Pitanja i Odgovori Ustavno Pravo

PITANJA I ODGOVORI USTAVNO PRAVO 1. Šta čini sadržinu ustavnog prava? 2. Šta obuhvata predmet ustavnog prava? Predmet ustavnog prava obuhvata: -slobode i prava čovjeka i građanina kao autonomne sfere u kojoj državna vlast ne može neovlašteno ulaziti, niti je ugrožavati -ostvarivanje narodnog suvereniteta i legitimisanje, odnosno, demokratsko utemeljivanje državne vlasti -neposredno učešće građana u vršenju državne vlasti, referendum, narodna inicijativa, lokalna samouprava i drugi oblici neposredne demokratije -političko predstavništvo, političke stranke i izborni sistem -principi organizacije i struktura državne vlasti, princip podjele i princip jedinstva vlasti -struktura političkih institucija(anatomija ustavnog sistema), parlament, šef države, vlada, državna uprava, pravosuđe -funkcionisanje političkih institucija(fiziologija ustavnog sistema), odnosi između političkih institucija u horizontalnoj i vertikalnoj organizaciji -poremećaji u odnosima između političkih institucija (patologija ustavnog sistema) -pravna država, vladavina prava, ostvarivanje principa ustavnosti i zakonitosti.

3. Značaj ustavnog prava Značaj ustavnog prava određen je činjenicom da je ono najvažnija grana prava u sistemu prava. Riječ je o osnovnim pitanjima uređenja određene društvene i državne zajednice. Posebno je naglašena uloga ustavnog prava u oblasti unutrašnjeg javnog prava, kao i u oblasti privatnog prava, u kome uloga javne vlasti ne dolazi mnogo do izražaja, ustavno pravo uspostavlja osnovne principe i uređuje ključne odnose. Tako se ustavom regulišu osnovni svojinsko-pravni odnosi, pitanja braka i porodice, nasljeđivanja, trgovačkog, autorskog i drugih prava. Značaj ustavnog prava proizilazi i iz hijerarhije pravnih akata u svakoj pravnoj državi. Na vrhu te hijerarhije je ustav kao najviši pravni akt.

4. Šta predstavlja ustav za jednu državu i koje su njegove funkcije? Ustav je najznačajniji i najviši pravni akt donesen prema posebnom postupku, a često i od posebnog organa. On je najvažniji, a u nekim zemljama jedini izvor ustavnog prava. Svi ostali propisi moraju biti u skladu sa ustavom. Pojam ustava u materijalnom smislu polazi od toga da svaka državna zajednica mora imati izvjesna pravila kojim se uređuje njena unutrašnja struktura, organi državne vlasti i njihova ovlaštenja. Ustav uspostavlja strukturu državne vlasti

i objektivna pravila ponašanja državnih organa i nosilaca javnih funkcija. Ustavom se uspostavlja pravna država i vladavina prava. Ustav u formalom smislu je ustav koji se definiše kao pravni akt najviše pravne snage donesen prema posebnom postupku složenijem od zakonodavnog, a često i od posebnog ustavotvornog tijela. Ustav u formalnom smislu je uvijek pisani ustav.

5.Kada počinje razvoj ustavnosti? Još u antičkom periodu, najprije u djelima filozofa, a kasnije i u praksi, počela se praviti razlika između propisa kojima su se uređivali državna vlast i i druga najvažnija pitanja i običnih zakona kojima su uređivana ostala pitanja. Smisao podjele jeste da vlast ne može jednostavno mijenjati najvažnije zakone, čime se stvaraju ivjesna pravna sigurnost i stabilnost poretka. Time su stavljena ograničenja državnoj vlasti i zaštićena osnovna prava onih na koje se vlast primjenjuje. To je začetak ustavne vladavine.

6.Značenje pojma ustavnog prava. Pod nazivom ustavno pravo podrazumjevaju se 2 različita pojma: 1 – najprije je riječ o naučnoj disciplini koja zauzima značajno mjesto u sistemu pravnih nauka, odnosno, u ukupnom sistemu društvenih nauka. Ova nauka izučava odnos čovjeka, kao pojedinca ili organizovanog u različite skupine, prema državnoj vlasti, kao i utemeljenost, strukturu i organizaciju državne vlasti. 2 – ustavno pravo kao najvažnija prava pozitivnog prava, uređuje korpus ljudskih sloboda i prava, te sistem vrijednosti i osnovna pitanja organizacije društva i države.

7.Termin «državnog prava» ili «ustavnog prava»? Predmet naučne i pozitivno pravne discipline sintetički se izražava u njihovom nazivu. Izbor naziva nije samo terminološko pitanje. Nazivom se izražava i suština naučnog, filozofskog, pa i ideološkog stava prema samom predmetu izučavanja i regulisanja. U teoriji i praksi za ovu naučnu i pravnu disciplinu upotrebljavaju se 2 naziva – ustavno pravo i državno pravo. Iz latinskog glagola constituo, koji znači: uspostaviti, urediti, osnovati, odnosno imenice koje znače: unutrašnji sastav, temeljna struktura, uređenje, organizacija, najprije u francuskoj filozofskoj i pravnoj doktrini, izvedeni su naziv i ustav i ustavno pravo(droit costitutionnel).

8.Izvori ustavnog prava. Realni sadržaj prava izražava se uvijek u određenoj formi. Oblici u kojima se izražava pravo nazivaju se izvorima prava u formalnom smislu. U najvećem broju slučajeva to su pisani pravni akti, ali postoje i nepisana pravna pravila koja su, takođe, izvor prava u formalnom smislu. Ponavljanjem nekog relevantnog ponašanja u dužev vremenskom periodu stvara se običajno pravilo. Izvori ustavnog prava su:

1.Ustav je najzanačajniji i najviši pravni akt donesen prema posebnom postupku, a često i posebnog organa. On je najvažniji, a u nekim zemljama jedini izvor ustavnog prava. Svi ostali propisi moraju biti u skladu sa ustavom. 2.Ustavni propisi i organski zakoni – su akti koji se donose u formi zakona ali koji uređuju ustavnu materiju. Oni u sadržinskom smislu čine ustav, a često se i donose prema posebnom postupku, složenijem od zakonodavnog. Zbog toga je njihova pravna snaga manja od ustava, a veća od običnih zakona. 3.Zakon je, osim ustava, najčešće izvor ustavnog prava. Nisu, međutim, svi zakoni izvor ustavnog prava. To su samo oni zakoni koji uređuju materiju ustavnog prava. Tako, značaj izvora ustavnog prava imaju zakoni kojima se uređuje izborni sistem, zatim, organizacija državne vlasti, kao što su zakoni o vladi, o sudovima, o ustavnom sudu i sl., kao i zakoni kojima se preciznije regulišu garancije pojedinih ljudskih sloboda i prava. 4.Uredbe sa zakonskom snagom (dekreti-zakoni) su podzakonski akti koji donosi izvršna vlast, ali koji, zbog ratnog stanja ili drugih ustavom predviđenih vandrednih prilika, dobijaju snagu zakona. Ustav precizno utvrđuje koji izvršni organ(šef države ili vlada), prema koje postupku i koja pitanja u tačno predviđenim okolnostima mogu biti uređenja uredbama sa zakonskom snagom . 5.Odluke ustavnih sudova su veoma važan izvor ustavnog prava. Oni su pak najviše i najznačajnije institucije kontrole i zaštite ustavnosti i zakonitosti. Osnovni zadatak ustavnog suda da ocijeni dali su zakoni ili drugi propisi u skladu sa ustavom. 6.Poslovnici su opšti akti kojim parlament i njegivi domovi, odnosno vlade i drugi kolegijalni organi propisiju svoju unutrašnju organizaciju i postupak. 7.Presude drugih sudova su samo izuzetno izvor ustavnog prava. 8.Međunarodni ugovori se dosta rijetko pojavljuju kao neposredan izvor ustavnog prava. To se dešava kada se ustav izričito poziva na neki međunarodni ugovor dajući mu neposrednu pravnu snagi ustavno značaja u domaćem pravu. Međunarodno pravo posredno igra veliku ulogu u svim ustavnim i pravnim sistemima. 9.Običajno pravo u vremenu prije pojave pisanih ustava bilo je veoma značajan izvor ustavnog prava. Kada se neko pitanje ili neki odnos u dužem periodu uređuje na isti način i kada učesnici to smatraju obaveznim, stvara se nepisano običajno pravo. Pojavom pisanih ustava i razvojem modernih pravnih sistema sa razvijenim pisanim izvorima običaj je izgubio značaj kao izvor prava. Izuzetak su zemlje koje nemaju ustav u formalnom smislu.

9. Metode ustavnog prava. Shvatanje predmeta svake nauke u uskoj je vezi i u osnovi određuje njen metod. Kao društvena i pravna nauka, ustavno pravo se koristi opštim metodama kojim se koriste ove nauke. Klasični normativni pristup preferira egzegetski metod koji se sastoji u doslovnom objašnjavanju teksta ustava. U ovom pristupu se koristi naročito jezičko, logičko i ciljno tumačenje teksta ustava. Realizacija ustavne norme se ocijenjuje sa stanovišta njenog odnosa prema normativnom modelu kojeg je uspostavio ustav. Predmet ustavnog prava je, međutim, mnogo širi od samih ustavnih normi. Ustavno pravo vodi računa o ukupnosti društvenih odnosa i uslova koji su uticali na određena ustavna rješenja. U ustavnom pravu se sve više koriste istorijski, sociološki i politikološki metodi pomoću kojih se otkrivaju stvarni razlozi i posljedice pojedinih ustavnih rješenja.

10.Načelo ustavnosti i zakonitosti. Vladavina prava u suštini predstavlja jedan politički princip a ne pravni. Pravna sadržina vladavine prava se ostvaruje preko ustavnosti i zakonitosti. Ustavnost u širem smislu riječi znači da postoje pravila koja su sadržana u ustavu kao najvišem pravnom aktu pomoću kojih se objektivno formiraju i funkcionišu organi državne vlasti. U užem ili pravnom smislu ustavnost znači saglasnost svih pravnih akata, to znači zakona i podzakonskih akata sa ustavom Zakonitost u širem smislu znači legalnost u ponašanju odnosa ponašanja da je u skladu sa zakonom. U užem ili pravnom smislu zakonitost pak znači da su svi pravni akti koji su donijeti na osnovu zakona u skladu sa zakonom.

11.Koje institucije imaju funkciju zaštite načela ustavnosti izakonitosti? Mehanizmi zaštite ustavnosti i zakonitosti u svakoj državi utvrđeni su ustavom. Njih čine sudovi i drugi orgai pravosuđa, pa i posebni organi (kao što su ustavni sud). Ovi organi otklanjaju neustavne, odnosno nezakonite pravne akte ukidanjem, odnosn poništavanjem istih.

12.U čemu se ogleda odnos ustava i zakona? Ustav je dokument koji određuje principe i zakone države (kako će neka država upravljati odnosom između nje i njenih građana). Ustav određuje zakone i štiti prava i slobode pojedinaca. Takođe ustav određuje i načine svoje promjene.

13. Koja tri pojma izražavaju puni smisao i važnost načela ustavnosti i zakonitosti? 14. Klasična podjela ustava. Klasične podjele ustava izvedene su prema formalnim mjerilima. Takve su podjele ustava na pisane i nepisane, kodifikovane i nekodifikovane i čvrste i meke. U klasične podjele ustava spada i podjela ustava prema donosiocu. Pisani su ustavi oni koji čitavu materiju izlažu u pisanom obliku. Nepisani, ili običajni, ili istorijski ustavi su sastavljeni od ustavnih običaja, pošto pravila koja ih čine nisu izražena u pisanom obliku. Kodifikovani ustavi su formalni ustavi izraženi u jednom aktu, dok su nekodifikovani ustavi izraženi u nekoliko akata. Ukoliko se mogu promeniti putem običnih zakona, ustavi su meki, a ako je za njihovu promenu potreban poseban postupak, teži od običnog zakonodavnog, ustavi su čvrsti.

15. Moderna podjela ustava. Najoriginalnije modernije podjele ustava su one koje su izvedene prema tzv. ontološkom mjerilu, tj. prema odnosu ustava i društvene stvarnosti. Prema tom mjerilu, djeli ustave na normativne, nominalne i na semantičke. Normativni ustavi polaze od konkretne društvene stvarnosti, oni se prave na mjeri konkretnog društva, pa se zbog toga u tom društvu i ostvaruju. Tu se društvena stvarnost i ustav podudaraju. Nominalni ustavi su to samo na imenu, a ne i u stvarnosti. To su ustavi pravljeni za neku drugu stvarnost, realno postojeću ili imaginarnu, s kojom se ne podudara stvarnost društva u kojoj oni treba da važe. Nominalni ustavi su pravno važeći, ali se ne ostvaruju. Semantički ustavi su sa ontološkog stanovišta normativni ustavi. Oni se ostvaruju u društvenom životu, ali ne dopuštaju nikakvu sopstvenu, a time ni društvenu promjenu, promjenu političke vlasti. Oni konzerviraju postojeću vlast.

16. Koje su to vrste ustava prema donosiocu? Vrste ustava prema donosiocu su: narodni ustav, ustavi paktovi i okrojisani ustav. Ova klasifikacija odgovara na pitanje ko je u nekoj zemlji nosilac ustavotvorne, dakle najviše vlasti. U državama koje polaze od principa narodnog suvereniteta ustavotvorna vlast neposredno izražava volju naroda. U tim slučajevima narod učestvuje donošenju ustava bilo narodnm inicijativom, referendumom ili putem drugih oblika neposrednog izjašnjavanja izborom ustavotvorne skupštine ili izborima za parlament koji je ovlašten da donosi ili mjenja ustav. Ustavi paktovi se donose kao svojevrsni ugovori između približno izjednačenih političkih snaga. Oktrojisani ili nametnuti ustavi su izraz jednostrane volje donosioca ustava.

17. Vrste ustava prema formi. Vrste ustava prema formi su: pisani i nepisani ustav. Najveći broj država ima ustav u pisanom obliku. U teoriji se uvjek spominju engleska kao zemlja koja nema pisani ustav, ali ima ustav u materijalnom smislu. Podjela ustava na pisane i nepisane je značajna za razumjevanje pojma ustava u materijalnom smislu i pojmu ustava u formalnom smislu. Pisana forma ustava je jedno od najvažniji obilježja ustava.

18. Kakvi su to meki ustavi, a kakvi čvrsti? Krutost ustava je u osnovi same ideje kostitucionalizma, odnosno, ustavne vladavine i ustavnosti. Kruti ustav je zakon i za zakonodavca, odnosno, ograničenje i za najvišu vlast, da svojim propisima i ponašanjem ne može dovoditi u pitanje ono što je ustavom zabranjeno. Krutost ustava ima veliku društvenu, pravnu, pa i sociološku vrijednost, ali se ona uvijek ne može osigurati. Meki ili fleksibilni ustavi su oni koji se mijenjaju prema istom postupku kao i zakoni. Od ostalih zakona oni se razlikuju samo prema materiji koju regulišu – to je materija koja se ubraja

u predmet ustavnog prava. Ovakvi ustavi gube osnovnu karakteristiku ustava – da imaju jaču pravnu snagu od svih ostalih propisa i da oni moraju biti u skladu s njim.

19. Bitna svojstva ustava. Ustav je akt najviše pravne snage i svi ostali propisi moraju biti u skladu s ustavom. Ustav uspostavlja strukturu državne vlasti i objektivna pravila ponašanja državnih organa i nosilaca javnih funkcija. Ustavom se uspostavlja pravna država i funkcija ustava. Ustavom se postiže vladavina prava, uspostavlja se sigurnost i stabilizuju društveni odnosi.

20. U kakvim različitim okolnostima se može pristupiti donošenju ustava? Sasvim novi ustavi donose se i u državama koje već imaju ustav. U tom slučaj razlikuju se dvije situacije. Ako se novi ustav donese prema postupku koji je predvidio dotadašnji ustav, u toj zemlji je ostvaren ustavni kontinuitet. Nisu, međutim, rijetke situacije da se radikalno raskida sa prethodnim ustavnim uređenjem i da se donošenjem potpuno novog ustava uspostavljaju i novi odnosi u društvu i državi. To se dešava u vrijeme revolucija, državnih udara i drugih radikalnih promijena. Tada je riječ o diskontinuitetu u društvenom i državnom razvoju.

21. Klasifikacija ustava. Obično se ustavi klasifikuju: prema načinu donošenja, prema postupku njihove promjene, prema formi ustavnog akta, prema karakteru uređenja, itd... Najvažnije su: pisani i nepisani ustavi, kruti i meki ustavi, narodni ustavi, ustavi i paktovi, oktroisani ustavi, kodifikovani i nekodifikovani ustavi, realni, deklarativni i fiktivni ustavi, itd...

22. Preteče moderne ustavnosti. 23. Razvoj ustavnosti do Prvog svjetskog rata. Građanska klasa i filozofija koja je izražavala njene interese stvorile su ideju konstitucionalizma, odnosno, ustavne vladavine. Ona se sastoji od zahtijeva za takav oblik uređenja društva i države u kome je svaka vlast, pa i najviša, ograničena ustavom i pravom, u kome se poštuju prava građana i u kome vlast uživa njihovo povjerenje, odnosno ima njihov pristanak da obavlja funkcije javne vlasti. Ideja ustavnosti u Evropi se razvijala od ustavne monarhije, u kojoj je vlast monarha ograničena ustavom, u kojoj vladar dijeli vlast sa predstavnicima naroda, do epublike u kojoj se, prema definiciji, ostvaruje vlast naroda. Razvoj ustavnosti do Prvog svjetskog rata karakterišu liberalno-demokratske ideje i njima odgovarajuća ustavna riješenja. Na takav tok je posebno utjecala revolucionarna 1848. godina Evropi sa težnjom da se uklone posljednji ostatci feudalog apsolutizma i ostvari tjecaj širokih slojeva na državnu vlast. To je period i snažnih nacionalnih pokreta koji su, takođe, utjecali na oblikovanje ustavnih rješenja.

24. Razvoj ustavnosti između dva svjetska rata. U periodu između dva svjetska rata dolazi do značajnih promijena u društvenom životu koji se reflektuju i na ustavnost. Nastupa ciklus ekonomske krize koja izaziva socijalne napetosti i konflikte. Država preuzima značajnu funkciju i u socijalnoj sferi. Sistem vlasti suočen sa neophodnošću brze i efikasne intervencije na riješavanju socijalnih problema sve više se oslanja na ulogu izvršne vlasti. U periodu između dva rata dolazi do ozbiljne krize ustavnosti. Ona se najgrublje ispoljava u uspostavljanju autoritativnih fašističkih režima u Njemačkoj, Italiji i Španiji. Ovi režimi ili otvoreno ukidaju ustave ili ih donošenjem svjih zakona faktički mjenjaju.

25. Savremene tendencije u razvoju ustavne vladavine u svijetu. Poslije Drugog svjetkog rata razvoj ustavnosti u svijetu bitno određju: ustavnost zapadnih demokratija, razvoj i slom Socijalističke ustavnosti i ustavnosti zemalja Trećeg svijeta. Zapadne demokratije nastavljaju tradiciju liberalno-demokratskih ustava, unoseći u nju i nove elemente solidarizma i državnog intervencionizma. To se, naročito, ogleda u proširivanju kruga ljudskih sloboda i prava brojnih socijalno-ekonomskim pravima. Većina ovih država u svoje obilježje, osim pojma „pravna“, unosi i pojam „socijalna“ država ili „država socijalne pravde“. Ovi ustavi nastoje stabilizovati izvršnu vlast i odnose sa parlamentom čime učvršćuju ukupni ustavni poredak. Na razvoj zapadnih demokratija snažan uticaj su imali procesi međusobnih povezivanja ovih zemalja i otvaranje integracionih procesa. Uspostavljanjem evropske zajednice, odnosno kasnije Evropske unije, ostvaruje se snažniji međunarodni uticaj i na ostale elemente demokratskog ustavnog uređenja. Raniji otpočeti proces dekolonizacije naročito je dobio na intenzitetu poslije Drugog svjetskog rata. Novo oslobođene zemlje su kao simbol svoje državnosti i nezavisnosti usvajale svoj ustav. U kontekstu međunarodnih prilika, posebno blokovske podjele, poslije Drugog svetskog rata proširila se Socijalistička ustavnost. U kontekstu međunarodnih prilika, osebno blokovske podjele, poslije Drugog svjetskog rata proširila se socijalistička ustavnost. Pod snažnim uticajem i po uzoru na SSSR zemlje Istočne Evrope donose svoje ustave. Uvođenje pojmova: društvena svojina, samoupravljanje, lokalna samouprava i snažnija federalizacija označavali su „specifičan jugoslovenski put u socijalizam“. Raspadom socijalističkih sistema u Evropi većina tih zemalja je prihvatila osnovne principe savremenog konstitucionalizma i na toj osnovi donijela svoje nove ustave.

26. Državno-pravni kontinuitet BiH. Prvi istorijski izvori koji govore o Bosni potječu iz X vijeka tokom više od 7 stoljeća bosanskohercegovačke dražvnosti i teritorijalno političke cjelovitosti mjenjalo se društveno i državon uređenje, mjenjali su se sistemi i institucije, ali je nekoliko bitnih karateristika obilježilo cijeli taj razvoj. Bitna karakteristika državno pravnog kontinuiteta se sastoji i u stabilnim prirodim istorijskim granicama BIH, određenim rijekama od Une do Drine, i od Save do izlaza na more Neum. Posljednih godina turske vladavine Bosna je dobila svoj prvi pisani

ustav. Izdavanjem ustavnog zakona vilajeta bosanskog 1867. godine izvršena je posljednja upravno politička reforma bosanskog pašaluka. Okupaciona vlast nije bitnije mijenjala administrativnu i sudsku strukturu. Zemaljska vlada na čelu sa zemaljskim poglavarom bila je direktno odgovorna zajedničkom Ministarstvu finansija. Državno-pravni provizorij koji je podrazumjevao formalno priznavanje sultanovog suvereniteta nad BIH i faktičku vlast Austri-ugarske nije se mogao dugo održati. Nakon što je stavljanjem BIH pod svoj suverenitet ostvarila svoje ciljeve Austro-ugarska nije suviše žurila da ispuni obećanje da će donijeti ustav. Donešenim oktrojisanim ustavom(štetut) nisu se mnogo mjenjali dotadašnji poredak struktura i funkcionisanja dražvne vlasti. Ustav je sadržavao posebno poglavlje o ljudskim pravima, time su barem formalno, svim građanima zajamčena jednaka ljudska prava. Duboka ekonomska i socijala kriza i zaoštreni sukobi nacionalističkih elita destabilizovali su tadašnju državu Kraljevinu Jugoslaviju, učinivši je nesposobnom, za bilo kakvu odbranu od njemačkog fašizma koji je nastupao.

27. Prvi pisani ustav BiH. Franc Jozeph 1910.god. proglasio ustav Bosne i Hercegovine (zemaljski Štatut za Bosnu i Hercegovinu) zajedno sa 6 zakona, čime je uređen novi ustavni poredak.

28. Šta predstavlja ZAVNOBiH? Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja(ZAVNOBIH) konstruisano je kao najviše političko predstavničko tijelo za BIH 25. i 26. novembra 1943. god. u Mrkonjić-Gradu. U Rezoluciji koja je tom prilikom usvojena, uz ostalo, istaknuto je „da su se prvi put u historiji BIH sastali predstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda, povezani čvrstim bratstvom u ustanku, s ciljem da, na osnovu rezultata oružane borbe naroda Jugoslavije i naroda Bosne i Hercegovine, donesu političke odluke koje će otvoriti put našim narodima da urede svoju zemlju onako kako to odgovara njihovim interesima i volji. ZAVNOBIH je konstituisan na principu jedinstva vlasti. On je nosioc zakonodavne i izvršne vlasti.

29. Kako je tekao razvoj ustavnosti u BiH? 30. Koji planovi i rješenja su prethodila Dejtonskom mirovnom sporazumu? Konačnom mirovnom sporazumu je prethodilo nekoliko bezuspješnih mirovnih inicijativa – planova od kojih su najpoznatiji Kutiljerov plan, Vens – Ovenov plan i Oven – Stoltenbergov plan. Svi navedeni planovi su imali slijedeće zajedničke karakteristike: •nastajali su kao izraz napora međunarodne zajednice u iznalaženju političkog rješenja, •svi su polazili od etničke podjele Bosne i Hercegovine, •svi su bili neuspješni Izgleda da su svi pregovarači koji su posredovali u ovim pregovorima, a koji su zastupali različite sudionike tih pregovora, pod uticajem raznih interesa, zaboravili ono što je od strane Evropske i međunarodne zajednice priznato u proljeće 1992. godine, a to je činjenica raspada –

disolucije SFRJ i sticanja nezavisnosti BiH (kao i Hrvatske, Slovenije i Makedonije) voljom svojih građana, na osnovu normi međunarodnog prava. Dejtonskom mirovnom sporazumu prethodio je Vašingtonski sporazum potpisan 18.03.1994. godine u Vašingtonu, prihvaćen od strane Skupštine RBiH i Ustavotvorne skupštine FBiH 30.03.1994. godine kojim je stvorena Federacija BiH.

31. Teorije o suverenitetu. 32. Ustavno regulisanje prava i sloboda čovjek i građanina. Ustav NRBIH je garantovao jednakost pred zakonom i zabranjivao svaku diskriminaciju s obzirom na narodnost, rasu i vjeroispovjest, status i obrazovni nivo, pol, imovinsko stanje ili bilo koje drugo lično svojstvo. Ustav je proglasio kažnjivom svaku radnju kojom bi se građani privilegovali ili kojim bi se ograničavala njihova zajamčena prava. Posebno ke kažnjivo svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrepeljivosti.

33. Klasifikacija prava i sloboda čovjek i građanina. Primjenjuju se različiti kriteriji klasifikacija i time se doprinosi proučavanju njihovog sadržaja i vrijednosti. U literaturi se nakčešće koriste sljedeće klasifikacije: Ljudska prava prve, druge, treće i četvrte generacije. U prvu generaciju ubrajaju se-riječ je o pravima koja štite tjelesni i duhovni integritet čovijeka. Druga generacija ljudskih prava usmijerenih na zaštitu ekonomskog i socijalnog položaja čovijeka. Tu se ubrajaju, naročito, pravo na rad i prava u vezi sa radom, zatim, prava vezana za socijalnu sigurnost kao što su prava iz socijalnog osiguranja, prava na zaštitu zdravlja i druga. Treću generaciju prava obuhvataju prava na zdravu životnu okolinu. Četvrta generacija prava- riječ je o pravima vezanim za razvoj informatičkih tehnologija, genetike, medicine i drugih grana nauke. Prava čovijeka i prava građanina. Pod pravima čovijeka podrazumjeva se, uglavnom, klasična, prirodna prava koja pripadaju svakom čovijeku bez obzira na njegovu državnu ili bilo koju drugu pripadnost. Pod pojmom prava građanina podrazumjevaju se ona prava koja pripadaju samo državljaninu-pripadniku određene državne zajednice. Individualna i kolektivna prava. U prvu grupu ubrajaju se ona koja pripadaju svakom čovijeku kao pojednicu, a kolektivna prava pripadaju samo pripadnicima određenih kolektiviteta. Prava pozitivnog(aktivnog) i prava negativnog(pasivnog) statusa. Ovo razlikovanje se vrši s obzirom na ulogu državne vlasti u ostvarivanju ovih prava. Prava u čijem vršenju država treba da se uzdržava od svake aktivnosti, kao što su pravo na privatnost, nepovredivost stana i sl., ubrajaju se u prava negativnog statusa. Lične slobode i prava, političke slobode i prava, socijalno-ekonomske i ostale slobode i prava. Ova klasifikacija se najčešće koristi u sistematskom normiranju i u teorijskom izučavanju ljudskih sloboda i prava.

34. Tipovi demokratije. Nova podjela bi mogla da se svede na:Politička demokratija, Ekonomska demokratija, Masovna demokratija, Neposredna demokratija.Politička demokratija je imanentna svim tipovima društva, ali je najjače utemeljena u klasičnom tipu buržoaske parlamentarne demokratije. Sadržaj političke demokratije usmeren je na opštu političku sferu čovekovog zivota, a naročito se ogleda u opštem biračkom pravu, vladavini većine, političkim pravima i slobodama i višepartijskom sistemu. U cjeloj etapi razvoja kapitalističkog tipa društva postojali su neki oblici ekonomske (industrijske) demokratije. Taj razvoj ekonomske demokratije može se promatrati i pratiti kroz tri faze. Prva faza-osnovna karakteristika ovoga perioda je krajnji individualizam i stroga zaštita privatne imovine. Druga faza-njene bitne karakteristike su ostvarivanje elementarnih prava najamnih radnika u okviru kapitalističke proizvodnje. Treća faza-javlja se kao industrijska ili ekonomska demokratija u bivšim zemljama socijalizma, ali ne u svim njenim formama. U većini zemalja socializma radništvo ostvarivalo pravo samo na nivou industrijske demokratije i participacije. Predstavnici masovne ili narodne demokratije smatraju da svaki čovek (pojedinačno) treba da na odgovarajući način odlučuje o bitnim pitanjima države i društva. Ovaj tip narodne demokratije formalno je locirao svu vlast u narodu, a stvarna vlast bila je u vladajućoj pariji i državi. Pod neposrednom demokratijom podrazumevamo određene ustavom i zakonom zagarantovane forme odlučivanja građana.

35. Institucije neposredne demokratije. 36.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Ustav Federacije Bosne i Hercegovine je najviši pravni akt Federacijje Bosne Hercegovine. Ovim Ustavom podeljena je Federacija na kantone, usvojeni su zvanično ime, glavni grad, grb, zastava, himna, pečat i drugi simboli Federacije. Ustav je document koji predstavlja bazu na osnovu koje nastaju zakoni države, koji određuju kako i na koji način će se nekom državom upravljati, kao i odnos između države i njenih subjekata. Ustav uspostavlja autoritet državnih institucija kao i granice ovlašćenja tih državnih institucija, i odnose između njih.

37. Struktura ustava Federacije BIH Ustav Federacije BiH ima preambulu, normativni dio i dodatak. Normativni dio čini devet poglavlja, koje broje ukupno 106 članova. Neka poglavlja u Ustavu Federacije BiH su sistematizovana u dijelovima, a koji obuhvataju određeni broj odjeljaka ili glava. Tako da u ovom Ustavu imamo 5 dijelova koji su uglavnom označeni velikim slovima abecede A, B, C, D…, a dok odjeljaka ili glava imamo 22 numerisane arapskim brojevima. Na kraju Ustava imamo Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i sve donijete amandmane na postojeći Ustav Federacije do sada, a kojih ukupno ima 108.

38.Ljudska prava Ljudska prava štite ljudski život, privatni život, tjelesni integritet i društveni angažman. Ljudska prava izgrađena su na principu jednakih prava i nediskriminacije. Građanska prava štite život, integritet, slobodu, pravnu sigurnost, privatni i porodični život, slobodu izražavanja, okupljanja i kretanja. Ekonomska prava štite pravo na rad, na osnivanje i uĉestvovanje u radu stručnih sindikata, pravo na štrajk i na zadovoljavajući životni standard. Politička prava štite pravo učestvovanja u upravljanju svojom zemljom (pravo glasa i učestvovanja na izborima) Socijalna prava štite pravo individue na pomoć prilikom nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti i ostalnih okolnosti koje su izvan naših moći. Kulturna prava štite pravo na obrazovanje i na učestvovanje u kulturnom životu, kao i na korištenje dostignuća nauke i autorskih prava.