Politička psihologija.ppt

Politička psihologija KONZULTACIJE (kabinet 59): •utorak od 12.00 do 13.00 sati •četvrtak od 11.00 do 12.00 sati

[email protected]

• I. kolokvij: 16.4.2014. • II. kolokvij: 04.6.2014.

• Predmet, teorije i metode političke psihologije • Politički stavovi • Ličnost i politika • Psihologija vođe i vodstva u politici • Odlučivanje i konflikti • Psihologija propagande

Što je psihologija?

• Ljudi obično imaju prilično neodređenu predodžbu o tome: • što je psihologija i • čime se bave psiholozi

• Neki smatraju da se radi o “tajanstvenoj” znanosti! • Psiholozi čitaju tuđe misli! • Da mogu utvrditi tko je normalan, a tko nije!

• Često se pojam psihologije miješa sa pojmom psihijatrija. • Mnogi psihologiju identificiraju s jednim malim segmentom psihologije odnosno sa psihoanalizom.

• Najjednostavnija definicija psihologije jeste da je ona znanost o psihičkim procesima. • Međutim, mnogi ne vide pravu svrhu takve znanosti bududi da se radi o nečemu što je svima nama dobro poznato, • jer duševni život je nešto što imamo svaki dan, pa stoga o njemu i bez psihologije sve znamo.

• Pojava “dobro poznatog” karakteristična je za čovjekov odnos prema velikom broju svakodnevnih pojava. • One se prihvadaju kao nešto što je samo po sebi razumljivo. • Ljudi se ne pitaju zašto se događaju te pojave, kako nastaju i kako djeluju.

• Jesmo li se ikada u životu zapitali zašto predmet koji ispustimo pada na zemlju? • Pa naravno, pada zato jer smo ga ispustili iz ruku.

• Sir Isaak Newton (1642-1727) • Zakon gravitacije opisuje pojavu opdeg privlačenja među svim tijelima u svemiru. • ``Najveličanstvenijim poopdenjem koje je ikad učinio ljudski um''

• Ista ona sila, koja privlači poslovičnu Newtonovu jabuku tlu, održava Mjesec u njegovoj putanji oko Zemlje i planete u njihovim putanjama oko Sunca.

• Svakodnevnica na koju smo ved od djetinjstva naučili ne izaziva u nama znatiželju da se upitamo kako i zašto neka pojava nastaje. • Mi smo sami sebi “maksimalno svakodnevni” i ne dolazimo na pomisao da je naša svijest o sebi samima nešto što možda i nije tako jednostavno.

• Imamo dojam da sami sebe potpuno dobro poznajemo, a time da manje ili više poznajemo i druge ljude.

Koliko zapravo poznajete psihologiju?

Testid znanja!

1. Čovjek uvijek zna zašto nešto želi ili ne želi, tj. zašto nešto radi ili ne radi? 2. U međuljudskoj komunikaciji riječi su glavni komunikacijski faktor.

3. Dokazano je da neki ljudi mogu vlastitom voljom pokretati bliže lagane predmete.

4. U primitivnim kulturama nema samoubojstava. 5. Prosječna inteligencija žena niža je od prosječne inteligencije muškaraca. 6. Postoji jasna granica između normalnog i duševno bolesnog čovjeka.

7. Debeli ljudi obično su dobrodudniji od mršavih. 8. Za ljubav između dvoje ljudi bolje je da se znatno razlikuju po svojoj ličnosti, jer “suprotnosti se privlače”. 9. Mladi par koji je duže u vezi prije sklapanja braka, ima manje šanse za očuvanje braka od onih koji nakon kratke veze sklope brak.

10. Čovjek de lakše napraviti neke prekršaje ako je sam nego ako je u društvu. 11. Sjedište naših emocija je srce.

12. Čovjek je više spreman pomodi nekom tko je u nevolji ako su prisutni i drugi ljudi. 13. Agresija je najvedim dijelom naslijeđena.

14. Čovjek ima bolji njuh od komarca.

•Ne!

Definicija

• Mislioce je i te kako interesiralo pitanje što je to što se u nama događa. • Što je ono što se u svakodnevnom životu obično naziva “duša” ili “duševni život”. • Upoznaj samog sebe! • Filozofi su pokušali protumačiti pojave koje se događaju u samom čovjeku tj. njegove doživljaje,ali nisu koristili izraz “psihologija”.

• Marko Marulid (1450-1524) • “Psiha” (“duša”) + “logos” (um, razum, znanje) • Psihologija je znanost o duši. • Nije zadovoljavjuda definicija!!!!

• Definicija mora sadržavati jasne, poznate pojmove, a pojam “duše” je nejasan i nepoznat. • Filozofsko-religiozni pojam koji uopde nije jasno definiran, i ima različita značenja.

• Upravo nejasno shvadanje pojma “duševnog života”, kao i činjenica da je duševni život nešto što se ne može konkretno vidjeti, opažati ili mjeriti. • Početkom 20.st. američki psiholozi prestaju s proučavanjem i istraživanjem “duše”. • Smatraju da znanost treba proučavati samo ono što je vidljivo, opipljivo i koliko-toliko mjerljivo.

• U znanosti jedino što smijemo i možemo istraživati su vanjske reakcije tj. vanjski znakovi unutarnjih događanja. • Strah ili radost zbog lupanja srca, brzinu i snagu nekih pokreta itd. • Svi “vanjski znakovi” u eng. jeziku mogu se poistovjetiti s izrazom “behavior”. • Psihologija - znanost o ponašanju.

• Iz ove definicije proizlazi da je upravo ponašanje samo po sebi glavni interes psihologije. • Ne ono što se krije “ispod” ponašanja, a to su doživljaji. • Nije zadovoljavajuda definicija.

• Jedna od najprihvatljivijih definicija jeste: • Psihologija je znanost o doživljajima i o ponašanju koje je odraz tih doživljaja.

• Doživljaj pripada samo onome ko taj doživljaj ima. • Čuvstvo koje imamo dok slušamo glazbu, misao koja nam padne na pamet kada se sjetimo nekog događaja, želja da položimo neki ispit itd.

Doživljaji se mogu podijeliti u 3 kategorije: 1. Kognitivni doživljaji pomodu kojih spoznajemo svijet (osjeti i percepcija, pamdenje, učenje, mašta, mišljenje,govor). 2. Emocionalni ili čuvstveni doživljaji (događaje koji nam se događaju vrednujemo kao ugodne ili neugodne). 3. Motivacijski doživljaji (ako želimo ostvariti neki postavljeni cilj uložit demo mnogo napora i truda da ga i ostvarimo).

• Bihevioristi - zanimaju se samo za odnos između nekog objektivnog podražaja (stimulusa, S) i mjerljive ili vidljive reakcije čovjeka ili životinje na taj podražaj (rekcija, R).

•S–R •P-R

• Formula se dopunjuje:

• S-O–R • P–O–R • Organizam mijenja objektivne karakteristike podražaja, stoga su i mogude neizmjerno mnoge i različite reakcije čovjeka na neku objektivnu situaciju. • I u malo kompleksnijim situacijama vrlo teško točno predvidjeti kako de se podražaj “transformirati”, pa samim tim i kako de se čovjek i ponašati.

Može se neposredno primijeniti na pojedine političke procese! • U slučaju izbornih procesa • Donosioci odluke, odnosno “O” (organizam), mogu biti birači, kandidati, stranački organi. • “Sa stajališta političke psihologije zainteresirani smo za karakteristike svakog takvog donosioca odluka, koje dovode direktno do akcije, ili koje djeluju na okolinu na takav način da izazovu odluku”.

Znanost i psihologija •

Moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, a glavna dva su:

1. Znanost mora imati predmet istraživanja, i 2. Svaka znanost mora imati priznate metode istraživanja.

• Predmet istraživanja psihologije doživljaji i njegovo ponašanje.

su

čovjekovi

• Metode koje se koriste u psihologijskim istraživanjima su: • eksperiment, • anketa, • opažanje i/ili mjerenje i • introspekcija (samoopažanje)

Društvena ili prirodna znanost? • Današnja psihologija je znanost koja u sebi sadrži različite pristupe pojedinim problemima: • neki su problemi potpuno biološki (proučavanje uloge živčanog sustava),

• neki su društveni (npr. uloga odgoja i ostalih društvenih utjecaja na razvoj pojedinčevih sposobnosti i ličnosti).

Kojim je profesijama psihologija potrebna? • Neophodna je za sve one profesije u kojima se dolazi do kontakta s velikim brojem ljudi. • Nastavnicima, liječnicima, • medicinskim sestrama, • službenicima na poštama i bankama, uposlenicima na šalterima, • kriminalistima, policajcima, sucima, • direktorima, političarima itd.

Socijalna psihologija

Socijalna psihologija • Čini širu znanstvenu podlogu političke psihologije. • Politička psihologija se velikim dijelom, mada ne isključivo, temelji na spoznajama socijalne psihologije.

Definicija socijalne psihologije • Prema Allportu - nastoji razumjeti i objasniti kakav utjecaj na mišljenje, osjedanje i ponašanje pojedinca ima stvarna, predočena ili nagoviještena prisutnost drugih.

Predmet socijalne psihologije • Uključuje tri elementa zajednička svim aspektima socijalne psihologije. 1. Socijalna psihologija do spoznaja dolazi metodom provjere i uobličavanja teorija.

empirijskom

2. Drugo, društveno ponašanje proučava se sa svrhom razumijevanja i predviđanja.

3. Tredi aspekt uključuje socijalnu misao (stavovi, vrijednosti, uvjerenja, samopoštovanje, socijalna percepcija itd.)

• Zadatak socijalne psihologije je kod ljudi povedati mogudnost odgovorne akcije, a ne da povedava mogudnost vladavine ljudi nad drugim ljudima. • Socijalna psihologija mora istraživati i pronalaziti mogudnosti da poveda mogudnost vladavine čovjeka nad svojim vlastitim životnim mogudnostima i objektivnim uvjetima.

• • • • •

Epoha građanskih revolucija, nagla gibanja unutar društvene zajednice, sve veda politička organiziranost društva, međunarodni sukobi i sl. dovela su ne samo da razvoja političke znanosti ved i do sve vedeg razmatranja uloge ljudske prirode u tim društvenim procesima.

• Lange je napisao: “Bure strasti su pogubile više ljudskih života, opustošile više zemalja, nego uragani; njihova je bujica razrušila više gradova nego poplave. Zato nam je veoma čudno što čovjek ne posveduje više napora da izuči njihov karakter i suštinu.”

• U početku su se tražili neki univerzalni motivi, trajne karakteristike čovjeka koje bi mogle objasniti ljudsko ponašanje. • Međutim, s razvojem građanskog društva i parlamentarne demokracije rastu potrebe za razumijevanjem ljudskog ponašanja kao sastavne komponente političke akcije.

Herman ukazuje na 5 temeljnih polazišta političke psihologije:

1. Usredotočenost na interakciju političkih i psiholoških pojava • Kako psihološki čimbenici određuju političko ponašanje i kako političke akcije utječu na psihološke varijable? • Interakcija je obostrana! • Percepcije, vjerovanja, motivi, mišljenja, vrijednosti, interesi, osobni stil i obrambeni mehanizmi pojedinca, neovisno radi li se o građanima, vođama, članovima grupa, birokratima, teroristima ili revolucionarima, utječu na to kako de se oni ponašati i politički djelovati. • Isto tako, politička kultura, politički sustav, politički pokreti i stranke, kao i međunarodni poredak, utječu na to kako de se ljudi formirati kao politička bida.

2. Politička je psihologija relevantna za mnoge societalne probleme • Mnogi društveni problemi su izrazito politizirani. • Svakodnevno smo suočeni s raznim problemima, od zaštite okoliša do međuetničkih sukoba. • Vedina se tih problema rješava na političkoj razini i ljudi suočeni sa svojim svakodnevnim potrebama ulaze u područje politike.

3. Konkretna socijalna (politička) situacija je ta koja dovodi do razlika među ljudima

• Politička psihologija uvijek proučava pojedinca i grupe u određenom vremenu i prostoru tj. u određenom političkom sustavu i kulturi.

4. U političkoj psihologiji naglasak se stavlja kako na proces političkog ponašanja, tako i na sam rezultat • Kako se birači opredjeljuju? • Kako se mogu razriješiti politički sukobi? • Kako vođe mobiliziraju sljedbenike? • Samo političko ponašanje jest rezultat niza okolnosti i psiholoških procesa koji su predmet političke psihologije.

5. Temelji se na različitim metodama prikupljanja podataka • Potreba za različitim metodskim pristupima proizlazi iz činjenice multidisciplinarnosti predmeta političke psihologije.

• • • • •

Metode koje se primjenjuju u istraživanjima su: Anketa, Eksperiment (laboratorisjki i terenski eksperiment) Psihobiografska metoda Metoda analize sadržaja

Definicija

• Politička psihologija je primijenjeno područje psihologije koje proučava psihologijske aspekte političkih fenomena, kao i politologijske aspekte psihologijskih fenomena.

Psihologijski pristup politici može biti dvojak: 1. Mogu se razmatrati sve one osobine ličnosti u užem smislu, koje su na bilo koji način povezane s političkom aktivnošdu- težište je na pojedincu; 2. Može se težište staviti na političku akciju i proučavati one osobine ličnosti koje određuju vrstu i pravac akcije.

• Međutim s prvim pristupom ostajemo potpuno na individualnoj psihološkoj razini- daleko od bitnih političkih zbivanja! • Drugi pristup naglašava da političku akciju mogu određivati samo one osobine pojedinca koje su socijalno uvjetovane. • Usmjerenost na stavove, relativno trajnije strukture, nastale interakcijom pojedinca i okoline, koje predstavljaju intervenirajudu varijablu između kompleksnosti socijalne okoline i mogudeg ponašanja pojedinca.

Hvala vam na pažnji!! Toliko za danas!

Predmet, teorije i metode političke psihologije

Predmet političke psihologije Model Brewster Smitha

Potrebe

Okolina

Ponašanje

Percepcije

Stavovi

Distribucija moći

• Sve varijable uvjetno svrstavamo u tri osnovne skupine, koje imaju i svoje disciplinarno značenje u okviru sociologije, političke psihologije i politologije.

Prva grupa varijabli odnosi se na temeljne osobine globalnog društva: • Globalne karakteristike društva (socijalno naslijeđe, ukupnost povijesnog razvoja, ekonomske razvijenosti, poltičku kulturu, religijsku tradiciju itd.) • Socijalno strukturiranje (razvijenost, urbanizaciju, prevladavajudi način prozvodnje, tradicija, i sl.) • Životna situacija obuhvada kompleks individualnog socijalnog miljea unutar šireg, zajedničkog socijalnog grupiranja (stambena situacija i sl.). • Referentne grupe, čija postignuda, norme i vrijednosti služe kao referencija individualnih aspiracija i željenog modela ponašanja.

Druga grupa - intervenirajude varijable: •

Koje interveniraju između položaja pojedinca i društvenih grupa u socijalnoj strukturi i psiholoških sadržaja relevantnih za političko ponašanje. A) Motivacija – proces izazivanja i usmjeravanja ponašanja B) Socijalizacija – proces društvenog oblikovanja pojedinca sukladno zahtjevima društva

Treda grupa varijabli odnosi se na temeljne psihološke procese: a) Psocesi spoznaje društvenog realiteta (procjena objekata, situacija i pojava, s obzirom na naše potrebe, interese, stavove i vrijednosti). b) Stavovi i vrijednosti formirani socijalizacijom, koje u interakciji s potrebama, dinamično utječu na ponašanje. c) Javno mnijenje – neposredno reagiranje pojedinca na neki događaj. d) Osobine ličnosti u užem smislu – relativno opde i trajne osobine (npr. autoritarnost, tolerantnost itd.) koje su nastale procesom socijalizacije u prilagođavanju nagonskim socijalnim zahtjevima i obrambenim mehanizama ličnosti na frustracijske situacije.

Tri razine analize političke psihologije su: 1. Analiza agregata

2. Tipološka analiza 3. Analiza pojedinca

1. Analiza agregata • Polazi od opdih društvenih uvijeta unutar kojih se pojedinac socijalizira. • Poznavajadu osnovne prevladavajude psihologijske osobine neke populacije, možemo neposredno analizirati ponašanje uvjetovano osobinama konkretene situacije.

• Vrlo je često osnovni pristup u komparativnim istraživanjima konflikata među pojedinim narodima. • Npr. da pripadnici nekog naroda imaju određene osobine po kojima se razlikuju od drugih.

2. Tipološka analiza • Polazi od pretpostavke da postoje relativno stabilne psihološke osobine koje karakteriziraju određenu skupinu i razlikuju je od drugih. • Na temelju psihologisjkih osobina pojedinci se mogu ‘svrstati’ u određene ‘tipove’ koji su relevantni za razumijevanje odnosa ljudi i politike.

• Npr. pokušava analizirati socijalne i psihološke razlike između birača demokršdana i socijaldemokrata u Njemačkoj, odnosno birača HDZ-a, liberala ili neke lijeve opcije u Hrvatskoj.

3. Analiza pojedinca

• Analiziraju se izuzetni oblici ponašanja (kreativna, obrambena, patološka) izuzetnih ljudi, najčešde političkih vođa, koji znatno utječu na političke procese.

•

Ove tri analize omogudavaju i tri osnovna pristupa u proučavanju političke psihologije, po kojoj:

1. Pojedinac ne sliči ni na koga 2. Pojedinac liči na neke 3. Pojedinac je sličan svim ostalima (Kluckohana i Murraya)

I. Individualna razina

• Na razini individualne analize zanima nas konkretan pojedinac koji ima svoj poseban razvoj i svoje osobine, distinktivne osobine.

II. Razina pripadnost nekoj grupi/tipu ličnosti

• Zaokupljeni smo stavranjem određene klasifikacije na osovi zajedničkih ili sličnih osobina.

III. Razina pripadnost jednoj cjelini

• Analizira na koji način ta cjelina sa svoje strane određuje osobine svojih članova. • Ove razine nisu nezavisne, nego se prožimaju i međusobno uvjetuju.

Teorijski pristupi psihologije značajni za političku psihologiju su: 1. Temeljne dileme 2. Geštalt psihologija 3. Teorija učenja 4. Psihoanalitička teorija 5. Teorija uloga

Metode političke psihologije • Anketa, • Eksperiment (laboratorisjki eksperiment) • Psihobiografska metoda • Metoda analize sadržaja

i

terenski

Anketa • Temeljna metoda u političkog ponašanja.

empirijskom

istraživanju

• Istraživanje provedeno na vedem broju ljudi izabranih strogom metodom uzorkovanja, koje se provodi u svakodnevnim životnim uvijetima na temelju jasnih, standardiziranih postupaka podvrgnutih kavantitativnim mjerenjima.

Tri razloga zbog kojih se primjenjuje anketa u analizi političkih procesa 1. Mogude ju je provesti u svakom trenutku što omoguduje predviđanje i djelovanje na političko ponašanje. 2. Vrsta podataka i mogudnost analize. Preko nje dolazimo do bitnih psi. podataka (percepcije, stavova, motivacije), upravo na te se varijable može djelovati kako bi se usmjerilo političko ponašanje, i da bi se razumjelo. 3. Daje nam podatke na individualnoj razini, pomodu kojih smo u stanju uočavati promjene u zavisnim varijablama.

Eksperiment • “Kraljica” svih metoda! • Koliko ju je mogude primjenjivati u području kompleksnih političkih zbivanja? • Umjetno izazavati pojavu, kontrolirati uvijete u kojima se događa politički proces i mjeriti istraživanu pojavu!! • Potrebno je kreativno uočiti problem i na primjeren način operacionalizirati pojedine varijable.

Tri temeljne vrste eksperimentalnih istraživanja u političkoj psihologiji su:

1. Laboratorijski eksperiment 2. Terenski eksperiment 3. Posredni eksperiment

Laboratorijski eksperiment • Prilikom interpretecije rezultata dobivenih u laboratorijskim uvjetima treba se voditi računa o tome : a) Da ispitanik u takvim situacijama uvijek mora donijeti odluku, dok su u svakodnevom životu takve situacije rjeđe, i postoji vedi broj rješenja. b) Također, situacije s kojima je pojedinac suočen u lab. eks. veoma jednostavne, jasne i interpretabilne, što u životu najčešde nije slučaj. c) Podaci eks.lab. istraživanja tako su dramatični, te ih treba pažljivo analizirati.

• Zašto ljudi prihvadaju grupni pritisak- problem konformizma • Zašto ljudi izvršavaju naređenja – problem poslušnosti

Terenski eksperiment • Značajno je teže operacionalizirati varijable i kontrolirati uvjete! • Kombinacija metoda eksperimenta i anketnog istraživanja, bududi da se podaci skupljaju na reprezentativnom uzorku pomodu upitnika. • Istraživanje iz područja ponašanja na izborima i utjecaja načina propagandnog djelovanja

Posredni eksperiment – život sam stvara eksperimentalnu situaciju

• Zadatak istraživača da u kompleksnosti stvarnih procesa uoči neke “ekseprimentalne” karakteristike, i da pokuša interpretirati zbivanja na temelju “spontano nastalog eksperimentalnog nacrta”

Prednosti i nedostaci eksperimentalne metode • • • •

Prednosti su: Jednoznačno ustanovljavanje uzročnosti Kontrola pojedinačnih varijabli Omoguduje istraživanje dimenzija i parametara kompleksnih varijabli • Nedostaci su: • Umjetna situacija (atrificijelna) i nemogudnost uopdavanja na temelju kontroliranih bivarijantnih ili trivarijantnih nacrta istraživanja na kompleksnost stvarnih zbivanja. • Postoje problemi koje je jednostavno nemogude eksperimentalno istraživati

Psihobiografska metoda • Psihobiografija je svaka životna povijest na koju se primjenjuje neka eksplicitna teorija ličnosti. • Teži se ustanoviti je li neki postupak pojedinaca nužno uvjetovan nekom povjesnom činjenicom, i ako jeste, može li se njegovo ponašanje objasniti specifičnim osobinama ličnosti pojedinca. • Teorijsko polazište koje se koristi u objašnjavanju ponašanja je najčešde psihoanaliza Sigmunda Freuda, ali i Junga, Horney i Sullivanna.

Metoda analize sadržaja • Tehnika koja na objektivan, sistematičan i kvantitativan način izražava manifestni sadržaj komunikacije. • Usmjerena je na nositelja komunikacije i na njen sadržaj. • Obilježje ove metode je kvantifikacija, analiza je usmjerena na manifestni aspekt sadržaja, ali se rezultati mogu upotrijebiti i za analizu “latentnog” sadržaja

• Analizirala se rasprava sudionika iz različitih krajeva bivše Jugoslavije tijekom I. konferencije SKJ (1989) • Ukupno je analizirano 4599 pojmova, iz koje se našlo 7 pojmovnih skolpova: ideologijski, kritika privredne politike, tržišno-reformski itd. • U konačnoj analizi dobivene dvije međusubno suprostavljene orijentacije: reformska i tradicionalna. • Zastupnici reformske – delegati Slovenije i Hrvatske • Zastupnici tradicionalne – delegati Srbije i Crne Gore • Što se u javnosti nasludivalo i znalo, emirijski je i potvrđeno

Stavovi

• U gotovo svim aspektima našeg društvenog života neprestano tražimo da drugi ljudi izraze svoj stav, iznosimo drugima naše poglede, i pokušavamo promijeniti mišljenje drugih.

• Neslaganja s drugima oko toga što je odgovarajudi ili korektan stav čine nas svjesnima njihove snažne emotivne osnove.

• Stavovi su važni za razumijevanje stereotipa, predrasuda, namjera pri glasovanju, potrošačkog ponašanja i međuljudske privlačnosti itd.

Dva su razloga zbog kojih su socijalni psiholozi posvetili toliku pažnju istraživanju stavova: a) ciljevi socijalne psihologije su objašnjavanje i predviđanje ponašanja, tada bi poznavanje stavova trebalo pružiti značajan uvid u to; b) stavovi su relativno trajni ali se mogu promijeniti i zbog toga je važno otkriti uvjete i okolnosti te promjene.

Socijalni psiholozi pokušali su odgovoriti na pitanje što su stavovi na dva različita načina • Jedan se pristup usredotočio na strukturu stavova, a drugi na različite funkcije koje stavovi imaju za neku osobu. • Nijedan pristup, sam za sebe, ne pruža zadovoljavajući odgovor na pitanje što su stavovi uzeti zajedno možda mogu pružiti taj odgovor.

Strukturalni pristup • Strukturalni pristup pruža razumijevanje stavova osvrtanjem na vezu stavova s drugim ključnim pojmovima: uvjerenjima, vrijednostima, namjerama i ponašanjem. • Odražava trokomponentnu analizu afektivne, kognitivne i konativne komponente stavova (Katz, 1960).

Kognitivna komponenta odnosi se na uvjerenja o objektu stava! • Uvjerenje je znanje koje imamo o svijetu (ljudima i stvarima) i koje varira prema tome koliko nam je važno to znanje. • Na primjer, vjerovanje neke osobe u postojanje Boga predstavlja središnje uvjerenje te osobe koje utječe na puno uvjerenja koje ta osoba ima o svijetu. • Nasuprot tome, uvjerenje osobe da je sigurnije nositi sunčane naočale pri vožnji na suncu vjerojatno znatno ne utječe na druga uvjerenja te osobe.

• Središnja uvjerenja utječu na cijelu našu kognitivnu strukturu i određuju je, a periferna uvjerenja nemaju utjecaj šireg dosega na naše promišljanje o svijetu (Rokeach, 1968). • Središnja uvjerenja otpornija su na promjenu nego periferna uvjerenja.

Afektivna komponenta odnosi se na evaluaciju (dobro ili loše) objekta stava!! • Pozitivno ili negativno vrednujemo pojedine političke pojave, subjekte, situacije. • One izazivaju određena emocionalna stanja ugode ili neugode. • Samo pojava nekog političara u nama izaziva ne samo “sve ono što o njemu znamo”, ved i to “što znamo” (vjerujemo da znamo) pradeno je pozitvnim ili negativnim, unaprijed određenim vrednovanjem, odnosono emocijama.

Konativna (ponašajna) komponenta odnosi se na ponašanje s obzirom na objekt ili osobu stava. • Sastoji se od tendencija da se na određen način reagira u vezi s nekom pojavom. • Izlazimo na izbore i dajemo svoj glas onoj političkoj stranci za koju vjerujemo da u najvedoj mjeri izražava naše političko opredjeljenje i prema kojoj imamo pozitvne osjedaje.

Shema Strukture stava Kognitivna komponenta

Objekt stava

stav

Afektivna komponenta

Bihevioralna komponenta

Rosenberg i Holand (1960)

• Primjer negativnog/pozitvnog stava Kognitivna

To je Bin Laden, terorist!

Afektivna

Ne volim ga, izaziva strah!

Bihevioralna

Ne putujem u zemlje u kojima ima sljedbenike.

Primjer pozitivnog/negativnog stava Kognitivna

Prvi afro-američki predsjednik!

Afektivna

Sretna sam što je pobjedio na izborima!

Bihevioralna

Ţelim ići na njegovu Inaguraciju!

Ova analiza omogudava davanje opde definicije stava. • Definicija, koju je predložio Newcomb (1950): • "naučena sklonost reagiranju na dosljedno povoljan ili nepovoljan način s obzirom na dani objekt".

Funkcionalni pristup • stavovi unapređuju dobrobit pojedinca jer vrše četiri funkcije: 1. prilagodbe, 2. spoznajna funkcija, 3. funkcija samoizražavanja 4. i funkcija obrane ega.

Funkcija prilagodbe • Odnosi se na mjeru u kojoj stavovi dopuštaju nekoj osobi da postigne željeni cilj i izbjegne ono što joj je neugodno. • S društvenog identifikacije.

stajališta,

događa

se

važan

proces

• Osoba razvija stavove slične stavovima ljudi koje voli i traži za prijatelje one ljude kod kojih percipira slične stavove. • Ukratko, ova funkcija je hedonistička u tome što služi svrsi povedavanja zadovoljstva ili ugode i izbjegavanja kazne ili boli.

Funkcija spoznaje • Odnosi se na informacije koje neka osoba posjeduje o fizičkom i društvenom svijetu. • Omogudava da svijet postane poznatije, predvidljivije i manje nejasno mjesto bududi da se određena struktura namede ili se kao takva percipira.

Funkcija samoizražavanja

• potreba da se drugima pričaju stvari o sebi i da oni znaju što hodemo, tj. da budu svjesni onoga što osjedamo, vjerujemo i što nam je vrijedno.

Funkcija obrane ega • Stavovi mogu služiti obrani ljudi od samih sebe i drugih ljudi.

• Stavovi imaju selektivnu ulogu, pojedinac o sebi i drugima saznaje određene činjenice, kako bi održao unutarnju ravnotežu i izbjegao konfliktne situacije. • Vlastiti osjećaj inferiornosti može se kompenzirati negativnim stavovima prema nekim manjinskim grupama.

Funkcionalni pristup ima implikacije na to kako treba postupati u promjeni stavova: • da bi se promijenilo stav neke osobe treba poznavati dvije stvari: a) stav koji posjeduje;

b) funkciju koju taj stav vrši za osobu.

• Da bi izvršio promjenu stava, ovaj bi se pristup trebao slagati s funkcijom; • Vjerojatno je da de se stav koji služi spoznajnoj funkciji promijeniti ako osobu izložimo novim informacijama. • S druge strane, stav koji služi funkciji obrane ega vjerojatno se nede promijeniti predstavljanjem novih informacija

Mehanizmi formiranja stavova • 1936. godine, Allport je formulirao četiri temeljna mehanizma formiranja stavova: 1. Mehanizam integracije, 2. Mehanizam imitacije, 3. Mehanizam traume, 4. Mehanizam diferencijacije

1. Mehanizam integracije • Proces s kojim mi najčešde objašnjavamo nastanak naših stavova. • Pojedinac teži, rezumjeti sebe, i još više predstaviti se drugima, kao racionalno bide, koje na temelju osobnog iskustva, u svakodnevnim životnim situacijama, formira svoj pozitvan ili negativan stav prema pojavama, situacijama, objektima i pojedincima s kojima se susrede. • Stavovi su nastali na temelju integracije pojedinačnih iskustava tijekom našeg života.

2. Mehanizam imitacije • Pojedinac mnoge svoje stavove jednostavno preuzima kao dio svog socijalnog naslijeđa. • Od obitelji, preko škole i sredstava masovnih komunikacija, pojedinac je suočen s vrednovanjima koja predhode njegovom osobnom iskustvu, ali koja jednom usvojena, određuju njegova bududa iskustva. • Odnosi prema vlastitom identitetu, naciji, religiji, moralnim normama i sl., stečeni su davno prije nego što je pojedinac imao dovoljno znanja za samostalno određenje.

3. Mehanizam traume • Odnosi se na ona pojedinačna iskustva koja su, svojim intenzitetom i emocionalnom uključenošdu, pojedinca dovela do stava prema nekoj pojavi ili ljudima, najčešde izrazito negativnog i teško promjenjivog. • Ratovi na ovim prostorima, pojedinačne i kolektivne žrtve i stradanja, primjer su stavova formiranih na temelju trauma koje traju desetljedima, a često se prenose s generacije na generaciju.

4. Mehanizam diferencijacije • Sekundran proces. • Na temelju jednog ili više ved formiranih stavova, formiramo nove prema objektima o kojima nemamo dovoljno iskustva. • Negativan stav prema pripadnicima neke nacionalne skupine, pogotovo ako je formiran na temelju traumatskog iskustva, ima tendenciju da se generalizira na sve “vanjske” grupe.

Teorijski pristupi stavovima 1. Funkcionalnu teoriju 2. Teorija učenja 3. Teorije konzistencije 4. Teorija osobnog uključenja

Teorije konzistencije su: 1. Teorija ravnoteže 2. Teorija kongruentsnosti (podudarnosti) 3. Teorija nesklada • Zajednička im je postavka po kojoj misli, vjerovanja, stavovi i ponašanje teže da se organiziraju na smislen i svjestan način.

Teorija ravnoteže • Interes je usmjeren na oblike u kojima ljudi vide svoj odnos s drugim ljudima i okolinom. • Ako imamo pozitvan stav prema nekom čovjeku, koji u isto vrijeme iznosi negativne činjenice o nekoj drugoj osobi koja nam je također draga, remeti se ravnoteža. • Neuravnoteženo stanje izaziva napetost i dovodi do težnje da se ravnoteža ponovo uspostavi. • Dodi de do promjene stava, ili prema jednom od prijatelja, ili, što se češde i događa, do reinterpretacije činjenica koje su iznesene.

Teorija kongruentnosti (podudarnosti) • Usmjerena na problem promjene pravca stava. • Okvir prosuđivanja teži ka maksimalnoj jednostavnosti, u smislu “crno-bijelo” ili “sve ili ništa”.

• Princip podudarnosti znači da promjena u vrednovanju ili stavu uvijek ide u pravcu povedavanja podudarnosti s prevladavajudim okvirom. • Nepodudarnost postoji kada su stavovi prema izvoru činjenica i prema objektu isti (pozitvni), a iznesene činjenice negativne.

Teorija nesklada (kognitivne disonance) • Festinger (1957) definira disonancu kao "negativno (nelagodno) nagonsko stanje koje se pojavljuje kad god pojedinac ima dvije spoznaje (ideje, uvjerenja, stavove) koje su psihološki nedosljedne". • Zasniva se na činjenici da osoba želi stanje ravnoteže i sklada između uvjerenja, stavova, ponašanja. • Teorija disonance ima širok raspon primjene jer spoznajni nesklad mogu uzrokovati bilo koje dvije neusklađene spoznaje.

• Međutim, kasnija su istraživanja razjasnila da nisu sve spoznajne nedosljednosti jednako uznemirujude.

• Pokazalo se da je nesklad najsnažniji i najviše uznemiruje kada se ljudi ponašaju tako da ugrožavaju sliku o samima sebi. • To je uznemirujude upravo stoga jer nas prisiljava da se suočimo s neusklađenošdu između onoga tko mislimo da jesmo i kako smo se ponašali.

• Spoznajni nesklad uvijek izaziva nelagodu te stoga motivira osobu da je pokuša smanjiti, slično kao što glad i žeđ izazivaju nelagodu koja osobu motivira da jede ili pije. • Međutim, za razliku od zadovoljavanja gladi ili žeđi jelom ili pidem, načini smanjenja nesklada nisu jednostavni. • Umjesto toga, oni često dovode do zadivljujudih promjena u tome kako razmišljamo o svijetu i kako se ponašamo.

Nesklad možemo smanjiti na tri načina: 1. Mijenjanjem ponašanja kako bismo ga uskladili s nesukladnom spoznajom; 2. Pokušajem opravdavanja ponašanja promjenom jedne od nesukladnih spoznaja;

3. Pokušajem opravdavanja ponašanja dodavanjem novih spoznaja.

• Istraživači teorije disonance posvetili su znatnu pažnju trima posebnim područjima istraživanja: • donošenju odluka, • ponašanju prisilnog popuštanja • i ulaganju napora.

Donošenje odluka • Predviđa se da de svatko tko donosi odluku u kojoj svaka alternativa ima i pozitivne i negativne aspekte doživjeti "disonancu nakon odluke".

• Disonanca se doživljava tek nakon što se odluka donijela zbog toga jer odabrana alternativa uvijek uključuje i pozitivne i negativne aspekte, a odbačene alternative imaju pozitivne osobine koje nisu prisutne u odabranoj alternativi.

• Disonanca se smanjuje podupiranjem izabrane alternative. • Selektivno de se tražiti informacije koje de činiti da odabrana alternativa izgleda privlačnijom, a odbačena alternativa izgleda manje privlačnom. • Ehrlich i sur. (1957) ustanovili su da su ljudi koji su upravo kupili novi automobil u časopisima tražili članke i oglase koji su hvalili njihov izbor.

• Brehm je (1956) nadalje pokazao da ljudi omalovažavaju odbačenu alternativu i uzdižu izabranu. • U eksperimentu ženama su pokazani različiti kudanski aparati, a trebale su procijeniti svaki od tih aparata po njihovoj privlačnosti. • Nakon toga, svakoj od žena dano je da izabere jedan od dva aparata koje je procijenila kao najprivlačnije. • Žene su zatim dobile aparat koji su izabrale i onda trebale ponovno procijeniti ta dva aparata. • Brehm je pronašao da je izabrani aparat procijenjen kao poželjniji, a odbačeni aparat kao manje poželjan nego prije izbora.

Ponašanje prisilnog popuštanja • Vjerojatnije je da de neka osoba promijeniti svoja uvjerenja ili stavove što je manje pladena da uradi nešto što je protivno tim uvjerenjima i stavovima. • Suprotno tome, manje je vjerojatno da de se stav neke osobe promijeniti ako je više pladena da uradi takvo što i takvo ponašanje mora manje opravdavati sama sebi. • Ovo je jedno od iznenađujudih predviđanja teorije kognitivne disonance.

Prvi put istraženo klasičnim eksperimentom Festingera i Carlsmitha (1959) • Dali su studentima da rade vrlo dosadan zadatak (umetanje drvenih klinova u rupice na ploči) u trajanju od jednog sata. • Od studenata je zatim traženo da sljededem ispitaniku, kojeg je čekao isti zadatak, kažu da je zadatak bio vrlo zanimljiv, vrijedan i zabavan, tj. od njih je traženo da lažu. • Postojale su dvije eksperimentalne situacije: • studenti, koji su trebali lagati o zadatku, pladeni su za to ili 20 ili 1 dolar.

• Festingera i Carlsmitha interesirao je stav studenata prema zadatku nakon što su ispitanicima koji su čekali rekli da je zadatak bio zanimljiv.

• Ispitanici kojima je pladeno 20 $ procjenjivali obavljeni zadatak kao dosadan i beznačajan, • dok su ga ispitanici kojima je pladen 1 $ procjenjivali kao zanimljiv, značajan i ugodan.

• Teoretičari disonance objašnjavaju eksperimenata prisilnog popuštanja opravdavanja.

rezultate iz u terminima

• Tvrdi se da kad postoji dovoljno vanjskog opravdanja (20 $) ispitanici doživljavaju malo (možda uopde i ne) disonancu i stoga ne trebaju promijeniti svoje stavove. • Ipak, kad je vanjsko opravdanje za izgovorenu izmišljotinu nedovoljno (1 $), ispitanici doživljavaju kognitivnu disonancu.

• Bududi da ne mogu promijeniti svoje ponašanje (prisiljeni su popustiti eksperimentatorovim zahtjevima), njihovi stavovi se mijenjaju. • Situacija male nagrade (1$) ne nudi dovoljno vanjskog opravdanja za ponašanje tako da se traga za unutrašnjim opravdanjem. • Unutrašnje opravdanje je to da je zadatak ustvari zanimljiv, i stoga se disonanca smanjuje ili uklanja.

Ulaganje napora • Primanjima u neku političku stranku, klub, bratstvo, sestrinstvo, tajno društvo itd., često prethode "obredi inicijacije" kroz koje treba prodi. • Teorija disonance pokazuje da ti "pristupni obredi" imaju određene socijalnopsihološke funkcije. • Predviđa se da što više napora osoba uloži u postizanje cilja, ona de taj cilj percipirati privlačnijim i vrednijim kad ga konačno postigne.

• Teorija disonance kaže da bez obzira na to koliko je cilj stvarno privlačan, poželjan, zanimljiv, itd., ono što određuje njegovu vrijednost jest to što osoba mora prodi da bi ostvarila taj cilj.

• Zašto bi osoba ovdje morala doživjeti disonancu? • Ako trebate prodi "kroz pakao" da biste stekli članstvo u nekom klubu, • vjerojatno dete biti jako uzrujani ako nakon toga otkrijete da vam je taj klub ili društvo dosadno ili bezvrijedno.

• Disonanca se pojavljuje jer su spoznaje • "Uložio sam puno vremena i napora da bih ušao u ovaj klub" i "Klub je dosadan i bezvrijedan“ nesuglasne, bududi da ljudi obično ne ulažu puno vremena i napora u nešto beskorisno. • Kako bi smanjila disonancu, osoba može napustiti klub ili društvo kojem se upravo pridružila - što nije vjerojatno jer bi osoba trebala priznati činjenicu da je protratila vrijeme i uzalud uložila napor.

• Festinger i Carlsmith predviđaju da de osoba percipirati klub ili društvo kao zanimljivo i vrijedno. • Što opravdava utrošak vremena i napora.

Aronson i Mills (1959) proveli su eksperiment koji je to trebao testirati • Oni su angažirali žene da se pridruže skupini koja je raspravljala o psihologiji seksa. • No, prije toga im je rečeno da trebaju prodi kroz selekcijski test ("inicijaciju").

Ispitanice su slučajnim izborom raspoređene u jednu od tri situacije "selekcijskog testa": a) "strogu inicijaciju", gdje su žene u prisutnosti muškarca trebale naglas pročitati nepristojne riječi i odlomke koji jasno opisuju seksualne aktivnosti; b) "blagu inicijaciju", gdje su žene naglas pročitale riječi povezane sa seksom koje nisu bile nepristojne; c) "bez inicijacije", gdje su žene primljene u skupinu za raspravu bez ikakve selekcije.

• Sve su ispitanice slušale ono za što su mislile da je živa rasprava o psihologiji seksa (ustvari sve su ispitanice slušale istu vrpcu sa snimljenom raspravom), koju su eksperimentatori namjerno napravili bezvrijednom i dosadnom. • Po završenom slušanju te dosadne rasprave ispitanice se pitalo kako im se svidjela, smatraju li je zanimljivom i vrijednom.

• Aronson i Mills su ustanovili, u skladu s predviđanjima teorije disonance da su ispitanice koje su prošle kroz "strogu inicijaciju“ smatrale raspravu zanimljivom i vrijednom. • Ispitanice bez ikakve inicijacije smatrale su raspravu dosadnom, • dok su ispitanice s "blagom inicijacijom“ smatrale raspravu samo donekle zanimljivom i vrijednom.

• Na osnovi toga te drugih sličnih istraživanja može se vidjeti da de bilo koja situacija u kojoj se osoba bori kako bi bila prihvadena, a posebice obredi inicijacije, vjerojatno rezultirati time da de se cilj smatrati poželjnim i vrijednim kad se postigne, bez obzira na to je li on stvarno takav ili nije!

Teorija osobnog uključenja • Polazi od pretpostavke da način na koji pojedinac percipira i razvrstava činjenice određuje utjecaj koji one imaju na njega. • Stavovi o nekom problemu mogu biti poredani na kontinuumu od potpunog prihvadanja do potpunog odbijanja. • Pojedinac sebe nalazi na jednoj točki tog kontinuuma za koju smatra da najbolje odgovara njegovu mišljenju i određuje područje koje je za njega prihvatljivo.

• Dva nova pojma: opseg prihvadanja i opseg odbijanja

• Informacija se percipira kao sastavni dio jednog od ta dva procesa (između njih se nalazi opseg neopredjeljenja). • Koliki de biti opseg prihvadanja odnosono odbijanja, ovisi uglavnom o intenzitetu kojim se pojedinac povezuje s objektom, odnosno o tome koliko se objekt stava odnosi na ego pojedinca, njegove osnovne vrijednosti i potrebe.

• Uporišna točka na kojoj se pojedinac nalazi, a koju sam određuje, s jedne je strane posljedica, a s druge uzrok procesa selekcije. • Iz ukupnosti objektivnih činjenica s kojima se suočava, pojedinac percipira samo dio koji određuje stav, a što de percipirati ovisi o socijalnom kontekstu u kojem se nalazi. • Jednom formiran stav djeluje selektivno na percepciju u pravcu svog održavanja.

• Čemu služe politički stavovi? • Kakva je njihova funkcija? • Politički stavovi su dio vrijednosnog sistema pojedinca. • Izražavajudi ih, pojedinac izražava sebe, doživljaj svojeg mjesta i uloge u političkom kontekstu.

• Politički stavovi služe kao sredstvo prilagodbe socijalnoj grupi, omogudavaju pojedincu da bude prihvaden i poštovan.

• Imaju instrumentalnu ulogu, kao sredstvo postizanja određenog cilja. • Pojedinac koji se nalazi u depriviranom položaju imat de pozitivan stav prema političkim rješenjima koja obedavaju promjenu tog položaja. • Politički stavovi imaju i funkciju obrambenog mehanizma ličnosti, rezultat su frustracija, a svoj izraz najčešde nalaze u predrasudama ("stav koji čini neku osobu sklonom da misli, osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine prema nekoj grupi ili pojedinim članovima te grupe“)

• Politički stavovi su stečeni u interakciji pojedinca i socijalne okoline. • Preuzeti su od roditelja i ostalih autoriteta u procesu socijalizacije. • Politička orijentacija formira se prije nego što za pojedinca ima neko dublje značenje, klasičnim uvjetovanjem. • Javlja se kao neutralan podražaj (politički stav) zajedno s intenzivno vrednovanim podražajem (roditelji), te se počinje vrednovati na isti način.

• Uče se i instrumentalnim uvjetovanjem. • U obliku neposredne nagrade i kazne (reakcija roditelja na ponašanje djeteta s obzirom na pripadnike drugih rasnih, etničkih, religioznih grupa), da bi kasnije poprimilo oblik složenijih spoznaja oblika stjecanja ugode i izbjegavanja neugode.

Struktura političkih stavova • Thurston je konstruirao niz ljestvica za mjerenje raznih socijalnih stavova. • Faktorskom analizom je ustanovio da postoje dva osnovna faktora – a) radikalizam – konzervatizam i b) nacionalizam – internacionalizam • Radikali su za teoriju evolucije, za kontrolu rađanja, lakši razvod braka i komunizam. • Konzervaticvi imaju pozitivne stavove prema crkvi, Bogu kao postojedoj ličnosti, potpunoj zabrani svake aktivnosti nedjeljom i neupitno su vezani za vlastitu državu.

Politički relevantni pristupi vrijednostima • Vrijednosni prioriteti se organiziraju na temelju tzv. individualističko–kolektivističe podjele i tredicionalnomodernističke podjele. • Induvidualizam stavlja težište na individualna prava i osobne težnje nadređene socijalnim obavezama i kolektivnim ciljevima. • Induvidualističke kulture gledaju na pojedinaca kao na autonomnu jedinku. • Kolektivizam okrenut prema grupi. • Ljudi u kolektivistički orijentiranim kulturama doživljavaju sebe kao dio kolektiva.

• Vrijednosti pojedinog društva organizirane su tako da tvore ravnotežu između individualnih i kolektivnih interesa u društvu. • Prema Triandisu, oblici zajedničkog sudjelovanja i hijerarhije autoriteta naglašeniji su u kolektivističkim kulturama, dok su težnja ka jednakosti i tržišnoj konkurenciji prisutniji u individualističkim kulturama. • Dobijemo četiri teorijski moguda tipa vrijednosnih usmjerenja kojima odgovaraju i političke orjentacije, pa i čitavi poretci.

Triandisov model

Nejednakost

Jednakost

Individualizam

Kolektivizam

Konkurencija – liberalno društvo (SAD)

Autoritet – komunističko društvo (azijska društva- Kina, Sjeverna Koreja- Kuba)

Socijalna jednakost – socijaldemokratsko društvo (“države blagostanja”)

Zajedničko pripadanje – etnocentričko društvo (irnasko društvo)

Psihologija nacionalnog i međunacionalnih odnosa

Psihologija nacionalnog i međunacionalnih odnosa • Tražeći opravdanje za dominantni položaj i privilegije odreĎenih društvenih grupa, inzistira se na organicističko-biologističkim uzročnicima odreĎenog ponašanja, formirajući antropološko-rasne teorije. • Ovi pristupi u kombinaciji s tzv. “geografskom školom” u svojoj krajnjoj konsenkvenci političke primjene doveli do poznate maksime “krvi i tla”, odnosono do genocida nad čitavim narodima!

• “Psihologija naroda” i “narodni karakter” se nekritički preuzimaju s namjerom da iskažu posebnost pojedinih naroda, što proizlazi iz njihove etničke prirode i što je zatvoreno prema drugim utjecajima.

Sedam pravila nacionalizma: Vodič kroz etničku politiku za početnike (Kaufman, 2001) 1. Ako je neko područje bilo naše 500 godina, a vaše 50 godina, treba pripasti nama –vi ste naprosto okupatori. 2. Ako je neko područje bilo vaše 500 godina, a naše 50 godina, treba pripasti nama –granice se ne smiju mijenjati.

3. Ako je neko područje bilo naše prije 500 godina, ali nikad nakon toga, treba pripasti nama –to je kolijevka naše nacije.

4. Ako vedina našeg naroda tamo živi, mora pripasti nama – oni moraju imati pravo na samoodređenje. 5. Ako manjina našeg naroda tamo živi, mora pripasti nama – oni moraju biti zaštideni od vaše opresije. 6. Sva se gornja pravila odnose na nas, ali ne i na vas. 7. Naš san o veličini je historijska nužnost, vaš je fašizam.

Pitanja za početak • Od kada postoje nacije? • Tko sve čini naciju? • Koji su ključni elementi da bismo neki skup pojedinaca smatrali nacijom?

Nacija • Jedna od najuticajnijih doktrina u povijesti je da su svi ljudi podjeljeni u grupe koje se nazivaju nacije. • Doktrina je sama po sebi etička i filozofska i početna je faza za stvaranje ideologije i nacionalizma. • Pripadnici jedne nacije su specifični po tome što imaju zajednički identitet i gotovo uvijek zajedničko srodstvo i porijeklo u smislu naslijedstva. • Nacionalni identitet podrazumjeva prepoznatljive specifičnosti određene grupe kao i osobni osjećaj pripadnosti.

• Nacija nema rok trajanja i stara je nekoliko vijekova. • Dvije osobe mogu biti podjeljene razlikama u mišljenju, vjerovanju, mjestom boravka, vremenom pa čak i govornim jezikom a da se meĎusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, dijelom iste nacije. • Nacije postoje više generacija i uključuju i preminule članove.

• Psihologijski aspekt nacije ponajprije je osjećaj pripadnosti, zajedništva, sistem stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi. • Bitna psihološka odrednica nacije- nacionalni osjećaj • Subjektivno, psihološko stanje. • “Pripadanje nekom narodu se izjavljuje a ne dokazuje, osim u rasističkim shvaćanjima” (Šagi, 1994)

• Nacionali osjećaj može se odrediti uzimajući u obzir prvenstveno procese formiranja grupne identifikacije i procesa socijalizacije. • Nacionalni osjećaj moţemo odrediti kao osjećaj pripadnosti određenoj grupi- naciji, • koji je stečen procesom socijalizacije kroz koji se prima jezik, tradicija i kultura određene nacije i preko kojeg se pojedinac poistovjećuje s grupomnacijom, njenim vrijednostima.

• Prema A. Smithu (1973): “Nacionalni osjećaj je svijest o pripadnosti naciji i osjećaj solidarnosti s njenim članovima; također ţelja za jačanjem, slobodom i jedinstvom nacije.”

• Ipak, i pored toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, ona u velikoj mjeri ovisi i o ponašanju drugih prema nama, o tome kako naše nacionalne ili neke druge identifikacije vrednuju drugi ljudi.

• U situacijama jačanja meĎunacionalnih konfrontacija i nacionalne isključivosti, dolazi do sukoba izmeĎu vlastitog samoodreĎenja i procjene drugih o našoj nacionalnoj ili nekoj drugoj grupnoj pripadnosti.

• Primjer – • pojedinci židovskog podrijetla koji su se u potpunosti ne samo integrirali nego i asimilirali u druge zajednice, koji su sebe doživljavali Nijemcima, Francuzima, Hrvatima, Srbima i sl., koji često nisu ni znali za neko svoje drugo pripadanje. • Da bi na traumatski način shvatili da ih drugi vide drugačije i svrstvaju ih u druge nacionalne pripadnosti. • Na temelju “povijesnog pedigrea” svrstavaju u graĎane druge vrste, s manje vrijednim osobinama, te se smatraju štetnim za većinsku zajednicu.

• Nacionalni osjećaj omogućava pojedincima integraciju u odreĎenim konfliktnim situacijama s vanjskim grupama. • Omogućava prevladavanje unutarnjih konflikata i javlja se kao integrirajući, centripetalni mehanizam grupnog djelovanja.

• U složenom suvremenom svijetu, u kojem ne postoji samo pluralitet nacija, koje egzistiraju uporedo meĎusobnom suradnjom i latentnim ili manifestnim sukobima kao državne zajednice.

• U ogromnoj mjeri je prisutno i prožimanje na istom prostoru, u okviru istih državnih zajednica različitih nacionalnih skupina, • nacionalni osjećaj kao pozitivan element nacionalne integracije i formiranja pojedinaca, nerijetko se pretvara u svoju patologiju, u nacionalnu isključivost, etnocentrizam, šovinizam.

H. Dekker i D. Malova (1994) pristupaju problematici nacionalnog kao hijerarhijskoj strukturi

Nacionalizam Nacionalna superiornost Nacionalni ponos Nacionalna vezanost

Nacionalna identifikacija

Prema Guetzkow-u paralelno postoji nekoliko oblika nacionalne vezanosti •

Postoje 4 oblika nacionalne lojalnosti:

1. Multiplisti – lojalnost prema svojoj naciji, ali istovremeno i osjećaj vezanosti za osobe izvan svoje nacije, pokazujući višestruku lojalnost. 2. Patrioti osjećaju zajedništvo samo s pripadnicima svoje nacije; 3. Alijenirani nemaju osjećaj nacionalne pripadnosti; 4. Nazadovoljni su oni kojima su bliži pripadnici drugih nacija, nego njihove vlastite nacije.

Prema Rotu i Havelki (1972) postoji pet oblika nacionalne vezanosti:

1. Isključiva nacionalna vezanost 2. Istaknuta nacionalna vezanost 3. Višestruka nacionalna vezanost 4. Istaknuta internacionalna vezanost 5. Nepostojanje nacionalne vezanosti

1. Isključiva nacionalna vezanost • Karakterizira je naglašavanje vezanosti za vlastitu naciju i ocjena da je ta vezanost jedino važna i značajna. • Ovaj tip vezanosti odgovara etnocentrizmu, nacionalizmu, nacionalnom šovinizmu.

2. Istaknuta nacionalna vezanost • Postoji vezanost za vlastitu naciju, ali i prihvaćanje postojanja drugih nacionalnih pripadnosti. • Izražava se u pridavanju važnosti nacionalnom osjećaju i nacionalnoj vezanosti i označava se kao nacionalna idealizacija ili patriotizam.

3. Višestruka nacionalna vezanost • Postiji osjećaj pripadnosti valstitoj naciji, ali i lojalnost prema meĎunacionalnoj suradnji i sporazumijevanju. • Oblik internacionalizma, koji se zasniva na osjećaju vlastite nacionalne pripadnosti.

4. Istaknuta internacionalna vezanost • Karakterizira je naglašavanje vezanosti za opću ljudsku zajednicu, uključujući misao da je napredak čovječanstva u prevladavanju užih nacionalnih interesa. • Označava se kao kozmopolitizam.

mondijalizam

ili

5. Nepostojanje nacionalne vezanosti • Odsustvo vezanosti za bilo koju naciju i isticanje nepotrebnosti ili štetnosti nacionalnih osjećaja. • Označava se kao individualizam.

anacionalizam

ili

Primjeri slučajeva nacionalizma • • • • • • •

Zapadna Europa i doseljenici Sjeverna Irska Jugoslavija Kosovo i albanska nezavisnost Cipar Čečenija Turska i pobuna Kurda

Toliko za danas!! Hvala na pažnji!!!