Portnojeva Boljka, Filip Rot [1968]

Philip Roth PORTNOYEVA BOLJKA

Svojedobno je roman Portnoyeva boljka izazvao pravu buru u Americi, a potom i u nekim zemljama Zapadne Evrope. lako nije bio dotad nepoznat pisac, štoviše, njegov je prvi roman Zbogom Columbus bio hvaljen i cijenjen, Philip Roth je pun uspjeh postigao i kod pubUke i kod kritike tek ovim svojim djelom. Kritičari su doduše bili podijeIjeni u opčoj ocjeni ovoga romana ponajviše zbog veoma slobodnog gledanja na spolni život i upotrebe vulgarnih izraza, ali uglavnom svi priznaju autoru duhovitost, stilističku virtuoznost i nekonvencionalnost u gledanju na svijet. Glavni junak romana, Alexander Portnoy, ispovijeda se svome psihijatru, priča o svom djetinjstvu i mladenaštvu, o svojim Ijubavnim doživljajima i jadima, u prvom redu kao čovjek koji pati od tipičnih Ijudskih slabosti, pa je zbog toga svakome blizak i razumljiv. Autor se nije ustručavao da progovori posve otvoreno o primjerice, masturbaciji i spolnim nastranostima, ali valja naglasiti da to uvijek čini duhovito i s osječajem za mjeru i ukus. Za prijevod Portnoyeve boljke Zlatko Crnković je 1971. dobio godišnju nagradu Društva prevodilaca Hrvatske. Naslov izvornika Philip Roth PORTNOTS COMPLAINT Copyright © 1969, by Philip Roth S engleskoga preveo ZLATKO CRNKOVIĆ Philip Roth PORTNOYEVA BOLJKA ZALOŽBA MLADINSKA KNJIGA LJUBLJANAZAGREB Portnoyeva holjka im. po Alexandru Portnoyu 1933. Duševni poremećaj u kojem se snažne etičke i altruističke pobude neprestano sukobljavaju s pojačanom spolnom požudom, često nastrane prirode. Spielvogel kaže: “Česti su primjeri ekshibicionizma, voajerizma, fetišizma, autoerotizma i oralnog koitusa. Međutim, kao posljedica bolesnikove ćudorednosti, ni tlapnja ni čin ne završavaju se pravim spolnim zadovoljstvom nego prije dubokim stidom i strahom od odmazde, osobito u obliku uškopljenja.” Spielvogel, O. “Zbunjeni penis”, Internationale Zeitschrift filrPsychoanalyse, br. XXIV, str. 909.. Spielvogel drži da mnogi od ovih simptoma vuku korij en iz spona koj e vežu majku i dijete. Najnezaboravnija osoba koju sam upoznao Onaje hila toliko duboko ukorijenjena u mojoj svijesti da sam u prvoj godini školovanja, čini mi se, vjerovao da je svaka učiteljica moja majka, samo prerušena. Cim bi zvonce posljednji put zazvonilo, pojurio bih kući pitajući se hoćuli stići do našeg stana prije nego što se ona dospije ponovo izmijeniti. Kad bih stigao, onaje neizostavno bila već u kuhinji i iznosila mi na stol mlijeko i kolačiće. Mcdutim, umjesto da me natjcra da se otresem svojih zabluda, taj je njcn pothvat samo povećavao moje poštovanje prema njenim sposobnostima. Ai odlanulo bi mi kad god je ne bih ulovio između dva utjelovljenja, iako sam i dalje vrebao. Znao sam da moj otac i sestra i ne slute kakva je majčina prava narav, a breme izdaje za koje sam mislio da će pasti na me ako je ikad i nehotice zateknem na djelu, bilo je više od onoga što sam htio nositi u dobi od pct godina. Čak sam se pribojavao dabi sa mnom moglo biti svršeno kad bih je opazio kako leti iz škole kroz prozor spavaonice, ili kako se pojavljuje, udo po udo, iz nekog ncvidljivog stanja i ulazi u svoju pregaču.

Ali, naravno, kad bi mi rekla neka joj ispričam kako sam proveo dan u vrtiću, potanko bih joj sve ispričao. Gradio sam se da ne shvaćam sve ono što je podrazumijevala njena posvudašnjost, aU je bilo neosporno da je to u vezi s utvrđivanjem kakav sam ja dečko kad mishm da nje nema u bhzini. Jedna posljedica te tlapnje, koja se sačuvala u tom odredenom obliku do prvog razreda, bilo je to da sam, ne videći drugog izbora, postao iskren. Eh da, i pametan! O mojoj bljedunjavoj, pretiloj starijoj sestri majka je govorila pred Hannom, naravno -jer i njena je pohtika bila iskrenost: - Ta mala nije genijalna, ah ne možemo zahtijevati nemoguće. Ona je, bog bio s njom, marljiva, trudi se kohko može, pa što postigne, postigne! - A o meni, koji sam nashjedio njen dugi egipatski nos i hitra brbljava usta, 0 meni je majka govorila pokazujući prirođenu suzdržljivost: - Taj bondit? on ne mora ni otvoriti knjigu - iz svega ima pet. Albert Einstein Drugi! A kako je moj otac to podnosio? On je pio, ah nije, naravno, pio viski kao goj nego mineralno ulje i magnezijevo mhjeko, i žvakao je “exlax” i jeo kašu od mekinja “allbran” dan i noć, i gutao po pola kile miješanog suhog voća. Patio je - i te kako! - od začepljenosti. Njena posvudašnjost i njegova začepljenost, majka kako ulijeće kroz prozor u spavaonicu, a otac kako čita večernje novine, s čepićem u guzici - to su, doktore, moji najraniji dojmovi 0 roditeljima, o njihovim osobinama i tajnama. On je kuhao suho senovo lišće u šerpenji, a to je, uz čepić što se neprimjetno topio u njegovu rektumu, bilo njegovo bajanje kuhanje tog žilavog zelenog lišća, miješanje te srmdljive tekućine žlicom, pabrižljivo izlijevanje u cjedilo, a onda u njegovo blokirano tijelo, uz onaj umorni i nujni izraz na licu! Zatim, zguren i nijem iznad prazne čaše, kao da osluškuje daleku grmljavinu, iščekuje čudo... U djetinjstvu sam katkad sjedio s njim u kuhinji i čekao. Rjcčnik jidiš izraza koji sc pojavljuju u tckstu nalazi sc na kraju knjigc. Prcv. Ali se čudo nije nikad dogodilo, bar ne onako kako smo ga zamišljali i molili da dođe, kao ukidanje osude, kao potpuno izbavljenje od napasti. Sjećam se kako je on, kad je radio javio da je eksplodirala prva atomska bomba, rekao glasno: Možda bi to pomoglo? - Ali su za tog čovjeka sva sredstva bila uzaludna njegove su kiške bile u željeznom stisku sramote i nemoći. Među ostalim njegovim nedaćama, ja sam bio Ijubimac njegove žene. Da mu bude još gore, on me i sam volio. I on je u meni vidio šansu svoje obitelji dabude “ravna svima drugima”, priliku da zadobijemo čast i poštovanje iako se, dok sam bio mali, kad bi god govorio o svojim ambicijama u vezi sa mnom, sve vrtjelo oko para. - Nemoj biti glup kao tata - kazivao je šaleči se s mališanom kojeg je držao na krilu - nemoj se oženiti Ijepotom, ni Ijubavlju, već se oženi bogatstvom! - Ne, on nije nipošto trpio da ga gledaju s visoka. Radio je kao konj, samo za budućnost koja mu nije bila suđena. Nitko mu nikad zapravo nije pričinio zadovoljstvo, vratio mu ono što je davao - ni moja majka, ni ja, pa ni moja nježna sestra čijeg muža još i sad smatra za komunista mada je on dandanas suvlasnik unosne tvornice bezalkoholnih pića i stanuje u vlastitoj kući u West Orangeu. A sigurno nije ni ono mihjardersko protestantsko poduzeće ih “ustanova”, kako oni radije nazivaju sami sebe koje ga je dokraja iskoristilo. Najdobrotvornija financijska ustanova u Americi - sjećamse kako mije otac rekao kad mije prvi put pokazao svoj mah četvrtasti prostor koji su zauzimah pisaći stol i stolac u golemom uredu “Boston Northeastern Lifea”. Jest, pred sinom je ponosno govorio o “Kompaniji”; nije bilo smisla da se ponizuje napadajući ih javno - uostalom, dobivao je od njih plaću u doba ekonomske krize; dah su mu memorandum na kojem je njegovo ime tiskano ispod shke broda Mayflower, njihova amblema pa posredno i njegova, haha; a svako proljeće, u jeku svoje dobrotvornosti, slah su njega i moju majku na gala bespla tan vikend u Atlantic Cityju, ništa manje nego luksuzan gojiš hotel, gdje su im uz ostale agente za osiguranje koji su premaših P. G. P., to jest predviđenu godišnju prodaju utjerivah strah u kosti recepcioner, konobar, potrkalo, a pogotovo zbunjeni gosti koji su sami plaćah sebi boravak. On je isto tako usrdno vjerovao u ono što je prodavao, a to je bio još jedan izvor tjeskobe i

iscrpljivanja njegove snage. On nije spasavao samo svoju dušu kad je nakon ručka opet oblačio kaput i stavljao šešir na glavu da nastavi raditi, nego je spasavao i dušu nekog bijednika kojemu samo što nije istekla osiguravajuća pohca, te je sigurnost njegove obitelji bila ugrožena “u slučaju kakvog kišnog dana”. - Alex - tumačio mi je - čovjek mora imati kišobran za kišni dan. Ne možeš ostaviti ženu i dijete na kiši bez kišobrana! - I, mada su meni, u mojoj petoj ih šestoj godini, njegove riječi imale savršen, čak i dirljiv smisao, bilo je očito da njegov govor o kišnom danu nisu isto tako shvaćah bešćutni Poljaci, ni naprasiti Irci, ni nepismeni Crnci koji su stanovah u siromašnim četvrtima, što mu ih je dodijehla za djelovanje “Najdobrotvornija financijska ustanova u Americi”. Smijah su mu se ondje, u sirotinjskim kvartovima. Nisu ga slušah. Cuh su ga kako kuca, pa su bacah prazne kutije u vrata i dovikivah mu: - Odlazi, niko kući! Huckah su pse da ga ugrizu za njegovu tvrdokornu židovsku guzicu. Pa ipak, on je u toku godina uspio sakupiti tohko paketa, i povelja, i medalja kojima ga je Kompanija nagradila, da je prekrio njima cijeli jedan zid dugačkog hodnika bez prozora, gdje su u kartonskim kutijama bila pohranjena naša jela za Pashu, a Ijeti ležali naši “orijentalni” sagovi mumiflcirani u debelim omotačima od nakatranjenog papira. Ne bi li ga Kompanija nagradila nekim svojim čudom kad bi istisnuo krv iz kamena? Ne bi li “Predsjednik” gore, u glavnom uredu, mogao nekako doznati za njegove uspjehe, pa ga preko noći promaknuti iz agenta s pet tisuća dolara na godinu u upravitelja područja s petnaest tisuća? Ali su ga oni i dalje držali gdje je bio. Tko bi drugi postizavao na tako jalovu teritoriju takve nevjerojatne uspjehe? Osim toga, u cijeloj historiji “Bostona Northeasterna” nije bilo nijednog upravitelja Židova “Ne spadaju baš medu nas, dragi”, kao što su govoriU na brodu Majfloiver, a moj otac, sa svojih osam razreda osnovne škole, nije baš bio podoban da bude prvi Zidov koji se domogao tog položaja. Slika predsjednika “Bostona Northeasterna”, N. Everetta Lindaburyja, visila je u našem hodniku. Moj je otac dobio tu uokvirenu fotografiju na dar kad je prodao osiguravajućih pohca u vrijednosti od mihjun dolara, ih se to možda dobivalo za deset mihjuna? “Gospodin Lindabury”, “Glavni ured” - moj je otac izgovarao te riječi preda mnom kao da se radi o Rooseveltu u Bijeloj kući u Washingtonu... a istodobno ih je mrzio iz dna duše, osobito Lindaburyja, s onom njegovom svilastom kosom i odsječnim novoengleskim govorom, s onim njegovim sinovima na sveučilištu u Harvardu i kćerima u otmjenoj privatnoj školi, ama svu onu žgadiju ondje gore u Massachusettsu, škocim što love lisice i igraju polo kao što sam ga čuo jedne večeri kako se dere iza vrata svoje spavaće sobe tako da on ne može, razumijete, biti junak u očima svoje žene i djiece. Kakva h gnjeva! Kakva h bijesa! A zaista ga nije imao na kome iskaliti - osim na samu sebi. - Zašto se ne mogu olakšati, suhe mi šljive izlaze na nos! Zašto me ovohko boh glava? Gdje su mi naočale? Tko mije uzeo šešir? Na onaj pomamni i samoubitačni način na koji su mnogi Židovi njegova naraštaja služih svojim obiteljima, moj je otac služio mojoj majci, mojoj sestri Hanni, a napose meni. Ondje gdje je on bio zasužnjen, ja ću preletjeti - to mu je bio san. Moj je san bio izveden iz njegova - svojim ću oslobodenjem osloboditi i njega - od neznanja, od izrabljivanja, od anonimnosti. I dandanas naši udesi ostaju isprepleteni u mom duhu, i još mi se veoma često događa da načas i nehotice pomislim, kad u nekoj knjizi pročitam nešto što me se snažno dojmilo svojom logikom iU mudrošću: “Da bar on ovo pročita! Da pročita i shvati!” Još se, vidite, nadam, još priželjkujem, u svojoj trideset i trećoj godini... Anaprvoj godini studija, kadsam pogotovo bio sin koji se trsi da otvori ocu oči, kad mi se činilo da mu poštopoto moram otvoriti oči, sjećam se kako sam istrgao uplatnicu iz jednog od onih časopisa za intelektualce, koje sam bio netom otkrio u sveučihšnoj knjižnici, pa sam ispisao njegovo ime, prezime i adresu i pretplatio ga na nj a da mu nisam ništa rekao. Ali kad sam za Božić došao mrzovoljan kući da sve kudim, nigdje nije bilo ni traga Partisan Revieivu. Colliers Hygeia i Look bili su tu, ali gdje je bio Partisan Revieiv? Bacio ga je neotvorena, nepročitana - pomisho sam, onako uobražen i ojaden smatrao ga je poštom što se baca u smeće, taj mamlaz, taj kreten, taj moj fllistarski otac!

Sjećam se - da se vratimjoš dalje u ovoj povijesti svog razočaranja - sjećam se kako sam jedne nedjelje prije podne bacio ocu bejzbolsku loptu, a onda uzalud čekao da ona odleti visoko iznad moje glave. Osam mi je godina, i za rođendan sam dobio svoje prve bejzbolske rukavice i loptu i propisnu pahcu kojom ne mogu pravo ni zamahnuti. Otacje od ranogjutra bio vani, ogrtač, leptirmašna, crne cipele, a pod rukom nosi tešku crnu sabirnu knjigu u kojoj piše kohko tko duguje gospodinu Lindaburyju. Svaku nedjelju silazi u crnačku četvrt, jer je to, kako on kaže, najbolje vrijeme da ulovi one koji nisu voljni plaćati onih pišljivih deset ih petnaest centa na sedmicu. Šulja se oko mjesta gdje muškarci sjede na suncu, te nastoji iskamčiti od njih nekoliko sitnih novčića prije nego što se dokraja ne opiju vinom “Morgana Davisa”; izhjeće kao strijela iz prolaza ne bi li ulovio između kuće i crkve pobožne dvorkinje koje su u radne dane obdan u tuđim kućama, a obnoć se skrivaju od njega. - Ah, oh - viče jedna od njih - eno gospodina od osiguranja! - pa čak i djecabježe i traže zaklon, djeca, kaže on gadljivo, pa recite mi onda kakve nade ima za te nigere da će im ikad biti bolje? Kako će se ikad uzdići kad ne mogu shvatiti čak ni kohko je važno životno osiguranje? Zar se njima zbilja fućka za svoje mile i drage koje će ostaviti za sobom? Jer, svi će oni, razumijete, pomrijeti - ah - Ijutio se on - “jašta da hoće”! A kakavje to, mohm vas, čovjek koji mish da može ostaviti djecu na kiši nezaštićenu čak ni pristojnim kišobranom! Na vehkom smo zemljanom igrahštu iza moje škole. On odlaže svoju sabirnu knjigu na zemlju i staje u “kuću”, u ogrtaču i sa smedim mekim šeširom na glavi. Nosi četvrtaste naočari čehčnih rubova, a kosa mu je koju ja sad nosim zapletena guštara, po boji i građi nalik na čeličnu vunu; a oni zubi što po cijelu noć čame u čaši u kupaonici smiješeći se zahodskoj školjci smiješe se sad meni, njegovu miljeniku, njegovu mesu i krvi, dječaku koji neće nikad pokisnuti. - Pa dobro, veliki igraču - kaže on i hvata moju novu propisnu pahcu negdje oko sredine, a lijeva mu je ruka, na moje vehko čudo, ondje gdje bi trebalo da bude desna. Iznenada me obuzima velika tuga, htio bih mu reći: “Hej, ne držiš ruke kako treba”, ah ne mogu, iz straha da ne zaplačem - ili da on ne zaplače! Hajde, silo, bacaj loptu! - govori mi on, i ja bacam loptu - i, naravno, otkrivam da moj otac, povrh svega onoga što tek počinjem sumnjati o njemu, nije ni ponajbolji igrač bejzbola, “King Kong” Charhe Keher. Kakva li kišobrana! Moja je majka mogla sve, morala je i sama priznati da je možda čak i predobra. A zar je dijete moje pameti, s mojom sposobnošću zapažanja, moglo posumnjati da nije tako? Ona je, na primjer, mogla napraviti žele u kojem su ploške bresaka visile, naprosto lebdjele, usprkos zakonu sile teže. Mogla je ispeći kolač koji je imao ama baš isti okus kao banana. Plačući i pateći, onaje sama radije ribala hren nego kupovala u trgoviniisaie u boci. Motrila je na mesara, kako je sama govorila, “kao kobac”, da ne bi zaboravio da izmelje za košer jelo isjeckano meso koje je bila kupila. Telefonski bi javila svim ženama u kući koje su sušile rublje u dvorištu - čak je jednog dana velikodušno telefonirala i rastavljenomo” na najvišem katu - neka što prije skinu rublje jer je jedna kišna kap pala na naše okno. Kakva li radara u te žene! I to još prije radara! Kakve li energije! Temeljitosti! Radi pogrešaka pregledavalaje moje račune; radi rupa čarape; radi nečisti nokte, vrat, svaku šupljinu i boru na mome tijelu. Cak mi čisti najskrivenije udubine u ušima polijevajući me hladnim peroksidom. To štipa i pršti kao da je puno uho napitaka od dumbira i iznosi na površinu, u komadićima i česticama, skrivene zalihe žutog voska koji, očito, može čovjeku ugroziti sluh. Takav medicinski postupak iako je možda luckast iziskuje, naravno, vremena; iziskuje svakako i truda, ah kad su u pitanju zdravlje i čistoća, khce i tjelesne izlučine, ona ne štedi sebe niti žrtvuje druge. Pah svijeće za mrtve - drugi redovito zaboravIjaju, a ona se, kao prava vjernica, svagda sjeti a da nije ništa pribilježila u kalendaru. Pobožnost joj je naprosto u krvi. Cini se da jedino ona, kako sama kaže, kad dode na groblje, ima tohko “zdrave pameti”, “obične pristojnosti” da ophjevi grobove naših rodaka. Prvi vedri proljetni dan a ona je već zaštitila od moljaca sve što je vuneno u kuči, smotala i povezala sagove i odvukla ih u sobu u kojoj moj otac drži svoje trofeje. Ona se nikad ne stidi

svoje kuće - svatko bi mogao ući i otvoriti bilo koji ormar, bilo koju ladicu, a da se ona ne bi imala čega posramiti. Covjek bi čak mogao jesti s poda njene kupaonice, ako bi trebalo. Kad izgubi partiju domina, ona sportski podnese poraz, anekaonekidrugikojebimoglaimenovatiahnećepačakniTillyHockmanahtonij evrij ednonispomcnarecimodanijeništanirekla. Ona šije, ona plete, ona krpi, ona glača bolje čak i od one švarce, kojoj je, od svih njezinih prijateljica što sve bar donekle iskorišćuju tu nacerenu djetinjastu crnu staricu, ona jedino dobra. - Ja sam joj jedina dobra. Ja joj jedina dajem za užinu cijelu konzervu tunine i ja joj, osim toga, ne dajem drek. Ja joj dajem “Morsko pile”, Alex. Oprosti, ah ja ne mogu škrtariti. Žao mi je, ah ja ne mogu biti takva, iako dvije takve konzerve stoje 49 centa. Esther Wasserberg ostavlja po pet novčića od pet centa po kući kad dođe Dorothy, a poshje ih broji da vidi jesu h svi na broju. Možda sam ja predobra - šapuće mi ispirući vrelom vodom posudu iz koje je dvorkinja malo prije jela, sama kao gubavac - ah ja ne bih mogla učiniti tako nešto. - Jednom se Dorothy bila slučajno vratila u kuhinju dok je moja majka još stajala pred slavinom označenom slovom T i puštala snažan mlaz vode na noževe i viljušku koje su bile dodirivale debele ružičaste xsne švarce. -Ah, znate, Dorothy, kako je teško sprati majonezu sa srebrnine reklaje moja majka, vješta najeziku, i tako je, kao što mi poshje reče, zahvaljujući svom hitrom umu, uspjela poštedjeti Crnkinjine osjećaje. Kad sam zločest, ne pušta me u stan. Stojim pred vratima i lupam, lupam, sve dok se ne zakunem da ću okrenuti novu stranicu. A šta sam učinio? Svaku večer laštim cipele na hstu sinoćnjih novina brižno prostrtih po hnoleumu, nakon toga nikad ne zaboravim dobro zatvoriti poklopac na kutiji laštila i vratiti sav pribor na mjesto. Pritišćem zubnu pastu pri dnu, perem zube u krugovima, a nikad goredolje, govorim “hvala”, govorim “nema na čemu”, govorim “mohm” i “dopustite”. Kad je Hannah bolesna, ih kad prije večere sakuplja u svoju plavu škrabicu priloge za Zidovski nacionalni fond, ja dobrovoljno i preko reda prostirem stol ne zaboravljajući nikad da nož i žhcu stavim zdesna, viljušku shjeva, a ubrus složen u trokut hjevo od viljuške. Nikad ne bih jeo milčike iz posude sflajšedigehom, nikad, nikad, nikad! Pa, ipak ima već oko godinu dana kako ne prode ni jedan mjesec a da ja ne učinim nešto neoprostivo, tako da mi majka kaže neka spremim svoje stvari i odem od kuće. A šta li je to moglo biti? Majko, to sam ja, dečko koji po cijele noći prije škole krasno ispisuje staroengleskim slovima imena školskih predmeta na šarenim rasporedima sati, koji strpljivo pojačava blokove papira za jedno polugodište, s crtama i bez crta. Nosim sa sobom češalj i čist rupčić; nikad mi se dokoljenice ne vuku za cipelama, pazim na to; domaću zadaću napišem nekoliko sedmica prije roka - pogledajmo u oči činjenicama, mama, ja sam najpametniji i najuredniji dečko u povijesti moje škole! Nastavnice kao što znaš, kao što su ti same rekle vraćaju se kući svojim muževima sretne zbog mene. Pa šta sam onda učinio? Molim da ustane netko tko zna odgovoriti na ovo pitanje! Ja sam toliko grozan da me ona neće više ni časka trpjeti u kući. Kad sam jednom nazvao sestru PrcMilojkom, odmah su mi oprah usta smedim sapunom za pranje rublja; to razumijem. Ali izgon? Sta h sam to učinio? Ona je dobra pa će mi još dati jela na put, ah onda moram otići, u kaputu i kaljačama, i nju više neće biti briga za mene! Dobro, rekoh, ako baš tako hoćeš. Jer i ja imam smisla za melodramu, ne pripadam uzalud ovoj obitelji. Ne treba mi jela! Ne treba mi ničega! Ne vohm te više, ne vohm dečka koji se tako vlada! Ja ću živjeti sama ovdje s tatom i Hannom, veh majka upravo se majstorski umije izražavati, tako da me dotuče. Hannah zna prirediti pločice domina za gospođe u utorak navečer. Nećemo te više trebati. Baš me briga! I izlazim iz sobe u dugački mračni hodnik. Baš me briga! Prodavat ću bos novine na uhci. Vozit ću se kud budem htio u teretnim vagonima i spavat ću pod vedrim nebom, mishm - a ondaje dovoljno da vidim prazne boce za mhjeko pored našeg otirača “Dobro došli” pa da mi svane sve što sam izgubio. - Mrzim te! - derem se i udaram kaljačom u vrata. - Smrdljivice! - Na ovu pogrdu, na ovu herezu što odzvanja hodnicima kuće u kojoj se ona natječe s dvadeset drugih Židovki za naslov svetice zaštitnice požrtvovnosti, mojoj majci ne preostaje drugo nego da

dvaput okrene ključ u bravi. Tada ja počinjem lupati šakama da me pusti unutra. Spuštam se na otirač pa mohm oproštenje za svoj grijeh koji je opet šta? i obećavam joj puko savršenstvo do kraja naših života, za koje u to doba vjerujem da nemaju kraja. Zatim su te večeri kad neću da jedem. Sestra koja je četiri godine starija od mene uvjerava me da je istina ono čega se sjećam - kad bih odbio da jedem, majka ne bi mogla podnijeti svojeglavost, i takvu glupost. I to ne bi mogla za moje dobro. Ona me samo moU da učinim nešto za svoje dobro - aja svejedno neću? Pa zar mi ona ne bi otkinula od svojih usta, zar to još ne znam? Ali ja neću ništa iz njenih usta. Neću čak ni iz tanjura - u tome je vic. Zaboga! Dijete mojih sposobnosti! S mojim znanjem! S mojom budućnosti! Sa svim darovima kojima me Bog obasuo, Ijepotom, pameću, smijem U ja misliti da mogu naprosto skapati od gladi bez ikakva valjana razloga pod miUm bogom? ŽeUm U da gledaju mršavog dječačića do kraja mog života? ŽeUm U da me guraju amotamo i ismijavaju, žeUm U biti kost i koža koje Ijudi mogu kihanjem otpuhnuti, ili žeUm ulijevati poštovanje? Kakav žehm biti kad odrastem, slab iU jak, da imam uspjeha iU nemam, da budem čovjek iU miš? Samo ne želim jesti, odgovaram. I majka sjeda na stolac pored mene s dugačkim nožem za kruh u ruci. Nož je od nerđajućeg čelika i sitno je nazubljen kao pila. Kakav želim biti, slab ili jak, čovjek ih miš? Doktore, zašto, zašto, o zašto, o zašto, o zašto majka poteže nož na rođenog sina? Tek mi je šestsedam godina, kako mogu znati da se zaista neće poslužiti njime? Što treba da radim, da je pokušam izblefirati, u svojoj sedmoj godini? Nemam još razvijenog smisla za lukavštinu, za miloga boga - zacijelo nemam još ni trideset kila! Zamahne h tko nožem na mene, vjerujem da se negdje iza toga krije namjera da mi se istoči krv! Samo zašto? Šta h se uopće zbiva u njenoj glavi? Kohko uopće može biti luda? Recimo da j e pustila da bude po mome - šta bi time izgubila? Cemu nož, čemu prijetnja ubojstvom, čemu je potrebna takva potpuna i ubitačna pobjeda - kad je, još kohko jučer, spustila glačalo na stalak da mi zaplješće dok sam mahnitao po kuhinji vježbajući ulogu Kristofa Kolumba u trećerazrednoj izvedbi Eno kopnaf Ja sam glavni glumac u svom razredu, ne može se izvesti nijedan komad bez mene. Ah, jednom su bih pokušah, kad sam imao bronhitis, ahje učiteljica priznala mojoj majci daje izvedba bila apsolutno loša. Ah, kako, kako ona može biti onakva u ona divna posh jepodneva u kuhinji kad lašti srebrninu, sjecka jetru, uvodi novu gumilastiku u moje gaćice sa štitnikom - i čita mi neprekidno rephke iz šapirografiranog teksta, igra kraljicu Izabelu, a ja Kolumba, Betsy Ross a ja Washingtona, gospođu Pasteur a ja Louisa - kako se može vinuti sa mnom navrh moga genija za tih hjepih sati u sumrak nakon škole, a onda navečer, samo zato što neću da jedem mahune i kuhani krumpir, uperiti nož u moje srce? I zašto je moj otac ne spriječi u tome? Desanka Šakic Zatim je došao pubertet - polovicu života na javi proveo sam zaključan u kupaonici izlučujud sjeme u zahodsku školjku, ili u prljavo rublje u košari, ilipljus, u zrcalo ormarića za lijekove, pred kojim sam stajao spuštenih gaća da vidim kako će štrcnuti. Ih sam pak bio presamićen nad jurećom šakom, ćvrsto stisnutih oćiju ah razjapljenih usta, da primim onaj Ijepljivi umak od mlaćenice i “cloroxa” na jezik i zube - iako sam počesto, onako zaslijepljen i zanesen, istresao sve na svoju zahzanu frizuru, poput šikljaja ulja za mazanje kose “wildroot”. Kroz svijet musavih rupčića i zgužvanih papirnih ubrusa i umrljanih pidžama nosio sam svoj oguljeni i natečeni penis, vječito u strahu da moju gadost ne otkrije netko tko će mi se prikrasti baš u času pomame, kad izbacujem svoj naboj. Pa ipak nikako nisam mogao držati šape na miru kad bi mi se kita počela dizati uz trbuh. Usred školskog sata digao bih ruku, odjurio hodnikom do nužnika i sa desetakpetnaestak silovitih zamaha svršio stojećki u pisoar. U subotu poslije podne ostavio bih prijateIje u kinu i otišao do automata za slatkiše, a na kraju sjeo negdje daleko na balkonu i uštrcao sjeme u prazan omotač čokolade. Jednom na izletu naše obiteljske družine izvadio sam koštice iz jabuka i vidio, na svoje veliko čudo i uz pomoć svoje opsesije, na šta je to

nalik, pa sam otrčao u šumu i okomio se na jamicu u jabuci pretvarajući se da je ta hladna i prhka rupa zaista među nogama onoga mitskog stvorenja, koje me uvijek zvalo “moj veliki dečko” kad god bi tražilo od mene ono što nijedna djevojka od pamtivijeka nije nikad dobila. - Oh, zatjeraj mi ga, veliki moj dečko - vapila je jabuka bez koštica koju sam na tom izletu namrtvo izjebao. - Moj veliki dečko, moj veliki dečko, oh, daj mi svega sebe moUla me prazna boca za mhjeko, koju sam držao sakrivenu u podrumu u kanti za smeće i koju sam izluđivao nakon škole svojim klincem namazanim vazelinom. Svrši, moj veliki dečko, svrši - vrištao je raspomamljen komad jetre koju sam, u svom bezumlju, kupio jedno popodne u mesnici, i vjerovali ih ne, silovao iza reklamnog panoa na putu na sat iz barmizve. Potkraj prve školske godine u gimnaziji - i prve godine masturbiranja - otkrio sam na donjoj strani svoga penisa, na samu rubu glavića, blijedu točku koju sam poslije dijagnosticirao kao pjegu. Rak. Zaradio sam rak. Od onog silnog navlačenja i natezanja vlastite puti, od onog silnog trenja, dobio sam neizlječivu bolest. A nema mi još ni četrnaest godina! Obnoć su mi se u postelji siTze kotrljale niz obraze. - Ne! - jecao sam. - Neću da umrem! Nizaboga! - Ali, onda, budući da ću ionako biti uskoro lešina, nastavio sam kao i obično i izdrkao u čarapu. Uzimao sam prljave čarape sa sobom u postelju da bih se mogao poslužiti kao spremištem jednom od njih uvečer, a drugom ujutro. Da sam bar mogao svesti rukoblud na jedanput dnevno, ili se ograničiti na dvaput, pa čak i triput! Ali, s obziromnaništavilokoje me očekivalo, počeo sampostavIjati nove osobne rekorde. Prije jela. Poslije jela. Za vrijeme jela. Skočivši od stola za večerom, tragično se hvatam za trbuh - proljev! Vičem: Dobio sam proljev! - a čim se zaključam u kupaonicu, prebacujem preko glave Obređ kojim se židovski dječaci, kad navrše trinacst godina, proglašavaju punoljetnima. Prev. gaćice koje sam ukrao iz sestrine ladice i koje nosim umotane u rupčiću u džepu. Pamučne gaćice tako djeluju na moja usta - sama riječ “gaćice” tako djeluje - da putanja ejakulacije doseže neslućene visine - ispaljena iz mog organa kao raketa, sperma leti pravo u žarulju na stropu i, na moje čudo i užas, pogađa je i ostaje na njoj. U pravi čas mahnito pokrivam glavu očekujući da se rasprsne staklo, da izbiju plamenovi - nesreća mi je, kako vidite, uvijek na pameti. Zatim se što mogu tiše, penjem na radijator i skidam cvrčavi ištrcak gukom toaletnog papira. Temeljito pretražujemzastor zatuš, kadu, pločice na podu, četiri četkice za zube - bože sačuvaj! - i, baš kad se spremam da otključam vrata, misleći da sam uklonio sve tragove, srce mi zamire pri pogledu na nešto nalik na bale što mi visi s vrha cipela. Ja sam Raskoljnikov drkanja - posvuda Ijepljivi tragovi! Da mi nisu i na posuvracima rukava? U kosi? U uhu? Sve se to pitam još dok se vraćam kuhinjskom stolu, mrk i zlovoljan, pa gundam pravdajući se pred ocem koji mi govori ustima punim civenog želea: - Ne razumijem zašto se moraš zaključavati. To mi nikako ne ide u glavu. Što je ovo, kuća ili glavni kolodvor? -... privatni život... čovjek... ovdje baš nikad - odgovaram, pa odgurnem desert i proderem se: - Nije mi dobro... hoćete li me već jednom ostaviti na miru? Nakon deserta - koji sam pojeo jer slučajno voHm žele, iako njih ne trpim nakon deserta evo me opet u kupaonici. Ceprkam po prljavom rublju dok ne otkrijem musav grudnjak moje sestre. Privežem jednu naramenicu za kvaku na vratima, a drugu za kvaku ugradenog ormara - strašilo što treba da izazove još više snova. - Oh, ožeži, veliki moj dečko, ožeži dok ti se ne upah... - tako me bodre kupice Hannina grudnjaka kadh smotane novine zalupe po vratima. I dignu mene i moju šaku za pedalj iznad zahodske školjke. - Hajde, hoćeš h pustiti još nekoga do te zdjele? - kaže otac. - Ja nemam već tjedan dana stohcu. Oporavljam se kohkotohko, iz mene provaljuju povrijeđeni osjećaji: - Imam strašan proljev. Zar to baš nikome u ovoj kući ništa ne znači? - a dotle obnavljam zamahe, zapravo ubrzavam tempo jer moj kancerozni organ, za divno čudo, opet počinje iznutra podrhtavati. Tada se Hannin grudnjak počinje micati. Njihati amotamo! Zakriljujem oči, i gle! Lenore Lapidus, koja ima najveći par u mom razredu, trči prema autobusu nakon škole, a njezin velebni nedoairljivi teret Ijulja se tromo u bluzi, oh,

zazivljem ih iz njihova kupa, kumim ih, STVAKNE SISE LENORE LAPIDUS, a u istom djehću sekunde poimam da majka snažno drma kvakom na vratima. Vratima koja sam napokon zaboravio zaključati! Znao sam da će se to jednom dogoditi! Ulovili su mel Gotov saml Otvori, Alex! Da si smjesta otvorio! Zaključana su, nisu me ulovih! A po onome što mi je ostalo živo u šaci vidim da nisam ni sasvim gotov. Ožeži onda! Ožeži! - Maži me, veliki moj dečko, maži me svom snagom! Ja sam vehki debeh upaljeni grudnjak Lenore Lapidus! Alex, hoću da mi odgovoriš na jedno pitanje. Jesi h jeo pomfrit poslije škole? Je h ti zato tako zlo? Nnne, nnne. Alex, boh li te nešto? Hoćeš h da pozovem doktora? Boh li te ih ne boh? Hoću točno da znam gdje te boh. Odgovori mil Ddda, ddda... Alex, nemoj puštati vodu - majka će strogo. - Hoću da vidim šta si napravio. Ti mi se tvoji glasovi ni najmanje ne sviđaju. A ja - kaže mi otac, uzbuđen kao i uvijek zbog mojih dostignuća, odajući isto toliko strahopoštovanja koliko i zavisti - ja nemam već tjedan dana stolicu - upravo dok ja ustajem posrćući sa školjke i, skvičeći kao šibana životinja, izlučujem tri kapljice nečega što jedva da je Ijepljivo u onaj komadić tkanine, kojim je moja osamnaestogodišnja sestra ravnih grudi zaodjenula svoje bradavice, kakve već bile da bile. Ovo mi je već četvrti orgazam danas. Kad ću početi izlučivati krv? Hodi amo, molim te - kaže mi majka. - Zašto si pustio vodu kad sam ti rekla da je ne pustiš? Zaboravio sam. Zašto si se toliko žurio da pustiš vodu? Proljev. Je li bilo uglavnom tekuće ili je bila uglavnom kaka? Ma ne gledam ja to! Nisam gledao! I nemoj mi govoriti kaka, ja idem već u gimnaziju. Nemoj sad vikati na mene, Alex! Nisi od mene dobio proljev, vjeruj mi! Da si jeo samo ono što sam ti ja dala, ne bi trčao u kupaonicu po pedeset puta na dan. Hannah mi je rekla šta radiš, nemoj mishti da ne znam. Nestale su joj gaćice! Ulovili su me! Ah, pa neka umrem! Bolje da me nema! Aha, pa što to radim?... Ideš na Haroldove hrenovke i u restoran Hazeraj poshje škole pa jedeš pomfrit s Melvinom Weinerom, je h tako? I nemoj mi lagati! Nakrkaš h se ih ne nakrkaš pomfrita i kečapa u Hawthorneovoj aveniji poshje škole? Jack, dođi ovamo da ovo čuješ - zove mog oca koji sad sjedi u kupaonici. Slušaj, upravo pokušavam isprazniti crijeva - odgovara on. - Zar nemam dosta svojih briga nego još morate vikati na mene dok pokušavam isprazniti crijeva? Znaš h ti šta ti sin radi poshje škole, taj odhkaš kome više ni rođena majka ne smije reći kaka jer je već odrastao ? Znaš H ti šta taj tvoj odrasli sin radi dok ga nitko ne gleda? Hoćete H me, moUm vas, ostaviti na miru? - viče otac. - Hoćete li mi, moHm vas, dati malo mira da bih mogao ovdje nešto obaviti? Samo čekaj dok ti otac ne čuje šta radiš, uprkos svim zdravim navikama koje uopće postoje. Alex, odgovori mi na jedno pitanje! Ti si tako pametan, znaš na sve odgovoriti pa mi odgovori na ovo: šta misliš kako je Melvin Weiner dobio koUtis? Zašto je to dijete pola života provelo u bolnicama? Zato što jede hazeraj. Da mi se nisi rugao! Pa dobro - proderem se - kako je dobio koUtis? Zato što jede hazeraj! Mi to nije nikakva šala! Zato što je njemu ručak pločica čokolade koju zaUje Pepsi Colom. Zato što mu se doručak sastoji - znaš od čega? Taj najvažniji dnevni obrok, ne samo po mišljenju tvoje majke, Alex, nego i po mišljenju najuglednijih dijetetičara, znaš U ti šta to dijete doručkuje? Uštipak.

Odgovor je točan, gospodine Pametnjakoviću, gospodine Odrasli. I kavu. Kavu i jedan uštipak, i time bi jedan trinaestogodišnji piser s polovicom želuca trebalo da započne dan. Ali ti si, hvala bogu, drugačije othranjen. Ti nemaš majku koja landra po gradu, kao neke druge koje bih mogla imenovati, od Bama do Hahnea i Kresgea po cijeli bogovetni dan. Alex, reci mi, to valjda nije tajna, ili sam ja možda naprosto glupa, samo reci mi što bi ti htio, što želiš dokazati time što se prejedaš tog smeća kad te kod kuće čeka makovnjača i krasna čaša mUjeka? ŽeUm čuti istinu od tebe. Neću ništa reći tvom ocu - kaže spuštajući značajno glas - aU moram doznati istinu od tebe. - Stanka. Isto tako značajna. -Je li posrijedi samo pomfrit ilijoš nešto?... Reci mi, moUm te, kakvo još dubre trpaš u sebe, da bismo mogli otkriti uzrok tom tvom proljevu! Hoću da mi odgovoriš bez okolišanja, Alex! Jedeš li vani kosane odreske? Reci mi, molim te, jesi li zato pustio vodu u zahodu, je li bilo unutri kosanog odreska? Ma rekao sam ti da ne gledam u školjku kad pustim vodu! Mene ne zanima kao tebe kaka drugih Ijudi. O, o, 0, trinaest mu je godina a kakvu jezičinu ima! Kako odgovara nekome tko ga pita za njegovo zdravlje, za njegovo dobro! - Budući da nikako ne može shvatiti situaciju, oči joj se pune suzama. - Alex, zašto si takav, daj mi bar neki putokaz! Reci mi, mohm te, kakva smo ti to strašna zla nanijeh u životu da nam ovako uzvraćaš? Sve bih rekao da joj se to pitanje čini originalnim. Sve bih rekao da mish da se na to pitanje ne može uopće odgovoriti. A što je najgore, tako mishm i ja. Sto su mi zaista činih svega života nego se žrtvovah? Ali daje baš to ono strašno zlo, to mi nikako ne ide u glavu - pa ni sad, doktore! Ni dandanas. Sad se spremam da slušam šaputanje. Saputanje razabirem na kilometar daleko. Raspravljat ćemo o očevoj glavobolji. Alex, zar ga nije danas boljela glava da je jedva gledao? - provjerava može h je on čuti. Bože sačuvaj da čuje kako je njegovo stanje kritično, mogao bi ustvrditi da ona preuvehčava. - Zar ne ide idući tjedan na pregled da se vidi ima li tumor? Ide? “Dovedite ga”, rekao je doktor, “da vidimo ima h tumor”. Uspjela je. Plačem. Nemam valjanog razloga da plačem, ah u ovoj kući svi se trude da se dobro isplaču bar jedanput na dan. Moj otac, treba da znate - kao što zacijelo i znate, ucjenjivači formiraju dobar dio Ijudske zajednice i, rekao bih, vaše khjentele - moj otac “ide” na taj pregled gotovo otkako znam za sebe. A njega naravno, neprestano boli glava zato što je neprestano zatvoren - a zatvoren je zato što je njegov probavni trakt vlasništvo tvrtke “Briga, Strah Razočaranje”. Istinaje dajejedan liječnik jednom rekao mojoj majci da će joj pregledati muža da vidi ima li tumor - ako joj time bude učinio veselje, mislim da se tako izrazio; kazao joj je, medutim, da će taj čovjek jeftinije proći i da će mu više koristiti ako kupi klistir. Pa ipak, iako znam da je sve to tako, ništa mi se manje ne para srce kad pomislim kako ocu puca lubanja od zloćudnog tumora. Da, postigla je što je htjela, i zna to. Posve smećem s uma svoj rak, u žalosti koja me obuzima - obuzima sad kao i tad - kad pomishm kohko je uvijek malo od života kao što i sam vrlo točno kaže mogao dokučiti. I uopće shvatiti. Bez novaca, bez školovanja, bez poznavanja jezika, bez načitanosti, samo radoznalost bez kulture, poriv bez prihke, iskustvo bez mudrosti... Kako me lako njegovi nedostaci mogu nagnati na plač! Isto tako lako kao što me nagone na gnjev! Osoba koju mi je otac često isticao kao nekoga s kojim bi trebalo da se natječem u životu bio je kazahšni producent Billy Rose. Novinski komentator Walter Winchell rekao je da je Bernard Baruch uzeo Billyja Rosea za tajnika zato što je ovaj znao stenografiju - i stoga me otac, za sve vrijeme dok sam pohađao gimnaziju, tjerao da se upišem u stenografski tečaj. Alex, gdje bi Billy Rose bio danas da nije znao stenografiju? Nigdje! Pa zašto se onda svađaš sa mnom? Prije toga smo se natezali oko klavira. lako u njegovoj kući nije bilo ni gramofona ni ploča, ludovao je za glazbalima. Ne razumijem zašto nećeš da učiš svirati, to mi nikako ne ide u glavu. Tvoja mala sestrična Toby zna

odsvirati na klaviru koju god pjesmu hoćeš. Treba samo da sjedne za klavir i da odsvira “Caj za dvoje” pa da se sprijatelji sa svima u sobi. Ona će uvijek imati društva. Alex, uvijek će biti omiljena. Samo mi reci da ćeš učiti svirati klavir i sutra ćeš ujutro imati ovdje klavir. Alex, čuješ li ti što ti ja govorim? Nudim ti nešto što bi ti moglo izmijeniti cijeli život! Ali ono što mi je on mogao ponuditi ja nisam želio, a ono što sam želio to mi nije mogao ponuditi. Ali šta tu ima neobično? Zašto me to još i sad toliko boli? Nakon toliko vremena! Doktore, čega treba da se oslobodim, recite mi, mržnje... ili Ijubavi? Jer, još vam nisam počeo ni spominjati sve ono čega se sjećam s užitkom - hoću da kažem sa zanosom, žestokim osjećajem gubitka! Svih onih uspomena koje kao da su nekako povezane s vremenskim priHkama i doba dana, i koje mi se iznenada javljaju u duhu tako svježe da trenutno nisam dolje u podzemnoj željeznici, ni u svom uredu, ni na večeri sa zgodnom djevojkom, nego ponovo u svom djetinjstvu, s njima. Uspomene praktički ni na šta - a opet mi se čine povijesnim trenucima isto toliko presudnim kohko je bio i trenutak mog začeča; baš kao da se sjećam njegove sperme kako se probija u njeno jajašce, toliko je silna moja zahvalnost -jest, moja zahvalnost! - Tohko je snažna i neograničena moja Ijubav! Stojim u kuhinji možda prvi put u životu stojim, majka mi pokazuje rukom: - Pogledaj van, srce - i ja pogledam, a ona kaže: - Vidiš? Kako je purpurno! Pravo jesenje nebo. - Prve poetske riječi koje sam ikad čuo! I sjećam se toga! Pravojesenje nebo... Studen siječanjski dan, sumrak - ah, te će me uspomene na sumrak još doći glave, uspomene na raženi kruh namazan kokošjom mašću da nekako izdržim do večere, a mjesec je već pred prozorom naše kuhinje upravo sam se vratio zažarenih obraza i s dolarom koji sam zaradio lopatajući snijeg: - Znaš h šta ćeš večerati - guguće mi majka nježno - zato što si bio tako vrijedan? Ono što najviše vohš jesti zimi. Pirjanu janjetinu. - Noć je, nakon nedjelje provedene u New Yorku, u Radio Cityju i Chinatownu, vraćamo se automobilom kući preko mosta Geor gea VVashingtona - tunel HoUand najkraći j e put između Pellove ulice i Jersey Cityja, ah ja mohm da idemo preko mosta, a kako majka kaže da je to “poučno”, otac nas vozi kući petnaestak kilometara dalje, zaobilaznim putom. Sprijeda sestra broji naglas stupove na kojima su razapeta krasna poučna čehčna užeta, a ja se otraga zavozim u san zarivši glavu u majčin crni kaput od tuljanove kože. U Lakevvoodu, kamo smo jedne zime otišli na vikend s nedjeljnim kartaškim klubom mojih roditelja, spavam u bračnoj postelji s ocem, a majka i Hannah sklupčale su se u drugoj postelji. U zoru me otac budi pa se, kao zatvorenici koji bježe iz zatvora, nečujno oblačimo i iskradamo iz sobe. - Hodi - šapće mi i pokazuje rukom neka uzmem naušnjake i kaput - da ti pokažem nešto. Jesi h znao da samja bio konobar u Lakewoodu kad mi je bilo šesnaest godina? - Pred hotelom upire prstom u hjepu nijemu šumu. - Sta kažeš? - veh. Hodamo zajedno - “žustrim korakom” - oko srebrnastog jezera. - Duboko diši! Udiši punim plućima borov zrak. To je najbolji zrak na svijetu, dobar zimski borov zrak. - Dobar zimski borov zrak -još jedan roditelj pjesnik! Ne bih bio uzbudeniji ni da sam Wordsworthov sin!... Ljeti on ostaje u gradu, a nas troje odlazimo na mjesec dana u namještenu sobu na moru. On će, kad dobije dopust, doći za nama i ostati posljednje dvije sedmice s nama... Ponekad je, medutim, u Jersey Cityju tako zagušljivo od vlage, tohko ima komaraca koji navaljuju pikirajući iz močvara, da on nakon rada vozi stotinjak kilometara starim Burekdrumom - Burekdrumom! Bože! Sta se sve tu ne otkriva! - vozi stotinjak kilometara da provede s nama noć u Bradley Beachu. Kad dođe, mi smo već povečerah, ah njegova večera stoji dok on svlači sa sebe raskvašenu odjeću, u kojoj je cijeh dan obilazio svoje dužnike, i oblači kupače gaćice. Ja mu nosim ručnik dok taba ulicom prema plaži u razvezanim cipelama. U čistim sam hlačicama i neumrljanoj majici, sprao sam sol sa sebe, a kosa - još ona moja dječačka, predčelična kosa, meka i češljiva - lijepo je razdijeljena i zalizana. Uz drveno šetalište proteže se izblijedjela željezna ograda na koju sjedam; ispod mene otac prelazi u cipelama preko puste plaže. Gledam ga kako uredno odlaže ručnik pored obale. U jednoj cipeli ostavlja ručni sat, u drugoj naočari, i sad je spreman da stupi u

more. Ja i dandanas ulazim u more onako kako mi je on savjetovao - prvo umočim zapešća, pa poškropim podlaktice, pa šakom vode smočim sljepoočnice i šiju... ali polagano, sve to polagano. Tako se osvježiš a da ti organizam ne doživi šok. Osvježen, nešokiran, okreće glavu prema meni i komično maše rukom tamo gdje misli da ja stojim, te pada nauznak da pluta ispruženih ruku. Drži se lijepo na vodi - napreže se, i te kako se napreže, a za koga nego za mene? - a onda se napokon okrene na trbuh i zamahne dvatri puta kao da siječe vodu, što ga nikamo ne dovodi, pa se vraća gacajući na obalu, niz zbijeni trup cijede se kapi i bUstaju na posljednjem čistom osju svjetla, što nadire preko mojih ramena iz zagušljivog New Jerseyja kojeg sam ja pošteden. I imam još takvih uspomena, doktore. Mnogo ih imam. Govorim vam o svojoj majci i ocu. Ali... ah... ah dopustite da se saberem... vidim ga i kako izlazi iz kupaonice trljajući svojski šiju i kiselo gutajući podrig. Dobro, šta je to tohko hitno da niste mogh čekati da izidem? Ništa - kaže majka. - Već je sve u redu. On me gleda razočarano. On živi radi mene i ja to znam. Sta je opet učinio? - Šta ona. -

je učinio, učinio je, božjom voljom. A ti, jesi li se olakšao? - pita ga Dakako da nisam. Jack, šta će to biti s tobom, s tvojim crijevima? Zabetonirat će se, eto šta će biti. To ti je zato što prebrzo jedeš. - Ja ne jedem prebrzo. Akakojedeš, polako? Jedem kako treba. Jedeš kao svinja i netko treba da ti to kaže. Ah, znaš da se ponekad divno izražavaš?

Samo ti govorim istinu - kaže ona. - Ja sam cijeli dan na nogama u ovoj kuhinji, a ti jedeš kao da kuća gori, a ovaj ovdje, ovaj ovdje misli da ono što ja skuham nije dosta dobro za njega. On više voli da bude bolestan i da se ja živa isprepadam. Šta je opet učinio? Neću da se uzrujavaš - kaže ona. - Recimo da nije ništa bilo. Ali ona se ne raože suzdržati, sad ona plače. Cujte, vjerojatno nije ni ona bila najsretniji stvor na svijetu. Nekad je bila visoka, mršava djevojka koju su dječaci u gimnaziji zvah “Ridokosa”. Kad mi je bilo devetdeset godina, naprosto sam ludovao za njezinim almanahom iz gimnazije. Neko sam ga vrijeme držao u istoj ladici s onim drugim primjerkom egzotike, albumom za marke. Sophiju Ginsky zovu svi dečki “Riđokosa”. Ta će daleko dotjerati svojom pameću i očima, pa ma i bosa. A to je bila moja majka! Ona je bila i tajnica nogometnog trenera, što nije bogzna kakva funkcija u ovo naše doba, ali je očito bilo idealno mjesto za mladu djevojku u Jersey Cityju u prvom svjetskom ratu. Tako sam bar ja mislio dok sam listao almanali, a ona mi pokazivala svog crnomanjastog kavalira koji je bio kapetan momčadi, a danas, po Sophijinim riječima, “najveći proizvođač senfa u New Yorku”. - I mogla sam se udati za njega umjesto za tvog oca - povjerila mi je više nego jednom. Ponekad sam se pitao kako bi tada bilo mami i meni, pogotovo sam se pitao kad bi nas otac izveo na večeru u restoran na uglu. Gledao bih oko sebe i misho: “Savbi ovaj senf bio naše proizvodnje”. Zacijelo je i ona tako nešto mishla. Jede pomfrit - kaže ona i svaljuje se na kuhinjski stolac da se dosita isplače. - Poshje škole se s Melvinom Weinerom nakrka pomfrita. Reci mu ti, Jack, ja sam mu samo mati. Reci mu kako će završiti! Aex - usrdno govori gledajući kako se ja iskradam iz kuhinje - tateleh, to počinje proljevom, a znaš h kako završava? Kad netko ima tako osjetljiv želudac kao ti, znaš h kako to na kraju završava? Tako da ćeš nositi sa sohom plastičnu vrećicu u koju ćeš kakati!

Tko je u povijesti svijeta bio najmanje kadar odoljeti ženskim suzama? Moj otac. A onda ja. On mi kaže: Čuo si šta ti kaže mati. Nemoj jesti s Melvinom Weinerom pomfrit poshje škole! Nikad više - prekhnje ona. Nikad više - ponavlja otac. Ni kosane odreske - prekhnje ona. Ni kosane odreske - ponavlja on. Kosane odreske - kaže ona ogorčeno, baš kao da je riječ o Hitleru - u koje svatko može staviti što god hoće, a on to onda jede. Jack, neka nam obeća prije nego što dobije strahovitu curu, prije nego što bude kasno! Obečavam! - derem se. - Obećavam! - i bježim iz kuhinje - kamo? Zna se. Svlačim na brzinu hlače, pomamno oslobađam svog oguljenog ovna, svoj mladenački klinac, dok mi majka dovikuje s onu stranu vrata: Pazi da ovaj put ne pustiš vodu! Čuješ K Alex? Ja moram vidjeti što je u toj školjci! Doktore, shvaćate h vi što je sve bilo protiv mene? Moja je budža bila zapravo sve što sam mogao nazvati svojim. Da ste samo vidjeh moju majku za vrijeme epidemije dječje parahze! Zaslužila je medalju od Fonda za pomoć djeci. Otvori usta! Zašto ti je grlo crveno? Da te ne boh glava a ti nećeš da mi kažeš? Ne ideš na bejzbol, Alex, dok ne vidim da možeš micati vratom! Da ti se nije ukočio vrat? Zašto onda tako mičeš njime? Jeo si kao da ti je mučno, da ti nije mučno? E pa, jeo si kao da ti je mučno. Ne smiješ više piti vodu na onoj česmi na igrahštu. Ako ožedniš, pričekaj dok se ne vratiš kući! Boh te grlo, je h? Vidimo po tome kako teško gutaš. Sve mi se ćini, gospodine Joe di Maggio, da ćete morati ostaviti tu rukavicu i led. Ja neću dopustiti da trčiš po toj vrućini s upaljenim grlom, bome neću. Izmjerit ću ti temperaturu. To mi se tvoje grlo ni najmanje ne sviđa. Da ti pravo kažem, zapravo ne mogu doći k sebi zbog toga što si cijeh dan bio na nogama upaljena grla a da mi nisi ništa rekao. Zašto si mi to prešutio? Alex, parahza ne zna za bejzbol. Ona zna samo za umjetna pluća i vječitu sakatost! Ja neću da juriš okolo i gotovo! Ni dajedeš vani kosane odreske! Ni majonezu! Ni pirjanu jetru! Ni tuninu! Ne paze svi na pokvarenu hranu kao tvoja majka. Ti si navikao na besprijekornu ishranu, a nemaš ni pojma šta se radi u restoranima. Znaš h ti zašto tvoja majka nikad ne sjedi u kineskom restoranu nasuprot kuhinji? Zato što neću da gledam šta Poznati igrač bejzbola, jodan od muževa Marilyn Monroe. Prev. se ondje radi. Alex, sve moraš najprije oprati, je h ti to jasno? Sve! Sam bog zna tko je sve ono dirao prije tebe. Čujte, mishte da pretjerujem kad kažem da je pravo čudo što još uopće hodam? Histerija i predrasude! Vječito pazi i čuvaj se! Ne smiješ ovo, ne smiješ ono stani! Nemoj! Kršiš važan propis! Kakav propis? Čiji propis? Kohko je soh bilo u njihovim glavama, mogli su mirne duše nositi tanjure u usnama i kolutove u nosovima i obojiti se plavom bojom! Pa onda milčiki iflajšiki, sva ona mešugeneh pravila i uredbe povrh njihove osobne ludosti! U našoj se obitelji priča da sam se ja u ranom djetinjstvu okrenuo od prozora kroz koji sam promatrao oluju i upitao, pun nade: - Mama, vjerujemo h mi u zimu? - Shvaćate h što hoću da vam kažem? Mene su odgojili Hotentoti i Zului! Ja nisam mogao ni pomisliti da popijem čašu mhjeka sa sendvičem od salame a da ozbiljno ne uvrijedim Boga Svemogućeg. Zamislite kohko me pekla savjest zbog sveg onog drkanja Osjećaj krivnje, straha - strave, kojim sambio zadojen! Sta uopće u njihovu svijetu nije bilo ispunjeno opasnošću, nabijeno khcama, prepuno pogibh? Ah, a gdje je bio užitak, gdje je bila smionost i hrabrost? Tko je uho tim mojim roditeljima toliko straha od života? Moj otac, koji je sada u mirovini, može zagristi zapravo samo u jedan predmet razgovora, magistralu New Jerseyja. Ja se ne bih tamo odvažio da mi tko plati. Čovjek mora biti lud da se onuda vozi, to je ohčenje umorstva, legahzirani način da Ijudi ginu... Slušajte, znate što mi kaže telefonom tri puta svake sedmice - a brojim samo one pozive kad dignem slušalicu a ne sve one između šest i deset sati navečer. Daj prodaj ta kola! Učini mi uslugu i prodaj ta kola

d;i inogu mirno spavati! Nikako mi ne ide u glavu zašto uopće moraš imati kola u tom velegradu. Nije mi jasno zašlo plaćaš osiguranje i garažu i održavanje. Ali ne razu inijem kako možeš živjeti sam u toj džungh. Kohko ono plaćaš onim razbojnicima za taj svoj stanić? Lud si ako plaćaš i cent više od pedeset dolara na mjesec. Za mene je tajna zašto se ne vratiš u sjeverni Jersey, zašto više voliš tu buku, zločine i dim... Amoja majka neprestano samo šapuće. Sophie šapuće i daljel Odlazim njima na večeru jedanput na mjesec, to je borba koja iziskuje svu moju dovitljivost, lukavost i snagu, no ipak, uspio sam u toku svih ovih godina, unatoč neizmjernim poteškoćama, da odlazim tamo samo jedanput na mjesec - pozvonim na vratima, ona mi otvori i odmah počne šaputati: - Radije i ne pitaj kako mi je bilo danas s njim! - Ne pitam je. - Alex - svejednako u po glasa - kad je takav kao danas, nemaš pojma koliko bi vrijedilo danam dođeš.-Klimam glavom. -A znaš, Alex - ja neprestance klimam glavom, znate, to me ništa ne košta, a možda ću se tako izvući - iduće mu je sedmice rođendan. Sto je prošao Majčin dan bez ijedne čestitke, pa i moj rodendan, to mene ne smeta. Ali njemu će biti šezdeset šest godina, Alex. On nije više dijete, Alex, to je lijep broj godina. I zato mu pošalji čestitku! Nečeš propasti zbog toga. Doktore, ti su Ijudi nevjerojatni! Ti su Ijudi jedinstveni! Njih su dvoje istaknuti proizvođači i isporučioci krivnje u ovo naše doba! Piju mi krv kao pijavice! Dođi, Alex! Obidi nas, Alex! Alex, javljaj nam se! Nemoj više odlaziti na put, molim te, a da nam se ne javiš! Kad si prošli put otputovao a da nam se nisi javio, tvoj je otac već htio telefonirati policiji. Znaš li ti koliko te puta uzalud nazivao? Hajde pogodi koliko puta? Mama - obavješćujem je kroza zube - da umrem, nanjušili bi mi leš u roku od tri dana, vjeruj mi! Ne govori tako, ako boga znaš! - uzvikuje ona. Ah, sad ima odgovor koji mora upaliti. A šta sam drugo i mogao očekivati? Zar mogu tražiti od majke nešto nemoguće? ;io. u r - Alex, zar ti je teško podići slušalicu? Uostalom, koliko ćemo ti mi još dugo stajati na putu? Doktore Spielvogelu, riječ je o mom životu, mom jedinom životu, a ja živim usred nekakvog židovskog vica! Ja sam sin iz židovskog vica - samo što ovo nije vicl Tko nasje, molimvas, ovako osakatio? Tko nasje učinio ovako osjetljivim, histeričnim i slabim? Zašto, o zašto oni i dandanas viču: - Pazi! Nemoj to činiti! Nemoj, Alex! - I zašto ja, sam u svojoj postelji u New Yorku, još i sad beznadno tučem majmuna po glavi? Doktore, kako se zove ona moja bolest? Jesu li to one židovske muke o kojima sam toliko slušao? Je li to ono što sam naslijedio od pogroma i progona? Od poruga i zlostavljanja kojim su nas gojim obasipali u toku ove dvije tisuće krasnih godina? Oh, moje tajne, moje sramote, moje strepnje, moje crvenjenje, moje preznojavanje! Način na koji reagiram na obične nedaće u Ijudskom životu! Doktore, ja više ne mogu podnijeti da se ovako plašim sitnica! Udijelite mi muškosti! Učinite me hrabrim! Učinite me jakim! Učinite me čitavim! Dosta sam bio drag židovski dječak koji pred Ijudima ugađa svojim roditeljima a u potaji nateže svoj pimpek! Dosta! Židovska čamotinja Negdje kad mi je bilo devet godina, jedno od mojih muda zaključilo je, po svemu sudeći, da mu je dosta života u kesi, pa se počelo probijati na sjever. S početka sam osjećao kako neodlučno poskakuje na samu rubu zdjelice, a onda, baš kao da je minuo trenutak neodlučnosti, kako ulazi u šupljinu mog tijela, poput brodolomca kojeg izvlače iz mora i prebacuju u čamac za spasavanje. I tu se ugnijezdilo, napokon sigurno u tvrđavi mojih kostiju, i ostavilo svog ludo hrabrog druga da se sam izvrgava opasnostima u onom dječačkom svijetu šiljaka na kopačkama i ogradama, štapova, kamenja i džepnih nožića, svim onim pogibhma koje su ispunjale moju majku zhm slutnjama i na koje me ona upozoravala, i upozoravala, i upozoravala. I ponovo upozoravala. I ponovo.

I ponovo. I tako se moje hjevo mudo nastanilo u bhzini preponskog kanala. Kad bih utisnuo prst u pukotinu izmedu slabina i bedra, napipao bih, u prvim sedmicama njegova nestanka, zgusnutu obhnu; ah su zatim shjedile noći strave kad sam uzalud pretraživao svoju utrobu, pretraživao je sve do prsnog koša - putnik je, na žalost, odmagho u neistražena i nepoznata područja. Kamo se to uputio! Kohko visoko i daleko prije nego što će doći na kraj puta! Neću li jednog dana, kad otvorim usta u razredu, otkriti svoje hjevo jaje na kraju jezika? U škoh smo skandirah, s profesorom: Ja sam kapetan svoje kobi, ja sam gospodar svoje duše, a dotle je u mom tijelu jedan moj redov anarhist digao pobunu koju ja nisam nikako mogao ugušiti! Okošestmjeseci, doknijeustanoviomanjakobiteljski hječnik na godišnjem liječničkom pregledu, razmatrao sam tu tajnu pitajući se više nego jednom -jer nije bilo mogućnosti koja mi nije pala na um, nijednejedine - da nije moje mudo zaronilo natrag u utrobu i tu se počelo pretvarati upravo u onakvo jaje kakvo sam vidio da majka izvlači iz vlažnog žutog grozda u tamnoj nutrini kokoši čiji je drob bacala u smeće. A šta ako mi i dojke počnu rasti? A šta ako mi se penis osuši i postane krhak pa mi jednog dana, dok budem mokrio, ispadne iz ruke? Da se ne pretvaram u djevojčicu? Ih, što je još gore, u dječaka kojeg bi kao što se govorkalo na igralištu Robert Ripley “nagradio” sa sto tisuća dolara da bi mogao pisati o njemu u svojoj rubrici Vjerovali ili ne? Vjerovah ih ne, u New Jerseyju živi devetogodišnji dječak koji je u svakom pogledu dječak, osim što može radati. Tko bi dobio nagradu? Ja ih osoba koja bi me prijavila? Doktor Izzie pipao mi je mošnju kao da je to materijal za odijelo koje kani kupiti, a onda je rekao mom ocu da ću morati primati injekcije muških hormona. Jedno mi se mudo nije uopće pravo spustilo, što je neobično, ah se događa... A ako injekcije ne pomognu, pita ga moj otac prestrašeno. Sta onda? Tada me šalju u čekaonicu da razgledam neki časopis. Injekcije mi pomažu. Pošteđen sam noža. Opet! Oh, taj otac! Taj dobri, zabrinuti, začepljeni otac koji ništa ne shvaća! Osuđen da mu stoji na putu ova sveta protestantska carevina! Samopouzdanje i dovitljivost, zapovjedničko držanje i veze, sve ono što je omogućilo plavokosima i plavookima njegova naraštaja da vode, da nadahnjuju, da zapovijedaju, pa i da tlače ako treba - on nije raspolagao ni stotim dijelom svega toga. Kako je on mogao koga tlačiti kad je sam bio potlačen? Kako je mogao imati moć kadje sambio nemoćan? Kako je mogao uživati u pobjedama kad je sam prezirao pobjednike - zacijelo i samu pomisao na njih? - Oni se klanjaju jednom Zidovu, znaš li ti to, AIex? Cijela njihova slavna vjera zasniva se na obožavanju čovjeka kojije u svoje doba bio pravi Zidov. Sta kažeš na tu glupost? Sta kažeš na to kako mažu oči javnosti? Isus Krist 0 kojem pričaju na sva usta da je Bog bio je naprosto Židov! I na tu činjenicu, meni naprosto pamet stane kad na to pomishm, nitko se uopće ne ohazire! To da je on bio Židov, kao ti i ja, pa da su jednog Zidova pretvorih u nekakvog boga pošto je on već umro, pa onda - a to je baš ono što može čovjeka zaista izluditi onda se ti prokleti gadovi sjete da pogledaju oko sebe, i tko je prvi na njihovoj hsti Ijudi koje treba progoniti? Koga su neprestano ubijali i mrzih u ove dvije tisuće godina? Zidove! One koji su im na početku dali njihova dragog Isusa! Uvjeravam te, Alex, da nećeš u životu čuti takav mišegos svakojakog sranja i odvratnih besmishca kao što je kršćanska vjera. I u to ti budžovani takozvani vjeruju! Na žalost, na kućnom frontu prijezir prema moćnom neprijatelju nije bio tako lako dostupan kao obrambrena strategija -jer, kako je vrijeme prolazilo, neprijatelj je sve više i više bivao njegov rodeni dragi sin. I zaista, za onog dugog razdoblja pomame što se naziva mojim pubertetom, nije me najviše užasavalo kod oca nasilje koje sam očekivao da će svakog časa izbiti, nego nasilje koje sam svaki dan za večerom požeho da izvršim na njegovoj neukoj, barbarskoj lešini. Kako sam samo žeho da ga otpremim iz ovog svijeta živih Ijudi, uz jauke, dok je jeo viljuškom iz zdjele, ih srkao juhu umjesto da uljudno pričeka dok mu se ne ohladi, ih pokušao, bože sačuvaj, izreći svoje mišljenje o bilo čemu... Anapose me užasavalo kod te ubilačke želje ovo: kad bih pokušao, po svoj bih

prihci i uspio! On bi mi po svoj prilici sam pomogao! Trebalo je samo da skočim preko posuđa i da posegnem za njegovim grkljanom, pa da se on u hipu skljoka pod stol isplažena jezika. Da je mogao vikati, mogao je, da se mogao prepirati, mogaoje, daje mogao nuđati, mogao je! Ali da se brani? Od mene? Alex, samo odgovaraj ocu - upozorava me majka dok odlazim iz bučne kuhinje kao Atila, dok bježim vrišteći od večere koju sam opet samo dopola pojeo - samo mu i dalje nemoj iskazivati poštovanje, i ovaj će čovjek dobiti srčani napadaj! Pa neka! - vičem i zalupim joj vratima moje sobe pred nosom. - Izvrsno! derem se vadeći iz ugrađenog ormara kaput od najlona koji nosim samo s posuvraćenim ovratnikom što je njoj isto toliko mrsko kohko i sam taj odurni komad odjeće. - Sjajno! -vrištim i, suznih očiju, jurim u kut da iskahm gnjev na maloj automatskoj kuglani. Bože, da je bar, s obzirom na moju neposlušnost, otac bio majka, a majka otac! Ali kako su spolovi bili izmiješani u našoj kući! Tko bi po pravu trebalo da me napada pa uzmiče, a tko bi trebalo da uzmiče pa napada! Tko bi trebalo da grdi, da klone od nemoći, posve onemogućen mekim srcem! A tko bi trebalo da klone umjesto da grdi, ispravlja, prekorava, kritizira, prigovara bez kraja i konca! Da ispunjava patrijarhalni vakuum! O, hvala bogu, hvala bogu što je bar on imao kurac i jaja! Ma kohko njegova muškost bila ranjiva blago rečeno u ovom svijetu gojim zlatne kose i srebrnajezika, medu nogamaje blagoslovIjen bio moj otac! bio građen kao značajan čovjek, imao je krupna i zdrava jaja kakvima bi se i kralj mogao podičiti, i izvanredno dugačak i debeo šlong. I to je bilo zaista njegovo, jest, u to sam potpuno uvjeren, to je njemu visilo, bilo uz njega vezano, nije mu se moglo oduzeti! Kod kuće, naravno, nisam toliko vidio njegov spolni aparat kohko njezine erogene zone. A jednom sam vidio i njezinu krvotočinu... vidio sam je kako se tamno sjaji na izhzanom hnoleumu ispod praonika. Svega dvije crvene kapi otprije četvrt stoljeća, ah još sijaju na onoj ikoni što prikazuje nju i što visi, vječito osvijetljena, u mom Modernom muzeju jada i čemera uz kutiju higijenskih uložaka i najlonske čarape o kojima će uskoro biti riječi. Na toj istoj ikoni isto tako neprekidno curi krv niz dasku u široku posudu. To je krv koja se cijedi iz mesa da bi bilo košer te da bi se moglo jesti. Vjerojatno sam nešto pobrkao - govorim neprestano o krvi kao kakav sin iz kuće Atrejevića - ali je vidim kako stoji za praonikom i soh meso ne bi h se krv ocijedila, kadh je spopadoše “ženski grčevi” pa odjuri, stenjući žalostivo, u svoju sobu. Nije mi bilo više od četiripet godina, ah one dvije kapi krvi koje sam ugledao na kuhinjskom stolu još su mi pred očima... baš kao i ona kutija uložaka... i čarape što ih navlači na noge... i -je li uopće potrebno da kažem? - onaj nož za kruh, kojim prijeti mojoj krvi kad god neću da večeram. Onaj nož! Onaj nož! Nije mi jasno kako nije pomislila da je sramota da se posluži njime, ni kako joj to nije bilo osobito zazorno. Iz postelje čujemkako naklapa o svojim problemima pred ženama s kojima igra kineski domino: Moj Alex odnedavno tako slabojede da moram stajati uz njega s nožem u ruci. I ni jedna od tih žena ne mish, očito, da je ta njena taktika nedohčna. Moram stajati uz njega s nožem u ruci! I ni jedna od tih žena da ustane od stola i napusti njenu kuću! Jer, u njihovu svijetu tako se postupa s onima koji slabo jedu - moraš stajati uz njih s nožem u ruci! Nekoliko godina kasnije doviknula mi je iz kupaonice: - Skokni u drogeriju po kutiju uložaka! Odmah! Kakva panika u glasu! Što sam jurio! A onda, opet kod kuće, predajem bez daha kutiju bhjedim prstima ispruženim kroz usku pukotinu izmedu vrata i dovratka kupa onice... lako su se njene neprilike s menstruacijom morale na kraju ukloniti kirurškim putem, teško joj se može oprostiti što me poslala u tu milosrdnu misiju. Bolje daje i iskrvarila na onaj hladni pod u kupaonici, bolje i to, nego što je poslala jedanaestogodišnjeg dječaka u hitnu potragu za higijenskim ulošcima! Gdje je, zaboga, bila moja sestra? Gdje joj je bila vlastita zahha? Zašto je ta žena bila tako grdno ravnodušna prema osjetljivosti svoga sinčića u jednu ruku tohko ravnodušna prema mom stidu, a u drugu ruku tohko podešena prema mojim najskrovitijim

željama! ... ToUko sam malen da jedva znam kojeg sam spola, ih bi bar tako čovjek pomisho. Rano je poshjepodne, prolječe četvrte godine. Cvijeće stoji na purpurnim stabIjikama na komadiću blatne zemlje ispred naše kuće. Prozori su širom otvoreni pa je zrak u stanu mirisav, blag zbog godišnjeg doba - ah i naelektriziran životnom snagom moje majke. Oprala je rublje i objesila ga da se suši, napravila je mramorni kolač za desert, Ujepo iscijedila kao krv - opet ta krv, opet onaj nož! - u svakom slučaju, vješto je iscijedila čokoladnu masu u vanihjinu i obratno, što mi se čini isto tako vehkim čudom kao i one breskve što lebde u želeu. Oprala je rublje i napravila kolač, oribala pod u kuhinji i kupaonici i pokrila ga novinama, obrisala, naravno, prašinu, razumije se da je sobe očistila usisivačem, oprala posude iz kojeg smo ručah i spremila ga uz moju Ijupku pomoć u ormar za milčike u smočnici i cijelo prijepodne zviždukala kao kanarinac neku neskladnu melodiju što je izražavala zdravlje i radost, bezbrižnost i zadovoljstvo samom sobom. Dok joj ja nešto crtam olovkom, ona se tušira - a sad se u svojoj sobi obasjanoj suncem oblači i sprema se da me povede u grad. Sjedi na rubu svoje postelje u podstavljenom grudnjaku i opasana, navlači čarape i ćaska sa mnom. Tko je mamin dobar dečko? Tko je najbolji dečko kojegje ijedna mama ikad imala? Koga mama voh više od svega na svijetu? Ja sam sav zanesen i pratim pogledom prozirne čarape na njihovu teškom, polaganom, bolnoslatkom putu uz njene noge, čarape koje pridaju njenoj puti uzbudljivu boju. Primičemjoj se sa strane tako da osjećam miris praška za kupanje s njena vrata - i sad mogu bolje razgledati elastične i zamršene podveznike za koje će uskoro prikopčati čarape zacijelo uz zvuke fanfara. Osjećam miris ulja kojim je ulaštila četiri blistava stupa postelje od mahagonija, u kojoj spava s čovjekom koji živi s nama noću i u nedjelju poslije podne. Kažu da mi je to otac. Na vršcima prstiju njušim, mada mi ih je ona sve obrisala vlažnom krpom, svoj ručak, salatu od tunine. Ah, možda to njušim pizdu. Možda! Oh, najradije bih zagroktao od užitka! Četiri mi je godine, a već osjećam u krvi - uh, opet ta krv! - koHko je ovaj trenutak prožet strašću, koliko je pun mogućnosti. Ono debelo čeljade duge kose koje nazivaju mojom sestrom nije ovdje nego u škoh. Onaj čovjek, moj otac, zarađuje negdje pare, koliko je sposoban za to. Njih dvoje su otišli i, tko zna, možda će me poslužiti sreća, možda se neće nikad više vratiti... A sad je poshjepodne, proljeće, i radi mene, samo radi mene jedna žena oblači čarape i pjeva nekakvu Ijubavnu pjesmu. Tko će ostati uz mamu za vječna vremena? Ja. Tko ide s mamom kamo god mama pošla? Pa, naravno, ja. Kakvo glupo pitanje - ali nemoj me krivo shvatiti, igrat ću pošteno! Tko je hjepo ručao s mamom, tko ide s mamom kao dobar dečko autobusom u grad, tko ide s mamom u veliku trgovinu... i tako dalje, i tako dalje... a prije otprilike svega sedmice dana, pošto sam se vratio živ i zdrav iz Evrope, mama mi kaže: Popipaj! Sta? - i ona me hvata za ruku i privlači je sebi. - Mama... Nisam se udebljala ni tri kile otkako sam tebe rodila - kaže ona. Popipaj - kaže i drži mi ukočene prste na obhni svojih bokova koji nisu loši... Pa čarape! Prošlo je otada više od dvadeset godina više se ne bismo smjeli igrati!, a mama još oblači čarape pred svojim malim dečkom. Sad on, međutim, nastoji gledati na drugu stranu dok se zastava penje lepršajući uz jarbol - i to gleda na drugu stranu iz obzira a ne samo radi svog duševnog zdravlja. Tako je, ne odvraćam pogled radi sebe nego radi onog jadnika, svog oca! Ali, što bi otac zapravo više volio? Kad bi se njegov odrasli mali dečko iznenada izvalio na sag u dnevnoj sobi sa svojom mamom, šta bi tata uradio? Izlio čabar vrele vode na pomahnitali, raspomamljeni par? Bi H izvukao svoj nož - ih bi otišao u drugu sobu i gledao televiziju dok oni ne bi bih gotovi? - Zašto si se okrenuo od mene?... - pita me majka razveseljeno dok ispravlja šavove. - Kao da sam dvadesetogodišnja djevojka, kao da ti nisam godine i godine brisala stražnjicu i Ijubila ti dupence. Gledaj ga - govori mom ocu za svaki slučaj, ako on još nije potpuno usredotočio pažnju na ovu malu predstavu -

gledaj ga, ponaša se kao da mu je majka nekakva šezdesetogodišnja kraljica Ijepote. Jedanput na mjesec otac me vodio sa sobom u švickupelj gdje je nastojao uništiti - parom, masažom i dugim dubokim snom - piramidu ozlojeđenosti u koju se bio prometnuo u toku prethodnih sedmica provedenih u radu. Svoju odjeću zaključavamo u spavaonici na prvom katu. Na nizovima željeznih kreveta koji se prvTŽaju okomito na ormariće za garderobu, Ijudi koji su već dolje prošh kroz muke leže izvaljeni pod bijehm plahtama kao žrtve kakve katastrofe. Da s vremena na vrijeme ne odjekne koji prdež, i da se oko mene ne razhježe hrkanje poput mitraljeske vatre, pomislio bih da sam u mrtvačnici i da se, zbog nekog čudnog razloga, svlačim pred mrtvacima. Ne gledara tjelesa nego mahnito skakućem kao miš nastojeći izvuči noge iz gaća prije nego bi tko mogao zaviriti u njih gdje, ojaden, smeten i ponižen, vazda otkrivam, na dnu šava, blijed i tanak namaz svoga govna. A, doktore, brišem se, brišem i brišem, trošim isto toliko vremena na brisanje koliko i na sranje, možda i više. Trošim toaletni papir kao da raste na drveću - kako kaže moj zavidni otac - brišem se sve dok mi onaj mali otvor ne pocrveni kao rak, ali svejedno, ma koliko bih želio ugoditi majci bacajući joj svake večeri u koš za rublje gaće kakve su mogle biti na guzici andela, mjesto toga joj dajem navlaš, Herr Doktor, ili samo neminovno? zamazane gaćice dječaka. Ali, zašto ovdje u turskoj kupelji poskakujem? Ovdje nema žena. Nema žena ni gojim. Je li to moguće? Nemam se čega plašiti! Slijedeći bore pri dnu očeve bijele guzice, izlazim iz spavaonice i silazim niz metalne stepenice u ono čistihšte gdje će se ispariti i ukloniti masažom s njegova tijela sve one patnje koje proistječu odatle što je agent osiguravajućeg društva, famihjaran čovjek i Židov. Na dnu stepenica obilazimo gomilu bijelih plahta i hrpu mokrih ručnika, otac odguruje ramenom teška vrata bez prozora te stupamo u mračnu tihu prostoriju što miriše na zimzelen. Zvukovi su takvi kao da malobrojno, neushićeno slušateIjstvo plješće sceni smrti u nekoj tragediji - to dva masera mlate i lemaju po mesu svojih žrtava, Ijudi napola pokrivenih plahtama i ispruženih na mramornim pločama. Pljeskaju ih, i gnječe ih, i guraju ih, polako im izvrću udove kao da ih žele odviti u komadu iz njihovih zglobova -ja sam opčinjen, ali idem i dalje za ocem, prolazimo uz bazen, zelenu kocku vraški ledene vode, i napokon stižemo u parionicu. Onog časa kad je otac odgurnuo vrata, ta mi prostorija progovara o prethistorijskim vremenima, ranijim čak i od spiljskih Ijudi i stanovnika sojenica o kojima sam učio u školi, 0 doba kad su se iznad muljevite bare što bijaše zemlja kovitlali bijeli plinovi zaklanjajući sunce, te su morali proći eoni prije negoli se planet osušio i pojavio čovjek. U tili čas gubim vezu s onim malim dupeliscem što trči kući poslije škole s odličnim ocjenama u ruci, onim malim preozbiljnim nevinašcem što neprestano traži ključ nedokučive tajne, majčina odobravanja, i opet sam u nekom kaljavom vodenom vremenu, prije nego što je bilo nužnika i tragedija kakve poznajemo, vremenu amfibija, nezgrapnih stvorova bez mozga koji uranjaju u vodu mokrih mesnatih bokova i zaparenih trupova. Baš kao da je sve te Židove koji su se pognuU pod hladnim mlazovima tuša u kutu parionice pa se vraćaju gegajući u gustu, debelu i zagušljivu paru, baš kao da ih je vremenski stroj prenio natrag u neko doba kad su postojah kao čopor židovskih životinja koje mogu izgovoriti samo oj, oj... jer, tako se glasaju dok se vuku od tuša do teškog oblaka pare. Čini se kao da su se napokon moj otac i njegovi supatnici vratih u postojbinu u kojoj se mogu prirodno vladati. Mjesto gdje nema gojim ni žena. Stojim u stavu mirno izmedu njegovih nogu dok me oblači od glave do pete u gustu sapunicu - i zadivljeno motrim vrećastu komadinu onoga što mu visi niz mramornu klupu na kojoj sjedi. Mošnja mu je nalik na dugo smežurano hce nekog starca koji je turio u usta sa svake strane po jedno jaje - a moja je poput majušne ružičaste torbice što visi o ruci neke lutkice. A što se tiče njegova šlonga, mene, s mojim napršnjakom od khnca koji moja majka rado pred Ijudima naziva dobro, jedanput, ah će mi to ostati u sjećanju do kraja života “pišom”, njegov šlong podsjeća na vatrogasna crijeva smotana u hodnicima naše škole. Slong - ta riječ nekako sadrži baš ono životinjsko, onu mesnatost kojoj se toliko divim, onaj puki nerazumni, teški i nesvjesni privjesak živog komada vatrogasnog

crijeva kroz koji teče mlaz vode debeo i snažan kao uže - a ja ispuštam tanke žute niti koje moja majka blago naziva “pipi”. Pipi je, čini mi se, svakako ono što ispušta moja sestra, male žute niti kojima bi mogao šiti... Hoćeš li sad hjepo praviti pipi? - pita me majka, a ja bih htio napraviti bujicu, htio bih napraviti poplavu - htio bih, kao on, izazvati plimu u zahodskoj školjci! Jack - dovikuje mu moja majka - hoćeš li zatvoriti ta vrata, mohm te? Lijep primjer daješ znaškome! Ali, da je bar bilo tako, majko! Da je barem znaškoga nadahnula donekle neotesanost onogakakoseonozove! Da sam se bar mogao napajati na dubinama njegove vulgarnosti, a ovako mi je i to postalo izvor srama! Srama, srama, srama i srama - na svakom koraku nailazim na nešto čega se sramim. U trgovini smo odjeće kod strica Natea u Springfieldovoj aveniji u Newarku. Ja želim kupaće gaćice s ušivenim sportskira štitnikom. Jedanaest mi je godina i moja je tajna da želim takav štitnik. Ali ne znam ništa reći, samo znam držati jezik za zubima, a kako ću što dobiti ako ne zatražim? Stric Nate, brkat i kicoški obučen, vadi iz izloga gaćice za dječake, iste onakve kakve sam uvijek nosio. Ističe da su to najbolje gaćice za mene, da se brzo suše i da se neće lako poderati. Koju boju vohš? - pita me stric Nate - hoćeš H možda boju svoje škole, a? Ja se crvenim, ah to nije moj odgovor. Neću više takve gaćice - i, oh, njušim poniženje u zraku, čujem kako u daljini tutnji, svaki čas srušit će se na moju pretpubertetsku glavu. Zašto nećeš? - pita otac. - Zar nisi čuo šta ti stric kaže, da su to najbolje... Hoću gaćice sa štitnikom! Da, gospodine, moja se majka na te riječi nasmijala! Za svog malog pišu! - upitala me smješkajući se veselo. Jest, mama, zamisli - za mog malog pišu! Moćnik u našoj porodici - uspješan poslovan čovjek i despot kod kuće - bijaše najstariji brat moga oca, Hymie, jedini od svih mojih tetaka i stričeva koji se rodio s onu stranu oceana i koji je zanosio u govoru. Stric Hymie bavio se proizvodnjom, punjenjem i raspačavanjem “sotevote”, zapravo slatkog gaziranog napitka zvanog “Ištrcak”, što bijaše vin ordinaire na našem stolu za večerom. Živio je sa svojom neurastičnom ženom Clarom, sinom Haroldom i kćerkom Marcijom u gusto naseljenoj židovskoj četvrti Newarka, na prvom katu vlastite kuće sa dva stana, u koju smo se i mi preselih, u prizemlje, 1941. godine, kad je moj otac bio premješten u podružnicu “Bostona Northeasterna” za općinu Essex. Odselih smo se bili iz Jersey Cityja zbog antisemitizma. Pred sam rat, kad je “Volksbund” postao svjestan svoje snage, nacisti su se sastajali u bašči neke pivnice svega nekohko blokova daleko od naše kuće. Dok smo se vozih pored njih u nedjelju, otac ih je psovao, dovoljno glasno da ga ja čujem, ah ne sasvim dovoljno da ga i oni čuju. Tadaje jedne noći netko nacrtao svastiku na pročeIju naše kuće. Zatim je netko urezao svastiku u klupu jedne židovske djevojčice u Hanninu razredu. I samu je Hannu jednog popodneva otjerala iz škole kući banda dječaka za koje se držalo da su razgoropađeni antisemiti. Moji su roditelji bili izbezumljeni. Ali kad je stric Hymie čuo za te događaje, nije mogao da se ne nasmije: - I vi se tome čudite? Okruženi ste sa svih strana gojima i vi se tome čudite? Zidov treba da živi samo medu Zidovima, pogotovo, rekao je značajno, a smisao njegovih riječi nije mi bio sasvim nejasan, pogotovo kad djeca rastu u bhzini Ijudi suprotnog spola. Stric Hymie rado je popovao mom ocu i Uobičajeno, svakidašnje vino. Prev. prilično je uživao isticati da je u Jersey Cityju samo naša kuća nastanjena samim Židovima, a u Newarku gdje on stanuje cijela je četvrt Weequahic židovska. U gimnaziji u Weequahicu, koju je polazila moja sestrična Marcia, od dvjesta pedeset maturanata bilo je svega jedanaest gojima i jedan Crnac. Nadi mi još jednu takvu školu, rekao mi je stric Hymie... I tako je moj otac, nakon mnogo

razmišljanja, podnio molbu za premještaj u svoje rodno mjesto i, mada njegov neposredno pretpostavljeni nije želio izgubiti tako dobra radnika pa je, dakako, odbio njegovu molbu, majka je naposljetku na svoju ruku telefonirala u upravu kompanije u Bostonu, te je, nakon zbrke koju neću ni pokušati opisati, očevoj molbi bilo udovoljeno i mi smo 1941. godine preselili u Newark. Moj bratić Har old bio j e nizak i bikovski graden - kao i svi muškarci u našoj porodici osim mene - i veoma je nalikovao na glumca Johna Garfielda. Moja ga je majka obožavala i uvijek nagonila da pocrveni ta gospa ima talent za to govored pred njim: - Kad bi neka djevojka imala Hesheleove crne trepavice, vjerujte mi da bi već bila u Hollywoodu, s ugovorom na milijun dolara. U kutu podruma, nasuprot sanducima “Ištrcka” naslaganim do stropa, Heshie je držao utege kojima je vježbao svako poslijepodne prije početka sportske sezone. Onje bio jedan od najboljih atletičara u gradu i gradski rekorder u bacanju koplja. Natjecao se u bacanju diska, kugle i koplja. Na jednom natjecanju na školskom stadionu trener je odredio da trči preko prepona umjesto bolesnog člana momčadi, ali je on na posljednjoj preponi pao i slomio ruku. Moja strina Clara bila je u to vrijeme - ili je bila cijelo vrijeme? - u jednoj od svojih “nervnih kriza” - prema strini Clari moja je živahna mama bila Gary Cooper - pa kad se Heshie vratio navečer kući s rukom u gipsu, pala je u kuhinji u nesvijest. Poslije se o Heshieovoj ruci u gipsu govorilo da je “to bila kap koja je prehla čašu”, ma šta to značilo. Meni je Heshie bio sve - to jest ono malo vremena kohko sam ga poznavao. Sanjario sam kako ću i ja jednog dana biti član atletske ekipe i nositi tijesne bijele gaćice prorezane sa svake strane da bi u njih mogh stati napeti i nabrekli mišići mojih bedara. Malo prije nego što je stupio u vojsku 1943. godine, Heshie je odlučio da se zaruči djevojkom koja se zvala Alice Dembosky, glavnom predvodnicom gimnazijskog orkestra na paradama. Alice je umjela baratati ne samo jednom srebrnom pahcom nego dvjema u isto vrijeme - prebacivati ih preko ramena, provlačiti ih kao zmije izmedu nogu, pa ih baciti do petšest metara uvis i uloviti iza leđa jednu, pa drugu. Malokad bi joj koja pahca pala na travnjak, a tada bi obično uvrijedeno zavrtjela glavom i potiho uskliknula: - Eh, Alice! - zbog čega ju je Heshie mogao samo još više zavoljeti, tako je bar na mene to djelovalo. EhAlice s onom svojom dugom plavom kosom što joj je lepršala po ledima i hcu! EhAlice što je onako razigrano dipala po cijeloj polovici igrahšta! EhAlice u majušnoj bijeloj suknjici i bijelim satenskim gaćicama, i u bijehm visokim cipelama što su joj dopirale do sredine mišićavih, snažnih hstova! O, bože, ta nogata Demboskyjeva u svoj svojoj tupoj, plavokosoj gojiše Ijepoti! Još jedna ikona! To što je Alice bila toliko očito šikse izazvalo je more jada u Heshiejevu domu, pa i u mome. Sto se tiče šire zajednice, mishm da se zapravo probudio i nekakav građanski ponos što je jedna kršćanka uspjela zauzeti tako istaknut položaj u našoj gimnaziji u kojoj su oko devedeset pet posto nastavnog osoblja i učenika bih Židovi. S druge strane, kad je Alice izvodila ono što je komentator preko razglasa nazivao njezinom “glavnom točkom” - rukovala pahcom što bijaše s obje strane omotana krpama umočenim u naftu i onda zapaljenim - usprkos svem svečanom pljesku navijača Weequahica upućenom djevojci zbog njezine smionosti i prisebnosti, usprkos dostojanstvenom bumbumbumu našeg velikog bubnja, te uzdasima i vriskovima što su se Ijudima otimali iz grla kad god bi se učinilo da će joj se zapaliti one njene dvije prekrasne dojke - usprkos tom iskrenom iskazivanju divljenja i zabrinutosti, čini mi se da je na našoj strani igrališta ipak prevladavala stanovita komična ravnodušnost zasnovana na uvjerenju daje baš to ona vrsta talenta, za koju bi se samo jedano; uopće sjetio da ga razvije. To je mišljenje prevladalo općenito o sportu, a napose 0 američkom nogometu, medu roditeljima u našoj četvrti - sve je to bilo za gojim. Neka se oni samo sudaraju glavama radi “slave”, radi pobjede u igri loptom! Kao što je moja teta Clara govorila onim svojim glasom napetim kao struna: - Heshie, mohm te, ne trebam te gojiše nahes! Nisu trebali, nisu željeli takve smiješne užitke i zadovoljstva kojima su se radovah kršćani... Naša je židovska gimnazija bila dozlaboga slaba u nogometu ah

je orkestar, mogu reći, uvijek osvajao nagrade i pohvale. Mladi su ipak bili razočarani tim bijednim rezuhatima, ma šta njihovi roditelji mishh o tome, ali smo već u djetinjstvu uvidah da izgubljena utakmica nije za nas smak svijeta. Evo, uostalom, pjesmice koju su moj bratić i njegovi pajdaši obično pjevah na tribinama nakon utakmice u kojoj je Weequahic ponovo doživio katastrofu. I ja sam je pjevao s njima. Ikey, Mikey, Trampas, Šunka nije za nas. Nogomet igramo A maces spremamo. Ija, ija, ija, Weequahička gimnazija! Pa šta onda ako smo izgubili? Imali smo koječega drugog čime smo se mogli ponositi. Nismo jeli šunku. Spremali smo maces. Nismo ga, naravno, spremali, ali da smo htjeli, mogli smo, i ne bismo se sramili da kažemo da smo ga zaista spremali! Bili smo Zidovi - i nismo se stidjeli da to priznamo! Bili smo Zidovi - i ne samo da nismo manje vrijedili od gojima koji su nas tukli u nogometu, nego smo po svoj prilici, budući da nismo mogli od srca željeti pobjedu u takvoj razbojničkoj igri, više vrijedili od njih! Bili smo Židovi - i više smo vrijedili od njih! Crni kruh, bijeli kruh, Pletenice, pite, Svi za Weequahic Glasno nauijajte! Eto još jedne pjesmice koju sam naučio od svog bratića Hesha, još četiri stiha što su probudila moje razumijevanje nepravdi koje smo podnijeli... Ogorčenje, odvratnost koje su kod nekih roditelja izazivah kršćani počeh su dobivati neki smisao -gojim se prave da su nešto posebno, a mi smo zapravo moralno vredniji od njii. A vredniji smo upravo zbog mržnje i bezobzirnosti kojima nas tako rado obasiplju! Samo, šta je bilo s mržnjom kojom smo mi njih obasipah! I šta je bilo s Heshiejem i Alicom? Šta je to značilo? Kad su svi ostali pokušaji propah, pozvah su rabina Warshawa da dođe u nedjelju poslije podne da odgovori našeg Heshieja da preda svoj mladi život u ruke svom najgorem dušmaninu. Motrio sam iza zastora u našoj dnevnoj sobi kako se rabin dostojanstveno penje u svom vehkom crnom kaputu uz prednje stepenice. On je pripremao Heshieja za barmizvu a ja sam strepio pri pomish da će jednog dana i mene pripremati. Razgovarao je s prkosnim dječakom i njegovom očajnom obitelji više od jedan sat. “Više od jedan sat svog vremena”, govorili su svi poslije, kao da se već zbog toga Heshie morao opametiti. Ali tek što je rabin otišao, počela je ponovo otpadati žbuka s našeg stropa. Jedna su se vrata širom otvorila - a ja sam odjurio u stražnji dio kuće i čučnuo iza zastora u roditeljskoj spavaonici. Heshie je izletio u dvorište čupajući se za svoju crnu kosu. Za njim je izjurio ćelavi stric Hymie mašući žestoko šakom - baš kao Lenjin! A onda se pojavio čopor tetaka, stričeva i starijih bratića i sestrični koji su stali između njih dvojice ne bi M ih spriječili da samelju jedan drugoga u hrpu židovskog praha. Jedne subote na početku mjeseca svibnja, pošto se natjecao cijeh dan u atletskom susretu u New Brunswicku, Heshie se predvečer vratio u gimnaziju i odmah otišao u mjesno sastajalište preko puta da javi talefonski Alici da je osvojio treće mjesto u državi u bacanju koplja. Ona mu je rekla da se više nikad neće mod sastati s njim, i objesilaje slušalicu. Kod kuće ga je čekao stric Hymie - Heshie ga je prisiho, rekao je, da učini ono što je učinio. Harold je sam navukao na svoju tvrdu, glupu glavu ono što mu je otac morao toga dana učiniti. Kao da je bomba napokon pala na Newark, tako je odjeknuo udarac što se razlegao stubištem - Hesh je izjurio iz roditeljskog stana niz stepenice, projurio pored naših vrata i nestao u podrumu, a onda se prolomio tresak. Poshje smo vidjeli da je ramenom izvalio podrumska vrata s gornjom šarkom, ramenom, koje je, sudeći po tom dokazu, bilo svakako u najma nju ruku treće po snazi u državi. Gotovo u isti čas razlegla se ispod nas lomljava staklajer je on počeo bacati jednu bocu “Ištrcka” za drugom iz jednog mračnog kuta obijeIjenog podruma u drugi. Kad se moj stric pojavio na vrhu podrumskih stepenica, Heshie je zamahnuo jednom bocom i zaprijetio da će je baciti ocu u glavu ako siđe još samo jednu stepenicu.

Stric Hymie prešao je preko te opomene i krenuo za njim. Heshie je stao juriti između velikih peći, kružiti oko strojeva za pranje rublja svejednako vitlajući bocom. Ali ga je stric stjerao u kut, oborio na pod i nije ga puštao sve dok Heshie nije izviknuo posljednju kletvu - nije ga puštao kako govori legenda Portnoyevih?enaesf minuta, sve dok nisu napokon suze izbile na Heshiejevim dugim crnim hoKvudskim trepavicama. Naša porodica ne miri se lako s otpadništvom. Tog je jutra stric Hymie bio telefonirao Alici Dembosky koja je stanovala u suterenu stambene zgrade u Goldsmithovoj aveniji gdje joj je otac bio pazikuća i rekao joj da bi se htio sastati s njom u podne kod jezera u weequahičkom parku; treba je nešto hitno u vezi s Haroldovim zdravljem - ne može joj ništa opširnije reći preko telefona, jer čak ni gospoda Portnoy ne zna za sve činjenice. U parku je dovukao mršavu plavušu ubrađenu rupcem na prednje sjedalo svog automobila, zatvorio prozore i rekao joj da mu sin boluje od nekakve neizlječive krvne bolesti, o kojoj čak ni jadni dečko ništa ne zna. Takva je bila njegova priča, zla krv, a vi mislite o tome šta hoćete... Liječnik je naredio da se on ne smije uopće ženiti. Nitko pravo ne zna kohko će još Harold živjeti, ah što se tiče gospodina Portnoya, on ne želi da nedužna mlada djevojka kao što je ona poshje pati. Da bi ublažio taj udarac, ponudio je djevojci dar, sitnicu koju može upotrijebiti kako god žeh, možda će joj to čak pomoći da nade nekog drugog dečka. Izvadio je iz džepa omotnicu u kojoj je bilo pet novčanica od po dvadeset dolara. A tupa, preplašena Alice Dembosky primila je taj dar i tako potvrdila nešto što su svi osim Heshieja i mene sumnjah 0 toj Poljakini od sama početka da je namjeravala poći za Heshieja samo radi para njegova oca, a onda ga upropastiti. Kad je Heshie poginuo u ratu, jedino što su Ijudi znah reći mojoj strini Clari i stricu Hymieju, da nekako ublaže tu strahotu, da ih nekako utješe u njihovu bolu, bilo je ovo: - Barem vam nije ostavio na brizi šikse ženu. Barem vam nije ostavio na brizi gqiše djecu. Kraj Heshieja i priče o njemu. Kad mi je već ispod časti da uđem u sinagogu i ostanem u njoj petnaest minuta što je sve što on od mene traži - trebalo bi da bar imam toliko obzira prema njemu da se pristojno obučem na taj dan i da ne izvrgavam ruglu sebe, svoju obitelj i svoju vjeru. Žao mi je - mumljam, okrenuvši mu leda kao i obično dok govorim s njim ali ta vjera, samo zato što je tvoja, ne znači da je i moja. Sta kažeš? Okrenite se, gospodine, tražim da budete tohko uljudni da čujem odgovor iz vaših usta! Ja nisam nikakav vjernik - kažem i uslužno se okrećem njemu, otprihke djehć jednog stupnja. Nisi, a? Ne mogu biti. -A zašto ne možeš? Ti si nešto posebno? Pogledaj mi u oči! Ti si nešto sasvim posebno? Ja ne vjerujem u Boga. Skini taj kombinezon sa sebe, Alex, i obuci pristojno odijelo! Ovo nije kombinezon nego traperice. RošHašana je, Alex, a zameneje to kombinezon! Idi stavi kravatu i obuci kaput, hlače i čistu košulju i vrati se ovamo kao čovjek. I obujte cipele, gospodine, tvrde cipele! Židovska Nova godina koja se slavi 1. i 2. rujna. Prev. Košulja mi je čista... Igrate se vatrom, poglaviti gospodine! Tek ti je četrnaest godina, i vjeruj mi da još ne znaš sve što treba znati. Skini te mokasine! Kog vraga misliš da si ti, nekakav Indijanac? Slušaj, ja ne vjerujem u Boga i ne vjerujem u židovsku vjeru... ni u bilo koju vjeru. Sve su to laži. Ah, ma nemoj? Neću se vladati kao da mi ovi blagdani nešto znače kad mi ne znače! Samo ti to kažem!

Možda vam ništa ne znače zato što ništa ne znate 0 njima, poglaviti gospodine! Šta ti znaš o historiji RošHašane? Znaš li išta? Znaš li bar nešto? Sta ti znaš o historiji židovskog naroda da bi imao pravo tvrditi da je njegova vjera, koja je bila dovoljno dobra Ijudima što su bili puno pametniji od tebe i puno stariji od tebe u ove dvije tisuće godina, da možeš tvrditi da su sve te patnje i jadi laži! Nema Boga niti ga je ikad bilo, i oprosti, za mene su to laži. Pa, tko je onda stvorio svijet, Alex? - pita me prijezirno. -Valjda se, po tvome, sam stvorio? Alex - kaže mi sestra - tata samo hoće da kaže danemorašićisnjim, aUdajedinotrebadasepresvučeš... Ama zašto? - vičem. - Radi nečeg što nije nikad ni postojalo? Zašto mi ne kažete da se presvučem i iziđem radi neke izgubljene mačke iH nekog diveta, koji bar postoje! Ali niste još odgovorih na moje pitanje, gospodine mudrače i pametnjakoviću - kaže mi otac. Nemoj sad zastranjivati! Tko je stvorio svijet i Ijude na njemu? Nitko? Takoje!Nitko! Ah, pa naravno - kaže otac. - To je vrlo pametno. Hvala bogu što nisam išao u gimnaziju, ako si ondje postao tako pametan. Alex - kaže mi sestra blago, kao što inače govori, jer su nju već malko skršili - da možda samo obuješ cipele... - Ma ti si kao i on, Hannah! Ako nema Boga, kakve veze imaju s tim cipele? Jedanput na godinu čovjek ga zamoli da učini nešto za njega, ali je to njemu ispod časti! I to je sve što se može reći, Hannah, o tvom bratu, o njegovu poštovanju i Ijubavi... Dobar je on, tata. On te zaista poštuje i voli... A židovski narod? - Sad ved viče i maše rukama nadajući se da zbog toga neće briznuti u plač, jer u našoj kud treba samo da se prošapta riječ Ijubav pa da se svima oči zaliju suzama. - Poštuje li on židovski narod? Otprilike isto toliko koliko i mene... - Odjednom je počeo pištati i okrenuo mi se ozaren novom i genijalnom mišlju. - Reci mi nešto, učeni moj sine, poznaješ li ti Talmud? Poznaješ li povijest? Dok bi dlanom o dlan udario, postao si barmizva i tu je bio kraj tvog vjerskog odgoja. Znaš li ti da Ijudi cijeli život proučavaju židovsku vjeru, a kad umru, još je nisu dokraja proučili? Reci mi sad, kad si sa četrnaest godina već pravi Židov, znaš li ti išta pod milim bogom 0 divnoj povijesti i baštini te sage našeg naroda? Ali već mu suze teku niz obraze, a druge mu naviru iz odju. U školi je odlikaš - kaže on - ali je u životu isto onakva neznalica kakva je bio kad se rodio. E pa, dni se da je konačno kucnuo čas - sad ću mu red. Nešto što već poodavno znam. Ti si neznalica! Ti! Alex! - uzvikuje moja sestra i hvata me za ruku, baš kao da se boji da ću je uistinu did na njega. Pa kadjest neznalica! Šta mi tu sere gluposti o toj sagi! Šuti! Mir! Prestani! - viče Hannah, - Idi u svoju sobu... A otac se vuče prema kuhinjskom stolu, pognute glave i presamićen, baš kao da ga je pogodila ručna granata u trbuh. I pogodila ga je. I ja to znam. Možeš nositi prnje što se mene tiče, možeš se oblačiti kao prosjak, možeš me sramotiti i vrijeđati koUko god hoćeš, prokuni me, Alexander, prkosi mi, tuci me, mrzi me... Obično majka plače u kuhinji, otac u dnevnoj sobi - zaklanjajući oči Newark Newsom - Hannah plače u kupaonici, a ja dok trčim od naše kuće do fliperautomata na uglu. Ali na ovu određenu RošHašanu sve je poremećeno, i otac plače u kuhinji umjesto majke -jeca bez zaklona od novina i plače kao Ijuta godina - zato što je majka u bolnici gdje se oporavlja od operacije, i to je uistinu razlog njegovoj mučnoj osamljenosti na ovu RošHašanu i posebnoj potrebi za mojom nježnošću i poslušnošću. Ali ako je to njemu, u ovom trenutku povijesti naše obitelji, zaista potrebno, možete se mirne duše okladiti da to neće dobiti od mene. Zato

što je meni potrebno da mu to ne dam! Eh, da, batina ima dva kraja, je li tako, Alex, pizdeku jedan! Jest, pizdek AIex uvida da je očeva obična, svakidašnja osjetljivost ponešto pojačana zato što žena tog čovjeka umalo što nije izdahnula tako sam bar čuo, pa sad pizdek Alex iskorišćuje priliku da zarine bodež svoje kivnosti još koji centimetar dublje u srce koje već krvari. Aleksandar Veliki! Ne, tu je posrijedi nešto više od puke pubertetske kivnosti i edipovske raspomamljenosti - u pitanjuje moj integritet! Ja neću učiniti ono što je učinio Heshie! Jer, meni protječe djetinjstvo u uvjerenju da je moj moćni bratić Heshie, treći bacač koplja u cijelom New Jerseyju čast koja je, rekao bih, bogata simbolikom za ovog dječa ka koji raste i kojem se po glavi motaju vizije sportskih štitnika, lako mogao, samo da je htio, prevrnuti mog pedesetogodišnjeg strica na leđa i prihjepiti ga za podrumski pod. Znači da je zaključujem namjerno izgubio borbu. Ali zašto? Jer je znao -ja sam svakako znao, iako sam bio tek dijete - da je njegov otac učinio nešto nečasno. Pa, zar se onda bojao pobijediti? Ali zašto, kad je njegov rođeni otac postupio onako podlo, i to još radi Heshieja! Je h posrijedi bio kukavičluk? Strah? Ili možda Heshiejeva mudrost? Kad god slušam priču o tome što je moj stric bio primoran da učini kako bi prosvijetho mog pokojnogbratića, ili kad god me nešto potakne da razmišIjam 0 tom događaju, naslućujem u njemu nekakvu zagonetku, nekakvu duboku moralnu istinu koja bi mogla, samo kad bih je dokučio, spasiti mene i mog oca od nekog konačnog, ah nezamislivog suočenja. Zaštoje Heshiepokleknuo? I treba li i ja da pokleknem? Ali kako da to učinim da ipak “ostanem svoj”! Ama zašto da bar ne pokušam? Pokušaj bar malo, pizdeku jedan! Nemoj dakle biti svoj barem pola sata! Jest, moram popustiti, moram, pogotovo kad znam što je sve prošao moj otac, što je sve proživljavao od minute do minute, tih desetaka i desetaka tisuća minuta kohko je hječnicima trebalo da ustanove, prvo, da nešto raste u maternici moje majke, a drugo, da h je ta izrashna koju su napokon otkrih mahgna... nije h to... ah, tu riječ ne možemo čak ni izustiti jedno pred drugim! Ne možemo je čak ni izgovoriti do kraja u svoj njenoj groznoj cjehni! Tu riječ samo nagovješćujemo eufemističkom kraticom koju nam je ona sama dala prije nego što je otišla u bolnicu na pretrage: R! I genug! A ono a i ne treba da čujemo da se uplašimo kraljevstva nebeskog! Svi se naši rođaci slažu da je ona veoma hrabra što izgovara samo to jedno slovo! A zar ionako nema dosta čitavih riječi koje možemo šaputati jedno drugome iza zatvorenih vrata? Ima ih, ima! Ružnih i hladnih riječi koje zaudaraju na eter i alkohol iz bolničkih hodnika, riječi koje neodoljivo podsjećaju na sterihzirane kirurške instrumente, riječi kao što su bris i biopsija... Pa onda one riječi koje sam potajno, kad sam bio sam kod kuće, tražio u rječniku samo da ih vidim naštampane, što bijaše čvrst dokaz te veoma daleke stvarnosti, riječi kao što su vulva, vagina i cerviks, riječi čije mi defmicije nikad više neće biti izvor zabranjenog uživanja... Pa onda ona riječ koju čekamo, i čekamo, i čekamo da čujemo, riječ koja će povratiti našoj obitelji ono što nam se sad čini da je bio najdivniji i najbolji od svih života, ona riječ koja meni zvuči kao hebrejska, bnai ih boruchhenigni Benigni! Boruch atoh Adonai, neka bude benigni! Blagoslovljen bio, Gospode Bože, neka bude benigni! Počuj, o, Izraele, i udijeli nam svoju milost, i Gospod je jedan, i poštuj svog oca, i poštuj svoju mater, i hoću, hoću, obećavam da hoču - samo neka bude benigni! I bio je. Zmajevo sjeme Pearl Buck leži otvoreno na stohću uz postelju, a tu je i napola prazna čaša ustajalog napitka začinjena dumbirom. Vruće je i žedan sam, pa mi majka koja čita moje misU kaže neka samo popijem ono što je ostalo u čaši, meni je to potrebnije nego njoj. Ali, ma kohko mi grlo bilo suho, neću da pijem iz čaše koju je ona prinijela ustima - prvi put u životu ta mi se pomisao gadi! Popij! Nisam žedan. Pa vidiš kako se znojiš! Nisam žedan. Kako to da si odjednom tako pristojan! Majane volim đumbir! Ti? Ti ne voliš dumbir? Ne volim.

Otkad to? O, bože, ostala je živa, i evo, već počinje - ostalaje živa, i evo, odmah smo se počeli natezati! Priča mi kako joj je došao rabin Warshaw i sjedio s njom i razgovarao punih pola sata, prije nego što je - kao što se ona sad shkovito izražava - pošla pod nož. Zar to nije hjepo? Zar to nije pažljivo? Prošlo je svega dvadeset četiri sata otkako se probudila iz narkoze i već zna, vidite, da nisam htio svući na blagdan traperice! Žena koja leži s njom u sobi, čijeg se nježnog, lakomog pogleda neprestano klonim, i koju, kohko se sjećam, nije nitko ništa pitao, smatra za potrebno da nam obznani da je rabin Warshaw veoma veleštovan u cijelom Newarku. Veleštovan. S četiri sloga, kao što bi rekao i sam rabin, u svom velebnom angloproročkom stilu. Ja počinjem lagano kuckati po svojoj bejzbolskoj rukavici, što je znak da sam spreman da odem, samo ako me puste. On strašno voh bejzbol, mogao bi igrati bejzbol dvanaest mjeseci u godini - kaže moja majka gospođi Veleštovanoj. Mumljam da igramo “prvenstvenu utakmicu”. Finale. Za prvenstvo. Dobro - kaže majka, i to nježno - došao si, izvršio si svoju dužnost, a sad bježi... bježi na tu svoju prvenstvenu utakmicu! Razabirem joj po glasu kako je sretna i kako joj je odlanulo što je živa u ovo hjepo rujansko popodne... A zar nije i meni odlanulo? Nije h to ono za što sam se moho Bogu za kojeg ne vjerujem ni da postoji. Jesam h uopće mogao zamishti život bez nje, da nam ona ne kuha, da nam ne posprema stan, da nam... da nam sve ne radi. Za ovo sam se moho i radi ovog sam plakao - da prođe operacija i da ostane živa. Pa da se vrati kući i da nam opet bude jedina jedincata majka. Bježi, čedo moje - tepa mi majka, i to tako slatko! Ah, ona je pokatkad tako slatka i dobra prema meni, prava majka! Igrat će sate i sate sa mnom kanastu dok ležim bolestan kao sad ona. Zamishte, napitak začinjen đumbirom koji joj je donijela bolničarka zato što je podnijela tešku operaciju ona nudi meni zato što mi je vruče! Jest, ona hoće otkinuti sebi od usta radi mene, to je dokazana činjenica! A ja neću da ostanem ni pet minuta uz njezino uzglavlje. Bježi - reče majka. A gospođa Veleštovana kojaje začas uspjela da mi postane neprijateljica, što će ostati do kraja mog života, gospoda Veleštovana kaže: Uskoro će se majka vratiti, uskoro će opet sve biti kao i prije... Bježi samo, bježi, sad već svi bježe - kaže ta prijazna i uviđavna gospođa, ama, sve su one toliko prija zne i uviđavne da bih im najradije zakrenuo vratom - ne znaju više uopće hodati, bog bio s njima! I ja bježim. Bježim kao lud! Pošto sam proveo, onako mrzovoljan, možda dvije minute uz nju - dvije minute svog dragocjenog vremena, ajučer sujoj liječnici zadigU haljinu i zarili nekakvu groznu lopaticu kako sam zamišIjao prije nego što me majka podsjetila na “nož”, naš nož kojom su izvadili iz nje ono što je strunulo. Izvukli su iz nje ono isto što je ona izvlačila iz zaklanih kokoši. I bacih to u kantu za smeće. Ondje gdje sam ja bio začet i nošen nema sad više nikoga. Praznina! Sirota majka! Kako je mogu ovako naglo ostaviti nakon svega onoga što je nedavno pretrpjela? Nakon svega onoga što mi je dala - pa i sam život! - kako mogu biti ovako okrutan? - Hoćeš li me ostaviti, čedo moje, hoćeš h ikad ostaviti mamu? - Neću nikad, odgovarao sam, nikad, nikad, nikad... A sad kad su je izrezali, ne mogu joj ni u oči pogledati! I otada sam uvijek izbjegavao da joj pogledam u oči! Ah, eto njene svijetloriđe kose prosute po jastuku u dugim pramenovima gipkih uvojaka koje možda nikadviše ne bih vidio. Eto onih blijedih pjega o kojima kaže da ih je u ranom djetinjstvu imala po cijelom licu, i koje isto tako nikad više ne bih vidio. I eto onih crvenkastosmedih očiju, očiju boje kore medenjaka, koje sujoš otvorene, koje mejoš vole! A tu je i njen napitak začinjen đumbirom koji ja nisam, ma koliko bio žedan, mogao prisihti sama sebe da popijem!

I tako sam istrčao iz bolnice i dotrčao na igrahšte sve do položaja centarhalfa, mjesta na kojem igram u momčadi što nosi svilenaste modrozlatne bluze na kojima piše od ramena do ramena krupnim bijehm pustenim slovima ime kluba: S. K. PČELICE. Hvala bogu na S. K. Pčehcama! Hvala bogu na mjestu centarhalfa! Doktore, nemate pojma kako je krasno biti na tom mjestu, sam na cijelom onom prostoru... Znate h vi uopće šta o bejzbolu? Jer, mjesto je centarhalfa kao neka promatračnica, kao nekakav kontrolni toranj odakle možete vidjeti sve i svakoga, shvatiti što se događa onog istog trena kad se dogodi, ne samo po zvuku udarca pahcom nego i po hitrom gibanju napadača u onoj prvoj sekundi kad lopta poleti prema njima, a kad ih preleti, povičeš: - Moja, moja! - pa kreneš na nju. Jer, na položaju centarhalfa, ako lopta leti prema tebi, ona je tvoja. Ah, kohka je razhka između moje kuće i položaja centarhalfa, gdje mi nitko neće prisvojiti ono za što kažem da je moje. Na žalost, uvijek sam se suviše žurio da udarim loptu pahcom da bih mogao upasti u reprezentaciju gimnazije - tohko sam često na probi za momčad prvih razreda promašio teške lopte da me napokon ironični trener odveo na stranu i upitao: - Sinko, jesi h ti siguran da inače ne nosiš naočale? I onda je digao ruke od mene. A kakvu sam imao tehniku! Kakav stil! Ali sam zato na našem igrahštu, u igri laganom loptom, u kojoj lopta leti tek malko polakše i nešto je veća, postao zvijezda kakva sam sanjao da ću biti u reprezentaciji škole. Naravno, još suviše često, u prevehkoj želji da se istaknem, promašim loptu, ali kad je pogodim, doktore, odleti veoma daleko, preleti ogradu, što znači da sam postigao pun pogodak. Ah, zaista nema ničega na svijetu, ama baš ničega što se može mjeriti s užitkom kad optrčiš drugu kuću hjepim laganim kora kom, jer se više uopće ne moraš žuriti, jer se lopta koju si udario naprosto izgubila iz očiju... A isto sam tako dobro i hvatao lopte, i što sam dalje morao trčati, to je bilo bolje. Moja je! Moja! Moja! - Pa pojurim prema drugoj kući i ulovim u rukavicu loptu, koja je letjela svega koji centimetar iznad zemlje i koja je bila udarena snažno i nisko i pravo po sredini, tako da je netko već pomislio da je neobranjiva... Ili uzmičem - Moja je, moja! - lako i graciozno prema žičanoj ogradi, krećem se praktički kao u usporenom fllmu, a onda onaj slatki osjećaj koji je zacijelo prožimao Di Maggia dok je hvatao loptu iznad ramena kao krušku... Pa kako sam trčao! Okretao se! Skakao! Kao onaj maU Al Gionfriddo igrać bejzbola, doktore, koji je jednom izveo nešto veUko... Pa kako sam stajao hjepo i mirno - ni da zadrhtim, posve smireno - stajao na suncu kao usred nekog pustog polja ih dangubeći na uglu uhce, stajao potpuno bezbrižno na suncu, kao moj kralj nad kraljevima, moj Gospodin Bog, Vojvoda Glavom Snider, doktore, možda ću još kojiput sponienuti to ime, stajao tako opušten i vedar, tako sretan kakav neću više nikad biti, naprosto čekao posve sam ispod lopte visoko u zraku svijeća, čujem kako kaže Red Barber koji za svojim mikrofonom gleda što se zbiva- lopta upućena prema Fortnoju, Alexje dočekuje, Alexje dočekuje, samo čekam da mi padne u rukavicu koju sam namjestio, i jest, evo je, hop, treći negativni bod za protivnike i Alex postiže treći pogodak, prekid, a sad da čujemo šta će nam reći naša stara C. D. u ime P. Lorillarda and CompanjV, a u isti mah dok nam stara Connie prenosi reklamu za Old Golds, ja krećem prema kkipi držeći loptu sa svih pet prstiju hjeve ruke bez rukavice, a kad dođem do centra pošto sam stao jednom nogom na vrećicu u drugoj kući bacam lagano loptu, trzajem zgloba, do protivničkog pomagača koji istrčava na teren, i svejednako ne usporu Amerieka tvornica duhana koja proizvodi cigarete “Old Golds”. Prev. jući korak, grabim dalje, pomičući ramenima, oborene glave, ponešto rašljastih nogu, a koljena mi polako poskakuju oponašajući upravo savršeno Vojvodu. Ah, kako je ta igra nepomućeno ležerna! Nema nijednog pokreta kojeg još i dandanas ne osjećam u tkivu svojih mišića i u zglobovima između kostiju. Kako se treba sagnuti da se pokupi rukavica i kako se zatim odbacuje, kako se iskušava težina palice, kako se drži i nosi i zamahuje njome dok se priprema za udarac, kako se diže pahca iznad glave i gibaju i opuštaju ramena i vrat prije negoU se stupi u udaračev prostor i postavi noge upravo ondje gdje ih treba postaviti - i kako se, kad udarim loptu koja je nepravilno dobačena čemu sam sklon jer se snažno

doima kad zahvatiš loše upućenu loptu, izade iz svog prostora i izrazi, pa ma i kako da se lagano zagrebe paUcom po zemlji, upravo onoUko ogorčenja koUko je potrebno... jest, svaka, i najmanja pojedinost tako je temeljito proučena i svladana da naprosto ne može iskrsnuti situacija u kojoj ne bih znao kako da se krećem ni kamo, ni što treba a što ne treba da kažem... A istina je, nije U tako - nevjerojatno je, ali je zacijelo istina - da ima Ijudi koji su isto tako u životu bezbrižni, samopouzdani, jednostavno i duboko povezani s onim što se zbiva oko njih, kao što sam se ja osjećao na mjestu centarhalfa u momčadi PčeUca? Jer, ne radi se o tome, vidite, da čovjek mora biti najbolji centarhalf na svijetu, nego samo o tome da točno zna, do najmanje pojedinosti, kako jedan centarhalf treba da se drži. I zaistaima takvih Ijudi koji hodaju po uUcama Sjedinjenih Država? Pitam vas zašto ja ne mogu biti jedan od njih? Zašto ne mogu sad živjeti onako kako sam živio u momčadi Pčelica na mjestu centarhalfa? Oh, da mi je biti centarhalf, centarhalf i - ništa više! Ali ja sam nešto više, iU mi bar tako kažu. Ja sam Židov. Nisam, nisaml Ateist, vičem ja. Ja nisam ništa kad fi4 je vjera u pitanju, i neću se pretvarati da sam nešto što nisam! Nije me briga koliko mi je otac osamljen i potrebit, istinaje o meni istina o meni, i žao mi je, ali on će naprosto morati progutati moje otpadništvo čitavo! I nije me briga ni koliko je malo nedostajalo da sjedimo šiva radi moje majke - zapravo se sad pitam nije li sve ono dramatiziranje da je posrijedi možda R izvedeno samo radi toga da se ja U od straha! Samo radi toga da me unize i prestraše kako bih ponovo postao poslušan i nemoćan mah dečko! Za mene nije nikakav argument da postoji Bog i da su Zidovi dobrohotni i kreposni to što je najštovaniji čovjek u cijelom Newarku sjedio “punih pola sata” uz uzglavlje moje majke. Dajoj je ispraznio “kahhcu”, ih da ju je hranio, to bi već možda nešto značilo, ali to što je sjedio pola sata uz njeno uzglavlje? Kakvog on ima drugog posla, majko? Njemu je izricanje hjepih banalnosti nasmrt uplašenim Ijudima ono isto što je meni igranje bejzbola! On uživa u tome! A kako i ne bi? Majko, rabin je Warshaw debela, nadmena, nestrpljiva varahca s upravo grotesknim kompleksom veće vrijednosti, hk iz Dickensa, eto šta je on, a da stojiš do njega u autobusu i da ne znaš da je veleštovan, rekla bi: - Taj čovjek strašno smrdi po duhanu - to je sve što bi rekla. To je čovjek koji je jednom davno uvrtio sebi u glavu da je osnovna jedinica značenja u engleskom jeziku slog. I zato svaka riječ koju izgovori ima najmanje dva sloga, čak i riječ Bog. Da samo čuješ kako zapijeva i oteže kad izgovara Izraell Kod njega je to isto tohko duga riječ kohko i otorinolaringologija! A sjećaš h se, kad me proglasio barmizvom, kakva mu je poslastica bio Alexander Portnoy? Zašto me je, majko, neprestano nazivao punim imenom i prezimenom? Zašto nego zato da učini snažan dojam na sve vas idiote u pubhci svim tim slogovima! I to je upahlo! To je zbilja upahlo! Zar ne shvaćaš da on živi od sinagoge, i da muje to sve ? Njemu je posao da dolazi u bolnicu pa da tu mudruje o životu slog po slog Ijudima kojima se tresu pidžame od straha, baš kao što je mom ocu posao da prodaje osiguravajuće police! To je ono od čega oni žive, pa ako baš hoćeš da štuješ nekoga, štuj mog oca, boga mu Ijubim, i klanjaj mu se onako kako se klanjaš onom debelom komičnom kučkinom sinu, jer moj otac uistinu samo što nije okilavio od posla, a slučajno ne misli daje još uz to Božji specijalni pomoćnik. I ne oteže onako one jebene slogove! - Dooobroo dooošhii uuu sinagoooguu! - O, Bože, o, Booože, ako zaista ondje gore dijeliš milost, zašto nas ubuduće ne poštediš otezanja rabinera? Zašto nas ne poštediš samih rabinera? Slušaj, zašto nas ne poštediš i vjere, barem našeg Ijudskog dostojanstva radi! Bože dragi, majko, to već zna cijeh svijet, pa kako to da ne znaš i ti? Religijaje opijum za narod! A ako sam ja, zato što u to vjerujem, četrnaestogodišnji komunist, onda i jesam četrnaestogodišnji komunist, iponosim se time! Uvijek bih radije bio komunist u Rusiji nego Zidov u sinagogi - što i kažem ocu u hce. Pokazuje se da je to još jedna granata koja ga je pogodila u trbuh što sam otprihke i očekivao. Zao mi je, ah ja slučajno vjerujem u Ijudska prava, prava koja u Sovjetskom Savezu imaju svi Ijudi, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost i boju kože. Zbog svog komunizma zapravo zahtijevam sad da ručam s našom dvorkinjom kad u ponedjeljak dodem kući i vidim da je ona tu hoću dajedem, majko, s njom za istim stolom isto ono što i ona Jede. Je h to

jasno? Ako jajedem prigrijano pečenje, onda će i ona jesti prigrijano pečenje, a ne sir sa vrhnjem ili tuninu serviranu na posebnu staklenu tanjuru na kojem ne ostaju khce! Ali ne, ne, majci to, očito, nije jasno. To je, očito, suviše nastrano. Jesti sa švarce? Šta ja to govorim? Zato mi i šapuće u hodniku čim se vratim iz škole: - Čekaj malo, djevojka će za koji čas poručati... Alija neću ni s kim osim sa svojom obiteljiosuari kao s manje vrijednim od sebe! Zar ne možeš, boga mu Ijubim, shvatiti bar nešto od načela jednakosti? I kažem ti, ako on još ikad preda mnom izgovori riječ nigerica, zarit ću mu pravi bodež u ono njegovo jebeno zadrto srce! Je li to svimajasno? Mene ništa ne smeta što mu odjeća, kad se vrati kući s utjerivanja dugova od Crnaca, toliko zaudara da je mora objesiti u podrumu da se izvjetri. Ništa me ne smeta ni što ga oni izluduju puštajući da im istekne rok osiguranja. To je još samo jedan razlog više da se čovjek sažali, boga mu Ijubim, da bude obziran i uviđavan i da prestane postupati s dvorkinjom kao s nekakvom mazgom koja ne teži za dostojanstvom kao i drugi Ijudi! A to isto tako vrijedi i za gojim! Nismo svi, znaš, bili te sreće da se rodimo kao Zidovi. Prema tome, malo rahmones prema onima koji nisu bili tako sretni kao mi, jasno? Jer mije dosadilo i dozlogrdilooiše ovo,gojiše ono! Akoje nešto loše, onda su iogojim, akoje dobro, onda su Židovi! Zar ne uviđate, dragi moji roditelji, iz čije sam se utrobe nekako izvukao, da je takav način mišljenja malčice barbarski? Da izražavate samo svoj strah ? Prvo što ste me naučili da razlikujem, uvjeren sam, nisu bili dan i noć, ni vruće i hladno nego gojiše i židovsko! A sad se pokazalo, dragi moji roditelji, rođaci i odabrani prijateIji koji ste se ovdje okupili da proslavite proglašavanje mene za barmizvu, pokazalo se, vi, šmukovi, vi, uskogrudni šmukovi - o, kako vas mrzim zbog te vaše židovske uskogrudnosti! - i vas, rabi Slože, koji ste me posIjednji put u životu poslali da vam na uglu kupim kutiju cigareta PallMall, po kojima zaudarate, ako to još niste znali pokazalo se da u životu ima ipak nešto malo više od onoga što sadrže te vaše odvratne i suvišne kategorije! I, umjesto da plačete nad onim koji sa svojih četrnaest godina neće više da stupi nogom u sinagogu, umjesto da naričete za onim koji je okrenuo leda od sage svog naroda, oplakujte radije, bijednici, sami sebe, zašto ne oplakujete sami sebe, kad već sišete to kiselo grožde jedne vjere! Židov Židov Židov Židov Židov Židov! To mi ved izlazi na nos, ta saga o napaćenim Židovima! Budi tako dobar. narode moj, pa si napuši tom svojom napaćenom baštinom svoju napaćenu guzicu -ja sam slučajno i čovjek! Ali ti jesi Židov, kaže mi sestra. Ti si židovski dječak, više nego što mishš, i samo se mučiš, samo vičeš u vjetar... Kroza suze je slušam kako mi tumači moj položaj s kraja moje postelje. Ako je meni četrnaest godina, onda je njoj osamnaest i na prvoj je godini Pedagoške akademije u Newarku, krupna bljedunjava djevojka kojoj iz svake pore izbija melankohja. Ponekad ide s jednom isto tako krupnom, ružnom djevojkom, Ednom Tepper koja se može, međutim, pohvaliti sisama vehkim kao moja glava, na ples u folklornu sekciju Organizacije hebrejskih djevojaka. Na Ijeto će poučavati djecu ručnom radu u logoru Židovskog doma kulture. Vidio sam je kako čita džepnu knjigu zelenkastih korica koja nosi naslov Autoportret umjetnika iz mladosti. Čini se da je to sve što znam o njoj i, naravno, vehčinu i miris njena grudnjaka i gaćica. Kakve godine zbrke! I kad će samo proći? Možete h mi, mohm vas, dati bar pribhžan datum? Kad ću se ja izhječiti od svega ovoga? Znaš h ti, pita me ona, gdje bi sad bio da se nisi rodio u Americi nego u Evropi? Nije riječ o tome, Hannah! Bio bi mrtav, kaže ona. Nije riječ o tome! Mrtav. Ugušen phnom, ih ustrijeljen, ih spaljen, ih zaklan, ih živ zakopan. Znaš h ti to? I mogao bi se derati iz sveg grla da nisi Zidov, da si čovjek i da nemaš ama baš nikakve veze s njihovom glupom napaćenom baštinom, pa ipak bi te likvidirah. Bio bi mrtav, i ja bih bila mrtva, i... Alija sad ne govorim o tome! I tvoja majka i tvoj otac bih bi mrtvi. Roman Jamesa Jojcea. Prev.

Ama zašto si ti na njihovoj strani? Nisam ja ni na čijoj strani, kaže ona. Samo ti kažem da on nije takva neznalica kao što ti misliš. A bit će da nije ni ona! Bit će daje zbog nacista sve to što ona govori i čini pametno i sjajno! Bit će da nacisti služe kao izgovor za sve što se zbiva u ovoj kući! Ma ne znam, kaže mi sestra, možda, možda je tako, i sad i ona plače, a ja se osjećam kao kakvo čudovište jer ona lije suze za šest milijuna Ijudi, ili bar ja tako mislim, a ja ih lijem samo radi sebe. Ili bar ja tako mislim. Lud za pizdom Jesam li vam spomenuo da sam ga, kad mi je bilo petnaest godina, izvadio iz hlača i drkao u autobusu broj 107 na povratku iz New Yorka? Proveo sam krasan dan sa svojom sestrom i njenim zaručnikom Mortyjem Feibishom dvije utakmice bejzbola za redom u Ebbets Fieldsu, a zatim večera u ribljem restoranu u Sheepshead Bayu. Divan dan! Hannah i Morty ostah su da prenoće u Flatbushu kod Mortyjevih, a mene su oko deset sati ukrcah u podzemnu željeznicu kojom sam se odvezao do Manhattana, gdje sam sjeo u autobus koji je vozio u New Jersey i u kojem sam uhvatio u ruku ne samo svoj kurac nego cijeli svoj život, kad o tome malo bolje promishte. Putnici su uglavnom zadrijemah još prije nego što smo izišh iz Lincolnova tunela, pa i djevojka koja je sjedila pored mene i kojoj sam naborc škotske suknjice počeo pritiskivati nogavicama svojih hlača od rebrasta baršuna, te sam ga izvadio i držao u šaci kad smo se počeh penjati uz Pulaskijev nadvožnjak. Covjek bi pomislio da sam se, s obzirom na bogata zadovoljstva toga dana, nauživao uzbuđenja i da mi kita neće biti ni nakraj pameti na povratku kući te večeri. Bruce Edwards, novi hvatač koji je potekao iz juniora - i koji je bio upravo ono što namje trebalo mi, to smo bili Morty, ja i Burt Shotton, tehnički direktor “dodgera” - ulovio je otprilike šest od osam lopti u svoje prve dvije utakmice za seniore ih da to nije bio FuriUo? U svakom slučaju, bilo je ludo od mene onako tući majmuna po glavi! Pomislite šta bi bilo da su me uhvatili na djelu! Pomislite šta bi bilo da sam svršio na zlaćanu ruku one usnule šikse!, a onda mi je za večeru Morty naručio jastoga, prvog u mom životu! Pa sad, možda je baš jastog bio svemu kriv. Pošto sam onako lako i jednostavno prekršio jedan tabu, možda je; cijela ona gadna, samoubilačka dionizijska strana moje naravi stekla samopouzdanje, možda sam naučio jednu lekciju - da bi se prekršio zakon, ne treba ništa drugo nego ga jednostavno prekršiti! Treba samo prestati drhtati i strepjeti i misliti da je to nešto nezamislivo i iznad tvojih mogućnosti - treba samo to učiniti! Čemu, uostalom pitam ja vas, sva ona dijetna pravila i propisi ako ne zato da se mi, židovska djeca, naviknemo da se svladavamo? Navikavaj se, dušo, navikavaj, navikavaj, navikavaj! Suzdržljivost, znate, ne raste na drveću, ona iziskuje strpljenje, iziskuje sabranost, iziskuje predanog i požrtvovnog roditelja i vrijedno i pažljivo dijete da bi se za svega nekohko godina stvorio uistinu sputan i stisnut čovjek. Cemu inače dvije kategorije jela? Čemu košer sapun i sol? Čemu inače, pitam ja vas, nego zato da nas tri puta na dan podsjećaju da je život, ako išta a ono granice i ograničenja, na stotine tisuća sitnih pravila što ih je postavio nitko drugi nego Nitko Drugi, pravila kojih se, ih pridržavaš bez pogovora, ma kohko ti se idiotskim ona činila i tako ostaneš, pridržavajući ih se, u Njegovoj milosti, ili ih kršiš, najvjerojatnije u ime povrijedenog zdravog razuma - kršiš ih zato što se čak ni dijete ne voh osjećati kao prava budala i šmuk -jest, kršiš ih iako znaš da će po svoj prihci kako me uvjerava otac na idući Jom Kipur biti upisana imena u onu veliku knjigu, u koju On upisuje imena svih onih koji će doživjeti idući mjesec rujan taj mi se prizor nekako uspio urezati u pamet, i Dan pokajanja, najveći post u Židova. Prev. gle, tvog dragog imena neće biti među njima. A tko je sad šmuk, a? I nije važno to mi je jasno od sama početka, to kako rasuduje taj Bog koji svime upravlja je li pravilo koje kršiš krupno ili sitno - Njemu samo kršenje ide na jetra. On naprosto ne može podnijeti samu činjenicu zastranjivanja i ništa više, i On to

ne smeće s uma kada Ijutito sjeda pjeneći se zacijelo, a bit će da mu glava puca od boli, kao mom ocu na vrhuncu začepljenosti i počne izostavljati imena iz one knjige. Kadpopuste osjećaj dužnosti, stega i poslušnost-ah, evo je, evo poruke koju slušam svake pashe uz macoh braj - nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi. U odricanju je sve, viče košer odrezak bez krvi koji jedem za večerom. Gospodarenje samim sobom, trijeznost, kaznene mjere - to je ključ Ijudskog života, tvrde svi ti beskrajni dijetni propisi. Neka samo gojim zarivaju zube u sva krotka stvorenja što puze i grokću na hcu kalne zemlje, ah mi nećemo time oskvrnuti svoju Ijudsku narav. Neka oni znate na koga mishm krkaju sve i sva što se miče, ma kohko mrska i kukavna bila životinja, ma kohko čudnovato ih šmucik ih glup bio dotičan stvor. Neka oni jedu jegulje, i žabe, i svinje, i račiće, i jastoge; neka jedu stvrinare, nekajedu majmune i tvorove ako žele - hrana od gnusnih stvorova dobro pristaje Ijudskom soju koji je tohko površan i šupljoglav da se opija, rastavlja i tuče šakama. Ništa drugo i ne znaju ti slaboumnici što jedu izmetine nego da se hvahšu, da vrijeđaju, da se izruguju i da kadtad udare čovjeka. Ali znaju i otići u šumu s puškom, ti geniji, pa ubijaju nedužne jelene, jelene koji mirno nošaju bobice i travu i idu svojim putom ne dirajući ni u koga. Vi, blesavi gojim! Potrošivši sve streljivo, vraćate se kuči zaudarajući na pivo, a na svaki ste branik privezah po jednu mrtvu životinju donedavno još živu tako da svi automobihsti uz put vide kako ste snažni i muževni; a onda, kod kuće, uzmete te jelene - koji nisu vama ni bilo kome u cijeloj prirodi učinih ama baš ništa nažao - uzmete te jelene pa ih raskomadate i pirjate u tavi. Nema dosta hrane na svijetu pa moraju jesti i jelene! Oni će pojesti sve, sve do čega mogu doći onim svojimgoj ručetinama! Pa užasni zaključak - oni će isto tako i sve učiniti. Jeleni jedu ono štojeleni jedu, Zidovi jedu ono što Židovijedu, ah ne igojim. Zivotinje što puze, životinje što se kaljaju, životinje što skaču i andeoske životinje - njima je sve to svejedno - uzimaju sve što žele, a vrlo važno što ono stvorenje osjeća a da i ne govorimo o dobroti i samilosti. Jest, sve je to zapisano u povijesti što su oni učiniU, ti naši dični susjedi koji posjeduju svijet a nemaju pojma o Ijudskim granicama i ograničenjima. ... Tako govore propisi o košeru, barem djetetu kakvo sam ja bio, djetetu koje je sazrijevalo pod skrbništvom Sophije i Jacka P., u školskom okrugu Newarka, gdje je u cijelom mom razredu bilo svega dvoje kršćanske djece što su stanovala u kućama u koje ja nisam stupio nogom, na dalekim okrajcima naše četvrti... tako govore propisi 0 košeru, a tko sam ja da mogu tvrditi da ne valjaju? Jer, pogledajte samog Alexa, teme svih naših slogova - petnaest mu je godina, jedne večeri siše jastogov krak a nakon sat vremena kita mu je vani i uperena u jednu šikse u javnom prometalu. A njegov nadmoćni židovski mozak kao da je napravljen od macoi ferq;a. Razumije se samo po sebi da se takav stvor nije nikad kuhao živ u našoj kući -jastog, mislim. Nijedna šikse nije nikad bila u našoj kući i gotovo, pa se može samo nagadati kakva bi izišla iz majčine kuhinje. Dvorkinja je očito šikse, aU se ona ne računa jer je Crnkinja. Haha. Hoču da kažem da ja nisam nikad doveo nijednu šikse u našu kuću. Ipak se sjećam jedne koju je doveo otac na večeru dok sam još bio dijete - mršavu, napetu, bojažljivu, smjernu, tihu, vremešnu blagajnicu iz svog ureda koja se zvala Anne McCaffery. Doktore, zar je moguće daju je on tucao? Ne mogu vjerovati! Samo mi je sad iznenada to palo na um. Je li moguće da je on tucao tu damu, onako uzgred? Još se sjećam kako je sjela pored mene na sofu i kako mi je, onako nervozna, nešto dugo tumačila kako se piše njezino ime ističući da se na kraju piše “e”, što nije uvijek slučaj s tim imenom - i tako dalje, i tako bliže... a dotle sam joj ja, iako su joj ruke bile dugačke i bijele, i suhonjave, i pjegave irske ruke, pomisho sam u glatkoj bijeloj bluzi, gledao dojke što su bile hjepe i pokrupne a bacao sam poglede i na njene noge. Bilo mi je svega osam ih devet godina, ah je zaista imala strašan par nogu kakve pokatkad iznenade čovjeka u neke bhjede usidjehce zbrčkana hca... Kad je imala takve noge - dakako da ju je on tumplao... Nije h tako?

Rekao je da ju je doveo na “pravu židovsku večeru”. Sedmice i sedmice blebetao je o novoj gojiše blagajnici “vrlo neugledna i nezanimljiva žena”, rekao je, “nosi šmate” koja mu je zanovijetala - probio nam je uši tom pričom - dabi htjela kušati prava židovskajela, od prvog dana kad se zaposhla u uredu “Boston Northeasterna”. Pa dobro, dovedi je već jednom! Kad joj je tohko stalo do toga, priredit ću nešto. Nije h ga malko iznenadila? Tko zna? Bilo kako mu drago, ženskaje došlana svoj račun. Cini mi se da nisam u životu tohko puta čuo riječ “židovski” u toku jedne večeri, a mogu vam reći da sam čuo tu riječ prihčno često. Ovo vam je, Anne, prava židovska pirjana jetra. Jeste h već kad jeh pravu židovsku pirjanu jetru? E pa, moja je žena spravlja kako treba, u to možete biti sigurni. Izvohte, uz to se jede kruh. Ovo je pravi židovski raženi kruh, zrnat. Bravo, Anne, veoma ste se dobro snašh, je h, Sophie, da se veoma dobro snašla? Tako, vidite, uzmite dobar komad pravog židovskog raženog kruha, a sad uz mite viljuškom komad prave židovske pirjane jetre... - i I sve tako do želea. - Tako je, Anne, i žele je košer, svakako, jasno, mora biti, ma ne, ni govora, ne stavlja se vrhnje u kavu, poslije mesa, haha, jesi li čuo, Alex, što je Anne htjela? Ama blebeći, blebeći ti koliko te volja, tata dragi, upravo mi je palo na um jedno pitanje, nakon dvadeset pet godina ne mogu reći da imam i najmanji dokaz, niti sam do ovog časa ikad pomisho da bi mi otac bio kadar iole prekršiti bračne propise... ah čini se da sam ja pomalo opčinjen kršenjem propisa, jedno pitanje iz pubhke - zašto si uopće doveo baš jednu šikse u našu kuću? Zato što nisi mogao podnijeti pomisao da jedna Nežidovka nikad u životu ne okusi židovski žele? Ih zato što više nisi mogao živjeti a da se ne ispovjediš kao pravi Židov, da ne priznaš ženi svoj zločin kako bi te ona mogla kriviti, koriti, ponižavati, kažnjavati i tako te zauvijek očistiti od zabranjene požude! Jest, pravi židovski desperados, taj moj otac! Savršeno poznajem taj sindrom. Neka dode netko, bilo tko, neka me uhvati i osudi - učinio sam nešto najstrašnije što se može zamishti - uzeo sam nešto što nisam smio! Izabrao sam užitak na štetu svoje dužnosti prema svojima najmilijima! Ulovite me, molim vas, utamničite me da ne prođem, bože sačuvaj, nekažnjeno, pa da opet ne učinim nešto što mi se uistinu svida! A je li mu moja majka izišla u susret? Je li Sophie zbrojila dvije sise i dvije noge i dobila na kraju četiri? Meni je, eto, trebalo dva i pol desetljeća da obavim tu nevjerojatnu računsku operaciju. Ma bit će ipak da to nema veze. Moj otac... i šikse? Ne može biti. Njemu to nikad ne bi palo na pamet. Da je moj rođeni otac - jebao šikse? Priznao bih pod prisilom da mi je jebao mater... ah šikse? To ne mogu zamishti isto tako kao ni da je opaho benzinsku stanicu. Ali zašto onda ona tako viče na njega, kakav je ovo prizor okrivljavanja i poricanja, karanja i prijetnji i mora suza... čemu sve to ako nije učinio nešto vrlo ružno i možda čak neoprostivo? Sam je taj prizor kao nekakav težak komad pokućstva koji mi stoji u glavi i koji ne mogu ni pomaknuti - što me navodi da povjerujem da se to zaista dogodilo. Sestra mi se, znate, sakriva iza majke - Hannah je drži oko pasa i cmizdri, a majka lije teške suze što joj se kotrljaju niz lice i padaju na pod pokriven linoleumom. U isto vrijeme dere se na njega tako glasno da su joj iskočile žile na vratu - a dere se i na mene jer, kad malo bolje pogledam, vidim da sam se ja, dok se Hannah krije iza majke, sklonio iza sama krivca. Ama, to je puka tlapnja; to je slučaj uzet iz nekog priručnika, nije li tako? Ne, ne, nije to ničiji tudi otac nego moj rođeni koji sad lupa šakom o kuhinjski stol i dere se na nju: Nisam ništa sHčno učinio! To je laž i nije pravo! Ali čekajte malo, to ja vičem: Nisam to učinio!

Ja sam krivac! Ama.jka plače zato što otac neće da mi dade po turu, a ona je obećala da će mi dati, “i to pošteno”, kad on dozna kakvu sam strahotua učinio. Kad sam zločest i pokvaren te činim sitne nepodopštine, ona umije i sama izići nakraj sa mnom, treba samo da mi, kao što se sjećate -ja se svakako sjećam! - da mi dade kaput i kaljače - oh, zgodan detalj, mama, te kaljače! - i da mi zaključa vrata pred nosom i saopći kroz vrata da me nikad više neće pustiti unutra, pa mogu dakle krenuti u nov život; treba samo da se odluči za takav jednostavan i brz postupak pa da iznudi od mene priznanje, posipanje pepelomi, ako želi, potpisanojamstvo da ću biti sto posto čedan i dobar do kraja života a sve to samo zato da me ponovo pusti unutra gdje se slučajno nalazi moja postelja i moja odjeća i frižider. Ali, kad sam uistinu zao, toliko opak da ona može samo dići ruke prema Svevišnjem i upitati Ga što je učinila da je zavrijedila takvo dijete, u takvim prilikama poziva mog oca da on kroji pravdu; majka je suviše osjetljiva, suviše tanko ćutno biće, po svemu sudeći, da bi mogla izvršiti tjelesnu kaznu. - Mene to boli više nego njega - čujem kako tumači mojoj teti Clari. - Sta mogu kad sam takva. Ne mogu to učiniti i gotovo! O, sirota majka! Ali, slušajte, šta se to zapravo ovdje događa? Dakako, doktore, da mi možemo to dokučiti, ovakva dva bistra židovska momka kao što smo nas dvojica... Počinjeno je neko zlodjelo, a počinili smo ga ili moj otac ili ja. Počinitelj je, drugim riječima, jedan od dva člana obitelji koji posjeduje penis. Dobro. Zasadje sve u redu. A sad: je li on nabio nežidovsku blagajnicu iz svog ureda između onih bajnih nogu, ih sam ja pojeo sestrin čokoladni puding? Ona, znate, nije htjela pojesti taj puding za večerom nego ga je, očito, htjela ostaviti da ga pojede prije nego što pode na počinak. Pa dobro, bogamu, otkud sam ja to mogao znati, Hannah? Tko ulazi u detalje kad je gladan? Osam mi je godina i slučajno sam lakom na čokoladni puding. Čim opazim onu debelu čokoladnu koru kako mi se smiješi iz hladionika, ja više nisam svoj gospodar. Osim toga, mislio sam da je to ostalo od večere! I to je istina! Bože sveti, je li sva ova vika i šraj samo zbog toga što sam ja pojeo čokoladni puding one drvene Marije? Pa ako sam i pojeo, nisamhtio! Misho sam daje to nešto drugo! Kunem se, kunem se da nisam htio to učiniti!... Ali, vičem h to ja, ih se to moj otac gromoglasno brani pred porotom? Jasno, pa to je on - on je to učinio, dobro, dobro, Sophie, ostavi me već jednom na miru, učinio sam to, ali nisam htiof Kakvo sranje, sad će joj još reći neka mu oprosti, jer nije ni uživao u tome. Kako to misliš, nisi htio, šmuk -jesi h je pricvrljio ih nisi? Onda se ne daj zezati, budi muško! Kažijoj, kaži: “Takoje, Sophie, opalio sam tu šikse, i puca mi kurac šta ti mishš o tome. Jer, treba da znaš, ako slučajno nisi znala, da sam ja ovdje muška glava, bog i batina!” I tresni je ako treba! Obori je na pod, Jake! To bi svakako jedangOjT i učinio, nije li tako? Zar misliš dajedan od onih strašnih lovaca na jelene klone na stohcu kad ga ulove u kršenju sedme zapovijedi, da plače i moh ženu neka mu oprosti? Sta da mu oprosti? Uostalom, šta je to bilo zapravo! Turio si kitu u jedno mjesto i mrdao njome amotamo i nešto ti je iscurilo iz nje. Pa šta je, Jake, tu tako strašno? Kohko je to sve skupa trajalo da bi sad morao trpjeti takvu hulu iz njenih usta - takav osjećaj krivnje, takve optužbe i takvo gađenje nad samim sobom? Tatice, zašto se mi moramo osjećati ovako krivi i ponizni prema ženama, ti i ja - kad ne moramo? Trebalo bi da mi, tatice, vodimo glavnu riječ! Tata je učinio nešto strašno! - viče majka, ih mi se to samo pričinja? Ne govori h ona zapravo: Ah, tata, mah je Alex opet učinio nešto strašno! Što god rekla, ona diže Hannu na ruke nikog drugog nego Hannu!, o kojoj ja sve do tog časa nisam ozbiljno misho da bi mogla biti predmet ičije iskrene Ijubavi, diže je na ruke i Ijubi je po cijelom onom njenom tužnom i nevoljenom hcu govoreći da je njena curica jedina osoba na cijelom božjem svijetu u koju se može uistinu pouzdati... Ali, ako je meni osam godina, ondaje Hanni dvanaest, i nitko je, vjerujete mi, ne diže na ruke, jer je nevolja tog sirotog djeteta u tome što je preteška, “i to puno preteška”, kako kaže majka. Ona čak ne bi smjela nijesti čokoladni puding. Pa da, zato sam ga ja i pojeo! Jebi ga, Hannah, takoje doztor propisao, aneja. Nisamjakrivšto si ti debela i “pritupa”, a ja

mršav i bistar. Nisam ja kriv što sam toliko hjep da Ijudi zaustavljaju majku kad me vozi u kohcima da bi mogh malo bolje pogledati moj prekrasni punim čuješ kako ona to priča, ja s tim nemam veze, to je puka prirodna činjenica što sam se ja rodio hjep a što si se ti rodila, ako baš ne ružna, a ono svakako takva da Ijudi ne žele da te malo bolje pogledaju. Jesam h i tome ja kriv? Kakva si se rodila, pune četiri godine prije nego što sam ja ugledao svjetlo dana? Očito je da Bog žeH da tako bude, Hannah! Da je tako zapisano u onoj vehkoj knjizi! Ali činjenica je da ona, čini se, nikoga ne smatra ni za šta krivim - i dalje je dobra prema svom dragom malom braci i nikad me ne tuče niti ne naziva pogrdnim imenima. Ja njoj uzmem čokoladni puding, a ona meni uzme moje govno i uopće se ne buni. Samo me poljubi prije spavanja i pažljivo vodi preko ulice na putu do škole, a onda zaostane i uslužno dopusti da je proguta zid valjda i ostane u zidu, a ja oponašam pred svojim blaženim roditeljima sve glasove iz emisije “Allens Alley”, ih me vodaju rodaci od jednog kraja North Jerseyja do drugog da im pokažem svoju savršenu svjedodžbu. Jer, kad me ne kažnjavaju, doktore, nosaju me po kući kao papu po ulicamaRima... Znate da mi je zaista ostalo najviše desetak sjećanja na moju sestru iz tih prvih godina djetinjstva. Sve dok se nije pojavila u mom pubertetu kao jedina duševno zdrava osoba u onoj ludnici, s kojom sam mogao razgovarati, ona je bila uglavnom kao netko koga vidam možda jedanput ih dvaput na godinu - dode nam u pohode na dandva, jede s nama, spava u jednoj od naših postelja, a onda se, debela sirota, božjom milošću izgubi. Čak i u kineskom restoranu gdje je Bog ukinuo zabranu poslušnoj djeci Izraela da jedu svinjetinu, On Čiji je zastupnik na zemlji, u svemu što se tiče jela, moja mama drži da nema ni govora o tome da se jede jastog prireden na kantonški način. A svinjetinu smijemo jesti u PeUovoj uhci, iako kod kuće ne smijemo, zato što... da vam pravo kažem, to mi još nije sasvim bistro, ah sam u ono doba vjerovao da je to uglavnom povezano s činjenicom da onaj postariji čovjek, koji je vlasnik restorana i koga među sobom nazivamo šmendrikom, nije baš netko do čijejg nam je mišljenja osobito stalo. Jest, jedini Ijudi kojih se Zidovi, čini mi se, ne boje jesu Kinezi. Jer, prvo, oni govore engleski tako da je moj otac prema njima lord Chesterfield, drugo, u glavi ionako nemaju ništa drugo doh prženu rižu, i treće, za njih mi nismo Zidovi nego bijelci - možda čak i Anglosasi. Zamishte! Nije čudo što nas konobari ne mogu zastrašiti! Za njih smo mi samo neka nosata vrsta bijelaca protestanata! Ti boga, što jedemo! Najednom nam više ni svinjetina ne može ništa - iako je, dabome, dobivamo tako isjeckanu i izmljevenu i, osim toga, pluta nam u tanjurima u takvu moru umaka od soje da ni najmanje ne naUkuje na svinjski odrezak, ni na kost od šunke, ni na, što je najodvratnije od svega, kobasicu brrrrr!... Ali, zašto onda ne smijemo jesti i jastoga prerušenog u nešto drugo? Dopustite da moja majka iznese jedno logično tumačenje! Silogizam, doktore, kakvim se služi Sophie Portnoy. Jeste h spremni? Zašto ne smijemo jestijastoga? - Zato što bi možda umro od njega! Zato što sam ga ja jednom jela, pa umalo što me nije došao glave! Jest, i ona je griješila i bila zbog toga dohčno kažnjena. U svojoj burnoj mladosti sve se to dogodilo prije nego sam se ja s njom upoznao dala se nasamariti što znači da je u isto vrijeme bila i polaskana i posramljena od nekog obješenjaka, privlačnog agenta osiguravajućeg društva koji je radio s mojim ocem u “Boston Northeasternu”, neke ispičuture koji se zvao zar se mogao bolje zvati? Doyle. Na skupštini kompanije u Atlantic Cityju, nabučnom oproštajnombanketu, Doyle je uvjerio moju majku da na tanjuru koji joj je konobar gurnuo pod nos nije ništa drugo nego piletina u umaku. Ona je, dabome, već tada sumnjala da nešto nije u redu, i dok ju je pristali pijani Doyle pokušavao hraniti njenom viljuškom, slutila je da je tragedija, kako ona to naziva, na pomolu. Ali, kako je i sama bila dobre volje pošto je bila popila dva viskija s limunadom i voćem, odvratila je nepromišljeno svoj dugi židovski nos od veoma jasnog predosjećaja da se sprema neka psina, te se -o, lakoumna kučka! Obijesna djevojčura! Nesmotrena pustolovka! - sva predala

raspoloženju nehajne raspuštenosti, koje je, očito, bilo obuzelo cijelu onu dvoranu punu agenata kompanije i njihovih žena. Tek kad je na stol stigao šerbet, Doyle joj je - o kojem moja majka kaže da je “po vanjštini bio drugi Errol Flynn, i ne samo po vanjštini” - Doylejoj je otkrio štoje zapravo konzumirala. Poslije je cijelu noć provela nad zahodskom školjkom povraćajući. Kiške su mi izišle na nos! Kakva neslana šala! Zato ti neprestano govorim, Alex, nemoj nikad zbijati neslane šale, jer posljedice mogu biti tragične! Bilo mi je tako zlo, Alex - podsjećala je rado sebe i mene, pa i mog oca, pet, deset i petnaest godina nakon same nesreće - da je tvoj otac, ovaj ovdje gospodin Junačina, morao probuditi hotelskog liječnika iz najsladeg sna i dovesti ga u našu sobu. Vidiš li kako držim prste? Toliko sam povraćala da su mi se evo ovako skvrčili, kao dasamhilaparalizirana, apitaj tatu-Jack, daj mu ti reci šta si pomislio kad si vidio kako su mi se zgrčili prsti od jastoga a la Newburg. Kako jastoga a la Newburg? Onog kojim me nakljukao tvoj prijatelj Doyle. DoyIe? Kakav Doyle? Ma Doyle, onaj šikergoj kojeg su morali premjestiti u onu divljinu u South Jersey jer je bio takvo spadalo. Doyle! Onaj koji je bio nalik na Errola FIynna! Reci Alexu šta je bilo s mojim prstima, šta si ti mislio da je s mojim prstima... Slušaj, ja uopće nemam pojma o čemu ti govoriš... Sto je zacijelo istina - ne shvaćaju baš svi Ijudi život moje majke kao nekakvu snažnu dramu kao ona sama - osim toga, uvijek postoji mogućnost da ta priča ima više veze s maštom nego sa zbiljom više veze, razu mije se, s opasnim Doyleom nego sa zabranjenim jastogom. Pa onda, naravno, moj je otac čovjek koji svaki dan mora prebrinuti stanovitu količinu briga, pa se ponekad naprosto mora odreći slušanja razgovora oko sebe kako bi ispunio svoju normu tjeskobe. Lako je moguće da nije zapravo čuo ni jednu jedinu njezinu riječ. Ali se majčin monolog nastavlja. Kao što druga djeca slušaju svake godine istu priču, ili im netko svake večeri čita iz neke omiljene knjige, ona mene neprekidno šopa uzbudljivimpoglavljima svogburnogživota. Toje zapravo literatura mog djetinjstva, te majčine priče - jedine ukoričene knjige u našoj kući, osim udžbenika, bile su one koje su moji roditelji dobili na poklon dok se netko od njih dvoje oporavljao u bolnici. Jedna se trečina naše knjižnice sastoji od Zmajeva sjemena operacija maternice pouka - u svemu ima ironije, uvijek se iza nečeg krije smijeh, a druge su dvije trećine Argentinski dnevnik Wilhama L. Shirera i ista pouka Casanovini memoari operacija njegova slijepog crijeva. Inače, naše knjige piše Sophie Portnoy, a svaka je od njih nastavak one njene glasovite serije koja nosi naslov Znate vi mene, ja moram sve bar jednom probati. Jer, ideja koja kao da pokreće i prožimlje sva njena djela jest da je ona nekakav nebojša koji veselo stupa kroz život vječito u potrazi za nečim novim i uzbudljivim, ali na kraju svagda dobije po nosu zbog svog istraživačkog duha. Čini se da ona zapravo smatra sebe za ženu koja je bezmalo sve iskusila, za neku rijetku kombinaciju osuđenu na propast, kombinaciju Marije Curie, Ane Karenjine i Amelije Earhart. Kako bilo da bilo, takvaje romantična predodžba o njoj s kojom ovaj mali dečko ide na spavanje, pošto mu je ona zakopčala puceta na pidžami i spremila ga u postelju pričajući mu kako je učila voziti auto kad je bila u drugom stanju s mojom sestrom, i onaj isti dan kad je dobila vozačku dozvolu - “čim sam sjela u kola, Alex” - neki se “manijak” zabio u njen stražnji branik, pa ona od tog časa nije nikad više vozila auto. Ili mi je pričala kako je tražila zlatne ribice u ribnjaku u Saratoga Springsu, država New York, kamo su je bili odveli u posjet nekoj staroj tetki kad joj je bilo deset godina, pa je pala u vodu, sve do dna muljevitog ribnjaka, i otada nije nikad više zagazila u vodu, čak ni na moru kad je bila oseka i kad nije bilo čuvara u blizini. Pa onda taj jastog, za kojeg je, i onako pijana, znala da nije pijana, ali ga je silom pojela samo “da začepi usta onom Doyleu”, a poslije umalo što se nije dogodila tragedija, i ona nije, naravno, nikad više jela ništa što je imalo nalikovalo na jastoga. I neće ni da ja jedem. Nikad. Kaže da ne smijem, ako hoću sebi dobro.

- Ima puno dobrih stvari na svijetu, Alex, koje se mogu jesti, i bez jastoga i opasnosti da ti ruke ostanu uzete do kraja života. Uh! Što kukam! Što nosim pizmu o kojoj nisam imao ni pojma! Je li to, doktore, dio procesa ili ono što nazivamo “građom”? Ništa drugo i ne radim nego jadikujem, čini mi se da moje gnušanje nema kraja, i sve nekako mislim - što je previše, previše je! Odao sam se onoj obrednoj kuknjavi zbog koje su pacijenti psihoanalitičara izišli na zao glas. Jesam li ja zaista mrzio to svoje djetinjstvo i bio kivan na te svoje jadne roditelje isto toliko koliko i sad, dok se osvrćem na ono što sam negda bio s vidikovca onoga što jesam - i što nisam? Iznosim li vam istinu ili je ovo obično tračanje? Ili je tračanje za Ijude kao što sam ja oblik istine? Bez obzira na to, savjet mi nalaže da ustvrdim, prije nego što počnem iznova jamrati, da u ono doha moje dječaštvo nije bilo ovo što mi je sad tako tude i na što sam toliko kivan. Ma koliko da sam bio zbunjen, ma koliko mi se naknadno činilo da je sve bilo zapetljano, ne sjećam se da sam bio od one djece koja neprestano priželjkuju da žive u nekoj drugoj kući s drugim Ijudima, bez obzira na moje podsvjesne čežnje u tom smislu. Uo stalom, gdje bih našao onakvu publiku za svoje oponašanje kakva su bili njih dvoje? Valjah su se od smijeha za jelom, a majka se jednom, doktore, uistinu upišala i morala otrčati, smijući se histerično, u kupaonicu nakon mog opo našanja gospodina Kitzela iz “Večeri Jacka Bennyja”. I šta još? Setnje, šetnje s ocem u nedjelju po weequahičkom parku, šetnje koje još dobro pamtim. Znate, kad god negdje u šumi nađem žir, ne mogu a da se ne sjetim njega i tih šetnji. A to nije beznačajno, nakon gotovo trideset godina! A jesam H vam spomenuo, u vezi s majkom, one razgovore koje sam vodio s njom još prije nego što sam pošao u školu? U onih pet godina dok smo povazdan bih sami, misHm da smo pretresh gotovo sve teme o kojima se može razgovarati. - Kad razgovaram s Alexom - govorila je ona ocu kad bi se on uvečer vratio umoran kući - mogu glačati cijelo poshjepodne a da uopće ne znam kako mi je prošlo vrijeme. A pazite, bilo mi je svega četiri godine! A što se tiče one galame, strepnji i plača, čak je i to imalo svoje dobre strane jer je bilo živo i uzbudljivo; štoviše, ništa nije nikad bilo puko ništa nego uvijek NESTO, iz najobičnijeg se događaja mogla iznenada izleći STRAHOVITA KRIZA, a to je za mene bio život. Onaj romanopisac, kako se ono zove, Markfleld, napisao je negdje u nekoj svojoj pripovijetki da je sve do svoje četrnaeste godine bio uvjeren da je riječ “pogoršanje” židovska. A ja sam to isto misho o “gunguli” i “ludnici”, omiljenim imenicama moje majke. I o “kutlači”. Bio sam več najbolji učenik prvog razreda i na svako sam pitanje odgovarao kao iz topa, kad me jednog dana učiteljica upitala kako se zove predmet na shci, za koji sam veoma dobro znao da ga majka naziva “kutlačom”. Ali nikako se nisam mogao sjetiti engleske riječi. Mucajući i crveneći se, sjeo sam potišten na svoje mjesto i, mada nisam bio zgranutkao učiteljica, ipak sambio svojskiuzdrman... eto otkad me već prati moja sudbina, kako mi je rano u životu bilo “normalno” da budem vječito na muci - u ovom konkretnom slučaju zbog nečega tako veličajnog kao što je obična kuhinjska potrepština. Ah, mama, sav onaj sukob oko jedne kutlače! Zamisli što osjećam prema tebi! U ovom veselom trenutku sjećam se, dok smo stanovali u Jersey Cityju, dok sam još bio majčino slatko djetešce, dok sam još uvelike njušio njene mirise i slijepo robovaonjenim;feugeZ, igriben, irugeleh, sjećamsejednog samoubojstva u našoj kući. Petnaestogodišnji dječak koji se zvao Ronald Nimkin, a koga su žene u našoj kući okrunile za “Josea Iturbija Drugog”, objesio se o glavu tuša u kupaonici. S onakvim zlatnim rukama! - naricale su žene misleći, naravno, na njegovo sviranje klavira. - S ona kvim talentom! - A zatim: Nijedan dječak nije toliko volio svoju majku koliko Ronald! Kunem vam se da ovo nisu izmišljotine ni mutno sjećanje, nego da te žene upravo tako govore. Velike mračne operne teme Ijudske patnje i strasti naviru iz tih usta poput cijena kukuruza u konzervama - “oxydoIa” i “del montea”! Dopustite da

vam spomenem da me moja rođena majka, kad sam se Ijetos vratio sa svoje evropske pustolovine, pozdravila preko telefona ovako: Pa, kako je moj Ijubavnik? Ona mene naziva svojim Ijubavnikom, a muž je sluša na drugom telefonu u kući! I uopće se ne sjeti što je onda on ako sam joj ja Ijubavnik, što je onda onaj šmegegi s kojim živi? Ne, kod tih Ijudi ne morate ništa duboko istraživati podsvijest im je na jeziku! Gospođa Nimkin plače u našoj kuhinji: Ama zašto? Zašto? Zašto nam je to učinio? Jeste li čuli? Ona ne pita što smo mi možda njemu učinili, ma ne, ni govora nego zašto je on to učinio nama? Nama! Koji bismo dali svoje ruke i noge da ga usrećimo i napravimo od njega slavnog pijanista! Pa zar zbilja mogu biti toliko slijepi? Zar zbilja mogu živjeti tako užasno glupi Ijudi? Vjerujete li vi da mogu? Zar zbilja mogu biti opremljeni svom potrebnom aparaturom, mozgom, kičmenom moždinom i sa četiri otvora za uši i oči - opremom, gospođo Nimkin, koja ostavlja gotovo isto tako snažan dojam kao i televizija u boji - pa ipak prolaziti kroza život bez najmanjeg pojma o osjećajima i čežnjama bilo koga drugoga osim sama sebe? Gospodo Nimkin, govno jedno, sjećam se ja vas, bilo mi je svega šest godina, ali vas se sjećam, sasvim mi je jasno što je ubilo vašeg Ronalda, nesuđenog pijanista: VAŠA JEBENA SAMOŽIVOSTI GLUPOST! Koliko smo mu samo priuštili lekcija - kuka gos poda Nimkin... Ama, slušajte, zašto ja i dalje ovako govorim? Možda ona ne misli zlo, dakako da ne misli - šta mogu očekivati od tih priprostih Ijudi u takvoj žalosti? Ona naprosto u svom jadu ne zna ništa drugo reći nego onu grozotu o lekcijama koje su priuštili nekom tko je sad leš. Sto su, uostalom, te židovske žene koje su nas podigle na noge? U Kalabriji sam vidio njihove napaćene shke i prihke, kako sjede kao kipovi u crkvama i gutaju sve ono odurno katohčko sranje; u Calcutti prosjače po uhcama, ih ako su bolje sreće, onda negdje na nekom prašnom polju vuku plug... Samo u Americi, rabi Golden, te seljakinje, naše majke, boje kosu bojom platine u svojoj šezdesetoj godini i šetaju se goredolje po Cohinsovoj aveniji na Floridi, u tri četvrt hlačama i zaogrnute stolama od nerca - i imaju svoje mišljenje o svemu pod milim bogom. Nisu one krive što im je dan dar govora - slušajte, da krave znaju govoriti, govorile bi isto takve budalaštine. Da, da, možda je u tome rješenje - treba misliti o njima kao o kravama koje su obdarene s dva čuda: govorom i kineskim dominom. Zašto da čovjek ne bude milosrdan u prosuđivanju, nije li tako, doktore? Moj najmiliji detalj u vezi sa samoubojstvom Ronalda Nimkina - dok još mrtvi mladi pijanist visi o tušu, pričvršćena mu je ceduljica na majici - a to je ono čega se sjećam najbolje od svega na Ronaldu: taj visoki koštunjavi i šizofrenični pubertetlija plivao je sam samcat u onim prevelikim sportskim majicama kratkih rukava, a posuvraci su mu bili uškrobljeni i tako izglačani da se činilo da su neprobojni... A sam Ronald, uda su mu bila tako čvrsto zategnuta za hrptenjaču da bi zacijelo zapjevušio da ga je tko dotaknuo... pa, naravno, prsti, oni dugački bijeli groteskni prsti, s najmanje sedam članaka do Hjepo izgrizenih nokata, one ruke kao u Bele Lugosija 0 kojima mi je majka govorila i govorila - i govorila -jer nikad nije ništa rekla samo jedanput - ništa! - da su “ruke rođenog pijanista”! Pijanist! Eto, to je jedna od onih riječi koje one naprosto obožavaju, gotovo isto tohko, doktore, kohko i doktora! Pa rezidenciju. A najviše od svega vlastitu ordinaciju. Otvorioje vlastitu ordinaciju u Livingstonu. - Sjećaš h se, Alex, Seymoura Schmucka? - pita me ona, ih me pita za Aarona Putza, ih Howarda Schlonga, ili nekog vrtirepa kojeg bi trebalo da poznajem iz pučke škole od prije dvadeset pet godina, a kojeg se ama baš nimalo ne sjećam. E pa, srela sam mu majku danas na uhci pa mi je rekla da je Seymour najbolji neurokirurg u zapadnoj hemisferi. Ima u Livingstonu šest razhčitih kuća nejednake razine u stilu kuća na rančevima, od prirodnog kamena, sve nove novcate, a projektirao ih je Marc Kugel. Lani je poveo ženu i dvije kćerkice, koje su tako hjepe da su već sklopile ugovor s MetroGoldwinom Mayerom, i tako

pametne da bi već trebale biti na koledžu, sve ih je poveo na putovanje u Evropu koje je stajalo osamdeset milijuna dolara, a obišli su sedam tisuča zemaIja od kojih za neke ti nisi nikad ni čuo jer su ih napravih u Seymourovu čast, a povrh toga, on je tako ugledna hčnost, Seymour, da ga je u svakom gradu koji su posjetih sam gradonačelnik zamoho da ostane i izvrši neku nemoguću operaciju mozga u bolnicama, koje su isto tako podigh radi njega na hcu mjesta i - slušaj ovo - u kojima su u operacionim dvoranama za vrijeme operacije svirah glavni motiv iz filma Eksodus kako bi svi znah koje je on vjere - eto kakva je zvjerka postao tvoj prijatelj Seymour! A kako su mu roditelji sretni! A podsmisao je: kad ćeš se već jednom ti oženiti? Reklo bi se da je u Newarku i okohci svima na jeziku isto pitanje: KAD LIĆE ALEKANDER PORTNOY PRESTATIBITI SEBIČANIPOKLONITIRODITELJIMA, KOJI SU TAKO DIVNILJUDI, UNUČAD? - Pa dobro - kaže mi otac, a suze mu naviru na oči - pa dobro - pita me svakiput kad se vidimo -je h na vidiku kakva ozbiljna djevojka, velemožni gospodine? Oprosti što te pitam, ja sam ti samo otac, ali budući da neću vječno živjeti i budući da na tebi, ako si slučajno zaboravio, ostaje ime naše obitelji, zanima me hoćeš li mi možda povjeriti tajnu. Da, da, sram ga bilo, AIexa P., jedinog iz njegova maturalnog razreda koji još nije učinio svoju mamu i svog tatu bakom i djedom! Dok su se svi drugi ženih zgodnim židovskim djevojkama, i dobivali djecu, i kupovah kuće, i kako kaže moj otac puštali korijenje, dok su svi drugi sinovi pronosili slavu obitelji, on je od jutra do mraka samo natjeravao pičke. I to još šikse pičke! Natjeravao, njušio, lizao, štupao, ali, što je najgore, mislio na pičke. Danonoćno, u poslu i na ulici - trideset tri mu je godina a još pase očima po ulicama. Čudo božje što ga još nije pregazio taksi, s obzirom na to kako o ručku prelazi glavne prometnice Manhattana. Trideset tri kvrge a još škica i svlači u mislima svaku djevojku koja u podzemnoj željeznici sjedne sučelice njemu i prekriži noge! I još se njupa kad se ne obrati bujnim sisama što se voze u liftu čak dvadeset pet katova nasamo s njim! A pogotovo se njupa kad im se obrati! Naime, poznato je da je često pristupao na ulici djevojkama čedne vanjštine i, premda mu faca nije bila posve nepoznata upućenim gledocima otkako se pojavljivao u nedjeljnom televizijskom programu premda je upravo pošao na večeru svojoj tadašnjoj mački - poznato je da je pogdjekad promrsio: Čujte, biste li se svratili malo k meni? Dakako da će ona reći: Ne bih. Dakako da će vrisnuti: Gubite se! Ili će jetko uzvratiti: Hvala lijepa, ja imam svoj dragi dom, plus muža. Sta radi od sebe, budalajedna! Kreten! Balavi fulirant! Seksualni manijak! Naprosto ne može - neće - da obuzda svoj pimpek, ohladi mozak u kojem neprestano gori požuda za nečim novim, razbludnim, nezamisUvim i, ako hoćete, nesanjanim. Kad je pička u pitanju, spopadne ga pomama koja se nije ni smanjila ni značajnije oplemenila odonda kad mu je bilo petnaest godina i kad je morao, ustajući iz školske klupe, bilježnicom pokriti šlic jer mu se bio digao. A, vjerovah ili ne držte se, dečki! svaka gerla ima medu nogama - pravu pičku. Fantastično! Još se uvijek iščuđava pri pomish da svaka djevojka u koju se zagleda ima nefaljeno pičku pri ruci! Sve imaju pičke! Tu odmah, ispod suknje. Pičke za jebanje! I, velepoštovani doktore, kako se već zovete - zapravo uopće nije važno kohko ih taj sroljo okrene, jer on sanja već o sutrašnjoj pičkici dok još krči današnju! Pretjerujem h? Ne zavaravam h lukavo sam sebe i ne pravim li se važan? Ih se možda hvahm? Muči h me taj nemir, ta jebežljivost, ili mi, naprotiv, laska? I jedno i drugo? Možda! Ili da se samo ne izvlačim? prešao tridesetu a još se nisam zakopao u više uopće ne privlači - ako ništa drugo, koju uglavnom jebem iz dužnosti a ne zato

Slušajte, ako ništa drugo, već sam brak s nekom gala kitom čije me tijelo ne moram svaku večer leći s osobom što mi se jebe. Mislim na onu jezivu

moru koja mori neke Ijude navečer u krevetu... U drugu ruku, čak i sam moram priznati da je s određenog stanovišta i moj položaj mučan. Naravno da ne možeš imati sve, bar ja tako mislim - ali mene zanima pitanje: imam li ja išta? Koliko ću još eksperimentirati sa ženama? Koliko ću još gurati ovu moju stvar u prvu rupu koja naiđe - najprije u rupu, a kad mi ta rupa dojadi, onda u drugu... i tako dalje. Kad će to završiti? Ali zašto bi završilo? Da ugodim ocu i majci? Da se priklonim običajima? Zašto bih se ja, do vraga, ustručavao da budem ono što smo još prije nekoliko godina ponosno nazivali neženjom? Zapravo, riječ nije ni 0 čemu drugom nego o tome da sam ja neženja. U čemu je tu zločin? U seksualnoj slobodi? Ovdje i danas? Zašto da se pokoravam malograđanima? Tražim ija da se oni meni pokoravaju? Možda sam malko zaražen boemštinom - pa zar je to tako strašno? Kome škodi moja pohota? Ja ne maltretiram dame, ne vodim ih silom u krevet. Ja sam, ako smijem tako reći, pošten i uvidavan čovjek; bome, kakvi su drugi muškarci, ja sam još... Ali zašto da se ispovijedam! Ispričavam! Zašto da poštenjem i uvidavnošću opravdavam svoju strast! Pa dobro, priznajem tu strast samo što je ona neutaživa. Neutaživa! A to možda i nije neka osobita sreća ako načas promotrimo stvar sa psihoanalitičkog stanovišta... Ali za podsvijest jedino postoji, po Freudu, želja. I opet želja! I opet ŽELJA! O, Freude, nemoj, mohm te! Ova ima zgodno dupe, ah previše priča. Ona druga opet ne priča previše, u svakom slučaju ne priča ništa pametno - ali, dragi moj, kako duda! Ta kuži šta treba kurcu! A uzmimo opet neku slatku malu s najnježnijim, najružičastijim, najzanosni jim bradavicama koje sam ikad cuclao, ali ta neće da se popne na mene. Zar to nije čudno? I sad ti kuži Ijudi - onauživa, dokje marišem, da joj koji kažiprst držim lijepo u šupku. Kako je to bajoslovno! Nikako da se nadiviš tim ulazima i otvorima! Eto vidite, nikako da prestanem! Ni da se vežem uzjednu. Vodim Ijubav čak po godinu dana, godinu i pol, mjesece i mjesece smo zaljubljeni, nježni i strastveni, ali na kraju - neminovno kao smrt-vrijeme učini svoje i strast se ugasi. I na kraju, naprosto se ne mogu uvaliti u brak. A i zašto bih? Zašto ? Zar ima neki zakon po kojem bi Alex Portnoy morao biti muž i otac? Doktore, mogu se one uzverati na prozor i zaprijetiti da će se razbiti o pločnik, mogu one naslagati sedativa do stropa - mogu ja iz sedmice u sedmicu živjeti u strahu da se te udavače ne bace pod vlak, ah zbilja ne mogu, zbilja se neću obavezati da do kraja života spavam s jednom jedinom ženom. Zamishte da se, recimo, oženim djevojkom A koja ima sise i pol i tako dalje, a šta će biti kad se pojavi B čije su sise još galavije - ih, u svakom slučaju, novije? Ih C koja zna mrdati dupetom kao ni jedna druga; ih D, ih E, ih F. Zbilja sam iskren prema vama, doktore - naime, kadje u pitanju seks, Ijudska mašta seže sve do Z, pa i dalje. Sise, pičke, noge, usne, usta, jezici i šupcii Kako da se odreknem nečega što i nemam, kad će mi djevojka, ma kako bila zgodna i zamamna, postati isto tako obična kao i komad kruha? Možda zbog Ijubavi? Kakve Ijubavi? Zar Ijubav veže sve te parove koje poznajem - parove koji se potrude da se vežu? Nije h baš to slabost? Nije h upravo to komotnost, apatija i osjećaj krivnje? Nije h upravo to strah, iscrpljenost i inercija, puki kukavičluk, neusporedivo gore nego ona “Ijubav” o kojoj vječito sanjaju bračni savjetnici, pisci šlagera i psihijatri? Nemojte, mohmvas, farbatijedan drugogaljubavlju i njenu vijeku! Zato vas i pitam kako se mogu oženiti jednom osobom kad dobro znam da ću za pet, šest, sedam godina vijati naokolo neku novu frišku pičkicu dok će moja vjerna žena, koja mi je savila ugodno gnijezdo, i tako dalje, hrabro podnositi samoću i prijezir? Kako bih joj pogledao u suzne oči? Ne bih mogao. Kako bih mogao pogledati u oči djeci koja me obožavaju? Pa onda rastava, je h tako? Uzdržavanje djece. Alimentacija. Dopuštenje zaposjete. Krasna perspektiva, zbilja krasna! A što se tiče ženske koja će se ubiti zato što ja ne žehm zatvarati oči pred budućnošću, to je njena stvar - samo njena! Svakako nije potrebno ni opravdano da netko prijeti samoubojstvom samo zato što sam ja tohko dalekovidan da vidim kakva me razočaranja i optužbe čekaju... Dušo, mohm te, nemoj tako tuhti, mohm te - netko će još pomishti da te gušim. Joj, srce čujem sam sebe kako prekhnjem, i to lani, ove godine, svake godine do kraja života!, sve će biti u redu, zbilja će biti; kad ti kažem; bit će ti hjepo, gala i bit ćeš mnogo sretnija, kučko jedna, vrati se u sobu ipusti me!

- Dosta mi je tebe i tvog posranog kurca! - viče najnovija razočarana a prethodno očarana nesuđena mlada, moja čudna, štrkljasta i vrlo luckasta prijateljica koja je, pozirajući kao model za donje rublje, zarađivala za jedan sat više nego što je njen nepismeni otac zaradio za sedmicu dana u ugljenokopima Zapadne Virginije: - Ja sam mishla da si ti netko i nešto, a ti si običan pizdohzac, pojebo bi i rođenu mater, da ti pas mater! - Ta Ijepotica koja me posve krivo shvatila, zove se 0pica, što je nadimak koji potječe iz vremena kad se bavila nevinijim porocima, prije nego što je upoznala mene i teže poroke. Doktore, u životu nisam imao nikoga nahk na nju, ona je bila ohčenje mojih najrazvratnijih pubertetskih maštanja - ah, da se oženim njome? Ne mish valjda ozbiljno? Znate, ma kohko da se hckala i parfemirala, ona ne drži mnogo do sebe a u isto vrijeme - tu je izvor mnogim našim nevoljama - ima smiješno visoko mišljenje 0 meni. I u isto vrijeme veoma loše mišljenje o meni! Ona je obična zbunjena opica i, na žalost, ne odviše bistra. - Intelektualac! - vrišti ona. - Školovan, produhovljenčovjek! Posrana,bijednakurčino,više tije stalo do nigera u Harlemu koje i ne poznaješ, nego do mene koja sam ti ga fajfala punu godinu dana! Zbunjena, ucviljena, a uz to i šizika. Sve to, naime, dopire s balkona naše hotelske sobe u Ateni, dok stojim na vratima s kovčezima u ruci, prekhnjući je da se vrati, zahoga, u sobu pa da ja stignem na avion i odletim. A mah srditi brkati upravitelj, kao da su ga izvadih iz mashnova ulja i okrnjih mu dostojanstvo, trči uza stepenice mlatarajući rukama - dok ja, udahnuvši duboko, govorim: Čuj, ako hoćeš skočiti, skoči! I izlazim, a posljednje riječi koje čujem odnose se na činjenicu da je ona samo iz Ijubavi prema meni “Ljubavi!” vrišti dopustila da radim s njom sve one strahote citat izostavljam koje sam tražio od nje. Što nije istina, doktore! To uopće nije istina! Ta previjana kučka samo pokušava da me slomi osjećajem krivnje - i tako se domogne muža. Jer, očito je, znate, da u svojoj dvadeset devetoj godini za tim teži - ah to ne znači da joj ja moram udovoljiti. U rujnu ću navršiti trideset godina, pas ti mater! Tako je, 0pico, tako! I baš zato si sama kriva, a ne ja, za te svoje nade i snove. Je h jasno? Sama si kriva! Svima ću reći sve o tebi, bezdušna kurčino! Reći ću im kakav si gadan pbkvarenjak i na kakve si me sve svinjarije natjerao! To vam je pička! Mogu biti sretan što sam se živ izvukao iz te pizdarije. Ako jesam! Ali, da se vratimo na moje roditelje i na to kako ja, ne ženeći se, donosim i tim Ijudima samo jad i čemer. A to što je mene, mama i tata, slučajno upravo ovih dana gradonačelnik New Yorka imenovao za člana Komisije za međuljudske odnose znači vama drek kao dostignuće i položaj - iako nije baš tako, znam, jer, da kažem po istini, kad god mi se ime spomene u nekom članku u Timesu, oni zaspu sve žive rođake izrescima iz novina. Polovica očeve mirovine odlazi na poštarinu, a majka je iz dana u dan na telefonu i moraju je hraniti intravenoznim injekcijama, tohko su joj usta zauzeta pričanjem o svom Alexu. Zapravo je navlas sve isto onako kako je oduvijek bilo - oni još ne mogu doći sebi od mojih uspjeha i genijalnosti, ime mi se spominje u novinama, sada se družim s čarobnim novim gradonačelnikom, na strani sam istine i pravde, neprijatelj sam gangstera, fanatika i hulja “da promiče jednakost u postupanju, da sprečava diskriminaciju i potiče uzajamno razumijevanje i poštovanje...” - u tome je humana svrha moje ko misije, kako piše u dekretu Gradskog vijeća... pa ipak, ne znam da h me razumijete, ipak nekako nisam posve savršen. Šta kažete na takvu pakost? Što su sve oni žrtvovah za mene, i učinih za mene, i kako se hvale mnome, i kako mi prave reklamu tako mi kažu na svakom koraku, a ipak ja neću da budem savršen. Jeste h ikad čuh za tako nešto? Naprosto neću da budem savršen. Kakav jebeni khnjo! Dodu mi u posjet:

Otkud ti taj tepih? - pita me otac kreveljeći se. - Jesi h to kupio u nekoj staretinarnici ih ti je to netko poklonio? Meni se taj tepih sviđa. stari

Ma hajde bježi - kaže otac - taj pohaban tepih. Vedro: Rabljen je, ah nije pohaban. Je h u redu? Dosta? Ama, mohm te hjepo, Alex - kaže majka - to je tepih.

Spotaknut ćeš se o njega - kaže otac - i iščašiti koljeno, a onda ćeš se naći u lijepom sosu. A kakvo ti je koljeno, to baš neće biti zabavno - značajno će majka. Ako ovako nastave, ubrzo će njih dvoje smotati taj sag i izbaciti ga kroz prozor. I onda mene odvesti kući! Tom tepihu ništa ne fah. Kao ni mom koljenu. Fahlo mu je - hiti majka da me podsjeti - kad si nosio gips, dušo, sve do kuka. Kako je samo šlepao taj gips! Kako je bio očajan! Tada mi je, mama, bilo četrnaest godina. Aha, a kad su ti ga skinuh, nisi mogao saviti nogu - kaže otac - pa sam ja misho da ćeš ostati bogalj do kraja života. Govorio sam mu: “Savij nogu! Savij je!” Moljakao sam ga ujutro, u podne i navečer: “Zar hoćeš da ostaneš bogalj do kraja života? Savij tu nogu!” Nasmrt si nas isprepadao tim svojim koljenom. Ali to je bilo tisuću devetsto četrdeset i sedme. A sad je tisuću devetsto šezdeset šesta. Skinuo sam taj gips prije gotovo dvadeset godina! Kako glasi uvjerljiv odgovor moje majke? Dobro, dobro, bit ćeš i ti jednom roditelj pa ćeš vidjeti kako je to. A onda se možda više nećeš podsmjehi vati svojim roditeljima. Geslo koje je urezano na licu židovskog novčića - na tijelu svakog židovskog djeteta! - nije U BOGA VJERUJEMO, nego BIT ĆEŠITIJEDNOM RODITELJ PA ĆEŠ VIDJETI KAKO JE TO. Ti misliš, Alex, da će to još biti za našeg života? pita me otac podrugljivac. - Misliš da će se to zbiti prije nego što ja legnem u grob? Ne, on se radije izlaže opasno sti da hoda po tom pohabanom tepihu! - Podrugljivac i logičar! - Pa da raskoh sebi glavu! Ali, dopusti da te nešto upitam, sine moj samostalni, tko će uopće znati da si ti ovdje dok budeš ležao krvareći na podu? Kad god se ne javiš na telefon, vidim te kako ležiš ovdje, sam bog zna šta ti je, i koga imaš da se brine za tebe? Tko bi ti uopće donio tanjur juhe kad bi ti se, ne daj bože, nešto strašno dogodilo? Ja se mogu brinuti sam za sebe! Ja nisam kao neki Ijudi - bome, još si priUčno oštar prema svom starom, a Al? - neki Ijudi koje poznajem a koji neprestano najavIjuju totalnu katastrofu! Vidjet ćeš - kaže otac kUmajući žalosno glavom - razboljet ćeš se - a onda najednom srdito procvih, otme mu se jauk bogzna otkud odajući pravu mržnju prema meni: - ostarjetćeš i onda nećeš više biti tako samostalan ivažanl Alex, Alex - počinje sad majka dok otac odlazi do prozora da se oporavi, te uzgred prijezirno govori nešto o “kraju u kojem stanuje”. Ja radim za grad New York, a on bi još htio da stanujem u lijepom Newarku! Mama, meni je trideset tri godine i ja sam član Komisije za međuljudske odnose u gradu New Yorku! Bio sam najbolji student na svojoj godini pravnog fakulteta! Sjećaš h se? Bio sam uvijek najbolji dak u svim razredima! U svojoj dvadeset petoj godini bio sam već specijalni savjetnik Pododbora za stambena pitanja - Kongresa Sjedinjenih Država, mama! Amerike! Kad bih htio, ma ma, mogao bih biti u Wall Streetu! Ja sam veoma cijenjen stručnjak, to bi ti bar trebalo biti jasno! Upravo sad, mama, vodim istragu o protuzakonitoj diskriminatorskoj politici u građevinarskoj djelatnosti u New Yorku - o rasnoj diskriminaciji! Nagovaram predstavnike željezarskih sindikata da mi odaju svoje male tajne! To sam upravojučer radio! Slušaj, ja sam pomogao da se raščisti onaj skandal oko televizijskog kviza, sjećaš li se?

Ama, čemu da dalje govorim? Cemu da govorim svojim prigušenim visokim pubertetskim glasom? Bože dragi, Zidov kome su roditelji još živi petnaestogodišnji je dječak i ostat će petnaestogodišnji dječak dok oni ne umru! Kako bilo da bilo, Sophie me već dotle uhvatila za ruku i, prižmirivši, čeka da izrigam svoj posljednji uspjeh kojeg se mogu sjetiti, posljednje dobro djelo koje sam učinio, pa da mi kaže: - Ali za nas, za nas si ti još beba, dušo! - A zatim slijedi šapat, Sophijin glasoviti šapat koji svatko u sobi može čuti bez po muke, jer ona je veoma obzirna: - Reci mu da ti je žao. Poljubi ga! Tvoj bi poljubac izmijenio svijet. Moj bi poljubac izmijenio svijet! Doktore! Doktore! Kako sam ono rekao, petnaestogodišnji? Oprostite, misho sam desetogodišnji! Misho sam petogodišnji! Misho sam nijednogodišnji! Židov kome su roditelji živi pola je vremena nemoćno djetešce! Slušajte, dajte mi pomozite, mohm vas - i to brzo! Izvucite me bržebolje iz ove uloge potuljenog sina iz židovskog vica! Jer, to se pomalo zgadi čovjeku kad mu je trideset tri godine! Pa to, znate, i hojta čovjeka, ima tu i boli, čovjek pomalo i pati, ako smijem tako reći - samo taj dio zabavljač Sam Levenson ne spominje. Dabome, oni hjepo sjede u dvorani Concorda, žene sa svojim nercovima a muškarci u svojim fosforescentnim odijelima i, bože moj, smiju h se, smiju, smiju i smiju - “U pomoć, u pomoć, utaplja mi se sin hječnik!” hahaha, hahaTza, samo šta je s holom, Myrone Cohenu? Šta je s frajerom koji se zbilja utaplja? Koji zbilja tone u moru roditeljske nepopustljivosti! Staje s njim - a to sam, Myrone Cohenu, slučajnoja Doktore, kad vam kažem, ja više ne mogu živjeti u svijetu kojem dimenzije odreduje neki vulgarni klaun iz noćnog bara. Neki - neki crni humorist! Jer, takvi su ti crni humoristi naravno! ti Hennyji Youngmani i Miltoni Berlesi koji ih tako dobro nasmijavaju u “Fountainebleauu”, i to čime? Pričama o umorstvima i sakaćenju! “U pomoć”, viče žena i trči po pijesku u Miami Beachu, “u pomoć, utaplja mi se sin hječnik!” Hahaha - samo što je to, gospodo, moj sin pacijent! I kako se utaplja! Doktore, dajte mi skinite te Ijude s kurca, molim vas! Strava je vrlo smiješna na pozornici - ali živjeti u njoj nije smiješno, hvala hjepa! Samo mi recite kako, pa ću to sam učiniti! Samo mi recite šta, pa ću im sam skresati u hce! Kidaj, Sophie! Odjebi, Jack! Odlazite več jednom! Naime, evo vam jednog vica, na primjer. Troje Židova šetaju se uhcom, moja majka, moj otac i ja. To je bilo Ijetos, baš prije nego što sam pošao na godišnji odmor. Poručah smo “Imate h kakve ribe?” pita otac konobara u otmjenom francuskom restoranu u koji sam ih doveo da impokažem da sam odrastao čovjek “Oui, monsieur, imamo...” “Dobro, dajte mi onda ribe” - kaže otac-”ali pazite da bude topla”, poručah smo i nakon toga, žvačući svoj “titralac” protiv suviška kisehne u želucu, pratim ih dobar komad puta do taksija koji će ih odvesti do posljednje autobusne stanice na aerodromu. Otac odmah počinje o tome kako ih nisam obišao pet sedmica a ja sam misho da smo sve to pretresh u restoranu dok je majka šaputala konobaru neka pripazi da riba za njezina “velikog dečka” - to sam ja, Ijudi! - bude dobro pečena, a sad me neće biti mjesec dana pa, sve u svemu, kad oni uopće vide svog sina? Viđaju kćerku, i kćerkinu djecu, i to prihčno često, ali ni to nije kako treba. Taj naš zet - kaže otac - ako ne kažem njegovoj djeci ono što je psihološki ispravno, ako ne držimpredava nje iz psihologije rođenoj unučadi, hoče da me strpa u zatvor! Baš me briga za što on sebe smatra, ali za mene on još uvijek mish kao komunist. Sve što kažem svojim rodenim unukama mora on odobriti, taj gospodin cenzor! Njihova je kći sad gospoda Feibish, a njene su kćerkice isto tako Feibishovke. Gdje su oni Portnoyi o kojima je on sanjao? U mojoj kesi. Slušaj - vičem kao da se gušim - pa evo, sad me vidiš! Evo, ovaj čas si sa mnom!

Ali on se zaletio kao sivonja i, otkako se više ne boji da će se ugušiti od ribljih kostiju, ne možeš ga obuzdati - gospodin i gospoda Schmuck imaju Seymoura i njegovu hjepu ženu i njihove sedam tisuća genijalne i Hjepe djece koji dolaze k njima svaki petak uvečer... Slušaj, ja imam pune ruke posla! Torba mi je puna važnih spisa koje moram riješiti!... Ma hajde bježi - odgovara on - moraš valjda jesti, mogao bi doći na večeru bar jedanput na tjedan, jer ionako moraš jesti kad dođe šest sati, nije li tako? A tko se sad javlja za riječ, tko drugi nego Sophie, koja ga izvještava kako su njoj, kad je bila djevojčica, njezini roditelji uvijek govorih da učini ovo, da učini ono, i kako je ona zbog toga ponekad bila nesretna i kivna na njih, i kako moj otac ne bi smio navaljivati na mene, te zakIjučuje: Alexander je, Jack, već vehk dečko i ima pravo da sam donosi odluke, ja sam mu to uvijek govorila. Šta si uvijek? Što je to rekla? Ma, čemu da vam dalje govorim? Kakvog ima smisla biti ovako opsjednut nečim? Kakvog ima smisla biti ovako sitničav? Zašto nisam dobričina kao Sam Levenson pa da se svemu tome nasmijem i gotovo? Samo da dovršim. I tako oni ulaze u taksi. Poljubi ga - šapće mi majka - pa ti putuješ čak u Evropu! Dakako da ju je otac čuo - zato je i spustila glas daje svi čujemo - pa ga hvata panika. Svake godine, od mjeseca rujna, vječito me zapitkuje kakvi su mi planovi za idući kolovoz - a sad je shvatio da sam ga nadmudrio - nije dosta što putujem ponoćnim avionom na drugi kontinent nego on uopće nema pojma koja ću sve mjesta običi. Upahlo je! Uspio sam! -... Ali kamo u Evropu? Evropa je pola kugle zemaIjske... - viče on dok ja izvana zatvaram vrata taksija. Pa rekao sam ti da ne znam. Kako to misliš? Moraš znati! Kako ćeš doći tamo ako “ne znaš”... Žalim slučaj... Sav očajan, nagnuo se preko majke - baš dok ja zatvaramvrata -joj, pazi na prste, molim te! Bože, kakav otac! Koji je vječito uza me! Koga sam ujutro zatjecao kako čvrsto spava na zahodskoj školjci, s pidžamom na koljenima a brade oborene na prsa. Ustaje ujutro u četvrt do šest da bi mogao nesmetano sjediti puni sat na šekretu ufajući se žarko da će mu se utroba smilovati ako bude prema njoj tako dobar i obziran, pa će popustiti, pa će naposljetku reći: “Dobro, Jack, pobijedio si”, i obdariti jadnika s petšest tričavih brabonjaka. Isuse Bože! - prostenje kad ga probudim da bih se mogao umiti radi škole, kad shvati da je več gotovo sedam i pol a u školjci, na kojoj je spavao sat vremena, nalazi se, ako ga je sreća poslužila, jedna jedina smeda upaljena kuglica kakvu bi čovjek možda očekivao iz gužnjaka jed nog kunića, ali ne i iz rektuma jednog čovjeka koji sad mora, sav začepljen, odraditi svojih dvanaest sati. - Se dam ipol? Pa zašto mi niste ništa rekh? - Hopla, već je obučen, u kaputu i sa šeširom na glavi, s vehkom crnom sabirnom knjigom u ruci, stojećki guta svoje kuhane suhe šljive i pahuljice od mekinja i puni džep suhim voćem, koje bi kod običnog čovjeka izazvalo nešto nahk na srdo bolju. - Da ti kažem po istini, morao bih ugurati granatu u guzicu - šapće mi u povjerenju dok majka sjedi u kupaonici, a sestra se oblači za školu u svojoj “sobi”, prostoriji za sunčanje - imam toUko mekinja u sebi da bih mogao porinuti i bojni brod iz sebe. Evo bogami, tu su mi do grla! - Tada, budući da se ja počinjem smijuckati a i on se zabavlja onako zajedljivo kako umije, otvara usta i pokazuje mi palcem u grlo. - Pogledaj! Vidiš h mrak unutri? Ali to nije samo mrak nego i sve one suhe šljive koje su se digle sve do mjesta gdje su mi nekad bih

krajnici. Hvala bogu što su mi ih izvadili, jer inače ne bi bilo dovoljno mjesta. Krasne priče - viče majka iz kupaonice. - Krasne priče pričaš djetetu! Kakve priče? - uzvikuje on. - To je živa istina - a u idućem trenutku već srdito taba po kući derući se: - Šešir, gdje mi je šešir, zakasnit ću, tko je vidio moj šešir? a majka dolazi u kuhinju i upućuje mi svoj strpljivi, vječni, sveznajući pogled sfmge... i čeka... i evo ga iz hodnika, ječi i samo što ga nije udarila kap, duboko je ožalošćen: - Gdje mi je šešir? Ma, gdjeje taj šešir? - i tek tada, potiho, iz dubine svoje sveznajuće duše, ona mu odgovara: Na glavi ti je, tupane! Načas se čini da mu u očima nema ni traga Ijudskog iskustva ni shvaćanja; stoji tako, tup, kao neka stvar, tijelo puno govana i ništa više. Tada mu se vraća svijest jest, ipak će morati izići u svijet jer je šešir tu, nigdje drugdje nego na njegovoj glavi. Ah, pa da - kaže i posegne u čudu za šeširom, a onda izleti iz kuće i uleti u Kaiser, i Natčovjeka neće više biti do mraka. Kaiser, vrijeme je da vam ispričam priču o Kaiseru - kako me ponosno poveo sa sobom kad je, nakon rata, pošao da zamijeni Dodge iz 1939. godine novim automobilom, novom markom, novim modelom, svim novim kakva savršena prihka za američkog tatu da zadivi svog američkog sina! - i kako se brzoreki trgovac držao kao da ne može vjerovati svojim ušima, vladao se kao nevjerni Toma, kad god bi moj otac odgovorio: - Ne! - na svaku njegovu ponudu da kupi jednu od onih tisuću dodatnih stvarčica za auto. Pa dobro, ja ću vam reći što mishm a vi učinite kako žehte - kaže taj beskarakterni kučkin sin - kola će vam biti dvjesta posto Ijepša ako uzmete gume s bijehm ru bom, slažeš li se, momče? Zar ne bi volio da ti tata uzme barem gume s bijelim rubom? Barem. Eh, ti, Ijigavi pizdeku! Obraćaš se meni ne bi li zajebao mog matorog bijedni, kukavni lopove, da ti pas mater! Ama koji si ti kurac, da mi je znati, da nam tu popuješ - nekakav kurčevi prodavač KaiseraFrasera! Gdje li si sad, gade jedan, htio si nas zastrašiti, a? - Ne, neću gume s bijeUm rubom - mumlja moj poniženi otac, a ja samo sUježem ramenima jer mi je neugodno što on nije sposoban da pribavi meni i mojoj obitelji Ujepe stvari u životu. Kako bilo da bilo, odjurio je na posao u svom Kaiseru bez radija i bez guma s bijeUm rubom, a u ured će ga pustiti čistačica. A ja vas pitam zašto baš on mora ujutro podizati zastore u svom uredu? Zašto on mora svaki dan raditi dulje od svih agenata osiguravajućih društava na svijetu? Radi koga? Radi mene? Ah, ako je tako, ako je tako, ako je to razlog, onda je zbilja sve tako jebeno i tragično da se ne može više podnijeti. Nesporazum je suviše krupan. Radi mene ? Budi tako dobar i nemoj to više činiti radi mene! Nemoj, moUm te, tražiti razlog zašto ti je život takav kakav jest, pa onda doći s Alexom! Jer ja nisam alfa i omega svačijeg života! Ja neću da šlepam taj teret do kraja života! Čuješ U me? Neću! Nemoj se više iščudavati što letim u Evropu, na tisuće i tisuće kilometara daleko, upravo pošto si ti navršio šezdeset i šest i mogao bi svaki čas odapeti, kao oni o kojima najprije čitaš svako jutro u Timesu. Ljudi njegovih godina, pa i mlađi, umiru - sad su još tu, a u idućem ih trenu nema, i on, očito, misU, ako sam samo s onu stranu Hudsona umjesto s onu stranu Atlantika... Slušajte, šta on zapravo misU? Da se to naprosto neće dogoditi ako ja budem u bUzini? Da ću mu pritrčati, uhvatiti ga za ruku i povratiti ga tako u život? Zar on zaista misU da ja imam nekakvu moć da otjeram smrt? Da sam uskrsnuće i život? Moj tata, pa pravi kršćanski vjernik! A da to i ne zna!

Njegova smrt. Njegova smrt i njegova utroba - činjenica je da sam ja gotovo isto toliko zaokupljen njima koliko i on sam. Kad god primim brzojav, kad god telefon zazvoni iza ponoći, osjećam kako mi se želudac prazni kao praonik i kažem naglas - naglas! - “Umro je!” Jer, očito, i ja vjerujem u to, vjerujem da ga nekako mogu spasiti od uništenja - mogu i moram! Ali, otkud svima nama ta smiješna i apsurdna misao da sam ja toliko moćan, toliko dragocjen, toliko potreban svakome da preživi! Šta je to s tim židovskim roditeljima - jer ja nisam sam na ovom brodu, ma kakvi, ja sam na najvećem brodu za prijevoz trupa... samo zavirite kroz okanca pa ćete nas vidjeti naslagane na ležajevima kao sardine, jaučemo i stenjemo žaleći sami sebe, žalosni i buljooki sinovi židovskih roditelja, dozlaboga namje mučno od Ijuljanja na tim visokim valovima osjećaja krivnje tako pokatkad zamišljam nas, mene i moje plačidrugove, melankolike i pametnjakoviće što još plovimo, kao i naši preci - a tako nam je mučno, kao psima, i neprestance uzvikujemo, sad jedan, sad drugi: “Tata, kako si mogao to učiniti?” “Mama, zašto si to učinila?” pa kakve priče pričamo, dok se veliki brod naginje i Ijulja, kako se natječemo - tko je imao najstrožu majku a tko najzatucanijeg oca, nije to ništa prema mojima, gade jedan, poniženje za poniženjem, sramota za sramotom... povraćanje u nužniku nakon jela, histeričan samrtnički smijeh na ležajevima, i suze - ovdje mlaka isplakana od kajanja, ondje mlaka od ogorčenja - dok bi okom trenuo, tijelo jednog čovjeka s dječačkim mozgom diže se u nemoćnu bijesu da izmlati madrac iznad sebe, ali učas ponovo klone šibajući sama sebe prijekorima. O, moji židovski prijatelji! Moja prostačka bračo opterećena osjećajem krivnje! Jarani moji! Drugovi moji! Hoće li se ovaj kurčevi brod ikad prestati valjati? Kad? Kad, da se prestanemo tužiti kako nam je zlo - i da iziđemo na zrak i živimo! Doktore Spielvogelu, ništa ne vrijedi prebacivati krivicu na druge okrivljavanje je još bolest, naravno, naravno - pa ipak, šta je bilo tim našim židovskim roditeIjima, šta im je bilo da su mogli uvjeriti nas, židovske dječake, da smo u jednu ruku prinčevi, jedinstveni kao jednorozi, u jednu ruku, geniji i pametni kao nitko drugi i lijepi kao nitko drugi u povijesti djetinjstva - spasitelji i puko savršenstvo u jednu ruku, a u drugu ruku takvi nespretni, nesposobni, lakomisleni, nemoćni, sebični, opaki mali govnari, mali nezahvalnici! Ali kamo u Evropu?... - dovikuje mi dok se taksi odmiče od rubnjaka. Ne znam kamo - vičem za njim mašući mu veselo rukom. Trideset tri mi je godina i napokon sam se oslobodio majke i oca! Na mjesec dana. ; - Ali kako ćemo ti znati adresu? Radost. Puka radost! Nećete znati! Ali štaakoja... Šta ako ti? - smijem se. - Kakvo te to opet “šta ako ti” muči? Sta ako ja... - O, bože, zar mi zbilja to dovikuje iz taksija? Zar su njegov strah, njegova pohlepa, njegova potreba i vjera u mene toliki da zaista izvikuje te riječi po uHcama New Yorka? - Šta ako ja umrem? Jer, to je ono što čujem, doktore. Posljednje riječi koje čujem prije leta u Evropu - i to s 0picom o kojoj oni nemaju ni pojma. “Sta ako ja umrem?” aja lijepo odlazim na orgijanje u inozemstvo. ... Ali jesu li riječi koje čujem zaista izgovorene, to je opet drugo pitanje. I čujem li ono što čujem iz samilosti prema njemu, od muke zbog neminovnosti tog užasnog događaja, njegove smrti, ili zato što jedva čekam da se to I dogodi, to je opet nešto drugo. Ali to vi, naravno, razumijete, to je, naravno, vaš kruh. Rekao sam vam da je detalj koji me se najsnažnije dojmio u samoubojstvu Ronalda Nimkina bilo ono pisamce koje je on napisao svojoj majci i prikvačio ga za onu svoju široku luđačku košulju, onu svoju zgodnu uškrobIjenu majicu. Znate li šta je napisao? Pogodite! Posljednja Ronaldova poruka mami? Pogodite! Gđa Blumenthal te moli daponeseš večeras svojapra vila kineskog domina.

Ronald Zar to ne znači biti dobar kao kruh? Zar to nije bio dobar dječak, pažljiv dječak, Ijubazan i uljudan i dobro odgojen dječak, zgodan židovski dječak zbog kojeg se nikad nitko nije trebao sramiti? Reci hvala, dušo! Reci mohm, dušo! Reci oprosti, Alex! Reci oprosti! Ispričaj se! Ama zašto? Sta sam opet učinio? Gle, zavukao sam se pod krevet, leđa sam okrenuo zidu, i neču da kažem oprosti, a neću ni da se izvučem ispod kreveta i snosim posljedice. Aeća.A ona je uzela metlu i pokušava izmesti moju trulu strvinu načistac. O, sjeno Gregora Samse! Zdravo, Alex! Zbogom, Franz! - Zamoh me za oproštenje jer inače... I nema kod mene “možda”! Pet mi je godina, možda šest, a ona mi govori “jer inače” i “nema kod mene možda” kao da je već vani odred koji će me strijeljati, kao da već pokrivaju uUcu novinama za moje smaknuće. Asad evo i oca - poštoje ugodno proveo dan nastojeći utrapiti pohce za osiguranje života Crncima koji nisu čak Glavni junak pripovijetke “Preobražaj” Franza Kafke. Prev. sigurni ni jesu li živi, vratio se kući histeričnoj ženi i preobraženom djetetu -jer, šta sam ono učinio ja, sušta dobrota? Nešto nevjerojatno, nepojmljivo, ili sam je udario nogom u goljenicu, ili sam je ugrizao. Ne bih htio da pomislite da se hvahm, ali zaista vjerujem da sam učinio ijedno i drugo. - A zašto? - pita me ona i klekne na pod da mi džepnom svjetiljkom osvijetli oči. - Kako si mogao tako nešto učiniti? O, priprosta dušo, zašto se Ronald Nimkin odrekao života i klavira? ZATO ŠTO VIŠE NE MOŽEMO TO TRPJETI! ZATO ŠTO STE VI JEBENE ŽIDOVSKE MAJKE TAKO ZAGULJENE DA VAS ČOVJEK NE MOŽE PODNOSITI! Pročitao sam, doktore, što je Freud napisao o Leonardu i, oprostite mi na neskromnosti, ah moje su tlapnje navlas iste: ona ptičurina što guši Ijude udara me tako bjesomučno krihma po hcu i ustima da ne mogu ni dahnuti. Šta mi žehmo, ja, Ronald i Leonardo? Da nas ostave na miru! Barem svaki put na pola sata! Prestanite nam već jednom hokati da budemo dobri! Hokati da budemo zlatni! Ostavite nas, bogamu, da na miru natežemo svoje male pimpeke i preglavljujemo svoje male sebične misli - prestanite nam več jednom uIjudivati ruke, ritice i usta! Jebeš vitamine i riblje ulje! Samo nam dajte svaki dan našu porciju bluda! I oprostite nam grijehe naše - koji čak i nisu grijesi! -... Tko je vidio da mah dečko udara nogom rođenu majku u goljenicu?... To govori otac... apogledajte mu samo ruke! Ja zapravo nikad nisam dosad primijetio kakve podlaktice ima taj čovjek. On možda nema gume s bijelim rubom ni velike škole, ah ima ručetine koje nisu mačji kašalj. A, Isukrste, kako je Ijut! Ali zašto? Paja sam je, šma jedan, udario nogom djelomično i radi tebe! -... Ugriz čovjeka gori je od ugriza psa, znaš li ti to, a? Izvuci se ispod tog kreveta! Cuješ li ti mene, to što si učinio majci gore je nego što bi mogao učiniti pas! A dere se tako glasno i tako uvjerljivo da moja inače mirna sestra bježi u kuhinju, iz usta joj se otimaju silni urlici od straha, te se skuplja izmedu hladionika i zida u položaj koji sad nazivamo položajem embrija. Ili mi se bar čini da se sjećam toga, iako bi valjda bilo umjesno upitati otkud ja znam što se zbiva u kuhinji kad se još krijem ispod kreveta. Pa neka me i ugrizao, neka me i udario nogom a svejednako me pokušava istjerati metlom iz mog brloga - ali šta da radim s djetetom koje neće ni da me zamoli za oproštenje? Koje neće da kaže rodenoj majci neka mu oprosti i da nikad, nikad više neće ništa tako učiniti, nikad! Sta ćemo, tata, s takvim dečkom u našoj kući? Zeza li se ona? Misli li ona to ozbiljno ? Zašto ne pozove cajkane i ne otpremi me u popraviHšte, ako sam zaista nepopravljiv? “Alexandre Portnoyu, star pet godina, ovime se osuđujete na smrt vješanjem zato što niste htjeli zamoliti majku za oproštenje”. Covjek bi pomislio da je dijete koje lapće njihovo mUjeko i kupa se sa svojim patkama i brodovima u njihovoj kadi najtraženiji zločinac u Americi. A zapravo mi u ovoj kući igramo neku vrstu parodije na Kralja Leara, ja igram Cordeliju! Ona na telefonu vječito priča svakome tko je ne sluša na drugoj strani žice kako joj je najveća mana što je suviše dobra. Jer oni je sigurno ne

slušaju, oni sigurno ne klimaju glavom i ne zapisuju u telefonski notes ono prozirno, samoživo, abnormalno sranje koje može prozrijeti čak i dijete predškolske dobi. Znaš li, Rose, koja je moja najveća mana? Mrsko mi je da to kažem tebi, ali ja sam suviše dobra. To su njezine riječi, doktore, koje ja nosim sve ove godine snimljene u glavi. I još mi ne idu u glavu! To su zbiljske poruke koje te Rose, i Sophije, i Golde, i Pearle prenose jedna drugoj danomice! - Ja dajem sve od sebe drugima - priznaje ona uzdišući - a oni meni zauzvrat daju po zubima, a moja je mana da ja, ma koliko me ćuškah, ne mogu da ne budem dobra. Drek, Sophie, zašto bar ne pokušaš? Zašto svi ne pokušamo? Jer biti zločest, majko, to je teško - biti zločest i uživati u tome! Tako mi, dječaci, postajemo muškarci, majko! Ta što je moja savjest, takozvana, učinila od moje seksualnosti, moje prirodnosti, moje hrabrosti! Sta vrijedi što se itekako trudim da prođem nekažnjen zbog nekih postupaka, ostaje činjenica da ne prolazim nekažnjen. Obilježen sam kao autokarta od glave do pete svladavanjem svojih osjećaja. Možete putovati po meni uzduž i poprijeko najmodernijim autoputovima stida, kompleksa i bojazni. Vidiš, i ja sam suviše dobar, majko, i ja pucam od ćudorednosti - baš kao i ti! Jesi li me ikad vidjela da sam pokušao pušiti? Nalik sam na Bette Davis. Danas dječaci i djevočice koji još nisu ni tohko stari da bi mogh biti proglašeni barmizvama cuclaju mariliuanu kao da je mentolbombon, a ja još ne znam držati ni “Lucky Strike” u ruci. Eto vidiš, mama, kako sam ja dobar, Ne pušim, gotovo uopće ne pijem, ne uživam droge, ne pozajmljujem novce niti se kartam, ne mogu slagati a da se ne preznojim kao da prelazim ekvator. Dakako da, recimo, mnogo fukam, ali vjeruj mi da je to otprilike sav moj uspjeh u griješenju. Vidiš što samučinio s Opicom - ostavio sam je, pobjegao sam u strahu od nje, od djevojke koja ima pičku o kakvoj sam svega života sanjao kako je ližem. Zašto je čak i malo raspuštenosti iznad mojih mogućnosti? Zašto mi i najmanje odstupanje od pristojnih običaja zadaje takve užasne muke? Kad mrzim te jebene običaje! Kad sam toliko pametan da ne vjerujemutabueiDoktoremoj, doktore, štavikažete, DA STRPAMO ID NATRAG U JID! Oslobodite libido ovog dragog židovskog dječaka, molim vas lijepo! Podignite cijenu ako hoćete - šta košta, košta! Samo da ne prezam više od dubokih, mračnih užitaka! Mamice, mamice, šta si ti zapravo htjela napraviti od mene, čudovište kakvo je bio Ronald Nimkin? Otkud ti ta ideja da je najdivnije što mogu biti u životu da hudem.poslušan? MaU džentlmen? Baš to od svih mogućih težnja za stvorenje od krvi i mesa! - Alex - kažeš mi dok izlazimo iz restorana u žeIjezničkom vagonu u Weequahicu, i nemoj me krivo shvatiti, ja padam na to, pohvalaje pohvala i ja je primam, ma kakva ona bila-Alex - kažeš mi, a ja sam sav upicanjen, kravata mi je pričvršćena iglom, sportski kaput u dva tona kako si hjepo rezao meso! Kako si hjepo jeo onaj pečeni krumpir, ništa nisi prosuo! Najradije bih te poljubila, nisam u životu vidjela takva malog džentlmena s nahm ubrusom na krilu! Peder, majko! Pred tobom je bio vasMpeder - upravo ono što je tvoj program dresure trebalo da proizvede. Pa, naravno! Naravno! Nije zapravo čudo što nisam mrtav kao Ronald Nimkin, nego što nisam kao oni zgodni mladići koje vidam kako se šetaju držeći se za ruke u subotu prije podne u robnoj kuči Bloomingdale. Majko, plaža na Fire Islandu puna je zgodnih židovskih momaka, namazanih kremom za sunčanje i u bikinijima, koji su također, uvjeren sam, pravi mah džentlmeni u restoranima, koji su također pomagah mamicama da slože kineski domino u ponedjeljak navečer, prije nego što gospode dodu da igraju. Bože svemogući! Kako sam ja uopče, nakon toliko godina slaganja domina -jedan bum! Drugi tres! Domino! - upao u svijet pičkica, to je čudo. Zatvaram oči i nije mi osobito teško zamishti sebe kako stanujem u Ocean Beachu s nekim Sheldonom koji si maže oči. - Ma, jebi se, Shelly, to su tvoji prijatelji, ispeci ti kruh s češnjakom! Majko, tvoji su mali džentlmeni svi već odrasli i eno ih gdje leže na frotirručnicimaboje lavande, obuzeti svojim pomamnim narcisizmom. - Alex? Kralj Aleksandar? Sr

ce, jesi li vidio gdje sam stavio tarkanj? - Eto ti, mamice, tvog malog džentlmena, Ijubi nekakvog Sheldona u usta! Zbog neke njegove mirodije! Znaš šta sam pročitala u Cosmopolitanu ? - pita moja majka oca. - Da ima žena homoseksualaca! Ma hajde bježi - mumlja tata Medo - kakve su opet to budalaštine, kakvo je to opet sranje... Ama, Jack, kad ti kažem! Pročitala sam to u Cosmopolitanu! Pokazat ću ti taj članak! Ma hajde bježi, oni to štampaju samo radi bolje prođe... Mama! Tata! Ima i gorih stvari - ima Ijudi koji jebu piliće! Ima Ijudi koji fukaju mrtvace! Vi ne možete ni zamisliti kako neki Ijudi reagiraju na odsluženje osude na petnaest ili dvadeset godina da žive po tome kakav neki šašavi gad ima pojam o “dobru”! Pa zato, mamice, ako sam te udario nogom u goljenicu, ako sam te ugrizao u ruku sve do kosti, budi sretna! Jer da sam sve ono zadržao u sebi, vjeruj mi da bi i ti možda jednog dana našla kod kuće prištavi leš pubertetlije kako visi o očevu remenu nad kadom. Ili, što je još gore, Ijetos ne bi sjedila šiva nad sinom što je pobjegao u daleku Evropu, nego bismo možda večerali na mojoj “terasi” na Fire Islandu - vi dvoje, ja i Sheldon. Aako se još sjećaš štaje onaj goise jastog učinio od tvojih kiška, zamisli samo kakve bi imala muke da ne povratiš Shelljev sauce bearnaise! Eto vidiš. Kakvu sam pantomimu morao izvesti da svučem vjetrovku i stavim je na krilo kako bih sakrio kitu koju sam te večeri ogolio pred osnovnim elementima! A sve to radi vozača u čijoj je poljskoj moći bilo da jednostavno upali svjetla u autobusu i time upropasti u jednom jedinom trenutku petnaest godina urednih bilježnica, odličnih ocjena i pranja zubi dva puta na dan i nejedenja neopranog voća... Kako je vruće! Uh, štoje vruće! Bogami, bit će najbolje da skinem ovu vjetrovku i lijepo je, uredno složim na krilo... Ama, šta ja ovo radim? Otac me lijepo upozorio da Poljak mora bar jedanput na dan izgaziti svojim velikim blesavim nogama kosti kojeg Zidova. Zašto se ovako izlažem opasnosti pred svojim najgorim neprijateljem? Šta će biti ako me ulove? Pola vožnje kroz tunel treba mi da tiho povučem patentni zatvarač na rasporku i evo ga, tu je, opet je skočio, kao i uvijek nabrekao, puca od prohtjeva, poput nekog kretenskog makrokefalusa što zagorčava život roditeljima svojim nezasitnim potrebama. Izdrkaj me - govori mi to svilenasto čudovište. Ovdje? Sad? Ovdje i sad, naravno. Kad će se opet ukazati ovakva prilika? Zar ne znaš šta je ta djevojka koja spava pored tebe? Samo joj pogledaj nos! Kakav nos? Pa, u tome je vic, jedva da ga ima. Pogledaj tu kosu, kao da je s kolovrata. Sjećaš h se “lana” o kojem si učio u školi? To ti je Ijudski lan! Smuk, to je ono pravo. Šikse! A spava! Ih se možda samo pravi da spava, što je vrlo vjerojatno. Pravi se da spava, a govori u po glasa: “Hajde, vehki moj dečko, čini sa mnom sve one razne proste stvari koje si oduvijek želio!” Je li to moguće? Dušo - pjevuši mi kurac - dopusti mi samo da ti počnem nabrajati sve one razne proste stvari koje bi ona htjela da činiš s njom! Prvo, ona žeh da je zgrabiš za one njene tvrde šikse sisice. Zbilja? Zeh da kopaš do besvijesti prstom po njenoj šikse pizdi. j O, bože! Do besvijesti! ; To ti je prilika kakva ti se možda nikad više neće pružiti. Dok god si živ. Eh, ah u tome je vic koliko ću dugo poživjeti? Vozačevo se prezime sastoji od samih iksa i ipsilona - ti su Poljaci, ako moj otac ima pravo, izravni potomci volova! Ali tko da izide na kraj s kurcem koji se digao? Ven derpuc štet, ligt der sehel in drerd. Znate li za tu glasovitu uzrečicu? Kad se kurac digne, mozak ode na

pašu! Kad se kurac digne, pamet stane! I zbilja je tako! Skoči kao pas kroz obruč, pravo u narukvicu koju sam mu za ovu prigodu sačinio od srednjeg prsta, kažiprsta i palca, Posao za tri prsta s odsječnim zamasima od po centimetar i pol počevši od korijena - ovako će biti najbolje u autobusu, ovako če nadajmo se moja vjetrovka naj manje poskakivati i tresti se. Dakako da je ovakvom tehnikom zanemaren osjetljiv glavić, ali čak ni seksualni manijak ne može zatvarati oči pred činjenicom da se dobar dio života sastoji od odricanja i vladanja samim sobom. Posao za tri prsta izmisho sam za drkanje na javnim mjestima-njime sam se već poslužio u kabaretu Empire u centru Newarka. Jedne nedjelje prije podne povodeći se za Smolkom, mojira Tomom Sawyerom - odlazim od kuće prema škoH, fućkajući i noseći sa sobom bejzbolsku rukavicu i, dok me nitko ne gleda očito je da jedva mogu vjerovati da me nitko ne gleda, uskačem u prazni autobus broj 14 i vozim se sve vrijeme skutren na svom sjedalu. Možete zamishti koliko ima rulje pred jednim kabaretom u nedjelju prije podne! Centar je Newarka pust i tih kao Sahara, osim ispred Empirea, gdje je svjetina nalik na posadu što je pobjegla s broda na kojem je izbila epidemija skorbuta. Jesam li lud što idem unutra? Sam bog zna kakvu ću bolest pokupiti s onih sjedala! Ma svejedno udi, jebeš bolest! - govori mi raanijak u mikrofon mojih gaća sa štitnikom. - Zar ti nije jasno što ćeš vidjeti ondje unutri? Pravu mindžu. Mindžu ? Jest, čitavu stvar, svu upaljenu, mokru i spremnu za posao. Ama, dobit ću sifu samo ako dotaknem kartu! Uhvatit će mi se za potplate patika pa ću je odnijeti sa sobom kući. Neki će kreten pomahnitati i priklati me radi kutona u mojoj hsnici. A šta ako se pojave cajkani vitlajući pištoljima - i netko potrči - pa zabunom mene ubiju! Jer, ja još nisam punoljetan. Sta ako poginem - ili me, što je još gore, uhapse? A moji roditelji? Slušaj, hoćeš li da vidiš pizdu ih nećeš? Hoću! Hoću! Tu unutri ima jedna kurva, khnjo, koja jebe zastor golom pičkom. Dobro, riskirat ću da dobijem sifu! Riskirat ću da me pogode u mozak i da provedem ostatak života u ludnici igrajući rukomet vlastitim govnima - samo šta ako mi shka izide u Neivark Evening Neivsu ? Kad cajkani upale reflektore i viknu: “Racija, pokvarenjaci!” - šta ako bljesnu fleševi? I uhvate mene - mene koji sam već predsjednik Kluba za medunarodne odnose u drugom razredu gimnazije! Mene koji sam preskočio dva razreda pučke škole! Pa, još sam 1946. godine, kad nisu dopustih Mariani Anderson da pjeva u Convention Hallu, nagovorio cijeh svoj osmi razred osnovne škole da ne sudjelujemo u godišnjem natječaju za rodoljubne sastavke, koji su organizirale “Kćeri američke revolucije”. Ja sam bio i još sam dvanaestogodišnji dječak kojeg su, zbog njegovahrabrog otpora fanatizmu i mržnji, pozvali u Essex House u Newarku da prisustvuje konferenciji Odbora za pohtičku akciju Saveza industrijskih sindikata - da se popne na tribinu i rukuje s dr. Frankom Kingdonom, znamenitim novinarom čiji stupac čitam svaki dan u hstu P. M. Kako mi uopće pada na pamet da udem u kabaret sa svim ovim degenericima da gledam neku šezdesetogodišnju damu kako tobože spolno opći s komadom azbesta, kad se na podiju plesne dvorane u Essex Houseu osobno dr. Frank Kingdon rukovao sa mnom, a cijeh je Odbor za pohtičku akciju ustao da mi zaplješće zato što sam se suprotstavio “Kćerimaameričke revolucije”, i dr. Kingdon mije rekao: “Sad ćeš, mladiću, vidjeti demokraciju na djelu.” A sa svojim zetom, Mortyjem Feibishom, prisustvovao sam već sastancima Saveza američkih veterana, pomagao sam Mortyju, koji je predsjednik ogranka, namještati stohce za sastanak. Pročitao sam Građanina Toma Painea Howarda Fasta, pročitao sam Behamyjevu knjigu Pogled unatrag i Finnleyja Wrena Philipa Wylieja. Sa sestrom i Mortyjem slušao sam ploču koračnica koje pjeva junaćki zbor Crvene armije. Rankin, i Bilbo, i Martin Dies, Gerald L. K. Smith i otac Coughhn, svi ti fašistički gadovi moji su smrtni neprijatelji. Pa šta onda, zaboga, radim na posljednjem sjedalu kabareta drkajući u svoju bejzbolsku rukavicu? A šta ako dode do gužve? A šta ako tu ima khca? Da, a šta ako poshje, nakon predstave, ona ondje s onim golemim sifonima, šta ako... Za šezdeset sekunda zamisho sam pun i krasan, posve raskalašen život koji smo proveh zajedno na pokrivaču prostrtom na podu otrcane hotelske sobe, ja neprijatelj Amerike broj jedan i Roba Originale,

što je ime koje prišivam najdroljastijoj drolji u zboru plesačica. A kakav život pod našom golom žaruljom ispred prozora neprestano se pah i gasi HO TEL. Ona istresa iz kalupa “nebojšin kolač” čokoladu s tučenim vrhnjem u sredini na moju kitu pa ga jede, komad po komad. Izhjeva sirup od javorova soka iz konzerve zvane “brvnara” pa ga hže s mojih jaja dok ne budu opet čista kao u dječarca. Njezin je najmihji citat iz engleske proze pravo remekdjelo: “Jebi me u pičkicu, jebandžijo, do besvijesti!” Kad prdnem u kadi, ona klekne gola na popločani pod, nagne se sva nad kadu i Ijubi mjehuriće. Sjedi mi na kurcu dok serem i tura mi u usta bradavicu vehku kao princeskrafna, i neprekidno mi razbludno šapuće u uho najgore prostote koje zna. Meće u usta kockice leda dok joj se jezik i usne ne ukoče od hladnoće, pa me onda duda - a zatim prijeđe na vruči čaj! Sve, ama baš sve čega sam se ja ikad sjetio, sjetila se i ona, i hoće da učini! Največa kurva koje je ikad bilo. A mojaje! - O, Robo, svršavam, svršavam, kurvo jebena! - I tako sam ja prvi čovjek na svijetu koji je ejakulirao u bejzbolsku rukavicu u kabaretu Empire u Newarku. Možda. Glavna su stvar u Empireu šeširi. Malo dalje od mene jedan moj surob, pedesetak godina stariji od mene, izlučuje svoj naboj u šešir. U svoj šešir, doktore! Joj, zlo mi je! Plače mi se. Nemoj u šešir, švanc jedan, poslije ćeš ga morati staviti na glavu! Morat ćeš ga staviti na glavu i hodati po centru Nevvarka, a jeb će ti se cijediti niz čelo. Kako ćeš užinati s tim šeširom na glavi? Kakav me očaj obuzima kad se posljednja kapljica toči u rukavicu! Duboko sam potišten; čak mi se i kita stidi i ne uzvraća mi ni jednom jedinom riječju dok izlazim iz kabareta i karam nemilosrdno sam sebe kukajući glasno: - Uh, uh, uh! - poput čovjeka koji je upravo osjetio da se skUže po hrpi pasjaka - pasjih govana, ako hočete, svejedno, svejedno... Aci. Odvratno! U šešir, za ime božje! Ven derpuc štet! Ven derpuc štet! U šešir koji nosi naglavi! Upravo sam se sjetio kako me majka učila da pišam stojećki! Slušajte dobro, moždaje baš to onaj podatak koji očekujemo, ključ za ono što je uvjetovalo moj značaj, zbog čega sam na ovakvoj muci, razapet između želja koje se gade mojoj savjesti, i savjesti koja se gadi mojim željama. Evo kako sam naučio piškiti u noćnu posudu kao veliki. Slušajte me dobro! Stojim iznad kruga vode, pišalo mi lijepo strši, a mama sjedi na rubu kade pokraj zahoda, jednom rukom okreće slavinu iz koje curi tanak mlaz kojija treba da oponašam a drugom mi odozdo škaklja pipmek. Ponavljam: škaklja mipimpek! Valjda misli da će mi tako pomoći da pišalina procuri, mogu vam reći da ta gospođa ima pravo! - Lijepo se popiški, bubala, lijepo se popiški mami za Ijubav-pjevuši mi mama, a u zbilji, dok mi ona pridržava rukom lulek, određuje se po svoj prilici moja budućnost! Zamislite! Kakva smijurija! Kuje se karakter jednog čovjeka, stvara se nečija sudbina... pa, možda i ne... Kako bilo da bilo, ma koliko vam taj podatak vrijedio, ja naprosto ne mogu mokriti ni pred jednim muškarcem. I dandanas. Može mi se mjehur naduti kao mješina, ipak ne mogu ništa ako je tko prisutan prije nego što je potekao mlaz vi želite sve čuti, pa evo vam sve pričam, kao onda u Rimu, doktore, kad smo 0pica i ja pokupiU neku običnu kurvu s uhce i odveh je s nama u krevet. E pa, sad sam vam i to rekao. Čini se da mi je trebalo podosta vremena da vam to kažem. A u autobusu, u autobusu, što me je spriječilo da svršim na ruku usnule šikse, zbilja ne znam. Zdravi razum, mishte? Obična pristojnost? Možda sam ipak poslušao glas razuma, kako kažu? Dobro, a gdje je bio taj glas razuma ono poshjepodne kad sam se vratio iz škole i nisam našao mamu kod kuće, a u frižideru sam našao vehk rumen komad prijesne jetre? Mishm da sam vam se već ispovjedio kako sam kupio u mesnici komad jetre i izjebao ga na putu na sat za barmizvu. E pa, ne bih vam htio ništa zatajiti, Vaša Svetosti! To - ona - ono nije mi bio prvi komad. Prvi sam komad ubo u skrovitosti svog doma, obavio ga oko kurca u kupaonici u tri i pol - a onda ga ponovo nabo na viljušku, u pet i pol, s ostahm članovima one moje jadne bezazlene obitelji. Eto tako! Sad znate za moje najgore nedjelo. Pojebao sam večeru svoje obitelji. Osim ako se ne slažete s 0picom da je najgnusniji zločin u mojoj karijeri to što sam je napustio u Grčkoj. A zločin iza toga - što sam je uključio u onaj

trijumvirat u Rimu. Po njezinoj ocjeni - ocjena i pol, nema šta! -ja samjedini odgovoran za stvaranje tezajednice, jer je moja narav jača i moralnija. - Veliki čovjekoljubac! - viče ona. - Covjek čiji je posao da štiti jadne siromahe od njihovih gazda! Ti koji si mi dao čitati onu knjigu U. S. A.! Radi tebe sam se upisala u Hunterovu školu! Radi tebe se mučim da budem nešto više od nečije tupe i blesave pičke! A sad hoćeš da postupaš sa mnom kao da sam ja nekakva stvar, da me iskorištavaš - iskorištavaš za svaku čifutsku jezivu ideju koja ti padne na pamet - a i si tobože nekakav superiorni intelektualac! Koji još sudjeluje u onom kurčevom školskom programu televizije! Vidite, po toj 0pičinoj ocjeni moja je zadaća bila da je izvučem iz istog onog bezdana ispraznosti i rasipanja, nastranosti, raspuštenosti i pohote, u koji sam ja svega života uzalud pokušavao propasti - trebalo bi da je ja spasavam od onih istih kušnji kojima sam sve ove godine nastojao sam podleći! I njoj ama baš ništa ne znači što je sama u krevetu maštala o toj zamish isto tako grozničavo kao i ja. Doktore, pitam ja vas tko je to uopće prvi predložio? Tko je koga, od one prve večeri kad smo se upoznaU, dovodio u napast mišlju o još jednoj ženi u našoj postelji? Vjerujte mi da se ne nastojim iskoprcati iz kala - nego se nastojim uvahti u kal! - ah treba da bude posve jasno, vama i meni ako ne i njoj, da se ta dozlaboga neurotična žena, ta kukavna, jebežljiva, primitivna pička, teško može smatrati za moju žrtvu. Ja naprosto ne priznajem to sranje o žrtvi! Njoj je sad trideset godina, htjela bi se udati i postati majka, htjela bi da bude poštovana i da živi u vlastitoj kući s mužem pogotovo zato što su dobro plaćene godine njezine sjajne karijere, čini se, na izmaku, ah iz toga ne shjedi zaključak da ću ja, samo zato što ona sebi umišlja da je žrtva, da je obespravljena i iskorištena što možda i jest, kad se uzme u obzir sav njen život, da ću ja sad vaditi kestenje iz vatre. Ja nisam kriv što je njoj trideset godina i što je sama. Nisam je ja doveo iz rudarskog bazena Zapadne Virginije i natovario je sebi na vrat - niti sam je stavio u krevet s onim uličarkom! Činjenica je da se sama 0pica, koja otmjeno govori talijanski, nagnula iz našeg unajmljenog automobila i objasnila kurvi šta želimo i koliko smo voljni za to platiti. Ja sam samo sjedio za volanom, držeći nogu na gasu jer obično brzo startam... I, vjerujte mi, kad je kurva sjela otraga, mislio sam da neću; i u hotelu, gdje smo je uspjeli poslati samu u našu sobu, kroz bar, ponovo sam pomislio da neću. Neću, neću i neću! Nije bila loša, ta kurva, ponešto okrugla i zdepasta, ali joj je bilo svega dvadesetak godina i imala je krupno simpatično lice - i upravo goleme sise. Zbog njih smo je i izabrah pošto smo se bih polako provezh amotamo po Via Veneto razgledajuči robu na pazaru. Kurva, koja se zvala Lina, svukla se stojećki nasred sobe; ostala je u stezniku svanom “vesela udovica”, iz kojeg su joj na jednom kraju iskočile dojke a na drugom se nabrala više nego pozamašna bedra. Začudio sam se toj odjeći i njenoj teatralnosti - ah ja sam se, uostalom, svemu čudio, a nadasve tome što smo nakon tohko mjeseci pričanja napokon pristupih izvršenju svog nauma. 0pica je došla iz kupaonice u svom kratkom kombineu obično bi me taj prizor veoma uzbudio, onaj bhjedožuti svileni kombine i hjepa 0pica u njemu, a dotle sam se i ja bio svukao i sjeo gol na kraj postelje. To što Lina nije znala ni jedne engleske riječi samo je pojačavalo osjećaj koji je počeo strujati između 0pice i mene, nekakav suzdržani sadizam - mogh smo razgovarati među sobom, izmjenjivati tajne i planove a da nas kurva nije mogla razumjeti - isto kao što su ona i 0pica mogle šaputati na tahjanskom a da ja nisam znao ni šta govore ni šta snuju... Lina je prva progovorila a 0pica se okrenula meni da prevede. Kaže da ti je velik. j - Sigurno to kaže svim frajerima. Zatim su obje stajale u donjem rublju, gledale mene i - čekale. A i ja sam čekao. Kako mi je samo srce lupalo! Ovo se moralo jednom dogoditi, ja sa dvije žene... a šta sad? Još sam, znate, govorio u sebi: “Neću!” Ona pita - reče 0pica pošto je Lina po drugi put progovorila - odakle signore želi da ona počne. Signore želi da počne od početka... Eh, vrlo duhovit odgovor, zaista vrlo nonšalantan, samo što i dalje nepomično sjedimo, ja i kurac koji mi stoji, goU golcati a nemamo kud. Napokon 0pica

stavlja našu pohotu u pogon. Pristupa Lini od koje je za glavu viša o, bože, zar mi ona nije dosta? Zar zbilja ona nije dovoljna za moje potrebe? Kohko kita imam? i tura joj ruku medu noge. Predvidjeh smo bih sve mogućnosti, snatrih smo o tome naglas mjesece i mjesece, pa ipak sam ostao bez riječi kad sam vidio kako se 0pičin srednji prst izgubio u Lininoj mindži. Najbolje bih mogao opisati stanje u kojem sam se nakon toga našao kao stanje neprekidne zaposlenosti. Ti boga, što sam imao posla! Mishm, posla je bilo napretek. Ti dodi amo a ja idem tamo - dobro, sad ti dođi ovamo a ja idem tamo dobro, a sad neka ona ovako legne, ja idem ovamo gore a ti se ovako malo nakreni na ovome... i tako je to išlo, doktore, sve dok nisam svršio po treći i posljednji put. 0pica je ležala poleduške na postelji, a ja sam okrenuo dupe lusteru i kamerama, kako sam načas pomisho - a u sredini, dojeći moju 0picu, bila je naša kurva. U čiju sam rupu, u kakvu sam rupu istresao svoj posljednji naboj, o tome se može samo nagadati. Može biti da sam na kraju fukao neku vlažnu, smrdljivu smjesu mokrih tahjanskih stidnih dlačica, masne američke guzi ce i upravo odurne plahte. Tada sam ustao, otišao u kupaonicu i, svima će vam biti drago da čujete, povratio večeru. Moje kiške, majko, izbacile su sve pravo u zahodsku školjku. Zar nisam dobar dečko? Kad sam se vratio iz kupaonice, 0pica i Lina spavale su zagrljene. Čim se Lina obukla i otišla, 0pica je počela dirljivo plakati, grditi me i optuživati. Ja sam je uvaho u zlo. - Ja?Pa ti si joj turila prst u mindžu i povela kolo! Ti si je poljubila u ona njezina jebena usta!... Zato što ja, ako nešto namishm, onda to i učinim - podvrisnulaje ona. -Ali to ne znači da samja to htjela. A onda mi je, doktore, počela prigovarati zbog Lininih sisa, da se nisam dovoljno igrao s njima. Uvijek samo govoriš i razmišljaš o tim sisama! O sisama drugih žena! Moje su tako sitne, a u svih su drugih žena na svijetu tako ogromne - i sad si konačno imao u rukama upravo divovske sise, i šta si uradio? Ništa! Pretjeruješ malo, 0pice, činjenica je da nisam pored tebe mogao uvijek doći do njih... Ja nisam lezbijka! Da se nisi usudio da me nazivaš lezbijkom! Jer, ako jesam, onda to imam tebi zahvaliti! Ah, prestani, Isukrsta tU... To sam učinila radi tebe, da, a sad me zbog toga mrziš! Onda više to nećemo činiti, radi mene, vrijedi? Nećemo barem, ako je rezultat svega toga ovako jeben i blesav. Samo što smo se sutradan navečer oboje veoma narajcah za večerom - kao u prvim danima naše veze, 0pica je otišla u jednom času u nužnik kod Ranierija i vratila se za stol s prstom koji je mirisao na picu, pa sam ga njušio i Ijubio sve dok nije stiglo glavno jelo - a pošto smo popih po dva konjaka kod Doneyja, ponovo smo se obratili Lini na njenu mjestu i odveli je sa sobom u hotel na drugu rundu. Samo, što sam ja ovaj put sam svukao Linu i popeo se na nju još prije negoli se 0pica vratila sa šekreta. Ako ću to već učiniti, mislio sam, onda ću učiniti! Od početka do kraja! Sve! I bez bljuvanja! Nisamviše u weequahičkoj gimnaziji! Nisam čak ni blizu New Jerseyja! Kad se 0pica vratila iz kupaonice i vidjela da je igra već počela, nije joj bilo baš pravo. Sjela je na rub kreveta, licejoj se nabralo kao nikad dotad i, pošto je odbila da nam se pridruži, bez riječi nas je promatrala dok ja nisam doživio orgazam, a Lina odglumila da ga je i ona doživjela. Tada je Lina uslužno slatko, zapravo - pružila ruku među duge noge moje Ijubavnice, ali ju je 0pica odgurnulai sjela dureći se u naslonjač do prozora. Zatim se Lina - koja nije imala osobito razvijen osjećaj za borbu izmedu drugih osoba - ponovo zavahla na jastuk pored mene i počela nam pričati sve o sebi. Pobačaji su joj zagorčavah život. Imala je jedno dijete, sina, s kojim je živjela na Monte Mariju “u hjepoj novoj zgradi”, kako mi je prevela 0pica. Nije, na žalost, mogla priuštiti sebi više od jednog djeteta - “iako voh djecu” - i tako je svaki čas visila u ordinaciji nekog ginekologa. Cini se daje jedina mjera opreza koju je poduzimala bilo ispiranje tušem, što nije bilo osobito pouzdano.

Ja nisam mogao vjerovati da nije nikad čula za dijafragmu ni za pilule protiv začeća. Rekao sam 0pici neka joj objasni sve o suvremenim kontracepcijskim sredstvima koja jamačno može pribaviti, vjerojatno samo uz malko dovitljivosti. Moja me Ijubavnica veoma mrzovoljno pogledala. Kurva je slušala što joj ona govori, ah kao da joj nije vjerovala. Meni je bilo veoma žao što je ona tako neupućena u nešto o čemu ovisi njeno osobno dobro ona je dotle u krevetu čeprkala prstima po mojim vlažnim stidnim dlakama. Ta jebena katohčka crkva, misho sam... I tako, kad je te noći odlazila od nas, nije nosila sa sobom u torbici samo petnaest tisuća mojih hra nego i mjesečnu zalihu 0pičinih “enovida” - koje sam joj ja dao. - Ah, kakav spasitelj! - uzviknula je 0pica kad je Lina otišla. Pa šta bi ti htjela, da svaki drugi tjedan ostane u drugom stanju? Kakvog to ima smisla? Baš me briga šta će biti s njom! - odvratila je 0pica glasom koji je postao nekako seljački i prostački. - Ona je kurva! I ti nisi zapravo htio ništa drugo nego da je pojebeš! Cak se nisi mogao strpjeti dok se ja ne vratim iz zahoda! I onda si joj još dao moje pilule! Pa šta ima u tome zlo, a? Sta bi ti zapravo htjela da kažeš? Znaš, 0pico, ti ne pokazuješ uvijek baš mnogo smisla za razumno zaključivanje. Imaš smisla za otvorenost, ali za razumno zaključivanje nemaš! Onda me ostavi! Dobio si što si želio, pa me sad ostavi! Možda i hoću. Ja sam ionako za tebe samo jedna rupa! Za tebe, sa svim tim tvojim velikim riječima i vehkim govnarskim svetim ideahma, ja sam samo jedna obična pička... i lezbijka! I kurva! Preskočit ću svađu, dosadno je o tome. Nedjelja - izlazimo iz hfta i tko se pojavljuje na ulazu u hotel, tko drugi nego naša Lina, s djetetom od sedamosam godina, debelim dječakom kao od alabastra, s nabranim porubima, u baršunu i lakiranoj koži. Lina je raspustila kosu, dolazi pravo iz crkve i tamne joj oči imaju onaj poznati talijanski žalostivi izraz. Zapravo sasvim zgodna žena. Slatka ženica nikako da je se nagledam!. A došla je da se podiči svojim bambinom! Ili se bar tako čini. Pokazavši u dječaka, šapuće 0pici: Molto elegante, no? Veoma otmjen, je li? Prev.

Ali onda ide za nama do našega automobila i, dok je dječak zaokupljen promatranjem vratareve odore, pita nas ne bismo li možda htjeli doći poslije podne u njezin stan na Monte Mariju da se svi skupa pozabavimo s još jednim muškarcem. Ona ima prijatelja, kaže - pazite, ja ovo sve doznajem preko svoje prevodilice - ona ima prijatelja koji bi sigurno vrlo rado, kaže ona, pojebao signorinu. Vidim kako se suze kotrljaju ispod 0pičinih tamnih naočara, još dok me pita: No, šta da joj kažem, da iU ne? Naravno da ne. Nikako ne. 0pica izmjenjuje još nekoliko riječi s Linom i onda se ponovo obraća meni: Kaže da to ne bi bilo za novce nego samo za... Ne i ne! CijeUm putem do Ville Adriane ona jeca: I ja želim dijete! I dom! I muža! Ja nisam lezbijka! Ja nisam kurva! - Podsjeća me na jednu proljetnu večer kad sam je poveo sa sobom u Bronx na “Večer ravnopravnih odnosa”, kako smo to nazivah u Komisiji za međuIjudske odnose. Kako su svi oni jadni Portorikanci preplaćivah robu u supermarketu! Ti si govorio španjolski, i kako sam ti se divila! Pričajte mi o nehigijenskim prihkama u kojima živite, pričajte mi o svojim štakorima i gamadi, pričajte mi o tome koliko vas štiti pohcija! Jer, diskriminacija je protuzakonita! Godinu dana zatvora ih pet stotina dolara globe! Pa kako je onaj jadni Portorikanac ustao i uzviknuo: “I jedno i drugo!” Eh, Alexe, fuhrantu jedan! Licemjeru i frajeru

jedan! Ma šta sve srao pred onom ruljom glupih golja, ja ipak znam istinu, Alexe! Ti tjeraš žene da spavaju s kurvama! Ja nikog ne tjeram da radi ono što sam ne želi! Međuljudski odnosi! Ljudski! Kako ti vohš tu riječ! A znaš h ti šta ona znači, kupleru jedan, da ti pas mater! Ja ću te naučiti šta znači! Zaustavi kola, Alex! Oprosti, ah neću. Hoćeš, hoćeš! Jer ja izlazim! Idem na telefon! Nazvat ću odmah Johna Lindsayja i reći ću mu na što si me natjerao. Hoćeš kurac! Raskrinkat ću te, Alex - nazvat ću Jimmyja BresUna! A onda mi u Ateni prijeti da će skočiti s balkona ako je ne uzmem za ženu. I ja odlazim. Šikse! Zimi, kad bacili dječje paralize spavaju zimskim snom i kad se mogu pouzdati da ću preživjeti izvan čeHčnih pluća do kraja školske godine, skhžem se na jezeru u irvingtonskom parku. Predvečer u radne dane i po cijeh dan u svježe sunčane subote i nedjelje skhžem se neprestance u krugu iza šiksa koje stanuju u Irvingtonu, gradiću koji je odijeljen međom od uhca i kuća naše sigurne i prijazne židovske četvrti. Ja znam gdje šikse stanuju po zastorima koje su njihove majke objesile na prozore. Osim toga, gojim vješaju u prozore i bijele komadiće platna sa zvijezdom, u čast samih sebe i svojih sinova koji služe vojsku - plavu zvijezdu ako im je sin živ, a zlatnu ako je poginuo. - Mama sa zlatnom zvijezdom - kaže Ralph Edwards svečano predstavljajući natjecateljku u emisiji “Istina ih posljedice”, kojoj će za svega dvije minute poškropiti mindžu bocom sodevode, a zatim joj dati novi novcati hladionik za njenu kuhinju... I moja je strina Clara “mama sa zlatnom zvijezdom”, samo s tom razhkom što ona ne drži zlatnu zvijezdu u prozoru, jer se zbog pokojnog sina ne osječa ni ponosna ni plemenita, niti uopće bilo šta osjeća. Čini se da će umjesto toga ostati, kako kaže moj otac, “živčani slučaj” do kraja života. Otkako je Heshie poginuo u invaziji Normandije, strina Clara je sve dane provela ponajviše u postelji jecajući tako grdno da joj doktor Izzie ponekad mora dati injekciju da ublaži njezinu histeriju... Ali oni zastori, oni zastori su ukrašeni čipkom iU su okićeni na neki drugi način koji moja majka podrugljivo naziva “gojiše ukusom”. O Božiću, kad nemam škole pa mogu otići uvečer na khzanje pod električnom rasvjetom, gledam kako svjetlomrcaju drvca iza nežidovskih zastora. Ne u našem bloku - bože sačuvaj! - ni u Lesliejevoj uhci, ni u Scheyovoj, ni na Fabianovu trgu, nego kad se pribhžavam medi Irvingtona, ovdje je jedan goj, ondje drugi, pa još jedan - a kad sam u Irvingtonu, naprosto je strašno - ne samo što u svakom salonu napadno svijeth božićno drvce nego su i same kuće načičkane žaruljama u boji koje reklamiraju kršćanstvo, s gramofona se razhježe po ulicama “Tiha noć” kao da je to - kao da je? - nacionalna himna, a na snježnim su travnjacima postavljene male makete prizora s jaslicama - to je zbilja da se čovjeku smuči. Kako uopće mogu oni vjerovati u takvo sranje? Ne samo djeca nego i odrasli stoje na travnjacima i smješkaju se komadićima drva visokim dvadesetak centimetara koje zovu Marija, Josip i Mali Isus - a i male izrezane krave i konji isto se tako smješkaju! Bože moj! Zidovi su blesavi cijelu godinu, a ondagojim poblesave na te svoje blagdane! Kakva zemlja! Zar je onda čudo što smo svi skupa suludi? Ali šikse, eh, šikse su opet nešto drugo. Izmedu mirisa vlažne pilovine i mokre vune u pregrijanom spremištu čamaca, i pogleda na njihovu svježu, svježu hladnu plavu kosu rasutu iz rubaca i kapica, sav sam zanesen. Medu tim zajapurenim i nasmijanim djevojkama, vežem smalaksalim, drhtavim prstima klizaljke za noge i izlazim za njima na studen, hodam na prstima po drvenom prolazu i stupam na led za lepršavim jatom - za stručkom šiksa, za girlandom nežidovskih djevojaka. Toliko sam zastrašen da mi se uopće ne diže, iako žudim za njima. Moj obrezani mali naprosto se skvrčio od strahopoštovanja. Možda je prestravljen. Kako mogu biti tako bajne, tako zdrave, takoplave? Moj prijezir prema onome u što one vjeruju više je nego neutraliziran obožavanjem njihove vanjštine, njihovih kretnji i smijeha i govora - života kojim zacijelo žive iza onih gojiše zastora! Možda je prije posrijedi oholost šiksa - ih

oholost škocim? Jer, ovo su djevojke čija su starija braća privlačni, dobroćudni, samopouzdani, čisti, hitri i snažni braniči sveučiUšnih nogometnih momčadi zvanih Northivestern, Texas Christian i UCLA. Očevi su im Ijudi bijele kose i dubokih glasova, koji nikad u engleskom ne upotrebljavaju dvije negacije, a majke su im dame koje se Ijubazno smiješe i besprijekorno vladaju, koje govore ovakve rečenice: “Zaista sam uvjerena, Mary, da smo prodale trideset pet kolača na dobrotvornoj zabavi.” “Pazi, dušo, da se ne vratiš kasno!” tepaju slatko svojim pupoljcima kad ovi odlaze skakućud u svojim nabušenim taftanim haljinama na brucoško veče s mladićima, čija su imena uzeta iz početnice; oni se ne zovu Aaron ni Arnold ni Marvin, već Johnny, ili Billy, ili Jimmy, ili Tod. Ne zovu se Portnoy ni Pincus, već Smith ili Jones ili Brown! Ti su Ijudi Amerikanci, doktore, kao Henry Aldrich i Homer, kao Great Gildersleeve i njegov nećak LeRoy, kao Corliss i Veronica, kao “Oogie Pringle” koji pjeva ispod prozora Jane Powell u Sastanku s Judy - to su Ijudi za koje Nat “King” Cole pjeva svaki Božić: “Kestenje se peče na ognjištu, a Djeda Mraz te štipa za nos...” Ognjište u mojoj kući? Ne, ne, on misli na njihove nosove. Ne misli na svoj plosnati crni nos ni na moj dugački i kukasti, nego na ona sićušna čuda bez hrpta čije su nosnice uperene automatski na sjever čim se rode. I tako ostanu do kraja života! To su djeca iz slikovnica koja su oživjela, djeca o kojoj je riječ na onim oznakama pored kojih prolazimo u Unionu, u New Jerseyju, i na kojima piše: PAZI, DJECA SE IGRAJU! i VOZI OPREZNO! MI VOLIMO SVOJU DJECU - to su djevojčice i dječaci koji stanuju “u susjedstvu”, klinci koji vječito traže da se provozaju “krntijom” i upadnu u “krkljanac”, pa da se opet izvuku iz njega na vrijeme da mogu gledati posljednje reklamne emisije - klinci čiji susjedi nisu Silversteini ni Landaui, nego Fibber McGee i Molly, i Oozie i Harriet, i Ethel i Albert, i Lorenzo Jones i njegova supruga Belle, i Jack Armstrong! Jack Armstrong, sveamerički Goj! I to Jack koji se ne izgovara kao ime mog oca, Jake... Čujte, mi smo večerali uz tu buku s radija sve do deserta, a sjaj žute skale na radiju posljednje je svjetlo koje vidim svake večeri prije nego što zaspim - i nemojte mi onda red da mi nismo nimalo gori od drugih, nemojte mi reći da smo mi Amerikanci baš kao i oni. Ne, ne, ti su plavokosi kršćani pravi stanovnici i vlasnici ove zemlje, i oni mogu svirati koju god pjesmu žele na ulicama i nitko ih neće spriječiti u tome. O, Ameriko! Ameriko! Možda je ona za moje pretke znaćila zlato na ulicama, možda je mom ocu i majci značila pile u svačijem loncu, ali meni, djetetu čija se najranija sjećanja iz kina odnose na Ann Rutherford i Alice Faye, Amerika znači šikse koja ti se gnijezdi pod rukom i šapuće o Ijubavi, Ijubavi, Ijubavi, Ijubavi, Ijubavi! I tako, u suton na zaledenom jezeru jednog gradskog parka, kližući se za nabuhlim crvenim naušnjacima i lepršavim žutim uvojcima neke neobične šikse, naučio sam šta znači riječ žudnja. To je gotovo više no što jedan gnjevni trinaestogodišnji sinac židovske mamice može podnijeti. Ako to nisu časovi najvećeg uživanja, zacijelo su najbolniji časovi u mom životu - naučio sam što znači riječ čežnja, i naučio sam što znači riječ jad. Eno tih zlatnih stvorenja kako se penju uz nasip i tapkaju po raščišćenoj stazi izmedu zimzelena - pa i ja idem za njima ako se odvažim!. Sunce se već gotovo sasvim priklonilo zapadu i sve je purpurno pa i moja proza, a ja ih slijedim na sigurnoj udaljenosti sve dok ne prijeđu ulicu na klizaljkama i ne uđu kikočući se u malu slastičarnicu pored parka. Dok ja smognem hrabrosti da udem na vrata - sve će oči zacijelo biti uprte u mene! - one su već razvezale rupce i potegle patentne zatvarače na svojim kaputićima i dižu šalicu vruće čokolade medu svoje glatke i zažarene obraze - a nos svake od njih, ta tajna nad tajnama, gubi se posve u šahci punoj čokolade i slatkog od bijelog sljeza i ponovo se pojavljuje nimalo neumrljan tekućinom! Bože, pogledajte samo kako bezbrižno jedu prije večere! Kakve djevojke! Bezumno, plahovito naručujem i ja šalicu čokolade - i kvarim sebi tek za večeru koju moja majkaautomat servira točno u pet i pol, kad se otac vraća kuči “gladan kao vuk”. Zatim se vraćam za njima na jezero. Zatim moj zanos napokon splašnjava - one odlaze kući svojim očevima koji znaju gramatiku, i staloženimmajkama, i samopouzdanoj braći, koji svi žive s njima u slozi i blaženstvu iza svojih gojiše zastora, a ja se vraćam u Newark, nemirnom životu s mojom obitelji koja sad živi iza aluminijskih rebrenica, za koje je majka godine i godine štedjela od novca za hranu.

Kako namje porastao društveni ugled tim rebrenicama! Cini se da majka misli da smo preko noči upali u visoko društvo. Sad joj dobar dio života prolazi u čišćenju i laštenju daščica rebrenica; obdan je iza njih brišući ih, a u sumrak gleda između čistih daščica kako pada snijeg pod svjetlom ulične svjetiljke - i stavlja u pogon stroj za stvaranje briga. Obično je u svega nekoliko minuta posve izbezumljena. - Ma, gdje li je samo? - kuka kad god se na ulici pojave automobilski farovi a nisu njegovi. Gdje je, o, gdje naš Odisej? Gore je stric Hymie već kod kuće, Landau je preko puta kod kuće, naš prvi susjed Silverstein također je kod kuće - svi su kod kuće u pet i četrdeset pet osim mog oca, a radio javlja da se snježna vijavica već sručila sa Sjevernog pola na Newark. E pa, sad više nema dvojbe, najbolje da odmah telefoniramo “Tuckermanu Farberu” radi sprovoda i da obavijestimo rodbinu i prijatelje. Jest, treba samo da se cesta zacakli od leda pa da majka zaključi da moj otac, koji kasni petnaest minutana večeru, leži negdje smrskan o telegrafski stup, u lokvi vlastite krvi. Majka dolazi u kuhinju, a hce joj je izduženo kao u El Greca. - Siročadi moja gladna - kaže nam isprekidanim glasom - hajde jedite, dječice, nema više smisla da čekate... Pa tko ne bi bio ucviljen? Pomishte samo na godine koje su pred nama - njene dvije sirote bez oca, ona bez muža i hranitelja, a sve to samo zato što je iznebuha, baš kad je onaj siromah čovjek krenuo kući, počeo padati snijeg. Dotle se ja pitam hoću h sad, kad mi je otac poginuo, morati potražiti kakav posao koji ću obavljati poshje škole i u subotu i, prema tome, hoću li se morati odreći klizanja u irvingtonskom parku - hoću h se morati odreći khzanja sa svojim sisama prije negoli sam progovorio i jednu riječ i s jednom od njih. Bojim se i zinuti, plašim se da neću moći izustiti ni riječi - ih samo krive riječi. “Portnoy, da, to je staro francusko prezime, iskvareno od porte noir, što znači crna vrata. Očito su u srednjem vijeku u Francuskoj vrata našeg obiteljskog dvorca bila obojena...” i tako dalje, i tako bliže. Ama, čut će onaj oy na kraju prezimena pa će prokužiti stvar. Pa, neka onda bude Al Port, ih Al Parsons! “Poštovanje, gospođice Originale, dopuštate h da khžem uz vas, ja sam Al Parsons...” ah nije h Alan isto toliko židovsko i strano ime kohko i Alexander? Znam za Alana Ladda, ah imam i prijatelja, Alana Rubina, koji igra pomagača u našoj bejzbolskoj momčadi. A tek kad čuje da sam iz Weequahica! Ma, to je ionako svejedno, mogu se lažno predstaviti, mogu lagati u koju školu idem, ah kako da zatajim ovaj svoj jebeni nos? “Rekla bih da ste veoma simpatični, gospodine PorteNoir, ah zašto tako pokrivate sredinu lica?” Jer, iznenada se srednji dio mog lica izgubio! Nestalo je ono dugme iz mog djetinjstva, ona zgodna stvarčica koju su Ijudi gledah u mojim kohcima, i gle, sredina mi se hca počela pružati prema Bogu! Kakav kurčevi PortNoir i Parsons, khnjo, nasred lica ti hjepo piše ŽID - pogledajte mu samo šnoz, zaboga! To nije nos nego nosač! Odjebi, Čifuče! Bježi s leda i ostavi ove djevojke na miru! I to je istina. Obaram glavu nad kuhinjski stol i na komadiću očeva uredskog papira crtam svoj profil. Strašanje. Kako mi se to dogodilo, majko, meni koji sam bio onako krasan u dječjim kohcima! Pri vrhu mi je uperen put nebesa, a ondje, na polovici nagiba, gdje prestaje hrskavica, savija se opet dolje, prema ustima. Za dvijetri godine neću više moći ni jesti, ta će mi se stvar ispriječiti na putn jelu! Ne, ne, to je nemoguće! Odlazim u kupaonicu, stajem pred zrcalo i guram nosnice uvis sa dva prsta. Sa strane i nije tako loše, ah sprijeda, gdje mi je nekad bila gornja usna, sad su samo zubi i desni. Kakav goj! Nalik sam na Ludog Zeku! Izrezujem komade kartona koji dobivamo u košuljama iz praonice i hjepim ih na obje strane nosa, te tako vraćam svom profilu onu hjepu krivinu okrenutu uvis kojom sam se razmetao u toku cijelog svog djetinjstva, ali koje sad više nema! Zapravo mi se čini da ovo bujanje moje kljuke potječe iz onog doba kad sam otkrio šikse kako se kližu u irvingtonskom parku kao da mi je rođena nosna kost preuzela sama na sebe zadatak da zastupa moje roditelje! Klizao bi se sa šikse, a? Samo probaj, pametnjakoviću! Sjećaš li se Pinocchia?

E pa, to nije ništa prema onome što će tebe snaći. Ala će ti se smijati, upišat će se od smijeha - i, što je još gore, zvat će te Goldberg i otjerati te, a ti ćeš se živ izjesti od bijesa i jada. Sta misliš - na čiji se račun uvijek onako kese? Na tvoj! Onaj suhi Cifutin i njegov šnoz, koji se svako božje poslijepodne kliže za njima, ne zna ni govoriti! Hoćeš li se već jednom prestati igrati tim nosom! kaže mi majka. - Mene ne zanima, Alex, šta raste u njemu, bar ne za večerom. Ma, kad mi jeprevelik! Šta? Šta ti je prevehko? - pita me otac. Nos! - proderem se. Ama, molim te lijepo, nos ti odaje karakter i zato ga ostavi na miru kaže majka. Ali, šta će mi karakter? Ja hoću Robu Originale! U njenoj plavoj bundici, s crvenim naušnjacima i u velikim bijelim rukavicama - Miss Ameriku na khzaljkama! S njenom imelom i pudingom od šljiva ma šta to bilo, s njenom obiteljskom kućom sa stubama i priručjem, i s roditeljima koji su mirni, strpljivi i dostojanstveni, pa i s bratom BiUyjem koji zna rastaviti motor i govori “ZahvaIjujem” i ne boji se nikakve fizičke sile, oh, kako će se ona šćućuriti uza me na sofi u svom sveteru od angoravune, uzdignutih koljena ispod svoje škotske suknjice, i kako će se okrenuti na vratima i reći mi: “I mnogo, mnogo hvala na ovoj divnoj, divnoj večeri”, a onda će me to neobično stvorenje - kome još nitko nije rekao: “Šahf” ni “Ja se samo nadam da će i tebi jednom tvoja djeca to isto učiniti!” - ta posve, posve strana osoba kojaje glatka i blistava i svježa kao ružin pupoljak, to će me neobično stvorenje poljubiti - digavši za sobom jedan hjepo obUkovan list na nozi - i moj nos i prezime neće više imati nikakvog značenja. Slušajte, jane tražim cijeli svijet - samo mi nije jasno zašto bih morao dobiti manje od života nego neki šmuk kao što je Oogie Pringle ih Henry Aldrich. I ja želim Jane Povvel, boga mu Ijubim! I Corliss i Veroniku. I ja žehm biti prijatelj Debbie Reynolds - to iz mene govori Eddie Fisher, ništa drugo, žudnja u svima nama crnomanjastim židovskim dječacima za onim Ijupkim plavokosim egzotičnim stvorovima zvanim šikse... Samo što ja u tim grozničavim godinama još ne znam da na svakog Eddieja koji žudi za jednom Debbie, ima i jedna Debbie koja žudi za jednim Eddiejem -jedna Marilyn Monroe što žudi za svojim Arthurom Millerom - pa čak i jedna Alice Faye što žudi za Philom Harrisom. Čak se i Jayne Mansfield htjela udati zajednoga od naših, sjećate se, prije nego što je iznenada poginula u prometnoj nesreći? Tko bi rekao, vidite, tko bi rekao onda dok smo gledali Nacionalni dohitak, da bi ta fantastična djevojka purpurnih očiju koja je imala izvanredan gojiše talent, koja je bila onako odvažna i znala uzjahati konja i jahati na njemu a nije se vozila u kohma koja je vukao konj, kao onaj krpar po kojem sam ja dobio ime tko bi pomisho da je ta djevojka na konju, u jahačkim hlačama i sa savršenim izgovorom, čeznula za nama isto onoUko kohko smo mi čeznuh za njom? Jer, znate šta je bio Mike Todd - tek jeftina kopija mog strica Hymieja! A tko bi pri zdravoj pameti ikad pomislio da bi Ehzabeth Taylor ginula za stricem Hymiejem? Tko bi rekao da ključ za srce i čuču jedne šikse nije u tome da se praviš da si neka vrsta goja kukasta nosa, koji je isto tohko dosadan i šupljoglav koliko i rodeni brat, nego u tome da budeš ono što ti je stric, da budeš ono što ti je otac, da budeš to što si sam, ma šta to bilo, a da ne budeš nikakva bijedna mala židovska imitacija jednog od onih mrtvih puhala, hladnih kao led, šajgeca pizdeka, Jinimyja, Johnnyja ih Toda, koji misle, koji osjećaju, koji govore, koji su baš kao piloti lovacabombardera. Uzmimo 0picu, moju staru pajdašicu i ortakinju u zločinu. Čim joj izgovorim ime, doktore, čim pomishm na nju, digne mi se! Ali znam da je ne smijem nikad više nazvati ni vidjeti. Jer, ta je kučka šašava! Ta je kučka opsjednuta seksom i sasvim je neuračunljiva! Gola nevoIja! Ama... šta, šta je trebalo da ja drugo budem nego njezin židovski spasitelj? Vitez na vehkombijelom konju, frajer u sjajnom oklopu o kome curice sanjaju da

će ih izbaviti iz dvorca, u kojem uvijek misle da su zatočene, elem, što se tiče izvjesne škole šikse kojih je 0pica krasan primjer, taj vitez nije na kraju nitko drugi nego pametan, proćelav, nosat Židov, sa snažnom društvenom svijesti i crnim dlakama na jajima, koji niti pije niti se kocka niti uzdržava zabavljačice; čovjek koji će im jamačno dati klince da ih odgajaju i Kafku da ga čitaju - pravi domaći Mesija! Jasno, možda će, kao nekakav danak svom buntovničkom momaštvu, često izgovarati u kući riječi sranje ijebati - pa čak i pred djecom - ali je neprijeporna i utješna činjenica da će uvijek hiti kod kuće. Neće odlaziti u barove, bordele, na konjske trke, neće se po cijele noći kockati u Racquet Clubu o kojem zna iz svoje mondene prošlosti. Neće, neće zaista - pred nama je, dame i gospodo, židovski mladić koji je dugo, rekordno vrijeme bio zaokupljen svojom obitelji i koji upravo vapi svakom porom svoga tijela da bude dobar, odgovoran i pažljiv prema vlastitoj obitelji. Isti oni Ijudi koji su pripremili za vas Samo za 2 centa Harrjja Goldena pripremili su vam sad predstavu Alexandra Portnoya! Ako vam se svidio Athur Miller kao spasitelj šikse, zavoljet ćete i Alexa! Znate, mojaje prošlost u svemu što je 0pici bilo važno bila oprečna od onoga što je ona morala trpjeti tridesetak kilometara južno od Wheehnga, u rudarskom gradiću Moundsvilleu; dok sam ja u New Jerseyju phvao u izobilju bio okružen židovskom “tophnom”, kako Opica tvrdi, ona se u Zapadnoj Virginiji naprosto smrzavala, bila obična ropkinja svog oca, koji je, po njezinu pričanju, bio gotovo nešto kao najbhži rođak mazge, i nekakva neshvatljiva mješavina potreba svoje majke, koja je bila dobronamjerna koliko to može biti zatucana osoba čiji su roditelji odrash u Alleghenskom gorju, žena koja nije znala ni čitati ni pisati ni bogzna kako računati, i koja, povrh svega toga, nije imala ni jednog jedinog kutnjaka. Jedna me se 0pičina priča snažno dojmila sve su. njene priče, uostalom, privlačile pažnju neurastenika kakav sam ja svojim temama punim okrutnosti, neznanja i izrabljivanja. Jednom, kad joj je bilo jedanaest godina, otišla je potajno, protiv očeve volje, u subotu na sat iz baleta koji je davao mjesni “artist” neki gospodin Maurice, pa je stari došao po nju s remenom i tukao je njime po gležnjevima cijelim putem do kuće, a ondaje zaključao u ugrađeni ormar gdje je ostala cijeli dan - i to još, da bude Ijepše, vezanih nogu! - Ufatim li te još jednoč kod onog čudaka, neću ti samo svezati noge nego ću napraviti još nešto gore, to ti ne gine! Kadje prvi put došlau NewYork, bilo joj je osamnaest godina a nije više imala gotovo ni jednog kutnjaka. Sve joj ih je povadio ni dandanasjoj nije još jasno zašto priučeni zubar u Moundsvilleu, koji je bio isto tohko nadaren zubar kohko je gospodin Maurice bio nadaren plesač. Kad sam se upoznao s njom, prije gotovo godinu i pol dana, 0pica je već imala za sobom jedan brak i rastavu. Muž joj je bio pedesetogodišnji francuski industrijalac, kojijoj se udvarao sedmicu dana i oženio se njome u Firenci, gdje je ona nastupala kao manekenka u palači Pitti. Nakon ženidbe, njegov se seksualni život sastojao u tome da legne sa svojom mladom i hjepom ženom u postelju i izdrka na neki časopis zvan Podvezica, koji je dobivao avionskompoštomizCetrdesetdrugeulice. 0picaumije govoriti nekakvim blesavim, groznim, provincijskim unjkavim glasom kojim se katkad rado služi, i koji je redovito poprimala kad bi opisivala nastranosti kojima je moralabiti svjedok kao bogataševa žena. Umjelaje veoma šaljivo pripovijedati o onih četrnaest mjeseci koje je provela s njim, usprkos tome što je riječ bila o mučnim, ako ne i stravičnim doživljajima. Ali, on ju je nakon ženidbe poslao avionom u London da popravi zube za pet tisuća dolara, a onda ju je vratio u Pariz, objesio joj oko vrata nakita u vrijednosti od još nekoliko stotina tisuća dolara, i ona mu je zbog toga veoma dugo, kaže 0pica, ostala vjerna. Kao što je sama govorila prije nego što sam joj zabranio da upotrebljava izraze kao što su: to tije, frajer božji, zapet, krvav i bog bogova: To ti je bila kao neka etika. Naposljetku su je otjerale od njega male orgije koje je on počeo priređivati pošto imje obojema dojadilo njegovo drkanje naPodvezicu ili su to bilePotpetice?. Angažirao bi za lijepu svotu novaca neku ženu, najradije

Crnkinju, da čuči gola na staklenu stoliću i da sere a bogataš bi ležao ispod sama stolića i drkao. I, dok se govno raspljeskavalo na staklu petnaestak centimetara iznad nosa njezina dragana, 0pica, naša sirota 0pica morala je sjediti na sofi od crvenog damasta, potpuno odjevena, pijuckati konjak i sve to gledati. Dvije godine nakon povratka u New York - tada joj je bilo valjda dvadeset četiri ili dvadeset pet godina - 0pica se pokušala kobajagi ubiti zarezavši britvom vene na rukama, samo zato što se njen tadašnji dragan, jedan od stotinu najbolje obučenih muškaraca na svijetu, ponio ružno prema njoj u Le Clubu, ili u EI Moroccu, ili možda u LInterditu. Tako se probila do slavnog doktora Morrisa Frankela kojeg ću ubuduće u ovoj svojoj ispovijedi nazivati Harpom. U ovih posljednjih pet godina 0pica se od vremena do vremena bacakala na Harpovu kauču čekajud da joj on kaže što treba da uradi kako bi postala nečija žena i nečija majka. Zašto, viče 0pica Harpu, zašto ona uvijek mora imati posla s takvim odurnim i bezdušnim govnarima, a ne s pravim muškarcima? Zašto? Odgovori mi, Harpo! Keci mi nešto! Bilo šta! Ma, ja znam da je on živ - govorila mi je 0pica Uca zgrčena od tjeskobe. - Znam da jest. Mishm, tko je čuo za nekog mrtvaca da ima automat koji se javlja na telefon? I tako 0pica naprestano počinje i završava terapiju ako je to terapija, počinje kad god joj neki novi govnar slomi srce, a završava kad god se pojavi neki novi potencijalni vitez. Ja sam bio “prekretnica” u njenu životu. Harpo nije, naravno, to potvrdio, ali nije ni porekao kad je ona nabacila da sam ja možda taj. Ipak se nakašljao, što je 0pica shvatila kao potvrdu. Ponekad se nakašlje, ponekad nešto progunđa, ponekad podrigne, s vremena na vrijeme prdne, na mjerno ili nenamjerno - tko zna, iako ja držim da prdež treba protumačiti kao reakciju koja odaje kod njega negativni prijenos osjećaja na drugi predmet. Prekretiću, što si ti pametan! Ja sam njen “Prekretić” kad je ona moja mačkica ili ženkica, a kad se svađa sa mnom: Židovčino jedna, da ti pas mater! Ja hoću da se udam i da živim kao čovjek! I ja sam, dakle, imao biti njena prekretnica... a nije h i ona imala biti moja? Jesam h ikad prije naišao na ikoga nalik na 0picu - i hoću li ikad još naići? Nije da se nisam molio, naravno. Moliš se, i mohš, i moliš, upućuješ svoje usrdne mohtve Bogu s oltara na zahodskoj školjci, u toku cijelog puberteta prinosiš Mu živu žrtvu svojih spermatozoa na litre i litre - a onda jedne noći, oko ponoći, na uglu Lexingtonove avenije i Pedeset druge uhce, kad si već zaista izgubio vjeru da postoji stvorenje kakvo si zamišljao sve do svoje trideset druge godine, eto je, u žutosmedim hlačama, gdje doziva taksi - štrkljasta, tamne i bujne kose, i sitnih crta hca koje joj pridaju nekakav uvrijeđen izraz, i upravo fantastičnog dupeta! Zašto ne? Šta možeš izgubiti? A šta možeš i dobiti? Hajde, sputani i stisnuti kučkin sine, recijoj nešto! Ima dupe s oblinama i raspukhnom kao u najsavršenije nektarske breskve na svijetu! Gukni, golube! Bog!... - potiho i pomalo iznenađeno, kao da mi se čini da sam je već negdje sreo... Sta opet vi hoćete? Da popijem nešto s vama - rekoh. Zbilja gala kit - reče podsmjehujući se. Podsmjehujući se! U dvije sekunde - dvije uvrede! Nanesene članu Komisije za meduljudske odnose za ovaj cijeh velegrad! Da ti poližem čuču, srce, šta kažeš na to? Ti boga! Sad će pozvati cajkana! Koji će me predvesti gradonačelniku! To već da - odgovara ona. I tada se zaustavio jedan taksi pa smo se odvezh u njezin stan, gdje se ona svukla i rekla: Navah! Nisam mogao vjerovati da se tako nešto dogada meni! Ali sam hzao! Odjednom kao da sam se našao usred sna u kojem poluciram. Napokon sam bio na zvijezdi svih

onih pornografskih filmova koje sam proizvodio u svojoj glavi otkako sam prvi put stavio ruku na svog marka... A sad ću ja tebi - reče ona - usluga za uslugu... I, doktore, tada mi ga je ta neznanka počela fafati ustima koja kao da su završila nekakvu specijalnu školu gdje su naučila sve one divote. Kakvo otkriće, pomislio sam, zahvaća ga sve do korijena! U kakva sam usta upao! Kakvi meduljudski odnosi! A u isti mah: Bježi! Spasavaj se! Bogzna tkoje i šta ta ženska! Nakon toga smo dugo, ozbiljno i veoma uzbudljivo razgovarah o nastranostima. Najprije me ona upitala jesam h to ikad radio s kojim muškarcem. Rekao sam da nisam. Tada sam ja nju upitao zaključio sam da žeh da je to pitam je h to ikad radila s kojom ženom. Jok. Abihhtjela? Bi h ti htio da ja to radim? Pa, zašto ne? Bi h nas htio gledati? Mislim da bih. Onda bismo to možda mogh nekako urediti. Jeli? Jest. Pa, ja mislim da bi mi se to svidjelo. -Ah - reče ona sa zgodnim sarkastičnim prizvukom u glasu - i ja mislim. Tada mi je ispričala kako joj je prije svega mjesec dana, kad se razboljela od neke virusne bolesti, došao jedan par da joj priredi večeru. Nakon večere su joj rekli da bi voljeli da ih ona gleda kako se fukaju. Ona je pristala. Sjedila je u postelji s temperaturom od 41 stupnja, a oni su se svukli i prihvatili posla na sagu. A znaš šta su htjeli da ja dotle radim? Ne znam. U kuhinji sam imala banana, pa su oni htjeli da pojedem jednu. Dok ih gledam. Sigurno radi okultnog simbolizma. Radićea? Zašto su htjeli da jedeš bananu? Vrag bi ga znao. Valjda su htjeli da znaju da sam zbiljakraj njih. Da me kobajagi čuju. Kako žvačem. Cuješ, da li ti samo Užeš ili i jebeš? Roba Originale! Ona moja drolja iz kabareta Empire bez onih sisa, ali jednako lijepa! Ijebem. Pa, i ja se jebem. Zar nije čudo što smo se našh - rekoh. Prvi put se nasmijala i, umjesto da se zbog toga napokon umirim, iznenada sam shvatio da će neki krupni niger iskočiti iz ugrađenog ormara i sjuriti mi nož u srce ili će ona pomahnitati, prasnuti u histeričan smijeh i sam bog zna kakva će me nesreća snaći. Eddie Wiatkus! Da nije kolgerla? Manijak? Da nije u dosluhu s nekim Portorikancem, prodavačem droga, koji će uskoro stupiti u moj život? Stupiti i - dokrajćiti ga, radi četrdeset dolara u mojoj lisnici i ručnog sata koji sam kupio kod Korvettea? Slušaj - rekoh joj onako lukavo kako umijem - radiš h ti ovo manjeviše stalno? Kakvo je to pitanje! Kakva je to govnarija? Zar si i ti običan bezdušan gad? Zar mishš da sam ja bez osjećaja? Oprosti, nisam te htio uvrijediti. Ali iznenada, umjesto bijesa i uvrijedenosti, samo suze. Je h mi trebalo još dokaza da je ta djevojka u najmanju ruku psihički malko nesredena? Svaki bi čovjek pri zdravoj pameti svakako već tada ustao, obukao se i izgubio dok je još čitav. I bio sretan što se izvukao. Ali, vidite, moja je zdrava pamet tek onaj nashjedeni strah koji nosim sa sobom iz svoje glupe prošlosti! Taj tiranin, moj

superego, njega bi trebalo objesiti, da mu pas mater, da visi s onim svojim jebenim jurišničkim čizmama dok ne izdahne! Tkoje ono na uhci strepio, jaili djevojka? Ja! A tko je bio smion, odvažan, kuražan, ja ili djevojka? Ova jebena djevojka! Slušaj - kaže mi otirući suze jastučnicom - slušaj, lagala sam ti maloprije, ako te baš zanima, ako kaniš sve ovo zapisati ih tako nešto. Je h? Sta si mi lagala? Evo ga, pomishh, evo mog švarcera iz ormara - sijevaju mu oči, zubi i oštrica britve! Evo naslova u novinama: ĆLAN KOMISIJE ZA MEDULJUDSKE ODNOSE NADEN BEZ GLAVE U STANU BARSKE ZABAVLJAČICE! Mishm, kog sam kurca uopće lagala, tebi! Ne znam o čemu govoriš pa ti ne mogu ni odgovoriti. Mislim, nisu oni htjeli da ja jedem bananu. Nisu moji prijatelji htjeli da ja jedem bananu. Sama sam to htjela. Tako 0pica. A zašto je lagala meni? Mislim da je na taj način odmah obavijestila samu sebe reklo bi se napola svjesno - da je naletjela na ponešto profinjenijeg tipa usprkos poznanstvu na ulici, i usprkos tome što sam onako zdušno lizao a ona mi ga onako dudala da mi je srce igralo - nakon čega smo ragovarali o nastranostima... ipak nije htjela da ja mislim da je ona zaokupljena samo seksom i Ijubavnim pustolovinama... Jer, njoj je, očito, bilo dovoljno da zaviri u moj život pa da skoči u taj život koji bi mogao postati i njezin... Neće više biti plejboja u Cardinovim odijeUma; neće više biti oženjenih, očajnih šefova propagande koji dolaze na jednu noć iz Connecticuta; neće više biti mekušaca u britanskim tophm puloverima na ručku u Serendipitiju, ni ostarjelih pohotIjivaca iz kozmetičke industrije koji shne po večeri što stoji sto dolara u Le Pavillonu... Napokon se pojavio čovjek koji je tohko godina prebivao u srcu njezinih snova kako se pokazalo, čovjek koji će biti dobar muž i otac... Židov. I još kakav Zidov! Najprije je dobro poliže, a odmah joj zatim svrši u usta, pa joj počne razlagati i tumačiti, prosudivati o ovome i onome, savjetovati joj koje knjige da pročita i za koga da glasa, poučavati je kako treba da živi. Otkud ti to znaš? - pitala me oprezno. - Mishm, to je samo tvoje mišljenje. Kako to mishš mišljenje, to nije moje mišljenje, curo, to je istina. Mislim, je li to nešto što svi znaju... ih samo ti? Židov koji se brine za dobro sirotinje u gradu New York polizao joj je mindžu! Čovjek koji je nastupao u školskom programu televizije svršio joj je u usta! Bit će, doktore, da je ona to u tren oka prokužila - je li to moguće? Jesu h žene toliko proračunate? Jesam h ja zaista naivan kad je u pitanju pička? Je li ona sve to prokužila i isplanirala već ondje, u Lexingtonovoj aveniji?... Vatra polako gori u dnevnoj sobi obloženoj knjigama u našem Ijetnikovcu, dadilja Irkinja kupa djecu prije nego što ih majka spremi u krevet, vitka manekenka, pripad nica društvene kreme, seksualno izopačena, kćerka ug Ijenokopa i željezara iz Zapadne Virginije, samozvana žrtva tuceta pravih gadova, vidi se na ovoj shci, u pidžami “Saint Laurent” i u čizmicama od safijana, duboko zadub Ijena u roman Samuela Becketta... a ovdje na krznenu sagu sa svojim mužem, hčnostiokojojsegovori, naj neporočnijimpredsjednikomkomisijezagradNew York... a ovdje se on vidi sa svojom lulom i rijetkom kudravom crnom čifutskom kosom, sa svim svojim židov skim mesijanskim žarom i čarom... , Što se napokon dogodilo u irvingtonskom parku - jedne subote kasno popodne ostao sam tako reći sam na zaleđenom jezeru s dražesnom četrnaestogodišnjom šikseleh, koju sam od ručka neprestano promatrao kako vježba osmice, djevoj kom za koju mi se činilo da posjeduje svu onu buržoasku draž Margarete OBrien - hitrinu i medenost oko sjajnih očiju i pjegavog nosa -plus onu bezazlenost i prirodnost, sitnoburžoasku pristupačnost, ravnu plavu kosu Peggy Anne Garner. Vidite, ono što su svima bile flmske zvijezde bile su meni tek razhčite vrste šikse. Ja sam često, izlazeći iz kina, nagadao koju bi gimnaziju u Newarku polazila Jeanne

Crain i njezin dekolte ih Kathryn Grayson i njezin dekolte da je mojih godina. I, gdje bih mogao naći takvu šikse kao što je Gene Tierney, o kojoj sam mislio da je možda čak i Židovka, ako nije zbilja djelomično kineskog porijekla. Dotleje Peggy Ann OBrien izvela svoju posljednju osmicu i uputila se polagano prema spremištu čamaca, a ja nisam ništa poduzeo u vezi s njom, ni u vezi bilo s kojom od njih, ništa cijele te zime, a ožujak je pred vratima - crvena klizačka zastava neće se uskoro više vijoriti nad parkom i ponovo će nastupiti sezona dječje paralize. Mož

da čak neću ni doživjeti iduću zimu,jDa šta onda čekam? “Sad ili nikad!” I ja kad mi se ona već izgubila iz očiju pojurim ludački za njom na klizaljkama. “Oprostite”, reći ću joj, “dopuštate li da vas otpratim kući?” Dopuštate ili dozvoljavate - šta je pravilnije? Jer, moram govoriti savršeno engleski. Bez ikakve židovske natruhe. “Ne biste li možda popili šalicu vruće čokolade? Smijem li vas zamoliti za vaš telefonski broj? Smijem li vas posjetiti jedne večeri? Kako se zovem? Ja sam Alton Peterson” - to sam ime i prezime izabrao u telefonskom imeniku, iz područja Montclair općine Essex - sto posto goj ime i prezime, u to sam bio siguran, a zvuči još k tome kao Hans Christian Andersen. Lukav potez! Potajno sam cijelu zimu vježbao potpis “Altona Petersona”, potpisivao sam se u školsku bilježnicu iz koje bih nakon škole istrgao te hstove i spaho ih kako ne bih morao nikome ništa kod kuče objašnjavati. Ja sam Alton Peterson, ja sam Alton Peterson - Alton Christian Peterson? Da nisam ipak malo pretjerao? Alton C. Peterson? I tohko sam zaokupIjen mišlju da ne smijem zaboraviti tko bih htio biti, tohko se žurim da stignem u spremište čamaca dok onajoš skida khzaljke s nogu, i usput razmišljam što ću joj reći kad me bude pitala šta mi je to na hcu, šta mi se dogodilo stara ozljeda s hokeja na ledu? Pao sam s konja dok sam igrao polo nakon mise jedne nedjelje prije podne - pojeo sam previše kobasica za doručak, hahaha! - dotičem obalu vrškomjedne khzaljke malo ranije nego što sam očekivao i padam naglavce na smrznutu zemlju, izbijam sebi jedan prednji zub i razbijam koščato ispupčenje na vrhu goljenice. Desna mi je noga šest sedmica u gipsu, od gležnja do kuka. Imam nešto što hječnik naziva “bolešću Osgooda Shlatterera”. Kad su mi skinuh gips, vučem tu nogu kao ratni invahd, a otac se dere na mene: - Savij je! Zar hoćeš da tako hodaš do kraja života? Savij je! Hodaj prirodno, čuješ h? Prestani, Alex, maziti tu nogu Old Shatterhanda, jer ćeš inače ostati bogalj do lcraja života! Ostat ću bogalj do kraja života zato što sam se khzao fea šikse, pod lažnim imenom. Šta će, doktore, snovi čovjeku koji živi kao ja? “Bluna” Girardi, osamnaestogodišnja djevojka koja je bila izbačena iz gimnazije u HiUsideu i koju je poshje otkrio u bazenu u Olimpijskom parku moj pohotljivi školski drug Smolka, krojački sin... Što se mene tiče, ja se ne bih pribhžio tom bazenu ni za živu glavu - jer to je uzgajalište dječje parahze i meningitisa kičme, a da i ne govorimo o bolestima kože, lubanjske opne i šupka - priča se, štaviše, da je neki khnac iz Weequahica stupio jednom u vodu za pranje nogu između garderobe i bazena i izišao iz nje bez nokata na nožnim prstima. Pa ipak, baš je to mjesto gdje možeš naći djevojke koje se jebu. Zar ne znate? Tu možete naći takve šikse koje će učiniti sve! Ako je čovjek voljan da se izvrgne opasnosti da dobije dječju parahzu u bazenu, gangrenu u vodi za pranje nogu, otrovanje želuca od hrenovki i slonovsku kožu od sapuna i ručnika, možda će čak i fukati. Sjedimo u kuhinji gdje smo Blunu, kad smo došh, zatekli kako glača - u kombineu! Mandel i ja listamo stare brojeve časopisa Ring dok Smolka u dnevnoj sobi nagovara Blunu da pozove svoje dvije prijateljice, njemu za Ijubav. Blunina brata, koji je u svom predživotu bio padobranac, ne treba da se bojimo, uvjerava nas Smolka, jer je on u Hobokenu gdje boksa u glavnoj borbi pod imenom Johnny “Geronimo” Girardi. Otac joj po danu vozi taksi, a po noći automobil za bandu -

sad negdje prevozi gangstere i vratit de se tek u sitne sate, a majke ne treba da se bojimo jer je umrla. Izvrsno, Smolka, izvrsno, ne bih se mogao osjećati sigurnije nego što se osjećam. Sad nemam baš nikakva razloga da budem zabrinut, osim zbog prezervativa koji nosim u hsnici toliko dugo da ga je po svoj prihci u staniolu napola izgrizla phjesan. Samo ako jednom štrcnem, cijeh će se kuton raspasti na komadiće u rupi Blune Girardi - i šta ću onda? Da bih se uvjerio da ti prezervativi zaista podnose velik pritisak, cijelu sam ih sedmicu u podrumu punio vodom - ma koliko bih skupi, svršavao sam drkajući u njih da vidim hoće li izdržati pod uvjetima sličnim jebačini. Zasad je sve u redu. Samo, šta će biti s onim svetim primjerkom koji je već ostavio neizbrisiv trag na mojoj lisnici, s onim specijalnim primjerkom koji čuvam za fukanje i kojem je vrh namazan mašću? Kako se mogu nadati da je ostao neoštećen kad sam sjedio na njemu u škoh - gnječio ga u hsnici - gotovo šest mjeseci? I tko zna hoće li Geronimo ostati cijelu noć u Hobokenu? A šta ako je osoba koju je trebalo da gangsteri noćas ucmekaju već odapela od trte kad su oni stigli, pa su gospodina Girardija poslah ranije kući da se dobro ispava? A šta ako mala ima sifu? Ali onda je mora imati i Smolka! Smolka koji uvijek poteže iz svačije boce krahla i koji hvata svakoga zapuc! Samo bi mi to trebalo, kakva mi je majka! Nikad ne bi bilo kraja zanovijetanju. Alex, što to skrivaš ispod noge? Ništa. Alex, zaboga, hjepo sam čula kako je nešto zvecnulo. Šta ti je to ispalo iz hlača pa si onda stao nogom na to? A hlače su ti čitave! Ništa! Cipela! Ostavi me na miru! Mladiću, šta to... o bože! Jack! Hodi brže amo! Gledaj... gledaj šta je to na podu pored njegove cipele! On juri iz kupaonice u kuhinju, hlače mu vise o koljenima, a u ruci ćvrsto drži novine Neivark Neivs otvorene na strani s obavijestima o umrlima. Šta sad?-vrišti ona to je njen odgovor i pokazuje na pod ispod mog stoca. Šta je to, mladi gospodine, opet nekakva pametna gimnazijska šala? - pita me otac bijesno. - Sta radi ta crna plastična stvar tu na kuhinjskom podu? Nije plastična - kažem ja jecajući. - To je moja stvar. Dobio sam sifu od neke osamnaestogodišnje Talijanke u Hillsideu, pa sad... sad više nemam ppppenisa! Svog malog pišu - vrišti majka - kojeg sam ja škakljala da pravi pipi... NE DIRAJTE U TO, DA SE NITKO NIJE MAKNUO - viče otac jer se majka kanda spremala da skoči naprijed, kao žena u mužev grob - požovite... Društvo za zaštitu životinja... Kao za bijesnajosa? - rida ona. A šta ćemo drugo, Sophie? Da ga spremimo u ladicu? Pa da ga pokazujemo njegovoj djeci? lonako neće imati djece! Ona počinje žalostivo zavijati, kao ucviljena životinja, a otac... ali ovaj prizor brzo blijedi jer sam u roku od nekoliko sekunda oslijepio, a u roku od jedan sat mozak mi se pretvorio u vruću kašu. Iznad Girardijeva praonika visi slika Isusa Krista koji se diže na nebo u ružičastoj kućnoj haljini. Kako su Ijudi odvratni! Prezirem Zidove zbog njihove ograničenosti, zbog njihove prijetvornosti, zbog nevjerojatnog, čudnovatog osjećaja nadmoći koji su ti spiljski Ijudi, moji roditelji i rođaci, tko zna otkud stekli - ali kad je riječ o neukusu i kiču, uvjerenjima kojih bi se posramio i gorila, nitko nije ravan gojim. Kako su nedostojni i praznoglavi šmukovi ti Ijudi koji se klanjaju nekom tko, prvo, nije nikad ni postojao, a drugo, ako je i postojao, bio je, sudeći po ovoj slici, glavni peder u Palestini. S tom bubifrizurom, s puti boje sapuna “palmolive” i u kućnoj haljini, za koju sad znam da je zacijelo izrađena kod Fredericksa u Hollywoodu! Dostaje bilo Boga i tih gluposti! Dolje vjera i Ijudsko gmizanje! Zivio socijalizam i Ijudsko dostojanstvo! Zapravo, ja i nisam kod Girardijevih toliko radi toga da im maznem kćer - daj Bože! - koliko radi toga da propovijedam evanđelje Henrjja Wallacea i Glena Taylora. Dabome! Jer šta su drugo Girardijevi nego narod, u čije se ime, radi čijih se prava, slobode i

dostojanstva ja i moj budući zet svake nedjelje poslijepodne prepiremo s našim dozlaboga neukim starijima koji glasaju za demokrate a misle kao neandertalci, mojim ocem i stricem. Ako nam se ovdje ne svida, pitaju nas oni, zašto ne odemo u Rusiju gdje je sve tiptop? Ti ćeš od tog malog još napraviti komunista opominje moj otac Mortyja. Ja nato uzvikujem: Ti to ne razumiješ! Svi su Ijudi braća! Bogamu, ja bih mu mogao na licu mjcsta zavrnuti vratom što je tako slijep za Ijudsko bratstvo! Budući da će uzeti moJTT sestru za ženu, Morty vozi teretnjak mog strica i radi u njegovu skladištu, a moglo bi se reći da i ja radim - tri subote zaredom ustao saTii prije zore i krenuo s Mortyjem da isporučimo sanduke “Ištrcka” sitničarijama u zabačenom kraju na granici New Jerseyja, blizu Poconskog gorja. Napisao sam već jednu radiodramu nadahnutu mojim učiteljem, Normanom Corwinom, i njegovim slavljenjem Dana pobjede u Sa slavodobitnimprizvukom što mi je Morty poklonio za rođendan. Neprijatelj dakle leži mrtav ujednoj uličici iza Wilhelmstrasse;pokloni se, vojniče, pokloni se, jadniče... Ježim se od samog tog ritma, kao od takta koračnice pobjedničke Crvene armije, i od pjesme koju smo naučili pjevati u pučkoj školi za vrijeme rata, pjesme koju su naši učitelji nazivali “Kineskom himnom”. “Ustajte, vi koji nečete da budete roblje, skupa s našim krvnim rodom...” oh, ta prkosna kadenca! Sjećam se svake pojedine herojske riječi! “Sagradit ćemo nov veUki zid!” Pa onda moj najmihji stih koji počinje mojom najmihjom engleskom riječju; “0gorćenje ispunja srca svih naših zemljaka! 7stajte! 7stajte! USTAJTE!” Otvaram rukopis svoje radiodrame i počinjem čitati Mortyju dok krećemo u teretnjaku, preko Irvingtona i gorja Orange, na Zapad - lUinois! Indiana! Iowa! O, Ameriko moja, Ameriko ravnica, i planina, i dohna, i rijeka, i kanjona... Upravo sam se ovakvim rodoljubnim bajahcama sinoć zavozio u san, pošto sam bio izdrkao u čarapu. Moja se radiodrama zove Neka Sloboda odjekuje! To je morahtet sad znam u kojem se dva glavna hka zovu Predrasuda i Snošljivost, a napisao sam je u formi koju ja nazivam “poezijomu prozi”. Zaustavljamo se predjednim restoranom u željezničkom vagonu u Doveru, New Jersey, upravo kad Snošljivost počinje braniti Crnce što smrde. Zvuk moje humane, sažaljive, latinizirane, ahterativne retorike koju sam tohko napuhao Rogetovim Tezaurusom što mi ga je poklonila sestra za rodendan da se jedva može prepoznati - plus činjenica da je zora i da sam tu vani - plus tetovirani pipničar u restoranu koga Morty naziva “šefom” - plus činjenica da prvi put u životu doručkujem krumpir pečen na maslacu - plus činjenica da se ponovo penjem u kabinu teretnjaka u svojim trapericama, kratkoj bluzi i mokasinkama koji ovdje na autoputu kao da nisu ona ista odjeća i obuća koju nosim u gimnaziji - plus sunce što se tek pomalja iza brdovitih njiva New Jerseyja, moje države - preporodio sam se! Otkrivam da sam se oslobodio sramotnih tajni! Osjećam se tako čist, tako jak i neporočan - tako američki! Morty tjera teretnjak natrag na autoput, i upravo tu i tadaja se zavjetujem, zaričem da ču svoj život posvetiti ispravljanju nepravdi, uzdizanju potlačenih i obespravljenih, oslobađanju napravedno zatočenih! S Mortyjem kao svjedokom - mojim muževnim Ijevičarskim, nedavno otkrivenim starijim bratom, živim dokazom da se može voljeti u isti mah i čovječanstvo i bejzbol koji voli moju stariju sestru koju sam i ja sad spreman da zavolim, jer nam je obojici otkrila izlaz za nuždu, koji mi je veza, preko Saveza američkih veterana, s Billom Mauldinom, koji mi je isto tako uzor kao i Convin i Howard Fast - pred Mortyjem se, sa suzama od Ijubavi prema njemu, prema sebi u očima, zavjetujem da ću se “perom boriti” da izbavim od nepravde i izrabljivanja, od ponižavanja, bijede i neznanja, narod o kojem sad mislim ježeći se pri toj pomisli kao o Narodu. Sledio sam se od straha. Od djevojke i njene sife! Od njena oca i njegovih prijatelja! Od njena brata i njegovih šaka! Unatoč Smolkinu uvjeravanju, čini mi se posve nevjerojatnim, čak i za gojim, da i brat i otac znaju a ne mare što je Bluna “droca”. I od straha što se ispod kuhinjskog prozora, kroz koji namjeravam iskočiti ako čujem ma čije korake sa stubišta, nalazi željezna šiljasta ograda na koju ću se nabiti. Naravno, ograda na koju mishm okružuje katoličko sirotište

u Lyonskoj aveniji, ah sad sam već negdje u sredini između halucinacije i kome, i pomalo ošamućen, kao da nisam dugo jeo. Vidim fotograrijuu Newark Newsu koja prikazuje tu ogradu i tamnu lokvu moje krvi na pločniku, a iznad toga naslov od kojeg se moja obitelj neće nikad oporaviti: SIN OSIGURAVAJUĆEG AGENTA SKOČIO U SMRT. Dok se ja smrzavam u svom igluu, Mandel se kupa u znoju - i zaudara. Crnački vonj budi u meni samilost, “poeziju u prozi” - ali prema Mandelu nisam toliko snošljiv: “hvata me muka od njega” kako moja majka govori o njemu, što ne znači da me isto toliko ne očarava koliko i Smolka. Sesnaest mu je godina i Židov je kao i ja, ali tu prestaje sva sličnost izmedu nas - on ima čuperke u kosi kao patak na repu, zaliske sve do čeljusti i nosi kapute od rebraste tkanine s jednim pucetom i šiljaste crne cipele, i ovratnike a la Billy Eckstine, samo još veće! AŽidovje. Nevjerojatno! Neki profesor moralist povjerio nam je da Arnold Mandel ima kvocijent inteligencije jednog genija, ali se radije vozi ukradenim automobilima, puši cigarete i pije pivo dok mu ne pozli. Možete li vi u to povjerovati? Jedan židovski dječak? Isto tako sudjeluje u drkanju u krugu, što se obavlja iza spuštenih zastora u Smolkinoj dnevnoj sobi poslije škole, dok oboje starijih Smolke crnče u krojačnici. Cuo sam svašta o tome, ali svejedno usprkos mom onanizmu, ekshibicionizmu i voajerizmu - a da i ne spominjem fetišizam ne mogu i neću da u to vjerujem - četiripet frajera sjede u krugu na podu i, na Smolkin znak, svi počinju tući majmuna po glavi - i prvi koji svrši odnosi bank, dolar po glavi. Kakve svinje! Jedino objašnjenje koje nalazim za Mandelovo vladanje jest činjenica što mu je otac umro kad je njemu bilo svega deset godina. A to je, naravno, ono što me najviše opčinjava - dečko bez oca. A kako objašnjavam Smolkino vladanje i smionost? Njegovaje majka zaposlena. A moja, upamtite, patrolira po naših šest soba kao što se gerila kreće po svom teritoriju - ona točno zna što se nalazi u svakom mom ormaru i ladici. Smolkina majka pak sjedi povazdan pokraj male svjetiljke na maloj stolici u kutu krojačnice njegova oca, pravi šavove i para ih, a kad se navečer vrati kući, nema snage da izvadi svoj Geigerov brojač i pođe u potragu za sinovom zbirkom francuskih pornografskih slika od koje bi joj se digla kosa na glavi. Morate znati da Smolke nisu bogati kao mi - u tome je bitna razlika između nas. Majka mu radi a nemaju rebrenica... jest, sad mi je sve jasno - zašto se on kupa u Olimpijskom parku i zašto uvijek svakoga hvata za puc. On živi od kolača i vlastite domišljatosti. Ja dobivam topao ručak i sve kom plekse koji idu uz to. Ali nemojte me krivo shvatiti kao da biste me mogh krivo shvatiti - za zimske snježne oluje, što može biti Ijepše nego, dok otresaš o ručku snijeg sa sebe na stražnjem odmorištu, kad čuješ “tetu Jenny” s radija u kuhinji i osjetiš miris juhe od rajčice s vrhnjem što se podgrijava na peći? Sta može biti divnije od netom opranih i izglačanih pidžama u svako doba godine, i od spavaće sobe što miriše na laštilo za pokućstvo? Kako bi se meni svidalo kad bi mi donje rublje ležalo sivo i nabacano u ladici, kao što uvijek leži Smolki? Nikako mi se ne bi sviđalo. Kako bi mi se sviđalo da su mi čarape poderane i da mi nema tko donijeti vruću hmunadu i med kad me boh grlo! I, obratno, kako bi mi se sviđalo kad bi mi Bluna Girardi došla poshje podne kući i pofafala mi ga kao što je učinila Smolki, u njegovoj postelji? Evo sad nešto od ironičnog interesa. Proljetos sam u VVorthovoj uhci nabasao ni na koga drugoga nego na starog drkadžijuukrugu, gospodina Mandela, koji je nosio sa sobom kovčežić pun uzoraka povoja, naramenica i držača. I šta mishte? Ja sam bio upravo zaprepašten što on još uopće živi i diše. Nikako mi to nije išlo u glavu - pa ni sad mi ne ide. I oženio se, pripitomio, ima ženu i dvoje djece - i kuću u rančerskom stilu u Maplewoodu, New Jersey. Mandel živi, ima dugačko crijevo za pohjevanje vrta, kaže mi, i roštilj i ugljen u kockama! Mandel koji je, iz strahopoštovanja prema Pupiju Campu i Titu Valdezu, čimje završio gimnaziju, otišao u Gradsku viječnicu da službeno promijeni svoje krsno ime Arnold u Babalu. Mandel koji bi popio po šest boca piva odjednom! Čudo božje! Ne može biti! Kako se to moglo dogoditi da ga je mimoišla kazna božja? Stajao je iz godine u godinu, u dokohci i neznanju, na uglu Chancehorove avenije i Leshejeve uhce, nagnut kao kakav južnoamerički dronjavac

nad svojim parom bubnjeva, a pačja mu je guzica bila okrenuta gola prema nebu i nitko i ništa ga nije oborilo! A sad mu je trideset tri godine, kao i meni, i trgovački je putnik svoga tasta koji ima trgovinu medicinskih pomagala u Ulici Market u Newarku. A šta je sa mnom, pita me, šta ja radim? Pa, zar on zbilja ne zna? Zar ga moji roditelji ne izvještavaju o meni? Zar ne znaju još svi da sam ja najćudoredniji čovjek u New Yorku, pun čistih pobuda, samilosti i ideala? Zar on ne zna da se moj posao sastoji u tome da budem dobar? U državnoj sam službi - odgovorio sam i pokazao rukom preko puta na broj trideset Worthove ulice. Sušta skromnost. Viđaš U koga od naših? - upitao me Babalu. - Jesi li se oženio? Ne, nisam. U novi podvoljcima budi se onaj stari potajni južnoamerički dronjavac. Pa kako onda dolaziš do pičkica? Mijenjam Ijubavnice, Arne, i tučem majmuna po glavi. U isti sam čas pomisHo da sam pogriješio. Pogriješio sam! Šta ako izbrblja to nekom iz Daily Neivsa? ČLAN KOMISIJE ZAMEDULJUDSKE ODNOSE MASTURBIRA. I živi griješno, tvrdi njegov stari školski drug. Novinski naslovi. Ti novinski naslovi vječito otkrivaju moje ružne tajne zgranutom i ogorčenom svijetu. Eh - kaže mi BabaIu - sjećaš li se Rite Girardi? Blune! One koja nam je svima fajfala? -... Štaje s njom? - Tiše, BabaIu! - Staje s njom? Zar nisi čitao o njoj uNeivsu? -... KojemAeu;sa? Newark Newsu. Ne čitam više newarške novine. Šta je bilo s njom? -Ubijenaje. U nekombaru u Havvthorneovoj aveniji, malo dalje od Depandanse. Bila je s nekim nigerom, a onda je došao neki drugi niger i oboje ih ucmekao. Sta kažeš na to? Jebala se s nigerima. Ajoj - rekoh, sasvim ozbiljno. Pa iznenada: - Slušaj, Babalu, a šta je sa Smolkom? Ne znam - kaže Babalu. - Zar nije on profesor? Mislim da sam čuo da je profesor. Profesor? Smolka? Mishm da predaje na nekom koledžu. Ma hajde bježi! - kažem podsmjehujući se s visoka. Aha. Tako mi je bar netko rekao. U Princetonu. U Princetonu ? Ama, to ne može biti! Bez tople juhe od rajčice za ručak u studena popodneva? Pa zar nije on spavao u onim pljesnivim pidžamama? Vlasnik svih onih crvenih gumenih napršnjaka s oštrim vršcima o kojima nam je govorio da zbog njih djevojke skaču do stropa. Smolka koji se kupao u onom bazenu u Ohmpijskom parku, i on je živ? I noh profesor u Princetonu? Na kojem odsjeku, klasičnim jezicima ili astrofizici? Babalu, ti govoriš kao moja stara. MisUš valjda da je limar, ih električar. Jer, ja neću da vjerujem u to! Mishm, u svojim kiškama, duboko u duši i starim uvjerenjima, duboko u sebi, mada vrlo dobro znam da Smolka i Mandel, naravno, i dalje uživaju svoje kuće u stilu rančeva i profesionalnim mogućnostima dostupnim Ijudima na ovom planetu, naprosto ne mogu vjerovati da su ta dva zločesta dječaka ostala živa a kamoh još postigla nekakav društveni uspjeh! Ta oni bi morah biti u zatvoru - ili u jarku. Pa oni, bogamu, nisu uopće pisah domaće zadaće! Smolka je prepisivao od mene zadaću iz španjolskog, a Mandelu se jebalo čak i za to, a što se tiče pranja ruku prije jela... Zar ne shvaćate, ta bi dvojica morala po svim pravihma biti mrtva! Kao i Blu na. Eto bar jedne karijere koja ima nekakav smisao. To je bar primjer uzroka i posljedica koji potvrduje moje pojmove 0 Ijudskoj dosljednosti! Kad si tako zla, tako pokvarena, onda ti nigeri rastepu glavu kojom si dudala kurac. Eto, tako bi nekako trebalo urediti ovaj svijet! Smolka se vraćao u kuhinju i kaže nam da ona neće. Ali ti si rekao da ćemo fukati! - uzvikuje Mandel. Rekao si da će nam ga fafati! Da će nam ga obhzati, zapjeniti i očistiti, tako si rekao!

Jebi ga - kažem ja - ako neće, nek ide k vragu, idemo... -Ali, ja sam radi ovoga drkao cijeh tjedan! Ja ne idem nikamo! Kakvo je sad ovo sranje, Smolka? Zar mi ga neće čak ni izdrkati? Ja, sa svojim refrenom: i - Ha, slušaj, ako neće, idemo... Mandel: Ma, koji je ona kurac da neće čak ni izdrkati čovjeku? Izdrkati i ništa više! Zar je to bogzna šta? Ja ne idem odavde dok mi ga ne poduda ih izdrka - ih jedno ih drugo! Neka sama izabere šta hoće, jebena kurva! I Smolka odlazi ponovo na pregovore, vraća se tek nakon pola sata i javlja nam da se djevojka predomishla izdrkat će ga jednome od nas, ali samo ako ne svuče hlače, i ništa više! Bacamo novčić u zrak - i ja stječem pravo da dobijem sifu! Mandel tvrdi da je novčić dotakao strop i spreman je da mi zavrne vratom - dere se da ždrijebanje nije bilo pošteno još dok ulazim u dnevnu sobu da primim nagradu. Ona sjedi u kombineu na sofi, s druge strane poda pokrivena hnoleumom, ima oko osamdeset pet kila i brčiće. Kad me upita kako se zovem, reći ću joj: Anthony Peruta. Ali me ništa ne pita. Slušaj - kaže Bluna - da ti odmah bude jasno, samo ću tebi to učiniti. Tebi i nikom više. Kako god želiš - odgovaram uljudno. Dobro, izvadi ga, ali ne skidaj hlače! Jesi li me čuo, lijepo sam vam rekla daneću imati posla ni sa čijimjajima! Dobro, dobro. Kako god ti kažeš. I da me nisi dirnuo! Slušaj, ja mogu i otići, ako želiš. Samo ga izvadi! Dobro, ako baš hoćeš, evo ga... izvoh - kažem ah prerano. - Samo da ga izvadim... Ma, gdje je, bogamu? U školi katkad namjerno mislim na SMRT i BOLNICU i UŽASNE AUTOMOBILSKE NESRECE nadajući se da će takve sumorne mish natjerati mog “nespretnjakovića” da se smiri prije nego što zazvoni zvono pa budem morao ustati. Cini mi se da ne mogu poći na ploču u školi ni ući u autobus a da on ne skoči i ne kaže: “Zdravo! Pogledajte me!” svakome u bhzini - a sad ga nema ni od korova! Evo ga! - uskliknem napokon. Toje? Pa, ovaj - odgovaram crveneći se - naraste mi kad se malo ukruti... E pa, znaš, ja nemam vremena cijelu noć. Pristojno: Ah, pa neće baš trebati cijelu noć... Lezi! Pomalo nezadovoljna, Bluna sjeda na stolac s ravnim naslonom, a ja liježem na sofu do nje - i najednom mi ga ona zgrabi, i moju kitu kao da je zahvatio nekakav stroj. Žestoko, da se blago izrazim, počinju muke. Ali to mu dode isto kao da tko pokuša izdrkati meduzu. Šta ti je? - pita me ona. - Zar ti ne možeš svršiti? Obično mogu. Onda se nemoj suzdržavati! Ne suzdržavam se. Trudim se, Bluno... Jer, brojit ću do pedeset i, ako dotle ne svršiš, ja neću biti kriva. Do pedeset? Bit ću sretan ako mi ga dotle ne otkine. Polakše, najradije bih uzviknuo. Pazi malo na rubove, molim te! - “jedanaest, dvanaest, trinaest...” a sve mishm: “Hvala bogu, uskoro će biti gotovo, izdrži još malo, Još svega četrdeset sekunda” - i u isto vrijeme s olakšanjem nastupa, naravno, i razočarenje, i to gorko: ovo je slučajno baš ono o čemu sam sanjao dan i noć od svoje trinaeste godine. Napokon, konačno, ovo nije više izbušenajabuka ni prazna boca za mUjeko namazana vaze linom, nego djevojka u kombineu, sa dvije cice i

pizdom - i s brčićima, ah neću valjda biti cjepidlaka! Ovo je ono što sam zamišljao... I tako mi pada na pamet šta treba da radim. Smetnut ću s uma da je ova šaka koja me nemilosrdno poteže Blunina... zamisht ću daje moja! I tako se zapiljimnetremice u tamni strop i, umjesto da zamišljam da fukam, kao što obično činim dok drkam, zamišljam da drkam. I to odmah pah. Ali, na žalost, samo što nisam postigao ono što žehm kadh Blunin radni dan prestaje. Eto tako - kaže ona - pedeset - iprestaje! Mane! - vičemja.-Još. - Slušaj, ja sam peglala veš već dva sata, znaš, prije nego što ste vi došli... SAMO JOŠ JEDNOM! MOLIM TE KO BOGA! JOŠ DVAPUT! MOLIM TE! NEĆU! I tada, kako ne mogu kao i obično podnijeti iznevjerena očekivanja - odricanja i razočaranja - posegnem za njim, zgrabim ga i PUF! Samo, pravo sebi u oko! Jednim jedinim munjevitim zamahom majstorove ruke iz mene je izbila pjena. I sad vasja pitam tko mi ga može izdrkati bolje od mene? Samo što sam onako ležao pa mi je jeb briznuo iz marka vodoravno, jurnuo preko trupa i pogodio me pravo u oko rasprsnuvši se i opekavši me. Prokleti Cifutine, da ti pas mater! - vrišti Bluna Poprskao si mi cijeli kauč! I zidove! I lampu! Pogodilo me u oko! I, čuješ, nemoj me zvati Cifutinom! Kadjesi Čifutin, Cifutine jedan! Sve si mi poprskao, Žudijo, da ti pas mater! Gledaj šta si mi napravio od podložaka! Eto, upravo je onako kako su me roditelji lijepo upozoravali - čim dode do prve nesuglasice, ma koliko bila sitna, šikse jedino zna da te nazove prokletim Židovom. Kakvo strašno otkriće - moji roditelji koji nikad nemaju pravo... ipak imaju pravo! A moje oko - kao da je u vatri sad sam se sjetio i zašto. Smolka namje pričao kako su se čuvari na Vražjem otoku zabavljali time da protrljaju zatočenicima oči spermom i tako ih oslijepe. Ja ću oslije piti! Šikse mi je dotakla pimpek golom rukom i sad ću zauvijek ostati slijep! Doktore, moju je psihu isto tako teško razumjeti kao i početnicu! Šta će mi snovi, pitam ja vas! Šta će mi Freud? Rose Franzblau iz New York Posta zna sasvim dovoljno da može analizirati čovjeka kao što samja! Cifuče! - vrišti ona. - Zide! Ne možeš čak ni svršiti ako si ga sam ne izmasiraš, bijedni, odurni židovski pederu! Hej, štaje previše, previše je, gdje joj je sažaljenje? Ali moje oko! I jurnem u kuhinju gdje se Smolka i Mandel valjaju po podu od razdraganosti. -... Pravo u... - izvaljuje Mandel i presamićuje se na podu i udara šakama o Hnoleum -... pravo u kurčevo... Vode, govnari jedni, osUjepit ću! Gorim! I preskočim punom brzinom preko Mandela i podmećem glavu pod slavinu. Iznad praonika Isus se još diže u svojoj ružičastoj spavaćici. Ona prokleta kučka! A ja sam mislio da on uči kršćane da budu milostivi i dobri. Mislio sam da im je on rekao da treba žaliti Ijude kad pate. Kakvo sranje! Ako oslijepim, on će biti kriv! Da, sve mi se nekako čini da je on pravi uzrok ovoj boli i zbrci. O, bože, dok mi hladna voda curi niz lice, mislim šta ću reći roditeljima kako sam oslijepio? Majka mi ionako provodi pola života u guzici provjeravajući proizvodnju moje stolice, kako ću uopće sakriti pred njom činjenicu da sam izgubio vid? Tup, tup, tup, to samja, mama, ovaj lijepi veliki pas doveo me kud, uz pomoć štapa. Pas? U mojoj kući? Vodi ga odavde prije nego što mi sve zaprlja! Jack, nekakav nam je pas u kuči a ja sam upravo oprala pod u kuhinji!

Ali, mamice, on će ovdje ostati, mora ostati, to je sljepački pas. Ja sam slijep. O, bože moj! Jack! - doziva ona oca iz kupaonice. - Jack, AIex se vratio kući s nekim psom, osHjepio je! On da je oslijepio? - odgovara otac. - Kako je mogao oslijepiti kad nikad ne zna ni svjetlo ugasiti! Kako? - vrišti majka. - Kako? Reci nam kako si mogao tako nešto... Kako, majko? Kako drukčije nego tako što sam se družio s kršćanskim djevojkama! Sutradan mi Mandel priča kako je Bluna, pola sata nakon mog burnog odlaska, pala na ona svoja jebena digićka koljena i podudala mu kurac. Ja skačem do stropa. Ma zbilja? Pala je na ona svoja jebena digićka koljena - kaže Mandel. -A, šmii; jedan, zašto si ti zbrisao? Nazvala me Čifutinom! - odgovaram farizejski. - I mislio sam da sam oslijepio. Cuj, Babalu, ona je antisemitkinja. Baš me boli kurac šta je! - kaže Mandel. - Zapravo mislim da on i ne zna što znači antisemitkinja. - Ja samo znam da sam je opalio, i to dvaput! Ma hajde! S kutonom? Ma, kurac, bez ičega. Ali, ostat će u drugom stanju! - uzvikujem, obuzet tjeskobom, kao da ću ja biti kriv. Fućka mi se - odgovara Mandel. Pa, zašto se ondaja uzrujavam? Zašto iskušavam sate i sate prezervative u podrumu? Zašto samo ja živim u smrtnom strahu od sife? Zašto bježim kući krvava oka, umišljajući sebi da sam zauvijek oslijepio, kad će za pola sata Bluna kleknuti da pofajfa nekome kurac? Kuči - mamici! Svom čokoladnom kolaču i svojoj čaši mhjeka, kući u svoj čisti krevet! Joj, civilizacija i nelagoda u njoj! Babalu, daj pripovijedaj, pričaj, kaži mi kako ti je bilo dok je ona to radila! Moram sve znati, i to do u tančine - tačne tančine! Kakve su joj sise? Kakve bradavice? Kakva su joj bedra? Sta radi bedrima, Babalu, obavija li ti njima dupe kao u prostim knjigama, ili ti stisne njima kitu dok ti ne dođe da zajaučeš, kao u mojim snovima? A kakve su joj dlake dolje? Ispričaj mi sve što se može ispričati o stidnim dlačicama, i kakav im je miris, nije važno što sam to već čuo. I je li zbilja kleknula, da me ne zajebavaš? Je h zbilja kleknula na koljena? A šta je radila zubima, kud je s njima? Je li ti ga sisala, ili ti ga je napuhavala, ili je možda nekako radila i jedno i drugo? O, bože, Babalu, jesi li joj svršio u usta? O, bože moj! A je li ti ga čitavog progutala, ili ga je ispljunula, ih je popizdila - pričaj mi! A šta je učinila s tvojim toplim jebom? Jesi li je upozorio da ćeš svršiti, ili si samo svršio a ona neka radi što hoće! A tko ga je turio -je li ona turila sama ili si joj ga ti turio, ili se on naprosto sam uvukao? A gdje vam je bila odjeća? Na kauču? Na podu? Reci mi točnogdje? Ja hoću detalje. Detalje! Konkretne detalje! Tko joj je svukao grudnjak, tko joj je svukao gaćice - njezine gaćice - jesi li ti? Ili ona? A kad ti gaje fafala, Babalu, je li imala šta na sebi? Akako je bilo s jastukom ispod njezina dupeta, jesi li joj gurnuo jastuk pod dupe, kao što piše u bračnom priručniku mojih staraca? Sta se dogodilo kad si svršio unutra? Je h i ona svršila? Mandel, razjasni mi nešto što moram znati - svršavaju li one? Izlučuju li šta? Ili samo jako vrište - ili šta? Kako svršava? Kako je to? Moram znati kako je to prije nego što siđem s uma! Najčešći oblik izopačenosti u erotskom životu Čini mi se da vam još nisam govorio o pretjeranom djelovanju 0pičina rukopisa na moju duševnu uravnoteženost. Kakva očajna kaligrafija! Nalik na šrakopis kakva osmogodišnjaka - izludivala me! Bez velikih slova, bez interpunkcije - samo ona prevelika nepravilna slova što se sve više naginju prema dnu stranice, a onda se smanjuju i gube. I to štampana, kakva smo mi ostali pisali na crtežima koje smo nosili u svojim ručicama kući iz prvog razreda! Pa ona ortografija! Takvu kratku riječ kao što je “riječ” pisala je na istom listu papira na četiri različita

načina. Znate, jednom sa “č”, drugi put sa “ć”, treći put “rječ”, a četvrti put “rjeć”. A da i ne govorimo o mom imenu u naslovu pisma: a1eks. Ili A1ekse. Ili, ono prvi put kad mi je pisala: a1eksa. Te večeri je trebalo da idemo na večeru u palaču Gracie - ona i A! L! E! K! S! A! Mislim, moram se naprosto upitati šta mi je da vodim Ijubav sa ženom kojoj je bezmalo trideset godina, a koja misli da se moje ime Alex piše sa šest slova: “aleksa”! Prošlo je već gotovo dva mjeseca otkako sam joj se obratio u Lexingtonovoj aveniji, ajoš me, znate, prožima ju isti tokovi osjećaja - u jednu ruku požuda, luda požuda nikad mi se nijedna žena nije tako prepustila, a u drugu ruku nešto što graniči s prijezirom. Ispravljam se. Svega dvatri dan.i prije toga bili smo na izletu u Vermontu, onog vikenda kad se činilo da je moj oprez prema njoj zebnja koju je izazvala njena fotomodelska čarobnost, divljačko podrijetlo, a nadasve seksualna neobuzdanost da je sav taj strah i nepovjerenje nadomjestio snažan val nježnosti i srdačnosti. Trenutno sam pod dojmom studije koja nosi naslov “Najčešći obhk izopačenosti u erotskom životu”; kao što ste možda već pogodih, kupio sam Sabrane spise i, otkako sam se vratio iz Evrope, uspavljivao sam se svake noći, u osamljeničkom zatočeništvu svog kreveta bez žene, s kojom Freudovom knjigom u šaci. Katkad Freud u šaci, katkad Alex u šaci, a često i jedan i drugi. Da, ležim tako u raskopčanoj pidžami, posve sam, i igram se njime kao kakav zaneseni dječarac, potežem ga, savijam, trljam i mijesim, a u isto vrijeme čitam, sav očaran, “Priloge psihologiji Ijubavi”, i neprestano vrebam onu rečenicu, izričaj, riječ koja će me osloboditi mojih fantazija i fiksacija, kako se to, mislim, zove. U studiji 0 izopačenosti nalazi se onaj izričaj “tokovi osjećaja”. Za “potpuno normalan odnos prema Ijubavi” ovo bi valjalo semantički proučiti, to “potpuno normalno”, ali idemo dalje..., za potpuno normalan odnos prema Ijubavi, kaže on, potrebno je da se dva toka osjećaja sjedine - nježni, srdačni osjećaji i puteni osjećaji. Međutim, u mnogim se slučajevima to naprosto ne dogodi, na žalost. “Kad takvi muškarci vole, ne osjećaju želju, a kad osjećaju želju, ne mogu voljeti.” Pitanje: treba li da ja sebe smatram za dio tog mnoštva? Jednostavno rečeno, jesu li puteni osjećaji Alexandra Portnoya vezani za incestuozne fantazije? Sta vi mislite, doktore? Je h moj izbor objekta zaista tako bijedno ograničen? Je li istina da su puteni osjećaji i u meni slobodni samo ako seksualni objekt ispunjava uvjet da je nastran? Slušajte, jesam li ja zato zaokupljen šiksama? Ali, dobro, ako je tako, kako onda objasniti onaj vikend u Vermontu? Jer, tada se srušio nasip one incestuozne barijere, ili se bar tako činilo. I, zum, puteni osjećaji izmiješali su se s najčistijim, najdubljim strujama nježnosti koje su me ikad obuzele! Kažem vam, slijevanje je tih dvaju tokova bilo strašno! I kod nje isto tako! Cak je to i sama rekla. Ili, mishte h možda da nas je oboje samo smekšalo ono šareno Hšće, vatra što je gorjela u svratištu u Woodstocku? Jesmo U mi tada zaista osjećali nježnost jedno prema drugome, iU je posrijedi bio samo utjecaj jeseni, od koje je nabubrila bundeva John Keats a u turistima se probudila zanosna čežnja za dobrim i jednostavnim životom? Nismo U i mi bili tek dvoje erotomanijaka bez korijena, koji žive u džungli i koji su u svojim još neizblijedjelim trapericama prašili po historijskoj Novoj Engleskoj, sanjah stare seljačke snove u svom unajmljenom kabrioletu ih je potpuno normalan odnos prema Ijubavi moguć nost koja mi se ukazala u ona dvatri sunčana dana koja sam proveo s 0picom u Vermontu? Što se zapravo zbilo? Pa, uglavnom smo se vozih. I gledah - dohne, planine, polja obasjana suncem; i hšće, naravno, i mnogo smo uzdisah. Jednom smo stah da promatramo u daljini nekog čovjeka koji je stajao visoko na Ijestvama i udarao čekićem po jednoj strani hambara i to je bilo zabavno. Pa onda, onaj unajmljeni automo bil! Doletjeh smo avionom do Rutlanda i tu smo unajmih kabriolet. Kabriolet, zamishte! Proveo sam u Americi

trećinu stoljeća, a to mi je bio prvi kabriolet koji sam vozio. A znate zašto? Zato što sin agenta osiguravajućeg društva najbolje zna kakvim se sve opasnostima izlaže kad se vozi u takvu autu. Zna one strašne detalje o vjerojatnosti nesreće! Treba samo da naletiš na neko ispupčenje na cesti i gotov si, ako si u kabrioletu - poletiš sa sjedala i to ne samo slikovito govoreći i tresneš glavom 0 cestu pa, ako te posluži sreća, vozit ćeš se do kraja života u invalidskim kolicima. A ako se okreneš u kabrioletu - možeš se mirne duše oprostiti sa životom. Tako govore statistički podaci kaže mi otac, to nije nikakva lovačka priča koju je on izmislio samo da me uveseli. Osiguravajuća društva ne bave se poslom da izgube pare - kad ona nešto kažu, Alex, onda je to tako! A onda, za mojim mudrim ocem, javlja se moja mudra majka: Molim te, obečaj mi nešto da mogu mirno spavati ove četiri godine, ispuni majci tu jedinu želju i onda ona više nikad neće ništa tražiti od tebe. Kad dođeš u Ohio, obećaj mi da se nećeš voziti u otvorenom kabrioletu. Obećaj mi, Alex, da bih mogla sklopiti oči u krevetu, da nećeš stavljati glavu u torbu! Opet moj otac: Jer, ti si, Alex, naša jabuka! - kaže on, iznenaden i uplakan zbog mog skorog odlaska od kuće. A mi nećemo da nam jabuka padne sa stabla prije nego što sazrije! 1) Obećaj, Jabuko, da se nikad nećeš voziti u kabrioletu. To je takva sitnica, šta te košta da nam to obećaš? 2) Potraži Sylvina nećaka, Howarda Sugarmana. Drag dečko - i uz to predsjednik ogranka Hillela. On će ti pokazati sve što želiš. Potraži ga, molim te! 3) Jabuko, Dušo, Zjenico Oka, sjećašlise svogabratića Heshieja,kakve je muke zadao sebi i svojima onom djevojkom? Šta je sve stric Hymie pretrpio da spasi sina od ludosti! Sjećaš li se? Treba li da ti još šta kažemo? Jesi li me shvatio, Alex? Nemoj se zalijetati! Ne odbacuj sjajnu karijeru budzašto! Ja mislim da ti ne moramo ništa više reči. Je li? Ti si još dijete, šesnaestogodišnjak i maturant. Tako, vidiš, Alex. Ti ne znaš kakva zloća vlada u svijetu. I zato ja mislim da ti ne moramo ništa više reći, takvom pametnom dečku kao što si ti. SAMO MORAŠ PAZITINA SEBE! NE SMIJEŠ SE BACITI GLAVAČKE U PAKAO! MORAŠ SLUŠATI ŠTO TI GOVORIMO, I NEMOJ SE MRŠTITI, TAKO, VIDIŠ, I NEMOJ NAM ODGOVARATII PRAVITI SE PAMETAN! MI ZNAMO ŠTA JE ŽIVOT! SVAŠTA SMO VIDJELI! TO NE IDE, SINE MOJ! ONISU SASVIM DRUGAČIJILJUDIOD NAS! RAZDERAT ĆE TE! OTIDIHOWARDU, ON ĆE TE PREDSTAVITI U HILLELU! NE TRČI ZA PRVOM PLAVUŠOM KOJA NAIDE, MOLIM TE! JER ONA ĆE TE ISCIJEDL TIKAO LIMUNIONDA TE OSTAVITIDA KRVARIŠ U JARKU! ONA ĆE TE ŽIVA POJESTI, TAKO BISTRO, NEVINO DIJETE KAO ŠTO SITI! Živa če me pojesti? Ali, i mi se znamo osvetiti, mi, bistri dečki, mi, jabuke. Čuli ste, naravno, za onaj vic - o vojniku Miltyju koji telefonira majci iz Japana: “Mama”, kaže on, “ja sam, Milton, mogu ti javitijednu dobru vijest! Našao samjednu divnu japansku djevojku i danas smo se vjenčali. Cim me otpuste iz vojske, dovest ću je, mama, sa sobom da se upoznaš s njom.” “A, tako” kaže majka, “dovedi je, naravno.” “Ah, krasno, mama”, kaže Milty, “krasno, samo ne znam gdje ćemo ja i Ming Maca spavati u tvom malom stanu?” “Gdje?” kaže majka. “Pa, valjda u krevetu! Gdje bi drugdje spavao sa svojom mladenkom?” “Ali gdje ćeš onda ti spavati ako mi budemo spavali u krevetu? Jesi li sigurna, mama, da će biti mjesta?” “Ama, molim te lijepo, Milty dragi”, kaže majka, “sve će biti u redu, ne boj se, bit će mjesta koliko god želiš - čim se ja objesim, jer idem da se ubijem.” Kakvo nevinašce, taj naš Milty! Kako li se zgranuo ondje u Jokohami kad je čuo šta mu majka kaže! Slatki, pasivni Milty, ti ne bi ni mrava zgazio, je li, tateleh? Ti mrziš krvoproliće, ti ne bi nikog udario ni za živu glavu, a kamoli koga ubio! zato prepuštaš gejši da to učini! Lukavo, Milty, lukavo! Ona se od te gejše, vjeuj mi, neće

tako lako oporaviti! Ona ćeplocnuti zbog te gejše, Milty! Haha! Uspio si, Miltaleh, a da nisi ni prstom maknuo! Ta ti si samo nedužan promatrač! Zahvaćen unakrsnom vatrom! Žrtva, Milt, nije li tako? Zgodno je ono s krevetom, je F te? Kad smo stigli u svratište u Dorsetu, podsjećam je da natakne jedan od svojih petšest prstenova na odgovarajući prst. U javnom životu treba biti razborit - kažem joj, pa joj saopćujem da sam rezervirao sobu na ime gospodina Arnolda Mandela i njegove supruge. - Junak iz moje newarške prošlosti - objašnjavam joj. Dok se ja prijavljujem, 0pica djelujud u Novoj Engleskoj izvanredno erotično švrlja po predvorju razgledajući sitne suvenire iz Vermonta. Arnolde - zovne me. Ja se okrećem: Izvoh, draga! Svakako moramo kupiti malo javorova soka za tvoju mamu. Ona ga obožava - i upućuje sumnjičavom recepcioneru svoj tajanstveno primamljiv smiješak s rek lame za donje rublje u nedjeljnom Timesu. Kakva noć! Ne mishm time reći da se 0pica više nego inače bacakala, zabacivala kosu i strastveno se glasala - nije, drama je bila na onoj istoj vagnerijanskoj tonskoj visini na koju sam se već pomalo navikavao, nego je nova i strašna bila struja osjećaja. Ah, nikako da te se nasitim! - uskhknula je. - Jesam h ja nimfomanka ih je tome kriv vjenčani prsten? Ja sam baš pomisho da je to možda zbog tajnosti ovog “svratišta”. Ah, ovo je nešto izvanredno! Osjećam se, osjećam se tako krvavo... i tako nježno - tako užasno nježno s tobom! O, srce! Sve mi se čini da ću zaplakati, tako sam sretna! U subotu smo se odvezli do jezera Champlain i usput se zaustavljali da 0pica fotografira ponešto svojim “minoxom”. Kasnije smo udarili prečacem put Woodstocka, buljili, klicali, uzdisali, a 0pica se gnijezdila. Jednom smo prije podne u bujnom polju nedaleko od jezera spolno općili, a poslije podne, na nekom prašnom putu u planinama središnjeg Vermonta, ona je rekla: Oh, Alex, stani odmah, hoću da mi svršiš u usta i pofajfala mi ga, uz spušteni krov! Što bih vam htio priopćiti? Samo to da smo počeh osjećati nešto. Osjećali smo osjećaje! A da nam se nimalo nije smanjio seksualni apetit! Znam jednu pjesmu - rekoh kao da sam pijan, kao da bih mogao svakoga izmlatiti - i sad ću ti je recitirati. Ona se bila šćućurila u mom krilu, svejednako žmireći, a moje omekšalo udo bijaše joj se naslonilo uz obraz kao pilence. Ma nemoj - prostenja ona - nemoj sad, ja se ne razumijem u pjesme. Ovu ćeš razumjeti, o jebačini je. Jedan labud jebe Ijepoticu. Ona uzgleda i zažmirka svojim umjetnim trepavicama. Uh, fmo! Ali, to je ozbiljna pjesma. Pa, i prijestup je ozbiljan - reče ona hžući mi kitu. -Ah, neodoljive, duhovite južnjačke krasotice, pogotovo kad su dugačke kao ti. Ne farbaj, Portnoy! Recitiraj mi tu svoju prostu pjesmu. Portenoir - rekoh, i počeh: “Udarac kao munja: velebna krilajoš biju Nadposrnulom djevojkom, a milujujoj bedra Tamne ptičje plovke, kljunjoj ukliještio šiju I on svoje grudipritiska na nemoćna njedra.” Gdje si naučio tako nešto? - pripita me ona. Psst! Imajoš: “Gdje će nesigurniprsti u stravi moć odgurnut kušnju S bedara što sad labave od sjajapernatoga?” - Hej! - uskhknu ona. - S bedara!

“Kako može to tijelo u bijelom ležeći šušnju Ne osjetit kucaje tog srca čudesnoga ? U drhtaju tih slabina sada su u začeću Zidovi porušeni, zabat uplamenu i kula I mrtvi Agamemnon. Tako sad uhvaćena I savladana tako od krilatog zračnog bluda, Je liprimila u se njegovu moć sa znanjem Prije negoje ispustio iz kljuna ravnodušna?” Prijevod Mire Šunjić Eto tako - rekoh. Stanka. Tko je to napisao? - Posprdno: - Ti? To je napisao Wilham Butler Yeats - rekoh shva ćajuĆA koliko sam bio netaktičan, kako sam bešćutno svratio pozornost na jaz izmedu nas: ja sam pametan, a ti si bedasta, eto šta je značilo recitirati pred ovom ženom jednu od tri pjesme koje sam slučajno naučio napamet u trideset tri godine života. Jedan irski pjesnik - rekoh jadno. Je h? - reče ona. -A gdje si je naučio, na njegovu krilu? Nisam znala da si ti Irac. Na sveučihštu, dušo! Od kolegice sa sveučihšta. Ona me naučila i pjesmu “Sila koja kroz zeleni fitilj cvijet tjera”. Ali dosta - čemu da je uspoređujem s nekom drugom? Zašto da je ne ostavim onakvu kakva jest? Kakva ideja! Volije onakvii kakvajest! U svom svom nesavršenstvu - kojeje, uostalom, možda posve Ijudsko! Pa dobro - kaže 0pica izigiavajući i dalje šofera kamiona -ja nisam nikad išla na sveučilište. - Zatim, onako šašavo južnjački: -Ami smo u Moundsvilleu, srce, znali samo jednu pjesmu; “Ja vidjeh London i Pariz mal čice, a sad vidim MaryJanine gačice.” Samo što ja nisam ni nosila gaćice... Znaš šta sam učinila kad mi je bilo petnaest godina? Poslala sam jedan svoj uvojak u pismu Marlonu Brandu. A taj pizdek nije bio čak ni toliko pris tojan da potvrdi primitak. Šutnja. Dok nagadamo što dvoje tohko razhčitih Ijudi rade zajedno - i to još u Vermontu! Onda će ona: Dobro, a šta je to Agamemnon? Ja joj tumačim kako najbolje znam i umijem. Zeus, Agamemnon, Klitemnestra, Helena, Paris, Troja... Uh, osjećam se kao govno - i kao fulirant. Znam da polovica svega toga nije uopće točno. Ali, ona je divna. Dobro, sad mi još jedanput recitiraj! Ozbiljno? Ozbiljno! Recitiraj! Alipolako, zaboga! I ja joj ponovo recitiram, a hlače mi za sve to vrijeme vise dolje, i hvata se mračak na pokrajnjem putu, podalje od ceste, gdje sam parkirao automobil, ispod dramatične krošnje. Lišće zapravo pada na auto. 0pica je nalik na dijete koje se trsi da savlada nekakav zadatak iz množenja, ali ne tupo dijete nego okretna i bistra djevojčica! Nimalo glupa! Ovaje djevojka zbilja nešto posebno. lako samje našao na ulici! Pošto sam joj odrecitirao pjesmu, znate šta ona radi? Hvata me za ruku i provlači mi prste izmedu svojih nogu. Mary Jane još uvijek ne nosi gaćice! Popipaj! Ovlažila mi se cijela čuča. Mila moja! Razumjela si pjesmu! Rekla bi da jesam! - uzvikuje Scarlett OHara. A Zfttim: - Pa zbilja jesam. Razumjela sam pjesmu! I to ničim drugim nego mindžom! Moja draga Prekretnice! Ti pretvaraš ovaj pičić u genija! O, Prekretiću, mili, poliži me - uzvikuje ona gurajući mi prste u usta, pa me vuče za donju čeljust na sebe uzvikujući: - Daj mi poliži tu moju učenu mindžu! Idilično, je li? Ispod onog crvenog i žutog lišća. U svratištu u Woodstocku, dok se ja brijem prije večere, ona se kvasi u zapjenjenoj toploj vodi. Kakva se samo snaga krije u tom tankom tijelu - kakve

izvanredne akrobacije izvodi dok mi visi na batini! Čovjek bi pomislio da će joj pući neki kralješak kad se sva izvije preko ruba kreveta - u zanosu! Ijuju! Hvala bogu što ide na gimnastiku! Kako se jebe! Kakvu sreću imam! A, po svemu sudeći, još je i Ijudsko biće - da, po svemu se dade naslutiti da je možda tako! Ljudsko biče! Koje čovjek može voljeti! Ali zarja? Azaštone? j. zbiija? .:: Zaštone! Znaš šta - kaže mi ona iz kade - rupica mi je tako izranjavana da jedva diše. Sirota rupica! Hej, hajde da se dobro navečeramo, da se osladimo kremom od čokolade i napijemo vina, pa da legnemo u naš dvjestagodišnji krevet i da se - ne pofukamo! Kko ti je, Arne? - pita me poslije kad smo ugasili svjetlo. - Zar nije zabavno? Kao da nam je osamdeset godina! Ili osam - kažem ja. - Imam nešto što bih ti htio pokazati. Nemoj, Arnolde, nemoj! U noći sam se probudio i privukao je sebi. Mohm te - protuži ona - čuvam se za svog muža. Labudu se za to, gospodo, živo jebe! Ma daj, molim te, odjebi... Popipaj mi perje! Ahhh - zinu ona kad joj ga ugurah u šaku. - Židovski labud! Hej! - uskhknu ona i zgrabi me drugom rukom za nos. - Ravnodušni kljun! Upravo sam shvatila još nešto od one pjesme!... Je li da jesam? Bože, pa ti si zbilja divna djevojka! Od toga joj je zastao dah. Mishš da jesam? Jesi! Jesam li? Jesi, jesi, jesi! A mogu li te sad pojebati? Oh, mili moj, dušo moja - uzviknu 0pica izaberi koju god hoćeš rupu, tvoja sam! Kasno poslije podne krenuU smo kući i voziU se sve do New Yorka kako bi nam vikend što dulje potrajao. Već nakon sat vožnje našla je na radiju zabavnu glazbu i počela se njihati na sjedalu u ritmu rocknroUa. Tada iznenada reče: Ma, jebeš tu buku! I isključi radio. Zar ne bi bilo divno, reče, da se ne moramo vratiti? Zar ne bi bili divno živjeti jednom izvan grada s nekim do koga ti je zbilja stalo? Zar ne bi bilo divno ustajati pun snage kad svane dan, i lijegati umoran kao pas kad se smrači? Zar ne bi bilo divno imati masu dužnosti i samo ih izvršavati po cijeli dan a da nisi ni svjestan da su to dužnosti. Zar ne bi bilo divno ne misliti samo na sebe cijele dane, cijele sedmice, cijele mjesece u komadu? Nositi staru odjeću, ne šminkati se i ne morati neprestano kesiti zube? Vrijemeje protjecalo. Onafućnu. - Zar ne bi to bilo perfa? ; - šta to? Biti zreo, razumiješ? Čudno - rekoh. Štaje čudno? -Već gotovo tri dana nisam čuo one seljačke štosove, one štosove a la sunce ti žareno i pizdo blesava, one faksne a la bog te u šumu okrenuo... Ja sam joj izricao kompliment a ona se uvrijedila. Nisu to nikakve “faksne”, frajeru božji, nisu to nikakvi štosovi - to sam ja! A ako nisam dosta dobra za jednog člana Komisije, onda se jebi o svom trošku! Nemoj sad tu pljuvati po meni zato što se približavamo tom jebenom velegradu gdje si ti takva velika budža!

Samo sam ti htio reći da si pametnija nego što izgledaš kad se ponašaš kao djevojčura, i ništa više! Drek! Naprosto je praktički nemoguće da čovjek bude tako glup kao što ti misHš da sam ja! Tada se okomila na takozvane “pozitivce”. I baš kao da nismo ni bih na tom vikendu. Ona nije nikad nikom ostala dužna. I potrudila se da mi to utuvi u glavu. “Tralala, tralala...” Izvanredna predstava, prava pohvala malom mozgu! Navečer sam zaustavio automobil pred jednim restoranom. To ti je nešto kao restoran - rekoh. - Nešto kao njupa. Nešto kao ishrana, stara moja! Slušaj - reče ona - možda ja ne znam šta sam ja, ah ni ti ne znaš šta hoćeš od mene. Nemoj to zaboraviti. Perfa, stara moja! Pizdeku jedan! Zar ti ne vidiš kako ja živim? Misliš da ja volim što sam nitko i ništa? Misliš da cvatem u svom pustom životu? Mrzim ga! Mrzim Neiv York! Ne želim se uopče vratiti u onaj smrad! Zelim živjeti u Vermontu, članu Komisije! Zelim živjeti u Vermontu s tobom - i biti zrela osoba, ma šta to bilo, do vraga! Žehm biti žena nekoga na koga ću se moći ugledati. I diviti mu se! I slušati ga! - Plakala je. - Nekoga tko mi neće htjeti odjebati glavu! Ah, ja mislim da te vohm, Alex. Zbilja mishm da te volim. Ali to će mi baš donijeti mnogo dobra! Drugim riječima - mislim li ja možda da i ja nju vohm? Odgovor: ne mishm. Ja nisam mislio ovo će vas uvesehti, ja nisam misho: “Volim li ja nju?” Pa čak ni: “Bih li je mogao voljeti?” Nego: “Treba li da je volim?” U restoranu nisam mogao smisliti ništa bolje nego da je pozovem da pođe sa mnom na službenu večeru kod gradonačelnika. Arnolde, hajde da samo vodimo Ijubav, vrijedi? -... Kako to misliš? Ma, nemoj biti toliko oprezan! Mislim, šta ti misliš ? Da vodimo Ijubav. Ti spavaš samo sa mnom, a ja spavam samo s tobom. I to je sve? Pa da, uglavnom. I uz to ću ti često telefonirati. To ti je kod mene obavezno... Šta, zar ne smijem reći ni “obavezno”? Dobro, to je izvan moje moći. Je li dobro? Hoću samo da kažem da ne mogu a da ti ne telefoniram. Hoću da kažem da ću ti često telefonirati u ured. Zato što volim da svi znaju da pripadam nekome. To sam naučila kad sam vratila onih pedeset tisuča dolara onoj tvrdici. Hoću samo da kažem da ću te, kad god dođem na posao, nazvati... i reći ti da te voUm. Je li to suvislo rečeno? Jasno. Jer to je ono što ja žehm - da govorim suvislo. Oh, Prekretiću, ja te obožavam. Bar zasad. Hej - šapnu mi ona - hoćeš li da ponjušiš nešto, nešto strašno? - Ona se obazre da vidi nije h konobarica u blizini, pa se sagne, kao da će namjestiti čarapu ispod stola. Cas kasnije pruži mi prste Ja ih pritisnuh na usta. - Moj grijeh, dušo - reče 0pica - pravo iz rasola... i to za tebe! Samo za tebe! Pa hajde onda, zavoh je! Budi hrabar! Evo tlapnje koja te moli da je pretvoriš u zbilju! Kako je erotična! Kako je nestašna! Kako je divna! Moždaje malo nakindurena, ali je svejedno Ijepotica! Kud god prolazimo, Ijudi se zagledaju, muškarci je priželjkuju a žene šapuću. U restoranu jedne večeri čujem kako netko kaže: Nije U to ona kakosezove? Koja je igrala u Slat kom životu? A kad se obazrem da vidim tko je to - Anouk Aimee? - vidim da gledaju u nas - u nju a ona je sa mnom! Taština? Pa, zašto ne? Prestani se crvenjeti, zatomi stid, nisi više zločesti mali dečko svoje mame! Kad je u pitanju apetit, muškarac u tridesetim godinama ne odgovara nikom drugom doh sebi! Zato i jest tako lijepo biti odrastao! Hoćeš da uzmeš? Uzmi! Provedi se malo, za ime božje! PRESTANI SE ODRICATI! NE ODRIČIISTINU! Eh, ali treba uzeti u obzir kapa dolje!, treba uzeti u obzir “rnoje dostojanstvo”, moj dobar glas. Šta će Ijudi misliti. Sta ćuja misliti. Doktore,

ta je djevojka učinila to jedanput radipara. Para! Jest! Rekao bih da se to naziva “prostitucijom”! Jedne noći rekoh joj, da je pohvalim bar sam mislio da mi je to bio motiv: Morala bi to iznijeti na tržište, to je previše za jednog muškarca... Bio sam, vidite, samo galantan... ili pronicav? Kako bilo da bilo, ona mi je odgovorila: Pa, većjesam. Nisamjoj dao mira dok mi nije objasnila štoje mislila; isprva je tvrdila da se samo našalila, ali kad sam je počeo unakrsno ispitivati, ispričala mi je ovo što me se dojmilo kao istina, ili kao dio istine. Neposredno nakon povratka iz Pariza i rastave, otputovala je avionom u HoUjood veli ona na probu za ulogu u nekom filmu koju nije dobila; navalio sam da mi kaže naslov tog fllma, ali je tvrdila da ga je zaboravila, rekla je da ga nisu ni snimili. Na povratku iz Kalifornije u New York, ona i djevojka s kojom je putovala “Tko je bila ta djevojka?” “Jedna djevojka. Moja prijateljica.” “Zašto si s njom putovala?” “Tako, putovala sam.”, ona i ta djevojka svratile su u Las Vegas. Tu je spavala s nekim čovjekom s kojim se upoznala, tek onako, tvrdi ona. Međutim, na njeno veliko čudo, on je ujutro pita: Koliko? Ona odgovara, navodno bez razmišljanja: Koliko god misliš da vrijedi, daso! I on joj ponudi tri novčanice od po sto dolara. I ti si to uzela? - upitah je. Bilo mi je dvadeset godina. Jasno da sam uzela. Da vidim kako je to, i ništa više. I kako ti je bilo, Mary Jane? Ne sjećam se. Nikako. Nisam ništa osjetila. Pa dobro, šta vi mislite o tome? Ona tvrdi da se to samo jednom dogodilo, prije deset godina, a i tada samo zbog “slučajnog” stjecaja njegova pogrešnog mišljenja i njezina hira. Ali, ide h to vama pod kapu? A meni? Zar nije moguće da je ta djevojka bila neko vrijeme skupa kolgerla? O, bože! Uzmem h je za ženu, mishm u sebi, neću biti na razvojnoj Ijestvici ništa više od onih gangstera i mihjunaša koji biraju sebi žene iz niza u baru Copa. To je onakva djevojka kakve se obično vide obješene o ruku nekom mafijašu ili filmskoj zvijezdi, a ne najboljem maturantu weequahičke gimnazije 1950. godine! I uredniku Columbia Laio Revieiva! I plemenitom državnom službeniku! Pogledajmo istini u oči, bila ona kurva ili ne bila, nesumnjivo je namiguša, je h tako? Tko me god vidi s njom točno zna do čega mi je stalo u životu. Ona je ono što moj otac naziva “ribicom”. Naravno! A mogu h ja dovesti kući jednu ribicu, doktore? “Mama, tata, ovo je moja žena, ribica. Zar nije strašan štos?” Uzmem h je za ženu, znate, svi će susjedi napokon saznati istinu o mojoj pokvarenoj mašti. Takozvani genij bit će raskrinkan sa svim svojim svinjskim sklonostima i prljavim željama. Vrata kupaonice nezaključana! otvorit će se širom i gle, naš spasitelj čovječanstva sjedi na zahodu, slina mu curi niz bradu, oči mu užagrene, a kurcem pali plotune po žarulji na stropu! Predmet šale, napokon! Zločest dečko! Sande svoje obitelji za vječna vremena! Da, da, vidim hjepo sve to u duhu - zbog svojih gnusoba budim se jednog jutra okovan za neki nužnik u paklu, ja i drugi lovci na ribice na ovom svijetu: - Starkes - reći će nam vrag dok budemo dobivah čiste, bijele bjelcate košulje, prvorazredne kravate, dok nas budu oblačili u fina nova svilena odijela - gance knokeri, budžovani sa svojim krakatim ženama, dobro došli! Vi ste, momci, zbilja mnogo toga obavih u životu. Zbilja ste se iskazah, nema šta! A osobito ti - kaže on zadižući podrugljivo obrvu prema meni - ti koji si pošao u gimnaziju s dvanaest godina, koji si bio poslanik newarške židovske zajednice u svijetu... Ahaaa! Znao sam to. Nije to pravi vrag nego onaj debeh Warshaw, rabiner. Moj stasiti i napuhani duhovni vođa! Onaj koji onako prekrasno govori i zaudara na cigarete “Pall Mall”! Veleštovani rabin! On me proglašuje za barmizvu, a ja

stojim bojažljivo uz njega, upijam mast kao bugačica i, moram priznati, pomalo cvatem što me posvećuje. Alexander Portnoy ovo, Alexander Portnoy ono, i da vam kažem po istini, to što dijeh slogove u govoru i pretvara male riječi u vehke, a vehke u cijele zasebne rečenice, to me, da vam pravo kažem, ne smeta tohko kohko inače. Ah, sunčano nedjeljno jutro polagano odmiče dok on nabraja moje vrhne i uspjehe pred okupljenim rođacima i prijateljima, slog po slog. Masti samo, Warshawe, diži me u nebesa, nemoj se žuriti zbog mene, mohm te! Ja sam mlad. Mogu stajati ovdje cijeli dan ako treba... -... dobar sin, nježan brat, izvanredan učenik, mnogo čita novine upućen je u sva zbivanja, zna ime i prezime svakog pojedinog suca Vrhovnog suda i člana Kabineta, a isto tako i vođa vladine stranke i opozicije u oba doma Kongresa, i predsjednika svih važnijih kongresnih odbora, upisao se ovaj dječak u weequahičku gimnaziju u svojoj dvanaestoj godini, kvocijent mu je intehgencije 158, stoo ipedeset osam, a sad... - govori on pobožnom i blaženom slušateljstvu čije obožavanje osjećam kako stremi uvis i okružuje me gore na oltaru - ne bih se nimalo začudio kad bi me nakon njegova govora digh na ruke i ponijeh po sinagogi kao samu toru, nosih me ozbiljno goredolje izmedu redova klupa, a vjernici se otimah da dotaknu usnama koji dio moga novog plavog odijela kupljenog kod Ohrbacha, i starci se gurah da dodirnu svojim talitima moje bhstave cipele izradene u londonskom stilu. Šalovi koje obično nose Židovi muškarci u sinagogi. Prev. Pustite me da prođem! Da ga dodirnem! A kad steknem svjetski glas, pričat će svojoj unučadi: Da, ja sam bio prisutan kad je vrhovni sudac Por tnoy proglašen za barmizvu... -... Poslanik - kaže rabi Warshaw - sad naš izvanredni poslanik... Samo što se ploča okrenula! I još kako! Poslanik s karakterom jednog svodnika! I s osobinama jednog džokeja! Šta je njemu vrhunac zadovoljstva? Da uđe u neki restoran s krakatom kurveh ispod ruke! S nekom radodajkom u hulahupkama! Ama, mohm vas, Veleštovani, ja sam sad vehk dečko pa možete odbaciti tu svoju rabinersku vrlost! Ona je pomalo smiješna u ovoj fazi igre. Ja sam slučajno više voho ono što je hjepo i seksi od ružnog i ledenog, pa šta ima u tome tragično? Zašto da me tu prikazujete kao kakvu vucibatinu iz Las Vegasa? Zašto da me tu držite okovana na vijeke vjekova? Zato što sam volio jednu bezobraznicu? Volio? Ti? Fuj, sram te bilo! Voho si samo sebe, bojčik, kohko ja znam! Sebe s vehkim “S”! Srce ti je prazan frižider! Krv ti teče u kockama! Cudim se što ne zveckaš dok hodaš! Ta takozvana bezobraznica - dakako da je bezobrazna! bila je tek veliko debelo pero kojim si zakitio svoju kitu, i to je sve što ti Je ona značila, Alexandre Portnoyu! Sta si ti ostvario od onoga što si obećavao? Odvratno! Ljubav? Reci radije pohota! Reci radije sebičnost! -Ah ja sam osjećao kako se nešto budi u meni u onom restoranu... U tvojoj kiti! Nije istina! Jest! To ti je jedini dio tijela u kojem ti se ikad išta probudilo! Cmizdro! Vrećo puna kivnosti! Ta, za ime božje, zaljubljen si u sama sebe još od prvog razreda pučke škole! Nisam! Jesi, jesi! To je prava istina, prijane moj! Fućka se tebi za napaćeno čovječanstvo! To ti je bila samo maska, pobro, nemoj si ništa drugo umišljati! Gledajte, dovikuješ ti svojoj braći, gledajte u što ja umačem svoj pimpek, gledajte kogaja jebem - fotomodel visok tri metra! Ja dobivam džabe ono što drugi plaćaju najmanje trista dolara! E, dragi moj, zar nije to uspjeh, a? Nemoj misliti da ti tih trista dolara ne gode - i te kako ti gode! Samo šta je, Portnoye, sa: “Gledajte šta ja volim”? Ama, molim vas, zar vi ne čitate Neiv York Times ? Otkako sam odrastao, neprestano branim prava potlačenih! Radio sam pet godina za Savez američkih građanskih sloboda, borio se za opće dobro tako reći besplatno! A prije toga u jednom kongresnom odboru! Mogao bih zaradivati dvaput, pa i triputviše kad bih otvorio vlastitu advokaturu, ali ja to ne činim! Ne činim! Sad su me imenovah -

zar vi ne čitate novine? - sad sam član Komisije za meduljudske odnose! Spremam specijalan izvještaj o diskriminaciji u građevinskoj djelatnosti. Drek! Ti si član Komisije za pizdu. Clan Komisije za oportuniste! Eh, ti, umjetniče u drkanju! Ti si zaostao u duševnom razvoju! Sve je taština, Portnoye, ah tebi nema premca! Kvocijent intehgencije sto pedeset osam i sve si to bacio u smeće! Baš ti je puno koristilo što si preskočio dva razreda osnovne škole, blento jedan! Šta? Žahbože što te otac još poslao u koledž Antioch a jedva daje mogao to sebi priuštiti! Za sve su krivi roditelji, je h, Alex? Sve što ne valja učinih su oni, a sve što valja postigao si sam! Ignorante jedan! Imaš frižider umjesto srca! Zašto si okovan za zahod? Ja ću ti reći zašto - to ti je pravedna kazna! Sad možeš natezati svog marka kohko te volja! Drkaj taj svoj mali dumdum ad infinitum. Hajde, povucipotegni, članu Komisije! lonako je to sve čemu si ikad predao svoje srce - taj tvoj smrdljivipuc Dolazim u fraku dok se ona još tušira. Nije zaključala vrata, očito zato da mogu ući a da je ne smetam. Stanuje na najvišem katu velike moderne zgrade u Istočnoj osamdeset i nekoj ulici, i smeta me pomisao da je svatko tko je slučajno naišao hodnikom mogao ući u njen stan baš kao i ja. Upozoravamje na to kroz zastor oko tuša. Dodiruje mi obraz svojim sitnim mokrim licem. Zašto bi tko ulazio? - pita me ona. - Ja držim novce u banci. Taj me odgovor ne zadovoljava - kažem joj i odlazim u dnevnu sobu nastojeći da se ne Ijutim. Na stoliću opažam nekakvu ceduljicu. Pitam se nije li kakvo dijete bilo ovdje. Ne, nije, nego sam se prvi put našao pred primjerkom 0pičina rukopisa. Poruka dvorkinji. Mada sam na prvi pogled pomislio da je to zacijelo poruka od dvorkinje. Zacijelo? Zašto “zacijelo”? Zato što je “moja”? draga ivilla izviksaj molimte pod kot kupaone i nezabraui kvake naprozorma marjjane r Tri puta čitam ovu rečenicu i, kao što biva s nekim tekstovima, svaki put otkrivam neke nove nijanse u značenju i implikacijama, svaki put naslućujem nove brige koje će me snaći. Zašto da dopustim da ova “Ijubav” uzme još više maha? Gdje mi je bila pamet u Vermontu? Ah, ono “molimte” - um joj je dubok kao kakav plakat pred Bez kraja i konca. Prev. kinom! Pa “nezabravi”! Baš kako bi jedna prostitutka napisala te dvije riječi! Pa, kako je iskasapila ono “naprozorma”, dozlaboga dirljivo! Kako može odnos medu Ijudima biti neprirodan! Ova je žena neodgojiva i nepopravIjiva! U usporedbi s njenim djetinjstvom, ja sam odrastao u aristokratskom Bostonu. Kakva posla mogu ja imati s njom? Corava posla! Nikakva posla! Pa onda, oni telefonski pozivi, nikako nisam podnosio te telefonske pozive! Bila je mladenački dražesna kad me upozorila da će mi svaki čas telefonirati - ali je, začudo, ozbiljno mislila! U uredu sam, ubogi roditelji nekog neurasteničnog djeteta kazuju mi kako njihovo čedo sistematski izgladnjuju u nekoj gradskoj bolnici. Došli su da se potuže nama a ne Odjelu za zdravstvo zato što im je neki dovitljivi odvjetnik u Bronxu rekao da je njihovo dijete, očito, žrtva diskriminacije. Iz telefonskog razgovora s predstojnikom psihijatrijskog pdjela u toj bolnici doznajem da dijete neće da prima hranu u sebe - uzme u usta zalogaj i drži ga sate i sate,, ah nikako da ga proguta. Stoga moramo reći tim Ijudima da ni njihovo dijete ni oni nisu žrtva nikakve diskriminacije, kao što misle. Njima se moje riječi čine neiskrene. I meni se tako čine. Ja dotle mishm: “Progutao bi on taj zalogaj da je dijete moje majke” i izražavam im svoje suosjećanje. Ali sad oni neće da iziđu iz moje sobe dok ne porazgovaraju s “gradonačelnikom”, kao što prije nisu htjeli izići iz sobe socijalne radnice dok ne porazgovaraju s “članom Komisije”. Otac djeteta kaže da ću ja odletjeti sa svog mjesta sa svima ostahma koji su krivi što jedno nemoćno dijete gladuje, samo zato što je dijete Portorikanaca! - Es contrario a la ley discriminar contra cualguier persona... - čita mi iz dvojezične brošure Komisije za međuljudske odnose, brošure koju sam ja napisao!

Kosi se sa zakonom protiv diskriminacije bilo koje osobe. Prev. U tom trenutku zazvoni telefon. Portorikanac se dere na mene na španjolskom, majka mi vitla pred nosom nožem u mom djetinjstvu, a tajnica mi javlja da gospođica Reed želi razgovarati telefonski sa mnom. Po treći put toga dana. Pusto mi je bez tebe, Arnolde - šapuće 0pica. Na žalost, upravo imam mnogo posla. Zbilja, zbilja te volim. Da, dobro, možemo li o tome poslije razgovarati? Kako želim onaj tvoj dugački, glatki kurac... Do videnja! Sto još ne valja kod nje, kad je već o tome riječ? Miče usnama kad čita. Sitničav sam? Mislite? Jeste li ikad sjedili za večerom s nekom ženom s kojom, recimo, vodite Ijubav - dvadesetdevetogodišnjom osobom - i gledali kako miče usnama dok čita u novinama naslove filmova? Ja znam šta igra još prije nego što mi kaže -jer joj čitam s usana! A knjige koje sam joj dao nosi s posla na posao u svojoj torbi - da ih čita? Ne, nego zato da ostavi snažan dojam na nekog fotografa pedera, na prolaznike, na neznance, svojim svestranim karakterom! Pogledajte, ona djevojka s onakvim fantastičnim dupetom - nosi knjigu sa sobom! A u knjizi su prave pravcate riječi! Sutradan nakon povratka iz Vermonta kupio sam joj knjigu Hvalimo slavne Ijude! Napisao sam na jednoj karti “Mojoj famoznoj djevojci” i dao da mi knjigu umotaju kako bih joj je navečer poklonio. Reći ćeš mi koje knjige da čitam, vrijedi? - tako me dirljivo zamohla one večeri kad smo se vratih u grad. -Jer, zašto da budem bedasta kad ti kažeš da sam bistra? I tako je počela od Ageeja, a tu su bile i fotografije Walkera Evansa da se lakše snade - od knjige koja joj govorila o njenu prijašnjem životu, koja joj je proširila vidik na njeno porijeklo porijeklo koje je, naravno, bilo kudikamo zanimljivije pristojnom Ijevičarskom židov skom mladiću nego samoj proleterki. Kako sam ozbiljno sastavljao taj popis knjiga! Ti boga, kako ću joj prosvijetliti um! Iza Ageeja AdamičevDinamit!, moja požutjela knjiga iz studentskih dana. Umišljao sam sebi kako će joj dobro doći ono što sam ja potcrtao, kako će shvatiti razliku između onog što je bitno i onog što je sporedno, izmedu generahzacije i ilustracije, i tako dalje. Nadalje, ta je knjiga tako jednostavno pisana da sam se nadao da će je to možda potaknuti da bez mog nagovora pročita ne samo ona poglavlja koja sam joj obilježio, ona koja se tiču same njene prošlosti kako sam mislio - nasilja u ugljenokopima koja počinju s MoUy Maguires, pa poglavlje o Wobbhejima - nego cijelu tu historiju brutalnosti i terora, koji je vršila i trpjela američka radnička klasa iz koje je ona potekla. Zar nije pročitala knjigu koja se zove U. S. A. ? Mortimer Snerd: “Eh, ja nisam nikad ništa čitao, gospodine Bergene.” I tako sam joj kupio Dos Passosa u izdanju “Modern Library”, tvrdo ukoričenu knjigu. Samo jednostavno, mislio sam, neka sve bude jednostavno, ah odgojno, poučno. Ma, vama je sigurno jasno što je bilo bajno u svemu tome. Koji još tekstovi? Duše crne čeljadi W. E. B. Du Boisa. Plodovi gnjeva. Američka tragedija. Knjiga Sherwooda Andersona koja se meni sviđa a zove se Bjelački ološ mislio sam da će je privući taj naslov. Baldwinovi Zapisi domorodačkog sina. Naziv kolegija? Pa, ne znam profesor Portnoy: “Ponižene manjine, početni kurs”. “Povijest i funkcija mržnje u Americi”. Svrha? Da spasim tu glupu šikse, da je izbavim od neznanja 0 svojoj rasi, da ta kćerka bezdušnih tlačitelja počne proučavati patnje i tlačenje, da se nauči sažaljevati, da malo krvari zbog svjetskih jada. Je h vam sad jasno? Savršen par - ona vraća id u Jid, a ja vraćam oj u goj. Gdje sam ono stao? U fraku. Uparaden u svom večernjem odijelu, a “izviksaj” mi još pišti u ruci kad se 0pica pojavljuje preda mnom u haljini koju je kupila baš za ovu prigodu. Kakvu prigodu? Šta ona mish kamo idemo, da snimamo pornografski film? Doktore, haljina joj dopire jedva do guzice! Ispletena je od nekakvih zlatnih metalnih niti i pokriva joj samo steznik boje puti! A kao krunu tom svom skromnom ruhu, na glavu je natandarila vlasuIju nadahnutu hkom siročeta Annie, iz koje viri ona njena tupanafrakanafaca. Kako sujoj ustanekako sitnaijadna! Pa, ona je zbilja iz Zapadne Virginije! Rudareva kći u velegradu obasjanom neonskim svjetlima!

“I ovako će ona poći sa mnom gradonačelniku?” mislim ja. “Nalik na striptizetu? A molim te piše zajedno! I nije pročitala ni dvije stranice Ageejeve knjige cijele ove sedmice! Je li bar pogledala slike? Jok, sumnjam! Uh, pogriješio sam”, mislim spremajući onu ceduljicu u džep za uspomenu, sutra je mogu za četvrt dolara dati konzervirati, pogriješio sam! Pa, ovu sam žensku našao na ulici! Podudala mi ga još prije nego što je znala kako se zovem! Ajednom je unovčila svoju pičku u Las Vegasu, ako nije i drugdje! Samo je pogledaj gangsterska priležnica! Priležnica člana Komisije za meduljudske odnose! U kakvu ja to košmaru živim? Potpuno je pogrešno što sam s ovakvom ženskom! Besmisleno! Samo oboje tratimo snagu, karakter i vrijeme! Dobro - kaže mi 0pica u taksiju - šta te kolje, Pero? Ništa. Ne možeš me ovakvu vidjeti. 5 - Koješta. - Stanite kod HamHama! Zaveži! Stanite pred palačom Gracie! 1 - Zarazit ćeš me, AIex, tim svojim radioaktivnim zračenjem! j - Ničim ja ne zračim, drek! Jesam li ti šta rekao? Ali zato govore te tvoje crne čifutske oči, frajeru božji! Tutti . Smiri se, 0pico! Smiri se ti! Ja sam smiren. - Ali moja muževna odlučnost traje još svega oko jednu minutu. - Samo te molim ko boga - kažem joj - ne spominji pizdu pred Mary Lindsay! Šta? Dobro si čula. Kad dođemo tamo, nemoj odmah početi govoriti o svojoj mokroj čuči onome tko nam otvori vrata! Nemoj zgrabiti čiku Johna za šlong dok ne budemo kod njega bar pola sata, paH? Uto od vozača dopre fićuk nahk na cviljenje zračnih kočnica, a 0pica se bijesno navah na zadnja vrata. Ja ću govoriti, raditi i nositi što mi se god prohtije! Živimo u slobodnoj zemlji, ti uštogljeni židovski pizdeku! Da ste samo vidjeh kako nas je, kad smo izišli iz taksija, odmjerio pogledom naš vozač, gospodin Manny Schapiro. - Bogataška đubrad! - dere se on. - Fašistička kučka! I odjuri kao strijela. S klupe u parku Carla Schurza vidimo svjetla u palači Gracie; gledam kako pristižu drugi članovi nove gradske uprave, a dotle joj gladim ruku, Ijubim joj čelo, tvrdim da nema zašto plakati, da sam ja svemu kriv, da, da, ja sam uštogljeni židovski pizdek, i ispričavam h se, ispričavam! -... Stalno me kljucaš, kljucaš me već tim svojim pogledom, Alex! Kad ti otvorim navečer vrata, upravo ginem od želje da te vidim, jer sam cijeh dan mishla samo na tebe, a te tvoje kurčeve oči već traže na meni najmanju sitnicu koja ne valja! Kao da nisam već dovoljno nesigur Svi. Prev. I na, kao da me nesigurnost neprestano ne prati, tebi se na faci pojavi taj izraz čim otvoriš usta - hoću da kažem, ne mogu ti reći ni koliko je sati a da me tako ne pogledaš: “Uh, bogamu, sad će opet ova praznoglava pizda nešto izvahti.” Ja kažem: “Pet do sedam”, a ti odmah pomishš: “Kako je glupa!” E pa, ja nisam praznoglava niti sam pizda, samo zato što nisam studirala u onom kurčevom Harvardu! I nemoj mi više srati o tome kako treba da se ponašam pred Lindsayevima. Ma, koji su kurac ti Lindsaei;i7 Jedanjebeni gradonačelnik i njegova žena! Jedan kurčevi gradonačelnik! Možda si već zaboravip da sam ja bila udata za jednog od najbogatijih Ijudi u Francuskoj kad mi je bilo svega osamnaest godina - bila sam na večeri kod Ali ICana dok si ti bio još u Newarku, u New Jerseyju, gdje si prstom jebao one svoje male Židovke! Je h to za mene Ijubav, upitala me jecajući ojadeno. Da postupam s jednom ženom kao s gubavcem?

Htio sam joj reći: “Možda ovo i nije nikakva Ijubav. Možda je ovo obična greška. Možda bi trebalo da se jednostavno raziđemo, bez uvrede!” Ali nisam rekao. Bojao sam se da se ne ubije! Zar nije prije pet minuta pokušala iskočiti iz taksija? Da sam joj, recimo, rekao: “Slušaj, 0pico, to ti je to” - što bi je spriječilo da pojuri kroz park i baci se u East River? Doktore, morate mi vjerovati da je to bilo zaista moguče - zato joj i nisam ništa rekao. Ali tada me zagrhla i tada je ona mnogo toga rekla. - Vohm te, Alex! Obožavam te, ludo te obožavam! I zato me, mohm te, nemoj zezati! Jer, ja to ne mogu podnijeti! Jer, ti si najbolji čovjek, žena ih dijete koje sam ikad upoznala! U cijelom životinjskom carstvu! Oh, Prekretiću, ti imaš vehk um i vehku kitu i ja te vohm! I tada je, na klupi koja nije bila udaljena više od sto koraka od palače Lindsayevih, zarila svoju vlasulju meni u krilo i uzela mi ga fajfati. -Nemoj, 0pico - prekhnjao samje - nemoj - dok mi je strastveno raskopčavala crne hlače - ovdje ima posvuda agenata! - ciljajući na policijsku stražu u palači Gracie i oko nje. Uhapsit će nas, nastat će skandal, 0pico, cajkani... Ali ona je samo digla svoja poduzetna usta s mog raskopčanog rasporka i prošaptala: - Samo u tvojoj mašti - što je bio prilično oštrouman odgovor, ako se dobro promisli i onda se opet zavukla među moje noge, kao kakva krznata životinjica koja traži dom. I svladala me svojim ustima. Za večerom sam čuo kako je rekla gradonačelniku da po danu radi kao fotomodel a navečer polazi tečajeve kod Huntera. Nije uopće spomenula pizdu, koliko sam mogao razabrati. Sutradan je otišla u Hunterovu školu i uvečer mi, na moje veliko čudo, pokazala upisnicu koju je ondje dobila. Za što sam je pohvalio. Ali koju, naravno, nije nikad ispunila - osim rubriku za godine: 29. Evo jedne 0pičine fantazije još iz gimnazijskih dana u Moundsvilleu, tlapnje u kojoj je živjela dok su drugi učih čitati i pisati. Oko vehkog stola za konferencije sjede, mirno i ukočeno, svi momci iz Zapadne Virginije koji su se prijavih za Vojnu akademiju u West Pointu. Ispod stola kleči gola golcata naša štrkljasta i nepismena šiparica, Mary Jane Reed. Pukovnik iz West Pointa šetka se, s pahcom kojom se lupka otraga, neprestano oko stola i promatra hca mladića dok Mary Jane raskopčava redom hlače svakom kandidatu i duda mu ga. Za Vojnu akademiju bit će izabran onaj momak koji će zadržati najozbiljnije i najdostojanstvenije vojničko držanje dok bude svršavao u MaryJanino živo i stručno oružje od usta. Deset mjeseci. Nevjerojatno! Jer, za to vrijeme nije prošao ni jedan dan zacijelo ni jedan sat - a da se nisam upitao: “Zašto sam ja i dalje s njom? S tom poživinčenom ženom! S tom grubom, opsjednutom, mrskom samoj sebi, zbunjenom, izgubljenom, bezhčnom...” i tako dalje. Lista je bila ne iscrpna, a ja sam je neprekidno pregledavao. A kad bih se sjetio kako sam je lako pokupio 4 na uUci najveći Ijubavni uspjeh u mom životu!, stenjao sam od gađenja. Kako mogu biti neprestano s nekim čiji um, razum i vladanje nikako ne mogu cijeniti? Tko svaki dan izaziva u meni eksplozije neodobravanja, a svaki sat grmljavinu prijekora? A kakve sam joj prodike držao! Ah, kakav sam učitelj postao! Kad mi je, na primjer, kupila za rodendan one tahjanske lagane cipele - kakvu sam joj bukvicu zauzvrat očitao! Slušaj - rekao sam joj kad smo izišh iz trgovine da te posavjetujem malo u vezi s kupovinom; kad obavljaš nešto tako jednostavno kao što je zamjena novca za robu, nije potrebno da pokazuješ mindžu svakome na vidiku. Slažeš se ? Šta da ne pokazujem? Tko je šta pokazivao? ; - Ti, Mary Jane! Svoj takozvani spolni organ. - Nisam ja ništa pokazivala! - Ama, mohm te, kad god si ustajala i kad god si sledala, ja sam misho da ćeš se zakvačiti pičkicom za ptodavačev nos. Ti Isusa Boga, pa moram valjda sjedati i ustajati! - Ali ne tako kao da uzjahuješ i sjahuješ! -Pa, ja ne znam šta tebe kolje. Ono je ionako bio neki homić.

“Kolje” me to što je sad ono među tvojim nogama vidjelo više Ijudi nego što ih gleda emisiju “Huntleyja i Brinkleyja”! Drvo se savija dok je mlado, nije li tako? Ali, još dok je optužujem, govorim sam sebi: “Ma, odjebi, vrli mali dečko! Ako želiš damu umjesto pičke. onda nadi sebi neku damu! Tko te ovdje drži?” Jer ovaj grad, kao što znamo, vrvi od djevojaka koje su posve različite od gospođice Mary Jane Reed, koje su nadobudne, čitave, nepokvarene mlade žene - koje su zapravo zdrave kao mljekarice. Ja to znam jer su one bile njene predšasnice - samo što me ni one nisu zadovoljile. Ni one mi nisu valjale. Vjerujte mi, Spielvogelu, ja ih poznajem, trudio sam se - lizao sam im zdjelice i brijao se na njihovim šekretima, imao sam rezervne ključeve njihovih sigurnosnih brava i svoju pohcu u njihovim ormarićima za hjekove, čak sam se sprijateljio s njihovim mačkama koje su se zvale Spinoza, i Klitemnestra, i Candide, i Mačka - da, da, pametne i načitane djevojke koje tek što su se bile vratile s uspješnih pustolovina na polju seksa i znanosti u zdravim i glasovitim koledžima, živahne, intehgentne, samopouzdane i dobro odgojene djevojke koje drže do sebe - socijalne i naučne radnice, profesorice i lektorice, djevojke u čijem se društvu nisam osjećao jadan i posramljen, djevojke kojima nisammorao biti i otac i majka, koje nisam morao odgajati ni popravIjati. Ali, ni one mi nisu odgovarale! Zar je moglo biti primjernije osobe od Kay CampbeU, moje djevojke iz Antiocha. Prirodna, blage ćudi, bez trunka morbidnosti i sebičnosti - neobično hvalevrijedno i čestito stvorenje! Jesi li sad divna žena nekog sretnog šajgeca ondje negdje u sredini Amerike? A i šta bi drugo mogla biti? Uređivala je književni časopis, bila ponajbolji student engleske književnosti, protestirala sa mnom i mojim ogorčenim prijateljima ispred one brijačnice u Yellow Springsu gdje nisu htjeli šišati Crnce - kršna, neposredna, velikodušna i guzata djevojka slatkog djetinjeg lica, žute kose, bez sisa, na žalost čini se da su meni sudene uglavnom žene bez sisa; uzgred budi rečeno - zašto je to tako? Postoji li kakva studija o tome koju bih mogao pročitati? Je li to važno? Ili da nastavim?. Ah, pa one seljačke noge! Pa bluza koja joj je uvijek visila otraga iz suknje! Kako sam bio ganut tim znakom bezbrižnosti! I činjenicom što je u cipelama s visokim petama bila nahk na mačku koja ne može sići s stabla, koja je u nevolji, koja nije u svom elementu, sve je krivo. Uvijek je bila prva nimfa u Antiochu kojaje u proljeće dolazila na predavanja bosa. Ja sam je zvao “Tikva” u čast njene kože i vehke kante. I zbog čvrstoće - bila je tvrda kao tikva kad su bih u pitanju moralni principi, bila je divno tvrdoglava tako da nisam mogao da joj ne zavidim i da je ne obožavam. Nikad nije povisila glas u raspravljanju. Možete h zamishti kako se to dojmilo mene u mojoj sedamnaestoj godini, pošto sam prije toga bio član Debatnog kluba Jacka i Sophije Portnoy? Tko je uopće čuo za takav pristup sporu? Nikad nije izvrgnula protivnika ruglu! Niti ga je, čini se, mrzila zbog njegovih ideja! Ahaaa, to dakle znači biti čiijetegojim, najbolji dak gimnazije u Iowi umjesto u New Jerseyju; jest, to je ono što gojim koji imaju nešto - imaju! Autoritet bez galame. Vrhne bez hvahsanja. Samopouzdanje bez razmetanja i milostivosti. Hajde, doktore, da budemo pošteni i da priznamo gojim ono što im pripada - kad su silni, onda su zbilja silni! Neobično zdravi! Da, to je ono što me očaralo zdravlje, jedrina; jednom riječju, njena tikvoća. Srdačna moja, guzata, bosa šikse nenamazanih usana, gdje h si sad, KayKay? Kohkima si majka? Jesi li se jako udebljala? Ah, pa šta onda! Baš da si vehka kao kuća - za onaj je tvoj karakter ipotrebna vehka vitrina! Najbolja cura na Srednjem zapadu, pa zašto samje onda ostavio? Ah, doći ću još na to, budite bez brige, uvijek sam spreman da mučim sama sebe, to sad već znamo. Dopustite mi da još malo žahm za njezinom tjelesnošću. Ona koža boje maslaca! Ona neuredna, raspuštena kosa! A to je bilo još na početku pedesetih godina, prije nego što je raspuštena kosa ušla u modu! To je, doktore, bila naprosto prirodnost. Okrugla i krupna Kay opaljena suncem! Kladio bih se da se sad petšest khnaca drži za pozamašnu starku te djevojke posve razhčite od 0pičina tvrdog, fotomodelskog dupenceta!. Kladim se da sama pečeš kruh, je h? Kao one vruće proljetne večeri u mom stanu u YeUow Springsu kad si mi, u podsuknji i

grudnjaku, brašnjavih ušiju i uznojena čela - sjećaš h se? - htjela pokazati, usprkos vrućini, kakav okus ima pravi kruh? Mogla si umijesiti kruh i od mog srca, tohko je bilo mekano!, kladio bih se da stanuješ negdje gdje je zrak još nezagaden i gdje se nitko ne zaključava - i da ti se još fućka za pare i svojinu. Pa, meni se fućka. Tikvo, još sam neokaljan tim i shčnim buržoaskim glupostima! Oh, potpuno neskladno razvijena djevojko! Ti nisi bila nikakva protegljasta manekenka! Dobro, nije imala sisa, pa šta onda? Bilaje krhka u grudnom košu i vratu kao leptir, ah je bila usađena u zemlju kao medvjed. Bila je ukorijenjena, eto šta hoću da kažem! Bila je vezana onim svojim soldatskim nogama za ovu našu američku zemlju! Da ste samo čuh Kay Campbeh kad smo na drugoj godini studija obilazih općinu Greene i agitirah za Stevensona! I pred najgroznijom repubhkanskom ograničenošću, pred škrtim i sumornim duhom koji svakako može pokolebati čovjeka, Tikva se uvijek držala kao prava dama. Ja sam bio divljak. Ma kohko sam se ravnodušno upuštao u razgovor ih s visoka, jer je tako ispadalo, redovito sam na kraju bio uznojen i hijesan, rugao sam se, vrijeđao, grdio, oči u oči s tim jezivim stisnutim Ijudima, nazivao sam njihova dragog Ikea nepismenim, pohtičkim i moralnim kretenom - vjerojatno sam ja najviše kriv što je Adlai onako loše prošao u Ohiu. Tikva je pak iskazivala takvu besprijekornu i Ijubaznu pažnju mišljenju protivnika da sam pokatkad očekivao da će se okrenuti meni i reći: “Pa ja, Alex, mishm da gospodin Trotl ima pravo - mishm da je on možda zbilja malo preblag prema komunistima.” Ali nije, kad bi naš protivnik izrekao svoju posljednju glupost o “socijalističkim” i ili “prokomunističkim” idejama našeg kandidata, te posljednji put prigovorio njegovu smislu za humor, Tikva bi počela svečano i izvanredan pothvat! bez trunka sarkazma - kao da je sudac na natjecanju u pečenju pita, tako je savršeno bila u nje udružena trijeznost s dobrom voljom - počela ispravljati činjenične i logičke greške gospodina Trotla, pa čak i upozoravati na njegov škrtački moral. Neopterećena iskrivljenom sintaksom apokalipse i nedoličnim rječnikom očajnika, bez uznojene gornje usne, bez stegnutog grla koje hvata zrak, bez izraza gađenja na čelu, ona je možda čak i predobila za nas petšest Ijudi u toj općini. Bogami, da, to je bila jedna od silnih šiksa. Možda bih nešto i naučio uz nju do kraja života. Da, možda - kad bih ja mogao šta naučiti! Kad bih se nekako mogao izbaviti od ove opsjednutosti dudanjem i bludom, romantikom, fantazijom i osvetom - izravnavanjem računa, težnjom za snohvaticama, ovom beznadnom, besmislenom privrženošću davno minulom vremenu! Godine 1950, kad mi je bilo svega sedamnaest godina a Newark je ostao dva i pol mjeseca iza mene pa, nije zapravo “ostao iza mene” - ujutro sam se budio u spavaonici iznenađen nepoznatim pokrivačem u ruci i nestankom jednog od “mojih” prozora, bivao potišten i smeten minute i minute zato što je majka tako neočekivano preobrazila moju spavaću sobu, izvršio sam najprkosniji čin u svom životu - nisam se vratio kući za svoje prve praznike na sveučilištu, nego sam otputovao vlakom u Iowu da proslavim Dan zahvalnosti s Tikvom i njezinim roditeljima. Do mjeseca rujna ni sam bio dalje na zapadu od jezera Hopatcong u New Jerseyju - a sad idem čak u Iowu! I to s jednom plavojkom! Kršćankom! Tko je više zgranut nad tim mojim bijegom, moja obitelj iU ja? Kakva smionost! Ih možda nisam bio smioniji od mjesečara? Bijela drvena duća u kojoj je Tikva odrasla bila je za me nešto kao Tadž Mahal s obzirom na osjećaje koje je u meni oslobodila. Balboa možda zna što sam osjećao kad sam prvi put ugledao njihaljku vezanu za strop trijema. Onaje odgojena u ovoj kući. Djevojka koja mije dala da joj otkopčam grudnjak i da je nasuho pofukam pred vratima spavaonice odraslaje u ovoj bijeloj kući. Iza ovih gojiše zastora! Gle, kapci naprozorima! - Tata, mama - kaže Tikva pošto smo se iskrcaU na stanici u Davenportu - ovo je naš gost preko vikenda, moj prijatelj iz škole o kojem sam vam pisala... Ja da sam “gost preko vikenda”? Ja da sam “prijatelj iz škole”? Kakvim to jezikom govori? Ja sam “bondit”, “vanc”, ja sam sin osiguravajućeg agenta. Ja sam Warshawov poslanik! - Drago mi je, Alex. - A ja, naravno, odgovaram: Hvala. - Što mi god tko kaže u ta prva dvadeset četiri sata u Iowi, ja odgovaram: “Hvala”. Cak i stvarima. Prije nego što ću sjesti na stolac, kažem mu: “Oprostite, hvala.” Pao mi je ubrus na pod, ja se saginjem, sav zajapuren,

da ga dignem, i čujem sama sebe kako govorim: “Hvala” ubrusu - ih se možda obraćam podu? Sto bi se moja majka ponosila svojim malim džentlmenom! Uljudan sam čak i s pokućstvom! Zatim, u engleskom postoji izraz “Dobro jutro”, tako sam bar čuo. Ja se nisam gotovo nikad služio njime. A i zašto. Kod kuće me za doručkom svi ukućani zapravo poznaju pod imenom “gospodin Ljutko” ih “Čangrizalo”. Ali odjednom, ovdje u Iowi, oponašajući mještane, pretvaram se u pravi gejzir dobrih jutara. To je sve što Ijudi u tom mjestu znaju reći - čim osjete sunčane zrake na licu, u njima nastupa nekakva kemijska reakcija: “Dobro jutro!” “Dobro jutrol” “Dobrojatro!” pjevaju na petšest razhčitih melodija. Zatim stanu svi jedan drugog pitati jesu h se “dobro naspavah”. I mene pitaju! Jesam h se dobro naspavao? Zapravo ne znam, moram razmishti - to me pitanje nekako iznenadilo. Jesam h se dobro nas pavao? Pa, jesam. Čini mi se da jesam. A vi? - Spavao sam kao klada - odgovara mi gospodin Campbell. I prvi put u životu osjećam svu snagu tog izraza. Ovaj čovjek, koji je posrednik u kupnji i prodaji nekretnina i gradski vijećnik iz Davenporta, kaže da je spavao kao klada i ja zaista vidim kladu. Shvatio sam! Nepomično, teško, kao klada! - Dohvo jutro - kaže mi on, a meni sad tek sviće da se riječ “jutro” kako je on upotrebljava, odnosi na sate izmedu osam ujutro i podneva. Ja nisam nikad prije to tako shvaćao. On mi žeh da sati između osam i dvanaest budu dohri, što će red hjepi, ugodni, korisni! Svi mi žehmo jedno drugom četiri sata zadovoljstva i uspjeha. Pa, to je krvavo! Hej, to je veoma zgodno! Dobro jutro! A to isto vrijedi i za “dobar dan”! I za “dobar večer”! I za “laku noć”! Bože sveti! Engleski je jezik forma komuniciranja! Konverzacija nije samo unakrsna vatra u kojoj ti gadaš druge a oni tebe! U kojoj se moraš izmicati da spasiš glavu, i nastojati da ubiješ protivnika. Riječi nisu samo bombe i meci, nego i mali darovi koji imaju neki smisao. Čekajte, nisam još dovršio - kao da nije dovoljno snažan doživljaj što sam s unutarnje straneoiše zastora a ne s vanjske, kao da nije dovoljan uzrok zbunjenosti moja nevjerojatna želja punoj kući gojim da uživa iz sata u sat, tu je još, da prevrši zanos nesnalaženja, ime uhce u kojoj se nalazi CampbeUova kuća, uhce u kojoj je moja djevojka odrasla, gdje je preskakala uže, khzala se, igrala se škohce, sanjkala se, sve ono vrijeme dok sam ja sanjario 0 njoj oko dvije i pol tisuće kilometara daleko od nje, u ovoj istoj zemlji, kako mi kažu. Ime uhce? Nije Xanadu, nije, nego još bolje, ah, kudikamo neobičnije: Brijestova. Brijestova! Baš kao da sam, vidite, ušao kroz narančastu celuloidnu skalu našeg starog “zenitha”, pravo u emisiju “Obitelj jednog čovjeka”. Brijestova. Gdje raste drveće - pa to mora da su brijestovi! Da budem iskren, moram priznati da nisam umio izvući taj zaključak one srijede uvečer kad smo izišh iz Campbellova automobila - uostalom, trebalo mi je sedamnaest godina da naučim raspoznati hrast a i tu sam u nedoumici kad nema žireva. Ono što prvo vidim u nekom kraju nije flora, vjerujte mi, nego fauna, Ijudska oporba koja jebe ih koju jebu. Zelenilo prepuštam pticama i pčelama, one imaju svoje brige a ja svoje. Tko kod nas zna kako se zove ono što raste iz pločnika ispred naše kuće? To je drvo - i ništa više. Vrsta nije važna, tko te pita za vrstu, dok god ti se ne sruši na glavu. U jesen ih u proljeće? Razumijete h se vi u to? Prilično sam siguran da nije zimi padaju s granja dugačke mahune u obliku polumjeseca, a u njima su nekakva tvrda zrna. Pa, dobro. Evo znanstvene činjenice o našem drvetu, iz usta moje majke, Sophije Linnaeus: ako staviš ta zrna u slamku i pušeš, možeš nekome izbiti oko i oshjepiti ga dovijeka. I ZATO NEMOJ TO NIKAD RADITI! ČAK NI U ŠALI! A AKOITKO DRUGIBUDE TO RADIO, ODMAH MIRECI! Takvo je manjeviše znanje iz botanike kojim sam oboružan do one ne djelje poshje podne kad odlazimo iz kuće Campbellovih na željezničku stanicu i kad nastupa moj arhimedovski doživljaj: Brijestova uhca... pa onda su to... hrijestovi! Kako je to jednostavno! Mislim, čovjek ne treha imati kvocijent intehgencije 158, ne mora biti genij da otkrije smisao u ovom svijetu. Sve je to zapravo veoma jednostavno! Bila je to značajna sedmica u mom životu, rekao bih da odgovara u povijesti čovječanstva cijelom kamenom dobu. Kad god bi gospodin Camp bell zazvao svoju suprugu “Mary”, temperatura bi mi poskočila na četrdesetak stupnjeva. Jeo sam iz posuđa koje je dotakla svojim rukama žena koja se zove Mary. Krije h se možda tu

odgovor na pitanje zašto sam se onohko skanjivao da zovem Opicu njenim pravim imenom, osim kad sam je htio kazniti? Ne krije? Dok se vozim vlakom na zapad, mohm boga da u kući Campbellovih ne bude slika Isusa Krista. Samo da ova sedmica prođe a da ne moram gledati njegov I I kukavnijDMnim - ni imati posla bilo s kim tko nosi križić 0 vratu! A kad dodu tetke, stričevi i ujaci na večeru na Dan zahvalnosti, ne daj bože da medu njima bude i antisemita! Jer, ako tko počne govoriti o “židovskim laktašima”, ili spomene “Cifute”, ili kako se “cjenkao s nekim kao Zidov”... pokazat ću mu ja tko je Cifutin, satjerat ću mu one njegove jebene zube u grlo! Ne, neću se poslužiti silom kao da imam petlju za tako nešto!, neka se oni služe silom, to je njihov način. Neću, nego ću ustati i - vuh den? održati govor! Posramit ću ih i poniziti u onim njihovim zadrtim srcima! Citirat ču im Deklaraciju o nezavisnosti dok budu jeh one svoje slatke krumpire kuhane u sirupu! Koji su oni kurac, pitat ću ih, da misle da je Dan zahvalnosti samo njihov! A onda, na stanici, njezin otac kaže: - Drago mi je, mladiću - a ja, naravno, uzvraćam sa: - Hvala. - Zašto je on tako pristojan? Zato što ga je kći upozorila što ne znam kako da shvatim - kao uvredu ih kao sreću, ih možda on još ne zna šta sam? Da mu onda kažem, još prije nego što smo ušh u auto? Da, moram mu kazati! Ne mogu i dalje živjeti u laži! “Pa, svakako mi je drago što sam došao u Davenport, gospodine i gospođo Campbell, s obzirom na to što sam Zidov i sve drugo.” Možda ne bi dovoljno odjeknulo. “Dakle, kao Kayin prijatelj, gospodine i gospodo CampbeU, i kao Zidov, žehm vam se iskreno zahvaliti što ste me pozvah...” Prestani se izmotavati! Pa, kako onda? Da govorim jidiš? Kako ? Znam svega dvadeset pet riječi - od kojih je polovica prosta, a drugu polovicu pogrešno izgovaram! Ma drek, drži samo jezik za zubima i ulazi u auto! - Hvala, hvala - govorim, uzimam svoju torbu i svi idemo prema automobilukaravanu. Kay i ja sjedamo na stražnja sjedala, spsom! Kayinim psom! Kojem se obraća kao da je čovjek! Vau, ona je zbilja goj. Kakva budalaština - razgovarati sa psom, samo što Kay nije budala! Zapravo mishm daje pametnija od mene. Pa ipak razgovara s psom? “Što se pasa tiče, gospodine i gospodo Campbell, mi Židovi uglavnom...” Ama, mani ga! Nije potrebno. lonako ne misliš ili se vraški trudiš da ne misliš na taj svoj rječiti privjesak što se zove nos. A da i ne govorimo o toj tvojoj afrožidovskoj kosurini! Dakako da znaju šta si. Zalim slučaj, bubi, ali ne možeš izmaknuti usudu, nosna hrskavica odreduje ti sudbinu. Alija i ne želim dajoj izmaknem! E pa, to je hjepo jer ionako ne možeš. Ne mogu, kako ne bih mogao - samo kad bih htio! Ali rekao si da ne žehš. Ali, kad bih htio! Čim sam stupio u kuću, počinjem njuškati oko sebe kradomice i pomalo na svoje čudo - kakav će biti miris? Miris pirekrumpira? Haljine neke stare dame? Netom izljevenog betona? Njuškam i njuškam nastojeći da ulovim miris. Evo ga! Je h to to, jesam h nanjušio kršćane, ili samo psa? Sto god vidim, okusim, taknem, mishm: “gojiš”! Prvog jutra radije istiskujem centimetar i pol zubne paste u odvodni kanal, nego da stavim svoju četkicu tamo gdje su Kayina majka ili otac možda dodirivah čekinje kojima peru svoje gojiše kutnjake. Pa da! Sapun na umivaoniku sav je zapjenjen od nečijih ruku. Čijih? Marynih? Dah da ga naprosto uzmem i počnem se prati, ih da najprije možda pustim na njega mlaz vode, za svaki slučaj? Ama kakav slučaj? Smuk, možda hoćeš komadić sapuna da opereš njime sapun? Hodam na prstima do nužnika i zavirujem u školjku: “Eto ti, dragi moj, posve gojiše zahodske školjke! Originalni primjerak. Tu otac tvoje djevojke ispušta svoja nežidovska govna. Šta kažeš, a? Prihčno impresivno.” Da sam opsjednut? Opčinjen sam! Zatim treba da odlučim hoću h obložiti sjedahcu papirom ih neću. Nije riječ o higijeni, uvjeren sam da je sve čisto, besprijekorno na poseban antiseptički goj način - pitanje je nije h sjedahcajoš topla od stražnjice nekog od Campbellovih - njezine matere! Mary! Takoder majke Isusa Krista! Pa makar mojoj obitelji za Ijubav, možda bi

trebalo da podmetnem malo papira oko ruba. Ništa me ne košta, a tko će ikad za to znati? Ja du znati! Ja ću znati! I stoga sjedam - i sjedalica je zaista topla! Uh, tek mi je sedamnaest godina a več se češem guzicom s neprijateljem! KoUk sam put prevaUo od mjeseca rujna! Pokraj voda babilonskih posjedasmo i, jao, proplakasmo kad se sjetismo Siona! Jest, jao! Na šekretu me spopadaju sumnja i žaljenje, iznenada čeznem svim svojim srcem za domom... Kad mi otac krene autom da kupi “pravu jabukovaču” na štandu farmera pokraj ceste nedaleko od Uniona, ja neću biti s njim! A tko će s Hannom i Mortyjem poći na nogometnu utakmicu izmedu Weequahica i Hillsidea prije podne na Dan zahvalnosti da ih nasmijava, kad nema mene? O, bože, valjda demo pobijediti što de redi izgubiti s razHkom manjom od 21 boda. Maznite Hillside, gadovi jedni! Duph V, duph E, QUA, HIC! Hajde, Bernie, Sidney, Leone, “Goljo”, BORI SE, obrano! Zovite nas Čifuti, A mi ćemo kihnuti, Mi smo momci iz Weequahica... Zouite nas Cifuti, Kiš mir in tuhis, Mi smo momci iz Weequahical Ajde, držite se, ne dajte se, raspahte ih po kiškama, naprijed naši! Vidite, žalim za prilikom da budem na tribinama pametan i duhovit! Da se razmećem svojim zajedljivim i podrugljivim jezikom! I žahm za historijskim ručkom nakon utakmice na Dan zahvalnosti, ručkom koji spravlja moja majka, pjegava i riđokosa praunuka poljskih Zidova! O, kako de svi problijediti, kakva de grobna tišina zavladati kad ona podigne uvis golemi batak i usklikne: “Evo ga, pogodite za koga!” a PogoditeZaKoga neće biti na svom mjestu! Zašto sam napustio svoju obitelj? Možda za stolom baš ne podsjećamo na neku sliku Normana Rockwella, ali namje gdjekad i lijepo, budite bez brige! Mi ne potječemo s broda Mayflower, ni jednom našem pretku nije nikakav Indijanac donio kukuruza, koliko znamo - ali samo pomirišite ovaj nadjev! A pogledajte one posude s umakom od brusnica na oba kraja stola! A puranu je ime “Tom”! Pa, zašto onda nikako ne mogu vjerovati da objedujemo u Americi, da je Amerika ovo ovdje gdje sam ja, a ne negdje drugdje kamo ću jednog dana otputovati, kao što otac i ja moramo uvijek u mjesecu studenom putovati do onog selje i njegove žene u Unionu, država New Jersey a oboje su u kombinezonima, po pravu jabukovaču za Dan zahvalnosti? Idem u Iowu - kažem im iz telefonske govornice na našem katu. Kamo ? U Davenport u Iowi. Za svoje prve praznike na sveučilištu?! -... Znam, ali je ovo divna prilika i ne mogu odbiti poziv... Prilika?Zas7o? Pa da, da proslavim Dan zahvalnosti s jednim dečkom koji se zove obitelj Billa Campbella... S kim ? S Campbellom. Da, kao što se zovu one juhe. On spava sa mnom u sobi... Ali oni me očekuju. Svi me očekuju. Morty je več nabavio karte za utakmicu. O kakvoj to prilici govorim? Pa, tko je sad odjednom taj Campbell? Moj prijatelj! Bill! Ali - kaže otac - ajabukovača? O, bože moj, ipak se to dogodilo, a zakleo sam se da se ne smije dogoditi! Rasplakao sam se a sve zbog te riječi “jabukovača”. Taj je čovjek prirodni fenomen - mogao bi namlatiti para u emisiji Groucha Marxa pogadajući tajne riječi. Moje pogodi svaki put! I osvaja glavnu nagradu - moj e kaj anj e! Žao mi je, ali ne mogu odustati, prihvatio sam poziv i idemo! Idete? A kako, Alex, uopće ne razumijem taj tvoj plan upada mi u riječ majka - kako putujute, ako smijem pitati, i kamo? Da ne putujete kabrioletom,jos i to...

NE! A ako su ceste zaleđene, Alex... Putujemo, mama, tenkom tipa Sherman! Jasno? Jasno? Alex - strogo će ona - razabirem ti po glasu da mi nešto tajiš, sigurno ćeš putovati autostopom u kabrioletu ih nečem drugom isto tako ludom. Svega dva mjeseca izbivaš od kuće, sedamnaest ti je godina a već si podivljao! Taj sam telefonski razgovor vodio s njima prije šesnaest godina. Jedva nešto više od polovice mojih sadašnjih godina. Studeni 1950. godine - evo, tu mi je utetoviran na ruci, taj datum mog Proglašenja nezavisnosti. Djeca koja se još nisu ni rodila kad sam prvi put telefonirao roditeljima da neću doći kući sa sveučiHšta upravo se valjda upisuju na sveučilište - samo što ja još telefoniram roditeljima da neću doći kući! Još se otimam obitelji! Šta vrijedi što sam preskočio dva razreda osnovne škole i toUko odmakao ostalima kad sad daleko zaostajem za njima? Ono što sam nekad obećavao prava je legenda igrao sam glavne uloge u svim igrokazima u pučkoj škoh, a u svojoj dvanaestoj godini suprotstavio sam se svim Kćerima američke revolucije! Pa, zašto onda živim sam i nemam djece? Ovo pitanje nije non seguitur . U Pogrešan zaključak. Prev. svojoj sam struci lijepo uznapredovao, u redu, ali u privatnom životu - šta sam postigao? Na ovoj bi se zemlji morala igrati djeca koja bi nalikovala na mene! Zašto ze? Zašto bi svaki štunk s ukrašenim prozorom i nadstrešnicom za auto morao imati potomstvo, a ja ne? To nema nikakva smisla! Kad samo pomislim da je polovica trke već prošla, a ja još stojim na startu -ja koji sam se prvi izvukao iz povoja i obukao dres! Kvocijent inteligencije sto pedeset osam, a još se prepirem s rukovodstvom trke oko pravila i propozicija! Osporavam dužinu staze! Sumnjam u legitimnost komisije! Jest, dobro si rekla, majko, da sam čangrizalo. “Ljutko” mi savršeno pristaje, kao da mi je taj nadimak raden po mjeri! “Gospodine Šizek” - cest moi! To je još jedna od onih riječi o kojima sam u djetinjstvu misho da su “židovske”. Sizek. Hajde, šizi malo! - savjetovala bi mi majka. - Da vidimo hoće h se šta promijeniti, pametni moj sine! Kako sam se samo trudio! Kako sam se bacao u zidove njene kuhinje! Gospodin Usijana Glava! Gospodin Zivčenjak! Godspodin Nervožnjak! Kakve sam sve nadimke stekao! Bože sačuvaj, Alex, da te tko poprijeko pogleda, ne bih dala ni pet para za njegovu glavu! Gospodin KojiUvijekImaPravoANikadKrivo! Tata, došao namje u posjet Ljutko iz Snjeguljice i sedam patuljaka! Oho, Hannah, tvoj nas je brat Namćor počastio večeras svojim posjetom, milo nam je što si među nama, Namćore! Ubi bože - uzdiše ona dok ja jurim u svoju sobu da zarijem očnjake u madrac. - Mah Goropadnik opet bjesni! Potkraj treće godine studija Kay nije u odredeno vrijeme dobila menstruaciju pa smo počeh, prihčno polet To sam ja. Prev. no i oduševljeno - i, što je zanimljivo, bez trunka panike - kovati planove da se vjenčamo. Ponudit ćemo jednom mladom bračnom paru na sveučilištu, koji nas je volio, da mu čuvamo djecu, a zauzvrat da stanujemo u njihovu prostranu potkrovlju i služimo se jednom pregradom u njihovu hladioniku. Nosit ćemo staru odječu i jesti špa gete. Kay će pisati pjesme o nošenju djeteta i, rekla je, pretipkavati referate i radnje za honorar. Imah smo svako stipendiju i šta nam je više trebalo? Osim jednog ma draca, nekoliko opeka i dasaka za pohce za knjige, Kayine ploče Dylana Thomasa i, poshje, dječjeg krevetića. Sma trali smo sebe za pustolove. ., Ja sam rekao: - Ti ćeš se preobratiti, je h? Žeho sam da moje pitanje shvati kao ironiju, ih sam bar tako misho. Ali Kay ga je shvatila ozbiljno. Ne važno, pazite, već samo ozbiljno.

Kay Campbeh, Davenport, Iowa: j - Zašto bih ja tako nešto učinila? ii Sjajna djevojka! Divna, prostodušna, iskrena djevojka! Kako je, vidite, bila zadovoljna! To je ono za čime čovjek čezne kod žene, sad mi je jasno! Zašto bihja tako nešto učinila? A u glasu joj nije bilo ničega grubog ni obrambenog, ni lukavog, ni nabusitog. Samo zdravi razum, jednostavno izražen. Samo što je to ipak razbjesnilo našeg Portnoya, raspalilo Malog Goropadnika. Kako to mishš zašto bi tako nešto učinila? Šta mishš zašto, ojnaivčino? Porazgovaraj sa svojim psom, pitaj njega! Pitaj Sarka šta on mish, taj četvoronožni genij. “Hoćeš da KayKay bude Zidovka, Saro - a, fakinčino jedna, a?” Uostalom, kog si ti kurca tohko zadovoljna sama sobom? Zato što vodiš razgovore sa psima? Zato što znaš raspoznati brijest? Zato što ti otac vozi drveni automobilkaravan? Šta je to kod tebe tako nešto posebno, srce, ta tvoja njuška a la Doris Day? Bio sam, na sreću, tohko zaprepašten svojim ogorčenjem da ga nisam mogao ni iskazati. Kako sam mogao osjećati ranu na mjestu gdje nisam uopće bio ranjiv? Do čega je Kay i meni bilo manje stalo nego, prvo, do novca, i drugo, do vjere? Nama je najdraži filozof bio Bertrand Russell. Naša je vjera bila vjera Dylana Thomasa, Istina i Radost! Naša će djeca biti ateisti. Ja sam se samo šalio! Pa ipak, reklo bi se da joj to nikad nisam oprostio - u onim sedmicama nakon naše lažne uzbune postala mi je nekako dosadna, jer sam uvijek mogao predvidjeti što će reći, a u postelji mi je bila isto toliko poželjna koliko i komad slanine. I začudio sam se što je ona, kad sam joj napokon rekao da mi se čini da mi nije više stalo do nje, to veoma teško podnijela. Bio sam, vidite, veoma iskren, kao što mi je Bertrand Russel savjetovao da budem. - Naprosto te više ne želim vidjeti, Kay. Ja ne mogu kriti svoje osjećaje, oprosti! Plakalaje kao Ijuta godina. Hodalaje po sveučilištu s groznim malim podočnjacima ispod plavih očiju podljevenih krvlju, nije dolazila na ručak i večeru ni na predavanja... A ja sam se čudio, jer sam uvijek mislio da ja nju volim, a ne ona mene. Kako sam se iznenadio kad sam otkrio da je obratno! Ah, bilo mi je dvadeset godina, a ostavio sam Ijubavnicu - prvi čisti sadistički užitak s jednom ženom! Pa, snovi 0 ženama koje će tek doći! Vratio sam se u lipnju u New Jersey prezadovoljan vlastitom “snagom”, pitajući se kako me uopće mogla zanijeti tako obična i debela djevojka. Drugo nežidovsko srce koje sam slomio pripadalo je odvjetku prvih američkih kolonista, Sari Abbott Maulsby - New Canaan, Foxcroft i Vassar gdje joj je drug bio, u konjušnici u Poughkeepsieju, njen konjić, također Ijepo tan lanene boje. Visoka, nježna, naočita dvadesetogodišnjakinja koja je upravo bila diplomirala i primala stranke u uredu senatora iz Connecticuta kad smo se nas dvoje upoznali i sparili u jesen 1959. godine. Ja sam bio u pododboru Kongresa, koji je istraživao skandale oko televizijskih kvizemisija. Savršen posao za kabinetskog socijalista kao što sam ja - obmana iz komercijalnih razloga u nacionalnim razmjerima, izrabIjivanje nedužne publike, složeno šikaniranje od strane kompanija-ukratko, stara dobra kapitahstička pohlepa. Pa onda, naravno, kao pride, Sarlatan van Doren. Onakva osoba, onakav um i odgoj, ona srdačnost i dječački čar - pravi anglosaski protestant, nije U tako? Apokazalo se da je fuhrant. E pa, šta sad kažeš, nežidovska Ameriko? Supergq7, pa gonif. Drpa lovu. Lakom je na lovu. Samo mu je do love, sve će učiniti za nju. Bože, bože, gotovo ste isto tohko pokvareni kohko i Zidovi, vi, prijetvorni anglosaski protestanti! Da, ja sam bio sretan Židovčić ondje u Washingtonu, imao sam kao Stern svoju klapu i užurbano sam potkopavao Charliejevu čast i dobar glas, a u isto sam vrijeme osvajao onu aristokratsku jenkijevsku Ijepoticu čiji su preci stigli na ove obale u sedamnaestom stoljeću. Pojava poznata pod nazivom “Mrziš goja a ližeš ga”. Zašto se nisam oženio tom lijepom i čarobnom djevojkom? Sjećam se kako je stajala na galeriji, blijeda i bajna u mornarskiplavom kostimu sa zlatnim pucetima, i gledala me tako ponosno, tako zaljubljeno kad sam jedno poshjepodne prvi put javno saslušavao nekog veoma prepredenog propagandista televizijske kompanije... a i dobro sam se držao s obzirom da mi je to bio prvi nastup - bio

sam priseban, oštrouman, uporan, samo mi je srce malo jače kucalo - a bilo mi je svega dvadeset šest godina! E da, kad držim u ruci sve moralne adute, čuvajte me se, lupeži jedni! Mene nećete fucati kako vam se svidi kad znam da sam četiristo posto u pravu. Zašto se nisam oženio tom djevojkom? Pa, prvo, zbog onog njenog cilimili internatskog žargona. Nisam ga mogao podnijeti. “Rigoleto” za povraćanje, “njupati se” za Ijutiti se, “za pet” kad je nešto dobro, “pod hitno” kad je nešto hitno, “medeni” za sladak, i tako dalje. Ah da, i “fenomeiaZno”! Ono isto što Mary Jane Reed naziva “krvavim” -ja uvijek tumačim tim djevojkama kako treba govoriti, ja koji imam rječnik od svega petsto riječi iz New Jerseyja! Pa onda, nadimci njezinih prijateIjica, pa same prijateljice! Biba i Buba i Beba, Cica i Mica i Cimpica, Duda, Dacika i Lilika - rekao sam joj da imam dojam da je u Vassaru studirala s nećacima Paje Patka... Ali je i njoj moj žargon išao na živce. Kad sam prvi put izgovorio riječ jebati pred njom i pred njenom prijateIjicom Bubom koja je nosila ovratnik a la Petar Pan i debeh pleteni prsluk i bila preplanula kao Indijanac od igranja tenisa u klubu Chevy Chase, hcem joj je preletio tako bolan izraz kao da sam joj vrehm željezom utisnuo žig od tih slova u meso. Kad smo ostah nasamu, upitala me neobično žalostivo zašto sam bio tako “neugodan”? Kakav sam užitak imao u tome da budem tako “neodgojen”? Šta sam, zaboga, time “dokazao”? Zašto si bio tako zloćan? To je bilo tako neamjesno. “Zloćan” znači kod tih djevojaka bezobrazan. U postelji? Ništa osobito, nikakve akrobacije ni vratolomije. Kako smo se prvi put pojebah, tako smo i nastavih - ja sam navaljivao a ona je podlijegala. Bilo je prihčno vruće u onom njezinu bračnom krevetu od mahagonija nasljedstvo obitelji Maulsby. Jedini posredni užitak pružalo nam je vehko zrcalo na vratima kupaonice. Tu sam joj, stojeći s njom bedro uz bedro, šaputao: Gledaj, Sarah, gledaj! Isprva je bila stidljiva, prepuštala je meni gledanje, isprva je bila čedna i predavala mi se samo zato što sam ja to žeho, ah se s vremenom probudila u njoj želja da i ona gleda u zrcalo i da prati odraz našeg parenja, začudo neobično pozornim pogledom. Je li vidjela ono što sam i ja vidio? Obrastao crnim stidnim dlakama, dame igospodo, težak osamdeset ipet kilograma od kojih se najmanje polovica sastoji odjoš neprobavljene halve i kuhane goveđe plećke, iz Neivarka, Neiv Jersey, Alexander Portnoy, zvani Šnozf Injegovprotivnik, obrastaoplavim maljama, otmjenih blistavih udova i nježnog djevojačkog licajednog Botticellija, tog vazda omiljenog dobavljača društvenih zadovoljstava ovdje u Madison Sguare Gardenu, pedeset i sedam kilograma republikanske profinjenosti, s najizazovnijim bradavicama na dojkama u cijeloj Novoj Engleskoj, iz New Canaana, Connecticut, Sarah Abbot Maulsby! Zapravo hoću da kažem, doktore, da ja ne guram toliko svog rumenka u te djevojke koliko u njihovo porijeklo - kao da ću jebanjem otkriti Ameriku. Ih, možda bi bilo bolje reći - osvojiti Ameriku. Kolumbo, kapetan Smith, guverner Winthrop, general Washington pa sad Portnoj. Baš kao da je moja očita sudbina da zavedem po jednu djevojku iz svake od četrdeset osam država. Sto se tiče aljaskih i havajskih žena, prema njima ne osjećam ništa, s njima nemam nikakvih računa da izravnam, nemam kupona da ih unovčim, nemam snova da ih ispunim šta su one uopće meni, čopor Eskimki i Orijentalki? Ta ja sam dijete četrdesetih godina našeg stoljeća, radiomreže i drugog svjetskog rata, osam momčadi u hgi ii četrdeset osam država u zemlji. Ja znam sve riječi “Himne marinaca” i “Kotrljaju se kola s municijom”... i “Pjesme Armijskog zrakoplovnog korpusa”. Znam i pjesmu Mornaričkog zrakoplovnog korpusa: “Sidro se neba diže, Visine su sve bliže, Mi smo mornari zraka...” Mogu vam čak otpjevati pjesmu mornaričkih inženjeraca. Hajde, recite mi, Spielvogelu, u kojem ste rodu vojske služili, pa ću vam otpjevati vašu pjesmu! Dajte, molim vas -ja ionako sve ovo plaćam. Sjećam se kako smo sjedili na kaputimanabetonskompodu, naslonjeniledima o debele zidove hodnika u podrumu naše osnovne škole i pjevah u zboru, da održimo moral na visini dok se ne završi zračna uzbuna...

“Slava Bogu na visini i dodaj mi municiju”. “Kud će veće sreće, Pilot nam to reče, Jer on je bio junak nad junacima!” Samo mi recite naslov pjesme, pa ako je to pjesma u slavu američke zastave, ja je znam od riječi do riječi! Da, ja sam, doktore, dijete zračnih uzbuna, sjećam se borbe za otok Corregidor, i “Američke kavalkade”, i zastave koja je lepršala pod onako žalosnim kutom iznad krvavog otoka Iwo Jima. Cohn Kelly je pao u gorućem avionu kad je meni bilo osam godina, a Hirošima i Nagasaki odletjeli su u zrak jedne sedmice kad mi je bilo dvanaest godina, to je bila srž moga djetinjstva, četiri godine mrzio sam Toja, Hitlera i Mussolinija i volio ovu našu hrabru i odlučnu republiku! Iščupao sam svoje malo židovsko srce radi naše američke demokracije! E pa, pobijedili smo, neprijatelj leži mrtav u jednoj uličici iza Wilhelmstrasse, a mrtav je zato što sam se ja molio Bogu - a sad tražim ono što mi pripada. Svoju vojničku nagradu - pravu američku pičku! Pizdu u “ovoj tvojoj zemlji”! Zaklinjem se na vjernost pici Sjedinjenih Američkih Država - i republici koju ona predstavlja: Davenport, Iowa! Dayton, Ohio! Schenectady, New York, i susjedni Troy! Fort Myers, Florida! New Canaan, Connecticut! Chicago, IUinois! Albert Lea, Minnesota! Portland, Maine! Moundsville, Zapadna Virginia! Slatka zemljo šikse pičića, o tebi pjevam ja pjesmu! Odplanina Do prerija, Do oceana bijelih od moje pjeeeeneeee! BlagoslovljenaAmeeerikooooooo! Dome moj, MILIDOOOOOMEEEEEM! Zamislite samo što je meni značila spoznaja da cijela pokoljenja Maulsbyjevih leže pokopana na groblju u Newburyportu, u Massachusettsu, a cijela pokoljenja Abbotovih u Salemu! Kraj lijep ko slika, našihpredaka dika... Upravo tako. Još i više. Eto djevojke čija se mati ježila na riječi “EleanorRoosevelt”. Djevojkekojujenjihaona koljenuWendellWilkie u Hobe Soundu, naFloridi, 1942. godine dok se moj otac molio Bogu za Franklina Delana Roosevelta na židovske blagdane, a majka ga blagoslivIjala iznad upaljenih svijeća u petak uvečer. Senator iz Connecticuta spavao je u istoj sobi s njezinim taticom u Haivardu, a njezin brat, “Trbonja”, koji je diplomirao u Yaleu, bio je član newyorške burze i kakvu sam sreću mogao imati! igrao polo da, onu igru što se igra na konjima! svaku nedjelju poslije podne negdje u općini Westchester, kao što je igrao i za sve vrijeme studija. Njezini su bili nešto kao Lindaburyjevi, shvaćate li? Ona je bila nešto kao kćerka gazde mog starog! To je bila djevojka koja je znala jedriti, koja je znala jesti desert s dva komada jedaćeg pribora kolač koji možeš uzeti u ruke, da ste je samo vidjeli kako je baratala viljuškom i žličicom - kao kakav Kinez štapićima! Kakve je sve vještine naučila u onom dalekom Connecticutu!. Poslove koji su graničili s egzotikom, pa čak i s tabuom, obavljala je posve jednostavno, kao nešto sasvim prirodno - a ja sam bio isto toliko zabezeknut iako to još nije sve koliko i Desdemona kad je čula za Antropapage. U njezinu sam albumu naišao na nalijepljeni novinski izrezak, stupac pod naslovom “Svaki dan po jedna debitantkinja” koji je počinjao ovako: “SARAH ABBOTT MAULSBY - Neka se divlje patke, jarebice i fazani pripaze ove jeseni oko New Canaana jer se Sally, kćerka gospodina Edwarda H. Maulsbyja iz Greenleyjeve ceste, vježba za lov na sitnu divljač. Gađanje...” - puškom, doktore - “gađanjejetek jedan od Sallynih hobija u prirodi. Ona voli i jahanje, a Ijetos će iskušati i štap i kolotur...” - pazite sad ovo, mislim da bi ovo predobilo i mog sina - “iskušati i štap i kolotur na pastrvama što plivaju u blizini Windviewa, Ijetnikovca njezine obitelji.” Sally jedino nije umjela da mi ga poduda. Ustrijelila bi puškom neku pticu kao od šale, ali da mi ga pofajfa, to je bilo iznad njenih mogučnosti. Rekla mi je da joj je žao što se ja tako teško mirim s tim, ali daje to naprosto nešto što ne želi pokušati. Rekla mi je da ne smijem to shvatiti kao osobnu uvredu, jer da to nema nikakve veze s mojom ličnošću... Ma nemoj! Ne seri, mala! Da, najviše sam se Ijutio baš zato što sam bio uvjeren da je posrijedi diskriminacija. Moj otac nije mogao napredovati u službi kod “Boston Northeasterna” iz istog razloga zbog kojeg se Sally Maulsby nije htjela udostojiti da mi ga pofafa! Gdje je pravda na ovome svijetu? Gdje je Bnai Brith - židovski savez protiv difamacije?

A ja tebi ližem - rekoh. Ona slegne ramenima i Ijubazno reče: Ali ne moraš, znaš i sam. Ako ne želiš... Ali ja želim... ne radi se o “moranju”. Ja to želim. E, ali ja ne želim - odvrati ona. -Ama zašto? Zato što ne želim. Ma drek, Sarah, tako djeca odgovaraju! Navedi mi jedan razlog! Ja... ja to naprosto ne činim, i gotovo. Ali onda se opet moramo vratiti na pitanje “zašto”. Zašto ? Ne mogu, Alex, naprosto ne mogu. Navedi mi bar jedan valjan razlog! Ama, molim te, mislim da ti ne moram navoditi razloge - odgovori ona, poznavajući svoja prava. Ne, nije morala - jer je meni ionako odgovor bio dovoljno jasan: zato što se ti ne znaš nagnuti ujedrilici prema vjetru niti znaš štaje to flok, zato što nikad nisi imao večernje odijelo niti bio na kotiljonu... Da, dragi moj, da sam neki krupni plavi goj u ružičastom jahaćem odijelu i u lovačkim čizmama vrijednim sto dolara, ne bojte se da mi ga ne bi pofafala, to je bez dvojbe! Nemam pravo. Tri mjeseca vršio sam pritisak na nju pritisak koji je nailazio na začudan otpor, snažno, pa čak i dirljivo iskazivanje tvrdoglavosti od takva blagog i popustljivog stvorenja, tri mjeseca navaljivao sam na nju i vukao je svake noći za uši. Tada me jedne večeri pozvala na koncert Budimpeštanskog gudačkog kvarteta koji je svirao Mozarta u Kongresnoj knjižnici; za posljednjeg stavka Kvinteta za klarinet i gudače uhvatila me za ruku zažarenih obraza, a kad smo se vratili u stan i legli u postelju, reče Sally: -Alex... hoću. Šta hoćeš? Ali je ona već zaronila pod pokrivače, izgubila mi se iz očiju i počela mi ga dudati! To jest strpala mi je kitu u svoja usta i držala je u njima dok nije nabrojila šezdeset, držala mi je iznenadenu meštriju u ustima, doktore, kao toplomjer! Zabacio sam pokrivače jer sam morao to vidjeti! Sto se tiče osjećaja, nisam bogzna šta osjećao, ali kakav pogled! Samo što je Sally već bila gotova i namjestila ga uz svoj obraz, baš kao da je to mjenjač njena HillmanaMinxa. Aniz obraze sujoj tekle suze. Učinila sam i to - objavi ona. Sally, 0, Sarah, nemoj plakati! Ta učinila sam to, Alex. -... Misliš - rekoh - da je to sve? Misliš - zinu ona - da još ? I - Pa, da ti pravo kažem, još malo... iskreno rečeno, iio bih ti zahvalan... ; - Ali gle kako raste. Ugušit će me. ŽIDOV UGUŠIO KURCEM D JEVO JKU, Žrtva gušenja diplomantkinja Vassara iz Georgetoivna; Pritvoren pravnik Čifutin. Neće ako budeš disala. Hoće, ugušit će me... Sarah, gušenje se može najbolje spriječiti disanjem. Samo diši i ništa više. To je uglavnom sve. Pokušala je, hvala bogu! Ali je digla glavu zagrcavajući se. Ma, rekla sam ti... - protužila je. Kad nisi disala. Kako ću disati kad mi je u ustima. Na nos. Zamisli da plivaš. Ali kad ne plivam. ZAMISLI! - savjetovao sam joj, ali, mada je još jednom hrabro pokušala, isplivala je začas na površinu kašljući i plačući od muke. Tada sam je obujmio tu Ijupku hoćku djevojku koju je Mozart nagovorio da ga poduda AIexu! O, bilaje slatka kao Nataša iz Rata i mira! Nježna mlada grofica!. Ljuljuškao sam je, zadirkivao, nasmijavao, prvi put sam joj rekao: - I ja tebe volim, dušo - iako mi je, naravno, bilo jasno kao sunce d neću nikad moći, unatoč svim njenim

vrlinama i dražima - unatoč njenoj privrženosti, Ijepoti, srnećoj Ijupkosti, njenu mjestu u američkoj povijesti - osjećati ništa nalik na “Ijubav” prema tom odvjetku prvih doseljenika. Nisam podnosio njene slabosti. Bio samIjubomoran na njene vještine. Bio sam kivan na njenu obitelj. Ne, tu nije bilo mnogo mjesta za Ijubav. Sally Maulsby bila je tek nešto lijepo što je jedan sin učinio za svog oca. Sitna osveta gospodina Lindaburyja za sve one večeri i nedjelje koje je Jack Portnoy proveo ubirući pare za osiguranje u crnačkoj četvrti. Sitna nagrada iskamčena od “Boston Northeasterna” za sve one godine službe, i izrabljivanja. Uprogonstvu U nedjelju prije podne, kad je dovoljno toplo, dvadesetorica Ijudi iz susjedstva to je bilo u doba kad je igralište bilo kraće igraju utakmicu bejzbola polaganom loptom u sedam kola, počnu u devet izjutra a završe oko jedan sat; svaki igrač ulaže po jedan dolar. Sudi im naš zubar, stari doktor Wolfenberg, koji je polazio večernja predavanja i diplomirao u obližnjem koledžu u Visokoj ulici, koji je nama isto tako dobar kao i Oxford. Među igračima je naš mesar, njegov brat blizanac - limar, sitničar, vlasnik benzinske stanice na kojoj moj otac uzima benzin - svi su oni izmedu trideset i pedeset godina stari, iako ja nikad ne mislim na njihove godine, nego samo na “Ijude”. Kad se spremaju na udarac, pa čak i kad udaraju loptu, drže u zubima raskvašenu cigaru. To nisu dječaci, znate, nego Ijudi. Trbušasti! Mišićavi! Podlaktice im se crne od dlaka! Celavi! A kakvi su im glasovi - kao iz bureta, čuju se čak ispred naše kuće koja je jedan blok kuća dalje. Mislim da su im glasnice debele kao uže za vješanje rublja. Njima nikad nitko ne mora reći neka prestanu mumljati i neka govore glasnije, ni govora! Pa kakve prostote izvaljuju! Na igralištu ne ćaskaju nego galame, i to tako da pukneš od smijeha osobito mah dječak koji tek uči vještinu ismijavanja, napose su smiješne uvrede što ih sipa čovjek kojeg je moj otac okrstio “ludim Rusom”, Biderman, vlasnik poslastičarnice na uglu i sportske kladionice, koji baca loptu širokim zamahom ruke, ne samo da su veoma smiješne nego i veoma dopadljive. -Abrakadabra - kaže servirajući strahovito snažno. I vazda zavitlava doktora Wolfenberga. - Ćorav sudac još hajdede, ali ćorav zubar? Pri toj pomisli lupa se rukavicom po čelu. Igraj, komedijašu - upozorava ga doktor Wolfenberg koji je, u onim svojim rupičastim dvobojnim cipelama i s panamom na glavi, pljunuti menedžer Connie Mack - počni igrati, Bidermane, ako nećeš da te iskIjučim iz igre zbog vrijedanja suca!... Ma kako vas to uče, doktore, u toj zubarskoj školi, Brailleovim pismom? Dotle s drugog kraja igrališta dopire šaljiva vika čovjeka koji više nalikuje na mješalicu betona nego na homo sapiensa, kralja tržišta voća i povrća, Allieja Sokolowa. Kakavpis kako bi rekla moja majka! Polovicu jednog kola pljušte pogrde na osnovnu kuću sa suprotnog kraja igrališta, a kad njegova momčad dode na red da udara loptu, on zauzima mjesto u trenerskom prostoru pokraj prve kuće i pogrde neprekidno pljušte u obratnom smjeru - a da ništa od svega toga nema nikakve veze s nedaćama u igri. Naprotiv. Kad ne radi u nedjelju prije podne, moj otac dode sa mnom da posjedi i gleda nekoliko kola igre. On poznaje Allieja Sokolowa kao i mnoge druge igrače još iz djetinjstva, kad su svi stanovali u okrugu Centar, prije nego što je on upoznao moju majku i preselio se u Jersey City. Kaže da je Allie bio uvijek takav, “pravi zabavljač”. Kad Allie pojuri prema drugoj kući dobacujući doskočice i besmislice prema osnovnoj kući gdje još i nema udarača - gdje doktor Wolfenberg tek mete kuću metlicom koju uvijek nosi sa sobom, gledaoci su iia tribinama ushićeni - smiju se, plješću, dovikuju mu: I - Kaži mu što ga ide, Allie! Obriši mu nos, Sokolowe! I redovito doktor Wolfenberg, koji se drži nešto ozbiIjnije nego obični amateri uz to je i njemački Židov, diže ruku i obustavlja igru, koju je Sokolow već jednom prekinuo, i kaže Bidermanu: - Molim te da vratiš tog mešugenera na njegovo mjesto! Kažem vam da su to veoma dragi Ijudi! Ja sjedim na drvenim tribinama uz prvu kuću, udišem onaj kiselkasti zadah što dopire iz moje rukavice - znoj, koža i vazelin - i kuglam se od smijeha. Ne mogu zamisliti da živim bilo gdje drugdje.

Zašto da idem, zašto da odem odavde kad je ovdje sve što će mi ikad trebati? Ismijavanje, šaljenje, glumljenje, prenavljanje - sve samo da se Ijudi nasmiju! Obožavam to! Aipak, unatoč svemu, oni to misle ozhiljno, nema tu šale! Da ih samo vidite na kraju utakmice kad treba platiti onaj dolar! Neka mi nitko ne kaže da ne misle ozbiljno! Izgubiti ili pobijediti nije šala... a opet jest! To je upravo ono što me najviše očarava. Ma koliko borba bila žestoka, oni ne mogu a da ne lakrdijaju i da ne tjeraju šegu. Da ne izvode predstavu! Kako će biti lijepo kad odrastem, kad budem pravi Židov! Dovijeka ću živjeti u Weequahicu i igrati bejzbol laganom loptom u Chancellorovoj aveniji u nedjelju od devet do jedan, savršena mješavina klauna i natjecatelja, dosjetljiva galamdžije i opasna udarača. Gdje se svega toga sjećam? Kad? Dok kapetan Meyerson polako opisuje posljednji krug iznad aerodroma u Tel Avivu. Prislonio sam lice uz prozor. Da, mislim da bih se mogao izgubiti ipromijenitiprezime i da više nikad nitko ne čuje za mene - tada Meyerson nagne avion na moju stranu i ja prvi put vidim azijski kontinent, gledam s visine od sedam stotina metara na izraelsku zemlju, gdje je nastao židovski narod, i ne mogu se otresti sjećanja na utakmicu bejzbola u nedjelju prije podne u Newarku. Postariji muž i žena koji sjede pored mene Solomonovi, Edna i Felix i koji su mi u toku jednosatnog leta ispripovjedih sve o svojoj djeci i unučadi u Cincinnatiju uz pomoć, naravno, pune lisnice vizuelnih pomagala gurkaju se sad laktovima i khmaju glavom prožeti nijemim zadovoljstvom; štaviše, gurkaju svoje znance s onu stranu prolaza između redova, bračni par iz Mount Vernona s kojim su se bih netom upoznah Perlovi, Sylvia i Bernie, pa su i ovo dvoje kvel što vide visokog, pristalog, mladog židovskog pravnika još k tome samca! Partija za nečiju kćerku! kako udara u plač pri dodiru sa židovskom pistom. Medutim, te suze nije izmamio, kao što Solomonovi i Perlovi misle, prvi pogled na postojbinu svog naroda, ubiranje plodova jednog prognanika, nego vlastiti glas devetogodišnjeg dječaka - moj glas, hoću da kažem, kad mi je bilo devet godina. Devetogodišnjeg mene! Istina je da se durim, da se bekeljim, da odgovaram roditeljima i da sam kveč, istina jo da mi piskavi glas nije nikad bez onog zgodnog jezovitog kmečavog prizvuka što odaje vječito nezadovoljstvo i ojađenost “baš kao da mu svijet nešto duguje, a svega mu je devet godina”, kaže moja majka, ah se i rado smijem i šahm, nemojte to zaboraviti, oduševljavam se, romantičar sam, pantomimičar, sa svojih devet godina zaljubljen sam u život, gorim od običnih, dobrosusjedskih snova! Idem na igralište - dovikujem u kuhinju, a vlakna ružičaste lososovine ispunjaju mi razmake izmedu zuba kao kakva kisela sirova svila - mama, idem na igrahšte - lupajući po rukavici svojom sitnom šakom koja miriše na šarana vratit ću se oko jedan sat... Čekaj malo! U kohko sati? Kamo? Na igralište - derem se, uvijek se derem veoma visokim glasom da me čuju, isto onako kao kad se Ijutim, samo bez ikakvih posljedica - da gledam Ijude! To su riječi koje me ubijaju u pojam dok dodirujemo tlo na Eretz Visroelu - da gledam Ijude. Jer, ja volim te Ijude! Zelim da odrastem zato da mogu hiti jedan od tih Ijudi! Da se u jedan sat vraćam kući na nedjeljni ručak, a čarape mi, natopljene znojem, oštro vonjaju od dvadeset i jednog kola igre, donje mi rublje miriše na divljač kao u svih sportaša, lagano podrhtavam zato što sam cijelo prijepodne nisko i Ujepo bacao loptu da spriječim protivnike da trče od kuće do kuće; da, kosa mi je razbarušena, zubi mi škripe od pijeska, noge su mi umorne a kiške me bole od smijeha, drugim riječima, izvrsno se osjećam, snažan Zidov divno ispumpan - da, idem kući da se preporodim... kome? Svojoj ženi i svojoj djeci, vlastitoj obitelji, i to u istoj četvrti, Weequahic! Brijem se i tuširam - mlazovi vode ispiru mi s glave smedu prljavštinu, ah, kako je hjepo, pravi je užitak tako stajati i gotovo se furiti vrućom vodom. Cini mi se veoma muževnim pretvarati bol u užitak. Zatim - u pucketave hlače i nedavno kemijski očišćenu “gaučo” košulju - divota! Fućkam neku popularnu pjesmu, divim se svojim bicepsima, brišem na brzinu cipele krpom tako da pucketaju, a dotle moji khnci hstaju nedjeljne novine čitaju ih očima koje su potpuno iste boje kao i moje, kikoću se na sagu u dnevnoj sobi, a moja

žena, gospođa Portnoy, prostire u blagovaonici stol - doći će na ručak moja majka i otac, samo što nisu došh, kao i svake nedjelje. Budučnost, znate! Jednostavna i hjepa budućnost! Naporan, zabavan bejzbol ukojemistrošim svoju tjelesnu snagu-to je prije podne - a onda poshje podne, puna, dobra porcija obiteIjskog života, a uvečer tri puna sata najboljeg zabavnog radioprograma na svijetu - da, kao što sam ja uživao sa svojim ocem u posjetima Jacka Bennyja svom trezoru, i razgovorima Freda AUena s gospodom Nussbaum, i Phila Harrisa s Frankiejem Remleyjem, tako će i moja djeca uživati u njima sa mnom, i tako će to ići sve do stotog pokoljenja. A onda, nakon emisije Kennyja Bakera, dvaput okrenem ključ u bravi prednjeg i stražnjeg ulaza, pogasim sva svjetla provjerim, štaviše - kao i moj otac - dvaput provjerim ventile na phnskoj peći da nam se obnoć ne bi ugasih životi. Prije spavanja poljubim svoju 6 Ijupku pospanu kćerkicu i svoga bistrog pospanog sina, i u naručju gospođe Portnoy, te dobre i blage i u mojoj sladunjavoj ali čednoj tlapnji bezlične žene, raspirujem polako žar svoga bogatog užitka. Ujutro odlazim u sjedište Newarka, na sud općine Essex, gdje provodim radne dane tražeći pravdu za siromašne i potlačene. Naš osmi razred osnovne škole posječuje sudnicu da prouči arhitekturu. Vrativši se kući, pišem uvečer u svojoj sobi, u svoj novi maturantski album za autograme, ispod MOJE OMILJENO GESLO: “Ne gazi slabije od sebe.” MOJE NAJDRAŽE ZVANJE? “Odvjetnik.” MOJ NADRAŽI JUNAK? “Tom Paine i Abraham Lincoln.” Lincoln sjedi ispred suda u bronci Gutzona Borgluma djelujući tragično i očinski - lijepo vidiš koUko se brine! Kip Washingtona koji stoji uspravno i zapovjednički ispred konja diže se iznad Siroke ulice; to je djelo J. Masseyja Rhinda zapisujemo kiparevo neobično ime u biIježnice; naš profesor crtanja kaže nam da su ta dva kipa “ponos našeg grada”, pa odlazimo u parovima u Newarški muzej da gledamo slike. Moram priznati da me Washington ostavlja hladnim. Možda zbog konja, zato što se naslanja na njega. Bilo kako mu drago, on je sasvim očito goj. Ali Lincoln! Najradije bih zaplakao. Gledajte ga samo kako sjedi, kako je ojsgemičet. Koliko se on mučio radi ugnjetenih - kao što ću i ja! Zgodan mali židovski dečko? Pa, molim vas, ja sam najzgodniji mali židovski dečko kojeg je ikad bilo! Samo pogledajte te fantazije, kako su slatke i spasiteljske! Zahvalan sam svojim roditeljima, vjeran svom plemenu, odan pravdi! Pa? Sta tu ne valja? Marljiv rad u jednoj idealističkoj struci; utakmice bez fanatizma i nasilja, utakmice koje se igraju s podjednako raspoloženim Ijudima, i to uz smijeh; i obiteljsko praštanje i Ijubav. Zašto ne bi valjalo vjerovati u sve to? Šta se dogodilo s mojom razboritošću koja me krasila kad mi je bilo devet, deset, jedanaest godina? Kako sam postao ovakav neprijatelj i mučitelj sama sebe? I ostao ovako sam! Oh, ovako sam! Ništa drugo negoja! Zatočeno u meni! Da, moram se upitati dok me avion nosi, kako mislim, daleko od moje mučiteljice šta je ostalo od mojih ciljeva, od onih čestitih i hvalevrijednih težnji? Dom? Nemam ga. Obitelj? Nemam je! A sve sam to mogao imati, samo da sam pucnuo prstom... pa, zašto onda ne pucnem i ne počnem živjeti kao čovjek? Umjesto da spremam svoju djecu na spavanje i da Hježem uz svoju vjernu ženu kojoj sam i ja vjeran, dvije sam večeri hjegao - u isti par, kao što kažu u kuplerajima - s debelom tahjanskom kurvom i s nepismenom, neuravnoteženom američkom manekenkom. A ja to čak i ne smatram za dobru zabavu, k vragu! Sta je za mene dobra zabava? Pa rekao sam vam! I to sam ozbiljno misho - da sjedim kod kuće i slušam sa svojim khncima Jacka Bennyja! Da odgajam pametnu, nježnu, zdravu djecu! Da štitim neku dobru ženu! Dostojanstvo! Zdravlje! Ljubav! Marljivost! Intehgencija! Povjerenje! Pristojnost! Dobravolja! Samilost! Fućka se meni za senzacionalni seks! Kako sam se mogao zapetljati u tako nešto jednostavno, šašavo, kao što je pica! Kako je apsurdno što sam nakraju dobio spolnu bolest! U mojim godinama! Jer, siguran sam da sam zaradio nešto od one Line! Samo je pitanje vremena kad će se javiti čankir. Ali neću čekati, ne mogu. U Tel Avivu moram najprije potražiti hječnika, prije nego što se pojavi čankir, ili prije nego što oslijepim! Samo, šta će biti s onom mrtvom djevojkom u hotelu? Jer, siguran sam da se dosad već ubila. Bacila se s balkona u gaćicama. Zagazila u more i utopila se u

najoskudnijem bikiniju na svijetu. Ne, nego je popila otrov od kukute u sjeni Akropole obasjane mjesečinom - u svom večernjem plaštu koji je kreirao Balenciaga! Ta prokleta šupIjoglava, ekshibicionistička pizdasamoubojica! Bez brige, ona je to uradila tako da se može fotografirati - shka će biti kao stvorena za reklamu ženskog rublja! Pojavit će se, kao i obično, u prilogu nedjeljnih novina - samo mrtva! Moram se vratiti prije nego što mi to glupo samoubojstvo zauvijek ne optereti savjest. Trebalo je da telefoniram Harpu! Nisam se uopće toga sjetio - samo sam pobjegao glavombez obzira, da spasim suou glavu. Morao sam je nagovoriti da telefonski porazgovara sa svojim liječnikom. Ali, bi U s njim mogla razgovarati? Sumnjam! Pa ipak, taj nijemi gad mora progovoriti prije nego što mi se ona neopozivo osveti! FOTOMODEL PREFIKARILA SEBI VRAT U AMFITEATRU; Medeja prekinuta zbog samouhojstva... i još će objaviti oproštajno pisamce koje će po svoj prilici naći u boci uguranoj u mindžu. “Za ovo je kriv Alexander Portnoy. On me natjerao da spavam s jednom kurvom, a onda nije htio da napravi od mene čestitu ženu. Mary Jane Reed.” Hvala bogu što ta kretenka ne zna pravilno pisati! Grcima će to biti španjolski. Nadajmo se! Bježim! U bijegu sam, ponovo sam umaknuo - čemu? Nekom drugom tko bi htio da budem svetac! A ja to nisam! I ne žehm niti kanim biti! Ama, svako je svaljivanje krivice na mene komično! Neću da čujem za to! Ako se ona ubije... Ali neće se ona ubiti, nego će učiniti nešto još stravičnije - telefonirat će gradonačelniku! I zato bježim! Ma neće. Ma hoće. Hoće, hoće! Najvjerojatnije je već telefonirala. Sjećate se? Ja ću te, Alex, raskrinkati. Nazvat ću Johna Lindsajja. Telefonirat ću Jimmyju Breslinu. A dovoljno je blesava da to učini! Onom cajkanu Breslinu! Onom genijalnom šefu policije! O, bože, neka onda radije ona umre! Skoči, kučko jedna ignorantska i destruktivna - radije ti nego ja! Da, još bi mi samo trebalo da počne telefonirati novinskim agencijama. Mogu zamisliti svog starog kako nakon večere odlazi da kupi Newark News - i eto napokon riječi SKANDAL tiskane krupnim slovima iznad slike njegova dragog sina! Ili otvori televizor da čuje vijesti u sedam sati i ugleda dopisnika CBSa iz Atene kako vodi intervju s 0picom koja leži u bolnici. “Portnoy, tako je. Veliko P. Onda O. Onda, mislim, R. Ma ne sjećam se dalje, ali vam se kunem, gospodine Rudde, svojom mokrom čučom da me natjerao da spavam s kurvom!” Ne, ne, nimalo ne pretjerujem, sjetite se samo njena karaktera odnosno pomanjkanja karaktera. Sjećate se Las Vegasa? Sjećate se njena očaja? Onda znate da me nije samo savjest progonila. Kakvu sam god osvetu mogao zamisliti, moglaje i ona. I hoće! Vjerujte mi da čemo još čuti za Mary Jane Reed. Trebalo je da joj spasim život - a nisam. Umjesto toga samje natjerao da spava s kurvama! I zato nemojte misliti da nećemo više čuti ništa o njoj! A dolje, ispod mene, još jedna pljuska, posve modro Egejsko more. Tikvino Egejsko more! Moje poetski raspoložene američke djevojke! Sofoklo! Davno minulo doba! Oh, Tikvo, dušo, reci ono još jednom Zašto bihja tako nešto učinila? Osoba kojaje znala tko je i štaje. Psihički toliko zdrava da je nisam ja morao spasavati ni iskupIjivati! Nisam je morao obraćati na svoju slavnu vjeru! Kako mi je samo čitala pjesme u Antiochu, kako me poučavala u književnosti, otvarala mi nove vidike, razjašnjavala umjetnost i umjetničke metode... o, zašto sam je uopće ostavio? Ne mogu vjerovati... nisam valjda zato što se nije htjela požidoviti? “Vječna nota tuge...” “Mutna oseka i phma Ijudske bijede...” Samo, zar je ovo Ijudska bijeda? MisUo sam da če biti uzvišenija! Dostojanstvena patnja! Patnja puna smisla... možda nešto kao patnja Abrahama Lincolna. Tragedija, a ne farsa! Ja sam imao na umu nešto više sofoklovski. Veliki Osloboditelj i tako dalje. Sigurno mi nikad nije palo na pamet da ću na kraju nastojati izbaviti iz ropstva ništa drugo nego vlastitog pimpeka. PUSTITE MOG MARKA NA SLOBODU! Eto, to je Portnoyevo geslo. Takva je moja sudbina, svedena na pet junačkih prostih slova, Parodija! Moja se politika srozala dokraja na moj puc! UMJETNICIDRKADŽIJE SVIH ZEMALJA - UJEDI NITE SE! NEMATE STA IZGUBITI OSIM PAMETI! Kakav sam pokvarenjak! Nikoga i ništa ne volim! Nitko me ne voh i nikog ne vohm! I samo što nisam postao Profumo Johna Lindsayja. Tako mi se bar činilo nakon jedan sat leta od Atene.

Tel Aviv, Jaffa, Jeruzalem, Beersheeba, Mrtvo more, Sedom, Ein Gedi, pa onda na sjever do Caesareje, Haife, Akka, Tiberiasa, Safeda, Gornje Galileje... i neprestano sve nalikuje više na san nego na javu. A nisam forsirao taj osjećaj. Dosta mi je bilo nevjerojatnih dogodovština s mojom suputnicom u Grčkoj i Rimu. Ne, nego baš zato da nađem nekakav smisao u svojoj pobudi koja me najprije nagnala da se navratnanos ukrcam u avion El Ala, zato da se ponovo pretvorim iz zbunjenog bjegunca u čovjeka koji vlada svojom voljom, koji zna što hoće, koji čini ono što žeh a ne ono što mora - zato sam krenuo na put po toj zemlji kao da sam zaista namjeravao potovati po njoj, kao da sam unaprijed to planirao, želio, i to iz hvalevrijednih, mada konvencionalnih razloga. Da kad sam već ovdje, tko zna zašto, hoću da steknem ono što se naziva poučnim iskustvom. Usavršavat ću se, što, uostalom, i inače činim. Ih sam činio? Ne čitam li zato i dandanas uvijek sve s olovkom u ruci? Da nešto naučim? Da postanem bolji od koga?. I stoga sam proučavao zemIjopisne karte u krevetu, kupovao povijesne i arheološke tekstove i čitao ih uzjelo, unajmljivao vodiče, automobile tvrdoglavo sam tražio i obišao sve što sam mogao pri onoj sparini i pripeci - grobnice, sinagoge, tvrđave, džamije, svetišta, luke, ruševine, nove i stare. Posjetio sam pećine na Carmelu, Chagallove vitraje ja i stotinu dama iz židovske dobrotvorne organizacije Hodassah u Detroitu, Hebrej sko sveučilište, iskopine u Bet Sheanu - obišao kibuce obrasle zelenilom, spržene pustopoljine, grube predstraže na granici u planinama; čak sam se penjao uz Masadu pod sunčevom artiljerijskom vatrom. I uvidio sam da sam sve što sam vidio mogao usvojiti i shvatiti. Bilo povijest, bilo prirodu, bilo umjetnost. Čak sam i Negev, to priviđenje, doživio kao nešto stvarno i ovozemaljsko. Pustinju. Ne, nego ono što mi je bilo nevjerojatno i čudno, nepoznatije od Mrtvog mora, pa čak i od dramatične divljine Tsina gdje sam cio jezovit sat vremena lutao po žarkom suncu, medu bijelim hridinama gdje su kao što doznajem iz vodiča dugo lutala izraelska plemena gdje sam uzeo za uspomenu kamen - evo, i sad mi je ovdje u džepu - kakvim je Sefora, kako mi reče vodič, obrezala Mojsijeva sina..., ono što je cijelom mom boravku pridalo apsurdnu notu bijaše jednostavna ah posve za mene nevjerojatna činjenica da se nalazim u židovskoj zemlji. U ovoj zemlji svi su Zidovi. Moj san počinje odmah nakon izlaska iz aviona. Na aerodromu sam na kojem nisam nikadprije bio a svi su Ijudi koje vidim -putnici, stjuardese, blagajnici, nosači, piloti, vozači taksija - Zidovi. Zar se to mnogo razlikuje od snova koje vama opisuju vaši pacijenti koji sanjaju? Zar se to mnogo razlikuje od onoga što čovjek proživljava u snu? Ali tko je čuo da za tako nešto na javi? Sve što piše na zidovima jest židovsko - židovski natpisi! Zastava je židovska. Lica su ista ona koja viđate u ChanceUorovoj aveniji! Lica mojih susjeda, mojih ujaka i stričeva, mojih profesora, roditelja mojih prijatelja iz dječaštva. Lica kao što je moje hce! Samo što se kreću ispred kazališnog zastora od bijelog zida, jarkog sunca i šiljastog tropskog hšća. Ali to nije ni plaža u Miamiju. Nije, nego su to hca iz istočne Evrope, ah na svega puškomet od Afrike! Muškarci u kratkim hlačama podsjećaju me na upravitelje židovskih Ijetnih logora u kojima sam radio za studentskih ferija - samo što ovo nije ni Ijetni logor. Ovo je dom! Ovo nisu profesori gimnazije iz Newarka koji provode po dva mjeseca s notesom i zviždaljkom u ruci negdje u gorju Hopatcong, u državi New Jersey. Ovo su nema druge riječi! domoroci. Povratnici! Tu je sve to počelo! Samo su bili na dugom odmoru i ništa više! Hej, ovdje smo mi anglosaski protestanti! Prelazim taksijem preko nekog velikog trga okruženog kavanskim stolovima na pločniku, kao u Parizu i Rimu. Samo što su kavane pune Židova. Taksi pretječe autobus. Gledam u prozore autobusa. Sami Židovi. Pa i vozačje Židov. Pa iprometnik na raskršću ispred nas! U hotelu tražim od recepcionera sobu. Recepcioner ima tankebrčiće i govori engleski kao Ronald Colman. Ali, i onje Zidov. Dramska napetost raste: Prošlajeponoć. Ranije te večeri po šetalištu uz more šetala se vesela i živahna židovska svjetina - Židovi su jeli sladoled, Zidovi supili gazirane napitke. Zidovi su se razgovarali, smijali, hodali držeći se ispod ruke. Ali sad kad se

vraćam u hotel, gotovo sampotpuno sam. Na kraju šetališta kuda moramproći da dođem do hotela vidimpet mladića kako puše i razgovaraju. Zidovski mladići, naravno. Dok im se približavam, postaje mijasno da su me čekali. Jedan mi od njih prilazi ipita me na engleskom: - Koliko je sati? - Gledam na sat i poimam da me neće pustiti da prodem. Napast će me! Ali kako je to moguće? Ako su oni Zidovi, i ako sam ja Židov, kakav bi razlog mogli imati da mi učine bilo šta nažao? Moram im reći da su se zabunili. Neće valjda postupati sa mnom kao antisemitska banda. - Oprostite - kažem i provlačim se izmedu njih, sa strogim izrazom na blijedu licu. Jedan mi od njih dovikuje: - Gospodine, koliko je... - ah ja ubrzavam korak i produžujem brzo prema hotelu, i nikako mi ne ide u glavu zašto su me htjeh poplašiti kad smo svi Židovi. To nije baš teško protumačiti, je h? U svojoj sobi bržebolje svlačim hlače i gaće i pod svjetiljkom za čitanje pregledavam svoj penis. Vidim da mije organ čist i bez ikakvih tragova bolesti, ali svejedno mi nije lakopri duši. Mogućeje da u nekim slučajevima možda baš u najtežim nikad nema vanjskih znakova zaraze, nego se razorno djelovanje vrši u samu tijelu, nevidljivo i nesmetano, dok se proces na kraju ne može više spriječiti, tejepacijent osuđen na propast. Ujutro me budi buka ispod prozora. Tek je sedam sati, a kad pogledam kroz prozor, vidim da je plaža već puna Ijudi. Neobičan prizor u ovaj rani sat, pogotovo zato što je subota pa sam očekivao da će cijeli grad biti prožet sabatskim pobožnim i svečanim raspoloženjem. Ali židovska je svjetina - opet! vesela. Pregledavam svoje spolno udo na jakom jutarnjem svjetlu i obuzima me opet - zla slutnja zato što se čini da sam potpuno zdrav. Odlazim iz sobe da se poprskam u moru sa sretnim Židovima. Kupam se ondje gdje je svjetina najgušća. Igram se u moru punom Zidova! Vragolastih, razdraganih Židova! Gledajte im samo židovska uda što se gibaju po židovskoj vodi! Gle dajte židovsku djecu kako se smiju, kako se vladaju kao daje sve ovo njihovo... Pa i jest! I čuvar je Židov! Dokle mi god seže pogled, na plaži su sami Židovi - i još neprestano pristižu u toku cijelog prijepodneva, kao da ispadaju iz roga izobilja. Protežem se na plaži, sklapam oči. Iznad sebe čujem neki motor - bez brige, i avion je židovski! Pijesak je ispod mene topao - židovski pijesak. Kupujem židovski sladoled od prodavača Židova. “Zar nije ovo fantastično?” govorim sam sebi. “Židovska zemlja!” Ali tuje misao lakše izraziti nego pojmiti. Zapravo je ne mogu potpuno shvatiti. Alex u Zemlji čudesa. Popodne se sprijateljujem s jednom mladom ženom zelenih očiju i tamne puti, poručnikom židovske vojske. Poručnik me navečer vodi u neki lučki bar. Gosti su uglavnom, kaže, pomorci. Zidovski pomorci? Da. Ja se smijem pa me ona pita što je smiješno. Uzbuduje me njezina sitna, razbludna prilika zategnuta oko struka širokim žutosmedim opasačem. Ali kako je to sitno če Ijade odrješito, staloženo i ozbiljno! Ne znam bi li mi uopće dopustila da je častim, čak i kad bih znao jezik. Šta najviše volite? - pita me ona pošto smo istru sili po bocu židovskog piva. - Traktore, ili buldožere, ili tenkove? Ja se opet smijem. Pozivam je u svoj hotel. U sobi se natežemo, Ijubimo i počinjemo se svlačiti, aU mi istog časa mali klone. Vidiš da ti se ne sviđam - kaže mi poručnik, kao da joj je sumnja potvrdena. - Uopće ti se ne sviđam. Ma svidaš, kako da ne - odgovaram - svidaš mi se, sviđaš, od onog časa kad sam te ugledao u moru... - a tada, osramoćen, smeten i izbezumljen splašnjavanjem svog uda, izvaljujem: - Ali, znaš, možda sam bolestan. Ne bi bilo pošteno. Misliš da je i to smiješno? - prosikće ona i srdito se oblači i odlazi. Snovi? Da su bar snovi! Ali meni ne trebaju snovi, doktore, zato rijetko i sanjam - kad mi je život ovakav! Meni se sve to dogada u po bijela dana! Sve što je nerazmjerno i melodramatično moja je dnevna hrana! Slučajnosti u snovima, simboU, dozlaboga smiješne situacije, neobično zlokobne banalnosti, čudnovato

primjerene zgode i nezgode koje drugi Ijudi doživljavaju sklopljenih očiju, ja sve to proživljavam otvorenih očiju! Koga još poznajete kome je majka uistinu prijetila groznim nožem? Tko je jošbio te sreće da muje mama tako otvoreno zaprijetila da če ga uškopiti? Tko je još, uz ovakvu majku, imao testis koji mu se nije htio spustiti? Jaje koje je trebalo moljakati i maziti, nagovarati, drogirati da side i živi u mošnji kao čovjek! Koga još poznajete tko je slomio nogu trčeći zašiksama? I tko je prvi put uz neku djevojku svršio u vlastito oko? I našao pravu živu opicu na uhci u New Yorku, djevojku koja ne može bez “banane?” Doktore, možda drugi pacijenti sanjaju, ah meni se sve to događa. Moj je život bez latentnog sadržaja. Ono što se sanja ja doživljavam! Doktore, meni se nije htio nikako dići u državi Izrael! Sto kažete na tu simbohku, bubi? Hajde, neka to još netko izvede ako može! Nisam mogao doživjeti erekciju u Obećanoj zemlji! Bar nisam mogao kad mi je trebalo, kad sam žeho, kad god je bilo nešto poželjnije od moje šake u što sam ga mogao turiti. Ali, kao što se pokazalo, puding od tapioke ne može se ni u šta turiti. Ja sam toj djevojci ponudio puding od tapioke. Vlažan spužvast kolač! Napršnjak nečega rastopljenog. A dotle je sve vrijeme onaj samopouzdani mali ženski poručnik, ponosno vijoreći onim svojim izraelskim cicama, bio spreman da ga zajaše kao kakav zapovjednik tenkovske jedinice! Pa onda opet to isto, samo još gore! Moj konačni pad i poniženje - Naomi, židovska Tikva, junakinja, ona stamena, ridokosa, pjegava ideološka komadina od cure! Pokupio sam je na cesti dok je putovala autostopom u Haifu iz nekog kibucablizu libanonske granice gdje je bila posjetila svoje roditelje. Bilo joj je dvadeset jedna godina, bila je visoka sto osamdeset pet centimetara i činilo se kao da još raste. Roditelji su joj bih cionisti iz Philadelphije koji su se dosehh u Palestinu uoči drugog svjetskog rata. Pošto je odslužila vojsku, Naomi je odlučila da se ne vrati u kibuc u kojem se rodila i odrasla, nego da se pridruži zajednici mladih rodenih Izraelaca koji su raskrčivali krupno kamenje crne vulkanske stijene oko naselja u planinskoj vrleti što se uzdiže iznad granice sa Sirijom. Rad je bio mukotrpan, životne prilike teške, a uvijek je postojala opasnost da se noću došuljaju Sirijci s ručnim granatama i minama. A ona je to voljela. Divna i hrabra djevojka! Da, židovska Tikva! Evo mi još jedneprilike! Zanimljivo, odmah je povezujem u mislima sa svojom izgubljenom Tikvom, iako je po svojoj vanjštini, naravno, nalik na moju majku. Ista boja puti i kose, veličina, pa čak i temperament, kao što se pokazalo; tražila je greške kod mene i stručno me kritizirala. Muškarci joj moraju biti savršeni. Ali ja sam slijep na sve to uopće ne opažam sličnost između te djevojke i slike moje majke u njenu gimnazijskom almanahu. Eto kako sam bio nauravnotežen i histeričan u Izraelu! Tek što samje pokupio s ceste, ozbiljno sam se zapitao: “Kako bi bilo da se oženim njome i ostanem ovdje? Kako bi bilo da odem s njom u planine i započnem nov život?” Odmah smo poveh ozbiljan razgovor o čovječanstvu. Govor joj je obilovao vatrenim parolama sličnim parolama iz moje prve mladosti. Pravedno društvo. Zajednička borba. Individualna sloboda. Društveno koristan život. Ali kako ona prirodno iskazuje svoj ideahzam, pomisho sam. Da, tako je, to je djevojka za mene bezazlena, dobra, zaftik, neizvještačena i neizjebana. Pa naravno! Ja ne želim fllmske zvijezde, ni manekenke, ni kurve, ni bilo kakvu kombinaciju od njih. Jane žehm seksualnu ekstravaganciju do kraja života, pa ni ovu mazohističku ekstravaganciju kojom mi je dosad bio ispunjen život. Ne, nego žehm jednostavnost, žehm zdravlje, žehm nju! Govorila je engleski izvrsno, mada pomalo knjiški - tek s nekom natruhom nekakva općeg evropskog naglaska. Neprestano sam tražio na njoj znakove američke djevojke kakvabibila dajoj se roditelji nisunikad odselih iz Phildelphije. Mogla bi mi biti sestra, misho sam, još jedna krupna djevojka s visokim idealima. Mogu čak zamishti Hannu da je emigrirala u Izrael, da nije našla Mortyja da je spasi. Ali tko bi mogao mene spasiti? Moje šikse? Ne,nejanjih spasavam. Ne,nego mojje spasočito u ovoj Naomi! Nosi kosu kao djevojčica, u dvije duge pletenice mamac, naravno, lukavština snova ako je ikad postojalo tako nešto, kojoj je svrha da me spriječi da se odmah sjetim shke Sophije Ginsky iz gimnazije, koju

svi dječaci zovu “Riđokosa” i koja će daleko dotjerati svojim krupnim smedim očima i pameću. Pošto me cijeh dan na zahtjev vodila po starom arapskom gradu Akko, Naomi je navečer oplela pletenicama dvaput glavu, kao bakica, pomisho sam. “Kakva razhka od moje prijateljice fotomodela”, pomishh, “s onim njenim vlasuljama, i umjetnim pramenovima, i satima koje je provodila kod Kennetha! Kako će mi se život izmijeniti! Drugi čovjek - s ovom ženom!” Namjeravala je prespavati tu noč negdje vani u vreći za spavanje. Bila je na dopustu preko vikenda putujući za one dvijetri funte koje su joj roditelji poklonih za rođendan. Rekla mi je da neki njezini fanatičniji prijatelji ne bi primih takav poklon i da bi joj zacijelo zamjerih što ga je ona primila. Ispričala mi je kako se u kibucu njezinih roditelja, dok je još bila djevojčica, vodila žestoka raspra oko toga što su neki Ijudi imah ručne satove a drugi nisu. Nakon nekoliko burnih sastanaka članova kibuca, odlučeno je da satovi mijenjaju vlasnike svaka tri mjeseca. Po danu, pa za večerom i nakon nje, dok smo se šetah uz romantičan bedem u luci Akka, pričao sam joj o svom životu. Pozvao sam je da se vrati sa mnom u hotel u Haifi da popijemo nešto. Pristala je, jer mi je imala mnogo šta reći o onome što sam joj ispripovjedio. Tada sam je htio poljubiti, ah sam pomisho: “A šta ako zbilja imam nekakvu spolnu bolest?” Još nisam bio potražio hječnika, dijelom zato što sam se skanjivao da kažem nekom neznancu da sam imao posla s nekakvom kurvom, ah najviše zato što nisamjoš otkrio nikakvih simptoma. Bilo je jasno da mi nije ništa i da mi nije potrebna hječnička pomoć. Paipak, kad samjoj se obratio i pozvao u svoj hotel, odoho sam porivu da pritisnem usne na njena čedna socijalistička usta. -Američko društvo - rekla je spuštajući naprtnjaču i vreću za spavanje na pod, i nastavljajuči predavanje koje je počela dok smo se vozih oko zaljeva u Haifu ne samo što sankcionira nedostojne i nepoštene odnose medu Ijudima nego ih i potiče. Zar se to može opovrgnuti? Ne može.Suparništvo, nadmetanje, zavist, Ijubomora, sve što je zlo u Ijudskoj naravi taj sistem pothranjuje. Posjedovanje, novac, vlasništvo - takvim iskvarenim mjerilima mjerite vi sreću i uspjeh. A dotle - reče ona i sjede prekrštenih nogu na krevet - dobar dio vašeg stanovništva nema ni ono najnužnije za pristojan život. Zar nije i to istina? Jer, vaš je sistem u osnovi izrabljivački, u biti je korupcionaški i nepravedan. Prema tome, Alex izgovarala je moje ime kao kakva stroga učiteljica, s prizvukom opomene u glasu - u takvoj sredini ne može nikad biti ničega nahk na pravu jednakost. I to je neosporno, morate se složiti s time ako stavite ruku na srce. Što ste vi, na primjer, postigh svojim saslušavanjem u vezi sa skandalom oko kviza? Jeste h išta postigli? Ništa, ako smijem tako reći. Raskrinkah ste pokvarenost nekih slabića. Ali sistem koji ih je iskvario, tom sistemu niste ni najmanje naškodih. Sistem je ostao neuzdrman. Sistem je ostao netaknut. A zašto? Zato, Alex - uh, evo ga! - što ste i vi sami iskvareni tim sistemom isto kao i gospodin Charles van Doren. Bogme, još nije sve savršeno! Jesem ti biguhcu! Vi niste neprijatelj tog sistema. Vi čak i ne osporavate taj sistem, iako, čini se, mishte da osporavate. Vi ste samo jedan od njegovih pohcajaca, plaćeni namještenik, ortak. Oprostite, ali moram vam reći istinu - vi mishte da služite pravdi, ali ste samo sluga buržoazije. Vaš je sistem u biti izrabljivački i nepravedan, u biti okrutan i nečovječan, on se ne obazire na Ijudske vrijednosti, a vaš je posao da prikazujete taj sistem tobože zakonitim i moralnim time što se ponašate kao da pravda, kao da Ijudska prava i Ijudsko dostojanstvo mogu tobože postojati u takvu društvu, iako je očito da ne mogu. Znate li vi, Alex - što li će sad biti? - znate h vi zašto je meni svejedno tko nosi sat i treba li da primim na dan pet funta od svojih “imućnih” roditelja? Znate h vi zašto su takvi sporovi glupi i zašto ja nemam strpljenja da raspravljam o njima? Zato što znam da je u biti, razumijete li, u biti! - da, razumijem! Engleski je slučajno, za divno čudo, moj materinji jezik! - da je u biti sistem u kojem ja sudjelujem i to dobrovoljno, to je takoder i te kako važno - dobrovoljno!, da je taj sistem human i pravedan. Dok god su proizvodna

sredstva u rukama zajednice, dok god zajednica podmiruje svačije potrebe, ni da živi od viška vrijednosti tuđeg rada, sačuvan je bitni karakter kibuca. Nijedan čovjek nije izgubio dostojanstvo. Jednakost postoji u najširem smislu te riječi. A to je ono najvažnije. Naomi, volim te. Suziše se one njene širom otvorene, idealističke smeđe oči. Kako me možete “voljeti”? Sto to govorite? Htio bih se oženiti tobom. Tres, skočila je na noge lagane. Zalim onog sirijskog terorista koji ju je pokušao zaskočiti. Šta vam je? Je h to nekakva šala? Budi mi žena! Majka moje djece! Svaki štunk s ukrašenim prozorom ima djecu. Pa zašto ne bih ija? Na meni je ostalo ime moje obitelji. Popih ste previše piva za večerom. Da, najbolje će biti da odem. Nemoj! I ponovo sam rekao toj djevojci, koju samjedva poznavao i koja mi se nije čak ni svidala, koliko je moja Ijubav prema njoj duboka. “Ljubav” - uh, ježim se od te riječi! - “Ijuuuubav”, baš kao da ću samom riječju probuditi u sebi taj osjećaj. Akad je pokušala izići, prepriječio samjoj put. Preklinjao sam je neka ne odlazi i neka ne liježe negdje na hladnu i vlažnu plažu, kad je ovdje ovaj vehki udobni Hiltonov krevet u kojem možemo oboje spavati. ir Ja te ne nastojim pretvoriti u buržujku, Naomi. Ako je krevet suviše raskošan, možemo i na podu. Spolno opčiti? - priupita me ona. - S vama? Da, sa mnom! Koji sam upravo stigao iz svog, u biti nepravednog sistema. Ja, ortak! Da, nesavršeni Portnoy! Oprostite, gospodine Portnoye, ali između vaših glupih šala, ako su to uopće šale... Tu smo se počeli natezati jer sam je gurnuo prema krevetu. Posegnuo sam joj za dojkom, ali me oštrim zamahom glave pogodila odozdo u bradu. GdjesitOjdo vraga, naučila-uzviknuh - u voj sci? Da. Skljokao sam se u naslonjač. Krasna obuka za djevojke! Znate U vi - reče ona bez trunka milosrđa - da s vama nešto zaista nije u redu. Prvo i prvo, krvari mi jezik... Vi ste najnesretniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Pravo dijete. Nisam! Nije istina - aU je ona odmahnula rukom odbacujući sva moja eventualna objašnjenja, i počela mi držati predavanje o svim mojim nedostacima koje je bila uočila u toku dana. Kako samo prijezirno govorite o svom životu! Zašto to činite? Nema smisla govoriti o svom životu tako kako vi govorite. Čini se da nekako posebno uživate, da se nekako ponosite što ste meta vlastitom čudnovatom smislu za humor. Ja ne vjerujem da vi zaista želite poboljšati svoj život. Sve što govorite nekako je iskrivljeno, ovako ih onako, samo da bude “smiješno”. Povazdan jedno te isto. Sve je pomalo, na svoj način, ironično ih samopotcjenjivački. Samopotcjenjivački? Samopotcjenjivački. Samopodsmješljivo. Upravo tako! A vi ste veoma inteligentan čovjek - i zato je to još gadnije. Koliko bi moglo od vas biti koristi! Kako glupo potcjenjujete sami sebe! Kako je to gadno! Ha, ne znam - rekoh - uostalom, potcjenjivanje sama sebe klasična je forma židovskog humora. Ne židovskog humora, nego humoraeto. U tim riječima nije bilo mnogo Ijubavi, vjerujte mi. Do zore mi je objasnila da sam primjer onoga što je najsramotnije u “kulturi dijaspore”. Stoljeća i stolječa beskućništva proizvela su upravo takve gadne Ijude kao što sam ja zaplašene, pasivne, samopotcjenjivačke, raščovječene i iskvarene životom u

nežidovskom svijetu. Upravo su takvi Židovi u dijaspori otišU na milijune i milijune u pHnske komore a da nisu ni ruke digli na svoje mučitelje, a da nisu znali krvlju braniti svoje živote. Dijaspora! Sama ju je ta riječ razbješnjavala. Kad je dovršila, rekoh: Krasno. A sad hajde da se pojebemo! Zbilja ste odvratni! Jesam! Počela si pomalo shvaćati ono glavno, vrla sabro! Ti češ biti čestita u planinama, je h? Ti ćeš biti uzor čovječanstvu! Jebena hebrejska svetica! Gospodine Portnoye - reče ona dižući s poda svoju naprtnjaču - vi niste drugo doli Zidov koji mrzi sama sebe. Pa, Naomi, možda je to najbolja vrsta Zidova. Kukavico! Muškobanjo! Slemijel! I pošla je prema vratima. Samo što sam ja skočio odostraga i srušio tu krupnu, riđokosu, didaktičnu krasoticu na pod. Pokazat ću ja njoj tko je šlemijel! I dijete! A ako sam zaražen? Izvrsno! Sjajno! Još bolje! Neka potajno odnese tu bolest u svoni krvotoku u planine! Neka se ta bolest raširi od nje na sve one vrle i kreposne židovske momke i djevojke! Svima će im dobro doći malo triše. Tako vam je to u dijaspori, sveci balavi, tako vam je to u progonstvu! Napast i sramota! Pokvarenost i samopodsmješljivost. Samopotcjenjivanje i samosranje, također! Skvičenje, histerija, kompromisi, zbrka, bolest! Da, Naomi, ja sam okaljan, ja sam nečist - a i pomalo mi je dokurčilo, draga moja, što nisam nikad dovoljno dobar za “izabrani narod”! Ali kako se samo rvala sa mnom ta velika seljačka pička! Ta bivša vojničina! Taj nadomjestak majke! Slušajte, je li to moguće? Ama, molim vas, ne može se to opet tako pojednostavniti! Bar ne kod mene! Ili se možda ne može dovoljno jednostavno gledati na ovakav slučaj kao što je moj? Je li ona, po mom podsvjesnomjednostranom mišljenju, moja majka samo zato što je riđokosa i pjegava? Samo zato što su ona i dama iz moje prošlosti odvjeci istog blijedog poljskog židovskog soja? Onda je to, doktore, vrhunac edipovske drame? Još malo farse, prijatelju moj! Previše, na žalost, da bih mogao progutati! Oedipus Rex slavna je tragedija, šmuk, a nikakva šala! Vi ste sadist, vi ste nadriUječnik i bijedan komedijant! Hoću da kažem da je ovo otišlo malo predaleko da bi se čovjek mogao smijati, doktore Spielvogelu, doktore Freude, doktore Kronkite! Kako bi bilo, gadovi jedni, da iskažete malo poštovanja Ijudskom dostojanstvu! Oedipus Rex najstravičnija je i najozbiljnija drama u cijeloj povijesti književnosti - to nije nikakva podvala! Ipak, hvala bogu na Heshiejevim utezima! Oni su nakon njegove smrti pripali meni. Odnio bih ih u dvorište iza kuće pa bih ih ondje na suncu dizao i dizao, kad mi je bilo četrnaestpetnaest godina. - Još ćeš dobiti curu od toga - opominjala me majka s prozora spavaonice. Prehladjet ćeš se u tim kupaćim gaćicama! Naručio sam poštom brošure Charlesa Atlasa i Joea Bonoma. Duša mi je bila da gledam u zrcalu u svojoj sobi kako mi se nadimlje torzo. Pregibao sam se ispod svoje odjeće u školi. Opipavao sam na uglu ulice svoje podlaktice. Divio sam se svojim venama u autobusu. Netko će me jednog dana dokačiti po ramenim mišićima, ali će to grdno požaliti! No nitko me, hvala bogu, nije dokačio. Osim Naomi! Radi nje sam, dakle, onohko otpuhivao i podrhtavao pod nezadovoljnim pogledom svoje matere. To ne znači da nije bila razvijenija od mene u nožnim listovima i kukovima, aU sam je šio u ramenima i prsima pa sam je svaho pod sebe, turio joj jezik u uho i okusio pijesak s puta, onu svetu zemlju. Ma, pojebat ću te ja, Zidovko - šaputao sam pakosno. Vi ste ludi! - pa se oduprla o mene svom svojom znatnom snagom. - Vi ste ludak na slobodi! -A, nećemo tako - rekoh j oj režedi iz grla-nećemo tako, moram te nešto naučiti, Naomi! Pa sam je pritisnuo, pritisnuo sam je snažno da je nešto naučim - o, ti, kreposna Zidovko, batina ima dva kraja, cackeleh! Sad se ti brani, Naomi -

objasni cijelom svom kibucu otkud ti gnojni iscjedak iz vagine! Ti mishš da su oni prekardaših onim svojim satovima! Cekaj malo dok ovo nanjuše! Dao bih ne znam šta da mogu prisustvovati sastanku na kojem će te okriviti da si okaljala ponos i budućnost Siona! Možda ćeš tada steći dohčno strahopoštovanje prema nama, propalim neurasteničnim Zidovima! Postoji socijahzam, ah postoje i spirohete, Ijubavi moja! Sad ćeš se, draga, upoznati s prljavijom stranom života. Dolje, dolje s tim tvojim rodoljubnim žutosmeđim hlačicama, raširi te svoje batakove, krvi moje krvi, raskreči ta svoja utvrdena bedra, otvori tu svoju mesijansku židovsku rupu! Spremi se, Naomi, sad ću ti zatrovati rasplodne organe! Izmijenit ću ti budućnost rase! Ali dakako da nisam mogao. Oblizao sam joj ušne školjke, prljavi vrat, zario zube u one pletenice obavijene oko glave... i tada, baš kad je njen otpor možda zaista počeo jenjavati pod mojim navalama, prevrnuo sam se s nje i smirio, poražen, uza zid - na leđima. Badava - rekoh - nikako da mi se ovdje digne. Ustalaje. Stajalaje nadamnom. Predisala. Gledalana mene s visoka. Pomisho sam da će mi stati sandalom na prsa. Ili da će me izudarati nogama na mrtvo ime. Sjetio sam se kako sam u pučkoj škoh hjepio sva ona dodatna pojačanja u svoju bilježnicu. Kako sam na ovo spao? Impotentan u Izraelu, dadadaaaa - zapjevušio sam na melodiju “Uspavanke u Zemlji ptica”. Opet neka šala! - pripita me ona. Opet, i opet. Zašto da se odreknem svog života? Tada ona reče nešto dobrostivo. Mogla je, naravno, priuštiti to sebi ondje visoko gore. ,, - Najbolje da se vratite kući. Jasno, to je ono što mi treba, natrag u progonstvo! A ona se ondje visoko, visoko gore naceri. Ta zdrava, veličajna sabra! Noge oblikovane radom, praktične hlačice, zgužvana bluza bez puceta - milostivi, pobjednički smiješak! A do njenih okorjelih nogu u sandalama taj... šta taj? Taj sin! Taj dječak! To iiete.Alexander Portnoise! Portnos! Portnojojojojoj! Pogledaj kakva si - rekoh - tu visoko gore! Kako su žene velike, velike! Pogledaj kakva si rodoljupka! Ti zbilja voliš pobjedivati, je li, srce? Pobjeđuješ kao od šale! Uh, što si besprijekorna! Zbilja si strašna - počašćen sam što sam te upoznao. Slušaj, junakinjo, povedi me sa so bom! Tamo u planine. Raskrčivat ću ono kamenje dok ne padnem s nogu, ako se tako postaje dobar. Jer, zašto ne bih bio dobar, i dobar, i dobar, i dobar - nije li tako? Živi samo u skladu s načelima! Bez kompromisa! Neka onaj drugi bude lupež, je li? Neka segojim bave klanjem, neka sva krivnja padne na njih! Ako sam rođen da budem strog prema samom sebi, neka bude tako! Mukotrpan i ćudoredan život koji ispunja čovjeka zadovoljstvom, bogat žrtvama i obilan odricanjima! Eh, to zvuči dobro! Eh, već osjećam pod rukama ono kamenje! Sta kažeš, da me povedeš sa sobom - u čist portnojevski život! Najbolje da se vratite kući. Naprotiv! Najbolje da ostanem ovdje. Da, da ostanem ovdje! Da kupim isto takve kratke žutosmeđe hlače, da postanem muško! Kako god želite - reče ona - ah ja idem. Nemoj, junakinjo moja, nemoj! - uzviknuh jer zaista mi se počela pomalo sviđati. - Oh, kakva šteta za mene! To joj se svidjelo. Pogledala me pobjednički, kao da sam konačno priznao kakav sam. Jebeš je! Mishm, što ne mogu pojebati takvu kršnu, zdravu djevojku kao što si ti. Ona se naježi od gađenja. Recite mi, mohm vas, zašto morate neprestano izgovarati tu riječ? Pa, zar momci u planinama nikad ne upotrebIjavaju riječ “jebati”? Ne upotrebljavaju - odgovori ona milostivo - bar ne tako kao vi. E pa - rekoh - valjda nisu tohko ispunjeni gnjevom kao ja. I prijezirom. Pa je ščepah za nogu. Jer, meni nije nikad dosta.. NIKAD! Ja moram sve IMATI.

Ali šta imati? .- Nemojte - podvrisnu ona na mene. Baš hoću! Nemojte! Pa dobro - preklinjao sam je dok me vukla svojom snažnom nogom prema vratima - daj mi onda da ti bar poližem pičkicu. To znam da još mogu. Svinjo! I ritnula se. I udarila me! Svom snagom onom svojom pionirskomnogom, ispod sama srca. Jesam li priželjkivao da me udari? Tko zna što sam zapravo htio? Možda ništa. Možda sam samo bio ja. Možda sam samo to, pizdolizac, ropska usta za rupu neke žene. Lizati! Pa neka! Možda bi bilo najpametnije da hodam četveronoške! Da puzim kroz život sladeći se pičkicama, a da ispravljanje nepravdi i osnivanje obitelji ostavim uspravnim bićima! Sta će mi spomenici podignuti u moju čast kad ovakva gozba hoda uhcama? Puziti dakle kroz život - ako mi je još ostalo šta od života! Zavrtjelo mi se u glavi, a najgadniji sokovi digh su mi se do grla! I to u Izraelu! Gdje drugi Židovi nalaze utočište, svetište i mir, Portnoy upravo pogiba! Gdje drugi Židovi uspijevaju, ja izdišem. A samo sam joj htio pružiti malo užitka - i sam malo uživati. Zašto, zašto ja ne mogu nimalo uživati a da me odmah ne snađe odmazda kao kazna božja? Svinja? Tko,ja? I najednom evo opet svega onoga, opet me salijeće davna prošlost, ono što je bilo, ono što nikad više neće biti! Vrata se zalupe i nje više nema - mog spasa, mog krvnog roda! - i ja cmizdrim na podu zbog SVOJIH USPOMENA! Moje neiscrpno djetinjstvo! Koje neću napustiti - ih koje neće mene napustiti! To je ono! Sjećam se rotkvica - onih koje sam s Ijubavlju uzgajao u svom Perivoju pobjede. Na onom komadiću dvorišta pokraj vrata našeg podruma. Moj kibuc. Rotkvice, peršun, mrkve - da, i ja sam rodoljub, čuješ, ti, samo drugdje! Ali se ni ondje ne osjećam kod kuće! A srebrni hstići koje sam sakupljao, šta kažeš na to? Pa novine koje sam vozio kohcima u školu! Pa album maraka izdanih u slavu obrane zemlje, koje sam sve lijepo nalijepio u nizovima radi uništenja Osovine! Pa moji modeli aviona - moj Piper Cub, moj Hawker Hurricane, moj Spitflre! Kako se ovo moglo dogoditi onom dobrom klincu kakav sam bio, klincu koji je onako volio R. A. F. i Rooseveltove “četiri slobode”! Koliko sam se nadao od Jalte i Dumbarton Oaksa! Kako sam se molio za Ujedinjene nacije! I sad da umrem? Zašto? Je li to kazna? Za što ? Da budem impotentan? Navedite mi barjedan valjan razlog! Sve je to, naravno, 0pičina osveta. ALEXANDRE PORTNOYU, ZBOG PONIŽAVA NJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA MARY JANE RE ED DVIJE NOĆIUZASTOPCE U RIMU, IZBOG DRU GIH NEBROJENIH NEDJELA UKLJUČIVŠIIIZRAB LJIVANJE NJEZINE PIZDE, OSUĐUJETE SE NA TE ŽAK SLUČAJ IMPOTENCIJE. DOBRU ZABAVU! -Ali, časni sude, ona je, na kraju krajeva, punoljetna, odrasla osoba koja je pristala... NEMOJ MI TU BALJEZGATI SA ZAKONSKIM PROPISIMA, PORTNOTU! ZNAO SI LUČITI DOBRO OD ZLA, ZNAO SI DA KVARIŠ JEDNO LJUDSKO BIĆE, IZATO, ZBOG ONOGA ŠTO SIUČINIO IKAKO SI UČINIO, PRAVEDNO SI OSUDEN NA MEKANU KITU. SAD NAĐINEKIDRUGINAČIN KAKO DA KOME NAUDIŠ! Ali, dopustite mi, časni sude, da ustvrdim da je ona bila možda već malo pokvarena i prije nego što sam se ja upoznao s njom. Je li potrebno da kažem nešto više nego “Las Vegas”? AH, KRASNA OBRANA, NEMA ŠTA! JAMAČNO ĆE SMEKŠATISRCE SUDA. ZAR SE TAKO POSTUPA S NESRETNICIMA, A, ČLANU KOMISIJE ZA MEDULJUDSKE ODNOSE? ZAR SE TAKO DAJE ČOVJEKU PRILIKA DA BUDE DOSTOJANSTVENI ČOVJEČAN, PREMA TVOJOJ DEFINICIJI? DA TIPAS MATER! Časni sude, molim vas, smijem li prići bliže? Šta sam ja, uostalom drugo činio nego samo nastojao da se... pa, šta?... Da se malo zabavim i ništa više. E, DA TI PAS MATER! Pa dobro, boga mu Ijubim zašto se ja ne bih smio malo zabaviti? Zašto je i najmanja sitnica koju učinim radi svog užitka odmah nedopuštena - dok se sav

ostali svijet bezbrižno valja u kalu? Svinja? Trebalo bi da ona vidi optužbe koje se podnesu u mom uredu u toku jednog jedinog prijepodneva - šta sve Ijudi čine jedan drugome iz pohlepe i mržnje! Radi kinte! Radi vlasti! Iz prkosa! Ni za šta! Na što sve ne natjeraju neku švarce da bi se dočepali hipoteke na njezinu kuću! Covjeku je potrebno ono što je moj otac nazivao kišobranom za kišne dane - a da vidite te svinje kako salijeću čovjeka! I to mislim na prave svinje, profesionalce! A šta mislite tko je nagovorio banke da počnu primati Crnce i Portorikance u službu, da pošalju personalne referente da porazgovaraju s moliocima u Harlemu? Da učine tako nešto jednostavno? Ova svinja gospođice Portnoj! Ako želite govoriti o svinjama, dođite u moj ured i pregledajte košaru s prispjelom poštom bilo koje jutro u sedmici, pa ćete vidjeti šta su svinje. Šta sve drugi rade - pa nikom ništa! I uopće se više ne sjete toga! Kad nanesu ranu nekoj nemoćnoj osobi, smješkaju se, za miloga boga, malo se raspolože! Kako lažu, kako podvaljuju, kako podmićuju, kako potkradaju - kradu, doktore, a da ni okom ne trepnu! Kako su ravnodušni! Posve moralno ravnodušni! Od zločina koje počine čak im se ni probava ne pokvari! Ali ja, ja sam se usudio drpiti nešto malo neobičnije jebačine, i to dok sam bio na odmoru - i sad više neće da mi se digne! Mislim, bože sačuvaj da strgnem s madraca cedulju na kojoj piše: “Ne skidaj pod prijetnjom kazne!” - koliko bih ja dobio za to, električnu stolicu? Najradije bih vrištao zbog tog smiješnog nerazmjera u krivnji! Smijem li? Hoće li to previše uznemiriti one vani u čekaonici? Jer, možda je to baš ono što mi je najpotrebnije, da se derem. Da se naprosto derem, bez ijedne riječi! Ovdje policija. Opkoljen si, Portnoye! Najbolje će biti da iziđeš i platiš svoj dug društvu. Idi ti lijepo u dupe društvu, cajkane! Da si izišao s rukama uvis prije nego nabrojim do tri, bijesno pseto, inače ćemo doći po tebe i izrešetati te! Jedan... Pucaj, cajkane gadni, baš me boli kurac! Strgao sam onu cedulju s madraca... Dva... Ali bar dok sam živio, živio sam bog bogova! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!! !!!