Pirandelo_Pokojni Mattia Pascal

POKOJNI MATTIA PASCAL (Roman) Naslov izvornika IL FU MATTIA PASCAL (u: Luigi Pirandello, Tuni i romunzi) I. UVODNA NAPOMENA

Jedna od malobrojnih stvari koje sam pouzdano znao, dapače možda i jedina, bila je ova: zovem se Mattia Pascal. Njome sam se obilato koristio. Kad god bi se koji od mojih prijatelja ili znanaca pokazao toliko maloumnim te došao k meni po neki savjet ili prijedlog, slegnuo bih ramenima, zažmirio i odgovorio mu: - Zovem se Mattia Pascal. - Hvala, dragi. To znam. - I čini ti se malo? Ni meni se, istini za volju, nije činilo mnogo. Ali tada još nisam znao kako je ne znati čak ni to; ne moči više, ustreba li, odgovoriti kao prije: 1

- Zovem se Mattia Pascal. Netko će me (jer to je najlakše) izvoljeti sažalijevati, kad zamisli ljutu bol nesretnika kojemu se dogodi da iznenada otkrije ... ukratko, ništa: ni oca, ni majke, ni što je bilo, ni što nije bilo, a izvoljet će se također (što je još lakše) sablazniti nad pokvarenim običajima, nad porocima i tužnim vremenima koja nedužnom nesretniku mogu prouzročiti toliko nevolja. Dobro, samo neka izvoli! Ali dužnost mi je upozoriti ga da se zapravo ne radi o tome. Mogao bih ovdje, odista, u rodoslovnoj tablici izložiti podrijetlo i potomstvo svoje obitelji i dokazati ne samo da sam poznavao svoga oca i majku nego, daleko unatrag, svoje pretke i njihova ne baš uvijek hvalevrijedna djela. ¶Pa što onda? Evo: moj je slučaj mnogo čudniji i drukčiji, toliko drukčiji i čudniji da ga se spremam ispripovjediti.

2

Otprilike dvije godine bio sam ne znam da li više lovac miševa ili čuvar knjiga u biblioteci koju je neki monsignor Boccamazza godine 1803. ostavio na samrti našoj općini. Taj je monsignore očigledno vrlo slabo poznavao ćud i navike svojih sugrađana; a možda se i nadao da će njegova zadužbina s vremenom i blizinom u njihovim dušama užeći ljubav prema učenju. Dosad je, mogu posvjedočiti, nije užegla: kažem to u hvalu svojih sugrađana. Za taj se poklon općina, dapače, pokazala Boccamazzi tako malo zahvalnom da mu nije htjela podignuti ni poprsje, a knjige je godinama ostavila nabacane u nekom golemom vlažnom skladištu odakle ih je poslije, možete zamisliti u kakvom stanju, izvukla i smjestila u zabačenu crkvu Majke Božje od Milosti, koja je, ne znam zašto, bila obesvećena. Tu ih, posve nerazborito, za nadarbinu i kao neku sinekuru, povjeravaše pokojem besposličaru s dobrim vezama koji će, za dvije lire dnevno, gledajući ih, ili ih uopće ne 3

gledajući, po nekoliko sati podnositi zadah plijesni i stareža. Takva sudbina zadesi i mene. Već prvoga dana počeh toliko malo cijeniti knjige, bile one tiskane ili u rukopisu (kao neke vrlo stare knjige u našoj knjižnici), te ne bih nikada i nipošto počeo pisati kad ne bih, kao što rekoh, svoj slučaj držao odista čudnim i dostojnim da posluži kao pouka kakvom radoznalom čitaocu, koji bi slučajno, da se konačno ispuni stara nada one dobre duše, monsignora Boccamazze, dospio u knjižnicu kojoj ja ostavljam ovaj svoj rukopis, ali uz obvezu da ga nitko ne smije otvoriti prije nego što proteče pedeset godina nakon moje treće, posljednje i konačne smrti. Jer zasada sam (a sam Bog sveti zna kako me to boli) već umro, jest, dva puta, no prvi put zabludom, a drugi put ... čut ćete.

II. DRUGA NAPOMENA (PREMISA) 4

UMJESTO ISPRIKE

Ideja ili, točnije, savjet da pišem došao mi je od mojega velečasnoga prijatelja don Eligija Pellegrinotta koji sada čuva knjige Boccamazzine knjižnice. Njemu ću povjeriti rukopis čim bude dovršen, ako uopće ikada bude dovršen. Pišem ga ovdje, u obesvećenoj crkvici, pri svjetlosti što mi dolazi od svjetiljke na kupoli, ovdje u apsidi koja je namijenjena knjižničaru i odijeljena niskom ogradom od drvenih stupica, dok don Eligio stenje od muke pod zadaćom, što ju je junački uzeo na se - da unese malo reda u ovu pravu zbrku knjiga. Bojim se da posao neće nikada privesti kraju. Nitko se prije njega nije pobrinuo doznati, bar okvirno, pregledavši letimično hrbate knjiga, kakve je to knjige onaj monsignore poklonio općini; držalo se vjerojatnim da se sve, ili gotovo sve, bave vjerskim pitanjima. Pellegrinotto je na svoje veliko zadovoljstvo otkrio vrlo 5

veliku raznolikost u sadržajima monsignorove knjižnice; a kako su knjige uzimane tu i tamo u skladištu i slagane onako kako su kome dolazile pod ruku, zbrka je bila neopisiva. Među tim su knjigama, uslijed susjedstva, nastala nadasve čudna prijateljstva. Don Eligio Pellegrinotto reče mi, na primjer, da se nemalo namučio kako bi od neke vrlo raspojasane rasprave O umijeću vođenja ljubavi u tri knjige, Antuna Muzija Porra iz godine 1571., rastavio Život i smrt ¶Faustina Materuccija, benediktinca iz. Polirana kojega neki zovu blaženim, životopis izdan u Mantovi 1625. godine. U vlazi su se uvezi dviju knjiga bili bratski zalijepili. Valja naglasiti da se u drugoj knjizi one raspojasane rasprave naširoko govori o životu i pustolovinama brade redovnika. Mnogo je čudnih i vrlo zabavnih knjiga don Eligio Pellegrinotto, provodeći cijele dane na dimnjačarskim ljestvama, otkrio po policama knjižnice. Kad god bi 6

našao neku, otmjeno bi je s visine bacio na veliki stol koji je stajao na sredini; crkvica bi odjeknula, digao bi se oblak prašine od kojega bi prestrašeno pobjegla dva-tri pauka; ja bih dotrčao iz apside i prekoračio ogradu; najprije bih onom istom knjigom potjerao pauke s prašnjavog stola, zatim bih otvorio knjigu i uzeo je listati. Tako sam, malo-pomalo, zavolio slična štiva. A don Eligio mi kaže da bi mojoj knjizi kao uzor morale poslužiti ove koje on pronalazi u knjižnici, da bi ona, naime, morala imati njihov naročiti okus. Ja sliježem ramenima i odgovaram mu da to nije posao za me. A priječe me i drugi razlozi. Sav oznojen i zaprašen, don Eligio silazi s ljestava i odlazi udahnuti malo zraka u vrtiću što ga je nekako uzgojio ovdje iza apside i uokolo ga ogradio granjem i koljem. - E, moj velečasni prijatelju kažem mu ja, sjedeći na zidiću, oslonivši bradu na dršku štapa, dok se on bavi svojom salatom 7

današnje mi se vrijeme ni u snu ne čini više pogodnim za pisanje knjiga. U vezi s književnošću, kao i u vezi sa svim ostalim, moram ponoviti svoj uobičajeni pripjev: Proklet bio Kopernik! - O, o, o, kakve veze s time ima Kopernik?! - uzvikuje don Eligio, uspravljajući se, zažarena lica pod velikim slamnatim šeširom. - Ima, don Eligio. Jer kad se Zemlja nije vrtjela... - Zaboga! Ona se uvijek vrtjela! - Nije istina. Čovjek to nije znao, pa je bilo kao da se i ne vrti. Za mnoge se ljude ni danas ne vrti. Rekao sam to nedavno nekom starom seljaku, a znate li što mi je odgovorio? Da je to dobar izgovor za pijance. Uostalom, ni vi, oprostite, ne možete dovesti u sumnju da je Jošua zaustavio Sunce. No pustimo to! Kažem, kad se Zemlja nije vrtjela, a čovjek je, odjeven kao Grk ili Rimljanin, bio s njom u takvom skladu, sebe tako uzvišeno doživljavao i toliko uživao u vlastitom dostojanstvu, e onda 8

se, držim, moglo doista svidjeti potanko pripovijedanje, puno dodatnih pojedinosti. Ne čitamo li u Kvintilijanu, kako ste me vi učili, da povijest ima pripovijedati, a ne dokazivati? - Ne poričem - odgovara don Eligio - ali istina je i to da nikad nisu pisane knjige tako potanke, dapače sitničave, sa svim najskrovitijim pojedinostima, kao od onog vremena otkako se, po vašim riječima, Zemlja počela vrtjeti. - Pa dobro! Gospodin grof ustade rano, točno u pola devet... Gospođa grofica odjenu ljubičastu haljinu s bogatim ukrasom od čipke oko vrata... Mala je Tereza umirala od gladi... Lukrecija je ginula od ljubavi... O Bože sveti! Što se to mene tiče? Ne nalazimo li se na nevidljivom malom zvrku kojemu je tračak sunca velika žega, na zrncu pijeska koje je poludjelo pa se okreće ne znajući zašto, ne dolazeći nikad k cilju, kao da uživa u tom okretanju kako bi nama bilo sad malo toplije, sad malo hladnije i kako bismo, često svjesni da smo 9

počinili niz malih gluposti, umrli nakon pedeset-šezdeset okretaja? Kopernik, moj don Eligio, Kopernik je nepopravljivo upropastio čovječanstvo. Mi smo se već svi malo-pomalo prilagodili novome shvaćanju o svojoj beskrajnoj sićušnosti u svemiru, prilagodili se tomu da se, štoviše, smatramo posve ništavnima usprkos svim našim lijepim otkrićima i izumima, pa kakvu da onda vrijednost pridajemo vijestima, neću reći o našim zasebnim nevoljama, nego i o općim nesrećama? Naša je povijest postala povijest sitnih crvića. Jeste li čitali o onoj katastrofi na Antilima? Ništa. Zemlja, sirotica, umorna od okretanja, kako kaže taj poljski kanonik, bez ikakve svrhe, nestrpljivo se trgnula i izbacila nešto vatre na jedna od tolikih svojih usta. Tko zna što je u njoj pokrenulo toliku žuč! Možda glupost ljudi koji nisu nikad bili tako dosadni kao danas. To je sve. Nekoliko isprženih crvića. I guramo dalje! Tko još o tome govori? 10

¶Ipak, koliko god se naprezali u svojoj okrutnoj nakani da rastrgnemo, da uništimo opsjene koje nam je brižna priroda stvorila za naše dobro, podsjeća me don Eligio Pellegrinotto, u tome ne uspijevamo. Čovjeka je, srećom, lako rastresti. To je istina. Za nekih noći, označenih u kalendaru, naša općina ne dopušta paliti svjetiljke te nas često, ako je oblačno, ostavlja u mraku. A to znači, na kraju krajeva, da mi i danas mislimo kako je Mjesec samo zato na nebu da nam po noći svijetli kao Sunce po danu, a zvijezde zato da možemo gledati prekrasnu nebesku sliku. Kako da ne! A često i rado zaboravljamo da smo samo beskrajno sitni atomi, pa se uzajamno poštujemo i jedan drugomu divimo. Kadri smo se počupati za komadić zemlje i žalostiti zbog nekih stvari koje bi nam se, da smo istinski prožeti onim što jesmo, morale činiti tricama o kojima nije vrijedno voditi brigu. 11

Dakle, zahvaljujući toj bogomdanoj rastresenosti, a ne samo zbog osobitosti svojeg slučaja, govorit ću o sebi, no koliko mi god bude moguće kraće, iznoseći, naime, samo one podatke koje držim potrebnima. Neki mi od tih podataka zacijelo neće poslužiti na čast; no ja se sada nalazim u tako izvanrednom položaju da se već mogu smatrati izašlim iz života, dakle bez ikakvih obveza i obzira. Počnimo.

III. KUĆA I KRTICA

Prebrzo sam na početku rekao da sam poznavao svoga oca. Nisam ga poznavao. Bile su mi četiri i pol godine kad je umro. Otišao je svojim trabakulom na Korziku zbog nekih tamošnjih poslova i nije se više vratio. U trideset i osmoj godini u tri ga dana ubi malarijska groznica. Ipak ostavi u blagostanju ženu i dva sina: 12

Mattiju (to bih bio ja i bio sam ja) i Roberta, dvije godine starijega od mene. Gdjekoji starac iz moga mjesta još i danas voli pričati da je bogatstvo mojega oca (koje mu ne bi smjelo smetati jer je već poodavno prešlo u druge ruke) imalo - da tako kažemo tajanstveni izvor. Kažu da ga je stekao kartajući u Marseillesu s kapetanom nekoga engleskoga trgovačkog parobroda koji je, izgubivši sav novac što ga je imao uza se, a mora da ga nije bilo malo, bio zaigrao i veliki tovar sumpora, ukrcan na dalekoj Siciliji za račun nekog trgovca iz Liverpoola (i to znaju... a ime?), nekog trgovca iz Liverpoola koji je bio uzeo parobrod u najam; stoga se - kažu - otplovivši, od očaja utopio na pučini. Parobrod tako pristade u Liverpoolu, olakšan i za težinu kapetanova tijela. Sva sreća da mu je kao pritega poslužila zloba mojih sumještana. Imali smo zemlje i kuća. Kako je bio oštrouman i pustolovan, moj 13

otac nije nikad imao stalna sjedišta za svoju trgovinu. Uvijek je išao unaokolo s onim svojim trabakulom i kupovao svakovrsnu ¶robu, gdje ju je nalazio bolju i uz povoljnije uvjete, te je odmah prodavao; kako ga ne bi zaveli preveliki i preopasni pothvati, dobitke je, malo-pomalo, ulagao u zemljišta i kuće, ovdje, u svom mjestu, gdje je možda računao da će se uskoro, miran i zadovoljan, odmarati u teško stečenoj udobnosti sa ženom i sinovima. Tako najprije kupi zemljište Dvije obale, bogato maslinama i dudom, zatim imanje Kokošinjak, koje je također bilo bogato uređeno, a imalo je lijepu izvorsku vodu koja će poslije služiti za mlin; zatim čitav brežuljak Ostrugu, najbolji vinograd u našem kraju, te konačno Malog svetog Roka, gdje je sagradio prekrasan ljetnikovac. U mjestu je, osim kuće u kojoj smo stanovali, kupio još dvije kuće i cijeli onaj blok koji je sada uređen kao arsenal. 14

Njegova je gotovo naprasna smrt bila naša propast. Moja majka, nesposobna za upravljanje nasljedstvom, morade ga povjeriti nekom čovjeku koji je od mojega oca bio primio toliko dobročinstava da mu se sasvim promijenilo imovno stanje, pa je majka držala da bi on za sve to morao osjećati bar malo zahvalnosti, koja ga, izuzevši revnosti i poštenja, neće stajati nikakvih žrtava, jer je primao sjajnu naknadu. Sveta je žena bila moja majka! Po prirodi skromna i tiha, vrlo je malo iskustva imala o životu i ljudima! Kad bi je čovjek čuo kako govori, pomislio bi da je djevojčica. Govorila je malo kroz nos, pa se kroz nos i smijala, jer bi svaki put stisnula usne kao da se stidi svog smijeha. Vrlo nježne građe, ona je nakon smrti moga oca uvijek bila krhka zdravlja, ali na svoje se boli nije nikad žalila, a mislim da im nije ni pridavala preveliku važnost, već ih je smireno primala kao prirodnu posljedicu svoje nesreće. Možda je očekivala da će i sama umrijeti od 15

tuge, pa je vjerojatno zahvaljivala Bogu što je drži na životu, makar i tako jadnu i nevoljnu, za dobrobit djece. Prema nama je gajila upravo bolesnu nježnost; uvijek je drhtala i strahovala za nas; htjela ja da uvijek budemo uz nju, kao da se bojala da će nas izgubiti, pa je često slala služavke da obiđu cijelu kuću čim bi se jedan od nas malo udaljio. Bila se prepustila vodstvu svoga muža kao sljepica; ostavši bez njega, osjetila se izgubljenom u svijetu. Nije više izlazila iz kuće, osim nedjeljom, rano ujutro, na misu u obližnju crkvu, u pratnji dviju starih služavki s kojima je postupala kao da su joj u rodu. Čak se i u samoj kući bila stisnula, pa je živjela u tri sobe prepustivši one ostale slaboj brizi sluškinja i našim vragolijama. U tim je sobama iz izblijedjelih zavjesa i iz starinskog namještaja izbijao onaj naročiti zadah starih predmeta, kao dah nekog drugog vremena; sjećam se da sam se više nego jednom 16

ogledavao unaokolo, neobjašnjivo zaprepašten šutljivom nepomičnošću onih starih predmeta, koji su već toliko godina izvan uporabe, izvan života. Među onima što su najčešće dolazili majci u pohode bila je sestra moga oca, goropadna usidjelica, s dva oka kao u lasice, crnomanjasta i ponosita. Zvala se Skolastika. No svaki bi se put zadržavala vrlo kratko, jer bi se odjednom u razgovoru razbjesnila i pobjegla ne pozdravivši nikoga. Ja sam je se strašno bojao. Gledao sam u nju razrogačenih očiju, naročito kad bih vidio gdje bijesno ustaje i kad bih je čuo gdje viče, obraćajući se mojoj majci i srdito udarajući nogom o pod: - Osjećaš li pukotine? Krtica! Krtica! Ciljala je na Malagnu, upravitelja koji nam je u potaji kopao jamu pod nogama. Poslije sam doznao da je strina Skolastika pošto-poto htjela da mi se majka preuda. Obično zaove nemaju takvih ideja niti daju 17

takve savjete. No ona je gajila opor i prkosit osjećaj za pravdu, pa jamačno više zbog toga, nego iz ljubavi prema nama, nije mogla trpjeti da nas upravitelj nekažnjeno tako potkrada. A s obzirom na potpunu nesposobnost i sljepoću moje majke, nije tomu vidjela drugog lijeka nego u novom mužu. I već ga je označila u osobi jadnika koji se zvao Gerolamo Pomino. On je bio udovac, imao je sina koji je i danas živ, a zove se Gerolamo kao i otac; moj je vrlo dobar prijatelj, dapače i više nego prijatelj, kako ću kasnije objasniti. Još je kao dječak dolazio s ocem u našu kuću i nagonio mene i brata mi Berta u očaj. Pomino je kao mladić dugo čeznuo dobiti ruku strine Skolastike, koja nije htjela ni čuti za njega, kao što, uostalom, nije htjela čuti ni za koga drugoga; ali ne zato što se ne bi bila osjećala sklonom da ljubi, već zato što bi je i najmanja sumnja da je ljubljeni čovjek, makar i mišlju, može prevariti, bila - kako je govorila - natjerala na zločin. Svi su 18

joj muškarci bili prijetvorice, hulje i izdajnici. I Pomino? To ne, Pomino ne. Ali to je prekasno shvatila. U svih muškaraca koji su je nekada prosili, a poslije se oženili, bila je uspjela otkriti pokoje vjerolomstvo, pa je u tome okrutno uživala. Samo u Pomina ništa; štoviše, taj je jadni čovjek bio mučenik svoje žene. Pa zašto se, dakle, nije poslije udala za njega? O, Bože! Zato što je bio udovac i što je već pripadao drugoj ženi na koju bi, možda, kojiput mogao pomisliti. A osim toga, zato što je..., no pa to se vidjelo na sto milja usprkos njegovoj plašljivosti, bio zaljubljen, bio je zaljubljen... zna se u koga, jadni gospodin Pomino! Kao da bi moja majka na to ikada pristala! Činilo bi joj se to pravim pravcatim svetogrđem. A možda nije, sirota, ni vjerovala da strina Skolastika govori ozbiljno, pa se na onaj svoj naročiti način smijala bijesnim zaovinim ispadima i poklicima jadnoga gospodina Pomina, koji je tim raspravama 19

prisustvovao i kojega je usidjelica obasipala upravo neumjerenim hvalama. Mogu zamisliti koliko je puta uskliknuo vrpoljeći se na stolici kao na kakvoj spravi za mučenje: - O, za ime Isusovo! Mislim da se taj čisti, uredni čovječuljak pitomih modrih očiju pudrao i da nije mogao odoljeti a da na obraze ne stavi bar malo rumenila, a svakako je uživao što je do svojih godina sačuvao kosu, koju je vrlo brižljivo češljao, s razdjeljkom po sredini, i neprestano je popravljao rukama. Ne znam kako bi nam poslovi bili krenuli da je moja majka, nipošto ne zbog sebe nego radi budućnosti svoje djece, poslušala savjet strine Skolastike i pošla za gospodina Pomina. Ali, izvan svake sumnje, nisu mogli krenuti gore nego što su krenuli pod brigom Malagne (Krtice!). Kad Berto i ja odrastosmo, velik je dio našeg imetka, istina, bio ishlapio, ali bar smo mogli iz pandža tog lupeža izbaviti ostatak 20

koji bi nas jamačno spasio od oskudice, ako nam već ne bi omogućio udoban život. No mi smo bili dvije lijenčine; nismo htjeli misliti ni na što, nego smo, iako već odrasli, i dalje živjeli onako kako nas je naša majka od malih nogu bila navikla. Nije nas čak htjela slati ni u školu. Učitelj i odgojitelj bio nam je neki Pinzone, što će reći Bockalo. Pravo mu je ime bilo Francesco, ili Giovanni Del Cinque, ali svi su ga zvali Pinzone, a on se na to bio već toliko navikao da je i sama sebe zvao Pinzone. Bio je odvratno mršav, vrlo visoka stasa, a bio bi, Bože moj, i viši da mu se gornji dio tijela odjednom, kao zamoren rastom, nije ispod zatiljka bio savio u priličnu grbu iz koje se činilo da vrat s mukom izlazi, kao vrat operušane kokoši, s velikim ispupčenim grkljanom koji mu se dizao i spuštao. Pinzone se često naprezao da drži usne među zubima, kao da ih želi pregristi i sakriti sebi svojstven reski 21

smiješak. Taj mu je trud bio u velikoj mjeri uzaludan, jer mu je smiješak, ne mogavši na tako uhićena usta, bježao na oči, još oštriji i podrugljiviji. Mora da je tim svojim očicama u našoj kući vidio mnogo toga što ni majka ni mi nismo vidjeli. Nije govorio, možda zato što je mislio da mu nije dužnost govoriti, ili zato što je - držim da je to vjerojatnije - u tome potajice otrovno uživao. Mi smo s njim radili što god smo htjeli; on nas je puštao, ali bi nas onda, kao da hoće smiriti vlastitu savjest, izdao kad bismo to najmanje očekivali. Jednog mu dana, na primjer, majka naredi da nas povede u crkvu; priližavao se Uskrs, pa smo se morali ispovjediti. Nakon ispovijedi kratak posjet Malagninoj bolesnoj ženi i odmah kući. Koje li zabave! No čim se nađosmo na ulici, nas dvojica predložismo Pinzoneu jednu vragoliju: platit ćemo mu litru vina ako nas, umjesto u crkvu i k Malagni, pusti da odemo na 22

Kokošinjak tražiti gnijezda. Pinzone veselo pristade trljajući ruke, a oči mu se zaiskriše. On popi, pa odosmo na imanje; nekih tri sata ludovao je s nama pomažući nam da se penjemo na stabla, verući se i sam. No navečer, kad se vratismo kući, čim ga je majka upitala jesmo li se ispovjedili i bili u posjetu Malagni, odgovori što je bezočnije mogao: - Evo, reći ću vam... - I potanko joj ispripovjedi što smo radili. Ništa nisu koristile osvete kojima smo mu se svetili zbog tih njegovih izdaja. A sjećam se da nisu bile za šalu. Jedne večeri, na primjer, ja i Berto, znajući da on ima običaj spavati sjedeći na škrinji u maloj dvorani kod ulaza, čekajući na večeru, kriomice skočismo iz postelje, kamo su nas bili ranije no obično potjerali za kaznu. Pode nam za rukom odnekuda izvući nekakvu kositrenu štrcaljku, dugu dva pedlja, te je napunismo sapunicom u vjedru za rublje; tako oboružani, oprezno mu priđosmo, 23

približismo mu cijev nosnicama i puf! Skočio je do stropa. Koliko smo s takvim učiteljem mogli napredovati u učenju, neće biti teško zamisliti. Krivnja nije ipak bila samo Pinzoneova, jer on, štoviše, samo da nas nečemu nauči, nije pazio na metodu ni na disciplinu, nego se utjecao svim mogućim sredstvima ne bi li nekako zadržao našu pozornost. Sa mnom, koji sam po prirodi bio sklon utjecajima, to mu je često polazilo za rukom. No njegova je učenost bila posve osobita, čudnovata i mušičava. Bio je, na primjer, vrlo učen u igrama riječi - poznavao je fidecijansko i makaronsko, barkijelsko i leporeambijsko pjesništvo, pa je citirao aliteracije i anominacije, suodnosne i ulančane i unatražne rime svih besposlenih pjesnika, a nemalo je bizarnih srokova i sam složio. Sjećam se da nam je u Malom svetom Roku, na suprotnom brežuljku, dao da ne

24

znam koliko puta ponavljamo ovu njegovu Jeku: Koliko u srcu ženskom traje čuvstvo slatko - Kratko! A da li me ljubljaše ona ko što je ljubljah kadikad? - Nikad! A tko si ti što zvučiš kao grdnja neka? - Jeka! A rješavao je i sve zagonetke Giulija Cesarea Crocea u srokovanim oktavama i druge, Monetijeve, u sonetima te neke, također u sonetima, što ih napisa neki drugi besposličar koji je imao odvažnosti da se krije pod imenom Katon Utički. Bio ih je prepisao tintom u staru bilježnicu požutjelih listova. Čujte, čujte ovu Stiglianijevu. Lijepa je! Što znači? Čujte: U isti mah i jedna sam i dvije,

25

I pravim dvojnom onu što bje jedna, Jedna se mnome služi sa svojih pet Protiv bezbrojnih što na glavi nosi ih svijet. Od pojasa nagore imam samo usta I grizem jače krezuba no zubom. Dva ratoborna položaja imam, Oči na nozi, a često na očima... prstima pipam. Čini mi se da ga još gledam kako recitira, a cijelo mu lice odaje užitak; oči su mu poluzatvorene, a palac i kažiprst svinuti. Moja je majka bila uvjerena da je za naše potrebe dovoljno ono što nas uči Pinzone; a možda je, čuvši nas recitirati Croceove ili Stiglijanijeve zagonetke, mislila da znanja već imamo na pretek. Ali nije tako mislila strina Skolastika, koja - kad joj nije pošlo za rukom mojoj majci nametnuti svoga ljubimca Pomina - poče progoniti 26

Berta i mene. No mi se, oslanjajući se na majčinu zaštitu, nismo na nju osvrtali, pa se ona tako strašno ljutila da bi nas jamačno namrtvo prebila, samo da je to mogla učiniti a da je nitko ne vidi i ne čuje. Sjećam se da je jednom, pobjegavši bijesna kao obično, naišla na me u jednoj od zapuštenih soba; pograbila me za bradu, stisnula je prstima što je jače mogla, govoreći mi: - Lijepi moj, lijepi moj! - no približavajući sve više svoje lice mojemu, gledajući me očima u oči, odjednom zagrokta i pusti me promrsivši kroza zube: - Pasja njuško! Imala je zub naročito na mene jer sam Pinzoneove nepovezane pouke prihvaćao mnogo spremnije nego Berto. No valjda je to bilo zbog moga mirnoga i ljutitoga lica i onih velikih okruglih naočala što su mi ih bili stavili da mi isprave jedno oko, koje je, ne znam zašto, bilo sklono po svojoj volji gledati u drugom smjeru. Za mene su te naočale bile pravo mučenje. Jednog sam ih 27

dana bacio i oku dao slobodu, neka gleda kamo ga je volja. Ionako me to oko, i da je bilo kako valja, ne bi poljepšalo. Pucao sam od zdravlja i to mi je bilo dovoljno. U osamnaestoj mi godini lice obraste nekom crvenkastom i kovrčastom bradurinom, na štetu prilično malenog nosa, koji kao da se izgubio između nje i široka, ozbiljna čela. Možda, kad bi čovjeku bilo dano da sebi odabere nos prema svojem licu, ili kad bismo, videći nekog jadnika pritisnuta nosom prevelikim za njegovo ispijeno lice, mogli reći: Ovaj mi nos dobro pristaje, pa ću ga uzeti - možda bih ja, eto, bio rado svoj promijenio, pa i oči, i toliko drugih dijelova svoga tijela. No znajući dobro da se to ne može, pomirih se sa svojim obličjem i nisam mu pridavao osobitu pozornost. Lijep u licu i tijelu (bar u usporedbi sa mnom), Berto se, naprotiv, nije mogao odvojiti od zrcala, pa se gladio i milovao bez kraja i konca, bacao novac na 28

najnovije kravate, na najfinije mirise, na rublje i odijelo. Jednoga dana, da mu napakostim, uzeh iz njegove garderobe nov novcat frak, vrlo elegantan prsluk od crna baršuna i cilindar, te tako uređen odoh u lov. U međuvremenu je Batta Malagna dolazio k mojoj majci i kukao zbog loših ljetina koje su ga silile da se teško zadužuje kako bi podmirio naše pretjerane troškove i brojne popravke koje su imanja neprestano iziskivala. - Opet smo dobili po glavi! govorio bi svaki put kad bi ulazio. Magla je u zametku uništila masline na Dvjema obalama, ili filoksera vinograde na Ostruzi. Treba posaditi američku lozu, koja je otporna na bolesti. Dakle, novi dugovi. Onda dođe savjet da se proda Ostruga, kako bi se oslobodili lihvara koji ga opsjedaju. Tako je najprije prodana Ostruga, pa Dvije obale, pa Mali sveti Roko. Ostadoše kuće i imanje Kokošinjak s mlinom. Moja je majka očekivala

29

da će on jednoga dana doći i reći da je i potok presahnuo. Mi smo, istina, bili besposličari i neumjereno smo trošili; ali istina je i to da se veći lopov od Batte Malagne nikada više neće roditi na kugli zemaljskoj. To je najmanje što mogu reći s obzirom na rodbinske veze što ih s njime moradoh sklopiti. Posjedovao je vještinu da sve tako uredi da nam ničega ne ponestane dok je majka živa. No ta udobnost, ta hirovita sloboda koju nam je dopustio, služila je samo tome da sakrije provaliju koja će kasnije, nakon smrti moje majke, progutati samo mene, jer je brat imao sreću te se navrijeme bogato oženio. Dočim moj brak... - Trebat će ipak da govorim o svom braku, je li, don Eligio!? Popevši se na svoje dimnjačarske ljestve, don Eligio Pellegrinotto mi odgovori: - Kako da ne? Svakako. Lijepo, uglađeno...

30

- Dakako, uglađeno! Vi dobro znate da... Don Eligio se smije, a cijela obesvećena crkvica s njim. Zatim mi savjetuje: - Da sam ja na vašemu mjestu, gospodine Pascal, pročitao bih prije koju Boccacciovu ili Bandellovu novelu. Zbog tona, zbog tona... Don Eligiju na pameti je ton. Uh! Ja ću istresti kako mi dođe. Dakle, hrabro naprijed!

IV. OVAKO JE BILO

Jednoga se dana, u lovu, obuzet čudnovatim dojmom, zaustavih pred patuljastim i trbušastim stogom kojem je na vrhu stajao nekakav lončić. - Poznajem te - rekoh mu poznajem te... A zatim, najednom, kliknuh: - Gle! Batta Malagna! 31

Uzeh nekakve vile koje su ondje ležale na zemlji i zabih mu ih u trbušinu s tolikim užitkom da lončić umalo što nije pao sa stožine. To vam je, eto, Batta Malagna kad oznojen i zadihan naheri šešir. Sve je na njemu klizilo; na dugačkom licu na obje su mu strane klizile obrve i oči; nos mu je klizio na blesave brkove i bradu; s vrata su mu klizila ramena; mlohava, golema trbušina sliznula mu je gotovo do tla, jer, budući da je bila preblizu zdepastim nožicama, krojač mu je, kako bi mu te nožice odjenuo, bio prisiljen skrojiti što udobnije hlače, tako da bi čovjek izdaleka rekao da ima na sebi nekakvu dugačku haljinu i da mu trbuh seže do zemlje. Uistinu ne znam kako je Malagna, s takvim licem i takvim tijelom, mogao biti toliki lopov. I lopovi, mislim, moraju imati stanovito držanje, a on ga nije imao. Hodao je polako, s onim svojim obješenim trbuhom, s rukama

32

uvijek iza leđa, a s velikim je trudom iz sebe istiskivao onaj svoj mekani, mijaukavi glas. Volio bih znati kako je on sa svojom savješću umovao o krađama koje ¶je neprestano činio na našu štetu. Budući da, kako rekoh, nije imao potrebe za njima, morao je ipak sam sebi navesti neki razlog, neko opravdanje. Mislim da je sirotan možda krao da se nekako razonodi. Mora da se u nutrini ipak strašno mučio zbog svoje žene, jedne od onih žena što ulijevaju poštovanje. Bio je pogriješio izabravši ženu iz sloja odličnijega od svoga, koji je bio vrlo nizak. Da je pošla za čovjeka svojeg položaja, možda ta žena ne bi bilo tako dosadna kakva je bila prema njemu, kojemu je, prirodno, morala svakom i najmanjom prilikom pokazati da je odlična roda i da se u njezinoj kući radi tako i tako. A Malagna je poslušno radio tako i tako da bi se, kako je ona govorila, i on pokazao

33

gospodinom. Ali to ga je skupo stajalo! Znojio se, uvijek se znojio. K tomu se gospođa Guendalina odmah nakon vjenčanja razboljela od bolesti od koje više nije mogla ozdraviti. Jer, ako je htjela ozdraviti, morala je podnijeti žrtvu koja je nadilazila njezine snage: odreći se ništa manje nego pašteta s gljivama koje je toliko voljela i drugih sličnih slasnih zalogaja, a naročito vina. Nije ga baš pila mnogo; ta, molim vas, bila je odlična roda; ali nije smjela popiti ni prst vina, u tomu je bio problem. Ja i Berto bili smo kao dječaci katkada pozivani na ručak k Malagni. Smiješno je bilo slušati ga kako s dužnim obzirima čita ženi bukvicu o suzdržljivosti, dok je sam sa silnom nasladom jeo, upravo žderao najslasnija jela. - Ne dopuštam - govorio bi da čovjek zbog časovita užitka što ga grlo osjeća dok kroza nj prolazi zalogaj, na primjer poput ovoga (i proguta zalogaj), - bude cijeli dan bolestan. Kakva to smisla ima? 34

Siguran sam da bih se kasnije osjećao vrlo potišteno. Rosina! (zovnuo bi služavku) - daj mi još malo. Izvrstan je ovaj vinski umak! - Svinjski umak! - planula bi žena kao guja. - Dostaje toga! Pazi, trebalo bi da ti Gospodin pokaže što znači patiti od želuca. Naučio bi imati obzira prema svojoj ženi. - Kako, Guendalina!? Zar ga nemam? - kliknuo bi Malagna, lijevaući u čašu malo vina. Žena bi, umjesto odgovora, ustala, uzela mu čašu iz ruke i prolila vino kroz prozor. - A zašto? - zastenjao bi on, ostajući na mjestu. A žena: - Zato što je to za mene otrov! Ako ja sebi ulijem i prst vina u čašu, uzmi mi ga i prolij kroz prozor, kao što sam ja učinila, razumiješ li? Malagna bi, poražen i nasmiješen, pogledavao čas Berta, čas mene, čas prozor, čas čašu, pa rekao: - O, Bože, pa zar si dijete!? Zar da ja to radim silom? Ne, draga

35

moja, ti bi se sama, svojim razumom, morala obuzdavati... - A kako? - vikala bi žena. - S napašću pred očima, gledajući tebe koliko ga piješ, sladiš se i promatraš mu boju da bi mene naljutio? Idi, molim te! Da si drugi muž, ne bi me mučio, nego bi... Tako je Malagna naposljetku prestao piti vino kako bi ženi dao primjer izdržljivosti i kako je ne bi mučio. Onda je - krao... Kako i ne bi!? Nešto je ipak morao raditi. No poslije sazna da gospođa Guendalina potajice pije. Kao da joj, ako muž ne sazna, neće naškoditi. Onda i on, Malagna, poče ponovo piti, ali izvan kuće, da ne muči ženu. Ali je i dalje krao, to je istina. No znam da je svim srcem želio od žene neku naknadu za beskrajne jade koje mu je zadavala: želio je da se jednoga lijepoga dana odluči i donese mu na svijet sinčića. Eto! Krađa bi tada imala neku svrhu, neko opravdanje. Što čovjek ne bi učinio za dobro svoje djece? 36

No žena je iz dana u dan propadala, pa se Malagna nije usuđivao ni izraziti joj svoju žarku želju. Možda je ona bila i po prirodi nerotkinja. Valja imati mnogo obzira prema njezinoj bolesti. A da, ne daj Bože, umre pri porodu? Postoji još i opasnost da ne bi dokraja iznijela dijete. I tako se mirio sa sudbinom. Je li bio iskren? To nije dovoljno dokazao prigodom smrti gospode Guendaline. Plakao je za njom, o, plakao je mnogo, i uvijek je se sjećao s takvim poštovanjem i odanošću da na njezino mjesto više nije htio dovoditi drugu damu dakako! - a mogao je vrlo lako, jer se već bio obogatio; stoga je uzeo za ženu kćer seoskog upravitelja, zdravu, bujnu, krepku i veselu, i to samo zato da ne bude sumnje da će s njom imati željena poroda. Ako se malo odviše i žurio, molim vas... treba uzeti u obzir da više nije bio mladić i da nije smio gubiti vrijeme.

37

Olivu, kćer Pietra Salvonija, našeg upravitelja na Dvjema obalama, dobro sam poznavao još kao djevojku. Koliko sam li samo nada u majci probudio zbog nje! Nadala se da ću se opametiti i zavoljeti selo. Od zadovoljstva je sirota već bila sva izvan sebe! No jednoga joj dana strahovita strina Skolastika otvori oči: - Pa zar ne vidiš, luda ženo, da on uvijek ide na Dvije obale? - Da, u berbu maslina. Jedne masline, jedne olive, samo jedne Olive, budalo! Majka mi tada očita propisnu bukvicu: neka se dobro pazim da ne počinim smrtni grijeh, ne dovedem u napast i zauvijek upropastim sirotu djevojku, itd., itd. Ali te opasnosti nije bilo. Oliva je bila poštena, nepokolebljivo poštena, jer je bila duboko svjesna zla koje bi sebi nanijela ako popusti. Baš joj je ta svijest oduzimala sav onaj bljutavi strah hinjenja stida i davala joj odvažnost i otvorenost. 38

Kako se smijala! Usne - dvije trešnje. A zubi! No od tih usana nijednoga poljupca; od zuba da, pokoji ujed, za kaznu, kad bih je uhvatio za ruku i ne bih je htio pustiti dok joj ne bih priljepio poljubac bar na kosu. Nikad ništa više od toga. I sad, tako lijepa, tako mlada i svježa, pa žena strašnoga Batte Malagne... No, tko ima odvažnosti da okrene leđa bogatstvu? Oliva je ipak dobro znala kako se Malagna obogatio! Toliko mi je lošega jednoga dana govorila o njemu, a kasnije je, baš zbog toga bogatstva, pošla za nj. Međutim, prođe godina dana nakon vjenčanja; prođoše i dvije, a od djece ništa. Malagni, koji je već odavna bio uvjeren da ih s prvom ženom nije imao samo zbog njezine neplodnosti ili neprestane bolesti, nije sad ni izdaleka padala na um sumnja da je tomu možda on sam kriv. Pa se poče duriti na Olivu. - Ništa? - Ništa. 39

Pričeka još godinu dana, treću - uzalud. Nato je poče otvoreno prekoravati; konačno, nakon još godine dana, izgubivši svaku nadu, sasvim ogorčen, poče je zlostavljati bez ikakva ustezanja, vičući joj u lice da ga je svojom prividnom krepkošću prevarila, prevarila, prevarila, da ju je uzdigao do položaja što ga je nekada zauzimala jedna dama, samo da dobije s njom dijete, a da toga nije bilo, nikad on ne bi nanio takvu uvredu uspomeni one dame. Sirota Oliva nije odgovarala, nije znala što da kaže; često je dolazila k nama da se izjada mojoj majci koja ju je tješila lijepim riječima, govoreći joj neka se još nada, jer je, konačno, mlada, tako mlada. - Dvadeset godina? - Dvadeset i dvije... No, dakle! Bilo je slučajeva da su ljudi dobili djecu deset, pa i petnaest godina nakon vjenčanja... Petnaest? Da, ali on? On je već star, pa ako...

40

Oliva je već nakon prve godine posumnjala da je greška, kako da kažem, više njegova nego njezina, premda je on tvrdio suprotno. Ali zar se to moglo provjeriti? Oliva se pri vjenčanju bila zaklela sama sebi da će biti poštena, pa nije htjela prekršiti zakletvu, čak ni kako bi opet stekla svoj mir. Odakle ja sve to znam?... O, Bože! Pa rekao sam da je dolazila našoj kući da se izjada; rekao sam da sam je poznavao kao djevojku, a sada sam je viđao gdje plače zbog nedostojna postupka i glupe i izazovne preuzetnosti onoga gadnog strakelje, i... moram li baš sve reći? Uostalom, nije bilo ništa, dakle dosta. Brzo sam se utješio. Toliko mi se toga tada motalo po glavi, ili sam bar tako mislio, a to je svejedno. Imao sam novca, koji - uz ostalo - također daje neke ideje koje čovjek ne bi imao da nema novaca. No u trošenju tog novca đavolski mi je pomagao Gerolamo II. Pomino, koji ga zbog razborite očeve štednje nikada nije imao dovoljno. 41

Mino bijaše poput naše sjene, naizmjence moje i Bertove, a mijenjao se divnom majmunskom sposobnošću ovisno o tome je li drugovao s Bertom ili sa mnom. Kad bi se prilijepio uz Berta, odmah bi postao gizdelin, te bi tada otac, koji je također imao prohtjeve za elegancijom, malko razriješio kesu. No s Bertom bi kratko izdržao. Kad bi vidio kako ga oponaša čak i u hodu, moj bi brat odmah izgubio strpljenje, možda od straha da ne postane smiješan, pa bi ga zlostavljao dok ga se ne bi otresao. Mino bi se tada prilijepio uza me, a otac bi odmah svezao kesu. Ja sam imao više strpljenja, jer sam se rado šalio na njegov račun. Kasnije bih se kajao. Uvidio bih da sam zbog njega pretjerao u nekom pothvatu, ili pak postupio suprotno svojoj prirodi, ili se prenaglio u iskazivanju čuvstava da bih ga doveo u zabunu ili ga uvalio u kakvu nepriliku kojoj bih posljedice, naravno, i sam snosio. Tako Mino jednog dana u lovu, govoreći o Malagni, o čijim 42

sam mu problemima sa ženom bio pripovijedao, reče da mu je zapela za oko neka djevojka, kći neke Malagnine rođakinje, zbog koje bi rado počinio kakvu glupost. Sposoban je za to, to više što se čini da djevojka nije tvrdoglava, ali on dotada nije imao prilike ni govoriti s njom. - Nisi imao odvažnosti, to je! - rekoh mu smijući se. Mino poreče, ali se pritom odviše zacrveni. - Ali sam govorio sa služavkom - doda žurno. - A lijepih sam stvari doznao, znaš! Rekla mi je da im se onaj tvoj Maltretaža stalno vrzma po kući te joj se po svemu čini da nešto opasno sprema, u sporazumu s rođakinjom koja je stara vještica. - A što to? - Pa... kaže, da tamo dolazi i kuka zbog svoje nesreće što nema djece. Stara mu tvrdo i osorno govori da mu tako i treba. Čini se da je ona nakon smrti prve Malagnine žene bila sebi zabila u glavu da mu da svoju kćer za ženu i da je 43

pokušala sve moguće kako bi joj to pošlo za rukom te da je kasnije, razočarana, izgovorila svega i svačega na adresu te životinje, neprijatelja rodbine, izdajice svoje krvi itd., itd., da se pograbila s kćeri koja nije umjela privući ujaka. A sad, na kraju, stari se ponaša tako pokajnički što nije usrećio nećakinju, pa bogzna kakvu je drugu podlost smislila stara vještica. Začepih uši rukama i viknuh Minu: - Šuti! Ja sam zapravo u to vrijeme bio još vrlo naivan. Ipak, dočuvši za scene koje su se odigrale u Malagninoj kući, pomislih da bi sumnja te sluškinje mogla biti utemeljena, pa htjedoh pokušati, zbog Olive, neće li mi poći za rukom da što izvidim. Zato uzeh od Mina adresu te vještice. Mino mi se preporuči u vezi s djevojkom. - Ne sumnjaj - odgovorih mu. - Pustit ću ti je, dođavola! Sutradan, uzevši kao izliku mjenicu za koju sam slučajno tog jutra 44

doznao od majke da dospijeva tog dana, podoh potražiti Malagnu u kuću udovice Pescatore. Namjerno sam trčao, pa dojurih unutra sav zagrijan i oznojen: - Malagna, mjenica! Da već nisam znao kako mu savjest nije čista, bio bih to bez sumnje opazio toga dana, vidjevši ga kako je skočio na noge blijed, skamenjen, te promucao: - Ka... kakva m... mjenica? - Mjenica koja danas dospijeva... Poslala me majka, vrlo je zabrinuta! Batta Malagna pade u stolicu, pa u jednom beskrajnom „ah" ispuha sav strah koji ga je načas bio pritisnuo. - Ma, uređeno je!... Sve je uređeno!... Zaboga, kako si me zaskočio... Produžio sam je, e! Na tri mjeseca, plativši, razumije se, kamate. Zar si se doista toliko natrčao zbog takve sitnice? I poče se smijati dok mu je trbušina poskakivala; ponudi mi da sjednem i predstavi me ženama. 45

- Mattia Pascal. Marianna Dondi, udova Pescatore, moja rođakinja. Romilda, moja nećakinja. Da se oporavim od jurnjave, htjede da nešto popijem. - Romilda, ako ti nije teško... Kao da je kod svoje kuće. Romilda ustade, pogleda majku, da se pogledom s njom posavjetuje, te se malo kasnije, usprkos mojim prosvjedima, vrati s malim poslužavnikom na kojemu je bila čaša i boca vermuta. Čim to ugleda, majka srdito usta i reče kćeri: - Ne to! Ne to! Daj amo! Uze joj poslužavnik iz ruku i izađe, a malo kasnije vrati se s drugim poslužavnikom od laka, novim novcatim, na kojemu je stajala prekrasna garnitura za rozolin: posrebren slon sa staklenom bačvom na grbači, a unaokolo povješano mnogo čašica koje su zveckale. Bio bih radije popio vermut. Popih rozolin. Napiše se i Malagna i majka. Romilda se uzdrža.

46

Malo se zadržah taj prvi put kako bih dobio izliku za ponovni dolazak; rekoh da mi je stalo da umirim majku glede mjenice i da ću opet doći za koji dan da opuštenije uživam u društvu gospođa. Kako me je pozdravila, nije mi se učinilo da je Marianna Dondi, udova Pescatore, s osobitim veseljem primila navještaj moga drugog posjeta; jedva mi pruži ruku, mrzlu, suhu, čvoravu, žućkastu ruku, obori oči i stisnu usne. Obešteti me kći, simpatičnim smiješkom koji je obećavao srdačan prijam i pogledom, u isti mah ljupkim i žalosnim, onih očiju, koje već od prvoga pogleda ostaviše na me snažan dojam, očiju neke čudne zelene boje, mračnih, dubokih, zasjenjenih dugačkim trepavicama, očiju noćnih, uokvirenih valovitom kosom crnom poput ebanovine, koja joj se spuštala na čelo i sljepoočice kao da želi istaknuti živu bjelinu kože. Kuća je bila skromna, no među starim pokućstvom primjećivalo se i nekoliko novih 47

komada, preuzetnih i nespretnih u svojoj odviše očiglednoj novini: eto, na primjer, dvije svjetiljke od fajanse čudna oblika s kuglama od mutna stakla na bijednoj konzoli s požutjelom mramornom pločom; a nad njom potamnjelo zrcalo u okruglu okviru s kojega je ovdjeondje otpala pokost, što je zijevalo u sobu poput izgladnjela čovjeka. Osim toga, bio je tu, pred malim rasklimanim divanom, stolić s četiri pozlaćene šapice i plohom od porculana u vrlo živim šarama; zatim zidni ormarić od japanskog laka, itd., itd., a na tim se novim predmetima Malagnine oči zaustavljahu s vidnim užitkom, kao čas prije na priboru za rozolin štono ga je bila pobjedonosno donijela njegova rođakinja udova Pescatore. Zidovi u sobi bili su gotovo sasvim obloženi starim rezbarijama koje nisu bile loše, a neke mi Malagna posebno pokaza i reče da ih je radio Francesco Antonio Pescatore, njegov rođak, vrlo vrijedan rezbar („umro lud u 48

Torinu", doda potiho) čiji je portret pokazao. - Izradio ga je svojom rukom, sam, pred zrcalom. Ja sam, gledajući Romildu, pa majku, čas prije pomislio: „Bit će da nalikuje ocu." - Sad, pred njegovom slikom, nisam više znao što da mislim. Ne želim se upuštati u uvredljiva nagađanja. Držim, istina, Mariannu Dondi, udovu Pescatore, sposobnom za sve; ali kako da zamislim čovjeka, k tomu lijepa, kadrim da se zaljubi u nju? Osim ako je bio luđak, luđi od muža. Izvijestili Mina o dojmovima toga prvog posjeta. Govorio sam mu o Romildi s takvom toplinom i divljenjem da se odmah zapalio, sretan što se i meni toliko svidjela i što mu ja odobravam. Ja ga tada upitah kakve su mu namjere; majka je, istina, nalik na pravu vješticu, no kći je, zakleo bih se, poštena. Nema nimalo sumnje o Malagninim podlim nakanama; treba, dakle, poštopoto i što hitnije spasiti djevojku. 49

- A kako? - upita me Pomino koji me očarano slušao. - Kako? Vidjet ćemo. Treba najprije biti nacistu s mnogo toga, ući u bit stvari, dobro proučiti. Razumjet ćeš da čovjek ne može tako s neba pa u rebra donijeti neko rješenje. Prepusti stvar meni, pomoći ću ti. Sviđa mi se ova pustolovina. - E... ali - prigovori opet Pomino plašljivo, počinjući se osjećati kao na iglama kad vidje da sam se tako zanio. - Ti ćeš možda reći... da se s njom vjenčam? - Ne kažem ništa, zasada. Zar te je možda strah? - Nije, zašto? - Jer vidim da se odviše zatrčavaš. Polako, polako i razmisli. Ako se uvjerimo da je ona doista onakva kakva bi morala biti: dobra, razborita, kreposna, - lijepa jest, o tomu nema sumnje, i sviđa ti se, je li? - o! pa zamislimo da je zaista zbog poganštine svoje majke i onoga drugog nitkova izložena ozbiljnoj opasnosti, zlostavljanju, podloj trgovini, bi li se ti ustručavao 50

učiniti hvalevrijedno, sveto, spasiteljsko djelo? - Ne bih... ne! - reče Pomino. - Ali... moj otac? - Protivio bi se? Zbog kojeg razloga? Zbog miraza, je li? Samo zbog toga! Jer ona je, znaš, kći umjetnika, vrlo valjana rezbara koji je umro... da, lijepo umro, jednom riječju, u Torinu... No tvoj je otac bogat i ima samo tebe; može te, dakle, zadovoljiti ne gledajući na miraz! A ako ti ne pođe za rukom pridobiti ga na lijep način, ne boj se. Čovjek lijepo izleti iz gnijezda i sve se sredi. Pomino, je li tebi srce od kudjelje? Pomino se nasmija, a ja mu tada dokazah kako je bjelodano da je on rođeni muž, kao što je netko rođeni pjesnik. Živim, zavodljivim bojama opisah mu sreću bračnoga života s njegovom Romildom: ljubav, pažnju, zahvalnost koje će ona iskazivati njemu, svojem spasitelju. I zaključih: - Ti sad moraš naći puta i načina da te ona primijeti i da s njom govoriš ili joj pišeš. Gledaj, 51

ovog bi časa možda jedno tvoje pismo moglo njoj, koju opsjeda onaj pauk, biti sidro spasa. Ja ću dotle zalaziti u kuću i promatrat ću; nastojat ću ugrabiti priliku da te predstavim. Jesmo li se razumjeli? - Jesmo. Zbog čega sam pokazivao toliko nestrpljenja da udam Romildu? Ni zbog čega. Ponavljam, zato što sam uživao dovoditi Pomina u zabunu. Govorio sam i govorio, a sve su teškoće iščezavale. Bio sam nagao i sve sam primao olako. Možda su me tada žene upravo zbog toga voljele, usprkos onom malko zabačenom oku i tijelu poput klade. No ovoga je puta, moram priznati, moja žestina dolazila i od želje da raskinem himbenu zamku koju je spleo onaj gadni starkelja, i da ga ostavim pokunjena, kao i od pomisli na jadnu Olivu, pa - zašto ne? - i zbog nade da ću učiniti dobro djelo onoj djevojci koja je bila ostavila na mene doista dubok dojam.

52

Što sam ja kriv što je Pomino odveć plašljivo provodio u djelo moje upute? Što sam ja kriv što se Romilda, umjesto u Pomina, zaljubila u mene, koji sam joj uvijek govorio o njemu? Što sam, na kraju krajeva, kriv što me Marianna Dondi, udova Pescatore, navela da pomislim kako sam svojom vještinom za kratko vrijeme uspio savladati njezino nepovjerenje, pa i učiniti čudo da je više nego jedanput nasmijem svojim nestašnim primjedbama? Vidio sam kako malo-pomalo polaže oružje; vidio sam da me lijepo prima; mislio sam da je uz mladića mještanina i bogata (bijah, naime, uvjeren da sam još bogat), koji odaje nesumnjivih znakova zaljubljenosti u kćer, konačno odbacila svoju poganu zamisao, ako joj je uopće ikada pala na pamet. Eto, bio sam na kraju i u to posumnjao! Mogao sam, istina, obratiti pozornost na činjenicu da Malagnu više nisam susretao u njezinoj kući te da me ona nije bez razloga 53

primala samo izjutra. No tko bi se na to osvrtao? Bilo je to, uostalom, prirodno, jer sam ja svaki put, radi veće slobode, predlagao izlete na ladanje, koji se uglavnom poduzimaju izjutra. Onda sam se i ja zaljubio u Romildu, ali sam joj svejedno i dalje govorio o Pominovoj ljubavi; zaljubio se do ludila u one lijepe oči, u onaj nosić, u ona usta, u sve, pa čak i u malu brazgotinu na ruci koju sam joj (...u Pominovo ime) ljubio, ljubio, izbezumljeno ljubio. Ipak se možda ne bi dogodilo ništa ozbiljno da Romilda jednog jutra (bili smo na Kokošinjaku, a majku smo bili ostavili da se divi mlinu), odjednom, ostavivši se i odveć dugo ponavljane šale o njezinu dalekom plašljivom ljubavniku, nije briznula u iznenadan, grčevit plač i ovila mi ruke oko vrata, dršćući, zaklinjući me da joj se smilujem, da je odvedem kamo bilo, samo daleko odande, daleko od njezine kuće, daleko od njezine matere, od svih, odmah, odmah, odmah... 54

Daleko? Kako sam je tako odmah mogao povesti „daleko odande"? Ja sam kasnije, još opijen njome, danima doista tražio načina, iskreno spreman na sve. Već sam počinjao pripravljati majku na vijest o skoroj ženidbi, koja je već neizbježna, jer mi je savjest nalaže, kad mi, ne znam zašto, stiže vrlo službeno pismo od Romilde, koje mi je poručivalo neka se više uopće ne brinem za nju, neka više nikada ne uđem u njenu kuću, te neka naš odnos držim zauvijek prekinutim. Tako? A kako to? Što se dogodilo? Istog dana Oliva plačući dotrči k nama i objavi mojoj majci da je ona najnesretnija žena na svijetu i da je mir njezine kuće zauvijek razoren. Njezinomu je mužu uspjelo dokazati da nije njegova krivnja što nema djece, pa je pobjedonosno došao da joj to javi. Prisustvovao sam toj sceni. Kako sam se u taj mah obuzdao, ne 55

znam. Zadržalo me poštovanje prema majci. Gušeći se od bijesa i gađenja, pobjegoh u sobu i zaključah se, pa se, čupajući kosu objema rukama, stadoh pitati kako se Romilda, nakon onoga što je bilo među nama, mogla dati iskoristiti za tako sramotno djelo! Ah, kćeri dostojna majke! Nisu njih dvije podlo prevarile samo starca, već i mene, i mene! Dakle, i ona se, kao njezina majka, poslužila mnome, sramotno, u svoju podlu svrhu, za svoju lupešku pohlepu! A u međuvremenu ta jadna Oliva! Upropaštena, upropaštena... Izađoh iz kuće predvečer, još sav dršćući, i pođoh Olivinoj kući. Imao sam pri sebi, u džepu, Romildino pismo. Oliva je, u suzama, kupila svoje stvari; htjela se vratiti svome ocu, kojemu do toga časa, opreza radi, nije bila ni natuknula što je sve morala podnijeti. - No što sad da još ovdje radim? - reče mi. - Svršeno je! Da se bar upustio s nekom drugom, možda... 56

- A ti dakle znaš - upitah je - s kojom se upustio? Ona, jecajući, kimnu nekoliko puta glavom i sakri lice rukama. - Djevojka! - zavapi nato, dignuvši ruke u vis. - A majka! majka! majka! Dogovoreno, razumiješ li? Rođena majka! - Zar to meni kažeš? - rekoh. - Evo, čitaj. I pružih joj pismo. Oliva ga zaprepašteno pogleda, uzme ga i upita me: - Što kaže? Ona je jedva umjela čitati. Upita me pogledom je li baš potrebno da u tom trenutku poduzima taj napor. - Čitaj! - navalih ja. Ona tada obrisa oči, razvi list i poče odgonetati pismo, polagano, sričući. Nakon prvih riječi oči joj polete k potpisu, pa me pogleda, raskolačivši oči: -Ti? - Daj amo - rekoh joj - ja ću ti ga pročitati od početka do kraja.

57

No ona pritisnu papir na grudi. - Ne! - povika. - Ne dam ti ga više! Sad mi treba! - A zašto ti može trebati? upitah je gorko se smiješeći. - Hoćeš li mu ga pokazati? Pa u cijelom tom pismu nema nijedne riječi zbog koje tvoj muž ne bi vjerovao u ono u što sav sretan vjeruje. Lijepo su ga ulovile, eto! - Ah, istina je, istina! - zajeca Oliva. - Zario mije ruke u lice vičući mi neka se ne usudim posumnjati u čast njegove nećakinje! - No, dakle? - rekoh ja trpko se smijući. - Vidiš li? Poricanjem ne možeš više ništa postići. Moraš se toga dobro čuvati! Moraš mu, dapače, reći da je istina, živa istina, da on može imati djece... razumiješ li? Zašto je pak mjesec dana nakon toga Malagna bijesno istukao ženu i još s pjenom na ustima uletio u moju kuću, vičući da zahtijeva zadovoljštinu što sam mu obeščastio, upropastio nećakinju, jadnu sirotu? Nadoda 58

da je htio šutjeti da ne pFavi skandala. Štoviše, od samilosti prema jadnici, a kako sam nema djece, bio je odlučio da to dijete zadrži kao svoje. Ali sada, pošto ga je konačno milostivi Bog uslišao i dao mu zakonita poroda od njegove vlastite žene, ne može više, po savjesti, biti otac onome drugom, koje će roditi njegova nećakinja. - Mattia neka se pobrine! Mattia neka to popravi! - zaključi sav crven od bijesa. - I to odmah! Da me posluša smjesta! I nemojte me siliti da još nešto kažem ili da učinim neku ludost! Razmislimo malo. Ja sam svašta proživio. Da me netko drži i za budalu ili za... nešto gore, ne bi, uostalom, bila velika nesreća za mene. Ionako sam već - ponavljam - kao izvan života, i nije mi više ni do čega stalo. Ako, dakle, sada želim umovati, to je samo za volju logike. Čini mi se očitim da Romilda nije učinila ništa da prevari ujaka. Zašto bi inače Malagna odmah, uz 59

zvučne batine, bio spočitnuo ženi da ga je prevarila, a mene pred majkom okrivio da sam mu osramotio nećakinju? Romilda doista tvrdi da je njezina majka malo nakon onoga našega izleta na Kokošinjak, čuvši njezino priznanje o ljubavi koja je nerazdvojno veže sa mnom, pobješnjela i doviknula joj u lice kako joj nikada neće ni u snu dopustiti da pode za besposličara koji je već na rubu propasti. A budući da je sama sebi nanijela najgore zlo koje djevojku može zadesiti, njoj, opreznoj majci, preostaje samo da iz toga zla izvuče što veću korist. Kakvu, lako je razumjeti. Kad je, u uobičajeno doba, došao Malagna, ona ode van, s nekakvom isprikom, a nju ostavi nasamo s ujakom. I tako se ona, Romilda, lijući - veli - vrele suze, baci na koljena preda nj, kaza mu za svoju nesreću i ispriča što majka zahtijeva od nje; zamoli ga da se zauzme, da navede majku na pravedniju odluku, jer ona već

60

pripada drugomu kojemu želi ostati vjerna. Malagna se raznježi, ali samo donekle. Reče joj da je ona još maloljetna i stoga pod vlašću svoje majke koja, ako hoće, može i sudbeno postupiti protiv mene; da ni on, po savjesti, ne može odobriti brak s rasipnim i praznoglavim vjetrogonjom kakav sam ja te da zato ne može savjetovati majci da pristane na taj brak; reče joj da opravdanoj i prirodnoj srdžbi majčinoj i ona mora nešto žrtvovati, što će opet. uostalom, biti njezina sreća; pa zaključi da on na kraju ne može učiniti ništa drugo nego se, ali uz uvjet da se sve to zadrži u najvećoj tajnosti, pobrinuti za dijete, da mu bude kao otac, kad već eto on nema djece, a jako i odavno želi dijete. Može li čovjek, pitam ja, biti pošteniji? Dakle, sve što je pokrao ocu, vratit će djetetu. Što je on kriv što sam mu ja, nezahvalan i neuviđavan čovjek, pokvario račune? 61

Dva djeteta ne! Nikako ne! Činilo mu se previše, jer pošto se Roberto, kako rekoh, bio bogato oženio, mislio je možda da ga nije toliko oštetio da bi morao vraćati i za njega. Da zaključim. Očito je da sam, došavši među tako pošten svijet, sve zlo učinio ja. Morao sam ga, dakle, ja i okajati. Najprije prezirno odbih. Kasnije, na molbe svoje majke, koja je već vidjela propast naše kuće i nadala se da ću se moći nekako spasiti ako uzmem nećakinju toga njezina dušmanina, popustih i vjenčah se. Nad glavom mi je visjela strahovita srdžba Marianne Dondi, udove Pescatore.

V. DOZRIJEVANJE

Vještica se nije dala umiriti. - Što si učinio? - pitala me ona. - Reci, zar ti nije bilo dosta, što si mi se uvukao u kuću kao lupež, 62

napastovao mi kćer i upropastio je. Zar ti nije bilo dosta? - Nije, ne, draga punice! odgovarao sam joj. - Jer da sam se tu zaustavio, bio bih vam napravio zadovoljstvo, iskazao uslugu. „ - Čuješ li ga? - kreštala bi stara kćeri. - Hvali se, usuđuje se još hvaliti lijepim junaštvom što ga je počinio s onom... - i pritom bi izgovorila čitav niz rječetina na Olivinu adresu, zatim bi se podbočila, izbacila laktove i zapitala: - Što si to učinio? Zar nisi ovako upropastio i svoje dijete? No da, što se to njega tiče? Njegovo je i ono, njegovo je... Nikad ne bi propustila nakraju briznuti taj otrov, znajući kakav učinak ima na duh Romilde, koja je bila ljubomorna na dijete što se imalo roditi Olivi u slasti i lasti, dok se njezino rađalo u oskudici, u neizvjesnosti zbog sutrašnjega dana i u svim tim svađama. Tu su joj ljubomoru povećavale i vijesti koje bi joj neka dobra žena, praveći se da ništa ne zna, donosila od ujne Malagne, 63

koja je bila tako zadovoljna, tako sretna zbog milosti koju joj je Bog konačno udijelio. Ah, da, rascvjetala se, nikad nije bila tako lijepa i sretna! ¶A ona, izvaljena u naslonjač, neprestano mučena potrebom za povraćanjem, blijeda, slomljena, poružnjela, bez ijednog ugodnoga trenutka, bez volje da i progovori ili da oči otvori. Je li i to bila moja krivnja? Činilo se da jest. Nije me mogla više živog vidjeti ni čuti. Nastade i gore kad se moradoše prodati kuće da se spasi imanje Kokošinjak s mlinom, te kad je sirota majka bila prisiljena ući u pakao moje kuće No ta prodaja nije donijela nikakve koristi. Malagna, s onim svojim djetetom koje mu se imalo roditi, a sada ga je ovlašćivalo da bude bez obzira i ograda, napravi posljednje što je mogao - složi se s lihvarima, te sam, skrivajući se iza drugih, kupi kuće u bescjenje. Dugovi koji su teretili Kokošinjak ostadoše tako većim dijelom nepokriveni, pa vjerovnici staviše 64

imanje zajedno s mlinom pod sudsku upravu. I mi bismo likvidirani. Sto sad? Gotovo bez ikakve nade, počeh tražiti bilo kakvo zaposlenje da pokrijem najnužnije potrebe obitelji. Nisam bio ni za što, a glas na koji sam bio došao zbog svojih mladenačkih podviga i besposličarenja jamačno nikomu nije ulijevao povjerenje. Scene pak, kojima sam kod svoje kuće morao svaki dan prisustvovati i u njima sudjelovati, oduzimahu mi onaj mir koji bi mi bio potreban da se malo priberem i razmislim što bih mogao i znao raditi. Hvatala me groza kad bih vidio svoju majku s udovom Pescatore. Moja sveta staričica, sad već svjesna, ali u mojim očima oslobođena krivnje zato što nije bila kadra spoznati ljudsku opačinu, bila se sasvim povukla u se, s rukama u krilu, oborenih očiju, sjedeći u uglu, no kao da nije posve sigurna smije li ostati na tome mjestu; kao da uvijek očekuje da ode, uskoro - ako bude Božja volja. 65

Ni zraku nije smetala. Svaki se čas samilosno smiješila Romildi; nije joj se više usuđivala približiti, jer kad je jedanput, nekoliko dana nakon svog dolaska u našu kuću bila priskočila da joj pomogne, ona ju je vještica surovo otjerala. - Ja ću, ja ću, znam ja što treba. Budući da je Romildi u taj mah zbilja trebalo pomoći, razborito sam šutio, ali sam pazio da majci nitko ne uskrati poštovanje. Međutim, primijetih da to moje stražarenje nad majkom potmulo draži vješticu, pa i moju ženu, te se pobojah da je ne bi zlostavljale kad mene ne bude kod kuće, da iskale ljutinu i izliju žuč iz srca. Znao sam pouzdano da mi majka ne bi nikad ništa rekla. Ta me je misao mučila. Koliko sam je puta pogledao u oči da vidim nije li plakala! Ona bi mi se smiješila, milovala me pogledom, pa bi me upitala: - Zašto me tako gledaš? - Je li ti dobro, mama? 66

Jedva primjetno odmahnula bi rukom i odgovorila: - Jest, zar ne vidiš? Idi k svojoj ženi, idi, pati sirotica. Dosjetih se pisati Robertu u Onegliju neka on uzme majku u svoju kuću; ne zato da sa sebe skinem teret koji bih vrlo rado nosio i u oskudici u kojoj sam se nalazio, već samo zato da bi njoj bilo bolje. Berto mi odgovori da ne može; ne može, jer je njegov položaj prema ženinoj obitelji i ženi nakon naše propasti vrlo mučan; on sad živi od ženina miraza pa joj stoga ne može natovariti još i svekrvu. Uostalom - reče - možda bi majci i u njegovoj kući bilo isto tako zlo, jer i on živi s majkom svoje žene, dobrom ženom, istina, ali bi mogla postati zla zbog neizbježne ljubomore i napetosti koja nastaje između punice i svekrve. Bolje je, dakle, da majka ostane u mojoj kući; ako ništa, bar se tako neće za svojih posljednjih godina udaljavati iz svoga zavičaja i neće biti prisiljena mijenjati život i navike. Izjavi, konačno, da mu je vrlo žao 67

što mi zbog navedenih razloga ne može dati ni najmanju novčanu pomoć, kao što bi od svega srca želio. To sam pismo sakrio od majke. Možda se, da mi ogorčenost nije u taj mah tako pomračila razum, ne bih zbog njega bio toliko rasrdio; bio bih, na primjer, pomislio, prema urođenoj sklonosti svoga duha, da slavuj, ako izgubi perje s repa, može reći da mu ostaje dar pjevanja, ali ako paunu oduzmete perje s repa, što mu ostaje? Pokvariti, ma i malo, ravnotežu koja mu je dopuštala da živi pristojno, pa možda i prividno dostojanstveno na ženin račun za Berta bi bila golema žrtva, nepopravljiv gubitak. Osim lijepe pojave, uglađenih manira, onoga svoga elegantnoga gospodskoga držanja, nije imao što dati ženi; ni mrvičak srca koje bi je možda obeštetilo za neugodnosti što joj ih je mogla prouzročiti moja sirota majka. Ali što! Bog ga je takvog stvorio, dao mu je tek vrlo, vrlo

68

malo srca. Što je tu mogao siromah Berto? U međuvremenu je oskudica rasla, a ja nisam nalazio načina da joj doskočim. Prodali smo majčin nakit, milu uspomenu. Udova Pescatore, bojeći se da ćemo ja i majka uskoro početi živjeti od njezina sitnog udovičkog prihoda koji je iznosio četrdeset i dvije lire na mjesec, postajala je iz dana u dan mrgodnija, a njezini postupci sve neljubazniji. Predviđao sam da njezin bijes može provaliti svakog časa, jer ga je već dugo gušila, možda zbog majčine prisutnosti i njezina držanja. Videći me kako se motam po kući kao muha bez glave, ta bi mi spodoba dobacivala poglede, munje što prethode oluji. Izašao bih iz kuće da iskopčam struju i spriječim udarac. No onda bih se pobojao za majku i vratio se kući. Jednog dana ipak ne dođoh navrijeme. Oluja je konačno izbila, pod sićušnom izlikom: majku su posjetile dvije stare služavke.

69

Jedna od njih, ne mogavši ništa staviti na stranu, jer je morala uzdržavati obudovjelu kćer s dvoje djece, bila je odmah pošla drugamo u službu; no druga, Margherita, sama na svijetu, sretnija, mogla se sad u starosti odmarati s uštedom koju je bila skupila kroz toliko godina službe u našoj kući. Čini se, pak, da se majka tim dvjema dobrim ženama, dugogodišnjim vjernim dražicama, potiho potužila na svoje bijedno i pregorko stanje. I odmah joj Margherita, dobra starica, koja je to već bila naslutila, ali se nije usuđivala reći, predloži da dođe s njom u njezinu kuću; ima dvije čiste sobe s malom terasom što gleda na more, punom cvijeća; bit će zajedno, mirne; o, ona će biti sretna da je može još dvoriti, da joj može iskazivati ljubav i odanost koju osjeća prema njoj. No, je li majka mogla prihvatiti ponudu te sirote starice? Otuda srdžba udove Pescatore. Vrativši se kući, ja je zatekoh gdje je upravo ispružila šake prema 70

Margheriti, koja je pak junački odolijevala, dok se majka, uplašena, sa suzama u očima i dršćući, bila uhvatila objema rukama za dragu staricu kao da se želi zakloniti iza nje. Kad vidjeh majku u tom položaju, smrknu mi se pred očima. Pograbih za ruku udovu Pescatore i odgurnuh je tako da je pala. Ona se začas podignu i pođe prema meni da me zaskoči, ali se preda mnom zaustavi. - Van! - viknu mi. - Odlazite i ti i tvoja majka! Van iz moje kuće! - Slušaj - rekoh joj ja nato, a glas mi podrhtavaše od žestoka napora kojim sam se susprezao slušaj: odlazi ti, odmah, idi sama dok možeš i nemoj me više izazivati. Odlazi, za svoje dobro! Odlazi! Romilda, plačući i vičući, usta s naslonjača i baci se majci u naručje; Ne! Ostani sa mnom, majko! Ne ostavljaj me, ne ostavljaj me ovdje samu!

71

No ta je divna majka bijesno odgurnu: - Htjela si ga, pa sad drži tog razbojnika i tata! Ja idem sama! No, razumije se, nije otišla. Dva dana poslije dođe, pretpostavljam da ju je poslala Margherita, strina Skolastika u velikoj hitnji, kao obično, da povede majku sa sobom. Bijaše to prizor što ga vrijedi ispričati. Udova Pescatore mijesila je toga jutra kruh, golih ruku, s podignutom suknjom omotanom oko struka, da je ne uprlja. Jedva se okrenula, kad ugleda strinu gdje dolazi, ali je dalje sijala brašno, kao da se nije ništa dogodilo. Strina se na to nije obazirala; uostalom, bila je ušla ne pozdravivši te pošla prema mojoj majci, kao da u kući nema nikoga osim nje. - Hajd' odmah, oblači se! Poći ćeš sa mnom. Zazvonilo mi je ne znam već koje zvono. I evo me tu. Hajd', brzo! Kupi prnje! Govorila je na mahove. Kukasti joj je, ponosni nos na 72

crnomanjastom žućkastom licu podrhtavao, pa se svako malo mrgodila, a oči su joj sijevale. Udova Pescatore samo je šutjela. Postoje prosijala brašno, namočila ga i zamijesila tijesto, sada je njime s visine zamahivala i namjerno snažno udarala o naćve; tako je odgovarala na ono što je strina govorila. Stoga strina podignu glas. A ona, mijeseći sve jače i jače, kao da je govorila: Pa da! - Naravno! - Kako ne? - Sigurno! - onda, kao da joj to nije dosta, pođe i uze valjak te ga stavi pokraj sebe na naćve, kao da želi kazati: imam i ovo. Da to bar nije učinila! Strina Skolastika skoči na noge, bijesno skide rubac kojim se ogrnula i baci ga mojoj majci: - Evo ti! Ostavi sve. Hajdemo odmah! I stade pred udovu Pescatore. Ona se, da joj ne bude tako prsimice, povuče korak natrag, puna prijetnje, kao da hoće zamahnuti valjkom; strina 73

Skolastika nato objema rukama zahvati iz naćava veliki komad tijesta, prilijepi joj ga na glavu, navuče joj ga na lice i nabije stisnutim šakama na nos, na oči, u usta, kamo god je stigla. Zatim pograbi za ruku moju majku i odvuče je. Ono što je zatim došlo, snašlo je samo mene. Udova Pescatore, urličući od srdžbe, strgnu tijesto s lica, s ulijepljene kose, pa ga baci u lice meni, koji sam se iscerio od grčevita smijeha; pograbi me za bradu, svega me izgrebe, a zatim se, kao da je poludjela, baci na tlo i poče sa sebe trgati odjeću valjajući se mahnito po podu. Moja je žena u međuvremenu (sit venia verbo), bljuvala malo dalje, piskutavo vičući, dok sam ja dovikivao udovi Pescatore, koja se valjala po podu: - Noge! Noge! Nemojte mi pokazivati noge, za Boga miloga! Moram reći da sam se od tada počeo smijati svakoj svojoj nesreći i muci. U taj sam mah sebe vidio kao glumca tragedije od koje 74

se nije moglo zamisliti smješnije: majka mi onako pobježe s onom ludom; žena mi tamo ... no ostavimo je na miru, Marianna Pescatore na tlu, a ja, koji više nisam imao kruha, onoga što se zove kruh, za sutrašnji dan, ja s razbarušenom bradom, izgrebenog lica s kojega je tekla ne znam da li krv ili suze od prevelika smijeha. Pođoh se pogledati u zrcalo. Bile su to suze, ali sam bio i dobro izgreben. Ah, kako mi je, u taj čas, izgledalo ono moje oko! Ma koliko bilo očajno, počeo sam njime gledati nekamo drugamo, drugamo, na njegovu stranu. Pobjegoh, odlučivši da se ne vraćam kući ako prije ne nađem načina da, makar i bijedno, uzdržavam svoju ženu i sebe. U bijesnoj srdžbi koju sam u taj čas osjećao prema mnogim godinama svoje lakoumnosti ipak mi je bilo jasno da moja nesreća ne može ni u kome izazvati nikakav obzir, a kamoli sućut. A to sam i zaslužio. Samo je jedan čovjek mogao imati smilovanja - onaj koji 75

je bio uništio sav naš imetak, ali tko može i zamisliti da bi Malagna još mogao osjećati dužnost priteći mi u pomoć nakon svega što se dogodilo između nas dvojice. A pomoć mi dođe od onoga od koga sam je najmanje mogao očekivati. Ostavši cijeloga toga dana izvan kuće, podvečer se slučajno namjerih na Pomina koji, praveći se da me nije opazio, htjede produžiti. - Pomino! Okrenu se, natmurena lica, i zaustavi se oborenih očiju: - Što hoćeš? - Pomino! - ponovih glasnije, prodrmavši ga za rame i nasmijavši se njegovu namrgođenom licu. Govoriš li to ozbiljno? O, nezahvalnosti ljudska! Ljutio se još na me što sam ga, prema njegovu mišljenju, prevario. Nije mi pošlo za rukom dokazati mu daje, naprotiv, on prevario mene, te da bi mi morao ne samo zahvaliti nego i baciti se ničice i ljubiti mi noge.

76

Još sam bio kao pijan od one zle veselosti koja me je bila obuzela otkako se pogledah u zrcalu. - Vidiš li ove ogrebotine? zapitah ga konačno. - Ona me je izgrebla! - Ro ... to jest, tvoja žena? - Njezina majka! I ispripovjedih mu kako i zašto. On se nasmiješi, ali vrlo suzdržano. Možda je pomislio da udova Pescatore njega ne bi bila ogrebla: bio je u posve različitom položaju od mene, a imao je i različitu ćud i različito srce. Tada padoh u napast da ga upitam zašto onda nije on, kad je zbilja tako tužan, navrijeme uzeo Romildu za ženu, pa makar pobjegao s njom, kako sam mu savjetovao, prije nego što je mene, zbog njegove smiješne plašljivosti ili neodlučnosti, zadesila nesreća da se zaljubim u nju, a htio sam mu, onako razdražen, još mnogo toga reći, ali se svladah. Upitah ga, naprotiv, pruživši mu ruku, s kim se sada provodi.

77

- Ni sa kim! - uzdahnu on na to. - Ni sa kim! Dosađujem se, smrtno se dosađujem. Kako je te riječi izgovorio ozlojeđeno, meni se učini da sam učas shvatio pravi razlog tolike Pominove žalosti. Možda i nije toliko žalio za Romildom koliko za društvom koje je izgubio - Berta više nije bilo; sa mnom se više nije mogao družiti jer je među nama bila Romilda. Što je preostajalo siromahu Pominu? - Oženi se, dragi moj! - rekoh mu. - Vidjet ćeš kako je to veselo! Ali on odmahnu glavom, ozbiljno, sklopljenih očiju; jednu ruku dignu uvis: - Nikad! Nikad više! - Bravo, Pomino, samo ustraj u tome! Ako želiš društva, stojim ti na raspolaganju, pa i čitavu noć ako hoćeš. I kazah mu što sam odlučio polazeći od kuće, pa mu izložih i očajno stanje u kojemu sam se nalazio. Pomino se ganu kao pravi prijatelj i ponudi mi ono malo

78

novca što ga je imao pri sebi. Zahvalili mu od srca i rekoh da mi ta pomoć neće nimalo koristiti: sutra ću opet biti gdje sam i danas. Potrebno mi je stalno namještenje. - Čekaj! - kliknu nato Pomino. - Znaš li da je moj otac sada u općini? - Ne. Ali mogu misliti. - Općinski tajnik za prosvjetu. - To nisam mislio. - Sinoć, za večerom... Čekaj! Poznaješ li ti Romitellija? - Ne. - Kako ne? Onoga što je tamo dolje, u Boccamazzinoj knjižnici. Gluh je, gotovo slijep, pobenavio, jedva stoji na nogama. Sinoć je za večerom moj otac govorio da je knjižnica u bijednom stanju i da najhitnije treba naći lijeka. Eto mjesta za te! - Knjižničar? - kliknuh. - Pa ja... - Zašto ne? - reče Pomino. Ako je mogao Romitelli... Taj me razlog uvjeri.

79

Pomino mi dade savjet da pošaljem strinu Skolastiku neka govori s njegovim ocem. Bit će bolje. Sutradan posjetih majku i rekoh to njoj, jer se strina Skolastika preda mnom nije htjela pojaviti. I tako, četiri dana poslije, postadoh knjižničar. Šezdeset lira na mjesec. Bogatiji sam od udove Pescatore! Mogao sam likovati. Prvih mi je mjeseci bilo gotovo zabavno s Romitellijem, kojemu se nije nikako moglo dokazati da ga je općina umirovila i da zato više ne mora dolaziti u knjižnicu. Svakoga jutra, u isti sat, ni minutu kasnije, pojavio bi se preda mnom četvoronoške (računajući ona dva štapa, po jedan u svakoj ruci, koji su ga služili bolje nego noge). Čim bi stigao, izvadio bi iz džepa prsluka golemu staru bakrenu uru i objesio je na zid zajedno sa strahovitim lancem; sjeo bi, s oba štapa među nogama, izvukao iz džepa kapicu, tabakeru i nekakav rubac s crvenim i crnim kockama, šmrknuo bi obilat prstohvat duhana, obrisao se, a 80

zatim bi otvorio ladicu stolića i izvukao nekakvu knjižurinu koja je pripadala knjižnici: Povijesni rječnik glazbenika, umjetnika i amatera, mrtvih i živih, tiskan u Veneciji 1758. - Gospodine Romitelli! viknuo bih mu videći kako sve te radnje izvodi mirno, ne pokazujući ni najmanjeg znaka da me je primijetio. No komu sam govorio? Ne bi čuo ni pucanj topa. Prodrmao bih ga za ruku, i tada bi se okrenuo, zažmirio, iskrivio cijelo lice, da me pogleda, a onda mi pokazao žute zube, možda s nakanom da mi se nasmiješi; zatim bi spustio glavu nad knjigu kao da želi od nje napraviti jastuk. Ali da! Tako je on čitao, na dva centimetra udaljenosti, samo jednim okom, a čitao bi glasno: Biernbaum, Johan Abraham... Biernbaum, Johan Abraham, dao je tiskati... Biernbaum, Johan Abraham, dao je tiskati u Leipzigu 1738... u Leipzigu 1738... knjižicu u osmini... u 81

osmini: nepristrane primjedbe o osjetljivom pasusu glazbenikakritika. Mitzler... Mitzler je unio... Mitzler je unio ovaj spis u prvi svezak svoje Glazbene Biblioteke. Godine 1739... I tako bi nastavljao, ponavljajući dva-tri puta imena i datume, kao da ih želi naučiti napamet. Zašto je tako glasno čitao, ne znam. Ponavljam, ne bi čuo ni topovski pucanj. Ja sam ga u čudu gledao. Što je moglo biti stalo tomu oronulom čovjeku s jednom nogom u grobu (umro je odista četiri mjeseca nakon moga imenovanja knjižničarom), što mu je moglo, velim, biti stalo, da je Biernbaum Johan Abraham dao tiskati u Leipzigu godine 1738. knjižicu u osmini? Da ga bar čitanje nije stajalo toliko napora. Možda se stvarno moralo priznati da ne može bez svih onih datuma i onih glazbenika (on, onako gluh!), i umjetnika, i amatera, pokojnih, i živih do 1738? Ili je možda mislio da je knjižničar, jer je knjižnica 82

namijenjena čitanju, dužan sam čitati kad nema nikad žive duše koja bi ušla ovamo, pa je, eto, uzeo tu knjigu, kao što je mogao uzeti i neku drugu? Bio je toliko pobenavio da je i ta pretpostavka moguća, dapače, mnogo vjerojatnija od prve. U međuvremenu je na velikom stolu, po sredini, bila nastala naslaga prašine visoka bar jedan prst, tolika da sam ja - ne bih li na neki način popravio crnu nezahvalnost svojih sugrađana mogao velikim pismenima ubilježiti u nju ovaj natpis: Monsignoru BOCCAMAZZI Dobrotvoru i darovatelju U ZNAK VJEČNE ZAHALNOSTI Sugrađani postaviše ovu ploču. Srušile bi se katkad s polica dvije-tri knjige, a za njima bi istrčali nekakvi miševi, veliki kao kunići. Bili su za mene kao Newtonova jabuka. - Našao sam! - uskliknuh, sav zadovoljan. - Eto zanimanja za 83

mene, dok Romitelli čita svoga Biernbauma. Pa, za početak, napisah vrlo razrađen službeni podnesak poštovanom vitezu Gerolamu Pominu, općinskom tajniku za prosvjetu, te ga zamolih da se knjižnica Boccamazzina ili Majke Božje od Milosti što hitnije opskrbi bar jednim parom mačaka čije uzdržavanje neće od općine iziskivati nikakva troška jer će spomenute životinje imati u izobilju hrane od svojega lova. Nadodah kako ne bi bilo loše opskrbiti knjižnicu i s nekoliko mišolovki te potrebnom mekom, da ne kažem „sirom", vulgarnu riječ, koju, kao podređeni, nisam smatrao zgodnim iznijeti pred oči jednoga općinskog tajnika za prosvjetu. Najprije mi poslaše dvije tako bijedne mačkice da su se onih golemih miševa odmah poplašile, pa su se, da ne umru od gladi, same zavlačile u mišolovke i jele sir. Svakoga bih jutra našao mačke utamničene, mršave, ružne i tako

84

turobne te se činilo da više nemaju snage ni volje ni za mijaukanje. Ponovno zatražih mačke, pa tada dođu dvije lijepe, okretne, ozbiljne mačketine koje počeše obavljati svoju dužnost ne gubeći vremena. I mišolovke su služile svrsi, ali one su mi davale žive miševe. Tako jedne večeri, ljutit što Romitelli ne želi obratiti ni najmanju pozornost na ta moja nastojanja i pobjede, kao da je njemu jedina dužnost čitati, a miševima jesti knjige u knjižnici, prije odlaska utjerah dva živa miša u ladicu njegova stola. Nadao sam se da ću, bar za iduće jutro, omesti njegovo uobičajeno dosadno štivo. Ma kakvi! Čim je otvorio ladicu i osjetio kako mu te dvije životinje pred nosom izmakoše, okrenu se k meni, koji se više nisam mogao suzdržati, nego prasnuh u smijeh, pa me upita: - Što je to bilo? - Dva miša, gospodine Romitelli! - A-a, miševi? - mirno izusti on. 85

Bili su domaći, a on je bio navikao na njih, pa poče, kao da se ništa nije dogodilo, čitati svoju knjižurinu. U nekoj Raspravi o drveću Giovan Vittorija Soderinija čita se da voće dozrijeva „dijelom utjecajem topline, a dijelom utjecajem hladnoće; jer toplina, kako je svakomu poznato, daje snagu probavi, a to je osnovni razlog dozrijevanja". Giovan Vittorio Soderini nije, dakle, znao da su prodavači voća, osim topline, prokušali još jedan „razlog dozrijevanja". Kako bi mogli ponijeti na tržište prvo voće i skuplje ga prodati, brali su voće (jabuke, breskve, kruške) prije nego što dozrije, tako da bude zdravo i slasno, pa su ga sami gnječenjem „sazrijevali". Tako dozri i moja duša, koja je još bila trpka. Za kratko vrijeme postadoh drugi čovjek. Kad umrije Romitelli, nađoh se sam, izjedan dosadom, u toj zabačenoj crkvici, među svim tim knjigama; užasno sam, a opet 86

bez volje za društvom. Mogao sam se tu zadržati tek nekoliko sati na dan, ali u takvoj me se bijedi bilo stid pokazivati na gradskim ulicama; iz kuće sam bježao kao iz tamnice; bolje je ovdje, govorio sam sam sebi. No što da radim? Da lovim miševe, da, no je li mi to moglo biti dovoljno? Prvi put kad mi se dogodilo da se nađem s knjigom u rukama, uzevši je onako slučajno i nenamjerno s jedne police, podiđoše me srsi groze. Zar sam spao na te grane, kao Romitelli, da ja, knjižničar, osjećam dužnost čitati za sve one koji u knjižnicu ne dolaze? Pa tresnuh knjigom o pod. Ali poslije je ponovno uzeh; pa - da, počeh i ja čitati, i ja samo jednim okom, jer ono drugo nije htjelo ni čuti za to. Tako sam čitao koješta, bez ikakva reda, ali najčešće filozofske knjige. Vrlo su teške, a ipak, tko se njima hrani i unosi ih u tijelo, živi u oblacima. Još mi gore izvjetriše mozak koji je već po sebi bio vjetrenjast. Kad bi mi se počelo 87

pušiti u glavi, zatvorio bih knjižnicu i otišao nekom vrletnom stazom na komad samotne obale. Od pogleda na more hvatao me čudesan strah koji bi se malopomalo prometnuo u nesnosnu potištenost. Sjeo bih na obalu pa bih, prignuvši glavu, zabranjivao sebi gledati u more, ali posvuda bih čuo njegov šum dok bih, posve polako, kroz prste sijao gusti i teški pijesak, mrmljajući: - Ovako ću uvijek, do smrti, bez ikakve promjene... Nepomičnost toga mog života navodila me tada na nenadane, čudne misli, kao neke bljeske ludila. Skočio bih na noge, kao da ga želim zbaciti sa sebe, i počeo šetati obalom; no tada bih vidio kako mlitavo i sanjivo more bez prestanka šalje k obali svoje valove; vidio bih pustu pješčanu obalu, pa bih, mašući rukama, srdito po vikao: - Ali zašto? Zašto? Pa bi mi se smočile noge.

88

More bi možda i malko jače zapljusnulo pokojim valom, da me opomene: - Gledaj, dragi moj, što dobiva čovjek ako pita za neke razloge. Smoči noge. Vrati se u svoju knjižnicu. Slana voda izjeda cipele, a novca za bacanje nemaš. Vrati se u knjižnicu i ostavi se filozofskih knjiga; idi, idi radije pa i ti čitaj da je Biernbaum Johan Abraham dao tiskati u Leipzigu 1738. knjižicu u osmini, od toga ćeš sigurno imati više koristi. No jednoga mi dana konačno dođoše i rekoše da su mi ženu uhvatili trudovi te da odmah pođem kući. Otrčah kao jelen, no više zato da umaknem sam od sebe, da ne ostanem nijedne minute nasamo sa sobom i da ne mislim kako ću uskoro dobiti dijete - ja, u ovom stanju, dijete! Jedva dođoh na kućna vrata, a punica me pograbi za pleća i okrenu me: - Po liječnika! Trči! Romilda umire!

89

Na takvu vijest iznebuha, zar ne, čovjeku dođe da stane kao skamenjen. Umjesto toga - „trči!". Nisam više osjećao noge pod sobom; nisam znao kamo da se okrenem, a dok sam jurio, ne znam ni sam kako, govorio sam „po liječnika! po liječnika!". A ljudi se putem zaustavljahu i hotijahu da se i ja zaustavim i objasnim što mi se dogodilo; osjećao sam kako me vuku za rukav, vidio sam pred sobom blijeda, zaprepaštena lica; gurao sam svakoga s puta: „Po liječnika, po liječnika!" Liječnik je, međutim, već bio u mojoj kući. Kad se vratih, onako zadihan i u bijednu stanju, pošto obiđoh sve ljekarnice, očajan i bijesan, prva se djevojčica već bila rodila. Mučili su se da izvuku i drugu. - Dvije! Čini mi se da ih još vidim, tu, u kolijevci, jednu do druge; grebu jedna drugu onim svojim nježnim ručicama koje su već oboružane čaporcima, grebu od nekog divljačkog nagona koji pobuđuje 90

grozu i samilost; jadne, jadnije od ono dvoje mačića što sam ih svakoga jutra nalazio u mišolovci; ni one nemaju snage cviljeti, kao ni one mačkice mijaukati; a u međuvremenu se, eto, grebu! Rastavih ih, a na prvi dodir onih nježnih i hladnih tjelešaca, opet me prođoše srsi, neki neizrecivi drhtaj nježnosti - bile su moje! Jedna mi umrije nakon nekoliko dana dok mi je druga dala vremena da je zavolim svim očinskim žarom čovjeka koji više ništa nema, pa od svoga djeteta stvara sebi jedinu svrhu života; imala je okrutnosti da mi umre kad joj je već bila gotovo godina dana i kad se bila jako proljepšala, s onim zlatnim viticama što sam ih ovijao oko prstiju i nezasitno ljubio. Zvala me je „tata", a ja sam joj odmah odgovarao „kćeri!", a ona opet „tata"... onako, bez ikakva razloga, kao što se ptice međusobno dozivaju. Umrije mi u isto vrijeme kad i moja mama, istoga dana i gotovo 91

istoga sata. Tih posljednjih dana nisam više znao kako da podijelim svoju brigu i muku. Ostavljao bih malu koja je počivala, pa bih pojurio k majci koja se nije brinula za se, za svoju smrt, već me pitala za nju, unučicu, tugujući što je ne može više vidjeti ni posljednji put poljubiti. Ta muka potraja devet dana! A nakon devet dana i devet noći neprekidna bdijenja, tijekom kojih nisam ni minutu oka stisnuo... moram li reći? - mnogi bi se možda susprezali priznati, ali to je ipak posve ljudski - nisam osjetio boli, ne toga trena; ostadoh neko vrijeme zapanjen i strašno sumoran, da bih odmah zatim zaspao. Jasno. Moradoh najprije spavati. Kasnije, da, kad sam se probudio, spopade me srdita, grozna bol za kćerkicom i za majkom, kojih više nije bilo... Umalo te ne siđoh s uma. Cijelu sam noć tumarao gradom i poljima; ne znam kakve su mi se sve misli vrzmale po glavi, znam samo da sam se, na kraju, našao na imanju Kokošinjak, blizu mlinskoga 92

korita, te da me je neki Filippo, stari mlinar koji je ondje radio kao čuvar, poveo sa sobom, posjeo me malo dalje ispod stabala i dugo mi, dugo govorio o mami, pa i o ocu, i o lijepim davnim vremenima; reče mi također da ne smijem plakati i tako očajavati jer je baka, dobra bakica, požurila na onaj svijet da preuzme brigu oko moje kćerkice, pa će je ona držati na koljenima, i uvijek joj govoriti o meni, i nikad je neće ostaviti samu, nikada. Tri dana nakon toga Roberto, kao da mi je htio platiti suze, posla mi pet stotina lira. Htio je, reče, da dostojno sahranim majku, no za to se već bila pobrinula strina Skolastika. Tih pet stotina lira ostade neko vrijeme među listovima neke knjižurine u knjižnici. Poslije poslužiše meni i postadoše - kako da kažem razlogom moje prve smrti.

93

VI. TAK, TAK, TAK.

Činilo se kao da igra samo ona, ta kuglica od bjelokosti, dok dražesno juri u ruletu, u smjeru suprotnom od ploče: „Tak, tak, tak..." Samo ona; svakako ne i oni što je gledaju bez daha i u mukama koje im zadaje njezina hirovitost; a njoj su, eto, na žutim četverokutima igraćega stola tolike ruke, kao zavjetni poklon, prinijele zlata, zlata i zlata - tolike ruke što sada dršću u tjeskobnu iščekivanju opipavajući nesvjesno novo zlato, određeno za idući ulog, dok oči, pune molbe, kao da govore: Kamo ti izvoliš, kamo ti izvoliš pasti, dražesna kuglice od bjelokosti, okrutna božice naša!? Tu, u Monte Carlu, bio sam se našao pukim slučajem. Nakon jedne od uobičajenih scena s punicom i ženom, koje sad u meni, onako potištenome i slomljenom nedavnom dvostrukom nesrećom, 94

pobuđivahu nesnosno gađenje, nisam više znao kako trpjeti muku, dapače odvratnost takva života; bijedan, bez vjere i nade u bolje, bez utjehe koju mi je dotad pružala moja slatka djevojčica, bez najmanje naknade za gorčinu, za sjetu, za strašan očaj koji me obuzeo, gotovo iznenadnom odlukom pobjegoh iz grada, pješice, s Bertovih pet stotina lira u džepu. Putem sam razmišljao da li da sa željezničke stanice obližnjega mjesta prema kojemu sam se bio uputio pođem u Marseilles, a kad stignem, ukrcat ću se, makar i s kartom trećega razreda, za Ameriku, onako na sreću. Što mi se, uostalom, moglo gore dogoditi od onoga što sam podnio i podnosio kod kuće? Istina, poći ću u susret drugim lancima, ali oni mi se neće činiti težima od onih koje sam trgao s nogu. A onda ću vidjeti druge zemlje, drugi svijet, drugi život, pa ću se bar osloboditi potištenosti koja me pritišće i guši.

95

Ali stigavši u Nizzu, osjetih kako mi ponestaje odvažnosti. Moja je mladenačka žestina bila već poodavna slomljena; dosada me već previše rastočila, a bol me oslabila. Još više klonuh duhom zbog premalene svote s kojom sam se htio odvažiti u mračni udes, poći onako daleko ususret posve nepoznatu životu, a bez ikakve pripreme. Sišavši, dakle, s vlaka u Nizzi, a ne odlučivši se još posve na povratak kući, lutajući gradom, slučajno se zaustavih pred nekom velikom trgovinom na Avenue de la Gare, nad kojom je stajao natpis od velikih zlatnih pismena: DEPOT DE ROULETTES DE PRECISION Bilo je tu ruleta u svim veličinama, s drugim igraćim priborom i raznim knjižicama kojima je na koricama opet bio nacrtan rulet.

96

Poznato je da nesretnici lako postaju praznovjerni, ma koliko ismijavali tuđu lakovjernost i nade koje u njima samima praznovjerje katkada iznenada pobudi, a koje se, dakako, nikad ne ostvaruju. Sjećam se da sam se, pročitavši naslov jedne od tih'knjiga - Methode pour gagner a la roulette, udaljio od trgovine s ljutitim i sažalnim smiješkom. Ali se nakon nekoliko koraka vratih te (iz radoznalosti, molim, ni zbog čega drugoga!), s istim ljutitim i sažalnim smiješkom na usnama, uđoh u trgovinu i kupih knjižicu. Nisam uopće znao o čemu je riječ, u čemu se sastoji igra i kako je zamišljena. Počeh čitati, ali razumio sam vrlo malo. „Možda zato", pomislih, „što ne znam dobro francuski." Nitko me tom jeziku nije podučavao; sam sam bio nešto naučio, onako, čitajući pomalo u knjižnici. Stoga nisam bio nimalo siguran glede izgovora i bojao sam se da će mi se ljudi smijati kad progovorim. 97

Baš me taj strah isprva učini neodlučnim, no onda pomislih kako sam krenuo s nakanom da se otputim sve do Amerike, bez ičega, bez ikakvog znanja engleskoga ili španjolskoga, pa sam se, dakle, s ono malo francuskoga jezika što sam ga znao, i vođen tom knjižicom, mogao odvažiti do Monte Carla, na dva koraka odande. Ni moja punica ni žena, rekoh sam sebi u vlaku, ne znaju za ovo malo novca što mi je preostalo u lisnici. Idem, pa ću ga tamo baciti, da se riješim svake napasti. Nadam se da ću moći spasiti toliko da platim povratak kući. A ne bude li tako... Čuo sam da u perivoju oko igračnice ima u izobilju stabala, i to čvrstih! Na koncu konca, bar ću se štedljivo objesiti o jedno od njih, za pojas hlača, pa ću ostaviti i dobar dojam. Ljudi će reći: „Tko zna koliko je izgubio taj jadnik!" Istini za volju, nadao sam se nečemu boljem. Ulaz, doduše, nije loš; onih osam mramornih stupova 98

svjedoče o nakani da se Fortuni podigne hram. Veliki glavni ulaz i dvoja bočna vrata. Na njima je pisalo Tirez; dotle je sezalo moje znanje. Dovinuh se i značenju onoga Poussez na ulaznim vratima, što je očito moralo značiti suprotno; gurnuh vrata i uđoh. Strašna li neukusa! To čovjeka ljuti. Mogli su bar svima koji onamo dolaze i ostavljaju toliki novac pružiti zadovoljstvo da ih oderu na manje raskošnom, a ljepšemu mjestu. Svi veliki gradovi nastoje imati lijepu klaonicu za jadne životinje, ali one, nemajući nikakva odgoja, ne mogu u njoj uživati. Ipak je istina da najveći broj posjetilaca ima posve drukčiju želju, pa slabo pazi na ukus kojim je uređeno onih pet dvorana, kao što ni oni koji sjede uokolo po divanima često nisu kadri primijetiti sumnjivu eleganciju presvlaka. Tu obično sjede nesretnici kojima je strast za igrom na najnevjerojatniji način smutila pamet; sjede tu, proučavaju 99

takozvanu ravnotežu vjerojatnosti i ozbiljno razmišljaju što bi se dalo pokušati, prave cijelu arhitekturu igre, zagledavajući u bilješke o sudbini pojedinih brojeva; jednom riječju, žele iz slučaja izvući logiku, reklo bi se: krv iz kamena, a posve su uvjereni da će im to danas-sutra poći za rukom. Ali ne treba se ničemu čuditi! - Ah! 12! 12! - govorio mi je neki gospodin iz Lugana, ljudina koja me navodila na utješnu pomisao o izdržljivosti ljudske rase. - Dvanaest je kralj svih brojeva, to je i moj broj! Nikad me ne iznevjeri! Istina, veseli ga da me ljuti, štoviše, često; ali me onda, na kraju, uvijek nagradi za moju vjernost. Ta je eto ljudina bila zaljubljena u broj 12 i ni o čemu drugome nije znala govoriti. Ispriča mi da dan prije taj njegov broj nije htio izaći ni jedan jedini put; ali on nije polagao oružja - svaki put je uporno stavljao svoj ulog na 12; ostao je na njemu do posljednjega trenutka, do časa kad krupjei najavljuju: 100

- Messieurs, aux trois derniers! Pa opet na prvi pokušaj od ta tri puta - ništa; ništa ni drugi; na treći i posljednji, paf: 12. - Obratio mi se! - zaključi, a oči mu zasjaše od radosti. - Obratio mi se! Istina je da je cio dan gubio, da mu je za posljednji ulog bilo ostalo svega nekoliko franaka, tako da na kraju nije mogao nadoknaditi gubitak. No što to mari? Obratio mu se broj 12! Slušajući taj razgovor, dođu mi na um četiri stiha jadnoga Pinzonea, čija se bilježnica s igrama riječi i vrtoglavim srokovima, koja se našla prilikom seobe iz stana, sada nalazila u knjižnici, pa ih izdeklamirah tome gospodinu: Već umorih se čekajuć Fortunu, No božica hirovita je ipak Morala jednom proći mojim putem. I prođe, eto, al' škrta bijaše.

101

A gospodin se na to uhvati objema rukama za glavu, a cijelo mu se lice bolno zgrči i dugo tako ostade. Pogledah ga, najprije začuđeno, a onda zaprepašteno. - Što vam je? - Ništa. Smijem se - odgovori mi on. On se tako smijao! Toliko ga je žestoko boljela glava da nije mogao podnijeti potres smijeha. I sad se zaljubite u broj 12! Prije negoli ću okušati sreću iako bez ikakvih iluzija - htio sam neko vrijeme gledati, da vidim kako se igra. Igra mi se nije učinila onako zamršenom kao što mi je to bila nagovijestila moja knjižica. Posred stola, na zelenom numeriranom pustu, bio je ugrađen rulet. Svuda unaokolo igrači, muškarci i žene, staro i mlado, iz svih zemalja i svih staleža, neki sjedeći, neki na nogama, nervozno su se žurili rasporediti hrpe i hrpice lujdora, škuda i novčanica po žutim brojevima u četverokutima. Oni koji se nisu 102

željeli ili uspijevali približiti, govorili su krupjeu brojeve i boje na koje su htjeli igrati, a krupje je odmah nevjerojatno spretno grabljicama prema uputi raspoređivao njihove uloge; nastajala je tišina, neka čudna, tjeskobna tišina, kao drhtava od zauzdane žestine, prekidana s vremena na vrijeme jednoličnim i pospanim glasom krupjea. - Messieurs, faites vos jeux! Dotle su tamo, kod drugih stolova, drugi, jednako tako jednolični glasovi, govorili: - Le jeu est fait! Rien ne va plus! Na kraju bi krupje bacio kuglicu na rulet: - Tak, tak, tak... I sve se oči okretahu k njoj s različitim izražajima: nemira, izazova, tjeskobe, straha. Poneki od onih što ostadoše na nogama, iza onih što imadoše sreću da nadu stolicu, provuče se da još jedanput pogleda svoj ulog, prije nego se krupjeove grabljice pruže da ga zahvate. 103

Kuglica bi na kraju pala na četverokut, a krupje bi svojim uobičajenim glasom ponovio ustaljenu formulu i najavio izašli broj i boju. Odvažih se prvi put postaviti nekoliko škuda na lijevi stol u prvoj dvorani, onako, na sreću, na dvadeset i pet; pa stadoh i ja gledati zločestu kuglicu, ali sa smiješkom, jer me je nešto čudno škakljalo u trbuhu. Kuglica pade na četverokut, a krupje najavi: - Vingt-cing. Rouge, impair et passe! Dobio sam! Pružih ruku prema svojoj narasloj hrpici, kad me neki gospodin, vrlo visoka stasa, snažnih, odveć uzdignutih ramena, na kojima je stajala malena glava sa zlatnim naočalama na plosnatu nosu, kosa čela koje se spuštalo prema tjemenu, kose duge i glatke na zatiljku, plave i prosijede, kao što su mu bili i bradica i brkovi, prilično neuglađeno odgurnu i sam uze moj novac. Svojom siromašnom i plašljivom francuštinom htjedoh 104

ga upozoriti da je pogriješio - o, sigurno nehotice! Bio je Nijemac i francuski je govorio gore od mene, ali odvažno kao lav; navali na me tvrdeći da sam ja pogriješio, a ne on, te da je novac njegov. Pogledah oko sebe u čudu; nitko ni da pisne, čak ni moj susjed koji me ipak vidio kako polažem ono nekoliko škuda na dvadeset i pet. Pogledah krupjee - nepomični, bešćutni kao kipovi. „Tako?" rekoh u sebi i mirno pokupih ostale škude koje sam bio stavio na stol preda se, te odoh. „Evo metode pour gagner a la roulette", pomislih, „koje moja knjižica ne spominje. A tko zna nije li, na koncu konca, i jedina!" Ali sreća me, ne znam zbog kakvih svojih skrovitih namjera, ushtjednu svečano i slavno natjerati u laž. Približivši se drugomu stolu, za kojim se igralo na veliko, najprije sam prilično dugo promatrao čeljad koja se skupila oko njega. Bila su to većinom gospoda u fraku; 105

bilo je tu i nekoliko gospođa; više mi se no jedna učini sumnjivom; pogled na nekoga vrlo plavoga čovječuljka velikih modrih očiju, išaranih krvavim žilicama i obrubljenih dugim, gotovo bijelim trepavicama, ne uli mi mnogo povjerenaja. Kao prvo, i on je bio u fraku, ali se vidjelo da na tu odjeću nije navikao. Htjedoh ga vidjeti na djelu. Stavi veliki ulog, izgubi, osta hladnokrvan. U sljedećoj igri ponovno stavi veliki ulog - no! taj neće posegnuti za mojim sitnim novcem! Iako sam se odmah u početku onako opekao, postidjeh se svoje sumnje. Bilo je ondje toliko svijeta koji je na pregršti bacao zlato i srebro, kao pijesak, bez imalo straha, a ja se bojim za svoju siromaštinu. Među ostalima primijetih nekakvoga mladića, blijeda kao vosak, s velikim monoklom na lijevom oku, koji se pravio pospano nehajan; sjedio je nemarno; iz džepova hlača vadio je svoje lujdore i stavljao ih odoka na bilo koji broj, pa je, cupkajući dlake 106

brkova koji su tek nicali, čekao da kuglica padne; nato bi upitao svoga susjeda je li izgubio. Vidio sam da uvijek gubi. Taj je njegov susjed bio mršav, vrlo elegantan čovjek od četrdesetak godina, ali mu je vrat bio odveć dug i tanak, bradice gotovo nije ni imao; imao je par crnih, živahnih očica i lijepu vranu kosu, bujnu, počešljanu uvis. Očito je uživao da mladiću odgovara potvrdno. On je pak katkada dobivao. Postavih se do nekoga debelog gospodina tako tamne puti da su mu podočnjaci i vjeđe bili kao načađeni; kosa mu je bila sijeda, boje hrđe, a bradica još gotovo posve crna i kovrčava; odisao je snagom i zdravljem; ipak, kao da je skakanje kuglice od bjelokosti u njemu izazivao astmu, svaki bi put glasno, neodoljivo zaječao. Ljudi su se okretali da ga vide, no on je to malokad primjećivao; tada bi načas prestao, pogledao oko sebe s nervoznim smiješkom i opet zaječao, ne

107

mogavši se suzdržati, sve dok kuglica ne bi pala na četverokut. Malo-pomalo, dok sam gledao, i mene obuze groznica igre. Prvi mi pokušaji ne pođoše za rukom. Onda me, međutim, zahvati neka poletna, čudnovata opijenost; sve sam radio tako reći automatski, pod iznenadnim, nesvjesnim nadahnućem; stavljao sam uvijek nakon ostalih, na posljednje mjesto, i odmah bih stekao svijest, uvjerenje da ću dobiti. I dobivao sam. Isprva sam stavljao malo, a onda malo-pomalo sve više i više, ne brojeći. Ona je opijenost u meni sve više rasla i nije splašnjavala zbog pokojeg neuspjelog pokušaja, jer mi se činilo kao da sam ga predvidio; katkada sam, štoviše, govorio u sebi: „Evo, ovaj ću put izgubiti, moram izgubiti." Bio sam sav na iglama. Odjednom me obuze nadahnuće da stavim na kocku sve, pa zbogom - i dobih. Uši su mi šumjele, bio sam sav u ledenom znoju. Učini mi se da me jedan od krupjea, kao začuđen tom mojom 108

ustrajnom srećom, promatra. U napetosti u kojoj sam se nalazio, u pogledu toga čovjeka osjetih kao neki izazov, pa ponovno stavih na kocku sve, i ono što je bilo moje i ono što dobih, bez razmišljanja: ruka mi ode na isti broj kao i čas prije, na 35; htjedoh je povući, ali nisam, već ostadoh na istom mjestu, kao da mi je tko zapovjedio. Zatvorih oči, mora da sam bio sasvim blijed. Nastade potpuna tišina, a meni se učini da je nastala samo zbog mene, kao da su svi obuzeti mojom strahovitom tjeskobom. Kuglica se okretala, okretala cijelu vječnost, tako polako da je svakim okretajem samo povećavala neizdrživu muku. Nakraju pade. Očekivao sam da će krupje svojim uobičajenim glasom (taj mi se glas učinio vrlo dalekim) morati najaviti: - Trent-cinq, noir, impair et passe! Uzeh novac i udaljih se kao pijan. Iznemoglo se spustih na 109

divan i moradoh nasloniti glavu na naslon, osjetivši iznenadnu i neodoljivu potrebu da se oporavim kratkim snom. Gotovo joj popustili, ali osjetih na sebi neku težinu koja mi odmah odagna san. Koliko sam dobio? Otvorih oči, ali ih odmah moradoh opet zatvoriti: vrtjelo mi se u glavi. Vrućina je ondje bila neizdrživa. Što? Već je večer? Vidio sam upaljene svjetiljke. Koliko sam to vremena igrao? Polako ustadoh i izađoh. Vani je u predvorju već bio dan. Svježi me zrak okrijepi. Ondje je šetalo nekoliko ljudi: neki zamišljeni, sami; drugi udvoje, u troje, brbljajući i pušeći. Ja sam ih sve promatrao. Novajlija u gradu, još se posve ne snašavši, htio sam i ja u očima drugih biti malo kao domaći, pa sam proučavao one koji su mi se činili slobodnijima; ali kad bih se najmanje nadao, pokoji bi od njih problijedio, upro očima u daljinu, zanijemio, a zatim odbacio cigaretu i pobjegao praćen smijehom drugova; vratio bi se u dvoranu. 110

Čemu su se to drugovi smijali? Smješkao bih se i ja, instinktivno, kao kakva budala. - A toi, mon cheri! - reče mi potiho neki ženski, malo promukli glas. Okrenuh se i ugledah jednu od onih žena koje su čas prije sjedile sa mnom oko stola kako mi sa smiješkom pruža ružu. Drugu je držala za se; baš ih je bila kupila kod cvjećara u predvorju. Imao sam, dakle, tako nespretno držanje? Obuze me žestoka ljutnja; odbih ne zahvalivši; htjedoh se od nje udaljiti, ali ona me, smiješeći se, uhvati za mišicu, te mi, praveći se pred drugima da je sa mnom u povjerljivu razgovoru, poče nešto tiho i žustro govoriti. Učini mi se da sam razumio kako mi predlaže da igram s njom, jer je čas prije prisustvovala mojim uspješnim potezima; ona će, prema mojim uputama, stavljati uloge za me i za se. Sav se stresoh od ljutnje i ostavih je. 111

Malo poslije, vraćajući se u igračnicu, vidjeh je kako razgovara s nekim oniskim, crnomanjastim, bradatim gospodinom, malo razrokim, Španjolcem po izgledu. Bila mu je dala ružu koju je čas prije meni nudila. Po jednoj njihovoj kretnji shvatih da govore o meni, pa postadoh oprezan. Uđoh u drugu dvoranu; približih se prvom stolu, no bez nakane da igram, kadli se domalo onaj gospodin, ali bez žene, približi stolu, praveći se da me ne vidi. Nato ga počeh odlučno gledati kako bih mu dao na znanje da sam sve dobro vidio te stoga sa mnom neće imati uspjeha. Ali on nije nimalo nalikovao na varalicu. Vidio sam ga kako igra na veliko, izgubio je tri poteza zaredom, neprestano je treptao očima, možda zbog napora koji mu je zadavala želja da sakrije uznemirenost. Kod trećega promašenog poteza pogleda me i nasmiješi se. Ostavih ga i vratih se u drugu dvoranu, k stolu za kojim sam prije dobivao. 112

Krupjei su se zamijenili. Ona je žena ostala na svom prijašnjem mjestu. Zadržah se otraga da me ne opazi i vidjeh da igra skromno, propuštajući poneki krug. Stupih naprijed; ona me opazi; upravo je htjela zaigrati, ali se zadrža čekajući, očevidno, da ja zaigram pa da i ona stavi svoj ulog na isti broj. Ali uzalud je čekala. Kad krupje reče: „Le jeu est fait! Rien ne va plus!" pogledah je, a ona podignu prst i zaprijeti mi u šali. Nekoliko krugova nisam igrao; a onda se ponovno uzbudih, gledajući ostale igrače te, osjetivši kako se u meni budi prijašnji polet, prestadoh obraćati pozornost na nju, već počeh igrati. S kakvim sam to tajanstvenim nadahnućem tako neprogrešivo pratio nepredvidivu mijenu brojeva i boja? Je li to bilo samo čudesno, nesvjesno proricanje? A kako onda objasniti luđačku, baš luđačku tvrdoglavost od koje me, kad je se sjetim, još podilaze srsi, s obzirom na to da sam na kocku stavljao sve, ama baš 113

sve, možda i sam život, u potezima koji su bili pravi pravcati izazovi sudbini? Ne, ne; ispunjavao me u tim časovima osjećaj neke gotovo đavolske snage kojom sam krotio, opčinjavao sreću, vezao njezine hirove za svoje. Nije to bilo samo moje uvjerenje; ubrzo se proširilo i na druge, pa su sada gotovo svi pratili moju presmionu igru. Ne znam koliko je puta prošlo crveno, na koje sam uporno ulagao; ulagao bih na ništicu, i izlazila bi ništica. Čak se i onaj mladić koji je vadio lujdore iz džepa hlača bio prenuo i raspalio; debeli je, crnomanjasti gospodin ječao više no ikad. Uzbuđenje oko stola od časa je do časa raslo; bili su to drhtaji nestrpljenja, brze, kratke, nervozne kretnje, jedva zadržavani bijes, tjeskoban i strašan. I sami su krupjei izgubili svoju ukočenu neumoljivost. Odjednom me, pred jednim strahovitim ulogom, obuze kao neka vrtoglavica. Osjetih na sebi pritisak nekakve strašne odgovornosti. Bio sam gotovo natašte 114

od jutra, sav sam drhtao od dugotrajnoga, žestokog uzbuđenja. Nisam više mogao izdržati, pa se nakon toga poteza teturajući povukoh. Osjetih kako me je netko pograbio za ruku. Sav uzbuđen, sipajući plamen iz očiju, onaj me bradati i bucmasti Španjolčić htjede pošto-poto zadržati. - Evo, već je jedanaest i četvrt, krupjei zovu na tri posljednje igre; nas ćemo dvojica raznijeti banku! Obraćao mi se nekim iskvarenim, smiješnim talijanskim; ja sam mu, već potpuno izvan sebe, tvrdoglavo odgovarao na svom jeziku. - Ne, ne, dostaje! Ne mogu više! Pustite me da odem, dragi gospodine. Pustio me je, ali pode za mnom. Pope se sa mnom na vlak koji se vraćao u Nizzu, pa je svakako htio da večeram s njim i odsjednem u njegovu hotelu. Isprva mi baš nije bilo odvratno gotovo plašljivo divljenje koje mi je, čini se, taj čovjek 115

iskazivao, kao kakvom čudotvorcu. Ljudskoj taštini katkada nije mrsko učiniti sebe predmetom čak i onakva poštovanja kakvo zapravo vrijeđa; nije joj mrsko primiti opori i kužni tamjan nekih nedostojnih i nevoljnih kadionica. Bio sam kao general koji je dobio žestoku i očajnu bitku, ali slučajno, ne znajući ni sam kako. Polako samo dolazio k sebi, a odvratnost koju je u meni pobuđivalo društvo tog čovjeka je rasla. Ipak, sišavši u Nizzi, koliko god pokušavao, nije mi pošlo za rukom da ga se otresem; moradoh poći s njim na večeru. Tada mi priznade da mi je on bio poslao u predvorje kasina onu veselu ženicu kojoj on već tri dana lijepi krila ne bi li bar malo poletjela, krila od banknota, to jest daje joj stotinjak lira da okuša sreću. Ženica mora da je te večeri imala lijep dobitak prateći moju igru jer je nakon izlaska nestala. - Što ja tu mogu? Jadnisa je baljda nasla nekog voljeg. Ja sam

116

star. I sahvaljujem Vogu, da sam je se riješio. Reče mi da je u Nizzi već tjedan dana i da svakoga jutra ide u Monte Carlo, gdje je uvijek, do večeras, imao nevjerojatnu nesreću. Želi znati kako ja uspijevam dobivati. Mora da sam shvatio igru, ili imam neko nepogrešivo pravilo. Prasnuh u smijeh i odgovorih mu da do jutros nisam vidio rulet ni na slici, te ne samo što uopće ne znam kako se igra, već nisam ni slutio da ću na taj način igrati i dobiti. To me je smutilo i zadivilo više no njega samoga. Nije se dao uvjeriti. Vješto je skrenuo razgovor (mislio je, bez sumnje, da ima posla s prepredenim nevaljalcem) i govoreći začudno slobodno onim svojim polušpanjolskim a polu bogtepitaj kojim jezikom, uputi mi isti prijedlog na koji me je pokušao navući ujutro uz pomoć one vesele ženice. - Ali ne, oprostite! - kliknuh ja, nastojeći ipak zlovolju ublažiti 117

smiješkom. - Zar vi ozbiljno možete tako tvrdokorno vjerovati da za tu igru može biti pravila ili da čovjek može imati neku tajnu? Za to treba sreće! Danas sam je imao, sutra je mogu ne imati, ili je mogu opet imati; nadam se da ću je imati! - A sasto bi danas niste tjeli iskoristiti svoju sresu? - Ja, isko...? - Da, kako da kasem? Okoristiti se, voila! - Ali prema svojim mogućostima, dragi gospodine! - Bien! - reče on. - Mogu ja sa bas. Bi dajte sresu, ja su dati nobac. - Onda ćemo možda izgubiti! - zaključih ja, smiješeći se. - Ne, ne.. .Vidite. Ako me zaista držite tako sretnim - bit će da sam sretan u igri, u svemu ostalome sigurno nisam učinimo ovako: bez pogodbe među nama i bez ikakve obveze s moje strane, jer je ne želim; vi ulazite svoje velike svote gdje ja ulažem svoje male, kao što ste radili danas, pa bude li dobro išlo...

118

Ne dade mi završiti; prasnu u neki smijeh, koji je trebao biti zloban, te reče: - A ne, gospodine moj, ne! Danas sam to radio, da, ali sutra sigurno nesu! Ako bi vudete stabljali belike uloge s mojima, dobro! Ako ne, onda to sigurno nesu usiniti. Vala lijepa! Pogledah ga naprežući se da shvatim što je htio reći. U onom njegovu smijehu i njegovim riječima bilo je neke sumnje koja me je vrijeđala. Uznemirih se i zatražih objašnjenje. On se prestade smijati, ali mu na licu ostade kao neki ishlapjeli trag toga smijeha. - Kasem da nesu, da to nesu usiniti - ponovi. - Ništa bise ne kasem. Žestoko udarih rukom po stolu i povikah srditim glasom. - Ni slučajno! Izvolite objasniti što ste kanili reći svojim riječima i svojim kretenskim smijehom! Ja vas ne razumijem! Dok sam govorio, vidio sam kako on sve više blijedi i kao da se 119

smanjuje; očito me je htio moliti za oproštenje. Srdito ustadoh i slegnuh ramenima. - A! Prezirem vas i vašu sumnju koju ne mogu ni zamisliti! Platih svoj račun i izađoh. Poznavao sam nekoga časnog čovjeka, zbog jedinstvene inteligencije kojom je bio obdaren dostojna da mu se ljudi uvelike dive; a nisu mu se uopće divili, sve zbog nekih hlača, svijetlih, čini mi se kockastih, odveć priljubljenih o bijedne noge, koje je uporno nosio. Zbog odjeće koju nosimo, zbog njezina kroja, njezine boje, ljudi mogu o nama stvoriti najčudnije mišljenje. Noja sam sad osjećao to veću ljutnju, jer mi se činilo da nisam loše odjeven. Istina, nisam bio u fraku, ali sam imao crno odijelo kao da sam u koroti; sasvim pristojno odijelo, pa ako me je u ovoj istoj odjeći onaj gadni Švabo mogao smatrati tolikim blesanom da prigrabi moj novac, kako me sad ovaj mogao smatrati varalicom?

120

„Možda zbog ove bradurine?", pomislih odlazeći, „ili zbog ove prekratke kose..." U međuvremenu sam tražio bilo kakav hotel, da se zatvorim i pogledam koliko sam dobio. Činilo mi se da sam pun novca; imao sam ga svugdje pomalo, po džepovima kaputa, i hlača, i prsluka: zlata, srebra, banknota - mora da ih je bilo mnogo, mnogo! Čuh gdje izbijaju dva sata. Ulice su bile puste. Prođoše prazna kola; popeh se na njih. Gotovo bez ikakva uloga dobio sam oko jedanaest tisuća lira! Odavno ih već nisam vidio, pa mi se u prvi mah učiniše velikom svotom. No kasnije, kad sam pomislio na svoj negdašnji život, osjetih sam pred sobom veliko poniženje. Što!? Zar su mi dvije godine u knjižnici, s dodatkom svih ostalih nedaća, toliko osiromašile srce? Počeh se trovati novim otrovom gledajući novac na krevetu: - Idi, kreposni čovječe, pitomi knjižničaru, idi, vrati se 121

svojoj kući i umilostivi tim blagom udovu Pescatore. Ona će pomisliti da si ga ukrao i odmah će se u njoj roditi veliko poštovanje prema tebi. Ako ti se to pak ne čini nagradom dostojnom tvoga velikog truda, onda pođi u Ameriku, kao što si prije bio odlučio. Sad bi mogao, ovako opskrbljen novcem. Jedanaest tisuća lira! To je imetak! Skupih novac; bacih ga u ladicu noćnog ormarića i legoh. Ali nisam mogao zaspati. Što mi je, dakle, činiti? Da se vratim u Monte Carlo i ponovim taj izvanredni dobitak? Ili da se njime zadovoljim i skromno živim? Ali kako? Imam li možda još volje i prilike uživati, s onakvom obitelji kakvu sam zasnovao? Odjenut ću malo manje siromašno ženu koja ne samo što mi se više ne nastoji svidjeti, nego kao da baš radi što god može ne bi li mi omrznula, ostajući cijeli dan nepočešljana, bez steznika, u papučama i odjeći koja joj sa svih strana visi. Misli li možda da se za muža kakav sam ja ne isplati više uljepšavati? Osim toga, nakon 122

velike opasnosti u kojoj je lebdjela pri porodu nije se više posve oporavila. Što se pak tiče ćudi, iz dana je u dan postajala sve osornija, ne samo prema meni, nego prema svakome. A ta mrzovolja i taj nedostatak žive i prave ljubavi počeše u njoj poticati neku tromu lijenost. Nije bila zavoljela ni djevojčicu, čije je rođenje zajedno s onom drugom koja je umrla nakon nekoliko dana bilo za nju poraz u usporedbi s Olivinim lijepim muškim djetetom koje se rodilo mjesec dana poslije, zdravo i bez muke, nakon sretne trudnoće. Osim toga, sve one neugodnosti i trvenja što nastaju kad oskudica, poput čupave crne mačketine, legne na pepeo ugašena ognjišta, bila su nam oboma učinila odvratnim zajednički život. Mogu li s jedanaest tisuća lira vratiti mir u kuću i uskrisiti ljubav koju je udova Pescatore već u začetku ubila svojom opačinom? Ludo je to i pomisliti! Što, dakle? Da odem u Ameriku? A zašto da idem tražiti sreću tako daleko, kad se čini da 123

me je ona baš htjela zaustaviti ovdje, u Nizzi, dok ja na to pred onom trgovinom igraćeg pribora nisam ni mislio? Sada valja da se pokažem dostojan nje, njezine naklonosti, ako mi je, kako se čini, odista želi udijeliti. No, dakle! Ili sve ili ništa. Uostalom, bit ću opet gdje sam bio i prije. Ta što je jedanaest tisuća lira!? Tako se sutradan vratih u Monte Carlo. Vraćao sam se dvanaest dana zaredom. Nisam više imao ni prilike ni vremena čuditi se naklonosti sreće, ne samo neobičnoj, već odista nevjerojatnoj, bio sam izvan sebe, posve lud; ne čudim se ni sad, kad, nažalost, znam što mi je spremala kad mi je toliko išla na ruku. Za devet mi dana očajničke borbe pođe za rukom nakupiti uistinu golemu svotu. Nakon devetog dana počeh strmoglavo gubiti. Kao da onaj čudesni polet nije više nalazio hrane u mojoj već iscrpljenoj živčanoj energiji, poče mi ga ponestajati. Ne znadoh ili, bolje, ne mogoh se navrijeme 124

zaustaviti. Zaustavih se, otrijeznih se, ne svojom zaslugom, već pod žestokim dojmom strašna prizora, čini se ne baš rijetka na onome mjestu. Ulazio sam u igračnicu ujutro dvanaestog dana, kad me, izbezumljen i zadihan, sustignu onaj gospodin iz Lugana koji je bio zaljubljen u broj 12, pa mi, više kretnjom nego riječima, objavi da se netko čas prije ubio tamo u perivoju. Odmah pomislih nije li to onaj moj Španjolac i osjetih grižnju savjesti. Bio sam uvjeren da mi je on pomogao u dobitku. Prvoga dana nakon one naše svađe nije htio ulagati gdje sam ulagao ja, pa je svaki put gubio; idućih dana, videći da onako postojano dobivam, pokuša igrati kao ja, ali onda to više ja nisam htio; kao da me je sama Sreća, prisutna i nevidljiva, vodila za ruku, počeh obilaziti od stola do stola. Već ga dva dana nisam viđao, baš otkako sam bio počeo gubiti, a možda i zato što me on više nije pratio.

125

Kad sam pritrčao na označeno mjesto, bio sam uvjeren da ću ga naći ispružena na zemlji, mrtva. No umjesto njega, nađoh onoga blijedog mladića koji se pravio pospano nehajnim i izvlačio lujdore iz džepa hlača, da ih uloži i ne gledajući kamo. Tamo nasred drvoreda izgledao je nekako manji; ležao je pristojno, skupljenih nogu, kao da je prije samoubojstva legao da se pri padu ne ozlijedi; jedna mu je ruka ležala uz tijelo, druga mu je bila malo uzdignuta, zgrčene šake i kažiprsta zaustavljenog u pokretu pucanja. Blizu te ruke ležao je revolver, a malo dalje šešir. Isprva mi se učini da mu je tane izišlo na lijevo oko, s kojega mu je onoliko krvi, sad zgrušane, bilo isteklo na obraz. Ali nije - ta je krv bila štrcnula odatle, kao i iz nosnica i ušiju; još je mnogo krvi bilo iscurilo kroz rupicu kroz desnu sljepoočicu na žuti pijesak staze i zgrušalo se. Desetak osa zujalo je unaokolo; pokoja bi, proždrljiva, i sjela na ono

126

oko. Od tolikih koji su gledali nikomu nije padalo na pamet da ih otjera. Ja izvukoh iz džepa rupčić i njime pokrih ono jadno, strahovito izobličeno lice. Nitko mi zbog toga ne zahvali - oduzeh ljudima najljepši dio cijeloga prizora. Pobjegoh odande i vratih se u Nizzu, sa željom da istoga dana otputujem. U džepu sam imao oko osamdeset i dvije tisuće lira. Sve sam mogao zamisliti, ali nikako da bi se i meni, navečer istoga dana, moglo dogoditi nešto slično.

VII. MIJENJAM VLAK

Mislio sam: otkupit ću Kokošinjak, pa ću se povući onamo, na ladanje, i postati mlinar. Bolje je čovjeku kad je blizu zemlji, a pod njom možda još i najbolje. Svaki posao, uostalom, ima neku lijepu stranu. Ima je čak i grobarski posao. Mlinar se može 127

radovati buci žrvnja i prašini koja leti zrakom i prekriva ga brašnom. Uvjeren sam da tamo u mlinu sad ne otvaraju ni jednu vreću. No čim ga ja dobijem, eto ti: „Gospodine Mattia, a zasun od motke! Gospodine Mattia, puklo je ležište! Gospodine Mattia, zupci na kotaču!" Kao kad je tu još bila ona dobra duša, moja majka, a Malagna upravljao... A dok seja budem bavio oko mlina, upravitelj će mi krasti rod s polja; ako pak budem pazio na nj, mlinar će mi krasti prihod od mlina. Amo mlinar, tamo upravitelj - bit će kao neka ljuljačka, a ja ću po sredini uživati. Bilo bi možda bolje da izvučem iz poštovane škrinje svoje punice jedno od starih odijela Francesca Antonija Pescatorea štono ih udovica čuva pod kamforom i paprom kao svete moći pa da u nj obučem Mariannu Dondi i pošaljem nju neka bude mlinar i nadzire upravitelja.

128

Ladanjski će zrak zacijelo koristiti mojoj ženi. Možda će kojemu stablu otpasti lišće kad je vidi, ptičice će zanijemiti, nadajmo se da potok neće presahnuti. A ja ću ostati knjižničar, sam samcat kod Majke Božje od Milosti. Tako sam razmišljao, a vlak je dotle jurio. Nisam mogao oka sklopiti jer bi mi se odmah strahovito jasno pojavio leš onoga mladića na stazi, malena i skupljena pod velikim nepomičnim stablima u svježem jutru... Zato sam se morao ovako tješiti, drugom morom koja nije bila tako krvava, bar u doslovnom smislu morom svoje punice i žene. Uživao sam zamišljajući prizor svog povratka trinaest dana nakon tajanstvenoga iščeznuća. Bio sam uvjeren (činilo mi se da ih vidim!) da će mi obje, kad uđem, pokazati najprezirniji nehaj. Tek će me pogledati, kao da kažu: - O, opet si tu! Zar nisi slomio vrat? Šute one, šutim ja. No malo kasnije, bez sumnje, udova Pescatore počet će biju vati 129

žuč koja će se nakupiti kad se sjeti službe što sam je možda izgubio. Bio sam odista ponio sa sobom ključ knjižnice; na vijest o mome iščeznuću mora da su svakako obili vrata po naređenju policije; pa, kad me ne nađoše unutra mrtva, i kad mi niotkud drugo nije bilo ni traga ni glasa, u općini su možda čekali moj povratak tri, četiri, pet dana, tjedan dana; a nato su moje mjesto dali kojem drugomu besposličaru. Zašto ja, dakle, tu sjedim? Opet sam, eto, sam sebe izbacio na ulicu. Pa mogu tu i ostati! Dvije sirote žene ne mogu biti obvezne uzdržavati lijenčinu, gotovo kriminalca, koji je samo tako umaknuo, bogzna zbog kakvih drugih podviga itd., itd. Ja samo šutim. Malo-pomalo bijes Marianne Dondi raste, potaknut tom mojom prkosnom šutnjom, raste, vrije, pršti - a ja još uvijek šutim! Najednom ću izvaditi iz džepa lisnicu i uzeti brojiti na

130

stoliću svoje hiljadarke: jedna, dvije, tri, četiri... Marianna Dondi, pa i moja žena, razrogačit će oči i zinuti. A onda će: - Gdje si ih ukrao? - ... sedamdeset i sedam, sedamdeset i osam, sedamdeset i devet, osamdeset, osamdeset ijedan; pet stotina, šest stotina, sedam stotina; deset, dvadeset, dvadeset i pet; osamdeset i jedna tisuća sedam stotina dvadeset i pet lira i četrdeset centezima u džepu. Mirno ću pokupiti novčanice, vratiti ih u lisnicu i ustati. - Ne želite me više u kući? Dobro, hvala lijepo! Idem, i da ste mi zdravo! Smijao sam se misleći na to. Moji me suputnici promatrahu, pa se i oni, ispod brka, smješkahu. Nato, kako bih poprimio ozbiljnije držanje, počeh misliti na svoje vjerovnike kojima ću morati razdijeliti one novčanice. Sakriti ih ne mogu. Osim toga, ako ih sakrijem, što će mi? 131

Da u njima uživam, to mi ti psi jamačno neće dopustiti. Tko zna koliko bi godina još morali čekati da se naplate iz mlina na Kokošinjaku i prihoda od imanja, uz točak uprave koja opet sve proždire kao da melje na dva žrvnja (na dva žrvnja je bio i mlin). Sad ću ih možda, ponudom u gotovu, moći jeftino skinuti s vrata. Pa počeh računati: - Ovoliko Recchioniju, onoj psećoj njuški; ovoliko Filipu Brisigu, a volio bih da tim novcem plati svoj sprovod: ne bi više sisao krv sirotama! - Ovoliko Cichinu Lunaru iz Torina; ovoliko udovici Lippani... Koliko ih još ima? Ih! Koliko hoćeš! Delia Piana, Bossi i Morgottini... Pa to je onda sve što sam dobio u igri! Dobio sam, dakle, u Monte Carlu za njih! Baš sam se ljutio na ona dva dana kad sam gubio! Opet bih bio bogat... bogat! Otimahu mi se duboki uzdasi koji kod mojih suputnika pobuđivahu veći podsmijeh no čas prije. Ali nisam se mogao smiriti. Noć je bila na domaku; zrak kao da je bio 132

od pepela, a dosada puta bila je nesnosna. Na prvoj talijanskoj stanici kupih nekakve novine u nadi da će me uljuljati u san. Otvorih ih i počeh čitati pri svjetlu električne žarulje. Imao sam zadovoljstvo saznati da je dvorac Valencay, po drugi put stavljen na dražbu, bio dodijeljen gospodinu grofu de Castellaneu za svotu od dva milijuna i tristo tisuća franaka. Posjed oko dvorca iznosio je dvije tisuće i osam stotina hektara i bio najveći u Francuskoj. - Gotovo kao Kokošinjak. Pročitah da je njemački car u Potsdamu u podne primio marokansko veleposlanstvo i da je prijamu prisustvovao državni tajnik barun Richthofen. Misija, koja je poslije predstavljena carici, zadržala se na doručku, a bogzna koliko je toga proždrla! I ruski car i carica bili su primili u Peterhofu posebno tibetansko izaslanstvo, koja je Njihovim Veličanstvima predala poklone Dalaj-lame. 133

- Pokloni Dalaj-lame? upitah sam sebe i zatvorih oči zamišljeno. - Kakvi mora da su ti pokloni? Mak - jer zaspah. Ali mak slabe snage, jer se uskoro probudih na trzaj vlaka što se zaustavljao na nekoj postaji. Pogledah na sat: bilo je osam i četvrt. Za jedan sat, otprilike, bit ću dakle kod kuće. Novine su mi još bile u rukama, te ih okrenuli, da na drugoj stranici potražim kakav poklon bolji od Dalaj-lamina. Pogled mi pade na neko: SAMOUBOJSTVO ovako, masnim slovima. Smjesta pomislih da bi to moglo biti ono u Monte Carlu, pa se požurih pročitati. Ali se zaustavih na prvom retku, otisnutom vrlo sitnim slovima: Brzojavljaju nam iz Miragna. - Iz Miragna? Tko se to mogao ubiti u mome mjestu? Pročitah: Jučer, u subotu, 28.,

134

nađen je u koritu jednoga mlina leš u raspadanju... Odjednom mi se oči zamagle jer mi se učini da sam u sljedećem retku opazio ime svojega imanja, a kako sam jednim okom teško čitao onaj sitni tisak, ustadoh da se približim svjetlosti. ... raspadanju. Mlin se nalazi na nekom imanju zvanu Kokošinjak, oko dva kilometra udaljenome od našega grada. Kad su na lice mjesta, u pratnji ostalih, stigli predstavnici sudstva, leš je izvučen iz korita radi zakonskoga očevida i pregleda. Poslije je u njemu prepoznat naš..." Srce mi skoči u grlo i ja užasnuto pogledah svoje suputnike, koji su svi spavali. „Kad na lice mjesta stiže... izvučena iz korita... i pogleda... prepoznat naš knjižničar." -Ja?... „Kad na lice mjesta stiže... poslije... naš knjižničar Mattia Pascal, koji je prije nekoliko dana iščeznuo. Uzrok samoubojstvu: novčane neprilike." 135

Ja?... Iščeznuo... prepoznat... Mattia Pascal... Uznemirena srca, ali odlučno, pročitao sam ne znam koliko puta tih nekoliko redaka. U prvoj se žestini sva moja životna energija snažno usmjeri na prosvjed; kao da je ta vijest, toliko uznemirujuća u svojoj bešćutnoj lakonskoj kratkoći, mogla i za me biti istinita. Ali, ako i nije bila istinita za me, bila je za druge; a izvjesnost koju su ti drugi od jučer imali o mojoj smrti lebdjela je nada mnom kao nesnosno, stalno nasilje koje me satiralo... Pogledah opet svoje suputnike, pa kao da i oni tu, pred mojim očima, počivaju u toj izvjesnosti. Obuze me napast da ih prodrmam iz onih njihovih neudobnih i mučnih položaja, da ih prodrmam i probudim i da im viknem da to nije istina. - Je li moguće? I još jedanput pročitah tu zaprepašćujuću vijest. Nisam više imao mira. Htio sam da se vlak zaustavi, ili pak da pojuri vratolomnom brzinom; od 136

onoga njegova monotonog kretanja što je podsjećalo na neki tvrdi, gluhi i teški automat u meni je neprestano rasla razdraženost. Stiskao sam šake i zarivao nokte u dlanove; gužvao sam novine i opet ih popravljao da još jedanput pročitam vijest koju sam već znao napamet, riječ po riječ. - Prepoznat! Je li moguće da su me prepoznali?... U stanju uznapredovala raspadanja... fuj!... Načas vidjeh sama sebe kako plutam u onoj zelenkastoj vodi u koritu, sagnjila, napuhana, strašna... U nagonskoj grozi skrstih ruke na grudima i opipah se, stisnuh sam sebe rukama. - Nisam ja, nisam ja... Tko je to mogao biti?... Bio je, bez sumnje, nalik na mene... Imao je možda i on bradu kao i ja... stas kao i ja... I prepoznaše me!... Iščeznuo prije nekoliko dana... Dakako! No ja bih htio znati tko se tako požurio da me prepozna. Je li moguće da je nesretnik bio toliko nalik na mene? Odjeven kao i ja? Sasvim isti? Ta bit će da me je „prepoznala" ona, 137

Marianna Dondi, udova Pescatore. O, odmah me je ulovila, odmah me je prepoznala! Nije mogla vjerovati, mogu misliti! On je! On je! Moj zet! Ah, jadni Mattia! Ah, jadni moj sinko! Možda je i zaplakala; možda je i klekla pokraj leša onoga jadnika koji je nije mogao odalamiti nogom i viknuti joj: „Miči se odatle; ne poznajem te." Drhtao sam. Konačno se vlak zaustavi na novoj stanici. Otvorili vrata i izjurih s nejasnom nakanom da odmah nešto učinim: hitan telegram, da opovrgnem tu vijest. Skok pri silasku s vagona bijaše moj spas; kao da mi je izbio iz glave tu glupu misao. Sijevnu mi pred očima i ja ugledah... da tako kažem... svoje oslobođenje, slobodu, nov život! Imam uza se osamdeset i dvije tisuće lira, a ne moram ih više nikomu dati! Mrtav sam, da, mrtav - nemam više dugova, nemam više žene, nemam više punice, nikoga! Slobodan sam, slobodan,

138

slobodan! Što bih više mogao tražiti? Dok sam tako mislio, mora da sam bio ostao u nekom čudnom položaju na onom peronu. Bio sam ostavio otvorena vagonska vrata. Vidjeh oko sebe nekoliko ljudi kako mi nešto viču, ne znam što; jedan me, na kraju, prodrma i gurnu, vičući mi glasnije: - Vlak polazi! - Pa pustite ga, pustite ga da pođe, dragi gospodine! - viknuh ja njemu. - Mijenjam vlak! Tada me spopade neka sumnja: sumnja da ta vijest nije već opovrgnuta; da u Miragnu nisu možda već prepoznali zabludu; da se nisu javili rođaci pravoga mrtvaca i ispravili pogrešku. Prije nego što se razveselim treba da se pouzdano osvjedočim, da pribavim točne i potanke vijesti. Ali kako da ih nabavim? Potražih po džepovima novine. Bio sam ih ostavio u vlaku. Okrenuh se i vidjeh prazni kolosijek koji se pružao i blistao u tihoj noći, pa se osjetih izgubljenim u praznini 139

na toj bijednoj prolaznoj staničici. Tada me spopade još jača sumnja: da nisam sanjao? Nisam: „Javljaju nam iz Miragna: Jučer, u subotu, 28..." Mogu, eto, ponoviti brzojav napamet, riječ po riječ. Nema sumnje! Ipak, premalo je. Dokaza ipak nema dovoljno. Pogledah stanicu; pročitah naziv ALENGA. Hoću li u tome mjestu naći drugih novina? Sjetih se da je nedjelja. U Miragnu je, dakle, toga jutra izašao „Foglietto", jedine novine koje se ondje tiskaju. Moram pošto-poto nabaviti jedan primjerak. U njemu ću naći sve potanje vijesti koje su mi potrebne. No kako se mogu nadati da ću u Alengi naći „Foglietto"? Ništa, brzojavit ću pod lažnim imenom uredništvu lista. Poznavao sam upravitelja, Mira Colzija zvanog Lodoletta, što će reći Ševica. Svi su ga u Miragnu tako zvali otkako je kao mladić - pod tim dražesnim pseudonimom bio objavio svoju prvu i posljednju knjigu stihova. 140

Ali zar za Sevicu neće biti događaj što netko iz Alenge traži njegov list? Bez sumnje, „najzanimljivija" vijest toga tjedna, i zato „udarni članak" toga broja, mora da je bilo moje samoubojstvo. Zar se, dakle, neću izložiti opasnosti da taj neobični zahtjev pobudi u njemu neku sumnju!? „Koješta!" pomislih nato. „Sevici ne može ni na um pasti da se ja nisam zaista utopio. Razlog zahtjevu potražit će u kakvoj drugoj senzaciji svoga današnjeg broja. Odavno se hrabro bori s općinom radi vodovoda i uvođenja plina. Prije će pomisliti da je to zbog te njegove ,kampanje'." Uđoh u stanicu. Srećom se kočijaš jedine kočijice, koja je pripadala pošti, još bio zadržao i čavrljao sa željezničkim činovnicima; mjestance je bilo otprilike tri četvrt sata udaljeno kolima od stanice, a cijeli je put vodio uzbrdo.

141

Popeh se na tu staru rasklimanu kočiju, bez svjetiljke, i uputih se u mrak. Imao sam toliko toga za razmišljanje, a ipak se žestoki dojam što ga je bila na me ostavila ona vijest koja me se toliko ticala svako malo ponovno budio u onoj crnoj, nepoznatoj samoći. Tada bih na čas osjetio prazninu, kao malo prije toga, kad sam vidio prazne tračnice; osjetio bih se strašno odvojenim od života, izgubljenim, osjetio bih kao da sam nadživio sama sebe, da sam u očekivanju nekog života nakon smrti, a uopće ne znam kakav će on biti. Da se rastresem, upitah kočijaša ima li u Alengi kakva novinska agencija. - Kako rekoste? Nema, gospodine! - Zar se u Alengi ne prodaju novine? - A, da. Prodaje ih ljekarnik Grottanelli. - Ima li kakvo svratiste? - Ima, Palmentinovo konačište. 142

Sišao je sa sjedala kako bi malko olakšao teret starom kljusetu, koje je dahtalo vukući nozdrve po zemlji. Jedva sam ga razaznavao. Uto upali lulu, pa ga razaznah kao na mahove. Pomislih: „Kad bi znao koga vozi..." Ali odmah sam sebi postavih to pitanje: „ Koga vozi? Ne znam više ni ja sam. Tko sam ja sad? Moram razmisliti. Nekakvo ime, moram sebi odmah nadjenuti nekakvo ime. Bar da mogu potpisati telegram i da se ne moram naći u neprilici ako me u konačištu upitaju za ime. Zasada je dovoljno da se pobrinem za ime. Da vidimo! Kako se zovem?" Nikad ne bih pomislio da će me stajati toliko muke i da će me toliko uznemiriti izbor nekog imena i prezimena. Osobito prezimena! Slagao sam slogove, onako, bez razmišljanja; izlazila su neka prezimena kao: Strozzani, Parbetta, Martoni, Bartusi... koja su mi još gore dražila živce. U njima nisam nalazio nimalo pristalosti, 143

nimalo smisla. Kao da prezime uopće mora imati smisla! No, dobro je bilo koje!... Martoni, na primjer, zašto ne? Carlo Martoni... Uh, svršeno je! No malo bih kasnije slegnuo ramenima: „Jest! Karlo Martel..." I nemir bi se iznova rađao. Stigoh do sela ne odlučivši se ni za jedno prezime. Srećom, kod ljekarnika, koji je ujedno bio i poštansko-brzojavni činovnik, pipničar, prodavač novina, mješovite robe, životinja i ne znam čega još, nije mi trebalo. Kupih po jedan primjerak od ono nekoliko genovskih novina koje dolažahu: „Il Caffaro" i „Il Secolo XIX"; nato ga upitah mogu li dobiti miranjski „Listić". Taj je Grottanelli imao lice ćuka, nekakve okrugle oči kao od stakla, na koje je svako malo s mukom spuštao hrskavičaste vjeđe. - „Foglietto"? Nije mi poznat. - To su nekakve male provincijske novine, tjednik -

144

objasnih mu. - Htio bih ih imati. Današnji broj, razumije se. - „Foglietto"? Nije mi poznat. - Ne mari. Ne smeta ništa ako vama nije poznat, ja ću vam platiti trošak brzojava uredništvu. Htio bih imati deset, dvadeset primjeraka, sutra ili što prije. Može li se? Nije odgovarao: očima uprtim u prazno još je ponavljao: „Foglietto"? Nije mi poznat. Na kraju odluči napisati brzojav prema mom diktatu, označivši kao adresu svoju ljekarnu. Sutradan, nakon besane noći prekidane burnim morem misli, u Palmentinovu konačištu dobih petnaest primjeraka „Listića". U onim novinama iz Genove, koje sam se, čim ostadoh sam, požurio pročitati, ne nađoh ni spomena. Ruke mi drhtahu dok sam razvijao „Foglietto". Na prvoj stranici ništa. Potražih na dvjema unutarnjim stranicama i odmah mi udari u oči znak korote na vrhu treće stranice, a ispod njega debelim slovima moje ime. Ovako: 145

MATTIA PASCAL O njemu nije bilo vijesti već nekoliko dana, dana strahovite zaprepaštenosti i neizrecive boli za ucviljenu obitelj, zaprepaštenosti i boli što ih je s njima dijelio najveći dio našega građanstva koje ga je voljelo i poštovalo zbog dobra srca, vesela značaja i one prirodne skromnosti koja mu je, zajedno s drugim njegovim vrlinama, omogućivala da hrabro i smireno podnosi nesretni udes koji ga je iz bezbrižne udobnosti u ovo posljednje vrijeme bio doveo na niske grane. Kad je zabrinuta obitelj, nakon prvoga dana neobjašnjive odsutnosti, otišla u Boccamazzinu knjižnicu u kojoj se on, revan u svojoj službi, zadržavao gotovo po cijeli dan i učenim štivom obogaćivao svoju živahnu inteligenciju, nade vrata zatvorena; odmah se pred tim zatvorenim vratima rodi crna i strašna sumnja koju ipak na nekoliko dana rasprši nada, no sve 146

slabija i slabija - da se, naime, udaljio iz mjesta zbog nekoga svog tajnog razloga. Ali jao! Ono najgore, nažalost, bilo je istina!! Nedavni gubitak obožavane majke te, u isto vrijeme, jedinice kćeri, bio je duboko potresao duh našega jadnog prijatelja, tako da je prije otprilike tri mjeseca već jedanput noću pokušao dokrajčiti svoje nevoljne dane, baš u koritu onoga mlina koji ga je podsjećao na minuli sjaj njegova doma i na sretna vremena. ... Veće boli ne imade već sjećati se svojih sretnih dana u nevolji... To nam je, suznih očiju, jecajući pred izobličenim lesom s kojega je kapala voda, ispričao stari mlinar, vjeran i odan obitelji negdašnjih gospodara. Bila se spustila žalosna noć; crvena je svjetiljka bila položena na zemlju, do leša koji su čuvala dva kraljevska karabinjera, a stari je Filippo Brina (spominjemo ga da 147

mu se dive dobri ljudi) govorio i plakao s nama. One mu je tužne noći pošlo za rukom spriječiti da nesretnik provede u djelo nasilni naum; ali se Filippo Brina ne nade tu, da ga ovoga drugog puta zadrži. A Mattia Pascal ležaše, možda cijelu jednu noć i pola sljedećega dana, u koritu onoga mlina. Nećemo ni pokušavati opisati žalosni prizor koji nastade kad se prekjučer, u predvečerje, neutješna udovica nade pred jadnim, unakaženim ostacima ljubljenoga druga koji je otišao potražiti svoju kćer... Cijelo mjesto suosjeća u njezinoj tuzi, pa je to i pokazalo, otprativši do posljednjega boravišta mrtvo tijelo, nad kojim je kratko i ganutljivo oproštajno slovo održao naš općinski tajnik Vitez Pomino. Nesretnoj obitelji, utonutoj u toliku žalost, bratu Robertu, koji je daleko od Miragna, izražavamo najdublju sućut, a našem dobrom Mattiji slomljena srca, posljednji

148

put kažemo: „Zbogom, prijatelju, zbogom!" M.C.

mili

I bez tih inicijala bio bih u piscu nekrologa prepoznao Ševicu. Ali moram prije svega priznati da me pogled na vlastito ime, otisnuto ispod te crne crte, koliko god to očekivao, nije nipošto razveselilo, dapače, otkucaji srca toliko mi se ubrzaše da sam nakon nekoliko redaka morao prekinuti čitanje. „Strahovita zaprepaštenost i neizreciva bol" moje obitelji ne natjeraše me u smijeh, pa ni ljubav i poštovanje mojih sugrađana prema mojim lijepim vrlinama, ni moja revnost u službi. Uspomena na onu žalosnu noć na Kokošinjaku, nakon smrti majke i kćerkice, koja je bila kao neki dokaz, najveći dokaz mojeg samoubojstva, najprije me začudi, kao neko nepredviđeno i čudno uplitanje slučaja; kasnije probudi u meni grizodušje i potištenost. - Ne, nisam seja ubio zbog smrti majčine i kćerine, koliko god 149

one noći na to mislio! Istina, u očaju sam bio pobjegao; no sada sam se eto vraćao iz igračnice u kojoj mi se Sreća na najčudnovatiji način bila nasmiješila, pa mi se i dalje smijSšila; netko se drugi ubio za me, netko drugi, jamačno neki stranac kojemu sam ukrao žalost rodbine i prijatelja, te ga osudio - o, porugo nad porugama - na ono što mu ne pripada, lažnu žalost i čak nagrobni govor napudranog viteza Pomina! To je bio moj prvi dojam kad sam pročitao svoj nekrolog u „Listiću". No kasnije pomislih da taj jadnik jamačno nije umro zbog mene i da, oglasim li se, neću time i njega oživjeti. Ako se okoristim njegovom smrću, ja zapravo ne činim nikakvu prijevaru na štetu njegove rodbine, već im, štoviše, iskazujem uslugu; za njih sam, zaista, mrtvac ja, a ne on, pa oni mogu misliti da je on iščezao i još se nadati, nadati se da će ga danas ili sutra opet vidjeti.

150

Preostaju još moja žena i punica. Moram li baš vjerovati u njihovu tugu zbog moje smrti, u svu onu „neizrecivu bol", u onu „neizmjernu žalost" Ševičina posmrtnog „udarnog članka"? Zaboga, bilo je dovoljno polako otvoriti jedno oko onomu jadnomu mrtvacu i vidjeti da to nisam ja; ali ako čak pretpostavimo da su oči ostale na dnu korita, molim vas, žena koja to baš ne želi ne može tako lako zamijeniti nekoga drugog čovjeka s vlastitim mužem. Požurile su se prepoznati me u onome mrtvacu? Nada li se sada udova Pescatore da će Malagna, ganut i možda malčice mučen grizodušjem zbog tog mojeg okrutnog samoubojstva, priteći u pomoć sirotoj udovici? Dobro, ako su one zadovoljne, ja sam još zadovoljniji! - Umro? Utopio se? Pokopajmo ga i ne trošimo više riječi! Ustadoh, protegnuh ruke i odahnuh zbog istinskog olakšanja.

151

VIII. ADRIANO MEIS

Ne toliko kako bih prevario druge, koji su se sami htjeli prevariti, pokazavši pritom lakoumnost koja u mojem slučaju nije možda žaljenja vrijedna, ali sigurno ni dostojna pohvale, koliko da poslušam sreću i udovoljim svojoj vlastitoj potrebi, odmah se dadoh na posao da učinim od sebe drugog čovjeka. Malo sam se ili nimalo mogao ponositi onim nesretnikom za kojega su silom htjeli da bijedno zaglavi u koritu mlina. Nakon tolikih gluposti što ih je počinio možda i nije zaslužio bolju sudbinu. Sada bih bio volio da ne samo u vanjštini, već ni u nutrini, od njega više ne ostane ni traga. Bio sam sam, osamljeniji nisam mogao biti na ovome svijetu, razriješen svake veze i obveze, slobodan, novi i apsolutni gospodar sebe samoga, bez tereta vlastite prošlosti, a s budućnošću

152

koju mogu izgraditi prema vlastitoj volji. Ah, krila! Kako sam se laganim osjećao! Doživljaj života koji mi je donio tijek moje prošlosti nije smio više imati u meni razloga za opstanak. Morao sam steći nov doživljaj života, ne koristeći se ni najmanje nesretnim iskustvom pokojnoga Mattije Pascala. Sve je ovisilo o meni. Mogao sam i morao biti kovač svoje nove sudbine, onoliko koliko mi je to Fortuna dopustila. - A prije svega ću - govorah sam sebi - voditi brigu o ovoj svojoj slobodi. Vodit ću je na šetnju po ravnim i uvijek novim putovima, a nikada je neću zaodijevati teškim ruhom. Zažmirit ću i zaobići svaki životni prizor koji mi se u nekom trenutku učini neugodnim. Nastojat ću svoj život što skorije izgraditi od stvari koje obično zovu neživima, pa ću tražiti lijepe vidike, ljupka, mirna mjesta. Malo-pomalo iznova ću sam sebe odgojiti; strpljivo ću se i brižno izmijeniti, tako da 153

ću moći reći ne samo da sam proživio dva života, nego da sam bio i dva čovjeka. Za početak, već u Alengi, nekoliko sati prije odlaska, pođoh brijaču da mi skrati bradu. Rado bih je bio odmah sasvim obrijao, zajedno s brkovima, ali me zadrža strah da u mjestancu ne pobudim sumnju. Brijač je istodobno bio i krojač; star, bokova gotovo sastavljenih od pognutog sjedenja, uvijek u istom položaju, a naočale je nosio na vrhu nosa. Mora da je ipak bio više krojač nego brijač. Kao bič Božji stušti se na onu bradurinu, koja više nije pripadala meni, naoružan nekakvim vunarskim škaretinama, koje je na vrhu trebalo podržavati drugom rukom. Nisam se usuđivao disati; zatvorili oči i otvorih ih tek kad sam osjetio da me lagano stresao. Sav oznojen, dobričina mi pruži zrcalo kako bih mu mogao reći jesam li zadovoljan. Još i to!

154

- Ne, hvala - ogradih se. Odložite ga. Ne bih ga htio prestrašiti. On razrogači oči i upita me: - Koga? - Pa to zrcalo. Zgodno je! Mora da je starinsko... Bilo je okruglo, s koštanim, izrezuckanim drškom, tko zna što je sve prošlo i kako je dospjelo ovamo, u ovu krojačnicubrijačnicu. Ali, konačno, da ne ozlovoljim vlasnika, koji me je i dalje začuđeno gledao, stavih ga pred oči. Jesam li zadovoljan? Iz tog prvog nagrđivanja naslutjeh kakva će se nakaza pojaviti za kratko vrijeme, nakon potrebne i korjenite izmjene izgleda Mattije Pascala. Eto novog razloga da ga zamrzim! Vrlo malena, šiljata i uvučena bradica, koju je Pascal toliko godina skrivao pod onom bradurinom, učini mi se pravom izdajom. Sad ću tu smiješnu stvar morati nositi sasvim

155

ogoljenu! A kakav sam tek nos baštinio! Pa to oko! „Ah, ovo oko", pomislih, „ono će uvijek ostati njegovo na mojem novom licu! Mogu ga samo sakriti koliko se bude dalo naočalama u boji, koje će možda pridonijeti da se moje obličje učini prihvatljivijim. Pustit ću kosu, pa ću s ovim lijepim širokim čelom, s naočalama, posve golobrad, nalikovati nekom njemačkom filozofu. K tome redengot i šešir širokog oboda". Nisam imao drugog izlaza; s takvim izgledom morao sam, hoćeš-nećeš, biti filozof. Pa, hvala Bogu; oboružat ću se nekom veselom filozofijom, s pomoću koje ću se nekako snaći među svim tim jadnim ljudima što će mi se najvjerojatnije, koliko god se ja imao namjeru truditi, i dalje činiti pomalo smiješnima i bijednima. Ime mi samo dođe kao na poklon u vlaku, nekoliko sati nakon odlaska iz Alegne u Torino. Putovao sam s dva gospodina koji su živahno 156

razgovarali o kršćanskoj ikonografiji u kojoj se neznalici kakva sam ja obojica odmah učiniše vrlo učenima. Činilo se da jedan od njih, mlađi, blijeda lica, obrasla gustom i čupavom crnom bradom, osjeća neko veliko i osobito zadovoljstvo pri iskazivanju mišljenja za koje je on tvrdio da je vrlo staro i da ga brane Justin Mučenik, Tertulijan i ne znam tko još, a prema kojemu je Krist bio vrlo ružan. Govorio je nekom glasinom kao iz pećine, koja je bila u čudnoj opreci s njegovim nadahnutim izgledom. - Dakako, dakako, ružan! Vrlo ružan! Pa i Ćiril Aleksandrijski! Svakako, Ćiril Aleksandrijski tvrdi čak da je Krist bio najružniji od svih ljudi. Drugi, vrlo mršav starčić, miran u svom asketskom bljedilu, no ipak s borom u kutovima usana koje su odavale finu ironiju, sjedeći gotovo na leđima, vrata duga i ispružena kao pod jarmom, tvrdio je, naprotiv, da se čovjek ne može 157

osloniti na najstarija svjedočanstva. - Jer Crkva je u prvim stoljećima, posve obuzeta nastojanjem da upije nauk i duh onoga koji joj je pružio nadahnuće, malo, da, vrlo malo, mislila na njegov vanjski izgled. U neko doba počeše govoriti o Veroniki i o dva kipa u gradu Paneasu, za koje se drži da predstavljaju Krista. - Kako ne!? - planu bradati mladić. - Nema više nikakve sumnje! Ta dva kipa predstavljaju cara Hadrijana s gradom pod nogama. Starac je i dalje mirno branio svoje mišljenje, koje je sigurno bilo suprotno mladićevu, jer se onaj drugi nije dao već je, gledajući mene, uporno tvrdio: - Hadrijan! - ...Beronike, grčki. A od Beronike - Veronika... - Hadrijan! - Pritom je gledao prema meni. - Ili Veronica, vera icon: vrlo vjerojatno izopačenje riječi... 158

- Hadrijan! Ponavljao je to Hadrijanl ne znam koliko puta svraćajući uvijek pogled na me. Kad obojica siđoše s vlaka na nekoj stanici i ostaviše me sama u mojem odjeljku, naslonih se na prozor da ih ispratim pogledom; još su, udaljujući se, raspravljali. Ali starčić u neko doba izgubi strpljivost i potrča. - Tko to kaže? - upita ga glasno mladić držeći se izazovno. Onda se starčić okrenu i do viknu mu: - Camillo de Meis! Učini mi se da je i meni doviknuo to ime, meni, koji sam u međuvremenu mehanički ponavljao: „Hadrijan...". Odbacih odmah onaj ,,de" i zadržah „Meis". - Hadrijan Meis! Da... Adriano Meis. Lijepo zvuči... Učini mi se također da to ime dobro pristaje obrijanom licu s naočalima, dugoj kosi, širokom obodu i dugačkome salonskom kaputu koji ću morati nositi.

159

- Adriano Meis. Vrlo dobro! Krstili su me. Oštro u sebi presjekavši svaku uspomenu na prijašnji život i uredotočivši se na odluku da odsad počnem novi život, bio sam ushićen, obuzet nekom svježom dječjom radošću; osjećao sam kao da mi je svijest opet postala djevičanski čista i prozračna, a duh budan i spreman da iskoristi sve za dobrobit mojega novog „ja". U međuvremenu mi dušu obuze iznimna radost zbog te nove slobode. Nikad nisam tako gledao na ljude i na stvari; u zraku između njih i mene kao da je odjednom nestalo magle, pa mi se novi odnosi koji će među nama nastati pričinjahu lakima, jer ću sada za svoj unutarnji užitak morati vrlo malo iskati od njih. Oh, divne li lakoće duha; vedre li, neizrecive opijenosti! Sreća me iznenada oslobodila svake spletke, odvojila me od zajedničkoga života, učinila me promatračem nevolja u kojima

160

se drugi još trzaju, pa me unutra opominjala: „Vidjet ćeš, vidjet ćeš sad kako će ti se učiniti čudnim, kad ga budeš gledao izvana! Eto jednoga koji se muči i srdi jadnog starca tvrdeći da je Krist bio najružniji od svih ljudi..." Smješkao sam se. Imao sam potrebu smješkati se tako svemu i svačemu: poljskom drveću, na primjer, koje mije u čudnim položajima trčalo u susret u svom varljivom bijegu; raštrkanim kućicama u kojima sam uživao zamišljati seljake kako zaobljenih obraza pušu na maglu, neprijateljicu maslina ili kako dižu ruke šaka stisnutih prema nebu što ne šalje kišu; smješkao sam se i ptičicama koje su bježale na sve strane preplašene onim nečim crnim što uz lomljavu juri preko polja; lelujanju brzojavnih žica preko kojih novinama idu vijesti, poput one iz Miragna o mom samoubojstvu u mlinu na Kokošinjaku; sirotim ženama čuvara pruge koje su, trudne i s 161

muževim šeširom na glavi, mahale smotanom zastavicom. Ali pogled mi pade na vjenčani prsten koji mi je još stiskao prstenjak na lijevoj ruci. To me žestoko potrese; stisnuh oči i stegnuh ljevicu desnom rukom, nastojeći potajno strgnuti s nje taj mali zlatni obruč da ga više ne vidim. Pomislih da se otvara i da su mu iznutra urezana dva imena: „Mattia - Romilda" i dan vjenčanja. Što da radim s njim? Otvorih oči te sam neko vrijeme namrgođeno promatrao prsten na dlanu. Sve je oko mene bilo opet pocrnjelo. Eto još jednoga ostatka lanca koji me veže s prošlošću! Prsten, sam po sebi malen, a ipak tako težak! No lanac je već pokidan, pa neka ide i ta posljednja karika! Već ga htjedoh baciti kroz prozor, ali se suzdržah. Iako mi je slučaj tako neobično išao na ruku, nisam se više mogao pouzdavati u nj; morao sam sve držati mogućim, pa čak i to da prstenčić bačen na 162

otvoreno polje slučajno nađe neki seljak, pa da on, kako bude prelazio iz ruke u ruku, s onim dvama imenima i danom urezanim iznutra, otkrije istinu: da, naime, utopljenik s Kokošinjaka nije knjižničar Mattia Pascal. - „Ne, ne", pomislih, „na neko sigurnije mjesto ..." Ali kamo? Uto se vlak zaustavi na drugoj stanici. Pogledah i odmah mi pade na um misao koju sam se isprva donekle ustručavao ostvariti. Neka mi to bude isprika kod onih koji vole lijepu gestu, kod ljudi koji malo razmišljaju, koji se nerado prisjećaju da čovječanstvo pritišću neke potrebe kojima se, nažalost, mora pokoriti i onaj koga je obuzela duboka žalost, Cezar, Napoleon i, ma koliko se to činilo nedostojnim, najljepša žena... Dosta. S jedne je strane pisalo „Muškarci", a s druge „Žene"; i tu ja pokopah svoj vjenčani prsten... A nato, ne toliko da se rastresem, koliko da dam neki sadržaj svom životu koji je visio u praznini, počeh razmišljati o 163

Adrianu Meisu, zamišljati njegovu prošlost, pitati se tko mi je otac, gdje sam se rodio itd. - mirno, naprežući se da sve dobro vidim i utvrdim do najsitnijih pojedinosti. Jedinac sam; činilo mi se da se o tome nema što raspravljati. - Ne samo jedinac, nego i jedinstven slučaj... Ali ne! Tko zna koliko ih ima poput mene, u istom položaju, moje braće. Čovjek ostavi šešir i kaput, s pismom u džepu, na prsobranu kakvoga mosta, na rijeci; a onda, umjesto da se baci u vodu, ode mirno u Ameriku ili drugamo. Nekoliko dana kasnije izvuku nekakav leš koji se ne može prepoznati; „bit će to onaj koji je ostavio pismo na prsobranu mosta". I o njemu više nitko ne govori! Istina je da ja u sve ovo nisam uložio svoju volju: ni pismo, ni kaput, ni šešir... Ali sam ipak kao i oni, a osim toga, svoju slobodu mogu uživati bez ikakve grižnje savjesti. Htjeli su mi je pokloniti, dakle... Dakle, recimo, jedinac. Rođen... bilo bi razborito ne 164

označivati točno mjesto rođenja. Kako ću, dakle? Pa čovjek se ne može roditi na oblacima, s Mjesecom kao primaljom, premda sam u knjižnici čitao da su Mjesecu nekoć, uz brojne druge moći, pripisivali i tu, te su ga trudne žene zvale u pomoć pod imenom Lucina. Na oblacima se čovjek ne može roditi, ali na parobrodu, na primjer, može. Vrlo dobro! Rodio sam se na putu. Moji su roditelji putovali... kako bih se ja mogao roditi na parobrodu. No, no, ozbiljno! Da nađem dovoljno jak razlog koji bi bio poveo na put trudnu ženu, baš pred porodom... Ili da su moji roditelji otišli u Ameriku? Zašto ne? Idu toliki... I siromah Mattia Pascal htio je poći. A onda, recimo, da je ove osamdeset i dvije tisuće lira što ih imam u džepu zaradio moj otac u Americi? Koješta! Da je imao osamdeset i dvije tisuće lira u džepu, bio bi prije pričekao da žena rodi dijete, udobno, na kopnu. Trice! Osamdeset i dvije tisuće lira iseljenik više ne zarađuje tako lako 165

u Americi. Moj otac... da, zbilja, kako se on zvao? Paolo. Da, Paolo Meis. Moj otac, Paolo Meis, prevario se kao i toliki drugi. Zlopatio se tri-četiri godine, a zatim je, potišten, pisao iz Buenos Airesa pismo djedu... Ah, djeda, djeda sam baš htio znati, miloga starca poput onoga, na primjer, što je malo prije bio sišao s vlaka, onoga poznavaoca ikonografije. Tajanstveni li su hirovi mašte! Otkuda mi je, iz kakve neobjašnjive potrebe dolazilo da u taj čas zamislim svoga oca, toga Paola Meisa, kao nekakvog pustolova? Pa jest, toliko je neugodnosti zadao djedu: bio se vjenčao protiv njegove volje i pobjegao u Ameriku. Možda je i on morao tvrditi da je Krist bio ružan. I zaista ga je tamo u Americi vidio ružna i srdita kad je otišao sa ženom koja je bila pred porodom čim je primio pomoć od djeda. No zašto sam se ja baš morao roditi na putu? Zar ne bi onda bilo bolje da sam se rodio u Americi, u 166

Argentini, nekoliko mjeseci prije povratka mojih roditelja u domovinu? Dakako! Djed se, dapače, bio raznježio zbog nevinoga unučica; radi mene, samo radi mene, oprostio je sinu. Tako sam ja vrlo malen prešao Ocean, možda u trećem brodskom razredu, pa sam na putu dobio bronhitis i samo se čudu ima pripisati što nisam umro. Vrlo dobro! Djed mi je to uvijek govorio. No ja nisam žalio, kako se obično radi, što nisam umro tada, kad mi je bilo nekoliko mjeseci. Ne: jer, konačno, kakve sam jade iskusio u svom životu? Istina, samo jedan: smrt jadnoga djeda s kojim sam odrastao. Moj otac Paolo Meis, lakouman i ne mogavši nositi jaram, bio je nakon nekoliko mjeseci opet pobjegao u Ameriku ostavivši majku i mene kod djeda; tamo je umro od žute groznice. Kad su mi bile tri godine, ostadoh siroče, bez majke, pa stoga ne pamtim roditelje; o njima posjedujem samo oskudne podatke. No nevolja je još i veća! 167

Ne znam točno ni svoje rodno mjesto. Dobro, rođen sam u Argentini! Ali gdje? Djed nije znao jer mu moj otac nije nikad rekao, ili je bio zaboravio, a ja ga se jamačno nisam mogao sjećati. Ukratko: a) jedinac sin Paola Meisa; b) rođen u Americi, u Argentini, bez daljnje oznake; c) došao sam u Italiju kad mi je bilo nekoliko mjeseci (bronhitis); d) ne pamtim roditelje, a nemam gotovo ni podataka o njima; e) odrastao sam s djedom. Gdje? Svagdje pomalo. Najprije u Nizzi. Nejasne uspomene: Place Massena, Promenade, Avenue de la Gare... Zatim u Torinu. Sad sam onamo odlazio, pa sam bio koješta odlučio; odlučio sam izabrati neku ulicu i kuću u kojoj me je djed bio ostavio do moje desete godine povjerivši me brizi neke obitelji koju ću zamisliti na licu mjesta kako bi imala sve karakteristike toga mjesta; odlučio sam tu proživjeti ili, bolje, maštom 168

slijediti, prema stvarnosti, život dječaka Adriana Meisa. Ta potraga, ta fantastična izgradnja života koji nisam stvarno proživio već ga malo-pomalo pokupio od drugih i po raznim mjestima, pa ga učinio i osjećao svojim, uli mi u prvo vrijeme moga potucanja čudnu i novu radost što ne bješe lišena neke tuge. Od toga sam života sam sebi napravio zanimanje. Živio sam ne samo u sadašnjosti već i za svoju prošlost, to jest za one godine koje Adriano Meis nije bio proživio. Od svega što sam prije bio zamislio u mašti nisam zadržao ništa, ili tek vrlo malo. Istina, sve što izmišljamo ima više ili manje dubokog korijena u stvarnosti. I najčudnovatije stvari mogu biti istinite, dapače, ničija mašta ne može zamisliti neke ludosti, neke nevjerojatne događaje koji proiziđu i prasnu iz bučnog krila života; ipak, koliko li se živa stvarnost, koja diše, čini različitom od izmišljotina koje mi možemo izvući iz nje! Koliko lije bitnih, 169

potankih, nepojmljivih pojedinosti potrebno našem izmišljaju, pa da opet postane dijelom one iste stvarnosti iz koje je izdvojen, koliko li niti da ga povezu u zamršeni splet života, niti koje smo mi odrezali da ga učinimo nečim zasebnim! A što sam drugo bio ja ako ne izmišljeni čovjek? Putujući izmišljaj koji želi i, uostalom, mora silom ostati sam za sebe, premda uronjen u stvarnost. Prisustvujući životu drugih i potanko ga promatrajući, vidio sam sve one svoje prekinute niti. Jesam li ja sad mogao te niti povezati sa stvarnošću? Tko zna kamo bi me bile odvukle! Možda bi se odmah pretvorile u uzde odbjeglih konja koji bi povukli u provaliju jadna kola mojega nužnog izmišljaja. Ne. Smio sam te niti povezati samo maštom. I pratio sam po ulicama i perivojima dječake od pet do deset godina, proučavajući njihove kretnje, njihove igre, te prikupljao njihove izraze, da malo-pomalo od svega toga izgradim djetinjstvo 170

Adriana Meisa. To mije tako dobro uspjelo da je to djetinjstvo u mojoj svijesti poprimilo gotovo stvaran sadržaj. Nisam htio zamisliti neku novu majku. Učinilo bi mi se da skrnavim živu i bolnu uspomenu na svoju pravu majku. Ali djeda, da, djeda iz mojega prvoga maštanja, njega sam htio stvoriti. Oh, od koliko se pravih djedova, od koliko starčića, praćenih i izučavanih što u Torinu, što u Milanu, što u Veneciji, što u Firenci, sastojao taj moj djed! Od jednoga uzeh koštanu duhansku kutiju i rubac s crvenim i crnim kockama, od drugoga štap, od trećega naočale i bradu koja ga je ovijala poput ogrlice, od četvrtoga hod i brisanje nosa, od petoga način govora i smijeh; iz svega toga izađe fin starčić, malo napržit, ljubitelj umjetnosti, djed bez predrasuda, koji mi nije dao ni učiti po nekomu redovitomu planu, već me je radije podučavao sam živim razgovorom i vodeći me sa sobom

171

iz jednoga grada u drugi, po muzejima i galerijama. Kad sam posjećivao Milano, Padovu, Veneciju, Ravennu, Firencu, Perugiu, uvijek je bio uza me, kao neka sjena, taj moj izmaštani djed koji mi je više nego jedanput govorio na usta nekoga starog turističkog vodiča. Ali htio sam živjeti i za se, u sadašnjosti. S vremena na vrijeme spopadala me misao o toj mojoj neograničenoj, sasvim izvanrednoj slobodi, pa bih osjetio neku iznenadnu sreću, tako jaku da bih se gotovo izgubio u nekoj blaženoj otupjelosti; osjetio bih je kako mi ulazi u grudi dugačak i širok uzdah koji mi je uzdizao sav duh. Sam, sam, sam! Svoj vlastiti gospodar! Nemam nikomu ni za što polagati račune! Eto, mogu otići kamo mi se prohtije: u Veneciju? U Veneciju! U Firencu? U Firencu! Ta bi me moja sreća svakamo pratila. Ah, sjećam se jednoga zalaza sunca u Torinu, za prvih mjeseci toga mojega novog života, na Padskom šetalištu blizu mosta što branom zadržava 172

žestinu vode koja ondje bijesno brekće: zrak je bio čudesno proziran; sve su stvari u sjeni izgledale kao prevučene ocaklinom u toj bistrini; a ja se, gledajući, osjetih tako opijen svojom slobodom da se gotovo pobojah da ću poludjeti, da je neću moći još dugo podnositi. Već sam bio od glave do pete završio svoj izvanjski preobražaj; izbrijan, sa svijetlomodrim naočalima i dugom, umjetnički razbarušenom kosom, bio sam baš drugi čovjek! Katkad bih se zaustavio, razgovarao sam sa sobom pred zrcalom i prasnuo u smijeh. - Adriano Meis! Sretnice! Grehota što si tako nagrđen... No, molim te, što te briga? Dobro je! Da nema toga oka one budale, ne bi, uostalom, bio tako ružan, s tom čudnom, ponešto drskom pojavom. Žene ti se malo smiju, to je sve. Ali ti zapravo nisi ništa kriv. Da onaj drugi nije nosio onako kratku kosu, ne bi ti sad morao nositi ovako dugu; i ne bi se, 173

jamačno, tako obrijao kao pop. Što ćemo! Kad se žene smiju... smij se i ti, to je najbolje što možeš učiniti. Živio sam, uostalom sam sa sobom i po sebi, gotovo isključivo. Jedva sam izmjenjivao koju riječ s hotelijerima, s konobarima, sa susjedima za stolom, ali nikad iz želje da zapodjenem razgovor. Po suzdržljivosti koju sam osjećao primijetih da nemam nimalo sklonosti za laž. Uostalom, i drugi su pokazivali malo volje da govore sa mnom: možda su me, zbog mojega izgleda, držali strancem. Sjećam se, kad sam posjetio Veneciju, nikako nisam mogao uvjeriti nekog starog gondolijera da nisam Nijemac, Austrijanac. Istina, rodio sam se u Argentini, ali od talijanskih roditelja. Moje pravo, da tako kažemo, „tuđinstvo" bilo je posve drukčije vrste i poznavao sam ga samo ja: ja više nisam bio ništa; nijedan me matični ured nije imao u svojim knjigama, osim onoga u Miragnu, ali taj me je vodio kao mrtvaca, pod drugim imenom. 174

To me nije žalostilo, ali Austrijancem ne, nisam želio da me drže Austrijancem. Nisam nikad imao prilike zaustaviti misli na riječi „domovina". Imao sam, nekada, posve drukčijih misli! Sad se, u dokolici, počeh navikavati na razmišljanje o tolikim stvarima za koje nisam nikad mislio da bi me mogle imalo zanimati. No nečim sam se ipak morao baviti kad bih se osjetio umornim od obilaženja, od gledanja. Da se otmem dosadnim i suvišnim razmišljanjima, katkad bih ispunjavao cijele arke papira svojim novim rukopisom, pokušavajući pisati na nov način, držeći pero drukčije nego što sam ga dotad držao. Katkada bih ipak poderao papir i bacio pero. Mogu glatko biti i nepismen! Komu imam pisati? Nisam primao niti sam više mogao primati pisma ni od koga. Ta bi me misao, kao uostalom i tolike druge, grubo vraćala u prošlost. Tada bih vidio kuću, obitelj, ulicu u Miragnu, obalu; pa bih se zapitao: „Je li Romilda još u crnini? Možda jest, 175

radi svijeta. Što li radi?" I zamišljao bih je onakvu kakvu sam je toliko puta viđao po kući; zamišljao bih i udovu Pescatore, koja zacijelo proklinje uspomenu na mene. „Bit će da nijedna od njih dviju", razmišljao sam, „nije nijedanput pohodila na groblju onoga jadnoga čovjeka koji je ipak skončao na onako okrutan način. Bog zna gdje su me pokopali! Možda strina Skolastika nije htjela za me potrošiti onoliko koliko je potrošila za majku; Roberto još manje; bit će rekao: Tko ga je tjerao na to? Mogao je, na kraju krajeva, živjeti s dvije lire dnevno kao knjižničar. Bit će da počivam kao pas u dijelu groblja za sirotinju... No, no, ne mislimo na to! Žao mi je toga jadnoga čovjeka, koji je možda imao ljudskiju rodbinu od moje, koja bi možda s njim bolje postupala. Uostalom, što je njemu sada stalo do toga? Riješio se briga!" Još sam neko vrijeme odlazio na putovanja. Htjedoh poći i izvan Italije, pa sam posjetio lijepe 176

krajeve oko Rajne, do Kolna, uz rijeku, parobrodom; zadržah se u glavnim gradovima, Mannheimu, Wormsu, Mainzu, Bingenu, Koblenzu... Htio sam poći i dalje od Kolna, dalje od Njemačke, bar u Norvešku; ali onda pomislih da moram donekle obuzdati svoju slobodu. Novac što sam ga imao morao mi je trajati cijeli život, a mnogo ga nije bilo. Mogao sam poživjeti još tridesetak godina, a ovako izvan svakoga zakona, bez ikakve isprave u rukama koja bi mogla dokazati bar to da sam doista živ, nije mi bilo moguće dobiti nikakvu službu; ako, dakle, nisam htio spasti na prosjački štap, morao sam se stisnuti i živjeti skromno. Kad sam sve sračunao, nisam smio trošiti više od dvjesto lira na mjesec. Malo, ali već sam dobre dvije godine živio i s manjim, i to ne sam. Prilagodit ću se, dakle. Uostalom, bio sam već i umoran od toga vječitog potucanja, sam i nijem. Nagonski počeh osjećati potrebu za nekim društvom. To primijetih jednoga 177

tužnoga dana u studenome, u Milanu, ubrzo nakon povratka s kratkoga puta po Njemačkoj. Bilo je hladno, kiša tek što nije počela, a večer samo što nije pala. Pod nekom svjetiljkom opazih starog prodavača šibica kojemu kutija što ju je držao pred sobom obješenu oko vrata nije dopuštala da se dobro umota u otrcani ogrtač kojim se bio ogrnuo. Sa šaka, stisnutih na bradi, visjela mu je nekakva uzica, sve do nogu. Sagnuh se da vidim i među njegovim poderanim cipelama otkrih nekakvo sitno štene od nekoliko dana koje je drhtalo od zime i neprestano cviljelo stiskajući se uza nj. Sirota životinjica! Upitah starca prodaje li je. Odgovori da prodaje i da će mi je dati jeftino, premda mnogo vrijedi; ah, ta će životinjica biti lijep pas, velik pas. - Dvadeset i pet lira... Siroto je štene i dalje drhtalo, ne uzoholivši se nimalo zbog te cijene; pouzdano je znalo da gospodar tom cijenom nipošto nije ocijenio njegove buduće vrline, već 178

glupost koju je mislio da mi čita s lica. Ja sam, međutim, imao vremena pomisliti kako ću, kupim li tog psa, istina, dobiti vjerna i pouzdana prijatelja koji me, budući da će me voljeti i cijeniti, nikada neće pitati tko sam, odakle dolazim te imam li uredne dokumente, ali ću morati plaćati i neki porez, ja, koji za sebe više nisam plaćao nijedan! Učini mi se da bi time moja sloboda bila prvi put izvrgnuta opasnosti. - Dvadeset i pet lira? Da si mi zdravo! - rekoh starom prodavaču šibica. Nataknuh šešir na oči i udaljih se pod sitnom kišicom koja se već počinjala spuštati s neba, no prvi put razmišljajući, daje, istina, ta moja bezgranična sloboda nesumnjivo lijepa, ali i pomalo tiranski raspoložena kad mi ne dopušta čak ni kupiti psića.

IX. NEŠTO MAGLE 179

Prvu zimu (oštru? kišovitu? maglovitu?) nisam gotovo ni opazio u razonodama putovanja, opijen novom slobodom. No druga me zateče već pomalo umorna, kako rekoh, od skitnje i odlučna da se obuzdam. I opazih, da... jest, da ima nešto magle i da je hladno; opazih, ma koliko se moj duh protivio poprimiti boju vremena, da ipak od nje pati. „Gle, gle!" korio sam sama sebe „sad se ne bi više smjelo ni naoblačiti, sve kako bi ti mogao nepomućeno uživati svoju slobodu!" Bio sam se dovoljno zabavio jureći tamo-amo. Adriano Meis imao je te godine svoju bezbrižnu mladost; sad je trebalo da postane čovjek, da se pribere, da stvori neki miran i skroman način života. O, bit će mu lako kad je slobodan i bez ikakvih obveza! Tako mi se činilo i ja počeh promišljati u kojem bi mi se gradu bilo zgodno stalno nastaniti. Jer, želim li započeti uredan život, ne 180

mogu više biti kao ptica bez gnijezda. Ali gdje? U veliku ili u malenu gradu? Nisam se mogao odlučiti. Zaklopio bih oči i letio mišlju u gradove koje sam već vidio, od jednoga do drugoga, zadržavajući se u svakomu dok ne bih točno vidio onu određenu ulicu, onaj određeni trg, jednom riječju, ono mjesto kojega sam se najživlje sjećao. I tada bih govorio: - Eto, tu sam bio! A koliki mi život sad izmiče, a drugdje se raznoliko odvija! A ipak, u koliko li sam mjesta rekao: „Ovdje bih htio imati kuću! Rado bih ovdje živio!" I zavidio sam mještanima koji su tu mogli boraviti mirno, sa svojim navikama i običnim zanimanjima, i ne znati za onaj mučni osjećaj prolaznosti koji drži u napetosti duh vječnoga putnika. Taj me mučni osjećaj prolaznosti još držao i nije mi dao da zavolim krevet u koji bih lijegao, ni razne predmete koji bi se našli oko mene.

181

Svaki se predmet u nama obično preoblikuje prema slikama koje izaziva i okuplja, da tako kažem, oko sebe. Jamačno, neki se predmet može svidjeti sam po sebi, po raznolikosti ugodnih osjeta što ih nekim skladnim opažajem u nama pobuđuje; no mnogo se češće užitak koji nam neki predmet daje ne nalazi u tom predmetu kao takvom. Mašta ga uljepšava ovijajući ga i obasjavajući milim slikama. I mi ga više ne opažamo onakvim kakav jest, već kao oživljena slikama koje u nama pobuđuje ili koje mu naše navike pridaju. Mi, jednom riječju, u nekom predmetu volimo ono svoje što unosimo u nj: sklad koji stvaramo između njega i nas, dušu koju on dobiva samo za nas i koja se sastoji od naših uspomena. A kako sam ja sve to mogao imati u hotelskoj sobi? No jesam li još mogao imati svoju kuću, posve svoju? Novca sam imao vrlo malo... Ali skromnu kućicu, s tek nekoliko soba? Polako. Valja najprije vidjeti, 182

promotriti toliko toga. Sigurno, slobodan, posve slobodan mogao sam biti samo ovako, s kovčegom u ruci: danas ovdje, sutra ondje. Čim se zaustavim na jednome mjestu i postanem vlasnik kuće, eto ti onda odmah gruntovnice i takse! A neće li me unijeti u popis pučanstva? Dakako! A kako? Pod pogrešnim imenom? A onda, tko zna? Eto možda tajnih policijskih istraga... Jednom riječju, nelagodnosti, neprilike!... Ne, predviđao sam da više ne mogu imati svoje kuće ni svojih stvari. Ali ću uzeti stan i hranu kod neke obitelji, u iznajmljenoj sobi. Zar da se žalostim zbog takvih malenkosti? Zima, zima je u meni pobuđivala te turobne misli; skorašnji Božić koji budi želju za toplinom u dragom kutiću, mirom, prisnošću doma. Nisam jamačno imao što žaliti za prisnošću svoga doma. Ona druga, starija, prisnost roditeljskog doma, jedina koje sam se mogao sjećati sa žaljenjem, bila je već poodavno razorena, mnogo prije 183

ovoga mojega novoga stanja. Stoga sam se, dakle, morao zadovoljiti pomišlju da nikako ne bih bio veseliji da sam ovaj Božić proveo u Miragnu, uz ženu i punicu. Prođoše me srsi! No da se nasmijem, da se rastresem, zamišljao sam sebe s priličnim hljebom kruha pod pazuhom pred vratima svoje kuće. - Slobodno? Stanuju li ovdje još gospođe Romilda Pescatore, udova Pascal, i Marianna Dondi, udova Pescatore? - Stanuju. Ali tko ste vi? - Ja bih bio pokojni muž gospođe Pascal, onaj jadni poštenjaković koji je umro prošle godine, koji se ono utopio. Dolazim evo žurno, žurno s drugoga svijeta da provedem blagdane u krugu obitelji, s dopuštenjem pretpostavljenih. Zatim se odmah vraćam! Bi li udova Pescatore umrla od straha da me tako iznenada ugleda? Koješta! Ona? Taman posla! Postigla bi da umrem i drugi put, nakon dva dana. 184

Moja je sreća - morao sam se o tome osvjedočiti - baš to što sam se riješio žene, punice, dugova, uvredljivih poniženja svojega prvog života. Sad sam slobodan od svega toga. Zar mi nije dosta? Molim vas, pa imam još cijeli život pred sobom. Zasada ... Tko zna koliki su sami kao i ja! „ Jest, ali oni", navodilo me da mislim loše vrijeme, ona prokleta magla, „ili su tuđinci ili imaju drugdje kuću kojoj će se danassutra moći vratiti, ili, ako nemaju kuću poput tebe, moći će je imati sutra, a dotle će imati gostoljubivu kuću nekoga prijatelja. A ti ćeš zapravo uvijek i svugdje biti tuđinac, to je razlika. Tuđinac života. Adriano Meis." Stresao bih se mrzovoljno i uskliknuo: - Pa što? Manje neprilika! Nemam prijatelja? Moći ću ih imati... Već je u gostionici u koju sam tih dana zalazio neki gospodin, moj susjed za stolom, bio pokazao želju da se sprijatelji sa mnom. Moglo mu je biti oko četrdeset 185

godina: bio je i nije bio ćelav, crnomanjast, sa zlatnim naočalama koje mu nisu dobro stajale na nosu, možda zbog teškog lančića, također zlatnoga. Ah, ali zato vrlo mio čovječuljak! Zamislite, kad bi ustao sa stolice i stavio šešir na glavu, bio je odmah drugi, kao neki dječačić. Pogreška je bila u nogama, tako malenima da mu nisu sezale do poda kad je sjedio: on i nije ustajao sa stolice, već se s nje spuštao. Pokušavao je doskočiti tomu nedostatku noseći visoke pete. Što je zlo u tome? Istina, te su pete pravile veliku buku, ali su njegovim jarebičjim koracima davale neku zapovjedničku draž. Bio je, osim toga, vrlo valjan, pametan - možda malko nastran i prevrtljiv - ali je imao svoje originalne poglede, a bio je i vitez. Dao mi je svoju posjetnicu: Vitez Tito Lenzi! Zbog te posjetnice umalo se nisam osjetio nesretnim jer se, po mome mišljenju, osramotih ne mogavši mu jednako uzvratiti. Nisam još imao posjetnice - nekako 186

sam se ustručavao da ih dam tiskati s novim imenom. Glupost! Zar čovjek ne može biti bez posjetnica? Izrekne svoje ime i to je dovoljno. Tako sam i učinio; ali, istini za volju, moje pravo ime... no, dosta! Lijepe li je govore znao držati vitez Tito Lenzi! I latinski je znao, citirao je Cicerona kao ništa. - Savjest? Savjest nije potrebna, dragi gospodine! Savjest kao vođa ne može biti dovoljna. Bila bi možda dovoljna, ali kad bi bila tvrđava a ne trg, da tako kažem, kad bi, naime, nama uspjelo da sebe zamislimo osamljenima, i kad ona po svojoj prirodi ne bi bila otvorena drugima. U savjesti, po mome mišljenju, postoji, jednom riječju, neki bitan odnos između mene, koji mislim, i drugih bića koja zamišljam. Ona, dakle, nije nešto apsolutno što bi bilo dovoljno samo sebi, razumijete? Kad se osjećaji, sklonosti, ukusi tih drugih, koje ja zamišljam ili koje vi zamišljate, ne odrazuju u meni ili u vama, mi ne možemo biti ni 187

zadovoljni, ni mirni, ni veseli; uostalom, svi se borimo da naši osjećaji, naše misli, naše sklonosti, naši ukusi nađu odraza u svijesti drugih ljudi. A ako se to ne dogodi, jer..., da tako kažemo, zrak toga časa nije pogodan da prenese i rascvjeta, dragi gospodine, klice... klice vaše zamisli u tuđoj pameti, vi ne možete reći da vam je vaša savjest dovoljna. Čemu je dovoljna? Je li vam dovoljno da živite sami? Da kržljavite u sjeni? Ta, molim vas! Molim vas! Slušajte, ja mrzim retoriku, staru lažljivu hvalisavku, namigušu s naočalama. Retorika je, jamačno, skovala ovu lijepu oholu frazu: „Imam svoju savjest i to mi je dovoljno." Dakako! Ciceron je još davno rekao: „Mea mihi conscientia pluris est quam hominum sermo." No Ciceron je, istini za volju, rječit, rječit, ali... Bog nas sačuvao, dragi gospodine! Dosadniji je nego početnik na violini! Bio bih ga poljubio. Ali taj moj dragi čovječuljak nije se htio zadržavati na dubokoumnim i 188

misaonim razgovorima kojih sam htio dati primjer. Poče mi se povjeravati, našto ja, koji sam naše prijateljstvo već držao lakim i na dobru putu, odmah osjetih neku nelagodu, oćutjeh u sebi kao neku silu koja me je gonila da se odmaknem, da se povučem. Dok je on govorio i razgovor se kretao oko neodređenih predmeta, sve je bilo dobro; no sad vitez Tito Lenzi htjede da progovorim ja. - Vi niste iz Milana, zar ne? - Ne... - U prolazu? - Da... - Lijep je grad Milano, a? - Lijep, dakako... Nalikovao sam dresiranoj papigi. I što su me njegova pitanja više gonila u škripac, ja sam se svojim odgovorima sve više udaljavao. Tako uskoro stigoh do Amerike. No čim je moj čovječuljak čuo da sam rođen u Argentini, skoči sa stolice, dođe k meni i toplo mi stisne ruku.

189

- Ah, čestitam vam, dragi gospodine! Zavidim vam! Ah, Amerika... Bio sam tamo. Bio je tamo? Bjež'mo! - U tom slučaju - žurno dodah - moram prije ja čestitati vama, jer bih ja gotovo rekao da tamo nisam ni bio, premda sam odande rodom. Otišao sam kad mi je bilo nekoliko mjeseci, tako da moje noge nisu ni takle američko tlo, vidite! - Grehota! - žalosno će Tito Lenzi. - Ali imat ćete tamo rođaka, mislim! - Ne, nikoga... - Ah, dakle, došli ste u Italiju s cijelom obitelji i ovdje se nastanili? Gdje ste uzeli sobu? Ja slegnuh ramenima. - Pa - uzdahnuh, utjeran u škripac - malo amo, malo tamo... Nemam obitelji i... i obilazim naokolo! - Divota! Blago vama! Obilazite... Nemate baš nikoga? - Nikoga... - Divota! Blago vama! Ja vam zavidim!

190

- Vi, dakle, imate obitelj? upitah sad ja njega, da svratim razgovor sa sebe. - Ne, nažalost! - uzdahnu on na to namrgodivši se. - Sam sam i uvijek sam bio sam! - Dakle, kao i ja!... - Ali ja se dosađujem, dragi gospodine! Dosađujem se! - planu čovječuljak. - Za mene samoća... pa da, konačno, umorio sam se. Imam toliko prijatelja; ali, vjerujte mi, nije ugodno, u nekim godinama, doći kući i ne naći nikoga. No! Netko razumije, a netko ne razumije, dragi gospodine. Mnogo je gore onome koji razumije, je se na kraju nađe bez energije i bez volje. Onaj koji razumije, doista, kaže: „Ne smijem učiniti ovo, ne smijem učiniti ono, da ne napravim ovu ili onu glupost." Vrlo dobro! No napokon vidi da je sav život glupost, pa mi onda recite što znači ne počiniti nikakvu glupost: znači, u najmanju ruku, da čovjek nije živio, dragi gospodine. - No vi - pokušah ga utješiti vi, srećom, još stignete... 191

- Činiti gluposti? Ta počinio sam ih toliko, vjerujte mi! odgovori on svisoka, odmahnuvši i nasmiješivši se. - Putovao sam, obilazio sam naokolo poput vas, a doživio sam i ... pustolovina, pustolovina... no da... i vrlo čudnovatih i pikantnih. Vidite, na primjer, u Beču, jedne večeri... Padoh s neba. Što, on i ljubavne pustolovine? Tri, četiri, pet u Austriji, Francuskoj, Italiji... pa i u Rusiji? I kakve pustolovine! Jedna smionija od druge... Evo, da dam samo jedan primjer, odlomak jednoga razgovora između njega i neke udane žene: On: - He, kad promislimo, znam, draga gospođo... Prevariti muža, Bože moj! Vjernost, poštenje, dostojanstvo... tri velike, svete riječi s jakim naglaskom na ,,o". A onda čast! Još jedna velika riječ... No u praksi je, vjerujte, to nešto drugo, draga gospođo: stvar od nekoliko časaka! Upitajte vaše prijateljice koje su se na to odvažile.

192

Udana žena: - Da, i sve su one kasnije osjetile grdno razočaranje. On: - Kako ne!? Razumije se! Budući da su ih sprečavale one frazetine, trebalo im je godinu dana, šest mjeseci, previše vremena da se odluče. A razočaranje dolazi upravo od nesrazmjera između biti samog čina i njihova prevelikog razmišljanja. Treba se odlučiti odmah, draga gospođo! Smišljeno... učinjeno. To je vrlo jednostavno! Dosta je bilo pogledati ga, promotriti malo onu njegovu sitnu, komičnu pojavu, pa vidjeti da laže, i nikakav drugi dokaz nije bio potreban. Čuđenje u meni odmijeni neka duboka potištenost i stid zbog njega, jer nije primjećivao bijedni učinak što su ga prirodno morale proizvesti te njegove izmišljotine, a i zbog mene sama jer sam vidio kako on slobodno i s velikim užitkom laže, on, kojemu to nije bilo nimalo potrebno; dok sam se ja, koji nisam mogao biti bez toga, mučio i patio toliko da sam svaki 193

put osjećao kako se duša u meni grči. Bio sam potišten i ljut. Spopadala me želja da ga uhvatim za rame i da mu viknem: - Ali oprostite, viteže, zašto? Zašto? No ako je ta potištenost i ljutina kod mene bila shvatljiva i prirodna, vidjeh, kad dobro promislih, da bi to pitanje bilo u najmanju ruku glupo. Doista, razlog što se taj mili čovječuljak toliko pomamio te je htio da povjerujem u njegove pustolovine bio je baš u tome što mu nije bilo nimalo potrebno da laže; dok ja... mene je nužda na to silila. Jednom riječju, ono što je za nj moglo biti zabava, na koju je imao pravo, za me je, naprotiv, bila žalosna dužnost, kazna. I što je bila posljedica toga razmišljanja? Jao, da ja, svojim položajem neizbježno osuđen na laž, neću nikad više moći imati prijatelja, pravoga prijatelja. Dakle, ni kuće, ni prijatelja... Prijateljstvo znači povjerenje; a kako ću ja moći 194

nekomu povjeriti tajnu svoga života bez imena i bez prošlosti, života koji je kao gljiva izrastao iz samoubojstva Mattije Pascala? Mogu imati samo površnih veza, dopustiti sebi kratku izmjenu tuđinskih riječi samo sa sebi sličnima. No to su bile loše strane moje sreće. Što ćemo? Zar da zbog toga klonem duhom? - Živjet ću sam sa sobom i od sebe, kao što sam dosada živio! Jest, ali evo što je: istinu da kažem, bojao sam se da sam sa svojim društvom neću biti ni zadovoljan ni miran. A onda, kad bih taknuo svoje lice i ustanovio da je izbrijano, kad bih prešao rukom preko one duge kose ili poravnao naočale na nosu, osjetio bih se čudno: gotovo mi se činilo da to nisam više ja i da ne dodirujem sama sebe. Budimo pravedni: ja sam se bio tako udesio zbog drugih, a ne zbog sebe. Hoću li sad, tako zakrabuljen, morati ostati sam sa sobom? A ako sve ono što sam bio 195

ishitrio o Adrianu Meisu i sve što sam hinio, ne bude poslužilo drugima, kome će onda poslužiti? Meni? No ja sam, u svakom slučaju, mogao vjerovati u to samo uz preduvjet da drugi vjeruju. Ako pak ovaj Adriano Meis ne bude imao odvažnosti da laže, da se baci u život, već se bude odvajao i vraćao u hotel, umoran od samoće tih žalosnih zimskih dana po milanskim ulicama, pa se bude zatvarao u društvu pokojnoga Mattije Pascala, predviđao sam da će mi sve krenuti naopako; da mi se, jednom riječju, ne sprema zabava, i da onda moja lijepa sreća... No istina je možda bila ovo: da mi je u mojoj bezgraničnoj slobodi bilo teško početi neki određeni život. U trenutku neke odluke osjećao sam kao da me nešto zadržava; činilo mi se da vidim bezbroj zapreka, sumnji i prepona. I tada bih opet izašao na ulicu; sve bih promatrao, zaustavljao se pred svakom 196

sitnicom, razmišljao dugo o najneznatnijim stvarima; umoran bih ušao u neku kavanu, pročitao kakve novine, gledao svijet što ulazi i izlazi; na kraju bih i ja izašao. Život mi se, dok sam ga tako izvana promatrao, činjaše besmislenim i bez svrhe; u toj vrevi ljudi osjećao sam se izgubljenim. Istodobno, zaglušivala me buka, neprestano vrenje u gradu. - Zašto se ljudi - pitao sam razdraženo sam sebe - zašto se toliko trude da stroj svojega života što više zamrse? Čemu sva ta buka strojeva? A što će raditi čovjek kad sve budu radili strojevi? Hoće li tada primijetiti da takozvani napredak nema nikakve veze sa srećom? Kakvu radost na kraju osjećamo zbog svih tih izuma kojima znanost pošteno misli da je obogatila čovječanstvo (a osiromašuje ga, jer su vrlo skupi) čak i ako im se divimo? Dan prije bio sam u električnom tramvaju naišao na nekoga jadnika, jednoga od onih

197

koji ne mogu a da ne priopće drugima sve što im sjevne glavom. - Divna li izuma! - reče mi. Za deset centezima, u nekoliko časaka, obiđem pola Milana. Vidio je siromah čovjek samo tih deset centezima što ga stoji vožnja, a nije mislio na to da cijela njegova plaćica nestaje i da mu nije dovoljna da živi zaglušen tim bučnim životom, električnim tramvajem, električnim svjetlom itd. Ipak znanost, mislio sam, živi u obmani da je život učinila lakšim i udobnijim! Ali ako i priznamo da ga čini zbilja lakšim, sa svim onim svojim teškim i zamršenim strojevima, pitam ja: „Ima li gore usluge onome koji je osuđen na neku ispraznu brigu nego učiniti mu je lakom i gotovo mehaničkom?" Vratih se u hotel. ¶Tu se, u hotelu, obješen u prozorskoj udubini, nalazio kavez s kanarincem. Kako nisam mogao s drugima, a ne znajući što da radim, razgovarao bih s njim, kanarincem: 198

ponavljao sam njegovu pjesmu usnama, a on bi stvarno vjerovao da netko s njim razgovara, pa bi slušao i možda iz toga moga piskanja hvatao mile vijesti o gnijezdima, lišću, slobodi... Kretao bi se nemirno po kavezu, okretao se, skakutao, gledao poprijeko, tresao glavicom, a onda bi mi odgovarao, zahtijevao, pa opet slušao. Jadna ptičica! Ona me je razumjela, da, dok ja nisam ni znao što sam joj rekao... A zar se nama ljudima, ako dobro promislimo, ne događa nešto slično? Zar i mi ne mislimo da nam priroda govori? Zar nam se ne čini da smo uhvatili neki smisao u njezinim tajanstvenim glasovima, neki odgovor, prema našoj želji, na tjeskobna pitanja koja joj upućujemo? A priroda međutim, u svojoj beskrajnoj veličini, nema možda ni najmanjega pojma o nama i našoj ispraznoj obmani. Pogledajte samo do kakvih zaključaka šala stoje nameće dokolica može dovesti čovjeka osuđena da bude sam sa sobom! Gotovo mi 199

je dolazilo da sam sebe išćuškam. Jesam li dakle već bio na pragu da ozbiljno postanem filozof? Ne, ne, moje ponašanje nije bilo logično. Tako nisam mogao dulje izdržati. Trebalo je svladati svako sustezanje i odlučiti se na nešto, pošto-poto. Jednom riječju, morao sam živjeti, živjeti, živjeti.

X. ŠKROPIONICA I PEPELJARA

Nekoliko dana nakon toga odoh u Rim da se ondje nastanim. Zašto u Rim, a ne drugamo? Pravi razlog vidim sada, nakon svega što mi se zbilo, ali neću ga reći, da ne kvarim svoju pripovijest razmatranjima koja bi sada bila neumjesna. Tada sam izabrao Rim prije svega zato što mi se svidio više no ikoji drugi grad, a i zato što mi se činio najprikladnijim da ravnodušno pruži utočište, među tolikim drugima, tuđincu kakav sam ja. 200

Izbor kuće, to jest pristojne sobice u nekoj mirnoj ulici, kod dolične obitelji, zadade mi mnogo truda. Konačno je nađoh u Via Ripetta, s pogledom na rijeku. Istina, prvi dojam što ga je na me učinila obitelj koja me trebala primiti nije bio najpovoljniji, tako da sam nakon povratka u hotel dugo bio neodlučan ne bi li bilo zgodnije da nastavim traženje. Na vratima na četvrtom katu bile su dvije pločice: s jedne strane Paleari, s druge Papiano; ispod te bila je posjetnica, pričvršćena dvama bakrenim čavlićima, na kojoj je pisalo: Silvia Caporale. Otvorio mi je neki star čovjek od šezdesetak godina (Paleari? Papiano?), u platnenim gaćicama, bosonog, u prljavim papučama, s golim, ružičastim, mesnatim trupom, bez ijedne dlake, nasapunanih ruku i s pjenušavim turbanom pjene na glavi. - O, oprostite! - uskliknu. Mislio sam da je služavka... strpite se; zatekli ste me ovako... Adriana! Terenzio! Odmah, hej! 201

Vidiš da je ovdje neki gospodin... Strpite se samo časak, izvolite... Što želite? - Iznajmljuje li se ovdje jedna namještena soba? - Jest. Evo moje kćeri, govorite s njom. Hajd', Adriana, pokaži sobu! Pojavi se, sva zbunjena, neka mala, sićušna gospođica plave kose, blijeda, očiju modrih, blagih i turobnih, kao i cijelo joj lice. Adriana, kao i ja! „O, gle, gle!" pomislih „baš kao naumice!" - Ali gdje je Terenzio? - zapita čovjek s turbanom pjene. - Bože moj, tata, znaš dobro da je od jučer u Napulju. Skloni se! Da se samo vidiš! - odgovori mu mala gospođica žalosno, nježnim glasićem koji je, iako u neznatnoj razdraženosti, ipak izražavao blagost njezine ćudi. On se skloni ponavljajući: „Jest! jest!" Vukao je za sobom papuče i dalje sapunao ćelavu glavu i sijedu bradurinu. Nisam mogao a da se ne nasmiješim, ali dobrohotno, da 202

djevojčicu još jače ne ražalostim. Ona sklopi oči, kao da ne bi htjela vidjeti moj osmijeh. Isprva mi se učini djetetom, no kad sam joj dobro promotrio izražaj lica, opazio sam da je već žena, te stoga mora nositi kućnu haljinu, koja ju je činila malo nezgrapnom, jer nikako nije pristajala njezinu malenom tijelu. Nosila je polucrninu. Govoreći vrlo tiho i izbjegavajući pogled na me (tko zna kakav sam dojam ostavio na nju u prvi mah!), uvede me kroz mračan hodnik u sobu koju sam imao unajmiti. Kad se vrata otvoriše, osjetih kako mi se grudi šire od zraka i svjetlosti što ulažahu na dva velika prozora koji su gledali na rijeku. Sasvim daleko u pozadini vidjeli su se Monte Mario, Margheritin most i cijela nova četvrt Prati, do Anđeoske tvrđave; odozgo se vidio stari most Ripetta i novi koji se gradio pokraj njega; podalje se vidio Umbertov most i sve one stare kuće u Tordinoni koje su se redale uza široki zavoj rijeke; 203

u pozadini, s ove strane, vidjeli su se zeleni visovi Gianicola, s velikom Fontanom svetoga Petra na Montoriju i kipom Garibaldija na konju. Zbog toga širokog vidika uzeh u najam sobu koja je bila namještena dražesno i jednostavno, sa svijetlim tapetama, bijelim i jasnomodrim. - I ova mala terasa u blizini reče mi djevojčica u kućnoj haljini pripada nama, bar zasad. Porušit će je, kažu, jer pravi izbočinu. - Pravi... što? - Izbočinu. Zar se ne kaže tako? No proći će mnogo vremena dok bude gotov Lungotevere. Slušajući je kako govori tiho i ozbiljno, onako odjevena, nasmiješili se i rekoh: - Je li? Ona se uvrijedi. Obori oči i malko se ugrize za usnu. Nato joj se i ja, da joj učinim zadovoljstvo, obratih ozbiljno: - Nego, oprostite, gospođice, u kući, je li, nema male djece? Ona strese glavom ne otvarajući usta. 204

Možda je u mom pitanju još osjetila neki trag ironije koju ja opet nisam želio u nj unijeti. Rekao sam „male djece", a ne „malih djevojčica". Požurih se još jedanput popraviti stvar. - A... molim vas, gospođice, vi, je li, ne iznajmljujete druge sobe? - Ova je najbolja - odgovori mi ona ne gledajući me. - Ako vam se ne sviđa... - Ne, ne... Upitao sam samo, da znam je li... - Iznajmljujemo još jednu reče nato ona, podigavši oči s nekom usiljenom nehajnošću. Ondje, sprijeda ... gleda na ulicu. U njoj stanuje neka gospođa koja je kod nas već dvije godine: daje satove klavira... ali ne u kući. Govoreći to, nasmiješi se malko, jedva primjetno, a tužno. I doda: - Tu smo ja, otac i moj svak... - Paleari? - Ne, Paleari je otac; moj se svak zove Terenzio Papiano. Ali mora otići, zajedno s bratom, koji 205

zasad također živi s nama. Moja je sestra umrla prije šest mjeseci. Da promijenim razgovor, upitah je koliko traže za sobu; pogodismo se odmah; upitah je treba li da ostavim kaparu. - Kako hoćete - odgovori mi. - Možda da radije ostavite ime... Nervozno se smješkajući, popipah se po grudima i rekoh: - Nemam... nemam ni posjetnice... Zovem se Adriano; čuo sam da se i vi, gospođice, zovete Adriana. Možda će vam biti neugodno... - Ma ne! Zašto? - ona će, očevidno primjećujući moju čudnu zabunu i smijući se ovoga puta kao pravo dijete. Nasmijah se i ja i dodah: - Onda, ako vam nije neugodno, zovem se Adriano Meis, eto! Bih li se mogao useliti još večeras? Ili da se radije vratim sutra ujutro...? Ona mi odgovori: - Kako želite. Noja odoh s dojmom da bih joj učinio veliko zadovoljstvo kad 206

se više ne bih vratio. Usudio sam se ništa manje nego ne pokazati dovoljno obzira prema onoj njezinoj kućnoj haljini. Ali nekoliko dana kasnije mogao sam izravno osjetiti da je sirota djevojčica morala nositi tu kućnu haljinu, iako bi je se možda vrlo rado odrekla. Sav je teret kuće počivao na njezinim plećima i bilo bi zlo da nije bilo nje! U oca, Anselma Palearija, onoga starca što je bio izašao preda me s turbanom pjene na glavi, i moždani su bili poput pjene. Istoga dana kad uđoh u njegovu kuću predstavi mi se, ne toliko reče - da mi se još jedanput ispriča što mi se onako neprilično pokazao prvi put, koliko zato što mu je milo upoznati se sa mnom jer izgledam kao neki učenjak ili umjetnik. - Možda se varam? - zapita. - Varate se. Umjetnik... nikako! Učenjak... tako, tako... Volim pročitati pokoju knjigu. - O, imate dobrih knjiga! - on će, gledajući poleđine one nekolicine što ih već bijah poredao na 207

rubu pisaćeg stola. - Ja ću vam, jednom kasnije, pokazati svoje, a? Imam i ja dobrih. Hm! Pa slegnu ramenima i osta na mjestu, rastresen, sa zanosom u očima, ne sjećajući se očevidno više ničega, ni gdje je, ni s kim je. Još dva puta ponovi: „Hm!... Hm!" zgrčivši kutove usana nadolje, okrenu mi leđa i ode bez pozdrava. U prvi mah osjetih neko čuđenje, ali kasnije, kad mi on u svojoj sobi pokaza knjige, kako bijaše obećao, ne samo što sam razumio tu malu rastresenost, već i mnogo drugih stvari. Te su knjige imale ovakve naslove: La mort et l'audeld; L'homme et ses corps; Les sept principes de l'homme; Karma; La clef de la Theosophie, ABC de la Theosophie, La doctrine secrete; Le Plan Astral itd., itd. Gospodin Anselmo Paleari pripadao je teozofskoj školi. Prijevremeno su ga umirovili kao šefa odsjeka ne znam kojega ministarstva te ga upropastili ne samo novčano, nego i zato što se, slobodan i gospodar svojega 208

vremena, bio sav udubio u svoja fantastična proučavanja i maglovita razmišljanja, otuđivši se više no ikada od stvarnog života. Mora da je bar polovicu svoje mirovine trošio na te knjige. Već je bio od njih stvorio malu knjižnicu. No teozofski ga nauk vjerojatno nije posve zadovoljavao. Nesumnjivo ga je grizao crv kritike jer je, osim tih teozofskih knjiga, imao i bogatu zbirku starinskih i modernih filozofskih rasprava i studija te znanstvenoistraživačkih knjiga. U posljednje vrijeme bio se predao i spiritističkim pokusima. U gospođici Silviji Caporale, učiteljici klavira, svojoj podstanarki, bio je otkrio i izvanredne spiritističke sposobnosti, još nedovoljno razvijene, istina, no koje će se sigurno razviti, s vremenom i uz vježbu, sve dok se ne pokažu većima od sposobnosti svih najslavnijih medija. Što se mene tiče, mogu sa svoje strane posvjedočiti da nikad nisam, na licu prostački ružnom 209

poput pokladne maske, vidio dva žalosnija oka od očiju gospođice Silvije Caporale. Bile su posve crne, duboke, duguljaste i ostavljale su dojam da otraga imaju olovni uteg, kao oči automatskih lutaka. Gospođica Silvija Caporale imala je više od četrdeset godina i par brkova pod loptastim, uvijek upaljenim nosom. Poslije sam doznao da je ta sirota žena pomahnitala od ljubavi i da pije; znala je da je ružna i već stara, pa je od očaja pila. Nekih bi se večeri vratila kući u stanju odista dostojnom žaljenja: s naherenim šeširom, loptom od nosa crvenom kao patlidžan i poluzatvorenih očiju, žalosnijih no ikad. Bacila bi se na postelju i odmah bi iz nje sve ispijeno vino izašlo pretvoreno u beskrajnu bujicu suza. Trebalo je tada da sirota mamica u kućnoj haljini bdije uz nju i da je tješi do kasne noći; gajila je prema njoj samilost koja je nadvladavala gađenje; znala je da je sama na svijetu i vrlo nesretna s onim žarom u žilama zbog kojega je 210

mrzila svoj život na koji je već dva puta podigla ruku; navela bi je, malo-pomalo, da joj obeća da će biti dobra, da to više neće učiniti; i zbilja, sutradan bi izašla sva nakinđurena, s nekakvim sitnim majmunskim kretnjama i naglo preobražena u nevinu i hirovitu djevojčicu. Ono malo lira što bi ih zgodimice zaradila uvježbavajući kakvu kafe-šantansku glumicu početnicu, potrošila bi na piće i na kindurenje jer nije plaćala ni najam za sobu ni ono malo jela što su joj ga u obitelji davali. Ali nisu je mogli otjerati. Ta kako bi gospodin Anselmo Paleari bez nje izvodio svoje spiritističke pokuse? No posrijedi je zapravo bio drugi razlog. Gospođica Caporale je dvije godine prije toga, nakon majčine smrti, bila prestala voditi kućanstvo, pa je, došavši živjeti kod Palearijevih, bila povjerila oko šest tisuća lira dobivenih od prodaje pokućstva Terenziju Papianu za neki trgovački posao, što joj ga je on bio predložio kao posve siguran 211

i unosan - i tako je šest tisuća lira iščezlo. Kad mi je sama gospođica Caporale plačući to priznala, mogao sam nekako opravdati gospodina Anselma Palearija kojemu sam se isprva čudio što ženu takvog soja drži u doticaju sa svojom kćeri. Istina, za malu Adrianu, koja se pokazivala tako nagonski dobrom i čak odveć razboritom, nije možda bilo bojazni; ona se doista, više nego ičim drugim, osjećala uvrijeđenom onim tajanstvenim očevim postupcima, onim izazivanjem duhova uz posredovanje gospođice Caporale. Mala je Adriana bila vjernica. To sam primijetio već prvih dana po nekakvoj škropionici od modrog stakla, obješenoj o zid iznad noćnoga ormarića pokraj moje postelje. Bio sam legao s cigaretom u ustima, još upaljenom, i uzeo čitati jednu od onih Palearijevih knjiga; u rastresenosti sam onda stavio ugašeni opušak u tu škropionicu. Sutradan je već nije 212

bilo. Namjesto nje, na noćnom je ormariću stajala pepeljara. Upitah Adrianu je li je ona skinula sa zida, našto ona malko pocrvenje i odgovori mi: - Oprostite, činilo mi se da vam je potrebnija pepeljara. - A je li bilo blagoslovljene vode u škropionici? - Bilo je. Ovdje je preko puta nas crkva svetoga Roka... I ode. Je li, dakle, ta sićušna mamica željela da postanem svet kad je na izvoru svetoga Roka nacrpla blagoslovljene vode i za moju škropionicu? Za moju i za svoju, sigurno. Otac je jamačno nije rabio. A škropionici gospođice Caporale, ako ju je uopće imala, bolje bi pristajalo blagoslovljeno vino. Kako sam se već neko vrijeme osjećao kao da lebdim u nekoj čudnoj praznini, zbog svake sam sitnice padao u duga razmišljanja. Taj me događaj sa škropionicom naveo da mislim kako već kao dječak nisam ispunjavao vjerske dužnosti niti 213

sam, nakon odlaska Pinzonea koji me tamo vodio s Bertom prema majčinoj naredbi, ikada ulazio u crkvu da se pomolim Bogu. Nikad nisam osjetio potrebe da se zapitam gajim li uopće ikakvu vjeru. Tako je Mattia Pascal umro zlom smrću, bez utjehe vjere. Odjednom ugledah sama sebe u posve osobitom položaju. Za sve one koji me poznavahu bio sam skinuo s vrata, bez obzira na to kako, najdosadniju i najturobniju pomisao što je čovjek može imati za života: pomisao na smrt. Tko zna koliki su u Miragnu govorili: - Blago njemu, nakraju! Bilo kako bilo, riješio je to pitanje. A ja, međutim, nisam bio riješio ništa. Nalazio sam se sada s knjigama Anselma Palearija u ruci, a one su me učile da se mrtvi, oni pravi, nalaze baš u mom položaju, u „ljusci" Kamaloke, osobito samoubojice, koje gospodin Leadbeater, pisac knjige Plan Astral (premier degre du monde invisible, d'apres la theosophie), prikazuje razdirane svakovrsnim 214

ljudskim pohotama koje ne mogu zadovoljiti jer nemaju putenog tijela, a ne znaju da su ga izgubili. „Gle, gle!" mislio sam „mogao bih gotovo povjerovati da sam se utopio u mlinu na Kokošinjaku i da se samo obmanjujem da sam još živ." Zna se da su neke vrste ludila zarazne. Koliko god sam se spočetka otimao, Palearijevo je ludilo na kraju obuzelo i mene. Ne zato što bih vjerovao da sam umro; to ne bi bilo veliko zlo, jer glavno je umrijeti, a kad jednom umremo, sumnjam da je moguća kukavna želja da se vratimo u život. Primijetio sam odjednom da mi još valja umrijeti: u tome je zlo! Tko bi se toga još sjećao? Jasno da nakon svojega samoubojstva na Kokošinjaku pred sobom nisam vidio ništa drugo nego život. A sad, eto, gospodin Anselmo Paleari neprestano preda me iznosi sjenu smrti. Taj blaženi čovjek nije znao više ni o čemu drugom govoriti! No o tomu je govorio tako 215

oduševljeno, a s vremena na vrijeme, u žaru govora, izlažahu iz njega neke tako čudne slike i izrazi da me je, slušajući ga, odmah salijetala želja da ga se otarasim i nastanim se drugdje. Uostalom, nauk i vjerovanje gospodina Palearija, ma koliko mi se katkada činili djetinjastima, zapravo bijahu utješni; a kako mi se, nažalost, bila pojavila pred očima misao da danas-sutra ipak moram ozbiljno umrijeti, nije mi bilo mrsko slušati gdje o smrti onako govori. - Je li logično? - upita me on jednoga dana pročitavši mi jedan odlomak iz neke Finotove knjige, pun tako sentimentalno mrtvačke filozofije da je nalikovao na san kakvoga grobara morfinomana, o životu crva koji nastaju pri rastvaranju čovječjega tijela. Je li logično? Materija, da, materija: uzmimo da je sve materija. Ali ima oblika i oblika, načina i načina, kakvoće i kakvoće: ima kamena i etera bez težine, tako mi Boga! U mojem tijelu postoji nokat, zub, dlaka, a postoji, bogme, i nadasve 216

fino tkivo oka. I tko nam sad, molim vas, kaže da ono što mi zovemo dušom nije također materija; ali priznat ćete da to nije materija poput nokta, zuba, dlakeTBirće da je materija kao eter, ili što ja znam. Eter, kao hipotezu, priznajete, a dušu ne? Je li to logično? Materija, jest. Pratite malko moje umovanje, pa da vidite kamo ću dospjeti dopuštajući sve. Prijeđimo na Prirodu. Mi sad čovjeka smatramo nasljednikom bezbrojnoga niza pokoljenja, je li tako? Proizvodom vrlo polagane razrade Prirode. Vi, dragi gospodine Meis, držite da je i on životinja, vrlo okrutna životinja, i u cijelosti vrlo malo vrijedan? Dopuštam i to, i kažem; dobro, čovjek na ljestvici bića ne predstavlja vrlo. visok stupanj; između crva i čovjeka slavimo osam, stavimo sedam, stavimo pet stupnjeva. Ali, bogami! Priroda se mučila tisuće, tisuće i tisuće vjekova da se popne za tih pet stupnjeva od crva do čovjeka; no ta se materija morala razvijati (je li?) da bi se, kao forma i kao bit, 217

dokopala toga petog stupnja, da postane tom životinjom koja krade, tom životinjom koja ubija, tom lažljivom životinjom koja je ipak sposobna napisati Božanstvenu komediju, gospodine Meis, i žrtvovati se kao što su se žrtvovale vaša i moja majka; i onda da se odjednom, paf! vraća na ništicu? Je li to logično? Ali crvom će postati moj nos, moja noga, a ne moja duša, dakako! I ona je, doduše, materija, priznajem, ali ne poput mojega nosa ili poput moje noge. Je li logično? Oprostite, gospodine Paleari - prigovorih mu ja - neki se veliki čovjek šeće, padne, udari se u glavu i postane slabouman. Gdje je duša? Gospodin Anselmo gledaše me neko vrijeme kao da mu je iznenada pao pred noge golemi kamen. - Gdje je duša? - Da, vi ili ja, ja koji nisam velik čovjek, no koji ipak ... no, razborito mislim, šećem, padnem,

218

udarim se u glavu, postanem slabouman. Gdje je duša? Paleari sklopi ruke i odgovori mi s izrazom dobrohotna sažaljenja: - Ali, sveti Bože, zašto želite pasti i udariti se u glavu, dragi gospodine Meis? - Uzmimo, kao hipotezu... - Ma ne, samo vi mirno šećite. Uzmimo starce koji bez potrebe da padnu i da se udare u glavu mogu prirodnim načinom postati slaboumni. Pa što to znači? Biste li time htjeli dokazati da kad omlitavi tijelo oslabi i duša, pa da tako dokažete da nestanak jednoga povlači za sobom i nestanak drugoga? Ali oprostite! Zamislite suprotan slučaj - do kraja istrošena tjelesa u kojima ipak sja svjetlost duše: Giacoma Leopardija i tolike starce, na primjer Njegovu Svetost Leona XIII! Dakle? Pa zamislite glasovir i svirača: popuste žice; jedna tipka više ne udara; dvije, tri žice puknu; i tada - kako i ne bi!? - s tako pokvarenim glazbalom svirač će, iako je 219

izvrstan, nužno svirati loše. A ako glasovir zamukne, zar svirač više ne postoji? - Mozak bi imao biti klavir, a duša svirač? - Stara usporedba, gospodine Meis! Dakle, ako se mozak pokvari, duša se, silom prilika, pokazuje slaboumnom ili ludom, ili kako bilo. Znači: ako svirač, ne nesretnim slučajem, već iz nehata ili hotimice razbije glazbalo, platit će. Tko razbije, plaća, plaća se sve, sve. No to je druga stvar. Oprostite, zar za vas ne znači ništa što je cijelo čovječanstvo, cijelo, od pamtivijeka, uvijek težilo za drugim životom nakon ovoga? To je činjenica, stvaran dokaz. - Kažu: nagon za samoodržanjem... - Ali nije, jer fućkam ja, znate, na ovu pišljivu kožetinu koja me pokriva! Teška mi je, podnosim je jer znam da je moram podnositi, ali, bogami, ako mi dokažu, da pošto je budem podnosio još pet, šest ili deset godina, da time neću 220

na neki način platiti račun nego će se na tom sve svršiti, e onda ću je odbaciti još danas, ovoga istoga časa - gdje je onda nagon za samoodržanjem? Održavam se samo zato što osjećam da ovo ne može biti kraj! No jedno je čovjek pojedinac, kažu, a drugo čovječanstvo. Pojedinac završava dok vrsta nastavlja svoj razvoj. Lijepo mi je to umovanje! Ma nemojte! Kao da čovječanstvo nisam ja, kao da niste vi i, jedan po jedan, mi svi. A nemamo li svi taj isti osjećaj da bi, naime, bio nešto najapsurdnije i najgroznije kad bi sve bilo ovdje, u ovom jednom dašku koji se zove naš zemaljski život: pedeset, šezdeset godina dosade, bijede, napora - zašto? Ni za što! Za čovječanstvo? Ali ako čovječanstvo jednoga dana mora prestati? Pomislite: čemu bi onda služio sav ovaj život, sav ovaj napredak, sav ovaj razvoj? Ničemu? A kažu da ništavilo, čisto ništavilo ne postoji... Ozdravit će zvijezda, je li? Kao što ste vi rekli neki dan. Dobro, ozdravit će; ali treba vidjeti u 221

kojemu smislu. Sva je nesreća znanosti, vidite, gospodine Meis, u tome što se želi baviti samo životom. - He - uzdahnuh ja, smiješeći se - budući da moramo živjeti... - Ali moramo i umrijeti! odvrati Paleari. - Razumijem, no zašto da se na to toliko misli? - Zašto? Zato što ne možemo shvatiti život ako na neki način sebi ne objasnimo smrt! Kriterij za smjernice naših čina, nit koja će nas povesti iz ovog labirinta, svjetlost, jednom riječju, gospodine Meis, svjetlost nam mora doći odande, od smrti. - Ali tamo je tako mračno! - Mračno? Mračno je za vas! Pokušajte u njoj upaliti svjetiljčicu vjere čistim uljem duše. Ako te male svjetiljke nema, mi u životu lutamo kao slijepci, uza sve električno svjetlo koje smo iznašli! Električna svjetiljka sjajna je za život, ali je nama, dragi gospodine Meis, potrebna i ona druga, da nam malo posvijetli za smrt. 222

Gledajte, ja nekih večeri pokušavam također upaliti nekakvu malu svjetiljku s crvenim staklom; treba se na svaki način pomučiti, nastojati da bismo vidjeli. Zasad je moj zet Terenzio u Napulju. Vratit će se za koji mjesec, pa ću vas tada pozvati da prisustvujete kojoj našoj skromnoj seansici, bude li vam po volji. A tko zna hoće li ta mala svjetiljka... Dosta, ne želim vam ništa više reći. Kako se vidi, društvo Anselma Palearija nije bilo osobito ugodno. Ali kad dobro promislim, jesam li ja uopće mogao težiti nekom drugom društvu, manje udaljenom od života, a da se ne izložim opasnosti ili, točnije, da ne budem prisiljen lagati? Još uvijek sam se sjećao viteza Tita Lenzija. A gospodinu Paleariju nije bilo stalo da o meni išta sazna, već se zadovoljavao pozornošću koju sam poklanjao njegovim govorima. Gotovo svakoga jutra, nakon uobičajenog ispiranja cijelog tijela, pratio bi me na mojim šetnjama; odlazili smo ili na Gianicolo, ili na 223

Aventino, ili na Monte Mario, katkada do Numentanskoga mosta, razgovarajući uvijek o smrti. „Silne li mi koristi od toga", mislio sam, „što nisam uistinu umro! Pokušao sam ga katkad navesti da govori o čemu drugome, ali se činilo da gospodin Paleari nema očiju za prizore života oko sebe; gotovo je uvijek hodao držeći u ruci šešir; katkada bi ga podigao kao da pozdravlja neku sjenu i kliknuo bi: - Gluposti! Samo mi jedanput, iznebuha, uputi izravno pitanje: - Zašto vi živite u Rimu, gospodine Meis? Ja slegnuh ramenima i odgovorih mu: - Jer mi se tako sviđa... - Ovo je turoban grad primijeti on, kimajući glavom. Mnogi se čude što u njemu ne uspijeva nikakav pothvat, što se u njemu ne ostvaruje nijedna živa zamisao. No ti se čude jer ne žele priznati da je Rim mrtav. 224

- Rim je mrtav? - uskliknuh ja zaprepašteno. - Odavno, gospodine Meis! I uzaludan je, vjerujte, svaki napor da ga ožive. Zatvorivši se u san o svojoj veličanstvenoj prošlosti, ne želi više znati za ovaj bijedni život što po njemu silom vri. Kad je neki grad imao život kakav je bio život Rima, s tako istaknutim i naročitim značajkama, on ne može postati modernim gradom, to jest gradom poput svih ostalih. Rim leži tu, sa svojim velikim razmrvljenim srcem, na plećima Campidoglija. Pripadaju li možda Rimu ove nove kuće? Vidite, gospodine Meis. Moja kći Adriana govorila mi je o škropionici koja je bila u vašoj sobi, sjećate li se? Adriana vam je tu škropionicu uklonila iz sobe; ali neki joj dan ispade iz ruku i razbi se; ostala je od nje samo školjka, i ta se sad nalazi u mojoj sobi, na mom pisaćem stolu, i služi za isto ono za što ste ga vi prvi, u rastresenosti, bili rabili. Eto, gospodine Meis, udes je Rima sasvim jednak. Pape su od njega bile napravile, na svoj način, 225

pepeljaru. Iz svih smo krajeva došli amo, da tu stresemo pepeo sa svoje cigare koja je simbol neznatnosti ovoga našeg bijednog života i gorkoga i otrovnoga užitka što nam ga on daje.

XI. SVEČERI, GLEDAJUĆI RIJEKU

Kako je malo-pomalo, zbog poštovanja i sklonosti koje mi je domaćin iskazivao, rasla naša prisnost, tako je za mene rasla i nelagodnost našeg odnosa, neka skrovita smetenost koju sam već bio osjetio, a koja je sada često postajala oštra poput grizodušja kad bih pomislio kako sam se pod lažnim imenom, s izmijenjenim crtama lica, s nekim izmišljenim, gotovo besadržajnim životom, uvukao u tu obitelj. Pa bih odlučivao da ću se držati postrance koliko mi god bude moguće, podsjećajući neprestano sam sebe da se ne smijem odveć približiti tuđem životu, da se moram 226

uklanjati svakoj intimnosti i zadovoljiti se time da živim izvan svega. - Sloboda! - govorio sam još uvijek, ali već sam počinjao nazirati smisao te svoje slobode i mjeriti joj domete. Evo, ona je, na primjer, značila da svečeri moram doći na prozor i gledati crnu rijeku kako bešumno teče među novim hranama i pod mostovima, ispod kojih su svjetiljke u vodi odražavale svoju svjetlost uzdrhtalu poput plamenih jezičaca; u mašti slijediti tijek te vode, od dalekog joj izvora u Apeninima, preko tolikih polja, sad kroz grad, sad opet preko polja, sve do ušća; u glavi zamišljati mračno i drhtavo more u kojemu se ta voda, nakon tolikoga tečenja, gubila, te s vremena na vrijeme zijevnuti. - Sloboda... sloboda! - šaptao sam. - Pa zar drugdje ne bi bilo isto? Vidio bih koje večeri na susjednoj terasi malu mamicu u kućnoj haljini kako zalijeva lonce s cvijećem. „To je život!" pomislio 227

bih. I pratio bih pogledom milu djevojku u toj njezinoj dražesnoj brižljivosti, čekajući svakoga časa da pogleda gore na moj prozor. No uzalud. Znala je da sam ondje; ali kad je bila sama činilo se da se toga ne sjeća. Zašto? Je li ta suzdržljivost bila samo posljedica plašljivosti ili se mila mamica u tajnosti još srdila na me zbog slabog poštovanja koje sam joj, okrutno i uporno, i dalje pokazivao? I gle, ona bi sad odložila kantu, naslonila se na ogradu terase i počela sama gledati rijeku, možda da mi pokaže kako joj nije nimalo stalo do mene jer sama ima vrlo ozbiljnih misli koje mora razmatrati u tom položaju te joj godi samoća. Smješkao sam se u sebi dok sam tako mislio; no kad bih je vidio kako odlazi s terase, pomislio bih da je taj moj sud možda pogrešan, da je on posljedica nagonske ljutnje koju svatko osjeća kad vidi da za nj ne haju, pa bih se pitao: „Zašto bi se, uostalom, ona trebala brinuti za me i ulaziti sa mnom bez 228

potrebe u razgovor? Ja ovdje predstavljam možda neko poniženje za nju. Možda ona još žali za onim vremenom kad joj je otac bio u službi i kad mu nije bilo od potrebe iznajmljivati sobe i držati strance u kući. A onda još tuđina poput mene! Ja možda sirotu djevojku nagonim u strah ovim okom i ovim naočalama..." Buka kakvih kola na obližnjem drvenom mostu trgla bi me iz toga razmišljanja; otpuhnuo bih i povukao se s prozora; pogledao bih postelju, knjige, ostao malko neodlučan između nje i njih, slegnuo bih naposljetku ramenima, pograbio šešir i izišao, nadajući se da ću se izvan kuće riješiti uzrujanosti i dosade. Povodeći se za trenutačnim nadahnućem, odlazio bih u najnapučenije ulice ili pak na samotna mjesta. Sjećam se, jedne noći, na Trgu sv. Petra, bilo je kao san, kao neki daleki san: tako sam doživljavao taj vjekovni svijet, zatvoren ondje u naručju veličanstvenoga trijema, u tišini 229

koju kao da povećava neprestani šum onih dviju fontana. Približih se jednoj od njih, i tek mi se tada ta voda učini živom, a sve ostalo gotovo sablasnim i duboko melankoličnim u svečanoj nepomičnoj tišini. Vraćajući se ulicom Borgo Nuovo, naiđoh na nekog pijanca koji je u prolazu očito opazio kako sam zadubljen u misli, pa se nagnu, pruži malko glavu, gledajući me u lice odozdo, te mi reče, lagano me potežući za rukav: - Veselo! Naglo se zaustavih, iznenađen, te ga odmjerih od glave do pete. - Veselo! - ponovi pijanac, prateći to sokoljenje kretnjom ruke koja je značila: „Što radiš? Što misliš? Ne brini se ni za što!" I udalji se, teturajući, pridržavajući se jednom rukom zida. U taj sat, u toj pustoj ulici, u blizini velikoga hrama, još su mi se po glavi vrzmale misli koje je on u meni pobudio, pa me pojava toga 230

pijanca i njegov čudni ljubazni i filozofsko-samilosni savjet iznenadiše. Ne znam koliko sam vremena stajao na mjestu i pratio pogledom toga čovjeka, kad osjetih kako se iz mojeg čuđenja prolama neki ludi smijeh. - Veselo! Jest, dragi moj. No ja ne mogu ići u krčmu kao ti, i tražiti veselje koje mi ti savjetuješ, u čaši. Ne bih ga, nažalost, mogao naći! A i ne znam gdje da ga inače nađem! Ja, dragi moj, idem u kavanu, među čestiti svijet koji puši i brblja o politici. Svi bismo mogli biti veseli, dapače sretni, samo uz jedan uvjet, prema mišljenju nekoga advokatića imperijalista koji zalazi u moju kavanu: uz uvjet da nama vlada dobar kralj apsolutist. Ti te stvari ne znaš, jadni pijani filozofe; ne padaju ti ni na pamet. No znaš li koji je pravi razlog svim našim nevoljama, svoj ovoj našoj tuzi? Demokracija, dragi moj, demokracija, to jest vladavina većine. Jer kad je vlast- u rukama samo jednoga, taj jedan zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge; 231

ali kad mnogi vladaju, misle samo na to da zadovolje sebe, i tada imamo najgluplju i najodvratniju tiraniju: tiraniju prekrivenu krabuljom slobode. Pa jasno! A zašto misliš da ja patim? Patim baš zbog te tiranije, prikrivene krabuljom slobode... Vratimo se kući. No bila je to noć susreta. Prolazeći malo kasnije gotovo mračnom Tordinonom, začuh u jednoj od uličica koje se slijevaju u tu ulicu jedan glasan i nekoliko prigušenih krikova. Odjednom pred sobom ugledah skupinu uličnih svadljivaca. Bila su to četiri bijednika naoružana čvoravim batinama; navaljivahu na nekakvu uličarku. Taj događaj ne spominjem kako bih pohvalio svoje junaštvo već naprotiv, da kažem kakav sam strah osjetio zbog njegovih posljedica. Tih je propalica bilo četiri, ali i ja sam imao dobar okovan štap. Istina, dvojica od njih nasrnuše na mene i noževima. Branio sam se kako sam najbolje 232

znao, zamahujući oko sebe štapom i skačući navrijeme amo-tamo da mi ne dođu s leđa; na kraju mi pođe za rukom najupornijem zadati dobro odmjeren udarac željeznim drškom po glavi. On zatetura, a onda dade petama vjetra, našto ostala trojica, bojeći se možda da netko već ne prilazi u pomoć na ženin krik, pođu njegovim stopama. Ne znam kako, ali primijetih da sam ranjen u čelo. Viknuh ženi koja nije prestajala zvati u pomoć neka šuti; no ona se, vidjevši kako meni krv curi niz obraz, ne mogne suspregnuti, pa mi, plačući sva raščupana, htjede priskočiti u pomoć i previti ranu svilenim rupcem koji je nosila na grudima i koji se u tuči poderao. - Ne, ne, hvala! - rekoh joj, braneći se s odvratnošću. - Dosta... Nije ništa! Odlazi, odlazi odmah... Da te ne vidim. Odoh oprati čelo u maloj fontani pod nasipom obližnjeg mosta. No dok sam bio tamo, eto ti dvaju zabrinutih stražara koji htjedoše saznati što se dogodilo. 233

Žena, koja je bila iz Napulja, poče odmah pričati o „nesreći iz koje se izbavila" uz moju pomoć, ne štedeći na moj račun najljubaznijih riječi divljenja iz svojega dijalektalnog rječnika. Imao sam vraškoga okapanja dok sam se riješio te dvojice revnih policajaca koji su me svakako htjeli povesti sa sobom, da podnesem prijavu. Dakako! Samo bi mi to još trebalo! Da još imam posla s kvesturom, da se sutradan pojavim u novinskoj kronici kao kakav umalo junak, ja, koji sam morao šutjeti i držati se u sjeni, svima neznan!... Junakom, eto, junakom zaista nisam više mogao biti. Osim uz uvjet da pritom umrem... No već sam umro! - Oprostite, gospodine Meis, jeste li vi udovac? To me je iznebuha jedne večeri zapitala gospođica Caporale na terasi na kojoj je bila s Adrianom i na koju su me bile pozvale da provedem malo vremena u njihovu društvu.

234

U prvi mah bi mi neugodno. Odgovorih: - Nisam, a zašto? - Jer uvijek palcem trljate prstenjak, kao da okrećete prsten oko prsta. Ovako... Je li, Adriana? Gle ti kamo se sve ne zavlače oči žena ili, točnije, nekih žena, jer Adriana izjavi da to nije nikad primijetila. - Sigurno nisi obratila pozornost - dobaci gospođica Caporale. Moradoh priznati kako je moguće da imam tu naviku, premda nikada nisam o tome razmišljao. - Nosio sam odista - vidjeh da moram dodati - dugo vremena ovdje malen prsten, koji mije kasnije morao presjeći zlatar jer mi je odviše stezao prst i tiskao me. - Jadni prsten! - zastenja nato i iskrevelji se četrdesetogodišnjakinja koja je te večeri bila raspoložena za djetinjasta prenemaganja. - Tako vam je bio uzak? Nije vam više htio s prsta? Bit će da je bio uspomena na neku... 235

- Silvia! - prekinu je mala Adriana prijekornim glasom. - Pa što je u tome zlo? odgovori ona. - Htjedoh reći, na neku prvu ljubav... No, recite nam nešto, gospodine Meis. Je li moguće da vi nikad ne želite govoriti? - Mislio sam, eto - rekoh ja na zaključak koji ste vi izveli iz moje navike da trljam prst. Samovoljan zaključak, draga gospođice. Jer udovci, koliko ja znam, ne običavaju skidati prsten. Ako je tko težak, teška je žena, a ne prsten kad žene više nema. Dapače, kao što se veterani vole kititi svojim medaljama, tako i udovac, mislim, voli nositi prsten. - Dakako! - kliknu gospođica Caporale. - Vi vješto skrećete razgovor. - Kako? Ta želim ga, štoviše, produbiti! - Kakvo produbljivanje! Ništa ja ne produbljujem. Imala sam dojam, i gotovo. - Da sam udovac?

236

- Da. Zar se ne čini i tebi, Adriana, da gospodin Meis nalikuje na udovca? Adriana pokuša dignuti pogled k meni, ali ga odmah obori ne mogavši, onako strašljiva, izdržati tuđi pogled; nasmiješi se svojim uobičajenim, blagim i turobnim smiješkom, pa reče: - Otkuda bih ja znala nalikuje li netko na udovca? Baš si čudna. Mora da joj je u taj čas sinula neka misao, neka slika; smete se, okrenu i uze gledati rijeku pod sobom. Zacijelo je ona druga razumjela, jer je uzdahnula, pa se i sama okrenula i zagledala u rijeku. Očito se netko četvrti, netko nevidljiv, bio uvukao među nas. Na kraju, gledajući Adrianinu polukorotnu kućnu haljinu, shvatih i ja da Terenzio Papiano, svak koji je još bio u Napulju, jamačno ne nalikuje na ucviljenoga udovca, i da na takvog udovca, stoga, po mišljenju gospođice Caporale, nalikujem ja. Priznajem da sam uživao što se taj razgovor tako loše svršio. Bol 237

prouzročena Adriani sjećanjem na pokojnu sestru i na udovca Papiana bila je gospođici Caporale kazna za njezinu bezobzirnost. Ipak, budimo pravedni, nije li ono što se meni činilo bezobzirnošću zapravo bila sasvim opravdana radoznalost koja se morala roditi iz te čudne šutnje što je obavijala moju osobu? A kako mi je samoća bila postala neizdrživom i kako nisam umio odoljeti napasti da se približim drugim ljudima, trebao sam pitanjima tih drugih ljudi, koji su valjda imali pravo znati s kim imaju posla, udovoljiti što bolje, to jest lažući i izmišljajući, te se pomiriti sa sudbinom: srednjega puta nije bilo! Krivnja nije bila na drugima, već na meni; sad ću je, istina, otežati lažju; ali ako to ne želim, ako zbog toga patim onda moram otići, odati se opet svojemu zatvorenom i samotnom potucanju. Primijetio sam da i sama Adriana, koja mi nikad nije postavljala doli obzirna pitanja, napeto sluša što odgovaram na 238

pitanja gospođice Caporale, koja su, istini za volju, ipak prelazila granice prirodne i opravdane radoznalosti. Jedne večeri, na primjer, na onoj terasi gdje smo se obično sastajali kad bih seja vratio s večere, ona me, smijući se i braneći se od Adriane koja joj je vrlo uzbuđeno vikala: „Ne, Silvia, zabranjujem ti! Da se nisi usudila!" zapita: - Oprostite, gospodine Meis, Adriana želi znati zašto ne pustite bar brkove... - Nije istina! - viknu Adriana. - Ne vjerujte joj, gospodine Meis! Baš obratno, ona je htjela znati. Ja... Draga mamica iznenada brižnu u plač. Gospođica Caporale je odmah pokuša utješiti govoreći: - Nemoj, draga, nemoj! Što smeta! Što je u tome loše? Adriana je odgurnu laktom: - Loše je što si lagala, i ljutiš me! Govorile smo o kazališnim glumcima koji su svi... takvi, a ti si nato rekla: „Kao gospodin Meis! 239

Tko zna zašto ne pusti bar brkove?..." A ja sam ponovila: „Jest, tko zna zašto..." - Pa da - opet će gospođica Caporale - tko kaže „Tko zna zašto..." znači da želi znati! - Ali ti si to prva rekla! prosvjedovala je Adriana razdražena do krajnosti. - Mogu li odgovoriti? zapitah ja da ih smirim. - Ne, oprostite, gospodine Meis. Laku noć! - reče Adriana i diže se da ode. Ali je Silvia Caporale zadrži uhvativši je za ruku. - Idi, molim te, kako si budalasta! Činimo to za šalu... Gospodin Adriano je tako dobar da nam ne zamjera. Zar ne, gospodine Adriano? Recite joj vi... zašto ne pustite bar brkove? Ovoga se puta Adriana nasmija još suznih očiju. - Jer je u tom neka tajna odgovorih ja nato, izmijenivši šaljivo glas. - Ja sam urotnik. - Ne vjerujemo! - kliknu gospođica Caporale istim glasom, 240

no onda doda: - Ali slušajte: da ste podmukao čovjek, o tome nema sumnje. Zašto ste, na primjer, danas popodne išli na poštu? - Ja na poštu? - Da, vi. Poričete? Vidjela sam vas svojim očima. Oko četiri sata... Prolazila sam Trgom sv. Silvestra... - Zabunili ste se, gospođice, nisam to bio ja. - Da, da! - prihvati ona, ne vjerujući. - Tajno dopisivanje... Jer, je li tako, Adriana, ovaj gospodin nikad ne prima pisma kod kuće. Rekla mi je služavka, pazite! Adriana se uzvrpolji na stolici. - Ne obraćajte pozornost na njezine riječi - reče mi uputivši mi kratak, žalostan pogled kojim me gotovo pomilovala. - Ni kod kuće ni poste restante! - odgovorih ja. - Istina je, nažalost! Nitko mi ne piše, gospođice, zbog jednostavnog razloga: nemam više nikoga tko bi mi mogao pisati.

241

- Ni prijatelja? Je li moguće? Nikoga? - Nikoga. Na Zemlji smo ja i moja sjena. Vodio sam tu sjenu neprestano u šetnju, amo-tamo, i dosad se nikada nisam toliko zadržavao na jednome mjestu da bih mogao sklopiti neko prijateljstvo. - Blago vama - kliknu gospođica Caporale, uzdahnuvši što ste mogli cijeli život putovati! Pričajte nam bar o svojim putovanjima, kad već ne želite govoriti o drugome. Malo-pomalo, svladavši grebene prvih nepriličnih pitanja, uklonivši neke veslima laži koja su mi služila kao poluga i potporanj, hvatajući se objema rukama za one koji su mi bili najbliži ne bih li ih potom oprezno obišao, konačno sam lađicu svog izmišljaja uspio izvesti na pučinu, a moja je mašta zaplovila punim jedrima. Tada, nakon godine i više dana prisilne šutnje, osjetih velik užitak pričajući svake večeri na toj terasi o svemu što sam vidio, što sam zamijetio, o nezgodama što 242

me zadesiše ovdje ili ondje. I sam sam se čudio koliko sam putujući bio nakupio dojmova što ih je šutnja umalo bila zakopala u meni, a sada su, dok sam govorio, iskrsavali i odskakivali živi s mojih usana. To je unutrašnje čuđenje davalo mojim pripovijestima neku izvanrednu boju; zbog užitka pak koji obje žene pokazivahu slušajući, u menije sve više raslo žaljenje za nečim lijepim, u čemu onda nisam uživao, a tim je žaljenjem sada bilo začinjeno moje pripovijedanje. Nakon nekoliko večeri držanje i ponašanje gospođice Caporale prema meni iz osnove se promijeniše. Njezine žalosne oči otežaše od neke tako jake čežnje da su više no ikad prizivale u sjećanje sliku unutarnjeg olovnog utega, a opreka između njih i lica, slična pokladnoj maski, postala je smješnija no ikad. Nema sumnje, gospođica Caporale bila se zaljubila u mene! To smiješno iznenađenje probudi, međutim, u meni svijest da svih tih večeri nisam ni najmanje 243

govorio za nju, već za onu koja je uvijek bila šutljiva i samo slušala. A očito je i ta druga osjetila da ja govorim samo za nju, jer između nas odmah nastade neki neizrečeni sporazum da se zajedno zabavimo na račun smiješnoga i nepredviđenoga učinka mojih pripovijesti na vrlo osjetljive osjećajne žice četrdesetogodišnje učiteljice klavira. No s tim se otkrićem u meni, osim najčistijih, ne začeše prema Adriani nikakve druge misli; ona ih njezina nevina dobrota, prožeta sjetom, nije mogla izazvati; ali osjetih veliku radost zbog toga prvog povjerenja, kakvo joj je i koliko joj ga je mogla dopustiti njezina nježna bojažljivost. Bio je to kratak pogled, kao bljesak nježne dražesti; bio je to smiješak sažaljenja prema smiješnoj obmani te jadne žene; bila je to dobrohotna opomena koju mi je ona upućivala očima i laganom kretnjom glave ako bih malo pretjerao u našoj skrovitoj šali, u davanju tračka nade letećem 244

zmaju one druge, koji je čas lebdio na nebu od blaženstva, čas smeteno lutao zbog kojega mog iznenadnog i žestokog zamaha. - Vi mora da nemate mnogo srca - reče mi jednom gospođica Caporale - ako je istina ono što kažete, a u što ja ne vjerujem: da ste dosad kroz život prošli nepovrijeđeni. - Kako nepovrijeđen? - Da, mislim, ako vas nije nikad obuzela ljubav. - Ah, nikad, gospođice, nikad! - Ali nam niste htjeli reći otkuda vam onaj prsten što vam ga je zlatar prerezao jer vam je odviše stezao prst... - I tiskao me! Zar vam nisam rekao? Pa jesam. Bio mi je uspomena od djeda, gospođice. - Laž. - Kako izvolite; no gledajte, ja vam čak mogu reći da mi je djed poklonio taj prsten u Firenzi, izlazeći iz Galerije Uffizi, a znate li zašto? Jer sam ja, kojemu je tada bilo dvanaest godina, zamijenio 245

jednoga Perugina s Rafaelom. Upravo tako. Kao nagradu za tu pogrešku dobio sam prsten, kupljen u zlatarnici na Ponte Vecchio. Djed je, naime, bio čvrsto uvjeren, ne znam zašto, da se ona Peruginova slika mora pripisati Rafaelu. Eto, sad sam vam objasnio tajnu! Razumjet ćete da između ruke dječaka od dvanaest godina i ove moje ručetine ima razlike. Vidite li? Sada sam sav ovakav, kao ova ručetina koja ne podnosi dražesno prstenje. Srce možda još imam, ali sam i pravedan, gospođice. Pogledam se u zrcalo s ovim lijepim naočalama, koje su ipak donekle milosrdne, a raspoloženje mi odmah splasne: „Kako možeš zahtijevati, dragi moj Adriano", kažem ja sebi, „da se neka žena u tebe zaljubi?" - Kakve su to ideje? - kliknu gospođica Caporale. - I vi mislite da ste pravedni kad tako govorite? Upravo ste vrlo nepravedni prema nama ženama. Jer je žena, dragi gospodine Meis, znajte, plemenitija od muškarca, i ne 246

gleda, poput njega, samo na izvanjsku ljepotu. - Onda recimo da je žena i hrabrija od muškaraca, gospođice. Jer, priznajem, osim plemenitosti, treba i prilična doza hrabrosti pa da se istinski zavoli čovjek kakav sam ja. - Idite, molim vas! Pa da, vi se uživate proglašavati, a također i činiti, ružnijim nego što jeste. - To je istina. A znate li zašto? Da ni u koga ne pobudim sućut. Vidite, kad bih gledao da se nekako uredim, rekli bi: „Gle onoga jadnika, obmanjuje se da je s onim brcima manje ružan!" A ovako, ne. Jesam li ružan? Pa dobro, ružan sam, istinski, bez sažaljenja. Što kažete na to? Gospođica Caporale duboko uzdahnu. - Kažem da imate krivo odgovori ona. - Kad biste pokušali malo pustiti bradu, na primjer, odmah biste vidjeli da niste tako ružni kako tvrdite. - A ovo oko? - zapitah je.

247

- O, Bože, kad već o njemu govorite tako bez ustezanja, htjela sam vam reći prije nekoliko dana: oprostite, zašto se ne podvrgnete operaciji koja je danas posve laka? Kad biste htjeli, mogli biste se za kratko vrijeme riješiti i te neznatne mane. - Vidite li, gospođice? zaključili ja. - Bit će da je žena plemenitija od muškarca, ali skrećem vašu pozornost na to da ste mi vi malo-pomalo savjetovali da posve preuredim svoj lik. Zašto sam toliko produžavao taj razgovor? Jesam li baš htio da mi učiteljica Caporale izbrblja tu, u Adrianinoj nazočnosti, da će me voljeti, da me pače već voli i ovakvoga, sasvim izbrijana i s ovim škiljavim okom? Ne. Toliko sam govorio i gospođici Caporale upućivao toliko potankih pitanja jer sam bio primijetio kako Adriana, možda nesvjesno, uživa u pobjedonosnim odgovorima koje mi je ona davala. Tako sam shvatio, da bi me ona, bez obzira na onaj moj čudni 248

izgled, mogla voljeti. Ne rekoh to ni samome sebi, ali mi se nakon te večeri činila mekšom postelja na kojoj sam ležao u toj kući, prijaznijima svi predmeti koji su me okruživali, lakšim zrak koji sam udisao, nebo modrijim, sunce sjajnijim. Mislio sam usto da je ta promjena nastala zato što je Mattia Pascal skončao u mlinu na Kokošinjaku te sam ja, Adriano Meis, nalutavši se neko vrijeme izgubljen u novoj, neomeđenoj slobodi, bio konačno ponovno postigao ravnotežu, dosegao ideal koji sam sebi bio postavio - da stvorim od sebe drugoga čovjeka, da živim drugim životom, koji sam sad, eto, u svoj punini osjećao u sebi. Tako se moj duh izliječi od otrova iskustva i opet postade veseo kao u prvoj mladosti. Čak mi se ni gospodin Anselmo Paleari nije više činio dosadnim; sjena, magla, dim njegove filozofije bijahu se rasplinuli na suncu moje nove radosti. Siromah gospodin

249

Anselmo! Nije uopće primjećivao da od onih dviju stvari na koje se, prema njegovim riječima, moralo misliti na Zemlji, on misli samo na jednu - no možda je ipak mislio i kako doživjeti visoku starost! Vrednija je sućuti bila učiteljica Caporale, kojoj ni vino nije moglo podariti veselost one nezaboravne pijanice iz ulice Borgo Nuovo; htjela je sirota živjeti, pa je držala neplemenitima ljude koji gledaju samo na izvanjsku ljepotu. Je li se, dakle, ona, u dubini svoje duše, osjećala lijepom? Oh, tko zna za kakve bi i kolike žrtve bila doista sposobna da je našla „plemenita" čovjeka! Možda više ne bi ispila ni gutljaj vina. „Ako priznamo", mislio sam, „daje griješiti ljudski, zar pravda nije nadljudski okrutna?" Odlučih da neću više biti okrutan prema jadnoj gospođici Caporale. Iako tako odlučih, ipak sam, jao, nehotice bio okrutan, dapače to okrutniji što sam to manje želio. Moja je ljubaznost bila nova hrana njezinoj laganoj vatri. A 250

u međuvremenu se događalo ovo: jadna je žena na moje riječi blijedjela, dok je Adriana crvenjela. Nisam pravo znao što govorim, ali sam osjećao da svaka riječ, njezin zvuk, izražaj nikad ne dovodi u zabunu onu kojoj je zapravo bila upućena, pa da pokvari onaj tajni sklad koji je - ne znam kako - bio među nama već uspostavljen. Duše imaju neki svoj osobit način da se razumiju, da postanu toliko prisne da jedna drugoj govore „ti" dok su naše osobe još uvijek zapetljane u razmjeni običnih riječi, u ropstvu društvenih zahtjeva. Duše imaju svoje potrebe i vlastite težnje, a tijelo se pravi nevjesto kad vidi nemogućnost da ih zadovolji i ostvari. I kad god se dvoje koji tako opće, samo dušama, nađu negdje sami, osjete neku tjeskobnu zabunu, gotovo žestoku odvratnost i prema najmanjem tjelesnom dodiru, neku patnju koja ih udaljuje i koje odmah nestane čim se pojavi netko treći. Tada, kad prođe tjeskoba, dvije se utješene duše potraže i 251

opet se jedna drugoj izdaleka smiješe. Koliko sam puta to iskusio s Adrianom! No, nelagoda koju je ona osjećala, za mene je tada bila posljedica prirodne suzdržljivosti i plašljivosti, a za svoju sam mislio da potječe od grizodušja što ga je u meni pobuđivala himba na koju sam bio prisiljen, neprestana himba pred nevinošću i prostodušnošću toga nježnoga i blagoga stvorenja. Sad sam je već gledao drugim očima. No zar se ona za ovih mjesec dana nije doista promijenila? Zar njezine kratke poglede sada nije obasjavala neka življa unutarnja svjetlost? I zar se u njenim osmijesima sada nije opažao manje mučan napor što joj ga je zadavalo to njezino držanje pametne mamice, koje se meni isprva učinilo kao prenemaganje? Da, možda se i ona nagonski pokoravala istoj potrebi, potrebi da sebi stvori obmanu nekoga novog života, ne želeći znati ni kakvoga ni kako? Neka 252

neodređena želja, kao dašak duše, bila je kod nje, kao i kod mene, malo-pomalo odškrinula prozor u budućnost, odakle je zraka opojne topline dopirala k nama, koji se, međutim, nismo umjeli približiti tomu prozoru ni da ga zatvorimo, ni da vidimo što je s druge strane. Posljedice te naše čiste, slatke opojnosti osjećala je jadna gospođica Caporale. - Znate, gospođice - rekoh joj jedne večeri - da sam se gotovo odlučio poslušati vaš savjet? - Koji? - upita me ona. - Da se dadem operirati kod kakvoga okulista. Gospođica Caporale pljesnu rukama, sva blažena. - Ah, vrlo dobro! Doktor Ambrosini! Zovite Ambrosinija, on je najbolji; operirao je mrenu na očima mojoj pokojnoj majci. Vidiš li? Vidiš li, Adriana, da je zrcalo progovorilo? Što sam ti govorila? Adriana se nasmiješi, a nasmiješih se i ja.

253

- Nije zrcalo, gospođice rekoh ipak. - Progovorila je potreba. Već neko vrijeme oko me boli; nije me nikad dobro služilo, ali ga ipak ne bih htio izgubiti. Nije bilo tako; imala je pravo gospođica Caporale. Zrcalo, zrcalo je progovorilo i reklo mi: ako mi razmjerno laka operacija može ukloniti s lica i onaj ružni biljeg, tako svojstven Mattiji Pascalu, Adriano Meis mogao bi odbaciti modre naočale, priuštiti sebi brkove, te se time kako-tako tjelesno prilagoditi izmijenjenom stanju vlastitoga duha. Nekoliko dana kasnije iznebuha me u tome spriječio noćni prizor kojemu sam prisustvovao, skriven iza kapaka svojega prozora. Prizor se odigrao na susjednoj terasi, gdje sam seja bio zadržao do deset sati, u društvu obiju žena. Povukavši se u sobu, bio sam počeo rastreseno čitati jednu od omiljenih knjiga gospodina Anselma, o reinkarnaciji. U neki mi se mah 254

učini da netko govori na terasi: naćulih uši da se osvjedočim je li ondje Adriana. Ne. Govorilo je dvoje ljudi, potiho, uzbuđeno. Čuo sam neki muški glas, ali nije bio Palearijev. Ali drugih muškaraca u kući nije bilo osim njega i mene. Obuze me radoznalost, pa se približih prozoru i pogledah kroz daščice od kapaka. U mraku mi se učini da sam raspoznao gospođicu Caporale. No tko je bio onaj muškarac s kojim je razgovarala? Da nije iznenada iz Napulja stigao Terenzio Papiano? Po jednoj riječi koju je gospođica izgovorila malo glasnije razabrah da govore o meni. Još se više približih kapcima i još jače naćulih uši. Onaj je čovjek bio razdražen zbog vijesti koje mu je učiteljica klavira zacijelo davala o meni; a ona je upravo nastojala oslabiti dojam što su ga te vijesti bile proizvele u njegovu duhu. - Bogat? - zapita on. Ona odgovori:

255

- Ne znam... Čini se! Pouzdano je da živi od svojega, ne radeći ništa... - Je li uvijek u kući? - Nije! No sutra ćeš ga vidjeti... Rekla je baš tako: vidjet ćeš. Dakle, govorila mu je „ti"; Papiano je dakle, o tomu više nije bilo sumnje, bio ljubavnik gospođice Caporale... Pa kako se onda svih onih dana pravila onako prijaznom prema meni? Moja radoznalost postade življa no ikad, ali oni kao da su hotimice govorili sve tiše. Ne mogavši se više pomoći ušima, pokušah se pomoći očima. Vidjeh da je gospođica učiteljica položila ruku na rame Papianu. On ju je, malo kasnije, grubo odgurnuo. - Pa kako sam ga mogla spriječiti? - reče ona, podigavši malo glas, vidno ogorčena. - Tko sam ja? Što ja predstavljam u ovoj kući? - Pozovi mi Adrianu! zapovjedi joj ovaj oštro.

256

Čuvši gdje se Adrianinio ime izgovara takvim tonom, stisnuh šake i osjetih kako mi se krv uzburkala u žilama. - Spava - reče gospođica. Nato on prijetećim glasom naredi: - Probudi je! Odmah! Ne znam kako sam se uzdržao da bijesno ne otvorim kapke. Napor koji učinih da se obuzdam vrati me načas k sebi. Iste riječi što ih je s tolikom jarošću bila malo prije izgovorila ona jadna žena dođu sada meni na usta: „Tko sam ja? Što ja predstavljam u ovoj kući?" Povukoh se s prozora. Ali odmah mi padne na um isprika da se radi o mojoj koži: ono dvoje ljudi govorilo je o meni, a onaj je čovjek još htio o meni govoriti s Adrianom: morao sam doznati, upoznati njegove osjećaje prema meni. Lakoća pak kojom sam prihvatio taj izgovor, znajući da se, vireći tako i prisluškujući skriven, 257

ne ponašam baš pristojno, otvori mi oči i ja osjetih da postavljam u prvi plan svoj vlastiti interes, kako bih spriječio da postanem svjestan mnogo življeg interesa koji u meni toga časa pobuđuje ona druga osoba. Vratih se i opet počeh gledati kroz daščice na kapcima. Gospođice Caporale nije više bilo na terasi. On se, ostavši sam, okrenuo prema rijeci, naslonjen na ogradu, s glavom među rukama. Obuzet nekom bijesnom tjeskobom, čekao sam, pognut, žestoko stišćući koljena rukama, da se Adriana pojavi na terasi. Dugo me čekanje nimalo ne umori, dapače, popravi mi raspoloženje, pa osjetih neko živo i sve veće zadovoljstvo. Pretpostavljao sam da Adriana u svojoj sobi neće pokleknuti pred drskošću toga prostaka. Možda ju je gospođica Caporale molila sklopljenih ruku. A u međuvremenu se on, eto, na terasi, ždere od ljutine. Ponadah se u jedan mah da će učiteljica doći i

258

kazati da Adriana ne želi ustati. Ali ne, evo je! Papiano odmah pođe pred nju. - Vi idite i ležite! - naredi gospođici Caporale. - Pustite me da govorim sa svasti. Ona posluša; nato Papiano htjede zatvoriti kapke između blagovaonice i terase. - Nećeš, ne! - reče Adriana, pruživši ruku prema kapku. - Ali ja moram s tobom govoriti! - ljutito joj reče Papiano, naprežući se da govori tiho. - Govori ovako! Što mi želiš reći? - odvrati Adriana. - Mogao si počekati do sutra. - Ne, sad - odgovori on, pograbivši je za ruku i privukavši je k sebi. - Pusti me! - viknu Adriana, ponosno mu se otevši. Nisam se više mogao svladati i otvorih kapak. - Oh! Gospodine Meis! zovnu ona odmah. - Biste li htjeli malo doći amo, ako vam nije teško? 259

- Evo me, gospođice! odgovorih ja hitro. Srce mi poskoči u grudima od radosti i od zahvalnosti; jednim skokom bio sam u hodniku; no tu, blizu vrata moje sobe, nađoh nekakvoga mršavoga, plavoga mladića, vrlo duga, prozirna lica, koji se bio malne skupio u klupko na nekakvom sanduku, pa je jedva otvorio modre, čeznutljive i začuđene oči. Načas se iznenađeno zaustavih i pogledah ga; pomislih da je Papianov brat; jurnuli na terasu. - Predstavljam vam, gospodine Meis - reče Adriana svoga svaka Terenzija Papiana koji je maloprije stigao iz Napulja. - Vrlo mi je milo! Vrlo drago! - kliknu on skidajući šešir, naklonivši se i stisnuvši mi toplo ruku. - Zao mi je da sam sve ovo vrijeme bio odsutan iz Rima; ali uvjeren sam da se moja mala svast znala pobrinuti za sve, je li? Ako vam čega nedostaje, recite, molim, recite sve! Ako vam, na primjer, treba veči pisaći stol... ili koja druga 260

stvar, recite bez sustezanja... Mi rado udovoljavamo gostima koji nam iskazuju čast. - Hvala, hvala! - rekoh ja. - Ne treba mi baš ništa. Hvala. - Ali to mi je dužnost! I slobodno se mnome poslužite u svakoj prilici, ono malo što vam mogu koristiti... Adriana, ti si spavala; vrati se slobodno u postelju ako hoćeš... - E, da! - Adriana će, tužno se smiješeći - sad, kad sam već ustala... I približi se ogradi da pogleda rijeku. Osjetih da me ne želi ostaviti nasamo s njim. Čega li se bojala? Stajala je ondje zamišljeno, dok mi je on, držeći još uvijek šešir u ruci, govorio o Napulju, gdje se morao zadržati dulje nego što je bio predvidio, da prepiše velik broj isprava iz privatnoga arhiva preuzvišene vojvotkinje donne Tereze Ravaschieri Fieschi, Vojvotkinje majke, kako su je svi zvali, a „Milosrdne majke", kako bi je on želio nazvati; isprava od izvanredne važnosti, koje će baciti 261

novu svjetlost na konac Kraljevstva Dviju Sicilija, a osobito na lik Gaetana Filangierija, kneza Satriana, kojega je markiz Giglio, don Ignazio Giglio d'Auletta, čiji je on, Papiano, tajnik, kanio proslaviti potankom i iskrenom monografijom. Bar toliko iskrenom koliko to gospodinu markizu dopusti odanost i vjernost prema Burboncima. Govorio je bez predaha. Zacijelo je uživao u vlastitoj besjedi, glas je u govoru kitio modulacijama poput iskusnog deklamatora i umetao sad kratak smijeh, sad kakvu izražajnu kretnju. Ja sam se skamenio, pa sam s vremena na vrijeme glavom potvrđivao, a s vremena na vrijeme pogledavao Adrianu koja je još uvijek gledala rijeku. - E, nažalost! - otpjeva Papiano u baritonu, u znak zaključka. - Burbonac je i klerikalac taj markiz Giglio d'Auletta! A ja, ja koji..., moram paziti i to reći vrlo tiho i ovdje, u svojoj kući, ja, koji svakoga jutra prije nego što ću izaći 262

mašem na pozdrav Garibaldijevu kipu na Gianicolu, jeste li ga primijetili, odavde se vrlo dobro vidi, ja, koji bih svakoga trenutka htio viknuti: „Živio 20. rujna!" ja mu moram biti tajnikom! Vrlo je čestit čovjek, mora se reći, ali Burbonac i klerikalac. Da... Kruh! Kunem vam se da mi toliko puta dođe da pljunem na sve, oprostite! Zastane mi ovdje u grlu, guši me... No što da radim? Kruh, kruh! Slegnu dva puta ramenima, podignu ruke i udari se po bokovima. - Hajde, Adrianice! - reče nato, pritrčavši k njoj i lagano joj obujmivši struk rukama. - U postelju! Kasno je. Gospodin je zacijelo pospan. Pred vratima moje sobe Adriana mi snažno stisnu ruku, kao nikad dotad. Ostavši sam, držao sam dugo šaku stegnutu, kao da bih htio očuvati stisak njezine ruke. Cijele sam te noći razmišljao, boreći se neprestano s ludim mislima. Licemjerna uljudnost, dodvoravanje, pretjerana, brbljava 263

uslužnost, zloća toga čovjeka bile bi mi zacijelo učinile nesnosnim daljnji boravak u toj kući, u kojoj je on, nema sumnje, htio gospodariti koristeći se tastovom prostodušnošću. Tko zna kakvim će se sve lukavstvima uteći! Jedan mi je primjer već dao, kad se, na moj dolazak, naglo izmijenio. Ali zašto mu je bilo tako mrsko da ja stanujem u toj kući? Zašto ja za nj nisam bio stanar kao svaki drugi? Što mu je o meni govorila učiteljica? Je li doista mogao biti ljubomoran na nju ili je bio ljubomoran na neku drugu? Ono njegovo drsko i sumnjičavo ponašanje, tjeranje gospođice Caporale kako bi mogao ostati nasamo s Adrianom, s kojom je govorio onako žestoko; Adrianino protivljenje; to što nije dopustila da zatvori kapke; zabuna koja ju je obuzimala kad god bi se spomenuo odsutni svak, sve je to, baš sve, budilo u meni mrsku sumnju da on s njom nešto smjera. A zašto sam se ja toliko goropadio? Zar, uostalom, nisam 264

mogao otići iz te kuće ako mi on počne i najmanje dosađivati? Što me zadržavalo? Ništa. Ali, s najnježnijim sam se užitkom sjećao da me je ona zvala s terase kao da želi da je ja zaštitim, i da mi je na kraju vrlo snažno stisnula ruku... ¶Bio sam ostavio otvorene rebrenice, otvorene kapke. U neko se doba Mjesec pri zalasku pokaže na mojem prozoru, baš kao da me želi uhoditi, da me iznenadi još budna u postelji i da mi kaže: „Shvatio sam, dragi moj, shvatio sam! A ti nisi? Zaista?"

XII. OKO I PAPIANO

- Tragedija o Orestu u nekom kazalištu marioneta! - dođe mi najaviti gospodin Anselmo Paleari. - Automatske marionete, nov izum. Večeras u pola devet u ulici Prefetti broj pedeset i četiri. Trebalo bi poći, gospodine Meis. - Orestova tragedija? 265

- Da! D'apres Sophocle, kaže oglas. Vjerojatno je to Elektra. A sad čujte kakva mi je nastranost pala na um! Kad bi se u najkritičnijem trenutku, baš kad marioneta koja predstavlja Oresta ima osvetiti očevu smrt na Egistu i na majci, kad bi se poderalo papirnato nebo u kazalištu, što bi se dogodilo? Recite vi. - Ne znam - odgovorih slegnuvši ramenima. - Pa to je vrlo lako, gospodine Meis! Oresta bi strašno zbunila ta rupa na nebu. - A zašto? - Pustite me da kažem. Orest bi još osjećao želju za osvetom, htio bi poći za njima s divljom strašću, ali bi mu pogled u taj mah pao onamo, na onu pukotinu iz koje bi svakovrsni zli utjecaji prodrli na pozornicu, a on bi se obeshrabrio. Orest bi, jednom riječju, postao Hamlet. Sva razlika, gospodine Meis, između antičke i moderne tragedije sastoji se u tome, vjerujte: u jednoj rupi na papirnatom nebu. 266

I ode, vukući za sobom papuče. ¶S maglovitih visova svojih apstrakcija, gospodin je Anselmo često tako puštao svoje misli i one su se rušile kao lavina. Njihov razlog, veza, svrha ostali bi tamo gore, u oblacima, tako da je onome tko bi ga slušao teško polazilo za rukom iz svega toga nešto shvatiti. Ali slika Oresta - marionete, zbunjene rupom na nebu, ipak mi je još dugo ostala u sjećanju. U neko doba uzdahnuh: blago marionetama nad čijim se drvenim glavama umjetno nebo može uščuvati bez pukotina! Nema za njih tjeskobne zbunjenosti, ni ustezanja, ni zapreka, ni sjena, ni samilosti; ničega! One mogu junački čekati i uživati u svojoj komediji i voljeti same sebe i uvažavati se i poštovati, ne pateći nikad od vrtoglavice pri pogledu na to nebo, jer je ono za njihov stas i njihova djela srazmjeran krov. ,,A prototip tih marioneta, dragi gospodine Aselmo", - produžili ja u mislima „imate vi u kući, a 267

to je vaš nedostojni zet Papiano. Tko je od njega zadovoljniji papirnatim nebom, udobnim i mirnim boravištem onoga poslovičnoga Boga širokih rukava koji je spreman zatvoriti oči i podići ruku u znak oproštaja, onoga Boga koji na svaku lopovštinu pospano odgovara: ,Pomozi si sam, pa ću ti i ja pomoći'? A vaš si Papiano pomaže na svaki način. Život je za nj tako reći igra spretnosti. I kako se samo voli uvlačiti u svaku spletku, živahan, poduzetan, brbljav!" Papianu je bilo oko četrdeset godina, a bio je visoka rasta i čvrstih udova; proćelav, debelih brkova, jedva malo prosijedih ispod nosa, s lijepom nosinom i nosnicama koje su mu podrhtavale; očiju surih, oštrih i nemirnih kao što su mu bile i ruke. Sve je gledao i sve dirao. Dok je, na primjer, govorio sa mnom, primijetio bi, ne znam kako, da se Adriana nalazi iza njegovih leđa zaokupljena čišćenjem i

268

spremanjem nekog predmeta u sobi, pa bi se odmah uzjogunio: - Pardon! Pritrčao bi joj, uzeo joj predmet iz ruke i rekao: - Ne, dijete, gledaj: ovako se to radi! Očistio bi ga sam, stavio ga na mjesto i vratio se k meni. Ili bi primijetio da mu je brat, koji je patio od padavičnih grčeva, „otplovio", pa bi potrčao da ga lagano išćuška, klepne po nosu: - Scipione! Scipione! Ili bi mu puhao u lice dok se ne bi osvijestio. Možda bi me sve to silno zabavljalo, samo da mi je savjest bila čista! On je to sigurno već prvih dana primijetio, ili barem naslutio. Otpoče me opsjedati sve samim iskazima poštovanja koji nisu bili drugo no udice, da me navede da progovorim. Činilo mi se da svaka njegova riječ, svako njegovo pitanje, pa bilo i bez ikakva značenja, skriva u sebi neku klopku. Nisam htio pokazati nepovjerenje da ne povećam njegovu 269

sumnju; ali mi razdraženost koju je u meni izazivalo njegovo ponašanje uslužnog tiranina nije dala da to nepovjerenje dobro prikrijem. Razdraženost mi je potjecala i od još dvaju skrivenih, tajnih razloga. Jedan je bio to što sam se ja, iako nisam napravio ništa loše, iako nisam nikomu učinio zlo, morao tako ogledavati naprijed i natrag, plašljivo i sumnjičavo, kao da sam izgubio pravo da me ljudi puste na miru. Drugi razlog nisam htio ni sam sebi priznati, zbog čega me još jače mučio. Uzalud sam govorio: - Glupane! Otiđi odavde, makni se s puta tom gnjavatoru! Nisam odlazio. Nisam više mogao otići. Borba koju sam vodio protiv samoga sebe kako ne bih osvijestio ono što osjećam prema Adriani priječila me je, međutim, da mislim kakve će posljedice moj posve neprirodni žiotni položaj imati za taj osjećaj. Ostadoh ondje, smeten, bijesan, nezadovoljan samim

270

sobom, vječito razdražen, ali nasmijana lica. Još nisam bio posve načisto s onim što sam slučajno otkrio one večeri, skriven iza kapaka. Činilo se da se loš dojam što ga je Papiano bio stekao o meni iz izvještaja gospođice Caporale izbrisao odmah čim sam mu predstavljen. Mučio me, istina, ali tako kao da se tome ne može oduprijeti; zacijelo ne u skrovitoj namjeri da me istjera iz kuće nego upravo suprotno! Što li je samo snovao? Adriana je nakon njegova povratka postala turobna i mrzovoljna, kao prvih dana. Gospođica Silvia Caporale govorila je Papianu „vi", barem u nazočnosti drugih, no on je, hvališa, njoj otvoreno govorio „ti", čak ju je nazivao Reom Silviom, a ja nisam znao kako da objasnim njegovo prisno i podrugljivo ponašanje. Svojim neurednim životom ta nesretnica zacijelo nije zaslužila veliko poštovanje, ali nije zasluživala ni to da s njom na takav

271

način postupa čovjek koji joj uopće nije rod. Jedne večeri (bio je pun mjesec, kao da je dan), vidjeh je sa svojega prozora, samu i žalosnu na terasi na kojoj smo se sada sastajali rijetko i bez negdašnjega užitka, jer je dolazio i Papiano, koji je govorio umjesto svih. Potaknut radoznalošću, namislih je iznenaditi u tom trenutku zaborava. Kao obično, u hodniku, blizu vrata svoje sobe, zatekoh Papianova brata savijenog u klupko na sanduku, u istom položaju u kojemu sam ga bio vidio prvi put. Je li on to mjesto sam odabrao za svoje boravište ili me je po bratovu naređenju nadzirao? Gospođica Caporale plakala je na terasi. Isprva mi ne htjede ništa reći; žalila se samo na žestoku glavobolju. A onda, kao da je odjednom nešto odlučila, okrenu se, pogleda me u lice, pruži mi ruku i upita: - Jeste li mi vi prijatelj?

272

- Ako mi izvolite iskazati tu čast... - odgovorih joj s naklonom. - Hvala. Nemojte mi laskati, molim vas! Da znate kako mi je u ovom času potreban prijatelj, pravi prijatelj! Vi biste to morali razumjeti, vi, koji ste sami na svijetu kao i ja... Ali vi ste muškarac! Da znate... da znate... Ugrize rupčić što ga je držala u ruci da ne mora zaplakati; kad joj to nije pošlo za rukom, u nekoliko ga pokreta srdito razdera. - Žena... ružna... i stara uskliknu - tri nesreće kojima nema lijeka! Zašto ja živim? - Molim vas, umirite se zamolih je, rastužen. - Zašto tako govorite, gospođice? Bilo je to sve što sam uspio reći. - Jer... - provali joj iz grla, ali se naglo zaustavi. - Kažite - potaknuh je ja. Ako vam je potreban prijatelj... Ona prinese k očima razderani rupčić i zajeca tako jako i duboko tužno da sam osjetio kako mi se od tjeskobe steže grlo. 273

- Bilo bi bolje da umrem! Nikad neću zaboraviti kako su se žalosno iskrivila ona neprivlačna, uvela usta dok izgovarahu te riječi, ni kako joj je podrhtavala brada, na kojoj je bilo uvijeno nekoliko crnih dlačica. - Ali ni smrt me neće - otpoče opet. - Ništa... oprostite, gospodine Meis! Što mi vi možete pomoći? Ništa, najviše riječima... da, s malko sućuti. Sirota sam i moram biti ovdje, gdje sa mnom postupaju kao... možda ste opazili. A nemaju na to pravo, znate, jer ne dijele mi milostinju... I tada mi gospođica Caporale ispriča o onih šest tisuća lira koje joj je Papiano bio izmamio, a o kojima sam već govorio. Koliko me god zanimala bol te nesretnice, to bez sumnje nije bilo ono što sam od nje htio saznati. Koristeći se, priznajem, uzbuđenjem u kojemu se nalazila, možda i zato što je popila koju čašicu više, osmjelih se i upitah je: - Ali oprostite, gospođice, zašto ste mu dali taj novac? 274

- Zašto? - stisnu ona šake. Dvije podlosti, jedna gora od druge! Dala sam mu ga da mu pokažem kako sam dobro shvatila što želi od mene. Razumijete li? Dok mu je žena još bila živa, on... - Razumijem. - Zamislite - nastavi ona naglo. - Sirota Rita... - Žena? - Da. Rita. Adrianina sestra... Dvije godine bolesna, između života i smrti... Zamislite, jesam li onda... No, ovdje znaju kako sam se ponijela; zna Adriana, i zato me voli; ona me voli, sirotica. Ali gdje sam sada? Vidite, zbog njega sam morala prodati i glasovir koji je za mene bio... sve, razumijete li? Ne samo zbog mojega zanimanja, ja sam sa svojim glasovirom razgovarala! Kao djevojka, na akademiji, komponirala sam; komponirala sam i poslije, kad sam dobila diplomu, onda sam se toga ostavila. Ali kad sam imala glasovir, još sam komponirala, za sebe samu, improvizirajući; iskalila bih se... tako bih se opila, u nekim 275

trenucima da bih, vjerujte, pala na pod bez svijesti. Ne znam ni sama što bi mi izlazilo iz duše; postajala bih jedno sa svojim glazbalom, moji prsti nisu više titrali na običnoj klavijaturi; iz mene je plakala i vikala moja duša. Mogu vam reći samo to da se jedne večeri, stanovale smo majka i ja negdje na polukatu, skupio svijet na ulici i na kraju mi dugo pljeskao. A mene je toga bilo gotovo strah. - Oprostite, gospođice predložih joj nato da je nekako utješim. - A zar se glasovir ne bi mogao uzeti u najam? Vrlo, vrlo bih volio čuti vas gdje prebirete po tipkama, pa ako vi... - Ne - prekinu me ona. - Kako biste htjeli da još sviram? Za mene je sve svršeno. Lupam nekakve nesklapne šansone. Dosta. Svršeno je... - A je li vam gospodin Terenzio Papiano - osmjelih se ja ponovno i zapitah - možda obećao da će vam vratiti taj novac? - On? - odgovori odmah gospođica Caporale, zadrhtavši od 276

ljutnje. - A tko je tražio da ga vrati? Ali da, sad mi obećava, ako mu pomognem... Dakako! Hoće da mu pomognem ja, baš ja; imao je obraza da mi to predloži onako, posve mirno... - Da mu pomognrte? U čemu? - U jednoj novoj podlosti! Razumijete li? Vidim da ste razumjeli. - Adri... go... gospođica Adriana? - promucah ja. - Da, ona. Imala bih je nagovoriti ja! Ja, razumijete li? - Da pođe za nj? - Razumije se. A znate zašto? Ta jadna sirota ima, ili, točnije, trebalo bi da ima četrnaestpetnaest tisuća lira miraza: sestrin miraz koji je on odmah morao vratiti gospodinu Anselmu jer je Rita umrla bez djece. Ne znam kakve je smicalice izveo. Tražio je godinu dana vremena da vrati taj novac. Sada se nada, da... Tiho... evo Adriane! Zatvorena u se i mrzovoljnija nego obično, Adriana nam se 277

približi, obujmi rukom oko pasa gospođicu Caporale, a meni kimnu glavom u znak pozdrava. Nakon tih izjava osjetih žestoku srdžbu videći je tako pokornu i kao neku ropkinju odvratne tiranije onoga varalice. Ubrzo se, međutim, na terasi pojavi, kao sjena, Papianov brat. - Evo ga - reče tiho gospđica Caporale Adriani. Ova zaklopi oči, gorko se nasmiješi, odmahnu glavom i povuče se s terase, rekavši mi: - Oprostite, gospodine Meis. Laku noć! - Uhodi je - šapnu mi gospođica Caporale namigujući. - Pa čega se boji gospođica Adriana? - izmaknu se meni u sve jačoj razdraženosti. - Zar ne shvaća da mu ovako daje više povoda da se zanese i da je još gore muči? Slušajte, gospođice, priznajem da silno zavidim svima koji umiju zavoljeti život i zanimati se za njega, te da im se divim. Između onoga koji se miri s ulogom roba i onoga koji uzima, bilo to i drskošću,

278

ulogu gospodara, moja je simpatija na strani posljednjeg. Gospođica Caporale primijeti koliko sam to uzbuđeno kazao i reče mi izazovno: - A zašto se onda vi prvi ne pokušate pobuniti? -Ja? - Vi, vi! - potvrdi ona gledajući mi u oči da me razdraži. - Kakve to veze ima sa mnom? - odgovorih ja. - Ja bih se mogao pobuniti samo na jedan način, da odem. - Da - zaključi zlobno gospođica Caporale - a možda Adriana baš to ne želi. - Da ja odem? Ona zavrti u zraku iskidani rupčić, pa ga ovije oko prsta uzdišući: - Tko zna! Ja slegnuh ramenima. - Na večeru, na večeru! viknuh i ostavih je samu na terasi. Iste večeri, prolazeći hodnikom, zaustavih se pred sandukom na kojemu se Scipione Papiano bio opet šćućurio, i rekoh mu:

279

- Oprostite, ali zar vi ne biste mogli naći drugo mjesto gdje biste mogli udobnije sjediti? Ovdje mi smetate. On me blesavo pogleda svojim izgubljenim pogledom i ne zbuni se. - Jeste li razumjeli? - navalih ja, prodrmavši ga za ruku. Ali kao da govorim zidu! Nato se otvore vrata u dnu hodnika i pokaza se Adriana. - Molim vas, gospođice rekoh joj - gledajte vi objasniti ovom jadniku da bi mogao negdje drugdje sjediti. - Bolestan je - pokuša ga opravdati Adriana. - Baš zato što je bolestan! odvratih ja. - Ovdje mu nije zgodno; nema zraka... a osim toga, sjedeći na sanduku... Hoćete li da ja kažem bratu? - Ne, ne! - žurno odgovori ona. - Reći ću mu ja, ne brinite se. - Razumjet ćete - nadodah. Nisam još kralj da mi treba straža na vratima.

280

Od te večeri izgubih vlast nad samim sobom; počeh otvoreno izazivati Adrianinu plašljivost; zatvorih oči i prepustih se osjećajima, više uopće ne misleći. Sirota mila mamica! Isprva se činilo kao da je rastrgana između straha i nade. Na nadu se ipak nije mogla osloniti jer je naslućivala da me nagoni prkos, ali sam s druge strane osjećao da je njezinu strahu uzrok baš nada, tajanstvena i do tog časa gotovo nesvjesna, da me neće izgubiti. Stoga, kad sam toj njezinoj nadi dao hrane svojim novim i odlučnim ponašanjem, nije se mogla ni posve predati strahu. Ta njezina nježna zbunjenost, ta čestita suzdržljivost ne dadoše mi, međutim, da odmah budem nacistu sam sa sobom, te me gurahu sve više u borbu s Papianom. Očekivao sam da će se on već prvoga dana sa mnom suočiti i da će prestati s uobičajenim laskanjem i prenemaganjem. Ali ne! Maknuo je brata sa stražarskoga mjesta na onom 281

sanduku, kako sam tražio, te je čak, u mojoj nazočnosti, zbijao šale sa smetenim i zbunjenim Adrianinim držanjem. - Nemojte joj zamjeriti, gospodine Meis - moja je svast stidljiva kao koludrica. Ta neočekivana popustljivost, tolika otvorenost, nagnaše me u brigu. Kud on to sada nišani? Jedne mi večeri dođe u kuću zajedno s nekim čovjekom, koji uđe lupkajući jako štapom o pod, kao da želi, kad već ima na nogama nekakve suknene cipele koje ne prave buke, na taj način pokazati da hoda. - Gdje je taj moj dragi rođak? - zaviknu pravim torinskim naglaskom, ne skidajući s glave šeširić uzdignuta oboda, nabijena sve do žmirkavih očiju, zamagljenih od vina, ne vadeći iz usta lulicu kojom kao da je pekao nos, crveniji od nosa gospođice Caporale. - Gdje je taj moj dragi rođak? - Evo ga - reče Papiano pokazujući na mene; a onda će, 282

obraćajući mi se: - Gospodine Adriano, ugodno iznenađenje! Gospodin Francesco Meis iz Torina, vaš rođak. - Moj rođak? - kliknuh ja skamenivši se od čuda. Meis zatvori oči, dignu jednu šapu kao medvjed i zadrža je neko vrijeme u zraku čekajući da mu je stisnem. Ja ga ostavih u tom položaju da ga malko promotrim, a onda zapitah: - Kakva je to lakrdija? - Nije, molim, zašto? - reče Terenzio Papiano. - Gospodin Francesco Meis baš me uvjeravao da je on vaš... - Bratić - potvrdi Meis ne otvarajući oči. - Svi su Meisi rođaci. - Ali ja nemam čast poznavati vas! - prosvjedovao sam ja. - E ta vam je dobra! - viknu on. - Pa baš sam vas zato došao posjetiti! - Meis? Iz Torina? - zapitah ja praveći se da prebirem po sjećanju. - Pa ja nisam iz Torina! 283

- Kako to? Oprostite umiješa se Papiano. - Zar mi niste rekli da ste do desete godine živjeli u Torinu? - Pa jest! - otpoče opet Meis, ljut što se dovodi u sumnju nešto stoje za nj sasvim pouzdano. Bratić, bratić! Ovaj ovdje gospodin ... kako se zovete? - Terenzio Papiano, na službu. - Da, Terenziano, rekao mi je da je tvoj otac bio pošao u Ameriku: što to znači? Znači da si ti sin barbe Antonija, koji je otišao u Ameriku. A mi smo bratići. - Ali moj se otac zvao Paolo... - Antonio! - Paolo, Paolo, Paolo. Htjeli biste znati bolje od mene? On slegnu ramenima i rastegnu usne prema gore: - Meni se činilo Antonio reče češkajući se po čekinjavoj bradi, neobrijanoj bar četiri dana i gotovo posve sijedoj. - Neću vam proturječiti: bit će Paolo. Ne sjećam se dobro, jer ga nisam poznavao. 284

Jadan čovjek! Mogao je doista znati bolje od mene kako se zvao onaj njegov stric koji je bio otišao u Ameriku, ali je popustio jer je pošto-poto htio biti moj rođak. Reče mi da je njegov otac, koji se zvao Francesco, kao i on, a bio brat Antonija ... to jest Paola, mojega oca, otišao iz Torina, kad je on još bio dječak od sedam godina, i da je kao siromah činovnik uvijek živio daleko od obitelji, malo amo, malo tamo. Malo je, dakle, što znao o rodbini, bilo po ocu, bilo po majci; ipak je siguran, posve siguran da je moj bratić. - A je li barem poznavao djeda? - namjerno sam ga zapitao. Jest, upoznao ga je, ne sjeća se točno da li u Paviji ili u Piacenzi. - Zbilja? Osobno ste ga poznavali? A kakav je bio? Bio je... on ga se ne sjeća, baš nimalo. - Prošlo je već trideset godina... Nipošto se nije činilo da govori zlonamjerno; nalikovao je više na nesretnika koji je svoju dušu utopio u vinu kako ne bi 285

previše osjećao težinu muke i bijede. Kimao je glavom, zatvorenih očiju, odobravajući sve što sam ja govorio, da bi mi ugodio - uvjeren sam da bi, da sam mu rekao kako smo kao djeca zajedno odrasli i da sam ga nekoliko puta čupao za kosu, on i to potvrdio na jednak način. Nisam smio dovesti u sumnju samo jedno - da smo bratići: o tome nije bilo nagađanja, to je već utvrđeno, on je u to uvjeren, i gotovo! Ali u jednom času pogledah Papiana i vidjeh kako se rastapa od miline, pa me prođe volja za šalom. Otpustih onoga jadnoga, polupijanog čovjeka, pozdravivši ga s „dragi rođače!" i upitah Papiana, gledajući ga ravno u oči, da ga uvjerim kako sam za njega pretvrd orah: - Sad mi recite gdje ste pronašli ovu krasnu spodobu. - Oprostite, gospodine Adriano! - nato će varalica kojoj ne mogu a da ne priznam genijalnost. - Vidim da nisam bio sretne ruke... - Pa vi ste uvijek sretne ruke! - kliknuh ja. 286

- Ne, mislim da vam nisam učinio zadovoljstvo. Ali vjerujte da je to bio samo slučaj. Vidite, jutros sam morao ići u porezni ured, za markiza, svoga šefa. Dok sam se ondje zadržavao, čujem kako netko glasno zove: „Gospodine Meis! Gospodine Meis!" Odmah se okrenem misleći da ste i vi onamo za nešto došli, da možda, rekoh, trebate mene koji sam vam uvijek spreman biti na usluzi. Ali da! Zvali su onu krasnu spodobu, kako vi pravo rekoste; a nato se ja onako... iz znatiželje, približim i upitam ga zove li se on doista Meis i iz kojega je mjesta budući da ja imam čast i zadovoljstvo da mi u kući stanuje jedan gospodin Meis... Tako je, eto, bilo! On me je uvjeravao da ste vi sigurno njegov rođak, pa vas je silom htio upoznati... - U poreznom uredu? - Da, ondje je on činovnik, pomoćni poreznik. Da mu povjerujem? Htjedoh se osvjedočiti. I bila je istina, da, ali je isto tako bila istina da mi je Papiano, postavši sumnjičav, dok 287

sam se je s njim želio suočiti, da se u sadašnjosti oprem njegovu tajnom oružju, izmicao, izmicao, a u međuvremenu je istraživao po mojoj prošlosti i pokušavao me tako napasti gotovo s leđa. Dobro ga poznavajući, imao sam, nažalost, razloga bojati se da je on, s onim svojim njuhom, poput lovačkog psa koji brzo pronalazi trag. Teško meni ako mu pođe za rukom nanjušiti i najmanji trag; sigurno će ga slijediti sve do mlina na Kokošinjaku. Možete, dakle, zamisliti moj strah kad nekoliko dana nakon toga, dok sam u sobi čitao, dopre do mene iz hodnika, kao s drugoga svijeta, neki glas, neki glas koji mi je još živ u sjećanju: - Sahvaljujem Vogu, da sam je se rjesio! Španjolac? Onaj moj bradati i bucmasti Španjolac iz Monte Carla? Onaj što je htio igrati sa mnom i s kojim sam se posvađao u Nizzi? ... Bože moj! Eto traga! Papianu je pošlo za rukom pronaći ga. 288

Skočih na noge držeći se za stol da ne padnem, tako me odjednom obuze smetenost i tjeskoba; zapanjen, gotovo zaprepašten, napeh uši u nakani da pobjegnem čim ta dvojica - Papiano i Španjolac (bio je on, nema sumnje: prepoznao sam ga po glasu) prođu kroz hodnik. Da pobjegnem? A ako Papiano kad uđe zapita služavku jesam li kod kuće? Što će pomisliti o mome bijegu? No s druge strane, ako već zna da ja nisam Adriano Meis? Polako! Što o meni može znati taj Španjolac? Vidio me je u Monte Carlu. Jesam li mu ja tada rekao da se zovem Mattia Pascal? Možda! Ne sjećam se. Nađoh se, ne znam kako, pred zrcalom, kao da me tko doveo za ruku preda nj. Pogledah se. Ah, to prokleto oko! Možda će me on po njemu prepoznati. Ali kako je samo Papiano došao do moje pustolovine u Monte Carlu? Tomu sam se čudio više nego ičemu. No što da radim? Ništa. Da čekam, pa što bude, bude. 289

Nije bilo ništa. Ali me strah ipak ne ostavi, ni navečer toga istoga dana, kad mi je Papiano objasnio za me nerješivu i strahovitu tajnu ovog posjeta, te kad sam vidio da on uopće nije na tragu moje prošlosti i da mi je samo slučaj (koji mi je od nekog vremena blagonaklon) htio iskazati još jednu uslugu izvodeći mi na put toga Španjolca, koji se možda mene više ni u snu nije sjećao. Prema obavijestima koje mi Papiano dade o njemu, kad bih otišao u Monte Carlo, ne bih mogao a da ga ne sretnem jer je po zanimanju bio kockar. Čudno je bilo što sam ga sreo sad u Rimu ili, bolje, što sam, došavši u Rim, nabasao na kuću u koju i on ima pristup. Svakako, da nisam imao razloga za strah, taj mi se slučaj ne bi bio učinio toliko čudnim: koliko li nam se puta zaista događa da iznenada naiđemo na nekoga koga smo slučajno drugdje upoznali? Uostalom, on je imao, ili je bar tako mislio, svojih razloga da dođe u Rim i u Papianovu kuću. Krivnja je 290

bila na meni, ili na slučaju koji me je naveo da obrijem bradu i promijenim ime. Otprilike dvadeset godina prije markiz Giglio d'Auletta, kojemu je Papiano bio tajnikom, bio je udao jedinicu kćer za don Antonija Pantogadu, savjetnika u španjolskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Ubrzo nakon vjenčanja Pantogada, kojeg su redarstvenici jedne noći pronašli u nekoj igračnici zajedno s još nekoliko rimskih aristokrata, bude opozvan u Madrid. Tu je izveo ostalo, a možda i nešto gore, zbog čega je bio prisiljen napustiti diplomaciju. Otada markiz d'Auletta nije više imao mira jer je neprestano morao slati novac za podmirivanje igračkih dugova nepopravljivoga zeta. Prije četiri godine umrije Pantogadina žena, ostavivši za sobom kćer od šesnaestak godina, koju je markiz htio uzeti k sebi znajući, nažalost, u kakvim će rukama inače ostati. Pantogada nije htio dopustiti da mu djevojka izmakne, ali je kasnije, 291

prisiljen očajnom nestašicom novca, popustio. Sada je bez prestanka prijetio tastu da će mu oduzeti kćer, pa je baš toga dana bio došao u Rim s tom nakanom, to jest da od jadnoga markiza izmami još novca, znajući da on ni po koju cijenu neće dati svoju milu unuku Pepitu u njegove ruke. On, Papiano, našao je mnoštvo otrovnih riječi za tu nedostojnu Pantogadinu ucjenu. I taj njegov plemeniti gnjev bijaše zaista iskren. A dok je govorio, ja nisam mogao a da se ne divim povlaštenom ustrojstvu njegove savjesti koja mu je, iako se zna tako istinski srditi na tuđa nedjela, ipak dopuštala da sam počini slična ili gotovo slična nedjela, posve mirno, na štetu dobričine Palearija, svojega tasta. Ali markiz Giglio toga puta ne htjede dati novac. Posljedica toga bila je da će Pantogada ostati neko vrijeme u Rimu i da će svakako u njegovoj kući posjetiti Terenzija Papiana s kojim se sigurno divno slagao. Možda će, dakle, danas292

sutra, moj susret s tim Španjolcem biti neizbježan. Što da radim? Ne mogavši se savjetovati ni s kim drugim, posavjetovah se opet sa zrcalom. Iz toga mi stakla slika pokojnoga Mattije Pascala, isplivavši na površinu kao s dna korita, s onim okom koje mi je jedino bilo preostalo od njega, progovori ovako: - U gadnu li si nepriliku upao, Adriano Meis! Strah te je Papiana, priznaj, pa bi htio okriviti mene, još uvijek mene, samo zato što sam se u Nizzi posvađao sa Španjolcem. A imao sam pravo, ti to znaš. Čini ti se da bi zasada moglo dostajati da izbrišeš s lica posljednji moj trag? Dobro, poslušaj savjet gospođice Caporale i zovni doktora Ambrosinija neka ti sredi oko. Poslije... vidjet ćeš!

XIII. SVJETILJKA

Četrdeset dana u mraku. 293

Operacija je uspjela, oh, sjajno uspjela. Samo što će mi oko ostati malčice veće od drugoga. Ali, hvala Bogu! A u međuvremenu, da, četrdeset dana u mraku, u mojoj sobi. Imao sam prilike ustanoviti da čovjek, kad trpi bol, na poseban način zamišlja dobro i zlo, to jest dobro koje bi mu drugi imali učiniti i koje on iziskuje, kao da mu od njegovih patnji dolazi pravo na neku naknadu, te zlo koje on može učiniti drugima, kao da ga njegove patnje na to također ovlašćuju. A ako mu drugi ne čine dobro kao po dužnosti, on ih optužuje, a sebe za svako zlo lako opravdava, kao da je to njegovo pravo. Nakon nekoliko dana toga slijepoga tamnovanja do očaja mi poraste želja i potreba da me netko na neki način utješi. Znao sam, istina, da sam u tuđoj kući, i da stoga moram zahvaliti svojim gostoprimcima za brižljivu njegu koju mi pružaju. Ali ta mi njega više nije bila dovoljna; čak me je razdraživala, kao da me njeguju za inat. Jasno! 294

Naslućivao sam od koga dolazi. Adriana mi je njome pokazivala da je mišlju cijeli dan sa mnom, u mojoj sobi; a hvala na takvoj utjesi! Što mi je vrijedila kad sam je ja svojom mišlju po cijeli dan bjesomučno progonio po kući? Utješiti me je mogla samo ona, morala je; ona, koja je više od ostalih bila kadra shvatiti koliko mi je teška dosada, da me izjeda želja da je vidim ili bar čujem u svojoj blizini. A tu je bjesomučnost i dosadu povećavao i bijes koji je u meni bila izazvala vijest o nenadanom Pantogadinu odlasku iz Rima. Zar bih se bio zavukao u mračnu rupu na četrdeset dana da sam znao da on uskoro odlazi? Da me utješi, gospodin Anselmo Paleari htjede mi dugim razlaganjem dokazati da je tmina obmana. - Obmana? Ovo? - viknuh na nj. - Strpite se, objasnit ću.

295

I razvi mi, možda i zato da budem spreman na spiritističke pokuse što su se ovoga puta imali izvesti u mojoj sobi, da me zabave, razvi mi, velim, neko svoje filozofsko shvaćanje, sasvim osobito, koje bi se možda moglo nazvati malom svjetiljkozofijom. S vremena na vrijeme dobričina se prekidao kako bi me zapitao: - Spavate li, gospodine Meis? A ja sam dolazio u napast da mu odgovorim: - Da, hvala, spavam, gospodine Anselmo. Ali kako mu je namjera u biti bila dobra, svojom me nazočnošću htio zabaviti, odgovarao sam kako se izvrsno zabavljam i molim ga neka nastavi. A gospodin Anselmo mi je, nastavljajući, dokazivao kako mi ljudi, na našu nesreću, nismo kao stablo koje živi i ne osjeća, kojemu se čini da zemlja, sunce, zrak, kiša, vjetar nisu ništa drugo do ono samo - stvari njemu naklonjene ili štetne. Nas je ljude, naprotiv, kad 296

se rodismo, zapala žalosna povlastica - osjećamo da smo živi, s lijepom opsjenom koja iz toga proizlazi; da taj naš unutarnji osjećaj života, promjenljiv i različit, prema vremenu, slučaju i sreći, prihvatimo kao stvarnost koja postoji izvan nas. A taj je osjećaj života za gospodina Anselma bio poput svjetiljke koju svaki od nas u sebi nosi, poput svjetiljke koja nam pokazuje da smo na Zemlji izgubljeni; koja nam pokazuje dobro i zlo; svjetiljke koja posvuda oko nas baca veći ili manji krug svjetlosti onkraj kojega se nalazi crna sjena, strašna sjena koje ne bi bilo da u nama nema te upaljene svjetiljke koju mi, nažalost, moramo smatrati istinom sve dok svjetiljka u nama živi. Kad je na kraju jedan dašak ugasi, hoće li nas dočekati vječna noć nakon zadimljenoga dana naše obmane ili je vjerojatnije da ćemo ostati na milost i nemilost onoga Bića koje će samo razbiti isprazne oblike našeg razuma? 297

- Spavate li, gospodine Meis? - Nastavite, samo nastavite, gospodine Anselmo, ne spavam. Gotovo mi se čini da vidim tu vašu svjetiljku. - Ah, dobro... Ali budući da vam je ozlijeđeno oko, nemojmo previše ulaziti u filozofiju, a? Nastojmo radije pratiti izgubljene krijesnice, naše svjetiljke, u tami čovječje sudbe. Ja bih prije svega rekao da su raznobojne, što vi velite? Prema staklu koje nam daje opsjena što naveliko trguje, naveliko trguje šarenim stakalcima! Meni se ipak čini, gospodine Meis, da se u nekim razdobljima povijesti, kao i individualnoga života jasno vidi prevlast stanovite boje, ha? Doista se u svako doba među ljudima obično ustaljuje neki sklad osjećaja koji daje svjetlost i boju onim velikim svjetiljkama, apstraktnim pojmovima: Istini, Kreposti, Ljepoti, Časti, i čemu sve ne. A zar vam se ne čini da je velika svjetiljka poganske Kreposti, na primjer, crvena? A ljubičaste boje, boje koja 298

rastužuje, svjetiljka kreposti kršćanske? Svjetlosti neke opće ideje daje hranu zajednički osjećaj, ali ako se osjećaj slomi, ostaje, istina, svjetiljka apstraktnoga pojma, ali plamen ideje u njoj pucketa, podrhtava i jeca, kao što se obično događa u svim takozvanim prijelaznim razdobljima. U povijesti nisu pak malobrojni žestoki zamasi vjetra koji odjednom ugase velike svjetiljke. Krasota! Tada u iznenadnoj tami nastaje neopisiva pometnja među pojedinim malim svjetiljakama. Jedna ide amo, druga onamo, jedna se vraća, druga se okreće; nijedna više ne nalazi puta - guraju se, udružuje se načas po deset, po dvadeset njih; ali se ne mogu složiti, već se opet rastrče u velikome metežu, u tjeskobnom bijesu - kao mravi koji više ne mogu naći ulaz u mravinjak štono ga od šale začepi kakvo okrutno dijete. Čini mi se, gospodine Meis, da se mi sada nalazimo u jednome od tih trenutaka. Velika tmina i veliki metež! Sve su se velike svjetiljke 299

ugasile. Kamo da se okrenemo? Možda unatrag? Preostalim svjetiljčicama, onima što ih veliki mrtvaci ostaviše upaljene na svojim grobovima? Pada mi na um lijepa pjesma Niccoloa Tommasea: Svjetiljka moja mala sjaj poput sunca nema, dimom gustim ne smeta, ne troši, ne pucketa, već vrhom teli prema nebu kojeg je dar. Stajat će kraj mog groba živa, utrnut neće ni kiša je, ni vjetar. Tko lutajuć došeta do nje, zgažene svijeće uzeć uz njen će žar. Ali kako, gospodine Meis, kad u našoj svjetiljci nema onoga svetoga ulja koje je davalo hranu Pjesnikovoj svjetiljci? Mnogi još idu u crkve da opskrbe svoje svjetiljčice potrebnom hranom. To su uglavnom jadni starci, sirote žene koje je život prevario; stvorenja 300

koja koračaju u tami života s onim svojim osjećajem upaljenim poput zavjetne svjetiljke što je strašljivo i brižno zaklanjaju od ledenoga daha posljednjih razočaranja, ne bi li im ostala upaljena bar do kobnoga ruba kojemu se žurno primiču, upirući pogled u plamen i misleći neprestano: „Bog me vidi!" da ne bi čuli kriku života oko sebe, koja njihovim ušima zvuči kao huljenje. „Bog me vidi..." - jer oni njega vide ne samo u sebi, nego u svemu: i u svojoj bijedi, i u svojim patnjama koje će nakraju biti nagrađene. Slabašni ali mirni plamen tih malih svjetiljaka sigurno u mnogima od nas pobuđuje tjeskobnu zavist. U nekih drugih, naprotiv, koji misle da su, poput samih Zeusa, oboružani munjom što ju je ukrotila znanost pa umjesto malih svjetiljki slavodobitno nose električne žarulje, on pobuđuje prezirnu samilost. Ali pitam ja sad, gospodine Meis: što ako sva ova tama, ta golema tajna u kojoj su negdašnji filozofi uzalud umovali, a znanost je danas, premda je ne želi 301

istraživati, ne isključuje, zapravo nije drugo doli neka varka našega uma, fantazija koja ne prima boju? Što ako se mi konačno uvjerimo da tajna ne postoji izvan nas, već samo u nama, i to upravo zbog te famozne povlastice, naime našeg osjećaja života, svjetiljke o kojoj sam vam dosad govorio? Što ako, jednom riječju, smrt, koje se toliko plašimo, ne postoji, nego je samo dašak koji u nama gasi tu svjetiljku, a ne gasi život, nego onaj nesretni osjećaj koji imamo o njemu, mučan, strašljiv jer je ograničen, definiran krugom prividne sjene izvan kratkoga opsega slabe svjetlosti koju mi, jadne, izgubljene krijesnice bacamo oko sebe i u kojoj je naš život utamničen, kao da je na neko vrijeme isključen iz sveopćega, vječnog života u koji se - rekao bih - moramo jednoga dana vratiti; a već smo u njemu i uvijek ćemo ostati u njemu, ali onda bez ovog osjećaja progonstva koji nas ispunjava tjeskobom. Granica je varava, ugođena prema našoj maloj svjetlosti, našoj osobnosti - u 302

stvarnoj je prirodi nema. Mi - ne znam može li vam to pružiti zadovoljstvo - mi smo uvijek živjeli i uvijek ćemo živjeti sa svemirom; pa i sada, u ovom našem obliku, sudjelujemo u svim svemirskim pojavama, ali mi to ne znamo, ne vidimo, jer, nažalost, s tom nesretnom, cendravom svjećicom vidimo samo ono malo prostora dokle dopire njezina svjetlost, a da nam bar to pokazuje onakvim kao što uistinu jest! Ali ne; boji ga na svoj način i pokazuje nam neke stvari zbog kojih zaista moramo jadikovati. Borami je šteta što možda u nekom drugom obliku života nećemo više imati usta da im se možemo smijati kao ludi. Smijati se, gospodine Meis, svim ispraznim, glupim jadima koje nam je ona zadala, svim sjenama, svim častohlepnim i čudnim utvarama što ih je izazvala pred nama i oko nas: strahu što ga je pobudila u nama! A gospodin Anselmo Paleari koji je o „svjetiljci" govorio tako loše, i to s pravom, o svjetiljci koju 303

svaki od nas nosi upaljenu u sebi, htio je upaliti još jednu s crvenim staklom, i to u mojoj sobi, za svoje spiritističke pokuse. Zar nije bila previše i ta jedna? To ga i zapitah. - Korektiv! - odgovori mi. Jedna svjetiljka protiv druge! Uostalom, ova se, znate, u neko doba gasi. - A čini li vam se da je ovo najbolji način da se nešto vidi? osmjelih se primijetiti. - Takozvana svjetlost, molim vas - odvrati spremno gospodin Anselmo - može služiti da varavo vidimo ovdje, u takozvanom životu, a za gledanje s one strane tog života ne koristi nimalo, vjerujte mi; ona, štoviše, šteti. Glupi su to prohtjevi nekih učenjaka slabih na srcu i još slabijih na pameti, koji radi vlastite udobnosti žele vjerovati da se tim pokusima nanosi uvreda znanosti ili prirodi. Ni slučajno! Želimo otkriti druge zakone, drugi život u prirodi, uvijek u prirodi, zaboga, povrh neznatnoga

304

običnog iskustva; mi želimo raskinuti usko shvaćanje koje nam obično omogućuju naša ograničena čula. A zar, molim vas, znanstvenici prvi ne traže okolinu i uvjete koji su povoljni za uspjeh njihovih pokusa? Može li se u fotografiji bez tamne komore? No, dakle? A postoje i toliki načini provjere! Ali gospodin Anselmo, kako sam mogao vidjeti nekoliko večeri kasnije, nije se služio nijednim. Pa to su bili pokusi u krugu obitelji! Zar je mogao i posumnjati da bi se gospođici Caporale i Papianu prohtjelo da ga varaju? A zašto? Kakav je to užitak? On je bio više nego uvjeren, njemu ti pokusi nisu bili nimalo potrebni da učvrsti svoju vjeru. Kako je bio poštenjačina, nije mogao ni pretpostaviti da bi ga mogli varati s nekim drugom ciljem. Što se tiče žalosne i djetinjaste bezvrijednosti rezultata, zadaća teozofije bila je da im da uvjerljivo objašnjenje. Viša bića Mentalnoga plana, ili još višega, ne mogu silaziti i općiti s 305

nama preko medija; treba se, dakle, zadovoljiti grubim pojavljivanjima duša nižih pokojnika iz Astralnoga plana, to jest onoga koji je najbliži našemu, u tomu je bit. Je li mu itko mogao reći da to nije istina?1 Znao sam da Adriana uvijek odbija prisustvovati tim pokusima. Otkako sam bio zatvoren u sobi, u mraku, malo je kad ulazila unutra, nikad sama, da me zapita kako sam. Svaki se put činilo, a i bilo je tako, da me to pita iz pristojnosti. Znala je, dobro je znala kako mije! Čak mi se činilo da razabirem neki prizvuk vragolaste ironije u njezinu glasu jer joj nije bilo poznato zbog čega sam se tako nasumce odlučio podvrgnuti operaciji, pa je sigurno držala da patim zbog taštine, da želim postati ljepšim ili bar manje ružnim kad popravim oko prema savjetu gospođice Caporale.

„Vjera je" piše maestro Alberto Fiorentino „supstancija žuđenih stvari, a razlog i dokaz nepojavnosti" (Bilješka don Eligija Pellegrinotta) 1

306

- Posve sam dobro, gospođice! - odgovorio bih joj. - Ne vidim ništa... - E, ali vidjet ćete, poslije ćete bolje vidjeti - rekao bi tada Papiano. Koristeći se tamom, podignuo bih šaku, kao da bih ga njome htio udariti u obraz. To mi je sigurno naumice radio ne bih li izgubio i ono malo strpljenja što mi je bilo preostalo. Nemoguće da nije primijetio kako mi je dosadan; to sam mu pokazivao na sve načine, zijevajući, otpuhujući; a ipak, dolazio je; ulazio je u moju sobu gotovo svake večeri (ah, on je ulazio, da!) i ostajao bi sate i sate, brbljajući bez kraja i konca. U tom mi je mraku od njegova glasa ponestajalo daha; svijao sam se na stolici kao na šilu, prsti su mi se grčili; katkada bih ga bio rado zadavio. Je li to naslućivao? Je li osjećao? Eto, baš bi u tim trenucima njegov glas postajao mekši, gotovo umiljat. Uvijek imamo potrebu da zbog naših nezgoda i nevolja 307

nekoga krivimo. Papiano je, zapravo, radio sve kako bi me natjerao da odem iz te kuće; a na tome bih mu bio od sveg srca i zahvalio da je u meni tih dana mogao progovoriti glas razuma. Ali kako sam mogao poslušati taj blaženi glas razuma, kad mi je govorio baš na Papianova usta, a on mi je bio kriv, očevidno i bezobrazno kriv? Zar me nije htio otjerati zato da prevari Palearija i upropasti Adrianu? Samo sam to iz svih onih njegovih govora mogao razabrati. Je li moguće da je glas razuma morao izabrati baš Papianova usta da mi progovori; već sam osjećao da me je život sputao, a sada bjesnim ne zbog same tmine, niti zbog dosade koju mi Papiano svojim govorom zadaje... O čemu mi je govorio? O Pepiti Pantogadi, iz večeri iz večer. Premda sam živio vrlo skromno, bio je sebi uvrtio u glavu da sam vrlo bogat. Sada se, da odvrati moju misao od Adriane, možda bavio mišlju kako bi izveo 308

da se ja zaljubim u tu unuku markiza Giglia d'Aulette, pa mi ju je opisivao kao razboritu i ponosnu djevojku, umnu i jake volje, odlučnu u postupcima, otvorenu i živahnu, a lijepu, uh! silno lijepu! crnomanjastu, vitku i punanu u isti mah; vatrenu, s dva oka kao munje i ustima koja izazivaju na poljubac. O mirazu nije govorio ništa: „Znatan" - cijeli imetak markiza d'Aulette, ništa manje. A on će, bez sumnje, biti više nego sretan ako joj skoro nađe muža, ne samo da se riješi Pantogade koji ga mrcvari, već i zato što se djed i unuka osobito ne slažu; markiz je slabić, sav se zatvorio u onaj svoj mrtvi svijet; Pepita je, naprotiv, jaka, kipti od života. Zar nije shvaćao, što je više hvalio Pepitu, u meni je sve jače rasla odvratnost prema njoj, još prije nego sam je upoznao? Upoznat ću je - reče mi - jedne večeri jer će je on nagovoriti da sudjeluje u skorim spiritističkim seansama. Upoznat ću i markiza Giglia d'Aulettu koji to jako želi zbog 309

svega onoga što mu je on, Papiano, govorio o meni. Ali markiz više ne izlazi iz kuće, a osim toga ne bi nikad sudjelovao u spiritističkoj seansi zbog svojih vjerskih nazora. - Kako to? - upitah. - On neće, a dopušta unuci da sudjeluje? - Jer zna kakvim je rukama povjerava! - kliknu Papiano ponosno. Zašto Adriana nije htjela prisustvovati tim pokusima? Zbog svojih vjerskih obzira? Ako pak unuka markiza Giglia bude sudjelovala u tim seansama, uz pristanak djeda klerikalca, zar ne bi mogla i ona sudjelovati? Oboružan tim argumentima, pokušah je uoči prve seanse na to nagovoriti. Bila je ušla u moju sobu s ocem koji, kad ču moj prijedlog, uzdahnu: - Uvijek isto, gospodine Meis! Vjera, pred tim problemom, diže uši kao magare i plaši se, kao i znanost. A naši pokusi, toliko sam puta rekao i objasnio svojoj kćeri, nisu uopće u suprotnosti ni s jednom, ni s drugom. Dapače, za 310

vjeru su uglavnom dokaz onih istina koje ona propovijeda. - A ako je mene strah? prigovori Adriana. - Čega? - odvrati otac. Dokaza? - Ili mraka? - nadodah ja. - Svi smo tu s vama, gospođice! Zar ćete vi jedini izostati? - Ali ja... - odgovori Adriana u neprilici - ja u to ne vjerujem, no... ne mogu vjerovati i ... što ja znam! Ne uzmogne dodati ništa više. Po njezinu glasu, po zbunjenosti, shvatih da nije samo vjera ono što Adriani ne dopušta prisustvovati tim pokusima. Strah koji je iznijela kao izgovor mogao je imati drugih razloga, koje gospodin Anselmo nije ni slutio. Ili ju je možda boljelo gledati kukavni prizor kako se njezin otac daje djetinjasto varati od Papiana i gospođice Caporale? Nisam imao srca da je dalje silim. Ali njoj, kao da mi je pročitala u srcu koliko me žalosti njezino odbijanje, izmače u mraku: 311

„Uostalom...", za što seja odmah uhvatili: - Tako valja! Dakle, pridružit ćete nam se? - Samo sutra navečer popusti ona, sa smiješkom. Sutradan, u kasno doba, Papiano dođe prirediti sobu: donese sasvim običan pravokutan stolić od jelovine, nelakiran, bez ladice; isprazni jedan kut u sobi; objesi na uže neku ponjavu; potom donese gitaru, pseću ogrlicu s mnogo zvončića i još neke stvari. Te je pripreme izveo pri svjetlosti glasovite svjetiljke s crvenim staklom. Dok je spremao, nije razumije se! - ni časka prestao govoriti. - Ponjava, znate, služi... kako da kažem, kao... akumulator, recimo, ove tajanstvene moći: vidjet ćete je, gospodine Meis, kako dršće, kako se napuhuje poput jedra, kako je na mahove obasjava neka čudna, rekao bih zvjezdana svjetlost. Jest! Nije nam još uspjelo dobiti „materijalizaciju", ali svjetlost jest 312

vidjet ćete, ako gospođica Silvija večeras bude u dobrom raspoloženju. Ona opći s duhom nekoga svojeg bivšeg kolege s Akademije koji je umro - neka Bog svakoga očuva! - od sušice, u osamnaestoj godini. Bio je iz... ne znam, čini mi se iz Basela: ali se od nekoga doba bio s obitelji nastanio u Rimu. Bio je, znate, glazbeni genij, ali okrutna ga je smrt pokosila prije nego što je mogao donijeti plodove. Tako bar kaže gospođica Caporale. I prije nego što je znala da je medij, općila je s Maksovim duhom. Da, tako se zvao, Maks... čekajte, Maks Oliz, ako se ne varam. Da! Kad bije obuzeo taj duh, improvizirala bi na glasoviru, dok ne bi u nekim trenucima pala bez svijesti. Jedne se večeri čak dolje na ulici bilo skupilo svijeta koji joj je pljeskao... - A gospođicu Caporale bilo je gotovo strah - dodah ja krotko. - A, znate to? - Papiano će zabezeknuto. - Ona mi je sama ispričala. Tako su, dakle, pljeskali Maksovoj 313

glazbi koju su izvodile ruke gospođice Caporale? - Dakako, dakako! Šteta što u kući nemamo glasovira. Moramo se zadovoljiti kojim malim motivom, kojim uvodom što se tek dodirne na gitari. Maks se, znate, umije katkada rasrditi toliko da pokida žice... No večeras ćete čuti. Čini mi se da je sad već sve u redu. - A molim vas, gospodine Terenzio, zadovoljite moju znatiželju - zapitah ga prije odlaska vjerujete li vi u to? Vjerujete li zaista? - Dakle - odgovori mi on odmah, kao da je predvidio pitanje - istini za volju, nije mi baš jasno. - Je li moguće?! - Ali ne zato što se pokusi izvode u mraku, eh! Pojave, manifestacije su stvarne, o tomu nema zbora - nepobitne. Ta valjda ne možemo ne vjerovati sami sebi... - A zašto ne? Dapače! - Kako? Ne razumijem!

314

- Mi tako lako varamo sami sebe! A osobito kad u nešto rado vjerujemo... - Ali ja ne! - prosvjedovao je Papiano. - Moj tast, koji se veoma udubio u te studije, vjeruje. Ja, uza sve ostalo, vidite, nemam ni vremena na to misliti... premda bih želio. Imam strašno mnogo posla s onim prokletim markizovim Burboncima koji su me potpuno prikliještili! Ovdje izgubim pokoju večer. Što se mene tiče, ja mislim, dok smo milošču Božjom živi, nećemo o smrti moći znati ništa; dakle, zar vam se ne čini suvišnim misliti o njoj? Gledajmo, radije, da što bolje prozivimo, Bože dragi! Tako, eto, ja mislim, gospodine Meis. No, do viđenja! Sad trčim u ulicu Pontefici da dovedem gospođicu Pantogadu. Vratio se za pola sata, vrlo ozlovoljen; zajedno s Pantogadovom i guvernatom dođe nekakav španjolski slikar kojega su mi stisnutih zuba predstavljali kao prijatelja kuće Giglio. Zvao se Manuel Bernaldez i govorio je dobro 315

talijanski, ali nikako nije mogao izgovoriti ,,s" u mom prezimenu: činilo se da se svaki put kad bi ga izgovorio boji da mu ne otpadne jezik pa govori Mei - Adriano Tui - došlo bi mi da mu odgovorim. Uđu žene: Pepita, guvernanta, gospođica Caporale i Adriana. - I ti? Kakva je to novost? zapita je neuljudno Papiano. Tu drugu podvalu nije očekivao. Ja sam, međutim, po načinu kako je primljen Bernaldez, razumio da markiz Giglio ne zna ništa o njegovu dolasku, već da je riječ o nekoj maloj spletki s Pepitom. Ali veliki Terenzio ne odustade od svoje zamisli. Raspoređujući oko stolića medijski lanac, postavi do sebe Adrianu, a pokraj mene smjesti malu Pantogadu. Zar nisam bio zadovoljan? Ne. A ni Pepita. Govoreći posve jednako kao i njezin otac, ona se odmah usprotivi:

316

- Sahbaljujem, ali tako ne mose! Ja selim sjediti ismesu gospodina Palearija i sboje gubernante, dragi gospodine Terensio! Crvenkasta je polutama jedva omogućivala da se razaznaju obrisi, tako da nisam mogao vidjeti koliko odgovara istini slika koju mi je o gospođici Pantogadi bio ponudio Papiano; ali njezin se način, glas i ono brzo protivljenje posve slagahu s idejom koju sam nakon tog opisa bio o njoj stvorio. Bez sumnje, odbijajući s tolikim prezirom mjesto pokraj mene koje joj je Papiano odredio, gospođica Pantogada me vrijeđala, ali meni to ne samo da nije bilo krivo, već mi je bilo upravo milo. - Vrlo dobro! - kliknu Papiano. - Onda se može izvesti ovako: pokraj gospodina Meisa neka sjedne gospođa Candida, a onda sjednite vi, gospođice. Moj tast neka ostane gdje jest, a i nas troje svaki gdje jesmo. Je li dobro? Ne! Nije bilo dobro ni tako, ni za mene, ni za gospođicu Caporale, 317

ni za Adrianu, pa - kako se malo kasnije vidjelo - ni za Pepitu, kojoj je bilo mnogo bolje u novom lancu što ga je rasporedio upravo genijalni Maksov duh. U tom sam trenutku pokraj sebe vidio neko čudo od žene, s nekakvim brežuljkom na glavi (je li to bio šešir, kapica, vlasulja, koji li vrag?). Ispod toga golemog tereta izlažahu s vremena na vrijeme neki uzdasi, koji završavahu kratkim jecajem. Nikomu ne pade na um da me predstavi gospođi Candidi. Sada smo se morali držati za ruke kako bismo napravili lanac, a ona je uzdisala. Činilo joj se da nešto ne valja, eto. Bože, hladne li ruke! Drugom sam rukom držao ljevicu gospođice Caporale, koja je sjedila na čelu stolića, leđima okrenuta prema ponjavi što je visjela u kutu; Papiano ju je držao za desnu ruku. Pokraj Adriane, s druge strane, sjedio je slikar; gospodin Anselmo bio je na drugom kraju stola, gospođici Caporale preko puta. Papiano reče: 318

- Trebalo bi, prije svega, objasniti gospodinu Meisu i gospođici Pantogadi jezik... kako se zove? - Tiptološki - došapnu gospodin Anselmo. - Molim, i meni - revno će gospođa Candida migoljeći se na stolici. - Tako je! I gospođi Candidi, dakako! - reče Anselmo. - Dva udarca znače da... - Udarca? - prekinu Pepita. Kakvi udarci? - Udarci - odgovori Papiano ili otkucaji na stolu, ili na stolicama, ili drugdje, ili samo naznačeni opipom. - A, ne-ne-ne-ne-ne!! - viknu ona naglo i skoči na noge. - Ja ne volim opipe. A čije? - Pa Maksova duha, gospođice - objasni joj Papiano. To sam vam spomenuo putem. Oni ne bole, budite mirni. - Tiptološki - sažalno će, nadmoćno, gospođa Candida.

319

- Dakle - nastavi gospodin Anselmo - dva udarca, da; tri udarca, ne; četiri, mrak; pet, govorite; šest, svjetlost. Toliko će biti dovoljno. A sada se priberimo, moja gospodo. Nastade muk. Pribrasmo se.

XIV. MAKSOVI PODVIZI

Strah? Ne. Ma ni traga. Ali obuze me neka znatiželja, pa i bojazan da će se Papiano obrukati. To bi mi moralo biti drago, a ipak mi nije bilo. Kome nije mučno, ili točnije, tko ne osjeća neko hladno poniženje kad prisustvuje komediji koju loše glume neiskusni glumci? „Postoje dvije mogućnosti", mislio sam. „Ili je on vrlo spretan, ili zbog tvrdokorne odlučnosti da bude u Adrianinoj blizini ne vidi dobro u što se upušta kad dopušta da se Bernaldez i Pepita, Adriana i ja razočaramo, te stoga budemo kadri, bez ikakva užitka, bez ikakve naknade, razotkriti njegovu varku. 320

Bolje će je od svih opaziti Adriana, koja mu je najbliža; no ona već sluti varku i pripravljena je na nju. Kad već ne može biti pokraj mene, možda se u ovaj čas pita zašto prisustvuje toj lakrdiji, koja je za nju ne samo neslana, već i nedostojna i svetogrdna. A to se isto zacijelo pitaju Bernaldez i Pepita. Kako to Papiano ne shvaća, kad je već vidio da mu je propao pokušaj da me smjesti pokraj Pantogade? Zar se toliko uzda u vlastitu spretnost? Da vidimo!" Razmišljajući o tome, nisam ni pomislio na gospođicu Caporale. Odjednom ona poče govoriti, kao u laganom drijemežu: - Lanac - reče - lanac treba promijeniti. - Je li Maks već tu? - brižno će dobričina Anselmo. Na odgovor gospođice Caporale valjalo je dobrano pričekati. - Jest - reče napokon s mukom, gotovo žalosno. - Ali večeras nas je previše...

321

- Tako je! - prasnu Papiano. Ali meni se čini da nam je ovako izvrsno. - Šuti! - opomenu ga Paleari. - Čujmo što kaže Maks. - Lanac. - prihvati gospođica Caporale - Ne čini mu se dobro uravnotežen. Ovdje su, s ove strane (i podignu moju ruku), dvije žene jedna do druge. Gospodin Anselmo bi dobro učinio da zauzme mjesto gospođice Pantogade i obratno. - Odmah! - kliknu gospodin Anselmo i ustade. - Izvolite, gospođice, smjestite se ovamo! A Pepita se, ovoga puta, ne usprotivi. Našla se pokraj slikara. - Zatim - nadoda gospođica Caporale - gospođa Candida... Papiano je prekinu: - Na Adrianino mjesto, je li? Mislio sam. Vrlo dobro! Čim sjede do mene, ja snažno stisnuh Adrianinu ruku da ju je zaboljela. U isto je vrijeme gospođica Caporale meni stisnula drugu ruku kao da me želi upitati: „Jeste li sad zadovoljni?" „Dakako, 322

posve zadovoljan!" odgovorih joj drugim stiskom, koji je također značio: ,,A sad slobodno radite što vas je volja!" - Tišina! - naredi uto gospodin Anselmo. A tko je pisnuo? Tko? Stolić! Četiri udarca: „Mrak"! Kunem se da ih nisam čuo. No čim se svjetiljka ugasila, dogodi se nešto što je načas poremetilo sva moja nagađanja. Gospođica Caporale vrisnu u sav glas, da svi skočismo sa stolica. - Svjetlo! Svjetlo! Što se dogodilo? Gospođica Caporale bila je dobila strašan udarac šakom u usta. Iz desni joj je tekla krv. Pepita i gospođa Candida preplašeno skočiše na noge. I Papiano ustade da upali svjetiljku. Adriana odmah povuče svoju ruku iz moje. Bernaldez se, crvenih obraza jer je prstima držao šibicu, smješkao, pomalo u čudu, pomalo u nevjerici, dok je zaprepašteni gospodin Anselmo neprestano ponavljao: 323

- Šaku! Kako se to ima objasniti? Isto sam se to i ja sav zbunjen pitao. Šaku? Dakle, ta promjena mjesta nije bila unaprijed dogovorena između njih dvoje. Šaku? Dakle, gospođica Caporale se usprotivila Papianu. Što sad? Odgurnuvši stolicu i pritisnuvši rupčić na usta, gospođica Caporale izjavi da ne želi više ni čuti o tome da se seansa nastavi. A Pepita Pantograda vrištaše: - Bala, gospodo, bala! Ovdje se dijele cachetesl - Ma ne! Ma ne! - vikao je Paleari. - Gospodo moja, ovo je nov događaj, vrlo čudan! Treba tražiti objašnjenje. - Od Maksa? - upitah ja. - Dakako, od Maksa! Da vi, draga Silvia, niste pogrešno objasnili njegove upute glede rasporeda lanca? - To je vjerojatno! To je vjerojatno! - kliknu Bernaldez, smijući se.

324

- Što vi o tome mislite, gospodine Meis? - zapita me Paleari, kojemu Bernaldez nije osobito odgovarao. - E, sigurno... čini se tako rekoh ja. Ali gospođica Caporale odlučno odmahnu glavom. - Dakle? - nastavi gospodin Anselmo. - Kako da se objasni? Maks da je nasilan!? Otkada to? Što ti kažeš, Terenzio? Terenzio, zaštićen polutamom, ne reče ništa; slegnu ramenima, i to je bilo sve. - No - rekoh ja nato gospođici Caporale. - Hoćemo li zadovoljiti gospodina Anselma, gospođice? Zatražimo objašnjenje od Maksa; ako se on opet pokaže duhom... kojemu nedostaje duha, odustat ćemo. Jesam li u pravu, gospodine Papiano? - Vrlo dobro! - odgovori on. Zatražimo, zatražimo slobodno. Ja sam za to. - Ali ja nisam, ne ovako! odvrati mu u brk gospođica Caporale, obraćajući se upravo njemu. 325

- Kažete li to meni? - zapita je Papiano. - Ali ako vi želite odustati... - Da, bilo bi bolje - osmjeli se bojažljivo Adriana. Ali gospodin Anselmo odmah joj upade u riječ: - Eto strašljivice! To su djetinjarije, zaboga! Oprostite, ali to i vama kažem, Silvia! Vi dobro poznajete duha, s vama je u dobrim odnosima, i znate da je ovo prvi put što... Bila bi grehota, no! Večeras se moglo naslutiti, usprkos ovoj nezgodi, da će se određene pojave očitovati neobičnom snagom. - Prevelikom! kliknu Bernaldez, grohotom se smijuči i izazivajući i druge na smijeh. - A ja - dodah - ne bih želio da me odalami šakom po ovom oku... - Ni ja! - doda Pepita. - Sjednite! - naredi nato Papiano odlučno. - Poslušajmo savjet gospodina Meisa. Pokušajmo zatražiti objašnjenje. Ako se pojave opet očituju s

326

prevelikom žestinom, prekinut ćemo. Sjednite! Pa puhnu u svjetiljku. Ja u mraku potražih Adrianinu hladnu, drhtavu ruku. Poštujući njezin strah, nisam joj je isprva stisnuo, no malo-pomalo, postupno, pritiskao sam je kao da joj želim uliti topline, a s toplinom povjerenje da će sad sve mirno proći. Nije, odista, moglo biti sumnje da je Papiano, pokajavši se možda zbog grubosti koju je sebi dopustio, promijenio mišljenje. Bilo kako bilo, zacijelo ćemo imati časak primirja; kasnije ćemo možda ja i Adriana, u tom mraku, postati Maksov nišan. „Dobro", rekoh u sebi, „postane li igra preteška, skratit ćemo je. Neću dopustiti da se Adriana muči." U međuvremenu je gospodin Anselmo uzeo govoriti s Maksom, upravo onako kako se govori s nekim tko zaista i stvarno postoji i tko je prisutan. - Jesi li tu? Dva slaba udarca po stoliću. Tu je! 327

- A kako to, Maks - upita Paleari, glasom ljubezna prijekora da si se ti, koji si tako dobar i tako uljudan, onako ružno ponio prema gospođici Silviji? Hoćeš li nam reći? Ovoga se puta stolić najprije malo uzvrpoljio, a zatim posred njega odjeknuše tri suha i čvrsta udarca, Tri udarca: dakle - ne. Ne želi nam reći. - Nećemo navaljivati! uzmaknu gospodin Anselmo. Možda si još malo uzrujan, Maks, a? Osjećam, znam te... znam te... Bi li nam bar htio reći jesi li zadovoljan ovakvim rasporedom lanca? Još Paleari ne doreče pitanje kad ja osjetih kako mi nešto dva puta brzo kucnu na čelo, kao vrhom prsta. - Da! - kliknuh odmah, objavljujući pojavu i stisnuh Adrianinu ruku. Moram priznati da je taj neočekivani „opip" ipak načas ostavio na me čudan dojam. Bio sam uvjeren, kad bih navrijeme podigao ruku, da bih ščepao za ruku Papiana, a ipak... 328

Nježnost lakoga dodira i njegova preciznost bile su, svakako, čudesne. Osim toga, ponavljam, nisam mu se nadao. No zašto je Papiano izabrao mene da pokaže svoje popuštanje? Je li me tim znakom htio primiriti ili je to, naprotiv, bio izazov koji je značio: „Vidjet ćeš sad jesam li zadovoljan"? - Bravo, Maks! - kliknu gospodin Anselmo. A ja rekoh u sebi: „Bravo, da! Da mi te je dobro ispljuskati!" - A bi li nam sad, ako ti nije teško - nastavi domaćin - htio dati znak svoje naklonosti prema nama? Pet udaraca po stolu značilo je: „Govorite!" - Što to znači? - zapita prestrašena gospođa Candida. - Da treba govoriti - objasni mirno Papiano. A Pepita: - S kim? - Pa s kim vi hoćete, gospođice! Govorite s vašim susjedom, na primjer. - Glasno? 329

- Da - reče gospodin Anselmo. - To znači, gospodine Meis, da nam Maks u međuvremenu nešto lijepo sprema. Možda kakvu svjetlost... tko zna! Govorimo, govorimo... A što ja da kažem? Ja sam već neko vrijeme govorio s Adrianinom rukom i nisam mislio, jao, nisam mislio ni na što! Stežući, a ipak milujući tu ručicu, ja sam joj držao dug, usrdan govor, koji je ona slušala drhtavo i predano; bio sam je već prisilio da mi prepusti prste, da ih ispreplete s mojima. Obuzela me neka grozničava opijenost, uživao sam u muci koju mi je zadavao napor da prigušim svoj luđački žar i da potražim, naprotiv, izraze slatke nježnosti što ih iziskivaše bezazlenost te bojažljive i ljupke duše. A dok su naše ruke vodile taj sadržajni razgovor, počeh primjećivati kao neko češanje o prečku, između dvije stražnje noge stolice; uznemirih se. Papiano nije mogao nogom doprijeti dotle; a i da je mogao, ne bi mu bila dala 330

prečka među prednjim nogama stolice. Da nije ustao od stolića i došao iza moje stolice? No u tom bi slučaju gospođa Candida, ako nije baš glupa, to morala primijetiti. Prije nego što drugima priopćim tu pojavu, htio sam je sebi nekako objasniti; no onda pomislih, pošto sam postigao ono do čega mi je bilo stalo, da mi je sad upravo dužnost podržavati prijevaru, bez oklijevanja, kako Papiana ne bih još više razdražio. Pa počeh govoriti što sam čuo. - Zbilja? - kliknu Papiano sa svojega mjesta, s čuđenjem koje mi se učini iskrenim. Jednako čuđenje pokaza gospođica Caporale. Osjetih kako mi se diže kosa na glavi. Dakle, ta pojava nije varka? - Češanje? - zabrinuto će gospodin Anselmo. - Kako to mislite? Kakvo češanje? - Pa jest! - potvrdih ja, gotovo ljutito. - I nastavlja se! Kao da je tu iza mene nekakav psić... eto! 331

Buran smijeh dočeka to moje objašnjenje. - Pa to je Minerva! Minerva! - viknu Pepita Pantogada. - Tko je Minerva? - zapitah ja zbunjeno. - Pa moja kujisa! - prihvati ona svejednako se smijući. - Moja stara, gospodine, koja se tako cese pod svakom sjedalicom. S dopuštenjem! S dopuštenjem! Bernaldez upali drugu šibicu, a Pepita ustade da uzme svoju kujicu, koja se zvala Minerva, pa je smjesti u krilo. - Sad mi je jasno - zlovoljno će gospodin Anselmo - sad razumijem Maksovu razdraženost. Večeras ovdje nedostaje ozbiljnosti, ozbiljnosti nedostaje! Možda, za gospodina Anselma; ali, istini za volju, nije mnogo više ozbiljnosti nije za nas bilo ni sljedećih večeri, glede spiritizma, dakako. Tko je više mogao obraćati pozornost na Maksove podvige u tami? Stolić je škripao, micao se, govorio čvrstim ili lakim udarcima; 332

drugi su se udarci čuli na sjedištima naših stolica te, sad tamo sad amo, na pokućstvu po sobi, a uz udarce i struganje, čulo se šuštanje i drugi šumovi i štropoti; čudna fosforna svjetlost, kao divlje iskre, bljesnula bi načas u zraku, lutajući tamoamo; ponjava se rasvjetljivala i napuhivala poput jedra, a jedan se stolić nekoliko puta prošeta po sobi, te jedanput čak skoči na stol oko kojega smo mi sjedili u lancu. Gitara, kao da je dobila krila, poleti sa sanduka na kojemu je ležala i zabrenča nad nama. No učini mi se da Maks svoje divne glazbene sposobnosti bolje iskazuje na praporcima pasjega ovratnika, koji se u jednom trenutku nađe o vratu gospođice Caporale; to se gospodinu Anselmu učini ljubeznom i dražesnom Maksovom šalom, ali se gospođici Caporale nije baš dopalo. Očito je na pozornicu, pod zaštitom tmine, stupio Scipione, Papianov brat, s osobitim uputama. Bio je odista padavičar, ali ne onakav idiot kakvim ga je htio 333

prikazati brat Terenzio, a kakvim se prikazivao i on sam. Odavno navikao na tminu, mora da je bio izvježbao oko za gledanje u mraku. Ne mogu zaista reći do koje se mjere pokazao vještim u onim varkama što ih je unaprijed dogovarao s bratom i gospođicom Caporale; što se tiče nas, to jest mene, Adriane, Pepite i Bernaldeza, mogao je raditi što je htio i sve je dobro prolazilo, bilo što učinio; valjalo je zadovoljiti samo gospodina Anselma i gospođu Candidu, a činilo se da mu to izvrsno polazi za rukom. S druge strane, njih očigledno nije bilo teško zadovoljiti. O, gospodin Anselmo rastapao se od miline; gdjekad je podsjećao na dječaka u kazalištu lutaka. Ja sam pri nekim njegovim djetinjastim poklicima patio, ne samo zbog poniženja što mi ga je zadavao pogled na čovjeka koji nipošto nije glup, a ispada nevjerojatno glup; pa i Adriana mi je bila natuknula da osjeća grižnju savjesti što se ovako predaje užitku na račun očeve ozbiljnosti, 334

koristeći se njegovom smiješnom prostodušnošću. Samo je to s vremena na vrijeme mutilo našu radost. No sad vidim da sam, poznavajući Papiana, odmah morao posumnjati da je on sigurno nešto drugo naumio, kad se već pomirio s tim da me ostavi pokraj Adriane, a nikada nije dao, kao što sam se ja bojao, da nas Maksov duh uznemiruje; činilo se, štoviše, da nam ide na ruku i uzima nas u zaštitu. No u tim je časovima radost koju mi je pružila nesmetana sloboda u tami bila tolika da mi ta sumnja nije ni pala na pamet. - Ne! - vrisnu odjednom gospođica Pantogada. A nato će odmah gospodin Anselmo: - Recite, recite, gospođice! Stoje bilo? Što ste osjetili? I Bernaldez je uslužno ponuka da kaže. Nato će Pepita: - Tu, na oboj strani, pomilobao me... - Rukom? - upita Paleari. Nježno, je li? Kradomice, hladno, nježno... O, Maks, kad hoće, zna biti ljubazan prema ženama! No, 335

Maks, bi li mogao još jedanput pomilovati gospođicu? - Tu je! Tu! - viknu odmah Pepita, smijući se. - Što to znači? - upita gospodin Anselmo. - Ponablja, ponablja... miluje me! - A poljubac, Maks? predloži nato Paleari. - Ne! - vrisnu ponovno Pepita. Ali joj se lijep, zvučan poljubac prilijepi na obraz. Gotovo nehotice prinesoh tada k ustima Adrijaninu ruku; a zatim se, nezadovoljen, sagnuh i potražih njezina usta, pa tako nas dvoje izmijenismo prvi poljubac, poljubac dug i nijem. Što je bilo kasnije? Potrajalo je dok sam se, zbunjen i posramljen, snašao u tom iznenadnom metežu. Jesu li primijetili onaj naš poljubac? Vikali su. Upalila se jedna, dvije šibice, zatim i svijeća, ona ista koja se nalazila u svjetiljci s crvenim staklom. Svi su bili ustali! Zašto? Zašto? Jak udarac, strahovit 336

udarac, kao da ga je dala šaka nevidljivoga diva, odjeknu na stoliću, tako, pri punoj rasvjeti. Problijedismo svi, a najviše od svih Papiano i gospođica Caporale. - Scipione! Scipione! - zovnu Terenzio. Padavičar je bio pao na zemlju i stao čudno hroptati. - Sjednite! - viknu gospodin Anselmo. - I on je pao u trans! Eto, eto stolić se miče, diže se, diže... Levitacija! Bravo, Maks! Živio! I stolić se doista, a da ga nitko nije dirao, uzdignu od tla više od pedlja, a nato svom težinom pade natrag. Gospođica Caporale, sva modra u licu, uzdrhtala, prestravljena, sakri lice na moje grudi. Gospođica Pantogada i guvernanta pobjegoše iz sobe, dok je Paleari razdraženo vikao: - Ne, ovamo zaboga! Ne prekidajte lanac! Sad dolazi ono najbolje! Maks! Maks! - Ta kakav Maks!? - viknu Papiano, oslobodivši se konačno straha koji ga je držao prikovana na 337

mjestu, pa pritrči bratu da ga protrese i vrati svijesti. Uspomena na poljubac priguši u meni načas čuđenje nad uistinu neobjašnjivim otkrićem kojemu sam prisustvovao. Ako je, kao što je tvrdio Paleari, tajanstvena sila koja je toga časa pri svjetlu djelovala na moje oči potjecala od nekoga nevidljivog duha, očito je da taj nevidljivi duh nije Maksov; dostaje bilo pogledati Papiana i gospođicu Caporale, pa da se čovjek uvjeri. Toga su Maksa bili izmislili njih dvoje. Tko je, dakle, djelovao? Tko je onako strahovito udario šakom po stoliću? Bezbroj stvari koje sam pročitao u Palearijevim knjigama u metežu mi prođoše glavom; podidoše me srsi i ja pomislih na onoga neznanca koji se bio udavio u koritu mlina na Kokošinjaku, kojemu sam bio oteo sućut njegovih bližnjih i daljnjih. ,,A što ako je to on!?" - rekoh u sebi. „Ako me je ovdje posjetio da mi se osveti i sve otkrije..."

338

Međutim Paleariju, koji se jedini nije ni začudio ni preplašio, još nije polazilo za rukom da shvati kako nas je tako jednostavna i obična pojava kao što je levitacija mogla toliko uplašiti nakon svih onih čudesa kojima smo prije prisustvovali. Za nj je vrlo malo značilo to što se pojava očitovala pri svjetlosti. Teže mu je bilo shvatiti kako to da se Scipione našao ovdje, u mojoj sobi, dok je on mislio da spava. ¶- Čudno mi je - reče - jer se ovaj jadnik obično ni za što ne brine. Ali se vidi da su ove naše tajanstvene seanse pobudile u njemu neku znatiželju; bit će došao priviriti, bit će ušao krišom, i nato... paf, uhvatilo ga! Jer ne da se poreći, znate, gospodine Meis, da izvanredne pojave medijalnosti imaju dobrim dijelom korijen u epileptičnoj, kataleptičnoj i histeričnoj neurozi. Maks oduzima svima, odnosi i nama, dobar dio živčane energije, te se njome služi za izvođenje tih pojava. To je 339

utvrđeno! Zar se i vi, zbilja, ne osjećate kao da su vam nešto oduzeli? - Još ne, iskreno govoreći. Gotovo sam se do zore prevrtao u krevetu snatreći o onom nesretniku pokopanom pod mojim imenom na groblju u Miragnu. Tko je on? Odakle je došao? Zašto se ubio? Možda je htio da se dozna za taj njegov žalosni kraj: možda je to bila neka odmazda, neko okajanje... A ja sam se time okoristio! Više sam se nego jedanput u mraku - priznajem sledio od straha. Onaj udarac šakom po stolu tu, u mojoj sobi, nisam čuo samo ja. Je li to on zamahnuo? Je li on još uvijek tu, pokraj mene, u tišini, prisutan i nevidljiv? Napeto sam slušao neće li mi uspjeti čuti kakav šum u sobi. Potom zaspah i usnih strašne snove. Sutradan otvorih prozore svjetlosti.

340

XV. JA I MOJA SJENA

Nerijetko mi se, kad bih se probudio usred noći, u srcu noći (noć u ovom slučaju zaista ne pokazuje da ima srca), događalo da u mraku, u tišini, osjetim neko neobično čuđenje, neku neobičnu zabunu pri sjećanju na nešto što sam učinio tijekom dana, na svjetlosti, i ne obraćajući pozornost na to, pa bih se pitao odlučuju li o našim činima i boje, pogled na stvari oko nas, raznolika buka života. Dakako, bez sumnje; a tko zna koliko još toga! Zar mi, prema riječima gospodina Anselma, ne živimo u vezi sa svemirom? A na kolike nas samo gluposti navodi taj prokleti svemir, gluposti za koje krivimo našu kukavnu savjest što su je povukle vanjske sile, zabliještila svjetlost koja je izvan nje. I obratno, koliko li se odluka, koliko gotovih zamisli, koliko smicalica, skovanih preko noći, kasnije čini ništetnima, pa se sruše i ishlape na dnevnoj svjetlosti? Kao 341

što je dan jedno, a noć drugo, tako smo možda i mi preko dana jedno, a po noći drugo... ah, nešto jadno i prejadno, kako noću tako i danju. Kad sam nakon četrdeset dana otvorio prozore svoje sobe, pri pogledu na svjetlost sasvim sigurno nisam osjetio nikakvu radost. Nju mi je zamaglilo sjećanje na ono što sam učinio tih dana u mraku. Čim sam rastvorio prozore, svi razlozi, isprike i uvjeravanja koja su u onoj tami imali težinu i vrijednost više je uopće nisu imali ili su imali drugu, posve suprotnu vrijednost. I uzalud je ono ¶jadno ja, koje je toliko vremena provelo za zatvorenim prozorima i štošta poduzimalo da sebi olakša luđačku dosadu tamnovanja, sada, preplašeno poput izgubljena psa, slijedilo ono drugo ja, koje ga je pokušalo odvratiti od tmurnih misli nagovarajući ga neka radije pred zrcalom uživa u uspjehu operacije i porasloj bradi, pa i u bljedilu koje mi je na neki način oplemenjivalo

342

vanjštinu. - Budalo, što si učinio? Što si učinio? Što sam učinio? Ništa, budimo pravedni! Ljubovao sam. U mraku - je li to moja krivnja? nisam više vidio zapreka, pa sam izgubio suzdržljivost koju sam sebi dotada nametao. Papiano mi je htio oduzeti Adrianu; gospođica Caporale dala mi ju je, posjela je do mene i dobila udarac po ustima, sirota; ja sam patio, pa sam, prirodno, zbog te patnje mislio, kao svaki drugi nesretnik (čitaj: čovjek), da imam prava na neku naknadu. Kako je naknada bila tik do mene, uzeo sam je; tu su se izvodili pokusi smrti, a Adriana pokraj mene bila je život, život koji očekuje poljubac, kako bi se otvorio prema sreći. Manuel Bernaldez poljubio je u mraku svoju Pepitu, našto sam se i ja poveo za njim... -Ah! Bacih se u naslonjač i pokrih lice rukama. Osjećao sam kako mi podrhtavaju usne kad bih se sjetio onoga poljupca. Adriana! Kolike li sam joj nade u srcu užegao onim 343

poljupcem? Bit će mi žena, je li? Čim se otvore prozori, slavit ćemo! Ne znam koliko sam ostao u naslonjaču razmišljajući, sad razrogačenih očiju, sad povlačeći se srdito u sebe, kao da se želim obraniti od jakoga unutarnjeg grča. Nakraju sam vidio - vidio sam svoju obmanu u svoj njezinoj grubosti; vidio sam što je zapravo ono što mi se, u prvoj opijenosti oslobođenja, bilo pričinilo kao najveća sreća. Već sam imao prilike uvidjeti da je moja sloboda, koja mi se u početku učinila bezgraničnom, nažalost ograničena nedovoljnom količinom novca; zatim sam shvatio da bi se ona mogla točnije nazvati samoćom i dosadom i da me je osudila na strahovitu kaznu: na društvo samoga sebe... Nato sam se približio drugim ljudima; no čemu je koristila odluka da ću dobro paziti da ni najlabavije ne povezem raskinute niti? Eto, povezale su se te niti same od sebe, a život, ma koliko mu se ja, već na oprezu, opirao, povukao me je svojom neodoljivom žestinom 344

život, koji više nije bio za mene. Ah, sad sam to dobro vidio, sad kad nisam mogao nekim velevažnim prosvjedima, nekim djetinjastim pretvaranjem dostojnim sažaljenja, ili pak jadnim isprikama spriječiti svijest o svojim osjećajima prema Adriani, umanjiti vrijednost svojih nakana, svojih riječi, svojih čina. Previše sam joj toga, ne govoreći, rekao stišćući joj ruku, sklonivši je da svoje prste ispreplete s mojima; a poljubac, poljubac je na kraju zapečatio našu ljubav. Kako da sada obećanje provedem u djelo? Mogu li Adrianu učiniti svojom? Pa one su dvije dobre žene, Romilda i udova Pescatore, u mlinsko korito na Kokošinjaku bacile mene; nisu se valjda one bacile u nj! Slobodna je dakle ostala ona, moja žena, a ne ja, koji sam pristao izigravati mrtvaca obmanjujući se da mogu postati drugim čovjekom, živjeti drugim životom. Drugim čovjekom, da, ali uz uvjet da ništa ne radim! Kakvim, dakle, čovjekom? Sjenom od čovjeka! A kakvim životom? Dok 345

sam se zadovoljavao time da se povlačim u sebe i gledam druge kako žive, mogao sam, istina, donekle očuvati obmanu da živim drugim životom; no kad sam mu se približio dotle da uberem poljubac s dviju milih usana, moram se, eto, užasnuto povući, kao da sam Adrianu poljubio mrtvačkim ustima, ustima mrtvaca koji za nju više ne može oživjeti! Kupljene usne, da, njih mogu poljubiti, no kakav je tek života na tim usnama? Oh, kad bi Adriana doznala za moj čudni slučaj i... Ona? Ne... ne... ni slučajno! Ona, tako čista, tako strašljiva... Ali kad bi ipak ljubav kod nje bila jača od svega, jača od svih društvenih obzira... Ah, jadna Adriana! Kako bih je mogao zatvoriti sa sobom u prazninu svojega udesa, učiniti je družicom čovjeka koji ne može ni na koji način izjaviti ni dokazati da je živ? Što ću? Što ću? Na vratima netko dvaput pokuca i ja skočih iz naslonjača. Bila je ona, Adriana.

346

Ma koliko žestokim naporom pokušavao u sebi zaustaviti metež osjećaja, nisam mogao a da joj ne pokažem bar zbunjenost. Zbunjena je bila i ona, ali od stida koji joj nije dopuštao da pokaže veselje, kako bi željela, što me konačno vidi zdrava, na svjetlosti i zadovoljna... Ne? Zašto ne?... Jedva je podigla oči da me pogleda; pocrvenjela je i pružila mi nekakvu omotnicu. - Evo nešto za vas... - Pismo? - Mislim da ne. Bit će da je račun doktora Ambrosinija. Sluga želi znati hoće li dobiti odgovor. Glas joj je drhtao. Nasmiješila se. - Odmah - rekoh ja, ali me iznenada obuze neka nježnost kad sam shvatio da je Adriana, pod izlikom tog računa, došla da čuje od mene jednu riječ koja bi je učvrstila u njezinoj nadi; svlada me neka tjeskoba, duboka samilost, samilost nad njom i nada mnom, okrutna samilost koja me neodoljivo vukla da je pogladim, da u njoj pogladim svoju bol stoje 347

mogla naći utjehe samo u njoj, koja joj je pak bila razlogom. I premda sam znao da ću se još više obrukati, nisam mogao odoljeti. Pružih joj obje ruke. Puna povjerenja, ali zažarenih obraza, ona polako podignu svoje ruke i položi ih na moje. Privukoh njezinu plavu glavicu na grudi i pogladih je po kosi. - Sirota Adriana! - Zašto? - začudi se ona pod mojim milovanjem. - Zar nismo sretni? - Jesmo... - Pa zašto sam onda sirota? U taj me mah obuze neko buntovno raspoloženje, dođoh u napast da joj sve otkrijem, da joj odgovorim: „Zašto? Slušaj: ja te ljubim, a ne mogu, ne smijem te ljubiti! Ali ako hoćeš..." Ali da! Što je moglo htjeti to blago stvorenje? Privinuh snažno na grudi njezinu glavicu i osjetih da bih bio mnogo okrutniji kad bih je iz najveće radosti do koje je ona u svom neznanju osjećala da je ljubav

348

uzdiže srušio u ponor očaja koji je harao u meni. - Jer - rekoh pustivši je - jer znam toliko toga zbog čega vi ne možete biti zadovoljni... Nju obuze kao neka mučna zbunjenost kad vidje kako je onako najednom moje ruke pustiše. Je li možda očekivala, nakon toga milovanja, da ču joj reći „ti"? Pogleda me pa, primijetivši moje uzbuđenje, neodlučno zapita: - Toliko toga... što vi znate... o sebi ili ovdje... o mojoj kući? Odgovorih joj kretnjom: „Ovdje, ovdje", da se oslobodim sve veće napasti koja me tjerala da progovorim, da joj se otkrijem. Da sam to bar učinio! Da sam joj odmah zadao tu jedinu, jaku bol, bio bih joj prištedio ostale i ne bih se zapleo u nove i gore neprilike. No moje bijedno otkriće bilo je tada još odviše novo; morao sam ga još dobro produbiti, a ljubav i sućut oduzimahu mi odvažnost da tako najednom slomim njezine nade i svoj život, to jest onu sjenku obmane koja mi je o njemu, 349

dok šutim, mogla ostati. Osjećao sam, osim toga, kako bi strašno bilo ono što bih joj morao priopćiti, da mije žena još živa. Da, da! Kad bih joj otkrio da nisam Adriano Meis, postao bih opet Mattia Pascal, pokojni, a još oženjen! Kako čovjek može reći takve stvari? To je vrhunac progona što ga žena može vršiti protiv vlastitog muža: da ga se ona riješi, prepoznavši ga kao mrtvaca u lešu nekoga jadnog utopljenika, a nakon smrti još ga tako pritiskati, cijelom svojom težinom Mogao sam, istina, ustati protiv toga, izjaviti da sam živ, a onda... No tko se na mome mjestu ne bi ponio poput mene? Svatko bi, svatko, poput mene, onoga časa, u mojoj koži, bez sumnje držao velikom srećom što se tako neočekivano, tako nenadano, tako posve nevjerojatno ima priliku riješiti žene, punice, dugova, jadna i kukavna života kakav je bio moj. Jesam li tada mogao i pomisliti da se ni mrtav neću riješiti žene? Da će se ona riješiti mene, ali da se ja neću riješiti nje? I da je savršeno 350

slobodan život koji sam vidio pred sobom samo obmana koja se, osim vrlo površno, ne može pretvoriti u stvarnost, obmana koja robuje, više no ikada robuje himbi, lažima kojima sam se na svoje veliko gađenje morao služiti, robuje strahu da ne budem otkriven, iako nisam počinio nikakav zločin? Adriana priznade da, istina, u kući nema čime biti zadovoljna, no sad... Pa me očima i sjetnim smiješkom upita može li za mene biti ikakva zapreka ono što njoj uzrokuje bol. „Je li da ne može?" pitao je taj pogled i taj žalosni smiješak. - No, ali da isplatimo doktora Ambrosinija! - kliknuh ja, praveći se kao da sam se iznenada sjetio računa i sluge koji je vani čekao. Poderah omotnicu pa ne časeći časa i naprežući se da poprimim šaljiv glas, rekoh: „Šest stotina lira!" Vidite, Adriana, priroda se, kao i obično, ponaša krajnje nastrano; osudila me je da tolike godine nosim jedno, kako da kažem, neposlušno oko; podnosim 351

bolove i tamnovanje da popravim njezinu pogrešku, a sada, uza sve to, moram i platiti. Čini li vam se to pravednim? Adriana se s mukom osmjehnu. - Možda - reče - doktor Ambrosini ne bi bio zadovoljan kad biste mu odgovorili neka se za isplatu obrati Prirodi. Mislim da očekuje da mu se zahvali, jer oko... - Čini li vam se da je sada na mjestu? Ona se prisili da me pogleda pa reče tiho, odmah oborivši oči: - Da... Reklo bi se, netko drugi... - Ja ili oko? - Vi. - Možda s ovom brad urinom... - Ne... zašto? Dobro vam pristaje... To bih oko bio prstom iskopao! Što mi je više bilo stalo da ono bude na svojemu mjestu? - A ipak je - rekoh - ono samo, možda, prije bilo zadovoljnije. Sad mi nekako smeta... Ništa! Proći će! 352

Pođoh k zidnom ormariću u kojemu sam držao novac. Adriana se pokrenu kao da misli otići; jaje, glupan, zadržah; no kako sam mogao predvidjeti? U svim mi je mojim neprilikama, velikima i sitnima, kako vidjesmo, uvijek sreća pomagala. Evo kako mi je ovoga puta pritekla u pomoć. Otvarajući ormarić, primijetih da se ključ u bravi ne okreće: jedva malko gurnuh, a vratašca odmah popustiše. Bila su otvorena! - Kako!? - kliknuh. - Je li moguće da sam ih ovako ostavio? Opazivši moju nenadanu smetenost, Adriana je problijedila. Pogledah je. - Pa ovdje... pogledajte gospođice, ovdje je netko zavlačio svoje prste. U ormariću je bio veliki nered; novčanice su bile izvučene iz kožnate lisnice u kojoj sam ih čuvao te razbacane po polici. Adriana, užasnuta, pokri lice rukama. Ja grozničavo pokupih te novčanice i počeh ih brojiti. 353

- Je li moguće? - kliknuh kad sam prebrojio, dršćućim rukama prelazeći po čelu ledenom od znoja. Adriana umalo što se nije srušila, ali se nasloni na stolić pokraj ormarića i zapita glasom koji mi se više ne učini njezinim: - Krađa? - Čekajte... čekajte... Kako je to moguće? - rekoh. Pa počeh opet brojiti, srdito upinjući prste i gnječeći papir, kao da su, samim trljanjem, iz tih novčanica mogle nastati one kojih nije bilo. - Koliko? - upita me ona čim prestadoh brojiti, izobličena od užasa, od odvratnosti. - Dvanaest... dvanaest tisuća lira - promucah. - Bilo ih je šezdeset i pet... sad ih je pedeset i tri! Prebrojite vi... Daje nisam navrijeme pridržao, jadna li Adriana bila pala na tlo kao udarena toljagom. Ipak, silnim naporom uzmogne još doći k sebi pa se, jecajući, u grčevima, pokuša osloboditi mene koji sam je 354

htio smjestiti na naslonjač, i uputi se prema izlazu: - Zvat ću oca! Zvat ću oca! - Ne! - viknuh joj, zadržah je i prisilih da sjedne. - Ne uzbuđujte se toliko, za Boga miloga! Time mi zadajete još veću bol... Ja to neću, neću! Kakve vi s tim imate veze? Zaboga, umirite se. Pustite najprije da utvrdim, jer... jest, ormarić je bio otvoren, ali ja još ne mogu, ne želim vjerovati u ovakvu krađu... Budite dobri, molim vas! Kako bih se posve umirio, počeh iznova brojiti novčanice; premda sam sigurno znao da se sav novac nalazio tu, u tom ormariću, krenuh premetati cijelu sobu, pa i ondje gdje nikako nisam mogao ostaviti toliki iznos, osim da me je načas obuzelo ludilo. Kako bih sebe potaknuo na to traženje, koje mi se činilo sve glupljim i uzaludnijim, prisiljavao sam se da toliku smionost lupeža držim nevjerojatnom. No Adriana je, kao u bunilu, pokrivši lice rukama, stenjala glasom isprekidanim od jecaja: 355

- Uzalud je! Uzalud! Lupež... lupež... i lupež je! Sve je unaprijed pripremio... Osjetila sam, u mraku... posumnjala sam... ali nisam htjela vjerovati da može tako nisko pasti... Papiano, jasno. Lupež nije mogao biti nitko drugi no on; on uz bratovu pomoć, za onih spiritističkih seansi... - Ali, kako ste - zajeca ona tjeskobno - kako ste mogli toliki novac držati ovako, u kući? Okrenuh se i tupo je pogledah. Što da joj odgovorim? Jesam li joj mogao reći da sam, s obzirom na svoje okolnosti, novac morao svakako držati uza se? Jesam li joj mogao reći da mi je zabranjeno nekako ga uložiti, nekomu ga povjeriti? Da ga nisam mogao ostaviti ni kao polog u kakvoj banci jer kad bi poslije možda nastala neka teškoća glede dizanja pologa, ne bih više nikako mogao dokazati svoje pravo na nj? Kako ne bih ispao glup, postadoh okrutan.

356

- Pa jesam li mogao slutiti? rekoh. Adriana opet pokri lice rukama i zajeca u muci. - Bože! Bože! Bože! Strah koji je morao spopasti lopova dok je počinjao krađu obuze sada mene na pomisao što bi se moglo dogoditi. Papiano jamačno nije mogao pretpostaviti da ću ja zbog te krađe okriviti španjolskog slikara ili gospodina Anselma, gospođicu Caporale, služavku ili Maksov duh; mora da je bio siguran da ću okriviti njega, njega i njegova brata, pa ju je, eto, ipak počinio, kao da me izaziva. A ja? Što sam mogao učiniti? Prijaviti ga? A kako? Ništa, baš ništa! Ja nisam mogao učiniti ništa! Osjetih se poniženim, uništenim. To je bilo drugo otkriće toga dana! Znao sam lupeža, a nisam ga mogao prijaviti. Kakvo pravo imam na zaštitu zakona? Ja sam izvan svakog zakona. Tko sam ja? Nitko! Ja za zakon ne postojim. I može me okrasti tko hoće - ja moram šutjeti! No sve to Papiano nije mogao znati. Dakle? 357

- Kako je to mogao učiniti? rekoh gotovo za sebe. - Otkud mu tolika smionost? Adriana diže lice iz ruku i pogleda me u čudu, kao da mi želi reći: „Pa zar ne znaš?" - Pa da! - rekoh ja, shvativši u trenu. - No vi ćete ga prijaviti! kliknu ona ustavši. - Pustite me, molim vas, pustite me da zovnem oca... Odmah ga morate prijaviti! Još je jedanput navrijeme zadržah. Samo je još nedostojalo da me sad Adriana prisili da prijavim krađu! Zar nije dosta što su mi, kao od šale, ukrali dvanaest tisuća lira? Moram se još i bojati da se ne dozna za krađu! Moliti, zaklinjali Adrianu da ne vikne na sav glas, da o njoj nikome ne govori, za Boga miloga! Dakako, Adriana, to sad dobro shvaćam, nije nikako mogla dopustiti da šutim i da nju prisilim na šutnju, nije nikako mogla primiti to što je nalikovalo na neku moju velikodušnost, zbog više razloga, ponajprije zbog svoje ljubavi, zatim 358

zbog časti svoje kuće, pa i zbog mene i mržnje koju je osjećala prema svaku. Ali meni se u toj neprilici njezin pravedni gnjev učini pretjeranim, pa joj ozlojeđeno viknuh: - Vi ćete šutjeti, naređujem vam! Nikome nećete ništa reći, jeste li razumjeli? Hoćete li skandal!? - Ne! Ne! žurno prosvjedova sirota Adriana, plačući. - Želim svoju kuću osloboditi te bruke od čovjeka! - Pa on će poricati! - navalih ja. - A onda ćete vi i svi iz kuće pred suca... Zar ne shvaćate? - I te kako! - odgovori Adriana žarko, sva dršćući od srdžbe. - Neka poriče, neka samo poriče! Ali mi, vjerujte, imamo još štošta reći protiv njega. Vi ga samo prijavite, nemajte obzira, ne bojte se za nas... Učinit ćete nam dobro, vjerujte, veliko dobro! Osvetit ćete moju jadnu sestru. Morate razumjeti, gospodine Meis, da ćete me uvrijediti ako to ne učinite. Ja želim da ga prijavite. Ako nećete vi, 359

ja ću! Kako mislite da otac i ja ostanemo ovako osramoćeni!? Ne! Ne! Ne! A osim toga... Stisnuh je u naručje; gledajući je kako pati, kako mahnita, očajava, nisam više mislio na ukradeni novac, pa joj obećah da ću joj učiniti po volji, samo neka se umiri. Ne, kakva sramota? Nema tu sramote za nju, ni za njezina oca; ja znam na koga pada krivnja za tu krađu; Papiano je ocijenio da moja ljubav prema njoj vrijedi dvanaest tisuća lira, a ja da mu dokažem da nije tako? Da ga prijavim? Pa dobro, hoću, ne radi sebe, već da njezinu kuću oslobodim toga nitkova: hoću, ali uz jedan uvjet: da se ona prije svega umiri, da više tako ne plače, no! no! a onda da mi se zakune onim što joj je najmilije na svijetu, da nikomu, apsolutno nikomu neće govoriti o toj kradi ako ja prije ne upitam kojega odvjetnika o svim posljedicama koje u ovoj uzrujanosti ni ja ni ona ne možemo predvidjeti. - Hoćete li se zakleti? Onim što vam je najmilije? 360

Ona mi se zakune, pa mi jednim pogledom, kroza suze, dade na znanje čime mi se kune i što joj je najmilije. Sirota Adriana! Ostadoh sam, posred sobe, zapanjen, prazan, skršen, kao da je za me sav svijet izgubio sadržaj. Koliko je vremena proteklo dok sam se osvijestio? I kako sam se osvijestio? Budala... budala!... Kao budala počeo sam promatrati vrata ormarića, nema li negdje tragova provali. Ne, nigdje traga; bio je otvoren pristojno, otpiračem, dok sam ja tako brižljivo čuvao ključ u džepu. - A zar vi ne osjećate - upitao me Paleari potkraj posljednje seanse - zar vi ne osjećate kao da su vam nešto oduzeli? Dvanaest tisuća lira! Opet me spopade i pritisnu misao na moju posvemašnju nemoć, na moju ništavnost. Slučaj da bi me tko mogao okrasti i da ću biti prisiljen na šutnju, čak strahovati da krađa ne bude otkrivena, kao da sam je počinio ja a ne neki lupež na moju štetu, taj 361

mi slučaj zaista nikada nije pao na pamet. Dvanaest tisuća lira! Pa to je malo! Malo! Mogu mi ukrasti sve, skinuti me do gola, a ja moram šutjeti! Kakvo pravo imam govoriti? Prvo što bi me upitali bilo bi: ,,A tko ste vi? Odakle vam taj novac?" Ali ako ga ne prijavim... da vidimo! Ako ga večeras ščepam za vrat i viknem mu: „Na sunce s novcem što si mi ga odnio iz ormarića, lopužino!" On će vrištati; poricati; možda će mi reći: „Da, evo ga, uzeo sam ga u zabuni..." Što onda? Ali nije nemoguće da me i tuži za klevetu. Šuti, dakle, šuti! Činilo mi se da je sreća što me drže mrtvim. Pa eto, uistinu sam mrtav. Mrtav? Gore nego mrtav; na to me je podsjetio gospodin Anselmo; mrtvi ne moraju više umirati, a ja moram; još sam živ za smrt, a mrtav za život. Kakav, zaista, može još biti moj život? Ona negdašnja dosada, samoća, drugovanje sa samim sobom? Pokrih lice rukama i sruših se u naslonjač. 362

Ah, da sam bar hulja, možda bih se mogao pomiriti s mišlju da ostanem na milost i nemilost nestalnoj sudbini, prepušten slučaju, izvrgnut neprestanoj opasnosti, bez temelja, bez sadržaja. Ali ja? Ja to nisam mogao. Što mi je, dakle, bilo činiti? Da odem? Kamo? A Adriana? Pa što sam mogao učiniti za nju? Ništa... ništa... A kako da odem bez ikakva objašnjenja nakon svega što se dogodilo? Ona bi tomu tražila uzrok u ovoj kradi. Rekla bi: „Zašto je htio spasiti krivca, a kazniti mene nevinu?" Ah, ne, ne, jadna Adriana! No s druge strane, kad ne mogu ništa učiniti, kako se mogu nadati da ću svoj postupak prema njoj učiniti manje bijednim? U svakom sam slučaju morao ispasti nedosljedan i okrutan. Nedosljednost i okrutnost bijahu dio mojega udesa, a ja sam zbog njih najviše trpio. Čak je Papiano, lupež, počinjajući krađu, bio dosljedniji i manje okrutan nego što sam se, nažalost, morao pokazati ja. 363

On je htio dobiti Adrianu, da ne vraća tastu miraz prve žene, a ja sam mu htio oteti Adrianu. Zato sam, dakle, ja morao vratiti miraz Paleariju. Ma koliki lupež, bio je dosljedan! Lupež? Pa nije ni lupež; jer će krađa, zapravo, biti više prividna negoli stvarna; doista, poznavajući Adrianino poštenje, nije mogao misliti da ću je ja učiniti svojom ljubovcom; jamačno sam je htio učiniti svojom ženom, a onda ću dobiti natrag svoj novac u obliku Adrianina miraza, a k tomu ću dobiti još razboritu i dobru ženicu. Što bih više htio? O, bio sam uvjeren da bismo, kad bih ja mogao čekati i kad bi Adriana imala snage čuvati tajnu, vidjeli kako Papiano održava obećanje i vraća, još prije roka, miraz pokojne žene. Taj novac, istina, nije više mogao doći k meni, jer Adriana nije mogla postati mojom; ali bi dopao njoj da je umjela slušati moj savjet i šutjeti, a da sam se ja još neko 364

vrijeme mogao ovdje zadržati. Velikom bih se vještinom, velikom vještinom bio morao poslužiti pa bi tada Adriana, ako ništa drugo, dobila bar to: povratak svog miraza. Te me misli malo smiriše, bar glede nje. Ali ne i s obzirom na mene! Za mene je ostajala okrutnost otkrivene prijevare, moje obmane prema kojoj je krađa od dvanaest tisuća lira bila ništavna, a koja bi bila čak i neko dobro da se mogla obratiti u Adrianinu korist. Razabrah da sam zauvijek isključen iz života, bez mogućnosti da se vratim u nj. S tom tugom u srcu, s tim stečenim iskustvom, otići ću sada iz te kuće na koju sam se već navikao, u kojoj sam bio našao malo mira, u kojoj sam umalo bio izgradio gnijezdo; opet na ulicu, bez cilja, bez svrhe, u prazninu. Strah da opet ne zapadnem u zamku života držat će me dalje no ikada od ljudi, sama, potpuno sama, nepovjerljiva,

365

mračna; Tantalove će se muke za me nastaviti. Izađoh iz kuće kao lud. Malo kasnije nađoh se u ulici Flaminia, blizu mosta Molle. Što sam tu tražio? Osvrnuh se uokolo; pogled mi se zaustavi na sjeni vlastitog tijela koju sam neko vrijeme promatrao; konačno srdito dignuh nogu na nju. Ali ne, svoju sjenu nisam mogao pogaziti nogom. Tko je od nas dvoje više sjena? Ja ili ona? Dvije sjene! Tu, tu, na zemlji, svatko nas može pregaziti, zgnječiti mi glavu, zgnječiti mi srce, a ja - ni glasa; sjena - ni glasa! ¶Mrtvačeva sjena - to je moj život... Prođoše nekakva kola; namjerno se ne pomakoh; najprije konj, sa sve četiri noge, pa kotači kola. - Tako, jako, preko vrata! O, i ti, psiću? No junački, hajde digni nogu! Digni! Prasnuh u pakostan smijeh; psić prestrašeno umaknu; vozar se 366

okrenu i pogleda me. Nato krenuh dalje; a sjena sa mnom, preda mnom. Ubrzah korak da je s užitkom gurnem pod druga kola, pod noge prolaznika. Bilo me obuzelo neko strašno bjesnilo, kao da me je ščepalo pandžama za trbuh; na kraju više nisam mogao pred sobom gledati tu svoju sjenu; htio sam je se otresti. Okrenuh se, ali gle; sad je bila iza mene. ,,A ako potrčim", pomislih, „ona će za mnom!" Snažno protrljah čelo bojeći se da ću poludjeti, postati opsjednut. Ali jest, tako je! Ta je sjena simbol i sablast mojega života; ja sam to, na tlu, izložen na milost i nemilost tuđim nogama. Eto što je preostalo od Mattije Pascala, umrlog na Kokošinjaku - njegova sjena na rimskim ulicama. Ali ta sjena ima srce, a ne smije ljubiti; sjena ima novca, ali ga svatko smije ukrasti; ima glavu, ali samo zato da bi razumjela kako je glava sjene, a ne sjena glave. Upravo tako!

367

Nato je osjetih kao nešto živo, osjetih bol zbog nje, kao da je onaj konj, kotači kola i noge prolaznika stvarno zlostavljaju. Nisam je više htio ostaviti ondje, izloženu na zemlji. Prođe tramvaj, a ja se popeh na nj. Na povratku kući...

XVI. MINERVINA SLIKA

Još prije nego što mi otvoriše vrata, naslutjeh da se u kući dogodilo nešto ozbiljno: čuo sam Papiana i Palearija kako viču. Preda me izađe preneražena gospođica Caporale. - Je li zbilja istina? Dvanaest tisuća lira? Bez daha, zbunjen, ukočih se. Scipione Papiano, padavičar, prođe u taj čas kroz predsoblje, bos, sa cipelama u ruci, blijed, bez kaputa, dok mu je brat unutra vikao: - A sada neka prijavi! Neka samo prijavi! 368

Odmah me obuze žestoka ljutnja na Adrianu koja je progovorila usprkos zabrani, usprkos zakletvi. - Tko je to rekao? - viknuh gospođici Caporale. - Nije istina, našao sam novac! Gospođica me pogleda u čudu. - Novac? Našli ste ga? Zbilja? Ah, hvala Bogu! - kliknu i podiže ruke uvis; odjuri, a ja za njom, da radosno donese tu vijest u blagovaonicu, gdje su Papiano i Paleari vikali, a Adriana plakala: Našao ga je! Evo gospodina Meisa! Našao je novac! - Kako! - Našao? - Je li moguće? Zapanjiše se svi troje, Adriana i njezin otac još zažarena lica, Papiano, naprotiv, skamenjen, izobličen. ¶Oštro ga pogledah. Mora da sam bio bljeđi od njega, a sav sam drhtao. On obori oči, užasnut, i ispusti iz ruku bratov kaput.

369

Pođoh prema njemu, gotovo do njegovih grudi, i pružih mu ruku. - Molim, oprostite, vi i svi... oprostite mi - rekoh. - Ne! - viknu Adriana gnjevno, no odmah pritisnu rupčić na usta. Papiano je pogleda i ne usudi se pružiti mi ruku, da ne osjetim kako njegova dršće. Ruka mu je bila kao u mrtvaca, a i oči, mutne i gotovo ugasle, bile su slične očima mrtvaca. - Zaista, vrlo mi je žao dodah - što sam, nehotice, prouzročio ovu zbrku i veliku neugodnost! - Ma ne... to jest, da... zaista - promuca Paleari - to je, eto, nešto čega... bogami, nije moglo biti! Vrlo sam sretan, gospodine Meis, uistinu sam vrlo sretan što ste našli novac, jer... Papiano otpuhnu, prijeđe objema rukama po oznojenom čelu i po glavi, pa nam okrenu leđa i poče gledati na terasu. - Učinio sam kao onaj nastavih nasilu se smješkajući - koji 370

je tražio magare, a jahao je na njemu. Imao sam tih dvanaest tisuća lira ovdje, u lisnici, uza se. Ali Adriana ne mogašne više izdržati. - Pa vi ste - reče - u mojoj prisutnosti tražili posvuda, i u lisnici, i u ormariću... - Da, gospođice - prekinuh je hladno, strogo i odlučno. - Ali sam, očevidno, loše tražio, jer sam ih sad našao... Molim za oproštenje, osobito vas koji ste zbog moje smušenosti morali najviše podnijeti. Ali se nadam da... - Ne, ne, ne! - viknu Adriana zajecavši, te izjuri iz sobe, a za njom gospođica Caporale. - Ne razumijem - nato će Paleari, sav smeten. Papiano se srdito okrenu: - Ja ionako odlazim, danas... Rekao bih da više nije potrebno, da... da... Prekinu se, kao da mu ponestaje daha; htjede se obratiti meni, ali nije imao odvažnosti da mi pogleda u lice.

371

- Ja... ja nisam mogao, vjerujte, ni reći „ne"... kad su me... ovdje pograbili... Navalio sam na brata, koji je... u svojoj neuračunljivosti kako je bolestan... neodgovoran, to jest, mislim... tko zna; mogao je doći na pomisao da... Dovukao sam ga amo... Divljački prizor! Bio sam prisiljen svući ga... pretražiti... sve... odjeću, čak i cipele... A on... ah! Pri tim mu riječima plač navali u grlo; oči mu se napuniše suzama, pa doda, kao da će se od muke ugušiti: - Tako su vidjeli da... Pa jest, kad ste vi... Nakon ovoga, ja odlazim! - Ali ne! Nipošto! - rekoh ja nato. - Zbog mene? Vi morate ostati ovdje! Otići ću radije ja! - Što to govorite, gospodine Meis!? - kliknu žalosno Paleari. A Papiano, gušeći se u jecajima koje je ipak želio prigušiti, odmahnu rukom i reče: - Trebalo je... trebalo je da odem, štoviše, sve se ovo dogodilo jer sam ja... onako, bezazleno... 372

najavio da želim otići, zbog brata, koji više ne može ostati u kući... Markiz mi je čak dao... evo ga ovdje... pismo za upravitelja jednog sanatorija u Napulju, kamo moram poći i zbog ostalih dokumenata koji su mu potrebni... A nato je moja svast, koja vas... zasluženo, toliko... toliko poštuje... skočila i rekla da nitko ne smije iz kuće, da svi moramo ostati ovdje... jer ste vi... ne znam... otkrili... Meni! Svojemu svaku! Rekla je baš meni... možda zato što ja, siromašan ali častan, moram još vratiti svom tastu... - Što ti sada pada na pamet!? - kliknu, prekinuvši ga, Paleari. - Ne! - odvrati ponosno Papiano. - Ja mislim na to! Dobro mislim, ne bojte se! A ako odem... Jadni, jadni, jadni Scipione! Ne mogavši se više obuzdati, brižnu u gorak plač. - No, dobro - nato će Paleari, smeten i ganut - kakve to sad ima veze? - Jadni moj brate! - produži Papiano u takvoj provali iskrenosti 373

da je gotovo i mene ganuo od samilosti. U toj sam provali razabrao grizodušje što ga je on toga časa morao osjećati prema bratu kojim se poslužio i na kojega bi bio svalio krivnju za krađu da sam ga prijavio, a maloprije mu je bio nanio sramotu onim pretresom. Nitko nije bolje od njega znao da ja nisam mogao naći novac koji mi je on bio ukrao. Ta moja neočekivana izjava, koja ga je spasila upravo u času kad je, videći da je izgubljen, optužio brata, ili je bar nagovijestio - prema zamisli koju je sigurno otprije bio spremio - da samo on može biti počinitelj krađe, bila ga je satrla. Sad je plakao od neobuzdane potrebe da olakša svoju potresenu dušu, a možda i zato stoje osjećao da preda mnom ne može stajati drukčije nego tako, plačući. Tim je plačem on padao ničice preda mnom, klecao mi gotovo do nogu, no uz uvjet da ja ustrajem u svojoj tvrdnji da sam našao novac; da sam se sad okoristio time što ga vidim 374

ponižena i povukao se, bio bi se bijesno digao protiv mene. On - to se podrazumijeva - o toj krađi ne zna i ne smije znati ništa, a ja tom svojom izjavom spašavam samo njegova brata koji, uostalom, sve da sam ga i tužio, s obzirom na njegovu bolest, ne bi možda morao podnijeti nikakvu kaznu; on se pak, eto, sa svoje strane obvezuje, kao što je već nagovijestio, da će vratiti miraz Paleariju. Sve sam to razabirao iz onoga njegova plača. Na nagovor gospodina Anselma, pa i na moj, on se nakraju umiri i reče da će se brzo vratiti iz Napulja, čim brata spremi u sanatorij i likvidira svoj udio u nekoj trgovini koju je nedavno bio otvorio zajedno s nekim prijateljem te potraži isprave potrebne markizu. - Da, zbilja - zaključi, obraćajući se meni. - Tko bi još na to mislio? Gospodin mi je markiz rekao da danas, ako vam nije teško, zajedno s mojim tastom i Adrianom...

375

- A, vrlo dobro, hoćemo! kliknu gospodin Anselmo, ne dajući mu da završi. - Poći ćemo svi... vrlo dobro! Čini se da sad imamo razloga za veselje, bogami! Što velite na to, gospodine Adriano? - Što se mene tiče... odvratih ja sliježući ramenima. - Onda, oko četiri sata... Je li u redu? - predloži Papiano, obrisavši konačno oči. Ja se povukoh u svoju sobu. Misao mi odmah poleti Adriani, koja je sva u jecajima pobjegla nakon one moje izjave. Što ako pak sada dođe od mene zatražiti objašnjenje? Zacijelo ni ona nije mogla vjerovati da sam uistinu našao novac. Što, dakle, misli? Da sam je ja, porekavši onako krađu, htio kazniti zbog prekršene zakletve. Ali zašto? Očito zato što sam od odvjetnika, za kojega sam joj rekao da ću mu se obratiti za savjet prije no prijavim krađu saznao da će i ona i svi ukućani biti proglašeni odgovornima. Pa zar mi ona nije rekla da će se rado izvrgnuti skandalu? Jest, ali ja to, 376

jasno, nisam želio. Draže mi je bilo ovako žrtvovati dvanaest tisuća lira... Dakle, misli li onda ona da je to velikodušnost s moje strane, žrtva njoj za ljubav? Eto na kakvu me još laž nagonilo moje stanje, na odvratnu laž koja me ukrasila otmjenim i nježnim dokazom ljubavi, pridajući mi to veću velikodušnost što ju je ona manje zahtijevala i željela. Ali ne! Ne! Ne! Što ja to buncam? Logika moje nužne, neizbježne laži vodila me prema posve drugim zaključcima. Kakva velikodušnost! Kakva žrtva! Kakav dokaz ljubavi! Mogu li još obmanjivati jadnu djevojku? Svoju strast moram prigušiti, prigušiti; ne smijem Adrianu više ni pogledati, niti joj reći ijednu riječ o ljubavi. A tada? Kako će ona moći uskladiti moju prividnu velikodušnost s držanjem koje sada moram sebi nametnuti? Nevolja me je, dakle, natjerala da se okoristim ovom krađom, koju je ona otkrila protiv moje volje i koju sam ja porekao, kako bih s njom prekinuo svaki 377

odnos. No gdje je tu logika? Ili jedno ili drugo; ili je krađa počinjena na moju štetu, a onda s kojega je razloga ja, iako znam lupeža, ne želim prijaviti, već joj, naprotiv, uskraćujem svoju ljubav, kao da je i ona kriva za krađu? Ili sam doista našao novac, a onda zašto je i dalje ne ljubim? Osjetih kako me guši gađenje, srdžba, mržnja prema samome sebi. Da joj bar mogu reći kako ovo s moje strane nije velikodušnost, da nikako ne mogu prijaviti krađu... Ali ipak joj moram navesti neki razlog... Da možda moj novac ne potječe od krađe? Mogla bi i to pretpostaviti... Moram li joj možda reći da sam progonjeni, osramoćeni bjegunac koji mora živjeti u mraku i ne može vezati sudbinu jedne žene uz svoju? Nove laži jadnoj djevojci... No mogu li joj, s druge strane, reći istinu, koja se sad i meni samomu čini nevjerojatnom, koja zvuči kao apsurdna priča, besmisleni san? Kako joj i sada ne bih slagao, moram li joj priznati da sam 378

neprestano lagao? Eto do čega bi me dovelo raskrinkavanje mojega položaja. A u koju korist? Niti bi to bilo opravdanje za me, niti neko olakšanje za nju. Ipak, kako sam bio ljut i razdražen, u tom bih trenutku Adriani možda sve priznao da mi nije poslala gospođicu Caporale, već da je osobno došla u moju sobu s objašnjenjem zašto je prekršila zakletvu. Razlog mi je već bio poznat, kazao mi ga je sam Papiano. Gospođica Caporale doda da je Adriana neutješna. - A zašto? - upitah je, hineći nehaj. Jer ne vjeruje - odgovori mi ona - da ste doista našli novac. Načas se u meni zače misao, koja se, uostalom, podudarala s mojim duševnim stanjem, s gađenjem što sam ga osjećao prema samome sebi, misao da u Adriani uništim svako poštovanje prema sebi kako me više ne bi voljela, pa da se pokažem neiskrenim, tvrda srca, prevrtljivim, koristoljubivim... Tako 379

bih bio sam sebe kaznio za zlo koje sam joj nanio. U prvi bih joj mah, istina, zadao time drugo zlo, ali u dobroj nakani da je izliječim. - Ne vjeruje? Kako ne? rekoh gospođici Caporale lukavo se smijući. - Dvanaest tisuća lira, gospođice... zar je to pijesak? Mislite li vi da bih zadržao ovakav mir da su mi ih doista ukrali? - Pa Adriana mi je rekla ojunači se ona. - Gluposti! Gluposti! prekinuh je ja. - Istina je, gledajte... načas sam posumnjao. Ali sam ipak rekao gospođici Adriani da ne vjerujem u mogućnost krade... I zbilja! Kakva bih razloga, uostalom, imao reći da sam našao novac da ga nisam uistinu našao? Gospođica Caporale slegnu ramenima. - Možda Adriana misli, da vi imate neki razlog zbog... - Nemam, nemam! - žurno je prekinuh. - Ponavljam, riječ je o dvanaest tisuća lira, gospođice. Da je trideset, četrdeset lira, možda!... Nisam toliko velikodušan, 380

vjerujte... Gluposti! Toliki junak nisam! Pošto je gospođica Caporale pošla izvijestiti Adrianu o mojim riječima, zalomih rukama i zarih zube u njih. Jesam li se baš morao ovako ponijeti? Okoristiti se ovom krađom, kao da je onim ukradenim novcem želim platiti, odštetiti je za prevarene nade? Ah, podao je bio taj moj postupak! Ona će sad zacijelo, u svojoj sobi, vikati od srdžbe i prezirati me... ne shvaćajući da je njezina bol ujedno i moja. Ali tako mora biti! Ona me mora mrziti, prezirati, kao što ja sam sebe mrzim i prezirem. Dapače, da budem još okrutniji prema sebi, da povećam njezin prezir, pokazat ću se vrlo nježnim prema Papianu, prema njezinu neprijatelju, kao da ga hoću u njezinim očima obeštetiti zbog neopravdane sumnje. Da, da, a tako ću kradljivca toliko smesti da će svi pomisliti kako sam lud... Uostalom, nemamo li doskora poći k markizu Gigliu? Jest, počet ću se

381

još danas udvarati gospođici Pantogadi. - Tako ćeš me još više prezreti, Adriana! - zajecah, bacivši se na krevet. - Što drugo mogu učiniti za te? Malo iza četiri sata gospodin Anselmo pokuca na vrata moje sobe. - Evo me - rekoh mu i obukoh kaput. - Gotov sam. - Idete ovako? - Paleari će, gledajući me začuđeno. - Zašto? - zapitah. Ali odmah primijetili da mi je još na glavi putna kapa koju sam običavao nositi po kući. Gurnuh je u džep i skinuh s vješalice šešir, dok se gospodin Anselmo smijao kao da ... - Kamo ćete, gospodine Anselmo? - Pa vidite kako umalo i ja ne odoh! - odgovori on u smijehu, pokazujući mi papuče na svojim nogama. - Pođite, pođite onamo: Adriana je tu... - Ide li i ona? - upitah

382

- Nije htjela - reče Paleari pošavši k svojoj sobi. - Ali nagovorio sam je. Hajdete, eno je u blagovaonici, već je spremna. Kakvim li me je oštrim, prijekornim pogledom u toj sobi dočekala gospođica Caporale! Ona, koja je toliko podnijela zbog ljubavi i koju je toliko puta tješila ova slatka neiskusna djevojčica, sad kad Adriana zna, sad kad je Adriana ranjena, htjela je ona nju tješiti, zahvalno, usrdno. Bunila se protiv mene jer joj se činilo nepravednim da ja tako dobrom i lijepom stvorenju zadajem bol. Ona sama, istina, nije bila lijepa, a ni dobra, pa ako su ljudi prema njoj zli, mogu imati kakvu-takvu ispriku. Ali zašto tako mučiti Adrianu? To mi reče njezin pogled i pozva me da pogledam onu koju mučim. Kako je bila blijeda! Još joj se na očima vidjelo da je plakala. Tko zna kolikoga ju je napora u svoj toj muci stajalo što se morala obući da izađe sa mnom...

383

Usprkos duševnom stanju u kojemu sam pošao u taj posjet, lik i kuća markiza Giglia d'Aulette pobudiše u meni znatiželju. Znao sam da živi u Rimu jer za obnovu Kraljevstva Dviju Sicilija nije više vidio drugoga puta doli u borbi za pobjedu svjetovne vlasti; vrati li se Rim papi, jedinstvo Italije će se raspasti, a onda... tko zna! Markiz nije htio izricati proročanstva. Njegova je trenutačna zadaća jasna - borba bez milosti u klerikalnim redovima. A u njegovu kuću zalaze najnepopustljiviji prelati Kurije, najgorljiviji pobornici Crne stranke. No toga dana nismo našli nikoga u velikom, raskošno uređenom salonu. Samo se na njegovoj sredini nalazio slikarski stalak, a na njemu poluskicirano platno koje je imalo biti slika Minerve, Pepitine crne kujice koja je ležala na bijelom naslonjaču, glave položene na prednje šapice. - Djelo slikara Bernaldeza! svečano nam objavi Papiano kao

384

da predstavlja nekoga komu smo se dužni duboko pokloniti. Uđoše najprije Pepita Pantogada i guvernanta, gospođa Candida. Obje sam već bio vidio u polutami svoje sobe - sad mi se, na svjetlu, gospođica Pantogada učini posve drugom ženom; doduše, ne po svemu nego po nosu... Je li moguće da je i kod mene imala taj nos? Bio sam je zamislio s prćastim, smionim nosićem, a imala je jak, orlovski nos. Ali i ovako je bila lijepa; crnomanjasta, blistavih očiju, sjajne, crne, valovite kose; usana finih, oštrih, žarkih. Crna haljina s bijelim točkama pristajala joj je kao salivena na živahnom, lijepo oblikovanom tijelu. Blaga, plava Adrianina ljepota blijedjela je pokraj njezine. Najzad sam shvatio stoje ono gospođa Candida imala na glavi! Prekrasnu crvenu, kovrčavu vlasulju, a na vlasulji velik rubac od svijetlomodre svile, zapravo šal koji je umjetnički svezala ispod brade. Koliko je okvir bio živahan, toliko je 385

mršavo i mlohavo lišće bilo blijedo, premda je bilo nabijeljeno, narumenjeno, nalickano. Minerva, stara kujica, svojim nas je usiljenim, promuklim lajanjem spriječila u razmjeni pozdrava. No sirota životinjica nije lajala na nas; lajala je na stalak, lajala na bijeli naslonjač, koji je jamačno za nju bio sprava za mučenje; bio je to prosvjed i odušak ojađene duše. Htjela je istjerati iz salona onu prokletu napravu s tri dugačke noge, ali budući da je ta naprava ostajala na mjestu nepomično i prijeteći, povlačila se ona, lajući i skačući prema njemu, keseći zube, a onda se ponovno bijesno povlačila. Malena, zdepasta, debela, na odveć tankim šapicama, Minerva je odista bila bez draži; oči su joj već imale mrenu od starosti, a dlaka joj je na glavi bila posijedjela; na leđima pak, tamo gdje joj je počinjao rep, bila se posve olinjala od navade da se bijesno češe ispod polica, o prečke

386

na stolcima i o što god bi stigla. I sam sam o tome ponešto znao. Pepita je najednom pograbi za vrat i baci u naručje gospođi Candidi, pa joj viknu: - Pst! Uto kao vjetar uleti don Ignazio Giglio d'Auletta. Pognut, kao prelomljen nadvoje, pojuri k svome naslonjaču do prozora pa, tek što sjede, stavi štap među noge, duboko uzdahnu i nasmiješi se svom samrtnom umoru. Ispijeno, obrijano lice, sve izorano okomitim borama, bilo je blijedo kao u mrtvaca, ali su mu oči bile vrlo živahne, vatrene, gotovo mladenačke. Na obraze, na sljepoočice, nekako su mu se čudno spuštali nekakvi debeli čuperci kose, poput jezičaka mokrog pepela. Primio nas je vrlo srdačno, obrativši nam se s izrazitim napuljskim naglaskom; zamoli svojega tajnika neka mi pokaže uspomene kojih je bio pun salon, a svjedočile su o njegovoj privrženosti burbonskoj dinastiji. 387

Kad dođosmo pred nekakvu sličicu pokrivenu zelenom zavjesom na kojoj je bila zlatom izvezena legenda „Ne krijem; zaklanjam; digni me i čitaj", zamoli Papiana da skine sa zida sličicu i da mu je donese. Zaštićeno staklom i uokvireno, bilo je to pismo Pietra Ulloje koji je rujna godine 1860., to jest za posljednjih trzaja kraljevstva, pozivao markiza Giglia d'Aulettu da uđe u vladu koja se kasnije nije mogla sastaviti; pokraj toga bio je koncept markizova pisma kojim prihvaća ponudu, ponosnoga pisma koje optužuje sve one koji su bili odbili preuzeti odgovornost vlasti u času najveće opasnosti i mučnoga meteža, u strahu od neprijatelja, gusara Garibaldija, koji je već bio pred vratima Napulja. Čitajući naglas taj dokument, starac se toliko uzruja i uzbudi, da je - ma kako ono što je čitao bilo suprotno mojim osjećajima pobudio u meni divljenje. I on je na svoj način bio junak.

388

O tome sam dobio još jedan dokaz kad mi je on sam ispripovjedio priču o nekakvomu ljiljanu od pozlaćena drveta, koji se također nalazio u salonu. Ujutro 5. rujna 1860. kralj izađe iz napuljske palače u otvorenoj kočiji zajedno s kraljicom i dva dvoranina. Stigavši u Ulicu di Chiaia, kola se moradoše zaustaviti jer put bijahu zakrčila teretna kola i kočije pred nekom ljekarnom koja je na natpisu imala zlatne ljiljane. Ljestve prislonjene na natpis ometahu prolaz. Nekoliko se radnika bilo popelo na njih i skidalo ljiljane s natpisa. Kralj to opazi i pokaza rukom kraljici taj čin podle razboritosti ljekarnika, koji je pak nekoć molio za čast da svoju ljekarnu smije okititi tim kraljevskim simbolom. On, markiz d'Auletta, prolažaše toga časa slučajno onuda; ojađen i bijesan, utrči u ljekarnu, uhvati za ovratnik kaputa onoga podlaca, pokaza mu kralja, pijunu mu u lice te, mašući jednim od skinutih ljiljana, poče u onoj gužvi klicati: „Živio kralj"!

389

Taj ga je drveni ljiljan sada, ovdje u salonu, podsjećao na to tužno jutro i na jednu od posljednjih šetnji njegova vladara po napuljskim ulicama; dičio se njime gotovo koliko i komorničkim „zlatnim ključem" i značkom viteza svetoga Januarija te tolikim drugim znacima počasti koji se lijepo isticahu u salonu, pod dvjema velikim uljanim slikama Ferdinanda i Franje II. Nekoliko časaka nakon toga, kako bih ostvario svoju odvratnu nakanu, ostavih markiza s Palearijem i Papianom, te se približih Pepiti. Odmah sam primijetio da je vrlo nervozna i nestrpljiva. Najvažnije joj je bilo da od mene sazna koliko je sati. - Pola setiri? Dovro! Dovro! Mora da joj baš nije bilo milo što je pola četiri; to sam shvatio po onome: Dovro! Dovro! što ga je procijedila te po nepromišljenome i gotovo nasrtljivom govoru što ga odmah zatim zapodjenu protiv Italije, a još više protiv Rima, koji je 390

umišljen zbog svoje prošlosti. Reče mi, između ostaloga, da i oni, u Španjolskoj, imaju Koloseum poput našega, jednako star, ali ih zbog njega ne boli glava. - Mrtvi kamen! Za njih neizmjerno više vrijedi Plaza de toros. Da, a osobito za nju, više nego sva remek-djela starinske umjetnosti, onaj portret Minerve slikara Manuela Bernaldeza, koji nikako da dođe. Pepitina nestrpljivost nije imala drugog razloga i već je bila na vrhuncu. Dok je govorila, drhtala je; prolazila je, s vremena na vrijeme, brzo prstom preko nosa, grizla je usne i stiskala šake dok joj je pogled neprestano letio prema vratima. Konačno sobar najavi Bernaldeza i on se pojavi zagrijan, oznojen, kao da je trčao. Pepita mu odmah okrenu leđa i uznastoja poprimiti hladno i nehajno držanje; no kad se on, pozdravivši markiza, približio nama, točnije njoj, te, govoreći joj svojim jezikom, zamolio za oproštenje što je 391

zakasnio, nije se više mogla suzdržati, a da mu vrtoglavom brzinom ne odgovori: - Prije sbega, govorite talijanski, jer smo ovdje u Rimu, gdje se nalase oba gospoda koja ne rasumiju španjolski, pa mislim da nije pristojno da sa mnom govorite španjolski. Osim toga, kasem bam da mi nije nimalo stalo sto ste sakasnili i da se niste morali isprisati. On se, ozlovoljen, nervozno nasmiješi i nakloni; zatim je zapita može li nastaviti sa slikanjem jer još ima malko svjetlosti. - Samo isvolite! - odgovori mu ona ne izmijenivši ni držanje ni glas. - Mosete slikati i ves mene, ili se okaniti slikanja, kako selite. Manuel Bernaldez još se jedanput nakloni i obrati gospođi Candidi koja je još držala kujicu u naručju. Nato za Minervu poče mučenje. Ali njezin je krvnik bio izložen mnogo okrutnijemu mučenju; kako bi ga kaznila zbog zakašnjenja, Pepita se poče prema 392

meni silno koketno ponašati, odveć čak i za ono što sam ja smjerao. Pogledavajući katkada kradomice Adrianu, primjećivao sam koliko trpi. Nisu se dakle, mučili samo Bernaldez i Minerva, nego i ona i ja. Osjećao sam da mi lice gori, kao da me malo-pomalo opija ljutnja što sam je pouzdano izazivao u onom jadnom mladiću prema kojemu ipak nisam gajio nikakvu samilost; samilost mi je, u dubini duše, pobuđuvala samo Adriana, pa kad sam morao mučiti nju, nije mi bilo stalo što i on prolazi kroz iste muke: dapače, što se više on mučio, činilo mi se da se manje muči Adriana. Nasilje što ga je svatko od nas provodio nad samim sobom toliko je naraslo da je na neki način moralo prsnuti. Poticaj za to dade Minerva. Kako je toga dana nije držao u podložnosti gospodaričin pogled, ona bi, čim je slikar svrnuo oči na platno, sasvim tiho ustala iz namještenoga položaja, zarila šapice i njuškicu u udubinu između 393

naslona i naslonjača, kao da se želi ondje ugnijezditi i skriti, pa bi slikaru pokazala zadak, otkriven, kao kakvo ,,o", mašući podignutim repom kao da se ruga. Već ju je nekoliko puta gospođa Candida bila vratila na mjesto. Čekajući, Bernaldez je puhao, hvatao u letu pokoju moju riječ upućenu Pepiti i komentirao je potiho u sebi mrmljajući. Primijetivši to, više sam mu nego jedanput poželio reći: „Govorite glasno!" Ali on nakraju nije više mogao izdržati, pa viknu Pepiti: - Molim, učinite bar da ta živina stoji mirno! - Sibina, sibina, sibina? planu Pepita, mašući razdraženo rukama po zraku. - Mosda i jest sibina, ali joj se to ne kase! - Tko zna što je sirota razumjela - primijetih, kao u znak isprike, obraćajući se Bernaldezu. Izreka se mogla zaista dvojako tumačiti; to sam primijetio tek pošto sam je izustio. Ja sam htio reći: „Tko zna što misli da se s njom radi." Ali Bernaldez shvati 394

moje riječi u drugom smislu, pa mi vrlo srdito odbrusi, upiljivši mi se očima u oči: - Ono što vi pokazujete da niste razumjeli! Pod njegovim mirnim i izazovnim pogledom, u uzbuđenju koje je i mene obuzelo, nisam mogao a da mu ne odgovorim: Pa ja razumijem, gospodine, da ste vi možda velik slikar... - Što? - upita markiz, primijetivši naše nasrtljivo držanje. Bernaldez izgubi svaku vlast nad sobom, ustade i ustoboči se prema meni: - Velik slikar... Dovršite! - Velik slikar, no... malčice neuljudan, čini mi se; plašite kujice - odvratih, odlučno i prezirno. - Dobro - on će. - Vidjet ćemo da li samo kujice! I povuče se. Pepita naglo brižnu u neki čudan, grčevit plač te onesviještena pade u naručje gospode Candide i Papiana.

395

U zabuni koja je nastala, dok sam s ostalima prišao i gledao djevojku ispruženu na divanu, osjetih da me netko ščepao za ruku i spazih pred sobom Bernaldeza koji se bio vratio. U prvi ga čas uhvatih za ruku koju je bio podigao na mene i snažno ga odgurnuh, no on još jedanput pojuri prema meni i lagano mi dirnu lice rukom. Ja bijesno nasrnuh na nj, ali Papiano i Paleari pritrčaše i zadržaše me, dok se Bernaldez povuče dovikujući mi: - Smatrajte se izazvanim! Stojim vam na raspolaganju!... Ovdje znaju moju adresu! Sav uzdrhtao, vičući na napadača, markiz napola ustade iz naslonjača; ja sam se istodobno otimao između Palearija i Papiana koji mi nisu dali da potrčim za njim. I markiz me pokuša umiriti govoreći mi da kao častan čovjek moram poslati dva prijatelja i dati dobru lekciju tom prostaku koji se usudio pokazati tako malo poštovanja prema njegovoj kući. Dršćući cijelim tijelom, bez daha, jedva ga zamolih za 396

oproštenje zbog neugodne upadice i pobjegoh, a za mnom Paleari i Papiano. Adriana ostade pokraj onesviještene Pepite, koju su bili odnijeli u drugu sobu. Trebalo je sad zamoliti onoga koji me je okrao da mi bude svjedokom, on i Paleari. Kome sam se drugome mogao obratiti? - Ja? - bezazlezno i u čudu kliknu gospodin Anselmo. - Ma kakvi! Ne, gospodine! Mislite li to ozbiljno? - smiješio se. - Ne razumijem seja u te stvari, gospodine Meis... Idite, molim vas, to su djetinjarije, ludorije, oprostite... - Učinit ćete to za mene uzviknuh energično, jer u tom trenutku nisam s njima mogao zapodijevati raspravu. - Poći ćete sa svojim zetom potražiti onoga gospodina i ... - Ali ja ne idem! Što to govorite!? - prekinu me. - Zatražite od mene bilo kakvu drugu uslugu, rado ću vam udovoljiti, ali to ne. Prije svega, to nije za mene, a osim toga, rekao sam, to su djetinjarije! 397

Ne valja tome pridavati važnost... Kakve ima veze... - A, to ne! - uključi se Papiano videći me kako bjesnim. Ima i te kakve veze! Gospodin Meis ima svako pravo tražiti zadovoljštinu, rekao bih čak da mu je to dužnost, svakako! Mora, mora... - Poći ćete, dakle, vi s nekim svojim prijateljem - rekoh ne očekujući da će me i on odbiti. Ali Papiano žalosno raširi ruke. - Vjerujte, rado bih to učinio! - Ali nećete? - viknuh mu glasno, nasred ceste. - Polako, gospodine Meis! zamoli on ponizno. - Vidite... Slušajte, pogledajte me... uzmite u obzir moj nesretni položaj podređenoga... nevoljnog markizova tajnika... sluge, sluge, sluge... - Što to smeta? Sam je markiz... jeste li čuli? - Jesam! A sutra? Taj klerikalac... prema stranci... s tajnikom koji se upliće u viteška pitanja... O, Bože sveti, ne znate vi kakvi su to jadi! A onda ona luda, 398

jeste li je vidjeli? Kao tuka je zaljubljena u slikara, u onoga razbojnika... Sutra će se pomiriti, i u kakvom ću se onda ja položaju naći, molim vas? Krasno bih se proveo! Imajte razumijevanja, gospodine Meis, budite obzirni prema meni. Upravo je tako. - Ostavit ćete me, dakle, sama u ovoj neprilici? - planuh još jedanput, razdražen. - Ja ovdje u Rimu ne poznajem nikoga! -Ali ima spasa! Ima spasa! požuri se Papiano sa savjetima. Želio sam vam to odmah reći... Jednako kao ja, i moj bi se tast, vjerujte, našao u neprilici; nismo prikladni... Vi imate pravo, vi dršćete, vidim, krv nije voda. Pa obratite se odmah dvojici časnika kraljevske vojske; oni ne mogu odbiti da u pitanju časti zastupaju plemenita čovjeka kakav ste vi. Predstavite se, izložite im slučaj... Nije prvi put da iskazuju takvu uslugu jednome strancu. Bili smo stigli do kućnih vrata; rekoh Papianu: „Dobro!" - i ostavih ga sama s tastom te se 399

uputih sam, turoban, bez određenog cilja. Još mi jedanput pade na um očajna misao o mojoj posvemašnjoj nemoći. Mogu li se boriti u dvoboju u ovakvom položaju? Zar još ne shvaćam da više ništa ne mogu? Dva časnika? Da. Pa oni će najprije, s pravom, željeti znati tko sam. Ah, mogu mi i u lice pljunuti, ćuškati me, tući me; moram moliti da dobro udaraju, jest, koliko ih volja, ali bez vike, bez velike galame... Kad bih im slučajno i otkrio svoje pravo stanje, ponajprije mi ne bi vjerovali, tko zna što bi posumnjali. Osim toga, bilo bi to besmisleno, kao i za Adrianu; a kad bi mi i povjerovali, savjetovali bi mi da najprije oživim, jer mrtav čovjek nema propisan položaj prema viteškomu kodeksu... Dakle, moram mirno otrpjeti uvredu, kao prije toga krađu. Uvrijeđen, gotovo išćuškan, izazvan, moram otići kao kukavica, izgubiti se u mraku nesnosne sudbine koja

400

me očekuje, prezren, mrzak samome sebi? - Ne, ne! Kako uopće još živjeti? Kako podnositi svoj život? Ne, ne, dostaje! Dosta!... Zaustavih se. Zavrti mi se pred očima; osjetih kako me noge izdaju, kad u meni iznenada iskrsnu neki nejasan osjećaj od kojega me prođu srsi od glave do pete. „Ali, bar da najprije, najprije...", - rekoh u sebi bulazneći, „bar da najprije pokušam... zašto ne? Ako mi uspije... Bar da pokušam, da ne ostanem sam pred sobom ovakva kukavica... Zašto ne bih pokušao?" Bio sam dva koraka od kavane Aragno. Hrabro naprijed, u pogibelj! Uznemiren do sljepila, uđoh. U prvoj je prostoriji oko jednoga stola sjedilo pet-šest topničkih časnika, pa kako se jedan od njih, opazivši kako sam smeteno i neodlučno stao pokraj njih, okrenuo da me pogleda, pozdravih ga i rekoh mu glasom slomljenim od jada: 401

- Molim vas... oprostite! Smijem li vam se obratiti? Bio je to golobradi mladić, koji je vjerojatno te godine izašao iz akademije, poručnik. Odmah ustade i vrlo mi uljudno pristupi. - Izvolite, gospodine... - Da se predstavim: Adriano Meis. Stranac sam i ne poznajem nikoga... Imao sam... da, jednu svađu... Bila bi mi potrebna dva sekundanta... Ne znam kome da se obratim... Kad biste vi i neki vaš drug htjeli... Zatečen, iznenađen, on me neko vrijeme promatrao, zatim se okrenu k drugima i pozove: - Grigliotti! Grigliotti, stari poručnik zasukanih brčina, s monoklom silom utisnutim u jedno oko, zalizan, napomađen, ustade, razgovarajući i dalje s drugovima („r" je izgovarao na francuski način) i približi nam se, lagano se i odmjereno naklonivši. Videći ga gdje ustaje, tek što ne rekoh malomu poručniku: „Ne njega, zaboga, ne njega!" No, pouzdano, 402

nitko drugi iz društva, kako sam kasnije vidio, nije mogao biti prikladniji za taj posao. Imao je u malom prstu sve paragrafe viteškoga kodeksa. Ne mogu više ponoviti riječ po riječ sve što mi je izvolio reći glede mojega slučaja, sve što je tražio od mene... Morao sam brzojaviti ne znam kamo, ne znam kome obrazložiti, odrediti, poći k pukovniku..., qa vas sans dire..., kao što je učinio on dok još nije bio u vojsci, a u Paviji mu se bio dogodio isti slučaj. Jer, u viteškim stvarima... i udri s paragrafima, i presedanima, i spornim mišljenjima, i sudovima časti i što ti ja sve znam. Čim sam ga ugledao, obuze me nestrpljenje; a zamislite tek kad sam ga čuo kako lupeta! Napokon više nisam mogao izdržati; sva mi krv jurnu u glavu i planuh: - Pa jest! Pa to ja znam! Dobro je... točno kažete, ali kako mislite da sad brzojavljujem? Sam sam! Želim se tući, eto! Odmah se želim tući, već sutra ako je 403

moguće... bez mnogo razgovora! Što biste vi od mene? Obratio sam se vama u nadi da neće biti potrebne tolike formalnosti, tolike trice i gluposti, oprostite! Nakon te provale, razgovor se gotovo pretvori u rječkanje, a završi iznenada, kada svi časnici, prasnuše u neobuzdan smijeh. Ja pobjegoh, sav izvan sebe, a lice mi je bridjelo kao da su me išibali. Uhvatih se rukama za glavu, kao da želim zaustaviti razum koji mi izmiče; žurno se udaljih, progonjen onim smijehom, da se nekamo zavučem, da se sakrijem... Kamo? Kući? Zgrozih se. I odoh, odoh glavom bez obzira. Poslije malopomalo usporih korak i nakraju se srdit zaustavih, kao da više ne mogu dalje vući dušu izbičevanu onim ruglom, uzburkanu i punu nekoga olovnog, tjeskobnog čemera. Neko vrijeme ostadoh tako zapanjen; nato krenuh dalje, ne misleći više ni na što, odjednom se čudno oslobodivši svake potištenosti, kao da sam pobenavio. Ne znam dokle sam 404

lutao, zaustavljajući se tu i tamo da pogledam izloge trgovina koje su se jedna za drugom zatvarale, te mi se učini da se to za mene zauvijek zatvaraju; da su ulice malo-pomalo opustjele kako bih ja ostao sam, u noći, kako bih se potucao među tihim kućama zauvijek zatvorenih prozora, zauvijek zabrtvljenih vrata. Život se te noći zatvarao, gasio, nijemio je; a ja sam ga već vidio kao izdaleka, kao da za me više nema smisla ni svrhe. I gle, na kraju se, nehotice, kao da me vodio onaj nejasan osjećaj koji me je, sazrijevajući malo-pomalo u meni, bilo svega prožeo, nađoh na Margheritinu mostu, naslonjen na prsobran. Razrogačenih očiju gledao sam crnu rijeku u noći. - Tu? Prođoše me srsi straha koji odjednom probudi sve moje životne sokove, oboružane osjećajem grozne mržnje protiv onih koji su me izdaleka tjerali da skončam, kao što su to već htjeli tamo u mlinu na Kokošinjaku. One, Romilda i njezina majka, bile su me 405

bacile u ove neprilike, ali nikad ne bih ni pomislio da hinim samoubojstvo kako bih ih se riješio. A sad, pošto dvije godine lutam kao sjena, lutam po onoj obmani od života nakon smrti, eto me prisiljena, natjerana, dovučena za kosu, da provedem nad sobom njihovu osudu. Bile su me doista ubile! A one su me se, samo one, riješile... Krv se u meni uzburka. A zar se ja ne mogu njima osvetiti umjesto da se ubijem? Koga želim ubiti? Mrtva čovjeka... nikoga... Prenuh se kao da me iznenada zabljesnula neka čudna svjetlost. Osvetit ću se! Da se vratim u Miragno? Da izađem iz te laži koja me guši, koja je već postala neizdrživa; da oživim, njima za kaznu, pod svojim pravim imenom, u svom pravom položaju, sa svojim vlastitim, istinitskim nesrećama? A sadašnje? Mogu li ih stresti sa sebe kao mrzak zavežljaj koji se može baciti od sebe? Ne! Ne! Ne! Osjećam da ne mogu. Tako

406

sam mahnitao na mostu, ne znajući još kakav me udes čeka. U međuvremenu sam u džepu kaputa pipao, nemirnim prstima stiskao nešto za što nisam mogao razabrati što je. Nakraju, u navali srdžbe, izvukoh to. Bila je to moja putna kapa, ona koju sam, izlazeći iz kuće u posjet markizu Gigliu, bio nesvjesno stavio u džep. Digoh ruku, da je bacim u rijeku, ali mi u tom trenutku nešto sjevnu pred očima; jasno mi se u sjećanje vrati ono o čemu sam razmišljao za vrijeme puta iz Alenge u Torino. - Ovdje - rekoh u sebi, gotovo nesvjesno - na ovom prsobranu... šešir... štap... Da! Kao što su one, u koritu mlina, Mattiju Pascala, tako ću sad ja, ovdje, Adriana Meisa... Svaki u svoje vrijeme! Oživjet ću, osvetit ću se! Duh mi se razvedri od provale radosti, gotovo nastupa ludila. Pa, da! Pa da! Ne smijem ubiti sebe, mrtva čovjeka; moram ubiti onu ludu, apsurdnu fikciju koja me mučila, raspinjala dvije godine, onoga Adriana Meisa, 407

osuđena da bude kukavica, lažljivac, podlac; moram ubiti Adriana Meisa koji je, jer je nosio lažno ime, morao imati mozak od kudjelje, srce od kartona, a od gume žile u kojima je, umjesto krvi, morala teći obojena voda. Dakle? Dolje, jadna, mrska lutko! Utopi se tu, kao Mattia Pascal! Svaki u svoje vrijeme! Ta će se sjena života, nastala iz mračne laži, ovako dostojno zaključiti drugom mračnom laži! I popravit ću se! Kakvu drugu zadovoljštinu mogu dati Adriani za zlo koje sam joj nanio? A uvredu onoga lupeža moram zadržati za se. Uhvatio me na prijevaru, podlac! Oh, ne bojim ga se. Uvreda nije nanesena meni, već Adrianu Meisu. A sada se eto Adriano Meis ubija. Za me nema drugog izlaza! Obuze me drhtavica, kao da zbilja moram nekoga ubiti. Ali mozak mi se odjednom rasvijetli, srcu mi odlanu, duh mi se razbistri, osjetih gotovo radost. Ogledah se. Posumnjah da bi se ondje, na šetalištu uz Tibar, 408

mogao naći netko, kakav stražar koji se, gledajući me već neko vrijeme na mostu, zaustavio da me promatra. Htjedoh se osvjedočiti; pođoh, pogledah najprije na Piazza della Liberta, zatim uz Lungotevere dei Mellini. Nikoga! Nato se vratih natrag; ali prije negoli ću se opet pojaviti na mostu, zaustavih se među drvećem, pod jednom svjetiljkom, istrgoh jedan list iz bilježnice i napisah olovkom: Adriano Meis. Što još? Adresu i datum. To je dosta. Adriano Meis je sav u tom šeširu, u tom štapu. Kod kuće ću ostaviti sve, odijela, knjige... Novac sam nakon krađe uvijek držao pri sebi. Vratih se na most, miran, pognut. Noge su mi drhtale, a srce u grudima burno udaralo... Izabrah najslabije osvijetljeno mjesto, pa odmah skinuh šešir, provukoh pod vrpcu presavijenii list, položih ga na prsobran, a štap do njega; na glavu nataknuh bogomdanu putnu kapu koja me spasila, pa odoh, držeći se sjene, kao lupež, ne osvrnuvši se.

409

XVII. REINKARNACIJA

Stigoh na kolodvor na vrijeme za pizanski vlak u dvanaest i deset. Kad sam nabavio kartu, zavukoh se u kut vagona drugoga razreda, a obod kape spustih do nosa, ne toliko da bih se sakrio koliko da ne bih ništa vidio. Ali u mislima sam sve vidio; onaj šešir i štap što sam ih ostavio na ogradi mosta pritiskali su me poput more. Možda ih je upravo ovoga trena netko, prolazeći onuda, primijetio...ili je možda već koji noćni stražar otrčao u kvesturu da dojavi vijest... A ja sam još u Rimu! Što čeka taj vlak? Već mi je ponestalo daha. Konačno se vlak trgnu. Srećom, u odjeljku sam bio sam. Skočih na noge, digoh ruke, ote mi se beskrajno dug uzdah olakšanja, kao da mi se s grudi svalio golem kamen. 410

Ah! Evo opet postajem živ, postajem ja, ja, Mattia Pascal. Sad ću svima viknuti: „Ja, ja, Mattia Pascal! To sam ja! Nisam umro! Evo me!" Neću više morati lagati, neću se morati bojati da će me raskrinkati! Ali to zapravo neće biti tako sve dok ne stignem u Miragno. Tu ću se najprije morati prijaviti, proglasiti se živim, nakalemiti se opet na svoje zakopano korijenje... Lud li sam bio! Kako sam se mogao obmanjivati da je moguće živjeti bez korijena, kao odsječen panj? A svejedno sam se, svejedno sam se sjećao onoga prvoga puta, puta iz Alenge u Torino; tada sam sebe smatrao jednako tako sretnim. Lud li sam bio! Oslobođenje, govorio sam... Ono mi je izgledalo kao oslobođenje! Pa i bilo je, samo zaodjeveno u olovnu kabanicu laži. Sjena s olovnom kabanicom na leđima! Istina, sad ću na leđima opet imati ženu i punicu... Ali zar ih nisam imao na leđima i dok sam bio mrtav? Sad sam živ, a osim toga,

411

postao sam prekaljeni borac. Da ih sada vidim! Kad to pomislih, učini mi se upravo nevjerojatnom lakoća kojom sam se prije dvije godine bio stavio izvan svakoga zakona, prepustio na milost i nemilost sreći. Pa ugledah sebe iz onih prvih dana, blažena u svojoj nesvjesnosti, ili bolje ludilu, u Torinu, a kasnije redom u drugim gradovima, na putovanju, nijema, sama, zatvorena u se, u osjećaj onoga što mi se tada činilo srećom; evo me u Njemačkoj, plovim po Rajni na parobrodu; je li to bio san? Ne, bio sam doista ondje! Ah, da sam samo mogao zauvijek onako! Putovati životom kao stranac... Ali poslije, u Milanu...onaj jadni psić kojega sam htio kupiti od starog prodavača šibica... Već sam bio počeo primjećivati... A poslije... ah, poslije! U mislima se vratih u Rim; uđoh kao sjena u napuštenu kuću. Spavaju li? Adriana možda ne spava... još me čeka, čeka da se vratim kući; sigurno su joj rekli da 412

sam otišao potražiti dva sekundanta kako bih se potukao s Bernaldezom; ne čuje još da sam se vratio, pa se boji i plače... Zarih lice među dlanove dok mi se srce stezalo od tjeskobe. - Pa kad nisam mogao za te živjeti, Adriana - prostenjah - bolje je da sada misliš da sam mrtav! Da su mrtve one usne koje ubraše poljubac s tvojih usta, sirota Adriana... Zaboravi! Zaboravi! Ah, što će se dogoditi u toj kući idućeg jutra, kad se pojavi netko s kvesture i donese vijest? Kojem li će uzroku, kad mine prvo čuđenje, pripisati moje samoubojstvo? Dvoboju koji me čekao? Nikako! Bilo bi u najmanju ruku vrlo čudno da se čovjek koji se nikada nije pokazao kukavicom ubije zato što se boji dvoboja... Dakle, zašto? Zato što nisam mogao naći sekundante? Bijedne li izlike! Ilije možda... tko zna! Možda je u onom mom čudnom životu ležala neka tajna... O, da, nema sumnje da će to pomisliti! Ubijem se tako, bez 413

ikakva očigledna povoda, a da prije nisam pokazao nikakve namjere. Istina, onih posljednjih nekoliko dana više sam se puta čudno ponio; ona zbrka u vezi s krađom u koju sam posumnjao, pa je kasnije zanijekao... Ili možda onaj novac nije bio moj? Da ga nisam morao kome vratiti? Da nisam neovlašteno prisvojio jedan dio tog novca, pa se pokušao prikazati žrtvom krađe, a kasnije se pokajao, te konačno ubio! Tko zna! Sigurno je da sam bio vrlo tajanstven čovjek - nigdje prijatelja, niotkud pisma i nikad... Koliko bih bolje bio učinio da sam na onom listiću, osim imena, datuma i adrese, napisao još nešto, bilo kakav razlog samoubojstvu. Ali u tom trenutku... Osim toga, kakav razlog? „Tko zna kako će se i koliko", pomislih u mukama, „novine sada raspisati o tajanstvenom Adrianu Meisu... Iskrsnut će bez sumnje onaj moj slavni rođak, onaj Francesco Meis iz Torina, pomoćni poreznik, da kvesturi priopći što 414

zna; na tragu tih priopćenja poduzet će se istraga i tko zna što će se iz toga izleći. Da, ali novac? Nasljedstvo? Adriana je vidjela sve one moje novčanice... Zamislite Papiana! Jurišat će na ormarić! Ali naći će ga prazna... Dakle, izgubljen? Na dnu rijeke? Grehota! Grehota! Uh, što ga nije svega navrijeme ukrao! Kvestura će zaplijeniti moja odijela, moje knjige... Kome će pripasti? Oh, da je bar jadnoj Adriani ostala ijedna uspomena! Kakvim li će ona očima odsada gledati onu moju pustu sobu? Tako se u meni komešahu pitanja, nagađanja, misli, osjećaji dok je vlak tutnjao kroz noć. Ne dadoše mi mira. Držao sam razboritim nekoliko se dana zadržati u Pisi, kako ne bih uspostavio vezu između pojavljivanja Mattije Pascala u Miragnu i iščeznuća Adriana Meisa u Rimu, vezu koja bi mogla lako upasti u oči, osobito ako rimske novine budu odviše pisale o tom samoubojstvu. U Pisi 415

ću dočekati večernje i jutarnje rimske novine; a onda, ne bude li odveć galame, prije nego što se vratim u Miragno, poći ću u Onegliu, k bratu Robertu, da na njemu iskušam dojam što će ga proizvesti moje uskrsnuće. Nikako mu ne smijem natuknuti ništa o svojem boravku u Rimu, o svojim zgodama i nezgodama, o svemu što mi se dogodilo. O one dvije godine i nekoliko mjeseci odsutnosti pričat ću fantastične priče s dugih putovanja... Ah, sada kad opet oživim, moći ću se i ja naslađivati pričanjem laži, toliko mnogo, laži, pa i velikih poput laži viteza Tita Lenzija, dapače, još većih. Bilo mi je ostalo još nešto više od pedeset i dvije tisuće lira. Uvjereni da sam prije dvije godine umro, vjerovnici su se nesumnjivo zadovoljili Kokošinjakom i mlinom. Od prodaje jednoga i drugoga vjerojatno su se kako-tako poravnali; neće me više proganjati. U svakom slučaju, već ću se pobrinuti da me ne gnjave. S 416

pedeset i dvije tisuće lira moći ću, u Miragnu, ako ne raskošno, a ono bar pristojno živjeti. Sišavši s vlaka u Pisi, najprije odoh kupiti šešir, po obliku i veličini sličan onima koje je Mattia Pascal običavao nositi za života; odmah zatim dadoh odrezati kosu one budale Adriana Meisa. - Kratko, posve kratko, hej! rekoh brijaču. Već mi je malo bila porasla brada, pa sam sada, s kratkom kosom, počeo iznova poprimati svoje prijašnje obličje, ali uvelike popravljeno, finije ... da, oplemenjeno. Oko mi više nije bilo škiljavo, to nije više bilo ono karakteristično oko Mattije Pascala. Bila je to ostavština Adriana Meisa na mojemu licu. Sada sam vrlo nalikovao na Roberta, više nego što bih ikada mogao zamisliti. Ali eto jada kad se riješih sve one kosurine i stavih na glavu šešir što sam ga čas prije kupio: on mi pade na glavu sve do zatiljka! Tomu sam morao doskočiti uz brijačevu 417

pomoć, tako da sam ispod podstave stavio papirnu traku. Kako u hotel ne bih ušao onako praznih ruku, kupih putnu torbu. U nju ću zasada staviti odijelo koje je na meni i kaput. Morao sam se opet svime opskrbiti jer se nisam mogao nadati da mi je žena u Miragnu, nakon toliko vremena, sačuvala kakvo odijelo i rublje. U nekoj trgovini kupih odijelo i ostavih ga na sebi; s novom putnom torbom smjestih se u hotel Neptun. Otkako sam Adriano Meis, već sam bio u Pisi, a tada sam bio odsjeo u hotelu London. Bio sam već razgledao sva čuda umjetnosti u gradu; sada su mi žestoka uzbuđenja iscrpila snagu, nisam jeo od prethodnog jutra, pa od gladi i pospanosti nisam više mogao stajati na nogama. Pojedoh nešto i odspavah gotovo do večeri. No čim se probudih, obuze me neki mračan nemir koji je sve više rastao. Tko zna kako je ovaj dan, koji zapravo i nisam zamijetio jer sam bio zaokupljen prvim 418

poslovima, a zatim skršen dubokim snom, kako je ovaj dan prošao u Palearijevoj kući! Gužva, pomutnja, bolesna radoznalost stranoga svijeta, hitne istrage, sumnje, insinuacije, uzaludne potrage; a moja odijela i knjige promatraju s užasom kakav izazivaju predmeti koji pripadaju nekome tko je umro tragičnom smrću. A ja sam spavao! A sada ću, u ovom tjeskobnom nestrpljenju, morati čekati do sutra ujutro kako bih nešto saznao iz rimskih novina. Međutim, kako nisam mogao pohitati u Miragno, ili bar u Onegliu, morao sam ostati ovdje u tom krasnom položaju, kao u nekom vremenskom procijepu od dva-tri dana ili možda i više; mrtav ondje u Miragnu kao Mattia Pascal; mrtav ovdje u Rimu kao Adriano Meis. Ne znajući što da radim i nadajući se da ću se malo rastresti od tolikih užasa, povedoh ta dva mrtvaca na šetnju po Pisi. O, bila je to ugodna šetnja! Adriano Meis, koji je ovdje već bio, 419

kao da je želio poslužiti kao vodič i čičerone Mattiji Pascalu; no on, potišten tolikim mislima koje mu se vrzmahu po glavi, turobno se otimao, mahao rukom, kao da želi od sebe otjerati mrsku, kosmatu sjenu u dugom kaputu, sa šeširom široka oboda i s naočalama. Odlazi, odlazi! Vrati se u rijeku, utopljenice! Ali se sjetih da je i Adrianu Meisu, kad se prije dvije godine šetao pizanskim ulicama, na jednak način smetala i dosađivala isto tako mrska sjena Mattije Pascala i da ju je istom kretnjom htio otjerati od sebe i gurnuti u mlinsko korito na Kokošinjaku. Najbolje je ne stupati u prijateljske odnose ni s jednim od njih dvojice. O, bijeli zvoniče, ti si se mogao nagnuti na jednu stranu, a ja među ovom dvojicom ni tamo, ni amo. Bog je htio da nakraju prebrodim još jednu takvu beskrajnu i tjeskobnu noć te dobijem u ruke rimske novine. Neću reći da sam se čitajući umirio - nisam mogao. Užas kojim 420

sam bio obuzet ipak se uskoro ublažio kad sam vidio da su novine vijestima o mom samoubojstvu dale razmjere običnih dnevnih događaja. Svi su manje-više govorili isto: o šeširu, o štapu pronađenom na Margheritinu mostu s onim lakonskim listićem; da sam bio iz Torina, malo čudnovat čovjek, te da nisu poznati razlozi koji me nagnaše na taj žalosni korak. Jedne su novine ipak izricale slutnju da je posrijedi neki „intiman razlog", oslanjajući se na „prepirku s nekim mladim španjolskim slikarom u kući dobro poznate ličnosti iz klerikalnoga svijeta". Neke su druge navele: „vjerojatne novčane neprilike". Jednom riječju, neodređene i kratke vijesti. Samo je jedan jutarnji list, koji je obično opširno pisao o dnevnim događajima, spomenuo „iznenađenje i bol obitelji viteza Anselma Palearija, umirovljenog šefa odsjeka u Ministarstvu prosvjete kod kojega je Meis stanovao i bio vrlo 421

poštovan zbog svoje skromnosti i pristojnosti". - Hvala! - I taj je list, pišući o izazovu španjolskoga slikara M. B., izricao slutnju da se razlog samoubojstvu ima tražiti u tajnoj ljubavnoj strasti. Ubio sam se, jednom riječju, zbog Pepite Pantogade. Ali tako je zapravo i bolje; Adrianino ime nije izašlo u javnost, niti je bilo spomena o mojim novčanicama. Kvestura je, dakle, istragu vodila diskretno. Ali po kojem tragu? Mogu otputovati u Onegliu. Roberta zatekoh u ljetnikovcu, na berbi. Lako je naslutiti što sam osjetio kad sam opet ugledao svoj lijepi kraj u koji, mišljah, neću nikada više stupiti nogom. Radost mije mutila samo čežnja da stignem, strah da me putem prije rodbine ne prepozna netko tuđi, sve jače i jače uzbuđenje koje je u meni izazivala misao na ono što će oni osjetiti kad me odjednom ugledaju živa pred sobom. Na samu tu pomisao maglilo mi se pred očima, tamnilo mi je nebo i more, krv mi se pjenila 422

u žilama, srce mi je bučno udaralo. A činilo mi se da nikada neću stići! Kad konačno dođe sluga i otvori vrata na ogradi dražesnoga ljetnikovca što ga je žena bila donijela Bertu u miraz, učini mi se, dok sam prelazio preko ceste, da se odista vraćam s drugog svijeta. - Izvolite! - reče mi sluga, propuštajući me na ulazu u ljetnikovac. - Koga da najavim? U grlu ne nađoh glasa za odgovor. Skrivajući smiješkom napor, promucah: - Reci... recite.. .recite mu da... jest, da je... neki njegov prijatelj... prisan, koji... koji dolazi iz daleka... Tako... Taj me sluga u najmanju ruku morao držati mutavcem. Odloži moju putnu torbu pokraj vješalice i ponudi mi da uđem u salon. Drhtao sam u očekivanju, smijao se, dahtao, ogledavao se unaokolo po tom svijetlom, lijepo uređenom salonu, s novim pokućstvom od zelenkasta laka. Odjednom na pragu vrata na koja sam bio ušao ugledah lijepa 423

dječačića od koje četiri godine s kanticom u jednoj ruci, a grabljicama u drugoj. Gledao me širom otvorenim očima. Osjetih neku neizrecivu nježnost. Mora da je to moj nećak, Bertov stariji sin; prignuh se, mahnuh mu rukom da priđe bliže, ali on se preplaši i pobježe. Uto čuh kako se otvaraju druga vrata salona. Uspravih se, oči mi se zamute od ganuća, u grlu mi zaklokoće grčevit smijeh. Preda mnom je stajao Roberto, smeten, gotovo zabezeknut. - S kim... ? - zapita - Berto! - viknuh mu i raširih ruke. - Zar me ne prepoznaješ? Na zvuk mojega glasa, on posve problijedi, brzo prođe rukom preko čela i očiju, posrnu i promuca: - Kako... kako... kako? No ja ga spremno prihvatih, premda se on povlačio unatrag, kao od straha. - Ja sam! Mattia! Ne boj se! Nisam mrtav... Vidiš li me? Pipni

424

me! Ja sam, Roberto. Nikada nisam bio življi nego sad! No, no, no... - Mattia, Mattia, Mattia! poče govoriti siromah Berto, ne vjerujući još svojim očima. - Ali kako? Ti? O, Bože... Kako to? Brate moj! Dragi Mattia! I zagrli me snažno, snažno, snažno. Ja briznuh u plač kao dijete. - Kako to? - upita opet Berto, koji je također plakao. - Kako? Kako? - Evo me ovdje.. .Vidiš li? Vratio sam se... Ne s drugoga svijeta, ne... uvijek sam bio na ovom gadnom svijetu... No... Sad ću ti reći... Držeći me čvrsto za ruke, lica oblivena suzama, Roberto me još uvijek zaprepašteno gledao: - Ta kako...kad je ondje...? - Nisam to bio ja... Reći ću ti. Zamijenili su me... Bio sam daleko od Miragna, pa sam iz novina, kao možda i ti, doznao za svoje samoubojstvo na Kokošinjaku. - Dakle, to nisi bio ti? - kliknu Berto. - Pa što si radio? 425

- Glumio sam mrtvaca. Šuti. Sve ću ti ispričati. Sad još ne mogu. Kažem ti samo to da sam išao amotamo, isprva sebe smatrajući sretnikom, znaš. No poslije... Opazio sam u nekoliko zgoda da sam pogriješio, da biti lažni mrtvac nije lijepo zanimanje; i evo me ovdje; oživio sam. - Mattia, uvijek sam govorio, ludi Mattia... Ludi! Ludi! Ludi! kliknu Berto. - Ah, kako si me razveselio! Tko se tome mogao nadati? Mattia živ, ovdje! No znaš, još nikako ne mogu vjerovati. Daj da te pogledam... Činiš mi se drugim čovjekom! - Vidiš li da sam i oko operirao? - Ah, da, jest... zato mi se činilo... ne znam... gledao sam te, gledao... Vrlo dobro! Da pođemo k mojoj ženi... O! Ali čekaj... ti... Iznenada se zaustavi i smeteno me pogleda. - Ti se želiš vratiti u Miragno? - Naravno, još večeras. - Dakle, ništa ne znaš? Pokri lice rukama i zajeca; 426

- Nesretnice! Što si učinio...? Što si učinio? Pa zar ne znaš da ti je žena... - Umrla?! - kliknuh ja ustuknuvši. - Ne! Gore! Po... pošla je za drugoga! Skamenih se od čuda. - Za drugoga? - Da, za Pomina! Primio sam obavijest. Bit će više od godine dana. - Pomina? Pomino je muž... promucah, no odmah mi navre u grlo gorak smijeh, kao prekipjela žuč, i ja se nasmijah, grohotom nasmijah. Roberto me zaprepašteno gledao bojeći se možda da sam šenuo pameću. - Smiješ se? - Pa da! Da! Da! - viknuh mu, tresući ga za ruke. - To bolje! To je vrhunac moje sreće. - Što kažeš? - planu Berto, gotovo srdito. - Sreće? Pa ti sad ideš onamo... - Jurim odmah, zamisli! - A zar ne znaš da je moraš uzeti natrag? 427

- Ja? Što? - Naravno! - potvrdi Berto, dok sam, međutim, sada ja zabezeknuto gledao u njega. - Druga se ženidba poništava, a ti je moraš uzeti natrag. U meni se sve prenu. - Kako to!? Kakav je to zakon? - viknuh. - Žena mi se preudala, a ja... Gluposti! Šuti, molim te! Nije moguće! A ja ti kažem da je baš tako! tvrdio je Berto. - Čekaj, tu je moj svak. To će ti on bolje objasniti jer je doktor prava. Dođi... ili bolje nemoj; počekaj malo ovdje; žena mi je u drugom stanju; ne bih htio da joj, premda te slabo poznaje, naškodi prejaki dojam. .. Idem je izvijestiti... Počekat ćeš, je li? I zadrži mi ruku u svojoj još i dok je bio na pragu, kao da se još boji da bih, ako me na časak ostavi, mogao opet iščeznuti. Ostavši sam, počeh kao lav obilaziti po onom salonu. „Preudala se! Za Pomina! Pa jasno... Čak istu ženu. On ju je, pa da, i prije volio. Mora da mu se to 428

učinilo kao san! Pa i njoj... Mogu zamisliti! Bogata, Pominova žena... I dok se ona ovdje preudala, ja sam tamo u Rimu... I sad je ja moram uzeti natrag! Je li to moguće?" Malo poslije Roberto me, sav ushićen, dođe pozdraviti. No mene je već ta neočekivana vijest bila toliko obeznanila, da nisam mogao uzvratiti radost kojom me dočekaše svast, njezina majka i brat. Berto to opazi, pa odmah upita svaka ono do čega je meni bilo najviše stalo. - Pa kakav je to zakon? planuh ja opet. - Oprostite! To je turski zakon! Mladi se odvjetnik nasmiješi i poravna naočale na nosu, s izrazom neke nadmoći. - A ipak je tako - odgovori mi. - Roberto ima pravo. Ne sjećam se točno koji je paragraf, ali taj je slučaj predviđen u zakoniku; druga ženidba postaje ništetna čim se pojavi prvi bračni drug. - I ja moram uzeti natrag kliknuh bijesno - ženu koja je pred

429

cijelim svijetom punu godinu dana bila žena drugog čovjeka, koji pak... - Ali, oprostite, vašom krivnjom, dragi gospodine Pascal! prekinu me odvjetničić, svejednako se smješkajući. - Mojom krivnjom? Kako to? - zapitah ja. - Taje čestita žena, prije svega, pogriješila i prepoznala me u lešu nekog nesretnika koji se utopio, zatim se požurila preudati, a krivnja je moja? I moram je uzeti natrag? - Jasno - odvrati on - kad već vi, gospodine Pascal, niste htjeli stići navrijeme, to jest u roku što ga zakon propisuje za sklapanje drugoga braka, te popraviti grijeh svoje žene, grijeh koji je također, ne poričem, mogao biti počinjen u zloj namjeri! Vi ste to lažno prepoznavanje prihvatili i njime se okoristili... Pazite; ja vam to odobravam; što se mene tiče, vrlo ste dobro učinili. Žao mi je, čak, što se vraćate da se zapletete u zamršeno klupko ovih naših glupih društvenih zakona. Ja se, da sam na

430

vašemu mjestu, ne bih više pojavio među živima. Mirnoća i drsko mudrijašenje toga mladića kojemu se na diplomi nije ni tinta osušila razdražili su me. - Zato što ne znate kako je to - odgovorih mu i slegnuh ramenima. - Što? - odvrati on. - Može li biti veće sreće, većeg blaženstva? - Jest, okusite ga! Okusite! kliknuh ja, okrenuh se k Bertu i ostavih odvjetnika s njegovom preuzetnošću. Ali i tu naiđoh na trnje. - Da, zbilja - upita me brat kako si se cijelo ovo vrijeme...? I protrlja palac o kažiprst, pokazujući tako da misli na novac. - Kako? - odgovorih mu ja. Duga je to priča! Nisam sad u mogućnosti da ti je pričam. Ali sam, znaš, imao novca i još ih imam; nemoj misliti da se sad vraćam u Miragno zato što mi ga je ponestalo! - Ah, zar se baš silom želiš vratiti? - nastavi Berto. - I nakon svih ovih vijesti? 431

- Pa razumije se da se vraćam! - kliknuh ja. - Misliš li da nakon svega što sam iskusio i pretrpio imam još volje i dalje glumiti mrtvaca? Ne, dragi moj; želim sve propisno, želim osjetiti da sam živ, posve živ, pa i po cijenu da uzmem k sebi ženu. Je li, a je li još živa majka... udova Pescatore? - E, ne znam - odvrati mi Berto. - Razumjet ćeš da nakon drugoga braka... Ali mislim da je živa... - Već mi je bolje! - kliknuh. Ali ne mari! Osvetit ću se! Nisam više onaj negdašnji, znaš li? Jedino mi je žao što će to biti sreća za onoga blesavoga Pomina! Svi se nasmijaše. Sluga, međutim, dođe i javi da je stol prostrt. Moradoh ostati na ručku; ali toliko sam drhtao od nestrpljenja da nisam ni primijetio da jedem; na kraju osjetih da sam upravo žderao. Zvijer se u meni bila okrijepila da se spremi za skori nasrtaj. Berto mi predloži da ostanem kod njega u ljetnikovcu 432

bar tu večer; sutra ćemo ujutro poći zajedno u Miragno. Želio se nauživati prizora kad se iznebuha vratim u život, kad se poput jastreba obrušim na Pominovo gnijezdo. No ja više ne mogoh izdržati i ne htjedoh o tome ni čuti; zamolih ga da me pusti da odem sam, i to još iste večeri, bez oklijevanja. Otputovah vlakom u osam sati; za pola sata bio sam u Miragnu.

XVIII. POKOJNI MATTIA PASCAL

U svojoj nestrpljivosti i srdžbi (nisam znao koja me od njih više obuzima, no bile su možda obje samo jedno; nestrpljiva srdžba, srdita nestrpljivost), nisam se više brinuo hode li me tko drugi prepoznati prije nego što izađem ili čim izađem u Miragnu. Jedino na što me je oprez nagnao bilo je da se zavučem u vagon prvog razreda. Bila je večer; uostalom, bio sam miran, zbog 433

pokusa koji sam učinio s Bertom; kako se u svima bilo ukorijenilo uvjerenje da sam onako jadno umro prije pune dvije godine, nitko više neće ni pomisliti da sam ja Mattia Pascal. Pokušah promoliti glavu kroz prozor, nadajući se da će pogled na poznata mjesta pobuditi u meni neki manje žestok osjećaj; no to mi samo poveća nestrpljenje i srdžbu. Na mjesečini u daljini ugledah glavicu Kokošinjaka. - Ubojice! - protisnuh kroza zube. - Tu... Ali sada... Koliko sam toga, zatečen neočekivanom viješću, bio zaboravio pitati Roberta! Jesu li imanje i mlin prodani? Ili se još uvijek, prema zajedničkom dogovoru vjerovnika, nalaze pod privremenom upravom? Je li umro Malagna? A strina Skolastika? Nije mi se činilo da su protekle samo dvije godine i nekoliko mjeseci; činilo mi se da je prošla cijela vječnost i - kako se meni dogodilo mnogo izvanrednih stvari, mislio sam da se jednako 434

toliko toga moralo dogoditi u Miragnu. A možda se nije dogodilo ništa, osim Romildinog vjenčanja s Pominom, koje je sasvim normalna stvar i tek će sad, kad se ja pojavim, postati nešto izvanredno. Kamo ću poći kad izađem u Miragnu? Gdje je novi par savio sebi gnijezdo? Odveć je skromna bila za Pomina, bogataša i jedinca, kuća u kojoj sam ja siromašak stanovao. Osim toga, Pomino, čovjek nježna srca, bez sumnje bi se nelagodno osjećao ondje gdje bi ga sve podsjećalo na mene. Možda se zajedno s ocem nastanio u Palači. Zamislite udovu Pescatore kako se sada drži kao matrona i onoga jadnoga viteza Pomina, Gerolama Prvog, čovjeka osjetljiva, plemenita, pitoma, u pandžama one vještice! Kakvog li prizora! Zacijelo ni otac ni sin nisu imali odvažnosti da je se riješe. A sad ću ih eto, bijes me hvata, ja osloboditi. Jest, moram se uputiti Pominovoj kući, jer ako ih tamo i ne

435

nađem, moći ću od vratarice doznati odakle da ih iskopam. O, seoce moje pospano, kakvog li će sutra biti komešanja kad se čuje da sam uskrsnuo! Te je večeri bila mjesečina, pa su zato, kao i obično, bile ugašene sve svjetiljke po gotovo pustim ulicama jer je bilo doba kad je većina ljudi za večerom. Od krajnje živčane napetosti nisam više osjećao noge; hodao sam kao da ne dodirujem tlo. Ne bih sad mogao reći kakvo mi je bilo raspoloženje; prisjećam se samo nekoga silnog homerovskoga smijeha koji mi je tresao cijelom utrobom u žestokom uzbuđenju, ne mogavši provaliti; da je provalio, bile bi poput zuba iskočile ploče s pločnika, a kuće bi se zanjihale. Začas stigoh do Pominove kuće; no u onom ormaru u predvorju na nađoh staru vrataricu; dršćući, čekao sam nekoliko minuta, kad na jednoj vratnici na ulazu primijetih nekakvu žalobnu vrpcu, iz436

blijedjelu i zaprašenu, koja je tu očigledno stajala već nekoliko mjeseci. Tko je to mogao umrijeti? Udova Pescatore? Vitez Pomino? Bez sumnje jedno od njih dvoje. Možda vitez... U tom ću slučaju bez daljnjega svoje golubiće svakako naći gore, smještene u Palači. Nisam mogao više čekati; jurnuh uz stubište. Na drugom kraku stuba naiđoh na vrataricu. - Vitez Pomino? Po čuđenju kojim me je pogledala ta stara kornjača shvatih kako mora da je umro baš siromah vitez. - Sin! Sin! - ispravih se odmah i pođoh dalje. Ne znam što je u sebi mrmljala stara na stubištu. Na posljednjem odmorištu moradoh se zaustaviti; ponestalo mi je daha! Pogledah na vrata i pomislih: „Možda još svi troje za stolom večeraju... ne sluteći ništa. Još nekoliko časaka i, čim kucnem na ta vrata, njihov će se život stubokom promijeniti... Evo, još je

437

u mojoj ruci udes koji im visi nad glavom." Popeh se posljednjim stubama. Držeći u ruci konopac zvonca, naćulih uši, a srce mi se pope u grlo. Nigdje ni glasa. I u toj tišini poslušah polagani cin-cin zvonca koje sam gotovo nečujno povukao. Sva mi krv jurnu u glavu, a u ušima mi poče zujati kao da je ta lagana zvonjava koja se bila ugasla u tišini bijesno i zaglušno odjeknula u mojoj nutrini. Uskoro nakon toga razabrah iza vrata glas udove Pescatore. Trgnuh se. - Tko je? Toga časa nisam mogao odgovoriti; pritisuh šake na grudi, kao da želim zadržati srce da mi ne iskoči. A onda muklim glasom, gotovo sričući, rekoh: - Mattia Pascal. - Tko? - vrisnu glas iznutra. Mattia Pascal! - odgovorih ja spustivši još glas, kao da je iz pećine. Cuh kako stara vještica bježi, jamačno prestravljena, pa 438

odmah zamislih što se toga časa ondje događa. Sad će doći muškarac; Pomino, junak! Ali najprije je trebalo da opet pozvonim, kao i prije, posve tiho. Čim me Pomino, rastvorivši vrata, ugleda pred sobom uspravna, ispršena, on preneraženo ustuknu. Ja pođoh naprijed vičući: - Mattia Pascal! S drugog svijeta! Raskolačenih očiju, s rukama prema natrag, Pomino se uz tup udarac sruši stražnjicom na pod: - Mattia! Ti? Udova Pescatore, pritrčavši sa svjetiljkom u ruci, vrisnu u sav glas, kao porodilja. Ja zatvorih vrata nogom, priskočih i oduzeh joj svjetiljku koja joj je već ispadala iz ruke. - Šuti! - viknuh joj u njušku. Zar me zbilja držite za sablast? - Živ?! - ona će, poblijedivši i uhvativši se rukama za kosu. - Živ! Živ! Živ! - produžih ja s okrutnim užitkom. - Prepoznali ste me mrtva, je li? Utopljena?

439

- A odakle dolaziš? - upita me ona užasnuto. - Iz mlina, vještice! - urliknuh. - Daj amo svijeću, pa me dobro pogledaj. Jesam li to ja? Prepoznaješ li me ili ti još sličim na onoga nesretnika koji se utopio na Kokošinjaku? - Zar ono nisi bio ti? - Crkni, ženturačo! Ja sam ovdje, živ. Ustaj, ti junače! Gdje je Romilda? - Zaboga - zastenja Pomino, žurno ustajući. - Mala... bojim se... mlijeko... Uhvatih ga za ruku jer sam se ovoga puta ja zaprepastio: - Kakva mala? - Moja... moja kći - promuca Pomino. - Ah, kakva nesreća! - viknu Pescatorica. Pod dojmom te nove vijesti ne mogoh joj odgovoriti. - Tvoja kći?... - promucah Još i kći? Sada ova... - Mama, k Romildi, preklinjem vas... - zavapi Pomino.

440

Ali prekasno. S otkopčanim steznikom i dojenčetom na grudima, sva neuredna, kao da se na onu viku žurno digla iz kreveta, Romilda koraknu naprijed i ugleda me. - Mattia! - i pade u zagrljaj Pomina i majke, koji je odvukoše, ostavljajući u toj zbrci malenu na rukama meni, koji sam također pritrčao. Ostah u mraku u predsoblju, a na rukama mi to nježno djetešce koje je kmečalo glasićem promuklim od mlijeka. Zbunjen i uznemiren, još sam uvijek u ušima čuo krik žene koja jednoć bješe moja, a sada je majka ove djevojčice koja nije moja, nije moja! Onu moju, nekoć, uopće nije voljela. Ja, dakle, sada ne smijem, zaboga, imati milosti prema ovoj djevojčici, niti prema njima. Preudala se? A ja sada... Ali malena je i dalje kmečala, kmečala; što mi je, dakle, činiti kako bih je umirio? Privinuh je na grudi i počeh je jednom rukom lagano tapšati po leđima i u hodu je ljuljuškati. Moja 441

je mržnja iskipjela, moj bijes popustio. A djevojčica se pomalo umiri. Iz mraka me plaho zovnu Pomino: - Mattia! Mala... - Šuti! Tu je, kod mene odgovorih. - Što ćeš s njom? - Što ću!? Pojest ću je! Bacili ste mi je u ruke... Sad mi je ostavite! Smirila se. Gdje je Romilda? Polako mi se približavao poput kuje čije se štene nalazi u gospodarovim rukama: - Romilda? Zašto? - upita me. - Zato što želim s njom govoriti! - odvratih grubo. - Onesvijestila se, znaš? - Onesvijestila? Osvijestit ćemo je. Pomino molećivo stupi preda me: - Preklinjem te... slušaj... bojim se... kako to, ti... živ!... Gdje si bio?... O, Bože... Slušaj... Ne bi li mogao govoriti sa mnom?

442

- Ne! - viknuh. - Moram govoriti s njom. Ti ovdje više ne predstavljaš ništa. - Kako! Ja? - Tvoj se brak poništava. - Kako... što kažeš? A malena? - Malena... malena... promrmljah. - Besramnici! U dvije godine muž i žena, pa još kći! Tiho, slatkice, tiho! Idemo mami... Hajde, odvedi me! Kojim putem? Tek što sam ušao u spavaću sobu s djetetom na rukama, udova Pescatore ustremi se na mene poput hijene. Bijesno je odgurnuh rukom: - Vi, tamo! Ovdje vam je zet: ako morate vrištati, vrištite na njega. Ja vas ne poznajem! Nagnuh se nad Romildu, koja je očajno plakala, te joj pružih kćerkicu: - Evo, drži. Plačeš? Zašto places? Places jer sam živ? Željela bi da sam mrtav? Pogledaj me... Daj, pogledaj me u oči! Živ ili mrtav?

443

Ona u suzama pokuša podignuti oči prema meni, pa glasom isprekidanim od jecaja promuca: - Ali... kako...ti? Što si... što si radio? - Sto sam radio? - iscerih se. - Ti to pitaš mene, što sam radio? Ti si se udala za drugoga... onoga tamo blesana!... Ti si donijela na svijet kćerkicu, a imaš hrabrosti mene pitati što sam radio! - I što sad? - zajeca Pomino, pokrivši lice rukama. - A ti, ti.. .gdje si bio? Pretvarao si se da si mrtav i... pobjegao - poče se derati udova Pescatore, kročivši naprijed s podignutim rukama. Uhvatih je za jednu ruku; uvrnuh joj je i zaurlah: - Šutite, ponavljam! Šutite vi, jer ako zinete, proći će me samilost koju mi ulijevaju ovaj vaš budalasti zet i ovo djetešce, pa ću se poslužiti zakonom! Znate li što zakon kaže? Da ja sad moram uzeti k sebi Romildu...

444

- Moju kćer? Ti? Ti si lud! spopadnu me ona bez imalo straha. Ali Pomino joj se, bojeći se moje prijetnje, odmah približi i poče je zaklinjati da šuti i da se umiri, za ljubav Božju. Babetina sada ostavi mene i stade grditi njega, budalu, glupana, ništariju koji ne zna ništa drugo doli plakati i očajavati kao kakva baba. Ja prasnuh u smijeh, da me slabine zabolješe. - Prekinite! - viknuh, kad mi je uspjelo da se obuzdam. - Ostavit ću mu je, ostavit ću mu je drage volje! Zar me zbilja držite tako ludim da bih opet htio postati vaš zet? Ah, jadni Pomino! Jadni moj prijatelju, oprosti mi što sam te nazvao budalom; no jesi li čuo? To ti je i ona rekla, tvoja punica, a mogu ti se zakleti da te smatra glupim, nesposobnim, blesavim... i ne znam kakvim još. Je li istina, Romilda, reci istinu... Hajde, prestani plakati, draga; umiri se, jer bi mogla inače naškoditi svojoj curici... Ja sam 445

sada živ, vidiš li, želim se veseliti... Veseliti! Kako reče neki pijanac, moj prijatelj... Veselo, Pomino! Misliš li da ću ostaviti kćer bez majke? Nipošto! Imam već jednoga sina bez oca... Vidiš li, Romilda? Sad smo se namirili; ja imam jednoga sina koji je sin Malagnin, a ti sad imaš kćer koja je kći Pominova. Ako bude Božja volja, jednoga ćemo ih dana vjenčanjem spojiti! Sad se više ne moraš ljutiti na onoga dječaka... Govorimo o veselim stvarima... Recite mi kako ste me to ti i tvoja majka prepoznale mrtva na Kokošinjaku... - Pa i ja! - kliknu Pomino ozlojeđeno. - Cijelo mjesto! Ne samo one. - E, hvala vam! Hvala! Dakle, toliko mi je sličio. - Isti stas kao u tebe... tvoja brada, odjeven kao i ti, u crno... A osim toga, ti si nekoliko dana prije bio nestao... - Dakako, bio sam pobjegao! Kao da me nisu one nagnale da pobjegnem...? Ova, ova... Ipak sam se spremao vratiti, znaš? I to krcat 446

zlatom! Kadli sam, eto, odjednom umro, utopio se, istrunuo, a, povrh svega, još su me i prepoznale! Hvala Bogu, ove sam se dvije godine gospodio; a kod vas ovdje zaruke, vjenčanje, medeni mjesec, svečanosti, veselje, kći... Tko je umro, mrtav leži, a tko živi, počiva u miru, zar ne? - A sad? Kako ćemo sad? ponovi Pomino, jecajući, sav u mukama. - To ja pitam! Romilda ustade da položi dijete u kolijevku. - Hajd'mo, hajd'mo onamo! rekoh ja. - Mala je zaspala. Tamo ćemo razgovarati. Pođosmo u blagovaonicu, gdje su se na još neraspremljenu stolu nalazili ostaci večere. Sav dršćući, izobličen i blijed poput mrtvaca, trepćući neprestano očicama koje su bile izgubile boju, a po sredini bile probodene dvjema crnim točkama, zaoštrenima od muke, Pomino se češaše po čelu i govoraše kao u bunilu: - Živ...živ...Što da se radi? Što da se radi? 447

- Ne gnjavi me! - viknuh na nj. - Sad ćemo vidjeti, kažem ti. Romilda odjenu kućnu haljinu i vrati se k nama. Ja sam je zadivljeno promatrao na svjetlosti; bila je.opet lijepa kao nekoć, još ljepša i punašnija. - Daj da te vidim! - rekoh joj. - Dopuštaš li, Pomino? Nema u tome nikakva zla, i ja sam joj muž, dapače, prije i više nego ti. Nemoj se stidjeti, Romilda! Gle, gle, kako se Mino previja! Pa što ću ti ja, kad nisam odista umro? - Ovako nije moguće! otpuhnu Pomino, sav zelen u licu. - Hvata ga nemir! - rekoh Romildi, namigujući. - Ta nemoj, Mino, umiri se... Rekao sam ti da ću ti je ostaviti, i održat ću riječ. Samo čekaj... s dopuštenjem! Približih se Romildi i utisnuh joj zvučan poljubac u obraz. - Mattia! - viknu Pomino, dršćući od jada. Ja opet prasnuh u smijeh. - Ljubomoran si? Na mene? Idi, molim te! Imam prednost. Uostalom, hajde Romilda, 448

slobodno se obrisi... Gle, kad sam dolazio, mislio sam oprosti, Romilda, mislio sam, dragi Mino, da ću ti učiniti veliku uslugu ako ti je skinem s vrata, a priznajem ti da mi je ta misao mnogo jada zadavala, jer sam se htio osvetiti, a htio bih ti i sada oduzeti Romildu, sad kad vidim da je voliš i kad mi se ona... jest, čini mi se kao san, čini mi se istom kao prije toliko godina, sjećaš li se, Romilda, a?... Ne plači! Opet plačeš? Ah, lijepa vremena... da, ne vraćaju se više!... No vi sad imate kćer, i o tomu nećemo više govoriti! Ostavit ću vas na miru, dođavola! - A moj će se brak poništiti? viknu Pomino. - Pa pusti neka se poništi rekoh mu ja. - Ako se i poništi, poništit će se pro forma: ja se neću poslužiti svojim pravima, neću čak tražiti niti da me službeno priznaju živim ako me baš ne prisile. Dovoljno mi je da me svi vide i da znaju da sam činjenično živ, da izađem iz ove smrti koja je, vjerujte, prava smrt. Eto vidiš; 449

Romilda ti je mogla postati ženom... za drugo mi nije stalo! Ti si se javno vjenčao. Svakome je poznato da ti je ona već godinu dana žena, pa će ti to i ostati. Tko će se još brinuti o zakonskoj valjanosti njezina prvog braka? To je lanjski snijeg... Romilda je bila moja žena, a sada je već godinu dana tvoja, majka tvojega djeteta. Za mjesec dana nitko više o tomu neće ni govoriti. Govorim li dobro, dvostruka punice? Udova Pescatore, mrka, oznojena, potvrdi glavom. No Pomino, uzbuđujući se sve više, upita: - A hoćeš li ti ostati ovdje, u Miragnu? - Hoću. I doći ću katkada navečer k tebi na šalicu kave ili na čašu vina, da ga popijem u tvoje zdravlje. - To ne! - planu udovica i skoči na noge. - Ta, on se šali! - primijeti Romilda, oborenih očiju. Ja udarih u smijeh kao maločas.

450

- Vidiš li, Romilda? - rekoh joj. - Boje se da ne počnemo opet ljubovati... A bilo bi to zgodno! Ne, ne, nemojmo mučiti Pomina... Znači, ako me on više ne želi vidjeti u svojoj kući, počet ću šetati ulicom, pod tvojim prozorima. Je li tako? I priredit ću ti mnogo lijepih serenada. Pomino je, blijed, šetao po sobi i mrmljao. - Nije moguće... nije moguće... Odjednom se zaustavi i reče: - Činjenica je, da ona... kraj tebe ovdje, živa, neće više biti moja žena... - A ti smatraj da sam umro! odgovorih mu mirno. - To više ne mogu smatrati! - A ti nemoj. Ta, molim te, zar doista misliš da ću ti dosađivati, ako Romilda neće? Treba ona reći... Reci, Romilda, tko je ljepši? Ja ili on? - No ja kažem: pred zakonom! Pred zakonom! - viknu on i opet se zaustavi.

451

Romilda ga tjeskobno gledaše u napetu iščekivanju. - U tom slučaju - primijetili ja - čini mi se, oprosti, da bih se više nego itko morao ljutiti ja, koji ću odsad gledati kako moja lijepa negdašnja polovica živi s tobom kao žena. - Pa i ona - dobaci Pomino kad ne bude više moja žena... - Jednom riječju - planuh ja htio sam se osvetiti, a ne svetim se. Ostavljam ti ženu, puštam je na miru, a ti nisi zadovoljan! Romilda, ustaj! Hajdmo odavde nas dvoje! Predlažem ti lijepo svadbeno putovanje... Zabavit ćemo se! Ostavi ovoga sitničava gnjavatora. Vidiš li? Htio bi da ja stvarno skočim u mlinsko korito... - Neću ja to! - planu Pomino razdražen do krajnosti. - Ali bar odlazi! Odlazi, kad ti se prohtjelo da te ljudi drže mrtvim! Odlazi, odmah, daleko, dok te netko nije vidio. Jer ja ovdje... pokraj tebe... živa... Ustadoh, potapšah ga po ramenu da ga umirim i odgovorih 452

mu, prije svega, da sam već bio u Onegli kod brata i da tamo sad već svi znaju da sam živ i da će sutra vijest neizbježno stići do Miragna, te dodah: - Da umrem još jedanput? Da odem daleko od Miragna? Ti se šališ, dragi moj! Idi, molim te; predstavljaj muža i budi miran i bez brige... Tvoje je vjenčanje obavljeno, bilo kako bilo. Svi će odobravati, s obzirom na dijete. Obećajem ti i kunem se da ti neću nikada dosađivati, ni zbog kukavne šalice kave, ni da se nauživam ljupkoga, veselog prizora koji pruža vaša ljubav, vaša sloga, vaša sreća izgrađena na mojoj smrti... Nezahvalnici! Kladim se da nitko, pa ni ti, vrli prijatelju, da nitko od vas nije pošao položiti vijenac ili staviti bar jedan cvijet na moj grob. Je li tako? Odgovaraj ! - Tebi je do šale! - otrese se Pomino. - Do šale? Nipošto! Tamo doista leži mrtvo tijelo jednoga čovjeka, bez šale! Jesi li bio tamo?

453

- Ne... ne... nisam imao odvažnosti - promrmlja Pomino. - Ali si je imao da mi preotmeš ženu, nevoljnice! - A ti meni? - spremno će on nato. - Zar je ti meni nisi prije, za života, preoteo? - Ja? - viknuh. - Opet ti! - Ona te nije htjela! Tražiš li da ti ponovim da te je držala glupanom? Reci mu ti, Romilda, molim te; vidiš, optužuje me da sam ga prevario... Kakve to sada ima veze? On je tvoj muž, i o tomu više nema spora; ali nisam ja kriv... No, no. Poći ću sutra k onom jadnom napuštenom mrtvacu koji nema ni cvijetka, ni ičije suze... Je li, a ima li bar kakva ploča na grobu? - Ima - žurno odgovori Pomino. - Na trošak općine... Jadni otac... - Čitao mi je nadgrobno slovo, znam! Da je to čuo onaj jadnik... Što piše na ploči? - Ne znam... Sastavio ju je Ševica. - Mogu zamisliti! uzdahnuh. - Ali dosta o tome! 454

Pripovijedaj mi radije kako ste se ovako brzo vjenčali... Ah, kratko si vrijeme plakala za mnom, udovice moja! Možda nimalo, ha? Slušaj, je li moguće da ti ne smijem čuti glas? Gledaj; gluho je doba noći... čim svane dan, ja ću otići, i bit će kao da se nismo nikad ni poznavali... Iskoristimo ovo nekoliko sati. Hajde, reci mi... Romilda slegnu ramenima, pogleda Pomina, nervozno se osmjehnu; nato obori oči i pogleda svoje ruke. - Što da kažem? Jasno da sam plakala... - A nisi zaslužio! - promrmlja udova Pescatore. - Hvala! Ali opet, makar... malo, zar ne? - prihvatili ja. - Ove lijepe oči, koje se ipak tako lako varaju, mora da se nisu baš istrošile od plača. - Našle smo se u teškim prilikama - reče, kao u obranu, Romilda. - I da nije bilo njega... - Bravo, Pomino! - kliknuh ja. - A ona rugoba Malagna, ništa?

455

- Ništa - tvrdo i suho odgovori udova Pescatore. - Sve je učinio on... I pokaza prstom na Pomina. - To jest... to jest - ispravi je on - pokojni otac... Znaš da je radio u općini. Dakle, najprije je odredio malu mirovinu s obzirom na nesretni slučaj... a onda... - Onda je pristao da se uzmete? - Bio je presretan! I htio je da živimo svi ovdje kod njega. Ali prije dva mjeseca... I poče mi pripovijedati o bolesti i smrti očevoj; o njegovoj ljubavi prema Romildi i unučici; o žalosti koju je njegova smrt izazvala u cijelom mjestu. Ja ga potom upitah za strinu Skolastiku, koja je bila velika prijateljica viteza Pomina. Udova Pescatore, sjećajući se još grude tijesta koju joj je ta strašna starica bila prilijepila na obraz, uzvrpolji se na stolici. Pomino mi odgovori da je nije vidio više od dvije godine, ali da je živa; nato on mene upita što sam radio, gdje sam bio, itd. Rekoh 456

onoliko, koliko sam mogao, ne spominjući imena, ni mjesta, ni osobe, da mu dokažem da se u te dvije godine nisam nimalo zabavljao. I tako u razgovoru dočekasmo zoru onoga dana kada se imalo javno utvrditi moje uskrsnuće. Bili smo umorni od bdijenja i jakih uzbuđenja, a bili smo i prozebli. Da se malo ugrijemo, Romilda osobno skuha kavu. Pružajući mi šalicu, pogleda me, lagano mi se, žalosno, pomalo odsutno nasmiješi i reče: - Ti ćeš, kao i obično, bez šećera, je li? Sto je toga časa pročitala u mojim očima? Odmah obori pogled. Na blijedoj svjetlosti zore osjetih da me u grlu poput čvora steže iznenadni plač, pa s mržnjom pogledah Pomina. Ali pod nosom mi se pušila kava, opijala me svojim mirisom i jaje počeh polako srkati. Zatražih zatim od Pomina dopuštenje da ostavim kod njega

457

putnu torbu dok ne nađem stan; tada ću poslati nekoga po nju. - Svakako! Svakako! odgovori mi on uslužno. - Ne brini se za to; sam ću ti je poslati. - O, - rekoh - ionako je prazna. Da, zbilja, Romilda; imaš li slučajno još što od mojih stvari... odijela, rublja? - Ne, ništa - odgovori mi ona sa žaljenjem i raširi ruke. Razumjet ćeš... poslije one nesreće... - Tko je mogao i pomisliti? uzviknu Pomino. Bio bih se zakleo da škrti Pomino nosi o vratu moj stari svileni rubac. - No sada je dosta! Pa, zbogom! Sretno! - rekoh ja pozdravljajući i zaustavljajući pogled na Romildi koja me nije htjela pogledati. Ali ruka joj zadrhta kad mi je uzvratila pozdrav. - Zbogom! Zbogom! Kad siđoh na ulicu, osjetih se opet izgubljenim, čak i ovdje, u svome rodnome mjestu; sam, bez kuće i kućišta, bez cilja i svrhe. 458

- A sad? - upitah sam sebe. Kamo da krenem? Uputih se gledajući ljude koji su prolazili. Ma daj! Zar me baš nitko ne prepoznaje? A ipak sam ostao onaj isti. Kad me vide, svi bi mogli bar pomisliti; „Vidi ovoga stranca kako je sličan pokojnom Mattiji Pascalu! Da je samo škiljav, reklo bi se; on glavom." Ali, kakvi! Nitko me nije prepoznavao jer nitko više nije ni mislio na mene. Nisam pobuđivao ni znatiželju, ni najmanje iznenađenje... A ja sam zamišljao eksploziju, strku, čim se samo pojavim na ulici! U tom velikom razočaranju osjetih neko poniženje, neku gorčinu koju, ne mogu iskazati. Srdžba i poniženje sprečavali su me da izazovem pozornost onih koje sam ja izvrsno prepoznavao, jasno, nakon dvije godine... Ah, što znači umrijeti! Nitko me se, nitko više nije sjećao, kao da me nikada nije ni bilo... Dva puta prođoh mjesto s kraja na kraj, a da me nitko nije zaustavio. Razdražen do krajnosti, namislih se vratiti k Pominu i izjaviti 459

mu da mi uvjeti ne odgovaraju, pa da se njemu osvetim zbog uvrede koju mi cijelo mjesto nanosi jer me više ne prepoznaje. No niti bi me Romilda htjela slijediti, niti sam ja znao kamo bih je toga časa odveo. Morao sam najprije potražiti kuću za se. Pomislih da odem na općinu, u matični ured, da me odmah izbrišu iz knjige umrlih; no putem se predomislih i umjesto toga pođoh u knjižnicu Majke Božje od Milosti, gdje na svom mjestu nađoh velečasnog prijatelja don Eligija Pellegrinotta koji me, na prvi pogled, također nije prepoznao. Ali on je tvrdio da me odmah prepoznao i da je samo čekao da ja izreknem svoje ime, pa da mi ovije ruke oko vrata, jer mu se činilo nemogućim da sam to ja i jer nije mogao odmah zagrliti nekoga tko mu je izgledao kao Mattia Pascal. Neka mu bude! Prvi svečani doček, vrlo topao, imao sam kod njega; zatim me on silom povede u mjesto da mi izbriše iz duše loš dojam što ga je na mene ostavila zaboravnost mojih sugrađana. 460

Ali sad pak ja za inat ne želim opisivati što je bilo najprije u Brisigovoj ljekarni, pa u kavani Union, kad me je don Eligio, još sav ushićen, predstavio kao uskrsloga od mrtvih. Vijest se munjevitom brzinom proširi, pa se svi sjatiše da me vide i obaspu pitanjima. Htjeli su od mene saznati tko je onda čovjek koji se utopio na Kokošinjaku, kao da me oni nisu bili u njemu prepoznali, svi redom... Dakle, to sam ja, baš ja? Odakle dolazim? S drugog svijeta! Što sam radio? Hinio mrtvaca! Odlučih da se ne udaljujem od ta dva odgovora i da ih sve ostavim u ljutito radoznalom uzbuđenju, koje je potrajalo punih nekoliko dana. Više sreće od ostalih nije imao ni prijatelj Ševica, koji me došao intervjuirati za svoj „Listić". Uzalud mi je, ne bi li me ganuo i sklonio da govorim, donio jedan primjerak svoga lista od prije dvije godine, s mojim nekrologom. Rekoh mu da ga znam naizust, jer se „Foglietto" u Paklu mnogo čita.

461

- Dakako! Hvala ti, prijatlju! I na ploči... Poći ću da je vidim, znaš? Ne želim sad ovdje navoditi njegov novi „udarni članak" iduće nedjelje, kojemu je naslov bio tiskan debelim pismenima i glasno: MATTIA PASCAL JE ŽIV! Među malobrojnima koji se ne htjedoše pokazati bio je, uz moje vjerovnike, Batta Malagna, koji je ipak, rekoše mi, prije dvije godine iskazao veliku žalost u povodu moga groznog samoubojstva. Vjerujem. Toliku tugu onda, kad je saznao da me je zauvijek nestalo, koliko negodovanja sad, kad je shvatio da sam oživio. Vidim razlog i jednome i drugome. A Oliva? Sreo sam je jedne nedjelje na povratku s mise. Vodila je za ruku svoga petogodišnjeg dječaka, krepkog i lijepog, kakva je i ona bila - mojega sina! Pogledala me prijazno i nasmijala se očima, očima koje su mi u trenutku rekle toliko toga...

462

Dosta. Sad živim u miru, zajedno sa starom strinom Skolastikom koja mi je ponudila sklonište u svojoj kući. Moj mi je hiroviti doživljaj odjednom podigao ugled u njezinim očima. Spavam u istoj postelji u kojoj mi je umrla pokojna majčica, a velik dio dana provodim ovdje, u knjižnici, u društvu don Eligija, koji još ni izdaleka nije razmjestio ni uredio prašnjave stare knjige. Pišući ovu svoju čudnu pripovijest uz njegovu pomoć, utrošio sam oko šest mjeseci. On će čuvati tajnu onoga što je ovdje napisano, kao da ju je saznao pod zavjetom ispovijesti. Nadugo smo zajedno raspravljali o mojim doživljajima, a ja sam često izjavljivao da ne uviđam kakva se korist iz njih može izvući. - Ako ne druga, ova - reče mi on - da izvan zakona i onih pojedinosti, bile one radosne ili žalosne, po kojima smo ono što jesmo, dragi gospodine Pascal, nije moguće živjeti. 463

No ja ga upozoravam na činjenicu da se nipošto nisam vratio ni u zakon, ni u svoje pojedinosti. Moja je žena Pominova žena, ja ne bih znao pravo reći tko sam. Na groblju u Miragnu, nad grobom onoga jadnog neznanca koji se ubio u Kokošinjaku, još stoji natpis što ga je sastavio Ševica: Pogođen zlim udesom MATTIA PASCAL Knjižničar plemenito srce, otvorena duša, ovdje dobrovoljno počiva Sućut sugrađana ovu ploču postavi Položio sam na nju obećani vijenac. Katkada dolazim vidjeti sebe mrtva i pokopana. Gdjekoji me znatiželjnik prati izdaleka; na povratku mi se priključi, smiješi se, pa me, razmatrajući moje stanje, zapita; - Molim vas, može li se znati tko ste vi?

464

Ja slegnem ramenima, žmirnem i odgovorim mu: - Eh, dragi moj... Ja sam pokojni Mattia Pascal!

465