Platon između mythosa i logosa - Damir Marić

PLATON IZMEĐU MYTHOSA I LOGOSA* Damir Marić 1∗

Uobičajena je predodžba da su dolaskom filozofije i racionalnog promišljanja (logos) o svijetu i čovjekovom mjestu u njemu tradicionalni mitovi (mythos) potpuno izgubili značaj i svoje mjesto u filozofiji starih Grka. Iako su grčki filozofi uglavnom bili oštri kritičari mitološkog pogleda na svijet, ipak su se stajališta o stvarima koja prevazilaze naše iskustvo često iskazivala u formi mitova. Platon je u ovom kontekstu izuzetno važan mislilac, jer je i sam bio tvorac brojnih mitova. Knjiga autorice Irine Deretić je pokušaj da se detaljnim ispitivanjem Platonovih mitova odredi odnos racionalne spoznaje i mitologije, kao veoma interesantnog i važanog aspekta njegove filozofije. Iz sadašnje perspektive, vrlo je teško odrediti etimološko značenje riječi "mythos", budući da su dva najznačajnija tvorca mitova u antičkoj Grčkoj, Homer i Hesiod, ovu riječ koristili višeznačno. Autorica veli da je riječ "mythos" kod Homera prije svaga značila "riječ", "govor", te ni u jednom slučaju ne znači nešto negativno. Isti je slučaj i kod Hesioda gdje "mythos" znači "priča" i sinonim je riječi "logos". Predsokratovski filozofi, tvrdi Deretić, također nisu suprotstavljali mit i logos, a kao primjere navodi Ksenofana, Parmenida i Empedokla. Iznenađujuća je činjenica da prvo suprotstavljanje logosa mitu ne dolazi od filozofa, nego od pjesnika Pindara. On je, naime, prvi koris* Prikaz knjige Irine Deretić, Platonova filozofska mitologija: Studija o Platonovim mitovima, Zavod za udžbenike, Beograd, 2014. 347

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tio riječ "mit" da opiše govor suprotan racionalnom, argumentiranom mišljenju. Za njega je mit lažna priča suprotstavljena logosu, a na tom tragu je i historičar Tukidid kojemu je mit izmišljena priča o starim vremenima. S druge strane, za Platona je odnos mita i logosa kompleksan, te je njegovo promišljanje ovog odnosa, po mišljenju autorice, "dublje i jasnije" od stajališta koje su ponudili njegovi prethodnici. Platon se prema tradicionalnim mitovima odnosi kritički, smatrajaći ih moralno nepodobnim i obmanjujućim pričama, ali isto tako je i sam pisao mitove. Ovaj ambivalentan odnos Deretić objašnjava time što su Platonovi mitovi bili filozofskog karaktera. Ovo je ključni uvid na osnovu kojeg je u knjizi urađena rekonstrukcija i interpretacija Platonovog odnosa prema tradicionalnoj mitologiji, te pokušano ponovno promišljanje njegovih vlastitih mitova. Platonova filozofija i tradicionalna mitologija imaju, po mišljenju autorice, neku unutarnju bliskost, jer obje drže da pored realnosti koju opažamo osjetilima postoji istinska zbilja koja je seže preko osjetila, koja je vječna i nepromjenljiva, te svijetu iskustva daje smisao. Za mitologijiu je ta istinska zbilja svijet bogova i heroja, a za Platona je to svijet ideja. Platon je smatrao da mitovi prenose neki univerzalan smisao koji filozofija ne treba zanemarivati. Naime, i tradicionalni mitovi su nastali kao odgovor na pitanje zašto svijet postoji i kako funkcionira, pa je stoga Platon pokušao da pronikne u mitsku strukturu mišljenja, da stekne uvid kako mitska slika svijeta eventulano korespondira s realnošću i kako djeluje na naš unutarnji svijet. Kao mitotumač, Platon je pokušao promisliti filozofski značaj mitova, te njihovu moguću primjenu kao etičkog i odgojnog sredstva. Stoga je Platon, smatra Deretić, "rodonačelnik filozofske kritike mitologije." U isto vrijeme je bio tvorac mitova bez čijeg razumijevanja ne bismo mogli doprijeti do onoga što nam Platon želi reći svojom filozofijom. Budući da su mitovi priče o bogovima, a za Platona je bog mjera svih stvari, onda je istinita ona priča koja govori o bogovima kakvi oni stvarno jesu. Platon smatra da je bog dobar i da stoga ne može biti uzrok zla. Oni mitotvorci koji ga opisuju kao zlog, ne govore istinu. 348

Zeničke sveske

Takve lažne mitove, pa makar bili oni Homerovi i Hesiodovi, Platon ima namjeru zamjeniti svojim mitovima. Mitovi su pogodni za pripovijedanje o onome što prelazi granice iskustva, što nema racionalnog dokaza, odnosno kada se dođe do granice mogućnosti spoznaje i do granice onog što je moguće izreći. Platonova filozofska mitologija, smatra Deretić, ima zadatak pomoći logosu tamo gdje on nije u stanju odgovoriti na pitanja, ali mora biti "istinolika", koherentna i plauzibilna. Platonovi mitovi sadrže sve važne teme tradicionalnih grčkih mitova, od nastanka svijeta i čovjeka, značaja i uloge erosa, do sudbine duše nakon smrti. Upravo je na taj način autorica strukturirala knjigu, jer ključna poglavlja razmatraju etiološke, erotske i eshatološke mitove, dok je mit o pećini izdvojen u posebno poglavlje. Etiološki mitovi govore o početku, nastanku svijeta i ljudi, te se mogu posmatrati kao objašnjenje onih pitanja na koja ne možemo odgovoriti na drugi način. Kako se takvi mitovi bave nečim o čemu nemamo svjedočanstva niti neposredna iskustva, ostaje jedino da se takve priče mogu smatrati više ili manje vjerovatnim. Platon je na početku svoga djela Timaj izravno ukazao na nemogućnost da se priča o nastanku kozmosa učini nedvojbeno istinitom, pa jedino što preostaje je da ispričamo "vjerovatni mit" ili "vjerovatni logos". Međutim, autorica se u ovoj knjizi ne bavi detaljnije mitom iz Timaja, jer bi ovoj temi trebalo posvetiti posebnu knjigu, pa se iskreno nadamo da će nas uskoro obradovati novim djelom koje će se baviti tom temom. Također se u knjizi koja je pred nama ne bavi ni mitom o Atlantidi, jer taj mit ne nosi poruku koja je primarno filozofskog karaktera. Poglavlje posvećeno etiološkim mitovima se bavi Platonovim djelima Protagora i Državnik. Dok je u Protagori opis nastanka smrtnih bića "kreacionističkog karaktera", jer ih bogovi kreiraju od materijalnih dijelova, u Državniku je cijeli kozmički ustroj i porijeklo čovjeka opisano na složeniji način. Naime, u Državniku vječni bog putem kružnog kretanja upravlja tjelesnim svijetom u obje epohe, i u Kronovoj i u Zeusovoj. Ovo kružno kretanje je uzrok nastanka i razvoja živih bića u obje epohe, a ne neki čin stvaranja. S druge strane, postoje 349

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

sličnosti mitova iz ova dva Platonova djela: "progres" u Zeusovo doba u Protagori i Državniku je gotovo identično opisan, što uključuje opis čovjekove biološke manjkavosti, Prometejeve pomoći ljudima i ovladavnje tehničkim znanjima. Za poglavlje koje se bavi erotskim mitovima, odnosno dijalozima Gozba i Fedar, autorica zaslužuje posebnu pohvalu, jer je uspjela na izuzetno stručan i zanimljiv način prikazati kako je Platon problem erotskog iskazao prožimajući mitološku i filozofsku formu. U dijelu koji govori o Fedru na vrlo precizan način detektirani su ključni mitološki momenti koji nam govore važne stvari o Platonovoj psihologiji i erotologiji. Međutim, ključni dio poglavlja o erotskim mitovima obuhvata analizu Gozbe u kojoj je autorica prikazala i objasnila mitološke i filozofske momente u izlaganju pojedinih likova iz ovog dijaloga. Najupečatljiviji i najoriginalniji dijelovi Gozbe svakako su mitovi koje pričaju Aristofan i Diotima, a koje je smislio sam Platon. Aristofanovo izlaganje o "dvije polovine" je, veli autorica, "najuticajniji i najslikovitiji mit od svih Platonovih priča", kojima su se bavili brojni stručnjaci i izvan oblasti filozofije. Ispočetka su, kaže Aristofan u Gozbi, ljudi bili spojeni u tri roda: muško-ženska, muško-muška i ženskoženska, koji su bili superiorni u odnosu na današnje ljude tjelesnom snagom i sposobnošću uma. Nakon što ih je Zeus rasjekao, postojala je opasnost da ljudski rod neće preživjeti, jer su dvije polovine nekada jednog bića žudjele da se spoje, ali jedino su se mogle pribiti jedna uz drugu, te su umirale od neispunjene žudnje i tuge. Sažalivši se na njih Zeus im je postavio spolne organe tako da se mogu bar privremeno spajati i zadovoljiti snažnu žudnju, a poslije toga su se mogli baviti nekim drugim poslom koji bi im osigurao preživljavanje. Iz ovoga je jasno da je za Aristofana iz Gozbe eros zapravo spolna ljubav, tj. žudnja za "prvobitnim Jedinstvom". Postavlja se pitanje zašto je Platon svoje stajalište o erosu iskazao kroz mit koji priča Diotima kada ga je mogao iskazati na logičan i argumentiran način. Deretić tvrdi da je Platon to učinio iz "stilsko-kompozicionih razloga", jer svi drugi likovi u Gozbi pričaju priče koje su mitskog karaktera. Eros Platonove Diotime nije najstariji od svih bogova, kako se to tvrdilo u tradiciji, niti je čak bog. On je neka vrsta bića koja ima sposobnost samoobnavljanja, odnosno 350

Zeničke sveske

on je besmrtan, ali nesavršen, neprestano se mijenja i rađa, te se nikada ne ostvaruje u svojoj potpunosti. Na taj način eros je posrednik između svijeta bogova i ljudi. Za autoricu je ovaj mit filozofski jer dolazi do definicije šta eros jeste, a on je, prije svega, "želja za nečim" što smo uočili da nam nedostaje. Ljudi su kao smrtna konačna bića "opsjednuta" erosom i snažno osjećaju da im nešto nedostaje, a time su potaknuti da djeluju, a naročito kada teže da ovladaju mudrošću koja im neprestano izmiče. Diotimin mit iz Gozbe je po mišljenju autorice filozofski motiviran jer nudi filozofsko objašnjenje erosa kao žudnje za lijepim i dobrim. S druge strane, eros se može odrediti i kao težnja za besmrtnošću kroz rađanje potomstva, putem spajanja muškarca i žene. Pored toga, sve kreativne djelatnosti ljudske kulture, prožete su erosom. Diotimin eros je filozof, sličan Sokratu, svjestan svoga neznanja i nemogućnosti sticanja sigurnog znanja, ali to ga isto tako neće spriječiti u traženju istine. Na taj način nas je, zaključuje Deretić, Diotimina priča o erosu poučila o onome što filozof jeste i pokazala nam je kako su "mit i filozofija neraskidivo isprepleteni". Poglavlje o eshatološkim mitovima raspravlja o suđenju dušama iz Gorgije, "idealnoj" zemlji iz Fedona i Erovom mitu iz Države. Svi ovi mitovi govore o tome šta se zbiva s dušom poslije smrti, kada duša pređe u netjelesni svijet. Autorica veli da je jedna od osnovnih poruka eshatoloških mitova da čovjek, ma kako bio lukav, neće izbjeći nagradu ili kaznu nakon razdvajanja duše od tijela. Time Platon otvara cijeli niz filozofskih pitanja koja se tiču etike, smisla kažnjavanja, slobodne volje, odnosa nužnosti i slobode, itd. Mit iz Gorgije, sa svojim opisom šta se dešava nepravednim dušama, može izgledati kao da je smišljen da bi pokazao svojim filozofskim supranicima, Gorgiji, Polu i Kaliklu, šta ih čeka ukoliko budu insistirali na uvjerenju da moćniji imaju prirodno pravo da vladaju. Međutim, ovaj mit nije služio samo da bi se prijetilo nepravednim retorima, nego ima univerzalni karakter, naime, Platon ne nastoji pokazati da pravda uvijek pobjeđuje, nego želi indirektno reći šta jeste pravda, ili direktnije "koje su pretpostavke pravednog (pro)suđivanja i koje implikacije ono ima." Ovaj mit se, smatra Deretić, lijepo uklapa u cjelinu dijaloga i pored etičke ima i metafizičku poruku, a to je da istinski život dolazi tek kada se 351

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

duša oslobodi tijela, te će tada biti u stanju da neposredno sagleda dobro i zlo. Centralna tema Fedona je u suprotstavljenost duše i tijela, te se i smisao života definira kao briga za dušu i pripremanje za život nakon oslobođenja od tjelesnih okova. Kada se se duša oslobodi tijela, sudi joj se na osnovu onoga kako je mislila i djelala u vrijeme dok je bila spojena s tijelom, te na taj način ona sama bira svoju sudbinu. Poslije smrti duša dospijeva na istinsku Zemlju. Duše koje su se za vrijeme života činile dobro i zlo prolaze kroz proces očišćenja "ispaštanjem krivice", odnosno uviđaju prirodu zla koje su počinile i na taj način bivaju poboljšane. Ljudi koji su živjeli svoje živote moralno znaće stvari kakve doista jesu i komuniciraće i sa samim bogovima, dok se najviši oblik postojanja može dosegnuti isključivo filozofijom i podrazumijeva potpuno etičko i intelektualno pročišćenje, te oslobođenje od ponovnog rođenja i spajanja s materijom. Autorica ne prihvata fatalistička, deterministička i konsekvencijalistička tumačenja mita o Eru iz Države, nego stoji na stajalištu da je za Platona pravednost dobro po sebi, pa onda donosi i dobre i korisne posljedice. Ovaj se mit razlikuje od mitova u Gorgiji i Fedonu po tome što u njemu nema opisa raja i pakla; suđenje duša ne zauzima središnje mjesto, nego one sude same sebi; okrenut je više ovom, nego onom svijetu. Erov mit nam govori da ljudsko ponašanje ne određuju ni sudbina niti bog, već to isključivo čini onaj koji djeluje, stoga, smatra autorica, ovaj mit sadrži važne filozofske uvide o slobodi i nužnosti, znanju i vrlini. Knjiga završava poglavljem o alegoriji pećine iz djela Država i Završnim razmatranjem. Deretić ističe kako se Platonov najpoznatiji mit (ili preciznije alegorija) o pećini razlikuje od svih drugih njegovih mitova, jer u njemu nema tradicionalnih mitskih obrazaca. On je filozofski najznačajniji Platonov mit, jer kazuje kako doći do spoznaje Ideje Dobra, a onda tu spoznaju upotrijebiti za transformaciju sebe i zajednice ukojoj živimo. Autorica je detaljnije objasnila višeznačnost i važnost mita o pećini tumačeći njegov odnos prema slici podijeljene linije, zatim ispitujući njegov obrazovni karakter, te tumačeći njegove psihološke karakteristike i njegovu političku poruku. Na kraju je u Završnom razmatranju na vrlo sažet, ali i izuzetno precizan način sumirala ključne uvide iz prethodnih poglavlja i još jednom obrazložila 352

Zeničke sveske

tezu da Platonovi mitovi imaju filozofski sadržaj, te da se mogu posmatrati kao "povezujući moment njegove filozofije". Knjiga Irine Deretić Platonova filozofska mitologija: Studija o Platonovim mitovima u svakom je pogledu izuzetno djelo i slobodno se može reći da je važan doprinos izučavanju uloge mita u Platonovoj filozofiji. Autorica očito dobro poznaje grčku mitologiju i Platonovu filozofiju, ali je isto tako očito da je vrsna poznavateljica antičke filozofije u cjelini. Također je važno istaći da je knjiga napisana jasnim jezikom, pa stoga može biti od velike koristi svakome onome koga zanima ova problematika.

353