Platon - Država

PLATON

DRŽAVA

PRVA KNJIGA ODOH jučer dolje u Pirej s Glaukonom Aristonovim, pomoliti se božici i ujedno vidjeti, kako će prirediti svetkovinu, budući da su je sada prvi put svetkovali. Lijep je bio i domaći ophod, ali se jednako tako pristalim činio i ophod, u kojem su išli Tračani. Pošto se pomolismo i nagledasmo, htjedosmo otići u grad. Kad smo tako krenuli kući, ugleda nas izdaleka Polemarh Kefalov i naloži sluzi da potrči, te nam reče da pričekamo. Sluga me uhvati otraga za odijelo i reče: -Veli vam Polemarh da pričekate. Ja se okrenem i upitam: -Gdje je on? -Evo dolazi iza vas; nego pričekajte. -Ta hoćemo - reče Glaukon. I malo kasnije dođu Polemarh, Adimant, brat Glaukonov, Nikerat Nikijin i neki drugi, koji su, čini se, sudjelovali pri svečanosti. Tad reče Polemarh: -Sokrate, u grad ste, mislim, krenuli? -Ne misliš krivo - rekoh ja. -Vidiš dakle, koliko nas je. -Ta kako ne? -Dakle ili nadjačajte nas ili ostanite ovdje. -Ne ostaje li - rekoh ja-još jedno: uvjeriti vas da nas treba pustiti? -Biste li nas mogli uvjeriti i onda, kad ne bismo slušali?

-Nikako - reče Glaukon. - Mislite dakle tako, da ne ćemo slušati. Tad reče Adimant: - Zar ne znate, da će na večer biti utrka sa zubljama na konjima, u čast božice? -Na konjima?-rekoh ja. - To je svakako novo: oni će se na konjima utrkivati i pri tom će jedan drugome predavati zublje? Ili kako veliš? - Upravo tako - reče Polemarh. - Osim toga će biti i noćna svečanost, koju je vrijedno vidjeti. Poslije večere ćemo otići tamo i gledati tu noćnu svečanost; ondje ćemo naći mnoge mladiće, pa ćemo voditi razgovore. Nego ostanite i ne činite drukčije. 1 reče Glaukon: -Čini se, treba ostati. -Ali ako se čini - rekoh ja - treba tako činiti. Odosmo dakle u dom Polemarhov i zatekosmo ondje Liziju i Eutidema, braću Polemarhovu, pa i Trazimaha iz Halkedona, Harmantida iz Peanije i Klitofona Aristonimova. Bješe unutra i otac Polemarhov Kefal; učini mi se veoma star, jer sam ga sad vidio nakon duga vremena. Sjedaše ovjenčan na nekakvu naslonjaču, jer je upravo žrtvovao u dvoru. Sjedosmo dakle kraj njega, jer ondje bijahu postavljene stolice naokolo. Čim me Kefal vidje, odmah me stade pozdravljati i reče: -Sokrate, ne silaziš nam često u Pirej, a trebao bi. Da ja još mogu lako ići u grad, ne bi trebalo tebi ići ovamo, nego bismo mi išli k tebi; ali sada trebaš ti češće ovamo dolaziti. Jer znaj, kako mi slabe naslade tjelesne, tako mi rastu želje i naslade za razgovorom. Učini nam to; budi zajedno s ovim mladićima, pa ovamo k nama dolazi kao k prijateljima i posve domaćima. -I zaista, Kefale - rekoh ja - rado razgovaram sa starcima. Čini mi se, naime, da njih kao ljude, koji su put prije prešli, kojim ćemo možda i mi morati ići, treba pitati kakav je, je li neravan i mučan

ili lak i prohodan; pa i tebe bih rado zapitao, kako ti se to čini, kad si već u toj dobi, za koju kažu pjesnici daje na pragu starosti: je li kao "muka života" - ili kako ti to inače nazivaš? - Ja ću ti Sokrate, zaista, kazati, kako mi se čini. Jer nas nekoliko, iste dobi, često se sastajemo, da ne zatremo staru poslovicu. Većina jadikuje na sastanku, čeznući za nasladama mladosti i sjećajući se ljubavnih čara, pića, gozbi i drugoga koječega, stoje s time u svezi; žaloste se, kao da su izgubili nešto veliko, kao da su samo tada živjeli a sada i ne žive; neki se tuže i na zlostavljanje, koje stari ljudi moraju trpjeti od svojte, pa nato gunđaju protiv starosti, što im je kriva toliku zlu. Meni se čini, Sokrate, da oni ne okrivljuju ono, što je krivo. Jer da je tome kriva starost, i meni bi tako bilo, i svima ostalima, koji dođoše do te dobi. Alija sam se već namjerio na ljude, koji nisu bili takvi; i na druge, a bio sam jednom s pjesnikom Sofoklom, kad ga je netko zapitao: "Kako si. Sofoklo, s obzirom na ljubavni žar? Još možeš sa ženom biti?" A on reče: "Ne govori, čovječe; s najvećim veseljem tomu utekoh kao od kakva bijesna i divljega gospodara". I tada mi se učini, daje Sofoklo to lijepo rekao, a i sada mi se čini jednako tako. Jer je svakako u starosti čovjek posve miran i oslobođen od toga. Kad požude prestanu biti silovite i popuste, onda doista biva prema riječi Sofoklovoj: to znači riješiti se mnogo mahnitih gospodara. Nego tomu i odnosu prema svojti nije kriva starost, Sokrate, nego ćud ljudi. Ako su oni uredni i skromni, i tegoba je starosti umjerena; ako nisu, onda, Sokrate, takvu čovjeku biva mučna i starost i mladost. Zadivim se na njegove riječi, i hoteći da još govori, stanem ga poticati te rečem: - Kefale, većina, mislim, ne odobrava, kad tako govoriš, nego misle da ti ne podnosiš starost lako radi ćudi, nego zato što imaš velik imutak; za bogate, kažu, ima mnogo utjeha. -Pravo kažeš, ne odobravaju. I jest nešto u tom, što kažu, ali nije onoliko koliko misle. Nego vrijedi tu riječ Temistoklova. Kad je njega

neki Serifljanin grdio i govorio da nije slavan po sebi, nego po svome rodnom gradu, odgovori mu, da sigurno ne bi ni on samo zato, daje Serifljanin, glasovit postao, ali ni njegov kudilac, daje Atenjanin. I za one, koji su bogati, a starost mučno podnose, vrijedi isto: niti će čestiti upravo lako podnijeti starost u siromaštvu ali niti će onaj, koji se obogati a nije čestit, ikada sam sobom biti zadovoljan. -Jesi li, Kefale, veći dio imovine dobio ili sam stekao? -Što sam stekoh, Sokrate? Bio sam prema djedu i ocu nekako srednji tecikuća. Moj djed i imenjak dobi otprilike toliko imovine, koliko je sada imam ja, te je pomnogostruči, a otac Lizanija učini je još manjom nego je sada; meni je dosta, ako sinovima ne ostavim manje nego nešto malo više od onoga, što dobih. -Razlog pitanju bješe, što mi se učini, da blaga ne voliš osobito. Tako rade većinom oni, koji ne steku sami; koji ga steku, vole ga dvostruko nego ostali. Jer kao što pjesnici vole svoje pjesme i oci djecu, tako upravo i oni, koji steku blago, tetoše ga ne samo zato što je od koristi, kao i drugi, nego i zato što je njihovo djelo. Zato je neugodno s njima se i sastati, kad ne žele ništa hvaliti nego samo bogatstvo. -Pravo kažeš. -Svakako-rekoh ja-nego mi reci još nešto: koje je, misliš, najveće dobro, što si užio od svog bogatstva? -Ono, o čemu možda ne bih mnoge uvjerio. Jer, Sokrate, dobro znaj, kad je tko blizu te misli, da će umrijeti, obuzima ga strah i briga radi onoga, radi čega si prije nije tro glavu. Priče naime, što se govore o onome svijetu - da onomu, koji ovdje krivo učini, treba ondje trpjeti kaznu - koje se isprva čine smiješne, tada istom muče dušu njegovu, a nisu li možda istinite; onda i sam nešto bolje razumije onaj svijet, bilo radi slaboće starosti, bilo zato, što mu je već bliže. Zato onda pun sumnje i straha razmišlja i ispituje, je li komu što krivo učinio. Netko u svomu životu

nalazi mnogo nepravednih djela, i iza sna se često kao djeca od straha trza, i živi u tjeskobnoj nadi; netko nije svjestan nikakva nepravednog djela, pa ima uvijek slatku i sretnu nadu, kako kaže Pindar: hraniteljicu starosti. Jer lijepo on to reče, Sokrate, da onomu, koji pravedno i sveto život provede, Slatka nada srce gaji, U starosti hrani, prati, Ponajvećma ljudsku miso Prevrtljivu što upravlja. Lijepo zaista kaže, upravo divno. Za tu dakle svrhu držim, da je posjed blaga nešto najvrjednije - istina ne za svakoga čovjeka, nego samo za čestita. Jer posjed blaga mnogo pomaže tome, da čovjek može onamo otići bez straha, da nehotice koga nije prevario, ili mu slagao, ili da duguje bogu kakvu žrtvu ili čovjeku novce. Bogatstvo i inače mnogo koristi, ali, Sokrate, jedno uz drugo, rekao bih, da je za razumna čovjeka osobito veoma korisno za spomenutu svrhu. - Veoma lijepo kažeš, Kefale - rekoh ja. - Nego, hoćemo li upravo za pravednost reći jednostavno, da je ona isto što i istinitost, odnosno vraćanje onoga što tko od nekoga primi; ili se upravo i to može činiti katkad pravedno a katkad krivo? Primjerice ovo: ako bi tko od pametna prijatelja primio oružje, a on bi poludio i natrag ga zahtijevao, svatko bi rekao, da takve stvari ne treba vraćati, i da ne bi bio pravedan onaj, koji bi vraćao, ili koji bi takvu čovjeku htio sve istinito govoriti. - Pravo kažeš. -Nije dakle određenje pravednosti: govoriti istinu i vraćati, što tko primi. -Svakako, Sokrate - prihvati Polemarh - ako treba Simo-nidu vjerovati. -I zaista - reče Kefal - ali prepuštam vam razgovor, jer mi se već treba pobrinuti za žrtvu.

- Što ne - rekoh ja - Polemarh je tvoj baštinik?

-Dakako - reče on u smijehu i ujedno pođe žrtvovati. -Govori dakle ti, baštiniče razgovora - rekoh ja - kako veliš, da Simonid pravo govori o pravednosti? -Da je pravedno vraćati svakomu dug; to mi se čini, da lijepo reče. -Ali zaista - rekoh ja - Simonidu nije lako ne vjerovati, jer je mudar i božanski čovjek. Ali što on time misli, možda znaš ti, Polemarše, ali ja ne znam. Jer očito ne misli to, što o tom govorasmo: da treba vratiti, ako netko nešto dade na ostavu i kad nerazumno natrag zahtijeva; premda je ono, što je dano na ostavu, jamačno dug. Zar ne? -Da. -A nikako se ne smije vraćati tada, kada bi tko nerazumno natrag zahtijevao? -Nipošto. -Dakle, kako se čini, Simonid drugo nešto misli, kad kaže, daje pravo vraćati dug. -Zaista drukčije misli: naime da su prijatelji dužni prijateljima činiti dobro, a ništa zlo. -Razumijem - rekoh ja - ne bi morao vratiti novce dane na ostavu, ako vraćanje i primanje biva na štetu, a prijatelji su i onaj koji prima, i onaj koji vraća; ne veliš li, da tako misli Simonid? -Svakako. -A smije li se neprijateljima vraćati dug? -Smije ono, što smo im dužni; a dužanje, mislim, neprijatelj neprijatelju zlo činiti, jer mu to i pripada. -Dakle - rekoh ja - Simonid je, kako se čini, pjesnički zagonetno rekao, stoje pravednost. Jer, kako se vidi, mišljaše, da je pravedno davati svakomu ono što mu pripada, a to nazva dugom. -Nego što misliš? -Tako ti Zeusa, a da gaje onda tko zapitao: Simonide, koje se umijeće zove liječništvo; kakav dug ono duguje i komu ga daje?

Sto misliš da bi nam odgovorio?

-Očito daje to ono umijeće, koje daje tijelu lijekove, jela i pića. -Koje se umijeće zove kuharstvo? Kakav dug ono duguje i komu ga daje? -Ono daje jelima začine. -Dobro; koje bi se dakle umijeće zvalo pravednošću? Što bi davalo i komu? -Ako se, Sokrate, treba držati onoga stoje prije rečeno, bilo bi to ono umijeće, koje daje prijateljima koristi, a neprijateljima štete. -Dakle zove pravednošću prijateljima činiti dobro i neprijateljima zlo? -Bit će tako. -Tko je onda najsposobniji bolesnim prijateljima dobro činiti, a neprijateljima zlo u bolesti? -Liječnik. -Tko na lađi u opasnosti na moru? -Kormilar. -A što pravednik? U kojem je radu i za koji posao najsposobniji prijateljima koristiti i neprijateljima škoditi? -Meni se čini, kod navale i obrane u ratu. -Dobro; zdravimaje zaista, mili Polemarše, liječnik beskoristan. -Istina. -A kormilar onima, koji nisu na lađi. -Da. -Zar je i pravednik beskoristan onima što ne ratuju? -To baš ne mislim. -Korisna je dakle pravednost i u miru? -Jest. -I ratarstvo? Ili nije? -Jest. -Za dobivanje plodova? -Da.

-Pa i posao postolarski?

-Da. -Rekao bih, mislim, za pravljenje obuće? -Naravno. -A pravednost? Čemu bi rekao, daje korisna u miru? -Za promet i društveno ophođenje, Sokrate. - A prometom zoveš kad više njih nešto zajednički rade ili nešto drugo? - Da, to. - Je li dakle pravednik samo dobar i koristan dionik za kockanje, ili možda vještak u kockanju? - Vještak u kockanju. - Ali je za slaganje opeka i kamenja pravednik korisniji i bolji dionik od graditelja? - Nikako. - Nego za koju je onda zajednicu pravednik bolji dionik od kitaraša i graditelja, kao što je kitaraš bolji od pravednika za glazbu? - Meni se čini za zajednicu novčanu. - Osim možda, Polemarše, kad se hoće upotrijebiti novac, kad primjerice treba kupiti ili prodati konja; tada je, kako ja mislim, bolji konjski vještak. Zar ne? -A kada pak plovilo brodograditelj ili kormilar? -Čini se. - Za koju je dakle upotrebu srebrna ili zlatna novca pravednik korisniji od ostalih? -Kad ga treba sačuvati da bude netaknut, Sokrate. -Dakle, kad ga ne treba upotrebljavati nego ostaviti? -Dakako. -Kad su dakle novci beskorisni, tad je za to korisna pravednost? -Čini se. - I kad treba srp pričuvati, pravednost je korisna i zajednici i pojedincu; a kad ga treba upotrebljavati, potrebno je umijeće vinogradarsko? - Čini se.

-Hoćeš li reći, daje pravednost korisna i za štit i za liru kad ih treba čuvati i ne upotrebljavati, a ratno umijeće i glazbeno kad ih treba upotrebljavati? -Tako je. -Dakle je i za sve ostalo pravednost kod upotrebe beskorisna, a kod neupotrebljavanja korisna? -Čini se. -Ne bi dakle, prijatelju, pravednost bila nešto osobito vrijedno, ako je korisna za beskorisne stvari. Ali promotrimo ovo. Onaj, koji je najsposobniji pri napadaju u borbi, bilo na šake bilo kako drukčije, nije li on najsposobniji i pri obrani? -Svakako. -Onaj, koji je dakle sposoban očuvati se od bolesti, zar je on najsposobniji potajno bolest drugima donijeti? -Čini mi se. -Nego za oko je vrstan čuvar kod vojske onaj isti, koji je vrstan doznati i ukrasti i osnove neprijateljske i ostale namisli. -Svakako. -U čemu je dakle tko vrstan čuvar, u tome je i vrstan tat. -Čini se. -Ako je dakle pravednik vrstan čuvati novce, vrstan je i krasti. -Kako naš razgovor kaže, jest. -Kako se čini, pravednik se pokazao kao nekakav tat, i čini se, da si to naučio od Homera. Jer i on voli Odisejeva djeda po materi, Autolika, i kaže za njega, da se od svih ljudi odlikovao "lukavstvom i krivokletstvom". Čini se dakle i po tvojim i Homerovim i Simonidovim riječima, daje pravednost nekakvo tatsko umijeće, dakako na korist prijatelja i na štetu neprijatelja. Nisi li tako govorio? -Zaista nisam; nego ja više ne znam. što sam govorio; ali to mi se još čini, da pravednost prijateljima koristi a neprijateljima škodi.

-Zoveš li prijateljima one, koji se svakome samo čine dobri, ili one koji zaista jesu. ako se i ne čine takvim 0 A vrijedi li isto to i

za neprijatelje? -Prirodno je ljubiti one, koje tko drži dobrima, a mrziti one, koje drži zlima. -Zar se ljudi ne varaju u tome, te im se čine mnogi dobrima, koji nisu, i obratno? -Da, varaju se. -Njima su dakle dobri neprijatelji, a zli prijatelji0 -Svakako. -Tada je pravedno zlima koristiti a dobrima škoditi. -Čini se. -Ali dobri su pravedni i ne mogu krivo činiti. -Istina. -Dakle je po tvome zaključivanju pravo škoditi onima, koji ne čine ništa krivo. -Nipošto, Sokrate, jer se čini, daje to loš zaključak. -Dakle je pravo-rekoh ja - škoditi nepravednima a koristiti pravednima. -Ovaj se zaključak čini ljepši od onoga. -Mnogima dakle, Polemarše, koji su se u ljudima prevarili, dogodit će se, da će im pravedno biti škoditi prijateljima, jer su, misle, zli, a neprijateljima koristiti, jer su tobože dobri; tako ćemo reći upravo protivno nego što Simonid reče. -I događa se tako; ali odredimo pojmove drukčije, jer nismo, čini se, pravo odredili prijatelja i neprijatelja. Kako odredismo, Polemarše? -Daje onaj prijatelj, koji se čini dobar. -A kako ćemo sada drukčije odrediti? - rekoh ja. -Daje prijatelj i koji se čini i koji zaista jest dobar; koji se samo čini dobar a nije, taj se čini prijatelj, ali nije; za neprijatelja vrijedi isto. - Prijatelj će dakle, kako se čini, biti po tom govoru dobri, a neprijatelj zli.

-Da.

-Veliš

dakle, neka određenju pravednosti više pridamo nego isprva, dok govorasmo daje pravedno prijatelju koristiti, a neprijatelju škoditi, naime, da to sada ovako upotpunimo: pravedno je dobru prijatelju koristiti a škoditi zlu neprijatelju0 -Svakako bi, čini se, tako bilo ispravno reći. -Pristoji li dakle - rekoh ja - pravedniku da škodi ijednomu čovjeku? -Treba naime škoditi zlima i neprijateljima. -Postaju li konji bolji ili gori, ako im se škodi? -Gori. -Zar u vrsnoći pasa ili u vrsnoći konja? -U vrsnoći konja. -Postaju li i psi, kad im se škodi, gori u vrsnoći pasa, a ne u vrsnoći konja? -Bezuvjetno. -A ne ćemo li, prijatelju, za ljude tako reći, da postaju gori u ljudskoj vrsnoći ako im se škodi. -Svakako. -Nije li pravednost ljudska vrsnoća? -Sigurno jest. -Nužno dakle postaju nepravedniji i ljudi kojima se škodi. -To je jasno. -Mogu li glazbeni glazbom učiniti nekog neglazbenim? -Nije moguće. -Mogu li učitelji jahanja umijećem jahanja učiniti nekog nevještim jahačem? -Nikako. -A pravednici pravednošću nekog nepravednim? Ili uopće, mogu li dobri vrlinom učiniti nekog zlim? -To nije moguće.

-Jer

nije, mislim, posao topline ohladivati, nego je to posao

protivnoga počela. -Naravno. -Niti je močiti posao suše nego protivnoga počela. -Svakako. -Nije dakle ni škoditi posao dobroga čovjeka nego zloga. -Tako je. -A pravednik je dobar0 -Svakako. -Nije dakle posao pravednika škoditi, Polemarše, ni prijatelju ni drugome ikomu, nego je to naprotiv posao nepravednika. -Čini mi se, Sokrate, da pravo kažeš. -Ako dakle tko veli, kako je pravedno vraćati svakomu dug. a kod toga misli na to da pravednik duguje neprijateljima štetu, a prijateljima korist, onda nije bio mudar, tko to reče, jer ne govoraše istinu; uvidjeli smo. da ne bi bilo pravedno ikomu škoditi. -Dopuštam. -Protivit ćemo se dakle, skupa i ja i ti, ako tko reče, daje to kazao ili Simonid ili Bijant ili Pitak ili drugi koji mudar i blažen čovjek. -Ja sam pripravan zajedno se s tobom protiviti. -Nego znaš - rekoh ja - čija mi se čini riječ, daje pravedno prijateljima koristiti a neprijateljima škoditi? -Čija? -Mislim Perijandrova ili Perdikina ili Kserksova ili lsm-enija Tebanca ili kojega drugoga bogatoga čovjeka, koji mišljaše daje veoma moćan. -Govoriš živu istinu. -Neka - rekoh ja - ali kad se već pokazalo, da pravednost i pravedno ni to nije, što bi tko drugo rekao da jest? Dok smo mi još razgovarali, htio se više puta Trazimah umiješati u govor, ali su mu branili oni, koji su kraj njega sjedili. jer su htjeli razgovor čuti do kraja. Ali kad prestadosmo i ja to

dorekoh, ne mogaše više mirovati, nego se prignu kao zvijer i navali na nas, kao da će nas rastrgati. I ja se i Polemarh od straha trgnusmo. On pak poviče glasno pred svima: - Kakvo vas je blebetanje spopalo tako dugo. Sokrate? Što međusobno ludujete i klanjate se sami sebi? Nego, ako zaista hoćeš znati stoje pravedno, nemoj samo pitati i hvastavo pobijati ""kad netko nešto odgovori"; znaš daje lakše pitati nego li odgovarati. Nego i sam odgovori i reci, što je pravedno. I da mi ne rečeš, daje to obveza ili korist ili probitak ili dobitak ili hasna, nego što god ćeš govoriti, govori jasno i točno; jer ja ne ću prihvatiti, ako ćeš tako blebetati. Prestravili se na te riječi i kad sam ga gledao, hvataše me strah i čini mi se, bio bih ostao nijem, da ga nisam pogledao prije nego on mene. Ali kad je od govora stao divljati, pogledah ga prvi, te sam mu mogao odgovoriti, pa rekoh podrhtavajući: - Trazimaše, ne ljuti se na nas. Ako ja i Polemarh u govoru i razmatranju griješimo, dobro znaj, da nehotice griješimo. Jer da tražimo zlato, nikada se ne bismo jedan drugome hotimice klanjali i time kvarili traženje; dakle ne misli, da mi, tražeći pravednost, stvar vrjedniju od mnogo zlata, tako nerazumno iz uljudnosti jedan drugome popuštamo, a da ne nastojimo što većina, da se nađe. Ti je prijatelju možda možeš naći; nego, mislim, da mi ne možemo. Dakle je mnogo više pravo, da nas vi, koji ste vrsni, žalite, nego da se na nas ljutite. Kad on to ču, zahihoće veoma pakosno i reče: -O Herakle, to je ono poznato pretvaranje Sokratovo. To sam ja znao i ovima unaprijed govorio, da ti ne ćeš htjeti odgovarati, nego da ćeš se pretvarati i sve prije činiti nego odgovarati, ako te tko što bude pitao. -Ta mudar si, Trazimaše - rekoh ja. - Zato, mislim, dobro znadeš, ako bi koga upitao, koliko je dvanaest, pa mu unaprijed rekao: čovječe, da mi ne rečeš, daje dvanaest dva puta šest ili tri puta četiri ili šest puta dva ili četiri puta tri, jer ne ću prihvatiti, ako

budeš tako blebetao... nego ti je, mislim, jasno, da nitko naravno ne će odgovoriti onomu, koji bi tako pitao. Ali da ti je upitani rekao: Trazimaše, što hoćeš? Zar da ništa ne odgovorim od onoga, što si spomenuo? Zar ni onda, divotniče, ako je nešto od toga istina, nego da ti rečem nešto drugo, što nije istina? Ili kako veliš? Što bi mu na to rekao? -Da, kao daje to jednako onomu! -Ništa zato - rekoh ja - ako i nije jednako, nego se upita-nomu samo čini tako, misliš da on zato ne će odgovoriti ono, što mu se čini, branili mu mi ili ne. -Što ne, i ti ćeš tako učiniti? Odgovorit ćeš nešto od onoga, što sam zabranio? -Ne bih se začudio, ako bi mi se nakon razmišljanja tako učinilo. -Što onda, ako ja kažem uza sve te odgovore o pravednosti drugi, bolji od tih; što ćeš tad? -Što drugo - rekoh ja - nego ono, što smije čovjek, koji ne zna? A smije jamačno naučiti od onoga, koji zna; i ja dakle hoću to. -Ta da, sladak si, ali za nauk plati i novce! -Zašto ne, da ih imam - rekoh ja. -Ta ima ih - reče Glaukon - nego što se tiče novaca, Trazimaše, samo govori; mi ćemo svi za Sokrata platiti. -Naravno - reče on - da Sokrat učini po običaju: naime, da sam ne odgovara, a tuđi odgovor da dobiva gotov i pobija ga. -Ta kako bi tko odgovorio, mudrac ino - rekoh ja - kad prvo ne zna i priznaje da ne zna, a drugo, kad bi mu branio kakav znatan čovjek, da ne reče ništa od onoga što misli, ako i misli nešto o tomu? Nego je dakle većina pravo, da ti govoriš, jer ti veliš da znaš i da možeš reći. Zato ne čini drukčije, nego ugodi meni i odgovaraj, i ne zakrati pouke Glaukonu i ostalima. Kad sam to rekao, stanu ga moliti Glaukon i ostali, da govori. Na Trazimahu se vidjelo, da želi govoriti, kako bi se proslavio, jer je držao, da ima prekrasan odgovor; ali se držao kao da ne popušta, nego

da ja odgovaram. Napokon popusti i reče: -To je dakle Sokratova mudrost: sam ne će da poučava nego okolo od ostalih uči, i za to ne vraća ni hvale. -Da od ostalih učim, Trazimaše, istinu si kazao - rekoh ja -ali lažeš, kad veliš da ne vraćam hvalu. Vraćam koliko mogu, a mogu samo hvaliti, jer nemam novaca. A da to rado činim, kad vidim da tko lijepo govori, odmah ćeš sad vidjeti, kad staneš odgovarati; jer mislim da ćeš lijepo govoriti. -Čuj dakle: ja tvrdim, da pravedno nije ništa drugo nego korist jačega. Ali zašto ne hvališ0 Nego ne ćeš! -Moram prije pojmiti - rekoh - što govoriš, jer sad još ne znam. Veliš, daje pravedno korist jačega; što time misliš, Trazimaše? Ta jamačno ne ovo: ako je hrvač Polidamant od nas jači i ako njegovu tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i nama, koji smo od njega slabiji, ujedno korisna i pravedna? -Užasan si, Sokrate; shvaćaš govor onako, kako bi mu najviše naudio. -Nipošto, izvrsniče, nego reci jasnije, što misliš. -Zar onda ne znaš, da jedne države imaju vladu pojedinaca (tiranija), druge puka (demokracija), treće plemića (aristokracija)? -Ta kako ne? -Nije li u svakoj državi najjači vladajući sloj? -Svakako. -Svaka vlast postavlja zakone za svoju korist, pučka puku korisne, pojedinac sebi, a tako i ostale, postavivši zakone proglase, daje to, to jest njihova korist, pravedno za podložnike, i koji to prestupa, kazne ga, što krši zakone i krivo čini. To je dakle ono, mudračino, što velim, da se u svim tim državama isto smatra pravednim, naime: korist vlasti, koja postoji. Ona je jamačno jača u državi; zato je za onoga, koji pravo misli, svuda ono, što rekoh, pravedno: korist jačega.

- Sad sam shvatio što misliš - rekoh ja - a je li istina ili nije, nastojat ću spoznati. Dakle, Trazimaše, i ti si odgovorio, da je korist pravedno, a ipak si meni branio, da to ne odgovorim; dakako, tu je dodan izraz: jačega. - Možda je neznatan dodatak! - Tko zna, nije li vrlo znatan? Ali znamo, da ga na svaki način treba razmotriti, je li istinit. Jer i ja se slažem, da je pravednost nešto korisno; ali budući da ti dodaješ i veliš, daje to korist jačega, a to mi nije jasno, treba doista razmotriti. - Razmatraj. - Tako će biti - rekoh ja. - Reci mi, ne veliš li, daje pravedno pokoravati se i vladarima? - Velim. - Jesu li vladari u svakoj državi bez pogreške ili mogu nešto i pogriješiti? -Jamačno da mogu nešto i pogriješiti. -Što ne, kad određuju zakone, neki mogu biti pravi, a neki ne? - Mislim tako. - Znači li prave davati, davati sebi korisne, a ne davati prave sebi štetne? Ili kako misliš? -Da, tako. -Što odrede, to trebaju podložnici činiti, i to je pravedno"1 -Ta kako ne? - Nije dakle po tvome govoru pravedno činiti samo ono, što koristi jačemu, nego i protivno, što šteti. - Što veliš? - reče. - Čini mi se, ono što ti veliš; ali razmislimo bolje. Nismo li se složili da vladari kadšto promašuju svoju dobrobit u zapovijedima, koje izdaju podložnicima, a daje pravedno podložnicima činiti što vladari nalažu? Nismo se u tome složili?

-Mislim da jesmo.

-Misli dakle - rekoh ja - da si se i u tome složio, da je pravedno štetu činiti vladarima i jačima, naime onda, kad vladari nehotice nalažu svoju štetu, a podložnicima veliš daje pravedno činiti ono, što oni nalože. Zar tada, premudri Trazimaše, ne biva nužno, daje pravedno upravo protivno od onoga, što ti govoriš? Ta nalaže se jamačno slabijima, da čine štetu jačemu! -Zaista. Sokrate, to je posve jasno - reče Polemarh. -Da, ako mu ti posvjedočiš - prihvati Klitofon. -Što treba svjedoka? Ta sam Trazimah priznaje, da vladari kadšto nalažu ono, stoje njima na štetu, a podložnici pravedno rade. kad izvršuju te zapovijedi. -Trazimah, Polemarše, reče, da je pravedno vršiti zapovijedi vladara. -Reče i to, Klitofone, daje pravedno korist jačega. A kad je to oboje rekao, priznao je opet, da jači kadšto nalažu slabijima i podložnicima da čine njima štetu; a prema tome priznaju pravedno je jednako tako šteta jačega, kao i korist jačega. -Ali pod korišću jačega mišljaše ono. što jači drži sebi korisnim reče Klitofon - to mišljaše da treba slabiji činiti, i to nazivaše pravednim. -Ali se nije tako govorilo - reče Polemarh. -Ništa zato, Polemarše - rekoh ja - nego ako Trazimah sada tako govori, neka bude tako. Reci mi, Trazimaše, jesi li tako htio okrstiti pravednost, daje naime korist jačega ono, što se jačemu čini, bila ona korisna ili ne bila° Hoćemo li reći, da tako govoriš? -Nipošto; nego misliš, da onoga, koji griješi, zovem jačim onda kad griješi? -Da, mišljah, da to misliš, kad si dopuštao, da vladari nisu bez pogreške, nego da nešto i griješe. -Sokrate, ti izvrćeš riječi. Primjerice zoveš li ti onoga, koji griješi kod bolesnika, liječnikom upravo po tome što griješi? Ili

računateljem onoga, koji u računu griješi, onda kad griješi, i s obzirom na tu pogrešku? Nego, mislim, mi se tako izrazujemo, daje pogriješio liječnik i računatelj i učitelj čitanja; ali nijedan, mislim, od njih zapravo nikada ne griješi, dok je ono čime ga nazivamo. Zato da točno rečemo, kad već i ti paziš na točnost u govoru, nijedan obrtnik ne griješi. Jer koji griješi, griješi onda. kad ga ostavi znanje, ali tada nije obrtnik. Zato obrtnik ili mudrac ili vladar, nijedan ne griješi u svome poslu, iako se kaže da je pogriješio liječnik ili vladar. Takvim dakle drži moj odgovor; ali najtočnije je da vladar ne griješi, ukoliko je vladar, da on, budući je bez pogreške, određuje najbolje za one za se, a da ih se podložnici trebaju držati; zato velim kao u početku, daje pravedno: raditi na korist jačega. -Dobro, Trazimaše - rekoh ja - tebi se čini da izvrćem tvoje riječi. -Svakako. -Misliš da sam ti htio postaviti stupicu i da sam sa zlom namjerom onako upitao? -Znam dobro, da jesi; ali ti ne će ništa pomoći. Jer niti može tvoja zla namjera meni tajnom ostati, niti bi me mogao iz zasjede silom govora svladati. -Blaženiče, ne bih ni pokušao - rekoh ja. - Ali da nam se opet tako ne dogodi, reci, u kome smislu shvaćaš vladara i jačega: kako se obično veli ili strogo rečeno onako, kako si upravo sada govorio, pa će pravedno biti da slabiji radi za njegovu korist kao jačega. -Mislim na vladara u ovom najtočnijem smislu. Okreći i izvrći to, ako možeš; ništa te ne molim - ali zaista ne ćeš moći. -Misliš da bih bio tako lud, te bih išao strići lava i izvrćati riječi Trazimahove? -Sad si ipak pokušao, premda si i u tome nitko i ništa! -Dostaje toga - rekoh ja. - Nego mi reci, je li liječnik, u najtočnijem smislu riječi, o kome si upravo govorio, tecikuća ili

vidar bolesnika? Misli samo na pravoga liječnika.

-Vidar bolesnika. -Što je s kormilarom? Je li pravi kormilar voda broda ili mornar? -Vođa broda. -Ništa, mislim, ne treba na to paziti, što se nalazi na brodu; zbog toga još ga ne treba nazivati brodarom. Jer se ne zove kormilar po tome, što plovi morem, nego po svom umijeću i što vodi brodove. -Istina. -Što ne, svatko od njih imade kakve koristi? -Svakako. -Nije li umijeće zato stvoreno, da svakome potraži i pribavi korist? -Jest, za to. -Zar onda i svakome umijeću drugo nešto koristi, a ne to, da bude što savršenije? -Kako to misliš? -Tako - rekoh ja - kad bi me zapitao, je li tijelu dosta biti tijelo ili mu trebajoš nečega, rekao bih, da mu svakako još treba. Zato i postoji umijeće liječničko, koje smo sada spomenuli, budući daje tijelo manjkavo i nije mu dosta, daje takvo; zato je stvoreno umijeće liječničko, da tijelu namiče, što mu koristi. Zar ti se čini daje to pravo, što rekoh, ili nije? -Pravo je. -Dalje: treba li samo liječničko umijeće, ili i koje drugo umijeće, nekakve posebne vrline, kao oči vid i uši sluh, te zato treba pokraj njih još nekakvo umijeće, koje će se brinuti i namicati, što njima koristi? Zar i u samom umijeću ima i neki nedostatak i zar svakome umijeću treba drugo umijeće, koje će se brinuti za ono, što prvome koristi, i zar tom umijeću, koje će se o tome brinuti, treba opet drugo slično umijeće, i tako do beskraj-nosti? Ili će umijeće samo za se spoznati, što mu koristi? Ili ne treba ni sebe

ni drugoga umijeća, da se brine o tome, što koristi protiv njegovih nedostataka, jer ono nema nikakve ni nevolje ni pogreške, niti mu pripada tražiti korist za drugo osim za ono, za što postoji; ono je kao pravo umijeće neoštećeno i čitavo, bez potrebe za ičim drugim, dakako dotle, dok je upravo ono, što jest. Pomisli samo na najtočniji smisao umijeća; je li tako ili nije0 -Čini se da jest. -Ne brine se, dakle, umijeće liječničko za svoju vlastitu korist, nego za korist tijela. -Da. -Ni umijeće odgajanja konja za sebe nego za konje, ni ijedno drugo umijeće za sebe, jer mu i ne treba, nego za ono, za što postoji. -Tako se čini. -Ali, Trazimaše, umijeća vladaju i jača su od onoga, za što postoje. Pristade na to, ali jedva jedvice. - Dakle nijedno se znanje ne brine i ne nalaže korist jačega, nego korist slabijega i podložnika svojega. Pristade napokon i na to, makar seje htio o tome prepirati. A kad je pristao, rekoh ja: - Što ne, i nijedan liječnik kao liječnik nema pred očima korist svoju liječnikovu, nego bolesnikovu? Jer mi smo se složili, daje liječnik u pravom smislu riječi nadziratelj bolesnika a nije tecikuća; ili se nismo složili? Reče, da jesmo. - Što ne, da je i pravi kormilar nadziratelj brodara, a nije mornar? I to je priznao. - Ne će dakle takav kormilar i nadziratelj imati na umu i nalagati korist za sebe, kormilara, nego za brodare i podložnike. Jedva pristade.

- Dakle, Trazimaše - rekoh ja - nijedan drugi vladar kao vladar nema na pameti i ne nalaže svoju korist, nego korist onih. nad kojima vlada i za koje radi; i sve, što govori i čini, govori i čini tako, da pazi na njih, na njihovu korist i na to, što njima pripada. Kad smo u govoru dotle došli i kad je svima očito bilo, da se određenje pravednosti u protivno izvrnulo, Trazimah, mjesto da odgovori, reče: -Reci mi, Sokrate, imaš li dadilju? -Čemu? - rekoh ja - ne bi li bolje bilo da odgovaraš nego da tako pitaš? -Kad te ostavlja balava i ne želi te useknuti, premda je potrebno: ti još ne razlikuješ ovce od ovčara. -Ta zašto upravo? -Zato, što misliš da se ovčari ili govedari brinu za dobro ovaca ili goveda, i da oni na nešto drugo paze, dok ih tove i goje, nego li na dobro svoje i svojih gospodara! Pa i vladari u gradovima, oni, koji su zaista vladari, misliš da kako drukčije misle o svojim podanicima, a ne onako, kako bi netko o ovcama mislio, i da se oni noću i danju za drugo nešto brinu, a ne o svojoj koristi! I tako si daleko od pojma o pravednom i pravednosti i o nepravednom i nepravednosti, te ne znaš, da je pravednost i pravedno uistinu tuđe dobro, korist jačega i vladajućeg, a vlastita šteta podložnika i sluge, dok je s nepravednošću upravo protivno. Zar ne znaš, da vladar vlada nad pravim budalama i pravednicima, a podložnici koriste njemu kao jačemu i služeći njemu usrećuju njega a nipošto sebe. Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo, da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dužnostima prema državi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga imutka više prinosi, a nepravednik manje; kad se što dobiva, jedan ne

dobiva ništa, a drugi mnogo. Ta i onda, kad jedan i drugi kakvu javnu službu obavlja pravedniku, ako ništa drugo, kuća nazaduje radi zanemarivanja privatnih poslova, a od države ne vuče nikakve koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; k tomu se zamjerava svojti i znancima, kad im ne će ništa pomagati protiv prava. Kod nepravednika je sve protivno od toga; mislim naime na takvog, o kome upravo sada govorah: koji bi mogao steći velike prihode. Zato ga ogledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego li pravedan. A spoznat ćeš najlakše, ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni, kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe posvećeno, božje, privatno i državno. Za svaki pojedini takav zločin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i najveću sramotu; zločince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima, otimačima i lopovima. Ali kada tko državljanima otme imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloži, mjesto onih sramotnih imena naziva se sretan i blažen ne samo od državljana, nego i od stranaca, koji za njega čuju, daje činio svu nepravdu. Jer se ne napada nepravda zato što se čovjek boji da će je počiniti, nego što se boji da će je morati trpjeti. Tako, Sokrate, dovoljno jasno proizlazi da je nepravda jača, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u početku govorah, pravednost je korist jačega, a nepravednost je vlastit probitak i korist. To rekavši htjede Trazimah otići, oblivši naše uši obilnim i dugim govorom kao što sluga izliva vodu. Ali mu ne dadoše nazočni otići, nego ga prinudiše, da ostane i dade dokaz za ono, stoje rekao. Pa i ja ga sam zamolih i rekoh: - Božanski Trazimaše, takav si nam govor održao, a hoćeš otići, prije nego nas dovoljno poučiš ili od nas čuješ, je li tako ili nije? Ili misliš, da govoriš o neznatnoj stvari, a ne o načinu življenja, kojim bi

svaki od nas najkorisnije živio? - Ta zar ja drukčije mislim? - reče Trazimah.

-Čini se - rekoh ja - da za nas ništa ne mariš i ne misliš o tome, hoćemo li živjeti gore ili bolje, ne znajući ono što ti veliš da znaš. Nego, dobričino, daj nam to razjasni; ne će ti biti na zlo, što god dobro učiniš nama ovolikima. Jer ja ti evo za sebe kažem, da ne vjerujem i ne mislim, da bi nepravednost bila korisnija od pravednosti, ni onda, ako joj se sve dopušta i ne brani činiti što hoće. Nego, dobričino, neka netko bude nepravedan, neka može činiti krivo, bilo potajno bilo silom, ipak mene to ne uvjerava, da je to od pravednosti korisnije. Tako se možda i drugome komu od nas pričinja, ne samo meni. Zato nas uvjeri, blaženiče, dovoljno, da ne mislimo pravo, dok pravednost više cijenimo od nepravde. -A kako da te uvjerim? Ako te nije uvjerilo ono, što upravo sada govorah, što još da ti učinim? Ili da ti svoj govor metnem u dušu? -Nemoj, tako ti Zeusa - rekoh ja. - Nego ponajprije ostaj kod toga, što rečeš, ili ako mijenjaš, mijenjaj otvoreno i ne zavaravaj nas. A sada, Trazimaše, dajoš ogledamo ono, što prije reče; uviđaš da si isprva određivao pojam pravoga liječnika, a kasnije si mislio, da ti ne treba više točno paziti na to kod pravoga pastira, nego da on kao pastir, toveći ovce, ne pazi na njihov boljitak, nego na dobar zalogaj kao kakav gost ili gostitelj ili opet na prodaju, kao tecikuća, a ne kao pastir. Ali umijeću pastirskome jamačno nije do drugoga čega stalo nego do dobrobiti povjerenog stada. Jer za samo umijeće pastirsko jamačno ne treba ništa više, dok je to ono, što treba biti. Tako upravo mišljah da nam treba priznati kako svaka prava vladarska djelatnost traži dobrobiti ni za što drugo nego za one, nad kojima vlada i za koje se brine, pa isticala se ta djelatnost u državnom ili privatnom životu. A ti misliš da vladari, u pravom smislu te riječi, u državama svojevoljno vladaju? -Ne mislim nego dobro znam.

-Ali,

Trazimaše, ne vidiš li, da ostale javne službe nitko ne obavlja svojevoljno, nego traži plaću, držeći da ta djelatnost ne će biti na korist imatelju vlasti nego podložnicima? Jer, reci mi samo ovoliko: ne razlikujemo li svagda umijeća prema raznolikom sadržaju njihovih djelatnosti? I ne odgovaraj, blaženiče. protiv svoga mišljenja, kako bismo nešto postigli. -Da, time ih razlikujemo. -Što ne, svako nam i osobitu neku korist daje, a ne samo općenitu, primjerice liječništvo zdravlje, kormilarenje sigurnu plovidbu, i ostala tako? -Svakako. -Što ne, i umijeće tečenja zarade? Jer to je njegova sposobnost. Ili ti možda jednakim držiš i liječničko i kormilarevo umijeće? Ili, ako već hoćeš točno određivati, kako si sam rekao, ne zoveš odmah radi toga umijeće kormilarevo liječništvom, ako tko kao kormilar postaje zdrav time, što mu koristi ploviti po moru? -Nipošto. -Ne zoveš, mislim, ni umijeće tečenja liječništvom zato, ako je tko stječući novce zdrav i čio? -Nipošto. - A dalje, zoveš li liječništvo umijećem stjecanja, ako tko kao liječnik zaslužuje novce? -Ne. -Što ne, priznali smo, da svako umijeće donosi svoju osobitu korist? -Neka bude. -Dakle je očito, da svi obrtnici onu korist, stoje svi jednako postizavaju, postizavaju po nečem čime se svi jednako služe uz svoje posebno umijeće. -Čini se. -A kažemo, da obrtnici imaju korist stičući novce odatle, što se služe i umijećem tečenja.

Jedva pristade na to.

-Dakle ne dolazi svakome od njegova umijeća ta korist, naime da stječe novce, nego ako točno ogledamo, liječništvo stvara zdravlje, a umijeće tečenja tečenje; graditeljstvo kuću, a novčanu nagradu umijeće tečenja, koje ga prati; tako i sva ostala umijeća: svako obavlja svoj posao i donosi onu korist, koja leži u njegovom biću. Ali ako k umijeću ne pridolazi novčana nagrada, ima li obrtnik kakvu korist od samoga umijeća? -Čini se da nema. -Zar si ne koristi onda, kad besplatno radi? -Mislim, da ne koristi. -Dakle je, Trazimaše, toliko jasno, da nijedno umijeće ni vladarska djelatnost ne koristi sebi nego, što smo davno prije rekli, priprema i brine se za korist podložnika, gledajući na njegovu korist kao na korist slabijega, a ne na korist jačega. Upravo zato i malo prije, mili Trazimaše, govorah, da nitko ne će svojevoljno preuzeti kakvu javnu službu i popravljati i ublaživati tude zlo, nego traži plaću, i to zato, što onaj koji hoće svoju službu dobro, to jest prema umijeću obavljati, nikada ne radi za svoj boljitak, nego za boljitak podložnika. Upravo zato, kako se čini, treba onima, koji bi htjeli vršiti javne službe, pripadati nagrada bilo u novcu bilo u časti, ili kazna, ako ne će da preuzmu danu im službu. -Kako to misliš, Sokrate? - reče Glaukon. - Jer one dvije nagrade znam, ali nisam razumio, kakvu kaznu misliš i kako sije uvrstio s plaćom u isti red. -Dakle ne znaš za nagradu, za kojom najčestitiji teže, kad god hoće vršiti javne službe. Ili ne znaš, da se želja za častima i novcem smatra i jest sramota? -Znam - reče. -Zato dakle - rekoh ja - dobri ne žele vladati ni radi novca ni radi časti. Jer niti su voljni otvoreno primiti plaću za vladanje pa se

zvati plaćenici, niti kao vladari sami potajno uzimati pa se zvati lopovima. A nisu opet voljni ni radi časti, jer nisu častoljubivi. Zbog toga ih treba prisiliti i kazniti, ako se hoće da vladaju: odatle je, čini se, postalo sramotno ne čekati na prinudu nego svojevoljno ići vršiti javne službe. A najveća je kazna, ako tko sam ne želi vladati, to, da tad vlada gori. Radi toga straha, čini mi se, vladaju čestiti, kad god vladaju; oni prihvaćaju javne službe ne čekajući od tog kakvo dobro ni uživanje, nego prihvaćaju to kao nešto nužno, budući da ne znaju boljih ni jednakih sebi, kojima bi vladu povjerili. Jer kad bi bila država od dobrih ljudi, čini se, otimali bi se oni da ne vladaju, kao što se sada bore da vladaju; tada bi postalo očito, da doista pravi vladar nije stvoren zato da se brine oko svoje koristi, nego oko koristi podložnika. Zato bi svatko pametan volio imati korist od drugoga, nego se mučiti za tudu korist. Stoga ja nikako ne dopuštam Trazimahu, daje pravednost korist jačega. Nego o tome ćemo i kasnije još govoriti, mnogo mi se znatnije čini, što Trazimah sada veli: daje život nepravednika bolji nego život pravednika. Koji dakle život voliš ti, Glaukone, i kako ti se čini, daje istinitije reći? -Ja velim daje korisniji život pravednika. -Čuo si kolika je netom dobra spomenuo Trazimah za život nepravednika? -Čuo sam, ali ne vjerujem. -Hoćeš dakle, da ga uvjerimo, ako kako uzmognemo, da ne govori istinu? -Ta kako ne ću? -Ako dakle počnemo protivno, te stanemo držati govor protiv njegova govora o tome, kako je opet to dobro, ako je čovjek pravedan, pa opet on pa mi, trebat će brojiti i mjeriti dobra, koja spominjemo i jedni i drugi, i onda će nam trebati sudaca koji će presuditi. Ali ako budemo kao netom razmotrili to u međusobnom razgovoru, sami ćemo biti ujedno suci i govornici. -Svakako - reče.

-Kako dakle hoćeš? - rekoh ja. -Tako, kako reče. -Hajde dakle, Trazimaše, - rekoh ja - odgovori nam od početka: veliš, da je savršena nepravda korisnija od savršene pravednosti? -Svakako velim, a naveo sam i zašto. -Hajde dakle, kako o njima veliš: jednu od njih jamačno nazivaš krepošću a drugu zloćom? -Ta kako ne! -Što ne, pravednost krepošću a nepravdu zloćom? -Zar baš tako, najdraži moj, kad već i velim, da nepravda koristi a pravednost da ne koristi! -Nego što onda? -Protivno. -Zar pravednost nazivaš zloćom? -Ne, nego veoma dobroćudnom glupošću. -Nepravdu dakle nazivaš zloćudnošću? -Ne, nego razumnošću. -Zar ti se čini, Trazimaše, da su nepravednici i razboriti i kreposni? -Dakako, ako mogu savršeno krivo činiti, ako mogu sebi podlagati države i narode! A ti možda misliš, da govorim o kesokradicama? Korisno je doduše i to, ako se ne dozna, ali nije vrijedno spomena, u poredbi s onim, o čemu upravo sada govorah. -Znam zaista, što tim hoćeš reći; ali se čudim, što nepravdu vrstaš medu krepost i mudrost, a pravednost u protivno. -Ali ipak tako vrstam. -To je još oštrije, prijatelju, i nije više lako znati što bi čovjek rekao. Jer da veliš, da je nepravda korisna ali da je poročna ili sramotna, kao što priznaju neki drugi, mogli bismo nešto reći, kako se obično govori; ali sada je očito da ćeš reći, kako je nepravda i lijepa i jaka, i da ćeš joj sve opet pridjenuti, što mi

pridijevasmo pravednosti, kad si se već usudio uvrstiti je medu krepost i mudrost. -Posve istinito naslućuješ moje misli.

-Ali se ipak ne smijem ustručavati, nego ću protiv tvoje tvrdnje ići i razmotriti je, dokle god mislim, da govoriš upravo ono što misliš. Jer meni se sada, Trazimaše, čini, da se nipošto ne šališ, nego da govoriš ono, što ti se čini daje istina. -A što ti je stalo do toga, čini li se meni ili ne čini? Zašto ne pobijaš tvrdnje? -Ništa-rekoh ja-nego kušaj mi još ovo odgovoriti: čini li ti se, da bi pravednik htio od pravednika u nečemu više imati? -Nikako; ta ne bi tada bio uljudan i dobroćudan. -A u pravednom djelu? -Ni u pravednom djelu? -A od nepravednika bi htio više imati i smatrao bi to pravednim, ili ne bi smatrao pravednim? -Smatrao bi i htio bi, ali ne bi mogao. -Ali ne pitam to, nego ne želi li pravednik od pravednika više imati, i ne će, a od nepravednika hoće? -Pa, tako je. -A što nepravednik? Zar želi pravednika nadmašiti i u pravednom djelu? -Ta kako ne, kad on želi u svemu više imati. -Što ne, nepravednik će i od nepravednika i u nepravednom djelu htjeti više imat i nastojat će, da sam od svih najviše dobije? -Jest tako. -Ovako dakle kažimo: pravednik ne želi nadmašiti sebi jednakoga, nego nejednakoga, a nepravednik i sebi jednakoga i nejednakoga. -Izvrsno si rekao. -A nepravednik je razborit i vrstan, a pravednik ni jedno ni drugo.

-1 to je dobro. -Što ne - rekoh ja - nepravednik je prema tome nalik na razborita i vrsna čovjeka, a pravednik nije nalik? -Ta kako ne će biti takav nalik na ove, a drugi nenalik0 - Lijepo; svaki je od njih, dakle takav kao oni. na kakve je nalik. - Naravno. - Neka, Trazimaše! Zoveš nekoga glazbenim a drugoga neglazbenim čovjekom? -Da. - Koji od njih razumije glazbu, a koji je od njih ne razumije9 -Jamačno glazbeni čovjek razumije glazbu, a neglazbeni ne razumije. -Što ne, i vrsnim je u tome, u čemu je razborit, a nevaljalim, u čemu je nerazborit? -Da. -Isto i kod liječnika, zar ne? -Jest, tako. - Čini li se dakle tebi, izvrsniče, da bi koji glazben čovjek, ugađajući liru, htio ili želio, nadmašivati drugoga glazbenog čovjeka u pritezanju i otpuštanju žica? -Čini mi se, ne bi. -Ali bi htio bolje od neglazbena čovjeka? -Bez sumnje. - Što bi liječnik, bi li htio, kad propisuje propise o jelu i piću, nadmašiti drugog liječnika ili metodu liječenja? -Nipošto. - A neliječnika i neliječenje? -Bi. -Gle, na kojem god se području radilo, bi li ikoji stručnjak htio nadmašiti, bilo u djelu bilo u govoru, drugoga stručnjaka. Ne bi li on u istom poslu isto htio kao onaj, koji je njemu jednak? -Ta možda je nužno da tako bude. -A što nestručnjak? Ne bi li jednako htio nadmašiti stručnjaka i

nestručnjaka? -Možda. -A stručnjak je mudar?

-Jest. -Mudrije vrstan? -Jest. -Dakle vrsni i mudri

ne će htjeti nadmašiti jednakoga, a nejednakoga i protivnoga hoće? -Čini se. -A zli i neuki htjet će i jednakoga i protivnoga? -Čini se. -Što ne. Trazimaše - rekoh ja - nepravednik hoće da nadmašuje i nejednakoga i jednakoga? Ili nisi tako govorio? -Jesam. -A pravednik ne će htjeti nadmašiti jednakoga, nego samo nejednakoga? -Da. -Dakle je - rekoh ja - pravednik nalik na mudra i dobra a nepravednik na zla i neuka? -Čini se. -A složismo se, daje svaki takav, na kakva je nalik. -Da, složismo se. -Dakle nam se pravednik pokazao dobar i mudar, a nepravednik neuk i zao. Trazimah priznade sve to, ne onako lako, kako ja sada govorim, nego uz natezanje i s mukom, znojeći se izvanredno, budući da je ljeto bilo; tada i vidjeh po prvi puta kako se Trazimah crveni. Kad se dakle složismo, daje pravednost vrlina i mudrost, a nepravda zloća i neukost, rekoh ja: -Dobro, to je u redu. Ali dalje rekosmo, daje nepravda i jakost, ili se ne sjećaš, Trazimaše? -Sjećam se-reče on-ali nisam sasvim sporazuman s onim. što

sada govoriš, i mogao bih o tome dosta reći. Ako bih dakle govorio, dobro znam, da bi me nazvao pučkim govornikom; zato ili daj da rečem, koliko hoću, ili ako hoćeš pitati, pitaj, a ja ću ti kao bakama, kad pričaju priče, dobaciti "dobro" i kimanjem povlađivati ili nepovlađivati. -Nipošto protiv svoga mnijenja - rekoh ja. -Prema tvojoj želji, kad mi već ne daš govoriti; a što još hoćeš? -Ne ću ništa, tako ti Zeusa - rekoh ja - nego ako ćeš već tako činiti, čini, a ja ću pitati. -Pitaj dakle. -Pitam dakle što i maloprije, da bismo redom išli dalje, kakav je odnos pravednosti prema nepravdi. Tvrdi se, da je nepravda moćnija i jača od pravednosti; ali ako je zaista pravednost mudrost i vrlina, lako će se, mislim, pokazati i moćnija od nepravde, kad je već nepravda neukost. Svakome je to sad jasno, ali ja, Trazimaše, ipak ne želim to tako jednostavno prihvatiti, nego pokušati obrazložiti. Ti bi rekao, da ima nepravednih država i da nastoje nepravedno druge države sebi podvrgnuti i podložiti, a mnoge i imadu sebi podložene? -Ta kako ne? To će najbolja i savršeno nepravedna i činiti najviše. -Razumijem - rekoh - daje to bio tvoj govor; ali ovo pitam zbog toga, hoće li država, koja postaje jača od druge države, bez pravednosti postići tu moć ili je za to potrebna pravednost? -Ako je pravednost mudrost, kako si ti netom govorio, potrebna je pravednost; a ako je onako, kako ja govorah, nepravednost. -Vrlo mije milo, Trazimaše - rekoh ja - što ne ćeš samo da kimanjem povlađuješ, nego i veoma lijepo odgovaraš. -Ta ugađam ti. -Dobro to činiš; nego mi dakle i dalje ugađaj te odgovori: misliš li, da bi država ili vojska ili razbojnici ili lopovi ili koja druga družba, koja želi zajednički nepravedno nešto učiniti, mogla što

učiniti, ako bi članovi činili krivo jedan drugome? -Nipošto.

-A što, ako ne bi krivo činili jedan drugom, ne bi li onda prije mogli zajednički djelovati? -Svakako. -Jer nepravda, Trazimaše, uzrokuje međusobno razdor, mržnje i borbe, a pravednost slogu i prijateljstvo; zar ne? -Neka bude, da se s tobom ne prepirem. -Dobro to činiš, izvrsniče; nego reci mi ovo: ako je posao nepravde sijati mržnju, gdje god se nade, zar ona ne će. kad se nađe i kod slobodnih i kod robova, prouzrokovati da se oni mrze i da se bune i da budu nesposobni zajednički jedni s drugima raditi? -Svakako. -A ako se nađe među dvojicom, ne će li se oni prepirati i mrziti i neprijatelji biti ijedan drugome i pravednima? . -Hoće. -A ako se dakle, divotniče, nepravda nade u jednome čovjeku, zar će možda izgubiti svoju moć? Ili će je jednako tako imati i tada? -Neka je ima jednako tako. -A njezina je moć svagdje, gdje se nađe, bilo u kakvoj državi, bilo u plemenu, bilo u vojsci, bilo u čemu god drugome, ponajprije, da dovodi do razdora i prepirki i prema tome onemogućuje zajedničku djelatnost, a zatim da je sve mrsko i samom sebi i svemu stoje protivno, pa prema tome i pravednome? Nije li tako? -Svakako. -Dakle i onda, kad se nađe kod jednog čovjeka, sve će posljedice pokazivati, za što je stvorena: ponajprije će ga onesposobiti, da ne može djelovati radi bune i nesloge u sebi, a zatim će učiniti da bude mrzak i sam sebi i pravednima. Zar ne?

-Da. -Pravedni su i bogovi, prijatelju? -Neka budu.

-Nepravednik

će dakle, Trazimaše, i bogovima mrzak biti. pravednik mio. -Slobodno uživaj u pobjedi; ja ti ne ću braniti, da se prisutnima ne zamjerim. -Hajde dakle - rekoh ja - da potpuno uživam u pobjedi, pa odgovaraj kao i do sada. Da su pravednici i mudriji i bolji i sposobniji za rad, a nepravednici da nisu sposobni ništa zajednički uraditi - nego da ne velimo uprav isto ni za one nepravednike, koji su nešto zajednički jedni s drugima s uspjehom uradili -ta ne bi se ustezali jedni napasti druge, da su posve nepravedni, već je očito u njima moralo biti nešto pravednosti, koja im nije dala činiti krivo jedni drugima, kao onima protiv kojih su išli i radi kojih su radili ono, što su radili; to im je pomoglo, da su se kao napola opaki i napola nepravedni zajednički dali na nepravedna djela - jer oni, koji su sasvim opaki i potpuno nepravedni, oni su i raditi potpuno nesposobni - da je to dakle tako, a ne onako, kako si ti isprva tvrdio, razumijem. Ali treba sad vidjeti, što smo nadalje htjeli razmotriti, žive li ti pravednici i bolje i jesu li sretniji od nepravednih. Po onome, što smo rekli, čini se sada, da jesu - barem, kako ja mislim; ali ipak treba to još bolje pogledati. Jer nije govor o čemu god, nego o tome, kako treba živjeti -Dakle razmotri. -Hoću - rekoh ja. - Reci mi: čini li ti se, da ima konj neki posao? -Da. -Razumijemo li dakle pod poslom konja ili što drugo ono, što se njime ili jedino ili najbolje može učiniti? -Ne shvaćam te. -Ili ovako: bi li čim drugim vidio nego li očima?

-Nipošto. -A dalje, bi li čim drugim čuo nego li ušima? -Nikako. -Što ne, pravo bismo rekli, da su to poslovi za uši i oči? -Svakako. - Što dalje, bi li mladicu loze odrezao bodežom i nožem i čim drugim? -Da. - Ali ničim, mislim, ne bi tako lijepo, kao srpom za to napravljenim. -Istina. -Zar ne ćemo reći, daje to njegov posao? -Da, reći ćemo. - Sada bi dakle, mislim, bolje razumio, što netom pitah: nije li posao svake stvari ono, što se njome ili jedino ili bolje nego ostalima urađuje. - Ta razumijem i čini mi se, daje to posao svake stvari. - Idemo dalje - rekoh ja. - Što ne, svaka stvar, za koju je određen neki posao, ima i vrlinu? Ali vratimo se na iste primjere. Oči imaju posao? -Imaju. -Zar imaju oči i vrlinu? -Imaju i vrlinu. - A uši, imaju li one posao? -Da. I vrlinu? - Da, i vrlinu. -Kako je sa svim ostalim predmetima, nije li jednako tako? -Jest tako. -Pazi sada! Zar bi oči ikada svoj posao lijepo obavile, kad ne bi imale svoju vlastitu vrlinu nego mjesto vrline porok? -Kako i bi? Jer možda misliš sljepoću mjesto vida? -Ne pitam, kako se zove ta njihova vrlina, nego samo hoće li

nešto, što radi, svoj posao obavljati vrlinom svojom lijepo, a bez nje zlo. - To govoriš kako treba. - Što ne, i uši će, lišene svoje vrline, zlo obavljati svoj posao? -Svakako. -A to vrijedi dakle i za sve ostalo? -Meni se čini. - Hajde, dakle, nakon toga ovo razmotri. Duša ima nekakav posao, koji ne može obaviti nikoji drugi organ; primjerice ovo: upravljati, vladati, savjetovati i sve slično; bismo li to čemu drugome dodijelili ili duši, i rekli, daje to njoj svojstveno? -Ničemu drugome. -Što ćemo pak reći za život? Daje posao duše? -Da, sasvim sigurno. - Što ne, tad ćemo reći, da duša ima i nekakvu vrlinu? -Da. -Zar će onda ikada, Trazimaše, duša moći lijepo obavljati svoje poslove bez svoje vlastite vrline. Ilije to nemoguće? -To je nemoguće. -Nužno dakle bez svoje vrline duša zlo vlada i upravlja, a s njom sve to dobro radi. -Nužno. -Što ne, priznali smo, da je pravednost vrlina duše, a nepravednost porok? -Ta priznali smo. -Dakle će pravedna duša i pravedan čovjek dobro živjeti, a nepravedan zlo. -Čini se, prema tvom razlaganju. -A koji dobro živi, blažen je i sretan, a koji ne živi tako, nije. -Naravno. -Pravednik je dakle sretan, a nepravednik nesretan. -Neka bude. -Ali nesretan biti nije korisno, a sretan biti jest.

-Ta kako ne? - Nikada dakle, blaženi Trazimaše, nije korisnija nepravda od pravednosti. - To ti dakle neka bude, Sokrate, gozba na svetak Bendidin. - Od tebe spremljena, Trazimaše, kad si mi se udobrovoljio i prestao se ljutiti. Ipak se nisam lijepo gostio, svojom krivnjom, a ne tvojom. Kao što sladokusci grabe i kušaju svako novo jelo koje se donosi, prije nego se dovoljno naužiju predašnjega, tako mi se čini i za mene. Prije nego smo našli ono, što isprva razmotrismo, to jest stoje pravednost, pustio sam to, te sam stao istraživati, je li pravednost zloća i neukost, ili mudrost i vrlina. Kad se opet kasnije ustvrdilo, daje korisnija nepravda od pravednosti, nisam se mogao suzdržati, a da ne prijeđem na to. Zato mi se sada dogodilo, da iz toga našeg razgovora ništa ne znam. Jer kad ne znam, što je pravednost, teško ću znati, je li ona kakva vrlina ili nije, je li onaj, koji je ima, nesretan ili sretan.

DRUGA KNJIGA KAD sam to rekao, mišljah, da sam s raspravljanjem gotov, 3 '. ali, kako se čini, to bješe istom početak. Jer Glaukon je uvijek i u svemu veoma junačan, pa i tada se ne htjede zadovoljiti time, što je Trazimah sustao, nego reče: - Sokrate, hoćeš li nas samo prividno ili uistinu uvjeriti, daje na svaki način bolje biti pravedan nego nepravedan? - Volio bih, uistinu, kad bi bilo do mene - odgovorih. - Tad ne postižeš ono, što bi htio. Jer reci mi: zar se tebi čini, da ima dobara, koje bismo htjeli imati ne radi posljedica nego radi samih njih, primjerice radost i sve one naslade, koje nisu štetne i od kojih u kasnije vrijeme ništa drugo ne nastaje, osim radosti onome, tko ih ima. - Meni se tako nekako čini - rekoh ja. - A dalje, dobra, koja volimo i same po sebi i radi posljedica, primjerice mišljenje, vid, zdravlje; te volimo jamačno iz oba razloga? - Da - rekoh. - A vidiš i treću vrstu dobara, u koju ide vježbanje tijela, traženje lijeka u bolesti, liječenje i drugi stručni poslovi, to je rekli bismo ih htjeli imati, nego samo radi nagrade i ostaloga, što otale dolazi. -Ima zaista - rekoh - i ta treća vrsta. -U koju vrstu dakle stavljaš pravednost? - Ja mislim, u najljepšu: što treba voljeti i samo po sebi i radi 3 posljedica onaj. koji hoće sretan biti.

38

-Ali se tako ne čini većini; oni je stavljaju u neugodnu vrstu, koju treba obavljati radi nagrade i slavnoga glasa, ali koja je sama po sebi i zbog toga nepoželjna. -Znam - rekoh ja - da se tako čini, i Trazimah je kao takvu davno kudi, a hvali nepravdu; ali ja sam, kako se čini, neuk čovjek. -Hajde dakle i mene čuj, hoće li ti se kao i meni činiti. Jer čini mi se daje Trazimah od tebe prije reda kao zmija opčinjen, a meni se ne sviđa dokaz zajedno i drugo; želim naime čuti, stoje jedno i drugo, pravednost i nepravda, kakvu moć imaju samo po sebi i što prave od ljudske duše, a nagrade i posljedice da pustimo s mirom. Ako ti je s voljom, ponovit ću Trazimahovu tvrdnju, pa ću najprije reći što obično kažu da je pravednost, i odakle je nastala; drugo, pokazat ću, daje svi vrše protiv volje kao neko nužno zlo; a treće, da to pravo čine, jer kako kažu, mnogo je tobože bolji život nepravednika nego pravednika. Noja, Sokrate, nipošto tako ne mislim, ali sam se smeo i oglušio slušajući Trazimaha i nebrojene druge, a obranu pravednosti, da je bolja od nepravde, nisam još ni od koga čuo, kako bih htio. A želim čuti, da se pohvali sama po sebi. Mislim, da bih najprije od tebe to čuo. Zato ću svom silom pohvaliti nepravedni život, i tako ti pokazati, kako opet hoću i tebe čuti da nepravdu kudiš, a pravednost hvališ. Nego gledaj je li ti tako pravo? -Više nego išta - rekoh ja. - Jer o čemu bi itko pametan radije govorio i slušao? -Prekrasno govoriš; i što sam prvo obećao reći, to čuj: bit i podrijetlo pravednosti. Kažu, da je od prirode dobro činiti nepravdu a zlo trpjeti nepravdu, ali daje veće zlo kad se nepravda trpi, nego dobro, kad se nepravda čini. Zato kad ljudi kušaju oboje, onda se onima, koji ne mogu nepravdu od sebe odbijati a drugima ju činiti, čini korisnije međusobno se nagoditi, da ne će nepravdu ni činiti ni trpjeti. Zbog toga su, kažu, upravo i počeli postavljati sebi zakone i nagodbe, i stoje tako naloženo, to su nazvali zakonom i pravom. To je dakle postanje i bitnost pravednosti; ona je u sredini između najvećega dobra, naime ako tko nepravdu čini i ne biva kažnjen, i najvećega zla, ako tko trpi nepravdu, a ne može se osvetiti; pravednost, kao sredinu obojega, vole ne kao dobro nego kao stvar vrijednu onda, kad nije moguće nepravdu činiti. Jer onaj, koji to može činiti i koji je pravo muževan, nikada se ni s kim ne bi nagodio, da nepravdu ne će ni činiti ni trpjeti; ta bio bi lud. To je dakle, Sokrate, i takva je, kako

39

kažu, priroda i podrijetlo pravednosti. A da i oni, koji čine pravednost, to čine nerado i samo zato, što ne mogu nepravdu činiti, najbolje bismo razabrali iz sljedećeg primjera: da damo jednome i drugome, i pravedniku i nepravedniku, slobodu da čini što hoće, pa da pratimo i gledamo, kamo će jednoga i drugoga želja vući. Doista bismo zatekli pravednika, da ide onamo, kamo i nepravednik; jer po prirodi teži svako biće za moći, kao za nečim dobrim, ali ga zakon silom navraća, da poštuje jednakost. A bila bi sloboda, koju mislim, poglavito ovakva: kad bi oni dobili moć, kakvu kažu daje nekada dobio Gigo, praotac lidijskoga kralja. On je bio pastir u službi tadašnjega kralja lidijskoga; jednog se dana, tako kaže priča, poslije velikog nevremena i potresa raspukla zemlja i nastao ponor baš na mjestu, gdje je pasao. Kad on to opazi, začudi se i sade dolje te pored drugih čudesa pričaju, da je vidio šuplja mjedena konja s vratašcima. Kad je na njih zavirio, vidio je unutra mrtvaca, kako mu se pričinilo, većih razmjera od obična čovjeka; on nije ništa imao nego na ruci zlatan prsten. Pastir gaje skinuo i izišao. Kad su se pastiri po običaju sakupili, da na koncu mjeseca jave kralju o stadima, dođe i on s prstenom. Dok je s ostalima sjedio slučajno je okrenuo zarez prstena prema nutarnjoj strani ruke, a nato je postao nevidljiv onima, koji su kraj njega bili, i oni su o njemu razgovarali, kao daje otišao. On se čudio, opet se prstena dotaknuo i okrenuo je zarez van, i nato je postao vidljiv. Opazivši to, iskušavaše prsten, ima li tu moć, i zaista: kad je zarez unutra okretao, postajaše nevidljiv, a kad ga okretaše van, vidljiv. Brzo mu je iza tog otkrića uspjelo, da bude među glasnicima, koji su išli kralju. Kad dođe na dvor, zavede njegovu ženu, navali s njom na kralja, ubije ga i prisvoji sebi vladu. Kad bi se dakle našla dva takva prstena, pa bi jedan nataknuo pravednik, a drugi nepravednik, nitko, čini se, ne bi bio tako nesalomivo čvrst, da bi ostao kod pravednosti i htio uzdržavati se i ne dirati u tuđe, kad bi mogao i s trga bez straha po volji uzimati, i u kuće zalaziti pa ljubiti žene po volji, i ubijati i iz tamnice po volji oslobađati, te ostalo raditi kao bog među ljudima. Tako ne bi ništa drukčije radio od nepravednika, pa bi obadva išli istim putom. To bi svatko uzeo za velik dokaz, da nitko nije svojevoljno nego pod silu pravedan, budući da pravednost pojedincu nije dobro; jer svatko čini nepravdu, gdje god misli da će je moći činiti. Zaista svaki čovjek neporecivo misli, da pojedincu mnogo više koristi nepravda od pravednosti. Jer ako tko kraj povoljne prilike ne bi nikada ništa htio učiniti krivo ni u tuđe dirnuti, učinio bi se onima, koji bi to vidjeli, najbjedniji i najluđi, ali bi ga pred svijetom hvalili i

40

obmanjivali se međusobno, iz straha, da ne bi trpjeli nepravdu. Toliko o tome. A sad, sud o životu onih, o kojima govorimo, moći ćemo sebi najbolje onda stvoriti, ako usporedimo najvećega pravednika i najvećega nepravednika. Kakva je dakle usporedba? Ne oduzimamo ništa ni nepravedniku od nepravde ni pravedniku od pravednosti, nego uzmimo, daje jedan i drugi savršen za svoj posao. Ponajprije neka nepravednik sliči vrsnom obrtniku. Kao što savršen kormilar ili liječnik raspoznaje u svojem umijeću nemoguće i moguće, te se jednoga laća a drugo ostavlja, a k tome je vrstan popraviti, ako već gdje pogriješi; tako je i za nepravednika potrebno da radi potajno, dok se prihvaća nepravednih djela, ako hoće veoma nepravedan biti, a koji se daje hvatati, treba ga držati lošim. Jer je krajnja nepravednost činiti se pravednim a ne biti. Treba dakle dati savršenu nepravedniku savršenu nepravednost i ne smije mu se ništa oduzimati, nego treba dopustiti, da pokraj najveće nepravde sebi pribavi najveći glas u pravednosti; da može popraviti, ako što pogriješi; da može govorom dovoljno uvjeravati, ako koja nepravda dođe na vidjelo, i da ima moći, gdje moći treba, bilo u obliku junaštva i jakosti, bilo s pomoću prijatelja i imovine. Kad smo za toga tako rekli, recimo, da pokraj njega stoji pravednik, čovjek jednostavan i plemenit, koji kako veli Eshil, "ne želi se samo pričinjati dobrim", nego takav biti. Pričinjanje dakle treba oduzeti. Jer ako će se činiti pravednim, onda će kao takav imati časti i darova; ne zna se dakle, bi li takav bio radi pravednosti ili radi darova i časti. Treba mu dakle sve skinuti osim pravednosti i treba ga staviti u protivni položaj nego nepravednika. Neka ne čini nikakve nepravde, ali neka bude na glasu kao najveći nepravednik, da dokaže pravednost time, što ga se ne doima zao glas i njegove posljedice, nego neka živi postojano sve do smrti, neka se pričinja nepravedan za života, a pravedan neka bude, pa da tako za obadva imademo krajnosti, jednog pravednosti, drugog u nepravednosti, te da se presudi, koji je od njih sretniji. -Ali, mili Glaukone-rekoh ja- kako jako udešavaš jednoga i drugoga čovjeka za usporedenje, kao kip! - Kako najviše mogu. A kad su takvi, nije više, kako ja mislim, nimalo teško opisati, kakav život čeka jednoga i drugoga. Treba dakle to reći; pa ako i bude zvučilo surovije, nemoj misliti, da ja govorim, Sokrate, nego oni, koji hvale nepravednost mjesto pravednosti. Oni će reći, da će pravednika u takvim prilikama šibati, mučiti, okivati, oči

41

mu ispaliti, a nakon svih muka na kolac nataknuti, te će on spoznati, da ne treba nastojati biti pravedan nego se samo činiti pravednim, a da onu Eshilovu riječ bijaše mnogo ispravnije reći za nepravednika. Jer doista, kaže se, nepravednik ne želi pričinjati se nepravednim nego biti, budući da u njemu postoji težnja prema istini i da ne živi za prividanja. "brazdu uma žanjući duboko, iz koje mu vrle misli niču." Ponajprije on vlada u državi, jer se čini, da je pravedan, zatim se ženi, odakle hoće, udaje kćeri, kamo hoće, može stupati u poslovne i osobne veze, s kime hoće, i pokraj svega toga ima nedopuštene koristi od dobitaka, jer se ne žaca nepravdu činiti. Ako ide u borbu, pojedinačnu i javnu, jači je i više ima nego protivnici; a imajući više, bogat je, prijateljima koristi, neprijateljima šteti, bogovima žrtve prinosi i darove daruje dovoljno i sjajno; mnogo bolje nego pravednik štuje bogove i ljude, koje hoće; zato su mu vjerojatno i bogovi skloniji nego pravedniku. Tako kažu ljudi, Sokrate, da su i bogovi i ljudi pripravili bolji život nepravedniku nego pravedniku. Kad je Glaukon to rekao, naumio sam bio nešto na to odgovoriti, ali njegov brat Adimant upade: -Jamačno ne misliš, Sokrate, daje o stvari dovoljno rečeno? -Nego što? - rekoh. -Upravo ono nije rečeno, što seje najviše trebalo kazati. -Dakle - rekoh ja - kako kažu, brat pomozi bratu; zato i ti pomozi, ako je tvoj brat što izostavio. Premda mene može i to, što je on rekao, nadhrvati i učiniti nemoćnim, da pomognem pravednosti. I on reče: - To nije ništa, nego čuj još i ovo; treba, naime, da navedemo i protivno onome, stoje rečeno, naime što se govori i u pohvali pravednosti, a i pokudi nepravednosti, da bude jasnije ono, što mi se čini da hoće Glaukon. - Govore oci i opominju sinove kao i svi oni, koji se za nekoga staraju, da treba biti pravedan, ne hvaleći pri tom upravo pravednost, nego njezin dobar glas, da bi onome, koji bi bio na glasu kao pravedan, radi toga glasa pripale časti. ženidbe i sve, stoje netom spomenuo Glaukon. da ima nepravednik radi dobroga glasa. Ali oni mnogo više govore o posljedicama dobroga glasa. Jer onom, koji ima dobar glas, obećavaju blagoslov bogova i spominju obilna dobra, koja bogovi daju pobožnima, kao što kaže plemeniti Hesiod i Homer. Onaj veli, da s voljom bogova

42

pravednicima hrastovi "žirove nose na vrhu, a meda u svojoj sredini; ovce svilorune njima previjaju sve se pod vunom," a tako i mnoga druga dobra, jednaka tima. Slično veli i drugi: "Kao slava kralja nezazornog, bogobojažljiv Koji uzdiže pravdu te zemlja nosi mu crna Pšenice, ječma mu nosi. a drveće puno je ploda, Vječna legu se stada, a iz mora dobiva ribe." Musej i njegov sin obećavaju pravednicima još krasnija dobra od bogova. Oni ih u svom pričanju odvedoše na onaj svijet, posadiše za stol, učiniše gozbu pobožnika, te pjevaju, da oni sve ostalo vrijeme ovjenčani u gošćenju provode, uvjereni, da je najljepša plaća za krepost vječna pijanost. Drugi spominju još opširnije nagrade od bogova: tko je pobožan i drži prisegu, iza njega ostaju unuci i potomci. Tako eto i slično hvale pravednost. A bezbožnike i nepravednike zakapaju u nekakav glib na onom svijetu i sile ih, da u rešetu vodu nose; a još ih za života na zao glas daju, pa ne mogu za nepravednike spominjati drugo nego one kazne, koje je Glaukon nabrojio za pravednike, koji se pričinjaju nepravedni. To je dakle pohvala i kuđenje zajednoga i drugoga. Osim toga razmotri, Sokrate, i drugi sud o pravednosti i nepravednosti, kako govore obični ljudi i pjesnici. Jer svi u jedan glas govore, daje trijeznost i pravednost lijepa, ali teška i mučna, a daje razuzdanost i nepravednost ugodna i laka, a samo je radi glasa i zakona sramotna. Većinom kažu, da je nepravednost korisnija od pravednosti, i opake bogataše i druge mogućnike lako i rado nazivaju javno i pojedince sretnima i časte ih, a one. koji su slabi i siromašni, njih ne časte i preziru ih, premda priznaju da su bolji od onih drugih. A od toga svega najčudnovatije se govori o bogovima i o kreposti. Naime da i bogovi mnogim vrlim ljudima nesreće i bijedan život dadoše, a protivnima protivan udes! Prosjaci i vrači obijaju pragove bogataša i uvjeravaju, da po žrtvama i bajanju dobivaju od bogova moć da im sred zabava i svetkovina pribave oproštenje, ako je tko učinio kakvu nepravdu sam ili njegovi predci, i da će s malo troška, ako hoće kojega neprijatelja uvaliti u nesreću, jednako nauditi i pravednu i nepravednu, jer oni, kako kažu, znaju zazivanjem i opčinjavanjem nagovoriti bogove, da im učine po volji. Za sve te tvrdnje navode pjesnike za svjedoke. Jedni daju primjere, kakoje zlo lako:

43

Jer nevaljalštine možeš na pregršti lako uzeti: Gladak je do nje put, a stanuje veoma blizu. Ali pred krepost znoj položiše besmrtni bozi I nekakav dug i strm put. Drugi navode Homera za svjedoka, da ljudi mogu bogove pridobiti, jer i on reče: U molitvi bozi su sami. I njih ljudi okrenuti gledaju kadom i vinom, Gledaju molbama tihim, Ijevanicom i žrtvom palnom; Mole se, kad je prestupio tko, zgriješio štogod A kad spominju mnoštvo knjiga Museja i Orfeja, kako kažu, sinova Selene i Muza. Prema tim knjigama rede žrtve i uvjeravaju ne samo pojedince nego i cijele države, da živi a i mrtvi tobože mogu dobiti oproštenja i oslobođenja za nepravedna djela pomoću žrtava i zabavnih igara; oni kažu, da nas takozvani teletai oslobađaju od zla na onome svijetu, a one, koji ne prinesu žrtve, čekaju tamo strahote. Sokrate, što misliš, kako svi takvi i toliki govori o tome. kako krepost i zlo cijene ljudi i bogovi, djeluju na duše mladića, koji su divno nadareni i sposobni da iz svakog razgovora brzo povuku zaključke, kakav svatko treba biti i kojim putem udariti, da život što najbolje provede? Mladić bi govorio vjerojatno sam sebi s Pindarom: "je li pravedno na zid visoki, ili krivom varkom zar da sepopnem i tako zaštićen daproživim?''' Ta za nagrade, što se spominju, kažu, da mi ništa ne koriste, ako budem pravedan, a ne budem bio ujedno i na glasu kao takav, nego mi to donosi očevidnu muku i štetu; a za nepravednika kažu, da će imati bogovski život, samo ako sebi zna pribaviti glas pravednosti. Kad već dakle pričin, kako kažu mudraci, i "istinu nadvlađuje i srećom gospodari", treba se uopće za njime okrenuti; pred svoja vrata i oko sebe treba nacrtati utvaru kreposti, ali premudroga Arhiloha liju lukavu i šarenu treba za sobom vući. Ali, veli se, nije uvijek lako skrivati svoju zloću. Naravno ni druga nijedna velika stvar nije laka, reći ćemo; ali ipak, ako hoćemo sretni biti, treba ići za tragovima naših govora. Radi očuvanja tajnosti sastavit ćemo zavjere i stranke, i ići ćemo učiteljima govora, koji uče mudro govoriti u skupštini i na sudu, te ćemo tada što rječitošću što silom postizavati, da ne budemo kažnjeni zbog zlodjela. Ali da, prema bogovima ne pomaže ni tajnost ni sila! Ako ih nema, ili ako ih za ljude ništa nije briga, nipošto nam

44

ne treba biti stalo za to; ako jesu i ako se za ljude staraju, onda za njih niti znamo niti smo čuli gdje drugdje nego u pričama i kod pjesnika, koji su im stvorili rod. A ti sami pjesnici kažu, da se bogovi mogu nagovoriti i pridobiti žrtvama, tihim molitvama i darovima. Pjesnicima treba vjerovati, ili oboje ili nijedno; ako im dakle treba vjerovati, onda treba nepravdu činiti i prinositi žrtve od onoga, što se nepravdom steče. Jer ako ćemo biti pravedni, ne će nas bogovi kazniti, ali se lišavamo dobitaka. koje daje nepravda; ako ćemo biti nepravedni, imat ćemo dobitke, molit ćemo bogove radi prestupaka i nagovarati ih, da se smiluju na naše grijehe, te ćemo proći bez kazne. - Ali da, na onom ćemo svijetu kažnjeni biti za grijehe ili mi sami ili potomci! Nego najdraži reći će nam razuman čovjek da se očistimo, pomoći će nam teletai i bozi spasitelji, kako nam kazuju običaji najvećih država i sinovi bogova, koji kao pjesnici i vrači božji govore, daje tako. Pa kako ćemo još više voljeti pravednost nego najveću nepravednost? Jer ako sebi pribavimo nepravednost s patvorenom vanjštinom, onda ćemo povoljno prolaziti i kod bogova i kod ljudi u životu i nakon smrti, kako kažu mnogi ljudi i najuglednije osobe. Po svemu dakle, stoje rečeno, Sokrate, kako je moguće, da bi još tkogod htio cijeniti pravednost? Kako se ne bi onaj, koji je moćan duhom, imovinom, tijelom ili rodom, smijao slušajući da je hvale? Zaista, ako tko može naš prikaz lažnim pokazati, te ako je dovoljno spoznao, da je najbolja pravednost, jamačno puno oprašta i ne srdi se na nepravednike, jer zna da nijedan čovjek nije svojevoljno pravedan, nego da nepravdu poradi kukavštine, starosti ili koje druge slabosti kudi, kad je ne može činiti, osim ako tko poradi svoje osjećajne prirode osuđuje nepravdu ili se od nje uzdržava poradi znanja. A očito je, daje tako! Jer koji takav čovjek prvi dođe do moći, prvi čini nepravdu, koliko može. A tome svemu ništa drugo nije uzrok, nego ono, odakle je potekao sav taj govor, i moj i moga brata. Od svih vas, divotniče, koji volite, da hvalite pravednost, počevši od starih junaka, kojima su se govori sačuvali, pa do naših suvremenjaka, nijedan nikada nije pokudio nepravdu ni pohvalio pravednost samu zbog sebe, nego samo poradi glasa, časti i darova, koji odatle dolaze. Ali jedno i drugo samo po svojoj bitnosti, dok se nahodi u duši onoga, koji ih ima, i dok ostaje tajno i bogovima i ljudima, nikada nije nijedan pjesnik ni pisac dovoljno opisao, naime daje nepravednost najveće zlo, što ga duša u sebi ima, a pravednost najveće dobro. Jer da vi svi od početka tako

45

govorite, i da nas od mala uvjeravate, ne bismo pazili jedan na drugoga, da ne učini nepravdu, nego bi svatko pazio sam na se i čuvao se od nepravde kao od najvećeg zla. To bi, Sokrate, a možda još i više od toga mogao Trazimah i gdjekoji drugi reći o pravednosti i nepravednosti, i kako se meni čini, naglavce izvraćati njihovu bitnost; ali ja - ta ne treba mi ništa pred tobom skrivati - govorim naširoko, kako najvećma mogu, želeći od tebe protivno čuti. Zato nam ne govori i ne pokaži samo, daje pravednost bolja od nepravde, nego što čini jedna i druga sama po sebi onome, koji je ima, zbogčegaje dakle jedna zlo, a druga dobro. Ono što se pričinja kod toga pusti, kako je Glaukon zahtijevao. Jer ako kod jedne i druge ne ćeš oduzeti istiniti glas, koji uživa, a dodat ćeš lažni, reći ćemo, da ne hvališ pravednost nego prividanje, da ne kudiš nepravednost, nego samo prividanje, da preporučuješ potajnu nepravednost i potvrđuješ Trazimahu, da je pravednost tuđe dobro, naime korist jačega, a da nepravednost sebi koristi i pomaže, a slabijemu škodi. Zato, kad si već priznao, da pravednost ide među najveća dobra, kojaje vrijedno imati ne samo radi posljedica, već mnogo više radi samih po sebi, kao vid, sluh, pamet, pa i zdravlje i sva druga dobra, koja su prava dobra sama po sebi, a ne po mnijenju, pohvali dakle kod pravednosti upravo to: da ona sama po sebi koristi onome, koji je ima, a nepravednost škodi; nagrade i glas pusti neka drugi hvale. Jer ja bih ostalima dao, da zbog toga hvale pravednost i kude nepravednost, dakle da slave i grde glas i nagrade, koje one pribavljaju, ali tebi ne bih dao, osim ako ne bi ti zahtijevao. Cijeli svoj život nisi ni o čemu drugom razmatrao nego o tome. Zato nam ne govori i ne pokaži samo to, da je pravednost bolja od nepravde, nego i to, kakav je učinak jedne i druge samih po sebi na onoga, koji ih ima. bilo to bogovima i ljudima poznato ili ne bilo, zbog čega je dakle jedna dobro a druga zlo. Ja sam se uvijek divio nadarenosti Glaukonovoj i Adiman-tovoj, pa i sada, kad sam to čuo, vrlo se obradovah i rekoh: - Nije loše o vama, djeco slavnoga oca. spjevao početak elegije ljubavnik Glaukonov, kad ste se proslavili u bici kod Megare: "djeco Aristonova, koljeno slavnoga muža božansko!" Tako je zaista prijatelji! Jer u vama je nešto posve božansko, ako niste uvjereni, daje nepravda bolja od pravednosti, premda je možete tako braniti! Meni se dakle čini, da niste doista uvjereni daje nepravda bolja, a sudim to po ostaloj vašoj ćudi, jer po vašim govorima ne bih

46

vam vjerovao: što vam pak više vjerujem, to manje znam, što ću. Pomoći ne mogu, jer mi se čini da sam preslab; dokaz mi je to, što sam, govoreći Trazimahu, mislio dokazati da je pravednost bolja od nepravde, a vi mi niste prihvatili. A opet ne mogu drukčije nego da pomognem pravednosti, jer se bojim, da možda nije bezbožno pri optuživanju pravednosti šuštati i ne braniti je, dok još dišemo i možemo govoriti. Zato je najbolje, da joj pomažem, kako mogu. Glaukon i ostali moljahu, da na svaki način pomognem i ne napustim istraživanje nego da razmotrim bit jednog i drugog, i kakvu zapravo donose korist. Rekoh dakle, što sam naumio: -Pitanje, na koje se dajemo, nije neznatno, nego za oštro oko. kako se meni čini. Kad već dakle nemamo oštre oči, naumio sam istraživanje o tome tako urediti, kao da tko kratkovidnima naloži pročitati malena pismena izdaleka. Lako se tada tko domisli, da se ta ista pismena nalaze i negdje drugdje, veća i na većem prostoru, pa da možemo pročitati najprije ona pismena te onda ogledati manja, jesu li ista. -Svakako - reče Adimant - ali što ima posla, Sokrate, istraživanje o pravednosti s time? -Ja ću ti reći. Velimo, da postoji pravednost jednoga čovjeka, ali postoji jamačno i pravednost čitave države?

-Svakako. -Što ne, država je veća od čovjeka? -Jest veća. -Možda bi dakle u većemu veću pravednost bilo i lakše upoznati. Ako dakle hoćete, istražimo najprije, što je ona u državama; zatim je tako ogledajmo i u svakome pojedinom čovjeku, tražeći sličnost većega oblika pravednosti u obliku manjega. -Meni se čini, da ispravno govoriš. -Kad bismo u misli ugledali, kako nastaje država, zar bismo onda vidjeli i njezinu pravednost i nepravednost, kako nastaju? -Možda. -Što ne, kad to izvršimo, ima nade, da ćemo lakše vidjeti što tražimo? -Mnogo lakše. -Mislite dakle, da to treba pokušati? Mislim, nije to malen posao; zato promislite! -Promislili smo - reče Adimant - nego hajde na stvar. -Prema mome mišljenju, nastaje, dakle, država, zato, što svaki od nas nije sam sebi dosta, nego mu mnogo treba i potrebni su mu

47

drugi; ili što drugo misliš, daje početak osnivanja države? -Ništa drugo. -Tako dakle uzima jedan drugoga da nam pomogne ovo i ono, i budući da nam mnogo treba, skupimo mnoge dionike i pomoćnike najednom mjestu i tome zajedničkom prebivalištu nadjenemo ime država; zar ne? -Svakako. -Dakle jedan drugome daje, ako hoće davati, ili ako hoće prima iz uvjerenja, da mu je tako bolje. -Tako je. -Hajdemo dakle u misli stvarati državu od početka. Stvorit će je, kako se čini, naša potreba. -Kako ne.

-Ali prva je i najveća potreba priskrbljivanje hrane, da možemo opstojati i živjeti. -Svakako. -Druga je stan, treća odjeća i slično. -Tako je. -Hajde dakle, kako će država priskrbiti sve to? Što ne, tako da jedan obraduje zemlju, drugi gradi kuće, treći tka odjeću? Ili ćemo tu dodati i postolara ili kojega drugoga, koji se brine za potrebe tjelesne? -Da, svakako. -A bila bi za najnužniju potrebu država od četiri ili pet ljudi. -Čini se. -Što dakle onda? Zar treba, da svaki pojedini od njih svoj posao radi za sve? Primjerice da ratar sam pripravlja hranu četvorici i da četvorostruko vrijeme i muku troši za pripravu hrane i da dijeli to s drugima? Ili treba, da druge odnemari, da samo sebi pravi četvrtinu te hrane u četvrtini vremena, a tri četvrtine vremena da provodi praveći što kuće, što odjeću, što obuću; dakle da se ne muči za druge i ne brine za njih, nego da radi sve poslove sam za sebe? I reče Adimant: -Ali Sokrate, možda je ono prvo lakše nego ovo. -Naravno, to ne bi bilo nimalo čudno! Jer dok si govorio, domislio sam se, da se ponajprije ne rađa svatko posve jednak svakome, nego različan po nadarenosti, daje dakle jedan za ovaj posao sposoban, a drugi za onaj. Ili se tebi ne čini? -Da.

48

-Što

dalje: bi li jedan bolje obavljao mnoga umijeća ili samo jedno? -Kad bi obavljao jedno. -Očito je, da posao propada, ako se propusti pravo vrijeme. - Očito je. -Jer, mislim, posao ne će čekati dok poslenik ima vremena, nego treba poslenik ići za poslom i to stalno. - Treba. -Tako svega više nastaje, sve je ljepše i lakše, kad jedan radi jedno prema svojoj sposobnosti i u pravo vrijeme, bez brige za ostale poslove. -Svakako. -Dakle treba, Adimante, više nego četiri državljanina za pripravu onoga, o čemu govorasmo. Jer ratar, kako se čini ne će sam sebi praviti plug, ako plug ima biti dobar, ni budak ni ostalo oruđe ratarsko. Ne će ni graditelj svoje alate, a treba i njemu mnogo; tako isto tkalac i postolar. -Istina. -Dakle će tesari, kovači i mnogi drugi obrtnici, kao sudionici u našoj državici, učiniti nju velikom. -Tako je. -Ali još ne bi osobito velika bila, ako bismo njima dodali govedare, ovčare i ostale pastire, budući da ratari moraju imati volove za oranje, graditelji i ratari tegleće blago za dovoženje, a tkalci i postolari kožu i vunu. -Ne bi ni malena bila država, koja bi sve to imala. -Ali - rekoh ja - gotovo nije moguće osnovati državu u takvu kraju, gdje ne će trebati uvoziti. -Nije moguće. -Trebat će dakle ona još i druge ljude, koji će joj iz drugih država dovoziti, što joj nedostaje. -Da. -Ako posrednik pode praznoruk, ne donoseći nikakve potrebne stvari onima, od kojih podmiruju svoju potrebu i s kojima želi zamijeniti robu, praznoruk će se i vratiti, zar ne? -Čini mi se. -Treba dakle kod kuće praviti ne samo za sebe dosta, nego i ono, što treba i koliko treba država, iz koje se uvozi.

-Treba. -Dakle nam treba više ratara i ostalih obrtnika u državi. 49

-Da, više. -Pa i ostalih ljudi posrednika, koji će sve to uvoziti i izvoziti, a to su trgovci; zar ne? Da. -Dakle će nam trebati i trgovci. -Svakako. -Ako se trgovina vodi po moru, trebat će još i mnogo drugih vještaka u pomorstvu. -Zaista mnogo. -A kako je u državi samoj? Kako će se međusobno dijeliti, što svaki bude izrađivao? Ta upravo zato i skupismo ljude te osnovasmo državu. -Očito prodavanjem i kupovanjem. -Odatle će nam dakle nastati trg i novac, kao sredstvo za olakšanje prometa. -Svakako. -Ako ratar ili koji drugi obrtnik donese nešto od onoga, što pravi, na trg, i ne nađe odmah kupce i mušterije, dangubit će u svome poslu sjedeći na trgu? -Nipošto - odgovori Adimat - nego ima ljudi, koji to vide i sami preuzimaju tu službu; u dobro uređenim državama redovito oni koji su tjelesno najslabiji i nesposobni za koji drugi rad. Jer njihov je posao ostajati na trgu i kupovati robu proizvođača i preprodavati je za novce onima, koji trebaju nešto kupiti. -Dakle nam ta potreba - rekoh ja - stvara trgovčiće (kramare) u državi. Ili ne zovemo trgovčićima one, koji na trgu sjede i posreduju pri kupnji i prodaji, a trgovcima one, koji putuju po državama? -Dakako. -Ima još, kako ja mislim, i nekih drugih posrednika, koji se baš ne ističu osobito umom, ali su dovoljno snažni tijelom za napore. Oni dakle prodaju svoju snagu; plaću za to zovu nadnicom, i zovu se, kako ja mislim, nadničari. Žarne? -Svakako. -Dakle, kako se čini. i nadničari spadaju u potpune države. -Čini mi se. -Zar nam je, Adimante, država već tako porasla, da je potpuna? -Možda. -Gdje bi onda u njoj bila pravednost a gdje nepravednost? I kada bi i gdje nastale u onome što smo razmotrili?

50

-Ja, Sokrate, ne vidim, ako ne na potrebi, koja te ljude okuplja na okup. -Možda pravo kažeš - rekoh ja. - Treba ogledati i ne popustiti. Ponajprije dakle razmotrimo, kako će živjeti ljudi u takvim prilikama. Što ne, praveći hranu, vino, odjeću i obuću i sagradivši stanove, ljeti će većinom raditi lako odjeveni i bosi, a zimi dobro odjeveni i obuveni? Za hranu će pripravljati od ječma ječmeno, od pšenice pšenično brašno, jedno će skuhati, drugo će umijesiti; kašu će sjajnu i kruh postavljati na kakvu trstiku ili čisto lišće, leći će na slamnjaču od tisova i mirtova lišća, gostit će se sa svojom djecom, pripijat će vina, ovjenčat će se i slavit će bogove u veselu društvu; djece ne će imati više nego prema imovini i čuvat će se siromaštva i rata. A Glaukon prekide: -Kako se čini, tima ljudima spravljaš gozbu bez prismoka. -Pravo kažeš - rekoh ja - zaboravih, da će i prismoka imati. Očito će imati soli, ulja i sira, spravljat će luk i povrće te kakva već variva ima na vrtu. Ponudit ćemo im i slatkiša: smokava, graška i graha, mirtu i žir će uz oganj peći, umjereno uz to pripijajući. Tako će mirno i u zdravlju život provoditi, stari umirati i sličan život potomcima ostavljati. A on reče:

-Sokrate, da osnivaš državu za svinje, čim bi ih drugim nego tim krmio? -Nego kako treba, Glaukone? -Kao obično, da leže, mislim, na ležajima, ako ne će biti bijedni, da jedu sa stola i da imaju prismoka i slatkiša, kao i mi danas. -Neka, razumijem - rekoh ja - kako se vidi, ne razmatramo samo to, kako postaje uopće država, nego kako postaje i izobilna država. Možda nije to ni zlo; jer ogledajući i takvu državu možda bismo baš opazili, kako u državama nastaje pravednost i nepravednost. Prava, takoreći, zdrava, država, čini mi se, jest onakva, kakvu smo opisali; ali ako opet hoćete, da ogledamo i državu u raskalašenosti, ništa ne smeta. Jer zaista nekima, kako se čini, ne će biti dosta toni takav život, nego će biti potrebni i ležaj i, stolovi i drugo pokućstvo, pa i prismok, pomast, kadovi, milosnice i kolači i svega toga svake vrste. Pa i ne smije se više, kako isprva govorasmo, davati samo potrebno; stan, odjeću i obuću, nego treba potaći i slikarstvo; zlato i bjelokost i slično treba uvoziti. Zar ne?

51

-Da. -Dakle opet treba državu povećati. Jer ova zdrava više ne dotječe, nego je treba ispuniti mnoštvom, koje nije više u državama radi najvažnije potrebe, primjerice svi lovci i oponašatelji, koji oponašaju pomoću likova i boja, a mnogi i govorom, naime pjesnici i njihovi pomoćnici: rapsodi, glumci, plesači, kazališni poduzetnici, umjetni obrtnici, napose za ženski nakit. Pa i poslužnika ćemo više trebati. Ili misliš, da ne će trebati odgojitelja, dadilja, služavka, češljarica, brijača, pa slastičara i kuhara? A trebat će nam još i svinjara, jer toga nam u prvobitnoj državi ne bijaše; ta nije bilo potrebno. Ali u toj će državi i to trebati, a trebat će i veoma mnogo drugog stada, ako se želi gostiti. Zar ne? -Ta kako ne. - Dakle ćemo kraj takva života i liječnika trebati mnogo više nego prije? - Mnogo više. - I zemlja, koja je tada dovoljna bila, da hrani sve ondašnje ljude, ne će sada biti dovoljna nego malena; ili kako veliš? - Tako. - Dakle nam treba odrezati od zemlje susjeda, ako hoćemo imati dovoljno pašnjaka i oranica; isto će i naši susjedi učiniti od naše, ako se i oni upuste u beskrajno tečenje blaga i prijeđu granicu najnužnijih potreba. -Svakako će to učiniti, Sokrate. -Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti? -Dakako. - Nemojmo još ništa govoriti, čini li rat kakvo zlo ili dobro, nego samo toliko, da smo postanje rata našli u onome, iz čega poglavito u državama i za pojedince i za mnoštvo zlo nastaje, kada god nastaje. - Svakako. - Dakle treba, prijatelju, još povećati državu, ne za malo, nego za cijelu vojsku, koja će izaći i boriti se s neprijateljima za imovinu i za ono, o čemu upravo sada govorasmo. - A što, zar sami građani nisu dosta? -Nisu - rekoh ja-ako smo se dobro sporazumjeli ti i mi svi, kad smo državu osnivali. Složili smo se, ako se sjećaš, da jedan ne može dobro obavljati mnoga umijeća. - Istinu veliš. - Zar se ne čini, da se ratovanje osniva na umijeću? - I te kako.

52

-Zar

onda treba većma mariti za umijeće postolarsko nego za ratno? -Nipošto. -Postolaru dakle ne dasmo, da bude ujedno ratar i tkalac i graditelj, nego postolar, kako bi nam dobro obavljao svoj posao; tako isto i svakome pojedinome od ostalih jedan posao davasmo, za koji bijaše nadaren; njega je imao lijepo raditi, slobodan od ostalih posala, za života se time baveći i ne propuštajući za to pravi čas. A nije li veoma važno, da se ratni poslovi dobro obave? Ili je to tako lako, da će svatko i kao ratar i kao postolar i u kojemu god drugom umijeću biti ujedno dobar ratnik, dok nijedan ne bi postao dovoljno vrstan u piljkanju ili kockanju, ako se od mala time ne bi bavio svojski nego uzgredno? Kad on uzme štit ili koje drugo ratno oružje i oruđe, zar će odmah biti vrstan borac u borbi teškoga oružnika ili u kojoj drugoj ratnoj borbi? Ako se uzme kakvo drugo oruđe u ruke, ne postaje se samim tim obrtnik ni borac, te ne će ono koristiti onome koji svoj posao ne nauči i dovoljno ne uvježba? - Ta inače bi oruđa mnogo vrijedila! - Što ne - rekoh ja - kako je posao onih koji čuvaju državu najvažniji, tako im treba i najviše slobode od ostalih posala, a opet i umijeća i mara najvećega. -Da, mislim tako. -Zar onda ne treba i osobitog dara za sam posao? -Kako ne? -Naš bi dakle posao bio, ako bi samo to mogli, izabrati, koji je i kakav je dar prikladan za čuvanje države. - Bio bi zaista. - Zaista - rekoh ja - nismo se neznatne stvari latili; ipak hrabro naprijed, koliko samo sile dopuštaju. - Dakako, samo naprijed. - Misliš li dakle, da se dar čuvanja pametna psa razlikuje nešto od sposobnosti plemenita mladića? - Kako misliš? - Tako: jedan i drugi trebaju oštro opažati, hitro goniti što opažaju, i biti opet snažni, ako se trebaju boriti kad uhvate. -Ta zaista trebaju sve to. -1 biti hrabar, ako će se već dobro boriti. - Kako ne. - A zar je hrabar onaj, koji nije srčan, bilo konj, bilo pas. bilo koja god druga životinja? Sigurno si opazio, da je srčanost neodoljiva

53

i nepobjediva, daje s njome svaka duša neustrašiva i nepredobiva? - Opazio sam. -Jasno je dakle, kakav treba biti čuvar tijelom. -Da. -Pa i dušom, naime srčan. - I to. -Kako onda, Glaukone - rekoh ja - ne će čuvari, tako nadareni, biti na ratnoj nozi međusobno i zlostavljati ostale građane? -Tako ti Zeusa, ne lako. -Ali ipak treba, da su prema svojima pitomi, a na neprijatelje ljuti; inače ne će čekati na neprijatelje, da ih unište, nego će se prije sami međusobno uništavati. -Istina. -Što ćemo dakle učiniti? Gdje ćemo naći čuvara u isti mah blage i srčane ćudi? Jer blaga je ćud protivna srčanoj. -Čini se. -A ipak ako koje od toga dvojega nedostaje, zaista ne ćemo imati dobrog čuvara. Kako se to oboje zajedno čini nemoguće, izlazi, da dobar čuvar nije moguć. -Čini se. A ja, našavši se u neprilici, promislivši pređašnje, rekoh: -Pravo smo, prijatelju, u neprilici, jer smo se ostavili slike, koju smo sebi postavili. -Kako misliš? -Nismo opazili, da ima stvorova, koji imaju ta dva protivna svojstva, u što smo sumnjali. -Gdje dakle?

-Tako mišljah, kad rekoh, da se treba prije latiti u odgoju glazbe nego tjelesnog vježbanja. -Pravo je. -Znaš dakle, daje u svakom poslu glavno početak, osobito za sve mlado i nježno? Jer tada se najviše stvara i utiskuje lik. koji im se hoće dati. -Svakako. -Zar ćemo onda tako lako dopustiti, da djeca slušaju kakve god priče, od koga god sastavljene, i primaju u dušu predodžbe većinom protivne onima, koje će, po našemu mišljenju trebati imati kad odrastu? -Nikako ne ćemo dopustiti. -Ponajprije dakle, kako se čini, treba nadgledavati sastavljače priča, i koju priču lijepo načine, treba je izabrati, a koju ne načine, izbaciti. Odgojiteljice i majke ćemo nagovarati, da djeci govore

54

odobrene priče i da mnogo više oblikuju pričama njihove duše, nego rukama njihova tijela, a većinu priča, koje sad pričaju, treba izbaciti. -Kakve to? -U većim pričama - rekoh ja - razabrat ćemo i manje, jer trebaju i veće i manje priče imati isti učinak i isti smisao; ili misliš da ne? -Da, ali ne razumijem na kakve veće misliš. -Koje nam govorahu Hesod, Homer i ostali pjesnici. Jer oni složiše ljudima izmišljene priče, te ih govorahu i prije, a i sada. -Kako i što im prigovaraš? -Ono, što treba najprije i najviše prigovarati, osobito ako tko ne izmišlja lijepo. -Što to? -Kada pjesnici krivo prikazuju, kakvi su bogovi i polubogovi, upravo kao slikar, koji nimalo sličnu sliku ne crta. -Ta i pravo je tome prigovarati; ali kako dakle da kažemo i što?

-Ponajprije, krivo je rekao pripovjedač o najvećemu mitu, naime daje Uran učinio ono, što kaže Hesiod, i da se opet Kron njemu osvetio. Stoje nadalje Kron učinio i pretrpio od sina, ne bi, mislim, ni daje istina, trebalo tako lako govoriti pred nerazumnom djecom, nego bolje o tome šutjeti; ako bi potrebno bilo govoriti, da to kao tajnu čuje što manji broj, žrtvovavši ne kakvu običnu žrtvu, nego veliku i skupu žrtvu. Tako će biti okupljen mali broj slušača. -Ta i jesu te priče mučne. -I ne smiju se pričati u našoj državi, Adimante! Ne smije se mladiću to govoriti, budući da mu ne bi bilo čudno činiti krajnju nepravdu ili svakim načinom zlostavljati oca, pa makar bio ovaj i kriv, jer bi tad radio što prvi i najveći bogovi. -Zaista, tako ti Zeusa, i meni se čini, da nije prikladno govoriti o tome. -I uopće, da bogovi međusobno ratuju, progone se i bore; ta nije to ni istina! Ako budući čuvari države trebaju držati za najveću sramotu međusobno se lakoumno svađati. Ne treba nikako pričati ni kititi borbe s divovima ni druga svakakva neprijateljstva bogova i polubogova prema rođacima i svojti. Djecu treba uvjeriti, da se nikada nijedan državljanin nije posvadio s drugim i da je to zabranjeno; tako radije treba da govore odmah djeci i starci i starice i uopće svi stariji, a pjesnike treba prisiliti, da tome slično pričaju. Ne smiju se prema tome

55

u državu primati priče, kako je sin Heru okivao, kako je Hefesta otac bacio, kad je htio majku od udaraca braniti. Kao ni borbe bogova, koje je Homer spjevao bilo u prenesenom, bilo u pravom smislu. Jer mladić ne zna suditi, stoje preneseno a što nije, nego što u toj dobi primi u predodžbe, to ostaje u njem neizbrisivo i neuklonivo za sve vijeke. Upravo zato možda treba nadasve nastojati, da ono, što prvo čuju, budu najljepše priče o vrlini. - To je opravdano; ali ako bi nas opet tko i to pitao, stoje to i kakve su to priče, kakve bismo priče naveli? I ja rekoh: - Adimante, ja i ti nismo za sada pjesnici, nego osnivači države. Osnivačima treba znati načela, prema kojima moraju pjesnici postupati i od kojih ne smiju odstupati, ali ne treba, da sami priče slažu. - Dobro, ali koja bi bila načela u pričama o bogovima? - Ovakva nekakva: boga treba uvijek takva prikazivati, kakav upravo jest, pjevao tko o njemu u epu ili u tragediji. -Tako je. -Što ne, bog je zaista dobar i treba tako govoriti? -Bez sumnje. -Ali nijedno biće, koje je dobro, nije štetno, zar ne? -Čini mi se da nije. -Pravi li onda štetu ono, što nije štetno? -Nikako. -Što ne pravi štetu, čini li kakvo zlo? -Ni to. -A što ne čini nikakvo zlo, ne bi bilo ni uzrok nikakvu zlu0 -Ta kako? -Dalje: biće, koje je dobro, korisno je? -Da. -Uzrok je dakle dobrobiti? -Da. -Nije dakle dobro biće uzrok svemu, nego samo dobru jest uzrok, a zlu nije. -Svakako. -Dakle nije ni bog, kad je već dobar, svemu uzrok, kako svijet kaže, nego je malo čemu uzrok, a mnogo čemu nije kriv; jer mnogo manje dobra imamo nego zla. Dobru je uzrok samo bog, a zlu treba nešto drugo tražiti kao uzrok a ne boga. -Mislim, da posve istinito govoriš. -Ne treba dakle ni Homeru ni drugom pjesniku povlađivati dok

56

tamo bezumno i krivo o bogovima govori, da dvije bačve leže u Zeusovu domu, pune darova, jedna dobrih a druga zlih, i kome Zeus smiješa iz obih i dade. "taj se na zlo sada namjerava, a sad na dobro", a kome ne smiješa, nego mu dade ono drugo nepomiješano, da "toga po zemlji divnoj glad i bijeda progoni huda." Ne treba vjerovati ni što se kaže, da Zeus dijeli dobra i zla. - Ako tko reče, daje kršenje zakletvi i ugovora, koje počini Pandar, uzrokovala Atena i Zeus, ne ćemo odobriti, a niti daje svađa i raspra bogova nastala po Temisti i Zeusu. Ne smije se opet dopuštati, da mladići čuju, što Eshil kaže, da "bog krivnju stvara smrtnicima sam kad u zlo vrći kuću hoće posvema". Nego ako tko pjeva o patnjama Niobinim, u kojima dolaze ti stihovi, ili patnje Pelopida, ili zgode trojanske, ili što drugo takvo, onda ili se ne smije dopustiti govoriti, da su to djela božja, ili ako su božja, trebaju pjesnici naći zgodan način, kakav otprilike mi sada tražimo, i kazati, daje bog radio pravedno i dobrostivo, a onima, koji trpe, da kazna bijaše na korist. Ali se ne smije pjesniku dopustiti da govori kako im je kazna bila na nesreću i kako je bog kaznu dosudio; no može se dopustiti, da se kaže, kako je kazna bila onima koji trpe potrebna i kako su je dobili od boga na korist, pošto su bili i svojom su zloćom postali bijedni. Ali treba se zabraniti govoriti, da bog, koji je dobar, postaje uzrok nečijoj zloći. Nitko ne smije takvo što govoriti u svojoj državi, koja želi imati dobre zakone, i nitko ne smije slušati, ni mlađi ni stariji, priče o tome, bile u stihu ili u prozi. Jer ne dolikuje to govoriti - a nije ni korisno nama ni samo po sebi skladno.

-Primam s tobom taj zakon i priznajem ga. -To bi dakle - rekoh ja - bio jedan zakon o bogovima i načelo, prema kojem će trebati govornici govoriti i pjesnici pjevati, naime, da bog nije uzrok svemu nego samo dobru. -I to je dosta. -A što je onda s drugim načelom? Zar misliš, da je bog vještac i da se lukavo ukazuje sad u ovom sad u onom obličju: da se sad sam pretvara i zaista mijenja svoj lik u različite oblike, a sad da

57

nas samo vara i čini, da o njemu tako mislimo? Ili misliš, daje iskren i ne mijenja nikad obličje? -Još ne mogu na to odgovoriti. -Gle: ako bi nešto istupalo iz svoga obličja, ne pretvara li se nužno ili samo po sebi ili po drugome? -Nužno. -Što ne, najmanje je izloženo vanjskom utjecaju ono, stoje u najboljem stanju? Primjerice, ne mijenja li se najmanje odjela, pića i napora najzdravije i najjače tijelo, a od žega, vjetrova i sličnih utjecaja svako čvrsto rašće? -Kako ne. -A dušu najhrabriju i najrazumniju ne bi li najmanje smeo i promijenio kakav vanjski utjecaj? -Da. -Zaista i sve sprave i građevine, i odjeća koje su dobro načinjene i u dobru su stanju, najmanje se mijenjaju od vremena i ostalih utjecaja? -Zaista jest tako. -Dakle sve stoje, bilo od prirode bilo od umijeća bilo od obadvojega, u dobru stanju, najmanje se daje mijenjati od tuđega utjecaja. -Čini se. -Ali bog je i božje svakako najsavršenije. -Kako ne. -Tako dakle bog nikako ne bi imao mnogo oblika.

-Zaista nikako. -Nego zar bi sam sebe mijenjao i pretvarao? -Svakako, ako se već pretvara. -Mijenja li se onda na bolje i ljepše; ili na gore i ružnije od sebe? -Nužno na gore i ružnije, ako se već pretvara; jer jamačno ne ćemo reći, kako bogu nedostaje ljepote ili vrline. -Posve pravo kažeš! A kad je tako, Adimante, čini li se tebi. da bi jedan bog ili čovjek činio sebe svojevoljno kako god gorim? -Nije moguće. -Nije dakle moguće ni da bi se bog htio pretvarati. Svako najljepše i najsavršenije biće, ako samo može, ostaje uvijek jednostavno u svojem obliku. -Čini mi se bezuvjetno. -Neka nam dakle, izvrsniče, nijedan pjesnik ne govori, da ' - r — - —_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ m_ _ ______ _ _ _ _ _ _ _ _—_ _ _—_ _

.

58

"bogovi nalik na strance iz daleke zemlje svakakva obličja kažu i tako oblaze grade." Ni o Proteju i Tetidi neka nitko ne laže i neka ni u tragediji ni u ostalim pjesmama ne uvodi Heru pretvorenu, kako kao svećenica prosjaci "za djecu Inaha, vode u Argu, života davače" i mnogošta slično tome neka nam ne lažu. Majke opet neka u to ne vjeruju i neka ne plaše djecu tim glupim pričama, da tobože nekakvi bogovi noću obilaze okolo u svakakvim strašnim likovima; prvo, da ne hule na bogove, drugo, da djecu ne čine plašljivima. -Ne, to se ne smije činiti. -Ali zar nas bogovi, iako se doduše ne mogu sami mijenjati, varkom i čaranjem ne obmanjuju, te nam se ne pričinjaju u svakakvom liku?

-Možda. -A što, misliš li, da bi bog htio riječju ili činom lagati i utvaru pred nas slati? -Ne znam. -Ne znaš da istinitu obmanu, ako se može tako reći, mrze svi bogovi i ljudi? -Kako to misliš? -Tako, da nitko ne će svojevoljno lagati najznatnijim dijelom svoga ja i o onom, što je najznatnije u njemu, nego se nadasve boji laži o tome. -Ni sada još ne razumijem. -Jer misliš da nešto uzvišeno govorim, a ja velim, da ni jedan čovjek ne želi sam sebe obmanjivati, niti želi o bitku ostati u obmani niti o istini biti na nečistu, pa da dakle najviše mrzi na laž u svojoj duši. -Kudikamo najviše. -A zaista bi se to, kako upravo sada rekoh, s najviše prava zvalo istinska obmana: naime nepoznavanje istine u duši čovjeka, koji je u laž zapao. Jer laž u riječima samo je oponašanje laži u duši i kasniji njihov odraz, a nije posve čista laž. Ili nije tako? -Svakako. -Dakle na pravu laž mrze ne samo bogovi nego i ljudi. -Čini mi se. -A kada je i kome laž u riječima korisna, te ne zaslužuje mržnje?

59

Zar nije korisna protiv neprijatelja i kod prijatelja onda, kada oni iz mahnitosti ili kakve bezumnosti hoće počiniti kakvo zlo? Ne služi li nam to kao lijek, kao obrambena mjera? I u pričama koje upravo sada spomenusmo, slično postupasmo; ne znamo, kakva je davnina doista bila, pa stoga gradimo priče što više nalik na istinu, te tako činimo laž korisnom. -I jest tako. - Čemu je dakle laž bogu korisna? Bi li lažno prikazivao davninu zato, stoje ne poznaje?

-Bilo bi zaista smiješno. -Nema dakle u boga lažnoga pjesnika. -Čini mi se, da nema. -A bi li lagao od straha pred neprijateljima? -Nipošto. -A bi li radi bezumnosti ili mahnitosti prijatelja9 -Ali nitko bezuman i mahnit nije prijatelj bogova. -Nema dakle bog razloga lagati. -Nema. -Nikako dakle ne lažu božanska bića? - Nikako. -Sasvim je dakle bog jednostavan i istinit i u činu i u govoru, te niti se sam pretvara niti vara druge, niti utvarama ni riječima ni poslanim znacima, ni najavi ni u snu. -Kad ti govoriš, meni se i samom tako čini. -Dopuštaš dakle, daje to drugo načelo, prema kojem treba o bogovima i govoriti i pjevati: naime da se bogovi ne pretvaraju kao vješci i da nas lažima ne obmanjuju ni govorom ni činom? -Slažem se s time. -Dok dakle u Homera mnogo što drugo hvalimo, ne ćemo hvaliti, da Zeus onakav san šalje Agamemnonu; ni u Eshila, kad Tetida kaže, daje Apolon na njezinoj svadbi pjevao i Nabrajd sreću njezinoga poroda. Živote bez bolesti i dugovjeke. Posvema reče udes bogougodan I pjesmu slave pjeva meni na radost. Ja mišljah, ne će usta Feba lagati Božanska, što im proročanska buja dar. Sam pjesmu pjeva, sam na gozbi nazočan, Sam ovo reče; sam ubilac postade Za sina mojega! Kadgod tko stane tako o bogovima govoriti, ljutit ćemo se i ne

60

ćemo mu dati kora za prikazivanje, a ne ćemo ni učiteljima dati time se služiti pri odgoju mladića. Jer naši čuvari trebaju biti bogobojazni i božanski, koliko je to čovjeku najviše moguće. - Svakako se slažem s tim načelima i služio bih se njima kao zakonima.

61

TREĆA KNJIGA -O BOGOVIMA dakle - rekoh ja - takve otprilike priče trebaju mladići slušati, i ne slušati odmah od mala, ako će bogove i roditelje štovati te međusobno prijateljstvo cijeniti. -Mislim, daje to ispravno. -A dalje? Ako će biti hrabri, zar im ne treba i tako govoriti da ih riječi potaknu, da se što manje smrti boje? Ili misliš, da bi ikada itko postao hrabar imajući u duši taj strah? -Zaista, ne mislim. -A što, ako tko vjeruje pričama o onome svijetu, kojeg u crnoj slici rišu; misliš li, da se ne će bojati smrti i da će u bitkama voljeti smrt nego poraz i ropstvo? -Nikako. -Treba nam dakle, kako se čini, nadgledati i one, koji kane i o tim stvarima govoriti, i moliti ih, da ne proklinju samo tako jednostavno prilike u Hadu, nego neka ih radije hvale, jer inače niti govore istinito niti korisno za one, u kojima se treba razviti ratnički duh. -Zaista treba. -Dakle ćemo izbrisati stihove kao: "jer bih volio biti i težak i služiti drugom, koji svojega nema imutka, nego mrtvacima vladat, sa zemlje kojih nesta." Zatim:

62

"da se pokazali ljudima i bozima stanovi ne bi vlažni, strašni, od kojih i sami zaziru bozi." Zatim: "aj, i u dvorima boga Hada nekakve ima duše i prikaze ima, a života nikako nema" Zatim: "sam da je svjestan; drugim onuda tek lepeću sjene." Zatim: "duša iz udova njemu izleti, ode k Hadu kob oplakujuć mladost i muževnost ostaviv svoju." Zatim: "i tad odleti nalična dimu duša pod zemlju cvrčeć." Zatim: "ko što cvrče i lijeću slijepi miši pećini strašnoj u kutu, kad koji iz niza spadne s pećine, gdjeno drže u redu jedan se drugog: tako cvrčahu duše prosaca." Za to i za sve slično molit ćemo Homera i ostale pjesnike, neka se ne srde, ako izbrišemo, ne kao da ne bi bilo pjesnički i većini ugodno slušati - nego stoje više pjesnički, to manje smiju to slušati dječaci i muževi, koji trebaju biti slobodni i više se bojati ropstva nego smrti. -Svakako. -Što ne, još treba zabaciti i sva strašna i grozna imena o podzemlju, Kokite, Stige, paklenike, mrtvace i sva druga, koja su te vrste i uzrokuju, kad se spominju, najveću zebnju u onih, koji slušaju. i možda su ona imena za što drugo dobra, ali se za čuvare bojimo, da nam se od takve zebnje ne uzbude i postanu meki više nego treba. -I pravo se bojimo. -Dakle ih treba ukloniti? -Da. -A u protivnom smislu od toga treba i govoriti i pjevati. -Očito. -Onda ćemo ukloniti i naricanja i kukanja velikih junaka? -Moramo, ako već i ono prvo uklanjamo. -Gledaj dakle - rekoh ja-jesmo li u pravu! Velimo dakle, da čestit čovjek ne će držati smrt strašnom, ako njegov drug u boju padne

63

pokraj njega. - Velimo. -Ne bi dakle radi njegove sudbe naricao, kao da mu se nešto strašno dogodilo. -Nipošto. -Ali i velimo, da je takav u prvom redu sam sebi dosta za život i da mu ne treba drugih toliko kao običnim ljudima. -Istina. -Dakle je njemu mnogo manje strašno izgubiti sina, brata, novce ili što drugo takvo. -Zaista najmanje. -Stoga on mnogo manje nariče, a podnosi što mirnije, kad ga stigne koja takva nesreća. -Kudikamo manje. -Pravo bismo dakle uklanjali tužaljke od velikih junaka, a davali bismo ih ženama, a i među njima ne vrjednijima nego ljudima nejunačkim, kako bi nam se ustručavali poput njih činiti oni, koje odgajamo za čuvanje zemlje. -Pravo je tako. -Opet ćemo dakle moliti Homera i ostale pjesnike, da ne pjevaju o Ahilu, božičinu sinu: "sad bi se nalego na bok, a sada bi nauznak lego, a sad na lice, sad bi osovio on se te usto pa bludio sav prenemažuć se morske uz žale"

"te on čađavog pra obadvjema rukama zgrabi pa si ga saspe po glavi" ili da inače plače i nariče, koliko je i kako je Homer spjevao. Ili da Prijam, koji je po rodu blizu bogovima "moli i valja se po blatu i svakoga poimence on zove junaka." A još ćemo ga mnogo više moliti, da ne pjeva, kako bogovi nariču i govore: "teško nesretnoj meni, junaka jadnica rodih." A ako već druge bogove, neka se nikako ne usudi najvećega boga tako krivo oponašati, da mu u usta stavlja:

64

"aj, sad očima svojim čovjeka miloga vidim gonjena okolo grada, a moje za Hektorom plače srce" i "ajme, od ruke Patrokla Sarpedonu, koji je meni od svih miliji ljudi, sudbinom poginut treba." Jer ako bi nam, mili Adimante, mladići to ozbiljno slušali, a ne bi se smijali nedostojnu govoru, teško da bi tko pomislio, daje to njega kao čovjeka nedostojno, i teško da bi se prekorio, ako bi mu i palo na um tako govoriti ili činiti, nego bi bez ikakva srama i ustezanja radi sitnih nezgoda pjevao mnoge tužaljke i naricaljke.

-Posve istinito govoriš. -A ne smije to, kako nam je netom pokazalo razmatranje; tome se treba pokoriti, dok nas tko ne uvjeri drugim čim ljepšim. -Ta ne smije zaista. -Ali ne smiju biti ni ljubitelji smijeha. Jer upravo kad se tko poda neumjerenu smijehu, to traži i veliku promjenu. -Čini mi se. -Dakle se ne smije odobravati, ako tko prikazuje znamenite ljude, kako ih smijeh presvaja, a još mnogo manje, ako bogove tako riše. -Zaista mnogo manje. -Nipošto ne ćemo Homeru ni to odobriti o bogovima: "blažene bogove sve neutažljivi obuzme smijeh gledajuć Hefesta. gdje po kući sopeći brza." To se prema tvome razmatranju ne smije odobriti.

-Da, po mojem razmatranju, ako ti hoćeš, da je moje, jer zaista se ne smije to odobriti. -Ali i istinu treba mnogo cijeniti. Jer ako pravo netom govorasmo i ako je laž bogovima zaista beskorisna, a ljudima korisna samo kao lijek, očito je, da se to smije dati samo liječnicima, a obični se ljudi toga ne smiju laćati. -Očito. -Dakle, ako ikome drugome, laž pristaje samo vladarima države i to na korist države, bilo radi neprijatelja. Svi se ostali toga ne smiju laćati, nego ako podložnik slaže vladarima, reći ćemo, da je to jednaka i veća pogreška, nego kao kad bolesnik liječniku, ili

65

onaj, koji se vježba, učitelju vježbanja ne govori istinu o stanju svojega tijela, ili kad mornar kormilaru ne govori istinu o brodu ili o sebi ili o ostaloj posadi. -Živa istina. -Ako dakle vladar uhvati koga u državi, da laže, kao primjerice koga obrtnika "vrača. U' u bolesti vična liječnika ili tesara." kaznit će ga, držeći da uvodi u državu stvari, koje ju kao i brod izvrću i upropašćuju. -Da, ako se uz riječi vrše i djela. -A što, zar nam mladići ne će trebati samostege? -Kako ne. -A nisu li uglavnom ovo najveći znakovi samostege: da budu pokorni vladarima, a sami da budu vladari svojim požudama za pićima, jelima i ljubavnim užitcima. -Meni se čini. -Odobrit ćemo dakle, mislim, riječi što i kod Homera Diomed govori: "mirno, dragane, sjedi i moju poslušaj riječ" i stoje s time u svezi: "pođu Ahejci kipeći gnjevom, mucahu vođa se bojeć." i drugo, stoje takvo.

-Da, odobrit ćemo. -A što, ovo: "teška oj pijanice, u tebe pasje su oči. a srce jelenje," i što je iza toga po redu, zar i to da odobrimo, kao i druge bezobraštine podanika prema vladarima, koje je tko spomenuo u govoru ili u pjesmi? -Ne, ne. -Jer nije, mislim, mladićima prikladno to čuti za njihovu čednost. Ali nije ništa čudno, ako im se to sviđa; a kako se tebi čini? -Tako, kako reče. -Dalje; prikazivati najmudrijega čovjeka, gdje govori, da mu se čini najljepše od svega, kad su stolovi puni "mesa i kruha, puno u vrču vina imade, koje

66

vinotoča grabi i gostima u kupe toči" čini li ti se prikladno za vladanje mladića samim sobom? Ili "ali od glada mrijeti, da suđenje takvo nas snađe, to je najgore?" Ili prikazivati Zeusa, koji sam bdije, dok ostali bogovi i ljudi spavaju, da radi želje za ljubavnim užitkom sve lako zaboravlja, što odluči; da se tako uzbuni, kad vidi Heru, da ne će otići ni u ložnicu, nego bi rad odmah ondje na zemlji s njome leći; da govori, tako ga želja obuzima, kako nije ni onda, kad su prvi put jedno k drugome išli "kradom od roditelja milih." Ili kako Hefest okiva Aresa i Afroditu radi sličnog uzroka. - Zaista, ne čini mi se to prikladno. - Ali ako se gdje priča i prikazuje kakva postojanost, koju u svemu i svagdje pokazuju istaknuti muževi, trebaju to mladići gledati i slušati, primjerice: "ali se u grudi lupi i napune na srce ovako: strpi se, srce, već si pretrpjelo i grđu psinu." - Svakako. -Ne smije se dakle dopustiti, da junaci budu podmitljivi i lakomi na novce. -Nikako. -Niti se smije njima pjevati, da "darovi bogove mite, da mite i kraljeve časne" niti treba hvaliti Ahilova odgojitelja Fenika, daje prikladno govorio, kad je njemu svjetovao, neka brani Ahejce, ako dobije darove, a bez darova neka se ne ostavlja gnjeva. Ni za sama Ahila ne ćemo držati ni složiti se, daje bio tako lakom na novce, te bi bio od Agamemnona darove primio, i da bi tek za otkupninu bio dao mrtvo tijelo Hektora, a inače da ne bi htio. -Nipošto nije pravo to hvaliti. -Samo radi Homera ne ću kazati, da je upravo grijeh za Ahila tako govoriti i slušati, dok drugi tako govore. Jednako tako kad kaže, daje Ahil Apolonu rekao: " / / si me, branitelju, obmanio, najljući od svih, al bih ti se ja već osvetio, da snage imađem"

67

i daje rijeci, koja je bila bog, nepokoran bio i pripravan bio s njome se boriti. I opet ne treba vjerovati, da je za svoju kosu, posvećenu rijeci Sperheju, rekao: "budi mi prosto vlasi Patroklu vitezu dati' u grob, i daje on to učinio. Opet daje Ahil navlačio mrtva Hektora oko groba Patroklova i klao zarobljenike na lomači, reći ćemo za to kao i za ostale grozote, da nije istinito rečeno i ne ćemo našima dati vjerovati, da je Ahil, kao sin božice i Peleja, prerazumnoga unuka Zeusova, i od premudrog Hirona othranjen, patio od takve zbrke u duši, da bi bio imao u sebi dvije bolesti, međusobno protivne, ropsku požudu za novcima i opet oholo preziranje bogova i ljudi. -Pravo kažeš. -Nemojmo dakle - rekoh ja - ni vjerovati ni dati govoriti, da su se Tesej, sin Posejdonov, i Piritoj, sin Zeusov, dali na onako strašnu otmicu, ili da bi se koji drugi božji sin i junak usudio bio onako strašno i bezbožno uraditi, kako sada o njima lažu, nego prinudimo pjesnike, da ili ta djela njima ne pridijevaju ili njih ne zovu božjim sinovima, a da ne govore oboje i da ne nastoje uvjeravati mladiće, da bogovi zla stvaraju i da junaci nisu ništa bolji od ljudi. Jer kako prije govorasmo, to nije ni sveto ni istinito, jer smo jamačno dokazali, kako nije moguće da bi zla dolazila od bogova. -Naravno ne. -I štetno je za one, koji slušaju. Jer svatko će sebi praštati, što je zao, uvjeren, da tobože tako rade i da su radili i rođaci bogova, Zeusovi bližnji. "kojim ide zračna hrid za Zeusa nosi očinskoga žrtvenik, i još u njima ne utrnu božja krv." Radi toga treba takve priče ukinuti, da u mladiće ne usađuju veliko nagnuće na zlo. -Svakako. -Koja nam dakle vrsta priča još preostaje, dok određujemo, kakve se smiju a kakve ne smiju govoriti? Jer rečeno je, kako treba govoriti o bogovima, božanstvima, junacima i o Hadu. -Da. -Što ne, ostalo bi, da se i o ljudima nešto reče? -Očito. -Zašto nije moguće, prijatelju, da bismo mi to za sada odredili.

68

-Kako? -Zato što

ćemo, mislim, naći da pjesnici i sastavljači priča uglavnom krivo govore o ljudima, naime da su mnogi nepravedni ali sretni, a pravedni da su bijedni, i da koristi činiti nepravdu, ako ostaje tajno, a pravednost daje dobro za tuđina a vlastita šteta. To ćemo, mislim, braniti govoriti, a nalagat ćemo protivno od toga i pjevati i pričati. Ili misliš, da ne ćemo? -Znam dobro, da hoćemo. -Što ne, ako priznaješ, da pravo govorim, mogu reći, da si istog mišljenja o onom, što istražujemo? -Pravo shvaćaš. -Što ne, onda ćemo se složiti, da o ljudima treba govoriti takve priče o pravednosti, naime da je ona od prirode korisna onome koji je ima, bilo da se on takav čini ili ne?

-Živa istina. -O sadržaju

priča, dakle, neka bude dosta, a sada treba, kako mislim, ogledati oblik govora. Tad ćemo potpuno završiti naš ogled o tome, što treba govoriti i kako treba govoriti. I reče Adimant: -Ne razumijem, što time misliš. -A zaista bi trebao - rekoh ja. - Možda će ti onda ovako biti jasnije: zar nije sve, što govore sastavljači priča ili pjesnici, pripovijedanje zgoda ili prošlih ili sadašnjih ili budućih? -Ta što drugo? -Zar to ne obavljaju ili jednostavnim pripovijedanjem, ili u obliku oponašanja, ili obojim? -I to mi nije posve jasno. -Čini se - rekoh ja - da sam smiješan i nejasan učitelj. Zato ću ti kao oni, koji se ne znaju izraziti, kušati pokazati, što hoću, ne na cjelini, nego na dijelu. I reci mi: znaš početak Ilijade, gdje pjesnik veli, da Hriso moli Agamemnona, da mu uz otkup vrati kćer, a on se nato naljuti; kad je Hriso nije dobio, da se moli bogu protiv Ahejaca? -Znam. -Dakle znaš, da do stihova: " / sve Ahejce moljaše, najviše dva upravljača puka Atrida" govori sam pjesnik i da i ne kuša naše mišljenje drugamo navraćati, naime, da bi tko drugi govorio a ne on sam. Iza toga govori on kao Hriso i nastoji nas što bolje uvjeriti, da ne govori Homer, nego

69

starac svećenik. I gotovo je tako udesio sve ostalo pripovijedanje o zgodama u Troji, na Itaci, a napose u cijeloj Odiseji. -Dakako. -Što ne, pripovijedanje je i onda, kad drži zgodimice govore, i kad priča dijelove između govora?

-Svakako. -Ali kad pjesnik govori u ime nekog drugog, zar ne ćemo reći, da onda nastoji što više izjednačiti svoj govor onoj osobi, koju prije spomenu, da će govoriti? -Reći ćemo dašto. -Što ne, izjednačivati sebe s drugima ili u glasu ili u obličju znači oponašati onoga, s kojim se tko izjednačuje? -Dakako. -U takvu dakle slučaju, kako se čini, služi se pri pričanju i taj i ostali pjesnici oblikom oponašanja. -Da. -A ako se pjesnik ne bi nigdje skrivao, sve bi mu pjevanje i pripovijedanje bilo bez oponašanja. Ali da ne rečeš, da opet ne razumiješ, kako bi to bilo, eto primjera. Da je Homer rekao: Hriso je došao otkupiti kćer i moliti Ahejce, osobito kraljeve, i da poslije toga ne govori kao Hriso, nego još kao Homer, znaš, da ne bi to bilo oponašanje nego jednostavno pripovijedanje. Onda bi bilo nekao ovako (a reći ću bez stihova, jer nisam pjesnik): kad je svećenik došao, moljaše bogove, da bi Ahejcima dali osvojiti Troju i sretan povratak, a njih opomenu neka prime otkupninu za kćer i nek se boje bogova. Kad je on to rekao, svi osjetiše strahopoštovanje prema bogovima i povlađivahu mu, ali Agamemnon bijesan naloži mu, neka odmah ode i više se ne vrati, da mu ne bude žezlo i tkanice božje od slabe pomoći. Za kćer mu reče, da će prije kod njega u Argu ostarjeti nego li biti otkupljena; naloži mu, da ode i da ga ne draži, jer inače ne će kući čitav doći. A kad starac to ču, poboja se i ode šuteći. Kad se iz tabora udaljio, stane se Apolonu vruće moliti, spominjati njegove pridjevke, sjećati ga i zaklinjati, ako mu je ikada ugodio darom, bilo hramove gradeći, bilo žrtve prinoseći, da bi svojim strijelama naplatio Ahejcima njegove suze. - Tako prijane, nastaje jednostavno pripovijedanje bez oponašanja. -Razumijem.

-Razumij

dakle - rekoh ja - da je opet nešto protivno, kad tko uklanja pjesnikove riječi između govora i ostavlja samo

70

razgovore. -I to razumijem; tako je u tragedijama. -Posve si pravo shvatio i mislim, da sam ti već razjasnio, što prije nisam mogao, naime da postoje tri vrste pjesništva i pričanja. Jedna vrsta stoji posve u oponašanju; kao što ti veliš: to su tragedija i komedija, druga u pripovijedanju samoga pjesnika, a našao bi je osobito u ditirambima, a treća opet vrsta u obadvojemu: našao bi je u epskom a i u mnogom drugom pjesništvu -ako me razumiješ. -Razumijem, što si htio reći. -Sjeti se dakle i onoga prije, gdje smo rekli, daje već rečeno što treba govoriti, to jest sadržaj pjesama, a još da treba ogledati, kako će se reći, to jest oblik. -Ta sjećam se. -To je dakle upravo bilo, što sam mislio. Treba nam se složiti hoćemo li dopustiti pjesnicima, da pripovijedaju oponašajući, ili da jedno oponašaju, a drugo ne, i kakvo je to jedno i drugo, ili da uopće ne oponašaju. -Slutim, da ti razmišljaš, hoćemo li u državu primiti tragediju i komediju, ili ne ćemo. -Možda. A možda još i više od toga. Jer ja zaista još ne znam; nego kamo nosi govor kao vjetar, onamo treba ići. -Lijepo veliš. -Promotri dakle, Adimante, trebaju li nam se čuvari razumjeti u oponašanje ili ne? Ne proizlazi li to kao odgovor rečenog načela; da bi svaki pojedinac samo jedan posao lijepo obavljao, a mnogo ne bi, nego ako bi to pokušao, ne bi ni u čemu ništa istaknuto postigao? -Proizlazi. -Što ne, i o oponašanju se može isto reći, da jedan isti nije sposoban dobro oponašati mnogo toga kao jedno. - Naravno. - Teško će dakle tko moći obavljati kakav znatniji posao i usto mnogo oponašati i biti vrstan oponašač, jer ni one oblike oponašanja, za koje se čini da su jedno drugome blizu, ne mogu iste osobe dobro oponašati, primjerice kao pjesnici komedije i tragedije. Ili nisi li netom govorio, da su to oponašanja? -Jesam, i istinu kažeš, da iste osobe ne mogu. -Ni rapsodi i glumci nisu jedni te isti. -Istina.

71

-Ni za komedije i tragedije nisu jedni te isti glumci. A sve su to oponašanja. Zar ne? - Jesu. - A čini mi se, Adimante, daje ljudska priroda još jedno-stranija, te ne može mnogo toga lijepo oponašati, ili raditi samo ono, što oponaša. - Živa istina. - Ako hoćemo dakle održati prvi navod, naime kako treba, da nam čuvari budu riješeni svih ostalih zanimanja i budu savršeni obrtnici u svome poslu: da čuvaju slobodu države i ničim se drugim ne bave, što na to ne smjera, onda zaista ne bi smjeli ništa drugo raditi ni oponašati. A ako što oponašaju, da oponašaju odmah od mala, što njima pristaje: hrabre, skromne, svete, slobodne i sve slično, a djela, slobodna čovjeka nedostojna, ne bi smjeli ni činiti ni vrsni biti oponašati, kao ni ikakvu drugu sramotu, da im oponašanje ne prijeđe u krv. Ili nisi opazio, kako oponašanja, nastave li se odmah dalje, u naviku i prirodu prelaze i u držanju tijela i u glasu i u mišljenju? -I te kako. -Ne ćemo dakle dopustiti - rekoh ja-onima, za koje velimo da se brinemo, i koji trebaju biti dobri muževi, da kao muževi oponašaju ženu bilo mladu bilo stariju, bilo da muža grdi bilo da se s bogovima prepire i hvasta u svojoj obijesti, za koju misle da je sreća, bilo daje obuzima nesreća, žalost ili tuga, a pogotovu ne ženu, kako boluje ili ljubi, ili kako je u trudovima.

-Svakako ne. -Ni robinje ni robove, koji vrše ropske poslove. -Ni to. -A kako se čini, ni zle ljude, koji su kukavice, te protivno rade od onoga, što upravo sada rekosmo: koji kleveću i jedni se drugima podruguju i psuju, bilo kao pijani bilo kao trijezni, ili koji se još kako slično riječima i činima ponašaju prema sebi ravnima i prema drugima. A ne smijemo ih, mislim, ni na to priučavati, da oponašaju mahnite u riječima i u činima. Jer treba poznati i mahnite i loše ljude i žene, ali se ne smije ništa od toga ni činiti ni oponašati. -Živa istina. -Što dalje; smiju li oponašati kovače ili ostale obrtnike ili veslače ili upravljače čamca ili što drugo takvo? -Kako, kad ne treba ništa da imadu zajedničko s time? -Što dalje; zar će oponašati rzanje konja, riku bikova, šum rijeka, buku mora, grmljavinu i opet takvo što?

72

-Ne;

njima je zabranjeno, da mahnitaju i da se s mahnitima izjednačuju. -Ako te dakle - rekoh ja- razumijem, ima dva načina govora i pjesničkog pripovijedanja: jednim bi pripovijedao čovjek zaista dobar i hrabar, kad bi mu što trebalo govoriti, a drugog, tome nejednakog načina uvijek bi se držao i njime bi pripovijedao čovjek po naravi i odgoju protivan prvome. -Kakvi su to dakle načini? -Meni se čini, da će uredan čovjek, kad dođe u pripovijedanju na kakav govor ili čin plemenita čovjeka, htjeti prikazivati, kao da je on sam onaj čovjek, i ne će se sramiti radi takva oponašanja; najviše će oponašati plemenita čovjeka, dok on radi postojano i razumno, a rjeđe i manje, dok posrče radi bolesti, ljubavi, ili pijanstva, ili koje druge nezgode. Ali kad se namjeri na nekoga, koji je njega nedostojan, ne će se htjeti ozbiljno izjednačivati s gorim osim možda na čas, kad što dobro radi. nego će se sramiti oponašati ga; jedno zbog toga, što je nevješt oponašati takve, a drugo zbog toga što je i slabo voljan preobražavati se i upuštati se u obličja gorih ljudi, kad to u duši prezire, osim ako je za šalu. - Naravno. - Što ne, služit će se onakvim pripovijedanjem, kakvo smo mi maloprije spomenuli za Homerove pjesme. Njegov će govor imati oboje, i oponašanje i ostalo pripovijedanje; ali samo neki malen dio oponašanja u mnogo govora; ili zar nemam pravo9 -I te kako; prema tome načinu treba biti govor takva govornika. - Što ne - rekoh ja - slabiji govornik će radije sve oponašati, stoje god lošiji, i ne će ništa držati sebe nedostojnim, te će htjeti sve oponašati ozbiljno i pred mnogima, i ono, što smo upravo sada govorili, grmljavinu, huku vjetra i tuče, škripanje osovina i valjaka, glasove truba, svirala i svih glazbala i još glasove pasa. ovaca i ptica; njegov će dakle govor biti sav u oponašanju glasova i kretnja, te će u najboljem slučaju tek nešto malo pripovijedanja sadržavati? -I to je bezuvjetno točno. - To su dakle ona dva načina govora, o kojima sam govorio. -Da. -Što ne, jedan od njih ima malo promjena, i ako tko govoru daje prikladnu harmoniju i ritam, onda biva da onaj, koji pravo govori, govori gotovo u jednoj istoj harmoniji, jer tekst se mnogo ne razlikuje, i jednako tako u sličnom ritmu? -Posve je tako.

73

-A

što je s drugim načinom govora? Ne treba li takvom govorniku naprotiv svih harmonija, svih ritama, ako hoće, svoj govor tako iznijeti, da odrazuje svakovrsne oblike promjena? -Naravno. -Zar se onda svi pjesnici, kao i oni koji nešto govore, ne služe jednim ili drugim od ona dva načina govora, ili nekakvim pomiješanim od ona obadva?

-Bezuvjetno. -Što ćemo dakle učiniti? - rekoh ja. - Hoćemo li u državu primiti sve te načine govora ili jedan od čistih ili samo pomiješani? -Ako je na moju, čistoga oponašatelja čestitog čovjeka. -Ali, Adimante, ugodan je i pomiješani način, a kudikamo najugodniji je djeci, odgojiteljima i većini svijeta način protivan od onoga, što ga ti odabireš. -Ta jest najugodniji. -Ali možda bi rekao, da ne pristaje u naše državno uređenje, jer kod nas nema čovjeka dvostruka ni mnogostruka, kad već svaki radi jedan posao. -Ta ne pristaje! -Što ne, zato ćemo jedino u takvoj državi naći, daje postolar samo postolar, i da nije uz to i kormilar, daje ratar samo ratar, i da nije uz to i sudac; daje vojnik samo vojnik, i da nije uz to i tecikuća; i tako redom? -Istina. -Ako bi dakle u našu državu došao kakav čovjek, koji bi bio tako mudar i vješt, da bi se mogao svakojako preobražavati i sve stvari oponašati, te bi htio pokazati svoja umijeća i znanje, klanjali bismo mu se kao svetu, divnu i čudesnu stvoru, ali bismo mu rekli, da kod nas u državi nema takva čovjeka, i da nije dopušteno, da se takvi u njoj nastane. Otpravili bismo ga u drugu državu izliv mu na glavu pomast i ovjenčav ga vunenim tkani-nicama, a sami bismo se zadovoljili oporijim i neugodnijim pjesnikom i pričaocem radi koristi, koju od njih imademo; jer bi nam on oponašao govor čestita čovjeka i pričao priče prema onim načelima, koje smo odmah u početku zakonom postavili, kad smo počeli odgajati ratnike. -I upravo tako bismo činili, ako bi bilo do nas. -Sad se dakle, prijatelju, čini, da smo potpuno raspravili onaj dio glazbenog odgoja, koji govori o govorima i pričama, jer je rečeno, što treba govoriti i kako treba govoriti. -I meni se tako čini.

74

- Što ne, iza toga ostaje da raspravimo o načinu pjevanja pjesama i uopće o glazbi? -Da. - Zar onda ne bi već svatko sam našao, što nam treba o nj ima reći, kakve trebaju biti, ako hoćemo biti u skladu s onim, stoje prije rečeno? Glaukon se nasmije i reče: -Ja sam, Sokrate, čini se, izuzet od tih sviju, jer za sada nipošto ne mogu pravo pogoditi, što nam treba reći o glazbi; ali ipak slutim. -Svakako - rekoh ja - možeš najprije jasno uvidjeti, daje pjesma složena od tri stvari, govora (teksta), harmonije i ritma. -To da. -Što ne, govor u pjevanju jamačno se ništa ne razlikuje od nepjevana govora što se tiče zahtjeva, da se govori u istim obrascima, koje netom spomenusmo? -Istina. -I trebaju harmonija i ritam slijediti govor? -A kako ne? -Ali rekosmo, da u govoru ne treba tužiti ni naricati? -Ta ne treba. -Koje su vrste pjevanja tužaljke? Reci mi, jer si ti glazben. -Miksolidijska i sintonolidijska i još neke takve. -Što ne, ne treba ukloniti, jer su beskorisne i za žene, koje trebaju biti čestite, a kamo li ne za muškarce. -Svakako. -Ali čuvarima najmanje pristaje pijanstvo, mlitavost i besposličenje. -Ta kako ne? -Koje su onda vrste pjevanja mlitave i za pijanke? -Jonska i lidijska, koje nazivamo raspojasanima. - Što ćeš dakle s njima, prijatelju, kod ratnika? -Ništa; nego mi se čini, da ti ostaju samo dorska i frigijska.

-Ne poznajem tih vrsta pjevanja - rekoh ja - nego ostavljaj onu vrst, koja bi prikladno oponašala glasove i pjesme čovjeka, koji je hrabar u ratu i u svakom poslu, gdje treba snage, kao i onog, koji strada, koji zadobiva rane ili ide u smrt ili padne u kakvu drugu nesreću, a pri svemu tome odlučno i postojano odbija udes. I drugu opet ostavlja za čovjeka, kakav je u miru, gdje ne treba sile nego dobre volje, koji ili nekoga nešto nagovara i moli, bilo boga

75

molitvom bilo čovjeka poukom i opomenom, ili naprotiv, koji sluša tudu molbu, pouku ili nagovor, pa je stoga poslušan, nije obijestan, nego u svemu trijezno i umjereno radi i zadovoljava se onim, što mu se dogodi. Te dvije vrste pjevanja, za silu i za dobrovolju, koje će najljepše oponašati glasove nesretnih i sretnih, trijeznih i hrabrih - te ostavljaj. -Tražiš da ostavim one, koje sam upravo sada spominjao. -Ne će nam dakle u pjesmama i napjevima trebati mnogo žica ni mnogo vrsta pjevanja. -Čini mi se, da ne će. -Ne ćemo dakle hraniti graditelje harfi i cimbala i svih glazbala, koja su s mnogo žica i glasova. -Čini se, da ne ćemo. -Što dalje, hoćeš li primiti u državu graditelje frula ili frulače? Ili nije to najmnogoglasnije glazbalo i ne oponašaju li ona mnogoglasna glazbala očito frule? -Ta naravno. -Dakle ti ostaje lira i kitara korisna za grad, a na selima pastiri nek sviraju u svirale. -Tako nam raspravljanje kazuje. -Ništa novo ne činimo, prijatelju! Samo dajemo prednost Apolonu i Apolonovim glazbalima pred Marsijem i njegovim glazbalima. -Zaista, čini mi se, daje tako. -I gle, neopazice opet pročišćavamo državu, za koju netom rekosmo, daje raskošna.

-Svakako činimo pametno. -Hajde dakle - rekoh - čistimo i ostalo. Jer poslije harmonija bilo bi nam na redu govoriti o ritmovima. Ni tu ne smijemo tražiti šarenila ni različite mjere, nego se držati ovih ritama, koji odrazuju uredan i hrabar život. A kad to nađemo, moramo uređivati stopu i napjev prema govoru takva čovjeka, a ne govor prema stopi i napjevu. A koji bi to ritmi bili, tvoj je posao reći, kao i kod harmonija. -Zaista to ne mogu kazati. Jer da postoje tri vrste ritmičkih mjera, kao što se sve pjevanje sastoji od četiri vrste, vidio sam i mogu reći; ali kakav život koja vrsta oponaša, ne mogu kazati. -S Damonom ćemo raspraviti, koje su mjere pristale za prostotu i obijest, ili za mahnitost i drugu zloću, a koje ritme treba ostaviti za protivne ćudi. A nekako mislim, da sam ga čuo, kako spominje

76

nekakav složen bojni ritam i daktilski i junački, kako ih nekako razlikuje i suprotstavlja, da neistaknuti i istaknuti dio bude jednak, postajući čas kratak čas dug. Kako mislim, nazivaše jednu mjeru jambom, drugu trohejem, a dodavaše im dužine i kraćine; i nekima je od njih, mislim, kudio i hvalio brzinu stope jednako tako kao same ritme, ili nekako jedno i drugo; ta ne mogu kazati. Ali to, kako rekoh, neka ostane za Damona, jer da se to utvrdi, trebalo bi dugog raspravljanja; ili ti misliš, da ne bi? -Zaista bi. -Ali ovo možeš utvrditi: pristalo i nepristalo ponašanje vezano je za ritmičnost i neritmičnost? -Kako ne. -A ritmičnost i neritmičnost prati, a i srodna je, prva s lijepim govorom, a druga s lošim. A za harmoničnost i neharmo-ničnost vrijedi isto to, ako već ritam i harmonija prate govor, kako netom rekosmo, a ne govor njih. -Da, zaista treba, da ono dvoje prate govor. - A stoje s načinom govora i sa samim govorom? Ne prate li ćud duše? - Ta kako ne. - A ostalo prati govor? -Da. -Dakle dobar govor i dobra harmonija i dobro ponašanje i dobar ritam jesu posljedica dobre ćudi, ne one, koju nazivamo kao blaži izraz za ludost dobroćudnošću, nego duše, kojoj je ćud zaista dobro i lijepo uređena. -Da zaista. -Zar onda ne treba, da mladići svuda slijede te stvari, ako hoće svoje dužnosti ispunjavati? -Treba. -A tih je puno slikarstvo i srodni obrti, pun je obrt tkalački i bojadisarski i graditeljstvo, kao i svako ostalo rukotvorno djelo, može ih se naći i u naravi tjelesa i ostaloga rašća. U svemu tome nalazi se pristali i nepristali lik. A nepristalost, neritmičnost i neharmoničnost srodna je zlu govoru i zloj ćudi, kao što je protivno srodno i oponaša trijeznost i dobru ćud. -Svakako. -Zar nam dakle treba samo pjesnike nadgledati i prinu-đivati, da stavljaju u pjesme sliku dobre ćudi, ili da kod nas uopće ne pjevaju, ili trebamo nadgledati i ostale umjetnike i obrtnike i braniti im da tu zloćudnost, razuzdanost, prostotu i nepristalost

77

stavljaju u slike životinja ni u građevine ni u ijednu drugu rukotvorinu? A koji se tome ne može podvrći, da mu ne dopustimo, da se kod nas svojim poslom bavi, kako nam se ne bi čuvari hranili nepoćudnim slikama kao zlom pašom, berući i pasući mnogo na mnogo mjesta svaki dan pomalo, i tako neopaženo kakvo veliko zlo u svojoj duši poticali, nego da tražimo one umjetnike, koji u svojoj darovitosti mogu naslutiti prirodu ljepote i pristalosti. Tad će nam mladići na zdravu mjestu živjeti i od svega korist crpsti, odakle god im do oka ili do uha dopire nešto od lijepih djela, kao zrak, koji s dobrih mjesta nosi zdravlje, te ih odmah od mala neopaženo vodi k sličnosti, prijateljstvu i skladu s onim govorom, koji se za lijepo zalaže. -Ta tako bi se kudikamo najljepše odgajali. -Radi toga je onda, Glaukone, najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i harmonija najjače dopiru u unutrašnjost duše i najživlje je se doimaju, daju joj pristalu ćud i čine čovjeka dobrim, ako se ispravno odgojio, dok se inače događa protivno. A opet i zato, što bi onaj koji je kako treba odgojen najoštrije opažao, što nije potpuno ili nije lijepo u umjetnosti ili nije lijepo u prirodi; ljuteći se pravo na to, lijepo bi hvalio i rado u dušu primao i time se hranio te postajao lijep i dobar, a ružno bi s pravom kudio i mrzio još kao mlad, prije nego bi mogao razlog dokučiti, a kad bi kasnije došao do razloga, radovao bi se, jer bi upoznao srodstvo s njime baš najbolje onaj, koji bi se na takav način odgojio? -Meni se svakako čini, da odgoj radi toga ovisi o glazbi. -Kao što smo dakle - rekoh ja - u pismenima tada savršeni, kad ih, ma kako ih je malo, dobro znamo, pa nam nijedno ne umakne, ma gdje bilo, kad nismo prema njima ravnodušni ni u malom ni u velikom, kao da ih se ne bi trebalo opažati, nego ih svuda nastojimo razlikovati, držeći kako ne ćemo prije biti pismeni, dok to ne postignemo. -Istina. -Što ne, ni slike pismena, ako bi se gdje ili u vodi ili u zrcalu ukazivale, ne ćemo prije poznati nego li upoznamo sama pismena; to zahtijeva isto umijeće i vježbu, zar ne? -Svakako. -Dakle ćemo tek tada, kako velim, imati pravi muzički odgoj mi sami, kao i čuvari, koje velimo da nam treba odgajati. Kad upoznamo trijeznost i hrabrost i plemenitost i podatljivost, i što je tome srodno, i opet što je tome protivno, gdje god bilo; i kad

78

opažamo, da jesu u onome, u čemu jesu - i to same vrste kao i njihova umjetna prikazivanja - te ih ne budemo prezirali ni u

-Možda. -Ali kod toga se mora mnogo spavati i odmarati, a nepouzdano je i za zdravlje. Ili ne vidiš, da ti borci od zanimanja prespavaju cijeli život, a ako samo malo iziđu iz određenoga načina života, jako i žestoko boluju? -Vidim. -Treba dakle za ratne borce neka pomnija vježba. Jer oni trebaju biti kao psi budni i što oštrijega vida i sluha, i da im se zdravlje odmah ne ruši, kad se izvrgavaju u ratnim pohodima mnogim promjenama vode i ostale hrane, žege i zime. -Čini mi se. -Zar bi onda najbolja tjelovježba bila srodna glazbenom odgoju, o kojem maloprije raspravljasmo? -Kako veliš? -Tjelovježbaje jamačno jednostavna i nepretjerana, osobito kod onih. koji se bave ratovanjem. -Kako dakle? -To bi mogao naučiti i od Homera. Jer znaš, da na gozbama junaka u ratu ne časti njih ni ribama, makar bila ta vojska uz more na Helespontu, ni kuhanim mesom, nego pečenim, koje vojnici najlakše mogu pripraviti, jer je, tako reći, svuda lakše služiti se ognjem nego posude sa sobom nositi. -I te kako. -Ni mirodija nije, kako ja mislim, Homer nikada spomenuo. -A to znaju i ostali borci, da se tijelu, koje hoće biti čilo, treba ustezati od svega takvoga. -I znaju to dobro i ustežu se. -Ako ti se čini, daje tako pravo, sirakuski stol, prijatelju, i sicilsku raznolikost prismoka, kako se čini, ne hvališ. -Ne, ne hvalim. -Kudiš dakle i to, što muškarci, koji žele tijelom biti snažni, imadu korintoske djevojke za prijateljice. -Svakako.

-Što ne, i uživanja atičkih kolača? -Bez sumnje. - Jer bismo, mislim, cijelo takvo jedenje i življenje mogli pravo usporediti s onim skladanjem i pjevanjem, koje bi upotrebljavalo sve harmonije i ritme.

79

- Kako ne. - Što ne, ondje raznolikost stvara razuzdanost, a tu bolest: jednostavnost u glazbi stvara u dušama trijeznost, a u tjelovježbi zdravlje u tjelesima? - Živa istina. - A kad u državi ima puno razuzdanosti i bolesti, zar se ne otvaraju mnoga sudišta i ljekarne, i ne veliča li se umijeće sudačko i ljekarsko, osobito kad se već i slobodni ljudi mnogo i jako tim zanimanjima posvećuju? - Ta kako ne. -A za zli i jadni odgoj u državi zar ćeš moći uzeti kakav veći dokaz nego to, što savršene ljekare i suce ne trebaju samo prostiji ljudi i radnici nego i oni, koji se grade, da su odgojeni kao slobodni ljudi? Ili se tebi ne čini sramotno i velikim dokazom neodgojenosti, kad je čovjek prinuđen služiti se pravdom, posuđenom od drugih, kao da su oni naši gospodari i suci, i to zato, jer je sami ne posjedujemo? - Najveća sramota. - Zar ti se čini, da je od toga sramotnije, kada tko ne trati samo veći dio života u sudištima, tužen i tužeći, nego se u svojoj pokvarenosti upravo time gizda, stoje tobože vrstan u nepravdi i sposoban svakojako se kretati, svuda se provući i gipko se okrenuti, da ne bude kažnjen; a to sve radi sitnica i ništavosti, a da ne zna, koliko je ljepše i bolje urediti sebi život tako, kad ne treba dremovna suca? -Ne, nego je to od onoga još mnogo sramotnije. - A ne čini li ti se sramotnim, da trebaju umijeće liječničko, ne radi rana, ili kad navale kakve vremenske bolesti, nego zato. jer su radi besposličenja i neumjerenog načina življenja, kakav spomenusmo, puni smrada i zapuha kao nabujala bara, pa su prinuđeni mudri Asklepijevci bolestima nadijevati imena "napuhavanje" i "prehlada". -I jesu to zaista nova i čudna imena bolesti. -Kakvih, mislim, ne bijaše za Asklepija, a sudim po tome, što njegovi sinovi nisu prigovorili ženi, kojaje ranjenu Euripilu u Troji dala piti pramnijskoga vina, u koje bijaše usuto mnogo ječmena brašna i nastrugano sira, što bi prema običnom shvaćanju doveo do upale, niti su zabranili Patroklu, koji je tako liječio. -I zaista je čudan takav napitak za čovjeka u takvu stanju. -Nije, ako promisliš, da Asklepijevci, kako se veli, prije Herodika nisu upotrebljavali taj sadašnji način liječenja. A Hero-

80

dik, koji je bio učitelj tjelovježbe, postavši boležljiv, smiješa tjelovježbu i liječništvo, te izmuči najprije i najvećma sebe, a zatim poslije mnoge druge. -Kako to? -Tako, što je sebi smrt učinio dugom. Jer prateći svoju smrtnu bolest nije se, mislim, mogao izliječiti, te zapriječen doživotnim liječenjem, nije se bavio nikakvim drugim poslom, te bijaše na mukama, ako je kad morao izići iz svoga običnog načina življenja, te po svojoj mudrosti teško umirući doživi visoku starost. -Dakle je odnio lijepu nagradu za umijeće svoje. -Drugo se nije ni moglo očekivati od čovjeka, koji ne zna, da Asklepije nije iz neznanja i iz neiskustva tu vrstu liječenja potomcima ostavio neotkrivenu, nego zato, što je znao, da je svima u sređenoj državi dodijeljen stanoviti posao, koji treba vršiti, i da nitko nema vremena doživotno bolovati i liječiti se. A smiješno je: mi to kod rukotvoraca opažamo, a ne opažamo kod onih, koji se čine bogati i sretni. -Kako?

-Kad je - rekoh ja - tesar bolestan, traži od liječnika lijek, da ga popije i bolest izbljuje, ili da se pročisti, ili da se bolesti riješi paljenjem ili rezanjem. A ako mu tko naređuje osobit način življenja na dugo vrijeme, da si stavlja na glavu obloge i slične stvari, odmah će reći, da nema kada bolovati i da mu ne koristi tako živjeti pazeći na bolest i odnemarujući određeni posao, i zatim pusti takva liječnika na miru, uđe u obični način življenja, ozdravi, živi i radi svoje poslove, a ako mu tijelo to ne može podnijeti, umre i riješi se muka. -Čini se, da takvu čovjeku i pristaje tako postupati s liječničkim umijećem. -Zar zato, što je imao nekakav posao da radi, te mu nije koristilo živjeti, ako ga nije obavljao? -Naravno. -A bogataš dakle, kako se veli, nema nikakva takva određena posla, o kojem bi ovisilo njegovo življenje tako, da mu ne bi bilo vrijedno živjeti, ako bi bio prinuđen napustiti ga? -Da, veli se, da nema. -A ne čuješ li Fokilida, kako veli, da krepost treba istom onda vježbati, kad već netko ima što za život. -Mislim, i prije.

81

-Nemojmo se ništa s njime o tome prepirati, nego poučimo sami sebe, treba li se bogatašu vježbati u tom usavršavanju i je li mu život bez vrijednosti, ako ne vježba. Ili smeta li umjetno podržavanje bolesti tesaru i ostalim rukotvorcima u njihovom radu, a Fokilidovoj opomena ništa ne uđi? -Zaista, gotovo najviše smeta ta pretjerana briga za tijelo, koja prelazi zahtjeve tjelovježbe. Ta neprilična je i za gospodarske poslove i za vojne i za državne službe. -A stoje glavno, ona je nevolja za kakvo god učenje, razmišljanje ili ostali duševni napor, jer se uvijek boji napinjanja i vrćenja u glavi, zbog čega i okrivljuje filozofsko umovanje. Ona svuda smeta, gdje se tako krepost vježba i ogleda; jer ona uvijek drži čovjeka u strahu, da je bolestan i da neprestano osjeća bolove po tijelu. -Naravno. -Što ne, reći ćemo, daje i Asklepije to znao, pa daje za one. koji su od prirode i po načinu življenja tijelom zdravi, a imaju samo u sebi kakvu određenu bolest, pokazao liječničko umijeće, te lijekovima i rezanjem odstranjivao bolesti, kako bi bolesnici mogli nastaviti svoj običan način življenja, da ne bi inače država imala kvara; a tijela, koja su iznutra bila posve bolesna, nije htio određivanjem osobita načina življenja pomalo odlijevati i dolijevati i tako činiti čovjeku život dug i bijedan, te im omogućiti, da stvaraju od sebe, kako je prirodno, slične potomke. Mislio je, naprotiv, da ne treba liječiti onoga, koji nema snage za redovit i dug život, držeći da nije koristan ni sebi ni državi? -Držiš dakle, daje Asklepije imao državničkih sposobnosti? -Očito! A zar ne vidiš, da su se njegovi sinovi pokazali pred Trojom dobrim borcima i da su se liječništvom onako služili, kako rekoh, samo zato, što im je otac takav bio? Ili se ne sjećaš da su i Menelaju iz rane, koju mu je zadao Pandar, "krv isisali i na to blaga vraštva sipali" a što bi mu poslije toga trebalo ili popiti ili pojesti, nisu mu nalagali, upravo kao ni Euripilu, držeći kako su ti lijekovi sposobni izliječiti ljude, koji su prije rana bili zdravi i uredni u načinu življenja pa ako bi upravo ovaj čas i ispili kakvu god mješavinu. A boležljivu od prirode i razuzdanu mišljahu, da ne koristi živjeti, jer nisu od koristi ni sebi ni drugima i da ne treba liječničko umijeće biti za njih, ni da se liječe, sve kad bi bili bogatiji od Mide. -Veoma krasne opisuješ sinove Asklepijeve.

82

-Tako

i treba - rekoh ja. - Ipak tragici i Pindar ne vjeruju to i kažu, da je Asklepije, istina sin Apolonov, ali da je za zlato izliječio bogata čovjeka, kojemu je već bilo umrijeti, a zato da ga i jest grom udario. Ali mi, kako je prije rečeno, njima ne vjerujemo oboje, nego ako je bio sin boga, reći ćemo, da nije bio lakom za sramotnim dobitkom, a ako je bio lakom, da nije bio sin boga. -Posve je pravo tako. Ali što veliš na ovo, Sokrate, zar ne treba imati u državi dobre liječnike? A bili bi takvi jamačno najprije oni, koji su liječili najviše zdravih i najviše bolesnih, a jednako tako i suci oni, koji su dolazili u dodir s ljudima svakojake ćudi. -Priznajem, da su veoma dobri; ali znaš li, koje takvima držim? -Da, ako rečeš. -Ta pokušat ću; ali ti si jednim istim riječima upitao za dvije stvari. -Kako? -Liječnici bi postali najvrsniji, ako bi, počevši od mala, pored učenja svoje struke imali posla sa što više ljudi i sa što gorim tjelesima i sami sve bolesti bolovali i ne bili posve zdravi od prirode. Jer ne liječe, mislim, tijelo tijelom - ta ne bi mu inače bilo dopušteno, da bude ili postane bolesno - nego dušom liječe tijelo, a ona ne može ništa dobro liječiti, ako postane i ako jest loša. -Tako je. -A sudac, prijatelju, dušu sudi dušom, pa se ona ne smije od mala othraniti među lošim dušama i s njima dolaziti u dodir, ni sama počiniti i proći sve nepravde, da bi onda po sebi brzo prosuđivala nepravde ostalih kao bolesti kod tijela, nego treba u mladosti biti čista i daleko od zlih navada, ako hoće biti lijepa i dobra, i ako hoće zdravo prosuđivati što je pravedno. Zato se upravo i čine čestiti ljudi u mladosti dobroćudnima i lako se dadu prevariti od nepravednih, budući da nemaju u sebi uzore za jednaka nagnuća zlih. -I zaista im se to osobito događa.

-Upravo zato, dobar sudac ne smije biti mlad nego star, budući da kasno spoznaje stoje nepravda, jer je on nije opazio kao svojstvo svoje duše, nego kao tuđe svojstvo u tuđim dušama nakon dugog vremena promatranja, te je tada razabrao kakvo je to zlo. Pri tom mu je služilo znanje, a ne vlastito iskustvo. -Čini se, daje takav sudac svakako najplemenitiji.

83

-A, što si ti pitao, također i dobar, jer tko ima dobru dušu, dobar je. A onaj vrsni i sumnjivi, koji je sada mnoge nepravde učinio te misli daje lukav i mudar, kad se druži s jednakima sebi, čini se vrstan, jer je oprezan, te može druge prosuditi po sebi. Ali kad se približi dobrima i već starijima, čini se smiješnim, kad neumjesno ne vjeruje i ne poznaje zdrave ćudi, budući da ne može po sebi prosuđivati takvu ćud. Ali kako se češće namjerava na opake nego na dobre ljude, pričinja se i sebi i drugima prije mudar nego li glup. -Svakako je to istina. -Ne treba dakle - rekoh ja - tražiti, da dobar i mudar sudac bude takav, nego kao onaj prije spomenuti. Jer opakost nikada ne bi spoznala krepost i sebe, a krepost će uz odgajanje prirođena dara s vremenom spoznati sebe i opakost. Taj dakle postaje mudar, kako se meni čini, a ne onaj opaki. -I meni se čini. -Što ne, uz takvo umijeće sudačko postavit ćeš zakonom u državi i umijeće liječničko, kakvo smo spomenuli. A taj će zakon glasiti: treba nastojati oko državljana tijelom i dušom nadarenih, a koji tijelom takvi nisu, pustiti da umiru, a koji su dušom zli i neizlječivi, njih će se ubiti. -Bez sumnje se pokazalo, daje tako najbolje i za one same, kojih se to tiče, i za državu. -Mladići će se dakle očito čuvati od sudačkog umijeća, i služiti se samo onim jednostavnim glazbenim odgojem, za koji rekosmo, da usađuje trijeznost. -Dašto.

-Zar

ne će glazben čovjek isto na isti način tražiti, i ako ushtjedne, odabrati tjelovježbu, te mu ne će trebati umijeća liječničkoga osim za nuždu? -Čini mi se. -Zaista će same vježbe i napore obavljati imajući na umu više svoju volju i nju poticati, nego snagu, a ne kao što ostali borci radi snage jedu i napinju se. -Posve pravo. -Zar onda, Glaukone, oni, koji naređuju odgoj u glazbi i tjelovježbi, ne naređuju što neki misle, naime da se jedni duševno odgajaju a drugi tjelesno. -Nego što? -Čini se, da oboje naređuju poglavito radi duše.

84

-Kako dakle? -Ne opažaš, kakovo

je duševno stanje onih, koji u tjelovježbi život probave, a glazbenog odgoja se ne taknu? Ili kako je u protivnom slučaju? -A o čemu govoriš? -O surovosti i tvrdoći i opet o mekoći i pitomosti - rekoh ja. -Opažam, da oni, koji se služe samo tjelovježbom, postaju suroviji nego treba, a koji samo glazbenim odgojem, postaju opet mekši nego je za njih dobro. -I zaista, surovost bi potjecala od srčanosti u naravi, a pri pravom odgoju ona znači hrabrost, ali ako bi se nategnula preko reda, postajala bi oporost i silovitost, stoje i prirodno. -Čini mi se. -A što dalje: ne bi li filozofična priroda posjedovala blagost? I ako bi se njoj većma popustilo, bila bi mekša nego treba, a ako bi se lijepo odgojila, krotka i uredna? -Jest tako. -A velimo za čuvare, da im treba imati obadvije te ćudi? -Ta treba. -Treba dakle, da se te dvije ćudi međusobno slože9 - Kako ne! -I u onoga je trijezna i hrabra duša, u koga je taj sklad? -Svakako. -A u neskladnoga je kukavna i surova? --I te kako. -Što ne, kad tko glazbi daje, da mu nasvira i nalije u dušu kroz uši kao kroz lijevak slatke, meke i plačljive harmonije, koje upravo sada spominjasmo, i kad cijeli život probavi u tuženju i radovanju radi pjesme, on ju najprije, ako je išta srčane volje imao, kao željezo smekša i učini ju korisnom, ako je prije bila beskorisna i tvrda; a i dalje neprestano smekšava tako svoju volju, te je topi i lijeva, dok konačno ne rastopi srčanost i kao žile je iz duše ne izreže i ne učini je "mlitavim kopljanikom." -Svakako. -I ako odmah isprva imade dušu plahu od prirode, brzo to postigne, a ako srčanu, slabi svoju volju i učini je naglom, te se na sitnice odmah razdražuje a zatim brzo smiruje. Postanu dakle svadljivi, srditi i neugodni mjesto srčani. -Posve. -A što, ako se opet mnogo muči tjelovježbom i jako se dobro

85

tovi, a glazbe se i filozofije ne maša, ne postaje li ponajprije radi tjelesne jakosti pun poleta i srčanosti i hrabriji, nego što je prije bio? -I te kako. -Ali tada, kad ništa drugo ne radi i nikako se s Muzom ne druži, ako je i bilo nešto nagona za znanjem u njegovoj duši, ne postaje li ova slaba, gluha i slijepa, budući da ne kuša nikakva nauka ni duhovna istraživanja, niti se bavi znanstvenim štivom i ostalim duhovnim djelatnostima, kad se ne budi i ne hrani i kad se osjetila njezina ne pročišćavaju? -Tako je. -Takav dakle, mislim, postaje neprijatelj mišljenja i muzike, ništa se više ne služi uvjeravanjem i dokazivanjem, nego obavlja sve kao zvijer silom surovošću, te živi u neznanju i nespretnosti neskladno i neljupko. -Svakako je tako. -Dakle, za to dvoje, rekao bih, da je nekakav bog dao ljudima dva umijeća, glazbu i tjelovježbu, i to za odgajanje duhovnog života i srčanosti, a ne za odgoj duše i tijela osim uzgredno; nego ona dva svojstva, duhovno i voljno, da se slože napinjući se i popuštajući jedno drugome dokle treba. -Ta i čini se. -Za onoga dakle, koji najljepše miješa glazbu a tjelovjež-benim odgojem i najprimjerenije dovodi u dušu, rekli bismo s punim pravom, da je potpuno glazben i vješt usklađivanju, mnogo više nego onaj, koji ugađa žice međusobno. -Naravno, Sokrate. -Što ne, Glaukone, i u našoj državi će nam uvijek trebati takav nadstojnik, ako se želi sačuvati državno uređenje. -Zaista će veoma trebati. -To bi dakle bili smjerovi u odgoju i u izobrazbi. Jer čemu bi spominjali njihove plesove, lovove, hajke, borbe pješke i na kolima? Ta prilično je jasno, da to treba uređivati prema tim smjerovima, i nije više teško naći. -Možda nije teško. -Dobro - rekoh ja - što bi nam dalje poslije toga trebalo raspraviti? Zar ne, koji će od njih biti vladari a koji podložnici? -Da. -Očito treba da su stariji vladari, a mlađi podložnici? -Svakako. -I to oni, koji su između njih najbolji? -I

86

to. - A zar oni, koji su od ratara najbolji, postaju najvrsniji ratari? -Da. - A budući da sada trebamo najvrsnije čuvare države, ne ćemo li ih naći među najboljima čuvarima?

-Da. hoćemo. -Što ne, treba da su razumni i sposobni za to, te još uz to skrbni za državu? -Jest tako. -A svatko bi se najviše brinuo za ono, što upravo ljubi0 -Bez sumnje. -A ljubio bi najvećma ono, čiju bi korist držao vlastitom koristi i čija dobrobit imade udjela i pri njegovoj dobrobiti; isto to vrijedi i za protivan slučaj. -Tako je. -Treba nam dakle između čuvara odabrati takve muževe, za koje se nama najviše čini, da su za cijeloga života spremni svim marom raditi ono, što drže da državi koristi, a da ni na kakav način ne bi htjeli što uraditi, što ne drže da koristi državi. -Ti su prikladni. -Čini mi se dakle, da ih treba promatrati u svakoj dobi, čuvaju li vjerno to načelo, te ga ni milom ni silom ne odbacuju i ne zaboravljaju misao, da im treba činiti ono, stoje za državu najbolje. -Kakvo odbacivanje misliš? -Reći ću ti. Čini mi se, da misao napušta dušu ili s našom voljom ili bez volje; s voljom napušta lažna misao onoga, koji se naučio nečem boljemu, a bez volje svaka istinita misao. -Razumijem za misao, koja s našom voljom napušta dušu, ali bih želio čuti za onu, koja bez volje napušta dušu. -Ta što! Ne misliš li i ti, da se ljudi dobra nerado lišavaju, a zla dobrovoljno? Ili nije li zlo prevariti se u istini, a dobro istinu posjedovati? Ili se tebi ne čini, da istinu posjedovati znači misliti ono, što jest? -Ali pravo kažeš, i meni se čini, da se nerado lišavaju istinitog mišljenja. -Što ne, to im se događa varkom, milom ili silom0 -Ni sada ne razumijem. - Čini se, da govorim kao pjesnik. Prevarenima zovem one. koji se dadu nagovoriti da preokrenu mišljenje, i one koji zaboravljaju. U

87

prvom slučaju govor, a u drugom vrijeme potajno misao oduzima. Sad jamačno razumiješ? -Da. -"Silom" nazivam, kad kakva muka ili bol mišljenje preokrene. -I to razumjeh. Pravo veliš. -I ti bi, kako ja mislim, rekao, da su prevareni i kao opčinjeni oni, koji se predomisle, bilo što ih naslada očara, bilo što ih kakav strah preplaši. -Da; čini se, da sve što opčinjava to i zavarava. -Dakle, kako sam netom rekao, treba tražiti one, koji su najbolji čuvari svojega načela, naime onoga, koje kaže, da treba činiti ono, što svagda misle daje najbolje za državu. Trebamo dakle odmah od mala paziti na njih, i zadavati im djela kod kojih se to najlakše zaboravlja i najbrže se dade prevariti. Tko pamti dobro i teško se dade prevariti, njega treba odabrati, a tko nije takav, treba ga odbaciti. Zar ne? -Da. -Treba im opet nalagati napore, dati im da podnose boli i poticati ih da se upuštaju u borbe, kod čega treba uvijek na isto paziti. -Pravo je tako. -Što ne-rekoh ja-treba, treće, udesiti zajedničke kušnje u pogledu obmanjivanja i pregledati, pa kao što ždrebad vode u buku i viku i gledaju, je li plašljiva, tako treba i mladiće zapla-šivati i opet im pružati naslade, te ih tako mnogo bolje iskušavati nego li zlato u ognju, da se vidi tko se u svemu pokazuje neopčinjen i postojan, kao dobar čuvar sebe i odgoja kojeg je dobio, tko pokazuje u svemu tome ritam i sklad, ukratko, tko se tako ponaša, da bi sebi i državi najkorisniji bio. I tko se uvijek kao dječak i kao mladić i kao muž iskazao i čist kroz sve prošao, njega treba postavljati državi za vladara i čuvara, njemu treba davati časti u životu, a poslije smrti dostojan ukop i ostale znakove spomena, a tko takav nije, treba ga odbaciti. Takav nekakav, čini mi se, Glaukone, treba da je izbor i postavljanje vladara i čuvara, ako želimo spomenuti samo opći smjer, a ne i pojedinosti. -I meni se tako nekako čini. -Onda je doista najtočnije zvati te ljude pravim i savršenim čuvarima, kako i s obzirom na vanjske neprijatelje, tako i na unutrašnje prijatelje, da jedni ne budu mogli htjeti, a drugi ne budu mogli činiti zlo. A mladiće, koje smo sad "čuvarima" zvali, nazvat ćemo pomoćnicima i podupiračima postupaka vladara?

88

-I ja tako mislim. -Kako bi onda - rekoh ja - kad nam je potrebna kakva od onih laži, o kojoj upravo maločas govorasmo, moguće bilo, da nam u tu umjesnu laž povjeruju poglavito sami vladari, a ako ne oni, bar ostali građani? -Kakvu to? -Nikakvu novu, nego onu feničku, koja se već prije na mnogo mjesta dogodila, kako kažu i kako su uvjeravali pjesnici, a u naše se doba nije dogodila niti znam bi li se dogodila; a da se vjeruje to, treba mnogo nagovaranja. -Kao da se ustručavaš govoriti. -A činit će ti se, da se i posve pravo ustručavam, kad je ispričam. -Govori i ne boj se. -Govorim dakle, premda ne znam, odakle ću smionost, a odakle riječi smoći. Najprije ću pokušati uvjeriti same vladare i ratnike, a zatim i ostale građane, kako se sve ono, što smo učinili dosad za njihovo othranjivanje i odgoj, njima samo činilo, da im se događa i daje sve to bilo samo san. A doista da su se tada oni pod zemljom stvorili i odgajivali, te se njihovo oružje i ostale sprave tamo gradile. A kad su bili već potpuno opremljeni, zemlja ih je mati na svijet dala i sada se trebaju za zemlju, u kojoj su bili, kao za majku i hraniteljicu brinuti i ustajati na njezinu obranu, ako je tko napadne, a o ostalim državljanima misliti, da su im braća i jednako tako iz zemlje rođeni. -Nisi se bez razloga dugo sramio tu laž govoriti. -Posve naravno. Nego ipak čuj i drugi dio priče. Jer ste zaista braća vi svi u državi-reći ćemo im mi pjesnici - ali je bog, dok vas je pravio, kod poroda primiješao zlata onima između vas, koji su sposobni vladati, zato su oni najvrjedniji; onima, koji su pomoćnici primiješao je srebra, a ratarima i ostalim obrtnicima željezo i mjed. A budući da ste svi jednog roda, rađali biste većinom djecu nalik na vas same, ali bi se kadšto od zlatna rodio srebrn porod i od srebrna zlatan, a tako je i kod ostalih. Vladarima dakle bog nalaže najprije i najviše, da ni nad čim ne budu tako dobri čuvari ni tako pomno nad ničim ne bdiju kao nad potomstvom, da bi spoznali što li je njima od toga u dušama primiješano; pa ako se njihov porod rodi mjeden ili željezan, da ga ni na kakav način ne požale, nego da dadu primjerenu čast njegovoj prirođenoj sposobnosti i da ga ture među obrtnike ili ratare; ako se opet od ovih rodi netko zlatan ili srebrn, da počaste i uzvise jedne među čuvare, a druge među pomoćnike. Jer postoji

89

proroštvo, da će država tada propasti, kad je stane čuvati željezni ili mjedeni čuvar. Imaš li onda kakvo sredstvo, da bi ovoj priči povjerovali? -Ne za te prve građane, ali ima, da bi povjerovali njihovi sinovi i potomci i ostali kasniji ljudi. -Ali i to bi - rekoh ja - bilo dobro, već i za to, da bi više marili za samu državu ijedni za druge. Jer prilično razumijem, što misliš. I to će nam dakle biti tako, kako bude jako uvjerenje u istinitost naše bajke! A mi naoružajmo te zemljorođene i izve-dimo ih s vladarima na čelu. A kad iziđu, neka potraže mjesto u državi, gdje bi bilo najljepše udariti tabor, odakle bi najlakše držali na uzdi državljane, ako se tko ne bi htio zakonima pokoravati, i odakle bi se mogli braniti, ako bi došao izvana kakav neprijatelj kao vuk na stado. A kad udare tabor, neka propisanu žrtvu prinesu i neka si načine ležaj, ili kako ti misliš? -Tako. -Što ne, takav, da ih od zime brani, a daje i u ljetu pogodan? -Ta kako ne? Jer, čini mi se, govoriš o stanovima. -Da, o stanovima za vojnike, a ne za tecikuće. -Kako se ti razlikuju? -Ja ću ti nastojati objasniti. Jer jamačno je od svega najgore i najsramotnije za pastire hraniti takve pse, pomoćnike stada, koji bi iz razuzdanosti ili gladi ili iz kakve druge zle navade sami pokušali ovce napadati i tako bili nalik na vukove mjesto na pse. - To je zlo, a kako i ne? - Što ne, treba se čuvati na svaki način, da nam tako ne učine pomoćnici prema državljanima, kad su već od njih jači, i da mjesto dobrostivih saveznika ne postanu nalik na surove gospodare. - Treba se čuvati. - Što ne, najbolje bi se to predusrelo time, da su zaista lijepo odgojeni? - Ali to jesu. A ja rekoh: -Nije dobro to tako sigurno tvrditi, mili Glaukone; nego neka ostane što smo netom govorili, to jest da im treba dobiti pravi odgoj (kakav već on bio), ako hoće imati najveće pomagalo za to, da budu blagi i sa sobom i s onima, koje čuvaju. -To je pravo. -A osim takvog odgoja, rekao bi svatko pametan, kako im treba

90

pripraviti takve stanove i dati im takvu imovinu, da im to ne smeta, da ne budu najbolji, i ne potiče ih zlo činiti ostalim državljanima. -I istinito će reći. -Pripazi dakle, treba li im živjeti i stanovati na ovakav nekakav način, ako hoće takvi biti, da vrše svoju dužnost kako treba. Ponajprije da nijedan nema nikakve svoje imovine, ako nije posve nužno; zatim da nijedan nema stana ni takve riznice, u koje ne bi mogao ulaziti svatko, tko će htjeti; a sve što trebaju trijezni i hrabri ratnici, da toliko po odredbi primaju od ostalih državljana kao plaću za čuvanje da im za godinu dana ne bude ni previše ni premalo; da kao u taboru polaze zajedničke ručke i da skupa žive. Zlata i srebra (treba im reći), da imaju uvijek u dušama od bogova božanskog, i da im ništa više ne treba čovječjega, i da je grijeh to posjedovanje kaljati i miješati tečenjem smrtnoga zlata, jer se mnogo zločina počinilo zemaljskim novcem, a njihov je novac čist. Nego jedino njima u državi nije dopušteno rukovati i laćati se zlata i srebra ni ići pod isti krov, gdje se nalazi zlato i srebro niti ga na sebe metnuti ni piti iz srebra ili zlata. I tako bi se održali oni i država s njima. A kad oni sami steknu svoju zemlju, kuće i novce, bit će gazde i ratari mjesto čuvari, a mjesto saveznika postat će mrski gospodari ostalim državljanima. Cijeli će život provesti mrzeći i omrznuti, proganjajući i izloženi progonima, bojeći se mnogo više i većma neprijatelja iznutra nego izvana; ali tada se već i oni sami kao i cijela država kreću putom propasti. Dakle radi svega toga, treba čuvarima tako prirediti i stan i ostalo, kako sam rekao i to zakonom odrediti. Ili ne? - Svakako - reče Glaukon.

91

ČETVRTA KNJIGA ADIMANT nas prekide i reče:

-Što ćeš, Sokrate, reći na obranu, ako tu reče, da ne činiš osobito sretnima te muževe; a ipak to ovisi od njih samih. Država je zaista njihova, ali oni ne uživaju nikakvo dobro od države, kao drugi ljudi, koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kuće i za njih stječu prikladan namještaj, sami prinose žrtve bogovima, primaju goste, pa imaju i ono, što si ti upravo sada spominjao, zlata i srebra i svega, stoje u običaju kod ljudi, koji hoće biti sretni. Ta čini se upravo, rekao bih, da kao najmljeni plaćenici u državi sjede i ništa drugo ne rade, nego samo straže. -Da - rekoh ja - i to samo za hranu i ne primaju ni plaće uz hranu kao ostali, tako te im ne će biti slobodno ni otputovati, ako budu htjeli po svom poslu, ni davati milosnicama, ni ako ushtjed-nu trošiti na što drugo, kako već troše oni, koji se čine sretni. To i mnogo drugo takvo u optužbi izostavljaš. -Ali neka bude i to u optužbi. -Veliš dakle, što ćemo reći na obranu? -Da. -Ići ćemo-rekoh ja - istom stazom i naći ćemo, kako mislim, što treba reći. Ta reći ćemo, da ne bi bilo nikakvo čudo, ako bi i ti tako bili posve sretni; ali da mi ne gledamo na to, dok državu osnivamo, da nam jedan stalež bude osobito sretan, nego u prvom redu cijela država. Mislili smo naime, da bismo u takvoj državi najprije našli pravednost, a opet nepravednost u državi najgore uređenoj, i kad bismo ih ugledali, da bismo mogli prosuditi, što

92

davno tražimo. Sada dakle, kako mislimo, ne pravimo djelomično sretnu državu, usrećujući u njoj samo neke, nego čitavu državu, a kasnije ćemo razmotriti suprotnu. Primjerice da mi slikamo kipove, a netko pristupi i stane koriti i govoriti, kako ne mećemo najljepše boje na najljepše dijelove slikanoga predmeta - oči su naime najljepše, a nijesu namazane grimiznom bojom nego crnom - činilo bi se. da se primjereno pred njime branimo, ako bismo govorili: "Divotniče, ne misli, da nam treba oči tako lijepe slikati, da se i ne čine kao oči, a opet ni ostale dijelove, nego pazi, dajemo li svakome dijelu što mu pripada, i činimo li cjelinu lijepom." Pa i sada ne smijemo takvu sreću čuvarima dati, koja će od njih učiniti sve prije nego čuvare. Jer znamo i ratare obući u svečano ruho, zlatom ih obložiti i reći, neka zemlju obrađuju, kad im se svidi; znamo i lončare posaditi uz oganj i reći, neka redom nadesno nazdravljaju i časte se, kraj sebe lončarski kolut postave i rade, kad zažele; znamo i sve ostale na takav način sretnima učiniti, da bude tako cijela država sretna. Ali nas nemoj tako opominjati, jer ako tebe poslušamo, ratar ne će biti ratar ni lončar lončar, i nitko ne će imati nikakva staleža, od kojih država postaje. Nego za ostale je manje stalo; jer ako krpači loši postanu i pokvare se i stanu se takvima graditi, premda to nisu više, nije za državu nikakvo zlo. A čuvari zakona i države, koji to nisu, nego se samo čine takvima, vidiš da zaista cijelu državu stubokom upropašćuju, a opet i da jedino oni imaju prilike za to, da se država dobro upravlja i sretna bude. Ako dakle mi pravimo istinite čuvare, nipošto državne zlotvore, a onaj naš kudilac nekakve ratare i sretne domaćine kao na pučkoj veselici a ne u državi, onda on govori o nečem drugom, a ne o državi. Treba dakle promisliti, hoćemo li ih postavljati zato, da njih same stigne što veća sreća, ili treba paziti kod cijele države, stiže li nju sreća; dok te pomoćnike i čuvare treba prinudi vati i nagovarati, da nastoje oko toga, kako će što bolje obavljati svoj posao, a jednako tako i sve ostale staleže; i dok tako svekolika država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakome staležu da bude dionik sreće, kako sama priroda daje. -Čini mi se, da lijepo govoriš. -Zar će ti se onda činiti, da primjereno govorim i ovo, stoje s tim srodno? -Što? -Gledaj opet ostale obrtnike, kvari li ih ovo tako, da postaju izli? -A što to? -Bogatstvo i siromaštvo. -Ta kako?

93

-Ovako. Ako lončar obogati, čini li se tebi, da će još htjeti mariti za svoj obrt? -Nipošto. -A nadmašit će sam sebe u lijenosti i nemaru? -Mnogo. -Postaje dakle gori lončar? -I to mnogo gori. -A opet kad radi siromaštva ne će moći nabavljati oruđa ili što drugo za obrt, poslove će gore izrađivati i gore će poučavati za obrtnike sinove ili druge naučnike. -Kako ne? -Dakle radi obojega, i radi siromaštva i radi bogatstva, gore su tvorevine obrta, a gori su i sami obrtnici. -Čini se. -Opet smo dakle, kako se čini, nešto našli za čuvare; oni trebaju na svaki način paziti, da se to potajno u državu ne uvuče. -Što to? -Bogatstvo i siromaštvo, jer jedrio stvara raskoš, lijenost i prevrat, a drugo pored prevrata prostotu i lošu radnu djelatnost. -Svakako. Ali razmisli Sokrate, kako će nam država moći ratovati, kad nema novaca, osobito ako bude prinuđena ratovati s velikom i bogatom državom.

-Očito - rekoh ja - s jednom teže, a s dvjema takvima lakše. -Kako si rekao? -Ponajprije, ako se ustreba boriti, zar se ne će naši ratni

borci boriti s razmaženim bogatim ljudima? -To da. -Što onda, Adimante, ne čini li ti se, da bi se jedan šakač, najljepše za to pripravljen, lako borio s dva bogata i tusta nešakača? -Možda ne bi skupa. -Ni onda, ako bi mogao prividno uzmicati te okrenuv se udarati onoga, koji bi svagda prvi navaljivao, i ako bi to sve činio na suncu i zapari? Zar ne bi takav svladao i više takvih? -Dakako, ne bi bilo ništa čudno. -A ne misliš li možda, da bogataši više znadu o šakanju nego o ratnoj vještini? -Mislim. -Vjerojatno je, dakle, da će nam se borci lako boriti s dvostruko i trostruko toliko njih.

94

-Dopustit ću ti, jer mi se čini, da pravo govoriš. -Što dalje, ako oni pošalju u drugu državu poslanstvo

i kažu istinu: mi se ne služimo ni zlatom ni srebrom i nije nam to ni dopušteno, a vama jest; ako dakle s nama sklopite ratni savez, onda je vaše blago što pripada drugima. Misliš, da će itko, čuvši to, voljeti ratovati protiv koščatih i mršavih pasa nego s njima protiv tustih i nježnih ovaca? -Ne čini mi se. Ali ako se u jednoj državi gomila sve tude blago, pazi, nije li to opasno za državu, koja nije bogata. -Lakovjeran si, kad misliš, daje koju drugu državu vrijedno nazvati državom, osim onakve kakvu mi uređivasmo. -Nego što? -Veće ime treba nadijevati ostalim državama, jer je svaka od njih sastavljena od mnogo država, pa nije jedna država, kako kažu u igri. Dvije su, u svakom slučaju, neprijateljske jedna drugoj, jedna siromašnih a druga bogatih. U svakoj su od ovih još veoma mnoge, a ako bi se prema njima vladao kao prema jednoj, posve bi promašio, a ako bi kao prema mnogima, onda ćeš uvijek imati mnogo saveznika, a malo neprijatelja, ako ćeš jednima davati blago i sredstva moći drugih ili i njih same. I dok ti se država upravlja razumno, kako je netom uređeno, bit će najveća, ne tobože nego zaista najveća, i ako ima samo tisuću branitelja. Jer jednu državu tako veliku ne ćeš naći ni kod Helena ni kod ostalih naroda, ali hoćeš mnoge i mnogo puta veće od takve, koje se samo čine velikima. Ili misliš drukčije? -Zaista, ne mislim. -Što ne - rekoh ja - to bi bila i najljepša meda za naše vladare, kako veliku treba državu činiti i koliko zemlje treba prema njezinoj veličini odmjeriti, a ostalu pustiti na miru. -Koja međa? -Mislim ova: povećavati državu dotle, dok može sačuvati svoju jedinstvenost, a dalje ne. -Točno. -Što ne, i taj ćemo opet nalog čuvarima dati, da paze na svaki način, da država ne bude ni malena ni tobože velika, nego dostatna i jedinstvena. -Možda ćemo im neznatan nalog dati. -A još je neznatniji ovaj nalog, koji spomenusmo i u predašnjem razgovoru: ako se od čuvara rodi kakav loš porod, da ga treba otpravljati među ostale, a ako se od ostalih rodi sposoban, da se

95

otpravi među čuvare. Tim se htjelo pokazati, da i ostale državljane treba uzimati za posao, za koji je tko stvoren, i to svakoga zajedno određeno zanimanje, da bi svatko, obavljajući svoj jedan posao, bio ne mnogovrstan, nego samo jedan, i da tako onda i cijela država tvori jedinstvo a ne mnoštvo. -Jest, taj je nalog od onoga manji. -Zaista to nisu, dobri Adimante, mnogi i veliki nalozi, što im nalažemo, kako bi tko pomislio, nego sve neznatni, ako samo paze - kako se kaže - na jednu veliku stvar, bolje reći ne veliku nego primjerenu. - Kakvu to? - Na odgoj i na obrazovanje. Jer ako dobrim odgojem postaju uredni ljudi, sve će im to lako jasno biti kao i druge stvari, što mi sada mimoilazimo, to jest ženidba, brakovi i rađanje djece, naime da sve to treba učiniti prema poslovici: "Među prijateljima sve je zajedničko." - To bi bilo posve pravo. - I zaista, ako državno uređenje jednom dobro pođe, napreduje kao na kružnoj putanji. Jer trajno dobro obrazovanje i odgoj stvaraju dobre prirođene sposobnosti, a opet dobre prirođene sposobnosti postaju još bolje od pređašnjih kraj takvog odgoja; uz ostalo bolje i u rađanju, kao što vidimo i kod ostalih živih stvorenja. - Naravno. - Ukratko da kažemo, toga se trebaju upravljači države živo držati: da se ne pokvari država bez njihova znanja, nego neka nadasve paze na to, da se ne uvuku u odgoj gimnastički i glazbeni nikakve nepogodne novotarije, budući da treba ostati pri postojećem. Kad tko dakle govori, da ljudi većma paze na pjesmu, "koja. dok pjevaju, njima posvema odzvanja nova" neka se onda boje i najviše pripaze, da ne bi tko mislio, kako pjesnik ne pjeva nove pjesme nego nov način pjesme, i da ne bi to hvalio. A ne smije se to ni hvaliti ni primati. Jer treba se čuvati i ne stvarati novu vrstu glazbe držeći, da je to pogibao za sve. Naime nigdje se ne mijenjaju zakoni glazbe, a da se ne bi mijenjali najveći državni zakoni, kako veli Damon, a ja mu to vjerujem. - Metni dakle i mene među one, koji vjeruju - reče Adimant.

-Stražarnicu dakle trebaju, kako se čini. čuvari sazidati tu negdje,

96

na temelju glazbe. -Svakako se tu bezakonje lako uvlači, a da se i ne opazi. -Da, jer se pričinja kao kakva igra i kao da nikakvo zlo ne čini. Ta i ne čini ništa drugo nego se pomalo udomi i tiho obuhvaća značaje i djelovanje, odatle prelazi ojačano u javni građanski život, a onda odavle s velikom drskošću prelazi na zakone i državno uređenje, Sokrate, dok napokon ne uništi sve u kući i državi. -Dobro - rekoh ja - tako je baš to? -Čini mi se. -Kako smo dakle od početka govorili, naši dječaci trebaju odmah imati odgoj koji je uređen prema zakonu, jer ako je odgoj protiv zakona i ako dječaci takvi postaju, onda nije moguće, da od njih narastu zakoniti i vrijedni muževi? -Kako ne. -Kad se dakle dječaci počnu lijepo igrati i kad po glazbi u se prime smisao za zakon, on ih opet, protivno nego kod onih prije spomenutih, u svemu prati i jača, te podiže i u državi ono, stoje prije bilo odnemareno. -Zaista je tako. -Dakle oni iznalaze i sitna za oko pravila ponašanja, koja su njihovi predci zapustili. -Kakva? -Ovakva: da mladi šute pred starijima, kako se pristoji; kako treba sjediti kod stola, pred drugima ustajati, paziti roditelje, šišati se, odijevati i obuvati se, i kako se cijelim tijelom treba držati i slično ostalo. Ili ne misliš? -Mislim. -A ludo je, mislim, to zakonom određivati, jer to niti postaje niti ostaje po govoru i slovu zakonske odredbe. - Ta kako?

-Čini se ipak, Adimante, kojim tko smjerom u odgoju pođe. da su odatle takve i posljedice. Ili zar jednako ne zove uvijek k sebi jednako? -Naravno. -I onda napokon rekli bismo, mislim, da od toga postaje jedinstvenost, savršenost i krasota bilo u dobru bilo protivno u zlu. -Ta zašto ne. -Ja dakle ne bih više radi toga htio takve stvari zakonom

97

određivati. -Prirodno. -Što dalje, hoćemo li se usuditi zakonom određivati trgovačke ugovore, koje pojedinci na trgu međusobno sklapaju, a ako baš hoćeš, i ugovore obrtnika; kako ćemo izgraditi grdnje i uvrede, a kako urediti parnice i postavljanje sudaca; a ako gdje treba pobirati ili određivati carine, bilo na trgovima bilo u lukama, ili uopće kakve tržne, gradske ili lučke stvari i tako dalje, hoćemo li o svemu tome donositi unaprijed odredbe? -Ali nije vrijedno nalagati nešto takvo lijepim i dobrim ljudima; jer će jamačno lako sami pronaći mnogo toga, što treba zakonom odrediti. -Da prijatelju - rekoh - ako im bog bude očuvao zakone, koje smo prije spomenuli. -A ako ne, stalno će oni mnoge takve zakone postavljati do konca života i popravljati ih, misleći, da će time postići najbolje. -Veliš, da će takvi ljudi živjeti kao oni bolesnici, koji su toliko razuzdani, da ne će da promijene loš način življenja. -Svakako. -I zaista ti krasno život provode! Jer liječenjem ništa ne postižu, samo čine bolesti raznolikije i veće, i uvijek se nadaju, ako im tko preporuči lijek, da će od njega ozdraviti. -Ta svakako tako prolaze oni, koji tako boluju.

-Što dalje, nije li od njih divno, da najmržim neprijateljem drže onoga, koji im istinu govori! Naime istina jest, da im ništa ne će pomoći ni lijekovi ni paljenja ni rezanja ni opet basme ni zapisi ni drugo takvo što prije nego prestanu pijani biti, prena-trpavati se, puteno uživati i besposličiti. -Nije to osobito lijepo, jer nema nikakve ljepote u tome, ljutiti se na onoga, koji dobro govori. -Kako se čini, ne hvališ takve ljude. -Ne, tako mi Zeusa. -Ne ćeš dakle ni onda hvaliti, ako bude cijela država činila to, što smo netom govorili. Ili se tebi ne čini, da isto rade, što i ti ljudi, one države koje usprkos lošoj upravi nalažu državljanima, da ne diraju u cijeli državni sustav, jer da će biti smrću kažnjen onaj, koji to bude činio; ali koji njima kod takve uprave najugodnije dvori i ugađa tako, da pred njima puže i njihove želje unaprijed pogađa i vrstan ih je ispuniti, taj će dakle biti plemenit muž i veoma mudar i od njih će uživati velike časti?

98

-Čini mi se zaista, da isto čine, pa to nikako ne hvalim. -A ne diviš li se hrabrosti i gipkosti onih, koji hoće

i nastoje dvoriti takve države? -Da, osim onih, koji su od građana laskom tako prevareni i misle, da su doista državnici, zato što ih svjetina hvali. -Kako veliš? Ne opraštaš tim ljudima? - rekoh ja. - Ili misliš da čovjek, koji ne zna mjeriti, može ne misliti o sebi, daje četiri lakta visok, dok to kažu drugi? -To opet ne mislim. -Ne ljuti se dakle; jer i jesu jamačno najljepši takvi ljudi! Oni zakonom nalažu ono, što smo netom spomenuli, te uvijek to popravljaju i misle, kako će doći na kraj nepoštenju u poslovnom prometu i onome, što sam upravo sada govorio, a ne znaju, da zaista sijeku stoglavu zmiju. -I zaista ne čine ništa drugo. - Ja dakle mišljah, da istinitu zakonodavcu ne bi trebalo baviti se tom vrstom zakon( i državnoga uređenja ni u loše ni u dobro upravljanoj državi, jer je u njoj beskorisno i ništa ne pomaže, a u ovoj bi ih jedne pojedinac sam za sebe mogao naći, a drugi proistječu sami iz postojećeg načina mišljenja i djelovanja. - Što bi nam dakle još preostalo od zakonodavstva? A ja rekoh: -Zanas ništa, ali bi najveće, najljepše i najtemeljnije zakonske uredbe trebao dati Apolon u Delfima. - Kakve? -O zidanju hramova, žrtvama i ostalom poštivanju bogova, božanstava i junak(, o pokapanju pokojnik( i svemu, što treba onima ondje iskazivati, da budu milostivi. Jer mi zaista takve stvari ne razumijemo i kod osnivanja države ne ćemo slušati nikoga drugoga, ako smo pametni, i ne ćemo uzimati tumača drugoga osim onoga, koga su uzeli i naši oci. Jer jamačno je taj bog u takvim stvarima za sve ljude očinski tumač; on tumači sjedeći na pupku usred zemlje. -Lijepo kažeš i treba tako činiti. -Dakle bi ti država bila već osnovana, sine Aristonov -rekoh ja. -No hajdemo dalje! Pribavi odnekud dovoljno svjetla i pogledaj u nju sam te pozovi brata i Polemarha i ostale, ne bismo li kako vidjeli, gdje bi bila pravednost i gdje nepravednost, i kako se jedna od druge razlikuje, i koju treba imati onaj, koji hoće biti sretan, bilo to tajno pred svim bogovima i ljudima ili ne bilo. -Uzalud govoriš, - reče Glaukon - obećao si sam istraživati,

99

budući da je bezbožno, ako ne bi pomogao pravednosti po mogućnosti na svaki način. -Pravo podsjećaš - rekoh ja - i treba tako činiti, ali treba, da i vi pomažete. -Ta činit ćemo tako. -Nadam se dakle, da ću to ovako naći. Mislim, da nam je država savršeno dobra, ako je doista kako treba osnovana.

-Svakako. -Očito je mudra, hrabra, trijezna i pravedna. -Očito. -Što ne, ako od toga što u njoj nađemo, još uvijek ostane nešto, što još nije pronađeno? -Dašto. -Kao što bi nam dakle bilo kod druge četiri stvari; tražimo li jednu od njih, dovoljno bi bilo, kad bismo najprije spoznali nju; a da prije spoznamo tri ostale stvari, opet bi se tim spoznala ona koja se traži, jer je očito, da više ne bi bila drugo nego ostatak. -Pravo veliš. -Dakle i tu treba jednako tako postupati, kad već toga ima četvero? -Ta očito. -Ponajprije mi se kod toga očituje mudrost, ali pritom ima nešto čudno. -Što? - Čini mi se, daje zaista mudra država, koju smo spomenuli, jer se promišljeno upravlja; zar ne? -Da. -A upravo je ta promišljenost očito nekakvo znanje. Jer jamačno nisu ljudi promišljeni u upravljanju državom po neukosti nego po znanju. -Očito. -A u državi ima mnogo i svakakva znanja. -Ta kako ne. -Zar onda treba državu zvati mudrom i promišljenom radi znanja tesarskoga? -Nipošto radi njega; u najboljem je slučaju možemo držati vještom u tesarskom poslu. -Ne smije se dakle država zvati mudra ni onda, ako znade odlučiti sve radove, kako bi bilo najbolje izvesti stolarske radove. -Zaista ne.

100

-A radi znanja o prerađivanju ruda ili radi kojega drugoga znanja o sličnim stvarima? -Ni radi jednoga. -Ni radi znanja o rastenju plodova iz zemlje; u tom je slučaju nazivamo vještom poljodjelstvu. -Čini mi se. -Što onda, ima li u državi netom od nas osnovanoj u nekih državljana neko znanje, koje ne služi pojedinim dijelovima države, već državi kao cjelini i koje bi poučavalo, kako bi se najbolje država vladala i sama prema sebi i prema ostalim državama0 -Zaista ima. -Kakvo - rekoh ja - i u kojih ljudi? -To je znanje upravljanja državom, a imaju ga oni vladari, koje smo upravo sada zvali savršenim čuvarima. -Kako dakle nazivaš državu radi toga znanja? -Promišljenom i zaista mudrom. -Misliš li onda, da će nam u državi više biti kovač( nego tih istinitih čuvara? -Mnogo više kovač(. -Što ne, tih je čuvara manje brojem od svih ostalih zanimanja, koja po znanju, koje je za njih potrebno, imaju posebno ime? -Mnogo manje. -Dakle bi država, prirodno osnovana, cijela bila mudra po znanju najmanjeg svojeg staleža i dijela, koji joj je na čelu i vlada; i taj je rod ljudi, kako se čini, prirodno najmanji brojem te mu pripada, da ima takvo znanje, koje jedino između ostalih znanja treba zvati mudrošću. -Posve istinito govoriš. -Dakle jedno od četvoroga nađosmo, ne znam kako i samo po sebi i gdje se u državi nalazi. -Meni se bar čini, daje dovoljno razjašnjeno. -Ali nije osobito teško vidjeti samu hrabrost i gdje se ona u državi nalazi, te zbog čega državu takvom treba zvati.

-Kako dakle? -Tko bi na što

drugo pogledao te državu nazvao kukavnom ili hrabrom nego na ovaj dio, koji za nju ratuje i vojuje? -Ne bi nitko ni na što drugo. -Ne bi, mislim, ostali u njoj svojom kukavštinom ili hra-brošću odlučivali, hoće li država biti ovakva ili onakva. -Ta ne bi.

101

-Država

je dakle i hrabra po nekom svojem dijelu, zato što u njemu ima takvu snagu, koja će potpuno moći podržavati pravo mnijenje o onome, stoje strašno, naime, daje to i takvo strašno, stoje i kakvo je za odgoj označio zakonodavac. Ili ne zoveš to hrabrošću? -Nisam posve razumio, što si rekao, nego ponovno reci. -Velim, daje hrabrost nekakvo čuvanje. -Kakvo dakle čuvanje? -Čuvanje mnijenja o onome, stoje i kakvo je strašno, koje je na temelju zakona odgoj usadio u čovjeka. A što sam govorio, da je ona "potpuno" čuvanje, znači, daje svatko čuva i ne gubi ni u žalostima ni u radostima ni u požudi ni u strahu. A ako hoćeš, reći ću, čemu mi se čini sličnom. -Hoću. -Što ne, znaš, da bojari, kad hoće vunu bojati tako da bude grimizna, od toliko boja izabiru jednu vrstu, i to bijelu, zatim priređuju vunu s mnogo pomnje, da što većma primi sjaj i onda boje. I što se tako oboji, dobiva trajnu boju te mu ne može oduzeti sjaja pranje ni bez luga ni s lugom; što se tako ne oboji, znaš kakvo već postaje, bojao tko drugim bojama ili ne priredio bijelu boju kako treba. -Znam; gubi boju kod pranja i smiješno izgleda. -Tako dakle - rekoh ja - pomisli, da smo po mogućnosti i mi radili, kad smo vojnike odabirali i odgajali u glazbi i gimnastici. Pomisli, da nismo ništa drugo namjeravali, nego da nam zakone, kao vuna boju, sa što ljepšim uvjerenjem u sebe prime. da im mnijenje o onom, stoje strašno i o ostalom trajno bude - a to imaju od toga što posjeduju prirođene sposobnosti i prigodnu izobrazbu - i da im se boja ne da isprati čistilima one snage, koju imaju naslade, koje to mogu činiti bolje od svake sode i luga. zatim žalost, strah i požuda, koje su jače od svakoga drugog sredstva čišćenja. Takvu dakle snagu i potpuno čuvanje pravoga zakonitoga mnijenja o onome, stoje strašno i o onome, što nije strašno, ja zovem i postavljam za hrabrost, ako ti ne veliš što drugo. -Ja ne velim ništa. Jer mi se čini, da pravo shvaćanje o tome istome, koje je nastalo bez odgoja, naime životinjsko i ropsko, ne držiš posve zakonitim, i da ga zoveš nečim drugim, a ne hrabrošću. -Sasvim ispravno govoriš - rekoh ja. -Prihvaćam dakle, daje to hrabrost.

102

-Ta i prihvaćaj je s obzirom na državu, i pravo ćeš uraditi, a drugi put ćemo o tome još ljepše raspravljati ako budeš htio; sad naime nismo to tražili, nego pravednost. Za ovo je istraživanje, kako mislim, to dosta. -Ta lijepo veliš. -Još ostaje dvoje, što u državi treba vidjeti, trijeznost i ono, čega radi upravo sve istražujemo, pravednost. -Svakako. -Kako bismo onda našli pravednost, da se ne zadržavamo s trijeznošću? -Ja zaista niti znam niti bih htio, da se to prije pokaže, a napose ne onda, ako bismo se morali odreći istraživanja o trijeznosti; nego ako hoćeš meni ugoditi, ogledaj prije to. -Zaista hoću, ako samo ne činim krivo. -Razmotri dakle. -Neka bude. Ako iz daljine pogledamo, trijeznost je više nalik nego one prije na nekakvu suglasnost i sklad. -Kako?

-Trijeznost je jamačno nekakav red, i vlast nad nekim nasladama i požudama, kako kažu. naime, daje ona sama od sebe jača, ne znam na koji način; i druge joj nekakve takve tragove ljudi nalaze; zar ne? -Naravno. -Što ne, smiješno je reći "jači od sebe"? Jer tko je od sebe jači, bio bi jamačno i slabiji od sebe, a tko je slabiji, jači, jer se u svemu tome govori o njemu kao o jednoj istoj osobi. -Kako ne° -Ali mi se čini, tim se hoće reći, da u samom čovjeku u duši ima nešto bolje a nešto gore. i kad je bolji od prirode dio jači od gorega, da se tome veli "jači od sebe"; svakako se to hvali. Ali kad manji a bolji dio radi zle izobrazbe ili loša društva podlegne množini gorega dijela, to se kao prijekorno kudi te se naziva onaj, koji je takve ćudi, slabijim od sebe i razuzdanim. -Čini se. -Pogledaj dakle našu mladu državu! Naći ćeš, daje u njoj jedno od toga dvojega; reći ćeš, pravo se veli, daje jača sama od sebe, ako već treba trijeznim i "jačim od sebe" zvati ono, gdje bolje vlada gorim. -Ta gledam i vidim da istinu govoriš. -I zaista bi svatko najprije našao mnoge i svakakve požude,

103

naslade i žalosti u djece, žena, robova i u neobrazovanoj većini takozvanih slobodnih ljudi. -Svakako. -A jednostavne i umjerene osjećaje, koje rukovodi promišljenost uz razum i ispravno mnijenje, naći ćeš u nekolicini, koji su najbolji i po prirodi i po odgoju. -Istina. -Što ne, vidiš, da ti se i to u državi nalazi, i da se tu požude loše većine svladavaju od požuda i od razboritosti bolje nekolicine? -Da.

-Ako dakle treba koju državu zvati jačom od naslada, požuda i od same sebe. to treba ovu. -Svakako. -Zar ne, i trijeznom u svemu tome? -Dakako. -I ako opet u kojoj god državi isto misle vladari i podložnici o tome, tko treba vladati, misle tako i u našoj; ili ti se ne čini? -I te kako jako. -U kojih ćeš onda državljana reći da se nahodi trijeznost, kad su takvi, u vladarima ili u podložnicima? -Jamačno u jednima i u drugima. -Vidiš dakle - rekoh ja - da smo netom dobro slutili, daje trijeznost kao nekakav sklad? -Zašto to? -Zato, što kod nje nije tako, kao kod hrabrosti i mudrosti, koje se nalaze samo u nekom dijelu države, te jedna državu čini mudrom a druga hrabrom, nego se ona protegla upravo na cijelu državu i udružuje u najpotpuniji sklad najslabije, najjače i osrednje, bilo razumom, bilo snagom, bilo brojem, novcem ili čime god drugim takvim. Zato bismo s punim pravom rekli, daje ta sloga trijeznost, i daje to prirodna suglasnost boljega i gorega u tome, tko treba vladati i u državi i u svakom pojedincu. -Posve se slažem. -Dobro. Troje smo do sada u državi vidjeli, kako se čini; a što bi onda bila preostala vrsta, po kojoj bi još država imala kreposti? Ta očito je to pravednost. -Svakako. -Što ne, Glaukone, sad nam istom treba kao kakvim lovcima oko grma stati i paziti, da pravednost kuda ne umakne i oku se ne sakrije, jer je očito tu negdje; gledaj dakle i nastoj je ugledati, ne

104

bi li je kako prije od mene vidio i meni kazao. -O da bih! Nego bolje, ako me uzmeš kao pratitelja da budem sposoban vidjeti, što mi se pokaže - ako se to zbude posve ćeš me s pravom uzeti.

-Pomoli se sa mnom, i prati me. -To ću činiti, nego samo vodi. -I zaista, mjesto se čini nekako

neprohodno i zasjenjeno; svakako, je tamno i neistražljivo; ali ipak treba ići. -Zaista treba. A ja pogledah pred sebe i rekoh: -Hej! Hej! Glaukone! Čini mi se, imamo nekakav trag i mislim, da nam ne će umaći. -Dobar glas - reče on. -Zaista, kako smo ludi! -Zašto? -Već davno nam se, sretnice, kako se čini, od početka ispred nogu valja, a mi to nismo opazili nego smo bili smiješni, upravo kao oni, koji traže ono što imaju u rukama. Mi na to pred nama nismo gledali, nego smo gledali nekamo u daljinu, a upravo možda stoga i bijaše nam sakriveno. -Kako kažeš? -Čini mi se, da o pravednosti davno govorimo i slušamo, a ne razumijemo, da smo na neki način o njoj govorili. -To je dug početak za onoga, koji želi čuti. -Ali čuj - rekoh ja - ako već nešto velim. Što smo naime u početku odredili, da treba činiti, kad srno državu osnivali, jest upravo pravednost, kako se meni čini, ili neka vrsta toga. A odredismo jamačno i često govorasmo, ako se sjećaš, da svakome pojedincu treba obavljati samo jedan posao u državi, za koji bi njegove prirođene sposobnosti i najprikladnije bile. -Da, govorasmo. -Zaista smo i od mnogih drugih čuli i sami često govorili, da je pravednost raditi svoj posao a ne raditi mnoge. -Da, govorili smo. -To dakle prijatelju, "raditi svoje", čini se, da je zapravo pravednost. Znaš, po čemu sudim? -Ne znam, nego govori. - Čini mi se, da je ostatak od onoga, što smo u državi ogledali, naime od trijeznosti, hrabrosti i mudrosti, to, što je svima njima dalo moć da nastanu, i kad su nastale, da ih čuva, dok se u državi nalaze. A

105

rekli bismo, ako bismo ono troje našli, da će njihov ostatak biti pravednost. - Svakako. - Ali ipak, ako bi trebalo presuditi, što će nam od toga državu najvećma dobrom učiniti, teško bi se bilo odlučiti; naime je li složno mišljenje vladara i podložnika, ili čuvanje zakonita mišljenja kod ratnika o tome, stoje strašno a što nije, ili mudrost i nadzor kod vladara, ili državu najvećma dobrom čini to, dok se pravednost nalazi u djeteta i žene i roba i slobodna čovjeka i obrtnika i vladara i podložnika, naime što svaki pojedinac radi samo svoj posao, a ne mnoge. - Teško je presuditi, kako ne. - Natječe se dakle, kako se čini, u radu oko državne vrline s njezinom mudrošću, trijeznošću i hrabrošću ta moć, da u njoj svatko radi samo svoj posao. -I te kako. - Što ne, pravednošću bi nazvao to, što se s onim trojim natječe u radu oko državne vrline? - Svakako. - Hajdemo dalje u našem istraživanju. Zar ćeš vladarima u državi naložiti, da kroje pravdu? - Dašto! - Zar će ići pri suđenju za čim drugim osim za tim, da nitko ne bude imao tuđe niti da bude svojega lišen? - Ne će, nego samo za tim. - Držeći daje pravednost? -Da. - I tako bi se dakle nekako priznavalo, da je pravednost u tome, da čovjek svoje ima i vrši ono što mu pripada. -I jest tako. - Hajde dakle, čini li se tebi, što meni. Ako bi tesar htio vršiti poslove postolara ili postolar poslove tesara, te bi jedan od drugoga uzimao oruđe ili mjesto ili ako bijedan te isti čovjek htio vršiti oba obrta: zar ti se čini, da bi kakva velika šteta za državu nastala, ako bi se sva ta zanimanja zamijenila? -Ne bi velika. - Ali, mislim, kad je tko obrtnik ili kakav drugi tecikuća od prirode, te se uzdiže bogatstvom, mnoštvom, snagom ili čim drugim pa nastoji otići u ratnički stalež, ili koji ratnik u stalež vladara i čuvara, a nije dostojan toga, i ako ti staleži jedni od drugih uzimaju oruđe i mjesta, ili kad jedan te isti nastoji sam vršiti zadaće svih drugih, tada

106

se, mislim, i tebi čini, daje njihovo zamjenjivanje i mnogostruki rad propast za državu. - Svakako. - Dakle mnogostruki rad i međusobno zamjenjivanje triju staleža najveća je šteta za državu i s najviše se prava može zvati zločinstvom. - Posve. - A ne ćeš li najveće zločinstvo prema svojoj državi nazvati nepravdom? - Kako ne. - To je dakle nepravednost. A opet možemo reći protivno od toga, svojstven rad triju staleža priradnog, obrambenog i čuvar-skog na svojim zadaćama, naime da svaki od njih u državi radi svoj posao, i jest zapravo pravednost; to bi državu pravednom činilo. - Čini mi se, da nije drukčije nego tako. -Nemojmo još nipošto - rekoh ja-to posve stalno govoriti! Nego ako se za taj pojam, i onda kad se nađe kod pojedinog čovjeka, složimo da je pravednost, onda ćemo pristati. Jer što ćemo tad moći drugo reći? Inače ćemo morati tada iznova ogledati cijelu stvar. Ali sada dovršimo razmatranje, kod kojeg smo pokušali, e da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, ogledati to prije u nečem većem, što ima pravednost. Učini nam se, da je to veće država; tako smo je osnovali što smo mogli najbolju, dobro znajući, da će pravednost biti svakako u dobroj državi. Što nam se dakle ondje pokazalo, prenesimo na jednoga čovjeka, i ako se bude slagalo, dobro će biti. A ako se u čovjeka pokaže nešto drugo, opet ćemo se vratiti na državu i iskušati, te ćemo možda, uspoređujući i tarući jedno o drugo, postići da kao iz kresiva vrcne pravednost. A kad se ona jasno pokaže, učvrstit ćemo je sami u sebi. -To je pravi put i treba tako činiti. -Zar je onda ono što se uspoređuje, premda je jedno veće a drugo manje, nejednako u onome, po čemu se uspoređuje, ili jednako? -Jednako. -Dakle se i pravedan čovjek po samom pojmu pravednosti ništa ne će razlikovati od pravedne države, nego će biti jednak. -Da! Jednak. -Ali za državu se činilo, daje pravedna, kad su u njoj bile tri vrste različitih naravi, i kad je svaka vrsta radila svoj posao; a opet trijezna, hrabra i mudra na temelju drugih nekih osobina i stanja tih istih staleža. -Istina.

107

-Dakle ćemo tako, prijatelju, i jednoga čovjeka, koji će imati iste vrste u svojoj duši, radi istih osobina s onim staležima, držati vrijednim istih imena kao državu. -Morat ćemo. -Opet smo, divotniče - rekoh ja - zapali u olako razmatranje o duši, ima li ona u sebi one tri vrste ili nema. -Čini mi se, da nismo u posve olako; ta možda je istina, Sokrate, što se veli, daje teško, stoje lijepo. -Čini se. No dobro znaj, Glaukone, da - ako ja mislim - takvim postupkom, kakvim se sada u govoru služimo, toga nikada ne ćemo točno dobiti, jer do toga vodi drugi duži i većiput; ali možda više odgovara onome, što je prije rečeno i razmotreno. -Nije li dovoljno? Jer meni bi za sada dovoljno bilo.

-Ali zaista, i meni će posve dovoljno biti. -Dakle ne sustani nego promatraj. -Zar onda nismo primorani priznati, da su u svakoga od nas iste vrste i ćudi, koje i u državi? Jer jamačno nisu od drugud u nju došle. Ta bilo bi smiješno, ako bi tko pomislio, da srčanost nije nastala u državama iz pojedinaca, koji i jesu tome uzrok, kao ljudi u Trakiji i Skitiji i recimo uopće ljudi u sjevernim krajevima; ili težnja k znanju, koju bi svatko najprije pridjeo našem kraju; ili želja za privređivanjem, za koju ne bi nitko rekao, da se najmanje nalazi u Feničana i u Egipćana. -I te kako. -To je dakle tako, i nije ništa teško spoznati. -Nipošto. -Ali ovo je već teže; radimo li tim jednim istim sve, ili jednim od toga trojega jedno, a drugim drugo; učimo li jednom našom sposobnošću, drugom se srdimo, a opet trećom nekom tražimo naslade u jelu i rađanju i stoje tome srodno; ili svako od toga cijelom dušom radimo, kad pregnemo? To je ono, što će biti teško kako treba odrediti. -I meni se čini. -Ovako to dakle kušajmo odrediti, jesu li one sposobnosti međusobno istovjetne ili različne. -Kako? -Očito je, da jedno isto ne će u istom smislu ili u istom odnosu činiti ili trpjeti u isti čas protivno. Zato, ako nađemo, da se to zbiva u djelatnostima duše, znat ćemo, da nije bilo jedne sposobnosti nego više.

108

-Dobro. -Pazi dakle, što velim. -Govori. -Zar je- rekoh -moguće, da jedno isto skupa stoji i vrti se u istom smislu? -Nikako.

-Složimo

se dakle još točnije, da ne bismo dalje kako postali nesložni. Ako bi tko govorio za čovjeka, koji stoji, ali kreće rukama i glavom, da on u isti čas stoji i kreće se, držali bismo, mislim, da se ne smije tako govoriti, nego da neki dio njegov stoji a neki se kreće. Nije li tako? -Tako je. -Što ne, i onda, ako bi se onaj, koji bi to govorio, još više šalio i mudrovao, da zvrkovi u isti čas stoje i vrte se, kad se oko šilja na istom mjestu okreću ili kad nešto drugo, što se vrti, to čini najednom istom mjestu, ne bismo to prihvaćali držeći, da takvi predmeti tada ne stoje i ne vrte se u jednom istom dijelu svojem, nego bismo rekli, da oni imaju u sebi upravnu os i obod te da na osi stoje, jer se nikamo ne nagibaju, a obodom se naokolo okreću; ali kad vrteći se os nagibaju ili desno ili lijevo ili naprijed ili nazad, da tada nikako nema mirovanja. -Pravo. -Ne će nas dakle nijedan takav prigovor smesti ni uvjeriti, da bi ikada išta kao jedno isto u istom smislu i istom odnosu moglo u isti čas protivno pretrpjeti ili biti ili učiniti. -Mene nipošto. -Ali ipak, da ne budemo prinuđeni duljiti obredajući sve takve prigovore i dokazujući, da nisu istiniti, postavimo daje to tako, i idimo naprijed složivši se, da će nam biti sve oboreno, što iz toga izlazi, ako se to kada pokaže drukčije nego tako. -I treba tako činiti. -Zar ćeš onda - rekoh ja - metnuti među suprotivštine potvrđivanje i nijekanje, zahtijevanje i odbacivanje, privlačenje i odbijanje te uopće sve takvo, bilo to tvorno ili trpno, jer u tome u našem slučaju ne će biti nikakve razlike. -Ta među suprotivštine. -Što onda, žeđu i glad i uopće požude, te volju i želju, ne bi li sve to metnuo među vrste, koje su upravo sada rečene? Primjerice zar ne ćeš uvijek reći, da duša onoga, koji žudi. teži za onim. što žudi, a ona koja hoće, da privlači ono što hoće, a jednako tako ona, koja

109

što želi, da to sama sebi potvrđuje kao pitanje, iz čeznuća za ostvarenjem željenoga. -Da. -A dalje, kad duša ne voli, ne će i ne žudi, ne ćemo li to uvrstiti u odbijanje, tjeranje od sebe, i u sve protivno od onoga prije? -Ta kako ne. -Kad je to dakle tako, reći ćemo, da ima požuda i da su od njih samih najočitije one, koje nazivamo žeđa i glad? -Reći ćemo. - Što ne, jedna je požuda za pilom, a druga za jelom? -Da. -Zar bi onda žeđa kao žeđa bila u duši požuda za čim višim nego za onim, što velimo? Primjerice zar je žeđa žeđa za toplim ili hladnim pilom, za mnogim ili malim, ili, jednom riječju, za nekakvim pilom? Ili bi, ako je uza žeđu kakva vrućina, ona pored toga stvarala požudu za hladnim, a ako je hladnoća, požudu za vrućim; a ako je žeđa velika radi pozamašnosti svoje, stvarat će požudu za mnogom tekućinom, a ako je malena, za malom? A sama žeđa zaista ne će nikada biti požuda za nečim drugim, nego za čim već jest, naime za samim pilom, a glad za jelom? -Tako, svaka je požuda sama po sebi požuda samo za onim, za čim je prema svojoj biti upravljena, a tek uz stanovite primjese za određenim predmetom. -Neka nas zato nitko nepripravne ne smete govoreći, da nitko ne želi samo pilo, nego dobro pilo, i ne samo jelo nego dobro jelo. Jer tobože svi žele dobro; dakle ako je žeđa požuda, onda je požuda za dobrim, bilo pilom bilo za čim drugim, za čim već jest; tako i ostale požude. -Ta možda se čini, da tu ima nešto. - Ali ipak sve što se na nešto odnosi, odnosi se, ukoliko izražava određenu kakvoću, na nešto određene kakvoće, kako se meni čini. a nešto samo po sebi odnosi se na nešto drugo samo po sebi. -Nisam razumio. -Nisi razumio, daje veće u odnosu prema nečem drugom0 -Svakako. -Što ne, od manjega? -Da. -A mnogo veće od mnogo manjega? Zar ne? -Da. - Zar onda i ono, stoje bilo veće od onog stoje bilo manje, i ono što će biti veće od onog što će biti manje? - Naravno. - Zar dakle ne stoji tako i više prema nižem i dvostruko prema polovici i tako dalje, a opet teže prema lakšemu i brže prema

110

sporijemu i vruće prema hladnome i sve tomu slično? - Svakako. - A stoje sa znanjima; nije li isto? Znanje samo po sebi jest znanje onoga, što se dade naučiti samo po sebi, ili kako već treba odrediti predmet znanja; ali određeno znanje tiče se određenog predmeta. A mislim ovako: kad je nastalo znanje građenja kuće, nije li se odvojilo od ostalih znanja tako, te je nazvano graditeljstvo? - Dašto. - Zar ne zato, stoje određeno tako, kako nije nijedno ostalo? -Da. -Što ne, budući da se odnosilo na određen predmet, i samo je postalo određeno? Tako i ostala umijeća i znanja? -Jest tako. -To je ono - rekoh ja - što sam htio tada reći; ako si naime sad razumio, da se sve, što god se na nešto odnosi, odnosi jedno, samo po sebi na predmete same po sebi, a drugo, kakvoćom na kakvoću drugih predmeta. I ne velim nipošto, daje sve onakvo, kakvi su predmeti na koje se odnosi, naime daje znanje o dobru i zlu samo dobro i zlo; nego kad već nije postalo znanje o samom znanju uopće, nego o određenoj kakvoći, to jest o zdravlju i bolesti, dogodilo se, daje i samo znanje određeno postalo, pa je to učinilo, da se ono više ne zove jednostavno znanje nego liječničko, budući daje pristupila neka kakvoća. -Razumio sam i čini mi se, daje tako. -A žeđu dakle ne ćeš metnuti među ono, što u odnosu prema nečemu jest? A jamačno postoji žeđa? -Da, za pilom. -Što ne, za nekakvim je pilom i žeđa nekakva, ali žeđa sama po sebi nije ni za mnogim ni za malim ni za dobrim ni za zlim, jednom riječju nije za određenim pilom, nego je žeđa sama po sebi za pilom samim po sebi? -Svakako. -Dakle duša onoga, koji žeđa, dok žeđa, ne će ništa drugo nego piti, i za tim čezne i na to smjera. -Ta očito. -Što ne, ako je kada žednu nešto vuče na protivnu stranu, bilo bi nešto u njoj različno od onoga nagona, što žeđa, i što nju poput životinje vuče na pilo? Ta rekli smo, da jedno isto svojim jednim istim dijelom ne bi moglo u jednom istom odnosu u isti čas protivno raditi. -Ta ne bi.

111

-Kao što, mislim, nije dobro reći za strijelca, da njegove ruke u isti mah luk odapinju i napinju, nego da jedna ruka odapinje a druga napinje. -Svakako. -Hoćemo li dakle reći, da čovjek i ako je žedan, ne će kadšto piti? -Da, često. -Što bi se dakle o tome reklo? Zar ne, da u duši ima dio, koji nagoni piti, a ima i drugi, koji ne da, različan i jači od onoga koji tjera?

-Meni se čini. -Zar ono što sprečava

ne dolazi od razuma, dok ono, što nas nagoni i privlači, nastaje iz strasti i bolesti? -Čini se. -Ne ćemo dakle nerazložito držati, daje to dvoje i različno jedno od drugoga; nazivamo onaj dio duše, kojima ona misli, razumnošću, a onaj dio, kojim ljubi, gladuje, žeda i za ostale se požude uzbuđuje, nerazumnošću i požudnošću, koja voli ići putem zadovoljenja i naslade. -Ne, nego bismo pravo tako držali. -Dakle, te su nam dvije sposobnosti u duši određene, a sposobnost, kojom smo srčani i gnjevnije li treća, ili bi kojoj od one dvije bila srodna? -Možda onoj drugoj, požudnosti. -Ali, jednoć sam nešto čuo i vjerujem tome; naime da se Lentije Aglajonov vraćao iz Pireja idući izvana uz sjeverni zid te opazio na stratištu mrtvaca, u jednu ih je ruku želio vidjeti, a u drugu se opet ruku gnušao i sam sebe odvraćao. Isprva se borio i prekrivao svoje lice, a onda svladan od želje, otvori širom oči, pritrči k mrtvacima i poviče: Evo vam, nesretnice, nasitite se krasnoga gledanja! -Čuo sam i sam. -Ta priča zaista pokazuje, da se kadšto volja bori s požudnošću, kao nešto različno s različnim. -Da, pokazuje. -Što ne - rekoh - i drugdje na mnogo mjesta opažamo, kad koga požude protiv razuma sile, kako sam sebe grdi i gnjevi se na silnika u sebi, i kako njegova volja postaje saveznik razumu, kao kad se dvojica prepiru. Ali da bi se volja složila s požudama, premda joj razum dokazuje, da ne smije, te protiv njega radila, ne bi, mislim, rekao, da si ikada opazio u sebi, da se to dogodilo, a

112

mislim da ni u drugom nikome. -Zaista nisam.

-Što

dalje; kad tko misli, da čini nepravdu, zar ne, što je plemenitiji, to se manje može gnjeviti, ako i gladuje i sebe i štogod drugo takvo sam trpi od onoga, za koga misli, da mu pravedno to čini; i kako velim, protiv njega ne će da se diže njegov gnjev? -Istina. -Što dalje, kad tko misli, da mu se krivo čini, zar ne kipi u njemu gnjev i ne žesti se i zar se ne bori za ono, što mu se čini pravedno, te usprkos gladovanju i suzdržavanju i sličnim trpljenjima sve voljno podnoseći pobjeđuje i ne napušta boj za plemenite stvari prije nego ili ostvari svoj naum ili zaglavi ili se ne smiri pozvan natrag od svoga razuma kao pas od pastira. -Posve je nalik volja na to, što veliš; i mi smo u našoj državi pomoćnike postavili podložne kao pse vladarima kao državnim pastirima. -Ta lijepo poimaš ono, što hoću reći; ali razumiješ li osim toga i ovo? -Što? -Da nam se sada protivno čini srčanost nego maloprije. Tad naime mišljasmo, daje ona nekakva požudnost, a sad velimo, da nije nipošto, nego da se u oprekama duše prije bori na strani razuma. -Svakako. -Zar je onda i od njega različna ili je samo neka vrsta razumnosti, tako te nisu u duši tri sposobnosti nego samo dvije, naime razumnost i požudnost? Ili kao što državu držahu tri staleža, naime stalež za privređivanje, pomaganje, vladanje, zar je tako i u duši treći dio ta srčanost, koja po prirodi pomaže razumnosti, ako se ne pokvari od lošeg obrazovanja0 -Svakako treći. -Da, ako se pokaže, daje nešto različno od razumnosti, kao što se pokazalo, daje različna od požudnosti.

-To ne bi bilo teško pokazati. Ta i u djece bi mogao vidjeti, da su odmah, kad se rode. puna srčanosti, a razumnosti nemaju neki. čini mi se, nikada, a većina je dobije kasno. -Zaista si lijepo rekao. A i kod životinja bi vidio, da je to tako. Osim toga posvjedočit će, što smo negdje gore rekli, i riječ Homerova:

113

"ali se u srce lupi i napane na njeg ovako." Jer tu je eto Homer očito spjevao, da različno prigovara različnome, ono, stoje promislilo o boljemu i goremu, onome, što se nepromišljeno gnjevi. - Posve pravo govoriš. -Teškom smo dakle -rekoh ja- mukom postigli naš cilj: mi se prilično slažemo, da se iste vrste nalaze u državi, kao i u duši svakoga pojedinoga čovjeka, a i u istom broju. -Jest. -Što ne, sad proistječe, daje istim načinom i istim dijelom mudar i pojedinac, kojim je i čim je mudra i država? -Dašto. -Dakle i to, čim je i kako je hrabar pojedinac, daje time i tako hrabra i država, i da se i ostali dijelovi na obje strane na isti način odnose prema kreposti. -Nužno. -Dakle ćemo, mislim, Glaukone, reći, daje i čovjek pravedan na isti način, na koji je i država. -I to posve nužno. -Ali nikako nismo zaboravili, daje ona bila pravedna time, stoje svaki od tri staleža u njoj radio svoje. -Čini mi se, da nismo zaboravili. -Treba nam dakle pamtiti, da će i svaki od nas, u koga će svaka od one tri sposobnosti u njemu raditi samo svoje, biti pravedan i raditi samo svoje.

-I te kako treba pamtiti. -Što ne, razumu pripada, da vlada, budući da je mudar i brine se za cijelu dušu, a volji pripada, da ga sluša i bude njegov saveznik? -Svakako. -Zar onda ne će, kao što smo govorili, smjesa glazbenog i tjelovježbenog odgoja njih skladne učiniti time, što će razum jačati i hraniti lijepim govorima i naucima, a srčanost (to jest volju) ublaživati i stišavati, kroteći je skladom i ritmom? -Posve. -I one će dakle dvije, tako obrazovane i uistinu za svoj posao naučene i odgojene, nadgledati požudnost, koja upravo najveći dio svačije duše zaprema i koja je od prirode najne-zasitnija. Na nju će one paziti, da ne bi zasićena takozvanim tjelesnim sladama postala velika i jaka te prestala raditi svoj posao, pa pokušala zarobiti i zavladati onima, nad kojima joj i sličnima po rodu ne

114

pripada vlast, i tako cijeli život svima preobrnula. -Svakako. -Zar ne bi onda, one dvije i na izvanjske neprijatelje najljepše pazile na korist cijele duše i tijela; jedna bi odlučivala, a druga se borila i slušala vladara i hrabrošću izvršivala njegove odluke? lako. -Dakle, mislim, po tome dijelu duše svakoga pojedinca zovemo hrabrim, kad njegova volja i uz bol i uz ugodnost točno vrši ono, što naloži razum, bilo strašno ili ne bilo. -Točno. -A mudri po onom malenom dijelu, koji u njemu vlada i nalaže; on znade također, što koristi njima trima samim, svakom pojedince i svima skupa. -Svakako. -A dalje; ne zovemo li trijeznim, kad su sva tri dijela u prijateljstvu i skladu, naime kad i vladar i oba podložnika složno daju vladu razumu i ne bune se protiv njega?

-Trijeznost sigurno nije ništa drugo nego to i kod države i kod pojedinca. -Ali pravedan će biti čovjek po onoj od nas često ponav-Ijanoj rečenici, i na tako označen način. -Svakako. -A dalje; možda nam se kako zamračuje pravednost, te se čini nešto drugo nego što se u državi pokazala? -Meni se ne čini. -Ako još što sumnjamo o njoj, mogli bismo se ovako posve uvjeriti, da pravedniku pridijevamo mrske čine. -Kakve dakle? -Primjerice ako bi nam se trebalo složiti o poštenju one države i čovjeka, koji je jednako kao ona sređen i odgojen, naime, čini li se, da bi takav čovjek pronevjerio zlato ili srebro, koje je primio u ostavu? Što misliš, tko bi prije pomislio daje on to učinio, nego oni koji nisu takvi? -Nitko. -Što ne, na njeg ne bi pala sumnja radi krađe crkvene i obične, te izdajstva bilo prijatelja bilo cijele države? -Ne, nikada. -I nikako ne bi bio nepouzdan ni u zakletvama ni u ostalim obećanjima? -Ta kako bi?

115

-Činiti

preljube, odnemarivati roditelje, ne štovati bogove dolikuje svakome drugome prije nego takvu čovjeku? -Zaista svakome. -Što ne, tomu je svemu uzrok to, što u njega svaki njegov dio radi svoje, i u vladanju i u slušanju. -Zaista to i ništa drugo. -Dakle još neko drugo tumačenje tražiš za pravednost? Ona je ta moć, koja stvara takve muževe i države. -Zaista ne tražim.

-Dakle

nam se san potpuno ispunio, kako smo rekli da ga slutismo, jer, čini se, kad smo počeli državu osnivati, pomoću milosti nekoga boga zašli smo odmah na izvor i lik pravednosti. -Svakako. -A to dakle - i upravo radi toga i korist od toga - bješe. Glaukone, samo neka slika pravednosti, naime, tko je od prirode stvoren za postolara, daje pravo, da on samo cipele pravi i ništa drugo ne radi, a tesar da teše, i ostalo tako. -Čini se. -A uistinu, kako se čini, pravednost bješe nešto takvo, ali ne u izvanjskom obavljanju svojih poslova, nego u unutrašnjemu, naime da se doista baviš sobom i svojim poslovima, da ne dopustiš svakome dijelu u sebi baviti se tuđim, a ni to, da sposobnosti duše vrše različite poslove, nego da doista svoje lijepo urediš i postaneš vladar sam sebi, središ se i prijatelj postaneš sam sebi i uskladiš tri sposobnosti, upravo kao tri sklada najvišega i najnižega i srednjega glasa, i ako je drugo što među time, da to svežeš i tako od mnoštva jedno postane, trijezno i skladno; pa onda da tako radiš svoj posao bilo to privređivanja blaga, ili njega tjelesna, ili kakav državni posao, ili posebnički posao. U svemu tome da onaj rad držiš i zoveš pravednim i lijepim, koji takvo stanje čuva i stvara, a mudrošću ono znanje, koje takav rad nadgleda, nepravednim pak onaj rad, koji takvo stanje uništava, a neznanje ono mnijenje, koje opet takav nepravedni rad priprema. -Posve istinito govoriš, Sokrate. -Dobro! Kad bismo ustvrdili, da smo našli pravedna čovjeka i državu, kao i pravednost, koja se u njima nalazi, ne bi se, mislim, upravo jako učinilo da lažemo. -Zaista ne bi. - Dakle da ustvrdimo?

116

-Da. - Neka dakle bude - rekoh ja. - Jer poslije toga treba, mislim, razmotriti nepravednost. - Svakako. - Što ne, ona opet treba da bude nekakva nesloga onih triju sposobnosti i obavljanje više poslova i upletanje u tude poslove i ustanak nekoga dijela protiv cijele duše, da u njoj zavlada, premda mu to ne pripada, nego mu od prirode dolikuje robovati onome dijelu, koji je vladarskoga roda? Reći ćemo, mislim, da tako nekako i nered i pometnja tih sposobnosti zaslužuje ime nepravednosti, kao i naziv razuzdanosti, kukavštine, neznanja i uopće sve pokvarenosti. - Zaista upravo to. - Što ne, nepravedno i krivo činiti kao i pravedno činiti, to je sada sve veće posve jasno, kad je već poznata nepravednost i pravednost? - Kako to? - Tako, što se to ništa ne razlikuje od zdravlja i bolesti: kao stoje ono u tijelu, tako je to u duši. - Kako? - Zdravo jamačno daje zdravlje, a bolesno bolest. -Da. -Što ne, i pravedan rad daje pravednost, a nepravedan nepravednost. -Svakako. -A zdravlje davati znači uspostaviti takav prirodni odnos sila tjelesnih, da međusobno vladaju i slušaju, a bolest uspostaviti takav neprirodan odnos, da jedno drugome protiv prirode vlada i pokorava se. -Točno. -Što ne - rekoh - davati pravednost znači uspostaviti takav prirodni odnos sila u duši, da međusobno vladaju i slušaju, a nepravednost uspostaviti takav neprirodni odnos, da jedno drugome protiv prirode vlada i pokorava se?

-Naravno. -Dakle, kako se čini. krepost bi bila neko zdravlje, ljepota i dobro stanje duše, a nevaljalost neka bolest, rugoba i nemoć. -Tako. -Zar onda ne vodi plemenito nastojanje do stjecanja kreposti a podlo do nevaljalosti? -Svakako. -Sad nam još ostaje, kako se čini, ogledati koristi li pravedno raditi, za lijepim težiti i biti pravedan bez obzira ne zna li se, ili

117

zna, daje netko takav? Ili koristi li nepravedno raditi i nepravedan biti, ako se ne biva kažnjen niti po kazni bolji postaje? -Ali, Sokrate, meni se čini da raspravljanje već postaje smiješno, ako se u jednu ruku čini kako nije vrijedno živjeti ni pokraj svih jela i pića i svega bogatstva i moći, dok se uz to kvari priroda tijela, a u drugu će ruku tobože biti vrijedno živjeti, dok se remeti i kvari priroda samoga onoga, po čemu živimo, naime da se čini sve drugo samo ne to, kako će se riješiti nevaljalosti i nepravednosti a steći pravednost i krepost. Jer se jedno i drugo već ustanovilo našim razmatranjem. -Da, smiješno, ali ipak ne treba šuštati, budući da smo već dotle došli, te se može najjasnije vidjeti, daje to tako. -Zaista, smije se sve prije, samo ne šuštati. -Ovamo sad, da vidiš, koliko vrsta nepravednosti ima, kako se meni čini, i dakako, koje je vrijedno ogledati. -Evo me, samo govori. -I zaista, kad smo se već dotle u razmatranju uspeli, ukazuje mi se, kao s nekog vidika, da ima samo jedna vrsta kreposti, a nebrojene vrste nevaljalosti, ali medu njima neke četiri, koje je vrijedno spomenuti. -Kako veliš? -Koliko ima vrsta oblika državnih ustava, toliko, čini se, ima i vrsta oblika duše. -Koliko dakle?

-Pet oblika ustava, a pet duše. -Reci, koji? -Velim, da bi jedan oblik ustava bio taj, koji smo mi raspravili. On ima dva imena; ako bi se među vladarima pojavio jedan osobit čovjek, nazvao bi se kraljevstvo, a ako bi njih više, aristokracija. -Istina. -To mije dakle - rekoh ja - jedna vrsta, jer ako bi bilo više njih ili samo jedan, ne bi dirnuli ni ujedan znatniji državni zakon, ako bi se izobrazili i odgojili onako, kako smo raspravili. -Ta nije vjerojatno.

118

PETA KNJIGA -TAKVU dakle državu i ustav zovem dobrim i pravim, a jednako tako i takva čovjeka, a ostale ustave, kako je onaj pravi, zovem nevaljalim i pogrešnima i u pogledu uprave državne tako i u pogledu uređenja značaja duše pojedinaca. Razlikujem četiri vrste zloće. -Koje su to? I ja sam htio govoriti o ustavima redom, kako mi se činilo, da se jedan iz drugog razvija, kad Polemarh - sjedaše naime malo dalje od Adimanta - ispruži ruku i, uhvativši ga gore oko pleća za odjeću, privuče ga k sebi i sagnuvši se naprijed k njemu stane nešto govoriti. Od toga ništa drugo nismo čuli nego ovo: - Hoćemo li dakle pustiti, ili što ćemo uraditi? -Nipošto - reče sad Adimant glasno. I ja rekoh: -Što vi zapravo ne puštate? -Tebe. -Zašto? - rekoh ja. - Čini nam se, da si lakouman i da kradom ispuštaš čitav odsjek govora, koji nije baš malen, samo da ga ne raspraviš. Mislio si, da se ne će opaziti, a ipak si loše rekao o ženama i djeci, naime, da je svakome jasno, da će među prijateljima biti to zajedničko. - A nije li to pravo, Adimante? - rekoh. - Da, ali taj "pravo" traži kao ono, stoje ostalo, da se kaže, koji je način zajedništva, jer ih može biti mnogo. Ne propusti

119

dakle reći, koji način ti misliš. Jer mi smo davno čekali i mislili, da ćeš gdje spomenuti, kako će se rađati djeca u takvom zajedništvu, i kad se rode, kako će ih odgajati - i uopće cijelo to zajedništvo žena i djece, o kojemu govoriš. Mislimo naime, da za državu mnogo, da sve znači, događa li se to ispravno ili neispravno. Sad dakle, kad već prelaziš na drugi ustav prije nego si to dostatno razložio, odlučili smo, što si čuo, naime da te ne puštamo prije nego raspraviš sve to kao ostalo. -Uzmite onda da i ja tako glasujem - reče Glaukon. -Slobodno drži, Sokrate, da smo mi svi to odlučili - reče Trazimah. -Što uradiste - rekoh ja - kad me zaustaviste! Koliko opet razmatranje zamećete kao u početku o državi! Ja sam se već veselio, da sam o tome raspravio, sretan, ako će tko to dopustiti i prihvatiti ono, kako sam izveo. A vi to sada iznosite i ne znate, koliko pitanja potičete. Ja sam ga tada vidio i ispustio, da ne zada mnogo muke. -A što - reče Trazimah - misliš, da su ovi sad amo došli zlato tražiti, a ne slušati govore? -Da - rekoh - primjerene. -Ali Sokrate - reče Glaukon- za pametne je mjera za slušanje takvih govora cijeli život! Ali se ne brini za nas, već nikako ne sustani raspravljati o onome, što pitamo, kako se tebi čini, kakvo će nam biti za čuvare zajedništvo djece i žena i odgajivanje, dok su još mladi, u vrijeme između poroda i odgoja. Čini se daje to vrijeme upravo najmučnije. Kušaj dakle reći, na koji se način treba zajedništvo uređivati. -Nije - rekoh ja - to lako raspraviti, blaženi čovječe. Jer ima mnogo prigovora, još više nego kod onoga, što smo prije raspravili. Ta ne bi se vjerovalo daje moguće to, što se govori; i ako bi upravo postojalo, ni tome se ne će vjerovati, da bi to bilo najbolje. Upravo zato i jest nekakav strah mašati se toga, mili prijatelju, da se govor ne bi činio pusta želja. - Ne boj se ništa; ta mi, koji ćemo slušati, nismo ni neuki ni nevjerni ni zlobni. Ja rekoh: - Izvrsni čovječe, zaista tako govoriš hoteći me sokoliti? -Da. - Onda - rekoh ja - potičeš posve protivno. Jer da ja vjerujem sam sebi u svoje znanje, lijepo bi bilo pametnima i milima. Ali ne vjerovati i tražiti i govoriti istinu o najvećem i milom predmetu među

120

pametnima i milima. Ali ne vjerovati i tražiti, i uporedo o tome govoriti, što upravo ja činim, to je strašno i opasno, ne radi smijeha ta to je djetinjski - nego da ne bih promašio istinu, i da ne bih ne samo sam pao nego i prijatelje za sobom povukao, i to baš kod stvari kod kojih se najmanje smije promašiti. A molim se, Glaukone, Adrasteji, radi onoga što kanim govoriti. Mislim, naime, daje manji grijeh nekoga nehotice ubiti, nego prevariti o lijepom i dobrom i zakonitom. Bolje je onda izložiti se toj pogibli prema neprijateljima nego prema prijateljima; zato me ne sokoli. Glaukon se nasmije i reče: -Ali Sokrate, ako nas tvoj govor zavede u bludnju, odrješu-jemo te od ubojstva i od prijevare, da budeš čist; nego slobodno govori. -Ali zaista - rekoh - tko je odriješen, i čist je, kako veli zakon; a vjerojatno je i ovdje u vašem društvu čist, ako je već ondje pred zakonom. -Zato dakle govori. -Treba dakle sad opet na nepravom mjestu govoriti, što je možda tada trebalo redom govoriti; ali možda će tako pravo biti, poslije potpuno svršenog prikaza o muškarcima, izvesti opet prikaz o ženama, osobito kad ti tako pozivaš. -Ljudi, koji se rode i odgoje onako, kako smo mi raspravljali, ne mogu po mojem mišljenju stjecati i upotrebljavati djecu i žene u suprotnosti onom cilju, koji smo im isprva postavili, a pokušali smo u raspravljanju postavljati muževe kao čuvare stada. -Da. - Nastavimo dakle u tom pravcu i dajmo ženama sličan porod i odgoj, onda gledajmo, pristaje li to ili ne pristaje. - Kako? -Ovako: mislimo li, trebaju li kuje u čuvara skupa čuvati što čuvaju psi; skupa loviti i ostalo zajednički raditi; ili one trebaju ostajati kod kuće, pošto su nesposobne za drugo zbog kočenja i odhranjivanja štenadi, a psi neka se muče i svu skrb imaju oko stada? -Sve zajednički; samo se njima služimo kao slabijima, a psima kao jačima. -Može li se onda neko živo stvorenje uzimati za isti posao, ako mu ne daješ istu hranu i odgoj? - Ne može. - Ako ćemo dakle žene uzimati za iste poslove kao i muževe, treba ih isto učiti.

121

-Da. - Onima je dan glazben i tjelovježbeni odgoj. -Da. -I ženama dakle treba dati ta dva umijeća kao i znanje ratno, a jednako ih za rat uzimati. - Prema onome što govoriš, prirodno. -Možda bi se doista mnogo toga, što se sada govori, činilo smiješno, jer se protivi našim običajima, ako bi se učinilo sve kako se govori. -Svakako. -Što u tome vidiš najsmješnije? - rekoh ja - ili je očito, da su najsmješnije žene, kako se gole s muškarcima vježbaju u hrvalištima, ne samo mlade, nego već i starije? Kao i starci u vježbalištima, kad su nagrešpani i nisu ugodni za oko, pa se ipak rado vježbaju?

-Da, tako ti Zeusa, prema postojećem shvaćanju bilo bi smiješno. -Što ne, kad već hoćemo govoriti, ne treba se bojati šala dosjetljivaca, koliko i kako govoriti o takvoj promjeni u vježbalištima, glazbenom odgoju i osobito u nošenju oružja i u jahanju konja. - Pravo veliš. -Nego, kad smo upravo počeli govoriti, treba nam se vratiti na tu opasnu stranu zakona, te zamoliti te dosjetljivce, neka se okane svojega posla, i neka budu ozbiljni, te ih treba podsjetiti, da nije dugo odonda, kad se Helenima činilo sramotno i smiješno ono, što je još sada smiješno mnogim barbarima, naime da se muškarci vide goli; i kad su se prvi stali vježbati Krećani, zatim Lacedemonjani, smjeli su se tadašnji dosjetljivci svemu tome podrugivati; ili ne misliš? -Da. -Ali, mislim, kad se već iskustvom pokazalo, da seje bolje u takvim slučajevima lišavati odjeće nego zamatati, nestade i smiješnosti za oči, kad zato postoji valjan razlog, te se pokaza, daje lud, koji smiješnim nešto drugo drži nego zlo, i koji šale zbijajući drži kakvu drugu pojavu kao smiješnu, a ne nerazumnu i zlu pojavu, i koji ozbiljno teži za lijepim zbog druge kakve svrhe a ne zbog dobre. - Svakako. - Zar se ne treba onda najprije o tome složiti, je li to moguće ili nije, i dati priliku prigovoriti (ako koji šaljivdžija ili ozbiljan čovjek hoće prigovoriti), naime može li ljudski ženski stvor po svojoj naravi stupiti u zajednicu s muškim rodom u svim djelima, ili ni u jednom, ili može li u nekima, a u nekima ne može, te kamo onda pripada ratna

122

djelatnost? Zar ne bi netko tako i najljepše počeo i najljepše svršio? - Kudikamo najljepše.

-Hoćeš dakle, da sami sebi prigovorimo mjesto prigova-ratelja? Tad se neće protivničkom mišljenju dogoditi kao pod-sjedanoj tvrđavi bez obrane? -Ništa ne smeta. -Govorimo dakle mjesto njih: "Sokrate i Glaukone, ne trebaju vam ništa drugi prigovarati; ta sami ste se u početku osnivajući državu složili, kako po prirodi treba svakome pojedinome, da radi samo svoj jedan posao. -Složili smo se, mislim, ta kako ne? -Ne razlikuje li se onda posve žena od muškarca prirodom? -Kako se ne bi razlikovala? -Što ne, jednome i drugome pripada i drukčiji posao, već prema prirodi? -Dašto. -Kako onda sad ne griješite i sami sebi protivno ne govorite, dok opet velite, da muškarcima i ženama treba isto raditi premda imaju prirodu veoma različnu?" Hoćeš li se moći, divotniče, protiv toga braniti? -Tako iznenada nije veoma lako; nego ću tebe moliti i molim te, da izrečeš i naše protuprigovore, ma kakvi god bili. -To je ono, Glaukone, i mnogo drugo takvo, što sam ja davno prije vidio, te se bojao i žacao latiti se zakona o stjecanju i obrazovanju žena i djece. -Tako mu Zeusa, to nije lako. -Nije, nego stvar stoji ovako. Pao tko u plitko jezero ili usred najvećega mora, ipak jednako pliva. -Svakako. -Što ne, i nama treba plivati i nastojati, da se iz pitanja spasimo, nadajući se, ili da će nas kakva pliskavica na se uzeti, ili kakvu drugom neobičnom spasu. -Čini se. -Hajde dakle ne bismo li kako našli izlazak. Složismo se dakle, da drukčije prirode trebaju drugo raditi, a priroda žene i muškarca da je različna, a sada velimo, da različne prirode trebaju isto uraditi; to nam prigovaraju? -Upravo. -Zaista je, Glaukone, krasna moć u nadmudrivanju. -Kako to?

123

-Zato, što mi se čini da mnogi u nju i nehotice zapadaju i misle, da se ne prepiru, nego da pametno razgovaraju, budući da ne mogu govora pojmovno razlagati i ogledati, nego prigovaraju samo riječima izražavanja, te se tako među sobom prepiru; a ne razgovaraju po načelima znanosti. -Ta zaista mnogima tako biva; ali zar se i nas to sada tiče? -Svakako; čini se, da se nehotice počinjemo nadmudrivati. -Kako? -Posve muževno i borbeno ostajemo pri riječima, da različita priroda ne smije dobivati istih poslova, ali još nismo ogledali, stoje pojam različite i iste prirode, i na što se odnosi, kad smo ga prije određivali, to jest kad smo različitoj prirodi davali različite poslove, a istoj iste. -To zaista nismo ogledali. -Upravo je zato nama slobodno, kako se čini, da zapitamo sami sebe, je li ista priroda ćelavih i vlasatih, a ne protivna, i kad se već složimo daje protivna, da onda, ako su ćelavi postolari, ne damo taj posao vlasatima, a ako su to opet vlasati, da ga ne damo onim drugima. -Zaista bi smiješno bilo. -Zar po čemu drugome smiješno, nego po tome, što tada nismo postavljali sličnost i različnost prirode uopće, nego smo pazili samo na onu vrstu različnosti i jednakosti, koja se tiče samih poslova? Primjerice govorasmo da liječnik i onaj, koji imade duševnu sklonost za liječenje, imaju jednaku prirodu. Ili ne° Da.

-A oni, koji su sposobni za liječnika i tesara, da imaju različitu prirodu? -Svakako. -Što ne - rekoh ja - ako se i muški i ženski rod u kakvu umijeću ili drugome poslu pokaže različit, onda ćemo reći, da to treba samo jednom ili samo drugom rodu dati; ali ako se pokaže različit upravo u tome, što žensko rađa a muško oplođuje, reći ćemo, da još nipošto nije dokazano da se žena razlikuje od muškarca u onome, što mi govorimo, nego ćemo još misliti, da nam trebaju isto raditi i čuvari i njihove žene. -I pravo je. -Što ne, iza toga nalažemo onome, koji govori protivno, da nas pouči upravo to, za koje umijeće ili za koji posao u državnom uređenju priroda žene i muškarca nije ista nego različna?

124

-Pravedno je tako. -Možda bi dakle, što

si ti maloprije govorio, rekao i drugi, da nije to tako lako odmah točno reći, ali da nije ništa teško onome, koji promisli. -Ta rekao bi. -Hoćeš dakle da zamolimo onoga, koji se tako protivi, da nas slijedi, ne bismo li mu kako pokazali da nema nikakva osobita posla u upravi državnoj, koji bi ženi samo kao njoj pripadao? -Da. -Hajde nam dakle odgovaraj, reći ćemo mu, zar si govorio, da je jedan za nešto sposoban, a drugi nesposoban zato, što jedan nešto lako uči a drugi teško; što jedan s malo nauka mnogo iznalazi u onome što nauči, a drugi s mnogo nauka i vježbe ne pamti ni ono, što nauči; i što jednome tijelo dovoljno pomaže u duševnom radu a drugome smeta? Zar si po čemu drugom određivao, a ne po tome, tko je za svaki posao sposoban, a tko nije? -Nitko ne će reći, daje po nečem drugome.

-Znaš li onda kakvu ljudsku djelatnost, pri kojoj se u svemu ne bi odlikovao više muški rod od ženskog? Ili da ne duljimo, te da spomenemo tkanje, postupak oko jela i slastica, u čemu se upravo čini, da ženski rod nešto znači, a baš i jest najsmješnije, ako u tome zaostaje. -Istinu kažeš, da tako reći u svemu zaostaje rod za rodom. Mnoge su ti žene bolje u mnogome nego mnogi muškarci; ali je uopće onako, kako ti veliš. -Dakle, prijatelju, nijedan državnički posao nije za ženu zato stoje žena, ni za muškarca stoje muškarac, nego su prirođene sposobnosti jednako razasute na obje vrste stvorova i po svojoj prirodi sudjeluje u svim poslovima žena kao i muškarac, ali je žena u svemu slabija od muškarca. -Svakako. -Zar ćemo onda muškarcima dati sve dužnosti, a ženama ništa? -Ali kako! -Nego je - mislim tako ćemo reći - ijedna žena za liječnika a druga nije; i jedna je glazbena, a druga je od prirode neglazbena. -Dašto. -A zar dakle nije jedna sposobna za tjelovježbu i za rat a druga neratoborna i nesklona tjelovježbi? -Mislim, da jest. -Što dalje; nije li jedna mudroljubiva a druga nemudro-Ijubiva,

125

jedna srčana a druga nesrčana? -Jest. -Dakle je jedna žena sposobna za čuvara a druga nije? Ili zar nismo takvu prirodu i kod muškarca čuvara izabrali? -Da, takvu. -Dakle je priroda i žene i muškarca jednaka za bdijenje nad državom, osim stoje slabija ili jača? Čini s e .

- Treba dakle takvim muškarcima izabrati i takve žene, da s njima žive i čuvaju, kad su upravo za to sposobne i prirodom njima srodne? -Svakako. -A ne treba li istim prirodama davati i iste poslove? -Iste. - Vrteći se dakle dodosmo na predašnje, te priznajemo, da nije protiv prirode davati ženama čuvara glazbeni i tjelovježbeni odgoj. - Svakako. -Nismo dakle zakonom određivali nešto stoje nemoguće i nalik na puste želje, kad smo upravo prema prirodi zakon postavljali; naprotiv je današnje suprotno stanje, kako se čini, protuprirodno. - Čini se. - Što ne, mi razmatramo, je li ono, o čemu govorimo, moguće i je li najbolje? -Da. -I složili smo se, daje moguće? -Da. -A da je najbolje, u tome da se složimo? -Svakako. - Što ne, da žena postane dobrim čuvarem, ne će trebati drugog odgoja za muškarce a drugog za žene, kad i onako odgoj imade posla s jednakom prirodom? -Ne će. -Kako onda misliš o ovome? -O čemu to? -O tome, misliš li, daje jedan muškarac bolji a drugi gori? Ili držiš sve jednakima? -Nipošto. - Misliš li onda, da su u državi, koju smo osnovali, čuvari postali bolji muškarci, ako su dobili odgoj, koji smo spomenuli, od postolara, odgojenih u postolarstvu? - Smiješno pitaš.

126

- Razumijem - rekoh - ali što, nisu li oni najbolji od svih državljana? -Kudikamo. -Što dalje, ne će li te žene biti najbolje među ženama? --I to mnogo. - A ima li što za državu bolje, nego da u njoj postoje što bolje žene i muškarci? -Nema. -A to će, kako smo mi raspravili, učiniti pridolaženje glazbenog i tjelovježbenog odgoja? -Kako ne! -Nismo dakle postavili za zakon samo ono stoje moguće, nego i ono stoje najbolje za državu? -Tako je. -Trebaju dakle svući svoje odijelo, žene čuvara, a mjesto odjeće obući se u krepost, i trebaju sudjelovati u ratu i u ostalome čuvanju države, i ne smiju drugo raditi; ali od tih samih posala treba ženama davati lakše nego muškarcima, radi slabosti roda. A čovjek, koji se smije golim ženama, što se vježbaju zbog najbolje nakane, "nezreli berući plod mudrosti svoje" o smiješnome, nema pojma, kako se čini, čemu se smije, ni što radi. Jer zaista jest i bit će najljepše reći, daje korisno lijepo a štetno sramotno. -Svakako. -Recimo dakle, da tome kao valu umičemo, govoreći o zakonu za žene, te nismo sasvim potonuli određujući, da nam i čuvari i čuvarice imaju sve zajednički obavljati. Nego nam razlaganje potvrđuje, daje to moguće i korisno? -I zaista ne umičeš malenu valu. -Reći ćeš, da nije velik, kad vidiš val iza toga.

-Govori dakle, da vidim. -Iza toga i ostalih pređašnjih zakona dolazi, kako ja mislim, ovaj. -Koji? -Da sve te žene budu zajedničke svim tima muškarcima, a da nijedna ni s jednim ne živi napose; i opet djeca da budu zajednička, i roditelj da ne poznaje svojega poroda ni dijete roditelja.

127

-To je mnogo teže vjerovati nego ono, i što se tiče mogućnosti i što se tiče koristi. -Ne mislim, da bi se moglo o koristi sumnjati, naime da ne bi bilo najveće dobro, da budu zajedničke žene, a i djeca, ako je samo moguće. Alije, mislim, najveća sumnja nastala o tome, je li moguće ili nije. -O obadvojemu bi se moglo veoma posumnjati. -Govoriš o savezu tih točaka! A ja mišljah, da ću jednome umaći, naime, ako ti se učini korisnim, da će mi onda ostati samo to, je li moguće ili nije. -Ali nisi mogao potajno uteći, pa razloži oboje. -Treba se dakle podvrći sudu. Ali mi učini ovoliko: daj da svetkujem, kao što lijeni mislioci običavaju raditi, kad sami putuju. Jer i oni, prije nego iznađu kako će postići nešto što žele, puste to, kako se ne bi mučili, i ne razmišljaju o tome, je li moguće ili nije, uzimajući da ono, što hoće, postoji te zatim ostalo razređuju i rado razlazu, kako će uraditi, kad to bude, pa dušu, lijenu i inače, čine još ljenijom. Zaista već i sam mlitavim, te želim to odgoditi, i pitanje o tom, kako je moguće, a ne, kasnije razmotriti, a sad ću uzeti da je moguće, pa ću ogledati, ako mi dopuštaš, kako će to vladari urediti, ako to provedu, a zatim, da bi za državu i za čuvare bilo najkorisnije, ako bi se to provelo. To ću prije nastojati s tobom razmotriti, a poslije ono, ako nemaš ništa protiv toga. -Nemam ništa; razmotri.

-Mislim dakle, ako će vladari biti vrijedni toga imena i njihovi pomoćnici jednako tako, da će onda jedni htjeti vršiti naloge a drugi nalagati, te će donekle slušati zakone, a donekle postupati u duhu tih zakona, koliko im dopustimo, da sami odlučuju. -Prirodno. -Ti ćeš dakle njima, kao zakonodavac, izabrati i dati žene što više jednake prirode, kao što si izabrao i muškarce. Oni će imati zajedničke stanove i objede, a nitko ne će ništa takvo za se imati, te će biti dakle zajedno; a budući skupa i u vježbalištima i u ostalom odgoju, tjerat će ih, mislim, prirođena nužda da među sobom spolno opće. Ili ti se ne čini nužno što velim? -Ne matematski nužno nego ljubavno. A ova je nužda, čini se, za veliko mnoštvo od one žešća u nagovaranju i privlačenju. -I te kako - rekoh. - Ali, Glaukone, općiti medu sobom bez reda ili drugo štogod činiti niti je sveto u državi sretnika niti će vladari

128

dopuštati. -Ta ne bi bilo pravedno. -Očito je dakle, da ćemo zatim svadbu učiniti po mogućnosti što svečanijom, a svečane će svadbe biti najkorisnije. -Svakako. -Kako će dakle onda biti najkorisnije? Ovo mi reci, Glaukone. U tvojoj kući vidim lovačke pse i vrlo mnogo plemenitih ptica; jesi li, Zeusa ti pazio što, kako se druže i mlade legu? -Kako? - Prvo, medu njima samima, premda su plemeniti, zar nisu i ne postaju neki najbolji? -Da. -Želiš li onda od svih jednako mladih, ili nastojiš što više od najboljih? -Od najboljih. -Što dalje, od najmlađih ili od najstarijih, ili najviše od doraslih?

-Od doraslih. -I ako na to ne paziš, misliš, da će ti biti mnogo gora pasmina i pijetlova i pasa? -Da. -A što misliš za konje i za ostale životinje? Zar daje kako drukčije? -Bilo bi zaista čudno. -Ala, mili druže, kako nam onda silno treba savršenih vladara, ako je i s ljudskim rodom jednako tako. -Ali tako jest; nego kako to? -Jer im treba znati primjenjivati mnoge lijekove. Za ona tijela, kojima ne treba lijeka, ali hoće slušati pravila života, držimo daje dosta, ako je liječnik i lošiji; ali kad treba i lijekove uzimati, znamo, da treba vrsniji liječnik. -Istina, ali čemu to govoriš? -Zato: čini se, da će nam vladari morati upotrebljavati mnogo laži i prijevare na korist podložnika. A govorili smo. daje sve takvo korisno kao lijek. -I pravo je. -Čini se dakle, da taj "pravo" dolazi osobito kod brakova i rađanja djece. -Kako to? -Prema onome, kako smo se složili, trebaju najbolji što češće općiti s najboljim ženama, a najgori s najgorima obrnuto, i djecu

129

onih treba izobraziti, a ovih ne, ako stado ima biti što savršenije. I to sve ne smije biti poznato osim vladarima, da bi se opet stado čuvara što manje bunilo. -Posve pravo. -Što ne dakle, trebat će zakonom odrediti svetkovine, na kojima ćemo svesti nevjeste i ženike, zatim činiti žrtve, a naši će pjesnici imati spjevati svatovske pjesme, prikladne za svadbe, koje će biti. O broju brakova dat ćemo odlučivati vladarima, da što je moguće više održavaju isti broj građana, uzimajući kod toga obzir na ratove, bolesti i sve slično, tako da nam država po mogućnosti ne bude ni prevelika ni premalena. -Tako je. -Treba dakle, mislim, urediti nekakvo mudro ždrebanje, da onaj loši kod svadbovanja okrivljuje sreću a ne vladare. -Svakako. -Jamačno i mladićima, vrsnima u ratu ili gdje drugdje, treba davati odlikovanja i nagrade, a pokraj ostaloga i veću slobodu u spolnom općenju sa ženama. Pod tim izgovorom rodit će se što više djece od takvih otaca. -Pravo. -Što ne, i djecu, koja se rode, primat će oblasti za to postavljene, bilo muške bilo ženske, bilo jedne i druge, jer i oblasti će jamačno biti zajedničke i ženama i muškarcima. -Da. -Oblasti će dakle, mislim, djecu dobrih uzeti i odnijeti u othranilišta k hraniteljicama, koje stanuju odjelito u nekom dijelu države; a djecu gorih, i ako se drugima rodi koje kljasto dijete, sakrit će na tajno i skrovito mjesto, kako već treba. -Ako već stalež čuvara ima biti čist. -Što ne, oni će se skrbiti i za othranjivanje, i majke će u othranilište voditi, kad budu dojile, nastojeći svim silama, da ijedna svoje dijete ne opazi, i druge će žene pribavljati, koje imaju mlijeka, ako same majke ne budu dotjecale; za djecu će se skrbiti, da potrebno vrijeme budu dojena, a bdjenja će i ostali posao dati dojkinjama i hraniteljicama? -Govoriš o velikoj polakšici rađanja za žene čuvara. -To i treba. Ta rekosmo naime, da se trebaju djeca rađati od doraslih. -Istina. -Zar ti se onda čini, da primjereno vrijeme napona za ženu traje

130

dvadeset godina, a za muškarca trideset? -Koje su to godine?

-Za ženu, da rađa državi počevši od dvadesete do četrdesete, a za muškarca, da rađa državi od časa kad prevali najžešće vrijeme mladenaštva do pedeset i pete. -Svakako su ijedni i drugi tada u naponu tijela i razuma. -Što ne, ako stariji i ako mlađi od njih stane rađati za zajednicu, reći ćemo, da je to zločin protiv svetih i pravednih zakona, budući da on rada državi dijete, koje će se potajno roditi i ne će se začeti uz žrtve ni uz molitve, koje kod sklapanja svakoga braka mole i svećenice i svećenici i cijela država, naime da se dobrima rađaju uvijek bolja djeca i korisnima korisnija - nego se začeti u tami iz prostog putenog neuzdržavanja. -Točno. -A isti je zakon, ako se tko, još u dobi za rađanje, mašažena, koje su u dobrim godinama, bez privole vladara; reći ćemo, naime, da daje državi nezakonito i griješno dijete. -Posve pravo. -A kad već, mislim, i žene i muškarci prevale godine za rađanje, dat ćemo im slobodu, da opće spolno s kime hoće; muškarci osim kćeri, matere, kćerinih kćeri i starije rodbine materine; a žene osim sina, oca, i njihova starijega i mlađega koljena; i reći ćemo, neka onda paze na to, da ne dadu na svijet nikakav zametak, ako se začne, a ako što silom dođe, da postupaju tako, kao da za takvo dijete nema hrane. -I to je dobro; ali kako će među sobom raspoznavati očevi i kćeri, i ostali srodnici, o kojima si upravo sada govorio? - Nikako - rekoh ja. - Nego koja se djeca poslije onoga dana, kada se koji od muškaraca oženio, rode deseti i sedmi mjesec, nju će svu zvati mušku sinovima a žensku kćerima, a ona njega ocem, i tako će dakle njihovu djecu zvati unucima, a oni opet njih djedovima i bakama; a onu djecu, koja se rode u vrijeme, kada su njihovi oci i majke rađali, zvat će braćom i sestrama. Zato oni, o kojima sada upravo govorasmo, ne će dirati jedni u druge, ali će zakon dopuštati, da braća i sestre spolno opće, ako tako kocka padne i Pitija to potvrdi.

-Posve pravo. -To ti je dakle. Glaukone, i takvo je zajedništvo žena i djece za čuvare države; ali da je u skladu s ostalim državnim uređenjem i da je kudikamo najbolje, treba dakle iza toga potvrditi razmatranjem. Ili kako da činimo?

131

-Zeusa mi, tako. -Zar onda nije ovo početak sporazumijevanja, da upitamo sami sebe, što li možemo reći, daje najveće dobro kod uređenja države, za kojim treba zakonodavac ići i zakone postavljati, i što kao najveće zlo; zatim da ogledamo, može li se ono, što smo upravo sada raspravili, staviti u trag dobra, a ne u trag zla? -Tako će biti najbolje. -Imamo li onda koje veće zlo za državu nego ono, koje nju raskida i mjesto jedne države čini mnoge? Ili veće dobro od onoga, koje nju veže i čini jednu? -Nemamo. -Što ne, zajednica radosti i žalosti veže; naime kad se što više svi državljani radi istoga dobitka i gubitka jednako raduju i žaloste? -Svakako. -A odjeljivanje u tome rastavlja; naime kad se jedni previše žaloste, a drugi previše vesele istim nezgodama države i ljudi u državi? -Kako ne. -Zar onda odavle to dolazi, što u državi ne govore svi skupa riječi: "moje" i "nije moje", kao ni "tuđe"? -Očito. -Dakle se najbolje upravlja ona država, u kojoj najviše ljudi zajedno isto kažu jednako te riječi: "moje" i "nije moje"? -Kudikamo. -Dakle i ona, koja je najsrodnija pojedinom čovjeku. Primjerice kad se koji od nas povrijedi na prstu, onda to osjeti cijeli organizam, od tijela do duše, pa sve do vladajućeg dijela u duši, koji ih sređuje u jedinstvo, te kod ozljeđivanja jednoga dijela skupa cijeli oćuti bol. i tako dakle velimo, da čovjeka boli prst. Isto se može reći o čemu god drugome u čovjeka, pri bolu. kad se koji dio ozlijedi, i pri ugodnosti, kad mu je lako. -Ta može se isto reći; a to što pitaš, tako je: država, koja se najbolje upravlja, najbliža je takvom čovjeku. -Dakle, mislim, kad će se jednome državljaninu dogoditi štogod ili dobro ili zlo, takva će država najprije reći, da je to njezin doživljaj, te će se sva zajedno ili radovati ili žalostiti. -Nužno ona, koja ima dobre zakone. -Bilo bi vrijeme - rekoh ja - da se vratimo na našu državu i ispitamo, ima li ona najviše ono, o čemu smo se u raspravljanju složili, ili možda koja druga još više.

132

-Dakle treba. -Pazi! Ima li i u drugim državama vladara i naroda, kao i u njoj° -Ima. -Ti će dakle svi jedni drugima govoriti "državljani"? -Kako ne. -Ali kako narod u ostalim državama još naziva vladare9 -U većini država kažu im "silnici", a u državama s demokratskom vladom kažu im upravo to ime, "vladari". -A što kaže narod u našoj državi? Što veli da su vladari osim "državljani"? -Spasitelji i pomoćnici. -A što oni vele, daje narod? -Plaćaoci i hranitelji. -A kako kažu narodu vladari u ostalim državama? -Robovi. -A što kažu vladari vladarima? -Suvladari. -A naši? -Suču vari.

-Možeš

onda reći za vladare u ostalim državama, da mogu kojemu suvladaru reći "rođak", a drugome "tuđin"? -Da, mnogima. -Što ne, o rođaku misli i govori kao o svome, a o tuđinu kao o tuđinu? -Da. -A kako tvoji čuvari? Bi li koji od njih mogao o kojemu sučuvaru pomisliti ili progovoriti kao o tuđinu? -Nikako; jer će za svakoga, na koga se tko bude namjerio, misliti, da se namjerio na brata ili sestru ili oca ili majku ili sina ili kćer ili na njihovu djecu ili pretke. -Prekrasno govoriš -rekoh ja- ali reci još i ovo: hoćeš li im zakonom dati samo rodbinska imena, ili da prema imenima i rade sve, kako dolikuje; dakle prema očevima, koliko zakon nalaže poštovanja i skrbi za očeve i dužne poslušnosti prema roditeljima, jer mu ni pred bogovima ni pred ljudima dobro biti ne će, budući da ne bi radio ni sveto ni pravedno, ako bi drugo radio, a ne to? Hoće ti te ili druge riječi svi državljani djeci odmah u uho govoriti o očevima, koje im se kao takve pokaže, kao i o ostalim rođacima? -Te riječi; ta bilo bi smiješno, ako bi se rodbinska imena govorila samo ustima bez djela.

133

-U

njoj će se dakle najviše od svih država složno govoriti one riječi, koje smo upravo sada spomenuli, naime "moje je dobro" ili "moje je zlo", kadjednome, bio to, bude dobro ili zlo. -Živa istina. -Što ne, govorasmo, da su uz takvo mišljenje i govorenje zajedničke povezane i radosti i žalosti? -I pravo smo govorili. -Što ne, najveće će nam zajedništvo državljani imati u onome, čemu govore "moje", a po tom zajedništvu imat će i najveće zajedništvo u žalosti i radosti?

-Kudikamo. -Zar je onda

tome uzrok, pored ostaloga uređenja, zajedništvo žena i djece za čuvare? -Kudikamo najviše. -Složili smo se, daje to najveće dobro za državu, uspoređujući dobro uređenu državu s tijelom, u njegovu odnosu prema nekom svome dijelu u žalosti i radosti. -I pravo smo se složili. -Dakle nam se zajedništvo djece i žena za čuvare pokazalo uzrokom najvećega dobra za državu. -I te kako. -Pa i s pređašnjim se slažemo, jer smo rekli, da oni ne smiju imati za sebe ni kuća ni zemlje ni imovine nikakve, nego da od ostalih primaju hranu kao plaću za čuvanje i da svi zajednički troše, ako će zaista biti čuvari. -Pravo je tako. -Zar ih onda, kako velim, pređašnje i sadašnje utvrđenje ne stvara još više istinitim čuvarima i zar ne čini da oni ne raskidaju državu - i zar ne sprečava zvati "svojim" ne jedno te isto nego svaki drugo, pa prema tome da jedan vuče u svoju kuću sve, što može steći odjelito od ostalih, a drugi u svoju, te ima samo za sebe, ženu i djecu, koja, budući odjelita, pružaju i odjelite radosti i žalosti - nego da svi jednako misleći o svojini smjeraju na isto i prema mogućnosti skupa osjećaju žalosti i radosti? -Posve. -Što dalje, ne će li među njima takoreći iščeznuti međusobne optužbe i parnice, budući da nemaju ništa za se osim tijela, a ostalo je zajedničko? Odakle upravo dolazi, te se oni ne svađaju, kako se već ljudi svađaju, koji posjeduju vlastito blago ili vlastitu djecu i rođake?

134

-Posve su nužno od toga oslobođeni. -Zaista po pravu ne bi među njima bilo ni parnica radi nasilja ili uvrede. Jer da se vršnjaci brane od vršnjaka, jamačno ćemo reći, daje lijepo i pravedno, budući da smo uveli nužnu brigu oko tijela. - Pravo. - Ta i ovo ima taj zakon pravo: ako bi se tko na koga gnjevio, iskalio bi srce kao na rođaku i manje bi zalazio u veće svađe. - Svakako. - Starijemu će biti naloženo, da vlada i kazni sve mlade. -Očito. -Zaista i ovo, da mladi ne će nikada htjeti, stoje prirodno, bez naloga vladara starijemu ni inače nasilje činiti ni tući ga; a mislim, da ga ni drukčije ne će vrijeđati: to dovoljno brane dva čuvara, strah i stid. Stid odvraća, da ne dira u roditelje, a strah je. što napadnutome pomažu ostali, jedni kao sinovi, drugi kao braća, a treći kao oci. -Ta izlazi tako. -Dakle će ti muževi na svaki način među sobom u miru živjeti već radi zakona? -Naravno. -Ako se oni među sobom ne svađaju, nema straha, da će se kada ostali građani s njima ili među sobom zavaditi? -Ta nema. -Najmanje zla, kojih bi bili riješeni, žacam se i spominjati radi nedoličnosti, naime, ulagivanja siromaha pred bogatima, neprilike i brige, koje imaju pri othranjivanju djece i pri privređivanju nužne hrane za ukućane, dok nešto posuđuju, nešto zakidaju, nešto kako god pribave i sve predaju ženama i ukućanima, da oni gospodare; koliko dakle oni, prijatelju, i kako oko toga trpe, jasno je i jednostavno i nije vrijedno govoriti. -Ta jasno je i slijepu čovjeku. -Od toga će dakle svega biti oslobođeni i živjet će u većem blaženstvu od onoga, u kojemu žive olimpijski dobitnici. -Kako?

-Ono,

radi čega dobitnike drže blaženima, samo je malen dio onoga, što čuvari imaju. Jer njihova je i pobjeda ljepša i hrana na državni trošak potpunija. Njihova je pobjeda dobrobit cijele države; hranu i sve ostalo, što za život treba, dobivaju mjesto vijenca i oni i djeca; živi dobivaju od države odlikovanja, a kad umru, imaju dostojan ukop.

135

-To je lijepo. -Sjećaš se onda da nam je prije netko prigovorio, da čuvare ne činimo sretnima, da naime oni ništa nemaju, a mogli bi imati sve, što pripada državljanima? A mi smo rekli, da ćemo to kasnije raspraviti, ako se gdje dogodi prilika, a tad da čuvare činimo samo čuvarima, ali državu po mogućnosti što sretnijom, a ne gledamo u njoj samo na jedan stalež i ne pravimo njega sretnim? -Sjećam se. -Što dakle; prikazuje li nam se život pomoćnika, ako nam se već čini mnogo ljepši i bolji od života olimpijskih dobitnika, sad kao život postolara ili kojih drugih obrtnika ili kao život ratara? -Ne čini mi se. -A zaista je, što sam i ondje govorio, pravedno i tu reći: ako će čuvar htjeti biti tako sretan, da i ne bude čuvar, i da mu ne bude dotjecao život tako primjeren i stalan i, kako mi velimo, najbolji, nego će ga obuzeti nerazumno i djetinjasto poimanje sreće i radi moći ga potaknuti da sve u državi sebi prisvaja, onda će spoznati, da je Hesiod doista mudro rekao: "daje pola nekako više od cijeloga." -Po mojemu će savjetu ostati kod svoga života. -Dopuštaš dakle zajedništvo žena s muževima, koje smo raspravili, i ostalo što se tiče odgoja, djece i čuvanja države, te da njima treba i kod kuće i u ratu skupa i čuvati i u lov ići kao kujama s psima, i da po mogućnosti u svemu i na svaki način sudjeluju, a to radeći da će prolaziti najbolje i ne će se protiviti prirodi žene, budući da su muškarac i žena stvoreni za međusobnu zajednicu.

-Dopuštam. -Što ne - rekoh ja - ostaje nam raspraviti, može li ta zajednica i među ljudima nastati, kao među drugim životinjama, i kako može? -Pretekao si me i rekao onako, kako sam htio pridometnuti. -Što se rata tiče, očito je, mislim, kako će ratovati. -Kako? -Ići će u rat zajednički, a osim toga vodit će u rat odraslu djecu, da gledaju, kao djeca ostalih obrtnika, to što će imati sama raditi kad odrastu; a uz to da služe i pomažu svuda u ratu i dvore očeve i majke. Ili nisi opazio u obrtima, primjerice djecu lončara, da dugo vremena služe i gledaju prije nego će praviti lonce? -I te kako.

136

-Zar onda trebaju oni pomnije nego čuvari odgajati svoju djecu iskustvom i gledanjem obrta? -Zaista bi bilo smiješno. -Ali i borit će se svaki stvor osobito ako su mu nazočna djeca. -Jest tako; ali je, Sokrate, velika pogibao, ako postradaju, kao što se već u ratu lako događa, da će pokraj sebe upropastiti i djecu, te državu učiniti nesposobnom da se oporavi. -Istinu veliš - rekoh ja - ali misliš li ti, da im mora prije svega biti glavna briga, da se nikako ne izlaže opasnosti? -Nipošto. -A što, ako se već treba izložiti opasnosti, zar tada ne ondje, gdje će radi uspjeha postati bolji muževi? -Ta očito. -A misliš, kako je od male važnosti i kako nije vrijedno opasnosti da ratne poslove gledaju ili ne gledaju djeca, koja će biti ratnici? -Ne mislim, nego je od važnosti za ono, što veliš. - To dakle mora biti, naime da djecu činimo gledateljima u ratu, ali se uz to skrbimo za njihovu sigurnost, i bit će dobro. Zar ne? -Da.

-Što ne, prvo njihovi oci ne će biti, koliko je do ljudskog uma, neuki, nego upućeni o ratnim pohodima, koji su i koji nisu opasni? -Prirodno. -U jedne će ih dakle voditi, a u druge ne. -U redu. -I ne će im postaviti ma koga za nadstojnika nego one, koji su po iskustvu i po dobi sposobni biti vodiči i pazitelji. -Tako i treba. -Ali reći ćemo: ta mnogima se već mnogo toga dogodilo i protiv očekivanja. -Dakako. -Za takve dakle zgode, prijatelju, treba im odmah još kao djeci krila davati, da umaknu letom ako zatreba. -Kako veliš? -Na konje ih treba penjati što mlade, i kad nauče jahati, treba ih slati da gledaju na konjima, ne na onima, koji su jogu-nasti i ratoborni, nego na onima koji su najbrži i najpitomiji. Tako će naime najljepše gledati svoj posao, i ako zatreba, najlakše se spasti uz starije vodiče.

137

-Čini mi se, pravo veliš. -A što je dalje u ratu? Kakvi trebaju ti vojnici biti medu sobom i prema neprijateljima? Zar mi se pravo čini ili ne čini? -Reci kako? -Koji od njih ostavi bojni red ili odbaci oružje ili što takvo učini iz kukavštine, zar ga ne treba postaviti za kakva obrtnika ili ratara? -Svakako. -A koji živ padne u neprijateljsko sužanjstvo, zar ga ne treba dati na dar onima, koji hoće s plijenom raditi što ih je volja? -Posve. - A koji se odlikuje i proslavi, zar ti se ne čini da ga trebaju mladići i dječaci, još na bojištu, redom svaki ovjenčati? Ili ne? - Čini mi se. -Što dalje, rukovati se? - I to. -Ali ovo ti se, mislim, više ne će svidjeti - rekoh ja. -Što? -Da svakoga poljubi i dade se poljubiti. -Prije nego išta! I dodajem zakonu, dok su na tom pohodu, da ga nitko ne smije odbiti, koga ushtjedne ljubiti tako, da se što ranije natječe za odličja onaj, koji upravo koga ljubi, bilo muško bilo žensko. -Lijepo; jer je već rečeno da će se junaku dopustiti više brakova nego ostalima, i da će se takvi često, mimo ostalih, birati za ženidbu, da se što više potomaka od njih rađa. -Ta rekli smo. -Ali i po Homeru je pravedno dobre mladiće ovako častiti. Jer i Homer reče, da Ajant, koji se u ratu proslavio, dobiva na čast "čitava leđa", budući daje to prava čast za mladića u naponu i hrabra, od koje će mu uz čast i snaga porasti. -Posve pravo. -Slušat ćemo dakle - rekoh ja - u tome Homera. Jer i mi ćemo kod žrtava i svih takvih prilika junake, koliko se budu junaci pokazali, častiti i pjesmama i onim, što smo upravo sada govorili, a osim toga počasnim mjestima, dijelovima najboljeg mesa i s više čaša, da časteći ujedno usavršujemo junačke muževe i žene. -Prekrasno govoriš. -Neka; a koji u ratu slavnom smrću pogine, zar ne ćemo prije svega reći, daje od zlatnoga roda? -Prije nego išta.

138

-I vjerovat ćemo Hesiodu, naime kad koji od takva roda umru, da "oni su duhovi čisti, na zemlji koji borave, dobri, braneći od zla, čuvari ljudima smrtnim?" -Hoćemo. -Dakle ćemo se raspitati kod boga. kako treba pokopavati te ljude, što su nalik na duhove i bogove, i s kojom počasti, te ćemo ih pokopati onako i na onaj način, kako nas bude putio0 -Zašto ne! -I ostalo ćemo dakle vrijeme njihove grobove tako štovati i klanjati im se, kao da su demoni? A isto će nam takav običaj biti i onda, kad od starosti ili na koji drugi način umre jedan od onih. koji se pokazao osobito dobar u životu? -Svakako je to pravedno. -Što dalje: kako će nam vojnici postupati s neprijateljima0 -Kako to? -Prvo, što se tiče prodavanja u roblje. Čini li se pravedno, da Heleni helenske gradove prodaju u roblje, ili da se to, koliko je moguće, ne dopusti nikojoj drugoj državi, i da se priučavaju na to, da štede helensko pleme, kako bi se očuvalo od barbarskog ropstva? -Svakako je bolje štedjeti. -Dakle da ni oni sami nemaju Helena za roba i da ostalim Helenima tako svjetuju? -Svakako: tako bi se više okretali na barbare, a od sebe se odvraćali. -Što dalje; zar je lijepo, kad pobijede, plijeniti poginule, osim oružja? Ili zar to ne daje kukavicama izgovor, da zaostaju u borbi, tobože što čine svoju dužnost, kad se oko mrtvaca bave, a nisu li već mnoge vojske propale radi takve otimačine? -I te kako. - A ne čini li se prostota i lakomost plijeniti mrtvaca i znak ženskoga sićušna mišljenja držati za neprijatelja tijelo poginuloga, dok je neprijatelj (to jest duša njegova) odletio, a ostavio samo sredstvo, kojim se borio? Ili misliš, da se oni, koji to čine. išta razlikuju od pasa, koji se ljute na kamenje kojim su pogođeni, a puste na miru one, koji ih pogode? - Nimalo. - Treba dakle pustiti i ne plijeniti mrtve i ne braniti njihova ukopa. - Zaista treba pustiti, Zeusa mi.

139

- Jamačno ne ćemo oružja nositi ni u hramove kao na dar. osobito ne oteto helensko oružje, ako nam je što stalo do ljubavi prema ostalim Helenima; mi ćemo se pače i bojati, da nije kakav grijeh nositi u hram takve darove, otete srodnicima našim, osim ako bog ne bude govorio kako drukčije. - Posve pravo. - Što dalje; kako će se ti vojnici držati prema neprijateljima, što se tiče pustošenja helenske zemlje i paljenja kuća? - Rado bih čuo, da nam kažeš, što misliš. - Meni se dakle čini, da ne treba činiti nijedno od toga, nego samo otimati ljetinu; hoćeš da ti kažem i zašto? - Naravno. -Čini mi se, kao što rat i svađa i jesu dvije različite riječi, da tako i jesu dvoje, stvoreno za dvije različne stvari. A velim da su ovo dva pojma: prvo domaće i srodno, drugo tuđe i strane. Za domaće je dakle neprijateljstvo rečeno svađa, a za tuđe rat. - I ne veliš nimalo nezgodno. - Pazi dakle, velim li i ovo zgodno. Velim naime, da je helensko pleme samo sebi domaće i srodno, a barbarskome strano i tuđe. - Lijepo. - Kad se dakle bore Heleni s barbarima i barbari s Helenima, reći ćemo, da ratuju i da su po prirodi zaraćeni i da to neprijateljstvo treba zvati ratom; a za Helene ćemo reći, kad što takvo budu činili, da su si od prirode prijatelji, ali daje Helada oboljela i daje nesložna i da takvo neprijateljstvo treba zvati svađom. - Ja pristajem, da se tako misli.

-Pazi

dakle. U takvom slučaju, koji smo nazvali sada svađom, naime gdje se takvo što dogodi, te se država raspadne na dva dijela, pa jedni drugima pustoše polja i pale kuće, svađa se čini griješna, ijedni i drugi nisu domorodci, jer se inače nikada ne bi usudili pustošiti svoju hraniteljicu i majku; ali se čini daje u redu, ako pobjednici pobijeđenima otimaju ljetinu i ako se ponašaju kao protivnici koji misle da će se pomiriti, a ne uvijek ratovati. -Ta mnogo je blaže to mišljenje od onoga. -Što dakle - rekoh - ne će li država, koju ti osnivaš biti helenska? -Treba svakako da bude. -Što ne, njezini će građani biti i dobri i blage ćudi. -Sigurno. -A bit će prijatelji Helena, i smatrat će Heladu kao svoju, i sudjelovat će kod svetkovina, kod kojih će biti i ostali?

140

-Svakako. -Što ne, razmiricu s Helenima, kao sa svojima srodnicima, držat će za svađu i ne će je ni zvati ratom? -Ta ne će. -Dakle će i započinjati razmirice u nadi, da će se pomiriti? -Svakako. -Prijateljski će ih dakle opamećivati a ne će kazniti, da budu robovi ili da propadnu - kao učitelji, a ne kao neprijatelji. -Tako je. -Ne će dakle ni Helade pustošiti kao Heleni, ni stanova paliti, ni priznavati, da su im u svakoj državi svi neprijatelji, i muškarci i žene i djeca, nego daje uvijek samo nekoliko neprijatelja, naime oni, koji su krivi razmirici. I radi svega toga niti će htjeti pustošiti njihovu zemlju, držeći, daje većma prijateljska, niti će rušiti kuće, nego će dotle biti u razmirici, dok krivci ne budu prisiljeni od onih, koji nekrivi trpe, dati zadovoljštinu.

-Ja

se slažem, da naši državljani imaju tako postupati s protivnicima, a s barbarima onako, kako sada postupaju Heleni među sobom. -Da postavljamo dakle i taj zakon za čuvare, da ne pustoše zemlju ni kuća ne pale? -Postavimo ga! Pa možemo reći daje svakako točno i to i ono utvrđeno prije. -Ali mi se čini, Sokrate, ako te se pusti tako govoriti, da se nikada ne ćeš sjetiti onoga, što si prije mimoišao, da bi sve to rekao; naime, da se takvo državno uređenje može ostvariti, i na koji se način može. Jer ako bi to nastalo, država, u kojoj bi se ostvarilo, imala bi sva dobra; ona bi se - što ti mimoilaziš, ističem ja - s neprijateljima najbolje borila zato, što bi jedni druge najmanje ostavljali, budući da bi se poznavali i zvali onim imenima: braća, oci, sinovi. A ako bi i ženski rod skupa vojevao, bilo u istom redu, bilo i otraga svrstan, na strah neprijateljima i ako bi kada nastala kakva potreba pomoći, znam, da bi po svemu tome bili nepobjedivi. Vidim i u mirno doba sve dobro, koje si ti mimoišao, što bi ga oni imali. Ali budući da sve to priznajem, naime da je sve to tako i drugo nebrojeno, ako bi se već takvo državno uređenje ostvarilo, ne govori više o tome, nego nastojmo sada sami sebe upravo to uvjeriti, daje ono moguće, i kako je moguće, a ostalo pustimo na miru. -Iznenada si - rekoh ja - učinio ti kao prepad na moj govor i ne

141

praštaš mojemu vrludanju. Ta možda ne znaš, da sam jedva utekao dvama valima, a sad tjeraš na me treći val najveći i najteži. Ali kad ga vidiš i čuješ, sasvim ćeš mi oprostiti, da sam se naime naravno žacao i bojao govoriti i početi razmatrati tako neobičan govor. -Što budeš više tako govorio, manje ćemo te pustiti, a da ne bi kazao, kako može nastati to državno uređenje; nego govori i ne zateži.

-Što ne; najprije se treba sjetiti, da smo ovamo došli tražeći, stoje pravednost i nepravednost. -Treba, ali čemu to? -Ništa; ali ako nađemo, stoje pravednost, zar ćemo držati, da se ni pravedan čovjek ne smije ništa od nje razlikovati, nego da na svaki način bude takav, kakva je pravednost, ili ćemo biti zadovoljni, akojoj bude što najbliže, i ako će je od ostalih najviše imati? -Tako je, bit ćemo zadovoljni. -Dakle smo uzora radi tražili, stoje pravednost i potpuno pravedan čovjek, bi li on to postao, i kakav bi bio, kad bi postao, a opet što je nepravednost i posve nepravedan čovjek. Njih promatrajući, kakvi nam se pokazuju u odnosu prema sreći i nesreći - da si onda budemo prisiljeni priznati, kako će onaj imati najsličniji udes njima, koji bude njima najsličniji, a nismo tražili zato, da pokažemo, da se to može ostvariti. -To kažeš istinito. -Misliš onda, da bi bio manje dobar slikar, koji naslika uzor najljepšeg čovjeka, i koji sve u sliku točno metne, a ne može dokazati, da takav čovjek može i postojati? -Zaista ne mislim. -Što dakle, ne velimo li, da smo i mi riječima stvarali uzorsliku dobre države? -Svakako. -Misliš onda, da mi manje dobro govorimo, ako ne možemo dokazati, daje moguće državu tako urediti, kako se govorilo? -Nipošto. -Istina je dakle tako - rekoh ja. - Ali ako već tebi za volju treba nastojati i to pokazati, kako i po čemu bi najvećma moguće bilo ostvarenje te države, opet mi, da bih mogao to pokazati, isto priznaj. -Što?

142

-Zar je moguće nešto učiniti onako, kako se kaže; ili je prirodno, da čin slabije doseže istinu od riječi, i ako se to možda ne čini? Nego priznaješli ti to ili ne? -Priznajem. -Na to me dakle ne goni, da bi trebalo pokazivati, da sasvim tako i u zbilji biva, kako smo raspravili; nego ako uzmogne naći, kako bi se država uredila što više nalik na ono, stoje rečeno, onda možemo reći, da smo pronašli da se to može ostvariti, što si želio. Ili ne ćeš biti time zadovoljan? Jer ja bih bio zadovoljan. -Ta i ja. -A iza toga, kako se čini, treba tražiti i pokazati slabosti sadašnjih država, budući da nisu tako uređene kao naša država, pa koju bi što neznatniju promjenu (i to poglavito jednu ili dvije, ali što manje i neznatnije) trebalo učiniti, da država dođe do takva uređenja. -Svakako. -Uz jednu promjenu čini se, možemo dokazati, da bi se država preokrenula, makar to nije malena i laka nego znatna. -Koju? -Idem upravo na ono, što smo prije uspoređivali s najvećim valom; ali ću reći, i ako će me na to upravo poklopiti valom smijeha i ruga. Pazi, što ću reći. -Govori. -Ako ili filozofi ne postanu u državama kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne složi ujedno, naime državna vlast i filozofija, te ako od onih, koji sada odjelito slijede bilo jedno bilo drugo, svi le budu prisilno odalečeni od vlasti, onda ne će, mili Glaukone, jrestati zlo u državama, a mislim ni u rodu ljudskome. To Jržavno uređenje, koje smo sada raspravili, ne će se zaista nikada Drije moći ostvariti ni svjetlo sunčano ugledati. Nego to je ono, ;to me davno plaši i ne da govoriti, videći, da ću nešto veoma leobično reći; teško je naime uvidjeti, da nema drugog puta do ■reče za nikoga ni za samca ni za državu. A on reče:

-Sokrate, izbacio si takvu riječ i govor, radi kojega trebaš držati, da će sada upravo veoma mnogi i ugledni ljudi odjeću odbaciti, uzeti svaki oružje, na koje se namjeri, i svom silom lako na te poletjeti misleći, da će čudesa počiniti; a ako ih ne ćeš riječju odbijati i natjerati u bijeg, zaista će te stići rug i kazna. -Zar nisi - rekoh ja - ti tome kriv?

143

-Jesam, i dobro sam učinio; ali te ne ću izdati nego ću braniti, čim mogu, a mogu sklonošću i poticanjem, a možda bih ti i prikladnije odgovarao nego tko drugi. S takvim pomoćnikom nastoj onima, koji ne vjeruju, pokazati, daje onako, kako ti veliš. -Treba nastojati, kad već i ti tako veliku pomoć daješ. Potrebno mi se dakle čini, ako se hoćemo kako osloboditi onih, o kojima govoriš, da odredimo o kakvim filozofima govorimo, te se usuđujemo reći da oni imaju vladati; da se onda, kad to bude jasno, svatko bude mogao braniti i pokazati, kako jednima prirodno pripada mašati se filozofije i upravljati u državi, a drugima ne mašati se već slijediti upravljače. -Bilo bi dosta to određivati. -Hajde dakle pođi za mnom ovuda, ne bismo li to nekako točno razjasnili. -Hajde. -Trebat će dakle da te sjetim, ili se sjećaš, da se za onoga, za kojega rečemo, da nešto ljubi, ne smije pokazati, kako nešto od toga ljubi a nešto ne ljubi, ako se pravo govori, nego da sve voli? -Kako se čini, treba me podsjetiti, jer ne poimam sasvim. -Drugome bi, Glaukone, pristajalo govoriti, što govoriš! No čovjeku za ljubav sposobnu ne pristaje zaboravljati, da svi lijepi mladići nekako uzbuđuju i uzrujavaju prijatelja dječaka i zaljubljenika, jer se čini, da su vrijedni skrbi i ljubavi. Ili ne činite tako prema lijepima? Jednoga ćete slaviti, da je čaroban, što je tu ponos; za drugoga velite, da mu je krivi nos kraljevski; koji je medu ta dva po sredini, da ima jako pravilne crte; zatim da crnomanjasti izgledaju muževni a bijeli da su sinovi bogova; a medenožuti i to ime, misliš li, da je izum koga drugoga a ne ljubavnika, koji mazi i lako podnosi bljedoću, ako je na lijepom mladiću; jednom riječju, izgovarate se svim izgovorima i izmišljavate svakakve izraze, samo da ne izgubite nijednoga, koji je u cvijetu mladosti. -Ako hoćeš po meni suditi, da ljubavnici tako čine. dopuštam ti, govoru za volju. -Što dalje, ne vidiš, da ljubitelji vina to isto čine. naime da vole svako vino uz svakakve izgovore? -I te kako. -Vidiš tako, mislim, i častoljubive: oni su satnici, ako ne mogu postati vojskovođe, pa ako ne mogu biti čašćeni od većih i uglednijih, zadovoljni su, ako ih časte niži i neznatniji, budući da

144

su uopće častoljubivi. -Naravno. -To dakle reci ili poreci: za koga velimo, da nešto želi, hoćemo li reći da želi cijelu tu vrstu, ili da nešto želi a nešto ne želi. -Cijelu. -Što ne, i za filozofa ćemo reći, da želi mudrost, ali ne samo jednu a drugu ne, nego cijelu? -Istina. -Za onoga dakle, koji za zlovoljom uči, osobito koji je mlad i još ne zna kazati stoje dobro i što nije, reći ćemo, da nije željan znanja ni mudroljubiv, kao što za onoga, koji je kod jela nezadovoljan, velimo, da nije gladan ni jela željan ni sladokusac nego slab jedač. -I pravo ćemo reći. -A koji dakle rado hoće svaki nauk okusiti i veselo se uči te se lako ne zasiti, toga ćemo pravom nazvati filozofom; zar ne? I reče Glaukon:

-Onda će mnogi i čudni ljudi biti filozofi. Jer i svi oni. koji rado nešto gledaju, čini mi se, da su takvi zato, što rado uče. a osobito mije čudno metati medu filozofe one, koji rado slušaju, jer oni svojevoljno ne bi htjeli doći u takve razgovore i zabavu, ali kao da su iznajmili uši, da čuju sve korove, skaču okolo na Dionizove svetkovine i ne zakašnjuju ni na gradske ni na seoske. Svi ćemo dakle te i druge, koji rado uče takve stvari i sitna umijeća, zvati filozofima. -Nipošto, nego nalik na filozofe. -A koje zoveš pravima? -One, koji rado gledaju istinu. -I to je pravo; ali kako to misliš? -Za drugoga nije to nipošto lako; ali za tebe mislim, da ćeš mi ovo priznati. -Što? -Da su lijepo i ružno dvije stvari po broju, budući da je jedno drugome protivno. -Kako ne? -Što ne, kad su dvije, svaka je za se jedno? -Naravno. -I o pravednom i o nepravednom, o dobru i o zlu, i o svim se pojmovima može isto reći, naime daje svaki za sebe jedan, ali da se svaki pričinja svuda kao mnoštvo radi sveze s činima, tjele-sima i radi povezanost jednoga s drugim.

145

-Pravo veliš. -Prema tome

dakle dijelim napose one, koje si upravo sada spominjao, naime koji vole gledanja, umijeća i čina, a opet napose one, o kojima je govor i koje bi jedino pravo nazvao filozofima. -Kako veliš? -Oni, koji rado slušaju i gledaju, jamačno vole lijepe glasove, boje, oblike i sve, što se od toga stvara, ali njihov razum nije sposoban vidjeti i zavoljeti prirodu same ljepote.

-To jest zaista tako. -Zar ne bi dakle bili rijetki oni, koji mogu ići do same ljepote i gledati je za sebe? -I te kako. -Tko dakle lijepe predmete priznaje, a samu ljepotu ne priznaje, niti može koga slijediti, ako ga se vodi do njezine spoznaje, čini li ti se, da živi u snu ili najavi? A gledaj: zar nije ovo drijem, ako netko bilo u snu bilo budan drži za nešto, što mu je samo nalik nekoj stvari, da nije nallik nego da je to sama ta stvar? -Ja bih svakako rekao, da takav drijema. -Što dalje: koji naprotiv drži, da ima ljepote po sebi i da može vidjeti nju i predmete, koji imaju udio u njoj, te ne drži ni predmete ljepotom ni ljepotu predmetima, čini li ti se opet i za njega, da živi najavi ili u snu? -I te kako najavi. -Što ne, njegovo bismo poimanje pravo zvali spoznavanjem, jer spoznaje, a poimanje onoga prije mnijenjem, jer samo mnije? -Svakako. -Što onda: ako se taj, za koga velimo, da mni, a ne spoznaje, stane na nas ljutiti, i prepirati da ne govorimo istinu, hoćemo li ga moći kako miriti i pomalo potajno uvjeravati, da nije zdrav? -To zaista treba. -Hajde dakle pazi, što ćemo mu reći. Ili hoćeš da ga ovako pitamo i govorimo, naime, da nitko ništa nema protiv toga, ako što zna, nego da bismo rado vidjeli, da što zna. Ali nam reci ovo: tko spoznaje, spoznaje li nešto ili ništa? Ti mi dakle odgovaraj mjesto njega. -Odgovorit ću, da zna nešto. -Je li ono, što jest, ili što nije? -Ono što jest; jer kako bi se spoznalo ono što nije?

-To nam je dakle stalno, i ako bismo istražili i drugim načinom, 146

naime da se ono, što svakako jest, može svakako spoznati, a što nikako nije, da se nikako ne može spoznati. -Veoma stalno. -Dobro; a ako je već nešto takvo, da i jest i nije, ne bi li to bilo u sredini medu onim što savršeno jest, i opet onim, što nikako nije? -U sredini. -Što ne, o onome što jest postojaše znanje, a neznanje nužno o onome, što nije; a za ono u sredini treba tražiti nešto srednje među neznanjem i znanjem, ako što takvo ima? -Svakako. -Imamo li onda mnijenje? -Ta kako ne. -Kao različitoj sposobnosti od znanja, ili istoj? -Različitoj. -Za drugo je dakle stvoren izraz mnijenja, a za drugo izraz znanje; svaki prema svojoj različnoj sposobnosti. -Tako je. -Što ne, znanje je stvoreno za bitak, naime da spozna, da bitak jest. Ili bolje, ovako mi se čini, da treba prije razložiti. -Kako. -Reći ćemo, da su sposobnosti jedna vrsta bitaka, kojima i mi možemo što možemo, kao i sve drugo, što god može, napose velim, da su vid i sluh sposobnosti. Razumiješ li onda, što hoću reći izrazom "pojam". -Ta razumijem. -Čuj dakle, što mi se o njima čini. Ja u sposobnosti ne vidim kao ni u mnogom drugome ni boje nikakve ni oblika ni što takvo, po čemu neke predmete spoznajem, da su jedni ovakvi a drugi onakvi; kod sposobnosti gledam samo na svrhu i učinak, i u tome smislu dajem svakoj ime; onoj, koja služi istoj svrsi i koja proizvodi isti učinak dajem jedno te isto ime, a koja služi različitim svrhama i proizvodi različite učinke, dajem drugo ime. A što ti, kako činiš? -Jednako tako. -Hajdemo opet na stvar, izvrsniče! Veliš li, da je samo znanje neka sposobnost, ili u koju ga vrstu mećeš? -U tu, kao najjaču od svih sposobnosti. -Što dalje; hoćemo li mnijenje uzeti kao sposobnost, ili ćemo je staviti u drugu vrstu? -Nipošto, jer ono, čime možemo mniti, nije ništa drugo nego

147

mnijenje. -A eto malo prije si dopuštao, da znanje i mnijenje nije jedno te isto. -Ta kako bi ikada tko pametan rekao, da je ono, što je nepogrešivo, i ono, što nije nepogrešivo, jedno te isto? -Lijepo, i očito se slažemo, da je mnijenje različno od znanja. -Različno. -Dakle je svako od njih za drugo nastalo i drukčije nekako djeluje. -Nužno. -Znanje je za bitak, da spozna kakav je bitak? -Da. -A mnijenje je, velimo, za to, da mni? -Da. -Zar da mni ono isto što znanje spoznaje, i hoće li se jedno isto moći i znati i mniti? Ili je to nemoguće? -Nemoguće je prema našem istraživanju, ako je za drugu stvar i druga sposobnost, a sposobnost je jedno i drugo, naime i mnijenje i znanje, ali svakako drukčija sposobnost, kako velimo; odatle dakle izlazi, da ne može biti jedno isto ono, što se može spoznati, i ono što se može misliti. -Što ne, ako se bitak može spoznati, onda bi ono, što se može mniti. bilo nešto drugo, a ne bitak? - Drugo. -Zar onda mišljenje mni nebitak? Ilije nemoguće i pomisliti nebitak? Samo se zamisli. Zar onaj, koji mni. ne upravlja svoje mnijenje na nešto? Ili zar se opet može mniti, a da se ništa ne mni? -Nije moguće. -Nego nešto mni onaj koji mni? -Da. -Ali nebitak nije nešto, nego bi se najprvije zvao ništa. -Svakako. - Nebitak odredismo nužno kao predmet neznanja, a bitak kao predmet znanja. -Upravo tako. -Mnijenje dakle ne misli ni bitka ni nebitka. -Ta ne. -Mnijenje dakle ne bi bilo ni neznanje ni znanje. -Čini se, da ne bi. - Zar je onda iznad njih prelazeći ili znanje jasnoćom ili neznanje nejasnoćom? - Ni jedno ni drugo. - Nego zar ti se mnijenje pričinja mračnije od znanja, a jasnije

148

od neznanja? - Mnogo. -Stoji dakle među obojim? -Da. -Po tome bi mnijenje bilo između toga u sredini? -Svakako. -Što ne, prije smo rekli, ako bi se nešto pokazalo, da ujedno jest i nije, da to stoji u sredini među onim, stoje kristalno jasno, i onim što nikako nije, i da zato ne će biti ni znanje ni neznanje, nego opet ono, što se pokazalo u sredini među znanjem i neznanjem? -U redu.

-A sad se pokazalo, da je među time ono, čemu velimo mnijenje. -Pokazalo se. -Ostalo bi nam dakle naći ono, kako se čini, što ima dio obojega, i bitka i nebitka, i za što bi se pravo reklo, da nije točno nijedno ni drugo, da mu onda, ako se pokaže, pravo rečemo, da se može samo mnijeti, dajući tako krajnjemu krajnje, a srednjemu srednje; ili nije li tako? -Tako je. -Postoje to ustanovljeno, reći ću, neka mi govori i odgovara onaj mudračina, koji drži, da nema nikakve ljepote same za se i nikakve ideje same ljepote, koja bi bila uvijek jednaka, ali vjeruje, da ima mnogo lijepih predmeta; onaj, što rado gleda i nikako ne trpi, ako tko kaže, da ima jedna ljepota i pravednost, i tako dalje. Jer zaista, izvrsniče, reći ćemo, od tih mnogih lijepih predmeta, zar ima koji, koji se ne će pokazati ružan? I od pravednih, koji se ne će pokazati nepravedan? I od svetih, koji se ne će pokazati nesvet? -Nema, nego će se oni nužno pokazati i lijepi i ružni, kao i sve ostalo, za što pitaš. -Što dalje; mnogi dvostruki predmeti zar se rjeđe pokazuju kao polovica nego kao dvostruki? -Nimalo. -I veliki dakle predmeti i maleni i laki i teški, zar će se s većim pravom zvati onako, kako mi rečemo, nego li obrnuto? -Ne će, nego će uvijek svaki predmet imati dio i jednoga i drugoga. -Je li onda svaki od ono mnogo predmeta više ono ili nije, što tko o njemu reče da jest? -Nalik je na dvoličnosti, kojima se zabavljamo kod gozba i na zagonetku djece, kako je uškopljenik pogodio šišmiša, naime

149

čime i na čemu gaje pogodio po zagonetci. Jer i oni se predmeti čine dvolični i nijedan se od njih ne može stalno pomisliti ni da jest ni da nije, dakle ni oboje ni nijedno. -Možeš li onda s njima što ljepše učiniti ili ih kamo ljepše metnuti, nego među bitak i nebitak? Jer se ne će pokazati ni mračniji od nebitka, da bi bili manje od nebitka, ni jasniji od bitka, da bi bili više od bitka. -Živa istina. -Našli smo dakle, kako se čini, da se mnoga shvaćanja svijeta o lijepome i o ostalome motaju negdje između savršenoga bitka i nebitka. -Našli smo. -A prije smo se složili, ako se što takvo pokaže, da treba reći, da se to može samo mniti, a ne spoznati, kao nešto što se mota po sredini i što shvaća sposobnost, koja je u sredini. -Složili smo se. -Za one dakle, koji gledaju mnoge lijepe predmete, a samu ljepotu ne vide i ne mogu slijediti drugoga, koji ih do nje vodi, te mnoge pravedne ljude i samu pravednost ne vide i tako dalje, reći ćemo, da sve samo misle, ali da ne spoznaju ništa od onoga, što misle. -Svakako. -A što ćemo opet reći za one, koji gledaju sve pojmove, po sebi vječno jednake? Zar ne, da samo spoznaju a da ne misle? -Nužno i to. -Što ne, reći ćemo, da ti i vode i ljube ono, za što postoji znanje, a oni ono, za što postoji mnijenje. Ili se ne sjećamo, kako smo govorili, da ti ljube i gledaju lijepe glasove i boje i slično, a za samu ljepotu i ne dopuštaju, da bi nešto bila? -Sjećamo se. -Zar ćemo onda što pogriješiti, ako ćemo im reći većma filodoksi (ljubitelji mnijenja) nego filozofi (mudroljupci), i zar će se jako na nas ljutiti, ako budemo tako govorili?

-Ne će, ako budu mene slušali, jer nije pravo ljutiti se na istinu. -One dakle, koji vole bitak svakoga predmeta, treba zvati filozofima (mudroljupcima), mnijenja)? - Svakako.

a

ne

filodoksima

(ljubiteljima

150

ŠESTA KNJIGA -JEDVA se nekako pokaza, Glaukone, - rekoh ja - nakon duga istraživanja, tko su filozofi a koji nisu filozofi. -Ta možda nije lako u nekoliko riječi. -Čini se da nije; meni se ipak čini, da bi bilo još jasnije, kako mi je trebalo samo o tome što reći, a ne dotaći se mnogoga, dok sam htio vidjeti razliku između pravednog i nepravednog života. -Sto nam dakle dolazi sada? -A što drugo, nego ono, stoje po redu. Kad su dakle filozofi oni, koji mogu domašati ono, što se uvijek u istome istovjetno nalazi, a oni, koji to ne mogu, nego lutaju među mnoštvom i raznolikošću, nisu filozofi - koji onda trebaju biti vođe države? -Kako bismo dakle na to dobro odgovorili? -Tako, ako bismo govorili, da se postavljaju za čuvare oni, koji se budu pokazivali sposobni čuvati zakone i poslove država. -Pravo je tako. -A zar je ovo očito: treba li čuvati slijep čuvar ili čuvar oštra oka? -A kako ne bi bilo očito? -Čini li se onda, da se išta od slijepca razlikuju oni, koji su doista lišeni spoznaje o bitku svake stvari i koji nemaju u duši nikakve jasne slike, te ne mogu, kao slikari, na pravu istinu pogledati i onamo uvijek oči upravljati i što točnije promatrati, pa si postavljati zakone za lijepo, pravedno i dobro, ako to treba utvrđivati, i tako postavljene pojmove čuvati, da se održe? -Zaista, nije nikakva velika razlika.

-Hoćemo li dakle te ljude postavljati sebi za čuvare ili one, koji su spoznali svaki bitak, a iskustvom ništa za onima ne zaostaju i ni u jednom drugom dijelu vrline nisu iza njih° -Zaista bi bilo čudno druge birati, ako oni samo inače ne bi zaostajali, jer bi upravo ona jedna sposobnost bila gotovo najveća prednost njihova. -Govorimo dakle upravo to, na koji će način moći jedni te isti ljudi imati uz ono i ove osobine? -Svakako. -Govorimo dakle ono, što smo govorili u početku našeg razmatranja o filozofima, naime da treba najprije spoznati njihovu narav; i mislim, ako se o njoj dovoljno složimo, složit ćemo se i tome, da mogu te osobine imati svi ti ljudi i da ne smiju drugi biti vođe država nego oni. -Kako to? -U tome se dakle složimo o naravi filozofa: da oni uvijek ljube nauk, koji im kaže nešto od onoga bitka, koji uvijek jest i koji nije uznemiren u svom miru postajanjem i propadanjem. -Složimo se. -Složimo se nadalje - rekoh ja - i u tome, da ljube sav onaj bitak i da svojevoljno ne napuštaju ni malena ni većega ni hitnijega ni nebitnijega dijela, kao što smo prije rekli o častolju-bivima i zaljubljenima. -Pravo govoriš. -Pazi dakle! Trebaju li osim toga imati sljedeću osobinu u svojoj naravi oni, koji imaju biti onakvi kako govorasmo. -Što? -Da ne lažu i svojevoljno nikako ne prihvaćaju laž, nego nju da mrze, a istinu ljube. -Prirodno. -Nije samo prirodno, prijatelju, nego je i sasvim nužno, da onaj, koji je od prirode u nešto zaljubljen, voli sve, stoje tome drugome srodno i domaće.

-Pravo. -Zar bi onda našao, daje mudrosti išta bliže od istine? -A kako bih našao? -Zar onda može jedna ista narav ljubiti mudrost i ljubiti laž?

-Nikako. -Tko je dakle zaista željan znanja, treba odmah od mala što više čeznuti za svom istinom?

152

-Posvema. -Ali zaista, kome želje na jedno silno naginju, znamo, da su mu za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito. -Dašto. -Komu su dakle želje potekle za naucima i za svim, što je takvo, stavile bi se, mislim, u službu naslade duše same po sebi, a ostavljale bi naslade tjelesne, uz uvjet, da se bude istinski filozof, a ne patvoreni. -Sasvim nužno. -Takav je zaista trijezan i nikako nije blaga željan; jer radi onoga, radi čega se blago s mnogo truda traži, drugome kome više priliči nego njemu. -Tako je. -Pa doista i ovo treba ogledati, kad hoćeš prosuđivati filozofsku i nefilozofsku narav. -Što? -Da ti ne izbjegne, ako on ima u sebi prostu ćud. Jer jamačno je sitničavost najviše protivna duši, koja ima uvijek čeznuti za cjelovitošću, bila ona božanska ili ljudska. -Živa istina. -Koja je dakle duša veličajna te ima zornu predodžbu o svem vremenu, svem bitku, misliš, da joj se može ljudski život činiti nečim velikim? -Ne može. -Što ne, takav ne će držati ni smrt za nešto strašno0 -Najmanje.

-Dakle

u kukavnoj i prostoj naravi istinske ljubavi prema mudrosti, kako se čini, ne bi bilo? -Čini mi se, da ne bi. -Što dalje; koji je uredan, a nije željan blaga te nije ni proste ćudi, ni hvastav ni kukavica, bi li kako postao nepouzdan ili nepravedan? -Ne bi nikako. -Dakle i to: kad ćeš razmatrati filozofsku i nefilozofsku dušu, pripazit ćeš onda odmah od mala, je li ona pravedna i pitoma ili nepouzdana i divlja. -Svakako. -Ne ćeš zaista ni ovo propustiti, kako ja mislim. -Što? -Uči li lako ili teško. Ili očekuješ, da bi ikada itko išta dovoljno zavolio, što bi s mukom i teško radio, a malo postizao?

-Nema toga. -Što dalje; ako ne bi mogao ništa pamtiti, što bi naučio, nego bi sve zaboravljao, zar bi mogao ne biti prazan i bez znanja? -Kako i bi. -Ako se dakle bude beskorisno mučio, misliš, da napokon ne će nužno mrziti i na sebe i na takav rad? -Kako ne će! -Zaboravnu dakle dušu nikada ne uvrstimo među filozofske duše, nego tražimo, da ona mora dobro pamtiti. -Svakako. -Ali zaista ne bismo mogli reći, da nagnuće neglazbene i nesklapne naravi drugamo kamo vuče, a ne u neumjerenost. -Dašto. -A istina je srodna neumjerenosti ili umjerenosti? -Umjerenosti. -Tražimo dakle uz ostalo umjerenu i ugodnu ćud za onu narav, koja će se sama po sebi lako povoditi za idejom svakoga bitka.

-Kako ne! -A što tada; možda ti se kako čini, da nisu sve osobine potrebne ni medu sobom u svezi, što smo ih spomenuli za dušu. koja ima dovoljno i potpuno poimati bitak? -Zaista su veoma potrebne. -Hoćeš onda moći kako kuditi takav posao, koji nikada nitko ne bi mogao kako treba obaviti, ako od prirode ne bi bio pametan, lako učio. bio plemenit, ugodan, prijatelj i srodnik istine, pravednosti, hrabrosti, trijeznosti? -Ni bog kuđenja takva pokudio ne bi. -A kad bi takvi odgojem i godinama postali cijeli ljudi, zar ne bi jedino njima državu povjeravao? Na to upade Adimant: - Sokrate, tome ti ne bi mogao nitko prigovoriti! Ali tako biva svagda onima, koji slušaju slične riječi kao što sada govoriš: drže, da ih radi neiskustva u pitanju i odgovaranju govor kod svakoga pitanja malo vodi na stranputicu, a na koncu raspravljanja, kad se nakupi sitnih zastranjenja, ukazuje se velika pogreška, protivna pređašnjim tvrdnjama. Kao što vještaci u šahu nevjeste toj igri na koncu zatvore te ovi nemaju što micati, tako su i oni ljudi na koncu zatvoreni te nemaju što govoriti - i to je igra šaha, ne doduše kamenčićima nego govorima - premda, uza sve to, nije tako istina. A velim to s obzirom na ono, što se sada raspravlja. Sada bi naime rekao tko, da ti se kod svakoga

154

pitanja ne može govorom protiviti, ali da u zbilji ovo vidi: koji se posvete filozofiji i duže se vremena njom bave, a ne samo radi odgoja u mladosti - većinom postaju veoma čudni, da ne rečem veoma loši; a i onima, koji se čine najčestitiji. ipak od toga posla, koji ti hvališ, biva to, da postaju za države beskorisni. A ja čuvši rekoh: -Misliš onda da lažu, koji to govore? -Ne znam, nego bih rado čuo, što se tebi čini. -Čuo bi, da mi se čini, da istinu govore.

-Kako

je onda opravdano govoriti, da se države ne će prije izbaviti zla nego što u njima filozofi postanu vladari, a za njih se baš složismo, da su joj beskorisni? -Zadaješ pitanje, na koje treba slikovito odgovoriti. -A ti, mislim, ne običavaš slikovito govoriti! -Ne - rekoh - rugaš se, a upleo si me u razmatranje, koje je tako teško dokazati! Čuj dakle ovo, da još više vidiš, kako prianjam za slikovit govor. Tako je naime težak odnos, u kome se najčestitiji nalaze prema državi, da i nema nijedne druge stvari, koja bi što slično pokazivala; nego treba, poredeći i braneći ih, iz mnoštva stanja sastaviti sliku za takvo jedno stanje, kao što rade slikari kad slikaju jelen-jarce i takve mješovite slike. Pomisli, naime, da se ovo dogodi s više lađa ili s jednom. Vlasnik lađe nadmašuje sve ostale u lađi veličinom i snagom, ali je nagluh, te jednako tako slabo vidi i slabo razumije pomorstvo. Ladari se među sobom svađaju za kormilarenje, svaki misli da ima on biti kormilar, a nikada to umijeće nije učio i ne može označiti svoga učitelja ni vrijeme učenja; osim toga vele, da se to umijeće i ne može naučiti, pa su gotovi sasjeći onoga, koji veli, da se može. Samo se neprestance kupe oko vlasnika broda, mole i svašta čine, da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu nagovoriti nego ih preteku u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a plemenitoga vlasnika broda omame bunikom, pićem ili čim drugim, pa lađu upravljaju sami, raspolažući svime, stoje u njoj, te plove, pijući i gosteći se, kao što se uostalom može od takvih ljudi samo očekivati. Osim toga onoga, koji može predo-biti i svladati vlasnika broda, kako bi onda oni bilo milom bilo silom bili gospodari, hvale kao sposobna lađara i kormilara i vještaka na lađi, a koji nije takav, kude ga, daje beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve, što tome umijeću pripada,

ako hoće biti zaista upravljač lađe; naprotiv što se tiče pravog umijeća kormilarenja, bilo to milo nekim ili ne, drže, da nije i u isti mah dobiti posao kormilara. Kad bi se dakle na lađama tako događalo, misliš, da lađari na tako uređenim lađama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom, brbljavcem i beskorisnim za njih? -I te kako - reče Adimant. -Mislim zaista, da ti nije potrebno sliku raščinjavati, te vidiš, da se države isto tako ponašaju prema pravim filozofima, pa držim, da razumiješ što mislim. -Naravno. -Ponajprije dakle onome, koji se čudi, što se filozofi ne cijene u državama, tumačeći sliku i nastoj ga uvjeriti, da bi bilo mnogo čudnije, kad bi se cijenili. -Ta tumačit ću. -Tumači dakle i to, daje istina, da su najčestiji između filozofa u očima svjetine beskorisni; ali što su beskorisni, zato. reci, neka okrivljuju one, koji se njima ne će služiti, a ne čestite. Jer nije prirodno, da kormilar moli lađare, da i on vlada, ni da '"mudri idu na dvorove bogataša", nego je slagao onaj, koji je to rekao. Uistinu je prirodno, da i bogataš i siromah, ako je bolestan, trebaju ići u dvorove liječnika, i da svaki, kojemu treba vlade, ide na dvor onoga koji je sposoban vladati, a ne da vladar, koji doista iole vrijedi, podložnike moli za vlast. Nego ne ćeš pogriješiti, ako državnike, koji su sada na vladi, budeš uspoređivao s lađarima o kojima smo netom govorili, a one, za koje ti kažu da su beskorisni i brbljavi zvjezdari, s pravim kormilarima. -Posve pravo. -Po tome dakle i pod tim prilikama nije lako, da bude ugledan najplemenitiji posao kod ovih ljudi, koji protivno rade, ali kudikamo najviše dolazi na zao glas filozofija od onih, koji kažu, da se njome bave i na koje upravo, prema svojim riječima, kudilac filozofije misli, kad kaže, da su pristaše filozofije većinom posvema loši, a koji su čestitiji, da su beskorisni; ja sam dopustio, da istinu govoriš, zar ne? -Da. - Što ne, raspravili smo, zašto su čestiti beskorisni? -Da. -Hoćeš iza toga da raspravimo, kako je većina filozofa nužno loša i da nastojimo pokazati, ako uzmognemo, kako ni tome nije filozofija kriva?

156

-Svakako. -Čujmo dakle i govorimo, sjetivši se početka našeg raspravljanja, kad smo odredili kakva mora daje priroda onoga, koji želi postati lijepim i dobrim čovjekom. Njega je najprije, ako se sjećaš, rukovodila istina, za kojom mu je svakako i na svaki način trebalo ići, a u protivnom slučaju kao hvastavac nikakvog posla nije smio imati s pravom filozofijom. -Ta reklo se tako. -Što ne, to se tako jako kosi sa sadašnjim mišljenjem o njemu? -Da. -Zar dakle ne ćemo u njegovu korist moći reći, daje pravi filozof od prirode stvoren da se bori oko bitka, a ne da ostaje kod mnoštva svakoga predmeta, koji imadu samo prividan bitak. On bi išao naprijed bez umora s neprestanim oduševljenjem, sve dok ne bi shvatio bit svakoga predmeta, kako doista jest, onim dijelom duše kojem pripada shvaćati ono, što je takvo; a to pripada bitku srodnom dijelu. Njime bi se primakao i sastavio se s pravim bitkom, stvorio bi mudrost i istinu te dospio do spoznaje, pa tek tada istinski živio, rastao i tako se riješio muke, a prije ne bi. -To je zaista točno. -Što dalje; hoće li biti u redu, da ljubi koju laž ili sasvim protivno, da nju mrzi? -Da mrzi. -Kad dakle istina vodi, ne bismo, mislim, nikada rekli, da će za njom poći kolo zala? -Ta kako!

-Nego da će poći zdrava i pravedna ćud, koju i trijeznost prati. -Naravno. -Dakle i ostalo kolo osobina, koje se nalaze u naravi filozofa. A što nam to treba opet iznova vrstati i dokazivati njihovu nužnost? Ta sjećaš se, kako se pokazalo, da njima pripada hrabrost, plemenitost, lako učenje i pamćenje. I kad si ti prihvatio, da će doduše svatko nužno pristati na ono, što govorimo, ali da bi, ostavivši riječi, a pogledavši na one, o kojima je govor, rekao, kako od njih jedne nalazi beskorisne, a većinu posvema lošu, stali smo razmatrati uzroke klevete, te smo sada došli na to, zašto je većina loša; upravo radi toga opet ponovismo i odredismo narav pravih filozofa prema unutrašnjoj nužnosti. -Tako je. -Treba dakle - rekoh ja - razmotriti propadanja te naravi kako u

mnogima ona gine, a samo malen dio tome umiče, kojima za to upravo i kažu, da nisu loši nego beskorisni; zatim treba razmotriti kakve su duševne kakvoće opet one naravi, koje oponašaju filozofsku narav te zalaze u njezin posao, premda tome ne odgovaraju primjereno i nisu za to dorasle, pa tako one mnogostruko griješeći pribaviše filozofiji svagdje i pred svima takav glas, kako spominješ? -A kakva propadanja misliš? -Ja ću ti nastojati razložiti, ako uzmognem. Ovo će nam, mislim, zaista svatko priznati: da takva narav, koja bi sve imala, što smo upravo sada zahtijevali za savršena filozofa, rijetko kada medu ljudima nastaje i rijetko se u koga nalazi; ili misliš, da ne? -Za te dakle rijetke naravi, gle, kako su mnoge i velike opasnosti! -Koje dakle? -Ponajprije ono, što je najčudnije čuti: naime, da svaka pojedina osobina te naravi, koju smo pohvalili, upropaštava i od filozofije odvlači dušu - mislim hrabrost, trijeznost i sve, što smo prošli.

-Čudno je to čuti. -Nadalje, zatiru i odvlače osim toga još sva ona dobra, koja se spominju: ljepotu, bogatstvo, tjelesnu snagu, moćan rod u državi i sve tome srodno; ta znaš, koju vrstu mislim. -Da, ali bih rado točnije čuo, što misliš. -Prihvati se dakle stvari u cijelosti, pa će ti postati jasno i ne će ti se čudno činiti, stoje prije o tome rečeno. -Kako to? -Za svako sjeme ili rasće, bilo u zemlji bilo u životinja, znamo, da ono, koje ne dobije prikladnu hranu, pa vrijeme i mjesto, pokazuje veću nestašicu pristalih osobina što je samo jače; jer zlo je jamačno protivnije onome, što je dobro, nego onome što nije dobro. -Kako ne! -Razložito je dakle, mislim, da vrjednija narav pri neprikladnoj hrani gore prolazi od loše. -Jest. -Dakle, Adimante, da rečemo, da tako i osobito nadarene duše uz loš odgoj osobito zle postaju? Ili misliš, da velike nepravde i sušta zloća nastaju od proste naravi, a ne od nadarene, koju je upropastio odgoj. Slaba narav nikada ne će biti uzrok ni veliku dobru ni veliku zlu. -Ne mislim, nego je tako.

158

- Dakle, mislim, narav, koju smo za filozofa odredili, ako dobije prikladan nauk, nužno se uspješno razvija i dolazi do svake kreposti, a ako se dobro ne posije, ne posadi i ne uzgoji, razvija se u posve protivnom pravcu, ako joj upravo kakav bog ne pomogne. Ili i ti misliš kao ostali svijet, da ima mladeži, koju kvare nazovimudraci (sofisti), i da ima nekakvih zabitnih nazo-vimudraca, koji kvare mladež baš toliko koliko je vrijedno spomena. A nisu li najveći nazovimudraci upravo oni, koji to govore, i ne odgajaju li najsavršenije te stvaraju i mlado i staro i muško i žensko onakvim, kakvim hoće?

-Kada dakle? -Kada skupa sjede mnogi u skupštini, sudištu, kazalištu, logoru, ili na kakvom drugom sastanku, pa uz veliku viku neke govore ili čine kude a neke hvale, pretjerujući u obojemu, te odzvanja vika i pljesak, a pećine i kraj, u kome se nalaze, jekom podvostručuju bučno kuđenje i hvalu. U takvim prilikama što misliš, kako je mladiću, štono se kaže, pri duši? Ili koji će pojedinačan odgoj tome odoljeti, a da ga ne će takvo kuđenje i hvala potopiti i odnijeti niz struju, kuda ona teče? Ne će li mladić za isto reći za što i oni, daje lijepo i ružno, ne će li raditi, što i oni, ne će li takav biti kao i oni? -Zaista nužno, Sokrate. -I zaista još nismo spomenuli najveći pritisak. -Kakav? -Koji ti odgojitelji i nazovimudraci činom izvršuju, kad riječima ne mogu uvjeriti. Ili ne znaš, da onoga, koji ih ne sluša, kazne gubitkom građanske časti, novcem i smrću? -I te kako dobro. -Sto misliš, koji bi se onda drugi nazovimudrac ili kojeg bi se pojedinca riječi mogle s uspjehom njima suprotstaviti? -Mislim, nijednog. -Svakako ne, a veliko je bezumlje i pokušati to. Jer ćud odgojena po njihovom odgoju niti postaje niti je postala niti će zaista postati drukčija - barem ljudska ćud, druže; božansku pak ćud, kako kaže poslovica, pustimo po strani. Jer treba dobro znati: što se spasi i postane u takvu državnom uređenju kako treba, ne ćeš krivo reći, daje božja volja spasila. -Ni meni se drukčije ne čini. -Dakle osim toga još i ovo uvidi. -Što?

-Da

svaki pojedini učitelj, koji za novac poučava, a koje ljudi zovu sofistima i smatraju kao svoje takmace, ne uči drugo nego ono, što svijet misli kad je na okupu, i to zove mudrošću. Upravo tako kao da tko upoznaje hirove i želje velike i jake životinje, koju si pripitomljuje: naime kako joj treba pristupiti i gdje je uhvatiti; kada postaje najljuća, kada najmirnija i po čemu je takva; kakvim se kada glasom oglašuje i na kakve opet tuđe glasove postaje pitoma ili divlja; a upoznavši sve to druženjem i dugim iskustvom, nazvao bi mudrošću, sastavio u umjetna pravila i dao se na poučavanje toga, a uistinu i ne znajući stoje na tome mišljenju i željama lijepo ili ružno, dobro ili zlo, pravedno ili nepravedno, nego bi sve to zvao prema mijenju one velike životinje, zovući dobrim ono, čemu bi se ona radovala, a zlim, na što bi se ljutila. O tome ne bi imao nikakva drugoga mjerila, nego bi pravednim i lijepim zvao ono, što se nameće kao potrebno, a narav dobrog i potrebnog ne bi ni vidio ni mogao drugome kazati, koliko se uistinu bitno razlikuje jedno od drugoga. Ne čini ti se, Zeusa ti, da bi takav bio čudan odgojitelj? -Da. -Zar ti se onda čini, da se od njega išta razlikuje onaj, koji smatra kao mudrost što je spoznao nagon i naslade kojekakva mnoštva na njihovim skupovima, bilo u pogledu slikarstva, glazbe ili državništva? Jer ako se tko s gomilom druži i pokazuje joj ili pjesmu ili kakvu drugu tvorevinu ili daje državničku uslugu, te čini preko potrebe mnoštvo sucem o tome, onda je on, kako se kaže, po Diomedovoj prinudi prisiljen činiti ono, što ti hvale. A jesi li već ikada koga od njih čuo, gdje dokazuje, daje to uistinu i dobro i lijepo, a da mu dokaz ne bi bio smiješan? -Mislim, da ne ću ni čuti. -Uzmi dakle sve to na um i sjeti se onoga što rekosmo: hoće li mnoštvo kako dopustiti ili misliti, da ima ljepota po sebi, a ne mnogi lijepi predmeti: ili uopće bilo koji predmet po sebi, a ne mnogi pojedini predmeti? -Najmanje. - Nije dakle filozofija za mnoštvo? -Nije.

-Dakle oni prema tome kude filozofe? -Svakako. -Dakle kude i ti pojedinačni učitelji, koji se sa svjetinom druže, te joj nastoje omiljeti. -Očito. -Kakav dakle spas vidiš odatle za filozofa, da bi on, ostavši

160

vjeran svome poslu, do cilja došao? A domisli se iz pređašnjega: ta mi smo se složili, da toj naravi pripada lako učenje, pamćenje, hrabrost i plemenitost. -Da. -Što ne, takav će odmah među dječacima biti u svemu prvi, osobito ako se tijelom rodi nalik na dušu. -Ta kako ne će! -Htjet će se dakle, mislim, kad bude stariji, njime služiti i ukućani i državljani za svoje poslove? -Kako ne! -Dakle će ga ponizno moliti i častiti, želeći ga unaprijed pridobivati, te se tako ulagivati budućoj moći njegovoj. -Tako obično biva. -Što onda misliš da će takav činiti u takvim prilikama, osobito ako je iz moćne države, te je bogat i plemenita roda, a k tome još lijep i stasit? Zar se ne će napuniti golemim nadama i misliti, da će biti sposoban voditi sudbinu Helena i barbara, i radi toga se visoko uzdizati, pun oholosti i prazna ponosa bez razuma? -I te kako! -Ako dakle onome, koji je u takvu raspoloženju, netko tiho pristupi i stane govoriti istinu, naime da u njega nema razuma, a potreban mu je, ali da ga ne može steći onaj koji se ne podloži mukama stjecanja, zar misliš, da mu je to lako čuti uz tolike zapreke? -Ni izdaleka. -Ako dakle ipak jedan posluša to nekako te popusti i dade se privlačiti k filozofiji radi nadarenosti i srodnosti s njom, što misliš da će učiniti oni koji drže da gube njegovu pomoć i prijateljstvo? Ne će li se svega poduhvatiti i sve mu govoriti samo da to ne posluša, a onome, koji bi ga nagovarao, potajno bacati klipove pod noge i javno ga na sudove vući, samo da ne uzmogne nagovoriti? Bezuvjetno. -Ima li onda prilike, da će se takav baviti filozofijom? -Nema osobite. -Vidiš dakle - rekoh ja - da nismo zlo govorili, naime, da su i same naravne osobine filozofa, ako dopadnu u zao odgoj, na neki način krive, da on postane nevjeran svome zanimanju; zatim da su kriva takozvana dobra: bogatstvo i svake takve prednosti. -Ta nismo zlo, nego pravo rekli. -To je dakle, divotniče, tolika i takva propast i kvarenje, kojim su

izložene za najbolje zanimanje najbolje nadarene prirode, koje, kako mi velimo, i inače rijetko nastaju. I upravo od tih ljudi dolaze i oni koji čine najveća dobra, kad su već pošli tim smjerom; sićušna narav ne čini nikada nijednome, ni pojedincu ni državi, ništa veliko. -Živa istina. -Ovi dakle, kojih se to najviše tiče, tako otpadaju i ostavljaju filozofiju pustu i nedovršenu, pa sami ne žive dostojnim i istinskim životom, a u filozofiju, napuštenu i osirotjelu, nagrnuše iza toga drugi nedostojni, osramotiše je i pribaviše joj prigovore, kakve i ti veliš, da joj kuditelji predbacuju, naime, da su neki njezini pristaše ni za što, a većina da zaslužuje samo zlo. -Ta to se i govori. -Prirodno se govori - rekoh ja. - Jer kad drugi čovječuljci vide, da to mjesto postaje prazno, a da je puno lijepih imena i izvanjskosti, veselo iskakuju, kao što se zatvorenici iz zatvora utječu u svetišta, iz svojega umijeća u filozofiju, i to baš oni koji su najspretniji u svom sićušnom umijeću. Pri svemu tome filozofiji ostaje ipak dičniji ugled naprama ostalim umijećima. Za njom upravo teže mnogi, koji su po prirodi nesavršeni, a kao što su tjelesno nagrđeni od svoga umijeća i obrta, tako ih je i duševno slomio i okrnjio njihov prosti rad; ili nije li nužno? – -I te kako. -Misliš onda, da je kakva razlika vidjeti njih ili kovača, ćelava i malena, koji je stekao novaca, a tek nedavno iz zatvora oslobođena, kako se kupa u kupalištu, oblači nove haljine, oprema se poput ženika, i kani uzeti gospodarevu kćer, koja je siromašna i sama. -Nije velika razlika. -Stoje onda prirodno da takvi rađaju? Zar ne, kopilad i lošu djecu? -Svakako. -Što dalje; kada do odgoja dolaze oni, koji ga ne zavrjeđuju, te se njime nedostojno bave, što ćemo reći, kakve predodžbe i misli rađaju? Zar ne mudrovanja, koja zaista treba tako nazivati, i na kojima nema ništa ispravnoga i u svezi s istinskom razboritošću? -Dakako? -Ostaje dakle, Adimante, vrlo malen dio onih, koji se dostojno bave filozofijom; to su ili plemenite i dobro odgojene ćudi, koje su morale ići u progonstvo, te su prema naravi ostale vjerne

162

filozofiji, jer nije bilo tamo kvaritelja, ili kad se u malenoj državi pojavi velik duh, koji državnu djelatnost zabaci i prezre, a pogled vine u visine - a rijetko bi gdje došao filozofiji koji sposoban čovjek od drugoga umijeća, koje bi potpuno zabacio. A mogla bi zauzdati koga i uzda, koja je na našem drugu Teagu; jer i kod Teaga je sve ostalo uređeno, da otpadne od filozofije, ali ga boležljivost tijela odvraća od državništva i sustavlja u tome. A mene, naime moj glas božanski, nije vrijedno spominjati - ta dogodilo se to rijetko kome ili nikome do sada. I od toga dakle maloga broja kad neki postanu filozofi i okuse kako je to slatka i blažena imovina, te opet dovoljno uvide mahnitost svjetine i vide, da, tako reći, nitko ništa zdravo ne radi oko državnih poslova, pa vide, da nema saveznika, s kojim bi tko išao pravdi u pomoć i tako sam sebe spasao, osjeća se kao čovjek koji je pao medu zvijeri, te koji niti hoće skupa s njima nepravdu činiti niti može sam svima divljima odolijevati, pa tako, još prije nego bi išta pomogao državi i prijateljima, mora propasti, ni od kakve koristi sebi ni drugima. Kad on to sve promisli, miruje i radi svoje; kao za nevremena, kad na vjetru leti prašina i pljusak, stane pod zid; gleda ostale, kako se pune bezakonjem, te je zadovoljan, ako će život ovdje živjeti čist od nepravde i griješnih djela i ostaviti ga miran i radostan s lijepom nadom. -Ta zaista ne bi baš neznatno postigao, kad bude jednom morao otići, kud se zauvijek ide. -Ali svakako ni najveće, ako se ne namjeri na dobro državno uređenje; jer u dobrom će i sam bolje napredovati i sa svojim će probitcima spasiti i državne. O tome dakle, zašto je filozofija oklevetana, i da nije s pravom, meni se čini daje dovoljno rečeno, ako ti još što drugo ne veliš. -Ta ne velim više ništa o tome; nego koje sadašnje državno uređenje veliš, daje za nju prikladno? -Nijedno - rekoh - nego optužujem, da nijedan sadašnji državni ustav nije dostojan filozofske prirode; zato i velim, da se ona mijenja i kvari, te kao što tuđe sjeme u drugu zemlju sijano gine i obično se pod silu prilagođuje novim prilikama, da tako ona sada gubi svoju moć i preobražuje svoju ćud u tuđu. Ali ako dobije najbolje državno uređenje, kao stoje i sama najbolja, tada će pokazati, daje ona zaista bila božanska, a ostalo daje bilo ljudsko, i po naravi i po težnjama. Očito je dakle onda, da ćeš iza toga pitati koje je to državno uređenje.

-Nisi pogodio: ta nisam htio to pitati; nego je li to ono uređenje, koje smo raspravili, dok smo osnivali državu, ili drugo. -Što se ostaloga tiče, jest. A upravo je rečeno i tada, da će trebati uvijek u državi biti nešto, što će poštovati isti ideal državnoga uređenja na koji si se i ti obazirao, kad si kao zakonodavac zakone postavljao. -Ta rečeno je. -Ali nije potanje kazano iz straha, što ste vi prigovorili i pokazali, daje dokaz za to dug i težak. A i ostatak nije posve lako raspraviti. -Kakav? -Na koji će način država s filozofijom postupati, a da sama ne propadne. Jer je sve veliko izvrgnuto opasnosti, i štono se kaže, ono stoje lijepo, doista je teško. -Ali ipak neka bude našem razmatranju kraj tek onda, kada to postane očito. -Ne će smetati to, što ne bih htio, nego će, ako već bude, smetati to, što ne mogu, a spoznat ćeš odmah sam moju dobru volju. A gledaj kako rado i uz kakvu opasnost i sada kanim govoriti; država se treba prihvaćati filozofije protivno nego što sada čini. -Kako? -Sada su i oni, koji se laćaju filozofije, tek mladići, a da ne kažem dječaci, koji se još prije nego što znadu nešto o gospodarstvu i stjecanju novca, primiču najtežem dijelu njezinu -najteži zovem nauk o dokaznim govorima (dijalektiku) - i ubrzo ga ostavljaju držeći se vrsnim filozofima, a ako se kasnije dadu nagovoriti slušati druge koji se filozofijom bave, smatraju to već za veliku stvar, misleći kako se time treba samo uzgred baviti; pod starost pak, osim upravo malo koga, gasi se u njima filozofsko svjetlo jače od Heraklitova sunca, koje se bar opet ponovno upali. -A kako treba? -Posve protivno: dok su mladići i dječaci, trebaju se baviti odgojem i filozofijom, koja priliči mladićima, a za tijelo, dok se razvija i jača, jako se dobro brinuti i pribavljati tako potporu za filozofiju. A kada dob stane odmicati, kad se počne usavršivati duša, treba više pažnje posvetiti njezinim vježbama. A kad snaga stane popuštati, te ne bude za državne i vojne službe, tada već trebaju samo pasti na polju filozofije i ništa drugo ne raditi, osim uzgredom, oni, koji kane sretno živjeti i na život, koji su proživjeli, poslije smrti nastaviti primjeren udes na onom svijetu.

164

-Zaista mi se čini, Sokrate, da gorljivo govoriš, ali mislim, da se većina slušača još gorljivije opire i da ne će nikako vjerovati, počevši od Trazimaha. -Nemoj - rekoh ja - zavadati mene i Trazimaha, koji smo netom postali prijatelji, a ni prije nismo bili neprijatelji. Jer ne ćemo ništa popustiti u istraživanju, dok ili ne uvjerimo i njega i ostale, ili nešto korisno učinimo za onaj život, kad se opet rode i namjere na takva razmatranja. -Zaista, za maleno si vrijeme govorio! -Zaista za nikakvo prema vječnosti. Ali nije nikakvo čudo, što većina ne vjeruje ovim riječima. Ta nikada nisu vidjeli, da bi se dogodilo ono o čemu se govori, nego su mnogo prije vidjeli takve izraze, kako su prisilno na umjetni način dovedeni do sklada, a nisu se, kao sada naši, sami od sebe usklađivali, to jest nikada nisu vidjeli čovjeka, ni jednoga ni više njih, koji bi po mogućnosti potpuno i riječju i činom dostigao i izjednačio se s krepošću, te bi vladao u državi, koja je jednako takva; ili misliš, da jesu? -Nipošto. -Nisu se opet, sretnice, dosta naslušali ni lijepih ni plemenitih riječi oni, koji mogu na svaki način trajno tražiti istinu radi spoznaje, nego su samo izdaleka slušali govore oni, koji vole mudrovanja, prepiranja i ono, što ne smjera ni na što drugo nego na prividnost i prepiranje pred sudovima i u društvenom životu. -Nisu. -Ako smo se dakle toga radi i to unaprijed videći i bojali tada, ipak smo govorili, od istine prisiljeni, kako nikada ne će biti savršena ni država ni državno uređenje, a jednako tako ni čovjek. dok ti rijetki filozofi, koji nisu loši nego im samo sada kažu. da su beskorisni, ne budu kako slučajem prisiljeni, da se, htjeli ili ne htjeli, poskrbe za državu i stave njoj u službu, ili dok sinove sadašnjih vladara ili kraljeva ili njih same ne prisvoji po kakvu božanskom nadahnuću istinska ljubav za istinskom filozofijom. A velim, da nema nikakva razloga, da tobože jedno od toga ili oboje ne bi moglo nastati; ta tada bi nam se pravo smijali, da uzalud govorimo puste želje; ili nije li tako? -Tako je. -Ako su pak istaknuti filozofi ili u beskrajnoj prošlosti bili kako prisiljeni pobrinuti se dobro za državu, ili su to i sada u kojem barbarskom kraju, koji je negdje daleko izvan našega pogleda, ili

će to i kasnije biti, pripravni smo o tome govorom se boriti, daje spomenuto državno uređenje bilo, jest i da će biti, kada ta Muza filozofije u državi zavlada. Ta nije nemoguće da nastane, niti mi govorimo ono stoje nemoguće; ali i mi priznajemo, daje teško. -I meni se tako čini. -Za većinu ćeš opet reći, da im se ne čini? -Možda. -O sretnice, nemoj sasvim tako optuživati većinu; oni će ti drukčije misliti, ako se ne budeš s njima pravdao nego ih budeš mirio i pobijajući klevetu, kojoj je težnja za znanjem izložena, pokazivao o kojima filozofima govoriš, i ako budeš kao malo prije određivao njihovu narav i zanimanje. Inače bi možda držali, da ti govoriš o onima, na koje oni misle. Ili ćeš reći, da će oni drugo misliti i drukčije govoriti i onda, ako filozofe upoznaju s te strane? Ili misliš, da se netko, koji je prostodušan i blag, ljuti na neljutita ili zavidi nezavidljivu? Ja te pretječem i velim, kako držim da takva svadljiva narav ne dolazi u mnoštvu, nego samo kod nekolicine. -Nemaj brige, držim to i ja.

-Drži

dakle i to, da su tome, što je mnoštvo neprijazno prema filozofiji, krivi oni izvanjski nepozvani gosti, koji filozofe grde, s njima se mraze i uvijek o ljudima govore; sve stvari, što filozofiji najmanje pristaju? -Kudikamo. -Ta onaj, Adimante, koji mišljenje svoje zaista upravlja na bitak, nema jamačno ni kada gledati dolje na zanimanja ljudi, s ljudima se boriti i napunjati svoju dušu zavišću i neprijateljstvom: pravi filozofi gledaju i promatraju nešto stoje uređeno, vječno jednako, što među sobom nepravde ne čini i ne trpi, te je sve u razložitom redu; to oni oponašaju i što više se s njime izjednačuju. Ili misliš daje moguće, da netko ne oponaša ono, s čime se druži iz udivljenja? -Nije moguće. -Družeći se dakle filozof s božanskim i urednim postaje božanski i uredan, koliko kao čovjek može. Alije klevete svuda mnogo. -Svakako. -Ako on dakle - rekoh - bude nekako prisiljen ono, što ondje vidi, usaditi u ljudski život, pojedinačno kao i u državni, a ne samo sebe obrazovati, zar misliš, da će biti loš učitelj trijeznosti, pravednosti i svekolike kreposti državljanske?

166

-Ali ako već svijet opazi, da o filozofu istinu govorimo, zar će se onda ljutiti na filozofe i ne će nam vjerovati, dok velimo, da država ne bi drukčije nikada mogla postati sretna, ako je ne bi nacrtali slikari, koji se služe božanskim uzorom? -Ne će se ljutiti, ako to opaze; nego o kakvu nacrtu govoriš? -Uzeli bi državu i ćudi ljudske kao dasku i najprije je čistili, ali to nije posve lako. U tome bi se odmah, kako svakako znaš, pokazali drukčiji nego ostali; ne bi se htjeli baviti ni pojedincem ni državom ni pisati zakone prije nego li državu čistu ili prime ili sami učine. -Pravo rade.

-Što

ne, misliš, da bi iza toga nacrtali osnove državnoga uređenja? -Dašto. -Zatim bi, mislim, kod izrađivanja često pogledali na jednu i drugu stranu, naime na istinsku pravednost, ljepotu, trijeznost i sve, što je takvo, i opet na te osobine u ljudi; sastavljali bi i miješali od težnja ljudskih smjesu nalik na ljude, pri čemu bi se držali onog uzora, za koji i Homer reče, daje bogolik i nalik na bogove, kad se u ljudi pojavljuje. -Pravo je tako. -Ijedno bi, mislim, brisali, a drugo ponovno crtali, dok ne bi ljudske ćudi učinili što milije bogovima, koliko se može. -To bi svakako bio najljepši nacrt. -Zar onda možemo uvjeriti nekako one - za koje ti reče, da će gorljivo protiv nas ići - daje takav slikar državnih uređenja onaj, koga smo tada pred njima hvalili, a na koga su se oni ljutili, što smo mu države predavali. I zar to sada nešto pitomije slušaju? -I mnogo pitomije, ako su trijezni. -Ta kako će se dakle moći usprotiviti? Zar tako, što će reći, da filozofi nisu ljubitelji bitka i istine? -To bi zaista čudno bilo. -A reći će, da njihova narav, koju smo mi raspravili, nije srodna s najboljim? -Ni to. -Što dalje; zar da takva narav, dobivši prikladna zanimanja, ne će biti savršeno dobra i prava prijateljica filozofije prije svake druge? Ili da će to prije reći za one, koje smo odijelili? -Jamačno ne će. -Još će se dakle žestiti, dok ćemo govoriti, da ni za državu ni za

državljane nevolje ne će prestati i da se državno uređenje, koje u govoru ocrtavamo, ne će ostvariti prije nego li zavlada u državi rod filozofa. -Možda manje.

-Hoćeš onda, da ne rečemo samo to, da se manje žeste, nego da su posve pitomi postali i uvjerili se, pa da nam onda trebaju dati pravo, ako ne iz drugog razloga, a ono iz stida. -Svakako. -Ovi dakle-rekoh ja-neka budu tako uvjereni. A tko će se o tome prepirati, da sinovi kraljeva ili vladara ne mogu postati filozofi od prirode? -Nitko. -A može li tko govoriti, da im je svakako propasti, ako takvi postanu? Jer i mi dopuštamo, daje teško očuvati se od toga; ali da se u sve vrijeme od svih nijedan ne bi nikada očuvao, ima li čovjeka koji će se o tome prepirati? -A kako će? -Ali zaista, ako se samo jedan pojavi, može, imajući poslušnu državu, sve izvršiti što se sada ne vjeruje. -Ta može. -Jer ako on kao vladar postavlja zakone i zanimanja, koja smo raspravili, jamačno nije nemoguće, da državljani nisu voljni pokoravati im se. -Nije nipošto. -Nego je dakle čudno i nemoguće, da bi se i drugima isto pričinilo, što se nama pričinja? -Ja ne mislim tako. -Pa zaista, dosta smo, kako ja mislim, već raspravili, daje to najbolje, ako je samo moguće. -Dosta. -Sada nam dakle, kako se čini, izlazi sljedeće: zakonodavstvo, o kojem govorismo, najbolje je, ako bi se ostvarilo; teško gaje međutim ostvariti, ali nije nemoguće. -Da, to izlazi. -Kad smo već onda to jedva negda dovršili, treba dakle iza toga govoriti ostalo, naime, na koji će nam način nastati čuvari državnoga uređenja, po kojim naucima i zanimanjima, u kojoj će se dobi svi pohvaćati pojedinoga predmeta? - Zaista treba govoriti. -Ništa mi - rekoh ja - nije pomoglo, što sam prije mimoišao

168

tegobnu raspravu o posjedovanju žena i rađanju djece i postavljanju vladara, znajući da je tegobno i teško ostvariti potpunu istinu o tome: jer sada svejedno dođe potreba da se to raspravi. O ženama je dakle i o djeci svršeno, a o vladarima treba kao ispočetka početi. A rekosmo, ako se sjećaš, da se trebaju pokazivati kao dobri domoljubi, iskušati se u radostima i u žalostima, i kako se ne smije pokazati da bi to mišljenje napuštali ni u muci ni u strahu ni u ijednoj drugoj promjeni, a onoga, koji to ne može, treba isključiti. A tko iz svega izađe čist, prokušan kao zlato u ognju, da ga treba postavljati za vladara, te mu živu i mrtvu davati počasti i nagrade. Tako se nekako govorilo, dok je raspravljanje uzmicalo i zaklanjalo se, bojeći se taknuti sadašnjeg istraživanja. -Posve istinito govoriš; ta sjećam se. -Jer je, prijatelju, svakoga strah reći ono, što smo se sada usudili. A sada neka bude to smjelo rečeno: za najsavršenije Čuvare treba postavljati filozofe. -Ta neka bude rečeno. -Promisli dakle, da će ti ih prirodno malo biti. Jer sve osobine, za koje rekosmo da ih moraju imati, rijetko će se na okupu naći, nego su većinom razasute. -Kako veliš? -Znaš da se želja za znanjem, pamet, dosjetljivost, oštro-umnost, i druge osobine koje uz to idu, ne nalaze sve skupa, te, kao i snažni i plemeniti duh, ne bi htjeli uredno u miru i postojanosti živjeti, nego takve ljude strast baca amo-tamo, pa im je strana sva postojanost. -Istinu govoriš. -Što ne, a opet te postojane i nepromjenjive ćudi, na koje bi se prije pouzdao i koje su u ratu prema strahu ravnodušne, iste su takve međutim i prema učenju, trome i neuke kao da su ukočene, te samo drijemaju i zijevaju, kad im treba na tom području što s naporom uraditi. -Tako je. -A mi smo rekli, da treba oboje imati na dobar i lijep način, ili da im se ne smije davati ni najizabraniji odgoj ni čast ni vlast. -Točno. -Što ne, misliš, da će to rijetko biti? -Kako ne! -Treba dakle prirodu kušati i u onome, o čemu smo tada govorili, to jest u naporu, strahu i u nasladi, pa sada još dakle velimo, što

smo tada propustili, naime da je treba vježbati i u mnogim naucima i pripaziti, hoće li moći i najveće nauke svađati ili će šuštati kao oni, što sustaju u borbama. -Ta zaista treba tako pripaziti; ali na kakve to misliš najveće nauke? -Sjećaš se - rekoh ja - da smo tri dijela duše razlikovali i uspoređivali, te odatle određivali pravednost, trijeznost, hrabrost i mudrost. -Ta ako se ne bih sjećao, ne bi bilo pravo, da slušam ostalo. -Zar se i onog sjećaš, stoje prije toga rečeno? -Što to? -Govorili smo, da bi to bilo moguće najljepše razmotriti i da bi to jasno postalo tek drugim dužim obilaženjem, ali da se mogu za ono, što je prije rečeno, nadovezati po redu dokazi. I vi rekoste, daje to dovoljno i tako je dakle tada ono rečeno, kako se meni činjaše, nepotpuno, a je li bilo po volji, to ćete reći. -Ali meni je rečeno točno, a to se činilo zaista i ostalima. -Ali, prijatelju, u takvim stvarima mjera nije primjerena, ako išta zaostaje za bitkom; jer što god je nedovršeno, nije mjera ničega. Ali kadšto se nekima čini, daje to već dosta i da više ništa ne treba tražiti. -I jako mnogima se tako događa radi lakoumnosti. -A to se treba događati najmanje čuvaru države i zakona.

-Prirodno. -Takvu čovjeku dakle, druže, treba obilaziti dužim putom, i treba se kod učenja jednako tako mučiti, kao kod vježbanja, ili, kako smo upravo sada govorili, nikada ne će doći do kraja nauke, koja je najveća i koja ga se najviše tiče. -Ta zar nije to najveće, nego ima još nešto veće od pravednosti i onoga, što smo raspravili? -Ima i veće! U tome se ne smije kao sada ogledati samo nacrt, nego se ne smije ništa propustiti da nam izradba bude što savršenija. Ili nije li smiješno, kako kod drugih neznatnih stvari ustrajno nastojimo, da budu što točnije i čišće, a ne tražimo daje za najveće stvari potrebna i najveća točnost? -Sasvim sigurno; ali misliš li, da bi te tko pustio a da ne zapita, koji je to nauk koji najvećim nazivaš, i o čemu radi? -Što prije mislim. Jer često si čuo: daje najveći nauk ideja dobrote, pomoću koje pravednost i ostale kreposti postaju potrebne i korisne. Sada dobro znaš da o tome kanim govoriti, a

170

osim toga znaš, da taj pojam dovoljno ne poznajemo. Ali ako ga ne poznajemo, znaš, da nam bez njega nema nikakve koristi ako bismo ostalo kako i znali, kao što nam ni posjed ne koristi bez dobra. Ili misliš, daje koja korist, ako čovjek sve posjeduje, ali ne dobro? Ili znati sve ostalo osim dobra, a ne znati ništa, stoje lijepo i dobro? -Zaista, ne mislim. -Ali zaista i to znaš, da se većini ljudi čini dobrim naslada, a mudrijima daje u spoznaji. -Kako ne! -Zatim znaš, da oni, prijatelju, koji to drže, ne mogu kazati, koja je to razumnost, nego su napokon prisiljeni reći: spoznaja dobra. -Da, to je smiješno. -Ta kako ne! Predbacuju nam, da ne poznajemo dobra, a opet nam govore, kao da ga poznajemo. Ta kažu, da je dobro "spoznaja dobra", kao da mi razumijemo, što govore, kad spomenu izraz "dobro". -Živa istina. -Što dalje; koji nasladu određuju kao dobro, možda su manje u zabludi nego oni drugi? Ili nisu li i oni prisiljeni priznati kako su neke naslade zle? -I te kako. -Događa im se dakle, mislim, te priznaju, daje dobro i zlo isto; zar ne? -Dašto. -Što ne, očito je, da se o tome jako i mnogo prepire. -Ta kako ne! -Nadalje je očito, da bi mnogi prividnu pravednost i ljepotu (i ako nije prava), ipak voljeli nju imati, po njoj raditi i nje se držati, ali prividno dobro nikome nije dovoljno, nego traži pravo, a prividnost u tome svatko zabacuje. -I te kako. -Za tim dakle ide svaka duša i radi toga sve čini; za što sluti, da jest nešto, ali ne zna i ne može točno shvatiti stoje to, ni stalno se uvjeriti, kao o ostalome, pa joj radi toga izbjegava prava korist i ostaloga - zar dakle da rečemo, da takva i tolika stvar smije biti nejasna i za one najbolje u državi, kojima ćemo sve predati? -Nikako. -Ipak mislim, da ne bi onaj, koji ne zna kako li su dobre pravednost i ljepota, bio osobito vrijedan čuvar. A slutim da to

nitko ne će prije točno znati. -Ta lijepo slutiš. -Što ne, država će nam biti potpuno uređena, ako je bude nadgledao takav čuvar, koji to znade? -Bezuvjetno; nego dakle ti, Sokrate, što veliš, daje dobro: znanje ili naslada, ili nešto drugo mimo to? -Gle ti njega - rekoh ja - lijepo se već davno prije vidjelo, da ti ne će dosta biti, što ostali o tome misle.

-Ta

ne čini mi se ni pravo, Sokrate. da mogu kazati samo mišljenja ostalih, a svoje ne. nakon što sam se bavio time toliko vremena. -Što dakle; čini li ti se pravo, da netko govori o onome, što ne zna, kao da zna? -Nipošto kao da zna; nego da bude voljan govoriti ono, što misli, samo kao svoje mišljenje. -Što, nisi opazio, da su sva mišljenja bez znanja ružna! I najljepša su slijepa! Ili ti se čini, da se što razlikuju od slijepaca, koji putom pravo idu, oni koji pogađaju nešto istinito bez razuma? -Ne razlikuju se ništa. -Želiš li onda vidjeti ono, stoje nužno, naime stoje slijepo i nejasno, dok možeš od drugih čuti ono stoje svijetlo i lijepo? -Zeusa ti, Sokrate - reče Glaukon - ne sustani kao da si na koncu; ta bit će nam dosta, ako tako i o dobru raspraviš, kao što si raspravio o pravednosti, trijeznosti i ostalome. -Ta i meni će, druže - rekoh ja - i te kako dosta biti. Ali možda ne ću moći, te će moje nastojanje radi nespretnosti zaslužiti da ga se ismije. Ali, o sretnici, pustimo za sada, stoje sama dobrota. Jer mi se čini veći posao ono, što mije sada na pameti, nego li ga bismo sadašnjim zaletom dostigli. Ali sam voljan govoriti, što mi se čini čedom dobra i najsličnije njemu, ako je i vama drago, a ako nije, pustit ću. -Ali govori, jer o ocu ćeš kasnije pripovijedati. -Htio bih, da vam uzmognem vratiti i da vi primite ne samo, kao sada, kamate, nego i glavnicu. Primite dakle onda kamate i prinos same dobrote. Ali budite na oprezu, da vas kako nehotice ne prevarim i ne dadem kamate. -Bit ćemo, koliko možemo, nego samo govori. -Hoću, kad se složimo i sjetimo onoga, što je prije i često već drugdje rečeno. -Na što?

172

-Velimo

i određujemo u govoru, da postoji mnoštvo lijepih i dobrih predmeta i tako dalje. -Da, velimo. -A opet i samu ljepotu i samu dobrotu i tako dalje, što smo tada uzimali u množini, uzimamo u jednini prema jednoj jedinoj ideji svakoga predmeta, te zovemo svaki onim, što jest. -Tako je. -I onda velimo, da se predmeti vide, a da se ne pomišljaju, a ideje opet da se pomišljaju, a da se ne vide. -Da. -Kojim onda dijelom svojim vidimo ono, što se vidi? -Vidom. -Što ne, sluhom ono, što se čuje, i ostalim osjetilima sve što se zapaža? -Dašto. -Zar si onda opazio, koliko je stvaratelj osjetila jače izgradio moć, kojom vidiš i bivaš viđen? -Nisam posve. -Ali gledaj ovako. Treba li sluhu i glasu još kakvo drugo sredstvo, da bi sluh čuo a glas se čuo, a u protivnom slučaju da sluh ne bi čuo a glas se ne bi čuo, ako ono sredstvo ne pristupi kao treće? -Ne treba ništa. -A mislim, da ni mnogim drugim osjetilima, da ne rečem nijednom, ništa takvo ne treba. Ili ti znaš spomenuti koje osjetilo? -Ne mogu. -A nemaš na umu, daje osjetilu vida potrebno i ono stoje viđeno? -Kako? -Ako negdje u očima ima vid i ako se onaj, koji ga ima, hoće njime služiti, a nazočna je u vidljivim predmetima boja, znaš, da ni vid ne će ništa vidjeti, i da će boje biti nevidljive, ako ne pristupi treće sredstvo, stvoreno napose upravo za to.

-O čemu dakle to govoriš? -0 onome, što ti zoveš svjetlom. -Istinu veliš. -Nisu dakle, neznatne stvari, osjetilo vida i vidljivost predmeta, vezani vezom vrednijom nego ostali spojevi; jer svjetlo nije bez cijene. -Zaista daleko od toga, da bi bilo bez cijene. -Kojega dakle boga na nebu možeš spomenuti kao uzrok, čije

nam svjetlo pomaže, da vid vidi najljepše i da se vidljivi predmeti vide? -Kojega i ti i ostali; ta pitaš očito za sunce. -Zar se dakle vid ovako odnosi prema tome bogu? -Kako? -Sunce nije sam vid ni ono mjesto gdje vid nastaje, to jest oko. - Ta nije. -Alije, mislim, od osjetila oko najsličnije suncu. -Kudikamo. -Što ne, i moć, koju ima, ima od sunca, te mu se ona namiče, kao da od sunca pritječe. -Svakako. -Zar ne dakle, sunce nije vid, ali je njemu uzrok, i upravo se po njemu vidi? -Tako je. -Znaj dakle, da sunce zovem čedom dobrote, što ga je dobrota rodila sebi sličnim. Što je sama dobrota u misaonom svijetu za um i predmete mišljenja, to je sunce u vidljivom svijetu za vid i vidljive predmete. -Kako? Još mi razloži. -Kada tko oči ne upravlja na one predmete, kojima na boje pada dnevno svjetlo, nego kojima na boje padaju noćni kresovi, znašrekohja-da se one zatupljuju i da se pokazuju gotovo kao slijepe, kao da nema u njima čista vida?

-I

te kako. kad ih tko, mislim, upravlja na one predmete koje sunce obasjava, onda oči jasno vide i pokazuje se, da u tim istim očima ima vid. -Dašto. -Dakle misli, da tako radi i duša: kada se uperi u ono, na što sja istina i bitak, onda duša to opazi, spozna, te se čini da ima uma; ali kada se uperi u ono, stoje s mrakom pomiješano, naime u ono što postaje i propada, onda duša samo mnije, te se zatupljuje i poremeti misli, i čini se kao da nema uma. -Ta jest. -Dakle je ideja dobrote ono, što daje istinu predmetima spoznaje i moć spoznaje onome što spoznaje; ako budeš držao, daje ideja dobrote uzrok znanja i istine, istine koja se spoznaje umom, te daje oboje, i spoznaja i istina, nešto tako lijepo, ali da je sama

-A

174

dobrota nešto što je još ljepše od toga obojega, onda ćeš pravo držati. A kao stoje ondje pravo držati, daje svjetlo i vid samo nalik na sunce, a nije pravo držati ih za sunce, tako je i tu pravo držati, da je to oboje, znanje i istina, samo nalik na dobrotu, ali nije pravo držati nijedno od toga za samu dobrotu. Tad treba još većma cijeniti dobrotu. -Golemu krasotu kažeš, ako dobrota daje znanje i istinu, a sama je ljepotom nad njima! Ta jamačno ti ne veliš, da je to naslada! -Ne griješi, nego ovako sliku dobrote bolje razmotri. -Kako? -Za sunce, mislim, ne ćeš reći, da vidljivim predmetima daje samo osobinu, da se vide, nego da im daje i postanje, rastenje i hranu, a samo da nije postanje. -Ta kako ću reći? -Misli dakle i o predmetima spoznaje, kako od dobrote nemaju samo osobinu da se mogu spoznati, nego kako im od nje dolazi još i opstanak i bitak, a da dobrota ipak nije bitak nego je s onu stranu bitka, te po uzvišenosti i moći viša... Na to reče Glaukon u šali: - O bože, kolikog li nadmašivanja! -Ta ti si kriv - rekoh ja-kad me siliš, da govorim ono, što o tome mislim. -Nipošto ne prestani, pa bar, ako ne što drugo, raspravi usporedbu sa suncem, ako još što imaš o tome reći. -Ta zaista imam o tome još dosta. -Dakle ne izostavi ni sitnice. -Mislim, da ću morati mnogo; ali ipak, kako zasad bude moguće, ne ću hotimice netočan biti. -Ta nemoj. -Pomisli dakle, daje to, kao što rekosmo, dvoje, i da jedno vlada u vrsti i svijetu misaonom, a drugo opet u vidljivom - da ti se ne bi činilo, kako se igram riječima, ako bih rekao "nebo'". Dakle znaš ta dva svijeta, vidljivo, misaono? -Znam. -Uzmi dakle crtu na dvoje nejednakih dijelova razrezanu, te opet reži na isti način, jedan i drugi dio, od kojih jedan predstavlja vidljivu, a drugi misaonu vrstu, i bit će ti u vidljivoj vrsti po međusobnoj jasnoći i nejasnoći jedan dio samo slike. A zovem slikama: prvo sjene, zatim odrazivanje u vodi i u predmetima, koji su guste, glatke i svijetle površine, i sve takvo slično, ako

razumiješ. -Ta razumijem. -Za drugi dakle dio uzimaj ono, stoje nastalo prema spomenutim slikama, naime životinje oko nas, svaku biljku i svaku vrstu proizvoda ljudskoga umijeća. -Uzimam - reče. -Bi li i htio reći, daje to razdijeljeno prema istini i neistini, to jest kako je mnijenje prema znanju, tako je slika prema svojemu predmetu? -Bih i te kako. -Pazi dakle opet, kako treba rezati i misaoni dio. - Kako? - Tako, daje duša prisiljena jedan svoj dio tražiti pomoću pretpostavaka, služeći se dijelovima tada odrezanima kao slikama, ne idući na početak nego na konac; a drugi je opet dio prisiljena tražiti idući od pretpostavke, koje ne uzima za gotove, na početak i istražujući pomoću ideja samih po sebi bez slika, a ne kao prvi dio. - To, što veliš, nisam točno razumio. - Ali ćeš razumjeti kasnije, jer iza tih riječi bit će ti lakše. Mislim naime da znaš, da oni, što se bave geometrijom, račun-stvom i takvim stvarima, pretpostave parni i neparni broj, likove, trovrsne kutove i drugo tome srodno kod svakoga istraživanja, pa pretpostavivši to kao da znaju, ne će više ništa o tome ni sebi ni drugima dokazuju, držeći, kako je to svakome očito. Nego već odatle počinju ostalo raspravljati i tako dolaze točno do onoga, što su počeli razmatrati. - Svakako to znam. - Sto ne, znaš i to, da, premda se služe vidljivim likovima i o njima govore, ne misle o njima, nego o onome, na stoje to nalik, govoreći o četverokutu samome po sebi i o njegovu premjeru, a ne o premjeru koji crtaju, i ostalo tako: same te likove, koje prave i crtaju, od kojih imaju i sjene i slike u vodi, uzimlju opet kao slike, i nastoje vidjeti ono samo, što se ne može drukčije vidjeti nego u razumu. - Istinu govoriš. -Za tu sam dakle vrstu govorio, daje misaona i daju je duša prisiljena tražiti uz pretpostavke, te ne ide na početak, jer se više od pretpostavaka ne može uspinjati, nego se služi kao slikama onim, što su stvorili oni dolje, i što se pomišlja i cijeni kao potpuno točno prema onome gore. - Razumijem, da govoriš o postupku o mjerstvu i u znanostima njemu srodnim.

176

-Razumij dakle, da kao drugi dio misaone vrste zovem ono, što doseže sam govor snagom raspravljanja (dialegesthai), ne uzimajući pretpostavke za početke nego zbilja za pretpostavke, kao stube i zalete; da ide do početka svega stoje bez pretpostavke i kad ga dosegne, da onda opet natrag silazi do kraja, držeći se redom onoga, što je do početka; a kod toga da se uopće ne služi ničim, što je osjetilno, nego idejama samima po sebi radi ideja samih po sebi i da završi idejama. -Razumijem, ne doduše točno - ta čini mi se, da govoriš o velikoj stvari - nego samo toliko, da hoćeš odrediti, kako je jasniji onaj dio misaona bitka, što ga ogleda znanost raspravljanja, od onoga što ga ogledaju obične znanosti, kojima su pretpostavke kao početci; u njima su oni, koji to razmatraju, prisiljeni doduše razmatrati razumom a ne osjetilima, ali se ipak pričinja, da nemaju znanja o tome, premda se to može spoznati pomoću početka. To je zato, što oni ne razmatraju uspevši se do početka nego iz pretpostavaka. A čini mi se, da rad mjernika i sličnih ljudi zoveš razumom, a ne umom, držeći, da je razum između mnijenja i uma. -Shvatio si sasvim potpuno - rekoh ja. - I uzmi, da za ta četiri dijela nastaju u duši četiri stanja: za najgornji dio um, za drugi razum, trećemu daj ime vjerojatnost, a zadnjemu nagađanje, te ih poredaj razmjerno, promislivši, da onoliko, koliko je istine u onome za što su ta stanja, da toliko jasnoće i sama imaju. - Razumijem, uzimam to na znanje i redam, kako veliš.

SEDMA KNJIGA -IZA toga dakle - rekoh - usporedi našu narav prema tome. je li ili nije obrazovana, sa sljedećim stanjem. Predoči naime sebi, da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj od mala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnje-vima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije. -Predočujem si. -Predoči si dakle uz taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nositelji govore a drugi šute. -Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve. -Nalik na nas! Jer misliš li najprije, da bi sužnji od sebe samih ijedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena, što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? -Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično? -A što bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto? -Dašto. -Ako bi dakle mogli medu sobom razgovarati, misliš da sjene, koje bi vidjeli, ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?

178

-Bez sumnje. -Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš da bi oni držali kako netko drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila? -Zeusa mi, ne mislim. -Sasvim bi dakle takvi ljudi držali, da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta? -Veoma nužno. -Gledaj dakle, što bi im se dogodilo, kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol, i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od čega je do tada vidio sjenu - Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio, daje tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući daje nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima, u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve, što bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara stoje? Misliš, da ne bi bio u zabuni i mislio, daje istinitije ono stoje do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? -Dakako. -Što ne, i ako bi ga se sililo, da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome, što može gledati, i mislio bi daje to zaistajasnije od onoga, što bi mu se pokazivalo? -Da, tako. -A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče, i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga, čemu sada velimo, daje istinito? -Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada. -Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, nego li danju sunce i sunčano svjetlo. -Kako ne! -Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u punoj stvarnosti.

179

-Nužno. -I zatim bi već o njemu zaključivao, da ono daje godišta i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i daje na neki način uzrok svemu onome, stoje vidljivo. -Očito bi poslije onoga na to došao. -Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, misliš, da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio? -I te kako. - A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je najoštrije vidio sjene, koje su mimo prolazile, i koji je najbolje pamtio, stoje običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i vlasti medu onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima, te bi živo volio "kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu" i bilo štogod radije podnio, nego da bi onako morao misliti i živjeti? - J a mislim tako, voliobih sve podnositi nego onako živjeti. - I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? -I te kako. - A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko - zar mu se ne bi ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? -Zaista bi. -Dakle, mili Glaukone - rekoh ja - tu cijelu sliku treba nadovezati na predašnje prikazivanje pa uspoređivati svijet, što se preko vida ukazuje, sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, ne ćeš promašiti ono čemu se nadam, kad već to želiš čuti, a bog zna, je li moje mišljenje upravo istinito. Meni se dakle kao ispravno čini, daje u svijetu spoznaje ideja dobrote zadnja i da je se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati, da je ona uzrok svemu stoje ispravno i lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i

gospodara njegova, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se čini, da nju treba vidjeti onaj, koji želi razumno raditi, bilo u posebničkom bilo u javnom životu. -Mislim i ja, dakako kako već mogu. -Hajde dakle, pomisli i ovo, te se ne začudi, što oni, koji ovamo dođu, ne će brinuti se za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže boraviti gore; ta tako je prirodno, ako želimo, da to bude prema prije spomenutoj slici. -Zaista prirodno. -Što dalje; misliš, da je nekako čudno, ako se tko od božanskoga gledanja svrati na ljudska zla, te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješan, budući da su mu oči još zablije-štene, pa prije nego se dovoljno priučio na sadašnji mrak, već je bio prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima, kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih, koji same pravednosti nikada vidjeli nisu?

-Nije nikako čudno. -Ali, ako bi tko imao pameti, sjećao bi se, da oči dvojako i iz dva uzroka imadu smetnje; kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio; da se to isto događa duši. ne bi se nerazumno smijao, ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio, je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući daje došla iz svjetlijega života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunilajasnijega sjaja. I tako bi istom jednu dušu radi udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio, i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan nego kod one duše, koja je došla odozgo iz svjetla. -Veoma točno govoriš. -Treba nam dakle, ako je to istina, pomisliti o tom da odgoj nije takav, kakav kažu neki učitelji da jest. A kažu, da u duši nema znanja, a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. -Ta kažu zaista. -A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drukčije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i najsvjetlije točke bitka, a to je, velimo, dobrota. Žarne? -Da. -Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrsta umijeća

181

obrtanja, naime, kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima te samo nije pravo okrenut i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. -Ta čini se. -Ostale su dakle vrline, kako se veli, duševne, čini se, blizu nekako vrlinama tjelesnim: zaista se naime isprva ne nalaze, a kasnije se usađuju navikom i vježbom. Ali sposobnost spoznavanja nadasve pripada, kako se čini, nečemu stoje većma božansko u nama, što nikada ne gubi svoju moć, a po onom obrtanju postaje potrebno i korisno, jer inače je nepotrebno i štetno. Ili nisi još opazio, kako kod onih, koje zovu zlima ili mudrima, niska duša ljuto gleda i oštro razbira ono, prema čemu se okrenula, budući da nema loš vid, ali je prisiljena služiti zloći, te to više zla čini što oštrije gleda. -Svakako. -Ali kad bi se ta priroda odmah od mala potkresivala, te bi joj se obrezali oni kao olovni utezi, srodni postajanju, koji upravo za jela i takve naslade i užitke prianjaju, te vid duševni okreću prema dolje - kad bi se ona toga riješila, pa se stala okretati prema istini, ovu bi priroda tih ljudi najoštrije vidjela, kao što i ono vidi, na stoje sada okrenuta. -Naravno. -Što dakle, ne izlazi li iz pređašnjega razmatranja prirodno i nužno ovo: ni oni, koji su neobrazovani i nevjesti istini, nikada nisu sposobni za upravljanje državom, ni oni, kojima se dopušta, da se svojim odgojem bave do kraja života; prvi zato, što u životu nemaju neku svrhu, prema kojoj trebaju smjerati kod svakoga rada i svojega i državnoga; drugi zato, što ne će htjeti uopće svojevoljno raditi, misleći, da su još za života naseljeni na otocima blaženika? -Istina. -Mi dakle kao osnivači imamo zadaću najbolje prirode prisiliti da dođu do nauka, za koji prije rekosmo, daje najveći, to jest da vide dobrotu i popnu se onim uzlaskom prema svjetlu, a kad se popnu i točno vide, ne dopuštati im, što se sada dopušta. -Što to? -Da ondje ostaju i ne žele natrag silaziti k onim sužnjevima ni primati od njih muke i časti, bile neznatne bile vrednije. -Onda ćemo im krivo uraditi! Učinit ćemo, da gore žive, premda bi mogle bolje. -Opet si, prijatelju - rekoh ja - zaboravio, kako zakonu nije do

toga stalo, da jedan stalež u državi osobito sretan bude, nego

-Ta kako ne! -Koji bi onda, Glaukone, nauk vukao dušu iz svijeta postajanja u svijet bitka? A sada, dok govorim, dolazi mi ovo na um: nismo li govorili, da ti ljudi trebaju u mladosti biti ratni borci? -Ta rekli smo. -Treba dakle taj nauk, koji tražimo, pokraj onoga imati još i to. -Što? -Da ratnicima ne bude beskoristan. -Treba zaista, samo ako je moguće. -Prije smo im dali tjelovježbeni i glazbeni odgoj. -Bijaše tako. - Tjelovježba se bavila onim, što raste i propada, jer nadgleda rastenje i propadanje tijela. -Čini se. -To dakle ne bi bio nauk, koji tražimo. -Ta ne bi. -Nego dakle glazbeni odgoj, kako smo ga prije raspravili? -Ali on bješe, ako se sjećaš, dopuna tjelovježbenog odgoja; odgajao je čuvare navikama; davao je blagoglasjem skladnost, a ne znanje; davao je ritmom ritmičnost; a i u govorima je imao nešto tome srodno, i to i u onima, koji su bili nalik na priču, i u onima, koji su bili više istiniti. Ali za znanje koje vodi k spoznaji, što ti sada tražiš, nije u tome bilo nikakva nauka. -Veoma me točno podsjećaš, jer doista nije ništa takovog imao. Ali, božanski Glaukone, gdje bi bilo što takvo? Jer sva su se umijeća pričinila rukotvornima. -Kako ne? I zaista, što nam još drugo ostaje, osim glazbenog i tjelovježbenog odgoja, te umijeća? -Hajde - rekoh ja - ako više ne možemo uzeti ništa osim tih, uzmimo ono, što se proteže na sve njih. -Što? - Primjerice ono, čime se zajednički također služe sva umijeća, umovanja i znanja. To i treba svatko kao prvo učiti. - Što to? - Tu sitnicu: raspoznavati jedan, dva i tri, a zovem to ukratko brojem i računom. Ili nije li kod toga tako da se svako umijeće i znanje treba time baviti? -I te kako.

183

-Dakle i ratno umijeće? -Bezuvjetno. - Svakako prikazuje Palamed svakom zgodom u tragedijama Agamemnona veoma smiješnim vojskovođom. Ili nisi opazio, kako veli, daje izumio broj, pa uspostavio tada redove u taboru pred Trojom, prebrojio lađe i sve ostalo, a prije tobože nisu znali brojiti niti je, kako se čini, Agamemnon znao, koliko je noga imao. Ta nije znao brojiti! Što misliš, kakav je tad bio vojskovođa? - Zaista čudan, ako je to bila istina. -Što ne, dakle - rekoh ja - odredit ćemo, da je za ratnika potreban nauk, da zna računati i brojiti? -Nadasve, ako iole kani razumjeti vrstanja vojske, a bolje reći, ako kani i čovjek biti. - Imaš dakle o tome nauku isto na umu što ja? -Što? -Čini se, da pripada među nauke, koji od prirode vode do spoznaje onoga što tražimo, ali da se nitko njime pravo ne služi, premda posvema vuče k bitku. -Kako veliš? -J a ću nastojati pokazati, što mi se čini. Naime, razlikujem predmete, koji vode k bitku od predmeta, koji ne vode onamo. Razmotrimo ih sada zajedno, pa mi ih potvrdi ili poreci, kako bi jasnije vidjeli, je li onako, kako slutim. -Kazuj. -Kazujem dakle, ako samo vidiš: jednom sjetilna opažanja ne potiču mišljenje na razmatranje, jer se tu, kako se čini, opažanje dovoljno prosuđuje samim osjetilom, a drugi put osjetilna opažanja svakako potiču mišljenje na razmatranje, jer, kako se čini, samo osjetilo ne zadovoljava. -Očito veliš za predmete, koji se izdaleka ukazuju i kao obrisi. -Nisi sasvim pogodio, što govorim. -Što misliš zapravo? -Uzimam da ne potiču osjetila ona opažanja, koja ne prelaze ujedno u protivno opažanje. Ona, koja prelaze, uzimam da osjetila potiču, budući da tad opažanje pokazuje upravo tako ovo kao i protivno, dolazilo ono izbliza ili izdaleka. A pomoću primjera ćeš jasnije razumjeti, što govorim. To bi, velimo, bila tri prsta, najmanji, drugi, srednji. -Svakako. Misli dakle, da se oni vide izbliza; ali pripazi! -Što? -Svaki se od njih jednako pokazuje kao prst i u tome se ništa ne

razlikuje, vidilo ga se u sredini ili na kraju, bio on crn, debeo ili mršav i tako dalje. Jer u svemu tome nije prisiljena duša većine ljudi zapitati mišljenje, što li je prst, jer joj vid nikad ne označuje, da bi prst bio ujedno nešto protivno od prsta. -Ta zaista ne. -Što ne, takva stvar prirodno ne bi poticala i budila mišljenje. -Prirodno ne. -A što dalje; zar vid točno vidi, kako su veliki i mali i ništa mu nije stalo, stoji li koji prst u sredini ili na kraju? I tako jednako, osjeća li opip točno debljinu i tankoću, ili mekoću i tvrdoću? I zar ne pokazuju ostala osjetila takove pojave netočno? Ili zar ne radi svako osjetilo ovako: ponajprije je osjetilo, koje je određeno za tvrdoću, određeno da služi i za mekoću, te osjeća tvrdoću i mekoću kao isto i javlja tako duši? -Tako je. -Što ne, u takvim opet prilikama duša nužno ne zna, što označuje to osjetilo kao tvrdo, ako to isto označuje i kao meko; zatim ne zna duša, što osjetilo za lako i teško označuje kao lako i teško, ako ono označuje teško kao lako i lako kao teško? -Ta i jesu to čudna obmanjivanja za dušu i potrebna, da se razmotre. -Prirodno dakle nastoji duša u takvim prilikama najprije prizvati u pomoć računstvo i mišljenje, te razmotriti, je li u svakom pojedinom slučaju, što se dojavljuje, jedno ili dvoje0 -Kako ne! -Što ne, ako se čini dvoje, svako se pokazuje kao jedno i kao drugo? -Da. -Ako je dakle svako kao jedno, a zajedno čine dva, onda će duša odjelito oboje pomišljati; jer da nije odjelito, ne bi pomišljala kao dvoje, nego kao jedno. -Točno. -I vid je, velimo, vidio veliko i maleno, ali i ne odjelito, nego kao nešto pomiješano; zar ne? -Da. -A radi jasnoće bijaše opet mišljenje prisiljeno vidjeti veliko i maleno, ne pomiješano, nego odjelito, protivno od vida. -Istina. -Dakle nam odatle nekako dolazi prvotno pitanje: što je zapravo veličina i majušnost?

185

-Svakako. -I tako dakle nazvasmojedno misaonim a drugo vidljivim.

-Posve pravo. -To sam dakle

netom htio govoriti, naime, da jedna opažanja potiču mišljenje, a druga da ne potiču, određujući da potiču ona opažanja, koja u osjetila dolaze zajedno s opažanjima sebi protivnima, a koja ne dolaze tako, ona da ne bude mišljenje. -Razumijem dakle sad, i čini mi se, daje tako. -Što dakle, kamo se čini da pripada broj i jedinica? -Ne domišljam se.

-Ta domišljaj se iz predašnjega. Jer ako se jedinica sama po sebi točno vidi, ili ako se kojim drugim osjetilom poima, ne bi ona vukla k bitku, isto kao stoje bio slučaj kod prstiju. Ali ako se uz nju uvijek zajedno vidi i njezina suprotnost, te se ona čini upravo tako jedinica kao protivno, onda bi već trebao netko, tko će to prosuditi. Duša je tu nužno u dvojbi, te mora tražiti i pitati, budeći u sebi mišljenje, što li je jedinica sama po sebi. Tako bi nauk o jedinici vodio i obraćao na gledanje bitka. -Ali zaista tu osobinu nema baš vid, kada se tiče onoga, što je isto: ta jedno isto vidimo ujedno i kao jedno i kao beskrajno mnoštvo. -Dakle, ako to biva kod jedinice, biva isto i kod svakoga broja? -Kako ne! -A računstvo i brojenje tiče se broja? -I te kako. -A to, čini se, vodi do istine. -U najvećoj mjeri. - Pripadalo bi dakle medu nauke, koje tražimo. Jer ratniku je to potrebno naučiti radi vrstanja četa, a filozofu zato, što mu treba izroniti iz postajanja i doseći bitak, ili inače ne će nikada postati mislilac. -Tako jest. -A naš je čuvar ratnik i filozof. -Dašto. - Dakle bi, Glaukone, prikladno bilo taj nauk zakonom odrediti i nagovarati one, koji će u državi imati najveće službe, da se late računstva i da se ne bave njime površno nego dotle, dok sami mišljenjem ne dođu do gledanja prirode brojeva. Ali da se ne vježbaju radi kupovanja i prodavanja, kao trgovci i trgovčići, nego radi rata i zato, da se sama duša može lako okretati od postojanja do istine i

bitka. - Prelijepo govoriš. - I zaista, sad i sam razbiram, pošto smo spomenuli nauk o računstvu, kako je krasan i mnogostruko koristan za ono, što hoćemo, samo ako se tko njime bavi radi spoznaje, a ne radi trgovanja. - Kako to? - Po tome, što smo upravo sada govorili. On snažno prema gore vodi dušu i nuka je, da govori brojeve same po sebi, a nikako ne dopušta da se u govoru uzimaju brojevi od predmeta, koji se mogu vidjeti ili opipati. Ta znaš, ako tko stane u govoru raščlanjivati jedinicu samu po sebi, da se stručnjaci tome smiju i ne dopuštaju to. Nego ako ti nju raščinjavaš, oni je uzimaju mnogostruko, pazeći, da se ne bi tada jedinica pokazala kao jedinica nego kao mnoštvo dijelova. - Posve istinito govoriš. -Što tada; to si već promotrio, da su ljudi, koji su divotnici, o kakovim brojevima razgovarate? U kojima je jedinica takva, kakvu vi hoćete, naime svakoj drugoj posvema jednaka, bez ikakve sitne razlike, bez ijednoga dijela u sebi? Što misliš da bi odgovorili? -Ja mislim, da govore o onim brojevima, koji se mogu samo pomisliti, a nikako se drukčije ne mogu shvatiti. -Vidiš dakle, prijatelju, da nam se zaista čini potreban taj nauk. On goni dušu da se samim mišljenjem približuje samoj istini. - I zaista to osobito čini. - Što tada; to si već promotrio, da su ljudi, koji su nadareni za računstvo, tako reći za sve nauke oštroumni. A ako se spori u tome odgoje i izvježbaju, onda ipak imadu bar tu korist, da postaju oštroumniji, nego što su bili. - Tako jest. -I zaista, kako ja mislim, ne bi lako našao koju nauku kao tu, koja bi više muke zadavala kod učenja i vježbanja. - Ta ne bi zaista. - Dakle radi svega toga taj se nauk ne smije napuštati nego treba one, koji su od prirode najsposobniji, u njemu obrazovati. - Slažem se. - To nam dakle - rekoh - neka bude jedan nauk; a razmotrimo drugi, koji je s onim u svezi, je li za nas pogodan. -Kakav? Ili govoriš o geometriji? -Upravo o tome - rekoh ja.

187

-Koliko

se tiče rata, očito je pogodno. Jer za udaranje tabora, zauzimanje mjesta, prikupljanje i raspršivanje vojske, i kako se već inače vrstaju vojske u samim bitkama i na hodovima, znači mnogo, je li čovjek vrstan u mjerstvu ili nije. -Ali zaista, za takve bi stvari dosta bio kakav malen dio mjerstva i računstva. Ali treba razmotriti, služi li veći i dalekosežniji dio mjerstva našem cilju, naime da pomogne lakše vidjeti ideju dobrote. A tom cilju služi, velimo, sve, što nuka dušu, da se okreće prema onom kraju, gdje je najblaženiji bitak između svih bitaka, koji duša treba na svaki način vidjeti. - Pravo govoriš. - Dakle ako nuka vidjeti bitak, pogodno je, a ako nuka vidjeti postojanje, nije pogodno. - Da, velimo. - Ne će se dakle s nama prepirati ni oni, koji su makar malo mjerstvu vješti, da to znanje ima nešto posve protivno nego što kažu oni, koji se njime bave. - Kako? - Oni govore veoma smiješno i prisiljeno. Naime, kao daje sve njihovo raspravljanje rad i poradi rada; govore o pravljenju četverokuta, pretvaranju likova, dodavanju, i sve sličnim nazivima. A taj se sav nauk jamačno radi spoznaje goji. -Svakako. -Dakle treba još da se složimo u tome? -U čemu?

-Da se goji radi onoga, što uvijek jest, a ne radi onoga što jednom nečim postaje i propada. -Lako se složiti; ta mjerstvo je spoznaja vječnoga bitka. -Vuklo bi dakle, plemeniti čovječe, dušu k istini i stvaralo bi filozofsko mišljenje, da tada gore upravimo ono, što sada nedopušteno dolje upravljamo. -Najodlučnije. -Dakle, treba najodlučnije nalagati, da ti se građani u uzornoj državi na nikakav način ne budu uklanjali mjerstvu. Jer i njegove uzgredne posljedice nisu neznatne. -Kakve? -Koje si i ti već rekao: rad za rat; pa znamo, da će sve ostale nauke bolje shvatiti i onaj koji se bavio mjerstvom, od onoga koji nije u njega upućen. -Zeusa mi, sasvim.

-Da odredimo dakle to kao drugi nauk za mladiće? -Odredimo. -Što dalje, kao treći da odredimo zvjezdoznanstvo? Ili misliš da ne? -Mislim, da odredimo, jer bolje opažati doba mjeseca i godina ne priliči samo ratarstvu i brodarstvu, nego jednako tako i ratništvu. -Drag si mi, jer kao da se bojiš svijeta, da se ne bi činilo kako nalažeš beskorisne nauke! A to nije mala stvar, nego je samo teško povjerovati, da se u tim naucima kod svakoga čovjeka neko duševno osjetilo čisti i osvježuje, koje inače po ostalim zanimanjima gine i slijepi, a vrjednije je da se sačuva, nego tisuće i tisuće tjelesnih očiju, jer se jedino njime istina vidi. Onima dakle, koji tako također misle, činit će se, da neizmjerno lijepo govoriš; a koji to nikako nisu opazili, prirodno će držati da ništa vrijedna ne govoriš, jer druge znatne koristi od toga ne vide. Zato gledaj prema tome, s kojima razgovaraš. A ako ne razgovaraš ni s jednima nego raspravljaš poglavito radi sebe, ne krati to ni drugome, ako bi se mogao odatle nešto koristiti. nacrtane i izrađene nacrte Dedalove ili kojega drugoga umjetnika ili slikara. Jer ako bi tko bio vješt mjerstvu, pa takve stvari vidio, pomislio bi, da su po izradbi veoma krasne, ali daje smiješno promatrati ih ozbiljno, kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome, ili o drugom kojem odnosu. -A kako ne će smiješno biti? -Pravome dakle zvjezdoznancu misliš, da se ne će dogoditi isto gledajući kretanje zvijezda? Mislit će daje, stoje najljepše moguće sastaviti takva djela, tako sastavljeno od nebeskog stvoritelja, i samo nebo i predmeti na njemu. Ali kod odnosa noći prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - ne će mislim, čudnim smatrati onoga, koji drži, daje to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima; zatim ne će čudnim smatrati nastojanje, da se na svaki način shvati istina o tome? -Meni se, slušajući sada tebe, svakako čini tako. -Mi ćemo dakle, kao mjerstvo, tako i zvjezdoznanstvo izučavati, služeći se kao zadatcima za vježbanje; a pustit ćemo predmete na nebu, ako se hoćemo zaista zvjezdoznanstvom baviti, te od beskorisna korisnim učiniti onaj dio duše, koji je od prirode razuman. -Zaista nalažeš mnogostruko više posla, nego kako ga sada imadu oni, koji se bave zvjezdoznanstvom.

189

-A mislim - rekoh - da ćemo mi i ostalo na isti način nalagati, ako želimo kao zakonodavci biti od koristi. Nego možeš li spomenuti još koji prikladan nauk? -Sad ovako samo ne mogu. -Kretanje ne pokazuje zaista jednu vrstu, nego više, kako ja mislim; sve će vrste kretanja moći možda reći onaj, koji je mudar, ali dvije su koje se i nama ukazuju. -Kakve dakle? - Osim spomenute vrste kretanja, njezino naličje. -Što?

-Kao

što su oči uperene na vidljivo kretanje zvijezda, tako su, čini se, i uši naperene na čujno skladno kretanje; a ta su znanja nekako među sobom srodna, kako kažu pitagorovci i kako mi, Glaukone, dopuštamo. Ili kako činimo? -Tako. -Dakle, kad je već posao velik, njih ćemo pitati, kakvo je njihovo mišljenje o tome, i o drugim stvarima osim toga. Ali ćemo kod svega toga paziti na naše načelo. -Kakvo? -Da nam ne bi naši gojenci pokušali učiti samo napola nešto od toga što smo govorili, i na takav način što ne dopire uvijek onamo, kamo treba sve ciljati, kao što smo netom govorili o zvjezdoznanstvu. Ili ne znaš, da i kod glazbe jednako tako čine? Ta mjere opet skladove među sobom i glasove, koji se čuju, te se kao zvjezdoznanci beskrajno muče. -Zaista, to je i smiješno: spominju nekava gustoglasja, prislanjaju uši, kao da od susjeda glas love, te jedni kažu, da još u sredini između glasova čuju neku jeku i daje to najsitniji razmak, kojim treba mjeriti, a drugi prigovaraju, da glasovi jednako zvuče; jedni i drugi stavljaju uši ispred razuma. -Ti govoriš o dobrim ljudima, koji žicama dodijavaju, te ih muče i oko klinaca navijaju. A da slika ne bude preduga, naime da ne pričam o udarcima perom i o optuživanju, zatajivanju i prejakom zvučenju žica, ostavljam se slike i velim da ne govorim 0tima, nego o onima koje maloprije rekosmo, da ćemo zapitati o harmoniji. Ta čine isto, što i zvjezdoznanci. Traže naime brojeve u tim skladovima, što se čuju, ali se ne uzdižu do zadataka, da bi razmotrili koji su brojevi skladni i koji nisu, i zašto su takvi jedni 1drugi. -Ta božanski zadatak veliš.

-Zaista

koristan za traženje ljepote i dobrote, a ako se drukčije postupa, beskoristan. -Prirodno.

-A

mislim, ako i postupak kod svega toga, što smo raspravili, vodi k međusobnoj zajednici i srodnosti nauka, i ako se to u misli sastavi po toj međusobnoj srodnosti, onda će taj rad doprinijeti postignuću našeg cilja i muka oko toga ne će biti beskorisna; inače je beskorisna. -I ja tako slutim; nego spominješ veoma velik zadatak, Sokrate. -O predigri govoriš ili o čemu? Ili ne znamo, daje to sve samo predigra za samu svetu pjesmu, koju treba naučiti? Jer ne čini ti se, da su oni, koji su u tome vrsni, "dijalektičari". -Zeusa mi, nisu, osim vrlo malo onih, na koje sam se ja namjerio. -Nego ti se već čini, da će neki, budući nesposobni kazivati i prihvaćati razlog, ikada išta znati od onoga najvišega što velimo, da treba znati? -Opet ni to. -Dakle je to, Glaukone, već sama sveta pjesma, koju razgovaranje provodi? Nju bi, premda je misaona, prikazivala ona moć vida, za koju rekosmo, da nastoji gledati na same stvorove i na same zvijezde, i napokon već na samo sunce. Tako i onda, kad se tko daje na razgovaranje (dijalektiku), bez osjetila samo razumom smjera na svaku stvar samu po sebi, i ako ne odustane prije nego li samim mišljenjem pojmi dobrotu samu po sebi, dolazi na sam kraj misaona svijeta, kao što onaj tada dospijeva na kraj vidljiva svijeta. -Svakako. -Što dakle, ne zoveš taj put dijalektikom? -Dašto! -A oslobađati se okova - rekoh ja - okretati se od sjena do slika i svijeta; uzlaziti iz podzemlja do sunca i ondje ne moći još odmah gledati životinje, rašće i svjetlo sunčano nego njegove božanske odraze u vodi i sjene bitaka, a ne sjene slika koje se odrazuju na drugom takvu svjetlu donekle sličnom suncu - sav taj rad znanosti, koje smo prošli, ima takvu moć i vodi prema gore najbolji dio duše do gledanja najboljega bitka, kao što se tada uzdiže najosjetljiviji dio na tijelu do gledanja najjasnijega predmeta u tvarnom i vidljivom kraju. -Ja prihvaćam to. Premda mi se čini, daje posvema teško prihvatiti, a opet na drugi način teško ne prihvatiti. Ali ipak-ta ne

191

treba sada samo čuti, nego i kasnije često ponavljati - uzmimo, da je to tako, kako se sada govori, pa onda idimo na samu svetu pjesmu i prođimo je tako, kako smo prošli predigru. Govori dakle, kakva je moć dijalektike, na koje se dakle vrste dijeli i koji su putovi do nje. Jer bi to već kako se čini bili oni putovi, koji vode na samo ono mjesto, gdje bi bilo mjesto počinka od puta i konac putovanja. -Ne ćeš više, mili Glaukone, moći tako lako slijediti, ali što je do mene, dobre volje ne će ponestati; ne bi trebao više vidjeti slike o onome, što govorimo, nego samu istinu, kakva se već meni ukazuje. A je li zaista istina ili nije, nije na nama da tvrdimo; ali daje zaista vidimo kao nešto takvo, to tvrdimo; zar ne? -Dašto! -Što ne, i to treba tvrditi, da bi jedino moć dijalektike pokazala onome, koji zna, put, što smo upravo sada prošli, a da drukčije nikako nije moguće? -I to je vrijedno tvrditi. -Svakako nam nitko ne će prigovarati, dok ćemo reći, da neko drugo istraživanje od spomenutih nastoji sustavno poimati o svakoj pojedinoj stvari, što li je svaka; sva ostala umijeća odnose se ili na mišljenja i požude ljudi ili su se okrenula na postojanje i sastavljanje ili na njegovanje onoga, što postaje i sastavlja se. A preostale znanosti, za koje rekosmo, da dosežu nešto bitka, naime mjerstvo i koje su iza njega po redu, vidimo da sanjaju o bitku, ali ga ne mogu vidjeti na javi, dok uzimaju pretpostavke i njih ostavljaju nepromijenjene, ne mogući ih dokazivati. Jer tko počinje onim što ne zna, a konac je i sredinu spleo od onoga što ne zna, kako je moguće, da njemu takva tvrdnja ikada znanje postane? -Nikako. -Što ne - rekoh ja - postupak dijalektike, ukidajući pretpostavke, jedini ide pravim putom, naime do samoga početka, da ga utvrdi, te oko duše, zaista zakopano u glib neznanja, pomalo vuče i uzvodi prema gore. Za pomoćnike kod toga uzima umijeća, koja smo prošli. Ta smo umijeća često iz navike nazvali znanjima, ali im treba dati drugo ime, jasnije od mnijenja, a mračnije od znanja. A samo smo mišljenje prije negdje odredili; ali, kako se meni čini, ne trebaju se prepirati o imenu oni, kojima je zadaća razmatrati o tolikim stvarima, o kakovim je nama. -Ta ne treba.

-Nego

je dovoljno ono ime, koje jedino jasno istražuje misao, koju imademo o tome u duši. -Da. -Najbolje je kao prije, prvi dio zvati znanjem, drugi predočivanjem, treći vjerovanjem i četvrti nagađanjem; zatim to potonje oboje mišljenjem, a ono prvo poimanjem; nadalje da se mišljenje bavi postajanjem a poimanje bitkom. Kako se poimanje odnosi prema mišljenju tako se bitak prema postajanju; a znanje prema vjerovanju, i predočivanje prema nagađanju, kao poimanje prema mišljenju. A odnos i diobu na dvoje tih duševnih djelatnosti, za što to četvero postoji, naime predmeta za mišljenje i poimanje, pustimo, Glaukone, da nas ne zaspu s mnogostruko više raspravljanja, nego ih je bilo do sada. -Ali zaista, meni se za ostalo, koliko mogu pratiti, također to čini. -Zar dijalektičarem zoveš i onoga, koji shvaća određenje bitka svake stvari? A koji to ne može, za njega ćeš reći, da o tome utoliko nema pojma, ukoliko to ne može sebi i drugome razložito kazati?

-Ta kao ne bih rekao? -Što ne, isto ćeš tako

reći i o dobroti: koji pojmovno ne može ideju dobrote od svega ostaloga odijeliti i tako je odrediti, i kao u boju probijati se kroza sve dokaze, nastojeći dokazivati ne prema mišljenju nego prema bitku, a u svemu tome u raspravljanju ne ide k cilju bez posrtanja, za takva ćeš reći, da ne poznaje same dobrote ni koje drugo pojedino dobro. Ako nekako koji odraz o njoj dosegne, dosegne je mnijenjem a ne znanjem. Sanjajući i spavajući živi on svoj život, i prije nego što se na njem probudi, dođe u Had i tamo konačno potpuno usne. -Zeusa mi, osobito ću sve to istaći. -Ali zaista, ako bi svoju djecu, koju samo u dijalektici izobrazuješ i odgajaš, zbilja odgojio, ne bi pustio, kako ja mislim, da nerazložni kao crte vladaju u državi i odlučuju o najvećim stvarima. -Ta ne bih. -Naložit ćeš im dakle zakonom, da se poglavito bave tim odgojem, kojim će se osposobiti najvještije stavljati pitanja i davati odgovore. -Naložit ću zajedno s tobom. -Zar ti se onda čini, da nam umijeće raspravljanja (dijalektika) leži odozgo na naukama kao kruna i da se više druga nauka ne bi

193

nad njeg s pravom mogla postaviti, pa bi rasprava o naukama imala kraj. -Čini mi se. -Ostaje ti dakle - rekoh ja - podjela: koje ćemo u tim naukama podučavati i na koji način. -Očito. -Sjećaš se onda pređašnjega izbora, kakve smo vladare izabrali? -Ta kako se ne bih sjećao? -Dakle, uostalom, drži, da onakve prirode treba izbirati; treba naime osobito uzimati najstalnije i najhrabrije i prema mogućnosti najljepše. A osim toga, treba tražiti ne samo one, koji su po ćudi plemeniti i ozbiljni, nego trebaju imati i ono, što pomaže ovakav odgoj. -Što dakle napose određuješ? -Treba, sretnice, da su umom oštri za nauke i ne uče s teškoćom. Jer duša ti mnogo većma sustaje kod naporna učenja nego kod naporna vježbanja; napor je naime više njezin, jer je na nju ograničen, a nije zajednički s tijelom. -Istina. -Treba dakle tražiti i čovjeka s dobrim pamćenjem, postojana i u svakom smislu marljiva. Ili na koji način misliš, da će netko htjeti mučiti se tjelesno i obavljati još toliko učenje i duševno vježbanje? -Nitko, ako nije posve krasno nadaren. -Svakako su sadašnje pogreške i zao glas zadesili filozofe zato, kako i prije rekoh, što ga se ne laćaju dostojno. Jer se ne bi smjeli njime zanimati izrodi, nego pravi ljudi. -Kako? -Ponajprije, koji će se njim zanimati, ne smije biti hrom u radljivosti, to jest pola ljubitelj, a pola mrzitelj rada. A to bude onda, kada se tko rado vježba i lovi i voli sve tjelesne napore, ali rado ne uči, rado ne sluša razgovore i ne istražuje, nego mrzi na svaki takav napor. A hrom je i onaj, koji je svoju marljivost udesio protivno tomu. -Govoriš posve istinito. -Dakle isto ćemo tako i kod istine uzeti kao kljastu onu dušu, koja doduše na svojevoljnu laž mrzi i sama je ne trpi i osobito se ljuti, dok drugi lažu, ali međutim nehotičnu laž lako prima i ne ljuti se, ako je gdje uhvate u neznanju, nego se udobno kao svinja u neznanju prlja?

-Svakako. -I kod trijeznosti i hrabrosti i veledušnosti i svih dijelova kreposti treba osobito paziti na prave ljude i izrode. Jer kad koji pojedinac i država ne zna takve stvari razlikovati, uzimaju, sve ne znajući, hrome i izrode što za prijatelje a što za vladare. -Upravo je tako. -Mi se dakle trebamo svega toga dobro čuvati, jer ako toliki nauk i toliko vježbanje propisujemo i stanemo odgajati tjelesno i duševno čitave ljude, sama nam pravda ne će prigovarati, državu ćemo i državno uređenje sačuvati; a ako ćemo tako odgajati druge ljude, posve će nam se protivno dogoditi i na filozofiju ćemo još više smijeha sasuti. -Zaista bi to bila sramota. -Svakako, a čini mi se, da mi se i sada nešto smiješno dogodilo -Kako? -Zaboravih, da se zabavljasmo i počeh govoriti žešće. Jer govoreći, pade mi opet na um filozofija, i vidjevši, daje nedostojno u blato bačena, čini mi se da sam se ozlovoljio i kao gnjevan na krivce žešće govorio. -Zeusa mi, meni se kao slušatelju to nije činilo. -Ali jest meni kao govorniku. No ne zaboravljajmo, da smo prvotno izbirali starije ljude, a sada to ne ćemo moći. Jer Solonu ne treba vjerovati, da netko može stareći mnogo učiti, nego držimo, da može manje učiti već i onda, kad još može trčati. Mladima pripadaju svi veliki i trajniji napori. -Bez sumnje. -Trebamo im dakle kao dječacima zadavati nauke iz račun-stva, mjerstva i svega pripravnoga obrazovanja, kojim se treba obrazovati prije nauka o raspravljanju. Ali ne smijemo postupati kod poučavanja tako, da ih silimo na učenje. -Zašto to? -Zato što slobodan čovjek ne smije nijedan nauk učiti ropski. Jer tjelesni poslovi, ako se obavljaju pod silu, ništa ne kvare tijela, ali u duši ne ostaje nijedan nauk pod silu. -Istina.

-Nemoj

dakle, izvrsniče, obučavati dječake pod silu u nauci, nego po dječačku, kao u igri, da uzmogneš tako bolje opaziti, za stoje svaki stvoren. -Razumno je, što govoriš. -Što ne, sjećaš se, kako smo govorili, da dječake treba i u rat

195

voditi na konjima kao gledatelje, i ako je gdje bez opasnosti, treba ih voditi blizu i dati da omirišu krvi, kao štenci. -Sjećam se. -Koji se dakle, u tim svima naporima, naucima i opasnostima uvijek najokretniji pokazuje, treba ga uvrstiti u neku skupinu. -U kojoj dobi? -Kad prođe doba za potrebne tjelesne vježbe. Jer za to vrijeme, trajalo ono dvije ili tri godine, nije se sposobno nešto drugo uraditi. Umornosti se i sni protive naucima, a ujedno je i to jedno ne najmanje iskušavanje, kakav će se svaki u vježbama pokazivati. -Ta kako ne! -Dakle će poslije toga vremena izabrani između dvadesetgodišnjih dobivati i veće časti nego ostali, te nauke, koje su kao dječaci učili bez sustava, treba njima tako sastavljati, da uvide međusobnu srodnost nauka i prirode bitka. -Svakako je jedino takav nauk stalan u onima, koji ga steku. -I najveći je dokaz raspravljačke sposobnosti i nesposobnosti; jer koji ima uvid, dijalektičan je, a koji ga nema, nije. -I ja mislim tako. -Na to će ti dakle trebati pripaziti, pa koji u tome najvećma takvi budu, to jest stalni u naucima, stalni u ratu i u ostalim dužnostima, njih će opet. kad stanu prelaziti tridesetu godinu, trebati izbirati između izabranih, postavljati ih u veće časti, te ih ogledati i iskušavati u sposobnosti raspravljanja, naime utvrditi, koji se od njih može bez pomoći očiju i ostalih osjetila uputiti s istinom do samoga bitka. I tu zaista treba, druže, velike pažnje. -Zašto osobito?

-Ne opažaš, koliko sada zlo prijeti raspravljanju? -Kakvo? -Postaju nekako - rekoh ja - puni prijezira za zakone. -I te kako. -Misliš onda daje čudno, ako se to tako zbiva i ne opraštaš im? - Kako to? kad bi se tko othranio kao podvaljeno dijete u velikom bogatstvu, u mnogom i velikom rodu i među mnogim laskavcima, a kad bi postavši muževan opazio, da ne pripada tima tobožnjim roditeljima, a pravih roditelja ne bi našao; možeš li naslutiti, kako bi bio raspoložen prema laskavcima i nazovi-roditeljima u ono

-Kao

vrijeme, kad još nije znao za to i poslije, kad je opet saznao? Ili hoćeš čuti, kako ja slutim? -Hoću. -Slutim dakle - rekoh - da bi on većma štovao oca i majku i ostale tobožnje rođake nego laskavce manje bi dopuštao, da budu bez čega; manje bi učinio ili rekao što nezakonito protiv njih; manje bi bio u velikim stvarima neposlušan njima nego laskavcima, i to onda, kad još ne bi znao istine. -Naravno. -Kad bi dakle opazio, kako jest, slutim opet, da bi mu za njih popustilo štovanje i mar, a za laskavce bi poraslo; bio bi im poslušniji nego prije, i živio bi onda po njihovu, družeći se s njima otvoreno, a ništa ne bi mario za oca i ostale tobožnje rođake, ako od prirode ne bi bio posve čestit. -Govoriš sve upravo onako, kako bi se dogodilo. Ali šta ima ta slika zajedničkog s dijalektičarima? -Ovako. Mi od mala imamo određene nazore o pravednom i lijepom, u čemu smo odgojeni od roditelja, da ih slušamo i štujemo. -Ta imamo.

-Što

ne, imamo i druge pobude, onim nazorima protivne, pune ugodnosti, koje našoj duši laskaju i k sebi je vuku, ali koje ne mogu nagovoriti one, koji su ikako uredni; oni štuju one očinske nauke i njima se pokoravaju. -Tako je. -Što dakle: kad se takvog čovjeka zapita "stoje lijepo" i on odgovori onako, kako je čuo od zakonodavca, a dijalektičar ga stane pobijati i pobijajući mnogo puta i na mnogo načina dovede na mišljenje, daje nešto upravo tako ružno kao lijepo; tako isto i o pravednom i dobrom i onome, što je najvećma cijenio, što misliš, kako će se iza toga odnositi njegovo štovanje i pokoravanje prema onome? -Nužno ne će više jednako ni cijeniti ni slušati. -Kad dakle to ne bude držao vrijednim ni svojim, kao prije, i istine ne bude nalazio, hoće li pristati uz kakav drugi život nego li prirodno uz onaj, koji mu laska? -Ne će. -Dakle će se, mislim, činiti, da je od zakonita čovjeka postao bezakon? -Svakako.

197

-Što ne, prirodno to biva onima, koji se tako bave dijalektikom, te što sam netom govorio, zaslužuje potpuno oproštenje? -I sažaljenje. - Dakle da ne bude toga sažaljenja, trebaju ti se laćati raspravljanja tridesetogodišnji uz posvemašnju opreznost. -I te kako. -Zar onda nije velika opasnost, da to ne okuse mladi? Ta nije ti, mislim, nepoznato, da se mladići, kada prvi put okuse govore, njima služe kao za zabavu: služe se uvijek njima da prigovaraju, oponašaju pobijatelje i sami druge pobijaju, kao što štenad uvijek rado nateže i natrgava prolaznike. -Zaista prekomjerno.

-Kad već dakle mnoge sami pobiju, a mnogi pobiju njih, jako i brzo izgube vjeru i pouzdanje u ono što su prije vjerovali, pa su odatle onda i oni sami i cijelo nastojanje oko filozofije na zlu glasu kod ostalih. -Živa istina. -A stariji ne bi htio takve mahnitosti; radije će oponašati onoga, koji hoće razgovarati i razmatrati istinu, nego onoga koji se šali i prigovara radi šale; sam će biti umjereniji i ono će zanimanje učiniti uglednijim a ne neuglednijim. -Pravo. -Dakle je i ono, što je prije rečeno, sve rečeno radi te opreznosti, naime da po prirodi budu uredni i stalni oni koj ima će se dati pristup do dijalektike, a ne kako se sada njome bavi ma tkogod i kojemu to nimalo ne doliči. -Svakako. -Dosta je dakle ostati kod dijalektike neprekidno i gorljivo dvostruko toliko godina kao tada kod tjelovježbenog odgoja, ne radeći ništa drugo nego vježbajući kao nastavak vježbanja tjelesnoga? -Veliš li šest godina ili četiri? -Slobodno - rekoh - metni pet. Jer poslije toga trebat će, da se vode opet dolje u onu pećinu i prinude se, da zapovijedaju u ratu i vrše službe, koje su za mladiće, kako ni iskustvom ne bi zaostajali za ostalima. I još i u tome treba iskušavati, hoće li biti postojani, kad budu na sve strane vučeni ili će što i zastranjivati. -A koliko vremena za to treba? -Petnaest godina. A kad dođu do pedesete godine, onda treba one, koji ostanu i istaknu se u svemu u svakome smislu, u djelima

i znanjima, do kraja već voditi i siliti, da vid duševni uprave gore i pogledaju u ono, što svemu svjetlo daje. A kad vide samu dobrotu, da, uzimajući nju za uzor, ostali dio života uređuju državu, pojedine državljane i sami sebe, svaki redom; da se većinom bave filozofijom, ali kad dođe red, da se muče državnim poslovima i da svaki vlada radi države, ne kao da rade nešto lijepo nego kao potrebno; da u tom smislu uvijek odgoje druge, da ih ostave mjesto sebe državi za čuvare, te tada odu na otoke blaženika i ondje trajno stanuju. Zatim treba državu siliti, da im spomenike i žrtve javno čini kao božanstvima, ako i Pitija bude dopuštala, inače kao blaženima i božanskima. -Prekrasne si vladare stvorio, Sokrate, kao kipar. -I vladarice, Glaukone; jer drži, što sam rekao, da nisam mislio ništa više o muškarcima nego o ženama, koje medu njima po prirodi budu sposobne. -Naravno, ako će već svejednako imati kao muškarci, kako smo već raspravili. -Što onda, dopuštate, da o državi i o državnom uređenju nismo upravo samo želje rekli, nego da smo rekli stvar doduše tešku, ali nekako moguću, i to ne drukčije nego onako, kako smo rekli: naime onda moguću, kad pravi filozofi, bilo više njih, bilo jedan, u državi postanu vladarima; kad sadašnje časti prezru pomislivši da su proste i ničega vrijedne; kad istinu nadasve stanu cijeniti i časti, koje ona daje, a kao najveće i najpotrebnije pravednost, pa svoju državu urede tako, da služe pravednosti i nju unapređuju. -Kako? -Kad sve one, koji su u državi stariji od deset godina, pošalju na sela, a njihovu djecu odaleče od sadašnjih običaja, koje njihovi roditelji imaju, te ih odgoje po svojim običajima i zakonima, koji su onakvi, kako smo raspravili. I tako dopuštate, da će se najbrže i najlakše ustaliti država i državno uređenje, koje smo spominjali; da će sama sretna biti i najviše koristiti narodu, u kojemu nastane? -Kudikamo; i dobro si, čini mi se, Sokrate, rekao, kako bi se ostvarila, ako bi već kada postajala. -Dakle nam je - rekoh ja - dosta govora o toj državi i o čovjeku njoj jednaku! Jer je očito, kakvo ćemo mišljenje imati o njemu. -Očito, i što pitaš, gotovo je, kako mi se čini.

199

OSMA KNJIGA - NEKA, dakle smo se složili, Glaukone, da su za državu, koja se ima savršeno upravljati, zajedničke žene, djeca i sav odgoj; tako isto da su zajednički poslovi u ratu i miru, a kraljevi da su im oni, koji su se najbolji pokazali u filozofiji i u ratnom umijeću. - Složili smo se. -Pa i to smo dopustili, da će se ratnici, pod vodstvom vladara, nastaniti u stanovima, kakve smo prije opisali, u kojima ne će ništa biti ni za koga kao osobno vlasništvo, nego će biti svima zajedničko; a osim takvih stanova složili smo se negdje, ako se sjećaš, kakva će im i imovina biti. -Ta sjećam se: mislili smo, da nitko ne smije ništa posjedovati od onoga, što sada ostali imaju, nego da kao ratni borci i čuvari primaju od ostalih hranu na godinu kao plaću za čuvanje, te da se imaju skrbiti za se i za ostalu državu. -Pravo veliš - rekoh. - Ali kad smo to svršili, deder se sjetimo, odakle smo amo skrenuli, kako bismo opet nastavili istim putom. -Nije teško; ta govorio si gotovo kao sada, svršivši raspravu o državi, da uzimaš kao dobru onakvu državu, kakvu si tada prošao, i kao dobra čovjeka onoga koji je na nju nalik, i to dok si. kako se čini, mogao spomenuti još ljepšu državu i čovjeka; ali si onda govorio, da su ostale države pogrešne, ako je ta prava. Za ostala državna uređenja rekao si, kako se sjećam, da ih ima četiri vrste, na koja se vrijedno osvrnuti i vidjeti njihove pogreške i

200

opet ljude na njih nalik. Sve bismo te ljude morali točno ogledati i sporazumjeti se, tko je najbolji a tko najgori, da bismo ispitali, bi li najbolji bio najsretniji, a najgori najjadniji ili je kako drukčije. I kad sam ja zapitao, koja četiri državna uređenja misliš, tada se upletoše u razgovor Polemarh i Adimant, nešto si ponovio svoj govor i dotle došao. -Posve si pravo zapamtio - rekoh. -Opet se, dakle, daj kao hrvač stavi u napadački stav i kad ponovim pitanje, nastoj odgovoriti, što si tada htio reći. -Samo ako budem mogao. -I zaista želim i sam čuti, koja si četiri državna uređenja mislio. -Ne će to teško biti. Državna uređenja naime, na koja mislim, imaju poznate nazive: prvo kretsko i spartansko, koje većina hvali; drugo imenom oligarhija (vlada nekolicine), koju se kao drugu po redu hvali, puna je mnogoga zla; treća po redu i različna od toga demokracija (pučka vlada), a onda slavna tiranija (nasilništvo), različita od tih svih uređenja, četvrta je i krajnja bolest države. Ili znaš kakav drugi oblik državnoga uređenja, koje bi bilo kakva očita vrsta? Jer nasilništva više njih i kupovna kraljevstva i neka slična državna uređenja stoje jamačno nekako u sredini od ovih, a našao bi ih isto toliko kod barbara, koliko kod Helena. -Spominju se svakako mnoga i čudna. -Znaš dakle, da nužno ima toliko vrsta i ljudskih ćudi, koliko ima vrsta državnih uređenja? Ili misliš, da državna uređenja nastaju odnekuda iz drva ili kamena, a ne iz ljudskih ćudi u državama. Te ćudi povlače sve ostalo za sobom kao uteg na vagi. -Da, niotkuda nego baš odatle. -Dakle ako je uređenje država peterovrsno, bilo bi petero-vrsno i duševno uređenje pojedinaca. -Dašto!

-O čovjeku dakle, nalik na plemićku vladu, već smo govorili, a za njega pravo velimo, daje dobar i pravedan. -Govorili smo. -Zar dakle iza toga treba proći gore ljude, naime svadljive i častoljubive, koji stoje nasuprot spartanskom državnom uredenju, zatim opet čovjeka prikladna za vladu nekolicine, za pučku i sil-ničku vladu, kako bismo vidjeli i usporedili najnepravednijega s najpravednijim, a na kraju da razmotrimo kako stoji čista pravednost prema čistoj nepravednosti s obzirom na sreću i

201

nesreću onoga, u koga se nalazi; da onda idemo ili s Trazimahom za nepravednošću ili sa sadašnjim raspravljanjem za pravednošću? -Svakako treba tako činiti. -Kao što smo dakle počeli razmatrati oblike državnih uređenja prije nego pojedinaca, budući daje to jasnije, i sada tako treba najprije razmotriti častoljubivo uređenje državno - ne znam naime za drugo zgodno ime; treba reći vlast ili vlada po časti (timokracija ili timarhija) - a prema njemu ćemo razmotriti odgovarajućeg čovjeka. Hoćemo li zatim razmotriti vladu nekolicine i čovjeka prikladna za vladu nekolicine, hoćemo li se opet osvrnuti na pučku vladu i razmotriti čovjeka za pučku vladu; hoćemo li, četvrto, doći i do silničke države i zagledati opet u silničku dušu, te tako nastojati dovoljno prosuditi ono, što smo se zapitali? -Tako bi zaista bilo razumno i razmatranje i sud. -Hajde dakle - rekoh ja - nastojmo razmotriti na koji bi način aristokracija prešla u timokraciju. Ili nije li to jednostavno tako, da se svako državno uređenje mijenja prema onima, koji su na vladi, kad među njima nastane razdor; kad su složni, pa makar ih bilo posve malo, ne može doći do poremećenja. -Ta jest tako. -Kako će nam se dakle, Glaukone, država poremetiti i kako će se posvaditi pomoćnici i vladari jedni s drugima i sami sa sobom? Ili hoćeš, da se kao Homer molimo Muzama, da nam reknu, kako je ono najprije svađa nastala, i pustimo da nam Muze tragički uzvišeno govore, u potpunoj ozbiljnosti, a zapravo šaleći se kao s djecom, s nama se poigravaju? -Kako? -Ovako nekako: "Teško se poremeti država tako sastavljena; ali kad propada sve, što postane, ni takav sastav ne će ostati svekoliko vrijeme nego će se raspasti. A raspadanje je ovako. Ne samo za rašće u zemlji nego i za živa stvorenja na zemlji postoji doba plodnosti i neplodnosti duše i tijela, naime kad se obrtanja sastavljaju u kružne putanje za sve, za kratkovjeke u kratkotrajne a za dugovjeke u obrnuto. A premda su mudri oni, koje ste odgojili za vođe državne, ipak ne će razumom uz iskustvo pogoditi plodnost i neplodnost roda vašega, nego će im to umaći i rodit će nekada djecu, kad se ne će smjeti. A za božanski porod važi obrtanje, koje obuhvaća savršen broj; za ljudski porod

202

obrtanje, koje obuhvaća broj, u kojemu najprije množenje korijena i potencije u tri dimenzije a s četiri člana prouzrokuju jednakost i nejednakost, povećanje i umanjenje i sve se određuje među sobom u razlomku i cijelim brojem. Njihova 4:3 osnova, sastavljena s peticom, a tri puta pomnožena, daje dva proizvoda. Jedan je proizvod isto toliko puta tolik, naime stotinu puta po stotinu. Drugi proizvod ima čimbenike donekle jednake, a donekle nejednake: stotinu brojeva dobivenih od premjera petice; svaki je broj umanjen za jedan, ako je premjer rečen cijelim brojem, a za dva, ako je premjer rečen razlomkom; a onda stotinu kocki trojke. Od sveg tolikog mjerstvenog broja zavisi to, naime bolja i gora rađanja. Kad nam čuvari za ta rađanja ne budu znali, a budu vjenčavali ženike i mlade u nevrijeme, onda djeca ne će biti nadarena ni sretna. Istina, čuvari će od te djece postavljati za nasljednike najbolje, ali će oni, budući nedostojni, kad dođu u vlast otaca, kao čuvari početi odnemarivati najprije nas Muze. štujući zahtjeve glazbenog odgoja manje nego treba, a zatim i tjelovježbeni odgoj; odatle će vam mladež biti neodgojenija. Od njih će tada doći na vlast vladari ne osobito dorasli zadaći čuvara, da prosuđuju pokoljenja, koja su kod Hesioda kao i kod vas, naime zlatno, srebrno, mjedeno i željezno. A kad se pomiješa željezo sa srebrom i mjed sa zlatom, nastat će nejednakost i neskladna nejednoličnost, a to uvijek stvara rat i neprijateljstvo, gdje god nastane. Treba dakle reći, da je razdor uvijek takva podrijetla, gdje god nastane." -Reći ćemo, da i pravo odgovaraju. -Ta i nužno, kad su Muze. -Što vele dakle Muze dalje? -Kad je nastao razdor, onda su svaka ona po dva pokoljenja vukla: željezno i mjedeno na novac i stjecanje zemlje, kuće, zlata i srebra, a ona dva, zlatno i srebrno, budući da nisu bila siromašna nego od prirode bogata, vodila su dušu do kreposti i onoga prvobitnoga poretka. Nakon što su se međusobno silom natezala, složiše se, da će zemlju i kuće zajednički podijeliti i učiniti vlasništvom pojedinaca, a da će prijatelje i hranitelje, koje su prije kao slobodne čuvali, tada učiniti robovima, imati za štićenike i sluge, i sami se brinuti za rat i njihovu zaštitu. -Čini mi se, da taj prijelaz odatle nastaje. -Dakle bi to državno uređenje bilo nekako u sredini između aristokracije i oligarhije?

203

-Svakako. -Prijelaz će

dakle biti takav, a kakva će poslije prijelaza biti država? Ili je očito, da će donekle oponašati pređašnje državno uređenje, a donekle oligarhiju, budući daje u sredini, a nešto će imati i kao svoje osobine. -Dakako. -Što ne, time, što će častiti vladare, što će se njegovi ratnici kloniti ratarstva, rukotvorstva i ostaloga stjecanja novca, što će urediti zajedničke ručke, nastojati oko tjelovježbe i ratne borbe -u svemu će tome oponašati pređašnje uređenje. -Da. - Ali će se bojati davati mudracima vlast, budući da više ne će imati takve muževe u pravom smislu te riječi, nego pomiješane; naginjat će tu na srčanost i oni ljudi, koji su jednostavniji, naime oni, koji su više stvoreni za rat nego za mir; cijenit će varke i spletke u tim stvarima; bit će vječno ratom zabavljeni, pa će odatle opet mnoge takve osobine imati kao svoje vlastite? -Da. -A bit će takvi ljudi željni blaga, kao oni u oligarhiji, i strastveno će cijeniti zlato i srebro u potaji, budući da će imati blagajne i svoje riznice, kamo bi ga spravili i sakrili, i opet ograde oko stanova, upravo kao vlastita gnijezda, u kojima bi rasipno mnogo trošili na žene i druge, na koje bi htjeli. -Živa istina. -Budući da će cijeniti blago i tajno ga teći, štedjet će ga, a tuđe će rado trošiti iz požude; naslade će tajno uživati, bježeći od zakona kao djeca od oca. Nisu odgojeni dobrom riječju nego silom, budući da su pravi odgoj, koji uz raspravljanje uključuju i filozofiju, odnemarili, te će tjelovježbeni odgoj biti u većoj cijeni od glazbenog. -Govoriš o državnom uređenju, koje je sasvim pomiješano zlom i dobrim. -Ta pomiješano je; ali se jedno u njemu najjasnije ističe, radi pretezanja srčanosti, i to: natjecanja i častoljublja. -Naravno. -Dakle bi - rekoh ja - to državno uređenje tako nastalo i takvo bi nekakvo bilo, davši mu samo nacrt i ne izradivši ga točno, budući daje dosta vidjeti savršena pravednika i nepravednika i iz nacrta, a golem je i dug posao proći sva uređenja, sve značaje, a ništa ne izostaviti.

204

-I pravo je tako. -Koji je dakle čovjek prema tome državnom uređenju? Kako je postao i kakav lije?

-Mislim - reče Adimant - da je po želji za prepiranjem nekako blizu našem Glaukonu. -To možda - rekoh ja - ali mi se čini, da u ovome nije stvoren prema Glaukonu. -U čemu? -Treba biti nešto više samoljubiv; za glazbu da je manje sposoban, ali daje voli; da rado sluša, ali nipošto nije za govornika. Takav bi prema robovima bio nekako surov, ali ne bi robove prezirao kao onaj, koji je potpuno odgojen; prema slobodnima bi bio pitom, vladarima veoma poslušan. Željan je vlade i časti, ali ne bi htio domoći se vlasti govorima ni ičim, što je takvo, nego ratnim djelima i sličnima. Ljubi tjelovježbu i lov. -Ta jest to značaj onoga državnog uređenja. -Što ne, takav bi u mladosti i novce prezirao, ali što bi postajao stariji, uvijek bi ih većina ljubio: samo zato, što bi imao u sebi narav željnu novaca i što ne bi bio čist za krepost, budući da bi ostao bez najboljeg čuvara. -Bez kojega? - reče Adimant. -Bez razuma, koji je pomiješan s odgojem: jedino on, ako se u koga razvije, prebiva za života u onome koji ga ima. kao čuvar kreposti. -Lijepo govoriš. -I mladić, koji bi bio u timokraciji, jest takav, nalik na takvu državu. -Svakako. -Postaje pak on, ovako nekako. Kadšto je mlad sin, od dobra oca, koji živi u državi bez dobre uprave, pa se stoga kloni časti, službi, parnica i svake takve prevelike poslenosti, i voljan je štetovati, samo da nema neprilika. -Kako dakle postaje? -Onda, kad prvo čuje, kako se mati ljuti, što joj muž ne pripada među vladatelje; kad ona radi toga medu ostalim ženama zaostaje; zatim kad ona vidi. da muž ne nastoji osobito oko blaga niti se bori i ne grdi po sudovima u osobnim ili u javnim stvarima, nego sve slično lakoumno podnosi; kad mati opaža, da muž uvijek samo na se gleda, a nju niti osobito cijeni niti ne cijeni; kad se mati radi svega toga ljuti i govori sinu, da mu je

205

otac nemuževan i odviše mlitav, i ostalo, koliko i kako već žene rado o takvim stvarima gude. -I kako mnogo i na njih nalik! -Znaš onda, da i sluge takvih gospodara, za koje se čini, da su odani, kadšto sinovima tajno tako govore. Ako oni vide, da netko ili novce duguje, a otac ga ne tuži, ili je što drugo kriv, nukaju sina, neka se osveti svima takvima, kad postane muž, i neka bude muževniji od oca. A vani čuje i vidi drugo što slično, naime da zovu ludima i malo cijene u državi one, koji se bave samo svojim poslom, a da cijene i hvale one, koji se bave svime i svačime. Tada dakle mladić sve to čuje i vidi, i čuje opet očeve govore i vidi njegova zanimanja izbliza, uspoređujući ih sa zanimanjima ostalih; privlači ga to jedno i drugo; otac mu u duši podupire i unapređuje razumnost, a ostali požudnost i srčanost; i budući da nije od čovjeka zla po prirodi, ali se služio zlim društvima ostalih, bude vučen od ta dva protivna pravca i zadrži se u sredini i vladu u sebi predade sili, kojaje srijedi, volji, to jest častoljubivosti i srčanosti, te postane ponosan i častoljubiv čovjek. -Čini mi se, da si posve razložio postanje toga čovjeka. -Imamo dakle drugo državno uređenje i drugoga čovjeka. -Imamo. -Dakle iza toga govorimo prema Eshilu "o drugome čovjeku, drugoj državi dodijeljenog" ili bolje, govorimo prema osnovi prije o drugoj državi. -Svakako. -A bilo bi, kako ja mislim, ono državno uređenje, koje je iza takva uređenja, oligarhija. -A kakav ustav zoveš oligarhijom?

-Zovem

ono urednje, koje se temelji na procjeni imovine, u kojem vladaju bogati, a siromah nema prava na vladu. -Razumijem. -Što ne, najprije treba govoriti, kako se prelazi iz timo-kracije u oligarhiju? -Da. -I slijepcu je, rekoh, jasno kako prelazi. -Kako? -Blagajna ona, koja se za svakoga zlatom puni, upropašćuje takvo državno uređenje. Jer najprije iznalaze sebi prilike za trošenje i za to preokreću zakone, a u stvari ih ne slušaju ni oni ni

206

žene njihove. -Prirodno. -Zatim, mislim, videći jedan drugoga i nadmećući se, na-praviše sami, da su svi takvi. -Prirodno. -Odatle dakle, još jače gramze za novcem i koliko to više cijene, toliko manje cijene krepost. Ili zar nije krepost tako daleko od bogatstva, da kad bi jedno i drugo stajalo na zdjelici vage, uvijek bi nastojalo jedno pretegnuti na protivnu stranu0 -I te kako. -Kad se dakle u državi cijeni bogatstvo i bogati, manje se cijeni krepost i dobri. -Očito. -Vježba se dakle ono, što se svagda cijeni, a odnemaruje se ono, što se ne cijeni. -Tako. -Dakle mjesto ljubitelji natjecanja i časti postanu napokon ljubitelji tečenja novca i novaca, pa bogata hvale, dive mu se i vode ga u službe, a siromaha ne cijene. -Svakako. -Što ne, tada istom izdaju zakon, kojim odrede kao kamen međaš za oligarhiju određenu svotu novaca i reknu unaprijed, da nema prava na službe onaj, u kojega imovina ne doseže određenu svotu, i to gdje je oligarhija jača više novaca, a gdje je slabija manje novaca. A postižu to ili oružanom silom ili i prije toga zaplaše, i onda postave takvo uređenje. Ili nije možda tako? -Zaista je tako. -Ustav je dakle tako reći takav. -Da; nego koji je onda značaj državnoga uređenja i kakve su pogreške, koje rekosmo da ima? -Prva je pogreška - rekoh - upravo to, kakvo mu je određenje. Ta pazi, ako bi tko tako postavljao kormilare lađa po imovini, a siromahu ne bi dao, ako bi bio i sposobniji za kormilara. -Zlo bi oni plovili. -Što ne, tako je i kod drugoga čega ili kod koje službe? -Ja mislim. -Osim kod države, ili i kod države? -Kudikamo najviše, kad je ta služba najteža i najveća. -Dakle bi vlada nekolicine imala prvo tu toliku pogrešku. -Čini se.

207

-Što dakle, zar je ova pogreška od te nešto manja? -Kakva? -Da takva država nije jedna nego nužno dvije, jedna siromaha, a druga bogataša, koji prebivaju na istome prostoru i uvijek jedni druge napadaju. -Zeusa mi, nije ništa manja pogreška. -Ali zaista ni ovo nije lijepo, da ne mogu možda nikakva rata ratovati, prvo zato, što bi trebalo ili da uzimaju oružano mnoštvo, te da ga se više boje nego neprijatelja, ili, ako ga ne bi uzimali, da se doista pokažu u samoj borbi kao oligarsi; drugo pak zato, što ujedno ne žele davati novčane prinose, budući da ljube novce. -Nije lijepo. -Što dalje, zar se čini, da je pravo, što smo davno kudili, naime kako u takvu državnom uređenju jedni isti vrše mnoge poslove kao ratari, novčari i ratnici?

-Nipošto. -Pazi dakle, ne dopušta li to uređenje kao prvo ovo najveće od svih tih zala? -Kakvo? -Da netko smije sve svoje prodati, a drugi od njega steći, i kad proda, da prebiva u državi, a zapravo njezin član nije ni novčar ni obrtnik ni konjanik ni teški oružanik, nego se zove siromah i beskućnik. -Da, dopušta prvo. -Takva se pojava nipošto ne brani u oligarhijskim državama; ta ne bijedni bili prebogati, a drugi posve siromašni. -Upravo tako. -A gledaj ovo: dok je takav čovjek bio bogat i trošio, zar je bio tada što korisniji državi za ono, o čem smo upravo sada govorili? Ili se samo činilo, da pripada medu vladare, a u istinu nije bio ni vladar ni sluga države, nego samo trošilac gotovine? -Tako, samo se činilo, a nije bio ništa drugo nego trošilac. -Hoćeš onda, da rečemo o njemu, da kao stoje u saću trut bolest košnice, da je tako i takav čovjek trut u kući, bolest državna? -Svakako, Sokrate. -Što ne, Adimante, bog je sve krilate trutove stvorio bez žalca, ali od tih, koji hode, neke je stvorio bez žalca, a neke sa silnim žalcima? I od onih bez žalaca postaju napokon pod starost prosjaci, a od onih sa žalcima svi oni, što su nazvani zlikovci? -Živa istina.

208

-Očito je dakle, gdje u državi vidiš prosjake, da su u tom kraju sakriveni tati, džepokradice, svetokradice i znalci svih takvih zločina. -Očito. -Što onda, ne vidiš, da ima prosjaka u oligarhijskim državama? -Osim vladara gotovo samo prosjaci.

-Zar onda da ne mislimo, da u njima ima i mnogo zlikovaca sa žalcima, koje oblasti pomno silom obuzdavaju? -Mislimo doista. -Zar onda ne ćemo reći, da tu postaju takvi ljudi radi neodgojenosti, loše skrbi i ustava? -Reći ćemo. -Nego dakle takva bi bila oligarhijska država i toliko bi zla imala, a možda i više. -Gotovo toliko. -Neka nam dakle bude gotovo i to državno uređenje koje zovu oligarhijom (vladom nekolicine), a ima vladare po visini imovine. A poslije toga ogledajmo čovjeka na nj nalik, kako postaje, i kakav je kad postane. -Svakako. -Zar se onda poglavito ovako mijenja čovjek timokracije u čovjeka oligarhije. -Kako? -Kad se njegov sin najprije ugleda u oca i ide njegovim stopama, a zatim ga vidi, kako je iznenada posrnuo o državu kao o greben, izgubio svoje blago i sebe, pa bilo kao vojvoda bilo u kojoj drugoj velikoj službi pao na sud, mučen od tužitelja, te bio osuđen na smrt ili na progonstvo ili na gubitak građanskih prava i svoje imovine. -Prirodno. -A kad to, prijatelju, vidi i pretrpi i imovinu izgubi, onda. mislim, od straha odmah naglavce ruši s prijestolja u svojoj duši častoljubivost i srčanost. Ponižen siromaštvom, dade se na tečenje novca, žilavo i pomalo štedi i radi te novce sabira. Zar ne misliš, da takav tada požudnost i ljubav za blagom na onaj prijesto posađuje i čini velikim kraljem u sebi, mećući krune, ogrlice i pripasujući sablje? -Mislim.

-A razumnost, mislim, i srčanost posadi lijevo i desno, do nogu požudnosti, i podloži ih njoj, te razumnosti ne da ništa drugo

209

promišljati ili gledati nego li to, odakle će manje novaca biti više, a srčanosti opet ne da ničemu se drugome diviti ili ništa cijeniti osim bogatstvo i bogataše, i dičiti se ničim drugim nego tečenjem novca, i drugim čime što do toga vodi. -Nema druge promjene, koja bi tako brzo i jako mijenjala mladića častoljubiva u mladića pohlepna za novcem. -Zar je dakle taj za oligarhiju? -Svakako je ta promjena nastala od čovjeka, koji je nalik na državno uređenje, iz kojega se razvila oligarhija. -Ogledajmo dakle, bi li bio nalik. -Ogledajmo! -Što ne, prvo bi nalik bio time, što bi novce najviše cijenio? -Kako ne! -Zaista i time, što bi bio štedljiv i radljiv, što bi zadovoljavao samo potrebne požude u sebi, a drugih troškova ne bi činio, nego bi ostale požude kao lude obuzdavao. -Svakako. -Bio bi nekako suhonjav - rekoh ja - od svega tražeći svoju korist, i mislio bi samo na zgrtanje blaga; takve upravo i hvali svijet; ili ne bi taj bio nalik na takvo državno uređenje? -Meni se svakako čini; novce ipak najvećma cijeni i država i čovjek takav. -Ta nije, mislim, takav mario za odgoj. -Mislim, da nije; ta ne bi slijepa za kolovođu kora postavio i najviše cijenio. -Dobro, ali gledaj ovo. Zar ne ćemo reći, da u njemu radi nedostatka odgoja nastaju trutovske požude, što prosjačke što zlotvorske, one se obuzdavaju silom iz brige za ostalim stvarima. -I te kako. -Znaš onda kamo ćeš pogledati i vidjeti njihova zlotvorstva? -Kamo° -Na skrbništvo sirota, te uopće tamo, gdje se daje prilika, da mogu krivo činiti. -Istina. -Zar onda nije po tome jasno, da takav čovjek u ostalim poslovima, u kojima je na glasu tobože kao pravedan, svojom samostegom obuzdava ostale zle požude u sebi, ne nagovaranjem, da nije bolje, ni pitomeći govorom, nego nuždom i strahom, dršćući za svoju ostalu imovinu. -Posve.

210

-Zeusa mi, prijatelju, naći ćeš, da su u većine njih požude srodne trutu, kad treba tude trošiti. -I te kako jako. -Ne bi dakle takav bio u sebi složan ni jedinstven, nego nekako kao dvojako biće, s boljim i gorim požudama, ali bi imao bolje požude većinom jače od gorih požuda. -Jest tako. -Upravo bi se zato, mislim, takav činio pristaliji od mnogih; ali bi istinita krepost složne i skladne duše daleko bila od njega. -Čini mi se. -I zaista, štediša je kao posebnik slab borac u državi za kakvu pobjedu ili drugo lijepo natjecanje, budući da ne će trošiti novce radi slave i takvih borbi, jer se boji buditi požude za trošenjem i pozivati ih na savez pri natjecanju; bori se samo s nekoliko svojih osobina, kako priliči za vladu nekolicine, a većinu podjarmljuje i tako ostaje bogat. -I te kako. -Sumnjamo li još dakle, da štediša i stjecatelj novaca spada po sličnosti uz oligarhijsku državu? -Nipošto. -Treba dakle, kako se čini, poslije toga ogledati demokraciju, kako nastaje i kakav značaj ima kad nastane, da zatim opet spoznamo značaj, koji joj odgovara, te ga podložimo usporedbenom sudu.

-Svakako bismo tako postupali dosljedno sami sebi. -Što ne - rekoh ja - ovako nekako prelazi oligarhijska država u demokratsku: što se ne može zasititi onim, što se smatra odabranim dobrom, naime da ima postati što je više moguće bogata? -Kako dakle? -Budući da vladari, mislim, ondje, gdje je vlada nekolicine, vladaju zato jer su vrlo bogati, to oni ne će mladićima, koji postaju razuzdani, zakonom braniti, da ne smiju trošiti ni zatirati svoje imovine: samo zato, da bi njihovu imovinu kupovali i na nju novce posuđivali, te još bogatiji i ugledniji bili. -Svakako. -Dakle je već to očito u državi, da nije moguće građanima cijeniti bogatstvo i ujedno postizavati dovoljno trijeznosti, nego treba ili jedno ili drugo odnemarivati. -Prilično očito.

211

-Kada se dakle u oligarhijskim državama na to ne mari i dopušta, da kadšto vrli ljudi budu razuzdani, te ih se tako nužno tjera u siromaštvo. -Da. -Oni dakle, mislim, sjede u državi oboružani žalcima i oružjem, jedni dužni novaca, drugi bez građanskog prava, a treći jedno i drugo, te željni prevrata mrze i snuju o glavi onih, koji su stekli njihovu imovinu, kao i ostalih. -Jest tako. -A bogataši se onda prignu, kao da onih tobože i ne vide, i svakoga ostaloga, koji im se ne opire, obasipaju novcem, te ga iscijede mnogostrukim kamatima, djecom glavnice, pa stvaraju u državi mnogo trutova i prosjaka. -Ta kako ne mnogo? -Ne će nikako da ispaljuju i guše takvo zlo; ne suprotstavljaju se, da svatko rasipa svoju imovinu onako, kako hoće. niti nastoje, da se opet po kakvom drugom zakonu takva zla uklanjaju.

-Po kakvu dakle? -Po zakonu, koji dolazi iza onoga i koji sili državljane držati se kreposti. Jer ako tko naloži, da se svojevoljno posuđuje većinom na vlastitu štetu, onda bi se manje bezobrazno bavili u državi posuđivanjem, pa bi manje u njoj bilo takvih zala, kakva upravo sada spomenusmo. -Mnogo manje. -Ali sada, poradi svega toga, to stvaraju vladari u državi od podložnika. A što stvaraju od sebe i od svojih? Ne stvaraju li mladiće raskošne, tjelesno i duševno neotporne, mlitave i lijene, da bi odolijevali nasladama i žalostima? -Dašto! -A ne postaju li nemarni za sve ostalo osim stjecanja novca. Za krepost isto tako malo mare, koliko i siromasi? -Ta da. -Kad se dakle sastaju takvi vladari i podložnici na putovanjima ili u drugim kakvim sastancima, kao poklonici ili ratnici, skupa na brodu ili kod vojništva, ili kad se vide i u samim pogiblima, pa kada bogati tu nigdje ne preziru siromašne, nego naprotiv kad često suh opaljen siromah, uvrstan u boju do bogataša - koji je u hladu odgojen i koji je od tuđega mesa postao gojan - vidi njega puna sipnje i muke, zar misliš, kako siromah ne drži, da su takvi ljudi bogati samo po svojoj pokvarenosti, i kad se siromasi

212

nasamo sastaju, misliš, kako ne kazuju jedan drugome: "Naši ljudi nisu ni za što?" -Ja doista dobro znam, da tako čine. -Što ne, kao što boležljivo tijelo treba izvana samo malo poticanja dobiti pa da oboli, a kadšto je i bez izvanjskoga utjecanja samo sa sobom nesložno; upravo tako i država, koja je u istom stanju kao ono tijelo, zbog neznatnog povoda, naime kad izvana prizivaju saveznike i to ili jedni iz oligarhijske države ili drugi iz demokratske države, razboli se i bori se sama sa sobom, a kadšto dolazi razdor i bez izvanjskoga utjecanja?

-Dakako. -Dakle demokratska

vlada nastaje, mislim, kad siromasi pobijede, te jedne od protivnika ubiju, druge prognaju, a s ostalima jednako podijele građanska prava i službe; zatim kad se u njoj ovlasti većinom ždrijebom biraju. -Ta jest to ustav pučke vlade, nastala ona oružanom snagom ili tako, da druga stranka umakne radi straha. -Kako onda dakle - rekoh ja - žive takvi ljudi i kako li je opet takvo državno uređenje? Jer očito će se takav čovjek pokazati kao stvoren za demokraciju. -Očito. -Što ne, najprije su tobože slobodni, i država se napunja slobode i bezstege, i dopušteno je u njoj činiti sve, što tko hoće. -Ta veli se. -A gdje je sve dopušteno, očito bi u njoj svatko uređivao svoj život na osobit način, koji bi mu se sviđao. -Očito. -Dakle bi, mislim, najviše u tom državnom uređenju nastajali svakovrsni ljudi. -Ta kako ne bi! -Čini se, kao daje to najljepše državno uređenje: kao šareno odijelo, svim cvijećem išarano, tako bi se i to državno uređenje, išarano svim značajima, činilo najljepše, i možda bi i njega mnogi ocijenili kao najljepše, kao djeca i žene, kad gledaju šarene predmete. -I te kako. -I može se, sretnice, u njemu po volji tražiti državno uređenje. -Zašto dakle? -Zato, što radi slobode ima sve vrste uređenja, i tko hoće uređivati državu, što smo upravo sada mi činili, čini se, da mu

213

treba samo doći u demokratsku državu, pa izabrati onaj način, koji mu se sviđa, kao daje došao u trgovinu, gdje se prodaju sva državna uređenja. A kad je izabrao, može se dati na osnivanje.

-Svakako ne bi bio u neprilici za uzore! -A nije ti u toj državi nikada sila biti

vladar, ni onda, ako si sposoban za vladu, a opet ti nije sila ni pokoravati se, ako ne ćeš ni ratovati, kad ratuju, ni mirovati, kad ostali miruju, ako ne želiš mira, a opet ako ti koji zakon brani vladati ili suditi, svejedno vladaš i sudiš, ako te je samo volja; dakle zar nije božanski ugodno takvo življenje u onaj čas? -Možda, u onaj čas. -Što dalje, nisu li otmjeno bezbrižni neki osuđenici? Ili još nisi vidio u takvu državnom uređenju, da ljudi osuđeni na smrt ili progon svejedno ostaju i vrzu se u javnosti, kako da to nitko i ne mari i ne vidi? Zbog toga ide takav okolo kao kakav junak. -I mnoge sam vidio. -A kako to državno uređenje samo prašta i nipošto nije sitničavo, nego prezire ono, što smo mi, kad smo državu osnivali, uzvišeno govorili: naime da bez izvanredne prirode nitko ne postaje dobar čovjek, ako se ne bi odmah kao dijete u igri upoznao s lijepim i sve tako i dalje radio. Kako lije ono veličajno sve to pogazilo, te ništa ne mari od kakvih tko zanimanja prilazi k državnim poslovima, nego ga časti, ako samo veli, daje mnoštvu sklon! -To je sasvim plemenito praštanje! -Te bi dakle oznake imala demokracija i druge tome srodne, i bila bi, kako se čini, ugodno državno uređenje, bez vlade, šarena, te bi bez razlike dijelila nešto kao jednaka prava jednakima i nejednakima. -Kako poznate stvari govoriš! -Gledaj dakle, kakav je takav čovjek za sebe. Ili treba prije gledati, kako postaje, kao što smo gledali za to državno uređenje? -Da. - Zar onda ne ovako? Štediši onome, prikladnu za vladu nekolicine, rodio bi se, mislim, sin, othranjen pod ocem u njegovim navikama?

-Ta zašto ne bi? -Dakle bi on silom

vladao požudama u sebi, koje nagone na trošenje, a ne na prirađivanje i koje su, dakle, nazvane nepotrebne. -Očito.

214

-Hoćeš onda, da najprije odredimo potrebne i nepotrebne požude, da nam razgovor ne tapa u mraku? -Hoću. -Što ne, požude, bez kojih ne bismo mogli biti, pravo bi se zvale potrebne, kao i one, koje nam koriste, ako se zadovoljavaju? Jer potrebno je prirodi našoj zahtijevati te obadvije požude; ili nije? -I te kako. -Pravo ćemo dakle za njih reći, da su "potrebne". -Pravo. -Što dalje, za one požude, koje bi svatko odbio, ako bi se od mala vježbao, i koje ljudima, dok su u njima, nisu ni za kakvu korist kod posla, a neke su dapače štetne - zar ne bismo lijepo govorili, ako bismo rekli za sve te požude da su nepotrebne? -Zaista lijepo. -Hoćeš dakle da odaberemo kakav primjer za jedne i druge kakve su, da ih slikovito shvatimo? -Dakle treba. -Zar dakle ne bi potrebna bila požuda pojesti i samoga kruha i prismoka toliko, koliko je za zdravlje i dobro osjećanje? -Mislim. -Požuda za kruhom jamačno je potrebna za oboje: što koristi i što može život prekinuti. -Da. -A požuda je za prismokom potrebna, ako daje kako korist neku za dobro osjećanje. -Svakako. -Što dalje, požuda za odabranijim jelom i za drukčijima užitcima od takvih, koja se u mnogima može od mala uklanjati kaznom i odgojem, a štetna je tijelu, štetna duši za razumnost i trijeznost zar bi se pravo nepotrebnom zvalo? -Zaista posve pravo. -Što ne, reći ćemo, da su te požude i rastrošne, a one prve da prirađuju, jer su korisne za rad? -Dašto! -Tako ćemo dakle reći i za putenost i ostale požude? -Tako. -Rekli smo dakle i za onoga, kojega smo upravo sada nazvali trutom, to ime kao za čovjeka, koji je pun takvih naslada i strasti, te gospodare njime nepotrebne požude, a za onoga, kojim gospodare potrebne požude, da je štediša i prikladan za vladu

215

nekolicine? -Nego dašto! -Opet dakle - rekoh ja - govorimo, kako od oligarhijskog čovjeka postaje demokratski čovjek; a čini mi se, da većinom ovako postaje. -Kako? -Kad se mladić othrani, kako smo upravo sada govorili, bez odgoja i štedljivo; kad okusi trutskoga meda; kad se sastane sa žestokim i silnim zvjerima, koje znaju pripremati naslade svakovrsne, šarene i na svaki način: onda ti misli, da tu negdje počinje u njemu oligarhija prelaziti u demokraciju. -Veoma nužno. -Kao što se dakle država mijenjala, kad su jednaki saveznici izvana pritekli u pomoć jednome jednakome dijelu, zar se i mladić tako mijenja, što opet izvana srodna i jednaka vrsta požuda pritječe u pomoć jednoj vrsti požuda kod njega? -Svakako. -I ako, mislim, onome dijelu u njemu, koji je za vladu nekolicine, također priteknu u pomoć kakvi saveznici - bilo odnekle od oca, bilo i od ostalih rođaka, koji ga opominju i grde -tada dakle u njemu nastaje buna, otpor i borba sa samim sobom.

-Dašto! -I kadšto,

mislim, demokratska stranka uzmakne pred oligarhijskom strankom i neke od požuda poginu, a neke budu i prognane, naime kad neki stid nastane u duši mladića, i opet sve dođe u red. -Ta biva kadšto. -A opet se, mislim, druge požude, srodne prognanima, tajno othranjuju. Očevo nepoznavanje odgajanja množi ih i jača. -Svakako rado tako biva. -One dakle povuku mladića k starim znancima i u potajnom družbovanju nrrod? mnoštvo požuda. -Dašto. -Napokon dakle, mislim, zauzmu tvrđu u duši mladića; tad opaze, da je prazna, bez lijepih nauka i zanimanja i istinitih govora, što su upravo najbolji stražari i čuvari u dušama ljudi bogu milih. -Kudikamo. -Mjesto njih dakle, mislim, uzlete lažni i hvastavi govori i mišljenja, te zauzmu isto mjesto u duši mladića.

216

-Naravno. -Zar onda ne dođe opet medu one Lotojede i ne prebiva li očito među njima? I ako štedljivome dijelu duše njegove dolazi kakva pomoć od rođaka, zatvore oni hvastavi govori vrata kraljevskoga zida u njemu, te ne puštaju ni same saveznike niti primaju kao poslanike govore starijih pojedinaca; ovako sami su u boju jači; stid zovu ludošću i sramotno ga turaju van u progon; trijeznost nazivaju kukavštinom, gaze je i tjeraju; dokazuju, daje umjerenost i razumno trošenje prostota i škrtost, te ih gone preko međa uz pomoć mnogih i beskorisnih požuda. -Svakako. -A kad to sve isprazne i iščiste iz duše onoga, kojega zauzimaju i velikim ga ređenjem zaređuju, onda već sjajno ovjenčanu natrag vode obijest, bezakonje, raskošnost i bestidnost uz veliko kolo, te ih hvale i maze: obijest zovu odgojenošću, bezakonje slobodom, raskošnost velikim sjajem, bestidnost hrabrošću. Žarne prelazi tako nekako mladić, odgojen u potrebnim požudama, u slobodu i raspuštenost nepotrebnih i beskorisnih požuda? -I te kako očito. -Živi dakle, mislim, takav poslije toga trošeći novce, trud i vrijeme za nepotrebne požude jednako kao za potrebne. Ali ako je sretan, to se ne zanese preko mjere, nego ako i nešto stariji, kad silna pomama prođe, neke prognane požude natrag primi, a ne preda se posve požudama, koje nanovo dođu, onda se nekako požude izjednače i tako on živi; uvijek kao kockom predaje vladu u sebi nasladi, koja mu dolazi, dok se ne zasiti; zatim predaje opet drugoj, te nijednu ne prezire, nego sve jednako potiče. -Svakako. -A istinita govora ne pušta u tvrdu; naime ako tko govori, da su jedne naslade od lijepih i dobrih požuda, a druge od zlih; da one treba uživati i cijeniti, a ove kažnjavati i držati na uzdi - sve to odbija i veli, da su sve naslade jednake i da ih treba jednako cijeniti. -Ta radi to zaista, dok je tako raspoložen. -Dakle i živi tako danomice i ugađa požudi, koja mu dolazi: sad je pijan i omamljen od svirke, a sad opet pije vodu i mršavi; sad opet vježba tijelo, a kadšto besposlici i sve odnemaruje, a sad kao da se bavi filozofijom; često želi biti državnik, skače gore na govornicu te govori i radi štogod; ako se kada ugleda u kakve

217

ratnike, leti onamo; ako se ugleda u novčare, leti opet za tim poslom: za njegov život nema nikakva reda ni dužnosti; on zove takav život slatkim, slobodnim i blaženim, i uživa ga sve vrijeme. -Posve si razložio život čovjeka, koji je za ravnopravnost. -A mislim, da mu je život svakovrstan, a sam je pun najvećega mnoštva značaja; to je onaj lijepi i šareni čovjek kao i ona država. Njemu bi mnogi ljudi i žene postali zavidni radi života, budući da on ima najviše primjera za državna uređenja i značaje. -Ta jest tako. -Što dakle; neka takav čovjek bude uvrstan uz demokraciju, budući da bi mu se s pravom govorilo, da je za demokraciju rođen? -Neka bude. -Ostalo bi nam dakle - rekoh ja - da prodemo najljepše državno uređenje i najljepšega čovjeka, tiraniju i tiranina. -Hajde dakle, kakav je značaj tiranije, mili druže? Jer je prilično jasno, da proizlazi iz demokracije. -Jasno. -Zar onda nekako jednako postaje demokracija iz oligarhije i tiranija iz demokracije? -Kako? -Ono dobro, koje sebi odredi i po kojemu nastajaše oligarhija, bijaše preveliko bogatstvo; zar ne? -Da. -Dakle nesitost u bogatstvu i zanemarivanje ostaloga radi stjecanja novca upropastiše oligarhiju. -Istina. -Zar onda nesitost u onome dobru, što ga sebi određuje demokracija, i nju rastvara? -A što veliš, da ona sebi određuje? -Slobodu. Ta čuo bi, da je to najljepše u demokratskoj državi i daje radi toga jedino u njoj vrijedno živjeti onome, tko god je od prirode slobodan. -Ta govori se doista i često ta tvrdnja. -Zar onda, što sam htio upravo sada reći, neograničenost u tome i odnemarivanje ostaloga, pretvara i to državno uređenje, te mu stvara potrebu za tiranijom? -Kako?

-Kad se, mislim, demokratska država, žedna slobode, namjeri na poglavare, koji su loše vinotoče, te se preko potrebe opije čistom

218

slobodom, onda vladare, ako nisu posve popustljivi i ako ne daju mnogo slobode, kazni i okrivljuje, da su opaki i skloni oligarhiji. -Ta rade to. -A one, koji vladare slušaju, prezire kao svojevoljne robove i ništavce; ali vladare, koji su osobno i javno jednaki podložnicima, i podložnike, koji su jednaki vladarima, hvali i cijeni. Zar se ne narivava nužno u takvoj državi načelo slobode svakamo0 -Ta kako ne! -I ne zalazi li, prijatelju, bezakonje u kuće pojedinaca, te napokon dopire i do zvijeri? -Kako to misliš? -Primjerice da se otac priuči biti jednak sinu i počne se bojati sinova a sin da se priuči biti jednak ocu, te se roditelj ne stidi i ne boji, tobože da bude tako slobodan; da se doselica izjednačuje s građaninom i građanin s doselicom, a i tuđinac jednako tako. -Ta biva tako. -To biva, i druge ovakve sitnice: učitelj se u takvu kraju boji učenika i laska im, a učenici učitelje slabo cijene, a tako i odgojitelje. I uopće se mladići sa starcima uspoređuju, natječu se s njima riječju i djelom, a starci mladićima popuštaju, te su puni susretljivosti i šale, i oponašaju mladiće, samo da se ne bi činili neugodni i gospodstveni. -Dakako. -A krajnja je granica, prijatelju, tog mnoštva slobode, koje u takvoj državi nastaje, postignuta onda, kad već kupljeni robovi i robinje nisu ništa manje slobodni nego kupci. A kolika ravnopravnost i sloboda nastaje za žene u odnosima prema muškarcima i za muškarce prema ženama, gotovo smo zaboravili reći. Dakle ćemo s Eshilom reći, što nam sada dođe na jezik.

-Svakako;

i ja tako velim. Jer koliko su tu životinje, koje su ljudima podložne, slobodnije nego gdje drugdje, nitko ne bi vjerovao, koji ne bi sam iskusio. Jer upravo, kako veli poslovica, kakve su gospodarice, takve postaju i kuje; a i konji i magarci vikli su posve slobodno i dostojanstveno okolo hodati, te udaraju po putovima onoga, na koga sretaju, ako im se ne uklanja; i tako sve postaje puno slobode! -Govoriš mi moj san: ta to mi samome često biva, kada idem u polje. -A uopće dakle, kad se sve to, što rekosmo, skupi, vidiš kako to osjetljivom čini dušu državljana, tako da se razbjesni i ne

219

podnosi, ako tko nameće samo išta stege? Jer znaš, da napokon ne mare ni za zakone pisane ili nepisane, samo da im nikako nitko ne bude gospodar. -I te kako znam. -To je dakle, prijatelju - rekoh ja - tako lijepi i mladenački početak, odakle nastaje tiranija, kako se meni čini. -Dakako, mladenački; nego stoje iza toga? -Ona ista bolest, koja nastade u oligarhiji, te je upropasti, nastaje i u toj državi, u kojoj je veća i jača radi slobode, te demokraciju stavlja u ropstvo. I doista, pretjerivanje u čemu rado dovodi do velike promjene u protivno, kod vremena, rašća i tjelesa, pa i kod državnih uređenja, i to ne najmanje. -Naravno. -Jer prevelika sloboda ne prelazi, čini se, ni u što drugo nego u preveliko ropstvo i za pojedinca i za državu. -Ta prirodno. -Vjerojatno je dakle, da tiranija ne nastaje iz drugoga državnog uređenja nego iz demokracije - iz krajnje slobode, mislim, najveće i najljuće ropstvo. -Ta očito je. -Ali nisi, mislim, to pitao, nego to, koja jedna te ista bolest nastaje prvo u oligarhiji i zatim u demokraciji, te je predaje u ropstvo.

-Istinu veliš. -Govorio sam dakle o onome staležu besposlenih i rasipnih ljudi, među kojima najhrabriji vode, a vrlo kukavni slijede; a uspoređivali smo ih s trutovima: jedne s trutovima, koji imaju žalce, a druge s trutovima bez žalaca. -I s pravom. -Kada se dakle te dvije vrste ljudi nađu, prave smutnju u svakome državnome uređenju, kao u tijelu sluz i žuč. Toga se dvojega upravo i trebaju dobar liječnik i državni zakonodavac izdaleka čuvati, ne manje nego mudar pčelar, da uopće ne nastanu, a ako se pojave, da ih se što brže sa samim saćem izreže. -Zeusa mi, svakako. -Ovako dakle uzmimo, da bismo razgovjetnije vidjeli ono, što hoćemo. -Kako? -Rastavimo u govoru demokratsku državu na troje, kao što doista i jest. Nastaje naime u njoj radi neograničene slobode jedan takav stalež, koji nije ništa manji nego u oligarhijskoj državi.

220

-Tako jest. -Ali mnogo žešći u demokraciji. -Kako? -Ondje se on ne cijeni i isključuje

se od službi; zato je neuvježban i neojačan. Ali u demokraciji taj je stalež na čelu, osim gdjekojeg izuzetka; najžešći od njih govore i rade, a ostali sjede blizu oko govornica pa zuje i ne trpe onoga, koji drugo govori: tako taj stalež imade cjelokupnu upravu u takvom državnom uređenju, uz male izuzetke. -Uz veoma male izuzetke. -Zatim se svagda od mnoštva odvaja ovakav drugi stalež. -Kakav? -Premda se svi bave stjecanjem, ipak većinom postaju najbogatiji oni, koji su od prirode najuredniji.

-Prirodno. -Odatle dakle, mislim, sišu trutovi najviše meda i najlakše. -Ta kako bi tko isisao od onih, koji malo imaju? -Takvi se dakle bogataši, mislim, zovu hrana trutova. -Otprilike. -A puk bi pripadao u treći stalež, koliko su radnici, te

se ne miješaju u državne poslove, i nemaju osobito mnogo imovine. Taj je stalež upravo najveći i najznatniji u demokraciji, a i odlučujući, kad se samo skupi. -Ta jest; ali ne će da to često čini, ako ne dobiva nešto meda. -Dobiva dakle uvijek, koliko samo mogu poglavari imućnima otimati imovinu, dijeliti puku i - sami najviše zadržati. -Ta dobiva zaista tako. -Oni dakle, mislim, kojima se otima, prisiljeni su braniti se te govoriti i raditi u skupštini, kako samo mogu. -Ta kako ne! -Ako dakle imućni i ne žele prevrata, oni im drugi predbacuju, da puku rade o glavi i da su za oligarhiju. -Dašto. -I napokon dakle, kad već vide, da puk, ne hotimice nego iz neznanja i prevaren od klevetnika, nastoji njima krivo činiti, tada već, htjeli ili ne htjeli, doista postaju skloni vladi nekolicine, ne svojevoljno, nego jer to moraju, budući da i to zlo zameće onaj trut, koji bode. - Svakako. -Nastaju dakle tužakanja, sudovi i parnice među njima. -I te

221

kako. -Što ne, puk običava uvijek dati prednost jednome kao svome zastupniku, te ga hraniti i uzdizati? -Ta običava. -Očito je dakle, da tiranin niče iz tog zastupnika naroda, a ne od druguda, kada god postaje. -I kako očito.

-Kako se dakle počinje mijenjati od zastupnika u tiranina? Ilije očito da se počinje mijenjati onda, kada on počne raditi ono, što kaže priča o žrtvi za Zeusa Likejskoga u Arkadiji. -Koja? -Da naime onaj, koji okusi ljudske utrobe, koja je narezana među utrobe drugih žrtvenih životinja, tobože nužno postane vuk; ili nisi čuo za tu priču? -Jesam. -Zar je dakle tako i s onim, koji zastupa puk? Kad se on, oslanjajući se na vrlo poslušno mnoštvo, ne usteže ni od krvi suplemenika, te ih nepravedno okrivljuje, kako je već to običaj, na sudove vodi i krvlju se kalja uništujući ljudima život, pa opakim jezikom i ustima kuša srodnu krv, tjera građane u progonstvo i ubija, i pri tome govori o ukidanju dugova i diobi zemlje - zar je dakle takvu čovjeku nužno i suđeno poslije toga, da ili propadne od protivnika ili da bude tiranin i postane od čovjeka vuk? -Zaista nužno. -Taj dakle postaje buntovnik protiv imućnika? -Da. -Kad ga prognaju, a on se vrati protiv volje protivnika, zar se onda vraća kao gotov tiranin? -Očito. -A ako ga ne mogu prognati ili ocrniti pred državom te ubiti, onda vrebaju, da ga silovitom smrću iz potaje ubiju. -Zaista obično tako biva. -Na to dakle svi, koji su dotle došli, iznalaze onaj poznati zahtjev tiranina: naime traže od puka tjelesnu stražu, da im zaštitnik ostane nepovrijeđen! -Dakako. -Daju dakle, mislim, iz straha za njega, a s nadom za sebe! -Dakako.

222

- Kada to dakle vidi čovjek, koji ima novaca, i uz novce je osumnjičen, da mrzi na puk, tada on dakle, druže, prema pro-roštvu, koje je dano Krešu, "kraj Herma pjeskovita, vele. bježi i ne čekaj, te se ne stidi kukavan biti."

-Ta ne bi imao prilike, po drugi se put zastidjeti! -A ako se, mislim, dade uhvatiti, predaje se smrti. -Nužno. -A onda očito sam onaj zastupnik, kako je dug i širok ne leži na tlu nego, oborivši mnoge druge, stoji sam na državnim kolima; od zastupnika puka sad je dogotovljen za tiranina. -A kako ne će? -Da prođemo dakle - rekoh ja - blaženstvo čovjeka i države, u kojoj takav smrtnik nastane? -Svakako prođimo. -Zar se onda u prve dane i vrijeme ne smješka svima i ne pozdravlja koga sreta? Ne kaže li, da i nije tiranin, ne obećaje li mnogo i pojedincu i državi? Zar nije oslobodio od duga, nije li razdijelio zemlju puku i onima oko sebe, ne gradi li se, da je svima milostiv i blag? -Bez sumnje. -A kada, mislim, neprijatelje izvana bilo sa sobom izmiri bilo uništi, te od njih nema više opasnosti, onda najprije uvijek zameće ratove, kako bi puk trebao vodu. -Prirodno. -Što ne, zameće ratove i zato, da bi građani morali davati novčane prinose, te tako siromašili i bili prisiljeni baviti se oko svakidašnjega kruha, te mu manje raditi o glavi? -Očito. -Zatim, mislim, ako za koje sumnja, da će mu kao slobodoumni smetati pri vlasti, zameće ratove, da bi imao izliku uništiti ih tako, da ih preda neprijateljima? Poradi svega toga tiraninu je uvijek nužno zapletati se u rat! -Nužno. -Dakle, dok to čini, postaje sve omraženiji kod državljana? -Ta kako ne! -A sigurno će i nekoji, koji su mu pomogli pri usponu te su sami postali moćni, otvoreno govoriti i pred njime i medu sobom, i koriti ovakove prilike; dakako oni, koji su najmuževniji.

223

-Prirodno. -Tiranin dakle, ako će vladati, treba sve te ljude uklanjati, dok ne ostane nijedan ni od prijatelja ni od neprijatelja, ako je za što. -Očito. -Treba mu dakle oštro gledati, tko je hrabar, ponosan, razuman, bogat; i tako je sretan, da mora svima tima, htio ili ne htio, biti neprijatelj i progoniti ih, dok državu ne očisti. -Lijepog li čišćenja! -Da, protivno nego što liječnici očišćuju tijelo. Oni oduzimaju najgore i ostavljaju najbolje, a on protivno. -Ta da, mora onako raditi, kako mu je, čini se, nužno, ako želi vladati. -U blaženu je dakle - rekoh ja - prinudu sputan, koja mu nalaže, ili prebivati s lošim mnoštvom, koje ga mrzi, ili ni ne živjeti. -Da, tako je. -Zar onda ne će trebati to veću i vjerniju tjelesnu stražu, što ga više mrze državljani zbog njegovih djela? -Ta kako ne će? -Koji su onda vjerni i odakle će ih pozvati? -Mnogi će sami od sebe doletjeti, ako bude davao plaću. -Zaista, čini mi se, da opet govoriš o nekakvim stranim i svakovrsnim trutovima. -Ta istinito ti se čini.

-A što, zar domaćin ne bi htio. -Kako? -Da državljanima uzme robove,

oslobodi ih i uvrsti u svoju tjelesnu stražu. -Osobito, jer ti su mu i najpouzdaniji. -Zaista je blažen tiranin, ako ima takve prijatelje i pouzdanike, pogubivši one pređašnje! -Ali zaista ima takve. -I dive se dakle ti drugovi njemu i druže se s njime novi državljani, a čestiti na njega mrze i klone ga se? -A kako ne će? -Ne drži se bez razloga pisce tragedija uopće mudrim ljudima, a Euripida među njima prvakom. -Zašto dakle? -Zato, što je mudru riječ rekao, da su tirani mudri radi druženja s mudracima. I očito reče, da su mudraci ti ljudi, s kojima se tiranin druži.

224

-I taj i ostali pjesnici slave tiraniju kao nešto bogoliko i kao mnogo drugo što. -Upravo zato, što su tragici mudri, opraštaju nama i onima, koji imaju slično državno uređenje kao mi, što ih u državu ne ćemo primiti, budući da slave tiraniju. -Opraštaju, mislim ja, oni koji su uglađeni. -A obilaze, mislim, po ostalim državama, sabiru mnoštvo, unajmljuju lijepa, jaka i izvježbana grla za svoje izvedbe i mame državna uređenja u demokraciju i tiraniju. -Veoma. -Što ne, osim toga primaju i plaću i cijenjeni su, najvećma, kako je prirodno, od tirana, a zatim od demokracije. A što više idu prema gore u državna uređenja, sve im većma sustaje ta njihova čast, kao da im dah nestaje i ne mogu ići dalje. -Svakako.

-Nego dakle - rekoh - tu se udaljismo; ali govorimo opet o onoj lijepoj, velikoj, šarenoj i nikada istoj vojsci tiranina: tko će ju hraniti. -Očito će trošiti blago hramova tako dugo, dok ga u državi bude, a jednako tako imutak uništenih protivnika, kako bi se puku nametnulo što manje prinose. -A što onda, kad već toga počne nestajati? -Očito će se hraniti očevinom, on, supilci, drugovi i družice. -Razumijem; puk, koji tiranina rodi, hranit će njega i drugove. -Nije druge. -A što misliš, ako puk postane nezadovoljan i stane govoriti, kako nije pravo da otac hrani odrasla sina, nego obrnuto, da sin hrani oca; kako ga nije zato rodio i postavio, da onda, kad sin odraste, sam otac - puk bude rob svojim robovima, da hrani sina i robove s drugim smećem, nego da gaje rodio i postavio zato, da se oslobodi od bogataša i, kako se kaže, "gornjih slojeva" u državi, kad on stupi na vladu? Ako dakle puk stane zahtijevati, neka odlazi iz države i on i drugovi njegovi, goneći ga tako kao otac sina iz kuće s dosadnim supilcima? -Onda će već, zaista, puk spoznati, kakav li je, kakvo li je gojenika rađao, mazio i uzdizao; spoznat će, da kao slabiji tjera jačega. -Kako veliš? Zar će se tiranin usuditi dignuti silu na oca i tući ga, ako ne bude slušao? -Hoće i uzet će mu ponajprije oružje.

225

-Ocoubojicom zoveš tiranina i nemilim hraniteljem u starosti! To bi već, kako se čini, bio priznati značaj tiranije, te bi puk, kako kaže poslovica, bježeći od dima robovanja slobodnima upao u oganj robovanja robovima; namjesto one silne i neumjesne slobode bio bi obučen u ruho najljućeg i najgorčijeg robovanja robovima. -I zaista to tako biva.

-Što dakle - rekoh - nije li skladno rečeno, ako rečemo, da smo dovoljno prikazali kako proizlazi tiranija iz demokracije, i kakva je kad postane? -Svakako dovoljno.

226

DEVETA KNJIGA - OSTAJE dakle - rekoh ja - sam tiranin, da ga ogledamo, kako proizlazi iz demokratskog čovjeka, a kad postaje, kakav je i kako živi, bijedno ili sretno. - Da, ostaje. - Znaš dakle što još želim? -Što? -Čini mi se, da nismo dovoljno raspravili o požudama, kakve su i koliko ih ima. Ako dakle to bude nepotpuno, manje će jasno biti naše istraživanje. -Dakle, još možemo? -Svakako. Pazi što u njima hoću vidjeti, naime ovo. Neke mi se nepotrebne naslade i požude čine protuzakonite, koje, čini se, nastaju u svakoga, ali ako se obuzdavaju zakonima i boljim požudama uz pomoć razuma, u nekim se ljudima posve uklanjaju ili ostaju samo malobrojne i slabe, a u drugima jače i brojnije. -A koje to požude misliš? -One, koje se bude za sna, naime onda, kada ostali dio duše, koji je razuman, pitom i gospodar onome, spava, a zvjerski i divlji dio, ojačan jelom ili pilom, skače, strese san sa sebe, razbudi se, te nastoji zasititi svoje strasti. Znaš, da se taj dio u takav čas usuđuje sve činiti, oslobođen i rastavljen od svega srama i razuma. Jer ničeg se ne ustručava, te misli skrvniti se s majkom, bilo s kojim god drugim čovjekom, bogom i životinjom, ne žaca se ubijati ni ustezati se ni od kakva jela; jednom

227

riječju, nema takve bezumnosti i besramnosti, koje on ne bi počinio. -Veliš živu istinu. -A drugo je, mislim, kad je tko u sebi zdrav i trijezan; kada tko na počinak ide tako, da razumnost svoju probudi i nahrani je lijepim govorima i razmatranjima, te tako postade svjestan sama sebe. On požudnosti ne daje ni premalo ni prepuno, samo da bi počivala i ne bi radošću ili žalošću smetala najboljemu dijelu, te da bi ga ostavila sama za se čista, da gleda, traži i opaža ono, što ne zna ili nešto iz prošlosti ili sadašnjosti ili budućnosti; kada tko jednako tako ublaži i volju, te ne zaspi uzrujana srca, kad se na nekog rasrdio, nego kada spomenuta dva dijela umiri a treći, u kojemu nastaju misli, razbudi, pa onda tako počiva - znaš, da u takav čas najviše doseže istinu i da se tada najmanje ukazuju u snu bezakone prikaze. -Posve tako mislim. -Tu se dakle zanijesmo i više rekosmo, a ovo je eto, što hoćemo spoznati: u svakoga ima silna, divlja i bezakona vrsta požuda, i ako se za neke od nas čini, da su posve umjereni; to očito biva u sanjama. Gledaj dakle, ima li nešto na tome, o čemu govorim, i slažeš li se. -Ta slažem se. -Sjeti se dakle, kakav smo rekli daje demokratski čovjek. Bješe nakon rođenja othranjen od mala pod štedljivim ocem. koji je cijenio samo tečevne požude, a prezirao je nepotrebne požude, koje su samo za zabavu i gizdanje; zar ne? -Da. - A kad se namjerio na otmjenije ljude, pune požuda, koje smo netom prošli, i kad se odao svakoj obijesti i njihovoj vrsti požuda iz mržnje na očevu štedljivost - a imao je bolju prirodu od kvaritelja vuklo ga je na obje strane i stao je u sredinu između obadva načina života, te kušajući tobože oboje umjereno, kako mišljaše, ne živi ni prostački ni bezakono, pošto je od oligarhijskog čovjeka postao demokratski čovjek.

-Ta bješe i jest takvo mišljenje o takvu čovjeku. -Uzmi dakle, da se opet takvu čovjeku, kad je već stariji postao, othranio mlad sin u njegovim navikama. -Uzimam. -Uzimaj dakle, da se i njemu događa ono isto, što njegovu ocu: vuče ga se u svako bezakonje, a oni, koji ga vuku, kažu tome "potpuna sloboda"; otac i ostali rođaci pomažu srednjim požu-

228

dama, a oni prvi opet odmažu. A kada ti zlodusi i stvaratelji tirana naslute, da mladića ne će drukčije osvojiti, snuju o tome, da mu Ljubav usade kao nadstojnika onih požuda, koje su besposlene i rasipne poput nekakvoga krilatog i velikog truta; ili misliš, daje ljubav takvih nešto drugo? -Ništa drugo nego to. -Kada dakle oko toga truta zuje ostale požude pune kadova, pomasti, vijenaca, vina i raspuštenih naslada u takvim društvima, te kada, krijepeći ga i hraneći do skrajnosti, usade trutu žalac čeznuća, tada već uhvati tog nadstojnika duše mahnitost za tjelesnom stražom te bjesni s njome okolo, i ako u sebi uhvati kakva mišljenja i požude, koje se smatraju kao dobre, te još imadu srama, ubija ih odnosno tjera od sebe, dok ne očisti dušu od trijeznosti, a napuni je uvezene mahnitosti. -Sasvim točno govoriš o nastanku tiranina. -Zar se onda zato i naziva ljubav već odavna tiraninom. -Čini se. -Što ne, prijatelju, i napit čovjek ima nekako silničke misli? -Ta ima. -Zaista, i mahnit i sulud čovjek želi i misli, kako može vladati ne samo ljudima, nego i bogovima. -I te kako. -A potpun tiranin, sretnice, postaje onda, kad od prirode ili od načina života ili od obojega postane pijanac, zaljubljenik i suludast. -Svakako.

-Postaje, kako se čini, tiranin tako i takav čovjek; a kako dakle živi? -Kao u igri, to ćeš ti i meni reći. -Poslušaj dakle - rekoh. - Mislim naime, ima kod njih svetkovina, veselih povorka, gozba, milosnica i tome sličnog, kad u njima tiranin Ljubav prebiva, te upravlja cijelim carstvom duše. -Svakako. -Zar onda ne niču svaki dan i noć mnoge i silne požude, kojima mnogo treba? -Zaista mnoge. -Ako dakle ima kakvih dohodaka, brzo se troše. -Kako ne! -I onda se poslije toga posuđuje i otkida od imanja. -Dašto?

229

-A kad već svega nestane, ne udare li nužno u dreku požude, koje su se gusto i jako ugnijezdile, a ti ljudi gonjeni kao bodlji-kama bodljikama i ostalih požuda i osobito bodljikama same Ljubavi, koja ostale požude vodi kao tjelesnu stražu - bjesne i gledaju, tko li što ima, komu se može oteti prevarom ili silom. -Osobito. -Treba dakle tiranin odasvuda grabiti, ili ga stežu veliki trudovi i boli. -Treba. -Kao što su dakle ove nove naslade u njemu više imale od predašnjih i njihovo otimale, zar će tako i sam htjeti kao mlađi više imati od oca i matere i otimati, ako već svoj dio očevine uzme i potroši? -Nego kako drukčije? -A ako mu dakle ne budu dopuštali, zar ne bi isprva nastojao krasti i varati roditelje? -Svakako. -A kada ne bi mogao, poslije toga bi grabio i na silu?

-Mislim. -Ako bi se dakle, divotniče, starac i starica opirali i borili, zar bi se oprezno sustezao, da ne učini kakvo od silničkih djela? -Nisam posve bez straha za roditelje takva čovjeka. -Ali Adimante, tako ti Zeusa, čini li ti se, da bi takav, radi milosnice netom omiljene i nepotrebne, odavno milu i potrebnu majku, ili radi nepotrebna lijepa mladića netom omiljela, oronula i potrebna starca oca, najstarijega svog prijatelja, zlostavljao i podložio ih tima, ako bi ih doveo u istu kuću? -Bi, zaista. -Čini se, daje osobito blaženstvo roditi sina silnika. -Sigurno. -A što onda, kad već takvu počne nestajati imovine očeve i materine, a već je u njemu sabran velik roj naslada? Ne će li se najprije mašati zida kakve kuće ili haljine nekoga, koji će kasno noću ići, a zatim kakav hram pomesti? I pri svemu tome dakle one nazore o lijepom i sramotnom, koje imađaše davno od mala, a smatraju se kao pravedni, svladat će, uz pomoć Ljubavi, koja ih ima kao svoju tjelesnu stražu, nagoni iz ropstva netom oslobođeni, koji se prije oslobađahu samo u snu, kad sam silnik bijaše pod zakonima i pod ocem, te je bio demokratski čovjek. Ali kad dođe pod tiraniju Ljubavi te postane zauvijek takav na javi, kakav

230

rijetko kada postajaše u snu, ne će se ustezati ni od kakva strašna ubojstva, jela ni djela, nego će Ljubav u njemu živjeti silnički u svakome neredu i bezakonju, budući sama kao samo-vladar, te će onoga, koji je ima, tjerati, kao što tiranin tjera državu u svaku smionost koja bi njemu i bučnom mnoštvu oko njega donijelo koristi, pa tako i onom mnoštvu nagona, koje je što izvana ušlo od zla društva, što iznutra od istoga značaja, i koje je od Ljubavi pušteno i oslobođeno. Ili nije to život takva čovjeka? -Zaista to je. -A ako su takvi ljudi u državi rijetki i ako je ostalo mnoštvo trijezno, odu oni iz države, pa su tjelesna straža drugomu kome tiraninu ili su pomoćnici za plaću, ako je gdje rat; a ako nastanu za mirna i tiha vremena, onda prave ondje u državi mnoga neznatna zla. -Kakva dakle zla veliš? -Primjerice kradu, provaljuju u kuće, odrezuju novčarke, kradu odijela, plijene hramove, prodaju ljude u roblje; kadšto tužakaju, ako su sposobni govoriti, krivo svjedoče i primaju mito. -Neznatna zla spominješ, ako su samo takvi ljudi rijetki. -Jer su ta neznatna zla samo prema velikima neznatna; i ta dakle sva zla obzirom na tiranina ne dopiru, kako se kaže, ni blizu u pokvarenosti i bijedi do države. Naime kad već u državi postanu mnogi takvi ljudi i drugi kao njihova pratnja, te opaze svoje mnoštvo, tada oni uz bezumnost puka stvaraju tiraninom onoga, koji od njih osobito ima sam u sebi u duši najvećega i najsnažnijega tiranina. -Prirodno, jer bi bio najsposobniji za to. -Što ne, to onda, ako se država svojevoljno preda; ali ako država ne da, on će, kao stoje tada kaznio majku i oca, tako opet. ako bude mogao, kazniti domovinu, dovodeći mlade drugove, i pod njima će dakle držati i hraniti u ropstvu prije milu majčinu zemlju - kažu Krećani, i djedovinu. I to bi dakle bila svrha požude takvog čovjeka. -To svakako. -Što ne, već kao posebnici i prije dolaska na vlast postaju oni takvi. Oni, s kojima se druže, moraju im laskati i na svaku službu spremni biti, a ako sami od koga što trebaju, ponize se i ne srame se svakojako pretvarati kao prijatelji, ali kad postignu, što hoće, prestaje i prijateljstvo. -U cijelome dakle životu nisu nikada nikome prijatelji, nego

231

uvijek nekome gospoduju ili robuju drugome, a slobode i istinskoga prijateljstva tiranska priroda nikada ne okusi. -Svakako.

-Zar dakle ne bismo pravo takve zvali nevjernima? -Kako ne! -I zaista nepravednima u najvećem stupnju, samo

ako smo se prije pravo složili o tome, stoje pravednost. -Ta jesmo zaista pravo. -Dovršimo dakle najgorega čovjeka: koji je najavi takav, kakva smo promatrali daje u snu - to je taj. -Svakako. -Što ne, takav postaje onaj, koji je od prirode najsposobniji za tiranina pa postane samovladar, i što duže kao tiranin živi, to je više takav. -Bez sumnje - reče Glaukon prihvativši riječ. -Zar će se dakle - rekoh ja - pokazati i najjadnijim onaj, koji se bude pokazivao najopakijim? I koji bude najduže tiranin i najveći, da je u istinu najviše i najduže nesretan bio? Ali u mnogih su i mnoga mišljenja o tome. -Bez sumnje je tako. -Što ne, dakle, tiranin bi po sličnosti odgovarao tiranskoj državi, a demokratski čovjek demokratskoj državi, i tako ostali? -Dašto! -Dakle, kakav je odnos jednog oblika države prema drugome po kreposti i sreći, takav je odnos čovjeka prema čovjeku? -Naravno! -Kako dakle stoji po kreposti tiranska država prema kraljevskoj, kakvu smo najprije prikazali? -Posve protivno: jedna je najbolja a druga najgora. -Ne ću pitati, za koju veliš - ta očito je; nego o sreći opet i nesreći sudiš li isto tako ili drukčije? I nemojmo se zbunjivati gledajući na jednog tiranina ili nekolicinu ljudi, koji ga okružuju, nego kao što treba ući i cijelu državu razgledati, tako zadimo i ogledajmo svu, pa kažimo, što mislimo. -Ta pravo zahtijevaš; i očito je svakome, da od tiranske države nema jadnije, a od kraljevske sretnije.

-Zar bih dakle pravo zahtijevao, ako bih i o tim ljudima jednako tako zahtijevao, naime, ako bih tražio da o njima sudi onaj, koji može razumom zaci u čovječji značaj i razgledati ga, a ne gleda kao dijete izvana, te se ne zbunjuje od sjaja tiranske izvanjskosti,

232

kojom se zaodijevaju za one izvana, nego koji može točno stvar razvidjeti? Ako bih dakle mislio, da svima nama treba slušati onoga, koji može prosuditi: koji je bio skupa u stanu, te koji je bio nazočan kod čina u kući, naime, kakav je silnik sa svakim od ukućana, gdje se najvećma može vidjeti bez glumačke opreme, te opet kod opasnih trenutaka u javnosti, i ako bih njemu, postoje sve to vidio, naložio da izjavi kakav je tiranin po sreći i po jadnoći prema ostalima? -Posve bi pravo i to zahtijevao. -Hoćeš onda, da se učinimo kao da mi pripadamo medu one, koji bi mogli prosuditi i koji su se na takve ljude namjerili? Tako bismo imali nekoga, koji će odgovarati, što pitamo. -Svakako. - Hajde mi dakle - rekoh - ovako razmatraj: sjećaj se sličnosti države i čovjeka, pazi tako svakog napose redom i usporeduj značajke jednoga i drugoga. - Kakve? - Najprije da rečemo za državu; hoćeš li tiransku državu nazvati slobodnom ili ropskom? -Ropskom u najvećem stupnju. -Pa ipak vidiš u njoj i gospodare i slobodne. -Vidim toga nešto malo, ali vidim da, tako reći, cjelina i najčestitiji dio u njoj sramotno i jadno robuje. -Ako je dakle čovjek sličan državi, nije li nužno isti red i u njemu? Nije li nužno duša njegova puna mnogoga ropstva i neslobode, ne robuju li oni dijelovi njezini, koji su bili najčestitiji, a ne gospoduje li malen dio, najopakiji i najmahnitiji? -Nužno. -Što dakle, hoćeš takvu dušu nazvat ropskom ili slobodnom?

-Zaista ropskom. -Što ne, ropska i tiranska država opet najmanje čini, što hoće? -Kudikamo! -Dakle će i tiranska duša najmanje činiti, što bude htjela -da uzmemo dušu u cjelini; a kao od obada uvijek silom bockana, bit će puna pometnje i kajanja. -Ta kako ne! -A je li tiranska država bogata ili siromašna? -Siromašna. -Dakle je i tiranska duša nužno uvijek siromašna i nesita.

233

-Tako je. -Što dalje, zar nije takva država i takav čovjek nužno pun straha? -Veoma nužno. -Misliš, da ćeš u kojoj drugoj državi naći više naricanja, jecanja, tužbalica i bolova? -Nipošto. -A držiš da takvih zala više ima u kojemu drugome čovjeku, nego u tiraninu tome, mahnitome od požuda i ljubavi? -Ta kako bih mislio? -Kad si dakle, mislim, pogledao na sve to i drugo takvo slično, prosudio si, daje to najjadnija država među državama. -Što ne, to je pravo? -Dakako. Ali što veliš opet o čovjeku sposobnu za tiranina, s obzirom na to isto? -Daje daleko najjadniji od svih ostalih. -To više ne veliš pravo - rekoh ja. -Kako? -Još mislim, nije taj najviše takav. -Nego tko? -Ovaj će ti se možda činiti još jadniji od njega. -Koji?

-Koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proživi život posebnika, nego ima nesreću da mu se kojom nezgodom pruži prilika postati tiraninom. -Iz pređašnjega govora sudim kako istinu govoriš. -Da; ali o takvim stvarima ne treba samo misliti nego posve dobro razmotriti u govoru. Ta razmatra se o najvećoj stvari, o dobru i zlu životu. -Posve pravo. -Gledaj dakle, kazujem li onda točno. Čini mi se naime, da nam treba poći od ovih točaka, dok o njemu razmatramo. -Od kojih? -Sjeti se svakog pojedinog od posebnika, koji su u državama bogati te imaju mnogo robova. Jer oni su u tome donekle nalik na tiranine, što vladaju mnogima; a razlikuje se tiraninovo mnoštvo samo brojem. -Da, tim se razlikuje. -Znaš dakle, da su oni bez straha, te se ne boje svojih ukućana. -Ta što bi se bojali? -Ništa, ali uzrok poimaš?

234

-Da,

što cijela država pomaže svakome pojedinome od ovih posebnika. -Lijepo veliš. A što ako bi koji bog jednoga čovjeka, u kojega je pedeset ili više robova, digao iz države, njega, ženu i djecu, te stavio u samoću s cijelom imovinom i robovima, gdje mu ne bi imao nitko od slobodnih pomagati - što misliš, u kakovu bi i kolikom strahu bio za sebe, djecu i ženu, da ne poginu od robova? -Mislim, u veliku. -Dakle bi već prisiljen bio laskati nekima od samih robova i obećavati mnogo i oslobađati ih bez ikakve potrebe, te bi se sam pokazao laskavcem svojih slugu? -Bezuvjetno, ili bi poginuo.

-A što, ako bi mu bog i druge mnoge susjede okolo nastanio, koji ne bi podnosili, ako bi tko htio drugome gospodovati, nego bi takvog čovjeka krajnjim kaznama kaznili, ako bi ga gdje uhvatili? -Još bi, mislim, više bio u svakoj nepogodi, pod paskom svih neprijatelja unaokolo. -Zar dakle nije tiranin okovan kao u kakvoj tamnici, ako je od prirode onakav, kako smo raspravili, pun mnogoga i svakovrsna straha i ljubavi? A premda je u duši požudan, jedini on u državi ne smije nikamo otputovati ni vidjeti, što i ostali slobodni ljudi žele, nego se zavlači i živi većinom u kući kao žena, zavidan i ostalim državljanima, ako tko van putuje i nešto dobro vidi? -Zaista je tako. -Što ne, takva se zla nalaze u čovjeku, koji se zlo u sebi upravlja, i kojega si ti upravo sada razlučio kao najjadnijega, naime onoga, koji je sposoban za tiranina, ali koji ne proživi život kao posebnik, nego ga kakav slučaj prisili, da postane tiranin; koji pokuša vladati drugima, premda ne vlada sobom, kao kad bi tko prisiljen bio provoditi život tijelom, koje je bolesno i koje nema vlasti nad sobom, ne kao posebnik, nego u natjecanju i borbi s drugim tijelima. -Svakako veoma točnu usporedbu daješ i istinito govoriš, Sokrate. -Što ne, mili Glaukone, posve je jadno njegovo stanje, i tko je tiranin, živi još mučnije od onoga, za kojega ti reče da najmučnije živi0 -Svakako. -Jest dakle doista - i ako se kome ne čini - pravi tiranin pravi rob

235

već po najvećem ulagivanju i robovanju, a laskavac je najgorima. I nipošto se ne vidi, da bi požude mogao zasititi, nego se očituje daje oskudniji i siromašniji uistinu, samo ako tko zna cijelu njegovu dušu razmotriti; pokazuje se. daje za cijela života pun straha, pun trzanja i bolova, ako već naliči na stanje države, kojom vlada. A naliči, žarne?

-I

te kako.

-Što ne, osim toga još ćemo tome čovjeku dati i ono, što prije rekosmo, naime da mu radi tiranske vlade treba biti i još više nego prije zavisan, nepouzdan, nepravedan, nemio, opak. Svaku zloću on prima i hrani, te je poradi svega toga nužno najviše sam nesretan, a zatim takvima čini i bližnje svoje. -Nitko ti pametan ne će prigovoriti. -Hajde mi dakle već sada i ti tako kaži, kao sudac, koji sudi u natjecanjima o svemu, tko je po tvome mišljenju prvi u sreći, i tko drugi, i ostale redom sudi, svu petoricu: čovjeka kraljevskoga, častoljubiva, iz vlade nekolicine, pučkoga, silničkoga. -Ta lak je sud: ja ih sređujem kao kor - onako kako su nastupili, što se tiče vrline i zloće, kao i sreće i obrnuto. -Da najmimo dakle glasnika ili da sam oglasim, daje sin Aristonov najboljega i najpravednijega za najblaženijega proglasio, a taj daje onaj, koji je najkraljevskiji i kraljuje u sebi, a najgorega i najnepravednijega za najjadnijega, a taj da je opet onaj, koji je najsposobniji za tiranina, te je tiranin najvećma sebi i državi? -Oglasi. -Zar onda da još dodam, daje tako i onda, i ako nije i ako jest poznato svima ljudima i bogovima, daje čovjek takav? -Oglasi i to. -Neka dakle - rekoh - to bi nam bio jedan dokaz; a drugi treba biti ovo, ako samo bude valjao. -Koji to? -Budući da je i duša svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena, kao stoje država razdijeljena na tri staleža, to će se dopustiti, kako se meni čini. i drugi dokaz. -Koji to? -Ovaj. Za tri dijela čini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki pojedini jedna osobita; tako isto i kod požuda i vlasti. -Kako veliš?

236

-Jedan dio bijaše, rekosmo, kojim čovjek uči (sijelo uma); drugi, kojim se srdi (sijelo volje); a treći radi mnogoličnosti ne mogasmo nazvati jednim imenom njemu osobitim, nego mu dadosmo ime po onome, što u sebi kao najveće i najjače imađaše. Nazvali smo ga naime požudnošću radi žestine požuda za jelom, pićem, putenošću, za novcem i drugim, koliko je s time u svezi; zatim smo ga nazvali i lakomnim na novac, jer se takve požude najviše novcima ispunjuju. -Pravo je tako. -Ako bismo onda rekli, da i naslada i želja njegove duše ide za dobitkom, bismo li se mogli u govoru najvećma oslanjati na tu točku, te bi nam samima nešto značilo, kad bismo govorili o tom dijelu duše, i bismo li ga pravo zvali, zovući ga lakomim za novcem i dobitkom? -Meni se tako čini. -A što, ne velimo li, da je volja uvijek pregnula, da bude jača, pobjednica i na glasu? -Dakako. -Ako bismo je dakle zvali željnom pobjede i častoljubivom, zar bi to bilo skladno? -Zaista posve skladno. -A svakome je očito, da ono, čime učimo, uvijek teži prije svega za znanjem o istini: i njemu je od ona tri dijela najmanje stalo do novaca i glasa. -Kudikamo. -Prikladno bismo ga dakle zvali željnim znanja i filozofskim? -Ta kako ne? -Dakle i vlada jednim ljudima jedan dio u duši, a drugima drugi, koji se već dogodi? -Tako je. -Radi toga dakle recimo ponajprije, da ima i tri vrste ljudi: filozofska, željna pobjede, željna dobitka.

-Naravno. -Dakle i tri vrste naslada, po jedna određena za svaku onu vrstu? -Svakako. -Znaš onda, ako bi htio takva tri čovjeka svakoga redom pitati, koji je od ona tri života najugodniji, da će svaki najvećma hvaliti svoj? Novčar će reći, da naslada od časti ili učenja ništa ne vrijedi prema dobitku, osim ako što novaca pribavlja? -Istina. -A što će častoljubivi? Ne smatra li nasladu, koja dolazi od novaca, nekako kao prostačku? I opet nasladu učenja dimom i tricama, ako nauk ne nosi časti? -Tako je. -A filozofa hoćeš da sebi pomislimo tako, da on ništa ne drži do ostalih naslada prema nasladi znanja, znanja o istini i stalnoj težnji prema njoj, u učenju provodeći vrijeme. Sve će to biti jako daleko od svake naslade, pa će on sve naslade zvati doista nuždom, jer bi ih on trebao samo onda, kad su one nužne. -To treba dobro znati o njemu. -Kad postoji dakle - rekoh - prepirka o nasladama i o samome životu svake vrste - ne samo, živi li se ljepše i sramotnije ili gore i bolje, nego upravo to, živi li se ugodnije i bezbolnije - kako bismo znali, koji od njih najistinitije govori? -Ne mogu upravo reći. -Ali gledaj ovako: po čemu treba suditi ono, što se ima lijepo prosuditi? Zar ne po iskustvu, razumu i zaključivanju? Ili bi to imao bolje mjerilo od toga? -A kako bi? -Pazi dakle: tri su čovjeka - koji je od njih najiskusniji u svim nasladama, koje spomenusmo? Čini li ti se, daje ljubitelj dobitka, dok se bavi spoznavanjem istine, iskusniji u nasladi znanja nego filozof u nasladi dobitka? -Velika je razlika. Ta ovaj mora od mala kušati jedno i drugo;

naprotiv dok ljubitelj dobitka uči, kakva je priroda bitka.

nije mu potrebno kušati, kako je slatka ta naslada, ni iskusan o tome postati. Dapače i ako hoće, nije mu lako. -Mnogo se dakle razlikuje filozof od ljubitelja dobitka iskustvom u obim nasladama. -Zaista mnogo. -A od častoljupca? Zar je neiskusniji u nasladi časti nego onaj u nasladi znanja? -Ne, jer ih čast sve prati, ako izvršuju ono, na što su pregnuli. Ta svijet časti i bogata i hrabra i mudra; zato su svi iskusni u tome, kakva je naslada časti. Ali kakvu nasladu ima gledanje bitka, ne može drugi okusiti osim filozofa. -Po iskustvu, dakle, od ona tri čovjeka najbolje sudi taj, mudroljubac. -Kudikamo. -I jedino on će biti iskusan u znanju? -Dašto. -Ali i sredstvo, kojim treba suditi, nije sredstvo ljubitelja dobitka ni častoljupca, nego je sredstvo filozofa. -Kakvo? -Rekosmo negdje, kako treba suditi zaključivanjima; zar ne? -Da. -A zaključivanja su poglavito njegovo sredstvo. -Kako ne! -Kad bi se dakle bogatstvom i dobitkom najbolje prosuđivalo ono, što se prosuđuje, onda bi nužno najistinitije bilo ono, što bi hvalio i kudio ljubitelj dobitka. -Svakako. -A kad bi se prosuđivalo čašću, pobjedom i hrabrošću, zar ne ono, što bi hvalio i kudio častoljubac i ljubitelj pobjede? -Očito. - Ali kad se prosuđuje iskustvom, znanjem i zaključivanjem?

-Nužno

je najistinitije ono, što hvali filozof i ljubitelj zaključivanja. -Dakle bi od troje naslade najslađa bila naslada onoga dijela duše, kojim učimo, i najslađi bi bio život onoga od nas, u kojem taj dio vlada? -A kako ne bi? Svakako razumnik hvali svoj život kao pravi hvalilac. -A za koji život i za koju nasladu veli taj sudac, daje druga?

240

- Očito za nasladu ratnika i častoljupca, jer mu je bliže nego naslada novčara. - Dakle veli, daje zadnja naslada ljubitelja dobitka, kako se čini. - Dašto. - To bi dakle bio drugi dokaz. Po drugi bi put pobijedio pravednik nepravednika; a treći put neka bude na čast Zeusa Spasitelja i Olimpijskoga kao u Olimpiji. Pazi: osim naslade razumnika i nije ni posve istinita ni čista naslada ostalih, nego je neka sjena, kako sam, čini mi se, čuo od nekoga mudraca. A to bi bio najveći i najodlučniji poraz. -Kudikamo; nego kako veliš? -Ovako ću - rekoh - iznaći istraživajući, dok ćeš ti odgovarati. -Pitaj dakle. -Govori dakle: ne velimo li, daje bol protivan ugodnosti? -Dakako. -Što ne, velimo, da ima nešto, što nije ni radost ni bol? -Zaista ima. - Da je u sredini između ovoga dvojega; tu je duša nekako mirna od ona dva čuvstva; ili ne veliš to tako? - Tako. - Zar se ne sjećaš što bolesnici govore, kad su bolesni? -Što? - Da naime ništa nije ugodnije od zdravlja; ali oni prije bolesti nisu znali, daje to najugodnije. - Sjećam se. - Što ne, čuješ, kako kažu i oni, koje stežu bolovi, da nije ništa ugodnije nego da im bolovi prestanu? - Čujem. - Opažaš, mislim, da ljudi dolaze i u mnoga druga takva stanja, u kojima, kad osjećaju bol, hvale, da je najugodnije neosjećanje bola i mir od toga, a ne radovanje. - Ta to možda tada postaje ugodno i prijatno, naime mir. -I kad se dakle netko prestane radovati, prestanak ugodnosti bit će bolan. - Možda. - Što smo dakle upravo sada rekli, da je između obojega -naime mir - to će jednom biti i bol i ugodnost. - Čini se. - Zar je moguće, što nije nijedno ni drugo, da bude oboje? -Ne čini mi se.

241

- I ugodnost, kad u duši nastaje, i bol: to je oboje neko gibanje ili nije? -Da. -A nije li se netom pokazalo daje ono, što nije ni bolno ni ugodno, mir i sredina između ona dva čuvstva? -Ta pokazalo se. -Kako je dakle pravo; bezbolnost smatrati ugodnom ili neradovanje bolnim? -Nikako. -Nije dakle mirovanje zaista takvo, nego se tada uz bol samo čini kao ugodno, a uz ugodnost kao bolno, i takve tlapnje nisu za istinsku ugodnost nimalo zdrave, nego su neka obmana. -Svakako, kako nam govor pokazuje. -Odaberimo dakle ugodnosti koje ne dolaze iz bolova. Inače bi lako pomislio, da je to prirodno tako, da je naime ugodnost prestanak bola. a bol prestanak ugodnosti. -Gdje dakle i na kakve naslade misliš?

-Postoje

i mnoge druge naslade, a osobito ako bi pomislio na ugodnost mirisa. Ta naime ugodnost odmah postaje neizmjerna, i ako prije nije boljelo, a kad prestane, ne ostavlja nikakva bola. -Posve istinito. -Ne vjerujemo dakle, da je odlazak bola čista ugodnost i odlazak ugodnosti čist bol. -Ta nemojmo. -Ali zaista, najčešće i najveće ugodnosti, koje preko tijela dopiru do duše i kojima velimo ugodnosti, jesu te vrste, naime nekakvo oslobađanje od bolova. -Ta jesu. -Što ne, isto su takva i ona prethodna osjećanja i boli, koje nastaju iz očekivanja, prije nego će se ono oslobađanje zbiti. -Isto takva. -Znaš onda - rekoh ja - kakva su ono osjećanja i na što su najvećma nalik? -Na što? -Držiš, da u prirodi ima nešto gore, nešto dolje a nešto u sredini? -Držim. -Ako bi dakle tko letio odozdo prema sredini, misliš kako bi što drugo mislio, a ne da leti gore? I kad bi stao u sredini i gledao onamo, odakle je uzletio, zar bi mislio, daje negdje drugdje, a ne gore, kad nije još vidio, stoje doista gore?

242

-Zeusa mi, ne mislim, da bi takav drukčije pomislio. -Ali, ako bi natrag letio, mislio bi, da leti dolje

i istinito bi mislio? -Ta kako ne? -Što ne, to bi mu sve zato bivalo, što istinski ne zna, što je gore, u sredini i dolje? -Ta očito.

-Bi li se dakle čudio, što oni, koji ne znaju istine, o mnogome drugom točno ne misle, i što su prema ugodnosti, bolu i stanju, koje je između toga, tako raspoloženi, te istinito misle i doista osjećaju bol, kada padaju u bolno stanje, a kad od bola padaju u srednje stanje, tvrdo su uvjereni, da dolaze do zadovoljstva i ugodnosti, pa kao što se vara netko kada gleda na crnu boju uz sivu, ne poznajući bijele boje, tako se varaju i oni, kada uz bezbolnost pogledaju na bol, ne poznajući naslade. -Zeusa mi, ne bih se tome začudio, nego bih se mnogo više začudio, da nije tako. -Ovako dakle pomišljaj: nisu li glad, žeđa i takve pojave neka pražnjenja u stanju tjelesnom? -Dašto. -A zar nije opet neznanje i nerazumnost praznoća u stanju duševnom? -Jest. -Dakle bi se punio i onaj, koji bi dobivao hrane, i onaj, koji bi dolazio k pameti? -Kako ne! -Je li istinitije punjenje stvari, koja ima manje bitka, ili koja ga ima više? -Očito one, koja ga ima više. -Za koje dakle vrste držiš da imaju više čista bitka, je li primjerice za vrste jela, pića, prismoka i svekolike hrane, ili za vrstu istinita mišljenja, znanja, uma i opet uopće sve kreposti? A sudi ovako: čini li se tebi da više postoji ono, što je u svezi s vječno jednakim, besmrtnim i s istinom, te je i samo takvo i u takvu postaje, ili ono. stoje u svezi s nikada jednakim i smrtnim, te je i samo takvo i u takvu postaje? -Mnogo se razlikuje ono, stoje u svezi s vječno jednakim. -Ima li onda bit onoga stoje uvijek nejednako više udjela u bitku od znanja? -Nikako.

243

-A na istini? -Ni to. -A ako ima manje istine, nema li bitka manje? -Nužno. -Dakle uopće stvari za njegu tjelesnu imaju manje istine i bitka nego opet stvari za duševnu njegu? -Mnogo manje. -A ne misliš, da i samo tijelo ima manje istine i bitka od duše? -Mislim. -Što se dakle puni stvarima u kojima je više bitka, i što samo ima više bitka, većma se puni nego ono, što se puni stvarima u kojima je manje bitka, i što samo ima manje bitka? -Ta kako ne! -Ako je dakle ugodno puniti se onim, što po prirodi pripada, onda bi ono, što se puni većma bivstveno i stvarima u kojima je više bitka, pomoću istine naslade stvaralo bivstveniju i istinitiju radost, a ono, što dobiva stvari u kojima je manje bitka, punilo bi se manje istinito i manje stalno, i dobivalo bi nasladu manje pouzdanu i manje istinitu. -Bezuvjetno. -Koji su dakle bez razumnosti i kreposti, a uvijek su na gozbama i u sličnim užitcima, oni, kako se čini, lete dolje i natrag prema sredini i tu se motaju za života. To ne prekoračuju, nikada doista gore ne pogledaju niti uzlete, ne napune se pravoga bitka, ne okuse stalne i čiste naslade. Kao blago gledaju uvijek dolje, sagnuti su na zemlju i na stolove, hrane se krmom i pare se, i radi te lakomosti udaraju i bodu jedni druge željeznim rogovima i kopitima, te se iz nesitosti ubijaju, budući da bitka svojega i posude svoje ne pune pravom hranom. -Sasvim točno, Sokrate, pogađaš život mnoštva - reče Glaukon.

-Zar

onda nije nužno da se nalaze u nasladama, koje su pomiješane s bolovima, u nasladama, koje su utvare istinske naslade, u nasladama, koje su kao sjena, koje stojeći jedne uz druge dobivaju boju tako, da se čine jedne i druge žive, te u nerazumnima rađaju pomamnu čežnju prema sebi i predmet su borbe, kao što Stesihor veli, daje utvara Helenina postala onima u Troji predmet borbe, jer nisu znali pravo stanje stvari? -To je posve nužno tako nekako. -A što, ne nastaju li nužno kod voljnog dijela duše, to jest srčanosti, slične takve pojave, ako je tko bio zavidan iz častolju-

244

bivosti ili silovit iz želje za pobjedom ili srdit iz mrzovoljnosti, te bez promišljanja i razuma ide za tim, da se nasiti časti, pobjede i srdžbe? -Takve pojave nužno nastaju i tu. -Što dakle - rekoh ja - zar da slobodno govorimo i za požude, koje prate koristoljubiv i častoljubiv dio duše, da će one od njih, koje će slijediti znanje i razum i koje će uza znanje i razum ići za nasladama, na koje će putiti razbor, te ih postizati -da će one, budući da slijede istinu, postizati najistinitije naslade, kako već istinite naslade one mogu postići, i naslade sebi najsvo-jstvenije, ako je svakome i najsvojstvenije, što mu je najbolje? -Ta jest zaista najsvojstvenije. -Ako dakle cijela duša slijedi svoj filozofski dio te se ne buni protiv njega, onda svaki dio može i inače svoje raditi i pravedan biti, pa i uživati svaki naslade svoje i najbolje i po mogućnosti najistinitije. -Svakako. -A kad dakle prevlada koji drugi dio. ne može ni sam svoje naslade nalaziti, te druge dijelove tjera, da idu za tuđom i neistinitom nasladom. -Tako je. -Što ne, stoje najdalje od filozofije i razuma, najviše bi tako radilo? - Svakako. - A nije li najdalje od razuma ono, stoje najdalje i od zakona i reda? - Ta očito. - A nije li se pokazalo, da su najdalje ljubavne i tiranske požude? - Kudikamo. - A da su najmanje udaljene kraljevske i uredne požude? -Da. -Dakle će, mislim, tiranin biti najviše udaljen od istinite i svojstvene naslade, a kraljevski čovjek najmanje? -Bez sumnje. -I živjet će, dakle, silnik najneugodnije, a kralj najugodnije. -Bezuvjetno. -Znaš onda - rekoh ja - koliko neugodnije živi tiranin od kralja? -Da, ako ćeš reći. -Kako se čini, tri su ugodnosti; jedna je prava, a dvije su lažne. A tiranin je prekoračio lažne, budući da je odbjegao razumu i zakonu, te prebiva medu ropskim nasladama kao među tjelesnom

245

stražom, pa koliko time gubi, nije ni posve lako reći, osim možda ovako. -Kako? -Od oligarhijskog čovjeka treći je po udaljenosti bio tiranin: njima je u sredini bio demokratski čovjek. -Da. -Dakle bi, ako se pazi na istinu, brojeći od onoga, njegova naslada bila tek treća utvara prave naslade, ako je istina ono, što rekosmo maločas? -Tako je. -A opet je oligarhijski čovjek treći iza kraljevskoga čovjeka, ako ujedno mećemo plemićkoga i kraljevskoga čovjeka. -Ta treći. za sve skupa; sprijateljit će jedno s drugim i sa sobom i tako će sve odgajati. -Ta svakako to opet govori onaj, koji hvali pravednost. -Dakle bi na svaki način onaj, koji bi hvalio pravdu, istinu govorio, a koji bi hvalio nepravdu, lagao bi. Jer ako bi gledao na nasladu, na dobar glas i na korist, hvalilac pravednosti govori istinu, a što god kudilac kudi, nije točno ni pametno. -Nije, čini mi se, nikako. -Nagovarajmo ga dakle blago - ta ne griješi svojevoljno - i pitajmo ga: sretnice, ne bismo li rekli, da i lijepi i sramotni običaji imadu svoje podrijetlo, pa je lijepo ono, kad se zvijer u nama podlaže čovjeku, ili možda bolje božanskom u nama, a sramotno ono, kad se pitomi dio podlaže divljemu? Hoće li pristati ili ne? -Hoće, ako me bude slušao. -Ima li dakle nekoga, komu prema tome izlaganju koristi nepravedno uzimati zlato, ako već ovako ne, kako biva kako rekosmo, te on, dok zlato uzima, ujedno najbolji dio sebe meće u ropstvo najgoremu? Ili ako bi prodao za zlato sina ili kćer u ropstvo, i to u ropstvo divljim i zlim ljudima, ne bi mu donijelo koristi, pa dobio ne znam kako mnogo. A ako najbožanskiji svoj dio prodaje u ropstvo najbezbožnijemu i najopakijemu dijelu i ništa ga ne žali, nije li tada jadan i ne prima li zlatno mito za mnogo strasnija zlodjela nego Erifila, kad je primila zlatan lanac za život muža? -Zaista za mnogo strasnija - reče Glaukon. - Ja ću ti naime mjesto njega odgovoriti.

246

-Dakle

se, misliš, i razuzdanost zato odavna kudi, što u njoj preko potrebe postaje raspušteno ono zlo, onaj veliki i mnogoliki skot? -Očito. -A ne kudi li se samovoljstvo i mrzovoljnost onda. kada nerazmjerno poraste i nategne se lavlji zmijinji dio? - Svakako. - A ne kudi li se raskoš i mlitavost radi slabljenja i popuštanja upravo toga lavovskoga dijela, naime, kad u njemu stvaraju kukavštinu? - Dašto. - A ne kudi li se laskanje i ropsko vladanje onda, kada tko taj isti dio, to jest volju, podlaže mnogoglavoj zvijeri, te ga radi novaca i nesitosti one zvijeri od mala zlostavljanjem privikava da postaje majmun mjesto lava? - Dakako. - A što misliš, zašto nas sramoti prljavo rukotvorstvo? Ili ćemo reći, da radi nečega drugoga, a ne radi toga, što je tu od prirode slab najbolji dio, tako da ne bi mogao vladati skotovima u sebi, nego bi ih morao dvoriti i učiti samo to kako će im se ulagivati? - Čini se. - Dakle, da bi i takav čovjek bio podjednakom vladom kao i najbolji čovjek, velimo, da mu treba robom biti onome najboljemu čovjeku, što u sebi ima božansku vlast. Ne mislimo, kako on ima biti podložan na svoju štetu kao rob, kako je Trazimah mislio za podložnike, nego držimo, da je svakome korisnije stajati pod božanskom i razboritom vladom, a najbolje pod vladom koju ima sam u sebi, a ako ne, pod vladom izvana, koja nad njim stoji. Tako bismo po mogućnosti svi bili jednaki i prijatelji pod istim vodstvom. - Tako je. -A i zakon pokazuje-rekoh ja-da mu je to namjera, jer je saveznik svima u državi; pokazuje to i rukovođenje djece, naime to, što im ne damo slobode dok i njihovu dušu kao i državu ne uredimo, dok ne odgojimo njihov najbolji dio kao naknadu za svoj najbolji dio, koji ih je do sada vodio, te im time dajemo jednakoga čuvara i vladara, i tada ih istom puštamo na slobodu. - Ta pokazuje.

-Kako

ćemo onda dakle, Glaukone, i iz kojega ćemo razloga reći, da nekome koristi raditi krivo, biti razuzdan ili što sramotno činiti, dakle sve, po čemu će biti gori, a moći steći više novaca ili

247

koju drugu moć? -Nikako. -A kako ćemo reći, da koristi tajno činiti krivo i ne biti kažnjen? Ili zar ne postaje još gori, za kojega se ne zna? A za kojega se zna te biva kažnjen, zar se u njemu ne umiruje i ne pitomi zvjerski a oslobađa pitomi dio? I dok cijela duša prelazi u najbolju prirodu time, što stječe trijeznost i pravednost s razumnošću, ne dobiva li vrjednije stanje nego tijelo, koje dobiva snagu i ljepotu sa zdravljem; toliko vrjednije, koliko je duša vrjednija od tijela? -Zaista svakako. -Dakle će pametan sve svoje sile na to uperiti, te će ponajprije cijeniti nauke, koje će mu dušu takvu učiniti, a ostale ne će toliko cijeniti? -Očito. -Zatim će cijeniti tjelesno stanje i hranu, ali ne zato, da bi se predao zvjerskoj i nerazumnoj nasladi, pa u tome smjeru živio, nego će nastojati i na zdravlje paziti i cijeniti ne stoga da bi bio jak, zdrav ili lijep, ako od toga ne će biti trijezan, nego da tjelesni sklad uvijek stavi u službu duševnog sklada. -Zaista svakako, ako već hoće doista odgojen biti. -Dakle će cijeniti red i skladnost i u stjecanju blaga? I gomilanje svog imutka ne će beskrajno uvećavati, zbunjen udiv-ljavanjem svijeta za to, i time si pribavljati samo beskrajna zla. -Mislim da ne će. -Nego će ga uvećavati misleći na uređenje u sebi i pazeći, da ondje u sebi ništa ne poremeti radi mnogo ili malo imovine. Prema tome će postupati, pa povećavati i trošiti toliko imovine, koliko bude mogao. -Svakako.

-Ali

zaista, i kod časti će na isto paziti, pa će jedne primati i kušati svojevoljno, za koje bude mislio da će ga boljim učiniti, a za koje bude mislio da će razoriti stanje koje postoji, njih će se kaniti nasamo i javno. -Ne će dakle htjeti ići u državne službe, ako se za to bude brinuo. -Naprotiv, i te kako u svojoj državi - ali možda ne u onoj, u kojoj se rodio, osim ako se ne dogodi kakav znak od boga. -Razumijem: misliš u državi koju smo sada izgradili i osnivali samo u mislima; jer na zemlji, mislim, nigdje je nema. -Ali - rekoh ja - možda je na nebu kao uzor za onoga, koji je

248

hoće vidjeti i videći nju sebe uređivati. A nema nikakve razlike, je li gdje stvarno ili će biti takva država; ta obavljao bi poslove samo te države, a nijedne druge. -Naravno.

249

DESETA KNJIGA -I DOISTA - rekoh ja - i po mnogo čemu drugom dolazi mi na um, da smo državu nadasve pravo osnivali, ali osobito po tome, kad pomislim na pjesništvo. -Kako? -Da ne primamo nikako onoga dijela njegova, koji oponaša. Jer sada, kad smo sve dijelove duše napose raspravili, vidi se, kako se meni čini, i očito je, da ga nipošto ne treba primati. -Kako veliš? -Da vama rečem - ta ne ćete me tužiti pjesnicima tragedija i ostalim svima pjesnicima oponašateljima - sve to, čini se, nagrđuje dušu slušatelja, koji nemaju ustuka. naime spoznaje pravog stanja stvari. -U kojem dakle smislu? -Moram reći, premda mi ne da govoriti neka ljubav i poštovanje, koje me od mala obuzima prema Homeru. Čini se naime, daje on bio prvi učitelj i vođa svih tih divnih tragika. Ali ne smije se više cijeniti čovjek od istine i što velim, treba reći. -Svakako. -Slušaj dakle, ili bolje, odgovaraj. -Pitaj. -Bi li mi mogao uopće reći, stoje oponašanje? Jer ni sam se sasvim ne domišljam, stoje ono. -Zaista ću se onda nekako ja domisliti! -Ne bi bilo nimalo čudno; jer mnogo toga prije vide kratko-vidi nego oštrovidi.

250

-Jest tako; ali dok si ti tu, ne bih imao odlučnosti da rečem, ako mi se što i ukazuje; nego gledaj sam. -Hoćeš dakle da počnemo razmatrati običajnim postupkom? Obično naime uzimamo svaki pojedini pojam za svako pojedino mnoštvo predmeta, kojima nadijevamo isto ime; ili ne razumiješ? -Razumijem. -Da uzmemo dakle i sada mnoštvo predmeta, koje hoćeš, primjerice, ako hoćeš, mnogo ima postelja i stolova. -Kako ne? -Ali samo su dva pojma za te predmete, jedan za postelju a drugi za stol. -Da. -Dakle obično i govorimo, da obrtnik jednoga i drugoga toga predmeta, gledajući uzor, jedan pravi postelje a drugi stolove, kojima se mi služimo, i ostale predmete jednako tako? Ta ne pravi nijedan obrtnik sam uzor; ta kako bi? -Nikako. -Ali pazi dakle, kakvim zoveš ovoga obrtnika? -Kojega? -Koji pravi sve one predmete, koje i svaki pojedini obrtnik! -Silna nekakva i čudnovata čovjeka kažeš. -Ubrzo ćeš o tom još više reći. Jer taj isti rukotvorac može ne samo napraviti one predmete, koje i ljudi, nego pravi i sve rašće iz zemlje i stvara sve životinje, i sve ostalo pa i sama sebe, a osim toga stvara zemlju, nebo, bogove, sve na nebu i sve pod zemljom u Hadu. -Sasvim čudnovata mudraca spominješ. -Ne vjeruješ? I reci mi: čini li ti se, da uopće ne bi postojao takav obrtnik ili da bi bio na neki način stvoritelj svega toga, a na neki način ne bi? Ili ne vidiš da bi, na neki način, mogao i ti sam sve to stvoriti? -A koji je to način?

-Nije težak, pa se može mnogovrsno i brzo obavljati, a najbrže tako, ako uzmeš zrcalo i svuda ga okrećeš. Brzo ćeš napraviti sunce, predmete na nebu, zemlju, sebe, ostale životinje, predmete, rašće i sve stvari, o kojima se upravo sada govorilo. -Da, prividno, ali ne tako, da bi sve to negdje doista bilo. -Lijepo i zgodno dolazi tvoj odgovor našem istraživanju. Jer, mislim, medu takve obrtnike pripada i slikar; zar ne? -Ta kako ne?

251

-Ali ćeš, mislim, reći, da ne pravi istinito ono što pravi. Premda i slikar pravi postelju na neki način; ili ne pravi? -Da, prividnu pravi i on. -A što tvorac postelja? Nisi li netom govorio, da ne pravi "uzora" (ideju), za koji upravo velimo daje ono, što postelja jest, nego da pravi "neku" postelju? -Ta govorio sam. -Dakle ako ne pravi ono što jest, ne bi pravio bitka, nego nešto stoje kao bitak, a nije sam bitak; a ako bi tko govorio, daje djelo tvorca postelja ili kojega drugoga rukotvorca potpuni bitak, čini se, da ne bi istinu govorio? -Ne bi zaista, bar ne onima, koji se bave ovakvim razmatranjima. -Ne čudimo se dakle ništa, ako je i to nekako nejasno prema istini. -Ta nemojmo. -Hoćeš dakle - rekoh ja - da potražimo upravo kod tih predmeta bit toga oponašatelja, koga tražimo? -Da, ako hoćeš. -Što ne, tu nastaju nekakve tri postelje: jedna u stelje i neki rukotvorac, stvorio je jednu po prirodi, bog je napravio; ili tko drugi? -Nitko drugi, mislim. -Jedna, koju pravi stolar. -Da. -Jedna, koju pravi slikar; zar ne° - Neka bude. - Dakle slikar, tvorac postelja, bog, tri su to znalca za tri vrste postelja. - Da, tri. - Bog dakle ili nije htio ili mu je bio kakav zakon, da u prirodi ne napravi više nego jednu postelju, i tako je napravio samo jednu, upravo ono, što postelja jest; dvije takve ili njih više niti je stvoreno od boga niti će se stvoriti. - Kako to? - Zato, ako bi samo dvije napravio, opet bi se jedna nad njima pokazala, od koje bi opet one obadvije imale svoj oblik, i ta bi postelja bila ono, što postelja jest, a ne one dvije. - Točno je tako. - To je dakle, mislim, bog znao, i hoteći biti doista tvorac postelje, koja doista jest, a ne tvorac neke postelje i neki rukotvorac,

252

stvorio je jednu po prirodi. - Čini se. - Hoćeš dakle, da njega zovemo pratvorcem toga predmeta, ili tako nekako? - Svakako je to pravedno, kad je već to i sve ostalo stvorio. -A kako da zovemo stolara, zar ne obrtnikom postelje? -Da. -Zar i slikara obrtnikom i tvorcem takva predmeta? -Nikako. -Nego što ćeš reći, daje on za postelju? -Meni se čini, da bi se najprimjerenije zvao tako: opona-šatelj predmeta, za koji su ona dva obrtnici. -Neka; oponašateljem zoveš tvorca tvorevine treće iza prirode? -Svakako. -To će dakle biti i tragedijski pjesnik, ako je doista opona-šatelj, naime nekako treći iza kralja i istine kao i svi ostali oponašatelji.

-Čini se. -Za oponašatelja smo se dakle složili. A reci mi za slikara ovo: čini li ti se, da on nastoji oponašati upravo svaki prapredmet ili djela obrtnika? -Djela obrtnika. -Zar onako, kakva jesu, ili kakva se čine? Jer odredi još to. -Kako misliš? -Ovako: ako postelju gleda postrance, sprijeda ili kako god hoćeš, zar se što razlikuje sama od sebe? Ili se ništa ne razlikuje, nego se samo čini drukčija; i ostalo tako isto? -Ta samo se čini, a ne razlikuje se ništa. -Pazi dakle upravo to: kako postupa slikarstvo kod svakoga predmeta? Je li prema bitku, naime da oponaša, kako jest; ili prema priviđanju, kako se privida? Kao oponašanje prividanja ili istine? -Prividanja. -Daleko je dakle oponašanje od istine, i kako se čini, zato sve izrađuje, što samo malo doseže od svakoga predmeta, i to utvaru. Primjerice slikar će nam, velimo, slikati postolara, stolara, ostale obrtnike, a ne razumije se ništa u te vještine. Ali ipak, ako bi bio dobar slikar, pa bi naslikao stolara i izdaleka ga pokazivao, varao bi djecu i nerazumne ljude time, što bi se prividalo, daje ono doista stolar. -A što ne bi? -Ali, prijatelju, ovo, mislim, treba o svim tim stvarima imati na umu. Kad nam tko priča o nekome, naime da se namjerio na

253

čovjeka, koji zna sve obrte i koji sve drugo, što zna svaki pojedini, zna točnije od koga god, takvu treba reći ovako: da je lud čovjek; da se, kako se čini, dao prevariti od nekakva opsjenara i oponašatelja, na koga se namjerio, te mu se taj čovjek pričinio premudrim, a to zato, što sam ne može razlikovati znanje, neznanje i oponašanje. -Živa istina.

-Što ne - rekoh ja - poslije toga treba ogledati tragediju i prvaka njezina Homera, kad već čujemo od nekih da ti pjesnici sva umijeća znaju i sve ljudske stvari i njihovu krepost i zloću, kao i sve božanske stvari. Jer, kako se kaže, treba dobar pjesnik sa znanjempjevati, ako hoće lijepo pjevati o onome što pjeva, ili ne smije pjevati. Treba dakle razmotriti: jesu li se ti ljudi prevarili, kad su se namjerili na te oponašatelje; zatim, ne opažaju li, gledajući djela tih oponašatelja, da su ta djela trostruko daleko od bitka, i da ih je lako stvarati bez znanja i istine? Ta oni stvaraju utvare, a ne ono što jest. Ili, dobri pjesnici i kažu nešto, i doista znaju ono, o čemu se svijetu čini da dobro pjevaju? -Svakako treba istražiti. -Misliš dakle, ako bi tko mogao oboje stvarati, i predmet oponašanja i utvaru, da bi se pustio u nastojanje oko izrađivanja utvara, i da bi to ozbiljno postavio za zadaću svoga života, kao najbolje što ima? -Ne mislim. -Nego ako bi već, mislim, doista imao znanje o tim stvarima, koje i oponaša, mnogo bi prije ozbiljno uznastojao oko djela nego oko oponašanja, gledao bi mnoga i lijepa djela ostaviti kao spomen iza sebe i volio bi biti hvaljen nego hvaliti. -Mislim, da bi, jer nije jednaka čast i korist. -Za ostale dakle stvari ne tražimo odgovora od Homera ili od koga god drugoga između pjesnika; ako je koji od njih bio sposoban za liječnika, a ne samo oponašatelj liječničkih govora, ne pitajmo ga, koji su to ljudi, za koje se kaže, da ih je ozdravio koji stari i novi pjesnik, poput Asklepija; ne pitajmo, koje lije on učenike liječništva ostavio, kao Asklepije svoje potomke, ne pitajmo ih opet ni za druga umijeća, nego pustimo na miru. Ali za najveće i najljepše stvari o kojima Homer govori, za ratove, vođenje bitaka, državnu upravu i odgoj ljudi, pravedno je pitati ga: "Mili Homeru! Ako nisi, kad se govori o kreposti, treći od istine, dakle ako nisi obrtnik utvare, kojega eto odredismo kao

254

oponašatelja. nego ako si i drugi i ako si mogao znati, koja zanimanja čine ljude boljima ili gorima pojedince i javno, reci nam: koja se država radi tebe bolje upravljala, kao što se Lakedemon bolje upravljao radi Likurga i kao što su se mnoge velike i malene države bolje upravljale radi mnogih drugih? Koja država spominje tebe. da si bio dobar zakonodavac i da si im koristio? Italija i Sicilija spominje Harondu, a mi Solona; a tko tebe?" Hoće li Homer moći koga reći? -Ne mislim - reče Glaukon - ne kažu zaista ni sami obožavatelji Homera. -Nego se dakle spominje kakav rat iz Homerova vremena, koji se pod njegovim vodstvom ili po njegovu savjetu dobro ratovao? -Nikakav. -Nego se dakle, kao od čovjeka mudra za djela, spominju mnoge i uspješne domisli za umijeća ili za druge kakve radove, kao opet od Tala Milećanina i Anaharsida Skićanina? -Nikako, ništa takvo. -Nego dakle, ako se nije isticao javno, a ono se veli, daje Homer pojedince bio sam za života kao vođa pri odgoju nekima, koji su njega voljeli radi društva i koji su potomcima predali neko homersko pravilo života, kao što su i samoga Pitagoru osobito radi toga voljeli i kao što se još i sada čini, da se njegovi sljedbenici ističu među ostalim ljudima takozvanim Pitagorinim načinom života? -Ne govori se opet ni takvo što. Jer kreofil, Sokrate, drug Homerov, pokazao bi se možda po odgoju još smješniji od svoga imena, ako je istina, što se o Homeru govori. Govori se naime, da je Homer dok je živio bio jako nemaran za svoga prijatelja. -Ta govori se zaista-rekoh ja. - Ali Glaukone, daje Homer doista mogao ljude odgajati i boljima ih činiti, i kao sposoban to znati, a ne samo oponašati, ne bi li, misliš, onda bio mnoge drugove sebi pribavio, i od njih bio cijenjen i ljubljen? Nego Protagora iz Abdere i Prodik iz Keje i premnogi drugi mogli su osobnim dodirom suvremenike svoje uvjeriti, da ne će moći ni kuće svoje ni države upravljati, ako ne budu oni rukovodili njihovim odgojem; i radi te mudrosti tako su jako ljubljeni da ih drugovi gotovo na ramenima nose. A Homera ili Hesioda bi li onda, da su već bili ljudima korisni za promicanje kreposti, puštali suvremenici da obilaze kao rapsodi, i ne bi li se otimali za njima više nego za zlato i silili ih, da ostanu kod njih. ali ako ih ne bi mogli nagovoriti, ne bi li ih bili

255

sami pratili, kuda god bi išli, dok ne bi dovoljno odgoja stekli? -Svakako mi se čini, Sokrate, da istinu govoriš. -Uzimajmo dakle, da su svi pjesnici, počevši od Homera, oponašatelji utvara kreposti i ostaloga o čemu pjevaju, a istine da se ne mašaju? Nego, kako smo upravo sada govorili, slikar će načiniti prividna postolara, premda se sam ne razumije u postolarstvo, i to za ljude, koji se sami ne razumiju, nego gledaju samo na boje i oblike. Svakako. -Tako ćemo dakle, mislim, i za pjesnika reći: on bojadiše svakakvim bojama od svakoga umijeća svoje imenice i glagole, a ne zna nego samo oponašati. Zato se drugima takvima, koji sude prema govorima, čini, da se veoma dobro govori, govorio tko o postolarstvu u stihovima, ritmu i harmoniji, o vođenju bitaka ili o čemu god drugome. Nekakav velik čar imaju od prirode ta sredstva! Jer kako pjesnička djela izgledaju kad im se oduzmu umjetničke boje, te se govore sama za se. mislim da znaš; ta vidio si već. -Jesam. -Što ne, nalik su na lica mladih ali nelijepih ljudi, kakva se prikazuju oku, kad je prošlo njihovo mladenačko doba° -Svakako. -Hajde dakle pripazi: tvorac utvare, oponašatelj, velimo, ništa ne zna o bitku, ali zna za prividanje; nije li tako? -Da.

-Ne ostavimo to dakle napola rečeno nego ispitajmo točno. -Govori. -Slikar će, velimo, slikati vodice i uzdu? -Da. -A pravit će ih remenar i kovač? -Svakako. -Zar dakle razumije slikar, kakve trebaju biti vodice i uzda? Ili ne zna to ni onaj, koji ih pravi, nego jedino onaj, koji to zna upotrebljavati, jahač? -Posve istinito. -Zar dakle ne ćemo reći, daje kod svega tako? -Kako? -Da za svaku stvar postoje ta tri umijeća: koje će je upotrebljavati, praviti, oponašati? -Da. -Što ne, valjanost, ljepota i ispravnost svake stvari, životinje i

256

čina ne odnosi se ni na što drugo nego na upotrebu, za koju je svako to načinjeno ili stvoreno? -Tako je. -Dakle je na svaki način najiskusniji onaj, koji svaku stvar upotrebljava, i on obavješćuje tvorca, kako je, dobra ili loša, kod upotrebe stvar koju upotrebljava. Primjerice svirač kazuje tvorcu svirala o sviralama, koje upotrebljava kod sviranja, te će mu naložiti, kakve treba praviti, a on će to izvršiti. -Kako ne! -Što ne, onaj "zna", pa kazuje o dobrim i lošim sviralama, a ovaj će vjerovati to, te praviti? -Da. - Dakle će kod iste stvari tvorac, budući daje skupa s onim koji zna, i prisiljen je čuti od onoga koji zna, imati samo pravu vjeru o vrsnoći i nevrsnoći te stvari, a upotrebljavatelj će imati stvarno znanje.

-Svakako. -A hoće li

oponašatelj, sam upotrebljavajući neku stvar, imati znanje o onome, što slika, je li lijepo i pravo ili nije, ili će imati samo ispravno mnijenje, budući da je nužno u društvu s onim koji zna, i budući da prima nalog, kako treba slikati? -Ni jedno ni drugo. -Oponašatelj dakle ne će ni znati ni ispravno mniti o vrsnoći ili nevrsnoći predmeta, koje bude oponašao. -Čini se, da ne će. -A krasan bi bio pjesnički oponašatelj po mudrosti u stvarima, o kojima bude pjevao! -Ne bi osobito. -Ali će zaista ipak oponašati, premda ne zna, stoje na stvari loše a što dobro; nego će, kako se vidi, oponašati to onako, kako se čini lijepo mnoštvu i onima, koji ništa ne znaju. -Ta što drugo? -To smo se dakle, kako se čini, prilično složili: oponašatelj nema nikakva znatna znanja o stvarima koje oponaša, nego je oponašanje nekakva igra a ne ozbiljan rad; zatim su oni, koji se bave tragičnim pjesništvom u jambima i šestercima, svi oponašatelji u potpunom smislu riječi. -Svakako. -Zeusa ti - rekoh ja - ne bavi li se dakle to oponašanje nečim, stoje treće iza istine? Zar ne?

257

-Da. -A dok dakle to oponašanje ima moć, koju ima, na kakav dio duše čovjeka djeluje? -O kakvu dijelu govoriš? -O ovakvu. Nama se ista veličina, ako je gledamo, ne ukazuje jednaka izbliza i izdaleka. -Ta ne. -I isti su predmeti, kad gledamo u vodi i vani, svinuti i ravni, i opet su radi varke vida pomoću boja uleknuti i izbočeni; i sve to upućuje na zbunjenost u našoj duši. Tom se dakle našom prirođenom slabosti koristi slikarstvo, kome ne manjka ni jedno sredstvo obmanjivanja, a jednako tako i čudotvorstvo i mnoge ostale slične vještine. -Istina. -Zar se onda nije pokazalo, daje najbolja pomoć protiv toga mjerenje, brojenje i utezanje, da ne bi vladalo u nama ono stoje prividno, to jest veće, manje, više, teže, nego račun, mjera ili utezanje. -Ta kako ne! -Ali zaista, to bi bio posao razumnoga dijela u duši. -Ta zaista njegov. -A njemu se često, nakon što izmjeri i označuje, da su neke stvari jedne od drugih veće, manje ili jednake, u isti mah o istima stvarima protivno čini. -Da. - Što ne, rekosmo, da je nemoguće jednim istim dijelom u isti mah o istim stvarima protivno misliti? -I pravo rekosmo. -Dakle onaj dio duše, koji pomišlja protiv mjera, ne bi bio isti kao onaj, koji pomišlja po mjerama. -Ta ne bi. -Ali bi zaista onaj dio duše, koji vjeruje mjeri i računu, bio najbolji. -Dašto. -Onaj dakle dio, koji se tome dijelu protivi, bio bi neki od loših dijelova u nama. -Bezuvjetno. -To sam dakle htio govorom utvrditi: da slikarstvo i uopće oponašanje izrađuje svoje djelo daleko od istine, a da opet suobraća, druži se i prijateljuje s dijelom u nama koji je daleko od

258

razumnosti - a sve to bez ikakvog zdravog i istinskog temelja. -Svakako. - Dakle se oponašanje kao loše sastaje s lošim i rada loše. Čini se. -Je li samo oponašanje po vidu ili i oponašanje po sluhu, kojemu dakle velimo pjesništvo? -Prirodno i to. -Ne povjerujmo dakle samo onom, što nam slikarstvo čini vjerojatnim, nego dodirno opet i na sam onaj dio razuma, s kojim suobraća pjesničko oponašanje, i vidimo, je li loš ili plemenit. -Ta treba. -Ovako dakle odredimo: oponašanje oponaša ljude, koji rade pod silu ili svojevoljno; pa radeći misle, da su dobro ili zlo prošli i onda se na sve to ili žaloste ili raduju. Da nema što drugo osim toga? -Nema ništa. -Zar je onda čovjek u svima tim prilikama u skladu sa samim sobom? Ili, kao što se kod vida bunio i imao u sebi u isti mah protivna mišljenja o istim stvarima, zar se tako i u djelatnosti buni i bori sam sa sobom? Ali sjećam se, da nam se sad ne treba ništa o tome sporazumjeti. Ta u predašnjim smo se raspravljanjima dovoljno složili o tome, daje naša duša puna na tisuće takvih protivnosti, koje nastaju u isti mah. -Točno. -Da, točno; ali što smo tada ostavili, sad mi se čini da treba raspraviti. -Što0 -Kad čestita čovjeka ovakav udes snađe, te izgubi sina ili nešto drugo, što najvećma cijeni, govorili smo negdje tada, da će on to najlakše od ostalih ljudi podnositi. -Svakako. -A sada razmotrimo ovo: zar se ne će ništa žalostiti; ili će, budući daje to nemoguće, biti samo nekako umjeren u žalosti? -To prije, uistinu.

-A sada mi reci o njemu ovo: misliš, da će se više opirati žalosti i potiskivati je, kad ga budu vidjeli drugi ljudi ili kad bude sam sa sobom, u samoći? -Mnogo više, kad ga budu drugi vidjeli. -A kad, mislim, ostane sam, mnogo će se usuditi reći, što bi se stidio, ako bi ga tko čuo, a mnogo će učiniti, što ne bi htio da ga

259

tko vidi gdje radi. -Tako je. -Što ne, razum i zakon nalaže opirati se, a samo čuvstvo vuče k žalosti? -Istina. -A kad u čovjeku nastaje istodobno kod jedne iste stvari protivna težnja, velimo, daje nužno u isti mah dvoje u njemu. -Kako ne! -Što ne, jedno je pripravno zakon slušati, kako zakon puti? -Kako? -Zakon veli, daje najljepše pokazivati što veću mirnoću u nesrećama i ne uzrujavati se. Jer niti je očito, što je u takvim zgodama dobro i zlo, niti ima kakva poboljšanja za onoga koji se ljuti, niti ikoja ljudska stvar vrijedi da se čovjek oko nje suviše muči, a žalost smeta onome, što nam treba u tim prilikama najbrže dolaziti. -Što to? -Treba - rekoh - svatko o nezgodi promišljati, pa, kao kod bacanja kocke, prema onome što je palo, uređivati svoje stvari onako, kako razum kaže da bi bilo najbolje, a da ne bi, kad postrada, kao djeca držao se udarena mjesta i dugo vikao, nego da bi uvijek privikavao dušu, da što brže ide na liječenje i popravljanje onoga, što padne i oboli, i da bi liječenjem uklanjao kuknjavu. -Svakako bi bilo najbolje, da se svatko u nezgodama tako vlada. -Što ne, velimo, najbolji dio hoće slušati razum?

-Ta očito. -A zar ne ćemo reći, daje nerazuman, mlitav i kukavštini sklon onaj dio, koji se ne može otrgnuti od sjećanja na nesreću i od naricanja, te je toga nesit? -Reći ćemo zaista. -Što ne, taj dio dopušta svakako mnogovrsna oponašanja? Ali razumnu i mirnu ćud, koja je uvijek sama sebi jednaka, nije lako oponašati i ako se oponaša, nije ju lako razumjeti, osobito okupljenom mnoštvu i svakakvim ljudima, koji se u kazališta kupe: ta oponaša se čuvstvo njima tuđe! -Svakako. -Očito dakle pjesnik oponašatelj nije stvoren za takav dio duše, i mudrost njegova ne nastoji tome dijelu ugađati, ako hoće biti na glasu kod mnoštva, nego je stvoren za uzbudljivu i šaroliku ćud,

260

zato što se ta ćud lako oponaša. -Očito. -Dakle bismo ga već pravedno korili, te ga uspoređivali sa slikarom? Jer i time je na njega nalik, što stvara djela loša prema istini, i jednak mu je tako, što suobraća s prostijim dijelom duše, a ne s najboljim. I tako bi onda pravedno bilo, kad ga ne bismo primali u državu, koja hoće imati dobre zakone, zato što on taj prosti dio duše budi, hrani i jakim čini, auništuje razumnost. Kao što biva u državi onda, kada tko opakima daje vlast i predaje im državu, a čestite ljude ubija: isto ćemo tako reći, da i pjesnik oponašatelj meće, svakome napose, zlo uređenje u dušu, jer ugađa bezumnome dijelu njezinu, koji ne raspoznaje ni što je veliko ni što je malo, nego iste stvari drži sad velikima a sad malenima. On stvara utvare, a od istine je veoma daleko. -Zaista još nismo spomenuli najveće optužbe protiv pjesništvu. Jer sasvim je strašno, kako ono može nagrđivati i čestite ljude, uz neke posve rijetke izuzetke. -A kako ne će biti strašno, ako ono to čini.

-Čuj

i gledaj. Kad naime slušamo Homera ili kojega drugoga tragičkoga pjesnika, kako oponaša kojega junaka, koji tuži i bez kraja i konca jadikuje, ili lica, koja žalosno pjevaju i u prsa se biju, znaš, da onda i mi najbolji to rado slušamo, podajući se također sami čuvstvu, i koji nas pjesnik najviše tako raspoloži, hvalimo ga ozbiljno, daje dobar. -Znam; a kako ne? -A kad kojega od nas zadesi žalost, onda opet opažaš, da se resimo suprotnim vladanjem i nastojimo biti mirni i pregorjeti, držeći, da se ovo pristoji mužu, a ono, što smo tada hvalili, ženi. -Opažam. -Je li dakle - rekoh ja - to u redu? Gledati takva čovjeka, kakav nitko ne bi htio sam biti, nego bi se sramio, a ipak se tome radovati i hvaliti to, te ne osjećati odvratnost? -Zeusa mi, ne čini se razborito. -Da, ako bi to onako gledao. -Kako? -Ako bi uzeo na um, da se nerazumni dio duše tada u svojoj nesreći silom usteže i ostaje gladan: ne naplače se, ne najadikuje se dosta, ne nasiti se, a traži inače takvu hranu od prirode; a tada ga pjesnici site i veseo je. A najbolji naš dio od prirode, pošto nije dovoljno odgojen poukom i navikom o svojim vladarskim

261

dužnostima, popušta uzde tome plačljivome dijelu, jer gleda tuđe bole, te za njega nije nikakva sramota hvaliti i žaliti, ako drugi neumjesno tuži, iako se ukazuje dobrim čovjekom; dapače drži, kako je na dobitku poradi užitka, i ne bi htio prezreti cijelo to pjesništvo pa se lišiti toga užitka. Jer, mislim, samo se neki rijetki mogu domišljati kako je nužno da tuđi bolovi utječu i na naše: tko naime na onim tuđim bolovima othrani do jakosti sažaljenje, nije mu lako zadržavati ga u svojim bolovima. -Veoma istinito. -Zar se ne može isto govoriti i o smiješnome, naime da činiš ono isto, što i kod sažaljenja, ako se sam sramiš zbijati šale, ali ih za komičke predstave ili u zasebnom društvu veoma rado slušaš i nije ti mrsko kao nešto loše? Jer što si opet razumom u sebi zadržavao, kad je htjelo zbijati šale, bojeći se, da će ti se ljudi rugati kao lakrdijašu, tome opet tada popuštaš, i kad ga tako učiniš jakim, onda često u svojim šalama ne opažaš, da si se zanio do lakrdijaštva. -Dakako. -Zar se ne može govoriti, da nam pjesničko oponašanje takvu štetu pravi i kod putenosti, srdžbe i kod svih čuvstava u duši: kod požude i bola i naslade, za koja čuvstva upravo velimo, da prate svaki naš čin? Ono naime ta čuvstva zalijeva, a trebalo bi ih sušiti; postavlja nam ih za gospodare, a trebala bi ona biti podložna, da bismo postajali bolji i sretniji, a ne gori i jadniji. -Ne mogu drukčije reći. -Dakle, Glaukone, kad se namjeriš na hvalitelje Homerove, gdje govore, da je taj pjesnik odgojio Heladu; da je njega za upravljanje i odgoj ljudskih prilika vrijedno ponovno uzeti i učiti, te sav svoj život prema tome pjesniku urediti i živjeti -treba ih ljubazno pozdravljati kao ljude, koji su po mogućnosti najbolji, i treba im dopuštati, daje Homer najvrsniji pjesnik i prvi od tragika, ali treba znati, da se u državu smije primiti samo toliko pjesništva, koliko su slavospjevi za bogove i pohvale za dobre. Ali ako ćeš primati zaslađenu Muzu u lirsko-dramskim ili epskim pjesmama, kraljevat će ti u državi naslada i bol mjesto zakona i razuma, za koji se svagda činilo, daje najbolji. -Živa istina. -To nam dakle - rekoh - neka bude obrana u pogledu pjesništva, kad smo ga se sjetili, naime da smo ga tada prirodno otpravljali iz države, kad je takvo; ta razum nas je na to silio. A da nas ne

262

osudi radi nekakve surovosti i prostote, recimo mu još. da postoji stara razmirica između filozofije i pjesništva. Jer i ona "lajava kuja, što na gospodara štekće" i "velik u praznorječju bezumnika" i "mnoštvo tih mudraca" i da "traže mislioci pažljivo uzrok svojoj gladi" - to su i drugi uz to nebrojeni dokazi njihova staroga protivljenja. Ali ipak budi rečeno, da bismo ih veselo primali, kad bi pjesništvo i oponašanje, koje ide za nasla- dom, moglo dati kakav dokaz, daje prijeko potrebno u državi dobrih zakona. Jer samo za sebe znamo da nas opčinjava. Ali nije sveto izdavati ono, što se čini istinito. Ta zar, prijatelju, ne opčinjava ono i tebe, osobito kad ga ogledaš na Homeru? -Veoma. -Što ne, ima pravo vraćati se u našu državu samo tako, ako se kani opravdati lirskom pjesmom ili pjesmom u kojem drugom mjerilu. -Svakako. -A bismo li i njegovim zagovornicima, koji nisu pjesnici nego prijatelji pjesnika, da reknu za njega u nevezanom govoru, kako ono nije samo slatko nego i korisno za državna uređenja i ljudski život, i slušat ćemo milostivo. Ta bit ćemo na dobitku, ako se pjesništvo ne pokaže samo kao slatko nego i kao korisno. -A kako ne ćemo biti na dobitku? -Inače, mili druže, kao što se oni, koji se kada u što zaljube, silom doduše ali ipak ustežu, ako pomisle, da ta ljubav nije korisna, tako će nam, iz ljubavi prema takvu pjesništvu, koju nam je usadio odgoj i naše divno državno uređenje, biti drago, ako se ono pokaže najboljim i najistinitijim; ali dok se ne bude moglo opravdati, koristit ćemo se, slušajući ga, onim što smo rekli, i čarobnom izrekom, koju to imade, pazeći da ne zapa-dnemo opet u djetinjastu ljubav, koju ima mnoštvo prema pjesništvu. Spoznajmo dakle, da se ne treba ozbiljno baviti takvim pjesništvom, kao da bi se ticalo istine i da bi bilo ozbiljno, nego da slušatelj treba biti oprezan pred njim iz straha za uređenje u sebi i da mu o pjesništvu treba držati ono, što smo rekli. -Posvema se slažem. -Ta velika je to borba, mili Glaukone, postati dobar ili zao, veća nego što se čini; zato nije vrijedno zanijeti se ni čašću ni novcima ni službom nikakvom, a ni pjesništvom, pa odnemariti pravednost i ostalu krepost. -Po onome, što smo prošli, slažem se s tobom; a mislim, da se

263

slaže i drugi, bilo tko. -I zaista - rekoh ja - najveću plaću kreposti i određene nagrade nismo još prošli. -Neizmjernu nekakvu kažeš veličinu, ako ima drugo veće od onoga, stoje rečeno. -A što bi u kratko vrijeme postalo veliko? Ta čitavo to vrijeme od djetinjstva do starosti bilo bi jamačno nekako neznatno prema svemu vremenu. -Zaista ništa. -Što dakle, misliš, da besmrtnoj stvari treba ozbiljno nastojati oko tolišnoga vremena, a ne oko vječnosti? -Mislim, oko vječnosti; ali što će ti to? -Nisi opazio, da je naša duša besmrtna i da nikada ne propada? On me pogleda i u čudu reče: -Zeusa mi, nisam; a ti to možeš govoriti? -Mogu, ako nije krivo; a mislim, da možeš i ti; ta nije ništa teško. -Meni jest; ali od tebe bih rado čuo tu netešku stvar. -Čuj - rekoh ja. -Samo govori. -Nešto zoveš dobrim, a nešto zlim? -Da. -Zar dakle o tome umuješ kao ja? -Kako? - Daje zlo sve ono, što upropašćuje i oštećuje, a dobro ono, što spašava i koristi. -Da. - Što dalje; za svaku stvar ima nešto zlo i dobro. Primjerice očna bolest za oči i uopće bolest za cijelo tijelo; snijet za žito. gnjiloća za drvo, hrda za mjed i željezo; i što velim, gotovo za svaku stvar priraslo zlo i bolest? -Da. -Što ne, kad čemu nešto od toga pristupi, čini lošim ono, čemu pristupi, i napokon cijelo rastvori i upropasti? -Ta kako ne! -Dakle upropašćuje svaku stvar njezino zlo i nevaljalost, koja se s njome srasla; ili ako je to ne će upropastiti, drugo je više ne bi uništilo. Jer Dobro zaista ne će nikada ništa upropastiti; ni opet ono, što nije ni zlo ni dobro. -Ta kako bi? -Ako dakle nađemo koju stvar, za koju doduše ima zlo. koje nju čini lošom, ali je ne može rastvarati, dok je nastoji upropastiti; ne ćemo li onda znati, da stvar tako stvorena ne može propasti?

264

-Vjerojatno je tako. -Što dakle, zar nema za dušu zlo, koje nju čini lošom? -I te kako, naime sve ono, što smo upravo sada spominjali: nepravednost, razuzdanost, kukavnost i neukost. -Zar nju onda što od toga rastvara i upropašćuje? I promisli, da se ne prevarimo, pomislivši da je nepravedan i bezuman čovjek, kad se uhvati u nepravdi, tada propao od nepravednosti, koja je pokvarenost duše. Nego čini ovako: kao što tijelo tjelesna pokvarenost, bolest, rastače, upropašćuje i dotle vodi, da i ne bude tijelo, tako i sve ono, što smo upravo sada spominjali, nestaje po vlastitoj zloći, koja ga uništava izvana i iznutra; nije li tako? -Jest. -Hajde dakle ogledaj i dušu na isti načinje li nepravednost i ostala zloća u duši, tim samim što se u njoj nalazi, nju uništava i gasi, dok je ne dovede do smrti i od tijela ne odijeli? - To nikako.

-Alije

besmisleno, da bi tuđa pokvarenost nešto uništavala, a vlastita ne bi. -Besmisleno. -Ta promisli, Glaukone; tijelo, mislimo, ne treba propadati ni od pokvarenosti jela, koja pripada upravo njemu, bilo zato što je staro, bilo za to što je gnjilo, bilo zbog bilo čega. Ali ako pokvarenost samih jela uzrokuje u tijelu tjelesnu pokvarenost, reći ćemo, daje tijelo posredstvom jela propalo od svoje pokvarenosti, bolesti; a nikada ne ćemo misliti, da tijelo, koje je nešto drugo, propada od pokvarenosti jela, koje je opet nešto drugo, dakle da tijelo propada od tuđega zla, koje nije uzrokovalo vlastitoga zla. -Posve bi pravo govorio. -Radi istoga dakle razloga - rekoh ja - ako tjelesna pokvarenost ne uzrokuje u duši duševnu pokvarenost, nikada nemojmo misliti, da duša propada od tuđega zla bez vlastite pokvarenosti, od zla koje pripada drugome, tijelu. -Ta razborito je. -Ili dakle pobijmo to kao netočno ili, dok to nije pobijeno, nikada ne govorimo, da bi - ili od vrućice ili opet od druge bolesti ili opet od nasilnog usmrćenja ili ako bi tko cijelo tijelo što sitnije sasjekao - radi toga ikada i najmanje duša propadala, prije nego tko dokaže, da radi tih trpnja tijela sama ona nepravednija i

265

opakija postaje. A nikome ne dajmo govoriti, da propada duša ili što drugo onda, ako ovamo tuđe zlo prodre, a ne prouzrokuje u svakome vlastito zlo. -Ali zaista, to ne će nikada nitko pokazati, da duše pri umiranju i radi smrti postaju nepravednije. -A ako se tko bude usuđivao udarati na tu tvrdnju i govoriti, da onaj, koji umire, postaje opakiji i nepravedniji - samo da ne bude prisiljen priznati, da su duše besmrtne - mislit ćemo, ako je istina što taj govori, daje nepravednost smrtonosna za onoga koji je ima. kao bolest, zatim da upravo ona svojom prirodom ubija, te umiru oni, koji nju steknu - brže oni, koji je steknu najviše, a koji je manje steknu, sporije - a ne ćemo misliti, da nepravednici umiru radi te nepravednosti onako, kao sada: od drugih, koji kažnjavaju. -Zeusa mi, ne će se dakle nepravednost pokazati posve strašna, ako će biti smrtonosna za onoga, koji nju ima; ta bila bi izbavljenje od zala. Ali će se ona, mislim, pokazati prije kao posve protivno, to jest da ostale ubija, ako je doista to moguće, a da onoga, koji nju ima, čini i veoma snažnim za život, i ne samo snažnim nego još besanenim: tako je negdje daleko, kako se čini, od toga da bi bila smrtonosna. -Lijepo govoriš - rekoh. - Jer kad već ne može svojstvena pokvarenost i svojstveno zlo ubiti i uništiti dušu, teško će dušu, ili što drugo, osim onu stvar za koju je određeno, upropastiti ono zlo, koje je određeno drugome na propast. - Teško, kako je bar vjerojatno. - Dakle kada duša ne propada ni od kakva zla, ni od svojstvena ni od tuđega, očito je ona nužno vječni bitak, a ako je vječni bitak, nužno je besmrtna. - Nužno. - To dakle neka bude tako. A ako jest tako, znaš, da bi bio uvijek isti broj duša. Jer ako nijedna ne propada, ne bi ih postalo manje; ni opet više, jer ako bi ičega, što je besmrtno, više postajalo, znaš, da bi postajalo od smrtnoga i napokon bi bilo sve besmrtno. - Istinu govoriš. - Nego nemojmo misliti to, jer se protivi onom što smo rekli, ni opet to, da bi duša po svojoj najistinitijoj prirodi takva bila, te bi sama u sebi bila puna mnogoga šarenila, nejednakosti i razlike. - Kako veliš? - Nije lako, da bi vječno bilo ono, što je sastavljeno od mnogo

266

česti i što nema najljepši sastav, kako se sada nama pokazao za dušu.

-Nije nipošto vjerojatno. -Da je dakle duša besmrtna,

dokazalo bi i netom rečeno raspravljanje i ostalo. Ali kakva je duša doista, ne smije se razmotriti onda, kada je nagrđena od zajednice s tijelom i drugim žalima, kako je mi sada razmatramo, nego je treba dovoljno duhom ogledati takvu, kakva je onda kad postaje čista, i svatko će nju naći mnogo ljepšu i jasnije će razabrati pravednost i nepravednost i sve, što sada prođosmo. A sad rekosmo istinu o njoj, kakva nam se za sada ukazuje; ali smo je gledali u onakvu stanju, u kakvu stanju motritelji morskoga boga Glauka vide; oni ne bi više lako vidjeli njegovu prvobitnu prirodu, budući da su mu stari dijelovi tijela što istrgnuti a što smrvljeni i svakojako nagrđeni od valova, a drugi su mu dijelovi prirasli: školjke, mulj i kamenje, te je više nalik na kakvu životinju, nego kakav bješe od prirode. I mi gledamo dušu u takvu stanju radi nebrojenih zala, koja su je zadesila; ali treba paziti na sljedeće, Glaukone. -Na što? -Treba paziti na njezinu ljubav prema znanju i gledati, za čim se obraća, za kakvim društvima čezne, budući daje srodna božanskome, besmrtnome i vječnome; zatim treba paziti kakva bi postala, ako bi za tim sva pošla, ako bi u tome pregnuću izišla iz mora, u kojemu je sada, i ako bi otresla kamenje i školjke stoje sada oko nje, budući da se gosti zemljom, pa ju je zemljano i kameno u divljoj množini obraslo radi slavljene gozbe. I tada bi svatko vidio njezinu pravu prirodu, naime je li mnogovrsna, jednovrsna, kakva lije, kako lije. A sada smo, kako ja mislim, prilično prošli njezine promjene i oblike u ljudskome životu. -Svakako. -Dakle - rekoh ja - u raspravljanju sve ostalo uklonismo, i ne pridasmo plaće i slave pravednosti, kako vi rekoste da učiniše Hesiod i Homer, nego nađosmo, daje pravednost sama po sebi za samu dušu najbolja i da duši treba činiti pravedno, imala Gigov prsten ili ne imala, i pored takva prstena, još i Hadovu kapu.

-Posve istinito govoriš. -Zar se dakle, Glaukone,

sada još može zamjeriti, ako uz ono dajemo pravednosti i ostaloj kreposti također nagrade, kolike i kakve ona duši pribavlja od ljudi i od bogova, dok još čovjek živi i kad umre? -Svakako.

267

-Zar ćete mi dakle povratiti, što ste u govoru posudili? -Što upravo? -Dadoh vam, da se pravednik čini nepravednim, a nepravednik pravednim. Jer iako ne bi bilo moguće, da bi to tajno ostalo bogovima i ljudima, ipak mišljaste vi. da to treba dopustiti radi raspravljanja, da bi se usporedila i prosudila sama pravednost sa samom nepravednošću. Ili se ne sjećaš? -Zaista bih krivo činio, kad se ne bih sjećao. -Kad su dakle već uspoređene, natrag zahtijevam u ime pravednosti, da i mi priznamo, da se nju cijeni onako, kakav glas ona doista ima kod bogova i ljudi, da dobije i dobiti, koje ona radi glasa postiže, pa daruje time one koji nju imaju, kad se već pokazalo da ona daje i dobar bitak i da ne vara one, koji nju zaista primaju. -Pravo zahtijevaš. -Što ne, najprije ćete opozvati, da bogovima nije poznato za jednoga i drugoga od njih kakav je? -Opozvat ćemo. -A ako nije to tajno, jedan bi bio bogovima mio, a drugi mrzak, kao što se i u početku slagasmo. -To jest. -A ne ćemo priznati, da božjem ugodniku sva dobra, koja od bogova dolaze, dolaze najbolja, ako mu već nije bilo dodijeljeno kakvo zlo radi pređašnje pogreške? -Svakako. -Tako dakle treba misliti o pravednu čovjeku: ako pada u siromaštvo, bolesti ili nešto drugo, što se čini daje zlo, da će se to za njega svršiti na dobro za života ili i poslije smrti. Jer zaista bogovi nikada ne odnemaruju onoga, koji hoće nastojati biti pravedan i vršeći krepost, koliko čovjek može, postajati jednak bogu. -I prirodno je, da se takav ne napušta od onoga kome sliči. -Što ne, o nepravedniku treba misliti protivno od toga? -Dakako. -Takve bi dakle bile nagrade od bogova za pravednika. -Po mojem mišljenju svakako. -A što od ljudi? Zar nije ovako, ako treba uzimati ono, što jest? Ne čine li se silni nepravednici jednako što i oni trkači, koji od početka dobro trče, a pri kraju ne? Isprva oštro odskakuju, a na koncu bivaju ismijani, kad spuste uši do ramena i odlaze bez

268

vijenca. A pravi trkači dođu do kraja i primaju nagrade i vijenac. Nije li tako većinom i s pravednicima? Nisu li na glasu, kad dođu na kraj svakoga pothvata, druženja i života, i ne dobivaju li nagrade od ljudi? -Dakako. -Hoćeš li onda dati govoriti meni o njima ono, što si sam govorio o nepravednicima? Ta reći ću naime, da pravednici, kad postanu stariji, u svojoj državi vrše službe, ako hoće; da se žene, odakle hoće; da udaju kćeri, kome hoće; i sve, što si ti govorio o onima, ja sada govorim o ovima. I opet i o nepravednicima govorim, da se većina njih, i ako u mladosti umaknu, na koncu utrkivanja dostignu i da su tad ismijani; da ih jadne starce zlostavljaju tuđinci i građani; da će biti šibani i doživjeti ono, što ti s pravom reče, daje surovo; zatim da će biti mučeni i paljeni; za sve to misli, da si i od mene čuo, da trpe nepravednici. Nego. kako velim, pazi, hoćeš li to dopustiti. -I posve ću dopustiti, jer pravedno govoriš. -Takve bi dakle - rekoh ja - bile nagrade, plaće i darovi, koje pravedniku dolaze za života od bogova i ljudi, osim onih dobara, koja davaše sama pravednost. - I kako lijepi i stalni. dakle nagrade nisu mnoštvom i veličinom ništa prema onima, koje jednoga i drugoga poslije smrti čekaju. A treba to čuti, da jedan i drugi čuje ono, što treba od govora da se čuje. -Govori; jer za mene nema mnogo drugih stvari, koje radije slušam - reče Glaukon. -Ali ne ću ti zaista-rekoh ja-kazivati pričanje Alkinojevo, nego pričanje junačine Era, sina Armenijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace poslije deset dana odniješe već raspale, njega odniješe čitava. Donesen kući imao se dvanaestoga dana sahraniti, ali ležeći na lomači oživje, a oživjevši pričaše, stoje ondje vidio. Kad je već njegova duša izašla, reče, daje išao s mnogima i da su došli u neki demonski kraj, u kojemu su bila dva otvora u zemlji jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot. U sredini medu tima otvorima sjeđahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu pravednima, da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda privežu znakove presuda, a nepravednicima nalagahu, da idu lijevo i dolje i da oni imaju otraga znakove svega, što su učinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su, da on ima biti glasnik ljudima o onome svijetu, i

-Te

269

govorahu mu, neka sluša i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu dakle, kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile duše, kad im se izrekla presuda, a od druga dva otvora na jedan su ulazile duše iz zemlje pune suhote i prašine, a na drugi su s neba silazile druge duše čiste. I koje su duše dolazile, činilo se, da su došle s daleka putovanja. Veselo odlažahu na travnik; razapinjahu šatore kao na zboru; pozdravljahu se među sobom, koje bijahu poznate; koje su dolazile iz zemlje, pitahu one druge za prilike ondje, i one s neba za prilike njihove; dok su jedne drugima pričale, jedne su naricale i plakale, sjećajući se, koliko su i kako su trpjele i što su vidjele na putovanju pod zemljom - a putovanje je tisuću godina! - a opet one s neba pričahu o užitcima i prizorima beskrajno lijepima. Da se dakle mnogo ispripovijeda, Glaukone treba mnogo vremena; ali glavno je, reče Er, ovo. Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo učinio i kolikima, za sve je kažnjen redom, za svakoga deseterostruko - i to za svaku stotinu godina, jer je tolik čovječji vijek - da bi trpio za nepravdu deseterostruku kaznu. I ako je primjerice tko skrivio mnoge smrti time što je izdao i u ropstvo turio ili države ili vojske, ili stoje bio sukrivac kakve druge nevolje, radi svega je toga dobio desetorostruke muke za svako zlodjelo. I opet ako je kakva dobročinstva učinio i ako je bio pravedan i sve, jednako je tako plaću dobivao. A o onima, koji su se netom rodili i kratko vrijeme živjeli, govoraše drugo, što nije vrijedno spomena. Ali za neštovanje i štovanje bogova i roditelja i za vlastitoručno ubojstvo spominjaše još veće odmazde. Reče naime Er, daje bio nazočan, kad je netko nekoga pitao, gdje je Ardijej Veliki. A taj Ardijej bijaše silnik u nekome gradu u Pamfiliji - već je tisuću godina odonda - i ubio je starca oca i starijega brata, i mnogo je inače grijeha učinio, kako se kazivaše. Reče dakle Er, daje onaj zapitani rekao: "Nije amo došao niti će doći. Jer gledasmo zaista i ovaj strašan prizor. Kad već bijasmo blizu izlaska, hoteći uzaći, i kad smo bili sve ostalo pretrpjeli, ugledasmo i Ardijeja iznenada i druge ljude, gotovo većinu njih silnike; a bijahu i neki posebnici među velikim grješnicima. Oni su već mislili, da će uzaći, ali ih otvor nije htio primiti, nego se začuje rika, kad je htio uzaći netko, koji je po zloći bio tako nepopravljiv, ili koji nije bio dovoljno kažnjen. To su po strani -reče-stajali blizu divlji, ognjeni ljudi, i kad su čuli taj glas, jedne su, obujmivši ih, odvodili, a Ardijeju s i drugima sputali ruke, noge i glavu, oborili ih i oderali im kožu. pa

270

su ih postrance duž puta vukli i na trnju grebenali, i svagda su prolaznicima kazivali, zašto se odvode, i da će biti bačeni u Tartar." Tada dakle reče Er, daje za svakoga od mnogih i svakakvih strahota osobito strašna bila ta, da ne bi zajeknuo, kad se budu penjali, onaj glas, i kad je glas šutio, da je svaki veoma veseo uzašao. Presude su dakle i kazne takve nekakve, i prema njima su opet nagrade. Kad onima na travniku proteče svakome sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i ići dalje; dolaze četvrti dan onamo, odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca, najvećma nalik na dugu, ali jasnije i čišće. Do svjetla su došli pošavši naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. To je naime svjetlo sveza neba, kao potpašaji troveslica: tako ono drži skupa cijelo obrtanje. A od krajeva je napeto vreteno Nužde (Ananke), pomoću koga se obrću sva obrtanja. Tome je vretenu držak i kuka od nada, a pršljen od smjese nada i drugih kovina. A priroda je pršljena ovakva. Oblikom je kao zemaljski pršljen; a prema onome stoje govorio Er, treba pomisliti da je pršljen ovakav nekakav, kao kad bi u jedan velik pršljen, probušen i potpuno izduben, umetnut bio drugi manji takav, koji pristaje, kao posude koje jedna u drugu pristaju; i tako dalje treći, četvrti i druga četiri. Ima naime u svemu osam pršljena, jedni su u druge umetnuti, odozgo pokazuju rubove kao okruge, a oko drška čine suvislu bočinu jednoga pršljena; držak je kroz i izvanjski pršljen ima najširi okrug ruba; drugi je okrug šestoga pršljena, treći četvrtoga, četvrti osmoga, peti sedmoga, šesti petoga, sedmi trećega, osmi drugoga. A 7 najvećega je pršljena okrug šaren; sedmoga je najsvjetliji; okrug osmoga pršljena dobiva sjaj od sedmoga pršljena; okrug drugoga i petoga pršljena imaju boju nalik jednu na drugu, više su žućkasti nego drugi okruži; treći imaju najbjelju boju; četvrti je crvenkast, a šesti je po bjeloći drugi. A vrti se dakle cijelo vreteno naokolo istim tokom. Ali u njegovu cjelokupnu okretanju sedam okruga unutra okreće se pomalo protivnim smjerom od cjeline, a od tih samih sedam okruga najbrže ide osmi; kao drugi i skupa idu sedmi, šesti i peti; kao treći brzinom ide naokolo, kako se njima činilo, četvrti, a treći kao četvrti i drugi kao peti. A okreće se vreteno u krilu Nužde. Na svakome njegovu okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slaže se jedna ljestvica glasova. A druge tri žene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju; Suđenice (Moire), kćeri Nužde, u bjelini, s vijencima na glavi i to Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz

271

glasove Sirena, Davalica prošlost, Prelja sadašnjost, a Neobrnuta budućnost. I Prelja se na mahove desnicom maša i pomaže okretati izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom redom maša jednoga pa drugoga obrtanja. Kad su oni dakle došli, odmah su imali ići k Davalici. Onda ih je nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Davalice kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, kći Nužde. Duše jednodnevne, počinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne će Usud vas kockom birati, nego ćete vi Usuda birati. Na koga prva kocka padne, prvi neka bira život, u kojemu će nužno biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju će svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat će je više ili manje. Krivnja je na biraču, bog nije kriv." Kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku, kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijaše mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke života, mnogo više, nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime živote svih životinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu među njima i silništva. Jedna su silništva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svršavala se siromaštvima, progonima i prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi obličja, po ljepoti i po drugi i skupa idu sedmi, šesti i peti; kao treći brzinom ide naokolo, kako se njima činilo, četvrti, a treći kao četvrti i drugi kao peti. A okreće se vreteno u krilu Nužde. Na svakome njegovu okrugu stoji odgozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slaže se jedna ljestvica glasova. A druge tri žene sjede naokolo jednako razdaleko, svaka na prijestolju; Suđenice (Moire), kćeri Nužde, u bjelini, s vijencima na glavi i to Davalica (Lahes), Prelja (Kloto) i Neobrnuta (Antropa) i pjevaju uz glasove Sirena, Davalica prošlost, Prelja sadašnjost, a Neobrnuta budućnost. I Prelja se na mahove desnicom maša i pomaže okretati izvanjsko obrtanje vretena, Neobrnuta opet unutarnja obrtanja ljevicom jednako tako, a Davalica se jednom pa drugom rukom redom maša jednoga pa drugoga obrtanja. Kad su oni dakle došli, odmah su imali ići k Davalici. Onda ih je nekakav glasnik najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Davalice kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao: "Govori djeva Davalica, kći Nužde. Duše

272

jednodnevne, počinje se drugi vijek, smrtonosan za smrtan rod. Ne će Usud vas kockom birati, nego ćete vi Usuda birati. Na koga prva kocka padne, prvi neka bira život, u kojemu će nužno biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju će svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat će je više ili manje. Krivnja je na biraču, bog nije kriv." Kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku, kojaje pala kraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijaše mu jasno, koji je po kocki bio na redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke života, mnogo više, nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime živote svih životinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu među njima i silništva. Jedna su silništva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svršavala se siromaštvima, progonima i prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni radi obličja, po ljepoti i po ostaloj jakosti i vrsnoći, a drugi su bili ugledni radi roda i vrsnoće predaka; a bilo je života i za neugledne ljude u tim svojstvima, a jednako je tako bilo života i za žene. A vrstanja za dušu nije tu bilo, jer time što odabire drugi život postaje ona drukčija. Ostali su uzorci života bili smjesa jednoga s drugim, bogatstva i siromaštva, bolesti, zdravlja, a neki su bili u sredini od toga. Tu je dakle, kako se čini, mili Glaukone, sva opasnost za čovjeka, i radi toga treba najviše nastojati, kako će svaki od nas ostale nauke odnemariti, a taj nauk tražiti i učiti, samo ako ga bude mogao odakle naučiti i iznaći, naime: tko će mu dati moć i znanje, da raspoznaje dobar i loš život, pa da uvijek svuda po mogućnosti odabira bolji život; da promišlja sve, što je upravo sada rečeno, tako da jedno s drugim uspoređuje i razlaže o vrijednosti toga prema kreposti života, pa da onda zna, koja smjesa ljepote i siromaštva ili bogatstva i uz koji duševni značaj čini život zao ili dobar; da zna što čini odličan i prost rod, posebništvo i službovanje, jakost i slabost, učenost i neukost, i što čine sva takva duši prirođena i stečena svojstva, ako se jedna s drugima miješaju. Onda bi, pazeći na prirodu duše, iz svega toga mogao zaključak stvoriti i odabirati gori i bolji život, zovući gorim onaj život, koji će dušu voditi da postaje nepravednija, a boljim onaj život, koji će je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da pušta na miru; ta vidjeli smo, daje takav izbor za života i poslije smrti najbolji. Treba dakle to mišljenje svatko čelično držati i takav doći u Had da ga ni ondje ne zabunjuju bogatstva i slična zla, da ne zapadne u silništva i druga takva djela te ne počini mnoga i nepopravljiva zla, a još veća sam ne pretrpi, nego da nauči uvijek odabirati srednji takav život i kloniti se po mogućnosti

273

jedne i druge krajnosti i u ovome životu i u svemu budućemu, jer tako postaje čovjek najsretniji. Pa zatim pričaše dalje Er, vjesnik s onoga svijeta, da je glasnik tako rekao: "I onoga, koji posljednji pristupa, čeka život zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere i ako živi skladno; ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo." A kad je glasnik to rekao, odmah je, reče Er, prvi na koga je kocka pala, pristupio i odabrao najveće silništvo, te radi bezum-nosti i proždrljivosti nije kod izbora sve dovoljno razmotrio, nego mu je umaklo, da je u onome zao udes, naime da jede vlastitu djecu i druga zla. Ali kada je prvi birač u dokolici to gledao, udarao se i naricao je radi izbora i nije se držao onoga, što je glasnik prije rekao. Nije naime sebe okrivljavao radi zala nego sudbinu, bogove i sve prije mjesto sebe. A pripadao je on medu one, koji su s neba došli; živio je u pređašnjem životu u uređenoj državi, a krepost je stekao navikom, a ne filozofijom. A da se i to reče: nisu se u tome manje isticali oni, koji su došli s neba, budući da se nisu muka namučili; ali oni iz zemlje većinom nisu birali prenaglo, budući da su se i sami namučili i druge u nevolji vidjeli. Upravo zato i nastaje promjena zla i dobra za većinu duša; zatim nastaje ta promjena radi sreće u kocki. Jer ako bi se tko uvijek trijezno bavio filozofijom, kada god bi dolazio u ovaj život, i ako mu kocka izbora ne bi padala među posljednjima, prema vijestima odanle čini se, da ne bi bio samo ondje sretan, nego da mu i put odavle onamo i natrag ovamo ne bi bio podzemni i neravan nego gladak i nebeski. - Reče naime Er, daje vrijedno bilo vidjeti taj prizor, kako su pojedine duše birale živote: bio je prizor jadan, smiješan i čudan, jer su duše većinom birale prema navici pređašnjega života. Jer vidio je, reče Er, dušu, kojaje nekada bila Orfejeva, kako je odabirala život labuda, a nije se htjela roditi od žene, mrzeći na žene zato što su je žene usmrtile. Vidioje dušu Tamira, kako je odabrala život slavuja; vidioje i labuda, kako se preobražava, da odabere ljudski život, a tako jednako i druge ptice pjevice. A dvadeseta po kocki duša odabrala je život lava; bila je to duša Ajanta Telamonova, koja se klonila da postane čovjek, jer se sjećala svađe radi oružja. Iza njega je bila Agamemnonova duša. a i ona je u zamjenu uzela život orlov, mrzeći na ljude radi stradanja. Srednja je kocka pala na dušu Atalantinu, i kad je ona vidjela velike časti, kojima se obasipa borac, nije mogla mimoići to, nego ih je uzela. Poslije nje vidio je dušu Epeja Panopejeva, kako ide u prirodu žene, nadarene za umijeća, a daleko

274

medu posljednjima vidio je dušu šaljivca Tersita, kako ulazi u majmuna. A slučajno je išla na izbor i duša Odisejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamteći pređašnje muke odrekla se častoljublja, dugo je vremena obilazila i tražila život dokona posebnika i jedva gaje našla, gdje negdje leži odnemaren od ostalih. Kad ga je vidjela, rekla je, da bi isto bila učinila i onda, daje prvu kocku dobila; i veselo gaje uzela. Jednako su tako išle duše i iz ostalih životinja u ljude ijedne u druge, te su se nepravedne pretvarale u divlje životinje a pravedne u pitome, i miješalo se svakojako. A kada su već sve duše život odabrale, onda su, kako im je kocka pala, u redu pristupale k Davalici, a ona je sa svakim slala onoga Usuda, kojega je odabrao, da ga u životu čuva i da mu ispuni što je odabrao. Usud je dušu vodio najprije pred Prelju, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno, što se vrti, potvrđujući tako udes, koji je svatko kockom odabrao. A kad se čovjek dotakao vretena, vodio ga je Usud opet do predenja Neobrnute, da zapredenu pređu izabrane sudbine učine nepromjenjivom. A odanle je onda išao ne obazirući se pod prijesto Nužde i kroz njega je prošao, i kad su već i ostali prošli, išli su svi na polje Zaborava kroz silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveća i rašća. Oni su tu, kad je već večer nastajala, razapinjali šatore kraj rijeke Nehaja, a njegove vode nikakva posuda nije mogla držati. Potrebno je dakle bilo, da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva razumnost, da piju više od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je došla ponoć, nastala je grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio, da se rodi, trepereći kao zvijezde. A njemu nisu dali piti vode; kuda je pak i kako je došao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oči i vidio, daje zora i da leži na lomači. I tako se, Glaukone, priča spase i ne propade, i nas će spasiti, ako budemo nju slušali, i sretno ćemo prijeći rijeku Zaborava, i duše ne ćemo okaljati. Nego ako mene slušamo, držat ćemo, daje duša besmrtna i da može podnositi sva zla, sva dobra, pa ćemo se uvijek držati puta prema gore i pravednost ćemo razumno na svaki način vršiti, da budemo mili i sami sebi i bogovima, i dok smo ovdje i kad budemo dobivali nagrade za pravednost, kao dobitnici, što naokolo nagrade kupe; da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuću godina, koje smo pripovijedali.

275