Politika i Sigurnost

Dr. sc. IZET BERIDAN

Politika i sigurnost – sadržaj i obilježja pojmova

Sažetak Procesi integracija i globalizacije uzrokuju izraženu potrebu teorijskoga doprinosa razumijevanju niza pojmova, obilježja pojava i djelatnosti na koje se ti pojmovi odnose. U sferi sigurnosti ta potreba ima specifično značenje za bosanskohercegovačku akademsku javnost, za stručne krugove, za političko i civilno društvo... Riječ je o pojmovima: sigurnost, politika i sigurnosna politika, doktrina i strategija odbrane i/ili sigurnosti, sistem sigurnosti, te njihovim obilježjima u općem, ali i njihovom praktičnom značenju u Bosni i Hercegovini, razapetoj unutarnjim i međunarodnim politikama. ***

– Dugo je Bosna i Hercegovina egzistirala u bivšem jugoslavenskom socijalističkom društvu, čija ideologija je imala specifičan utjecaj POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

Procesi integracija i globalizacije uzrokuju izraženu potrebu teorijskoga doprinosa razumijevanju niza pojmova, obilježja pojava, procesa i djelatnosti na koje se ti pojmovi odnose, ali i praktične primjene njihovoga značenja. Riječ je ovdje o pojmu SIGURNOSTI i pojmovima koji proizlaze iz njegova općega značenja, ali i užem krugu pojmova koji su svojim sadržajem u direktnoj vezi s pojmom sigurnosti. Analiza sadržaja pojmova kao što su: sigurnosna politika (a prije njega i politika), doktrina i strategija sigurnosti (i, ili odbrane), sistem sigurnosti. Njihova značenja imaju, čini se, zasebnu težinu za bosanskohercegovačku akademsku javnost, za stručne krugove, za političko i civilno društvo... Razlozi su višestruke naravi, a njih tri, opet, naglašeno su izraženi:

99

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

100

IZET BERIDAN

prvenstveno na sferu sigurnosti (općenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu), ideologija čije minule memorije su ostavile traga na svijest građana ove države, pored ostaloga i u pogledu objektivnoga razumijevanja mjesta i uloge određenih društvenih djelatnosti; – Posljednji rat koji je vođen na njenome prostoru, narastanje i bitisanje nacionalističkih ideologija, čije reperkusije se i poslije rata prvenstveno odražavaju na sigurnost i ozbiljno na nju utječu; – I treći razlog za pokušaj određenja općeg i specifičnog značenja i sadržaja pojma sigurnost, kao i onih pojmova koji su u direktnoj vezi s njegovim sadržajem, jesu interakcijski procesi koji iziskuju visok nivo znanja i njihovu primjenu u praksi, jer su površna znanja i neznanje, uz presudan utjecaj politike, u ovoj oblasti evidentni. Sigurnost i politika Izraz, riječ SIGURNOST, u svojstvu imenice ili pridjeva, u širokoj je upotrebi u jezicima naroda Bosne i Hercegovine. No, termin sigurnost, kao oznaka pojma u nauci, znanosti i tehnici, u ovoj prilici u društvenim naukama i znanosti, ima preciznije značenje. To značenje je ekvivalentno onome koje je sadržano u starolatinskom izrazu securus (bezbrižan, pouzdan, siguran...; Klaić, 1985), a iz iste osnove riječi u nekim drugim jezicima, npr. engleski: secure, security. Valja naglasiti da se kao sinonim terminu sigurnost u srpskom jeziku nerijetko koristi izraz bezbjednost. U nauci, znanosti, i u političkoj praksi, sigurnost podrazumijeva dva svoja osnovna aspekta: – znači istodobno: a) funkciju, djelatnost države, društva i pojedinca, a potom i, b) stanje u odnosima među državama, stanje unutar jedne države, među ljudima, odnosno stanje u prirodi i kosmosu spram života općenito. Preciznije: Sigurnost općenito podrazumijeva stepen zaštićenosti ljudi od različitih oblika ugrožavanja, zaštitu materijalnih i kulturnih dobara u ličnoj i društvenoj svojini, zaštitu društva i njegovih vrijednosti, cjelovitu zaštitu naroda, nacije, države...od svih vidova ugrožavanja, a naposljetku, sigurnost podrazumijeva stepen zaštićenosti od ugrožavanja na kosmičkom i planetarnom nivou života općenito, ljudskoga roda u cjelini. Sigurnost, dakle, stoji nasuprot ugrožavanju, prijetnji, i obratno. Iz definicije je vidljivo da sigurnost možemo promatrati preko nivoa: kosmičko-planetarnoga, svjetskoga-globalnoga nivoa sigurnosti, državnoga, državno-nacionalnoga, te nivoa sigurnosti koji podrazumijeva stepen zaštićenosti (naspram ugrožavanja) čovjeka-pojedinca, materijalnih i drugih dobara društva, države

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

i onih koja su u ličnoj svojini. Ne postoji apsolutna i potpuna sigurnost. Planeta Zemlja opstaje u Sunčevom sistemu, ali koliko će buduća kosmička kretanja utjecati na zemaljski životni sistem? Je li, s druge strane, život kao fenomen svojstven samo zemaljskoj sferi i u kojoj mjeri je ugrožen, i to iz oba ugla promatranja: sa Zemlje i događanja na njoj samoj na koja utječe i sam čovjek, a potom i sa stajališta kosmičkih procesa (“starenja” kosmosa, ili pak promijenjenih gravitacija koje mogu dovesti do kosmičkih mehaničkih, a značajnih promjena). U kojoj će se mjeri kosmički procesi odvijati u interesu života na Zemlji? To su aspekti sigurnosti na koje ljudski um i moć još uvijek ne mogu utjecati u ozbiljnoj mjeri. Međutim, sigurnost unutar ljudskoga roda, ljudske zajednice, i u odnosu spram prirode, jest historijsko pitanje koje konkretnije podrazumijeva “stanje u kojemu je osiguran uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenoj zajednici i prirodi” (Grizold, Tatalović, Cvrtila, 1999: 8). Sigurnost kao djelatnost, kao funkcija, jest interes države, te stoga kao pojam ima imanentno političko značenje i svojstvo. Naspram sigurnosti je ugrožavanje, nesigurnost. Općenito, ugrožavanje fizičkoga i drugoga integriteta čovjeka, dijela društva ili društva u cjelini može biti prouzrokovano pojavama od prirode i različitim fenomenima unutar jednoga društva ili među društvima. Ako politiku općenito razumijevamo kao moć, kao sposobnost posredovanja u određenim društvenim odnosima, odnosno moć utjecaja na rješavanje tih odnosa, i ako uvažimo Aristotelovoga čovjeka kao političko biće (zoon politikon), dakle biće uma i razuma, biće koje umom formira svoje interese i spram njih učestvuje u društvenom životu, onda i sigurnost valja razumijevati kao pojedinačni, zatim društveni, odnosno državni politički interes. Nasuprot čemu? Nasuprot ugrožavanju interesa onome pojedincu, društvu kojem je ugrožavanje sigurnosti drugog pojedinca i društva cilj. U općepolitičkom smislu, dakle, sigurnost podrazumijeva stepen zaštite društva, države od ugrožavanja iznutra i izvana (unutarnja i vanjska sigurnost). Vanjska sigurnost se odnosi na nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet države i stepen njenoga ugrožavanja, odnosno zaštite u određenom vremenu, dok unutarnja sigurnost podrazumijeva mogućnost za funkcioniranje ustavnog, ekonomskog i pravnog sistema države, stepenom zaštite ljudi (građana), njihovih prava, materijalnih dobara u ličnoj i svakoj drugoj svojini. U osnovi sintagme politika i sigurnost, valja, dakle, promatrati djelatnost suvremenih država u pogledu njihovoga funkcionalnoga organiziranja u cilju zaštite države, društva i pojedinca. Uobičajeni sinonim za sigurnost kao djelatnost i funkciju države je nacionalna sigurnost u svom

101

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

102

IZET BERIDAN

općem značenju. Višeznačnost toga pojma u sebi sadrži prvenstveno njegov odbrambeni aspekt, iz kojeg proizlazi još uži, vojni – vojna sigurnost. Viši nivo sigurnosti od državnoga jeste dakako globalna odnosno međunarodna sigurnost. Dugo kroz historiju države su svoju sigurnost temeljile prvenstveno, čak i isključivo, na vojnim aktivnostima, na vojnoj organizaciji i njenom funkcioniranju. I danas su oružane snage u funkcionalnom smislu osnova nacionalnim (državnim) odbrambenim sistemima, nacionalnim sistemima sigurnosti u pogledu odbrane od oružane agresije. Suvremene tendencije organiziranja i funkcioniranja državne-nacionalne sigurnosti podrazumijevaju organizaciju i funkcioniranje cjelokupnoga društva, države, svih njenih organa i institucija radi podizanja sigurnosti na projicirani nivo u političkom, ekonomskom, kulturnom, naučnom i svakom drugom pogledu. Sigurnost promatrana imanentno kao funkcija države, pored definiranja ovoga pojma, a radi što boljega razumijevanja samoga njegovoga sadržaja, iziskuje neophodnu pažnju spram još nekoliko pojmova i njihova općega značenja, slično kao i u pogledu proučavanja funkcija drugih društvenih djelatnosti. To su prvenstveno sljedeći pojmovi: politika ili koncepcija sigurnosti (odbrane ili odbrane i sigurnosti), doktrina, strategija, sistem sigurnosti, te drugi pojmovi nižega reda. Time se pojam nacionalne, ali i međunarodne sigurnosti nužno redefinira do nivoa univerzalnoga, čime sve društvene djelatnosti unutar jedne države nose svoj značaj u organizaciji i funkcioniranju nacionalne sigurnosti, uz naznaku značajnog učešća vojno-odbrambene njegove komponente. Prema tome, nacionalna odbrana, i kao sistem (odnosno podsistem) i kao djelatnost i funkcija, uži je pojam i sadržan je u pojmu nacionalne sigurnosti. Regionalna sigurnost također podrazumijeva dva svoja aspekta: znači istodobno stanje međunacionalnih (međudržavnih) odnosa u nekome regionu, ali i kao sigurnosno-političku funkciju i djelatnost, koju na kraće ili dulje vrijeme ugovaraju i provode dvije ili više država u regionu.1 U praksi su u upotrebi pojmovi: kolektivna i kooperativna sigurnost. Kojim od ova dva termina će se označiti oblik suradnje dviju ili više država zavisi i zavisit će od atributa te suradnje u sektoru organiziranja elemenata nadnacionalne sigurnosti. Sigurnosna politika Integralna politika jedne države nije ništa drugo nego skup njenih osnovnih stavova o svim društvenim djelatnostima, koje se uzajamno prepliću i dopunjuju u skladu sa zahtjevima vremena i opredjeljenjima vladajućih

– ukupna moć jedne države, društva ili pak pokreta;3 – međunarodni odnosi na regionalnom i svjetskom nivou; POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

struktura. U multipliciranoj strukturi politike jedne države, najčešće, svoje značajno mjesto zauzima onaj njen segment koji se odnosi na sigurnost. S obzirom na obilježja ovoga pojma, valja naglasiti da se sigurnost i sigurnosna politika može proučavati i razmatrati odvojeno od ostalih aspekata politike, ali samo uvjetno. U većini država neodvojiva je sigurnosna politika od vanjske, ekonomske, od njene unutarnje politike, koja određuje karakter državnoga uređenja itd. Sigurnosna politika je, dakle, u temelju vanjske i unutarnje politike jedne države. Nerijetko se u teorijskom, stručnom i praktičnom pogledu kao sinonimi, ili pak kao određenije značenje politike u oblasti sigurnosti (sigurnosne politike) politike odbrane države, koriste pojmovi koncepcija odbrane ili koncepcija sigurnosti (koncepcija – lat. conceptio – zamisao, način razmatranja nekih pojava, glavna misao, nedotjerani nacrt, ovako ili onako shvaćanje nečega, prvotna predodžba; Klaić: 1985).2 Nije beznačajno kako nasloviti pojam. No, iza termina koji jezikom oslikavaju bitna svojstva određene društvene pojave ili djelatnosti stoji jedna ili više definicija koje mogu imati uže ili šire značenje. Proučavanje ciljeva, organizacije i funkcija sigurnosti jedne države, a u ovoj analizi udžbeničke naravi, adekvatnom i dovoljno razumljivom definicijom se čini ona u čijem sadržaju se pod sigurnosnom politikom podrazumijeva jedinstven političko-filozofski, ideološki, državno-politički, državno-nacionalni, nacionalni i vojno-politički pogled na pitanja rata, sigurnosti i odbrane, skup osnovnih opredjeljenja i rješenja o organiziranju i pripremanju države, društva, nacije, pokreta, za odbranu i zaštitu u ratu i drugim oblicima ugrožavanja. Sigurnosna politika kao opći pojam podrazumijeva najčešće u praksi elemente politike koji se odnose na sva sigurnosna pitanja: od vojno-političkih (odbrambena politika, koncepcija odbrane), preko politike u oblasti zaštite javnoga reda i mira (policijskih poslova), zaštite ustavnoga i ekonomskoga poretka (državna sigurnost, tajna policija, granična služba, carinska politika i njena zaštita i sl.), zaštite ljudi i materijalnih dobara (civilna zaštita), zaštite pravnoga poretka (tužilačka i sudska nadležnost), zaštite ekoloških uvjeta življenja i tako dalje. Elementi sigurnosne politike se, u skladu s prethodnim općim određenjem definiraju sukladno političkim i drugim opredjeljenjima i konkretnim djelatnostima zaštite. Sigurnosna politika u svom općem značenju i po svojim elementima u svakoj državi zavisi od mnogih faktora koji utječu na njeno formiranje, onih iz kojih ona proističe, a u osnovi su:

103

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

104

IZET BERIDAN

– geopolitički i geostrategijski položaj države; – praksa drugih država u pogledu rješavanja pitanja sigurnosti; – historijsko-politička tradicija države, nacije... – tradicija i opća kultura u sigurnosnom pogledu, a osobito spram pitanja rata, mira i odbrane; – karakter unutarnje i vanjske politike, odnosno državno-političkoga sistema; – iskustva iz svih, a nadasve suvremenih ratova i drugih oblika ugrožavanja država i njenih građana; – ideologija (i ideologije), manje ili više prihvaćena (i prihvaćene), u kraćemu ili duljemu trajanju u jednom društvu i državi; – uvjeti za vojno-političko svrstavanje u vojnopolitičke saveze, ekonomske i druge koalicije ili unije; – uvjeti međunarodne saradnje na nivou Ujedinjenih nacija, te saradnje u pogledu mogućnosti za kolektivni pristup problemima sigurnosti i odbrane trajnoga ili privremenoga karaktera; – ostali, u određenom vremenu, važni faktori koji mogu utjecati na politiku sigurnosti, a u skladu sa opredjeljenjima vladajućih struktura u državi, njihovim deklaracijama, rezolucijama, dokumentima, odlukama... Proizlazi iz prethodnoga da sigurnosna politika jedne države po svim svojim elementima nije odraz samo suvremenih političkih kretanja u međunarodnim odnosima, u okvirima te države, nacije ili pak pokreta... Ona najčešće jeste izraz duboke prošlosti, suvremenih političkih zbivanja, ali i opredjeljenja spram budućnosti u pogledu sigurnosti i odbrane. Stabilnost, trajnost jedinstvenih stavova sigurnosne politike također je najčešće proporcionalna stabilnosti i kontinuitetu same države i njene pređašnje, sadašnje i buduće opće politike. Zašto to valja naglasiti? Na ovaj zaključak nas naročito upućuju mnoga iskustva iz 20. stoljeća: – mnoštvo socijalističkih i drugih revolucija i kontrarevolucija u pojedinim zemljama, koje su korjenito mijenjale karakter unutarnje i vanjske politike pojedinih zemalja; – mnogobrojna stjecanja samostalnosti država, naroda, pokreta; – formiranje, ali i rastakanje pojedinih vojnopolitičkih saveza; – formiranje, ali i raspad saveznih ili federalnih država (kao što su SSSR, SFR Jugoslavija, Čehoslovačka...); – višestruka iskustva iz dva svjetska rata i mnogih suvremenih ratova; – utrka u naoružanju s jedne strane, a s druge mnogobrojne rezolucije, deklaracije, konvencije i drugi ugovori o ograničavanju naoružanja, o miru, o suradnji, oni akti koji se manje ili više ne poštuju;

– istraživanja i saznanja o ugrožavanju prirode i života koje izaziva ljudska djelatnost. Suština, osnovni stavovi i opredjeljenja sigurnosne (i odbrambene, kao najznačajnijeg njenog dijela) politike jedne države u osnovi obuhvaćaju: – stavove koji odražavaju opredjeljenja spram mira, rata i odbrane; – načelne odgovore na pitanja savezništva u oblasti sigurnosti (ili integracija koje podrazumijevaju sigurnosne i odbrambene diskurse države); – stavna, zakonska i strategijska rješenja u pogledu veličine, organizacije i opremanja oružanih snaga i njihove osnovne misije; – ustavna, zakonska i druga rješenja u pogledu organizacije i funkcioniranja svih institucija države koje direktno učestvuju u sigurnosnoj, odbrambenoj i zaštitnoj djelatnosti; – djelovanje organa države u miru i ratu u interesu sigurnosti; – usvajanje planova iz različitih oblasti sigurnosti; – upravljanje, rukovođenje i komandiranje u miru i ratu (državom, njenim institucijama, organima i organizacijama); – odluke o izdvajanju i utrošku sredstava za potrebe sigurnosti i odbrane; – ostala pitanja i odgovori na njih koji nacionalnu sigurnost i odbranu dimenzioniraju u izvanjskoj i unutarnjoj sferi države. Sadržaji sigurnosne i odbrambene nacionalne (državne) politike ugrađuju se u njene najviše akte kao što su:

Iz prethodnoga zaključujemo da su u većini stabilnih država opći stavovi o sigurnosti čvrste i trajnije naravi, a da se u skladu s njima opredjeljenja za sadašnjost i budućnost mogu s vremenom mijenjati, korigirati ili se od nekih može odustajati. Radi jasnoće navest ćemo nekoliko primjera iz kojih će se moći zaključiti težina i važnost stavova i opredjeljenja iz domena sigurnosne politike, ali i uvjete i primjere o tome kako neki izrazito važni POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

– ustav; – zakoni kojima se dijelom ili u cjelini utvrđuju osnovna pitanja iz domena sigurnosti (kao što je npr. zakon o odbrani itd); – usvojena opća i specifične strategije u kojima se definiraju ciljevi te strategije, snage, sredstva i dr.; – međunarodne konvencije i ugovori koje ratificiraju ili potpišu organi države; – deklaracije, rezolucije, platforme, odluke najviših državnih organa, koje u skladu sa ustavom donose vladajuće strukture u određenom vremenu.

105

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

106

IZET BERIDAN

stavovi u novim prilikama postaju sasvim suprotnog opredjeljenja u historijskom razvoju pojedinih država. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je svoju sigurnosnu politiku gradila još od 1941. godine, i to u dva važna perioda: u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. To podrazumijeva i veliki kapacitet iskustava i znanja o sigurnosti i odbrani, onih ratnih i onih mirnodopskih, iskustava političkog, nadnacionalnog svrstavanja i nesvrstavanja. Po izvanjskoj percepciji ta država je imala “sadržajnu koncepciju općenarodne odbrane i društvene samozaštite”, definiranu ustavom, zakonima, strategijama, konvencijama i međunarodnim ugovorima. Uistinu joj se mogla pripisati jedinstvenost i specifičnost u svjetskim razmjerima. No, produbljena analiza i dijagnoza unutarnjih političkih prilika u toj državi, koje je karakterizirao jednopartijski sistem, svojevrsni militarizam i na ideologiji organizirano “samoupravno socijalističko društvo”, poslije smrti šefa države, koji je istovremeno bio i višedecenijski predsjednik Saveza komunista, ali i vrhovni komandant, neminovno su se razvili zatomljeni hegemonizmi i nacionalizmi. Uobličena “koncepcija općenarodne odbrane i društvene samozaštite” (kao sinonim za sigurnosnu politiku, strategiju i sistem sigurnosti), po kojoj su oružane snage bivše SFR Jugoslavije imale misiju zaštite od agresije – čuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države, pretvorila se u svoju suprotnost. Država se 90-ih godina dvadesetog stoljeća raspala u krvavim oružanim sukobima. Nekad proklamirana i višestruko podržavana “politika nesvrstavanja” u novim regionalnim i svjetskim okolnostima preobraćena je u težnje većine republika, država, koje su činile bivšu Jugoslaviju, ka članstvu u NATO savezu. Primjer drugi se odnosi na historijske uvjete nastanka Sovjetskog saveza, Varšavskog pakta na čijem čelu je bila ova država, ali i raspada države same, pa i vojnog saveza na čijem je čelu bila. Te historijske obrate oslikavamo kroz težnju većine bivših sovjetskih republika, ili pak država, članica Varšavskog pakta, koje su u vremenu od samo nekoliko godina tražile članstvo u NATO savezu, koji im je do prije nekoliko tih godina bio suprotstavljeni savez. Prethodna dva primjera najočitije pokazuju u kojoj mjeri historijske okolnosti mogu utjecati na sasvim suprotna, u kratkom vremenu formirana stajališta politika pojedinih država koje se direktno odražavaju i na njihove sigurnosne domete. Sljedeća dva primjera koja ćemo ukratko opisati govore o jednoj drugoj dimenziji sigurnosne politike. Sjedinjene Američke Države, parafraziramo, u svojim ustavnim i zakonskim odredbama baštine odredbu po kojoj će na svim meridijanima

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

štititi svoje nacionalne interese. Historija cijeloga 20. stoljeća pokazuje dosljedan odnos ove države spram najznačajnijeg njenoga sigurnosnopolitičkog opredjeljenja, stoljeća u kojem je Amerika učestvovala u nizu ratova mimo svoga suverenoga teritorija. Na drugoj strani, Njemačka je, zbog događaja u Drugome svjetskom ratu, u poratnom periodu ustavnim odredbama obavezala svoje oružane snage da ni pod kojim okolnostima niti jedan dio njih ne može izlaziti van granica ove zemlje. Novonastale historijske okolnosti koje bilježimo potkraj 20. stoljeća dovele su do odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija po kojoj se ponudilo Njemačkoj da uputi kontingent svojih oružanih snaga u multinacionalni sastav mirovne misije u Bosni i Hercegovini. Da bi ispunila zahtjev Vijeća sigurnosti, Njemačka je prethodno u ustavnoj proceduri izmijenila odredbu po kojoj dijelovi njenih oružanih snaga mogu učestvovati u vojnim misijama u drugim državama, ali samo pod ingerencijama upravo Vijeća sigurnosti (historijske minule memorije su u ovom slučaju Njemačku nagnale na dodatni oprez, pa je kontingent njemačkih trupa, nakon promjene Ustava, u Bosnu i Hercegovinu upućen na poslove logistike i druge poslove kako bi u toj misiji bio jedini nenaoružani dio vojne misije). Iz prethodnoga proizlazi zaključak općega reda: sigurnosna politika (koncepcija sigurnosti i odbrane) jedne države je realna i praktično ostvariva u onoj mjeri u kojoj se pokazuje realnom i ostvarivom globalna politika te države, naroda, pa i pokreta (u 20. stoljeću najčešće oslobodilačkih). Realistična sigurnosna politika jedne zemlje podrazumijeva uvažavanje svih faktora koji na nju utječu i mogu utjecati. To podrazumijeva svojevrsnu njenu originalnost za svaku državu, jer nisu iste opasnosti po sigurnost svake od njih. Švicarska i Švedska, iako evropske zemlje (zemlje kontinenta na kojemu su začeta oba svjetska rata), nisu u njemu direktno učestvovale. Vrlo često, a neprimjereno, prave se paradigme između Bosne i Hercegovine i Švicarske, pa i nekih drugih evropskih zemalja. Moguće je to činiti na osnovu nekih im sličnih karakteristika, kao što su veličina zemlje, geografske karakteristike, višejezična struktura stanovništva... Međutim, geopolitičke i historijske matrice ovih država u pogledu sigurnosti su sasvim različite, toliko drugačije da je u tom smislu usporedba bespredmetna. Švicarska je praktički jedina država u svijetu koja dugotrajno uživa blagodati neutralnoga teritorija. To je odraz njene višestoljetne integralne i sigurnosne politike, a po pravu i međunarodno priznatog zahtjeva za neutralnošću.4 Na drugoj strani, Bosna i Hercegovina je pouzdano vojno najopterećeniji teritorij u Evropi u posljednjih skoro hiljadu godina. Ovoj tvrdnji

107

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

108

IZET BERIDAN

značajno su doprinijela ratna događanja na njenoj teritoriji potkraj 20. stoljeća, te dugotrajni boravak velikog broja internacionalnih trupa u poratnom periodu. Od 1995. godine pa nadalje, a uz značajno učešće međunarodne misije, bilježimo postupno usklađivanje stavova i opredjeljenja u domenu sigurnosti i odbrane nacionalno-političkih struktura u Bosni i Hercegovini. Možemo, dakle, govoriti samo o pojedinim elementima sigurnosne politike, kao što su donošenje Zakona o odbrani, po kojemu su formirane Oružane snage Bosne i Hercegovine (od prethodne tri nacionalne armije), formiranje Ministarstva odbrane i Ministarstva sigurnos­ti, Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (OSA)... Iskazana je opća međunacionalna suglasnost za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji i priključenje NATO-u. Ostaje nam za istraživanje: u kojoj mjeri će nacionalne elite u Bosni i Hercegovini dosljedno provoditi dosada iskazane jedinstvene stavove o prethodnim pitanjima, ali i drugim rješenjima i pitanjima iz domena sigurnosne politike na kojima insistiraju Evropska unija i NATO. U državama stabilne unutarnje i vanjske politike sigurnosna politika svoju konkretizaciju realizira kroz doktrinu, strategiju i sistem sigurnosti (i odbrane). Doktrina, nacionalna i vojna doktrina U društvenoj praksi često se koristi izraz ‘doktrina’ (lat. doctrina – nauka, teorija, teza...; Klaić B., 1985), pod kojim se u širem značenju podrazumijeva: učenje, znanje, skup teorija, teza, nauka. Konkretnije, doktrina je skup utvrđenih stavova, načela i opredjeljenja o nekim pitanjima ljudskoga djelovanja, kao što su nauka, filozofija, različite grane umjetnosti, ideologija, religija itd. Širina pojma koja stoji iza termina ‘doktrina’ čini najprimjerenijim razumijevati ga kao: znanje, određeno učenje. Uvjetno, dakle, samo radi boljega razumijevanja pojma, doktrine bismo mogli svrstati u četiri osnovne skupine: naučne, nenaučne, vjerske i ostale (kao što su političke, vojne...). Pojam ‘doktrina’ je ipak najbliži sigurnosno-odbrambenoj djelatnosti i ratnoj vještini, prvenstveno iz razloga što općenito podrazumijeva sistem učenja, usvojenih pravila, ali i ponašanja u datoj djelatnosti. U teoriji i praksi je u upotrebi niz sintagmi koje označavaju karakter doktrine, kao što su: koaliciona, nacionalna doktrina, doktrina odbrane, ratna, vojna doktrina i sl. Doktrina sigurnosti i odbrane (ili pak samo odbrane) najčešće se definira kao: jedinstven sistem usvojenih stavova, skup fundamentalnih

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

principa kojima se rukovode države, društva, narodi ili pokreti u ostvarivanju ciljeva odbrane i sigurnosti, o organizaciji za odbranu, pripremi oružanih snaga za vođenje oružane borbe, radi postizanja državnih, nacionalnih, političkih, vojnih i drugih ciljeva odbrane i sigurnosti. Pod koalicionom doktrinom se podrazumijeva skup principa usvojenih od država u koaliciji ili vojno-političkom savezu, kojima se rukovode države u koaliciji, radi ostvarivanja njihovih ciljeva u pogledu sigurnosti i odbrane i drugih vojno-političkih ciljeva. Doktrina odbrane najčešće ima nacionalni karakter, pa je atribut “nacionalna” (doktrina odbrane) neizbježan, pri čemu se prvenstveno misli na njenu državnu dimenziju. To podrazumijeva da koaliciona doktrina ima nadnacionalne dimenzije. Sukladno dvjema prethodnim definicijama, vojnu doktrinu čini skup usvojenih principa o pripremama za oružanu borbu i vođenje oružane borbe radi postizanja političkih, vojnih i drugih ciljeva jedne države, naroda ili pokreta. Doktrina odbrane je svakako širi pojam od vojne doktrine iako se nerijetko koriste kao sinonimi, pri čemu nipošto jedan ne isključuje onaj drugi. Većina država usvaja fundamentalna načela koja čine njihovu doktrinu odbrane, odnosno vojnu doktrinu, ugrađujući neka od tih načela u najviše državne zakone, a u odnosu na mjesto zemlje u međunarodnim odnosima, u skladu sa globalnom politikom, geostrategijskim položajem... U državama koje ozbiljno i jedinstveno pristupaju problemima odbrane, izgradnja nacionalne doktrine je trajan politički, naučni i stručni zadatak. Pripremaju je obično naučni, stručni i politički timovi, proučavajući različita iskustva i koristeći se znanjima koja se mogu pretočiti u načela, a usvajaju ih najviši organi države, ponekad i kao jedinstven dokument (obvezujuću knjigu) koji ima obrazovnu funkciju, ali i snagu zakona. Radi lakšeg i sveobuhvatnog objašnjavanja doktrine, njenih sadržaja i načela, ponekad se njena definicija “pojednostavljuje” i pojašnjava kratkim sintagmama koje se lakše pamte, a sve u interesu njenoga što boljega razumijevanja i prihvaćanja u političkim, vojnim i drugim krugovima i na svim nivoima, a napose među građanima te države. Najkraćom se čini ona koja kaže da je doktrina “ono sto je naučeno”. NATO je definirao doktrinu kao “skup osnovnih principa koji rukovode operacije radi ostvarivanja cilja. Autoritarna ne, ali zahtijeva prosudbu procjene”. U doktrini odbrane Velike Britanije stoji da “doktrina nije niz pravila koja se mogu primijeniti bez prethodnoga razmišljanja – to je više okvir za razumijevanje prirode oružanih sukoba i upotrebi vojne

109

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

110

IZET BERIDAN

sile” (British defence doctrine, London 1996, citat iz Uvoda; prijevod Samir Kulaglić, FPN Sarajevo). Događaji kroz historiju, naročito ishodi ratova u 20. stoljeću, pokazuju da su postojale i da postoje doktrine koje pobjeđuju i doktrine koje gube. To je osnovno rigorozno pravilo ocjene načela kojima je neka doktrina utjecala na politiku i praksu organizacije jedne ili više država (koalicije) u ostvarivanju ciljeva odbrane ili pak onih postavljenih u ratu (gdje se podrazumijeva da je vojna sila upotrijebljena na teritoriji druge države i da je njena upotreba proizvela rat). No, to je mjerilo za prošlost. Zašto su neke doktrine gubile, šta je mjera sadašnjosti i budućnosti neke doktrine. Pitanja dublje razotkrivaju prirodu doktrine odbrane i/ili sigurnosti kao općega pojma, ali i svake doktrine pojedinačno. Uvjetno je moguće doktrine razdijeliti u tri osnovne skupine, a u odnosu na političku pozadinu svake od njih: – doktrine opterećene ideološko-političkim okvirima; – predimenzionirane doktrine; – doktrine koje uvažavaju realitet faktora koji ih određuju. Primjera za prethodnu uvjetnu podjelu ima napretek. A zašto uvjetnu? Iz razloga što su se pojedine doktrine prikazivale ili se prikazuju mogućim, pouzdanim, utemeljenim, a bile su ili jesu predimenzionirane, ideološki predodređene, a ne realno-politički utemeljene. Fašistička i nacistička doktrina, kojima je jedan od principa bio “blickrig” (munjeviti rat), bile su utemeljene na cilju “širenja životnog prostora”, a na račun drugih država i naroda. Na drugoj strani, nisu uvažile mogućnost stvaranja antifašističke koalicije, spram čije moći su morale biti gubitničkim. Sovjetski savez, kao čelna država u Varšavskom paktu, svojom dominacijom i hegemonijom nad članicama, na svakom, naročito na vojno-političkom planu, doprinio je raspadu vlastite savezne države, ali i Varšavskoga pakta. Duboki razlozi toj činjenici stoje u ideologijskoj prirodi razumijevanja marksističke teorije o društvu i veličanju “sovjetskog modela socijalizma”. Koji je prirodan put izgradnje doktrine odbrane i sigurnosti? Uvažavajući činjenicu da doktrina predstavlja, prije svega, učenje, znanje, valjalo bi uspostaviti putove i načine koji vode ka znanju, ka učenju o nekoj društvenoj djelatnosti, pa time i o onome što jeste doktrina sigurnosti i/ ili odbrane jedne države. Iz toga razloga stavovi doktrine bi trebali biti uspostavljeni na osnovi stručnih znanja i naučne spoznaje. Utvrđivanje načela doktrine odbrane i sigurnosti istovremeno znači što i utvrđivanje

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

principa stručnosti i zakonitosti naučne spoznaje, a i jedno i drugo zahtijeva ozbiljan i dugotrajan rad stručnjaka i naučnih radnika, odnosno naučnih institucija (instituta, univerziteta, istraživačkih centara itd.), i to iz svih relevantnih naučnih i stručnih oblasti. Uspostavljena načela i principi traže njihovu daljnju primjenu, dogradnju i promjene koje zahtijeva vrijeme, odnosno prilike u međunarodnim odnosima, tehnička i tehnološka dostignuća itd. Iz prethodnoga, dakle, proizlazi da je doktrina i njena izgradnja trajan stručni i naučni zadatak interdisciplinarnoga karaktera. Samim tim nužno je zaključiti da valjanost i uspješnost doktrine odbrane i/ili sigurnosti prvenstveno zavisi od njene utemeljenosti na realnim osnovama, koje uvažavaju i podrazumijevaju nezavisnu naučnu verifikaciju njenih teorijsko-normativnih stavova, svakako prije nego oni (kao i doktrina u cjelini) budu usvojeni od nadležnih državnih organa. Osnovna društvena funkcija doktrine jeste da bude štivo koje će podučavati, a samim time i prihvaćena u mjeri i u skladu s njenom društvenom funkcijom, te provedena u svim slučajevima kada je doktrinarne stavove i principe neophodno primijeniti od građana, nosilaca političkih, vojnih i drugih funkcija i organa države. U državama u kojima se doktrina odbrane ili sigurnosti ne utvrđuje kao cjelina, ne usvaja kao jedinstven dokument, obično se pojedini doktrinarni stavovi, opredjeljenja ili principi ugrađuju u zvanične druge dokumente, zakone, ili pak u polazne osnove nacionalne strategije odbrane ili sigurnos­ ti, odnosno vojne strategije. Doktrina bi trebala biti široko dostupna literatura, literatura koja podučava, da obrazuje prema potrebnim nivoima odgovornosti i uloge u društvu. Neutemeljena učenja će uglavnom loše podučavati, loše obrazovati. Samo znanja utemeljena na naučnom nivou mogu dati rezultat. Tim mjerilima valja pristupati svakoj doktrini i ocjeni njene snage i stepena prihvaćanja u državi, sve do nivoa građanina. Realističnost kao neophodna karakteristika doktrine odbrane i/ili sigurnosti nosi sa sobom višestruko značenje. Ponajprije se odnosi na objektivnu procjenu proturječnosti globalnih međunarodnih odnosa uz uvažavanje mjesta i uloge određene zemlje u užem i širem okruženju. Nivo realističnosti doktrine je determiniran nivoom objektivne, naučne spoznaje, iz koje proizlaze načela doktrine, uz uvažavanje potrebe njihova kontinuiranoga osuvremenjivanja. Slijedi potom karakteristika realnoga pristupa planiranju akcija, snaga i sredstava, dakle praktične realizacije doktrinarnih stavova za budućnost, kojima će se predviđati sve opasnosti, a izbjeći apstrakcije,

111

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

112

IZET BERIDAN

nerealnost, odnosno ideologiju. No, doktrinarno učenje i doktrinarno znanje predstavlja tek osnovu za sveobuhvatno razmišljanje o praktičnoj primjeni doktrinarnih principa u određenim situacijama, gdje je svaka od njih različita i ne trpi klišeje. Da rezimiramo. Doktrinu, konačno, promatramo kao odnos pojedinačnog, posebnog i općeg. Pojedinačne nivoe doktrine nazvat ćemo uvjetno “mikrodoktrinama”. To su elementi “raspačane” doktrine, oni su parcijalni nivoi jedne cjeline. Riječ je, primjera radi, o doktrini vojne obuke i sličnim nivoima doktrine, koji su samo specijalizirani segmenti vojne doktrine. O “drugim” publikacijama, u Doktrini odbrane Velike Britanije stoji da su svoje doktrine pisali: “Kraljevska mornarica..., Kraljevsko zrakoplovstvo...”, sve su to elementi doktrine odbrane ove države koja “pojašnjava veze između nacionalne politike i vojnih operacija”, što u suštini podrazumijeva vojnu doktrinu (Doktrina odbrane Velike Britanije, iz Uvoda; u prijevodu Samira Kulaglića, FPN, Sarajevo). To je i najčešći i najviši nivo doktrine koji se usvaja kao “knjiga”, kao štivo za učenje. Nijedna država ne usvaja doktrinu sigurnosti, onu koja sigurnost podrazumijeva u najširem značenju. Zašto? Iz razloga što pod općim nivoom valja podrazumijevati sva znanja i naučne dosege koji predstavljaju kapacitete jedne zemlje, a mogu se upotrijebiti u interesu unutarnje i vanjske sigurnosti države u miru, u ratu i svim drugim prilikama. Još preciznije: ukupni potencijali jedne države za potrebe sigurnosti (što podrazumijeva vojnu i sve druge elemente odbrane i zaštite) predstavljaju ukupan kapacitet znanja i vještina iz oblasti svih nauka, znanosti i tehnike, onih kojima raspolažu njeni građani. Do države je kako će ta znanja i vještine svojih građana organizirano upotrijebiti u interesu integralne sigurnosti i unapređivati ih u skladu s potrebama vremena. Pored vojnih znanja i vještina, zar nisu svakome društvu, državi, naciji, pokretu neophodna i sva druga znanja i vještine njenih građana u oblastima društvenih nauka, fizike i njenih grana, medicine i tehnologije, zanatskih vještina itd. Tako bi valjalo razumijevati doktrinu sigurnosti, a potom i doktrinu odbrane, vojnu i ostale specifične doktrine. Nivoi strategije Nacionalna i vojna strategija Strategija je izraz grčkoga etimološkog porijekla (stratos – vojska, armija + ago – vodim; Klaić B., 1985) i u slobodnom prijevodu podrazumijeva

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

zapovjedačku mudrost, upravljanje vojskom, ratno lukavstvo vojskovođe, umjetnost ratovanja, generalsko lukavstvo, ratnu varku... Vremenom je prošireno značenje pojma strategije obilježjima koja u mnogim društvenim djelatnostima podrazumijevaju ciljeve i zadatke djelovanja, kao npr. strategija ekonomskoga razvoja, politička strategija, strategija obrazovanja itd. No, pojam strategija ( i iz njega izveden pridjev strategijski) još uvijek se prvenstveno vezuje za odbranu, za vojne djelatnosti, odnosno za rat i oružanu borbu. Izrazom, pridjevom strateški se najčešće u praksi označavaju djelatnosti od naročitoga, globalnog interesa za društvo u cjelini, za državu (npr. strateški društveni cilj i interes, opći, ili za određenu društvenu djelatnost). U skladu s potrebama, u praksi se stratificiraju nivoi strategije kao što su: globalna strategija, strategija sigurnosti, ili u istom značenju – strategija nacionalne sigurnosti, zatim strategija odbrane, te vojna strategija, ili pak strategija oružane borbe. Pod strategijom bilo kojega nivoa nerijetko se podrazumijeva naučna disciplina koja se bavi proučavanjem upravo problema toga nivoa neke društvene djelatnosti. Čini se mnogo prihvatljivijim i ispravnim opću strategiju definirati kao teoriju i praksu u oblasti sigurnosti (i odbrane), odnosno kao skup zadataka i pravaca praktičnoga djelovanja političkih i vojnih organa države, naroda, pokreta..., u pogledu sigurnosti, pripremanja za odbranu i vođenje oružane borbe. Pojmovi globalna strategija (ili velika strategija), opća strategija ili nacionalna strategija se najčešće razumijevaju kao sinonimi, dok su uži pojmovi od njih: vojna strategija odnosno strategija oružane borbe. U politici i praksi se često koriste i pojmovi posebnih strategija: strategija gerilske odbrane, nuklearna strategija, strategija masovne odmazde, elitis­ tičkoga odgovora, strategija borbe protiv terorizma itd., što u osnovi jesu segmenti opće ili globalne strategije. Razgranatost strategije, te njena podjela na opći, pojedinačni i posebni nivo, jest rezultat historijskih okolnosti i kompleksnosti suvremenih ratova. U različite svrhe se koriste i različite definicije strategije. Svaka od njih na svojevrstan način ukazuje na određena obilježja strategije ili njen nivo. Opća strategija podrazumijeva najšire dimenzije oružanoga sukoba i instrumente korištenja svih potencijala države, društva, pokreta... radi postizanja ratne pobjede. Opća, velika ili pak globalna strategija predstavlja teoriju i praksu organizacije i provođenja odbrane (i sigurnosti) države, društva, naroda ili pokreta. Strategiju čini sistem zadataka, ciljeva i praktičnih djelatnosti

113

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

114

IZET BERIDAN

najodgovornijih organa jedne države, vojno-političkoga saveza ili pokreta u pogledu odbrane i sigurnosti u miru i u ratu. Nešto jednostavnije: “Pod strategijom podrazumijevamo aktivnosti koje se direktno bave ostvarivanjem ciljeva politike u miru i u ratu.” (Gray A. M., 1998: 5; Operatika, prijevod FMOBiH, Sarajevo). Iz prethodnih općih definicija i prirode strategije proizlaze njena osnovna obilježja. Reći ćemo da je strategija i nauka, naravno ako je zasnovana na naučnim dostignućima; ona je samim time i teorija5 ako u svom sadržaju sublimira uopćena iskustva drugih strategija, ona je dakle i znanje i iskustvo stečeno proučavanjem svih, a naročito suvremenih ratova. Strategija istovremeno podrazumijeva praksu, ali i umijeće korištenja vojnih i drugih potencijala države odnosno društva u pogledu odbrane i sigurnosti, u miru i u ratu. Kao umijeće, strategiju obilježava “mudrost”, a ona opet implicira ozbiljno poznavanje neprijatelja i njegovih namjera kako bi ga se moglo “ratnom varkom” dovesti u podređen položaj, “prisiliti na poslušnost” (Klauzevic). Ako je strategija odbrane i sigurnosti kao opća i kao vojna definirana i utvrđena jedinstvenim dokumentom, ona samim time postaje važnim seg­ mentom doktrine jedne zemlje u sferi odbrane (i sigurnosti), njenim doktrinarnim dokumentom. Strategija nije činjenica trajne vrijednosti. Ona definira zadatke i ciljeve, dok se praktična djelatnost u njenom ostvarivanju oslanja na organizaciju, na sposobnost i umijeće korištenja potencijala i prilagođavanja uvjetima djelovanja. Utvrđena strategija je u općem smislu obvezujuća. No, suština strategije nije u dokumentima, u birokratskoj njenoj formi, pa i njoj samoj. U ozbiljnim državama strategija se mijenja, dopunjuje, korigira, ili nanovo donosi, usvaja, što zavisi od naučnih i tehničkih dostignuća, procjena opasnosti, a krajnji njen rezultat se svodi na osnovu koja podrazumijeva ozbiljno usklađivanje ciljeva, potreba, mogućnosti, i raspoloživih snaga te njihovoga racionalnog korištenja. Realistične strategije imaju priliku biti uspješne. One strategije koje su u svojoj suštini propaganda za njene učesnike, proporcionalno svojoj neutemeljenosti, gube šanse za uspjeh. Primjeri totalitarnih režima, koji su funkcionirali na temeljima ideologija, naročito u 20. stoljeću, neumitno govore o tome. Sadržaj vojne strategije Ambicija je da ovaj tekst bude skroman prilog literaturi za stjecanje znanja, pored ostaloga i o strategiji, strategiji odbrane, vojnoj strategiji...

Da teorijska rasprava o pojmu, pojmovima ne bi ostala samo na nivou apstrakcije, naznačit ćemo ogledni primjer najznačajnijih sadržaja vojne strategije, čija izrada u uobičajenim procedurama podrazumijeva njen teorijski, praktični, ali i onaj (ponekad zaboravljeni) stručno-tehnički nivo, od čije stratifikacije i redoslijeda pitanja i odgovora u ovome i sličnim dokumentima zavisi njegovo razumijevanje za većinu učesnika u provođenju te strategije. Slijed osnovnih elemenata vojne strategije može biti sljedeći: – Uvodni dio strategije: – razlozi njene izrade i donošenja; – osnovni teorijsko-doktrinarni stavovi u pogledu zahtjeva države spram strategije; – mjesto države u međunarodnim odnosima, savezništvo, opasnos­ ti po mir i njenu sigurnost; – itd. – Misija vojske (oružanih snaga): – osnovni zadaci vojske u miru; – diplomatska zadaća vojske (mirovne i humanitarne ope­r a­ cije...); – pripreme za odvraćanje od agresije i oružanu borbu, uz blagovremeno otkrivanje namjera eventualnoga neprijatelja. – Struktura oružanih snaga:

– Budžetiranje i logistika; – Rukovođenje i komandiranje; – Školovanje i obučavanje; – Objekti i prostorna infrastruktura oružanih snaga; – Planiranje operacija; – itd. POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

– veličina, organizacija i borbena moć; – aktivni sastav oružanih snaga; – rezervni sastav oružanih snaga;

115

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

116

IZET BERIDAN

Pojam, načelna struktura i osnovne funkcije sistema sigurnosti Okruženi smo sistemima, i sami smo sistem. Općenita, ali i dojmljiva apstrakcija da se njome ukaže na čestu upotrebu termina “sistem” i njegova značenja u sintagmi sa terminom sigurnost. Sistem (grč. systema – sustav, poredak, uvjetovan planskim, pravilnim rasporedom dijelova u jednoj vezi...skup dijelova povezanih općom funkcijom; Klaić B., 1985) izraz je iz grčkoga jezika i u svojoj suštini upućuje na cjelinu čiji elementi funkcioniraju u interesu te cjeline, njene opstojnosti i funkcije. Da bismo prevazišli apstrakciju, sisteme uvjetno (prethodno se ogradivši od prostoga biologizma) možemo razdijeliti na prirodne i društvene. Nadalje, većinu sistema čine njegovi elementi, dijelovi, koji su i sami sistemi, odnosno podsistemi više cjeline. Tako je život na zemlji prirodni sistem sačinjen od nebrojenog niza elemenata (podsistema), čije funkcije su u interesu njihove opstojnosti, ali i opstojnosti prirodnoga lanca, koji jeste bit života. U njemu je, opet, svako ljudsko biće najsloženija karika, sistem za sebe, u funkciji s drugima. Među društvenim sistemima, osnovni je država. Unutar nje je niz podsistema, čija organizacija, vertikalna (od najnižih organizacijskih cjelina do njenoga vrha) i horizontalna (koja podrazumijeva teritorijalnu rasprostranjenost elemenata države), treba osigurati funkcioniranje države kao cjeline. Osnovne funkcije države su: ekonomska, privredna, socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekološka..., te sigurnosna (na kraju, ali u suštini i na početku). Država je centralna činjenica politike, te njenu integralnu funkciju čine politike u svakoj njenoj pojedinačnoj funkciji: vanjska politika, ekonomska politika, socijalna politika... Svaka od funkcija države se ostvaruje preko i kroz sistem: ekonomski, socijalni..., sigurnosni..., koji realizacijom svoje funkcije, u suradnji s drugim sistemima, doprinose integralnoj funkciji države. Zapadna civilizacija baštini epitet “nacionalni” u sintagmi sa svakim terminom koji izražava jednu od funkcija države, kao što su: nacionalni ekonomski sistem, nacionalni sistem socijalne i zdravstvene zaštite, nacionalni sistem sigurnosti... Pod nacionalnim sistemom sigurnosti podrazumijevamo organizaciju, funkcije, aktivnosti i mjere koje jedna država poduzima u interesu svoje sigurnosti. Najznačajniji element nacionalnog sistema sigurnosti jeste odbrana, sis­ tem odbrane, čija je integralna funkcija – odbrana države, njenog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, prvenstveno oružanom borbom. Pored oružane borbe, niz je funkcija koje država vrši u pripremama za odbranu i u odbrani:

zaštita ljudi i materijalnih dobara, obrazovanje, nauka, proizvodnja itd. Iz toga razloga u svojim zakonima, svojim strategijama i planovima odbrane, pojedine države funkciju odbrane uvjetno dijele na vojnu i civilnu odbranu. SISTEM NACIONALNE SIGURNOSTI SUVREMENE

POLITIKA SIGURNOSTI -

Vanjska politika Odbrambena politika Gospodarska politika Socijalna politika Ekološka politika Zdravstvena politika Energetska politika Obrazovna politika Kulturna politika

SIGURNOSNA STRUKTURA

VANJSKA (ODBRAMBENA) SIGURNOST

SIGURNOSNO SAMOORGANIZIRANJE DRUŠTVA

UNUTARNJA SIGURNOST - policija - pravosudni organi - obavještajne i sigurnosne službe i dr.

- inspekcijske službe, carina

ORUŽANE SNAGE

CIVILNA ODBRANA

Shema 1. Temeljni elementi sistema nacionalne sigurnosti suvremene države (Grizold/Tatalović/Cvrtila, 1999: 10)

Sheme 1 i 2 prikazuju oglednu strukturu sistema nacionalne sigurnosti u općem i konkretnom smislu, na osnovu kojih se u budućim vremenima mogu pratiti stanje, struktura, funkcije i aktivnosti države Bosne i Hercegovine u sferi sigurnosti. POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

- civilna zaštita - gospodarska odbrana (pripreme gospodarstva za ratne uvjete) - mjere za djelovanje političkog sistema u izvanrednim uvjetima i ratu - neoružano suprotstavljanje agresiji - informacijsko-komunikacijska djelatnost - osmatranje i obavještavanje

117

Shema 2.

ORGANI I JEDINICE CIVILNE ZAŠTITE

ENTITETI I KANTONI

PRAVOSUDNI ORGANI

PREDUZEĆA

GRAĐANI

GRANIČNE I CARINSKE SLUŽBE

POLICIJE, AGENCIJE I DRUGI ORGANI JAVNE SIGURNOSTI

OPĆINE

ORUŽANE SNAGE

ORGANI DRŽAVE

ORGANI, ORGANIZACIJE, AGENCIJE I DIREKCIJE DRŽAVE

EKOLOŠKA SIGURNOST

ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

ZAŠTITA JAVNOG REDA I MIRA

ZAŠTITA I SPAŠAVANJE (CIVILNA ZAŠTITA)

ZAŠTITA INTEGRITETA SISTEMA SIGURNOSTI (TAJNOST I DRUGO)

KONTROLA I NADZOR SISTEMA SIGURNOSTI

PLANIRANJE U OBLASTI ODBRANE I SIGURNOSTI

RAZVOJ STRATEGIJA SIGURNOSTI

IZUČAVANJE POJAVA OD ZNAČAJA ZA ODBRANU I SIGURNOST

ORUŽANA BORBA

NEORUŽANI OBLICI SUPROTSTAVLJANJA

UTVRĐIVANJE I OSTVARIVANJE SIGURNOSNE POLITIKE

AKTIVNOSTI SISTEMA SIGURNOSTI

FUNKCIJE SISTEMA SIGURNOSTI

FUNKCIONIRANJE POLITIČKOG I EKONOMSKOG SISTEMA

MJERE SISTEMA SIGURNOSTI

SNAGE SIGURNOSTI

OGLEDNA STRUKTURA SISTEMA SIGURNOSTI

PROGLAŠAVANJE RATNOG STANJA

MJERE PRIPRAVNOSTI I DRUGE MJERE SIGURNOSTI

UTVRĐIVANJE NEPOSREDNE RATNE OPASNOSTI

UTVRĐIVANJE VANREDNOG STANJA

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

118 IZET BERIDAN

O odnosu pojmova i njihovih obilježja Pojmovi sigurnosna politika, doktrina i strategija sigurnosti (i odbrane), sistem sigurnosti i njihovi sadržaji predstavljaju svojevrsnu cjelinu u okviru koje se ne mogu načiniti stroga razgraničenja. DOKTRINA

SIGURNOSNA POLITIKA

STRATEGIJE SIGURNOSTI

DOKTRINA

SISTEM SIGURNOSTI

DOKTRINA

Shema 3. Korelacije pojmova

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

Naprotiv, nivo efikasnosti djelovanja države i njezinih organa proporcionalan je nivou ostvarenih funkcija u sferi sigurnosti. Dakle, što se potpunije artikuliraju sadržaji djelatnosti države, oni koje “pokrivaju” osnovni pojmovi sigurnosti, to su garancije integralne sigurnosti države veće. Pojednostavljena skica korelacija pojmova i njihovih sadržaja prikazana je shemom 3. Osnovni stavovi i opredjeljenja politike u sferi sigurnosti (organa države) ovaploćuju se u strategiji, u strategijama. Sigurnosna politika (politika države u domenu sigurnosti) uređuje sistem sigurnosti, formira i održava njegove elemente (organe, organizacije, agencije...), definira njegove funkcije, preko njega ostvaruje mjere sigurnosti, a osnovne zadaće nosiocima aktivnosti utvrđuje strategijama po oblastima. Doktrinu obilježava znanje, znanja kao značajan kapacitet moći jedne države, znanja i vještine u posjedu njenih građana, znanja koncentrirana u kolektivitetima i stručnost na kolektivnom nivou. To podrazumijeva i organe, organizacije, agencije sigurnosti i odbrane: oružane snage, civilnu zaštitu, policijske snage, tužilačke i sudske organe... Iznova, u povratnom značenju, integralna politika jedne države, njena sigurnosna politika, historijski je arbitar: u kojoj mjeri će umjeti organizirano razvijati i upotrijebiti znanja svojih građana u sferi sigurnosti? A kako? “Ogoljena” politika, bez teorijske i znanstvene podloge, ne obećava, njeni dometi su osuđeni na pogreške, koje historija zna kažnjavati. Nužno je, iz tog razloga, da nauka, teorija i znanost osiguraju teorijsku osnovu općoj i specifičnim strategijama, da znanja (što podrazumijeva POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA 1

119

Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

120

IZET BERIDAN

svakako njegova svjetska dostignuća) učestvuju u kreiranju organizacije svih elemenata sistema sigurnosti, u njegovim funkcijama i aktivnostima. Prvenstveno nauka, teorija i znanost mogu osigurati nužne odlike sigurnosnoj politici, doktrini, strategiji i sistemu sigurnosti (i odbrane), kao što su: realističnost, razvojnost, originalnost i druge, na kojima se temelji integralna sigurnost suvremene države. Summary Integration processes and globalization have caused the need fro theoretical contribution to understanding of several terms and activities and situations to which those terms apply. In the sphere of security this need has specific meaning for B&H academic public, experts, political and civil society. These terms include: security, policy, security policy, doctrine, strategy of defense and/or security, system of security. Meaning, practical and theoretical, of these terms is divided and understood differently in B&H due to inner and international political differences. Bilješke Primjeri regionalnoga udruživanja država u interesu njihovih nacionalnih sistema sigurnosti su kroz historiju poznati i proučavaju se kao vojni (vojno-politički) savezi, koji su podrazumijevali pokušaje objedinjavanja moći radi invazije na tuđe teritorije, ili pak kolektivnu odbranu. U dvadesetom stoljeću najznačajniji su: Trojni pakt, Varšavski ugovor i NATO-savez. No, najnoviji pokušaj izgradnje regionalne sigurnosti jeste primjer Evropske unije, koji pored (ili prije) sigurnosnih dimenzija integriranja podrazumijevaju političke, ekonomske.... 2 Ova naznaka stoji iz razloga što se i jedni i drugi pojmovi koriste, da li kroz literaturu, ili pak kao pojašnjenje prakse u nekim zemljama, što ni u teorijskom smislu nije unificirano. 3 Zašto u definiciju, pa i u faktore sigurnosne politike, uključujemo pored države i pokret? Prvenstven razlog je što je dvadeseto stoljeće obilovalo političkim revolucijama pravednog ili reakcionarnoga karaktera i uspješnim ili pak neuspješnim djelatnostima različitih oslobodilačkih i drugih političkih pokreta koji su u svojoj osnovi proveli ili pak nisu osnovna politička opredjeljenja pojedinih političkih struktura, a za tu vrstu političke odnosno vojne djelatnosti su pridobili širu podršku i učešće ljudi na prostoru na kojemu su djelovali. Riječ je prvenstveno o revolucijama, prevratima i sl., koje su provođene najčešće silom u interesu neke političke strukture, partije... 4 “Neutralnost je političko-pravni status države koja nije u ratu ni s jednom zaraćenom stranom, a pravo neutralnosti je skup prava i dužnosti neutralnih država u odnosu na zaraćene, i zaraćenih u odnosu na neutralne... Stalno neutralne zemlje su Švicarska, Austrija i Vatikan...” (Vojna enciklopedija 1985: 72, Beograd). Upitna je striktna neutralnost bilo koje države nakon njihova pristupanja Ujedinjenim nacijama, jer se tim automatski obavezuje na odredbe koje se odnose na kolektivnu sigurnost. To je razlog 1

pa je Švicarska netom pristupila u ovu organizaciju. Općenito, neutralnost može biti samoproglašena od strane države, a u odnosu na neki ili bilo koji rat i zaraćene strane, zatim samoproglašena i međunarodno priznata i prihvaćena (neutralizirana država), te “nametnuta” neutralnost. Švicarska je u svjetskim ratovima uživala status neutralizirane zemlje, Austriji je poslije Drugog svjetskog rata nametnuta neutralnost, a Vatikan je (država u državi) neutralan zbog svoje (vjerske) državotvorne prirode. 5 “Teoriju strategije čini svojevrstan skup opštih stavova, sistemskih znanja...” (Dujović J., 2005: 22, Teorija strategije, Sarajevo). Literatura Aristotel (1975): Politika, BIGZ, Beograd. Begović A. (1989): Koncepcija i sistem ONO i DSZ, Poslovna politika, Beograd, časopis Odbrana, Federalno ministarstvo odbrane (više brojeva), Sarajevo. Dujović J. (2005): Teorija strategije, FPN, Sarajevo. Gray, A. M. (1998): Taktika i strategija, Federalno ministarstvo odbrane, Sarajevo. Grizold A., Tatalović S., Cvrtila V. (1999): Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, Fa­kultet političkih znanosti, Zagreb. Hastings A. (2003): Gradnja nacionaliteta, Buybook, Sarajevo. Jelušić Lj. (1997): Legitimnost sodobnega vojaštva, Fakultet za društvene vede, Ljubljana. Klaić B. (1985): Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb. Klauzevic K. (1939): O ratu, Geca Kon, Beograd. Kulić S. (1996): Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb. Leksikon temeljnih pojmova politike, 1994, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo. Mering (1955): Ogledi iz historije ratne vještine, Vojno izdavački zavod, Beograd. NATO – priručnik, (2006). Sun Cu Vu (1952): Vještina ratovanja, Vojno delo, Beograd. Turek F. (1999): Globalizacija i globalna sigurnost, Interland, Varaždin. Vojna enciklopedija (1985), VIZ, Beograd. Vukadinović R. (1985): Nuklearne strategije supersila, AC, Zagreb. Fakultet političkih nauka – GODIŠNJAK 2007

POLITIKA I SIGURNOST – SADRŽAJ I OBILJEŽJA POJMOVA

121