Politicki sistemi

I - UVOD Teorijski osnov predstavničkog sistema nastao je u 18.vijeku, u djelima Monteskjea ("U duhu zakona"), Loka, Rusoa, Hobsa i drugih. Vizija predstavničkog sistema stvorena je na bazi teorijske kritike "starog režima" kao sistema monokratije zasnovanog na apsolutnoj vlasti monarha. Istaknuti su principi suvereniteta nacije i podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Podjela vlasti treba osigurati sprečavanje zloupotrebe. Ovlaštenja pojedinih organa vlasti potrebno je konstituisati tako da "vlast zaustavlja vlast", kako je istakao Monteskje u djelu "U duhu zakona". Teorija i politički sistem. Politički sistem kao praksa razvija se spontano, uporedo sa razvojem društvenih i političkih dogadaja tokom posljednja 2 stoljeća. Razvoj teorije političkog sistema ide sporije nego sama praktična afirmacija tog sistema. Ustavno pravo i politički sistem. U političkom sistemu, za razliku od ustavnog prava, bitno je područje odnosa društva prema procesu državnog odlučivanja ili odlučivanja unutar države. Naravno, radi se o savremenom društvu koje je prožeto mnoštvom najrazličitijih interesa i asocijacija koje stoje iza tih interesa. Idejni osnovi političkog sistema. Politički sistem javlja se na bazi praktične kritike predstavničkog sistema i njegove idealno zamišljenje sheme. Prostor za razvoj političkog sistema stvoren je kada se uvidjelo da zakon, koji je zamišljen kao izraz opće volje, nije saglasan sa stvarnim interesima gradanina kao pojedinca.

Da bi se shvatio i izložio politički sistem, potrebno je u prvi plan staviti odnos ustava prema društvu kao cjelini, na način koji će obuhvatiti sve njegove ekonomske, kulturne, historijske, ideološke, tehničke i druge elemente. Na taj način se pokazuje da je politički sistem zapravo ukupna socijalna struktura u mjeri u kojoj je uključena u procese modernog političkog odlučivanja. Politički sistem kao nauka mora izraziti jedinstvo djelovanja svih aktera u stvaranju političkih odluka. Šta sve obuhvata politički sistem. Politički sistem obuhvata sve agense političkog života, bez obzira na stepen ill motiv njihovog uticaja. U svakom slučaju, politički sistem predstavlja skup društvenih i političkih institucija koji je uvijek širi od države. Pojam politićkog sistema redovno obuhvata i sve institucije, organizacije i asocijacije koje se formiraju u samom društvu i koji vrše odredeni uticaj na donošenje i primjenu državnih odluka (zakona i podzakonskih akata). Ustvari, politički sistem u cjelini obuhvata sve institucije, organizacije i udruženja koji vrše odredene uticaje na procese državnog odlučivanja odnosno procese stvaranja i ostvarivanja prava.

Dok ustavni sistem predstavlja skup ustavom utvrdenih institucija i odnosa, te predstavlja pretežno pravnu kategoriju, dotle politički sistem uz državu, obuhvata i skup političkih institucija koje ustavni sistem dozvoljava, all ih ne spominje. Definicije političkog sistema. Definicije nastale u okviru tzv.Američke sistemske škole u svojoj osnovi sadrže povezanost inputa i autputa. Iz sfere društva prema procesima političkog udruživanja neprekidno se upućuju različita traženja u svrhu ostvarivanja odredenih ciljeva. Država putem svojih odluka daje autoritativne odgovore na ta traženja. Jedan od najvažnijih predstavnika ove škole je D. Easton.

Prema definiciji M.Duverget-a, politički sistem je zapravo cjelina društvenog sistema posmatrana u njenim političkim aspektima. Prema definiciji Georgesa Burdeaua, politički sistem predstavlja totalitet političkih fenomena. Funkcionalistička teorija političkog sistema Gabriela Almonda obuhvata 3 funkcije i to: 1. Funkciju konverzije, koja znači transformaciju zahtjeva u odluke; 2. Funkciju adaptacije, koja predviña angažovanje specijaliziranog političkog kadra radi davanja adekvatnih

odgovora na zahtjeve; 3. Funkciju mobilizacije materijalnih i Ijudskih resursa koja bi omogućila da politički sistem može ostvarivati kontrolu nad pojedincima i grupama, te vršiti raspodjelu dobara. Akcioni sistem Croziera i Friedberga insistira na stanovištu da u političkom sistemu, bez obzira na državni monopol političkog odlučivanja, pojedinci raspolažu izvjesnim vlastitim manevarskim prostorom. Supstancijalističke koncepcije političkog sistema polaze od stanovišta da je politička dominacija u društvu proizvod činjenice da pojedinci u svojim rukama imaju kapital. Ovu koncepciju prihvatili su i marksisti, s tim da su klase, a ne pojedinci nosioci ekonomske moći i političke vlasti u društvu. Interakcionistička teorija zasniva se na meñusobnom odnosu (interakciji) različitih subjekata društvenog života-upravljačkih struktura i onih kojima se upravlja. Trijada političkog sistema. Definicija političkog sistema morala bi uzeti u obzir slijedeće elemente ili trijade političkog sistema:

a) Objektivno postojanje odredenih društvenih ciljeva i interesa, mimo onih koje izlažu izabrani predstavnici; b) Potreba za načinom da se ti ciljevi predstave kao politički zahtjevi koje državni aparat mora uzeti u obzir prilikom stvaranja prava; c) Praktičnu obavezu države da te zahtjeve uzme u obzir prilikom stvaranja prava. Prema tome, politički sistem predstavlja medusobno povezan skup političkih institucija pomoću kojih se objektivno postojeći društveni ciljevi uvode u politički proces, da ih država putem prava ostvari.

II - OPCA PITANJA POLITICKOG SISTEMA Politički sistem se javlja kada je postalo očigledno da država ne može biti jedina organizacija koja je angažirana na kreiranju zakona i drugih obavezujućih pravila ponašanja, ma koliko se sva ta pravila stvarala u njenim okvirima. Tako se uz državu javlja i složena struktura društvenih snaga koje se usmjeravaju prema državnom odlučivanju u namjeri da ga §to više usmjere prema vlastitim partikularnim interesima. Danas nije moguće ni zamisliti državu koja bi djelovala bez političkih partija, sindikata, lobija, profesionalnih udruženja, interesnih grupa, medija ili javnog mišljenja. uvjetti za nastanak političkog sistema. Stvarni nastanak političkog sistema koincidira sa: a) Ispoljavanjem interesa realnog, konkretnog čovjekakoje nije pokrivao zakon kao izraz opće volje; b) Spoznajom da država ne postoji samo kao čuvar procesa tržišne ekonomije, već da može biti i aktivan kreator društvenih i drugih odnosa; c) Da prava čovjeka ne postoje samo da ga štite od države i drugih ljudi, već i u ofanzivne svrhe, radi ostvarenja vlastitih ciljeva;

Politički sistem kao praksa i kao teorijska disciplina obuhvata sve faktore i sve procese političkog života, pa time i društveno-ekonomskog razvoja pošto politika ne samo da je prisutna u tim sferama, već ih sve više inicira i odreduje im pojavne oblike. Ugrozavanjee monopolske pozicije države u stvaranju prava. U modernom društvu došlo je do stvaranja različitih institucijskih oblika pomoću kojih su gradani počeli unositi svoje interese i potrebe u političke procese, koje je dotle monopolski vršila državna organizacija. Ti interesi se pretvaraju u političke zahtjeve onog trenutka kada ih ljudi izraze na politički relevantan način, §to znači da ih unesu u procese stvaranja državnih odluka.

Politički sistem zapravo predstavlja sve oblike djelovanja i uticaja ljudi na politiku u namjeri da političke odluke §to više prilagode svojim potrebama i interesima, a po procedurama koje predvida ill dozvoljava država.

III - MOTIVI POLITICKOG ANGAZIRANJA Politika kao gradanska dužnost. Učešćem na općim izborima gradani kao akteri političkog sistema čine ono što niko drugi ne može: daju legitimitet državnoj vlasti, biraju svoje predstavnike da u njihovo ime i u njihovom interesu ostvaruju svoje državne funkcije. Bez tako date legitimnosti ne bi bilo moguće opravdati postojanje monopola državne sile koja pravnu vlast čini najvišom u društvu. Legitimiranje države neophodan je uvjet svake demokratije.

Država dosljedno zasnovana na principu predstavništva je osnova za političku komunikaciju koja podrazumijeva izbor od naroda i vršenje vlasti za sve od relativno uske grupe izabranih predstavnika koji čine zakonodavno tijelo. Uloga gradanina u tome je samo da bira predstavnika, ali ne i da mu daje instrukcije, a uloga predstavnika je da stvara zakone koji su izraz opće volje ill općeg interesa. Legimitiranje države. U nemogućnosti da sami upravljaju svim poslovima, gradani biraju predstavnike i time ih ovlašćuju da donose odluke u općem interesu. Legitimna vlast je samo ona koju vrše predstavnici koji su dobili povjerenje gradana. Smisao izbora nije u tome da narod ili gradani potpuno prenesu svoju vlast na predstavnike i tako se odreknu vlasti, već da se legitimira djelovanje izabranih predstavnika i da se u mjeri u kojoj je to moguće, izrazi volja društva koja treba biti uzeta u obzir pri tom djelovanju.

Izbori nisu sami sebi cilj, već je cilj u tome da se omogući efikasno upravljanje jednom državom. Cilj je dakle da se stvori većina u parlamentu koja će biti u stanju nametnuti odredenu volju kako ostatku predstavničkog tijela, tako i društvu u cjelini. Interesi kao motivacija za politički angažman. Razvoj buržoaskog društva sa slobodom privatne inicijative i pravima i slobodama, doveo je i do stalnog povećanja broja ciljeva koje čovjek želi realizirati putem državnog aparata. Isticanje novih interesa ne znači napuštanje već ranije postojećih, tako da pred državu dolazi sve više zahtjeva koji su istovremeno sve složeniji, suptilniji i traže više napora da se ostvare.

Za razliku od situacije koja je vladala u prošlom vijeku, a koja je označavala odbrambenu poziciju čovjeka naspram politike, ljudi danas traže od politike konkretne, željene efekte. Interesiranje ispoljeno na ovaj način nužno se usmjerava prema politici u cjelini, svuda tamo gdje je moguće i u mjeri u kojoj je moguće, da se realiziraju sve brojnije potrebe i ciljevi čovjeka danas. Sve veje potrebe čovjeka. Razvoj društva i čovjeka u njemu, značio je neprekidni rast interesa, tako daje zadovoljavanje jednih interesa stvaralo sve delikatnije, brojnije i suptilnije interese, a interesi koji su ranije bili zadovoljeni nikad nisu gubili na aktuelnosti. Država je nastojala odgovoriti na sve te zahtjeve, nastojeći istovremeno da se neprekidno osigurava stabilnost društva i ukupnih odnosa u njemu. To je nužno značilo ne samo rast državnog aparata, već i sve veću složenost njenih institucija. Konkretni ciljevi političkog angažiranja. Analiza predstavničkog sistema i političkog ponašanja čovjeka u njemu pokazuje da politika ima smisla za čovjeka samo ako se uklapa u njegove ostale bitnije društvene zahtjeve, ukoliko znači put stvaranja uslova za svestranu emancipaciju u radu i stvaranju. Čovjek pokazuje spremnost da se angažuje u politic] samo ako tim putem može postići vidljive efekte u društvenoj, ekonomskoj i svakoj drugoj poziciji, ako može poboljšavati materijalni i drugi standard.

Čovjek je došao do pouzdanog uvjerenja da su interesi koje tumače sami predstavnici, sve manje njegovi interesi. Ono što su ljudi očekivali od društva, i ono §to su dobivali od politike, bilo je svakodnevno u sve

većem neskladu. Ofanzivni karakter ljudskih prava. Kao posljedica novijeg društveno-ekonomskog razvoja javljaju se i promjene u oblasti ljudskih prava i političkih sloboda. Uz tradicionalna prava i slobode, javlja se sve snažnija i brojnija grupacija ekonomskih i socijalnih prava. S tim u vezi javljaju se i nova shvatanja uloge politike i države u tom razvoju, kao i u društvu uopće. Umjesto ranijeg nastojanja da se pojedinac snabdije samo onim pravima kojim bi se osigurao od zahvatanja države, došlo se do ocjene da je funkcija države ne samo štetna za slobodu, već je i neophodni uslov ostvarivanja slobode («država blagostanja>>). Na tim osnovama svuda se javlja snažna težnja da se poveća broj i domet socijalnih prava, u čemu su ostvareni brojni pozitivni rezultati. Ova tendencija se posebno intenzivno ispoljava nakon II svjetskog rata, kako u pojedinim političkim sistemima, tako i na medunarodnom planu. Čitav niz odredbi Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka od 10.12.1948.godine usmjeren je na osiguranje prava na rad i drugih prava socijalnog karaktera koji su neophodni društveni uvjeti političkih sloboda čovjeka. Bitno je naglasiti da u savremenom razvoju prava i slobode po svom sadržaju stavljaju obaveze državi i političkim institucijama da ne samo štite prostor za « utakmicu» interesa i potreba, već da otklanjaju prepreke socijalne prirode koje ograničavaju slobodu i jednakost gradana i sprečavaju njihov puni razvoj. Instrumentalizacija države. Tokom prošlog, a i početkom ovog vijeka, politika i politička struktura bile su označene liberalnom državnošću, neutralnim odnosom i stavom politike prema društvu koji je proizilazio iz liberalne filozofije. Medutim, zahvaljujući socijalno-ekonomskom razvoju, posljednjih decenija politika je postajala sve prisutnija u društvenom životu, a po sadržaju sve više socijalna, realna i bliža stvarnim društvenim stremljenjima, pa na taj način i stvarno demokratskija. Promjene u politici i promjene u odnosu društva i čovjeka prema državi dovele su do brojnih promjena u sferi prava i sloboda. Promjena stava društva i čovjeka prema politici bitno je označena tendencijom isticanja zahtjeva da se država, suprotno ranijoj neutralnoj poziciji, angažuje u različitim društvenim odnosima u smislu ostvarivanja interesa pojedinaca i grupa. Država sa svojim odlukama postaje instrument realizacije i posebnih interesa u sferi društveno-ekonomskih odnosa, kao i za očuvanje datog sistema insistirajući na njegovoj stabilnosti. Bez obzira na stalno prisutnu « utakmicu» različitih interesa, država je ta koja čuva ono što je prošlo kroz filtere odlučivanja, pa tako održava i neophodnu stabilnost koja je u interesu svih društvenih subjekata. U svim promjenama koje izaziva rastući uticaj društvenih snaga na politiku, država ipak neprestano ostvaruje i relativno samostalnu poziciju. Ona na zahtjev društvenih snaga zaposjeda nove prostore, a pritom najčešće ne napušta one domene koje je već ranije zaposjela.

IV - UDRUZIVANJE RADI OSTVARENJA INTERESA Bitna oznaka modernog političkog sistema. Pravo udruživanja, koje je stvoreno nedugo nakon ustavne recepcije elementarnih prava i principa Deklaracije o pravima čovjeka i gradanina iz 1789.godine, stvorilo je prostor za udruživanje ljudi radi ostvarenja ciljeva. To udruživanje omogućilo je ostvarivanje interesa na nivou društva, ali i na tokove ustavno uredenog procesa stvaranja i primjene prava. Ono što je elementarno za politički sistem je upravo udruživanje ljudi radi ostvarivanja njihovih interesa. Radi se o asocijacijama koje u ime nekih zajedničkih ciljeva žele udruživanjem osnažiti uticaj na proces donošenja i primjene političkih odluka u svrhu promoviranja odredenih ciljeva, interesa ill vrijednosti. Postoje asocijacije koje žele samo da ostvaruju odredene ciljeve uz svoje druge redovne aktivnosti i asocijacije koje po svojoj osnovnoj vokaciji žele da osvoje i vrše vlast. Razlozi afirmacije asocijacija. U savremenim društvima neprestano raste značaj sindikata, interesnih političkih

organizacija i grupa za pritisak u ostvarivanju odredenih interesa kroz političke odluke. Te interesne grupacije bliže su svijetu rada i stvaranja od svih ustavnih institucija. Porast značaja pomenutih grupacija pokazuje izvjestan jaz izmedu državnih predstavničkih institucija i spontanih oblika i nastojanja da se stvore institucije koje će biti više na pravcu stvarnih interesa čovjeka. Kao i u klasičnim ustavnim institucijama, i medu ovim formacijama lakše se snalaze različite monopolske grupacije koje imaju jaču društvenu poziciju, okoje su bliže političkim centrima odlučivanja, koje znaju iskoristiti sve potencijalne mogućnosti "starih" i"novih" oblika političkog djelovanja.

Asocijacije kao efikasni instrumenti. Interesi i ciljevi gradana koji se pojavljuju u društvu se tek putem različitih grupacija (političkih partija, sindikata i sl.) pretvaraju u političke zahtjeve i prosljeduju do državnih organa gdje se donose odluke kojima se odgovara na zahtjeve, odnosno ostvaruju pomenuti interesi i ciljevi. U prošlom vijeku se pokazalo da gradanin kao pojedinac ne može realizirati svoje ekonomske, socijalne i druge interese. Jedino udruživanje omogućava pojedincu da se javi kao realan postojeći čovjek sa svojim konkretnim interesima i ostvari uticaj na tokove političkog odlučivanja. Širenje i intenziviranje procesa udruživanja čini zahtjeve pojedinca prodornijim. Posljedica jačanja interesnih grupa je činjenica da je država danas svojevrstan mehanizam odlučivanja u užem smislu, na koji je usmjeren cio snop uticaja pojedinaca i asocijacija, pri čemu asocijacije naravno imaju daleko veći značaj. Danas snagu čini unija, a snaga uticaja u politici ima prevagu nad razumom u isključivoj interpretaciji poslanika, na čemu je bio utemeljen klasični politički sistem.

Savremeni motivi političkog angažiranja. Klasični putevi komunikacije uspostavljeni su u liberalnoj državi i njenom predstavničkom modelu, na osnovu pretpostavke gradanina kao izolirane jedinke, apstrahiranog od njegovih realnih interesa. Nasuprot tome, moderni putevi političke komunikacije su putevi uticaja gradanina na državu, gradanina sa konkretnim potrebama, dnevnim interesima ali i složenijim i kompleksnijim zahtjevima. Klasični putevi političke komunikacije koji su dati ustavom su ustvari komunikacije koje povezuju gradane u svojstvu birača sa vlaku, time što gradani biraju svoje predstavnike. Predstavnici, odnosno predstavnička tijela donošenjem zakona odgovaraju na izvjesne implicitne zahtjeve koje gradanin ispoljava samim činom glasanja. Ovi putevi komunikacije imaju bitan karakter za legitimiranje vlasti države.

Snaga unije. Stvaranjem klasičnih prava i sloboda, moderna država stvorila je uvjete i da dode do udruživanja radi ostvarivanja odredenih ciljeva. Razvoj modernog društva povezan je sa porastom ciljeva, potreba i interesa čovjeka koje nije bilo moguće ostvariti klasičnim putem. Pravo pojedinaca da biraju svoje predstavnike koji bi donosili odluke postalo je nedovoljno da se na taj način ostvaruju sve brojniji i delikatniji interesi. Zakoni su postali sredstvo za ostvarivanje posebnih interesa i ciljeva, umjesto da izražavaju opći interes ili opću volju. U procesu stvaranja prava razvija se "utakmica" izmedu različitih društvenih snaga koje nastoje ostvariti svoje ciljeve. Ti ciljevi su najčešće različiti, a nerijetko i medusobno suprotstavljeni, posebno kad se radi o ekonomskim i socijalnim interesima. Odluka prema načinu stvaranja predstavlja rezultat skupa uticaja, ali su odluke ipak univerzalne i odnose se na cijeli prostor. Država osigurava njihovu primjenu na opći način, u svakom dijelu društva. Bez obzira na promjene u načinu stvaranja odluka (zakona i sl), one i dalje teoretski izražavaju opći interes i time država zadržava legitimitet potreban za ostvarivanje tih zakona.

Svrha udruživanja. Svrha udruživanja je ostvarivanje interesa gradana. Pokazalo se da udruženi gradani daleko lakše ostvaruju svoje interese, jer tako sa više snage utiču na odluke u smislu njihovog podredivanja vlastitim

svrhama.

Značaj asocijacija. Pojava društvenih asocijacija bitna je činjenica koja je uvjetovala nastanak političkog sistema i moderne demokratije. Nastanak i razvoj interesnih asocijacija bitno su uticali na razvoj države, 7

državi-log odlučivanja i karakter demokratije uopće. Snažno su podstakli dinamizaciju političkog života, konkretizaciju ciljeva koji se ostvaruju putem političkih odluka, potpunije informiranje i jasnije sagledavanje pojedinih pitanja društva.

V- KONVERZIJA CILJEVA U ZAHTJEVE Stvaranje zahtjeva prema državi. Promjene na društvenom planu proizvod su rasta i diversifikacije interesa i one su osnova za stvaranje novih interesa. Interesi se po svojoj prirodi ne mogu zadovoljiti, već se mogu samo neprestano zadovoljavati, jer jedni proizvode druge, a svaki naredni je po pravilu mnogo delikatniji od prethodnih.

Subjekti političkog sistema ove realno postojeće ciljeve ill interese prihvataju i pretvaraju u zahtjeve, koji se onda upućuju prema politici radi njihovog rješavanja instrumentima države. Ova konverzija interesa, odnosno ciljeva u zahtjeve, poklapa se sa procesom udruživanja pojedinaca u namjeri da te zahtjeve predoče državi. Razlog postojanja subjekata političkog sistema jeste da ostvaruju transformaciju ciljeva u političke zahtjeve, svrhu njihove svojevrsne formalizacije i oblikovanja radi lakšeg uključivanja u političke procese i povećanja njihove konkurentnosti u sklopu svih drugih različitih i suprotstavljenih težnji. Danas se najčešće govori o političkim partijama i"grupama za pritisak", te udruženjima formiranim sa ciljem da se u političke procese unose etičke ili druge slične vrijednosti. Grupe za pritisak se mogu označiti i prikladnijim terminom "interesne grupe", s obzirom da svaka od tih grupa vrši pritisak ili uticaj na političko odlučivanje sa pozicija konkretnog interesa odredenog kruga pojedinaca. Pravo kao izraz društvene sredine. Politika je u cjelini gledano postala aktivnost usmjerena na stvaranje političkih državnih odluka, odnosno stvaranje općih pravnih akata. Država je ranije imala uže značenje, jer se vodila na bazi zaštitne, uvjetno vanjske funkcije. Sada je država angažirana u svim društvenim procesima i sferama, što znači da je politika promijenila svoju ulogu. Postala je sveobuhvatnija, sadržajnija i dinamičnija kao proces. Socijalna funkcija države. Politika koja je u liberalnoj državi bila projektovana kao odnos birača i poslanika, pri čemu jedan bira a drugi kreira univerzalna pravila ponašanja, sada je modificirana pojavom različitih grupacija izmedu birača i poslanika, tj.gradanina i države. Proces udruživanja postao je naročito intenzivan kada su radnici, a i svi drugi slojevi društva, počeli nastupati sa pozicija socijalnih prava i sloboda. Već se tada pokazalo da upravo realizacija tih prava neprestano vodi intenziviranju procesa udruživanja, što istovremeno vodi promjeni državne funkcije od političke ka socijalnoj. Ciljevi koji se ističu kroz asocijacije se mogu podijeliti u 3 grupe:

I. Politički ciljevi, kojima se izražava namjera pojedinaca da do$u na vlast i upravljaju državom putem ustavnih mehanizama. Vršeći poslove od globalnog značaja, odredeni broj pojedinaca istovremeno tu nalazi ne samo smisao ove svoje funkcije, već i smisao vlastite egzistencije. Ovi ciljevi i ambicije ostvaruju se kroz političke partije, pokrete, lige zajednice i sl, kojima je osvajanje vlasti stalna revandikacija. Borba za vlast je stalna, jer u predstavničkoj državi nije moguće ostvariti trajne pozicije u vlasti. 2. Socijalni, a posebno ekonomski interesi. U osnovi se radi o interesima u kojima je pretežno naglašen njihov materijalni karakter, bez obzira na različitosti medu njima.

3. Ciljevi koji izražavaju odredene etičke i ljudske vrijednosti uopće. Interesi čovjeka su u najvećoj mjeri društveno-ekonomskog karaktera. Izražavaju stalno nastojanje čovjeka da poboljša svoj ekonomski i društveni položaj. Zahtjevi kao izraz ciljeva. Shodno interesima iz kojih proističu, zahtjevi mogu biti: 8 - politički, sa namjerom da se stvore organizacije putem kojih će se realizovati borba za pozicije u državnom aparatu; - interesni, sa namjerom da se djeluje na vlast isključivo radi ostvarenja odredenih konkretnih ciljeva; humani, kao zahtjevi usmjereni na realizaciju odredenih humanih vrijednosti.

VI - VRSTE ASOCIJACIJA Shodno naprijed rečenom, asocijacije se mogu podijeliti na 3 skupine: političke partije, interesne asocijacije i umanističke asocijacije. A) POLITIČKE PARTIJE Političke partije su organizirane grupacije stvorene radi osvajanja ili očuvanja vlasti, u uvjetima kompetitivne demokratije i prema kriterijima predstavničke demokratije. Javljaju se kao neophodni posrednici izmedu gradanina, sa njegovim subjektivnim pravima, i države čija je osnovna funkcija da stvara i primjenjuje pravo. Političke partije su najvažniji subjekti političkog sistema. U mnogim aspektima postaju važnije i od birača od kojih primaju ovlaštenja, all i od države kojoj proslijeduju zahtjeve kroz programske ciljeve, postajući često svrha i za sebe. Nastanak političkih partija. Političke partije nastaju nakon osnivanja predstavničkih država, i to uporedo na 2 načina.

1. U vidu izbornih odbora koji su se formirali oko pojedinih kandidata za poslanička mjesta, a čija je uloga bila da kandidata što bolje predstave biračima i stvore odredena materijalna sredstva za uspješno angažiranje u izbornom procesu. 2. U skupštinama, gdje se vremenom počinju javljati odredene parlamentarne grupe poslanika sa zajedničkim stavovima u vezi odredenih pitanja o kojima se raspravljalo u skupštini. Dalj im razvojem došlo je do povezivanja tih parlamentarnih grupa sa odgovarajućim izbornim odborima i na taj način je došlo do stvaranja grupacija koje će se na organiziran i sistematski način baviti politikom i koordiniranom akcijom osiguravati prisustvo u vlasti. Te grupacije vremenom dobivaju neophodne organizacijske konture i programsku osnovu za djelovanje koja im kroz isticanje odredenih ciljeva osigurava odgovarajuću podršku birača. Vrste političkih partija. Zavisno od kriterija, postoje brojne klasifikacije političkih partija:

1. Po otvorenosti prema prijemu novih članova- kadrovske i masovne; 2. Po odnosu prema postojećem političkom poretku - partije statusa quo, reformističke i revolucionarne; 3. Po prirodi unutrašnjeg režima-demokratske i autokratske; 4. Po odnosu unutarpartijskih grupacija - monopolističke i pluralističke (partijska krila, frakcije i sekte); 5. Po odnosu centralnih i lokalnih organa- centralističke i decentralističke;

6. Po klasnoj strukturi - radničke i buržoaske; 7. Po programskoj orijentaciji -partije mišljenja i ideološke partije Najznačajnija je podjela na kadrovske i masovne partije, koja je ključna za razumijevanje osnovnih principa djelovanja političkih partija. Definicija političkih partija. Postoje brojne definicije političkih partija. Max Weber pod pojmom politička partija podrazumijeva asocijacUe koje počivaju na formalno slobodnom angažmanu koji ima za ci j da svojim šefovima osigura vlast u okviru društva, a njihovim aktivnim pristalicama šansu (idejnu ili materUalnu) da ostvaruju objektivne ciljeve i vlastite probitke, ili da ostvare to oboje. Edmund Burke shvata partiju kao skup ljudi ujedinjenih sa ciljem da zajedničkim naporima promoviraju nacionalni interes na bazi prostih principa o kojima su postigli saglasnost. Joseph Schumpeter smatra da politička partija ne može biti odredena njenim principima. Part~a je grupa č~i članovi su saglasni da djeluju jedinstveno u konkurentskoj borbi za političku vlast. Sartori ističe tzv.minimalnu definiciju političke partije. Prema njemu, politička partija je politička grupa identificirana oficijelnom etiketom koja predstavlja kandidate na izborima i koja je sposobna da preko izbora odredi kandidate za političke funkcije. Dakle, politička partija je organizacija Nji članovi nastoje da putem izbora na bazi predloženog programa dobiju podršku birača i tako stvore što je moguće povoljniju poziciju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Organizacija političkih partija. Organizacija političke partije proizilazi iz namjera njenih neposrednih osnivača i potpuno je u funkciji programskih ciljeva. Ona zavisi i od karaktera same države, odnosno ustavnog uredenja, pri čemu najznačajniju ulogu ima način uredenja izbornog sistema.

Organizacija se redovno ureduje statutom stranke koji propisuje prirodu članstva, unutrašnje odnose, strukturiranost, hijerarhiju, ulogu pojedinih organa i posebno unutarpartijsku demokratiju u sklopu koje se naročito ima u vidu izbor najvažnijih organa stranke. Način uret7ivanja organizacije. Pokazalo se da partije koje pretendiraju da osvoje ili vrše vlast, moraju ostvariti visok stepen organizacijskog jedinstva, tako da se može istaći da političke partije sve više podliježu zakonu oligarhije, odnosno koncentraciji ukupnih ovlaštenja političke moći u rukama odreñene skupine na vrhu stranke. To znači da vlast ne pripada organu kojem je zakonski, statutarno ili na drugi način legalno dodijeljena, već nekoj užoj grupi. Ovo je posebno izraženo tamo gdje dolazi do snaženja samih organizacija, povećanja birokratije i profesionalizma u njima i nastojanja da se odvoje od onih društveno-političkih struktura koje su ih izabrale. Tada se javlja vlastiti partikularni interes same organizacije ill njenih rukovodilaca, neovisno od ciljeva i interesa organizacije kao cjeline. Nivoi organizacije političkih partija a) Lokalni nivo

Sve političke partije imaju organizacione oblike na lokalnom nivou, tamo gdje se nalaze izborna mjesta i praktično održavaju izbori. Obično se ta najniža organizacijska jedinica naziva osnovna organizacija. U njoj se angažuju gradani koji su najbolje upućeni u probleme i potrebe konkretnog područja. Njihovo angažovanje sastoji se u odabiru zahtjeva koji će se nametnuti skupštini, kao i osoba koje bi na najbolji način interpretirale te zahtjeve.

U različitim partijama različiti su oblici izgradnje osnovnih organizacija, kao što su odbori, sekcije ill ćelije. Odbori su osnovne organizacije kadrovskih stranaka i stranaka iz ranog razvoja političkog sistema. U takve odbore obično ulaze svi članovi stranke na tom području. Oni nemaju jaku organiziranost, rad u njima je dobrovoljan i vrlo često nema ni stalno zaposlenih funkcionera. Izuzetak su odbori u strankama SAD. Sekcije se javljaju u socijalističkim, all i nekim buržoaskim i katoličkim partijama novijeg datuma. Općenito su mnogo čvršće od odbora. Imaju više članova, a karakteristika im je stalnost rada. Ćelije se kao organizacijski oblici javljaju uz pojavu komunističkih stranaka, i to ne samo na teritorijalnom već i na profesionalnom nivou (tvornice, ustanove i sl). Selekcija članstva vrši se po ideološkim kriterijima, pa broj članova pojedinih ćelija nije veliki. Rad ćelije je intenziviran i u njima postoji viši stepen discipline u odnosu na druge oblike osnovnih organizacija. b) Centralni nivo

Po pravilu, sve stranke imaju zborni organ u vidu skupštine ili kongresa, koji se periodično sastaje, donosi najvažnije odluke u pogledu politike stranke, programa, ustrojstva, statuta i budžeta, te bira izvršne organe upravljanja strankom. Vrhovni organ se zbog glomaznosti sastaje relativno rijetko, te stvarnu vlast u stranci imaju manji izvršni organi u vidu centralnih odbora ill komiteta, pa i uži izvršni organi (predsjednik, sekretar itd) koji rješavaju dnevnu problematiku i konkretiziraju odluke vrhovnog organa stranke. d) Posrednički oblici

Postojanje i djelovanje meñučlanova u stranačkoj organizaciji se po pravilu poklapa sa konkretnom strukturom i organizacijom državnog aparata. Tako postoje npr.općinske, gradske, kantonalne organizacije unutar decentraliziranih država i na nivou federalnih jedinica. Članovi stranke. Status članova stranke odreñen je statutom ili drugim pravilima stranke. Uobičajeno je da se član stranke upisuje u spisak stranke, evidenciju, plaća članarinu, učestvuje u unutarstranačkoj demokratiji sa pravom da bira i bude biran u sve organe stranke. Članovi stranke su po pravilu pojedinci. Zavisno od čvrstine vezanosti članova za stranku, stranke se dijele na kadrovske i masovne.

Podjela stranaka prema članstvu a) Kadrovske stranke

Kadrovske stranke nastale su uglavnom u 19.vijeku. Označava ih relativno mali broj članova i njihova nedovoljno intenzivna povezanost unutar same stranke. Formirale su se kao organizacije uglednih bogatih grañana, koji po pravilu nisu bili profesionalni političari, ali su imali moć uticaja na birače. Te stranke težište rada ne usmjeravaju na povećanje broja članova, već na javno mišljenje u namjeri da tim putem ostvare svoje ciljeve. Organizacija i politički program ovih stranaka je vrlo fleksibilna. Ostavljena je mogućnost da na lokalnom nivou kandidati za poslanike svoju programsku orijentaciju podešavaju prema konkretnim okolnostima, a sa ciljem pridobijanja što više glasača. To je bilo doba kada je važilo uvjerenje da su pravi grañani (oni koji imaju pravo glasa), samo oni koji imaju

svojinu. Politički program kadrovskih stranaka bio je usmjeren uglavnom na one koji su imali vlasništvo. Njihova organizacija je nerazvijena, a rukovodstvo partije je najvećim dijelom u rukama poslanika i ima naglašeno individualiziranu formu. Moć pripada grupaciji formiranoj oko parlamentarnog lidera i stranački život se zasniva na rivalitetu malih grupa. Partija se interesuje samo za politička pitanja: doktrina i ideološki problemi igraju samo malu ulogu. b) Masovne stranke

Masovne stranke su organizacije koje imaju masovno članstvo i političku doktrinu na osnovu koje se to članstvo okuplja. Za razliku od kadrovskih, označene su relativno čvrstom organizacijom, hijerarhijom i strukturom, a ambicije su im mnogo šire od ambicija kadrovskih stranaka. U svojim zahtjevima ne ostaju samo na političkim pitanjima, već težište aktivnosti prenose na ekonomski i uopšte društveni život. Članovi ovih stranaka prvenstveno nastoje da vlastitim angažovanjem stvore osnove za izborni uspjeh. Postoji više krugova učesnika u funkcionisanju stranaka: birači, simpatizeri, aktivisti, članstvo i rukovodstvo stranke. Program političkih partija. Program političke partije predstavlja koherentan skup ciljeva koji se ističu u svrhu pridobijanja povjerenja gradana na izborima. Radi se o socijalnim, ekonomskim i političkim ciljevima. U programu svake stranke moguće je razlikovati strateške i taktičke ciljeve. Strateški ciljevi osnova su dugoročne orijentacije jedne stranke. Taktički ciljevi izražavaju dati politički trenutak u kontekstu dnevnog funkcionisanja stranke. Taktički dio programa stranaka ima daleko veći značaj. Ciljevi koji se ističu u dnevnoj političkoj aktivnosti izražavaju zahtjeve koje je moguće realizovati u relativno kratkom vremenu i putem konkretnih zakona. Oni su najčešće u tijesnoj vezi sa očekivanjem biračkog tijela. Program stranke je sinteza izvjesnih trajnih prinicipa koji su se formirali tokom vremena i na generalan način odredili poziciju i funkciju jedne stranke, kao i konjunkturnih ciljeva koji se formiraju u procesu političke borbe. Ciljevi se u okviru programa moraju izložiti po izvjesnoj hijerarhiji i moraju biti manjeviše koherentni. Funkcija političkih partija. • Osvajanje i vršenje vlasti. Funkcija političkih partija svodi se na pripreme da osvoje vlast ill vršenje vlasti kada im je ukazano povjerenje na izborima. b) Stvaranje sintetičkih predstava o općedruštvenim cil'evima. Stranke u svojim programima ill svojoj ukupnoj ideologiji izlažu ciljeve povezane kroz izvjesne planove, programe ill projekte. Time se nastoje pomiriti različiti interesi, u mjeri u kojoj je to moguće. • Stvaranje političke i demokratske kulture gradana. Stranke igraju značajnu ulogu u političkoj edukaciji gradana i u stvaranju političke i demokratske kulture, koja je dio opće kulture jednog društva. Edukativna uloga stranaka je uvjet stabilnosti institucija. Stranke stvaraju odredene navike u političkom ponašanju grañana, što je faktor političke stabilizacije. d) Usmjeravanje individualnih i grupnih nastojanja prema državi. Stranke političko-programski oblikuju pojedina mišljenja i težnje gradana, tako da ih čine prodornijim i pogodnim da ostvare odredene političke efekte. • Formiranje političkog kadra u državi i društvu uopće. U političkim strankama ili posredstvom stranaka stvaraju se funkcioneri, koji se uz redovno školovanje uvode u praksu politike na sistematski i stalan način, radeći na izradi političkog programa i stranačke ideologije uopće, kao i na stvaranju prijedloga za rješavanje najvažnijih društvenih pitanja. Unutarpartijska demokratija. Organizacija i unutrašnja demokratija ureduje se statutom stranke. Osnovna pitanja koja se rješavaju unutar te demokratije su: 1. Odnos izmedu stranke i članstva;

2. Odnos izmedu viših i nižih organa unutar stranačke organizacije; 3. Način izbora rukovodećih organa; 4. Način funkcioniranja organa stranke; 5. Donošenje odluka stranke. Ovi odnosi su najčešće vrlo precizno uredeni u statutu, medutim u praksi se odstupa od statutarnih normi Jer sva vlast pripada vrhovima političke partije (oligarhija). Finansiranje političkih partija. Zakonodavstvo većine savremenih država nije valjano uredilo ovo pitanje, što je stvorilo prostor za brojna praktična rješenja. Usljed nesrazmjere izmedu stranačkih potreba i raspoloživih legalnih izvora finansiranja, dešava se da se sredstva za funkcioniranje namiču na nezakonit način, najčešće od strane ekonomskih i fmansijskih monopola koji zauzvrat očekuju odreñene protivusluge od državnih organa koji su pod uticajem ill rukovodenjem tih stranaka. Legalizacija (konstitucionalizacija) političkih partija. Političke partije prihvaćene su u ustavima nakon Il svjetskog rata. Stranke je prvi legalizirao Ustav Republike Italije iz 1947.godine, zatim Osnovni zakon SR Njemačke, a nakon njega Ustav Republike Francuske. Namjera ustavotvorca bila je da stranke ispoštuju principe pravnog poretka u kome djeluju. To je osnov da se postavi pitanje sudske, političke i druge odgovornosti za njihovo djelovanje.

B) INTERESNE GRUPE Politička funkcija interesnih grupa a) Vokacija interesnih grupa

Interesne grupe su asocijacije Ijudi koje se formiraju radi promoviranja, zaštite ili realizacije odredenih materijalnih, profesionalnih ili sličnih interesa. Kao i političke partije, nastaju na osnovu slobode udruživanja. Karakterišu ih izvjesna trajnost postojanja u vremenu, obično globalni prostor djelovanja, te izvjesna hijerarhija u unutrašnjoj organizaciji. Za razliku od stranaka, interesne grupe nemaju namjeru diretno vršiti vlast, već vršiti što jači uticaj (pritisak) na vlast u cilju ostvarenja vlastitih interesa. Zbog toga se nazivaju i« grupama za pritisak». Interesne asocijacije snagu crpe iz brojnosti članstva, finansijske snage, značaja socijalne grupacije čije interese izražava, sposobnosti vodstva da predstavi interese grupacije, te metoda borbe za te interese. Bitna karakteristika interesnih grupacija je njihova sve veća moć, bez odgovarajuće odgovornosti. Svaki politički sistem oslanja se na ove grupacije, čak se i legalizira njihov uticaj. Npr. u Engleskoj ni jedan zakon koji se tiče života radnika ne može doći na razmatranje u Parlament bez prethodnog odobrenja sindikata. b) Nastanak interesne grupe

Postoje 3 uvjeta za nastanak interesne grupe: 1. Sloboda udruživanja; 2. Postojanje zajedničkih interesa koji će se ostvarivati udruživanjem; 3. Mogućnosti države da ostvaruje interese putem političkih odluka ili prava. Praksa savremenog političkog života pokazuje da stranke više nisu toliko atraktivne za ljude, jer se one sve više bave samo « visokom politikom», koja je manje-više udaljena od svakodnevnih interesa običnog čovjeka. Zbog

toga se i javljaju interesne grupe, koje popunjavaju praznine izazvane pomenutim ograničenjima političkih stranaka. c) Vrste interesnih grupacija

Zavisno od kriterija, postoje različite podjele interesnih grupa. Po vokaciji se mogu podijeliti na interesne grupe globalne vokacije (sindikati, profesionalna udruženja i sl) i interesne grupe parcijalne vokacije (npr. udruženja bivših političkih zatvorenika). Prema trajnosti interesne grupe se dijele na trajne (npr.sindikati) i asocijacije čije je postojanje vremenski ograničeno, samim ispunjenjem cilja (npr.udruženje za uvodenje prava glasa žena). Prema ciljevima se dijele na grupacije sa materijalnim interesima i one koje se bave političkim ciljevima. Prema članstvu se interesne grupacije mogu podijeliti na elitne i masovne.

Ipak, najznačajnija je podjela na sindikate i ekonomske monopole. SINDIKATI Cilj sindikata. Sindikat je profesionalna organizacija koja ima

za cilj da brani zajedničke interese svojih članova. Sindika]izam je izvorno formiran kao apolitičan pokret, baziran na uvjerenju da su ekonomski metodi borbe dovoljni za ostvarenje cilja radnika. Način djelovanja sindikata. Uz ekonomska sredstva borbe za ostvarenje ciljeva (štrajk), sindikat je brzo prihvatio i političke instrumente. Pokazalo se da akcija sindikata može biti efikasna samo ako se okrene ka državi i svoje zahtjeve postavi vladi i parlamentu. Tako se zapravo gubi apolitički karakter sindikalizma i doprinosi promjeni uloge sindikata, ali i ukupne slike političkog života u društvu. Vrste sindikata. Postoje uglavnom radnički, seljački i sindikati industrijalaca. Radnički sindikati predstavljaju najmasovnije interesne asocijacije. Postoje različite sindikalne organizacije zaposlenih, opće i posebne. Takoñe postoje regionalne unije, §to predstavlja horizontalno povezivanje, kao i federacije, koje označavaju vertikalno povezivanje sindikata. Načini djelovanja sindikata su višestruki, a najznačajniji su izborno učešće, štrajk, te uticaj na političke institucije i javno mišljenje. Seljački sindikati. Njihovi ciljevi uglavnom se svode na politiku protekcionizma, all i druge ciljeve kojima bi se olakšao svakodnevni rad seljaka (npr.organizacija tržišta, planiranje itd). Svoje zahtjeve usmjeravaju prema vladi. Značaj seljačkih sindikata je veliki, a karakteristično je §to načini borbe za ostvarenje ciljeva poprimaju nasilne i anarhistične oblike (npr. zaprečavanje puteva, demonstrativno uništavanje poljoprivrednih proizvoda i sl). Organizacije industrijalaca i velikih trgovaca su svakako najmoćnije i najuticajnije, obzirom na raspoloživa ekonomska sredstva. Uticaj se ostvaruje u svim fazama političkog života, počev od izbora pa do izvršavanja političkih odluka (finansiranje pojedinih stranaka i sl). C) EKONOMSKI MONOPOLI Jačanje uticaja ekonomskih moćnika. Ekonomski monopoli najveći interes pokazuju za globalno političko

odlučivanje i na odluke koje se odnose na cjelokupni društveni prostor na kome se ostvaruju njihovi interesi. Povezivanje s vlašću. Glavni pravci aktivnosti monopolističkih organizacija usmjereni su na centre odlučivanja. Pritom je uvijek prisutna namjera da se skraćuju putevi uticaja na te centre, kako bi brže i efikasnije ostvarivali svoje ciljeve. Posebno je značajna uloga multinacionalnih kompanija, koje uticaj ispoljavaju kako na političku organizaciju pojedinih zemalja, tako i na cjelinu meñunarodnih ekonomskih i političkih tokova. Vojni lobi. Vojni faktori unutar države sve više se pretvaraju u poseban interes i djeluju neovisno od demokratskih organa i njihove programske orijentacije. Oni svoj poseban interes vrlo &sto uspijevaju nametnuti kao opći, pri čemu se naučno-tehnički napredak koji se ostvaruje u svijetu, upravo najviše koristi u toj sferi. D) HUMANISTIČKE ORGANIZACIJE Smisao stvaranja. Radi se o asocijacijama koje izražavaju humanu stranu ljudskog bića i egzistencije, koje izražavaju ciljeve usmjerene na poboljšanje društva, čovjeka i sistema vlasti. Njihovi ciljevi su da ublaže posljedice društva koje se primarno bazira na spontanim ekonomskim zakonima ponude i potražnje, borbi za profit i egoističkim interesima. Vrste humartističkih asocijacija. Ovdje prvenstveno spadaju organizacije za zaštitu ljudskih prava, asocijacije za zaštitu životne sredine, društva za zaštitu ugroženih naroda, za podršku različitim oslobodilačkim pokretima, zaštitu političkih disidenata, borbu protiv rasizma itd.

Vjerske organizacije kao humanitarne organizacije. Iako formalno nemaju mjesto u savremenim političkim procesima, vjerske organizacije imaju odreñenu realnu ulogu u političkom životu i vrše odreñeni politički uticaj i to:

- Preko vjernika, medu koje spadaju i nosioci političkog odlučivanja; - Putem vjerskih i drugih škola; - Kroz vjersku štampu i medije; - Kroz uticaje i veze sa vjerski orijentisanim političkim partijama (npr.demokršćanska i sl). Grupacije koje imaju humane političke ciljeve su grupacije koje se bave isključivo promicanjem političkih ciljeva, ali za razliku od političkih partija ne žele vršiti vlast. One djeluju u politici sa namjerom da izdejstvuju odreñene promjene (npr.reforma izbornog sistema, borba za neposrednu demokratiju, širenje izbornog tijela, unapreñenje političke kulture grañana i sl).

VII - MEDIJI Demokratska funkcija medija se u najvećoj mjeri sastoji u tome što oni informiraju grañane o svemu što je značajno za procese stvaranja i ostvarivanja prava. Mediji upoznaju grañane dnevno o svemu §to se dešava u socijalnom miljeu u kome se kreću i traže svoju dobrobit. Pluralizam medija u videnju političkih procesa je na neki način preslikavanje pluralizma interesa koji objektivno postoji u društvu. Rješenja koja danas nude mediji kreću se u širokom dijapazonu od ljevice do krajnje desnice u jednom demokratskom društvu. Pluralizam medija nije samo način da se ispolji pluralizam interesa, već i da se stvori osnova za najbolje moguće rješenje u datom trenutku.

Samostalnost medija. Kada se govori o samostalnosti medija, misli se na autonomnost u odnosu na nosioce političke vlasti, kao i nosioce partikularnih interesa. Brojne političke i druge snage stalno nastoje izvršiti uticaj na medije, kako bi im i mediji pomogli u realizaciji njihovih interesa. Mediji i nosioci političke vlasti. Tokom XIX vijeka zahtjevi za samostalnost medija prvenstveno su bili usmjereni na odbranu i zaštitu od tadašnje države, obzirom da je država ostvarivala najveći uticaj na medije putem cenzure i drugih sličnih aktivnosti. Meñutim, tokom posljednjih decenija, od države se traži da pomogne medijima kako bi mediji sačuvali svoju samostalnost u odnosu na nove nosioce stvarne društvene, ekonomske i političke moći. Izmeñu ostalog se traži i olakšavanje ekonomske situacije medija različitim državnim mjerama kao što su beneficirane tarife telekomunikacijskih usluga, oslobañanje od poreza na dodatnu vrijednost i sl. Mediji i ekonomski i slični monopoli. Mediji danas imaju velike teškoće sa finansiranjem zbog nesrazmjernog odnosa troškova i prihoda koje ostvaruju. U takvoj situaciji, nosioci finansijske moći spremni su finansirati medije radi promocije svojih interesa. Primjetno je da sve više medija, na manje ili više sofisticiran način promovira interese trustova, kompanija, političkih stranaka i drugih cerrtara moći. Mediji i javno mnijenje. Po svojoj prirodi, mediji su instrument stvaranja javnog mišljenja. Najveći broj grañana - potencijalnih birača svoja osnovna saznanja i predstave o društvu stiče putem medija, pri čemu je najznačajnija uloga elektronskih medija.

VIII - JAVNO MISLJENJE Pojam javnog mišljenja. Javno mišljenje je skup individualnih mišljenja o jednom problemu od općeg interesa (?). Stvara se djelovanjem niza političkih subjekata, posebno pod uticajem medija. Demokratska funkcija javnog mišljenja. Javno mišljenje sa svojim stalnim uticajem čini da ljudi ovladaju nekim krupnim dilemama koje su specifične za svako društvo i da tako stvore svoje predstave o programskim ciljevima koji im koriste pri biranju predstavnika i opredjeljivanju za pojedine političke stranke. Kriterij osnovnih vrijednosti jednog društva. Sagledavanjem javnog mišljenja može se dobiti kompleksna predstava o tome kakvo je «duhovno stanje» društva i kako na toj osnovi izgraditi viziju političkog razvoja. To jednako mogu koristiti kako gradani i njihove grupacije, tako i centri političkog odlučivanja. Javno mišljenje kao politički relej. Borba za ciljeve, interese i vrijednosti, koja čini suštinu političkog života, jeste borba za pridobijanje za svoja stanovišta kako države tako i gradana. Zbog toga se borba političkih grupacija primarno usmjerava na ovladavanje javnim mišljenjem, pošto se pouzdano zna da ako javno mišljenje prihvati odredena stanovišta, onda postoje i najbolji izgledi da će i država prihvatiti te zahtjeve i riješiti ih na adekvatan način. Svi neposredni donosioci odluka takoder neprekidno osluškuju javno mišljenje i ravnaju se prema njemu ko je više moguće, jer i sami u tome nalaze svoj interes. Onaj ko ovlada javnim mišljenjem stvara podlogu i da ovlada političkim procesima u cjelini. Borba za uticaj na javno mišljenje. Sve asocijacije nastoje ostvariti odredeni uticaj na formiranje javnog mišljenja, da bi ga podesili da prihvati njihova shvatanja koja su izraz realno postojećih interesa. iskustva modernog političkog života pokazuju da se javno mišljenje ne formira spontano, već se stvara svjesno, na različite načine i uz nastojanje da mu se da privid objektivnog mišljenja. Stvaranje javnog mišljenja. Javno mišljenje u najvećoj mjeri formiraju interesne i političke grupe koje općenito imaju dominantan uticaj, posebno političke partije, sindikati i ekonomski monopoli. Javno mišljenje prihvata one zahtjeve i mišljenja koja iza sebe imaju najveću društvenu moć, tako da praktično snaga grupacija

dominira nad snagom mišljenja. Javno mišljenje kreiraju najmoćniji, i ono se uglavnom u izvjesnoj mjeri uvijek razlikuje od stvarnog mišljenja gradana, što se pokazuje prilikom savremenih istraživanja javnog mišljenja. Javno mišljenje i opći interes. Kako god nije zbir pojedinačnih mišljenja, javno mišljenje nije ni izraz općeg interesa. Javno mišljenje je prostor na kome se susreću zahtjevi svih najvažnijih aktera političkog sistema, a gradani-birači se u velikoj mjeri ponašaju prema zahtjevima, porukama i sugestijama javnog mišljenja, bez obzira na činjenicu da zahtjevi javnog mišljenja često nisu i njihovi istinski interesi. Javno mišljenje i zakonodavna djelatnost. Problemi koji se danas rješavaju u politici i koji utiču na život gradana i karakter društva, ustvari su daleko od stvarnih mogućnosti gradana da o njima stvaraju mišljenje. Realne političke teme su sve manje teme javnog mišljenja i javno mišljenje je u opadanju. Danas sve partikularne snage idu za tim da najprije kreiraju javno mišljenje, da bi ga onda uzele kao objektivnu činjenicu u odbrani svojih interesa. Nedostaci javnog mišljenja. Dok vlada i politički krugovi koriste javno mišljenje da bi ga podesili za svoje potrebe, gradani su često objekat manipuliranja koje se vrši tim putem.

IX - SOCIJALNO-EKONOMSKO ZAKONODAVSTVO KAO ODGOVOR NA ZAHTJEVE Društvene snage kao stvarni kreatori prava. Zakoni i drugi opći akti proizvod su brojnih (sve čeke protivrječnih) ekonomskih zahtjeva i tokova, pri čemu nije zanemarljiv ni uticaj idejnih i etičkih shvatanja, tako da se i pravo danas javlja kao sinteza svih najvažnijih humanih ciljeva i društvenih vrijednosti. Uz sve veći pritisak društva na politiku, stvaraju se i novi politički procesi sa povećanom dinamikom stvaranja prava. Opći interes danas je sve teže utvrdivati zbog sve složenijih i sve brojnijih pitanja koja treba rješavati globalnim političkim odlukama. Opći interes najteže je utvrcJivati u sferi ekonomskog razvoja i ciljeva pojedinaca, grupacija i društva kao cjeline. Nova dinamika stvaranja prava. Pod presijom konkretnih interesa povećava se dinamika stvaranja zakona. Stvaranje prava više nije proces u kome se angažuju «uzvišeni umovi» radi traženja « vječnih istina» kako je to bio princip XIX vijeka, već pravo postaje sredstvom reguliranja društvenih odnosa i procesa. Do promjena u sferi prava dolazi kao odgovor na sve čeke i intenzivnije promjene u društvu. Pravo postaje sve razudenije, prateći svojom strukturom promjene u sferi društva. Trebalo je davati odgovore na različite društvene situacije i različite zahtjeve i stvarati i same odnose medu ljudima. Brojnost zakona. Objektivno gledano, povećan je broj učesnika u stvaranju prava, pa je time povećan i broj zakona i drugih općih akata koji nastaju kao proizvod funkcionisanja političkog sistema. Povećana dinamika stvaranja zakona jedna je od posljedica intenzivnog razvoja društva. Najznačajnije je uočiti da politički sistem nužno dovodi do povećane dinamike pravnog normiranja društveno-ekonomskih odnosa. Pravo nije zbir zahtjeva. Uz partikularna traženja, javlja se i potreba da se društvo regulira na jedinstven, globalan način. Partikularni zahtjevi i interesi, kao i njihovi medusobni sukobi se zahvaljujući državi sve više reguliraju globalnim mjerama čija primjena podrazumijeva jednak tretman za sve na cijeloj državnoj teritoriji. Dok su zahtjevi redovno parcijalni, državni odgovori izraženi kroz ustav, zakone i druge opće akte, uvijek su globalni.

Pravo je mehanizam koji djeluje objedinjujuće i u fazi realizacije odluka, jer ima globalni karakter, odnosi se na cjelinu društva i ima obavezujući karakter za sve. Tako se pravo javlja kao način da se reguliraju različiti objektivno postojeći antagonizmi u društvu i da se izbjegava svako ugrožavanje kohezije društva.

Uloga prava u uredivanju budućnosti. Pravo po svojoj prirodi znači djelovanje na buduća ponašanja pojedinaca u društvu. Ova dimenzija prava je danas naročito naglašena. Pravo postje instrument realizacije kako posebnih interesa, tako i zahtjeva za očuvanjem datog sistema, insistirajući na njegovoj stabilnosti i postojanosti. Uloga prava u regulaciji tržišta. Suština promjena u sferi politike i političkog sistema ogleda se u nastojanju da se odgovori na savremene «udare» tržišta i osigura odreñena stabilnost društvenog i političkog sistema u sferi tržišta i društveno-ekonomskih odnosa. Obuzdavanje monopola. Primjetni su namjera i odlučnost da se neopovoljne posljedice djelovanja tržišta u savremenom društvu otklanjaju ne post festum, već unaprijed: smišljeno, planski i sistemski. Upravo uticaj monopolskih grupacija na tržištu, profit po svaku cijenu i sve druge manifestacije tržišta, naročito negativno djeluju na stabilnost ukupnog društvenog sistema. Navedeno je intenziviralo državnu intervenciju na području tržišta, i uredivanje društvenoekonomskih odnosa političkim odlukama kojima se reguliše cjelina društvenih kretanja i odnosa. Socijalno-ekonomsko zakonodavstvo. Usljed zahtjeva društva kojima se mijenja priroda politike, mijenja se i uloga prava. Sada su u prvom planu zahtjevi socijalne prirode. Oni su usmjereni na to da država na sebe preuzme brigu oko redistribucije prihoda, ublažavanja socijalnih razlika i antagonizama, poboljšanja položaja najnižih kategorija itd. Pravo samim tim postaje sredstvom mijenjanja društvenih odnosa, a ne samo njihove zaštite. Internacionalizacija prava. lntervencionistički uticaj države na društveni razvoj danas se dobrim dijelom odvija i tako §to se prihvataju odgovarajući medunarodni propisi iz ove oblasti. Ovo se najčešće odnosi na norme OUN, GATT-a, EU, Vijeća Evrope i sl. Stepen prihvaćenosti medunarodnih normi u pojedinim državama dosta je neujednačen i po broju prihvaćenih normi, a i po načinu na koji ih pojedine države primjenjuju.

DRUGI DIO

POLITICKI SISTEMI PODJELA POLITIČKIH SISTEMA Političke sisteme danas je moguće najadekvatnije podijeliti na parlamentarni, predsjednički, polupredsjednički, skupštinski (konventski) i meñunarodni politički sistem.

I - PARLAMENTARNI POLITIČKI SISTEM Nastanak parlamentarizma. Parlamentarizam je nastao i razvijao se u Velikoj Britaniji. Rezultat je duge

historijske evolucije. Razvijao se uglavnom u kontekstu borbe aristokratije, zatim buržoazije a kasnije i radništva protiv kraljeve i svake druge arbitrarnosti.

TRI FAZE U RAZVOJU PARLAMENTARIZMA Prva faza počinje 1215.godine, donošenjem Magna carta libertatum i završava 1688, kada se desila tzv."slavna revolucija bez krvi". Magna carta libertatum se posebno ističe odredbama da se ne mogu nametnuti feudalije bez saglasnosti zajedničkog savjeta kraljevstva i da se mora osigurati pravo na sudski postupak u krivičnim stvarima. U ovom periodu posebno značajan je Habeas Corpus Act iz 1679.godine koji predstavlja najveću

zaštitu protiv kršenja ličnih prava i samovoljnog lišavanja slobode. Druga faza počinje "slavnom revolucijom bez krvi" 1688.godine, nakon čega je 1689.godine donesen Bill of Rights Act. Njime se afirmiraju važni principi ustavnih sloboda i onemogućava težnja kralja da ignorira zahtjeve parlamenta. Act of Settlement iz 1701.godine ustanovljava nezavisnost sudstva. To je vrijeme stvaranja tzv.ograničene parlamentarne monarhije. Parlamentu je pripala zakonodavna vlast. Izvršna vlast je postepeno prelazila u ruke vlade. U tadašnjem parlamentu presudnu ulogu je jog uvijek imao Dom lordova. Treća faza počela je donošenjem

Reform Act-a 1832.godine kojim je biračko tijelo radikalno prošireno za 50%.

Broj birača popeo se na 800.000, što je predstavljalo 7% populacije. Izvršena je i distribucija mjesta u parlamentu, tako da su predstavnička mjesta dobili gradovi u ekspanziji. Tokom ove faze formirane su 2 stranke - liberalna (bivši vigovci) i konzervativna (bivši torijevci). Tokom 18.vijeka u parlamentu je došlo do preraspodjele političke moći. Na prvu poziciju je došao Dom komuna. Može se zaključiti daje već početkom 18.vijeka došlo do formiranja gotovo kompletnog parlamentarnog sistema.

ŠIRENJE PARLAMENTARIZMA Proces recepcije parlamentarizma, kako u Francuskoj, tako i u samoj Evropi, označen je Francuskom revolucijom 1789.godine. Pod uticajem britanskog parlamentarizma donesen je i Belgijski ustav iz 1831.godine. Njegove najbitnije karakteristike su da je funcija kralja kreirana kao arbitraža jedne neutralne vlasti, ukoliko dode do sukoba izmeñu parlamenta i vlade. Uvodi se pravo ministarskog potpisa, koji je uvjet valjanosti kraljevih akata. Belgijski ustav, zajedno sa

Reform Act-om, te francuskim iskustvima izraženim u Orleanskoj povelji, poslužio je

kao model i za druge parlamentarne ustave, kao §to su grčki, holandski, danski i luksemburški. Isti slučaj je u Švedskoj i Norveškoj, ali su one recepciju izvršile putem običajnog prava. Recepcija je bila intenzivna i u britanskim dominionima- Kanadi, Novom Zelandu I Australiji, gdje je britanska kruna zadržala pravo da drži izvršnu vlast koju je vršio guverner uz učešće vlade koja je bila odgovorna parlamentu.

RAZVOJ PARLAMENTARIZMA SA GLEDIŠTA PRINCIPA Dualistički parlamentarizam je prelazna faza izmedu apsolutne monarhije i savremenog parlamentarizma. Šef države dijeli izvršnu vlast sa vladom koju nominira i koja je odgovorna i njemu i parlamentu. Obzirom na princip "kralj ne može pogriješiti", nastala je kontradikcija izmedu ustavne 21

neodgovornosti šefa države i njegove volje da vrši vlast. Ona se negativno odražavala na stabilnost društva u cjelini. U ovoj fazi izražena je moć monarha na jednoj, i nedovoljna afirmacija parlamenta na drugoj strani. U ovoj fazi kralj i parlament predstavljaju izjednačene vlasti po snazi političkog uticaja. Šef države se javlja kao snaga izvršne vlasti, all se postavlja izvan spora izmedu parlamenta i vlade jer putem disolucije rješava konflikt izmedu parlamenta i vlade. Taj sistem postojao je u predviktorijanskoj Engleskoj i u Francuskoj za vrijeme julske monarhije. Monistički parlamentarizam. Monistička koncepcija nastala je zajedno sa razvojem političkih partija i svih socijalnih promjena koje su tome prethodile. Svodi se na odnos izmedu parlamentarne većine i vlade koja je iz nje proistekla. Uloga šefa države je postala sekundarna u odnosu na ostale elemente parlamentarizma.

Nastanak monizma poklapa se sa promjenama nakon I svjetskog rata, kada je nestalo velikih imperija. Jedini

kriterij i oznaka savremenog parlamentarizma je odgovornost vlade pred izabranom skupštinom. U tim okolnostima vlada nema dvostruku odgovornost, već joj je potrebno samo povjerenje parlamentarne većine. Monistička faza parlamentarizma učinila je politički sistem u cjelini stabilnijim. Šef države postao je simbol kontinuiteta države i arbitar u konfliktu izmedu pojedinih vlasti. INSTITUCIJSKA STRUKTURA PARLAMENTARIZMA

Institucijsku strukturu parlamentarizma, izuzimajući postojanje nezavisne sudske vlasti, čine parlament, vlada i šef države. PARLAMENT je glavni predstavnički organ i titular zakonodavne vlasti. Obično bira predsjednika vlade i vrši funkciju kontrole rada vlada. Organizacija parlamenta. Može biti jednodomni ili dvodomni. Kada je u pitanju unitarna država, pristalice dvodomnog sistema smatraju da je drugi dom moderator ukupnog funkcioniranja parlamenta, koji stabilizira njegovu aktivnost. S druge strane, protivnici ovog modela smatraju da dvodomni parlament pati od sporosti i neefikasnosti.

Medutim, kada se radi o federativnim državama, postoji visok stepen saglasnosti u pogledu opravdanosti postojanja dvodomnog parlamenta. Donji dom je u tom slučaju predstavništvo svih gradana federacije. Oni imaju brojne, posebno ekonomske interese koji prevazilaze granice federalnih jedinica. Gornji dom je predstavništvo federalnih jedinica, koje takoñer imaju svoje specifične interese i potrebe. Postoje 2 vrste bikamerizma: egalitarni, kad se oba doma biraju istovremeno putem neposrednih izbora, ili uz to imaju otprilike iste nadležnosti, te nejednaki bikamerizam, koji je najčešće prisutan. Njegova karakteristika je da se članovi biraju putem indirektnih izbora i imaju sužene nadležnosti u zakonodavnoj djelatnosti. U principu, organizacija parlamenta se zasniva na principu autonomnosti iz kojeg se izvodi pravo da normira vlastiti način i metod rada. Taj princip znači i administrativnu i finansijsku autonomiju u parlamentu, kao i regulisanje pitanja imuniteta svojih članova. Reglementacijsko svojstvo parlamenta se najčešće odnosi na 3 najvažnija pitanja: parlamentarna zasijedanja, predsjedništvo parlamenta i parlamentarne komisije. Parlamentarna zasijedanja. Ustavi obično regulišu samo osnovne principe uredenja parlamenta, koje razraduju sami parlamenti putem poslovnika i drugih oblika reglementacije. Ustav obično odreñuje trajanje zasijedanja parlamenta. U tom smislu se razlikuju trajno (permanentno) zasijedanje i sistem vremenski odredenih faza zasijedanja parlamenta. Trajno zasijedanje ne znači da parlament zasijeda svakodnevno, već da sam odreduje vrijeme svog zasijedanja u periodu izmedu izbora. Uz redovna postoje i vanredna zasijedanja za koje inicijativu daju šef države ili vlade. Sjednica parlamenta, za razliku od zasijedanja, predstavlja odredeni sastav parlamenta. Ona traje od trenutka kad je predsjednik odgovarajućeg doma otvori, do trenutka kad je proglasi završenom.

Predsjedništvo parlamenta. Obično ga čine predsjednik, potpredsjednik i sekretar. Brinu se o sazivanju sjednica i dnevnom redu. Staraju se da se rasprave odvijaju u duhu poslovnika i koordiniraju rad različitih radnih tijela. Postoje 2 načina uredenja predsjedništva u parlamentu: depolitizirano, koje odgovara položaju spikera u britanskom Domu komuna i majoritetno, gdje se predsjednik skupštine bira od većine, podložan je reizbornosti, all svoju ulogu mora vršiti nepristrasno. Parlamentarne komisije. Komisije i odbori imaju zadatak da obavljaju prethodne rasprave o nacrtima zakona koji su u nadležnosti pojedinih domova i oopćenito da pripremaju materijale za raspravu i odlučivanje na plenarnim sjednicama parlamenta. Postoje 2 načina formiranja radnih tijela parlamenta: permanentni

specijalizirani odbori koji traju svo vrijeme mandata, te ad hoc komisije koje se formiraju posebno za svako pitanje koje se nade na dnevnom redu. Najčešće rješenje u savremenim parlamentima je kombinacija ova 2 načina. VLADA je kolegijalni organ koji ima najvišu izvršnu vlast u parlamentarnom sistemu, vodi politiku države i za to odgovara parlamentu. Redovno se sastoji od ministara i premijera. Imenuje se na više načina. Prema tradicionalnoj ili dualističkoj koncepciji, nominaciju vrši šef države. U monističkim sistemima šef države imenuje premijera, da bi se kasnije tražila investitura parlamenta. Poslije dobivanja saglasnosti parlamenta, premijer sastavlja vladu. • savremenom parlamentarizmu postoji ministarska solidarnost. Odluke su dijelo cijele vlade. Ministri koji eventualno nisu saglasni sa odredenim mjerama moraju ih prihvatiti ili dati ostavku.

Posebno značajna je uloga predsjednika vlade. Formalno gledano, njegova uloga nije razradena u ustavnim tekstovima. Praktično, uloga predsjednika vlade nesumnjivo ima najveći politički značaj u cjelokupnom parlamentarnom sistemu. Značaj njegove uloge zavisi od karaktera partijskog sistema u konkretnoj državi. U dvopartijskom sistemu, predsjednik vlade kao šef partije ima izuzetno važnu funkciju u samoj vladi, kao i parlamentu gdje postoji većina pobjedničkih partija. ŠEF DRŽAVE je prva ličnost države u protokolarnom smislu. Njegova funkcija, bez obzira da li se radi o monarhu ili predsjedniku, zasnovana je na principu neodgovornosti. Danas efektivna vlast pripada vladi, a princip neodgovornosti šefa države samo je simbol vlasti i njemu pripada uloga izvjesnog arbitra u političkom procesu u kome dominantnu ulogu imaju političke stranke. Stepen značaja uloge šefa države zavisi od karaktera partijskog sistema. U bipartizmu je njegova uloga vrlo mala jer se automatski uspostavlja parlamentarna većina. U multipartizmu šef države ima veći uticaj i njemu pripada pravo da rješava odredene konflikte i krize. Posebno je značajno da šef države predlaže predsjednika vlade, prima ostavku vlade i na zahtjev vlade se izjašnjava o raspuštanju (disoluciji) parlamenta. PARLAMENTARNI SISTEM I PARTIJSKI SISTEM •

ovom pogledu uglavnom se mogu razlikovati 3 sistema: bipartizam, koalicijski bipartizam i multipartizam.

Bipartizam Karakter bipartizma. Bipartizam obično nastaje u političkim sistemima sa većinskim izbornim sistemom. • većinskom izbornom sistemu izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova, pri čemu se ne računaju glasovi koje dobiju njegovi protivnici. Tako se dešava da stranka koja je osigurala najveći broj izbornih jedinica postane većinska u parlamentu. Time se stvara mogućnost da nastane disproporcija izmedu broja glasova koje su u cjelini dobile pojedine stranke i broja mjesta koja su dobile u predstavničkom tijelu. Razlikuju se većinski sistem u jednom krugu i većinski sistem u 2 kruga. Prvi podrazumijeva da je za izbor kandidata potrebna relativna većina glasova već u prvom krugu. Sistem u 2 kruga znači da je za 23 izbor kandidata u prvom krugu potrebna apsolutna većina glasova (50%+I). Ako se to ne postigne u prvom krugu, primjenjuje se princip balotaže. Izbor u drugom krugu svodi se na 2 kandidata koja su dobila najveći broj glasova u prvom krugu. Osnovne karakteristike bipartizma su: Homogenost vlade - Vlada se sastoji od članova pobjedničke stranke.

Povjerenje parlamenta - Stranačkoj homogenosti vlade odgovara homogenost parlamentarne većine pobjedničke stranke. Kada se ima u vidu stranačka disciplina, vlada ne treba strahovati od nepovjerenja. Vrlo rijetko se dešava da vlada mora podnijeti ostavku zbog unutrašnje krize većinske partije. Dodatni stabilizirajući faktorje mogućnost vlade da raspusti parlament. Snaženje vlasti premijera - Pošto premijer ima veliku vlast u većinskoj stranci, ta njegova moć se automatski prenosi i na parlament u cjelini. Bipartizam kao sve prisutnija verzija multipartizma - U savremenoj praksi prisutna je tendencija da se u političkom životu pojavljuju samo 2 stranke: bilo kao bukvalno dvije stranke (npr. SAD, V.Britanija), ill kao 2 koalicije stranaka od kojih svaka u cjelini gledano djeluje kao jedinstvena stranka s tim što je jedna na vlasti a druga u opoziciji. Bipartizam kao izraz težnje za efikasnošću vlasti - Razvijenost države sa nekim elementima političke tradicije, kulture i sl, nameće potrebu za bipartizmom kao efikasnim i stabilnim sistemom. Posljedica ulogičkog sukoba» - Neki teoretičari, poput G.Tarde-a princip bipartizma izvlače iz tzv.teorije «logičkog sukoba» , pošto politička praksa vrlo često pokazuje da se oko svakog ozbiljnijeg društvenog problema redovno formira front onih koji su za i onih koji su protiv odreñenog rješenja. Bipartizam kao tendencija u razvoju multipartizma - U zemljama stabilne demokratije javlja se bipartizam kao težnja da se izbjegnu slabosti multipartizma, prvenstveno neefikasnost i neodgovornost za ekonomski razvoj i stabilnost društva. Bipartizam je način da se izbjegne tendencija da se efikasnost traži kroz boljševički ill fašistički sistem. Grac7ani biraju vladu - Najvažnija karakteristika bipartizma je da praktično sami grañani, opredjeljujući se izmeñu 2 stranke, biraju predsjednika vlade pa time i samu vladu. Šef pobjedničke stranke je redovno taj koji dobiva mandat premijera. Koalicijski bipartizam

Koalicijski bipartizam je oblik ureñenja parlamentarnog sistema u kome ulogu dvaju partija igraju dvije grupacije ili koalicije stranaka, koje su često povezane sličnim programskim ciljevima i općenito političkim opredjeljenjem. Multipartizam Vrste multipartizma. Višepartijski sistem obično egzistira u zemljama sa proporcionalnim izbornim sistemom. To je izborni sistem koji dozvoljava svakoj partiji broj mjesta u parlamentu proporcionalan broju glasova dobivenih na izborima. Ovdje se razlikuju 2 principa: - integralni proporcionalni sistem, gdje država kao cjelina predstavlja izbornu jedinicu i gdje stranke dobiju onoliko mjesta koliko su procenata glasova dobile na izborima; - približni proporcionalni sistem, gdje u državi ima više izbornih okruga. Njima se dodjeljuje izvjestan broj mjesta u predstavničkim tijelima, proporcionalno njihovoj populaciji i sa minimumom od 2 predstavnika. Osnovne karakteristike multipartizma. Obično ni jedna stranka nema apsolutnu većinu u parlamentu. Zbog toga se vlada mora oslanjati na koaliciju stranaka, ko je čini nestabilnijom i negativno utiče na 24

njenu efikasnost. Relativnu stabilnost vlade osigurava mogućnost disolucije parlamenta od strane vlade. Premijer nema političku moć kao u bipartizmu.

FUNKCIONIRANJE PARLAMENTARNOG POLITIČKOG SISTEMA Odnos vlade i parlamentarne većine

Centralno političko pitanje u parlamentarnom sistemu je stvaranje potrebne parlamentarne većine koja je ključ stabilnosti i efikasnosti vlade. To je osnovni cilj koji pred sobom imaju sve političke partije. U središtu ukupnog problema parlamentarizma je poznati binom Jog iz klasičnog perioda parlamentarizma: ostavka vlade i disolucija parlamenta. Stabilnost vlade mogla je biti ojačana samo na način da se adekvatno instrumentalizira pitanje njene odgovornosti, kao i pitanje disolucije parlamenta, ko se zajedno shvata kao mogućnost stabilizacije države u cjelini. Principi funkioniranja

Za funkcioniranje parlamentarnog sistema bitna su 2 principa funkcioniranja vlade: odgovornost vlade i pravo na disoluciju. Odgovornost vlade. Prvi poznati način pokretanja odgovornosti vlade bila je interpelacUa. To je zahtjev koji ministru u vladi upućuje neki poslanik ili grupa poslanika, sa namjerom da se otvori debata o politici uopće ili nekom konkretnom pitanju. Nakon toga se glasanjem odlučuje da li će se to pitanje na dnevni red staviti radi normalne rasprave ili izričito radi postavljanja pitanja povjerenja vladi.

Pitanje povjerenja ill nepovjerenja vladi moguće je istaći i putem prijedloga o cenzuri. Radi se o inicijativi koja znači postavljanje pitanja odgovornosti vlade povodom nekog zakona ill politike uopće. Na kraju tog procesa, nakon izjašnjavanja parlamenta, uslijedila bi ostavka vlade. Nakon II svjetskog rata primjetni su napori da se izvrši racionalizacija postupka odgovornosti vlade, kako bi se postigla odredena stabilnost vlade. U tom smislu, ustavnim odredbama uvedene su neke mjere kojima se otežava izražavanje nepovjerenja vladi. Npr: • Da bi se iznudila ostavka vlade potrebno je izričito glasanje o nepovjerenju vladi (Ustav Italije). •

Potreba kvalificirane većine za glasanje o prijedlogu za pokretanje odgovornosti vlade (Ustav Francuske).

• Odredbe o«konstruktivnom prijedlogu o nepovjerenju» , prema kojima parlament može izglasati nepovjerenje kancelaru samo ako izabere nasljednika i zamoli predsjednika da otpusti saveznog kancelara (Njemački ustav). Pravo na disoluciju (raspuštanje) parlamenta. Pravo na raspuštanje parlamenta jedan je od načina uspostave ravnoteže vlasti §to je jedna od odlika parlamentarizma. Takoder je to način rješavanja sukoba izmedu parlamenta i vlade, kada se spor rješava novim izborima.

Parlamentarna praksa dovela je do više oblika postupka raspuštanja parlamenta: a) Sistem autonomne disoluc~e - Vršenje ovog prava ostaje mogućnost koja se stavlja na ocjenu kompletnog organa; b) Uslovljeni sistem - Pravo na raspuštanje daje se uz odredene uvjete, kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe ovog prava; c) Sistem automatske disolucye predvidaju automatsko raspuštanje parlamenta ako se za to steknu odredeni uvjeti. Npr. prema Švedskom ustavu do automatske disolucije dolazi ako parlament nije u stanju nominirati predsjednika vlade. Ravnoteža zakonodavne i izvršne vlasti

25

Ravnoteža zakonodavne i izvršne vlasti ogleda se u: • jednakosti izmedu zakonodavne i izvršne vlasti; • saradnji izmedu ovih dvaju vlasti; • postojanju mogućnosti uzajamnog djelovanja jedne vlasti na drugu. • smislu ovih načela, vlada proizilazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna, pa mora dati ostavku ako joj većina u parlamentu izglasa nepovjerenje. S druge strane, vlada može raspustiti parlament pod unaprijed utvrdenim uvjetima, čime se cio problem prepušta na rješavanje biračkom tijelu.

II - BIPARTIZAM U BRITANSKOM PARLAMENTARNOM SISTEMU Britanski parlament čine 2 doma: Dom komuna i Dom lordova. Praktično, britanski parlament čini Dom komuna jer je dom lordova izgubio moć suprotstavljanja odlukama Doma komuna. Parlament je vrhovno zakonodavno tijelo. Njegova suverena vlast proizilazi iz slijedećih činjenica: 1. Jako je opala moć monarha; 2. Ne postoji pisani ustav; 3. Ne postoji nikakav organ, poput Ustavnog suda, koji bi ispitivao saglasnost zakona sa ustavom. Mandat poslanika normalno traje 5 godina. Može biti prijevremeno prekinut disolucijom parlamenta koju može proglasiti monarh na zahtjev premijera. Zasijedanje parlamenta koje traje 9 mjeseci otvara monarh govorom koji je prethodno redigirao Kabinet. Ovaj govor se drži pred zastupnicima oba doma. Dom komuna

Sastoji se od 659 poslanika sa mandatom od 5 godina. Mandat redovno traje kraće, zbog raspuštanja parlamenta. U posljednjih 50-ak godina samo je jedan sastav parlamenta ostao do kraja mandata (onaj iz 1959.godine). Predsjednik Doma komuna je spiker (speaker), koji se bira za ukupni mandat, a mijenja se sa svakom promjenom parlamentarne većine. Pored spikera, važnu ulogu imaju vipovi (whip), koji rukovode svakom od parlamentarnih grupa. Vipovi su i sami čanovi parlamenta i biraju se na svakih 25 poslanika u svakoj od 2 velike stranke. Značajnu ulogu u funkcionisanju Doma komuna imaju stalne komisije, kojih ima 12. Njihove kompetencije korespondiraju sa ovlaštenjima ministarskih departmana. Pored stalnih, formiraju se i ad hoc komisije. Bitno je naglasiti postojanje Komisije cijelog Doma komuna, koja je ovlaštena da ispituje sve tekstove koji dolaze pred parlament, posebno zakonskih proiekata iz finansijske sfere. Članovi ove komisije su poslanici koji pokažu poseban interes za raspravu o odredenom zakonskom projektu. Dom lordova

Dom lordova je gornji dom, čije članstvo je nasljednog, aristokratskog karaktera. Trenutno se sastoji od 1178 članova. Danas nema praktično nikakvu političku vlast. Ima odredena sudska ovlaštenja u smislu da predstavlja vrhovnog apelacionog suca u ukupnom sistemu britanskog sudstva. • zakonodavnoj funkciji, Dom lordova ima pravo suspenzivnog veta od jedne godine. Jo§ od Parliament Act1911.godine Dom lordova nije kompetentan da daje amandmane na zakone finansijske ill fiskalne prirode.

a iz

Clanovi vlade gotovo u cjelini pripadaju Domu komuna, a u manjoj mjeri su prisutni i članovi Doma lordova. Spiker Doma lordova uvijek je legalni član Kabineta. Za razliku od spikera Doma komuna, on uzima učešće u debati, glasa i djeluje kao član stranke. VLADA Formiranje i sastav vlade

Vladu formira stranka sa najvećim brojem mjesta u parlamentu. Kraljica formalno bira prvog ministra, ali je u praksi obavezna da za premijera izabere šefa većinske partije. Upravo u tome je osnovno obilježje britanskog političkog sistema - gradani putem izbora biraju stranku koja će vršiti vlast, politički program te stranke i lidera stranke koji će vršiti funkciju premijera. Vlada se sastoji od ministara i parlamentarnih sekretara koji se nalaze u okviru ministarstava i osiguravaju vezu izmedu ministara i parlamenta. Na taj način vlada broji 60-100 članova. Ministre bira premijer, dok ih kraljica formalno nominira bez mogućnosti uticaja na prijedlog ministra. Prvi ministar

Prvi ministar je lider većinske partije. Njegova ovalštenja i stvarne mogućnosti su jako velike, te se on tretira kao jedna vrsta monarha kojeg je direktno izabrao narod i koji u svojim rukama koncentriše zakonodavnu i izvršnu vlast. Premijer isključivo raspolaže pravom disolucije Doma komuna. Disoluciju formalno proglašava monarh, all na zahtjev premijera kome se ne može usprotiviti. Pravo na disoluciju služi premijeru da obično pri kraju mandata odredi datum novih izbora, u namjeri da ojača vlastitu većinu u parlamentu. Kabinet

Kabinet je najvažniji dio vlade. Ima izmedu 18 i 24 člana koji rukovode najvažnijim ministarstvima (finansije, vanjski poslovi, odbrana, obrazovanje, trgovina itd). Kabinet bira premijer iz reda najuticajnijih članova svoje stranke, tako da se on često naziva i generalštabom pobjedničke stranke. Funkcije kabineta su da kontroliše administraciju, odreduje osnovnu političku orijentaciju zemlje i osnovni je incijator zaknodavne aktivnosti. Moć premijera je odlučujuća. On bira i opoziva članove Kabineta, pozvan je da odreñuje dnevni red sjednica vlade, koordinira rad Kabineta i vlade u cjelini, arbitrira u svim mogućim sporovima koji se javljaju u procesu kreiranja i ostvarivanja odluka vlade. Kabinet se sastaje u rezidenciji premijera 1-2 puta sedmično. Kontrola vlade

Kontrolu nad radom vlade vrši Dom komuna putem usmenih pitanja. Ova pitanja po pravilu postavljaju poslanici iz opozicije. Na pitanja odgovaraju pred cijelim Domom ministri resora na koje se pitanje odnosi. Dva puta sedmično obavezan je i premijer da u vremenu od 4 sata odgovara na pitanja poslanika koja odabere spiker. Ove sjednice prenose se putem medija, te se na taj način ostvaruje i kontrola javnog mnijenja nad radom vlade. Politička odgovornost vlade

Osnovna karakteristika parlamentarnog sistema uopće je odgovornost vlade pred parlamentom i pravo na disoluciju parlamenta. Specifičnost engleskog bipartizma je u tome §to se rasprava o odgovornosti vlade najčešće sprovodi ne u parlamentu, već u okvirima parlamentarne grupe vodeće stranke. To je način ostvarivanja odredenih kompromisa u vodenju politike vlade, čime se najčešće izbjegavaju takve rasprave u Domu komuna. Pravo disolucije

Ovo pravo pripada premijeru. Obično ga upotrebljava pri kraju izbornog mandata, kada smatra da se radi o povoljnom trenutku za izborni rezultat njegove stranke. Premijer to pravo nikada ne upotrebljava bez konsultacija sa Kabinetom, jer bi u suprotnom izgubio podršku članova svoje stranke. Vlast premijera je, za razliku od predsjednika SAD, ipak kolegijalna vlast. PARTIJSKI SISTEM

Osnovna karakteristika britanskog dvopartijskog sistema je da iz konfrontacije 2 vodeće partije konzervativne i laburističke - proizilazi vršenje vlasti do strane većinske partije. Obje partije su u osnovi masovne partije. Strogi bipartizam svoju osnovu ima u načinu izbora Doma komuna. Radi se o uninominalnim izborima (izbori u jednom krugu glasanja). Većinski izbori vrše se u okvirima suženog broja izbornih jedinica, pri čemu svakoj jedinici pripada jedno mjesto u parlamentu. Stranke su strogo struktuirane i sa snažnom stranačkom disciplinom, tako da većinska stranka u svakom trenutku podržava premijera. Lidera Konzervativne partije bira grupa konzervativnih poslanika u Domu komuna. Laburističkog lidera bira koledž koji čini 40% sindikalista, 30% pripadnika partije iz baze i 30% poslanika. Konzervativna partija

Konzervativna partija je najstarija u V.Britaniji. Situirana je na desnici, a njeni glavni ideološki principi su: vjera u pojedinca, vjerovanje u britansku veličinu, vjera u nezamjenjivu vrijednost moralnih reguliranja društvenog poretka. Partija je oslonjena na vrlo razudenu lokalnu organizaciju. Ima i svoje regionalne organe - regionalne federacije koje stimulišu i koordiniraju djelovanje partije u izbornim jedinicama. Centralni organi stranke su Godišnja konferencija, Centralni savjet i Izvršni komitet. Na Godišnjoj konferenciji raspravljaju se najvažnija pitanja djelovanja stranke i usvajaju rezolucije koje podnose delegati izbornih jedinica. Centralni savjet je, prema statutu, glavni organ stranke. Bira predsjednika i podpredsjednike Nacionalne unije. U njegovoj nadležnosti je izmjena statuta stranke. Izvršni komitet mu podnosi svoj godišnji izvještaj. Izvršni komitet se nameće kao stvarna vlast u stranci, pošto je Centralni savjet relativno brojan organ što utiče na njegovu efikasnost. Iz istih razloga značajna je i uloga lidera partije, kome praktično pripada zadatak da formuliše politiku partije. Laburistička partija

Laburistička partija pod sadašnjim imenom je kreirana 1906.godine. Od 1922.godine počinje zamjenjivati liberalnu partiju u tradicionalnom bipartizmu. Ona je umjerena partija lijeve orijentacije, oslonjena na široku lokalnu organizaciju. Osnovna ćelija lokalne organizacije je Lokalna sekcija partije. Na regionalnom nivou postoje Regionalni savjeti, a na centralnom nivou Godišnja konferencija. Godišnja konferencija ovlaštena je da vrši izmjene statuta, da bira članove Nacionalnog izvršnog komiteta i donosi rezolucije o najvažnijim pitanjima politike partije. Usljed svoje glomaznosti, Godišnja konferencija nije u stanju efikasno uobličavati politiku stranke i vršiti kontrolu realizacije te politike. Poslovima partije stvarno upravlja Nacionalni izvršni komitet, kojeg bira Godišnja konferencija. Lidera u Laburističkoj partiji bira parlamentarna grupa. Mada je formalno pod kontroom Nacionalnog izvršnog komiteta, lider je osoba koja presudno odreduje politiku i ukupnu orijentaciju partije, kao i njeno svakodnevno djelovanje.

II/oga opozicije i javnog mišljenja Opozicija u britaniji ima status i prava kakva nema ni jedna opozicija u okvirima parlamentarnog sistema. Opozicija se slobodno izražava na javnim skupovima i kroz savremene medije, tako da ostvaruje snažan uticaj na javno mnijenje i kontrolu rada vladajuće partije. O položaju opozicije svjedoči podatak da lider opozicije Njenog Veličanstva prima plaću iz javnih fondova. Demokratski karakter sistema karakteriše i formalno organizovanje «vlade u sjeni». Postoji tradicija da lider vladajuće partije konsultira lidera manjinske partije o nekim pitanjima koja su ključna za život i razvoj društva u datom trenutku. Položaj opozicije prirodna je posljedica principa tolerancije, jedinstva britanskog naroda i države koja pripada svim gradanima.

KOALICIONI BIPARTIZAM U SR NJEMACKOJ PARLAMENT

Sastoji se od 2 doma: Bundestaga, kao vijeća gradana i Bundesrata kao vijeća država. Bundestag je federalna skupština koja predstavlja narod. Bira se na 4 godine, po izbornom sistemu koji je kombinacija većinskog izbora i proporcionalnog predstavljanja. Polovina od 662 poslanika bira se putem većinskih izbora u jednom krugu, a druga polovina na osnovu lista koje prezentiraju političke partije. Bundestag može biti raspušten prije kraja mandata samo u izuzetnim okolnostima, o čemu odluku donosi Federalni predsjednik. Bundesrat predstavlja 16 federalnih država. Sastoji se od članova državnih vlada ill njihovih predstavnika. U zavisnosti od broja stanovnika, države daju 3-6 glasova koje mogu izražavati samo u bloku. Bundesrat se sastoji od 68 članova. On predstavlja svojevrstan gornji dom, koji je karakterističan samo za Njemačku. Predstavnici svake države glasaju na isti način (imperativni mandat), saglasno direktivama koje su dobili od svojih vlada. Nadležnosti parlamenta

Bundestag ima daleko veća ovlaštenja od Bundesrata. Zakonodavna djelatnost parlamenta vrši se na osnovu trostruke inicijative i to: 1. Inicijative vlade, koja daje najviše zakonskih prijedloga; 2. Inicijative članova Bundestaga (samo ako iza prijedloga stoji 26 poslanika); 3. Inicijativa Bundesrata. Članovi Bundesrata ne mogu podnositi inicijative, već samo Bundesrat na osnovu odluke većine da se odreñeni tekst uputi na razmatranje parlamentu. Rasprava o predloženim zakonskim prijedlozima vrši se u Bundestagu. Bundesrat nema pravo da mijenja zakon, već samo može istaći veto ili pokrenuti posebnu raspravu. U izvjesnom broju slučajeva za donošenje zakona potrebna je saglasnost oba doma parlamenta. Ti slučajevi su izričito navedeni u Osnovnom zakonu, a radi se o zakonima koji se odnose na administrativna i finansijska pitanja izmedu savezne države i landera. Bez saglasnosti Bundesrata takav zakon se ne može donijeti. Općenito gledano, praksa pokazuje da je broj slučajeva odbijanja zakona od strane Bundesrata gotovo zanemariv. VLADA

Federalna vlada je najviši organ izvršne vlasti. Čine je predsjednik (kancelar) i ministri. U nastojanju da se osigura stabilnost vlade, usvojeno je rješenje prema kome nije moguće oboriti jednu vladu ako se prije toga ne izabere novi kancelar, i to apsolutnom većinom članova parlamenta. Ako kancelar sam postavi pitanje povjerenja, a pri tome se ne postigne apsolutna većina članova Bundestaga, federalni predsjednik može na zahtjev kancelara raspustiti parlament u roku od 3 sedmice. Raspuštanje neće biti moguće ako Bundestag

izabere nasljednika kancelara. Izuzetne ovlasti kancelara

Kancelar je lider parlamentarne većine. Pošto ima veliku premoć u odnosu na ostale članove vlade, cio sistem njemačke demokratije često se naziva «kancelarska demokratija». Na prijedlog kancelara, predsjednik postavlja i razrješava ministre. Medutim, i pored velikih ovlaštenja koja ima kancelar, vlada pred parlamentom odgovara kolektivno. Nominacija kancelara prema Bonskom ustavu je vrlo komplikovana. Predsjednik odreduje kandidata koji je dobio apsolutnu većinu članova Bundestaga. Ako se većina ne postigne, Bundestag može sam izabrati kancelara bez prijedloga predsjednika putem apsolutne većine u roku od 15 dana. Ukoliko se ni to ne dogodi, predsjednik može nominovati jednog od kandidata koji su dobili relativnu većinu, ili raspustiti Bundestag. Kancelar nakon izbora može sam opozvati svoje ministre. Posebno je delikatno ovlaštenje kancelara da na zahtjev vlade proglasi o stanje nužde» , kada Bundestag odbije izvršiti prijedlog koji vlada smatra bitnim. Ako Bundestag ponovo odbije te projekte u roku od mjesec dana, dovoljno je da prijedlog izglasa Bundesrat, da bi ti projekti postali zakon. Tu proceduru predsjednik može ponoviti samo u roku od 6 mjeseci. Ova odredba omogućava kancelaru da u roku od 6 mjeseci vrši zakonodavnu funkciju, ukoliko postoji saglasnost izmedu Bundesrata i kancelara. PREDSJEDNIK REPUBLIKE

Predsjednik republike je šef države. Bira ga Federalna skupština na 5 godina. Skupština se sastoji od 1338 članova. Čine je članovi Bundestaga, all u jednakom broju i članovi izabrani na proporcionalnim izborima od strane parlamenata država. Da bi se izabrao predsjednik, za prva 2 kruga potrebna je apsolutna, dok je u trećem krugu dovoljna i relativna većina. Predsjednik predstavlja federaciju, zaključuje medunarodne ugovore, prima i akreditira diplomatske predstavnike, nominira i opoziva federalne sudije, funkcionere kao i vojne starješine, vrši funkciju pomilovanja, promulgira i publicira zakone. Kad je vlada formirana, predsjednik nominuje kandidata za funkciju kancelara, a na prijedlog kancelara imenuje i razrješava federalne ministre. Predsjednik je ovlašten raspustiti parlament u slučajevima kada parlament pokrene pitanje povjerenja kancelaru, ili kad kandidat za kancelara ne može dobiti većinu u Bundestagu. FEDERALIZAM

Prema Osnovnom zakonu, pokrajine-države nadležne su za sve poslove koji ustavom nisu odredeni kao nadležnosti federacije. Polazeći od tog principa federacija ima 4 vrste nadležnosti i to: Isključiva nadležnost. Ovdje spadaju vanjski poslovi, odbrana, državljanstvo, sloboda kretanja, regulisanje valute, odredivanje vremena, carine i trgovina, promet i telekomunikacije, zaštita ustavnog poretka, uredenje savezne kriminalne policije, medunarodna borba protiv kriminala itd.

poslovima koji su odredeni kao konkurentno zakonodavstvo, pokrajine imaju samo ovlaštenja koja nisu regulisana saveznim zakonima. Radi se uglavnom o gradanskom i krivičnom pravu, sudskom postupku, advokatskoj djelatnost, pravu udruživanja i sl.

Konkurentno zakonodavstvo. U

Okvirno zakonodavstvo. U slučaju da federacija ima ovlasti stvaranja okvirnog zakonodavstva, članice mogu donijeti i svoje propise u odgovarajućim poslovima. Najčešće se radi o pravnim odnosima lica zaposlenih u javnim službama pokrajina, općina i sl, uredenju visokog školstva, kampe itd. Združene odgovornosti.

Postoje poslovi koji nisu prvobitno bili uredeni Osnovnim zakonom, a za koje se

pokazalo potrebnim da ih zajednički regulišu federacija i države, kao ko je to slučaj sa univerzitetskom izgradnjom, poboljšanjem regionalne ekonomske i poljoprivredne strukture i zaštite obale. SAVEZNI USTAVNI SUD

Federalni ustavni sud sastoji se od 16 članova, čiji mandat traje 12 godina. Jednu polovinu sudija bira Bundestag, a drugu Bundesrat. Sud radi u 2 vijeća. Njegove funkcije su slijedeće: 1. Odlučuje o ustavnosti bilo koejeg akta; 2. Tumači Osnovni zakon i ima ovlaštenje da cijeni sve oblike neustavnosti na koje može ukazati svaki gradanin - učesnik u procesu koji se odvija pred redovnim sudom; 3. Rješava sukobe nadležnosti izmedu savezne vlade i pokrajina; 4. Ima ovlaštenje da se izjasni o ustavnosti političkih partija («stranke koje svojim programom ponašanjem članova ugrožavaju postojanje SR Njemačke su neustavne>>-61.21 Osnovnog zakona) IZBORNI SISTEM U SR NJEMAČKOJ

Bitna karakteristika izbornog sistema je da je on svojevrsna kombinacija većinskih izbora i proporcionalnog predstavljanja («personalizirani proporcionalni sistem>>). Svaki birač raspolaže sa 2 glasa: jedan mu omogućava glasanje za poslanika u okviru 328 izbornih jedinica na prostoru federacije, a drugi da glasa u okviru države članice federacije u kojoj živi, dok se preostalih 328 od ukupno 656 poslanika u Bundestagu odreduje prema kandidatskim listama koje prezentiraju partije u svakoj od 16 država. Druga karakteristika njemačkog izbornog sistema je postojanje tzv.petoprocentne klauzule. Svaka stranka ukoliko želi ući u Bundestag, mora imati najmanje 5% glasova na nacionalnom planu ili 3 direktno izabrana poslanika. Ovaj princip uveden je u namjeri da se spriječi, odnosno ograniči ulazak ekstremističkih partija u parlament. Posljedica ovakvih izbornih rješenja je parlamentarna dominacija krupnih političkih partija, koje ulaze u relativno čvrste koalicije. Rezultat je veliki stepen stabilnosti, kao u klasičnom bipartizmu, te od donošenja Ustava 1949.godine nije došlo ni do jedne ostavke vlade. POLITIČKE PARTIJE U SR NJEMAČKOJ

Dominantnu ulogu imaju 4 velike političke partije i to: Demokršćanska partija je konzervativna partija koju čini 73% katolika i 22% protestanata. Radi se o masovnoj partiji koja je 1988.godine imala milion članova. Zastupa ideje umjerenog ekonomskog liberalizma. U svojoj programskoj šemi unijela je i elemente samoupravljanja, u namjeri da na neki način objedini predstavnike rada i kapitala. Socijaldemokratska stranka osnovana 1863.godine predstavlja najstariju njemačku stranku. To je stranka koja ima i najviše članova. Ključne odrednice političkog programa stranke istakao je jo§ 1972.godine Vili Brandt: sloboda, pravda, solidarnost. Na izborima 1998.godine Socijaldemokrati su u koaliciji sa Strankom zelenih ostvarili izbornu pobjedu, te je Gerhard Šreder postao sedmi kancelar SR Njemačke.

Liberalnodemokratska partija stvorena je 1948.godine. Pošto je relativno mala, bila je predodredena da uvijek bude dio odredene koalicije - nekad sa demokršćanima, a nekad sa socijaldemokratima. Do pojave Stranke zelenih igrala je značajnu ulogu u stabilizaciji političkog sistema osiguravajući bipolarizaciju političkog života u Njemačkoj. Stranka zelenih nastala je u novije doba, sa aktuelizacijom pitanja zaštite okoline. Danas ima 47 poslanika i 6,7% biračkog tijela. Sa 3 ministarska mjesta učestvuje u aktuelnoj vladi SR Njemačke, zajedno sa socijaldemokratima.

31 v

IV - MULTIPARTIZAM U ITALIJANSKOM POLITICKOM SISTEMU Italijanski politički sistem prema ustavu iz 1948.godine predstavlja klasični parlamentarni model. Glavni organi su parlament, vlada i predsjednik republike. PARLAMENT Sastoji se od Narodne skupštine i Senata. Narodna skupština se bira neposrednim glasanjem - 1 poslanik na 80.000 stanovnika ili na preostatak veći od 40.000. Za poslanike mogu biti birani svi birači koji na dan izbora imaju navršenih 25 godina starosti. Senat se bira na pokrajinskoj osnovi. Svakoj pokrajini dodjeljuje se 1 senator na 200.000 stanovnika ili na preostatak veći od 100.000. Nijedna pokrajina ne može imati manje od 6 senatora, sa izuzetkom La Vale d'Aosta, koja bira samo jednog senatora. Za senatore mogu biti izabrani birači sa navršenih 40 godina života, a biraju se općim i neposrednim glasanjem birača koji su navršili 25 godina života. Zakonodavnu djelatnost zajednički vrše oba doma. Zakonodavna inicijativa pripada vladi, svakom članu parlamenta i organima koj ima je ona povjerena ustavom. Zakonodavna vlast skupštinskih komisija Specifičnost italijanskog političkog sistema je mogućnost da stalne komisije skupštine mogu definitivno usvojiti projekte zakona, bez debate na sjednici doma, ukoliko vlada, desetina delegata ili petina članova komisije ne traže takvu debatu. Ovo ne može biti primijenjeno na donošenje zakona o ustavnoj i izbornoj materiji, zakone koji se odnose na zakonodavnu delegaciju, usvajanje budžeta ili bilansa i ratifikaciju medunarodnih sporazuma. VLADA Vladu čine predsjednik Ministarskog savjeta i ministri. Predsjednik Republike imenuje predsjednika Ministarskog savjeta i na njegov zahtjev ministre. Vlada mora imati povjerenje oba doma. Svaki dom daje i oduzima povjerenje na osnovu motiviranog prijedloga usvojenog poimeničnim glasanjem. Prijedlog o izglasavanju nepovjerenja mora biti potpisan od strane najmanje jedne desetine članova doma i može biti stavljen na pretres tek 3 dana nakon podnošenja. Ministri zajednički odgovaraju za akte svojih resora. PREDSJEDNIK REPUBLIKE Predsjednika Republike bira parlament na zajedničkoj sjednici oba doma. Bira se na 7 godina. Izbor se vrši tajnim glasanjem, pri čemu mora biti postignuta dvotrećinska većina poslanika. Poslije trećeg glasanja dovoljna je apsolutna većina. Predsjednik Republike upućuje poslanice domovima, raspisuje izbore novih domova, daje odobrenja

za podnošenje zakonskih nacrta po incijativi vlade, proglašava zakone, izdaje uredbe, raspisuje narodni referendum, imenuje državne funkcionere, prima diplomatske predstavnike, ratificira medunarodne ugovore, vrhovni je komandant oružanih snaga, predsjedava Vrhovnom savjetu odbrane, objavljuje ratno stanje po odluci domova, predsjedava Vrhovnom savjetu magistrature, vrši pomilovanja i dodjeljuje odlikovanja Republike. Pošto sasluša predsjednike domova, predsjednik Republike može raspustiti samo jedan ili oba doma.

ITALIJANSKI MUL TIPARTIZAM

Nakon parlamentarnih izbora 1992.godine u italijanskom parlamentu bilo je zastupljeno 16 stranaka. Prema broju osvojenih mjesta, prva je bila Demokršćanska stranka, zatim Demokratska partija ljevice, Komunistička partija Italije itd. Brojnost i raznovrsnost političkih partija proizilazi iz Ustava i načina izbora. Ustav ne navodi ograničenja u pogledu slobode udruživanja, osim odredbe da se zabranjuje reorganizacija u bilo kom obliku zabranjene fašističke partije. Na taj način Ustav je omogućio stvaranje brojnih stranaka. Izbor članova za Dom poslanika vrši se po proporcionalnom izbornom sistemu sa preraspodjelom glasova na nacionalnom planu, što omogućava brojnim strankama da utiču na formiranje politike. Ovaj uticaj se često označava kao partitokracija. Na taj način je došlo do svojevrsne subordinacije parlamenta i vlade partijskim oligarhijama. USTAVNI SUD REPUBLIKE ITALIJE

Ustavni sud čini 15 sudija, od kojih trećinu imenuje predsjednik Republike, trećinu parlament, a trećinu vrhovni redovni i administrativni sud. Biraju se na 12 godina. Ustavni sud rješava sporove povodom ustavnosti zakona i državnih i pokrajinskih akata sa zakonskom snagom, zatim o sukobima nadležnosti izmedu državnih vlasti, izmedu centralne vlasti i pokrajina, kao i izmedu pokrajina. Ustavni sud odlučuje o tužbama pokrenutim protiv predsjednika Republike i ministara na osnovu odredaba Ustava. INSTITUCIJE POL UNEPOSREDNE DEMOKRATIJE

Ustavom je predvideno raspisivanje referenduma o potpunom ili djelimičnom ukidanju zakonskog akta na zahtjev 50.000 birača ili 5 pokrajinskih savjeta. Referendum nije dozvoljen za poreske zakone i budžet, za amnestiju i pomilovanje ni za ovlaštenje za ratifikaciju medunarodnih ugovora.

V- DEFORMACIJA PARLAMENTARIZMA U VIDU JEDNOPARTIJSKIH SISTEMA Jednopartijski sistemi pojavili su se kao proizvod socijalne i političke krize parlamentarizma nastale usljed klasnih i drugih poremećaja, te nemoći postojećih institucija da na regularan način prevladaju te teškoće. Postoje 3 modela jednopartijskog sistema: boljševički, fašistički i monopartizam "trećeg svijeta". BOLJŠEVIČKI SISTEM

Boljševizam nije doktrina Marksa, nego Lenjina koji ju je formulisao u djelu "Šta da se radi" iz 1902.

godine. Primarno mjesto je dato jednoj partiji koja podrazumijeva postojanje "profesionalnih revolucionara" i koja treba ostvariti jedinstvo radnika i seljaka, te "diktaturu proletarijata" umjesto "diktature buržoazije". Diktatura proletarijata shvaćena je kao diktatura jedne partije. Ideologija Ideologija komunističkih partija bazirala se na jedinstvenom cilju izgradnje besklasnog društva, koje bi bilo lišeno svake eksploatacije i dovelo do stanja opće harmonije na bazi društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Glavna slabost ove ideologije nije u proklamiranim ciljevima, već u nemogućnosti ostvarenja tih ciljeva. Organizacija komunističke partije Postojale su osnovne organizacije ili "partijske ćelije" koje su se formirale u okviru preduzeća, ustanova, poljoprivrednih zadruga i lokalnih zajednica. Izmedu ćelija nisu postojale valjane horizontalne veze, već uglavnom samo vertikalna povezanost osnovnih organizacija sa višim organima. Takvo ustrojstvo pravdano je principom "demokratskog centralizma". Suština tog principa je da u"ćelijama" postoji sloboda rasprave po pojedinim pitanjima, ali kada se jednom zauzme stav, on je obavezan za sve - uključujući prvenstveno državne organe - koji ga provode bez obzira na to kakvo neko ima mišljenje o tom stavu. Ovako uredeni odnosi naglašavali su posebno veliku ulogu vodstva, koje je de facto donosilo sve odluke, bez obzira na fasadu demokratičnosti. Odlučujući uticaj partije osjećao se u svim sferama društva, a posebno u sindikalnim, profesionalnim i drugim organizacijama, kao i lokalnim organima vlasti. Uticaj partije na državu Ukupna organizacija i ideologija komunističke partije bili su podešeni tako da bi imali odlučujući uticaj na ukupno funkcioniranje države, koja je imala izuzetno veliku socijalnu funkciju. Ustavna struktura države uglavnom je ostala ista kao i u multipartizmu, s tim ko je u postojeći sistem parlamentarizma jednostavno uključena samo jedna partija. U izborima su gradani zaista birali svoje predstavnike, ali se za sva mjesta ističe samo po 1 kandidat i naravno uvijek iz iste partije. Tako su gradani ustvari samo odobravali kandidate koje je predlagala postojeća monopolska politička partija. Značajno mjesto u provodenju principa zakonitosti imao je princip prioriteta revolucionarnih ciljeva, ko je često vodilo povredama zakona u ime odredenih "viših" interesa. Organizacija države Pri ovakvom položaju partije u političkom sistemu, skupština je u svemu imala dekorativnu ulogu, jer su se svi najvažniji politički tokovi i uticaji odvijali mimo nje. Realnu političku vlast imali su partija i izvršna vlast, koji su bili u direktnoj sprezi, a potpuno u sjenu su došle zakonodavna i sudska vlast. U samoj organizaciji države redovno je primjetan princip jedinstva vlasti, §to bi trebalo značiti da je u svemu presudna uloga skupštine kao izraza demokratije. Medutim, zahvaljujući ulozi partije, ovakva organizacija vlasti u svemu je značila stapanje partije i države, ali ne stapanje sa parlamentom već sa izvršnom vlaku. Tako je zapravo došlo do jačanja izvršne vlasti. Odluke koje su se donosile u centralnim komitetima ili čak užim organima kakav je politbiro, bile su svakako obavezne za državu, bez obzira na formalnu ustavnu suverenost skupštine. U praksi je najviše vladala samovolja zbog toga što je partija donosila apstraktne odluke, pa je izvršna vlast imala dovoljno prostora za arbitrarno ponašanje. Relativna vrijednost ustava i zakona

Zakoni se primjenjuju prema nahodenju partijskih i državnih funkcionera, čime su ugroženi ne samo principi ustavnosti i zakonitosti, već i principi svake demokratije. Zakoni se primjenjuju ne kao opća anonimna pravila, već kao instrument dnevne politike, ko je stvaralo pravnu nesigurnost gradana. Ovakav tretman ustava i zakona pravdan je općim interesima ili klasnim interesom radničke klase. FAŠISTIČKI SISTEM

Ciljevi fašističkog sistema bili su zasnovani na potrebi da se s jedne strane ukine neefikasnost višepartijske liberalne organizacije, a sa druge strane preduprijedi izbijanje socijalističke revolucije. Fašistička ideologija

Odredena je uglavnom programom nacional-socijalističke partije iz 1927.godine i Hitlerovom "Mein Kamp'. Glavne tačke programa su: 1. Ekonomsko-socijalna politika bazira se na odredenjima da je rad obaveza svakog gradanina, da se izvrši etatizacija trustova, učešće radnika u upravljanju i agrarna reforma koja bi podrazumijevala eksproprijaciju bez naknade. 2. U vanjskoj politici proklamiran je princip "svi Nijemci u velikoj Njemačkoj", §to je bio idejni osnov za teritorij alna osvajanja. 3. Njemački gradani moraju biti "njemačke krvi", §to znači da svi oni koji nisu Nijemci, a koji su došli u Njemačku nakon 02.08.1914.godine, moraju napustiti Njemačku. Program ne spominje izričito eksterminaciju Jevreja, ali su kasnije dodane odredbe o"rasnoj higijeni", biološkoj selekciji i sl, koji su bili osnova za genocid nad Jevrejima. 4. Država je pozvana da se stara o javnom zdravlju, obrazovanju, fizičkom odgoju omladine, političkom vaspitanju i formiranju karaktera mladih ljudi i gradana uopće. Što se tiče religije, partija je na stanovištu "pozitivnog kršćanstva", mada se ta sintagma nigdje ne objašnjava. Osnovni ciljevi fašizma prvenstveno su bili privlačni za krupne kapitaliste koji su u takvom efikasnom režimu vidjeli svoju šansu. Istovremeno, insistirajući na izvjesnim egalističkim principima, fašistička ideologija uspjela je pridobiti najveći broj pripadnika radničke klase tako ko im je osigurala zadovoljenje nekih elementarnih potreba kao što su zapošljavanje, briga oko stanovanja, ishrane, odijevanja i svega drugog na šta se klasični kapitalizam nije obazirao. Dakle, javljaju se brojni elementi socijalizma, na način na koji ih vidi fašistička ideologija. Posebno karakterističan za fašizam je sistem korporativne organizacije privrede i društva. To se ogleda u težnji da se preduzeća iste profesije grupišu u javne ili polujavne korporacije, uz visok stepen discipline koji su uvodile takve organizacije. Ovakva ideologija za cilj je imala ostvarivanje kontrole nad radničkim sindikatima. Time su de facto onemogućeni štrajkovi radnika. Fašistička ideologija ukidala je klasičnu predstavničku demokratiju, uvodeći kao "bolju i efikasniju" tzv."profesionalnu predstavničku demokratiju". Klasična predstavnička skupština trebala je biti zamijenjena profesionalnom skupštinom. Ovakva ideologija je kao i kod boljševizma bila podržana moćnom propagandom. Posebno je izraženo stalno isticanje nacionalnih ciljeva i razvijanje nacionalističke svijesti. Putem ideologije i propagande stalno je osnaživano uvjerenje o veličini vlastite nacije i njenoj istovremenoj ugroženosti od drugih. Ideologija je posebno isticala brigu za navodno ugrožene zemljake u drugim državama, a

uz to je razvij ena i teza o historij skim granicama koje su uvijek bile veće od aktuelnih i koje su redovno bile nepravedne pa ih je trebalo korigirati. Organizacija jašističkih partija

Fašistička partija je bila čvrsto organizovana, što se nerijetko graničilo sa izvjesnim oblicima vojne organizacije. Bila je bazirana na malim osnovnim ćelijama koje su se idući naviše povezivale u sve veće cjeline. Na čelu je bio pojedinac-voda, sa velikim ovlaštenjima i harizmatskim osobinama (firer, duće i sl). Članstvo partije prolazilo je strogu selekciju i provjere već od doba adolescencije. Najvažniji kriteriji bili su privrženost vodi, ideologiji i elementarnim ciljevima novog poretka. Sukladno ideološkim odrednicama, ali i potrebama ostvarivanja vlasti, organizacija je bila prilagodena da sama snosi cio državni aparat.

Uticaj partije na državu Državni aparat i politički sistem u cjelini poprimili su forme kooperativne organizacije u sferi proizvodnje pod kontrolom države, sa izvjesnim elementima socijalne jednakosti. Time što je skupština bila ne političko nego ekonomsko tijelo, pravdano je ukidanje klasične demokratije koja nije mogla postići efikasnost u ostvarenju socijalnih ciljeva. Izlaz iz hronične krize koju nose ovakvi režimi bio je u ratovima. Tamo gdje to nisu učinili ratovi, učinile su to same njihove interne protivrječnosti.

MONOPARTIZAM TREĆEG SVIJETA Jednopartijski sistemi trećeg svijeta nisu nastali kao rezultat krize parlamentarizma, već kao posljedica raspada kolonijalizma. Njih bitno obilježava postojanje jedne partije u državama koje su se razvile u procesu dekolonizacije. Te partije uglavnom su nastale kao produžetak djelovanja različitih oslobodilačkih pokreta ili pak kao nosioci majoritetnih etničkih grupa. Uglavnom sve te partije snagu i autoritet izvlače iz oslobodilačke borbe. Mnoge od njih su uzele socijalizam kao cilj svog djelovanja. Taj socijalizam je redovno obojen specifičnim nacionalnim, regionalnim, vjerskim i drugim obilježjima dok su u pogledu ideologije postojale prilično velike raznolikosti. U odnosu na ideologij u "klasičnih" jednopartijskill sistema, primjetna je težnja da se nade neki "srednji" put tako da se očuva dominantna uloga jedne partije, ali da se izbjegnu odredene krajnosti totalitarnih političkih sistema. U zemljama u razvoju te "dominantne partije" najčešće su upravljale ne samo državom, već i ukupnom ekonomijom zasnovanom na društvenom vlasništvu. Medutim, nakon pada istočnog sistema, došlo je do intenzivnijeg prelaska tih zemalja na tržišnu ekonomiju i sistem višepartijske demokratij e.

VI - PREDSJEDNICKI POLITICKI SISTEM Ustavni model predsjedničkog sistema, karakterističan za SAD, uveden je u jednom specifičnom socij alnom ambij entu čij e karakteristike su bile: 1. Radikalan raskid sa starim režimom, sa uticajem aristokratije i feudalizma;

36 2. Snažna industrijalizacija, koja je stvorila prostor za afirmaciju individualizma. Ideja individualizma, kao ideja self made men-a, bitno je opredijelila društveni razvitak SAD, a time i ustavno-politički sistem; 3. U takvim okolnostima socijalizam nije mogao imati pogodno tlo kao u evropskim zemljama. Sve tenzije su sukcesivno smanjivane dinamičnim razvojem u kome su se neprekidno stvarale nove šanse i mogućnosti za zapošljavanje i stvaranje drugih uvjeta za prihvatljiv život; 4. SAD nisu imale naglašene krupne socijalne, klasne sukobe. Klasne borbe bile su ublažavane velikim materijalnim mogućnostima američkog društva. Ustav SAD svakako je najstariji pisani ustav na svijetu. Medutim, predsjednički sistem po američkom obrascu nije pružio iste rezultate u ostalim zemljama koje su ga prihvatile, upravo zato ko nisu imale socijalne i ekonomske premise kao SAD. Taj ustav je bio idealan za SAD, ali ne i za druge države. Trajnost ustava bi teško bila osigurana da nije pronadena i prava mjera u razgraničenju ovlasti izmedu država i federacije. U amandmanu 10 naglašava se princip da sva ovlaštenja koja nisu delegirana ustavom SAD, a nisu zabranjena ustavima država, rezervisana su za države. Upravo zato, bitna karakteristika američkog sistema jeste uspješnost napora da se skladno sintetizira autonomija država sa jedinstvom nacije tamo gdje je u pitanju zajednički interes. Federalizam

Trajnost ustava proizilazi iz dosljedne podjele vlasti i svih drugih principa koji osiguravaju ukupnu ravnotežu i stabilnost političkog sistema. Pri tome poseban značaj imaju supremacija nacionalnog zakona i sudska kontrola ukupnog funkcionisanja sistema. Supremacija nacionalnog zakona je jedan od ključnih principa na kome počiva ukupni ustavni sistem SAD. U ukupnom sistemu je bitno da je nacionalno pravo najviše u domenu koji pokriva, da je ono obavezujuće za sve i da ga je moguće ostvariti prinudnim sredstvima. Klauzulu supremacije nacionalnog zakona autori Ustava SAD izrazili su u č1.VI, gdje se naglašava da "ustav i zakoni SAD koji se donose i svi zaključeni ugovori ili ugovori koji će biti zaključeni u ime SAD, predstavljaju najviši zakon zemlje". Podjela ovlaštenja izmedu centralne vlasti i država

Podjela ovlaštenja izvršena je tako da federaciji pripadaju ovlaštenja koja su izričito navedena, što implicitno znači da sve ostalo pripada državama. U tom pogledu Ustav SAD razlikuje 4 vrste kompetencija i to: Izričito navedene ovlasti. Medu tim ovlaštenjima najznačajnija su da Kongres utvrduje poresku, monetarnu i fiskalnu politiku, reguliše trgovinu sa inostranstvom i izmedu pojedinih država SAD, osigurava autorsko pravo, uvodi sudove niže od Vrhovnog suda, objavljuje rat, sakuplja i drži vojsku i donosi propise o ustrojstvu i pravila službe vojnih snaga, vrši zakonodavnu vlast itd. Rezervirane ovlasti. Sva ovlaštenja koja nisu izričito navedena kao ovlaštenja centralne vlasti, rezervirana su za države. Prećutne ovlasti. Radi se o ovlastima koje federalna vlast može vršiti, mada nisu izričito navedena kao

njena ovlaštenja. Ova mogućnost izvodi se iz ustavne odredbe kojom se SAD ovlašćuju da "donose sve zakone koji će biti potrebni i pogodni za provodenje navedenih ovlaštenja i svih drugih ovlaštenja datih ovim Ustavom vlasti SAD ili bilo kojem njenom departmanu ill službeniku". Konkurentske ovlasti su ovlasti koje istovremeno pripadaju i SAD i državama članicama, kao što je to slučaj sa uvodenjem poreza. TEMELJNE INSTITUCIJE PREDSJEDNIČKOG SISTEMA KONGRES

Sastav kongresa Kongres se sastoji od Predstavničkog doma i Senata. Predstavnički dom se sastoji od 435 poslanika koji se biraju na 2 godine. Kandidat za Predstavnički dom mora imati 25 godina starosti, biti gradanin SAD 7 godina i rezident u državi u kojoj se bira. Senat je sastavljen od 100 senatora, iz svake države članice po 2, bez obzira na broj stanovnika u pojedinim državama. Senatori se biraju na 6 godina, s tim što se svake 2 godine bira trećina ukupnog broja, istovremeno sa izborima za Predstavnički dom. Kandidat za senatora mora imati 30 godina, biti gradanin SAD 9 godina i biti rezident države u kojoj se bira. Funkcija Kongresa - zakonodavna djelatnost Osnovna funkcija Kongresa je zakonodavna djelatnost. Kongres ni na koji način ne može svoja ovlaštenja delegirati na izvršnu vlast kako bi ona mogla donositi uredbe sa zakonskom snagom. Zakonodavnu djelatnost istovremeno vrše oba doma i formalno imaju jednak uticaj na donošenje zakona. U praksi, osnovna incijativa ipak pripada Predstavničkom domu, ali mora postojati saglasnost oba doma u pogledu svakog zakonskog projekta. Ako saglasnost ne postoji, formira se komisija koja treba pomiriti stanovišta oba doma. Ako se saglasnost ne postigne, zakon se ne može usvojiti. Uz ovlaštenje donošenja zakona, Kongres ima puna ovlaštenja da kontroliše provodenje zakona. U tom pogledu formiraju se posebni odbori za istraživanje problematike provodenja zakona i izvještavaju Kongres i javnost uopće ako postoji nezadovoljavajući rad administracije. U tom smislu, pored stalnih radnih tijela Kongresa, veliki značaj imaju i ad hoc tijela. Način rada Kongresa Kongres djeluje na jednoj godišnjoj sesiji koja počinje 03.01. i završava najkasnije 31.07. Izuzetak može biti učinjen u slučaju rata, kriznog stanja koje proglasi predsjednik ili ako Kongres sam odluči drugačije. Posebna karakteristika rada Kongresa je veliki broj stalnih i specijalnih komisija. U ovom trenutku postoje 22 stalne komisije u Predstavničkom domu i 8 komisija u Senatu. Posebna karakteristika rada komisija je u tome ko one imaju ovlaštenja da pozovu svaki ličnost na direktan razgovor ako smatraju da može dati neka obavještenja od značaja za rad Kongresa ili ostvarivanje njegovih odluka. Ustavotvorna uloga konresa

Amandman V osigurava 2 metoda predlaganja amandmana na Ustav. Prema prvom metodu, amandmani mogu biti predloženi Kongresu od dvotrećinske većine poslanika u oba doma. Prema drugom metodu, potrebno je izjašnjavanje dvije trećine država. Amandman stupa na snagu nakon ratifikacije od 3/4 zaknodavnih tijela države.

Izbor predsjednika i potpredsjednika Kongres ima ustavno ovlaštenje da bira predsjednika i podpredsjednika ukoliko kandidati nisu dobili potrebnu većinu u elektorskom kolegiju. Predsjednika bira Predstavnički dom, a potpredsjednika Senat. Radi se o mogućnosti koja praktično nikad ne dolazi do izražaja. Prema XXI amandmanu, ako se ugrozi mjesto potpredsjednika, predsjednikovo imenovanje odredene osobe na to mjesto mora biti potvrdeno većinom glasova u oba doma Kongresa. Po tom amandmanu postupljeno je 2 puta: 1973.godine, kada je Nixon predložio Geralda Forda za potpredsjednika i 1974.godine, kad je Gerald Ford predložio guvernera Rockfellera za potpredsjednika.

Odobravanje predsjednikovih imenovanja Prema Ustavu, predsjednik je dužan tražiti saglasnost Senata za nominaciju ambasadora, konzula, članova Vrhovnog suda i federalnih funkcionera koje nominira predsjednik. Senat može potvrditi ili odbaciti nominaciju odredene osobe.

Ratifikacija medurtarodnih ugovora Predsjednik je ovlašten zaključivati medunarodne sporazume, ali ih mora ratificirati Senat i to dvotrećinskom većinom prisutnih senatora. Da bi izbjegli odbacivanje sporazuma od strane Senata, predsjednici pribjegavaju tzv."izvršnim sporazumima", kojima inače Vrhovni sud daje istu snagu kao i medunarodnim sporazumima.

Sudska vlast Kongres provodeći proceduru impeachment na neki način vrši i sudsku vlast. Impičment korijene ima u engleskom common law i služi za smjenjivanje nepravednih i korumpiranih članova izvršne i sudske vlasti. Sami članovi kongresa ne potpadaju pod ovu instituciju. Oni mogu biti smijenjeni jedino dvotrećinskom većinom odgovarajućeg doma. Po Ustavu, Predstavnički dom ima inicijativu, a Senat je ovlašten da vrši postupak. Senat izriče sankciju dvotrećinskom većinom, nakon čega se najčešće primjenjuje smjenjivanje. Ako se impeachment vodi protiv predsjednika SAD, Senatom umjesto potpredsjednika SAD predsjedava predsjednik Vrhovnog suda, kako bi se izbjegle sumnje u ulogu (nepristrasnost) potpredsjednika koji bi u slučaju smj ene predsj ednika zauzeo njegovo mj esto.

PREDSJEDNIK Osnovne oznake funkcije

Predsjednik SAD istovremeno je šef države, vrhovni komandant oružanih snaga, šef izvršne vlasti i partijski lider. Njegova izuzetno široka ovlaštenja kao protivtežu u sistemu checks and balances imaju Ustavom izričito precizirana ovlaštenja Kongresa i Vrhovnog suda SAD. Dakle, funkcija predsjednika

se zasniva na značajnoj diskrecionoj vlasti, ali istovremeno i odgovornosti pred narodom za vršenje tih poslova u granicama zakona i interesa kako države tako i pojedinaca.

Izbor predsjednika Kandidat za predsjednika SAD mora biti državljanin SAD po rodenju, star najmanje 35 godina i 14 godina rezident u SAD. Mandat predsjednika traje 4 godine, a amandman 22 precizira da niko ne može biti izabran na mjesto predsjednika više od 2 puta. Način izbora predsjednika je kombinacija neposrednog izbora na općim izborima i posrednog izbora putem elektora. Narod direktno bira elektore, koji u drugoj fazi biraju predsjednika. Broj elektora jednak je broju članova Kongresa (538, prema 100 senatora, 435 zastupnika u Predstavničkom domu i 3 predstavnika Kolumbijskog distrikta koji ima specijalni status). U slučaju neriješenog rezultata 2 kandidata, predsjednika bira Predstavnički dom, a potpredsjednika Senat. U svakom slučaju, pobjednik će biti kandidat koji ima relativnu većinu glasova. Funkcija predsjednika Šef izvršne vlasti. Po članu II Ustava SAD, izvršna vlast povjerava se predsjedniku SAD. Shodno tome, predsjednik je šef federalne administracije. Normativna funkcija predsjednika za cilj ima ostvarivanje zakona. Realizuje se u vidu izvršnih naredbi (executive orders) i proklamacija. Rukovodenje administracijom. Predsjednik je vrhovni komandant oružanih snaga. Predsjednik osim što imenuje oficire i formira snage izvan zemlje, praktično može ući i u rat, mada to pravo formalno pripada Kongresu. Primjeri su slanje trupa u Koreju 1950. i bombardovanje Hanoja 1972.godine. Kao šef oružanih snaga, predsjednik je ovlašten i da upotrijebi silu u provođenju saveznog zakona i u unutrašnjim odnosima. Politiku administracije vodi sve više predsjednik, a sve manje Kongres SAD. Uz nominaciju, razrješenje i izvršne naredbe, stvarna moć određivanja ukupne politike i ponašanja administracije je u rukama predsjednika. Kabinet kojim rukovodi predsjednik SAD bitno je različit od kabineta u parlamentarnom sistemu. U SAD je Kabinet samo skup savjetnika koji u svakom trenutku ostvaruju politiku koju artikulira predsjednik. Ovlaštenja u oblasti vanjske politike. Predsjednik je organ koji vodi diplomatske odnose, pregovara i zaključuje ugovore. Njegova uloga u tome je sve samostalnija i značajnija, mada on neke poslove nominacije i zaključivanja sporazuma vrši uz saglasnost Senata. Međutim, kontrola Senata u vidu odobravanja međunarodnih sporazuma nema praktično veliki značaj u situaciji kad se prišlo praksi tzv. executive agreements, koja predsjedniku omogućava da zaključuje međunarodne sporazume, mada nisu predvideni u Ustavu. Uticaj na zakonodavnu djelatnost. Obzirom na striktnu podjelu vlasti, predsjednik ne može raspustiti Kongres, niti putem političke partije može ostavriti odlučujući uticaj na donošenje određenog zakona u Kongresu. Međutim, njegov značajan uticaj na zakonodavnu aktivnost ostvaruje se putem poruka Kongresu o stanju nacije i prava veta. Predsjednikove poruke značajno djeluju na kreiranje javnog mnijenja i snažno obavezuju kongres. Što se tiče predsjedničkog veta, on može biti otklonjen samo putem dvotrećinske većine poslanika u oba doma Kongresa. Svaki zakon ill rezolucija mora se podnijeti predsjedniku na potpis, da bi mogao stupiti na snagu. Zlticaj na sudsku funkciju. Predsjednik uz saglasnost Senata postavlja sve federalne sudije. Pored toga, ovlašten je da odgodi izvršenje smrtne kazne ill oprosti uvrede nanesene SAD-u, osim slučajeva impičmenta. To pravo je iskoristio Džerald Ford da bi Niksonu oprostio uvrede nanesene SAD povodom afere Watergate.

SUDSKA VLAST Jedna od najvažnijih karakteristika američkog ustavnog sistema je naglašena uloga sudstva u političkom sistemu. U tom pogledu je posebno značajna uloga Vrhovnog suda SAD. Vrhovni sud ima predsjednika (Chief Justice) i 8 sudija koje imenuje predsjednik SAD uz saglasnost Senata, a koji funkciju vrše doživotno. Ugled članova suda je vrlo veliki, a predsjednik Vrhovnog suda je druga ličnost države (poslije predsjednika SAD). Najvažnija funkcija suda je kontrola ustavnosti zakona. Vrhovni sud je ovlašten da poništi akt, bez obzira da li ga je donio Kongres, vlada ill pojedina država članica SAD. Pored toga, Vrhovni sud je arbitar izmedu nacije i država, kao i izmedu pojedinih grana vlasti. LJUDSKA PRAVA Jedna od bitnih oznaka Ustava SAD je da on ne sadrži ljudska prava i fundamentalne slobode. Medutim, na prvom zasijedanju Kongresa 1791.godine usvojeni su amandmani kojima se kite ljudska prava i slobode. U tom pogledu poseban značaj ima prvih 10 amandmana, koji se popularno zovu Bil o pravima. Osnovom američkog sistema Ijudskih prava smatra se amandman I, kojim se zabranjuje državi da vrši bilo kakvu restrikciju slobode religije, slobode govora i štampe, prava gradana da se u miru okupljaju i obraćaju vladi radi otklanjanja nepravdi. Amandmani II i III utvrduju pravo gradana da čuvaju i nose oružje, kao i da nijedan vojnik ne može u miru biti smješten u bilo koju kuću bez saglasnosti njenog vlasnika. Amandman IV štiti pravo gradana na nepovredivost ličnosti i imovine od neosnovanog pretresa i pljenidbe. Amandman V propisuje da niko ne može biti pozvan da odgovara za zločin ukoliko ga velika porota ne optuži, da niko ne može 2 puta za isti delikt biti podvrgnut krivičnom postupku, da niko neće biti prisiljen da svjedoči protiv samog sebe, da niko neće biti lišen života, slobode ili imovine bez zakonom propisanog postupka, te da privatna imovina ne može biti oduzeta za javnu upotrebu bez pravične naknade. Amandman VI ističe Ijudska prava u sudskom postupku: optuženi ima pravo na brzo i javno sudenje od nepristrasne porote, mora biti obaviješten o prirodi i osnovi optužbe, ima pravo biti suočen sa svjedocima koji ga terete, pravo na odbranu itd. POLITIČKE PARTIJE

U američkom predsjedničkom sistemu kao bipartizmu dominantne su Demokratska i Republikanska stranka. Društveni razvoj SAD je uz jačanje izvršne vlasti oličene u predsjedniku, doveo i do jačanja uloge stranaka, najprije u izborima za mjesto predsjednika, a zatim i u svim drugim aspektima političke aktivnosti. U pripremi izbora za predsjednika, u svemu je odlučujući sistem stranačkih konvencija, koje su se razvile van Ustava. Pri tome najveći značaj imaju: 1. Miting Nacionalnog komiteta glavnih stranaka u organizaciji konvencije za nominaciju; 2. Selekcija kandidata za konvenciju kroz primarne predsjedničke izbore i druge načine; 3. Odabir predsjedničkih kandidata od stranaka na njihovim nominacijskim konvencijama; 4. Predlaganje kandidata za elektorski kolegij. Uloga političkih partija u funkcioniranju Kongresa Pobjednička stranka u predsjedničkom sistemu ne može ostvarivati i vodeću ulogu u zakonodavstvu na način na koji se to čini u parlamentarnom sistemu. Medutim, političke partije se i ovdje pokazuju kao faktor iniciranja, podsticanja i objedinjavanja djelovanja različitih elemenata ustavnog sistema. U Kongresu je stvorena cijela mreža partijskih institucija koje prate postojeću Kongresnu strukturu i tako dnevno vrši uticaj na zakonodavstvo. Svi članovi Kongresa

41

su po pravilu članovi jedne od 2 glavne partije. Disciplina i samostalnost poslanika u Kongresu postavljeni su elastično, tako da poslanici nisu dužni u svakoj prilici da se ponašaju prema instrukcijama stranke, ali kada se radi o važnim odlukama, na scenu stupaju članovi stranačkog vodstva koji se staraju da se svi poslanici nadu u domu i glasaju prema stranačkim uputama. Organizacija američkih poltičkih partija Stranke u SAD u suštini su kadrovske stranke, mada u njihovoj organizaciji ima elemenata koji ukazuju na njihov masovni karakter. Naime, sam način organizacije primarnih predsjedničkih izbora u pojedinim državama name& potrebu da se registriraju svi birači stranke, ko strankama daje izgled masovne partije. Stranački sistem prati ukupnu strukturu ustavnog sistema, iz čega su se formirale brojne specifičnosti organizacije stranačkog sistema. Stranke su na izvjestan način decentralizirane tako što postoji relativno jaka organizacija stranaka na nivou država, dok o nacionalni komitet» na nivou federacije nema veći značaj. Najjače organizacije stranaka nalaze se na nivou gradova, što je svakako u vezi sa karakterom izbora za predsjednika. Ideologija političkih partija Ideologija je takoder specifična. Posmatrano sa stanovišta ideologije u evropskim zemljama, može se reći da u američkim strankama i ne postoji ideologija u svom izvornom značenju. U američkim strankama postoji tek neka tradicijska podjela na «federaliste» i«antifederaliste» , koja u neku ruku poprima karakter podjele na progresivne i konzervativne stranke pri čemu se smatra da su republikanci konzervativni, a demokrati više otvoreni za socijalne reforme. Tokom vremena ova razlika se gubila sa jačanjem centralističkih tendencija. Danas, ako postoje neke razlike u programskim opredjeljenjima, one se očituju više unutar samih stranaka nego medu samim strankama, pošto su osnovni programski ciljevi i demokrata i republikanaca zasnovani na istim vrijednostima, koje su na neki način općeprihvaćene vrijednosti američkog društva. Funkcioniranje političkih partija

Najznačajnija uloga stranaka svodi se na izbore, odnosno nominacije koje imaju najveći značaj u predsjedničkim izborima. Jačanje uloge stranaka najviše se odrazilo na očekivanje rezultata predsjedničkih izbora, §to je i logično obzirom na ulogu predsjednika i administracije općenito. INTERESNE ASOCIJACIJE

Broj interesnih asocijacija u SAD je izuzetno veliki, a one u političkom odlučivanju često igraju jaču ulogu od političkih stranaka. Računa se da samo na federalnom nivou djeluje preko 2.000 različitih interesnih asocijacija. Prije svega tu su velike privredne i finansijske korporacije sa jedne i sindikati sa druge strane. Interesi tih asocijacija naj češće nisu podudarni, što jača njihovu medusobnu borbu. U takvim okolnostima mnoge velike korporacije nalaze načine da se personalno povežu sa organima državne vlasti, kako bi lakše ostvarile svoje interese. Već su mnogi autori, poput Rajta Milsa («Vladajuća elita>>) pokazali da od 50-ak važnih političkih čelnika SAD, najmanje 30 su posredno povezani sa poslovanjem velikih kompanija. Mnogi menadžeri velikih firmi prelaze s vremena na vrijeme u važne državne organe i obratno. Time se povećava sprega izmedu kapitala i politike, koja

sve bitnije karakteriše savremeni politički život SAD. 42 U SAD je veliki značaj i asocijacija koje nemaju u prvom planu materijalne interese, već se politikom bave vodeni nematerijalnim motivima. To su asocijacije od onih konzervativnodesničarskih, preko snaga izolacionalizma, do patriotskih, vjerskih i humanističkih organizacija. Najčešće se dešava da ove asocijacije u sve oštrijoj konkurenciji različitih interesa, koriste sva raspoloživa sredstva da ostvare vlastite interese. U tom smislu primjetna su nastojanja svih asocijacija da utiču na javno mnijenje, djeluju kroz političke partije i pronadu način da ostvare direktne veze sa organima vlasti na svim nivoima. Postoje otvoreni načini djelovanja u vidu lobija, ali i tajni načini, o čemu svjedoče brojne korupcionaške afere. VII - POLUPREDSJEDNICKI POLITICKI SISTEM NASTANAK

Preteča polupredsjedničkog sistema je Vajmarska Njemačka (1919.-1933), gdje je prema Ustavu, vlada morala imati povjerenje šefa države i parlamenta. Šef države mogao je opozvati predsjednika vlade, čak i bez glasanja o povjerenju ili cenzuri. Osim toga, prema tom Ustavu, a i nizu ustava koji su se pojavili nakon II svjetskog rata (Austrija, Portugal, Island, Irska, Finska itd), šef države može putem veta blokirati donošenje zakona. Suština polupredsjedničkog sistema ogleda se u tome da se predsjednik ne bira u parlamentu, kao §to je to slučaj u parlamentarizmu, već na općim i neposrednim izborima. Time predsjednik izravno dobiva legitimitet naroda, §to ga sa tog aspekta čini ravnopravnim sa parlamentom. Njegove ovlasti daleko prevazilaze one koje predsjednik ima u parlamentarnom sistemu. Istovremeno, za razliku od klasičnog predsjedničkog sistema, postoji vlada ali sa nešto manjim ovlaštenjima od onih u parlamentarnom sistemu. Medu zemljama koje su prihvatile polupredsjednički sistem su i Hrvatska, Bugarska, Rumunija, pa i BiH. OSNOVNE KARAKTERISTIKE POL UPREDSJEDNIČKOG SISTEMA Polupredsjednički sistem pruža mogućnosti da se u parlamentarizam unesu neki elementi efikasnosti koji su svojstveni predsjedničkom sistemu. Njegove osnovne karakteristike su da se predsjednik republike bira putem općih izbora, da ima velike kompetencije i da dolazi do izvjesnog ograničenja parlamenta. • polupredsjedničkom sistemu, u kome su općenito ojačane funkcije predsjednika, moguće su 2 situacij e: •

Kada predsjednik čini dio parlamentarne većine - u ovom slučaju dolazi do koncentracije političke moći i uloga predsjednika se dodatno ojačava, što po pravilu vodi ka stabilnosti i dinamičnosti ukupnog sistema.

•

Kada predsjednik ostvaruje svoju funkciju u uvjetima nepostojanja parlamentarne većine - sama ustavna pozicija predsjednika nije dovoljna garancija za stabilno funkcioniranje centralnih političkih institucija.

FUNKCIJE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE Funkcije predsjednika republike mogu biti izražene na različite načine: 43 • U Francuskoj, koja se po Ustavu iz 1958.godine može smatrati prototipom ovog sistema, predsjednik bira premijera za kojeg smatra da ima podršku Nacionalne skupštine. Istovremeno, predsjednik može raspustiti skupštinu. Medutim, mada može vratiti zakone skupštini na ponovno razmatranje, predsjednik ipak ne učestvuje u zakonodavnoj aktivnosti, niti vrši vlast vlade. Njegova uloga u tom smislu je više regulativnog nego upravljačkog karaktera. •

U nekim zemljama, predsjednik ne može samostalno ostvarivati regulativnu funkciju. Takav slučaj je u Irskoj, gdje najveći dio poslova predsjednik ne može uraditi bez saglasnosti premijera. Ono §to može uraditi je da od Ustavnog suda traži verifikaciju ustavnosti zakona koje donosi parlament, da sazove skupštinu ili njene pojedine domove na vanredne sesije i da uputi poruke poslanicima i senatorima.

•

Postoji i grupa zemalja gdje predsjednička funkcija ide i dalje od regulacione uloge, kao ko je to slučaj u Austriji, gdje šef države može opozvati premijera neovisno od institucije izglasavanja nepovjerenja, cenzure ili demisioniranja. U tom slučaju vlada može ostati u funkciji samo ako uživa povjerenje i predsjednika i parlamenta.

•

Postoji i situacija kada predsjednik ima značajnu ulogu u ostvarivanju zakonodavne vlasti jer može blokirati donošenje zakona putem veta.

POL UPREDSJEDNIČKI SISTEM U FRANCUSKOJ Karakteristike ovog sistema su:

•

Postojanje predsjednika koji se bira na općim i neposrednim izborima, sa ovlaštenjima koja ga donekle približavaju predsjedniku u klasičnom predsjedničkom sistemu;

•

Postojanje većinskog parlamentarizma;

•

Saglasnost izmedu političke orijentacije parlamenta i predsjednika;

•

Predsjednik je šef većine, a ne premijer. Time premijer dolazi u potčinjen položaj u odnosu na predsjednika.

Predsjednik republike Predsjednik republike u Francuskoj ima jako široka ovlaštenja, koja prevazilaze uobičajene kompetencije šefa države kao §to su vrhovno komandovanje vojskom, rukovodenje vanjskom politikom, pravo imenovanja visokih funkcionera, proglašavanje zakona, pomilovanje, pravo suspenzivnog veta itd.

Pored ovih funkcija, predsjednik republike Francuske imenuje premijera pri čemu ne mora obavljati nikakve konsultacije u parlamentu. Naravno, u praksi predsjednik za premijera bira osobu koja uživa povjerenje Nacionalne skupštine. Da bi smijenio premijera, predsjednik mora imati saglasnost skupštine, mada ima praktičnu mogućnost da uskraćivanjem supotpisa akata vlade natjera premijera na podnošenje ostavke. Predsjednik na prijedlog premijera imenuje i razrješava ministre. Predsjednik republike predsjedava sjednicama Ministarskog savjeta, čime se de facto predstavlja kao pravi šef vlade. • odnosu prema parlamentu, predsjednik takode ima velike ovlasti. On dekretom otvara i zaključuje vanredna zasijedanja parlamenta. Ima pravo raspuštanja parlamenta po vlastitoj diskrecionoj ocjeni, bez supotpisa premijera ili izglasavanja nepovjerenja vladi, ali uz prethodnu konsultaciju sa premijerom i predsjednicima domova. Za razliku od parlamentarnog sistema, vlada nema mogućnost raspuštanja parlamenta.

Predsjednik ima pravo da potpuno samostalno odredeni zakon iznese na referendum. Predsjednik može proglasiti vanredno stanje, uz prethodno ispunjenje 2 uvjeta: •

da su na težak i neposredan način ugrožene institucije republike, nezavisnost i teritorijalni integritet zemlje ili izvršenje medunarodnih obaveza;

•

da redovno funkcioniranje ustavnih javnih vlasti bude prekinuto.

Prilikom donošenja ove odluke predsjednik je obavezan da se konsultuje sa premijerom, predsjednicima parlamentarnih domova i ustavnim savjetom, ali odluku donosi samostalno, na osnovu diskrecione ocjene. Prema tumačenjima ove odredbe, predsjedniku su data sva moguća ovlaštenja, osim da mijenja ustav. Vlada Uloga vlade. Po ustavu, vlada odreduje i vodi politiku zemlje. Medutim, de facto je vlada u rukama predsjednika republike. On je taj koji obrazuje vladu tako što imenuje premijera, i pri tome vlada nema obavezu da se predstavlja parlamentu da bi zadobila njegovo povjerenje. Značajna je odredba o nespojivosti funkcija člana vlade i parlamentarnog mandata. Uz činjenicu da ministri postaju istaknuti funkcioneri i stručnjaci, rezultat je veća neovisnost vlade od parlamenta. Sastav vlade. Vlada se sastoji od prvog ministra i članova vlade. Prvi ministar je iznad ostalih članova jer on odreduje članstvo vlade i članovi vlade praktično su njemu odgovorni za svoj rad. Medutim, premijer istovremeno odgovara predsjedniku i parlamentu koji vrši kontrolu nad njegovim radom i može ga opozvati pod ustavno utvrdenim uslovima. Uredbodavna djelatnost. Radi provodenja svog programa vlada može od parlamenta tražiti ovlaštenje da za odredeno vrijeme putem ordonansi preduzima mjere koje redovno spadaju u oblast zakona. Ordonanse se donose u Ministarskom savjetu na osnovu mišljenja državnog savjeta. Stupaju na snagu čim se objave, ali prestaju važiti ako nacrt zakona o potvrdi ne bude podnesen parlamentu

prije datuma utvrdenog u zakonu o davanju ovlaštenja. Sjednice vlade. Razlikuju se 3 vrste sjednica vlade: 1. Sjednice Ministarskog savjeta - saziva ih predsjednik republike i istovremeno odlučuje ko će im prisustvovati; 2. Sjednice savjeta kabineta - saziva predsjednik vlade i na njima se raspravljaju uglavnom tehnička pitanja; 3. Meduministarske sjednice - ad hoc ih saziva predsjednik republike ili premijer radi raspravljanja odredenih pitanja i zauzimanja stavova koji se predlažu vladi na rješavanje. Parlament Sastav parlamenta. Parlament se sastoji od 2 doma: Nacionalne skupštine i Senata. Nacionalna skupština se bira na neposrednim izborima. Mandat je 5 godina. lzbori se obavljaju u 2 kruga. Valjani su ako je glasanju pristupila najmanje

'/4

birača. U prvom krugu izabran je kandidat koji dobije

apsolutnu većinu glasova datih na izborima. Ukoliko niko ne dobije apsolutnu većinu u prvom krugu, u drugom krugu glasanja dovoljna je i relativna većina. U praksi se u drugom krugu glasovi koncentrišu oko 2 kandidata koji su imali najviše glasova u prvom krugu. Senat, koji je predstavničko tijelo teritorijalnih zajednica, bira se posrednim putem. Izbori se obavljaju po departmanima i u njima učestvuju 3 skupine izbornika: poslanici, članovi departmanskih općih vijeća i delegati općinskih vijeća. Senatori se biraju na 9 godina, s tim §to se svake 3 godine obnavlja 1/3 mjesta, kojih ukupno ima 305. Za razliku od Nacionalne skupštine, Senat se nikada ne raspušta, čime se osigurava stabilnost sistema. Pošto najveći broj senatora biraju delegati općinskih vijeća, Senat se popularno naziva i« Veliko vijeće francuskih općina» ili , onda je za njegovo donošenje potrebna apsolutna većina svih članova Nacionalne skupštine. Za razliku od običnih zakona, organski zakoni preciziraju organizaciju javnih ustavnih vlasti, pravila o njihovom sastavu, funkcionisanju, imenovanju članova i sl. Kod ovih zakona obavezna je kontrola Ustavnog savjeta. Položaj parlamenta u odnosu na vladu Ovlaštenje parlamenta. Parlament je jedini ovlašten da donosi zakone, ali samo u ustavom definisanim oblastima. Ovlaštenja parlamenta uglavnom se odnose na pitanja prava i dužnosti gradana, poreske problematike, regulisanja izbora, pitanja organizacije vlasti i sl. Sve ostalo vlada može regulisati svojim aktima, putem autonomnih uredbi. Vlada može donositi i tzv.uredbe sa zakonskom snagom, na osnovu ovlaštenja koje na nju može prenijeti parlament zakonom o habilitaciji. Uticaj vlade na zakonodavnu djelatnost parlamenta dopunjen je činjenicom da dnevne redove sjednica domova najčešće utvrduje vlada, kao i da vlada podnosi nacrte zakona. Posebno veliko ovlaštenje vlade sastoji se u mogućnosti da vlada povodom glasanja o nekom zakonu, pokrene i pitanje odgovornosti pred

Nacionalnom skupštinom. U takvom slučaju, ako se u roku od 24 sata ne podnese prijedlog za izglasavanje nepovjerenja koji bi bio usvojen većinom glasova u skupštini, sporni zakon će se smatrati usvojenim, čak i ako o njemu ne bude glasanja. Odgovornost vlade. Ustav predvida niz odredbi koje otežavaju postavljanje pitanja odgovornosti vlade pred parlamentom: ~ Odgovornost vlade predvidena je samo pred Nacionalnom skupštinom, a ne i Senatom; Ne postoji interpelacija (zahtjev upućen od jednog člana parlamenta ministru ill vladi sa namjerom da se otvori debata iza koje bi slijedilo glasanje o povjerenju vladi);

Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja mora potpisati najmanje jedna desetina članova Nacionalne skupštine, o tom prijedlogu se može glasati tek nakon 48 sati od podnošenja, a prijedlog mora biti usvojen većinom glasova svih članova skupštine. Uz ustavne odredbe, stabilnosti vlade doprinose i politički faktori, pošto praktično i vlada i većina u parlamentu koja bi trebala izglasati nepovjerenje vladi, jesu bliske predsjedniku republike. Ustavni savjet Funkcija Ustavnog savjeta izražena je na 3 načina: l. Ustavni savjet je ustavna vlast. On se konsultira u pogledu primjene mogućnosti uvodenja stanja nužde, oko organizacije referenduma, a ima i odredenu ulogu oko procedure izbora predsjednika republike. 2. Ustavni savjet je izborni sud, jer rješava političke sporove nastale u izborima za predsjednika republike, parlament, Senat, ali i u vezi sa referendumom. 3. Ustavni savjet ima i ulogu ustavnog suda. Rješava pitanja uskladivanja kompetencija izmedu zakonodavne i izvršne vlasti i osigurava kontrolu ustavnosti zakonskih akata i medunarodnih ugovora. Posebno je značajna njegova uloga u pogledu ispitivanja ustavnosti zakona koji su izglasani, ali jo§ nisu proglašeni. Ova aktivnost Savjeta može biti pokrenuta na zahtjev 60 članova parlamenta. Izbor i sastau Ustavni savjet se sastoji od 9 članova, čiji mandat traje 9 godina i ne može biti obnovljen. Obnavlja se za 1/3 svake 3 godine. Po 3 člana imenuju predsjednik republike i predsjednici parlamentarnih domova. Osim ovih 9 članova, u Ustavni savjet ulaze kao doživotni članovi i bivši predsjednici republike. Funkcije člana Ustavnog savjeta nespojive su sa funkcijama ministara ili članova parlamenta. Djejstvo odluka Ustavnog savjeta. Odluke Ustavnog savjeta su konačne i obavezne za javnu vlast i sve upravne i sudske vlasti.

VIII - SKUPSTINSKI SISTEM NASTANAK

Skupštinski sistem predstavlja način organizacije države kojom je izražena dominacija skupštine nad izvršnom vlaku. Cesto se naziva i Konventski sistem jer je takav način organizacije države bio primijenjen

u vrijeme Konvencije (1793.-1795), neposredno nakon francuske revolucije. Skupštinski sistem je kasnije u Francuskoj bio primijenjen 2 puta, prema ustavu iz 1849.godine i u organizaciji Pariške komune 1871. Tada je formiran sistem na principu jedinstva vlasti, kada je skupština bila istovremeno i zakonodavno i izvršno tijelo. Recepcija modela jedinstva vlasti kasnije je izvršena u nizu socijalističkih zemalja, medu kojima je bila i SR BiH, s tim ko je taj skupštinski sistem bio izgraden na osnovama jednopartijskog sistema. Danas skupštinski sistem postoji jedino u Švicarskoj, kao sistem u kome osim skupštine postoji i izvršni organ koji je isključivo instrument skupštine. SKUPŠTINSKI SISTEM ŠVICARSKE Skupštinski sistem na osnovama kompetitivne (višepartijske) demokratije izgraden je danas samo u političkom sistemu Švicarske. Švicarski model predstavlja skladno, specifično rješenje ustavnog sistema koji u suštini respektuje princip podjele vlasti na 3 poznate grane vlasti. Osnovni organi u skupštinskom sistemu Skupština je glavni zakonodavni organ. Sastoji se od Nacionalnog vijeća i Državnog savjeta. Nacionalno vijeće čini 200 vijećnika, koji se biraju na neposrednim izborima po proporcionalnom principu. Broj kantonalnih predstavnika zavisi od broja stanovnika. Državni savjet predstavlja kantone i sastoji se od 46 vijećnika (po 2 iz kantona). Izbor se vrši prema pravilima koja utvrduje kanton. Oba doma skupštine imaju jednaka ovlaštenja.

Federalna skupština je najviše tijelo federacije koja vrši svu zakonodavnu funkciju na nivou federacije, postavlja članove Federalnog savjeta i Federalnog suda, vrhovnog komandanta oružanih snaga i sve druge značajne federalne funkcionere. Nadzire sve vlasti švicarske Federalne vlade i odobrava godišnji budžet koji priprema Federalni savjet. Zakonodavna djelatnost. Bitna oznaka ovog sistema je u tome što gradani, osim §to biraju skupštinu, na raspolaganju imaju 12 instrumenta neposredne demokratije.

Prvi je narodna inic~ativa, kao forrmalni prijedlog kojim se traži ustavni amandman. Mora biti podnesena na glasanje narodu i kantonima ako ju je svojim potpisima podržalo najmanje 100.000 gradana u roku od 18 mjeseci. Drugi je referendum, kao ustavno pravo da se prisile federalne vlasti da donesu odredeni propis ill da neki važan ugovor daju na narodno odobravanje. Ovlaštenje savezne skupštine. U nadležnosti dvaju skupštinskih vijeća su sva pitanja koja je Ustav definisao kao nadležnosti Konfederacije, a koja nisu data nekom drugom saveznom organu. Tu posebno spadaju:

1. Zakoni o organizaciji i načinu rada saveznih organa; 2. Zakoni i odluke u materijama koje su Ustavom stavljene u saveznu nadležnost; 3. Osnivanje stalnih saveznih službi i odredivanje plaća; 4. Izbor Saveznog vijeća, Saveznog suda, kancelara, kao i glavnokomandujućeg savezne armije. Zakonima se skupštini mogu dati i druga prava u pogledu izbora ill potvrdivanja; 5. Savezi i ugovori sa stranim državama, kao i odobravanje ugovora koji kantoni zaključuju medusobno ili sa stranim državama. Medutim, ugovori kantona se podnose Saveznoj skupštini samo ako Savezno vijeće ill neki drugi kanton u(ože prigovor. 6. Mjere vanjske sigurnosti, održavanje neutralnosti i nezavisnosti Švicarske, objava rata i zaključivanje mira; 7. Garantiranje ustava i teritorije kantona, mjere unutrašnje sigurnosti, amnestija i pravo pomilovanja; 8. Pravo raspolaganja saveznom armijom;

9. Usvajanje budžeta, odobravanje državnih računa i odluke o zaključivanju zajmova; 10. Vrhovni nadzor nad upravom i saveznim pravosudem; 11. Žalbe protiv odluka saveznog vijeća koje se tiču upravnih sporova; 12. Sukobi nadležnosti saveznih organa; 13. Revizija saveznog ustava. Federalni savjet. Predstavlja najvišu izvršnu i upravljačku vlast u Švicarskoj. Sastoji se od 7 savjetnika koje bira Federalna skupština. Oni su na čelu 7 ministarstava koja se zovu departmani: vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, pravda i policija, vojska, finansije, javna ekonomija, transport, komunikacije i energija. Članovi Federalnog savjeta su predstavnici 5 različitih političkih partija. Najmanje 2 člana moraju biti iz francuskoitalijanskog govornog područja. Savjet radi kao kolegijalno tijelo, ne postoji uloga prvog ministra. Jedan od 7 savjetnika vrši ulogu predsjednika Federacije. Po običaju, članovi Savjeta se svake godine smjenjuju na toj funkciji koja nema posebne političke privilegije, već samo formalne obaveze. Izbor i način funkeioniranja. banovi Federalnog savjeta (Saveznog vijeća) imenuju se na 4 godine, na zajedničkoj sjednici oba skupštinska vijeća. Iz istog kantona se u vijeće može izabrati samo 1 član. Savezno vijeće se u cjelini obnavlja nakon svakog obnavljanja Nacionalnog vijeća.

Saveznom vijeću predsjedava predsjednik federacije. Vijeće ima i jednog potpredsjednika. Njih na godinu dana imenuje Savezna skupština medu članovima vijeća. Predsjednik ne može 2 puta uzastopno obavljati tu funkciju. Ovlaštenja i dužnosti. Savezno vijeće se, izmedu ostalog, stara o pridržavanju Ustava, zakona i odluka Konfederacije, kao i odredbi saveznih sporazuma; podnosi nacrte zakona i odluka Saveznoj skupštini i daje mišljenje o prijedlozima koje Skupštini upute vijeća ill kantoni; zaduženo je za veze sa inostranstvom i medunarodne odnose; upravlja fnansijama, predlaže budžet i pdnosi račun o prihodimai rashodima; vrši nadzor nad radom svih službenika savezne uprave; vrši nadzor nad granama kantonalne uprave koje su stavljene pod njegovu kontrolu; polaže račun o svom radu Saveznoj skupštini na svakom redovnom zasijedanju, a po zahtjevu vijeća Savezne skupštine sačinjava i posebne izvještaje; itd.

U slučaju krajnje nužde, ako Savezna skupština nije na okupu, Savezno vijeće je ovlašteno da mobiliše vojne trupe i njima raspolaže, s tim da je dužno odmah sazvati Vijeće ukoliko broj mobilisanih v/o prelazi 2.000 ili ukoliko oni ostanu pod oružjem više od 3 sedmice. Ljudska prava

Zakita ljudskih prava jedan je od 4 proklamirana cilja Švicarske države, uz održavanje nezavisnosti, unutrašnjeg mira i reda i unapredenje općeg blagostanja. Švicarski ustav garantuje sva klasična ili politička Ijudska prava i slobode (jednakost muškarca i žene, sloboda vjerovanja i savjesti, sloboda izražavanja mišljenja, pravo na okupljanje i udruživanje, pravo na peticiju). Za Švicarsku su posebno karakteristična socijalna i ekonomska prava, kao što su osiguranje za slučaj nezaposlenosti, pravo na potporu licima u oskudici, pravo na obrazovanje itd. Federalizam u Švicarskoj

Suština federalizma odredena je članovima 2 i 3 Ustava Švicarske Konfederacije, prema kojima Konfederacija ima za cilj da osigura nezavisnost prema inostranstvu, održava unutrašnji red i mir, širi slobode i prava državljana Konfederacije i povećava njihovo opće blagostanje, dok su kantoni "suvereni ukoliko njihova suverenost nije ograničena ustavom; kao takvi, oni vrše sva prava koja nisu prenesena na saveznu vlast". Medutim, ekonomsko-socijalni razvoj tokom posljednja 2 stoljeća učinio je da se putem ustavne revizije neprestano povećavao obim ovlaštenja centralnih organa, i srazmjerno tome smanjivala ovlaštenja kantona.

Mada se govori o suverenosti kantona, ta suverenost je sporna obzirom na ustavnu odredbu da kantoni svoje ustave moraju dostaviti Saveznoj skupštini na odobrenje. Odnos izmec7u Zakonodavne i izvršne vlasti

Federalni savjet kolegijalno izvršava politiku koju definira skupština. Ako dode do neslaganja, savjet neće demisionirati, već će se prilagoditi zahtjevima skupštine. Savjet nema mogućnosti pokretati pitanja odgovornosti, ispitivati da li postoji većina, a posebno nema pravo raspustiti skupštinu kao §to je to slučaj u parlamentarizmu. Federalni savjet ima pravo incijative za donošenje zakona, uporedo sa poslanicima, te davati mišljenje o pojedinim zakonskim projektima koji su mu upućeni od strane Skupštine. Članovi savjeta učestvuju na zasijedanjima skupštine. S druge strane, skupština imenuje članove Savjeta, putem interpelacija ili na druge načine poziva Savjet da ispituje pojedina pitanja ili priprema projekte zakona, obvezuje savjet da podnosi izvještaje itd. Prema Ustavu, Federalni savjet je instrument skupštine. Dužan je slijediti politiku Skupštine bez mogućnosti da demisionira i nema nikakav adekvatan povratni uticaj. U praksi medutim, vhst Federalnog savjeta je jako velika. Njega čine politički profesionalci koji su decenijama na funkcijama unutar ovog tijela i kao takvi su veoma sposobni da svoju politiku nametnu Skupštini. Federalni sud

Čini ga 39 sudija, uz 40 zamjenika koje bira Federalna skupština na period od 6 godina. Sva 3 službena jezika predstavljena su u sudu. Sud djeluje kao najviša apelaciona sudska instanca, po slučajevima koje su rješavali kantonalni sudovi. Rješava sporove izmedu federacije i kantona, izmedu pojedinih kantona, izmedu pravnih ili fizičkih lica i federacije, te izmedu pravnih ill fizičkih lica i kantona ukoliko parnica prelazi iznos utvrden saveznim zakonima. Federalni sud je ovlašten da ocjenjuje zakonodavne i izvršne akte kantona i da garantuje ustavna prava gradana, medutim nema pravo da cijeni ustavnost federalnih zakona. Osim navedenog, savezni sud sudi u sporovima koji se tiču lica bez državljanstva, kao i u sporovima izmedu komuna iz različitih kantona povodom prava gradanstva. Savezni sud sudi i u krivičnoj materiji, uz pomoć porote koja se izjašnjava o činjenicama, a u slijedećim slučajevima: 1. Slučajevi veleizdaje prema konfederaciji, pobune ill nasilja protiv organa; 2. Zločini i krivična djela protiv medunarodnog prava; 3. Politička krivična djela koja su uzrok ill posljedica nemira koji su doveli do intervencije savezne arm ije; 4. Djela koja se stavljaju na teret funkcionerima koje je imenovao neki savezni organ, kada se taj organ obrati Saveznom sudu. Političke partije

Tri glavne tendencije u švicarskom političkom životu: liberalizam, konzervativizam i socijalizam izdiferencirane su u 3 najveće stranke: radikali, kršćanski demokrati i socijaldemokrati. Važna razlika može se ustanoviti izmedu vladinih i nevladinih stranaka. Od 1959.godine postoji stabilna koalicija 4 najveće stranke koje formiraju Federalni savjet (2 radikala, 2 kršćanska demokrata, 2 socijaldemokrata i 1 član Švicarske demokratske partije). Ostatak partija zauzima oko 30% mjesta u Federalnoj skupštini i ne čini koherentnu opoziciju. Uloga interesnih grupacija

Posebna karakteristika političkog sistema u Švicarskoj je veliko prisustvo i politički značaj različitih socijalnih

grupacija. Interesne grupacije su čak i priznate Ustavom. Tako u 61.32 Ustava stoji da će zainteresirane ekonomske grupacije biti konsultirane kod izrade izvršnih zakona i biće pozvane da saraduju u propisivanju izvršenja.

IX - SAVREMENE TENDENCIJE U RAZVOJU POLITIČKOG SISTEMA Usljed ispoljavanja odredenih društvenih zahtjeva prema politici u okviru funkcioniranja političkog sistema, uočljive su odredene tendencije u daljem razvoju parlamentarnog političkog sistema. U tom smislu je primjetno: • jačanje izvršne vlasti unutar državnog aparata; • slabljenje uloge drugog doma; • smanjivanje značaja podjele vlasti; • opadanje moći parlamenta; • slabljenje federalizma • širenje administrativnog aparata; • rizici osamostaljivanj države; • neželjene posljedice zahtjeva prema državi. Jačanje izvršne vlasti. Najveći brej zahtjeva prema državi u modernom vremenu usmjeren je na jačanje ekonomske i uopće društvene pozicije tražilaca (pojedinaca i različitih asocijacija) putem zakona i drugih općih akata. Pošto zakonodavno tijelo, prilagodeno za klasičnu zakonodavnu funkciju, nije u stanju blagovremeno i efikasno odgovoriti na sve te zahtjeve, izvršna vlast kao specijalizirana institucija je ipak sposobnija odgovoriti zahtjevima brzine i efikasnosti. Usljed toga, pokazuje se da se u izvršnoj vlasti obavlja koncentracija političkog odlučivanja u sferi ekonomije i socijalnog razvoja. Posljedica je širenje izvršne vlasti, kako u organizacijskom smislu, tako i u smislu proširenja djelokruga poslova. Medutim, ovo jačanje izvršne vlasti nije uporedo praćeno i jačanjem zakonodavne vlasti, pa dolazi do poremećaja ravnoteže u odnosima pojedinih vlasti. Slabljenje uloge drugog doma je općenita pojava u savremenom razvoju političkog sistema. Većina država u prošlom vijeku je startovala sa dvodomnom skupštinskom strukturom sa ciljem da se funkcija skupštine podesi prema skromno datoj socijalnoj ulozi države. Država se zadržavala isključivo u sferi vanjske zaštite tržišnih i drugih društvenih procesa, ne ulazeći dublje u socijalne tokove. Dvodomno odlučivanje je u tom kontekstu trebalo biti kočnica svakom radikalnijem nastojanju da se država odlučnije i konkretnije angažira u društvenom i ekonomskom životu.

Medutim, promjenom uloge države u društvu, došlo je do promjena i u strukturi parlamenta. Za novu socijalnu ulogu države trebalo je osigurati i novu strukturu skupštine, što je praktično značilo da je trebalo uvesti jednodomnu skupštinu koja bi svojom jednostavnošću potpunije prihvatila i ostvarivala narastajuće socijalne zahtjeve kroz tzv.»socijalno zakonodavstvo». Interesantno je istaći da je taj put stvaranja jednodomnih skupština krenuo od skandinavskih zemalja (Norveška, Švedska, Finska, Danska), što nije slučajno obzirom na ukupni demokratski karakter i rezultate političkih sistema tih država. Princip jednodnomnosti danas je prihvaćen i u zemljama gdje formalno postoji bikamerizam (npr. u Engleskoj). Senat SAD je izuzetak koji potvrduje pravilo. Smanjivanje značaja podjele vlasti. Princip podjele vlasti u svojoj sadašnjoj primjeni remeti hijerarhiju organa koja je ustanovljena zajedno sa tim principom. Ravnoteža vlasti koja proizilazi iz principa podjele vlasti najviše šteti zakonodavnoj vlasti.

Težnja da se ostvari efikasnost u ekonomskom i socijalnom razvoju vodi ka jačanju izvršne vlasti. Izvršna vlast

postepeno sve više de facto preuzima i funkcije zaknodavne vlasti, pa se može govoriti o objedinjavanju prerogativa zakonodavne i izvršne vlasti u istim rukama, što je prema klasičnoj političkoj filozofiji oznaka despotizma. Pored toga, danas postoje brojni oblici medusobne povezanosti i uslovljenosti triju vlasti, a posebno zaknodavne i izvršne vlasti tako da realno stanje biva sve više različito od propisane ustavne sheme o odnosu tih vlasti. Izvršna vlast se sve više javlja kao arbitar prema zahtjevima koji dolaze iz raznih društvenih sfera, a i prema zathjevima koji dolaze iz parlamenta. Takva uloga vlade i dalje jača uporedo sa povećanjem zahtjeva koji se bag njoj redovno uručuju. Opadanje moći zakonodavnog tijela. Parlament je u savremenim uslovima prinuñen da se u svemu oslanja na izvršnu vlast u cjelini, da prati inicijative vlade i slijedi dinamiku koju ona nameće, ostavljajući za sebe samo mogućnost da s vremena na vrijeme vrši odredene političke atribute. Svi akteri političkog sistema svoje zahtjeve instinktivno upućuju vladi, jer su se već stekla pouzdana saznanja o njenim stvarnim mogućnostima da odgovori na te zahtjeve. Obraćanje parlamentu je sve manje primjetno. Samo je vlada u stanju da aktuelne zahtjeve poveže sa svim drugim rješenjima, da ih uklapa u postojeći pravni sistem i da ih zapravo pripremi za usvajanje u parlamentu. Bez tog prethodnog rada parlament nije u mogućnosti usvojiti zahtjeve koji se sve intenzivnije javljaju iz društva.

Prema osnovnim principima političkog predstavništva, parlament je predviden za djelovanje poslanika koji interpretiraju samo opće interese nacije i svakog gradanina u njoj. Mectutim, realnost je učinila da se danas u politici javljaju realni, konkretni zahtjevi čovjeka kakav jeste, a ne čovjeka kakav bi trebao biti prema klasičnoj političkoj filozofiji na kojoj je svojevremeno izgradena pozicija parlamenta. Kada je u pitanju informiranost parlamenta, situacija se takoñer mijenja na štetu parlamenta. Poslanici i zakonodavno tijelo u cjelini nisu u mogućnosti da svojim poznavanjem materije dovoljno prate aktuelna društvena kretanja, pa su prinudeni da se oslanjaju na izvršnu vlast. Parlament uglavnom zna onoliko koliko mu u svojim prijedlozima «servira» vlada. Što se tiče uticaja na formiranje vlada, obzirom na strukturu vlasti danas je očigledno da nije parlament taj koji bira vladu, već de facto vlada direktno proizilazi iz izbora, posredstvom političkih partija. Inicijative za donošenje zakona uglavnom potiču od same vlade. U pogledu skupštinske rasprave o zakonskim projektima, vidljivo je da su rasprave o savremenim zakonima vrlo neuspješne jer su propisi prožeti velikim stepenom tehniciteta, u kome se predstavnici naroda obično sve teže snalaze. Zakoni po prirodi postaju sve više okvirni i uopšteni i kao takvi ostavljaju prostor izvršnoj vlasti za dalje samostalno djelovanje u pravcu «stvarne» zakonodavne djelatnosti putem uredbi i drugih općih akata kojima se detaljno ureñuju globalni društveni odnosi. Slabljenje .federalizma. Jedan od najznačajnijih pokazatelja slabljenja federalizma u savremenom parlamentu je ukidanje federalnog dualizma, onog trenutka kad je postao smetnja ekonomskom razvoju.

U novije vrijeme u čitavom nizu federalnih zemalja došlo je do legitimiranja centralne vlasti u svrhu rješavanja sve brojnijih i težih ekonomskih pitanja. To se najbolje može pratiti na primjeru federalizma u SAD. Dualistička interpretacija koja polazi od stanovišta da federacija ima samo ovlaštenja koja su izričito navedena, odbačena je odredbom da će zakoni SAD biti «vrhovni zakoni zemlje». Time je bitno izmijenjen odnos izmedu država i federacije. Otprilike u tom smislu došlo je i u drugim državama (npr. SR Njemačka i Švicarska) do koncentracije ekonomsko-političkog odlučivanja, posebno u ekonomskoj sferi. Širenje administrativnog aparata. Problem aktuelnog odnosa čovjeka i administracije karakterističan je po

tome što stvarni uticaj državnog aparata na politiku nikada nije bio veći, niti je pak bio veći sam aparat koji obavlja te funkcije. Zahtjevi, odnosno pritisci prema državi, usljed same neprilagodenosti države na tu novu situaciju, sve se više iskazuju kao pritisci na administraciju unutar države. U takvoj situaciji administracija je dobrim dijelom prinudena da odgovara na različite društvene zahtjeve i time se nužno sve više infiltrira u same društvene odnose, postajući glomaznija, sveobuhvatnija i sve više prisutna u društvenom i političkom životu. Širenjem samog aparata, administracija sve više opterećuje nacionalni dohodak, §to je u krajnjoj liniji suprotno zahtjevima da država u ekonomskoj sferi djeluje u svrhu interesa pojedinaca ili društvenih asocijacija. Istraživanja pokazuju da se npr. u Francuskoj broj činovnika upetostručio u posljednjih stotinjak godina. Djelujući na ovaj način, u ime države kao cjeline, administracija se neprestano širi na teren zakonodavca. Prisustvo izvršne vlasti u poslovima zakonodavstva je znak remećenja osnovnih principa i rješenja moderne demokratije, §to sve dovodi do velikih društvenih teškoća i ugrožavanja odredenih prava gradana jer administracija sve više ograničava čovjeka kao tražioca i korisnika njenih usluga. Rizici osamostaljivanja države. Pod pritiskom socijalnih zahtjeva, država je u situaciji da mora djelovati sve agilnije, postupati prema zahtjevima i javljati se u ulozi arbitra u sukobima različitih interesa. Time neprekidno jača njena uloga u odnosu na društvo i njena zavisnost od različitih monopolskih političkih interesa. Efikasnost koja se stvara koncentracijom ovlaštenja u rukama države, bez potrebnog adekvatnog uticaja pojedinaca, grupa i društva u cjelini na političke procese, znači zapravo stalno sužavanje slobode djelovanja čovjeka u stvaranju i ostvarivanju politike koja je sve prisutnija u njegovom životu.

Savremeni društveni i politički život pruža sve više dokaza o opasnostima etatističke evolucije političkog sistema i politike koja dovodi do nekontrolirane koncentracije moći, monopoliizacije ovlaštenja, sprege politike sa ekonomskim monopolskim grupacijama i drugih protivrječnosti koje u cjelini na nov način postavljaju pitanje stabilnosti predstavničkog političkog sistema. Razvojem etatizma ugrožavaju se ne samo političke slobode, nego i sloboda čovjeka, koji stvarajući nove oblike otudenja sve manje djeluje samostalno, u duhu vlastitih predstava o svom dobru i interesu. Neželjene posljedice zahtjeva prema državi. Sve brojniji zahtjevi da se kroz politiku rješavaju pitanja života i rada čovjeka, državu objektivno stavljaju u poziciju arbitra izmedu sve brojnijih, najčešće suprotstavljenih interesa. Isticanjem zahtjeva, neprekidnim traženjem da se djeluje u odredenim situacijama, sankcionira se postojeće stanje u kome su Ijudi samo pasivni tražioci, dok je država odlučujući faktor političkog odlučivanja. Posljedica toga je da je zapravo demokratska strana političkog sistema sve slabija. U prvi plan dolazi birokratski državni aparat u sprezi sa političkim monopolima i tehnokratijom. Ovakva pozicija države daje samo odredene prividne kratkotrajne pozitivne efekte, dko u suštini predstavlja vrlo opasnu tendenciju sa krajnje nepovoljnim posljedicama, posebno za sferu rada. Borba za ekonomski prosperitet, ostvarivanje interesa i potreba, vodi samo neprekidnom jačanju državne uloge i sve većem društvenom jačanju političke i druge tehnokratije.

X - MEĐUNARODNI POLITICKI SISTEM Priroda mec7unarodnog političkog sistema

Postojanje medunarodnog političkog sistema pretpostavlja postojanje: • odredene političke vlasti prema kojoj bi akteri sistema težili, u namjeri da je vrše ill koriste u vlastite svrhe; • da ta vlast nije prepuštena samovolji onih koji je vrše, već da postoje njeni svojevrsni demokratski osnovi; • da postoji mogućnost te medunarodne vlasti da prinudnim putem ostvaruje svoju volju izraženu u odredenim normama.

• novije doba formirane su odredene regionalne i globalne medunarodne organizacije. Tako je nakon II svjetskog rata formirana OUN kao globalna organizacija koja uključuje prvenstveno države, ali dozvoljava mogućnost da se kao subjekti pojave i nevladine organizacije. Subjekti mecŽunarodnog političkog sistema

Uz OUN, subjekti medunarodnog političkog sistema su: države, vladine medunarodne organizacije, nevladine medunarodne organizacije, multinacionalna preduzeća i medunarodno javno mnijenje. ORGANIZACIJA UJEDINJENIH NACIJA Ciljevi OUN

Prema 61.1 Povelje UN, ciljevi organizacije su: 1. Održavanje medunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje efikasnih kolektivnih mjera radi sprečavanja i otklanjanja prijetnji miru i suzbijanje akata agresije ill drugih povreda mira, a u skladu sa načelima pravde i medunarodnog prava, sredivanja ill rješavanja medunarodnih sporova Ill situacija koje bi mogle dovesti do povreda mira; 2. Razvijanje prijateljskih odnosa medu nacijama, zasnovanih na načelima ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda i preduzimanje drugih mjera radi učvršćivanja općeg mira; 3. Postizanje meñunarodne saradnje rješavanjem meñunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ill humanitarne prirode i unapreñivanje i podsticanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda; 4. Da postanu središte za usklañivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva. Organi UN

Generalna skupština je plenarni organ koji svoje redovno zasijedanje održava godišnje. Raspravlja o svim pitanjima povodom ostvarenja ciljeva UN, osim održavanja mira jer je to u nadležnosti Vijeća sigurnosti. Odluke donosi većinom glasova, a za neke izuzetno značajne odluke potrebna je dvotrećinska većina. Meñutim, rezolucije i preporuke koje donosi Generalna skupština nemaju obavezujući karakter. Vijeće sigurnosti sastoji se od IS članica, od kojih su 5 stalni (SAD, Rusija, V.Britanija, Francuska, Kina). Njegova glavna funkcija je da osigura brzu i efikasnu akciju UN-a u održavanju meñunarodnog mira i sigurnosti. Vijeće donosi odluke potvrdnim glasovima 9 članova, uključujući stalne članice, što znači da stalne članice Vijeća imaju pravo veta. Generalni sekretarijat na čelu sa gen.sekretarom uglavnom ima poslove u domenu administracije, all generalni sekretar može i skrenuti pažnju Vijeću sigurnosti na svako pitanje za koje smatra da može ugroziti meñunarodni mir i sigumost. Ekonomski i socijalni savjet sastoji se od 54 člana UN koje bira Generalna skupština. Vrši proučavanja i priprema izvještaje o meñunarodnim društvenim pitanjima (socijalnim, ekonomskim, kulturnim itd) i daje preporuke Generalnoj skupštini, članicama UN i zainteresiranim specijaliziranim agencijama. Može po tim pitanjima pripremati nacrte konvencija ili sazivati meñunarodne konferencije.

Starateljski savjet brine se o upravljanju teritorijama pod starateljstvom. Medunarodni sud pravde sastoji se od 15 članova, bez obzira na državljanstvo. Oni se biraju medu osobama visokih moralnih osobina koji su poznati stručnjaci meñunarodnog prava ill u svojim zemljama ispunjavaju uvjete za obavljanje najviših sudskih funkcija. Države priznaju nadležnost suda u svim sporovima koji se odnose na: a) Tumačenje nekog ugovora; b) Svako pitanje meñunarodnog prava; c) Postojanje bilo koje činjenice koja bi predstavljala kršenje neke meñunarodne obaveze; d) Prirodu ili obim obeštećenja zbog kršenja neke meñunarodne norme.

U rješavanju sporova sud primjenjuje meñunarodne konvencije, običaje, opća pravna načela priznata od civiliziranih država, te pod izvjesnim uvjetima i pravnu doktrinu. DRŽAVE

Države su najvažniji akteri meñunarodnog političkog sistema. One su suverene, §to znači da teorijski nije moguće konsultirati vlast koja bi bila viša od državne vlasti. Na meñunarodnom planu nema suverene vlasti sa aparatom prinude kojim bi osigurala realizaciju svojih odluka. Meñutim, države su upućene na meñunarodnu komunikaciju i one traže izvjesnu sigurnost u tim odnosima, prvenstveno sigurnost da neće biti napadnute od nekih drugih suverenih država. OUN je upravo proizvod težnji da se na meñunarodnom planu stvore pretpostavke zaštite nezavisnosti i suvereniteta pojedinih država. Preko država je jedino bilo moguće u meñunarodni sistem predstavljen UN-om uvesti najveći dio zemalja Azije, Afrike i drugih područja koja nisu imala državotvorne tendencije. Osnivanjem novih država stvarana je šansa da se brojni narodi i regije iz cijelog svijeta jave sa izvjesnom snagom u svijetu meñunarodne politike, mada države-velesile već prema Povelji UN-a imaju dominantnu ulogu. MEDJUNARODNE VLADINE ORGANIZACIJE Meñunarodna vladina organizacija može se definisati kao asocijacija država ustanovljena sporazumom medu njenim članovima, koja ima stalni organizacijski aparat i zadužena je za ostvarivanje ciljeva od zajedničkog interesa putem meñusobne kooperacije.

Dakle, formiraju se na osnovu meñudržavne saradnje, na dobrovoljnoj osnovi, uz postojanje stalnih organa, autonomije i kooperacije. Geografski gledano, meñuvladine organizacije se mogu podijeliti na globalne (OUN) i regionalne, kontinentalne (Organizacija afričkog jedinstva), subregionalne (Benelux), pluriregionalne (Organizacija islamske konferencije). Sa stanovišta domena djelovanja mogu se podijeliti na globalne (OUN), vojne (NATO), ekonomske (EU), tehničke (Meñunarodna unija telekomunikacija), naučne (Evropska asocijacija za nuklearna istraživanja) i sl. NEVLADINE ORGANIZACIJE

U novije vrijeme sve je veći značaj meñunarodnih organizacija koje su instrumenti kooperacije u brojnim specifičnim domenima, a koje inače ne formiraju države. Tako postoje meñunarodne sindikalne organizacije, vjerske organizacije, humanitarne organizacije (Amnesty International), sportske organizacije. Radi se o organizacijama koje imaju meñunarodni sastav, meñunarodne ciljeve, privatan karakter konstituisanja i dobrovoljnost aktivnosti. Po pravilu se radi o organizacijama koje su funkcionalne, dakle neteritorijalne (za razliku od vladinih, koje se najčešće vezuju za teritoriju).

Praktično je danas teško odvojiti nevladine organizacije od vladinih. Prije svega, one se javljaju pred vladama sa svojim zahtjevima, a dešava se da su inicijatori stvaranja nevladinih organizacija upravo vlade, ako se smatra da će takve organizacije bolje ostvariti odredene ciljeve. Danas postoji nekoliko hiljada nevladinih meñunarodnih organizacija, od kojih neke imaju zapaženu ulogu u meñunarodnom političkom sistemu. MULTINACIONALNE KOMPANIJE

Multinacionalne kompanije ostvaruju značajan politički uticaj u meñunarodnim razmjerama. Nastojeći očuvati svoje monopolske pozicije, posebno u zemljama "trećeg svijeta", pojavljuju se kao snage koje ostvaruju veliki uticaj na regionalna, pa i globalna politička kretanja. Porast njihove snage nije praćen i stvaranjem meñunarodnog instrumentarija da se ostvari kontrola njihovog rada, te sudbine vlada u mnogim zemljama "trećeg svijeta" zavise od njihovih interesa. One nalaze brojne načine da izvrše uticaje, pri čemu nije isključena ni korupcija velikih razmjera. Njihova moć je prvenstveno ekonomska, ali je njihova uloga sve više politička jer od mjera koje realiziraju u pojedinim državama zavisi moć i prosperitet tih kompanija, odnosno uspješnost njihove borbe sa konkurentskim kompanijama. MEDJUNARODNO JAVNO MIŠLJENJE

Formiranje sve jasnijih kontura svjetskog javnog mnijenja proizvod je razvoja modernih sredstava komunikacije i intenziviranja integrativnih procesa u svijetu. Kod stvaranja javnog mnijenja, svakako najveću ulogu ima uticaj velesila i moćnih meñunarodnih privrednih kompanija. Meñutim, veliki je i pozitivni značaj svjetskog javnog mnijenja, čija demokratska i humana dimenzija pokazuje veliki napredak. Postoji nekoliko primjera u kojima su svjetskim javnim mnijenjem ovladala stanovišta koja mogu imati veliki značaj u rješavanju odredenih globalnih problema. Nakon II svjetskog rata u tom javnom mnijenju mogla su se uočiti 2 krupna opredjeljenja kao što su antirasističko i antikolonijalno stanovište. Pored ovoga, svjetskim mnijenjem sve više preovladava uvjerenje o potrebi globalnog rješavanja ekoloških problema, potrebi uspostavljanja novog svjetskog poretka itd. 55 NOVI SVJETSKI POREDAK Procesi mondijalizacije. Razvojem ekonomske kooperacije, modernih sredstava komuniciranja itd. čini svijet sve više povezanom cjelinom, te se javlja i potreba odredenih oblika političkog povezivanja. Mada su medunarodne političke asocijacije nastale prvenstveno u vezi sa sigurnošću država (npr.OUN), ti procesi se šire i na ekonomske, tehničke i sve druge interese. Paraliza Ujedinjenih nacija. Ukidanjem bipolarne podjele svijeta i hladnog rata, svjetska javnost bila je uvjerena daje uklonjena najveća barijera koja nije dozvoljavala normalno funkcioniranje UN-a. Umjesto da se svjetski mir održava "ravnotežom straha", nakon 1989.godine stvorena je izvjesna osnova za revitalizaciju funkcije UN-a na planetarnom nivou, kako je svojevremeno i koncipirana. Optimističko raspoloženje u svijetu ojačano je nakon što je pod zastavom UN-a suzbijena iračka agresija na Kuvajt. Taj dogadaj označen je kao prijelomni trenutak u razvoju UN-a, all i svijetu u cjelini. Mnogi su smatrali da je upravo to pogodan trenutak da se proglasi "novi svjetski poredak" u kome bi uz ostalo respekt prava definitivno svuda u svijetu dokrajčio "zakon džungle". Kriza medunarodnih političkih odnosa. Medutim, kada je godinu dana kasnije došlo do agresije na RBiH, optimističko raspoloženje svijeta naglo je opalo. Medutim, svijet je neovisno od slučaja BiH ušao u naglašeno krizno stanje, koje je označeno prvenstveno ekonomskim teškoćama koje po oblicima i intenzitetu podsjećaju na stanje svijeta 30.-ih godina 20.vijeka, pred II svjetski rat. Nastupilo je vrijeme brojnih ekonomskih sučeljavanja koje uvijek imaju i svoje političke konotacije. Potreba stvaranja novog svjetskog poretka. Danas je vrlo aktuelna ideja stvaranja novog svjetskog poretka, koji bi bio okvir i za stvaranje funkcionalnog medunarodnog sistema.

OBLICI SVJETSKOG PORETKA Svjetska država. Projekat stvaranja svjetske države svakako nije realan u doglednoj budućnosti, pošto je teško očekivati da bi se države mogle potpuno odreći svoje suverenosti u korist jednog svjetskog entiteta. Donekle realna mogućnost jeste da svjetska država bude faktički nametnuta dominacijom neke velesile. Svjetska federacija zasniva se na shvatanju da bi se suverena vlast država mogla podijeliti tako da se formira svjetska vlada koja bi imala svoj krug ovlaštenja. To ne bi značilo ukidanje ili totalnu subordinaciju nacionalnih vlada, niti ukidanje državljanstva. Vernon Nash, potpredsjednik Ujedinjenih svjetskih federalista, objašnjava da bi svjetska vlada zahtijevala samo modifikaciju apsolutnog karaktera nacionalne suverenosti. Model svjetskog prava polazi od stanovišta da postoje brojne teškoće ustanovljenja svjetske federacije i da je potrebno naći model koji će se lakše realizirati. Radi se o nastojanjima da se izvede parcijalna centralizacija vlasti na taj način što bi se ustanovile nove norme ponašanja medu državama na bazi svjetskog prava. Svjetsko pravo nije sinonim medunarodnog prava, već povezuje 2 značajna pojma: razoružanje i sistem kolektivne sigurnosti, što podrazumijeva kompletno i opće razoružanje u svijetu i ustanovljavanje transnacionalnih policijskih snaga koje mogu održati teritorijalni integritet i političku nezavisnost svake države. Reforrrcistićki projekat svjetskog poretka zasniva se na ideji da je potrebno adaptirati sadašnji sistem medunarodne organizacije. Pri tome se smatra da svjetski poredak ne treba samo da se stara o održanju mira, već da mora ostvariti i brojne druge ciljeve. Danas su se sa velikom ozbiljnošću javila pitanja zašitite okoline na medunarodnom nivou, kontrola rasta stanovništva, iscrpljivanja prirodnih resursa, pitanja ishrane svjetskog stanovništva, uredenja svjetske ekonomije itd. Kada se tome dodaju već proklamirani ciljevi UN-a, jasno je da reforma OUN mora biti vrlo radikalna.

Bez obzira o kojoj varijanti novog svjetskog poretka se radi, očigledno je potrebno razriješiti pitanje prirode državne suverenosti i mehanizma sankcija kojima bi se realizirale medunarodne norme, koje se i danas vrlo intenzivno kreiraju all ne i ostvaruju. Uz to je potrebno pouzdanije teorijski postaviti pitanje odnosa izmedu medunarodnog prava i morala, izmedu svjetskog poretka i principa pravde.