Povijest 3. Raz Gimnazija

PRVA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA Industrijska revolucija (uopće): primjena tehničkih izuma u proizvodnji s ciljem njezinog ubrzanja i pojeftinjenja Prva industrijska revolucija: velike gospodarske promjene u Zapadnoj Europi na prijelazu XVIII. u XIX. st, prelazak s pretežno agrarne privrede i ručne proizvodnje na industrijsku i strojnu Agrarna revolucija – usavršavanje poljoprivrede u XVII. i XVIII. st. u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj i zapadnoj Njemačkoj (uzroci su složeni, velika zemljopisna otkrića i političke promjene pospješili su revoluciju poljoprivrede) - plodored (umjesto tropoljnog sustava), korištenje prirodnih gnojiva, usavršavanje sjetve, žetve i mlaćenja, nove kulture: kukuruz i krumpir, intenziviranje stočarstva Društvene posljedice agrarne revolucije: povećanje proizvodnje hrane, veći prirast stanovništva, veleposjednici proizvode za tržište («ograđivanje»), farmeri – srednji posjednici, propadanje malih posjednika, migracije u gradove Industrijska revolucija Gospodarski preduvjeti: - akumulacija kapitala (stvaranje viška sredstava koji se ulaže u proizvodnju) - oslobađanje radne snage i povećanje društvene mobilnosti - stvaranje tržišta za industrijske proizvode (ili, kraće rečeno, stvaranje slobodnog tržišta) Početci: mehanizacija tekstilne industrije u Engleskoj Ključni izum: James Watt – parni stroj, izvorno rudarska pumpa za vodu (1769) Novi izvor energije: kameni ugljen Do početka XIX. st. parni je stroj primijenjen u teškoj industriji te u prometu (lokomotiva i parobrod) Industrijska revolucija proširit će se iz Velike Britanije najprije na kontinentalnu Europu i Sjevernu Ameriku Srednja i Istočna Europa: gospodarstvo utemeljeno na poljoprivredi, veleposjedi, «drugo kmetstvo», kruti društveni ustroj Posljedice prve industrijske revolucije: - urbanizacija - jeftina industrijska roba (odjeća!) - revolucija prometa - zbog velike ponude radne snage položaj industrijskih radnika vrlo je nepovoljan Ludizam: otpor engleskih radnika uvođenju strojeva (Ned Ludd)

1

DOBA PROSVJETITELJSTVA Prosvjetiteljstvo – kulturni pokret i svjetonazor naobražene elite XVIII. stoljeća - glavno središte: Francuska - glavne značajke: vjera u ljudski razum, moć znanja i naobrazbe te stalno usavršavanje i napredak čovječanstva (razum će pobijediti mračne nagone, glupost i praznovjerje) - preteče: filozofija racionalizma (svijet je racionalno uređen, stoga spoznatljiv) i filozofija empirizma (izvor spoznaje je iskustvo) Immanuel Kant: «Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti», «Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom!» Deizam: Bog je svijet samo stvorio i u njemu više ne djeluje, svijet je savršeni mehanizam kojim vladaju prirodni zakoni, nema objavljene istine, nema čuda i autoritet Crkve jest lažan Voltaire: kritizira ljudsku glupost, predrasude te povlastice Crkve i plemstva, Rasprava o toleranciji i mnogo književnih djela Diderot i D'Alembert – urednici Enciklopedije Političke ideje prosvjetiteljstva: Ideja jednakosti i početci liberalizma – budući da su svi ljudi obdareni razumom, oni su po prirodi jednaki i svi bi trebali imati jednake mogućnosti i uvjete za napredovanje u društvu, staleške razlike, apsolutistička vlast i autoritet Crkve jesu neprirodni i trebalo bi ih zamijeniti razumnom vladavinom T. Hobbes: engleski filozof XVII. st, u Leviathanu je pisao o jednakosti ljudi i društvu kao skupu pojedinaca, međutim, zaključio je da je najbolji oblik vlasti apsolutizam jer jedino svemoćna država može štititi pojedinca od drugih pojedinaca (Čovjek je čovjeku vuk!) J. Locke: Dvije rasprave o vladi - prvi je napisao da suverena (najviša) vlast u državi pripada narodu a ne kralju i da je država dužna štititi podanike, ako kralj ne vlada na opće dobro podanici ga imaju pravo svrgnuti, piše i o trodiobi vlasti J. J. Rousseau: Društveni ugovor – svaka vlast rezultat je ugovora između ljudi- pojedinaca, riječ je o nepisanom ugovoru (ubrzo će se pojaviti ustavi – pisani oblik takvog ugovora) suverenost pripada narodu, međutim, Rousseau je kritizirao ideju napretka i zagovarao povratak prirodi Montesquieu: Duh zakona - zagovara trodiobu vlasti, na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što je jamstvo protiv uvođenja tiranije Prosvijećeni apsolutizam – politička doktrina prema kojoj kralj mora vladati neograničeno, ali na dobrobit svojih podanika, stoga provodi modernizacijske reforme, npr. uvodi javno školstvo, ograničava ovlasti Crkve, donosi zakone koji štite prava kmetova (Rusija: Katarina II. Velika, Pruska: Fridrik II, Austrija: Marija Terezija, Josip II) Ekonomska učenja: Merkantilizam: politika što većeg izvoza i što manjeg uvoza na razini nacionalnog gospodarstva, apsolutistički vladari počinju je provoditi još od XVI. stoljeća, dakle, države nastoje kontrolirati vlastito tržište, osobito trgovinu Kameralizam: poseban oblik merkanitilizma u njemačkim kneževinama, prioritet je napuniti državnu riznicu (lat. camera) racionalnom poreznom politikom Fiziokratizam: učenje prema kojem je poljoprivreda jedina produktivna djelatnost, gospodarstvo napreduje putem stvaranja viškova hrane (najviše zastupljeno u Francuskoj) Ekonomski liberalizam: učenje škotskog filozofa Adama Smitha koji raskida s merkantilizmom, djelo Bogatstvo naroda – klasik «političke ekonomije», bogatstvo naroda ne čine samo plemeniti metali već cjelokupna proizvodnja, rad je izvor bogatstva, tržištem upravlja «nevidljiva ruka», tko radi za sebe radi i za društvo, Smith zagovara potpuno slobodno tržište (protiv uplitanja države, laissez-faire)

2

EUROPA U XVIII. STOLJEĆU VELIKA BRITANIJA – usporedo s industrijskom revolucijom učvršćuje se kao najjača pomorska velesila s kolonijalnim posjedima na svim kontinentima - stabilan politički sustav, parlamentarna monarhija, na vlasti se izmjenjuju dvije stranke torijevci (konzervativci, zastupaju interese dinastije i aristokracije) i vigovci (liberali, zastupaju interese poduzetničkog sloja i zahtijevaju više ovlasti za Parlament) Britanska istočnoindijska kompanija – nadzire trgovinu s Indijom i Dalekim Istokom Ana Stuart (1702-1714), nasljeđuje Vilima Oranskog 1704. Englezi osvajaju Gibraltar (Rat za španjolsko nasljeđe 1701-14, Engleska se bori na strani protufrancuske koalicije) 1707. stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo (realna unija Škotske i Engleske) Dinastija Hannover - od 1714. (George I, II, III…), kraljevi njemačkog podrijetla slabo se zanimaju za britansku politiku, pa je prepuštaju Parlamentu i premijerima (William Pitt stariji) 1756-63. Sedmogodišnji rat: širenje kolonijalnog posjeda u Americi na račun Francuske 1775-83. Američki rat za neovisnost: loša politika prema američkim kolonijama izazvala je pobunu, Ujedinjeno Kraljevstvo bit će prisiljeno priznati neovisnost Sjedinjenih Američkih Država (Kanada je ostala pod britanskom krunom) FRANCUSKA – klasična apsolutna monarhija Luj XV. (1715/22 –1774) - gospodarstvo napreduje, ali država je u stalnoj financijskoj krizi zbog prevelikih troškova državnog aparata, provodi sudske reforme, javne radove, promiče državne manufakture i trgovačke monopole, međutim, Francuska još nema jedinstveno ni slobodno tržište, a stalno se povećavaju socijalne razlike – kmetovi su preopterećeni - zaokret u vanjskoj politici: Francuska postaje od glavnog neprijatelja Habsburgovaca (Rat za poljsko nasljeđe 1733. i Rat za austrijsko nasljeđe 1740-48.) njihov saveznik u Sedmogodišnjem ratu - Sedmogodišnji rat (1756-63): Francuska, Austrija, Saska i Rusija protiv Pruske, Hannovera i Velike Britanije, borbe se vode u Europi i Americi - 1763. mir u Parizu – Francuska gubi većinu prekomorskih posjeda u korist Britanaca - u doba Luja XVI. (1774-1792) kriza će se zaoštravati - revolucija PRUSKA - dinastija Hohenzolern: Izborna Kneževina Brandenburg + Kneževina Pruska XVII. st. teritorijalno širenje, uvođenje stajaće vojske 1701. nastaje Kraljevina Pruska: knez Fridrik III. proglasio se kraljem (kao Fridrik I.) Fridrik I. proširuje grad Berlin u modernu europsku prijestolnicu Fridrik Vilim I. (1713-1740) – upravne reforme, opća vojna obveza, stvaranje militarističke države – temelj kasnije ekspanzije Fridrik II. Veliki (1740-1786) – prosvijećeni apsolutizam, «prvi sluga države», kodifikacija prava, obvezno državno školstvo, kolonizacija, uspješni kameralizam, 2/3 državnih prihoda odlazi na vojsku, teritorijalno širenje: Šleska (oduzeta Austriji) i Zapadna Pruska (oduzeta Poljskoj, važna kako bi se kopnom spojili Brandenburg i «stara» Pruska), Pruska postaje velesila

3

HABSBURŠKA MONARHIJA - u stvarnosti ne postoji država takvog naziva, nego se radi o konglomeratu zemalja pod vlašću dinastije Habsburg, unutar Njemačkoga Carstva (Austrija, Češka, Šleska) i izvan njega (Belgija, Milano, Napulj, Ugarska i Hrvatska) - nakon Tridesetogodišnjega rata Sveto Rimsko Carstvo Njem. Narodnosti postoji samo nominalno, carski naslov pripada dinastiji Habsburg - Habsburška dinastija gubi utjecaj u Njemačkoj, ali širi posjede na istok (1699. pobjeda nad Osmanlijama – dobitak: južna Ugarska i Slavonija, 1772. podjela Poljske – Galicija) - u habsburškim zemljama prevladava zaostala poljoprivredna proizvodnja i nema jedinstvenog tržišta Karlo VI. (1711-1740), nema muškog nasljednika Pragmatička sankcija: odredba o nedjeljivosti države i pravu nasljeđivanja pripada (može se prenositi i na žensku lozu) Marija Terezija (1740-1780), kraljica Ugarske, Hrvatske i Češke, carski naslov nosi njezin suprug Franjo Lotarinški Rat za austrijsko nasljeđe (1740-48): Pruska i Francuska ne priznaju Pragmatičku sankciju i napadaju habsburške posjede, dinastija Habsburg je opstala ali mora odstupiti Šlesku Prusima Reforme Marije Terezije: centralizacija države (osim u Ugarskoj i Hrvatskoj), porezne obveze proširene su na plemstvo i svećenstvo, urbari (zakoni koji reguliraju položaj kmetova), ukidanje unutarnjih carina, opća vojna obveza, osnovno školstvo Josip II. (1780-1790), prosvijećeni vladar Reforme: ukida kmetstvo u austrijskim zemljama, mijenja porezni sustav, državno sudstvo, reforme uprave i policije, zaštitne carine, pokušao stvoriti jedinstveno Austrijsko Carstvo s njemačkom prevlašću, Patent o vjerskoj toleranciji, ukida crkvene redove koji se ne bave dobrotvornim radom (nakon njegove smrti većina dekreta je opozvana) POLJSKA (POLJSKO-LITAVSKA UNIJA) - obuhvaća Poljsku, Litvu, Bjelorusiju i Ukrajinu, plemićka republika, slaba središnja vlast, Liberum veto (u Sejmu, plemićkom parlamentu, zahtijeva se konsenzus oko donošenja svakog zakona) - protektorat Rusije (nakon Sjevernog rata 1721) Stanislaw August Poniatowski (1764-1795), posljednji poljski kralj 1772. prva podjela između Rusije, Pruske i Austrije - revolucionarna zbivanja u Francuskoj nakon 1789. potaknula su previranja u Poljskoj 1791. Poljski ustav – nasljedna monarhija, trodioba vlasti, ukinut Liberum veto 1793. druga podjela 1794. ustanak Tadeusza Kosciuska 1795. treća podjela i kraj poljske neovisnosti RUSIJA – do XVIII. st. zaostala feudalna država izolirana od Europe Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na Zapad, vojska i mornarica, Senat, sustav činova i školska obveza za plemiće, prijestolnica Sankt Petersburg, Akademija znanosti Veliki sjeverni rat (1700-21) – Rusija porazila Švedsku i osigurala nadzor nad Baltikom Katarina II. (1762-1796) – prosvijećeni vladar, uvodi gubernije, širenje na račun Poljske i Osmanskog Carstva (Ukrajina i Krim), društvene reforme provode se na plemstvu, kmetovi su u gotovo ropskom položaju, građanski sloj je gotovo zanemariv

4

PONAVLJANJE: HRVATSKA U RANOM NOVOM VIJEKU (gradivo II. razreda) a) b) c) d) -

-

-

-

-

za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku će značiti razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen između sljedećih država: Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva Mletačka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji Dubrovačka Republika Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića 1526. god. kod Mohača, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obećao da će poštivati stare povlastice plemstva i pružati vojnu pomoć protiv turskih napada, uspostavljena je nova personalna unija dio slavonskog i ugarskog plemstva, međutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa izbija i građanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538. Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisačka bitka, u tih sto godina Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pograničnih utvrda, kasnije posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska, austrijski časnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena područja pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i služe kao graničari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam «Vlah» je višeznačan (može označavati zanimanje, društveni položaj, podrijetlo, vjeroispovijest) društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etničke promjene), otežan položaj kmetova (najveća pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je prilično nezadovoljno politikom Beča: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora, položaje u vojsci dobiva njemačko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jača od osmanske urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na čelu joj je najprije Nikola Zrinski, a zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni će se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu slom urote 1671: vođe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila je Dvorska komora (čine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor plemstva i omogućena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domaćih velikaša 1683-99. Veliki bečki rat: posljednji osmanski prodor do Beča završio je teškim vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije kreće u veliku ofenzivu, ustanci kršćana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija priključit će si čitavu Slavoniju i Ugarsku, a Mlečani će pomaknuti granicu Dalmacije duboko u unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba i islamiziranog stanovništva dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su uključeni u Bosanski i Budimski ejalet (upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana

5

-

monarhija, život kršćanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u habsburškom dijelu, no kako Osmanlije počinju gubiti ratove, oni provode represiju nad kršćanskim podanicima, pravo na slobodno održavanje katoličkih obreda imali su jedino franjevci, česti su prelasci s katoličke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je Pećka patrijaršija dugo uživala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat čestih ratova jesu migracije i izmiješanost stanovništva Mletačka Dalmacija: stalno sužavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj južnoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine Dubrovačka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeća, Dubrovnik plaća danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta Dubrovčanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovački suverenitet garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovačku flotu, glavni izvor prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvažnije hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i požar 1667. god. označili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i počinje stagnirati

6

HRVATSKA U XVIII. STOLJEĆU Hrvatska u prvoj polovici XVIII. stoljeća 1683-1699. Veliki bečki rat: uspostavljena hrvatska granica na Savi i Uni, približno se podudara s današnjim granicama i neznatno će se mijenjati u idućim ratovima, proširena je i mletačka Dalmacija (također se podudara s današnjom granicom prema Bosni) Slavonija: podijeljena je na civilni i vojni dio (Slavonska vojna krajina), unatoč obećanjima o priključenju Banskoj Hrvatskoj, civilni dio jest kraljevski posjed pod izravnom upravom Beča, rijetko je naseljena zbog dugogodišnjeg rata, pa Beč provodi plansku kolonizaciju, osim Hrvata, tu se doseljavaju pripadnici svih naroda Monarhije, zemlja je podijeljena magnatima (veleposjednici) odanima dinastiji, uglavnom Nijemcima Vojna Krajina: obuhvaća polovicu teritorija Hrvatske i Slavonije, vojna uprava neće se još dugo ukinuti jer je to područje Monarhiji davalo čak jednu trećinu oružanih snaga, zemlja je podijeljena velikim obiteljima, «zadrugama», iz razloga da na njoj bude dovoljno radne snage i u doba ratnog stanja, zamisao da Vojna Krajina istodobno daje vojnike i uzdržava ih bila je nedostižni ideal, pa će se položaj graničara pogoršavati Banska Hrvatska (službeno, Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija): obuhvaća do 1745. god. samo sjeverozapadni dio Hrvatske, ima samoupravu koja se očituje kroz postojanje staleškog Sabora (zastupnici plemstva, svećenstva i slobodnih gradova) i položaja bana 1712. Hrvatski sabor prihvaća Pragmatičku sankciju neovisno o Ugarskoj (Ugarski sabor prihvatio ju je tek 1722. g, nakon gušenja pobune plemstva), car Karlo VI. priznao je, zauzvrat, autonomiju Hrvatskog sabora u odnosu na Ugarski Staleži: svećenstvo, plemstvo (čini oko 5 % ukupnog stanovništva, što je iznad europskog prosjeka, dvije trećine hrvatskih plemića zapravo su «jednoselci» bez kmetova, de facto slobodni seljaci s titulom), građanstvo (malobrojno), seljaštvo (uglavnom, neslobodni kmetovi, oko 90% stanovništva) Ceste: Karolina (Karlovac- Rijeka, 1726), Jozefina (Karlovac-Senj, 1770) Slobodne kraljevske luke Trst i Rijeka: zbog posebnog statusa Rijeka će se vrlo brzo razviti, ali, budući da je izuzeta od vlasti Hrvatskog sabora pojavit će se mađarske pretenzije na tu luku Vladavina Marije Terezije (1740-1780) - Rat za austrijsku baštinu (1741-48), opstanku Austrije najviše su pridonijele trupe iz Ugarske i Hrvatske, među njima i «Trenkovi panduri» - kako bi ojačala i modernizirala Monarhiju, provodi tri bloka reformi: upravne, gospodarske i vojne - 1745. ujedinjenje Slavonije i Banske Hrvatske i obnova županija - županije: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Severinska, Požeška, Virovitička, Srijemska, obnovom županija kraljica je, zapravo, smanjila djelokrug Sabora - od 1765. uvodi se dvorski apsolutizam, više nema sazivanja ni Hrvatskog ni ostalih sabora - Hrvatsko kraljevsko vijeće (1767-1779) – prva hrvatska vlada, sa sjedištem u Varaždinu, pa u Zagrebu (od 1776, nakon velikog požara Varaždina) - Ugarsko namjesničko vijeće – zajednička ugarsko-hrvatska vlada nakon 1779. god. - gospodarstvo: porezne reforme, poticanje manufaktura, urbarijalna regulacija - urbari (Slavonski 1737. i 1756, Hrvatski 1780): zakoni koji reguliraju kmetske obveze, podavanja su smanjena, a težište je na porezu u novcu kako bi se oživjela sitna trgovina i privreda uopće

7

-

unatoč pojavi manufaktura u Hrvatskoj (staklane, šećerane, papirnice), prednost u razvoju imala je manufakturna proizvodnja u Austriji, dok su se Ugarska i Hrvatska trebale orijentirati na poljoprivredu uvode se jedinstveni propisi o novačenju i disciplini za cijelu vojsku, zbog ukidanja posebnog položaja graničara izbijaju pobune u Vojnoj Krajini

Vladavina Josipa II. (1780-1790) - jozefinske reforme osobito su naišle na otpor hrvatskog i ugarskog plemstva - 1785. ukidanje kmetstva i nova upravna podjela u Ugarskoj i Hrvatskoj - car je ukinuo autonomiju Ugarske i Hrvatske i cijelo carstvo podijelio na deset okruga (Hrvatska se našla u Zagrebačkom i Pečujskom okrugu) - uvođenje njemačkog jezika kao službenog u cijeloj državi, umjesto dotadašnjeg latinskog - prisilna germanizacija potaknula je jezično pitanje kod Mađara, koji počinju zahtijevati uvođenje mađarskoga kao službenog, a zatim i Hrvata, koji odbijaju prihvatiti i njemački i mađarski te do početka vlastitog preporoda ustraju na latinskom - 1790. zbog neuspjeha u ratu s Turcima car povlači većinu reformi i vraća stare povlastice staležima - u međuvremenu, hrvatsko plemstvo okrenulo se suradnji s Mađarima kako bi se zajedno oduprli germanizaciji - iste godine zasjeda Hrvatski sabor i odlučuje da će se Hrvatska čvršće upravno povezati s Ugarskom (ali samo privremeno), Hrvatska i Ugarska imaju zajedničku vladu, a predstavnici Hrvatskog sabora trebaju odlaziti na zasjedanja Ugarskog sabora, koji bez njihove suglasnosti ne može donijeti nijednu odluku o Hrvatskoj - na zasjedanju Ugarskog sabora 1791, hrvatski zastupnici spriječili su uvođenje mađarskog jezika kao službenog na prostoru Hrvatske, ali su pristali da se uvede kao izborni predmet u škole

8

POSTANAK SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA Kolonizacija Sjeverne Amerike započinje u XVII. st: Englezi, Španjolci, Francuzi, Rusi Istočna obala: 13 britanskih kolonija – izuzetno brz gospodarski razvoj, kolonisti različitih vjeroispovijesti (puritanci, kvekeri, anglikanci, katolici), pretežno iz Britanije, ali ima i Nijemaca i Nizozemaca, na jugu prevladavaju plantaže duhana i pamuka, na sjeveru se razvijaju obrti i trgovina krznima s Indijancima, jak je građanski sloj, kojemu raste samosvijest 1756-63. Sedmogodišnji rat: francuski posjedi priključeni su britanskom Imperiju, a indijanska plemena potisnuta u unutrašnjost kontinenta, Engleska nameće kolonistima nove poreze i carine jer smatra da sami trebaju financirati svoju obranu i pokriti troškove rata Nezadovoljstvo među kolonistima: merkantilistička politika (Engleska diktira gospodarski razvoj, prema kojem kolonije trebaju biti izvor sirovina i kupovati industrijsku robu iz Britanije), kolonije nemaju predstavnika u Britanskom parlamentu (iako imaju 2,5 mil. stanovnika), osobito je omražen «Zakon o pečatima» (porez na svaki tiskani materijal) 1773. «Bostonska čajanka» - prosvjed protiv monopola Istočnoindijske kompanije u prekomorskoj trgovini – početak otvorene pobune 1774. Prvi kontinentalni kongres u Philadelphiji: 55 predstavnika 12 kolonija, dogovoren je bojkot engleske robe i izraženo mišljenje da kolonije i Metropola imaju jedino zajedničkog vladara i ništa više 1775. Rat za nezavisnost, započinje incidentom kod Lexingtona, slijedi bitka kod Bunker Hilla, Amerikanci su poraženi, pa započinje ujedinjavanje kolonijalnih milicija u jedinstvenu vojsku (US Army), zapovjednik George Washington 1776. Deklaracija nezavisnosti (Thomas Jefferson), prihvaćena na Drugom kontinentalnom kongresu, objavljuje odvajanje kolonija od UK na temelju sljedećih načela: - svi su ljudi jednaki u svojim prirodnim pravima - prirodna pravo jesu život, sloboda, težnja ka sreći te privatno vlasništvo - suverenitet pripada narodu, koji je skup slobodnih pojedinaca, pa je tu i pravo na izbor oblika vladavine Prekretnica rata jest američka pobjeda kod Saratoge (1777), Amerikanci preuzimaju inicijativu i počinju primati pomoć od Francuske, britanska vojska kapitulirala je kod Yorktowna 1781. 1783. Mir u Parizu: UK priznaje neovisnost SAD i odriče se svih teritorija između Atlantskog oceana i Mississipyja 1787. Ustav SAD (James Madison): države su povezane u uniju i imaju zajedničke poslove i organe vlasti, postoji trodioba vlasti i slobodni izbori, na čelu izvršne vlasti jest predsjednik, zakonodavno tijelo podijeljeno je na Kongres (zastupnici građana) i Senat (zastupnici država), utvrđena su neotuđiva prava pojedinca (okupljanje, govor, vjeroispovijest, vlasništvo, pravedno suđenje), otvorena pitanja jesu ropstvo na Jugu te pripadnost suverenih prava između država i Unije 1789. George Washington – prvi izabrani predsjednik 1800. glavni grad Washington DC 1803. Thomas Jefferson, treći predsjednik, kupio je od Napoleona pravo na Louisianu i tako udvostručio teritorij SAD 1812-14. drugi britansko-američki rat, SAD su pokušale osvojiti Kanadu 1823. Monroeva doktrina: SAD neće dopustiti europsko uplitanje na američkom kontinentu, ali se neće niti miješati u europsku politiku – izolacionistička vanjska politika (SAD nastupaju kao zaštitnik odcjepljenih kolonija u Latinskoj Americi) Prvih pet predsjednika: George Washington, 1789-97, John Adams, 1797-1801, Thomas Jefferson, 1801-09, James Madison, 1809-17, James Monroe, 1817-25.

9

VELIKA FRANCUSKA REVOLUCIJA (1789-95) Uzroci - širenje prosvjetiteljskih ideja: naobraženi slojevi društva uviđaju društvena proturječja i odbacuju autoritet dvora i Crkve, «društveni ugovor», «jednakost ljudi», primjer Amerike - zastarjeli staleški sustav – 1. stalež: svećenstvo, 2. stalež: plemstvo, 3. stalež: svi ostali (97% stanovništva plaća poreze, a nema političkih prava) - položaj trećeg staleža – postoji bogato građanstvo koje zahtijeva sudjelovanje u vlasti i provedbu reformi, dok su siromašni slojevi izrazito obespravljeni i buntovni, međutim, i neki pripadnici 1. i 2. staleža zahtijevaju reforme - prepreke za razvoj gospodarstva - unutarnje granice i zastarjeli porezni sustav - financijska kriza države: skupi aparat apsolutističke monarhije, poraz u Sedmogodišnjem ratu, financijska pomoć Amerikancima u ratu za neovisnost - Luj XVI. (1774-1792) nema dara za politiku, zbog otpora plemstva zaustavio je svaki pokušaj ozbiljnijih reformi (npr. Turgotove fiziokratske reforme) - 80-ih godina uslijedilo je nekoliko nerodnih godina što je dovelo do nestašice hrane i gladi Tijek revolucije Pariz, svibanj 1789. god, kralj želi riješiti krizu povećavanjem poreza, no ne usuđuje se to učiniti samovoljno pa saziva Generalne staleže (staleški sabor, koji nije sazivan od 1614. g). - pristaše reformi vide priliku za ostvarenje zahtjeva, postavlja se pitanje načina glasovanja - tradicionalno, svaki je stalež imao jedan glas, međutim, treći stalež imao je zastupnika koliko prvi i drugi zajedno Lipanj 1789. Narodna skupština: čine je svi zastupnici trećeg staleža te pristaše reformi iz prvog i drugog - Narodna skupština zasjeda neovisno o Generalnim staležima i kralju i zahtijeva ukidanje staleškog sustava (grof Mirabeau) Srpanj 1789. Ustavotvorna skupština - kralj je želi raspustiti i okuplja vojsku oko Pariza – te će biti povod za opću pobunu protiv monarhije Narodna garda – naoružano građanstvo na čelu s Laffayetteom (veteran iz Američkog rata za neovisnost) 14. VII. pad Bastille (zatvor i skladište oružja) – započinje val pobuna u cijeloj zemlji Kolovoz 1789. Ustavotvorna skupština donosi Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina (tu se ističu ljudska prava, narodni suverenitet i pravo na izbor vladavine) - kralj formalno prihvaća odluke skupštine – to je kraj apsolutne monarhije, kralj se čak preselio iz Versaillesa u Pariz Reforme: Skupština ukida kmetstvo, proglašava jednakost građana, plijeni crkvene posjede, uvodi novu administrativnu podjelu (departmani), raspisuje izbore za državne službe… Lipanj 1791. Luj XVI. pokušava pobjeći iz zemlje, no ne uspijeva i zadržavaju ga u kućnom pritvoru Rujan 1791. Prvi francuski ustav: Francuska je ustavna i parlamentarna monarhija, zakone treba donositi Zakonodavna skupština, biračko pravo ograničeno je izbornim cenzusom (takav sustav najviše odgovara bogatom građanstvu), potvrđena je jednakost svih građana pred zakonom

10

Stranke: žirondinci – zastupaju interese bogatog građanstva, jakobinci – radikalni revolucionari i republikanci, oslanjaju se na siromašne mase (na čelu im je M. Robespierre) Rat: u travnju 1792. Austrija i Pruska napadaju Francusku s ciljem vraćanja starog poretka jer se boje da će se pobuna proširiti na njihove zemlje, opća mobilizacija u Francuskoj, puk traži svrgavanje kralja jer ga smatraju glavnim krivcem za rat Kolovoz 1792. kralj je svrgnut i zatvoren zbog veleizdaje Konvent – novi parlament izabran općim pravom glasa, jakobinska većina 21. IX. 1792. Francuska Republika (geslo «Sloboda, bratstvo, jednakost») - kralj je u siječnju 1793. javno giljotiniran, gotovo sve europske države sklapaju savez protiv Francuske i objavljuju joj rat (Prva protufrancuska koalicija) VI. 1793 – VII. 1794. jakobinska diktatura - Komitet javnog spasa (Robespierre, Marat, Danton) - Drugi ustav: opće pravo glasa, velike građanske slobode i socijalna zaštita - teror: progoni i pogubljenja «neprijatelja naroda» (više od 30,000 javnih pogubljenja), Dekret o osumnjičenima, na udaru su aristokrati i njihove sluge, visoko svećenstvo, žirondinci, pa i jakobinci koje Robespierreovi suradnici smatraju mogućim izdajnicima, «Revolucija jede svoju djecu», opća nesigurnost - uvedena je reforma kalendara te mjera i utega (metrički sustav) - ukinuta je katolička vjera i uveden kult Najvišega bića Termidorski prevrat – jedna jakobinska frakcija (termidorci) svrgnula je Robespierrea jer su smatrali da je otišao predaleko i povezala se s bogatim građanstvom 1795. Treći ustav: ograničeno izborno pravo, dvodomni parlament (Vijeće pet stotina i Vijeće starijih), Direktorij (peteročlano predsjedništvo) Zaključak: Tijekom urušavanja sustava apsolutne monarhije, vlast su preuzele snage koje su htjele provesti reforme, a zatim su im vlast preoteli ekstremisti koji su uništili sami sebe. Inicijativu su opet preuzeli konzervativni krugovi, a nakon Napoleonova pokušaja «izvoza» Revolucije, u Francuskoj je obnovljena monarhija. Ipak, osnovne socijalne reforme ostale su na snazi, a Francuska revolucija bit će uzor svim budućim revolucionarima. U XIX. stoljeću izbit će više građanskih revolucija u Europi i Latinskoj Americi.

11

NAPOLEONOVO DOBA Vladavina Direktorija 1795-1799. - rat: preokret na bojištu u francusku korist, odstupanjem jakobinaca s vlasti popravio se međunarodni položaj Francuske, sve članice protufrancuske koalicije, osim Austrije i Britanije, sklapaju s njome mir - raste utjecaj vojske u državi, ona je popunjena općom mobilizacijom, vojnici su motivirani jer vjeruju da ratuju za slobodu, jednakost i bratstvo te francusku naciju, od 1795. vrhovni zapovjednik je mladi general Napoleon Bonaparte (potječe iz sitne plemičke obitelji s Korzike) - 1797. mir u Campo Formiju: Austrija ustupa Francuskoj Belgiju i sjevernu Italiju (Cisalpinska Republika), ali dobiva veći dio bivše Mletačke Republike (s Dalmacijom) - 1798. Napoleonova egipatska ekspedicija: trebala je ugroziti britansku trgovinu s Indijom i učiniti Egipat francuskim protektoratom – neuspjeh - 2. protufrancuska koalicija - Direktorij nije uspio uvesti stabilnost u zemlji, pa raste nezadovoljstvo, moguć je i povratak jakobinaca i obnova monarhije - problemi: nedjelotvorna državna uprava, nesređen pravni sustav, pitanje odnosa s Katoličkom crkvom - 8. XI. 1799. Napoleonov državni udar i uspostava Konzulata Konzulat 1799-1804. - kao prvi konzul Francuske Republike Napoleon ima diktatorske ovlasti u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti (4. ustav), a privid demokracije postiže se čestim plebiscitima - jaka središnja vlast i administracija - snažna vojska i policija - Građanski zakonik: potvrđena građanska jednakost, pravo vlasništva nad imovinom od doba Revolucije, slobodno tržište, građanski brak, sloboda vjeroispovijesti… - 1802. konkordat s Katoličkom crkvom: Crkva je morala priznati gubitak imovine iz doba Revolucije, ali dobiva zaštitu francuske države - gotovo svi društveni slojevi podržavaju Napoleona jer je uspostavio red - gospodarski procvat (zahvaljujući «kontinentalnoj blokadi» spriječena je konkurencija britanske robe) - 1804. Napoleon se okrunio za «cara Francuza» Carstvo 1804-1815. - zahvaljujući ratnim pobjedama Francuska zadobiva prevlast u Europi, ali je ne može zadržati ako ne postigne trajan mir s V. Britanijom i Rusijom - rat traje uz kraće prekide od 1792. do 1815. (ukupno 7 «koalicija» protiv Francuske), pa se francusko gospodarstvo naposljetku iscrpilo - 1805. britanska pobjeda kod Trafalgara (Nelson) – uništena glavnina francuske flote - 1805. francuska pobjeda nad austrijsko-pruskom vojskom kod Austerlitza - 1806. mir u Požunu: ukinuto Sv. Rimsko Carstvo, Austrija izgubila Veneciju, Istru i Dalmaciju, potvrđena francuska prevlast u zapadnoj Njemačkoj i Italiji (stvorene satelitske države – Rajnski Savez i Kraljevina Italija) - 1807. mir s Rusijom i Pruskom u Tilzitu, stvoreno Varšavsko Vojvodstvo - 1808. osvajanje Španjolske - 1809. mir u Schönbrunu, Austrija pristaje na nove ustupke (Ilirske Pokrajine)

12

-

-

teritorij Francuskog Carstva obuhvaća Belgiju, Nizozemsku, veći dio Italije, njemačke zemlje do rijeke Rajne te Ilirske Pokrajine, u satelitskim državama Napoleonovi rođaci postaju kraljevi i uvodi se Građanski zakonik 1812-13. pohod na Rusiju: povod je rusko nepoštivanje blokade Britanije, Velika armija (600,000 ljudi), bitka kod Borodina (neodlučena), Napoleon ulazi u Moskvu, no ne može nadzirati ogroman ruski teritorij, povlačenje uz velike gubitke (više od 90%) 1813. «bitka naroda» kod Leipziga – snage Koalicije teško su porazile Napoleona i krenule prema Parizu 1814. Napoleon je abdicirao i povukao se na otok Elbu, a na vlast u Francuskoj došao je kralj Louis XVIII. (restauracija monarhije) 1815. Napoleonovih «sto dana», konačan poraz kod Waterlooa i progonstvo na Sv. Heleni

Dugoročne posljedice: ideje građanstva i nacije proširile su se među svim europskim narodima i društvenim slojevima, što će pridonijeti stvaranju novog mentaliteta i preobrazbi svih društava Europe u XIX. stoljeću.

13

HRVATSKA U DOBA NAPOLEONA 1797. mir u Campo Formiju: ukinuta Mletačka Republika, čiji teritorij, zajedno s Dalmacijom i Istrom, Francuzi prepuštaju Austriji (kao nadoknadu za Belgiju) - prvi puta se unutar Habsburške Monarhije postavlja zahtjev za ujedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Beč to odbija i stvara posebno upravno područje 1806. mir u Požunu: Austrija mora odstupiti Veneciju, Dalmaciju i Istru Francuzima, tj. satelitskoj Kraljevini Italiji Francuska uprava u Dalmaciji i Istri - vojna uprava – maršal Auguste Marmont, civilna – Vincenzo Dandolo - podčinjavanje Crkve državi, građanski zakoni, gospodarske reforme - školstvo: licej u Zadru i 7 gimnazija (na talijanskom jeziku) - 1806-10. u Zadru se objavljuju dvojezične novine Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin (prve novine na hrvatskom jeziku) - 1808. F. M. Appendini: Grammatica della lingua Ilyrica (hrvatska gramatika na talijanskom) Ukidanje Dubrovačke Republike: 1806. francuska okupacija, 1808. službeno ukidanje i pripajanje Dalmaciji 1809-1813. Ilirske pokrajine - upravno područje izravno priključeno Francuskom Carstvu, osim Dalmacije, Istre i Dubrovnika, obuhvaća i pokrajine koje nakon mira u Schönbrunu Austrija mora odstupiti (Tirol, Kranjsku i svu Hrvatsku južno od Save) - Napoleon je stvorio I. pokrajine iz strateških razloga, kako bi odsjekao Austriju od Jadrana i kako bi mogao izravno pomagati Osmanlijama u slučaju njihovog sukoba s Rusijom - sjedište: Ljubljana, namjesnik: Auguste Marmont - službeni jezik trebao je postati «ilirski», tj. hrvatski, standardiziran prema dubrovačkom govoru (Šime Starčević, Nova ričoslovnica ilirička, 1812) - Lujzijana (završena 1811), nova cesta od Karlovca do Rijeke - uveden je Građanski zakonik (1812) i osnivaju se škole - u nekadašnjoj Vojnoj krajini (Vojna Hrvatska) zadržana je vojna uprava - unatoč francuskim pokušajima da pridobiju domaće stanovništvo, ono je bilo nezadovoljno visokim porezima, novačenjem i stradanjima u pohodu na Rusiju - najvažnije trajno dostignuće francuske vlasti bila je modernizacija uprave i sudstva - ilirski naziv za narod i jezik bit će kasnije prihvaćen u hrvatskom preporodu (pojam «ilirski» često se rabio od XVI. st, međutim, nije bilo jasno na koje sve krajeve i narode se odnosi) 1813. Francuzi se povlače iz Ilirskih pokrajina i prepuštaju ih Austriji 1815. habsburška vlast nad tim prostorom potvrđena je na Bečkom kongresu

14

EUROPSKI POREDAK NAKON NAPOLEONA Bečki kongres (IX. 1814-VI. 1815) – zasjedanje europskih vladara i ministara o novom «starom» poretku u Europi - Aleksandar I. od Rusije, Franjo I. od Austrije, austrijski kancelar Metternich, Fridrik Vilim III. od Pruske, britanski ministar vanjskih poslova Castlereagh - načelo legitimizma: «povijesno pravo dinastija», restauracija starih dinastija - načelo ravnoteže snaga u Europi - granice država ipak su donekle promijenjene u odnosu na stanje prije Napoleona: veći dio Poljske pripao Rusiji, Pruska dobila nadoknadu na račun susjednih njemačkih kneževina, Austriji vraćen sjever Italije i Ilirske Pokrajine, ali ne Belgija – dio Ujedinjene Nizozemske; Britanija širi kolonijalno carstvo (Malta, jonski otoci, Južna Afrika), stvoren Njemački Savez (38 država, uključujući Austriju i Prusku) - cilj je bilo stvoriti konzervativan i stabilan sustav - zabranjena trgovina robovima - utjecaj liberalnih i nacionalnih ideja nije se mogao suzbiti, a neriješena socijalna i nacionalna proturječja pojedinih država uzrokovat će nove revolucije Sveta Alijansa – savez vladara na čelu s Austrijom, Pruskom i Rusijom čija je obveza bila vojna intervencija u cilju očuvanja poretka (u nju su bile uključene sve države osim Britanije i Osmanskog Carstva) Ujedinjeno Kraljevstvo u prvoj polovici XIX. stoljeća - industrijalizacija je uznapredovala (polovica ukupne svjetske industrijske proizvodnje) - radništvo je brojan društveni sloj i postavlja zahtjeve za poboljšanjem položaja - politički sustav je stabilan - država vodi liberalnu ekonomsku politiku (odgovara poduzetnicima), ali i provodi neke socijalne mjere (ograničenje dječjeg rada, a od 1825. dopušteno je radničko udruživanje) - izborna reforma 1832. – izborno pravo ima oko 20 % muškaraca - čartizam (od People's Charter – narodna povelja) – radnički pokret 30-ih i 40-ih godina koji iznosi zahtjeve Parlamentu putem peticija (opće pravo glasa, skraćenje radnog dana i sl.) – vlada je pristala na neznatne ustupke Irsko pitanje: vjerska podjela stanovništva podudara se sa socijalnom podjelom (katolici – seljaci-zakupnici, protestanti - veleposjednici), Ujedinjeni Irci zahtijevaju ravnopravnost, britanska uprava provodi represiju, 1798. ustanak – ugušen u krvi, 1801. unija Irske i Britanije – ukinut irski parlament Ustanak dekabrista u Rusiji (1825) – Rusija ima izrazito zaostao feudalni poredak, pojavljuju se zahtjevi za reformama među obrazovanim krugovima, prilikom stupanja na vlast cara Nikole I. pobunila se vojska u St. Petersburgu, pobuna je bila u prilog careva brata Konstantina, ali su se izvikivale i parole o slobodi, naravno, bila je ugušena Francuska – restauracija Bourbona - Luj XVIII. (brat Luja XVI, 1814-1824) izdao je Ustavni akt: Francuska je ustavna monarhija s dvodomnim parlamentom, izborno pravo ograničeno je imovinskim cenzusom, Građanski zakonik ostao je na snazi - stanjem nije zadovoljno ni građanstvo ni aristokracija koja želi osvetu i potpunu obnovu starog sustava

15

-

Karlo X. (1824-1830) raspušta parlament i pokušava vladati dekretima kao apsolutist Srpanjska revolucija 1830, započinje pobunom pariških građana na čelu s Laffayetteom, vođe nemaju jasne ciljeve, umjereni rojalisti dovode na vlast novog kralja iz dinastije Orleans Luj Filip (Luj XIX, 1830-1848) – «kralj-građanin», obnavlja Ustavni akt, oslanja se na krupno građanstvo i sam je veliki ulagač

Ustanak u Belgiji (1830) – Belgija je pripojena Ujedinjenoj Nizozemskoj, Belgijanci se smatraju zakinutima jer vodeće položaje u državi zauzimaju protestanti i vladaju u prilog industrijski razvijenog Sjevera, Francuska i Velika Britanija priznaju neovisnost Belgije koja postaje ustavna monarhija Kraljevina Poljska, tzv. «kongresna» Poljska, trebala je s Rusijom biti samo u personalnoj uniji, ima vlastitu vladu, parlament i vojsku, Nikola I. ograničava autonomiju Poljske 1830. ustanak u Varšavi – Poljska proglašava odcjepljenje (povod je vijest da ruski car namjerava poljsku vojsku poslati da se bori protiv revolucija u Zapadnoj Europi) - ustanak je krvavo ugušila ruska vojska, pa je autonomija Poljske potpuno ukinuta - represiju nad Poljacima provode i Pruska u Poznanskoj Kneževini i Austrija u Galiciji - stvaranje poljske političke emigracije u Parizu

16

EUROPSKE IDEOLOGIJE U PRVOJ POLOVICI XIX. ST. Ideologija – idejni sustav koji je usko vezan uz politički program, teži urediti odnose u društvu, ali i život svakog pojedinca REAKCIJA – reakcionari XIX. st. jesu predstavnici starog plemstva koji se pozivaju na učenja o božanskom pravu i tradiciju, a cilj im je vratiti poredak otprije Francuske revolucije i osvetiti se, «natražnjaci», primjer reakcionarne politike: Karlo X. u Francuskoj KONZERVATIVIZAM – konzervativci zagovaraju tradiciju kao jamac stabilnosti društva, nisu protiv svake promjene poput reakcionara, ali se suprotstavljaju revolucijama, dopuštaju reforme samo ako ih provode mjerodavne ustanove, vrijednosti: obitelj, religija, autoritet vladara, primjer konzervativne politike: Metternich LIBERALIZAM – višeznačan pojam, liberali, u općem smislu, jesu svi koji zagovaraju slobodu pojedinca i suprotstavljaju se apsolutizmu i policijskoj državi Politički liberalizam XIX. st. ističe prosvjetiteljske ideje (suverenost naroda, jednakost ljudi, slobodu tržišta, vladavinu prava), brani prava pojedinca naspram države i vjeruje u napredak čovječanstva. Obično je povezan s ekonomskim liberalizmom i nacionalnim pokretima. Ekonomski liberalizam jest učenje Adama Smitha o slobodnom tržištu i nemiješanju države u gospodarstvo. (Moguće je da netko istovremeno bude ekonomski liberal i politički konzervativac). Građanski (umjereni) liberalizam – ideologija bogatog građanstva, zalaže se za imovinski i obrazovni cenzus (politička prava treba zaslužiti!), ne vodi računa o socijalnim pitanjima (ako svi imaju jednake mogućnosti, siromašni slojevi sami su odgovorni za svoj položaj). Radikalni liberalizam – zalaže se za opće pravo glasa, republikansko uređenje i socijalne reforme Primjer: tajna društva karbonara (Italija, njemačke zemlje, Francuska, Španjolska) SOCIJALIZAM-UTOPIZAM – različita učenja koja zamišljaju stvaranje društva jednakosti i općeg blagostanja, usko je vezan uz radikalni liberalizam, a njegove su pristaše pretežno mladi intelektualci, uglavnom su pisali kako savršeno društvo treba izgledati, no ne i kako ga stvoriti, kasnije će utjecati na radnički pokret i Marxovo učenje o proleterskoj revoluciji NACIONALIZAM – ideologija nacionalnih pokreta, nacionalni pokreti teže stvaranju nacionalnih država, a njihov nositelj je građanstvo, nacija se shvaća kao politička zajednica cijelog jednog naroda, u zapadnoj Europi nacionalne su države već formirane, pa se takvi pokreti pojavljuju u srednjoj i istočnoj Europi. Preduvjeti nacionalizma: ideja društvenog ugovora, kulturne (vjera, jezik, tradicija), gospodarske i povijesne značajke naroda na nekom prostoru Do kraja XVIII. st. umjesto «nacije» postoji pojam «političkog naroda» (povlašteni staleži). U XIX. st. pokret romantizma pobudio je zanimanje za pučku kulturu i uveo pojam «duh naroda» (Johan Herder). Etape nacionalnog pokreta: 1. Kulturni preporod – intelektualci proučavaju narodnu baštinu, povijest, standardiziraju jezik i šire ideju nacionalnog preporoda (XVIII-prva pol. XIX. st.) 2. Politički zahtjevi – građanstvo formulira nacionalni program: stvaranje nacionalne države, ujedinjenjem ili odcjepljenjem odnosno autonomijom (oko sredine XIX. st.) 3. Masovni nacionalizam – nositelj nacionalnih zahtjeva postaju seljački ili radnički slojevi (kraj XIX. i XX. st.) Nacionalni zahtjevi prve polovice XIX. stoljeća: - ujedinjenje – njemačko i talijansko pitanje - oslobađanje od strane vlasti – poljsko i irsko pitanje, narodi Osmanskog Carstva - autonomija – traže ju narodi Habsburške monarhije

17

REVOLUCIJE 1848-49 – «PROLJEĆE NARODA» 1848. od Atlantika do Karpata izbija niz revolucija sa građansko-liberalnim, socijalnim i nacionalnim zahtjevima (često su isprepleteni) FRANCUSKA - Veljačka i lipanjska revolucija, prva je ostvarila građansko-liberalne ciljeve, u drugoj su postavljeni socijalni zahtjevi, zbivanja u Francuskoj bila su poticaj drugim zemljama - ustavna monarhija s izbornim cenzusom (0,5 % stanovnika ima pravo glasa) - oporba spram monarhije: republikanci (radikalni liberali) i socijalisti - od 1846. zemlju potresa gospodarska kriza - socijalni problemi Pariza: nezaposlenost, nedostatak stanova, niske nadnice - veljača 1848. vlada je zabranila održavanje «banketa» u Parizu, sukob vojske i demonstranata prerastao je u ustanak pariške sirotinje - Luj Filip odrekao se prijestolja, Privremena vlada sastavljena od radikalnih liberala proglašava 2. Francusku Republiku - uvedeno je opće pravo glasa, a u ime «prava na rad» poduzet je program javnih radova - travanj 1848. na izborima za Konstituantu pobjeđuju monarhisti (osvajaju 25 %, zahvaljujući glasovima seljaka koji nisu zadovoljni novim porezima) - Parlament ukida javne radove i daje uhititi vođe radikala, Republika je ipak opstala - lipanj 1848. nova radnička pobuna u Parizu – ugušena u krvi - prosinac 1848. na predsjedničkim izborima pobjeđuje Louis Napoleon Bonaparte (carev nećak) – odgovara konzervativcima, ali i nižim slojevima kojima daje obećanja - 1851. Bonaparte raspušta parlament i uvodi osobnu diktaturu - 1852. proglašava se za cara Napoleona III, 2. Carstvo potvrđeno je plebiscitom - sustav vladavine sličan je 1. Carstvu: autoritarna država igra ulogu posrednika u napetostima između ekonomskih klasa, mješavina liberalnih i konzervativnih mjera TALIJANSKE ZEMLJE - Pijemont-Sardinija, Austrijsko Carstvo (Lombardija i Venecija), Parma, Modena, Toskana, Papinska Država, Kraljevstvo Dviju Sicilija - Risorgimento (Preporod): kulturni pokret obrazovane elite, nakon kratkotrajnog ujedinjenja pod Napoleonom Risorgimento postavlja i politički cilj ujedinjenja - glavna prepreka ujedinjenju – Habsburgovci - pokret Mlada Italija (Giuseppe Mazzini), 1834. Mlada Europa - siječanj 1848. nemiri u Sicilskom Kraljevstvu potaknuti gospodarskom krizom - siječanj-ožujak 1848. vladari Sicilije, Pijemonta i Toskane te papa donose ustave - ožujak – talijanski ustanak u austrijskom Milanu i Veneciji - ljeto 1848. kralj Pijemonta Karlo Albert napada Austriju, poražen od maršala Radetzkoga - veljača 1849. revolucija u Rimu – Republika - Giuseppe Garibaldi - do proljeća 1849. francuske snage porazile su revolucionare u Papinskoj Državi, a Austrija je obnovila vlast u Lombardiji i Veneciji - ujedinjenju Italije nije bio sklon nijedan talijanski vladar, osim Karla Alberta, pogotovo strane sile, sam pokret bio je nejedinstven - tekovine revolucije bili su ustavni poredci u talijanskim državama i ukidanje kmetstva

18

NJEMAČKE ZEMLJE - Sveto Rimsko Carstvo i kasniji Njemački Savez samo su u teoriji države - svijest o zajedničkoj njemačkoj kulturi i jeziku širi se među građanstvom zahvaljujući romantizmu, lažne nade o ujedinjenju dao im je Napoleon - nema jedinstvenog stava oko uređenja ujedinjene Njemačke - «Velika Njemačka»: obuhvaćala bi sve njemačke zemlje uključujući i Austriju, na čelu bi bili Habsburgovci - «Mala Njemačka»: Austrija bi bila isključena iz ujedinjenja koje bi trebala provesti pruska dinastija Hohenzolern - proljeće 1848. nemiri uzrokovani gospodarskom krizom šire se svim njemačkim zemljama - zahtjevi: socijalni – ukidanje ostataka feudalizma, liberalni – uvođenje ustava, nacionalni – ujedinjenje - Pruska: ožujak 1848. revolucija u Berlinu - kralj Fridrik Vilim IV. pristaje na sazivanje parlamenta i donošenje ustava, jesen – kralj raspušta parlament, 1849. pruski ustav – kralj i dalje ima velike ovlasti - Frankfurt na Majni – zasjedanje Svenjemačkog parlamenta, donesen je ustav: Njemačko će Carstvo biti federacija država sa zajedničkim vladarom, vladom i parlamentom, «malonjemačko» rješenje - pruski kralj odbio je carsku krunu, a Svenjemački parlament je raspušten - tekovine revolucije: ukidanje kmetstva i ustavi pojedinih njemačkih država HABSBURŠKA MONARHIJA - apsolutistička monarhija, car Ferdinand je slabouman, pa stvarna vlast pripada kancelaru Metternichu - povod revolucijama bili su loš urod i zbivanja u Francuskoj - pojavilo se više međusobno suprotstavljenih struja, zajednički su im socijalni zahtjevi (ukidanje kmetstva) i liberalni zahtjevi (ustav i građanska jednakost) - središta revolucija u proljeće 1848: Beč, Prag, Pešta - Nijemci: umjereni liberali i njemački nacionalisti (traže pripajanje Velikoj Njemačkoj) - Mađari: nacionalni pokret u početku traži liberalne reforme i autonomiju, naposljetku potpunu samostalnost i Veliku Mađarsku - Česi: umjerena struja – austroslavizam (opstanak Habsburške Monarhije koja će dati autonomiju Česima i ostalim slavenskim narodima), radikalna struja – panslavizam (ujedinjenje svih Slavena pod pokroviteljstvom Rusije) - Hrvatskom je upravljao ban Josip Jelačić koji je istovremeno bio odan dinastiji i podržavao liberalne, socijalne i nacionalne zahtjeve Hrvata (austroslavizam) - međunacionalni sukobi: Česi-Nijemci, Talijani-Nijemci, Poljaci-Ukrajinci, Mađari protiv Hrvata, Srba, Slovaka i Rumunja - dvor je u početku pristajao na ustupke, ukinuto je kmetstvo i obećan ustav - od ljeta 1848. carska vojska preuzima nadzor nad središtima revolucije, pobjede u Italiji, srpanj - Prag, u listopadu Beč, ostao je još problem Ugarske - proljeće-ljeto 1849. gušenje mađarske revolucije uz pomoć ruske intervencije - od prosinca 1848. na vlasti je car Franjo Josip, izrazito konzervativan vladar, ustav koji je oktroirao 1849. ubrzo će biti ukinut, a apsolutizam obnovljen - jedino dostignuće bilo je ukidanje kmetstva

19

ISTOČNO PITANJE ISTOČNO PITANJE – pitanje opstanka i ustroja Osmanskoga Carstva OSMANSKO CARSTVO – «bolesnik na Bosporu», od XVIII. st. slabi, teokratska i višenacionalna država, problem ravnopravnosti muslimana i kršćana, europske sile imale su interese na tom području, pa su se miješale u unutarnja pitanja O. C, u prvom redu Rusija (planovi izravnog širenja), Austrija (također širenje i suparništvo s Rusijom), Francuska (interesi na Bliskom Istoku), Britanija (interesi na Sredozemlju) - nacionalni pokreti više su uvjetovani slabošću Osmanskoga Carstva, nego društvenom zrelošću pokorenih naroda, narodne preporode obično započinju sunarodnjaci izvan Osmanskog Carstva (Rumunji i Srbi u Ugarskoj, Grci u Rusiji) REFORME – sultani pokušavaju stabilizirati državu različitim reformama Selim III. (1789-1807) – pokušaji reorganizacije vojske i uprave doveli su do otpora plemstva i janjičara, ali i ustanka u Srbiji Mahmud II (1808-1839) – provodi uspješne reforme, ali pristaje i na ustupke pojedinim narodima i stranim silama, ukida janjičarski red i timarsko-spahijski sustav Abdul Medžid I. – reforme «tanzimata» (spasonosne reforme) 1839. Hatišerif od Gülhane: pravna sigurnost, sigurnost privatnog vlasništva, jednakost svih vjeroispovijesti, opća porezna i vojna obveza - unatoč liberalnim reformama, Carstvo je i dalje apsolutna teokratska monarhija NACIONALNI POKRETI I USTANCI Srbija – u Beogradskom pašaluku izbijaju dva ustanka raje, 1804 (Karađorđe) i 1815. 1830. nastanak autonomne Kneževine Srbije na čelu s dinastijom Obrenović Ilija Garašanin, Načertanije (Nacrt) – program ekspanzije Srbije na sve južnoslavenske zemlje Grčka – 1821-29. grčki ustanak na Peloponezu i otocima, potporu su mu dale Velika Britanija i Francuska 1830. neovisna Kraljevina Grčka na čelu s bavarskom dinastijom Wittelsbach Moldavija i Vlaška – autonomne rumunjske kneževine, nacionalni pokret zahtijeva ujedinjenje dviju kneževina i potpunu samostalnost (to će se ostvariti tek 1860) Bosna i Hercegovina – bošnjački begovi pružaju otpor reformama, pojavljuju se zahtjevi za autonomijom Bosne, 1831-32. ustanak Husein-bega Gradaščevića, ugušen KRIMSKI RAT (1853-56) – Rusija napada Osmansko Carstvo (povod: položaj pravoslavnih podanika i nadzor nad svetištima u Jeruzalemu), ruska okupacija Moldavije i Vlaške, Francuska, Velika Britanija, kasnije i Pijemont, staju na stranu Turaka i iskrcavaju vojsku na poluotoku Krimu, Rusija je poražena i mora odustati od nadzora nad rumunjskim kneževinama i Crnim Morem

20

HRVATSKA U PREDPREPORODNO DOBA Stanje u hrvatskim zemljama na početku XIX. stoljeća: - problem razjedinjenosti: Banska Hrvatska, Vojna krajina, Dalmacija, Austrijsko Primorje (Trst, Istra, Kvarner) - jezično pitanje: ne postoji standardizirani hrvatski jezik (piše sa na najmanje pet inačica), u Banskoj Hrvatskoj jezik uprave i školstva jest latinski, u Dalmaciji i Istri talijanski, u Vojnoj krajini njemački, Dvor nastoji germanizirati cijelu Monarhiju, a Ugarski sabor nametnuti mađarski jezik i u Hrvatskoj - pitanje nacionalne kulture: pripadnici plemstva i građanstva stječu visoku naobrazbu u Beču i Pešti i potpadaju pod utjecaj strane kulture, seljaštvo je uglavnom nepismeno i osjeća pripadnost samo užem zavičaju, dakle, što je hrvatska kultura? Preteče narodnog preporoda – do 1835. g, otkada možemo govoriti o pravom preporodnom pokretu, pojavilo se više pojedinaca koji su se zanimali za hrvatsku povijest, oživljavanje hrvatske kulture, standardizaciju jezika i postavljali političke zahtjeve za ujedinjavanjem hrv. zemalja i otporom spram mađarizacije, njihovoj djelatnosti pogodovalo je postupno jačanje građanstva te utjecaji Francuske revolucije, Napoleonove uprave, nacionalnih pokreta drugih naroda, ali i službene politike Beča i Pešte (pokušaji germanizacije i mađarizacije) Maksimilijan Vrhovac (1752-1827), zagrebački biskup, svjetonazor pod utjecajem prosvijećenog apsolutizma, još od 1790. zalaže se uvođenje «ilirskog» jezika kao službenog u Hrvatskoj, prvi se zalaže za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom (1797), zanima se za projekte prometnog povezivanja sjeverne Hrvatske s morem (regulacija Kupe, Lujzijana), kupio tiskaru u Zagrebu u kojoj je 1796. objavljena prva ekonomska rasprava na hrvatskom (Temelji žitne trgovine J. Šipuša), biskupsku knjižnicu otvorio za javnost, 1813. izdao poslanicu svećenicima da skupljaju narodne izraze, poslovice i pjesme, darovao gradu park Maksimir Hrvatski sabor 1825: dogovoreno je da će zastupnici koji idu u Ugarski sabor zahtijevati ujedinjenje Varaždinskog generalata (koji odvaja teritorij uže Hrvatske i Slavonije) i Dalmacije s Banskom Hrvatskom i izjednačavanje poreza u Hrvatskoj i Slavoniji Ugarski sabor 1825-27: ugarski zastupnici podržali su zahtjeve za integracijom Hrvatske, ali su tražili da mađarski postane jezik školstva i uprave u Hrvatskoj (hrvatski zastupnici se i dalje zalažu za ostanak latinskog) Hrvatski sabor 1827: potvrđene su odluke Ugarskog sabora, o ujedinjenju je morao odlučiti car, mađarski jezik uveden je kao obvezan predmet u hrvatskim gimnazijama, izabrano je povjerenstvo koje će skupiti dokumente o hrvatskom državnom pravu 1830. Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, prijedlog pravopisne reforme po uzoru na češki pravopis, objavljena na njemačkom i hrvatskom (kajkavskom) - Josip Kušević, O municipalnim pravima i statutima kraljevina Dalm. Hrv. i Slav, pregled povijesnog razvoja Hrvatske i njezinog državnog prava 1832. Gaj je u Zagrebu okupio intelektualni krug «iliraca» koji pišu na «ilirskom» jeziku (pojam «Iliri» odnosio se, u najužem smislu, na sve Hrvate, a u najširem, na sve južne Slavene, dok se pojam «Horvati» tada odnosio samo na kajkavce) - Janko Drašković, Disertacija, prvi hrvatski politički program napisan na štokavskom narječju (iako je Drašković bio kajkavac) kao uputa zastupnicima u Požunu, zahtjev za stvaranjem «Iliričkoga kraljevstva» koje bi obuhvatilo Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i Vojnu krajinu, ali i slovenske krajeve te osmansku Bosnu, visok stupanj autonomije za Iliriju, reforme, službeni ilirski jezik bila bi štokavština

21

HRVATSKI NARODNI PREPOROD (1835-1848) Preporodno doba: oblikovanje hrvatske nacionalne ideje (pod ilirskim nazivom), procvat kulture na hrvatskom jeziku, nastanak hrvatskih kulturnih ustanova Ilirski pokret težio je, u teoriji, stvoriti zajednički jezični standard i politički okvir za sve južnoslavenske narode, pojavio se među intelektualcima Banske Hrvatske, a prihvatili su ga Hrvati te dio Slovenaca i Srba u Hrvatskoj. 1835. g. obično se uzima kao početak narodnog preporoda, Lj. Gaj počeo je u Zagrebu objavljivati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatzka, slavonzska i dalmatinzka 1836. hrvatski naziv u novinama zamijenjen je ilirskim, a njihov jezik nije više kajkavski nego štokavski - Vjekoslav Babukić propisao novi jezični standard (Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga) 1838. prve narodne čitaonice u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu 1841. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo 1842. Matica ilirska («društvo za izdavanje svakojakih korisnih knjiga u ilirskom jeziku», današnja Matica hrvatska) 1843. car je, pod utjecajem mađarskog plemstva, zabranio uporabu ilirskog imena u Hrvatskoj (u nazivima ustanova i novina zamjenjuje se izrazima «hrvatski» ili «narodni», od 1845. ilirsko ime smjet će se rabiti, ali samo u kulturi, ali će ga hrvatsko ime postupno istisnuti) - Ivan Kukuljević Sakcinski, bivši časnik, pravnik i autor prve hrvatske drame Juran i Sofija, održao je prvi puta u povijesti u Hrvatskom saboru govor na hrvatskom jeziku – o potrebi da hrvatski jezik zamijeni latinski kao službeni 1844. Ante Kuzmanić pokreće časopis Zora dalmatinska u Zadru – ilirski pokret širi se na Dalmaciju Pojava političkih stranaka: od 1836. hrvatska javnost se polarizirala oko nacionalnokulturnih pitanja, oko 1840. obje struje dobit će vlastite političke stranke Ilirska stranka (od 1843. Narodna stranka) – stranka preporodnog pokreta, zalaže se za integraciju hrvatskih, ali i ostalih južnoslavenskih, zemalja u Monarhiji, ima pristaša među svim društvenim slojevima koji sudjeluju u političkom životu (građanstvo, plemstvo, svećenstvo), ističe načelo legitimizma i izbjegava radikalizam, geslo: «Konstitucija ugarska, kraljevina hrvatska i narodnost ilirska» Horvatsko-vugerska stranka (tzv. mađaroni) – zastupa čvrsto povezivanje Hrvatske i Ugarske, protivi se ilirskim idejama, za uvođenje mađarskog kao službenog, hrvatski jezik = kajkavski, ima pristaše među nižim plemstvom, najviše u Turopolju i Virovitičkoj županiji povijesna ironija: mađaroni su reakcionari koji su prirodnog saveznika našli u mađarskim liberalima, dok liberalni narodnjaci traže oslonac u konzervativnim krugovima u Beču i Pešti Srpanj 1845. krvoproliće na Markovu trgu u Zagrebu (srpanjske žrtve), povodom izbora za skupštinu Zagrebačke županije izbili su oružani sukobi između narodnjaka i mađarona, umiješala se vojska, 13 mrtvih i više desetaka ranjenih, ban Franjo Haller dao ostavku, banski namjesnik – biskup Juraj Haulik Listopad 1847. posljednje zasjedanje Hrvatskog sabora kao staleškog sabora, jednoglasno je odlučeno da će službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji postati hrvatski

22

HRVATSKA U DOBA REVOLUCIJE 1848-49. Zbivanja u Hrvatskoj 1848-49. god. nisu predstavljala pravu revoluciju, ali su započela kao odjek revolucija u Beču i Pešti, pa su i tu postavljeni socijalni, liberalni i nacionalni zahtjevi za promjenama postojećeg sustava. 25. III. 1848. održana velika «narodna skupština» u Zagrebu, gdje su narodnjaci i predstavnici građanstva iznijeli program «Zahtijevanja naroda», traži se: - ujedinjenje hrvatskih zemalja - «narodna nezavisnost» - uspostava Sabora kao zastupničkog tijela (umjesto staleškog) i vlade odgovorne Saboru - građanska jednakost i sloboda izražavanja, okupljanja i vjeroispovijesti - ukidanje kmetstva - postavljanje Josipa Jelačića za bana Josip Jelačić (1801-59), pukovnik u Glini i pristaša Narodne stranke, budući da je Beč imao povjerenja u njega, postavljen je za bana, promaknut u generala i zapovjednika Vojne Krajine, kasnije i za namjesnika Rijeke i Dalmacije (neformalno ujedinjenje Hrvatske), sve vrijeme bio je odan dinastiji, ali je proveo zahtjeve narodnjaka očekujući da će dvor to trajno potvrditi - travanj 1848. Jelačić prekida državnopravne veze s Ugarskom i postavlja Bansko vijeće (vladu) koje je odgovorno izravno njemu (Jelačićeva vlada će samostalno upravljati Hrvatskom do rujna 1849) - ukidanje kmetstva: banov proglas potvrdit će Sabor dva mjeseca kasnije, kmetovi postaju vlasnici svojih selišta, odštetu vlastelinima isplatit će država, tj. neizravno kmetovi koji su trebali otplaćivati dug državi (ostatci feudalnih odnosa u praksi su se zadržali još tridesetak godina) Lipanj-srpanj 1848. zasjedanje prvog zastupničkog Sabora (pravo glasa određeno je izbornim cenzusom), znatan dio zastupnika je iz redova građanstva, a ban je kao viriliste postavio i pravoslavno svećenstvo (Jelačića je kao bana, umjesto odsutnog Haulika, posvetio patrijarh Josif Rajačić) - Sabor potvrđuje sve Jelačićeve proglase - postavlja zahtjev za preuređenjem Monarhije kao federativne zajednice i ujedinjenje Hrvatske s novoproglašenim tvorevinama Ujedinjenom Slovenijom i Vojvodinom Srpskom rujan 1848 – kolovoz 1849. Hrvatsko-mađarski rat - Mađari imaju pretenzije prema Hrvatskoj, pregovori propadaju i Sabor započinje organizirati obranu od mogućeg mađarskog napada - mađaroni odcjepljuju Virovitičku županiju od Hrvatske i izravno je podčinjavaju ugarskoj vladi - Jelačić kao carski general dobiva zapovijed za uporabu sile protiv pobunjenih Mađara - 11. IX. Jelačićeve trupe prelaze Dravu i pripajaju Međimurje Hrvatskoj - 29. IX. bitka kod Pákozda – bez pobjednika, hrvatske snage odlaze prema austrijskoj granici, gdje očekuju pojačanje - Jelačić postaje vrhovni zapovjednik carskih snaga u Ugarskoj - listopad – Jelačić pomaže u gušenju revolucije u Beču - siječanj 1849. Jelačić i knez Windischgrätz zauzimaju Budim i Peštu - kolovoz 1849. ruske snage nanose Mađarima konačan poraz Oktroirani (nametnuti) ustav – proglasio ga je novi car Franjo Josip u ožujku 1849, Austrijsko Carstvo je centralistička država, osigurana je njemačka prevlast, predviđen je

23

zajednički parlament (Carevinsko vijeće), spominje se pravo njegovanja narodnosti, Hrvatska je definirana kao pokrajina neovisna o Ugarskoj i izravno podređena Beču - unatoč protivljenju narodnjaka, Jelačić je u rujnu 1849. proglasio da Oktroirani ustav važi u Hrvatskoj Zaključak: nakon sloma revolucija, svi nacionalni i liberalni pokreti su poraženi, a u odnosu na stanje otprije 1848. Monarhija je još više centralizirana, god. 1851. ukinut je i ustav, jedino dostignuće za Hrvatsku bilo je ukidanje kmetstva i kulturne tekovine preporoda HRVATSKA U DOBA NEOAPSOLUTIZMA (1850-60.) Neoapsolutizam (obnovljeni apslolutizam) – uveden carskim patentom 31. XII. 1851. - car Franjo Josip odlučuje se ukinuti Oktroirani ustav i vratiti se na politiku centralizacije, germanizacije i autokratskog upravljanja, ipak, provest će nužne modernizacijske reforme, ali «odozgo» - režim se još zove i Bachovim po Alexanderu Bachu, bivšem liberalu i njemačkom nacionalistu, koji je postao ministrom unutarnjih poslova, tj. policije - važan oslonac režima jest veliki činovnički aparat i policija, «Bachovi husari», u društvenom smislu, oslonac režima trebalo je biti činovničko građanstvo njemačke narodnosti - Banska Hrvatska postoji kao administrativna cjelina, uz neke teritorijalne preinake (Rijeka i Međimurje u sklopu Hrvatske, ali Istočni Srijem stavljen u nadležnost Vojvodine Srpske), nema županija nego je podijeljena na pet okružja, nema veze s Ugarskom jer je izravno podređena Beču - službeni jezik u uredima i školstvu jest njemački - društveni i kulturni život je sputan policijskim mjerama i cenzurom - Josip Jelačić i dalje je ban, međutim, samo provodi naredbe kao carski guverner i nema samostalnost odlučivanja u važnijim stvarima, umro je 1859. i naslijedio ga je nadbiskup Haulik kao banski namjesnik - 1852. Zagrebačka biskupija uzdignuta je na status nadbiskupije, čime prestaje izravna crkvena povezanost s Ugarskom – prvi nadbiskup Juraj Haulik - sva politička kretanja u Hrvatskoj usmjerena su na područje kulture - vlada interes za daljnji razvoj jezika (Bogoslav Šulek), znanstveno proučavanje povijesti (I. K. Sakcinski i drugi) i promicanje gospodarstva (mjesečnik Gospodarski List) - početak hrvatsko-srpskog spora: polemika Ante Starčevića protiv jezično-nacionalne teorije Vuka Karadžića, prema Vuku, svi štokavci su Srbi (bez obzira na vjeru), Starčević tvrdi suprotno: svi Južni Slaveni (osim Bugara) jesu Hrvati (bez obzira na vjeru), pojava novih ideologija: pravaštvo, velikosrpstvo, jugoslavizam - uz Starčevića, budući suosnivač pravaške ideologije je i Eugen Kvaternik, koji je otišao u političku emigraciju i tražio potporu za «hrvatsko pitanje» u Francuskoj i Rusiji - modernizacijska strana neoapsolutizma: Austrijski građanski zakonik, uklanjanje ostataka feudalnog sustava (odštete zemljoposjednicima i otkupi selišta) - slom neoapsolutizma: poraz u ratu od Pijemonta i Francuske ljeti 1859. pokazao je da je austrijska vojna moć slaba, nakon toga, dolazi do financijskog sloma Austrijske Carevine, apsolutizam se morao ukinuti jer je bio preskup i država se nužno morala reformirati, novi kancelar Agenor Goluchowski dobiva zadaću uspostaviti ustavno stanje, u ožujku 1860. sazvano je Pojačano carevinsko vijeće

24

TEHNIČKI I ZNANSTVENI NAPREDAK U XIX. ST. Doba pare – tijekom XIX. stoljeća parni stroj nalazi primjenu u svim granama proizvodnje, pojavljuju se nova prometna sredstva. Industrijska proizvodnja i kapitalistički odnosi pospješuju otkrića u svim područjima znanosti, konkurencija na tržištu potiče inventivnost, pa se znanost komercijalizira. Revolucija prometa: 1814. George Stephenson: parna lokomotiva 1825. prva javna pruga u Engleskoj (Stockton-Darlington) - tridesetih godina željezničku mrežu počinju izgrađivati SAD, Francuska i njemačke države 1807. Robert Fulton: parobrod 1840. prvi parobrod preplovio Atlantik 1859-69. prokopan Sueski kanal 1862-64. Siemens-Martinova peć za proizvodnju čelika – čelik je omogućio usavršavanje strojeva, građevinarstva i brodogradnje Od druge polovice XIX. st. već možemo govoriti o drugoj industrijskoj revoluciji jer se pojavljuju novi izvori energije – električna struja i fosilna goriva Primjena naftnih derivata: stroj s unutarnjim sagorijevanjem (Rudolf Diesel), rasvjeta, kemijska industrija. (Ipak, ugljen će ostati glavni energent sve do XX. st) Primjena električne energije: Michael Faraday otkrio indukciju i konstruirao prvi elektromotor, Werner von Siemens (brat Wilhelma Siemensa koji je izumio peć) otkrio dinamo (pretvaranje mehaničke u električnu energiju), telegraf (1849) i električnu lokomotivu (1879), Thomas A. Edison konstruirao žarulju (1879) i prvu javnu elektranu (N.Y, 1882), osamdesetih godina Nikola Tesla istražuje izmjeničnu struju Izum telegrafa već je pedesetih godina izazvao pravu revoluciju komunikacije, gradi se telegrafska mreža i vijesti putuju nezamislivom brzinom. Revolucija u medicini: Louis Pasteur utemeljio bakteriologiju, otkrio postupak pasterizacije i postupak proizvodnje cjepiva (nakon što je otkrio uzročnika bjesnoće) Teorija evolucije: Charles Darwin, izložio ju je u djelu Podrijetlo vrsta (1859), svaka biološka vrsta nastaje postupnom preobrazbom uslijed prirodne selekcije (opstaju najbolje prilagođeni), ta teorija nije samo provela revoluciju u biologiji nego je, zajedno s geologijom, uzdrmala i kršćansku sliku svijeta (u anglosaksonskom svijetu se čak dotada ozbiljno uzimao podatak biskupa Usshera da je Bog stvorio svijet 4004. godine prije Krista) Preokret u shvaćanju čovjekove uloge u svijetu – tri mislioca XIX. st: - Charles Darwin: čovjek je nastao evolucijom od majmunolikih predaka tijekom stotina tisuća godina - Karl Marx: čovjekove ideje i način ponašanja uvjetuju gospodarski odnosi - Sigmund Freud: čovjekov duševni život jest najvećim dijelom nesvjestan proces Njihove teorije pokazuju da je čovjek igračka slijepih sila prirode (i društva) te potkopavaju tradicionalne ideje o jedinstvenoj ulozi koju je čovjeku namijenio Bog i slobodnoj volji. S druge strane, čovjek sada ima zadaću uz pomoć znanosti ovladati prirodnim silama i okrenuti ih u svoju korist. Znanstvena paradigma zamjenjuje religijsku na svim poljima.

25

KAPITALIZAM I RADNIČKI POKRET Kapitalizam – društveno-ekonomsko uređenje koje se zasniva na slobodnom poduzetništvu, privatnom vlasništvu i tržišnoj konkurenciji rada i kapitala. Kapitalističke vrijednosti: racionalno gospodarenje, maksimalna dobit, konkurencija Rani kapitalizam – nastaje u zapadnoj Europi pred kraj srednjega vijeka, kapitalističke odnose promiče, ali ujedno i sputava apsolutistička monarhija (merkantilizam) Klasični liberalni kapitalizam – od kraja XVIII. st. do 70-ih godina XIX. st, proizlazi iz doktrine Adama Smitha, države se ne miješaju u tržišne odnose, koje regulira jedino konkurencija, to će doba prestati s razvojem nove strukture vlasništva Monopolistički kapitalizam (imperijalizam) – od 70-ih godina do I. svjetskog rata, kapital se koncentrira, nastaju monopolistički savezi poduzeća (koncerni, karteli, trustovi), nacionalne i multinacionalne korporacije, europske države pojačavaju kolonijalnu utrku kako bi proširile vlastita tržišta i došle do izvora sirovina i jeftine radne snage Nove društvene klase: kapitalisti (poduzetnici, vlasnici sredstava za proizvodnju) i proletarijat (radnici) Klasna borba – sukob rada i kapitala, kapitalisti povećavaju svoju gospodarsku i političku moć te diktiraju uvjete na tržištu, međutim, radnici s vremenom postaju svjesni da ne ovise samo oni o kapitalu nego i kapital o njima, pa počinju zahtijevati bolje radne uvjete. Radnički pokret: 1. do sredine XIX. st. ne postoji prava ideologija radničkog pokreta, tu su samo učenja socijalista-utopista, radnički otpor je često stihijski, npr. ludizam, u Engleskoj se pojavljuje čartizam, na kontinentu još nema pravog radničkog organiziranja, radničko pitanje postavlja se tek u revolucijama 1848. g, no ono je još u drugom planu. 2. sredinom XIX. st. pojavljuje se sindikalni pokret koji je najjači u Engleskoj (1868. Trade Union Congress), različitim sredstvima pritiska (npr. štrajkovi) zahtijevaju se bolji radni uvjeti u izravnim pregovorima s poslodavcima 3. u drugoj polovici XIX. st. javlja se ideologija marksizma, a potom i socijalističke stranke i međunarodni radnički pokret. Marksizam: socijalna filozofija koju su uobličili Karl Marx (1818-83) i njegov suradnik Friedrich Engels u djelima Komunistički manifest i Kapital (3 sveska) - ekonomski uvjeti oblikuju ljudsku svijest i ponašanje - povijesni procesi zbivaju se po objektivnim zakonima - glavni pokretač povijesti jest klasna borba - povijest se razvija u određenom pravcu, a njezin konačni cilj je besklasno društvo (rodovsko društvo → robovlasništvo → feudalizam → kapitalizam → komunizam) - spoznajom povijesnih zakona moguće je ubrzati proces - proleterska revolucija je neminovna, nakon nje će uslijediti diktatura proletarijata, zatim socijalističko društvo (prijelazni oblik) i napokon, komunističko društvo - to učenje potkrijepljeno je obiljem dokaznog materijala iz ekonomije, povijesti i filozofije 1864. Komunistička internacionala (Prva) 1889. Druga internacionala – za razliku od Prve, ne okuplja pojedince nego socijalističke stranke Radnički pokret nije bio jedinstven, osim ortodoksnih marksista, postoje anarhisti, revizionisti, reformisti, kršćanski socijalisti itd. Revizionizam – marskistički pravac Eduarda Bernsteina iz kojega će se razviti socijaldemokracija, tu se odustaje od revolucionarne borbe i besklasnog društva, cilj je reformiranje kapitalizma, a sredstvo politička borba.

26

U zemljama gdje su socijalističke stranke mogle legalno djelovati, kao u Francuskoj i Njemačkoj, prevladale su revizionističke i reformističke struje, dok su tamo gdje to nije bilo moguće prevladale radikalne i ortodoksne struje (npr. boljševici u Rusiji). Stav Katoličke crkve: u početku je izrazito konzervativan (štiti poredak nakon Bečkoga kongresa, suprotstavlja se ne samo radničkom pokretu već i građanskom liberalizmu i nacionalnim pokretima), 1891. zaokret - papa Lav XIII. izdao je encikliku Rerum novarum u kojoj priznaje postojanje radničkog pitanja, pravo radnika na udruživanje i pravednu raspodjelu dobara, ali i nedopustivost revolucionarne povrede privatnog vlasništva.

27

UJEDINJENJE ITALIJE Stanje nakon 1848: Austrija je i dalje glavna prepreka ujedinjenju, političke snage koje djeluju na ujedinjenju su Kraljevina Pijemont i republikanci Kraljevina Pijemont-Sardinija: ustavna monarhija s osiguranim građanskim slobodama, gospodarski najrazvijenija talijanska država 1852. premijer Pijemonta postaje liberal Camillo Cavour, prvobitni politički cilj mu je priključiti talijanske pokrajine pod vlašću Austrije (Lombardiju i Veneciju) i ostvariti prevlast nad srednjotalijanskim kneževinama (Parma, Modena, Toskana). Za taj cilj mora pridobiti: - neku stranu silu koja će mu pomoći protiv Austrije - republikance (što je manji problem) Pijemont sudjeluje u Krimskom ratu i tako poboljšava odnose s Francuskom 1858. sporazum između Francuske i Pijemonta – Napoleon III. obvezao se da će pomoći u ratu protiv Austrije, a zauzvrat traži Nicu i Savoju - Pijemont započinje pripreme za rat i izaziva Beč da prvi objavi rat Lipanj 1859. rat: u bitkama kod Magente i Solferina francusko-pijemontska vojska teško je porazila austrijske snage ( u bitci kod Solferina poginulo je 40,000 vojnika, ratnom užasu svjedočio je Henri Dunant, švicarski liječnik, što ga je potaknulo da 1863. osnuje organizaciju Crvenog križa) - Franjo Josip pristaje na mirovne uvjete Napoleona III. i ustupa mu Lombardiju, Francuska ustupa Pijemontu Lombardiju, a zauzvrat dobiva Nicu i Savoju - Cavour nije bio zadovoljan takvim ishodom, pa je dao ostavku, međutim, vratio se na premijerski položaj, kada su u Parmi, Modeni, Toskani i Papinskoj Državi revolucionari preuzeli vlast Prva faza ujedinjenja: nakon priključenja Lombardije, provedeni su plebisciti u srednjotalijanskim kneževinama i Romagni (dio Papinske Države) i ti krajevi su također priključeni Pijemontu – ujedinjena je sjeverna i srednja Italija - vanjskopolitička zbivanja išla su na ruku daljnjoj integraciji Italije Druga faza ujedinjenja: Svibanj 1860. Giuseppe Garibaldi na čelu 1200 «crvenokošuljaša» iskrcava se na Siciliji i započinje ustanak Rujan 1860. Garibaldijeve snage zauzimaju Napulj, kralj Franjo II. Bourbon bježi iz države, Garibaldi odustaje od proglašenja republike i predaje vlast pijemontskom kralju Viktoru Emanuelu II. Ožujak 1861. službeno je proglašena Kraljevina Italija na čelu s dinastijom Savoja Italija traži oslonac u Pruskoj 1866. Austrija je poražena u ratu protiv Pruske, Italija je to iskoristila da zatraži i dobije Veneciju 1870. nakon sloma Francuskog Carstva u ratu s Pruskom, talijanske snage zauzele su grad Rim (papa je dotada bio pod zaštitom Napoleona III) 1871. Rim postaje glavni grad Italije, umjesto Torina, spor između pape i talijanske države riješit će se tek 1929. nastankom države Vatikan Iredenta – pokret koji je, nakon ujedinjenja, težio ekspanziji na sve krajeve u kojima žive Talijani, pa i više od toga (Tirol, Trst, Rijeka, Istra, Dalmacija)

28

UJEDINJENJE NJEMAČKE Stanje nakon 1848: iako su njemačke zemlje gospodarski i kulturno bile zrele za ujedinjenje, tome je smetao odnos političkih snaga u Europi Prepreke ujedinjenju: - suparništvo Habsburgovaca i Hohenzolerna, tj. Austrije i Pruske - težnja ostalih europskih država da održe rascjepkanost zbog postojeće ravnoteže snaga Slabljenje Austrije: sve više gospodarski zaostaje, ostala je izvan Carinske unije njemačkih zemalja, pogoršava odnose s Rusijom, doživljava poraz od Francuza i Pijemonteza 1859. g. Jačanje Pruske: poboljšanje odnosa s Rusijom, gospodarske i vojne reforme 1862. pruski kancelar postaje Otto von Bismarck (Željezni kancelar), odlučan i autoritaran političar konzervativnih nazora - podržao je reformu vojske kojom je vojna obveza proširena na cjelokupnu mušku populaciju, a vojni rok skraćen i učinjen djelotvornijim 1863. u ruskom dijelu Poljske izbio je novi ustanak, sklopljen je prusko-ruski savez, istodobno su se pogoršali odnosi Rusije i Francuske 1864. Austrija i Pruska zajednički su porazile Dansku koja je htjela pripojiti kneževine Schleswig i Holstein (prva je pripala Pruskoj, druga Austriji) - izbija spor između Austrije i Pruske oko podjele tih kneževina, Bismarck se osigurao za slučaj rata tajnim sporazumima s Italijom (obećana joj je Venecija) i Francuskom (Pruska joj jamči interese u Belgiji ako ostane neutralna) 1866. austro-pruski rat, Austrija poražena u bitci kod Sadove - Austrija se morala odreći Venecije u korist Italije i odustati od miješanja u ujedinjenje Njemačke, Pruska je pripojila neke kneževine vlastitom teritoriju 1867. stvoren je Sjevernonjemački savez između Pruske i kneževina i gradova na sjeveru (izvan njega su ostale pretežno katoličke zemlje Bavarska, Hessen, Baden i Würtemberg koje su pod utjecajem Francuske) - konačnom ujedinjenju još je smetao samo Napoleon III, Bismarck traži povod da izazove Francusku na rat - izbio je spor oko nasljeđivanja španjolske krune, ona je ponuđena jednom rođaku kralja Vilima II, koji je u međuvremenu od nje odustao, Bismarck je dao izmijeniti pomirljivi brzojav kralja Vilima Napoleonu i objaviti ga u novinama, Francuska objavljuje rat 1870. francusko-pruski rat, pruska vojska dobila je odlučujuću bitku kod Sedana, Napoleon III. je zarobljen, čime pada Carstvo u Francuskoj, Prusi opsjedaju Pariz 1871. siječanj-veljača Francuska pristaje na pruske mirovne uvjete, mora odstupiti Alsace i Lorainneu i platiti odštetu od pet milijardi zlatnih franaka 18. I. 1871. u Versaillesu je proglašeno Njemačko Carstvo (Reich) kao federativna država na čelu s carem Vilimom I. Hohenzolernom Razvoj Njemačkog Carstva: - pet milijardi franaka od odštete Njemačka je iskoristila za ubrzani industrijski razvoj, osobito teške i vojne industrije - Njemačka će se sa zakašnjenjem uključiti i u kolonijalnu utrku, pa će steći neke posjede u Africi i na Pacifiku - zbog brze industrijalizacije jača radnički pokret, prema kojemu Bismarck nastupa represivno, Bismarck dolazi u sukob s Katoličkom crkvom (Kulturkampf), međutim mora popustiti - 1890. Bismarck odstupa s vlasti, u sljedećim desetljećima najjača politička snaga u njemačkom parlamentu postat će socijaldemokrati

29

AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA Političko stanje uoči nagodbe- neoapsolutizam nije uspio osigurati njemačku prevlast u Monarhiji i riješiti međunacionalne napetosti, strane sile bile su za opstanak Monarhije radi održavanja ravnoteže snaga - 1859. god. nakon poraza od Pijemonta, pada neoapsolutizam i počinju rasprave o preuređenju Monarhije, dogovor nije postignut, pa centralizam opstaje - 1866. god. poraz od Pruske ozbiljno je ugrozio Monarhiju, Bismarck, ipak, želi njezin opstanak jer je ona brana velikonjemačkoj i velikoruskoj ideji (Velika Njemačka ukinula bi prevlast pruskih junkera u Reichu, Velika Rusija obuhvatila bi sve Slavene), car Franjo Josip svjestan je da je krajnje vrijeme da se Monarhija preuredi Austro-ugarska nagodba 1867- centralizam je bio neodrživ, a pretvaranje Monarhije u federaciju otvorilo bi niz problema i ugrozilo položaj austrijskih Nijemaca, zato se car odlučio za nagodbu s Mađarima, najjačom nacijom uz Nijemce (Mađare zastupa grof Gyula Andrassy) - Franjo Josip posebno se okrunio za kralja Ugarske, stvorena je Dvojna Monarhija - Austrija i Ugarska dvije su suverene države koje povezuje zajednički vladar te zajednička ministarstva vanjskih poslova, vojske i financija - dva dijela Monarhije sklapala su carinski i trgovački savez svakih deset godina, bilo je predviđeno da Austrija razvija industriju, a Ugarska poljoprivredu, valuta je bila zajednička (zvala se forinta ili gulden, a nakon 1892. uvedena je kruna, kovanice izdaje svaka država posebno, a papirni novac zajednička središnja banka) - iako je Austro-Ugarska bila druga po površini i treća po broju stanovnika među europskim zemljama, politički je bila drugorazredna sila, u vanjskoj politici povezala se s Njemačkim Carstvom Ugarska - obuhvaća teritorij povijesne Ugarske s Erdeljom (Transilvanija), nemađarski narodi (Slovaci, Hrvati, Srbi, Rumunji itd.) čine gotovo polovicu stanovništva, ali imaju položaj nacionalnih manjina, provodi se mađarizacija - Ugarska ima posebnu vladu i Sabor - položaj Banske Hrvatske reguliran je nagodbom iz 1868. god, kada joj je zajamčeno pravo na jezik te samostalna uprava i sudstvo, međutim, pojedine ugarske vlade kršile su odredbe nagodbe, Dalmacija i Istra ostale su u austrijskom dijelu Monarhije, dok je Rijeka izravno pripojena Ugarskoj - Ugarskom vladaju mađarski liberali koji znaju da se mađarska hegemonija može održati jedino u dualističkom sustavu (nakon I. svjetskog rata, država Mađarska dobila je tek 40 % teritorija Ugarske) Austrija - za razliku od centralizirane Ugarske, zadržane su povijesne pokrajine kojima je ostavljena stanovita autonomija (npr. Tirol, Štajerska, Češka, Moravska, Galicija…) - iako se provodi politika germanizacije, položaj nenjemačkih naroda daleko je povoljniji od položaja nemađara u Ugarskoj - liberalne njemačke vlade donose niz propisa o građanskim pravima - državni parlament zove se Carevinsko Vijeće, a tu su i pokrajinski sabori - češko pitanje: Česi zahtijevaju poseban položaj poput Ugarske, ali je austro-češka nagodba izostala zbog velikog pritiska njemačkih nacionalista, češki političari proglasili su «pasivnu politiku», jačaju panslavističke struje - Poljaci u Galiciji imaju bolji položaj od Poljaka u Rusiji i Njemačkoj, pa njihovi političari prihvaćaju dualizam, provodi se polonizacija galicijskih Ukrajinaca

30

-

slovensko pitanje: nacionalni pokret zahtijeva ravnopravnost jezika i ujedinjavanje pokrajina u kojima žive Slovenci (Kranjska, Štajerska, Koruška), narodni skupovi – tabori, iz praktičnih razloga među slovenskim političarima prevladat će ideja južnoslavenske suradnje HRVATSKA PRIJE NAGODBE (1860-1868)

Obnova ustavnog stanja: dva carska ustavna akta – Listopadska diploma (1860), koja saziva pokrajinske sabore i Veljački patent (1861), koji proglašava Carevinsko vijeće zastupničkim tijelom, koje suodlučuje o «zajedničkim poslovima Monarhije» Car Franjo Josip nije odustao od ciljeva centralizacije i germanizacije Stanje u Hrvatskoj: - predstavnici hrvatskih zemalja u Carevinskom vijeću, Ambroz Vraniczany za Hrvatsku, biskup J. J. Strossmayer za Slavoniju, Francesco Borelli za Dalmaciju, sudjeluju u raspravi o preuređenju Monarhije, Strossmayer se zalaže za ujedinjenje hrvatskih zemalja i preustroj Monarhije u federaciju nacionalnih jedinica, Borelli traži autonomiju za Dalmaciju i protivi se njezinom spajanju s Banskom Hrvatskom – početak dalmatinskog autonomaštva - novi ban Josip Šokčević ima zadatak obnoviti ustavno stanje u Hrvatskoj, sazvao je Bansku konferenciju na kojoj je sastavljena predstavka za cara – traži se ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i osnivanje dvorske kancelarije (ministarstva) za Hrvatsku - prvi zahtjev propao je, između ostalog, zbog otpora autonomaša, dok je Dvorska kancelarija osnovana 1862. a za kancelara je imenovan Ivan Mažuranić, u njenoj nadležnosti bili su pravosuđe, unutarnji poslovi i obrazovanje, time je Hrvatska i dalje neovisna o Ugarskoj (Ugarska i Hrvatska imaju zasebne kancelarije) - Banskoj Hrvatskoj je vraćen Srijem, ali su Međimurje i Rijeka ponovo oduzeti, obnovljeno je sedam županija - hrvatski je ponovo službeni jezik Hrvatski sabor 1861. – zadaća mu je definirati državnopravni odnos spram Austrije i Ugarske te izabrati zastupnike za Carevinsko vijeće, osim izabranih zastupnika iz Banske Hrvatske smjeli su doći i predstavnici Vojne Krajine te promatrači iz Dalmacije, Sabor je zaključio da Hrvatska nema s Austrijom zajedničkih poslova osim osobe vladara i da neće poslati zastupnike u Carevinsko vijeće, te da su zajednički poslovi s Ugarskom prekinuti 1848. ali da Hrvatska hoće obnoviti uniju s Ugarskom uz uvjet da joj ista prizna autonomne poslove, car je raspustio Sabor nezadovoljan njegovim odlukama i on se nije sazivao idućih pet godina Nakon Veljačkog patenta (1861) Franjo Josip je odlučio potražiti oslonac u njemačkim liberalima jer je s njima dijelio interes centralizacije i germanizacije monarhije, Schmerlingova vlada imala je upravo tu zadaću Gospodarstvo i društvo: - 90 % stanovništva čine seljaci, polako se povećava broj činovnika i učitelja, a time i građanski sloj, počinje gospodarsko propadanje plemstva - veleposjednici će pitanje radne snage rješavati unajmljivanjem nadničara, a seljaci će se suočiti s problemom prezaduženosti, niskim nadnicama i premalim posjedima - 1862. prva veća željeznička pruga: Zidani Most – Sisak - pojava banaka, od tridesetak njih najjača je Prva hrvatska štedionica - lagani industrijski rast (prehrambena i drvna industrija)

31

-

1866. osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas HAZU), jedan od utemeljitelja je Strossmayer, prvi predsjednik Franjo Rački, trebala je biti akademija svih Južnih Slavena u Monarhiji

Političke stranke: 1. Narodna Stranka: Strossmayer, Rački, Matija Mrazović, traže državnopravno rješenje u savezu s Ugarskom uz uvjet priznanja autonomnih poslova Hrvatske, politička ideologija jugoslavizma (razvila se iz ilirizma) – uspostava saveza s drugim južnoslavenskim narodima u okviru Monarhije, imaju većinu u Saboru 1861. i 1865. god, a najviše pristaša među građanstvom, list Pozor 2. Unionisti: Ustavno-narodna stranka, «mađaroni», politika čvršćeg povezivanja s Ugarskom i suprotstavljanja Austriji, zastupa interese plemstva i konzervativnih krugova, Mirko Bogović, Levin Rauch, 3. Stranka Prava: Ante Starčević i Eugen Kvaternik, prvi put nastupaju na Saboru 1861, razvijaju političku ideologiju pravaštva, koja se poziva na hrvatsko državno pravo (povijesno pravo) i zahtijeva stvaranje samostalne hrvatske države, koja bi s Ugarskom i Austrijom imala samo zajedničkog vladara, pojam Hrvata proširen je na sve Južne Slavene, Stranka prava postaje oporbena stranka i nastupa u smislu obrane od njemačke i mađarske prevlasti, listovi Zvekan, Hervatska 4. Samostalna narodna stranka: stranka čvršćeg povezivanja s Austrijom, predvodi je kancelar Ivan Mažuranić, nastaje 1863. i gubi na izborima 1865.g, ima pristaše među državnim činovnicima i u Vojnoj Krajini, list Domobran

32

HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA Priprema nagodbe Nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867. god, Banska Hrvatska i Slavonija (u teoriji s Vojnom Krajinom) prepuštene su izravnoj nagodbi s Mađarima o svojem državnopravnom položaju, sazvan je Sabor. Sabor je odlučio da se pristupi pregovorima s Austrijom a ne Ugarskom i poziva se na stanje iz 1848. Ban Šokčević dao je ostavku, Sabor je raspušten, a za banskog namjesnika postavljen je unionist Levin Rauch koji provodi nove izbore za Sabor (sa visokim cenzusom i povećanim brojem virilista). Rauch je osigurao unionističku većinu u Hrvatskom Saboru i uputio izaslanstvo u Peštu. Nagodba je sklopljena 30. siječnja 1868. god. Sadržaj Hrvatsko-ugarske nagodbe Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (kojoj bi u teoriji pripadali i Vojna Krajina i Dalmacija) definirana je kao država udružena s Ugarskom, ima zajamčen teritorij, pravo na vlastiti jezik, Sabor, bana i autonomne poslove. U autonomne poslove spadaju unutarnji poslovi, vjerska pitanja, školstvo i sudstvo. Zajedničke su financije, gospodarstvo, vojska i vanjski poslovi (zapravo važniji resori). Bana imenuje kralj na prijedlog ugarskog premijera. Sazivat će se Hrvatski Sabor, također postoje i zastupnici u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Pešti. Financijski dio nagodbe trebao se obnavljati svakih deset godina. Grad Rijeka dodijeljen je na upravu Ugarskoj kao corpus separatum (posebno tijelo), odluka o Rijeci pridodana je tekstu Nagodbe u obliku nalijepljene cedulje (tzv. Riječka krpica) Reakcije na Nagodbu Uglavnom, negativne među svim staležima i političkim krugovima. Narodna stranka pobijedila je na izborima 1871. i zahtijevala je reviziju Nagodbe. Ugarska vlada se ipak odlučila na neke ustupke. U Rakovici je 1871. god. izbila oružana pobuna na čelu s pravašem Eugenom Kvaternikom. Namjera mu je bila podići ustanak u Vojnoj Krajini (gdje je vladao strah od nove «mađarske» uprave koja je trebala nastupiti nakon razvojačenja) i proširiti ga na cijelu Hrvatsku u obliku nacionalne revolucije. Ustanak je bio slabo pripremljen i nije imao širu potporu među stanovništvom, pa ga je vojska brzo ugušila. Kvaternik ubijen, Stranka prava našla se na udaru policijske istrage. Revizija Nagodbe 1873. Izmijenjen je dio o financijama pa Hrvatska otada ne daje više paušal od 2,200,000 forinti nego 55 % ukupnih prihoda u zajedničku državnu blagajnu. Bana predlaže Sabor, a ugarski premijer prijedlog prosljeđuje caru. 1873. slom bečke burze – izazvao zastoj gospodarstva u cijeloj Monarhiji, u Hrvatskoj je usporena industrijalizacija, međutim, zbog niskih cijena zemljišta i namirnica u Hrvatsku se doseljava stanovništvo iz svih dijelova Austro-Ugarske, ubrzava se rast ukupne populacije i gradova, pa brzo slijedi novi privredni polet

33

DOBA IMPERIJALIZMA (POSLJEDNJA TREĆINA 19. ST.) FRANCUSKA Drugo Carstvo (1852-70) – Napoleon III. ima gotovo apsolutnu vlast, većina stanovništva ga podržava zbog gospodarskog napretka i rasta standarda, aktivna vanjska politika, od šezdesetih godina jača liberalna i socijalistička oporba, car je spreman na političke ustupke, 1870. zbog poraza u ratu s Pruskom odriče se vlasti Pariška komuna – rujan 1870 – siječanj 1871. opsada Pariza, Privremena vlada pristaje na nepovoljne mirovne uvjete, što izaziva veliko nezadovoljstvo građana Pariza, ožujak 1871. Nacionalna garda odbija se razoružati i podiže pobunu protiv Privremene vlade, proglašena je Pariška komuna (nema veze s Marxovim komunizmom nego se radi o gradskoj samoupravi), vlasti Komune planiraju provesti radikalne socijalne reforme u korist radnika i sirotinje, između ostalog, i radničku upravu u poduzećima čiji vlasnici su pobjegli, u svibnju 1871. «Versajska vlada» pristupa krvavom gušenju pobune (pomogao im je Bismarck koji je pustio zarobljene francuske vojnike), pobijeno 30,000 komunara, a više desetaka tisuća poslano na robiju u kolonije Treća Republika (1870-1940) – republikanski ustav konačno je proglašen tek 1875. zbog velikog utjecaja monarhista, brz oporavak od rata s Njemačkom, višestranačje («kolonijalna stranka», republikanci, radikali, socijalisti, nacionalistička desnica), nijedna stranka ne može sama postići parlamentarnu većinu, pa se sklapaju velike koalicije, u posljednjih pet godina 19. st. «afera Dreyfus» podijelila javnost Francuski kolonijalizam – kolonizacija Alžira započela je još u prvoj pol. 19. st, sve vlade dosljedno šire francuski imperij (bez obzira na ideologiju), Francuzi osvajaju najveći dio Afrike i jugoistočne Azije: Francuska Sjeverna Afrika, Francuska Zapadna Afrika, Francuska Ekvatorijalna Afrika, Madagaskar, Francuska Indokina VELIKA BRITANIJA - viktorijansko doba, kraljica Viktorija vlada 64 godine (1837 – 1901) - doba unutarnje stabilnosti, brzog gospodarskog razvoja i kulturnog procvata - 60 % europskog kolonijalnog posjeda čini Britanski Imperij - Indija, «dragulj u kruni», 1858. ukida se Istočnoindijska kompanija i Indija postaje krunska kolonija (obuhvaća i današnji Pakistan, Burmu, Bangladeš i Cejlon) - Kanada od 1867. ima status dominiona - Egipat – od 1882. pod britanskom okupacijom, važan zbog Sueskog kanala - 1899 – 1902. Burski ratovi – Britanci silom pripajaju državne tvorevine nizozemskih doseljenika (Bura) u Južnoj Africi - 1867. biračko pravo prošireno je na 40 % Britanaca - irsko pitanje nije riješeno i dalje se radikalizira (fenijanski pokret)

34

KOLONIJALIZAM – zlatno doba europskog kolonijalizma jest upravo 19. stoljeće (početke tog procesa možemo tražiti još u križarskim ratovima Uzroci: prenapučenost Zapada, težnja za monopoliziranjem svjetske trgovine, borba za nova tržišta te izvore sirovina i jeftine radne snage - kolonijalizam se opravdavao «kulturnom misijom među primitivnim narodima» - uz Veliku Britaniju i Francusku, kolonijalna carstva uspjele su stvoriti Španjolska (nakon gubitka Amerike, manji posjedi u Africi), Portugal (Afrika), Nizozemska (Indonezija i Surinam), Belgija (Kongo), Njemačka (Afrika, Pacifik), Italija (Afrika), SAD (Filipini), Japan (Koreja, Tajvan)

RUSIJA Reforme Aleksandra II. (1855-81) – poraz u Krimskom ratu naveo je cara na reformiranje ruske države u smislu modernizacije – 1861. ukidanje kmetstva, 1864. lokalna samouprava, 1874. vojna reforma - kmetovi su dobili osobnu slobodu, ali je ostalo pitanje seljačkog duga feudalcima i kolektivno vlasništvo seljaka (mir = zadruga) nad zemljom - narodnjaštvo, radikalni pokret «narodnjaka», zahtijeva neizostavnu daljnju agrarnu reformu u korist seljaka, pa i ukidanje carizma - Narodna volja – teroristička organizacija proizišla iz «narodnjaka» čiji je neposredni cilj ubiti cara, u tome su 1881. uspjeli - novi car Aleksandar III. (1881-94) pojačava državnu represiju i ograničava lokalnu samoupravu Ruski imperijalizam – ruski Imperij nema prekomorske kolonije nego izravno pripojene zemlje u srednjoj i istočnoj Aziji, u doba Aleksandra II. započinje rusifizacija tih zemalja (i, uopće, nastanak suvremene ruske nacije potaknut odozgo), pravci daljnjeg prodora ruskog imperijalizma jesu Balkan, Kavkaz, Pamir, sjeverna Kina, 1877-78. rat protiv Osmanskog Carstva (ostvareni ciljevi poništeni su Berlinskim kongresom), 1904-05. rusko-japanski rat (težak poraz ruske flote kod Tsutsime) Revolucija 1905. – nakon ratnog poraza izbijaju nemiri i štrajkovi, seljačkim zahtjevima pridružio se i radnički pokret (posljedica industrijalizacije), «krvava nedjelja», pobuna na oklopnjači Potemkin, car Nikola II (1894-1917) uveo je parlament (Duma) i donio neke liberalne dekrete, revolucionarne skupine nisu se smirile, pa su uvedene «crne satnije»

35

VELIKA ISTOČNA KRIZA (1875-78) - stanje u Osmanskom Carstvu i dalje je nestabilno, odredbe Hatišerifa od Gülhane ojačane su dodatnom carskom naredbom (1856), Turci se povlače iz Rumunjske i Srbije - 1875. ustanak u Bosni i Hercegovini – masovan ustanak seljaka svih vjera, vodstvo ustanka preuzeli su pravoslavni trgovci koji se zalažu za pripajanje Bosne Srbiji, no tu je i struja koja traži bosansku autonomiju u okviru Osmanskog Carstva, prijeti izbijanje sukoba većih razmjera zbog interesa Rusije, Austro-Ugarske i Srbije - 1876. Srbija i Crna Gora zaratile su se s Osmanskim Carstvom, izbija ustanak u Bugarskoj, a sultan Abdul Hamid II. proglašava ustav - 1877. Rusija napada Osmansko Carstvo i pobjeđuje - 1. III. 1878. mir u San Stefanu: stvorena je Velika Bugarska pod ruskim pokroviteljstvom, Osmansko Carstvo mora priznati kao nezavisne države Rumunjsku, Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku, Bosni dati autonomiju te platiti reparacije - ljeto 1878. Berlinski kongres: predstavnici velesila poništili su mir u San Stefanu i odredili novi mirovni sporazum, ukinuta je Velika Bugarska i stvorene su dvije nove tvorevine – Kneževina Bugarska i Istočna Rumelija (ujedinit će se tri godine kasnije), priznata je neovisnost Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj, Austro-Ugarska je dobila pravo privremeno okupirati Bosnu i Hercegovinu i provesti reforme (Austro-Ugarska će si pripojiti B. i H. 1908.) - stanje u Osmanskom Carstvu samo se privremeno smirilo, 1903. izbit će ustanak u Makedoniji (Ilindenski ustanak), 1908. u Istanbulu vlast će preuzeti radikalni pokret «mladoturaka», 1912-13. balkanski ratovi - Srbija – dinastija Obrenovića vratila se na vlast 1858. god. uz pomoć Austrije, teži se proširiti na račun Osmanskog Carstva, knez Milan proglasio se kraljem 1881, njegov nasljednik Aleksandar izaziva nezadovoljstvo vojnih krugova, 1903. god, nakon državnog udara, na vlast dolazi Petar Karađorđević koji se okreće od Austro-Ugarske i počinje se oslanjati na Rusiju, Francusku i Veliku Britaniju, ekspanzija će biti ostvarena u doba Balkanskih ratova 1912. i 1913. (Kosovo i Makedonija)

36

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE U XIX. ST. SAD u prvoj polovici 19. st. - teritorijalno širenje: do 1850. SAD su zauzele glavninu današnjeg teritorija, širenje je ostvareno kupovinom zemlje od Francuza, Britanaca, Španjolaca i Rusa, ali i ratnim dobitcima na račun Meksika - vanjska politika: nemiješanje u europsku politiku (Monroeva doktrina) - demografski rast: uz visoki prirodni prirast, SAD primaju i milijune doseljenika iz svih dijelova Europe - gospodarski rast: u sjevernim državama brz industrijski razvoj, dok u južnima prevladava plantažno gospodarstvo i uzgoj pamuka (80 % svjetske proizvodnje) - političko uređenje: republika, federacija, dvodomni parlament (Kongres i Senat), mlada demokracija bila je stabilna do 50-ih godina kada počinje napetost između Sjevera i Jug Građanski rat 1861-65. - pitanje ropstva: u doba postanka SAD svaka država je za sebe odlučivala hoće li zadržati ili ukinuti ropstvo, južne države («pojas pamuka») zadržale su ropstvo iz gospodarskih razloga i opravdavale su ga kao prirodan poredak stvari, na sjeveru je ropstvo ukinuto i nazivaju ga «nastranom institucijom» - Sjever: industrijsko društvo, odgovara mu protekcionistička ekonomska politika (zaštitne carine), Jug: plantažno gospodarstvo i robovlasništvo, odgovara mu slobodna trgovina s niskim carinama - prvi sukob nastupio je 1820. g. kada se u Uniju primala država Missouri, postignut je kompromis, dogovorena je granična crta između robovlasničkih i slobodnih država (podudara se s južnom granicom Missourija, ali je Missouri postao robovlasnička država) - 1850. g. u Uniju je primljena država Kalifornija kao slobodna i time se poremetio odnos snaga u korist slobodnih država, istodobno jača abolicionistički pokret (međutim, sjevernjački političari ga smatraju preradikalnim) - 1860. g. na predsjedničkim izborima pobijedio je Abraham Lincoln, protivnik ropstva (doduše, ne radikalan) iz nove Republikanske stranke, to je bio povod da se 11 od 14 robovlasničkih država odcijepi iz Unije (ukupan broj država bio je 30, odcijepile su se Alabama, Florida, Texas, Georgia, Louisiana, N. Carolina, S. Carolina, Virginia, Mississippi, Tennesse, Arkansas) - utemeljena je Konfederacija Američkih Država (gl. grad Richmond, predsjednik Jefferson Davis), Lincoln je odbio priznati secesiju - IV. 1861. Južnjaci su napali utvrdu savezne vojske Fort Sumter – početak rata - iako se Građanski rat često prikazuje kao moralna borba protiv ropstva, najvažniji su uzroci oni gospodarski te političko pitanje pripada li suverenost saveznim državama ili Uniji - Sjever je imao dvostruko više stanovnika, jaku industriju i bolje opremljenu vojsku, ali je Jug odolijevao četiri godine jer je vodio rat na vlastitom teritoriju i imao sposobnije zapovjednike, poginulo je oko 600,000 ljudi i počinjena su ogromna razaranja - IV. 1865. zapovjednik južnjačkih snaga general R. E. Lee potpisao je kapitulaciju pred generalom Unije U. S. Grantom (kasniji predsjednik) - Posljedice rata: prevladao je sjevernjački model razvoja, SAD će postati jedinstvena nacionalna država, industrijska i imperijalna sila, ukinuto je ropstvo, ali će

37

Afroamerikanci na Jugu dobiti puna građanska prava tek u XX. st, Jug je bio razoren i pod vojnom upravom sljedećih desetak godina (razdoblje obnove – Reconstruction) HRVATSKA U POSLJEDNJOJ TREĆINI XIX. STOLJEĆA Mažuranićevo doba (1873-1880) Ivan Mažuranić, pravnik, književnik i predsjednik Sabora, postaje prvi «ban pučanin», postavljen je za bana na prijedlog Narodne stranke, politički nije odgovarao mađarskim nacionalističkim krugovima, ali ima potporu iz Beča, Mažuranić ima zadaću provesti hitne modernizacijske reforme i preobraziti Hrvatsku u «pravnu i ustavnu državu» Reforme: - provedena je trodioba vlasti, zakonima je reguliran djelokrug bana, Sabora i pravosuđa, uprava je centralizirana, uvedeni su kotarski organi vlasti (između općinskih i županijskih, - reformirano je školstvo, ono je odvojeno od Crkve i stavljeno pod nadležnost države, pučka škola (4 razreda) proglašena je obveznom, utemeljeno je Sveučilište Franje Josipa u Zagrebu (1874) s pravnim, bogoslovnim i filozofskim fakultetom - doneseni su liberalni zakoni o tisku, slobodi okupljanja i političkom udruživanju Kritičari Mažuranića: najviše su ga kritizirali pravaši i dio narodnjaka zbog njegovog oportunizma u odnosu na dualistički sustav i nemogućnosti da provede radikalnije promjene ujedinjenje svih hrvatskih pokrajina, novu reviziju financijske nagodbe s Ugarskom, veću samostalnost i slično, konzervativci su mu zamjerali preveliku liberalizaciju i razdvajanje Crkve od države Pitanje Bosne i Hercegovine: nakon ulaska austrougarske vojske u Bi H. 1878. god, pojavili su se u javnosti zahtjevi da se ona ujedini s Hrvatskom, to traže i velikohrvatski i jugoslavenski politički krugovi, s druge strane, srpski političari u Hrvatskoj se tome suprotstavljaju i brane interese Srbije u pogledu Bi H, Mažuranić se držao oprezno prema tom pitanju, naposljetku, Bosna i Hercegovina došla je pod poseban režim uprave austrougarskog ministarstva financija, kao gospodarska kolonija oba dijela Carstva, Bosnom je najduže upravljao ministar Benjamin Kallay, vlastodršcima u Beču i Pešti nikako nije odgovaralo da prepuste Bi H. Hrvatskoj, službeno, proglašena je bošnjačka nacionalnost sa tri vjere, iako su se tri vjerske zajednice već počele smatrati trima posebnim narodima Mažuranićeva ostavka: bio je pod prevelikim pritiskom svojih kritičara, nije uspio ubrzati razvojačenje Vojne Krajine koje mu je bilo obećano i još mu je dodatno naškodila agrarna kriza koja je nastupila nakon ukidanja kmetstva i sloma bečke burze, dolazi do propadanja mnogih seljačkih obitelji koje odlaze u gradove, ali i do siromašenja plemstva, Mažuranić je formalno podnio ostavku zbog pitanja Vojne Krajine

38

Doba Ladislava Pejačevića 1880-83: novi ban je unionist i uživa podršku Mađara i Narodne stranke, koja je sada postala unionistički orijentirana, nastala je nova oporbena Neodvisna narodna stranka («obzoraši») na čelu s Franjom Račkim koja zastupa austroslavizam, pomaže im Strossmayer Ukidanje Vojne Krajine: nakon povlačenja Turaka iz Bosne i Hercegovine ona više nema razloga postojati, car je odgađao razvojačenje do 1881. kada je i službeno integrirana u civilnu Hrvatsku i Slavoniju, stvorene su dvije nove županije, Ličko-krbavska i Modruškoriječka (sada ih je ukupno osam, sa Zagrebačkom, Varaždinskom, Bjelovarsko-križevačkom, Virovitičkom, Požeškom i Srijemskom) Dalmacija: - kao i ostale austrijske pokrajine, ima stanovitu autonomiju koja uključuje i pokrajinski Sabor u Zadru - gospodarstvo je slabo razvijeno i loše su prometne veze sa zaleđem, privreda se orijentirala na vinogradarstvo pa je ovisila o hirovima prirode (peronospora) - ideje narodnog preporoda ostvarile su značajan utjecaj tek nakon 1860. g, gradsko stanovništvo je uglavnom talijanizirano, dok je selo na niskom obrazovnom stupnju - pitanje hrvatskog jezika kao službenog i ujedinjenje s Banskom Hrvatskom postavila je Narodna stranka na čelu s Mihovilom Pavlinovićem i Mihom Klaićem koja djeluje u Dalmatinskom saboru od 1861. god, narodnjaci djeluju u smislu prosvjećivanja seljaštva i širenja nacionalne ideje - do 1870. god, prevlast ima stranka autonomaša koja zagovara autonomnu Dalmaciju u okviru Austrije (Antonio Bajamonti) i ima biračko tijelo u gradovima, u prilog im ide visoki izborni cenzus - nakon izborne pobjede 1870. god, narodnjaci postaju prevladavajuća politička snaga, do 1883. uspjet će dobiti većinu u svim gradovima osim Zadra i učiniti hrvatski jezikom koji je u službenoj upravi ispred talijanskog Istra: također uživa pokrajinsku autonomiju, gospodarstvo je još slabije razvijeno nego u Dalmaciji i velike su socijalne razlike, gradsko stanovništvo je najvećim dijelom etnički talijansko, a seosko hrvatsko, preporodnu djelatnost organizirao je biskup Juraj Dobrila, od 1870. objavljuje novine «Naša sloga», istarski narodnjaci ulaze u pokrajinski sabor tek 1880-ih godina (Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić), prvi politički cilj jest uspostaviti ravnopravnost hrvatskog naroda i jezika s talijanskim, što će biti postignuto tek početkom XX. stoljeća

39

Doba Khuen-Hedervaryja (1883-1903) - nakon prosvjeda i nemira koji su izbili zbog postavljanja mađarskih natpisa i grbova 1883. god, za bana je postavljen mađarski veleposjednik iz Slavonije grof Karoly Khuen Hedervary, zadatak mu je bio uspostaviti red i čvršće vezati Hrvatsku uz Ugarsku - punih dvadeset godina vlada samovoljno i uz represivne metode - oslanja se na činovnički aparat, zatim na Narodnu stranku (koja je sad mađaronska i ima osiguranu većinu u Saboru zahvaljujući novom izbornom zakonu - pravo glasa ima oko 2 % najbogatijeg stanovništva), te političare srpske narodnosti koje je podmitio položajima («Khuenovi Srbi») - uvedena je djelomična cenzura i stroži policijski i vojni nadzor nad stanovništvom - zbog posljedica agrarne krize seljaci su gubili zemlju, što je iskorišteno da u Slavoniji zemlju kupuju Mađari, s druge strane, siromašnima je omogućeno da povoljno kupuju karte za odlazak u «Novi Svijet» i poticano je iseljavanje - pozitivna strana Khuenove vladavine bile su reforme na području uprave i školstva, povećan je broj škola i fakulteta, u gradovima, najviše u Zagrebu, grade se nove javne zgrade i obnavljaju stare, modernizacija napreduje, u reformama se ističe ministar bogoštovlja i nastave Izidor Kršnjavi - oporbu banu predstavljaju Starčevićevi pravaši i obzoraši, između njih ne postoji suradnja zbog ideoloških nesuglasica a vlasti im otežavaju djelovanje kad god mogu, na izborima 1892. pravaši osvajaju tek nekoliko mandata a obzoraši nijedan - 1895. car Franjo Josip posjetio je Zagreb prilikom otvaranja zgrade HNK, njegov posjet iskoristili su studenti za protumađarske demonstracije, počinitelji koji su palili mađarsku zastavu osuđeni su na zatvorske kazne i isključenje sa Sveučilišta, politički radikalni studenti odlaze na studij u Prag (među njima i Stjepan Radić) - iste godine, Stranka prava raspala se na dvije («frankovci» i «domovinaši») - od 1890. god. nastupa povoljno gospodarsko razdoblje za razvoj industrije i bankarstva, taj rast je u Hrvatskoj sporiji negoli u drugim zemljama Monarhije - 1903. izbili su prosvjedi u Zagrebu zbog postavljanja mađarskih natpisa na željeznici, nakon ubojstva seljaka u Zaprešiću od strane policije val prosvjeda se pretvorio u «Narodni pokret», car je odlučio smijeniti Khuen Hedervaryja s položaja bana i postaviti ga za premijera Ugarske, obećana je demokratizacija života u Hrvatskoj

40

41