Plat on 1

PLATON Je jedan od najznačajnijih filozofa u povijesti čovječanstva. Rođen je u istaknutoj atenskoj obitelji 428. Neki govore da se prvo zvao Aristokle i da mu je tek kasnije dano ime Platon (plećati) zbog njegova kršnog stasa, ali se sumnja u istinitost Diogenova izvještaja o tome. Platon je bio obrazovan u skladu sa tradicijama Periklova režima. Razni izvori su ukazivali na to da su kasnije Platonove predrasude protiv demokracije bile prouzrokovane utjecajem Sokrata, i još više postupcima demokratske vlade prema Sokratu, a ne njegovim odgojem. Platonovo odustajanje od političkog života nesumnjivo počinje osudom njegova učitelja. Diogen navodi da se on isprva bavio proučavanjem slikarstva i pisanjem pjesama što ne čudi budući da je imao solidno obrazovanje. Ari navodi da se Platon kao mlad upoznao sa heraklitovcem Kratilom od kojeg je naučio da je svijet osjetnog opažanja svijet stalne mijene i da stoga nije pravi predmet istinitog znanja. Da se istinito i pouzdano znanje može postići poimanjem, to će Platon naučiti od Sokrata s kojim se upoznaje prije 20 godine života. Platon je najprije trebao postati državnik, no nasilje oligarhijske politike i osuda Platona od strane demokracije udaljuju ga od tog poziva. Iako prisutan na Sokratovu suđenju, nije bio kod njega u posljednjim trenucima. Poslije Sokratove smrti Platon odlazi u Megaru kod Euklida, ali se brzo vraća u Atenu. Navodno je mnogo proputovao te se njegovim navodnim putovanjem u Egipat tumači njegovo poznavanje matematike. Svakako je obišao Italiju i Siciliju te se tamo upoznao sa učenim pitagorejcem Arhitom. Platon je bio pozvan na dvor siraguškog tiranina Dionisija Starijeg da bi se tamo sprijateljio sa njegovim šogorom Dionom. To je razljutilo tiranina pa je naredio izaslaniku Politu da Platona proda u roblje što ovaj i čini. Na kraju ga je otkupio jedan čovjek iz Kirene (Anikerid) i poslao ga u Atenu, no ne zna se je li ta priča istinita budući da ju Platon nigdje ne spominje. No, Kad se vratio u Atenu, Platon osniva Akademiju 388. koja se može nazvati prvim europskim sveučilištem budući da se tamo nije proučavala samo filozofija već i mnoge pomoćne nauke (matematika, astronomija, fizika), a u njoj nisu učili samo mladi iz Atene nego i izvan nje. To nije bilo jedno filozofsko misterijsko društvo već je njen znanstveni duh naveo slavnog matematičara Eudoksa da svoju školu iz Kizika priključi Akademiji. Program obrazovanja krunio je Platon filozofijom, a li je kao uvodne predmete imao astronomiju, matematiku i harmoniju, i to bez praktičkog interesa ili koristi. Bio je uvjeren da praktična sofistička obuka i nije najbolja priprema za život već da je najbolja priprema bavljenje naukom radi nje same. Baveći se raznim istraživanjima (od botanike do logike) on je želio izgraditi snažne državnike, a ne demagoge. Platon je rukovodio istraživanjima i predavao. Njegova predavanja nisu bila objavljivana te su se po tome i po svom sadržaju razlikovala od dijaloga koji su bili namijenjeni širem krugu čitaoca Tu leži i temeljna razlika između Platona i Arija koji je u akademiju stupio 367. Mi posjedujemo Platonove popularne spise, ali ne i njegova predavanja, dok je kod Aristotela suprotno. Imamo predavanja, dok su od njegovih popularnih djela sačuvani samo fragmenti. To ukazuje na činjenicu da ne možemo samo na osnovu uspoređivanja ostavljenih tekstova izvesti zaključak o velikoj oprečnosti između ova dva filozofa u pogledu literarne nadarenosti. Platon i nije imao veliko mišljenje o vrijednosti pisanih rasprava u strogo obrazovne svrhe, iako je objavljivao djela. Tako teorija o idejama kao spis nije bila dostupna u onako određenom obliku u kojem je bila izlagana u Akademiji. Općenito uzevši, mi danas

1

posjedujemo cjelokupan korpus Platonovih spisa, no ne posjedujemo bilješke s njegovih predavanja. No, ne treba reći da su sva djela koja su pod njegovim imenom došla do nas i u istinu njegova. Najstariji Platonovi rukopisi pripadaju zbirci koja datira iz početaka kršćanske ere, a znalci tog doba Platonu su pripisivali 36 dijaloga. Pitanje autentičnosti postavljalo se još u starini u vezi sa manje značajnim dijalozima. A rezultati kritičkog istraživanja Platonovih spisa danas ne prihvaćaju kao autentične 6 dijaloga, isto toliko ih se smatra spornima, dok su preostalih 24 dijaloga autentična Platonova djela. Jezik je najvažniji kriterij za otkrivanje kronologije Platonovih djela. Uz to se promatra i jezični stil te direktna svjedočanstva antičkih pisaca, iako tu dolazi do proturječnih informacija. Također je relevantno upućivanje na povijesne osobe u djelima, kao i međusobno upućivanje jednog dijaloga na drugi. Stručnjaci različito procjenjuju rezultate koji su dobiveni korištenjem navedenih mjerila pa se prihvaća slijedeća kronološka shema: 1. Sokratski period U ovom periodu je još pod utjecajem Sokratova intelektualnoga stava i većina dijaloga tog razdoblja završava bez postizanja nekog određenog rezultata, što je karakteristično za Sokratovo «neznanje».  APOLOGIJA (Sokratova obrana na suđenju)  KRITON (Dijalog koji prikazuje Sokrata kao dobrog građanina koji se usprkos nepravednoj osudi drži svojih načela i ne bježi)  EUTIFRON (Sokratovo spremanje za suđenje i razgovor o prirodi i pobožnosti)  LAHET (o hrabrosti)  ION (protiv pjesnika)  PROTAGORA (vrlina je znanje i može se naučiti)  HARMID (o umjerenosti)  LISID (o prijateljstvu)  DRŽAVA (o pravdi) 2. Prijelazno razdoblje Tu Platon traži put ka vlastitim postavkama.  GORGIJA ( o politici)  MENON (o tome da se vrlina može naučiti i to obzirom na teoriju o idejama)  EUTIDEM (protiv logičkih pogreški)  HIPIJA 1 (o lijepom)  HIPIJA 2 ( da li je bolje činiti zlo namjerno ili nenamjerno)  KRATIL (o teoriji jezika)  MENEKSEN (parodija retorike) 3. Doba zrelosti Platon je došao do vlastitih ideja  GOZBA (Sva zemaljska ljepota je samo sjenka istinske ljepote) 2

 FEDON (Ideje i besmrtnost)  POLITEA (metafizički dualizam)  FEDAR (priroda ljubavi, trodijelnost duše kao u Državi) 4. Kasniji spisi  TEETET (znanje nije osjetno opažanje niti istinsko shvaćanje)  PARMENID (Obrana teorije ideja)  SOFIST (ponovo teorija o idejama)  DRŽAVNIK (pravi vladar je onaj koji ima znanje; država zakona je tvorevina iz nužde)  FILEB (odnos uživanja prema dobru)  TIMEJ (nauka o prirodi; demijurg na djelu)  KRITIJA (idealna zemljoradnička država)  ZAKONI ( Platon čini ustupke realnom životu, radi preinake utopizmu Države)  PISMA Platon nikada nije objavio potpun i lijepo zaokružen filozofski sustav već se njegova misao razvijala onako kako su iskrsavali novi problemi ili u preinakama starijih teorija. Platonova misao izlaže se prema kronološkom redu djela. TEORIJA SPOZNAJE Njegova teorija spoznaje nije sustavno izložena niti potpuno razrađena. Teoriji spoznaje je posvećen Teetet, a u njem se Platon trudi opovrgnuti pogrešne teorije spoznaje, posebice onu da je spoznaja osjetno opažanje. Zadatak da se sažeto u sustavnom obliku izloži Platonova epistemologija otežan je zbog činjenice da se njegova epistemolgija teško odvaja od njegove ontologije. Platon je bio sklon pretpostavci da je spoznaja moguće, no on nije bio prvenstveno zainteresiran za pitanje o mogućnosti znanje, već za pitanje što je pravi predmet znanja. Platon je od Sokrata naslijedio stav o tome da znanje mora biti znanje o vječnim i nepromjenjivim vrijednostima koje nisu predmet varljivih osjetnih utisaka niti subjektivnog mnijenja kako je tvrdio relativizam sofista. Zato je držao da je znanje moguće kao objektivno i općevaljano i htio je tu teoriju dokazati teorijski. Tako u Teetetu započinje sa kritikom Protagorine teorije prema kojoj je znanje isto što i osjetno opažanje te pokazuje neistinitost te tvrdnje jer ne ispunjava zahtjeve istinitog znanja koje mora prema Platonu biti pouzdano i znanje onoga što jest, a osjetno opažanje nije ni jedno ni drugo. Dijalog je ostvaren između Sokrata i Teteta, mladog proučavatelja matematike, a dolazi se do zaključka da osjetno opažanje nije cjelokupno znanje jer znatan dio onoga što se smatra znanjem uopće ne potpada u sferu opažajnog, a ono nije znanje čak ni u sferi osjetnoga jer čisto osjetilno opažanje ne pruža ništa doli osjetnog dohvaćanja. Da bi došli do istine o čemu nužno je potrebno djelovanje uma kako bi se nešto prosudilo. Zatim Teetet uviđa da se ne može reći niti da je doxa (uvjerenje) znanje jer su moguća i lažna uvjerenja pa definira znanje kao istinito shvaćanje no Sokrat ga dovodi do opovrgavanja i te definicije i zahtijeva novu jer istinito shvaćanje može biti i samo istinito vjerovanje, a vjerovanje nije znanje. Teetet predlaže da bi dodavanje razjašnjenja istinito vjerovanje preobratilo u znanje, no

3

Sokrat i to odbacuje držeći da osjetni objekt nije moguće definirati i da uopće nije pravi predmet znanje. To je stvarni zaključak dijaloga: ne može se postići istinita spoznaja osjetnih predmeta i sukladno tome, istinito znanje mora biti znanje općeg i trajnog. Platon je oduvijek pretpostavljao da je spoznaja moguća i da ona mora biti nepogrešivo znanje i znanje onog stvarnog. U Teetetu pokazuje da ni osjetno opažanje ni istinito vjerovanje ne posjeduju obje te odlike pa se ne mogu izjednačiti sa istinskim znanjem. Uzima Protagorin stav o relativnosti osjetnog opažanja i Heraklitovski stav o promjenjivosti osjetnih objekata, ali ne prihvaća relativizam kao takav. Ne izvlači pouku da nema ničeg što bi moglo biti predmet istinskog znanja, već samo da to ne mogu biti osjetne pojedinačnosti. Predmet istinskog znanja mora biti postojan i trajan i takav da ga je moguće obuhvatiti jasnom definicijom koja, kako je to još i Sokrat uvidio, obuhvaća ono opće. Definicija se tiče općega, a otuda je istinito znanje ono o općem. Pojedinačni predmet se mijenja, ali opći pojam ostaje isti. Pojam j postojan i trajan i ispunjava zahtjeve koji su potrebni da bi bio predmet znanja. Zato će znanje o najvišoj općosti biti najviša vrsta znanja, a znanje o pojedinačnom bit će najniža vrsta znanja. Tu se ističe da bit Platonova učenja o formama ili idejama podrazumijeva: opći pojam nije neka apstraktna forma lišena objektivnog sadržaja i upućivanja jer svakom općem pojmu odgovara u zbilji neka objektivna realnost, iako je Ari kritizirao Platona da je hipostazirao objektivnu realnost pojmova, smatrajući da postoji transcendentni svijet odvojenih općosti. O problemu jaza između istinskog znanja i stvarnog svijeta kojeg je Platon postavio mora se reći da je jedna od njegovih stalnih teškoća bilo određivanje točnog odnosa između pojedinačnog i općeg. Shematski dijagram Platonove pozitivne doktrine u kojem se stupnjevi spoznaje razlikuju prema predmetima spoznaje str. 190 Razvitak ljudskog duha od neznanja ka znanju proteže se preko dva glavna područja – onoga što nazivamo mnijenje (δόξα) i područja znanosti (έπιστήμη), a koje se samo i može nazvati područjem znanja. Ovo se razlikovanje zasniva na razlikovanju odgovarajućih predmeta znanja. Za mnijenje se kaže da se bavi slikama, dok je episteme, bar u obliku noesisa zainteresirana za pranačela (άρχαί). Ako čovjek na pitanje što je pravda ukazuje na nesavršena utjelovljenja pravde, na pojedinačne primjere koji ne dosežu do općeg ideala i ne sluteći da ono postoji po sebi kao načelo i mjerilo onda se taj čovjek nalazi u stanju dokse: on vidi slike i odslike i pogrešno ih zamjenjuje za pranačelo. Ali ako poima pravdu po sebi, ako se može izdići iznad slika do same forme, do ideje, do općeg prema kojem se prosuđuju svi pojedinačni primjeri onda je njegovo duhovno stanje - stanje pravog znanja (έπιστήμη). No, Platonova se misao može proširiti tako da obuhvaća i slike slika i to je stanje koje nazivamo stanje nagađanja (είκασία). Ono što on tada smatra za pravdu je samo sjenka ili karikatura onoga što je i inače samo blijeda slika kada se usporedi sa općom formom (idejom) pravde. Umjetnost je dvaput udaljena od istine. UČENJE O IDEJAMA

4

Razmatramo Platonovu teoriju u njenom ontološkom obliku; za njega predmet istinskog znanja mora biti postojan i trajan, objekt uma a ne čula; Njegova epistemologija podrazumijeva da općenitosti posjeduju objektivni status; on se bez prestanka bavio problemima proisteklim iz teorije o idejama. Ari mu pripisuje matematizaciju ideja; ne može se dokučiti što je on u stvari imao na umu. U Državi govori da kad god neka množina pojedinačnih stvari ima zajednički naziv, ona također ima i odgovarajuću ideju ili formu – opću zajedničku prirodu obuhvaćenu određenim pojmom. Pretpostavlja da ti opći pojmovi nisu puki subjektivni pojmovi nego objektivne suštine. Misao je ta koja shvaća stvarnost; nasuprot osjetnom opažanju predmet misli ili ono opće mora biti stvarno. P se isprva zanimao za moralne i etičke općenitosti kao i za objekte matematičke nauke slično Sokratu. Razmišljao je i o problemu jedinstva i nikada nije napustio stav da općosti imaju ontološki status, on je mislio da rješavanjem problema logičke klasifikacije razrješava i problem ontološkog jedinstva. Tim objektivnim suštinama (bitima) on je dao naziv ideje ili forme pri čemu misli na objektivan sadržaj ili na ono što označavaju naši opći pojmovi – njima obuhvaćamo objektivne suštine. A njih on označava izrazom ideje. Pošto je on pod idejama ili formama podrazumijevao objektivne biti, bitno je za razumijevanje njegove ontologije da se točno odredi kako je zamišljao te objektivne biti. Prema Platonovom shvaćanju stvari koje obuhvaćamo općim pojmovima predstavljaju objektivne ideje ili bivstvene općenitosti. Ideje postoje u svom carstvu u stanju međusobne razdvojenosti i nezavisno od uma bilo kojeg mislioca. Nestvoreno biće je identitet apsolutne egzistencije i apsolutne esencije. Razlozi koji su doveli do tradicionalnog shvaćanja Platonova učenja: Platonov način kazivanja o idejama pretpostavlja da one postoje u nekoj odvojenoj sferi; spoznajni proces se u biti sastoji u sjećanju, podsjećanju na ideje koje je duša opažala u stanju preegzistencije. Ideje čine stvarnost ili supstanciju stvari, prema Platonu, a Ari pita: kako bi onda ideje ako su bivstva stvari bile odvojene od stvari? U TIMEJU Platon uči da bog ili demijurg stvara stvari svijeta prema modelu formi, a to znači da forme postoje odvojeno ne samo od osjetnih stvari već i od boga koji ih uzima za svoj uzor stoga one vise u zraku. Na taj način Platon udvostručuje stvarni svijet, postavlja mnoštvo bivstvenih suština bez ikakvog zadovoljavajuće MF osnove jer su one nezavisne čak i od boga. PROBLEM IDEJA: Ne uspijeva objasniti odnos između osjetnih stvari i ideja osim preko metaforičkih izraza kao što su podražaj ili sudjelovanje. Ne uspijeva objasniti niti odnos ideja međusobno. Iako pokušavao riješiti problem jednog i mnoštva doživljava neuspjeh i svijet obogaćuje još jednom fantastičnom teorijom koju opovrgava Aristotel. Ako ideje postoje odvojeno od osjetnih stvari to znači da one posjeduju realnost neovisno od osjetnih stvari. P je bitnu stvarnost i neovisnost ideja izražavao prostornom terminologijom ali nije htio reći kako su ideje prostorno odvojene od stvari. Ponekad se služio mitom dajući vjerojatno objašnjenje za koje nije očekivao da će se shvatiti ozbiljno kao i teme o kojima je znanstveno raspravljao. Pošto povezuje neumiranje duše poslije smrti s njenom preegzistencijom nije opravdano odbacivati koncepciju o preegzistenciji kao mitološku, iako je ona u Platonovim očima možda samo hipoteza. Iako je duša prethodno postajala i u stanju preegzistencije kontemplirala ideje, iz toga ne bi proisteklo da se ideje nalaze na bilo kojem mjestu, da su odvojene suštine jer bi one mogle biti obuhvaćene nekim ontološkim načelom jedinstva.

5

Ljudi ne dolaze na svijet i ne rastu sa jasnim znanjem o općim bitima. Proces učenja je proces sjećanja, reminiscencije u kojem nas pojedinačna utjelovljenja biti podsjećaju na prethodno opažene biti. Teorija o idejama izložena u Fedonu predstavlja samo dio Platonova učenja te nećemo zaključiti da su za Platona ideje bile odvojene, po sebi postojeće općenitosti. U DRŽAVI je jasno pokazano da istinski filozof teži ka tome da spozna bitnu prirodu svake stvari; oni koji isu filozofi, oni koji zaokupljeni mnoštvenošću pojava te ne mare za bitnu prirodu i ne razlikuju bit ljepote on mnogih lijepih pojava, njih Platon predstavlja kao one koji imaju samo mnijenje, a ne i znanstveno znanje. Da je Platon shvaćao ideju kao nešto po sebi ili odvojeno nalazimo u njegovom učenju o ideju dobra koja zauzima posebno istaknuto mjesto u Državi – tu se dobro uspoređuje sa Suncem čija svjetlost čini predmete prirode vidljivim za sve te je u tom smislu izvor njihove vrijednosti i ljepote; dobro nije samo neki objekt uz druge objekte već ono daje bivanje predmetima spoznaje te je ono ujedinjujuće, ono je ontološko načelo, načelo bivanja te je stoga stvarno po sebi i samoopstojeće. Ideja Dobra iz države se smatra identičnom sa Ljepotom u Gozbi te su obje predstavljene kao najviši vrhovi umnog uzdizanja. Ideja dobra daje bivanje formama pa se tu zamjećuje da se Platon približio shvaćanju o apsolutnom, savršenom uzoru svih stvari i krajnjem ontološkom načelu. Taj je Apsolut imanentan jer ga fenomeni utjelovljuju, preslikavaju u sudjeluju na njemu, očituju se u njemu u različitim stupnjevima, ali je on i transcendentan jer nadilazi čak i samo bivanje. Jedno je Platonovo krajnje načelo i izvor svijeta ideja, o ono nadilazi sva ljudska određenja, a to znači da je via negativa novoplatonovaca valjan pristup Jednom. U Državi se tvrdi da je pristup dijalektički i da se sagledavanje dobra postiže intelektom. Dijalektikom se to najviše načelo duše podiže da promatranja onoga što je najbolje u stvarnosti. Ontološki gledano, osjetna pojedinost može postati predmet znanja samo ukoliko se podvedu pod jednu od ideja, imajući udjela u nekoj posebnoj formi: ukoliko je osjetna pojedinost primjer nekog skupa stvari, ona je stvarna i može biti spoznata. U Parmenidu se razmatra pitanje odnosa pojedinačnih stvari i ideja i stavljaju se prigovori Sokratovom objašnjenju tog odnosa kojeg označuje ili kao sudjelovanje ili kao podraživanje ideje koje vrše pojedinačni predmeti. Pojedinačni predmeti su slike i odrazi ideje, a sama ideja je uzor. Ovo treba nastaviti PLATONOVA PSIHOLOGIJA Platon nije podlijegao sirovim psihološkim shvaćanjima prethodnih kozmoloških škola u kojima je duša bila svođena na zrak, vatru ili atome. Platon je bio jedan nepokolebljiv spiritualist prema kojem se duša jasno razlikuje od tijela te predstavlja njegov najdragocjeniji posjed, a briga za nju treba čovjeku biti primarna. Realitet duše i njeno prvenstvo u odnosu na tijelo nalaze izraz u Platonovu psihološkom dualizmu koji odgovara njegovom metafizičkom dualizmu. Platon predstavlja dušu kao kretanje koje samo sebe može pokrenuti, a prema tome ona je nadmoćna tijelu i mora upravljati njime. I pored njegova utvrđivanja bitnih razlika između duše i tijela, on ne poriče to da se na dušu može djelovati preko tijela. U Državi nalazimo učenje o trodijelnoj prirodi duše, a to je učenje navodno prihvaćeno od pitagorovaca. Duša se sastoji od razumnog, voljnog i požudnog dijela Taj razumni dio je upravo ono što

6

čovjeka razlikuje od nerazumne životinje, to je najviši element ili formalno načelo duše, besmrtno i srodno božanskom, dok su druge dvije dimenzije duše podložne propadanju. Od njih je voljni dio plemenitiji i trebao bi biti voljni saveznik uma. Platon razumski dio smješta u glavu, voljni u grudi, a požudni ispod struka. No njegova psihološka teorije nije razrađena: on je tvrdio da je duša besmrtna, a u Timeju se navodi kako je besmrtan samo razumski dio duše. Tu trodijelnu prirodu duše predstavlja Platon usporedbom prema kojoj je razumski dio duše vozač kola, a voljni i požudni dio su dva konja u zaprezi. Konj koji predstavlja voljni dio jest dobar konje, u suglasnosti s umom dok je požudni loš konj, prijatelj razuzdanosti. Platon uzima kao činjenicu da se u čovjeku nalaze sukobljeni djelatni porivi, a kako se ta 3 načela nalaze pomirena u jedinstvu duše, to ostaje pitanjem. Platonov je glavni interes bio etički; uporno se ističe taj razumski dio, te se govori da je taj božanski element načinio demijurg od istih sastojaka kao i kod Duše svijeta, dok su smrtne dijelove duše, skupa sa tijelom stvorili nebeski bogovi. To pokazuje da je razumski dio u prirodnoj povezanosti sa nevidljivim i umskim svijetom koji je sposoban za kontemplaciju dok su drugi dijelovi duše u osnovi povezani sa tijelom tj. Sa pojavnim svijetom i nemaju nikakvog izvornog udjela u umu i ne mogu opažati svijet idealnih oblika. Kako je Platon dokazivao besmrtnost duše? U Fedonu Sokrat dokazuje da se iz suprotnog rađa suprotno – tako su život i smrt u suprotnosti, a iz života nastaje smrt, a iz smrti život, a taj argument počiva na nedokazanoj pretpostavci o vječnom kružnom kretanju. Također se služi dokazom na osnovi apriornog sadržaja znanja koja je čovjek morao opaziti u prethodnom životu, budući da mu osjetno opažanje ne može dati znanje o nužnom i općem. Tako je učenje samo sjećanje. Budući da taj argument dokazuje da je duša preegzistirala, ali ne i da je besmrtna, onda se taj argument na osnovi sjećanja mora uzeti skupa sa prethodnim. Treći je argument na osnovi božanske prirode duše (na osnovi njene duhovnosti) – dok su vidljive stvari podložne raspadanju i smrti (tijelo), duša može opažati i približavati se nevidljivim i nepropadljivim idejama, to pokazuje da im je slična. Duša je po tom božanska, a to znači nepropadljiva i nepromjenjiva. 4. dokaz počiva na (svojevrsnom načelu ne suprotnosti) na nepropadljivosti duše: duša jest to što jest na osnovi svog sudjelovanja na ideji života i neće dopustiti prisutstvo suprotne ideje – ideje smrti. Dakle, kada se približava smrt duša se mora ili izmaknuti ili se oduprijeti smrti. Pretpostavlja se da ona ne iščezava. Odupire se smrti na osnovi svoje duhovnosti i nepropadljivosti pa se ne može istrošiti. U 5. se polazi od načela da predmet ne može biti uništen ili propasti izuzev zbog nekog njoj prirođenog zla. Duši je prirođeno zlo npr. Nepravednost. No niti to ju ne uništava (nepravedan čovjek živi dugo koliko i pravedan). Dakle, ako dušu ne može uništiti njoj prirođeno zlo, tada je ne može uništiti niti neko vanjsko. 6. Prestati živjeti može samo ono što nije od sebe pokrenuto. Prestane živjeti prestankom kretanja. Budući da je duša samopokretna, ono je i nestvorena. A ono što je nestvoreno je i neuništivo. Platon je zastupao mišljenje da duša traje i poslije smrti, a njen život na onom svijetu u skladu je sa vladanjem na ovom svijetu.. Ali prikaz budućeg života teško se može usuglasiti sa Platonovom tvrdnjom da samo razumski dio duše preživljava pa se može zaključiti da nije sigurno mišljenje da je Platon bio uvjeren u besmrtnost duše, već se ta teorija promatra sa aspekta kojeg je Platon i htio naglasiti – ETIČKOG.

7

TEORIJA MORALA Platonova etika je eudajmonistička jer je usmjerena ka postizanju najvišeg dobra, a čije posjedovanje predstavlja istinsku ljudsku sreću. Čini se da se to najviše dobro podudara sa razvitkom čovjeka kao umnog i moralnog bića pravilnim njegovanjem duše. Dobar život ne smije biti niti isključivo život uma niti isključivo život osjetnih zadovoljstava. No, dobar život mora prije svega uključivati točno poznavanje bezvremenskih predmeta. Nije pak potrebno potpuno okrenuti leđa ovom smrtnom životu i materijalnom svijetu da bi se vodio istinski dobar život, već se mora shvatiti da ovaj svijet nije jedini svijet već samo siromašna kopija idealnog svijeta. Najviše dobro (summum bonum) ili sreća podrazumijeva spoznaju boga jer nijedan čovjek koji nije prepoznao božansko djelovanje u svijetu ne može biti sretan (ako bi se pretpostavilo da je bog odvojen od tih idealnih oblik koje kontemplira, čovjekovo vlastito razmatranje tih oblika učinilo bi ga srodnim bogu). Sreća se može postići i upražnjavanjem vrline koje znači postajanje čovjeka sličnim bogu onoliko koliko mu je to moguće postati – postajemo slični bogu tako da postajemo pravedni uz pomoć razboritosti jer to bogovi nikada ne zanemaruju. Upućuje i prigovor Protagori kada kaže da bog jest mjera svih stvari. To će dalje značiti da kada je netko od nas umjeren, da se time mili bogu jer mu postaje sličniji, a zlog čovjeka ne spašavaju niti molitve ni žrtve. Dobro čovjeka prvenstveno je stanje duše, a samo čovjek vrline jest istinski dobar i sretan čovjek. VRLINA (ARETE) Platon je prihvaćao Sokratovo izjednačavanje vrline i znanja. Težiti za onim što je dobro i korisno je mudro, a ići za onim što je štetno to je nerazborito. Razne vrline koje su u čovjeku sjedinjene su u razboritosti ili u poznavanju onoga što je istinski dobro za čovjeka. Iako Platon na nekim mjestima govori da se vrlina može podučavati ukoliko je ona znanje, dalje pokazuje da samo filozof ima to znanje o vrlini. Učenje da je vrlina znanje pokazuje činjenicu da dobro nije samo relativan termin nego se tiče nečega što se po sebi ne mijenja, inače ni ne bi moglo biti predmet znanja. I Platon je pristajao uz ideju da vrlina jest znanje i da se čovjek može u njoj podučavati, a također da nitko ne čini zlo sa znanjem i namjerno. Kada čovjek bira no što je de facto zlo, on to bira sub specie boni – on želi nešto što zamišlja kao dobro, ali što je u stvari zlo. Na prigovor da bi neko mogao namjerno izabrati zlo upravo jer je zlo, Platon veli da takav čovjek polazi od maksime: Zlo ti budi moje dobro., jer čovjek može birati samo sub ratione boni. U Državi Platon razmatra 4 osnovne vrline: mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost, pri čemu je mudrost vrlina umnog dijela duše. Hrabrost srčanog dijela, a umjerenost se sastoji u jedinstvu voljnog i požudnog dijela pod vlašću uma. Pravednost je opća vrlina koja se sastoji u tome da svaki dio duše sebi svojstven zadatak obavlja u skladu. Činjenje nepravde čini čovjekovu dušu lošom, a to je najveće zlo koje može zadesiti čovjeka. Još je gore ako se čovjek za tu nepravdu izvuče nekažnjeno jer to samo učvršćuje zlo u duši dok kazna može donijeti popravak. DRŽAVA

8

Platonova teorija politike je usko povezana sa njegovom etikom. Da je organizirano društvo prirodna ustanova i da je čovjek društvena životinja, to je zajedničko učenje Platona i Aristotela. Za filozofa poput Platona koji se bavio problemom ljudske sreće i istinski dobrog života bio je potrebno utvrditi pravu prirodu i funkciju države. Postoji apsolutan moralni zakonik koji vlada svim ljudima i svim državama, a korisnost mora ustuknuti pred pravdom. Načela pravednosti ista su i za pojedinca i za državu, a ni jedan ni drugi ne mogu pobjeći pred vječitim zakonom pravednosti. Platona je posebice zanimalo kakve bi država trebala biti, pa se on u Državi hvata zadatka da oformi idealnu državu kao uzorom za svaku drugu. Bio je duboko uvjeren da bi državništvo trebalo biti nauka, a pravi državnik mora posjedovati znanje što država jest i kakav treba biti njen život. 1. Politea Država postoji da bi služila potrebama ljudi. Ljudi nisu neovisni jedni od drugih pa se zato stvara zajedništvo koje imenujemo državom. U njoj svatko ima različite nadarenosti koje obavlja i tako služi zajednici. No osim poslova treba postojati i drugo što će činiti da država ne bude sumorna: glazbenici, plesači, slastičari itd. Ali, porastom stanovništva trebati će i proširiti teritorij na susjedov. Tako porijeklo rata Platon vidi u ekonomskom uzroku. O vođenju tog rata brinut će se posebna klasa čuvara države koji će se posvetiti isključivo ratničkom pozivu. Oni moraju biti i srčani, ali i filozofi (u tom smislu da znaju koji su istinski neprijatelji države), a bit će i obrazovani (glazba, priče). U državi se ne smiju iznositi tvrdnje da bogovi krše zakletve – boga ne treba predstavljati tvorcem svih stvari nego samo onih koje su dobre.. Pošto čovjek nije naprosto homo oeconomicus, država ne postoji samo da bi pospješila ekonomske potrebe ljudi već i radi ljudske sreće, da bi se čovjek razvijao u moralnom životu u skladu sa načelima pravde. U državi se traži obrazovanje ustanovljeno na načelima istine i dobra. Oni koji uređuju državu moraju imati znanje o onome što je zaista istinito i dobro – moraju biti filozofi. Upravo inzistiranje na istini vodi Platona do neobičnog inzistiranja na isključenju epskih pjesnika i dramatičara iz države – jer se služe lijepim jezikom i silovitim predstavljanjem (otrov preliven medom!). Njihove slike raspojasanih likova nisu prihvatljive, i ako bi uopće smjeli biti u idealnoj državi, morali bi imati samo moralno dobre likove. Također su isključene i neke glazbene ljestvice zbog raznježenosti i raskalašenosti.. Osim glazbe, mlade će se obrazovati i u gimnastici ( u zdravom tijelu zdrav duh). Postoje 2 velike klase unutar države – nižu klasu zanatlija i višu klasu čuvara iz koje će se brižljivo izabrati i vođe države koje će slijediti istinske interese države ne pomišljajući na svoj vlastiti dobitak i bit će ovlašteni da u pravom smislu nose naziv čuvari države. Država se sada sastoji od 3 klase (zanatlije, vojnici i čuvari). Vojnici ne bi smjeli imati nikakvu imovinu, a trebaju živjeti zajedno (ako jednom počnu zgrtati imovinu, pretvorit će se u tiranine). Mudrost države utjelovljuje mala klasa upravljača/čuvara, a hrabrost države vojnici/pomoćnici. Pravda države ostvaruje se u tom da svatko obavlja svoje dužnosti ne uplitajući u njih drugoga. Politička nepravda pokazuje se u tome uplitanju u tuđi posao. Žene se trebaju obučavati kao muškarci (ne ostaju kod kuće i ne čuvaju djecu!), a taj prijedlog ima osnovu u Platonovu stavu da je jedina razlika između muškaraca i žena po ulozi koje imaju u razmnožavanju vrste. Bračni odnosi građana moraju biti pod državnim

9

nadzorom, ženidba se odvija po nalogu, propisano je i međusobno spolno općenje i određeno je vrijeme rađanja! Djeca proizašla iz nepropisanih odnosa moraju biti uklonjena!!!, a druga djeca se zajednički odgajaju. => Ovi su se stavovi strašno zamjerili kršćanima. Demokratsko načelo vladavine je nerazumno (tu čini usporedbu sa brodom, raskalašenom posadom koja ne zna kormilariti – svaki član posade (političar) smatra kako bi on trebao upravljati brodom iako nikad nije učio upravljati)., čelnici stranaka ne znaju svoj posao, a ljudi ih ipak ostavljaju na vlasti kao da za pravilno vođenje države nije potrebno nikakvo znanje. Zato predlaže da se vlast u državi povjeri filozofu kralju koji će znati voditi brod, jer je upoznat sa svijetom ideja i prema njima kao uzoru i vodi državu. Izabrani kandidati za vođe biti će obrazovani (matematika i astronomija da bi se osposobili za shvaćanje umskih stvari) kao uvod u dijalektiku kojom će otkriti čisto bivstvo svjetlošću uma dok ne dospiju do granica umskog pa se tako penje linijom spoznaje. U 35. godini života biti će poslani natrag u spilju da bi stekli životno iskustvo u upravljanju, i da se eliminiraju lošiji. Poslije 15 godina takvog iskušenja (sada imaju oko 50 godina) posvetiti će se najviše filozofiji i upravljati radi države, a kasnije zaputiti na otoke blaženih , a grad će im podizati spomenike kao božanskim ljudima. Savršena je aristokratska država. Kada se dvije više klase udruže i svedu građane na robove, aristokracija se pretvara u timokraciju koja predstavlja pretežnost srčanog dijela. Ljubav prema bogatstvu raste dok se ne pretvori u oligarhiju u kojoj moć zavisi od količine vlasništva. U tom se sustavu razvija osiromašena klasa koja uspijeva istjerati bogate pa nastaje demokracija. Pretjerana sklonost prema slobodi u tom sustavu dovodi do tiranije pod vođom naroda koji postaje tiranin i to predstavlja najgoru državu => Platonova filozofija povijesti. 2. Državnik Kraljevska nauka viša je od svih drugih (nauka o monarhiji), a vladavina kralja razlikuje se od tiranije po tome što tiranija počiva na prisili, dok je vladavina kralja dobrovoljna briga o stadu dvonožaca po njihovom pristanku!!!!! Druga najbolja vladavina jest vladavina zakona u kojoj vladar upravlja sa utvrđenim zakonom, gdje je zakon neograničeni vladar, a čovjek koji ga krši treba biti pogubljen. Vladavina jednog (monarhija) je najbolja, a slijedi vladavina nekolicine (aristokracija), a zadnja je demokracija ili vladavina mnoštva. Ako govorimo o protuzakonitim vladavinama onda je najgora vladavina jednog (tiranija), pa zatim vladavina nekolicina, a najmanje je loša demokracija – najgora od zakonitih i najbolja od protuzakonitih jer je nemoćna da učini neko veliko zlo niti neko veliko dobro zato što su službe u takvoj državi sitno raspodijeljene među mnogo ljudi. 3. Zakoni

Postavlja zakon da budući grad bude 80 stadija (?!) udaljena od mora zato da bi nova država bila zemljoradnička, a ne trgovačka, da bi bila zajednica koja proizvodi a ne uvozi (blizina mora više škodi nego koristi jer potiče želju za novcem i otvara put trgovcima). Vladavinu ne treba povjeriti nikome radi njegovog imovinskog statusa već zbog osobnog karaktera i njegove doraslosti upravljanju, a vladari moraju biti potčinjeni zakonu. Nije baš volio ogromne države pa zato broj građana ograničava na 5040 kuća/obitelji koje posjeduju kuću i zemlju. I pored toga što Platon izričito

10

prihvaća komunizam kao ideal, on ovdje postavlja zakone za drugo najbolje uređenje. Građani bi trebali imati novac koji vrijedi samo za njihovu zajednicu, a ne i izvan nje. Službenici: 37 čuvara zakona, ne mlađih od 50 godina, rade do 70., vijeće od 360 članova iz svakog imovinskog razreda, odbor žena koji nadgleda bračne parove deset godina nakon vjenčanja. Ako par u tih 10 godina nije dobio djecu treba se rastati. Muškarci se žene u dobi od 30-35, a žene 16-20 (to je već prekasno). Preljub se kažnjava. Brakovi se nadgledaju jer pojedinci moraju imati na pameti kako će državi dati što bolje i ljepše potomstvo! Ateizam se kažnjava, prosjaci se protjeruju (tako da zemlja bude čista od takvih stvorenja), sklonost suđenju radi dobit nagrađuje se smrću, da bi se izbjeglo miješanje običaja i unošenja novotarije nitko ne može u inozemstvo bez dopuštenja države, a nadziru se i oni koji dolaze u državu. Prihvaća ustanovu ropstva, ali ne opravdava okrutno ophođenje sa njima jer se pravednost iskazuje u dobrom ophođenju sa onima s kojima se i ne treba dobro ophoditi. Čovjek nije jedinka odvojena od polisa, politička svijest je ekstremno prisutna – dobar život je nezamisliv izvan polisa. To je Platonova filozofska teorija o državi. PLATONOVA FIZIKA Činjenica da Platon u Timeju izričito kaže da objašnjenje materijalnog svijeta ne može biti ništa drugo nego vjerojatno, to ukazuje na to da fizika u Platonovim očima nikada nije mogla biti egzaktna nauka. Vjerovao je da stvari sudjeluju u brojevima, a htio je kozmos predstaviti kao uređeno djelo umnosti i pokazati da čovjek ima udjela i u osjetnom i u umskom bio je uvjeren u to da um uređuje sve. Čovjek kao mikrokozmos sadrži dvojstvo vječne duše koja pripada području stvarnog bivanja i tijela koje propada i nestaje. Osjetni svijet nastaje od uzroka, od božanskog zanatlije ili demijurga koji je zahvatio sve što je bilo u neuređenom kretanju i doveo je o u red stvarajući materijalni svijet prema jednom vječnom uzoru. Pošto postoji samo jedno idealno živo biće, demijurg je stvorio jedan svijet. Demijurg je dobar i želio je da sve bude slično njemu samome i pri tom prosudio da je red bolji od nereda. On je bio ograničen građom kojom je raspolagao, a li je s njom učinio najbolje što je mogao. Demijurg bi trebao predstavljati božanski um koji djeluje u svijetu, a on je zahvatio građu koja je već postojala, nije ju stvorio iz ničega, nije on neki bog stvoritelj već je preuzeo nekakvu primateljsku (dojilju sveg nastajanja), neku nevidljivu vrstu, bezobličnu, sveprimajuću i prvobitna svojstva koja se u njoj pojavljuju – zemlja, zrak, vatra i voda. Onda demijurg dodjeljuje geometrijske oblike tim 4 elementima i svodi stvari na trokute koji onda tvore kvadrate i jednakostranične površine čvrstih tijela. Ta tijela su toliko malena da ih mi ne vidimo, ali opažamo nagomilanu množinu tih tijela. Osnovna tijela ili čestice se mogu pretvarati jedne u druge. Demijurg stvara i Dušu svijeta mada je nevjerojatno da je Platon mislio da to stvaranje treba shvatiti doslovno jer u Fedru kaže da je duša nestvorena. Duša svijeta je sastavljena od posrednog bivstva između nedjeljivog bivstva formi i djeljivog čisto osjetnih stvari, od posredne istosti i posredne različitosti. Demijurg je oblikovao i besmrtne duše od istih sastojaka kao i Dušu svijeta, pa oboje imaju udjela u oba svijeta – u nepromjenjivom jer su besmrtne i umske, a u promjenjivom jer su i same žive i mijenjaju se. Kada je riječ o postojanju antropomorfnih božanstava, Platon je izgleda bio agnostik, ali ih ne odbacuje otvoreno. Uz postojanje nebeskih bogova on govori i o postojanju i nevidljivih duhova što će postati bitno u poslijearistotelovskoj

11

filozofiji Grčke. Sagradivši svemir demijurg teži da ga još više učini sličnim svom uzoru – živom biću ili bivstvu koje je vječno pa se i ne može u potpunosti dodijeliti stvorenom, pa je demijurg htio načiniti neku pokretnu sliku vječnoga, pa je uređujući nebo istovremeno stvarao i tu sliku vječnosti, koja boravi u jednosti i protječe prema broju – vrijeme. Vrijeme je kružno kretanje sfere, a demijurg je dao čovjeku Sunce da bi mu omogućio jedinicu vremena prema razlikovanju dana od noći. Čitav prikaz stvaranja svijeta Platon završava mišlju da je sve slika jednog i jednorodnog boga. UMJETNOST Postavlja se pitanje da li Platon cijenio umjetnost budući da je otjerao pjesnike i dramatičare iz idealne države (i samo zato).No to ne znači da Platon nije bio svjestan ljepote umjetnosti, no nije želio da ona navodi čovjeka na izdaju istine. Ljepotu kao takvu priznaje i veli da su sve lijepe stvari lijepe upravo po svom učešću u općoj ljepoti. Posljedica ovoga je stupnjevanje ljepote, a lijepe se stvari mogu manje ili više približavati objektivnoj normi ljepote koja, kao izvor, nije materijalna, nije lijep predmet već je osjetilima nevidljiva i nematerijalna. Ljepota je dakle transcendentalna ideja, a samo ona, za razliku od mudrosti ima povlasticu da se prikazuje osjetilima. Ljepota se za Platona očituje u mjeri i razmjeru, a najčešće se izjednačuje sa Dobrom. Platon je mišljenja da porijeklo umjetnosti treba tražiti u prirodnom porivu za izražavanjem, a u svojoj biti umjetnost je upravo podražavanje. Ideja je ono uzorno dok je predmet odraz ideje. Budući da je naslikan predmet odraz pojedinačnog predmeta, on je dakle odraz odraza pa je prema tome djelo dvostruko udaljeno od istine. Otuda Platon umanjuje značaj umjetnosti. Najgore je pak ako umjetnik opisuje nešto što uopće ne pozna (npr. Rat) tada je on trostruko udaljen od istine. Iako i glazbu smatra podražujućom on dopušta da to podražavanje može biti istinito ukoliko umjetnost prikazuje podražujući stvar na najbolji mogući način, pa tako glazbu dopušta u državi zbog obrazovanja, ali i neškodljivog uživanja. Smatra da podraživačka umjetnost djeluje na osjećajne sfere čovjeka pa zato pojedina klasificira kao loše. Čini se da ne zamjećuje bezinteresni karakter estetskog opažanja kao takvog već mu je više stalo do odgojnih i moralnih učinaka umjetnosti. Ne prihvaća, iako uočava činjenicu da umjetnost proizvodi uživanje kod čovjeka ukoliko to uživanje nije službi moralnog ponašanja prema zabavi. Glazba nosi pouku i istinu i ne može biti samo sa ciljem uživanja. U Državi se tako pobrinuo za strog nadzor i cenzuru umjetnosti ukoliko ona nema istinu podražavanja, ako donekle ne odslikava ideje. PLATONOV UTJECAJ Njegov je život bio u potpunosti posvećen istini i dostizanju trajne i vječne istine i taj je duh nastojao unijeti u Akademiju stvarajući tamo zajednicu ljudi koji su se pod njegovim vodstvom posvećivali dostizanju Istine i Dobra. Posjedovao je veliko moralno uvjerenje i bio je uvjeren u realnost apsolutnih moralnih vrijednosti i mjerila poticao je ljude da se brinu razmišljanjem o svojoj najdragocjenijoj imovini, svojoj besmrtnoj duši i da teže njegovanju istinske vrline koja će ih jedina učiniti sretnima. Dobar život je zasnovan na jednom vječnom i apsolutnom uzoru i mora se živjeti i u osobnoj i u javnoj sferi. Nije prihvaćao relativističku moralnost. Život treba

12

biti življen pod gospodarstvom uma i u skladu s idealnim uzorom mora se u svijetu u cjelini prepoznati aktualno djelovanje duha. Time se odbacuje ateizam, a postojeći red se pripisuje božanskom Umu koji svijet uređuje prema idealnom uzoru i zamisli. Ono što je ostvareno u makrokozmosu treba biti i u mikrokozmosu. Ukoliko čovjek slijedi um i nastoji ostvariti ideal on postaje srodan božanskom i postiže sreću u ovom i budućem životu. Platonovo učenje o onostranosti produkt je vjerovanja u stvarnost transcendentnog i onog po sebi. Učinio je veliki utjecaj na svoj učenika Aristotela koji se postupno udaljavao od nekih učiteljevih učenja, iako nikada nije napusti Platonovu baštinu. Preko novoplatonizma platonizam je izvršio utjecaj na Sv. Augustina, a i Toma, iako sljedbenik Aristotela mnogo duguje prije Platonu nego njemu. Utjecaj Platonove Države vidljiv je u Moorovoj Utopiji i Campanellinom Gradu sunca. I pored toga što je na vrhu filozofije, Platon nam nije ostavio nikakav zaokružen sustav što se i ne pokazuje nedostatkom jer bi čitav trebalo usvojiti ili odbaciti. Ovako nam je ostao najviši primjer filozofskog duha i jednog život posvećen traganju za istinom i dobrom. STARA AKADEMIJA Platonova filozofija nastavila je vršiti snažan utjecaj tokom čitave antike, no tu se moraju razlučiti razne faze u razvoju platonske škole. Staru akademiju su sačinjavali učenici samoga Platona te se ona držala manje /više dogmatskog sadržaja učiteljeve filozofije unatoč tome što su pitagorovski elementi dobili na značaju u to vrijeme. U srednjoj i novoj akademiji prevladavala je jedna antidogmatska skeptička tendencija koja se kasnije povlači pred dogmatizmom eklektičke vrste koja je uočljiva u srednjem platonizmu. Tu su nam bitni: SPEUSIP- Platonov nećak i nastavljač koji je preinačio njegov dualizam napuštajući misao da su ideje različite od brojeva (matematike) te uspostavio tezu da se stvarnost sastoji od brojeva. Čini se da se on odrekao Platonova dualizma znanja i opažanja. Budući da nemamo podatke o točnim naučavanjima stare Akademije mi se oslanjamo na Aristotelove opaske i svjedočanstva drugih pisaca. Tako je Speusip smatrao da stvari proizlaze iz Jednog i neograničene Množine. Dobro je postavio na kraj procesa nastajanja, a ne na početak. Um ili Bog proizlazi iz Jednog te ga izjednačuje sa Dušom svijeta. Ljudske duše su u cijelosti besmrtne. Kaže da je opisani proces stvaranja u Timeju puka forma i da svijet nema nikakvog početka. Tradicionalne bogove je tumačio kao prirodne sile pa zaradio tituli ateiste. KSENOKRAT IZ HALKEDONA nasljeđuje Speusipa izjednačuje ideje sa brojevima, a porijeklo im izvlači iz Jednog (nus ili zeus – otac bogova) i neograničene dvojine (žensko načelo – majka bogova). Svjetska duša nastala je dodavanjem Sebe i Drugog broju, a ona je samopokretajući broj. Razlučuje tri svijeta: podmjesečni, nebeski i nadnebeski, sva tri ispunja demonima. Zla djela su djela zlih demona. Smatrao i da nerazumski dijelovi duše preživljavaju poslije smrti. Nije odobravao jesti meso jer je vjerovao da to dovodi do prevlasti nerazumskog dijela duše nad umnim. HERAKLEID PONTIK usvaja od pitagorejaca teoriju da je svijet sastavljen od čestica. Djelovanjem boga svijet je sastavljen iz tih materijalnih čestica pa je duša

13

stoga tjelesna te se sastoji od etera. Utvrdio je dnevno okretanje zemlje oko svoje osi, a i da se Merkur i Venera okreću oko Sunaca. Izgleda da je došao i na misao da to čini i Zemlja. EUDOKS jedan od najslavnijih matematičara i astronoma antike koji je značajan zato što je smatrao da su ideje pomiješane sa stvarima i da je zadovoljstvo najviše dobro. KRANTOR je napisao prvi komentar Timeja, a u njem prikazao stvaranje kao izvanvremenski događaj. Držao je da je Platon prikazao kao događaj u vremenu radi logičkog shematizma. ARISTOTELOV ŽIVOT I SPISI Rodio se 384. u Stagiri (Trakija). Sa 17 godina odlazi u Atenu radi obrazovanja u kojoj ostaje 20 godina neprekidno uz Platona do njegove smrti 348. kada se i okreće empirijskoj nauci i moguće je da je već tada u raznim postavkama odstupao od učenja svog učitelja. To se svakako nije dogodilo za Platonova živote- među njima nije bilo razilaženja. Predstava da je Aristotel bio u nekom smislu Platonov protivnik u Akademiji teško je održiva jer je Ari u Platonu našao vodiča i prijatelja prema kojem je gajio intenzivno divljenje i mada su u potonjim godinama njegovi vlastiti znanstveni interesi izbijali u prvi plan, Platonova metafizička i religiozna uvjerenja trajno su na njega utjecala i predstavljala protutežu vlastitoj naklonosti prema empirijskim naučavanjima. Poslije Platonove smrti Ari napušta Atenu jer je Speusip naslijedio Platona, a Ari se s njim nije slagao pa nije htio ostati tamo u podređenom položaju prema njemu pa u Asosu osniva ogranak akademije. Tamo se ženi sa nećakinjom, a zatim i posvojenom kćerkom Hermije, upravljača grada Ataneje. Radeći u Asosu započinje razvijati vlastita neovisna gledišta. Kasnije taj Hermija dopada u ruke Filipa Makedonskog koji e pretendirao osvojiti to područje pa ovaj muči Hermiju, ali od njega ništa ne dozna. Zadnje Hermijine riječi su bile da se kaže njegovim prijateljima da nije učinio ništa nedostojno filozofije pa je Ari napisao jednu poemu njemu u čast. 343. Zove Filip Makedonski Arija da obrazuje njegova sina Aleksandra kome je tada bilo 13 godina na kojeg je ari imao jaki utjecaj. Kasnije se Ari vraća u Stagiru koju je Aleksandar ponovo izgradio kako bi se odužio Ariju. No s vremenom veza između Arije i Aleksandra postaje sve slabija jer Ari nije odobravao njegovu težnju da Grke i barbare tretira jednako. 335. Ari se vraća u Atenu i tamo osniva svoju školu, a povratak u Akademiju nije bio moguć zbog razvitka njegovih vlastitih ideja. Nova škola je bila u Liceju, a bila je poznata i pod imenom Peripatos (Περίπατος) prema njihovom običaju da raspravljaju šetajući gore dolje po šetalištu gdje su i držali predavanja. Škola je bila posvećena muzama, a imala je više nego Akademija karakter obrazovne zajednice u kojoj su zreli mislioci objavljivali svoja istraživanja – Licej je bilo sveučilište, opremljen knjižnicom i nastavnim kadrom sa redovnim predavanjima. 323. umire Aleksandar veliki, a reakcija na makedonsku vlast u grčkoj dovela je do toga da Ari bude optužen za bezbožništvo radi njegove bliskosti sa vojskovođom u njegovim mladim danima. Ari se sklonio da se navodno Atenjani ne bi po drugi puta ogriješili o filozofiju i otišao na Halkidu gdje je živio na imanju svoje pokojne majke, a ubrzo 321. umro od neke boleštine.

14

Arijevi spisi su nastali u tri glavna razdoblja njegovog života: 1. period bliskosti sa Platonom 2. u godinama djelovanja u Asosu 3. period kada rukovodi Licejom u Ateni A spisi se dijele u dvije grupe: egzoterična djela koja su najvećim dijelom napisana u obliku dijaloga i koja su bila namijenjena općoj upotrebi i pedagoška djela koja su bila osnova Aristotelovih predavanja u Liceju. Djela prve grupe su sačuvana samo u fragmentima, ali zato imamo velik broj djela iz druge grupe. Ta pedagoška djela su prvi put objavljena u izdanju Andronika s Roda (Rodhosa) oko 50., a pribavili su Ariju status pisca jednostavnog stila, bez književnih ukrasa. Neki su ukazivali da je Ari veliki inovator filozofskih termina, ali da je nemaran stilski, a to i vrijedi za ta pedagoška djela. Izgubljeni spisi pak posjeduju literarnu ljepotu, hvali ih Ciceron, a navodno se u njima sreću i mitovi vjerojatno jer su ta djela pisana u ranijoj fazi kada je utjecaj Platona jak. U 1. periodu svoje spisateljske aktivnosti Ari je bio blizak svom učitelju Platonu, a u svojim se dijalozima držao Platonove filozofije da bi tek kasnije promijenio svoja shvaćanja, a neki mu čak pripisuju i Platonovu teoriju o idejama. Tom periodu pripada: O duši (zastupa Platonovo učenje o sjećanju i sagledavanju ideja u prethodnom životu duše; duša nije puki sklad tijela, ona je nesklad, nastanjivanje duše u tijelo je za nju opaka bolest => to se jako razlikuje od stava koje će kasnije zauzeti) U to razdoblje spada spis Protreptik u kojem se zastupa Platonsko učenje o idejama, a filozof se opisuje kao onaj koji opaža forme ili ideje, a ne njihove odraze, naglašava se bezvrijednost zemaljskih dobara, ovaj život se prikazuje kao smrt ili grobnica duše koja nastupa u istinski život samo nakon tjelesne smrti i tu se vidi taj Platonov utjecaj. Uz ovo razdoblje spadaju najstariji dijelovi logičkih spisa: Fizika i O duši. U svom drugom periodu Ari počinje odstupati od prethodno prevladavajućeg platonizma, te se odnosi znatno kritičnije prema učenju Akademije. Tu spada dijalog O filozofiji, a pokazuje se i da prvi napisi Metafizike potječu iz tog 1. perioda Arijevog razvitka. Tom periodu se pripisuju i spisi O nebu i O nastajanju i propadanju i Politika. Arijev 3. period je period njegova djelovanja u Liceju, kad se on pojavljuje kao empirijski istraživač i znanstvenik. U svom posljednjem periodu života on radi istraživanja prirode i povijesti koje dosegom premašuju klasifikacije koje su se radile u Akademiji. Taj duh egzaktnog istraživanja pojava prirode i povijesti predstavljalo je nešto novo u antičkome svijetu, to je dakle uveo Aristotel. Ali nije bio puki pozitivist niti ima dokaza da je zbog empirijskog stava napustio MF usprkos tom zanimanju za egzaktno istraživanje. Pedagoška djela koja samo spominjali potječu iz tog 3. perioda njegova života i to su zapravo njegova predavanja koja su kasnije skupljena i koja su pod zajedničkim naslovom dobile jedinstvo. Ti spisi iz 3. perioda dijele se na  LOGIČKE SPISE: Kategorije, O tumačenju, 1,2 Analitika, Topika, O sofističkim pobijanjima

15

 METAFIZIČKI SPISI: Metafizika (zbirka predavanja nastala u različito vrijeme, a zajednički naslov dao je neki peripatetičar još prije Andronika)  RADOVI O FILOZOFIJI PRIRODE TJ. PRIRODNIM NAUKAMA (Fizika, O nebu, O nastajanju i propadanju, Povijest životinje, O kretanju živ., O rađanju živ. O duši i manji prirodnjački spisi  ETIČKI I POLITIČKI SPISI: Velika i Mala etika, Nikomahova etika, Politika  O ESTETICI, POVIJESTI I KNJIŽEVNOSTI: Retorika, zbornik didaskalija Samo navođenje Arijevih radova pokazuje da se njihov duh prilično razlikuje od Platonovih jer je Aristotel bio više uz iskustveno i znanstveno i nije bio sklon razmatrati objekte ovog svijeta kao nešto nestvarno, ali ta razlika u sklonostima koje je vremenom postajala sve naglašenija dovela je Aristotela do suprotstavljanja teoriji o idejama i dualističkoj psihologiji i do raširenog shvaćanja o korjenitoj oprečnosti između te dvojice velikih filozofa. Povijesno govoreći aristotelizam nije suprotnost platonizmu već njegov razvitak koji je ispravio jednostranosti teorije o idejama i Platonove dualističke psihologije pribavljajući im čvršće utemeljenje u fizikalnim činjenicama. Promatramo ih kao dva komplementarna sustava. Ari u različitim prilikama različito dijeli filozofiju, ali dominira slijedeća podjela: 1. TEORETSKA FILOZOFIJA (teži se ka znanju kao takvom, a ne nekoj praktičnoj svrsi) a) Fizika ili filozofija prirode (bavi se materijalnim predmetima podložnima kretanju) b) Matematika (bavi se onim nepokretnim ali neodvojenim od materije) c) Metafizika ( bavi se onim odvojenim, transcendentnim i nepokretnim) 2. PRAKTIČNA FILOZOFIJA (bavi se prvenstveno političkom naukom, a za pomoćne discipline ima strategiju, ekonomiju i retoriku) 3. POETIČKA FILOZOFIJA (treba se baviti proizvodnjom, a ne djelovanjem kao takvim kojim se bavi praktična filozofija, a uključuje etičko djelovanje u širem ili političkom smislu; pojetična filozofija je po svojoj zamisli i svrsi teorija umjetnosti) Aristotelova logika se često naziva formalnom, ukoliko je ona analiza oblika; ali ta logika nije odvojena od stvarnosti već u njoj ima temelje; ona je analiza forme mišljenja, ali onog mišljenja koje shvaća stvarnost i reproducira ju u istinitom sudu. Kategorije obuhvaćaju oblike našeg poimanja stvari i istovremeno su načini postojanja stvari, a po tome one zahtijevaju i logičko i metafizičko razmatranje. Ari ne postavlja kritički problem već usvaja realističku epistemologiju i vjeruje da kategorije mišljenja koje iskazujemo jezikom jesu također i objektivne kategorije stvarnosti. U Kategorijama i Topikama nabraja 10 kategorija tj. Praedicamanata, dok u 2. analitici navodi samo 8. – nije zaokružio baš! Zasniva teoriju predikabilija na odnosu između subjekta i predikata, govori o definicijama i o bitnoj def. Kao strogoj definiciji preko roda i razlike. Bio je svjestan da nismo uvijek u mogućnosti postići tu realnu def. pa 16

dopušta i nominalne i deskriptivne makar o njima nema visoko mišljenje jer realnu def. Smatrao za jedinu koja uistinu zaslužuje taj naziv. Znanstvenu nauku najvišeg ranga uzima onu izvođenja pojedinačnog iz općeg, iz uzroka uzrokovano i bio prvi koji je rekao da je temelj znanstvene spoznaje poznavanje uzroka. Ustvrdio da osjetno opažanje ne može doseći razinu općenitog pa ističe da možemo i zapažati skupinu pojedinačnih stvari ili uočavanjem čestog ponavljanja jednog događaja i korištenjem pojmovnog aparata mi se možemo podići do spoznaje opće biti i načela. Određuje silogizam ispitujući forme zaključka u 1. Analitici kao govor u kome, ako se nešto postavi, nužno proizlazi nešto od tog postavljenog različito. Vidio da je u dedukciji potrebno dokazivati premise, moramo stati kod neke (inače proocessus in infinitum pa ništa neće biti ni dokazano) stoga on veli da stanemo kod izvjesnih načela koja se spoznaju intuitivno i neposredno bez dokazivanja. Primat ima načelo proturječa za koje ne treba nikakav dokaz kao ni za ostala prva načela pa na tome bazira epistemologiju praveći razliku između stupnjeva znanja (1 su ta načela, 2 su izvodi iz načela, 3 su predmeti mnijenja tj. vjerojatnosti). Utemeljitelj logike, izdvojio i analizirao osnovni oblik zaključka – silogizam i čak kada bi samo to bilo njegovo jedino postignuće opet bi bio u trajnoj uspomeni filozofije, ali nije izvršio potpunu analizu. Njegov klasični silogizam pretpostavlja 3 termina/stava – nije proučio sve oblike zaključivanja, ali je on i sam sebe smatrao tak pionirom logičke sistematizacije. Kategorije: bavi se širokim rasponom promjena subjekta i predikata; u O tumačenju: o suprotnostima stavova (modalnih i asertoričkih); U 1. analitici: o konverziji čistih sudova, o nužnim i vjerojatnim sudovima i pravilima silogizma, istinitost, indukcija i dedukcija, pogreškama kod silogizma; u Topici: o predikamentima, definicijom , dokazom; O sofističkim pobijanjima: klasifikacija pogrešaka i njihovim rješenjima. METAFIZIKA Svi ljudi po naravi teže za znanjem – prvo predavanje u knjizi i prva rečenica. MF je zbirka predavanja sakupljena pod tim nazivom, teška za čitanje, Avicena je MF pročitao 40 puta i nije ju skužio; to djelo ima najveći značaj za razumijevanje Arijeve filozofije i ogroman utjecaj na potonju europsku misao. Postoje različiti stupnjevi znanja; umijeće teži da proizvede nešto, ali to prema Ariju nije mudrost (sofia) jer najviša mudrost ne teži da ostvari učinak ili nešto proizvede, već želi znati prva načela stvarnosti – teži znanju radi njega samoga, a čovjek koji traga za znanjem radi njega samoga je iznad onoga koji traži znanje neke posebne vrste, ili koristi. Za Arije je viša ona znanost koja je poželjna radi sebe same od one kaje postiže neke učinke. Znanost koja jest radi sebe same jest ona o najvišim načelima i uzrocima, a proistekla je iz čuđenja i zato ju među svim znanostima traba nazvati slobodnom jer je kao i slobodan čovjek – postoji radi sebe same. MF je zato mudrost u najvišem smislu, a filozof je onaj koji traži znanje i spoznaju uzroka stvarnosti, a radi samoga znanja. Sofia se u najvećoj mjerio bavi prvim načelima stvarnosti te je ona zato i najopćenitije znanje, najudaljenija od osjetila, najapstraktnija znanost, pa time i najteža znanost budući da podrazumijeva najveći misaoni napor. Osjetno opažanje je zajedničko svim ljudima i stoga je lako i nije nikakav znak mudrosti. Iako je filozofija najapstraktnija znanost, ona je prema ariju najtočnija jer one znanosti koje sadrže manje načela su točnije od onih koje sadrže više načela. Uzroci kojim a se filozofija bavi se nabrajaju u Fizici i

17

ima ih 4: bit stvari, materija, djelatan uzrok i svrhovit uzrok ili dobro. Gleda jesu li prethodnici promatrali i nabrojili uzroke, a on je kao Hegel držao da je prethodna filozofija uvertira koja vodi do njegovog vlastitog stajališta, postoji tendencija kod obojice da se osobna filozofija smatra sintezom na višem nivou od mišljenja prethodnika. Ari je često bio i nepravedan prema prethodnicima, malo uobražen. U pravilu su prethodnici razvili 2 od 4 uzroka (materijalni i uzrok kretanja) ali nisu razradili sustavnu teoriju. Ari kritizira Platona da se služi samo s 2 uzroka (štostvenim i tvarnim), a da nitko nije razmatrao finalni uzrok. Ali je nepravedan prema Platonu jer on u Timeju uvodi pojam demijurga koji predstavlja djelatan uzrok, a i P zastupa učenje o svrhovitosti jer je finalan uzrok postojanja ostvarenje. Metafizička se nauka zanima za biće kao takvo, a pošto je biće sve što jest, to za arije znači i da je ono jedno. Jednost je bitna oznaka biće i kao što se biće nalazi u svim kategorijama tako se u njima nalazi i jednost. Dobro – i ono je primjenjivo svim kategorijama i stoga su jedno i dobro transcendentalni atributi bića. Dijeli bića na promjenjiva i nepromjenjiva, a razlikuje 3 vrste bića: osjetno/propadljivo, osjetna i vječna (nebeska tijela) i neosjetna i vječna. Obračunava se sa P-ovom teorijom o idejama i kaže da je opće stvarno, a ne samo duhovno i da nema dokaza da opće postoji neovisno o pojedinačnim stvarima.. Učenje o idejama je beskorisno jer su ideja samo nepotrebno podvostručenje vidljivih stvari. One navodno trebaju objasniti zašto u svijetu postoji mnoštvo stvari, ali problem se ne rješava tako da se pretpostavi da postoji još jedan red stvari kao što čini P. Ati veli da je P čovjek koji misli da ako nije sposoban proračunati mali broj stvari, lakše računati ako ih je dvostruko više. Ideje su bespredmetne za našu spoznaju jer nam ne objašnjavaju stvari jer nisu njihova bivstva, inače bi bila u njima. One su beskorisne i kada je riječ o objašnjavanju kretanja stvari – ideje su nepokretne, a ako su osjetni predmeti odrazi ideja onda b i oni trebali biti nepokretni. Pa otkud njihovo kretanje? Ali P je htio objasniti kretanje na drugim temeljima (pojam demijurga, ari nije pravedan.). teorija o idejama uopće nije teorije, veli ari, jer nije razjašnjen odnos između formi i osjetnih predmeta. Još ga više iritira teorija o idejama kao brojevima, koja možda uopće i nije bila P-ova, a ari kritizira suvremenika da su zamijenili filozofiju matematikom. Ako su ideje brojevi kako one mogu biti uzroci, kako mogu postojati dvije vrste brojeva, na čemu s temelji razlika između dvije vrste brojeva, što je izvor kretanja. Ta je teorija puna jaza (chorismos) i to je opravdana kritika. P-ova teorija je održava ukoliko ju kombiniramo sa Arijevom teorijom o imanentnoj formi koju razmatramo apstraktno u njenoj općosti. Al i sam P daje sebi kritizira u Parmenidu. Ari ga je pak skroz napadao i nije prihvatio demijurga i zanemario ga kao simboličnu figuru, ali ni p nije odredio njegovu točnu prirodu. Arijeva teorija predstavlja uključivanje tog formalnog elementa u biće, a kojeg p nije objasnio iako ga je pretpostavljao u osjetnim stvarima. Ariju sa biološkog stajališta koji je imao i teološkog stava u MF nisu mu bili potrebni P-ov matematizacija ni demijurg. Iako Ari kritizira P-ovu teoriju ideja, on se ipak slaže da opće nije tek subjektivan pojam jer općosti u našem duhu odgovara tipična bit u objektu, bit ne postoji u nikakvom stanju odvojenosti izvan duha, ona je odvojena samo djelovanjem uma, u umu. Ari je vjerovao u mogućnost objektivnog znanja, i da je opće predmet znanosti, a kada opće nikako ne bi bilo realno i ne bi imalo nikakve objektivne stvarnosti onda ne bi bilo ni znanstvene spoznaje jer se nauka ne bavi pojedinačnim kao takvim. Opće je stvarno, postoji u realnosti u konkretnim stvarima, mada ne

18

povlače za sobom onu formalnu općost koju opće ima u duhu. Pojedinačna bića koja pripadaju nekoj vrsti su stvarna bića, ali nemaju udjela u jednoj objektivnoj općosti koja je numerički ista kod svih članova vrste. Ta specifična bit je numerički različita kod pojedinog pripadnik klase, ali svi su u vrsti isti. P i A su na istom terenu kada govore o karakteru istinske znanosti – ona je upućena na opći element u stvarima, tj. na specifičnu sličnost (bit). Platonsko shvaćanje zametnuo je već Sokrat svojim formalnim određenjem, ali on nije odvojio pojedinačne stvari od općeg jer se bez općeg ne može steći znanstvena spoznaja, a razdvajanje općeg i pojedinačnog prouzročilo je teškoće vidljive u učenju o idejama.. Za arija ne postoji nikakva objektivna općost, ali u stvarima postoji objektivna osnova subjektivne općosti u našem umu. Mi prvo spoznajemo pojedinačna bića (1. supstancija), a općosti tek apstrahiranjem (2. supstancija - vrsta).To 1. ili 2. nije rezultat vrednovanja već u odnosu na nas i spoznaju ( u redu spoznaja). Opće posjeduje višu realnost od pojedinačnog kao takvog. Ariju je primarno pojedinačno konkretno biće, ali ne poriče postojanje općega kao formalnog elementa u biću, iako poriče odvojeno postojanje općega. Pojedinačno je pravo biće, ali ono što ga čini pripadnikom vrste, bićem, a i ono što je ujedno i predmet nauke, to je ono opće. Arijev hilemorfizam: biće je sastavljeno od materije i forme, i to je biće u 1. stupnju – supstancije, a biće u drugostupanjskom smislu je formalan element, specifična bit koja odgovara općem pojmu. Iako je samo pojedinačno biće biće, ono se ne da definirati zbog tvarnog elementa koji sadrži jer ga čini tvarnim i neprozirnim za našu spoznaju, a s druge strane je biće upravo ta forma koja se da definirati ili forma stvari, ono načelo prema kojem materijalni element jest određen kao neki objekt – biće je dakle forma koja je po sebi nematerijalna. Po tome slijedi da su bića u punom smislu čiste nematerijalne forme, a to su za arije bog i djelatni um u čovjeku, a ako MF proučava biće, onda ona u ovoj točki postaje ekvivalentna sa teologijom i tu se vidi utjecaj platonizma (forma kao inteligibilni element). Ari navodi 4 načela, a tu nam je bitan pojam promjene ili kretanja koja je svaki prijelaz od terminus a quo ka terminus ad quem. Uviđa promjenu kao nešto realno i vidi da u njoj mora postojati 1 supstrat koji se ne mijenja. To što se mijenja najprije je u stanju mogućnosti prema novom određenju, a zatim djelovanjem nekog eficijentnog uzroka to poprima novu aktualizaciju. Pokazuje se neki krajnji supstrat koji nema svojih svojstava već je potencijalnost kao takva i to ari razumijeva kao materiu primu koja se nalazi u svim materijalnim stvarima i predstavlja krajnju osnovu promjene. No eficijentni uzrok uvijek djeluje na neku konkretnu stvar, jer 1. materija nikada ne postoji kao takva, gola, per se već u spoju sa oblikom koji je formalizirajući čimbenik. 1. materija ne postoji bez forme pa je od nje samo logički razlučiva, ali ukoliko je ona zadnji temelj predmeta koji trpi promjenu utoliko je ona razlučiva od forme zbiljski. Mi ne bi rekli da je 1. materija najjednostavnije tijelo u svemiru, jer ona uopće nije tijelo nego element svakog tijela makar i najjednostavniji. Promjena se događa kao aktualizacija potencijalnosti, a potencija podrazumijeva 1 stvarno biće koje još nije što bi moglo biti. U promjeni postoje 3 a ne samo 2 čimbenika: forma i materije i nedostatak (nije pozitivan element kao materija i forma, ali ju promjena ipak nužno pretpostavlja). Forma nije načelo individualizacije već je to materija. To kasnije preuzima Sv. Toma koji se pita o teškoći kako je materia prima, koja je potpuno lišena

19

svojstava, načelo individualizacija? On je govorio da je materia signata quantitate tj. Da je materija označena količinom – kavantitet je taj koji čini posebnom materiju; ona već ima anticipativnu potrebu za kvanitetom što će kasnije i stvarno posjedovati u svom sjedinjenju sa formom. Ukoliko je materija ona koja čini biće pojedinačnim posljedica je da je forma ono opće. A iz toga logički slijedi da svaka čista forma mora biti jedini član svoje vrste i mora iscrpljivati mogućnosti svoje vrste jer unutar te vrste nema materije koja može djelovati kao načelo individualizacije! Pa je Toma rekao da čiste inteligencije ili anđeli čine toliko mnogo vrsta da ne može postojati mnoštvo anđela jedne vrste. To vidi i ari jer je primijetio da mnoštvo zavisi od materije pa veli da je nepokrenuti pokretač, budući je bez ikakve materije, numerički jedan! A ne samo jedan u pojmu ili definiciji. Tu sad Ari kiksa jer ukoliko je materija načelo individualizacije i nespoznatljiva po sebi, a iz toga proizlazi da pojedinačna konkretna stvar uopće nije spoznatljiva. Štoviše, Ari sam navodi da se ne može definirati pojedinačno, a znanost se zanima za definiciju ili bit, pojedinačno kao takvo nije objekt znanosti i nije potpuno spoznatljivo. To Ari rješava tako da se pojedinačni predmeti mogu pojasniti opažanjem, ukoliko se već ne mogu definirati. Ari govori i o potenciji i aktualnosti. Megarska škola je negirala potencijalnost. Ari navodi da je zbiljnost uvijek prije potencije i vremenski i logički, tj. Potencija se dovodi u aktualnost uvijek nečim što već je ostvareno, a potencija ima za cilj aktualnost. Nauka o potenciji i aktu ariju omogućava objašnjenje promjene. Analogno toj nauci, ono što je vječno jest aktualno i to u najvećem smislu. Bog postoji nužno i on je potpuno aktualan. Vječne stvari moraju biti u istom stupnju i dobra, u njima nema manjkavosti ili iskrivljenosti – iz toga proizlazi da ne postoji zlo po sebi kao načelo jer ono što je bez materije predstavlja čitavu formu, zlo ne postoji odvojeno od zlih stvari. Tu je vidljivo da je Arijev bog preuzeo nešto od Platonove ideje dobra, a i uzrok svega dobra mora biti samo dobro, to veli i sam ari. Bog postoji kao finalni, krajnji uzrok radi kojeg se aktualizira potencijalnost, zbog kojeg se razvija dobrota. Naukom o aktu i potenciji ari odgovara Parmenidovoj teoriji o nemogućnosti promjene. Distinkcija između potencije i akta vodi i učenju o hijerarhiji bića jer je jasno da se neko biće koje se nalazi u aktu naspram svog terminus a quo može biti i dalje u potenciji spram svog terminus ad quem. Duša je prema tome aktualnost u odnosu na tijelo, ali potencija u odnosu na višu funkciju uma. Ari objašnjava nastanak bića kao spoj prve materije i forme koje tvore 4 elementa (zemlja, zrak, vatra i voda) koje daljnjim spajanjem i odjeljivanjem tvore neorganska tijela i kasnije različita bića. Postupno se po hijerarhiji penjemo preko toga do čovjekova djelatnog uma nepomiješanog sa materijom, pa do odvojenih umnosti i nebeskih sfera i konačno do boga. Učenje o hijerarhiji se ne razumijeva kao neka evolucija (čiste forme ne nastaju iz materije). Ari je prvi rekao da bog i priroda ništa ne proizvode uzalud. Kretanje je prijelaz iz potencije u aktualnost i zahtijeva načelo u ostvarenja, a sukladno tome svijet u cjelini zahtijeva prvog pokretača. Taj Prvi se ne razumije vremenski jer je kretanje prema Aristotelu nužno vječno već u smislu «najviši». Prvi pokretač nije bog stvoritelj: svijet je postojao oduvijek, a da nije bio stvoren oduvijek tj. Bog oblikuje svijet, ali ga nije stvorio, on je izvor kretanja, vuče svijet kao finalni uzrok. Da je bog izazvao kretanje djelatnim činom, on bi se tada sam izmijenio, došlo bi do protudjela onog pokrenutog na samog pokretača. Dokaz za boga: načelo za kretanje mora biti

20

čisti akt, akt bez potencijalnosti, prethodno je pretpostavio vječnost svijeta jer da je vrijeme moglo nastati onda bi postojalo vrijeme prije vremena , a to je proturječje. Mora postojati prvi pokretač koji izaziva kretanje tako da se pritom sam ne mijenja, čisti akt, bez materije (jer ona za sobom povlači mogućnost trpljenja, djelovanja i mijenjanja). Ari nije imao baš čvrsto uvjerenje kada je govorio o broju nepokrenutih pokretača – navodi ih mnoštvo u Fizici i Metafizici (55 transcendentalnih pokretača, 49 – dana kritika: kakav je njihov odnos prema 1. pokretaču i kako ih je 55 ako je materija načelo individualizacije????), a kasnije govori o samo 1. Zbog tog mnoštva srednjovjekovni su mislioci pretpostavljali da postoje više inteligencije ili anđeli koje pokreću sfere te ih učinili podređenima prvom pokretaču, Bogu i zauzimali jedino moguće stajalište: drugi pokretači, ako uopće treba ostvariti neki sklad među njima, moraju se pokretati kako su podređeni 1. pokretaču. To su posebno uviđali neoplatonovci. 1. pokretač je nematerijalna pa i nema nikakvu tjelesnu aktivnost, njegova je djelatnost čisto duhovna tj. Intelektualna – njegov je aktivnost aktivnost mišljenja. Pa što bog misli? Mišljenje je umno sudjelovanje u predmetu, a predmet božje misli mora biti najbolje od svih mogućih predmeta jer božje znanje ne može biti ono znanje koje uključuje promjenu, osjetilnosti ili razvitak. Otud slijedi: bog zna sebe u vječnom aktu intuicije ili samosvijesti. Stoga ari definira boga kao mišljenje mišljenja – bog je postojeća misao koja vječno misli sama sebe. Bog ne može imati nikakvo mišljenje izvan sebe jer bi to značilo da ima neku svrhu izvan sebe. Bog zna jedino sebe. Sv. Toma je pokušao protumačiti Aristotela tako da ne isključi spoznaju svijeta i djelovanje božanske misli. Ari ponekad govori o 1. nepokrenutom pokretaču, kao bogu, a u Nik. Et. Govori o bogovima – kao većina grka on nije mario za broj bogova. Njegov bog nije osoban bog u religijskom smislu, ali jest u filozofskom smislu ukoliko je on umnost ili misao. Ari ga nije zamišljao kao predmet obožavanja ili upućivanja molitava već je njegov bog potpuno okrenut prema sebi. U tzv. Spisu Velika etika, ari izričito kaže da griješ oni koji misle da može postojati prijateljstvo prema bogu jer a) bog ne bi mogao uzvratiti tu ljubav b) ni u kom slučaju se ne može reći za nas da volimo boga! U nerazvijenim Arijevim spisima nalaze se i drugi dokazi za egzistenciju boga: opažanje ljepote zemlje i veličanstvenost neba pa se iz tog zaključuje na postojanje bogova (teleološki dokaz) i još jedan argument koji će se kasnije razviti u 4. put Tome Akvinskog: tu ari dokazuje: gdje postoji nešto dobro, tu postoji nešto bolje i najbolje. Iako je ari pokazao jasnije poimanje božanstva od Platona, zamjera mu se što nije uzeo u obzir božje djelovanje u svijetu na kojem je Platon inzistirao a koje je i bitna element svake zadovoljavajuće racionalne teologije – Arijev bog je eficijentni uzrok samo tako što je i finalni uzrok, on ne poznaje ovaj svijet i nikakva božanska zamisao se ne ispunjava u ovom svijetu stoga je Aristotelova MF inferiornija u tom pogledu prema Platonovoj. FILOZOFIJA PRIRODE I PSIHOLOGIJA Priroda je za arija cjelokupnost materijalnih stvari podložnih kretanju, cjelokupnost onoga što je sposobno započeti i završiti promjenu, ono što ima unutrašnju sklonost ka

21

promjeni. Kretanje se dijeli na nastajanje i propadanje i na kretanje u užem smislu koje se dijeli na 1. kvalitativno (kvalitet, Promjena) 2. kvantitativno (kvantitet, Promjena) 3. lokalno (kretanje u običnom smislu riječi) Pretpostavke kretanja su mjesto i vrijeme (pod mjestom se misli na prostor?). Dokaz da mjesto postoji pokazuje činjenica mogućnosti premještanja i činjenica da 4 elementa imaju svoja prirodna mjesta, a ari ga gleda kao granicu unutar koje se nalaze tijela, granicu koja je smatrana kao nepotrebna jer onda izvan te granice nema ništa – sve u svemiru se nalazi na nekom mjestu, ali ne i sam svemir. Do kretanja dolazi promjenom mjesta, ali sam se svemir ne može kretati nikako nego kružno (ne može naprijed) i to dok se pokretač nalazi u dodiru sa njim. Vrijeme – ne može se izjednačiti sa kretanjem ili promjenom jer je kretanja mnogo a vrijeme je jedno, ali je s njima usko povezano. Vrijeme je ono brojivo kretanja obzirom na prije i poslije – tu ukazuje na brojivi aspekt kretanja. Međutim vrijeme je kontinuuum kao i kretanje – oboje se ne sastoje od odvojenih točaka. Samo on što se nalazi u prostoru na takav način da je sposobno za kretanje jest u vremenu, ono što je vječno i nepokretno nije u vremenu. Kretanje je vječno ali očigledno nije nepokretno, stoga je i ono u vremenu. Iz tog slijedi da je vrijeme vječno – nikada nije započelo i nikada neće završiti. Vrijeme je onaj vid elemenata kretanja koji umu omogućuje da u njemu prepozna množinu faza. Postoji li beskonačno tijelo? Ono nije moguće jer je svako tijelo ograničena površina! Ne postoji ni beskonačan broj – jer je broj ono što se može izbrojati, dok beskonačan broj ne bi bio brojiv. No on dopušta beskonačno kao potencijalno (kontinuum je beskonačan potencijalno, broj, svemir..). Svako prirodno kretanje je upravljeno prema nekoj svrsi, a teži svom prirodnom razvitku od stanja potencijalnosti prema stanju aktualnosti, razvijanju forme u materiji. Svemir se sastojiod dva različita svijeta – nadmjesečni (tu su zvijezde koje su nepropadljive i nepodložne ikakvoj promjeni osim mjesnoga kretanja, samo kružno, a sastavljene su drugačije od drugih mat. Stvar, od aithera koji je 5. i najviši element, sposoban samo za promjenu mjesta u kružnom kretanju). Ari zemlju vidi kao loptasti oblik, lebdi u središtu svemira, a oko nje kruže koncentrični slojevi 4 elementa. Iza njih su nebeske sfere, od kojih se krajnja, zvijezda stajačica kreće zahvaljujući 1. pokretaču. Ima 55 sfera (kao i 55 nepokrenutih pokretača) uz 1. pokretača koji pokreće tu krajnju sferu. Pojedinačne sfere nestaju i nastaju, ali su vrste i rodovi vječni. Duša je životni princip, uzrok kretanja živog tijela kao finalni uzrok i kao istinsko biće – formalni uzrok. Ne zagovara platonski dualizam i duša i tijelo čine jedinstvenu supstanciju. Tako dopušta znatno veću povezanost duše i tijela nego što su to dopuštali platonovci. Ne gleda tijelo kao grob duše nego je cijelo jastvo sačinjeno od tijela i duše i uopće nije upitno to jedinstvo. Oko poglavlja o djelatnom umu se vodile žustre polemike jer nije jasno što je ari želio reći. Tako neki izjednačavaju taj njegov djelatni um sa bogom pa tumače da božje djelovanje kao osvjetljavanje potencijalno znanog je slično sunčevoj svjetlosti koja čini vidljivim ono što se aktualno gleda, no te usporedbe sa bogom nisu vjerojatne (kao da bi Ari, prema Rossu, govorio u O duši o božjoj imanenciji, a u MF o njegovoj transcendenciji). Možda je ari shvaćao djelatan um kao načelo koje je isto kod svih ljudi, kao jednu

22

umnost koja ima iznad sebe hijerarhiju drugih odvojenih umnosti, a koja djeluje unuta pojedinca i preživljava smrt. ETIKA Njegova je etika izrazito teleološka, zanima ga djelovanje, a ne djelovanje ispravno po sebi, nego djelovanje ukoliko ono vodi ka čovjekovom dobru. Dobro? Veli da se na to ne može odgovoriti s onom točnošću kojom bi odgovarali na matematički problem – ona kreće od općih načela a zatim radi zaključke, a etika započinje zaključcima. Za Arija je sreća smisao života, a vidi ju u djelovanju u suglasnosti sa vrlinom što predstavlja idealan život za čovjeka, koji će ga učiniti sretnim, a o tome raspravlja u Nikomahovoj etici. Karakter se može vježbati da bi se razvio kao dobar, a ta je vježba djelovanje u skladu sa vrlinom. Zajednička svrha svih dobrih čina je to da se oni drže određene mjere, a i vrlina je za arija sredina između dvije krajnosti (krajnosti su poroci). Za arija će zadovoljan čovjek biti onaj koji vidi što je za njego dobro u bilo kojem spletu okolnosti, što istinski pristaje ljudskoj prirodi u određenoj okolnosti. Vrlina se sastoji obiju krajnosti u mjeri da nijedna ne postaje prekomjerena – upravo su u sintezi manje opasnosti od onih koje su latentno sadržane u pojedinoj jer se u svijesti paralizira njihova tiranija. Ari je u razmatranju vrlina bio pod utjecajem estatičkoga stava Grka prema ljudskoj moralnosti, a koje se pokazuje posebice u razmatranju čovjeka iznimne duševne veličine – njemu je vbio ideal ponosan a ne ponizan čovjek. Ariju bi vjerojatno bio odvratan pojam o razapetom bogu, on bi za njega bio istovremeno i neestetski i nerazuman. Pretpostavka moralnog djelovanja je sloboda, a Grk snosi odgovornost samo za dobrovoljno učinjene radnje – čovjek se ne smatra odgovornim ako su djela učinjena pod ikakvom prisilom ili iz neznanja. U Nikomahovoj etici raspravlja o pravednosti, a pod pravdom razumijeva ono što je zakonito i ono što je pošteno i jednako. Opća pravda – izjednačena je sa poštivanjem zakona, ali za Arija se zakon proteže na čitav život pa tako tjera na moralne radnje pa je tako opća pravda izjednačena sa vrlinom shvaćenom u socijalnom vidu. Slično Platonu i Ari je čvrsto uvjeren u odgojnu funkciju države kojoj je i podložna pojedinačna sloboda (sve je u vidu prosperiteta države). Pravda je sredina između vršenja i trpljenja nepravde. Jedinstvo uma i znanja daje teorijsku mudrost koja se bavi najvišim predmetima (MF, mat, Fiz), a promišljanje tih sadržaja pripada idealnom životu čovjeka. Uzvišenost spoznaje potječe od njezinog predmeta, a zato je mudrost umovanje o onome najznačajnijim pa je ona najviša znanost. Sokrat je tvrdio da su sve vrline produkt razuma, a Ari to preinačuje u misao da su sve vrline prije uz razum nego iz njega jer razboritost pretpostavlja moralnu vrlinu, ali vrlina ne može bez razboritosti. Ari je samo htio pokazati da je Sokrat u krivu jer bi prema njegovoj teoriji znanje o pravdi i postajanje pravednim bili simultani događaji – veli da ako netko zna što je pravednost, on nije samim time pravedan. Ari razmatra tu i prijateljstvo te ga naziva vrlinom. Osim toga ono je nešto najnužnije u životu: odnosi prema prijatelju jesu jednaki odnosu prema sebi samome jer je prijatelj drugo Ja; prijateljstvo je više u tome da se voli nego da se bude voljen. Savršeno je prijateljstvo ono zbog drugog samog ( a slijedi hijerarhijski red prijateljstva iz uživanja i iz koristi koji je na najnižem stupnju). Čovjekova najviša sreća je u intelektualnom razmatranju jer je um najviša čovjekova sposobnost, a kontemplacija najviša aktivnost uma koja je i najtrajnija čovjekova aktivnost. Filozof je najsamodostatniji sebi od svih ljudi. I njemu

23

trebaju zemaljska dobra, no on može i bez njih. Iako je važno imati prijatelje, filozofu nije potrebna suradnja drugih iako mu je ona od velike pomoći. Filozofija se voli radi nje same, daje ispunjenja. Sreća ovisi o dokolici, ali iako sumo ljudi i smrtni, ne znači da se trebamo brinuti samo za zemaljske stvari. Najviša mudrost bavi se onim vječnim. Tako tu spada MF, fizika ukoliko se bavi traženjem nužnog u kontingentnim pojavama koje inače proučava. POLITIKA Pod državom razumijeva grčki polis koji kao i svaka druga zajednica postoji radi nekog cilja. Za državu je taj cilj najviše čovjekovo dobro – moralan i umski život. Obitelj je prvobitna zajednica koja je nastala s ciljem održanja života, a kad se više obitelj udružilo u težnji za nečim što nadilazi puko zadovoljavanje životnih potreba, nastalo je selo koja se udružuju da prošire teritorij i tada nastaje država – nastaje zbog održanja golog života a nastavlja postojati radi održanja boljeg života. I zato ari naglašava kvalitativnu i specifičnu razliku države i domaćinstva.. Samo u državi čovjek vodi dobar život, a pošto je dobar život čovjekova prirodna svrha, država se smatra prirodnom zajednicom, a u tom smislu onaj koji uopćene treba državu ili je zvijer ili je bog. Građanstvo se dijeli po prirodi – ljudi imaju različite interese i sposobnosti uslijed čega zauzimaju različite položaje u društvu. Ropstvo je razumljivo u toj povijesnoj okosnici. Pravilna je trgovina razmjena robe dok je neprimjereno stjecanje dobara novčanom razmjenom. Nije vjerovao da su državi potrebne takve korjenite promjene kakve je predlagao Platon. Odbacio je žustro Platonov prijedlog za zajedničko odgajanje djece čuvara države sa obrazloženjem da je dijete svih ustvari ničije dijete. Govorio je da je bolje biti nekome običan rođak nego Platonov sin. Kritizirao je ideju zajednički dobara jer bi ona izazivala stalnu svađu, time i nedjelotvornost države jer u sreći koju izaziva imanje svojine uživa ili pojedinac ili nitko. Slobodan čovjek sudjeluje u sudstvu i politici, ali ne i klasa zanatlija jer nema za to potrebnu dokolicu, a i mukotrpan rad sputava dušu i čini je nesposobnom za istinsku vrlinu. Zastupao demokraciju i naizmjeničnu vlast građana. Od monarhije je prema njemu bolja aristokracija, no ona je suviše visok ideal pa zagovara politeju, uređenje ekvivalentno vladavini srednje klase, a stoji na sredini između oligarhije i demokracije. Država treba biti dovoljno velika da omogući pravilan život građana, ali ne prevelika, te niti premala da u njoj nema dokolice, ali niti da bude preobilna. Poljoprivrednici i zanatlije su neophodni državi ali ne trebaju uživati građanska prava. Samo su pripadnici 3. klase (ratnici) biti građani u punom smislu, a oni kasnije preuzimaju funkciju upravljača, i konačno svećenika. Svaki građanin treba posjedovati komad zemlje blizu grada i drugi blizu granica da se osigura da svi budu zainteresirani za obranu države. I Platon i Ari su svojim poticanjem na istinski oplemenjen život koji osigurava država odbacivali viziju o imperijalističkoj vojnoj državi – jedino u miru građani postižu zadovoljstvo i ka očuvanju tog mira država teži. ESTETIKA Razlikuje lijepo od onoga što se samo sviđa i razlučuje istinsku objektivnu ljepotu od onoga što je samo predmet poželjnosti. Glavi oblici ljepote su red, sklad i određenost te je ljepota u veličini i poretku. Glazba je od svim umjetnosti najviše podraživalačka, a dao je i univerzalan pogled na poeziju. Definirao tragediju i njenu funkciju

24

pročišćenja kroz sažaljenje i strah, a koja je cilj tragedije. Zaplet je važniji od likova, a dao je i one zaplete koji se moraju izbjegavati da bi se katarza postigla. Tragedija mora prikazivati srednju ličnost koja je pogođena nekom nesrećom, ali koja nije plod iskvarenosti ili poroka protagonista STARI PERIPATETIČARI Stara akademija je nastavila sa Platonovim matematičkim spekulacijama, a stari peripatetičari Aristotelovo empirijsko usmjerenje uz neznatna preinačavanja i razvijanja posebno na području logike. Teofrast dolazi poslije Aristotela na čelo peripatetičke škole i djeluje na tom položaju do svoje smrti, a on se posebno ističe na nastavljanju Aristotelova rada na području prirodnih nauka, posebno se baveći botanikom te je ostavio djela koja su ga činila bespogovornim autoritetom za botaniku sve do kraja srednjeg vijeka. Aristoken je donio u peripatetičku školu neke kasnije pitagorejske teorije npr. učenje da je duša harmonija tijela pa ga je to navelo da negira besmrtnost duše, a u svojim empirijskim prirodoznanstvenim radovima i istraživanjima povijesti glazbe, on je išao Aristotelovim putem. Demetrije – Teofrastov učenik i plodan pisac koji se istakao svojom političkom djelatnošću. PLATON I ARISTOTEL Su bili ne samo dvojica najvećih grčkih filozofa već i jedni od najvećih filozofa koje je svijet ikada vidio. Iako imaju sličnosti, između njih postoji i izrazita razlika pa njihove filozofije možemo karakterizirati kao odnos teze i antiteze – platonizam i aristotelizam. Okarakterizirati Platonovu filozofiju idejom bivstvovanja, a Aristotelovu idejom nastajanja znači služiti se generalizacijom koja ne predstavlja potpunu istinu. Platon je slično Sokratu polazio od vrijednosti moralnih sudova, kao Sokrat je pokušao dijalektički doći do poimanja moralnih vrijednosti i te vrijednosti obuhvatiti definicijom da razjasni određene etičke ideje, uvidio je objektivno utemeljenje moralnih duova ukoliko su oni općevažeći i očiglednost da su moralne vrijednosti ideali, u smislu da nisu nešto konkretno (poput ovce) i one imaju udjela u dobru ili ljepoti tako da se za njih pravilno kaže da sudjeluju u dobru po sebi, da izlaze iz idealne biti, apsolutne dobrote ili ideje dobra. Na taj je način Platon na temelju sokratske etike razvio Mf, a svoju dijalektiku s vremenom je počeo primjenjivati ne samo na moralno etičke vrijednosti već i na sveopće pojmove. Tvrdeći da pojedinačne stvari sudjeluju na biti baš kao što dobre stvari sudjeluju na dobroti.

25