativne ustanove pod zaštitom Crkve, a najveći je dio potrošen u osnivanje novih župa i gradnji crkava. Maksimilijan Vrhovac je na području prostrane Zagrebačke biskupije utemeljio 104 župe. U djelovanju M. Vrhovca prosvjetiteljsko-jozefinističke ideje u Hrvatskoj najizrazitije su u crkvenom, političkom, kulturnom i gospodarskom smislu te je on prozvan „pionirom svega pokreta hrvatskog naroda u novije doba“.

32

Page | 33

19. STOLJEĆE HRVATSKA U PRVOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA STANJE NA HRVATSKOM PROSTORU ZA VRIJEME FRANCUSKE REVOLUCIJE I KOALICIJSKIH RATOVA PROTIV FRANCUSKE Francuska revolucija 1789. bila je najvažniji događaj europskog 18. stoljeća. Bila je nadahnuta racionalističko-prosvjetiteljskim pogledima te vođena geslom „Sloboda, bratstvo, jednakost“ i izvršila je snažan utjecaj na zemlje u Europi. Car Josip II., iako pristaša prosvjetiteljstva, učvršćivao je centralizam i širio germanizaciju tako potirući uzakonjena i tradicionalna prava pojedinih nenjemačkih naroda svoje Carevine što je izazivalo sve više nezadovoljstva. Car Josip II. nije se htio okruniti krunom sv. Stjepana. Hrvatski se prostor tijekom vladavine Josipa II. nalazio u sklopu Austrijske Carevine u čijem su sastavu bili: Banska Hrvatska (tzv. Provincijal), Međimurje, Rijeka, Vojna krajina te dio Istre. U sklopu Mletačke Republike bili su: veći dio Istre, Kvarnerski otoci, Dalmacija i Boka kotorska. Jedini samostalni teritorij bio je teritorij Dubrovačke Republike. Pod upravom Hrvatskog sabora i hrv. bana bile su samo Banska Hrvatska i Banska krajina (granica). Bansku krajinu (Banija ili Banovina) činile su dvije regimente: Petrinjska sa sjedištem u Petrinji i Glinska sa sjedištem u Glini. Međimurje je nakon četverogodišnjeg pripadanja zagrebačkom distriktu pripojeno mađarskoj Zalatskoj županiji. Rijeka kao slobodna luka (1719.) dobila je 1779. zaseban samoupravni status (Corpus separatum) i 1786. pripojena je Ugarskom primorju (Littorale Hungaricum) na čijem je čelu bio guverner. Josipa II. nasljeđuje Leopold II. koji je ponovno uspostavio staleški ustav u Banskoj Hrvatskoj i Ugarskoj te se 1790. dao okruniti za hrvatsko-ugarskog kralja. U Hrvatskom saboru sudjelovali su prelati, velikaši te predstavnici plemstva iz županija i predstavnici kraljevskih slobodnih gradova. Sabor je sazivao ban, a izbor i imenovanje bana bilo je u nadležnosti cara (kralja). 1790. kralj Leopold II. za hrvatskog bana imenovao je velikaša Ivana Erdödyja koji je na toj dužnosti ostao punih 16 godina. Plemstvo je bilo glavni politički čimbenik i u Banskoj Hrvatskoj i u Ugarskoj. Budući da zasebna vlada Banske Hrvatske, usporedno s obnovom ustavnog stanja, nije obnovljena niti je bilo izgleda da će se to uskoro učiniti, Hrvatski je sabor 1790. zaključio da priznaje Ugarsko namjesničko vijeće i kao vladu za Hrvatsku. Mađarski saborski zastupnici, kao i mađarski palatin (najviši upravni dostojanstvenik), zahtjevali su da se mađarski jezik uvede i kao službeni jezik u Hrvatskoj. U tom su zahtjevu hrv. zastupnici, na čelu s banom Erdödyjem, vidjeli prijetnju od mađarizacije te su zahtjevali da i dalje latinski jezik ostane službeni. Tada su mađarski saborski zastupnici pokrenuli i pitanje pripadnosti Slavonije i zagovarali su pripojenje Slavonije Mađarskoj. Hrvatski su im se zastupnici odlučili suprotstaviti i u tome su se otporu istaknuli Nikola Škrlec

33

i ban Erdödy koji je na zajedničkom saboru u Budimu 1790. uzviknuo „Regnum regno non praescribit leges“33. Francuska je 20. travnja 1722. odlukom svoje Zakonodavne skupštine objavila rat Austriji. Napadnutoj Austriji u pomoć je pritekla saveznica Pruska. Austrijskoprusko zajedništvo u tom ratu bilo je prav antifrancuska koalicija. Nedugo nakon početka te koalicije, car Leopold II. je umro (1792.). Nasljedio ga je sin Franjo II. Page | 34 koji je sastavio ratovanje protiv Francuza, završeno tek u travnju 1795. mirom u Baselu. U tom se ratu Francuska iskazal kao moćna vojna sila, a među njezinim vojskovođama čelni je čovjek postao general Napoleon Bonaparte! Kako je Pruska, nakon Baselskog mira, istupila iz koalicije s Austrijom, Napoleon je ubrzo poveo novi rat protiv Austrije koja je bila prisiljena na primirje s Francuskom, sklopljen 1797. u Leobenu, a zatim i na mirovni ugovor potpisan iste godine u Campoformiju. Francuzi su 17. svibnja 1797. zauzeli Veneciju i ukinuli Mletačku Republiku. Od ukinuća Mletačke Republike do mira u Campoformiju nastao je u Dalmaciji pokret za sjedinjenem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Najuporniji zagovaratelj sjedinjenja bio je dalmatinski franjevac Andrija Dorotić, a u Zagrebu je bilo nekoliko istaknutijih podržavatelja među kojima se isticao M. Vrhovac. Iz Dalmacije je bila upućena molba caru (kralju) Franji II. da omogući sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. To je sjedinjenje tražio i Hrv. sabor 1802. Franjo II. je iste godine odgovorio da za sjedinjenje nisu sazrele potrebne okolnosti i da zbog toga do daljnjega odgađa svoju odluku o tom pitanju. Nakon poraza Austrije od Francuske u drugom (bitka kod Ulma 1805.) i u trećem (bitka kod Austerlitza 1805.) ratu, potpisan je 25. prosinca 1805. mirovni ugovor u Požunu (Bratislava). Austrijska Carevina je u duhu odredaba Požunskog mira počela napuštati istočnojadranske teritorije koje je francuska vojska zauzimala krećući se kopnom. Kako bi Francuzi došli do Boke kotorske, stali su 1806. na tlu Dubrovačke Republike da se odmore. Udružena ruska i crnogorska vojska, željevši opljačkati Dubrovnik, krenula je na dubrovačko tlo te su Konavlama sukobila s umornom francuskom vojskom. Francuzi se bili potisnuti u sam Dubrovnik sve do dolaska novih francuskih postrojbi koje su istjerale ruse i crnogorce s dubrovačkog tla. Francuzi su se od samog početka boravka u Dubrovniku ponašali kao pravi okupatori, zaposjedajući tvrđave, samostane, škole i kuće. Rusi su se prema odredbama Tilsitskog mira iz 1807. morali povući s Jadrana, odnosno i iz Boke kotorske što je značilo slobodan prolaz Francuzima u samu Boku. No, i nakon toga, Francuzi su ostali na tlu Dubrovačke Republike, a 31. siječnja 1808. su i formalno ukinuli Dubrovačku Republiku čiji su teritorij, kao i teritorij Boke kotorske, uključili u svoju pokrajinu Dalmaciju. Na čelu vojne pokrajinske uprave u Dalmaciji, nalazio se general Auguste Marmont koji je uoči ukinuća Dubrovačke Republike od svojih nadređenih dobio naslov „vojvoda dubrovački“ (Duc de raguse). Na čelu francuske civilne pokrajinske uprave u Dalmaciji bio je generalni providur sa sjedištem u Zadru i tu dužnost Napoleon I. povjerio je Vincenzu Dandolu, istaknutom venecijanskom frankofilu. Generalni providur Dandolo, nadahnut razvijenom Francuskom kao uzorom, nastojao je unaprijediti gospodarski i kultruni život u Dalmaciji. Poticao je poljoprivredu, osnovao je trgovačku komoru u Splitu, sredio carine, sudstvo je odvojio od uprave, ukinuo batinanje i torturu u istražnom postupku, osnovao prizivna sudišta u Zadru i Splitu, poticao osnivanje novih škola, u Zadru je ustanovio i visoku školu za studij filozofije, prava, medicine i prirodnih znanosti. Kao talijan, Dandolo je favorizirao talijanski jezik, te je njegovim nastojanjem u Zadru pokrenut i dvojezični tjednik „Il Regio Dalmata“ („Kraljski Dalmatin)“ na talijanskom i hrvatskom jeziku. Bile su to prve hrvatske novine koje su izlazile od 12. srpnja 1806. do 1. travnja 1810. 33

„Kraljevstvo kraljevstvu ne pripisuje zakone“

34

U ratnom sukobu s petom antifrancuskom koalicijom (Austrije i Engleske), Francuska je postigla nove pobjede od kojih je bila najvažnija ona protiv austrijske vojske kod Wagrama 1809. Nakon toga, Austrija je prisiljena da Schönbrunnskim mirom iz 1809. ustupi Francuskoj Beljačko okružje (zapadnu Korušku, Gorišku, Trst, Kranjsku, Pazinsku grofoviju te dijelove civilne Hrvatske i Vojne krajine koji su se nalazili na prostoru južno od Save do mora). Time je Page | 35 Austrija potpuno izgubila pristup do mora. Te tako dobivene slovenske i hrvatske teritorije, kao i hrvatska područja od Istre do Boke kotorske, Francuzi su odmah administrativno ujedinili nazvali taj sklop Ilirskim provincijama (Les provinces illyriennes). U Ilirskim provincijama živjelo je tada 1 556 000 stanovnika. Na čelu Ilirskih provincija bio je generalni guverner sa sjedištem u Ljubljani. Ta je dužnost bila povjerena francuskom vođi Marmontu koji je uspostavio središnju upravu Ilirskih provincija i deset područnih intendantura. Od 1811. uvedena je nova područna upravna organizacija: uspostavljeno je 6 civilnih provincija (Dubrovnik, Dalmacija, civilna Hrvatska, Istra, Kranjska i Koruška) i jedna vojna provincija (Vojna krajina). Od 1. siječna 1812. i u Ilirskim je provncijama uveden francuski Građanski zakonik (Code civil, donesen 1804. i prema Napoleonu I. nazivan i Code Napoléon). Svi su građani postali jednaki pred zakonom, sudstvo je odijeljeno od uprave, ukinuti su zemaljski staleži, porezni privilegiji, autonomna prava gradova, uvedena je opća vojna obveza i obveza plaćanja poreza, ukinuti su cehovi, feudalna obveza, a u Dalmatinskoj Zagori seljaci su postali vlasnici zemlje koju su obrađivali. Dužnost generalnog providura obavljao je maršal Marmont do 1813. Otada su Ilirske provincije ušle u posljednju godinu svoga postojanja, a njihova je središnja uprava iste godine premještena iz Ljubljane u Trst i tu je dočekala svoj kraj 1814. HRVATSKE ZEMLJE UOČI I NAKON BEČKOG KONGRESA U Banskoj Hrvatskoj je nakon Ivana Erdödyja bansku dužnost od 1806. obnašao grof Ignjat Gyulay, austrijski general topništa. Banovao je punih 25 godina, do 1831. Sudjelovao je u svim koalicijskim ratovima protiv Francuske. Francuski porazi u Rusiji 1812. i potom u velikoj bitki kod Leipziga 1813. potaknuli su Austrijsku Carevinu da krene u zauzimanje teritorija koje je izgubila Požunskim i Schönbrunnskim mirom. Tako su francuske Ilirske provincije od 1813./14. ponovno došle u sastav Austrijske Carevine. Početkom proljeća 1814. Napoleonova Francuska bila je slomljena: 31. ožujka u Pariz su ušle vojne snage šeste protufrancuske koalicije, a 11. travnja Napoleon je abidicirao u Fontainebleauu i potom je konfiniran na otoku Elba. Glavna briga pobjedničkih zemalja bila je zatim da dogovorom utvrde poratni međunarodni poredak u Europi na načelima legitimiteta i restauracije. Njihovi su se predstavnici okupili u Beču. Taj skup, poznat kao Bečki kongres, vijećao je od rujna 1814. do lipnja 1815. U težnji da zadovolje svoje interese, zemlje pobjednice, sudionice tog kongresa, nagađale su se i pogađale međusobno. U toj aktivnosti svojim se inicijativama i utjecajem posebice isticao Clemens Metternich, austijski ministar vanjskih poslova. Zaključci Bečkog kongresa sadržani su u njegovu završnom dokumentu (Acte finale) od 9. lipnja 1815., koji se sastoji od 121 članka. Austrija je u skladu sa svojim interesima dobila Ilirske provincije. Dubrovačka Republika nije bila obnovljena. Njezin teritorij, kako je stajalo u 94. članku Acte finale, dodijeljen je Austriji. Tako je Austrija, dobivši 1815. cijelu istočnojadransku obalu, od ušća Soče do Budve, počela od tada, kao pomorska zemlja, izgrađivati svoju dominaciju na Jadranu. Austrijski car Franjo II. , po savjetu svojeg ministra Metternicha, stvarnog upravljača u Austriji, vladao je Hrvatskom i Ugarskom apsolutistički i to punih 13

35

godina (1812. - 1825.). Taj francjozefovski apsolutizam (nazvan tako u kasnijoj historiografskoj literaturi po njemačkom obliku careva imena Franz) imao je zadaću da onemogući otpore Hrvatskog i Ugarskog sabora carevoj (kraljevoj) upravnoj politici, osobito na hrvatskom prostoru. Car je bivše Ilirske provincije 1816. proglasio Kraljevinom Ilirijom, koja se sastojala od dva gubernija Ljubljanskog i Primorskog. U Banskoj Hrvatskoj djelovale su županije iza francjozefovskog apsolutizma i Page | 36 nakon ponovnog vraćanja ustavnosti. One su obavljale upravno-političke i sudske poslove. Glavnu riječu njima imali su plemići. Sudilo se prema Verböczyjevu zakoniku. Sadržavao je ugarsko običajno pravo koje je krajem 15. i početkom 16. st. prikupio i sistematizirao Istvan Verböczy, protunotar kraljevskog dvorskog suca. Pod naslovom Trodjelno djelo običajnog prava slavnog kraljevstva Ugarske i njemu pripojenih područja34. Taj je zakonik 1514. usvojio Ugarski sabor. Potpisao ga je i kralj, no nije bio ovjeren kraljevim pečatom, pa, prema tome, nije dobio ni definitivnu pravnu sankciju. No, bez obzira na to, u Ugarskoj se smatrao i primjenjivao kao zbornik vežećeg prava. U Banskoj Hrvatskoj bio je upotrebi sve do 1852., kad je zamijenjen austrijskim Građanskim zakonikom. Austrijska uprava, na ostalim dijelovima bivših Ilirskih provnicija, bila je različito organizirana. 1814. osnovano je, kao zasebna oblast, Austrijsko primorje za sjedištem u Trstu. To Austrijsko primorje imalo je u svom sastavu 4 okružja: Riječko, Istarsko, Goričko i Tršćansko. Austrijska uprava na području Dalmacije, nekadašnje mletačke Boke kotorske i bivše Dubrovačke Republike, sastojalo se od gubernija - pokrajinske činovničke vlade u Zadru, glavom gradu te pokrajine; zatim od četiriju okružja (Zadarskog, Splitskog, Dubrovačkog i Kotorskog) u sastavu kojih su bile preture i općine. Na čelu gubernija nalazio se gubernator. Službeni jeziku u upravi, sudstvu i školstvu, kako u Istri, tako i u Dalmaciji, bio je talijanski, što se objašnjavalo tradicijom, većom razvijenošću tog jezika, kao i time što su činovnici, suci i učitelji taj jezik bolje ili jedino poznavali. U Banskoj Hrvatskoj uvijek su se budno čuvali i branili mogući oblici hrvatske državnosti. Najstarije hrv. zemlje Dalmacija, Hrvatska i Slavonija smatrale su se i dalje jednom kraljevinom što je stalajo i u njihovu državno-pravnom naslovu: Regnum Dalamatiae, Croatiae et Slavoniae. I u naslovu hrvatskoga bana redovito se isticalo da je on: banus regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae. Iako se hrvatska Trojednica poslije Bečkog kongresa 1815. našla u sklopu Austrijske Carevine i u neposrednoj prilici da bude upravno ujedinjena, to se ipak nije dogodilo jer carski dvor u Beču to nije htio jer se bojao da bi to ujedinjenje ojačalo Hrvate koji bi se, udruženi s inače jakim Mađarima, mogli efikasnije suprotstavljati austrijskim Nijemcima te zahtjevati i preustroj HM prema svojim interesima. Zbog toga je Dalmacija i dalje ostala izolirana upravno vezana za Beč, a ne za Zagreb. Od 1817. pokrajina je Dalmacija - u sklopu Austrijske Carevine dobila naziv kraljevine (Kraljevina Dalmacija, što je odmah ušlo i u naslov austrijskih vladara). VOJNA KRAJINA U PRVOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA Zadnja promjena granice između Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva Za vrijeme austro-turskog rata (1788. - 1791.) po treći je put u 18. st. jedno od glavnih ratišta s Turcima bilo područje Srbije. Zbog više poraza glavnine austrijske vojske na području Srbije, Austrijsko je Carstvo bilo prisiljeno na mirovne pregovore s Osmanskim Carstvom. Mirovni sporazum potpisan je u Svištovu na Dunavu u Bugarskoj 4. kolovoza 1791. Sređivanje novih granica 34

skraćeno Tripartit, lat. Opus tripartitum iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum

36

između dva velika carstva završeno je tek 1795. Nova granica prema Bosni, u neprekinutoj crti, počinje na gornjem toku rijeke Gline, tj. na točki gdje potok Maljevac u nju utječe. Odatle se protezala prema Cetingradu, zatim uz Koranu prema Drežnikgradu i dalje preko Vaganca i ličkog Petrovog Sela ulazi u područje istočne padine planine Plješevice. Tu prolazi istočnim rubom oslobođenog Izačića i preko Skočaja izbija nadomak Bihaća. Bez veće potpora austijske vojske, krajišnicima nije polazilo za rukom osloboditi Page | 37 Bihać i ostale dijelove Turske Hrvatske. Time je nepovratno propuštena posljednja prilika da se povrate oni dijelovi povijesnih zemalja Hrv. Kraljevstva koje su tijekom Stogodišnjega hrvatsko-turskoga rata osvojili Turci. Rat je u cijelosti završio neuspjehom, ali je u povijesnom razvoju Vojne krajine imao veliko značenje. Austrijski dobitak 1791. bio je zapravo posljednje proširenje Vojne krajine. Najviše se proširila Lička pukovnija. Na razmeđu 18. i 19. st. Zbog stalne potrebe za sve većom vojskom radi učestalih ratova, vojna je vlast s velikom pozornošću pratila kretanje krajiškog stanovništva. U gradovima Vojne krajine živjelo je 1799. samo 22 100 stanovnika. Međutim, u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini postojala je, uz vojne komitete, i grupacija štapskih gradova, tj. gradova u kojima su bila pukovnijska upravna i zapovjedna sjedišta s velkom koncentracijom krajiških časnika, njihovih obitelji, trgovaca, obrtnika i školskog osoblja. Kada je 1792. započeo prvi petogodišnji rat s Francuskom, središnje institucije Austrijskog Carstva nisu više mogle jačim intervencijama u prehrani i kreditima kućnim zadrugama utjecati na ublažavanje teških prilika, osobito u pukovnijama Karlovačke krajine. Velike socijalne napetosti i bune dovode najprije do konačnog ukidanja kantonalnog sustava i početka većeg broja reforma koje će se u dotjeranome sistematiziranom obliku objaviti cijeloj Krajini, kao njezin novi ustav, 1807. S novim Krajiškim temeljnim zakonom nastojalo se uvjeriti krajiško stanovništvo da su dobili ustav koji će Krajini donijeti blagostanje trajnijeg karaktera. Sadržaj novoga Temeljnog zakona raspoređen je u 8 glavnim oblasti: o vojnim dužnostima, o pravu krajišnika na nepokretna dobra, o kućnim zadrugama, o vojnoj i općinskoj raboti, o porezu, o obrtu i o trgovini. Nažalost, novi zakon nije daleko odmakao od terezijanskih odredaba prvog Krajiškog zakona iz 1754. I dok se na jednoj strani doista nastoji ublažiti bijedu krajiškog stanovništa, na drugoj se strani istodobno nastoji iz Krajine izvući maksimum dobro izvježbanih vojnika. Kućnoj zadruzi, čiji je status dobio središnje mjesto u sastavu vojne krajine, i taj se put pridaje velika pozornost. Zbog nedorečenosti pojedinih odredaba, doneseno je, poslije 1807., više dopuna. Napoleonova Francuska pritišće Austrijsko Carstvo Prvi dodiri krajiškog stanovništva s Francuzima počinju 1806. kada je Napoleon ugovorom u Bratislavi dobio pravo da za potrebe Dalmacije, drži vojnu cestu od Venecije do Dalmacije. Te iste godine krajiško stanovništvo južno od Save nije ni slutilo da će uskoro postati dio velokoga Francuskog Carstva. Pariško vojni krugovi, koji će ubuduće zapovijedati i upravljati Krajinom, zadržali su u Karlovačkoj i Banskoj krajini, stoljetni vojni sustav dajući tom djelu Hrvatske samofrancusko ime (La Croatie militaire). Krajine je u Napoleonovom ratu s Rusijom ustupila tri pukovnije dok su ostale krajiške postrojbe bile zadužene braniti obalu od engleske mornarice. Kraj Napoleonovih ratova, Krajina je dočekala sasvim iscrpljena35. 1813. autrijska ofenziva kreće na francuske prekosavske stečevine. Sredinom rujna sve pukovnije stare Karlovačke i Banske 35

U francuskim revolucionarnim ratovima sudjelovalo je više od 100 000 krajišnika, a u Napoleonovim ratovima oko 67 000 krajišnika

37

krajine ponovno su pod austrijskom zastavom. Krajina pozdravlja dolazak Austrije u nadi da će prestati turske provale i pljačke iz Bosne. Uspostavom krajiškog sustava i Napoleonovim porazom, stvoreni su preduvjeti za nastavak krajiških reforma, započetih već 1807. Mladi upravni časnici nastoje organiciji krajiške privrede, uprave i sudstva dati novi polet, a i otvoren je put novom oživljavanju trgovine. Gospodarski polet Krajine Trgovački promet iz godine u godine prima sve više novih tereta, ponajprije žito iz Podunavlja, šumsku građu i drvo za ogrjev. Šesnaest godina nakon Napoleonova poraza kod Lepziga (1829.), izrađen je u Krajini prvi projekt krajiške željeznice koja bi teret prevozila od Siska do Senja. U povijesti hrvatskih željeznica, taj projekt označava početak izgradnje željeznica u nas, što Hrvatsku stavlja u red prvih zemalja u Europi koje su pristupe projektu modernizacije svojih prometnica. Projekt je u početnoj verziji izradio krajiški kapetan Josip Kajetan Knežić, koje je zagovarao sustav viseće željeznice os Siska do Bandinog Sela, a konačan projekt kojemu se vraćao još dva puta, izrađen je tek devet godina kasnije (1838.)36. Oživljavaju obrtničke i trgovačko-prometne privrede, proces nove upravne i komandne integracije koja ukida podjelu Krajine na generalate, dok je Banska krajina jedina sačuvala povijesnu tradiciju i samostalnost (ali samo do 1822. kada nestaje Kraljevina Ilirija). Banska je krajina 1823. ponovno priključena zajedničkoj generalkomandi u Zagrebu. Osnovana je nova krajiška institucija brigada, sastavljena od dvije pukovnije. Početak uspona krajiškog društva Krajiški temeljni zakon iz 1807. nije u dovoljnoj mjeri popravio položaj obrtničke privrede jer je svako obrtničko zvanjeproglašeno punim zanimanjem što znači da je sve obrtnike trebalo osloboditi vojne službe. Drugim riječim, članovima kućne zadruge u Krajini zabranjeno je baviti se obrtom jer je prva i osnovna zadaća kućne zadruge osigurati dati državi što veći broj vojnika. Iznimka su samo kovači i kolari. Također vrijedna povlastica je ta da obrtnika na tjelesnu kaznu batinanja može kazniti samo sud krajiške pukovnije. Oblikovanje krajiškog „malog svijeta“ U Vojnoj krajini, na vojno-feudalnom posjedu, stoljećima se oblikuje „mali svijet“ pun predrasuda, diskriminacija i trauma koje su nastale zbog mnogih tjelesnih kazni (ponajviše batinanje) kojih nisu bili pošteđeni ni starci, ni žene, ni djeca. Teža i ne tako rijetka kazna bila je trčanje kroz šibe (ukinuta 1855.). Bečki Dvor stoljećima je gospodario nad polovicom hrv. zemalja te ej mnogo krajiške krvi proliveno na francuskim, njemačkim,ruskim,turskim, austrijskimi talijanskim ratištima za pretiž dinastije Habsburgovaca. Uz prolivenu krv, potrebno je pridodati i nekoliko miljuna radnih dana koje su svake godine krajišnici Hrvatske morali dati svome „voljenom caru“ kroz državnu i općinsku rabotu. Temeljni zakon nije bitno mijenjao stare odredbe o besplatnoj državnoj i općinskoj raboti, koja po novom zakonu nije smjela biti veća od 18 dana po jednom muškarcu i 4 dana po voznom blagu. Od općinske rabote, oslobođeni su samo članovi kućne zadruge. Državnu rabotu u Vojnoj krajini daje svaka kućna zadruga prema veličini svog posjeda. Svi oni koji nisu ulazili u grupaciju „pravih krajišnika“ morali su se otkupiti od davanja obvezne državne rabote (25,5 kruna). 1850. izrađen je u Beču posljednji Temeljni zakon za Krajinu. Goleme razlike između civilne i vojne Hrvatske počinju nestajati 36

Zamišljen s konjskom vučom prvih vlakova u nas

38

Page | 38

Goleme razlike između Krajine i banske Hrvatske dijelile su hrv. državni teritorij na vojnički i civilni svijet. Tek će se u preporodno doba javiti ideje o ponovnom sjedinjenju Banske Hrvatske s Krajinom. O tome svjedoče pisma krajiških rodoljuba Ljudevitu Gaju i drugim preporoditeljima. Ističu se ideje o slobodi čovjeka i naroda,o prirodnom pravu svake etničke zajednice da izgrađuje vlastitu demokraciju i državu Dragutin Rakovac upućuje dramatičan poziv da se braća krajišnici uključe u Page | 39 proljeće naroda i podrže nacionalni preporod: Puške o klin, mač u tok Sadje braćo drugi skok. (naučiti napamet)

Političke ponude Zagreba bečkom Dvoru o sjedinjenju krajiške uprave s vrhovnom upravom civilne Hrvatske i razvojačenju perifernih djelova Vojne krajine Na crti preporodnih strujanja koja su poticala teritorijalno-integracijske procese, hrvatski politički krugovi, okupljeni na Hrvatskom saboru,prihvatili su 1848. pitanje sjedinjenja Krajine s građanskom Hrvatskom kao osnovni problem hrvatke politike. Može se zaključiti da su hrvatski političari u borbi za Vojnu krajinu izgradili novu i cjelovitu strategiju prema rješenju krajiškog pitanja.Poruka Dragutina Rakovca pokreće cijelu Krajinu. Polazeći od političkog realizma, Sabor je u Krajiški ustav ugradio odredbu o djelomičnom sjedinjenju Krajine preko „vrhovnom upraviteljstva trojedne Kraljevine“. Ustav donosi i nekoliko drugih odredaba od kojih su za proces razvojačenja i sjedinjenja najvažnije ove: novi zakoni o Krajini mogu se donositi samo na sveopćem saboru trojedne Kraljevine, a narodni jezik uvodi se u sve javne poslove Krajine i njezine škole. Krajiški ustav Hrvatskog sabora donosi odluke društvenog značenja kojim se nastoji ubrzati proces brže preobrazbe tradicionalnoga vojničkog društva u građanskokapitalističko društvo. 1849. hrvatski političari s dijelom krajiških časnika idu korak dalje u borbi za sjedinjenje s Banskom Hrvatskom. Naime,zatraženo je od vrhovnih vojnih krugova u Beču razvojačenje svih perifernih dijelova Vojne krajine i sjedinjenje s maticom zemlje37. PRETPREPORODNO DOBA Narodni preporodi u pojedinim zemljama Europe započeli su u zadnjim desetljećima 18. st. i okončali tijekom prve polovice 19. st., a ponegdje i u drugoj polovici 19. st. Imali su glavnu zadaću sjediniti dijelove vlastitog naroda i stvoriti modernu naciju na osnovama teritorijalne cjelokupnosti, jedinstvenog književnog jezika, emocionalne integracije, uvođenja jedinstvenih propisa i mjera, jednakosti pred zakonom i uopće potrebe omogućavanja što širih građanskih i ljudskih sloboda i prava. Svaki narodni preporod imao je svoje specifičnosti. Imao ih je i hrvatski narodni preporod. Isto tako, svaki je narodni preporod imao svoju pretpovijest, vrijeme pripreme, pretpočetke. Težnja da se iz preživjelog feudalnosputanog društvenog ustroja prijeđe u suvremenije i demokratskim zaslugama obilježeno građansko društvo, bila je svrsi shodno prožeta dvama osnovnim postulatima: postignuće nacionalnojezične unifikacije i nacionalno-teritorijalne integracije. Ta težnja Hrvata bila je donekle slična prijašnjim težnjama Francuza ili težnjama Nijemaca i Talijana. Prepreke koje su stajale na putu bržeg ostvarivanja te težnje bile su produkt politike tuđinske vlasti. 37

Riječ je o pukovnijama Varaždinskog generalata, o Žumberačkoj kapetaniji i gradu Senju.

39

Rješavanje jezičnog pitanja također se usporavalo tuđinskom politikom. Nametanje talijanskog jezika u Istri i Dalmaciji, njemačkog i mađarskog u banskoj Hrvatskoj i njemačkog u Vojnoj krajini nije bilo poticano samo razlozima administriranja već i tendencijama odnarođivanja talijanizacijom, germanizacijom i mađarizacijom. Banska se Hrvatska tim tendencijama odupirala održavanjem latinskog kao službenog jez ika. Za seoski put sve do 18. st. nije bilo javnih osnovnih škola, a seljačko žiteljstvo je uglavnom bilo nepismeno. Potrebu Page | 40 jedinstvenog hrvatskog književnog jezika isticali su do kraja 18. st. ponajprije obični poslovni ljudi. Npr. karlovački trgovac žitom Josip Šipuš u svom je djelu Temely xitne tergovine polag narave y dogacsajev, tiskanom 1796. isticao da bi i Hrvati, po uzoru na Nijemce, trebali urediti svoj jedinstveni jezik i to tako da bi se opredijelili za jedan „dijalektuš“ kojim bi se moglo „čistije govorit i pisat“ i kojega „vsaki u pisanju knjiga držati bi se moral“. U nastojanju da se prihvati jedan hrv. dijalekt i dalje izgrađuje jedinstveni hrv. književni jezik sudjelovali su i pojedini jezikoslovci, kojima je jezikoslovlje bilo usputna preokupacija ili pak struka. Npr. Riječanin Josip Završnik predlagao je 1801. dubrovačku štokavštinu kao jedinstveni hrv. književni jezik. Dvije godine kasnije (1803.) tiskan je u Beču Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika autora Josipa Voltića s ortografijom usavršenog slavonskog pravopisa. Osobito su značana nastojanja Frana Marie Appendinija (Talijan). Kao povijesnik i lingvist, koji je izvrsno poznavao i latinski, naučio je u Dubrovniku i hrvatski jezik, te odlučio napisati i gramatiku tog jezika. Svoju gramatiku hrvatskoga jezika, pisanu na talijanskom jeziku (Grammatica della lingua Illirica), dovršio je za francuske okupacije Dubrovnika i objavio 1808. nakon ukinuća Dubrovačke Republike. Posvetio ju je Augusteu Marmontu koji mu je za tiskanje te gramatike dao potrebnu financijsku potporu. I Joakim Stulli, hrvatski leksikograf iz Dubrovnika, posvetio je svoj talijanskohrvatsko-latinski rječnik, tiskan 1810. u Dubrovniku, Augusteu Marmontu zbog njegove blagonaklonosti i financijske pomoći. Tiskanjem tog trojezičnog rječnika Stulli je pokazao izričajno bogatstvo hrvatskoga jezika. Na hrvatskim prostorima pod francuskom vlašću Francuzi su čak i poticali uporabu hrv. jezika o čemu svjedoče prve hrvatske novine (Il Regio Dalmata), hrvatski jezik u novootvorenim seoskim školama i Marmontovo imenovanje opata Ante Sivrića nastavnikom hrv. jezika u Centralnoj školu u Ljubljani. Marmont je bio sklon uvođenju hrv. jezika u njegovu štokavskom izričaju kao službenog zemaljskog jezika u Ilirskim provincijama. Šime Starčević, svećenik i filolog, napisao je i 1812. objavio u Trstu dva priručnika za učenje hrv. jezika: Nova ričoslovica ilirička i Nova ričoslovica iliričkofranceska. Prihvatio je i ponešto dotjerao slavonsku ortografiju iz druge polovice 18. st., te zagovarao štokavsku ikavštinu za jedinstveni hrv. književni jezik u Napoleonovoj Iliriji. Starčević je prvi među hrvatskim jezikoslovcima istaknuo postojanje četiriju akcenata štokavskog književnog jezika i uveo njihovo bilježenje. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, kao pristaša prosvjetiteljstva, doživljavao je neugodnosti zbog optužbi za masonstvo38, liberalizam i povezanosti s Ignjatom Martinovićem, ugarskim „jakobincem“ i urotnikom koje je bio osuđen na smrt. Podupirao je težnje za ujedinjenje hrvatskih zemalja i pružao je otpor Mađarima, zauzimao se za održanje latinskoga kao službenog jezika u banskoj Hrvatskoj, smatrajući ga idealnim za pružanje otpora mađarizaciji i germanizaciji, te za „ilirski“ jezik u smislu da ga treba njegovati u govoru, pismu i tisku. Taj svoj stav potkrijepio je otvaranjem tiskare u Zagrebu 1749. godine u kojoj su tiskane knjige na ilirskom jeziku. Potpomagao je hrvatske jezikoslovce Istranina Josipa Voltića i Dubrovčanina Joakima Sullija. Kao štokavac, smatrao je da bi ilirski 38

čiji je član bio prije nego je postao biskup!

40

trebao biti jezik štokavskoga narječja. Uviđao je potrebu jedinstvene ortografije. 1813. uputio je svim župama svoje biskupije pismo u kojem potiče svećenstvo da sakuplja narodne pjesme i pripovijetke, narodne uzrečice i poslovice te stare knjige i rukopise39. Koliko mu je stalo do promicanja tog općeg dobra, dokazao je svojom obilnom novčanom potporom za izgradnju zagrebačke bolnice, osnutkom zagrebačkog orfanotrofija i dodjelom ovećeg biskupijskog imanja u Zagrebu za uređenje gradskog parka (prozvanog kasnije Maksimir). Bio je prvi pokrovitelj i Page | 41 mecena zagrebačkog društva Musikverein für Croatien in Agram (Društvo skladnoglasja za Hrvatsku u Zagrebu), osnovanog 1827., koje će kasnije djelovati kontinuirano, ali pod raznim imenima od 1925. i dalje kao Hrvatski glazbeni zavod. Pjesnik Antun Mihanović izado je 1815. Reč domovini od hasnovitosti pisanja v domorodnom jeziku, kojom je poticao na pisanje hrvatskom jezikom. Antun Nagy 1813. tražio je te 1814. dobio dopuštenje za izdavanje lista na „ilirskom“ jeziku, latinicom i na slavonskoj štokavštini pod naslovom Slavonski i horvacki Phoenix. No taj se list nije pojavio. Juraj Šporer odlučio je izdavati godišnjak pod naslovom Almanah ilirski. Uspio ga je izdati samo jednom - za 1823. 1826. počele su u Zagrebu na njemačkom jeziku izlaziti tjedna novine Luna. U Luni su katkad izlazili i pojedini prilozi na hrv. jeziku kajkavskog narječja. Bili su to uglavnom stihovi Tome Mikloušića, Romualda Kvaternika, Ljudevita Gaja i dr. Mađari su i dalje nastojali ukorijeniti svoj jezik u banskoj Hrvatskoj te su 1811. tražili da se mađarski jezik već od sljedeće školske godine uvede u hrv. škole kao nastavni predmet, a nakon 6 godina i kao nastavni jezik. Hrvatski su se nunciji, kao i ranije, energično suprotstavljali tim zahtjevima. Izglasavanje zaključka o tome pitanju jer je 1. lipnja 1812. zajedički Ugarski sabor bio raspušten. Kad se taj sabor 1825./26. ponovno sastao, Mađari su opet pokrenuli jezično pitanje. Hrvatski nunciji ostali su pri svojem stavu da o jezičnom pitanju u banskoj Hrvatskoj može odlučivati samo Hrvatski sabor. I zaista, Hrvatski sabor 10. je rujna 1827. raspravljao o tome i donio zaključak da se mađarski jezik može uvesti u hrv. škole kao obvezan predmet. To međutim nije u potpunosti zadovoljilo Mađare koji su htjeli potpunu supremaciju u Ugarskoj. Razumije se da se Hrvati nisu mogli pomiriti s tom velikom mađarskom težnjom. Mlađa hrv. inteligencija, potekla ponajviše iz novonastalog poslovnog građanstva, nosila je u sebi izrazitije narodnosne osjećaje i gajila spremnost za sustavnije i jače sudjelovanje u kulturnom i političkom preporodu svojega naroda. Ta se mlađa hrv. inteligencija školovala tijekom trećega i prve polovice četvrtoga desetljeća 19. st. dijelom na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, dijelom u domaćim bogoslovnim učilištima, ali i u Padovi, Grazu, Beču i Pešti. Padova je tih godina bila obuzeta duhom risorgimenta - talijanskog pokreta za oslobođenje od austrijske vlasti i ujedinjenje Talijana. Graz i Beč su tih godina imali velik broj studenata nenjemačkog podrijetla. Osobito su češki, slovački, poljski i talijanski studenti osnivali svoja društva, organizirali predavanja i rasprave, čitali domoljubne brošure i knjige. U njihovim društvima su sudjelovali i pojedini hrv. studenti. Bilo je i društava koja su osnivali hrv. studenti, npr. u Grazu u kojem su sudjelovali Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter i dr. Nakon završetka studija većina je mladih Hrvata po povratku u domovinu osjećala potrebu da djeluju domoljubno i u tom su se pravcu aktivirali i drugi pojedinci iz raznih dobnih generacija. Njihova ukupna javna aktivnost od 1830. do 1834. neposredno je prehodila početku HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA. Ljudevit Gaj 1830. u Budimu objavljuje svoju brošuru Kratka osnova horvatskoslavenskoga pravopisanja. Taj hrvatski domolju, koji potječe iz obitelji njemačkog podrijetla, pisao je najprije na njemačkom, a ubrzo i na hrvatskom jeziku kajkavskog narječja. Neopterećen svojim njemačkim podrijetlo, smatrao je 39

prikupljene materijale uključivao je u fond knjiga biskupijske knjižnice

41

Hrvatsku svojom pravom i jedinom domovinom, a njezinu sudbinu i svojom sudbinom. Gaj i njegovi suvremenici dobro su znali da integraciji hrvatskoga naroda u teritojalno-upravnom smislu odlučuju drugi, a to su bili vladajući čimbenici Austrijske Carevine i da zbog toga borba neće biti laka. Procesi standardizacije hrvatskog književnog jezika stvorili su u preporodnom vremenu dva književna jezika: kajkavski - u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, i novoštokavski - u ostalim dijelovima Hrvatske. Prema tome, bilo je potrebno Page | 42 opredijeliti se za jedan od tih, za praktičniji pravopis. Novoštokavski književni jezik bio je u prednosti jer je među Hrvatima bilo najviše štokavaca. Gajeva Kratka osnova tiskana je dvojezično: na hrvatskom i njemačkom jeziku. Budući da je Gaj bio kajkavac, pisana je na kajkavskom narječju. Unatoč tome, Gaj se nije zalagao za kajkavsko narječje, već za zajednički hrvatski standardni jezik, jezik kojem je htio dati novu ortografiju prema češkom uzoru (upotreba dijakritičkih znakova). 1830. u Zagrebu je na latinskom jeziku tiskana knjižica hrvatskog protonotara Josipa Kušević O posebnim pravima i ustavu Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae) koja je izvorno dokazivala trajnu zasebnost državnopravnog položaja Hrvatske i njegovu nezavisnost u odnosu prema Ugarskoj. Ta zbirka istraženog i sabranog hrvatskog državnog prava nastala je u duhu zaključaka Hrvatskoga sabora iz 1827. Te je godine osnovan i poseban radni odbor, pod predsjedanjem Aleksandra Alagovića, koji će dvije godine nakon smrti Maksimilijana Vrhovca postao zagrebački biskup. Rođen u Slovačkoj, ali hrvatskog podrijetla, bio je u odsutnosti bana Ignjata Gyualaya imenovan za namjesnika banske časti u Hrvatskoj te je plodno djelovao ne samo u vjerskom smjeru, već i na drugim javnim područjima u interesu Zagreba, Zagrebačke biskupije i banske Hrvatske uopće. 1832. u Zagrebu je tiskana na latinskom knjižica pravnika i književnika Ivana Derkosa pod naslovom Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju (Genius patriae super dormientibus suis filiis). Tom je svojom knjižicom već u naslovu istaknuo njezinu svrhu, tj. zalagao se da taj jezik (hrvatski jezik) integrira u sebi bogatstvo svih triju narječja. Pitanjem jedinstvenoga hrvatskog književnoga jezika pozabavio se i grof Janko Drašković u svojoj brošuri Dizertacija40 objavljenoj 1832., napisanoj na štokavskom narječju. Drašković smatra da je hrvatskom narodu potreban jedinstven književni jezik, a to bi trebao biti štokavski dijalekt. Drašković je bio plemić, pripadnik hrvatskog velikaškog roda. Zanimljivo je to da je tu brošuru izdao u 62. godini života i da je bio stariji odsvojih mlađih kolega, a zajednička im je bila ista misao. Također bio je dokaz da i pripadnici hrvatskog plemstva podupiru narodnopreporodni pokret. Uz njega su se još istaknuli grof Jurica Oršić i grof Franjo Kulmer. Draškovićeva brošura pokretala je i druga važna pitanjate se s pravom smatra prvim formularnim programom predstojećeg hrvatskog narodnog preporoda. Iznosi zahtjeve za obnavljanje vlasti hrvatskoga bana i za osnivanje samostalne hrvatske vlade, za razvojačenje Vojne krajine i ujedinjenj hrvatskih zemalja, za uvođenje hrvatskoga kao službenoga jezika na teritoriju cijele Hrvatske, kojem bi se kasnije pridružile i slovenske zemlje, kao i Bosna, a sve bi se zajedno zvalo „Velika Ilirija“ ili „Kraljevstvo Iliričko“. Međuti, smatrao je da bi Ugarska trebala dati i financijsku pomoć Hrvatskoj kako bi se što prije izvukla iz gospodarskog zaostajanja. Upozoravao je na potrebu promicanja hrv. trgovine (osobito izvozne prekoriječke luke), na sustave kreditiranja u trgovinskom poslovanju, na potrebe i mogućnosti industrijskog razvoja i na nužnost organiziranog stručnog školovanja. Kao pripadnik plemstva, Drašković je u brošuri izbjegavao potrebu feudalnih odnosa. 40

Disertatio iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem

42

U preporodnom duhu, nastala je i pjesma Josipa Kundeka, svećenika i kajkavca, Reč jezika narodnoga (1832.). Ljudevit Gaj, kao vodeća ličnost pokreta, ocijenio je da su sazrele prilike i za pokretanje javnog periodičkog glasila na hrvatskom jeziku Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka. No, od 1833. Danicza izlazi kao književni list. Kako je Gaj želio obrađivati u listu i šire društvene teme, uključujući i politička pitanja, izravno se obratio caru (kralju), ali je na odgovor čekao jako dugo. Gajevu je molbu podupirao i novi hrvatski ban Franjo Vlašić. Gaj Page | 43 je čekao na odgovor godinu dana, koji je dobio 1834., nakon čega je izdao proglas na kajkavskom narječju kojim obznanjuje da će početkom naredne godine u Zagrebu početi izdavati Novine horvatzko-slavonzko-dalmatinzke s književnim prilogom Danicza. Novine izlaze na kajkavskom, Danicza „vu horvatskom i vu drugeh ilirzkeh narechah“. S najavom izdavanja tih publikacija i neposrednom pripremom za tiskanje, završilo je pretpreporodno razdoblje dugo četiri i pol desetljeća (1790. - 1834.). CRKVA U HRVATA I NARDONI PREPOROD Kulturno pregalaštvo Crkve u Hrvata Uloga Crkve u Hrvata bila je od iznimne važnosti. Prva hrvatska gramatika isusovca Bartola Kašića (1604.) i pravopis dubrovakčkog dominikanca Rajmunda Džamanjića (1639.) označavaju početak intenzivnijih nastojanja u stvaranju zajedničkog hrv. književnog jezika. Predvodnici hrv. narodnog preporoda odlučit će se za štokavski dijalekt koji su svojedobno franjevac Franjo Glavinić (16. st.) i biskup Ivan Tomko Mrnavić (16./17.st.) predlagali kao „bosanski jezik koji je u Hrvata najopćenitiji“. Bogatstvu hrv. jezika pridonosi trajno nastojanje da se usavrše crkveno-liturgijski evanđelistari, misali, obrednici, brevijari i molitvenici, tiskani na latinici, glagoljici i bosančici. Nad liturgijskim knjigama bdije plejada jezičnih i crkvenih entuzijasta, od Kašićeva Obrednika (1647.), preko Vrhovčeva pučkog Molitenika na štokavskom (1804.) do posljednjeg Parčićeva izdanja glagoljskog Misala (1905.). Uloga Crkve posebno se ističe u organizaciji školstva: visokih učilišta u Zadru (dominikanci), Zagrebu (isusovci) i Lepoglavi (pavlini), akademija (Zagreb, Požega), visokih škola franjevaca diljem Hrvatske, dijecezanskih sjemeništa, gimnazija i različitih stupnjeva župskih škola bez kojih je nezamisliva prosvjeta širih narodnih slojeva. Crkva je i glavni inspirator literarnog stvaranja i znanosti, bilo sakralne, bilo profane. Maksimilijan Vrhovac - idejni začetnik hrv. narodnog preporoda Ovaj zagrebački biskup jedan je od idejnih začetnika HNP-a. Njegova prosvjetiteljska usmjerenost najizraženija je u prikupljanju nacionalnog blaga i širenju knjige u hrv. narodu. On sam nabavlja sve što bi moglo pridonijeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u Hrvata. 1808. predlaže Hrvatskom saboru da se njegova knjižnica otvori javnosti. Vrhovčeva zamisao o promicanju „kulture svega naroda“ objašnjava njegovu povezanost sa širokim krugom ljudi iz svih hrv. krajeva. U zanimanju kako tu problematiku rješavaju drugi slavenski narodi, dopisuje se s „ocem slavistike“ Dobrovskim, Slovencem Kopitarom i drugima. Dobrovskom je Vrhovac obećao poslati Stullijev Rječnik, hrvatske pisce 14./15. st., dubrovačke poslovice, narodne pjesme, a izvještava ga i o prevođenju Svetoga pisma na hrv. jezik. Na Kopitarov je poticaj zagrebački biskup 1813. objavio svoju „poslanicu o prikupljanju narodnog blaga“. Zanimaju ga djela starih hrv. pisaca i crkvenih tekstova iz naših krajeva izvan Banske Hrvatske kao i spomenici koji dokazuju da ti krajevi jezično i kulturno pripadaju hrv. etnikumu. Dubrovački pjesnik Đuro Ferić posvećuje mu

43

svoje djelo Psalmorum paraphrasis i moli da ga biskup preporuči u „Zagrebu i u gornjoj Hrvatskoj“. Vrhovac se također zalaže i za prikupljanje dokumenata koji svjedoče o pravima Hrvatske na Dalmaciju. U tom traženju neće biti obeshrabren austrijskim nastojanjima da se onemogući ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvastkom pa će i dalje poduzimati sve što je u njegovoj moći za „drag sunarodnjake“, kako naziva Dalmatince, i nastaviti prikupljati dokumente za pravno obrazloženje pripadnosti Page | 44 Dalmacije Hrvatskoj. Maksimiljan Vrhovac s pravom može biti nazvan idejnim začetnikom i pokretačem nacionalnog osvještenja Hrvata. „Kolo mladih rodoljuba“ U preporodnom duhu zagrebački bogoslovi osnivaju Kolo mladih rodoljuba (1835., kasnije nazvan Zbor duhovne mladeži), književno društvo za njegovanje narodnog jezika, izdavanje knjiga i proučavanje nacionalne povijesti i kulture. Osnovano je i Skladnoglasje (1836. kasniji Vijenac), s kojima se uključuju u kulturne tijekove HNP-a. Oba društva imala su za cilj narodno osvješćivanje i kulturni napredak. Bogoslovi prikupljaju narodne pjesme, oduševljeno ih uče i pjevaju, a poslije kao župnici aktivno sudjeluju u prosvjećivanju i nacionalnom uzdizanju vjernika. Među najistaknutijima svećenicima koji djeluju uz bogoslove su Pavao Štoos (piše Kip domovine leta 1831.) i Josip Juratović (ističe se na glazbenom području). „Popi Arvati“ Budući da je ilirski pokret u Hrvatskoj pod utjecajem liberalne građanske inteligencije, nadahnute jozefinističko-prosvjetiteljskim duhom, koja nastoji Crkvu podrediti državi, a od svećenika učiniti lojalnoga državnog službenika i približiti ga životu laika (zahtjev za ukidanje celibata 1848.), neizbježno je dovelo do nesuglasica sa službenom Crkvom, zabrane rada bogoslovskih društava i zatvaranja sjemeništa. Da spriječi daljnje napade na Crkvu, 1849. biskup Haulik pokreće tjednik Katolički list, koji će u duhu tolerancije i pomirljivosti iznositi crkvene stavove. U Zadru je 1844. pokrenut list Zora dalmatinska u sklopu kojeg djeluju mnogi poznati svećenici: Mato Vodopić, Šime Ljubić, Mihovli Pavlinović i dr. U vrijeme preporoda župnici glagoljaši, „popi Arvati“ ili „Harvaćani“ označavaju nepremostiv bedem pred nadiranjem tuđinskih jezika. Svoj su jezik nazvali „arvacki“ ili „slovinski“, ali nikad „ilirski“. Hrvatski narodni preporod u Istri vezan je uz ime Jurja Dobrile, biskupa, prosvjetitelja i borca za jezik i politička prava istarskih Hrvata. Interese istarskog naroda zastupao je u istarskom Saboru i bečkom Parlamentu. Bio je prožet socijalnim idejama, podupire škole, stipendira siromašne učenike, a kao član Društva sv. Jeronima u Istri pokreće kalendar Istranin. Bio je i Strossmayerov prijatelj. U preporodu istarskih Hrvata i njihovu povezivanju s Hrvatskom sudjeluju i ostali svećenici. Petar Studenac dopisnik je Gajevih novina, a zaslugom istarskih župnika utemeljeno je i Slavjansko društvo 1848. dok je u Puli osnovano Društvo sv. Đirila i Metoda. Za političke uspjehe zaslužni su Matko Laginja, Matko Mandić i Vjekoslav Spinčić koji se nakon osnutka Slavenskog narodnog kršćanskog saveza zalago za njegovo povezivanje sa strankama u Hrvatskoj. Za očuvanje i jačanje narodne svijesti Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj i Baranji najzaslužniji je biskup Ivan Antunović. Od velike su važnosti Bunjevačko-šokačke novine Bunjevačko-šokačka vila (1875.), mjesečnik Neven, Subotička danica te narodne i kršćanske čitaonice, otvarane uz hrvatske katoličke župe u kojima se cijene izdanja zagrebačkog Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske.

44

Hrvati u BiH zalažu se za nacionalno oslobođenja, a u te svrhe pokreću časopis Glas Hercegovaca (1891.) koji se obraća bosanskim i hercegovačkim Hrvaticama s pozivom na obranu narodnog jezika koji je „prorok slave...za koji se Hrvat i oružja hvatao, vojevao i umirao“ jer izdajom jezika, izadaje se i narod. U BiH najviše su se istaknuli predstavnici klera: franjevac Grgo Martić, Paškal Buconjić, Didak Buntić i dr. U sklopu narodnog preporoda javlja se i religijski preporod, obilježen Page | 45 obnavljanjem već postojećih i pojavom novih redova i kongregacija. Zaslugom biskupa Haulika u Zagreb dolaze sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog koje svoju aktivnost šire i na Dubrovnik, dok uršulinke postaju najbrojnijom družbom. Na Strossmayerov poziv u Đakovo stižu i sestre Sv. Križa, a nekoliko godina kasnije u Bosnu dolaze i klanjateljice predragocijene krvi Isusove te kćeri Božje ljubavi. Sarajevski nadbiskup J. Stadler utemeljuje red Služavki malog Isusa koje svoj apostolski žar usmjeruju prema siromašnoj djeci, starcima i nemoćnima. Od muških redova važni su Družba milosrdne braće u Zagrebu, trapisti u okolici Banjaluke, isusovci u Bosni, karmelićani u Somboru itd. HRVATSKI NARODNI PREPOROD - ILIRSKI POKRET (1835. - 1848.) Početak hrvatskog narodnog preporoda obilježilo je pokretanje Novina (prvi put izlaze 6. siječnja 1835., dva puta tjedno, kajkavsko narječje i stari pravopis) i Danice (10. siječnja 1835., jedanput tjedno, štokavsko narječje i novi pravopis). U 10. broju Danice objavljena je Mihanovićeva pjesma Horvatska domovina. Ilirsko ime za teritorij i narode u ovom dijelu europskog jugoistoka između Drave i Dunava na sjeveru i Jadranskog mora na jugu bilo je i ostalo u dugoj upotrebi. To se ime upotrebljavalo još u starom Rimu, a od vremena humanizma i renesanse pojedini su strani i hrvatski književnici i znanstvenici pod tim imenom podrazumijevali i naziv za Hrvate. Sinonim za hrvatstvo, tj. Hrvata (ilirski, ilirik...) poznato je još od pretpreporodnog doba. Matija Grbac, Istranin i sveučilišni profesor, u 16. je stoljeću uz svoje ime dodao i Ilirik. Isto je u drugoj polovici 16. st. učinio i njegov zemljak Matija Vlačić, protestantski teolog, lingvist i povjesničar. Talijanski isusovac Danijel Farlati u 18. st. svoju povijest crkve u antici i ranom srednjem vijeku nazvao je Illyricum sacrum. Autori nekih latinsko-hrvatskih ili talijansko-hrvatskih rječnika te autori nekih značajnih gramatika hrv. jezika za hrvatski su jezik upotrijebljavali ilirski naziv. Značajna je i 1809. godina kada su Francuzi od slovenskih i dijela hrvatskih zemalja ustrojili zasebno upravno područje i tom su području dali naziv Ilirske provincije od kojih će kasnije Austrijska Carevina osnovati svoje upravno područje poz nazivom Kraljevina Ilirija. Ilirski se naziv upotrebljavao i u administrativnom jeziku Austrijske Carevine, kao i u saborskim raspravama u Hrvatskom i Ugarskom saboru, u hrvatskoj historiografiji i u politološkoj literaturi. Zanimljivo je pak da hrvatski puk nikada i nigdje nije za svoj jezik koristio naziv „ilirski jezik“ jer su znali da su taj naziv smislili učeni pojedinci. Oni su svoj jezik nazivali „horvatskim“ (kajkavci), „arvackim, harvackim“ (čakavci), „rvackim, harvackim, hrvackim, hrvatskim“ (štokavci). U hrvatskoj književnosti mnogi su pisci primjeri koji svoj jezik nazivaju hrvatskim imenom. Npr. Marko Marulić ističe kako Juditu, pisanu 1501., piše izričito na hrvatskom jeziku, a Filip Grabovac naglašava da su naziv za ilirski i hrvatski narod i jezik istog značenja41. Gaj i njegovi istomišljenici smatraju da bi ilirsko ime moglo okupiti rasute djelove hrvatskoga naroda, a usporedno s tim i duhovna ga zbližiti te ujediniti s ostalim južnim Slavenima. Iako je Austrija provodila uglavnim centralističku politiku i 41

To se vidi iz naslova njegova djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, 1749.

45

nametala germanizaciju, u Ilirskom je pokretu štoviše vidjela rastuću snagu kojom će se Hrvati moći uspješno oduprijeti Mađarima. Uz to, Ilirci su mogli obaviti za Austriju korisnu ulogu, tj. privući Hrvatskoj, a time i Austriji, i ostale južne Slavene, među kojima i pravoslavce, koji su bili izloženi ruskim utjecajima. Broj suradnika Danice ilirske bio je u stalno porastu. Uz Gaja, isticali su se: Vjekoslav Babukić, Dimitrije Demeter, Antun Mihanović, Ivan Trnski, Dragutin Rakovac, Bogoslav Šulek, Antun Kaznačić, Ivan Kukuljević, Ljudevit Vukotinović, Page | 46 Pavao Štoos, Ivan Mažuranić, Antun Nemčić. Od Slovenaca, tim se pokretom oduševio i osobno mu se priključio Stanko Vraz, kojega je najaktualniji pjesnik tog doba, France Prešern, nazvao slovenskim odmetnikom. Gaj je računao i na podršku Srba Ilirskom pokretu. Ta se podrška Srba uglavnom svelana nekoliko pojedinaca (Petar Jovanović i Miloš Popović). Redovi tamošnjih Srba oštro su napadali nastojanja hrvatskih Iliraca, u čemu je prednjačio Teodor Pavlović, urednik Letopisa Matice srpske i Srpskog narodnog lista. Božidar Petranović, jedan od rijetkih hrvatskih Srba, vodio je prepisku s vodećim hrvatskim Ilircima i donekle bio simpatizer pokreta. 1836. pokrenuo je izdavanje godišnjaka Ljubitelj prosviještenija s podnaslovom Srbsko-dalmatinskij almanah, tiskan ćirilicom. Za razliku od hrvatskih Ilirraca, koji su pod imenom „Ilir“ podrazumijevali ne samo Hrvate,već i Slovence i Srbe, Petranović je pod tim imenom podrazumijevao samo Srbe42. Vuk Stefanović Karadžić nije prihvaćao ideje hrvatskog ilirizma. On je smatrao da su svi štokavci Srbi (uključujući i pravoslavce štokavce, i katolike štokavce, i muslimane štokavce - srbi triju vjera43), te je svoj rječnik nazvao srpskim rječnikom. Na njega je utjecali nekolicina slavista koji su se bavili konstrukcijama o klasifikaciji slavenskih jezika (Jozef Dobrovski, Jernej Kopitar). Isto tako, narodne pjesme koje je Karadžić skupljao po hrvatskim krajevima, objavljivao je pod naslovo Srbske narodne pjesme. 1836. napisao je jedan jezikoslovni opis, kojemu je dao naslov Srbi svi i svuda, a objavio ga je 13 godina kasnije u knjižici Kovčežić. Otvarale su se i čitaonice koje su bile najvažnije preporodne ustanove. Prva takva čitaonica - zahvaljujući Metelu Ožegoviću - osnovana je 1838. u Varaždinu, a te iste godine osnovane su ilirske čitaonice u Karlovcu i u Zagrebu. Nešto kasnije su otvorene čitaonice u Bakru, Petrinji, Vinodolskom i Požegi. Te su čitaonice bile mjesto svakodnevnog druženje Iliraca. U zagrebačkoj Ilirskoj čitaonici, 1842. osnovana je Matica ilirska - društvo za izdavanje književnih i znanstvenih djela te je te iste godine pokrenut književni časopis Kolo, koji je razinom uređivanja i vrijednošću suradničkih priloga nadvisivao Danicu ilirsku. Urednici su bili Rakovac, Vraz i Vukotinović (Gaj ih je nazivao Rak, Vrag, i Vuk). Hrvatski ilirci nehrvatskog podrijetla, pohrvaćivali su svoja imena i prezimena (Lisinski, Vukotinović). Ilirci su dobro surađivali s većinom hrvatskih biskupa, kao i s hrvatskim banom. Mirko Ožegović, biskup senjski i pristaša pokreta, napisao je i objavio tri brošure na latinskom jeziku u kojima je osporavao mađarsko svojatanje virovitičke, požeške i srijemske županije, kao i težnju Mađara da Hrvatima nametnu mađarski jezik. Aleksandar Alagović, biskup zagrebački, osobito je podupirao rad Društva skladnoglasja za Hrvatsku kojemu je bio pokrovitelj. Nakon Alagovićeve smrti, novi zagrebački biskup postaje Juraj Haulik. Podrijetlom Slovak, nastojao se dokazati kao čovjek i crkveni poglavar koji voli Hrvate i radi za njihovo dobro. U Ugarskom saboru se suprotstavljao prijedlozima Mađara da mađarski postane službeni jezik u Hrvatskoj. Podržavao je latinski kao službeni, ali je predlagao da se i hrvatskom 42

To je vidljivo iz naslova njegove brošure Njekoliko rjeci dalmatisnkim Ilirim (Serbljima) prilikom nove 1839. godine od jednog domorodca 43 Kajkavce je svrstavao među Slovence, a čakavce je smatrao mogućim ostacima nekadašnjih Hrvata - tako je gotovo eliminirao Hrvate kao narod i postao najpoznatiji i najutjecajniji zagovaratelj velikosrpstva, tj. velikosrpske ekspanzije

46

jeziku prida potrebna pozornost i da se uvede u hrvatske gimnazije. Posebno je zaslužan za osnivanje Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva (1841.), koje je poticalo razvoj gospodarstva, gospodarskog obrta, tiska te sudjelovanje na domaćim i međunarodnim gospodarskim izložbama. U Banskoj Hrvatskoj javljaju se mađaroni, podržavatelji velokomađarskih težnji. Neprestana javlja suprotstavljanja s Ilircima natjerala su ih na stranačko okupljanje pa su 1841. u Banskoj Hrvatskoj bile osnovane dvije stranke: Page | 47 Horvatsko-vugerska stranka i Ilirska stranka. Horvatsko-vugerska stranka se protivila težnjama hrvatskih ilirica o južnoslavenskom okupljanju oko Hrvatske, bila je protiv ilirskog imena, protiv štokavskog narječja i novog pravopisa, zalagala se da Hrvatska bude u što čvršćoj zajednici Mađarskom, da hrv. županije same neposredno šalje svoje nuncije u Ugarski sabor i da mađarski jezik postane službeni jezik Banske Hrvatske. S druge pak strane, Ilirska stranka se zalagala za hrvatsko narodno jedinstvo prihvaćanjem jedinstvenog hrvatskog književnog jezika, razvijanjem emotivne povezanosti i težnji za teritorijalnom cjelokupnošću, te za što samostalnijom i nezavisnijom Hrvatskom u zajednici s Ugarskom. 1842., prilikom izbornih skupština, na kojima se biralo županijsko činovništvo, došlo je do oštrog stranačkog nademtanja između iliraca i mađarona. Ilirci su pobjedili. Budući da su ilirci u nadmetanju koristili neke ilegalne metode, Mađari su ih optuživali kao prevratnike i kao neprijatelje Mađara i HM, te su zahtijevali zabranu ilirskog imena. Mađaroni su za taj svoj zahtjev pridobili novog hrv. bana, Franju Hallera, 1842. Njihova protuilirska akcija dovela je do toga da je car Metternich u ime cara Ferdinanda I. donio odluku o ukidanju ilirskog imena i ilirskoga grba44. Zbog te cenzure, pojedini narodnjaci odlučili su pokrenuti svoj list izvan Austrijske Carevine, u kojem bi slobodnije mogli napadati antihrvatsko djelovanje mađarona i antihrvatsku politiku austrijskog režima. Novi časopis zvao se Branislav, a tiskan je u Beogradu od studenoga 1844. do siječnja. 1845. (samo 13 brijeva je izašlo). U početku ga je uređivao Bogoslav Šulek, a potom Pavao Čavlović koji se zbog preseljenja u Beograd smatra i prvim hrvatskim poitičkim emigrantom. 1844. u Zadru počinje izlazi preporodni časopis Zora Dalmatinska u kojem je surađivao i Petar Preradović, časnik autrijske vojske koji je dotada pisao njemački, a od tada hrvatski (u prvom broju je objavljena njegova pjesma Zora puca, bit će dana). Pokretač i urednik je bio Ante Kuzmanić, a pisalo se pretežito štokavskom ikavicom i dalmatinskim pravopisom iz 1820. (to je dovodilo do netrpeljivosti između Gaja i Kuzmanića). Na novim županijskim izborim 1845. u zagrebačkoj županiji pobjeđuju mađaroni zahvaljujući istim nedopustivim metodama kakvima su se poslužili i ilirci 1842. Zbog toga su na Markovu trgu nastali neredi u kojima je bilo ubijeno 13, ranjeno 27 građana. Tzv. „srpanjske žrtve“ među zagrebačkim Hrvatima smatrane su prvim narodnjačkim mučenicima. 1845. ponovno je bila dopuštena upotreba ilirskoga imena, ali samo u književnosti. Ilirski pokret (od 1843. Narodni pokret) trajao je do 1848. 1843. pridonoseći afirmaciji hrvatskoga jezika, Ivan K. Sakcinski održao je svoj hrvatski govor na hrvatskom jeziku. Bio je to prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku. Nova narodnjačka pobjeda dogodila se 1847. kada je Vukotinović Hrvatskom saboru predložio da hrvatski postane službeni saborski jezik, a taj je prijedlog bio i usvojen. HRVATSKA U DOBA REVOLUCIJE 1848./1849. Godina 1848. bila je jedna od graničnih godina 19. st. na nekim europskih prostorima. U mnogonacionalnoj Austrijskoj Carevini, upravo zato što je bila takva, odvijale su se 1848. različite akcije - prema specifičnim potrebama i interesima svakog pojedinog naroda. Kad su u drugoj polovici veljače 1848. u 44

Danica ilirska  Danica hrvatska, slavonska i dalamatinska, a Ilirske narodne novine Narodne novine

47

Parizu izbili nemiri velikih razmjera, ohrabrili su i potaknuli nezadovoljnike i među austrijskim podanicima. Već 3. ožujka 1848. bilo je veoma burno u Ugarskom saboru. Zastupnik u tom saboru, Lajos Kossuth, održao je govor u kojem je zahtjevao samostalnu ugarsku vladu, ustavno uređenje Austrijske Carevine i ukidanje feudalnih odnosa. Demonstracije u Beču protiv Metternichova režima od 11. do 15. ožujka 1848. bile su vrlo masovne i Metternich je morao odstupiti s položaja dvorskog i državnog kancelara te emigrirati. Ustrojena je nova austrijska Page | 48 vlada koja ukida cenzuru (po kojoj je bio osobito ozloglašen Metternichov sustav vladanja), a oglasio se i car (kralj) Ferdinand I. koji je obećao ustav. Pri kraju bečkih demonstracija izbili su 15. ožujka 1848. veliki nemiri i u Pešti gdje su buntovni Mađari, raspustivši dotadašnje Ugarsko namjesničko vijeće, izabrali svoju novu vladu pod predsjedništvom grofa Batthyányja. Vladu je 17. ožujka 1848. priznao carski (kraljevski) dvor u Beču, a ministar financija je bio Kossuth. Sva su ta zbivanja pokretački djelovala i na hrvatskom prostoru, osobito u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji. U tom su gibanju prednjačili vodeći narodnjački prvaci u Zagrebu. Na poziv Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića sastala se 25. ožujka 1848. velika Narodna skupština u zagrebačkom Narodnom domu, koja je usvojila Narodne zahtjeve u kojima su izražene želje hrv. naroda: da se ujedine Dalmacija i Vojna Krajina s Banskom Hrvatskom, da Banska Hrvatska dobije vladu na čelu s banom neovisnu o mađarskoj vladi, da hrv. jezik postane službeni u cijelokupnom javnom životu, da Hrv. sabor postane predstavničko tijelo naroda, da se ukine kmetstvo, da se uvedu građanske slobode, da se osnuje hrv. narodna vojska, te da se zapovijednik banske pukovnije u Glini, pukovnik Josip Jelačić, imenuje hrv. banom. Za održavanja te velike Narodne skupštine u Zg, njezini sudionici nisu još znali da je dva dana prije - 23. ožujka 1848. - car (kralj) Ferdinand I. imenovao pukovnika Josipa Jelačića hrv. banom! Odlučnu ulogu za imenovanje Jelačića banom imali su svaki na svoj način Ljudevit Gaj i grof Franjo Kulmer. Gaj je preko svojih veza uznastojao da Jelačić bude imenovan za bana, a u tom je pravcu bio angažiran i Kulmer koji je smatrao svoga prijatelja Jelačića vrlo pogodnom osobom za dužnost bana. Josip Jelačić rođen je u Petrovaradinu 1801. gdje je tada njegov otac Franjo službovao kao časnik austrijske vojske i kasnije stigao do čina podmaršala. Kad je 47-godišnji pukovnik Jelačić imenovan za hrv. bana, istodobno je bio unaprijeđen u čin generala i postavljen za zapovijednika obiju banskih pukovnija, a svega 14 dana kasnije, 8. travnja 1848., dobio je čin podmaršala i dužnost vrhovnog vojnog zapovijednika u Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini. U pogledu osnivanja zasebne hrv. vlade koja bi bila neovisna o mađarskoj vladi, ban Jelačić smatrao je da bi se to možda moglo postići dogovorom s Mađarima, ali Mađari nisu bili za dogovaranje jer su smatrali da bi nova ugarska vlada grofa Batthyányja trebala biti nadležna vlada i za Hrvatsku. Reagirajući na takav stav, ban Jelačić prekinuo je suradnju s ugarskom vladom do sazivanja novog Hrvatskog sabora. Potom je svojim banskim pismom od 25. travnja 1848., poštujući stavove iznesene u Narodnim zahtjevima, ukinuo tlaku, svaku urbarijalnu daću i crkvenu desetinu. Nadalje, ban Jelačić potpisao je novi saborski izborni red prema kojemu su održani saborski izbori i ustrojen novi Hrvatski sabor koji je prestao biti staleško i postao moderno, predstavničko tijelo u kojem su većinu činili izabrani zastupnici. Zasjedanje novog Hrv. sabora, koje je sazvao Jelačić, započelo je 5. lipnja i trajalo do 9. srpnja 1848. gdje su se među izglasanim zaključcima isticali slijedeći: ukidanje feudalnih odnosa u Banskoj Hrvatskoj, podlijeganje svih građana obvezi plaćanja poreza, ujedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Banskom Hrvatskom te da ban, u slučaju obrambenog rata, ima sve ovlasti u interesu obrane. U svom antiaustrijskom zanosu, Mađari su smatrali da su na dijelić od ostvarenja njihovih nacionalnih težnji. Organizirali su svoje dobrovoljačke vojne postrojbe

48

zvane Honved (domobranstvo). 12. lipnja 1848. jedna je honvetska postrojba upala u Srijemske Karlovce što je bio znak da su se Mađari namjeravali i oružanom silom nametnuti Banskoj Hrvatskoj. Iz Pešte se zahtjevalo od Ferinanda I. da se ukloni Jelačić s banske dužnosti zbog svojeg ugleda u hrv. narodu. Ban Jelačić, gdje god je stigao, svuda je dočekan s oduševljenjem. Nedopuštanje Mađara da Banska Hrvatska osnuje samostalnu vladu u Hrvata se doživljavalo kao nasilje kojem se treba oduprijeti. Prema odobrenju Dvora i planu austrijskog Page | 49 vrhovnog vojnog zapovijedništva, slijedio je napad na Mađare. U skladu s tim odobrenjem i planom, Jelačić je mobilizirao vojsku i 7. rujna 1848. navijestio rat ugarskoj vladi u Pešti. Tog istog dana, Jelačić je osnovao zasebnu hrv. vladu nazvanu Bansko vijeće u kojem je bilo 5 odsjeka: vojni, financijski, pravosudni, prosvjetni i za unutrašnje poslove. S obzirom na svoju predstojeću odsutnost iz Hrvatske, Jelačić je imenovao Mirka Lentulaja za banskog namjesnika koji je ujedno bio i predsjedatelj Banskog vijeća. Prije objave rata, Jelačić je pregovarao s Mađarima tražeći da se ugarsko ministarstvo rata i financija sjedini sa sjedišnjom vladom u Beču, a ostala će ministarstva Hrvati priznati uz uvjet da im se zajamči potpuna unutarnja neovisnost i upotreba hrv. jezika. Mađari su te uvjete odbili. 11. rujna 1848. Jelačić sa svojom vojskom prelazi Dravu kod Varaždina. Proglasio je sjedinjenje Međimurja s Banskom Hrvatskom i nastavio prema Pešti. U to vrijeme mađarski Odbor za obranu domovine, na čelu s Kossuthom, stvara poprilično jaku mađarsku vojsku koja je s formacijama honveda pružala snažan otpor. Ratujući na mađarskom tlu, car Ferdinand I. 30. rujna 1848. imenova je Jelačića za kraljevskog komesara i vrhovnog zapovijednika austrijske vojske u Ugarskoj čemu se se radovali i Česi i Slovaci koji su u Jelačiću vidjeli borca za nacionalnu ravnopravnost u Austrijskoj Carevini, koja bi trebala postati državna zajednica ravnopravnih naroda. Jelačić je bitno pridonio razbijanju opsade Beča kad je 6. listopada 1848. izbio ustanak u Beču, a Jelačić je porazio postrojbe mađarskih honveda kod Schwechata [Švehata] 30. listopada 1848. Na austrijskom carskom prijestolju bolesnog Ferdinanda I. nasljeđuje njegov sinovac Franjo Josip I. koji je tada imao samo 18 godina. On je 2. prosinca 1848. imenovao Jelačića gubernatorom Dalmacije i Rijeke što je značilo širenje hrv. prostora pod Jelačićevom vlašću. Austrijsko-mađarski rat sve se više intezivirao. Mađari su 14. travnja 1849. u Debrecinu proglasili detronizaciju habsburgovaca i imenovali svoga vođu Lajosa Kossutha namjesnikom Ugarske. U rat su se uključili i Rusi kao saveznici Austrijske Carevine. Ta koalicija je postrojbama mađarskih honveda nanijela teške gubitke, a najveći i konačni poraz mađarske vojske dogodio se 13. kolovoza 1849. u bitki kod Vilagosa. Mađarske su se vojne snage našle u rasulu, mnogi su časnici postali zarobljenici, a mnogi su uspjeli i emigrirati kao i Lajos Kossuth. Još prije tog pokoravanja Ugarske, Franjo Josip je 4. ožujka 1849. oktroirao ustav koji je pokazao kako je ojačali carski (kraljevski) Dvor odustao od bilo kakvog ustroja carevine što je smetalo vladajućem austrijskom vrhu te je bilo sve očitije kako će ustavno stanje biti uskoro zamjenjeno potpunim apsolutizmom. Narodni pokret u hrv. zemljama od početka 1849. počeo se gasiti. Zadnji broj četrdesetosmaškog lista L'Avvenire, koji je u Dubrovniku uređivao Ivan August Kaznačić, izišao je 31. ožujka 1849. Zadnji broj zadarske Zore dalmatinske izišao je 26. lipnja 1849. Časopis Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, koja je od početka 1849. ponovno nazvana Danicom ilirskom, izlazila je još samo do kraja lipnja 1849. Gejve Narodne novine, koje su bile njegovo vlasništvo, kao i tiskara u kojoj su se tiskale, bile su od 29. svibnja 1849. u službi austrijske vlade. Te su novine od veljače 1850. postale i službeni režimski list.

49

CESTE I ŽELJEZNICE U PRETPREPORODNO I PREPORODNO VRIJEME. POČECI PROMETNE INTEGRACIJE JADRANSKE ORIJENTACIJE Oslobođenje velikog dijela hrv. zemalja i mir u Srijemskim Karlovcima 1699. otvara vrata dugoročne obnove Kraljevine Hrvatske na gotovo svim razinama. Ritam uključivanja oslobođenih dijelova, i to Slavonije i Srijema na sjeveru, Like i Krbave u središnjoj Hrvatskoj i Dalmacije na jugu, nije bio jednakomjeran i cjelovit. Proces gospodarske obnove i nacionalnog preporoda ovisio je najvećim Page | 50 dijelom o izgradnji velikih prometnih putova kako bi se Hrvatskoj ponovno vratila njezina vrlo osjetljiva geopolitička i strateška pozicija mosta između Sredozemlja i Srednje Europe. Procesi modernizacije Hrvatske tijekom 18. i 19. stoljeća gibaju se bez prostora od Vrbasa do Une koji i dalje ostaje u sklopu Turskog Carstva. Bez kanjona Vrbasa i Une zapinjao je prometni krvotok između hrv. sjeveja i hrv. juga i bez tih kanjona put robnih tokova od Zemuna do hrvatskih luka na Jadranu bio je za hrv. poduzetnike preskup. Bez Turske Hrvatske, tj. bez najpovoljnijih trgovačkih putova dolinom Vrbasa i Une, Hrvatska je morala graditi vrlo nepovoljne planinske prometnice prema svojim lukama na sjevernom Jadranu, napuštajući nekad najvitalnije pravce prema Splitu i Dubrovniku svojim poznatim kanjonima Vrbasa i Une. Gradnja „brzih“ cesta prema Jadranu Drugi nepovoljan čimbenik u početnoj modernizaciji Kraljevine Hrvatske bile su nove granice od Drave do Jadrana. One se oblikuju od vremena prodaje Dalmacije Veneciji početkom 15. st. do stvaranja Vojne krajine tijekom Stogodišnjeg turskohrvatskog rata. 1726. interesi zagrebačkih i bečkih privrednih krugova potiču gradnju prve „brze“ ceste prema Jadranu - Karolina, koja spaja Karlovac s Bakrom i Rijekom preko Ravne Gore i Mrkopolja. U drugoj polovici 18. st. počinje gradnja druge velike trgovačke ceste Karlovac Senj poznatija kao Jozefina45. Samo devet godina kasnje gradi se u Krajini i druga velika trgovačka cesta pema moru od Gospića do Karlobaga, poznatija kao Terezijana. To je tipična planinska cesta, široka 3,5 m koja je služila pretežno za izvoz drvene građe i dovoz žita stanovnicima Ličke pukovnije i trebala je služiti kao trgovački put zapadnje Bosne (Bihaća) prema izvozno-uvoznoj luci u Karlobagu46. Treći veliki cestovni pravac povezuje Jozefinu i Terezijanu sjevernom velebitskom padinom, uključujući Gospić i Otočac. Država je 1787./1789. završila izgradnju te prve velebitske magistrale. Krajiška velebitska magistrala spustila se 1832. preko Velebita, Malog Alana i Obrovca do Zadra, tj. upravnog središta Dalmacije. Ta je cesta poznata pod imenom Dalmatinska cesta. Gradnja nove Luizinske ceste od Karlovca do Rijeke povjerena je također Filipu Vukasoviću koji je do 1809. dovršio najveći dio ceste, a završena je 1811. pod francuskom okupacijom. Imala je status privatne ceste s visokom cestarinom, a do polovice 19. st. bila je jedna od najmodernijih cesta. U Hrvatskoj Karlovac ima važnu ulogu kao veliko prometno čvorište. U njemu se spajaju putovi dunavskog sliva s cestovnim prometnicama prema Senju i Rijeci. On je vrh prvog prometnog trokuta: Karlovac - Rijeka - Senj. Luke sjevernog Jadrana - Hrvatsko primorje - dijele se na dva strogo odvojena područja: velik dio morske obale od Novog do Rijeke proglašen je, nakon preustroja od 1776. do 1786., Ugarskim primorjem. Rijeka je 1779. dobila status Corpus separatum krune sv. Stjepana. Od tada je neposredno podređena Ugarskoj. Ta je promjena oduzela pravo Hrv. saboru i hrvatskoj zemaljskoj vladi 45 46

u promet puštena 1786. gradnja povjerena krajiškom časniku Filipu Vukasoviću

50

da izravno utječu na razvoj Rijeke i njezine luke. Promjena 1779. odredila je sudbinu Rijeke sve do propasti Monarhije 1918. Najstariji planovi o izgradnji željezničkih pruga u Hrvatskoj Povijest željeznica u Hrvatskoj ima početak u 1827. kada je Dvorski ratni savjet zatražio da se kroz vojnokrajiško područje izgradi željeznica od Siska do mora. Zahvaljujući kapetanu Josipu Kajetanu Knežiću i njegovom elaboratu iz 1829. gdje Page | 51 predlaže gradnju kombinirane željezničko-cestovne linije od Siska do Senja, Hrvatska ulazi u red prvih europskih zemalja koje su zakoračile u modernizaciju svojih prometnica47. Knežić je zagovarao rekonstrukciju krajiške Jozefine od Karlovca do Senja kao najkraće ceste do Jadranskog mora. Ugarsko namjesničko vijeće u Pešti nije htjelo podržati Knežićev projekt modernizacije prometnica u Hrvatskoj jer on zaobilazi Rijeku i Ugarsko primorje. Od ostalih Knežićevih prijedloga, Dvorski ratni savjet odobrio je rekonstrukciju Jozefine sredstvima Krajiškog proventnog fonda. Bitka za Sisak - prometno središte favoriziranih vertikala željezničkih magistrala Hrvatske (1841.) Zbog različitih pogleda na prometnu integraciju Trojednice, pojavljuju se prvi otpori krajiškoj željeznici u Pešti i Rijeci, kao i prva razmimoilaženja u pitanju kako i kojim pravcem trasirati željeznicu s kopna do mora. Na presudni strateški pložaj Siska u oblikovanju buduće mreže modernih prometnica upozoravao je i sam Knežić. 1841. izradio je za razvojne potrebe bečkog središta poseban projekt koji će utjecati na sve buduće interese austrijskog kapitala u gradnji željeznica prema Jadranu i Orijentu. Kenžićev se projekt48 temelji na tri najveće trgovačko-empirijske točke: Sisak - Trst - Split. Spajajući te točke dobio je potupno jednak istostraničan trokut sa Siskom kao njegovim dominantnim vrhom. Osnovica i toga samo neznatno razmaknutog trokuta vodila je morskim putem iz Aquileja u Salonu. Knežićev projekt izražen fascinirajućim trkoutom služit će Beču kao temeljeni orijentacijski pravac gradnje svih magistralnih željeznica. I doista, ona iz Beča stiže u Trst 1857., a u Sisak 1862. Nagodba s Ugarskom 1867. i dioba vlasti s Peštom onemogućile su ostvarenje treće točke tog trokuta, tj. gradnju magistralnog željezničkog pravca od Siska do Splita. Samo godinu dana prije izrade Knežićeva elaborata s fascinantnim trokutom, grupa najpoznatijih riječkih trgovaca i prijevoznika, nezadovoljna zbog gradnje krajiške željeznice Sisak - Senj, zatražila je 1840. odobrenje za projektiranje željezničke pruge Sisak - Karlovac kroz Pokuplje. Cilj te željeznice bio je zamijeniti nesiguran i skup plovni put rijekom Kupom, željeznicom na lokomotivsku vuču i privuči na Lujzijansku cestu i u Riječku luku što više robe. Novoplanirana željeznica Sisak - Karlovac ne vodi izravno prema moru. U međusobno nademtanje Senja i Rijeke uključuju se i vanjski čimbenici. Senjani traže zaštitu u vojnim krugovima Zagreba i Beča. Riječane pak u prvoj fazi potpomaže veleposjednički krug Slavonije, zatim peštanski politički i privredni predstavnici, a najizdašnije mađarski političar Lajos Kossuth. Riječani podnose vladaru predstavku zahtijevajući da se obustavi rješenje o početku pripremnih radova na krajiškoj željeznici Sisak - Bandino Selo dok se ne izradi njihov projekt. Na prve vijesti da su započeli radovi na gradnji krajiške željeznice Sisak - Bandino Selo, Trgovački zbor Rijeke zahtijeva (1841.) da se zabrani daljnji radovi. Od Ugarskog namjesničkog vijeća u Pešti zahtijevaju da se 47

prva željeznička pruga otvorena je u Engleskoj 1825., prva željeznica u austrijskom dijelu Monarhije izgrađena je 1828., ali na konjsku vuču. 48 najstariji makroprojekt prometne integracije i jadranske orijentacije hrvatskoga gospodarstva (1841.)

51

prednost gradnje da riječkom projektu. Projektnu dokumentaciju željeznice Sisak - Rijeka završio je ing. Mario A. Sanfermo 1842. i predao Ugarskom namjesničkom vijeću. Knežićevi i Sanfermovi projekti povijesni su temelji hrv. željeznica te imaju golemu povijesnu i dokumentacijsku vrijednost. Za povijest željeznica u Hrvatskoj, Sanferno je učinio još jedan važan korak. U svom je elaboratu predložio produženje željeznice Sisak - Karlovac iz Siska kroz Slavoniju do Vukovara, naše najveće luke na Dunavu. Svojim je prijedlogom Page | 52 (1852.) zapravo utjecao na oblikovanje novog željezničkog pravca Vukovar Rijeka, željeznice koja nudi uspostavu naše prve pogodne transverzale od veleposjedničkih ekonomija u međurječju Drave i Save do izvoznih luka Hrvatskog primorja. Riječani prihvaćaju sugestiju svojega prvog projektanta Sanferma o produžetku početne trase Sisak - Karlovac do Vukovara. Nastavlja se izrada projektne dokumentacije prema Vukovaru i započinje priprema za osnivanje dioničarskog društva. Prvi oglas o osnivanju „Društva49“ pojavio se 1843. U pozivu za upis dionica istaknut je ovaj cilj vukovarsko - riječke željeznice: povezati Banat, najplodniji dio Ugarske, s Rijekom kao izvoznom lukom. U ljeto 1845. zakazana je na prijedlog Kossutha prva konferencija peštanskosrijemskom i riječkog društva. Imala je za cilj dogovoriti uvjete o ujedinjenju dioničarskih društava. Trgovački i poduzetnički krugovi Hrvatske i Ugarske morali su brinuti o drugoj paralelnoj pruzi prema Jadranskome moru koju je počela graditi središnja državna vlast 1842. Riječ je o najtežoj, najskupljoj i najvećoj željezničkoj magistrali Carstva: Beč - Trst. U Beču je postojao još 1841. plan o spajanju bečko-tršćanske željeznice sa Siskom preko Zagreba i Zidanog Mosta. Rijeka i Ugarsko namjesničko vijeće protiv spajanja vukovarsko-riječke s bečko-tršćanskom željeznicom U nacrtu ugovora50 o ujedinjenju dioničarskih društava 1845. stajala je i odredba o zabrani gradnje pobočne pruge koja bi spojila vukovarsko-riječku s bečkotršćanskom željeznicom, što je značilo da ujedinjeno društvo ne dopušta spajanje vukovarsko-riječke željeznice, pobočnom prugom preko Zagreba i Zidanog Mosta, s bečko-tršćanskom željezničkom magistralom. Protiv spajanja su posebice bili riječki privredni krugovi koji su znali da bi se izgradnjom priključka sav promet iz savsko-dravskog međurječja i Podunavlja prebacio u Trst. Različiti interesi ponovno su oživjeli stare rasprave o pravcima modernizacije prometnica u Hrvatskoj. U regionalne interese Hrvatske morao je zasjeći najveći autoritet zemlje - Hrvatski sabor. U predstavci vladaru iz 1845., Sabor zahtijeva da se briše uvijet kojim se zabranjuje izgradnja pobočne pruge prema bečkotršćanskoj željeznici. Zahtjev Hrvatskog sabora za izlazak na bečko-tršćansku željeznicu dolinom rijeke Save utire novi pravac prometne integracije Hrvatske koji će s definitivno oblikovati 1860.-ih. Lajos Kossuth smatrao je da, ako se dopusti gradnja priključka preko Zagreba na željeznicu Beč - Trst, propala je riječka pruga. Njegova ocjena bila je točna jer tada Ujedinjeni konzorcij ne bi mogao pronaći banku u Europi koja bi pratila gradnju skupe brdske pruge od Karlovca do Rijeke preko Delnica. Koliko god se Kossuth borio za „ugarsku željeznicu“, on je u toj borbi naizlazio na čvrst otpor hrv. narodnjaka i na nerazumijevanje Beča. U vrijeme mađarsko-hrvatskog razlaza, koji je 1848. sve više najavljivao prvi međunacionalni rat u središnjoj Europi između Hrvata i Mađara, dolazi do najtežeg i sudbonosnog udara na hrv. željeznice. Posebnim zakonskim člankom 49 50

Società per la strada ferrata Vukovar - Fiumana Unitae Societatis Pestano Fluminensis ad construendam semitam ferratam

52

Ugarski je sabor 1848. ovlastio organe vlade da urade sve kako bi se u skoroj budućnosti izgradilo 6 novih najvažnijih željeznica za nacionalnu privredu Mađarske. Mađarski politički i privredni krugovi 1848. vraćaju se svojoj prvotnoj težnji o najkraćoj i izravnoj vezi Budimpešte s Rijekom. Postaje očito da Ugarska na duži rok odustaje od toliko priželjkivane vukovarsko-riječke željeznice, a neprijateljstvo Mađara prema toj željeznici prouzročilo je u Jelačića i hrv. narodnjaka još veće nezadovoljstvo i primoralo Hrvate da se 1848. još jače oslone Page | 53 na Beč. Utjecaj najveće željeznice magistrale Beč - Trst (1842. - 1857.) na planiranje novih željezničkih pruga u Hrvatskoj Zbog velikih troškova na gradnji željezničke magistrale Beč - Trst kasne svi pripremni i građevniski radovi na njezinu planiranom produžetku do Zagreba i Siska. Tek je 1855. vladar odobrio nastavak izgradnje željezničke pruge Zidani Most - Zagreb. Zadužena država prepustila je 1857. izgradnju i eksploataciju željezničke pruge Zidani Most - Zagreb - Sisak i posebnog odvojka Zagreb Karlovac tvrtki „A. Szecseny i drugovi“. Željeznica od Zidanog Mosta do Zagreba i Siska otvorena je za promet 2. listopada 1862. Željeznica do Karlovca otvorena je 1. lipnja 1865. U povijesti prvih željeznica u Hrvatskoj odvojci do Siska i Karlovca imali su ove dalekosežne prometne ciljeve: preko Karlovca dosegnuti Senj i Rijeku, a iz Siska povući bečku magistralu do Splita. Dakle, na pomolu je ostvarenje prometnih vizija Knežićeva fascinantnog trokuta koji je poticao prometnu i teritorijalnu integraciju hrvatskih zemalja. Najnezadovoljnija je članica Monarhije u prednagodbeno vrijeme Ugarska, jer joj Austrija zatvara ekspanziju prema Jadranu. Međutim, austrijski porazi 1866. i Nagodba s Ugaskom 1867. obilježavaju kraj munjevitog bečkog prometnog prodora na Jadranu. Novi projekt krajiške željeznice Zemun - Senj i Rijeka preko Siska, Karlovca i Drežnice Uključivanje Siska u polazne točke Knežićeve krajiške željeznice prema moru prouzročilo je strah među riječkim trgovačkim krugovima. Međutim, taj strah je riješen godinu dana prije nego što je odvojak od Zidanog Mosta do Siska konačno predan tvrtki „A. Szecseny i drugovi“. U krugovima vojnih vrhova Monarhije i zagrebačke General-komande nastaje 1856. potpuno nov prijedlog o izgradnji prave krajiške magistrale koja se na dva mjesta (Sisak i Karlovac) vezuje na austrijsku državnu magistralu Beč - Trst. Projekt vojnih vrhova Monarhije ima naslov „Program željeznice kroz Hrv.-slav. vojnu krajinu kao najkraće veze jadranskih morskih luka Rijeke i Senja s donjim Dunavom kod Zemuna“. Magistralni smjer Zemun - Rijeka, Senj „Program“ dijeli na dva glavna dijela: a) od Zemuna do Karlovca, b) od Karlovca do Rijeke s posebnim odvojkom za Senj. Za novi projekt krajiške željeznice Zemun - Senj i Rijeka pokazuje velik interes bečka financijska aristokracije okupljena od 1854. oko Credit - Anstalta i Austrijskog društva državnih željeznica. Vanjski činitelji koji se na europskoj političkoj sceni kristaliziraju djeluju veoma povoljno na mogućnost lakšeg donošenja bečko-peštanske odluke o velikoj investiciji u modernizaciju prometa u Hrvatskoj. Politička polarizacija između država u Svetoj alijansi Beču daje novi poticaj da se željeznicom kroz Vojnu krajinu približi europskom dijelu OC-a, Kneževini Srbiji te Crnom i Egejskom moru. Drežnica kao prva prijevojna točka hrvatske kontinentalne željeznice prema Jadranu

53

Izrada projekta nove krajiške željeznice započela je najprije u krajiškoj građevinskoj direkciji Ogulinske pukovnije. Sastavljač studije bio je i ovaj put domaći sin, kajiški kapetan građevinske struke Anton Ratković. Za svakog projektanta željeznice na lokomotivsku vuču s hrvatskog kopna prema Jadranu bio je najveći tehnički problem kako svladati visoko planinsko gorje koje počinje kod Ogulina. Novi krajiški projektant Ratković odlučio se za pravac preko Page | 54 Drežnice, tj. preko Kajine kako je i preporučivao „Program“ Ministarstva rata. Za vojne krugove u Krajini i Beču pravac preko Gorskog kotara i Delnica ocijenjen je kao najnepovoljniji, jer je pretpostavljao potrebu pregovora s Ugarskom. Bez njezina se pristanka nisu mogli započeti pripremni radovi na teritoriju Banske Hrvatske. Nakon prvih pozitivnih obavijesti koje su stizale iz Hrvatske, Ministarstvo rata prihvaća „Program“ željeznice kroz Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu kao najkraći spoj jadranskih morskih luka Rijeke i Senja s Dunavom. U vladinim je krugovima „Program“ ocijenjen kao važan međunarodni prometni pothvat jer povezuje Crno i Jadransko more. Promatrana s vojno intervencijske točke, željeznička magistrala Zemun - Rijeka, Senj omogućuje brzo prebacivanje vojske i ratnog materijala iz udaljene Brodske i Petrovaradinske pukovnije s desne obale Dunava prema Jadranu. U isključivo vojnim interesima krajiška željeznica omogućuje i najbržu koncentraciju krajiških trupa na bilo kojoj graničnoj točki prema Bosni i Srbiji. Beč nije mogao donijeti odluku o izvedbenom projektru krajiške željeznice prije nego što je završena izgradnja bečko-tršćanskog odvojka do Zagreba i Siska (1862.). To je jedan od osnovnih razloga što je koncesija za istražne radove i izradu studijskog projekta podijeljena tek 1863. Nju je dobilo najpoznatije belgijsko društvo za gradnju željeznica, a povjerena je uglednom europskom stručnjaku za gadnju željeznica ing. Achillesu Clavelu. Tehnički elaborat završen je potkraj 1863. Clavel je te godine užurbano radio na cijeloj trasi od Zemuna do Rijeke i Senja držeći se uglavnom smjernica „Programa“ iz 1856. Držeći se pretprojekta A. Ratkovića, Clavel je potvrdio da je i naš krajški građevinski stručnjak dobro obavio prethodne radove. Clavel je svoj projekt s kartom trase i ostalim prilozima objavio 1864. u posebnoj brošuri. Za povijest naše pomorske i prometne kulture valja upozoriti na predivne Clavelove planove pomorskih luka u Senju, Kraljevici, Bakru i Rijeci. Vrijednost te nikad izgrađene željeznice treba procjenjivati na osnovi činjenice da je omogućavala povezivanje svih luka i gradskih naselja koja leže uz obalu Hrvatskog primorja od Senja do Rijeke. Zatim, riječ je o najekonomičnijem projektu izlaska hrv. kontinentalne željeznice na more, uz izbjegavanje prometno najteže i naskuplje varijante kroz Gorski kotar.

GOSPODARSKI RAZVOJ HRVATSKE U PRVOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA Razdoblje prosvjećenog apsolutizma završava Francuskom revolucijom koja je ozbiljno potresla i HM. Francuzi su se povukli iz Hrvatske u listopadu 1813. Međutim, car Franjo I., težeći za novu Austrijsku Carevinu centralizira, stvara od Napoleonove „civilne Hrvatske, Kranjske, Koruške, Tršćanskog primorja i Istre“ upravnoadministrativnu jedinicu nazvanu Kraljevina Ilirija sa sjedištem u Ljubljani. Tek 1822. dio Hrvatske vraćen je pod banovu vlast, ali bez Kvarnerskih otoka koje je car priklopio Istri, bez Dalmacije koja je bila izravno pod Dvorom, i bez Vojne krajine koja je trebala poslužiti austrijskim carevima za rješenje istočnog pitanja. Nije bilo nikoga tko je imao snage i kapitala da i poslije 1822. vrati staru gospodarsku snagu tim područjima. Dalmacija se ubrajala među najzaostalije zemlje Monarhije. Obalni pojas je tijekom 19. st. preživljavao baveći se ribarstvom, vinogradarstvom i sitnom pomorskom trgovinom.

54

Ni sjeverni dio Hrvatske nije dobro prošao. Carskim patentom iz 1808. car Franjo I. objavio je da je papirnati novac Wiener Stadt Banke, kojim se financirao rat protiv Francuza, obezvrijeđen. No, i država je nastavila tiskati papirnati i loši bakreni novac te su 20. veljače 1811. naredbom o sniženju vrijednosti novca poništene četri petine vrijednosti. To je uvelike osiromašilo hrvatske trgovce, a uz glad, koja je 1817. zahvatila gotovo cijelu Hrvatsku, u doba nakon Bečkog kongresa pod vladavinom Metternicha, gospodarstvo Hrvatske bilo je Page | 55 zanemareno. Općim cehovskim redom 1813. reformirani cehovi preživljavaju sve do 1872. te su trebali biti glavni opskrbljivači stanovništva. No, krajem 18. i početkom 19. st. već su se doselili živahni strani trgovci (Nijemci, Grci, Srbi, Cincari). Ugledni zagrebački trgovci, radi zaštite svojih interesa, osnivaju Trgovački zbor kojeg Pravila potvrđuje kralj Ferdinand 27. kolovoza 1835. Tim je Pravilima, iza kojih su stajali najugledniji zagrebački trgovci Pavle Hatz i Anastas Popović, reguliran položaj radne snage, ali i malo trgovaca, veletrgovaca i trgovačkih društava, a ograničena je i konkurencija. Pravila Trgovačkog zbora bila su vrlo kvalitetna i uzimala su se kao osnova obrtničko- trgovačkog zakonodavstva do 1918. Trgovina ima velike teškoće u svom razvoju. Do 1822. gotovo da i nema veza Zagreba s Rijekom, a dioničari na Luizinskoj cesti, dovršenoj 1809., naplaćuju tako visoke cestarine da se trgovci često radije služe starom Karolinom. Većina plemstva ima teškoće u vođenju svojih imanja zazirući od trgovine i proizvodnje, koje su se još smatrale nedostojnim zanimanje, pa je to uočio i car Franjo I. obilazeći Hrvatsku 1819. i obećao sjedinjenje područja južno od Save sa Zagrebom. Međutim, on je od toga izuzeto Vojnu krajinu te je to sjedinjenje postalo najveća težnja novog građanskog sloja koji bez toga nije vidio mogućnost pravog gospodarskog napretka. Veliko značenje za gospodarstvo imaju biskupi sa svojim dobro urođenim ekonomijama. Biskup Vrhovac imao je veliku vrtljariju u Vlaškoj ulici, a započeo je uređivati i Maksimir kao park. Biskup Aleksandar Alagović Maksimir je uredio uz pomoć njemačkih stručnjaka. Njegovu djelatnost nastavio je Juraj Haulik i krajem 1841. na njegovu je inicijativu u Zagrebu osnovano i Gospodarsko društvo. Prvi tajnici tog društva bili su Rakovac i Carl von Klinggraff. Gospodarsko društvo glavni je poticaj napretku u njegovanju poljoprivredne proizvodnje. Budući da nije bilo ni jedne banke, razvilo se zelenašenje privatnika s kamatama od 30 do 40% godišnja. Time su se ponajviše bavili židovski trgovci. Židovi su dobili od Hrvatskog sabora 1840. pravo stalnog stanovanja. Nisu se mogli baviti poljodjelstvom, a od 1848. morali su plaćati dosta visoku tolerancijsku pristojbu. Punu ravnopravnost stekli su tek 1873. u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića. Židovi su se rijetko družili s trgovcima grkoistočne vjere. Nakon što su Hrvatska i Slavonija 1790. zaključile da će imati zajedničku vladu s Ugarskom, županije su nakon toga primile naredbe od Ugarske što je značilo zapostavljanje gospodarskih problema u Hrvatskoj,a tako je bilo sve do 1848. Rijeka 1822. nije pripojena Hrvatskoj, već je ostala kao odvojeno tijelo kao Corspus separatum na čelu s gubernatorom, obično mađarom. Riječko stanovništvo nije moglo razviti svoje gospodarske potencijale pa su svi važniji pogoni prešli u ruke stranaca. U tvornici riječkog trgovca Andrije Ludovika Adamića koji je izvozio papir u Južnu Ameriku i u Tursku, montiran je prvi parni stroj u Hrvatskoj. Adamić i Mihanović predlažu da se Rijeka razvije kao glavna uvozna i izvozna luka Hrvatske. Zanimljiv je i njihov prijedlog da se zaslužnim trgovcima dade plemstvo. Raspustom Požunskog sabora 1827. Mihanović ostaje bez zastupničkog mandata, niti je bio delegiran u sljedeći Požunski sabor jer su Mađari saznali da je njegova majka sestra protonotara Josipa Kuševića koji se zalagao da latinski jezik ostane službeni. Mihanović ipak ne odustaje od svoje

55

zamisli, već prije odlaska u Ameriku na njemačkom jeziku piše elaborat o izvozu hrvatsko-ugarskih vina u pet država sj.i juž. Amerike. Ideja je propala. Budući da pokušaji riječko-hrvatskih gospodarstvenika nisu našli podršku za svoje planove, Dizertacija grofa Draškoviće je zapravo uputa hrvatskim zastupnicima kako da se postave na Požunskom saboru prilikom rješavanja gospodarskih pitanja. Drašković stavlja važnost na osnivanje trgovačkog društva u Rijeci, a osim toga i na razvitak jednog jezika kojim će se moći obavljati poslovi na širem Page | 56 području. Na Požunskim saborim (1832. - 1836.) Mađari su čak preuzeli ideju koju su pokrenuli Adamić, Mihanović, Drašković i Fran K. Sakcinski, pa su 1848. osnovali Ugarsko trgovačko društvo koje je trebalo obavljati ugarski izvoz preko Rijeke. U tom društvu nije bilo predstavnika Hrvata. Od 1840. do 1895. Rijeka izgrađuje svoju umjetnu luku što je bio jedan od najvećih građevinskih pothvata u Hrvatskoj. Rijeka je postala veliki trgovački grad i snažna luka. Grof Drašković je u Franscuskoj uočio važnost nacionalnog tržišta pa je svojom Dizertacijom Ilircima ukazao na potrebu uređenja naše trgovine i prometa. Industrije se u Hrvatskoj počela razvijati tek poslije 1848. jer većina manufaktura nije preživjela krizna vremena poslije ratova s Francuskom. Od većih industrijskih pogona treba spomenuti tvornice posuđa iz kamenine pa je u Zagrebu dr. Krieger 1828. osnovao takvu tvornicu u Novoj Vesi. Mihanović je pokušao oživiti trgovačke veze Hrvatske sa Srbijom,podržavajući otvaranje kombiniranog riječnog puta (Beograd - Sisak) i izgradnju željezničke pruge Sisak - Senj. Od tog plana nije bilo ništa. Proglašenje Osijeka slobodnim kraljevskim gradom 1809. omogućilo je gospodarski polet gradu koji se s cestom prema Dardi mogao brže razvijati kao proizvodno i trgovačko središte (Osijek postaje grad sajmova). Na njegov razvoj utjecalo je i to što je Osijek bio sjedište velikog župana virovitičke županije, pa je u prvoj polovici 19. st.bio veći i od Zagreba. Međutim, Osijek se nije mogao snažnije uključiti u plovidbu Dunavom jer su tu plovidbu monopolizirala bečka i peštanska društva. 1839. Drašković je raspisao nagradu od 20 dukata za najbolju knjigu „gospodarskog sadržaja“ o izvozu vina, 40 dukata za knjigu o suknarskoj i kožarskoj industriji, 15 dukata za knjigu o industriji papira i 16 dukata za knjigu o općem gospodarstvu. Gospodarske priručnike uz sisačkog trgovca Franju Lovrića traži i Jelislava Prašnić koja je 1859. pozivala na širenje pučke gospodarske knjige. Odluka Hrvatskog sabora iz 1845., prema kojoj će se hrvatski jezik uvesti u upravu,pravosuđe i škole, primjenjena je upravo u gospodarstvu. Predavanja Carla Klinggraffa o praktičnom seljačkom gospodarstvu bila su objavljivanja na njemačkom i hrvatskom jeziku, a upute o gospodarstvu obajvljivale su se u kalendarima. Osnivanje tvornica u Hrvatskoj usporavaju nedostatak kapitala i politika Beča i Pešte. U Osretku kraj Samobora tvornica stakla, koju je osnvovala 1839. Vilhelmina Kulmer, prava je rijetkost u to vrijeme. U pogonu je i jedna manufaktura kamenina u Krapini, a u sj. Hrvatskoj proradilo je više tvornica šećera. Franje Ferdinand Šporer 1840. u njemačkom listu Croatia objavljuje studiju o industriji, u kojoj daje osvrt na prilike u Istri i Dalmaciji, a predtsvalja ekonomski program koji je prostorno mnogo širi od Draškovićeva programa iz 1832. Nedostatak kapitala osjeća se i u rjiečnom i u morskom brodarstvu. Franjo Lovrić pomaže pri kupnji broda „Florisdorf“ koji dobiva ime „Sloga“, a bio je izuzetno važan za povezivanje Hrvatske i Slavonije. Dovoženjem časspoisa Branislav se smatra da je njegovo potapanje izazvano namjerno.

56

1846. je Jacques Epstein u Zagrebu osnovao „Društvo čovječnosti“ koje je imalo biblioteku s novinama koje su zagrebačkom trgovačkom staležu trebale pružiti informacije o zbivanjima u gospodarstvu51. Došlo je i do otvaranja prva hrvatske štedionice52 u Zagrebu 1846. koaj je uspješno prebrodila prve teške godine i krize, a bile su dodijeljene i prve dividende. Ova se banka postepeno pretvara u snašnu bankarsku ustanovu s gotovo svim oblicima novčanog i bankarskog poslovanja te postaje najveća Page | 57 novačana institucija na području hrvatskih zemalja, a možda i šire. BANSKA HRVATSKA OD 1850. DO 1883. RAZDOBLJE NOVOG APSOLUTIZMA (1849. - 1852. - 1859.) Obilježja apsolutističkog sustava Banska vlada u Zagrebu je na izričiti zahtjev bana Jelačića proglasila oktroirani ustav od 4. ožujka 1849. kao temeljni državni zakon. Ovaj ustav, koji je ustvari predigra za otvoreni apsolutizam, koji je nastupio 31. prosinca 1851. u svojoj je biti imao za cilj osigurati tradicionalni monarhijski apsolutizam uz zadržavanje onih liberalnih načela koja su pružala ekonomske i upravno pravne norme prema razvoju kapitalističkog društva uključujući i višestruke modernizacijske reforme. Zato se prema oktroju nerazdjeljiva, jedinstvena Austrijska Carevina sastoji od „krunovina“ kojima se obećava određena autonomija, a jamči se također ravnopravnost „naroda“ i priznaje pravo na čuvanje i jačanje narodnosti i narodnog jezika. Na snagu su stupile i odredbe koje su stvarale temelje kapitalističkom uređenju. Ukinuti su feudalni posjedovni odnosi, proglašena je jednakost „svih građana“ pred zakonom, zajamčeno slobodno stjecanje imetka uz pravnu sigurnost privatnog vlasništva. Zajamčeno je i pravo građana bez razlike vjeroispovijesti i podrijetla da se bave svakom granom privređivanja i postignu državne službe. Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji s Hrvatskim primorjem, Rijekom i Riječkim kotarom oktroj obećava nezavisnost od Kraljevine Ugarske. Hrvatsko-slavonska vojna krajina ostaje i dalje pod upravom središnjih vojnih oblasti, dakle izvan vlasti Hrvatskoga sabora i bana. Obećan je doduše statut kojim će njezini stanovnici dobiti ista građanska prava kao i pučanstvo ostalih područja Carevine. Riječ je o temeljnom zakonu od 7. svibnja 1850., koji je, nakon uvođenja otvorenog apsolutizma, bio samo djelomično proveden. Kako bi se ubrzale kapitalističke djelatnosti i stvorilo jedinstveno tržište, ali i ubrzala centralizacija, ukinute su carinske granice između Austrije i Ugarske, a jedinstveno carinsko područje stupilo je na snagu 1. srpnja 1851. Austrijski porezni sustav primijenjen je na cijelu Monarhiju. Radilo se ustvari o novom carinskom apsolutističkom režimu koji se temeljio na trostrukoj tradiciji: prosvijećenom apsolutizmu Marije Terezije i Josipa II., Metternichovoj stabilizaciji „starog režima“ i građanskom liberalizmu 1848./1849. Novi se režim nije mogao kroz duže vrijeme održati zbog sve brojnijih proturječja. Car se ubrzo odlučio na otvoreni birokratski centralizam. Riječ je o Silvestarskom patentu kojim se 31. prosinca 1851. ukida oktroirani ustav, kao neprikladan i štoviše nepovrediv. Silvestarski patent potvrdio je doduše jednakost „pripadnika države“ pred zakonom kao i već započeti proces ukidanja feudalnog uređenja, ali se „ravnopravnost naroda“ više i ne spominje. Najavljena su i opća načela za izgradnju jedinstvene centralističke uprave za cijelu Monarhiju, a radilo se ustvari o normama koje su regulirale izgradnju novog birokratsko-centralističkog apsolutizma pod nadzorom sveobuhvatnog bečkog središta, koje će u interesu 51 52

To društvo kasnije osniva i prvu pučku kuhinju perva horvatska štedionica

57

svoje politike uskoro uvesti i otvorenu germanizaciju 1854. Budući da je u tom sveukupnom procesu osobito važnu ulogu imala stručnost i sposobnost ministra unutarnjih poslova Alexandra Bacha, i cijeli je apsolutistički sustav prozvan njegovim imenom (Bachov apsolutizam), premda on sam nije bio njegov tvorac. Unatoč uspješnom provođenju najvažnijih modernizacijskih reformi, konačni slom trećeg carskog ili novog apsolutizma nije se dao izbjeći. Dakako pridonijele su tome brojne špekulacije i brojne investicije kao i kronično stanje deficitarnog Page | 58 državnog budžeta, čemu je na svoj način pridonijela i prva svjetska ekonomska kriza godine 1857. Stoga caru Franji Josipu nije preostalo drugo nego da otpusti ministra Bacha (22. kolovoza 1859.) te najavi „poboljšanje u vladanju“, a potom i saziv „pojačanog državnog vijeća“ (5. ožujka 1860.), što je dakako značilo i službeni kraj desetogodišnje apsolutističke politike i vladanja. Učinci apsolutističke modernizacije u Hrvatskoj (1849. - 1859.) Oktroirani ustav u svojoj je biti zanemario hrv. samostalnost proglašenu u njenom Saboru 1848. Štoviše, odredio je i podvrgavanje Hrvatske centralističkoj upravi u Beču za cijelu Monarhiju. Doduše, priznao je prekid realne unije s Hrvatskom, zatim povratak Hrvatskog primorja i grada Rijeke pod vlast Hrvatskog sabora i bana, a obećao je i moguće „združenje“ Hrvatske i Slavonije Dalmaciji. Nakon proglašenja oktroiranog ustava u Hrvatskoj (6. rujna 1849.) centralistička vlada u Beču mogla je prići postupnim pripremama za ukidanje „neposlušne“ Banske vlade i započeti svoje modernizacijske reforme. Na početku 1850. uvedeno je u cijeloj Monarhiji vojnički organizirano oružništvo (žandarmerija), od kojega je u Hrvatskoj uspostavljena čitava regimenta - 1000 ljudi, a zatim su uskoro uslijedile i druge reforme, prije svega uspostava nove Banske vlade u lipnju 1850. Prije toga, kralj je konačno sankcionirao zaključke Hrvatskoga sabora iz 1848., ali ipak tako, da ih je sankcija prilagodila duhu oktroiranog ustava, osobito što se tiče Sabora i vlade. Naime, kraljeva je sankcija proglasila Sabor od 1848. raspuštenim, a Bansku je vladu podredila centralnoj u Beču. U lipnju 1850. uređena je u Hrvatskoj nova Banska vlada s banom na čelu. Slijedila je i nova reorganizacija cijelokupne političke uprave. Zemlja je razdijeljena na šest županija, koje osim naziva nisu imale ništa zajedničkog s nekadašnjom municipalnom upravom. Na čelu županija stajali su vrhovni župani, koji su postali izvršni organi Banske vlade, koja je sve više postajala produžena ruka središnje bečke vlade. Županije su se dijelile na kotare, a na njihovu čelu stajali su podžupani. Oktroirani ustav najavio je također odvajanje sudstva od uprave, osiguranje nezavisnih sudaca, uređenje državnog odvjetništva, a proglasio je i samoupravu općina uz izbor zastupnika i javnost rada općinskih vijeća dok su gradovi iznad 10 000 stanovnika dobili uskoro zasebne carske patente, ustvari privremene zakone, koji su regulirali procese modernizacije gradske uprave (kod nas Zagreb, Osijek i Rijeka). Banska vlada preuređena je tako u carsko-kraljevsko Namjesništvo, a vrhovni župani postali su županijski predstojnici, koji jednostavno izvršavaju odluke Namjesništva. Na čelu Namjesništva u Hrvatskoj ostao je i dalje ban Jelačić. Od njega se očekivalo slijepo pokoravanje središnjoj bečkoj vladi čemu se Jelačić ustrajno opirao. Činovnička je hijerarhija podvrgnuta strogoj kontroli, a dodatno značenje i „ugled“ davale su i uniforme zelene boje koja je uskoro postala i simbolom germanizacije, pa ih je narod zbog njihova sveukupnog ponašanja kao i nepoznavanja hrv. jezika nazivao „Bachovim husarima“. Usporedno s apsolutističkom samovoljom koju od 1854. prati i otvorena germanizacija, jer je u sve urede kao i srednje škole uveden službeni njemački jezik, bečka središnja vlada ustrajno je radila na provođenju modernizacijskih reformi. U cijeloj Carevini, pa tako i u Hrvatskoj, uređeno je i državno odvjetništvo. Tu visoku službu dobio je u Hrvatskoj Ivan Mažuranić. U

58

međuvremenu, uveden je novi odvjetnički red, a modernizirana je služba javnog bilježništva. Među najvažnija dostignuća novog carskog apsolutizma spada uvođenje Općeg građanskog zakonika 1852. koji je zamijenio feudalnog „Verbecijuša“. On se temeljio na slobodnom pravu vlasništva i kao takav bio je u izravnoj suprotnosti s pravom zajedničkog vlasništva seljačkih zadruga. Zato je taj zakonik u Hrvatskoj ubrzao proces raspadanja zadruga sa svim njegovim teškim posljedicama, među Page | 59 kojima je na prvom mjestu opće i naglo osiromašenje hrv. seljaštva. Norme Općeg građanskog zakonika jamčile su nepovredivost privatnog vlasništva, slobodu izbora zvanja i zanimanja, slobodu bavljenja trgovinom i obrtom, slobodu konkurencije, a uključivale su i jednakost svih građana pred zakonom, a time i opću vojnu obvezu, i dakako plaćanje poreza. Austrijsko kazneno pravo i postupak uvedeni su također i u Hrvatskoj, a uvedena je i Vrhovna redarstvena oblast (1852.) - policija. Policija je nadzirala sva područja ne samo javnoga već i privatnoga života, a njezina neograničega vlast, koju je uskoro slijedilo i uhodarstvo, čemu se također suprotstavljao ban Jelačić, sve je više rastrovala društvo i stvarala atmosferu općeg nezadovoljstva i nesigurnosti. Pod policijski nadzor došao je i tisak. Zato je bečka vlada prekupila od Lj. Gaja Narodne novine koje su tako postale njezino službeno glasilo u Hrvatskoj. Nastojanjem bana Jelačića papa Pio IX. uzvisio je Zagrebačku biskupiju u nadbiskupiju, a njezini su sufragani senjski, križevački (grkokatolički) i đakovački biskup (11. prosinca 1852.). Bečko je središte već 1850./1851. počelo uvoditi i moderne poreze. U svojoj biti to su izravni porezi (zemljarina, kućarina, glavarina, zakup itd.) te istovremeno i brojni neizravni porezi (potrošarina na sve vrste pića, zatim sol i duhan, kao i druge vrste državnog monopola). Međutim, svi ti porezi nisu mogli biti pravedni jer još nije bilo uređenog modernog katastra, a dosljedno time ni uređenih zemljišno-posjedovnih odnosa. Ovim porezima valja pribrojiti još i brojne općinske namete. Budući da ih seljak nije mogao plaćati, a pogotovo ne odjednom, već godine 1850. uvodi se praksa utjerivanja poreza ovrhama. Međutim, i ovo je puta „narodni“ ban Josip Jelačić uzaludno intervenirao u Beču i molio da se uvođenje novih poreza odgodi. Zajedno s nametnutim procesima uvođenja moderne uprave, bečko je središte zakonski reguliralo zemljišno rasterećenje, a radilo se o postupnom zemljišnom rasterećivanju, odnosno otkupu višestoljetnih feudalnih prava, što je bilo nužno u cilju potpunog ukinuća kmetstva, koje je također načelno regulirao i Hrvatski sabor 1848., ali zbog rata s Mađarima taj proces nije mogao biti uzet u daljni postupak, kao niti još ranija proklamacija Banskog pisma od 25. travnja iste 1848., a koje su seljaci čuvali kao svetinju. Premda su pripreme za proces zemljorasterećenja počele u Hrvatskoj 1850. i to pod nadzorom „svemoćnog“ Bacha, stvarne i to načelne zakonske odredbe regulirao je carski patent od 2. ožujka 1853. Patent uistinu nastoji ukinuti urbarijalne odnose i u skladu s time uvesti ravnopravnost svih, dakle i bivših podložnika pred zakonom, uključivši i osiguranje modernih posjedovnih odnosa koje štiti država. Ove regulacije koje su utvrdile visinu odštete davanja za pojedina selišta, posebno za Hrvatsku i Slavoniju, ipak su izazivale mnoštvo nedoumica i u velikoj su mjeri otežavale razvoj poljodjelstva sve do dolaska bana Mažuranića. Doduše, novi carski patent od 17. svibnja 1857. donio je nešto više jasnoća u cijelom procesu, osobito time, što je regulirao postupak razgraničenja vlastelinskih i seljačkih šuma i pašnjaka, ali su nagomilani sudski sporovi došli na red istom tijekom slijedećih desetljeća. Spomenuti carski patenti na različite su načine utjecali na raspadanje zadruga, a time i ubrzanu propast brojnih seljačkih obitelji. Većina bivših feudalaca željela je što skoriji raspad zadruga u očekivanju da će brojni vlasnici uistinu sitnih zemljišnih posjeda postati jeftina radna snaga

59

za njihove otkupljene ili stečene veleposjede. Banski stol nije dopuštao ovrhe zadruga, a prema njegovu tumačenju imetak zadruge je neotuđiv, zajednički i nedjeljiv. Prijedlozi za regulaciju zadruga nisu bili jedinstveni, a u uredovno razmatranje uzeo ih je Hrvatski sabor 1861., premda su potrebne zakonske regulative donesene u doba vlade bana Mažuranića, i tada dakako, već prekasno. CIVILNA HRVATSKA I SLAVONIJA DO AUSTRO-UGARSKE NAGODBE Prema dualističkom uređenju Monarhije Teški poraz Austrije kod Magente i Solferina (1859.) primorao je cara Franju Josipa da već 15. srpnja iste godine „svojim narodima“ objavi proglas kojim im je obećao „suvremeno poboljšanje u zakonodavstvu i upravi“, ali se u njemu ne spominje riječ ustav. Zbog sve težih financijskih i gospodarskih problema u Monarhiji, car je bio prisiljen sazvati u Beč Pojačano Carevinsko vijeće koje je pod predsjedanjem nadvojvode Rainera zasjedalo od 31. svibnja do 28. rujna 1860. Osim istaknutih carevih zastupnika, još iz prvih godina apsolutizma, na vijećanje je pozvano još 38 odličnika iz svih zemalja Monarhije, uz 3 iz Hrvatske: Ambroza Vranyczanyja i biskupa J. J. Strossmayera za Hrvatsku i Slavoniju, a kontea Franu Borellija za Dalmaciju. Većina se složila s time da se financijski slom može spriječiti ne samo financijskim mjerama već i konačni slom apsolutističkog režima, gotovo svi nazočni su predložili federalističko uređenje Monarhije na temelju „historijsko-političkih osobnosti“ pojedinih zemalja, što je značilo da pojedinim zemljama i narodima valja dati individualnost i omogućiti im primjeren razvoj i napredak, ali u savezu i skladu s potrebama i interesima cjelokupne Monarhije. Riječ je zapravo bila i o politici kompromisnih rješenja kojih je bit svojevrsno federalističko uređenje Monarhije i spašavanje njezina jedinstva sa središnjim parlamentom. Budući da nije mogao dobiti odluku većine Carevinskog vijeća, car je proglasio drugi oktroirani ustav, tzv. listopadsku diplomu (20. listopada 1861.) u kojoj „daruje“ ustav Ugarskoj i Hrvatskoj, a istodobno ga obećaje i ostalim zemljama Monarhije. Car je tog istog dana objavio i više pisama, među kojima je jedno za novoga hrv. bana Josipa Šokčevića, u kojemu zahtijeva da se što prije dostave prijedlozi o sastavu Hrvatskog sabora, kao i prijedlozi o tome kako da se uredi odnos između Hrvatske i Ugarske (koji je prekinut 1848.). Budući da je listopadska diploma brzo naišla na opće negodovanje, car se vrlo brzo odlučio na pseudoustavno vladanje, koje se uz velike teškoće održalo sve do uvođenja dualizma 1867. Već 26. veljače 1861. car je objavio novi centralistički zakon, tzv. veljački patent, koji je zapravo bio privremeni zakon kojim se reguliralo čvrsto centralističko uređenje Monarhije. Prema veljačkom patentu u Beču će i nadalje ostati zajednička središnja vlada za cijelu Monarhiju i središnji parlament - Carevinsko vijeće s Gornjom (Velikaškom) i Donjom (Zastupničkom) kućom. Politički odnosi i stanje u Hrvatskoj Žarko očekivani Hrvatski sabor sastao se 15. travnja 1861., ali je njegov glavni politički rad zapravo reguliran kraljevim pismom upućenim Saboru, kojim kralj naređuje Saboru da raspravlja o pitanju odnosa Hrvatske i Slavonije naspram Ugarske i da pošalje svoje zastupnike na njegovu krunidbu za kralja Ugarske i Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te da izabere, u skladu s veljačkim patentom, devet zastupnika u Carevinsko vijeće i da raspravi o načinu budućeg izbora u središnje zakonodavno tijelo. Kralj je također obavijestio Sabor kako je naredio Dalmatinskom saboru53 da izabere izaslanike koji će doći u Zagreb i snjime raspravljati o pitanju sjedinjenja. Među prvim i najvažnijim nastojanjima 53

Novi ministar vanjskih poslova se zove Anton Schmerling

60

Page | 60

Hrvatskog sabora u Zagreba, ističe se njegovo zalaganje za teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine. Zato nastoji učvrstiti povijesno pravo na otvaranje i učvršćenje hrvatske državnosti što je bila glavna tema gotovo svih važnijih saborskih govora. Budući da u Hrvatskom saboru nije bilo predstavnika Dalmacije, Hrvatsko-slavonske vojne krajine i grada Rijeke, zastupnici su izjavili koje sve zemlje pripadaju državnom području Trojedne Kraljevine. Zato saborski podnesak zahtijeva na temelju povijesnog prava civilnu i vojnu Hrvatsku i Page | 61 Slavoniju zajedno s Hrvatsko-slavonskom vojnom krajinom, zatim Dalmaciju s Dubrovnikom i Kotorom, Istru s Kvarnerskim otocima, Metliku te dio Štajerske. Također Hrvatski sabor očekuje da će se skorim rješenjem Hrvatskome Kraljevstvu vratiti one prekounskei prekosavske zemlje, koje su krajem srednjeg vijeka bile dio hrvatske države, a koje su osvajanjem pripojene Osmanskom Carstvu (Turska Hrvatska). U raspravi o državnopravnom odnosu između Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske, u Saboru se javljaju tri političke struje. Prva struja (u većini) smatrala je da je zbog događaja iz 1848. prestala svaka zakonodavna, administrativna i sudska sveza između Ugarske i Hrvatske, a jedino što je zajedničko su vladar i krunidba. Stoga predlažu da Hrvatska ipak uđe u realnu uniju s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost i neovisnost Hrvatske. Riječ je o stvaranju poznatog članka 42. na temelju kojeg će biskup Strossmayer, Rački, Mrazović, Kušlan i Perkovac konstituirati Narodnu stranku. Drugu struju čine mađaroni (unionisti) na čelu s grofom Julijem Jankovićem. Oni su osnovali Unionističku stranku prihvaćajući načelo realne unije s Ugarskom, ali bez ikakvih uvjeta54. Treću struju čini grupacija na čelu s E. Kvaternikom koji u svom oduljem govoru 1861. iznosi odbacivane realne unije s Ugarskom, ali i pokušaj traženja načelnog rješenja odnosa Hrvatske s Ugarskom i Austrijom. Njemu se pridružio i Ante Starčević te zajedno osnivaju Stranku prava. Starčeviću je bila nepodnošljiva i sama pomisao da se vladar usuđuje naređivati Saboru da raspravi pitanje odnosa s Ugarskom, ali nikada u govorima nije izravno napadao kralja,već „Austriju“ (da izbjegne kaznu). Sabor je bio dužan iznijeti svoje mišljenje o veljačkom patentu, koji je pozivao Hrvate u Carevinsko vijeće kao središnji parlament. Ubrzo donose jednoglasni zaključak da Hrvatska i Slavonija neće sudjelovati u Carevinskom vijeću, ali već dva dana kasnije, Sabor se podijelio. Za daljni nastavak rasprave glasovala je većina narodnjaka. Valja tražiti genezu Samostalne narodne stranke koja će sekonstituirati nešto kasnije (1863.) i to pod vodstvo Ivana Mažuranića. Raspravljati nisu htjeli unionisti, pravaši i većina zastupnika s područja Hrvatskoslavonske vojne krajine. Nakon toga, zastupnici Hrvatsko-slavonske vojne krajine morali su prema kraljevoj odredbi napustiti Sabor. Saborski su zaključci dostavljeni kralju na sankciju, a Sabor se usmjerio na rješavanje drugih aktualnih pitanja na području opće modernizacije zemlje. Donesene su brojne odluke o uređenju županija, gradova i seoskih općina, pučkih i srednjih škola, o upotrebi službenoga jezika, o središnjim nacionalnim ustanovama te o uređenju zadruga. Sabor je također primio na znanje osnivanje Hrvatsko-slavonskog dvorskog dikasterija u Beču koji je 1862. preuređen u Dvorsku kancelariju za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju na čelu s Ivanom Mažuranićem. Tom institucijom Hrvatska je dobila svoje zasebno ministarstvo u Beču za poslove političke uprave i pravosuđa, te bogoštovlje i nastave. 1861. u Zagrebu je uspostavljeno i Namjesničko vijeće, zapravo vlada, kojoj je na čelu bio ban Trojedne Kraljevine. Za svoga zasjedanja, Sabor je priznao osnivanje Basnkog stola kraljevina 54

Bili su u sukobu s narodnjacima smatrajući ih izdajicama domovine, slijepim oruđem tuđinstva, te su napustili Sabor, ali se dva tjedna kasnije vraćaju

61

Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, ali je odmah zatražio i osnivanje Stola sedmorice kao vrhovnog sudišta kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. 1861. Hrvatski je sabor, kao i Ugarski sabor, bio raspušten, a kraljevu sankciju dobio je samo zaključak većine na temelju kojeg su se uređivali odnonsi između Hrvatske i Ugarske (članak 42.). Taj će članak postati temelj Narodne stranke, koja se uskoro nazvala Liberalna narodna stranka, a njezini su se članovi, po glasilu stranke Pozor, nazivali pozorašima. Na jednome važnom djelu toga članka, Page | 62 utemeljena je poslije Hrvatsko-ugarsko nagodba (1868.). Doba pojačane centralizacije Hrvatski sabor nije bio sazvan naredne četiri godine, ali se u Hrvatskoj politički djeluje izvan sabornice, tj. na otvorenom putem tiska i javnim suprotstavljanjima. Ivan Mažuranić procijenio je da se između Pruske i Austrije (Otta Bismarcka i Beča) vodi sve otvorenija politička borba za političku premoć. Stoga, uz suglasnost bana Šokčevića, okuplja političare koji su 1861. u Saboru glasovali u prilog tome da se ponovno razmotri pitanje ulaska Hrvatske u Carevinsko vijeće te da se pokrene suradnja s Bečom. Realne nade Mažuraniću davalo je to što su u Carevinskom vijeći već sjedila petorica zastupnika iz Dalmacije, pa bi Dalmacija, kao i Vojna krajina, uskoro mogle biti vraćene pod vlast Hrvatskog sabora i bana. Mažuraniću se pridružio i velik dio katoličkog svećenstva na čelu s Haulikom. Protiv tih tobožnih centralista, koji su se 1863. otvoreno prozvali Samostalnom narodnom strankom („samostalci“), protivili su se vođe Stranke prava, ali i Ustavno-narodna stranka te Narodno-liberalna stranka. Nakon raspuštanja Sabora, vlast se našla u rukama Samostalne narodne stranke, pa su zabranili izlaženje Pozora. Stradali su i drugi Mažuranićevi protivnici: primjerice, Kvaternik je zbog svoje protudinastičke brošure Politička razmatranja II. bio prognan i tražio razumijevanj u Francuskoj. U Hrvatsku se vratio tek nakon uvođenja dualizma 1867. kada je, osobito u raspravi Istočno pitanje i Hrvatska, ustao protiv srpske i jugoslavenske političke ideje. Svoje stavove samostalci su istaknuli u svojoj programatskoj brošuri Uvjetno ili bezuvjetno, koju je navjerojatnije napisao Mažuranić, i u svojim stranačkim novinama Domobran. U spomenutoj brošuri ističu uvjerenje da će hrvatska politika samo zahvaljujući sudjelovanju u Carevinskom vijeću moći djelovati na vanjsku politiku Monarhije, a dok bude ovisna o Budimpešti, nikada to neće moći postići. Štoviše, svoju će autonomiju prije očuvati u nagodbi s Austrijom nego s Ugarskom. Dakle, Mažuranić je zagovarao pristup Hrvatske Carevinskom vijeću i državnopravnu nagodbu s Austrijom. S druge strane, narodnjaci, kao i pravaši, nisu podržavali samostalce jer su se bojali da će se Hrvatska utopiti „u njemačkome moru“. Suprotno stajalištu Liberalne narodne stranke, Hrvatska bi ulaskom u Carevinsko vijeće ojačala svoje pozicije ne samo u Dalmaciji, nego i u ostalim hrvatskim zemljama, među Slavenima i ostalim zemljama Monarhije. Takva politička prilika za Hrvatsku bila je prilično realna, ali istodobno sve slabija i to zbog međunarodnog uplitanja Austrije, te skorašnjeg rata s Pruskom, dok konačno nije propala, zbog teškog poraza Autrije kod Kraljičina Gradca, zbog pada ministra Schmerlinga te zbog skorog dolaska ministra Friedricha Beusta, koji je bio odlučan zagovornik Austro-ugarske nagodbe, a time i dualističkog uređenja Monarhije. Šokčević i Mažuranić raspravljali su o gorućim gospodarskim problemima, uključujući i prometnice, i to na znamenitoj banskoj konferenciji koja se na poziv bana Šokčevića sastala u Zagrebu 20. kolovoza 1862. Bitnost njezinih odluka odnosi se na problematiku izgradnje prometnica u zemlji, pri čemu je na prvome mjestu zaključak o hitnosti izgradnje željezničke pruge „iz Zemuna preko sredine Slavonije, dolinom potoka Orljave, preko Zagreba na Rieku“. Konkretni rezulatati nisu dani zbog toga što je u tijeku bila opća preoblematika državnopravnog

62

uređenja Monarhije, a uz to što su Hrvati odbili ulazak u Carevinsko Vijeće. Ipak, unatoč financijskim nedostacima, Franjo Josip dopustio je predradnje za prugu Zemun-Rijeka, ali je odbio predujam iz državne blagajne. Glavna zapreka u izgradnji te pruge s mađarske strane bila je željeznica koja je trebala povezivati Rijeku s Alfoldom (mađarskom ravnicom). Osim toga, razdoblje od 1865. do utanačenja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. proteklo je u javnim sukobljavanjima zbog triju mogućih linija: savske, dravske i one sredinom Page | 63 Slavonije, za koju se odlučila Banska konferencija. Financijski nedostaci sprječili su izgradnju drugim prometnica pa se zagrebačka Trgovačko-obrtnička komora obratila Mažuraniću s namjerom da se podružnici austrijske Narodne banke u Zagrebu dodijeli dva i pol milijuna austrijskih forinti. Narodna banka nije mogla udovoljiti toj molbi. 1864., uz pristanak Mažuranića i njegovu potporu, u Zagrebu je realizirana prva međunarodna gospodarska izložba. Budući da je bila riječ o organizaciji prve „izložbe hrvatske drćave u Zagrebu“, Srbi iz Slavonije i Srijema, pod vodstvom Andije Torkvata Brlića55, bojkotirali su izložbu zbog njezina naziva. Zbog toga Mažuranić je morao promijeniti službeni naziv izložbe u Prva izložba dalmatinskohrvatsko-slavonska 1864. u Zagrebu, glavnom gradu Trojedne Kraljevine. O uspješnosti izložbe svjedoči i vrlo dobro uređeni katalog, koji je nosio službeni naziv izložbe, a tiskan je uoči njezina svečanog otvaranja (18. kolovoza 1864.) na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Slom politike Samostalne narodne stranke 17. siječnja 1865. ban Šokčević saziva Bansku konferenviju s ciljem da izradi novi privremeni Izborni red za Sabor. Pozvani su vođe opozicijskih stranaka koji su poziv odbili, a samostalci su Izborni red „iskrojili“ u svoju korist nakon čega će ipak biti poraženi. Koalicijski partneri, narodnjaci i unionisti, dobili su 2/3 mandata, a preostalu trećinu dobili su samostalci pri čemu su pravaši dobili 6 mandata. Razlozi poraza Samostalne narodne stranke mnogostruki su, a bitan je razlog već dugo očekivani pad ministra Antona Schmerlinga56. Hrvatsku opoziciju, osobito Strossmayerovu stranku koja će uz njihovu novčanu potporu dobiti izbore, podupirali su češki liberali i njihov federalistički list Politik. Mažuranić je 1865. podnio ostavku, ali ju je kralj prihvatio tri mjeseca kasnije, a za hrvatskog kancelara imenovao je unionista Milana Kuševića. Car Franjo Josip I. zbog lošeg odjeka austrijske politike i lošeg financijskog stanja, povukao je veljački patent te objavio poznati rujanski proglas kojim je privremeno obustavio djelovanje Carevinskog vijeća. Po carevom nalogu, Hrvatski je sabor koji je bio otvoren 12. studenoga 1865. morao rjšavati državnopravna pitanja te zakonodavni rad sosobitim naglaskom na izradu novoga Izbornog reda i uređenja Sabora. Poznati 42. članak (prva zadaća) svaka je stranka tumačila s pozicija svojih političkih stajališta. Samostalci su se izjasnili za izravne pregovore s bečkim Dvorom. Preostale dvije stranke, Narodno-liberalna stranka i unionisti, i dalje su bile za nagodbu s Ugarskom. Za vrijeme tih rasprava, ban Šokčević dobio je od Ministarskog vijeća pismo, zapravo ulimativni nalog da u Saboru stvori struju, prije svega od unionista i članova Narodno-liberalne stranke, koji će stvoriti „komisiju“ i zajedno s istom takvom komisijom iz Ugarskog sabora raspravljati o konačnom rješenju problematike državnopravnih pitanja. To je značilo „sporazum“ Hrvatskog sabora s Ugarskom saborom. Kralj i Ministarsko vijeće u Beču ubrzavali su sklapanje tog sporazuma, to prije što su nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom intenzivirani i tajni, kasnije i javni, pregovori između Austrije i 55 56

Negirao je Slavoniju u Srijem kao dio hrvatske države. Na njegovomjesto dolazi ministar Richard Belceredi

63

Ugarske, koji su sigurno vodili stravanju dualističke Monarhije, unatoč protivljenjima u javnosti. Adresa upućena kralju koju je Sabor sastavio 10. veljače 1866., ustrajala je također na teritorijalnoj cjelovitosti i iskazala čvrstu nadu da će kralj ukloniti zaprege povratku Dalmacije i Hrvatsko-slavonske vojne krajine pod vlast Sabora i bana. Ako, dakle, Ugarski sabor prihvati navede uvjete, Hrvatski bi sabor u Peštu poslao odbor koji bi sa srodnim odborom Ugarskog sabora, raspravljao o načinu Page | 64 zastupanja Trojedne Kraljevine. Premda u Beču nisi bili posve zadovoljni tako sastavljenom adresom Hrv. sabora, ipak su odučili pričekati adresu Ugarskog sabora koja je uskoro dostavljena u Beč, ali je bila suprotna članku 42. iz 1861. U takvoj situaciji kralje je zatražio od Hrv. sabora da se odmah izabere odbor koji će pregovarati sa sličnim odborom Ugarskog sabora o međusobnom odnosu, ali je odbio raspravu o Dalmaciji prije nego što se „urede državnopravni odnošaji Hrv. i Slavonije s jedne strane naprama Ugarskoj, a s druge strane naprama cjelokupne monarkije“. Sabor je odlučio izabrati odbor i poslati ga u Peštu čim takav odbor izabere i Ugarski sabor. Glasovanje nove adrese provedeno je 9. ožujka 1866., a prihvatile su obje narodne stranke (samostalna i liberalna), dok su unionisti glasovali protiv takvog sadržaja adrese i već sutradan na čelu s Kolomanom Bedekovićem odbili tako sudjelovanje u izboru Kraljevinskog odbora. 11. ožujka 1866. Sabor je izabrao Kraljevinski odbor od 12 članova (bez unionista). On je uskoro krenuo u Peštu gdje je s jednako brojnim ugarskim kraljevinskim odborom započeo pregovore koji su trajali od 16. travnja do 16. lipnja 1866., ali bez rezultata. Na zasjedanju Sabora 18. prosinca 1866. saborski predsjednik stavio je na izglasavanje 3 prijedloga: • „Hoće li zastupstvo Trojedne Kraljevine izjaviti da mu zakonski članak 42./1861. ostaje nepromijenjivim temeljem i ravnilom u pitanju o državnopravnom odnošaju Trojedne Kraljevine naprama Kraljevini Ugarskoj?“  cijeli je sabor glasao za taj prijedlog • „Prima li visoki Sabor prijedlog Odbora da Trojedna Kraljevina neima prava nit dužnosti, a nit zakonitog načina stupiti u Sabor Kraljevine Ugarske što je sazvan u Pešti 1866.?“  86 glasova „da“ (obje Narodne stranke), 43 protiv (unionisti), 4 suzdržano (među kojima je bio i Starčević) • Neka Sabor sa svojim kraljem riješi odnos prema Austrji! 57  usvojen većinom glasova Već sutradan, tj. 19. prosinca 1866., Sabor je jednoglasno usvojio adresu, a njezina je bit bila: Hrvatska će samostalno riješiti pitanje državnopravog odnosa sa svojim kraljem. Tekst adrese sadržavao je i molbu za teritorijalnom cjelovitošću hrvatskih zemalja. Potkraj siječnja 1867. bečki je Dvor sasvim odbacio politiku federalističkog centralizma. Car i kralj Franjo Josip I. odlučio se za dualizam, a mjesto ministra predsjednika povjerio je tadašnjem ministru vanjskih poslova Friedrichu Beustu (7. veljače 1867.) koji je uz obnašanje obiju dužnosti odmah poradio na uvođenju dualizma, odnosno na Austro-ugarskoj nagodbi. Prema novome kraljevom pismu Saboru od 23. travnja 1867., Sabor je bio dužan „pobrinuti“ se da Hrvatska i Slavonija budu zastupane na budućoj kraljevoj krunidbi u Ugarskom saboru (održana 8. lipnja iste godine) te se „sporazumijeti“ s Ugarskim saborom glede državnopravnih pitanja i zajedničkih poslova. Hrvatski je sabor već 18. svibnja 1867. prihvatio novu adresu (i ovaj put bez unionista). Bit nove adrese: Sabor ostaje u odnosu prema Ugarskoj na zaključku zakonskog članka 42./1861. Primivši adresu, kralj je 8 dana poslije, ljutit na sadržaj adrese, raspustio Sabor jer je vidio da Hrvati neće biti nazočni na njegovoj krunidbi. Ban 57

Sabor još uvijek nije znao da je Austro-ugarska nagodba u tijeku

64

Šokčević zatražio je otpust, a namjesnikom banske časti imenovan je barun Levin Rauch sa zadatkom da provede Hrvatsko-ugarsku nagodbu. VOJNA KRAJINA OD OKTROIRANOG USTAVA 1849. DO AUSTRO-UGARSKE NAGODBE Page | 65 Nova politička strategija Zagreba prema krajiškom pitanju Analizom krajiškog ustava iz 1848. i krajiške osnove iz 1849. može se zaključiti da je upravo tih godina osmišljena nova politička strategija Zagreba prema krajiškom pitanju. Sabor je 1848. izradio prvi program teritorijalne i upravne integracije Vojne krajine s građanskom Hrvatskom. Postojeće uređenje krajiškog sustava, zasnovano na „temeljnim zakonima“ apsolutističkog vladara, Hrvatski sabor 1848. nastoji zamijeniti prvim parlamentarnim zakonom za Krajinu. Odredbe se mogu podijeliti u skupinu s nacionalnim ciljevima i skupinu koja ima svrhu da demokratizira društvene odnose u Krajini i ubrza stvaranje građanskih institucija u njoj. Nacionalni ciljevi stavljaju u prvi plan odredbu o dijelomičnom ujedinjenju preko „vrhovnog upraviteljstva trojedne kraljevine“, a Ustav utvrđuje da je Krajina nerazdruživ dio Trojednice i da se njezin ustav proteže i na Krajinu u nevojničkim poslovima. Krajiški ustav precizira još dvije odredbe: novi zakoni za Krajinu mogu se donositi „samo u sveobćem saboru trojedne kraljevine“, a narodni jezik uvodi se u sve javne poslove Krajine i njezine škole. K tome Hrvatski sabor ukida uzurpirano pravo vladara nad zemljom u Krajini 1848. Sva zemlja koju krajišnici posjeduju proglašena je prvi put „“njihovom pravnom svojinom“. Svim stanovnicima Krajine dopušteno je stjecanje zemlje u neograničenim površinama pa je tako prvi put otvoren proces stvaranja krajiškog veleposjeda. Ukidanje državen rabote i podvoza, uvođenje besplatne paše, žirenja i drvarenja te veći broj drugih sloboda i povlastica, mogao je privremeno zadovoljiti krajiško stanovništvo motivirajući da da se u političkim napetostima 1848. okupi oko bana Jelačića. Jelačić je kao vrhovni zapovijednik Krajine 6. kolovoza 1848. izdao naredbu da se osnovne odredbe Ustava odmah uvedu u život. Podloga za novu ulogu Krajine utemeljena je 1848. kada je odredbama Krajiškog ustava odlučeno da Krajina za ratove izvan Hrvatske daje samo onoliko vojnika koliko daju i ostale zemlje Monarhije58. Kad je završen rat s Mađarima 1849., vojnički i dvorski krugovi u Beču ne pokazuju nikakve spremnosti da prihvate opravdane zahtjeve Hrvatskog sabora te su ignorirajući odredbe Krajiškog ustava najprije u Oktroiranom ustavu smatrali da je Vojna krajina cjelovit dio carske vojske, da su krajišnici i dalje potrebni caru za obranu granice s Osmanskim Carstvom. Dakle, tradicionalna politika Beča prema krajiškom pitanju ostaje nepromijenjena, pa zato čl. 75. Oktroiranog ustava 1849. u vezi s Krajinom određuje: sadašnji sustav, sa svojom vojnom organizacijom, zadržava se. Posljednji Temeljni zakon Krajine Protiv nacionalnih zahtjeva hrvatskog naroda i kapitalističko-građanskih tendencija, koje je pokušao odrediti Krajiški ustav, u Beču su 1850. donesene nove odredbe, poznatije kao posljednji Temeljni zakon Krajine. Cijela zakonodavna građa Krajiškog ustava prenesena je doduše u bečki Temeljni zakon, ali s bitno drugačijim ciljevima. Zagrebačkom programu sjedinjenja iz 1848./1849., Beč je 1850. predložio potpuno suprotan program kojemu je prvenstveni cilj pretvaranje Vojne krajine u krunovinu Monarhije! Posljednji Temeljni zakon Krajine iz 1850. suprotno očekivanjima hrv. političara pridonosi 58

Prema postojećoj praksi Krajina na 12 stanovnika daje jednog vojnika, dok u ostalim zemljama Monarhije tek 62 stanovnika daju jednog vojnika.

65

stabilizaciji krajiško-vojničkog mehanizma i njegovu očuvanju. Novi Krajiški ustav proglašava cijelu Vojnu krajinu dijelom carske vojske. Unatoč ukidanju feudalnih odnosa na selu i temeljitoj promjeni u društvenoj strukturi civilne Hrvatske, Temeljni zakon Krajine nije riješio pitanje zemlje u duhu novih društvenih odnosa nastalih ukidanjem feudalizma. Doduše, obradiva je zemlja prvi put proglašena punim vlasništvom krajiške kućne zadruge, ali je to Page | 66 vlasništvo uvjetovano vojničkom službom. Donošenje Temeljnog zakona za Krajinu ne označava kraj nastojanja bana Jelačića i drugih hrv. političkih i gospodarskih središta da se krajiškom dijelu hrv. teritorija omogući integracija s građanskom Hrvatskom. Socijalne napetosti na granici između Vojne krajine i Osmanlijskog Carstva Zbog unutrašnjih napetosti u Osmanlijskom Carstvu, krajiške čete poučene su iz Lombardije i Venecije. Međutim, Hrvatsku i Bansku krajinu ozbiljno potresa velik broj hajduka kojima se 1850. i 1851. pridružuju mnogi pojedinci iz Bosne. Povećana društvena napetost potkraj 1850. ubrzala je pregovore s OC koje Beč vodi pod dojmom austrijskih zapletaja s Prusijom zbog kojih je Jelačić posebnim proglasom pozvao u Beč 10. listopada 1850. sve druge bataljune Hrvatskoslavonske vojne krajine. Austro-turski pregovori odgovarali su i jednoj i drugoj strani. U ukupnom trgovačkom prometu između Austrije i OC vidno mjesto zauzima i Vojna krajina. Kao carski podanici i vojnici krajišnici su uživali povoljan položaj u trgovini s Bosnom. Česta mobilizacija u Krajini, bune u Bosni, Krimski rat te neriješeni društveni odnosi, utjecali su na porast hajdučije u Krajini. Već na samome početku, 1850-ih godina, hajduci su bili prvorazredni problem za vojničku vlast. Hajduci u Ogulinu zapalili su 1852. osam zgrada i provalili u veći broj gostionica. Među hajdučkim vođama osobito se isticao Mihajlo Tadić iz druge banske pukovnije. Pokret hajduka postaje najrašireniji za Krimskog rata, osobito oko gradova Kostajnice, Jasenovca i Dubice. Snažan pokret hajduka primorao je Beč da 1855. problem hajduka još jedanput rješava zajedno s OC. Od Carstva Beč je dobio čvrsta jamstva da će zabraniti prelazak hajduka u Bosnu i time omogućiti njihovo uništenje59. Prometna je revolucija - izgradnja željeznica - djelovala u Hrvatskoj prije industrijske. Već 1851. sagrađena je krajiška brzojavna linija, a telegrafska postaja u Zagrebu proradila je 8. rujna 1850. Već oko sredine 1850-ih godina svi gradovi krajine bili su povezani telegrafskim linijama, ali one nisu imale svoju prigodnu svrhu već je njezina osnovna zadaća bila podređena vojnim interesima. Politička polarizacija nastala rušenjem europskog poretka zbog suprotnih ineteresa država Svete alijanse u Krimskom ratu (1853. - 1856.), daje snažan poticaj trgovačkim i privrednim krugovima Hrvatske da privrednim krugovima Beča i Pešte predstave svoj program prometne integracije Hrvatske. Za magistralni pravac željezničke pruge u Hrvatskoj ponuđena je 1845. linija Rijeka Vukovar čija je svrha bila spajanje Dunava kod Vukovara s Jadranskim morem. U Zagrebu je osnovano Društvo za gradnju željeznica Vukovar - Rijeka koje je moralo 1856. voditi žestoku borbu protiv separatizma sisačke regije. Te godine grupa istaknutih sisačkih trgovaca otputovala je u Trst. Oni su jednoglasno odlučili da će se pridružiti Tršćanskom društvu, te su izjavili da se neće „odazvati pozivu kojeg su dobili od drugog društva za gradnju željeznice od Rijeke do Vukovara“. Oni su od tršćanske željeznice Zagreb - Sisak očekivali nove dimenzije trgovačke ekspanzije, a osim toga očekivali su velike profite od kolonijalne robe koja bi iz Trsta morala proći kroz njihov grad. 59

za kratko vrijeme turske su vlasti u bihaćku tamnicu zatvorile čak oko 300 hajduka

66

Smrt generala Jelačića U vrijeme sisačkog separatizma, hrvatska buržoazija ostaje bez pomoći svoga bana. Već u srpnju 1856. Jelačić je krenuo „na duže liječenje“. U prosincu iste godine Narodne novine bilježe da Jelačić boluje „već više vremena od živčanih gerčevah“. Hrvatski ban Jelačić, krajški general koji je do kraja ostao vjeran kralju, umire u noći 20. travnja 1859. Međutim, na njegovu pogrebu nema ni Page | 67 jednog predstavnika Beča ni Ministarstva rata, štoviše bilo je muke da okupi počasna četa vojnika koja će svoje zapovijedajućem generalu i hrv. banu odati posljednju počast. Vojni tereti krajiškog stanovništva vidi tablice na str. 441. i 442. Krajiško sudstvo i nesmiljeno tjelesno kažnjavanje Disciplinski sudovi bili su oličenje nasilja, nepravde, samovolje i mržnje. Nije se sudilo na osnovi zakona, već napamet, prema slobodnoj procjeni. Vrhovno zapovjedništvo austrijske vojske 1855. znatno je ograničilo mogućnost izricanja kazne zatvorom, jer je ta kazna, prema procjeni vojničkih krugova, bila preskupa za krajišku upravu. Umjesto tamnice, određeno je batinanje za najveći broj kazni. Ta se važna društvena institucija obično naziva „kaplar“, „niederlegen!“, „dereš“ i sl. Sudski eksperti u Ministarstvu rata još su 1862. odbili prijedlog o ukidanju tjelesne kazne u Krajini jer su tvrdili da bi se morao podići velik broj novih tamnica što bi bilo preskupo s obzirom na politiku štednje u državnom proračunu. Ti isti „eksperti“ ljeskovače tvrdili su da se ukidanjem tjelesne kazne ne bi mogao održati mir i vojnička poslušnost. Administrativni sustav Krajine temeljio se na satniji. Svaka je pukovnija imala 12 satnija koja se dalje dijelila na 4 „fertalja“, a u svakome „fertalju“ bio je po jedan časnik koji je uza sebe imao jednog nižeg časnika te još jednog starješinu. Promatra li se položaj krajišnika u cjelini, obveze Krajine prema granici bile su prvorazredni problem i neprestan izvor zadovoljstva. Svake tri nedjelje krajišnik je morao 7 dana provesti na državnoj granici s OC, bez obzira na godišnje doba. Najveći krajiški grad bila je Petrinja s 2 908 stanovnika. Kretanje strukture stanovnika vidi tablicu na str. 444. i 446. Kretanje broja kuća i domaćinstava vidi tablicu str. 448. i 449. Pokretljivost krajiškog stanovništva Na krajiškom prostoru moguće je pratiti jedan još uvijek agrarni tip egzodusa. Riječ je zapravo o „spuštanju“ stanovništva iz agrarno viših područja u niža područja. Ta je pojava prisutna u svim brdskim područjima Banske krajine. Iz broja stalno zaposlenih u poljoprivredi isključena su djeca do 14. godine te stariji od 65 godina. Broj zemljoposjednika uvijek je nešto veći od broja kuća. Podjela krajiškog stanovništva na poljoprivredno i nepoljoprivredno – ritam modernizacije krajiškog društva Premda je žiteljstvo Krajine vrlo sporo mijenjalo svoju socijalnu strukturu, ipa su opći popisi zabilježili gotovo sve grane privredne djelatnoasti. A) Prvi (poljoprivredni) sektor obuhvaća stanovništvo koje radi u poljoprivredi i stočarstvu, tj. u granam koje su bile najstarije, a po svojoj primarnoj funkciji

67

egzistencijalne. Taj osnovni sektor u Krajini sredinom 19. st. okuplja gotovo 98% stanovništva. Zemlja kao jedna od kategorija nekretnina imala je u rukama krajiških građana najveću vrijednost. Posjedovanje zemlje ili kuće daje stanovniku grada najveću šansu da zalaganjem svoga posjeda brzo dođe do gotovog novca. Procjenu zemlje i odobravanje zalaganja daje po pravilu gradski magistrat. Počeci robno-novčane privrede potresaju najprije kućnu zajednicu koja se po Page | 68 svojoj osnovnoj djelatnosti vezala isključivo za primarni sektor. B) Obrtnički (sekundarni) sektor obuhvaća stanovništvo zaposleno u proizvodnom obrtništvu, građevinstvu i rudarstvu. Te se djelatnosti veoma sporo razvijaju, pa stoga postupno stvaraju uvjete za prelazak u proizvodnju u većim pogonima industrijskog tipa. Temeljni uzrok malog broja zaposlenih u obrtništvu prije svega su vojne dužnosti krajiškog pučanstva i strategijska uloga Vojne krajine u funkciji Habsburške Monarhije. Načelo da Krajina mora izdržavati samu sebe dosljedno je preneseno na kućnu zajednicu. Vojna vlast zabranjuje prelijevanje iz poljoprivrednog u obrtnički sektor. Obrtnici su bili oslobođeni od vojne dužnosti, obrtnika na kaznu batinanjem može kazniti samo sud pukovnije. Nepostojanje motivacije vojnih krugova da ubrzaju porast obrtničke proizvodnje i njezina prometa utječe negativno na ukupan broj obrtnika60. Bečko nastojanje očuvanja Krajine i krajiškog sustava Postojanje Vojne krajine u Hrvatskoj stoljećima je uzrokovalo brojne napetosti između Zagreba i Beča, poglavito od sredine 18. st., kada je turska opasnost zaboravljena. Politički predstavnici Hrvatske su 1860-ih godina iskorištavali svaku priliku da bi bečke krugove upozorili kako se nezadovoljstvo u Hrvatskoj zbog postojanja Vojne krajine može ublažiti samo ako se počne s razvojačenjem. Mržnja prema Beču zbog njegove nepopustivosti prema krajiškom pitanju utirala je u Hrvata put prema pomirbi s Mađarima i znatno pomogla da se na jednoj i drugoj strani zaborave neprijateljstva i sukobi iz 1848./1849. Politička rasprava na Banskoj konferenciji osigurala je osnovne preduvjete za oblikovanje nacionalnog programa. O njemu je javno govorio narodnjački list Pozor 28. siječnja 1861. s angažiranim naslovom „Hrvatsko pitanje“. Pozor zahtijeva da se pitanje Krajine rješava bez obzira na to hoće li Krajina i dalje ostati „najveća vojarna“ austrijske armije. Hrvatska će zahtijevati da svatko tko u Krajini nije krajiški vojnik ubuduće prolijeva toliko krvi za opće interese Monarhije koliko to razmjerno prolijeva Nijemac, Mađar, Čeh i drugi narodi, ali „ni jednu kapljicu više“. Radikalniji zahtjevi prožimali su krajiške rodoljube. Očekujući ukidanje stoljetnih vojnih dužnosti i stoljetne vojne komande, krajišnici javno svojim „dušmanom“ poručuju: „nećemo mi da budemo više ugnjetitelji drugih naroda, i to drugom i trećem za volju, dosta je to zuluma dosad bilo“. Bio je to dovoljan motiv vojnim krugovima da Krajini pridaju najveću pozornost. Osnovno pitanje bilo je kako zaustaviti porast nepovjerenja u Beč i mržnju prema vojnom upravi. Osnovna tvrdnja vojnih krugova bila je: Zagreb želi postati središtem jugoslavenskog pokreta kojemu cilj nije jedinstvo Austrijskog Carstva, nego jugoslavenskih zemalja. Ta tvrdnja napisana u Dvorskoj kancelariji, imala je ovaj sadržaj: ujedinjenje Krajine s Hrvatskom je sudbonosno „za cara, za Carstvo i njegovu budućnost“. Krajiški zastupnici, ponovno okupljeni na Hrvatskom saboru, izradili su 1861. posebnu Predstavku vladaru vračajući se osnovnim smjernicama upravo onim 60

Npr., 1857. je u obrtničkom sektoru u Karlovačkoj krajini bilo na jednog zaposlenog u obrtničkom sektoru 1075 stanovnika.

68

zahtjevima koje je formulirao Hrvatski sabor 1848. i Krajiška osnova 1849. Osnovni zahtjevi krajišnika 1861. bili su: - odvajanje vojne uprave od civilne - ujedinjenje uprave u Vojnoj krajini s upravom banske Hrvatske - vojne dužnosti Krajine utvrditi prema veličini vojnih dužnosti drugih naroda u Monarhiji Tako sastavljena Predstavka krajiških zastupnika je dočekana na bečkom Dvoru Page | 69 kao još jedna potvrda o krajiškoj i hrvatskoj veleizdaji. Dvorski krugovi spoznaju da moraju popustiti u politici prema krajiškom pitanju te je njihov osnovni cilj bio „mržnju“ u Krajini i banskoj Hrvatskoj prema Beču pretvoriti u političku suradnju, a sve zbog toga da bi se i dalje sačuvao tradicionalno jeftin izvor vojnika na granici s Osmanlijskim Carstvom. Vladar je 8. kolovoza obećao imenovati posebnu Komisiju koja će ispitati mogućnost većih promjena u Krajini, 8 studenoga 1861. je car hrvatskim predstvanicima ponudio dugoročnu političku suradnju, povezujući prvi put rješenje krajiškog pitanja s rješenjem Istočnog pitanja. Na Hrvatskom saboru 1865./1867. vođena je posljednja parlamentarna bitka za Krajinu. Nažalost, Narodna stranka taj put nije mogla računati s krajiškim zastupnicima. Na zahtjeve Sabora, bečki Dvor je dao brz odgovor: Kruna neće dirati u promjene krajiškog sustava. DUALISTIČKO UREĐENJE MONARHIJE HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA

I

POSLJEDICE

ZA

HRVATSKU.

Pregovori saborskih odbora Kako bi proveo Hrvatsko-ugarsku nagodbu, namjesnik banske časti, barun, unionist Levin Rauch, posegnuo je za represivnim mjerama. Uz oštre progone opozicije, Sabor je sazvan na temelju oktroiranog Izbornog reda koji je osigurao unionistima saborsku većinu. Sabor se sastao 8. siječnja 1868. Budući da je opozicija uskoro napustila sabor, unionistička većina ostala je sama, i već je 30. siječnja iste godine izabrala Kraljevinski odbor od 12 članova koji je pošao u Peštu da tamo s jednako brojnim ugarskim Kraljevinskim odborom utanači međusobnu nagodbu. Već je od samog početka pregovora bilo jasno da i u Hrvatskom kraljevinskom odboru postoji opozicija na čelu s grofom Julijem Jankovićem, koja je uporno tražila hrv. financijsku samostalnost, te da bana treba imenovati kralj na preporuku Hrv. sabora, a ne na prijedlog i protupotpis ugarskog ministra predsjednika. Zbog upornosti ugarske deputacije, većina se hrvatske deputacije konačno odrekla financijske samostalnosti Hrvatske, tj. pristala na godišnju svotu od gotovo 2,2 milijuna forinta (tzv. tangenta). Ostali dio Nagodbe uglavnom je prihvaćen u onom obliku u kojem ju je predlagala ugarska delegacija, ali ne i u pitanju Rijeke. Unionistička politika je načelno ustrajala na dotadašnjem hrv. stajalištu da je Rijeka dio hrv. teritorija. Stoga su oba kraljevinska odbora, da bi spasila Nagodbu, koja je morala biti žurno utanačena, odlučila da rješenje problematike Rijeke prepusti samom kralju. Tekst Nagodbe Hrvatski je sabor razmatrao 24. rujna 1868. i prihvatio ga većinom glasova. Četiri dana kasnije i Ugarski je sabor na isti način prihvatio nagodbu.

Glavna obilježja i sadržaj Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatsko-ugarska nagodba bila je i ostala temeljni državni zakon kojim su Hrvatska i Ugarska morale urediti svoje međusobne odnose, nakon uspostave dualizma. Utanačena nagodba koju su najprije prihvatila oba Sabora, postala je

69

tako temeljem državnopravnog položaja Hrvatske kao njezin Zakonski članak 1/1868., a i za Ugarsku kao njen Zakonski članak XXX. iz 1868. Dakako, za obje Kraljevine sve do sloma dualističke Monarhije. Nagodbom je Hrvatska sačuvala Rijeku i neka bitna obilježja svoje državnosti. Već u uvodnom dijelu nagodbenog Zakona (koji ima 70 članaka) stoji da Nagodbu sklapaju kao ravnopravni činitelji „kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljem i kravljevine Hrvatska i Slavonija, za izravnavanje postojavših između njih Page | 70 državnopravnih pitanja“. Sa stajališta pragmatičke sankcije od 1712. ističe se „nerazdruživost zemalja sv. Stjepana“, ali i stoga, da „su kraljevine Hrvatska i Slavonija tečajem stoljeća bilo pravno bilo faktično spadale kruni sv. Stjepana“, što je dakako bio u izričitoj suprotnosti sa čl. 42. iz 1861. i dakako događajima godine 1848. U čl. 2. ističe se da odatle slijedi za Hrvatsku i Ugarsku jedinstvo krune, jedan „krunidbeni čin“ i izdaje se jedna „krunidbena zavjernica“. O službenom jeziku govori se i u nagodbenim člancima 56.-60. Prema njima hrvatski je službeni jezik u zakonodavstvu, sudstvu i upravi na cijelome području Hrvatske i Slavonije, i na tom je hrv. području hrv. jezik službeni i za tijela zajedničke vlade i u zajedničkim uredima. Zakoni stvoreni na zajedničkom saboru „izdavat će se za kraljevine Dalmacije, Hrvatsku i Slavoniju u izvorniku hrvastkom“. Nadalje, na čelu je hrvatske autonomne vlade ban koji je za svoj rad odgovoran Hrv. saboru, ali ga imenuje kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog ministra predsjednika. O svim zajedničkim poslovima raspravljat će „zajednički sabor svih kraljevina ugarske krune“ koji se zove i „ugarsko-hrvatski sabor“, na koji Hrvatski sabor šalje 29 zastupnika u Donju kuću (ali bez Rijeke) i još 2 zastupnika u Gornju kuću. Između hrv. izaslanika u zajedničkome se Saboru bira 5 zastupnika u ugarsku delegaciju koja obavlja sve poslove koji su regulirani Austro-ugarskom nagodbom. Hrvatska stoga naknadno priznaje Austro-ugarsku nagodbu kao gotov čin uz „naročitu ogradu“ da se „ubuduće slični temeljni zakoni i nagodbe samo zakonitim sudjelovanjem kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije stvarati mogu“. Prema slovu Hrvatsko-ugarske nagodbe na zajedničkim saborima u Budimpešti imala se uz ugarsku zastavu istaknuti i hrvatska. Hrvatsko-ugarska nagodba načelno je priznavala teritorijalnu cjelovitost hrv. zemalja. Prema njezinu slovu Hrvatskoj i Slavoniji pripada Vojna krajina i Dalmacija, a Ugarski sabor preuzima na sebe obvezu da će podupirati „njihovo sjedinjenje s materom zemljom“. Nagodba je regulirala i financijske poslove između Hrvatske i Ugarske. „Riječka krpica“ Do teških nesuglasica došlo je i zbog grada Rijeke i njezina kotara, iako je prema slovu Nagodbe Hrvatskoj zajamčena njezina teritorijalna cjelokupnost i obećanje da će Ugarski sabor podupirati i što skoriju njezinu realizaciju. Mađari Hrvatskoj ipak nisu htjeli priznati ni njezino pravo na grad Rijeku s pripadajućim kotarom. Hrvatski je sabor u samo dva dana nakon prihvaćanja nagodbenog zakona zamolio kralja neka Rijeku „dosudi“ Hrvatskoj kojoj i pripada po „neoborivom pravu“. Međutim, i Ugarski je sabor uz prihvaćanje Nagodbe istodobno donio jednoglasan dodatak prema kojem grad Rijeka s kotarom pripada neposredno Ugarskoj i da se njoj „odmah utjelovi“. Budući da je kralj u međuvremenu već sankcionirao hrvatski original Hrvatskougarske nagodbe, u mađarski je original Nagodbe uneseno da grad Rijeka ne pripada teritoriju Hrvatske jer sačinjava „posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo“; „imat će se putem saborskih rasprava između sabora Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rijeke obće sporazumljene postići“. Tako izmijenjeni tekst u čl. 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe ušao je u mađarski original, a budući da je hrv. original već bio sankcioniran, bilo ga je nužno „uskladiti“. Pri tome je Hrvatska dvorska kancelarija u Beču, i to uz

70

suglasnost namjesnika banske časti Levina Raucha, postupila tako da je na sankcionirani hrv. original Nagodbe, tj. na čl. 66. koji se tiče Rijeke jednostavno nalijepila cedulju („Riječka krpica“) na kojoj je bio ispisan novi tekst u skladu s ugarskim originalom Nagodbe. Tako opremljeni tekst Nagodbe poslan je u Zagreb, gdje ga je Sabor uzeo do znanja (17. studenoga 1868.) ipak u nadi da će skore međusobne rasprave obaju sabora donijeti pravednije rješenje. Riječki provizorij U hrvatkoj javnosti zavladalo je veliko ogorčenje, a na udaru se uskoro našao i namjesnik banske časti Levin Rauch, koji je poradi svojih zasluga pri utanačenju Nagodbe nagrađen imenovanjem za hrvatko-slavonko-dalmatinskog bana (8. prosinca 1868.). Ipak, Hrvatski je sabor samo dva dana kasnije, nakon prihvaćanja nagodbenog zakona zajedno s „riječkom krpicom“, požurio izabrati zaseban Kraljevski odbor od 4 člana koji će zajedno s jednako brojnim ugarskim odborom te riječkom delegacijom, također od 4 člana, poraditi na definitvnom rješenju uistinu gorućeg riječkog pitanja. Kralj je imenovao za riječkog upravitelja (komesara) Mađara Eduarda Cseha. Bio je to i razlog što se riječka delegacija već na samom početku postavila na isključiva mađarska stajališta. Uz optužbe hrv. politike za „panslavizam“, odlučno je izjavila da ne smatra Hrvatski sabor, a time niti njegov Kraljevinski odbor, nadležnim u riječkom pitanju, jer kako su isticali, Rijeka nema ništa zajedničkog s Hrvatskom, pa je stoga cijela stvar samo predmet koji se tiče Ugarske i Rijeke. Nasuprot takvim stajalištima obiju delegacija, ugarske i riječke, stav Hrvatskoga kraljevinskog odbora nije imao nikakvog izgleda za uspjeh. Štoviše, zbog tvrdog stava obiju delegacija, prijetila je i opasnost da se „ugarsko-hrvatsko primorje“ izdvoji iz sklopa hrv. autonomije kao zaleđe velike mađarske luke. Na samom početku obnovljenih pregovora (18. prosinca 1869.) Hrvatski kraljevinski odbor postavio se iza „nepromjenljivog ultimatuma“ za uređenje autonomnih poslova na Rijeci. Njegova je bit: unutarnji poslovi pripadaju gradu Rijeci, bogoštovlje hrv. autonomiji, a pravosuđe u 2. i 3. molbi Zagrebu. A ako se on ne prihvati, neka se kraljevnski odbori odgode do „zgodna vremena“. Dakako da su mađarska i riječka delegacija prihvatile taj drugi prijedlog koji je zapravo odgovarao namjeri ugarske vlade da riječki „provizorij“ uredi prema svojim interesima. To je omogućilo ugarskoj vladi da užurbano izradi riječki provizorij, zapravo da osigura svoju vlast u Rijeci. Odmah je imenovala gubernatora koji je preuzeo upravu grada, dopustila vraćanje naslova „Riječka županija“ uključivši i Hrvatsko primorje, pa je u tom smislu riječki provizorij prihvatio i Ugarski sabor. Na koncu je uz burne rasprave, i to velikom većinom glasova prihvatio, i Hrvatski sabor (20. srpnja 1870.), uz dodatak da se opet imaju sastati kraljevinski odbori i pitanje Rijeke privesti kraju. Međutim, ugarska je vlada odmah počela provizorij smatrati konačnim rješenjem, pa je uporno odgađala hrv. zahtjeve i to sve do sloma dualističke Monarhije. Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe Nagodba je u hrv. javnosti izazvala veliko nezadovoljstvo, ponajviše zbog ponašanja ugarske vlade koja je jasno pokazivala da prihvaća nagodbeni Zakon isključivo u smislu svojih procjena i interesa. Bez većeg značenja ostala je i činjenica da je Hrvatska vrlo brzo dobila i modernu izvršnu Zakonodvanu vlast na svim područjima autonomne uprave i sudstva. Skromni pokazatelji na području gospodarske politike su osnivanje prvih hrv. novčanih zavoda, odnosno banaka pa i štedionica na temelju domaćeg dioničkog kapitala. Premda je sabor posebnim člankom (čl. 14., 1870.) proglasio svako pobijanje Nagodbe „zločinom smetanja javnoga mira“ i činom „veleizdaje“, općem nezadovoljstvu pridonosila je i opća korupcija, pri čemu je prednjačio i sam ban

71

Page | 71

Levin Rauch u dobro poznatoj korupcijskoj aferi u vezi s prodajom soli i tajnim sudjelovanjem u konzorciju za isušivanje Lonjskog polja. Sve više oporavljena Narodno-liberalna stranka, počela je oštre javne napade na samoga bana koji mora podnijeti ostavku. Međutim, Rauchov položaj uzdrmale su i promijenjene međunarodne okolnosti uzrokovane Francusko-pruskim ratom koji je završio teškim porazom Francuske i proglašenjem Njemačkog Carstva, početkom 1871. Za bana je imenovan Koloman Bedeković koji je odmah raspisao izbore, koji su Page | 72 završili potpunom pobjedom Narodno-liberalne stranke. Položaj Narodne stranke još je više poboljšan time što je car 8. lipnja 1871. ukinuo Đurđevačku i Križevačku pukovniju, pa je i ona poslala u Sabor još 9 pristaša Narodne stranke. Kralj je nekoliko puta odgađao i saziv Hrvatskoga sabora, što je veoma uzrujalo Narodnu stranku pobjednicu, koja je nakon 3. odgode od 20. rujna objavila poznati Rujanski manifest. Njegova je temenja misao bila to da se Nagodba od 1868. ne može smatrati provovaljanom jer je sklopljena „bez sudjelovanja većeg dijela našeg naroda“, prije svega zastupnika iz Hrvatko-slavonske vojne krajine. Ta „natrula“ Nagodba u mnogome je povrijeđena i neispunjena: tako u vezi s Dalmacijom, uređenjem zadruga, gradnjom željeznica u interesu ugarske vlade i kapitala, itd. Zato Proglas dopušta i odbacivanje Nagodbe i njezinu reviziju. U takvim prilikama jačala je i pravaška politika u čijoj je biti i stvaranje samostalne hrv. države, ali ne ustankom, kako je tada mislio E. Kvaternik. On se nadao da će ustanak u području Vojne krajine ugroziti Monarhiju. Međutim, buna koju je Kvaternik podigao u Rakovici (8. listopada 1871.), proglasivši Hrvatsku nezavisnom državom, sasvim je skršena u 3 dana, i taj događaj, koji je istaknuo ono što je bitno u pravaštvu - tj. težnja za suverenošću i slobodom hrv. naroda nije bitnije utjecao na daljnji razvoj prilika u Monarhiji. Ipak, kada se Hrvatski sabor sastao 15. siječnja 1872. i izabrao za svojega predsjednika Ivana Mažuranića, kralj je samo nekoliko dana kasnije raspustio Sabor jer se većina njegovih članova sastojala od „ultraelemenata“ koji su potpisali Rujanski manifest. Smjer austro-ugarske politike, koja se u međuvremenu vratila dualizmu i njegovu učvršćenju, pooštrio se. Umjesto Bedekovića, za namjesnika banske časti imenovan je Antun Vakanović. Međutim, učvršćenje dualizma kao i kraljeva prijetnja novim raspustom Sabora, natjerala je zastupnike Narodne stranke da pristanu pregovarati s unionistima, a potom i s ugarskom vladom, uz uvijet da se provede revizija Nagodbe i da e banom imenuje čovjek u kojega će ona imati povjerenja. Kraljevinski odbor, što ga je uskoro izabrao Hrvatski sabor, od 12 članova (6 narodnjaka, 6 unionista), na čelu s biskupom Strossmayerom, predložio je uskoro jednako brojnoj ugarskoj delegaciji svoj glavni cilj, tj. da se unutar nagodenog sustava osigura stvarna autonomija s bitnim elementima hrv. državnosti (6. studenoga 1872.). Bitne su i slijedeće predložne izmjene: Sabor će sam birati 5 članova u delegacije, Hrvatska će sama upravljati svojim financijama, bana imenuje kralj bez prijedloga i protupotpisa ministra predsjednika (ugarskog), hrvatski ministar ne može utjecati na autonomne hrv. poslove, a dužan je zastupati interese Kraljevine Hrvatske u zajedničkim poslovima. No, Ugarski kraljevinski odbor natjerao je hrv. stranu na popuštanje. Na kraju je u svojoj biti ostala stara Nagodba iz 1868. Revizijom Nagodbe hrv. vlada i Sabor nisu dobili ni minimalan utjecaj na financije niti uvid u proračune i zaključne račune, što je kasnije bila glavna smetnja modernizacijskim naporima bana Mažuranića. Međutim, regulacijom prema kojoj se Hrvatski sabor, ako bude raspušten, ima sazvati za 3 mjeseca od njegova raspuštanja, zajamčen je Hrvatskoj ustav, odnosno otklonjen apsolutizam. Nagodbu je na kraju prihvatio i Hrvatski sabor većinom glasova, a kraljeva sankcija uslijedila je 30. rujna 1873., dakle, istoga dana kada je Ivan Mažuranić preuzeo bansku čast.

72

VLADANJE BANA IVANA MAŽURANIĆA - MODERNIZACIJA HRVATSKE (1873. - 1880.) Modernizacijske reforme U želji da se uvedu modernizacijske reforme na svim područjima javnog života, dugo se tražiočovjek koji bi mogao ubrzati te procese u skladu s duhom i slovom Page | 73 Nagodbe, za što jeosobito bila zainteresirana mađarska vlada. Takav čovjek našao se u osobi Ivana Mažuranića koji je, bez oduševljenje, ipak pristao na bansku čast. Bio je hrvatski kancelar u Beču i suradnik sa Schmerlingovim centralističkim režimom, a 1871.i 1872.bio je i predsjednik Hrvatskoga sabora, i to kao član Narodno-liberalne stranke. Hrvatski je narod u njega polagao velike nade. Htio je izgraditi modernu hrvastku državu, pravnu državu, na temeljima nagodbene autonomije. Mažuraniće je u skladu s nagodbenim zakonom i politike Narodne stranke inzistirao na modernoj proizvodnji, učinkovitijoj organizaciji uprave te učvršćenju nacionalne kulture na svim područjima života. Kako bi ubrzao modernizacijske procese, Mažuranić je najprije započeo s modernizacijom sveukupne javne uprave, tj. donošenjem modernih i liberalnih zakona. Zato je Hrvatski sabor samo u prvim godinama Mažuranićeva razdoblja, tj. od 1873. - 1875. izglasao više od 30 reformnih zakona. Takav Mažuranićev stav pribavio mu je i protivnike, pa čak i unutar vlastite stranke. Među najvažnijim reformama ističu se modernizacija uprave i sudstva te njihovo radvajanje, uređenje ustavnog sustava, modernizacija krivičnog i kaznenog prava, uređenje društvenih i ekonomskih pitanja, uključujući osobito važnu zakonodavnu regulaciju uređenja zadruga, a potom i zakon o pučkom školstvu. Dioba uprave od sudstva najprije je modernizirala vrhovne organe vlasti, a potom sve niže ustanove, izgrađujući tako nove sustave prema austrijskim i njemačkim uzorima. Tom se regulacijom morala izmijeniti i uloga odvjetnika. Doduše, moderni odvjetnički red uveden je već privremenim carskim patentom 1852., ali ga je Sabor želio „dotjerati“ u smislu „samosvojnosti“ odvjetnikakoji su imali značajnu ulogu u procesu modernizacije. Izglasani odvjetnički red, ugarska vlada nije htjela prihvatiti zato što je takva formulacija pretpostavljala postojanje hrvatsko-slavonskog državljanstva, što je ona smatrala u suprotnosti s nagodbenim zakonom koji je priznavao samo ugarsko državljanstvo. Međutim, većina Hrvatskoga sabora radije se odrekla novoga odvjetničkog reda nego da novi zakon izmjeni jedinstvo države. Proveden je i zakon o ukidanju tjelesne kazne. Vrlo je važan bio i zakon o odgovornosti bana i vlade Hrvatskome saboru. No, zbog sve učestalijeg miješanja ugarske vlade u hrvatske poslove, neki su modernizacijski zakoni ili usporavani ili nisu doneseni na vrijeme kako je Hrvatski sabor želio. Tu spadaju zakon o lokalnoj upravi, zakon o seoskim općinama, izborni zakon i dr. Ističe se i zakon o slobodi tiska i uvođenje porote u tiskovnim parnicama, osnova zakona o pravu na okupljnje, zakon o ravnopravnosti židova prema kojem uživaju politička i građanska prava. Zakon o reformi pučkog školstva stupio je na snagu 1875., a njegova je odluka stvaranje temelja za opće i obvezno školovanje. Međutim, njegova je primjena u mnogim slučajevima bila ne samo spora, već i teško izvediva, kako zbog nepostojanja škola, tako i zbog nepostojanja putova i cesta, uključujući i vrlike financijske probleme. Taj je zakon doprinio povećanju pismenosti i opće kulture u narodu. Kruna Mažuranićevih uspjeha bilo je otvaranje Sveučilišta u Zagrebu 1874. s tri fakulteta: teološkim, pravnim i filozofskim, dok je medicinski fakultet otvoren tek 1917. Rad na zakonskoj osnovi o uređenju seljačkih zadruga kao i urbarijalnih odnosa uopće, Sabor je smatrao jednim od najvažnijih pitanja, a konačna zakonska

73

osnova pripremala se u trenutku kada je Mažuranić postao ban. Prema Mažuranićevoj želji, novi se zakon oslanjao na prijašnju osnovu zakona i stoga je predlagao regulaciju postupnog ukidanja zadruga, odnosno nastojanje da se običajno pučko pravo zajedničkog vlasništva što bezbolnije pretvori u građansko pravo osobnog vlasništva ili suvlasništva. No zbog ponašanja ugarske vlade, Sabor je imao velikih problema s donošenjem zakona o zemljišnom rasterećenju, jer su carski patenti iz doba apsolutizma u svojoj biti bili nepotpuni za hrvatsko Page | 74 pdručje i prilike. Mažuranićeva je vlada predložila Saboru još i zakonsku osnovu o Zemaljskom kulturnom vijeću kao „strukovnom organu“ vlade koja bi se oslanjala na strukovnjake u podžupanijama i gradovima. Za vrijeme Mažuranićeve vlade pojačane su i kulturno-prosvijetne veze u južnoj i zapadnoj Hrvatskoj, tj. Istri i Dalmaciji u kojima se istodobno intenziviraju procesi Hrvatskog narodnog preporoda. Primjetna je sve izraženija hrvatska politika u tamošnjim pokrajinskim saborima kao i suradnja sa Zagrebom kao politički, gospodarstvenim i kulturnim središtem svih Hrvata. Za Mažuranićeva vladanja, započeli su i modernizacijski procesi na području novčarstva, uspostava Zemaljskog statističkog ureda u Zagrebu te pokušaji na modernizaciji zdravstva. Uzroci sloma Mažuranićeve vlade Stvarne uspjehe Mažuranićeve vlade neprestano je zasjenjivala politika ugarske vlade, tj. njezino izigravanje Hrvatko-ugarske nagodbe. Ugarska je vlada, protivno Nagodbi, počela nametati mađarski jezik kao službeni u zajedničkim službama, osobito u željezničkom prometu61, poštanskim uredima i zajedničkim financijama u koje hrvatska vlada nije imala nikakav uvid, posebice u raspodjelu ubranog novca na njezinu teritoriju, iako je taj novac zapravo služio interesima ugarske trgovine, obrta, prometa, bankarstva i industrije. Izvor velikog nezadovoljstva bio je i Mažuranićev neuspjeh u pogledu konačnog povratka Hrvatsko-slavonske vojne krajine pod vlast Sabora i bana, uključujući i pitanje riječkog provizorija koji je u Saboru (1872. - 1875.) izazvao veliku uznemirenost jer se sam provizorij počeo shvaćati kao neka vrsta definitivuma. Došlo je i do ustanka u BiH, a situaciju su dodatno otežavali i sukobi između Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora prilikom obnove financijske nagodbe. Ustanak u Bosni i Hercegovini budio je u Hrvatskoj nadu da će se konačno osloboditi osmanske vlasti i sjediniti s Hrvatskom. No, Srbi u BiH željeli su sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom koje su u međuvremenu ušle u za Bosnu i Hercegovinu u rat s Turcima, a Rusija se sporazumjela s Austro-Ugarskom o njenom mogućem protektoratu u BiH62. Budući da je u međuvremenu u javnosti, osobito srpskoj, raslo uvjerenje kako Narodna stranka želi ujedinjene BiH s Hrvatskom, nastala je opća netrpeljivost na obje strane, a sukob je još više dobio na težini kada je Mažuranić prema nalogu iz Beča i Pešte naredio da se u Hrvatskoj onemogući veleizdajničko djelovanje Srba koji su se borili na strani Srbije i Crne Gore. Nakon srpskog poraza u Bosni i utanačenje mira 1877., iste je godine u travnju započeo Rusko-turski rat, uz tajni dogovor s Austro-Ugaskom da će ona ostati neutralna. No, nakon poraza ruske vojske kod Plevne, rat se nastavio pa je taj grad ruska vojska zauzela u prosincu 1877., a istodobno u rat ponovno ulazi Srbija i zauzima dijelove južne Srbije, nakon čega dolazi do primirja i utanačenja mira u San Stefanu (3. ožujka 1878.). Međutim, glavne točke toga mira - prema kojem se predivđala velika Bugarska država, proširenje teritorija Srbije i Crne 61

za novoizgrađene pruge uporno je uvodila mađarski jezik kao službeni pod izgovorom da su željeznice privatno poduzeće države na koje se ne odnose regulacije Nagodbe 62 što će se i dogoditi Berlinskim kongresom 1878.

74

Gore, pripojenje Besarabije Rusiji te ostanak BiH i dalje pod turskom vlašću - nisu odgovarale Austro-Ugarskoj i Velikoj Britaniji. Budući da je u međuvremenu ojačao turskofilski pokret u odnosu prema Bosni, ojačao je u Hrvatskoj pokret koji je zahtjevao nestanak Turske iz Europe te dostojan život i kulturu za kršćanske narode Istoka. Javno su se izražavale simpatije za balkanske narode i Rusiju. Štoviše, isticala se i nada da će Monarhija postupati u svojem interesu koji je ujedno i hrv. interes te konačno omogućiti cjelokupnost Trojedne Kraljevine, Page | 75 odnosno „sjedinjenje“ Hrvatsko-slavonske vojne krajine i Dalmacije s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, te protektorat u BiH. Mađarska je vlada na samom početku pokreta prigovarala banu Mažuraniću što uopće dopušta javna okupljanja, tvrdeći da njima nije mjesto na javnim trgovima, u gradovima i u tisku već da za takve probleme vanjske politike postoji zajednički Ugarski sabor. Mađarska svoju politiku dovodi u sklad sa sveukupnom vanjskom politikom Monarhije i u vezi s Bosnom, osobito nakon Berlinskog kongresa, i dakako njegovih odluka. Bit je njegovih odluka: priznavanje neovisnosti i teritorijalnog proširenja Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori, uspostava autonomne kneževine Bugarske i autonomne Istočne Rumelije, te pripojenja Rusiji dijela Besarabije i još nekih do tada turskih pokrajina. Makedonija je ostala pod vlašću OC. AustroUgarska dobila je pravo da zaposjedne BiH i u njoj uvede „mir i red“. Znajući za te događaje, Hrvatski je sabor, unatoč Mažuranićevu neslaganju, kralju uputio adresu koji je tražio da se „ustroji zadobivenih pokrajina (tj. BiH) malo po malo tako udesi da bi se s vremenom mogao priključiti na ustroj Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u njihovom državnopravnom odnosu prema Kraljevini Ugarskoj“. Kralj je, međutim, izjavio da je Hrvatski sabor, govoreći o BiH, prekoračio svoja ovlaštenja što je uzdrmalo Mažuranićev položaj. Budući da su istodobno propali pregovori Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora o obnovi međusobne financijske nagodbe u korist Hrvatske, ban Mažuranić podnio je početkom 1880. ostavku na mjestu bana, koju je mađarska vlada prihvatila već 21. veljače iste godine, učinivši tako i kraj Mažuranićevoj politici razvnoteže između Beča i Budimpešte, koja je u svojoj biti bila usmjerena prema učvršćenju hrvatske državnosti, kao i usponu modernizacijskih procesa u zemlji.

BAN LADISLAV PEJAČEVIĆ I POSLJEDICE NJEGOVA VLADANJA Pojačana mađarizacija Mažuranića nasljeđuje grof Ladislav Pejačević, umjereni unionist, na prijedlog mađarske vlade. 1880. predstavio je svoj politički program čija je bit nepromjenljivost nagodbenog zakona i njegova obrana od napada hrvatske opozicije, ali i povrede odmađarske vlade. Najavio je skoro sjedinjenje Vojne krajine s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom te štednju u cjelokupnoj zemaljskoj upravi kako bi ostalo što više novca za narodno-gospodarska ulaganja. Navijestio je reforme u poreznom sustavu u korist Hrvatske te nastavak započetih modernizacijskih reformi. Međutim, mađarska je vlada pokazala nezadovoljstvo njegovim programom, a posebno mu je zamjerala što nije izjavio da Rijeka i pravno pripada Mađarskoj. Mađarska je vlada nastojala provoditi mađarizaciju neprestanim povredama nagodbe. Najprije je to bilo umirovljenje direktora financijskog ravnateljstva u Zagrebu Ivana Bartolovića i imenovanje Mađara Antala Davida na njegovo mjesto. David je 1880. po Szaparyjevu (ministar financija) nalogu objavio okružnicu o otvaranju besplatnog tečaja mađarskog jezika u Zagrebu. Naime, ubuduće su promaknuća činovnika u financijskoj službi trebala ovisiti o znanju mađarskoga jezika. Pejačević je na zahtjev Sabora uspio

75

samo donekle ublažiti Davidovi okružnicu. U međuvremenu, Vojna je krajina vraćena pod hrvatsku vlast. 1880. Mrazović je sa 22 zastupnika istupio iz Narodne stranke i osnovao Neodvisnu narodnu stranku koja je težila povoljnijem i samostalnijem financijskom položaju za Hrvatsku i koja je 1883. na izborima doživjela potpun poraz. Hrvatsko-slavonska vojna krajina „sjedinjena“ je s građanskom Hrvatskom i Slavonijom na temelju kraljeva manifesta 1881. Međutim, sveukupnu pravnu Page | 76 regulaciju toga procesa u svoje je ruke uzela mađarska vlada osnivanjem posebnog komesarijata kojemu je na čelu bio ban Pejačević, pa su tako iz tih poslova bili isključeni hrvatska vlada i Sabor. Hrvatska je autonomija posve zapostavljena u korist, dakako, mađarskih interesa. Hrvatskome saboru ostavljena je na kraju samo zadaća da predloži zakonsku osnovu o inartikulaciji kraljeve naredbe iz 1881., što je dovelo do velikih poteškoća. Naime, saborska je osnova uključila izdatke za bivšu Vojnu krajinu u autonomni budžet što je bilo u suprotnosti sa zabranom mađarske vlade koja je zahtjevala „provizorij“ sve dok se bivša Vojna krajina potpuno ne „stopi“ s građanskom Hrvatskom i Slavonijom. Sabor je na kraju ipak udovoljio zahtjevima mađarske vlade, unatoč prosvjedima bana Pejačevića. Zatim je Pejačević na temelju kraljeva odobrenja proglasio naredbu o privremenom izbornom redu za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a ti izbori su održani 1883. Većinu mandata dobila je režimska Narodna stranka. Već u kolovozu i rujnu iste godine, u Zagrebu su izbili nemiri, a zatim i seljački nemiri u Hrvatskom zagorju i dijelu bivše Vojne krajine. Banove intervencije po pitanju prava hrvatskoga jezika, nisu uspjele, pa 24. kolovoza 1883. podnosi ostavku. Uzroci narodnog otpora Prema nalogu ugarskog ministra financija Szaparyja, u Zagrebu su 6. i 7.kolovoza 1883. postavljeni na zajedničkim financijskim i carinskim uredima nezakoniti grbovi, s natpisima na hrvatskom i mađarskom jeziku. Nezadovoljstvo u Zagrebu izbilo je osam dana nakon njihova postavljanja, pa ih je narod 15. kolovoza skinuo i porazbijao i tako potaknuo javne prosvjede u ostalim hrvatskim gradovima.Do 18.kolovoza, nemiri su se proširili u Karlovac, Senj i Novu Gradišku, a tjedan dana kasnije i u Prigorju te u Hrvatskom zagorju i na Banovini. Osnovni razlog takvu ponašanju pučanstva, ležao je u uvjerenju da je mađarska hegemonija kriva za sve probleme, osobito nesnosne porezne mjere i siromaštvo. Narod je bio ogorčen i zbog stalnog ograničavanja hrvatske autonomije, koje je nametala ugarska vlada stalnim kršenjem nagodbe. Radi intervencije sukoba, mađarska se vlada odlučila na privremenu obustavu ustava u Hrvatskoj, te je predložila kralju uvođenje komesarijata, koje je kralj povjerio generalu H. Rambergu, koji je 7. rujna 1883. vratio u Zagreb dvojezične grbove, koje će kasnije zamijeniti grbovima bez ikakva natpisa. Kad se zemlja primirila od ustanaka, na prijedlog mađarske vlade, za bana je imenovan grof Karoly Khuen-Héderváry. VOJNA KRAJINA OD DJELOMIČNOG UKIDANJA 1869. DO UJEDINJENJA S BANSKOM HRVATSKOM 1861. KOMISIJA MINISTARSTVA RATA ZA REFORMU VOJNE KRAJINE Vrijeme od 1867. do 1871. protječe u oštrom sučeljavanju između vojnih i privrednih krugova Austrije s ugarskom vladom63. Suvremenici su to razdoblje 63

Tadašnji predsjednik ugarske vlade bio je J. Andrássy koji je uspješno prezentirao interese ugarskih veleposjedničkih krugova

76

ocijenili kao mađarsko-austrijsko otimanje za Krajinu, pokazujući tako svoje privredne i strateške ciljeve. 1867. krajiško pitanje vladar je uklopio u okvir isključivo vojnih pitanja, svjedočeći tako da se ne želi odreći Vojne krajine pa zbog toga ugarska delegacija, ali samo prividno, pristaje da čitava Krajina ostane i dalje podređena Ministarstvu rata. Poslije golemih političkih promjena u Monarhiji koje su nastupile kao posljedica vojničkih poraza u ratu s Prusijom, Vojna je krajina dobila gotovo odlučujuće Page | 77 mjesto u privrednim i strateškim ciljevima bečke istočne politike. U Beču nakon toliko stoljeća nastaju prvi veći planovi o privrednom razvoju Vojne krajine te vlada uvjerenje da je Krajina nagodbom između Ugarske i Austrije pripala austrijskom dijelu dualističke Monarhije. Na pitanje vladara kakvi su daljnji planovi Ministarstva rata s Vojnom krajinom, generali nisu htjeli ni raspravljati o njezinu ujedinjenju s građanskom Hrvatskom. Na poticaj dvorskih krugova, osnovana je početkom 1868.posebna Komisija za Krajinu na čijem je čelu bio general Ludwig Gablenz, inače zapovijednik Hrvatskoslavonske vojne krajine. Komisija je bila zadužena da prouči pitanje Krajine i predloži rješenje, a zaključci su bili sljedeći: s vojnog i političkog stajališta, u Krajini treba zadržati postojeće stanje, ali uvesti nove reforme bez razvojačenja i sjedinjenja s Hrvatskom. TAJNI PROJEKT O STVARANJU TREĆE GRUPE ZEMALJA NA ČELU SA ZAGREBOM Brzo popravljajući svoj položaj i planirajući proširenje Monarhije na Istok, generali sve otvorenije istupaju protiv dualizma, koji zajedno s predajom Hrvatske Mađarima znači početak rasula Monarhije, poglavito carske vojske koja je stoljećima bila simbol državnog jedinstva. Otpor vojnih krugova protiv dualizma i sumnje u privrženost ugarskih političkih krugova Beču, u početku su bile tihe i prikrivene. Generali su osuđivali popustljivost Dvora i političkih krugova Beča koja je omogućila Mađarima da 1867. postanu vladajući element u zemljama krune sv. Stjepana. Generali, posebno oni hrvatskog podrijetla, smatraju da Monarhiju od rasula može spasiti samo zajednička vojska i samostalna Hrvatska. Između plana o samostalnoj Hrvatskoj i plana o trećoj grupi zemalja, nije postojala razlika. Sukob vojske s dualizmom vodio je Narodnu stranku sve bliže vojnim krugovima, osobito prema generalima hrvatskog podrijetla, pod čijom će zaštitom uskoro početi izlaziti jedine opozicijske novine u Hrvatskoj - Zatočenik koji će u 3 godine izlaženja oštro osuđivati protuhrvatsku politiku vodećih središta dualističke Monarhije, iako uredništvo ističe da pozornost stavlja na krajiško pitanje. VELIKI PROJEKT BEČA O GRADNJI PROMETNICA U KRAJINI. „PLANTAŽNA“ PRODAJA KRAJIŠKIH ŠUMA Misao o samostalnoj Hrvatskoj kao protuteži Ugarskoj najdosljednije je prihvatio nadvojvoda Albrecht, šef Vrhovnog vojnog zapovijedništva Austro-Ugarske Monarhije. Nije tajio da njegova politika ima ovaj cilj: od Vojne krajine, Hrvatske, Dalmacije i pruključenjem Bosne i Hercegovine osnovati treću grupu zemalja koje bi mogle poslužiti kao snažan bedem protiv dinastije Ugarske. No, njegov odlazak u Nove dvore (današnji Zaprešić), da se s grupom krajiških oficira i generalom Gablenzom pokloni Jelačićevu grobu, izazvao je među mašaronima u Zagrebu i krugovima peštanskih političara osjećaj vojničke demonstracije protiv mađarskog bana Levina Raucha i ugarske vlade s Andrássyjem na čelu. Mise zadušnice Jelačiću, održane u crkvi sv. Marka, pretvorene su u velike demonstracije Jelačiću. U povodu toga u Novom pozoru koji je izlazio u Beču objavljen je zanimljiv dopis iz Zagreba u kojemu su oslikane političke prilike u Hrvatskoj. Tom je prilikom izrečen poznati poziv: „Ustani bane Jelačiću, Hrvatska te zove!“. U redovima

77

Narodne stranke nestaju i posljedni tragovi sukoba s vojnim krugovima i mržnje prema Beču koja je prožimala politički život Hrvatske, osobito 1860. i 1861. U Hrvatskoj se stvara mišljenje da su car i vojska najpouzdaniji branik interesa Hrvatske. Vojna krajina u središtu je političke pozornosti. Zbog toga vojni krugovi nastoje pošto-poto onemogućiti njezino razvojačenje. Oni smatraju Vojnu krajinu svojom domenom. Po mišljenju cara i vojnih krugova bila je ona napeti pištolj uperen Page | 78 protiv Mađarske. U toj povezanosti nastao je i plan o trećoj grupi zemalja, tj. plan o stvaranju jedne južnoslavenske zajednice u sklopu Monarhije. Upravo je ta ideja nailazila u Vojnoj krajini na veliku prodršku. Pod pojmom „južnoslavenska zajednica“ mislilo se na Hrvatsku i BiH. Brzo prenošenje bečkih interesa na Istok, primjetljivo je najprije u domeni prometa. Krajiški odjel u Ministarstvu rata pretvoren je u pravi projektni zavod. Tu nastaju veliki projekti o gradnji prometnica u Krajini te sječi i prodaji krajiške šume. Prvi prometni planovi austrijske vlade bili su: dosegnuti do Bosanskog Novog na granici s OC; do Splita na srednjem Jadranu i Zemuna na istočkoj točki Slavonske krajine. Gradnja riječke željeznice započela je 1869., a završena 1873. Nazivala se „planinskom“ zbog zaista teških uvjeta vožnje. Druga velika krajiška prometnica dobila je ime „slavonska željeznica“, a spojila bi Zemun sa Siskom. Osnovna namjera bečkih krugova bila je: graditi sve željeznice prema Istoku i Splitu kroz teritorij Vojne krajine jer na prostoru Krajine ugarsko zakonodavstvo i vlada nemaju nikakva utjecaja. Dakle, borbu hrvatskih krugova za Vojnu krajinu preuzimaju - od 1867. - bečki krugovi, nudeći predstavnicima hrv. građanstva i krajiškim rodoljubima protumađarski savez. Narodnjačko i opozicijsko glasilo Novi Pozor, koje zbog mađarskih progona i terora izlazi u Beču, objavilo je krajem travnja 1869. popis velikih prometnica koje bi se gradile u Krajini: 1. željeznica: Split - Barcs 2. željeznica: Sisak - Zemun 3. željeznički odvojak pruge Sisak - Zemun 4. željeznica: Zemun - Oršava 5. kanal: Šamac - Vukovar 6. isušenje bosutskih i bigskih nizina u Slavonskoj krajini Budući da Monarhija, zbog velikih državnih dugova, nije imala dovoljno investicijskog kapitala za gradnju željeznica u Krajini, u Beču je izrađeno nekoliko projekata o prodaji goleme šumske mase u Krajini. Stoga su vojni, privredni i politički krugovi Beča, vodeći svoju borbu za spašavanje Krajine (1867. - 1871.), bili spremni na suradnju s krajiškim rodoljubima i predstavnicima hrv. građanstva. Njih su pokušali pridobiti novim zakonom o reformi Krajine, zatim s novim projektom o posebnoj „južnoslavenskoj zajednici“ kao trećoj grupi zemalja u sklopu Monarhije, gradnjom magistralih željeznica u Krajini, gradnjom kanala Šamac - Vukovar, isušenjem velikih močvara u Slavoniji, većom eksploatacijom krajiških šuma i zaštitom hrv. opozicije u borbi protiv bana Levina Raucha i drugih mađarona u Zagrebu. DVIJE KOMISIJE ZA KRAJINU: BEČKA I PEŠTANSKA Mađarski privredni i politički krugovi imali su posve suprotne strateške ciljeve: onemogućiti revitalizaciju vojnokrajiškog sustava, onemogućiti pokušaj osnivanja treće grupe zemalja i razbijanje dualističkog rješenja Monarhije, što prije zadobiti potpunu kontrolu nad planovima izgradnje željeznica u Krajini. I na kraju, što prije zagospodariti prodajom krajiških šuma. Ti „zeleni rudnici“ Krajine bili su u središtu privrednih planova mađarskog hegemonizma.

78

Vrijednost samo onih šuma s kojima će drćava slobodno raspolagati proračunata je na 147 milijuna forinta. Taj golemi kapital bio je dovoljan za gradnju krajiških željeznica i drugih velikih privrednih objekata. Boreći da s prostora Krajine potisne privrednu dominaciju Austrije, ali ne kao saveznica Hrvatske, ugarska vlada je najprije uspjela zapriječiti 1868. provođenje novih zakona Ministarstva rata, koji su imali za cilj refomirati Vojnu krajinu. Osnovni prigovor ugarske vlade bio je da Krajina ne može i dalje postojati kao posebna teritorijalna jedinica u Page | 79 sklopu austrijskih zemalja jer njezine pukovnije, prema odredbama Hrvatskougarske nagodbe, čine sastavni dio Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a time i zemalja ugarskog dijela dualističke Monarhije. Eksplozivna rasprava o pitanju kojem dijelu Monarhije pripada Vojna krajina započela je još u veljači 1868., kada je ugarska delgacija osnovala svoju Komisiju za Krajinu. Njezin je zadatak bio proučiti krajiško pitanje i predložiti ugarskoj vladi njegovo rješenje. Zaključak mađarske Komisije bio je: Krajina kao vojna institucija više ne odgovara zahtjevima vremena. Pokušaj vojnih krugova da reformiraju krajiški sustav dočekan je u Pešti još 1868. s velikim nepovjerenjem. Izjava vojnog ministra Franza Khuna od 8. veljače potaknula je nove sumnja. Govoreći o prijedlozima Komisije Ministarstva rata, Khun je izjavio da planirana reforma ima za cilj približiti Krajinu ostalim zemljama Monarhije uz istodobno očuvanje krajiško-vojničkog sustava u njoj. To je bio dovoljan poticaj za Mađare da započnu svoju borbu za razvojačenje Krajine jer je postojanje Vojne krajine i poslije Nagodbe shvaćeno u Pešti kao nepovjerenje prema Mađarima. Jelačićev napad preko Drave 1848. bilo je teško zaboraviti. Zbog toga borbu mađarskih krugova protiv Vojne krajine od 1867. do 1871. treba promatrati kao borbu protiv treće grupe zemalja, tj. kao borbu protiv samostalne i jake Hrvatske. Projekt osnivanja „južnoslavenske zajednice“ ocijenjen je u Pešti kao opasan pokušaj vojnih krugova da od Krajine, Hrvatske, Dalmacije te BiH organiziraju svojevrsnu Vandeju koja bi branila novu politiku dinastije Habsburgovaca na Balkanu. Idejni začetnici projekta o trećoj grupi zemalja bili su vojni vrhovi, a prvi sastavljač projekta bio je mladi krajiški general Josip Grivičić. Za njegovu Promemoriu Ministru rata u početku 1868., u Beču je vladalo veliko zanimanje. Budući da je Mađarska razvoj svoje ekonomije vezala za izvoz preko Rijeke i Zemuna, oslobođen od austrijske kontrole gradnja dalmatinske unske željeznice izazvala je u krugovima peštanske vlade pravu eksploziju. Ugarska vlada zahtjevala je 1869. da se paralelno s gradnjom turske željeznice kroz Bosnu gradi i željeznica preko Zemuna i Srbije. Samo pod tim uvjetom bili su mađarski krugovi spremni odobriti priključak dalmatinske željeznice na trusko-bosansku prugu u Bosanskom Novom, pa su privredni krugovi Beča odustali od gradnje dalmatinske željeznice. Kako je gradnja ostalih željeznica u Krajini zamišljena sječom i prodajom krajiške šume, ustat će Mađari i protiv ostalih austrijskih prometnih planova, uporno dokazujući da pravo vlasništva nad krajiškom šumom, u duhu Nagodbe, pripada isključivo ugarskoj vladi. Borba za krajiške šume jedna je od najsloženijih sastavnica u posljednjoj dionici povijesti Vojne krajine. Planirana plantažna prodaja krajiških šuma, nastala kao poseban projekt Ministarstva rata 1867./1868., izazvala je veliku uzbunu. Koliko je to pitanje krajiških šuma stvarno uzdrmalo austro-ugarske odnose, najbolje pokazuje ozbiljno upozorenje austrijskog kancelara Friedricha Beusta, upućeno austrijskim ministrima 9. listopada 1869., da bi politička napetost u Ugarskoj, nastala zbog planirane prodaje krajiških šuma i gradnje krajiških željeznica, mogla dovesti do pada ugarske vlade. Politička kriza u austro-ugarskim odnosima, zbog krajiškog pitanja, doseže vrhunac na početku kolovoza 1869., kada su Mađari započetu borbu protiv

79

austrijske dominacije u Krajini proširili navalom na cijelu Krajinu. Na ministarskim konferencijama 11. i 12. kolovoza predsjednik ugarske vlade postavlja rješenje pitanja državnopravne pripadnosti Vojne krajine i njezine uprave kao uvjet Mađara da glasuju za vojni budžet. Tom je prilikom ugarska vlada prvi put u raspravi o Krajini izrekla ovo prijeteće stajalište: „Austrijska vlada ne može utjecati na krajiško pitanje i donositi odluku o razvojačenju Krajine.“ Prema odredbama ustava, vladar je bio dužan raspustiti jednu i drugu vladu, ili ispuniti Page | 80 mađarske uvjete. Sve teži položaj unionističkog bana Levina Raucha u Hrvatskoj, tjerao je predsjednika ugarske vlade Andrássyja da učini nešto za svog štićenika Raucha i za spas Hrvatsko-ugarske nagodbe. Druga, manje prihvatljiva mogućnost bila je da Andrássy potraži put prema Narodnoj stranci i s tom najvećom političkom snagom Hrvatske izvrši reviziju Nagodbe, tj. svoje politike. Odlučuvši se ipak za spašavanje Raucha, zamolio je od austrijske vlade političku „koncesiju“ za spašavanje unije između Mađarske i Hrvatske.

AUSTRO-UGARSKI PREGOVORI 1869. O UKIDANJU KRAJINE Odlučujući austro-ugarski pregovori o ukidanju Krajine i njezinu vraćanju Ugarskoj, vođeni su 13. kolovoza „iza zatvorenih vrata“, a između cara i Andrássyja koji je ublažio svoje zahtjeve. Od prvotnih zahtjeva da se ukine cijela Krajina, a njezin teritorij vrati Ugarskoj, Andrássy potaje mnogo umjereniji. Zatraženo je očito samo ono što je u tajnim dogovorima s carem utanačio. Tako je predsjednik ugarske vlade predložio ukidanje „samo nekih geografskih cjelina“ prostranog krajiškog područja. Takvom formulacijom izricao se već duže vrijeme zahtjev za ukidanje starog Varaždinskog generalata, Žumberačke satnije te vraćanje Senja i vojnog Siska banskoj Hrvatskoj. Riječ je upravo o onim dijelovima Vojne krajine kojih su razvojačenje i ujedinjenje s Hrvatskom energično zahtijevali Jelačić 1849. te hrv. politički krugovi 1860./1861. i 1865. Doduše, Andrássy je 13. kolovoza 1869. učinio još jedan korak dalje u borbi za Krajinu, predloživši vladama Austrije i Ugarske da se utvrdi vrijeme do kada će se razvojačiti i preostlai dio Vojne krajine. Predložio je osnivanje posebne mještovite komisije koja bi imala zadaću utvrditi oblike i uvjete prelaska krajišnika vojnika iz vojničke u civilnu upravu. U stoljetnoj povijesti Vojne krajine 13. kolovoza 1869. može se smatrati prekretnicom. Tog je dana započeo proces razvojačenja Krajine, što istodobno znači i kraj stoljetnih dezintegracijskih procesa koji u povijesti hrv. naroda počinju još gubitkom Dalmacije na samom početku 15. st. Posljednji govornik te sjednice 13. kolovoza 1869. bio je vladar koji je još jednom ukazao kako Dvor i vojni krugovi Beča nerado napuštaju svoje pozicije u Krajini. Konačni zaključak vladara bio je: „Neka se odmah najavi ukidanje dvije varaždinskih pukovnija i žumberačkog kotara slunjske pukovnije.“ Zaključci sjednice Zajedničkog ministarskog vijeća od 13. kolovoza i poznati reskript vladara od 19. kolovoza 1869., kojim odluka o djelomičnom ukidanju Vojne krajine dobiva kraljevu sankciju, važni su datumi u povijesti hrv. naroda jer nakon toliko stoljeća obilježavaju početak ujedninjenja hrv. zemalja. Osnivanje Mješovite komisije može se ocijeniti i kao prvi korak u dugotrajnom mađarsko-austrijskom sporazumjevanju o diobi utjecaja na krajiškom prostoru. O najtežem pitanju, tj. o eksploataciji krajiških šuma, Komisija je 12. listopada postigla sporazum prema kojemu je opravdana prodaja krajiških šuma, a prije prodaje valja krajiškim kućnim zadrugama utvrditi odštetu za njihova servitutna prava. Međutim, svaka prodaja šume u krajini može se provesti samo uz sporazumu s ugarskom vladom. Posljednji zaključak Mješovite komisije stvorio je

80

novu krizu u austro-ugarskim odnosima. Prema izjavi ministra rata prijedlog Mješovite komisije daje ugarskoj vladi pravo kontrole nad poslovima prodaje kao i pravo uprave nad prihodima od prodaje šuma. Iza tih se formulacija skriva zapravo zapravo borba jednog i drugog centra Monarhije za kapital kojim će se graditi željeznice u Krajini. Vladar je, iako nerado, stao na Andrássyjevu stranu. Obvezao je Ministarstvo rata da upozna ugarsku vladu sa svim programima planiranih investicija u Krajini te da s ugarskom vladom postigne sporazum o Page | 81 upotrebi kapitala dobivenog iz buduće prodaje krajiških šuma. Zaključci Ministarske konferencije od 14. listopada 1869. poslužit će kao načelna podloga za poseban sporazum Andrássy - König (šef odjela za Krajinu u Ministarstvu rata), potpisan 28. prosinca 1869. Taj je sporazum poznat kao krajiške punktacije. On razmatra upotrebu kapitala koji će se dobiti prodajom 30 000 jutara krajiških šuma, gadnju prometnica, isušenje močvara u Slavonskoj krajini i osnivanje krajiških imovnih općina. Za provedbu postignutog sporazuma koji u prvi plan stavlja velike građevniske pothvate u Krajini (1.), osnovat će se posebna Krajiška investicijska komisija. Riječ je zapravo o posebnoj banci za Krajinu koja bi bila nosilac privrednog preporoda na krajiškom prostoru. Njezina će uprava biti sastavljena od predstavnika ugarske vlade i Ministarstva rata. Druga grupa značanjih odredbi razmatra pitanje servitutnih prava krajiškog puka u krajiških šumama (2.). Zaključeno je da se ukupna šumska površina podijeli na jednake dijelove između države i krajiških općina te da se što prije započne sa segregacijom tj. diobom šuma na državne i općinske. Treća grupa odluka iz tog sporazuma obuhvatila je pitanja gradnje krajiških željeznica i kanala Dunav - Sava (3.). Nakon izgradnje navedenih prometnica, gradile bi sei dvije važne spojnice krajiške željeznice. Tako bi se npr. spojila Krajina s Dalmacijom na pruzi Karlovac - Rijeka. Mađarsko-austrijski sporazum 28. prosinca 1869. obilježava početak mađarske premoći u Krajini, poglavito zato što je u svoj opseg uklopio i zahtjeve koje su postavili mađarski krugovi na Ministarskih konferencijama 12. i 14. listopada 1869. Tako je šef Krajiškog odjela u Ministarstvu rata pukovnik König, pregovarajući s Andrássyjem u ime austrijskih krugova, pristao na dvije dodatne odredbe: a) buduća prodaja šuma u Krajini ne može se provesti bez sporazuma s ugarskom vladom b) za realizaciju sporazuma o prodaji „prezrelih šuma“ osnovat će se posebna komisija Iz te odluke razvit će se najspornija institucija Vojne krajine. Riječ je dakako o Komisiji krajiškog investicijskog kapital (fonda). Tek će tada ugarska vlada biti spremna na ujedinjenje Krajine s banskom Hrvatskom. JOŠ JEDAN POKUŠAJ BEČA DA SAČUVA KRAJINU Dok su postignuti uspjesi ugarske vlade 1869. upućivali na skori rasplet krajškog pitanja, Beč je još jednom pokušao istupiti s novim projektom o spašavanju Vojne krajine, a na taj zaokret utjecalo je francusko-prusko sučeljavanje. Pitanje sigurnosti državnih granica poslužit će vojnim krugovima kao dovoljna argumentacija protiv bilo kakva ukivanja vojne krajine. Još tijekom siječnja 1870. bečki su generali izradili novu strategiju u rješavanju krajiškog pitanja. I oni su, poput mađarskih krugova, za ukidanje vojne krajine. Z druge strane, ugarska vlada zahtjeva brzo ukidanje Krajine, ali ni tada Mađari ne pomišljaju na ujedinjenje hrv. zemalja. Smisao ugarskih zahtjeva nije se kretao dalje od osnovnog političkog cilja: istrgnuti Krajinu iz ruku vojske, a vladu Austrije primorati da vlast u Krajini preda odgovarajućim ministarstvima Ugarske u svim onim poslovima koji prema Austro-ugarskoj nagodbi pripadaju u sklop vlade u

81

Budimpešti. To znači da Mađari ukidanjem Krajine traže samo njezino ujedinjenje s Ugarskom kako bi se budimpeštanski krugovi mogli pogađati s Hrvatskom o uvjetima ujedinjenja. Najnoviji prijedlozi vojnih vrhova da se Krajini ubuduće osigura status „zajedničke“ i „posebne“ vojničke institucije poslužit će za novo izmirenje između vojnih vrhova i mađarske veleposjedničke aristokracije. Poraz Francuza kod Sedana 2. rujna 1870. prokrčit će put prema nepredviđenom savezu između Page | 82 vojske i Mađara. Poslije Sedana bečka diplomacija i vojska traže put izmirenja s Berlinom. Pomalo zaboravljenja Sveta alijansa dobit će novo ruho koje se od starog razlikovalo uglavnom novim imenom - „Liga triju careva“64. Sve te postsedanske duboke promjene u odnosima između Beča i Berlina odlučno utječu na rješenje krajiškog pitanja u duhu onih zamisli koje su izrazili vrhovni vojni krugovi na početku 1870. godine: zajednička i posebna vojno-tertorijalna institucija. MANIFEST O DJELOMIČNOM UJEDINJENJU (VARAŽDINSKE KRAJINE) I ODLUKA O POČETKU RAZVOJAČENJA CIJELE KRAJINE (8. LIPNJA 1871.) Poslije Sedana krajiško pitanje više ne zaokuplja posebnu pozornost bečkih krugova. Već 26. siječnja 1871. obnovljeni su austro-ugarski pregovori o rješenju krajiškog pitanja. Austrijski parlament 27. ožujka 1871. izglasao je konačnu predaju Vojne krajine Ugarskoj, a 8. lipnja 1871. objavljen je prvi Manifest cara o djelomičnom sjedinjenju. Manifest je upućen samo onim krajišnicima koji su živjeli u dijelovima Vojne krajine za koje je još 19. kolovoza 1869. donesena odluka o razvojačenju. Riječ je o dijelovima Vojne krajine koji se 1871. ujedinjuju s banskom Hrvatskom: pukovnije Varaždinske krajine, žumberačka satnija te gradovi Senj i Sisak. U četverogodišnjoj borbi za Krajinu (1867. - 1871.) ugarska vlada 8. lipnja 1871. postiže prvi cjelovit sporazum s Bečom. Tom je prilikom prvi put Austrija prepustila teritorij Vojne krajine Ugarskoj i pristala na razvojačenje. Međutim, taj sporazum ne znači da vojni krugovi gube svoje pozicije u Krajini. Oni i dalje zadržavaju u Krajini svu izvršnu i zakonodavnu vlast koncentriranu u Ministarstvu rata i ličnosti vladara. Vojna je krajina dobila status zajedničke i posebne vojne institucije. Sporazum od 1871. obvezuje vojne krugove na donošenje zakona koji će omogućiti predaju Krajine u upravnom i privrednom pogledu Ugarskoj i na ujedinjenje s Ugarskom. KRAJIŠKI POKRET 1869. - 1871. I USTANAK U KRAJINI Protiv austrijskih i mađarskih planova o diobi utjecaja na krajiškom teritoriju niče u samoj Krajini već 1869. širok pokret koji s krajiškom bunom u Ogulinskoj pukovniji 8. listopada 1871. čini jednu cjelinu. Pojava krajiškog narodnog pokreta povezana je najuže s nezadovoljstvom samih krajišnika zbog neočekivane odluke vladara od 19. kolovoza 1869. o djelomičnom ukidanju Krajine. Osnovna spoznaja koja je prožimala predstavnike krajiškog puka bila je da: djelomičnim ukidanjem Krajine Mađari žele pod kapu nepravedne Hrvatsko-ugarske nagodbe stavljati komad po komad krajiškog teritorija. Krajiški rodoljubi, potpomognuti od narodnjaka i pravaša, pokreću još jednom otpor u Krajini koji po svojoj snazi nadrasta zbivanja u Krajini 1848. Krajiški rodoljubi formuliraju ove programske ciljeve krajiškog pokreta: borba protiv austro-ugarskog sporazuma o djelomičnom ukidanju Krajine, očuvanje krajiških povlastica (pravo iskorištavanja šuma i plaćanje umanjenog poreza), osnivanje posebnog i velikog novčanog zavoda koji bi ubrzao razvoj zaostale krajiške privrede, izgradnja krajiških željeznica s magistralnim pravcem Ogulin - Zemun, saziv posebnog krajiškog sabora ili 64

Franjo Josip I., Vilim I. i ruski car Aleksandar II.

82

konferencije na kojoj bi sami krajišnici utvrdili odnos Krajine prema Ugarskoj, revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe i nekoliko drugih manjih zahtjeva. Ustanak u krajini 1871. pod vodstvom Eugena Kvaternika obilježio je najdojmljiviji kraj tradicionalne krajiške vjernosti svome caru. Ugašena obostrana i 300godišnja međusobna odanost nije se više mogla obnoviti zbog Kvaternikove krvi i vojne osvete nad krajišnicima Ogulinske, Otočke i Slunjske pukovnije. Posljednja buna krajišnika-seljaka 1871. nije uspjela izmjeniti dvostruki položaj Page | 83 Krajine. Krajina i dalje ostaje zajednička institucija Austrije i Ugarske, zajednička zato što se po zakonima od 8. lipnja 1871. nalazi pod vlašću zajedničkog Ministarstva rata. BORBA UGARSKE ZA POTPUNU KONTROLU NAD VELIKIM KAPITALOM KRAJIŠKOGA INVESTICIJSKOGA FONDA Znajući da će poslije razvojačenja biti gotovo nemoguće otezati ujedinjenje Krajine s banskom Hrvatskom, mađarski vladini i privredni krugovi nastoje osigurati privrednu dominaciju u novim institucijama Krajine. To su prije svega Komisija krajiškog investicijskog fonda, Krajiška imovna općina i krajiška željeznica. Zajedno s pregovorima o reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe vodili su mađarski krugovi pregovore i s predstavnicima Ministarstva rata i Krajiške zemaljske vlade o diobi investicijskog kapitala65 dobivenog od prodaje 30 000 jutara hrastovih šuma, postigli su diobni sporazum. Sporazum iz siječnja 1873. odobrava novu prodaju tzv. planinskih šuma u Ogulinskoj i Otočkoj pukovniji. Treći dio sporazuma razmatra pitanje djelokruga Komisije krajiškog investicijskog fonda. Namjera vojnih krugova i Dvora bila je da Komisija djeluje kao savjetodavni organ krajiške vlade i da zajedno s vladom izradi svake godine budžet investicijskog fonda, a taj budžet je morao dobiti suglasnost ugarske vlade prije nego ga prihvati Ministarstvo rata i uputi vladaru. Vojni krugovi uspjevaju 1873. zadržati ugarsku vladu na velikoj udaljenosti od stvarnog odlučivanja o Krajini. Odustajanje od izgradnje velikih privrednih projekata djelovat će nepovoljno na proces brže modernizacije seljačko-vojničkog društva u Krajini. KRETANJE SOCIJALNE STRUKTURE KRAJIŠKOG STANOVNIŠTVA 1869. 1876. Zbog razvojačenja Krajine 1873. nestaje tradicionalna gradska institucija vojnog tipa kao što je slobodni vojni komunitet. Proces demokratizacije društva koji je započeo tek s razvojačenjem 1873. stvorio je osnovne uvjete za unutrašnju i vanjsku pokretljivost krajiškog stanovništva. Za kretanje socijalne strukture vidi tablice na str. 489., 490., 491.

PREGOVORI O UJEDINJENJU IZMEĐU MAŽURANIĆA I MOLLINARYJA Novi hrv. ban Ivan Mažuranić primio je iz Krajine nekoliko predstavki u kojima se traži ujedinjenje s banskom Hrvatskom. Politički krugovi Hrvatske očekuju brzo ujedinjenje. Pregovori o ujedinjenju između Mažuranića i generala Mollinaryja (šef Krajiške zemaljske vlade u Zagrebu) počinju 15. srpnja 1874. Na Mažuranićevo pitanje kada se može očekivati stvarna predaja Vojne krajine u civilnu upravu, Mollinary je dao neočekivan odgovor: vrijeme predaje Krajine Hrvatskoj neće tako uskoro doći. Mollinaryjev odgovor bio je zapravo odgovor bečkog Dvora koji je sve više zaokupljen proširenjem Monarhije na Istok. 65

33 300 000 forinti

83

Ujedinjenjem cijele Hrvatsko-slavonske krajine s banskom Hrvatskom povećao bi se broj zastupnika u zajedničkom saboru, u velikaškoj kući, i u zajedničkoj ugarskoj delegaciji. Na povećanje hrv. zastupnika, tj. političkog utjecaja Narodne stranke, Ugarska nije mogla pristati. Prema tome, s razvojačenjem 1873. nastupa jedno od najzamršenijih razdoblja povijesti Vojne krajine i hrv. teritorijalne integracije. Mađarski privredni i politički krugovi strahovali su od mogućeg povezivanja Page | 84 predstavnika hrv. građanstva, koje uspješno i ponovno prezentira Narodna stranka, s vojnim krugovima i vrhovima Monarhije. Ta je zabrinutost dobila neke stvarne oblike prvi put 1873. dolaskom Mažuranića za bana i prodorom Narodne stranke prema vrhovima vlasti. Stranačko glasilo Obzor bilježi 8. lipnja 1876. da je stranka rješenje krajiškog pitanja potražila u „sporazumu s Mollinaryjem“. Govoreći godinu dana kasnije o tajnim dogovorima s Dvorom, Obzor 3. rujan 1877. javno priznaje postojanje „ponude“ Dvora i vojske uoči ustanka u BiH. O tajnim pregovorima u Beču progovorio je i „disciplinirani“ Ivan Mažuranić u Hrvatskom saboru 20. siječnja 1878. O željeznici u Krajini imali su austrijski i mađarski krugovi potpuno oprečne interese. Npr. dok je prometna zamisao „krajiške željeznice“ najbolje otvarala vrata austrijskom prodoru prema Balkanu preko Zemuna i prema Jadranu preko Oštarija i Knina, dotle je ta ista željeznica postala trn u oku mađarskim krugovima. Protiv njezine gradnje peštanska će vlada uložiti najviše energije, nastojeći da se krajiški magistralni pravac Ogulin - Zemun integrira u prometni sustav Ugarske. 1877. vodila se velika bitka protiv prometne izolacije Osijeka, protiv koje se odlučno borio ban Mažuranić na Ministarskoj konferenciji dokazujući da se željeznica Dalj - Vinkovci - Brod gradi samo zato da bi se bosanska trgovina dovela najkraćim putem u Budimpeštu. Šef krajiške vlade Mollinary podnio je vladaru demostrantivno ostavku, javno izjavivši u Zagrebu da se „do posljednjeg časa“ opirao mađarskom planu o izgradnji željeznica u Krajini. CIJENA UJEDINJENJA Zbog neriješenog krajiškog pitanja i mađarskog pritiska, ban Mažuranić podnio je ostavku 8. veljače 1880. ostavku, protestirajući tako zbog otezanja pregovora o ujedinjenju. Pregovori o ujedinjenju Krajine i Hrvatskepočinju tek 18. prosinca 1880. Tom je prilikom donesen veći broj zaključaka koji se mogu sažeti u tri veće skupine pitanja, iako je u svakoj od njih riječ isključivo o novim mađarskim uvjetima ujedinjenja: 1. U prvoj skupini (financijska pitanja) trebalo je donijeti odluku pod čijom kontrolom i upravom ostaje Krajiški investicijski fond poslije ujedinjenja 2. U drugoj se skupini vodila rasprava o budućoj eksploataciji golemih šuma u Krajini 3. Obuhvaćena su neka politička pitanja  mađarski krugovi kao uvjet za ujedinjenje postavljaju zahtjev o smanjenju hrv. zastupnika u zajedničkom saboru Ugarske Novi šef krajiške zemaljske vlade, Franjo Filipović, nije pokazao većeg interesa za mađarske uvjete ujedinjenja. Na njegov prijedlog izvršena je konačna raspodjela investicijskog kapitala na zajedničke i autonomne investicije. Hrvatski ban također dobiva pravo uprave kapitalom za autonomne investicije u Krajini. Pitanje budućeg nadzora nad upravom šumama Krajiških imovnih općina i Krajiškog investicijskog fonda bilo je jedno od najtežih. Mađari su tražili da se sva prava s krajiških generala i vlade prenesu na ugarsku vladu. Novi hrv. ban Ladislav Pejačević zahtjevao je da tu vlast dobije hrv. ban.Međutim, politički predstvanici hrv. naroda morali su popustiti. Prihvaćeni prijedlog vladara da

84

ugarsko ministarstvo, kojem se ipak predaju „državne“ šume u Krajini, mora ubuduće,prilikom svake prodaje, postići sporazum s hrv. banom. Sukladno mađarskom zahtjevu o nemogućnosti povećanja broja hrv. zastupnika, djelomičnim je ujedinjenjem Krajine 1871. ipak povećan broj hrv.zastupnika u zajedničkom parlamentu u Pešti od 29 na 34. Teška cijena ujedinjenja bio je i posljednji zahtjev Ugarske da Hrvastki saborprihvati sve uvjete ujedinjenja i velik broj važnih odredaba bez saborske Page | 85 rasprave. Prema tome, hrv. politički krugovi u dugoj borbi za vraćanje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj ipak postižu svoj cilj, ali uz velike žrtve i odricanja. Duboko nezadovoljstvo prema mađarskim vladajućim krugovima, potamnilo je te 1881. jednu veliku političku promjenu u povijesti hrv. naroda. Riječ je, dakako, o konačnom ujedinjenju Krajine s građanskom Hrvatskom i odlasku posljednjeg krajiškog zapovijednika iz Zagreba, generala Franje Filipovića. Tim činom prestaje, nakon toliko stoljeća, austrijska vojna komanda i uprava nad velikim dijelom hrvatskog teritorija. Uklonjena je stoljetna podvojenost između vodećih snaga Hrvatske i omogućeno stvaranje mnogo šire gospodarske cjeline od Drave i Dunava do mora, te od Zemuna do Zagreba. DALMACIJA I ISTRA U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA POLOŽAJ DALMACIJE U AUSTRIJSKOJ CAREVINI Dalmacija, teritorij bivše Dubrovačke Republike i Boka kotorska, okupirani 1814. od austrijske vojske, postali su, odlukom Bečkog kongresa 1815., stalni posjed Austrijske Carevine koji su, prema patentu austrijskog cara Franje I. iz 1816., tretirani kao posebna upravna cjelina s talijanskim kao službenim jezikom. Ta je cjelina nazvana Kraljevina Dalmacija, sa upravnim središtem u Zadru, koja je odvojena od ostalih hrvatskih zemalja i podvrgnuta tijelima središnje vlasti u Beču. Tako će ostati sve do sloma HM 1918. Organizacija uprave Glavno tijelo u austrijskoj Kraljevini Dalmaciji u početku je bila Zemaljska vlada kojoj je na čelu bio upravitelj general koji je istodobno rukovodio civilnim poslovima i zapovijedao odnašnjom austrijskom vojskom. Njega je postavljao i razrješavao car svojim carskim ukazom. Na dužnosti dalmatinskog upravitelja bio je i ban Josip Jelačić do 1851., a njegove obveze u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji nisu mu dopuštale da se neposredno bavi i upravom Kraljevine Dalmacije, u kojoj je ondašnjim civilnim poslovima Zemaljske vlade rukovodio dubrovački plemić Vlaho Ghetaldi. Pripadnici četrdesetosmaškog pokreta zalagali su se za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom pa je imenovanje Jelačića za dalmatinskog upravitelja za njih značilo približavanje ujedinjenju „Trojednice“. Stvarno ujedinjenje nije se ostvarilo ni tada zbog neslaganja Beča. Nakon ukinuća oktroiranog ustava 1851., car je donio ukaz pod nazivom Temelji za uređenje krunovina Austrijske Carevine kojim su, umjesto zemaljskih vlada i njihova čelnika gubernatora, uvedena namjesništva na čelu s namjesnicima koje je imenovala središnja bečka vlada. S obzirom na strateško značenje Dalmacije za Austrijsku Carevinu, Beč je odlučio da dalmatinski namjesnik bude vojna osoba s činom generala. U duhu te odluke, za dalmatinskog je namjesnika 1852. imenovan general Lazar Mamula66. Namjesništvo je bilo činovnička zemaljska vlada koja je radila prema uputama središnje vlade u Beču. 66

njega su naslijedili Franjo Filipović, Ivan Wagner, Gavrilo Rodić, Stjepan Jovanović, Ludvig Cornaro, Dragutin Blažeković i Emil David.

85

Niža upravna tijela bila su okružna poglavarstva, a od 1817. u Dalmaciji su postojala četiri okružja: zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko. U sklopu svakog okružja postojali su kotarevi (preture), u sklopu svakog kotara političke općine, a u sklopu svake političke općine porezne općine. Kotarevi su ujedno bili i prvostupanjski, kotarski sudovi, a kotarski poglavar djelovao je istodobno kao i kotarski sudac. Potkraj 1865. ukinuta su okružja, a nadležnosti okružnih poglavarstava otad su obavljali dijelom Namjesništvo, a dijelom kotarevi. 1868. Page | 86 utvrđena je nova teritorijalno-administrativna podjela Dalmacije na 12 političkih kotareva67, a politička i sudska vlast otad su bile odvojene. PRESIJA I REPRESIJA U DOBA BACHOVA APSOLUTIZMA U vrijeme Bachova apsolutizma, nakon proglašenja Oktroiranog ustava nevažećim, apsolutističko-centralistička vladavina provodila se sasvim otvoreno u ničim obuzdanim oblicima presije i represije. Pet vrsta režimske policije budno je i strogo nadzirala posluh i pokornost građana. Svako političko udruživanje bilo je zabranjeno, a režimska cenzura pratila je sve tiskopise i pisma. Bilo je ograničeno i kretanje građana iz jednog kotara u drugi. Policija je posebno nadzirala sudionike četrdesetosmaškog pokreta 68. Ante Kuzmanić, pokretač i urednik Zore dalmatinske, nakon njezina izlaženja posvetio se ponajprije svojem liječničkom odgojno-obrazovnom radu u zadarskoj Primaljskoj školi. Uz to, uređivao je poluslužbene novine Glasnik dalmatinski i Pravdonoša. Stjepan Ivičević, zagovaratelj Jelačićevih ideja, primoran je političku pasivnost pa se posveio svojim službeničkim poslovima u makarskoj preturi. Ivan August Kaznačić povlači se 1849. iz javnog i političkog života te se bavi liječničkim radom u dubrovačkoj bolnici. Na poticaj I. K. Sakcinskog angažirao se i kao prepisivač književnog fonda dubrovačkog samostana Male braće, čiji je katalog i objavio u zagrebačkom časopisu Arkiv za povjestnicu jguoslavensku. Policija je pod posebnom paskom držala učitelje i profesore, a i pojedine svećenike, koji su se izrazitije eksponirali i kao domoljubi, te studenti bogoslovije u Središnjem bogoslovnom sjemeništu u Zadru. U OZRAČJU USPOSTAVLJENE USTAVNOSTI Smjenom ministra Bacha i donošenjem carske diplome 20. listopada 1860. jamčila se ustavna vladavina i uspostavljao temelj za daljnju izgradnju ustavnosti. Kako su ustavna prava omogućavala i političko djelovanje, otada u Dalmaciji sve više oživljava i politička aktivnost. Još i prije donošenja svoje diplome o uvođenju ustavnosti, car Franjo Josip I. sazvao je Carevinsko vijeće u Beču u čijem su proširenom sustavu bili i predstavnici hrvatskih zemalja: Dalmaciju je zastupao Frane Borelli (smatrao da još nije vrijeme za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom), Hrvatsku je zastupao Ambroz Vranyczany, a Slavoniju J. J. Strossmayer. Na toj su se osnovi - za i protiv ujedinjenja - u Dalmaciji formirala dva međusobno suprotna politička pokreta: narodnjaci koji su se zalagali za cjelokupnost hrv. naroda i hrv. jezik kao službeni, te autonomaši, koji su se protivili ujedinjenju, zalagali su se za talijanski kao službeni, zagovarajući dalmatinsku autonomiju. Pripadnici Narodne stranke (narodnjaci) bili su pretežito ilirci, koji su svoj narodnjački politički program oblikovali i iskazali već 1848. Bili su to i pojedini intelektualci koji su za svog studija u Padovi upoznali talijanski risorgimento i njegove ideje pa su to primijenili i na hrvatskom tlu. Njih su slijedli i mnogi mlađi 67

Zadar, Benkovac, Knin, Šibenik, Split, Sinj, Makarska, Imotski, Hvar, Korčula, Dubrovnik i Kotor 68 ili su bili pasivizirani ili su se morali baviti iskučivo stručnim radom

86

svećenici iz seoskih i gradskih župa. Imali su svoje vođe: Miho Klaić, Mihovil Pavlinovć, Đuro Pulić, Lovro Monti i Ivan Danilo. Autonomaši su pak bili pripadnici odnarođenih ljudi koji su smatrali da bi istiskivanje talijanskoga jezika kao službenoga iz Dalmacije odvojilo Dalmaciju od utjecaja talijanske kulture i da bi to za Dalmaciju bilo vrlo štetno. Neki od njih osjećali su se kao talijanaši i priželjkivali su da se ujedinjena Italija jednoga dana proširi i na područja cijele istočnojadranske obale. Smatrali su da i dalje treba Page | 87 zadržati talijanski jezik kao službeni. Pravih Talijana bilo je malo, i to samo u gradovima i pojedinim gradićima. U Dalmaciju su se doselili kao činovnici iz sjevernih talijanskih područja ili su se naselili u Dalmaciju kao trgovci i obrtnici. U autonomaškim redovima bili su i činovnici hrvatskoga podrijetla. Kao anutonomaški vođe istaknuli su se: Ante Bajamonti, Luigi Lapenna, Špiro Petroić, Kuzma Begna i Luigi Serragli. Autonomaška se politika temeljila na politici austrijskog režima koji je bio usmjeren protiv ujedinjenja hrvatskih zemalja. Jer ako bi se Hrvati ujedinili, postali bi jači i tako bi snažnije zahtjevali zadovoljenje svojih gospodarskih, kulturnih i drugih potreba. Carevo je obećanje tog ujedinjena bilo samo taktički potez, a nagovaranje autonomaša da ometaju i onemogućuju akcije u prilog ujedinjenja, bilo je izraz stvarnog opredjeljenja austrijske unutrašnje politike. To režimsko opredjeljenje za autonomiju Dalmacije puni je izraz dobilo u carskom patentu od 26. veljače 1861. kojim su utemeljeni zemaljski sabori i propisani izborni sustavi. Tim je patentom stvoren i Dalmatinski sabor, a u prilozima patenta bilo je i zemaljski ustav za Dalmaciju, kao i izborni pravilnik za Dalmatinski sabor. USTROJSTVO DALMATINSKOG SABORA I NJEGOV STRANAČKI SASTAV 1861. - 1867. Dalmatinski je sabor imao 43 zastupnika i 41 zastupnika koji su izabrani po izbornim kurijama. Izborno pravo zasnivalo se na poreznom cenzusu koji se određivao tako što su svi građani koji su plaćali izravni porez bili podijeljeni u tri skupine prema visini poreznih davanja. Status veleporeznika imali su posjednici koji su u zadarskome, splitskome i dubrovačkom okružju plaćali najmanje 100, a u kotorskom okružju najmanje 50 forinta izravnog poreza godišnje. Biračko pravo imale su samo prve dvije trećine tih poreznih obveznika. U kuriji vanjskih općina glasalo se za saborske zastupnike preko biranih birača, a u biranju biranih birača mogli su sudjelovati samo oni koji su plaćali izravne poreze. U kuriji gradova i kuriji vanjskih, seoskih općina biračko pravo imali su još i činovnici, pomorski pisati i kapetani, svećenici, učitelji i profesori, časnici stalne vojske i sve osobe s doktoratom. Ozakonjenje izbornog prava na osnovi poreznog cenzusa ozakonilo je već samim tim i izbornu nejednakost građana. Za zastupnika je mogao biti izabran svaki austrijski državljanin s navršenih 30 godina i izbornim pravom u kuriji u kojoj je kandidiran. Zastupnični je mandat trajao 6 godina nakon čega bi se morali održati novi saborski izbori. Ali ako bi sabor prije isteka mandata bio raspušten, novi bi se izbori održali nakon svakog raspuštanja. Od njegova uspostavljanja, Sabor je bio raspušten 3 puta: 1864., 1867. i 1870. Radom Dalmatinskog sabora rukovodio je i upravljao njegov predsjednik ili potpredsjednik kojeg je imenovao car prema namjesničkoj sugestiji i na prijedlog središnje vlade. Izvršno tijelo Sabora bio je Zemaljski odbor od 5 zastupnika koji su bili plaćeni saborski dužnosnici, a imali su svoje konkretne radne dužnosti i morali su biti stalno nastanjeni u Zadru, u kojem je bilo i sjedište Sabora. Budući da je Dalmatinski sabor bio zastupljen i u Carevinskom vijeću (državni parlament), zastupnici su se u početku birali kao izaslanici sabora iz saborskog

87

zastupničkog sastava. Osim prava da iz svoje sredine odašilje zastupnike Dalmacije u Carevinsko vijeće, u kompetenciji Sabora bili su još i njegova briga za gospodarska, školska, zdravstvena, socijalna i druga pitanja u pokrajini. Mogao je donositi raznovrsne odluke i zaključke koji bi postali pravovaljani tek nakon careve potvrde. Sabor je raspolagao i financijama koje su pritjecale od pokrajinskog poreza. Postojale su tri vrste poreza: općinski, pokrajinski i državni. Porezi koje je država ubirala od podanika bili su najveći. Svoj je proračun Page | 88 popunjavala i raznim taksama, carinama, prodajom koncesija i drugim izvorima prihoda. Od stranaka u Saboru, u početnoj fazi postojanja Sabora djelovale su dvije stranke: Narodna stranka i Autonomaška stranka. U počecima većinu je imala Autonomaška stranka koji su uoči saborskih izbora pripadnike Narodne stranke proglasili veleizdajicama. Uz njih se vežu razne korupcijske afere, falsificiranja i prijetnje biračima za koje su znali da bi glasali za „narodnjake“. Oko 1864. nekoliko se uglednijih liberalnih autonomaša privremeno zbližilo s narodnjacima, čineći s njima Liberalni savez. Dogovorili su se da se za održavanja saborskih izbora međusobno podupiru. Budući da su predstavljali opoziciju, režimski su predstavnici tijekom izbora terorizirali birače za koje su znali da će glasovati za opoziciju. NOVA ORGANIZACIJA I DALJNJA ULOGA OPĆINA U DALMACIJI Organiziranost ondašnjih općina imala je dvije različite faze: u pravoj fazi, koja je trajala od 1822. do 1864., općine nisu imale znatniju autonomiju. Bile su pretežno izvršitelji naloga, koje su im davale preture i okružna poglavarstva kao njima nadređeni predstavnici vlade. Općinske načelnike imenovala je pokrajinska vlada na rok od 3 godine. U drugoj fazi, započetoj 1865., općine su dobile veću autonomiju. Njihova općinska vijeća sama su birala općinskog načelnika i članove općinske uprave (prisjednike69). Samostalno su odlučivala i o jeziku opće administracije, o nastavnom jeziku u školama, birala su općinskog liječnika i primalju, utvrđivala visinu općinskog poreza... Općinska su vijeća imala od 12 do 36 vijećnika, izabranih na rok od 3 godine. Za izbor općinskog vijećnika bila su tri uvjeta: biračko pravo, stalno prebivalište u općini i životna dob od najmanje 24 godine. Izbor se organizirao u tri zborna tijela prema poreznom cenzusu. Svi porezni obveznici bili su podjeljeni u tri skupine: oni koji su plaćali najviše porezne iznose činili su I. izborno tijelo, oni sa srednjim poreznim obvezama činil su II. izborno tijelo, a ostali s nižim i najnižim poreznim davanjima činili su III. izborno tijelo. Prvi općinski izbori održani su tijekom druge polovice 1865. i prve polovice 1866. i na njima se očitovalo izborno natjecanje između narodnjaka i autonomaša. DALMACIJA U SASTAVU AUSTRIJSKOG DIJELA MONARHIJE Nakon sklopljene Austro-ugarske nagodbe 17. veljače 1867., Austrijska je Carevina podijeljena na njezin austrijski i ugarski dio (službeni naziv: „Zemlje krune svetog Stjepana“). Međutim, to je bila otežavajuća okolnost za Hrvate koji su smatrali da su sve bliže ujedinjenju jer su, po Austro-ugarskoj nagodbi, hrvatske zemlje pripale različitim dijelovima HM: banska Hrvatska našla se u sklopu ugarskoga, a Dalmacija i Istra u sklopu austrijskog dijela Monarhije. DALMACIJA OD 1870. DO 1882. Novi politički predstavnik pokrajine 69

da, dobro je napisano :P

88

Nakon Austro-ugarske nagodbe austrijski je politički vrh smatrao da bi u Dalmaciji postpuno trebao manje podupirati autonomaše i više se oslanjati na predstavnike hrvatske narodne većine. Postojao je za to jedan bitan vanjskopolitički razlog. Naime, u ujedinjenoj Italiji sve se više počela očitovati ekspanzionistička težnja prema istočnojadranskoj obali pa je bečka politika napravila zaokret prema Dalmaciji koji su očekivali i dalmatinski narodnjaci. Isticali su da su dalmatinski Hrvati odani caru te da su tu odanost potvrdili i vojnim junaštvom u pomorskoj Page | 89 bitki kod Visa 1866. kada su prodnijeli teškom porazu Talijana. Dalmatinskim Hrvatima, da bi pobijedili u saborskim izborima i postali politički predstavnici Dalmacije, nije trebala nikakva pomoć organa vlasti već samo pravovaljani izbori, bez naklonosti predstavnika vlasti prema jednoj ili drugoj suparničkoj strani. Takvo je ozračje vladalo na samobrskim izborima 1870. kada su narodnjaci dobili čak 63% glasova. Tako su dalmatinski narodnjaci postali politički predstavnici pokrajine. Prva secesija u narodnjačkim redovima 1872. petorica70 dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću glasovala je za zakon o tzv. izborima za nevolju koji je ozbiljno narušavao autonomiju ovlasti pokrajinskih sabora, a da za to prethodno nisu zatražili mišljenje svoje stranke. Postupak „bečke petorice“ izazvalo je veliko nezadovoljstvo u narodnjačkim redovima, a to će protivljenje svoj vrhunac doseći 1873. godine kada je „bečka petorica“ glasovala za Zakon o izravnim izborima. Tim je zakonom ukinuto pravo pokrajinskih sabora da svoje poslanike šalju u Carevinsko vijeće i uvedeno biranje zastupnika za Carevinsko vijeće izravnim izborom po izbornim kotarevima. „Bečka petorica“ izdvojila se iz Narodne stranke, izjasnivši se za oportunističku politiku i u drugoj polovici travnja 1873. pokreću svoj list Zemljak. Ta će secesija narodnjacima, uz autonomaše, donijeti još jedne protivnike u Saboru, a nepovoljnost će se izraziti i na prvim održanim izravnim izborima za Carevinsko vijeće u listopadu iste godine kada su izabrana samo 3 narodnjaka (dakle, bilo ih je najmanje među autonomašima i „zemljacima“). „Zemljaci“ su svoju stranku nazvali Narodno-srednjačka stranka.

Posjet Franje Josipa I. Dalmaciji Car Franjo Josip I. posjetio je Dalmaciju 1875. godine. Prije careva dolaska, dalmatinsko narodnjačko vodstvo dobilo je upute da omoguće caru da osjeti da se nalazi na hrvatsko tlu. Prema danim uputama, svaki je narodnjački općinski načelnik svoj pozdrav trebao započeti na hrvatskom, a nastaviti na talijanskom jeziku, ukratko ga zamoliti da se u srednje škole i urede uvede hrv. jezik, da se činovnici ne ponašaju stranački, da država podupre izgradnju luka u primorju, isušivanje močvarnih polja i izgradnju željezničke pruge kojom bi se Dalmacija povezala sa zaleđem. U Dubrovniku je car prisustvovao i na kazališnoj predstavi koju su izvodili gostujući glumci iz Zagreba što svjedoči o kulturnoj povezanosti banske Hrvatske i Dalmacije. Car je i na Visu bio zamoljen da ubrza zadovoljavanje narodnih potreba u toj pokrajini. On je obećao da će poduprijeti ispunjavanje tih potreba i svojega što mu je bilo naznačeno. No, to je značilo i čekanje na ostvarenje tog obećanja. Pomoć bosanskohercegovačkim ustancima 70

Stefan Ljubiša, Ivan Danilo, Josip Antonietti, Đorđe Vojnović i Frane Fontana  inače narodnjaci

89

1875. u BiH je počeo ustanak prema kojem je Austro-Ugarska u početku zauzimala neutralan stav, ali se potajno poduzimalo sve da se taj ustanak iskoristi za ostvarenje ciljeva austro-ugarske ekspanzionističke politike. Dalmatinski narodnjaci u tom su ustanku vidjeli mogućnost da se BiH konačno oslobodi od Turaka i priključi susjednim zemljama, Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj. Zato organizirano djeluju da i sa svoje strane priodnesu uspješnosti ustanka. U pograničnim je dijelovima Dalmacije prema BiH osnovano više odbora za pomoć Page | 90 ustancima, mešu kojima su osobito važni i aktivni bili odbori u Kninu, Splitu, Metkoviću, Dubrovniku, Herceg Novom i Kotoru. U Dalmaciji je postojao i Središnji odbor za pripomoć nevoljnim Bošnjakom i Hercegovcem. Odbori u prograničnim dijelovima Dalmacije, ali i Središnji odbor, primali su izbjeglice iz BiH te im omogućavali smještaj, hranu, liječenje, obuću, odjeću itd., a kako bi pomogao u ustancima, Odbor je slao i dobrovoljce među kojima je bilo i Talijana. Druga secesija u narodnjačkim redovima Dalmatinska Narodna stranka od početka je bila zajednička politička organizacija i Hrvata i Srba jer su obje strane dijelile iste interese na kulturnom, gospodarskom, prosvjetnom i narodnosnom planu. Ali kada bi se govorilo o vjeri, ona se nije smjela miješati s politikom, što je izričito bilo istaknuto u programu Narodne stranke, nanovo uobličene potkraj 1873. Unatoč zajedničkim interesima, uočavalo se, posebice na srpskoj strani, kako nekima od njih smeta isticanje hrvatskog imena i slavljenje hrv. velikana te kako sve češće i uoprinije nastoje isticati svoje srpstvo. Prilog je tome i činjenica kako je austrijski vladajući vrh tijekom punih 35 godina uzastopno imenovao za predsjednika Dalmatinskog sabora nekoga iz redova malobrojnih srpskih zastupnika. Bili su to najprije Špiro Petrović (1861. - 1870.), Stefan Ljubiša (1870. - 1876.) i Đorđe Vojnović (1877. 1895.). Najotvoreniji izazov za narušavanje hrvatsko-srpskih političkih odnosa u Dalmaciji potaknuo je Stefan Ljubiša, vođa „zemljaka“, koji se uglavnom brinuo za vlastite interese, koristeći se položajem. Jednom je isposlovao koncesiju za izgradnju željezničke pruge od Splita do Knina te ju je potom prodao i tom prodajom dobio veću svotu novca. Uzimajući to u obzir, narodnjački su ga zastupnici nastojali ukloniti s političke scene pa su 13. ožujka 1876. napustili sabornicu sa zahtjevom da on bude smijenjen s dužnosti saborskom predsjednika. Na redovitim saborskim izborima, Ljubiša je ponovno izabran za saborskog zastupnika u izborništvu kurije vanjskih općina Kotor - Herceg Novi - Risan - Budva. No, zbog pritužbi iz tog izborništva na neke nezakonitosti tijekom izbora, saborski je odbor predložio da Sabor da ne potvrdi Ljubišin izbor, što je Sabor i učinio. Ljubiša je tada dobacio narodnjacima: „Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srbin po narodnosti i pravoslavan vjerom!“ Ta je izjava djelovala na Srbe i na one koji su sve glasnije počeli zagovarati zasebno, srpsko stranačko organiziranje, osobito kada su postali otvoreni velikosrpskoj propagandi. U izborima za Cervinsko vijeće u srpnju 1879., srpski su birači iz Ravnih kotara i Bukovice glasovali za Gustava Ivanića, kandidata Autonomaške stranke, a ne za Mihu Klaića, kandidata i vođu Narodne stranke što je značilo konačan razlaz Narodne stranke, koju su Srbi potom i napustili i osnovali svoju Srpsku stranku. početkom siječnja 1880. Srpska je stranka pokrenula i svoj časopis Srpski list, koji je izlazio u Zadru.

Rezultati borbe za pohrvaćenje školstva U drugoj polovici 19. st. razina nacionalne svijesti u Hrvata postaje viša pa talijanizacija nije mogla teži bez narodnog otpora. Započela je i borba za

90

pohrvaćenje dalmatinskih osnovnih škola u kojoj su sudjelovali i roditelji učenika, narodnjački zastupnici u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću, narodnjački vijećnici i u općinskim vijećima, kao i narodnjački tisak. Proces pohvraćenja osnovnih škola tekao je dalje i uspješno završio do 1880., kada su, više od njih 300, još samo 4 radile na stranim jezicima - 3 na talijanskom i 1 na njemačkom jeziku. Učitelji su se izobražavali najprije na učiteljskim tečajevima, potom i u učiteljskim Page | 91 školama s talijanskim nastavnim jezikom. Ti tečajevi i te škole s vremenom nestaju. Dalmatinski su narodnjaci uspjeli u nastojanju da otvore dvije učiteljske škole na hrv. nastavnom jeziku, i to Muška preparandija u Arbanasima kod Zadra i Ženska preparandija u Dubrovniku. Đaci dalmatinskih preparandija odgajani su da budu i dobri učitelji i dobri domoljubi. U dalmatinskim selima učitelji su, uz župnike i kapelane, bili i narodni prosvjetitelji. Slijedili su politiku Narodne stranke. Postojala je staleška i politička suradnja između učiteljstva u Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj, a tu su suradnju obilježile i njihov zajedničke skupštine koje su se održavale u Zagrebu 1871., u Petrinji 1874. i u Osijeku 1878. Četvrta se skupština trebala održati u Dalmaciji, ali vlasti su je zabranile jer vlasti nije bilo po volji da se hrvatske na taj način sjedinjuju. Pohrvaćenje ostalih srednjih škola bilo je teže jer su one bile financirane iz državnog proračuna. Prva gimnazija koja je u Dalmaciji održavala nastavu na hrv. jeziku bila je franjevačka gimnazija u Sinju, otvorena 1854. Pohrvaćenje dubrovačke gimnazije započelo je 1869. U Kotoru je djelovala niža realna gimnazija na hrv. jeziku, a 1872. preustrojena je u potpunu, osmorazrednu gimnaziju, također s hrv. nastavnim jezikom. Pohrvaćenje splitske gimnazije, kao i splitske velike realke, započelo je 1880. Pobjeda hrvatske političke misli u Splitu i njezino značenje Po broju stanovnika Split je bio najveći grad u Dalmaciji. Za razliku od Zadra, koji je kao glavni grad Dalmacije bio sjedište raznih pokrajinskih ureda i zbog toga s podosta talijanskoga i potalijaničenog činovništva koje je bilo glavni oslonac Autonomaške stranke, Split je bio u drukčijem položaju, pa i unatoč tome, u njemu je također Autonomaška stranka imala vrlo jako uporište. Glavna, objedinjujća ličnost tog autonomaškog uporišta u Splitu bio je Ante Bajamonsti, splitski općinski načelnik i saborski zastupnik. Splitski su ga pučani nazivali ćaćom, a mnogi su u njegovu čast i svojim sinovima davali njegovo ime. Bajamonti je pokretao velike graditeljske pothvate u Splitu pa je zbog toga bio osnovao i društvo Associazione Dalmatica. Kako je s vremenom u tom dioničkom društvu bilo i nepravilnog gospodarenja, splitski su se narodnjaci poslužili time kao svojim jakim argumentom protiv Bajamontija i, kao kandidat Autonomaške stranke, nije dobio zastupnički mandat. Bio je to prvi veliki udarac splitskim autonomašima. Drugi udarac bio je 1880. kada je raspušteno autonomaško splitsko Općinsko vijeće (zbog dokazanih nezakonitosti u radu općinske uprave) i kada je postavljen komesar za daljnje privremeno upravljanje općinskim poslovima. Izbori za novo općinsko vijeće u Splitu održani su u srpnju 1882. Na tim su izborima pobijedili narodnjaci te je novo narodnjačko Općinsko vijeće iz svojih redova izabralo Dujma Rendića Miočevića za općinskog načelnika. Ta je pobjeda široko odjeknula, ne samo u Dalmaciji, već i u banskoj Hrvatskoj, što su posvjedočile brojne brzojavne čestitke upućene Gaji Filomeni Bulatu, vođi splitskih narodnjaka. Narodni preporod u Dalmaciji, započet 1861. borbom za ostvarenje političkog programa Narodne stranke, nije u svemu uspio ostvariti svoje ciljeve. U tadašnjim okolnostima nije se moglo ostvariti ni ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Međutim, uspješno je izborena prednost hrv. jezika u školstvu pohrvaćenjem općina i u sudstvu pohrvaćenje kotarskih i okružnih sudova.

91

Njegove posljednje velike pobjedonosne političke bitke realizirane su u Splitu pohrvaćenjem splitskih srednjih škola i splitske općine. Te dvije velike pobjede mogu se smatrati završnicom narodnog preproda na dalmatinskom tlu. U zagovoru preporodnih ciljeva u Dalmaciji osobito je važnu ulogu imao Narodni list (glasilo ondašnje Narodne stranke) koji je izlazio do 1862. Jedino je Zadar ostao autonomaškim uporištem u Dalmaciji. POLITIČKA SPREGA SRPSKOG I TALIJANAŠKOG AUTONOMAŠTVA Nakon uspostave ustavnog stanja u Dalmaciji, srpski su političari djelovali u sklopu Narodne stranke. Međutim, 1879. osnovali su Srpsku stranku izbacivši iz njezina programa zahtjev za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Srpska stranka od svog je nastanka surađivala s Autonomaškom strankom. I jedna i druga protivile su se ujedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom, tj. zagovarale su dalmatinsku autonomiju. Pristaše dalmatinske Srpske stranke bili su nadahnjivani velikosprskom politikom te su željeli da se Dalmacija jednog dana nađe u sklop u Velike Srbije. Pristaše autonomaške (talijanaške) stranke željeli su da se Dalmacija u budućnosti nađe u sklopu Italije. Ti krajnji ciljevi jednih i drugih autonomaša u Dalmaciji dovodili su ih u nepomirljive opreke. Pristaše obiju stranaka istupili su dogovorno i u saborskim izborima 1883. i 1889., ali nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti narodnjake koji su i dalje ostali saborska većina. Oživljujući velikosprsku ideologiju Vuka Karađića, pristaše srpske stranke putem svog stranačkog glasila ustrajno su propagirali tu ideologiju tvrdeći da su svi štokavci Srbi. Nastojali su, služeći se podmićivanjem, ojačati svoju stranku stvaranjem i privlačenjem tzv. Srba-katolika. Ulagali su velike napore da za svoju stranku pridobiju što više pristaša u Dubrovniku kojega su, iako bez ikakve osnove, najupornije svojatali, služeći se pritom kojekakvim izmišljotinama najniže propagandističke razine. 1890., stjecajem okolnosti, udružene su pristaše Srpske i Autonomaške stranke preuzele u upravu dubrovačke općine. Taj je događaj vrlo nepovoljno odjeknuo u Dalmaciji i u Banskoj Hrvatskoj jer je bilo neshvatljivo da hrvatski Dubrovnik, koji se još 1848. i pogotovo 1861., najizrazitije izjasnio za hrv. političku misao i u čijim su općinskim poslovima od 1869. do 1890. narodnjaci imali glavnu riječ, tako iznenadno i nerazložno dođe u ruke protivnika hrv. političke misli. Kako bi ponovno imali vodeću ulogu u općini, dubrovački su Hrvati (i narodnjaci - pod vodstvom Pera Čingrije, i pravaši - pod vodstvom Frana Supila) složno pojačali svoju političku aktivnost. Devet godine poslije (1899.) dubrovačka je općina došla u hrvatske ruke. GOSPODARSKA SITUACIJA I RAZBOJ ZDRAVSTVA Dalmacija nije bila samo upravno odvojena od Banske Hrvatske već je bila i prometno izolirana od nje. Nastojanje da se izgradi željeznička pruga koja bi povezivala Dalmaciju i Bansku Hrvatsku, nije se ostvarilo sve do sloma HM-a, i to poglavito zbog političkih razloga. Pod pritiskom dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću bila je izgrađena željeznička pruga od Šibenika do Perkovića i do Splita do Siverića 1877. Sudjelovanje u pomorskom prometu ometano je političkim i gospodarskim krizama, a najzad i krizom plovidbe na jedra jer su - s razvojem parobrodarstva istisnuti jedrenjaci velike obalne i duge plovidbe. Tako su potkraj 19. st. nestala i dva velika brodska dionička društva: Pelješko pomorsko društvo i Dubrovačko pomorsko društvo. Istiskivanjem jedrenjaka propadala je i domaća brodogradnja, što je imalo za posljedicu da su mnogi pomorci i brodograditelji ostali bez posla. Malobrojni su se zaposlili na parobrodima jer ih je u Dalmaciji bilo malo zbog njihove visoke nabavne cijene.

92

Page | 92

Većina je dalmatinskog pučanstva živjela od poljoprivrede i ribarstva. Imajući na umu pretežno kršna, neplodna zemljišta u Dalmaciji, a uz to još i suše i druge nepogode, lako je shvatiti kao je i to poljoprivredno pučanstvo loše živjelo. Industrijska proizvodnja sporo se razvijala. Prva tvornica cementa u splitu počela je s radom 1865. Sol se proizvodila na Pagu i u Stonu, proizvodio se i liker (osobito u Zadru), zatim se prerađivala riba, proizvodila tjesetnina, sapun, Page | 93 svijeće, koža i konop. Razvijao se i moderni turizam, a samim tim gradili su se i sve udobniji hoteli, gostionice i kavane. Među prvim modernim hotelima na dalmatinskoj obali bio je najveći i najudobniji Hotel Imperijal u Dubrovniku, otvoren početkom 1897. Zdravstvo Brigu o javnom zdravstvu vodila je općinska i pokrajinska uprava. Zdravstvenu službu u općinama obavljalo je općinsko zdravstveno osoblje, sastavljeno od jednog ili više liječnika, te jedne ili više primalja, izabranih na osnovi javnog natječaja i plaćenih iz općinskog proračuna prema ugovoru o opsegu poslova. 1894. na jednog je općinskog liječnika dolazilo 4 470 stanovnika. Bolničko liječenje obavljalo se u pokrajinskim bolnicama: u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Te su bolnice nazivane pokrajinskim zato što su bile financirane iz pokrajinskog zdravstvenog proračuna. U svakoj od njih postojalo je rodilište i nahodište. U Šibeniku je bila i bolnica za duševne bolesti (jedina u Dalmaciji). VELIKE HRVATSKE NACIONALNE PROSLAVE Hrvati su živjeli u nadi da će se ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom u promijenjenim okolnostima ipak dogoditi. Mislili su da treba iskoristiti svaku zgodu za svehrvatsku emocionalnu integraciju. Za to su osobito bile prikladne nacionalne proslave. Proslava otkrića Kačićeva spomenika (rad kipara Ivana Rendića) u Makraskoj 26. kolovoza 1890. pružila je priliku da se u tom gradiću okupe mnogi Hrvati, koji su došli ne samo iz svih krajeva Dalmacije već i iz Istre, Banske Hrvatske te iz BiH da sudjeluju u tom svehrvatskom kulturnom i političkom slavlju. Prigoda za okup Hrvata bila je i velika gospodarska izložba u Zagrebu od 15. kolovoza do 14. listopada 1891., organizirana u sklopu 50. obljetnice osnutka zagrebačkog Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva. Na tadašnjem koncertu Saveza hrv. pjevačkih društava u Zagrebu, otpjevana je i pjesma Lijepa naša domovino (stihove napisao A. Mihanović 1835., a uglazbio ih je Josip Runjanin 1846.). Pjesma se toliko svidjela slušateljstvu da je otada prihvaćena kao nacionalna himna. Na izložbu su dolazili Hrvati iz Istre, iz BiH te iz Dalmacije. Pristustvovali su i izvedbi Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski i Gundulićeve Dubravke. Sastajali su se i s prvacima banovinskih političkih stranaka. Novi veliki skup Hrvata iz Dalmacije, Banske Hrvatske, Istre i BiH dogodio se za trodnevne proslave otkrića Gundulićeva spomenika (rad kipara Ivana Rendića) u Dubrovniku, od 25. do 27. lipnja 1893. Grad Dubrovnik, u kojemu je na vlasti privremeno bila srpsko-autonomaška koalicija, dostojno je tom prilikom pokazala koliko je on bio duboko hrvatski grad. VINSKA KALUZULA I NJEZINE POSLJEDICE Da bi Italiju zadržale kao saveznika, Austro-Ugarska i Njemačka su i dalje Italiji činile neke ustupke koji su za nju bili od gospodarske važnosti. Vidjelo se to pri sklapanju Trgovinskog i brodarskog ugovora između Austro-Ugarske i Italije potpisanog 6. prosinca 1891. Ugovor je stupio na snagu 1. veljače 1892. i trebao

93

je vrijedi do 31. prosinca 1903. Klauzula o vinu bila unesena u 5. točku završnog protokola i onda Italiji dopušta izvoz vina u Austro-Ugarsku uz povlaštenu carinsku stopu od 3 fijorina i 20 novčića po izvezenom hektolitru. Kako je u Dalmaciji vino bilo glavni tržišni proizvod čijom su prodajom poljoprivrednici podmirivali svoje životne potebe, a u tom sklopu i svoje porezne obveze, ta je vinska kaluzula među dalmatinskim poljoprivrednicima i trgovcima vinom Page | 94 doživljena kao težak udarac dalmatinskom vinarstvu. Protiv Vinske kaluzule, svojim su protestima odmah ustala mnoga općinska vijeća širom Dalmacije, dalmatinske trgovačko-obrtničke komore, Dalmatinski sabor te dalmatinski zastupnici u Carevinskom vijeću. Splitska Trgovačko-obrnička komora objavio je da Dalmacija zbog Vinske kaluzule godišnje gubi oko 6 milijuna fijorina i da će za 12 godina trajanja te klauzule izgubiti ukupno 72 milijuna fijorina. Uz tu brigu, koja je teško pogađala dalmatinske poljoprivrednike, došla je i druga nezgoda: pojava filoksere, koja je od 1894. počela uništavati dalmatinske vinograde. Osiromašeni dalmatinski poljoprivrednici morali su napuštati svoju domovinu i iseljavati se u daleke prekomorske zemlje. U Beču je 1894. bilo osnovano i Društvo za promicanje narodno-gospodarskih interesa kraljevine Dalmacije, koje je imalo dobre namjere, ali male učinke. ISTRA TIJEKOM 50-IH I 60-IH GODINA 19. STOLJEĆA Kako je Listopadskom diplomom (1860.) i Veljačkim patentom (1861.) uvedeno ustavno stanje u Monarhiji, prostor Istarskog poluotoka dobio je svoj Pokrajinski sabor i naziva se Istarskom markgrofovijom. Vladarevim dekretom od 15. travnja 1825. određeno je da Ilirsko primorje čini trgovačko područje grada Trsta te Goričko i Istarsko okružje. Spomenuti dekret određuje da je sjedište Istarskog okružja u Pazinu, a dekretom Dvorske kancelarije od 29. travnja 1825. precizirano je područje koje treba činiti to administrativno područje. Ta administrativnoteritorijalna podjela stupila je na snagu 1. kolovoza 1825. i tako je konačno združeno područje bivše mletačke Iste s područjem austrijskog dijela Istre, Knežijom. Istarsko, Goričko okružje i grad Trst činili su pokrajinu Primorje a sjedištem u Trstu. Carskim patentom od 25. veljače 1850. proglašen je ustav za „pokneženu grofoviju Goricu i Gradišku i markgrofoviju Istru“, a one čine zasebnu „krunovinu“. Ustav za grad Trst proglašen je 12. travnja 1850. Osoba namjesnika povezivala je i privilegiranu krunovinu grada Trsta s onom Gorice, Gradiške i Istre. Stupaju na snagu reforme sudstva, bilježništva, financijske uprave i dr. Međutim, Silvestarski patent (1851.) i Načela za ograničko uređenje krunovinama Austrijske Carevine propisuje da je glavna upravna vlast krunovine namjesništvo kojim rukovodi zemaljski poglavar:podložna su im okružja koja dijelom imaju nadzornu, a dijelom izvršnu funkciju, smanjene su ovlasti općina itd. Time se stavlja izvan funkcije ustav iz 1849. i uvodi nova centralizacija, tzv. umjeren apsolutizam. Istarsko je okružje podjeljeno na 16 kotara: Kopar, Piran, Podgrad, Volosko, Buzet, Motovun, Buje, Poreč, Rovinj, Vodnjan, Pula, Labin, Pazin, Cres, Krk i Lošinj. U organizaciji pravosuđa Zemaljski sud u Trstu kao prvostupanjski sud nadležan je za kotare Kopar, Piran, Podgrad i Volosko, a za ostale kotare prvostupanjski Okružni sud u Rovinju, koji na svome području ima i ulogu trgovačkog suda. U rudarskim poslovima za pokrajinu Primorje nadležan je pak Zemaljski sud u Ljubljani. U smislu crkvene jurisdikcije, papa Lav XIII. bulom Locum beati Petri 1828. ukinuo je novigradsku biskupiju i pripojio je tršćanskoj nakon smrti buskupa Balbija, a kopitarsku biskupiju sjedinio je s tršćanskom. I pulska biskupija ukinuta je istim

94

aktom, a pripojena je porečkoj 1830. Jednaka sudbina pogodila je i osorsku biskupiju koja je pripojena krčkoj. Za Istru je predviđen Pokrajinski sabor koji se trebao sastajati u Poreču. Sastojao se od 30 članova, i to od 3 biskupa koji su u Sabor ulazili po svojoj funkciji (tzv.virilisti) i 27 izbornih zastupnika. 1861. održani su izbori za Sabor prema kurijalnom načelu, tj. stanovnišvo je podijeljeno u izborničke razrede, a svaki od njih birao je određen broj zastupnika. Pravo glasa ovisi o izbornom cenzusu. Page | 95 Glasovanje je javno i izravno za prve tri kurije, dok je za četvrtu uvedeno neizravno glasovanje. U prvom sazivu Istarski je sabor održao samo jedno zasjedanje, i to šest sjednica u razdoblju od 10 dana (travanj 1861.). Većinu su činili Talijani, od Hrvata bili su prisutni biskup Poreča Juraj Dobrila i biskup Krka Ivan Vitezić te kanonik Franjo Feretić, a od Slovenaca tršćanski biskup Bartolomej Legat i zastupnik vanjskih općina izbornih kotara Voloskog i Podgrada Josip Samsa. Glavna je zadaća Sabora bila izabrati 2 predstavnika u Carevinsko vijeće u Beču. Na sjednici 10. travnja 1861. obavljen je izbor dvaju predstavnika u Carevinsko vijeće, ali nitko nije izabran. Četvrta sjednica posvećena je organizaciji Zemaljskog odbora. Biskup Legat zauzeo se za dvojezičnost zemaljskih ureda, ali talijanski zastupnici tome su se protivili. Čak je izglasan zakon da službeni jezik Sabora bude talijanski. Pitanje dvojezičnosti poteglo se i na petu sjednicu, ali bez rezultata. Na šestoj sjednici ponovno se trabalo izabrati dva predstavnika za Carevinsko vijeće, ali bezuspješno. Sabor je konačno raspušten 14. srpnja 1861. Novi su izbori provedeni u kolovozu i rujnu iste godine, a namjesnik pokušava i uspjeva pridobiti većinu. Istarski sabor u svom je drugom sazivu djelovao odo 25. rujna 1861. do 17. veljače 1867. Na drugoj saborskoj sjednici pristupilo se izboru zastupnika u Carevinsko vijeće, a izarani su namjesnik Burger i biskup Dobrila. Hrvatski su se zastupnici zalagali za hrv. jezik, za omogućavanje školovanja siromašnim hrv. đacima, za porezne olakšice pa i za sveopće poboljšanje gospodarskih prilika u pokrajini. U svom trećem sazivu Sabor djeluje od 18. veljače 1867. do 19. kolovoza 1870. Ponovno jača liberalna iredentistička struja talijanskih zastupnika. Biskupi su prestali prisustvovati saborskim sjednicama, a na zasjedanju u jesen 1868. vodila se oštra polemika o ukidanju 3 virilina zastupnika. Iste se godine vodila i polemika o nastavnom jeziku u državnoj gimnaziji u Pazinu. U takvim okolnostima treba se upitati kakav je bio stav javnosti i tko je uopće činio ondađnju javnost. Na temelju nekih statistika zaključeno je da su veleposjednici nacionalno svjesni Talijani. Što se pak tiska tiče, u to vrijeme na području Istre, pa i u Primorju, ne izlaze ni jedne novine ili časopis na hrvatskom jeziku. Izlazi nekoliko talijanskih novina i časopisa u Trstu, a na području Istre, u Rovinju, izlazi tjednik L'Istriano (1860. 1861.), s kulturnom i gospodarskom tematikom, te koparski politički i gospodarski dvotjednik La Provincia dell'Istria (1867. - 1894.). Prva hrvatska čitaonica osnovana je 1866. u Kastvu, zatim u Puli 1869. Prva slovenska čitaonica osnovana je u Dekanima 1869., dok je talijanska javna knjižnica osnovana u Kopru već 1760. Gospodarski potres prouzročila je pojava lužnjače 1853., nanijevši goleme štete vinogradarstvu, koje je osim maslinarstva glavna grana istarskog poljodjelstva. Glede obrtničke proizvodnje suvremenici se slažu da u Istri nema poduzetničkog duha. Neznatnih pomaka bilo je 60-ih godina u podizanju suvremenijih pogona za proizvodnju ulja (na otoku sv. Andrija kraj Poreča i na Cresu). U prometnom smislu važan je završetak pruge Beč - Trst 1857., što će potaknuti gospodarski zamah upravo potkraj 60-ih godina, a to će se posredno odraziti i na gospodarstvo Istre.

95

BANSKA HRVATSKA U DOBA BANA KHUEN-HÉDERVÁRYJA OBILJEŽJA KHUENOVA REŽIMA Nakon ukidanja komesarijata, kralj je na prijedlog ugarske vlade za hrvatskog bana imenovao iskusnog unionista Karola (Dragutina) Khuen-Héderváryja. Page | 96 Uharska je vlada vjerovala da će on realizirati njezine temeljne političke ciljeve kojima je bit pretvaranje Hrvatske u potpuno podređen dio mađarske države. Budući da je za Khuena dualistički sustav bio uspostavljen za „nedogledna vremena“, on je odmah požurio sasvim oslabiti opozicijske snage u zemlji, kao i njihove zahtjeve za povratak Dalmacije i Rijeke pod hrvatsku vlast. Dosljedno tome nastojao je slavonsku svijest pretvoriti u nacionalnu svijest davanjem brojnih gospodarskih ustupaka, a jednako tako je radio i na stvaranju sebi odane stranke u Saboru. Zato je odmah nakon dolaska u Zagreb (u prosincu 1883.) k sebi pozvao vodstvo Narodne stranke, koja je već od godine 1873. nosila unionistička obilježja, te napokon s njima uspio dogovoriti suradnju. Khuen je u svoju Narodnu stranku uspio privući i neke istaknute srpske predstavnike na koje se oslanjao u svojem vladanju, osobito glede pitanja Dalmacije, pa i Bosne. Kako bi smirila javnost, Tisza i Khuen služe se već dobro poznatom praksom sazivanja Kraljevinskoih odbora sa zadaćom rješavanja svih nesuglasica u vezi s Nagodbom uključujući ponajprije financijsku problematiku, ali pregovori po običaju završavaju neuspjehom. Khuen je isticao kako Hrvatska prije svega treba vlastitim sredstvima „stati na vlastite noge“, a tek će onda moći usmjeravati više sredstva u kulturu i školstvo. ZAKONODAVSTVO U KHUENOVO DOBA S Narodnom strankom na svojoj strani, Khuen nasilno provodi sve izbore, a time omogućuje izborni red sa smanjenim brojem zastupnika sa 110 na 88, uvodi novi saborski poslovnik s tzv. kloturom i proširenim pravima predsjednika. U takvim okolnostima uspjeva postaviti temelje svog programa. Donesen je Zakon o reorganizaciji sudstva i uprave koji mu stvara poslušan činovnički aparat, u smjeru konačnog slamanja opozicije. Tim je zakonom uništena autonomija sudstva jer su suci potpuno ovisni o vladi. Drastičan je bio Zakon o ukidanju porote nza tiskarske delikte kojim je Khuen želio onemogućiti protunagodbeno djelovanje opozicije putem tiska. Opozicijsku djelatnost u Saboru je Khuen „regulirao“ novim poslovnikom koji je davao predsjedniku Sabora apsolutnu moć kojom je mogao isključiti pojedine zastupnike opozicije s velikog broja saborskih sjednica. KHUENOVA GOSPODARSKA POLITIKA Veći se dio ubranih prihoda u Hrvatskoj trošio na mađarske investicije od kojih Hrvatska nije imala nikakve koristi. Riječ je o 56% prihoda u Hrvatskoj koji su buli namijenjeni zajedničkim poslovima, i koje se izravno koristilo za investicije u Mađarskoj i razvoj tamošnjeg gospodarstva. Takvu situaciju je mađarski tisak iskoristio u prilog tvrdnjama o hrvatskom deficitu, jer Hrvatska tobože ne može ni samu sebe uzdržavati, pa zato i u tome smislu treba pomoć ugarske vlade. Sve više pučanstva odlazi u Ameriku i druge prekomorske zemlje, tražeći ondje kruh i zaradu, ali sve češće i stalni boravak, pa stoga napuštena seljačka zemlja većinom prelazi u ruke njemačkog i mađarskog kapitala. Računa se da je do izbijanja Prvoga svjetskog rata samo u Ameriku otišlo više od pola milijuna hrvatskoga pučanstva, što je istodobno bio i golemi financijski gubitak za

96

Hrvatsku. Ostali dio pučanstva posvetio se uglavnom trgovačkim i obrtničkim poslovima. Bila je to pretežito drvna industrija, zatim prehrambena industrija koju obilježava razvoj parnih mlinova osobito u Slavoniji, koju je također pomagala Khuenova vlada želeći je upravo gospodarskim razvojem također distancirati od ostalih dijelova Hrvatske. Zbog gubitaka ekonomske i financijske samostalnosti na temelju Nagodbe u Hrvatskoj se osjećao veliki nedostatak akumulacije domaćeg kapitala, što se Page | 97 odrazilo na sve grane obrtničke i industrije proizvodnje te na području agrara. Zbog posljedica europske agrarne krize koja uvjetuje nagli pad cijene žitarica, teško je pogođeno hrvatsko seljaštvo. Osim toga, i način obrade zemlje još je bio na niskoj razini, a i zbog raspada zadružnog života, znatan se dio seljačkog pučanstva zapošljavao na veleposjedima ili u gradovima kao kućna služinčad. Premda su zaposlenicima načelno zajamčena neka prava, „služinče“ je ipak bilo prepušteno vlasti gospodara. Premda je Khuenova vlada uvela „slobodu“ obrtničkog i industrijskog poslovanja, međusobni odnosi poslodavaca i zaposlenika do te su mjere pogoršani da poslodavac ili majstor, zbog jak vanjske konkurencije svome radniku nije mogao dati dobar posao, pa brojni štrajkovi nisu bili rijetkost. Međusobne odnose radnikai poslodavca regulirao je Obrtni zakon (1884.) već na početku Khuenove vladavine. Uz opširne regulacije cjelokupnog obrtničkog i industrijskog poslovanja, uključujući i pravo radnika na dnevni i tjedni odmor, ali i pravo na zapošljavanje djece u tvornicama mlađe od 14 godina, taj je zakon regulirao također obveze plaćanja radnika, uvjete njihova otpuštanja zajedno s otkaznim rokovima, kao i sankcije i za vlasnika radionice ili tvornice ako ne bi poštovao uvjete propisane zakonom. Donesen je Zakon o podupiranju obrtničkih i tvorničkih namještenika u slučaju bolesti, koji je bio temelj za osnivanje dobro poznatih bolničkih blagajna, sredstva kojih su dakako pribavljali sami radnici. Khuen je inicirao osnivanje glasovite Hipotekarne banke, ali je ona poslovala u korist njemu naklonjenog veleposjeda, a znatno je povećan i broj i novčanih zavoda, premda njihov kapital nije rastao u skladu s brojem kreditnih zadruga. No ipak takvo je poslovanje omogućilo nešto bolji položaj školstva i razvoj kulture i graditeljstva uopće što je i zasluga Khuenovog oportunog ministra Izidora Kršnjavoga. Međutim, svi napori ne samo da se očuva nego i razvije kućni obrt, pa i samog ministra Kršnjavoga u cilju očuvanja izvorne narodne umjetnosti, ostali su bez rezultata. Razvoj domaćeg kapitala uvelike je onemogućen i željezničkom politikom ukarske vlade. Nakon što je 1873. dovršena željeznička pruga Budimpešta – Rijeka, i to preko Zagreba, upravo Rijeka postaje središnja luka mađarskog kapitala u Hrvatskoj. Mađarska je vlada uvela i krajnje nerazumne razlike u naplati željezničkih pristojba tako da je prijevoz brašna od velikih budimpeštanskih mlinova do Rijeke bio jeftiniji nego primjerice od Zagerba do Karlovca. Uz to, na željeznicama u Hrvatskoj također se provodila nasilna mađarizacija, jer se protivno slovu nagodbe kao poslovni jezik nametao mađarski, a u cijeloj zemlji namjerno su se gradile mađarske škole. Štoviše, posebnim školskim zakonom (1894.) počinje se uvoditi mađarski jezik kao obvezatan predmet u sve srednje škole. DJELOVANJE POLITIČKIH STRANAKA Nakon što je odmah na početku svoje vladavine ban Khuen-Héderváry pretvorio nekadašnju Mažuranićevu Narodnu stranku u svoju vlastitu, kojom će nametati svoju politiku prvenstveno u Saboru, krenuo je u slamanje opozicijskih stranaka. Khuen je brojne članove Narodne stranke uspio pridobiti raznim činovničkim položajima, a uspio je pridobiti i neke istaknutije srpske predstavnike koji su se i

97

prije pojavili s tzv. rumskim programom (1881.) kada počinje proces stvaranja posebne srpske stranačke organizacije. Khuen je uspio u jesen 1884. dobiti Srpski klub u svoju Narodnu stranku obećavši im ispunjenje svih njihovih zahtjeva, pomaganje pravoslavnih ustanova i ravnopravnost ćirilice i latinice, iako je taj zahtjev spriječila ugarska vlada. Zbog sve težeg položaja pučanstva rasla je popularnost Stranke prava., čije je konkretne uspjehe sprečavala nemogućnost suradnje s opozicijskom Neodvisnom Page | 98 narodnom strankom, koja je imala program revizije Nagodbe i suradnju s nosiocima dualizma. U Stranke prava, kojoj je na čelu Ante Starčević sa svojim protudinastičkim shvaćanjima, prevladava uvjerenje „politike čekanja“, što je jedan od glavnih razloga neuspjeha stranke, koja 1884. prihvaća subdualistički program (potuna autonomija Hrvatske i Slavonije te povratak Dalmacije i Rijeke pod hrvatsku vlast ali unutar ugarskog djela Monarhije). Bio je to prikriven put prema otvorenoj politici trijalizma, odnosno stvaranja treće države koja bi okupljala južne Slavene unutar Habsburške Monarhije. U doba uspona Stranke prava (1884. – 1887.), ona počinje tražiti ono što eventualno zbližava Hrvate i Srbe s obzirom na Khuenov režim i ugarsku hegemoniju, oslanjajući se i pritom na politiku proruski orijentiranih srpskih radikala u Srbiji, u kojima pravaši vide svoje saveznike. I u Neodvisnoj narodnoj stranci se stvarala ideja „čistoće“ Nagodbe koja se suprotstavljala Khuenovoj Narodnoj stranci i koja je obećavala stabilizaciju hrv. političkih prilika, ali na temeljima Nagodbe i oslona na bečki Dvor. Zato se u Saboru već 1885. pojavljuje opozicijska Središnja stranka (Centrum) s grofom Ivanom Draškovićem na čelu s kojom ubrzo sve opozicijske stranke (Stranka prava, Neodvisna narodna stranka te grupa okupljena oko „Srbobrana“) 1887. stvaraju svoj Izborni program, no koji je još te godine poražen na izborima u korist izborne pobjede Khuenove Narodne stranke. Khuenov režim i socijalne prilike utječu na pojavu socijalnog i radnog pokreta, te na osnivanje Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (1894.). U Hrvatskoj su nosioci socijalnog pokreta obrtnici, a ne industrijski radnici, prije svega u Zagrebu. Khuen najprije uništava začetke seljačkog pokreta u Slavoniji i Srijemu, a potom i Socijaldemokratsku organizaciju (1897.), ali se ona na prelasku stoljeća potpuno oporavlja. Jedan od najistaknutijih prvaka Stranke prava, Fran Folnegović, sve je više uvjeren da je Hrvatska važna za dinastiju i Monarhiju, prije svega i zato što preko nje strateški putovi vode na Balkan i dosljedno tome zalaže se ta dotad neprihvatljiva stajališta da Hrvatska mora pregovarati s bečkim Dvorom uz uvjet da oko sebe okupi sve opozicijske stranke. Stvarni tumač izmijenjenog kursas uskoro je postao Josip Frank, inače nezavisni saborski zastupnik, ali koji je još otprije simpatizirao pravaše. Frank se 1890., i to na Folnegovićev nagovor pridružuje tada najpopularnijoj opozicijskoj Stranci prava, prije svega zato što je uočio mogućnost realizacije novog smjera njezine politike. Dobio je u svoje ruke i stranačko glavno glasilo „Hrvatska“ i vrlo brzo preuzeo je vodstvo stranke i štoviše uz Folnegovićevu pomoć nametnuo stranci novi smjer, a to je umjerena dualistička politika. Pod njegovim utjecajem Stranka prava napušta prorusko stajalište i preveliko isticanje hrvatskog nacionalnog identiteta, a jednako tako i suradnju sa Srbima. Frank se u cilju oslobađanja stranke od veleizdajničkog naslijeđa, dakle protudinastičke politike, za tu istu veleizdajničku politiku optužuje Srbe, što dakako nisu prihvaćali svi pravaši. Prema Franku Hrvati žele rješenje nacionalnog pitanja unutar Monarhije, dok se hrvatski Srbi okreću kraljevini Srbiji. Nove političke okolnosti u Monarhiji, a još više i katastrofalan poraz opozicijskih stranaka na izborima 1892. zahtijevali su i slogu hrvatske opozicije i usprkos neuspjelom sastanku Strossmayera i Starčevića. Politički program koji je dvije

98

godine kasnije (1894.) prihvatila Stranka prava i Neodvisna narodna stranka stajao je također vrlo oprezno između dualizma i trijalizma, uz zahtjeve da se hrvatski narod sjedini u jedno samostalno državno tijelo u sklopu Habsburške Monarhije. Dakako, takav je zajednički opozicijski program, koji je potpisao i sam Ante Starčević, zapravo značio i kraj jedinstvene Stranke prava, čiji su raspad ubrzali i sukobi između Folnegovića i Franka, akoji kulminiraju u povodu spaljivanja Page | 99 mađarske zastave u Zagrebu, i to za posjete Franje Josipa Zagrebu (1985.). Folnegović je takav postupak hrv. omladine javno osudio u Saboru, pa zato i sam Starčević mnogo više vjeruje Franku, štoviše, Starčević tada s Frankom i sjoš nekim istaknutim pravašima (Milom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i dr.) istupa iz Kluba Stranke prava i s njima osniva Klub Čiste stranke prava. Nakon Starčevićeve smrti (1896.) nastaju dvije pravaške stranke: Matica stranke prava ili „domovinaši“ prema glasilu „Hrvatska domovina“ i Čista stranka prava ili „frankovci“, pa o zajedničkom djelovanju pravaša više ne može biti govora. Do kraja Khuenova vladanja Frankova struja svoje djelovanje razvija na koncepciji bezuvjetnog pokoravanja dinastiji u uvjerenju da će ona u „znak zahvalnosti“ riješiti hrvatsko pitanje, premda ozbiljnih uvjeta za suradnju između Franka i bečkog Dvora još nije bilo. Osim toga, zbog teških uvjeta pod Khuenovim režimom dolazi i do izborne koalicije između dotad protusrpski orijentiranih domovinaša i projugoslavenski orijentiranih obzoraša (Neodvisne narodne stranke). Na izborima 1897. koalirane stranke dobivaju trećinu mandata. Međutim, koalicija domovinaša i obzoraša svoj uspjeh zahvaljuje i seoskim biračima koji pod utjecajem svećenstva više ne glasuju za Khuenovu Narodnu stranku. Štoviše, i sam ban Khuen biva optužen za protukatoličku djelatnost. No Khuenov je položaj ubrzo poljuljan zbog izbijanja protumađarskih nemira u povodu obnove financijske nagodbe (1889.). Međutim, zbog nesposobnosti opozicije da iskoristi nemire i održi svoju prednost, Khuenova Narodna stranka opet pobjeđuje na izborima 1901. godine. Nakon velikog poraza hrvatske opozicije, ali i unutarnjih problema dualističke monarhije, postupno se konstituira Napredna omladina koja u skladu sa svojim „realističkim“ idejama pokušava utjecati na politički život, i zato postaje ogrankom nedavno poražene domovinsko-obzorske opozicije koja se od početka 1902. naziva Hrvatskom opozicijom, a njezinim tajnikom postaje mladi Stjepan Radić koji se zbog sve većeg pravaškog utjecaja ubrzo izdvaja i zajedno s bratom Antunom radi na osnivanju Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.). Prema objavljenom programu od 15. siječnja 1902., Hrvatska opzicija bila je sastavljena od dviju stranaka – Stranke prava „domovinaškog smjera“ i Neodvisne narodne stranke. Nadalje, razmišljalo se o potrebi hrvatsko-srpske sloge na čemu je inzistirao Stjepan Radić. No tu je mogućnost još iste godine spriječio zagrebački list „Srbobran“, koji je još 1884. pokrenuo barun Jovan Živković. Naime, zbog provokativnog članka N. Stojanovića „Srbi i Hrvati“ (1902.), u kojemu se doslovce poriče hrvatski jezik i narodnost, ali i poziva na međusobni rat sve do brisanja jedne ili druge strane s lica zemlje, u Zagrebu su izbile protusrpske demonstracije, to prije što se od spomenutog članka nisu ogradili ni zagrebački Srbi, a glavnu ulogu u trodnevnim demonstracijama imali su frankovci. Obnova „Srbobrana“ u jesen 1902. („Novi Srbobran“) pod uredništvom Svetozara Pribičevića, kao i novo usmjerenje lista, a još više burne demonstracije sveučilištaraca koje su izbile nakon pojave mađarskih natpisa na zagrebačkom glavnom kolodvoru, i koje kulminiraju krvoprolićem u Zaprešiću poradi skidanja mađarske zastave na tamošnjem kolodvoru, doprinose stvaranju politike „novog kursa“ i krizi dualističkog ustava. Ban Khuen otišao je u Budimpeštu za ministra predsjednika kako bi održao dualističko uređenje Monarhije. Međutim, hrvatska

99

politika novog kursa, iskoristivši krizu dualističkog sustava, zagovarala je povezivanje s mađarskom opozicijom („košutovskom“), sporazum s Talijanima i provedbu hrvatsko-srpske sloge radi suprotstavljanja njemačkom prodoru na istok. Ta je politika ubrzo na vlast u Hrvatskoj dovela Hrvatsko-srpsku koaliciju. OBILJEŽJA GOSPODARSKOG RAZVOJA HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI 19. Page | 100 STOLJEĆA GOSPODARSTVO BANSKE HRVATSKE OD 1848. DO 1869. Zahtijevanja naroda izrađena na skupštini održanoj 25. ožujka 1848. u Narodnom domu u Zagrebu pod vodstvom Lj. Gaja, sažetak su brojnih zahtijevanja s područja banske Hrvatske i Vojne krajine. Gotovo u „zahtijevanjima“ traži se posebna banka za Hrvatsku te otvaranje trgovine prema Bosni, pa su veze Hrvatske s Bosnom 1849. doista olakšane kada su ukinuti kontumaci. Hrvatska je u to vrijeme prekinula sve veze s Ugarskom, a zbog cara koji je napustio Beč, Jelačić je zapravo u Hrvatskoj samovladar pa je u svojim rukama imao svu civilnu i vojnu vlast. Jelačić 25. travnja 1848. proglašava ukinuće kmetstva. Iako je razrješenje kmetskih odnosa teklo s velikim poteškoćama kroz dulje vrijeme, ipak gospodarstvo Hrvatske dobiva nove temelje. Dakako, očekivalo se da će Hrvatska nakon 1848. razviti svoje gospodarske potencijale. Međutim, mladi car Franjo Josip I. donosi 4. ožujka 1849. Oktoirani ustav kojim počinje Bachov apsolutizam. Carev cilj je ponovno uspostaviti centraliziranu Monarhiju s njemačkim jezikom kao službenim u upravi. Uredništvo „Gospodarskog lista“ inzistira na tome da svi članci budu na hrvatskom jeziku. Ta je tendencija izražena i u Zagrebu kroz sukob „purgera“, zapravo sukob obrtnika i trgovaca koji su govorili njemački i koji su do 1848. u svojim rukama imali magistrat i narodnjaka (trgovca grkoistočne vjere i preporoditelja na čelu s Ljudevitom F. Vukotinovićem). Plemstvo je ukinućem kmetstva izgubilo osnovu svoje dotadašnje egzistencije. Održavaju se samo oni koji su uspjeli reorganizirati svoje posjede i tržištu ponuditi traženu robu. Teškoća imaju i seljaci, jer vlasnicima posjeda postaju tek onda kada otplate hipoteku zapisanu u gruntovnici. Otkup se plaćao kroz porez koji je postao veliko opterećenje za sitno seljaštvo. U vrijeme krize koja je vladala potkraj 19. st. to mnoge seljake tjera u emigraciju, pa počinje egzodus Hrvata i prekomorske zemlje. Na inicijativu austrijskog ministra trgovine Brucka i na temelju Zakona od 18. ožujka 1852., osnovana je Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu za užu Hrvatsku, a 1853. i komora u Osijeku za virovitičku i požešku županiju, a od 1863. i za područje Iloka, Erdevika, Rume i Iriga. Komore su osnovane i u Splitu te u Dubrovniku. One su mjerodavnim ministarstvima davale mišljenja i prijedloge koji su se odnosili na gospodarska pitanja. Na jednoj od prvih sjednica Imbro Ignjatijević Tkalac predlaže naputak za popis trgovaca i obrtnika zagrebačkog komornog okružja, što je bio početak gospodarske statistike u Hrvatskoj. Novi model prikupljanja podataka o gospodarstvu odrazio se i u njegovim vrlo kvalitetnim izvještajima do 1860. Već je 1853. Zagrebačka komora priredila omanju izložbu domaćih gospodarskih proizvoda, ali je odaziv bio nezadovoljavajući, što je bila reakcija na pojačanu germanizaciju. Ideju održavanja izložaba u Zagrebu zagovara 1855. Ljudevit Vukotinovič, koji postaje sve važnija osoba u Hrvatsko-slavonskom gospodarskom društvu i koji se zalaže da se gospodarstvo razvija na narodnoj osnovi. Međutim, trebalo je čekati nekoliko godina da se ta ideja realizira, iako je Izložbeni odbor

100

načinio program izložbe već 1855. Nova prilika za to pružila se poslije 1859. kada je banom postao slavonac Josip Šokčević. Gospodarske želje i potrebe svih krajeva Hrvatske Šokčević je saznao na Hrvatskom saboru 1861. Na tom je saboru Franjo Lovrić podupro Antu Starčevića i Eugena Kvaternika u njihovu geslu „ni s Bečom ni s Peštom“. Svaki je grad za vrijeme Šokčevića nešto dobio, a Kvaternik je 1863. objavio knjigu Hrvatski glavničar s razmišljanjima o mogućnostima hrvatskoga gospodarstva. I u listu Page | 101 Hervatska koji uređuje Kvaternik s Vjekoslavom Bachom 1871. ima više gospodarskih članaka. Poslije toga sve do 1884., kada Milan Krešić pokreće Obrtnik Trgovačke i gospodarske komore, nema posebnog lista za gospodarstvo. Dolazak željeznice do Zagreba 1. listopada 1862. označava svakako novu prekretnicu. Godinu dana nakon ulaska prvog vlaka u Zagreb, grad dobiva plinsku rasvjetu. Stranci su nastavili graditi željeznice u svom interesu; do 1865. u interesu Beča, a poslije 1868. u interesu Pešte. 1873. puštena je u promet pruga Zagreb – Rijeka preko Karlovca kojom je Budimpešta povezana s Jadranom. Prethodno, 1870., sagrađena je pruga Zagreb – Koprivnica – mađarska granica. Ban Šokčević podupro je Trgovačko-obrtničku komoru i Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo u priređivanju Prve Dalmatinsko-hrvatsko-slavonsko izložbe u Zagrebu, te je otvorio 18. kolovoza 1864. ta je izložba prvi put učinila Zagreb gospodarskim središtem hrvatskih zemalja. Za vrijeme izložbe počeo je izlaziti i prvi hrvatski gospodarski list Sidro kojeg je uređivao Antun Jakić. Dakako, ni Ugarska ni Beč nisu s prevelikim oduševljenjem gledali na izložbu i početnu industrijalizaciju Hrvatske koja je počela upravo u tom prednagodbenom razdoblju. Zbog odnosa vladajućih mađarskih krugova prema Židovima koji su govorili njemački, mnogi Židovi prelaze Dravu i počinju s investiranjem u Hrvatsku. Oni dioničkim kapitalom osnivaju Zagrebački paromlin 1862. i tvornicu kože 1869. I grad Osijek također se povoljno razvija do 1879. kada željeznička pruga za Bosnu vodi do Broda, ali ne prolazi kroz Osijek. GOSPODARSTVO BANSKE HRVATSKE OD 1869. DO 1900. Od 1869. sjedište zemaljske vlade i bana je u Zagrebu. Industrijalizacija Hrvatske je usporena pa se tvornice otvaraju vrlo rijetko. Tvornice duhana u Zagrebu 1868. i u Senju nešto kasnije se otvaraju zbog zapošljavanja nazaposlenih i socijalno nezbrinutih žena. Austro-ugarska i Hrvatsko-ugarska nagodba govorile su o trojednici Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji kao cjelini, ali do propasti Habsburške Monarhije jedinstvo nije uspostavljeno, već su se na tom području sukobljavali interesi Beča i Pešte upravo na gospodarskom planu. To je došlo do izražaja u izgradnji cesta, a osobito željezničkih pruga. Prvo vrijeme nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe činilo se da će se ona povoljno odraziti na cjelokupni život Hrvatske. Osnivaju se brojne štedionice, među kojima treba spomenuti Hrvatsku eskomptnu banku (1868.). Nedorečenim sporazumom o financiranju u kojem Hrvatska sudjeluje s 56% vlastitih prihoda, Mađarska je imala prednost da odlučuje kamo će usmjeriti zajednički sredstva. Tek se poslije 1907. veća briga vodi za hrv. prostore. U Dalmaciji i Istri Beč je vodio računa samo o geostrateškoj važnosti tih krajeva, pa je nakon gubitka Venecija izgradio veliki arsenal i ratnu luku u Puli 1865., odnosno Boki kotorskoj. Posve je zanemario turizam kao važnu komponentu privređivanja sve do pojave grofa Ivana Harracha čijom je inicijativom u Dubrovniku izgrađen prvi moderni hotel i osnovano Društvo za unapređenje Dalmacije. Inicijative Mihovila Pavlinoviće o potrebi gospodarskog vezivanja Dalmacije s banskom Hrvatskom našle su plodno tlo tek poslije 1891. U

101

djelu Radišu Bog pomaže (Zadar, 1871.) on se zalaže više za razvoj proizvodnje nego za razvoj bankarstva, u čemu se bitno razlikuje od Eugena Kvaternika koji u knjizi Hrvatski glavničar (1863.) veliku važnost pridaje bankarstvu i burzi. Zaostajanje Hrvatske za naprednim dijelovima Carevine sve je očitije, osobito kada se otvorio parobrodski promet Dunavom do Crnog mora. Slavonija se gospodarski ne veže za Hrvatsku, ali nakon što se srušio željeznički most na Dravi 1882., Osijek gubi željezničku vezu s Baranjom. Pruga Dalj – Brod na Savi Page | 102 izgrađena je 1879. kao veza s Bosnom, odnosno pruga za Zemun preko Stare Pazove i Rume, a izgradnja „banatske“ željeznice, koja se počela graditi još 1854., isključuje Osijek kao tranzitno mjesto za Bosnu, Srijem i Srbiju. Tek se potkraj 19. stoljeća počelo uviđati da izolacija Slavonije od Zagreba može biti pogubna za Slavoniju. No i cijela Hrvatska je u sličnoj situaciji. Osim Križevačkog gospodarskog učilišta otvorenog još 1860. i Šumarske akademije, u Hrvatskoj nema tehničkih škola. Radile su tri trgovačke akademije, ali su one bile uz gimnazije (Zagreb, Osijek, Zemun). Zbog tog nedoststka veoma je važno otvaranje Obrtne škole u Zagrebu 1882. u kojoj su se školovali kadrovi umjetničkog obrta u više odjeljenja koji su svojim radovima pripomogli uljepšanju i izgradnji Zagreba nakon potresa 1880. Veliku zaslugu za rad te škole ima Izidor Kršnjavi koji je građevinarstvo podigao na zavidnu visinu. Obrt je u krizi. Istina, Obrtnim zakonom od 27. veljače 1872. ukinuti su cehovi, no otvaranje obrtničkih radionica nije ovisilo samo o osposobljenju već i o kapitalu koji u Hrvatskoj nije bilo moguće dobiti. Trgovci se organiziraju u trgovačke zborove i njihova uloga u trgovačko-obrtničkim komorama postaje sve većom i važnijom. Oni stvaraju i osiguravajući zavod „Croatia“ (1884.), te trgovačko društvo „Merkur“ koje se bavi i školovanjem mladih trgovaca. Otvaranje Zagrebačkog sveučilišta cara Franje Josipa omogućilo je Blažu Lorkoviću da postane 1875. prvim predavačem političke ekonomije i zagovarateljem gospodarskog razvitka Hrvatske. 1877. osnovano je i Šumarsko društvo jer je eksploataciju zrele drvne mase pratio i uzgoj mladih šuma, čemu se pridavala velika pozornost. U 1878. osnovano je i Društvo inženjera i arhitekata, pa gradnje u Hrvatskoj zauzimaju važno mjesto u hrvatskom gospodarstvu. Velik broj radnika, ali i primjena socijalne enciklike pape Lava XIII. Rerum Novarum 15. svibnja 1891. potaknuli su osnivanje Okružne blagajne za potporu bolesnih radnika 1892. u Zagrebu. Dugi je niz godina Prva hrvatska štedionica bila jedini novčarski zavod u Hrvatskoj, pa je nestašica jeftinog kredita usporila industrijski razvoj. Tijekom 1869. proradile su još tri nove štedionice: Varaždinska, Vukovarska i Hrvatska eskomptna banka, koju su osnovali Gvido Pongratz, Antun Jakić, Mijo Krešić i Đuro Crnadak. Ono što je osnovno za desetljeće poslije 1869. jest da je Vojna krajina, iako je prema Nagodbi trebala činiti jedinstvenu Hrvatsku, tek 1873., odnosno 15. srpnja 1881. razvojačena i pripojena banskoj Hrvatskoj. Radi razbijanja gospodarske cjeline, u Sisku i u Senju su za krajiško područje 1869. osnovane posebne trgovačko-obrtničke komore, iako se znalo da će se krajiško područje ubrzo morati spojiti s civilnom Hrvatskom. Ban Ivan Mažuranić višekratno traži njezino sjedinjenje s Hrvatskom, no nailazi na nepremostive zapreke. Tek 1875. prestaje djelovati Sisačka krajiška trgovačko-obrtnička komora. Uz nastojanje vlasnika veleposjeda da se uključe u industrijalizaciju, forsira se izvoz i on je prilično velik ako se uzmu u obzir loša povezanost i nedostatak prometnica. Oko 1882. stvara se velik broj novih štedionica s malim kapitalom. Najjača novčarska kuća ostaje i dalje Prva hrvatska štedionica koja 1899. pod vodstvom

102

grofa Miroslava Kulmera povisuje svoju glavnicu na 80 000 forinti, izgradivši u tom vremenu prekrasnu poslovnu palaču s prolazom zvanim Oktogon. Međutim, veći kredit mogao se dobiti tek kad je mađarskim i austro-njemačkim kapitalom osnovana 1892. Hrvatsko-slavonska hipotekarna banka koja je imala privilegirani status u odnosu prema domaćim bankama. Tijekom 1895. osnovana je i Srpska banka d.d. koja je davala kredite srpskim zemljoradničkim zadrugama i Srpskom Page | 103 privredniku koji se brinuo za obrtnički podmladak srpske narodnosti. Mađari sprečavaju razvoj tvornica u Hrvatskoj. No jeftine sirovine i mnogoljudno tržište te zadovoljavajuća pravna sigurnost, potiče Židove da znatan kapital ulože u razvoj industrije u Hrvatskoj. Dodatan poticaj za to dala im je gospodarska izložba 1891. 1892. osnivaju se Zagrebačka pivovara i Tvornica kavovine Franck, a 1895. Zagrebačka tvornica papira. Dalmacija se razvija posve nezavisno od sj. Hrvatske. Split je 1877. dobio prugu do Siverića, a onda i do Knina godinu dana poslije, što je omogućilo razvoj tvornica s parnim strojevima u Splitu. U Splitu se 1870.počinje iskorištavati lapor za proizvodnju cementa. Brodarstvo i ribarenje bile su dvije najvažnije gospodarske grane Dalmacije i Hrvatskog primorja. 70-ih godina 19. st. osnivaju se pomorska društva s većim kapitalom. To su Pelješko pomorsko društvo, osnovano 1865., Senjsko brodarsko društvo, osnovano 1867. i Dubrovačko pomorsko društvo, osnovano 1869. U priželjkivanju da Zagreb i Beograd budu glavni centri neke buduće jugoslavenske države, narodnjaci su prva dva broda htjeli nazvati „Zagreb“ i „Beograd“, ali su brod „Zagreb“ nazvali „Beč“ bojeći se da ne izazovu sukob između Austrijanaca i Mađara. Otvaranje Sueskog kanala 1869. dalo je brodarstvu novi polet, ali i nove zahtjeve. Međutim, nije se uspjelo održati iako je kupilo parobrod „Dubrovnik“. Naime, Austro-ugarski Lloyd iz Trsta,pokušava preuzeti plovidbu na cijeloj relaciji do Boke kotorske. Tada se poduzetni Dubrovčani udružuju s poslovnim ljudima iz Trsta i ojačani brodovljem, 1892. osnivaju Dubrovačku parobrodarsku plovidbu koja 1898. svoje sjedište prenosi u Dubrovnik. Može se reći da se Hrvatska zahvaljujući Banskoj Hrvatskoj i Zagrebu ipak uspjela razviti u snažan gospodarski i financijski subjekt.

HRVATSKA OD 1903. DO 1914. GODINE DRUGI PROTUMAĐARSKI NARODNI POKRET 1903. GODINE. POVLAČENJE BANA KHUENA-HÉDERVÁRYJA Povijest Hrvata od 1903. do 1914. izrazito je zamršeno ovisno o vanjskim čimbenicima i unutarnjim prilikama. Kriza dualizma počela je 1903. kada se mađarska Nezavisna stranka počela boriti za gospodarsku samostalnost Mađarske stvaranje posebnog carinskog područja te za posebnu mađarsku vojsku. Hrvatska se tada nalazila u teškom položaja. Najnezadovoljniji su ipak obrtnici i seljaci jer ne mogu dobiti toliko potreban kredit za unapređivanje svojeg poslovanja. U mnogih prevladava mišljenje da će Monarhija propasti. Ostarjeli Franjo Josip I. više ne može prihvatiti nikakav preustroj Monarhije smatrajući da bi time bili ugroženi temelji njezina opstanka. Osim toga, nova i sve jača Kraljevina Srbija, sa svojom razvijenom propagandnom mašinerijom, potiče ideju prema kojoj bi se na jugu Europe stvorila velika slavenska država u kojoj bi Srbi imali prevlast kao najbrojniji južnoslavenski narod. Budući da se od 1895. sjedište Srba u Monarhiji premjestilo iz Novog Sada u Zagreb, gdje je od 1884. tiskan list

103

Srbobran, takve ideje sve više jačaju među mladima, školovanima u Pragu, Leipzigu, Parizu, Dresdenu, Grazu i Beču. Otvaranje četvrtoga gospodarskog odsjeka u Zemaljskoj vladi i izmjene Nagodbe ističu se kao nužnost, pa još 1906. u Zemaljskoj vladi načinjen je elaborat o osnivanju četvrtoga gospodarskoga odjela, ali on nije odobren u Budimpešti, pa je taj odjel osnovan tek početkom 1. svjetskog rata. Pojačano iseljavanje iz Hrvatske jasan je odraz takvog stanja i uzroci tome su mnogostruki, a nikako se ne mogu Page | 104 opravdati samo teškim položajem sela. Hrvatska poljoprivredna banka d.d., koju je 1901. osnovala Katolička crkva kako bi parirala utjecaju Khuenove Hrvatskoslavonske hipotekarne banke, ne može zadovoljiti ni traženju seljačkih zadruga, a kamoli pojedinačnih gospodarstava. Srpska banka, osnovana 1895., kreditira samo srpske seljake i zadruge kao i društvo Srpski privrednik, koje školuje i osposobljuje srpske obrtnike u Monarhiji. Balkan, ali i prostori Austro-Ugarske Monarhije, sve više privlače pozornost Njemačke. Njemački kapital u to vrijeme potiskuje autrijski, što izaziva napetosti između Njemačke i Austrije, koje slabe tek nakon što je 1902.obnovljen Trojni savez između Njemačke, Austro-Ugarskei Italije. Khuenova politika oslanjanjem na srpsko činovništvo u Hrvatskoj mogla je funkcionirati, dok je obrenovićevska Srbija bila u prijateljskim odnosima s Austrijom. Međutim, nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića i krajice Drage Mašin, na prijestolje dolazi Petar Karađorđević, a vlast u Srbiji preuzima struja koja želi raspad Austro-Ugarske Monarhije i prisvajanje znatnih dijelova zemalja u kojima živi pravoslavno stanovništvo. Narodni pokret 1903. ima mnogo širu osnovu nego što se danas smatra u hrv. povijesti. On je ponajprije zahvatio seljaštvo od Drave do Jadrana, ali usprkos brojnim narodnim sporovima, održavanima u različitim mjestima, svi ti prosvjedi nisu bili čvršće povezani niti dobro organizirani pa su jedan po jedan ugašeni. Narod se podigao kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo, pa je spaljivanje mađarske zastave na kolodvoru u Zaprešiću od seljaka iz okolnog Brdovca bio opći znak za uzbunu. Buna je izbila u više mjesta u Hrvatskoj. U Kunovcu kraj Koprivnice ugušena je oružanom intervencijom vojske. Svagdje je bila iskaz hrv. nezadovoljstva koje svoju budućnost nije moglo vidjeti kraj Mađarske supremacije. Grof Khuen-Héderváry je u jesen 1903. napustio Hrvatsku, ali je postao ministar predsjednik ugarske vlade. Međutim, ondje se sukobio s jakom opozicijom u Saboru koja mu je predbacila način vladanja Hrvatskom. Tom ga je zgodom branio dr. Nikola Tomašić, tada hrv. ministar u Budimpešti, dobacivši Mađarima da je Khuenovo djelovanje u Hrvatskoj bilo u interesu učvršćenja ugarske državne ideje. Nakon općih izbora u Ugarskoj u siječnju 1905., Khuen pada.

PRVE GODINE BANOVANJA TEODORA PEJAČEVIĆA Iako je narodni pokret 1903. bio zaustavljen, a ban Pejačević najavljivao „dobru i poštenu upravu“, taj je narodni pokret ipak najavio jedno novo doba. Banovanje Teodora Pejačevića (4. srpnja 1903. - 26. lipnja 1907.) sve se više razlikovalo od banovanja njegovih prethodnika, no sva tri podbana koja su se izmijenila za vrijeme njegova banovanja71 nastavili su preferirati Srbe i u upravi i u sudstvu. Teodor Pejačević bio je sin Ladislava Pejačevića. Dopuštao je velike slobode u stvaranju novih političkih smjerova i organizacija, pa su u prosincu 1904. osnovane Hrvatska pučka napredna stranka, kao stranka mladeži koja je 71

dr. Svetislav Šumanović, član uprave Srpske banke u Zg, dr. Levin Chavrak Letovanički, bivši veliki župan virovitičke županije i dr. Vladimir Nikolić Podrinski

104

napustila Hrvatsku stranku prava s listom Pokret. Tjedan dana nakon toga braća Radić osnivaju u Hrastovici kraj Petrinji Hrvatsku pučku seljačku stranku! Iako obje stranke u programu imaju suradnju Hrvata i Srba, među njima postoje neke razlike. Naprednjaci (nazivani i „mladomađaroni“)72 zahtjevaju da se Crkva odijeli od države, a braća Radić vide u kršćanstvu dio narodne kulture, pa im je „vjera u Boga i narodna sloga“ geslo djelovanja. HPSS uz pomoć seljačkog kapitala iz Podravine osniva 1907. Hrvatsku seljačku tiskaru u Zagrebu u kojoj se tiska Page | 105 Dom , ali i mnoga druga korisna gospodarska i politička izdanja za prosvjećivanje seljaštva, a koja su uređivali Josip Predavec i Đuro Basariček. Stranka je na izborima 1908. dobila dva mandata, 1910. devet mandata i 1913. samo tri mandata. Iako stranka braće Radić nema važniju političku ulogu, oni ipak kroz tiskane članke i djela bitno utječu na poglede hrv. seljaštva u 20. st. Svakako je zanimljivo da se Napredna stranka 4. lipnja 1906. ujedinila s Hrvatskom pučkom demokratskom strankom, osnovanom u kolovozu 1905. u Dalmaciji pod vodstvom Josipa Smodlake. Nastala je nova stranka, Hrvatska pučka napredna stranka i to je prvi put da su zajednički jezik našle neka stranka iz banske Hrvatske i iz Dalmacije s obzirom na to da su pripadale različitim dijelovima Monarhije. Tako jedinstvena stranka djelovala je do 1910., kad se banovinski dio spojio s Hrvatskom strankom prava u Hrvatsku pučku/naprednu stranku, dok je dalmatinski dio surađivao s Hrvatskom strankom. Cijelo vrijeme vladavine Teodora Pejačevića obilježeno je štrajkovima radnika. Sam Pejačević nije izradio nikakav gospodarski program, a izložba Hrvatskoslavonskog gospodarskog društva 1906. u Zagrebu bila je mnogo lošije pripremljena u odnosu prema onoj iz 1891. i potaknula je jednu skupinu privrednika okupljenih oko Trgovačkog doma da razmišljaju o osnivanju Zagrebačkog zbora. Ista je skupina radila i na otvaranju Sekcije za robu i vrednote u sklopu Trgovačkog doma, koja je i proradila 1907. kao burza. Najava novog doba izražena je u sveučestalijem povezivanju Hrvata i Srba koji žele istisnuti bivše unioniste, te su voljni povezati se s mađarskom koalicijom koji su se zalagali za što veću samostalnost Mađarske. Pristaše novog smjera u Hrvatskoj smatraju da bi pri osamostaljenju Mađarske lako izašli na kraj s malom Mađarskom.

RIJEČKA I ZADARSKA REZOLUCIJA 1905. REVIZIJA AUSTRO-UGARSKE NAGODBE Politika novog kursa - kako novi smjer nazivaju njezini nosioci - pojavljuje se u Hrvatskoj potkraj 19. st. u radu Napredne omladine, a predstavlja reakciju na dotadašnju politiku hrvatske opozicije koja se na temelju državnog prava nastojala uzaludno izboriti za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Pristaše novog smjera svoju politiku zasnivaju na slozi Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, a pristaju i na suradnju s Mađarima i Talijanima u ostvarivanju svojih ciljeva. Cjelokupna politička koncepcija razvila se na početku 20. st. kada je dualizam bio u krizi zbog sve jačih zahtjeva Ugarske da izbori poseban carisnki sustav za svoje područje. Krajnji cilj te grupacije bilo je stvaranje samostalne države južnih Slavena, ali se nije otvoreno iskazivao jer tada nije bilo moguće pridobiti ni Mađare u Hrvatskoj ni Talijane u Dalmaciji. Politika „novog smjera“ bila je izazvana i strahom južnoslavenskih naroda zbog Trojnog saveza kada dolazi do većeg i zajedničkog prodora Austrije i Njemačke na Balkan. Najteže je 72

Ivan Lorković, Đuro Šurmin, Bogoslav Mažuranić, Ksaver Šandor Gjalski, Ljubo Babić, Miroslav Kulmer, Ferdo Šišić i dr.

105

pristašama „novog smjera“ bilo pridobiti promađarsku struju, ali je dogovor postignut na konferenciji u Rijeci 3. listopada 1905. Hrvatsko-srpska koalicija smatrala je da samostalna Mađarska ne može biti opasnost sve jačoj i većoj južnoslavenskoj grupaciji i da treba zaustaviti prodor Austrije i Njemačke na Istok. 17. listopada 1905. objavljena je Zadarska rezolucija, kojoj su se uz Riječku rezoluciju pridružili i Srbi iz Dalmacije. Srbi su potpisali rezoluciju nakon što je Frano Supilo u Beogradu razgovarao s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem. Page | 106 Tom je rezolucijom stvorena osnova cijelom političkom razvoju Hrvatske sve do Prvoga svjetskog rata. Koalicija pomaže Mađare zahtjevajući od njih da se ne protive sjedinjenju Hrvatske i Dalmacije. Zahtijeva i uvođenje i većih ustavnih sloboda, tj.opće pravo glasa. Za razliku od Dalmacije, koja je Rezoluciju prihvatila s oduševljenjem, Istra ju je prihvatila sa skepsom. Prihvaćanje „novog smjera“ išlo je teško i u sjevernoj Hrvatskoj jer su protiv takve politike bili i frankovci i klerikalci i HPSS. Tijekom 1906. vođeni su pregovori o reviziji Austro-ugarske nagodbe i Mađari su se vrlo žilavo borili da izbore što veće ustupke od Austrije. Prihvaćanjem novog smjera svakako su pripomogli i nepovoljni pregovori o izmjeni financijskog dijela Nagodbe. Međutim, umjesto velikih, došlo je samo do neznatnih izmjena u korist Hrvatske. Monarhija se razvijala, a Hrvatska je zaostajala, pa se trebalo oštro boriti da bi Zakon o podupiranju industrije iz 1907., po kojemu se porez nije plaćao ako je tvornica bila u interesu narodnog gospodarstva, bio primijenjen i na području Hrvatske. Napokon su uz opoziciju, koju predvodi Koalicija, pristale gotovo sve stranke u Hrvatskoj. Svi oni u Koaliciji vide demokratizaciju političkog života i veći prosperitet zemlje. Zanimljivo je i da prestolonasljednik Franjo Ferdinand, čiji utjecaj jača na Dvoru, smatra da se Monarhija mora preustrojiti, ali i zadobiti nove teritorije na Istoku. PRVA VLADAVINA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE 1906. - 1908. Na iborima 1906., Hrvatsko-srpska koalicija dobiva relativnu većinu, pa se može reći da vlada Hrvatskom. Imajući vlast, koalicija pokazuje da ipak nije tako demokratski raspoložena, pa se odnosi sa socijalistima sve više zaoštravaju. 1907. koalicijski zastupnici napuštaju parlament, uzrokujući time parlamentarnu krizu. Vidjevši da gubi vlast, koalicija je postala malo popustljivija, pa donosi Zakon o štampi, kojim je djelomično ukinuta kaucija za izdavanje političkih novina. To dovodi do bujanja novih listova, a humoristično-satirični časopis Koprive postaju ubojito oružje političkim neprijateljima. Dvor se veoma odlučno počeo boriti protiv „novog smjera“ bojeći se da se Dalmacija ne odcijepi od austrijskog dijela Monarhije,pa počinje investirati u gospodarstvo Dalmacije i 1906. austrijska vlada osniva komisiju za ekonomsko podizanje Dalmacije. Otvaraju se gospodarske škole, izlažu projekti za isušenje močvarnih polja, daju se koncesije za gradnju cementnih industrija i hidroelektrana, a razvija se i željeznički promet i turizam u Dubrovniku. 1909. donesena je i odluka da unutarnji službeni jezik u Dalmaciji bude hrvatsko-srpski jezik, ali da talijanski jezik i dalje ostane u području školstva. Trojezičnost Dalmacije usporavalo je rad upravnih i prosvjetnih ustanova. U Hrvatskoj se novi kurs počeo lomiti na željezničkoj pragmatici. Bio je to mađarski zakon koji je trebao utvrditi radne odnose na željeznicama. U pragmatici je postojala odredba da željeznički službenik mora biti ugarski državljanin i da mora poznavati mađarski jezik. To je bilo u suprotnosti s Nagodbom. Poslanici Hrvatsko-srpske koalicije mjesec su dana u Ugarskom parlamentu opstruirali ozakonjenje tog zakona. Međutim,ministar trgovine i prometa Ferencz Kossuth uspijeva se izboriti da se prihvati prvi članak Nagodbe,

106

proširen jezičnom odredbom za Hrvatsku, a to je potvrdio i car, čime je prekinuta suradnja ugarske vlade i Koalicije. Na jesenskom zasjedanju Zemaljskog sabora u Puli 1903., hrvatskim i slovenskim zastupnicima priječeno je da govore hrvatskim i slovenskim jezikom. Nakon dugih pregovora o podjeli mandata za austrijski parlament, Istra je podijeljena na 6 izbornih kotara: jedan slovenski, dva hrvatska i tri talijanska. U Istri, u Kastvu, se 1906. osniva Hrvatska muška učiteljska škola, a 1908. tu Vladimir Nazor piše Page | 107 Velig Jožu. U Istri je djelovala Hrvatsko-slovenska stranka koja je na izborima za Carevinsko vijeće 1907. postala najjača stranka, ali su u Vijeće ušli samo Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i Matko Mandić. Hrvati u Istri zalagali su se za hrvatske škole i hrvatsko zadrugarstvo te na tom području postižu izvanredno velike uspjehe. Matko Laginja predvodio je istarsko zadrugarstvo koje je pomagalo istarskim seljacima u preživljavanju. Nakon sporazuma s Talijanskom nacionalno liberalnom strankom, 1908. izglasan je novi izborni red. RAUCHOV POKUŠAJ RAZBIJANJA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE Nakon što je Pejačević dao ostavku, dr. Aleksandar Rakodczay, sudac Banskog stola u Zagrebu, bio je ban od 26. lipnja 1907. do 5. siječnja 1908. Nije izdržao kritiku svoga gospodarskog programa, te je nakon nekoliko mjeseci dao ostavku. Car Franjo Josip 8. siječnja 1908. imenuje dr. Pavla Raucha banom, koji je od 1896. poznati kritičar Khuenove politike. Koalicija je od prvog trena činila sve da onemogući banov rad u Hrvatskoj služeći se pritom svim sredstvima, pa i provociranjem. Katastrofa je nastala nakon što je 7. listopada 1908. anektriana BiH, koja dakako nije propojena Hrvatskoj već je ustrojena kao zajednički posjed austrijskih Nijemaca i Mađara, čime nije postala samo kamen spoticanja između Srbije i Hrvatske već i između Mađara i Austrijanaca. Bila je žarište nemira na Balkanu djelujući najrazornije na vladavinu bana Raucha u Hrvatskoj. Kako bi opravdao aneksiju, ministar vanjskih poslova Monarhije (Aerenthal) određuje da se pokrene veleizdarjnički proces. Objavljivanje brošure Finale mostarskog novinara Đorđa Nastića, koja sadrži inicijacije o protudržavoj djelatnosti Srba u Hrvatskoj, ali i tekst „revolicionarnog statuta“ nekoć austrijskoga, a u to vrijeme srpskog oficira Milana Pribičevića, stvorilo je osnovu za optužbu te su optuženi Adam Pribičević i 52 Srba. Upozoravanje na srpske tendencije razaranja Monarhije bilo je vrlo upotrebljiv argument velikim Silama za opravdanje ankesije. Dvor je bio voljan radi poboljšanja odnosa sa Srbijom i Rusijom, dopustiti optužbu Srba protiv austrijskog povijesničara dr. Heinricha Friedjunga zbog objavljivanja članka u bečkoj Neue Freie Presse 25. ožujka 1909., u kojoj je on, ne navodeći imena (osim Supila), napao članove Hrvatsko-srpske koalicije da rade po narudžbi Srbije, tvrdeći da za sve svoje tvrdnje ima dokumente. Međutim, na suđenju u Beču uz pomoć češkog političara dr. Masaryka pokazalo se da Friedjung ne raspolaže valjanim dokazima, pa je taj proces završen nagodbom. Beograd je 1911. vrlo vješto pokrenuo proces protiv Vladimira Vasića ustvrdivši da su dokumenti falsificirani u austro-ugarsko-beogradskom poslanstvu te je Vasić zbog pomaganja u tom poslu bio osuđen na 5 godina robije. Međutim, karakteristično je da je u sva tri procesa pošteđeno vodstvo Hrvatsko-srpske koalicije te da su zapravo stradali oni koj su bili poticani sa strane na organiziranje u korist sve izraženije velikosrpske ideje, pri čemu su se mnogi Hrvati prevarili uvjereni i uvjeravani da je velikohrvatstvo i velikosrpstvo isto, jer da je riječ o jednom narodu s više imena. Friedjungov proces bio je žestok udarac Rauchu, hrvatskom sudstvu i austrijskoj diplomaciji. Veleizdajnički proces silno je zaoštrio odnose Hrvata i Srba i imao dugotrajne posljedice u njihovim odnosima.

107

Mnogo se toga lomilo preko Raucha, pa je on u opozicijskom, pa čak i neutralnom tisku, bio kritiziran i ismijavan. Radić, koji je gotovo uvijek bio voljan surađivati s Hrvatsko-srpskom koalicijom, u svome govoru 1911. ističe da se iza njezine politike „narodnog jedinstva“ krije velikosrpstvo. Zanimljivo je da se i Frano Supilo, sutvorac Riječke rezolucije, potkraj 1909. povukao iz Koalicije, ne slažući se s metodama koje je ona primijenila u borbi za vlast, ali je upravo to omogućilo Svetozaru Pribičeviću da zauzme vodeće mjesto u Koaliciji i da se, potpisavši 1. Page | 108 prosinca 1918. akt o ujedinjenju, založi za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rauchovih dobrih odluka bilo je doista mnogo. Realizirao je Zakon o socijalnom osiguranju, organizirao centralni Zemaljski ured za socijalno osiguranje, sagradio je novu bansku palaču u Zagrebu u Gornjem gradu, pokrenuo gradnju zemaljske bolnice na Šalati, dao golema sredstva za popravak crkava i župnih dvorova te izgradnju novih škola, ishodio je niz koncesija za izgradnju novih željezničkih pruga, financirao je tiskanje knjige Rudolfa Horvata Međimurje, koja je dokazivala pripadnost tog prostora Hrvatskoj, te istraživanja i izdavanje monografije Julija Kempfa o Požegi. Za njegova banovanja objavljen je i veći broj knjiga Građe za povijest školstva u Hrvatskoj i Slavoniji Antuna Cuvaja. U Zagrebu je (1. svibnja 1908.) u dvorani Hrvatskoj sokola organiziran prvi međunarodni mačevalački dvoboj itd. Ukratko, Rauch je nastojao iskoristiti sve mogućnosti koje je dopuštala Nagodba. Ban Pavle Rauch bio je unionist ako se pod unionistom shvaća političar koji traži rješenje hrv. problema u sklopu Hrvatsko-ugarske nagodbe, pa je to i bio razlog odgode Sabora kada su koalicionaši izvikivali „Mađari, van!“. Stavljajući težište na gospodarski program, Rauch je pokazao nov put koji nije iskorišten jer je prebrzo maknut s banske stolice. Opozicija je od samog početka bezrazložno iskazivala nepovjerenje Rauchu na sve načine. Pobijedivši na izborima u veljači 1908., Koalicija koja je stajala na čelu opozicije banu, ojačala je svoje napade do takvih razmjera da je ban dvije godine vladao bez sabora, što je onda proglašavano neustavnom i apsolutističkom vladavinom. Umirovljenje nekih profesora na Sveučilištu omogućilo je Koaliciji da izvede studente i đake na ulice, i mnogi su, financirani od Koalicije, nastavak školovanja potražili u Pragu. Zanemareno je da je Ruach sagradio zgradu Više djevojačke škole u Draškovićevoj ulici i da je njegov prijedlog car imenovao nekoliko vrlo kvalitetnih i dobrih profesora. On je podupirao izgradnju horizontalnih željezničkih pruga: Kloštar - Koprivnica - Varaždin, odnosno Požega - Velika - Pakrac, Bjelovar Križevci - Varaždin, Sisak - Karlovac, smatrajući ih temeljima koji će pridonijeti razvoju unutarnjega gospodarstva. Za Raucha je oživjelo Hrvatsko narodno kazalište te je obnovljena više godina zatvorena opera pa su se izvodile Zajčeve opere i opereta Barun Trenk Srećka Albinija, ali i Hasanaginica Milana Ogrizovića. Rauch je donio i uredbu o osnivanju uzornih seljačkih gospodarstava predviđajući da će oni biti širitelji naprednoga seljačkoga gospodarstva, te je u tom smislu odredio i da se drže pučka predavanja te vladinim sredstvima sufinancirao izdavanje stručnog poljoprivrednog časopisa Gospodarska smotra u Križevcima. Osnovan je i ured za iseljeništvo, koji je trebao pratiti, a onda i smanjivati odlazak ljudi najbolje dobi u emigraciju zbog političkih i gospodarskih razloga. Usprkos tome, umjesto potpore naišao je na kritiku svake odluke. Opozicija izmišlja karikature i podrugljive pjesme, a hrvatski socijalisti, zajedno s bosanskohercegovačkim socijalistima, odlaze na konferenciju u Ljubljanu, na kojoj izražavaju želju za sjedinjenjem svih južnih slavena u jednu naciju s jednim književnim jezikom. Ta je odluka još učvršćena konferencijom socijalista balkanskih naroda na početku 1910. u Beogradu. Po zagrebačkim ulicama pjeva se „Rauch - ban, pečen puran, iz Zagreba van! Dime, dime, prokleto ti tvoje ime!“. Budući da su i vrlo moćni slavonski veleposjednici bili neskloni Rauchu, koji je poslije 1871. bio prvi neslavonski ban, car ga je početkom veljače 1910.

108

maknuo s banske stolice ne dajući mu nikakvo priznanje, kakvo je do tada bilo uobičajeno za banove koji su napuštali aktivnu službu. Sve je veći problem i Bosna, gdje je hrv. stanovništvo u neravnopravnom odnosu prema Srbima koji su 1905. dobili od cara crkvenoprosvjetnu autonomiju i muslimanima kojima je 1908. obećana zaštita kako bi se zaustavilo njihovo iseljavanje. 1908. proradila je Hrvatska središnja banka iza koje se krije kapital članova Hrvatske narodne zajednice i nastojanje da se suradnjom Hrvata i Page | 109 muslimana protiv Srba oslabi srpski utjecaj. BAN NIKOLA TOMAŠIĆ I POKUŠAJ HRVATSKO-SRPSKOM KOALICIJOM

USPOSTAVLJANJA

SURADNJE

S

Kriza dualizma nakon aneksije prisilila je dvorske vrhove da poslije Friedjungova procesa sruše ugarsku vladu na čelu s Nezavisnom strankom i da ponovno uz Khuenovu pomoć pokušaju smiriti prilike u Hrvatskoj obnavljanjem ustavnog pitanja. Ban Tomašić za vrijeme svog dvogodišnjeg banovanja (1910. - 1912.) bio je produžena ruka Khuena-Héderváryja u Hrvatskoj. Oba su državnika znala da se smirivanje prilika može postići samo u suradnji Hrvatsko-srpskom koalicijom, pa je Tomašić, nakon što je 1903. u Budimpešti bio ministar za Hrvatsku, napustio unioniste, te bio na čelu Narodne stranke do njezina raspada 1906. 1909. objavio je i studiju Temelji državnog prava hrvatskoga kraljevstva - pacta conventa tvrdeći da smo s Ugarskom samo zajednica, a ne jedinstvo, te da Koloman nije Hrvatsku osvojio mačem nego je sklopio ugovor s hrv. plemstvom. Stranački je život vrlo buran, tj. izložen čestim promjenama, spajanjima i razdvajanjima. U listopadu 1911. različite struje u pravaštvu Hrvatske, Dalmacije i BiH povezale su se pa je za predsjednika bio izabran Mile Starčević, a za potpredsjednika dr. Aleksandar Horvat. U političkom životu sve je prisutnija i Napredna stranka, ali se ona u listopadu 1910. odriče svog antiklerikalnog programa te se udružuje s Hrvatskom strankom prava u Hrvatsku samostalnu stranku. Ona želi jaku Monarhiju, ali isticanjem da želi ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Hrvati i Srbi u Monarhiji i ona je zastupnik trijalizma. Druga je struja bila za revolucionarno stvaranje jugoslavenske države. Među mladohrvatima postojale su 1910. i 1911. dvije struje: jedna se stvarala oko lista Mlada Hrvatska koju su predvodili Josip Matasović i Mile Budak, a druga Matoševa, oko lista Stekliš. Obje grupe su se odupirale utjecaju klerikalizma. Idol te omladine postao je Eugen Kvaternik, pa se postupno napušta i bezuvjetna potpora dinastiji, a Matasović smatra da se samostalna Hrvatska ne može dobiti preustrojem Monarhije, nego da treba stvoriti uvjete za njezino nastajanje djelovanjem pravaša u svim hrv. zemljama. Nasuprot tome, Matoš širi Kvaternikov kult među mladohrvatskom omladinom. Za njega nakon aneksije BiH hrvatska politika nema što tražiti u Jugoslaviji i ne priznaje Srbe kao poseban narod u zemljama Nagodbe. Tomašić je 1910. sazvao Sabor u kojemu se izglasala osnova novog izbornog zakona prema kojemu nije uvedeno opće pravo glasa, ali je smanjen izborni cenzus i broj glasača povećan s 2 na 6% stanovništva. Tomašić je prema tom zakonu proveo izbore 28. listopada 1910. na kojima je Koalicija, sastavljena od Hrvatske i Srpske samostalne stranke ponovno izišla kao najjača stranka, a snažna postaje novoosnovana Kršćansko-socijalna stranka prava, kojoj se 1911. približila i starčevićanska stranka prava (milinovci po Mili Starčeviću). Tomašića napadaju sa svih strana. Mađarska ga opozicija optužuje zbog trijalizma jer navodno pregovara s Koalicijom, ali da je dobar i s Bečom. Napada ga se i zbog toga što ima vodeću ulogu u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj hipotekarnoj banci, odnosno Hrvatskoj sveopćoj kreditnoj banci koja je nastala od Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice. Polovicom 1910. Koalicija je zatražila da se

109

otpuste svi činovnici koji su se istaknuli za Rauchova banovanja, te da se umirovi Slavko Aranicki, koji je bio predstojnik Odjela za pravosuđe u vrijeme veleizdajničkog procesa, na što Tomašić nije pristao. Sve više neprilika Tomašiću čini i „Slavonska grupa“ koja traži više drćavnih subvencija za industriju u Hrvatskoj. Tomašić se okomio na radničke organizacije. U Saboru je početkom 1911. govorio o radničkom pitanju te istaknuo da su štrajkovi nepotrebni, jer da će radništvo gospodarskim razvojem zemlje doći do boljeg položaja, no opozicija Page | 110 je izjavila da bi davanje subvencija industriji samo povećalo ovisnost Hrvatske u Ugarskoj. Ne mogavši izaći na kraj ni sa Saborom ni ublažiti stranačke sukobe u Hrvatskoj, Tomašić je zamolio cara za raspust Sabora, te su 15. prosinca 1911. održani novi izbori, na kojima je Tomašićeva stranka narodnog napretka prošla loše u odnosu na Koaliciju i pravaše i to ga je uvjerio da ne može proći sa svojim prijedlozima. Najviše glasova dobila je Kršćansko-socijalna stranka prava objedinivši nakratko u jedan pokret pravaške stranke svih hrv. zemalja. Novi se Sabor trebao sastati 2. veljače 1912., ali Tomašić je 21. siječnja 1912. podnio ostavku, a na čelo Hrvatske došao je povjerenik Slavko Cuvaj. BANOVANJE SLAVKA CUVAJA 1912. - 1913. Dr. Slavko Cuvaj od Ivanske bio je podban u drugoj polovici banovanja Pavla Raucha te je smatrao da može vladati na način kao Pavle Rauch. Bio je iskusan državni činovnik i podžupan đakovačke i osječke podžupanije do 1886., a zatim veliki župan virovitičke, požeške i ličko-krbavske županije. Za vrijeme Rauchova banovanja Cuvaj je bio vrhovni načelnik Zagreba uz gradonačelnika dr. Milana Armuša, a nakon toga i podban. Cuvaj je svoje banovanje počeo uvođenjem preventivne cenzure tiska na što je snažno reagirala sveučilišna mladež. U demonstracijama je sudjelovala mladež u Sarajevu, a predvodio ih je budući atentator na Cuvaja mladohrvat Luka Jukić. Cuvaj je želio spriječiti demonstracije pa rektor Domac zatvorio Sveučilište, ali su studenti u sukobima s policijom drugi dan ušli u zgradu Sveučilišta, ondje se zabarikadirali i pod opsadom policije tamo proveli dva dana. Zgradu su napustili tek drugi dan na nagovor prof. Josipa Šilovića. Pritisci za preuređenje Monarhije na trijalističkoj osnovi dolaze sa svih strana. Pravaški zastupnici Hrvatskoga, Dalmatinskoga, Istarskoga i Bosanskohercegovačkog sabora sastali su se na posebnoj konferenciji na kojoj su sastavili memorandum73 koji je zatim bio poslan caru, a zatražno je da u skladu s carevim reskriptom od 20. veljače 1861. car sazove predstavnike hrvatskih zemalja u Zagrebu na zajednički sabor kako bi se dogovorno utvrdio odnos Hrvatske prema Monarhiji. Mađutim, car uopće nije odgovorio na njihove zahtjeve već im je bilo rečeno da odustanu od svog cilja - hrvatske državotvornosti u sklopu Monarhije. Pravaška je predstavka u Beču uznemirila Mađare, a na zajedničkom saboru u Budimpešti, jedan je zastupnik optužio Hrvatsku da ju želi odcijepiti od Ugarske. Sa reakcijama nije izostao ni Khuen. Kada je najavljeno ujedinjenje Stranke prava s Koalicijom, Khuen poseže za komesarijatom koji je uveden u travnju 1912. U Hrvatskoj je zavladao apsolutizam prema kojemu su ukinuta prava na sakupljanje, a u gradovima su umjesto načelnika uvedeni povjerenici. Nakon pada Khuenove vlasti, neki od članova ugarskog parlamenta i dalje podupiru komesarijat koji se održao dvije godine. Pravaška mladež spas od agresivne mađarizacije i germanizacije počinje gledati u jugoslavenstvu. Nacionalistička mladež počela je prvo djelovati na kulturnom planu pa u sklopu Lade, saveza južnoslavenskih umjetnika (osnovan 1904.) 73

kojeg su u Beč odnijeli dr. Ante Sesardić, zastupnik u Carevinskom vijeću i hrvatski zastupnik, te koprivnički župnik i pravaš Stjepan Zagorac

110

počinju politizirati umjetnost. Unitarističkom opsesijom bio je obuzet čak i kipar Ivan Meštrović, koji je sudjelovao na rimskoj izložbi 1911. sa svojim izlošcima u sklopu srpskog paviljona, pa su ga mnogi tada svrstavali među srpske umjetnike, iako se Meštrović uvijek isticao kao velik Hrvat. U proljeće 1912. Srbija, Bugarska i Grčka sklapaju vojni savez. Budući da krajnji cilj tog saveza nije bilo samo potiskivanje Turske, već i njezine saveznice AustroUgarske, to je vrijeme izglasavanja vojnih sredstava za naoruživanja austro- Page | 111 ugarske vojske s obzirom na Balkanske ratove. Monarhija je bila zaprepaštena kada su saveznici Tursku gotovo posve istisnuli iz Europe. Tisak u Hrvatskoj pobjede je saveznika prikazivao vrlo raličito: od kritike (Stadlerov Hrvatski dnevnik) pa do iskaza neutralnosti ili oduševljenja. Oduševljeno pisanje starčevićanske Hrvatske o pobjedama Srbije izazvalo je raskol u stranci prava. Klicalo se i Luki Jukiću, koji je 8. lipnja 1912. izvršio atentat na bana Cuvaja, pucajući na automobil. Jukić je uhićen, a proces je počeo 30. srpnja 1912. protiv 12-orice mladića, među kojima je bio i budući književnik August Cesarec. Jukić je osuđen na smrtnu kaznu, ali je zbog protesta kazna pretvorena u doživotnu kaznu. Drugi atentat na Cuvaja od Ivana Planinšćaka upozorio je ponovno na nemogućnost da se Cuvaj održi na vlasti te on potkraj 1912. poslan na bolovanje, a vođenje poslova u Hrvatskoj povjereno je D. Unkelhauseru, koji je zabranjivao sve manifestacije. BAN IVAN ŠKRLEC LOMNIČKI ILI DRUGA VLADAVINA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE Nakon dva atentata na Cuvaja i demonstracija u Dalmaciji, bečki je Dvor nakon dužih razmišljanja za komesara 21. srpnja 1913. imenovao Ivana Škrleca (Skerlecz), potomka stare hrvatske plemićke obitelji. Njegovo banovanje karakteriziraju stalne pripreme za sukob sa Srbijom uvjetujući pojačano naoružavanje. Visoki vojni krugovi bili su uvjereni da se u Hrvatskoj, BiH i Dalmaciji može vladati samo vojnom diktaturom. Škrlecova zadaća bila je učvrstiti utjecaj Ugarske u Hrvatskoj, te su ga u tome podupirali Istvan Tisza i Teodor Pejačević. Došavši u Hrvatsku, Škrlec se pokušao sporazumjeti sa strankama, ali atentat povratnika iz Amerike, Stjepana Dojčića, 18. kolovoza 1913., prekida te razgovore. Tijekom 1913. bila je ograničena svaka politička djelatnost i sloboda tiska pa su socijalisti svoj list Crvena sloboda izdavali ilegalno u Budimpešti. To je razdoblje kada se starčevićanci ponovno vraćaju lozinci Ante Starčevića: niti za Austriju, niti protiv nje, niti za Ugarsku, niti protiv nje, niti za Srbiju, niti protiv nje, nego samo za Hrvatsku. Polotičko otrežnjenje donio je Drugi balkanski rat, kada su se sukobile Srbija i Bugarska zbog podijele turskog teritorija. Taj sukob oko plijena pokazao je iluzornost stvaranja jugoslavenske nacije od svih južnoslavenskih naroda. Mladohrvatska ideologija doživjela je slom. U jesen 1913. obnovljen je list Mlada Hrvatska pod vodstvom dr. Aleksandra Horvata. Oni se ponovno obraćaju Izidoru Kršnjavom te iskazuju lojalnost dinastiji mržnjom prema Srbima. Potkraj 1913. već je bilo očito da će izbiti rat između Monarhije i Srbije. Nakon što su 17. studenog 1913. uspješno završeni pregovori između Istvana Tisze, ugarskog ministra predsjednika i Koalicije, Škleca car imenuje banom 2. prosinca 1913. i dopušta provedbu izbora 16. prosinca 1913. Nakon gotovo dvije godine neustavnog vladanja sastao se Hrvatski sabor 27. prosinca 1913. i u njemu je Koalicija imala ponovno većinu, ali je Tisza uspio dobiti potvrdu Koalicije da ona u Saboru neće pokretati nikakva sporna pitanja, a osobito da neće dirnuti u Nadodbu. Hrvatsko-srpska koalicija uspjela je nametnuti Grgu Tuškana da predsjeda Saborom, želeći što prije produljiti financijsku nagodbu s Mađarskom.

111

Iako se činilo da je sve u redu, govori u Hrvatskom saboru upozoravaju na niz neriješenih pitanja. Članovima opozicije osobito je teško padala gospodarska samostalnost pa se 1914. u sklopu zemaljske vlade uspjelo osnovati gospodarski odjel koji je preuzeo neke poslove iz gospodarstva koje je do tada obavljao odjel za unutarnje poslove. Najava novih napetosti bila je izražena kada je Ugarski sabor donio Zakon o izvlašćenju morske obale po kojemu se mogu eksproprirati zemlje privatnih osoba na obali ako su ta područja potrebna za luke, Page | 112 brodogradilišta i hotele. Zanimljivo je da se negodovanje zbog tog zakona ne iskazuje u Hrvatskom saboru, već opet reagira mladež, pa P. Schäffer u svibnju 1914. izvodi neuspio atentat na Škrleca. Tijekom 1914. antihabsburški stav jača, te opozicija na izvanredno zasjedanju sazvanom 30. lipnja 1914. nije htjela izjaviti lojalnost dinastiji i Monarhiji. Frankovci pod vodstvom Ivice Franka članove Koalicije nazivaju izdajnicima te je sjednica nekoliko puta prekidana, da bi onda predsjednik sam izdiktirao stenografima izjavu koja je otišla kao zvanična izjava u Beč. Gospodraske prilike uoči rata nisu bile povoljne. Hrvatska još nije bila povezana s Dalmacijom željezničkom prugom, iako se na ličkoj pruzi od 1904. stalno radilo. Austro-njemački, a u Dalmaciji austro-talijanski kapital, sukobljavaju se zbog eksploatacije sirovina, ali poduzeća koja finaliziraju proizvode ima malo. Ipak, za banovanja Škrleca dovršena je nova zgrada Sveučilišta i biblioteke za koju je planove dao izraditi još Pavle Rauch. Ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije Hohenberg 28. lipnja 1914. u Sarajevu bilo je povod za izbijanje 1. svjetskog rata. Ultimatum Habsburške Monarhije izručen je Kraljevini Srbiji 23. srpnja 1914. Dana 25. srpnja 1914. započela je djelomična mobilizacija. Hrvatskosrpska koalicija imala je u međuvremenu u svojoj vlasti gotovo sve listove, pa je redarstvo započelo progoniti tisak obustavivši odmah listove Hrvat i Hrvatski pokret, ali i glavno glasilo Koalicije Pokret. Do smrti cara Franje Josipa potkraj 1916. nema ni jednog lista koji je objektivno izvještavao o prilikama na ratištima. Samo je Hrvatska riječ, iza koje se krilo uredništvo Pokreta, donosila isječke iz stranog tiska, na taj način izbjegavajući cenzuru. Sabor djeluje, ali tek od 1917. uočavamo u njegovom radu kritičku notu i velike podjele koje su dovele do stvaranja jugoslavenske države. HRVATSKA PUČKA SELJAČKA STRANKA OD OSNIVANJA DO PRVOGA SVJETSKOG RATA Nova politika za novo doba Prvi ozbiljni nagovještaj kraja autokratskog banovanja Dragutina KhuenHéderváryja i pojave novih snaga u politici bilo je stvaranje ujedinjene Hrvatske oporbe (1902.), koalicije vodećih oporbenih stranaka Stranke prava i Neodvisne narodne stranke, oko koje su se okupili istaknuti pojedinci i grupacije, a između njih i napredna omladina (mladež). Hrvatska oporba je davanjem razmjerno važnih položaja pripadnicima mlade generacije (među njima i budućim vođama seljačkog pokreta: Stjepan Radić zakratko je bio tajnik Hrvatske oporbe, a Antun Radić u izvršnom odboru) najavila nove političke koncepte. Hrvatska se stranačka scena obogaćuje političkim strujama predstavljenim novoosnovanim strankama: liberalne ideje zastupa Napredna stranka, političkog katoličanstva Katolička i Kršćansko-socijalna stranka te agrarizma HPSS. HPSS je prva stranka koja dosljedno traži politička prava i ostvarenje socijalnog programa kojima bi se zadovoljile potrebe cjelokupnog stanovništva. Stranka se poziva na najširi, ali i najsiromašniji i najneobrazovaniji društveni sloj, seljaštvo. HPSS – osnivanje, organizacija i prvi uspjesi

112

Antun i Stjepan Radić. Glavne zasluge za uobličavanje nacionalne i socijalne svijesti koja se budila na selu u sustavnu političku misao i pokretanje stranke, koja je odredila politički život Hrvatske idućih gotovo pola stoljeća, pripadaju braći Antunu i Stjepanu Radiću. Antun je stekao diplomu iz hrvatskog i klasične filologije, Stjepan naposljetku iz plitičkih znanosti. Morao je zbog političkog prosvjeda napustiti Zagreb 1893., nastavio je studij u Pragu, a nakon spaljivanja mađarske zastave 1895., zabranjeno mu je studiranje na sveučilištima u Page | 113 Monarhiji, pa je završio Slobodnu školu političkih znanosti u Parizu 1899. i tako postao naš prvi diplomirani politolog. Antun je bio urednik u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena (1897. – 1902.), a poslije je kratko bio tajnikom Matice Hrvatske (1902. – 1909.). Važan je čimbenik prema osvješćivanju društvene snage seljaštva učinio Antun Radić pokrenuvši Dom, časopis namijenjen hrvatskom seljaku za razgovor i nauk (1900. – 1904.), u kojem je iz broj u broj podučavao svoje čitatelje. Osnivanje HPSS-a. Pokret 1903. uvjerio je braću Radić kako treba uključiti seljaštvo u politički život zemlje sustavnim, organiziranim djelovanjem kroz prvu seljačku stranku na ovim prostorima. Stranka je osnovana 22. prosinca 1904., kada je Privremeni odbor prihvatio njezin program. Od 36 članova Glavnog odbora konstituiranog na Prvoj glavnoj skupštini (1905.) je bilo čak 17 seljaka. Prvo glasilo nove stranke bilo je Hrvatski narod dr. Svetomira Korporića koji je zajedno s braćom Radić istupio iz Ujedinjene oporbe i bio jedan od osnivača stranke. Korporić već 1905. napušta stranku, pa glasilo stranke privremeno postaju Hrvatske novine, koje je u Virju izdavao Peroslav Ljubić. Na Drugoj skupštini stranke je zaključeno kako treba pokrenuti vlastito glasilo, pa 5.12.1906., na drugu godišnjicu odluke o osnivanju, pokreću obnovljeni Dom, ali ovaj put kao pravih političkih novina. Rad u selima. Novine su razašiljane povjerenicima po selima, broj čitatelja je rastao, a pisma seljaka su objavljivana. Ta razmjena iskustava i povratnih informacija je veoma pridonijela popularnosti lista. Otpora nije bilo samo među političkim protivnicima, nego i među starijom generacijom seljaka, nepovjerljivom prema „gospodskim novotarijama“. Izborni rezultati. HPSS je prvi put izašao na izbore 1906. kada nisu osvojili ni jedan mandat. To je razumljivo jer je rad po selima bio tek u počecima, a glasovati je moglo samo 2% stanovništva. Na sljedećim je izborima 1910., uz Stjepana Radića za zastupnika izabran jedan seljak, Vinko Lovreković. Na izborima iste godine, kada je moglo glasovati 6% stanovništva, HPSS je dobio 9 mandata. 1913. su samo trojica s liste HPSS-a ušla u Sabor. Ti svi izborni rezultati su bili dobar uspjeh za mladu stranku koja je računala na dio stanovništva koji nije bio vičan političkom djelovanju, za stranku koja je bila u svome radu izložena bezobzirnim napadima protivnika, fizičkim prijetnjama i zatvoru. Tako je Stjepan Radić skoro cijelu 1912. proveo u zatvoru. Ideologija Antun je sa svoje strane osmislio agrarni aspekt programa i dao mu kulturološkopovijesni okvir, a Stjepan je zaslužniji za pitanja afirmacije hrvatskog nacionalnog bića i demokratizacije. Složen i sveobuhvatan sustav je razložen u stotinama članaka koje su obojica objavljivali u svojim, ali i u drugim novinama i časopisima, a Stjepan i u nekoliko knjiga. Poslije program gotovo i nije mijenjan. Ideološki sustav koji su stvorili nadahnut je utjecajima francuskih (osobito Jules Michelet), čeških(Tomáša G. Masaryka, Františeka Hlaváčeka, Ladislava Riegera) i ruskih autora, ali dorađen i prilagođen hrvatskim uvjetima. Stjepan je bio poklonik evolucionizma. Seljaštvo. Braća Radić su zaključila kako je seljački stalež društvena snaga budućnosti. Polazište im je bila teza o „vječnom karakteru“ seljaštva. Vjerovali su

113

kako je napokon došlo doba da „peti stalež“ preuzme mjesto koje mu zasluženo i s pravom pripada te da postane, kako su govorili, subjekt hrvatske politike. Identitet. U izgradnji identiteta, nužnog za predstavljanje seljaštva kao organizirane političke grupe, poslužilo je prije svega razmišljanje o narodnoj kulturi Antuna Radića. Seljaštvo se, za razliku od „gospode“, kao masa bezimenih mogla pronaći samo u svojim duhovnim i moralnim kvalitetama, pa odatle veličanj enjegove kulture i etičnosti. Seljaštvu pripada povijesna zasluga očuvanja Page | 114 hrvatske kulture i moralnih kvaliteta. HPSS, kršćanstvo i Katolička crkva. Nemalu je ulogu u brzom prihvaćanju seljačke ideologije odigralo i njezino spretno uklapanje u kršćanski svjetonazor. Zalaganje za liberalno načelo razdvajanja Crkve od države te često proturječni Stjepanovi govori u kojima je otvoreno napadao svećenstvo jednostrano su tumačeni kao antiklerikizam. Međutim, braća Radić su sami živjeli istinsku vjeru, a na svoj rad gledali su kao na iskaz ljubavi prema narodu. Napokon, moto stranke bio je: Vjera u Boga i seljačka sloga. Razloge za odvajanjem privatne vjere od političke uloge Crkve kao institucije, može se tražiti u strahu od moguće zloupotrebe autoriteta Crkve, kao najbolje organizirane i vrlo utjecajne institucije, na političko odlučivanje. Temeljne vrijednosti ideologije seljačkog pokreta. Cijeli ideološki sustav seljačkog pokreta temelji se na tri vrijednosne postavke: borbi za hrvatska nacionalna prava, za političku demokratizaciju društva i socijalnu pravdu za sve. Nacija. Pojavu moderne nacije smatrali su jednom od najvažnijih društvenih promjena nakon pojave kršćanstva: dok je ono promoviralo ideju jednakosti pojedinca, ideja nacije uvela je istinsku ravnopravnost svih naroda ne piznajući „velike“ i „male“, nego samo drugačije, s vlastitim doprinosom svjetskoj povijesti. Učenje Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Franje Račkog o povijesnom razvoju i pravima hrvatskog naroda (nacije) utkanoje u seljačku ideologiju, tek je težište s istaknutog pojedinca pomaknuto na „puk“. Demokracija. O demokratizaciji je analitičnije i podrobnije pisao Stjepan Radić. Kako bi seljaštvu približio smisao demokracije, nazivao ju je „kršćanskom i nacionalnom“. Vjerovao je da je demokracija jedini način kojim se stvarsno može postići ravnoteža interesa različitih i suprotstavljenih društvenih grupa, riješiti sukobe unutar države, ali i između različitih naroda. Dokazivao je kako su seljaci oni kojima demokratski sustav najviše pogoduje. Iako neorganizirani i neobrazovani, imaju naviku ustrajnog rada i razumnog promišljanja, što su pretpostavke javnog djelovanja. Socijalni program. Vjerovanje da su siromaštvo i neznanje glavni uzroci društvenih sukoba vidljivo je iz njihovih najranijih razmišljanja. Socijalne su zamisli bile uvelike inspirirane češkim političkim načelom prema kojemu su gospodarsko i kulturnio uzdizanje naroda nužnu preduvjeti za nacionalno oslobođenje. Osmišljen gospodarsko-socijalni program bio je najveća novost ideološkog sustava braće Radić. Zalagali su se da se seljaštvu prilagodi cjelokupna društvena politika. Seljak, koji je istodobno posjednik, radniki i poduzetnik, preuzeo je u njihovoj koncepciji ulogu temeljnog gradivnog elementa budućega, na besklasnog, ali pravednijeg društva. Ideja slavenstva: HPSS i Hrvatsko-srpska koalicija. Samo dva tjedna nakon prve skupštine HPSS-a donesena je u Rijeci rezolucija koja je značila potpun preokret u dotadašnjoj politici. Kada su 5. listopada 1905. sastavljali popis na dogovor kojim će se dotadašnji sukob hrvatskih i mađarskih političara naglo pretvoriti u suradnju, prvi je puta zaživjela do tada samo jedna od mogućih političkih koncepcija: južnoslavenska suradnja. HPSS je odmah istupio protiv suradnje s Mađarima, ne vjerujući u iskrenost mađarskih političara, ali se tako prvi put sukobio s Koalicijom. Radić je sve do aneksijske krize 1908. – 1909.

114

vjerovao u korisnost slavenske suradnje. HPSS je osuđivao i dnevnu politiku Koalicije, koja je na vlasti u Hrvatskoj od 1906. pa do Prvoga svjetskog rata, zbog njezine sve veće popustljivosti prema Beču i Budimpešti. Koliko je njihova osuda bila opravdana pokazuje godina 1918. u kojoj Koalicija, ponovno nepovoljno za Hrvatsku, ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Page | 115

HRVATSKI NACIONALNI POKRET U ISTRI NA POČETKU 20. STOLJEĆA Na početku 20. st. Hrvatski nacionalni pokret u Istri zahvaća cjelokupni etnički korpus koji do tada nije talijaniziran. Hrvatska nacionalna svijest i brojčana nadmoć hrvatske nacije u Istri posebno dolazi do izražaja na izborim za Carevinsko vijeće 1907. 1902., radi veće aktivnosti i djelotvornost Hrvatsko-slovenske narodne stranke, u dogovoru s vodstvom društva Edinost, osnovano je u Pazinu Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri, čiji je predsjednik bio Vjekoslav Spinčić. U Istri su snažno odjeknule demonstracije pokrenute u Hrvatskoj protiv mađaronske vladavine na čelu s banom Khuenom, a pad njegova režima je dočekan s oduševljenjem. Zbog sukoba o uporabi i ravnopravnosti hrvatskoga i slovenskoga jezika u Saboru, to se tijelo nije više moglo sazivati do isteka njegova mandata. 1905. pokrenute su šire mase pučanstva radi reforme izbornog prava i njegove demokratizacije. Socijaldemokratska stranka organizirala je prosvjedne zborove u kojima su sudjelovali istarski Hrvati i Slovenci, a taje izborna reforma za Carevisnko vijeće bila i polazište za reformu izbornog reda za istarski Sabor. U Hrvatsko-slovenskoj narodnoj stranci počela su razilaženja na katoličku i liberalnu struju, ali jedinstvo nastupa stranke nije bilo upitno. Hrvatsko-slovenska narodna stranka dočekala je izbore za Carevinsko vijeće 1907. koji su održani prema reformiranom izbornom redu (općem pravu glasa). Istra je podijeljena na 5 izbornih kotareva. Hrvatsko-slovenska narodna stranka nije bila oduševljena takvom podjelom, pa će u konačnoj verziji, Istra biti podjeljena na 6 izbornih kotara. Polemiku o podjelu Istre prekinut će raspuštanje Carevinskog vijeća 1907., a novi izbori zakazani su za svibanj iste godine. Hrvatsko-slovenska narodna stranka s pravom se pouzdavala u svoj rad na podizanju nacionalne svijesti širih društvenih slojeva, pa je u razdoblju od 5 godina osnovano ukupno 56 zadruga, štedionica, gospodarskih i konzumnih drštava, čitaonica, kulturno-prosvjetnih društava, škola itd. Uz to, povoljno su se razvijali odnosi sa Slovencima: na sastanku društva Edinost i Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri dogovoreno je osnivanje zajedničkog izbornog odbora za Trst i Istru pod predsjedanjem Matka Mandića. Uoči novih izbora, koji su održani 14. svibnja 1907., stranka je predložila i svoje kandidate. U tri izborna kotara zapadne Istre s talijanskom većinom, relativno je najpopularnija Talijanska liberalna stranka, a za njom malo zaostaje Hrvatsko-slovenska narodna stranka. U ostala 3 uzborna kotara, s hrvatskom i slovenskom većinom, Hrvatskoslovenska narodna stranka pokazala se kao najćom strankom, s premoćnim izbornim pobjedama u gotovo svim općinama. Tu izbornu pobjedu komentira i časopis Naša sloga koji ističe kako se pokazalo da je Istra isključivo Hrvatski element. To se stanje odrazilo i u rezultatima izbora za Pokrajinski sabor. U sklopu previranja unutar redova Hrvatskoga nacionalnog pokreta, potkraj prvog desetljeća 20. st., izdvaja se katolički pokret. Pri osnivanju Hrvatsko-slovenskog akademskog društva Istra (1907.) dolazi do podjele istarskih studenata. Narodnu stranku sve više zaokupljaju neslaganja katoličke i liberalne struje. Katolički

115

pokret širio se s Krka i iz Rijeke, a zatim i iz Pazina, gdje je 1909. osnovano katoličko društvo Pučko sijelo i katoličko potporno društvo Obrana. Iste godine upravu učiteljskog društva Narodna prosvjeta vode ljudi kršćansko-socijalnog usmjerenja, ali uskorona vlastdolaze liberalno oprijedjeljeni učitelji, pa seoni katolički usmjereni odvajaju i osnivaju društvo Hrvatska škola i pokreću istoimeni časopis. U Pazinu je osnovano 1910. Tiskarsko društvo. Na temelju iznesenoga, može se uočiti da je Hrvatski nacionalni pokret uoči Page | 116 Prvoga svjetskog rata u maloj krizi. Talijanska nacionalna elita sve nestrpljivije priželjkuje priključenje Istre Italiji. Međutim, Hrvatsko-slovenska narodna stranka postigla je nešto bolji uspjeh na jedanaestim izborima za Pokrajinski sabor održanima u lipnju i srpnju 1914. Iako se Sabor nije sastao nikada zbog početka rata, izbori su pokazali kako hrvatsko pučanstvo zapravo razmišlja. O nacionalnoj strukturi i etničkim kretanjima u Istri vidi tablicu na str. 582.

POLOŽAJ HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI U DRUGOJ POLOVICI 19. I NA POČETKU 20.STOLJEĆA BOSNA I HERCEGOVINA OD 1850. DO 1870. Na političke prilike u BiH od 1850. do 1870. snažno su utjecale modernizacijske reforme u OC u prvoj polovici 19. st. Razdoblje tanzimata (reformi) počelo je za vladavine sultana Abdul-Medžida objavljivanjem Hatišerifa od Gülhane (1839.), a završilo 1876. donošenjem ustava OC-a. Reformno značenje Hatišerifa od Gülhane bilo je dalekosežno jer su tim aktom svi podanici OC-a proglašeni ravnopravnima, čime je ukinuta klasična podjela u osmanlijskom društvu na raju (kmetove) i aksere (slobodno pučanstvo podložno vojnoj obvezi). Pokušaj Tahirpaše da provede reforme u BiH potaknuo je bosansko plemstvo na pobunu. Tahirpaša je poražen, a u BiH 1850. upućen mušir (maršal) Omer-paša Latas (1806. 1872.) sa zadaćom da uguši ustanak i nametne reforme. U ustanku su sudjelovali muslimani, dok su kršćani ostali lojalni. Neki su se, kao fra Ivan Franjo Jukić, stavili u Latasovu službu. Jukić je Latasu posvetio „slavodobitnicu“ objavljenu u Bosanskom prijatelju. Nakon slamanja otpora bosanskog plemstva, Latas je kaznio vođe pobune među muslimanima, a zatim se represivnim mjerama okrenuo i protiv kršćana te I. F. Jukića poslao u progonstvo. Ukinuo je i timarskospahijski sustav u Bosni i esnafsku (cehovsku) organizaciju. Glede teritorijalne i upravne organizacije u Bosni, posljedica Latasove intervencije bilo je ponovno pripajanje izdvojene Hercegovine (1833. - 1851.) Bosanskom ejaletu. Jedan od najtežih problema u agraru bili su čiftlučki odnosi, kojima su se nekad slobodni seljaci doveli u zavisan položaj. Posljedica teškog položaja zavisnih seljaka i zlouporaba zakupnika poreza bili su sve češći ustanci. U istočnoj Hercegovini izbija niz ustanaka uz oslonac na Crnu Goru. 1857./1858. izbili su ustanci u Bosanskoj krajini i Posavini gdje katoliči redovnici franjevci i niži pravoslavni svećenici predvode kmetove u borbi za ukinuće trećine i povratak nekadašnje devetine. Od 40-ih godina 19. st. Kneževina Srbija provodi vanjsku politiku prema velikosrpskim smjernicama koje je Ilija Garašanin iznio u spisu Načertanije iz 1844. Nakon stvaranja Ustava političke propagande imajući se voditi u zemljama Slaveno-turskim (1849.), u BiH se osnivaju tajne srpske organizacije. One su okupljale neke istaknutije franjevce (I.F. Jukića, Blaža Josića) i muslimanske begove. Glavni cilj te politike bilo je priključenje BiH Kneževini Srbiji. Na poticaj srpskog kneza Mihajla Obrenovića, u BiH se proširila mreža

116

tajnih srpskih društava. Namjesniku Osmanu Topal-paši uspjelo je suzbiti njihov rad na ustanku. Hrvati u BiH sve do potkraj 19. st. pretežito se identificiraju na konfesionalnom načelu, okrećući se sve više prema HM. Među bosanskim Hrvatima sredinom 19. st. bio je prisutan zakašnjeli ilirizam, nosioci kojega su bili franjevački svećenici I. F. Jukić, Martin Nedić i Grgo Martić. Teškoće i težnje bosanskohercegovačkih Hrvata u navedenom razdoblju našli su svoj književni izričaj u spjevu Osvetnici fra Page | 117 Grge Martića, Krvavoj knjizi fra Antuna Kneževića, te u Bosanskom prijatelju, prvom hrv. književnom časopisu u BiH, koji je uređivao i izdavao I. F. Jukić. Godine 1840. biskup i apostolski vikar za BiH fra Rafo Barišić je uz potporu bečke vlade isposlovao ferman, kojim su katolici u BiH u vjerskim stvarima stavljeni pod zaštitu austrijskog cara. Nastojanjem da upravu apostolskog vikarijata u BiH preuzredi po uzoru na biskupije sa svjetovnim klerom, potaknuo je raskol u bosanskoj franjevačkoj redovničkoj zajednici, u historiografiji poznat kao „Barišićeva afera“, koji je imao za posljedicu stvaranje posebne hercegovačke franjevačke kustodije 1852. i provincije 1892. U razdoblju tanzimata u BiH promiče se bošnjačka ideja kao nacionalna ideologija. Preko Omer-paše Latasa propagiraju je središnje vlasti. U Bosanskom vijestniku 1866. se pojavila koncepcija bošnjaštva koja je pripadala Osmanu Topal-paši. Bila je utemeljena na tvrdni da postoji jedan bosanski narod, genetički i povijesno vezan za BiH, koji je povezan s osmanskom državom, ali posjeduje svoju narodnu osobitost. Bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju podupirale su središnje vlasti, što posvjedočuje uvođenje naziva bosanski jezik 1869. Prihvaća ga i dio franjevaca, napose Antun Knežević. Nakon Krimskog rata (1853. - 1856.) osmanske vlasti su pod pritiskom europskih sila, posebice Austrije i Rusije, izdale 1856. novi reformni ferman, tzv. Hatihumajun. Taj dokument uglavnom je potvrdio postavke Hatišerifa iz Gülhane proširujući ga nekim odredbama koje se odnose na kršćane, kao što je priznanje prava svjedočenja na sudu, pristup svim državnim službama i obveza kršćana da služe vojsku. Agrarno stanje u Bosni koje je trebalo biti jedan od glavnih predmeta reforma, ostalo je i dalje nepromijenjeno. 1858. donesen je zemljišni Ramazanski zakon, kojim je obavljena kategorizacija zemlje i kodifikacija čiftlučkih odnosa. Nakon konferencije u Carigradu 14. safera 1276. (12. rujna 1859.), donesen je zakon o čiftlucima u Bosni poznat kao Saferska naredba. Taj je zakon ozakonio odnose između posjednika zemlje i kmeta. Kemt je dobio mogućnost stjecanja statusa zakupnika zemlje. U vrijeme namjesnika Osmana Topal-paše modernizira se i bosanska uprava. Na osnovi eksperimenta koji je proveden u Dunavskom vilajetu 1865., donesena je uredba o organizaciji Bosanskog vilajeta poznata kao Vilajetski ustavni zakon. Prema tom zakonu namjesnik Porte upravljao je vilajetom umjeto ejaletom i nosio je službenu funkciju valije. Teološka naobrazba bosanskih franjevaca, koji su tijekom osmanlijske vladavine bili glavni nositelji hrv. kulture u BiH, u drugoj polovici 19. st. obavljala se izvan BiH. Franjevački bogoslovi školuju se najprije u Đakovu, a zatim u Ostrogonu i Pečuhu, a potom ponovno u BiH. BOSNA I HERCEGOVINA OD 1870. DO 1880. U razdoblju uoči velike istočne krize i ustanka kršćana u BiH (1875. - 1878.), nastavljaju se reformna nastojanja osmanlijskih vlasti usmjerena na sredđivanje vojnih prilika. Tijekom 1871./1872. nastoji se ustrojiti posebna bosanska vojska, u koju se želi uključiti i određeni broj kršćanskih podanika. Provedba reforma u području sudstva bila je spora. Prema Uredbi o uređenju vilajeta 1865. osnovan je Vrhovni vilajetski sud, od čijih su 6 članova trojica bila

117

muslimanske, a trojica nemuslimanske vjere. Na kulturno-prosvjetnom području provođenje tranzimata omogućilo je nemuslimanima osnivanje škola. Na osnovi Vilajetskog zakona, prema kojemu u svakom sandžaku postoji tiskara, Osmanpaša je 1865. osnovao tiskaru u Sarajevu u kojoj je tiskan Bosanski vijestnik. Poslije je vilajetska vlada tiskala službeni list Bosna, koji je izlazio sve do 1878. na turskom i službenom bosanskom jeziku, prema pravopisu V. S. Karadžića i na Page | 118 ćirilici. Hercegovački franjevci 1872. otvorili tiskaru u Mostaru. U posljednjih devet godina osmanske vladavine u BiH se izmijenilo 15 namjesnika. Zbog teških socijalnih prilika izbijaju neredi i nasilja, a razrez poreza za nerodnu 1874. bio je neposredan povod za ustanak 1875. - 1878., koji je započeo u Hercegovini, a zatim zahvatio dijelove zapadne i istočne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske. Ti su ustanci pokrenuli složeno Istočno pitanje i postavili na dnevni red problem opstanka europskog dijela OC-a. Osnovni socijalni ciljevi ustanka u BiH bili su rušenje postojećeg agrarnog sustava i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda. Politički zahtjevi bili su različiti. Hrvatsko pučanstvo svoje je nade uglavnom vezalo uz Habsburšku Monarhiju, a i pretežiti dio vjerskih i političkih predstavnika hrvatskog naroda zalagao se da BiH dođe pod utjecaj Austro-Ugarske Monarhije. Pritom su težili da se BiH poveže s Trojednom kraljevinom Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom, a tu je ideju sustavno izložio svećenik Mihovil Pavlinović u djelu Hrvatski razgovori. Pavlinović je znao da povijesno i državno pravo Hrvatske na BiH obuhvaća tzv.Tursku Hrvatsku, koje je ulazilo u sklop hrvatske srednjovjekovne države. To je pravo opravdao činjenicom da je bez BiH ugrožena politička i gospodarska nezavisnost hrvatske Posavine i Dalmacije. Pozivao se i na moralno pravo Hrvatske na BiH, ustvrdivši da se Hrvatska, a ne Srbija stoljećima žrtvovala za Bosnu. U Hrvatskim razgovorima Pavlinović je izrazio nadu da će Monarhija prepoznati opasnost koja joj prijeti s Istoka, misleći pritom na težnju Rusije da zagospodari Balkanom i prodre na topla mora. Ugledni bosanski franjevci bili su pretežitim dijelom pristaše Monarhije. Poticali su identifikaciju pučanstva prema konfesionalnome, a ne prema nacionalnom načelu. Između katolika i muslimana primjenjivalo se načelo snošljivosti, ali ne i pune tolerancije. Stoga su franjevci na mogućnost povjeravanja uprave u BiH katoličkoj Monarhiji gledali vrlo pozitivno. No, bilo je i franjevaca koji su bili protiv Monarhije, a i onih koji su težili da seuprava u BiH povjeri Srbiji i Crnoj Gori. Među protivnicima zauzeća BiH isticao se fra Martin Nedić, koji je zajedno s nekoliko uglednih franjevaca napisao elaborat o preuređenju vlasti u BiH74. Taj je elaborat napisan na poticaj biskupa Strossmayera, a zadaća mu je bila osporiti potrebu austro-ugarskog zauzeća BiH. Među pristašama Monarhije,posebice se isticao fra Grgo Martić,koji se zbog prosvjeda protiv vijesti da će se BiH dati na upravu Srbiji, 1876. sukobio sa Strossmayerom. Za vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. Dalmaciji, nekolicina je franjevaca, predvođena fra Paškalom Buconjićem, caru predala promemoriju u kojoj je opisano teško gospodarsko i materijalno stanje kršćana. U stolačkom je kraju 1875. izbila pobuna Hrvata, a kasnije su se pobunili i hercegovački Srbi. Srpski ustanci proglasili su 27. srpnj 1876. ujedinjenje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom. Zainteresiranost Austro-Ugarske za BiH realizirala se dogovorom u Reichstadtu (1876.) i Budimpeštanskim konvencijama (1877.), kojima tajno dobiva suglasnost Rusije da može zauzeti BiH. Za uzvrat se obvezala na neutralnost u pripremnom osvajačkom ratu protiv Rusije protiv OC-a. Sanstefanskim preliminarnim mirovnim ugovorom OC se obvezalo Rusiji da će unutar svojih granica za BiH osigurati autonomiju. Taj je rusko-turski ugovor poništio tajne austrijsko-turske 74

Četrnaest glavnih točaka po kojima bi se imala preinaka vladavine u cijeloj Bosni uvesti i utvrditi za povratak mira u zemlji,to jest državi. Način po kome bi se imala nova uprava za sve državljane u cijeloj Bosni uvesti.

118

sporazume. Na temelju odredaba s Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska je od europskih sila dobila okupacijski mandat za BiH, a uprava nad Sandžakom prepuštena je OC-u. Nakon toga, austro-ugarska vojska ulazi u središte muslimanskog otpora Sarajevo, a okupacije je zvršena padom Foče 5. listopada 1878. Stvarni razlog okupacije bio je strah bečkog i budimpeštanskog parlamenta od povećanja broja Slavena u Monarhiji. Protivnici okupacije u ugarskom parlamentu naišli su na veliku potporu javnosti. U Hrvatskoj je najžešći kritičar Page | 119 odluke Berlinskog kongresa o zauzeća BiH bio Ante Starčević, koji je u svom govoru 1877. prorekao da će zauzeće BiH donijeti propast Austro-Ugarskoj Monarhiji. Uglavnom, zauzećem 1878. BiH je faktično ušla u sastav AustroUgarske, premda su zaposjednuta područja pravno ostala pod sultanovim suverenitetom sve do aneksije 1908. Poslije dužih političkih rasprava, parlamenti Austrije i Ugarske su 22. veljače 1880. paralelno usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, a po tom zakonu nadzor nad privremenom upravom u BiH pripada zajedničkoj vladi u čije će ime administraciju obavljati Zajedničko ministarstvo financija, unutar kojeg je u Beču osnovan Bosanski ured koji putem Zemaljske vlade u Sarajevu upravlja BiH-om. Međutim, načela uprave u BiH ne mogu se utvrđivati bez suglasnosti oba dijela Monarhije. Austrija i Ugarska imale su svoje posebne ciljeve u BiH. Mađarska je politika u BiH bila potpuno usklađena s mađarskom politikom onemogućivanja hrvatskih nacionalno-političkih nastojanja u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Neprestano su provodili svoje interese, te su zahtjevali, pozivajući se na svoje državno pravo, da se BiH priključi kruni sv. Stjepana i da se izravno podvrgne Ugarskome ministarskom savjetu. Austrijske interese u BiH valja razmatrati u sklopu istočne politike nakon njezina poraza kod Kraljičina Gradca 1866., kada se, potučena od Prusa i izbačena iz Njemačkog saveza, okrenula prema Balkanu. Suprotstavljala se ugarskoj dominaciji u BiH, ali nije htjela narušavati dualistički sustav potiskivanjem Ugarske iz tog prostora. Carskom odredbom od 29. listopada 1879., osnovana je Zemaljska vlada u Sarajevu, kojoj je na čelu biozapovjedni general kao poglavar zemlje, a uz njega je uveden i civilni doglavnik (adlatus). U upravnom i sudbenom sustavu zadržana je osmanska podjela. 1879. u Sarajevu je počeo djelovati Vrhovni zemaljski sud. Pri svim kotarskim sudovima postojali su i šerijatski sudovi za obiteljske i nasljednopravne poslove muslimana. Austro-Ugarska je za vrijeme upravljanja BiH provela 4 popisa pučanstva: 1879. (većinu čine pravoslavci), 1885. , 1895. i 1910. BOSNA I HERCEGOVINA 1880. - 1890. Austrougarske vlasti odmah nakon okupacije poduzimaju mjere za uspostavljanje nadzora i jurisdikcije nad vjerskim institucijama u BiH. Do uspostave redovite katoličke hijerarhije u BiH postojao je apolostolski vikarijat, stvoren 1735. Tijekom uspostave redovite katoličke hijerarhije u BiH, jasno su se očitovala različita politička nastojanja mađarskih i hrv. sudionika u raspravama o preustroju. Kaločki nadbiskup Haynald je u studenome 1880. je pri Svetoj Stolici promicao plan da se njemu podlože Sarajevo i Banjaluka. Biskup Strossmayer je, saznavši za mađarske namjere, u pismu Franji Račkome od 9. veljače 1881., izložio plan da se sva Katolička crkva na južnoslavenskom prostoru jurisdikcijski podredi Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskoslavonskoj metropoliji. Svetoj Stolici Strossmayer je s tim u vezi poslao promemoriju. Nakon trogodišnjih pregovora, Austro-Ugarska je potpisala 8. lipnja 1881. ugorov sa Svetom Stolicom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u BiH. Bula75 o 75

početne i naslovne riječi: Ex hac augusta Principis Apostolorum Cathedra (S ove uzvišene stolice apostolskog prvaka)

119

uspostavi nove hijerarhije, potpisana je 5. srpnja 1881. na blagdan sv. Ćirila i Metoda. Iz nadnevka potpisivanja i teksta bule očito je da je papa Lav XIII. novoosnovanoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji namjenio važnu ulogu u svojim naporima za ujedinjenjem Katoličke crkve s pravoslavnim crkvama na Balkanu. Tom cilju bio je podređen i izbor prvog nadbiskupa i metropolita Josipa Stadlera, profesora fundamentralne dogmatike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uvođenjem redovite hijerarhije BiH je dobila samostalnu crkvenu metropoliju. Page | 120 Vrhbosanska nadbiskupija imala je sjedište u Sarajevu i dvije sufraganske biskupije, Banjalučku i Mostarsku. Trebinjskom biskupijom upravljao je i dalje dubrovački biskup sve do novog sporazuma između Austro-Ugarske i Svete Stolice 1890., kada je povjerena na upravu mostarsko-duvanjskom biskupu. Za mostarsko-duvanjskog biskupa izabran je fra Paškal Buconjić. Do imenovanja fra Marijana Markovića biskupom, administrator Banjalučke biskupije bio je nadbiskup Stadler. Za pravoslavna crkvena sjedišta u BiH određeni su Sarajevo, Mostar i Tuzla. Za prvog metropolita postavljen je Sava Kosanović 12. prosinca 1880. On se još 1883. sukobio s Katoličkom crkvom u BiH optuživši Stadlera za prozelitizam, a 1885. zbog sukoba s vlastima daje ostavku. Do austro-ugarske okupacije nije postojala posebna islamska vjerska organizacija jer je i sama država bila islamska. Da bi se sredile novonastale prilike, ugledniji muslimani već 1878. zahtjevaju postavljanje novog samostalnog poglavara za muslimane u BiH. Šejh-ul-islam, islamski vjerski poglavar u Istanbulu, imenovao je sarajevskog muftiju Hilmi ef. Omerovića 17. listopada 1882. za prvoga reis-ululemu u BiH. Veze bosanskohercegovačkih muslimana s vjerskim starješinstvom u Istanbulu jamčila je Carigradska konvencija od 21. travnja 1879. Potkraj 1881. proglašen je privremeni obrambeni zakon za BiH, kojim je pučanstvo obuhvaćeno redovitom vojnom obvezom. Taj je zakon izazvao pobunu srpskoga, a zatim i muslimanskog pučanstva u istočnoj Hercegovini, početkom 1882., koja je nakon nekoliko mjeseci ugašena. Nakon te pobune, zajedničkim ministrom financija imenovan je mađarski aristokrat Benjámin Kállay, čije je djelo o srpskoj povijesti (A Szerbek története 1780. - 1815., tiskano 1877.) u znanstvenim krugovima bilo cijenjeno suvremeno djelo o toj problematici. Kállay je odmah odvojio civilnu upravu od vojne i uveo funkciju civilnog adlatusa (namjesnika). Civilni adlatus zakratko je bio banatski veleposjednik Fedor Nikolić. Njegovim izborom vlasti su težile pridobiti vodeće krugove srpskoga stanovništva. Kállay počinje provoditi politiku onemogućivanja institucionalizacije hrv. i sprskoga nacionalnog pokreta u BiH. Do kraja svoje uprave 1903. bezuspješno se trudio stvoriti bošnjačku naciju kao protutežu hrv. i srpskoj. Za tu je svrhu Zemaljska vlada izdvajala znatna financijska sredstva, imeđu ostalog je 1890. tiskala Gramatiku bosanskog jezika za srednje škole, koju je napisao Franjo Vuletić. Ideolog mađarofisle orijentacije među muslimanima u BiH bio je bivši gradonačelnik Sarajeva Mehmed-beg Ljubušak Kapetanović, koji je tražio da se islamskoj vjerskoj skupini u BiH prizna karakter posebne bošnjačke nacije. Za tu je svrhu izdao nekoliko propagandnih brošura76, a 1891. utemeljio je novine Bošnjak. Kállayjev režim zabranio je uporabu hrv. imena, zastave, grba i bilo kakvo drugo očitovanje hrvatstva. Pravaški listovi, izuzimajući Katoličku Dalmaciju, nisu se smjeli slati u BiH. Vlada je davala mnoge stipendije za studij za austrijska sveučilišta, ali ne i za Sveučilište u Zagrebu. Najutjecajniji zastupnik hrv. političke misli u Hercegovini bio je mostarskoduvanjski biskup fra Paškal Buconjić koji je don Frani Miličeviću, svećeniku pravaške orijentacije, povjerio tiskaru u Mostaru u kojoj je, uz stalan pritisak vlasti i cenzuru, najprije tiskan Hercegovački bosiljak, zatim Novi hercegovački bosiljak i Glas Hercegovca. Hercegovački, odnosno 76

Što misle muhamedanci u Bosni; Budućnost i napredak muhamedanaca u BiH

120

mostarski hrv. krug, slijedio je političku misao da je BiH sastavni dio povijesnoga hrv. državnog područja. U Bosni hrv. politička situacija nije bila tako jasna ni jednostavna kao u Hercegovini. Uz već spomenuti krug franjevaca bošnjaka, okupljenih oko fra Antuna Kneževića, postojala je i jugoslavenski ustrojena skupina okupljena oko franjevačkog časopisa Glasnik jugoslavenskih franjevaca. Jasno izraženim hrv. nacionalnim opredjeljenjem među bosanskim se franjevcima isticao Josip Page | 121 Dobroslav Božić, koji je 1888. u Senju pokrenuo almanah Novi prijatelj Bosne, zamišljen kao nastavak Jukićeva Bosanskog prijatelja. Za razliku od Hrvata u BiH, u Srba je srpska nacionalna svijest bila prilično razvijena.Valja istaknuti da Kneževina Srbija (1882. kraljevina) nije mogla otvoreno podupirati velikosprska nastojanja u BiH jer je 28. lipnja 1881. s AustroUgarskom sklopila tajnu konvenciju kojom se obvezala da neće trpjeti političke, vjerske i druge pokrete koji bi bili usmjereni protiv Austro-Ugarske. Od 1886. Zemaljska vlada dopušta uporabu srpskog imena, dok je uporaba hrv. imena i dalje zabranjena. O prilikama u BiH redovito izvješćuju protuaustrijski orijentirani Zastava i Branik, dva srpska lista koja su izlazila u Novom Sadu, te zagrebački Srbobran. Sve do odlaska kralja Milana Obrenovića s prijestolja 22. veljače 1890. vlade u Srbiji morale su voditi računa o tajnoj konvenciji sklopljenoj s AustroUgarskom. Dolaskom radikala na vlast, intenzivira se velikosrpska propaganda u BiH. Mandat Berlinskog kongresa nalagao je Austro-Ugarskoj podizanje BiH u gospodarskome i kulturnom smislu. Važnu ulogu u austro-ugarskoj gospodarskoj politici u BiH imala je izgradnja prometnica. U osmanskom razdoblju kultura i prosvjeta u BiH bile su zatvorene unutar vjerskih zajednica. Austro-ugarske su se vlasti u Zakonu o osnovnim školama iz 1880. opredijelile za interkonfesionalne škole koje su zvale i komunalne, zatim opće osnovne i, na kraju, narodne osnovne škole. Osnivanje tih škola započelo je 1879. u Sarajevu, a zatim u Mostaru, Bihaću, Banja Luci, Travniku i dr. Austrougarske vlasti donijele su 1881. godine i plan o višem konfesionalnom školskom sustavu u BiH, kojim je predviđeno utemeljenje pravne (šerijateske) škole u Sarajevu za muslimane, gimnazije u Travinku za katolike i gimnazije za pravoslavce u Rajlovcu kraj Sarajeva. U obrazovnom sustavu katolika osobito je važnu ulogu imala Vrhbosanska bogoslovija, koja je bila priznata kao jedina katolička visokoškolska ustanova u BiH. Utemeljena je u Travniku 1890., a u Sarajevu djeluje od 1893. BOSNA I HERCEGOVINA 1890. - 1908. Borba muslimana za vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju počela je 1899. i uspješno završila 1909. Pokret bosanskohercegovačkih Srba za crkveno-školsku autonomiju započeo je 1896., a završio osnaživanjem Statuta crkveno-školske autonomije od strane Carigradske patrijaršije u lipnju 1905. i njegovim potpisivanjem od strane Franje Josipa I. u kolovozu 1905. Pravoslavnima su kao konfesiji ozakonjeni srpska narodnost, srpska zastava, srpski jezik i pismo (ćirilica), što je dovelo Srbe u privilegiran položaj u odnosu na Hrvate, koji se nisu smjeli koristiti svojim nacionalnim simbolima. Na političkom planu u BiH 90-te su godine donijele osjetan utjecaj pravaške ideologije iz Hrvatske. U programu Stranke prava iz 1893. BiH je uvršeta u Hrvatske zemlje, a Ujedinjena hrv. oporba 1894. traži ujedinjenje BiH s Hrvatskom. U buđenju hrv. nacionalne svijesti u BiH najvažniju ulogu su imala pjevačka društva. Prvo pjevačko društvo bosanskohercegovačkih katolika Hrvoje77 77

Tek je 1898. vlada odobrava promjenu naziva u Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo Hrvoje u Mostaru

121

osnovano je 1888. u Mostaru. Očitovale su se dvije različite koncepcije o budućem razvoju nacionalnog pokreta Hrvata u BiH. Najutjecajini predstavnici svjetovne hrv. inteligencije u upravi Hrvatskoga pjevačkoga društva Trebević bili su odvjetnici Nikola Mandić, tadašnji predsjednik i član uprave Društva Jozo Sunarić, koji će postati najutjecajniji zagovornici suradnje Hrvata s muslimanima u cilju priključenja BiH hrv. zemljama. Glede odnosa prema Hrvatima i Srbima, muslimani su se podijelili u dvije struje. Page | 122 Na čelu prosrpski orijentiranih bio je Ali Riza ef. Džabić, kojemu je zbog njegovih političkih djelatnosti u Istanbulu bio zabranjen povratak u Bih i kojemu je bio tajnik Šerif ef. Arnautović. Skloniji Hrvatima bili su Adem-aga Mešić, Safvet-beg Bašagić, Mehmed Spaho i drugi. Nadbiskup Stadler saveznike je tražio u Zagrebu i Beču zalažući se za priključenje BiH Hrvatskoj i za trijalistički ustroj Monarhije, u kojoj bi ujedinjene hrv. zemlje bile državnopravni čimbenik ravnopravan Austriji i Ugarskoj. Stadlerovi saveznici bila je Čista stranka prava na čelu s Josipom Frankom u Zagrebu, a pri raskolu stranke 1908. Stadler je podupro Frankove ideje, osudivši protivničku struju Mile Starčevića. Stadlerova politička nastojanja prvi su put naišla na osudu Franje Josipa I. kada je 5. rujna 1900., na banketu u podovu Prvoga hrv. katoličkog kongresa Stadler izjavio kako želi da se BiH što prije sjedini s Hrvatskom. Njegovi najveći protivnici bili su Mađari zbog njegova sustavnog otpora da se BiH poveže s Ugarskom. Mađari su ga pokušali ukloniti iz BiH, ali su naišli na odlučan otpor Svete Stolice. U lipnju 1895. papa Lav XIII. objavio je encikliku Praeclarae gratulacionis publicae testimonis, kojom je pozvao pravoslavne Slavene da se sjedine s Katoličkom crkvom. Stadler je imenovan papinim povjerenikom za ujedinjenje, pa je za tu svrhu u Sarajevu osnovao odbor za uniju i pokrenuo časopis Balkan (1896. - 1902.). Njegovi sjediniteljski napori naišli su na odbijanje pravoslavnih velikodostojnika i svjetovnih srpskih uglednika u BiH. Politička nastojanja nadbiskupa Stadlera našla su širi izraz u listu Hrvatski dnevnik, koji je počeo izlaziti u siječnju 1906. Iste je godine 16. listopada u Docu kod Travnika donesena odluka o osnivanju Hrvatske narodne zajednice (HNZ), kao nepolitičke organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata. Istaknuto je da je svrha HNZ-a gospodarsko i prosvjetno podizanje hrv. naroda u BiH, a da je politička djelatnost isključena. Međutim, osnivački je odbor78 uspredno s izradom pravila napravio i tajni politčki program u formi punktacija. Njihovo osnovno načelo bilo je da BiH etnički i državnopravno hrvatska zemlja, odnosno politička nastojanja HNZ-a bila su identična težnjama nadbiskupa Stadlera. Na osnivačkoj skupštini HNZ-a u Docu donesen je zaključak da se Franji Josipu I. preda memorandum radi pripajanja BiH Hrvatskoj. Namjera o predaji memoranduma bila je spriječena jer vladajući krugovi Monarhije još nisu bili spremni za ankesiju. Nakon što je HNZ promjenio svoja pravila u skladu sa zahtjevima nadbiskupa Stadlera, odnosno da bi se Hrvati katolici trebali organizirati zasebno od muslimana, Stadler je izdao okružnicu, u kojoj je puku i svećenstvu predložio učanjenje u HNZ. Time su sukobi u vodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata bili privremeno prekinuti, do kraja siječnja 1909., kada je vodstvo HNZ-a odlučilo ipak ne mijenjati pravila. U prosvjetnome i kulturnome radu među Hrvatima u BiH u tome razdoblju važnu ulogu imalo je i djelovanje Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, osnovanog 19. studenog 1905., s ciljem pomaganja bosanskohercegovačkih obrtničkih naučnika, te učenika i studenata u školovanju u BiH i Hrvatskoj. Muslimani su u BiH 1906. osnovali Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) na čelu s Ali-beg Firdusom, koja se borila za vjersku autonomiju i ekonomske interese muslimanskih veleposjednika. 1908. osnovana je Muslimanska napredna 78

Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Ivo Piral, Đuro Džamonja, Milan Katičić, Stjepan Kukrić

122

stranka čija se stajališta nisu mnogo razlikovala od MNO-ovih, ali su zastupali prohrvatski stav. Srbi su u BiH 1907. osnovali Srpsku narodnu organizaciju (SNO) koja je u svojem programu proglasila BiH sastavnim dijelom OC-a, zalagali su se za srpsku vjerskoprosvjetnu autonomiju u BiH, a svoje su ideje iznosili u listu Srpska riječ. HNZ se prema SNO-u odnosio vrlo oprezno jer je u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 1906. na vlasti bila Hrvatsko-srpska koalicija koja je provodila politiku Page | 123 oslonca na mađarsku oporbu i Srbe u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u borbi za ujedinjenje hrv. zemalja. Takva politička orijentacija nailazila je na kritiku Frankove stranke u Hrvatskoj i kruga okupljenog oko Stadlera u BiH. U Hrvatskom saboru u predaneksijskom razdoblju očitovala su se različita stajališta glede BiH. Veliki odjek u BiH imala je saborska izjava Frane Supila od 25. veljače 1907. koji je, nastupajući s pozicija politike Hrvatsko-srpske koalicije, izjavio da je bolje da BiH bude srpska nego tuđinska, ako već ne može biti hrvatska. ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1908. O aneksiji BiH, prvi se put raspravljalo na sjednici zajedničke vlade 1882, gdje je odlučeno da se aneksija provede u trenutku kada se procijeni da je počeo raspad OC-a. Nakon izbijanja tzv. mlaodturske revolucije 1908., zaključeno je da je došao trenutak za aneksiju. Kada su „mladoturci“ ponovno uveli liberalni osmanski ustav iz 1876., Muslimanska i Srpska narodna organizacija pokrenule su zajedničku akciju da BiH, kao formalnopravni sastavni dio OC-a, dobije ustav. Zajednički deputacija, koju su predvodili predsjednici dviju organizaciju, Ali-beg Firdus i Gligorije Jeftanović, predala je 7. rujan 1908. u Sarajevu memorandum austro-ugarskome ministru financija Istvanu Buriánu, u kojemu zahtjevaju što skoriji, suvremen i potpun ustav za BiH, bez provedbe aneksije. Aneksija BiH proglašena je 5. listopada 1908. carskom proklamaciju pučanstvu BiH. Ta proklamacija pozivala se na ugarsko državno pravo. S druge strane, hrvatski su političari napisali nekoliko studija kojima su nastojali afirmirati hrvatsko državno pravo na BiH. Valja izdvojiti djelo Stjepana Radića Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Zagreb, 1908.). Proglasom aneksije, europske sile stavljene su pred gotov čin. Velika Britanija i Francuska ostale su na protestima da je Austro-Ugarska aneksijom jednostrano izmijenila odredbe Berlinskog ugovora. Aneksija je izazvala veliku uznemirenost u Italiji i Rusiji te u Srbiji i Crnoj Gori. Srbija je namjeravala navjestiti rat AustroUgarskoj od čega ju je odvratio ruski ministar poslova Izvoljski. Za smirivanje aneksijske krize presudno je bilo držanje Njemačke, nakon čijeg je posredovanja OC 26. veljače 1909. priznalo aneksiju. U dualističkoj strukturi Monarhije, BiH je zadržala poseban položaj kako se ne bi narušila postojeća ravnoteža. Nad njom zajednički upravljaju vlade Austrije i Ugarske. Hrvatsko-srpska koalicija različito je promatrala aneksiju, ovisno o nacionalnoj opredijeljenosti njezinih članova, ali veći dio Koalicije (hrvatski dio) podržavao je aneksiju. Međutim, pod utjecajem protuaneksijski raspoloženog Supila, popustio je hrvatski dio Koalicije zahvaliti caru za taj čin. Srbi su u Koaliciji zagovarali samoodređenje za Srbe, muslimane, Hrvate u BiH. Frankovci su pak smatrali da je aneksija nagovještaj trijalističkog preustroja Monarhije. Tako je mislio i Stadler. HNZ se pozitivno odnosio prema aneksiji, no više su se priklanjali Koaliciji u Hrvatskoj, dovodeći političku sudbinu Hrvata u BiH u ovisnost o politici hrvatsko-srpske sloge. Muslimanska i Srpska narodna organizacija odbile su priznati aneksiju, a protiv toga čina muslimansko je pučanstvo protestiralo masovnim iseljavanjem u OC. Srpska narodna stranka naknadno će 3. svibnja 1909. priznati aneksiju slijedeći držanje Kraljevine Srbije, a Muslimanska narodna

123

organizacija priznala je aneksiju tek 8. veljače 1910., uoči prvih saborskih izbora i proglašenja Ustava za BiH. HRVATI U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA REPRESIJA UOČI I POČETKOM RATA Prema zadnjem popisu stanovništva u Austro-Ugarskoj (1910.), najbrojniji su bili vladajući narodi - austrijski Nijemci i Mađari, a potčinjeni slavenski narodi (Hrvati, Slovenci, Srbi, Muslimani, Česi, Slovaci, Poljaci, Ukrajinci) premašivali su ukupan broj Nijemaca i Mađara u Austro-Ugarskoj. Antirežimska raspoloženja u hrv. zemljama bila su snažno prisutna. Još 1912. u javnost je procurila vijest da je državna policija u hrv. zemljama sastavila popise režimu nepoćudnih osoba, koje bi, bude li rata, trebalo uhititi i onemogućiti u njihovu antirežimskom djelovanju. S obzriom na interesne suprotnosti koje su zaoštravale odnose između velikih europskih sila, svrstanih u dva vojno-politička saveza, bilo je jasno da se rat bližio. Sarajevski atentat bio je povod za rat. Čim je Austro-Ugarska predala ultimatum Srbiji (25. srpnja 1914.), austrijska je policija odmah prišla uhićenjima i zatvaranju. U Istri je najviše uhićenih bio u opatijsko-kastavskom području i u selima blizu Pule. U Dalmaciji je uhićeno stotinjak ljudi, od kojih su neki bili osuđeni na zatvorske kazne ili poslani u konfinaciju (progonstvo) bez suđenja (pri čemu se nije uzimao u obzir ni zastupnički imunitet pojedinaca), a neki su određeni za taoce. Među njima od poznatih imena bili su književnici Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić i Oskar Tartaglia. Uhićenima je bilo suđeno pred sudovima u Austriji, jer režim nije imao dovoljno povjerenja ni u dalmatinske ni u istarske sudove. Za kaznena djela veleizdaje bilo je strijeljano 50 ljudi već u prvoj ratnoj godini. Režimska nasilja očitovala su se uoči početka rata i početkom rata i u ograničavanju građanskih sloboda. Obustavljeno je izlaženje većine političkih listova, mnoga općinska vijeća bila su raspuštena, a bio je zabranjen daljnji rad i niza kulturnih i športskih društava. Privremeno ili trajno bio je obustavljen i saborski rad u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji i Istri, a sve do svibnja 1917. nije sazivano ni Carevinsko vijeće. HRVATI U AUSTRO-UGARSKIM POSTROJBAMA Uoči Prvoga svjetskog rata, i pogotovo nakon njegova početka, u hrv. je zemljama mobilizirano mnoštvo ljudi koji su u sastavu austro-ugarske vojske ratovali protiv Srbije, Crne Gore i Rusije, a od 1915. i protiv Italije. U AustroUgarskoj Monarhiji postojala je jedinstvena (zajednička vojska). Jedinstvene (zajedničke ) vojne snage sastojale su se od carsko-kraljevske vojske i carsko-kraljevske ratne mornarice, a bile su podređene i zajedničkom Ministarstvu rata. Zapovijedni jezik u tim zajedničkim postrojbama bio je njemački. Vojne škole za časnike i dočasnike u carsko-kraljevskoj vojsci nalazile su se u Wiener Neustadtu (za pješaštvo i konjaništvo) i u Mörlingu (za topništvo i inženjeriju), a za časnike i dočasnike carsko-kraljevske mornarice u Puli. Za potrebe zajedničke vojske postojale su 23 kadetske škole od kojih su dvije djelovale na području Banske Hrvatske - u Karlovcu i Srijemskoj Mitrovici. Zasebna vojska u austrijskom dijelu Monarhije bila je carsko-kraljevsko domobranstvo (njem. Landwehr), a bila je podređena austrijskom Ministarstvu zemaljske obrane u Beču. Zasebnu pak vojsku u ugarskom dijelu Monarhije činilo je Kraljevsko ugarsko domobranstvo (mađ. honved) s mađarskim zapovijednim jezikom i Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo u Banskoj Hrvatskoj s hrv.

124

Page | 124

zapovijednim jezikom. Mađarsko i hrv. domobranstvo bilo je podređeno ugarskohrvatskom Ministarstvu zemaljske obrane u Budimpešti. Vojni rok u domobranstvu trajao je dvije godine. Časničke i dočasničke škole za domobranstvo nalazile su se u Beču (za austrijski dio Monarhije) i u Budimpešti (za ugarski dio Monarhije). Uoči Prvoga svjetskog rata (od 1912. do 1914.) samo je u Banskoj Hrvatskoj tada bilo unovačeno oko 72 000 ljudi. Od 16 korpusnih oblasti u Austro-Ugarskoj, jedan je korpus (13.) obuhvaćao Page | 125 Bansku Hrvatsku, jedan Bosnu, a jedan Dalmaciju i Hercegovinu. Pripadnici 13. korpusa ratovali su 1914. na balkanskom bojištu (protiv Srbije), od početka 1915. na istočnom bojištu (protiv Rusije) u Bukovini i Galiciji, te od proljeća 1918. na tirolskom bojištu (protiv Italije). Austro-ugarska ratna mornarica na početku rata imala je dvije eskadre bojnih brodova, jednu flotilu krstarica, 6 podmornica i 21 hidrozrakoplov. Njezini zapovijednici tijekom rata bili su admirali Anton Haus, Maksimilijan Njegovan i Miklós Horthy. Borbene akcije austro-ugarske ratne mornarice vođene su isključivo u Jadranu, i to u napadima na talijanske luke te suzbijanju upada francuskih i britanskih bojnih brodova i podmornica. Glavna pomorska baza austro-ugarske ratne mornarice bila je u Puli, a ostale važnije ratne luke bile su u Trstu, Šibeniku i Kotoru. Među pripadnicima austro-ugarske ratne mornarice bio je velik broj Hrvata. Znatan je broj Hrvata i ostalih građana iz hrv. zemalja služio i u austro-ugarskom ratnom zrakoplovstvu, koje se počelo organizirani 1909. Glavna zadaća ratnog zrakoplovsktva bilo je izviđanje u svrhu praćenja kretanja i razmještaja protivničke vojske te određivanje topničkih ciljeva. Zapovijednik austrougarskoga ratnog zrakoplovstva od 1911. do kraja Prvog svjetskog rata bio je Milan Uzelac, rodom iz Komorna u Banskoj Hrvatskoj. PATNJE ZAROBLJENIKA Mnogi hrv. građani u austro-ugarskoj vojsci bili su zarobljeni na balkanskom, istočnom i talijanskome bojištu. Najviše ih je palo u zarobljeništvu na balkanskom i istočnom bojištu zbog vlastite predaje, jer se nisu htjeli boriti za Austro-Ugarsku, čiji su slom priželjkivali. O životnim nevoljamai stradanju austro-ugarskih zarobljenika u Srbiji, postoje dva potresna svjedočanstva iz pera dvojice Hrvata koji su bili u tom zarobljeništvu. Gavro Cvitanović, franjevac, koji je u to zarobljeništvo dospio kao vojni svećenik, vodio je svoj ratni dnevnik koji je poslije objavljen. U tom je zarobljeništvu, kao časnik austro-ugarske vojske, bio i književnik Mile Budak, koji je u svojim zarobljeničkim doživljajima napisao i objavio autobiografsku prozu Ratno roblje (u 2 sveska). Mnogi zarobljenici su umrli. Sve je više zarobljenika umiralo kad se pojavio „pjegavi tifus“. Najteže su muke nastale pri evakuiranju iz Srbije u jesen 1915., kad su evakuirani i zarobljenici austro-ugarske vojske. Njihova je evakuacija počela 19. listopada 1915. Pješačili su od Niša i dalje preko Kosova do Valone u Albaniji gdje su stigli 15. prosinca 1915. Mnogi su na tom putu umrli. Od cca 60 000 zarobljenika preživjelo je približno 23 500 ljudi. Njih su u Valoni ukrcali na parobrode i prebacili na otok Asinaru u Tirenskom moru (blizu Sardinije). Zarobljenici koji su na tim parobrodima na putu od Valone do Asinare umrli bačeni su u more. Mnogo austro-ugarskih vojnika i časnika palo je u zarobljeništvo i na istočnom bojištu. Među tim je zarobljenicima više od 200 000 potjecalo iz južnoslavenskih zemalja u sklopu austro-ugarske. Na osnovi dogovora između Jugoslavenskog odbora te srbijanske i ruske vlade (1916.) od tih je zarobljenika trebalo sastaviti dobrovoljačku jadransku legiju koja bi u službi Antante ratovala protiv Njemačke i njezinih saveznika. Kako bi se taj naum ostvario, Jugoslavenski je odbor u Rusiju

125

poslao svoja dva člana, Franka Potočnjaka i Milivoja Jambrišaka, da utječu na hrvatske i ostale južnoslavenske zarobljenike da se dobrovoljno pridruže toj vojnoj formaciji. Pristali zarobljenici su 1917. okupljeni u Odesi gdje su se formirale postrojbe. Pod utjecajem delegata srbijanske vlade, a i pojedinih zarobljenika Srba, prva formirana postrojba nazvana je I. srpska dobrovoljačka divizija. Njezini su pripadnici dobili šajkače (kape srbijanske vojske), a pred Page | 126 srpskom zastavom polagali su zakletvu srbijanskom kralju. Takav je postupak uznemirio zarobljenike - Hrvate. Pri formiranju nove postrojbe, oni nisu htjeli primiti šajkače niti pred srpskom zastavom položiti zakletvu srbijanskom kralju. Misleći na svoju domovinu, u ime koje bi se borili, klicali su: „Živjela Hrvatska!“ Srpski časnici i kozaci navalili su na zarobljenike - Hrvate, ubivši 13-oricu i ranivši veći broj. Taj pokolj zarobljenika Hrvata u Odesi ostao je u gorkom sjećanju svakoga Hrvata. Sve dobrovoljačke postrojbe u Odesi uključene su zatim u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog velikosrpskih koncepcija srpskih oficira i njihovih brutalnih postupaka, u tom se korpusu začeo masovni disidentski pokret, zbog čega je on početkom 1918. i prestao postojati. Neki južnoslavenski zarobljenici na istočnom bojištu, ostavši u Rusiji i nakon Oktobarske revolucije, uključili su se u postrojbe sovjetske Crvene armije. Najpoznatiji od njih bio je Aleksa Dundić (pravim imenom Tomo) rodom iz Grabovca kod Imotskog. Kao časnik Crvene armije poginuo je 1920. Sovjetska ga je vlast poslije pogibije proglasila herojem. O njemu je napisana drama i snimljen film u sovjetskoj Rusiji. SUDIONIŠTVO U POBUNAMA MORNARA Potkraj 1917. među mornarima u šibenskoj ratnoj luci formirale su se tajne grupe mornara kao rasadište antiratnoga i antiaustrijskog raspoloženja. Nešto prije toga, 5. listopada 1917., osmorica mornara zavjerenika prisilila su ostale članove posade na pasivnost i prebjegli u talijanske vode. Predali su se Talijanima istog dana u talijanskoj luci Potenza di Picona. Buntovna raspoloženja mornara iskazana su u siječnju 1918. i na nekim ratnim brodovima u Puli. Organizatori i sudionici te pobune bili su zatim uhićeni i osuđeni na kazne zatvora do 10 godina. Početkom veljače 1918. izbila je pobuna mornara na 40 ratnih brodova u Boki kotorskoj. Pobunjenici, među kojima je bilo 31% Hrvata, zahtjevali su da se prekine rat, zaključi mir, da se dopusti samoodređenje naroda, da se osigura bolja opskrba stanovništva živežnim namirnicama, da se ukine cenzura te da se sudionicima te mornaričke demonstracije zajamči da neće biti kažnjeni. Pobuna je već nakon 2 dana ugušena. Prijeki vojni sud osudio je na smrt strijeljanjem četvoricu glavnih organizatora pobune: jednog Čeha - Františeka Raša, i trojicu Hrvata - Antuna Grabara (iz Poreča), Matu Brnčevića (iz Krila-jesenica kod Omiša) i Jerka Šižgorića (iz Žirja kod Šibenika). U to je vrijeme zapovijednik austro-ugarske ratne mornarice bio admiral Maksimilijan Njegovan, Hrvat, rodom iz Zagreba, koji je odmah nakon pobune mornara u Boki kotorskoj smijenjen i umirovljen, a umjesto njega na to je mjesto postavljen Miklós Horthy, Mađar. Horthy je sumnjičio mnoge mornaričke časnike Hrvate kao nepouzdane. Zbog toga nepovjerenja kontraadmiral Dragutin Prica, rodom iz Svetog Jurja kod Senja, zatražio je mirovinu i bio umirovljen u svibnju 1918.

126

Zeleni kadar Proturatno raspoloženje u HM bilo je vrlo izrazito već 1916. Austro-Ugarski vojnici iz hrv. zemalja, koji su bili ranjeni na bojištima i dospjeli u bolnice, trovali su zadobivene rane kako bi što dulje ostali na liječenju, a mnogi se od njih, kad bi dobili dopust i otišli svojim kućama, nakon isteka dopusta, ne bi vraćali u svoje postrojbe, nego su se krili u svome zavičaju - po poljima i šumama (otuda naziv „zeleni kadar“). Austro-Ugarsko oružništvo ih je progonilo i hvatalo kao vojne Page | 127 bjegunce. Pojava zelenog kadra bila je izraz spontanog otpora pojedinca protiv AustroUgarske. Pripadnici zelenog kadra prenosili su vijesti o skorom slomu Monarhije i isticali da ne žele spašavati takvu državu. Po poljima i šumama krili su se ne samo takvi naoružani pojedinci već i njihove naoružane grupe koje su imale svoje vođe. NEVOLJE CIVILNOG STANOVNIŠTVA Zbog masovne mobilizacije rezervista, pa i mladića iznad 18 godina, radna aktivnost u selima i gradovima bila je uvelike poremećena, te su mnoge obitelji bile i izložene egzistencijalnim nedaćama. U selima se osim toga provodila i rekvizicija poljoprivrednih proizvoda i stoke, što je također povećalo neimaštinu i nezadovoljstvo. Na području Istre iz kotara Pule i Rovinja, prisilno se iseljavalo stanovništvo jer je to područje bilo proglašeno ratnom operativnom zonom. Velik problem u Dalmaciji i Istri bila je prehrana stanovništva. Sve je više živežnih namirnica ponestajalo. Mnoge su obitelji, pa i cijeli krajevi, bili zahvaćeni glađu. Predstavnici vlasti uveli su već od 1915. aprovizaciju i racioniranu opskrbu. U dalmatinskim i istarskim gradovima tijekom 1916. i 1917. uvedene su i krušne karte s kojima se po osobi moglo kupiti 200 grama kruha na dan. Da se pomogne izgladnjeloj djeci iz ugroženih krajeva, u Banskoj Hrvatskoj pokrenuta je akcija spašavanja djece. Tom je akcijom u Zagrebu rukovodio Zemaljski odbor za zaštitu obitelji vojnika mobiliziranih vojnika u ratu, u kojemu su se svojom aktivnošću osobito istaknuli hrv. domoljubi Josip Šilović i Đuro Basariček79. Stanovnici se međusobno nisu smjeli otvorenije ni izjadati zbog svojih nevolja jer su svako negodovanje budno pratili brojni policijski doušnici shvaćajući to kao aktivnost uperenu protiv vladajućeg režima. 1918. počela je harati i španjolska gripa koja je zahvatila veći do svijeta te je od te bolesti stradalo više ljudi nego što ih je stradalo na svim ratištima tijekom rata. I na hrv. prostoru od te je bolesti umrlo nekoliko desetaka tisuća oboljelih. HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA I NJEZINA AKTIVNOST Uoči početka i neposredno nakon početka rata u Italiju je pobjeglo nekoliko hrv. političara i javnih djelatnika (Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i dr.), koji su bili zainteresirani za ratnu i poratnu sudbinu hrv. naroda. Djelujući najprije u Rimu, dolazili su do niza informacija između kojih su se osobito izdvajale one u svezi s Rusijom i Italijom. Informacije o Rusiji upućivale su na to da je Rusija zainteresirana da Južni Slaveni budu oslobođeni od austrijskih Nijemaca i Mađara. Informacije o Italiji upozoravale su na to da se Italija, kao članica Trojnog saveza, sustegnula od svojih savezničkih obveza i proglasila neutralnom kako bi mogla politički trgovati svojom neutralnošću. Nalazeći u tim informacijama razloge za uznemiranje i protuakciju, hrv. su politički emigranti sastavili memorandum koji su u Rimu, u rujnu 1914. predali ruskome, engleskome i frncuskom ambasadoru. U tome memorandumu prikazali su probleme Južnih Slavena u HM, koji mogu biti 79

od srpnja 1917. do rujna 1918. bilo je zbrinuto 16 349 djece.

127

riješeni samo slomom Monarhije. Predložili su ujedno da Saveznici (članice Antante) pozovu Južne Slavene iz sastava Austro-Ugarske i da i sa svoje strane poduzmu sve kako bi pridonijeli rušenju HM. U Rimu su hrv. politički emigranti stupili u doticaj s tamošnjim poslanikom Kraljevine Srbije koji je javio svojoj vladi iz Rima kako bi bilo svrsishodno da se, u zajednici s emigrantima Hrvatima, nađu i emigranti Srbi s područja AustroUgarske. Srbijanska je vlada, prihvativši prijedlog, uputila u Italiju dvojicu Page | 128 istaknutih bosansko-hercegovačkih Srba - Nikolu Stojanovića i Dušana Vasiljevića. Na sastanku hrv. emigranata održanom 22. studenog 1914. u Firenci, dogovoreno je da se osnuje odbor koji bi zastupao sve Južne Slavene iz Austro-Ugarske, s nazivom Jugoslavenski odbor. Zadaci Jugoslavenskog odbora bili su surađivanje s vladama sila Antante i zalaganje za izdvajanjem južnoslavenskih zemalja iz Austro-Ugarske, kako bi se te južnoslavenske zemlje potom mogle ujediniti sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku samostalnu državu. Taj je dogovor uskoro dobio potporu Starčevićeve stranke prava u Banskoj Hrvatskoj i Narodne napredne stranke u Sloveniji. Tako su otada u sastavu Odbora bili i hrv. i srpski i slovenski politički emigranti. Konstituiranje Odbora obavljeno je 30. travnja 1915. u Parizu, a za predsjednika je izabran Ante Trumbić. Nedugo potom sjedište odbora premješteno je u London. U Londonu je uspostavljena njegova središnja kancelarija kojom je rukovodio Hinko Hinković. Izvan tog sjedišta Odbor je imao svoje stalne područne kancelacije - u Parizu, Genevi, Petrogradu i Washingtonu. Jugoslavenski odbor odredio je Franu Supila da kontaktira s vladama sile Antante kojima je on obrazlagao nužnost poslijeratnoga južnoslavenskog ujedinjenja tvrdeći da bi ta južnoslavenska država mogla biti branom pred novim težnjama njemačkog ekspanzionizma. Osobito se borio protiv talijanskih aspiracija i tajnoga Londonskog ugovora (26. travnja 1915. u korist Italije, a na štetu Slovenaca i Hrvata), za koje je naknadno saznao za svog boravka u Petrogradu. U promidžbi ciljeva za koje se zalago Odbor i u novčanom podupiranju Odbora podosta su pridonosili hrv. iseljenici u Južnoj Americi i SAD-u posredovanjem svojih za te svrhe specijalno utemeljnih organizacija - Jugoslavenske narodne obrane (23. siječnja 1916. u Antofagasti) i Jugoslavenskog narodnog vijeća (30. studenog 1916. u Pittsburghu). Jugoslavenski odbor izdavao je i svoje biltene na francuskim (Bulletin Yugoslave) i engleskome (The Southern Slav Bulletin). Suradnja Odbora i srbijanske vlade nije tekla onako kako se očekivalo i to najviše zbog stavova Nikole Pašića, predsjednika te vlade. Prema Pašićevu velikosrpskom shvaćanju, buduća jugoslavenska država trebala je biti samo proširena Srbija, koja bi se trebala zvati Nova Srbija ili Velika Srbija. Suprotno takvu velikosprskom stavu Frano Supilo je isticao da bi buduća država južnoslavenskih naroda trebala biti demokratska i federativna zajednica, pa je od Odobora zahtjevao da utječe ne Pašića kako bi on i njegovi istomišljenici napustili svoje velikosrpske stavove. Budući da je vodeći dio Jugoslavenskog odbora oklijevao u potpori tom Supilovu zahtjevu zbog opreza da se ne bi zaoštrili odnosi sa srbijanskom vladom, Supilo je, nezadovoljan takvom taktikom, istupio iz Odbora 5. lipnja 1916. i otada djelovao samostalno. Supilo je svoj istup pismeno obrazložio Odboru, istaknuvši da nije „ni najmanje zadovoljan postupkom i politikom srpske vlade u poimanju i rješavanju jugoslavenskog pitanja“. Isticao je da Hrvatska mora biti u odnosu prema Srbiji i ostalome istočnom dijelu Južnoga Slavenstva „ravnopravni faktor“. Napokon su tek ljeti 1917. vođeni pregovori između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade o pitanjima zajedničke jugoslavenske države. Na Pašića je utjecalo nekoliko razloga da pristane na te pregovore, primjerice pad carizma u Rusiji, u kojemu je srbijanska vlada imala potporu i zaštitu; ulazak SAD-au rat, Svibanjska deklaracija Jugoslavenskog kluba u Beču, nepovoljan odjek solunskog procesa te nastojanje Austro-Ugarske da sklopi separatni mir sa Silama Antante.

128

Ti pregovori Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade vođeni su na Krfu, te je i zajednička izjava tih pregovora od 20. srpnja 1917. nazvana kao Krfska deklaracija. U toj su deklaraciji pregovarači istaknuli da su postgli suglasnost da se obavi ujedinjenje „Srba, Hrvata i Slovenaca“ u jednu državu i da ta država bude „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića“. Sporazumjeli su se da se u toj zajedničkoj budućoj državi ravnopravno mogu upotrebljavati zastave, grbovi i pisma, da vjere budu Page | 129 ravnopravne, da se uvede jedinstven kalendar, da će građani biti ravnopravni i imati opće i jednako izborno pravo, te da, nakon ujedinjenja, ustavotvorna skupština donese ustav kvalificiranom većinom. Štiteći svoje interese, srbijanska je strana u tim pregovorima nametnula svoj stav da buduća zajednička država unaprijed bude označena kao monarhija i da vladar u njoj bude srbijanski kralj, što je bio sasvim nedemokratski čin i dokaz koliko su ti pregovori bili „ravnopravni“. Pašić nije namjeravao poštovati stavove deklaracije o ravnopravnosti. Između Odbora i talijanske vlade nije bilo uže suradnje. Talijani su nakon poraza kod Caporetta (Kobarida) 1917. smatrali nužnim postići sporazum s Južnim Slavenima. Za tu je svrhu u Rimu osnovan i talijanski Odbor za sporazum s Južnim Slavenima na čijem je čelu bio političar i publicist Andrea Torre. Uz posredovanje Britanaca došlo je do pregovora između talijanskog Odbora za sporazum s Južnim Slavenima i Jugoslavenskog odbora, koji su 7. ožujka 1918. završili zajedničkom izjavom, poznatom kao sporazum Trumbić - Torre. U toj izjavi istaknuto je da se i s jedne i s druge strane podupiru težnje za ujedinjenje Južnih Slavena i dovršenje ujedinjenja Talijana, da će se talijansko-jugoslavenski teritorijalni sporovi rješavati na načelima narodnosti i samoodređenja te da će narodne manjine u jednoj i drugoj državi imati manjinska prava. Ta je izjava potom prihvaćena i na Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske, održanome 8., 9. i 10. travnja 1918. u Rimu. Od tog vremena Jugoslavenski odbor ima sve veći ugled u inozemstvu kao politički predstavnik i zagovaratelj težnja Južnih Slavena iz sklopa AustroUgarske. POLITIČKA DJELATNOST NARODNIH ZASTUPNIKA I POJEDINIH HRVATSKIH DOMOLJUBA Posljednji predratni saborski izbori u Banskoj Hrvatskoj održani su 16. prosinca 1913. U tada izabranom novom Hrvatskom saboru od 88 zastupničkih mjesta, Hrvatsko-srpska koalicija imala je 48 zastupnika. Prvo ratno saborsko zasjedanje u Zagrebu započelo je 14. lipnja 1915. Sabor je nakon tog zasjedanja radio povremeno i dalje tijekom rata. Koalicija je vodila oportunističku politiku. Zastupnici ostalih stranaka iznosili su svoja politička stajališta, npr. zastupnik Stjepan Zagorac, samostalni starčevićanac, govorio je o hrv. pitanju na saborskoj sjednici 23. prosinca 1915. i istaknuo da Hrvati svoju budućnost ne vidi ni u dualistički ni u trijalistički uređenoj HM, već u savezu država unutar te Monarhije, u kojoj bi bila i hrv. džava. Zastupnik Stipe Vučetić na saborskoj sjednici 21. prosinca 1916. kritizirao je svaku daljnju nagodbenjačku politiku s Mađarima i zagovarao, unutar HM, samostalnu hrv. državu. Prvo zasjedanje Carevinskog vijeća u Beču započelo je u svibnju 1917. Kako bi mogli sudjelovati u njegovu radu, pojedini hrv. zastupnici iz Dalmacije, kao i pojedini slovenski iz Kranjske, Štajerske i Koruške, bili su prethodno oslobođeno od konfinacije. Hrvatski zastupnici iz Dalmacije i Istre i zastupnici iz slovenskih zemalja u Carevinskom vijeću imali su svoj zasebni Jugoslavenski klub koji je 30. svibnja 1917. prihvatio i javno objavio svoju deklaraciju (poznatu kao Svibanjska deklaracija Jugoslavenskog kluba), kojom je, „na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava“, zahtijevano „ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji,

129

u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije“. Jugoslavenski je klub 31. siječnja 1918. svoj memorandum dostavio i austro-ugarskoj delegaciji i ostalim delegacijama, koje su u Brest-Litovsku pregovarale o uspostavljanju mira. Tim memorandumom Jugoslavenski klub zalagao se za hitan i demokratski mir, za cjelovito razoružanje i za priznavanje potpunog prava svakog naroda na Page | 130 samoodređenje. Okupljali su se i Južni Slaveni iz sklopa Austro-Ugarske, nošeni težnjom da se oslobode i samostalno organiziraju. Ta je težnja, koju su osobito poticali Jugoslavenski klub i Starčevićeva stranka prava, iskazana i njihovim sazivom međustranačke konferencije koja je 2. i 3. ožujka 1918. održana u Zagrebu. U svojoj izjavi (poznatoj i pod nazivom: Zagrebačka deklaracija) oni su istaknuli da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedinstven narod i da „to jedinstvo mora ostati nedjeljivo i bezuvjetno“, da zahtijevaju „nezavisnost, ujedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi“, da ta država bude uređena „na načelima potpune građanske slobode i demokratske samouprave“. U posljednje dvije ratne godine režim je sve više popuštao i postupno se moglo sve slobodnije javno djelovati. Taj proces popuštanja započeo je 2. srpnja 1917., kad je kralj (car) Karlo objavio amnestiju za sve uhićenike i osuđenike iz političkih razloga. Uz postojeće političke listove otada se pojavljuju i nova politička glasila, a bilo je moguće, uz prethodno odobrenje policije, organizirati i javne skupove. Među tim javnim skupovima isticala su dva kulturna (oba u Zagrebu): jedan 9. listopada 1917. u povodu 60. rođendana Ive Vojnovića, a drugi 19. ožujka 1918. u povodu 100. godišnjice rođenja Petra Preradovića. U Hrvatskom je saboru 26. lipnja 1918. grupa zastupnika80 predložila donošenje zaključka „da se hrvatsko, dotično jugoslavensko pitanje riješi na temelju prava narodnoga samoodređenja u onom smislu kako to danas izjavljuju i priznaju sve velike i male, slobodne i demokratske države i narodi čitavog svijeta“. Uočljivo je da su u grupi predlagača tog zaključka i Stjepan Radić i Srđan Budisavljević. Radić se zalagao za „ujedinjenu Hrvatsku u sklopu Monarhije“, što je izričito istaknuo u svom saborskom govoru od 4. kolovoza 1917., koji je završio usklikom: „Živjela Hrvatska!“ Radić je već od travnja 1918. počeo podupirati i akcije za šire ujedinjenje na južnoslavenskom prostoru. Budisavljević je postao disident Koalicije. Iz Koalicije je, nezadovoljan njezinom rezerviranošću, istupio početkom srpnja 1917. i Ivan Lorković, prvak Hrvatske ujedinjene samostalne stranke. Težnja koncentraciji hrv. političkih snaga svoje konkretniji izraz dobila je na sastanku predstavnika svih dalmatinskih političkih stranaka, održanome 2. srpnja 1918. u Splitu. Na tom je sastanku zaključeno da predratne političke stranke u Dalmaciji prestaju postojati i da se, umjesto njih, osnuje jedinstvena Narodna organizacija s rukovodećim odborom od 16 članova, koji preuzima „vođenje politikog pokreta u Dalmaciji“. Nedugo potom održan je 14. srpnja 1918. i politički skup u Sušaku na kojem je osnovana Narodna organizacija Slovenaca, Hrvata i Srba za Hrvatsko primorje i Istru. Sličan proces organiziranja tekao je i u Sloveniji gdje je 16. kolovoza 1918. u Ljubljani osnovan općeslavenski Narodni svet s njegovim pokrajinskim odborima za Trst, Primorsku, Korušku i Štajersku. U daljnjoj izgradnji tako započete političke koncentracije sudjelovale su i 4 političke stranke iz Banske Hrvatske81, koje su 24.rujna 1918. objavile da su se udružile s dalmatinskom Narodnom organizacijom i sa slovenskim Narodnim 80

Ante Pavelić, Ivan Kovačević, Ivan Krnic, Živko Petričić, Marko Mileusnić, Dragutin Hrvoj, Stjepan Radić, Ivan Peršić, Cezar Akačić, Srđan Budisavljević i Tomo Jalžabetić 81 Sračevićeva stranka prava, HPSS, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka

130

svetom. Predstavnici te političke udruge sastali su se 5. listopada 1918. u Zagrebu i tada osnovali Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je imalo zadaću ostvariti „ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u narodnu, slobodnu i neodvisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, uređenu na demokratskim načelima“. Tri dana poslije, 8. listopada 1918., u to se vijeće uključila Hrvatsko-srpska koalicija. Plenum Narodnog vijeća SHS imao je 80 delegiranih članova. Uži sastav plenuma Page | 131 Narodnog vijeća SHS bio je Središnji odbor Narodnog vijeća SHS. Središnji odbor imao je 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora bilo je ujedno i predsjedništvo Narodnog vijeća SHS, a sastojalo se od predsjednika, dva potpredsjednika i tri tajnika. Za predsjednika Narodnog vijeća SHS izabran je Anton Korošec, za potpredsjednika Ante Pavlić (zubar) i Svetozar Pribičević, a za tajnike Mate Drinković, Ivan Lorković i Srđan Budisavljević. Kralj Karlo je nastojao spriječiti raspadanje svoje carevine pa je 16. listopada 1918. objavio manifest kojim je obećao federalno uređenu državu. HM je trebala postati „savezna država u kojoj svaki narod na svom teritoriju tvori vlastitu državnu zajednicu“. Središnji odbor Narodnog vijeća SHS 19. listopada 1918. objavio je svoju deklaraciju kojom je odbacio rješenje ponuđeno carevim manifestom i zahtijevao potpuno samostalnu i neovisnu jugoslavensku državu. U sklopu Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS formirane su 21. listopada 1918. djelatne sekcije i imenovani njihovi pročelnici. Rasulo Austro-Ugarske bilo je sve vidljivije. RASKID SVIH DRŽAVNOPRAVIH VEZA S AUSTRO-UGARSKOM U takvu političku ozračju sve se više govorilo i o prekidu državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom. Zbog toga se s velikom napetošću očekivao stav Hrvatskog sabora sazvanog za 29. listopada 1918. Tog se dana ispred sabornice na Markovu trgu u Zagrebu okupilo mnoštvo zagrebačkih građana. Došli su i generali Mihovil Mihaljević, zapovijednik domobranstva, i Luka Šnjarić, zapovijednik zajedničke carsko-kraljevske vojske, koji su ušli u sabornicu i sjeli pokraj bana Ivana Mihalovića odlučni da zajedno s banom budu uz narodno predstavništvo i prihvate sve odluke toga narodnog predstavništva. Hrvatski sabor na tom je zasjedanju 29. listopada 1918. donio sljedeće zaključke: da se na temelju „prava narodnoga samoodređenja“ svi dotadašnji „državnopravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane - razrješavaju“, da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve neovisnom državom prema Ugarskoj i Austriji“, koja „pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba“ i da se Narodnom vijeću SHS „priznaje vrhovna vlast“. Ban Antun Mihalović je izjavio da se od tog trenutka sva postojeća izvršna vlast podređuje i stavlja na raspolaganje Narodnom vijeću SHS kao vrhovnom upravnom tijelu države. UMJETNOST, KNJIŽEVNOST, KULTURA, ŠKOLSTVO I CRKVA U HRVATA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA UMJETNOST NA HRV. PROSTORU U 19. STOLJEĆU - KLASICIZAM I BIDERMAJER Zbivanja unutar hrv. likovne umjetnosti tijekom 19. st. u znaku su okupljanja i jačanja domaćih umjetničkih snaga i promjene shvaćanja zadaće likovne

131

umjetnosti, koja se pojavljuje kao odraz sazrijevanja kulture i nacionalne svijesti. Tako će, od druge polovice 19. do prvih desetljeća 20. stoljeća, karakterizirati izrazita nacionalna funkcija u umjetnosti. Literarni historicizam odrazit će se u povijesnom žanrovskom slikarstvu i skulpturi Otona Ivekovića, Ferde Quiquereza, Celestina Medovića, Ivana Rendića i Roberta Frangeša Mihanovića, te i u glazbi Ivana Zajca kao i u književnosti, npr. u povijesnim Page | 132 romanima Augusta Šenoe ili u pjesmama fra Grge Martića. Ljubav prema prošlostli u vijeme klasicizma i bidermajera, kao njegove vrlo bliske inačice probudio je i razvijao građanski stalež, koji tijekom 19. st. postaje vodećim nositeljem narudžba. Različite regije očituju i različitu kulturnopolitičku situaciju u 19. st. Razlikujemo regionalne kulturne krugove: Slavonija i sjeverozapadna Hrvatska su pod utjecajem centralne Europe, u Hrvatskom primorju prožimaju se srednjoeuropski i talijanski kulturni krug, Rijeka je izdvojena, snažna gospodarska sredina, a Dalmacija je i dalje pod snažnim talijanskim utjecajem. Postupno, između prve zajedničke umjetničke manifestacije, gospodarske izložbe 1864. i Hrvatskog salona 1907., likovni život na hrv. prostorima postajao je sve homogeniji. U umjetnosti 19. st. izmjenjuje se nekoliko stilskih razdoblja. Razdoblje ilirizma, između 1830. i 1860., poklapa se s likovnim jezikom klasicizma i bidermajera. Razdovlje romantizma podudara se s nagodbenom fazom, od 1860. do 1890., kada se razvijaju i šire realistički, naturalistički i imepresionistički stilski elementi. Klasicizam i bidermajer Hrvatska umjetnost u znaku je klasicizma, od kraja 18. st. do nagodbenog doba. Nastavak klasicizma u duhu bečkog bidermajera koincidira s izlaskom Gajeve Kratke osnove, Draškovićeve Disertacije, Ilirske čitaonice, Matice ilirske itd. Vrijeme ilirskog pokreta prati historicizam, koji se osjetio u likovnim umjetnostima, od slikarstva do arhitekture. Glavni naručitelji u klasicizmu su plemstvo te crkvene i vojne vlasti. Aristokracija gradi dvorce od Zagorja do Baranje i Srijema. Osobito su zanimljiva tri dvorca najbogatijih slavonskih plemića: dvorac Ezsterházija u Dardi, dvorac Odeschalchija u Iloku te onaj grofovske obitelji Eltz u Vukovaru. Grofovi Pejačević grade četiri impozantna dvorca, dva u Našicama, te one u Redfali kod Osijeka i Virovitici. Klasicizam se osjetio i u parkovnoj i vrtnoj arhitekturi, posebice uz dvorce po Zagorju i Slavoniji. U Zagrebu je uz biskupski dvor uređen park Ribnjak, a najveći domet parkovne arhitekture tog doba je Maksimir sa petalištem i klasicističkim objektima. Razdoblje klasicizma u Zagrebu svojom je arhitekturom obilježio Bartol Felbinger. Osobito se ističu njegova dekoracija zgrada na Gornjem gradu i Harmici, trijem na ulazu u Jurjevsko groblje, kuće u Opatičkoj, Vlaškoj, Tuškancu te općinska vječnica u Samoboru. U Rijeci na Trsatu, venecijanski graditelj i kipar, Giacomo Paranuzzi, gradi obiteljski mauzolej grofa Lavala Nugenta na Trsatu u formi antičkog hrama. Najvažniji događaj za klasicizam u Dalmaciji je izrada projekta za ljetnikovac u Divuljama trogirske plemićke obitelji Garagnin Fanfogna početkom 19. st., autor koji je bio poznati venecijanski arhitekt Gian Antonio Selva. U Zadar klasicističke ideje u arhitekturi prenose rimski arhitekt Basilio Mazzoli, Antonio Luigi de Romanio iz Krfa i Valentino Presani iz Udina. Jedna od najznačajnijih figura tog razdoblja u Dalmaciji bio je Vicko Andrić, splitski arhitekt i konzervator koji je u Splitu izradio jednu palaču i jedan glorijet. Među kiparima ističe se Anton Dominik Fernkorn, austrijski kipar i ljevač, koji sredinom stoljeća radi skulpture sv. Jurja koji ubija zmaja, spomenik banu Jelačiću i kip Bezgrešne na stupu ispred katedrale u Zagrebu.

132

Tema klasicizma i bidermajera je portret. Naručuju ga velikaši za svoje dvorce.U Zagrebu plemstvo nabavlja portrete u poznatoga bečkog slikara Friedricha von Amerlinga. Bečanin Ferdinand Georg Waldmüller radi portrete i pejzaže. Na jugu pak uz domaće umjetnike djeluju talijanski doseljenici, poput Sicilijanca Carmella Reggija, koji je početkom stoljeća u Dubrovniku izradio nekoliko portreta i oltanih pala što odišu klasicističkim duhom. On nastavlja novi stil koji je počeo s povratkom dubrovačkog slikara Petra Katušića s nedovršenih rimskih Page | 133 studija kod Mengsova đaka, Antona Marona, oko 1786. Prodor klasicizma na području likovnih umjetnosti u Split donosi Dubrovčanin Rafo Martini, također rimski đak, 1812. Najpoznatija imena te epohe na sjeveru su dva slovenska slikara, bečka đaka, Mihael Stroy i Matija Brodnik. Ustaljivanje lokalne proizvodnje u bidermajeru karakteriziraju pojave Vjekoslava Karasa, školovanog u Firenzi i Rimu, koji je živio u Zagrebu i Karlovcu, i dvojice udomaćenih stranaca Josipa Franje Mückea i Ivana Zaschea. Prednagodbeno i nagodbeno doba Predstavnici romantizma, odnosno kasnog bidermajera, udomaćeni su slikari Slovak Ivan Zache i Čeh Dragutin Stark. S političkim preokretom počinje novo doba hrv. kulturnog života, razdoblje koje je u znaku Mažuranića, Kršnjavog, Strossmayera i Kukuljevića, čiji Slovnik umjetnika jugoslavenskih iz 1858. pokazuje buđenje svijesti o vlastitom značenju u likovnoj umjetnosti. To je vrijeme historicizma u arhitekturi i zakašnjelog romantizma koji osjećamo u historijskom slikarstvu Josipa Franje Mückea i Ferde Quiquereza, kao i folklornim temama i pejzažima Nikole Mašića i nazarenskom stilu koji je podupirao Strossmayer. 70-ih godina slikarstvo se okreće prema temama iz nacionalne povijesti. Najkarakterističniji je primjer J. F. Mückea, koji oko 1868. počinje slikati povijesne slike, poput Dolazak Hrvata i Smrt Stjepana II. Držislava. Zakašnjela linija historizcima svog će interpretatora naći u Mückeovu đaku Quiquerezu čija su djela obilježena antinagodbenom atmosferom i rodoljubnom patetikom, a usporedno s njegovim povijesnim slikama nastaju pejzaži Nikole Mašića, münchenskog đaka koji će dominirati u Zagrebu sve do Bukovčeva dolaska. Nazarenci Alexander Maximilian Seitz i njegov sin Ludvig rade freske u novoizgrađenoj đakovačkoj katedrali za biskupa Strossmayera. 19. st. na sjeveru obilježeno je kulturnim konstituiranjem gradskih skupština, a tipični primjeri su Varaždin i Osijek, u kojima se razvija autonomna umjetnička djelatnost, podupirana od domaće sredine. Primjerice, snažan slikarski život u Osijeku počinje s Hugom Conradom von Hötzendorfom, a nastavlja se umjetnošću njegova đaka Osječanina Adolfa Waldingera. Oko polovice stoljeća počinje se u Dalmaciji osjećati pretporodno doba koje se odražava u nacionalnom buđenju, i tada počinju prvi pokušaji povezivanja sa Zagrebom kao nacionalnim središtem (prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba 1864.). Te će ideje svoj vrhunac dosegnuti kad se u rodni kraj vrate Vlaho Bukovac, Celestin Medović i Ivan Rendić. U Zadru 50-ih godina cvate historijski akademizam i romantizam oličen u figurama Franje Salghettija Driolija, koji slika rodoljubne slike ilirskoga nacionalnog predznaka (Jugoslavija) i Ivana Skvarčine, koji je nakon kraćeg boravka u Splitu i Zadru gdje je naslikao niz zanimljivih oltarnih pala otišao zauvijek u Veneciju. Romantizam u Splitu našao je svoj izraz u djelima slikara Jurja Pavlovića i književnika Luke Botića. Izlaze knjige o antičkom Solinu, arheologa Frana Carrare. Hrvatskom obalom putuje Tršćanin Antonio Zuccaro koji će ostvariti niz portreta od Zadra i Skradina do Splita, ali i Alegoriju povijesti Dalmacije u starome Bajamontijevom kazalištu 1859. U Rijeci najzanimljivije ličnosti te epohe su slikari Ivan Sinonetti

133

i Francesco Colombo. U skulpturi središnje ličnosti su Pietro Stefanutti i Vatroslav Donegani, koji radi oltarnu plastiku za đakovačku katedralu. Na sjeveru u razdoblju između bana Mažuranića i Khuena-Héderváryja, glavno je obilježje dao historicizam. Negotički stil pojavljuje se već oko 1835. u crkvenoj arhitekturi koju potiče zagrebački biskup A. Alagović. Glavni protagonisti opsežne građevinske djelatnosti u razdoblju historicizma bili su arhitekti Friedrich Schmidt, K. Roesner i Herman Bollé, čiji je najveći pothvat, uz restauraciju Page | 134 zagrebačke katedrale nakon potresa 1880., izgradnja neorenesansnih arkada groblja Mirogoj u Zagrebu. U Zagrebu niče nekoliko objekata u neobaroknim i neoklasicističkim formama, neorenesansna palača HAZU F. Schmidta 1880., HNK austrijskih arhitekata H. Helmera i F. Fellnera 1895., klasicistička gimnazija (danas muzej Mimara). Duh vremena odražava i katedrala sv. Petra, 1866. 1882., koju prema planovima K. Roesnera i F. Schmidta podiže Strossmayer u Đakovu. U Splitu se u duhu historicizma gradi kazalište 1893., Prokurative i Biskupska palača. Promotor umjetničke djelatnosti u Zagrebu bio je Izidor Kršnjavi, bečki đak, slikar, likovni kritičar i povijesničar umjetnosti, voditelj Odjela za bogoštovlje i nastavu. 1868. osnovao je Društvo umjetnosti koje postaje pokretačka snaga u likovnosti do početka 20. st. Njegovom zaslugom 1880. osnovani su Muzej za umjetnost i obrt, i 1882. Obrtna škola gdje će započeti školovanje predstavnici hrv. moderne. On uređuje Odjel za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici 10. U tome projektu oko 1900. sudjeluju svi važni onodobni umjetnici, počevši od slikara Medovića, Bukovca, Tišova, Čikoš-Sesije i Ivekovića, do kipara Valdeca i Frangeša. Lokalna kiparska djelatnost dobiva snažni zamah pojavom Ivana Rendića, Bračanina koji nakon školovanja u Italiji nekoliko godina boravi i djeluje u Zagrebu. Drugi tadašnji poznati talijanski đak bio je Branislav Dešković, istaknuti animalist i portretist. Na prijelazu stoljeća dominantne pojave u hrv. skulpturi bili su Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec. Počeci hrvatske moderne Umjetnici moderne koji studiraju u Beču, Münchenu i Parizu, prate tamošnju likovnu situaciju i prenose ju u svoj zavičaj. Istodobno u hrv. umjetnosti traje romantični ilirizam koji se osječa u državotvornosti motiva, nacionalnoj ikonici, počevši od povijesnih tema (Bukovčeve slike Gundulićev san i Dubravka, Medovićeva Splitski sabor 1897.) do prikaza domaćih krajolika ili seljaka u narodnim nošnjama. U Zagreb nakon studija dolaze dvojica mladih umjetnika: Vlaho Bukovac i Celestin Medović. Bukovac postaje osnivačem „zagrebačke škole“ mladih umjetnika, u čijim će se djelima osjetiti njegov utjecaj u plenerizmu, svijetlosnim bojama i prozirnim sjenama. Prijelaz dvaju stoljeća u Hrvatskoj u znaku je novih socijalnih, političkih i kulturnih forma. U literaturi i likovnoj umjetnosti osjećaju se utjecaji Beča. Osobitu ulogu imaju praški i bečki đaci, poput Dušana Plavšića i Giuda Jenyja, koji 1898. izdaju prvi broj lista Mladost, smotre za modernu književnost i umjetnost. Secesija se u hrv. umjetnosti odrazila u odricanju od historicizma. Primjerice, arhitektura bečkih i njemačkih đaka Viktora Kovačića, Vjekoslava Bastla, Huga Erlicha, Aladara Baranyaia, Stjepana Podhorskog, Rudolfa Lubynskog i Dioniza Sunka, reakcija je na Bolléove restauratorske zahvate. U slikarstvu se odrazila u odvajanju Bukovčeve „šarene zagrebačke škole“ od Društva umjetnosti Izidora Kršnjavoga. Riječ je o secesionističkoj grupi koja se formirala oko Bukovca, a pripadali su joj kipari Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović, slikari Artur Alexander, Robert Auer, Menci Clement Crnčić, Ferdo Kovačević, Oton Iveković i arhitekt Viktor Kovačić.

134

Martin Pilar, Janko Holjac, Josip Vancaš i Kamilo Tončić, arhitekti koji su diplomirali na bečkoj Visokoj tehničkoj školi, i imali praksu u bečkim arhitektonskim ateljeima, grade u oblicima kasnog historicizma s motivima secesije, a na javnim objektima pojavljuju se elementi moderne. Od 1900. pratimo ispreplitanje i sukobe dvaju nacionalizama, hrvatskoga i južnoslavenskoga. U sklopu nacionalne ikonike, zanimljiv je opus Viktora Kovačića, autora zagrebačke Burze, od projekta rješenja trga ispred zagrebačke Page | 135 katedrale do crkve sv. Blaža, i paradigmatski primjer tzv. nacionalnog stila u sakralnoj arhitekturi. Južnoslavenske ujediniteljske državotvorne teme svojega najvećeg predstavnika nalaze u ličnosti Ivana Meštrovića. Javni spomenici u bronci, kamenu i drvu, elektičnog stila koji je svoje izvorište tražio u kiparskoj tradiciji od grčke plastike do Michelangela, poput spomenika na Avali, tipičan su primjer državotvorne umjetnosti. Ideje južnoslavenskog jedinstva očituje i društvo Lada, savez likovnih umjetnika s nacionalnim sekcijama. Temelje hrv. modernog slikarstva uspostavljaju trojica slikara münchenske škole: Josip Račić, Miroslav Kraljević i Vladimir Becić (uvode u hrv. umjetnost pariške novosti, impresionizam uz elemente secesije i simbolistike). Među njima, najveće zasluge ima Kraljević koji, oslanjajući se na Maneta, dospijeva do sezanističke konstrukcije slike. Najzanimljivija osoba na početku 20. st.u Dalmaciji jest venecijanski đak Emanuel Vidović, koji se koristi elementima simbolizma, pejzažima i mrtvom prirodom. Povezuje prvu i drugu secesiju, onu zagrebačke šarene škole i onu iz Beča na čelu s Ivanom Meštrovićem, M. Račkim i T. Krizmanom, a koju je karakterizirala monumentalizacija simbola i simbolistički ekspresionizam. Od velike epizode „Minhenskog kruga“ počinje slom hrvatske secesije, a početkom rata povijesnu ulogu u hrv. moderni odigrao je Proljetni salon (1916. - 1919.), osnovan u jeku krvavih godina na kojemu izlažu različite generacije predstavljajući različita stilska nagnuća. Nove slikarske nade postaju mladi umjetnici poput Lj. Babića, M. Steinera, Z. Šulentića ili J.Mišea. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 19. I POČETKOM ROMANTIZAM, REALIZAM, MODERNA, MODERNIZAM

20.STOLJEĆA

-

Romantizam se pojavljuje u središnjim deseteljećima 19. st. Domaći romantizam posjeduje i neke osobite značajke koje izravno proizlaze iz hrv. kulturnih i političkih prilika. Temeljna karakteristika hrv. romantizma jest njegova nacionalna sastavnica koja se oblikuje u općekulturnom programu, stvaranju osnovnih oblika književnog života i ponajbolje očituje u Daničinom sloganu „narod bez narodnosti kao tijelo bez kosti“. Hrv. romantičarska književnost svoj je oslonac našla u domaćoj renesansnoj i baroknoj književnosti, a hrv. su romantičari obuhvatili gotovo sve književne rodove i vrste. Najzastupljenija je ilirika, znatan je broj epskih djela, obilna je putopisna književnost, pojavljuju se i dramski oblici i započinje novelistika. U ilirici su se okušali mnogi (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Trnski...), ali ponajbolja ostvarenja pripadaju Stanku Vrazu i Petru Preradoviću. Vrazovo pjesništvo formalno je vrlo raznovrsno, a ponajbolja mu je zbirka Đulabije (1840.) u kojoj spaja motive ljubavi prema ženi i domovini, ostvarivši jednostavan izraz blizak narodnoj pjesmi. Preradović je objavio dvije zbirke pjesama: Prvenci i Nove pjesme te stekao veliku popularnost domoljubnom lirikom, posebice motivima materinskog izraza i domotužja kojima osvaja onodobnu publiku.

135

Najveći dosezi epskog pjesništva hrv. romantizma vezuju se uz stvaranje Ivana Mažuranić. Klasična tradicija, dubrovačko pjesništvo i narodna porezija temeljni su Mažuranićevi poticaji u sastavljanju Smrt Smail-age Čengića (1846.), romantičnog spjeva od 5 pjevanja za kojeg je osnovnu građu pronašao u stvarnom događaju, pogibelji turskog junaka i hercegovačkog paše Ismail-age Čengića u sukobu s Crnogorcima. Osnovne ideje spjeva su prolaznost sile, vjera u pravdu i konačna pobjeda dobra u životu. Najčešći oblik izražavanje je monolog, a Page | 136 svako se pjevanje može protumačiti kao dio dramske strukture. Na Mažuranića je od suvremenika utjecao Dimitrija Demeter svojim Grobničkim poljem, polimetričnom poemom o legendarnoj borbri Hrvata s Tatarima. Franjo Marković u svojim, pomalo idiličnim spjevovima Dom i svijet i Kohan i Vlasta tematizira otpor germanizacije, a vrijednije su epske pjesničke sastave napisali Luka Botić i Grgo Martić. U dramskoj književnosti hrv. romantizma prevladava povijesna tragedija. Ivan Kukuljević Sakcinski piše Jurana i Sofiju, prvu izvornu dramu u novijoj hrv. književnosti, tematski posvećenu borbi protiv Turaka. Među Demetrovim se dramskim pokušajima ističe Teuta. Mirko Bogović, po uzoru na Shakespearea, obrađuje nekoliko povijesnih sudbina (Frankopan; Stjepan, posljednji kralj bosanski; Matija Gubec), a žanrovsku iznimku onodobne hrv. drame čini komedija Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac? Antuna Nemčića. On je započeo prvi roman u hrv. književnosti (Udes ljudski) i napisao Putositnice, jedan od najuspjelijih hrv. putopisa. Hrvatska novelistika tematski započinje povijesnim, odnosno hajdučko-turskim pripovijestima. Obilježava ih plošnost i stereotip likova, shematizirana događajna struktura, autorski komentari, moraliziranje i binarna ideološka shema. Najznačajniji su autori Ljudevit Vukotinović, I. K. Sakcinski, Dimitrija Demeter, Dragojla Jarnević i Mirko Bogović. Središnja književna pojava druge polovice 19. st. jest August Šenoa, čije je književno stvaranje pouzdan znak mijene i nagovještaj drukčijih strujanja u hrv. književnosti. U 20-ak godina književnog rada okušao se u govoto svim književnim vrstama. To razdoblje, odnosno 60-te i 70-te godine 19. st. nazivamo Šenoino doba. Prihvatio je preporodnu ideju književnosti koja mora održavati nacionalni duh, ali je osnovni model modernizirao uspostavivši visoke umjetničke standarde, proširivši žanrovski repertoar i pridobivši čitateljsku publiku. Njegovom je zaslugom hrv. književnost postala djelatna moderna institucija građanskog života. Ozbiljniju književnu karijeru započeo je 1861. pjesničkim sastavcima. Njegov je pjesnički opus raznolik u žanrovskom, tematskom i metričkom smislu. Uz ljubavnu domoljubnu liriku, popularnu i uglazbljivanu, osobito mjesto u povijesti hrv. pjesništva zauzima i lirsko-epskim povijesticama u kojima romantičarski opjevava prošla vremena. Njegov romaneskni opus označava ključnu postaju u povijesti hrv. romana. Šenoa je zapravo kanonizirao roman kao vrstu i formirao modernu čitateljsku publiku. Iako je napisao nekoliko romana i novela iz suvremenog života (Mladi gospodin, Vladimir, Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, U akvariju, Karanfil s pjesnikova groba), središte njegova opusa čini 5 povijesnih romana: Čuvaj se senjske ruke, Zlatarevo zlato, Kletva, Diogeneš i Seljačka buna, koji su poslužili kao sredstvo nacionalnoga, ali i čitateljskog odgoja. Zlatarevo zlato smatra se prvi estetički vrijednim romanom u hrv. književnosti. U Šenoinim romanima temom iz suvremenog života prepoznatljive su realističke značajke. Tematskim odabirom i analizom društvenih odnosa (selo grad, uzdizanje i propadanje na društvenoj ljestvici, propast plemstva), stvorio je nužne pretpostavke za razvitak hrv. književnog realizma. Realizam u hrv. književnosti obuhvaća posljednja dva deseteljeća 19. st. Međutim, postoje neki novelistički pokušaji 50-ih godina koji se obično smatraju zamahom predrealizma (protorealizma): Ante Starčević Prizor iz života, Adolf

136

Veber Tkalčević Zagrebkinja, Janko Jurković Pavao Čuturić i Vilim Korajac Šijaci. Hrvatski realizam opterećen je nacionalnim i političkim pitanjima pa su mnogi mlađi hrv. književnici poput E. Kumičića i A. Kovačića politički djelatni pravaši. Znatan je utjecaj na hrv. realiste imao Šenoa, a od stranih posebno mjesto zauzima Ivan Sergejevič Turgenjev. Eugen Kumičić pripovijeda o Istri, Ante Kovačić i K.Š. Gjalski o Zagorju, Vjenceslav Novak o Primorju, Josip Kozarac o Slavoniji, a Jure Turić o Lici. Počeci hrv. realizma vezani su uz književno stvaranje Page | 137 E. Kumičića, i to posebice uz roman Olga i Lina. Ponajbolje narativno djelo hrv. realizma, po mnogima i cijeloga 19.st. jest roman A. Kovačića U registraturi. Kovačićev je roman najizrazitiji primjer društvene kritike u onodobrnoj književnosti. Od svih je hrv. realista najveći tematski raspon ostvario Ksaver Šandor Gjalski. U zbirci pripovijesti Pod starim krovovima pripovijeda o životu zagorskih kurija. Utjecaj Turgenjeva očit je u romanima U novom dvoru i Na rođenoj grudi, a zanimljiv tematski pomak predstavlja prvi politički roman U noći, jedan od najboljih hrv. romana 19. st. Središnji motivi najplodnijeg pisca hrv. realizma Vjenceslava Novaka jesu propadanje, bijeda i neimaština. Prikazuje najrazličitije društvene skupine, uvodi niz tragičnih likova (romani Tito Dorčić, Pavao Šegota i Dva svijeta, novele U glib, Nezasitnost i bijeda), a u svom ponajboljem romanu Posljednji Stipančići propovijeda o propasti senjske patricijske obitelji. Prodor novih oblika gospodarstva i njihove posljedice na slavonsku seosku sredinu obrađuje Josip Kozarac, u pripovijesti Tena, i u romanu Mrtvi kapitali, o promjenama u ličkoj sredini nastalim razvojačenjem Vojne krajine piše Jure Turić, propašću hrv. plemstva u romanu Melita bavi se J. E. Tomić, dok Josip Draženović stvara Crtice iz primorskog malogradskog života. Svršetak hrv. realizma označava Janko Leskovar koji u svojim psihološkim novelama (Misao na vječnost, Katastrofa) najavljuje preokupacije moderne. Na poetičkom razmeđu romantizma i modernizma nastaje vrijedan pjesnički opus Silvija Strahimira Kranjčevića. Njegovo je pjesništvo angažirano, istodobno proročko, tjeskobno, socijalno i domoljubno. Razdoblje između 1892. i 1914. obično se naziva modernom s karakteristikama tipičnim za onodobnu europsku književnost (ekspresionizam, futurizam). Najznačajniji autori moderne su: Milutin Cihlar Nehajev s romanom Bijeg, pjesnici Dragutin Domjanić i Vladimir Vidrić, dramatičar Ivo Vojnović, novelist Dinko Šimunović i Milan Begović. Najznačajnija književna pojava s prijelaza dvaju stoljeća jest A. G. Matoš, koji je u hrv. pjesništvo unio poetiku francuskih simbolista. Njegov se knjiženi izraz naziva impresionističkim, a novele su mu obilježene lirizmom (Iverje, Novo iverje, Umorne priče), a osobito je bio uspješan u kraćim oblicima. Autori poput Vladimira Nazora i Ante Tresića Pavičića stvaraju raznolik opus na tragu postromantičarskih poetika. Važan događaj za lirsko pjesništvo jest objavljivanje Hrvatske mlade lirike (1914.), zajedničke zbirke 12-orice autora kojom je predstavljen novi književni naraštaj (Ljubo Wiesner, Fran Galović, Ivo Andrić, Tin Ujević, Vladimir Čerina, Janko Polić Kamov, Zvonko Milković i dr.). Izraženije modernističke tendencije prepoznatljive su u djelu Frana Galovića (Z mojih bregov) i posebice Janka Polića Kamova koji svojim postupcima nagovješta avangardističke književne smjerove. Najznačajniji predstavnici hrv. književne avangarde su: Ulderiko Donadini (Suvremena umjetnost), A. B. Šimić (Namjesto svih programa) i, nakon Prvoga svjetskog rata, Miroslav Krleža (Hrvatska književna laž). KULTURNA, USTANOVE

ZNANSTVENA

I

STRUČNA

137

DRUŠTVA,

ORGANIZACIJE

I

Čitaonice Prije početka hrvatskog narodnog preporoda, u pojedinim su gradovima ne samo u Banskoj Hrvatskoj, već i u Dalmaciji i Istri postojale društvene ustanove zvane Casino, koje su bile mjesto sastajanja uglednih građana, koji su međusobno govorili pretežno stranim jezicima. Svaki je Casino imao i funkciju čitaonice. Nakon početka ilirskog pokreta, osnivane su čitaonice preporodnog tipa u kojima se govori hrvatskim jezikom i čitaju razni tiskopisi na hrv. jeziku. Tu su se Page | 138 sastajali politički istomišljenici koji su se zalagali za ciljeve preporoda pa su kao takve bile mjesto njihova druženja. Najpoznatije preporodne čitaonice u Banskoj Hrvatskoj, osnovane krajem četvrtoga i početkom petog desetljeća 19. st., djelovale su u Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu, Bakru, Petrinji, Novom Vinodolskom i Požegi. Osnivanje čitaonica u Dalmaciji i Istri započelo je 70-ih godina 19.st. Osnivane su čitaonice u Splitu, Dobroti, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku, Sinju, Kninu, Puli, Kastvu, Lovranu, Pazinu i dr. Posljednjih godina 19.st. i početkom 20. otvorene su čitaonice kao prosvjetne ustanove, čak i na većim selima. Od preporodnih čitaonica u Banskoj Hrvatskoj osobito je bila značajna Ilirska čitaonica kao pokretač niza kulturnih aktivnosti i ustanova. U njezinu sklopu nastala je i Matica ilirska, a u Dalmaciji se osobito istaknula Narodna štionica u Dubrovniku, koja je izdavala i svoj godišnjak Dubrovnik. Matica hrvatska Počela je djelovati 1842. pod imenom Matica ilirska u sklopu Ilirske čitaonice. Nakon zabrane ilirskog imena 1843. zvala se samo Matica, a Ilirska čitaonica zvala se Narodna čitaonica. Kasnije su se ponovno vratile svojim prvotnim imenima, ali kako je apsolutistički režim 1850. zabranio rad Ilirske čitaonice, otada je Matica ilirska postala samostalna ustanova. Osim književnih časopisa Kolo (1842. - 1853.), Neven (1852. - 1857.) i Književnik (1864. - 1866.), Matica ilirska izdavala je i djela starih dubrovačkih pisaca, ali i suvremenika. 29. studenog 1874., Matica ilirska odlučila je da se otada zove Matica hrvatska. Izdavala je časopise Vienac (1869. - 1903.) i Glas Matice hrvatske (1906. - 1909.). Muzeji Nastarije muzejske zbirke na hrvatskom prostoru vezane su za crkve koje su u svojim riznicama držale i čuvale relikvije, obredne predmete, rukopise, umjetnička djela i knjige. Osnivaju se prvi javni muzeji, npr. 1818. Arheološki muzej u Splitu i 1830. Centralni muzej za Dalmaciju u Zadru. Narodni muzej u Zagrebu nastajao je postupno: 1843. utemeljene su njegove dvije zbirke mineraloška i zoološka, 1844. nove tri zbirke - arheološka, numizmatička i sfragistička, a 1845. zbirka rukopisa i starih natpisa. Od 1866. bio je pod zaštitom Hrvatskog sabora. U Zagrebu su nadalje osnovani Muzej za umjetnost i obrt, Trgovačko-obrtnički muzej, Hrvatski školski muzej i Gradski muzej. Ostali muzeji: 1872. u Dubrovniku, 1877. u Osijeku, 1884. Muzej Istra u Poreču, 1889. i Osoru, 1892.u Rijeci, 1893. Muzej hrvatskih starina u Kninu, 1902.u Pili, 1910. u Cresu, 1910. Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost u Splitu. Tiskare i knjižare kao nakladnici Znatan broj tiskara na hrvatskom prostoru poslovao je i vlastitom nakladničkom djelatnošću. Maksimilijan Vrhovac je 1794. u Zagrebu osnovao vlastitu tiskaru s namjerom da izdaje knjige. Kasniji vlasnivi te tiskare bili su Anrun Novosel od 1796. i Franjo Župan od 1826. Djelovale su još neke tiskare u Zagrebu, npr.

138

tiskara Ljudevita Gaja od 1838., tiskara Antuna Jakića od 1860., tiskara Ivana Vončine od 1869., Dionička tiskara od 1871., tiskara Đure Trpinca od 1901. U sklopu nekih tiskara nalazile su se i knjižare. Pojedini su zagrebački vlasnici knjižara bili ujedno i nakladnici. Npr., od 1904. Mirko Breyer u sklopu je svoje knjižare imao i antikvarijat. Kao nakladnici djelovale su pojedine tiskare i u ostalim hrvatskim gradovima od kraja 18. i tijekom 19. st. Npr., u Dubrovniku tiskara Carla Antonija Occhija, Page | 139 tiskara Andrea Trevisana, tiskara Antuna Martecchinija, tiskara Dragutina Prettnera; u Zadru tiskara braće Battara; u Varaždinu tiskara Ivana Sangilla i Josipa Platzera; u Karlovcu tiskara Gašpara Weitza, Ivana Nepomuka Prettnera, tiskara Abela Lukšića i dr. Hrvatski zemaljski glazbeni zavod Pod ovim nazivom djeluje od 1895., a utemeljen je još 1827. kao Društvo skladnoglasja za Hrvatsku u Zagrebu. Od 1851. nosi ime Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji sa sjedištem u Zagrebu, a od 1861. nazvano je Narodni zemaljski glazbeni zavod. Od 1829. uzdržava i svoju školu za pjevanje i sviranje na gudačkim glazbalima, koja od 1890. ima tri odjela: za pjevanje, instrumente i kompoziciju. Knižnice U 19. st. knjižnice djeluju u sklopu različitih ustanova. Utemeljene su i prve općinske, gradske biblioteke. Jedna od takvih je Biblioteca Comunale Paravia u Zadru, otvorena 1857., a utemeljena poklonom Zadranina Piera Alessandra Paravije. Sveučilišna knjižnica u Zagrebu glavna je i najveća bilioteka u Hrvatskoj, utemeljena 1776., kada su knjige knjižnice zagrebačkog isusovačkog kolegija predane Kraljevskoj akademiji znanosti. Sveučilišnom knjižnicom postala je tek s osnutkom Zagrebačkog sveučilišta 1874. 1914., Sveučilišnoj su knjižnici bile priključene biblioteka Kaptola zagrebačkog (Metropolitana), 1916. biblioteka Hrvatskog prirodoslovnog društva i 1918. biblioteka Nikole Tomašića. Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine Društvo je osnovano 1850. u Zagrebu inicijativom I.K. Sakcinskog te je okupilo velik broj članova utemeljitelja, podupirućih članova i povjerenika. U razdoblju od 1851. do 1875. izdavalo je svoje društveno glasilo Arkiv za povjesnicu jugoslavensku. Matica dalmatinska Osnovana je sa svrhom da izdaje knjige za puk i nagrađuje pisce takvih knjiga, a s radom je započela 1862. u Zadru. Od 1863. izdavalo je svoj Narodni koledar. Izdala je i niz drugih knjiga s područja hrv. narodne umjetničke književnosti te s područja povijesti. Od 1901. do 1904. izdaje i svoj književni časopis Glasnik Matice dalmatinske. 1911. Matica hrvatska i Matica dalmatinska dogovorile su se da objedine svoje članstvo i nakladničku djelatnost, pa Matica dalmatinska otada djeluje kao ogranak Matice Hrvatske. JAZU 1860. đakovački biskup J.J. Strossmayer osniva JAZU, koju je Hrvatski sabor 1861.stavio pod svoju zaštitu i izabrao odbor za izradu njenih pravila koji je izradio i dostavio Saboru Pravila jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. JAZU djelovala je u skladu sa Strossmayerovom željom da ta ustanova njeguje znanost i umjetnost u Hrvata, te da ujedno bude znanstveni i umjetnički vez Hrvata s ostalim narodima slavenskoga juga. 1861. Hrvatski je sabor zatražio

139

kraljevu sankciju tih pravila, a 1863. iz Bečasu zatražena manje preinake tih pravila. Sankciju je dobila tek 1866. Sabor je potom imenovao prvih 14 članova JAZU, koji su izradili njegov poslovnik, te izabrali Strossmayera za njegova pokrovitelja, a Franju Račkog za predsjednika. JAZU je započeo s tri razreda: historičko-filologičkim, filozofičko-juridičkim i matematičko-prirodoslovnim. Isprva je bilo smješteno u zagrebačkom Gornjem gradu, današnjoj zgradi Prirodoslovnog muzeja, zatim od 1869. u Narodnom Page | 140 domu, te najzad od 1880. u vlastitoj palači na Zrinjevcu. U izdavačkoj djelatnosti JAZU osobito su se isticale njegove serije povijesnih izvora82, zatim serija književnih djela Stari pisci hrvatski i Djela JAZU, potom u nastavcima veliki Rječnik hrvatskoga i hrpskoga jezika. K tome treba dodati i vrijedne periodičke publikacije JAZU: Rad, Ljetopis, Starine, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Građa za povijest književnosti hrvatske, Prirodoslovna istraživanja. Stručne i staleške udruge (ostala društva) Društvo sv. Jeronima, osnovano 1867. u Zagrebu, izdavalo je knjige s pretežno vjerskom tematikom. Hrvatski pedagoško-književni zbor, osnovan 1871. u Zagrebu, organizirao je skupove, izdavao pedagogijsku literaturu, te književna djela i zabavno-poučne časopise za djecu. Pokrenuo je i nedovršenu „Pedagogijsku enciklopediju“ od koje je od 1885. do 1916. izišlo ukupno 16 svezaka. Hrvatsko arkeologičko družtvo u Zagrebu osnovano je 1877. Od 1895. naziva se Hrvatsko arheološko društvo. Izdavalo je svoj stručni časopis Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva. Hrvatsko naravoslovno društvo (kasnije Hrvatsko prirodoslovno društvo) osnovano je 1885., a izdaje svoj stručni časopis Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva. Od 1915. izdaje časopis Priroda, kao i svoju Popularnu biblioteku. Hrvatsko starinsko društvo (tako nazvano od 1893.) započelo je radom 1887. u Kninu kao Kninsko starinsko društvo. Organiziralo je arheološka istraživanja u kninskoj okolici, osnovalo je 1893. Muzej hrvatskih starina i pokrenulo 1895. svoj časopis Starohrvatska prosvjeta. Društvo hrvatskih književnika, osnovano 1900., pokrenulo je 1906. svoj časopis Suvremenik, a 1909. i svoju biblioteku Suvremeni hrvatski pisci. Političke novine Djelovale u Zagrebu: → Pozor (1860. - 1867.) → Obzor (1871. - desetljećima dalje) → Hrvatka (1885. - 1895.) → Hrvatska domovina (1895. - 1900.) → Hrvatsko pravo (1895.- 1911.) → Naša sloga (od 1870. u Trstu, a potom u Puli) → Sriemski Hrvat (1878. - 1887., Osijek) → Sloboda (1878. - 1883., Sušak) → Novi list (1900. - 1907., Rijeka)  Riečki novi list (1907. - 1915.) Djelovale u Zadru: → Il Nazionale, odnosno Narodni list (1862. - desetljećima dalje) → Il Dalmata (1866. - 1915.) 82

Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Monumenta historicoiuridica Slavorum meridionalium, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i Monumenta historica Ragusina

140

→ La Dalmazia cattolica (1870. - 1879.) → Katolička Dalmacija (1800. - 1898.) → Hrvatska kruna (1892. - 1918.) Djelovale u Splitu: → Avvenire (1875. - 1882.) → Narod (1884. - 1894.) → Jedinstvo (1894. - 1905.) → Naše jedinstvo (1905. - 1918.) Djelovale u Dubrovniku: → Rimembranze della settimana (1848.) → L'Avvenire (1848. - 1849.) → Crvena Hrvatska (1891. - 1914.) OSNOVNO, SREDNJE I VISOKO ŠKOLSTVO Banska Hrvatska Još za vladavine Marije Terezije objavljenja je 1777. naredba o organizaciji školstva pod naslovom Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas (Opći školski i učevni sustav za Ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene zemlje). Prema tom školskom sustavu škole su djelovale kao narodne (osnovne) i kao latinske škole (gimnazije). Narodne (osnovne) škole organizirane su ovisno o sredini u kojoj djeluju. Npr. seoska osnovna škola je mogla imati jednog učitelja, osnovna škola u gradovima tri učitelja, osnovna škola u okružnim središtima do četiri učitelja i sl. Pri tim osnovnim školama (normalkama) mogli su se održavati i pedagoški tečajevi za obrazovanje osnovnoškolskih učitelja. Latinska škole (gimnazije) organizirane su u 3 stupnja, gdje je prvi bio gramatička škola s tri razreda (prvi razred principia, drugi razred grammatica, treći razred syntaxis), drugi stupanj je bio humanistička škola s dva razreda (četvrti poesis, peti rezred rhetorica), a treći stupanj bila je akademija s dvogodišnjim trajanjem, a imala je dva odsjeka: filozofski i pravi odsjek. Broj osnovnih škola u Banskoj Hrvatskoj sporo je rastao, ali je ipak bio u stalnom porastu, pogotovo od vremena ilirskog pokreta i dalje. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) bilo je u Banskoj Hrvatskoj moguće donijeti i prvi hrvatski školski zakon, što je i učinjeno za banovanja Ivana Mažuranića: Hrvatski sabor usvojio je „Zakon o ustroju pučkih škola i preparandija za pučku učiteljstvo u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“, koji je 14. listopada 1874. dobio carevu (kraljevu) sankciju. Prema tom prvom hrv. školskom zakonu u Banskoj Hrvatskoj pučke škole dijelile su se na opće pučke i građanske škole. Opće pučke škole imale su 4 razreda i 2 godišta opetovnice, koje su imale zadatak da njihovi polaznici utvrde učevno gradivo iz prethodnih razreda. Nastava je bila besplatna i obvezna za sve učenike. Građanske škole trajale su 3 godine. U njima su, uz opće obrazovne predmete, bili zastupljeni i stručni predmeti iz poljodjelstva, obrta i trgovine. Za banovanja Khuena-Héderváryja donesen je i 31. listopada 1888. potvrđen novi „Zakon ob uređenju pučke nastave i obrazovanja učitelja pučkih učitelja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji“. Pučke su se škole prema tom zakonu dijelile na niže i više. Niže su trajale 4 godine, a više pučke škole zamijenile su dotadašnje građanske škole. Nastavni jezik u tom novom školskom Zakonu iz 1888., zbog pravoslavnog stanovništva iz pripojene Vojne krajine, zvao se hrvatski ili srpski. Učiteljima su snižene plaće i produženo trajanje službe od 30 na 40 godina da bi stekli mirovinu.

141

Page | 141

Daljnji rast broja osnovnih škola u Banskoj Hrvatskoj vidi na str. 637. U školskoj godini 1901./1902. bilo je ukupno 29 viših pučkih škola s 3 151 učenikom i 201 učiteljem. Postojale su i dvije sprecijalne osnovne škole „škola za slijepe i škola za gluhonijeme“ - obje u Zagrebu! Nepismenost stanovništva bila je izrazita. U Banskoj Hrvatskoj 1900. bilo je Page | 142 nepismenih 49,18% muškaraca i 64,83% žena. Podatke o nepismenosti u pojedinim županijama vidi na str. 637. Tijekom 19. i početkom 20.st. nastao je u Banskoj Hrvatskoj znatan broj srednjih škola te nižih stručnih škola i tečajeva, čiji ukupan broj po vrstama u školskoj godini 1905./1906. vidi na str. 638. Visoko školsko obrazovanje u Banskoj Hrvatskoj provodilo se u Kraljevskoj akademiji znanosti (Regia scientiarum academia) s tri studija: filozofskim, pravnim i teološkim. Hrvatski sabor 1790. tražio je da zagrebačka akademija dobije status sveučilišta, ali joj taj status nije tada dan. Poslije, sredinom 19. st., kad je trajanje gimnazijskog obrazovanja produženo sa 6 na 8 godina, filozofski studij u Zagrebu pretvoren je u 7. i 8. godinu učenja u zagrebačkoj gimnaziji. Nakon toga u Kraljevskoj akademiji znanosti ostao je samo pravni studij, jer se teološki studij izdvojio, a pravni se otada naziva Pravoslovna akademija (1850.). Nastojanje da Banska Hrvatska dobije sveučilište ostvareno je 5. siječnja 1874., kad je napokon bio sankcioniran saborski „Zakonski članak ob ustroju sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu“. Svećano otvorenje tog sveučilišta obavio je 19. listopada 1874. ban Ivan Mažuranić. Sveučilište je tada započelo s radom s tri fakulteta: pravni, bogoslovni i filozofski. Za ustanovljenje medicinskog fakulteta još nije bilo materijalnih uvjeta. Studenti Zagrebačkog sveučilišta bili su isprva isključivo muškarci. Od školske godine 1901./1902. žene su se mogle upisivati na filozofskom fakultetu i kao redoviti studenti. Početkom školske godine 1917./1918. otvoren je napokon i medicinski fakultet u sklopu Zagrebačkog sveučilišta. Među njegovim prvim studentima u toj školskoj godini bilo je i 14 žena. Vojna krajina Prema „Općem školskom redu“ iz 1774., važećem za Vojnu krajinu, postojale su 3 vrste osnovnih škola: normalne škole (normalke), glavne škole i trivijalne škole. Najvažnije je bilo da u tim školama učenici što bolje nauče njemački jezik. Od 1849. do 1871. krajiški su učitelji nosili uniforme kao i tamošnji državni činovnici. 1880. u Vojnoj krajini bilo je 540 osnovnih škola. U gradskim središtima Vojne krajine djelovala je još od 18. st. i pokoja srednja škola (npr. gimnazija u Senju, Karlovcu, Bjelovaru, Vinkovcima). Dalmacija Školstvo u Dalmaciji prvi se put razvilo na široj osnovi tek za vrijeme francuske uprave od 1806. - 1813. Osim osnovnih škola, gimnazija i stručno-obrtničkih škola, u to je vrijeme u Zadru osnovan i licej, čiji su niži odjeli imali gimnazijski, a viši sveučilišni ustroj. S uspostavom austrijske vlasti 1814., ta se nova vlast, uz ostalo birnula i u organizaciji školstva. Broj se osnovnih škola postupno povećavao, ali sporo. Pri višim početnim školama u okružnim središtima - u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru - djelovali su i tečajevi za izobrazbu osnovnoškolskih učitelja. U to su vrijeme u Dalmaciji postojale samo tri gimnazije - zadarske, splitska i drubrovačka. Od 1861., s ustanovljenjem Dalmatinskog sabora, briga o školstvu znatno je porasla i ono se otada brže razvijalo. Velike političke bitke vođene su za

142

pohrvaćenje dalmatinskog školstva: da umjesto nametnutog talijanskog jezika tu uloge preuzme hrvatski jezik. Dalmatinski su narodnjaci ipak u tome uspjeli i to je bio njihov najveći nacionalno-politički uspjeh. Neposredno uoči Prvoga svjetskog rata (1914. - 1918.) u Dalmaciji je djelovala 401 osnovna škola (od toga 400 na hrvatskom i jedna na talijanskom jeziku). U svih 7 tadašnjih građanskih škola (5 muških i 2 ženske) nastavni je jezik bio hrvatski. Cjelokupnu nastavu na hrv. jeziku imale su tada obje učiteljske škole, 5 Page | 143 gimnazija, jedna poljodjelska škola, 4 trgovačke škole, jedna graditeljska, umjetnička i obrtniška škola i 3 stalna obrtnička tečaja. Obje nautičke škole (u Dubrovniku i Kotoru), kao i Licej sv. Dimitrija u Zadru, imali su dvojezičnu nastavu, na hrv. i tal. Talijanski kao nastavni jezik zadržao se u cijelosti do 1918. još samo u jednoj od dviju zadarskih gimnazija te u zadarskoj realki i zadarskoj obrtničkoj školi. Istra Istarski Hrvati bili su izloženi talijanizaciji. Od 1861. u Istarskom saboru, zatim u općinskim vijećima, oni se sve energičnije suprotstavljaju sveopćoj supremaciji Talijana i talijanaša. 1869. u Istri je djelovalo 138 osnovnih škola, a taj broj se postupno povećavao pa je 1883. taj bio 158. Od tih 158 škola bile su, prema nastavnom jeziku, 64 talijanske, 57 hrvatske, 25 slovenske i 12 dvojezičnih. Pomorsko obrazovanje stjecalo se od 1869. u nautičkoj školi u Lošinju s talijanskim nastavnim jezikom. Upornom zahtijevanju hrv. zastupnika iz Istre u Istarskom saboru i u Carevinskom vijeću da se u Istri osnuje jedna hrv. gimnazija bilo je udovoljeno: 16. rujna 1899. otvorena je gimnazija u Pazinu s hrv. nastavnim jezikom. Vidjevši stalan porast broja hrv. škola istarski su Talijani osnovali 1886. društo „Pro Patria“ sa zadaćom da ono u Istri osniva talijanske osnovne škole i dječje vrtiće te širi talijansku nacionalnu svijest. Kad je austrijska vlast 1890. zabranila djelovanje društva zbog njegovih antiugarskih i antiaustrijskih usmjerenj, istarski su Talijani osnovali novo društvo 1891. pod nazivom „Lega Nazionale“ koje je imalo isti cilj kao i prijašnje društvo. Takvo djelovanje istarskih Talijana potaknuo je istarske Hrvate da 1893. u Puli utemelje svoje školsko društvo „Družba sv. Đirila i Metoda“. 1895. sjedište društva premješteno je u Optatiju. Tajnik društva bio je Viktor Car Emin, a Družba je do 1918. otvorila niz hrv. dječjih vrtića i hrv. osnovnih škola te usmjeravala hrv. nacionalnu svijest. CRKVA U HRVATA U DRUGOJ POLOVICI 19. I POČETKOM 20. ST. Strossmayerovo razdoblje Biskup i teolog, humanist i vizionar, političar i kulturni radnik, pokrovitelj JAZU i suosnivatelj Hrvatskog sveučilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fizičke sposobnosti ugrađuje u crkveno, kulturno i političko jedinstvo hrv. naroda i šire južnoslavensko i europsko zbližavanje. Bio je podupiratelj ekumenizma i otvorenosti. Njegovo geslo bilo je Za vjeru i dom, pri čemu Strossmayer prije svega misli na Hrvatsku i Zagreb. U svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan, a zastupao je i pomirenje i dijalog Istoka i Zapada, ali svoja plemenita nastojanja neće moći provsti u praksi jer Srpska pravoslavna crkva nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se „pokatoličenja“. Njegova pastoralna, kulturna i politička djelatnost na najbolji način svjedoči o životu istrošenom u uklanjanju zapreka koje dijele Istočnu i Zapadnu crkvu. U ekumenskom kontekstu treba shvatiti njegovo nastojanje na štovanju Ćirila i Metoda, osobito encikliku Teška služba (Grande munus) pape Lava XIII., u čijoj redakciji vrlo aktivno sudjeluje.

143

Posebno se zalaže za uređenje Katoličke crkve u BiH. Zauzima se za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvata, a za sarajevskog nadbiskupa metropolita predlaže čovjeka otvorenih vidika. Posebno je bio naklonjen bosanskim franjevcima koji su imali važnu povijesnu misiju na tom prostoru. Važnim smatra da se njihovi bogoslovi školuju u Zagrebu, a ne u Budimpešti. Borba protiv germanizacije i mađarizacije sastavni je dio Strossmyerovih političkih akcija. Upravo zato što prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gaji Page | 144 osobite simpatije i iznimno razumijevanje, teško prihvaća činjenicu s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Od iznimne su važnosti Strossmayerovi posrednici na Prvom vatikanskom saboru (1869./1870.). Poznat je po svojim sadržajnim, elegantnom latinštinom sročenim govorima kojima pokazuje odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova, ali u kojima ne podupire dogmu o „papinoj nepogrešivosti“, smatrajući da bi njezino proglašenje štetilo zbližavanju Istočne i Zapadne crkve. Strossmayer je Zagreb smatrao glavnim gradom Hrvatske, duhovnim, kulturnim i političkim središtem. Iako kao biskup rezidira u Đakovu, Strossmayer se u službenim aktima i nastupima redovito naziva „biskupom bosansko-srijemskim“ ili „bosanskim i srijemskim biskupom“, povezujući tako dvije za Crkvu u Hrvata iznimno važne sastavnice: starokršćansko metropolitansko središte u Sirmiumu83 i za nacionalnu povijest prevažnu bosansku biskupiju. U nastojanju da Zagreb postane pravo središte svehrvatske crkvenosti, Strossmayer inzistira na tome da pitanje obnove crkvenih struktura u BiH treba rješavati u obliku ujedinjenja svih hrv. crkvenih pokrajina pod vodstvom zagrebačkog metropolita. Međutim,u pismu papinskom nunciju u Beču ističe kako zadarska nadbiskupija u Dalmaciji nema nikakvu višu i nužnu svrhu, već je plod austrijskog birokratskog sustava. Na početku istog pisma, s mnogo simpatija podupire izbor zagrebačkog sveučilišnog profesora dr. Josipa Stadlera za novog sarajevskog nadbiskupa, unatoč tome što je Stadler pravaš, a Strossmayer član Narodne stranke. Strossmayer će 1891./1893. uložiti sav svoj utjecaj da Stadler dođe na čelo Hrvatsko-slavonske metropolije. Đakovački će biskup svojim društvenim ugledom, političkim utjecajem i financijski potpomagati brojne projekte sarajevskog nadbiskupa. Udruženim će snagama obojica braniti nacionalno značenje Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Svojim mecenatstvom Strossmaywe će podupirati Haulikovo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima i Maticu hrvatsku u Zagrebu. Metropolit Haulik 1862. odlučno opovrgava lažne glasine i klevete kojima se htjelo degradirati moralni i svećenički lik Strossmayera. S jednakim poštovanjem surađuje i s Haulikovim nasljednikom, kardinalom Josipom Mihalovićem, ali u mnogim pitanjima crkvenog i političkog života ne nalaze zajednički jezik. Naime, Strossmayer misli da Mihalović previše brani promađarske, a premalo hrvatske stavove u politici, te ga naziva najvećim neprijateljem Katoličke crkve i hrv. naroda. Mihaloviću predlaže osnivanje zajedničkog bogoslovnog sjemeništa za sve hrv. dijeceze u Zagrebu, držeći da će to pripomoći prevladavanju regionalizma i stvoriti jedinstven duh hrv. pripadnosti. Kardinal Mihalović nije sudjelovao u posjeti đakovačke katedrale 1882., istina na izričit zahtjev Beča i Budimpešte, ali mu je zato gostom bio senjski biskup Juraj Posilović, posljednji Strossmayerov metropolit u kojemu đakovački biskup prepoznaje iskrenog rodoljuba, glagoljaša i branitelja hrv. crkvenih tradicija. 83

Sirmium (današnja Srijemska Mitrovica), је bio antički grad rimske provincije Panonije. Sirmium je bio prvobitno ilirski grad koji je Rim osvojio u 1. stoljeću naše ere. Sirmium je bio važan grad Rimskog carstvа, pošto je bio gospodarsko središte Panonije i jedan od četiri prijestolnice Rimskog carstva.

144

Hrvatsko sveučilište u Zagrebu (1874.) Strossmayer pridaje iznimno značenje kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Sveučilište i Akademiju drži vrlo važnim elementom u oblikovanju nacionalne svijeti. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje će 19. listopada 1874. ban Ivan Mažuranić svečan otvoriti. Njegovim će zauzimanjem u Zagrebu 1866. biti utemeljena i JAZU sa šest odjela i znanstvenih instituta, bogatom knjižnicom i Galerijom starih majstora Page | 145 (1884.). Povratkom ustavnosti nakon Bachovog apsolutizma, Hrvatski sabor pristupa osnivanju modernog sveučilišta koje, prema Strossmayeru, treba postati sjecištem „mladih ljudi koji bi se za višu duševnu radnju udesili i osposobili“. Hrvatski sabor konačno 11. ožujka 1869. izglasava zakonski članak „Ob utemeljenju sveučilišta u glavnom gradu Zagrebu“. Saborski akt o osnutku Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu sastoji se od 4 paragrafa: prvim se utemeljuje sveučilište s 4 fakulteta, drugi se odnosi na naziv ustanove (Sveučilište kralja Franje Josipa I.), trećim se određuje da se Pravoslovna akademija i Nadbiskupski licej ustroje kao fakulteti Juridički (Pravni) i Bogoslovni te da se na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu osnuju katedre za filozofiju, povijest i klasičnu filologiju, a na Liječničkom (Medicinskom) katedre za primaljstvo i veterinu, a četvrtim se Kraljevska zemaljska vlada poziva da Saboru predloži osnovu o uređenju sveučilišta. Crkva i politika Strossmayerov politički uspon podudara se s usponom Narodne stranke nakon pada Bachova apsolutizma (1860.). Na Carevinskom vijeću 5. ožujka 1860. đakovački biskup, predstavnik Slavonije i ilirac Ambroz Vraniczany iznosi zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Strossmayer zahtijeva da se nacionalna heterogena Austro-Ugarska Monarhije konstituira na federalnim načelima i zalaže se za duhovno i književno jedinstvo Južnih Slavena. Đakovački biskup svoje političke poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. Strossmayer, Pavlinović i bosansko-hercegovački franjevci u pitanju političke pripadnosti Bosne i Hercegovine drže da one pripadaju Hrvatskoj. Liberalizam i kler Liberalizam hrv. inteligencije „ilirske“ orijentacije sredinom 19. st. stvara napetosti u odnosima s Crkvom. U obranu društvenih i religijskih stavova hrv. katolicizma, zagrebački biskup Haulik osniva Katolički list (1849.) i Društvo sv. Jeronima, koje okuplja katoličke intelektualce koji nastoje širim narodnim slojevima pružiti dobru gospodarsku, književnu, povijesnu i vjersku knjigu. Kler i liberalno građanstvo sukobili su se zbog ovlasti na području nižeg školstva i novinstva. Naime, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) školstvo je stavljeno u nadležnost Sabora, a novim zakonima iz 1864. Crkvi je oduzet stoljetni nadzor nad osnovnim školama. Nezadovoljstvo klera donekle je ublaženo zakonom iz 1888. kojim se podupire suradnja učitelja i kateheta. Liberalizmu u Hrvatskoj odlučno se suprotstavlja učilišni profesor i kanonik dr. Antun Bauer. 1911. imenovan je koadjutorom zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića. Oni dvojica bili su jedini zagrebački nadbiskupi koje crkveni Rim nije počastio kardinalskim grimizom. Bauerova poslanica u obranu stoljetnih prava istarskih Hrvata, a protiv zatiranja njihova kulturnog nasljeđa imala je odijek i u međunarodnim diplomatskim krugovima. U razdoblju od 1885. do 1911. Bauer je vrlo aktivan u političkom životu kao zastupnik Hrvatske stranke prava. Bauer se godinama na stranicama Katoličkog lista energično suprotstavljao protuhrvatskoj politici Khuena-Héderváryja. Bio je „pionir realnog socijalnog rada kojemu briga

145

za prosvjetu najširih slojeva naroda ide među prve socijalne dužnosti“. Podupire politiku naseljavanja opustošenih hrv. krajeva stanovništvom iz gusto nastanjenih područja. Jedan je od osnivača Hrvatske poljodjelne banke, ustanove koja novčano podržava zadrugarstvo. Na čelu je zagrebačke nadbiskupije i Crkve u Hrvata tijekom Prvoga svjetskog rata, u vrijeme raspada Austro-Ugarske Monarhije i ulaska Hrvatske u novu državnu tvorevinu - Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Njegovom zaslugom rimski Zavod sv. Jeronima postaje opće dobro Page | 146 hrv. naroda (1924.). Crkva i radništvo Od 1855. Kolpingovo Katolično djetićko društvo u Zagrebu okuplja obrtničke naučnike. Zagrebački Katolički list priznaje da „socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to zamašnije i mi ga pratimo napetom pozornošću“. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su istarski svećenici jer su na najvećem hrv. poluotoku socijalni problemi najuže povezani sa socijalnim pitanjem. List Naša sloga podučava istarske i primorske seljake ne samo u obradi zemlje nego ima pomaže da dođu do najpovoljnijih kredita. Istim putem krenuo je i vukovarski Sriemski Hrvat, koji predlaže putove rješavanja socijalnih problema u nas na temelju „okružnice sv. oca pape Lava XIII.“. Enciklika Rerum novarum (1891.) poticaj je domovinaški orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa Posilovića osnuje Hrvatsku samostalnu radničku stranku i list Glas naroda, koji se u svojom prvom broju izjašnjava za pravaštvo. Hrvatski katolički pokret Početak Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP) kao organiziranog laičkog društva „odozdo“ dovodi se u svezu s inicijativom pape Lava XIII. i Pija X. da se u najširim slojevima katoličkih vjernika oblikuje svijest o njihovoj ulozi u životu Katoličke crkve. Prvom javnom manifestacijom katoličkog laikata u nas drži se Prvi hrvatski katolički kongres, održan početkom rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Ivana Krapca i dr. Antuna Bauera, u organizacijskom su odboru istaknuti javni i kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztyenszky, Tadija Smičiklas, Fran Vrbanić i dr. Pokrenut na inicijativu krčkog biskupa Antuna Mahnića, HKP je katolički odgovor na postupnu dekristijanizaciju hrv. društva iz kojeg liberalizam i materijalizam nastoji istisnuti religijske vrednote. Cilj pokreta je uprisutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kad se hrv. društvo upoznaje s novim idejama i strujanjima koje pristižu sa Zapada. Enciklika Rerum novarum iz 1891. pape Lava XIII. daje poticaj katolicima da se zainteresiraju za radničko pitanje i organiziraju kršćanske sindikate, socijalne pokrete, zadrugarstva, omladinske saveze i sl. Na Prvom hrv. katoličkom kongresu (1900.) istaknuta je potreba očuvanja vjerskog osjećaja u narodu. Krčki biskup Antun Mahnić, urednik Rimskog katolika, na početku 20. st. šalje na Bečko sveučilište bogoslova Ivana Butkovića s namjerom da okupi hrv. studente i ondje organizira jezgru hrv. katoličkog gibanja. 1903. u Beču je osnovano udreženje naših studenata pod imenom Hrvatska, a dvije godine poslije studentsko glasilo Luč. Prvog urednika Butkovića uskoro zamjenjuje ugledni sveučilišni profesor i književni kritičar Ljubomir Maraković. Glasilo HKP-a i njegov idejni voditelj je Hrvatska straža (1903.). Taj časopis staje u obranu katoličkog nauka od suvremenih zabluda i poziva mladež na požrtvovan rad za duhovni preporod naroda. Mahnić 1913. pokreće književni časopis Hrvatska prosvjeta, koji s vremenom postaje žarište hrv. katoličke književnosti. 1906. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički akadameski klub Domagoj koji postaje središtem hrvatskoga đačkog i studentskog pokreta.

146

Na kongresu hrv. katoličkog đaštva 1909. u Splitu odlučeno je da se u Zagrebu osnuje Hrvatski katolički đački savez (1910.) kao kulturno-prosvjetno društvo Hrvata katolika. Da se osigura jedinstvo HKP-a i usmjere njegove djelatnosti, 1912. osnovan je Katolički seniorat. Seniorima, kao već oblikovanim članovima pokreta, pripada vrhovna nadležnost HKP-a. Po uzoru na slične organizacije u svijetu, Seniorat proširuje svoje djelatnosti na izvanđačka područja, kao što su selo, radništvo, Page | 147 tisak i dr. U Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska pučka stranka (HPS) koja na izborima 1920. ima 46 599 glasova i 9 zastupnika, a zalaže se za federalno uređenje jugoslavenske države. HKP poslije Prvoga svjetskog rata pomaže progonjenim istarskim Hrvatima, organizira zadružne saveze, prima štedne uplate i daje povoljnije zajmove, širi i promiče zadrugarstvo, a sudjeluje i osnivanje orlovskih društava. Tako su se ostvarila predviđanja Petra Rogulje, jednog od prvaka HKP-a koji je u domagojstvu vidio pomirljivu struju koja teži narodnoj slozi, dok je orlovstvo bliskije integralizmu.

147