Plesala je jedno ljeto.pdf

Pompea

Per Olof Ekström

Plesala je jedno ljeto Naslov izvornika: Hon dansade en sommar

-1-

Pompea

1. NA SELO, PTICAMA Oblaci plavili nebom i protezali se ko crna neka krila, nadvodili se u čudnim oblicima, slični vojsci zlih duhova, što su poveli svoje pomamno kolo. Iza oblaka sijao mjesec i kadikad im posrebrivao rubove, ali se nikad nije pokazivao. Vjetar bjesnio u granju i prodirao u odjeću, meo pred sobom kovitlac uvela lišća, a sitna kiša pršavica udarala i pekla kožu. Momak upirao nogama u pedale i sagibao se na upravljač, a svaki put kad bi mu jači bus vjetra naduo odijelo i zaprijetio da ga obori, upeo bi iz sve snage, da se sa svojom dvokolicom probije naprijed po zablaćenu putu. U orljavi oluje ćuli se jauci, što možda bijahu krikovi izgladnjelih duhova oblaka - divlje guske opet letjele s juga. Majur Stendahl ležao usred ravnice, gdje je sjeveroistočni vjetar iz dana u dan šibao ogoljela stabla. Tlo bilo smeđe i sivo, te su samo u zavjetrini mogle nicati sitne vlati trave. Kod kuće se već počelo zelenjeti, kad je Göran pošao, djevojke izlazile u šetnju golih nogu, a tu su seljaci idući na brananje nosili vunene rukavice i šalove oko vrata. Njegova je bratučeda Sigrid imala na sebi krzneni kaput, kad ga je na postaji dočekala s droškom, a on je za sveg puta drhtao i ježio se. Zrak je bio jasan kao prozirac, nebo čisto ko modra svila, no u suncu nimalo topline, a noću padao mraz, smrzavalo se. Po poljima vozile se sijačice, ali kako zemlja može biti plodna u tome arktičkom podneblju ? A jadne divlje guske pokadšto se pomaljale i letjele još i dalje na sjever, kao da se žure i kao da radosno hitaju u još žalosnije krajeve! Prvog jutra Gorana probudila lupa u kuhinji. Sunce probijalo kroz rebrenice, ali je bilo samo pet sati, te se okrenuo i opet zaspao. Kad je napokon sišao u kuhinju i nazvao "Dobro jutro", Sigrid uzvi obrvama i pogleda na zidni sat. —

Da, da, tebi zbilja i priliči da se ispavaš: tako si blijed. Zar tamo u

vas nema sunca? U bratučede Sigrid rumenjeli se obrazi od vjetra, a u strica lice bilo

-2-

Pompea

tamno kao kora na drvetu. Promatrao ih je kako sjede i jedu. Göranov otac i stric tako su slični: imaju jednako pravilno duguljasto lice i svijetle modre oči. I glas im sličan, premda stric govori tim strašnim narječjem. Ali kako se ipak razlikuju! I pogleda svoje ruke i njihove. Stričeve bile velike, široke i smeđe s ispucalom kožom crnom od zemlje; a Sigrid imala tanke, jake i čiste ruke, s ispucalim crvenim žuljevima. Njegove ruke gospodičića školarca bile su sasvim tuđe za tu okolinu; a on se ponosio njihovom bjelinom, kroz koju su se vidjele plave žile, te se katkad pitao, što bi s njima. Jeli su u kuhinji; tu su se nalazili pipci za vruću i za hladnu vodu, peć ukusno svijetložuto emajlirana, s pregradom za grijanje vode, ali su stolci bili izlizani, a uglovi na stolu provirivali kroz navošteno platno. Stric je tu sjedio s novinama pred sobom, proždirao divovske količine jela, žvakao i čitao; a Göran usitnio, jeo malo. -

Jedi, treba da jedeš! - promrmlja Sigrid i ušilji usne. - Ili ti se možda

ne sviđa naše jelo? Göran je bio premoren, kad je doputovao, pa je kući poslao samo običnu dopisnicu. Ali kad je izminuo tjedan dana i kad mu se vrijeme oteglo, sjede da piše pismo. Pero je samo letjelo po papiru, a Göranov ugloviti i brzi, ali gipki rukopis nizao redak za retkom. Pa ipak je ishod toga bilo kratko pismo, a kad ga je završio, preostajalo mu je dosta vremena. Nakon časka oklijevanja uze novi list i poče pisati Helgeu, ali je sad davao oduška svojim osjećajima: "Ovdje sam tjedan dana i dosađujem se dozlaboga. Dobro ti je znano, kako je to kad putuješ vlakom od jednoga grada do drugog, a među njima se protežu puste ravnice. Majuri leže žalosni i sivi, s niskim kućama, a ljudi, koje vidiš, isto su toliko niski, žalosni i sivi - te poput mene zahvaljuješ tvorcu, što nisi prisiljen da živiš u takvoj pustoši. Razumiješ li sada, kako se osjećam ? Prvih dana ležao sam kod kuće, ali se sad pomalo šetam, premda je tako studeno, da mi se zglobovi smjesta smrzavaju. Seljaci su posvuda zabavljeni sjetvom, te ne stižu

-3-

Pompea

da misle ni na što drugo. Stric mi je zaista izvrstan čovjek, s kojim se može razgovarati, ali u ovom trenutku nema ni časa vremena za me.Ali da vidiš Sigrid, moju bratučedu! Ona ti je baš ko nekakva tetka, u kritičnoj je dobi od trideset i četiri godine, neljubazna je, čangrizava, mučaljiva, radina do nevjerojatnosti, a osim toga zadojena i vjerskim duhom, čini mi se, jer sluša vjerske službe na radiju, a polica joj za knjige puna ženskih nabožnih romana. Silno se umudrila, kad sam joj pokazao svoju maturalnu svjedodžbu, ali je to, mislim, bilo samo pretvaranje nije htjela priznati, da je se to dojmilo. A što umije biti porugljiva! "Gle, gle, što si danas uranio!" rekla mi je prvog dana, kad sam ustao nešto prije devet sati. Ali čemu da ustajem rano, kad ne znam, kako da utučem vrijeme ? Tvrdo se nadam, da ću uskoro okrenuti leđa ovoj selendri, jer i ne mislim, da osim ovoga majura ima išta, što bi malko razvedrilo moj boravak. Željeznička je postaja udaljena milju odavde, a najbliži grad dvije milje.' Zbilja ne znam, što ovdašnja mladost može činiti u dokolici. Uostalom, katkad se pitam, ima li ovdje uopće mladosti. Izuzevši čeljad, koja radi po poljima, ovdje na putu susrećem samo neke starce i starice. Susjedni majur udaljen je od nas svega koju stotinu metara, ali za sve ovo vrijeme nisam vidio ni žive duše. No vrijeme odmiče, nadajmo se, pa ćeš me vidjeti do nekoliko tjedana, kad se vratim u civilizirani svijet. Jedina je svijetla točka to, što autobus iz grada prolazi ovuda jednom na dan i što dobivamo poštu šest puta na tjedan. Stoga te molim: piši često i mnogo svome prognanom prijatelju!" Htio je još zamoliti Helgea, da pozdravi Mary-Ann. Ali ona bi mu se samo narugala, kao i sva družina, a on nije htio biti još smješniji nego što jest. - Kakva li prokletstva, što mora boraviti tu i što ne može bdjeti nad svojim interesima! I zadovolji se time, da završi pismo riječima: "Pozdravi mi Gunnel." Zatim iziđe. Puhao vjetar koliko mu drago, Göran nije mogao da

-4-

Pompea

duže izdrži među četiri zida. Kuća sva obnijemjela, muk se na nju slegao - takav muk, da je pucketalo u zidovima, i ta mu je tišina padala na mozak ko kakav teret. Nikakvo čudo, što se staro praznovjerje i druge čudne navike mogu održati na selu. Ljudi, koji tu žive, moraju silom prilika biti manje- više nastrani. Sigrid kopala u vrtu, kad je Göran izišao. Sva se zajapurila i toliko se ugrijala, da joj se kosa savijala u kovrče i lijepila joj se po čelu. Rukavi joj bijahu zasukani povrh lakata. -

Čini mi se, da se ovdje dosađuješ - reče ona, kad joj se približio.

Göran se nije nadao tolikoj pronicavosti, te nije znao, što bi odgovorio, da u isti mah bude i iskren i uljudan. -

Ne, nipošto, ali su dani ponešto dugi.

-

Trebalo bi da se nečim baviš.

-

A čime?

-

Imaš knjiga, a i mi ih imamo, ne nađe li se ništa drugo...

-

Oh, nisam raspoložen za čitanje. Sad ću se dobro prošetati, a onda

ću rano leći. Ona uprije prstom u njegovu glavu i reče svojim suhoparnim, trijeznim i neobično jasnim glasom: -

Ako izlaziš, da bi pokazao svoju kapu,* valja ti počekati još koji

dan, jer sada nitko nema vremena da je gleda... Göran proguta uvredu, te pođe okrajkom prema polju, gdje je stric upravo sijao. Tu ostade časak na vjetru, da promatra zapreg. Konj mahao glavom pri svakom koraku, a stric išao za strojem držeći dug štap, kojim je ovda-onda istjerivao lemeš. Cijevi i nazubljeni kotač jednoliko regetali, a vjetar donosio sve do namrštena Göranova nosa opore zapahe konjskog znoja. Da se nečim bavi? A čime? Uf! Prodorna studen i njegov vlastiti nemir primoraše ga da se opet makne i da krene dalje. Šetao se uzduž seoske ceste, dok su mu misli odlijetale daleko, daleko iza svih lugova, što su ograničavali ravnicu prema jugu. Ondje su se stabla zacijelo već zaodjela zelenilom, a

-5-

Pompea

njegovi drugovi bezbrižno švrljaju po parkovima i oko luke i ponose se svojom tek stečenom zrelošću. A za njega nitko i ne mari. Sigurno su ga već i zaboravili, a ovdašnji svijet kanda nije sposoban ni za kakve dojmove. Mary-Ann, Mary-Ann, bogzna tko te sada cjeliva... Opuštena opruga u mehanizmu sata, kakva bijaše Göran Stendahl, počela se napinjati. Tišina, spavanje, jednostavna i krepka hrana, i usto čist i zdrav zrak, bijahu ključ, koji navija i navija, te momak poče osjećati želju za djelatnošću. Neke je večeri sjedio kraj radio-aparata i tražio kakav jazz. Stric je čitao novine, a u kuhinji Sigrid glačala rublje. Ovda-onda štogod bi rekla, a stric iza svojih novina odgovarao najsušim riječima. Kao i obično, razgovarali su o sjetvi, o vremenu i o svojim susjedima, a Göran se približio što je mogao više aparatu, da ih ne čuje. Ali je na nesreću davanje bilo slabo; spremao se već da zatvori aparat i da se udalji, kadli na nekoj postoji na srednjim valovima naiđe na izvanredan hot.* U svojoj radosti poče pjevušiti i bubnjati ritam po stolu. -

Da da da do di di do do doo...

-

Kakva je to halabuka? - začu se povik Iz kuhinje. - Zar ti sam radio

nije dosta? -

Göran pogleda strica, koji je sakrivao smijeh iza novina.

-

Što se mene tiče, nije mi krivo što to slušaš, ali nju ne smiješ

razdraživati... Uostalom, i nije tako lijepo. Göran Ijutito zatvori aparat. Čim je prestala buka, Sigrid otvori vrata i nastavi razgovor: -

Hoće li nam Fredrekovi pomoći u sadnji krumpira?

-

Svakako. Čuješ li, Görane, jesi li raspoložen da sutra s nama sadiš

krumpir? -

To zbilja ne mogu - promrmlja Göran zlovoljno i pope se u svoju

sobu. Kad je Göran ujutro došao u kuhinju, tu je na klupi sjedila neka *

Hot-jazz, strastven jazz označen potpunom slobodom ritmičke interpretacije. - Prev.

-6-

Pompea

mlada djevojka i razgovarala se sa Sigridom, a stol bio prostrt za četvoro. -

Dobro jutro! - reče Göran, a kako se Sigrid nije potrudila da ga

predstavi, on se sam kaza neznanki. Ona ustade, nakloni se i pruži mu čvrstu i toplu ručicu. -

Zovem se Kerstin - tiho će djevojka.

Göran sjede s druge strane stola. Razgovor baš nije tekao. Sigrid postavlja neka pitanja, djevojka jednosložno odgovarala, te ga ovdaonda bojažljivo poglédala. To ga je zabavljalo. Mogao je očekivati, da će se tako držati seoska djevojka od četrnaestak- petnaestak godina. Ali kad je stric ušao, kao da se magla raspršila. Djevojci lice sinu kao svijetao cvijet, naglo postade go- vorljiva, čak se znala smijati. Dok su jeli Göran se zabavljao gledajući je. Okraćala joj i iznošena odjeća pokazivaše, da su joj grudi već razvijene. Katkad je govorila kao odrasla osoba, ali su joj oči bile divno velike i djetinjaste, duge i pomalo koso položene. Mogaše joj biti petnaest godina; nije bila ni dijete ni žena, a opet i jedno i drugo. Göran razabra, da je zbilja zamamna ta mala, vitka djevojka, sa dvije izlizane ukosnice u kosi. Usta joj bila meka, bujna, možda nešto povelika. Jednom, kad su im se oči susrele, ona pocrvenje. No zatim spusti vjeđe, te je jedva još i odgovarala stricu na šale. Kad su završili jelo, brzo istrča za njim. Bijaše to kao da bježi. Nije stigla ni da stavi na glavu svoju crvenu kapicu. -

Draga kuzina, možeš li mi dati kakve gornje hlače ? - upita Göran.

- Htio bih da pomažem. -

Želja za radom spopala te nekako iznenada.

-

Ta nisi li mi i sama rekla, da se moram nečim zabaviti ?

-

Pazi, da djevojci ne zavrtiš glavom! Kerstin je iz časne obitelji!

-

Ni moja nije manje časna - odgovori Göran. - Uostalom,

namjeravam saditi krumpir, ko i svi drugi. Pet minuta kasnije izide Göran u radničkom kombinezonu s pojasom; noge se gubile u prevelikim gumenim čizmama. Pred

-7-

Pompea

majurom stajala kola, a na njima bio plug, vreće i nekoliko čabara. Kerstin stajala naslonjena na kola, a stric opremao konje u staji. Kad je opazio Görana, doviknu mu: -

Kad već ideš s nama da nam pomogneš, baci još te dvije vreće.

Djevojka se okrenu i pogleda na nj povrh kola. Göran nije znao što bi: osjećao se izgubljen u tom odijelu, a s druge strane mišljaše, da mu se ona ruga. Kerstin prekide taj muk: -

Valja nam natovariti još neke vreće, čini mi se...

On je pogleda. Misao, da ta krhka djevojka mora podići na kola vreću krumpira, učini mu se mrska; njezine ruke i njezin vrat bili su tako nježni, a zamrljani plavi ogrtač, na kojemu su falila puceta pa ga je zakopčala pribadačom, visio prazno oko njezinih ramena. On se osmjehnu nekako s visoka, prihvati najbližu vreću i upe da je digne. Tek što se s mukom zametnuo njome, vreća mu kliznu s ramena, i on teško dahnu, kao da stenje. A Kerstin se samo nasmija i mirno poduprije vreću svojim bedrom. -

Pazi samo, pograbi je čvršće - upozori ga ona, i tako zajednički

podigoše teret. Göran se zadihao i zacrvenio, bijaše kao ozlojeđen, a ona se nasmija, ali tako od srca i milo, da se i on morao nasmijati. -

Hvala na pomoći! - reče Göran i pruži joj ruku.

Ona stisnu njegove slabe prste brzim, drugarskim stiskom. -

Ne smiješ biti tako porugljiva - dometnu Göran.

Djevojka se smjesta uozbilji. -

Zar tako izgledam ? Nisam se mogla spriječiti, bio si tako

uvrijeđen. -

Zašto bih bio uvrijeđen?

-

Jer je vreća bila teža, nego što si mislio. Hoćemo li da odmah

zajedno podignemo drugu ? Djevojka ga silila da se rumeni i presijecala mu riječ. Nije htio, da ga to dijete i dalje dovodi u zabunu, te kad je posljednja vreća položena u kola, upita djevojku;

-8-

Pompea

-

Koliko ti je godina? Petnaest?

-

Ne - odgovori ona - četrnaest i po.

"Za te je godine i previše razvijena - pomisli Göran. - Koljena su joj se tako zaoblila, a noge su joj sigurno lijepe, samo da nema na sebi te ružne zakrpljene čarape i te kratke, zablaćene gumene čizme." -

A tebi? - upita ona.

-

Devetnaest.

-

Oh - dočeka ona i duboko se nakloni - onda ti sigurno ne smijem

govoriti "ti". Glas joj pokazivao duboku ozbiljnost. Oborila je pogled na zemlju, dok joj je nježni mali profil izražavao zbunjenost. Kad su stigli na polje i kad je stric upregnuo konje u plug, ona upita s najbezazlenijim izrazom na svijetu: -

Razumiješ li se u ovaj posao?

-

Ja sam stručnjak za sadnju krumpira.

Stric je orao, a gomoljike je valjalo stavljati u svaku drugu brazdu. Göran je promatrao kako rade Kerstin i Sigrid, pa je onda i on tako činio. One su išle pognute, držeći svaka svoj čabar, te su u razmaku od stope bacale krumpire u vlažnu i crnu zemlju. No dok je Göran nakon malo vremena krv navalila u glavu, činilo se da Kerstin i Sigrid mogu beskonačno ići tako pogrbljene; nisu se uspravljale prije nego što bi došle do kraja brazde. Njihove su gomoljike ostajale uvijek ondje, gdje bi ih položile, a njegove se kotrljale tamo-amo, i uvijek je bio posljednji. Kerstin ga porugljivo gledala, te kad su se prvi put opet našli kod kola i punih svoje čabre krumpirima, ona će mu: -

Valjan si, nema šta!

Kad su se kasnije ponovo sreli kod kola, on naumi da s njome zapodjene razgovor, u kojemu bi on vodio riječ. I zato je upita: -

Zar ovdje kod vas nema nikad ljeta?

Ona promotri njegove od studeni pomodrjele ruke te se nasmija: -

Trebalo je da navučeš rukavice. Ali ne osjećaš li, da je danas toplije

-9-

Pompea

negoli jučer? - doda ozbiljnijim tonom. - Uskoro će i ovdje ljeto granuti, vidjet ćeš! I zaista nije bilo tako studeno toga dana, vjetar je jenjao, zrak se činio mekši, prokađeniji mirisom zemlje i raslinja. Za- pahivao je i vonj đubra, s jakom i oporom parom. Gore nad ravnicom zrak treptao, činilo se da se svi oblici gube u talasanju, a nebo više nije bilo modro, nego zastrto mliječnobijelom koprenom. Brezova šuma na istoku od jučer se prelila mekim zelenilom, a jedna se mlada vrba sjala u svome žutilu. Visoko nad njima kliktala ševa, i Göran ju je toliko tražio očima, da su mu se zablještile, ali ipak nije otkrio drhtavu crnu točkicu. Djevojka ga i opet dozva u stvarnost. Nasmijala se i podigla svoj čabar: -

Nema duga odmaranja!

Gledao je za njom. Pognuta naprijed, držala se brazde, te je svaki put, kad bi zakoračila, ispuštala krumpir. Radila je brzo, ne pokazajući nikakva znaka umora, dok se Göran već činilo, da će mu se slomiti kičma. Obaviješe je vjetar i sunce, *

U jednu krumpir sade, a drugu ostavljaju za okapanje i ogrtanje. -

Prev. daljina i ceptavi, kričavi život. Oko nje kružili galebi u otmjenim krugovima, otpočivali na vjetru i sklapali krila nad repom, prije nego podu u ov na kukce u mekoj zemlji. Ti bjelokrili aristokrati tabali su dostojanstveno i spokojno na svojim mekanim, plosnatim noškama, među pastiricama i škvorcima i zlookim vranama, crnim poput čađe, sve dok ne bi stigao plug s konjima; tada bi se cijelo ptičje društvo diglo i odletjelo kao jedno jato, lepećući krilima, grajeći i kričeći. Zemlja se tresla pod teškim udaranjem kopita i prskala o lemeš, te je blistavo željezo sijevalo, kad bi stric podizao plug, da ga okrene. Kerstin hranila konje krumpirima, tapšala ih i dragala po sjajnim, smeđim vratovima. "Kako se usuđuje!" mišljaše Göran. -

Gdje stanuješ? - upita on, kad se pružila prilika da razgovaraju.

-10-

Pompea

-

Eno tamo - odgovori ona i pokaza na crvenu zgradu majura na

drugoj strani potoka. -

Nije daleko - dočeka Göran, i oni se pogledaše. A prije nego što je

odvratila pogled ustranu, on otkri, da su joj oči sive, s malim zelenim prstenom oko zjenice. -

Gledaj, kako nas tvoja bratučeda promatra - reče Kerstin.

-

Njoj se ne sviđa da stojimo i da se razgovaramo.

Čim su se ponovo našli, on je upita: -

A kako se još zoveš osim Kerstin ?

Nije htjela da mu kaže, ali kako je on navro da sazna, naposljetku mu reče, da se zove Kerstin Matilda Josefina Larsson. On se slatko nasmija, ali se to djevojci nije svidjelo. -

Kako čovjek može biti glup pa se smijati nečemu, čemu nema

lijeka! - protisnu Kerstin sijevajući očima. -

Da tome ima lijeka i da si ti kriva, ne bih se smijao nego bih te

ukorio - preuze Göran. - Ali kakve li zapadnogotske gradacije!* Takvo okomito uspinjanje: Kerstin, Matilda, Josefina, a onda iza toga Larsson, sasvim ravno i šturo. -

Ne mogu se svi zvati Stendahl - odgovori ona spokojno.

-

Neki se moraju zvati Larsson, a neki bogme i Persson.*

-

Znaš li, što je to zapadnogotska gradacija ? - upita Göran, da bi

razgovor svrnuo na drugu stranu.

___________________________________________ * Zapadna Gotska (Västergötland), pokrajina u južnom dijelu Švedske - kraj ravnica, ispresijecan mnogim brežuljcima. - Prev. * Sasvim obično ime (patronimik, prezime po očevu imenu), kao u nas Petrović. - Prev.

-11-

Pompea

-

Čuj, Gorane - reče ona zaiskrivši očima, koje su se smanjile u male

pukotine - radije se čuvaj, da se i sam ne pretvoriš u zapadnogotsku strmen! Zaostajao je kako u radu, tao i u rječitosti. Ona poče saditi krumpir i u njegove brazde. -

Pomažeš mi?

-

Nipošto.

-

Ne ćeš vajjda poricati! Misliš, da ne ću stići?

-

Nema zbora, stići ćeš - reče ona gledajući ga porugljivim

pogledom, iskosa. On i opet htjede skrenuti razgovor na štogod drugo te upita: -

Kamo ljudi idu u ovome gnijezdu, ako se koju večer žele zabaviti?

-

Zabaviti ? - u čudu će ona. Gledala je, kao da ne razumije.

-

Dašto! Naći se s ljudima, plesati, pjevati, čavrljati, što god hoćeš.

-

U nas se ovdje ne pleše... Jedino katkad ljeti, dolje kraj Jezera...

-

Ljeti! A šta radite ostali dio godine? Spavate zimskim snom!

-

Oh! - ogorčeno će ona. Ima tu mnogo toga, možeš vjerovati. Tu ti je

vjerski kružok za mladež, pak Savez mladih. Sportsko društvo, a održavaju sastanke gotovo svake subote. Osim toga, ima i kino, na željezničkoj postaji. -

Koji svakako daje stare filmove!

-

Za nas su novi - suho će ona. - Ali ja ondje nisam nikad bila... doda

potiho. -

Tu je dakle i sportsko društvo, baš izvrsno. A čime se bavi Savez

mladih ? Da to nije nešto slobodnozidarsko ? -

Nipošto! Ali paze na članstvo. Imaju amatersko kazalište, pjevaju,

sviraju i slično. A priređuju i narodne igre. -

Sudjeluješ li često u tome?

-

O, ne. Još nisam njihov član.

-

Pa šta onda radiš ? Sjediš doma s mamicom ?

Ona ga Ijutito pogleda: -

U subotu uvečer najčešće smo tako umorni, te nam je jedina želja

-12-

Pompea

da se naspavamo. -

Eh, eh... Uostalom, spavati ih igrati narodna kola, to je zacijelo

jednako zabavno. Narodne igre! Čovjek osjeća, da je zaista dopao na selo. -

Na ljeto možeš sigurno plesati u starom skladištu kod luke.

-

Na ljeto! Ali se do ljeta valja načekati. Od sada pa do ljeta može

čovjek još crknuti od dosade... -

Ti se tako dosađuješ ovdje? - u čudu će ona, žaleći ga.

-

Da, a ti se ne dosađuješ? Tebi je ovdje ugodno?

-

Jasno - odgovori ona, s pogledom upiljenim u svoje ruke uprljanje

zemljom. -Kerstin - reče on i uze svoj čabar, da bi i opet nastavio posao moram svakako među ljude, inače ću poludjeti. Kada će neko od tih društava imati sastanak? -

Večeras se Savez mladosti sastaje u velikoj školi.

-

Lijepo, mogu se u svakom slučaju prošetati i pogledati. Hoćeš li i

ti? -

Ne znam. Po svoj prilici ne ću smjeti.

-

Ne ćeš smjeti ? A tko će ti zabraniti ? — I prasnu u smijeh.

-

Pah! - protisnu ona hladno - s tobom se ne vrijedi raspravljati, kad

uvijek govoriš tako s visoka. Göran bi najradije pošao kući i legao, koliko ga je boljelo u glavi i u leđima, ali mu je ponos branio da pokaže slabost. Napokon zasadiše i posljednju brazdu te se vratiše kući; tu ga poslije objeda prođe nevoljkost i neraspoloženje, te on i opet posta društven i pristupačan. -

Tu ti je mala pjevačica - reče stric i položi ruku djevojci na rame. -

Mislim, mogli biste sad pokazati, što znate. Göran smjesta potraži svoju lutnju i poče je udešavati, a Sigrid ga porugljivo gledaše. -

Ne znam zaista ništa - reče Kerstin postiđeno, opirući se.

-

Ne znaš? Može li ne znati ništa ona, koja pjeva sama na crkvenoj

pjevnici.

-13-

Pompea

-

Zapjevaj! - ohrabri je Göran, te zareda nekoliko napjeva. Ona se

rumenjela sve više i više, te konačno morade priznati: -

Ne znam tih pjesama...

Ali je znala pjevati: "Samo danak, samo časak"*, i dok ju je pratio, slušao je njezin glas - neškolovan- dakako, no ipak dobar. Imala je smisla za glazbu, i on je potpuno razumio stričevo neograničeno udivljenje prema njoj. Göran otpjeva nekoliko pjesama; mogao se smatrati nadmoćnim, ali je isto tako bio i veoma zadovoljan, kad je vidio kako ona sluša. Okruglo joj lice bilo spokojno i blago, a ruke joj sklopljene počivale u krilu. Zaista je, jadnica, bila odjevena u dronjke, ali se na to nije gledalo, zbog onoga, što je izbijalo iz nje poput sunčanih zraka, zbog onoga nečeg, što se točilo, obasjavalo čovjeka i činilo da zaboravi svoje sitne brige. Jest, ta zraka, blistava i duga, vrh Siljana,* momo, u smiraje bit će ti most, uzan, uz treptaje, u raj ćeš s njim, minut će te tuga. Sjedila je kao zanesena, dok se i posljednji zvuk nije izvio iz tople i tamne lutnje, a on je kao zatravljen gledao u nju. ali ga je ona isto tako dovodila i u napast da je pecka: A kad umrem, želja mi je u podrumu grob da imam, gdje se rujno vince lije... Činilo se, da se ona zgraža, a Sigrid glasno prigovori, no stric se samo smiješio. A kad je djevojka otišla, stric će Göranu: -

Nikad nisam vidio nekoga da tako pozorno sluša kao ona.

Promatrala te cijelim svojim bićem!

___________________ * Švedska narodna. - Prev. * Duboko jezero u Švedskoj, u okružju Kopparberg. - Prev.

-14-

Pompea

2. DOBRO DOŠAO SVAKI...

"Ne, rođače - rekla je Sigrid - lako je to kazati tebi, gdje ti je svega devetnaest godina! Ali ima nešto, što upravlja nama po svom nahođenju, te često ne znače ništa osnove, što ih snuje naša mala volja!" "Svi smo mi marionete... Svi moramo plesati, kad Udes potegne svoje konce..." - No nije Sigrid tako završila, te je riječi čuo na drugome mjestu... A vjetar mu još donosio zvuke pjesme: Dobro došao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam pruži, naš cilj tko voli i prepun radosti slobodu hoće i Ijubav da služi. Momak pritisnu još jače na pedale, naže se još više na upravljač, kao da želi pobjeći od nečega, što ga progoni. Vjetar bivao hladnijim blijedio mjesec i tama se sastavljala. Nebo se naoblačilo. Göran uze kišnu kabanicu i pođe da pogleda najavljeni sastanak mladih. Početak bijaše određen za osam sati, a u osam i po sakupilo se svega dvadesetak mladih ljudi na zaravanku pred školom, posutu sitnim šljunkom: dvorana još nije bila osvijetljena. Došli su pojedinačno ili u malim skupinama i odložili bicikle uza zid. Kad su vidjeli došljaka i njegovu kapu, povukaše se dalje od njega. Žamor rastao, čavrljanje se prekidalo smijehom i povicima. "Hoće li doći Kerstin ?" pitao se Göran. Djevojka mu nije bila osobito važna, ali kako su sklopili poznanstvo, mogao se preko nje sprijateljiti s drugima, ukoliko se takvo prijateljstvo uopće isplati. Ali u zbilji, kakvu će oni zabavu tu naći, među uskim zidovima te crveno prebojene škole ? Možda ne bi ništa izgubio, da se odmah vrati kući. -

Zašto stojimo i čekamo ? - odjednom će neki glas.

-

Škola je zaključana.

-

A zašto nitko ne uzme ključ od paziteljice?

-

Obično sama dođe te nam otvori. Trebalo bi da netko ode onamo...

Neki mladić uzjaha na bicikl i pojuri, da je sve frcao sitni šljunak.

-15-

Pompea

Deset minuta kasnije eto ga nazad. -

Je li Bengt tu? - viknu u sav glas.

-

Predsjedniče! - povikaše sa svih strana.

-

Ovdje! - odjeknu neki glas iz skupine mladića kraj ograde, gdje je

stajao Göran. -

Svi su se vrazi nadali! - javljao je uzbuđeno onaj mladić.

-

Paziteljica nema ključa, uzeo ga pastor.

-

Šta? Kako? - zagrajaše sa svih strana. Svi su se htjeli približiti i čuti,

svi su vikali u isti mah, a vijest se munjevito proširila. -

Umuknite svi! Umirite se! - začu se jak, zapovjednički glas. - Ja ću

potražiti ključ. -

Idemo s tobom - povika više njih. - Svi ćemo zajedno.

-

Ni govora! - zapovjedi predsjednik. - Vi ostajete tu!

Görana ponijela radoznalost, htio je da vidi, kako će se završiti taj intermezzo. Zaravanak pred školom bijaše kao lonac, koji kipi te se može raspuknuti svakog časa. Valovi uzrujanosti valjali se i jačali, i svaki put kad bi mladići naglašavali svoje riječi širokim kretnjama, njihove su cigarete ocrtavale ognjene kružnice u mraku. -

Strašno! javi se uplašen djevojački glas. - Valja mi kući, sve mi se

čini. -

Prokleti pop! Valjalo bi u vodu s njime! - Ijutito će neki glas. Jedni

su se s tim slagali, a drugi opominjali. -

Pazite što govorite! Čuju nas odasvud!

Odjednom se vitak lik ocrta na svijetlu drvetu školskih vrata. Mladić zagrmje: -

Drugovi! Zar ćemo se pomiriti s tim ? Iz godine u godinu podmeću

nam i podvaljuju, priječe nas u našem. Držali smo se mirno, ali je sada prevršilo svaku mjeru, sada je prekipjelo. Smiju li oni s nama što ih volja? -

Ne smiju! Ne smiju!

-

Mislite li, da će Bengt tamo išta isposlovati? Zatražit će ključ, a kad

mu ga pastor ne htjedne dati, on će odgovoriti "Dobro, gospodine

-16-

Pompea

župniče", i poći će svojim putem, ko i obično. -

Siđi sa stubišta i prestani s glupostima - povika neki glas, a više se

nazočnih nasmija. No govornik nastavi: -

Moramo mu pokazati, da s nama nema šale. Pođimo u župni dvor.

Sa mnom! -

Idemo! Idemo! - zagrajaše mnogi, začu se smijeh s povicima i

kletvama, a neki se već požuriše da krenu na put. Ali se začuše i prosvjedi, a podbadača nestade sa stubišta. Onaj, koji je došao na njegovo mjesto, povika: -

Stoj! Nazad! Moramo ostati mirni!

-

Da, zbilja? Mirni ko uvijek? Tako da bilo tko može činiti od nas, što

god htjedne? Sada postaše neodlučni; visoki uzrujani glasovi utihnuše, a Göran je mogao čuti mnoge kako se okreću jedni drugima i pitaju: -

Što ćemo sad?

Neka se djevojka progura do vrha stubišta te se odande pro javi: -

Zapjevajmo! Pjevat ćemo, dok se Bengt ne vrati.

Dobro došao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam pruži... Glas joj se, krepak i topao, uzvi prema crnom nebu, proširi se nad cijelim skupom i nadvika ono prkosno mrmljanje. Za trenutak se utopio u njemu, ali se uskoro ponovo uzvinu gospo- dujući nad potmulim zujanjem. Uskoro dobi i pratnju, te dočas svi zapjevaše. Göran je s hladnom porugom slušao taj kor grubih glasova, dok najposlije nije i sam zapjevao. I opet nasta komešanje pred vratima: predsjednik se vraćao. -

Što je rekao? Jesi li dobio ključ?

Pitanja su vrcala jedno za drugim, ali na njih nije bilo odgovora, dok stasiti mladić nije stigao do stubišta. Pjesma jenjavala, samo se čuo osamljen glas, koji je upravo bio u mijeni, dok najposlije i taj nije utihnuo. Kad Je pjevač razabrao, da je osamljen, odjednom se spustio na niže tonove i konačno zanijemio. -

Otvori i pusti nas unutra!

-17-

Pompea

-

Pastor mi nije predao ključa, on mi je...

Nitko ne ču završetak rečenice, svi su vikali u isti mah. Oni, koji su predlagali demonstraciju u znak prosvjeda, postali su sve brojniji, a prodirni glasovi djevojaka i sami pokazivali bijes. -

Stanite! - zagrmje zapovjednički glas sa stubišta. Budite mirni i

poslušajte me, nemojte sve pokvariti. Ostajte ovdje! Kad se polako sve unekolike stišalo, on nastavi: -

Čini se, da su učitelji i njihove obitelji podnijele tužbu, tuže se, da

ne mogu zaspati subotom uvečer. Ah imam prijedlog: odgodimo ovaj sastanak i prenesimo ga na srijedu ili na četvrtak. -

Ne ćemo, ni govora! - začuše se bijesni povici, te je vulkan mogao i

opet provaliti. - To su puki izgovori! -

Bengte, to si već prošli put predložio - odsječeno će neki glas. - zar

si zaboravio, i sam si bio za našu odluku, da se sastanci održavaju subotom ? Pastor nema prava da nam brani ulaz u školsku zgradu, kad nam je školsko vijeće odobrilo, da se njome služimo. A s njegove je strane čista glupost, što hoće da nam određuje dane. Današnji ćemo sastanak održati večeras, pa makar i u župnome vrtu, ako ne može drukčije. -

Očito je, da pastor postupa samovlasno. Ali vjerujete li vi, da se ja

mogu hvatati u koštac s njim ? On je unatoč svemu naš pastor. Nadao sam se, da ćete biti razboriti, a vi se, naprotiv, vladate kao djeca. Ne dobivamo ništa, ako se zbog toga uzrujavamo, a upravo sada imamo pred sobom prevelikih osnova, a da bismo okrenuli u rizik. Nato se začu nov i miran glas. Bio je tako jasan, da su ga odmah svi razumjeli: -

Evo kiša počinje, valja nam pod krov. Hoćete li, da održimo

sastanak u našem hambaru? -

Hoćemo!

-

Onda pođite sa mnom. Svi znaju put k Eskilu Johanssonu!

Napetost popusti; žamor opet poče, dok su uzimah bicikle i odlazili

-18-

Pompea

gurajući se. Spustiše se školskim obronkom, popeše se uz jedan drugi, te dođoše do majura s mračnim i usnulim zgradama. No uskoro svjetlost obasja pročelje, vrata se na hambaru pomaknuše na svojim tračnicama, te mlađi momci počeše unositi daske i nogare, da bi podigli klupe u praznom prostoru, Göran pođe za strujom, jer mu je radoznalost bila jača od umora. Netko namjesti stol i dvije stolice, za predsjednika i za tajnika, i tako se započe sastanak. Neka djevojka podijeli izlizane pjesmarice, netko povika neki broj, te mladi svijet ustade i zapjeva: Dobro došli! pozdravljamo redom svakog koji iskreno će s nama... U budućnost za zastavom stupaj prezirući pogibli na putu... Predsjednik udari čekićem* po stolu: -

Žalosne su prilike poremetile naš sastanak, pa veliku za- hvalnost

dugujemo Eskilu Johanssonu, što večeras nismo ostali bez krova. Sve vas pozdravljam srdačnom dobrodošlicom i pro- glašujem ovaj sastanak otvorenim. Udarac čekićem. Prozivanje odbornika. Čitanje zapisnika. Kratka pitanja i kratki odgovori, i svakog časa udarac čekićem po stolu. "Mili bože", pomisli Göran, "to je eto sve, što oni umiju prirediti u subotu uvečer, a u tome učestvuju stotine duša. Kakva i dokaza siromaštva!" Nije se trudio da sluša, ali je promatrao ljude oko sebe. U hambaru gorjela jedna jedina zaprašena električna žarulja, te su se kutovi i strop zgrade gubili u tami. Vonjalo unutri po prašini, po plijesni i po životinjama, a kiša rominjala, kapi joj jednolično šoboljile po krovu i pred otvorenim vratima uz čvalik se rušile poput malih iskara na svjetlosti sijalice. Sa stražnjih klupa čulo se šaputanje i prigušen smijeh, dok je izvana prodirala neprestana halabuka, grohot

i

povici.

Ovda-onda

morao

predsjednik

opominjati

skupštinare, da šute. Svi su bili mladi, jedva da je tko prešao tridesetu godinu, a za većinu se činilo da nisu navršili ni dvadeset. _____________________ * u švedskoj se umjesto zvonom predsjednici služe drvenim čekićem. - Prev.

-19-

Pompea

Predsjedniku je kanda bilo najviše dvadeset i pet, a i tajnik pokraj njega činio se strašno mladolik. Ali među svim tim stranim i jednoličnim licima Göran odjednom otkri jedno poznato: Kerstin, njegova drugarica s krumpirišta, bijaše svega koji korak od njega. On se nasmiješi i kimnu joj glavom, a ona mu uzvrati pozdrav, ali odmah svrnu pogled na drugu stranu. Iz razmišljanja prenu ga muk, koji ga je okružavao. Dug, plavokos mladić stajao pred stolom i govorio. Göran se iznenadio, nije očekivao, da će na takvu zboru čuti tako ugodan glas, te je i sam posluhnuo riječi govornikove: "...a da i ne govorimo o onome, što se večeras dogodilo, sve to pokazuje, koliko je potrebno da imamo svoj dom. Sada su se sve tri stranke složile na suradnju, te još samo preostaje, da uredimo pojedinosti. Nakon zaključka, što ga je općinsko vijeće donijelo prošlog tjedna, ispadi našega dragog pastora i njegovih skutonoša postali su još uporniji, ali nam oni, očito, ne mogu više bacati klipove pod noge." Zbor poče mrmljati u znak prijetnje. -

Odbor za gradnju doma sastat će se u ponedeljak kod Johannesa

Olssona u Tvetu, da utanači, posljednji put prije početka radova, oblike suradnje. -

Hura! - povikaše slušaoci.

No govornik nije pustio, da ga prekidaju. -

Za uspjeh našeg pothvata bitno je da ostanemo stopostotno

ujedinjeni. Svaki član mora dati najviše što može, nitko se ne smije izvući i prepustiti svoju zadaću nekome drugom. Učinili smo svoje u sabiranju priloga za kupnju građe, te smo se obavezali da ćemo prevoziti drvo kamionima i konjima. Svaka muška glava mora dati najmanje jedan radni dan na radilištu. A sada u ime građevnog odbora pitam svakoga pojedinog među vama: "Jesi li spreman da ispuniš svoju obavezu?" -

Dakako! Svi smo spremni!

-20-

Pompea

Reklo bi se, da će ta oluja od povika raznijeti zidove i razvaliti krov na hambaru. Mladost se uzvikala i uzmahala rukama, da bi očitovala svoje oduševljenje. Göranu bijaše kao da se pred njim otvaraju neka vrata. Odjednom nazre nov svijet, koji mu je dotle bio tuđ, svijet pun topline i snage, svijet, koji je raspretao njegovu radoznalost dozivajući ga i povlačeći ga zavodljivom moći nepoznatoga. -

Drago mi je, što mogu ustanoviti, da se svi slažemo! Onda, u

ponedjeljak u Tvetu. Treba da dođu svi članovi građevnog odbora, a dobro došli i svi oni, koje to može zanimati... Zahvaljujem vam na vašoj pozornosti! Za stanke, prije nego što se počeo program, Göran potraži Kerstin. -

čovjek je odmah kao kod kuće, kad susretne kojeg poznanika - reče

Göran, a ona se nasmiješi. U istom času Göran opazi djevojku, koja je bila u društvu s njom, te joj se nakloni. "Da, divna li lica!" reče u sebi. -

To mi je sestra - kaza Kerstin.

-

Dopuštate li, da sjednem pokraj vas ?

-

Izvolite - dosta će hladno djevojka, koja bijaše nešto starija od

sestre. Oko njih govorilo se samo o radu na gradilištu, pa je i Göran okrenuo na tu stranu, ali razgovor nije baš tekao. Za program trećinu su poda u hambaru pretvorili u pozornicu, a nekoliko pokrivača zategnutih konopom bijaše im zastor. Orkestar je bio dosta starinski, ah ne baš tako loš; mladić, koji je svirao harmoniku, bio je osobito darovit. No, pjevačica nije poštovala takt, te je Göran bio na sto muka. Dva momčića "odigraše" neki skeč, ah nisu dobro naučili svoju ulogu, a osim toga bih su cijelo vrijeme kruti kao marionete. Neka bojažljiva djevojčica pročita pjesmu, ali tako tiho, da je nitko nije čuo. Göran promatraše sestru svoje znanice. Kakva li lica! Kakvih li lijepih crta! Bila je blijeda i imala ponešto upale obraze, ali su joj usta bila

-21-

Pompea

punačka i mekana, kad ih ne bi strogim izrazom naškubila. Kosu je začešljala unazad i na zatiljku je uvila. Nešto je starinsko izbijalo iz te djevojke i njezine jednostavne tamno-modre haljine. Najviše je sličila madonama, kakve crta Artelius* za božićne brojeve novina. Odjednom iza zastora iziđe čovjek s puškom preko ramena i sa zelenim šeširom, za koji bijaše zadjenuo pero. Ovaj najavi; -

Sada ćete vidjeti igrokaz Hjalmara Bergmana* pod naslovom

"Gospodin Sleeman dolazi".* Göran se trže. Kako će to oni izvesti? -

Ovaj se komad naziva marionetskom igrom; Svi smo mi

marionete, jer kako god lijepo sanjali o budućnosti, naše se nade ne ispunjuju. Kad Udes potegne konac, lutke moraju plesati... Iz tame u dnu hambara začu se porugljiv smijeh. -

Kakav je bio lov? - dobavi neki šaljivac.''

Uskoro se Göran oduševi. Pred glumljenjem petorice diletanata on zaboravi i pod hambara, i pokrivače na konopu, i samotnu žarulju. Bijaše fantastično! Kakve li tehnike i kakve darovitosti! A bilo je srca, osjećaja, iskustva iza toga vjerojatno intuitivnog znanja. Izvan hambara čulo se šaputanje onih, koji su izišli, ali uskoro nastade silna halabuka i pokvari mir. Nenadano se slomila klupa, te se čitav niz dasaka srušio. Oni, koji su na njima sjedili, izvrnuše se na zemlju, te djevojke kriknuše i zamahnuše svojim dugim svilenim nogama. Zašto ne šute! Barbari! Na čas se predstava prekinu, junakinja i Anne-Marie morade sakriti grimasu među rukama, ali odmah pođe dalje pravim tokom. I uskoro se svi oduševiše kao i Göran.

_________________________________ * Suvremeni švedski slikar. - Prev. * Hjalmar Bergman (1883-1931), jedan od najplodnijih švedskih pisaca (u dvadeset i pet godina rada više od trideset knjiga), i poslije Strindberga najveći švedski dramatičar - švedski Bernard Show. U spomenutoj aktovki, koja je veoma popularna u amaterskim kazališnim družinama, pisac okušava tehniku kao s kineskim sjenama ili s marionetama, koja odgovara njegovoj mašti i kojom postiže izvrstan poetski učinak. - Prev.

-22-

Pompea

-

To je možda nešto najbolje, što sam ikada vidio u kazalištu - kaza

Göran obraćajući se djevojkama. Kerstin je šutjela, ali mu se okrenula njezina sestra sa strogim izrazom na bijelu ovalnu licu: -

Mene kazalište na zanima osobito - protisnu ona.

Djevojke ustadoše. -

Recite mi, tko je taj, što je predstavljao lovca.

One se okrenuše; -

Ah, lovac? Zove se Klas Wiberg... Hajde, Kerstin, idemo!

Göran kimnu glavom, a onda se nasmiješi. Ta mala dama zbilja je zanimljiva. Oklop, što ga je na se navukla, sigurno nije neprobojan. Lako je ući u razgovor s malom Kerstin, preko nje će se upoznati sa sestrom. Jedna je nespretna šiparica, a druga odrasla dama - vidi se to već po njihovu hodu. Tjedni njegova zatočenja na selu mogu na kraju krajeva postati sasvim podnosivi. Na red dođoše narodne igre, ali neka djevojka upita sasvim smjerno: -

Ne bismo ii mjesto toga mogle plesati prave plesove? Već ionako

imamo glazbu, a osim toga, sada nismo u školskoj zgradi. -

Jest, da plešemo, da plešemo! - molilo je više njih, a oči im sijevale,

dok su se drugi smrkavali u hcu. No predsjednik odluči: -

Jednom smo zauvijek donijeli zaključak o plesu, ne odustajemo od

svojih načela. Punctum! Göran se divio njegovoj čvrstoći, ali se zapravo razočarao, kad su djevojke prihvatile jedna drugu za ruku te počele skakutati uokrug po hambaru i pjevati: Prošetah se uvečer po zelenu gaju... Zvuci violine, harmonike i gitare imali su u sebi neke starinske dražesti. Na trenutke je i pjevanje bilo puno čara. Kad je bio na djevojkama red da sebi biraju suigrača, Kerstin priđe Göranu i pruži mu ruku. Jasika i lipa drveta su dva, življe skokni, igraj, jer smrzoh se ja...

-23-

Pompea

S rukama na bokovima okrenu se Kerstin oko sebe, a onda i Göran za njom. Baš djetinjasto - igrao je s drugima, jer je stekao dojam, da svi zajedno igraju komediju jedan pred drugim, hineći da se zabavljaju. Kerstin se smijela, oči joj se krijesile, te je dolazio do spoznaje, da se ta Pepeljuga u dronjcima pretvorila u dražesnu djevojku. -

Odjevena si po najnovijoj modi! - reče Göran.

-

Na licu joj se najprije pokaza izraz zamišljenosti, no onda joj se lice

razvedri, te djevojka pogleda na svoju crnu haljinu. -

Nipošto! Samo mi je krizmena haljina tako duga... - reče Kerstin.

-

Lijepa ti je sestra - opet će Göran.

-

Jest, Fanny je pristala djevojka.

-

Ali joj ja nisam po ćudi, odgovarala mi je tako hladno.

-

Pah - uzvrati Kerstin - to ona ne misli tako ozbiljno. - I onda mu

okrenu leđa u nestašnoj plesnoj figuri. Na drugoj strani hambara stajala Fanny s predsjednikom. Ovaj je bio visok, plećat i plavokos, a ona mala. Göran je ostao u kolu, da bi došao do nje i pozvao je, ali od toga ne bi ništa. -

Hajde, valja nam kući - reći će starija sestra mlađoj.

-

Ne, još je rano - potuži se Kerstin, no nije ih mogla ganuti. Nije bilo

druge, valjalo joj poći, ali je zato bacila dug pogled za sobom. Iziđe i Göran te ih vidje kako se udaljuju po blagoj kišici, što je neprestano rosila. A onda prijeđe preko dvorišta, gdje se brbljalo i šaputalo, smijalo i klelo. Iza nekih odškrinutih vrata vidje kako svjetluca boca, koja se točila u žedno grlo. Djevojke

hodale

naokolo

u

svojim

blistavim

nepromočivim

ogrtačima, a kad bi prošle pokraj stanovitih mladića, rekle bi jedna drugoj potiho: -

Hajde prošetajmo se malo cestom.

I onda bi se okretale da vide, dolazi li za njima onaj, kojega su čekale. A u sjeni živice držali se bojažljivi krizmanci te godine i sokolili jedan drugoga psujući i vičući: -

Hajde da se zabavimo kojom djevojkom.

-24-

Pompea

No nitko se nije usuđivao da iziđe na svijetlo, a kad su ih dvije djevojke pozvale, ne dobiše odgovora. Istom nakon pol minute duboka muka oni prsnuše u prost i zbunjen smijeh. Kad se Göran vraćao natrag u hambar, opazi Klasa Wiberga gdje stoji na putu i pilji mrkim okom u one, koji plešu. Göran mu se približi i pruži mu ruku: -

Čestitam!

-

Zahvaljujem - glasio je kiseh odgovor. - Je li komad bio dobar?

-

Jest! Gluma je bacila u zasjenak sve, što ovdje ima primitivno.

Samo šteta, što vas nisu pustili u školu. -

Oh! U zbilji ne znači mnogo. Ni u školi nema pozornice, rasvjeta je

loša, gotovo ko i tu. Da možda i ti ne glumiš? -

Pomalo.

Iskra radosti zasvijetli se u mračnim i sjetnim Wibergovim očima. -

Smijem li te onda umoliti, da nam se koji put pridružiš? Kad se

sagradi naš omladinski dom i kad mognemo glumiti kao u pravom kazalištu? Dvije djevojke obratiše se u isti mah Göranu za ples i zahihotaše, kad su se susrele. Göran pruži ruku jednoj i reče: -

Dopusti mi, Ijepojko, da izaberem tebe, a za drugu biram ovog

suplesača. I toj drugoj pokaza na Klasa. Ovaj je gledao sav u očekivanju, a odbijena djevojka uzdahnu. -

Neka bude - odobri ona konačno.

-

Ne, zahvaljujem - reče Klas i okrenu joj leđa.

Na podu hambara plesači se vrtjeli i okretali, daske se uvijale i tresle, a u zraku bilo puno prašine. Počinjali su se umarati, mnoga se lica sjala od znoja, kaput se za kaputom vješao na zid. A kad je ponoć minula, nije više ostalo mnogo plesača. Mnogi su se već udaljili, da nastave razgovor udvoje. Osamljeni mladići nečujno se vrzli tamoamo i pitali: -

Mogu li te otpratiti kući?

-25-

Pompea

A osamljene djevojke stajale i pitale se, hoće li određeni mladić doći da ih potraži, i čitava se čeznutljivost proljeća i mladosti čitala na njihovim licima. Ipak su se na kraju obično pomirivale sa sudbinom. I tako se ti bučni mladići i te nijeme, razočarane djevojke vraćahu kući.' * Kad se Göran u nedjelju poslije podne spuštao u dolinu, svijet je bio kao obnovljen. Kiša je pobijedila prodirnu hladnoću atmosfere, te je bilo blago i toplo. Stabla, koja su još juče bila gola, zaodjenula se jasnozelenom koprenom, a sunce obasjavalo mokre grane. Göran se bezbrižno šetao s kapom u ruci i otkopčana kaputa, i odjednom mu se učini, da nije smio poslati ono smiješno pismo Helgeu. Kad je pred njim pukao vidik na prostranu dolinu, on duboko odahnu. Ah! Crvene jelše plamsale prema nebu, a pupoljci se javljali ko zelene kapljice. Potok preko noći nabujao od kiše, te je žut od gline i sa sivom pjenom brzao u svojim vijugama, a zlaćani se kopitac ogledao u lokvama mirnih površina. Svu dolinu preplavile šumske sase, što su prostrle svoj meki i zeleni sag, na kojem su sjale mirijade bijelih i šestokrakih zvijezda. Sve je zujalo i brujalo, toplina sunca izvlačila nekakvu maglicu iz tla. S druge strane potoka sjedila neka djevojka s rukama u krilu. Gledala je na vodu i tako se zanijela u snove, da nije vidjela mladića sve dok nije zazviždao. -

Zdravo, Kerstin! Preskočit ću, da dođem k tebi!

-

Nemoj, preširoko je - odgovori ona i zažmiri pred suncem, da bi ga

vidjela. No on je ipak preskočio, a ona se zacrvenjela i smela. -

Kako to, da tako mlada djevojka sjedi tu u potpunoj samoći i

sanjari ? -

Ja ne sanjarim, ja mislim.

-

Umiješ li ti misliti?

-26-

Pompea

-

Umijem. A ti?

-

Na to bi trebala da odgovori neka nepristrana osoba. A sad mi reci,

zašto si se sinoć vratila kući onako rano. -

Bila sam umorna. Morala sam ustati u pet i po, da po- muzem

kravu. A ti? Jesu li tebe probudili? On strese glavom. -

Ni u crkvi nisi bio. Pastor u svakom slučaju ima pravo, kad kaže,

da je poguban darmar subotnjih večernjih sastanaka. -

Ti si zacijelo iznimka, koja potvrđuje pravilo ? Jer ti si, dakako, bila

u crkvi! -

Svi nemaju moj lijepi značaj - primijeti ona ozbiljnim tonom.

On se nakašlja, sjede pokraj nje na suh humak i onda promijeni razgovor. -

Je li tvoja sestra u prijeteljstvu s onim klipanom Bengtom ?

Djevojka zabaci glavu natrag te se nasmija: -

Zar nisi vidio prstenje?

-

Da nisu zaručeni?

-

Razočaran si, priznaj.

-

Ni najmanje - uvjeravaše je Göran.

Odjednom oboje umuknu. Göran je gledao kako se djevojka sve više oblijeva rumenilom i kako zbunjena ornata rubac oko prstiju. -

Kada se opet sastaje Savez mladosti? - upita Göran.

-

U subotu.

-

Hoćeš li doći?

-

Ne znam.

-

Zar se nisi jučer zabavljala?

-

Jesam.

-

Onda dođi, Kerstin!

-

Ne znam, hoću li moći...

Nato opet nastade neugodan muk. -

Čuj - odjednom će ona - a bi li ti došao na sastanak Kršćanske

mlađeži na župnom dvoru, u srijedu do osam dana ?

-27-

Pompea

-

Eh... ne znam...

-

Pa ipak, mogao bi. Gledaj da dođeš.

Konačno je obećao, a onda će, položivši joj ruku na rame: -

Zašto ti je stalo da dođem?

Ona se još više zarumenje; naglo ustade te žustro i tiho potrča kao kakva okretna mala zvjerka. Nije se ni sjetio da je zovne natrag. Samo je zinuo i za njom gledao. -

Striče - upita Göran, kad je stigao kući - koliko je godina ovoj

Kerstin ? -

Ponajprije, ona nije "ova Kerstin". Zatim, čini mi se, da joj je

sedamnaest. Göran se nasmije i spomenu kako se djevojka našla s njime kazavši da je mlađa. Nato opisa, što se odigralo pokraj škole. I stric se nasmije te mu pripovjedi sa svoje strane: -

Pastor je godine i godine lio svoju žuč na sva moguća društva;

jedino udruženje, koje bog dopušta, jest vjenčanje. To mu je jedan od glavnih argumenata. Ljudi su se borili preko deset godina, dok su izvojštili odluku o podizanju društvenog doma. Kad su društva vodila hajku za građenje, mladež je imala krilaticu, da je sablazan, što općina od više negoli dvije tisuće duša nema drugog sastajališta doli te dosta starinske škole. Bez pomoći općine nisu se usuđivali da podižu zasebnu, vlastitu zgradu. Narod je uglavnom pristajao, ali vremena nisu bila zrela za uspjeh pokreta: pastor je imao više staraca, pobožnjaka i škrtaca na svojoj strani. Međutim društva nisu napuštala svoju namisao, nego su sabirala novčane prinose na vlastitu ruku te su prije dvije godine počela raditi s velikim žarom. Pristalice gradnje sada su još jači, ali je i otpor isto tako tvrd orah. Tako je izveden odlučan potez za glasovanje po majurima. Prošle godine nije bilo primirja u pitanju građenja, ali je sada sve izvedeno na čistac, te se usprkos svim propovijedanjima, kućnoj agitaciji i svakovrsnim tužakanjima općinski punomoćnik obavezao, da će sa svoje strane podmiriti trećinu troškova. Da si samo mogao čuti sve te

-28-

Pompea

rasprave! Najduža je potrajala šest sati. Pastor je između mnogo kiselih rekao i jednu blagu riječ, da je suvišan svaki razgovor o lokalima za sastajanje, dok crkva postoji; općina mora štedjeti. Stari Helden izjavio je sa svim svojim govorničkim darom, kako još ima bogomolje, a dok nje ima, općina mora štedjeti; drugi su se potpuno slagali s njim da općina mora štedjeti. U zbilji je posljednjih godina općina bila podijeljena na dva tabora: za gradnju i protiv nje, te se u mnogo obitelji nisu slagali roditelji i djeca. Narod se upustio u raspravljanja, koja su mogla ostati poštena dotle, dok ne bi iskrsle ovda-onda takve gadosti, da su izazivale bijes. Nije bilo razloga, kojima nisu pokušali osujetiti suradnju. Društva imaju čestite fondove za gradnju, a u isti mah ne mogu graditi, te se bave pitanjima, što će se u krajnjem javiti istom onog dana, kad građenje bude gotovo. Sve sitnice pronađene kao povod za raspru, bde su napuhavane i njegovane, a za svaku poteškoću, koja bi se riješila, iskrsavala je neka nova. Kakvih li pustih pitanja! Raspravljali su u beskonačnost, gdje i na kojemu mjestu da se gradi, i svakom se prijedlogu prigovaralo, svaki je sadržavao neku pogrešku. Jedni su zamjerali ovo, drugo ono, kad smo se napokon složili o jednome mjestu, netko je primijetio, da će ovaj ih onaj od toga imati neke koristi, a drugi ništa. Oni, koji su glasah za gradnju, suglasili su se doduše oko glavnog, ah su unaprijed zavidjeli jedan drugome na možebitnoj zaradi i nisu je jedan drugome dopuštah. Nitko ne smije grabiti u svoju korist, i nitko ne će grabiti, ali već tjeskoba, da bi tko mogao ušićariti, vidiš, može nekome otrovati dušu? A među takvim beznačajnim svađama sjedili su protivnici toga nauma i radovah se. Kad je napokon suradnja potvrđena pretprošlog utorka, odmah je u nedjelju pastor počeo svoju propovijed čitajući popis imena svih onih, koji su glasovali za gradnju ili protiv nje. -

A kako si ti glasovao ?

Stric se nasmija. -

I ja spadam među one, koji su, po pastorovoj izjavi, sramotno

-29-

Pompea

izdali povjerenje položeno u njih kao upravljače općine i vodiče mladeži... Da, da... Tvrdo vjerujem, da sam pravo postupao. Doduše, općina mora štedjeti, ali je pitanje u tome, u čemu se isplaćuje najviše štedjeti, a ja ne ću da budem kočnica. Međutim ipak kadikad dopuštam pomisao, da sam učinio glupost, jer već ima znakova, da taj dom ne će ispasti na zadovoljstvo i da ne će biti sve onako, kako su to najbolji vjerovali. Što se tiče naše Sigrid, morao sam progutati dosta njezinih gorkih prigovora. Veli, na priliku, kako zbog mene ne smije pogledati zastoru u oči na večerima šivanja i kako Fredrekovi ne će više htjeti da se uzajamno pomažemo u radu. -

Cijela ta pripovijest zvuči kao da je iz prošlog stoljeća

-

reče Göran.

-

Ako si voljan da vidiš, što je i kako je, sutra možeš sa mnom u

Tved. Göran sleže ramenima. -

Pah, ne znam, mene se ne tiče, što sve brbljaju oni tamo. Uostalom,

možda, vidjet ću - proslijedi življim glasom. - Mogu isto tako poći s tobom kao i sjediti ovdje kod kuće... ukoliko me domaćin pusti. -

Pustit će te - sastanak je upol javan; održava se u njegovoj kući

samo zato, što nema prikladnijeg mjesta. Već je rumeno sunce stajalo na obzorju, kad stigoše do duge, oniske i bijele stambene zgrade na majuru; na šljunku pred verandom bijahu poredani bicikli. Uđoše u veliku prostoriju, te stric zareda naokolo, da svakom stisne ruku, a kako on, tako i Göran. Stari su pozdravljali strica kimajući glavom i kazujući koju riječ, ali njega gledah hladno, čudeći se. A kad je sjeo, mnogi su se okrenuli i gledali ga tako uporno, te je dolazio u napast da im kaže: "Gledaj, narode, dok je badava." Bilo je nekoliko mladića, koje je već vidio na prijašnjem sastanku; svi su mu drugi bili nepoznati; mogao je nesmetano sjediti i slušati razgovore. Spočetka se ugodno ćaskalo, a gusti se dim povijao pod niskim, obijeljenim stropom. Starci su raspravljali o proljetnim

-30-

Pompea

poljskim radovima, o vremenu i o politici - ukratko o svemu, osim o cilju toga večernjeg sastanka. Bijaše kao da se klone svega upaljivog, i on vidje, kako je stric točno pogodio u svojim slutnjama na putu ovamo: večeras će buknuti rat, miris puščanog praha osjeća se u zraku. Jedini, koji se činio potpuno miran, bijaše Bengt Jakobsson, predsjednik Saveza mladosti. Johannes Olsson, dugonja koštunjava lica, domaćin i predsjednik odbora za gradnju, sjede uz kraj stola i poče prozivanje; bijaše kao da je hladan vjetar zahujao oko ušiju. Stolice su škripale grebući pod, a kad se stric nakašljao i kad mu umalo nije ispala lula iz usta, mnogi se stresoše. Primaknuše se bliže stolu, a oni, koji

nisu

mjesta za stolom, smjestiše svoje stolice oko samo Göran osta u prikrajku, gdje je i bio. Iz

našli

njega u krugu, 33

svog

je

kuta

imao dobar pregled bojišta. Na prozorskoj je daski pokraj njega, upol sakrita zastorom od bijela konca, cvjetala crvena pelargonija, koja je morala biti njegov pouzdanik te večeri. Nije mu mogla smetati; samo da je ne dodirne rukom, jer bi loše zamirisala. Ali se brzo razočarao - rasprava se kretala oko nezanimljivih stvari. Johannes je Olsson govorio o raznim temama, nešto pro- mukhm, ah jasnim glasom, zatim je pročitao neke zapisnike i dobio odobrenje na njih, te onda izložio nekoliko odluka s najvećom mirnoćom. Göran je sjedio i redom gledao na četiri prozora u dvorani. Pravilnik Društva za gradnju, propisi, koji se tiču općinskog doma... Kojeg je vraga večeras došao ovamo? Da samo što prije završe! Ali se trže, kad je prodiran i oštar glas zatražio riječ. -

Johne Karlssone, blagajnice Sportskog društva, izvoli!

Kao igračka, koja iskače iz svoje kutije, plavokos momak osmaglia lica i ptičjeg profila ustade u brzoj kretnji. -

Čuli smo prijedlog Saveza mladosti u pogledu pravilnika za

općinski dom. Nego, kad je riječ o tome, ja ću se obratiti Bengtu s pitanjem: stoji li Savez mladosti na stanovištu, da svaki ples treba zabraniti?

-31-

Pompea

-

Stoji.

-

Mi nemamo ples u općem programu, ali smiju li vaši propisi dirati

u našu djelatnost? Naša dva društva imaju veoma različite zadaće. Čvrsto smo odlučili da unesemo ples u program naših sastanaka, i ne ćemo nikome dopustiti... Predsjednik Sportskog društva, malen smeđ momak, poteže ga za kaput i prošapta: -

Čuj, umiri se malko! - A onda će glasno: - Gospodine predsjedniče!

-

Hilding Hansson, izvolite!

Vitki i smeđi mladić ustade: -

Moram priznati, da nas je taj paragraf protiv plesa iznenadio, i mi

ga zaista ne možemo odobriti. Moramo održavati zabave da bismo sakupili novac, a bez plesova ne ćemo privući nikoga... -

Hilding time priznaje duhovno siromaštvo svoga društva povika Bengt, te se starci nasmijaše, dok je Hilding odvraćao: Kako onda možete razjasniti, što toliki broj članova duhovno

bogatog Saveza mladosti dolazi na naše plesove u skladištu ? Nimalo zbunjen, Bengt mirno ustade i reče: -

Upravo je to pitanje goruće. Ono je svakako najteže od svih.

Posrijedi je ni više ni manje nego dobar glas općinskog doma. Svuda, gdje se pleše, dolaze razni elementi, da stvaraju neprilike. -

Ti "razni elementi" galame i smetaju čak i u crkvenoj školi, kada tu

Savez mladosti igra kolo! - odvrnu blagajnik Sportskog društva. Neki starac bijela brka okosi se na nj, a Bengt nastavi; -

Svi znate, da je najteži prigovor, što ga narod podiže protiv

općinskog doma, taj što će se u njemu plesati. No ni plesovi nisu ništa, ne ćemo to pretresati večeras, jer ima i goreg. Reći ću samo toliko, da zdrav razum svima kazuje, da ne smije biti plesa u općinskom domu u Hellmu. Mi ćemo dom učiniti onim, što mislimo da domovi moraju biti, sastajalište umne, zdrave mladosti, mjesto, rekao bih, upravo svetim, a ne da susjedi i ljudi, koji prolaze putem, budu uznemirivani čitave noći divljim tulenjem i urlikanje, koje inače

-32-

Pompea

dolazi odande, gdje se održavaju ti plesovi. -

Nema plesača, koji tule i urliču!

Hilding zatraži riječ: -

Tulenje i urlikanje na redu je svaki put, kad se mladež sastaje. Ni

narodne igre ne prolaze u tišini. Ja mislim, da je grehota, što starci ne trpe da čuju gdje se mladost zabavlja. Mislim, da nije pravo raspravljati o takvim pitanjima, jer pod tim plaštem rade oni, koji su protiv gradnje doma. Krivo čini Bengt, što još tako savjesno sluša tu viku i kuša da ostane neodlučan između dvije stranke! I opet nasta tmurno raspoloženje. Hilding nastavi; -

Mislim, da sada ne vrijedi govoriti o takvim sitnicama, tu će ravno

iznijeti prijedlog. Sportsko društvo ne odobrava paragraf, koji se tiče plesova, osim ako bude drugačije stiliziran, tako da svakom pojedinom društvu bude ostavljeno na volju da upriličuje svoje sastanke, kako mu se čini najshodnije. Mi se ne prtimo u poslove Saveza mladosti, a vi sa svoje strane nemojte presizati u naš rad. Jesmo li pripravni da donosimo neku odluku? Ali Bengt i onaj brkonja, i dva druga slušača, zatražili riječ u isti mah. Starac brkonja progovori prvi: -

Ne ćemo ni da čujemo o plesu u općinskom domu. Tako govore

razboriti ljudi, a Bengt ima pravo. Sportsko društvo htjelo bi da priređuje javne sastanke s plesovima, na koje bi dolazio sav ološ, iz cijelog kotara, a takvo što mi ne ćemo. Svaka je riječ povlačila za sobom drugu, glasovi su postajali šumniji i oštriji, te konačno svi počeše govoriti u isto vrijeme. Johannes Olsson smrknu se u licu, a Göran opazi, da njegova brazgotina pod lijevim okom sjaje kao vatra. Johannes konačno udari odlučno šakom o sto i viknu: -

Muk, i to smjesta! Odlažemo to pitanje za kasniju raspravu.

Svi pristadoše, a rasprave se za čas počeše razvijati tiho i parlamentarno. Dva graditelja iz te općine ponudila su svoje prijedloge za gradnju, te

-33-

Pompea

su sada raspravljali o njima. Međutim ponudama bijaše razlika od devet stotina kruna. Povisok debeljko, dobroćudna lica i hladnih blistavih očiju, zatraži riječ i kaza: -

Većina bi da dobije sve što je moguće jeftinije, a to je i razumljivo.

Ali u slučaju koji nas zanima, mi se pri svome izboru moramo osvrtati i na kvalitetu. Nato poskoči onaj brkati starac: -

Što ti misliš pod riječju kvaliteta? Zar što nedostaje Klas- sonovu

radu? Samo reci! Čekić udari po stolu. -

Valja nam se držati predmeta!

Göran je slušao zabezeknut. Zar uopće može biti predmetom za ozbiljnu raspravu razlika od devet stotina kruna na trideset tisuća? Starci su govorili i govorili, mrgodili se jedni

na druge i mjerili

tuđe riječi, a slušalac kraj prozora s pelargonijom sve se više snebivao. Ta jesu li pri sebi? Konačno predsjednik uspje da stavi na glasanje oba prijedloga, a sjednica prihvati skuplju ponudu. Čovjek s bijelim brcima ustade tako žestoko, da se stolica pod njim bučno prevrnula: -

Stavljam vam na raspolaganje svoje mjesto u odboru za gradnju!

Dajem ostavku! Pokušaše ga umiriti, sa svih strana mu dođoše prigovori, ali se on tvrdoglavio i uporno ostajao pri svom zahtjevu: -

Zaključak treba opozvati i proglasiti ga ništavim!

-

Ne može tako!

Brkonja iziđe. Vidješe ga gdje pred vratima uzima svoj bicikl i odlazi. Bengt opet zatraži riječ. -

Mislili smo, da će ta zgrada biti od koristi za našu općinu, ali od

toga, kanda, nema ništa., Ova je osnova već uzbudila mnoge strasti, a bit će toga još i više, ako nastavimo. Sve jasnije biva, da nam s tim domom nema blagoslova...

-34-

Pompea

Na te riječi živo poskoči John Karlsson: -

Večeras je Bengt prvi put rekao nešto, s čime se moramo složiti. Od

ovog posla nikad ništa! Ima nas previše, interesi nam i suviše oprečni, pa ako se mi mladići ne možemo medu sobom složiti, kako ćemo se sporazumjeti s drugim naraštajem ? Sve dolazi odatle, što smo u ovaj posao umiješah općinu, umjesto da gradimo sami... Predsjednik ga pokuša ušutkati, ah on vatreno proslijedi: -

Znah smo već otpočetka, da će se stari i previše miješati u uređenje

općinskog doma, a to će na koncu ispasti tako, da se mladež ne će u njemu ugodno osjećati. Hilding napokon uspje da dometne nekoliko riječi: -

Točno je, da su mnogi od vas, a isto tako mnogo članova Saveza

mladih, protiv suradnje. U upravi smo znali, da protiv nje vojuje više razloga. Ali mnogo više govori u prilog njoj. A ja osobito mislim, da moramo i nadalje biti pomirljivi u svojim nazorima. Johne, tvoje je upletanje bilo veoma grubo i neumjesno, ono, što si rekao, nije nikakva novost, premda je prvi put rečeno pred javnošću. O svemu se tome govori već tjedne i tjedne. Bengt je izjavio, kako je nužno da nadzor po- dijehmo starijima, a ja se s tim slažem, jer red je prvo i glavno, pa bilo plesa ili ga ne bilo... Mislim, da ono, što je rečeno... ne smije... Hilding je bio okružen zidom neprijateljskih lica, i tako mu se zamrsio jezik, te nije uspijevao da zakrpi ono, što je rasparao. Udarajući prstima po blistavu i uglađenu čekiću, Johannes Olsson uze riječ: -

Kada smo pristali da vam pomognemo, naša odluka nije bila

potpuno nesebična, ja to priznajem. I mi smo htjeli da imamo mjesto za svoje sastanke. Ah smo bili u prvome redu zadojeni iskrenom kažem vam: iskrenom željom da vam pomognemo. Mislili smo, da će Savez mladosti davati kazališne predstave i prikazivati narodne plesove u narodnim nošnjama. Zamišljali smo, da će Sportsko

-35-

Pompea

društvo priređivati utakmice i prikazivati gimnastičke vježbe, te smo se ponosili, što ćemo sve to imati u svojoj općini. Bih smo idealisti i htjeli smo pokazati. da imamo povjeranja u vas - a evo vidite, kako se završava! A je li ugodno graditi tu kuću, oko koje se svađamo i u kojoj ćemo biti neprijatelji? Göran je slušao raskolačenih očiju i smušen. Pred njim su se vrtjele slike kao u filmu: mladići pred zatvorenom školom, dok kiša prijeti u zraku, marionetska predstava u hambaru, i čeznutljiv glas Klasa Wiberga: "Da samo možemo dobiti pravu pozornicu, da na njoj predstavljamo!" Spočetka su svi bili tako složeni, a sada se sve tako žalosno svršava. Odjednom mu sinu, što mu je učiniti, te zaboravi sve: zaboravi, da je stranac i da ga se zapravo to i ne tiče. -

Mogu li ja kazati koju riječ ?

Nitko ga ne ću u darmaru razlaženja, te se on rasrdi, diže svoju stolicu i zalupi njome o pod. Na to ga pogledaše. -

Mogu li i ja kazati koju? Ovdje sam, istina, stranac, ali biste me

ipak mogli načas posluhnuti. Pogledaše ga iznenađeno i s nepovjerenjem, samo mu stric kimnu glavom, začuđeno doduše, ali u znak bodrenja, a Göran se nakašlja i pročisti glas. Oholo pomisli, kako će mu upravo pristajati ta uloga Vođe i Nadčovjeka. -

Ima poslovica, koja kaže: "Ne možeš seljaka složiti ko ni rogove u

vreći." Kad sam prvi put čuo gdje govorite o općinskom domu u Hellmu, nasmijao sam se toj poslovici. Pomislio sam: evo sjajna primjera, koji je opovrgava. AH sada vidim, da poslovica kazuje istinu... Rumen mu navaljivala u obraze, kako ga je napuštala sigurnost, a koljena mu neugodno klecala. Plave i sive oči hladno gledale u nj iz osmaglih lica, tu i tamo dublje se urezivala po neka bora

-36-

Pompea

negodovanja. Göran uhvati naslon stolice, da bi se čvršće držao: -

Zašto bi se sve to svršilo tako žalosno, kad je sve već bilo gotovo

uređeno. Općina je bila složna u odluci da gradi, a sada se čini, da je složna u tome, da ne smije biti društvenog doma. Siguran sam, da ćete požaliti, da ćete se postidjeti i zbog sebe i zbog ove večeri, ako se raziđete a da ne popravite položaj. Neka su lica gledala sa zanimanjem, neka ravnodušno; mnogi su gledali ledeno i nasmješljivo, a nekoliko je staraca međusobno posprdno šaputalo. S ulaza u dvoranu onaj debeljko, koji je zagovarao skuplju ponudu, reče: -

Večeras smo imali dosta pilećeg pijukanja. Sjedi!

Ali Göran vidje, da onaj ima požutio oškrobljeni ovratnik i konfekcijsku kravatu s gotovim čvorom, što je visio o ponešto dugoj gumenoj traci, te da bezobraznost u njegovim očicama i izbočenoj donjoj usni nije opasna. I zato, ne obazirući se na nj, proslijedi: -

Je li tako teško riješiti to pitanje? Po mom mišljenju, ono je,

naprotiv, veoma jednostavno. Rješenja su već dana, a sad bi samo trebalo da izaberemo jedno: ako zbijemo redove, bit će nešto, inače ode sve u vodu. Zar je zbilja nemoguće da pokažemo svima, kako se seljaci mogu složiti? Ima slučajeva, u kojima pojedinac mora žrtvovati kakvu sitnu korist za dobro cjeline, a ovo je upravo jedan od tih slučajeva. Svi sjedite u istom čamcu, pa zašto onda da ne veslate u istom smjeru ? Bolje da načinite mali ustupak, nego da se uputite teškim putem upornosti - jer postoji velika razlika između čvrstoće značaja i obične tvrdoglavosti. Nisam rođen u ovoj općini, stranac sam, građanin, koji je ovdje proveo samo tjedan-dva, a ipak vam govorim o stvarima, koje biste vi morali znati kudikamo bolje od mene. Je li red, što je upravo mene dopalo da to kažem? ali znam, da ovdašnji mladići čekaju. Nadaju se, da će dobiti svoj dom, a odluka je u većim rukama... Kanio je završiti govor sjajnim završetkom, ali ga riječi iznevjeriše, te

-37-

Pompea

morade završiti prijeko, da ne bi naglo zanijemio. I nato opet sjede. Netko se nasmija, a Bengt Jakobsson okrenu se prema govorniku i prezirno ga pogleda. Göran osjeti, da nije rekao glavno, što je namjeravao reći. Mislio je, da će se društvo sada razići, ali se vratiše oni, koji bijahu izišli, te su poslije nekoliko minuta i opet sjedili za stolom i natezali pitanje o plesu. Sve se odigravalo u surdini, glasovi se nisu nikad dizali povrh srednjeg tona, te nije izgovorena nijedna žestoka riječ. Bijaše kao da su se premorili. Nato stric zatraži riječ i predloži nagodbu u smislu zlatne sredine. Sportsko društvo imat će pravo da pleše na nekim sastancima, ali ne pred javnošću. Tome se prijedlogu ne usprotiviše ni Bengt ni Hilding. Zadovoljiše se time da isprijeka gledaju Görana. Nakon četvrt sata sve se pretreslo, te je zaključeno, da rad počne još istog tjedna. Odjednom se i najratoborniji sprijateljili, te se rastadoše u radnoj i bučnoj atmosferi. Ali s Göranom nitko ne izmijeni ni riječi. Kad su se na biciklima vozili kući, reče stric Göranu: -

Večeras nisu bili pri zdravoj pameti. A ja sam bio potpuno smeten,

te nisam znao, što bih. Ali si ih ti čestito opalio po prstima. -

Čudnovato kako je uspjelo. A bilo mi je baš smiješno.

-

Uspjelo je, jer si stranac: nitko te ne zna, pa su se stidjeli. Uostalom,

nijedan se momak iz ove općine nije još usudio da im što takvo kaže. -

Zašto su one ponude izazvale takvu kavgu?

-

Debeljko,

Lundmark,

u

rodbinskim

je

vezama

s

jednim

graditeljem, a onaj s bijelim brcima jamac je za drugoga graditelja. Sukobljuju se interesi, to ti je. Hvala bogu, sada će napokon podići zgradu. Kad se dvije općine pretope u jednu, bit će još teže izvesti takvu osnovu. -

Sve je to nekakva grdna kaša - uzdahnu Göran.

-38-

Pompea

3. NA PAŠNJAKU Kad je Göran na, biciklu prolazio ispred daščare za gradu, vjetar je i dalje bujao u ogradi od bodljikave žice oko pašnjaka, te lupao o zid jednim od loše pričvršćenih kapaka. Nogometna je sezona bila završena, mreže su uklonjene, sada su tu stajale gole grede kao kakve bijele pruge u polusjeni. Tratina bila sva mokra, ovdje-ondje blistale lokve, koje su ostale od posljednje kiše i kanda se počinjale zamrzavati, a vlaga u zraku prometnula se u iglice, što su podmuklo bole. Göran je spočetka čeznuo za danom, u koji će se okončati njegovo progonstvo, no sada je počeo misliti na stvari, koje su u vremenu kudikamo bliže, na primjer na prvu subotu. Počeo je misliti i osjećati isto onako, kako misle i osjećaju svi drugi, koji tjedan za tjednom provode tih život po majurima u ravnici; kao svi oni, koji se kreću u svome redovitom krugu od jutra do večeri, od staje do polja, i opet nazad; kao svi oni, što se nikad ne čuju, a izrijetka se vide - sve do subote, koja prekida jednoličnost, jer se tada opet mogu okupiti, smijati plesati, izmijeniti koju riječ. Göran se pitao, za čim zapravo čezne - on, koji radi što ga volja, to jest malo pa ništa po cio božji dan. Čezne li za dosadnim sastancima društava, kojima je osvježenje narodno kolo i diletantska predstava? Nosi li ga želja da dozna, je li ponešto uznapredovala ta toliko razvikana gradnja, ih bi naprosto htio da se susretne s ljudima? Nije znao, samo je htio da nekamo iziđe, ko i svi drugi. U subotu se Savez mladosti imao opet sastati kod Johan- ssonovih, a kako je bilo lijepo vrijeme, iziđoše na otvoreno, na pašnjak. Sastanak je bio živahan, bez reda i veoma veseo, te je vođa igara promukao nastojeći da održi red. Bila je tu i Kerstin sa sestrom Fanny; ova i Bengt stajali, ko obično, ukočeni i ozbiljni, te su gledali društvo, dok najposlije ne iščezoše. Za jednoga živahnog zaokreta Göran osjeti udarac u ruku i začu neku djevojku gdje kriči. Okrugla i plava djevojka zakvačila se

-39-

Pompea

pramenom svoje kose za puce na njegovu rukavu, i on joj morade pomoći da se razriješi. -

Riba večeras lijepo zagriza - dobaci Göran.

-

Hi, hi, onima, koje sreća služi, ne treba ni štapa ni udice!

On je pozva na narodnu igru zvanu "optrka"*, a ona se nasmija pokazujući krupne bijele zube. -

A znaš li je ti, Görane? Je si li je kada već igrao?

-

Dakako! Ali odakle mi znaš ime? Ja te ne poznam.

-

Dosta si poznat.

-

Po dobru ili po zlu ?

-

Samo poznat.

-

Zadnji par, naprijed!

To je vikala neka djevojka, a bila je lakonoga. Göranova plavokosa suplesačica pohita naprijed, ali je ona povikuša trčala dugim koracima, skakala kao los i pri svakom je zaokretu odmicala dalje. Parovi, koji su čekali, poskakivahu i klicahu bodreći ih. U presudnom času mala se plavojka spotače na humku zemlje, te tako pobijedi vitka i tamnoputa Diana. Ova se sudari s Göranom, te oboje padoše i izvrnuše se na zemlju. Istom kad su stali na noge, zadihani i nasmijani, on opazi da drži za ruku -

Kerstin sa susjednog majura.

-

Gdje si se naučila tako optrkivati? - upita je Göran i podiže svoju

kapu. Kerstin se samo nasmija i odvrnu pogled, a lice joj se obli tamnim rumenilom. -

Zašto i večeras nisi sa svojom sestrom pošla kući?

-

Zar moram? Je li mi ona dadilja?

______________________________ * 'U originalu: ä n k e l e k , "igra udovca" - jedna od mnogih pučkih igara u Švedskoj. Parovi se poredaju jedan za drugim, a r o p e r s k a "povikuša" (djevojka, koja vodi igru) izaziva ili "povikuje" djevojku iz zadnjeg reda. Nato utroje - naime: "povikuša", izazvana djevojka i njezin kavalir - optrkuju nekoliko puta oko plesačke skupine. Koja djevojka stigne prva, ona "dobiva udovca", a pobijeđena vodi slijedeću igru. - P r e v .

-40-

Pompea

-

Čemu taj jetki ton ? Jesam li te uvrijedio ?

Stajala je nijema i gledala koso, preko oblih leđa djevojke pred sobom, kao da nekoga traži. Göran nije znao, kako bi prekinuo muk. Istom kad je prošlo nekoliko časaka, ona odgovori: -

Ne, nisi me uvrijedio.

Ali on je sve to već za čas zaboravio. Kada je došlo vrijeme da se vrate kuči, on opazi istu igru ko i posljednji put. Jedni se udaljivali u parovima, a drugi pojedince obilazili naokolo kušajući sreću. I Göran pokuša svoju sreću i dobi. Kerstin se zabavila oko lokota na svome biciklu, a on je upita; -

Ne ide? Mogu li ti pomoći?

-

Oh, mogu i sama...

Ah on pokuša da joj pomogne, dok mu ona ne odgurnu ruku. -

Prsti su ti preslabi - reče ona i pritisnu jako, dok se opruga nije

odapela i otvorila. -

Čuj, Kerstin, gotovo nam je isti put do kuće - spomenu Göran. Ona

ga pogleda, te će onda, obarajući pogled; -

Ne znam, kojim ti zaobilaznim putovima krećeš...

-

Uvijek biram najpraviji put.

Kerstin je tuckala po sjedalu na kotaču. Njezini bijeli i razmaknuti prsti ispuniše ga nemirom. Da bude nervozan - smiješno, a ipak je bio. -

Čuj, smijem li te pratiti večeras?

Dva mu širom otvorena oka uputiše pogled, koji se brzo spusti. Göran začu njezino disanje, koje je i sada bilo isto onako kratko, kao što bijaše za onog optrkivanja. On se ogleda. Tu je u blizini prolazila ona plavojka, polako, polako, vukući svoj bicikl, i dugo ga je gledala, ali on nije mario - bijaše mu ona samo čeljade između mnogih

-41-

Pompea

drugih. Žamor glasova svojim valovima zapljuskivao Görana i Kerstin, ah je njih dvoje stajalo poput hridi u riječnom toku, i ništa nije moglo poremetiti mir na njihovu malom otoku. Ona napokon odgovori: -

Ako hoćeš...

Povezoše se i krenuše, ah ona ne prozbori ni riječi. -

Kakve li divne noći! - poče Göran. - Čovjek naprosto postaje

pjesnik. Ne znam, dolazi li to od atmosfere ih od moga dražesnog društva. Znaš li ti? -

Kako bih mogla znati?

-

Nije li ovdje krasno?

-

Jest - kratko će Kerstin.

-

Kad sam došao ovamo, ovaj mi se kraj činio zbilja odvratan, ali

sam sada promijenio mišljenje. Samo da sve probuja, da se priroda zaodije bojom i da... Večeras mu nije uspijevalo da se s njom razgovara. Gotovo ga strah obuzimao. Govoriti! Govoriti! Govoriti! I govorio je sve što god bi mu došlo u glavu. Bijaše mu, kao da je mučanje njegov neprijetelj, koji će ga oboriti, ako ga ne otjera. Njegove su riječi padale kao kamenje u baru, čuo se pljusak, te su se na hip vodom širili kolobari, a onda se opet vraćala tišina. Nije bilo nikakva pravog odjeka, niti je Göran uspijevao da ga postigne. Kadikad mu se činilo, da netko ide za njima, te se pitao, nije li joj na smetnji. Možda ona ima svog odabranika ? Ali onda ne bi dopustila, da je prati. Ta mala Kerstin zacijelo ima premalo mašte, da bi mogla izdati prijatelja zbog slučajna prolaznika. -

Kerstin, zašto si tako mučaljiva?

-

Ne znam...

-

Kako bi bilo da se malo zaustavimo ? - predloži on, kad su došli do

mosta. Odložiše bicikle nastranu, te kad se ona sagnula preko naslona, on

-42-

Pompea

stade pokraj nje, te je i sam gledao u vodu, koja se iskrila i žuborila pod sivim kamenim svodom. -

Ima li u potoku i rakova?

-

Ima.

-

Hoćemo li koju večer u lov na njih?

-

Koješta, sad je lovostaja.

-

Jest... ah najesen više ne ću biti ovdje.

-

Ne ćeš biti ovdje...

Vjetar noćnik šuštao u jelšama, ovda-onda javljala se poneka ptica. Ponoć prevalila. Na sjeveroistoku nebo se svijetlilo u ružičastoj, žutoj i zelenoj boji. Kerstin se strese. -

Je li ti hladno ? - upita je nježno i pokuša joj uzeti ruku.

-

Nije - odgovori ona i povuče ruku.

-

Neobična mi je ta svjetlost noću - opet će Göran. - Dolje kod nas

gotovo je sasvim crno u ovo doba godine. Ali smo mi mnogo južnije od vas... -

Dakako - kratko će Kerstin.

U istom času nešto zahuja u zraku i kamen pade na put. -

Eto ti, bijela kapo! - povika surov dječački glas iz tame na zaokretu

puta, a zatim se začu topot nogu, koje se žurno udaljuju. Göran se uspravi. -

Što znači ovo?

-

Glupava derištad. Slijedili su nas na cijelom putu.

-

Zašto ?

-

Ne znam. To obično čine najmlađi, koji nemaju društva. Idu za bilo

kim. Umuknuše za trenutak. Göran je bez sumnje imao još mnogo toga da kaže, on kojemu nikada nije nedostajalo riječi; ali je ta djevojka imala čudnovatu moć, da drži ogledalo pred njim tako, da vidi i da čuje sve, što je smiješno. I zato je mučao od straha, da se ne obruka i da ne pokaže svoju golotinju. Zašto je upravo večeras tako nepristupačna?

-43-

Pompea

A ipak je osjećao, da bi ona rado govorila, da je nešto ne priječi. -

Kerstin, rekla si mi, da ti je četrnaest godina.

Ona ga pogleda: -

A ti znaš, koliko mi je?

-

Znam. A zašto si mi rekla drukčije?

-

Oh, bila je samo šala... - zbunjeno će ona i ugrize se za usne.

-

Ovdje zahlađuje - opet će Göran nakon male stranke.

-

Hoćeš li da se još malo prošetamo cestom ?

No Kerstin strese glavom i pođe po svoj kotač. -

Ne, sada ne ću. Kasno je, moram kući.

-

Ali ipak, ta subotnja je večer. Nitko valjda ne pazi, kada dolaziš ?

-

A što ti znaš o tome? - uzvrati ona začudno osorno.

-

Dopusti mi, da te otpratim.

-

Ne, ne smiješ.

-

Samo dijelak puta?

-

Ne, ne smiješ.

Kerstin uze bicikl te ga iznese na put. -

Hoćeš li u srijedu doći u župni dvor, kako si mi obećao ?

-

upita djevojka.

-

A hoćeš li ti sutra doći na ples Sportskog društva?

-

Oh, ne ću, ne ću!

-

Zar ne ide usluga za uslugu? - našali se Göran i uze joj ruku.

-

Pusti me sada, moram ići. Ali dođi u župni dvor, bit će to

osvježenje za tvoju crnu dušu! Doviđenja! Mnogo je tjedana prošlo odonda pa do časa, kad mu je priznala, da je ostala na putu i gledala za njim, sve dok nije iščezlo i posljednje bjelasanje njegove kape. Kad je Göran u nedjelju uvečer stigao u luku na jezeru, radoznao i željan plesa, još izdaleka začu svirku u nekome starom i sivom žitnom skladištu. Nekoliko se motornih čamaca redalo privezano uz pristan, nekoliko je vila gospode, koja su došla na ljetovanje, bi o

-44-

Pompea

osvijetljeno, ah inače svuda tišina. Ljetne kavane još su spavale iza zatvorenih kapaka, a voda se sterala mirna kao uljena ploha. Betonski silos uzdizao se kao kakva visoka, siva sablast i držao pred očima luku i zaton. Skladište je imalo debele kamene zidove i male prozore s rešetkama, tako te se činilo, da mladi onaj svijet pleše u tamnici. No, pod se izgladio od mnogog žita, koje se ondje lopatalo, tako da bijaše pogodan za plesanje. Svi su se međusobno poznavali. Göran je bio jedini stranac, ah se i on zabavljao. Što su momci buljili u nj, nije mario, dok je plesao. Neke bi djevojke nategnule lice, dok im se približavao, pa bi tada promijenio smjer, a isto je tako dobro pazio, da ne uznemiruje one djevojke, koje su se ustopu držale svoga kavalira. No druge su se smiješile, te se mogao naplesati do mile volje,

i cijele

je

večeri neprestano

sklapao

poznanstva. A

harmonikašev repertoar bio očajan - pusta starež i ovda-onda koji fokstrot havajske vrste. Činilo se, da se zabavljaju i oni, koi su plesali polku i hambo*, ali sve ga to nije osobito oduševljavalo. Znao je samo starinski valcer, pa i taj je još bio naporan za njega. Na kraju krajeva, možda bi bolje učinio, da je krenuo u gradski park, da se tamo dolično napleše. Bila tu mala plavuša, koja se sinoć onako susretljivo smiješila, i ona ga pozva, kad je bio red na damama da biraju. Leđa joj bijahu meka i topla pod tankom svilom jarko rumena oplećka, a za plesa držala se tijesno uza nj. Bila je vesela, smijala se i ćaskala bez prestanka, a pokadšto bi bacila pobjedonosan pogled oko sebe.

________________________ * Živahan švedski ples, u tri takta, od kojih je prvi osobito naglašen. -P r e v .

-45-

Pompea

Rekla mu je, nek je prati na putu. Kad su gurali svoje bicikle mimo staru zatvorenu ciglanu, kojoj je toliko sljubljenih parova resilo zidove, on je upita, kako se zove. -

Zovem se Sylvia, a po prezimenu samo Karlsson. Moj bi otac

morao učiniti ono, što je učinio tvoj - promijeniti prezime, tako da čovjek ne mora ići po svijetu s takvim pilarskim imenom. A što veliš o ovoj večeri? I još prije nego što je Göran stigao da otvori usta, ona odgovori sama: -

Bila je dosadna, očajno dosadna, ko obično. Baš je ovdje očajno, zar

ne ? Uvijek sve isto, nikad se ništa ne događa. Vjeruj, čim mi majka dopusti, otići ću od kuće... -

Da negdje uzmeš namještenje?

-

Jest. Ali ne uzimam šta mu drago, imam ponosa. Jesi li vidio,

Görane, kako su djevojke večeras buljile u nas? Zavidne su, znaš. -

A zašto?

-

Jer su te vidjele gdje plešeš sa mnom. Ipak je zgodno biti sa

studentom u društvu. Šteta samo, što sam ih susretala tako malo, a oni, koje sam susrela, bili su tako umišljeni. Jesi li i ti takav? -

Mislim, da nisam.

-

I ja mislim, da nisi.

Sjahaše s bicikla, da Se pješke popnu uzbrežicama, i dok su išli, sve su se više približavali jedno drugome. Zastadoše, a on se naglo naže prema njoj te je poljubi. Ona mu vrati poljubac svojim velikim i mekim ustima. Nato se nasmija, te pođoše dalje. No Göran se osjećao kao da mu nešto nedostaje. Trebalo je zapravo da je tu kraj njega netko drugi. Ta mu Sylvia bijaše nešto primitivno, njezino oznojeno tijelo zadisalo je na sirovu prirodu, a to mu nije bilo po ukusu. Imala je na sebi mirisne vodice, crvenila za usne i mnogo pudera, ali i slabo oprano rublje. Bilo je doduše zgodno pustiti je da se izgovori do mile volje, ali bi mu večeras bolje prijalo da šuteći ide s nekom drugom. Možda s Mary-Annom, tom potpunom malom da-

-46-

Pompea

mom? Pokuša da zamisli, čime li se ona noćas bavi, ali mu mašta nije imala ni krila ni snage. I razabra, da je njezina slika u njemu izblijedjela i postala nejasna. Možda bi volio prohodati se s malom Kerstin, koja se sinoć šutljivo vozila pokraj njega. Njezina je šutnja usprkos svemu bila dobra, topla i bogata. I ponese ga želja, da je i opet vidi kraj sebe. Ili je možda želio da s nekom drugom bude u društvu po takvoj sanjarskoj proljetnoj noći, s nekom drugom, s kojom se još nije susreo? Nije znao odgovoriti na to pitanje. A Sylvia išla pokraj njega i bila sretna, što je prati student. Još su dugo ostali u razgovoru i gazili po šljunku pred njezinom kućom. Kad je Göran rekao, da će na župni dvor, Sigrid se začudila i pogledala ga nepovjerljivo, ali je bila zadovoljna, kad je vidjela da on zaista održava riječ. Obično je i sama išla na te sastanke, ali ovaj put bijaše spriječena. U srijedu navečer sjedio Göran na neudobnoj smeđoj stolici u neudobnu blagovalištu pastorata i oglédao se naokolo. A odjeven u haljetak i u svijetle hlače bio je najmanje ukočen od svih. Njegovo je oko porugljivo opažalo, a pusta je dosada davala večeri stanovito dostojanstvo. Uz uzdužne zidove sjedila mladost za krizmu, lijevo djevojke, a desno momci, svi odreda kruti i odjeveni u crninu, te su pipah rukavice, rupice i pjesmarice, kao da su u crkvi. Neka lica više nisu ni bila lica: nedostajala im je svaka unča značaja i znak, da su nosioci samostalnih misli. Na zapackanim crtama bilo je napisano gorostasnim slovima: "Pustinja nezrelosti". Ali je tu bilo i drugih ponosnih, samosvijesnih osoba sa živahnim očima i pakosnim ustima, a njihova su lica govorila: "Mi se ne vraćamo!" Ostatak kršćanske mladeži bijaše šačica djevojaka sa staklenog brda, suhih, uvelih, sa stisnutim ustima i strogim očima, kao Sigrid u više raznih izdanja. Nalazilo se i nekoliko Ijepušnih šiparica, kojima se

-47-

Pompea

želja za plesom i glad za životom povijala oko vitkih tjelesa; sigurno su došle samo zato, da se oslobode dosadna sjedenja kod kuće te večeri. Göran je već s nekima od njih plesao, te se pozdraviše kimanjem glave. Do samih vrata sjedile Kerstin i Fanny, a s njima u društvu bio Bengt. Najstarija među svima bijaše pastorova sestra: kitnjasta, fina, bjelokosa dama, koja je podsjećala na rokoko, usprkos crvenoj vunenoj haljini i krutom zvrku kose na potiljku; bila je tu i suhonjava učiteljica sa zgužvanim pergamentskim licem i kosim, crnim konjskim zubima. Kršćanska mladež, Mladost križa! Da, zbilja se činilo, da uvijek nosi križ na sebi! Dođe pastor, dug, crn i ozbiljan, i pozdravi svoje goste. A djevojke, koje su sjedile i šile, nisu se usuđivale ni šušnuti svojim platnom. Dječaci za krizmu prestadoše zavlačiti prste u svoje oškrobljene ovratnike; umjesto toga požuriše se da poravnaju podšišanu kosu, koja je visjela preko crvenih, klempavih ušesa. Otpjevaše psalam uz pratnju klavira i nato svatko nervoznom rukom izvuče svoju bibliju. Pastor oprezno podiže skut svog kaputa i sjede iste tako pomnjivo, s koljenom povrh koljena, te otvori svoju knjigu na mjestu, gdje bijaše kao znak zadjevena vrpca. Obrati se zatim konfirmandima i zaželi im dobrodošlicu u krugu odraslih, a onda se započe čitanje. Po pastorovoj uputi morao je svaki po redu pročitati nekoliko redaka iz biblije. Göran je slušao i čudio se, i tako mu malo po malo poče svitati u duhu, da je sve to zacijelo u vezi s četvrtom zapovijedi: Poštuj starije i budi im poslušan u svemu... Svatko je među nama podanik vlasti, nad svakim nekakva vlast stoji... Sluge, budite u svemu poslušni svojim zemaljskim gospodarima... Jedni su čitali dobro, drugi slabije, neki su duge riječi morah sricati slog po slog, a većina je čitala sasvim tiho. Göranu ubrzo dotužilo, pa se zabavljao gledajuć kako čeznutljivo zirkaju prema stolu za kavu,

-48-

Pompea

koji je poput kakva mamca stajao prostrt u sredini sobe. Pokuša da uhvati Kerstinin pogled, i u tome konačno uspje, ali ona opet spusti oči nevjerojatno brzo. Zapjevaše novu pjesmu, isto tako tugaljivo razvučenu, a onda dvije djevojke, odjevene kao kuharice, dođoše sa šećerom, kavom i skorupom, te napuniše šalice. K stolu smjerno svako žice, blagoslov nad kruh i piće s neba molit u sav glas... Sklopljenih ruku i oborene glave pjevali su molitvu, koja se moli za stolom, a kad su je otpjevali, na red dođe da se uzme kolač i kava. Svi se poredaše po starosti, a Göran se tiho pomiri s tim, da ne bi izazvao prigovora. Najprije dođe pastor i uze kavu i šećer - mili bože, nimalo vrhnja! - a potom učiteljica obiđe oko stola. Za njom pristupiše odrasle djevojke od Krščanske mladeži, krute i kratka koraka, a onda ustade Bengt i dade Göranu znak, da se približi; iza njih dođoše djevojke za krizma- nje. Posljednji istupiše naprijed dječaci, da uzmu šalicu i tanjur, smrtno uplašeni da im se kava ne prolije i da im kolač ne ispadne. Kad je prišao posljednji, nađe samo kusak šećera, jer zdjele bijahu prazne. Tako je sve bilo točno izračunato unaprijed. Göran se nađe za tim malim stolom zajedno s pastorom i njegovom sestrom, s Bengtom i sa Fanny, i sa starom učiteljicom, koja ga je gledala nadasve nepovjerljivo. Pastor je vodio razgovor, te je Göranu govorio "Gospodine Stendahl", premda je druge zvao po krsnom imenu. -

Bengte, jeste li već počeli raditi na gradnji doma?

-

Jesmo, velečasni, temelji su već iskopani.

-

Bengte, nisam očekivao da ćete se zauzimati za takve stvari.

Smatrate li to zaista pravilnim ? -

Ne mislim, da bi u tome moglo biti štogod nepravilno.

Odgovor je izrečen umjerenim tonom, ali bez kolebanja. -

Razočarao sam se, Bengte, očekivao sam drugo od vas. U današnje

-49-

Pompea

se vrijeme čovjek mora pokazati kičmeniji i ne popuštati zahtjevima raspojasane svjetine. -

Čini mi se, da govorite preoštro, velečasni. "Svjetina" je previše

gruba riječ. -

Sudim po dojmu, koji sam stekao. Današnja je mladež, osim malo

iznimaka, pokvarena do krajnosti, a tih iznimaka ne nalazimo u svjetovnim društvima. -

Oprostite, gospodine pastore, ako vam protivuriječim: vidite i

gledate samo izvana! -

Sva ta društva odreda zaboravljaju vječite vrijednosti!

-

Ne, gospodine pastore, nije tako. Mi ćemo i nadalje "u- nositi crkvu

u selo". Mi tražimo, da vremenske vrijednosti s vječitima idu ruku pod ruku. -

Ne možemo služiti dva gospodara, dragi moj Bengte. Mislite li, da

je sve, što se događa u eri udruženja, potpuno pravo? Sav taj sportski život i profanacije nedjelje, to pjevanje nepristojnih pjesama, plesovi i sve te slobodne veze? Sve to, što ste naprti i na svoja leđa, zahvaljujući svome predsjedničkom položaju ? Ostali su samo gledali u svoje šalice, Fanny se rumenjela, a Bengt se sav zajapurio kad je odgovarao: -

Vi ste nas, gospodine župniče, očito pobrkali sa Sportskim

društvom. Mi nemamo nikakva sporta u svome programu, mi ne plešemo niti pak održavamo sastanke nedjeljom. Vjerujem uostalom u moć dobra primjera, kad ostajem u Savezu mladosti i kušam da vodim udruženje. Mi se smatramo širiteljima kulture na selu, a ja ću se itekako brinuti za naš ugled. -

Kultura - grunu pastor. - Kultura u narodu, quasi kultura! Zar

krumpir bolje raste, ako seljak umije rješavati jednadžbe ili na sastancima govoriti besmislice ? Danas seljaci sasvim zaboravljaju dušu, i samo im je do nekakve kulture, a rezultate vidimo svakog dana.

-50-

Pompea

Fanny je nemirnim pogledom prelazila s jednoga na drugog, i usput gurkala Bengta laktom. -

Vi, Bengte, mislite na pozitivno u svojoj ulozi u tom društvu, a nije

li to pozitivno, ta dobra strana presitna kraj onolikog negativnog, kraj onolikog zla? Svake godine dajete stipendije učenicima sedmoljetki! Planirate općinsku knjižnicu! I gradnju doma već ste počeli! Dajete predstave, kao da ste kazališna družina, i priređujete takozvane narodne igre! -

Ali, gospodine pastore...

-

Zbilja, Bengte, imate strašnu volju da proturiječite...

Bengt se ohladi i skupi u se. -

Nisam vas htio uvrijediti, velečasni, samo rado kazujem, što

mislim. Ali, dakako, može biti da su mi nazori pogrešni u nekom pogledu... Pastor se povjerljivo naže i položi ruku Bengtu na rame: -

Dragi Bengte, misli se sigurno razbistruju. Znate li, Bengte, što bih

vam predložio? Da već sada okrenete leđa životu u udruženju. Treba da zauzmete svoje mjesto među nama odraslim. -

Možda, gospodine pastore...

A pastor se nasmiješi i okrenu se gospođici Alexandersson te nešto kaza o njezinoj školi. Fannyno blijedo lice madone opet se umiri - oluja je prohujala. Bengt šutio i prebirao u mislima, jer je britkija oštrica i čvršća volja pobijedila u mačevanju. A Göran kazivaše u sebi: "Da sam na Bengtovu mjestu, meni bi pripala posljednja riječ, jer nisam kao on opterećen naslijeđenim predrasudama. No, valja priznati, opasan je taj dobri pastor." Pastorova se sestra ogledala naokolo, te obuhvati okom mladiće i djevojke, što sjeđahu kruti i uspravni. -

Čini mi se, da smo gotovi s kavom - prošapta sijeda dama.

Tada se pastor okrenu Göranu:

-51-

Pompea

-

Čuo sam, da lijepo pjevate, gospodine Stendahl.

-

Oh, nije vrijedno spomena...

-

Skromnost je lijepa vrlina - nasmiješi se pastor. - Biste li nam

štogod zapjevali? Imam note u knjižnici, ako vam je s voljom da pođemo onamo... Görana žuljilo drvo, te mu je dobro došlo da ustane i da protegne noge. Kad uđe u knjižnicu, imade šta i vidjeti. Mili Bože, pustih li knjiga! Dok je pastor tražio u pretincu, Göran baci pogled na najbliže hrpte: Eklund, Giertz. Na polici do vrata, pozlaćeni od sunca na zapadu, stajali su folijanti i ostarjeli svesci u koži i pergamentu. Knjige, knjige... Štampano blago cijelog svijeta u povezanu papiru... Životopis ciganskog propovjednika Gipsy Smitha... Fjell- stedtova vehka biblija, Arosenius, Thomas a Kempis... Bunya- novo "Poklonikovo putovanje", Danteova "Božanska komedija", Ilijada, Odiseja, Ksenofont, Platon - sve, dakako, na jeziku izvornika... Vergilije... Schiller, Goethe, Nietzsche, Kant, Freud... I poezija! Drevna kineska lirika... af Wirsén... - no, to se moglo očekivati, ah Fröding! I Karin Boye, Ferhn, Lundkvist! Čak i romani! Bijahu tu, ukusno probrana djela s cijelog svijeta sve do posljednjih novosti neprobavljivih Amerikanaca i švedskih pisaca četrdesetih godina. Kad se Göran okrenuo, pastor stajaše iza njega smješkajući se. -

Vidim, vidim, gospodin se Stendahl zanima za književnost. Da,

imam tu značajan prosjek onoga, što se piše u svijetu. Göran je mučao. Crni čovjek s bijelom glavom bijaše gigant, a biblioteka mu je davala divovsku moć, njegovo zanimanje za svakovrsna književna očitovanja života ulijevalo je poštovanje, unatoč svemu. Kad su se vratili među ostale, bijaše kao da je hladan vjetar prohujao i ofurio lijepe, čiste cvijetke. Smiješak ugasnuo na djevojačkim licima, glasovi zamrli u pol riječi, neuke oči momčića ukrutiše se, kao da su

-52-

Pompea

mrtve, a igle, koje su se odmarale, počeše se ponovo provlačiti kroz tkaninu među nježnim prstima. Göran krišom pogleda pastora. Bio je bešćutan, dugi mu suvra- tak, tanka široka usta, podbradak, oči, sve bijaše kruto, nategnuto. Göran sjede za klavir i odmah osjeti britkost i vrućinu u prstima, čim je počeo lagano prebirati po klavijaturi, ali je sasvim vladao sobom. Samo danak, samo časak... Glas mu bio krepak, disanje lako. Napeto su ga slušah, a on je nastojao da uhvati jedan pogled - Kerstinin. No ona je samo gledala u pod, ne dižući očiju. Je li se možda sjetila, kako je zapjevala, dok je on lagano prebirao po lutnji, kad ju je prvi put vidio i povjerovao da joj je petnaest godina? Je li se možda ljutila i htjela zaboraviti? Ili šta? Ali svirajući i pjevajući zaboravi crni oblak. Izvanredan ćur-lik na završetku, i nato se okrenu od klavira, da ubere pljesak. Pljesak ? Nije tu bilo pljeska - zapljeskala je samo djevojčica bijelih zuba i sjajnih očiju, počela je lupati rukama, drugi su uplašeno piljili u nju i onda krišom gledali u pastora. Grešnici bijaše, kao da će u zemlju propasti. Kad je osjetio, da bi trebalo završiti, upita se, što bi pristajalo kao posljednja točka. Pada mu na um neka vedra pjesmica - ali ne, ne htjede je zapjevati, ne bijaše joj ondje mjesto. Spasio ga je njegov osjećaj pristojnosti. Ali zato zapjeva: Ljepota na selo stigla, sva se krepost na nju digla: pusti jezik po njoj bije, žuč se silna na nju lije, pušku selo dohvatilo, koliko je mudro bilo. Sve se oči izvalile, sva usta zinula od čuda; a onda jednoga za drugim spopade volja za smijehom. Razumjeli su - razumjele su čak i "djevojke sa staklenog brda", i učiteljica među njima. Jasno im se to vidjelo po licima, što pokazivahu gnjev, a pastoru oči samo sijevale. Tek što je Göran završio, pastor poče listati po svojim knjigama, dok se od gospođice Alexandersson začulo šaputanje: -

Rekao je: kod Johannesa u Tvetu...

-

Vrijeme je poodmaklo, valja misliti na završetak...

-53-

Pompea

I pročita pastor nekoliko riječi: -

Čuvajte se lažnih proroka, koji vam dolaze u ovčjoj koži, ali su u

njoj proždrljivi vuci... Potom spusti knjigu, pogleda čitavo slušateljstvo i svakoga okom prikova uza zid, prije nego što započe. A konfirmandi sjedili piljeći u nj i kušajući sakriti, kako ih stražnjice žuljaju nakon toliko dodira s domaćim stohcama. -

Ima na svijetu toliko toga, što zavodi mlada čovjeka - očepi pastor.

- Opačine svijetle svjetlošću neona, zlo navire iz anonsa i šarenih afiša. Film, kazalište, ples, radio i književnost -

sve je to djelo đavolje, kojim se nečastivi služi da čovjeka odvuče u

propast; sve su to lažni proroci, koji vas zavode na grijeh na svakome vašem koraku... ... Govore o napretku kulture! Kultura možda ide naprijed put sve brojnijih sotonskih ostvarenja, ali čovječanstvo ide natrag. Ni selo nije pošteđeno, automobili i autobusi idu i bicikli voze tako lagano po ravnim putovima - ta toliko je jednostavno danas putovati. I tako i do onih, koji ne putuju, dolaze ti lažni proroci, stižu im kući, preplavljuju njihove župe, kucaju na njihova vrata, ulaze u njihove sobe. A mladeži, koja zna tako malo o svijetu, osobito je teško da razlikuje zlo od dobroga, i zato vas molim: čuvajte se svega novoga i neprokušanog, držite se starog, što su vam namrijeh vaši oci i praoci... ...Život je pred vama, mislite vi. Sada ste slobodni, sada valja okušati sve mogućnosti. Vi ćete živjeti, ali čuvajte se da življenjem ne usmrtite svoje duše! Čuvajte se zlih putova, zlih riječi, zlih drugova. Čuvajte se plesa i kuća, o kojima se kazuje da se grade u dobroj namjeri, ali koje će služiti samo gospodaru propasti. Imajte na umu, da sve, što je dobro i valjano, noću počiva, a u mraku vladaju samo sile zla i traže plijen... Göran slušao, smijao se sadržaju i namjeni, divio se retorici i gledao,

-54-

Pompea

kako će pastorove riječi odjeknuti kod drugih. Gospođice sa staklenog brda bijahu ushićene, dio krizmanika držao se kao da nije dirnut, ah se na većini vidio strah. Mlade djevojke krišom zaglédale na sat u dvorani - njima se žurilo van, nisu ni slušale besjedu. Posljednja se opomena ticala prolaska na putu, bijaše to kao neka poputnina: -

Sada idite ravno kući i ne dopustite da vas pogibeljna ljepota

večeri zavodi na putu. A onda će, okrenuvši se konfirmandima: -

Vi ostanite još časak-dva, treba da vam kažem koju riječ...

Kad su drugi izašli i ostavili za sobom ogradu na župnom dvoru, tada popusti pritisak i ono sablasno raspoloženje. Svježina zraka tjerala je krv na kolanje, nestade ukočenosti, tromi se pokreti razgibaše, buknu smijeh, sijevnuše oči, te djevojke zaplesaše na putu između župnog dvora i crkve, tako da se sitni šljunak zavitlao oko njihovih krizmenih cipela, zalepršale duge crne haljine. Stare djevojke krenuše brzo na put, da ne moraju vidjeti kako se mlade prikradaju svojim momcima u hambaru i kako se djevojke za krizmu zaustavljaju iza najbližeg zaokreta na putu, da bi počekale, dok pastor otpusti njihove drugove. Bengt i Fanny oprostiše se na grobljanskom uglu - Doviđenja! Doviđenja! - a nato Göran krenu kući sa sestrama. Ta Kerstin! Nije ga ni pogledala, kad su se pozdravljali, a sada je za nj bila životna potreba da dozna, što je s njome. Göran pokrenu sav svoj dar za konverzaciju, ah nije pomagalo. Fanny je odgovarala kratkim, jednosložnim riječima, a Kerstin šutjela kao zalivena. Jedan ga je jedini put pogledala svojim krupnim i sjajnim očima, jedanput samo, ali značajno, i taj ga pogled ispuni stravom i čuđenjem. Je li to bila briga, srdžba, bol ili što drugo ? Prolazili dani i u tjedne se nizali, zelenilo postajalo sve tamnije, a bhstava cvijeća bivalo sve više. Bijaše to čudesno vrijeme rašćenja,

-55-

Pompea

kad se vlat trave produžuje za pet palaca u dvadeset i četiri sata i kad se lomno klasje crveni na zapadu sunca. Ravnica se više nije sterala pusta, sad su majuri bih ovijeni zelenilom. S voćaka više nisu snježile latice na šljunkom posute aleje i na guste glogove živice, ali su velike bijele pahulje oskoruša šarale polje. Svečera se čeznutljivo glasio šumski golub, a u tihom zraku lebdio nježan miris jorgovana. Göran je mogao naći samo jednu riječ za sve te pojave, za zrak, za nebo i za svijetlo, za zemlju i za cvijeće i za sve njegove mirise: neobično. Ta riječ nije bila zagonetka, bješe to samo formula, ali on nije nalazio druge riječi. Nije nikada bio obo- žavalac prirode, ali je to sada postao. Više nije čeznuo da se udalji, da ostavi ovaj krajolik

i

ovaj

pokrajinski

zakutak

s

njegovim

neobičnim

stanovništvom, koje je bilo tako zakopčano prema strancima, taj zaboravljeni krajolik sa svijetlim noćima i dugim danima: htio je ostati i rješavati zagonetke opstanka, ako im ima rješenja. Nije htio, da ga smatraju strancem; htio je da postane jednim od domaćih, tako da ga susreću kao draga i poštovana prijatelja, a ne da se pred njim uvlače u ledeni oklop šutnje. Činio je sve, da im se približi, prestao je nositi svoju bijelu studentsku kapu i nastojao da govori njihovim jezikom. Uplatio je članarinu u Savezu mladosti i dobio člansku knjižicu, a jednog četvrtka, kad je bio na pašnjaku da gleda vježbe nogometaša, učlanio se i u Sportsko društvo. Činilo mu se, kao da se podigao neki zastor ili kao da se raspršila magla, jer je svaki put sve bolje i jasnije vidio i razabirao, kad bi susretao svoje nove drugove. Lica više nisu bila jednolična, nego ih je lijepo razaznavao: svako je imalo nešto svoje, na svakom neka posebna crta i značajka. Göran se upoznao i s hijerarhijom u društvima, s tim klasnim granicama prirodnog odabiranja. Malo ih je radilo, a drugi su samo slijedili njihovim stopama, te su ih trpjeli, dok su plaćali svoju članarinu. A energični se isticali; njih je Göran i upoznao i ušao u njihov

-56-

Pompea

krug.Tik do igrališta, gore u blizini Ekedala ležalo je gradilište; sad su upravo polagali temelje. Članovi Saveza mladosti i Sportskog društva radili su naizmjenice kao zidarski pomoćnici - svaki dan dobrovoljnog rada smanjivao je troškove gradnje, ali se činilo, da su se poslenici počeli umarati i da je oduševljenje ishlapilo, čim su istekle prve kapi znoja. Sve se više članova

izvlačilo, kad je bio

na njima red da idu na gradnju; nekima tobože valjalo u grad, drugima u mlinicu, a treći kazivahu, kako ih ovaj ili onaj može lijepo zamijeniti. Onog četvrtka uvečer, kad je Göran bio na pašnjaku, mali crnokosi predsjednik Sportskog društva trčao naokolo u svojoj modroj trenirki i nastojao da privuče ljude za rad. No vrijeme odmicalo, a on se sve više smrkavao u licu. Netko pokaza na Görana te će porugljivo: -

Deder upitaj onoga.

-

Pah - odvrati Hilding - ne isplati se, taj je previše otmjen...

"Ne, doista, nisam previše otmjen", reče Göran u sebi i htjede da to odmah i dokaže. Bit će kao ma koji od njih. I nađe priliku da se približi Hildingu i da ga usput upita: -

Imaš li dovoljno radnika za sutra?

-

Ni izbliza!

-

Onda, molim te, zapiši mene!

Sutradan u sedam izjutra Görana zapade da sipa lopate šljunka u proždrljiva, pomična usta miješalice za beton. Stroj regetao, momci, koji su prevozili žbuku, upinjali se iza svojih tački, te se njemu nakon dva sata učini, da se vrijeme zaustavilo. Sunce grijalo, vjetar ni ćuha, a njegove ruke, nenaviknute tešku poslu, osjećale bol, kad god bi prihvatile lopatu. A drugi! Oni su radili, kao da nije ništa; pokadšto su brisali znoj s lica, ali su pričali razne zgode, smijali se i nisu čak bili ni zadihani. Göranova mržnja na one, koji se nisu odazvali pozivu, poče se ublažavati. Ipak u njegovim žilama teče dovoljno seljačke crvi, da

-57-

Pompea

stisne zube i da izdrži. -

Kako ide? - pitali ga drugi.

-

Dobro! - odgovarao Göran, misleći da će porasti u njihovim očima.

Ali ga ipak uvečer zlobno upitaše: -

Sutra ćeš svakako spavati do podne ? Nije Ii tako, studente?

U petak uvečer Eskil Johansson pozva ga na telefon i upita, bi li u subotu ponio sa sobom svoju lutnju i došao na sastanak u njegov hambar, da tu nešto otpjeva. Göranova je radost bila neopisiva, ne stoga što će pjevati, nego stoga što su ga umolili za to. Eto, još im se za korak približio! I, naravno, pristade. A u subotu navečer nalazio se na prašnome podu hambara I pjevao što je najbolje znao. Činilo mu se, da mu je glazbalo rijetko kad odzvanjalo kao u toj prilici. A kako su mladići pljeskali! Fićukali su, vikali u oduševljenju, udarah takt nogama I neprestano tražili nove pjesme. Zatim je pjesmom pratio kolovođu igara, koje su igrali na livadi. Mnogi su se smiješili i govorili, kako žale, što ne umiju tako pjevati. Ali ona, od koje bi najviše želio čuti pohvalu, tvrdoglavo je šutjela. Ona prođe pred njim okrenuvši se oko sebe, kosa joj je lepršala oko okrugle glavice, ah kretnje nisu odavale njezinu običnu živahnost; usta joj izražavala zlovolju, a očiju nije ni dizala. -

Zašto ne pjevaš večeras?

-

Umorna sam... odgovori ona.

Figure narodnog plesa rastaviše ih, te ih opet približiše. Göran pogleda tijelo, što se ocrtavalo u dugoj haljini, te pomish, kako bi mu bilo ugodno da je drži o struku. A činilo se, da to ona ne bi nikome dopustila. -

Svi me večeras hvale, a od tebe ni riječi! - kaza joj Göran.

-

A odakle bih ja znala, kako pjevaš ?

U glasu joj se pokazivala ravnodušnost, očiju joj nije vidio. I odjednom mu se učini slična uveloj kitici đurđica, koju je nosila na

-58-

Pompea

ramenu. -

Görane, mogu li ti reći koju riječ?

Oglasio se to Klas Wiberg, voditelj kazališta, mladić žarkih očiju i duge kose. Udaljiše se odande i pomiješaše s drugima, koji nisu htjeli igrati na travi. -

Jednom si mi rekao, da si već glumio. Bi li prihvatio ulogu u

komadu, koji kanim prikazati? Ali te moram unaprijed upozoriti: nije to nikakav teatar, igrokaz je samo sladunjava starež. Moramo imati komad, kojim ćemo privući narod na ljetnu svetkovinu. Zato nam treba neka zgodna besmislica, koja osvaja srca širokog općinstva. Opaki su u njoj crni kao noć, a dobri lepršaju s anđeoskim krilima na leđima. Pomislio sam da te zamolim, da glumiš mladog junaka, koji je lijep i jak, bogat i uman. No, što veliš? -

Nisam siguran, da ću toliko ostati ovdje, ali ću razmisliti. U

svakom slučaju zahvaljujem ti na ponudi. A tko će biti junakinja? -

Sylvia, kad nema bolje. Od te guščice ne možemo tražiti nekakvu

glumu, ali ona obično temeljito nauči ulogu, i ne zna za tremu. Na povratku kući Göran je išao tako, da je mogao vidjeti Kerstin. Pomisli, kako se vlada baš kao dječarac. Takvo mu uhođenje ne služi na čast: ta što se njega tiče, tko prati tu seosku djevojku. Uostalom, toliko drugih ima Ijubak i sladak pogled. Tri-četiri mladića kružila su oko nje, a sada joj se jezik razvezao. Göran je išao za njima sve do mosta; tu se zaustavi, da vidi, što će dalje biti. -

Dopusti nam, da te dopratimo do kuće - molila dva dječaka,

kojima su glasovi upravo bili u mijeni. -

Ni govora! - prosvjedova njezin meki glas.

Začu se grub i hrapav glas - onaj isti, koji je zavikao "bijela kapo" one noći, kad je bačen kamen kod mosta. -

Idite kući, derani!

-

Zbog tebe?

-

Ne volim, da se gazi po mojim lijehama, razumijete li? Tornjajte se!

-59-

Pompea

Oni se udaljiše, dok se Kerstin i onaj s grubim glasom uputiše putem, što vodi njezinoj kući. Tko je taj ? Momak na majuru sestrina zaručnika, te je bilo jasno, da se češće susreću i dobro poznaju u ovoj demokratskoj seoskoj općini. U nedjelju odoše susjedima na kavu. Göran je u prvi mah mislio da se ne odazove, ah je onda preumio. Šta znači Kerstin za nj? Ali ga Je zanimalo da vidi, kako Je u njezinoj kući. Vitka, kruta, i gospodarica nad sobom kao obično, Fanny dočekala goste na ostakljenoj verandi. Pojaviše se i drugi i po- zdraviše goste, Bernt Larsson i Ellen, njegova žena, pak Anna, Jedna od Kerstininih tetaka, obla lica i blagih očiju; ali kako više nije imala zuba, obrazi joj bili upali, te se činila starija nego što zapravo bijaše. U susjednoj prostoriji u svom naslonjaču sjedila tetka Beata, ko kvočka na jajima, i pozdravljala se s gostima, koji su joj prilazili; štap, kojim se poštapala, bio joj prislonjen uz naslonjač. Svi se porazmjestiše te počeše ćaskati o vremenu i o susjedima. Da bi utukao vrijeme, Göran Je promatrao obiteljske portrete strogih staraca i starica obješene po zidovima. Najviše je govorila Anna, blagi joj glas neprestano žuborio, a Beata je samo vrebala čas, da uskoči s kojom riječi. Ta joj se prigoda konačno pružila i ona se zaletje kao trkački konj, a riječi bijahu upravo one, za koje je Göran i mislio da će ih starica izustiti: -

Da, da, ima i drugih jadnika, vjere mi... Jade moj... Noćas su me

toliko boljele noge, da nisam mogla ni oka stisnuti... "Idem", pomisli Göran, ali se ne usudi. Bojao se, da će gurnuti ih prevrnuti neku od tih starinskih sitnih igračaka, koje su resile stolove i police te strašno natrpane i zagušljive sobe. I tako mu valjalo slušati jadikovke, koje su izlazile iz tih krezubih usta. -

Da, Gospod stavlja na kušnju svoje vjernike, ah da... - istisnu

starica naposljetku, ah je Anna međuto izračunala, kada će proslijediti, gdje je stala, te se tako bolesnica morade zadugo odreći

-60-

Pompea

svojih upadica. -

Hajde, Kerstin, dođi sada na pozdravlje!

Kerstin se pojavi. Bila je dražesna i mila s pregačom i s bijelom vrpcom u kosi, a obrazi joj se u kuhinji zažarili. Malko se kanda lecnula, kad je vidjela Görana; barem se njemu tako učinilo. -

Hajde, lijepo pozdravi goste, mala! - reče tetka Anna.

I Kerstin uljudno pozdravi. Nakloni se bojažljivo i odgojeno, a kad je pristupila Göranu, ovaj joj sukrivački namignu. Dobri bože, kako se to stvorenje lijepo rumenjelo! I kako je ugodno mirisalo na kavu! -

Fanny, vrijeme je da prostremo stol - zapovjedi Anna.

-

Odmah, tetiće - odgovori Fanny. I ode da potraži porculan, te brzo

i bez riječi prostrije stol. -

Sada Kerstin može poslužiti. Pazi da točiš s prave strane!

Göran se okrenu Larssonu, pretjerano mirno, te ga upita, zašto mu se majur još uvijek zove Fredrekov, premda je njegovo ime Bernt. -

Eh, to... - zausti Larsson, ali mu Anna presiječe riječ:

-

Otac mu se zvao Fredrek, a on je bio znamenita osoba... I tako je

njegovo ime ostalo majuru kao nerazdruživo od njega. Ruku na srce, pecivo uz kavu bijaše dobro, premda je isto tijesto pečeno u četiri razna oblika. I Kerstin sjede za stol, ah joj tetka Anna, za veću sigurnost, baš ko djetetu, sama stavi kolače na tanjur - po dva od svakoga. Tetka je Anna bila u crkvi, te je sad pričala o pastorovoj propovijedi. Oči joj se krijesile od radosti, kad je opisivala, kako je pastor, već po običaju, barem polovinu svoje prodike posvetio gradnji općinskog doma. -

I rekao je bogme, da na tome domu leži božje prokletstvo, i da će

se na nj oboriti razne nesreće... Göran zausti da nešto kaže, ah ga stric pričepi po nozi. Nakon kave Göran spomenu, kako je žedan, i s tom izlikom iziđe u

-61-

Pompea

kuhinju. -

Kerstin, mogu li dobiti malo vode?

Ne dižući ruku iz ćabra za pranje suđa, čak i ne okrećući se, ona mu odgovori: -

Evo ti vjedrice tu na klupi.

Bilo je to oštećeno emajlirano vjedro, s crpačom i s velikim, zarđalim ulupljenjem na dnu - ali momak zatvori oči i popi gutljaj s bacilima i svim ostalim. -

Hvala...

Djevojčina mršava leđa, na kojima su se križali traci od pregače i vrpca za kosu, nisu bila u tom času nimalo privlačna, a krpa perača trljala po suđu tako, da je voda štrcala. Ta o čemu bi i mogao s njom razgovarati? Göran nije bio vičan da stoji bez riječi, pa se i sad ogledao oko sebe, ne bi li našao nešto, čime bi se nadahnuo. Mali prozori, niski, tamni zidovi, gotovo crn strop i nešto rukom tkanih ponjava na kvrgavu podu... -

Ova je kuća zacijelo veoma stara?

-

Jest.

Na polici, što je visjela nad starinskom kuhinjskom peći od željeza, stajala kutija šibica između crvenih bakarnih poklopaca. -

Ostao sam bez šibica, mogu li uzeti koju?

-

Možeš, ah nemoj pušiti ovdje u kuhinji.

Baš beznadno. Upravo je namjeravao da joj priđe, da je uhvati za ramena, da je okrene, da je potegne za nos, da je povuče za kosu, da pronađe što bilo, da svlada njezin otpor, te da je upita, šta je posrijedi, ali se uto na vratima pojavi tetka Anna; bijaše pogrbljena, očice joj žmirkale: -

Zar ne, Kerstin, ponudila si čašu gospodinu Stendahlu?

-

upita je blago.

-

Hvala, lijepo sam se počastio iz crpače... U kakvu kraju živim,

-62-

Pompea

takvih se običaja držim - reče Göran prijazno. I više nije imao prilike da toga dana opet nađe Kerstin samu. Kad se vraćao kući, pruži mu se zgoda da kaže ono, što mu još od kave bijaše na jeziku. I zato upita strica: -

Je li pastor zbilja rekao, da božje prokletstvo leži nad domom u

gradnji, ih je to žena samo izmislila? -

Ne vjerujem da je u njoj toliko mašte. Izraz priliči njemu.

Göran protisnu kletvu i udari vrbovim prutom medu maslačke ukraj puta, te se bijele kunadre uzvinuše kao mnoštvo sićušnih padobrana, što ih vjetar nosi. -

Je li taj čovjek pri zdravoj pameti ? Izaziva praznovjerje, baš ko u

Srednjem vijeku! I još ljudi prihvaćaju njegovu bujicu rijeci Stric sleže ramenima: -

Vjeruju, što smatraju shodnim...

Sigrid je poodmakla naprijed, tako da su se mogli slobodno razgovarati, -

Jedni slušaju i vjeruju, drugi slušaju i uzrujavaju se. Većina se ne

osvrće na ono, što čuje, zapravo ništa i ne sluša, te se i ja pitam, nije li tako najpametnije. -

Jesi li ti ateist?

Kad je nakon kratka časa razumio taj izraz, stric i opet sleže ramenima: -

Kako može seljak biti ateist ? Kako može i da ne razmišlja, kakva

će mu biti žetva, hoće li biti kiše ili sunca, i sve na tu priliku? Znanost ne može sve razjasniti, ali time ne kažem, da moramo vjerovati i u popovska i bablja božanstva... Göran je opisivao pastorovu knjižnicu i književnu mješavinu u njoj. Stric izbeči oči. -

Ne bih to očekivao od toga čovjeka... Valja mi priznati, da gledam

drugim očima na njegove osude novih vremena, izrečene s

-63-

Pompea

propovijedaonice, sad vidim, da je pokušao da ih prouči i upozna. Možda bih morao doći da ih slušam, jer je prošlo mnogo godina, otkako sam posljednji put bio u crkvi. Ne držim mnogo do pastora, kojega je vrag natjerao da održi tri takve oštre propovijedi i za kojega čujemo da će ustrajati u toj hajci sve do svoje smrti. -

Zašto ne bi mogao vršiti pastorsku dužnost kako valja? Čovjek s

njegovom umnošću, naobrazbom i govorničkim darom. -

- Imao je i previše ideja i mogao bi postati pogibeljan za duševni

mir više gospode, pa mu zato nisu dali da se digne previsoko, a i običan se puk bojao njega i njegova otrova i žuči. -

Ali je popularan među nekima.

-

Da, svaka ptica svome jatu. To su svi oni, koji su u istoj nevolji, kao

i on: oni, koji oplakuju svoj promašeni život. Göranu i stricu misli lutale, dohvaćale se različitih područja, te su njih dvojica razgovarala o svemu, što im je na um padalo. A povjerljivost među njima rasla, bivala veća. Najposlije se Göran osmjeli te će upitati strica: -

Zašto se nisi ponovo oženio ? Ta davno je strina umrla.

Stric je dugo mučao, te se Göran već poboja, da nije štogod izvalio. Ali odgovor dođe polagano: -

Ne znam, što bih ti na to odgovorio... Nisam se ponovo oženio

naprosto zato, što mi se ta misao nije nikada u pamet usjekla. Opet umukoše. Išli su polagano mekim putem, svaki sa svoje strane. Göran je išao lako i uspravno, mašući svojom palicom, a stric teško, staračkim korakom, s rukama na leđima i pognute glave. Odjednom se činio tako strašno star i silno premoren. Njegova je zamišljenost djelovala zarazno, te Göran uskoro prestade mahati svojom bijelom palicom, kojoj je ogulio koru. -

Vidiš, to su stvari, kojih ne možeš razumjeti. Ne možeš ih naučiti iz

knjiga i ne može ti ih donijeti nikakva svjedodžba: to dolazi samo s godinama. Živiš s drugim bićem iz godine u godinu, upoznaš ženu,

-64-

Pompea

ukoliko je uopće moguće upoznati nekoga drugog. Ako ona iščezne, ostavlja za sobom prazninu, koju nitko ne može popuniti; barem tako misliš. Neke bi je mogle ispuniti, kad bismo im pustih da pokušaju, ali čovjeku ne dolazi na pamet da izvede taj pokus, te ga i ne želi. Uostalom, kod mene u kući ne bi ni bilo mjesta za još jednu ženu: ta Sigrid nije nikada poželjela đa kamo ode... Na to nije bilo odgovora. Göranu se činilo, da se pred njim otvaraju novi svjetovi, sve jedan čudniji od drugoga. Je li to pokročio novim putem, je li se to počeo zanimati za ljude, budući da je već imao dojam, da otkriva toliko novosti, otkad su se pred njim razmaknuli sivi zastori svagdašnjice? Pokraj ceste, blizu nekoga napuštenog majura, nalazila se kuća, što su je omladinska društva upotrebljavala za kazališne pokuse i za sastanke. Oni, koji su željeli plesati, zakazali su malo promjene od tih vječitih narodnih plesova. Tako nije bio Park u gradu, jer su tu plesali moderne plesove, a on je htio malo promjene od tih vječitih narodnih p esova. Tako nije bio nazočan, kad se odigrao ovaj događaj. Baš kad zabava bijaše u jeku, na putu se pojavio pastor. Kao što svjetlost privlači moljce, tako ples i ostale zabave mladeži privlače radoznale prolaznike. Bilo je bojažljivih članova, koji nisu podnosili svjet ost, ni poglede unutar zidova: bilo ih je slobodnih, koji nisu htjeli plesati, a bijaše i momaka iz drugih općina, što su došli da buče i galame: ovi su stajali vani, kraj ceste i na cesti, te pušili i razgovarali. Začas je planula njihova vikinška krv. Kad je auto stigao. Većina se ukloni ustranu, doduše protiv srca, ah s poštovanjem, no neki ostadoše nepomični na mjestu. Je li to nedjeljna propovijed raspalila u njima žuč, te su htjeli pokazati svoju solidarnost s drugovima, ili je to bila jednostavno pobuna protiv stare vlasti ? -

Hoće h me gospoda propustiti? Budite tako dobri!

Prkosnici ostadoše nijemi na svome mjestu, ali iz stražnjih

-65-

Pompea

redova začuše se poneke rugalice. -

Vraže popovski!

Netko baci kamen, koji razbi prednje staklo na automobilu. Pastor otvori vrata te izide iz kola, ah mu tada netko zbaci šešir s glave. On se odmah vrati natrag u kola i pusti gas. Kad se auto uputio, moradoše se ukloniti s puta, ah su ga još dugo slijedili kamenicama i vikom. A nasred puta ostao crni pusteni šešir; digoše ga i izvjesiše na visok kolac, ponesoše ga u procesiji nekoliko puta oko kuće, te ga napokon unutri baciše na pod. U subotu uvečer Savez mladeži sastao se na pašnjaku. Prije nego što se sabrao dovoljan broj da bi sjednica mogla početi, sunce se spustilo nad rub šume na zapadu, te pozlaćivalo mrkost vrijesišta i sivost gorskih hridi, dajući svemu odraz nestvarnosti i prelijevajući lica ružičastom i toplom bojom. Tu gore bijaše još pun dan, dok se dolje u zatonu večernja plavkastobijela maglica dizala nad vodom. Jedrenjak s izletnicima, što su iz grada išli na weekend, približavao se pristaništu klizeći, a dalje od otoka težak, siv teretnjak sjekao vodu put sjevera, ostavljajući za sobom dugu povlaku dima. -

Zaista je tu lijepo! - reče Göran Eskilu, koji je ležao pokraj njega.

Do jednih vrata na nogometnom igralištu nalazio se predsjednikov stol, a kraj njega švedska zastava. U času kad je Bengt došao, razviše društveni zeleni stijeg sa srebrnim vezivom, a svi oni koji su ležali ili sjedili, ustadoše i zapjevaše uvodnu pjesmu: Ni kretnjom pustom ni riječju golom, već radom zdušnim i čvrstom voljom Ijubav za rodnu kazuješ grudu: mlateć na gumnu, s rukom na plugu i snažnom mišlju za radnim stolom. Zemlja ti biva od nje što stvoriš, bogata, krasna, jer tako voliš: Ti si joj sinak, ti živiš tu, pa tvoje djelo nek tvori nju - domaja biva, kako se boriš. Domaja posta od tvojih šaka željeza puna manja al jaka;* svjetlost kad sije u ljetnoj noći, žito nam zrije, zlato se toči, i buja šuma, sreća nam svaka. "Iz pjesme se izvijaju plemenite misli", kazivaše Göran u sebi, dok je

-66-

Pompea

pjevao gledajući u Eskilovu knjigu. Bijaše, kao da mu se grudi nadimaju, bijaše, kao da iz pjesme navire proljetna rijeka s mnogostrukim izvorima. Gledao je oko sebe, gledao drugove, prirodu i bijeli drveni zabat općinske zgrade, koji se dizao tamo na rubu šume. I misao mu sinu u mozgu, kao iskra, malena i možda još nejasna, ali ipak iskra: "Kako bi bilo da ostanem ovdje, da ostvarim trajno djelo među ovim bistrookim vršnjacima, koji isto tako sanjaju o svijetloj budućnosti?" Bengt značajnim glasom zapovjedi s predsjedničkoga stola: -

Budite ljubazni i priđite što bliže.

Eskil razvuče usta i primijeti: -

Danas je Bengt ratoboran.

-

Ovog tjedna - poče Bengt - dogodilo se nekoliko žalosnih

događaja. Tim povodom htio bih da govorimo o važnom predmetu, još prije nego što prijeđemo na dnevni red. Da kažem najkraće; duboko sam razočaran vladanjem nekih članova. Uvijek sam vas branio, vjerovao sam u vas. Imao sam oči samo za vašu dobru stranu. Mene su sudili oštro, jer sam mislio i govorio po svom osvjedočenju, ali se bojim, da su moja osvjedočenja sada uzdrmana. Svi dobro znate ko i ja, da je krupno posrijedi. Nadasve je potrebno da budemo jedinstveni i da se ponašamo po razumu i držimo mjere, da bismo očuvali svoj ugled. Ali neki naši članovi ne uviđaju, što traži vrijeme. Nadam se, da je sve to iz neznanja, jer ne ću da vjerujem, da bilo tko kuša štetiti svome udruženju. Ne samo što su neki od vas protiv moje volje priredili ples u katunu, nego je u toj prilici napadnut pastor na cesti, dok se vraćao s posjeta nekom bolesniku. Sva se župa uzbunila, a ja znam tisuću puta bolje od vas, što to znači, jer sam ja odgovoran za Savez mladosti. -

Izgrednici su drugi, a nismo mi! - prosvjedova neki glas.

-

To ne znači ništa. Kako je ples priređen u režiji Saveza mladosti,

ovaj odgovara za sve, što se dogodilo. Slučajno znam imena članova

-67-

Pompea

Saveza mladosti, koji su bih ondje i bacali kamenice na pastora. I pročita četiri imena te nastavi: -

Nastojao sam održati naš ugled probirući nadasve pomno molbe

za pristup, jer, naposljetku, članovi tvore udruženje. Trojicu od njih izabrali ste protiv moje volje, te ja sada tražim, da sva četvorica budu isključena. Njihovo je vladanje takvo, da smo ih morali već odavna isključiti. Nastade živahno mrmljanje i šaputanje na sve strane. Na mnogim licima ogledao se strah. -

Tko je dao predsjedniku vlast, da isključuje članove, koji se nisu

ogriješili o pravila? Bengt u odgovor pročita točke iz pravilnika Saveza mladosti, koje se tiču rada i ponašanja. -

Predsjednik ne bi smio tako uporno jahati na paragrafima u ovom

času, kad je njegova najpreča zadaća da učvrsti društvo. Što više članova, to punija blagajna. -

Članski prinos četvorice momaka iznosi dvadeset kruna na

godinu, zar ugled društva ne vrijedi više od dvadeset kruna? -

upita Bengt i stavi prijedlog na glasanje.

Slušatelji šutjeli kao zaliveni. -

Postavljam pitanje; hoćemo h ih isključiti?

-

Hoćemo! - povika nekoliko djevojaka.

-

Ne ćemo! - zavikaše momci. - Neka ostanu u društvu!

Ali čekić ne udari po stolu. Umjesto toga Bengt ustade: -

Dajem ostavku na predsjednički položaj.

-

Duše mi, poludio je! - kaza Eskil Göranu na uho.

-

Donekle ima i pravo.

-

Ali bi se morao ponašati gipkije...

Svi se uskomešali, dovikivali jedan drugome, sve je podsjećalo na prizor pred školom one prve večeri, kad je Göran tamo došao. -

Pozor! Tišina! - povika odjednom neki prodoran glas, te umukoše i

-68-

Pompea

okrenuše se prema onome, koji je povikao. Bijaše to Klas Wiberg; stajao je, dakako, sam, a bio je, kao obično, veoma blijed i raskuštran. -

Bengt je postavio ultimatum: ili izbaciti onu četvoricu, ih on odlazi.

On se očito smatra nenadoknadivim, ali ja mislim, da bi bilo veoma žalosno, ako među sto i dvadeset članova ne bismo mogli naći novog predsjednika. Jer tko je tu radi koga? Jesmo li mi radi predsjednika, ih je predsjednik radi nas? I je li to uopće način da momak, da bi obranio svoju kožu, javno napada svoje drugove samo stoga, što su imali srčanosti da učine ono, što svi hoće, ali se nitko ne usuđuje? Neki su vikah; "Fuj!" drugi pak odobravali. -

Klas uvijek uzima stanovište protivno većini i udara glavom o zid -

javi se Eskil. - Još je jučer bjesnio zbog onog izgreda, a danas hvata priliku, da lupeški uštine Bengta. -

Kao Bengtova nasljednika predlažem potpredsjednika Eskila

Johanssona - završi Klas i sjede. Izabraše Eskila. Ovaj pođe k stolu, da zauzme svoje novo mjesto. Bengt se i Fanny udaljiše, dok je nekoliko momaka s kraja galamilo i zviždalo za njima. Ali je Bengt odlazio spokojno i uspravno, i nije se ni jednom osvrnuo, ni on ni Fanny. Poslije, dok je kolo razvijalo po tratini svoje kitnjaste figure, Eskil i Göran uputiše se prema gradilištu. Pjesma i svirka dopirala do njih prigušeno, ah jasno, u tamnoplavom sumraku, te je upravo mamila čovjeka, da u njoj protegne svoja uda, ah je Göran ipak ostao ravnodušan prema narodnim plesovima: ta netko je morao biti tu, ali ga ne bijaše. A nije tu bilo ni momka s grubim glasom, s odijelom uvijek tako novim i zgužvanim, s cigaretama i psovkama i crno obrubljenim noktima. Eskil meduto govorio o svom izboru: -

Mnogo je jednostavnije, nego što sam mislio, ali nešto može biti i

neugodno. Tako je, na primjer, riskantno uzimanje novih članova. Bengt je sa strahom odbio od sebe mnoge, koji su mogli biti članovi,

-69-

Pompea

ali se tako održao red i strogost, a to je bilo dobro. Sada će se sigurno javiti svi mogući, te već naslućujem, da me ne uzimaju ozbiljno. Ah samo počekaj, pokazat ću, da sam valjan ko i Bengt. Odlučio sam da se držim diplomatski, ah ne ću puzati pred mantijašem. -

Pa ni Bengt nije puzao; kušao je da se nagodi - dočeka Göran.

Šetali su tako i ćaskali; pokadšto im se mišljenja razilazila, ali su se u cjelini slagali. Bijahu vršnjaci, bijahu istog rasta; kad bi se dohvatili predmeta, koji je zanimao obojicu, razlike su otpadale. Göran udahnu duboko i, pokazavši krajolik oko sebe, povika u zanosu, studentskom proljetnom zanosu, kad su srca mlada i kad brige, koje smućuju, ne ostavljaju ni najmanje sjene za sobom: -

Kako je tu lijepo!

Zidovi općinskog doma već su se dizah, te je unatoč skelama, hrpama dasaka i masi drveta čovjek mogao dobiti predodžbu o veličini i o razmjerima zgrade. -

Znaš li, Görane, da zapravo moramo tebi zahvaliti, što smo počeli

graditi? -

Hvala. Ti si prvi, koji to kaže.

-

Tebi treba zahvaliti, obavio si valjan posao one večeri, kad su te

starci krivo gledali. Mnogi ti se zato dive, ali to ne mogu reći, jer si došljak. -

Ne ću da budem stranac! Hoću da pripadam vašoj zajednici !

-

Lijepo. No ja ću ti reći čisto i bistro, šta je posrijedi: Mi radimo, a ti

si ovdje na ljetnom odmoru. U tom je razlika. Göran se htio braniti, ah ga Eskil ušutka nekim znakom. Osluhne - iz tame u podrumu zgrade dopirala škripa i zveket. Eskil brže-bolje potrča kroz otvor vrata, te se odmah začuše povici i kletve. Istrča neki lik i hitno pobježe s rukama na licu. -

Samo bježi, skote - povika Eskil za njim - poznajem te !

Göran siđe u podrum, te osvijetliše prostor upaljačem. Stolarsko oruđe ležalo razbacano naokolo, zatupljeno i oštećeno, te je

-70-

Pompea

Eskil gorko proklinjao. -

Zar nam valja uzeti i noćnog čuvara! Hilding će sutra naoštriti alat.

Izvrsno se razumije u taj posao. A onda moram opomenuti stolare, da sve zaključavaju. Na povratku susretoše tri djevojke, koje su išle ruku pod ruku. -

A tu ste vi! - povikaše djevojke. - Ne stidite li se, što ste tako

odmaglili? -

Zar smo vam nedostajali?

-

Mnogo, beskrajno, nevjerojatno!

Göran i Eskil stupiše među njih, i tako, držeći se ispod ruke, svi krenuše natrag. -

Ali šta će reći drugi?

-

Šta nas briga!

Göran ih je prepoznavao: bijahu to Elsa, Hildingova zaručnica, Elly Nilsson, najbolja Kerstinina prijateljica, i Sylvia. Sve su tri bile plavokose, ah je Elly bila najljepša. On ju je bockao zbog njezina nosa i nazivao ju "gospođica Jastreb". U nje se kosa bijeljela kao lan i padala joj preko ramena. Smijali su se i govorili svi u isti mah. Kad su došli na pašnjak, Eskil pozva Elly, da pleše s njim, a Göran odvede Elsu. Neki su pozivali suplesačicu kretnjom i zviždukom, drugi su se kićeno naklanjali kao u kakvu menuetu iz rokokoa. Göran se naklanjao pred nepoznatima, a zviždao je pred onima, koje je dobro poznavao. Malo kasnije vrati se s plesa. Sylvia je još stajala, gdje su je ostavili. Oko nje se sabrala skupina neugodnih derana, bubu-ljičavih, bezobraznih, bojažljivih, s hrapavim glasovima i prevelikim šeširima. Sylvia je bila prva djevojka, s kojom su se ti početnici usuđivali očijukati. Ona mu je smrtno dosadila svojim brbljanjem, kad su ono išli u grad, te se nje večeras čuvao. Sad je shvaćao, zašto joj je dosadno i zašto čezne, da se dogodi nešto novo, i napokon, zašto je tako zadovoljna, ako se neki student zanima za nju. I tako se sažali

-71-

Pompea

nad njom. Pozva je na ples, da je oslobodi tih derana, pa kad je jutro zasivjelo, otprati je kući, premda mu to ne bijaše namjera. Konačno, nije gora nego koja druga, a osim toga, noć je bila previše čarobna, da bi mogao ravno kući pa u postelju. Vozili su se na svojim biciklima jedno do drugoga, poput male splavi u rijeci mlade čeljadi, što se žurila cestom, pjevala i smijala se. Dio derana zapljuskivao ih poput pjene, dobacivao im pogrde i hvatao se za prtljažnike, da bi ih prisilio da siđu. Göranu je to bilo krivo, ah se djevojka očito veselila, što se njima zanimaju. Naposljetku put opustje, a Göran produži da je prati do kuće. -

Noćas čeljadetu i nije volja spavati - reče ona, kad bijahu pred

vratima. -

Zaista nije...

-

Ne bismo li se malo prošetali? - predloži ona. A kad su se uputili

puteljkom preko polja, stisnu ga za ruku i upita: -

Nije Ii divna ova šetnja?

-

Dakako, dakako...

Ah je u sebi osjećao umor, jer je već prošlo više od sata, što su išli, a ni o čem razgovarali. Pred osvit zahladilo, rosa prodirala u cipele, Görana hvatao drijem. Točno je znao, kamo ona smjera, ali se cijelo njegovo biće tome unaprijed opiralo. Bio je već dovoljno intiman s njome, no ne smije dalje tako. Nije nasjedao glasinama, da je problematična - ta seoske su djevojke zacijelo zdrave, pa ipak nije htio. -

Tako sam se umorila od hodanja! - potuži se ona i krišom pogleda

na malen, zgodan guštik. -

Sad je prekasno ih, bolje rečeno, prerano, a odjeća ti pretanka -

odgovori Göran. - Nije li vrijeme, da se vratiš kući ? -

Možda - protisnu ona protiv srca, i tako okrenuše natrag.

A kad su došli do ograde pred kućom, ne mogoše naći

-72-

Pompea

njegova bicikla. Na šljunku bilo mnogo tragova od koraka, te njoj odmah postade jasno, šta se dogodilo: -

Netko je bio tu, pa ga sakrio!

Počeše tražiti, zaviriše u jarke, te iza živica i grmlja. Potrajalo je dugo, dok Sylvia nije podigla pogled i nešto otkrila: -

Pogledaj tamo! Na kopljači!*

-

Kako, dovraga! - poče on bjesniti, te potrča, odriješi konopac i

spusti bicikl tako brzo, da je kopljača zaškripala. Sylvia ga na rastanku toplo poljubi i zamoli, neka opet brzo dođe. Pozdraviše se, a dok je došao kući, prošao ga bijes; nasmija se na pomisao, kako je smiješno bilo vidjeti, kad se kopljača svijala pod težinom bicikla. Koje li sreće, što ne bijaše vjetra. A onda se u njemu probudi stari požudni Adam: požali, što je pustio, da mu ta lijepa prilika izmakne iz ruku.

________________________ *

U Švedskoj na selu i na periferiji svaka kuća ima u vrtu kopljaču za zastavu. Nedjeljom, blagdanom i

u dan kakva slavlja izvjese švedsku zastavu. Prev.

-73-

Pompea

4. LINIJOM NAJMANJEG OTPORA Bilo je teško voziti se na biciklu, ali je Göran sada prodro dublje u šumu, te je vjetar jedva stigao do njega, a ni ledene iglice nisu pekle tako oštro. Pjesma se više nije čula, samo mu je pucketanje stabala ispunjalo uši. Na drhtavu sjaju svjetiljke na biciklu sjene s jedne i s druge strane puta strahovito se protezale i poigravale, a isto tako bile strahovite krute, kad bi svijetlo prosjalo po deblima i po kamenju. Odjednom momak začu glasove iza sebe i štropot bicikla, koji se primiču. Tri svjetiljke zaigraše na putu, i on se strese. Nije htio, da ga itko vidi, naumio se skriti baš ko bolesna životinja. Uzan puteljak tuda zakretao u šumu -

dobro ga je znao, mogao se po njem voziti i bez svjetlosti. I zakrenu

onamo, a ostali pojuriše naprijed. "Ugasio je, ali ćemo ga brzo dostići!" - reče grub mlad glas, a ostali se nasmijaše. Göran je jedva i razumio, što su rekli, i samo je mislio na to, kako se prvi put tuda provezao šumom. Roditelji su mu obećali motorni kotač, ako položi ispit, pa je sada pisao kući, da ih podsjeti na to obećanje. Stroj je došao, a kad je prvi put zajahao idući na kazahšnu probu u napuštenu kuću, upravo se održavao sastanak Odbora za gradnju i Odbora za ljetnu svetkovinu, tako te se mnogo radoznalih sakupilo oko motocikla i postavljalo razna pitanja. Odgovorio je na sva, samo na jedno nije: -

Zašto ti otac nije odmah kupio automobil?

Tako ga netko upita, a ostali se nakesiše. Göran se ogleda naokolo, da nađe prijatelje. -

Gdje je Elsa?

-

Ta će lola stići još u pravo vrijeme — reče Sylvia.

-

Već bi morala biti ovdje - potuži se Olle. - Valja nam početi, da

bismo na vrijeme mogli kući, na počinak. -

Mi ćemo zasebno čitati svoje uloge, dok ona ne dođe - odredi Klas.

-

Hura! - povika Olle i baci svezak u zrak. - Mali odmor!

I poče poskakivati.

-74-

Pompea

-

Bolje bi ti bilo, da učiš - svjetovaše ga ostali. - Ne će ti biti na

odmet! Djevojke, odlučnije, odmah sjedoše i počeše učiti svoje uloge, a druge radoznale zaredaše od skupine do skupine, da vide, što koja radi. Odbor za svetkovinu ležao je u travi, pod mirisnim jorgo- vanom i hstao dva-tri hazarska kataloga, sastavljajući popis predmeta, koje treba kupiti za tu priliku. -

Hoćemo li nabaviti i zračne pištolje? Nisu li dovoljne puške ?

-

Lani smo imah pištolje, i narodu su bile u volji, donijele su nam

mnogo novaca. -

Trebala bi nam i igra s čokoladom; skupa je doduše, ah je silno

popularna! Čini mi se, da nam valja dobaviti i tombolu... -

Koga vraga radi Hilding? Morao bi već biti ovdje!

-

Zacijelo raskrčuje svoju pustoš, ko obično, pa je zaboravio sve

drugo - zagunđa Johannes Olsson iz Tveta. -

Onda je ondje i Elsa, sigurna sam — reče Sylvia.

-

Morali bi oboje ovamo.

Göran se ponudi da pođe onamo i da ih podsjeti na njihove dužnosti, jer jedini te večeri ima motocikl. Nadugo su mu, onako na seosku, objašnjavali, kojeg mu se puta valja držati, te se on odveze na crvenom motoru marke BSA, namaknuvši na glavu svoju francusku kapicu i stegnuvši oko sebe kabanicu vjetrovku. Držao se puta duž pašnjaka i spuštao se šumom k jezeru. Put je bivao sve gori, te se momak poboja, da se nije prevario, no uto se pred njim otvori čistina s oranicama i kućama. Zacijelo je stigao na cilj, jer je dvorište jednog od tih majura bilo puno drveta za građu i svakovrsna materijala. Nove, bijele daske bi- jeljele su se tu i tamo na starim, sivim zidovima na hambaru, svi prozori na kućici bili postavljeni, ali još ne bijahu obojeni. Iz dimnjaka se dizao dim, te je Göran očekivao, da će se netko pojaviti, da vidi, tko je došao, ali ni onda, kad je zakucao na vrata, nitko se ne odazva.

-75-

Pompea

Nato glasno povika, a s obronka kraj stare, bujnim rašćem prekrivene klijeti, doprije jedva čujan odgovor. Göran pođe tamo. U travi ležao Hilding i njegova zaručnica, oboružani papirom i priborom za pisanje. -

Poslali su te po nas, je li? - upita Hilding. - Dobro je, skoro smo

gotovi s blagajničkom knjigom. Upravo pregledamo račune. Göran sjede pokraj njih te uze slušati mirni, mekani djevojčin glas i gledati kako Hilding preko stupaca prelazi perom, koje kanda bijaše i previše krhko u njegovoj gruboj ruci. Oboje bijahu u radnom odijelu; na njegovu se vidjela pilotina. -

Brzo ću se preodjenuti - napokon će djevojka, a Hilding sakupi

papire. -

Žar ne ćete doći oboje?

-

Ne ćemo - reče ona - sutra nam dolazi zidar, pa sam zato naredila

Hildingu, da radi cijelu večer. Ja ću obaviti društvene poslove. -

Žnaš - povjeri mu Hilding - večeras ionako nije posrijedi ništa

važno... I zazviždi nešto i zapucketa prstima. -

Görane, istim ćete putem. Može li ona s tobom ? - upita Hilding.

-

Dakako - dočeka Göran. A onda će njoj: - Hoćeš li?

Elsa stajala s pregačom i pod miškom držala blagajničku knjigu građevinskog odbora. Bosa joj stopala bila bijela, noge osmagle na suncu, a koljena okrugla i punačka pod kratkom suknjom. Bijaše baš zgodna. -

Rado - odgovori ona. - Ali mi moraš obećati, da ćeš me opet

dovesti ovamo. -

Pa to je jasno.

Otrčala je u kuću pjevajući, a Hilding je toplo gledao za njom i smiješio se. A onda se okrenu Göranu: -

Nismo mislili, da ćemo ovohko zakasniti: zaista smo zaboravili sve

drugo. Previše je to imati dvije gradnje u glavi u isti mah. Bogme,

-76-

Pompea

ovo mi je posljednja godina u Savezu mladosti; čovjek stari te ima drugih briga. Pa ni Elsa baš nema vremena da uči uloge... Uto se ona vrati, pošto se umila i preodjela. Stavila je nešto crvenila na usne, a svijetle je obrve pojačala smeđom olovkom. -

Nanny me sigurno pecnula, što nisam došla na vrijeme?

-

Nanny? Pa ona nikad ništa ne govori!

-

Ali tako gleda čovjeka, ta stara majmunica!

Spočetka je Elsa Andersson bila veoma ukočena, ali se sad ponašala prema Göranu kao prema drugim znancima, koji joj bijahu dragi. Lako se oduševljavala svačim, okruglo joj se, ružičasto lice rado smiješilo, a veselost joj prelazila na druge. Kad su stigli, skupina kod katuna pozdravi ih povicima i smijehom. Göran pomisli, da se zbilo nešto novo. A kad je Elsa otrčala, da preda blagajničku knjigu, upitaše ga: -

Misliš li, da u općini postoji tako jaka kopljača, da bi mogla držati

tvoju novu dvokolicu? Nasmija se i on - nije ostajalo ništa drugo, a Sylvia međuto povika: -

Umuknite!

Glumci pođoše na probu u najveću prostoriju. Göran se pojavljivao na pozornici istom u drugoj polovici prvoga čina, i zato ih je mogao mirno promatrati. Sunce se već priklonilo zapadu i pozlaćivalo ravnicu. Rumenom je svjetlošću ozarivalo sobu s veoma starim, tamnim, razdrtim tapetama. Kroz prozor pucao vidik na milje daljine prema zapadu i sjeveru, vidjelo se, koliko je neprekidna, plosnata i otvorena ta suncem pržena, zelena ravnica. Izvana dopirao smijeh i žamor glasova. Neki se momci natjecali, tko će koga maknuti s mjesta potežući se za prst, drugi se rvali, treći pak čavrljali s djevojkama, tako te se često čuo povik, što je opominjao: -

Prestanite tamo, pustite nas da nastavimo, da bismo mogli završiti!

Razgovori među glumcima tekli su na prekide i često bili dosta šturi. No na mahove očitavao se život i povezanost radnje. Klas je sve

-77-

Pompea

vrijeme optrkivao gore-dolje s rukama na leđima, te pazio na kretnje, mimiku i ton glasa, prekoravajući sve, što nije po njegovu ukusu. -

Olle, ne prenavljaj se, za Ijubav božju, i nemoj biti tako neprirodan,

nego govori ko u svagdanjem životu! Ta prikazujemo sasvim obične, svagdašnje ljude! Komedija se zvala "Kada tetka dođe", a radnja se morala svidjeti općinstvu. Na majuru Granlidu žive otac, majka i kći Elin (Olle, Elsa i Sylvia). Njihova slugu Ollu predstavljao Ake. Susjedni majur dobiva novog slugu Erika, kojega glumi Göran, te se čini, da se budi Ijubav između njega i Elin. Gospodarstvo na majuru Granlid počiva na glinenim nogama, vlasnici ne nalaze puta ni načina, kako da se izvuku, kad susjed Nicklas (Klas) dolazi i hoće da utjera tražbinu od deset tisuća kruna. Jedina im je nada tetka u Americi, ah se u isti mah nje i boje, jer je majur upol njezin, pa ne bi htjeli, da ih ona osudi zbog loša upravljanja. U drugom činu zaplet se zaoštrava: optužuju Erika, da je krao. Elin jedina vjeruje u nj. U trećem činu ima se majur Granlid prodati na dražbi; svi jadikuju osim Nicklasa. I Erik je sasvim ravnodušan, a to toliko rasrdi Elinu, da mu ona daje čušku te ga ostavlja. U presudnom času javlja se tetka - Nanny Hede - i susreće se s Nicklasom. Tetka Dorothy uredi sve, oprosti bratu i njegovoj ženi, pomiri mladi par i ustupi im svoj dio majura. Tako se sve svršava u miru i u veselju. Dvoje se mladih zagrle, a sluga Olla nazdravlja četiri puta mladencima i kliče im "živjeli" pet puta. I u tom je komadu Göran morao predstavljati... Baš glupo, a pogotovu uloga onog sluge. Göran nije mogao vjerovati, da ima takvih slugu. Klas je cio lik htio potpuno izbrisati, ah se drugi umiješaše: -

Treba ljudima pružiti priliku da se smiju. Inače bi rekli, da komad

ne valja... -

Za ovaj put nek vam bude. - reče Klas. - Ah ti, Ake, grdno

-78-

Pompea

pretjeruješ. Kad je već karikatura, treba je tako i dati. Ake doduše nije razumio, što je to karikatura, ali je shvatio, što se mish. Na prvoj probi glumio je očajno, turao nos u sveščiću i jedva čitao tekst, ah je malo po malo naučio svoje rečenice. Već njegov pačji hod i njegove prevelike i preširoke hlače silile su na smijeh do suza, a usto je znao tako glupavo zijati i buljiti, i tako je istezao riječi i krivo ih izgovarao, da već time bijaše uspjeh osiguran. Olle je bio slabiji, nije se mogao osloboditi svoje nesretne krutosti, riječi mu izlazile na usta kao da čita iz knjige, te se držao poput drvene lutke. Ni dvije mlade dame nisu bile osobite glumice, a u najboljem bi se slučaju o njima moglo reći da su prilično uvježbale svoje uloge. Göranu bi bilo kudikamo milije, da Je imao manje čulnu partnerku, nego što bijaše Sylvia. Klasa je trebalo žaliti. Ne samo što je morao učiti glumce njihovoj ulozi, nego im je morao davati i najosnovnije upute o držanju pozornici. U njihovoj družini samo su on, Nanny i

na

Elsa glumili u

igrokazu "Gospodin Sleeman dolazi", koji je izazvao toliko udivljenje. Olle, koji nikada nije glumio u malo dužem igrokazu, loše je primao zamjerke. -

Da me samo ne zabadaš cijelo vrijeme! - bunio se Olle. Göran je

ukinuo bezbroj izraza kao "well" i "you see". Jer ih je smatrao nepotrebnim traženjem efekta. Mjesto toga htio je dati Šveda, koji se rodio u Americi, te se služi američkim naglaskom u svojim rečenicama. -

Kako si valjan! - hvalila ga Sylvia.

Ah nitko nije odao priznanje njoj, kad Je zapjevala: Bjelokrili labud leti, leti samac povrh žala... -

Ne tako visoko, ne tako visoko!

Ona proguta i nastavi: Stado pase, zvonca zvone, zvone... -

Stani, stani! Opet pjevaš previsoko - povika Klas. Sylvia udari

nogom po podu.

-79-

Pompea

-

Zar misliš, da ne znam, kako treba pjevati, ja, koja sam u koru! Ti

uopće nemaš glasa! -

Nemam, ali imam bolji sluh od tebe. Nanny, daj pokaži joj, kako se

pjeva. Nanny otpjeva čistim tonom i potpuno pravilno, ali Sylvia i opet zatopta nogom po podu. -

Pjevam, kako ja hoću. Nemam li pravo, Görane?

Göran je mučao, a Klas će rezignirano: -

Onda pjevaj!

Ona pobjednički pogleda na Nanny i započe, ali je Klas ponovo prekide: -

Više srca, mnogo više! Uživi se u osjećaj Eline, koja misli na Erika...

Zapjevaj iznova... Olle, Ake, i Elsa nasmijaše se u svom kutu. -

šutite, vi tamo! - zapovjedi Klas gledajući ih Ijutito.

Sylvia zapjeva. -

Ne, ne, ne! Nemoj tako očajno! - Klas se uhvati za kosu, a ona baci

sveščiću na pod i poče je gaziti. -

Dakle tako, ja pjevam očajno! Ko krava, je li?

-

Šta?

-

To si mi rekao!

-

Nisam!

-

Jesi! To je gospoda Petersson danas ponovila majci. Rekao si, da je

nemoguće povjeriti glumljenje kravi poput mene; pa zašto mi ga onda povjeravaš? Klas stiskao i grizao jake, mesnate usne, usta mu pokazivala bijes, ah je mučao, premda je sijevao očima. -

Sad mi je dosta! - nastavi Sylvia. - Činim, što mogu, a ti me samo

grdiš... I-idem... Ona zajeca i bučno zalupi vratima za sobom, a Klas će kratko i jetko: -

Nastavljamo. Elsa će pročitati Elininu ulogu, a do druge probe naći

-80-

Pompea

ću nekoga, da je zamijeni. Smrkavalo se, te pođoše da upale staru petrolejku, što se nalazila u zidnom udupku. Ali je svjetiljka bi a prazna, pa kad je na njih došao red da govore, glumci se pribiše uz prozor, da bi mogli čitati na posljednjem sijevku dana. -

Görane, govori laganije - opomenu ga Klas, te Göran uspori.

-

Görane, nešto više vatre u taj odgovor! Treba da ti se u glasu osjeti

srditost. Ponovi! Göran se osjeti uvrijeđen, ali kako je Klas imao pravo, kad je zamjerao drugima, nesumnjivo je njegov prigovor i ovaj put opravdan. Taj je čovjek imao osobit smisao za vrijednost riječi, njegove su naznake bile tako jasne, tako očite. Ali čim bi ga netko krivo razumio, on bi se ražestio. Međutim, njegova vlastita igra nije bila besprijekorna - škrti stari seljak bijaše neobično zahvalna uloga: Klas je nije nimalo produbljivao, nego je čitao svoje rečenice jednolično, u tonu obične konverzacije, te ovdje- ondje naznačivao neku kretnju. Njegov se glas prilagođivao svim položajima i svim osjećajima, kad je ponavljao tuđe uloge, te Göran nije mogao razumjeti, zašto tako ravnodušno uzima svoju. Nanny je bila prava klasa, te joj se Göran divio. Bila je tamna i stasita, visokih grudi i vitkih nogu, a lice joj lijepo i pravilno. Zašto je uvijek samotovala ? Bila je mučaljiva i ulijevala poštovanje, jer su svi znali, da umije govoriti, kada treba. U ovom če komadu biti sjajna tetka iz Amerike. Kada bi joj Klas, i to izrijetka, štogod zamjerio, ton mu je bio umjeren. Klas konačno izjavi, da je zadovoljan radom te večeri, te se mogoše razići. -

Zaista nemam vremena da sudjelujem, ali vam se ne ću iznevjeriti.

U našoj se obitelji drži dana riječ - samosvijesno će Elsa. -

Nadam se - odvrati Klas.

-

Bi li ti bilo neugodno, da učinim isto, što i Sylvia? Zacijelo ćeš naći

-81-

Pompea

drugu Elin, ali što se tiče stare Andersson... Klas je ne pogleda. -

Meni se žuri, doviđenja...

Odgovoriše mu samo Göran i Nanny. Drugi su šutjeli, činilo se, da ne žale za njim. Odjednom se više nikome nije žurilo kući; ostadoše da čavrljaju. -

Šta kaže Hilding, kada te student vozi na svome motoru ?

-

Zadovoljan je, što je noćas slobodan od mene.

-

Pomažeš mu tamo u pustoši?

-

Pomažem.

-

Kakve li strahote! Daleko od sveg svijeta...

Smiješak se ugasi u Elsinim očima. Bijeli joj zubi prestadoše sjati, a lice poprimi lijep izraz slatke ozbiljnosti, nade i velike čvrstoće. -

Ne mislim, da je to strahota. To je, naprotiv, sva moja budućnost.

Prasnuše u smijeh. -

Čini se, da ti je ondje zabavno. Možemo misliti, kako provodite

vrijeme, dok vas nitko ne smeta - bocnuo je Olle. -

Dabome — dočeka ona. - Danas smo nosili i slagali cigle, a sutra

nam dolaze zidari. I opet se nasmijaše slatko i drsko, a Olle proslijedi: -

Ne pravi se nevinašce, znamo da nisi svetica. Barem ne za

Hildinga. Koliko ima, što ste već zaručeni? -

Godina i tri mjeseca...

Ah se prekide te Ijutito udari nogom o pod: -

Uh, kako ste neopisivo glupi; mislite, da se sve daje u jedan mah!

Tako ste bezobrazni prema meni, a samo zato, što sami nemate nikakva izgleda na uspjeh kod mene. Zgodno mu je odbrusila, Olle se naceri, a Elsa se nasmija te će Göranu ozbiljno: -

A kakav si zapravo ti? Pripadaš li nam? Osjećaš li se našim

drugom?

-82-

Pompea

-

Dabome.

-

Dobro je, jer bih inače šutjela. Takvo što ne priznajemo pred bilo

kim. -

Zar nije zabavno, Görane, kako sve djevojke postaju kreposne, čim

se vežu s pravim muškarcem ? - javi se Olle. Znači, zaboravljaju svaku krepost samo u prilog jednome, a pred svim drugim hvastaju se svojim značajem i krepošću. -

Nije li čovjek dužan prema sebi da bude krepostan? - vatreno će

Elsa. - Može li imati i najmanjeg poštovanja prema samome sebi, ako nije takav? Šutjeli su časak-dva, a ona ih pobjedonosno gledaše. Nato će Olle u smijehu: -

Fanny je jednom lani bila s nama, kad smo o tome čavrljah. "O

tome se ne govori", reče Fanny i požuri se kući. -

Potpuno se slažem s njome mirno će Nanny.

Ljuta je studen grizla za uši, kad je Göran vozio Elsu kući. Zrak bijaše jasan i svijetao, jasan kao zeleno staklo. Vozili su se pokraj rumenih polja raži i tamnih zgrada na majurima -

bio je doduše ljeto, ali zrak oštar, kao da će svakog časa pasti mraz.

U šumi je bilo bolje, jer su stabla sačuvala sunčanu toplinu, ah je ondje tama tako osvojila, da je morao upaliti reflektor. Kod Hildinga se zadrža na kavi i ostade neko vrijeme u razgovoru; zapravo su govorili samo Hilding i Elsa. Šutljivi i sputani, izgledali su njih dvoje kao gotovo svi ovdje, ali kad bi netko licem samo pokazao pozornost, kao da će slušati, riječi bi zašumjele i počele šikljati, kao da odčepite čep na bačvi. Bijaše, kao da ti ljudi šute nasilu, no kad bi netko razriješio veze, razgovoru kanda nije bilo kraja, sve se moralo provjetriti. Ah je ovaj puta Göran slušao sa zanimanjem. -

Nisam mogao ostati kod kuće - kazivao je Hilding - bilo nas je

ionako previše. Htio sam imati nešto svoje, te smo tako pokušali

-83-

Pompea

kupnju u Josiasa Heldena: on nam je ponudio jedan od svojih majura, koji stoji napušten. Zapravo je to dobar majur, samo zemlju treba dobro preorati, a kuća se može popraviti. Ali nekome gradskom tvorničaru, koji dolazi ovamo u ov, zapelo oko za mjesto, pa je ponudio, razumije se, više od mene. -

Ima tu prihoda od zemlje - reče Göran.

-

Ima, pa zato nije ni došlo do prodaje. Helden je govorio, kako mu

se više isplati pustiti zemlju da leži i žeti što na njoj urodi, nego je prodati u bescjenje, i tako od pazara ne bijaše ništa. Nama nije bilo do natezanja, pa kad mi se Elsa pridružila kupili smo tu dalje. Pripoljci se boje šume, ne dä im se onamo, gdje ne vide susjeda sa svakog prozora, pa stoga nismo imah ni jednog takmaca u kupnji. Elsa se nasmija. -

Djevojke me žale, što sam pošla i naselila se ovdje u šumi, jer se tu

nalaze samo sijedi starci i babe po okolnim mjestima. Ah nije li glavno, što smo dvoje? S vremenom nas može biti i više... Sjedila je držeći glavu ukoso, te se činilo, da sanjari; grudi joj se izazovno nadimale pod oplećkom - bila je kao stvorena, da od nje "bude više njih". I nije čovjeku bilo teško zamisliti je gdje sjedi do posteljice, na kojoj leži mahšan, a Elsin pogled pita; "Jeste li ikad vidjeli slađeg mališana, nego što je ovaj moj?" -

Jest, glavno je, da smo dvoje - potvrdi Hilding. - Zaista, nismo tako

strahovito osamljeni; premda šuma zamračuje vidik, ima samo deset minuta hoda do najbližeg susjeda. A gdje je šume, tamo je i topline. -

Ne možeš slutiti, Görane, kako mi je dojadila ravnica!

-

dometnu Elsa. - Uvijek na njoj puše, a ja ne mogu da se na to

priviknem, premda sam se rodila u ravnici. -

A ja bih radije živio ondje - uteče joj se u riječ Göran.

-

Šuma mi je nešto tamno i gotovo ružno...

Oni se nasmijaše. -

Baš si građanin! Vi u gradu niste nikad strašljivi, ali čim dođete na

-84-

Pompea

selo, već vidite sve moguće pogibelji... Ali nije li šuma sada prekrasna? Čarobna, puna miline... Drozdovi pjevaju, svu noć ne prestaju, a o noći ne možeš ni govoriti, jer je uvijek svijetla. A čisto nam je ovdje zimi, možeš vjerovati... -

No ti si bio dosta po svijetu - reći će Göran Hildingu.

-

Nisi li radio nekoliko godina u brodogradilištu? Čini mi se, da sam

te vidio prije. Susreli smo se kojiput u gradu. -

Nije isključeno. Bio sam ondje četiri godine.

-

A zašto si se vratio ?

-

Hja, teško je reći, naprosto mi nije prijalo, premda sam spočetka

bio upravo oduševljen. Kažu: "Bolje na malom goso, nego na mnogo sluga", pa tako i ja velim: radije slamom pokriven krov u šumi, ali svoj, nego palača u gradu, a tuđa. Nisam eto takav, da bih plesao kako drugi sviraju. Ne ču ovdje zaraditi ni blizu onoliko, koliko sam imao u brodogradilištu, te kad ne bih radio više od osam sati na dan, oboje bismo umrli od gladi, ali evo raspolažemo sami sobom, nema nikoga, tko bi mi nadzirao i najmanji zamah rukom... Znači, seljak ima samo banku i Svevišnjeg nad sobom. A s vremenom ni najraskošniji stan nije više doli pretinac na velikoj polici. Vjerujem, da bi svima bilo krasno, kad bi svaki, koji čezne za svijetom i želi ostaviti svoj dom, zaista mogao otići i ogledati se po svijetu. Mladići žele zaraditi novaca i doživjeti pustolovne događaje, ah kad se ta glad uteži, počinju čeznuti za nečim drugim. Ima stvari, koje s vremenom znače više od novca, a najposlije će većina radije sjediti na svome, negoli tumarati po svijetu. Kad čovjek sa sela dođe u grad, napada ga isto tako čama, kao i vojnika, kad je daleko od kuće, te moramo žaliti onoga, koji nije kadar da konačno osnuje svoj dom. I još nešto: smatram, da bi bila grehota, da ovaj dio općine ostane pust i nenaseljen. Sva šuma, koju vidimo naokolo, raste na staroj zemlji oranici, a posvuda nalazimo nekrčeno tlo. Na majurima, koji su ostali, žive još samo starci, svuda nastaju nove pustoši na mjestu,

-85-

Pompea

gdje je bila neka oranica uz majur. Nitko ne mari da ovdje obrađuje zemlju, jer je predaleko, te se to ne isplaćuje; tako šuma opet osvaja polja. Najprije prodiru breze i vrbe u jarku, zatim se na oranicama pojavi vrijes, a do deset godina izraste posvuda mlada bujna šuma. A dotle su kuće već odavno razrušene zbog drveta. Prije kakvih sto godina u ovoj je općini bilo pet tisuća stanovnika, a sada ih je svega dvije tisuće. Do sto godina odavde će se svi ljudi iseliti, bilo bi dakle vrijeme, da se sada njihaljka okrene. Vjerujem, da će i to doći - da će najednom ovdje nastati novi rod... Mladom paru oči sjaje od oduševljenja. Göran upita: -

Vjerujete li, da bih ovdje mogao upravljati majurom?

Samo ga pogledaše: njegove ruke, njegovo meko lice, te se nasmijaše. -

Recimo čistu istini: ne vjerujemo!

-

Djed mi je bio seljak, a stric mi je i sad seljak.

-

AH si ti gradski sin, i k tomu još iz imućna sloja, pa kako bi naučio

ono, što ti treba za gospodarenje na selu? -

A koliko je vrijeme učenja?

-

Dvadeset godina, možda dvadeset i pet, a nekima ni sva vječnost

ne može pomoći... -

Ah!

-

Jest! Čovjek se mora roditi na selu i tu odrasti, da bi imao pravi

osjećaj i razumijevanje za to, mora naprosto srasti sa zemljom. Gradski žitelj nije vičan na promjene seljačkoga života: dobro je, dok sve ide dobro, ali kad stoka i žetva pođe nizbrdo, a prijatelji mu ne priteknu u pomoć, onda on izgubi i volju i strpljenje, te ne može čekati, dok se sreća opet vrati. Seljak ne smije dopustiti, da ga sitnice izbezume, ne smije baciti koplje u trnje, ako štogod pode naopako.

-86-

Pompea

-

Mora stisnuti zube i šake, i nastaviti. Ah koliko ih ima, koji to

mogu, pa čak i medu onima, koji su se rodili na selu? Čovjeku je u naravi da se kreće linijom najmanjeg otpora...

-87-

Pompea

5. ZIMI MOGU SPAVATI... Goranov bicikl zapade u kolotečinu, prednji kotač iskli-znu, te se momak izvrnu usred šume. Ali je pao na meku mahovinu, nije se ozlijedio. Pokuša se pridignuti te prihvati upravljač, no uzdahnu apatično i proteže se, gdje i bijaše. "Zimi mogu spavati..." Zar još nije zima? Zar još ne smijem spavati? Ali je mahovina bila mokra, tlo mokro, pa je kroz odijelo studen probijala, nije tu smio duže ležati. Ne još ne smiješ spavati, jer još za te nije zima... Ustade, uze bicikl, pa s njim krenu na cestu i onda onuda nastavi vožnju. A zeble mu ruke, studen ga ujedala po licu, leden mu je bio bok, na kojem je ležao, vlaga uza nj prianjala, hladnoća mu se lijepila za tijelo. Sretni oni, koji mogu spavati... Plijevili rupu kod susjeda s druge strane potoka. Bili su tu Göran, Kerstin i Fanny, majka Elen i sam Larsson, zatim Nisse, majurski sluga Bengta Jakobssona, i napokon nekakav nervozan i neugodan dječak od šesnaestak godina, koji je radio kod Johana Karlssona. Svatko je pred sobom imao dva reda, te su se dizali i pomicali ravno, kao da se drže konopca zategnuta preko polja. Prvog jutra radili su na koljenima. Noge im i ruke bijahu tada još gipke, te su imali vremena da se šale i da se smiju, ali poslijepodne sunce pomalo rastočilo snagu u njima, a zemlja gorjela pod bolnim koljenima. Pokušaše ići čučeći, zatim pognuti, pak klečeći na jednom koljenu, sjedeći na boku; pokušaše sve moguće položaje, da bi rad bio podnošljiviji. Od vremena do vremena dašak vjetra donio bi nešto svježine, no zrak je najčešće ostajao nepomičan, te se Göranu više puta činilo, da mu se mrak hvata pred očima. Göran je naumio da izdrži; ta treba da bude valjan ko i ti momci i te lomne djevojke. No ipak, odluka mu baš ne bijaše tako čvrsta, počeo se u njoj kolebati. Upravo kad se spremao da ode, dođe tetka Anna s kavom, koju su služili u četiri sata, te su se pol sata odmarali uz rub jarka. Göran sali u se tri šalice tog napitka od pržena graška, raži i

-88-

Pompea

brazilske kave: u tom času bio bi pripravan da popije ma što, i nije ga nimalo smetalo, što mu prsti, kojima je uzimao kruh s maslacem, bijahu crni od zemlje i od biljnog soka. Poslije toga postade mnogo svježiji, a vrijeme poče prolaziti prilično brzo. U šest sati zazvoniše na crkvi zvona u svečanom metalnom brujanju, te je sada ostajao samo sat rada. Sutradan puzanje opet započe u sedam ujutro, a žega posta nesnosna već u devet sati. Görana je tako boljela glava, da mu je sijevalo pred očima, te je u radu zaostao više metara za drugima. -

Hoćemo li se natjecati? - upita Nisse, a oči mu od zlu- radosti sjele

pod crnim, sastavljenim obrvama. -

Ovdje se radi polagano i savjesno - reče Larsson.

Kerstin se međuto približila Göranu i kadikad plijevila duge pojase za nj, Nisse je gurnu laktom i kaza joj nešto u pol glasa, ah ona kanda nije htjela da čuje. Izgledala je umorna, oči joj bile upale i zasjenjene, osmagla joj koža bila bez sjaja. Nisse je prenoćio kod Larssonovih, te se u Göranu probudila mašta i mučila mu dušu. Kad bi Kerstin prešla rukom po licu, za prstima joj ostajali crni tragovi. Poslije objeda nitko se ođ starijih ne vrati na polje, i tu odmah zavlada drugo raspoloženje. Nisse i njegov prijatelj neko se vrijeme natjecali, ali kad su se umorili, počeše bockati druge. -

Ostavite se peckanja! - opominjala ih Fanny.

-

Pogledaj studenta: zaostaje! - povika Nisse.

-

Ona mu pomaže! - primijeti Torsten.

-

Da, fin je to momak, treba mu pomoći.

-

I ti bi dobio pomoć, da si fin momak - odvrati Göran.

Pet minuta kasnije usporiše rad i počeše jadikovati: -

Kerstin, treba nam pomoć!

Ona je u neprilici šutjela, te Göran morade nešto odgovoriti: -

Kako to, da vam se sada razvezao jezik, a kad su stariji tu, i ne

otvarate usta?

-89-

Pompea

Samo se nasmijaše na to. -

Zašto mi pomažeš? - šapnu Göran djevojci.

Nije mu odgovorila, samo je gledala u tlo, a smeđa joj, zemljom uprljana ručica nije više klizila za korovom na njegovu redu, te on i opet zaosta. Ispred sebe je slušao Nisseove porug-ljive opaske. Pokadšto bi mu bacili grudu zemlje ili šaku strička. Bijes u njemu kuljao. Osjeti novu, sasvim zdravu i prirodnu želju da čini nasilna djela, da grize i da udara. Upinjao iz sve snage, no nije ih mogao dostići. A glava mu bivala sve teža i teža. "Zašto sam dovraga došao na ovaj kuluk?" pomisli Göran, i odjednom ga obavi blaga i milosrdna tama, a on utonu u nju pun zahvalnosti. Činilo mu se, da čuje neke šumove, te osjeti kako ga netko poteže. Neki je glas šaptao nesuvisle riječi - baš ko onda, dok bijaše malen dječak, kojega je majka tješila, kad bi se udario. U grlu ga nešto zapeče, morade se nakašljati i tako se probudi. Ležao je s glavom djevojci na koljenima, a u blizini stajala Fanny i kušala ga napojiti iz poklopca s čuture. Na dva metra odatle stajao Nisse, podbočio se rukama i cerio, a plava mu kosa bila zapletena kao grm baš pravi mladi divljak, jak, neukrotiv i samosvijestan. -

Idi kući, Görane, inače ćeš se ozbiljno razboljeti! - Ker- stinin glas

bio nježan, pun brižnosti. No Göran otpočinu četvrt sata, a onda nastavi. Htio je prkositi guranju drugih, glavobolji i svojim rukama, koje su ga pekle i boljele. U sedam sati pođoše kući, a slučaj je htio, da se našao pokraj nje. Djevojka mu krišom dobaci vatren pogled. Ah prije no što je stigao da išta rekne, s druge se strane pojavi Nisse, oran ko i jutros. -

Hajde, Kerstin, ja ću ti pomoći da potjeraš krave!

Kad je Göran povečerao kod Larssonovih i kad je na povratku kući zakretao pokraj staje, začu čudne glasove iza zgrade, te obiđe oko ugla i pogleda. Krave se napajale na jezercu, a neki bosonosi par stajao nasred puteljka, kojim prolazi stoka. To je Nisse stegnuo

-90-

Pompea

Kerstin u zagrljaj i kušao je poljubiti, a ona se otimala. Bila je sva zadihana, ali nije vikala, premda joj lišce bijaše izobličeno od srdžbe. Göran im se približi: -

Ne bih želio nikad spasti na to, da silom grlim djevojke!

Nisse je ispusti te ga pogleda, a Kerstin suznih očiju i zažarenih obraza poče tjerati krave u staju. Nisse stisnu šake: -

Platit ćeš to, uhodo!

-

Nemaš ovdje više nikakva posla! Tornjaj se!

No u tom času stiže Larsson s konjima, koje je vodio na pojilište. Sutradan bilo mučno sagibati se i čupati korov, ah malo po malo ruke se i noge razgibaše, te rad posta lakši; toga prijepodneva nije mu se više činio tako ubitačan, te je uspijevao da ne zaostaje za drugima. Bijahu tu i Larssonovi, pa je na majuru vladala tišina. Samo se Nisse kreveljio, no nitko kanda nije opažao. Malo prije nego što je došla na red popodnevna kava, cijelo repište bijaše oplijevljeno. Djevojke odmah otišle, a momci ostali, da operu ruke u buretu vode, što je stajala uz stajski zid. Zelene resine plutale su po vodi, a Nisse ih odjednom zagrabi punu šaku i baci Göranu u lice. Ovaj poče puhati i pljuvati trljajući oči, a uto ga Nisse munjevitim udarcem žestoko smjeri u trbuh, i dok je Göran bespomoćno hvatao dah, napadač ga ščepa i prevali ga, onakva golih leđa, ravno u koprive. Zahihotaše, ali im se sledi smijeh, kad je Göran skočio na noge, bijesan od opeklina po leđima i od protivnikove podmu- klosti. Göran krenu prema Nisseu, koji se kesio pokazujući jake, sive zube. U prostaka oči bile tvrde i surove, a usta cinički razvučena pod dugim, ravnim nosom. Bih su istog rasta, ah je Nisse sa svojim masivnim ramenima i svojim mišićima oko rutavih prstiju zacijelo težio kakvih petnaest kilograma više nego Göran. No Göran sad bijaše spreman. Nikada nije bio snažan, ah su ga gimnastika, mačevanje i boks naučili da vlada svojim tijelom. Udarao je dugim,

-91-

Pompea

brzim udarcima, tako te Nisse nije imao vremena da se zaštiti. Göran mu zada udarac u trbuh, drugi u nos i usta, a onda ga munjevito smjeri u vilicu i obori. Nisse se prevrnuo, ali se opet osovio. No umjesto da se brani, dohvati svoj haljetak i košulju i skoči na bicikl. Göran se onda obrati drugom protivniku: -

Lijepo, a što ćemo mi?

-

P-pusti me...

Za stolom upitaše, gdje je Nisse. -

Uzeo je svoj bicikli i otišao - reče Göran.

-

Tako - dočeka Larsson.

To bijaše sve, ali Kerstin časak podiže glavu. Dok su jeli, tetka je Beata sjedila u svom naslonjaču i vezla. Njezine su zle oči sve promatrale, bdjele nad svima i nad svime. -

Požuri se s jelom, Fanny - javi se starica - valja ti na posao. A i ti,

Kerstin, pohiti, treba nahraniti piliće i telad. -

Pusti ih da malo otpočnu, ovih su dana naporno radile

-

zagovori djevojke njihova majka.

-

Treba da rade, od toga im korist - hladno će njezina stara sestra, te

djevojke progutaše posljednje zalogaje, žurno ispiše kavu i odoše. Kad je Göran bio na polasku, upita ga Larsson: -

Koliko sam dužan?

-

Stricu će biti milije, da nam uzvratite radom, kao obično.

-

Rado pristajem, ako se slažete. Onda će djevojke sutra k vama.

Göran zaobiđe prema kokošinjcu, pokraj drvare, a tu je čučala Kerstin te kušala navesti mače da pije mlijeko, kad je sjena pala po njoj, djevojka podiže pogled. Žurno povuče suknju i pokri koljena, te se zbunjeno nasmiješi. -

Ah, ti si samo...

-

Samo ja! - reče on, uživajući u igri svijetla i sjene na njezinu lijepom

licu, kad je okrenula glavu, da ga opet pogleda. -

Šta to radiš?

-

Kušam naučiti ove mačiće da jedu.

-92-

Pompea

Dva druga mačeta slabih nožica i šiljatih repića gegala se onuda u travi. -

Zar nije sladak? - upita Kerstin podižući prema Göranu crno-bijelo

vuneno klupko. -

Jest, ali iščezava u uporedbi s tobom.

-

Koješta! - dočeka Kerstin prigušujući smijeh.

Göran podiže dva druga mačeta i stavi ih djevojci u ruke. -

Pogledaj, tako su mili! - reče Kerstin smiješeći se i držeći ih uz

obraze. - Tri male okrugle glave, a na svakoj ružičast nosić i dva sitna, modra snena oka... - Licem joj prijeđe širok osmijeh. Progledali su istom prije dva-tri dana. -

Slatki su! Pogledaj kako im brk dršće, kad njuškaju!

Göran ih pomilova, ah tako, da je dodirnuo i njezinu ruku. Izgledala je zlovoljno, bojažljivo i zagonetno, ali je uvijek bila takva. -

A kako se zovu?

-

Nismo još stigli da im nadjenemo imena, jer ih njihova mati bijaše

sakrila, misleći da se previše zanimamo za njih. Ali sada su tu... I puhnu na tri mačića i nasmiješi se sklopljenih vjeđa. Kakav li je pogled pod njima skrivala? -

Kerstin - povika tetka Anna s kuhinjskih vrata. - Jesu li se telići

nadojili? K stricu stigla samo Fanny. -

Zašto nije s tobom došla Kerstin ? - upita Göran, kad je podne

prevalilo. -

Ne znam.

I plijevili su dalje, sve šuteći. Sutradan Göran pred dućanom susrete Elly. Kosa joj se vijorila na vjetru, a lice joj sjalo, kao da ga ozaruje neka unutarnja svjetlost, kad bi joj rumen oblila osmagle obraze. Imala je na sebi bijele kratke hlače i crvenu bluzu, a sandale na nogama -

bijaše je milina pogledati.

' - Zdravo, plava Venero! Što ti je u košari ?

-93-

Pompea

-

Jaja! Dat ću ti jedno, ako ćeš ga pojesti sirovo.

-

Uh, strahota!

-

Hoćeš li onda košaru?

-

S jajima u njoj ?

-

Ne, drugu vrstu košare! - naruga se ona.

-

Ne ću, hvala, a najmanje od tebe!

-

Ako ne uzmeš jaje, dobit ćeš samo košaru.

-

Dobro, a ako uzmem jaje?

-

Onda ćeš dobiti košaru i jaje.

-

Ne, ma petite, govorimo o čemu drugom

-

Dobro je... na primjer, o izabranici tvoga srca.

-

A koja bi to imala biti?

-

Pa Sylvia, naravno.

-

Ni govora!

-

Kako da nije? Da nisu možda ljudi krivo zaključili? Ne voliš je

onda? -

Pst! Ne velim ništa!

-

Čemu ta mučaljivost, studente, kad inače znaš govoriti ?

-

Čuj me! - razjasni Göran. - Kad je Klas Wiberg počeo repeticije

igrokaza "Kada tetka dođe", rekao mi je nešto veoma laskavo o nekoj mladoj dami. Tu sam pohvalu ponovio nekome momku, a ovaj je to priopćio svojoj sestri. Ova to pripovjedi svome dečku, jer je dotična dama njegova sestrična. Taj to dalje prenese svojoj majci, a ova se sablazni, jer nije voljela majku Klasa Wibega, a ni samog Klasa, i zato sve izniza majci mlade dame. A na posljednoj probi na jadnog se Klasa obori oluja uvreda, i komad izgubi svoju primadonu. Elly se smijala očima i cijelim licem. -

Kušam da razumijem tvoju dugu obranu, ali kakve to veze ima s

onim, o čemu smo govori i ? -

Veza je u tome, što sam ja prouzrokovao rušenje tog usova! Da

sam šutio, ne bi se ništa dogodilo, te sam zato, poučen gorkim iskustvom, donio važan zaključak. Prije nego što išta kažem o bilo

-94-

Pompea

kome, ja se pitam: je li tkogod među slušateljima brat, sestra, stričić, tetić, ujčić, prabratić ih drugo-bratučed s optuženikom, te nije li u osvadi s njime ili s njegovom rodbinom i svojom. Nađe li se tkogod od tih, onda ne govorim ništa. Razumiješ li sada, zašto ne odgovaram na tvoje pitanje o Sylviji? -

Razumijem, razumijem, ah kako ovdje nema nikoga od njezine

rodbine, možeš slobodno govoriti. Mogao bi mi, na primjer, reći, kako se dogodilo, da je nekoga nedjeljnog jutra tvoj bicikl osvanuo navrh kopljače za zastavu? Sad se Göran morade zarumenjeti. -

Kako su ljudi zlopamtila! Ali, svega mi, taj više ne će na onu

kopljaču! -

Zaista? - u smijehu će ona.

-

Sasvim sigurno.

Na iduću glumaču repeticiju Göran i Klas stigoše u isto vrijeme. -

Šta je, jesi li našao novu Elinu? - upita Göran.

-

Jesam - odgovori Klas - nakon mnogo muke i natezanja našao sam

tu neku malu pinup-djevojku, koja je prihvatila ulogu. Dakako, zasad je očajna, nije dosad ni jednom glumila, ah bolje i ta nego nikakva. Prekasno je da promijenimo komad, pa nek ide, kako može. Uostalom, evo je, dolazi. Göran se okrenu. -

Kerstin! Zar su joj njezine duene* dopustile da se bavi kazalištem ?

-

Da, čudesa se događaju. No, ne vjerujem, da je čudo posrijedi; prije

bih rekao, da je umješno lagala te ih prevarila. Pa neka žive laži, glavno je, da imam glumicu za tu ulogu! -

Zdravo, Elin - pozdravi je Göran, a to izazva opću veselost, ali se

Kerstin tako zarumenje, da je požalio, što je otvorio usta. Još nije bila zrela za to, da bi je mogao tako familijarno osloviti. -

Zdravo, Erik - odgovori ona nakon nekog vremena.

Za repeticije Klas i Göran pozorno su je slušah, te se malo

-95-

Pompea

po malo razvedriše. Ta zbilja, mogla bi biti i gora! Na povratku kući Göran ju je čekao u sjeni blizu mosta. Kad se Kerstin približila sa svojim biciklom, on je zaustavi. -

Ako ti je s voljom, mogu te drugi put povesti na motoru.

-

Ne, nikako... Ljudi bi brbljali koješta.

-

Pa što onda?

-

Ništa za te, ah za me...

-

Ne ćeš, jer ti nije lijepo i to je sve! - dočeka Göran smijući se.

-

Ne ćeš... Lako je to reći. No, hvala ti, i ne ljuti se, što ne pristajem.

-

Ne, ne ljutim se.

-

Uostalom, ima dosta drugih, koje će pristati... Zdravo!

Stric i Göran ograđivah vrt pokraj potoka. Göran povlačio žicu, a stric prikucavao na kolce; radili su i cijelo se vrijeme razgovarali. Zašto je suša uvijek tako mučna u mjesecu lipnju ? A zašto se mladi svijet svlači sve više i više, dok su stari pod najžarkijim suncem podnosili prsluk i dvije košulje? Ali su se potpuno razumijevali, te nikakvo sporno pitanje nije moglo poprimiti velikih razmjera. Odjednom stric izgubi ravnotežu i skotrlja se niz pristranak. Kleo je, sav problijedio u licu, kad se pokušao pridignuti, za- stenja i opet pade. -

Eto sam, k vragu, iščašio nogu!

Göran pokuša da mu pomogne. -

Ne, radije mi naravnaj nogu!

Stric se rukama prihvati za neki panj, a Göran poče potezati. Ah odmah ispusti stričevu nogu, sav prestravljen. -

Zar tako boli ?

-

Dovraga... Jesam li ja kriv, što ne mogu mučati? Ne osvrći se na

me, samo poteži, valja namjestiti, što je istavljeno! No nije išlo. Stric sjede i opipa gležanj; znoj mu kapao s lica. -

Slomio sam nogu, sve mi se čini. Post mu ćaćin, kakve li nevolje!

Bolje, pusti. Pomozi mi kući. Sa štapom u lijevoj ruci i s desnom na Göranovu ramenu, dođe stric

-96-

Pompea

kući. Sigrid telefonom dozva automobil, kojim ga otpremiše u bolnicu. Nakon sat-dva javiše im, da bolesnik ostaje u bolnici, a nato Sigrid - tvrda, bešćutna Sigrid - stade kraj prozora i poče plakati, naslanjajući čelo o staklo. -

Šta ti je?

-

Ništa - hladno će ona. - Pitam se samo, tko će raditi, dok se vrati.

Ni na što drugo nisam mislila, ni na što drugo... -

Pa ja ću ti pomagati.

-

Ti?

-

Dakako, tko bi drugi?

No činilo se, da se slabo u nj pouzdaje. Na posljednjoj glumačkoj probi pred Ivanje Klas je zapao u očaj: -

Još nikad nisam vidio takva nemara! Ostaju nam samo dva tjedna

do svetkovine, a samo su Kerstin i Göran naučili uloge. -

Ne galami toliko! Kako da stignemo? Odakle da smognemo

vremena? -

Kako da stignete ? Znam, da uvijek imate pune ruke posla, ali da

ste svaki dan svojim ulogama posvetili samo četvrt sata, sada biste ih znah. Kao obično, zametnete svoje sveščiće u kakav kut, i ne vadite ih sve do repeticije. Nanny isteže vrat; -

Kod kuće nisam pročitala ni retka, jer ne stižem, i uvijek je tako.

Ali nikad, ni u kojem komadu, šaptač nije bio prisiljen da mi pomaže. -

Znam, da nije... Nisam govorio tebi!

-

Nisu svi daroviti kao ti - zajedljivo će Elsa.

-

Nisu - prihvati Klas - i zato bi ti morala marljivije raditi.

-

Budi obzirniji - opomenu ga Elsa. - Mogu učiniti, što i Sylvia,

oprostiti se. -

Samo nikakvih gluposti sada!

Elsa zabaci glavu kao i Nanny te uperi svoj prćasti nos uvis; -

Bit će najbolje, da paziš što radiš, jer šta će biti od tvog kazališta,

ako nitko od nas ne bude u njemu, da mu dade malo života ?

-97-

Pompea

U isti će čas Olle Göranu: -

Za te nije nikakva majstorija da naučiš ulogu, kad imaš toliko

vremena! Göran se rasrdi: -

A odakle ti znaš, koliko imam vremena? Znaš li, da mi je stric u

bolnici i da moram upravljati majurom? -

Ne znam - reče Olle.

-

Istina je - posvjedoči Kerstin.

Kako je gluma napredovala, svi su ćulili uši, kad bi Kerstin dobila riječ. Njezina pojave, njezin glas, mimika i intonacija, sve to bijaše prava Elin - slaba, osjetljiva, znanosna i neobično čestita djevojka, koja je patila, kad je pred sobom gledala mračnu budućnost, ali očajavala nije nikada, te je bila vjernija svome prijatelju negoli on samome sebi. Göran osjeti - a o tom je sanjao i za tim je toliko čeznuo - osjeti, da igra sa sebi ravnim. Nije više imao dojam, da se sam nalazi na vrhuncu, kamo mora uzvinuti drugoga. Još nije stigao na vrhunac - taj je stajao mnogo više, nego što je mislio. Zajedničkim silama mogli su sebi pomoći da se onamo uspnu. Usprkos svim preinakama, koje su unijeli Klas i on, još im uvijek neke rečenice u ulogama bijahu puste i mrtve. Sad je znao, kako ih treba izgovarati, da budu gipke i da se sliju s cijelinom. -

Čini mi se, loše ide - prošaptala bi kadšto Kerstin.

-

Jesi li luda? Sjajna si, ko i Nanny! - rekao bi Göran.

-

A što vi to šapućete ? - pitali drugi. - Odakle ste se već tako

sprijateljili? -

Pa to su susjedi! Zacijelo krišom vježbaju zajedno, kad imaju takav

uspjeh na probi. Nanny bijaše donijela kolača i peciva, te poslije predstave iznese na stubište sedam nejednakih šalica i zatraži od Akea, da skuha kavu. Drugi su stajali pokraj svojih bicikla, a k njima je kretao i Göran, ah kad je opazio Kerstin u zapuštenu vrtu iza kuće, uputi se k njoj. -

Što traži mala dama?

-98-

Pompea

-

Čini mi se, ima ovdje noćurka. Zar ne osjećaš miris? - upita ona

odmičući mu ruku, kojom ju je htio obujmiti oko pasa. Četiri sitna cvijetka blijedo sjala u travi, te on htjede ubrati jedan, ali ga ona spriječi; -

Pusti ih!

On je opet obujmi rukom i upita: -

Zašto? Nije ih valjda zabranjeno brati?

-

Nije, ali čemu ih trgati ? Ubrzo uvenu i izgube svoj miris. Čovjek

onda požali, što je u njih dirao. No nije tada makla njegovu ruku, a to je bilo veoma značajno. On se smiješio od sreće. -

Kako god hoćeš... Nego, mogu li te odvesti kući? - upita potiho i

još čvršće položi ruku. -

Imam svoj bicikl.

-

Zašto ga moraš ovamo dovlačiti?

-

Misliš li, da bih morala pješačiti osam kilometara, a samo zato, da

bih mogla kući na tome tvom crvenom čudu? Ne, dragoviću! A voziš još tako pomamno, te bismo se oboje mogli unesrećiti. -

Mogu te vući, pa barem ne moraš okretati nogama.

U istom času dvije se glave pomoliše nad grmljem, ko dvije sove u ponoćnoj tami. -

Evo ih, a jesu dražesni! Dođite, da popijete kavu!

Kerstin se žurno istrže, a kad su došli do društvanca, držala se kruto i išla na dva metra od njega. Drugi se porugljivo smijali. Pružiše im šalice s kavom i dodaše karton s kolačima. Sve Göranu bilo puno miline, te on i opet poželje, da se vrijeme zaustavi, kako bi mogao usjeći taj trenutak u svoje pamćenje i sačuvati ga na vječnost. Noć bijaše tako tiha, tako lijepa, tako neizrecivo lijepa! Mladost nije bučila, tiho su se jedni s drugima šalili, nije bilo prejakih glasova. S mirisava prostranstva ravnice dopirao je blag i mio lahor te ih milovao i grijao, i povijao dugu zelenu kosu breza. Noć ne će nikad biti kraća od ove, a svjetlost nikad čudesnija.

-99-

Pompea

Neopisiv bijaše bljesak, kao da je s kakva drugog svijeta, a stvari i sjene bijahu ko u bajci. -

Zapjevaj nam nešto, Görane!

-

Hajde, zapjevaj!

Zaboraviše se sitne zadjevice, samo je drugarstvo ostajalo među njima, jasno i čisto. Göran je sjedio na tratini sa šalicom kave u ruci, a Kerstin, bijela i mirna lica, sjedila tako blizu, da mu je dodirivala koljena. -

Hoću - obeća naposljetku i zapjeva.

Ali se vrijeme takalo i prolazilo, umor im vjeđe sklapao, te uskoro ustadoše. -

Kerstin, mogu h te tegliti kući?

-

Hajde, ako hoćeš - pristade ona. - Ah pričekaj malo. I u tim riječima

iščeze iza kuće, a drugi se udaljiše, dok je Göran stavljao motor u pogon. Posljednji je ostao Klas, mračan i žalostan, sam u tuzi i gorčini svoje samoće, što bijaše tegotnija i nesnosnija, ukoliko je svijet postajao ljepši. -

Svi su otišli - reče Klas. - Nitko ne će da me počeka.

-

Pripisuješ li tome neku važnost?

Pitanje ostade bez odgovora, Klas prijeđe na drugo: -

Nije li nova Elin bajoslovna ? Sama je došla da se ponudi za tu

ulogu, a kako je nitko drugi nije htio glumiti, nisam je mogao odbiti. -

Molila te za ulogu? Jest. Ni Sylvia je nije uspjela zaplašiti. Da si vidio Syl-vijino lice,

kad je doznala! I prije je ona zanovijetala, kad bi joj se štogod zamjerila, ah se svaki put vratila i tražila, da opet sudjeluje. Ali ovaj put, hvala bogu, nema poigravanja. Bio je tako jadan i sićušan! U takvoj noći! -

Görane, ne čini li ti se Elsa ponešto odbojna?

-

Ne znam... Malo je napuhana, ali možda ima i prava da bude

takva. Ima draži, te bi mogla čovjeku činiti život ugodnim. -

Samo onome, kojeg voli, a svakome drugom čini ga ža- losnijim,

-100-

Pompea

nego što jest. Uh, zgražam se nad tim ženama iz kamenog doba, koje ne znaju, što je to takt, obzir i zdrav razum, te miluju onoga, koga vole, a pandžama grebu druge, samo da pokažu, kakve osjećaje gaje u srcu. Ima osmoro braće i sestara, i sve je to vjenčano ih zaručeno. Svako je od njih ovako ili onako vezano s nekom osobom, koja pripada kakvoj velikoj obitelji. Imaju rođaka na sve strane, te ako se i svađaju među sobom, oni se i stišću ko ono pruće iz priče* i drže se zajedno u borbi protiv onoga, koji nema roda. Za čeljad Elsina kova samo su njihovi rođaci dusi svjetla*, samo je na njima svaka ljepota i vrlina, a svi su drugi ništice. A kad ona nekog ne poštuje, ne žaca se da mu to ispljune usred lica. Eto, to je taj lijepi proizvod rođačkog rasploda kroz naraštaje. -

Dobro je da čovjek zna, na čemu je s kime - suho će Göran.

Napokon dođe Kerstin te ga oslobodi onog jezika, što je sipao otrov. ____________________________ * Priča kazuje, kako je otac na samrti pozvao sinove te im dao svežanj pruća, da ga slome, ali ni jedan nije mogao. A kada su pruće razvezali, lako im bijaše slomiti prut po prut. Tako je otac sinovima pokazao, kako treba da budu složni. - Prev. Švedski I j u s a l f e r , staronordijski l i o s a l f a r - u nordijskoj mitologiji dusi svjetla, koji se ističu ljepotom i bjelinom, nešto kao anđeli u kršćanskoj mitologiji. - P r e v .

Zakitila se sa dva cvijetka noćurka - ubrala ih, nije mogla odoljeti napasti. Poveze se na svom biciklu uporedivši s Göranom i čvrsto se držeći za nj, a on je vozio lagano, tako te su mogli razgovarati uz prigušen šum motora. -

Zašto Klas ima Elsu na zubu?

-

Kušao je i njoj udvarati... - odgovori Kerstin.

-

Zar je mnogima udvarao?

-

Kažu, da jest...

Gledao je nijeme majure, meku travu pod sjenovitim svodom stabala, vehke krvave mrlje božura, što su se crnjele pod noćnim nebom,

-101-

Pompea

osjećao miris djeteline i jasmina. Zahvaljujući djevojci, koja se vozila pokraj njega s rukom na njegovu ramenu, opet mu se vratilo raspoloženje, koje mu Klas bijaše pokvario. Ali kako crveni motocikl BSA može pristajati u tu vilinsku atmosferu? Ne bi li bilo bolje da ga tjera nogama? Ni to nije skladno, bajke i strojevi ne idu zajedno, konj bi tu pristajao kudikamo bolje. Ali moderna vremena razaraju bajke, preostaje gola proza, a ukoliko je i ostao koji ulomak, puka je to slučajnost. Kazivao je svoje misli djevojci, a ona ga slušala nijema, tako nijema, te je povjerovao, da ga ne čuje. Ali kad je završio ona odgovori: -

Nikad se događaj ne pretvara izravno u bajku. Samo vrijeme

stvara bajke. Čovjek zaboravlja teškoće i sjeća se samo onog, što je lijepo. -

Kaniš li time reći, da čak i ova šetnja može postati lijepa bajka ?

-

Da, nekog dana, kad je pjesnički iskitiš i kad je budeš pričao svojim

unucima. -

Nimalo prije? - dočeka on razočarano. - A šta bi ta bajka kazivala?

Bi li govorila o pobjedonosnoj vožnji kamenitom cestom kroz aleju od telegrafskih stupova? -

Čijoj pobjedonosnoj vožnji? - upita ona tako zagrižljivo, da je

umuknuo i svrnuo govor na drugo. Stigoše do mosta i tu se zaustaviše. Jedva da je bilo nešto vode među kamenjem u potoku. -

Kerstin, sad bi bio red da dobijem nagradu za trud, što sam te

vozio. -

Zapravo si ti moj dužnik, zato što sam ti pravila društvo.

-

Među drskim ženama, koje su se pojavile na mome lu- talačkom

putu, ti si bez sumnje najdrskija. Djevojka prasnu u smijeh. -

A što bi da ti dam?

-

Cvijetak, bijeli cvijetak, jedan od tih.

Kerstin pogleda na svoje grudi.

-102-

Pompea

-

Oh, izgubila sam jedan!

-

Onda hoću taj, što je ostao.

-

Ne ćeš ga dobiti.

-

Onda ću ga uzeti.

-

Ah, ostavi mi moj cvijetak.

-

Pah, to je samo bijeli... A što bi rekla, da zatražim crveni?

-

Ne bi ni taj dobio...

-

Aha, nekom si ga dakle već poklonila! -

Fuj, stid te bilo! Nisam ga poklonila, imam ga i ne dam ga.

-

Daj mi onda bijeli...

-103-

Pompea

Ona se nasloni na svoj bicikl i pogleda ga napol sklopljenih očiju. -

Što ima tako osobito na mom cvijetku? Zar ne možeš sam ubrati

jedan? -

Mogu, dakako, ali ne bi bio taj isti...

Kerstin se nasmija slatko i srdačno i pruži mu cvijet, ah primijeti: -

Ubogi cvijetak, već je uveo.

-

A više i ne miriše - reče Göran, te uzeo njezinu ruku s cvijetom i

prinese je svom licu. -

Ne, ne miriše. Ubogi cvijetak, koji više nikad ne će procvjetati,

zašto sam ga ubrala? -

Naljeto će nići novi...

-

Daleko je do drugog ljeta... - Djevojka zijevnu. - O, kako sam

pospana i kako će na me vikati, što se vraćam tako kasno. No, ipak, sve će biti dobro, dok ne doznaju, da se bavim glumljenjem. Jesi li ti pospan? Sigurno nisi! -

Prosudi sama! Budilica zazvrči kao mahnita svakoga jutra u pet i

pol. Tada se moraš ustati i zaustaviti je, a onda se više ne isplaćuje da ponovo legneš. -

Zašto zapravo ustaješ tako rano?

-

Eto, moram pomoći Sigridi da krave pomuze, valja mi prenijeti

mlijeko do ceste, a kasnije imam sijaset drugih poslova. I eto, već čitav tjedan nisam ni dodirnuo lutnju. Kako da i stignem na to? Istina je, stric mi se jučer vratio iz bolnice, ali mu je noga u gipsu, te mora mirno sjediti. Sve puše od bijesa, te je danas triput upitao, zar priliči muškarcu da sjedi kod kuće i čita na radne dane u lipnju. Konačno se i Sigrid rasrdila, pa ga pozvala, da dođe i da nagnojava zemlju, a on nato umuknu. -

I tako na vama dvoma ostalo da raznosite đubre?

-

Jest. Zar nije zamirisala sva općina.

-

Gle, zar gnojivo s vaše strane potoka ima poseban miris, ili ga vi

parfimirate?

-104-

Pompea

-

Duše mi, nije potrebno.

-

Vidim, zanosi te tvoj rad.

Göran se nasmija. -

Jasno je kao sunce, da ne bih prevezao ni jedna jedincata kola, da

nije prijeke potrebe. Ali, bogu hvala, ostaju mi još svega dva dana posla. Izjutra mi Sigrid pomaže tovariti, pa vozim, a poslije podne orem, dok ona nagnojava. Prvoga dana dva- put sam se izvrnuo u jarak, a Sigrid hinila bijes, da ne bih primijetio, kako je smijeh golica. A jesi li ti ikad orala? -

Nisam!

-

Onda si zbilja izgubila veliku zabavu!

Djevojka se nasmijala. -

Zašto se smiješ? Nije baš umjesno. Vidiš, gledao sam strica kako

ore. On tako spretno upravlja plugom, te se čini, dovoljno mu je maknuti malim prstom, pa da ga okrene, kamo hoće. Mislio sam, bit će i meni lako, jer je isti plug. Ali vraga! Plug je vodio mene, i to tako, da se zemlja puši a, a znoj tekao. Konji se okretali i gledali, i tko zna nisu li mi se smijali. Kerstin je od pusta smijeha jedva dolazila do daha. -

Jest - reče djevojka - danas sam te promatrala preko potoka, išlo je

spokojno i dolično, a izorana brazda bila je čak i dosta ravna... -

Govorim, dična gospođice, o prvim danima. Odonda sam se

uvježbao, ah teško mojim rukama, ako moradnem duže nastaviti taj posao. Izdržat će još dva dana, a do tri bit će sasvim oguljene. Već imam tri žulja na desnoj, a dva na lijevoj ruci. Suhi su, naduti, crveni, a žegu ko oganj pakleni. Ah je Sigrid ljubazna, sinoć je žrtvovala žličicu masla, da ih izliječi. Tvrdi, da maslo djeluje bolje od vazelina. Momak odjednom ušutje i pogleda djevojku. Smijeh joj nestao s lica, široko rastvorene oči mirno joj gledale, a usne drhtale. -

Jadniče - tiho će Kerstin, te mu uze ruke i okrenu dlanove

uvis. Nijemo su gledali jedno u drugo. Svijet iščeznuo, bijaše kao da ih je

-105-

Pompea

dodirnulo pozlaćeno krilo čuda. Ali se čarolija ugasi, prijašnji trenutak izgubi se u nepovrat. Djevojka zijevnu te ispusti njegove ruke. -

Jesi li veoma umoran? - upita ga nehajno.

-

Jesam, dani su dugi... Noću bih morao spavati, umjesto da ovud

idem naokolo, ah bi mi bilo dosadno sjediti uvijek kod kuće. Znaš, nemam baš prevelike želje da spavam za ljetnih noći, kad svjetlo stoji za prozorom i čovjeku upre u oči. Dolazi mi volja da skočim s postelje i odjurim van... Šutjeli su časak-dva, a onda se ona trže i uhvati bicikl. -

Hoću li te vidjeti uvečer uoči Ivanja ? Zacijelo ćeš doći ?

-

upita Göran.

Ona se zbuni: -

Ne znam, htjela bih, ah...

-

Kerstin, obećaj mi, da ćeš doći, ako ti je ikako moguće!

-

Dobro, obećavam...

-

Hoću li te pričekati ovdje, kod mosta, u osam ?

-

Ne ovdje, svi bi nas vidjeli! Radije kod velike stijene u dolini, niže

Heldenova hambara. Ah se ne ljuti, ako malko okasnim... -

Nipošto! Slatkim djevojkama pristaje, da se ne osvrću na vrijeme.

-

Budeš li zao, ne ću ni doći! Noć uoči Ivanjdana... i opet bdijenje, a

meni je tako potrebno da se naspavam. Ah ništa zato: kad dođe zima, moći ću spavati. Zimi ću spavati... Ponesen nečim neobičnim, Göran je uze za ruku, ah se ona istrže. -

Doviđenja, valja mi kući! I hvala na društvu!

-

Hvala tebi na bijelom cvijetku!

Vozio se kući potišten, premda bi zapravo trebalo da bude veseo. "Zimi ću spavati, zimi ću spavati..." Te su riječi zvonile u ušima još i onda, kad je legao u postelju, te se u nekom času trgao iz drijema i uplašeno zapiljio u prozor, na koji je zavirio osvit zore. Zimi ćeš spavati... "Koža joj bila bijela kao snijeg, usne kao krv, a kosa crna poput ebanovine. Bila je prekrasna, a zvala

-106-

Pompea

se Snjeguljica..." Ali šta tu buncaš, tä nisi valjda pomahnitao ? Uostalom, Kerstin ima smeđu kožu, na nosu joj pjega od sunca, a kosa joj kestenjasta, na suncu gotovo zlaćana. Ali noću, naravno, izgleda crna... Okreni se na drugu stranu i spavaj, budilica će već zazvoniti... Uoči Ivanjdana vrijeme bilo ko u travnju: čas kišno i prohladno, a čas opet sunčano, te je žedna i isušena zemlja upijala vlagu. Teški i sivi oblaci plovili su od zapada k istoku, a kad bi sunce sinulo, sjali su kao snijeg. Polja raži lelujala se i talasala kao plohe sivozelene svile, zibala se poput morske bibavice, a kad bi vjetar udario jačim busom, savijale se i bijeljele srebrne topole kod majura Josiasa Heldena. Kad je Göran stigao do velike stijene, nikog ondje ne bijaše, te poče pušiti, dok je čekao. Zrak u sjeni bijaše vlažan, a metar visoke medunike blago su mirisale na potočnim brazdama. Po svoj dolini rasle jelše i lijeske, a lišće sjalo, masno i vlažno. Kišne kapi čvalikale padajući ispod mračna svoda: usjeklina sličila katedrali s vitkim, crnim, posvođenim stupovima, a tišina, nakađena blagovonjem, bila puna tihog bruja i glasova: bijaše to sitan zuj i pijuk, neobičan šapat i vesak. "Zar ti ne ćeš doći, Kerstin ?" Vrijeme se takalo, proteklo pet, deset, petnaest minuta... Göran obilazio tamo-amo, ali se nijednom nije udaljio toliko, da bi izgubio iz vida onu hrid. Odjednom je opazi, a nije vidio, odakle je došla. Iznenada se pojavila tu, tiha i ozbiljna. Pogled joj se obasjao smiješkom, koji se polagano proširio preko cijelog lica, te povuče kutove usta, razdijeli usne i razgali blistave zube. Na sebi je imala crvenu haljinu, uza struk šivenu, što je sezala do polovice lista, a u kosi nosila strčak čemina. -

Krasno! Večer nije propala! Tako sam se bojao, da ne ćeš doći!

Stajah su jedno pred drugim i gledah se u oči. Odjednom negdje zapucketa grančica, a oni se obazreše naokolo. Među grmljem opaziše nekakva pognuta čovjeka, koji se žuri uzbrdo

-107-

Pompea

prema He denovu tamnom majuru. -

Možda je to Bottom*, tkalac s magarećom glavom - reče Kerstin. -

Ali nije, jer znam, tko je: to je Heldenov sin - doda prezirno. -

Tako... A gdje si vidjela "San ljetne noći"?

-

Oh, samo sam ga čitala, u knjižnici imaju Shakespearova djela...

-

Hoćeš li sa mnom do jezera?

-

Hoću, ah ne mogu dugo ostati. Valja mi biti kod kuće prije

jedanaest. -

Ta ti se želja može ispuniti - nasmija se Göran.

Dođoše do ceste. -

Povest ćeš se sa mnom, Kerstin.

-

Ne ću, jer bih zgužvala haljinu. A bilo bi mi i hladno...

-

Samo dođi, nasmija se Göran i povuče je sa sobom preko mosta. -

No, šta veliš? -

Oh, sjajna li automobila! jesu li to kola tvoga oca? - upita Kerstin i

sklopi ruke. Kola marke "Kaiser" staja a su sklopljena ustranu, blistao im se prednji dio, okovan niklom. Djevojka ga pogleda zanosno i u isti mah bojažljivo, pa uđe u auto, tako crvena, zadovoljna i stidljiva, da je bijaše milota pogledati. Kad su se provezli koji kilometar, napetost popusti, te se Kerstin udobno zavali u naslon i uzdahnu, koliko joj bijaše ugodno i udobno. -

Nikad se još nisam tako udobno vozila! - povjeri mu Kerstin.

-

A ja nikad nisam imao tako ugodno društvo...

Djevojka se nato opet ukruti, lice joj se sledi, pogled se upravi naprijed. _____________________ *

Iz Shakespearove komedije "San ljetne noći". - P r e v .

-

Ocu mi i majci drago, što sam tako pocrnio od sunca i što tako

dobro izgledam. Kad sam im rekao, da ću ostati ovdje cijelo ljeto, baš su se obradovali... Göran je govorio tek toliko, da prekine šutnju.

-108-

Pompea

Dolje kraj vode izdigao se svibnjak*, a vječiti romon valova na pijesku bijaše pratnja glazbi i pjesmi. Zrak poslije kiše bio je hladan, no ipak se nalazilo dosta svijeta u svakom kutku. Stariji su sjedili na gunjevima i gledali, a školska djeca kretala se u kolu i pjevala: Vatre smo krijesnice ložili, ložili, kitice bosilja nosili, nosili, na ivanjsko navečje... Tu je bilo i mnogo stranaca. Među seoske momke u lakim širokim vestama i u svijetlim hlačama miješali se ljudi, koji su došli s čamca, i kretali se u platnenim odijelima i bijelim cipelama. Mnogo pomodnih odijela vidjelo se pokraj kratkih i svijetlih pamučnih haljina. Odnekle se pojaviše tri djevojke, tri gracije u lakim ljetnim haljinama, s vijencima ivančica u kosi. Uostalom, cvijeća bijaše u izobilju - svaki momak, koji je nešto držao do sebe, nosio je uvelu kiticu u zapećku. Medu tim svijetom našla se i Kerstin uz Stendahla sa svojim stručkom čemina u kosi. Göran otkri, da najmanja od one tri djevojke, koje se držahu kao građanke, ima veoma lijep profil, te odluči da je pozove na ples. Možda će on tu ostati čitavo ljeto - možda je ona poznanstvo, koje ne treba odnemariti? Ali graciji noge pomo-drile, koža joj se ježila, a rumenilo na usnama prelazilo u neugodnu ljubičastu boju. Razočaran, Göran potraži Kerstin. Svirka dviju violina bila mršava i kukavna, gubila se u beskraju slušalaca, te su priprosti napjevi konačno izgubili svaki čar. S druge strane zatona čula se plesna glazba Sportskog društva, koja je svirala

___________________ * U originalu m a j s t a n g , visoko, okresano drvo, što se kiti i postavlja, kad se slavi prvi svibnja. (U Dalmaciji maj ili m a ž , u Slavoniji f i l i p o v č i c a . ) Na prostoru oko drveta, koje tu ostaje dalje, igraju i zabavljaju se i u drugo doba godine. - P r e v .

-109-

Pompea

u skladištu, pa se krug oko svibnjaka s vijencima uvelih brezovih grana rijedio sve više i više. Mladež, koja je znala plesati, slala je dovraga seoske tradicije i htjela zabave. Sumrak je bivao gušći, jezero se zrcalilo poput srebra, uz- disalo, šaputalo i blago se zibalo. Na okrajku šume vidjele su se svijetle piramide šatora, nekoliko je vatara gorjelo poput crvenih očiju. Na velikom motornom čamcu, koji se usidrio ispred zatona, svirao je bučan gramofon, a s veranda prštio u krajolik smijeh ljudi, koji su pili grog. Göran htjede odvesti Kerstin na ples, ah ona prestravljeno i odlučno odbi. Nije se htio izvrgnuti pogibelji, da mu je otme netko drugi, te zato ostade s njom, premda mu je cijelim tijelom strujila želja za plesom. Želio je učiniti najbolje što se moglo u toj prilici, ah uistinu nije bilo lako, jer je već promukao od pjevanja. Katkad je muk postajao općenit, svi se zgledali da vide, tko će nastaviti melodiju. Kad se približio djevojci, da zaigraju barem kolo, nađe je gdje se rječka sa Sylvijom -

Je li istina, da ćeš predstavljati Elin? - upita Sylvia, podigavši

pogled, da bi joj zagledala u oči. - Ti si me, dakako, samo zamijenila onaj put, kad nisam došla. Glas joj je bio povišen i drzak. -

Ah ti si prekinula s družinom - nesigurno će Kerstin.

-

Nikako! Tko ti je to rekao ? Uostalom, nisi ti za glumu, nisi glumila

nikad prije! -

Drugi kažu, da je dobro.

-

Kažu samo zato, da te ne rastuže. Drugi put nemoj se truditi, jer ču

doći. U tome času pojavi se Göran, a Sylvia mu se nsmiješi: -

Znaš li, što kaže ova curica? Misli, da će joj dopustiti da glumi Elin.

-

I ja mislim, da hoće - rastreseno će Göran, te pozva Kerstin. Za

njima se čuo jetki Sylvijin glas. -

Pljunula je za nama... Fuj, kako mi je sve ogadila...

-110-

Pompea

Premda je bilo samo deset i pol, Kerstin zamoli Görana, da je odveze kući, te je on doprati do automobila, u kojem se još osjećao miris čemina. Nedaleko odande bio je restoran, te Göran, videći gdje je rasvijetljen, uspori vožnju. -

Mogu li te nečim počastiti?

Ali Kerstin zahvali i odbi: -

Imam tu previše poznanika - reče nekako nemirno.

-

Pa šta onda? - našali se on. - Zar ti moje društvo nije prikladno ?

-

Jest, prikladno je, ali... i tu načas položi svoju ruku na njegovu - ne

ču, da me pozivaš. Sada još ne. Ne srdi se na me... -

O, ni govora!

Kad su stigh do skladišta u kojem se održavao ples, Göran i

opet zaustavi kola.

-

Ne, tamo ne ulazim.

-

Tko te tako uplašio od plesa?

-

Uplašio ?

-

Jest, uplašio, jer vidim na tebi, da bi rado plesala. Valjda ne može

biti pogibeljno, ako zavirimo na pet-šest minuta! Ona popusti, a tih pet-šest minuta znatno se produži. Promatrala je s velikim zanimanjem, pogled joj odavao krajnju želju, da se i sama pridruži plesu. Kad joj je predložio, da je malo pouči plesu, ona strese glavom; ali drugi put se nasmiješi i reče: -

U školi smo katkad plesale valcer za vrijeme odmora... Možda bih

se još sjetila... No nije sve zaboravila, te je brzo pošlo kako valja - mnogo joj pomagaše njezina gipkost i njezin sluh. Göran opazi neku čeznutljivu, plavokosu djevojku, koja je, gipka poput mačke, plesala tango s nekim od onih osvajača, što su došli jedrilicom. Kad su drugi put zaigrali tango, on je pozva. -

Rijetko se tko nađe, da tako dobro pleše tango kao vi! - reče joj

Göran.

-111-

Pompea

-

Hvala na komplimentu, rado vam ga uzvraćam.

-

Vi ste, gospođice, došli ovamo, da svetkujete Ivanje?

-

Jesam i nisam. Ne provodim ovdje praznike, kako možda mislite,

nego tu redovito živim. Nije bila baš u cvijetu mladosti; njezin pogled, što je pokazivao mirnoću i razboritost, ispuni Görana povjerenjem. Upravo se vratio onamo, gdje bijaše Kerstin, kad im pristupi Elsa. -

Što misliš, Görane, o mački, s kojom si plesao?

-

Dobro je plesala... Tko je ona?

-

Eskilova sestra! I morao si baš s njome plesati! Strašno... Žalim

jadnog Eskila. Nije njegova krivnja, što mu je sestra takva. Siromah se mora zbog nje stidjeti... -

Pa što je učinila?

-

Bila je namještena u nekom svratištu u gradu. Nosila je krzneni

ogrtač, strašno se ličila i pirlitala. Dobro znamo, odakle je dobivala novac za to... Ali nešto joj se moralo dogoditi, jer se eto udostojala da dođe kući, a čak tvrdi, da će tu trajno ostati. Obećaj mi, Görane, da više ne ćeš s njome plesati! I ne bavi se njome. -

Čemu tolika uzbuna?

-

Treba da se drži daleko od nas! Ne smije zavoditi na stramputicu

naše mladiće! -

Ali dobro pleše, i nije mi učinila nikakvo zlo, niti ikome drugom.

-

Čuj, Görane! - strogo će Elsa. - Budeš li plesao s njom, ne ćeš

nikada plesati ni sa mnom ni s mojim sestrama. -

U redu! Ne ću se više njome baviti - nasmija se Göran.

Elsa mu se ljupko nasmiješi: -

Lijepo je to od tebe. Znala sam, da si valjan, premda si iz grada.

AKO hoćeš, naučit ću te kojom zgodom da plešeš polku. Kad se udaljila, Göran uzvi obrvama, kao da pita, šta to znači. Kerstin mu potiho objasni smijući se: -

Nisam čula ništa ružno o Esteri. Čini se, da joj je u gradu naprosto

dotužilo, pa ne će više da ondje živi. Nego, drugo je posrijedi:

-112-

Pompea

Hilding i ona bih su malne zaručeni prije nekih osam-deset godina; Elsa je onda još išla u školu, a sada se očito boji, da ne izgubi zaručnika. Ester joj je opasna, jer je pametnija i kudikamo ljepša... Kerstin se ogleda oko sebe i nastavi: -

Možda će biti zabave, jer Elsa ima tri sestre i jedanaest pravih ili

budućih svakova ili snaha u ovoj dvorani, a sva je ta čeljad, dakako, na njezinoj strani. Gle, bojkot već počinje, oko Estere nastaje praznina, s njome plešu samo građani. -

Ne čini se baš, da ona tome pridaje preveliku važnost... Ja ću,

svega mi, ipak plesati s njom! Mala Elsa sa svojim loše nacrtanim obrvama ne smije povjerovati, da ona upravlja svijetom... Ali ga Kerstin zadrža. -

Nemoj, ne razdražuj Elsu! Tko zna, što bi izmislila, ako otkrije, da

se s njome šegačiš. -

Smiješno! Što vrijedi drugarstvo, ako se tako odrodi? Ali već znam,

gdje te cipela žulji, Kerstin - našali se Göran. -

Ni ti ne želiš, da večeras s njome plešem. Bojiš se, da ne povezem

kući krivu djevojku. -

Ne, nije baš tako...

-

Hajde, hoćemo li zaplesati ? Opet neki stari valcer...

-

Hajdemo...

Umiješaše se u vrtlog plesa, koji je povitlao sparni i prašni zrak. Sad više nisu prtljali nego su glatko klizili: i njega ponese radost u plesu, te je udarao nogom poput drugih i pjevao... Dođi sa mnom i zapleši, zagrli me oko vrata: ja te vodim, ti se smiješi, kao vjetar ples nas hvata... Zaustaviše se pokraj nekog prozora, te Göran proturi ruku kroz priječke i otvori, da bi usrknuli malo svježa zraka. Bijaše im, kao da piju vodu s vrela, nakon paklenske atmosfere u dvorani, te duboko dahnuše plućima. Onda se zgledaše i pra- snuše u smijeh, ali Kerstin odjednom, nekako zbunjena, poče prstima prelaziti po rešetki na prozoru. Dolje je jezero mrmorilo svoju pjesmu, valovi mirno

-113-

Pompea

zapljuskivali o pristan, a jarboli se njihali ko izvrnute kazaljke i ocrtavali se ko crni potezi između vode i neba. Izvana dopirali glasovi i svirka i nadvikivali žagor unutri. Dvorana bila slabo osvijetljena, u kutovima bilo žamora, vike i cike. Sasvim u dnu šćućurili se ljubavni parovi, koji su tražili samoću u tami, ah su rijetko kad imali mira. Zaplesaše novi valcer, te Kerstin više nije ni pomišljala da upita, koliko je sati. Moj cvijete, moje blago, zagrli me, cjeluni me, moj cvijete, čedo drago... Plesao je privivši uza se ono vitko tijelo, te je osjećao njezin obraz i uho iza smeđih pramova kose, a od časa do časa bljesnuo bi prema njemu sjajan pogled njezinih bistrih očiju. -

Jesi h ti taj cvijet? Ruža? - upita Göran.

-

Jesam... s mnogo trnja.

Odjednom u dvoranu upade krupan čovjek s bocom u ruci, stade među plesače, iskapi ostatak te bocu hitnu u stup, da se staklo raskrhalo u komadiće. Djevojke kriknuše, a glazba pre- stade, te ne bijaše plesa, dok nisu izbacili deliju i pomeli rbine. Kerstin nije htjela da ostane dalje, a i Görana prošla volja da još pleše te večeri. Kad su ušli u auto, Kerstin utonula u šutnju. I on je šutio, zalio ga val neke ugodnosti. Osjećali su, da im ne treba nikakvih riječi; to su samo kruti kalupi: možete ih izgovrarati, šaptati, čak i uzdahom prenositi, pa ipak ne mogu izraziti iste tanane preljeve kao pogled ih kakva jedva vidljiva kretnja... Zaustaviše se kod mosta, ali se činilo, da Göranu nije ni na kraj pameti da otvori vrata. A ona je sjedila odmarajući se, sretna, mirna, zavaliviši se duboko u naslon, a pocrnjele joj i mirne ruke počivale na krilu. Göran istiha zapjeva pjesmu, koja mu je tog časa na um pala: Cvijeća bih ti darovao, ruŽu koju, da se smiješiš, tužna kad si, da se tješiš. Pokraj dvora grm je cvao, divne ja sam ruže brao: bila bijela i crvena, treća

-114-

Pompea

tebi namijenjena. Cvijet taj sada još ne cvjeta, no kad minem s ovog svijeta, dugo će ti ruža cvasti... -

Kakav je to cvijet? - prošapta Kerstin.

-

Uspomena, sjećanje, jedino što ostaje od draga prijatelja, kad ga

više nema... -

Ta će uspomena možda postati lijepa bajka... - tiho će Kerstin.

-

Možda...

-

Gledaj kako noćne leptiriće kruže oko svjetiljaka.

-

Zbilja...

I

opet umuknuše, šutjeli su nekoliko časaka, a onda će Göran:

-

Pomisli, da te noćas odvezem na kraj svijeta.

-

Samo bi još to trebalo...

Ona pogleda na sat na njegovoj ruci te poskoči uzviknuvši: -

Jedan već prošao! Valja mi se požuriti!

Htjede otvoriti vrata, ali je on zadrža. -

Zašto se toliko bojiš? Ta samo je jednom u godini Iva- nje...

-

Jest, ali...

-

Zar nije bilo lijepo večeras ?

-

Jest, ali te lijepo molim, nemoj nikome reći, da sam plesala, a

najmanje Sigridi, jer bi odmah prenijela mojima, a oni će ionako brzo doznati... -

Kakva je to prokleta paska? Hoće li da te strpaju u djevojačku izbu,

kako je bio običaj u stara vremena? Kerstin ne odgovori, nego poče savijati rubac u ruci. -

Jesu li tako strogi i prema Fanny?

-

Jesu...

-

Ali ona nije tako popustljiva kao ti. Čini se, da ona pred svijetom

koješta prešućuje... -

Fanny? Ah, ona je maza naših tetaka. A do mene ništa ne drže.

Kažu, da sam na zlo brdo tkana, da sam neodgojena. -

Ah! Ali djevojke moraju biti neodgojene. Ako se već takve ne rode,

-115-

Pompea

onda postanu takve. Ah kako je, dobijesa, sestra mogla naći zaručnika, ako joj nije bilo dopušteno da izlazi iz kuće i da dođe do svog trofeja? Kerstin se nasmija, nasmija se tako, da se sva tresla, bijaše to najslađi izljev veselja, što ga je ikad u nje vidio. -

Odnijela je svoj trofej u po bijela dana. Znaš, Bengt je nama dvjema

prvobratučed. Prije pet-šest godina on i Fanny bijahu smrtni neprijatelji, tako da je sve grmjelo oko njih, te je bilo sasvim prirodno, da se tako završi. -

A Ja sam mislio, da u nje nema osjećaja!

-

Fanny - oduševljeno će Kerstin. - Ona je hladna samo s vanjeske

strane. Ne bih dala svoje sestre ni za koju drugu! Göran ugasi motor, frktanje prestade, a njegova se ruka nađe na njezinim ramenima. U prvi mah činilo se, da joj je neugodno, a onda joj kanda bijaše s voljom. -

Sad si zaista ljubazna prema meni, a nema ni nekoliko tjedana, što

si bila tako daleko. Upravo one večeri u župnome dvoru... -

Ne sjećam se...

-

Tvoja hladnoća one večeri neugodno mi se u pamet usjekla.

-

Zaboravi je! - meko će ona.

-

Hoću, rado... Ah reci mi: koliko voliš onog Nissea Holma?

-

Evo toliko - reče ona i puhne u dlan. - Ah to nije bio razlog, da se ti

umiješaš, kad je pokušao da me poljubi. -

Sama ga se ne bi nikad otresla!

-

O, već bih Ja povikala - dočeka Kerstin. - Nego čuvaj se, jak Je on.

-

A zar ne znaš, da tehnika svladava snagu?

-

Znam, ah ipak pazi: javit će se on opet, premda si mu dao po nosu.

Uh, tako Je bezočan i surov. I kad te potraži s cijelom svojom družbom, možeš onda svoju tehniku privezati mačku za rep... Sreća tvoja, te ne ćeš ovdje dugo ostati. -

Zašto ?

-

Tvoje se ponašanje ne sviđa našem svijetu.

-116-

Pompea

-

Kako? Zašto? Objasni! - isprsi se Göran. - Zar me drugovi ne vole?

Dobar sam prijatelj s Eskilom, s Hildingom, s Klasom... s polovicom Saveza mladosti i Sportskog društva. -

Istina Je, ali ljudi ne trpe da se osjećaju niži, a ponajmanje, kad

znaju, da jesu niži. A ti im to pokazuješ kao na dlanu... tuđe se od tebe, jer misle, da znaš sve i da ti je sve dano... Ni stari te ne vole. Dobro si ih lupio po prstima u Tvetu, i toga nikad ne zaboravljaju. -

Zar sam učinio kakvo zlo ? Mnogi su rekli, da sam kazao pravu

riječ u pravo vrijeme! -

Jest, ali bi svi htjeli, da su je oni kazali! I tako sve te pobožne tetke i

stričevi stresaju glavom, i umalo da se ne prekrste, kad čuju tvoje ime. Göran se suho nasmija. -

Tako me dakle vole! Ali ne vjerujem, da su svi u tome jednaki,

kako ti tvrdiš. Odakle si sve to doznala? -

Eh, Görane - nasmija se Kerstin - da si udvarao pastoru,

učiteljicama, starim učiteljima, općinskim odbornicima i mojim tetkama, umjesto što se dušom i tijelom predaješ grešnim društvima, pjevaš nedolične pjesme, baviš se kazalištem, miješaš žbuku na gradilištu i činiš sve ono drugo, bio bi prihvaćen u našoj župi i općini. Pozivah bi te na fina ogovaranja, hoću da kažem: na sastanke uz kavu, gdje bi čuo osvrt na sve, što se zbiva. A mene kadikad pripuste onamo, pa tako štošta doznam, kako vidiš. -

Vidim, i divim ti se, kako lijepo časkaš.

-

O, nikako... A sad mi zaista valja kući! - uzdahnu Kerstin.

-

A ti bi rado ostala?

Sjedila je bez riječi, zabacila glavu unazad, a pogled uprla u krov automobila. Meke krivulje usana izražavale su nešto, što se nije moglo odmah dokučiti. Je li to bilo očekivanje, čežnja? Oh, kakva se mala buntovnica sakrivala ispod toga pravilnog i čistog lica, i iza toga kićenog držanja! -

Hoćeš li sad ubrati sedam cvjetića i staviti ih pod uzglavlje? - upita

-117-

Pompea

je Göran. - Običavaju li tako ovdašnje djevojke? -

Mislim, da nijedna to ne čini. A sada je i kasno: predi- vanjska je

noć već na izmaku... Uostalom, i ne ću sanjati... Bijaše čudnovato uzbuđen, bilo mu žestoko udaraše, kao da mu je silno važno, kako se prema njemu drži Kerstin, kao da je jedina, premda je svijet pun žena. Ćutio je kako mu se ruke tresu i hladno znoje. A kad je dodirnuo njezino koljeno, ona ga odbi brzom i bojažljivom kretnjom. -

A zašto ti ne bi sanjala? Misliš li, da ti ne treba sanjati, Kerstin ?

-

Možda - reče ona i nesigurno se nasmija. - Zar stvarnost nije dosta

lijepa onakva, kakva jest? Ušutje, a on se žurno naže naprijed te je poljubi. No odmah opazi čuđenje u uplašenu i potamnjelu oku, te osjeti kako se ona ukrućuje i pretvara u kip - i nato se rasprsnu svemir u prosutku i pljusku zvijezda. Dočas se uhvatio rukom za obraz, dok je ona za sobom zalupila vratima na automobilu. -

Glupane! - zajeca Kerstin pred kočijom. - Zašto si morao sve

razrušiti, baš kad je bilo najljepše? -

Kerstin, Kerstin, vrati se!

Nije bilo odgovora. Kerstin poče trčati. -

Mogu li te vidjeti sutra? Popodne pokraj velike hridi? Ih dolje na

jezeru? No nije odgovorila. Odleprša dalje i ko maglen lik nestade u tami.

-118-

Pompea

6. KRIJESNICE Put se naglo spuštao prema jezeru. Göran je već čuo šum valova, te uskoro prijeđe preko ceste i nađe se na obali. Nebom se oblaci nagonili, pa kad jedan pogolem minu, osta za njim provedrica, mjesec jasno zasja i srebrna se svjetlost razli po olujnoj uzburkanosti crnosivih valova, a pržina na žalu proteže svoj luk između vode i crne šume. Pristan je ležao pust i prazan. Sve kućice gore na brijegu bile su zaključane, rebrenice im na prozorima spuštene, ali na tornju silosa i na okrnima velikog spremišta mjesečina je izvodila svoju igru. Odjednom se momak lecnu. Pred njim se na pijesku svijetlile tri sitne plave žiže, treptale i svjetlomrcale. Krijesnice, svjetlucajte, mrcajte, krijesnice, treperite, blistajte. Momak ostavi bicikl pa kleknu kraj njih, da ih uzme u ruku. No, bijahu to samo tri sitne staklene rbine. U istom času mjesec zađe, iščeze za oblacima, a tama i opet zastrije svijet. Svanuo Ivanjdan, topao, miran i veličajan. Stričevi su gosti još bili u kući: Sigridina sestra s mužem, brat sa zaručnicom i bračni par Stendahl. Jučer raspoloženje nije bilo dobro, a činilo se, da se ne će ni popraviti; između Sigrid i drugih raspoloženja su se kretala od užurbanosti i poslenosti do ledene hladnoće i odavde do ratobornosti. Kad su u podne sjeli za stol u blagovaonici, potuži se Agnes Sigridi: -

A nisi prostrla za sebe!

-

Morate me ispričati, nemam vremena da sjednem - reče Sigrid i

iznese krumpir na stol. -

Pa nije tako žurno... - javi se Hans, najstariji. - Sjedi i pokušaj biti

mao ugodna, stari ježu! Zamislite - uze cijediti prema drugima nikad je nisam vidio za stolom, nikad da sjedne ko ostala čeljad. Uvijek je skakala naokolo i žurila se, te jela zalogaj ovdje, zalogaj ondje. -

Poneko bogme može biti i zadovoljan, što je Sigrid brza i poslena -

-119-

Pompea

dočeka stric. -

Kako to, da se nisi udala, ti, koja si tako valjana? - upita

Rickardova zaručnica, mala, tanka, crvenokosa Ulla. -

U izboru se držim svog ukusa - odsiječe Sigrid.

Göran je promatrao društvo oko stola, gledao jedno lice za drugim. Sjedili su ondje Göranovi roditelji i u taj čas bili su kanda nepristupačni. Majka Helga bila je tiha i otmjena sa svojom sijedom kosom, a u staklenom joj pogledu ležala neka neljubaznost. Pokraj nje sjedila je Agnes, ponešto nalickana, ponešto i previše brižno odjevena, s nakovrčanom i pomalo kuštravom kosom, s nosom, što bijaše pun sitnih rupica, i s velikim, ponešto mlohavim i blijedim licem žene, koja živi zatvorena među četiri zida. Kušala je da se drži otmjeno, ah je pomalo srkala i mljaskala jezikom, a nokti joj pod lakom bijahu crno obrubljeni. Biser na trećem prstenu na lijevoj joj ruci bijaše, dakako, lažan - nosila ga, očito, samo zato, što je bio krupan. Do nje je sjedio stric, tih i mrgodan; jedna mu je noga počivala na klupici, a rukom je stiskao štap i svaki put kanda bio u strahu, kad bi mu se nesmotrena mladost suviše približila nozi u gipsu. Kako otac i stric bijahu slični - a u isti mah i toliko različni! Otac blijed, mlohav, tanak, gotovo uskih ramena pokraj strica, ali širi u tijelu naniže, uspravan u leđima, bijelih ruku, ah u jednog i drugog isti profil, iste im oči i usta, ista upornost u pridizanju šije. Pokraj strica sjedio je Hans, sive kože i nemirnih očiju i u uljenocrnim radničkim šakama, koje se nisu mogle oprati. Jučer se opio i na to je danas nadolijevao. Kadikad bi ispustio tanjur, stavio ruku Ulli na rame i nešto joj povjeravao. Ona se odmicala i brisala obraz, dok se najposlije ne nađe gotovo na Rickardovim koljenima. Göran bi joj žmirnuo okom, a na to bi ona kimnula glavom. Ulla bijaše čista i uredna, tanka, omalena, crvenokosa, s bijelom kožom na licu, ali bez

-120-

Pompea

pjega, a svijetlozelena haljina na njoj bila je tako tanka, da se kroz nju sve vidjelo. Rickard je bio svijestan svoje otmjenosti, i svaki put kad bi nešto govorio, započeo bi riječima: -

U nas kod državnih željeznica...

Ah ma koliko se ponosio državnim željeznicama, koje su mu davale povoda da se danas igra višeg društva, ipak je još više bio zadovoljan time, što mu ostaje dopusta do dvadesetog srpnja. Zazorno mu bilo njegovo narječje, pa je govorio pretjerano gramatički švedski, i u govor ubacivao strane riječi, premda ih nije znao valjano izgovoriti ni pravo umetnuti. Bilo ga je zabavno slušati, ali bi na kraju dozlogrdilo. -

U nas kod državnih željeznica...

K vragu ti i državne željeznice! No čovjeku se oko upravo odmaralo, kad bi pogledao Sigrid kako dvori i poslužuje goste: oko nje vladala je unutrašnja i vanjska čistoća. Možda je i ona glumila, da bi sakrila samu sebe, ali je njezina maska s vremenom postajala simpatična. Prostrla je stol u blagovaonici, besprijekorno ga uredila - stolnjak, čaše, cvijeće, pribor, sve kako valja, te Göran nije imao ništa da zamjeri. Ah kako je stigla da izvede sve to i da jelo priredi ? Noćas zacijelo nije mnogo spavala. Malo viši strop, veći prozori, sag iz Buhare umjesto domaćih ponjava, ura iz četrdesetih godina u stilu rokokoa umjesto zidnog sata, vino umjesto razvodnjena malinova soka i buket iz cvjećarne umjesto modre čestoslavice - eto tako bi bilo u blagovaonici inženjera Stendahla u gradu. Odjednom se začu veoma mek i nasmijan Sigridin glas s druge strane vrata. -

Tako, tako, mališane... Istrljaj san iz očiju, sad idemo mami...

I uđe noseći u naručju sestrina sinčića; mališan se, sva je prilika, istom probudio, kosa mu bila razbarušena i stršila baš ko busen

-121-

Pompea

trave. -

Zamislite, igrao se na divanu u kuhinji, usnuo i spavao cio sat! -

Sigrid se sretno smijala i zabavljala. - hajde gukni, zlatni praščiću! A od majke zlatnog praščića začu se glas: -

Daj mi Tutta! Uh, nije mi drago, kad vidim gdje stare vještice hoće

da razmaze tuđu djecu. Pukotina na maski opet se zamrznu, Sigrid posivje u licu, obori pogled. A trogodišnji je mališan krupnih tamnoplavih očiju samo gledao i uvrijeđeno pućio ustašca trešnjeve boje, a onda ručicom protrlja lice i poče cviljeti. -

Hodi mami, Tutte!

Odgovor bijaše glasan i jasan: -

Ne ću!

Sigrid spusti mališana na pod te iziđe. -

Čuvaj se majke, Tutte - reče stric, a oči mu igrale - ne idi k mami!

Mališ nato odmah k majci, te se smjesti da gleda, s podbrat- kom na rubu stola. Hans se tužio na zla vremena i neveseo prstima dodirivao tanjur: -

Sve se penje osim plaća. Seljaci zacijelo silno zarađuju, imaju

novaca ko pljeve, koliko je skupa hrana. Tu je temu natezao u beskonačnost, a najposlije uzdahnu: -

Seljaku je u svakom slučaju dobro. Sve ima u kući, ne mora

kupovati... -

Pa zašto nisi ostao na selu ? - odlučno će Seth Stendahl.

Hans se htio obraniti, ah se zapleo u proturječje, nabacivao polugotova mišljenja, da bi ponovo počeo, a kad je vidio da ga nitko ne sluša, umuknu. Mališ poteže stolnjak: -

Tutte hoće mami!

-

Ne, ne sada, mali Tutte, mama jede. Ne poteži stolnjak!

-

Hoće mami!

-122-

Pompea

Göran je sa zanimanjem gledao mališa rumenih bucmastih obraza i očiju koje su se počinjale kvasiti. -

Tutte mami!

-

Hajde, ah sjedi mirno...

I pusti, da joj Tutte uspuže na koljena. Kad se smjestio, mališan uputi drugima pobjedonosan pogled, i kako se god predmet razgovora mijenjao, Tutte u svakom slučaju bijaše u središtu pažnje. -

Papati! - zapovjedi razmaženo dijete.

Agnes mu pruži zalogaj krumpira s umakom. -

Nee...

Nakon nekohko časaka mališ ponovi zahtjev: -

Papati!

Novi zalogaj krumpira i novo "Nee". -

Ne može biti, da je gladan - reče gospođa Stendahl - ta jeo je prije

sat vremena... -

Jest, ah samo rižu na mlijeku, a i to sasvim malo.

-

Papati juhu! - zapovjedi Tutte, a Agnes objasni:

-

Juha za nj znači slatko... Jede gotovo samo slatko... Vidiš, Tutte,

nemamo slatka... -

Papati juhu...

Oči zasuzile, ruke mahale u zraku, ždrijelo zjapilo veliko, crno i četverouglato. Hans se uhvati za glavu obadvjema: -

Nosi ga van!

-

Stidi se - prekori ga Agnes - sjeti se, da si i ti jednom bio malen!

Göran se trudio da dokraja očimka meso s neke kosti. Gospođa Stendahl mrštila nos i k sebi povlačila haljinu, a Uha prošapta tamo u svom kutu: -

Zar ne, Rick, mi ne ćemo tako razmaziti svoje mališane... ?

Odjednom nepogoda kanda utihnu, tako da se Agnes mogla časak-dva posvetiti jelu. Četvorouglatom licu vrati se obična boja, a

-123-

Pompea

trag nečega, što je pogibeljno sličilo djelatnosti misli, nasluti se u očima. Čista i nježna ručica razmaknutih prstiju obori se na Göranov tanjur, udari jednu kost, baci je preko stola i prevrnu Stendahlovu čašu. Tutte se ushićeno nasmija, udari nogom pod stolnu dasku i proreče pobjednički i pun očekivanja: -

Tutte sada jesti juhu!

Stendahl ne reče ni riječi, samo podiže čašu što je brže mogao, i uzvi obrvama. -

Draga Sigrid - povika Agnes - daj nam slatko, jer sve dotle ne će

sjediti mirno... Pokaza se, da se zaslada sastoji od slasna, žuta i hladna pudinga s kremom od čokolade. -

Gledaj ovamo, Tutte, sada će te mama nahraniti.

-

Ne, Tutte hoće jesti!

I Tutte dobi žlicu mame Agnes i poče brčkati po čokoladnoj kremi i umrlja gotovo cijelo lice. Od časa do časa brisao je žlicu o kosu. Doduše, uzeo je nešto i u usta, jer je žvakao, isplazio jezik i sasvim glasno mljaskao. Göran je promatrao fotografije svoje rodbine. Osobito se zanimao za fotografiju svoje pokojne tetke, očeve sestre, snimljenu godinu prije tetkine smrti; bila je to slika jednostavne radine i čestite žene lijepih očiju i izrazitih usta. Nije tetka bila ni lijepa ni ružna, ah bi Göran veoma rado pristao da je susretne, jer bijaše ona, na koju se uvrgla Sigrid. Iz kakvih su tamnih vrela drugi vukli svoj značaj, mogao je riješiti samo istraživač nasljednih osobina. Odjednom se začu neko brbotanje i povici prekoravanja, a Göran osjeti kako mu nešto prska po rukama. Pogleda Tuttea -

ovaj je sjedio ushićen i bubnjao žlicom po tanjuru, a stol je posvuda

naokolo bio smeđe istočkan. Agnes istrže mališanu oružje iz ruke, a on uzvrati time, što je otvorio

-124-

Pompea

ustašca, tako da su postala velika, i nato umuknu. Iz usta se niza sav podbradak i po prsima razli potok dobro sažvakana pudinga s čokoladnom kremom. Gospođa Stendahl brže-bolje prinese rubac k licu, a stric se držao, kao da mu je zalogaj zapeo u grlu. No Ulla, koja bijaše mlada, prasnu u srdačan smijeh, a i Göran se nasmija za njom. Agnes spusti Tuttea na pod, sama skoči na noge i povika: -

Jao, umrljala mi se nova haljina!

Nešto kasnije Göran je sjedio u dvorani s drugima i pušio, a s prozora je vidio mamu i Ullu gdje idu s rukom o ruku i dive se Sigridinu cvijeću. Hvala bogu, te se barem netko s nekim slaže. Iz kuhinje dopirao je zveket suđa, a sestre se svađale oko stolnjaka. -

Šta misliš - reče stric Rickardu - biste li vas dvoje, ti i Ulla, mogli

provesti ovdje četrnaestak dana tvog dopusta ? Kako vidiš, nisam ni za što, a kosidba samo što se nije počela. Göran i Sigrid ne mogu sami na sve stići, drugog ne možeš dobiti, svatko ima svoga posla navrh glave. -

Ne, oče, ne mogu. Zaručnica i ja obećasmo, da ćemo u posjet

njezinima, pa ne možemo prekršiti dogovor... -

Da, da - dočeka stric - razumijem... Ali jučer sam čuo, da kanite

ostati u najmanju ruku tjedan dana... -

Ne, ne, bit će to kakva zabuna...

Göran uzdahnu, ode u drugu sobu i poče na stričevoj violini svirati narodne napjeve, što su u običaju o Ivanjdanu. -

Ispusti mačka! - kiselo će mamurni Hans, kojega je očito boljela

glava. Göran poče oponašati mučena mačka, zatim objesi violinu pa ode u kuhinju, da mu Sigrid dade još malo pudinga. Ah ondje zateče sestre gdje se još svađaju: -

Mogla si biti malo obzirnija, Agnes! Mamin najljepši stolnjak! Te

-125-

Pompea

mrlje ne će van... -

Tvoja je krivnja! Zašto si, za ime božje, morala iznijeti čokoladnu

kremu, kad znaš, da je dijete tu? -

Ženske li pameti! - povika Göran s vrata, ah se odmah povuče, jer

je u kuhinji mališan sjedio na posudi s jednim drškom, a Agnes stajala pokraj njega i pazila na nj. -

Požuri se, Tutte, pa ću te odjeti!

-

Nee! - prodera se Tutte.

Göran pogleda na sat i zlovoljno ustanovi, da je još uvijek prerano da ode do velike hridi. Kerstin je svakoga dana prala suđe poslije jela, a onda je valjalo nahraniti sitnu stoku, i tek bi tada smjela misliti na se. Da je samo kako zatući to prokleto vrijeme... Kamo se god makne, svuda ga nemir prati. Odjednom u dvoranu dotrča mališan u kratku haljetku te sav ushićen i nasmijan otpuza pod ormar za posuđe. -

Mah Tutte, dođi mami, još nisi gotov...

Ispod ormara doprije smrad nesumnjive vrste, a Hans se trže iz polusna i uhvati se za nos; -

Nosi ga van!

Göran se požuri iz kuće. Želudac mu se okretao, čim bi samo i pomislio na puding s čokoladnom kremom. Kakva li sve belaja ne će još biti, prije nego što se kuća isprazni! Što se više primicao velikoj hridi, sve mu uzrujanije lupalo srce, a kad onamo - to pod stijenom nikog nema. Čekao je neko vrijeme i ogledao se i na najmanji šušanj u grmlju, ali ne, nije dolazila. Poče proklinjati sama sebe, što je toliko ostao kod kuće, a onda pretraži meku zemlju posvuda naokolo. No, tu su se nalazili samo njegovi tragovi, sasvim svježi. A ni na kojem mjestu nije se činilo da mahovina čuva kakav trag, što bi nešto kazivao. Najposlije ode gore do majura. Iza stara, uleknuta i nagnuta hambara raslo je gusto grmlje divlje maline, i tu zauze položaj. Da nije bio tako

-126-

Pompea

nemiran, mogao bi sve to shvatiti kao igru iz onog vremena, kad je sanjario nad romanima o crvenokošcima. U ono doba bila bi mu divota da tako napreduje nečujnim koracima i da uhodi, a sada to bijaše nešto potrebno, premda ga je ponižavalo. Kuća se tamo dizala pod širokim svodom kestenova, a bila je crvena s bijelim krovnim vijencima i prozorskim okovima. Šljunkom posuti prolazi bili su lijepo ograbljeni, baš ko u kakvoj seoskoj pripovijesti, a cvijeće se šarenilo i sjalo na suncu. Uz jezerce gegale se trome patke ih pak lijeno plovile vodom. Tri mačkice igrale se pred drvarom, a mačka, njihova mati, opružila sve četiri i gledala ih na uske pukotine svojih pospanih očiju. Tišina je pala po svemu, sve je bilo gotovo neprirodno mirno i tiho. Zastava je visjela, lišće visjelo, a dalje u suncem obasjanoj dubravi krave spuštale glavu i strgle ušima. Zar je ta kuća opustjela? Konačno se uputi prema verandi do kuhinje i pokuca.. Pojavi se Anna i nepovjerljivo ga odmjeri. -

Oprostite, što smetam, ali sam vidio kravu šarulju gdje luta po

putu. Da nije vaša? -

Nije, u nas su sve mrkulje.

-

A tako? Dobro onda... A vi tako mirno i spokojno provodite

Ivanje... -

Da.

Tu nije imao šta da čeka, nego samo da se oprosti i udalji... Dobijesa! Ali zar nije isto tako predložio djevojci, da se nađu dolje kod jezera. Možda je ona već ondje. I grozničavo brzo upali motor na kotaču i odjuri. Kad stiže, skloni stroj i poče je tražiti. Svaki put, kad bi vidio kakvu crvenu haljinu, srce bi mu jače zakucalo. Danas je sigurno deset puta više naroda nego jučer, cio dugi, zlatni žal pun svijeta. Nekoliko hrabrih pljuskalo naokolo u vodi, ali im bogme ne bijaše toplo. Prokleto slatkovodno more, koje se nikad ne ugrije... Po bijelu, prašnu putu šetali se u mahm skupinama mladići,

-127-

Pompea

gologlavi i lepršavih kravata, te sretali djevojke, koje su se smijale i željele da budu viđene. Izletnici iz grada sjatili se u gostionicu, te kada je Göran konačno stigao na pristan, bijaše ondje privezano dvostruko više čamaca nego jučer. Premoreni roditelji, koji su došli iz ravnice, kušah su držati svoju žustru djecu dalje od same obale i opominjali ih, da se čuvaju i da se ne spotaknu o konopce. Göran se uputi duž obale, u nadi da će naći koga znanca među svijetom, što je onud prolazio. Na palubi čamaca i brodića ležali su ljudi opaljeni suncem i vitke, osmagle mlade žene, a tu i tamo poneki odrešit pomorac bavio se svojom brodicom, splitao konope ili bojom premazivao gdje je trebalo. A Beatrice-Aurore' nigdje ne bijaše... Ne, zvala se Kerstin, ali ni nje baš nigdje. No, pojavi se Elly, vitka i vesela, držeći se pod ruku s Kalleom Karlssonom. Nju je mogao pitati i od nje dobiti častan odgovor. -

Jesi li gdjegod vidjela Kerstin ?

-

Ne, danas je nisam vidjela. Zar si je noćas izgubio iz automobila ?

-

Da, iščezla je...

Njih se dvoje nasmijaše, a on se držao ozbiljno. Tako dakle, nije došla... I sunce izgubi sjaj, modra se voda učini ko razlivena tinta, a srce poče udarati u molu... "Idem nazad" - naumi Göran. Ah u tom času eto Else, koja u sve unese života svojim ćaskanjem. -

Oh, kakvih lijepih čamaca ima ovdje!

-

I kakvih li dražesnih amatera pomoraca!

-

Šuti, Görane! Radije pogledajmo onu brodicu nakraj mola!

-

Oh, kako bi danas rado isplovila na jezero!

I povede ih onamo, a Göran se složi s njima: -

Divno! Ne možeš se nagledati!

Motorni je čamac nosio sprijeda ispisano ime "Neptun", a bio je zaista bez premca sa svojom visokom kabinom od mahagonija. Iz motorne kućice izide neobrijan čovjek s francuskom kapicom i čudnovato

-128-

Pompea

tetoviranim mišicama. -

Čuješ li, tromonja! - povika neobrijani. - Zar su ti noge odrvenile ?

Brže ovamo ! -

Šuti, morat ćeš platiti globu za svoju ružnu glavu! - odazva se

netko s obale. Elsa prasnu u smijeh te se okrenu tako brzo, da se sudarila s mladićem, koji je trčao u onom smjeru. Oboje se nasmijaše, a pomorac zamoli, da mu oprosti. -

Pa s tobom sam sinoć plesao bezbroj puta!

-

Tako je! - zacvrkuta Elsa.

Kestenjevi momak u platnenim hlačama skoči na brodicu i nastavi sjajnu prepirku s drugom, a društvence ostade na molu smijući se. No na brodu počeše naglo šaputati i mahati rukama, a onda onaj momak skoči na krov: -

Biste li se malo provezli s nama? Gospođica će Elsa tako dobiti

odštetu za svoje sinoćne muke, a vi ostali dođite, ako vam je s voljom. Djevojke se zagledale i nasmiješile. Elly je svakako bila neodlučna, ali se zadovoljno nasmija, kad je Kalle donio rješenje: -

Kad ste tako ljubazni, primamo sa zahvalnošću.

I tako "Neptun" isplovi. Kao kralj mora ih barem kao kralj onog zatona šumeći projuri mimo barke, brodice bez palube i mimo nekoliko jedrilica, koje su klizile površjem u zatišju baš ko puževi. Obala se udalji, pojedinosti se rasplinuše, zgrade ostadoše u daljini malene kao kućice za lutke. Ostaviše iza sebe na lijevoj strani otoke, plutače i kotvokaže — pred njima je ležala pučina na jezeru, sva blistava od sunca, pružala se u nedogled prema sjeveru. -

Divno! - uzdisale su djevojke.

-

A kako bi vam pozlilo, da je uzburkano!

-

Ne bi! Mi smo već jedrile, možda i više od vas!

Malo po malo na čamcu se provelo prirodno odabiranje.

-129-

Pompea

Elsa i onaj kestenjavi mladić imali su toliko da ćaskaju, te je ona sjela pokraj njega, uz kormilo, a on joj najposlije dopustio da kormilari. Tetovirani je nespretno kušao da se udvara lijepoj Elly. Ona se, blijeda i ljuta, stiskala ka Kalleu, a on ju bockao i tvrdio, kako je pretvorna. Ali kad ju je tetovirani htio privući k sebi, ona ga tako udari šakom u prsi, da više nije pokušao. Göran uopće nije želio da govori. Opružio se potrbuške na palubi i gledao preko pramca. Uzburkane misli nekako mu se slijegale, dok je g edao kako voda udara u pramac i rasprskava se u bijelu pjenu i kako se "Neptun" dražesno naklanja uzdižući se i tonući svaki put, kad bi prošao kroz valove, što su se širili puzinom kakva parobroda. Kad se društvance iskrcalo, Elsa ostade na pristanku. Sigurno će i večeras biti plesa. Larssonov majur ležao je tako blizu, da se donde moglo doviknuti, i često je Göran znao koga ondje vidjeti, samo ne nju, Kerstin, te je prošlo dosta vremena, prije, nego što je mogao izmijeniti riječ s njome. U večere on je lutao dolinom kao neupokojena duša, i što se više smrkavalo, sve se više primicao kućama na majuru: da nije bilo tetaka, ušao bi i raspitao se za Kerstin. Nije se susreo s njome sve do kazališne repeticije, a kad ju je pozdravljao, pokuša sakriti nemir, koji ga je razdirao. I ona se činila beščutna, ali svaki put te večeri, kad bi je krišom pogledao, vidio bi da ona okreće oči, te on konačno u njima otkri izraz, koji nije mogao sebi razjasniti. Ulogu je međutim čitala s mnogo osjećaja i topline, te su joj pljeskali u više navrata. -

Smijem li te i večeras tegliti? - upita Göran, kad je trebalo kući, a

kad je dopustila, zapljusnu ga val puste radosti. Kao obično zaustaviše se kod mosta. Nisu izrekli ni jedne riječi za vožnje, te je sad očekivao, da ona prekine muk. Osjećao se siguran u pobjedu, svi su znakovi nagoviještali, da će sve poći pravim putem, te je i opet požalio, što je proljetos pisao prijatelju ono tužno pismo.

-130-

Pompea

Helge će ga nesumnjivo podsjetiti na nj, ali ako Göran umoli Kerstin, da mu dä koju fotografiju, imat će dokaz u ruci i moći će potvrditi, kako je proveo ljeto. A Helge će mljasnuti jezikom i reći: "Pa zar ima tako zavodljivih djevojaka na selu?" No, sve su to plodovi mašte, a kako će biti, to će pokazati budućnost. Sada se mora posvetiti sadašnjosti. U gustom zelenilu na rubu ceste sjelo je nekoliko malih plavih iskara; Kerstin čučnu kraj njih te će ushićeno: -

Gle, krijesnice!

No Göran je više gledao djevojku. Bila je tako zamamna sa svojim uskim i malim leđima, a između tamnih pramenova kose isticao joj se bijeli potiljak. Göran kleknu pokraj nje, a onda sve proteče tako jednostavno, kao da je odavno bilo pripravljeno i smišljeno. -

Pusti! — reče ona, kad ju je obujmio rukom, ali nije prosvjedovala,

kad ju je privukao k sebi. -

Zašto si bila tako zla one večeri pred Ivanje? - upita i približi svoje

lice njezinu. Ona se okrenu k njemu, predana i bez riječi, poluotvorenih usta, i pošto ju je poljubio, nije se odmakla, nego mu uzvrati, a ruka joj se podiže i ovi oko njegova vrata. Dugo ostadoše tako sjedeći, a onda ustadoše napol omamljeni. Kerstin je još držala čelo naslonjeno o njegovo rame. -

Ljutiš li se, što sam te onda udarila?

-

Ne ljutim se, nimalo. Ali čekaj, da te vidim, Kerstin! Zašto tako

sakrivaš lice? -

Nemoj me gledati...

-

Zar si tako stidljiva?

Nakon časak-dva ona odgovori: -

Ja sam samo sretna, tako sretna. Ali sam i stidljiva.

Svjetiljka nekog bicikla zasja gore na zaokretu, a to im dozva u svijest, da se nalaze nasred ceste. Žurno se spustiše u dolinu

-131-

Pompea

držeći se puteljka, što vodi prema velikoj hridi, i razmičući ustranu travu i gusto lišće pri svakom koraku. Rosa im hladila noge, ali to nisu ni opažah. -

Voliš li me? - upita ona, kad su stajali kod stijene i držali se

rukama, dok je njezina kosa dragala njegovo lice. -

Volim.

-

Zaista? - opet će ona i malko zabaci glavu nazad, da bi mu mogla

zagledati u oči. -

Da, volim te - potvrdi on, te se ponovo poljubiše.

-

Zašto si bila uvijek tako hladna prema meni? — upita Göran.

I dok je ona mučala i mislila nekoliko časaka, on dođe do zaključka, do kojega su i mnogi drugi došli: onaj, koji dugo šuti, ima utoliko više da kaže, kad progovori. A njezin je g as bio veoma ugodan, mek i blag poput noći. -

Da znaš samo, kako si mi bio drag već onda, kada smo se prvi put

susreli! Čula sam gdje govore o tebi, te sam bila radoznala, htjela sam te vidjeti, a kada mi je uspjelo, stidjela sam se zbog svoga izgleda. Bojala sam se, da si tašt, ali nisi bio, te si sa mnom govorio, kako sam zamišljala da govoriš sa svojim prijateljima, te sam poslije izgarala od želje da te opet vidim. -

Mnogi tvrde da sam ružan i da na meni nema šta da se vidi.

-

Za me nisi ružan, a čemu bih se brinula za mišljenje drugih ?

-

Ali mi još nisi rekla, zašto si tako nepostojana? Katkad si vesela i

pravi si drug, nekad si zajedljiva, a kojiput ne ćeš ni da me gledaš... -

Misliš h, da sam obijesna? - upita Kerstin. - Jesam, prilično, u

najmanju ruku ponosna, ali nisam baš glupa. Nisam glupa toliko, da bih bila umišljena. I što bi ti od mene? Ja pripadam ovamo, ti onamo, mi smo se susreli, a naši se putovi doskora razilaze. Možda si se više razgovarao sa mnom nego s drugima, ali te nisam smjela susretati, kako bih htjela, znala sam, da ne će dugo trajati. Mislila sam: tko nije ništa dobio, ne može ništa ni izgubiti. Više puta činilo mi se, da si mi

-132-

Pompea

se tako približio, sve je postalo tako svijetlo i dobro, a onda su počeli o tebi govoriti. Kazivali su, kako si ovamo došao da se zabavljaš djevojkama i tako su me upozorili, da se čuvam. Najposlije sam zaključila, da su se ljudi prevarili, kao obično, da nisi takav, pa sam se smijala opomenama. A jednoga lijepog dana prestadoh se smijati, jer sam čula nešto o tebi i o... nekoj drugoj... I bijaše, kao da si se udaljio od mene zbog Sylvije. Čudila sam se i onda zamolila znanicu Elly, da izvidi, šta je posrijedi. Zatim sam udesila, da dobijem ulogu u komadu... Nije mogao a da se ne nasmije; uhvati je za ramena te je prodrma: -

Mala spletkarice!

-

Ljutiš li se zato na me? - upita ona, a u očima joj se čitao strah.

-

Ni govora! - dočeka Göran te je poljubi.

-

Kako ti se sviđa moj parfem? - odjednom će ona.

-

Lijepo miriše - odmah će Göran, i istom tada osjeti bljutav miris

jorgovana. Ali ona zavrtje glavom: -

Ogavan je. Nisam imala nikakva, a danas mi ostala kruna i po od

jaja, te sam kupila ovu bočicu. Nisam znala, koliko je jadan, dok nisam istočila nekoliko kapljica. Sad se osjećam, kao da sam prljava, i htjela bih ga sakriti drugim mirisom... - Kerstin se nasmija i promijeni ton. - A možeš misliti, kakve sam nevolje imala s tetkom zbog tog novca. "Kupuješ li slastice?" upitala me tetka, a ja rekla, da kupujem, jer da je nanjušila, da je parfem posrijedi, ne bi dobro prošlo... -

Ali svakako ideš frizerki - reče Göran te je poteže za kosu. - Ona

ponovo zavrtje glavom: -

Da mi Kosa nije ovako prirodno valovita, zacijelo bih se šetala s

perčinom nalik na konjski rep, ili bih se ošišala ih pak kosu splela u pletenicu na potiljku... ali, Görane, zašto ti brbljam sve te gluposti? Sigurno te gnjavim... -

Ne, nipošto... Rado te slušam.

U znak zahvalnosti ona ga poljubi najprje u jedan obraz, pa u drugi,

-133-

Pompea

a najposlije usred usta, te on vidje kako joj zubi sjaju iza blistave svježine usana. Očaran, položi svoje lice uz njezino i tako ostade. Ona mu poče govoriti na uho, a on joj ganuto slušao meki glas: -

Jesi li kada bio jako nesretan? Tako nesretan, te si htio da odeš bilo

kamo, samo da budeš negdje drugdje? Ne, nikad nisi bio tako nesretan, uvijek si sve imao... A ja jesam... Znaš, zimus sam mislila, da ču poludjeti. Fanny je bila u školi, a ja sama sa starcima. Svi drugi imaju elektriku, samo je mi nemamo, jer stare tetke ne daju da je uvedemo, te sam morala čistiti petrolejske svjetiljke i osim toga štedjeti sa svjetlošću. Jedino sam u crkvi mogla koga vidjeti, ih kadgod za posjeta, i to sasvim izrijetka, no nikada se nije dogodilo da se porazgovorim po miloj volji. Vrijeme je puzalo poput puža, vuklo se i miljelo! Smijati se bijaše grijeh, pjevati bijaše grijeh, a jesam li govorila malo glasnije, rekli bi mi, kako mladež mora naučiti da drži jezik za zubima, kad stariji i pametniji divane. Lijepa odjeća grešna je stvar, lijepa glazba grešna i pogubna... ah, Görane, tako se čovjek uči da mrzi! Da mrzi ljude, i boga, i čitav svijet, te bi razrušio nebo i zemlju, a kad te nitko ne vidi i ne čuje, onda plačeš, proklinješ, huliš... Uplašio se Göran, a u isto mu vrijeme bilo, kao da čuje samog sebe, jer je to i on već osjetio. I stidio se svoje nesnošljivosti: na što on ima da se tuži? -

Zašto si ostala? Zašto nisi otišla od kuće?

-

Otišla bih, ali nije tako jednostavno! Otkad pamtim, uvijek su mi u

glavu tuvili, kako čovjek treba da bude poslušan, te mi je poslušnost ušla u krv, i tako čeljade radije puže nego da prkosi. Ah bih svakako morala ustati na obranu, prkositi. Jesi li ikad stajao za prozorom i piljio u potpuno smrznuto sivo polje i u svom očaju želio, da barem jedan jedini čovjek prođe onim putem ? Nadala sam se, da će netko doći i da će me izvesti odande, ah nikad čovjek ne smije u to ozbiljno vjerovati. Znaš li da nas bijaše četrnaest djevojčica, koje smo u isti

-134-

Pompea

dan krizmane, a svega nas je pet ostalo u općini? Već sam pomišljala, da budem deseta, koja je otišla. Ponekad ih vidim, dođu katkad kući, autobusom, susretnem se i pozdravim s njima, ali neke ne će ni da me poznaju, premda smo bile prisne druge prije svega koju godinu. A ja se na njih ne ljutim, razumijem ih, i ja bih možda učinila što i one. Moguće je, da kod kuće moraju uzajmiti koju deseticu, da plate stan, ali ništa zato, ja im ipak zavidim, i rado bih se mijenjala sa svakom od njih. samo zato što su slobodne. U njihovu se životu nešto događa. A međutim ja bih se osjećala kao u raju da je moj život u kući bio ravan njihovu. O svemu sam tome razmišljala... Dah joj je bio topao kraj njegova uha, osjećao je na licu toplu mekoću njezina obraza. -

O svemu sam tome prebirala u glavi i uvijek se vraćala na isto.

Bijah uvjerena, da ću poludjeti, te mi je jedna jedina misao ostala u duhu: moram se udaljiti. Preko ljeta sam još i mogla ovdje ostati, jer je toplo i svijetlo, te čovjek živi, nema straha od tame, što se oko njega sastavlja. Ah, Görane - naposljetku će Kerstin, a glas joj poprimi prijašnju mekoću - sad više ne mislim o tome. Sada ne bih odavde otišla ni za sve na svijetu, ne bih... Muke su ostale, ah ih ne priznajem, to je tako, kao da pogađaju nekoga drugog, a ne mene. -

Sjećaš h se, Kerstin, kako sam te jednom upitao, jesi li ovdje sretna?

Kazala si, da jesi, a na licu ti bio izraz zadovoljstva. Nisam mogao ni slutiti o svemu tome... -

Odista ti nisam mogla sve reći! - uteče mu se u riječ Kerstin. - Bio si

tako nebrižan, i sve ti se činilo tako bjelodano. Morala sam se nekako braniti. -

A je li sve bilo tako lako i bjelodano na vašem repištu ?

Ona se slatko nasmija: -

Tada te trebalo žaliti, pa sam se tako veselila, što ti mogu pomoći...

Ušutješe. Bijahu kao razočarani, vrijeme kanda nije više postojalo.

-135-

Pompea

Stajahu tako zagrljeni, s licem u lice, ali ih uskoro neko pucketanje primora da se odvoje. Na nekoliko metara od njih stajala je neka spodoba, mjesečina je kroz granje prosula po njoj svoje prošare. -

E, e, e - protisnu spodoba mekećući.

Göran brzo izvadi džepnu svjetiljku i posvijetli. Dva sitna oka s mlohavim podočnjacima zatreptaše na svjetlosti; kuštrav brk visio je nad poluotvorenim ustima, a niz bradu, na kojoj su narijetko porasle dlake, pljuvačka od duhana za žvakanje potegla tri masne pruge dvije s krajeva usta, a jednu sa sredine. Spodoba se tresla, a duge joj ruke visjele baš ko u majmuna. Odjednom se trže i zagrebe odande, prije nego što je jedno od njih dvoje stiglo da i riječ kaže. Tlo odjeknu od teških koraka, a suhe grane zapucketaše. -

Tko je to bio?

-

Isti lik, što smo ga opazili uoči Ivanjdana - odgovori Kerstin. - To je

Ynge Helden, obično se noću smuca do inom, ali nisam vjerovala da je tu. Bože mili, kako je nakazan! -

Morali bi ga zatvoriti!

-

Nije toliko lud, samo je strašljiv. Boji se svakoga, i ne može se

izliječiti od tog čudnovatnog drhtanja i meketanja. Sigurno se više uplašio nego nas dvoje... -

Tako nam je bilo lijepo, a taj je majmun sve pokvario.

-

Katkad zaviruje i na prozore - proslijedi djevojka u očitu strahu. -

Tako sam zadovoljna, što mi je soba gore na katu. Njegova pojava može svakoga zaplašiti... No, već je kasno, valja mi kući. Okrenuše natrag, na cestu. Göran je htjede zadržati, pa je privuče k sebi, ah upravo kad ju je htio poljubiti, začu se neki šum na šljunku s druge strane mosta: bijaše kao da dašće golem pas. Brzo se povukoše u sjenu. Teško dahtanje na mostu bivalo sve čujnije, netko se očito onud uspinjao, a kad je počeo silaziti, umjesto onog otpuhivanja čulo se gdje cokule kloparaju.

-136-

Pompea

-

Uspori! Uspori! - jaukao star, grintav glas. A kad je to čudo došlo

dosta bhzu, da ga razaberu u tami, Göran umalo što ne prasnu u smijeh. Na običnim ručnim kolima sjedila ljudska spodoba, malena i skvrčena, baš ko sova, a uz rudo kasala žena, suhonjava i sijeda, u velikim drvenim klompama. -

Uspori! Uspori!

-

Ne mogu! Ne mogu! - propiskuta glas jadan i kukavan.

Kako se put uspinjao, žena se naže naprijed, da bi smogla snage za potezanje, te se soptanje opet začu. -

Reci mi, ako ima još tkogod da dođe! - uzdahnu Göran, kad je

uzmogao progovoriti nakon provale veselja. No Kerstin se nije smijala; malo naže glavu te će ozbiljno: -

To je Heldenova žena: bila je na brbljanju u neke druge babe, a

Malin je mora vući, jer Heldenka ne može hodati. -

To je onda u Heldenovih prava ludnica. A tko je ta Malin ?

-

Ne zove se zapravo Malin: to joj je samo nadimak. Ne znam joj

imena. Uzeli su je kao posvojče. Ni onda nije bila baš pri pameti, a poslije bogme nije krenula nabolje. Sada joj je tridesetak godina, a ljudi tvrde, da je uporna u radu. Nju zovu zaručnicom Klasa Wiberga. Nitko je ne bi dodirnuo ni mašicama, ah je Klas toliko glup, da se ljuti na tu šalu. -

Kerstin, jednom sam vidio Heldena. Bijaše to sijed starina, ko

kakav patrijarh: dovezao se na traktoru s prikolicom. -

Jest, on je to. Jesenas će starome biti osamdeset i pet, a nije davno,

što je naučio voziti. "Momak je nesposoban za to", kazao je starac. Neke jesenje večeri prije dvije-tri godine posjetila sam djeda i baku, očeve mi roditelje, pa je baka odlučila da me doprati kući. Bilo je prilično kasno, i kako smo išle, susretosmo nekakva stvora, što je išlo četvoronoške, s fenjerom koji mu se njihao među prednjim nogama. Od časa do časa svjetlost je padala na najgadnije lice, koje sam ikad vidjela. Baka brže bolje triput pijunu, da bi otklonila urok i nesreću, a

-137-

Pompea

ja se sakrih iza nje. Poslije vidjesmo, da je to stara Heldenka. Vraćala se ođ neke babe, bila je tada još tako bodra, da je mogla sama hodati, ali je bila tako pogrbljena, da joj se tijelo povilo gotovo uza zemlju, a u svakoj je ruci držala kratak štap. -

Kao da je gledam rođenim očima - u smijehu će Göran.

-

Ah se djevojci ote težak uzdah, stisnu se ona uza nj i sakri lice uz

njegov vrat. -

Kakve radosti može od života imati takvo biće?

-

Ne znam...

-

Zašto je to tako strašno ostarjeti? Da postanem takva... O, ne, ubila

bih se radije... Göran u muk utonuo. Bio je smućen i potresen mnogim dojmovima te noći, koji su išli od svjetlosti do najcrnje tame. Djevojka ga je kanda razumjela, jer kad je odlučila da pođe, reče mu vedro i prisno: -

Zaboravi sve ružno, što smo večeras vidjeli i čuli...

-

Hoću, mislit ću na nešto drugo... Samo malo pitanje, Kerstin, prije

nego što odeš. Jesi li zaboravila ono, što si rekla prije: da sam došao ovamo, samo da opet odem svojim putem ? -

Ne, nisam zaboravila, ali ne brinem o tome, zadovoljit ću se

srećom, koju imam i dokle je imam. Žalostila se ja unaprijed ih ne žalostila, nikakve mi koristi, jer što ima doći, sigurno će doći na vrijeme. Prve nedjelje popodne Göran se spusti u dolinu. Išao je nijem kroz grmlje i gledao oko sebe. Da, bila je ondje, sjedila na istome mjestu, gdje i proljetos, i gotovo isto onako spuštene glave i s rukama u krilu. Kad ju je zovnuo, ona se trže i ustade, a on preskoči preko potoka. Djevojka mu potrča u susret, te mu se sva nasmijana baci oko vrata, a on je podiže i zavrti oko sebe. U kosu je opet zadjela stručak čemina, koji je sjao kao srebro među blistavim tamnim pramovima. -

Tako sam se boja a, da ne ćeš doći.

-

Ti si mala tuka! - povika Göran, misleći kako ne bi priličilo da se

-138-

Pompea

tim doživljajem hvasta pred Helgenom, jer je previše dragocjen. -

Nisam tuka, i ne vjerujem, da jesam, čak ni kada ti to kažeš. Znam

mnogo šta, čega ti ne znaš, premda za to nisam dobila bijelu kapu. Uputiše se puteljcima po dolini, i dok su tako hodah, ona ga zamoli, da joj načas dade svoju kapu. -

Ah kažu, da onaj koji je prije vremena stavi na glavu, ne će nikad

biti student. -

Baš me briga, prometnut ću se i bez toga...

Nosila je časak kapu, a on joj se smijao, premda joj se i divio. Ali se u nje smijeh odjednom ugasi. -

Šta ti je? - zabrinuto će on.

Ona ga prihvati za ramena: -

Znaš, ne mogu se očuvati od pomisli, da ču te nekog dana uzalud

čekati. Obećat ćeš, da ćeš doći, ah ne ćeš doći. Nikad više ne ćeš doći... -

Ti si mala tuka! Ne znaš li, da uvijek održim, što obećam?

I poljubi je, a ona opet bijaše zadovoljna. Göran pomisli, da ona samo traži poljupce, sada gdje su joj se osladili. -

Tko te naučio da tako usjajiš kosu četkom ?

-

Radoznalče! - prekori ga ona. - Uostalom, to je Fannyna majstorija..

Ravnicom vijugala dolina potoka kao bujna tamnozelena vrpca, i nje su se držali u svojoj šetnji. Nikad Göran nije ondje bio. -

Tako sam se umorila! - javi se Kerstin. - Kako bi bilo, da se

svratimo djedu i baki i da se na čas odmorimo? Na mjestu, gdje se potok širio u baru s trskom i lopočem, stajala je crvena kućica s bijelim prozorskim okvirima. Bila ondje i mala staja i nekoliko crvenih suša, naokolo živica, a u vrtu košnice: sve je to djelovalo nekako nestvarno, kao prizor s papirnih tapeta, a sve opet bilo uzdržavano nadasve brižno i sitničavo, kako je moglo samo to dvoje staraca, kojima se nikad nije posrećilo da se oslobode tog otrova u krvi — te potrebe za redom i čistoćom, koju im je ostavio

-139-

Pompea

život u potpunosti posvećen radu. Starci ne mogu mirovati - idu naokolo i rade, prevrću i preturaju, da bi vrijeme išlo brže, a ništa zapravo ne očekuju. Kod bare sjedio sijed starac i lovio udicom. Djevojka ga zovnu, i on diže glavu i mahnu rukom. U istom času u pristrešje one kućice iziđe dražesna sijeda starica, kakva se javlja u bajkama. -

Kerstin, mala moja, baš je lijepo od tebe, što si došla! A tko je taj

naočiti momak? Uđe starac u kuću, baci mačku nekoliko sitnih ribica, što ih zovu crvenperke, pozdravi goste, a onda na peć pristaviše lonac za nedjeljnu kavu. Spočetka su starci bili prilično ukočeni unatoč veselu čavrljanju svoje unuke, ali Göran razvi svu svoju uljudnost, te uspije da ih otkravi. Dok su sjedili tako za stolom u sobi, Göran osjeti kako ga ispunja neopisiv mir. Sve je tu bilo tako čisto, tako ukusno uređeno, od mačke i ponjava na podu pa do cvijeća na prozoru i do visokog kreveta. Širio se tu miris mirodija i čista robija, a na zidu nije bilo onih tiskanih papirnatih tapeta, što su tako jadne sa svojim kozama i svibnjacima i lažnim narodnim nošnjama. Nije bilo ni tradicionalnih opšivenih i vezenih krpa, koje se vješaju na zid i na kojima se čitaju otrcane riječi: "Kuharice, manje zbori, da ti zafrig ne prigori." Ne, ništa nalik na to! Sve je ondje bilo skladno i ugodno. Među portretima na zidu visjela neka stara, gotovo lijepa slika ukrašena stiliziranim spomencima i devizom: "Neka bog čuva naš dom." Tu je bila i uokvirena fotomontaža, koja je prikazivala crkve i pastore u toj župi, ah ta strahota bijaše manja smetnja ovdje nego u ikojoj drugoj kući, jer se tu sabranost i pobožnost udisala u zraku. Göran je doznao koješta o osmoro njihove djece, koja su kanda dosta dobro uspjela u životu. Gledao je portrete u starom plišanom albumu i nove, nedražesne fotografije unuka i praunuka, što žive u Švedskoj i u Americi. A vrijeme je prolazilo začudno brzo.

-140-

Pompea

Kad bijaše čas polasku, Kerstin stade do Görana, uze ga za ruku te će starcima: -

Dragi djede i bakice, ako želite biti ljubazni prema nama, onda,

molimo vas, nikom ni riječi! Nemojte pripovijedati, da ste nas vidjeli zajedno! Slatko se nasmijaše, u znak da razumiju: -

Dakle se Elleninim starim sestrama ne sviđa, što je njezina kčerkica

poodrasla i što hoće da ima dečka? Baka ih oboje zagrli smiješeći se, ali se onda uozbilji i zagleda u oči Göranu svojim blagim, kratkovidnim sivim očima: -

Kršno momče, budi dobar i pažljiv s njome! Ona to zaslužuje!

Kad su izišli iz kuće, Kerstin uzdahnu, odlanulo joj. -

Oh, kako sam se bojala, da im se ne ćeš svidjeti!

-

A da nisam, šta bi bilo onda?

-

Onda... Onda bi se svejedno svidio meni.

-

Znaš li, Kerstin, što mislim ? Eto, ako nekog dana zapadnem u

očaj, i sve mi bude crno, te ne znadnem, što bih i kako bih, onda ću otići k njima. Bih bi kadri da mi pomognu i onda, kad ni u koga ne bih našao pomoći. Osjećam to... Kerstin nešto prošaputa. -

Šta kažeš? - upita je Göran.

-

Zašto ne slušaš, nebrigo?

-

Zavrnut ću ti nos, ako ne kažeš!

Ona prasnu u smijeh i uze prosvjedovati, i nato se poče vesela borba na sunčanoj čistini. On joj držao obadvije ruke te kušao da dosegne do njezina nosića, prije nego što ona nađe za shodno da ponovi, što je rekla. Kad je jenjao njezin otpor, on je ispusti, a ona se podiže na nožne prste i prošapta mu na uho; -

Ako ti bude crno, samo dođi meni...

Stric nije trpio da besposlici. Držao je, da ne boluje, te je proklinjao svoju nogu. Kušao je musti krave, dok su se Göran i Sigrid bavili oko

-141-

Pompea

kosidbe. No nije išlo, pa je onda naumio da priređuje jelo. -

Je li to uopće posao za muškarca, da dira u lonce i tave ?

-

Očito nije - reče Göran. - Previše je to za muškarca. Sigrid obavi u

sat-dva ono, za što tebi treba čitav dan. -

Pričekaj, lupežu jedan, dok mi noga ozdravi! A ne brinem da ne će,

jer sam u utorak uvečer prešao stotinu metara u trinaest minuta i sedam sekunda. -

A koji je to šaljivac gledao na sat i mjerio?

Onog dana, kad su Gunel i Helge Nyman došli automobilom da Görana povedu u planine, bratučed i bratučeda sadijevali sijeno u stogove. S jednom livadom bijahu već gotovi, jedna im stajala nepokošena, a srednja bila ograbljena u suhe i mirisave bagljice i naviljke, što su trusili sjemenke trave pahulje, koje su letjele posvuda te prianjale i lijepile se za oznojenu kožu. Göran upeo iz sve snage i već se svikavao na novi rad, ah je sitna i suha Sigrid uvijek bila brža od njega, plastovi joj ispadali ljepši, i nisu se rušili. No ona ga svejedno pohvali: -

Valjano radiš, ako uvažimo, da si prvi put na ovom poslu !

Göran je radio bez košulje, te je i bratučedu sklonio, da zavrne skute i da skine bluzu, kako bi joj bilo manje vruće. Posluša ga, ali se uskoro postidi zbog svoje bijele kože, koja još nikad nije vidjela sunca, te i opet navuče sivu bluzu s dugim rukavima. Njih su se dvoje već poštovali među sobom, i razlika u godinama sve se manje isticala. U primjedbama nije više bilo reskosti ni oštrine postali su prijatelji, dok su se zajedno znojili pod olovnosivim olujnim oblacima i pod žarkim suncem. Bijahu se dogovorili, kad im ostane još svega pet redova, da će ih Sigrid sama sadijevati, a Göran će opet krenuti s kosilicom. Sivi automobil stiže, kad je Göran sjedio na kosilici, što je štropotala i uši mu punila škripom svoga noža. Konji su bih nemirni, gonili muhe i zvučno udarali u rudu, koja ih razdvajaše. Zrak zasićen vonjem

-142-

Pompea

konjskog znoja, pomiješanim s mirisom djetehne i topla mazivog ulja, a iz pokošene trave iz-letale muhe i skakavci poput tisuća zelenih iskara. Göran je volio taj rad, bijaše mu u njem neke odgovornosti, te se naprezao da kosi pravilno i dobro, kao što su upinju dječaci od jedanaestak- dvanaestak godina na drugim majurima. Za leđima mu nešto oštro zatrubi, te se i on i konji trgnuše. Kočnice zaškripaše, a Nymanov se sportski automobil zaustavi na cesti. Glasovi povikaše, ruke zamahnuše. Göran zaustavi koHelge, Gunnel i Mary-Ann... Zar je i ona došla? Iziđoše iz automobila i preko pokošenog djetelišta krenuše prema njemu, glasno govoreći među sobom. -

Zdravo, stari gusaru! Zar ti upravljaš kosilicom ? A kako si samo

pocrnio! Stisnuše mu ruku, potapšaše ga po leđima i uputiše mu sijaset pitanja, na koja nije stigao da odgovori. Göran ih pogleda: bijahu crni, malo zaprašeni, samosvijesni, bistrooki, slični njemu, njegovi prijatelji. Veze, koje su se prekinule, povezaše se, kao da nije bilo prekida. Jesu li se zaista povezale? Na krajevima vrpce nije bilo iste boje, iste širine, nisu baš pristajali zajedno. Göran pogleda Mary-Ann, najprije bojažljivo, a onda sigurno. Pritom nije osjećao ništa. Bila je ko i prije, blistava, divna, ali ga se nije doimala. Proljetos se toliko zagrijao za nju i toliko usplamtio, da nije ništa ostalo, što bi moglo sada gorjeti. Ali zašto je i ona došla? Napokon, vrijeme odgovara na sva pitanja, koja traže odgovora, a druga nisu osobito važna. Momak se ispriča te ih zamoli, da se odvezu dalje, do kuće: on će doći, čim završi ovaj red i konje ispregne. -

Možda smetamo gospodinu agronomu ? - upitaše bockajući ga. -

Gospodin agronom možda nije završio svojih četrnaest ih šesnaest

-143-

Pompea

sati dnevnog rada? -

Ionako bi završio zbog drugog.

-

Aha, zbog nekog sastanka?

-

Ne, mylady, zbog kazališne probe.

-

Glumiš sa seljacima?

-

Dopuštaju mi da predstavljam s njima...

Dok su se putnici umivali i uređivali, Göran je isprezao konje kod potoka i ugledao Kerstin. Išla je s karavanom krasnih, uhranjenih krava, koje su se njihale i vraćale na mužu. -

Ne mogu doći večeras! - doviknu joj Göran.

-

Zašto?

-

Imam goste.

-

Dobro.

Ništa više ne rekoše, ah to bijaše dovoljno. Cijelo veće drugovi lunjali naokolo, smijali se, čavrljali, pjevah, oživljavali stare uspomene, opisivali, kako će provesti ljeto. Oko ponoći sjedili su na ogradi mosta, a Göran s jedne strane zagrli jednu, a s druge drugu djevojku: -

Ne, ne mogu s vama - tiho će Göran.

U čudu se sve oči trgoše u nj. -

Ostaješ ? Nisi pri zdravoj pameti! Odričeš se planina i putovanja,

da ostaneš u ovoj blatnoj ravnici? Da se ne šališ? -

Ne bih rekao tako. Rado bih vas pratio, i žao mi je, što ne mogu.

Ah ne možete poreći, da je priroda i ovdje lijepa, ma i ne bila tako veličajna. -

Oh, očito je dosta slikovita, a osobito sada, pod milostivom

rasvjetom ponoći. -

Što te zadržava? - upita Mary-Ann.

-

S jedne strane, moram pomagati stricu, a s druge, ne mogu ostaviti

na cjedilu drugove. U nedjelju nam je predstava, a ima i drugog. -

Koješta! - nasmijaše se oni. - Je li to sijeno tako važno ? Što će to

-144-

Pompea

značiti do sto godina? -

Ništa, ah ljetos znači mnogo za mog strica. Sada gledam njegovim

očima. U kom kraju živiš, onih se običaja drži. -

Da, da, vidimo to, sad čujemo kako govoriš. Ali se ne bi smio tu

natezati sa sijenom, konjima i sličnim... Predobar si za to, zaslužuješ bolje... -

A što ću ja značiti za sto godina? Ne, dragi prijatelji, nemojte ni

kušati da me na drugo privolite, uzalud vam posao. Ovdje me zadržavaju dužnosti, a osim toga ovdje se dobro osjećam. Nasmijaše se, a Helge upita: -

Sjećaš li se divljeg pisma, koje si mi poslao, tek što si ovamo stigao?

Prognanik u Sibiru ne bi se tužio gorče od tebe. Evo ga, mogu osvježiti tvoje pamćenje, ako hoćeš - i u tim riječima izvadi iz džepa mah omot. - Svi, koji su ga čitah, smiju se i žale te, što si dospio u divljinu. Göran zgrabi pismo, razdere ga i pusti komadiće da odlete u potok. -

Nije baš taktično otvarati čitaonicu za moja pisma. Eto, kako vidite,

promijenio sam mišljenje, drukčije gledam. Opet udariše u smijeh, a Mary-Ann upita: -

A kako ti se ona zove?

Poricao je i tvrdio, kako posrijedi nije nikakva "ona", ali konačno morade popustiti: -

Razumije se, i ovdje ima žena, tih životinjica ima posvuda.

-

Šta? Životinja! - povikaše gospođice, uvrijeđene.

-

Da, njih ima posvuda. A ona se zove Kerstin. Veoma je slatka.

-

Kerstin! Kerstin! - ponoviše smijući se. - Sjajno domaće, seljačko

ime! -

Bojim se, da ti se nije što dogodilo - upade Helge. - Proljetos si bio

tako zdrav i bodar, čak i surov. A sada si sasvim kao kakav stari striko. Zaista se naprežeš da u svemu vidiš lijepu stranu. Čuj, idealisti su mi najmrži.

-145-

Pompea

-

S tobom nešto nije u redu, jer si u isti mah i senilan i djetinjast -

zajedljivo će Gunnel. - Ili se šegačiš s nama? Cijelu si nam večer pripovjedao o svome životu, osobito o mjesnim uglednicima: majurskim

slugama,

sluškinjama,

kravarima

i

svakovrsnim

članovima tog zvjerinjaka. Ne mogu a da ne kažem, kako je sve to sićušno i žalosno, neopisivo sramotno od početka do kraja. Njihove razmirice puka su cjepidlačenja oko trica i kučina. Izgubio si se u sitnicama. Nije li očajan tvoj tata, za koga je znano da pažnju posvećuje samo velikim stvarima? Nemamo li pravo, dragoviću ? U istom času začuše šum nekog bicikla i podigoše glavu. Preko mosta proveze se Kerstin, a njihove se oči na hip susretoše: ona je gledala ogorčeno, a on začuđeno. Htjede je zovnuti, no dok se odlučio, ona se već udaljila. -

Aha, to bila ona - reče Mary-Ann.

-

Mogao bih se okladiti - nadoveza Helge - da vonja po kravi i da su

joj ruke crvene i ispucale od pranja suđa. Ujutro, kad je prevozio mlijeko do ceste, društvance je već složilo svoj šator i vreće za spavanje. -

Görane nisi valjda ozbiljno odlučio da ostaneš ovdje? Požuri se i

presvući, pokupi svoje stvari, pa da krenemo! -

Zaista ne mogu...

I dok ih je gledao, osjeti, kako im je zapravo tuđ. Pomisli, kako je u njihovim očima smiješan u svome radničkom odijelu, i ne bijaše mu zbog toga lagodno. -

Oprostite, ali moram dovesti konje s paše...

Dok je silazio k potoku, Mary-Ann pođe za njim i uhvati ga pod ruku. -

Ljutiš li se na me?

-

Ne, zašto bih se ljutio ?

-

Ah, mislila sam - protisnu ona nesigurno. — Oprosti mi ono od

proljetos... Bila sam uvjerena, da si zbog toga otišao iz grada.

-146-

Pompea

I pokuša da se nasmije. -

Ako si to vjerovala, onda previše umišljaš. Ja sam uostalom sve

zaboravio. -

Görane, ako te ja zamolim, da dođeš s nama, zar ne da ćeš doći?

-

Ne, neću.

Njih dvoje bez riječi prevališe pedesetak metara, a onda ona stade: -

Sada moram k drugima... Doviđenja...

-

Nećete valjda otputovati prije nego što se vratim?

-

Zacijelo nećemo... protisnu ona.

Göran zazviždi konjima i povede ih držeći ih za grivu. Kad je bio na pol puta, auto je već klizio s majura, dug i nizak kao čamac: začas zakrenu na cestu, zablista i nestade. Göran se zaustavi. Bijaše mu, kao da mu je nešto oduzeto, kao da je izgubio nešto dragocjeno. Tu su bili konji, sijeno, zagušljiva vrućina a onamo duge ceste, što vode kroz krasne krajeve sa širokim vidicima i nepoznatim ljudima. Od svoje je volje tu ostao, i načas mu se sve učini kao kakva velika krletka, u koju se sam zatvorio. Karlfeldtov Fridolin* govorio je sa seljacima seljačkim jezikom, a s učenjacima latinski. Göran je imao osjećaj, da govori latinski seljacima - a da ga ne razumiju ni stari prijatelji. No najposlije sleže ramenima i odagna tu misao. Noćas je malo spavao, to je jedina nevolja. _____________________________________ * Erik Axel Karlfeldt (1864-1911), švedski pjesnik romantik, Fridolin je junak njegove zbirke pjesama F r i d o l i n s v i s o r ("Fridolinove pjesme") i F r i - d o l i n s l u s t g a r d ("Fridolinov perivoj"). - P r e v .

-147-

Pompea

6. VELIKA SVETKOVINA Göran ostavi bicikl, te mirno otpješači duž obale, sve dok nije došao do starog mjesta za svetkovinu. Od pozornice ostali samo ugaoni stupovi i grede, a tu i tamo poneki je podupirač odavao, gdje su bili štandovi. Vjetar je puhao s druge obale, nadirao preko zatona i odatle nasrtao udvostručenom snagom. Nešto lupkalo i udaralo o neki stup - katkad se činilo kao pljesak, te momak ode onamo. Bijaše to podrt, mokar, smrznut karton, i kad je zagledao izbližeg, uspje da razabere riječ "Ribnjak" u istrtim slovima. Baci ga daleko od sebe i opet otrča po pijesku - nije mogao duže izdržati na onome mjestu. Istom kad je u subotu uvečer došao na mjesto svetkovine, razabra, kolike su pripreme. Barem trideset članova bilo je tu zaposleno podizali pozornicu i štandove, razmatali konopce i vješali svjetiljke. Vladao je nered i jurnjava na sve strane, rijetko je tko mario da čuje Eskila, koji je snosio odgovornost za cijelu svetkovinu i te večeri upravljao radovima. Želja za šalom spopala mnoge, te su jedan drugome sakrivali oruđe ili daske, peckali se i tukli za šalu, a vrijeme prolazilo. Pozornicu valjalo dovršiti u devet sati. U deset izgubi Klas strpljivost: -

Sad družina mora vježbati. Tornjajte se odavde sa svojim oruđem!

-

Najprije moramo završti rad.

-

Ne morate. Treba nam samo pod, zidove možete podići sutra.

-

Ne ćemo stići, služba božja počinje u deset.

-

Onda radite noćas ! Sad moramo imati pozornicu, a poslije što

bude. Glumci se počeše ličiti, ali Klas odjednom ustade sa sanduka, na kojem je sjedio. Već se počinjao umirivati, a sad mu živci opet zatreptaše: -

Gdje je Kerstin? Ta nemamo primadone!

-148-

Pompea

-

Zar je nisi večeras vidio? - upitaše Görana.

-

Nisam - odgovori Göran, pa se i on uznemiri. - Ali ću poći po nju.

Nadao se, da će je susresti na svakom zaokretu puta, ali joj nije bilo ni traga. Kad bi inače malo okasnila, Göran se nije mnogo brinuo, jer je znao, da djevojka ima posla uvrh glave; ali ovaj put bijaše mu taj njezin izostanak nekako zagonetan. Nije se nimalo kolebao, nego pode pravo njezinoj kući i zakuca na vrata, koja vode u kuhinju. Na prvi kucaj otvori se prozor na podstrešnici, i momak podiže glavu. Iza prozorskog okvira stajala Kerstin u noćnoj košulji, koja joj upol pokrivala lice i nestvarno sijala u tami. -

Zašto ne dolaziš?

-

Ja ne glumim.

-

Zašto ?

-

Zato.

-

Nisi pri zdravoj pameti! Kako možeš obmanjivati cijelu družinu ?

-

Ima i drugih osim mene, koji znaju tu ulogu... Laku noć!

Glas umuknu, prozor se zatvori. U istom času začuše se koraci u predvorju, te se Göran brzo povuče u sjenu. -

Ima li tu koga ? - upita zlovoljan glas, no kako ne bijaše odgovora,

vrata se zatvoriše. A Göranu ne preostade ništa drugo nego da se vrati. Na cesti susrete nekakva starca: bijaše ovaj pogrbljen, lice mu ko u štakora, na glavi mu polucilindar, a u ruci štap sa srebrnim drškom. -

Hej, bi li me povezao sa sobom?

Göran se zaustavi zabezeknut i pusti ga da zakorači na motocikl. -

Gdje ti je Elin ? - upita mutan kričav glas.

-

Kakva Elin? - u čudu će Göran, ali odmah shvati, šta je. - Klase,

stari šaljivčino, jesi li to ti? -

Gdje je djevojka? - upita ovaj svojim običnim glasom.

-

Ne će da predstavlja, to je sve, što sam doznao od nje.

-149-

Pompea

-

Jesi li poludio? Kakve su to mušice? Zašto?

-

Nije obrazložila, ali sam opazio na njoj, da je ili ljuta ili žalosna.

-

Eto, upali smo u procijep!

Drugovi su čekali na pozornici, a njihovi glasovi izražavah razočaranje, čim su uočili, što se događa. -

Ne možemo predstavljati.

-

Moramo, jer ako izostane igrokaz, propade nam cijela svetkovina.

Obrati se Sylviji, ona će sigurno predstavljati. -

Ta guska!

-

Bolje i ona nego nitko!

-

Ali ako Kerstin ne bude sudjelovala, svi ćemo se razbježati - potuži

se Ake. Klas uzdahnu i tužno ispruži ruke. Nato je javi Nanny i spasi položaj. Glas joj zažubori mirno pod smiješnim šeširom "tetke iz Amerike": -

Pokušajmo. Možda će predstavljati Sylvia, a možda se Kerstin

pokaje i dođe. -

To su puka nagađanja...

U istom času javi se šaptačica Elly s jastrebljim nosom, lanenom kosom i zubima malo isturenim poput kljova: javi se ona i reče: -

Znam najveći dio Elininih rečenica, a ono ostalo gledat ću da

naučim večeras i sutra. Ako ga zamolim, Kalle će suflirati umjesto mene. -

Hura! - povikaše veselo. - Sve će glatko ispasti...

Ali kad ju je Klas obujmio rukama, ona ga odbi s ledenim i preplašenim izgledom. Uto u krug svjetlosti, koji je širila petrolejska svjetiljka, pristupi Eskil i prekide mučni muk, koji ih je tištio. -

Kako ide? - upita on.

-

Sve naopako - propišta Klas.

-

Da, sve ide loše. Tko će me zamijeniti u svojstvu upravitelja ?

-150-

Pompea

-

Ja neću! - povikaše svi u jedan glas.

-

Tomu se ne čudim. Ja se gotovo ne mogu snaći. Električni vod nije

u redu, a dvojica dječaka, koji su nosili daske, nisu se vratili. Pozornica je samo upol gotova, a od časa do časa dolaze ljudi, koji su sutra imah zauzeti štandove, te otkazuju... Da nam smao nije takve potrebe za novcem, mogli bismo sve primiti mirno i pustiti da sve ide svojim tokom. Jasno je, noćas ne ču oka stisnuti... Uostalom, moramo budno čuvati ono, što smo sagradili, jer neke hulje namjeravaju sve razrušiti... Čudna općinska solidarnost, zar ne? A onda, sutra će sigurno kiša, osjeća se to u zraku... kao da nije dosta kišilo prekjučer... pašnjak je sav promočen... Valja mi dalje, opet me zovu... Započeo je glavni pokus, sve je išlo naopako, gore već ne mogaše biti. Nitko nije pokazivao nimalo pripravnosti za svoju ulogu, a Klas nervozan do krajnosti, neprestance bjesnio i ružio sve. Elsa i Elly očito bijahu u strahu, te će Elsa upol zaplakana: -

Mogu ko i druge - udaljiti se!

-

Ostaješ ovdje - mirno će Nanny. - Svi ostajemo.

Göran, kojemu se samo desetina misli vrtjela oko komada, povika bijesan: -

Klase, bilo bi bolje da i ti predstavljaš! Daj da ti malko čujemo

pravi glas u ulozi! Odgovor je brzo došao, a glasio je: -

Moram vas slušati, kako izgovarate, ah vi ne možete suditi, da li ja

pravo izgovaram. Znam, kako moram glumiti, a to ću dokazati i sutra ko i večeras! -

Sutra može doći mnogo naroda - reče Elsa. - Mnogi će doći da vide

regatu. Jedrenje počinje u devet, a učesnici bi se morah vratiti, dok mi počnemo... -

Kako ti to znaš?

-

Ah - dočeka ona samosvijesno i tajanstveno - ja to znam.

-151-

Pompea

-

Ima ona znanaca na pristaništu - nadopuni Göran.

Elsa se nasmiješi, a Elly pogleda Görana i kimnu Elsi. Kad su odložili kostime i kad je Göran, već gotov, htio da se brzo udalji, približi mu se Hilding: -

Jesi li vidio Elsu? Trebalo je da se tu nađemo.

-

Pa tu je ona.

-

Nije.

-

Onda je valjda upravo otišla.

Hilding protisnu kletvu u po glasa i odmah se požuri odande. Göran sleže ramenima. Ah, te žene... Nedjeljno jutro svanulo sivo, oblaci se nadvili nad svom krajinom. -

Savez mladosti - reče Sigrid Göranu - ne će imati sreće sa svojom

svetkovinom... -

A ni tetke u šivačkom kutiću - otkosi Göran.

Taj odgovor bijaše udarac, koji je pogodio. Tjedan-dva prije Ivanja odbor je odlučio, da se svetkovina počne službom božjom na otvorenu. Usprotivili se mnogi, koji su mislili, da bi bio grijeh miješati zabave s vjerom. No taj je prijedlog prihvaćen, jer su htjeli, da taj čin izazove dobar dojam; ali su neki prosvjedovah, jer da je to puka gesta i ništa više. Zbog ljetne svetkovine pastor je preinačio red propovijedi, tako da služba božja te nedjelje bude popodne. Uljudno ga umoliše, da održi propovijed na mjestu svečanosti, ali je on odbio. Nato se obratiše kapelanima jednome za drugim, ali nije da nije mogao doći. Neki je svećenik iz susjedne župe pristao, ali se i on pod utjecajem drugih predomislio i odbio. Göran i Eskil tada sastaviše pismo upravljeno kaptolskome prepoštu, koji je bio pastorov drug u studijama. Ovaj obeća da će doći. Sutradan pošto je objavljena vijest o svečanosti u oblasnim novinama, održan je sastanak gospojinske družbe, te pastor i dične tetke nađoše, kako bi bilo zgodno da u nedjelju prije podne održe

-152-

Pompea

svečani obred na grobovima žrtava kolere, s druge strane predbrežja. Göran nije mogao ostati miran, toliko ga je grizlo nespo- kojstvo, te on krenu dolje, da sluša prepošta. Sigrid je ostala kod kuće, a stric se smjestio u automobilu nekog susjeda, koji se vozio k jezeru. Više stotina osoba sjedilo na travi ispred pozornice; svi na se navukli ogrtače i omotali debele rupce oko vrata. Jedni sjedili, a drugi dolazili. Vrijeme zastudilo, ali je obronak bio zaklonjen od vjetra. Megafoni se oglašavah, na pozornici se nalazile orgulje, na kojima je svirala Nanny. Prepošt bijaše omalen, suh čovuljak. Govorio je veoma živo i neobično razgovijetno, a njegove se riječi zasijecale u pamćenje: Kažu, da svećenik mora povući jasne granice između crkve i svijeta, tako da svijet ne može uprljati svetu i čistu crkvu i oteti joj njezinu sol i njezinu svjetlost. Ah ja na to pitam: čemu služi svjetlost i sol, ako se ne upotrebljuju ? Čemu služi naša duševna svjetlost i sol, ako ih ne sipamo u svijet, i to u takvu obliku, da ih svijet može razumjeti... ? Neosporno je, da utjecaj crkve nazaduje u naše vrijeme. Mladež traži druge putove, ali zar je ona jedina za to kriva... ? Prigovorili su mi, što u svetkovini sudjelujem ovom službom božjom na otvorenu, budući da se služba božja ima održavati u kući božjoj, ali zar čitav slobodni, otvoreni, prostrani svijet nije kuća božja, koja je stvorena u većoj čistoći i dostojanstvu negoli ijedna ljudska tvorevina? Zar nije čitav svijet kuća božja, premda su je mnogi i različiti kukci štetočine napali, te je prljaju i ruše... ? Kad ljudi ne će u crkvu, mora crkva k njima. Zar izaslanici gozbe nisu pošli među ljude i ponukali ih da dođu, kad se nisu odazvali na prvi poziv... ? Klas bez riječi namignu Göranu, da pođe za njim na okrajak šume. Bio je nekako kanda oronuo, umoran od nespavanja, a oči mu bile upalije i mračnije nego obično. -

Čuj, čini mi se, da je sve pošlo nizvodu. Sylvija ne će da

-153-

Pompea

predstavlja, a Elly ne će imati vremena da nauči ulogu, svu je noć provela tražeći Kallea, koji je bančio u društvu momaka iz Lobyja. Mamuran je, te neće moći suflirati. Nema druge, valja ti pokušati da skloniš Kerstin. -

Pokušaj sam!

-

Ne, hvala lijepo, ona me se čuva kao kuge, te bih samo pogoršao

položaj. Ti si zbilja jedini, koji nam može priskočiti u pomoć. Raširila se glasina, da predstave i ne će biti, pa će zato mnogi ostati kod kuće. Prepošt međuto propovijedao dalje: Klevetnici vjere kažu, da se kršćanstvo odnosi neprijateljski prema životu, a to je krivo; kršćanstvo znači Ijubav i ono odo-brava život... Göran bi rado ostao, da čuje, kako nauk, koji broji toliko privrženika među mrziocima ljepote i neprijateljima radosti, može značiti afirmaciju života, ah se nije smio zadržavati. Jer da bi potražio Kerstin, valjalo mu prevahti koju stotinu metara preko šume, do groblja, na kojem su počivale žrtve kolere. I dok je išao, kušao je uhvatiti riječi s megafona, usprkos huci vjetra u krošnjama, te se pitao, hoće li prepošt posvetiti nekoliko riječi onim nesretnicima, kojima je vjera platforma, s koje mogu mrziti i osuđivati... Vjetar zategao krajinom, jezero se talasalo i zapljuskivalo po obalnom kamenju, a oko pastora, kojemu se pod hrastovima vijorila kosa, ne bijaše više od tridesetak-četrdesetak slušalaca. Tu je bila Fanny s Bengtom, tetka Anna i gospođa Ellen, ali se Kerstin nije vidjela među njima - zacijelo je ostala kod kuće. -

Čuvajte se lažnih proroka - govorio pastor - čuvajte se onih, koji

vam dolaze u vučjoj koži, a zapravo su proždrljivi vuci... Göran je bio strašno odlučan, kad je pokucao na vratima Larssonovih i pokoračio u kuhinju. Larsson ležao na divanu i razastro novine po licu, da se zaštiti od muha; kad je vidio, tko dolazi, spusti na pod svoje velike noge u vunenim čarapama. -

Oprostite, što dolazim i smetam u ovo doba, ah bih htio vidjeti

-154-

Pompea

gospođicu Kerstin, ako je moguće. -

Da, da - zijevnu on - moguće je. Eno je u hambaru...

Göran zahvali i ode. Pred vratima hambara stajale mljekarske boce i vjedro upola puno poskorupljena mlijeka. Htio ju je zovnuti, ah uto začu šum iz staje te se sakri u pljesnivu tamu. Ubrzo razabra lik, koji je žurno bježao na vrata, pa potrči za njim. -

Kerstin, počekaj, hoću da s tobom govorim!

U hambaru bijaše još mračnije, ali ga jasno i razgovijetno jecanje dovede na pravi trag. Göran pruži ruku, ali dobi udarac po obrazu, a djevojka pokuša umaknuti. Göran je uhvati za odjeću, ali začu kako se tkanina para. Spopade ga čudno divljanje, te on još jače zahvati svoj plijen. Eto, sad je ima! A Kerstin dahtala, udarala nogama, i odjednom ga tako jako ugrizla za glavak, da mu je bol sijevnuo rukom kao bijel plamen. Momak je kleo i stezao joj ruke, i najposlije je izvede, da je promotri. Upol je stajala, upol visjela u njegovim rukama, i nijemo plakala kruta lica poluotvorenih usta. Iz očiju joj tekle suze, kvasile joj obraze, curile i na vrat i na grudi. Eto razdrta joj bluza, razgaljena joj ramena i polovica grudi. -

Kerstin, Kerstin, ta ne želim ti nikakvo zlo...

-

Pusti me! - protisnu ona tiho.

-

Ti ćeš mi pobjeći, ako te pustim.

Na krutu joj, vlažnu licu stajao neopisiv izraz bola, te se Göran pokaja zbog svoje bezobzirnosti. Privuče je k sebi, tako da su stajali jedno prema drugom, te joj poče šaptati riječi umirenja i molbe, u uši, kao djetetu. Ah je ona samo pištala: -

Idi svojim putem! Odlazi! Ne ću više da te vidim!

Istom tada otkri, da joj je razdrta bluza i da je on gleda, te joj krv navrije u žarku valu u obraze. Pokuša da se okrene, da se sakrije. -

Oh, pusti me! Čuješ li!

-155-

Pompea

-

Treba najprije da se o nečem porazgovorimo.

Ona promijeni taktiku, uspravi se, pogleda ga nadmoćno, kao da golotinja uopće ne kvari njezine kitnjaste čestitosti: -

Govori, ah me pusti - reče hladno kao led. - Ne ću ti pobjeći, pa i

gledaj, ako hoćeš, zabulji se koliko ti drago, ako želiš znati, kako su sazdane djevojke. Nemam čega da se stidim. Njezin je prezir djelovao na nj kao hladan tuš. Ispusti je, sav smušen. Ona umaknu korak-dva, skupi bluzu rukama i očepi: -

Ponašaš se tako, kao da hoćeš, da te smatram luđakom.

Göran i opet uskipje bijesom. Nije se mogao svladavati, ogorčenje u njem bijaše kao val, koji ga odvlači sa sobom; morao je namrštiti obrve i govoriti oštro: A odakle tebi ta pamet, da bježiš i da se sakrivaš od mene? Kerstin šutjela, stisnula usne. -

Hoću da znam, zašto ne ćeš da glumiš.

-

To je moja stvar.

-

To je isto tako i stvar naše družine!

Stajala je pred njim u razdrtoj bluzi sa sivim kockama, s vrećom kao pregačom, a na nogama joj drvene klompe. Prljave joj noge, ruke umazane i mokre, a na glavi joj mastan rubac. Göranu navrh jezika bile krute riječi, koje bi teško ranile, ali mu je neki nejasan osjećaj govorio, da nijedna riječ ne može biti potpuno pravična upravo sada, te ih je pregrizao na jeziku, usprkos svome ogorčenju. Dostajalo je i ono, što je rečeno. -

Zanima li te da doznaš, da smo na te računali? Vjerovah smo, da si

i previše čestita, a da bi nas ostavila na cjedilu. Mislili smo, da si i previše razborita, a da bi te mogle spopasti obične ženske mušice, bih smo uvjereni, da misliš glavom i ničim drugim. A ti, naprotiv, sve kvariš i poremećuješ, i to bez ikakva uzroka. -

Što ti znaš o tome?

-

Onda mi reci, gdje te cipela žulji!

-156-

Pompea

-

Ne ću.

-

Očito je posrijedi kakva glupost, koje se i sama počinješ stidjeti.

Misliš li, Kerstin, da mi je ugodno da se svađam s tobom ? -

Ispada, kao da ti to prija.

-

Kerstin, jesi li zaboravila, kako smo mi bili dobri prijatelji ?

I ugrize se za usne. -

Odonda je prošla vječnost - hladno će ona.

-

Dobro, onda i ne spominjimo mene - pomirljivo će on.

-

Mislimo samo na družinu. I samo slušaj! Već se razglasilo, da

možda ne će biti predstave, i zato će mnogi fućkati na proslavu. A cio igrokaz ovisi o tebi. Zar ti to ne laska? -

Čini mi se, da pozornost, koju mi posvećuju, ne vrijedi mnogo.

Uostalom, i Sylvia glumi. -

Ona ne će.

-

Tako dakle! - planu Kerstin. - Kad ona ne će, onda i ja valjam!

Naslućujem, što je i kako je. -

Baš si glupa! Htjeli smo je privoljeti da dođe, da nam bude slaba

zamjena za te. Molim te, Kerstin, budi sada dobra! Hajdemo! -

Pa dobro - uzdahnu Kerstin.

-

Onda je sve u redu!

No u nje je lice ostalo tmurno. Göranovo oduševljenje nije prešlo na nju. Sada, kad je minulo ogorčenje, imao bi da joj kaže toliko toga, ali još nije bilo vrijeme, morao je još šutjeti. Bez riječi i u tmurnu raspoloženju krenuše prema jezeru, i dok su se vozili, nije se nijednom sagnula naprijed, da mu štogod kaže na uho. Elegantna i sjajna sa svojom lijepom crvenom haljinom ispod trenčkota, sjedila je za njim, prebacivši njegovu lutnju preko ramena, ali se nije držala za nj, nego se prstima hvatala sjedala. Sad je bilo toplije, vrijeme se raščinilo i sunce prosjalo, svetkovina bijaše spasena - ah se Göran nije radovao. Sve je bilo savršeno osim jedne pojedinosti, a ta je njemu zamračivala svemir. Što li je to s njome?

-157-

Pompea

Čim su stigli, ona mu predade lutnju i požuri se skupini svojih prijatelja, među kojima se nalazio i Nisse Holm, tako veseo, da je zadavao strah. No nije dugo imao vremena da se brine isključivo za Kerstin. Eskil dotrča i povika, da megafon ne valja. Göran uredi napravu, a nato ga Klas upita za savjet u pogledu pozorničkih dekora, koje je smislio u posljednim trenucima. Sve je okasnilo za čitav sat, ah je tako i pristajalo, kako su govorili oni, koji su bih na prijašnjim svetkovinama. Ljudi su računali s tim zakašnjenjima i dobro su pazili da ne dođu na vrijeme. Eskil je izgledao miran i imao je vremena da govori. Sada su radili drugi, a za njega koji je stavio kotač u pokret, najteže je prošlo. Iz kantine dizao se dim, a staklo i porculan zveketali na tezgi. Okretao se bubanj tombole, a na strelištu neprestano praskali hitci. Bijaše tu mnogo vremešnih ljudi, što su poskidali kapute, zavrnuli rukave na košulji, hvalisali se, izazivali jedan drugoga i ispaljivali seriju za serijom. Nad cijelim prirodnim zelenim amfiteatrom megafoni raznosili zvuke pjesme i glazbe s pozornice, a onda dođe vrijeme za govor: imao je govoriti neki stari član Riksdaga, ponos i dika svega onog kraja. Danas je trebalo da politiku objesi o klin i da govori o zavičajnim kulturnim vrijednostima. Slušaoci pred pozornicom počeše pokazivati, kako ih to ni najmanje ne zanima. Ali se zatvoriše svi štandovi, a konobarice i ostala posluga odoše da iza ognjišta piju kavu, tako te ljudi nisu imali nikamo da krenu, ako nisu htjeli da se naprosto udalje. -

Dok onaj svoje istoči, mi ćemo se malko prošetati po okolišu -

predloži Klas - jer u dobrijana zaista nemamo šta čuti. To je predavanje sastavila njegova žena još prije devet godina, te je već pljesnivo, a osim toga čiča nije nikakav govor- nik. Kad su došli do ulaza, razmaknu se crveni zastor, a na pozornicu iziđe malen krivonog ćelavko i postavi na sto svežanj listova, ispi

-158-

Pompea

gutljaj vode, popravi čvor na kravati, nakašlja se i poče govoriti: -

Zamolili su me, da vam danas govorim na ovome mjestu za

svetkovinu, u tako lijepom prirodnom okviru... Svaku je riječ cijedio polagano i uvijek istim ozbiljnim glasom. -

Nadam se - reče Klas - da neće blebetati duže od jednog sata, jer će

se inače ljudi razbježati. Nikad mi taj čovjek nije ništa učinio, a ipak ga ne trpim. Previše podsjeća na krmka, ne na nevina i ružičasta odojka, ni na stara groktava prasca, nego na odurnu smrdljivu svinju. Ne ide mi u glavu, kako je dogurao do parlamenta, a još manje razumijem, kako je ondje mogao ostati za tolikih izbora. Ali bez sumnje to potječe od njegove upornosti i činjenice, što birači glasaju bez sposobnosti rasuđivanja. Ja svaki put brišem njegovo ime. Išli su polagano obalom jezera, risali likove na pijesku, slušali vođu i galebe, čavrljali. Göran slijegao ramenima na neke koještarije, a Klas ovo ili ono smatrao djetinjarijama, ali su skrivali oštra mišljenja, što ih imahu jedan o drugome, jer su htjeli da budu prijatelji. Göran nije osobito uživao u šetnji, radije bi ostao na mjestu svetkovine i potražio Kerstin, ah nije htio da to kaže. Uz rub vode švrljala djeca, a na pijesku ležale mame, sunčale se i čangrizavo dovikivale, kad bi mališani predaleko otrčali. U zatonu ljuljali se čamci, a uz pristan ređale se jedrilice s razvijenim jedrima, da se suše nakon utakmice. Već je sasvim otoplilo, vjetar prestao, a nebo se samo tu i tamo bijelo vunilo tankim prozračnim paperjem. -

Dakle kaniš ostati u našem kraju?

-

Vjerojatno do kolovoza.

-

Krasno, moći ćemo dotle glumiti nekoliko puta.

-

Da pravo kažem, ne veselim se odlasku.

-

Glupo bi učinio, da ostaneš. Ta što bi ti ovdje?

-

Ima tu mnogo posla za me, a bit će ga još i više ujesen, kad se

dovrši općinski dom. Pjevam i predstavljam, te mogu voditi kružok

-159-

Pompea

za studije, ako me hoćete za to. -

Htio sam reći: od čega ćeš živjeti?

-

Živjeti? Pa stanujem kod strica.

Klas se nasmija kratko i porugljivo: -

Ne, brajko, ne ćeš tako. Sad su te spopale mušice, ah si mlad i

zdrav, pa će ti uskoro izići iz glave. -

Čuj, Klase, narod na selu postupa sa svime prokleto čudno ! Ljudi

pišu, govore i viču, kako je pogibeljno bježanje sa sela, a kad se koja djevojka, na priliku Estera, vrati iz grada, onda se svi učas strče najprije mladež s propovjednicom seoskoga života Elsom na čelu - te djevojci tako zagorče život, da ne može ostati. Nabacio sam riječdvije o tome, kako bih rado ostao, a ti odmah iznosiš, kako mi se pomutilo u glavi. -

Pa i jest ti se pomutilo, kad si navro da sve ono dobro, što ga imaš,

odjednom odbaciš i ostaviš, a da je barem za što, nego sve za golu mliječnu kašicu s krupicom. -

A zar ti misliš, da čovjek može pogibati od dosade samo na selu?

Zar ne vjeruješ, da čovjek može ići ulicama i buljiti i proklinjati sve i željeti, da atomska bomba raščisti sve? Ako seoski život nije ništa za najnježnija bića, ono je u svakom slučaju nadasve zdrav. Čovjek je slobodan i samosvojan, ima prostora za kretanje. -

Dabome, ima na pretek sunca i zraka! A zar ti ne vjeruješ, da život

mora sadržavati nešto drugo osim svježa zraka i sunčane svjetlosti? Imao si sve to drugo, i sunca uz to, nikada ti ništa nije nedostajalo, i zato ti oči nisu opažale, koliko dobra imaš. I hoćeš da sve odbaciš baš ni za što! I u tim riječima Klas ga prihvati za ramena i okrenu ga prema sebi; iz sjetnih mu očiju sjalo iskreno saučešće pomiješano s nešto porugljiva smiješka. Vjetar mu mrsio kosu, koja je klizila niz čelo u crnim pramovima, a izbočena mu se donja vilica pomicala, dok je tražio

-160-

Pompea

prave riječi: -

Ponijela te seoska romantika, i to je sve. Ovdje je upravo lijepo, a

stekao si i prijatelja. Ali budi uvjeren, da ćeš vidjeti stvari u njihovoj pravoj svjetlosti, čim s ravnice nestane zelenila, a možda će ti i prijatelji odlepršati zajedno s uvelim lišćem. Ispusti ga resko i pođe dalje, pogrbljen i malen u plavom kaputu od ševiota, koji je očevidno odgovarao sezoni. -

Kamo sreće, da sam imao tvoje izglede! Ne bi mi padalo na um da

dođem ovamo i da predstavljam u diletantskom kazalištu za seljake i da pišem bilješke o rođendanima i nekrologe u pokrajinskom glasilu, da zaradim novaca! Tada bih imao svjedodžbe, koje bi mi trebale. Otišao bih odavde u tvojim godinama ili još ranije, ali sada pripadam ovamo - i stid me prosjačiti, a kopati ne mogu i neću. -

Mogao si imati pouku dopisnim putem - napomenu Göran.

-

Vraga sam mogao! Valjalo mi se spremati dvije godine za maturu,

kad mi je bilo šesnaest ih sedamnaest. Ali sve je razvrstano po prihodu, i kad nisam mogao smoći svotu od stotinu traljavih kruna, koliko je stajala priprema za maturu prije rata, bijah očajan. Uspio sam nabaviti stare knjige, koje sam otkrio u antikvarijatu u gradu, te sam sasvim sam bubao i nagađao, kad bi što bilo nejasno. Sad mi se smiju i vele, da je ono bila starež i da nije načinila ništa od mene, koji sam bio tako valjan u školi... Da sam ma i posljednji čovjek u kakvu uredu u gradu, ljudi bi mi ovdje zavidjeli. Sada me preziru, i to još više, što znaju, da bih mogao nešto postati, da sam samo imao prilike... Da samo nije bila Josiasa Heldena, te proklete karikature od čovjeka! Bio sam u njega majurski radnik onog ljeta, kad mi bijaše šesnaest godina. Bio je to pakao, ali sam htio izdržati tu godinu, jer oni, koji su bih u Heldena, mogli su lako dobiti drugi put mjesto, a ja sam htio raditi i zaslužiti novaca, kako bih mogao početi da učim. Onda došao ovamo novi učitelj, mlad, oduševljen, koji nije stigao da otupi od duge službe, čovjek, koji je htio nešto učiniti. On je

-161-

Pompea

zagovarao misao, da mi općina dodijeli stipendiju, i samo da bih mogao studirati, ja sam primio i zahvalio, ali se Helden usprotivio. Izjavio je, da ja očitujem težnje, koje se ne smiju još i poticati, te je pridobio na svoju stranu starce, koji su se složili s njegovim mišljenjem, da već ima mnogo i previše izučena svijeta, koji ne će da radi. Bojao se, da će izgubiti radnika, i tako je stipendija pala u vodu. Uh, mogao sam tada ubijati! Kasnije se razboljeli, te su prošle čitave dvije godine, prije nego što sam mogao išta učiniti. Ah misliš li, da su zaboravili? Ne, brajko, nego su dolazili i pitali, kad ču postati profesor u općini - dolažahu mladići i moji drugovi, kojih majke bijahu zavidne još od školskih vremena, pak starci i stare babe, svi dolažahu k meni ko jastrebovi i hijene, a ja sam imao samo jedna usta, da im odgovaram. Sjedio sam kod kuće, a svijet neprestano pitao, ne mislim li da se posvetim nečem korisnom - svjetina je tako zla prema radniku siromašku. Tada obećah samom sebi, da ne ću više nikad ići na nadnicu: nek mi se rugaju cio tjedan, ako vide da ijednom odem. I tako imam drugi adut u ruci: Helden morade priznati, kako bi bilo bolje, da sam onaj put otišao iz općine, jer bi se tako oslobodili mog anarhizma. No nisam ja anarhist! Ja samo držim ogledalo pred njima, a što svijet pokazuje, kamo je Calibanovo mahnitanje kad gleda svoje lice!... Ali sad ima ovdje lijep broj roditelja, koji dopuštaju da njihovi odvjetci uče, da bi imah pomoći od njih i da bi bih otmjeni. Jedan je od tih primjeraka otputovao u Stockholm i ondje proljetos završio real-ku. Sigurno si vidio onu malu, ružnu, sivoplavu djevojku, onu muškaraču, što naokolo poskakuje s nosom visoko u zrak podignutim i ne poznaje ni jednoga od svojih drugova. Sve je tako seljačko, i dosadno, i neobrazovano, baš fuj! - misli mala dama, i svijetu je, dakako, izišla već navrh glave, te je uzimaju kao primjer, koji pokazuje, kako ima već i previše te obrazovane mlade čeljadi, što ohola ide naokolo i švrlja bez ikakva posla. Ah pogledaj Nanny Hede, koja ima gimnaziju i koja se gotovo

-162-

Pompea

spremila za maturu, kad je prestala da uči, jer nije mogla u isti mah i učiti i raditi: ni ona nije u volji našem svijetu, koji joj se porugljivo ceri, što "nije postala ništa". -

Ona je fina i nepretenciozna, ne razmeće se onim, što je naučila -

preuze Göran. -

U tom i jest mudrost - proslijedi Klas s neopisivim poštovanjem. -

Svi znamo, kako se uvijek i bezuvjetno možemo pouzdati u nju. -

Kako je to zapravo s njome? Ta sve druge rešetaš, ah nikad Nanny.

Zašto ti je ona iznimka? -

Velim ti, odvratne su te devojke, što misle, da mogu biti do

krajnosti jednostavne i priproste, a ipak vladati svijetom samo zato, što postoji požuda za njima. Vidiš, čak je i mala koludrica Kerstin dobila svoju groznicu. Najviše me žalosti to, što moramo imati obzira prema njima, da bismo nešto postigli, a samo zato što toliko glupih muškaraca pristaje, da ih one vuku za nos. Ah je Nanny uvijek mirna i pristojna, čovjek je uvijek s njome načistu. I to mi se sviđa. Raspravljali smo, Görane, o svemu i svačemu, ali se svakako nadam, da si razumio, što mislim. Hoću da ti pokažem, kako bi za te bilo bezumno da ovdje ostaneš. Kušaš da se spustiš na razinu obična naroda, da dođeš u njegovu ravan, te se nadaš, da će te priznati kao jednoga od svojih, ah bi ti moralo biti jasno, da ljudi nisu nikad velikodušni. Jednom već stojiš visoko nad njima svima, a oni znaju, da su niži od tebe. Ne će se zadovoljiti time, da budeš s njima na istoj ravni, nego će htjeti da te obore još niže, tako da se uzmognu nadati, kako će se izjednačiti s tobom. Ne mogu objasniti, zašto tako žele - da se to može razjasniti, bila bi riješena zagonetka života u zajednici. Mogu te samo uputiti na činjenice. -

Varaš se! Potpuno se varaš! Imam ovdje mnogo dobrih prijatelja.

Ovdje se dobro osjećam, ovdje sam miran i spokojan. -

Doduše, selo je mirno i sigurno - kao svinjski kotac ili kao bara,

koju ne dodiruje vjetar, pa se na njezinoj ustajaloj vodi hvata

-163-

Pompea

žabokrečina. Ljudi tvoga i moga kova nisu stvoreni da ruju po mulju i glibu, mi smo ptice, koje su stvorene da uvis lete. Za tebe, kojemu nitko nije podrezao krila, važi samo jedan zakon - letjeti! Čovjek se nikad ne može otresti sitničavosti seoskog svijeta, i zato mora letjeti visoko, visoko, da ga nitko ne može dostignuti i perje mu iščupati. Zavidnici bivaju bez sumnje još zavidniji, ali što zato ? Okrenuše natrag, a Göran upita: -

Kako to, da si u udruženju, kad u svojoj duši sve tako jrezireš ?

Mislim, sama ta činjenica, što pristaješ da vodiš kaza-lišni odsjek, izvrće naglavce sve tvoje dokaze. -

Nipošto. Daj da ti razjasnim, sumnjalo, kako bi mogao vjerovati, i

šutjeti, i više ne pitati; prije desetak-petnaestak godina bijah sklon kao i ti da sve gledam u ružičastoj boji. Htio sam nešto učiniti, vjerovao sam, da se svijet može popraviti, bez obzira na to, što me događaj s Heldenom i sa stipendijom morao uvjeriti o protivnom. Htio sam prijateljevati s vršnjacima kao i ti, mislio sam, da ima zadovoljstva u njihovu smiješnom provođenju vremena. No, bio sa drugačiji od njih i nisam mogao obmanjivati sebe, a još manje njih nikad se nisu htjeli zbližiti sa mnom i ne će ni sada. Samo opipavaju i kese se... Tako sam sustao i neko vrijeme gotovo spavao zimskim snom. A onda sam se probudio i povjerovao, da sam izgubio čitav niz prilika da živim, te i opet počeli zalaziti u društvo. Da sam imao preduvjeta za to, postao bih mačevalac i čeznuo za odmazdom, ali sam evo morao ići drugim putovima, da dokažem, kako valjam i kako jesam za nešto. Ti dobri drugovi u društvu naprtili na me svaku moguću zadaću, koju nisu htjeli ispunjati sami, a ja sam prihvatio, samo da budem među njima. Valja se i mrvicama zadovoljiti, kad nema kruha! I ja, vjere mi, imam isto prvo da budem sebičnjak ko i oni. Razumiješ li sada, zašto večeras glumim škrtog starca i zašto revnujem, da poslije svetkovine ostane dobar čisti prihod, pa da se dovrši društveni dom ? Kad nema ništa bolje, barem ću glumiti u

-164-

Pompea

kazalištu. Gdje sam, tu sam, i ne idem naprijed, a natrag bogme ne ću... Nego, da prijeđemo na drugo, kaži mi, kako je s tobom i malom Kerstin ? -

Nikako. Uostalom, ljuti se na me, a razloga ne dokuču- jem.

Vjerujem, da ta djevojka ima značaja. -

Značaja? Varaš se, žena ima značaja samo poslije tridesete. Kerstin

je još pilence. Slatka kokica uglavnom; može od nje biti i dobra glumica, no ipak je kokica. Ti to uostalom dobro znaš, jer pretendiraš da budeš pijetao. -

Brbljaš baš koješta!

Klas se otrovno nasmija; - Oho, zar se toliko Ijubav raspirila, te ne trpiš da bacaju i najmanju mrljicu na lik obožavanog anđela ? Ali, dragi Görane, takvo što brzo prolazi, i tada ti se razjašnjuje, da je ona ljudsko biće ko i svako drugo, s običnim ljudskim manama i nedostacima i vjerojatno još kojima. A kad opojnost mine te otkriješ zgoljnu svagdašnjicu u ovome ružnom kraju tužnih ljudi tucetaša, bit ćeš sretan, što možeš opet krenuti onamo, odakle si došao. Stoga dobro pazi, da ne spališ svoj brod! Jer ako to učiniš, eto te u pogibli, da se smucaš kao iskorijenjen čovjek i skitnica poput mene, a to uistinu nije ugodno. Mladi se svijet sastaje u mnogim društvima, da bi tu provodio vrijeme, kad mu krv uzavri te ne može da sjedi mirno, i tako malo po malo momak stekne djevojku, a djevojka momka, i tako provode vrijeme među sobom. Probici udruženja otpadaju, dok konačno kolektivu ne preostane ništa, nego ostaju separacionisti kao cigli prihod. Ostanu li na selu, možda kupe majur, a onda se zabave djecom, te su izgubljeni za svijet, uzevši da žive "sretno" i da dostaju jedno drugome. Pogledaj Hildinga, njegov je primjer tipičan! Prije deset godina nije u njemu bilo ni trunka reda, bijaše on naprosto mladić i guslač. Kad se vratio iz grada, stalno se naselio i postao najbolji predsjednik Sportskog društva, kojega smo ikad imali. A nije on samo sportaš - ima on i nešto soli u glavi, te da je nastavio, kako je

-165-

Pompea

počeo, mnogo je postati čovjek uspjeha i budućnosti. Ali sad ima majur i, po svoj prilici, nevjernu zaručnicu, te se počinje ukrućivati i starjeti, i postaje dostojanstven, i nema nimalo volje za javni rad. Tako to biva! A počekaj samo dok dođu djeca, pa ih moradne oblačiti i mjenice ispostavljati - tada ćeš imati Hildinga potpuno razvijena u pra- škrtu seljačku korjeniku. Svi seljaci postaju škrti i gramzljivi, tako je već u prirodi stvari, ta moraju zgrtati u hambar! Vrag se prometnuo u seljaka! Lakrdijaš obrađuje zemlju kod kuće sve dok može, a poslije dobro prodaje. A ja neprestano hodim ovuda i sve više postajem stari inventar, po kojem svi čeprkaju i s kojim nitko ne će da se bavi. Nemaš pojma, kako je to, kad si na istom mjestu te topćeš nogama baš ko privezan konj, dok život protječe, te zaostaješ tako, da ga nikad više ne dostig- neš... -

Prezireš sve to sitno i uparloženo - reče Göran - a sve mi se čini, da

bi se ti rado mijenjao s bilo kojim od njih, pa da i sam uživaš u miru i sigurnosti. Klas ne odgovori, nego upita: -

Hoćeš li pročitati posljednji komad, što sam ga napisao ? Čini mi

se, da je dobar, te ću gledati da predobijem druge, da ga prikažemo. -

Hoću, rado. Jesi li što drugo napisao?

-

Jesam, svašta.

-

Jesu li ti mnogo toga tiskali?

-

Nisu, urednici ne razumiju ništa... Pokrajinske su mi novine zimus

donijele jednu pripovijest i dvije-tri pjesme, i to je sve. A ja sanjam o redovitom honoraru, tako da mogu kupiti nešto odjeće i stroj za pisanje. Mogu li ti doći s komadom koje večeri, kad ne izlaziš i ne udvaraš? -

Dođi, koje god večeri hoćeš - dočeka Göran.

Sad su bili tako blizu mjestu svečanosti, da su megafoni nadvikivah šum valova. Neki je ženski glas pjevao pjesmu "Švedska mi je sve na svijetu", pa se zaustaviše i osluhnuše.

-166-

Pompea

-

Tko to pjeva? - upita Göran.

-

Razumije se, Nanny. Nego, sjetih se nečeg. Ti tako lako ulaziš u

razgovor s ljudima: samo postaviš kakvo malo, naivno pitanje, te ih onda puštaš da kažu mnogo više, nego što zapravo namjeravaju. Molim te, nemoj potezati Nanny, da govori o svojoj obitelji, jer je taj predmet nepovrediv, pravi tabu. Ne će se naljutiti, ah će se rastužiti i gledati ustranu. Ni za živu glavu ne će, da je netko sažaljeva. Otac joj se opija i besposliči, a majka joj glupača - ne shvaćam, kako takav par može imati takvu kćer. Ah zacijelo nije sve u redu u Nannynoj glavi, jer da jest, ne bi razarala svoj život kušajući održati roditeljski dom. Više je puta govorila, kako će uzeti put pod noge, ah se nije mogla odlučiti. Obećaješ li, da ćeš šutjeti? -

Svakako.

Göran odgovori rastreseno, žurilo mu se, htio je barem vidjeti Kerstin. Na ulazu se zaustaviše i pogledaše na sakupljene. -

Toliko svijeta! To je uspjeh!

-

Da, u blagajni - kiselo će Klas. - Čuj, sada jeca ta havajska tužna

svirka na pozornici! Göran se nasmija i udari ga po ramenu: -

Hajde, brajane, prestani, nemoj tako kiselo! Radije gledaj i slušaj,

jer, dopustit ćeš, to je u svakom slučaju nešto, čemu će odati priznanje čak i stari skeptik, kakav si ti! Tu je isključivo mladi svijet priredio svetkovinu samim svojim silama, i bit će nekoliko sati nesmetane zabave. Čuj kako plješću! Narodu se sviđaju havajske djevojke! -

Jest, jest, ovdje svijet ima poseban ukus. Ali da si i ti pao na to, da

se zanosiš romantikom Južnog mora, koju nude te fotogenične ljepotice, to me rastužuje! Tvoj odgoj, ako ništa drugo, morao bi ti to braniti. -

Naravno, ako sudimo odozgo. Ali je pravičnije da sudimo...

-167-

Pompea

-

Iz žablje perspektive, hoćeš da kažeš?

-

Ne! S iste razine! I ne možemo li ih načas gledati blagonaklono i ne

praviti isključivo prispodobe? Čovjek bi morao razlikovati amatere od profesionalaca. -

Ti su umjetnici čorbine čorbe čorba. A za te glupane, što sjede,

gledaju i uživaju, i što bi zviždali kao ludi, da im sviramo Beethovena, hoćeš ti da upropastiš svoj život! Dao bog da bi te staratelji tih luđaka opomenuli, da otvoriš oči, kako bi mogao pronaći ono zrnce soli, koje si jednom imao u glavi. Jesi li čitao Nietzschea? -

Jesam, nešto.

-

Zar nema pravo?

-

Strašan je, da ti se upravo kosa naježi!

-

Ali ima pravo. Misliš li, da će i jedan jedini od svih, koji tu sjede ih

švrljaju naokolo, značiti ma i mrvu za ljudski napredak? Ni govora! Oni su seljaci i proizvode hranu, to je njihovo jedino poslanje, nema u njih nikakvih viših misli. Kad odu, otišli su, te iza njih ništa ne ostaje. Vidiš li valove, što se dolje bjelasaju? Milijuni ih dolaze, iščezavaju u pijesku, nestaju, odlaze u zaborav. Čovječanstvo možeš usporediti s milijunima valova, koji kipte i valjaju se pod tamnim nebom. Strujanja dolaze iz mraka i tmine i u mrak odlaze, nitko im ne zna izvora ni mete - možda su ljudi samo gamad, koja potječe iz pogreške, ih su pak zato na svijetu, da ovaj ne bude savršen. Pojedinci nestaju bez traga kao valovi - mučeći se i svađajući valjaju se jedan preko drugoga poput crnih bezobličnih gruda blata, dok ne iščeznu. Katkad se kojem posreći da se uzdigne nad druge, a oni onda beznadno vijaju nezgrapna krila, tjerani svojom čežnjom za besmislenim. To su umjetnici i mislioci, a drugi gledaju uvis prema njima, s mržnjom u očima, i kušaju da ih svuku u nizine. Prije ih kasnije i uspiju u tome, te onaj drznik bude zgnječen i propada. Ali će možda koja od njegovih misli ostati poslije njega i lepršati kao

-168-

Pompea

mala pogibeljna zublja nad smrdljivom dubinom... Göran se trže i ogleda naokolo. Sunce sjalo, zrak pun topline, bilo ljeto, a sa zelenih obronaka dizao se, poput svijetlih mjehurića, veseo ljudski žamor prema plaveti. Modrilo se jezero i blistalo ko i prije. Nigdje nikakve crnine ni blata, što je plod bolesne mašte, baš ko i mržnjom prebojeni potmuli tonovi u ljudskim glasovima. -

Zbilja, nemam li pravo?

-

Imaš - odgovori Göran, da ga se otrese.

Četvrt sata kasnije Göran je stajao na pozornici i prebirao po lutnji, i dok je pjevao, gledaše općinstvo i mišljaše o Klasovim riječima. Ne, nema Klas pravo. Ljudi nisu takvi. Možda je i Kerstin mislila ko i Klas, kad je ono rekla, da ga nitko ne voli, ah da nisu slučajno Klas i Kerstin oboljeli od manije progonjenja nakon svih svojih nedaća? Pjevao je ono, za što je znao da će se ljudima sviđati. Nije ništa značilo, da li su pjesme ovogodišnje ih lanjske, da h su stare sto godina ih su još iz Bellmanova* vremena. Glavno je, da budu melankolične, ih sentimentalne, ili vesele, ih misaone, a još najbolje sve to u isti mah. Pjevao je što je najbolje znao, kušao je zaboraviti vlastite brige u opjevanoj sreći drugih, a slušatelji bijahu ushićeni. Oduševljenje je sjalo s nasmijanih lica, a kad bi zapljeskali, ruke su lepršale kao svijetla ptičja krila uzduž obronaka. -

Ljudi su mi blagonakloni, o tome nema sumnje! - kasnije će Göran

Klasu. -

Da, sada, dok si pjevao. Ta bila bi bruka i sramota, da se pokažu

nezahvalni! Ali zamisli, da si pjevao nešto, što im se ne sviđa! -

Idi, stari neotesanče, samo si zavidan!

-

Naravno da jesam, ah ne dopuštam, da takve sitnice utječu na moj

sud. Što se mene tiče, možeš čuvati svoju djetinjsku vjeru, dokle god budeš sretan s njom... ________________________ * Carl Michael Bellman (1740-1795), jedan od najpopularnijih švedskih starijih pjesnika. Opjevao stockholmske pivnice iz doba rokokoa. - P r e v .

-169-

Pompea

Göran nađe Kerstin kod "Ribnjaka", gdje je u gužvi kušala sreću u "pecanju", ali nije upecala ništa drugo osim razglednica. -

šef poručuje, da dođemo na pozornicu...

Prije nego što su otišli, on uze štap s udicom, plati i za- mahnu. Upeca crnu mačkicu od pliša s crvenom vrpcom, te je mirno strpa u džep, dok su se drugi smijali i pita i, kome će pripasti ta mala amajlija. Da bi zapodio razgovor. Göran djevojci zareda nekoliko pitanja, na koja bi ona priklopila čas "da", čas "ne", ali je mogla mirne duše izmijeniti potvrde s nijekanjima. Kao uvijek, išla je Veoma uspravno i podignute glave. Odbojno je hitjela naprijed i okretala leđa, a on potajice gledao meki joj poluprofil i osjećao kako mu je sve teže i teže hodati. U njemu najposlije počne kipjeti, jer se držala tako, kao da joj je nanio kakvo zlo. I da bi je bocnuo, oduši: Gle, u šetnju cura hodi, s nosom uvis, to joj godi... Očekivao je, da će na to planuti na nj. Ali ne, nije planula, nego mu se okrenula nasmijano, a oči joj gledale prijateljski, kao da se nikad nije srdila. Kretnjom ruke ponudi mu, nek ide prvi, te priklopi: Gle, u šetnju momak hodi, s nosom uvis, to mu godi. Nitko njega sad ne vodi, devetnaest njemu godin, pa on veli: sad ja vodim, dičan, kočan naprijed hodim. I nato lijepo uporediše, a ljudi za njima gledali i smijali se. Ali dok su tako išli jedno uz drugo, Göran je prevrtao teške misli. Što se dogodilo ? Što to nije bilo u redu ? Kakve su se misli rojile u toj glavici, kakav je poriv upalio iskru za-dovoljestva u tim lijepim očima, kakvo je raspoloženje razvuklo u smiješak ta usta stvorena za cjelov? To je bila zagonetka, o kojoj je mogao gonetati, jer se nije usuđivao da išta pita. Odjednom im na put iskrsnu Sylvia. -

Tako, mala Kerstin, ti ćeš sada na pozornicu? A kako ćeš, kad nisi

dolazila na probe? I dušu ćeš iznojit od pusta straha! - dobaci u

-170-

Pompea

prolazu. -

Zaista se bojim - plaho će Kerstin i bespomoćno pogleda Görana. -

Previše sam obećala, slabo ću nakraj s tom ulogom. -

I ja imam tremu - reče Göran - ah moramo jedno drugome pomoći.

A ni brige nas za njih. Za pozornicom Klas vršio smotru svoje družine. -

Gdje je Olle? Koga vraga radi taj momak, zar nema sata ? A šaptač

je, naravno, morao nestati! -

I Nanny je nestala s njime! - zlobno će Elsa.

-

Za nju se ne bojim, pazi ona na vrijeme. Skoknula je načas kući, da

krave pomuze. Nego vi odmah na posao, preo- djenite se... Izvukoše torbe i kovčežiće, te djevojke iščeznuše svaka za svojim grmom, kao da ih je stid pokazati se u kombineu, a nisu se čas prije stidjele pokazivati se u mokrim kostimima za kupanje, s kojih je voda curila. Kovčežić sa sredstvima za ličenje smjestiše na stol, te se oko njega okupiše sa svojim ogledalima. -

Čuješ h, dodaj mi boju za obrve! Ne tu, nego smeđu !

-

Zar ćeš se do sudnjeg dana mazati vazelinom?

-

Idi dovraga, možeš, počekati, tebi treba samo potez-dva, a ja

moram svu njušku prebojiti. U blizini je stajao Klas, s prezirnim smiješkom u kutu usta, te spremno i spretno pomagao družini. Kerstin se mučila, bila joj ta procedura baš teška. -

Pomozi joj! - povikaše Klasu.

-

K vragu početnici! - protisnu Klas i pijunu. - Da je jučer došla,

umjesto što se duri a, danas bi imala manje muke. Ah je Göran bio sretan, što je mogao da načini njezin makeup* pomoću crvene i ružičaste boje, da joj prevuče obrve crnim i da joj stavi malo plave sjene pod oči. -

Oh - zavidno će joj Elsa - imaš sreće, što se pokazuješ tako lijepa na *

Maskiranje (sve promjene, koje glumac vrši na sebi prije izlaska na pozornicu). - P r e v .

-171-

Pompea

pozornici, dok se drugi mora pokazivati ko ba-betina. Za sve to vrijeme ljudi stajali izvan ograde, cerekali se, vikali i upirali prstom u glumce. Uto dođe Elly, blijeda, strašno upalih očiju i s krupnim kapljama znoja po čelu. -

Hvala bogu, konačno! - zareža Klas, a bio je tako nervozan, da nije

znao, na koju bi nogu stao. - A gdje je Olle? -

Netko je rekao, da se odvezao kući nakon predavanja - odgovori

Elly. - Za koliko ćemo početi ? -

Taj sotona u ljudskoj spodobi! Vratio se kući! Sad je četvrt do

osam, a morali smo već odavno početi. Pa to je da pukneš od bijesa! Šta si uostalom rekla? -

Pitala sam, do koliko ćemo početi.

-

A što ja znam o tome ? Do četvrt, do sat ili drugog tjedna.

Ona mu okrene leđa i htjede otići, ah je on povuče nazad; -

Stani, draga moja, tu ostajemo!

-

Oh, Klase! - očajno će Elly, potpuno žuta u licu. - Pusti me da se

udaljim samo na dvadeset minuta. Važno je, i obećajem, da ću paziti na vrijeme. Ta ionako ne možemo početi, prije nego što se svi okupe. -

Idi onda.

Elly odjuri na vrat na nos, a kosa joj se vijala na vjetru. -

Kako se nisam preodjeo - reče Klas - požurit ću se na telefon.

Upravo u tom času pojavi se Eskil, kojemu su oči samo sijevale. -

Što tu zapinje?

-

Još nisu svi došli. Dokle će potrajati program?

-

Ostaje samo još jedna pjesma. Mislio sam, da ste spremni da

počnete. Oh, izludjet ću! Moram sad na strelište, da budem sudac. Ondje su dva momka stajala cijelo popodne bez odmjene, a sad je jedan odmaglio. Hajde, Görane, evo ti program pa budi konferansije. -

Ne ću, ne ću! - odbijao Göran.

-

Ipak, hajde! Improviziraj program za jedno po sata, da se ljudi

-172-

Pompea

umire. Barem to možeš! -

Gle ti njega! Naprosto umaknuo! - Göran će iznenađeno, gledajući

na program u svojoj ruci. Skupiše se oko njega i uzeše vikati: -

Pokušajmo! Prostružimo repertoar do dna! Proći će, ako svi

upremo! Kako rekoše, tako učiniše. Göran otpjeva neke američke pjesme, koje su pripadale komadu, ali kojima se općinstvo moglo sladiti i prije predstave, a Kerstin u svem svome sjaju otpjeva pjesmu "Na obali Roine". Išlo je dobro, ali se tako uplašila, da ju je znoj probio kroza šminku. Iza pozornice drugi se dogovarali, katkad šaptali, a katkad se tako uzrujavali, da ih je općinstvo čulo, a ovda-onda poneki od družine po posljednji put repetirao napamet svoju ulogu. Opet se pojavi djevojka, koja je pjevala havajske napjeve, što su se dobro slagali sa sjetom nazočne mladarije, a Ake u odjeći majurskoga sluge otpjeva pjesmu o Johanu sa Snippena, da su se slušatelji valjali od pusta smijeha. Klas i Olle vratiše se u isto vrijeme, te se susretoše iza pozornice. -

Koji ti je vrag, te si nas ostavio u takvu procijepu ? Preo- djeni se

što možeš brže, da već jednom počnemo! A poslije ću ti zavrnuti vratom! -

Jedna mi se krava nadula, pa nisam mogao prije.

-

K vragu krava! - bijesno će Klas. - Na svijetu ih dosta ima i na dvije

i na četiri noge. Ali se u Akeu probudi seljak, kojemu se začas ispušio iz glave sadržaj sveščiće, što mu je drhtala u oznojenoj ruci. -

I šta bi s kravom? - upita Ake.

-

Zaglavila. A bijaše najbolja...

-

Prestani s brbljanjem - Ijutito će Klas - preodjeni se jednom.

Uto je reportoar bio do dna iscrpen, te su samo stresali i vrtjeli

-173-

Pompea

glavom, kad ih je Göran pogledao. -

Kod kuće čovjek zna toliko pjesama - potuži se jedan

-

a čim dođe ovamo, sve mu ishlapi.

-

Kad netko kao ti - reći će jedan Göranu - tako razmazi slušaoce

svojim umjetničkim točkama, mi nato više nemamo šta da im iznesemo. -

Učinite nešto, ljudi! - bjesnio je Klas. - Pred nama je četrnaest

stotina osoba, ne brojeći one, koji su se ušuljah neo- pazice. Postanu li nestrpljivi od čekanja te se uskomešaju, ne će ih umiriti ni sva policija na konjima. Čujte! Općinstvo mučalo zastrašnim mukon nakon žamora, a netko povika: -

Zar ste svi pomrli gore na pozornici ?

-

Još malo, pa ćemo ovdje pustiti korijenje!

Bukači počeše urlikati i zviždati, a neki poče bacati grude zemlje na zastor. Göran se upita, ne će li morati i opet na pozornicu, da pjeva bez ikakve pripave. Nije očekivao, da će prilika tražiti toliko točaka. I nesvijesno se borio protiv toga, da pruža općinstvu takav nesavjestan rad na brzu ruku. Dosad je sve dobro prošlo, te bi bila prava šteta pokvariti taj dojam. No uto uđe Nanny, te Göran opazi, kako je svima odlanulo. -

Preuzimam to na se!

I ode na pozornicu te poče pjevati ne brineći se za pratnju ni za bilo što drugo, a s ušateljska životinja poče frkati od zadovoljstva. Nanny otpjeva nekoliko narodnih i dvije-tri ope- retne arije tako spokojno, kao da je kod svoje kuće. Bijaše zaista krasno. Bila je kao kakva kraljica, te nije trebalo previše mašte, da slušalac vidi kako joj nad širokim i glatkim čelom kruna blista i kako joj se na grudima sja baršun i hermelin umjesto tiskane pamučnine. Je li čudo, što ju je Klas žalio i mislio, da se živa pokopala u toj selendri ? Da je u Görana takav glas, nitko od njega ne bi tražio, da se u kolovozu upiše na

-174-

Pompea

tehniku. Napokon se pojavi i Elly, ljuta i posramljena, no usprkos svemu zadovoljna. Pratio ju je Kalle Karlsson, zamazan i pospan. Momak je posrtao i zlovoljno pitao: -

Kamo me vučeš?

-

Samo hajde - zapovjedi ona, a on joj se pokori. Za njima je išla

čitava skupina derana cereći se. -

Stojte! - povika Klas te im se ispriječi pred stepenicama, što vode k

pozornici. - Ne vodi ga gore, pokvarit će predstavu. Elly ga odgurnu i prosikta: -

Jamčim za nj! Ovi ga ne puštaju na miru. Ležao je na žalu i spavao,

a oko njega se sjatilo dvadesetak malih lupeža, te su ga zasuli smećem. Na pol stubišta Kalle pade i skotrlja se na zemlju, a svi se na to nasmijaše. Elly ih ošinu bijesnim pogledom, te mu pomaže da se osovi na noge, i tako se opet poče uspon. Kalle i opet zaglavinja. Slaba djevojka nije mogla izdržati njegovu težinu, te ga morade ispustiti, i on se svali baš ko vreća, a i ona pade. Olle im se približi. -

Nisam te zvala u pomoć! - zaplaka ona bijesno i skoči na noge, ali

Olle pograbi njezina prijatelja ko kakav svežanj, odnese ga iza kulisa i vrati se bez ijedne riječi. Više se nitko nije smijao; okrenuše glavu, a maloj Kerstin zasja nešto u očima. Naposljetku su mogli početi. Kerstin je imala hladne ruke, neka ju je drhtavica obuzela. -

Bojiš li se, Elin?

-

N-ne, ah mi je čudno pri duši... Što ću, ako se pokaže, da sam sve

zaboravila ? -

Jesi li sujeverna?

-

Ništa više od ostalih...

-

Ipak ću ti nešto dati. Evo ovo...

I izvadi iz džepa mačkicu, koju je dobio u "Ribnjaku". Visjela je na

-175-

Pompea

vrpci, a rep joj se njihao. -

Hoćeš h je? Možda će ti pomoći, a sigurno ti ne će odmoći... Neka

ti bude amajlija! Kerstin se nasmiješi te je priveza za vrpcu na pregači. Valjda se ipak malo ohrabrila, kad je došla na pozornicu. U međuvremenu Klas je bjesnio kao lud: -

Sve ide naopako! Mucate, kad govorite; šaptač više gleda usnula

pijanca nego glumu, a slušaoci se uvijek smiju na krivim mjestima! -

Preveliki su ti zahtjevi, prijane - okosi se Göran, kojemu je to išlo

na živce. - Ni u pravim kazalištima premijere nisu savršene! Kad je u drugom činu krenulo sve bolje, Sylvia provali ispred rampe i poče im se kreveljiti. Pred pozornicom je moralo biti ograđeno mjesto, ah su gledatelji, dakako, razvalili grede i upali onamo. Kerstin načas izgubi nit, jer joj je Sylvia upala u riječ, a Göran, pucajući od bijesa, pomisli, da će morati prekinuti igru i pozvati stražare. Ali je Klas iza pozornice riješio problem. Upravo u čas, kad su se Kerstin i Göran cjelivali, dođe na pozornicu majurski sluga Ola s vjedrom vode i upita: -

Hoćete li vode?

Göran je smjesta smislio odgovor, ali ga je radosno kliktanje gledalaca zadržalo pol minute: -

Ne ćemo, ali ti možeš u njoj oprati svoju radoznalu crnu dušu!

Majurski sluga nije ishitrio odgovora na to, nego odmah učini, kako mu je naređeno, to jest izli vodu preko rampe. Sylvia skoči i odjuri mokra do kože. Usprkos svim nezgodama igrokaz doživje uspjeh. Slušaoci su tako pažljivo pratili radnju na pozornici, da je Klas iza nje pjevušio svojim promuklim glasom. Smijali su se majurskom slugi, sudjelovali u Elininoj tuzi i Ijubavi, bili ogorčeni na susjeda Nicklasa, kojega je Klas predstavljao kao zbilja đavolsku osobu, pa kad je tetka iz

-176-

Pompea

Amerike došla te sve uredila, sjajna, mirna, suverena, opčinstvo je baš uživalo, blagonaklono prema dobrima, zlurado prema opakima u njihovu porazu, zadovoljno u dnu duše tom blagom pravdom. Pošto su ih izazvali pred zastor, glumci pružiše ruke jedan drugome i odigraše kolo na pozornici. -

Hura, kako smo dobro predstavljali večeras!

Klas skide lažnu bradu i nasmija se cijelim licem: -

Nikad nije bilo ovako kao večeras!

Dok su oni skidah ličilo sa sebe, iskrsnu Hilding iz tame. -

Gdje je Elsa?

-

Brzo se preobukla i iščezla.

-

Prokletstvo! - promrmlja i opet se izgubi.

Na pozornici su ostali još samo Nanny, Kerstin i Göran. -

Donijet ću kavu za nas troje - reče Göran.

-

Najmlađa sam - reče Kerstin - ja ću je donijeti. Zadovoljna sam, što

nije bilo tako strašno, kao što sam mislila, te bih sad mogla glumiti što god hoćete! -

Jeste li se pomirili? - upita Nanny Görana, kad se Kerstin udaljila.

-

Vjerujem, da jesmo. Ne znam, zašto se ljutila na me, a još manje

znam, zašto se opet udobrila. I ona je baš ko i sve druge žene, ni sama ne zna, što hoće. -

A, nije tako, - preuze Nanny toplo i prijazno. - Vi momci uvijek

tvrdite, da smo mušičave i nerazumljive, ah ni govora o tome. Mi samo mislimo brže i reagiramo drukčije. -

A ta obrana dolazi iz usta žene, koja je utjelovljena pouzdanost.

Nanny se nasmiješi, ah ne odgovori ništa, te su časak-dva sjedili bez riječi. Nato Göran uze pripovijedati o svome razgovoru s Klasom, a ona je slušala ne prekidajući ga. Sjedila je naslonjena o neki stup, ruku sklopljenih na koljenima, a kad je završio, ona preuze: -

Zar je takvo čudo, što je nezadovoljan? Ne bi se ti čudio, kad bi

temeljito gledao u njegov život i prilike pa sve omjerio s njegovom

-177-

Pompea

inteligencijom i nedostatkom prilagodljivosti. -

šteta što ima malo srca...

Ona se tiho nasmija: -

Nema manje srca od tebe ili od mene, ali ne će da radi za tuđi

račun, ne trpi da ima nekog nad sobom. -

Prekrasno - porugljivo će Göran. - A zašto si ti zapravo tako

blagonaklona prema njemu, kad i sama radiš? Ruke su ti žuljevitije nego njegove. Nije odgovorila. Na mjestu svetkovine počele su narodne igre, te je pjesma odjekivala iz stotinu grla kao iz jednoga jedinog; Draga si mi uvijek bila, moja ti si Ijubav mila, ne nađem li s tobom sreću, ja života više ne ću... -

Čini mi se, da se vas dvoje jako poštujete? - proslijedi Göran.

-

Možda - kratko će Nanny.

-

I nije te nikad zaprosio ?

-

Nije. A i zašto bi? Vjerujem, da mrzi žene.

-

Stani, Nanny, sad si udarila o kamen. Nije on takav! Ali svoje

razočaranje prikriva cinizmom, jer je i suviše razuman i čestit, a da bi postao religiozan. "Kiselo je!" rekla je ona poslovična lisica, kad nije mogla dosegnuti voće. Sad ću te onako iznebuha upitati: zašto takva djevojka, kao što si ti, uvijek samotuje ? Činilo se, da nju ništa ne može zbuniti, ostala je jednako spokojna; -

Kad nema nikoga, tko bi me htio.

-

Ne govori koješta, kad i sama znaš, da si lijepa!

-

Onda sam valjda bila previše izbirljiva.

-

Djevojke tvrde, da nisi nikad poljubila nijednog momka.

-

Oh, samo hoće da me ljute - mirno će Nanny. - Kažu "poljubila", ali

sigurno misle na nešto drugo. A zašto da se predamo prvome koji naiđe, kad nas spopade romantika i slabost? Zar ne možemo nositi čistoću kao častan znak, kao pero na šeširu, da bismo je dali onome, tko je zaista dostojan da dobije najveći dar, koji možemo nekome pokloniti: same sebe! A dobivamo li tako mnogo na uzvrat? -

-178-

Pompea

nadoveza ironično. - Ah da ti dokažem, kako se netom krizmane djevojčice, koje vjeruju da su doživjele veliku Ijubav i stavljaju dva drugarska prstena na lijevu ruku. čim im momak šapne gluposti na uho - velim, da bih ti dokazala, kako se te djevojke varaju, kada kažu, da nisam nikada poljubila muškarca, evo ću to učiniti sada! I to rekavši, sagnu se naprijed te ga meko i hladno poljubi u usta. -

Ali nemoj, Görane, reći tvojoj Kerstin, jer bi možda krivo shvatila.

Sačuvaj dokaz za se! U istom času dođe Kerstin s kavom za tri osobe, te prostrije na pozornici, koja sad bijaše pusta. U uglu je stajao mikrofonski stalak, ah je njegovu malu razjapljenu glavu, koja je nervozne činila još nespokojnijima, odnio vođa igara gore kod kopljače za zastavu. -

Sada sračunavaju utržak - izvijesti Kerstin. - Cijeli odbor skače od

radosti i trlja ruke. Govore, da čist dobitak iznosi petnaest stotina... Ah vi se držite tako tajanstveno. Što vam se dogodilo ? -

Zaprosio me - reče Nanny.

-

Pa kako si prošao ? - upita Kerstin Görana.

-

Loše - odgovori Göran. - Kazala je "da", pa je sad moram voditi sa

sobom, dok ne nađem koga, da je preuzme...

-179-

Pompea

8. POSLIJE Göran poče trčati. Valovi gromorno udarali o obalu, pjena im se katkad valjala sve do njegovih nogu. Hujao vjetar, tutnjilo jezero, zrak bio pun raspršene pjene i ledenih iglica, što su žegle po rukama i štipale po licu. Göran turi ruke u džepove na kaputu i pod desnom osjeti nešto - odmah je znao, šta je: bijaše to mačkica od pliša, s vrpcom oko vrata, s bijelim nosićem i sa dva mala zelena bisera mjesto očiju, zastade, izvuče amajliju te je stavi uz obraz, a onda je baci u jezero. Ali je vjetar zanese natrag, pade mačkica na pijesak do njegovih nogu. Göran je gledao u nju, dok je najdalji okrajak nekoga vala nije zahvatio i povukao sa sobom. Blistava se voda povuče i pijesak se obnaži, ali dođe novi val, crn i siv s bijelim hrptom, pa se istoči, doprije mu sve do nogu i odnese mačkicu sa sobom, povuče je u dubinu. Bijaše, kao da se istom tada momak oslobodio, te je mogao trčati dalje. Göran je stajo u krugu, što se sastavio oko onih, koji su igrah u kolu, kadli neka bojažljiva ručica dodirnu njegovu. Ne pitajući ništa Göran okrenu leđa igrama i pođe s malom Kerstin. -

Čuješ, ne bismo li odmah kući! - upita Kerstin.

-

Zašto odmah? Ionako je uskoro kraj svečanosti.

-

Ipak, hajde! Budi tako ljubazan!

Pođoše, i dok su išli prema mjestu, gdje su se ostavljali bicikli, ona mu povjeri, kako je Klas tražio, da je prati. Odbila je, a nato ju je on uporno pozivao na ples, pa zato ne bi htjela i ne usuđuje se da dulje ostane. "Kako je djetinjasta", mišljaše Göran, dok je stavljao u pokret svoj moticikl, a ona prtila lutnju na leđa. Svetkovina se završila, svi su pjevah u jedan glas: Večer je sjajna, mirna i čista vrh hridi sunce sjaji i blista... A nato se razlijegoše pogrebni zvuci narodne himne, koja kazuje o "velikoj i dičnoj" prošlosti. Ah je bilo ganutljivo, puno čara u toj

-180-

Pompea

srpanjskoj noći. Šumom odjekivali glasovi, ljudi tražili bicikle, galamili i psovali. Tihi, sretni i umorni parovi hitjeli, da prije izmaknu iz vreve, a naokolo se vrzali iskorijenjeni, razvrzigre i smutljivci, duhovi tame, narušitelji mira. Upališe dvije automobilske svjetiljke, a njihova svjetlost obasja malu ženicu, koja je čvrsto hvatala nekog čovjeka. -

Kalle, Kalle, ne idi s njima!

Iz polusjene se začu smijeh i poziv: -

Hajde s nama, makni se već jednom! Imaš vremena, stići ćeš da

legneš u Ellyn krevet. Ostaje nam još boca prepeke! Ala je bilo veselja i zabave prošle nedjelje! Kalle se grubo oslobodi. Djevojka zatetura korak-dva kao slijepa, udari o neko drvo, grčevito se uhvati za stablo i na nj pris oni čelo. Kosa joj se rasula po ramenima poput svijetla slapa. Auto se polagano približi, svjetlost prosja jače i usiječe u pamćenje svaku pojedinost, a ljudi se ukloniše uplašeni tugom, koju nitko nije mogao razumijeti niti joj izmjeriti dubinu. -

Moramo joj priteći u pomoć - šapnu Göran.

-

Ne - Kerstin će tužno - ne treba ništa. Njoj nitko ne može pomoći,

pa čak ni ja, premda sam joj najbolja prijateljica. Pusti je, neka se i ovaj put sama izvuče, tako će biti najbolje. Samo bi se posramila, kad bismo joj pokazali sućut! Göran je šutio i mislio: "Zbilja, Elly, Elly, ti si dijete ove hiperborejske zemlje, gdje su razmaci veliki, volje uporne, a ponos krhak." Kad su koji časak kasnije stajali i čekali, da se proguraju te iziđu iz stiske naroda na raskršću, oko njih se začuše glasovi i grub smijeh: -

Gle, eto ih!

-

Ah sigurno ne će stići daleko!

-

Doviđenja, bijela kapo, s tvojom strunjačom!

-

Životinje! - prošapta Kerstin ogorčeno.

-181-

Pompea

Nakon časka motor poče kašljati i pucketati, i odjednom se zaustavi. Siđoše, te ga Göran maknu na neki odvojak, i tu pretraži sve od benzina do paljenja, ne nade nikakve griješke. a motor ipak nikako da krene. Dok mu je Kerstin svijetlila džepnom svjetiljkom, on odvinu rasplinjač: sve je tu bilo začep-ljeno i slijepljeno, Göran protisnu kletvu. -

Šećer! Neki mi je nitkov stavio šećer u rezervoar! Ne preostaje mi

drugo nego da opet zatvorim i da motor guram do kuće. Mogu to očistiti samo na danjoj svjetlosti. A gomila svijeta međuto krenula cestom, protegao se biserni niz svjetiljaka, duga karavana smijeha, pjesme i radosna brbljanja, pa kad su Göran i Kerstin izišli na put, učini im se, da su sami! Kerstin ne reče ništa, nego prihvati motocikl i poče ga gurati pomažući Göranu. -

Ne, Kerstin, ne moraš mi pomagati...

-

Oh - blago će ona - već pravičnost traži da se pomažemo. Ja sam se

njime više puta okoristila. No kad su pošli dugom uzbrdicom, on se usopi i reče, da bi bilo bolje sakriti motocikl u šumu i doći po nj ujutro. -

Ne, nikako! - usprotivi se ona. - Mogao bi ga tkogod naći.

-

Ali je previše naporno za te!

-

Nije mi običaj da uzmičem od posla - prošapta Kerstin.

Bilo je tamno na obronku između brda na jednoj strani i šume na drugoj, ali zvijezda, što je sjala povrh sljemena ravno pred njima, sve se kanda bližila, a to je možda bio dobar znak. Odjednom se iza njih pojavi poput duha neki biciklist bez svjetiljke. Istom kad je bio koji metar od njih, začuše kako mu kotači škripe na šljunku. -

Hej, Kerstin hoćeš li poći sa mnom?

Oni ni riječi, a on proslijedi putem. Na vrhu uzvišice put je krčilo crno klupko momaka i bicikla ali

-182-

Pompea

izbližeg se vidjelo, da to nisu odrasli momci, samo skupina dječaka. Glasno su se smijali, tako da je odjekivalo šumom. I zaredaše njihova pitanja: -

Nije preteško, a?

-

Bi li da se povezeš, Kerstin?

-

Dođi sa mnom!

-

Radije sa mnom, straga na nosaču!

-

Koji je broj okretaja tog motora?

-

Koliko benzina troši na milju ?

Göran upali džepnu lampu. -

Propustite nas!

-

Oh, dovde ti se nije tako žurilo...

Jedan između njih zagrh Kerstin, a ona ga pljusnu po hcu. Göran je htio prodrijeti dalje, ah oni počeše nogama udarati u motocikl. Göran smjesta spusti stalak na stražnjem točku. -

Govorite, što hoćete?

Kerstin ga pokuša zadržati i prošapta mu nešto, što on nije čuo. Oni se razmaknuše, ali su međutim sokolili jedan drugoga: -

Skočite na nj! U takva knjiškog moljca nema snage. Zgnječite ga!

Göran stade. -

Ne usuđuješ se doći! Kukavice! - povikaše u sav glas.

On ih osvijetli jednoga za drugim kazujući u sebi: "Vele, da je kultura protivna prirodi, da je čovjekovo prvobitno stanje životinjsko i da cijeli odgoj ide za tim, da sakrije prirodu, s kojom se rodio. Ali je u svakom slučaju žalosno, što je kulturni premaz tako tanak usprkos odgoju u nizu tolikih naraštaja." -

Usuđujete li se vi doći jedan po jedan, prokleti majmuni?

-

upita Göran i uprije svjetiljku u neki snažan lik, koji se držao u

pozadini. - Čuješ li ti tamo, spusti ovratnik, da vidim kako izgledaš ? Ili se ne usuđuješ, Nisse Holme, koji si takav kukavac, da bježiš pred slabijim?

-183-

Pompea

Dok je Göran to govoriti, nekakav mu se klipan došulja iza leđa. Kerstin viknu, te Göran u posljednjem hipu izmaknu napadaju bokserom u potiljak. Nato Göran udari sam, a protivnik se sruši i skotrlja niz padinu. Nasta grobni muk. Trojica od njih smjesta ođmagliše u grmlje, drugi pograbiše bicikle te kliznuše niza strminu, a Göran i Kerstin nastaviše put. -

Kakvih li razbojnika!

-

Ne smiješ zvati te dječake razbojnicima, čuješ li! Kad ih uzmemo

svakoga napose, oni su ugodni, a samo kad se okupe, kad su u gomili, postaju prostaci. -

Jer se inače, dakako, ne usuđuju da pokažu svoju dlaku.

-

Ne budi zao, to su samo dječaci.

-

Koliko im je godina ?

-

Poprilici kao i meni.

-

Gle, kao tebi! - nasmija se Göran. - A govoriš, kao da si im mati ih

barem starija sestra! Kerstin trže oči u nj, očito joj bijaše neugodno, što on ne razumije nešto tako logično i jednostavno. -

Ah ja sam djevojka! - reče ona te se isprsi.

Od plišane mačkice vidio se u tami samo cijeli nosić. -

Navodiš me, da mislim o nečemu, što je rekla Nanny: "Žene nisu

mušičave, one samo misle brže i reagiraju drugačije." Je li to objašnjenje tvojih malih hirova? Nisam se usuđivao prije, ali te pitam sada, kad tvoje mušice više ne mogu nauditi družbi. Kerstin se ukruti, te je dalje išla podigavši nos i usmjerivši pogled ravno preda se, a njega opet poče glodati teška praznina. "Gle", pomisli Göran, "tako je slatka, tako začudno slatka... a tako nepristupačna!" -

Ne ljuti se, Kerstin, što sam te pitao. Nisam mislio ništa zlo!

-

Kako da budem sigurna u to ? - upita, ali se nije ljutila.

-184-

Pompea

-

Zar vjeruješ, da sam htjela igrati se kazališne zvijezde, da biste

došli do spoznaje, kako malo značim? O ne, što god hoćete, samo to ne. Nisam htjela ostaviti družinu, ah nisam mogla učiniti nešto drugo. A to je bila tvoja griješka. -

Uhu! - dočeka Göran.

-

Ne budi glup sada, nego šuti i slušaj!

A kako ne bi s ušao tu malu sedamnaestogodišnju djevojku, koja je ustrajno s druge strane gurala njegov motocikl, premda to nije nikako bila dužna? -

Odgovori mi na pitanje - uporno će Kerstin. - Od dviju djevojaka,

što si ih grlio sjedeći na mostu, koju voliš: plavu ili crnu ? -

Volim ?

Göran ponovi riječ, ali mu od nje zastade dah, a misli mu se sudariše, okrenuše u kovitlac. Kako su, zaboga, djevojku spopale sve te tlapnje? I sam je onda nazreo mogućnost, da bi ona mogla nešto takvo pomisliti, pa ipak, jedno je pomisliti, a drugo vjerovati u to. Zar je tako djetinjasta? -

Jest, voliš. Jedna te od njih zvala "dragi".

Nije se mogao obuzdati, prasne u smijeh. -

To je bila plavuša, a ta riječ nema nikakva značenja, ona se

naprosto tako izražava, to je njezin žargon. Sve četvoro smo drugovi iz škole. -

Misliš, da sam glupa, ali ne bi tako mislio, da si na mome mjestu.

Zar se ne sjećaš, što sam ti pripovijedala prije svega nekoliko dana? Govorila sam ti, kako sam cijelo proljeće nastojala da ne mislim na tebe. Konačno nisam mogla potisnuti, što sam osjećala, a nisam ostala hladna prema tebi. -

Ne, nisi.

-

Tada sam se pomirila s time, da pustim neka sve ide svojim tokom,

bit ću, rekoh, zadovoljna i sretna, dok si tu, a tugovati mogu kasnije... Ali kad sam te vidjela s njima, sve se srušilo. Vidjela sam, da su na

-185-

Pompea

isto brdo tkani kao i ti, čula sam im laki, brzi i duhoviti razgovor, tako različit od našeg ovdje, a ti više nisi bio onaj isti, našao si se u svom elementu. Kad sam se provezla pokraj vas, bila sam smrtno uplašena, da me ne zovneš, jer ne bih bila kadra da odgovorim i jednu jedinu riječ. -

Ali zato ipak nisi smjela ostaviti družbu na cjedilu prije same

predstave, ti mala guščice. -

Ipak! Nisam te više htjela vidjeti, jer sam znala, ako te opet

susretnem, da ću se opet smješkati i rastopiti poput voska... "Rastopiti poput voska, gle, gle" - pomisli Göran - "Ali je to onda vraški

tvrd

vosak."

No

za

sedamnaestogodišnju

djevojku,

jednostavno odgojenu da osuđuje sve tople osjećaje kao nešto smiješno i zlo, vjerojatno zbog toga, što njezine odgojiteljice po svome redu i po mnogostrukim smjerovima nisu imale prilike da dadu oduška vlastitim osjećajima, temperatura je kanda bila još prilično visoka... -

Ležala sam budna mnoge noći i razmišljala, i grizla se. A onda si

jutros došao. -

A zašto si se vladala onako ludo ? Zašto si se sakrila, kad sam te

već vidio, ti mala divlja mačko? -

Izgledala sam kao vještica! - ote se djevojci. - Nisam se ni za živu

glavu htjela nikome pokazati, a najmanje tebi. A ti si bio tako zao, te si mi postao sasvim ravnodušan... Ali si popodne bio žalostan i dugo gledao za mnom, a kad si u očaju kušao da me peckaš, nisam mogla više ostati hladna... I u tim riječima položi svoju ruku na njegovu medu polugama i žicama na upravljaču, te mu se nasmiješi, a on joj uzvrati smiješak, zadovoljan što mu je spašen ponos i samosvijest. Neke večeri eto Klasa na staru biciklu, što je vraški škre-betao. Göran se upravo oprao od pljeve i znoja, jer je sav bogovetni dan prevozio sijeno, i baš kad se preodjeo, banu posjetitelj, a Göran se namršti.

-186-

Pompea

-

Smetam li ti? Ti izlaziš?

-

Ne, ne žuri mi se tako...

-

Brzo ću otići, a ti ćeš malo pogledati ovaj komad ? Donio sam i

nekoliko drugih stvarčica... Sjeli su vani, na travu, a Klas zaintačio; -

Ne bi li ga odmah pogledao? Nije dug...

-

Ne, čovjek treba da ima vremena pred sobom, da bi mogao dati

pravičan sud - branio se Göran. -

Ali tu malu pripovijest možeš pročitati, zar ne?

-

Allright! - reče Göran, u nadi da će onda Klas otići.

Pripovijest je bila napisana na lošu listovnom papiru, izblijedjelim crnilom, ali nadasve uredno. Slova i riječi redahu se jasni i lijepi na listu, ravni, suhi, veoma laki za čitanje. Samo, zašto je Klas govorio i tražio odgovore, dok je Göran preglédao pripovijetku? -

Jesi li čitao izvještaj o svetkovini u današnjem broju pokrajinskih

novina? Lijepo, konvencionalno, zar ne? Znaš, kad treba da skrpim nešto takvo, valja mi računati s ukusom općinstva... Na svijetu nema ništa tako učmalo, kao što je uredništvo toga lista... Misle samo na to, da ugode krugu svojih čitalaca, te izvještaji smiju sadržavati samo dobrohotne sudove, a ako izvjestilac ima vlastitih misli, mora ih dobro sakriti. I ne smije smetnuti s uma razlikovanje i stupnjevanje. Kad

kakav

Pettersson

ih

tkogod

iz

ćorbudžaka

slavi

pedesetogodišnjicu, javljaju to svega retkom i po u stupcu vijesti iz općine, ah kad potpredsjednik Konjogojskog društva Johansson ih pak narodni zastupnik Stensson navršava pedeset i jednu, posvećuju tome pol stupca, te naglašavaju, kako svečar uživa opće poštovanje i kako je njegova riječ nadasve važna u općinskim raspravama... Izvještaj s utakmice Sportskog društva zajedno s listom rezultata i svim ostalim ne dobiva više od četvrtine stupca, a godišnji sastanak uprave knjižnice jedva deset redaka, tako da ostane čitav stupac za dražbovanje Šivačkog posestrimstva i za večernju zabavu u Domu

-187-

Pompea

misija... A pogrebi! Ženica iz staračkog doma dobije dva retka. To mi donosi osam öra, ah zato mogu zaslužiti dvije-tri krune na Svenussonu iz Lerhulta, ako se ovaj udostoji da otegne papke. U takvu slučaju treba uvijek reći, da pokojnika bolno oplakuje do dna duše ucviljena rodbina i sva općina, i da dragi i vrh pokojnik za sobom ostavlja svijetlu i zahvalnu uspomenu - valja tako iskititi čak i onda, kad čitava općina zna, da je bio stari lisac, kojega je mogao voljeti samo vrag, i da su mu rođaci došli na ukop kao gladni psi da laju o baštini, pošto su godine i godine željeli, da stara kornjača već jednom crkne... Jednom napišem, da je pogreb bio svečan i ganutljiv, a drugi put, da je bio ganutljiv i svečan. I što je vraški čovjek ostavio iza sebe više uložnih knjižica i imao više općinskih dužnosti, utoliko pogrebna služba postaje potresnija, dirljivija i svečanija... A čeljade, koje misli, ne smije pero objesiti o klin, kad su posrijedi takvi sastavci, jer naposljetku, ne treba prezirati novac primljen od novina.. Ali, Görane, jesenas ću to svojski naplatiti! Makar me izveli pred sud i makar više ne smio napisati ni retka u oblasnim novinama, reći ću ono, što mi je na srcu! U to vrijeme Josias Helden navršava osamdeset i pet godina, a to će biti objava o rođendanu, kakva se nikad nije vidjela. Lako ću prevariti uredništvo, jer, vidiš, glavno je da lijepo iskitim i zaoblim, ali za ovdašnje ljude svaka će riječ biti razumljiva u pravome smislu. Zamisli nekoga poput Heldena, govornika i propovjednika, koji je određen za prve lože u kraljevstvu nebeskom! On je član bezbrojnih odbora i povjerenstava, zapeo je kao čep u grlu općine, da mladi ne mogu dalje odande. Na posljednjim izborima ipak su izabrali drugog predsjednika. U minulih četrdeset godina nitko nije nanio župi tako veliku štetu kao Josias Helden, čak ako uračunamo i pastora i njegovu bablju družbu. Pastor ionako više nema stvarne moći, jer ako i odbije napovijed, mladenci se svejedno presele u zajednički stan, a ako ne će da krizma

-188-

Pompea

kojega dječaka, ovaj nije zato nimalo nesretniji. Ah Helden, vidiš, taj se šepirio usred života i znao, gdje i kako valja zahvatiti. Buržuj ne može nikad mučiti seljake, kao što može jedan od njihovih! Ali koliko god ga narod mrzio iz dna duše, ipak su jedino mladići imah hrabrosti da se bore protiv njega. I uspjeh su da ga zbace, premda je sve visjelo samo o dlaci. To je jedan od rijetkih razloga, s kojih cijenim Savez mladosti. Nakon toga događaja bolovao je mjesec dana... Klas se opako smijao. -

Čovjek poput njega ne trpi nikoga pokraj sebe, i zato su on i pastor

smrtni neprijatelji, te proklinju jedan drugoga i osuđuju na pakao, a to je veoma poučno za iskrenog poganina... Sin mu se naokolo vuče kao slaboumnik, muca, grčevi ga spopadaju. Ljudi tvrde, da ga je nešto prestrašilo u djetinjstvu, a ja im vjerujem. Prije, kad mladići i djevojke nisu imali nikakvih drugih mogućnosti za rad, Helden je imao majurskih radnika i sluškinja; ah ih je sada teško dobiti. Sada im nalazi zamjenu uzimajući posvojčad, po jedno ili po dvoje, a bira ih, kad im je kakvih deset godina. U tim ljetima mogu već musti krave. čistiti staje i cijepati drva. Helden ih ne pušta u školu, osim kad više nemaju drugog posla. Sad mu je kod kuće crnooka zvjerka - mislim, da se zove Torsten - a i tom će dječaku uskoro kucnuti čas slobode, jer mu je sada šesnaest godina... Znaš, kad gledam Heldenov majur, eno ga povrh toga stabla, poželim, da ga đavo odnese. Kad mi je bilo šesnaest ih sedamnaest godina, sanjao sam o tome, da jedne noći pod straćare podmetnem vatru. Bio sam previše kukavica da to učinim, a možda je tako bilo i dobro. Ah se nadam, da će onamo nekog dana udariti grom, ili će nastati kratki spoj ili štogod drugo... Zamisli samo, kako bi plamtjele te stare kuće sa svojim slamnim krovovima i onako stisnute jedna uz drugu! Göran nije ozbiljno uzimao, što Klas govori, i ma koliko ovaj

-189-

Pompea

zanimljivo pripovijedao, slušatelj nije mogao a da krišom ne pogleda u sat: "Zacijelo se već odavno vratila kući... Ako ovaj uskoro ne umukne, zamolit ću ga, da ode." -

Deder, Görane, što misliš o mojoj pripovijetki?

-

Čudna je, zanosna i strašna, ah ne shvaćam pravo, što si htio

takvom pričom. -

Nije to priča, to je kruta zbilja.

-

Ni samo sedamnaesto stoljeće u Švedskoj nije moglo biti tako

odvratno! Ne mogu da vjerujem, da je takva hajka na vještice mogla biti tako životinjski okrutna? -

Jest, ljudi su uvijek jednaki. Podatke sam sabrao u starim

dokumentima...* Pripovijetka je govorila o mladoj ženi i njezinu zaručniku u nekom selu, gdje im je svatko zavidio. Ona se razumjela u liječenje i pomagala bližnjima, jer je svima htjela dobro, ah joj se počeše sklanjati s puta, jer im je ulijevala strahopoštovanje. Njezin zaručnik umre, a suseljani ugrabe tu prihku da se osvete, te ženu optuže za tu smrt. Oni, kojima je najviše pomogla, najstrože su je osuđivah, i tako je došla na lomaču. A mlade žene, koje su zaostajale ljepotom, budno su pazile, da dim ne uguši vješticu i da time ne skrati njezine muke. Göran gotovo osjeti gađenje, ali Klas reče: -

Pripovijetka je dobra, ne nalazim više, da bih u njoj mogao išta

promijeniti, ah je novine ne će. U svojoj prepasti poslao sam je nekome popovskom listu, odakle su mi odgovorili, da je odvratna. Zatražio sam, da mi je vrate, i istaknuo, da je p rema tome Kristova povijest odvratna, jer i ona govori o tome, takvi su ljudi: danas "Hosanna!" a sutra "Raspni ga, raspni!" Isto se to događa i u naše dane i ponavlja tisuće puta, premda ni vatra ni križ nisu uvijek materijalni. Nego, reci mi, imaš li veza s novinarima? ________________________ * Benjamin Christenssen prije dvadesetak godina prikazivao je u Stoc-kholmu niz filmova "Vještice kroz vjekove", u kojima se nadahnuo obilnom sudskom građom iz XVII. stoljeća. - Prev.

-190-

Pompea

Ovdje čovjek živi ko u pustinji, te ne može ni s kim doći u dodir... -

Ne, ne poznajem ni jednoga - odgovori Göran, kojemu je već

dojadilo. Konačno se Klas udalji, a Göran s papirima u ruci brzo krenu prema dolini. "Zacijelo se već vratila kući, uvrijeđena i ljuta..." Zažubori poljska ševa. Ne, nije bila ševa, bijaše to netko, tko oponaša tu pticu. Nov sitan i veseo ćurlik namami ga da krene u drugome smjeru. Iza hambara stajala Kerstin i smijala se. -

Ti! - iznenađeno će Göran te joj stisnu ruku. - Tako sam se bojao,

da si se vratila kući... -

A ja sam došla tako kasno, te sam pomislila, da ti je dosadilo

čekanje! O čemu si to zanimljivo govorio s Klasom ? Promatrala sam vas barem četvrt sata! -

Govorio je on... Napisao je mnoštvo gluposti, te bi htio, da ih

pročitam... -

Mogu li i ja čitati s tobom ?

-

Možeš, ako ti je s voljom.

Kapci na hambaru bili su otvoreni, da bi se osvježio topli zrak, a uza zid bile naslonjene ljestve. Göran se uspe te pomože i njoj, pa se lijepo zavališe u sijeno. Kerstin je držala I čitala Klasov rukopis, ah Göran nije čitao, nego joj potezao kose i škakljao leđa slamčicom. No ona se tako zadubila u čitanje, da mu bijaše gotovo krivo. -

Nemoj više čitati! - zamoli je Göran, kad je dovršila pripovijetku o

vještici. Kerstin ispusti rukopis, nasmija se i nasloni na nj, ispruživši ruke. On je brzo uhvati oko struka i privuče k sebi. Smiješak joj bijaše topao i povjerljiv, iz nje je strujala sama blagost i dobrota. Ležala je i gledala ga, a kad je ušiljio usne

-191-

Pompea

k njezinima, djevojka polako sklopi oči i čekaše poluotvorenih usta. Tako su ostali opruženi neko vrijeme, stiskali se, cjelivali, dragali i šaputali. Göran je osjećao kako ga vrućina oblijeva, uzbuđivala ga blizina njezina tijela, te mu ruke postajahu sve nemirnije i nespretnije, ali ih Kerstin odmaknu. -

Ne smiješ tako!

-

Zašto ?

-

Kako možeš pitati tako glupo?

-

Nadam se, da se nisi za to naljutila?

Ona se tiho nasmija te ga privuče k sebi, prisloni lice uz njegov vrat te je blago i toplo disala u njegovu kožu. -

Ne - prošaputa ona - ne ljutim se. Ali budi ljubazan prema meni,

obećaj mi to! Obećaj! -

Obećajem! Ali mala, mala guščice, ja ti ne želim zla!

Nije ništa odgovorila, samo je nepomično ležala i gledala u strop; čavli s krova probijali daske pokazujući se kao crne točke, a prašina i paučina visjela u pramenju i vijencima, što tu i tamo bijahu pozlaćeni rumenilom sunca na smiraju. Göran gledaše djevojku. Šareni joj oplećak savršeno pristajao, mali vršci grudi napinjali tkaninu upravo kako treba, ni previše ni premalo, a meka sjena usjeka među njima duboko se i zavodljivo spuštala. Bokovi se lako zaobljivali, ali već zrelo visoki, a tanka suknja otkrivala obrise stegna. Na nogama joj se ispreplelo nekoliko sivih i žutih slamčica, koje su isticale zlatnosmeđu boju njezine kože. I opet zagleda u toplo joj lice, a ona ga promatraše na duge i kose pukotine poluzatvorenih očiju. I dok ju je tako gledao, Göran zapjeva: Kada tvorac cvijetak stvara, svim bojama časku šara, peteljku mu tanku daje, tajnim sokom ispunja je, mirisom ga svakim takne, i svoj onda dah mu dahne... Ali ne, mala Kerstin, - iznova će Göran ovako je to preinačujući pjesmu;

-192-

Pompea

Kada tvorac djevu stvara, nježno tijelo krasom šara, zemlje, neba sjaj joj daje, svakim miljem ispunja je, ljepotom je bajnom takne, dušu onda djevi dahne. I tad djeva krasna, čista medu drugim cvijećem blista u širokom vrtu tome na utjehu srcu mome. Dok je Göran pjevao, ona se tiho smiješila. -

Lijepo! - dočeka Kerstin, ah onda nadoda: - Ne sviđaju mi se izrazi

"svim bojama", "tajnim sokom", "sjaj zemlje i neba". Nekako loše zvuči, to je kao neka smjesa, u kojoj ima mnogo zla u dobru, baš ko kakav recept za vještičji napitak! -

Zar život nije sastavljen od dobra i od zla? Zar ljudska bića, osobito

žene, a pogotovo ti, nisu pravi vještičji napici? Kerstin se nasmija; nije mu ni odobrila, niti je prosvjedovala, dok ju je on gledao vedro i začuđeno. Zar njih oboje nisu, na kraju krajeva, iste vrste? Njezin ju je odgoj ukrutio, ali će to naposljetku proći. Nije bila hladna, ta inače ga ne bi mogla tako cjelivati. Bila je samo bojažljiva i čekala, da bude upućena u tajne; tako će i ona postati ista savitljiva i meka lutkica ko i sve druge. Slatka lutka, divna drugarica u Ijubavi za jedno ljeto... Po svim zakonima zdrava razuma, mora se iživjeti i zadovoljiti unutrašnja glad za životom, dok je čovjek mlad, jer inače, ako je potisnemo, izviru odatle svakovrsni kompleksi, koji mogu izopačiti čitav život. I ovdje mladost valjda živi, nisu glupi, ali očito ima ih, koji primaju staru pravovjernu nauku mržnje prema životu, koja kazuje, kako čovjek ne može i ne smije sve. Putenost treba obuzdati... Kerstin je još živjela u tim shvaćanjima, ali žena poput nje, mlada, puna životne radosti i pametna, brzo će odbaciti mrtvu težinu predrasuda i sačuvati samo ono, što se slaže sa zdravim razvojem. Bila je dosta jaka da prkosi i dosta spretna. Ona prekide njegovo razmišljanje. -

O čemu misliš ? Radije me poljubi, nego da se tako mudro držiš!

Ruke joj bijahu kao mek i topao luk oko njegova vrata, u nj je gledalo

-193-

Pompea

njezino lice, otvoreno, u očekivanju. A brzo se sad smrkavalo. Göran je poljubi, ona odgovori vruće i žedno, te njegove ruke i opet pokušaše da se zapletu. Kerstin se uplaši i u strahu zaštiti grudi, a hce joj se ukoči, kao da se sledilo. Uplašeno uhvati mu ruke i prošapta: -

Odlazim, ako me ne pustiš!

Ne, nije smio ništa poduzimati. Bio je i predobar psiholog, a da bi ostao uporan te večeri. Odjednom se kanda umorio - bio je zadovoljan i samo je formalno prosvjedovao, kad je rekla, da joj valja kući. Ah ju je pratio, te im je trebao cio sat da prevale petsto metara. Išli su uporedivši korak, stisnuti jedno uz drugo, a ona mu katkad naslanjala glavu na rame. Kad su se poljubili na oproštaju u dolini, on je čvrsto stisnu k sebi, a ona mu se rado prepusti. Rumen joj navrla u vruće obraze i sva se zadihala, dok je on u sebi kazivao: "Uskoro ćeš pasti, ti prkosna mala tvrđavo." Kad je došao kući, poče čitati Klasov dubokoumni filozofski igrokaz o osnovnim načehma života i opstanka. Kakav sud da donese ? Oh, ne će biti ni najmanje pogibeljno, ako ga bude hvalio, ta komad se ionako ne će nikada prikazivati. Kakvi bi diletanti mogli u svojim ulogama izgovoriti te rečenice, teške i nabijene kao barokna zdanja, i učiniti ih razumljivim? Nema ništa prirodno u svoj toj pustoj rječitosti. "Gdje je tu umjetnost ?" glasno će Göran. "Je li to umjetnost ih gola artificijelnost?"

-194-

Pompea

8. NA HRIDINAMA Göran trčao duž obale, raskopčan mu kaput vijorio na vjetru, što mu je mrsio kosu, osutu injem i kapljicama. Jezero mlatalo o hridi i daleko zapljuskivalo pjeneći se pramenjem bijele šumavke, a Göran skakao preko glatkih stijena, posrtao u pukotinama i oklizivao se onud, gdje se prskavica smrzavala. Tu je bilo! Da, tu je moralo biti, u toj udubini. Zastade zadihan i iscrpen, te prstima prijeđe po stijeni, ali je bila hladna kao smrt, iz nje izbijala sama studen i mokrina... I opet osvanula nedjelja. Minula bijaše vjetrovita i hladna, kao da je jesen, kiša šibala, a breze već gubile žuto lišće. U ravnici nevrijeme povaljalo mnogo poluzrele raži, a na pržini kišna bujica izdubla vijugave prokope. Ali je sada sjalo sunce, te je posvuda duž polojita žala voda opet topla, nebo se vedrilo kao riblje oko, a na velikom se jezeru površje zrcalilo zategnuto i modro, kao da nikad više ne će biti ni ćuha vjetra. Oboružane tamnim naoćarima za sunce, debele i buhave Ijetovateljice ležale opružene na pijesku, mladost se praćakala u vodi, a gore u h adu među grmljem sjedile obitelji iz ravnice uživajući u svome pikniku. Kerstin i Göran odoše sve do hridina, kamo nitko nije išao, jer bijaše daleko od puta; Kerstin nije htjela, da ih vide njihovi mnogi poznanici. -

Stidiš li se mene? bockao ju Göran.

-

Zar ne razumiješ? uvrijeđeno će ona, čudeći se.

Shvatio je. Nije bilo comme il faut da se mlada dama kupa s mladim gospodinom. Tako je barem mislila njezina obitelj, a kako je mlada dama išla u posjet svojoj tetki u susjednu župu, slučaj je bio još zamršeniji. Osim toga, stidila se da pokazuje svoje tijelo! Lijepi crveni kostim za kupanje dobro joj je pristajao -

pa kako je onda Göran ne bi gledao?

-

Ne gledaj me tako! molila ga ona i krila se u vodi sve do ramena; a

-195-

Pompea

isto se tako dugo i dugo sustezala da gleda njega. No malo po malo postade smionija. Poče ga štrcati vodom, a on je povuče ispod površine; nato mu ona, u odmazdu, sasu pijeska u kosu. Trčali su naokolo kao dva raspuštena djeteta, divno oslobođena svake stege, jurili dugom prugom žala. Za neku stijenu bio je privezan čamac, ali kako se na lancu nalazio lokot, moradoše se zadovoljiti da skaču u čamac i da se u njem ljuljaju. Göran je plivao i gurao Kerstin pred sobom, a čas opet sjedili bi na dnu i kušali da se gledaju, dok bi im uzvitlana pržina bockala oči. A kako se u vodi nisu udaljivali, nego im uvijek bijaše dno pod nogama, Göran nije opazio, da ona ne zna plivati. Ribice su jatimice vrvjele u blizini obale i u toplim mlakama, ali se nisu dale uloviti. Kad bi noga mirno stajala u vodi, ribice bi došle i njušile, ali kad bi ruka segla, da ih uhvati, odmah bi nestale. Katkad bi Kerstin, poput neke od tih hitrih ribica, tiho kliznula naprijed i stala, ali kad bi je Göran pokušao uhvatiti, iščezla bi, ostavljajući za sobom samo zvučan smijeh, koji mu odzvanjaše u ušima. Bila je šarena i zabavna riba, ruke joj i noge, vrat i lice smeđe, sve osmaglo od sunca, a tijelo bijelo bjelcato, pa je na toj bjelini kostim za kupanje bio ko kakva crvena mrlja. Smeđ momak priđe čamcu i poče ga odvezivati. -

Kerstin, kako bi bilo, da se malo provezemo, prije nego što odemo

odavde? upita Göran. -

Rado bih prihvati Kerstin. Ali gle, ono je sigurno Hilding.

-

Pah, onda nam s njime valja obzirno postupati. Mladić, kojem su

se razbile zaruke, jedva da je uračunljiv, bilo to od tuge ih od radosti. -

Stid te bilo! A znaš li, da je Elsa već otišla u grad?

-

Ona se uvijek prenagljuje. A Hilding, čini se, i dalje radi na svome

majuru, kao da se nije ništa dogodilo. Uostalom, i sam sam bio na jezeru onog dana, kad se ona zaljubila u onoga crnokosog čarobnika i skrenula s puta kreposti...

-196-

Pompea

-

Znam, bijahu ondje i Elly i Kalle... Elsa se rastapala od sreće na

brodici od mahagonija... Takalo se vrijeme, pa i tjedan prevalio, a Göran osjećao, kako je zdrav, osjećao čilost, jer više nije noću onoliko bdio. Vratila se Kerstin, pa su se i opet sastajali u dolini. Vozio ju je na sastanak Saveza mladosti, na plesove u skladištu, a katkad i u grad, gdje su plesali ili išli u kino. Cjelivali su se i milovali, čeznuli jedno za drugim, kad su bili odvojeni, premarali jedno drugo, kad bi se našli zajedno, i ne bi se više htjeli rastati. Ali sad više nije bilo njegovih napada na njezinu krepost ruke mu nisu klizile dalje od njezina struka. Obećao je sebi, da njezina čistoća ne će biti okaljana ni najmanjom mrljom, te je htio obećanje i održati. Postala je njegovim idolom, on ju je obožavao, i neprestano mu se činilo, da je dovoljno ne poštuje. A njoj je godila njegova pažnja, jer je nikad u životu nije imala. Oporosti u njezinu držanju uskoro se izgladiše, trudila se da bolje i pravilnije govori i više se brinula za svoj izgled, premda je to morala činiti krišom. Postala je budna i oprezna, nemilosna na sve strane osim jedne bila je kao polovica kakva ploda, polutka s mekom i toplom površinom, a on druga, te su zajedno tvorili cjelinu, čvrstu i savršenu, neranjivu izvana, a unutri punu uzajamne topline i oslona. Jedne večeri, upravo prije žetve raži, grmljavina se potmulo orila sa sprudova u daljini, a čudni se zvukovi dizali iz blistava, ali uzavrela jezera. Savez mladosti održavao sastanak na mjestu svetkovine, gdje se još nalazila pozornica, te su zategli dvije-tri cerade, da se zaštite, ako udari kiša. Članovi stizali u zakašnjenju ko obično, te sjedah po tlu; dok su čekah, kratili su vrijeme razgovorom, pa se vidjelo, kako još nisu zaboravili Elsu. -

Jeste li čuli... ?

-

Znate li, da... ?

Djevojke uvijale u svome brbljanju, a momci se pokazivali neotesani,

-197-

Pompea

no svi bijahu željni razgovora. Dođe Klas, a Kerstin se odmah približi Göranu, uplašeno gledajući preko ramena. -

Ni po čuda što blebeću reče Göran. Bila je to sablazan i bruka za

svu njezinu rodbinu, a tako i za Hildingovu. -

Ne znam, kako je mogla učiniti takvo što pritvrdi Kerstin.

Klas ih pogleda kiselo, njih i njihovu međusobnu nijemu odanost: -

čini mi se, da su ljudi došli na svoj račun! Njihova prirođena želja

da sakriju svoju crnu dušu ocrnjujući druge, nalazi sve ružniji i ružniji izraz. Podigli su buru moralnog ogorčenja protiv te nesretne Else. Znate li, ja joj se divim, što je imala smjelosti. -

Razumijem oporo će Göran. A imaš li ti zbilja pravo ? Šta će biti od

nje, kad se ta pustolovina dovrši? -

To je naknadno pitanje. U ovoj mah važno je, da je ona ugrabila

priliku da nešto doživi. Onaj, koji se ne odvažuje ni na što, nego se živ zakopa, ne sudjeluje u životu. Ali je svakako žalosno, kako oni, koji su zaklonjeni, strogo moralno sude druge, koji još nisu stavili nogu u stremen opstanka. Činilo mi se da ste vas dvoje prilično zdravi i razboriti, a gle! I vi udarili u Iste diple ko i svi drugi. -

Uh! protisnu Kerstin.

-

A što bi ti rekao upita ga Göran ako mi samo želimo biti onakvi,

kakvi jesmo? -

No da, bilo je vrijeme kad je i Elsa željela da bude onakva, kakva je

bila i kakav joj bijaše sav rod. A njezin Ideal za sav budući život bijahu tri krave, mačka, peć i lonac za kavu... Sad je dobila drugi ideal... Rasprave se kretale oko glavnog: trebalo je još novca za gradnju! Čisti dobitak od svetkovine već je potrošen, a građe ponestalo, tako te je rad bio prekinut već gotovo dva tjedna. Dom izlazio na skuplje, nego što se predviđalo, pa je zlovolja postala opća i bivala sve veća. Hilding zatraži riječ:

-198-

Pompea

-

Sportsko je društvo odlučilo, da svaki član uplati kao prilog deset

kruna, pa sad predlažem, da i Savez mladosti učini tako. -

Sportsko društvo ne smije utjecati na naše odluke!

-

To vam predlažem kao član Saveza mladosti!

-

Ne bi bilo pravično prema onima, koji su članovi u oba društva; ta

morali bi platiti dvostruko. -

Dabogme! A zar ne će imati i dvostruku korist od doma ?

-

Zar općina ne će platiti? Moramo li mi mladi podmiriti sav trošak?

-

Općina plaća svoj dio, i o tome nema spora.

-

Savez mladosti već je otplatio trećinu svih troškova oko doma.

Spočetka nije bilo odlučeno, da će se sagraditi i kupaonica i da će u domu biti smještene gimnastičke sprave, pa za to mora snositi odgovornost Sportsko društvo. -

Svi uređaji u kući bit će na zajedničku korist, i zato svi moramo

dati svoj prinos! Konačno se složiše, da će povesti pokusno sabiranje priloga. Kerstin i Göran koračali su tik kraj vode, gazili po pržini, koja je tiho i meko ostiskivala njihove stope. Pokadšto bi se zaustavili i gledali preko blistava jezera; činilo se, da se ono podiže i da uzdiše na svaki sijev koji bi zaplamsao na južnoj strani obzora. -

Ovo će i opet biti besana noć uzdahnu Kerstin.

-

Jadna ti, koja se bojiš tame i grmljavine... nasmija se Göran

porugljivo, ali nježno. -

Kako bi bilo da se vratimo? Jezero me plaši, tako je prostrano i

pusto u sumraku. Kad ga tako pogledam, čini mi se, kao da će svakog časa nešto iskrsnuti iz vode. Na pristanu nigdje nijednog čamca, a samo poneki osvijetljen prozor... Kad su došli do skladišta, u kojem se plesalo, na ulazu začuše galamu: čuvari su upravo izbacivali dvojicu trojicu bukača i smutljivaca. Jedan od ovih okrenu se oko sebe i pade u jarak, a oni oko njega prasnuše u smijeh.

-199-

Pompea

-

To je Nisse - povika Kerstin. Grozno! Zar je i on počeo pijančevati?

Nikad se prije nije opijao. Ali Göran bijaše tako sretan, da je njegova sreća obuhvaćala čitav svijet. I spusti se u jarak te pomaže svome takmacu i protivniku da ustane i da izađe odande. -

Deder ustani, umij se u jezeru, pa će ti odmah biti bolje.

-

Dovraga! izdere se klipan. Ne pomaže, ništa ne pomaže. Svi se

odvraćaju od mene, a najviše Kerstin, jer je volim, ah nisam dosta fin za njezin ukus... Čovjek ponajprije pije, da se razgali, a onda nastavlja, jer mu mora na dušu pada, a napokon ga ti gadovi izbace! čvrsto se zakvačio za Görana dušući mu u lice odvratan zadah po alkoholu. Upravo u času, kad ga se Göran htio otresti, da se oslobodi osjećaja gađenja, Nisse se toliko osvijesti, da je otvorio oči. -

Šta ? Hoćeš li ti da se podičiš ?

I zamahnu rukom, da ga udari, a Göran se saže i tako ukloni udarcu. Istog časa Nisseu se uzburlja burag, i on morade misliti na drugo. Göran jedva umače smrdljivu vodopadu, te se vrati djevojci, pun gnušanja nad onim klipanom. Pošto su malo proplesali, uputiše se kući. Sad se oluja približila, sijevalo na sve strane, oblak zlogoda nadveo se nad krajinu, kao da će nebo na zemlju pasti. Dok su se vozili, Kerstin se rukama držala Göranu oko pasa i naslanjala glavu na njegova pleća. -

Kako smo mi straga? upita Göran osvrćući se.

-

Mi straga dobro, eto zatvaramo oči i sanjamo, da se vozimo

motociklom sve do nakraj svijeta. -

Zašto tako daleko? opet će Göran.

-

Zar ondje ne leži zemlja blaženstva?

-

Nije li možda bliže?

-

Jest prihvati Kerstin ako stignemo prije nego što kiša ulije...

Oganj plamsa, svijetlo jasno u vijencima titra krasno, za me, za te vatra gori, raduje se, tko ples voli.

-200-

Pompea

Okreni se, zagrli me, sa mnom sad zapleši, pogledaj me, privini me, lijepo se nasmiješi. Draga si mi uvijek bila, moja ti si Ijubav mila, ne nađem li s tobom sreću, ja života više ne ću... Göran podiže lijevu s upravljača i položi je na njezine sklopljene ručice, a ona mu uzvrati stišćući ga još čvršće oko pasa. Ali upravo u času, kad su zakretali na put, koji vodi njezinoj kući, snop svijetla sa svjetiljke otkri podebelu kladu, što se ispriječila na putu. U grmlju se nazirali ljudi i bicikli. -

Drži se čvrsto! povika Göran, prije nego što će zakočiti, ja onda

zakrenu mijenjajući pravac i punim gasom usmjeri svojoj kući. Dok ju je pratio na kratkoj šetnji od stričeve do njezine kuće, oluja se pojačala, ukrstile munje, grmljavina dolazila neposredno za sijevanjem, blijesak razotkrivao fantastičnu guštavinu oblaka. Iskrice nad ravnicom vijugale kao zmije između kuća i stabala, a katkad zapah ozona mirisao poput sumpora. Išli su uplašeni i nijemi, a kad su stigli njezinoj kući, Kerstin ga zamoli prigušenim glasom: -

Ne odlazi, ostani kod mene!

I pokaza mu kestenovu granu, što je dosezala do krova verande, nad kojom se nalazio njezin prozor. Nije ga smjela pustiti stubištem, koje je škripalo. Göran kimnu glavom, u znak da pristaje, a kad se ona nečujno ušuljala u kuću, on se uzvera na stablo; viseći i pomičući ruku za rukom doprije po grani do krova. Kerstin otvori prozor, te on zakorači, baš kad je kiša otočila. Djevojka se tresla ko prut na vodi i stiskala se k njemu, a on ju milovao po glavi i zavlačio joj prste u kosu. -

Sad se više ničega ne bojim tiho će Kerstin.

Malo po malo, kako je kiša pljuskom daždjela po krovu, tutanj grmljavine kanda se prigušio, udaljio, između sijeva i trijeska nastajala mala stanka. Djevojka postade spokojnija te se privinu uz Görana sklapajući vjeđe.

-201-

Pompea

-

Kako se osjećam dobro i sigurno! Šuma me i ravnica plaši u mraku,

sve je u tami golemo, čudno i neshvatljivo, premda znam, da nema nikakve pogibli... A tu, u toploj svojoj sobici, mirna sam i spokojna uza te. Znaš li, ne bih se htjela mijenjati ni s kojom! Ni s Elly, ni s Elsom, ni s Fanny, baš ni s jednom drugom! Možda nenamjerno njegova joj ruka dodirnu grudi, ah se Kerstin ne smrznu kao obično. On je opet podraga, a ona mu prihvati ruku te je pritisnu čvrsto i nježno uza se. Pogleda ga, a njegove teške vjeđe i cijelo lice izražavahu samoprijegorno očekivanje. -

Miluj me, Görane, nastavi! Oh, kako mi se sviđa, kad me miluješ...

Odjednom se otkopčaše tri puceta na njezinoj bluzi, te on saže glavu i poljubi je ondje. Šaptala mu je žarke, nerazumljive riječi na uho i na trenutke ga cjelivala; ali kad mu se ruke usprkos svim nijemim obećanjima počeše usmjeljivati, ona se ukruti te ih maknu. -

Ne tako, ne usuđujem se...

Nije ništa čuo, nije ništa razumio, nije se sjećao nikakvih obećanja, jer je žeđ, što se sakupljala tjedne i tjedne, tražila svoje. U istom času nešto zaškripi na stubištu, pa se trgoše. Kerstin zakopča bluzu i pokaza na prozor, a on ščepa kišnu kabanicu i francusku kapicu, i baš kad se pokrenula kvaka na vratima, izduhnu iz sobe, na pljusak. Munja osvijetli svemir bijelim magnezijskim blijeskom, te momak zablješten zatetura i pade u prazninu. Dok je grmljavina potresala zrakom, bučnu momak u lokvu, nekako se iskoprca, ali obori oko sebe nekoliko limenih vjedara, koja zaštropotaše od grmljavine. Kad potrča na put, za njim se zaori povik: -

Nebesko te i pakleno prokletstvo stiglo, huljo!

Isti taj glas doda nešto tiše: -

I tebi s njime, prostačo!

I nato se prozor bučno zalupi. Stricu noga toliko ozdravila, da je mogao upravljati kosilicom na žetvi raži, a Göran i Sigrid usnopljivali požeto žito i sastavljali ga u

-202-

Pompea

krstine, kojima je sunce zlatilo pune vrhunce. Cijelo polje zapahivalo prahom i odisalo zrelom raži, a na rudinama, niz potok, svježa metvica prokađivala zrak svojim jakim mirisom. Nije bilo vjetra, baš ko ni u tikvi, pritisla omara, i što se čovjek više znojio, to ga je raženo klasje žešće bolo. Sigrid i Göran kanda ne bijahu svakidašnji: ona se nekako držala strogo premda se na mahove vidjela u nje i neodlučnost, a Göran opet bio tužan. Često je gledao prijeko, na susjedovo polje, ah se ondje vidjela samo neka sitna djevojka, ne bijaše to ona, koju je tražio. -

Zašto toliko gledaš onamo? Držiš li, da si se ružno ponio ?

-

Što?

Bijaše to novi ton među njima. Cijelog ljeta nije ga obasipala svojom jetkosti, te se štaviše vladala prema njemu kao ljupka i obzirna starija sestra. Što se to odjednom dogodilo ? -

Nemoj misliti Görane, ako šutim, da zato ništa ne znam

o tvojim ispadima. Znam, da te s one strane potoka optužuju, da si pokvario Kerstin. -

Ja? Dolazilo mu je na jezik da kaže: "Ne kvarimo onoga, koga

volimo", ali se zadovolji odgovorom: To su te valjda babe nakljukale. -

Nauči se govoriti dolično o čestitoj čeljadi. Prilijepile su se za te

mnoge neuljudnosti onoga opakog Klasa, s kojim se previše družiš. Dok je govorila, klimala je glavom u skladu s riječima, a u isti mah vezivala snoplje; činilo se, da joj načas ponestaje daha. -

Tuže se na Kerstin. Nije više poslušna, nego im drsko odgovara i

čini što hoće, a sve je to... -

Moja krivnja, dakako, jer sam je ja naučio da traži poštovanja

prema sebi, zar ne? -

Ti bi, da ona postane ko Elsa Andersson ? Ti ćeš uskoro otputovati,

ah će ona ostati ovdje s glasom, koji je bije. Lako je pocrnjeti, ah je teško opet pobijeljeti! -

Vidim, vidim, ne dopuštaju to oni, koji nad tim bde poput tebe!

-203-

Pompea

grunu Göran i zavitla svoje snoplje, da je žito samo letjelo. Vjeruj mi, Sigrid, bilo bi mnogo lakše družiti se s tobom, kad bi i ti imala koju mrljicu na svojoj duši. Eto, vrag me odnio, tako si sveta, da ti od toga pocrnjela sva utroba! Zašto nisi učinila kao druge, zašto sebi nisi našla druga, dok je još bilo vrijeme? Da si to učinila, sada ne bi bila tako čangrizava ! Sigrid se sva strese i bijesno ga pogleda, pa se onda okrenu na drugu stranu, a snop samo sušnu k iznuvši joj iz ruku. Kad je vidio, kako Ju Je duboko pogodio njegov udarac, Göran se pokaja, pa joj priđe, uhvati joj ruke i okrenu je prema sebi. -

Sigrid, nisam htio da te uvrijedim! Htio sam se samo braniti.

Kasnije nakon duge šutnje, Sigrid reče: -

Ti naravno vjeruješ, da ti smjeram zlo, kad se mrgodim ili ti se

rugam? Ali vjeruješ li, da je meni život tako veseo? Vjeruješ li, da mi je bilo ugodno, kad sam se sa petnaest godina morala brinuti poput majke za troje mlađe braće ? Bit će gotovo dvadeset godina, što je majka umrla, a ja sam u najmanju ruku sve upela, da se ni oni ni otac ne mogu ni na što tužiti. A vidio si ljetos kakvu sam hvalu požela. Stolnjak uostalom još nije potpuno čist... Misliš li, da sam imala vremena da izlazim i da uvečer švrljam naokolo, pošto bih pomuzla krave, priredila večeru i spremila mališe u postelju ? Nije mi bilo ni na kraj pameti, valjalo mi je mnoštvo toga krpati i popravljati... Doletje skakavac i sjede joj na rukav. Göran mu dira krila, što su se zeleno prelijevala, i sa zanimanjem mu promatrao noške, dok je slušao, što Sigrid govori. -

Zar misliš, da nisam i ja htjela izići, kad bih čula i vidjela druge

gdje šetaju. Ah ja sam imala kudikamo više posla, i morala sam ga obaviti, morala, razumiješ li. Da se otac oženio, bila bih se izvukla odavde, ali sad je tako, pa šta ćemo. Uvijek sam mislila: dogodine, ih kasnije, ih kad se Agnes zadjevojči, bit će mi lako, moći ću se osloboditi. Ah oni hoće da i sami žive, nitko ne će da ostane ovdje, i

-204-

Pompea

tako tu tavorim i trajem svoj vijek, već stara, i postrance od svega. -

Meni se čini, ti ovdje ostaješ i tu se učahuruješ, jer ti je tako s

voljom! Hoćeš da budeš žrtva, jer tako godi tvojoj besmrtnoj duši! Kad bi željela da odeš odavde, onda bi otišla! Sve se može, kad se hoće, a tko ništa ne će, sve mu je nemoguće. -

Lako je to reći tebi, gdje ti je svega devetnaest godina! Ne, rođače,

jer ima nešto, što upravilja nama po svom nahođenju ma što snovala naša mala volja... "Svi smo mi marionete, svi moramo plesati, kad Udes potegne svoje konre..." Na te riječi Göran nije imao šta da odgovori. Uvečer Göran siđe u dolinu, a bio je tako nemiran i u takvoj tjeskobi, te je osjećao kao da mu srce stoji u grlu. Tražio je Kerstin kod Velike hridi, išao do mosta, zakrenuo gore k majuru, ali je ne vidje. Htio je ući i upitati na nju, ah pogledavši na verandu i sjetivši se glasa, koji ga je proklinjao, sav se zgrozi. Nato, kao da se nečeg sjetio, proslijedio dolinom, dok ne dođe do kućice, u kojoj življaše djevojčin djed i baka; tu pokuca i uđe. Upitaše ga za djevojku, a on nato iznese, po što dolazi. Kazaše mu, kako je nisu vidjeli čitav tjedan, te ne znaju, gdje je. Htjede odmah poći, ali ga oni ponudiše kavom; kako je znao, da ne može spavati, ma koliko bio umoran, ostade u njih satdva slušajući njihovo ćaskanje. Ali gdje se to ona zadržava? Nisu imali određena mjesta za sastanak, ali su se obično nalazili gotovo svake večeri, ukoliko bi ona uspjela da brzo posvršava posebne poslove, koje bi joj oni naprtili. Djevojke ne bijaše u utorak, u srijedu, u četvrtak, a danas je petak. Šta je s njom ? Šta se dogodilo ? A toliko toga ima, o čemu bi se htio s njome porazgovoriti! Htio joj je priznati, kako se prevario u pogledu nekog čeljadeta, koje je smatrao okorjelim, a koje je u zbilji bilo tragično Sigrid. Htio bi joj pripovijedati, kako je čeznuo za jednom jedinom, koju nikoja druga ne može zamijeniti. A kako bi je cjelivao, milovao

-205-

Pompea

joj tople grudi, upravo tolike, da stanu u šaku! I kako bi ga ona poljubila i uza nj se stisla! A sutradan stiže pismo; Dragi Göran! Kako se sjećaš, tražio sam, da ti odgode rok vojničke službe, te je odgoda odobrena. Tako možeš uživati još godinu slobode. Osim toga upisan si na tehniku. Prozivanje će biti u deset sati u srijedu. Predavanja se počinju dvadeset drugog. Prema tome, vrijeme je, da dođeš kući. Čeznemo za tobom, i što te prije vidimo, bit će nam milije. Majka veli, da motor ukrcaš na vlak i da vlakom putuješ; ne će da se na motoru voziš tim dugim putem. Završavam pismo, jer ćemo se ionako uskoro vidjeti. Mnogo mi pozdravi Arvida i Sigrid i lijepo im zahvali na gostoprimstvu. Tata Göranu pismo ispade iz ruku, a pogled mu odluta u daljinu kroz šest malih prozorskih stakala. By 'n by hard times comes a knocking at the door, then my old Kentucky Home good night. Weep no more, my lady. Oh, weep no more today; we will sing one song for the old Kentucky Home, for the old Kentucky Home far away... Odjednom neka misao, jaka i neodoljiva, kao neki instinkt, ovlada njime: "Ne idem natrag, ostajem ovdje. Ne ću i ne mogu, ne smijem iznevjeriti ni sebe ni druge, ostajem ovdje." Prozivanje je u srijedu, stići će na vrijeme, pođe ii u utorak, ako uopće pođe. Sve će se urediti, samo ako susretne Kerstin; tada će znati, što mu je činiti. Pošto je čekao čitav sat kod mosta, pođe sam na sastanak u subotu u večer, vruć kao trkački konj. Ali je ondje ne bijaše. Nitko nije znao, gdje je. Vrati se odande razočaran, te prije nego što se odvezao kući, sjede na

-206-

Pompea

čas na mostu: tu je gledao u vodu i slušao romon i klokot vode među kamenjem. "A još smo snovali, da dođemo ovamo u lov na rakovice... A možda je i ona pozvana k Bengtssonovima u ponedjeljak uvečer..." Gaje je? Kod tetke ili drugdje u rodbini? Da se nije razboljela? Je li se opet rasrdila na me? Šta se to događa? Nedjelja minu, za njom i ponedjeljak, a Kerstin ne dođe. U ponedjeljak stric žeo pšenicu, a Göran cio dan hvatao rukama teško, zlatnosmeđe klasje. Činilo mu se, da odlazi i da se oprašta sa svima i od svega odvaja: od polja, stabala, zraka i ptica; od trave, što raste, od žita i od pogleda na ravnicu i na majure. Konji, što su teglili upregnuti u vezačicu, bijahu za nj prijatelji, baš ko kakva čeljad, a isto tako i krave u staji: sve ono, što je postojalo na majuru i naokolo, bijaše mu veliko, blisko i značajno kao nikad prije. Nikad ga više ne će probuditi škripanje mlinca za kavu u kuhinji, kad sunčane zrake padnu na ponjave u njegovoj sobi. Nikad više ne će vidjeti gdje lastavice prolijeću iznad staje, nikad više ne će milovati mačiće sa susjednog majura, nikad više ne će gledati amajliju na grudima male Kerstin. Nikad, nikad više... U utorak ujutro Göran, se rano obukao, ali nije htio poći, prije nego što pošta stigne. Srce mu žestoko udaralo, kad je podignuo poklopac i zagledao u kutiju za pisma. Bilo je previše pošte za dan poput utorka: novine za strica, tehnički časopis za njega, neka isplata računa, obračun stricu od mesarske zajednice a onda pismo za Görana Stendahla. Momak razdera preobičan bijeli omot ispisan gotovo dječjim rukopisom. Piše li to ona? Ne, bijaše to samo neko lančano pismo: Pošalji svoju fotografiju na četvrto ime u ovome popisu, zbriši ga, te stavi svoje ime na početak imenika i upravi pismo četvorici svojih prijatelja, pa ćeš u skoroj budućnosti dobiti 256 fotografija. Ovaj je lanac započet u Kini prije mnogo godina i mora obići čitav svijet. Ne prekini ga i ne zaboravi poslati fotografiju. Sjeti se one gospođe iz Aberdeena, koja to nije uvažila, pa je postala veoma ružna starica.

-207-

Pompea

Göran podera to pismo, a ostalu poštu predade bratučedi. Zatim ode susjedima kud puklo da puklo. Tetka Anna upravo mela hambar, pa kad vidje gdje dolazi, ošinu ga mrkim pogledom. On snimi kapu, uljudno se nakloni i upita: -

Je li gospodin Larsson kod kuće?

-

Nije.

-

Gdje ga mogu potražiti?

-

Ne ovdje, u svakom slučaju.

-

Je li otputovao ?

-

Odvezao se na željezničku postaju.

Ne bijaše tu više ni kud ni kamo, valjalo je izići nasrijedu. Šteta što Larsson nije kod kuće. S tim bi se dobrijanom moglo razgovarati. -

Mogu li onda govoriti s gospođicom Kerstin ?

-

Ne.

-

Zar nije kod kuće?

-

Nije.

-

Kada će doći ?

-

Ne znam.

-

Nego kako dočeka Göran ne smijemo previše zahtijevati...

Uzeo je samo najpotrebnije stvari, kad je polazio od strica, i na polasku rekao: -

Vraćam se u četvrtak.

Ah činilo se, da mu ni stric ni Sigrid ne vjeruju; šutjeli su, a kad je krenuo, lica im bijahu još zatvorenija nego obično. Za svaki slučaj odveze se putem, što vodi na postaju. Ah ne, tu nije bilo Bernta Larssona, te nije znao, gdje da ga potraži. Rastužen krenu prema jugu. Za vožnje postade vedriji; brzina i vjetar kao da su odgonili tugu, a motor se okretao kao sat. Ali tek što je nazreo grad, raspoloženje mu splasnu. Tornjevi i dimnjaci, nizovi stambenih zgrada, što vijaju brežuljcima kao zmije, s prozorima poput blistavih ljusaka; tvornice

-208-

Pompea

na periferiji sa svojim željezom, ugljenom, prašinom; beskrajni probirni kolodvori, stara tvrđava na brdu, gradilišta s hrpama kamenja i drveta, i s miješalicama betona, prvi bučni tramvaj, prvi redar, trčkarala, što spretno vijugaju usred prometa ne, to ne bijaše za nj. Kad se uspeo u stan, dočeka, ga mama, poljubi ga u oba obraza i povede k stolu, koji je bio urešen cvijećem. Sag na podu bijaše mek pod nogama kao trava tamo kod kuće, u strica... -

Gle, gle, kako si zdrav i osmagao, i visok, viši od svoje majke...

Osjetio je nemir u njezinu glasu, te se požuri da je prihvati za ramena, da je oslobodi toga nemira. Sin inženjera Stendahla dobio povlasticu, da se može potpuno sam prošetati dvoranama tehničke visoke škole i pogledati što ga zanima. Brzo je pobjegao iz predavaonica: u njima se zadržavao školski zadah usprkos ljetnom vjetrenju; poput uplašena psa sav se naježi pomislivši na dvanaest godina, što ih je proveo u tim ustanovama civilizacije, što izobličuju čovjeka. U knjižnici se zadrža malo duže, ah ne dugo, pa čak ni dvorane za strojeve, laboratorij, pokusni škverovi i radio-postaja ne izvabiše blijeska iz njegovih očiju. Prije godinu dvije bio bi to raj za njega, sada mu sve to nije ništa značilo. Uspravan, ah nasumorene duše prijeđe preko izgrabljana prašna dvorišta, prođe kroz predvorje popločeno mramorom i urešeno vodoskokom, iziđe na stubište i zaustavi se trenutak na sunčanoj žezi, koja se odbijala od duga žuta pročelja, a zatim opet izađe na ulicu. Prvim tramvajem krenu u luku, i tu je onda švrljao duž zidane obale, šuljao se među dizalicama i skladištima i upirao pogled na drugu stranu. Pucketah strojevi za zakivanje, čula se škripa lima i željeza, a iz aparata za svarivanje lizali modri plameni jezici. Dizalice dostojanstveno okretale svoje duge vratove, galebovi kružili oko njih i kriještali, a povrh žutosive, masne vode, pune nečisti, klizio teglenik

-209-

Pompea

vukući za sobom deregliju. Kolike li nečistoće i halabuke! Taj ga je zahuktali ritam rada svojom vrevom podsjećao na mravinjak! Sve mu to bijaše poznato, odrastao je usred svega toga, ali mu se sada sve otuđilo, sve mu se gadilo. Sivjele se i crnjele trupine velikih teretnih brodova, gornji im se dio bijelio, sohe im bile lijepe žute boje; a s druge strane, u brodogradilištima ležali brodovi u gradnji, crveni kao rđa ili smeđecrni, goli, ružni, nezgrapni, i tu je on vjerojatno imao naći svoju budućnost, tu, a ne na palubi kakva broda na pučini. Okrenu i vrati se kući. -

Tata, nemam ni najmanje volje da počnem svoje studije. Ne bih li

mogao počekati godinu dana? -

A kakva bi bila korist od toga? Što prije počneš, prije ćeš završiti.

Göran se sneveseli, a roditelji se nemirno zgledaše. Inženjer Stendahl stavi ruke sinu na ramena. -

Premoren si, iznuren, to je sve. Sramota je od Arvida, što te pustio

da toliko radiš. Nisi zato onamo došao... Večeras rano lezi, mani se Nymanovih, možeš ih i sutra posjetiti. Temeljito se ispavaj, pa ćeš sutra drukčije misliti o svemu. Nikakvo čudo, ako si se malo odviknuo od grada i svega ostalog, kad si toliko izbivao... U deset sati Göran s ostalim studentima sjedio u velikoj dvorani tehničke škole i čekao. Neke je znao, većina mu bila nepoznata, ah i jedni i drugi bijahu mu jednako nevažni samo zbirka lica. "Udalji se, još nije prekasno!" zujalo mu u ušima, ah je i nadalje sjedio. -

Seth Göran Stendahl!

"Šuti, ne javljaj se!" šaputao neki glas u njemu. -

Tu sam! odgovori on glasno i jasno.

Čim je bio slobodan, umaknu odande, da ne mora razgovarati sa znancima. Ali napol puta u predvorju susrete profesora Siwalda, kojemu se strogo i mrko lice razvedri. -

Gle, mladi Stendahl! Göran, zar ne?

-210-

Pompea

-

Da, gospodine profesore.

-

Dobro, sretat ćemo se često ubuduće. Vaš otac i ja stari smo

prjatelji; jednom smo, već odavno, zajedno logorovali u Meksiku. U ono vrijeme nije bio mnogo stariji nego vi danas... Lijepo mi ga pozdravite!

-211-

Pompea

10. KERSTIN Stajao je na klisuri, sam sa svojim uzburkanim srcem, sam pred uzavrelim jezerom, sam na vjetra huku, i odjednom začu povik, pa se okrenu i upe da vidi, ali svud unaokolo gusti mrak se stisnuo, samo tama, i ništa više. Povik i opet odjeknu, krik slabašan i žalostan. Jesu li to divlje guske ? Je li to jezero prostenjalo?Što to cvili, što li jada? Sav se strese, skoči na pijesak i pojuri nazad, istim putem. -

Jesi li to ti? povika gromko te osluhnu, ne će li čuti odgovor, a kad ga ne

bijaše, povika još jednom. Jezero se nadimalo, tutnjilo i kipjelo, valovi neprekidno navirali i umirali na pijesku, uskrsavali i uzlazili, lomili se i pjenili, šumjeli i zapljuskivali. Oblacima se rasvijetliše rubovi, mjesec pokaza svoje obrise; kao blijed srebrnjak visio je gore na nebu, gdje je guštavina oblaka protegla svoju koprenu u beskrajnoj povlaci. Prosu se srebro i po vodi, a tamo na pučini nešto zabjelasa. Je li se to uzvila bijela ručica? Je li to Kerstin, što ga moli, da joj priskoči u pomoć? Ta kako joj ne bi pomogao! U četvrtak uvečer Göran se vratio u Stendahl, umoran i zaprašen, nemiran i sretan. Sigrid izišla iz kokošinjca s jajima u rukama; na glavi joj rubac, sprijeda pregača, a na nogama drvene papuče. Nije čula motocikl, pa kad vidje Görana pred sobom, ispadoše joj jaja iz ruku, koliko se iznenadila. -

Gle, ti se vratio!

Göran se nasmija njezinoj zabezeknutosti, kad je opazio razbijena jaja oko njezinih nogu. -

Ta rekao sam vam, da ću se vratiti!

-

Jesi, ali ipak...

-212-

Pompea

Pokraj sata stajalo je pismo. On ga uze i otrča u svoju sobu. Zadihan i uzbuđen, pogleda omot: bijaše i odveć običan, ko i omot na onome prokletom lančanom pismu; ah je rukopis bio drugačiji, malo nagnut, lijep i jasan. Htjede da pročita poštanski žig, ah nije bio čitljiv. Nato zatvori oči, raspara omot, izvadi list, rastvori i pogleda i onda se požuri da ga pročita: Görane! Zacijelo se pitaš, nije li se poda mnom zemlja rasjela pa me progutala; ali nije tako strašno. Možda si mislio, da sam ljuta na te, no nije tako. Nego evo šta je posrijedi: tetka Anna i tetka Beata suglasile se, da tetka Helfrid ne može izići nakraj s poslom bez pomoći, pa su me zato prošlog utorka poslali k njoj. Danas je subota, i dok ti ovo pišem, ležim potrbuške na divanu u kuhinji, a blok mi za pisma stoji na uzglavlju. Tako bih željela, da sam kraj tebe ili da si ti ovdje, i dok ti pišem, tako te živo zamišljam, te mi se čini, da si tu, kraj mene. Gledaj da dođeš ovamo druge subote. S druge strane ovog lista naznačujem ti, kako ćeš najkraće i najbrže stići. Dođi svakako, molim te! Tvoja Kerstin Matilda Josefina Larsson. Kerstin Matilda Josefina! Göran se sjetio, kako ju je onaj put peckao zbog tih imena. U pismu nije bilo ni jedne nježne riječi, a ipak je Ijubav izbijala iz svakoga retka. Ne, njoj ne bi ni priličilo da posvuda rasipa "dragi" i da

završi

sa

"tisuću

poljubaca".

Njezina

se

Ijubav

svuda

podrazumijevala, čitala se između riječi, cijelo joj pismo bijaše kao nježan poljubac, koji obećava mnogo drugih. U subotu uvečer Göran je stajao u šumi na šljigu, na smeđoj stazi zasutoj borovim iglicama, "sučelice prvoj žutoj kući iza prekrižja pred humom kralja Askea". Dugo je i nespretno kresao upaljač, dok je konačno upalio cigaretu, a nato zapuši uvlačeći žestoko, da bi

-213-

Pompea

skratio duge časove čekanja. Sunce crveno sjalo nad grmljem na izbrešku, na njivama se nizale žitne krstine u dugim redovima, a i druge bile zasute slamom nakon vršidbe. Zrak bio jasan i čist kao voda s vrutka, iz šume dopirao ptičji poj i cvrkut, sunčane zrake padale kose i crvene medu debla i grane puštenice, koje su se meko njihale, a nešto dalje sve pojedinosti nestajale u tami zelenkastoj poput mahovine. S okolnih majura čuli se zvukovi, dopirala glazba s radija, negdje klepetale posude za mlijeko i čuo se lavež. Bijaše i opet jedan od onih časova, kad se vrijeme zaustavlja i kad čovjek ima dojam, da se ništa ne događa. Auto zvrjao dolje na cesti, ali nije nikome smetao. Zrakoplov, blistav poput srebra, plovio prema sjeveru i zujao sasvim blago, kao komarac, koji se sprema da ubode; bijaše tako dalek i gotovo nestvaran. Göran pogleda prema humu. tu je dakle, kako priča kazuje, kralj Aske bio vezan na medvjeđoj koži, da okaje neko nedjelo. Svakih sto godina mogao je iščupati jednu dlaku iz onoga krzna, i tek kad su sve dlake na koži bile poskubene, mogao je u grobu počinuti. Muka teška, al će proći, jer se vrijeme ipak toči, govoraše Aske kralj... Na cesti se začu šum bicikla i pjesma iz djevojačkog grla. Göran ugasi cigaretu, zagladi rukom kosu i popravi kravatu. Bijahu to dvije djevojke, što onuda prođoše na svojim biciklima uporedivši jedna uz drugu i držeći se za ruku; bijahu osmagle, radosne, malo pogrbljene kao većina seljančica, koje ne znaju, kako se valja držati, i koje nemaju u sebi obijesti, da bi se kočile; ni jedna ni druga nije bila ona, koju je Göran čekao. Netko se nasmija, polagano i meko, kao da golubica guče. Momak se hitro okrenu. Bijaše to Kerstin, golih nogu u zatubastim smeđim cipelicama, u crvenoj haljini, koja joj dva-tri palca provirivaše ispod kabanice, i s kosom savijenom u vijenac oko glave. On raširi ruke, a ona mu obisnu oko vrata i čvrsto se stisnu uza nj, uzdahnuvši i smiješeći se

-214-

Pompea

suznih očiju. -

Ti... ti...! zadihano će Göran.

Poljubiše se, te je dugo trebalo, dok su mogli izreći ijednu razumljivu riječ. Göran joj pokri poljupcima obraze i čelo, oči i usta, i meki topli vrat. -

Ah, došao si, došao! Kako sam čeznula za tobom!

Napokon se umiriše, razmaknuše se na korak, i tako se promatrahu smiješeći se jedno drugome. -

Mislio sam da ćeš doći cestom... A gle, ti se došuljala šumom, baš

ko Indijanac. Nije lijepo napadati ljude s leđa! -

U ratu su sva sredstva dopuštena! Ah, Görane nasmija se Kerstin i

poteže ga za uši došla sam ovamo prije tebe. Bila sam tako nemirna, da nisam mogla izdržati kod kuće, morala sam van, te sam tako dotrčala ovamo, jer sam pomislila da ćeš možda doći prije. Stajala sam tu i promatrala te kako hodaš gore-dolje. Gledala sam te tako čvrsto, te sam gotovo povjerovala, da moraš osjetiti moj pogled... -

Kad dođem u šumu, meni se čini, da su iz svakoga grma uperene

oči u me. Ona se nasmija, uhvati mu glavu u ruke i uprije pogled u nj. -

Kako te volim! Volim svaku crtu na tvome licu!

-

A ja imam tako ružan nos, s kvrgom na vrhu i s gomoljikom po

sredini! Kerstin mu prijeđe kažiprstom preko nosa. -

Imaš isti nos ko i tvoj stric. Sviđa mi se tvoj nos, jer je tvoj, i ne bih

te mogla zamisliti ni s kakvim drugim! Ali kamo da krenu? Ta ne mogu ostati na mjestu! -

Ima li u blizini plesa ih što drugo?

-

Ima, ali... i nabra nos, nakrivi glavu, te mu se nasmiješi.

-

Zar ti je toliko do plesa?

-

Samo ako ti hoćeš...

-

Oh, ne u ovaj čas, ne bih rado da gledam mnoštvo naroda upravo

-215-

Pompea

sada. Htjela bih se sakriti negdje, gdje bi samo ti bio sa mnom. Ta prošla su dva tjedna, što se nismo vidjeli... Kako smo samo mogli izdržati? Zađoše u šumu, hodeći rame uz rame i držeći se za ruke. Nečujno su gazili po mahovini i borovim iglicama, i dugo su tako išli i šutjeli. Crvene prošare sunčanog svijetla po jelama sve su više blijedjele, iz usjelina dizala se tanka, modrikasta magla. -

Kolika je šuma

-

Jedno pol milje, pa smo onda na jezeru.

Stigoše do neke uzvišice pa se popeše između plosnatih stijena; zakrenuvši sa staze naiđoše na ravan kamen, obrastao mahovinom u debelim i mekim prevlakama. -

Da ovdje malko stanemo?

-

Možemo dočeka ona te sjede i povuče Görana do sebe.

-

Ali če nam se mahovina prilijepiti za odjeću... Ako me očetkaš, i ja

ču tebe! On je zagrli i poče prstima prelaziti po njezinu ogrtaču. -

Uh, kako je debeo i nezgrapan, u njem te više ne mogu naći...

Nije se bunila, kad je otkopčao puceta i zavukao ruke pod ogrtač. prislonila je svoj obraz uz njegov, i tako su ležali nekoliko trenutaka, ali kad je počeo pripovijedati o posjetu roditeljima, uspravila se te ga gledala. Göran opisa tehničku školu i luku, roditelje, profesore, sve što mu je prolazilo glavom, a između svega i pod svime teperila jedna žica: "Neću više onamo! Ostajem ovdje." -

Ali se jednom moraš vratiti reče ona s mirnom tugom, premda on

nije svoju misao zaodio riječima. Oko njih stršila stabla ravno u vis, a povrh mračnih krošanja svijetljelo se nebo, vedro i plavo, ali dolje u nizini već tama zapasala. Djevojčino dražesno i nježno lice zasjenjivala kosa, koja se kovrčala u raskuštranim pramovima. Göran joj uze ruke te je pomilova. -

Ne reče on ne ću se vratiti. Nitko me ne može prisiliti, da odem

-216-

Pompea

odavde. Ona se naže nada nj, poljubi ga, utisnu lice u njegov vrat, kosa joj pade po njegovim očima i ustima, no ništa ga nije smetalo, on je poče žudno cjelivati, mahnito i divlje, a ona se zanosno smijala i hvatala dah. Kao da je nešto najprirodnije, uze da joj svlači ogrtač s ramena i da joj raskapča haljinu. Tijelo joj odisalo čistoćom i mladošću, grudi se napinjale pod svilom grudnjaka; ostade mirna, kad joj je skinuo uske poramice. -

Voliš li me?

-

Volim te...

-

Oh! Tako godi, kad mi to kažeš. Volim, kad me tako gledaš... nitko

me drugi ne smije tako gledati. I privuče ga k sebi, pritisnu mu glavu na svoje grudi, te mu prošapta: -

Pred tobom se ne stidim, čini mi se, kao da si dio mene same, kao

da smo jedno oduvijek! -

I uvijek ćemo ostati jedno! U mome životu ne će postojati nitko

drugi osim tebe! I nato je poljubi. Ležali su bez riječi i osluškivali kako im srca kucaju, privijali se jedno drugome, očekivali sve i ništa, željeli, da vrijeme iščezne i da im ovaj trenutak potraje svu vječnost. Napokon se pogledaše i upitaše: -

Bismo li još malko prohodali?

Stvarnost i opet ovlada njima, ali samo napol. Kad su doprli do žala, mjesec iziđe povlačeći drhtavu bijelu prugu od obzora do njihovih nogu. Tišina se slegla posvuda naokolo, a sunčana toplina isijavala iz hridina i pijeska. Zaneseni prizorom, ostadoše časak da gledaju. Mjesečinom obasjana, velčanstvena usamljenost nije ih plašila, ta bijahu udvoje. Uhvatiše se za ruke te će u smijehu: -

Kako bi bilo da se okupamo?

-217-

Pompea

-

Bez kostima za kupanje?

-

A što smeta? Zar ne znamo, kako ljudi izgledaju?

-

Dabome da znamo! nasmija se ona, pa se prope na vrh nožnih

prstiju i poljubi ga u nos. -

Tko će prvi u vodu? Počnimo! Jedan, dva, tri...

Razmaknuše se, okrenuše jedno drugome leđa i počeše žurno sa sebe skidati odjeću. S glavom u haljini Kerstin povika: -

Zapamti: tko će prvi bez odijela u vodu!

Pržina prsnu oko nogu, kad su se zaletjeli, a Göran stiže na rub vode pet koraka ispred nje. Poigraše se na mjesečini, kako su se igrali na sunčanom žalu tamo kod kuće: prskali se i smijali, lovili se u vodi i peckah. Obala bijaše pusta, dokle je uho ćulo i oko vidjelo. Odjednom se umiriše, priđoše bliže jedno drugome i tako ostadoše gledajući se. Poput voštanih likova stajali su ozbiljni u blistavoj vodi, koja ih pokrivaše do pasa. Polagano pristupiše bliže, uhvatiše se za ruke, a ona prisloni čelo na njegova prsa. -

Znaš li, u što idemo ? prošapta on nesigurnim glasom.

-

Oh, tako te volim...

On se blago nasmiješi, podiže je u naručje i ponese prema tratini, na kojoj su ostavili odjeću. -

I ne ćeš požaliti? Malko se zadihao, nije bila lagana kao perce.

-

Ne, ne...

Kad bijahu gore, izraz neobične patetičke ozbiljnosti iščeznu joj s lica, te se šalila, dok je čvršće sastavljala ruke grleći ga. -

Jednom si rekao, kako u tvojim knjigama piše, kad dama

gospodinu kaže "Ne", to onda znači "Možda". A što ona misli, kad kaže "Da" ? -

Moje knjige kažu, da to onda nije dama usmjeli se Göran.

Ona se nasmija malko usiljeno. -

Medu nama je taj rječnik bez vrijednosti. Naša je navika iskrenost.

Zar nisam iskrena?

-218-

Pompea

-

Jesi!

-

Uostalom, ne marim da sada budem dama. Hoću da budem samo

žena! Je li moja krivnja, što te neizmjerno volim? No, ma koliko se zanijela, ipak se bojala. Lice joj bilo nategnuto, raskolačene joj oči pilji e u njegove, kao da se tako želi prihvatiti na nj, da ne bi iščezla, kad joj se sukobe želja i strah. Ali se crte na licu smekšaše, usta se nasmiješiše, a oči gledahu na mjesec dalekim pogledom, kao da su slijepe od sreće. -

Pogledaj mjesec! prošapta ona, kad su sjeli, da odahnu.

-

Samo čas prije stajao je lijevo od vršike na tom boru, a sad je već

kliznuo udesno... Görane, on nam može biti kum i svadbeni svjedok. -

Jest, mala Kerstin... Nije se usuđivao govoriti glasno, da ne bi

razbio uzvišenost trenutka nepotrebnim i nedostatnim riječima. Izgleda blag. Ali djevojka skupi ramena i namršti obrve. -

Uf! Ne volim mjesec, čini mi se, da pazi na nas velikim, zlim okom.

Kad su se vraćali, mjesec je stajao na jugozapadu, nad površjem jezera blijedo mu svijetlo susretalo zorin pamik. Malo zebući pred izlaz sunca, umorni i naježeni, išli su obujmivši se rukama, spoticah se o korijenje i kamenje, a tišina je bila gotovo neugodna. U hodanju ipak živnuše, osvit u šumi budio je simfonije, žubor skladnih g asova punio im uho divnim kaskadama, te se počeše zadovoljno zgledati i smiješiti jedno drugome. Ali kad su zastali na okrajku šume, pod mjesecom, što bijaše ko kakav blijed i suvišan lampion na svijetlu nebu, Göran vidje, da joj je smiješak krut i usiljen, te je upita: -

što je ? Jesi li tužna ?

-

Ne znam... Previše sam umorna, da bih išta znala.

-

Kaješ li se ? upita u neprilici, lica naslonjena na njezinu kosu, u

kojoj je još bilo nešto šumskog lišća. Ona podiže lice prema njemu. Dvije male gorke bore urezale joj se

-219-

Pompea

oko usta činilo se, da je ostarjela za nekoliko godina u samih nekoliko sati. Donja joj usna podrhtavala, ali glas bio siguran, a oči suhe a krute: -

Čemu bi služilo kajanje?

Razmaknutim svojim prstićima uhvati ga za ramena i naže se prema njemu, a on osjeti kako ga nježnost oblijeva u toplu valu, te je snažno privinu k sebi. -

Görane, ne zaboravi me! preklinjala ga ona, a zvonki joj glas

zvučio nekako bolno. -

Ne ću te nikada zaboraviti, nikada...

-

Drugog tjedna, kad otputuješ svojim roditeljima? Pa druge

godine? Göranu se ote čudan uzdah, kao suh i težak jecaj, te on sakri hce. Ona mu pomilova potiljak. -

Görane, mili moj!

-

Kerstin, ne ću otputovati, ostajem ovdje!

Ona pognu glavu, kao da je to za nju preteško breme. -

Nije ti tako po volji? upita on.

-

Jest, jest, više nego što mogu iskazati.

Göranu stigla dopisnica, na kojoj je stajalo: "Ne ostaj predugo, dođi odmah kući". On na to odgovori: "Ostajem ovdje. Ne kušajte me skloniti na drugo, moja je odluka nepokolebljiva". Sutradan međugradski telefon zazvoni dvaput. -

Jesi li to ti ? Ovdje tata. Zdravo!

-

Čujem, čujem. Dobar dan.

-

Zacijelo znaš, zašto te nazivam.

-

Znam, to jest naslućujem.

-

Je li ozbiljno ono u dopisnici, koju si nam poslao?

-

Jest.

-

Nisi pri zdravoj pameti! Školska godina...

-220-

Pompea

-

Opozvao sam svoj upis. It s’ allright!

-

Ne može to tako! Smjesta ću telefonirati i poništiti tvoju želju. Što ti

zapravo misliš ? Kakve su to mušice ? -

Nisu to nikakve mušice, to je mirna i smišljena odluka, i ne ću se

predomisliti. -

Eto me sutra tamo, da se porazgovorimo.

-

Uštedi putni trošak. Ništa time ne ćeš postići.

-

Ne trebaš se kleti ni na što. Odlažem slušalicu, sutra ćemo

nastaviti, dragi gospodine sine. Kad je Seth Stendahl stigao taksijem s vlaka, upravo su tovarili raž. Stric i Göran radili svaki sa svoje strane kola, bijahu u kockastim košuljama, koje je sašila Sigrid, i u izblijedjelim radničkim hlačama. Svaki je prenosio iz svog reda, ah je stric svojim vilama podizao odjednom čitavu krstinu, dok je Göran svoju polovio, a Sigrid gore na kolima prihvaćala naviljke. -

Eno tate.

-

Da. Doživjet ćeš mučan trenutak. Ne bi li bilo bolje, da pođeš s

njim ? I pametnije ? Povezoše kola do hambara. Dok je stric unosio snoplje, Seth Stendahl stajao je na gumnu i milovao konje. Nastade dubok muk, kao da je sve obnijemjelo. -

Došao sam, jer se moram porazgovarati s Göranom.

-

Možeš sići tiho će stric Göranu sami ćemo istovariti.

-

Oh! zagunđa njegov sinovac nastavljajući rad vilama i dodajući

snopove Sigridi posao mora ostati na prvom mjestu. Inženjer Stendahl izgledao ljupko, ah mu je podbradak stršio kao strašan zidoder. Göran je odgađao razgovor u četiri oka, no na kraju ne bijaše druge. Dok su se otac i kći vozili praznim kolima, da ih ponovo natovare, Seth Stendahl i njegov sin siđoše polagano prema potoku. Tu se okrenuše natrag i dođoše, gdje su prije bili, pa opet krenuše natrag. Tako su hodali tri sata. Očeve kretnje bivale su sve

-221-

Pompea

češće, a Göranov glas sve viši. Neprestano su se vraćali na isto, bezbroj puta ponoviše iste raz oge i proturazloge. Svaki put su nalazili novih riječi, ah je smisao bio isti, a ishod sličan; kad se sudari čehk i kremen, moraju iskre vrcati. -

Možeš li mi navesti razborit razlog za odluku, da ostaneš ovdje i

da uništiš sve svoje izglede u životu? Možda misliš, da si gotov čovjek, ali matura nije nikakva podloga, da se na njoj gradi budućnost. -

Maloprije si mi rekao, da je matura svakako preskupa, da bih s

njome pošao na selo. A zar više studije nisu još skuplje ? -

Ne nateži moje riječi! Pokušaj razumjeti, mladi gospodine, da smo

u te polagali velike nade. Radili smo, da ti olakšamo život, pa bi za uzvrat trebalo da barem budeš zahvalan. -

To je samo obična roditeljska sebičnost. Ne ćete, da pođem

vlastitim putem, to je sve. -

Ne, nismo tako tjesnogrudni. Protivimo se samo tome, što izabireš

tako lud put. Hvala bogu, seljaka ima i onako previše! -

Nikako! Da je tako, ne bi bile napuštene trideset i četiri kuće u

samoj ovoj župi. -

Nije riječ o tome, koliko ima napuštenih kuća: ako nitko i ne

stanuje u kućama, zemlja se ipak obrađuje! Jesi li uostalom mislio o tome, da ima masnije i mršavije zemlje? Mršava je izvrsna za šume. -

Tvoje je shvaćanje za svaku osudu, kako sa stanovišta seljačkog

morala, tako i sa stanovišta političke ekonomije! Stari bi se ratari okrenuli u grobu, kad bi čuli, da ziratna zemlja leži neobrađena. Stanovništvo u zemlji raste, prema tome mora se povećavati proizvodnja, a ona međutim opada, jer nema radne snage. -

Dobro, nek ratari naizmjenično zasijavaju zemlju: utoliko gore za

budale, koji bi zašli da siju po pješčanoj pustopoljini! A tvoja druga tvrdnja pogrešno je osnovana: proizvodnja se diže kako po jedinici nabrojene radne snage, tako i po svemu drugom, što pritom ulazi u

-222-

Pompea

račun. Ne kanim poricati, da i selu treba ljudi, ali takav rad ne traži upravo nikakve inteligencije. Smatraš li se odista tako glupim, da se baš moraš tako potucati naokolo kao propalica? I u tim riječima pokaza kretnjom na Göranove hlače. Göran se zacrvenje sve do tjemena. -

A zar ti nisi ni jednom nosio radno odijelo? Zar svi oni, koji izvode

tvoje osnove, nisu odjeveni u ovu odoru? -

Sigurno, ali zar među ljudima nema razlike? Neki su stvoreni da

ostanu niži, a drugi da budu na vrhu. -

No, dakako. Onda si dosljedno pogriješio, ako si se od seljačkog

momka u Stendahlu uzvinuo na položaj, na kome se nalaziš! -

To ne stoji! Uostalom, ne budi bezočan prema svom ocu. Svi ljudi

hoće da se uzdignu, a onome, koji ima uvjete, to i uspijeva. Ah onoga, koji stoji više i ima mogućnosti da se tu održi, ništa ne sili, da se spusti u mulj na najdubljem dnu. A sad bih da čujem, kakvi su pravi razlozi tvoje namisli da ostaneš ovdje! -

Osjećam da ovamo pripadam!

-

Osjećaš! Dječak od devetnaest godina osjeća koješta. Moram ti reći,

da ja za osjećaj ne dajem ni pet para. Zašto osjećaš, da pripadaš ovamo? Je li te uvjerio Arvid? -

Stric je previše čestiti značaj za to. Mogu te utješiti viješću, da me

on i Sigrid kušaju uvjeriti u protivno, svjetuju me, da se vratim u grad. -

Pa onda hajde! Četrdeset jutara ne zaslužuje da za njih žrtvuješ

svoju budućnost. -

Ne misliš li, da gledam malo dalje od toga komadića zemlje ? Ne

vjeruješ li ti, da bih mogao utjecati na cijelu općinu ? Ja sam već... -

... počeo cirkusati i pjevati, i vrag bi znao, šta sve ne, i o svemu

tome pripovijedaš s takvim pretjeranim oduševljenjem. Hvala, poznajem tvoje sanjarije i tu seosku romantiku. Misliš, da ćeš postati neka općinska providnost u ovoj zaostaloj župi. I zbog takvih trica ti,

-223-

Pompea

Göran Stendahl, hoćeš da upropastiš svoj život ? -

Priznajem, da su životni izgledi i prilike ovdje maleni, ah zar cio

svijet nije sastavljen od samih malih mogućnosti? Ali poredano jedno do drugoga daje golem zbroj! Pomisli, da u Švedskoj ima tisuće općina, te da se ono, što se događa u ovoj, isto tako događa, u jednom ili drugom obliku, i u svima ostalim. To je borba na život i smrt između starog i novog, posrijedi je ništa manje nego budućnost Švedske. -

Koješta! Šta ti možeš učiniti za tu budućnost u ovoj jadnoj župi?

Ne, Görane, sada ću ti nešto kazati, a ti muči i slušaj. Maloprije si zanesenjački izjavio, da treba pomoći mladima da se podignu naviše, kako društveno, tako i ekonomski. Pa lijepo. Seljački je razred najniži i uvijek je to bio, ali ako se tvoje utopije ostvare, tko će onda tvoriti osnovicu društva? Kad ne bude podloge, cjelina će lebdjeti u zraku. -

Svi, koji rade... poče Göran.

-

Radnici, zar ne? Po radničkom shvaćanju seljak nije nikada radnik,

on je samo seljak. Radnici stanuju u gradu, pa zato misle, da su viši razred, isto onako, kako su se spiljski ljudi kod H. G. Wellsa smatrali nečim višim od svojih rođaka, šumskih ljudi. A čime bi ti zamijenio seljake na dnu društvene ljestvice, ako bi se oni podigli odatle? Ne znaš. Nastala bi anarhija, prsnula bi cijela zajednica. Pusti dakle, neka seljački stalež i nadalje ostane široka, teška i troma osnovica te piramide, koja predstavlja društvo. Ljudi, koji su se ponešto školovah, naravno, ne čeznu više za manuelnim radom, a onaj koji je stekao predmet usporedbe, ne može se više zadovoljiti svojom sudbinom. Ah šta će se dogoditi, ako se više nitko ne bude mogao zadovoljiti, te ne bude prihvaćao najteži rad za najnižu nagradu? Sve će pasti u kaos, ako svi budu imali pretjeranih zahtjeva. I zato mahnitanje za školovanjem, koje se širi po selima, već poprima ozbiljne razmjere. Seljački momak s maturom ili s gimnazijskim studijama ne će da radi kod strojeva ih da nosi cigle, a treba nam

-224-

Pompea

radne snage za te poslove. U Švedskoj poljodjelstvo ima sporedno značenje, industrija je glavno, ali ne možemo iskoristiti sve njezine mogućnosti, jer nedostaje radne snage. Jedina ljudska pričuva, koju imamo u zemlji, jesu ratari; ali mi ih ne ćemo moći svrsishodno upotrebljavati sve dotle, dok seljaci budu imah svoju riječ u određivanju cijena poljskih proizvoda. Sjeti se, da ljudi žive za novac i za vrijednost novca, narod se sabire ondje, gdje ima novca, a s lijepo razvijenim zavornjem cijena mogli bismo se isto tako pobrinuti za tu pričuvu. Osobito se mladi, a mi hoćemo njih, drže linije najmanjeg otpora, i zato industrija i graditeljstvo mora da novači radnike. Možda će ti sve to dati predmeta za razmišljanje, tako da se ne prenagliš! Ne ćeš valjda postati obična najniža figura u igri, kad možeš biti jedan od igrača koji ih premještaju! -

Ti samo tlapiš! grunu Göran. A te se tlapnje ne će nikad ostvariti!

-

Mnoga se želja ostvaruje!

-

Previše jakih sila radi protiv njih!

-

A odakle dolaze?

-

Naravno, sa sela.

-

A duše ti... Na selu nema jače sile, koja bi radila u prilog seljaku.

Na selu vidimo samo bezbroj međusobno zavađenih smetala, što neutralizuju jedan drugoga i čuvaju status quo, tu nema koračanja naprijed, tu se uvijek tapka na mjestu. -

Ti si zaista zahvalan rodnom kraju!

-

Zahvalan sam samo sretnom usudu, koji mi je dopustio da se

izvučem, dok je još bilo vrijeme. Bi li ti htio, da sam kao Arvid? Ako se dogodi, da i seljak jednom ima uzroka za radost, taj je neobično sićušan. -

Ah zar radost ne stoji u razmjeru s mukom ? Ja se samo pitam, nisu

li zapravo sretniji oni ljudi, u kojih su mali zahtjevi ? Inženjer Stendahl prasnu u smijeh. -

Kakva otrcana fraza. "Ljudi s malim zahtjevima žive sretnije!"

-225-

Pompea

Kakvo zadovoljstvo dostojno nedjeljne škole! Ne, dragi gospodine sine, hajde da govorimo ozbiljno kao ljudi. Više nisi dijete, premda katkad ostavljaš taj dojam. Kako se zove ona? -

Ona?

-

Da, upravo ona. Tu je očito posrijedi neka djevojka, i to je uzrok

svemu tome. Priznaj, pa se ne ćeš morati crvenjeti! -

Zove se Kerstin...

-

Gle, to je ona, o kojoj su govorili blizanci Nyman, pošto su te ljetos

susreli. Mogli smo i misliti, da se zove Kerstin. Dakako, seoska cura neuredne kose i bolesnih zuba, bez držanja, velikih nogu, koje vonjaju po znoju, i tako dalje. Göran stisnu šake. -

Tata! Uvijek sam ti se divio, i zato ne kvari dojam, koji sam o tebi

dobio. Jesu li djevojke bile takve u tvoje vrijeme? -

Jesu djelomično, moram priznati. Ali one druge obično ne ostaju

na selu. -

Postidjet ćeš se za to, kad je vidiš!

-

Zahvaljujem ti; ostavi me radije u obmani i poštedi me poznanstva

s njome. -

Šta ti zapravo misliš o mojem ukusu?

-

Dosad nisam o njem mislio loše. Ah takva sezonska Ijubav, za

ljetnih ferija! -

Upozoravam te, da će potrajati duže od ljetnih ferija! žestoko će

Göran. -

Ah, nema sumnje, to je velika Ijubav, jer seže u vječnost od

nekoliko tjedana. Zaista sam vjerovao, da si dovoljno poživio, da se ne zanosiš koječim. Ljubav? Phi! -

Tata! A što je između tebe i mame?

-

Kad sam ja susreo tvoju majku, oboje smo već toliko Iskusili u

životu, da smo znali, što vrijedi, a što ne. A koliko je godina toj Kerstin?

-226-

Pompea

-

Sedamnaest.

-

A tebi devetnaest, pravo dječje zabavište! I zbog takve bedastoće

hoćeš da razoriš tako mnogo! Ne razumiješ li, kako je nama, Görane? -

A ne možete li vi razumjeti moje osjećaje?

-

Dat ću ti dobronamjeran savjet, moj dječače. Ne govorim ti kao tvoj

otac, nego kao odrastao i zreo čovjek, koji je doživio koješta i vidio, kakav je život: ne prenagljuj se! Ne spaljuj svoje brodove! Imaš lijepu budućnost, nemoj je žrtvovati! Danas nema ništa, što bi svijetu više trebalo doli sposobnih inženjera! Idi kući, počni rad na tehnici, kako je odlučeno. Djevojka ostaje, možete se dopisivati, dok se opet ne vidite. -

Ne, to ne ču.

-

Aha, ne možeš se pouzdati u nju? Daleko od očiju, daleko od srca,

zar ne? -

Ne, nije tako. Samo gubim vrijeme, ako odem na tehniku, jer ni u

kojem slučaju neću biti inženjer! -

Ne ćeš biti... što? To je najdrzovitije!

Stendahlu ponestade daha. -

Ne žehm biti drzovit, želim samo reći Istinu.

-

Ti si usijana glava!

Stendahl je žvakao od srdžbe, da su mu zubi škrgutali, a Göran samo želio, da se sve već svrši. Nije bio tako ponosit, kako je odavao njegov glas, a mučno mu bilo, da tako govori s ocem. Ah je bio primoran. -

A sada se vrati sa mnom.

-

Ne ću.

-

Ti si maloljetan, povuci posljedice.

-

Uskoro ću biti punoljetan, pa ćeš ih ti povući.

-

Hoćemo li se rastati posvađeni?

-

Kako želiš, ja ne idem za tim...

-

Onda nema smisla da nastavimo ovu prepirku...

-227-

Pompea

Krenuše na majur, a Göran bez ijedne riječi skoči u prazna kola. Sigrid ponudi stricu Stendahlu da štogod založi, ah on odgovori zlovoljno, da nema vremena za jelo. Kad su se malo kasnije vračah s tovarom, dođe taksi, te Stendahl uđe. Ali se ne odveze odmah. U času, kad su kola došla pred hambar, auto je još bio tu. Göran se naže, da vidi, a kosa mu zavijori na vjetru. Otac iziđe iz automobila, učini nekoliko koraka prema hambaru, zaustavi se, osta časak, pa se vrati, i auto najposlije krenu. Göran nije bio nipošto zadovoljan. Ah kad su ispraznili kola i kad je njih troje opet krenulo, isti automobil zakrenu na majur i dođe k njima a otac iziđe. Migom pozva sina k sebi. -

Ljutiš li se na me?

Göran se zatvorio, ne htjede odgovoriti. -

Ljutio se ih ne ljutio, jedno hoću da ti kažem: ako naiđeš na

poteškoče, znaš put kući... -

Hvala, tata, toga ću se sjećati!

Kad je auto odjurio, stric će Göranu: -

Pokajat ćeš se, Görane.

-

Ne, ne ću.

Uskoro Göranu stiže pismo od majke, sentimentalno pismo, puno prigovora i molba. Görana nešto zazebe oko srca, ali ga to pismo u isti mah i razljuti. Nije znao, kako bi odgovorio, jer nije promijenio odluku, a nije htio biti okrutan. To pismo ostade bez odgovora. Vrijeme je odmicalo kao nešto nestvarno, kao bajka, kao san. Görana je od male Kerstin dijelilo dvadesetak kilometara; nikakva osobita udaljenost, ali mu se činila neizmjerna; takva bi uostalom bila i onda, da je Kerstin stanovala u susjedstvu na samih sto metara. Göran joj pripovjedio, kako je odlučio da tu trajno ostane; ona se nasmijala i rekla, da je lud, a zatim zaplakala od radosti. Sastajali su se negdje

-228-

Pompea

kraj puta, sakrivali se u baršunastoj kopreni sumraka, ljubili se, igrah, ludovah gubeći pojam o vremenu, a onda bi počivali, skutreni jedno uz drugo, sve dok ih hladnoća ne bi probudila. -

Mi smo ludi! usopljeno je govorila Kerstin. Ne može se to dobro

svršiti. I nato bi se smijala, stezala ga sebi i šaputala mu na uho; -

A što da se brinem za to; tako je lijepo živjeti. Ne osvrćem se na

ono, što dolazi zatim i što zovu riječju "kasnije". Svakog dana postajala mu je sve draža. On ju je postavio na piedestal kao boginju, neoskvrnjenu, prozirnu, savršenu. I neizmjerno joj bijaše zahvalan, što ona to opaža i vidi. A ona se približavala sve više i više, te je našao, da boginja nije ni prozirna ni savršena. Imala je vruću krv i nije htjela stajati na piedestalu, htjela je ostati na zemlji i živjeti. Što joj se više približavao, aureola je sve više blijedjela. Ovda-onda, kad bi noć u šumi bila mlaka i oni prostrli poda se njegov kaput, a pokrili se njezinom kabanicom, zaspala bi na njegovoj ruci. Bijaše to onda, kad je tetka Helfrid mislila, da se djevojka nalazi kod majke. Kad bi se ona ispružila na leđa, događalo se, da bi zahrkala. I onako izmorena i zadihana mirisala po znoju, mirisala kao primitivno čedo prirode, kakva je zapravo i bila u dnu svoga biča. Bijahu to sitnice, ah zar se čitav život ne sastoji od sitnica? A Göran se dobro sjećao, kako ju je vidio i gledao prvi put, kad se samo zabavljao na njezin račun, i kako se laćala svagdašnjega rada. A ipak mu je iz dana u dan bivala sve draža! Takve ga sitnice nisu odvraćale, zbog njih nije prčio nos niti doživljavao razočaranje. Radovao se, što nije savršena tako su se međusobno približavali, jer ni on više nije bio ono, što je prije bio. Koje bi biće bilo tako savršeno, da bi ostvarilo sve naše snove? Nijedno, pa tako ni Kerstin ah je ona bila drugačija, nadmašivala je njegove sne na drugi način i silila ga, da do nje drži sve više i više, sa svim onim, što je imala i što je bila. Postajala mu je sve draža svakog dana, što je dolazio!

-229-

Pompea

Poklonila mu je svoj crveni cvijet, svoje srce, i cvijet je bujao sve ljepše, ah svaki put u njemu se nalazilo nešto više, nešto dalje, što Göran nije mogao dohvatiti. Ipak je morao osjetiti neko lagano razočaranje, te je pri svakom novom sastanku mislio: Sad! Sada! sada će mi se pokazati najdublje tajne opstanka, sada mi više ništa ne će ostati sakriveno... I bojao se, da i ona misli tako, da očekuje više od njega, da će je on razočarati i pružiti joj nadu, da bi ga netko drugi mogao bolje zamijeniti. A na trenutke je zaista bila zagonetna; čak se teško i smiješila, i ostavljala je dojam, kao da će se povući u se. Jednom kad ju je htio poljubiti, okrenula je glavu ustranu. -

Šta se događa?

-

Uopće ništa - promrmlja ona nerazgovijetno.

Kad bi se vraćao kući, Göran bijaše mračan, zabrinut, ljubomoran, a da ni sam nije znao na što. A sutradan bi ga stric upitao: -

Zašto si tako vjetrenjast? Jednom bacaš snopove zobi da lete na sve

strane, drugi put staneš i samo buljiš... -

Ah, nije ništa.

A onda neke noći usni san: Vlažna i ledena magla povijala se poljem, na kojem je lepršalo suho lišće. Göran trčao uzduž puta, vikao neko ime, a na viku nikakva odgovora. Ah je znao, da će ona doći, te je u rukama nosio za nju veliku kitu sasa šumarica. Sunce je grijalo, kora u jelšama bila je smeđecrvena. Ali ne, bilo je proljeće, sva dolina prekrivena bijelim zvijezdama sasa šumarica. Znao je, da će mu ona dati svu radost, koju ljudsko biće može pružiti drugome, i da će je sada dobiti, da mora postići nedostižno, da savršenstvo mora za nj razotkriti svoje tajne. Eto je! Ah zašto se ne smiješi? Gdje joj je lice? Zašto je ono odjednom tako daleko? I zaletje se, da dotrči do nje ah gdje je potok? Kako je sve udaljeno! Poče trčati voden njezinim rukama, koje su ga dozivale, a koje je jedva razabirao kroz maglu. Iza nje se sklopila

-230-

Pompea

tama, ali je još sjala jedna zvijezda i njezin odsjaj u njezinim očima. Pucketao tanki led, odlomci vrcah naokolo; ali što je brže trčao, ona se kanda sve više udaljivala. Upadao je sve dublje u vodu, ah je morao pomoći onoj, koja ga je odande zvala. Bilo je sve teže trčati, odjednom ga preplavi voda, masna, ljepljiva, smrdljiva, voda gusta poput gliba ili ulja. Probudio se, a kosa mu se lijepila za lice. Trebalo mu je časak-dva, da razabere, gdje se nalazi, te kad je htio da razjasni san, sve se rasprši poput maglenih likova. Strahovito se žurio putem, dok je išao na idući sastanak. Bojao se, da ona ne će doći, i kad je najposlije stigao na određeno mjesto i zebao pod hladnom kišom, utvarao je, da su je mogle zadesiti sve najgore nesreće na svijetu. A kad je došla, najprije se silno obradovao, ah mu se nato lice smrklo. -

Večeras nemam volje da idem s tobom — najavila mu Kerstin.

-

Zašto ? I privuče je k sebi, ali ona okrenu glavu na drugu stranu.

-

Ali hoću da održim, što sam obećala... objasni mu cvokoćući.

Hladno mi je, zebem... -

Dođi, mala, ja ću te zagrijati.

Ali se nije privukla k njemu, kao obično, nego se ukrutila. -

Valja mi odmah nazad...

-

Što je, objasni, djevojčice! Što je krenulo naopako?

Ona uvuče dušu. -

Ne znam, mogu li to reći, ne znam, hoćeš li razumjeti...

-

i zaplaka i pokuša da se oslobodi njegova stiska. Pusti me, moram

kući. Nikog nema doma, a ja nisam zaključala. Ne mogu tako dugo ostati izvan kuće. Göranu se oči zakrijesiše. -

Jesi li sama? Idem s tobom!

-

Ne znam... Ali ne smiješ dugo ostati, vraćaju se u jedanaest sati.

Uđoše u veliku kuhinju: zid oko peći bio je opločen bijelim pločama,

-231-

Pompea

a ostatak premazan svijetlom masnom bojom. -

Krasno je ovdje reče Göran, da bi prekinuo muk.

-

Jest, gotovo kao u tvog strica.

Tu razgovor zape, tišinu je prekidao samo sat na polici i sjekao vrijeme u sitne dijelove. Djevojka bijaše nemirna, prsti joj se neprestano micah; nije ga htjela gledati. -

Znaš h, da se Elsa vratila iz grada? upita on.

-

Zbilja?

-

Njezin ljetni san nije dugo potrajao.

-

Da, ujesen se mnogo toga završava.

-

Što hoćeš time reći?

-

Ništa osobito.

-

Vratila se Hildingu.

-

Je li je primio?

-

Nitko nije vjerovao, da će je primiti, ali mu ona opet pomaže, tamo

na njegovu zabačenom mjestu. -

Nije se smjela vratiti reče Kerstin. Da sam na njegovu mjestu...

-

Ali on je bio tako zaljubljen u nju...

-

Jest, doista je bio...

Za trenutak nestade hladnog i ravnodušnog tona u njezinu glasu, kao da je sanjarila, ali nije dizala očiju. -

Prekjučer sam bio u Hildinga reče Göran ("Kakva li prokletstva,

kad čovjek mora ovako mlatiti praznu slamu, a samo zato što se ne usuđuje izreći ono, što mu je na srcu".) -

Njegova je kućica sada lijepo namještena, prenio je onamo sve, što

ima. Vrlo mu je lijepa zbirka sportskih nagrada. -

Jest potvrdi ona bez ikakva zanimanja. A Elsa će sada donijeti sve

svoje nagrade za muženje krava, za gajenje povrća, za predenje i bog ti ga zna što još ne, što je dobila i čime se rado hvali... Opet nastade mučna tišina. -

Počastiti ću te kavom najposlije će ona i potrča, te se vidjelo, kako

-232-

Pompea

je zadovoljna, što se maknula i nečim zabavila. A on osta šuteći i razmišljajući. Brzo je nastavila lonac na peć i okrenula nekoliko puta čekalo na kavenom mlinu. Zatim po navoštenom platnu prostorije izvezen stolnjak, donese šalice, tanjure, šećer i vrhnje, zdjelu sa pšeničnim kruhom i nešto kolača; to ga je prvi put služila kavom, jer ono na dan ljetne proslave nije zbiljski ulazilo u račun. Ah raspoloženje za stolom ne bi moralo biti tako turobno... Zašto ne bi uživah malo, malo sreće, kad se konačno mogla ugrabiti ? Ona sjede sučelice njemu i zbunjeno ga ponudi; -

Samo jedi!

-

Hvala!

I to im bijaše sav razgovor. No kad ga je podvorila drugom šalicom, on pokuša da dođe do nekog objašnjenja; -

Zašto ništa ne govoriš, Kerstin ? Zašto me stavljaš na muku ?

Uprla je pogled u nj i žlicom miješala kavu, premda nije stavila ni šećera ni vrhnja a oči joj postajale sve veće i veće, te se orosiše, i najposlije kanuše suze. -

Zašto i opet plačeš, Kerstin ?

-

Ispij svoju kavu i odlazi! Da te više ne vidim!

-

Kako? Nešto se dogodilo, te više ne vladaš sobom. Ne idem!

Ona odgurnu svoju šalicu te se nalakti na stol; leđa joj se tresla. On obiđe oko stola, uhvati je oko pasa, te je uspravi i okrenu prema sebi. -

Kaniš li reći, da moram iščeznuti zauvijek?

Ona je šmrcala i trljala oči. -

Nisam to htjela reći, oprosti mi... Ali me pusti! Sjedni tu dalje!

Moramo se svojski razgovoriti. Göran posluša i vrati se na svoje mjesto. Tako su sjedili i gledali se nekoliko trenutaka. -

Ne možemo dalje kao dosad protisnu ona žestoko, kao da je voda

-233-

Pompea

provalila kroz nasip. Što bih dala za to, da se ovi posljednji tjedni nisu dogodili! -

Što misliš time?

-

Zar ne razumiješ ? Misliš li, da je pravo da živimo ovako

-

mi, koji nismo ni vjenčani ni zaručeni.

-

Kakve to važnosti ima?

-

Još se usuđuješ pitati? Ne misliš li ti, da je to grijeh?

Göranu bijaše gotovo da se nasmije, ah se nije nasmijao, nego se uozbiljio. Njezino je lice bilo izmučeno, njezin očaj tako istinit, s nečim takvim nije se smio šaliti. -

Ah, osjećam se tako okaljana, tako prljava, kao da se ne ću moći

nikad više očistiti. Oh, da samo mogu postati, kakva sam prije bila! Mogao je odgovoriti; "Kakva je vrijednost čistoće? U naše je vrijeme djevojke smatraju smetnjom, bremenom, kojega se žele otresti što prije mogu". Ali vjerojatno ona nije oplakivala tjelesni događaj, nego ono, čemu je on bio samo simbol, a Göranu bijaše jasno, da ona ima pravo. Neka druga ne bi imala pravo, ah je Kerstin imala. Ruku sklopljenih na rubu stola i spuštene glave govorila Kerstin, a on joj gutao svaku riječ, premda su mu se obrazi žarili; -

Kod kuće su uvijek bili tako strogi. Meni se to nije sviđalo, htjela

sam biti svoj gospodar, držati se svoje volje, to sam i činila, a sada mi se čini, da mi stoje oko postelje, kada noću budna ležim i premišljam. I svi mi prijete svojim strogim koščatim prstima i govore: Zgriješila si, Kerstin, zgriješila, osuđena si zauvijek. Htjeli smo, da budeš čestito čeljade, ah si nas izdala. I viču: Grešnice! Grešnice! a ja ne znam, kamo bih se djela... Göran je gledao neodlučan, prestravljen tom provalom, postiđen. Suho je jecala i nastavila: -

Vjeruješ li, da se mogu dovoljno raskajati i živjeti tako čisto, da se

na me ne obore sve te nesreće? Ta nisam mislila, da je to ikakvo zlo! -

Šta ti to govoriš?’Kakve nesreće? Uzimaš li ozbiljno propovjednike

-234-

Pompea

pakla, koji nam prijete kaznom u zagrobnom životu ? -

Šta ja tu mogu vjerovati? Jedan kaže ovo, drugi ono, a nitko ne

može ništa dokazati. Govorila je sasvim ozbiljno, odrasla djevojka s prosvijećena sela zemlje, za koju tvrde da je najciviliziranija na svijetu! Ali nije bilo smiješno, njezina je muka bila istinska, i zato je bilo ganutljivo. Možda je onako, kako ona vjeruje, možda i drugačije, tko može dokazati? A njezina savjest nju muči već ovdje, na ovom svijetu. Što je to savjest? Je li to samo plod ćudi, značaja, stanovište pred problemima, plod odgoja, običaja obitelji i naroda ili barem razreda? Ove godine savjest kaže ovo, do sto godina govorit će nešto sasvim drugo. Ne, nije se moglo tako uopćeno suditi. Usprkos svom odgoju, Kerstin je bila zdrava i umna, ali je bila osjećajna, te je njezina intuicija više puta zapanjivala Görana. On joj uze ruku preko stola. -

Ali onda se ipak ne ljutiš na me?

Ona mu stisne prste: -

Ne, ne mogu se ljutiti. Sve je moja krivnja. Uvijek si bio ljubazan

prema meni i nisi išao dalje, nego što sam dopuštala. I podiže glavu i pogleda ga u oči: -

Görane, hoćeš li da ipak ostanemo prijatelji?

-

Hoću, dakako!

-

Nadajmo se, da ćemo nekog dana moći zajedno živjeti, a da to

bude u svačijim očima besprijekorno. Počekajmo dotle, tako barem šteta ne će biti veća, te ću tako možda smjeti opet ljudima gledati u oči. Sada se jedva usuđujem pokazivati, čini mi se, da svi na meni vide, kako... kako... kakva sam... -

Ne, ne, ti si onakva, kakva si uvijek bila!

Oh, toliko su imali da kažu jedno drugome, da pitaju, da objasne toliko toga a tako se malo, neznatno malo može riječima iskazati!

-235-

Pompea

10. GRADIMO ZA BUDUĆNOST... Kad mu voda doprije do pasa, Göran stade, jer su valovi snažno nosili i prijetili, da će ga oboriti. No nije to bijela ruka davala znak mašući u daljini: to se varljiva svjetlost samo rugala s njime i povlačila se sve dalje i dalje mameći ga u vodu. Na sve strane valjali valovi s bijelim krestama, i svi mu kanda davali znak. I opet se zaori povik, te mu se učini, da čuje svoje ime. Je li to zalutalo ptiće, ili netko zove s kopna ? Ne, nije ona na jezeru, ta ostala je gore... Polako se vrati, i kad je izišao na obalu, opazi da se toliko razvedrilo, te se u daljini razabirao općinski dom. Gore na brijegu, daleko od ceste, daleko od ljetnikovaca i od šume, uzdizao se dom i blistao kao dragulj pod mračnim nebom. U četvrtak uvečer, prije nego što će na sastanak odbora za propagandnu svečanost, Göran siđe u kuhinju, da jede, i tu zateče četiri njihova susjeda. Cijelo su ljeto govorili, kako će kupiti traktor, i sad je trebalo da osnuju društvo. -

Ah ja sam došao samo zato, da vam kažem, da ne mogu

sudjelovati kiselo će Bernt Larsson. -

Zašto ne možeš? Ne smiješ od svojih baba?

-

Dakako da ne smijem.

-

Ne možeš li se ipak nekako nagoditi? I Ellen valjda ima riječ? Ta

njezina je trećina majura! -

Ah, znate, kakva je! Radije šuti, nego da bude galame. A k tome je i

najmlađa! -

I udata, dok su druge papige ostale bez muža! Ali, govorimo

ozbiljno, riječ je samo o dvije tisuće kruna, a ti obrađuješ majur veći od ijednog našeg. Ne možeš li postići, da ti dade novac ?

-236-

Pompea

-

Govorili smo o tome, ali smatra, da je nemoguće, zbog drugih...

Tako vas, prijatelji, moram ostaviti na cjedilu. Ah babe ipak ne će živjeti dovijeka... Jedan se drugi potuži: -

Ni ja se ne usuđujem sada, kad valja više uplatiti; zajam je ionako

pretežak za moju kesu... Göran je sa zanimanjem slušao njihovu raspravu oko toga, kako će se izvući iz škripca, a kad je izlazio, sporazum među njima bijaše gotov. Malo su govorili, ah su spretno i odlučno riješili pitanje. Tako bi trebalo rješavati sva pitanja. Görana je očekivala sasvim druga atmosfera u staroj kući kraj ceste. Oko stola, na kojem se nalazila dimljiva petrolejska svjetiljka, stajali mladići i mračno gledah preda se. -

Eto Görana! Imaš li ti kakvo rješenje, da nam ga predložiš ?

-

Rješenje čega?

-

Općinskog doma. Vlada mišljenje, da zgradu valja dovršiti i

svečano otvoriti prije naše velike skupštine, ali nije moguće. Zidovi nisu ožbukani, uređaji su samo upol gotovi, električari još nisu ni počeli rad, limar ne dolazi, građevnog drveta ponestalo, novaca nema, svi se uzajamno napadaju, nitko ne će da radi... Zatim nastaviše podrobnije: -

Prošlog tjedna tesari podigoše pozornicu, ali je uto nestalo drveta

za pod. Trebalo je još samo za desetak-dvadesetak četvornih metara, ali građe niotkuda. Valjalo im potom daskama obložiti strop, ali nije bilo dasaka. Nato tesari izjaviše, ako im drugi put bude što nedostajalo, da će konačno obustaviti rad; nisu, rekoše, nikad vidjeh bjednijeg gradilišta od našega. Nikad nemaju mira, uvijek se nađe netko, tko nema ni pojma o radu, a tura svoj nos posvuda. Dođe kakav član Saveza mladosti te im kaže, da moraju načiniti vrata nalijevo, a kasnije eto kakva starca od općine, koji hoće da vrata budu nadesno, dok najposlije neki član Sportskog društva ne izjavi,

-237-

Pompea

da ta vrata i nisu potrebna... -

Jučer je Eskil išao u pilanu da naruči drveta za građu, ali su mu

odgovorili, da općinski dom nema kredita... -

čini mi se, da je to nekakav začarani krug! reče Göran Klasu. Sve

ide naopako! -

Baš tako! uskoro ču odstupiti, svi su bez pameti! Poremećuju cio

program rada, te ćemo biti prisiljeni da odgodimo svetkovinu, otvorenje i sve skupa. -

A ne bismo li mogli održati propagandnu skupštinu, ako kuća i ne

bude dovršen? upita netko. U svakom bi slučaju bilo bolje negoli u Johanssonovu hambaru... -

Ali na čemu će ljudi sjediti? Nove klupe leže naslagane kod

Ulfssona, ne možemo ih smjestiti, prije nego što se postavi pod. Osim toga, moramo uvesti elektriku, ne možemo svojim uzvanicima pružiti kao rasvjetu kakvu staru čađavu svjetiljku iz staje; bila bi to slaba propaganda. Klas je sjedio i razmišljao, ah sad skoči kao đavo iz kutije: -

A usred svih naših poteškoća eto ti pastora na gozbi kod

Stenssonovih prošle nedjelje, te kazuje, kako više sile drže ruku nad općinskim domom, tako te se ne će nikad ni dovršiti, i ne će zavoditi duše njegove pastve. Ali što se pastor brine za duše svoje pastve? On je načitan i bistar čovjek, ali je isto tako i velik sebičnjak ko i svi drugi. Ako vjeruje, da ljudi mogu imati dušu, ni u snu ne vjeruje, da je duša besmrtna, a da baš i vjeruje, mari on za spas tih duša koliko i za lanjski snijeg. Ništa on na to ne daje, ne vjeruje on ni u raj ni u pakao. Pakao se nalazi ovdje na zemlji, gdje živimo od dana do dana, a ona se prijetnja ognjem i sumporom paklenim poteže samo zato, da se uplaše konfirmanti. Šteta samo, što je zaboravio, da je pakao javno ukinut u osamnaestom stoljeću. A onda i carstvo nebesko, to carstvo nebesko za ovce i golubice i vjerojatno za magarce, carstvo, u kojem sretni blaženici obilaze naokolo i pjevaju pogrešne psalme i mašu

-238-

Pompea

jedan drugome u lice palmovim grančicama! Tim carstvom nebeskim, koje je izlišno za mnoge, on vjeruje da može vabiti i zavoditi ljude, da budu krotki i ponizni u zemaljskome životu, a za uzvrat dobivaju nadu u nekakav drugi i bolji, i to da im bude naknada i osveta. A znate li, zašto pastor riga oganj i otrov na općinski dom ? Ne zato, što ćemo u njemu plesati, nego zato, što će nam ondje biti prilike da se posvetimo kazalištu i pjevanju, glazbi, učenju i gimnastici; i što ćemo naposljetku ondje imati sastajalište pod svojim krovom, a sve to služi uzdizanju naroda. Ne može otvoreno iznijeti svoju mržnju i zlobu, jer bi narod progledao i vidio njegovo obmanjivanje vjerom. Na svoje sam uši čuo gdje kazuje, kako nije nikakvo zlo, ako mladež pleše, jer dok pleše, ništa ne misli; opasna je ona mladost, koja misli! A to je istina! U ušima staraca i baba ugodno zvuči, kad on grmi protiv plesa: tako istresaju svoj jad, što više nisu mladi, i zato se okomljuju na ples. Kivni su na ples zato, što je to igra krvi, mala predigra, u kojoj mlado čeljade traži sebi partnera, s kojim će se spariti. -

Fuj! — povikaše djevojke.

-

Ali svi stari, svi koji bi htjeli reći da, a ne mogu, i zato moraju ostati

kreposni, zavide mladoj sposobnosti i prilici za Ijubav, i eto u tom grmu leži zec. Zašto pastor zamjera i svemu drugom? Dakako, iz knjiga doznajemo istine o životu; pogibeljne su, jer skidaju maske sa sujeverja. Društva su opasna zato, što uče mladež da slobodno govori i da donosi odluke, a popovi mrze samostalne i misaone ljude njihov je ideal stado ovaca, a sve ono, što narodu daje samopouzdanje i uklanja mu utuvljeno saznanje o takozvanim grijesima, žeže ih i bode u oči. "Za seljaka je dosta, da umije napisati svoje ime i čitati svoju bibliju, a sve što je povrh toga, dolazi od nečastivog", tako je rečeno, a rekao je to, dakako, pop. Nekad je pop bio jedina obrazovana osoba u svoj župi. Učitelji su većinom bih njegove ovce, i zato ga je narod morao poštovati. Sada su se te razlike

-239-

Pompea

poravnale, a to se ni najmanje ne sviđa popovima, jer što više župljanin zna, to je manja moć crnih mantija. Cijela se borba vodi oko toga: tko će vladati, nazadnjaci ih valjani ljudi, mračnjaci ih naprednjaci ? Svaki se pop boji za svoju malu ugroženu vlast i za koristi, koje mu ona donosi. Jer, vidite, sebičnost i zavist upravlja svijetom, a svi, koji kažu protivno, samo... -

Hajde, što si oduljio! povikaše drugi. — Završi, da već jednom

prijeđemo na posao! Sutradan Göran sastavio raspored i uputio se kući Johannesa Olssona, u Tvet. Putem načas skrenu prema gradilištu, da pogleda zgradu. Dan bio sjajan, vedro nebo kasnog ljeta visjelo poput staklena zvona nad ravnicom, iščezla laka izmaglica ljetnih dana. Svi ostaci boja na smežuranu lišću i na ogolje im poljima blistali na suncu. U kolovozu vriština cvala kao ljubičasta vatra na pašnjaku i na pristrancima, a sad se smeđe zaodjevala, dok se nogometno igralište zelenjelo kao smaragd. Općinski je dom ležao nijem i pust. Göran se pope na neki sanduk i kroz prozor zagleda unutra. Umalo da se nije izvrnuo nauznak. Kako će im uspjeti da u tjedan dana urede tu Augiasovu staju ?' Mili bože, to se Göran Stendahl upustio u nešto nemoguće,.. "Ne, ne gubi hrabrosti! Bit će to prava prilika da dokažeš, kako želiš dobro svojim drugovima. Stisni zube i ne ispuštaj, što si zahvatio!" U Tvetu iskapali krumpir, a Olsson sam upravljao strojem, dok je dvanaestak djece iz susjedstva trčalo s vjedrima i kupilo, Oh, kako je nesnosan taj običaj, da ti valja ćaskati i naklapati, prije nego što možeš izići nasrijedu sa svojim poslom! -

Kako je ljetos uspio Arvidov krumpir?

-

Prilično dobro, prekjučer smo ga iskapali.

No najposlije ga Olsson upita, zbog čeka dolazi, -

Dolazim u ime Saveza mladosti... te izloži, što je i kako je s

općinskim domom. Ali po onome, što smo mogli ustanoviti, općina

-240-

Pompea

bi imala još isplatiti tri tisuće kruna, pa nam je čudno, što moramo zabilježiti taj zastoj... Olsson ga prezirno pogleda, kao da ga taj predmet ni najmanje ne zanima. -

Da... da... protisnu te se nakašlja. Stvar nije tako jednostavna.

Općina je isplatila devet tisuća kruna. Isto toliko, koliko je svako od udruženja uložilo do početka, A što se tiče dobrovoljnog rada, naš je naraštaj sigurno dao, koliko i mladež; valja uračunati i dvije-tri tisuće, što su ih društva dala kao prilog, jer kuća izlazi na skuplje, nego što je predviđeno. I općina će, dakle, pridonijeti svoj dio, ah ja ne mogu izdavati novac samo tako. Imamo sastanak do tri tjedna, pa ćemo tu donijeti zaključak, što ćemo dalje... Točka. Tu ne možeš ništa. Druga postaja: poduzeće za kanalizaciju. * Grčka priča kazuje, kako je Augias, kralj u Elidi, obećao Heraklu desetinu svojih volova, ako mu okida staju, koja se nije čistila trideset godina (Priča dalje kazuje, kako je Heraklo s tim poslom izišao na kraj tako, što je onamo navrnuo rijeku Alfej.) Prev. -

Društvo za gradnju općinskog doma ? Ma kojeg mi to vraga

govorite ? Zar ne znate, kako se prilazi poslu ? -

Oprostite reče Göran — ali vas ne razumijem...

-

Htjeli smo početi prošlog tjedna, ali su nas onda obavijestili

telefonom, da nas ne možete primiti. -

Jeste li sigurni o tom, što kažete?

-

Naravno da jesam, ja ne lažem.

Göran promijeni boju. -

Znate li možda, tko je telefonirao ?

-

Ne znam, ta kako bih poznavao sve te ljude? Netko me nazvao i

kazao, da je od društva za gradnju, a meni je ta obavijest bila dovoljna. -

Kada možete doći na gradilište i početi rad?

-241-

Pompea

-

Nikako prije ponedjeljka do osam dana. Ah recite mi, je li društvo

solventno? -

Dakako da jest.

Kad je došao u "Elektru d. d." i izložio cilj svoga posjeta, ondje stresoše glavom i natuknuše nešto, kako nemaju materijala i radne snage. Naposljetku Göran izgubi strpljivost: -

Zašto ne čete da sada preuzmete rad? Dali ste nam ponudu, a mi

smo je prihvatili. -

Ali nema ugovora!

-

Nažalost, nema ga, ah to nije odgovor na moje pitanje.

U debeljkovu smiješku ne bijaše ni truna dobre volje: -

Žao mi je, ali ta rabota nije ništa za nas...

-

To je zbilja neugodno...

"U okolici nema nikakva pogodna poduzeća", pomisli Göran. "Zato je svakako nužno da se nagodim s ovim trbonjom, za kojega se čini da se nije nikad popeo na neki stup niti postavio ma i pedalj žice..." Još su razgovarah, a debeljko najposlije iznese, da poduzeće možda nije... hm... solventno... -

Ne shvaćam, kako ste mogli doći na tu misao! reče Göran.

-

Razumijete, neki je od vaših općinskih vijećnika rekao, da gradnja

ne će nikada biti završena. Općina se povlači, a društva su pod stečajem. -

Zbilja žalosno dočeka Göran, kao da ga se stvar malo tiče. Hoću da

kažem, žalosno je, što nastaju takvi nesporazumi. Jasno je, da ćemo kuću potpuno sagraditi. A kada ćete vi početi montiranje ? Smiješak iščeznu, podvoljci se uozbiljiše: -

U sličnim slučajevima tražimo predujam. Možete li nam odobriti

sedam stotina? I to rekavši debeljko porugljivo pogleda subjesednika, a ovaj proguta slinu te će mirno: -

Ako vaši radnici donesu sa sobom priznanicu, dobit će novac

-242-

Pompea

prvog radnog dana. -

Tko za to jamči?

-

Društvo za gradnju, preko mene. Možete li početi sutra ?

-

Ne, nego u ponedjeljak.

-

Hvala, u redu...

Kad je Göran došao kući, ponosno pripovjedi, što je učinio. Ali stric strese glavom. -

Bojim se, da ćeš se razočarati. Valjda ne očekuješ, da će ti biti

zahvalni ? -

Ah, ne očekujem ništa... Samo se u duši veselim, što mogu nešto

učiniti. -

Razumijem reče stric prijateljski, a onda nadoveza: Katkad me

spopadne želja, da budem tvoj vršnjak! Göran mu odgovori: -

Ipak je ugodno, kad vidiš, kako se sve najposlije uredi, ma kako se

činilo crnim. Sjećam se, u čemu smo se nalazili dolje kod jezera svega nekoliko sati prije početka ljetne svetkovine, a čak i onda, kad se počelo, zapinjalo je te ovo, te ono, ali je na kraju sve ispalo kako valja! Isto je tako i s općinskim domom. Važno je to, da ne popustimo, nego da pregnemo, da bismo izvojštili uspjeh... Samo je još jedno, što mi valja urediti... -

A što je to?

-

Moram u ponedjeljak predujmiti "Elektri d. d." sedam stotina

kruna, a imamo samo šest stotina. Znaš, da sam stavljao na stranu od onoga, što mi je otac slao svakog mjeseca. I sad pitam, hoćeš li mi ti uzajmiti stotinjarku, moj ti je motor zalog. Stric prasnu u smijeh i kaza, kako mu je jamstvo u samom Göranu. Ah se, reče, veoma čudi, što traže predujam. -

Pa oni uvijek traže, kad su društvu posrijedi.

-

Nipošto. To je nešto sasvim novo.

Göran zazvižduka.

-243-

Pompea

-

Očito smo tako ozloglašeni, da nemamo nikakva kredita. Pitam

samo, tko nam je načinio tu uslugu. -

Oh, tko mu drago; ne spominjimo nikoga, a isto tako ne

zaboravimo nikoga. Takvo se što ne doznaje, samo se može naslućivati... Ako im samo uspije da ometu gradnju do spajanja općina, možemo se kladiti u sto prema jedan, da se i ne će dovršiti jer bi u tom slučaju, sva je prilika, odvukli građu i sagradili lokal u blizini željezničke postaje... Sigrid je slušala cio razgovor, premda se pretvarala kao da se nje sve to ništa ne tiče. Ali ju je zanimalo, pa naposljetku reče: -

U svakom slučaju, bilo sretno, rođače!

-

Priznaj, i ti bi rado s nama!

-

Ne bih... Da, možda...

-

Pristupi k nama!

Ah se ona nato ispravi: -

Ne, prestara sam, a mladi su tako okrutni prema nama... Mi smo

suvišni... -

Nisi starija od Nanny Hede...

-

Nisam, ah je ona drugo...

U ponedjeljak uvečer Hilding se javio telefonom. -

Görane, bi li htio sutra raditi na gradilištu? Zidar se pojavio danas,

ah je dio momaka, premda su obećali doći, stupio u štrajk. Sutra ćemo pokušati da popunimo radnu snagu. -

Jasno je, da ću doći.

Milina bijaše vidjeti kako radovi napreduju. Došli tesari i daskama oblagali strop, a pod na pozornici bio gotov. Jučer električari doveli vodove sve do kuće, a danas nastavili rad na zidovima. Jučer su zidari dovršili dimnjak, a danas uređivali podrum. Svi zajedno bili su nešto promrzli i zlovoljni, jer je jutro svanulo ledeno; svi su psovali, sad su počeli gasiti vapno i sipati pijesak, samo se Göran smiješio.

-244-

Pompea

-

Naprijed, Švedska, samo vedro naprijed!

-

Ti nisi jučer radio ? upitaše ga u čudu.

-

Kako nisam? Vršio sam žito sav bogovetni dan.

Među radnicima bio i Nisse Holm, oči mu se porugljivo krijesile pod sraslim obrvama. Pokazujući na Görana šaptao je nešto svojim drugovima. Nisse i dva druga momka stajali su kod bureta, u kojem su miješali vapno. Göran i Hilding sipali pijesak i nosili žbuku. Nisse je psovao, mrgodio se i miješao dosta nemarno. -

Još žbuke! zagrmje glas iz podruma.

-

Jezik za zube, majmune povika Nisse, jer su Hilding i Göran

svaljivali krivnju na nj. Zidar dođe i pogleda, te će na koncu: -

Čuj, Nisse, velik si i jak, mogao bi preuzeti na se odgovornost za

ovaj posao. Pripazi, da drugi uredno miješaju vapno i da u kaci uvijek bude žbuke! Nisse ga pogleda nepovjerljivo, ali ipak poče zapovijedati svojim drugovima, te je lopatao toliko, da se držak na lopati savijao, Göran i Hilding stajali u otvoru vrata i cerili se. -

Eto taj je klipan sada žustar kao riba u vodi reče Hilding.

-

Jest prihvati Göran zidar je psiholog.

Göran ču Nissea gdje kazuje, kako se u blizini nalazi netko, koga bi on rado oborio u bačvu s vapnom i tu ga malko nakiselio. Göran dođe onamo, ah oni umukoše; Göran se izazivački nasloni leđima o bačvu, ali ga Nisse i ne pogleda. Njegove grube ruke vitlale lopatom, da se Göran zadivio. "A svega mu je sedamnaest godina!" pomisli Göran. Rad nije tražio neke pažnje, misli se mogle slobodno razmahivati, ali Göran nije htio razbijati glavu zbog male Kerstin. "Mozganje ništa ne rješava", reče u sebi, pa svrnu misli na igrokaz, koji su namjeravah prikazati u subotu. Toga dana imao se držati propagandni sastanak, a komad je morao govoriti u prilog Saveza mladosti i hvaliti život na

-245-

Pompea

selu. Komad je imao svoju svrhu, a što se tiče njegove vrijednosti, druga je stvar. Radeći više večeri zaredom. Klas i on pročitali su čitav mali repertoar, ah nisu našli ništa, što bi im se sviđalo. Klas je konačno predložio, da će sam štogod napisati, ali na sreću ta je osnova ostala u zraku, i tako između onih loših igrokaza izabraše najmanje zlo. Göranu je valjalo glumiti mladića, kojemu se ne sviđa život na selu usprkos čarima, što ih pružaju sastanci Saveza mladosti. Čim je došao u grad, preda nj su izbile sve moguće poteškoće; nesretnik ne može naći ni stana ni posla, a kad potroši novac, što ga je ponio od kuće, zapada u lupešku družinu. U času, kad se nasanjkao na najtanji led, javlja se vjerna djevojka sa sela (ovu je predstavljala Greta, Elsina sestra, tajnica ekipe) te izgovara bombastičan ditiramb seoskome životu i Savezu mladosti, pa se sve lijepo završava radošću i pomirenjem, zarukama, povratku kući i vjenčanjem, koje budi nadu u veliko potomstvo. -

Ne mora biti nešto sjajno, glavno je da se narodu svidi...

-

reče Klas. Ah ipak možemo dotjerati najgore dijelove.

I tako promijeniše neke epizode. U prvome činu Göran je morao udariti rukom po očevu stolu i reći: -

Ne ću da više ostajem na selu, hoću u grad, da zaslužujem novaca.

Ovdje kod kuće uvijek sam na mrtvoj točki, i nikakve mi radosti u životu. Sutra putujem u Stockholm i uzimam namještenje. Kao da nema i drugih gradova osim Stockholma! Ne, grom i pakao, ne ide to tako; izjave u običnom razgovoru nisu tako teške i nespretne. To je kazališna šablona; ljudi će se smijati, kad bi morali biti ganuti, ih će zijevati od početka do kraja. Kako bi u zbilji govorio momak, koji bi se htio udaljiti od očinskoga krova? Ni u kojem slučaju ne bi tako obrazložio svoju želju; morao bi to izraziti drugačije. Ah kako? Za popodnevnog su počinka zidari u svojim vapnom zamrljanim

-246-

Pompea

radničkim odijelima posjedali po skelama te jeli i čavrljali. Göran i Hilding ležali na hrpi vreća i sunčali se u zavjetrini gomile dasaka, za kojom su sjedili Nisse i njegova dva pobratima. Nisse među svojima vodio glavnu riječ, a ona dvojica samo kadšto odgovarah da ili ne. Podvikivao je i hvastao se svojim pothvatima, a da bi im valjda dao boju istine, nizao je baš sočne kletve. Najednom Göran i Hilding naćuliše uho. -

Zamisli, ta će prokleta kuća biti uskoro gotova! Tko bi to ikad

vjerovao? Ali utoliko bolje, nitko nas ne će više siliti da dolazimo na rad. A konačno, bolje i ovo, nego da te guši prašina i pljeva, kad seljaci žito vršu... Samo da smo barem plaćeni kao na drugom mjestu! -

Pst! opomenuše ga ona dvojica. Možda nas čuju predsjednik i

student... Nisse zagrohota: -

Bah! Ne čuju, nisu tu, a da i jesu, baš me briga! Da, dečki, što vi

kažete o ovoj bogomolji? Oni ne rekoše ni riječi. -

Zar nije prava bogomolja, a? Pravi dom misija. Unutri se ništa ne

smije, čak ni pušiti. A sve to krivnjom općinskih staraca. A što će oni tu? Nije trebalo ni toga dječjeg saveza! Dosta bi bilo Sportsko društvo. Eh što bi tu onda bilo zabave i života! Ah, sto mu gromova, neka samo počnu, već ćemo ih udesiti! Đavo me odnio, ako na prvom sastanku ne uđem u veliku dvoranu i ne iskapim pred svima četvrt rakije! I onda s bocom na predsjednički stol! -

Nećeš se to usuditi!

-

Ništa vi ne brinite! A znate li vi, zašto su se starci toliko

uskomešali da sagrade taj sanduk? Misle budale, da će time zaustaviti bježanje iz ovog svračjeg zakutka, ha, ha, ha! Ah nismo tako glupi da nasjednemo i progutamo tu krastaču! Znate li, zašto žele zaustaviti iseljavanje? Duše mi, ti se gadovi boje, da ne će više

-247-

Pompea

nalaziti slugu. Ah budi im pravo, daj vraže, da više ne nađu ni jednoga! -

Zar ti nije valjalo u Bengta Jakobssona?

-

A zar ti ne znaš, da je zasukani bogomoljac? Takvi su gori od svih

drugih! Morao sam ustajati u pet i po i musti, a onda posao za poslom, te nisam bio slobodan sve do sedam uvečer. Jedva sam stizao da u podne štogod čalabrcnem. Ljetos sam dobivao svega banku na dan, ali je sad gotovo, raskrstio sam. Bengt je bio prevelik cicija, a što je više sticao, to je više škrtario. Kad mu Fanny postane žena, vjerujem, da više ne će davati ni kruha svojim radnicima. -

A gdje si sada?

-

Radit ću kod Vernera u Hultu do kraja mjeseca, onda fućkam na

seljački život. Poći ću u grad, zarađivati i živjeti ko čovjek. -

Onomadne vidjeh tvoga starog, pa mi reče, da nije dobro, boli ga u

leđima, jedva se može sagibati... Mislio sam, da ćeš pohitjeti na postojbinu... -

Slabo je to, dragoviću! Morao bih ležati na divanu u kuhinji i

spremiti uštedu u ormar, u koji bi zavirivale moje sestre. A čim bi htio nekamo izići, navalila bi mati da mi dosađuje, da ne ostajem dugo vani, i da me pita, imam li rubac u džepu. Rubac! Pa što još ? Kao da sam balavac, kojega drugi moraju još i useknjivati! A u gradu, razumiješ, lijepo se živi. Svuda čisto i uredno, a novca kao pljeve. Znam mladića, koji radi u Lundgrenovoj radionici i zaslužuje čitavih dvadeset i pet kruna na dan. -

Ti se šališ ?

-

Bogami!

-

Onda sigurno radi odavno?

-

Ne baš dugo, čini mi se samo pet-šest godina. Jest, jest ostati na

selu, to ti je golo umiranje... -

Koliko si vremena dobivao deset kruna na dan kod Bengta ?

-

Od prvog svibnja.

-248-

Pompea

-

Onda si ljetos zaradio dvanaest stotina kruna?

-

Odakle bih, dobijesa, toliko zaslužio ?

-

Izračunaj sam! Pet mjeseci, dvadeset i pet radnih dana u mjesecu.

-

To ne može ni vrag sračunati, a ja uostalom zaslužujem premalo,

jer nemam ni prebite pare... Čuješ li, okusi malo ovoga! Vernerova stara zove to kavom! Zasladila ju je saharinom! A znate h zašto? U četvrtak imaju ondje sastanak dične švelje posestrime, a šećer za tu kavu uzima se od mog obroka. Nekoliko kapljica kave pade na Hildinga i na Görana. -

K vragu te proklete splačine! Uostalom, dečki, biste h da u subotu

popijemo pol litre rakije? -

A možeš li je nabaviti ?

-

Mogu, vrag ih stvorio!

-

Sigurno?

-

Mislim, da mogu... Eh, dečki, alaj će biti pijanke, kad ukinu

kontrolnu knjižicu i kad rakija više ne bude racionirana! Na suncu, s druge strane dasaka, Göran se i Hilding zaglédali. -

Dečki, kakvo nam to kukavno jelo daju, sto im gromova! Kruh je

tako tvrd, da ga čovjek jedva žvače! Hoćeš h posljednji zalogaj ? -

Ne ću.

-

A ti?

-

Ne ću.

-

Dobro je, sir ću pojesti, a s ovim crijepom k vragu! Dobra osmina

hljeba vrcnu u zrak i pade s druge strane dasaka. Hilding stisne zube od bijesa, podiže kruh i baci ga natrag. Na drugoj strani umukoše. Nisse proviri, da vidi, a iza njega se nazirahu ostali. -

Zdravo! reče Göran podižući svoju šalicu kao da im nazdravlja.

-

Čuj dostavi Hilding navrati se k meni u subotu, da pomirišeš čep s

pivske boce; vidjet ćemo, da li ga podnosiš. Momčići se povukoše.

-249-

Pompea

-

Nisu svi takvi reče Göran.

-

Nisu, bogu hvala.

-

Dok bude i šačice čestitih ljudi, nije beznando činiti nešto za druge

proslijedi Göran i sanjarski pogleda na jezero, koje se hladno modrilo na svjetlosti dana. U petak se uvečer prvi put poslužiše novom pozornicom. Ponavljali su komad, koji se imao prikazati sutradan. Šest velikih kugla osjetljivalo dvoranu, svijetlo sjalo i u kuhinji, smještenoj u podrumu, ali na pozornici bila instalirana samo polovina žarulja na prednjoj rampi. Još nisu objesili zastor, te su se morali zadovoljiti crvenim zastorom od ljetne svetkovine. Pod njim se vidjele noge sviju onih, koji su se kretali na pozornici. Pod u dvorani bio raskrčen, te su strpali u garderobu drvlje i sve otpatke, koji su ostali za tesarima i monterima. Da se ugriju, probili su dimnjak, te u rupu utaknuli cijev stare zarđale peći, koju se negdje posudili, a ulaz u dom osvjetljivala svjetiljka na konopcu. Nakon pokusa Klas i Göran ostadoše na pozornici da slušaju, kako Nanny svira na posuđenu klaviru. -

Vjerujem, da ćemo skrpiti priredbu.

-

Hoćemo, ali s teškom mukom. Sastanak će se svakako održati, ah

će samo budućnost pokazati, koliko je poslužio za našu propagandu. Ne možeš ni pomisliti, da ta nesretna pećica, koju su tamo smjestili, ugrije dvoranu. A pozornica je još uvijek očajna. Ali ruku na srce, u svakom slučaju bit će bolje nego u kakvu hambaru. A ti se naravno sada ponosiš? -

Nešto malo — nasmija se Göran.

-

Možeš se ponositi, odvalio si dobar posao i dao starima pouku,

koju ne će zaboraviti. Sretne si ruke, kad se obraćaš judima! Poznam župljane stoput bolje nego ti, ah mi nije nikad uspjelo da ih privučem sebi tako kao ti... -

Lijep će biti taj dom, kad ga obijele...

-250-

Pompea

-

Dabome, koliko se može tražiti od zgrade na selu. Bez sumnje će

akustika biti bolja, ah me pozornica već razdražuje! Široka je pet metara, a svega četiri duga. Htio bih, da ima šest u dubinu, dvorana je, vjere mi, prostrana. Htio sam preinačiti osnove, ah se drugi nisu složili, samo su se nasmijali! Ništa se ne ostvaruje onako, kako čovjek želi! Ali čuj me, Görane! Bismo li pokušali da nešto izvedemo? Da počnemo valjano, u malim mogućnostima, kojima raspolažemo i da pokažemo narodu, što može postati diletantsko kazalište? Kako bi bilo da iznosimo djela, koja zaista pale, te da ih prikazujemo, a da od prodaje ulaznica kupujemo dekore i potrepštine za pozornicu ? Još ništa nemamo, samo kukavnu kutiju za ličenje, dvije vlasulje i nekoliko brada, koje svaki gledalac pozna. Sami ćemo načiniti dekore, ah za platno, drvo i boje u svakom slučaju treba novaca... Klas se po običaju šetao gore-dolje, jednu ruku držao iza leđa, a drugom mahao u skladu s onim, što je govorio. Göran ga slušao uprvši u nj oči, koje su se krijesile. -

A sad da se upitam: vraća li se Kerstin sutra?

-

Sigurno.

-

Divno. Trojka, koju biste sastavljali ti, ona i Nanny, proslavila bi

koju mu drago predstavu. Čuj. Nanny! Klas joj načini znak, a njih se dvojica zaustaviše, da je pogledaju preko glasovira. -

Čujem! — ozva se ona, te zaustavi ruke na tipkama.

-

Razgovarah smo i naumili da se ozbiljno posvetimo kazalištu, kad

se ovdje sve uredi: Göran, Kerstin, ti i ja. Slažeš li se ? -

Dabome da se slažem.

-

Hura! povika Klas tako jako, da su se svi iz dvorane okrenuli k

njemu. Sastavit ćemo kvartet, koji će zapanjiti svijet! Počnimo ponajprije s ovom župom! Nanny kimnu, nasmiješi se i nastavi da prebire po tipkama. Klas se opet ušeta gore-dolje i produži svoj razgovor.

-251-

Pompea

-

Morao sam naći govornika za sutra, ali ga nisam našao.

-

Što ćeš onda?

-

Onda ću sam održati kratak govor.

-

A o čemu?

-

O bježanju sa sela, dakako, o zaostalosti seljačkog staleža i o

drugome, što je probavljivo našem općinstvu. Istina je, velika većina ne će ništa da čuje o našim bijednim prilikama kao uostalom i ni o čemu drugom; njima je svejedno, što govornik kaže, samo hoće, da predavanje bude kratko; ali kako je to propagandni sastanak, narod očekuje, da će čuti uvijek iste stvari; to je za njih tradicija, gotovo bih mogao reći taljiganje. Pročitat ću im predavanje, koje sam napisao prije više od petnaest godina, kad sam još bio idealist. U ono sam doba sebi uvrtio u glavu, da moram dokazati, koliko je lijep život na selu. Tako je nastalo predavanje o bježanju sa sela, o njegovim uzrocima, njegovim posljedicama i bogzna o čemu sve još; ali mi nisu dopustili da ga održim. Sada sam ga izvukao iz ropotarnice i osvježio unoseći malo više aktualnosti, ah je u glavnim crtama ostalo isto. Ideja je stara preko pedeset godina. Zamisli samo, koliko ljudi, koji se čvrsto drže svojih nazora, zaostaju za svojim vremenom! Čovjek izlaže te ideje u svojoj vreloj mladosti, kad se svi pitaju, je li on ptica ili riba. Posluži li ga sreća te postane čovjek od položaja, onda obraćaju pozornost njegovim idejama, ah su one već davno zastarjele. Zato je društvo tako ostarjelo ideja ne izlazi na sunce, dok se sasvim ne upljesnivi. Ali govoreći ozbiljno, ima li išta korisnije od bježanja sa sela? Potrebno je da seljaci konačno doznaju svu istinu, da se nauče postupati sa svojim radnicima kao s ljudima, jer oni, koji se sele, obično postižu nešto bolje. Seoska je mladost snažnija, kako tjelesno, tako i duhovno, ah se to opaža tek kad mladost ode sa sela. Selo nosi bolest u sebi. Najveći dio naših takozvanih velikih ljudi došao je sa sela ali vjeruješ li, da bi se ikad pretvorili u neke veličine, da su ostali na selu? Ne bi, oni bi postali samo seoski originali. Cijela

-252-

Pompea

je ta okolina duhovno tako sićušna i uska, te ništa ne pogoduje ljudima velika formata, da bi se osovili... Ali to im, dakako, neću reći sutra... Klas se uputi prema lijevoj polovici zastora, te je opipa, kao da je ondje opazio kakvu rupu. A kad se opet vratio Göranu, oči su mu sjale, a malo mu lice bilo svjetlije, radosnije, nego što ga je Göran ikad vidio. -

Eh, stara koreniko! zaveza Klas i potapšta Görana po ramenu.

Smijem li te uostalom zvati starim, ja koji sam četrnaest godina stariji od tebe? Ah ništa zato... Samo bih da kažem, kako sam ovih posljednih dana promijenio svoje nazore o

sijaset stvari. Bogzna,

neće li se još dogoditi i to, da postanem optimist. Ne mislim tako gorko o stvarima, svijet postaje ljepši u mojim očima, a zacijelo si to prouzrokovao ti, ti, koji se nikad nisi predao i nikad potužio, ma kako bilo crno. Meni je, kao da mi se vraća nekadašnje oduševljenje i žar za novo, onaj zanos, koji me nosi, kad sam bio poprilici tvojih ljeta... Doduše, sutra ću uzeti riječ, ali ču zagovarati misao da gradimo, a ne da rušimo. Istina je, ne ću laskati ušima svojih slušača, nego ću, naprotiv, položiti prst na mnoge bolne rane, ah vjerujem, da će to biti za njih spasonosna kura. Ponio me sasvim nov duh, evo počinjem vjerovati u ljude, usprkos svemu vjerujem u čovjeka, te će mi možda uspjeti, kao i tebi, da nešto i ostvarim... Göran se ogleda oko sebe te će sanjarski: -

Ovdašnji me ljudi podsjećaju na neku priču iz "Tisuću i

jedne

noći", jednu od onih, što su nalik na kovčeg, u kojem se nalazi manji, a u ovome još manji... Prvi, vanjski kovčeg daje vanjsku sliku, kakvu vide stranci: na njoj su ljudi ponositi, hladni, nijemi. Kad prodremo u nutrinu škrinje, malo po malo otkrivamo veselo, obješenjačko raspoloženje, koje ih navodi da se prijateljski šale. Ah u najdubljoj unutrašnjosti vlada teška i mrka tuga, koju možemo povjeriti samo najdražem biću... Tako mi se nekako čini...

-253-

Pompea

11. NITKO NIJE PROROK... Voda ga je ljuljala amo-tamo, u dubinama između valova otsjecala je padajući mu od koljena, a kad bi se dovaljali visovi, dosezali su mu do grudi, prskajući ga i prekrivajući pjenom, te mu se valjalo upirati, da ga val ne zanese. Tresao se od studeni, ali se ipak držao na mjestu, ne skidajući očiju s blistava dragulja, s kuće što se uzdizala gore na sljemenu. I opet usu ledena kiša, poče čvalikati po vodi i zastirati vidik. Tama se ponovo sastavljala, a njemu se pogled prikovao za visove iznad crne šume, sve dok ne ugasnu i posljednja zraka svjetlosti. Tada se sruši te upol uzete ruke pritisnu na lice. Ništa više nije ostalo, ništa više. Iznova začu povik, učini mu se, da dolazi sa žala. Naćuli uho i uze čekati oh, osluškivati, čekati, samo čekati... U subotu uvečer, odmah pošto je došao u svoju sobu, da se preodjene za svečanost, uđe Sigrid s posjetnicom u ruci. -

Ova dama želi govoriti s gospodinom Stendahlom reče Sigrid

smiješeći se. Göran uze posjetnicu i pročita: AINA STENSSON zapovjednica odsjeka Pomoćnica Kr. Vojske -

Kakva je to šala?

-

Nije šala, nego sušta zbilja, čeka te dolje. Uvela sam je u

blagovaonicu, jer ne možemo dopustiti, da jedna pomoćnica kraljevske vojske, i još zapovjednica odsjeka, sjedi u kuhinji. Göran konačno sveza kravatu i siđe. S divana ustade ženska prilika, odjevena u ogrtač od pliša s lisičjim krznom oko vrata i obuvena u visoke cipele zablačene sve do posuvrataka na njima. Noge joj bile debele i pune otečenih žila, a crveno joj, punačko lice imalo izraz neopisive bahatosti. Ona mu pruži hladnu, hrapavu ruku. -

Znate, kotarski zbor Pomoćnica Kraljevske Vojske u drugi četvrtak

-254-

Pompea

ima zabavu u nedjeljnoj školi, pa vas pitamo, biste li htjeli doći da nam malo pjevate. -

Dobro je ozbiljno će Göran doći ću na zabavu kotarskog zbora

Pomoćnica Kraljevske Vojske u drugi četvrtak. Kad je posjetiteljka otišla, uđe Sigrid. -

Čuješ reče Sigrid, dok joj je smiješak sjao u očima nisi ljubazan. Ne

bi je smio tako oponašati u govoru i rugati se jadnoj ženi toliko, da opazi. Moglo bi ti se osvetiti. Morao bi, naprotiv, biti sretan, što i dobro društvo u općini obraća pozornost na te. Vladaj se dolično! Kad je ušao u kuhinju, vidje gdje neki momčić sjedi na divanu i stiskuje se u kut kao zec pred lovcima. Pokraj peći bijahu Sigrid i stric. -

Što se dogodilo?

Momčić se strese na zvuk Göranova glasa, te se pribi uza zid, a oči mu piljile crne i prazne poput cijevi na puški. S njim je, kao obično, bio njegov mah, bije osivi pas, što je budno pazio. -

Torsten je navršio šesnaest godina, te bi htio otići od Heldena reče

stric. Ah se Helden, kako mali veli, obratio vlastima te posvjedočio, da momčić mora stajati pod nadzorom, i nato su Heldena ovlastili, da ga čuva još dvije godine. -

P-pustite me da ostanem ovdje!

-

Moramo se svojski zauzeti za te, Torstene odlučno će stric. Pomoći

ćemo ti, da se oslobodiš. -

Hajde ne pačaj se u ono, što te se ne tiče! javi se Sigrid. Pošalji ga

odmah, odakle je došao! -

Ne možemo tako reče stric.

Uto se začu kucanje na vratima, tri čvrsta udara, i kvaka se spusti. Momčić zaželje, da ga zemlja proguta, raskolačene mu oči postadoše velike ko i usta tri razjapljene crne rupe na bijelu licu. Pojavi se Josias Helden glavom. Kako stade na vrata, ispuni ih od dovratnika do dovratnika, i onako bijele i počešljane brade bijaše baš

-255-

Pompea

ko kakav starinski pokrajinski sudac. Göran ga je sad prvi put vidio izbliza, te je i on, ko i drugi, šutio. -

Mir božji ovaj kući! glas mu bio dubok i prijateljski.

—

Hajde, Torstene, idemo.

To je bilo sve, a Torsten pođe nijem kao miš odšulja se van. Ali je pas zarežao i žurno se bacio na Heldenovu nogu. Gorostas ga uhvati za kožu na šiji, maknu ga i baci na pod. —

Laku noć, ukućani.

Istom kad su se vrata zatvorila, Göran shvati, kakve oči ima Helden: divlje, vodenoplave, s ispruganim šarenicama i sa zjenicama sićušnim poput iglenih šiljaka. Göran odvrnu prekidač i upali žarulju na dvorištu, te sve troje pogledaše s prozora. Dolje na putu išle su dvije sjene, jedna velika i jedna mala, a iza njih se šuljao pas. Sve je bilo mirno. Kada je stigao u dom, Göran opisa Klasu prizor, koji se odigrao pred njegovim očima, a ovaj problijedje i poče psovati. -

Niste smjeh pustiti momčića! Helden je živi vrag! Kako da to ne

znate vi, koji ste mu gotovo susjedi? Nekohko je trenutaka šutio i razmišljao, pa će nato: -

Kad bolje razmislim, možda je i bolje tako. Taj momčić, ako ćemo

pravo, i nije vrijedan; misli, da je središte svijeta, ali je za sve druge ništica. No, može postati sredstvo jednog događaja, a slutim, da će se nešto dogoditi... "Vještac!" reče Göran u sebi i poče očima tražiti Kerstin. Dolazilo je mnogo ljudi, čak i starijih i stranaca iz drugih općina, koji su bih radoznali. Većina ih imala kapute na sebi, jer je vatra u peći slabo gorjela. Dimnjak, još vlažan i nov, slabo je vukao, te se dim poput magle povijao pod stropom. -

Gledaj reče Eskil eno Hildinga s Elsom, kao da ništa nije bilo.

Gledaj kako se privija uza nj i zadovoljno smiješi, da bi pokazala, kako je ona pobijedila.

-256-

Pompea

-

Gdje je sada tvoja sestra?

-

Estera? Vratila se u grad, nije mogla ovdje ostati! Spremili su joj

pakao, htjeli su je isprebijati! Zaslužila je to Elsa kudikamo prije, ali tko bi se usuđivao napadati nju i njezinu rodbinu? Vjerovao sam, da je sasvim upropastila svoj dobar glas, kad je ljetos krenula na svoj pustolovni put, ali je ona brzo popravila štetu. Rodbina je, naravno, podržavala, a kako joj se Hilding vratio, svi je drugi moraju gledati prijaznim okom... No Göran se više zanimao za Kerstin, koja je stajala dolje kraj peći; s njome bijaše Nanny i neke druge djevojke. "Tako si lijepa, lice ti sja od života, kad govoriš i kad se smiješiš. U toj dugoj haljini, koja ti tako lijepo pristaje, slična si kneginji. Ali zašto se večeras tako bojiš mene? Zašto si mi jedva uputila riječ, otkako smo ovdje, i zašto si sjedila kruta i nijema kao lutka za mojim leđima na putu ovamo? Dobro znaš, da smo obećali, kako ćemo ostati ujedinjeni zar ne vidiš, da bi mi bilo lakše, da si barem malo prijaznija?" Oh, život je pun takvih pitanja, koja uvijek ostaju bez odgovora! Zapjevaše uvodnu pjesmu, a nato Eskil stupi na pozornicu, pozdravi goste dobrodošlicom i dade riječ predavaču, pa se vrati onamo Göranu. No kad se Klas pojavio na svijetlu rampe i istaknuo se kao gravira suprot tamne pozadine, u dvorani odjeknu porugljiv smijeh. U uglu kraj ulaza guraLI se dječaci, previše stidljivi da istupe, a nije pomagalo, što su im mnogi dovikivali, da umuknu. -

Ah, tako promrmlja Eskil govorit će dakle o "Iseljavanju sa sela".

Gotovo sam očekivao nešto gore... Göran je gledao Eskilov profil, gledao kako mu se snažno čelo podiže povrh očiju, kako ratoborno istura bradu i stiskuje usne. Bijaše mu samo dvadeset godina, ali je izgledao znatno stariji. -

Gotovo je pogibeljno pustiti onome maha promrmlja Eskil. Šteta,

što nisam zatražio, da vidim koncept. -

On se nikada ne obruka.

-257-

Pompea

-

Ali može obrukati nas, a to je gore. Neki je starkelja večeras ovdje

predstavnik okružnih novina... Nanny Hede dođe tiho kao miš i sjede Göranu s druge strane. -

Govori bez rukopisa, pomisli, ako izgubi nit i zapne!

-

To se njemu ne može dogoditi!

-

Nadajmo se promrmlja ona.

Göran je gledao susjedu, a ona nije skidala očiju s govornika. Klas se igrao brojkama, da bi osvijetlio veliku seobu naroda i njezino djelovanje, i sve bijaše u redu. Govorio je hitro i dobro, slušaoci brzo prestadoše s pokušajima da ga prekidaju. Ali sada započne nevolja. -

Zašto narod bježi sa sela? Zato što hoče, da mu bude bolje, a na to

ima potpuno pravo... I opet vodopad dokaznih brojaka: zaslužuju toliko i toliko više za tohko i toliko kraće radno vrijeme. -

Bit će još i gore dahtao Eskil i sklapao ruke.

-

A čija je krivnja, da je seljacima gore, nego što im je bilo ? Razumije

se, upravo seljakova. Sve je u životu politika, klasna politika, nepoštedna politika prehrane, a jedini zakon, koji važi, jeste: "Umri ih ubijaj." Osamljeni je pojedinac bez vrijednosti, a mnogo udruženih pojedinaca može značiti silu. Seljaci imaju pogrešku, što su tako veliki individualisti. Oni su škrti, proračunati i ratoborni, ali samo jedan prema drugome, a prema drugim klasama previše su bezazleni i popustljivi. Pomislite, kakav bi bio rezultat, kad bi svi seljaci u Švedskoj sve one sile, što ih troše na uzajamne svađe, uložili u to, da obrazuju jednu frontu prema vanjskom svijetu! To bi bila moć, koju ne bi mogao nitko skršiti!... Ovaj naš društveni dom mračan je primjer za to, kako ne smijete provoditi suradnju. U skladu s osnovama trebalo ga je sasvim dograditi i otvoriti mnogo prije današnjeg dana, a gle, umjesto toga, još je i danas ovakav, kakva ga vidite. Ali mi, seoska mladost, moramo se usprkos tome služiti

-258-

Pompea

njime, i samo svojim suseljanima zahvaljujemo, što smo još uvijek bez krova... Zamor nezadovoljstva prolazio dvoranom, neki su puhali od bijesa, ah su svi pomnjivo slušali. -

Svi župljani, i još daleko izvan granica župe Hellmo, znaju koliko

je bilo laži, ocrnjivanja i klevetanja oko ove kuće, za koju smo se nadah da će biti sagrađena u prijateljstvu i u slozi... -

Ja ču ga prekinuti usopljeno će Eskil.

-

Nemoj reče Göran pusti ga, neka govori. Time bi samo izazvao

strku. Klasove su riječi odjekivale sve oštrije: -

Kako svi znamo, ovo je propagandni dan Saveza mladosti. Sada

ustaju predstavnici Saveza mladosti diljem cijele zemlje i viču; "Hura, gle što mi možemo! Ostvarili smo ovo i ono, ne selu je sada mnogo bolje nego prije, a u tome razvoju ima Savez mladosti velik udio." Poznate su vam te fraze, ne moram ih ponavljati. -

Jezik za zube! začu se povik s vrata, a netko se nasmija.

Klas podiže glas do probojne oštrine te ih prisili, da ga slušaju: -

Ah taj bombastičkohvastavi mentalitet ne pristaje organizaciji s

tako visokim idealom, kao što je Savez mladosti. Moramo sastavljati neslomljivu frontu prema vani, ah unutri treba da bude mjesta za časno samopreslušanje. Mnogo se ostvarilo prošlih godina, ali, ruku na srce, zar se nije moglo učiniti više? I ne ostaje li neizmjerno mnogo toga, što još valja obaviti? Pogledajte sami sebe, članovi saveza! Je li naše društvo savršeno u svakom pogledu? Jest! veli većina. Nije! kažem ja! Eskil je sklapao ruke tako, da su mu zglavci pobijeljeli: htjede skočiti na noge, ali ga Göran i Nanny zadržaše. -

Pogrebimo malo po lijepoj površini! Imamo toliko i toliko tisuća

članova. Imamo vlastite novine. Imamo vlastitu sedmoljetku, vlastiti dopisni zavod. Sve je to lijepo pokazivati, ali ja pitam; koliko je prava

-259-

Pompea

vrijednost u tome? Koliko postotaka članova zbiljski stoji iza toga pregnuća i koliko ih se umije time koristiti? Koliko se postotaka članova uopće zauzima za korist svoga društva? Pomislite, da su u seoskom životu ta društva nadomjestak za zabave, koje ne postoje. Kad se skupovi besposlene mladeži, koji se u gradovima zadržavaju po plesnim dvoranama i kavanama, ali koji se na selu učlanjuju u društva, zapišu u vaše matice, to samo po sebi nije na probitak društva i ne služi njegovoj svrsi. Poneki se možda osvijesti 1 nade na pravome mjestu, ah većina iščezava, kad se pojavi štogod zabavnije. Ništa njih ne zadovoljava, nezadovoljni su i sami sobom, nedostaje im snage da daju sadržaja svom životu, te se ne mogu odazvati, kad netko hoće štogod za njih učiniti. Mogu se samo derati i tući na Igrankama, razbijati prozore na daščari Sportskog društva, a ljetos su sabotirah i podizanje ove kuće. Riječi su padale kao udarci toljagom, probadale kao koplja, a u dvorani ni šušnja, svud duboka tišina. Čak je i kod vrata vladao muk, ah odjednom skočiše tri momčića na polugotovu tribinu. Klas podiže ruku i pokaza na njih, a svi se okrenuše i pogledaše onamo. -

Kako? Penjete se na tribinu? Zar nije nitko otkrio, da na vratima

piše: "Pristup zabranjen" ? Kakvo lm je veselje da skaču gore? Tri narušitelja mira prestadoše bučiti i nestadoše u tišini sjene. -

Eto vam jasna primjera za ono, što hoću da kažem! Iz puke

bojažljivosti individui te kategorije upuštaju se u sve moguće ispade, da bi nadoknadili svoj osjećaj manje vrijednosti. Da bi takvi život smatrah vrijednim življenja, moraju se eto isprečavati na putu i rušiti, galamiti gdje je tiho, praviti nerede gdje je red, i takva se bezočnost osobito razmahuje, gdje nailazi na popustljivost. Ne smijemo ih trpjeti kraj sebe, jer ti tipovi nemaju ništa da nam donesu ni najmanje. Oni su mrtve težine, klipovi u kolu razvitka, najbolji saveznici reakcionara!... Sigurno znate za prigovor, kojim se udara na društveni dom; da naime privlači tako mnogo ološa. To je istina, a

-260-

Pompea

sjene tih crnih duhova padaju na društvo i na društveni dom. Je li krivnja sporta, što on ima rep? Je li krivnja Saveza mladosti, što i on ima rep? Kažu da Savez mladosti obuhvaća elitu seoske mladeži. Ali kako to može biti, kad u ovoj župi sudjeluje šezdeset-sedamdeset postotaka? Često čujemo ozbiljne odlične mladiće, koje bi bilo vrijedno imati u našoj sredini, gdje kazuju, kako ne žele biti članovi u takvu društvu. Savez mladosti kaže da će on učiniti još više za poboljšanje svijeta ali kako će on to moći, za Ijubav božju, ako ponajprije ne poboljša sama sebe? Putovi su slobodni za nevrijedne mladiće; ili će izići na svjetlost, tako da im možemo doslovno zagledati u lice, ih se moraju odstraniti. Oni pojedinci, koji odlaze, jesu ništice, u pravome smislu najniži razred, kategorija, koja će i nadalje ostati rulja. Oni su radni strojevi, kad iz njih ishlape najgore vrtoglavice, i bivaju stjerani na jedno mjesto u životu, ali za sobom ne ostavljaju većeg traga... I evo pitam: je li dostojno suvremene seoske mladeži da skače i da bulji na prozore? I u tim riječima i opet uprije prstom, a nekoliko lica maknu se s prozorskih stakala. -

Program ispitivanja savjesti u Savezu mladosti nije završen time,

što ćemo se pročistiti od nevaljalaca! Oni članovi, koji nešto mogu i hoće, treba da otvore oči i da se pogledaju. Izvana Savez mladosti pokazuje sasvim pitomo lice, ali je iznutra lonac koji vri, ključa i kipi svađom i sitničavošću. Kažu, da čovjek treba da bude kao janje prema svojim prijateljima, a kao lav prema neprijateljima, ah, nažalost, u nas nije tako. U priličnoj se mjeri Savez mladosti pokazuje vani kao ovca, ah u unutrašnjim odnosima najviše podsjeća na skup tvorova i hijena i svakovrsnih gmazova. Pisano je; "Ne čini drugome, što ne želiš, da se tebi čini", a isto tako i ovo; "Ako te netko udari po jednome obrazu, ti mu pruži i drugi". Ja ću napisati za vas: "Ne želite li, da vas vaši prijatelji, drugovi, susjedi zadirkuju, obmanjuju i kleveću, to ni vi ne smijete njih zadirkivati, obmanjivati i klevetati", i

-261-

Pompea

još ovo: "Ako bi netko bio tako surov, te vas u duhovnome ili u tjelesnome smislu udario po jednom obrazu, vi njemu smjesta uzvratite milo za drago, i to dvostrukom i sedmorostrukom mjerom, jer ne učinite li tako, udarit će vas i po drugom obrazu!" Oni narodni razredi, koji se najljuće tuku za svoju pobjedu, tapšaju seljake po ramenu i kazuju, da politika ne smije biti klasna borba, a kako današnji seljaci nisu složni u tome, treba li ih ne treba da kimaju glavom i da pokazuju dobru volju, da bi na drugoj strani naišli na dobru volju, to u zbilji one druge skupine stanovništva idu za tim, da za se prigrabe koristi, koje bi po pravici morale biti seljačke. Ah seljaci nisu nikad uživali dobrohotnost kod drugih kategorija i poziva, i nikad je ne će uživati, i nikad ne će naići na razumijevanje. Jedino, što mogu postići, jest poštovanje, i zaista bi ga mogli izvojštiti, ah nikad nisu dovoljno složni, a niti će biti, sve dok duh u seljaka ostane onakav, kakav jest, od najmlađih godišta Saveza mladosti pa do starih i najstarijih... Dragi prijatelji, mora doći do temeljita preokreta, a ja sam samo htio pokazati put prema njemu; jedinstvo, jedinstvo, i opet jedinstvo! A kad dođe taj preokret u načinu mišljenja, navika i običaja, tada će se seljaci pojaviti na poprištu, neodoljivo kao prirodna sila. Drugi će možda biti pogaženi i prisiljeni da plaču, no neka se požure da potisnu svoju suzu! Nije ih bilo mnogo, koji su odobravali, premda su utoliko jače pljeskali rukama, ah sve su oči pratile Klasa, kad je odlazio na svoje prijašnje mjesto. Eskil ustade sa svoga mjesta, ali protivno onomu, što je tražio običaj, ne zahvali govorniku, nego samo najavi, da se može početi serviranje. -

Nadam se, imat će o čemu da razmišljaju reče Klas i obrisa čelo.

Göran se nehotice sjeti, kako je Klas jednom rekao u nekome od svojih crnih časova: -

Kako su šuplji svi načini objavljivanja, kako čisto osobni osjećajni

život strašno utječe na sve, što ljudi čine i govore! Pomislite na

-262-

Pompea

apostole, koji su prvi iskvarili Nazarenčevo učenje! Bili su na dnu društva i htjeli se podići na više, ali kad se nisu mogli proverati i kad im nije uspjelo da razore postojeće, naprosto su uzeli da propovijedaju iskrenutu ljestvicu vrijednosti, tako da ono, što je gore, bude dolje, i obratno. Sjetimo se crkvenih otaca, kako su stvorili dogme tvrde kao kamen, jer su sami bih stari i preživjeli, te nisu htjeli ništa propustiti, čime bi razorili i poremetili svijet proglašujući sve grešnim i zabranjenim, i upravo su zlurado uživali pri pomisli, kako će razoriti svijet svima onima, koji poslije njih budu na njemu živjeli. Sjetimo se Firentinca Savonarole, koji je bio proklet cio svoj život, jer neka žena nije htjela zauzeti prirodan ljudski stav prema njemu, i to je bio razlog te se odlučio da propovijeda propast svijeta. Pomislite i na svoga vlastitog pastora. Göran sada podsjeti Klasa na to te mu reče: -

Pomisli i na samog sebe! Zašto obilaziš naokolo i pljuješ oko sebe i

brekćeš kao stari zmaj ? -

Je li netočno ono, što sam govorio ?

-

Nije, najveći je dio točan, ah nije trebalo da sve tako zaoštravaš.

-

Katkada konjska kura dobro čini.

-

Samo što bolesnik ne ozdravlja takvim liječenjem, nego se

naprotiv, razboli i liječnik! Znaš li, što mislim? Usprkos svemu onome, što govoriš o prosječnim ljudima, koji ne misle dalje od nosa, to jest od svoje kolibe i od svoga hambara, i ti bi bio jedan od njih! Da imaš ženu i dva-tri mališana i četrdeset jutara zemlje, da se za njih brineš, ne bi te se ništa ticalo, kako i pod kakvim poretkom živi ostali svijet. -

Tako misle svi starmali, i zato svijet ide tumbe.

-

Ali bi tako tvoj život bio kudikamo sretniji.

-

To nitko ne zna reče Klas, a Nanny namignu Göranu.

Oni, koji su sudjelovali u programu, dobiše besplatno kavu. Kerstin dođe sa šalicama, a pod rukama je stiskala dvije papirne vrećice.

-263-

Pompea

-

Ovo je za te i za me! reče ona Göranu.

Sjedoše njih dvoje na klupu, a prazna stolica služila im kao stol. On ju je ushićeno gledao, ah je ona, premda veoma uslužna, bila ozbiljna i šutljiva. Samo ga zamoli, da rano krenu kući, a on obeća. čim su sa sebe makli ličilo nakon predstave, on joj pridrža ogrtač, a ona mu se nasmija i lagano ga udari po prstima. -

Nemoj biti tako uslužan prema meni! Ne smiješ mi pomagati, kad

drugi vide, ovdje nije takav običaj... U dvorani je bilo plesa i veselja, pjesma i svirka odzvanjala pod posvođenim stropom. I Göran bi rado skoknuo onamo, ali ona nije željela; a bez nje mu ne bi bilo velike radosti. Na vratima susretoše Nanny raskuštrane kose i divljih crnih očiju. -

Gdje su stražari ? usopljeno će ona hvatajući se Göranu za mišku.

Život će mu uzeti! Gdje je Eskil? Maločas je bio tu i gledao na prozor, a sad je nestao. Ona ispusti Göranovu ruku i pohita dalje, a on istrča na stubište. Bilo je prazno, ali se nešto događalo u blizini bicikla: čula se vika, rukanje i psovke oštro zapomaganje urlikanje, koje se guši u grlu — bijaše to kao čopor divljih životinja, koje se valjaju jedne preko drugih, te laju i reže. Göran htjede jurnuti onamo, ali ga Kerstin zadrža. -

Ti si lud! Ima ih previše ! Ondje ne bi mogao ništa učiniti.

Vratiše se unutra. Usred dvorane stajala je Nanny zadihana i bijesna, a jedan joj rukav bio razdrt. -

Gdje su stražari?

Netko kretnjom pokaza na zatvorena vrata, što vode u točionicu. Göran ostavi Kerstin i otrča onamo, te grubo otvori vrata. Društveni čuvari reda sjedili s djevojkama i smijali se, a Eskil ih dvorio kavom: -

Spokojno uživajte, prijani, večeras ne će biti nereda...

Iza Görana na vratima se pojavi Nanny, iz očiju joj oganj sijevao. -

Potrčite, grom i pakao! povika im Göran. Eno će vani smlaviti

-264-

Pompea

Klasa. Eskil stavi ruku na usta, ali stražari pograbiše svoje kape i odjuriše, a Göran i Nanny za njima. -

Što se to događa? povikaše u dvorani, a od usta do usta munjevito

prođe vijest: -

Eto će dotući Klasa Wiberga!

Neki otrčaše, da vide što se događa, ali se na većini lica razvuče zlurad smiješak. Poneki su izgledali uplašeni, ali se uskoro svi počeše smijati, a kad je Göran izišao na stubište, u dvorani nastaviše pjesmu: Dođi sa mnom i zapleši, zagrli me oko vrata, ja te vodim, ti se smiješi, kao vjetar ples nas hvata... Razni likovi bježali su u tami kao zečevi, a neki držali i ruke na licu, da ih ne bi prepoznali. Na bojištu je sjedio Klas i žmirkao prema svjetlosti, a Nanny ga pridržavala rukom oko ramena i držala mu rubac na ustima i pod nosom. A Klas je sav smučen mucao: -

Bilo ih je previše, bilo ih je previše...

Povedoše ga u kuhinju, a Nanny mu umi okrvavljeno i zablaćeno lice; ruke joj bijahu neizmjerno blage i nježne. U zbilji ništa mu se strašno nije dogodilo: premda ih bijaše mnogo, nisu stigli da mu mnogo naude. Kerstin i Göran krenuše do motocikla. Otkriše da na njemu nema svjećice, ali je Göran u džepu imao drugu, te je namjesti, i tako krenuše. -

Negdje gori! povika neki glas, baš kad su zakretali na cestu, i dočas

opaziše crvenu svjetlost nad šumom na sjeveru. Blijesak je brzo rastao, te će Göran djevojci: -

Što misliš, gdje gori?

Spopade ga grozna slutnja, koja ga prože baš ko otrov. -

Može biti u nas odgovori Kerstin. Ili u tvojih.

Od općinskog doma čula se buka: automobili i motocikli stavljali se u pokret, svakoga je očito prošla volja za narodnim igrama. Göran pritiskivao na ubrzač, BSA se naginjao pri zaokretima, a motor

-265-

Pompea

regetao. Kerstin se čvrsto prihvatila uza nj, ali ništa nije odavalo, da je vožnja plaši. -

Dobri bože! odjednom će Kerstin. Požar je buknuo kod Heldena!

Vidješe kako se ljudi na majurima bude. Prozor se osvjetljivao za prozorom, sa svih strana dolazili ljudi, što trčeći, što na biciklima, i u mračnim se skupovima okupljali oko kuće u plamenu. U ograđenom prostoru naokolo skakale su uplašene krave i konji, a neki glas povika: -

Je li sve spašeno?

-

Sve, samo ljudi nisu.

-

Jest Yngve! On je izveo konje još prije nego što smo stigli.

-

Netko je očito podmetnuo vatru, eto gori sa svih strana...

Vatrogasna kola stigoše hujeći. Počeše razvijati cijev sve do potoka. Odjednom nastade komešanje medu onima, što bijahu u voćnjaku. Žene su strašno kričale, a muškarci trčali i pokazivali kuću: -

Netko je iza prozora u potkrovnici!

-

To je samo utvara od dima i od vatre!

-

Nije, nije, eno ga i opet!

-

Pa to je Helden!

Voda navrijela u cijevi, mlaz zali zid, zapaljene se grede zadimiše. Dvojica momaka dovukoše ljestve. U času kad ih htjedoše uspraviti, otvori se prozor i odande posukta oganj i dim. Golem lik zatetura i pade naglavce na tlo; kroz halabuku požara začu se potmuo udar, te se ženska krika i opet uzvinu kao zastrašen povik k nebu, koje je sada pokrivao crven, virovit dim. Mnoge se onesvijestiše. Kerstin zatvori oči i zaplaka, vatrom osvijetljena koža zategla joj se na jarmenicama. Göran je htjede odvesti odande, kad uto mnoštvo opet zanijemje. Neki dječak dotrča, nitko nije znao odakle, te mršavom rukom pokaza na mrtvo tijelo na tlu i povika oštrim i prodornim glasom: -

Leži tu, sotono, tako ti je i pravo!

-266-

Pompea

U istom času začuše tužno pasje zavijanje iz staje. Dječak se sav strese i potrča kroz dim. Bijaše baš kao bezuman. Dvojica-trojica momaka pokušaše da ga uhvate, ah moradoše nazad od žege. -

Moj mali Topsy!

I odjuri ravno u vatru. Ljudi su vikali, ali on nije čuo. Potmulo i dirljivo zavijanje penjalo se prema dimu, koji su probijale iskrice, među opaljenim stablima, a Torsten jadikovao: -

Nisam htio, da se to dogodi! Ah nisam znao, kamo te on zatvorio!

Mnogi se okrenuše, da ne vide kako ga nestaje u crnoj rupi vrata na staji. Na trenutak se činilo, da se vatra gasi, više nije tako pucketalo, plamenovi jenjaše, a obrisi zgrade postadoše vidljivi, ali se odjednom zidovi srušiše u svoj dužini. Orilo se i krhalo, a vrućina se raširi naokolo i prisili ljude, da uzmaknu zaštićujući lice rukama. Kerstin se ovjesila Göranu o ruku, u licu problijedjela kao krpa. On je podiže i ponese ustranu, ali ona brzo dođe k sebi. -

Jesam li se onesvijestila?

-

Jesi, a da nisam morao misliti na te, i ja bih za tobom.

-

Oh, bilo je strašno! Gore nego onda, kadno se umalo nisam

utopila... -

Sve mislim, kako do ovog ne bi došlo, da večeras kod kuće nismo

bih onako popustljivi... -

I ja tako mislim potvrdi djevojka. Ah nitko ne može reći, što bi

zaista bilo bolje... Možemo li mi ovdje biti od ikakve koristi? -

Ne, nitko tu više ništa ne može...

-

Onda me odvezi natrag, mojoj tetki! Nitko me od kuće ne smije

ovdje vidjeti. Kada je sjela na motocikl, na putu zakrenu neki automobil, i oni se na časak-dva okupaše u svjetlosti. Nato sinu džepna svjetiljka, a bezbojan mekan glas upita: -

Što radiš ovdje, Kerstin?

-

Ah, tetka Anna!

-267-

Pompea

-

Trebalo je da si kod Helfride! Siđi s tog motora!

-

Upravo sam htjela onamo.

-

Sada ne ćeš, moraš sa mnom kući. A ti si, dakako, bila u domu?

Kerstin povjerljivo pogleda Görana i dok je silazila, prošapta mu: -

Mohm te, da joj ne kažeš ništa ružno! Time ionako ne ćeš ništa

popraviti. U nedjelju Göran se vrzao po kući, nije znao, što da počne. Jelo mu nije prijalo, vrijeme je prestalo prolaziti, za nj je sve bilo poremećeno. -

Ne dopusti, da te iz sedla izbiju stvari, na kojima nitko ne može

ništa popraviti svjetova ga stric. -

Nije samo slučaj s Heldenom! grunu Göran. Sve me muči.

I tako pripovjedi stricu, što ga sve sili na razmišljanje: Klasov neuspjeh, izgredi pred domom, postupak drugih, dramatični požar u noći, i mnogo, mnogo drugog, -

Zar su ljudi zaista tako paklenski zli? upita Göran. Čovjek se

nečemu veseli, i baš kad je najzadovoljniji, dogodi se nešto, što mu pokvari svu radost. Da li uopće vrijedi gledati optimistički na život? Stric ga gledao sažalno, kao da s njim toplo suosjeća. -

Ne uzimaj stvari tako k srcu.

Pošto su objedovah, dođe Karlsson, jedan od susjeda, te sjede i poče govoriti o požaru, i uto izvadi neki papir iz džepa. -

Pokrenuli smo sabirnu akciju u prilog Yngveu Heldenu: taj je

čovjek ostao ni na čem, razumiješ li. Uspjelo mu je spasiti samo košulju i par cipela. Nitko ne zna, je h stari bio osiguran. Yngve doduše može stanovati u drugoj kući, koja je prilično dobra, ali mu treba odijelo i drugo. Uostalom, čujem, da je stari sve zavještao misijama... -

Dakako prihvati stric tada moramo odista nešto učiniti... Vidim,

ljudi su bih darežljivi... -

Tako je i pravo, Yngveu je život uvijek bio gorak. Bio sam i kod

-268-

Pompea

tetke Anne, dala mi je trista kruna. Stric prasnu u smijeh: -

Što omilje, ne omrznu, zar ne? Tu piše: Nepoznati, trista kruna. Je

li to ona? -

Jest.

-

Dobro, prilažem dvadeset i pet sa svoje strane.

Kasnije se obrati Göranu: -

Mishš li i dalje, da su ljudi tako zli, kako se čini?

Göran odmahnu rukom i sleže ramenima. Kad su okružne novine stigle u selo, Göran bez sumnje nije bio jedini, koji je grozničavo čitao izvještaj o propagandnom sastanku. Tu je bilo dugo izvješće o Ijetošnjem radu. "Općinski dom, koji će uskoro biti gotov, pruža sjajan primjer, što može postići složno nastojanje u velikim i malim stvarima, što može pravo drugarstvo i požrtvovan rad, posvećen istom cilju". Ali o Klasovu predavanju bila su samo tri retka: "Govor te večeri održao je jedan od članova toga društva. On je iznio smjelo i originalno stanovište u vezi s budućim radom Saveza mladosti". Tako je to pitanje uklonjeno s dnevnog reda. Moglo je proći i gore. Međutim ni Göran ni Eskil nisu imali vremena da se duže pozabave onim, što je napisano ili što bi moglo biti napisano. Krajem tjedna imao se u gradiću održati kotarski sastanak, te je odio iz Hellmoa morao za subotu uvečer osigurati program reprizom igrokaza "Kad tetka dođe". Na probi u četvrtak sudjelovao je i Klas, ali mu je lice tako oteklo, da mu je bilo teško govoriti. Kerstin nije došla, ali su znali, da ih u subotu ne će iznevjeriti.

f

-269-

Pompea

13. NA VRHUNCU Sa žala odjeknu povik, te Göran pođe onamo, ne znajući ni sam, je li to halucinacija ili pusta želja i san; ali noge odrvenile, te je jedva i osjećao korake, zatrnule ruke nagonski segnuše u džepove, te mu se odjednom učini, da je nešto napipao prstima. Izvuče desnicu i odmah vidje, šta je: štapić crvenila za usne, što ga je u zabuni u džep turnuo, pošto je nekome pomogao da naliči usne. Bijaše napol otopljen i kusat, omot mu ljepljiv, ali mu je i ne gledajući vidio svježu i živu boju, i nato ga preplaviše uspomene čitava tog ljeta. "Oh, ne, ne!" povika glas u njemu. I snažno zamahnuvši baci crveni štapić u valove. Ali mu se prsti lijepili, te premda ličila više ne bijaše, osjećao mu je miris, mastan, malko gadljiv, sladak, i to ga sjeti pozornice, komešanja i strke, užitka u glumi i teške napetosti živaca... Kad je u subotu uvečer sišao u kuhinju, Kerstin je ondje sjedila na divanu. -

Gle, ti banula ovamo ? A Klas mi reče, da ćeš autobusom s

ostalima! -

Tako sam i mislila, ali nisam stigla. Hoćeš li me povesti?

-

Dakako, isti nam je put.

Jeo je veoma žurno i od časa do časa upirao oči u nju. I nehotice usporedi ovaj susret s njihovim prvim susretom; i onda je sjedila na tome divanu, gotovo na istome mjestu, s rukama u krilu ko i sada, s jednom nogom nešto ispred druge. Bila je to ista djevojka, ali sad dotjerana, u svilenim čarapama i u crvenoj haljini, koju je morala produljiti, da bude pristojna, i koja je tako bila u skladu s posljednjom modom. Sva sreća za djevojku, što joj tetke ne čitaju modne listove! Nije skidao očiju s djevojke, a gledala ju je čak i Sigrid. -

Sigrid, ne recite nikome, da sam bila ovdje zamoli Kerstin. Ne ću,

da to moji doznaju.

-270-

Pompea

-

Ti si klisnula? upita Göran.

-

Morala sam - lakonski će ona. Bilo je odlučeno, da večeras režemo

krpe za ponjave. Ali sam ja rekla tati i mami... Uto ude stric, lice mu zasja, kad vidje, tko mu je u kući. -

Ali zašto su te lijepe oči tako crvene? Jesi li to plakala, Kerstin ?

Göran se u tom času sjeti, kako joj cijelo to vrijeme glas čudno zvuči. Djevojka pokuša da se nasmiješi, ali ne uspje, nego odjednom, onako širom otvorenih očiju, i usta razvučenih u smiješak, briznu u plač. Podiže glavu i pokuša da se svlada, ah joj tihe suze navriješe na lice, sve jedna drugu sustižući. -

Ali, mala moja, šta se dogodilo?

-

Ne znam, bih h se smijala ih bih plakala.

-

Smij se onda, ali kazuj, što je!

Djevojka izvadi povelik rubac, obrisa lice i uzdahnu; -

Iz naše kuće, naravno, nitko nije pozvan na Heldenov pogreb, jer

mi nismo iste "čiste vjere", kojoj on pripada.' Ali odmah nakon sprovoda Yngve je navratio k nama. Kažu, da je za vrijeme sprovoda bio zadovoljniji i spokojniji, nego što su ga ikad vidjeli. U nas je međutim samo drhtao i mucao, a već se izdaleka vidjelo, kako mu je odijelo napadno novo i kako mu loše pristaje. "Božji mir vašoj kući!" pozdravio nas Yngve, dakle istim riječima, kojima se služio stari. Nosio je kiticu cvijeća u ruci, uputio se tetki Anni, kleknuo pred nju i rekao: "Hoćeš li sad poći za me, kad sam u godinama za ženidbu ?" -

A što mu je odgovorila na tu prosidbu ?

-

Nekoliko je puta promijenila boju i onda mu rekla: "S time si

morao doći prije trideset godina. Odlazi sada!" I on iziđe bez ijedne riječi. Išao je tako pogrbljen, da u kući dugo nisu progovorili. Ja moradoh istrčati, da ne vide da plačem. A vani na šljunku nađoh kiticu, koju je bacio pred kućom. Djevojka potraži u svojoj torbi. -

Evo je.

-271-

Pompea

-

Krasan stručak reče Göran. Zar večeras ne ćeš staviti cvijetak na

haljinu? -

Neću - usprotivi se ona to je pogrebno cvijeće. Ne ću takva.

Uostalom, imam ovo ovdje! I izvadi mačkicu, te je zadjenu na haljinu. -

Večeras ću ovo nositi, donijet će mi sreće!

-

Zacijelo je istrgnuo cvijeće iz vijenaca reče Sigrid. Drugog cvijeća

nema, jer ga je mraz ošinuo. -

Prije trideset godina... reče Göran zamišljeno i postavi stručak na

podboj u prozor. Koliko im je onda godina bilo ? -

Tetki Anni sedamnaest, a Yngveu dvadeset i pet odgovori Kerstin.

-

A kako je Anna izgledala prije trideset godina?

Na to je mogao odgovoriti stric: -

Bila je lijepa, veoma lijepa. Gotovo kao Beata, koja je, uostalom,

moja vršnjakinja. Kerstin im je veoma slična. -

Gle vraga! reče Göran. Tako možemo s najvećom vjerojatnošću

predviđati, da će Kerstin s vremenom biti onakva, kakve su joj tetke. -

Nikada! povika ona i prasnu u smijeh. Radije bih se utopila u

jezeru, nego da postanem onakvo staro ruglo i plašilo. -

Ne ćeš se valjda voziti u grad tako lako odjevena? upita stric

djevojku, dok je Göran poslije večere prao zube. -

Ne ču odgovori ona navući ću duge vunene čarape. A haljinu

mogu zavrnuti. Kad su izišli iz kuće, Kerstin se toliko stisnu uza nj, da je Göranu bilo upravo neobično, te on protisnu: -

Što je sad?

-

Ljutiš li se na me, dragi? Ljutiš li se?

-

Zašto bih se ljutio? upita on i položi ruke na nju.

-

Vladala sam se tako glupo prema tebi! Reci mi, da mi opraštaš!

-

Dobro je, kad hoćeš! nasmija se Göran.

-

Sigurno? opet će ona moleći.

-272-

Pompea

-

Hoćeš li, da ti dokažem? upita on te se naže nad njezino lice.

Umjesto da se povuče, ona se nasmiješi i ušilji usne. Bijaše to ko u staro, lijepo vrijeme, što se otočilo i nestalo prije više tjedana. Najposlije se Kerstin morade izviti iz zagrljaja, da bi došla do daha. Velika pozornica obasjana svjetlošću reflektora, golema dvorana i nepoznato općinstvo ulijevaše družbi strah. Kapljice znoja kvasile su naličena lica većine glumaca. -

Bojim se! reče Kerstin i rasteže lice u grimasu, koja pokazivaše

bespomoćnost. Misli na me, dok budem glumila, jer mi sama plišana mačkica ne može pomoći! -

Hoću reče Göran, ali da i ti na me misliš.

I povuče je iza kulisa te je poljubi. I opet ga spopade osjećaj, da ima nedostižno na dohvatu ruke i da se diže u vrtoglave visine, premda su se zatim morali ogledati u zrcalu, da vide nisu li poljupcima pokvarili ličilo na licu. -

Jesi li zadovoljna? upita on.

-

Jesam odgovori ona s čelom na njegovu ramenu. Nikad prije nisam

bila tako sretna. -

Kakve li divne nježnosti medu vama! reče neka vremešna

seljakinja Elsinim čangrizavim glasom. Pod rupcem se krijesile Elsine modre oči. -

Potraži Hildinga pa i ti pokaži svoju nježnost odvrati joj Göran. —

Rado je pokazuješ, a ostala si u zaostatku za više tjedana! Te je večeri predstava dobro tekla. Gledaoci su klicali od radosti, a bijaše to zasluga Görana i Kerstin oni su glumili tako nadahnuto, da su stvorili nešto veliko od toga jednostavnoga komada. Očaravali su i zanosili gledaoce, a drugi su glumci crpili u njih život i snagu, ushićivali se i povodili za njima. A njih dvoje međuto glumilo jedno za drugo, bijahu jedno drugome sve i sva. Nisu oni bili jedini, koji su se za međučinova povlačili iza pozornice;

-273-

Pompea

i Klas i Nanny imali su kanda mnogo toga da jedno drugome povjere u četiri oka. Klas je još ovdje-ondje imao modrica na licu, a u ustima mu nedostajala tri zuba. Ali od toga nije ništa gubila ni interpretacija uloge ni išta drugo. Drugovi ih vidješe gdje se ljube između drugoga i trećeg čina, a nato se odmah počeše smijati i šaputati: -

Hoće li se njih dvoje konačno složiti?

-

Jesu li se pronašli?

-

Jesu, prošle subote u domu...

-

Baš smiješno! reče Elsa.

-

Jest priklopi Göran gotovo isto tako smiješno, kao i slaviti Ivanje

na "Neptunu". Drugi se nasmijaše, a Elsa mu okrenu leđa, pušući. -

Ne sviđa mi se, što si tako neljubazan blago će mu Kerstin.

-

Ni meni. Ne ću više nikad obeća Göran. Bit ću samo veseo...

-

Može li se išta ljepše očekivati ? prošapta mu Kerstin na uho, kad

se predstava završila, a cijela se glumačka družina poredala na pozornici da ubere pljesak. Ljudi su ustajali, udarali nogama i vikali, a glumci uzvraćah veselim smiješkom, zadovoljni što su završili i što je tako dobro prošlo. -

Da vidimo Elinu i Erika! zaoriše se povici.

Drugi su ih glumci gurali naprijed: -

Naprijed, djeco sreće! Odazovite se tome zanosu!

Njih su dvoje stajali s rukom u ruci, Göran nakloni glavu, a Kerstin se duboko pokloni, na crvenoj svjetlosti reflektora bijahu ozareni srećom. 2astor se sastavi i opet se razmaknu nekoliko puta, a kad se dozivanje glumaca pred zastor završilo, baciše se jedno drugome u zagrljaj, kao da bez uzajamne pomoći ne mogu izdržati zajedničku radost. -

Možemo li išta ljepše očekivati? upita Göran bez daha, a ona

odgovori: -

Više sreće već i ne bismo podnijeli...

-274-

Pompea

I nato se tako žarko poljubiše, da su zaboravili cio svijet. Za kulisom buknu veselje, glumci se smijali u sav glas, i gle! odjednom se zastor ponovo razmaknu. Gledaoci, što su izlazili iz dvorane, stadoše se smijati upirući prstom u zagrljeni par na pozornici, a ovaj se na opći smijeh trže iz zanesenosti. U svojoj prvoj zabuni oni se odvojiše, ali Göran zadrža njezinu lijevu ruku; tako se nakloniše, pa se natraške udaljiše s pozornice. Okruži ih cijela družba, te ih poče tapšati po ramenima i čestitati im. Bijahu tu glumci, svirači, dvije djevojke, koje su pjevale i jodlale, i još neki domaći. Svi su se smijali i vikali, govorili u isti mah, nisu znali, kako bi već dah oduška svojoj radosti. Ah se Kerstin i Göran udaljiše, skinuše sa sebe ličilo i odoše na terasu. Tu im studen vjetar osvježi vruća čela. -

I love you.

-

I love you too odgovori ona. Naučio ju je engleski samo toliko.

Stisnuti jedno uz drugo i potpuno sami, gledali su na grad, što se sterao u nizini. -

Zacijelo te iznenađuje moje ponašanje ? progovori Kerstin. I možda

bi htio, da ti razjasnim, zašto sam danas ovakva, a sutra onakva ? Ali večeras valjda nisam neljubazna ? -

Ne, nisi!

-

Znaš, razmišljala sam.

-

Mogu misliti. To obično ima pogibeljnih posljedica.

-

Ne budi opet tako zloban! prigovori mu ona i ugrize ga za

podbradak. Razmišljala sam, i vjerujem, da je moje razmišljanje dovelo do pravilnih zaključaka. Nije bilo hotimice, što sam se držala dalje od tebe; osjećala sam naprosto, da nešto nije u redu. Možda sam očekivala nešto drugo, te sam tako povjerovala, da nešto ne valja... Vjeruješ li ti u boga, Görane? -

O takvim pitanjima prije nisam mislio, ali si me eto ti do njih

-275-

Pompea

dovela. -

Mene su učili, da je Ijubav ružna i prljava! Vjerovala sam im,

ukoliko se to odnosilo na... na spavanje s nekim. Kazivah su, da se to može samo uz blagoslov, a ni tada ne smiješ pritom osjećati zadovoljstva, jer da je takvo što najgore od svega... ukratko, rekli su mi, da je sve to ružno i prljavo. Već cjelivati se, pa čak i samo voljeti nekoga više nego samog sebe, voljeti ga toliko, da sami samo upol živimo bez toga drugog bića, i to je grijeh: tako sam nekako shvatila suštinu onoga, čemu su me htjeli poučiti. Nato sam počela mozgati, ako nas je bog stvorio, onda je valjda stvorio i sve ono, što jesmo i što imamo, kao i ono, što možemo? -

Jest.

-

Rekli su mi da se ljudsko biće rađa čisto i dobro. Kako može ono,

što čovjek u sebi nosi, biti ružno, ako od toga želimo načiniti nešto lijepo? Ne smiješ mi se smijati! O tome sam ja premišljala i svakako prebirala, te sam se kajala sve više i više zbog onoga, što sam ti rekla. Ali je možda i dobro, što se to dogodilo. A danas! Nikada neću zaboraviti, kako je ubogi Yngve Helden ugrabio prvu priliku da zaprosi onu, s kojom se nije mogao vjenčati prije trideset godina. Nikada ne ću zaboraviti ni to, kako je izgledala tetka Anna, koja je svega svog vijeka samo mrzila i razarala radost oko sebe. Dati prilog od trista kruna, jest, to može, ali da bi dala pristanak, ne, za to je njoj srce previše smrznuto. Pa čemu bi i služilo? Ionako je i za njega i za nju život završen... -

Gorane! povika Kerstin nadovezujući i pritom se čvršće prihvati za

nj te mu toplim i mekim ustima prijeđe po licu. Görane, pomozi mi, da ne postanem kao moje tetke! Dopusti mi da živim dok sam još mlada i dok mogu živjeti, te ču i ja tebi pomoći, da budeš sretan. Što da se brinem za ono, što će doći kasnije ? Možda uostalom ne će biti nikakva "kasnije", možda će biti samo točka i kraj... Ušutje. Gledali su tamne gromade kuća, razdvojene osvijetljenim

-276-

Pompea

ulicama, a onda im pogled odluta do luke i preko zaljeva, gdje su se palila i gasnu a svijetla na svjetionicima, pa dalje preko tamna jezera, sve tamo do druge obale, gdje se put za povratak vijugao negdje na šumskoj padini. -

Zaista je lijepo! tiho će Göran.

-

Jest... Upravo mislim, kako je ljepota ove večeri određena za te i za

me... U gradu su prozori bih rasvijetljeni, na drugima se svijetla gasila, a tamo na pruzi svjetlucale modre iskre na električnom vodu za večernjim vlakom, što je brzao na sjever, u zaljevu su se križala dva broda, od kojih su se vidjeli samo fenjeri. -

Gledaj one brodove reče Kerstin. Svijetla im se stapaju, slijevaju u

jednu jedinu veliku svjetlost, a onda se polako rastavljaju... -

Zamisli preuze Göran da je svako ljudsko biće plamičak poput

toga, te da se pomiče u vremenu i prostoru; zamisli, da iza sebe ostavlja prugu svjetlosti. Kakva li čudnovata tkanja, kad se bića sastaju i rastaju! Neke se vatre gase, druge izvijaju; a katkad se sretnu dvije male iskre, što pristaju jedna drugoj, te sukne oganj, rasplamsa se velik i jasan sjaj... -

Jest potvrdi ona.

Prislonivši obraz uz obraz i nalaktivši se na ogradu, gledali su sve naokolo, gledali jedno drugo i u isti mah svako sebe, i dugo su tako stajali i gledali, dok najposlije ne osjetiše kako im se studen lijepi za kožu. -

Kamo ćemo ? upita Kerstin. Znao je, da ona time smjera više nego

na to, da pođu drugima, u toplo. -

Čezneš li za kućom? bocnu je Göran.

Ona se okrenu i leđima se naže nad ogradu, a kosa joj nad prazninom zavijori kao crna koprena; smijala se, a zubi joj se svijetlili i oči blistale. On se naže nad nju i utisne joj cjelov pod vrat, te na trenutak spusti uho na grudi, i onda osluhnu, tako joj žurno, ah

-277-

Pompea

pravilno kuca srce. -

Ovdje zaista ne možemo ostati. Hoćemo li malko plesati, pa da me

onda odvezeš kući ? -

Ah gdje ćemo se zatim sakriti, mala moja? prošapta Göran meko i

toplo. -

Kući ne možemo ići, a ni k tebi. Da se sakrijemo u kakvu žitnicu ih

sjenik, bila bi to hula... Kako bi bilo da pokucamo na vrata mome djedu i baki? Hoćeš li? -

Hoću, Kerstin, a ja ću te prenijeti preko praga, uzdignute glave...

Kerstin, tako je sve lijepo sada! Svi nas vole, svi, koji nešto znače, svi naši drugovi... A ja bih bio sretan i presretan, kad bih samo znao, da si ma i upol onako zadovoljna i sretna, kao što sam ja... Kerstin, Kerstin, ja sam... ja ću... ne nalazim riječi, Kerstin, draga moja curice... Kad su došli u dvoranu, ondje se već plesalo, pa se i oni umiješaše. Kerstin se predavala plesu, sva se zanijela, stisla se uz Görana, a on ju je gotovo nosio u rukama. Vjeđe su joj bile spuštene, s plavičastim sjajem, napol prozirne, koža joj se bijela i čista zategla na čelu, obraze joj rumen podlijevala. Disanje joj bilo lako i lepršavo, cijelo joj se tijelo pripilo uz njegovo, te Göran nije mogao a da ne bude uzbuđen, sretan i uzbuđen... Jednom je zadrhtala i položila glavu na njegovo rame. -

Stegni me čvrsto prošapta mu Kerstin. Tvoje su ruke pouzdan i

dobar čuvar, u njima se osjećam tako mirna i sigurna... Pobuđivali su pažnju drugih, ah se na to nisu osvrtali. Postojalo je samo njih dvoje i glazba, sve se drugo sastojalo od maglovitih likova, kojima se trebalo uklanjati. Drugovi se smijali, kad ih je zamolio, da sa sobom u autobusu ponesu njegovu lutnju i kovčežić ali što mari ? Smijali se drugovi njima dvoma i dovikivali: "Bilo sretno!" a oni im zahvališe i uzvratiše smiješkom. -

Gle, još imaš nešto crvenila na licu reče joj Göran.

-278-

Pompea

Ona se nasmije i odgovori: -

Može ostati do kuće.

Konačno iziđoše iz grada, provezoše se preko mosta i usmjeriše kući kroza šumu. Göran bijaše smion ko uvijek, vozio je svom brzinom na zaokretima, a godilo mu što osjeća njezine ruke oko pasa i njezinu glavu na svojim leđima. -

Kerstin! povika Göran preko ramena. Bi li jednom sa mnom mojim

roditeljima, da ih pozdravimo ? -

Rado bih, ali me oni ne vole. Pa i kako bi me mogli voljeti ?

-

Nisu te nikad vidjeli. Samo čekaj, ti ćeš ih na juriš osvojiti.

Ona se nasmija; -

Kad bi se to dogodilo, bilo bi mi drago ko i tebi.

-

Görane reče Kerstin koji kilometar dalje kad mislim na djeda i

baku, ta me misao grije ko ozebla sunce. Tako su dragi! Htjela bih biti onakva, kad ostarim. Onda mi ne bi bila strašna pomisao na dug život... -

Jest uzvrati Göran i ja bih htio živjeti njihovim spokojnim životom,

pustiti sve da ide svojim tokom. Nesretni jaki duhovi mogu letjeti za suncem i za zvijezdama po miloj volji ja nisam jak duh, meni je ugodnije da se mirno držim zemlje. Čas kasnije ona mu povika: -

Kušam te poljubiti u leđa, a ti kao da i ne osjećaš...

-

Čutim kao da me nešto griska po odijelu...

-

Još malo, pa ćeš dobiti pravi poljubac...

-

Nestrpljivo čekam...

Već su stigli do prekrižja, ostalo im samo sedam kilometara do kuće. Vjetar je puhao oštrije, udarao u lice, ali se Göran tješio mišlju, da će uskoro biti na cilju. Noć je tako divna, i sama tama tako je lijepa, meko se rasklapa i bdi s obje strane svjetlosne kupe. A onda se pojavi neki automobil, što je jurio u suprotnom pravcu. "Bože, kako li taj čovjek vozi!" pomisli Göran. "Očito je pijan, kad je

-279-

Pompea

usmjerio krivom stranom! Gle, sad siječe preko puta! Opet se vraća!" Na krivulji bio šljunak i gruha... "Gle, gubi tlo pod sobom, srće ravno na nas!" Brzina motocikla bila je velika, pa kad je Göran zakočio, motor kliznu šljunkom na nagibu puta. Za trenutak se automobilski farovi zapiljiše u nj kao oči kakva divovskog kukca, te Göran ispruži nogu, da bi zadržao ravnotežu na krivulji, ali uto osjeti sraz, začu lom, pred očima mu zaigraše zvijezde, svemir se zavrtje oko njega, i on osjeti slani okus u ustima. Kako ni časak nije izgubio svijesti, odmah se izvuče iz jarka. Viknu, ah se automobil udalji zvrječi, a crveno mu stražnje svijetlo porugljivo svjetlucalo. -

Kerstin!

Vidje je na rubu jarka; ležala je mirno, nakrivljeno, upol na boku; nije odgovarala. Njemu bijaše, kao da ga hladna divovska šaka hvata za gušu i oduzima mu zrak. Dopuza do nje, opipa joj tijelo i obla, sitna uda činilo se, da ništa na njoj nije ozlijeđeno. Ah je ležala među kamenjem, a prije nego što je onamo pala, prebila je kolac na ogradi, na koji bijaše bačena. Drhtavom rukom okrenu joj gornji dio tijela, te joj džepnom svjetiljkom osvijetli lice. Bilo je blijedo, nepomično, bez ijedne ogrebotine. Samo su oči treptale i krajevi usta podrhtavah. Primi je za ramena i malko podiže. -

Kerstin, Kerstin, čuješ li me?

Göran se obazre naokolo, ali je tama bila nijema, nije mu mogla reći, gdje može naći vode. Odjednom se Kerstin pomače, tijelo se trže kao u grču, a glas protisnu bolan jecaj. Uplašen, opet je položi. -

Kerstin!

Zacijelo se ozlijedila na leđima ili na strani. Sad je otvorila oči o, hvala ti, dobri bože! -

Jesi li to ti?

-280-

Pompea

-

Jesam, jesam...

Ruka joj poče tapkati u zraku; on je primi, a ruka se odmah uhvati njegove. Kerstin pokuša da se nasmiješi, ali joj bol izobliči lice. -

Sigurno sam se... izubijala... Osjećam... kao da sam... pre....

polovljena... Disala je na mahove, isprekidano, dašćući, a kad joj je položio ruku na grudi, osjeti kako joj srce kuca nepravilno, tatkad i jedva čujno. -

Hajde da ti pomognem, ležiš nezgodno. I podvuče ruke pod

njezina ramena, ah ona kriknu i skvrči se kao zgnječen crv. Krik joj bijaše slab, ah prodoran, bolan, i njemu bijaše, kao da ga je užareno željezo u srce žegnulo. Ruke mu se tresle, i dugo je trebalo dok je uzmogao posvijetliti; a na svjetlosti lice joj bijaše sivo poput pepela. -

Kako ti je?

-

Ne znam... Sad nije tako strašno... Pusti me da samo mirno ležim...

Göran odagna strah, postade odlučan. Uspravi se, pomilova njezinu ruku i oprezno je spusti na zemlju. -

Ne boj se, Kerstin, idem po pomoć.

-

Da prošapta ona bez daha, kao da uzdiše.

Prvi je majur bio udaljen kilometar i po, a ondje su imah telefon. Brzo će onamo i odmah nazad. Mučio se, da mu je znoj curkom potekao i u glavi mu sve bučilo, dok je motocikl iznio na put, a kad je htio da krene, motor nikud s mjesta, palio se, ali nije kretao, a Göran nikako da otkrije griješku. -

Görane, dragi, ne idi, ostani ovdje...

On kleknu kraj nje. -

Kerstin, mala moja, moram potražiti pomoć. Motocikl ne ide, pa ću

potrčati, neće trajati dugo! Njezine ga ruke zakvačile kao željezni obruč. -

Ne smiješ se udaljiti!

Još joj jednom posvijetli lice, a kad ga vidje, prestravi se. Oči joj upale, koža joj počela žutjeti. Što je to? Nekakvo krvarenje?

-281-

Pompea

-

Lezi tu kraj mene! zamoli ga ona.

Posluša je, a njezine se ruke spletoše oko njegova vrata, na licu osjeti njezin dah. Ležao je mirno, kao da spava, i osluškivao nekoliko časaka, čuo kako mu vlastito srce udara kao čekić. Oćutje vonj ustajale vode iz jarka, vonj zemlje i sagnjile trave a onda slani miris krvi. Gle, to je krv s njegova lica. Göran osjeti kako mu tople kaplje kaplju na ruku. Ali hladnoća poče laziti i štipati, nisu mogli tako tu ostati. Mora je pridići, da pod nju podastre kabanicu, ah oprezno, jer ne zna, kako je s njezinim leđima. Pokuša je maknuti, ah se ona ukruti i kriknu. ah kakav krik! Bolan, potresan, kao da kriči ranjena životinja. Nije bio kadar da joj pomogne, nije mogao ni ruke joj maknuti sa sebe, mogao je samo ostati kraj nje, kako ga je molila. Ona prošapta njegovo ime, a zatim nekoliko jedva čujnih rečenica: -

Zašto je tako hladno? Još nije zima, bilo je ljeto onog dana, kad smo

lovili rakovice u potoku kod velike stijene... Nije se mogao više svladati, zajeca, strže sa sebe kaput tako, da su puceta odletjela, te je njime pokri, nadvi se na nju pa je obasu poljupcima, da joj vrati toplinu u usne i obraze. A oko njih je puhao leden i vlažan jesenji vjetar, zavijao u telefonskim žicama, zviždao u busenju uvele trave, krivio se preko polja i fijukao u drveću, razmahivao se krajinom i hujao u potmulu tonu, kao da se iz dalekih orgulja izvijaju zvuci. Od mraza stisnula se tanka skrama na površju, a pod njom zemlja bila mokra, vlaga prodirala u kosti, kočila tijelo, ledila žile. Göran je zebao, sav se tresao, trnuo od plača, tuge i strepnje, a ništa od svega, što je činio za to najdraže mu biće, nije pomagalo, nije moglo pomoći. Naiđe neki bicikl, a Göran promuklo povika; -

Tko si, da si, stani i pomozi!

Biciklist se zaustavi te će zaprepašten: -

Što to vidim, mili bože!

-282-

Pompea

Na svjetlosti džepne svjetiljke pokaza se, da je to Karlsson, njihov susjed, a zatim Göran osvijetli sebe i djevojku. -

Naletio na nas automobilom neki luđak. Hoćete li dozvati kola za

spasavanje? Pošaljite ih po svaku cijenu! Ne mogu je ostaviti. -

Stendahl i Berntova kći! Smiluj se bože!

To bijaše sve. Bez suvišnih riječi i pitanja čovjek uzjaha na bicikl i krenu. Tužan do dna duše Göran je ponovo pogleda na svjetlosti. Bila je mirna kao da spava, ali Kerstin nije nikad u snu imala tako tvrda i gorka usta, lice joj nije nikada imalo takvih crta, što ih je urezao neizrecivi strah. Tu i tamo ostali joj na licu tragovi glumačkog ličila oko očiju, po obrazima i na usnama. -

Jesi li živa... ?

Ona otvori oči tamne i umorne zasjaše prema njemu, a usta zadrhtaše u pokušaju da se nasmiješe. -

Jesam, malo...

Ali studen je stezala u svoj hladni zagrljaj, što ga nije mogla maknuti nikakva Ijubav, nikakva toplina. Kerstin, Kerstin, divna djevojčice! Ti, koja si tražila topline i mira oko sebe, ti koja si se bojala samoće u tami, ti koja si voljela sunce, svjetlost i život zašto moraš najposlije sama otići? Tako si se radovala životu... Göran prijeđe rukom u njezinim njedrima, nađe mačkicu od pliša, te je stisnu u ruci. -

Kerstin, ja bih ti pomogao, da mogu... Samo da mogu dosegnuti do

tebe! Ovlada njime strašan osjećaj osamljenosti činilo mu se, da se sa svih strana ravnica diže i ruši na nj, gnječi ga težinom svoje zemlje i guši svojim ledenim vjetrom pod teškim i naoblačenim nebom. "Zemljo sablasti, domovino luđaka o svemogući, makni me odavde pusti me k njoj, koja mi bijaše život..." Osjećaj nemoći uzimao je sve više maha u njemu ćelo mu se svuda

-283-

Pompea

sudaralo s granicama bitka. Da možda živi u kakvoj drugoj dimenziji, s drugom materijom, možda bi je još mogao pratiti dijelak puta. ... zemlje, neba sjaj joj daje, svakim miljem ispunja je, ljepotom je bajnom takne, dušu onda djevi dahne. I tad ruža krasna, čista među drugim cvijećem blista... Što je duša i što je taj cvijet? Gdje se nalazi jedno, a gdje drugo, što je sve to i što je ona? Je li joj duša bila u toplini, koja je nestala s njezinom krvi, je li bila u njezinu neprimjetnu disanju ih pod vjeđama, koje su se jedva pomicale? Kad su stigla bolnička kola, Göran zbunjen podiže glavu i opazi sjenu pokraj sebe čovjeka što je došao biciklom: taj je zacijelo dugo tu stajao. Göran odveza meku malu amajliju, stavi je u džep, i nato apatično ustade. Gledao je kako Kerstin dižu na nosiljku, i kako je pokrivaju. Jedan se bolničar naže nad nju i ostade časak-dva nepomičan. Zatim poteže pokrivač naviše i svu je prekri. Ni riječ se ne ču, sve bijaše tiho, samo je vjetar cvilio u telefonskim žicama.

-284-

Pompea

11. NA KRAJU I opet je čuo poklik sa žala. Kad se približio, vidje dva tamna lika, jedan veći, drugi manji, što su se nazirali kroz koprenu od pjene i kiše; spodobe povikaše njegovo ime. Htjede se okrenuti, ali nije mogao, htjede nešto viknuti, ali ne uspije riječ protisnuti. Sasvim apatičan, previše umoran a da bi stvorio kakvu odluku, ukočen od studeni, krenu na obalu, a one ga prilike dočekaše sve poprskane pjenom, da se sa njih voda samo cijedila. -

Görane! - povikaše njegovo ime, a on stade te ih pogleda. Kaput mu

lepršao, voda curila s odijela, kosa mu padala u čupercima i vijorila na vjetru. Uzeše ga pod ruke i povedoše sa sobom. A on pođe s njima krut kao lutka. O, moći zaborava, blažena moći zaborava... Netko zakuca na njegova vrata, a on pridiže glavu s ruku naslonjenih na stol, ah se ne odazva. Izvana se začu Sigridin glas: -

Görane, neki drug hoće da se s tobom vidi!

-

Reci mu neka se udalji!

Ali se vrata ipak otvoriše i u sobu uđe Eskil. -

Zdravo! kratko će Eskil.

Göran u čudu upre u nj izmučene oči. Eskil ostade zapanjen i neodlučan koji časak, a onda sjede na drugu stolicu. Gledah su svaki na svoju stranu, ali im se konačno oči susretoše i odmah rastaviše. Eskil se pomače u stolici, nakašlja se i zastruga nogama, a onda će tiho i nekako oklijevajući: -

Nisi valjda zaboravio, da večeras slavimo otvorenje doma i da si

obećao održati govor? Istom sada Göran otvori usta te će glasno: -

Ne mogu!

-

Sigurno je, da možeš! Znam, da sam nasrtljiv i netaktičan prema

tebi, ali sam uvjeren, da te samo konjska kura može izliječiti.

-285-

Pompea

-

Izliječiti ?

-

Znaš li, što je pastor danas rekao u propovijedi?

-

Bio sam doduše u crkvi, ali nisam mnogo slušao...

Göran se zamisli, pa se sjeti, kako je starac slikao Don Quijota, koji se bori s vjetrenjačama i u svojoj zaslijepljenosti neće da prizna poraz. Vidio je tragiku u svemu tome, ali su riječi nestajale kao u magli, no ipak se sjećao jednog odlomka iz propovijedi: "Zlo se sve više širi i rasprostire, i zato nas kazna božja udara danomice i zahvaća sve kruće i nemilosrdnije. Ali još nije došla kazna za najcrnji prijestup i zlodjelo, koje se očituje u tome, što omladinska društva slave otvorenje svoje plesne dvorane, namijenjene prljavoj svrsi. Čak su se i neki valjani župljani priključili tim društvima, da bi mlade odmamili još i dalje u prljavštinu života... Ali ja vas molim, vas, koji još zdravo mislite, da i ubuduće neumorno radite za blagodat vaše djece i vaših slugu..." Eskil se zadovoljno nasmija i nastavi: -

Ta je propovijed uzbunila svu župu, te će svi oni, koji samo mogu,

doći u dom od puke radoznalosti. I ti moraš onamo, jer je tvoja zasluga, što danas slavimo pobjedu. Ali sve su te riječi ostale nejasne u Göranovu duhu: tiču li se nečega, što se dogodilo, ih nečega, što će se dogoditi? Nije mu bilo jasno, a nije ga ni zanimalo. Udaljenost je bila prevelika, slabo je vidio, oko čega se vrte. Umorno i gorko odgovori Eskilu: -

Kakve važnosti ima sve to ? Pastor će i dalje propovijedati, makar

imao i samo jednog slušaoca, a vi ćete uvijek ići svojim putem, ne slušajući ga, i raditi isto tako marno, ko i prije. Vaša jadna pobjeda na njim isto je tako odvratna ko i sve drugo... Umoran sam, dosta mi je tog rata sviju protiv svih. Hoću da živim u miru! -

Trgni se, stari prijatelju. Ne valja da se tako pokopaš!

-

Govori, brajane, samo ćaskaj, daj mi sve dobre savjete, koje god

hoćeš, ti, koji nisi i dan i noć razmišljao o istim pitanjima na koja

-286-

Pompea

nema odgovora. Da sam ubrzao vožnju, bili pismo stigli do prekrižja prije automobila, i sve bi se dobro svršilo... Da sam razmišljao, kad sam vidio, kako onaj vozi, i da sam naprosto stao, ne bi se ono dogodilo... Göran ušutje, obojica se zagledaše u stol. -

Eskile!

-

Čujem!

-

Reci mi, vjeruješ li ti, da bi prošlo drugačije, da sam razmišljao ?

Eskil ustade, obiđe oko stola, prihvati ga za ramena i prodrma. -

Čuješ li, moraš se trgnuti, inače će to zlo krenuti. Ne prepuštaj se

tako. Misliš li, da bi itko drugi razmišljao? Vidiš, Hilding... -

Hilding?

-

Da, upravo on nije li ipak bolnije oplakivati živo biće... ?

-

Ti sigurno nisi nikad oplakivao ni živoga ni mrtvoga?

-

Što ti znaš o tome ? — žestoko će Eskil.

-

Možda ništa reče Göran ravnodušno. Hilding mi je uostalom

nekog dana rekao, da ovdašnji život traži mnogo izdržljivosti, te ne smijemo dopustiti, da nas dotuku prolazni neuspijesi... -

Dobro je rekao. A sad hajde, dokaži nam, da si jedan od naših.

-

Ah nije prolazni neuspjeh, kad se kome poremeti sve u životu. Ne

mogu doći! -

Moraš. Danas nam se ne smiješ iznevjeriti. Obećao si, da ćeš

zahvaliti udruženju za gradnju u ime Saveza mladosti, pa moraš održati riječ. A moraš i dalje pomoći, pa ćemo i mi tebi. Još ti ostaje mnogo toga u životu! Göran obeća da će se odazvati, ali su se njegove misli samo vrtjele oko neprekinute more posljednjih dana. Od vremena do vremena izlazile mu pred oči neke slike, koje su mu se usjekle u pamet. Tako "zapovjednica odsjeka", gospođa Stensson, koja mu je telefonirala i neuljudnim tonom javila, da je program promijenjen i da im ne treba pjevača!

-287-

Pompea

Kadno se upoznao s Kerstininim djedom i bakom, rekao je da će doći k njima, ako se nade u bezizlaznu položaju. I ode k njima. Pokuca, a baka otvori vrata. -

Ti? u čudu će ona i osta kao bez daha. Stidi se, ubio si našu dragu

djevojčicu! povika na nj i nato zalupi vratima. A danas opet kod crkve! Šest ljudi s bijelim lijesom, humak zemlje jedva pokriven jelovim grančicama, nekoliko vijenaca smrznuta cvijeća, ozbiljne skupine ljudi. Tu su stajah susjedi, njezine školske druge i najbolje prijateljice. Svi su se okrenuli i upiljili u nj, a onda približili glave i šaputali. Još je u ušima osjećao zavijanje vjetra u tužnoj vrbi, još su mu odzvanjale neke riječi, koje je čuo na prolasku i koje su ga mučile: "Okrutni vjetar života oborio se na to dijete u cvijetu njegove mladosti. Nitko ne zna, kako bi se razvila ta biljka, ah će osuda pasti na zavodnika. Uistinu vam kažem, ako itko navede na grijeh jedno od mojih najmanjih, bolje mu je, da o vrat objesi mlinski kamen i da potone u dubinu..." A u kuću se slegla tišina, Sigrid i stric obilazili su oko njega kao oko stranca zapravo i jest stranac. Bio je siguran, da ga oni ne osuđuju, čitao je nijemu, toplu sućut u Sigridinim očima, a ipak ni stric ni Sigrid nisu imali razloga da se raduju. A danas o podne govorili su s njegovim ocem na telefonu, dugo su se i tajanstveno razgovarah, ah njega njihove riječi nisu zanimale, nisu ga se čak ni ticale. Eskil i on konačno stigoše do društvenog doma. Bio je osvijetljen i izvana i iznutra, upol osušena boja sjala je na zidovima i na stropu. Nad pozornicom visio transparent u crvenoj svjetlosti: "Dobro došli!" Djevojke su sašile prozorske zastore i uredile veliki zastor, te je sada sve bilo na svome mjestu. Pozornica bijaše preplavljena svjetlošću, a na sredini je stajala predavačeva katedra urešena plavunom i jelovim grančicama. Narod se sakupljao i žamorio, a nad svim vladalo radosno raspoloženje, nestrpljivost i svečana ozbiljnost. -

Bez tebe ništa od svega ovog ponovi Eskil, kad su vješali kapute u

-288-

Pompea

rušnici. Budi ponosit i uvjeren, da smo ti zahvalni! No zašto mu se cijela stvarnost činila tako daleko? Magla se raspršila, kao da se zastor pred njim otvorio, jasno je vidio, ali zašto je sve bilo tako sitno, neznatno i daleko? Čuo je riječi i razumio im smisao ah nisu odjekivale u njemu, bijaše, kao da ih i ne čuje. Deder saberi se! reče sam sebi i stisnu zube. Prisilit će se eto, da ostanu tu, prisilit će se, da se popne do katedre, da nešto kaže, što mu drago, samo da bude kratko radi sebe i radi slušalaca. Ah se ljudi svuda okretali i piljili u nj, a on osjećao nelagodu kao pod morom, koja mu se šulja kožom i bode ga u potiljku. Drugi se međusobno gurkali laktom i šaputali, a žagor se, mijenjajući ton, pronosio dvoranom. Tu su sjedili Elly i Kalle on nemiran, crvenih očiju, a ona sva u tjeskobi i budna. Kad su opazili Görana, ledeno ga pogledaše i okrenuše glave na drugu stranu. Na nekoj su klupi glasno govorili, i on porumenje, uši mu se zažariše. Tu su sjedili Elsa i Hilding. On se okrenu, a Elsa malko isplazi jezik. Oni koji su sjedili u blizini, stresoše glavama, te izraziše negodovanje, najprije potiho, a onda zujeći, zviždeći i protiskujući "Fuj!" Sada za Görana nije sve bilo samo daleko, nego mu se i magla vrati. Zastor ponovo pade, komad je bio završen neopozivo završen. Göran se okrenu Eskilu i pruži mu ruku: -

Odlazim! Ovdje ne bih bio dorastao ulozi!

Eskil ga hladno pogleda i reče: -

Možda je i bolje tako.

-

Jest proslijedi Göran sigurno si zadovoljan, što odlazim, lako ćeš

sebi naći pomoćnika... Ah Eskil ne prihvati ruku: on se već razgovarao s Johannesom iz Tveta, kako bi bilo vrijeme da počnu, jer narod postaje nestrpljiv. Život je tekao dalje, a onaj, koji nije mogao njegovim tokom, morao je zaostati.

-289-

Pompea

Kad se vratio u rušnicu, tu je stajalo nekoliko momčića i grajalo; povikavaše "Pst!" i pogledaše ulaznika, ali kad su vidjeli, tko je, prigušeno se nasmijaše i nastaviše. Ne bi tako smjeli prije tjedan dana. Odjednom zveknu prozor, jedno okno pršte u komadiće. Na trenutak se uplašiše, a onda opet okrenuše u smijeh. -

Baš nas briga za staklo na općinskom domu.

I onda odmagliše. Göran se zagna u nejasne misli: "Je li tu unutri život, koji probija svoj neumitni put kroz vrijeme i prostor i ostavlja me da lutam stramputicom na svoju ruku, ili sam ja život, koji se udaljuje od nečega, što ostaje na mjestu?" Uđoše drugi i potiho se nasmijaše: -

Gle, eto ga! Zapravo ne bi smio biti na slobodi!

Göran je vezao rubac oko vrata i pružio ruku za kabanicom, ah njime ovlada panika, te on potrča, dok mu je njihov smijeh parao uši. Na stubištu i pred zgradom stajali su bukači i galamili, te kad je prošao ispred njih, jedan mu podmetnu nogu, tako da je pao potrbuške. Skotrlja se, ali se skokom diže, te pohita do kotača. Rubac mu se vijao u zraku, te ga izgubi, ništa ne opažajući. Ogrebao je ruke na šljunku, ali nije osjećao. Nosila ga jedna jedina misao: "Bježi odavde!" Rado bi skoknuo do vrata na pozornici, da se oprosti sa Nanny i s Klasom, ali se nije usuđivao htio je barem, da mu ostane obmana o vjernom prijateljstvu. I brzo se baci na kotač i pojuri prema jezeru. U društvenom domu pjevali su snažno i s osjećajem: Dobro došao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam pruži, naš cilj tko voli i prepun radosti slobodu hoće i Ijubav da služi... Smiješili su se i plakali ponavljajući njegovo ime i govoreći mu naizmjence: -

Gorane, dragi dječače!

-290-

Pompea

-

Došli smo do doma i ondje čuli, da si krenuo na jezero...

-

Tako smo sretni, što je sve opet dobro!

-

Tako smo sretni, što smo te opet našli! Tako smo sretni, što je sve prošlo!

Opet si naš, opet naš sin! I

Moramo se požuriti, da te spremimo u toplo, da se ne razboliš! s njime među sobom pođoše cestom prema automobilu. Čvrsto su ga

držali rukama, a Göran stiskao zube, dok su mu mokro tijelo probijali prvi žmarci studeni i tresavice, koja ga prožimaše. SVRŠETAK

-291-