Platon Sofist

Platon –Sofist (o bitku i biću, logičko-dijalektički dijalog) U dijalogu sudjeluju Teodor, Sokrat ,stranac iz Eleje, Tetet,mlađi Sokrat koji je tihi (auditor)Dijalog teče tako da stranac iz eleje iznosi teze ,a tetet se slaže s njim i pomaže mu doći do zaključka. Stranac iz Eleje je prijatelj Zenonovih i Parmenidovih učenika , Teodor kaže da je pravi filozof. Sokrat na to kaže da možda Bog koji dolazi kao stranac da vidi da li će ljudi biti pravedni jer Homer u Odiseji kaže tako. Smatra da je možda došao Bog pobiti ih u raspravi. Sokrat kaže da se ti Bogovi pojavljuju kao filozofi sofisti vladari ,a nekima se čine i kao luđaci- ali oni kao pravi filozofi gledaju na život onih dolje. Sokrat upita stranca kako u Eleji gledaju na sofiste filozofe i vladare(državnike), jesu ili oni jedno te isto ili različiti. Stranac kaže da su svi troje različito definirani, ali da je definirati ih teško. Pitanje su mu postavili i prije nego li su se našli sa sokratom. Pristup temi s. ga je pitao da li se služi parmenidovom metodom patnja(Sokrat je bio prisutan u raspravi s parmenidom kad j bio mlad). stranac kaže da je lakše raspravu imati sa sugovornikom, sokrat predlaže teteta za sugovornika. Stranac priznaje da ga je sram razvijati raspravu i da je mislio doći samo slušati raspravu ,ali opet mu je neugodno odbiti Sokrata i prihvaća teteta kao sugovornika na što tetet kaže da je tako i bolje jer je sokrat tako rekao, a i ugodit će svima. Stranac kaže da ako mu rasprava bude prenaporna da za to okrivi prijatelje. Tetet kaže da će mu onda pomoći mlađi sokrat u raspravi (mlađi sokrat je tetetov prijatelj s kojim vježba gimnastiku). Predmet i metoda izlaganja Počinju sa sofistom i stranac kaže da je najbolje da ga svaki definira jer su im možda definicije sofista različite. Zaključuju da je bolje da odrede definiciju lakšem pojmu( prema toj shemi,obrascu poslije i sofistu). Stranac predlaže da to bude ribar(smatraju da je svima poznat, no nezanimljiv i nebitan.) Različita umijeća Pitaju se da li ribar ima neko umijeće. Složili su se da ima umijeće. Smatraju da postoje dva umijeća. prvo je umijeće stvaranja,(kreativna ili produktivna umjetnost) pod koji spadaju – ratarstvo, posluživanje smrtnog tijela, sastavljanje i izrada pokućstva, umijeće oponašanja (umjetnost). Onaj tko s bavi ovim umijećima nešto stvara , dovodi nešto do postojanja. Drugo je umijeće stjecanja pod koji spadaju – nauka, znanja, novčana zarada, borba, lov. Sva ova umijeća se riječima i djelima dočepaju nečeg što već postoji ili sprječavaju druge u tome. Smještaju ribara u umijeće stjecanja. Umijeće stjecanja dijele na umijeće razmjene (darovi, kupovina,najam) i umijeće hvatanja. Umijeće hvatanja koje se vrši otvorenom silom se naziva borbom , lov se vrši tajnim putovima. Postoji lov živih i neživih stvari. Lov neživih stvari može biti ronjenje, a lov živih stvari je lov životinja kopnenih i onih koje plivaju,žive u vodi. Od životinja koje plivaju mogu se loviti ptice (Aristotelov prigovor da se ptice mogu svrstati i u kopnene i u vodene životinje) i vodene životinje. Lov na vodene životinje je ribolov. Ribolov se onda dijeli na takav da se plijen hvata sam u mrežu,uže,vrše…tj. zamke (obuvača ono prirodno) i na takav lov koji zadaje rane. Lov noću je lov pod svijetlom ,a danju lov na udicu. Imamo i lov kopljima. Pojmovno tumačenje navedenih primjera Dakle definicija ribolova je umijeće stjecanja, hvatanje, točnije lovo vodenih životinja pomoću zamki (npr. mreže) ili ranjavanja,a ranjava se kopljem ili udicom (što nužno ne mora usmrtiti ribu).

Analogno obrazlaganje –što je sofist? Po ovom uzoru, shemi, obrascu odlučili su definirati sofista. Zaključuju da sofist ima nekakvo umijeće srodno ribaru- da lovi. Zaključuju da sofist lovi kopnene životinje pitome i divlje. Lov kao odnos prema ljudima Ustvrdili su ljude pod pitome životinje koje se mogu loviti. Taj lov se dijeli na lov nasiljem (rat, gusarenje, lov na robove, tiraniju) u umijeće uvjeravanja (pred sudom,pred narodom ili privatno). Postoje dvije vrste uvjeravanja privatno i javno. Privatni lov se dijeli na onaj kojem je cilj zarada i kojem je ljubavno umijeće (darovanje -lov zaljubljenika jer daju darove predmetu svog lova). pod ljubavna umijeća spadaju umijeće koje je laskanje ili stvara ugodu, a pod to umijeće spada sofist jer on kaže da se obraća ljudima zbog vrline ,a za to ubire novac. Trgovina znanjem ( cilj različitih definicija sofista je da platon prikaže njihovu prevrtljivu narav i da ih ismije) Prva definicija Sofista : Sofizam je dakle umijeće stjecanja,privatni lov kopnenih pitomih životinja s ciljem zarade u obliku kovanog novca sve pod krinkom poučavanja bogatih mladića iz uglednih obitelji. No postoji i drugi aspekt sofizma. U umijeću stjecanja drugo umijeće (osim lova) je umijeće razmijene. Razmjena se dijeli na darivanje i prodaju. Prodaja se pak dijeli na prodavanje vlastitih i prodavanje tuđih proizvoda (to dvoje je trgovina razmjenom). Trgovina razmjene u gradi se zove trgovina na malo. (retaling). Trgovina na veliko je razmjena između dva grada. Trgovina na veliko se dijeli na trgovinu hrane za tijelo i hrane za dušu. Muzika slikarstvo i mađioničarstvo se prenose iz grada u grad (prenose se zbog uveseljavanja ili učenja). Nije li ito tako trgovac onaj koji kupuje znanje i preprodaje ga za novac. Jest. Sofisti prodaju različita umijeća Trgovina znanjem se dijeli na poučavanje umijeća i na sofiste koji trguju vrlinama. Druga definicija sofista: Dakle sofistika je umijeće stjecanja, razmjene, trgovina na veliko duhovnom robom, prodaja riječi i znanja s područja vrline. Treća definicija sofista: Svatko tko si priskrbi znanje ili ga sam smišlja i prodaje da bi si priskrbio za život je sofist. Sofist je sposoban za različite vrste govora Još jedan aspekt sofizma je borba kao umijeće. Ona se dijeli na nadmetanje i boj. Boj je nazvan općenito nasiljem. Boj kao govor protiv nekog govora je prepirka. Prepirka se dijeli na: sudsku prepirku (kada nakon duga dva govora slijedi rasprava i suđenje) i privatnu prepirku (proturječna prepirka). Ako se prepirka vodi o ugovorima ona može biti nepromišljena i ne vješta ili s umijećem i argumentima (eristika) (njihova rasprava je takva zaključuju). Jedna eristika nagomilava novac ,a druga ga rasipa. Dijele ih na brbljanje (prepirka iz zabave koja prilikom koje se zanemaruju vlastiti poslovi te mnoštvu slušalaca ne donosi ugodu) i sofistiku (koja se pokušava obogatiti privatnim sporvima). Četvrta definicija sofista: sofistika je nagomilavanje imutka umijećem stjecanja bojem,nadmetanjem, proturječnom prepirkom riječima, eristikom. Pojmovna dioba Zaključuju da je sofist zvjerka koja se jednom rukom ne može uhvatiti ( ne može se dati samo jedna definicija). Postoje i različiti ropski poslovi jedan od tih je rastavljanje, razdvajanje, čišćenje. Primjena diobe

Dioba čišćenja, pročišćavanje ( purification) : živih bića prema unutra i van –čišćenje tijela( gimnastika, liječništvo, pranje , kićenje) i čišćenje duše. Različita stanja duše Zloba je različita od vrline. Čišćenjem,pročišćavanjem duše se odstranjuje loše, a zadržava dobro. Dvije vrste zla su ružnoća,deformacija i bolest tijela. Zaključuju da su bolesti ne sloga isto, pa je stoga ružnoća nedostatak pravih mjera . kod zlih ljudi želje se ne slažu s mišljenjem, volja s uživanjem, razum s boli itd. zbog nedostatka mjere se promašuje cilj. (platon u državi razlikuje tri mane duše: zloba ,ružnoća, slabost/nemoć) neznanje je bezumlje duše koja teži za istinom,ali je krivo shvaćanje skreće s puta, dakle nerazumnu dušu treba držati ružnom,deformiranom i bez simetrije, slaganja. Dvije su bolesti duše pokvarenost i neznanje. Strašljivost,nepravednost raskalašenost treba sto držati za bolest duše. S obzirom na bolesti tijela su nastala i dva umijeća. Gimnastika da ispravi ružnoću i medicina da ispravi bolest. Boginja pravde kažnjava neznanje i bolest duše. Protiv neznanja se može poučavanjem. Zablude u mišljenju nastanu kada netko misli da zna ,a ne zna- to se zove ne obrazovanost, glupost,biti glup (stupidity) .Poučavnje se također dijeli na odgoj,obrazovanje i stručne vještine. Čišćenje duše Odgoj se dalje dijeli na opominjanje i pobijanje. umijeće odvajanja- pročišćavanje-poučavanjeodgajanje- pobijanje što bi mogli nazvati sofistika. Tetet se tome usprotivio da ne bi sofisti imali neku važnost. Vrsta sofista Dakle sofist se pojavio 6 puta. Prvi put kao plaćeni lovac na bogate mladiće,drugi kao veletrgovac znanja duše(vrlina), treći kao trgovac znanja na sitno, četvrti kao prodavač vlastitog znanja, peti put se pojavio kao sudionik u borbi govorima s erističkim umijećem, šesti se pojavio kao čistač krivih mišljenja koja se tiču duše. Stranac zaključuje da nije dobro kada se netko naziva jednim imenom ,a ima različita umijeća. Sofisti su majstori proturječja Stranac primjećuje da su rekli da je sofist majstor proturječja i to uči druge i to rade io božanskim stvarima, proturječe svemu što je na zemlji i nebu vidljivo, biću i bitku, državnicima obećavaju da će ih naučiti vještinama prepiranja u pravu i politici. (protagora ima spise o hrvanju). stranac pita postoji li netko tko može sve razumjeti,znati i u čemu je snaga sofistike jer proturječe sami sebi ,a ljudi ih opet plaćaju da ih uče. Prividno znanje sofista Sofisti imaju o svemu prividno ,ne istinito znanje. Stranac nadalje tvrdi da je ratar stvorio sve i da sve može prodati. Tetet ga pita da li se šali. Stranac na to kaže nije li isto šala kada netko kaže da zna sve i da to nekog drugom može naučiti u kratko vrijeme (misli na sofiste). Tetet kaže da. Imitacija, oponašanje je najvještiji i najfiniji oblik šale složili su se. Kažu da bi i slikar bezumne ljude uvjerio da može stvoriti sve što želi kao i slike. Isto to je moguće i dok se sluša govor (opet aludira na sofiste). Zaključuju da je sofist vrač i oponašatelj,mimičar. Vrste oponašanja

Kažu da su zvjerku (sofista) uhvatili u dijalektičku mrežu. Sofist je dakle rod vračara. Govore o sofistu kao da je lovina koju treba uhvatiti i izvesti pred pravdu. Oponašanje dijele na preslikavanje(po uzoru na nešto) i umijeće koje stvara privid(to imamo u slikarstvu i mimici) slažu se da umjetnici svojim djelima ne daju realne proporcije nego one koje smatraju lijepima. (do tud za mikulića) Mišljenje o parmenidu Ako kažemo da lažnost postoji onda postoji i ne biće,a parmenid je rekao da nema smisla dokazivati da nebiće jest kad nije. Govorenje onog što jest i što nije Stranac pita teteta koju stvar, objekt bi netko mogao nazvati nebićem i to objasniti. No ne biće se ne može odnositi na stvar niti na biće. Ako govorimo o nečem onda ono mora biti,postojati. To nešto može biti u jedno,dva ili mnogo(plural). dakle onaj ko ne govori nešto onda govori ništa tj točnije rečeno izražava se o nebiću. Razlika između bića i ne bića Zaključuju da se broj uzima kao biće. Kad govorimo o ne bićima pokušavamo ih pridati broj. A biću nije pravedno pridavati nebiće. Ne biće u sebi nije moguće izreći ni zamisliti ni objasniti ni misliti ni izrazili – besmisleno je. No čim pokušavamo pobiti nebiće sami sebe dovodimo u kontradikciju. čim kažemo riječ ne biće je nezamisliv itd. pridodajemo mu jedninu,nebićima množinu i izrekli smo nebiće kao riječ –u tom se sastoji proturječje. Zagonetnost sofiste Stranac traži teteta da sam da definiciju nebića ,a da mu ne dodaje jedno, postojanje ni mnoštvo. Tetet kaže da nije hrabar kada vidi kako je stranac zapeo, a stariji je i iskusniji. Vraćaju se na sofista i kažu da ima umijeće koje stvara prividnost. Ako bi sofistu to rekli on bi okrenuo to u svoju korist ,a ako ga nazovu graditeljem slika pitat će ih da definiraju to. Traži teteta da definira. On kaže slike u vodi,zrcalima, naslikane slike i kipovi. Primjeri dijalektičkog raspravljanja Stranac mu kaže ti onda nikad nisi vidio sofistu jer on će reći da je slijep ili da ni nema oči i zanemarit će vid i držat će se samo dijalektičkog raspravljanja. Rade paralelu sa stvarnom stvari i slikom i bićem i ne bićem. Jer slika nije zaista ta stvar (tu predstavlja ne biće) , ali postoji. Slika je dakle u realnosti nestvarna. Kažu sofist nas je primorao da priznamo da nebiće ipak postoji. Sofist svojoj prividnošću vara ima umijeće obmane i natjerati nas da pomislimo da nebiće jest, a biće nije. Uključuje parmenida u diskusiju (U strancu se krije sam palton jer je odlučio pobiti parmenidovu tezu bitak jest nebitak nije i dokazati suprotno, kaže da će izvršiti ocoubojstvo- stranac je prijatelj parmnidovih učenika i gleda na njega kao na oca). Kaže stranac-kada se govori o imitacijama,krivim predodžbama samo dok govorimo o njima sami sebi proturječimo. Dogovorili su se da će tetet odlučiti jel teza pobijena. (stranac je najprije molio : 1.da mu oprosti tetet ako rasprava bude sporo tekla 2. Da ga ne smatra ocoubojicom 3. Da ga ne smatra ludim) Osvrt na raniju filozofiju

Stranac želi istražiti da li je nešto što je smatrao,uzimao zdravo za gotovo kao istinito zapravo zabluda (paralela s descartesom). Smatra da su parmenid i svi drugi koji su o tome raspravljali olako zaključili koliko ima bića i koja su. Kaže da mu se čini kao da su djeca koja slušaju priču. Jedna priča glasi da postoje tri bića (principa) koja međusobno ratuju sklapaju brakove i imaju potomstvo. Druga priča je dva bića vlažno suho ili toplo i hladno i oni se žene. kod njih u eleji još od ksenofana gdje je ono Sve Jedno. Neke jonske i sicilijske muze (heraklit i empedoklo) govore da je jedno i množina isto biće i drže ga zajedno ljubav(Afodita) i Mržnja. Na kraju stranac zaključuje da tko god bio u pravu običan puk nisu uzeli u obzir u raspravi i ne brinu se o tome da li ih razumiju ili prate. Zaključuje da je tada dok j slušao predavanja mislio da zna što je biće sada je vidio da nije tako. Poteškoće u odlučivanju Kada govore o filozofima dualizma pita se stranac kakav su to bitak toplo i hladno jesu li oni jedno kao biće i što bi ti filozofi odgovorili? Zaključuju da mora biti tako da su biće i da mora biti da je sve više od jednoga. Ti filozofi bi odgovorili da postoji jedno i postoji biće. No jesu li oni jedno te isto? ako kažu da postoji smo jedno kako onda postoji biće, nije li to dvoje. Ko je to samo ime nečeg što je dio jednoga onda je jedno ,ako je samo puko ime onda je ništa ,a ko je nešto onda nema Jednog. Parmenid kaže da je cjelina sa svih strana jednaka gomili zaokružene kugle. No ono što učestvuje u jednom se može dijeliti, a opet nije li savršeno jedno nedjeljivo(proturječje). Sve je ipak više od Jednog jer biće je atribut Jednog ,ali nije identično s Jednim. I postajat će ne biće kao lišenost bića. Kažu da su strašni ljudi koji smatraju da je egzistencija jednaka s tijelom i da samo nešto što se može dodirnuti i pruža otpor je biće-oni su materijalisti (atomisti i Aristip). Postoje oni koji se protive i kažu da misaono, ideje i bestjelesno također egzistira, tijela zovu pokretno postojanje. Pretpostavljaju što bi te dvije skupine ljudi koji su protivnici rekli o egzistenciji. Kaže da oni koji smatraju da su ideje egzistencija su blaži, od materijalista no pravit će se da su i materijalisti blaži i odgovarat će da pitanja u skladu s njihovom teorijom. Materijalisti (atomisli npr.) kažu da postoji smrtno,tjelesno biće, duša egzistira, postoji razumna i ne razumna duša, razumna posjeduje pravednost, a ono što može biti u nečem prisutno drže bitkom. Duša ,pravednost i razboritost nisu nešto vidljivo. Reći će da duša ima tijelo ,ali pravednost ili razboritost neće bit sigurni da li spadaju pod nešto vezano za tijelo ili nemaju ništa što pripada bićima. Pita se da li bi oni prihvatili njegovu definiciju da sve što ima moć utjecati na drugu stvar ili je trpno,može trpiti djelovanje od neke druge stvari ima bitak. Dakle definicija bića bi bila mogućnost (power na engleskom?). tetet kaže kao materijalisti ne mogu dati bolju definiciju i prihvaćaju strančevu. Stranac kaže da je zasad tako dok se možda u budućnosti ne predomisli. Učenje o idejama Sada se okreću onima koji su prijatelji ideja, imaju učenje o idejama. Postajanje je jedno ,a egzistencija drugo. tijelom smo putem osjetila u vezi s postojanjem , s dušom putem mišljenja s pravom egzistencijom. postajanje varira,mijenja se ,a duša ostaje ne promjenjiva. No ne slažu se s njihovom (strančevom, Platonovom) definicijom da je biće ono što je sposobno djelovati ili trpiti djelovanje.za njih (prijatelje ideja) duša spoznaje ,a biće biva spoznato. A niti jedno niti drugo nema veze s djelovanjem i trpljenjem. No stranac kaže znati j aktivno ,a biti spoznan je pasivno (dakle djelovanje i trpljenje). Dakle spoznato biće se pokreće zbog trpljenja. Stranac kaže da se ne smijmo dati uvjeriti da kretanje, život ,duša nisu nazočni u savršenom bitku i da on ne živi i ne misli. Zaključuju tetet i stranac da i kretanje treba gledati kao biće jer ako je sve nepomično onda nitko nema umno saznanje (a to nije tako). Ali ako prihvatimo promjenu i kretanje onda slijedi da ni um nema egzistenciju jer bez mirovanja ne može postojati identičnost ,sličnost, odnos. Ne smijemo prihvatiti da sve stoji bilo to sve jedno ili mnoge ideje ,niti smijemo prihvatiti da je sve u stalnom kretanju u svim

smjerovima – ako volimo filozofiju kao djeca tražit ćemo oboje i uzet ćemo u obzir da u biću postoji oboje i kretanje i mirovanje. Problem kretanja i mirovanja Sada stranac pita teteta da odgovori koristeći njihove teze na pitanja kao što je on pitao materijalist i njihove protivnike. Pita ga da li su kretanje i mirovanje suprotno. Jesu. i oboje postoje na jednak način. No oboje ne stoje ,i oboje se ne kreću. Tetet biće drži kao nešto treće od mirovanja i kretanja. Dakle biće po svojoj prirodi niti se kreće niti miruje. (misli se da kretanje i mirovanje ne srastaju s bićem nego imaju s njim nešto zajedničko)no zaključuju da biće ne može biti izvan kretanja i mirovanja. Stranac se prisjeća poteškoća s definiranjem nebića i zaključuje da su još veće s definiranjem bića. ostavljaju oba pitanja otvorenima za sad dok im se ne pokaže jasni odgovor. Slijedeće razmatraju na koji način istu stvar zovu različitim imenima. Ime i pojam Stranac kaže da čovjeka nazivamo s mnogo imena i pridajemo mu boju stas mane vrline. Ako su sve te stvari Jedno opet su mnoštvo. Govori da starci i mladi koji su kasno došli do nauke ne nazivaju dobrim čovjeka nego dobro dobrim čovjeka čovjekom i misle da su mudri. Oni koji sad sve sastavljaju sad rastavljaju (Heraklit i Empedoklo) ili iz jednog ili u jedno- zapravo ne govore ništa ako miješanja (sastavljanje i rastavljanje) nema. Govori da su smiješni oni koji koriste izraze , biti ,po sebi, odijeljeno, od ostalog jer su i izrazi proturječni. Zaključuju da je nemoguće da mirovanje se kreće ili da kretanje stoji. Umijeće spajanja i rastavljanja Kažu da se pokazalo da teza sve može miješati ne stoji i da se ne može miješati također ne stoji. Govore kako se to može usporediti sa slovima gdje se jedna slažu s drugima ,a neka druga ne. Kažu da je potrebno gramatičko umijeće kako bi znali koja slova idu s kojima. I muzičar mora znati koji tonovi se slažu. Tako je kod svih umijeća. Umijeće govora pretpostavlja da znamo koji se pojmovi s kojim slažu. Za to je potrebno znanje,znanost – najveća. Kažu da su našli sofista prije filozofa (u smislu da su trebali naći filozofa). Dijalektička nauka služi za rastavljanje pojmova na rodove i razlikovanje tih pojmova(dakle znaju koji pojmovi spadaju pod koje, koji su općeniti ,a koji pojedinačni). Dijalektika je umijeće filozofa. Kažu da je teško definirati filozofa kao i sofista. smo što se sofist skriva u tamu nebića. A filozof koji je privržen ideji bića zbog sjaja njegovog ne može biti spoznan od strane mnoštva jer oni ne mogu gledati u božanstvo. Rodovski pojmovi,bit izvoda i odnosa Odlučili su navesti najbitnije pojmove i kao su povezani. Rodovi koje su prošli već su biće,mirovanje i kretanje. (mirovanje i kretanje s mogu miješati s bićem,ali ne i međusobno) Svaki je od njih različit i opet vjeran sebi. dakle istovjetan je i različit. Pitaju se da li su istovjetnost i različitost novi rodovi li su samo dio ona prva tri. Mirovanje i kretanje imaju udjela u istom i različitom ,ali se ne mogu poistovjetiti s tim pojmovima. Zaključuju da istovjetno mora biti četvrti pojam, a peti različitost jer nisu istovjetni s bićem. Različitost se proteže opet kroz sve rodove jer su svi različiti jedan od drugog. Kretanje je istovjetno kada sudjeluje u istovjetnom i ne istovjetno kada sudjeluje u ne istovjetnom. zaključuju da ako kretanje učestvuje u mirovanju onda je mirujuće. Ako učestvuje u biću onda je i biće i nebiće jer može i ne mora učestvovati. (da mora učestvovati bilo bi istovjetno s bićem i ne bi bilo potrebno odjeljivati pojmove, nego bi biće pretpostavljalo kretanje samo po sebi). ako svi rodovi sudjeluju u biću kada ne sudjeluju oni su ne bića – dakle postoji ne biće. Dakle biće je mnogostruko ,a

nebiće bezgranično. Biće toliko puta nije koliko ostali jesu. Nebiće nije nešto suprotno od bića nego drugo od bića. Primjer pojma : različitog Kažu da je različito podijeljeno kao i znanje. Konstatiraju da je nelijepo dio različitog. Nelijepo je antiteza bića nasuprot biću. Lijepo dakle više spada bićima,pravoj egzistenciji od ne lijepog. Isto tako i veliko i pravedno spadaju u biće. Dale pronašli su tako nebiće ne kao suprotno od bića nego drugo od bića i ima svoju prirodu. Razlika prema Parmnidu ,nebiće je drugost Skepticizmom su išli preko granica koje je postavio Parmenid i pobili njegovu tezu nikada ne možeš silom natjerati da bude nebiće, već ti odvraćaj misao od takvog istraživanja. Ustanovili su da je svaki dio suprotstavljen biću ne biće. Nebiće učestvuje u biću kao drugo. Kažu da će svatko pobijanje doći do onog do čeg u oni došli i moći pratiti njihove zaključke, a ako se ne slaže neka nađe bolje zaključke. Što je govor? Kažu da odjeljivanje svih pojmova u govoru je odlika neobrazovanog i ne filozofa (tiče se antistena) jer tako u nedogled može ići odjeljivanje d ničega. Zato je dobro da smo ustanovili miješanje. Da bi bilo filozofije govor mora biti vrsta bića. Kada govor ne b postojao bili bi ga lišeni,i miješanja ne bi bilo. Ako se nebiće ne miješa s govorom onda je sve istinito, ako se miješa onda postoji laž i prijevaraonda je sve puno lažnih slika, utvara, priviđenja. Podsjetili su se da je sofist rekao da ne postoji ni laž ni nebiće (jer ga nitko ne može zamisliti). Moraju istražiti govor mnijenje i predodžbu u nebiću i ustanoviti postoji li lažnost i da u njoj nađemo sofista. Jer su već raskrinkali da neke solistove laži i idu pobijati dalje i zaključuju da treba biti hrabar u tom teškom zadatku. (sofist je kao utvrđeni grad koji je teško osvojili, svoju vještinu je ogradio) Mnijenje i riječi Pitaju se jesu li govor ili mišljenje u nebiću. Neke riječi se slažu s nekima neke ne. Ako rečenica ima smisao riječi se slažu. Postoje dvojaka izraza za glasovno izražavanje glagol i imenica. Izraz za oznaku radnji je glagol ,a ime,imenica je izvršitelj radnje. Govor je spajanje imenica i glagola. Ako izreknemo samo glagole trči hoda skače to nije diskurs, govor. Ako navedemo samo agente čovjek lav itd ito nije govor. Čovjek trči je kratki i jednostavan govor. Istina i neistina u govoru Nužno je da govor im kakvoću. Kaže stranac : tetet sjedi ,na koga se odnosi to i o čemu je govor? kaže tetet na mene ja sam subjekt . a tetet , s kojim sad razgovaram leti. Kaže tetet isto o meni. Ali prvi je govor istinit, a drugi lažan. Govor ne može biti o ničemu. Lažan govor je spoj glagola i imenice koji izriče različitost kao istovjetnost i nebiće kao biće. Način razlikovanja iskaza Mišljenje mašta i mnijenje u našim dušama mogu egzistirati kao istinite ili lažne. Mišljenje je razgovor koji duša vrši sama sa sobom bez glasa. A govor je mišljenje s glasom. U govorima postoje afirmacija i poricanje. Ako se mišljenje pojavi i kao osjet(vida, sluha,njuha) onda to nazivamo maštom. Mašta i mišljenje su srodni govoru koji može biti lažan pa prema tome i oni mogu biti lažni.

Što je rečeno o sofisti? Slike stvaraju umijeće preslikavanja i umijeće prividnost. Mislili smo da ne postoji slika , kopija ni privid jer ne postoji lažnost. Sada smo dokazali da postoji, dakle postoje i imitacije bića i umijeće varanja. Trebaju dalje rastavljati da dođu do sofista i smjeste ga pod preslikavanje ili privid. Spadao je pod umijeće lova, trgovine i oponašanja. Oponašanje je stvaranje ne samo slika kako smo rekli nego božanskih ili ljudskih predmeta. Vrste umijeća stvaranja Umijeće stvaranja (oponašanje spada pod nju) je snaga kojom nešto nastaje. Pitaju se hoće li prihvatiti da je sve stvoreno od boga ili držeći se pučkog vjerovanja da sve rađa priroda bez mišljenja po slučajnom uzroku . tetet kaže da je mlad i d e zato koleba ,ali nakon cijele rasprave kaže da misli da sve potječe od boga. Budući da je tako stranac neće to dokazivati tetetu nego samo konstatira da ono što se misli da s stvara po prirodi stvara se po bogu i to je božansko stvaranje. Sada moraju božansko stvaranje i ljudsko podijeliti svaki na dva djela. Predmet svakog umijeća Ljudi ,životinje i počela vatra i voda su od boga izrađene kao pojedine stvari. Tim pojedinim stvarima odgovaraju slike ne same te stvari nastale božanskim djelovanjem. Te slike su slike u snu i one koje opažam osjetilima,i prividnosti, ili stvaranje slike odbijanjem svjetlosti gdje se lijeva strana javlja kao desna i obratno. Dakle božansko stvaranje se dijeli na same stvari koje je stvorio(ideje) i slike koje prate te tvorevine. Ljudsko stvaranje se dijeli na građevinu(prava kuća) i slikarstvo (san za budne, naslikana kuća) Daljnja dioba umijeća Stvaranje slike se dijeli na kopiranje i prividnost. Prividnost dijelimo na oruđe(instrument eng.)(kipari, slikari) i stavljanje samog sebe kao oruđe(glumci, vještaci, sofisti). Oponašanje dijelimo na mimiku i još nešto što nisu definirali jer su umorni. Oponašanje može biti svjesno i nesvjesno. Tako mnogi oponašaju pravednost ,a da ne znaju ni što je (sofisti). Taj imitator je dakle neznalica. Određena imena za vrste ponašanja Oponašanje na temelju mišljenja nazvali su doksomimetika , a na temelju znanja naučno oponašanje (odabrali, izmislili nazive su te pojmove jer su zaključili da nema pojmova koji opisuju to što hoće reći jer se ljudi baš nisu bavili rastavljanjem rodova na pojmova i tih pojmova na druge pojmove itd.)sofista su nazvali doksomimom. I u njemu je dvojina : jedan je naivčina jer misli da zna ,a drugi prevrće riječi jer zna da ne zna. prvi sofist je prostodušan , a drugi licemjerni imitator. Imitator se dijeli na onog tko govori u mnoštvu i pretvara se da zna ,a drugi prisiljava sugovornika da proturječi sam sebi kratkim govorima i u privatnom životu. (Platonov sokrat kritizira duge sofističke govore pa taj izraz kratki govori možda i nije ispravan). Pitaju se da li je opširniji govornik državni ili pučki. Tetet kaže pučkog. Stranac pita kako ćemo zvati onda državnog govornika mudracom,filozofom ili sofistom. Tetet kaže da ne može biti mudrac/filozof kada su ustanovili da državni govornik ne zna,neznalica je- dakle sofist je. Dakle je Sedma definicija sofista je on je govornih dokdomimetičar, oponašatelj znanja, ima umijeće koje sugovornika vodi u proturječje dok se sofist licemjerno pretvara da zna, ljudski stvara privid slike, obmanjuje govorom.