Pierre Renouvin - Evropska Kriza i Prvi Svetski Rat

Naslov originala PIERRE

RENOUVI N

LA C R I S E

EUROPEENNE ET LA P R E M I E R E G U E R R E MONDIALE PRESSES UNIVERSITAIRES DE FRANCE PARIS 1948 Treće, prerađeno i prošireno izdanje (Prvo izdanje god. 1934)

Preveo Dr N I K O L A B E R U S

PIERRE RENOUVIN

EVROPSKA K R I Z A I PRVI SVJETSKI RAT

ZAGREB

NAPRIJED 1965

-. *■

!

. .. •«

■

I ' -

/ ?

'

, ;

,

I /

■

U VOD Rat od 1914. do 1918, prvi svjetski rat, suprotstavljao je četiri i po godine evropske narode jedne protiv drugih; prvi p ut je doveo na bojna polja Staroga kontinenta vojske mlade Amerike i kolonijalne crne i žute kontigente. Obrati vojničke borbe, koji su bili dram atični i na kraju krajeva odsudni, zasjenili su u svijesti suvrem enika ostale oblike sukoba. Ali ako hoćemo shvatiti smisao i domet tih vojničkih događaja, moramo ih ipak uvrstiti među sve ostale elemente koji su utjecali na svršetak rata. Diplomaoija je pokušala lizmijeniti ravnotežu snaga; uspjela je da uvuče u borbu dio neutralnih država; neprekidno je ispipavala volju protivnika e da bi prim ijetila kolebanje javnog m išljenja i otkrila pukotinu u neprijateljskoj koaliciji. U većini slučajeva diplomat je bio samo pomoonik vojnikov i iskorištavao je uspjehe stečene na bojnom polju; ali tok rata bio je izm ijenjen diplom atskim događajem, nezavisnim o prom jenljivosti borbe — intervencijom Sjedinjenih Američkih Država. Napor zaraćenih da m aksimalno iskoriste vlastite m aterijalne izvore a unište izvore neprijatelja dodijelio je ekonomskim snagama važnu ulogu za svršetak borbe. I napokon, događaji unutrašnje politike gotovo neprekidno su utjecali na vojničku situaciju: očuvanjem svoje moralne kohezije svaka je zaraćena država bila bitno zaokupljena. Jedino je Rusija podlegla unutrašnjoj krizi, ali je napor nacionalnih m anjina Austro-Ugarske za oslobođenjem bio jedan od važnih faktora konačnog rezultata. Glavni je cilj ove knjige da ukaže na međusobni utjecaj i preplitanje tih činjenica. A je li, međutim, za razum ijevanje ovog rata dovoljno iznošenje faza borbe, čak i u njihovim najrazličitijim oblicima? Posezanje za oružjem znači samo rasplet. Zbog toga je proučavanje postanka sukoba neodvojivo oomagale veleindustrija i velebanke, imao je na početku čvrst položaj. Ali Taft, koji je m iran, ozbiljan i solidan, ne zna upravljali Ijudima. Njemu nedostaju osobine rođenog političara koji instiktivno osjeća kretanje javnog m išljenja; nema ni osobina stranačkog vođe. A u Republikanskoj stranci, istrošenoj dugim drža njem vlasti, počeli su se pojavljivati znakovi slabosti. Predstavnici država Srednjeg Zapada željeli su da se smanje carinske taiife, što je većina stranke pod pritiskom veleindustrijalaca odbila: »Payne-Aldricheva tarifa« izglasana u augustu 1909. još je jače isticala protekcionizam. »Mladi« republikanci također su se /alili da se članovi Kongresa, kad su jednom izabrani, ne brinu dovoljno o željama birača; oni žele da se vlada »približi narodu« promjenom izbornog sistema koji bi izabrane kandidate stavio pod nepo'sredni nadzor birača. Tako se oko La Follettea, senatora iz Wisconsina, stvorila grupa »buntovnika« (insurgents), koja se liobunila protiv oficijalnih vođa u stranci. Ove svađe m eđu republikancima išle su u korist dem okrata koji su na parlam entarnim i/.borima godine 1910. dobili većinu u Kongresu. Otada je položaj predsjednika postao težak; prem a Kongresu, u kojem njegova slranka više nije gospodar, prisiljen je da lavira. Prihvatio je mjere koje sadržava program demokrata, npr. opći porez na prihod; 53

I

uzima u obzdr p rosvjede koje dem okrati podižu protiv trustova: tako su u m aju 1911. bili raspušteni Stanđarđ Oil Company i Tobacco Company. Stavio je, naprotiv, svoj veto na sm anjenje carinske tarife, koju je godine 1911. izglasao Kongres. Svađa koja je nastala između Roosevelta i Kongresa dovela ga je u još goru nepriliku. Za vrijeme predsjedničke kam panje godine 1912. bila je politička situacija zamršena: u samoj Republikanskoj stranci skupina disidenata sukobila se s pristašam a ponovnog izbora Tafta. Na izborima unutar stranke Taft je pobijedio, ali su mjegovi protivnici otkazali republikancim a poslušnost i osnovali novu Progresističku stranku, koja je izabrala za kandidata Roosevelta. Demokratima nije bilo teško uvidjetd korist koja im se pružala i izabrali su za kandidata Woodrowa Wilsona, koji nije bio sumnjiv mi za kakve usluge financijskim krugovima. Tako su se našle tri stranke, suprotno američkoj tradiciji, tri stranke čiji su se program i razlikovali po orijentaciji koju su kandidati iznosili u svojoj kampanji. Protiv Tafta, koji je bio predstavnik »zadovoljenih«, vodila su bitku druga dvojica: prvi, naime Wilson, upozoravao je rna tiraniju bankovnih grupacija u ekonomskom i političkom životu; a drugi, Roosevelt, tražio je političke reform e, naročito: pravo glasa za žene i tražio je da senatore više ne im enuju zakonodavne skupštine država, već da se biraju izravno. Zahvaljujući razdvojenosti republikanaca, pobijedili su dem okrati; mada su sakupili m anje glasova nego što su ih imald godine 1908. i m ada su bili daleko od toga da bi u zemlji imali nadmoć, dobili su ogromnu većinu među predsjedničkim biračima: bio je izabran Woodrow Wilson sa 435 m andata prem a 88 za Roosevelta i samo 8 m andata za Tafta. Kad je u m artu 1913. predsjednik Wilson bio inauguriran bilo m u je pedeset i sedam godina. Prije nego što je postao guverner države New Jerseya, bio je profesor političkih znanosti. Intelektualac je koji voli da svojoj misli daje apstraktan obrat i idealist koji se bavi m oralom i vjeruje u svoju »misiju«. A ipak je ovaj smisao za općim ublažen prilično živim osjećajem za političke potrebe. Wilsona je izabrala manjima i stoga on pažljivo prati kretanje javnog m išljenja i stalno se brine za interese birača. Ali čak i onda kada je zauzet ovim poslom, um ije da nastupa kao mislilac čiji veliki vidici prelaze horizont prosječnog čovječanstva. Inače je čvrsta karaktera, tvrdoglav i hladnokrvan: to su svojstva vođe; um ije da bude odgovoran i odlučan, da daje poticaja. »Tamo gdje postoji najčvršća volja, stolovat će suverenost«, rekao je u nekom govoru godine 1912. »Ako Kongres ima najčvršou volju, Kongres će zapovijedati vladom. Ako se najčvršći vodič nalazi na predsjedničkom m jestu, zapovijedat će predsjedmik.«

ćinjenica je da Wilson zapovijeda Kongresom. Postavio je najprije pitanje carinske politike. Visoki protekcionizam ima po njegovu m išljenju kao rezultat davanje povlastica stanovitim proi/vođačima ne vodeći računa o općim interesima nacije. »Underwoodova tarifa«, koja je izglasana godine 1912. snizila je pristojbe na tekstilne i m etalurgijske proizvode; Wilson je ukinuo pristojbe na poljoprivredne strojeve i na sirov šećer. To je bio prvi ozbiljan korak poslije građanskog rata da bi se reagiralo na pretjeranosti protekcionizma. Zatim je Wilson pristupio pitanju banaka s nanijerom da udari po stvarnom m onopolu koji su imala velika njujorška poduzeća. Zakon o federalnoj rezervi (Federal Reserve Act) od 22. prosinca 1913. imao je cilj da zajedno s decentralizacijom banikovnog sistema osigura kontrolu federalne države. 1 napokon, htio je kontrolirati akcije trustova, jer »nikakav privatni monopol ne može se dopustiti niti podnositi«: u tu svrhu i/glasan je (u listopadu 1914) Claytonov zakon. I ustav je bio izmijenjen godine 1913. dvama tekstovima; prvi ovlašćuje vladu da uvede opći porez na prihod da bi se kompenziralo sm anjenje cai mskih prim itaka a drugi ostvaruje jedan od zahtjeva Progresisličke stranke; da narod direktno bira senatore. U jednoj godini, dakle, dem okratska uprava ostvarila je važniji zakonodavni rad nego što je ostvaren prethodnih dvadeset godina. ćak i m eđu svojim protivnicima Wilson je uživao veliki ugled, jer je pokazao svoj autoritet i svoju snagu volje; svi su jiriznavali jasnoću njegovih pogleda, njegovu čvrstoću i njegove sposobnosti za ulogu vođe. Nema sum nje da je stvorio nezadovoljnike u visokim financijskim krugovima i u trgovinskim komorama. Ali taj otpor još se nije očitovao otvoreno. Nakon godine dana iskustva WiIson je bio sm atran velikim predsjednikom . 2. DRŽAVE LATINSKE AMERIKE2 Dok je u Sjevernoj Americi mocna i bogata velika republiika u punom poletu, dvadeset država Srednje i Južne Amerike živi ineđusobno, podijeljeno žestokdm nesuglasicama i pograničnim svađama, ravnodušnim životom, često pomućenim anarhijom . To je klasičan kontrast na koji su prvi upozorili pisci španjolskog jezika. 2 LITERATURA. — F. Garcia-Calderon, Les democraties latines de V Amerique (Pariz 1912'); J. Bryce, S o u th America (London 1912); francuski prijevod: Les republiques sud-americaines (Pariz 1914); P. A. M artin i H. Jam es, The Republics of Latin America. Their history, governm ent and conditions (New York 1923); V. Tapie, Histoire de l’ Am erique latine au X I X e siecle (Pariz 1945); Y. Rippy, Historical evolution of Hispanic America (Oxford 1932); W. S. Robertson, History of the Latin American nations

55

Zapravo je Latinska Amerika, usprkos j ezienom srodstvu među stanovnicima pojedinih zemalja, vrlo daleko od toga da bi u etničkom pogledu ibila zaista jedinstvena. Od osamdeset milijuna stanovnika samo osamnaest m ilijuna su bijelci, sedam naest milijuna su Indijci a šest m ilijuna crnci dovedeni iz Afrike za vrijeme ropstva; ostali, tj. gotovo polovica stanovnika, jesu melezi. Razm jer ovih raznorodnih elem enata znatno varira u pojedinim državama. U krajevim a um jerene klime bijelci čine značajan dio stanovništva, dok »obojeni ljudi« prevladavaju u zonama tropske ili ekvatorijalne klime. Uz to, da bi se razum jelo stanovništvo svake zemlje, treba još uzeti u obzir više ili m anje jak trag koji je tamo ostavila španjolska kolonizacija, a i utjecaj današnjih useljenika. Argentina, koja je relativno bliska Evropi, prim ila je veoma mnogo talijanskih i španjolskih useljenika, tako da stanovništvo evropskog porijekla sačinjava gotovo četvrtinu cjelokupnog stanovništva. U udaljeniji Čile uselio se, unatoč geografskom sm ještaju koji je vrlo nalik na sm ještaj Argentine, samo neznatan broj pridošlica. U Peruu Indijanci sačinjavaju još uvijek većinu stanovništva, dok Kolumbiju, gdje je španjolska kolonizacija bila snažnija, nastavaju naročito bijelci i melezi. I napokon, Brazil je bio zemlja portugalske kolonizacije, a na njegovu se teritoriju nalazi najveći broj crnaca dovedenih iz Afrike. Ove etnioke raznolikosti utječu, isto toliko kao i historijski ili geografski faktori, na form iranje nacionalne individualnosti država Latinske Amerike. Usprkos raznolikostim a u etničkom sastavu stanovništva, poli tički život karakterističan je po jednoj zajedničkoj crti: po nesposobnosti da se shvati i prihvati liberalni i parlam entarni režim. Svaka država ima svoj ustav, ali to je samo papir bez značenja. U stvarnosti jedini oblik vladavine koji ovi narodi prihvaćaju jest lična vlađavina. Predsjednik republike, bilo da je dobio investituru legalnim putem , bilo da se nametnuo silom, uvijek je sprem an na diktaturu. Parlam entarne skupštine prihvaćaju naredbe od izvršne vlasti. Stranke zaštićuju jednog čovjeka i bore se da dođe do predsjedničkog položaja. Nasilje je najobičnija stvar i politička povijest je često obilježena silom i pronuncijam entim a, koji ruše jednu diktaturu da bi se uspostavila druga. To je crta (New York 1932); Carlos Pereira, Historia de la America espahola (M adrid 1920—26, 8 sv.). — O panam erikanizm u vidi: S. G raham , Latin America and. the United States (New York 1922); W. S. R obertson, Hispanic-American relations w ith the United States (Oxford 1933), važno djelo; J. F. Normano, The struggle for South America (Boston 1932); L. Guilaine, L ’ Am erique latine et l'im perialism e americain (Pariz 1929); J. Pepin, Le panamćricanisme (Pariz 1939), u zbirci »Collection Arm and Colin«).

56

koja približava države Latinske Amerike Španjolskoj sredinom XIX stoljeća. Ali karakter ovih ličnih vladavina nije isti u svakoj državi. I .konomski preobražaji pogoduju osnivanju novih stranaka, koje /astupaju interese proizvođača i banaka. Ove grupacije po interesu prihvaćaju vlast jednog ćovjeka ako je vrši u njihovu koi'ist, ali je prilivaćaju u obliku koji se počinje udaljavati od tratlicije. Dok je više od pola stoljeća vojnička diktatura bila gotovo pravilo, sada »civili« u jednom dijelu Latinske Amerike zauzimaju |iredsjednička m jesta. A taj razvitak nije još zahvatio sve države. Kad je engleski pravnik James Bryce na anketnom putovanju godine 1910. ocijenio sh svojom »puritanskom strogošću« južnoameričke političke režime, razlikovao je m eđu ovim državama ilvije skupine. , U prvoj, kamo ubraja republike Sređnje Amerike, zatim rel>ublike sjeverozapadne zone Južne Amerike (Ecuador, Kolumbiju, l’cru) i Paraguay, funkcioniranje političkih ustanova — po njegovim riječima — samo je »farsa«. Predsjednik, gotovo uvijek neki general, dolazi do svog m jesta silom i vlada »sabljom«. Revolucija je nužni oblik političkog života, jer opozicija nema nikakva izgleđa da će doći na vlast legalnim sredstvima. U Venezueli je gencrala Castra, koji je bio diktator više godina, srušio godine 1907. gcneral Gomez; u Nicaragui je general Zelaya nakon dvadeset godina diktature istjeran 1911; u Meksiku je general Porfirio Diaz, koji je imao vlast od godine 1876, bio srušen 1911. i njegov je pad otvorio razdoblje građanskog rata. Guatemala je jedna od rijetkih ilržava koja prolazi ovo razdoblje bez revolucionarnih potresa, ;ili samo zato što predsjednik Cabrera čvrsto drži zemlju uz poiuoć špijunske službe i što je uspio da spriječi uvoz oružja. U drugoj skupini — u Argentini, Brazilu i ćileu — gdje se počinje razvijati »srednja klasa« industrijalaca i trgovaca, nestabilnost je m anja, a metode m anje ekspeditivne. Tu dom inantnu ulogu u političkom životu ne igraju više generali, već advokati. Ovo novo osoblje radije priznaje načela parlam entarne vlade. Ali iako je pribjegavanje sili rjeđe, ipak postupci još ni izdaleka nisu besprijekorni: stranka na vlasti poštuje demokratske oblike, dopuštajući stanovitom broju svojih protivnika da dolazi u parlament zastupati opoziciju, ali izbornim pritiskom osigurava sebi sigurnu većinu. No, nije važno: »Lopovština«, veli Bryce, »manje je kobna od nasilja, jer ne porem ećuje javni red.« Treba uostalom konstatirati da u ovim »novim zemljama«, gdje je država »neophodna starateljica«, diktatorski režimi kad 57

uspiju da osiguraju red nekoliko godina, uopće ne sm etaju ekonomskom razvitku. Eksploatacija m dnih bogatstava Meksika bila je organizirana za vrijeme predsjednikovanja Porfirija Diaza. U Venezueli je predsjednik Gomez posvetio svu svoju pažnju rudnicima bakra i zlata, izvorima nafte i povećanju proizvodnje kave. Ali tu strana društva i u jednom i u drugom slučaju drže u rukama eksploataciju. Treba li za to okrivljavati diktatore? Zapravo se u državama gdje je politički režim napredniji ne postupa ništa drukčije. Argentina zahvaljuje svoj ekonomski prosperitet stranom kapitalu i stranim radnicim a koji su joj omogućili da proširi kulture žitarica u pam pasim a i da sagradi željeznice potrebne za prijevoz poljoprivrednih proizvoda prem a obali. Ako je Peru baš sada postao važan proizvođač bakra, trefaa to da zahvali stranoj inicijativi, a strani kapital je investiran također u eksploataciju čilske salitre. Bogatstvo Brazila vezano je za razvitak plantaža kave, koji je bio moguć jedino zbog uvoza evropske radne snage. Ovaj ekonomski preobraž aj proizvod je velikog kapitalizma, koji ubire i njegove profite. »Prosperitet« ne popravlja položaj narodnih masa, već ga, naprotiv, često pogoršava: u Meksiku npr. »liberalna« ekonomija, na koju se pozivaju priistaše Porfirija Diaza, ide na ruku porastu velikog zemljoposjeda, rastače indijanske seoske zajednice i tako dio seljaka lišava zemlje. Unatoč sličnosti ekonomskih sudbina i analogiji političkih režima, partikularizam je snažan. Književnost ga njeguje uzdižući osjećaj nacionalnog ponosa. ćak i m eđu republikam a šponjolskog jezika nem a ni traga naporu za razvijanjem kohezije. Nacionalizam se čak toliko više afirm ira koliko u svakoj državi autoritativna vlada guši političku anarhiju. Stoga i pogranične svađe neprestano dižu ovu braću po jezifcu jedne protiv drugih. Peru i Čile svađaju se čije su pokrajine Tacna i Arica. Osim toga je Peru zbog zemljišta u svađi s Ecuadorom i Bolivijom. Bolivija pak priželjkuje paragvajski teritorij Chaco. »španjolski kontinent«, tako piše neki francuski povjesničar, »stvara sebi prošlost nalik na staru Evropu vojničkog sjaja i povijesnih suparništava i saveza.« Ideja o solidarnosti španjolske Amerike samo je književna tema.

i 58

3. KANADAs Odvojen od Sjedinjenih Američkih Država potpuno konveni ionalnom granicom dominion Kanada nalazi se prema svom moćuom susjedu u delikatnom položaju. Nema sumnje da se kanadska područja brzo preobražavaju: zbog evropskog useljivanja stanovništvo je naraslo od pet i po m ilijuna godine 190J. na osam milijuna 1914; a zbog transkontinentalne željeznice penje se ubrzanim tempom cijena ravnice na sjeverozapadu. Ali ova zemlja nije i a/novrsna samo u ekonomskom pogledu nego i u pogledu stanovništva. Iako francuski Kanađani brojno ne jačaju novim useljivanjem svojih sunarodnjaka, ipak jakim natalitetom čuvaju svoje injesto u životu zemlje: godine 1871. sačinjavali su 31% stanovništva, 1911. bilo ih je još 28%. Britanski element je pretežan, ali bez kohezije: pored Engleza i šk o ta ima i mnogo Iraca. »Novi« nseljenici, m edu kojim a Skandinavci i Slaveni zauzimaju važno uijesto, sačinjavali su 1911. 18% stanovništva, i to su uglavnom oni koji većim dijelom naseljavaju »nove« pokrajine na sjeverozapadu. Kako da se od ovog stanovništva različitog po jeziku i po vjeri stvori kanadska »nacija«? Istina je da se slavenski useljenici poenglezuju prilično brzo, ali česte su nesuglasice između engleskih i l'rancuskih Kanađana zbog škola i vjere, što je obadvoje povezano s problemom pokrajinske autonomije. U okviru kanadske lederacije, čiji je statut donesen godine 1867, svaka pokrajina ima /akonodavnu skupštinu, kojoj pripada organizacija pravde, socijalnog osiguranja, javnih radova i nastave. Francuski Kanađani imaju dakle u pokrajini Quebecu, gdje se nalazi većina, mogućnost tla školsko pitanje urede po svojoj volji. Ali u zapadnim pokrajinama — u Manitobi, Alberti i Saskatchewanu — gdje su jezgre Irancuskih Kanađana izolirane usred engleskog ili poengleženog stanovništva, katoličko svećenstvo traži pravo da osniva na teret |)okrajinskog budžeta pored engleskih i francuske škole. Kad je luj zahtjev odbijen, štam pa u Ouebecu svaljuje krivnju na federalnu vladu, koja uzalud nastoji da predloži kompromis. Stvar liočinje izazivati političku uznemirenost koja, iako nije naročito nzbiljna, održava u francuskih Kanađana stav nepovjerenja prema saveznoj vladi. »Francuski blok« opire se ujedinjenju zemlje. l)ok se u Sjedinjenim Američkim Državama stanovništvo veoma 3 LITERATURA. — Osim povijesti o K anadi — naročito: Cambridge H istory of Ihe British Em pire, VI sv.: Canada and Newfoundland (Cam bridge 1930) — i knjige: J. Bruchesi, H istoire du Canada pour tous, II sv. (M ontreal 1935) i F. Roz, Vue KĆnerale de V histoire du Canada (Pariz 1934), za opću orijentaciju u problem im a treba pogi’edati knjigu Andrea Siegfrida, Le Canada, puissance internationale (Pariz 1936.

59

različitog porijekla topi u kotlu američkc civilizacije, u Kanadi postoje dvije usporedne civilizacije, engleska i francuska. Gdje da se nađu elementi kanadskog patriotizm a, kanadske »nacionalne svijesti«? I zar se onda vlada ne m ora bojati da privlačna snaga Sjedinjenih Američkih Država ne djeluje u nutar ovog nesložnog stanovništva? Ali opasnost je mnogo m anja nego što se to može na prvi pogled činiti, jer francuski Kanađani nem aju iredentističkih namjera: oni se protive »američkim« običajim a i svjesni su da bi kao katolici francuskog jezika bili sam o neznatna m anjina satrta u ogromnoj masi Jenkija ako bi slučajno Sjedinjene Američke Države progutale kanadsku federaciju. Zato se i drže lojalno prem a britanskoj kruni, prem da prem a Englezima ne osjećaju ni povjerenja ni sim patija. Ali privlačnost Sjedinjenih Država možda je osjetljivija na području ekonomskih interesa. Kanada prodaje poljoprivredne proizvode, a uvozi industrijske. Politika vlade u Ottawi išla je godine 1898. na ruku uvozu engleske robe, priznavši Veldkoj Britaniji preferencijalnu tarifu. Ali 1910. stupio je kanadski predsjednik vlade Sir W ilfrid Laurier u trgovaoke pregovore sa SAD, koje su zbog brzog porasta stanovništva željele da kupuju u Kanadi namirnice. Prijedlog ugovora zaključenog između obje zemlje predviđa da uvoz kanadskih poljoprivrednih proizvoda u Sjedinjene Američke Države bude oslobođen carinskih taksa a da za uvoz industrijskih proizvoda iz SAD u Kanadu budu određene samo um jerene pristojbe. Ali je Laurierova politika naišla među Kanađanima na vrlo živu opoziciju, čiji su motivi bili političke prirode. Novi carinski režim, kažu protivnici m inistra predsjednika, olabavit će ekonomske veze između Kanade i Velike Britanije i povećati u zemlji utjecaj Sjedinjenih Američkih Država. Žito iz »prerije« m jesto da se preko M ontreala izvozi u Evropu, ići će prem a jugu; kanadski trgovački putovi, orijentirani od istoka prema zapadu, uništeni su. A postojanje ovih putova stvara zajednicu interesa između kanadskih provincija. Kakve će biti posljedice za nacionalno jedinstvo? Opozicija je sm atrala da će ovaj sporazum dovesti do toga da SAD postepeno »apsorbiraju« Kanadu. Da bi slomio taj otpor, Laurier je raspustio parlam ent. Ali uzalud, jer je bio prisiljen da demisionira, pošto su ga na izborima porazili engleska Konzervativna stranka i francuski Kanađani. Laurierov pad poprim io je izgled m anifestacije lojalnosti Britaniji. Novi predsjednik vlade Borden izjavio je da je sudbina Kanade »apsolutno i neopozivo« povezana sa sudbinom Velike Britanije. 60

/

PETO POGLAVLJE EVROPSKE

DRŽAVE

O D 1904. D O 1914.1

Razvitak Evrope na početku XX stoljeća pokazuje jednu zajedničku crtu: napredak Jiberalnih i dem okratskih ideja i ustauova. Ovaj napredak pospješuje djelovanje dviju sila kojih važimst počinje da se afirmira: socijalističkog pokreta i pokreta nai ionalnosti, koji su obadva »revolucionarni«. Jedna od ovih snai'.i rezultat je ekonomskog razvitka i napretka industrijske kon/*/, koje sačinjava IX sv. djela Histoire de France contemporaine od E . Lavisšea

61

još uvijek u velikoj m jeri upravljaju borbam a stranaka i daju im originalnu fizionomiju. Ekonomski život u Francuskoj nije bio toliko duboko promijenjen industrijskim razvitkom kao ekonomski život u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Proizvodnja je svakako znatno napredovala. »Industrijsko stanovništvo«, tj. radnici bazične industrije, prerađivačke industrije i industrije transporta, povećalo se za deset godina od 5,640.000 godine 1901. na 7,840.000 godine 1914. Ovaj je razvitak, kao i svagdje drugdje, popraćen tendencijom za koncentracijom poduzeća, koja povlači za sobom opadanje obrta i kućne radinosti; ali ovo kretanje, koje je vrlo jako u tekstilnoj industriji i m etalurgiji, teče sporije u drugim granama industrije. Francuska proizvodnja pridaje značenje luksusnim artiklim a, koji traže vješte radnike, a ovo je obilježje barem djelomično štiti od pretjeranosti serijske proizvodnje. Poljoprivreda je sačuvala svoju važnost u nacionalnoj ekonomiji; nije je ugušio napredak industrije, kao što je to, među ostalima, u Velikoj Britaniji. Poljoprivredno stanovništvo se do(Pariz 1921). — Opće povijesti III republike često su suviše sum arne za ovo razdoblje: Maxime Petit, Histoire đe France: la 3° Republique (Pariz 1938); J. H eritier, La 3e Republique (Pariz 1936), sporne vrijednosti; J. Bainville, La 3e Republique (Pariz 1935); R. David, La 3C Republique (Pariz 1934); G. Bourgin, La 3e Republique (Pariz 1939, u »Collection Arm and Colin«). Knjige D. W. Brogana, The đevelopm ent of mođern France, 1870—1939 (London 1940) i F. Goguela, La politique des partis sous la 3° Republique (Pariz 1946 , 2 sv.; I sv. sugestivne su. Osim toga treba za povijest ideja i političkih stranaka pogledati: A. Siegfried, Tableau politique de la France de l ’ Ouest (Pariz 1913) i od istog autora, Tableau des partis en France (Pariz 1930); A. Soulier, L 'in sta b ilite ministerielle sous la 3e Republique (Pariz 1939); Thibaudet, Les ideee politiques de la France (Pariz 1932); za vjerska pitanja, Debidour, Histoire des rapports entre l ’ Eglise et l' £ ta t (Pariz 1910), pisano s antiklerikalnoga gledišta, i Lecanuet, Les signes avant-coureurs de la Separation (Pariz 1930), koje zastupa katoličko gledište; za socijalna pitanja, djela Paula Louisa, naročito: Histoire du socialisme en France de la Revolution đ nos jours (Pariz 1925); A. Zevaes, Le socialisme en France depuis 1904 (Pariz 1934); Ed. Dolleans, Histoire du m ouvem ent ouvrier, I I sv . (Pariz 1939); F. Challaye, Syndicalism e revolutionnaire et syndicalisme reform iste (Pariz 1909); E rnst Posse, Der M arxismus in Frankreich (B erlin 1930); G. Jouhaux, Le syndicalisme et la C. G. T. (Pariz 1920). Za ekonom ska p itan ja pogledati naročito Ch. Rist (i drugi), De la France d ’ avant-guerre č la France d ’ aujourd’ hui. Vingt-cinq ans d' evolution de la structure ćconom ique et sociale frangaise (Pariz 1939) koja daje opći pregled položaja god. 1914. Dodati tome i Louis Pommery, Apergu d' histoire economique contem poraine, 1890— 1919 (Pariz 1925). K njiga Auge-Laribea, L ' agriculture pendant la guerre (Pariz 1925), sadržava u prvom poglavlju korisne podatke o razdoblju 1900—1914. Ali za pitanja koja se odnose n a in dustrijsku proizvodnju ostaje i dalje osnovno djelo E. Levasseur, Questions ouvrišres et industrielles sous la 3C Republique (Pariz 1909). T reba napokon pogledati i biografije, naročito: H. Levy-Briihl, Jean Jaures (Pariz 1924) i G. Suarez, Aristide Briand (Pariz 1938, 2 sv.), koje sadrži dokum ente; za razdoblje 1912—1914, R. Poincare, Au service de la France. N euf annees de souvenirs (Pariz 192£, I—III svezak) važno je djelo.

duSe sm anjuje, ali sporo. Od zemlje živi još osam i pol milijuna l|iic!i, a om jer seljaka prem a cjelokupnom stanovništvu jest 44°/o. Sinanjivanje radne snage izravnava se s napretkom m etoda kulliviranja, koji omogućuje povećanje uroda po hektaru. Broj seIjačkih posjednika stalno raste i godine 1912. iznosio je otprilike .',400.000. Veleposjed opada. Opada i broj nadničara i poljoprivicdnih radnika: »seoski proletarijat« postoji u Francuskoj samo n nekim pokrajinam a, gdje priroda kultura traži brojniju radnu ■•iiagu. U cjelini broj poljoprivrednika koji rade za svoj račun — posjednika ili zakupnika — prelazi broj poljoprivrednih radnika I seljačkih slugu. Ovakav položaj svojstven je francuskoj privredi, i on je sa socijalnoga gledišta element stabilnosti. Ukratko, iako je napredak^razmjene i vanjske trgovine u Fran( nskoj sporiji nego u isto vrijeme u nekim velikim susjednim držnvama, ekonomski život zemlje je uravnoteženiji. Francuska iuoizvodnja ovisi mnogo m anje o prilikam a na svjetskom tržištu i mnogo m anje osjeća utjecaj vanjskih kriza. Premda je Francuska, zemlja ekonomske ravnoteže, sačuvala u (ipćem razvitku svijeta ritam kojim nisu uvijek obdareni njezini Misjedi, ona je zato u političkom životu osjetljivija na utjecaje •.l;inovitih idejnih strujanja. Osjećaj za pravdu i smisao za neza\ isnost pojedinca dio su njezine intelektualne baštine, a zaokupljenost m aterijalnim problemima ne sprečava masu da sačuva sklonost /.i entuzijazam. Strasti koje je u zemlji razbuktala Dreyfusova nl'era dokaz su toj tvrdnji. I ta je »afera« i dalje, dugo još pošto |c završena u sudskom pogledu, predm et sukoba političkih shvacailja i postavlja demarkacione linije između stranaka. U biti tih ukoba nalazi se vjersko, ili tačnije klerikalno pitanje, koje rasl>aljuje politički život; sukob između republikanskog ideala i utje( aja klera koji traje sve tamo od prvih godina republike krenuo jc od godine 1901. dalje lošim putem . Vjerska politika u zemlji u M cdištu je izbornih borbi. Ove opće, ekonomske i vjerske prilike objašnjavaju formiranjc stranaka. Prevlast je od godine 1902. pripadala radikalima, koji su je sačuvali do svjetskog rata. Radikalni program se u općim crtam a i dalje nadahnjuje program om koji je form ulirala i cpublikanska opozicija potkraj Drugog carstva. Na početku XX stoljeća bili su neposredni zahtjevi: financijska reform a sa uvodcnjem progresivnog i globalnog poreza na dohodak i odvajanje crkve od države. Birači ove stranke, koji se regrutiraju m edu sitnom buržoazijom, među činovnicima i u seljačkim masama južnih pokrajina, nisu homogeni ni u socijalnom pogledu, ni u pogledu ekonomskih interesa, ali se sastoje ponajprije od onih koji su u pokrajini i na selu protivnici klerikalnog utjecaja. Postoja63

nost ovih antipatija jest i bit će jedna od karakterističnih crta lokalnog političkog života. Na desno od Radikalne stranke, um jerene republikanske grupe i konzervativci nisu homogeni. Stranke centra bliske su tradiciji »oportunista«, dok Liberalna akcija, koja vodi borbu protiv antiklerikalne politike radikala, okuplja katoličke članove. Na lijevo od radikala napreduju socijalisti. Zbog taktićkih i ličnih razilaženja bili su dugo podijeljeni na frakcije. Jedinstvo socijalista ostvareno je tek u travnju 1905. na pritisak Internacionale. Odluke socijalističkog kongresa nalažu partijskim izabramm predstavnicim a u Parlam entu da uskraćuju »vojne kredite, kredite za kolonijalna osvajanja« i da ne izglasavaju cjelokupni budžet; zabranjuju im dakle sudjelovanje u vlasti. Ali prem da je partija godine _1905. imala samo 35.000 članova, našla je u masi birača prigodnu pomoć koja joj je bila omogućila da je u Parlam entu, ili barem Poslaničkom domu, imala ozbiljan utjecaj. Ličnost njezina vođe mnogo znači u ulozi koju igra socijalistička parlamentarna grupa: Jean Jaures uživa onaj ugled koji osiguravaju govornički talent, širokogrudnosti i žar uvjerenja. Kao filozofa vodi ga takav nazor na svijet koji mu omogućuje da podiže nivo debata; kao plemenit duh zna izražavati ljudske patnje; kao idealist um ije izgraditi sistem, a kao parlam entarni taktičar protivi se m etodam a nasilja i jalove opozicije. Da bismo dobili potpuniju sliku o snagama koje upravljaju franouskim političkim životom, treba da pogledamo, naposljetku, i izvan parlam enta. Oba pokreta koje tu prim jećujem o nalaze se u takvoj apsolutnoj suprotnosti da se njihovo čak i slučajno uspoređenje čini neobičnim; pa ipak obadva im aju zajedničku crtu: preziranje parlam entarnog režima. Na jednoj strani nalazi se Francuska akcija (L’Action frangaise), koja datira od godine 1898. To je »nacionalna« stranka koja hoće jakom vladom »stvoriti jaku Francusku«. U svom spisu »Anketa o monarhiji« (Enquete sur la monarchie) Charles Maurras joj je stvorio i doktrinu. Republikanska vladavina dovodi, po njegovu uvjerenju, do »anarhije« i do »tiranije« — do anarhije odozgo zbog nedostataka parlam entarnog režima, do tiranije odozdo zbog birokratske centralizacije koja je baština Napoleona I. Lijek tome bila bi »nasljedna, antiparlam entarna i decentralizirana« m onarhija. Ostavljajući po strani ekonomska i socijalna pitanja, ovo učenje bavi se samo organizacijom državne vlasti. »Politika prije svega.« Ova stranka nema kandidata za zakonodavne izbore, a računa na uspjeh samo pomoću nasilja, priprem ljenog

ijom energične manjine. Broj njezinih pristaša jako je ograuu en, a njezin utjecaj u političkom životu neznatan. Kao druga krajnost pojavljuje se u radničkim krugovima re\ olucionarna sindikalistička doktrina, čija je praktična djelatnost i li' kako značajna. Od godine 1895. dalje im aju savezi i konfedei iu ije sindikata na čelu jedinstven organ, Opću konfederaciju rail.i (Confeđeration generale du travail, ili skraćeno C. G. T.), koja •■l 1 1 |’lja veliku većinu sindikalno organiziranih radnika. Ova korl'iiiiitivna akcija im a samo mali broj radnika, 6% svih najam nih i.uliiika, 13 ili 14% m dustrijskih radnika. Unatoč relativnoj broj■'inoj slabosti, ili bolje: zbog ove slabosti sindikati igraju aktivnu nlitgu, jer se njihove pristaše regrutiraju m eđu najžešćim i najl'iifbenijim elementima. Francuski sindikalni pokret utvrdio je l'oiline 1906. na kongresu u Amiensu principe svoje djelatnosti. I’ii'/ire politička sredstva i neće da veže svoju djelatnost za djel.iluost socijalističke parlam entarne grupe: Opća konfederacija raAli hoće li ta neutralnost potrajati? U prvim danim a sukoba pitao se Vilim II ne bi li bilo još moguće uvući Italiju u rat. Riječi talijanskih službenih krugova, i vojničkih i diplomatskih, nisu obećavale velikih nada: Italija je prikrivenim riječim a čak dala razum jeti da bi od Austro-Ugarske m ogla1tražiti ustupanje Južnog Tirola. Zapravo talijanska je diplomacija već tada nastojala saznati što bi mogla dobiti od Antante ako bi intervenirala protiv svojih saveznika. Trećeg kolovoza talijenski je am basador u Petrogradu poduzeo kod Sazonova značajne korake: on se pita, rekao je, ne bi njegova vlada mogla u zamjenu s V. str. 175.

194

za svoju intervenciju steći »prevlastan položaj« na Jadranu. Sazonov je stekao dojam da se radilo o ozbiljnom prijedlogu; smjesta je obavijestio Francusku i VeJiku Britaniju. Otada je Antanta pomišljala na zadovoljavanje talijanskih zahtjeva. Balkanske zemlje bile su predm et neposrednijih zaokupljenosti. Ratovi 1912. i 1913, koji su potpuno izmijenili kartu poluotoka, ostavili su za sobom m ržnju i osvetljivost; sporazum u Bukureštu (10. kolovoza 1913), koji je potvrdio poraz Bugarske, pobijeđena država nije prihvatila. Srbija je bila zaraćena; bilo da pobijedi lli ne pobijedi, bilo da ostvari teritorijalno povećanje, ili da bude raskomadana, bilo je sjgurno da će se nestabilna ravnoteža uspostavljena 1913. izmijeniti. Strah i pohlepa bili su, dakle, probuđeni. Diplomacija država koje su ratovale našla je pogodan teren. Ulazak u rat jedne balkanske države mogao je, dakle, odigrati važnu ulogu ne samo za sudbinu austrougarske borbe protiv Srbije, već i za operacije na ruskoj fronti. U vojničkom pogledu bila su uostalom sredstva ovih država veoma različita: Turska je sa svojih 21,000.000 stanovnika imala mnogo važniji »rezervoar ljudi«, ali je još samo s jednom nogom stajala u Evropi. Rum unjska (7,500.000 stanovnika) mogla je baciti u borbu značajne snage. Grčka (4,800.000 stanovnika) i Bugarska (4,700.000 stanovnika) značile su teoretski silu otprilike jednaku sili Srbije; ali bugarska arm ija (uspjeh koji je bila postigla za vrijeme prvog balkanskog rata to je pokazao) bila je kudikamo superiornija od grčke. Stav svake od tih država prem a evropskom sukobu bio je određen interesima, sim patijam a ili obavezama za koje nije suvišno da ih spomenemo. Rum unjska je bila zaključila godine 1883. ugovor o obrambenom savezu s Austro-Ugarskom koji ju je obavezivao da intervenira ako bi Dvojna m onarhija bila napadnuta »bez direktnog izazova s njezine strane« na dijelu njezina teritorija »koji graniči s Rumunjskom«. Ali poslije drugog balkanskog rata prom ijenila se rum unjska politika zbog sim patija koje je bečka vlada bila pokazala prem a Bugarima. A s druge strane, postojao je širok rum unjski iredentizam. Nacionalne težnje mogle su se okrenuti bilo prema ruskoj Besarabiji, bilo prem a austrougarskim teritorijim a gdje je živjela značajna rum unjska m anjina: u Sedmogradskoj, Bukovini i Banatu. Posljednjih dana srpnja 1914. vlada u B ukureštu bila je salijetana sa svih strana: Centralne sile nudile su joj osvajanje Besarabije ako ispuni ugovor o savezu; a Antanta je isticala da bi priključenje Sedmogradske zadovoljilo »nacionalni ideal«. Rumunjska vlada je čekala. Trećeg kolovoza Krunsko se vijeće nakon dramatične debate odlučilo za neutralnost. Ali dokle? Zar će Rum unjska propustiti prigodu da zadovolji svoje težnje? Sukobile su se dvije sile. Javno m išljenje, koje su hrabrili neki najutjecajniji političari, 195

bilo je velikim dijelom neprijateljski raspoloženo prem a Austro-Ugarskoj, čiji je predstavnik u B ukureštu grof Czernin osjećao da se oko njeg'a uzdiže »val mržnje«. Kralj Karol, iz dinastije Hohenzollerna, bivši pruski oficir, bio je odlučan pristaša Centralnih sila; nije mogao pridobiti svoje m inistre, niti se povesti za »nagnućem svog srca« i poslati svoju vojsku da se bori u redovima Trojnog saveza; ali usJuge koje je učinio zemlji u gotovo pedeset proteklih godina osiguravale su mu dovoljan autoritet da se mogao opirati onima koji su htjeli odvući Rum unjsku u tabor Antante. Bugarska, potučena ljeti 1913, nije izgubila nadu u osvetu: bacala je pogled na Dobrudžu, koju je m orala ustupiti Rum unjskoj, a gledala je naročito prem a grčkoj i srpskoj Makedoniji. Evropski rat i opasnost koja' je od Austro-Ugarske prijetila Srbiji bili su dakle za bugarsku politiku povoljne okolnosti. Hoće Ii se njim a okoristiti da napadne Srbe? Centralne sile su je podbadale; stvorile su projekt ugovora o savezu, koji su podnijele Sofiji 29. srpnja. Ali Rusija je bdjela: pozvala se na historijsku tradiciju, na slavensku solidam ost; dala je na znanje da će Bugarska dobiti naknadu u Makedoniji ako pobjednička Srbija na sjeveru i zapadu ostvari teritorijalno povećanje. Tako je bugarska vlada sm atrala korisnijim da sačuva »neutralnost iščekivanja«; htjela je »uhvatiti vjetar«. Ali bilo je sigurno da neće propustiti priliku da u svoju korist riješi pitanje Makedonije. Iza predsjednika vlade Radoslavova ostao je car Ferdinand pravi gospodar vanjske politike. Grčka je poslije drugog balkanskog rata anektirala područje Seresa, Drame i Kavale i htjela ga obraniti od bugarske pohlepe. Ako je gledala dalje, trebala je misliti na grčko stanovništvo koje živi u istočnoj Trakiji, na turskom teritoriju, na otocima Egejskog m ora, pod turskim gospodstvom ili talijanskom ekupacijom i najzad u Maloj Aziji. Grčka »velika ideja« sadržavala je u sebi sukob s Turskom, sukob koji se činio vjerojatnim jedva mjesec dana prije svjetskog rata. S druge strane, bio je još uvijek na snazi ugovor o savezu između Grčke i Srbije zaključen, 7. lipnja 1913. u očekivanju drugog balkanskog rata: »casus foederis« počinje da se ispunjava ako jednu od dvije države napadne Bugarska. Međunarodne obaveze Grčke morale bi je dakle prikloniti Antanti: takva je bila politika predsjednika vlade Venizelosa. Ali kralj Konstantin je bio šurjak Vilima II; njegov boravak u berlinskoj Vojnoj akademiji ostavio je u njem u ponekad bojažljivo poštovanje prem a njemačkoj sili. Ova oprečnost pogleda bila je zamršena i čak je njome dom iniralo lično rivalstvo: Venizelos je htio nam etnuti svoja shvaćanja uz pomoć parlam entarne većine, a autoritativni kralj nije se htio odreći osobnog vođenja politike. Ali sukob te dvojice ljudi nije odmah izbio. Venizelos, kome se Srbija obratila mol196

bom potkraj srpnja, odgovorio je da neće dopustiti napad Bugara protiv Srba, je r bi bio povrijeđen Bukureštanski sporazum, a!i, dok Bugarska ne intervenira, sm atra da, pridržavajući se dobronam jerne neutralnosti, vrši »svoju dužnost prijatelja i saveznika«. Konstantin, izvrgnut energičnim i prijetećim molbama Vilima II, koji se obraćao »svom kamaradu«, »njemačkom maršalu«, »šurjaku«, i koji je tražio intervenciju na strani Centralnih sila, bez koje »će sve biti raskinuto« između Njemačke i Grčke, odgovarao je uvjeravajući o »svojim ličnim simpatijama« za Njemačku, ali izjavljujući da je neutralnost prijeko potrebna, jer »je Sredozemlje izručeno na milost i nemilost ujedinjenoj englesko-francuskoj mornarici«. Neutralnost u očima Venizelosa »nije bila politika«; to je bilo privremeno sredstvo, korisno dok Grčka ne nađe prigodu da zadovolji svoje nacionalne aspiracije. Po kraljevim shvaćanjima ona je odgovarala osnovnim interesim a zemlje. Od svih balkanskih država samo se Turska potajno odlučila. Njezina vlada, kojom je zapovijedao M ladoturski kom itet, naginjala je Centralnim silama, za koje se činilo da imaju vojnu premoć. Već 22. srpnja ponudio je Enver-paša Njemačkoj tursko savezništvo. Pregovori, koji su se po naredbi Vilima II vodili na brzu ruku, doveli su 2. kolovoza do potpisivanja ugovora usm jerenog protiv Rusije. Ali turska vlada, čiji su neki članovi protestirali protiv opsega obaveza koje je preuzeo Enver-paša, nije se usudila objaviti rat dok ne završi svoje vojne priprem e. Za sada je Velikoj Britaniji najavila svoju želju da sačuva neutralnost. Ako su balkanske države i Turska, unatoč obavezama koje je potpisala, i sm atrale razboritim da zauzmu stav iščekivanja, bila je njihova neutralnost ipak labava: m otrile su borbu koja je započinjala između velikih sila i čekale da u toku događaja nađu zgodnu priliku i iskoriste je.

DRUGO POGLAVLJE BORBE

U GODINI

1914.1

N eprijatelji su se našli jedni nasuprot drugima na tri fronte: od švicarske do Sjevemog m ora francuske su arm ije na lijevom krilu podržavale belgijska vojska i Britanski ekspedicioni korpus; od Baltičkog m ora do rum unjske granice pružale su se ruske armije; uz Dunav i Savu koncentrirala se mala srpska vojska. Austro-Ugarska i Njemačka imale su svaka dvije fronte: prva protiv Srba i Rusa, a druga protiv Rusa i protiv Francuza, Engleza i Belgijanaca. Između arm ija Centralnih sila mogla se uspostaviti direktna veza i moglo se pristupiti prem ještanju snaga. Naprotiv, fronte koje su sačinjavale vojske Antante bile su odvojene. Uostalom, na početku rata nisu mogle imati istu ofenzivnu vrijednost. Francuska vojska 1 LITERATURA — Bibliografija je tako obilna da je neophodno da se ovdje ograničimo na najvažnije upute. Za operacije na zapadnoj fronti treba osim već citiranih zbirki pogledati među svjedočanstvima M emoires du marćchal Joffre (Pariz 1932, 2 sv.); general Lanrezac, Le plan de campagne frangais et le prem ier mois de la guerre (Pariz 1920; 2. izd. 1930); m aršal French, 1914 (London 1919; francuski prijevod, Pariz 1919); general Huguet, L ’intervention militaire britannique en 1914 (Pariz 1926); general Spears, Liaison 1914. A narrative of the great retreat (London 1931); general von Btilow, Mein Bericht zur M arneschlacht (Berlin 1919); general von Kiihl, Der Marsch auf Paris und die Schlacht am Ourcq, 1914 (Berlin 1919; 2. izd. 1929). Izm eđu mnogih kritičkih studija: R. Kann, Le plan de campagne allemand de 1914 et son exćcution (Pariz 1923); Jules Isaac, Joffre et Lanrezac. E tude critique des tćmoignages su r le rdle de la 5e arm će (Pariz 1922); W. Groner, Der Feldherr w ider Wil~ len. Operative Studien iiber den W eltkrieg (Berlin 1931). Za operacije na istočnoj fronti s ruskog stajališta: general Daniloff, La Russie dans la guerre mondiale (Pariz 1925); general Golovin, Iz istorii kampanii 1914 goda na russkom fronte (Prag 1925—1930, 2 sv.) i od istog pisca, Russian war plan of 1914, u Slavonic Rewiew travanj 1934, str. 564—584; La bataille de Galicie, 1914 u Revue m ilitaire ttangaise, god. 1934, str. 220—250. i 281—301; s austrougarskoga gledišta: Conrad von Hotzendorf, Aus m einer Dienstzeit, V sv. (Bcč 1929); W. Foerster, Briefe und. Aufzeichnungen des General-Feldmarschals A. von M ackensen (Leipzig 1938); Th. von Schafer, Tannenberg (Oldenburg 1927); J. von Kurenberg, R usslands Weg nach Tannenberg (Berlin 1934); R. von W erth, Tannenberg (Pariz 1935), prijevod s njem ačkog; na francuskom : J. Argueyrolles, Le coup de dćs de Tannenberg (Pariz 1937) i Jean Savant, L ’ćpopee russe (Fariz 1945), koja izvanredno dobro obrađuju ulogu Rennenkampfa.

198

mogla je koncentrirati svoje snage već trinaestog dana mobilizacije; ali je mogla tem eljito zaposliti svoje lijevo krilo tek pošto je uspostavila vezu s Englezima. Srpska vojska, prepuštena svojim vlastitim snagama, znala je da austrougarska kom anda može baciti protiv nje značajne efektive; stoga je od samog početka bila prisiljena da se drži u defenzivi. Ruskoj vojsci smetala je sporost njezine mobilizacije. Ti opći uvjeti objašnjavaju borbene planove. i. BORBENI PLANOVICentralne sile su s dovoljnom vjerojatnosti znale kakve će snage njihovi protivnici ubaciti u borbu; kako neprijatelj neće moći s jedne fronte na drugu prem ještati svoje čete, one će im ati potpunu slobodu za izbor m jesta gdje će zadati svoj glavni udarac. Njemački je generalštab već prije petnaest godina odredio svoju tezu. Na istočnoj fronti, gdje će ruska vojska postati opasna tek nakon nekoliko sedmica, ostavlja se Austro-Ugarskoj zadatak da povede prve bitke; sam će koncentrirati samo minimum potrebnih snaga da se zaštiti istočna Prusija: 9 divizija pješadije i 12 brigada Landwehra. Na zapadnoj fronti rasporedit će sve ostale svoje trupe: 78 divizija pješadije i 10 divizija konjice. Tu će nastojati da postigne »ođluku«. Da bi to brzo uspjelo, m ora izbjegavati da napada liniju francuskih istočnih tvrđava, iza kojih će francuska kom anda zacijelo koncentrirati svoje snage i izvršiti »širok strategijski obuhvat«: povreda belgijske neutralnosti bila je, dakle, uvjet njegova plana. Schlieffen, šef generalštaba do 1905, odlučio je već 1900. da njemačko desno krilo pređe preko belgijskog teritorija. Njegov nasljednik Moltke zadržao je istu glavnu zamisao. »Jedino maršem preko belgijskog teritorija možemo se nadati da ćemo moći napasti i tući francusku vojsku u nezaštićenoj ravnici«, pisao je 19J3. šef generalštabnog ureda za operacije, pukovnik Ludendorff. General Moltke računao je — a to je rekao istim riječim a svom austrougarskom kolegi u svibnju 1914 — da će mu ova ofenziva na zapadnoj fronti omogućiti da u šest sedmica »svrši s Francuskom« i da onda glavninu svojih snaga okrene prem a Rusiji. Za ostvarenje tog plana postojala su dva uvjeta: da uspiju privremeno zadržati Ruse i nastupiti prem a Francuskoj svom mo2 LITERATURA — O francuskom planu (plan X V II): A. Morizet, Le plan X VI I . Čtude sur l ’incapacite de l'etat-major (Pariz 1920); E. D esbriere, La genese du plan XVI I , u la Revue d'histoire de la guerre mondiale, god. 1923, str. 97—118; J. Revol, Le plan XVI I . E tude stratćgique (Pariz 1920); o planu Moltkca, osim citiranih djela pogledaj: H. von Staabs, Aufm arsch nach zwei Fronten (Berlin 1925).

199

gućom brzinom. Istočna fronta, to je njemački generalštab dobro znao, naći će se u teškom položaju; bilo je dakle prijeko potrebno da Austrijanci tam o prebace veći dio svojih divizija, m jesto da se povode za svojim instinktom tražeći u ofenzivi na Srbiju, kao na slabijeg neprijatelja, odlučni uspjeh. ćak ni u tom slučaju Centralne sile nikako neće moći postaviti nasuprot ruskim arm ijam a više od 50 divizija (41 austrougarsku i 9 njem ačkih). Unatoč brojčanoj inferiornosti išlo se za tim da se iskoriste prednosti brže mobilizacije i koncentracije za napad na neprijatelja prije nego što je grupirao sve svoje snage i da se tako preventivnom akcijom odgodi ruska ofenziva. Napad na zapadnoj fronti imao je po m išljenju njemačkoga generalštaba sve izglede na uspjeh: 78njem aokih pješadijskih divizija (aktivnih i rezervnih) naći će se pred 83 divizije (72 francuske, 5 engleskih i 6 belgijskih), koje su, međutim, pod različitom komandom. Brojčana jednakost bit će dakle otprilike ostvarena. Žestina kojom će njemačke trupe nastupati učinit će sve ostalo: na jugu predjela Thionville (Diedenhofen)-Metz 16 divizija zaposjest će frontu Lorene i Alzasa; na sjeveru će nastupati sjeverno pokretno krilo od 52 divizije, koje će se oslanjati na Thionville. Desna strana ovoga pokretnoga krila igrat će odlučnu ulogu: preko Liegea i Bruxellesa stići će do francuskog teritorija sjeverno od Maubeugea; prem a predviđanjim a ona će pregaziti ljevicu francuskog dispozitiva i naći će pred sobom samo Britanski ekspedicioni korpus. N eprijateljske vojske bit će zaokružene i odbačene prem a jugu, zatim prem a jugoistoku i napokon natjerane u predjel gornje Seine. Kakvim planom su se snage Antante namjeravale oduprijeti ovom austro-njemačkom planu? Dobro su znale da će zapadna fronta m orati izdržati prvi napad Njemačke. Šefovi ruskog i francuskog generalštaba već su se u svojim predratnim razgovorima složiti u pretpostavci da će neprijatelj baciti »veći dio svojih snaga protiv Francuske«. Da se taj plan osujeti, postojalo je jedno jedino sredstvo: žestoka ofenziva jednog dijela ruskih snaga prije samog završetka koncetracije. Ako bude ugrožena njezina istočna fronta, mogla bi njem ačka komanda biti dovedena u položaj da oduzme pojačanja na svojoj zapadnoj fronti i oslabi prem a tome svoju veliku ofenzivu. Ruska je kom anda uskladila svoj plan sa svojim obavezama. Izuzevši snage koje je sm atrala potrebnim a da nadzire švedšku i Tursku, mogla je otprilike tri sedmice poslije objave rata raspolagati sa 74 divizije. H tjela ih je 45 koncentrirati na svojoj jugozapadnoj fronti, u južnoj Poljskoj i u Galiciji, nasuprot Austrijancima koji će im ati otprilike jednake efektive. Sa 29 ostalih form irat će dvije arm ije, čiji će biti zadatak da na 9 njemačkih divizija u

istočnoj Prusiji usm jere konvergentnu ofenzivu. Čak i prije nego što će raspolagati svim svojim divizijama, počet će kom andant tih dviju arm ija s napadom: m ora nastupiti već četrnaestog dana poslije mobilizacije, tj. tada kada po svoj prilici započnu prve velike bitke na zapadnoj fronti. Francuski kom andant, koji je uslijed talijanske neutralnosti mogao usm jeriti sve svoje snage prem a sjeveroistočnoj granici, bio se također odlučio na ofenzivu. Ali on je u svojoj procjeni protivnikova plana napravio bitnu pogrešku: iako je bio siguran u kršenje belgijske neutralnosti — od 1904. primio je u tom pogledu česte obavijesti koje nisu dopuštale nikakvu sum nju — bio je uvjeren da njemačko desno krilo neće prekoračiti rijeku Meusu. Zbog čega je uporno ustrajao u tom uvjerenju? Iz političkih i vojnih razloga. Ako ograniči svoju zonu akcije u Belgiji i uzdrži se od m arša ma Bruxelles i ugrožavanja flamanske obale, mogla se Njemačka nadati da se belgijska vlada neće opirati i da čak ni Engleska neće za to m ariti: »ograničena« povreda belgijskog teritorija bila bi s međunarodnoga gledišta m anje ozbiljna od potpune povrede. Zašto dakle da se pretpostavlja da će se njemački generalštab izlagati suvišnim opasnostima? Uostalom, pretpostavljalo se da za proširivanje svoga krila u pokretu prem a sjeveru od Meuse njem ačka vojska neće imati potrebnih snaga: francuski generalštab je potcjenjivao broj neprijateljskih rezervnih divizija i prevario se u ulozi koju je trebalo da one odigraju u prvim bitkama. Ova kriva pretpostavka navela je francusku kom andu da napravi plan koncentracije, Plan XVII, prem a kojem u su arm ije prve linije imale svoje glavne štabove u Rethelu, Verdunu, Neufchateauu i Ćpinalu. Dok je njem ačka vojska bacila prem a sjeveru od Thionvillea 52 divizije, imala je francuska vojska sjeverno od Verduna 31 diviziju. Osovina francuskih snaga bila je u Loreni. U »općoj direktivi«, utvrđenoj u veljači 1914, predvidio je general Joffre, ne primijetivši opasnost koja će pritiskivati njegov lijevi bok, dvije ofenzive, »jednu na desnoj strani između šumskog masiva Vogeza i Moselle nizvodno od Toula«; drugu »lijevo, sjeveno od linije Verdun-Metz«. U najvjerojatnijoj pretpostavci: naime, ako njem ačka vojska pogazi belgijsku neutralnost, bila bi ova druga ofenziva upravljena u sm jeru Florenvillea u belgijskom Luxemburgu. Obje ofenzive bile bi, dakle, usm jerene na teške predjele: u zonu Lorenskih bara i u Ardensku šumu. Obuhvatni pokret, koji su priprem ale njemačke arm ije, obilno je premašivao francuske đispozitive.

201

2. NEUSPJEH AUSTROUGARSKO-NJEMAČKOG RATNOG PLANA: MARNA’ General Moltke je računao da će za šest tjedana svršiti s francuskom vojskom. No, sredinom rujna njem ačka je vojska, pretrpjevši poraz, zauzela položaje na Aisni i Meusi koje će odsad željeti još samo da brani. Njemački plan je propao. Kako? Zašto? Prvi dio njemačkog m anevra razvijao se savršeno pravilno. Osamnaestog kolovoza — unatoč žestokom otporu Liegea, čija je posljednja utvrda pala 17. kolovoza, upravo na vrijeme da omogući izvršenje plana u predviđenom tem pu — počelo se desno krilo razvijati u Belgiji: I arm ija m arširala je prem a Bruxellesu, a II arm ija prem a Sambri, sjeverozapadno od Namura. Belgijska vojska, unatoč zahtjevu francuske komande da se sm jesti lijevo od rasporeda, kraj Engleza, radije je branila belgijsko tlo i zatvorila se u Antwerpen. Južno od Thionvillea držale su arm ije lijevoga krila (VI i VII) liniju Saara. Moltke je očekivao da će francuske snage početi ofenzivu u Loreni. Da bi pojačao svoje lijevo krilo, poslao mu je šest divizija Ersatzreserve (rezerve nove godišnje regrutacije) koje je dotada držao u pričuvi. Svakako bi bilo logično da sačuva ta pojačamja za krilo koje je nastupalo, jer se od njega očekivala odluka; ali Moltke nije bio čovjek velike smjelosti. Uostalom, položaj njegovih desnih arm ija činio mu se dovoljno dobrim da bi mogle izđržati i bez te pomoći. General Joffre se, međutim, držao svoga općeg plana. Tek 15. kolovoza je na uporni zahtjev generala Lanrezaca, koji je zapovijedao V arm ijom i koji je prim ijetio opasnost njemačkog obuhvatnog pokreta, odlučio da svoje lijevo krilo upravi prem a sjeveru u predjel Philippeville-Marienburg. Čak je od lorenskih arm ija oduzeo dva arm ijska korpusa i poslao ih na Meusu. Ta prom jena rasporeda nije bila dovoljna: nije uzimala u obzir I njem ačku 3 LITERATURA — O bitki na granicam a: general de Larđemelle, 1914. Le redressem ent initial (Pariz 1936); pukovnik Pugens, La maneouvre de Lorraine, u Revue militaire frangaise, god. 1934, str. 127—162. i 269—300. O bitki na Marni djelo G. Hanotauxa, La bataille de la Marne (Pariz 1922 , 2 sv.) bilo je pisano p rije objavljivanja dokum enata. Danas treba naročito pogledati m eđu mnogim drugim kritičkim studijam a djela pukovnika Koeltza, Le G. Q. G. allemand et la bataille de la Marrie (Pariz 1931); R. Villate, Foch a la Marne (Pariz 1933); pukovnik Lestien, L ’action du gćneral Foch a la bataille de la Marne, u Revue d ’histoire de la guerre mondiale, god. 1920, str. 113—141; E. B ircher, Die Krisis in der M arneschlacht (Bern 1927, 2 sv.); kapetan Lyet, Joffre,' Gallieni et les armees d ’aile gauche a la Marne, u Revue d ’histoire, koju je objavio generalštab vojske, god. 1938. str. 1—61; E. Cham ard, L ’armee Foch a la Marne. La bataille de M ondement (Pariz 1939); pukovnik Grasset, Les marais de Saint-Gond (Pariz 1936). Gallienijevi M emoires (Pariz 1920) daju korisne pođatke za razvoj bitke.

202

arm iju koja je m arširala od Bruxellesa prem a Monsu, daleko iznad Lanrezacova lijevoga krila. Unatoč neizvjesnosti zbog razvoja u Belgiji, nije se francuska kom anda odrekla dvostruke ofenzive koju je bila predvidjela. Osamnaestog kolovoza prodrJe su I i II francuska arm ija u njem ačku Lorenu. Istog dana je IV arm ija dobila zapovijed da prodre u belgijski Luksemburg u sm jeru Neufchateaua: glavni je štab računao da je neprijatelj morao, da bi rastegnuo svoje desno krilo, ogoliti centar; nadao se da će »ispremetati« njem ačke snage u m aršu kroz belgijske Ardenne, ugroziti tako komunikacije neprijateljskoga desnoga krila i prisiliti ga na povlačenje. U četiri dana bila je sudbina »bitke na granicama« odlučena: jedna za drugom propale su obje francuske ofenzive. Dvadesetog koJovoza sukobila se arm ija generala de Castelnaua na Sarru kod Morhangea s utvrđenim položajima; popustila je pred njemačkom protuofenzivom; povukla se prem a Grand-Couronneu lcod Nancyja. Dvadeset drugog kolovoza su prethodnice IV arm ije u Ardennima gotovo neočekivano došle u dodir s neprijateljem ; bio je to okršaj koji se sastojao od nekoliko izoliranih akcija. Unatoč svojoj brojčanoj nadmoći (angažirale su 160 pješadijskih bataljona prem a 122) francuske su se čete na šumskom terenu, gdje je komandiranje teško, iscrpljivale u uzaludnim napadima. Za trenutak je njemački centar popustio; ali dolazak jedne rezervne divizije popravio je položaj. Iste večeri bio je neuspjeh francuske ofenzive očit. Sutradan uju tro dao je general Langle de Cary zapovijed za povlačenje i poveo je čete prem a Meusi. Ali dok je francuski plan propao, njem ačka kom anda je svoj provodila: bila je to bitka kod Charleroia. General von Biilow, koji je kom andirao krilom (30 divizija), našao je nasuprot sebi samo Lanrezacovu arm iju potpomognutu desno jednom belgijskom divizijom kod Namura, a lijevo sa četiri britanske divizije: ukupno 19 divizija. Petu francusku arm iju, sakupljenu na jugu od Sambre, napala je 21. kolovoza na njezinoj fronti II njem ačka arm ija; ona se odupirala, ali ju je 22. kolovoza ugrozila na desnom boku III njem ačka arm ija, a sutradan na njezinu lijevom boku I arm ija, koja je upravo forsirala prijelaze kanala i zaposjela Mons na fronti koju su držali Britanci. Uveče 23. kolovoza Biilow se još nije osjećao pobjednikom: Sasima III arm ije pošlo je za rukom da prijeđu Meusu, ali su zaustavljeni protunapadom ; priprem ali su se na nov napor. Lanrezac nije čekao taj napad: zabrinut za svoje komunikacije — jer je neuspjeh IV arm ije u Ardennima otkrio prijelaze preko Meuse između Giveta i Mezieresa — bojao se da će biti opkoljen ako se zadrži. Povlačenje je bilo jedino sredstvo da spasi 203

svoju arm iju. Kad je pala noć, zapovjedio je da se bitka prekine i da počne povlačenje prem a Philippevilleu i Givetu. Na čitavoj Jiniji francuske su čete bile tučene. Svakako, njemačka komanda nije postigla odlučni rezultat kojem u se nadala: nije joj pošlo za rukom da smrvi francusko lijevo krilo, ali je računala da će to postići idućih dana. Dvadeset sedmog kolovoza Moltke je dao zapovijed za proganjanje. Dao je kao sm jer svojoj I armiji utok Oise u Seinu; II arm iji Laon i La Fere, a III, IV i V arm ija kretat će se prem a Chateau-Thierryju, Epernayu i Chalonsu na Marni. Treba goniti naprijed svom mogućom žestinom da se neprijatelju ne ostavi vremena da se sredi. »Za šest sedmica bit će cijela ta stvar likvidirana«, tako je izjavio njegov direktni suradnik, pukovnik von Tappen. Ali u trenutku kad se krilo u pokretu potpuno upustilo u progon, više nije imalo iste snage kao u bitki na Sambri: najprije je ostavilo pred Maubeugeom 3 divizije zbog opsade tvrđave; dvadeset šestog kolovoza je osim toga stavilo na raspolaganje višoj komandi4divizije (Gardijski rezervni korpus i XI korpus). Odluku da se oduzmu dva arm ijska korpusa od njegova desna krila, donio je šam Moltke uveče 25. kolovoza: upravo je doznao da njem ačka vojska u istočnoj Prusiji, ugrožena konvergentnim pokretom Rennenkampfovih i Samsonovljevih dviju ruskih arm ija, uzmiče prem a Visli nakon bitke kod Gumbinnena; dobio je od austrougarske komande hitnu molbu da pojača istočnu frontu. Uvjeren da francuska vojska više neće izbjeći porazu, Moltke je unatoč uvjerenju svojih suradnika mislio da može odgovoriti tom traženju. Bila je to ozbiljna odluka i teška pogreška. Njemački je glavni kom andant oslabio arm ije od kojih je tražio odlučan uspjeh. Ipak je zapovijed o proganjanju bila energično izvršavana. Čak i sa svojim smanjenim efektivima njem ačko desno krilo nije deset dana prestajalo da daje sve od sebe. Kom andanti I i II arm ije von Kluck i von Biilow imali su samo jedan cilj, kojem u su podredili sve drugo: zahvatiti lijevi bok neprijatelja i opkoliti ga. Da bi to uspjeli, nisu se 30. kolovoza predom išljali da izmijene pravce m arša utvrđene naredbom glavnoga kom andanta: m jesto da krene prem a Pontoiseu, spustila se I arm ija prem a jugu, a zatim prem a jugoistoku; m jesto da bi m arširala na Laon, II arm ija je m arširala na Reims. Moltke je to odobrio. Tri puta su za toga gonjenja oba njem ačka generala mislila da će uspjeti. Dvadeset šestog kolovoza je kod Cateaua I britanski arm ijski korpus, gonjen od neprijatelja, pokušao da se odupre. Budući da ga je I njem ačka arm ija ispreturala, jedva se izvukao 204

i nastavio povlačenje ubrzanim tempom. Dvadeset devetog je J'rancuska V arm ija ponovno otpočela ofenzivu da bi oteretila Britance i dala im odmora: u teškim okolnostima (bio je napadnut na svojoj desnoj strani upravo kad je u skladu sa zapovijedima glavnog štaba počeo akciju u sm jeru Saint—Q uentina), Lanrezac je zabilježio uspjeh kod Guisea; ali bio je prisiljen prekinuti bitku da ne bi bio opkoljen. Prem da je Kluck bacio svoje kolone preko Noyona prem a Compiegneu, Lanrezac je uspio da prijeđe Aisnu i da nastavi s povlačenjem prem a jugu. Trideset prvog kolovoza Kluck se ipak još nadao da će dostići neprijateljev bok: nepreikidno je tjerao svoje arm ijske korpuse preko Ferte-Milona i doline rijeke Ourcqa prem a Marni da bi pokušao zauzeti prije neprijatelja mostove kod Chateau-Thierryja; stigao je prekasno. »Odluka« je izmakla. Položaj njemačkoga desnoga krila postao je tada opasan: silazeći prem a jugu, prešavši M arnu kod Chateau-Thierryja, zanemarila je I arm ija opasnost koju je značila na njezinu boku prisutnost utaborene i utvrđene vojske za obranu Pariza. Moltke je prim ijetio tu opasnost; ipak nije odustao od pokušaja da uhvati »glavninu« francuskih arm ija. Njegova zapovijed od 2. rujna naznačivala je njegovim vojskam a da treba »gurati Francuze daleko od Pariza u sm jeru jugoistoka«. Dao je samo I arm iji zadatak da zaštiti bok njegova položaja protiv napada koji bi dolazio iz Pariza. U tom trenutku njem ačka se kom anda još mogla nadati uspjehu. Napredovanje njezine ofenzive na zapadnoj fronti odgovaralo je njezinim predviđanjima. Na istočnoj fronti nestalo je opasnosti. Ruske arm ije su doživjele dva poraza: u istočnoj Prusiji, gdje je general Prittw itz bio smijenjen, a zamijenio ga je general Hindenburg, uništila je njem ačka vojska u četverodnevnoj bitki (Tannenberg, 27—30. augusta) jednu od ruskih ar mija, naime Samsonovljevu, i zarobila 92.000 vojnika i 350 topova. Pregrupirala je svoje snage da bi napala Rennenkampfovu arm iju i oslobodila istočnu Prusiju. U južnoj Poljskoj Austrijanci su 23. kolovoza počeli ofenzivu. Kod K rasnika potukli su IV rusku arm iju, a kod Komarova V arm iju. M arširali su prem a Ivangorodu. Nema sumnje da ove pobjede, ma koliko bile sjajne, nisu bile odlučne, jer cjelokupna ruska snaga nije bila angažirana: u južnom dijelu fronte, nasuprot Lavovu, ruska kom anda je sprem ala protuofenzivu. Ali prvi uspjesi Austrijanaca bili su dovoljni da u generala Moltkea pobude sigurnost koja mu je trebala: istočna fronta moći će »izdržati« dovoljno dugo da bi se na zapadnoj fronti postigla pobjeda. Moltke nije računao na francuski odgovor. Usprkos brzini povlačenja, usprkos teškoćama i opasnostim a trenutka, francuska 205

vrhovna komanda vcć je 25. kolovoza zamislila manevar s osnovnim ciljem da se popravi položaj: form irati na lijevom krilu sa snagama oduzetima od drugih dijelova fronte novu arm iju, koja bi napala bok njemačkog krila u pokretu. Ta nova arm ija, VI, kojom je zapovijedao general Maunoury, počeia se 27. kolovoza iskrcavati u u predjelu Amiensa, i to u trenutku kad se general Joffre još nadao da će moći zaustaviti svoje povlačenje na liniji Aisne. Međutim, nije mogla izvršiti svoj zadatak i povukla se da bi zauzela položaj utaborene i utvrđene vojske za obranu Pariza. Kad je Kluck došao do Marne, Joffre je, dakle, oko Pariza raspolagao sa sedam aktivnih divizija, a uskoro i sa devet — jer je IV arm ijski korpus I. rujna napustio Sainte-Menehould da bi pojačao VI arm iju — ne računajući onih šest divizija rezerve utaborene i utvrđene vojske. Te je trupe mogao baciti na bok I njemačke armije. U kojem trenutku? Joffre to još nije znao. Prije nego što bi počeo ofenzivu, htio je da bude siguran za svoje Jijevo krilo. Petu arm iju je pritiskivao neprijatelj, a Britanski ekspedicioni korpus, čiji je kom andant m aršal French 31. kolovoza pomišljao da napusti frontu i povuče se »iza Seine«, zadržao je ipak svoje m jesto u borbenoj liniji, ali nije bio raspoložen za ofenzivu. Zato je Joffre 3. rujna ujutro pomišljao da nastavi s povlačenjem »još nekoliko dana«, prem da je na oba kraja glavne fronte, u Parizu i Verdunu, sačuvao uporišta potrebna za protuofenzivu. Iako se u to doba činilo da se pokret njemačkih arm ija još razvija sa svom svojom snagom, bio je opći položaj duboko izm ijenjen: Joffre je uspio da podijeli svoje snage. Formiravši arm iju M aunouryja zahvaljujući otporu svojih arm ija na desnom krilu, uspostavio je ravnotežu svoga lijevoga krila. Moltke, naprotiv, zapovjedivši da dva arm ijska korpusa odu na rusku frontu, oslabio je svoje desno krilo; od 25. kolovoza nije učinio ništa da bi prom ijenio svoj raspored; tek 5. rujna odlučio se da oduzme dva arm ijska korpusa od svoje lorenske vojske. Dok je kod Charleroia 30 divizija njemačkoga desnoga krila imalo protiv sebe 20 francusko-engleskih divizija, sada su njemačke arm ije imale u borbi od Ourcqa do močvara Saint-Gonda samo 20 divizija, a VI francuska arm ija, Britanski ekspedicioni korpus i V francuska arm ija imale su ih 30. A nerazm jer se još povećao idućih dana. Uveče 4. rujna Moltke je, obaviješten o sm anjenju francuskih snaga u Loreni, napokon shvatio svu veličinu opasnosti. »Treba računati s time da neprijatelj skuplja značajne snage u pariškoj pokrajini i dovodi nove form acije za obranu prijestolnice i ugrožavanje njemačkoga desnog boka.« Sada više nije pomišljao da tjera sve francuske arm ije prem a jugoistoku. Samo će njegove cen206

tralne arm ije nastavljati marš naprijed. Obje arm ije đesnoga krila, Kluckova i Biilowljeva, oduprijet će se na istoku, nasuprot »oluji koja prijeti od Pariza«. Ali zapovijed nije mogla biti neposredno izvršena, je je Kluck, usprkos instrukcijam a od 2. rujna koje su mu propisivale da se sm jesti »u ešalonu straga«, nastavio s m aršom naprijed: njegove su divizije na širokom području prešle Marnu. Samo je njem ački IV rezervni korpus ostao na rijeci Ourcqu da bi zaštićivao bok. Prije nego što je njem ačko desno krilo bilo spremno da prim i udarac, francuska ofenziva je počela. Četvrtog rujna odlučio se general Joffre na veliku bitku. Obaviješten ujutro da I njem ačka arm ija nastupa prem a jugoistoku i prešavši M arnu pruža bok protuofenzivi, i nagovaran od generala Gallienija, kom andanta Pariške arm ije, koji mu je predlagao da pom akne prem a Neauxu sve raspoložive čete utvrđenog logora, Joffre je zapitao generala Franchet d’Espereya, koji je zamijenio Lanrezaca, da li je I arm ija sprem na da ponovo počne ofenzivu; osigurao je sebi pomoć Britanaca. Uveče je pala odluka: »Uputno je«, govorila je opća zapovijed objavljena u 22 sata »iskoristiti izloženi položaj I njem ačke arm ije da se na nju koncentriraju napori udruženih arm ija krajnjega lijevoga krila.« Priprem ni pokreti obavit će se 5. rujna. Ofenziva će početi 6. rujna. Poslijepodne 5. rujna je Maunoury, koji je, po Joffreovoj zapovijedi, nastupao prem a sjeveru od Marne, zauzeo položaje na uzvisinama zapadno od rijeke Ourcqa i sukobio se s IV rezervnim korpusom, zaštitnicom boka Kluckove arm ije. Bitka na Marni je počela. Tri dana su na čitavoj fronti, od predstraža Pariza do Verduna i od Verduna do Vogeza, obje arm ije ulagale sve snage i to je odlučilo sudbinu borbe. Stvarno su se na toj borbenoj liniji vodile dvije bitke. Istočno od logora u Maillyju, na fronti u Argonnskoj šumi, s H autsa na Meusi:!a i s Grand-Couronnea kod Nancyja, ograničavale su se francuske arm ije na pružanje otpora; u skladu s naredbom koju su prim ile 4. rujna pokušale su IV i V njem ačka arm ija da sebi probiju put prem a jugu da bi pružile ruku lorenskim arm ijam a koje su htjele forsirati prijelaz preko Moselle i Meurthe. Ovdje je njem ačka kom anda tražila odluku. Zapadno od logora u Maillyju imala je inicijativu francuska komanda: od močvara Saint-Gonda do doline rijeke Ourcqa bio je konvergentni napor njezinih arm ija uperen protiv I i II njemačke arm ije, koje su na svojoj lijevoj strani bile pojačane sa tri saske 3a H auts de M euse ili Cotes de Meuse — lanac brežuljaka što se proteže upoređo s desnom obalom rijeke Meuse od Commercyja do Duna. — Prev.

207

divizije III arm ije. Obje bitke razvijale su se u potpuno različitim okolnostima. Na istočnom dijelu fronte naišla je njem ačka ofenziva na žestok otpor. Dva kritična trenutka pojavila su se, m eđutim, 8. rujna: na fronti kod Nancyja napad Bavaraca na brdo Amance i šumu Champenoux uznemirivao je generala de Castelnaua, koji se bojao da će se m orati povući na lijevu obalu Meurthe; na fronti kod Ornaina prijestolonasljednikovoj je arm iji pošlo za rukom da za časak u predjelu Revignyja razdvoji francusku IV i III arm iju: prodor je bio otvoren, ali intervencija 15. korpusa, dovedenog prije tri dana sa lorenske fronte, počela je baš na vrijeme da ga zatvori. Devetog rujna ponovno su počeli na čitavoj fronti njemački napadi ne postigavši odlučni rezultat. Francuski vrhovni štab bio je prilično zabrinut, jer je ovlastio generala Sarraila da povuče svoje desno krilo, tj. da napusti Verdun. Ali Sarrail se dobro držao. Nijemci su se razbjesnjeli; 10. rujna spremali su se na nov napor, kad je noću Moltke odjednom naredio da se prestane s napadom na front kod Nancyja. Odrekao se, dakle, velikog uspjeha kojem u se nadao. Čemu to napuštanje? To objašnjava tok događaja na njem ačkom krilu. Na zapadnom dijelu fronte bio je položaj njem ačkih arm ija od samog početka bitke težak. Ugrožen Maunouryjevim napadom na boku, Kluck je na brzu ruku doveo sjeverno od Marne svoje arm ijske korpuse. Donijevši ovu neophodnu odluku, stvorio je između svoje arm ije i arm ije Bulowa otvor širok pedeset kilom etara, gdje se nalazila samo obična konjička zaštita. A upravo u toj zoni napredovao je Britanski ekspedicioni korpus. Ako ta konjička zaštitnica koja se nalazila na liniji Petit-Morina bude probijena, francusko-engleske će trupe provaliti u otvor, razdvojiti obje njem ačke arm ije i ugroziti Klucka opkoljavanjem. Njemački generali nisu previdjeli ovu opasnost; ali su se nadali da će se obraniti ofenzivom: žestokom akcijom na obadva kraja borbene fronte htjeli su iznuditi pobjedu prije nego što bi otvor postao preširok. Kluck je čitav svoj napor prenio na desno krilo, na visoravni nad rijekom Ourcq, gdje je pokušao da preko sjevera opkoli Maunouryjevu arm iju; Bulow je bacio svoje lijevo krilo preko močvara Saint-Gonda protiv Focheve arm ije. Ujutro 9. rujna ti su napadi — usprkos ogorčenom otporu francuskih trupa — još uvijek pobuđivali najbolje nade. Ali 8. rujna, njem ačka je konjica bila prisiljena da ujutro 9. napusti prijelaze na Marni. Otada se za nekoliko sati mogao očekivati napad u leđa I njem ačke arm ije, a i napad na saveznički lijevi bok II arm ije. Bulow je uveče dan prije toga razm atrao tu mogućnost u razogovoru s Moltkeovim delegatom potpukovnikom Hentschom: obojica su priznali da će, ako Englezi 208

prijeđu Marnu, povlačenje I i II njemačke arm ije biti neizbježno. Stoga je 9. u 13 sati kom andant II arm ije izdao zapovijed o povlačenju; kom andant I arm ije, koji je mislio da će pobijediti na rijeci Qurcqu, najprije je protestirao, ali se najzad pomirio sa sudbinom. Uveče je njemačko desno krilo bilo u punom povlačenju prem a Aisni. Sutradan pošto je dopustio da prijestolonasljednikova arm ija posljednji put pokuša napad na izbočinu kod Verduna, Moltke je poveo natrag svoje centralne arm ije; označio im je kao liniju otpora Suippes i Argonne od Sainte-MenehouJda do Vauquoisa. »Bitka na Marni«, govorio je Joffreov službeni izvještaj, »svršila je s neospornom pobjedom.« U ovom trenutku ni njemačka kom anda nije to ocjenjivala drukčije. Trebalo je više godina da njemački historičari počnu pom išljati na reviziju ove ocjene. Njemačke arm ije, govorili su, upravo su iznuđivale pobjedu. Čak i na desnom kiilu bile su sasvim blizu uspjeha; Kluck na Ourcqu, a Bulow na Sengonskim močvarama mogli su razbiti neprijatelja; u tu svrhu morali su izdržati nekoliko sati dulje: to bi bilo dovoljno da se izmijeni svršetak bitke. Odgovoran za poraz bio je potpukovnik Hentsch, koga je Moltke delegirao kod arm ijskih kom andanata: nije imao potrebne odlučnosti i sm atrao je da su trupe bile potučene, dok bi bio dovoljan još samo posljednji napor pa da se pobijedi. Ali toj tezi proturiječi čak i svjedočanstvo njemačkog generala. »Komanda I armije«, pisao je general von Kiihl, šef von Kluckova štaba, izvršila je zapovijed potpukovnika Hentscha o neposrednom povlačenju, jer joj drugo nije preostalo.« A Kluck je sam priznao da bi u svakom slučaju bio prisiljen prekinuti borbu. Da su njemačke čete postigle neki uspjeh na svom krajnjem desnom krilu, na visoravnim a koje dom iniraju rijekom Ourcq, i da su čak, što još ništa ne dokazuje, mogle slomiti Fochev otpor u močvarama kod Saint-Gonda, bi li mogle izbjeći da ih s leđa ne napadnu francusko-engleske trupe koje su prešle M arnu i provaljivale u otvor između Kluckove i Biilowljeve arm ije? 3. JESENSKE BITKE4 Bitka na Marni porem etila je njemački ratni plan. Pa ipak se dva m jeseca borba nastavljala na svim frontam a s nesmanjenom žestinom. 4 LITERATURA — O kapitulaciji Maubeugea: general Clement-Grandcourt, Une legon: le dram e de Maubeuge (Pariz 1935). O bitki na Yseri pogledaj osim već citiranih zbirki dokum enata i svjedočanstava, uspom ene m aršala Focha, M emoires pour servir a 14

Evropska kriza i I svjetski rat

209

ćim je njem ačka fronta popustila, Joffre je đao zapovijed: treba goniti neprijatelja, sprečavati ga da se ne učvrsti na novom položaju. Ali francuske su trupe bile iscrpljene naporom koji su izvršile; artiljeriji je počelo nedostajati municije, a konjica zbog um ora konja nije mogla pokazati svu svoju snagu. Falkenhayn, koji je zamijenio Moltkea kao šef njem ačkih arm ija, imao je sada još jednu novu arm iju, VII: form irana je od divizija oduzetih u Loreni prije bitke na Marni i iskrcanih u Saint-Quentinu, i od trupa koje su bile slobodne zbog kapitulacije kod Maubeugea (8. rujna). Intervencija te nove arm ije zaustavila je poslije trodnevne bitke (13—17. rujna) francuski prodor na liniji Aisne. Tada su, bez trenutka odmora, obje neprijateljske arm ije proširile svoju borbenu liniju pokušavajući da obuhvate protivnika. Oduzimanjem snaga u Loreni i bočnim prem ještanjem svojih divizija, Falkenhayn i Joffre su istovremeno pokušali da obnove ofenzivu na sjevernom krilu fronte. Njihovi napori su bili uravnoteženi, pa su se neutralizirali. Francuska kom adna je tri sedmice zadržala inicijativu; ali uzalud se žurila. ćim je nova francuska arm ija pod komandom Castelnaua stupila u akciju u predjelu južno od Amiensa, odbacili su je bavarski korpusi na Sommi (24—25. rujna). Kad je Joffre grupirao pod komandom generala Maud’huya nove snage između Arrasa i Bethunea, Falkenhayn ga je odbacio prem a Albertu. U petnaest dana form irala se nova fronta od Aisne do Somme i do kanala La Bassee. Odmah je francuska kom anda priprem ila nov pothvat: stavila je 'n a svoje lijevo krilo Britanski ekspedicioni korpus i prihvatila belgijsku arm iju koja je bila prisiljena da evakuira Antwerpen (9. listopada); pojačala ih je francuskim divizijama sakupljenim a na drugim dijelovima fronte; te čete, kojih je akciju trebalo da »koordinira« general Foch, morale su produžiti frontu do Sjevernoga mora. Dobile su zapovijed da prošire svoje lijevo krilo do Ostendea i da tako form iraju »ofenzivnu kuku«, da bi još jedanput pokušale pokret protiv neprijateljeva boka. l ’histoire de la guerre de 1914—1918 (Pariz 1931, 2 sv.) i generala Galeta, S. M. le roi Albert com m andant en chef devant l’invasion allemande (Pariz 1931), kao i kritičke stu d ije: general P. Azan, Les Belges sur VYser (Pariz 1929), E. Menzel, A lbert I et la retraile d ’Anvers su r l ’Yser (Bruxelles 1925) i b rošuru pukovnika M erzbacha, La bataille de VYser. E xam en d ’une etude critique de M. Louis Madelin (Bruxelles 1924). — O operacijam a na istočnoj fronti valja pogledati naročito: general Daniloff, La Russie dans la guerre mondiale (već citirano), a s njem ačkoga gledišta: Ludendorff, Krigserinnerungen (Berlin 1919, 2 sv.); francuski prijevod: Souvenirs de guerre (Pariz 1920, 2 sv .); Hoffmđnn, Der Krieg der versaum ten Gelegenheiten (Miinchen 1923).

210

Ali Nijemci im nisu dali vremena da to učine. Falkenhayn je imao nove čete: pet arm ijskih korpusa, form iranih od dobrovoljaca ili regruta kojih je vježbanje upravo bilo završeno. Iznenada je tu m asu od 200.000 ljudi bacio u bitku; na isti teren gdje je Foch priprem ao svoju ofenzivu, usm jerio je glavni kom andant njem ačkih arm ija svoju. Htio je opkoliti savezničko lijevo krilo sjeverno od Lillea, potisnuti ga prem a Kaleškom tjesnacu, zaposjesti Calais i Boulogne, transportne baze engleske arm ije. Devetnaestog listopada zapovjedio je da se napadne linija Ysere, gdje se na brzu ruku utvrđivala belgijska vojska. Mjesec dana strastveno je nastojao da forsira prijelaz. N ajprije je pokušao na krajnjem dijelu fronte između Langemarcka i mora, kod Dixmuidena i Ramseapellea; potkraj listopada napad je napredovao kad je belgijska kom anaa odlučila da otvori brane kod N ieuporta i da poplavi dolinu Ysere: more je zaustavilo njemačke čete. Sm jesta je osovina ofenzive bila prem ještena: njem ački generalštab bacio je svoje bataljone prema jugu od Langemarcka — u Ypres i Messines; 1. studenog bila je fronta koju su držale britanske trupe uzdrm ana i Foch se svom silom dao na to da uvjeri m aršala Frencha da je otpor još uvijek moguć. Poslije posljednjeg napada, uperenog 10. i 11. studenog ujedno protiv Ypresa i Dixmuidena, Falkenhayn je morao priznati svoj neuspjeh. Sedamnaestog studenog dao je zapovijed da se obustavi ofenziva. Tada su se od m ora do švicarske granice protivničke vojske nalazile licem u lice, a da sad nije bilo moguće da se razvije obuhvatni manevar. Velika njem ačka ofenziva bila je slomljena. Pored ovog odlučujućeg uspjeha događaji na ruskoj fronti imali su značenje samo toliko koliko su djelovali na ispunjenje osnovnog plana. U vrijeme kad se završavala bitka na Marni, nanijela je njem ačka vojska u istočnoj Prusiji poraz Rennenkampfovoj arrniji u području Mazurskih jezera, dok je austrougarska vojska nakon bitke kod Lavoya i Rava-Ruske bila prisiljena da se povuče iza Sana. Ali pobjeda se nije mogla iskoristiti ni na jednoj ni na drugoj strani: ruska vojska je u istočnoj Prusiji doživjela teške gubitke; pod cijenu upornih borbi ipak je izbjegla opkoljenju; austrougarska vojska, odbačena u uski prostor između Karpata i Visle, sačuvala je svoju liniju povlačenja prem a Krakovu zbog um ora ruskih trupa. Potkraj rujna bili su napori protivnika upereni na središte fronte, u okuki Visle. Dva m jeseca suprotstavljali su manevar manevru. Austrijanci i Nijemci počeli su najprije ofenzivu na lijevoj obali u srednjem toku rijeke: njem ačke divizije koncentrirane 211

u šleziji podnijele su naj'veći teret; nastupale su prem a sjeverozapadu i ugrožavale Ivangorod. Ruslva je komanda na brzu ruku dovela na Vislu trupe iz Galicije i koncentrirala u Varšavi manevarsku m asu ltoju je namjeravala baciti protiv protivnikova lijevoga boka; to joj je pošlo za rukom 20. listopada: neprijatelj je izmakao udarcu ubrzanim povlačenjem i ruske su arm ije na predovale u zavoju Visle; ali njihovo kretanje bilo je sporo. Njemačka komanda je td iskoristila da bi pregrupirala svoje snage i da bi prebacila u p red jel Torunja (Thorn) pet arm ijskih korpusa generala Mackensena. Ta snaga je 10. studenog nastupala od Torunja prem a Lodzu da bi udarila na desno neprijateljevo krilo, koje je bilo previše otkriveno, i ugrožavala opkoljavanjem V rusku arm iju; ali ruska je komanda udarac odbila: tri njem ačke divizije isto su tako bile ugrožene opkoljavanjem kod Lodza i jedva su tome izbjegle 23. studenog. Ukratko, ruske su arm ije odigrale svoju ulogu: privukle su na sebe njem ačke snage; baš zbog ofenzive u istočnoj Prusiji morao je Moltke da deset dana prije Marne svakako pošalje dva arm ijska korpusa na istočnu frontu. Ali ruske snage su se ograničavale da skrše neprijateljevu inicijativu; goniti ga, m eđutim, nisu mogle. Austrijanci i Nijemci također su na ovoj fronti ostvarili svoju namjeru: paralizirali su napore neprijatelja dotle dokle je trebalo da se omogući razvitak ofenzive protiv Francuske. Ali to nije bilo važno. Također nisu utjecale na sudbinu borbe ni kratkotrajne ofenzive koje je austrougarska vojska započinjala na srpskoj fronti — cerska bitka potkraj kolovoza i napad usm jeren na Beograd u prosincu. Budući da francuska vojska nije bila »onesposobljena«, srušio se opći plan borbe. 4. UZROCI NJEMACKOG NEUSPJEHA-' U ovoj prvoj fazi rata bitka na Marni bila je odlučujući događaj. Njoj se treba, dakle, vratiti da bismo pokušali procijeniti uzroke toga naglog i dubokog preokreta da je zbog njega bila izmijenjena čitava povijest rata. Obje velike vojske, koje su se pet dana borile, imale su u pješadijskim divizijama gotovo jednake snage: 75 na njemačkoj strani, a 79 na francusko-engleskoj. Vojnici su na jednoj i drugoj strani imali istu vrijednost: francuski pješak bio je iscrpljen dugim povlačenjem; međutim, ofenzivni duh nije izgubio; nje5 LITERATURA — Osim već citirane literature pogledaj još: Muller-Loebnitz, Die Fiihrung im Marne-Feldzug (Berlin 1940).

212

/

mački vojnik, naročito na desnom krilu, morao se izvanredno fizički naprezati; podnosio je to unekoliko Jakše jer se osjećao pobjednikom. Ali ta je ravnoteža bila samo prividna. Kad je bitka počela, na obje strane u pozadini fronte divizije su se prem ještale: 7 na francuskoj, a 4 na njemačkoj. Francuske divizije svršile su svoj pokret na vrijeme da bi mogle stupiti u borbu; njem ačke divizije koje su, da bi iz Lorene prešle na desno krilo, morale proći kroz Luksemburg i Belgiju, bile su još u vlaku kad se već odlučivala sudbina bitke. S druge strane, njem ačke jedinice nisu mogle popuniti gubitke koje su doživjele za vrijeme bitke na granicama, dok je francuska kom anda već 2. rujna pozvala iz garnizona u unutrašnjosti velika pojačanja i popunila efektive velikog broja pukova. Brojčana nadmoć je dakle prvi put od početka rata bila na strani Francuza i Engleza. Ta lagana nadmoć nije bila odlučni element: akcija komande ođlučila je sudbinom bitke. Na njemačkoj strani Moltke nije bio pravi vojskovođa. Pozvan u rukovodstvo Glavnog generalštaba jer je uživao osobno povjerenje cara i nosio ime jednog velikog ratnika, on sam nikad nije vjerovao u svoju zvijezdu. To je sam priznao kancelaru Biilowu god. 1905: »Za vrhovnog zapovjednika u ratno doba nisam dovoljno pokretan, previše sam oprezan, odviše skrupulozan, presavjestan, ako baš želite; nemam dara da sve riskiram , ako treba, na jednoj jedinoj karti, kao velike vojskovođe poput Napoleona, Fridriha II ili mog strica.« Za vrijem e odlučnih dana njem u je nedostajalo brzine da uoči položaj i odlučnosti; previše živo je osjetio tjeskobe bitke, njegova intim na pism a o tome svjedoče; povodio se za svojim arm ijskim komandantima. Sutradan poslije bitke na granici učinio je prvu pogrešku: uznemiren zbog vijesti koje su dolazile iz istočne Prusije, poslao je tamo pojačanja i oslabio arm ije od kojih je očekivao glavni uspjeh; kao što je to već priznao, tog dana je pokazao da nije imao smisla za rizik. Za vrijeme napredovanja imao je svoj glavni štab u Luksemburgu, predaleko od fronte; ostavio je široku inicijativu svojim potčinjenima, koji su se njome okoristili da bi vodili vlastitu akciju, a nije bilo čvršće ruke koja bi održavala koheziju pokreta. Kad se neprijatelj odupro, glavni zapovjednik nije rukovodio bitkom: 250 kilom etara od pozornice borbe suviše je sporo primao obavijesti da bi mogao orijentirati svoje arm ijske komandante; zar bi se bez te pasivnosti vrhovne komande pojavio otvor između Kluekove i Biilowljeve arm ije? A kad je naposljetku položaj postao kritičan, naime 8. rujna, poslao je jednog potčinjenoga, potpukovnika Hentscha, arm ijskim komandantim a da koordinira njihovu akciju. A sam Moltke je očekivao tok đogađaja u Luksemburgu. 213

Na francuskoj strani, Joffre je držao u ruci svoje arm ije. Ipak je teško vjerovati da je njegova osoba mogla znatnije utjecati na njegovu okolinu i na njegove potčinjene. Glavnokomandujući je bio m iran, ali njegovo je vladanje bilo preblago i suviše tiho; bio je hladnokrvan, ali je li to samosvladavanje bilo dokaz nadmoći, ili oblik njegove prirodne mirnoće? Nije imao one jakosti duha, onog zaraznog žara velikih vojskovođa. Ali je imao solidne kvalitete: snažan zdrav razum, odlučnost i upornost. Ništa nije bilo upadljivije od kontrasta između Moltkea i Joffrea u posljednjim danima kolovoza 1914: dok je njem ački glavnokomandujući kao pobjednik proživljavao krize sumnje, pa čak i zebnje, šef francuskih arm ija nije pokazivao onu strašnu tjeskobu koju mora da je ipak proživljavao; počinio je teške greške u izvođenju svog prvobitnog plana i imao je neuspjeha posvuda, ali je ostao nepokoleban i junački je podnosio najteže odgovornosti. Dok su na čitavoj fronti njegove arm ije bile u punom povlačenju, izrađivao je s prividno savršenom mirnoćom i stvarnom oštroum nošću plan o ispravljanju položaja. Njegovo vrijeme nije predvidio, ali kad su mu njegovi potčinjeni prikazali da je došao povoljan trenutak, znao je donijeti odluku: francuska ofenziva je počela u trenutku kad se njemačko desno krilo nalazilo u najopasnijem položaju. Bi li ta ofenziva, da je počela dva dana kasnije, dala iste rezultate? Bulow i Kluck imali bi vremena da pregrupiraju svoje snage. U velikoj bitki Joffre je neprekidno upravljao svojim arm ijskim kom andantim a; zahvaljujući upravo m jeram a koje je poduzela vrhovna komanda i razboritom prem ještanju četa koje je izvršila, bila su slaba m jesta francuske linije pojačana upravo na vrijeme: otvor koji je nastao između Kluckovih i Biilowljevih arm ija mogao je nastati i u centru francuske fronte, između Focheve IX i IV arm ije; opasnost je bila uklonjena, je r je Vrhovni štab umio rukovoditi bitkom; arm ijski kom andanti, obaviješteni o nam jeram a svog šefa, bili su usko povezani solidarnošću i ratnim drugarstvom koje je u ostalim arm ijam a rijetko. Pobjeda na Marni bila je pobjeda komande.

214

TREĆE POGLAVLJE STAV N E UTRALACA: INTERVENCIJE I POSREDOVANJA Izvan okvira vojničke borbe vodila se druga borba čiji su događaji bili usko povezani sa zbivanjima na fronti; svatko je nastojao da kod neutralaca iskoristi pojedinačne uspj ehe postignute na bojnom polju, da nadzire ili sprečava pokušaje neprijatelja. Bila je to mraona borba, čije nani mnoge potankosti još nisu poznate; obilježena je surovošću cjenkanja i munjevitošću preokreta. Među tim neutralcim a ima jedan jedini koji se doista izdigao iznad te gužve i pomišljao da se posluži svojim moralnim autoritetom da se postigne mir, ali ga nitko nije slušao. 1. ANTANTA I BALKANSKE DRŽAVE* Antanta nije za vrijeme prvih mjeseci rata prestajala s pokušajim a da u svoju korist izmijeni diplomatski položaj na Balkanu. Idealno bi bilo sporazumom između Bugarske, Rum unjske i Grčke form irati balkanski blok. Ali kako da se pom ire njihovi suprotni interesi? U jesen 1914. pom isao načelno nije bila odbačena, ali u praksi se diplom atska aktivnost orijentirala na m anje ambi1 LITERATURA. — O grčkoj politici: D riault i L heritier, Histoire điplomatique đe la Grece, V sv.; Cosmin, L 'E ntente et la Gršce pendant la Grande Guerre 1914—1918 (Pariz 1926, 2 sv .)); Frangulis, La Grece et la crise mondiale (Pariz 1926, 2 sv.), tendenciozna; — o bugarskoj politici: Radoslavoff, Bulgarien und die W eltkrise (Berlin 1923); — o rum unjskoj n eu traln o sti: uspom ene D iam andyja, La guerre vue du versant oriental. Ma m ission en Russie, u Revue des deux m ondes, 15. veljače 1929), s tr. 794—820. i studenog 1930, str. 421—452. — Politika Antante naročito je poznata po ruskim dokum entim a objavljenim a u : Carskaja Rossija i mirovaja vojna (Moskva 1925), njem ački prijevod: Das zaristische R ussland im W eltkriege (B erlin 1929), i skraćeni francuski prijevod: Documents diplom atiques secrets russes (Pariz 1929); dobro je pogledati također Le Monde slave, god. 1928, str. 422—452i. Studija A. Pingauda, L ’E ntente et les Balkaniques aux prem iers mois de la guerre, u Revue des deux ntondes, 1. studenog 1929, str. 48—83, interesantna je. Za politiku Centralnih sila nalaze se najtačniji podaci u knjigam a Conrada von Hotzendorfa, koje smo već citirali, i to V svezak.

215

ciozne ciljeve: radilo se o tome da se dobije pornoć od jedne ili druge mlade države. Postepeno, prem a vojnom položaju, nastojanja su se upućivala u Bukurešt, zatim u Sofiju i na kraju u Atenu. Ruska pobjeda u Galiciji za trenutak je pobuđivala madu u pomoć Rumunjske; ali vlada Bratianua se izmakla (21. rujna 1914). Je li Bugarska mogla im ati i kakve druge nade? Jedini način da se zadovolji vlada u Sofiji bio bi ponuda ozbiljnih kompenzacija u krajevima oduzetima Bugarskoj ugovorom u Bukureštu; ali nije bilo lako nam etnuti to rješenje Srbiji i Grčkoj. Stoga je i zajednička deklaracija Antante (24. studenog) nejasno izražena. Bugarska vlada je odgovorila da želi ostati neutralna. Isti odgovor je dala i Centralnim silama. Ofenziva austrougarske vojske protiv Srbije i osvajanje Beograda (2. prosinca 1914) nagnali su Antantu da se okrene prem a Grčkoj; ali Venizelos je uvjetovao intervenciju svoje zemlje obećanjem o bugarskoj neutralnosti. Kako da mu se dade ta garancija? Antanta je Sofiji za cijenu neutralnosti ponudila koristi slične koristim a što ih je prije četrnaest dana bila nudila za cijenu intervencije. Nije joj pošlo za rukom da dobije odgovor. žestoka protuofenziva srpske vojske izvukla je diplomate iz neprilika. Pomisao da se postigne grčka intervencija bila je tada odbačena. Potkraj godine 1914. pokušaji Antante nisu, dakle, urodili ni najm anjim uspjehom. Pravo da kažemo, ti su pokušaji tekli bez reda. Između tri velesile nikad nije bilo potpuno ostvareno jedinstvo pogleda; inicijative ruske diplomacije iznenadile su bezbroj puta Francusku i Veliku Britaniju. Antanta nije znala izabrati liniju djelovanja; iscrpla se u uzaludnim pokušajima da uskladi nepomirljive zahtjeve. 2. INTERVENCIJA TURSKE I JAPANA2 Napori zaraćenih država doveli su samo do dva rezultata, vrlo nejednake vrijednosti: Turska je postala saveznicom Centralnih sila, dok je Japan ušao u rat protiv Njemačke. U toku prvih sedmica sukoba Turska je bila na oprezu unatoč tajnom ugovoru koji je bila zaključila s Njemačkom. Ali je već tri puta bila zauzela stav koji nije ostavljao nimalo sumnje o 2 LITERATURA. — O intervenciji T urske pogledaj Pingaudov članak koji smo već* citirali, a naročito spom enute ruske dokum ente. Uspomene Džemal-paše, Memoires of a T urkish statesm an (London 1923) daju korisne dopunske pojedinosti. — O ulasku Japana u ra t pogledaj: A. Pingaud, Les projets d'intervention japonaise 1914—1917, u Revue des deux mondes od 1. ru jn a 1930, s tr. 31—59; am erički dokum enti (vcć citirani) daju također stanovite zanim ljive podatke.

216

njezinim nam jeram a. Jeđanaestog kolovoza dopustila je njemačkim krstaricam a »Goben« i »Breslau«, koje je od Sicilije progonila engleska flota, da prođu kroz Dardanele i sklone se u Carigrad; fiktivna prodaja dvaju njemačkiJi brodova turskoj vJadi bio je manevar koji nikoga nije prevario. Devetog rujna objavila je ukidanje kapitulacije. Dvadeset šestog rujna odlučila je da zatvori tjesnace za trgovačku plovidbu. Ako je otomanska vlada bila odlučila stupiti u rat, zašto je onda odgađala prekid? I ako su sile Antante bile svjesne da im je Turska neprijatelj, zašto onda nisu brzo reagirale? Neutralnost je u očima turske vlade bila samo način da se dobije na vremenu potrebnom da se dovrše vojne pripreme: trebalo je uspješno izvesti mobilizaciju, sakupiti po čitavoj Maloj Aziji efektive i zaštititi Dardanele i Bospor od prepada. Porta je dotle bila zainteresirana da održava kontakt s predstavnicim a Antante i da se čak upušta i u pregovore, »kako bi se«, rekao je Džemal-paša, jedan od članova vlade, »raspršile sumnje koje bi mogli im ati u pogledu našeg saveza«. Njemačka je na početku rata bila sprem na na ovu taktiku. Koristi koje je očekivala od turske intervencije bile su znatne, ali nisu mogle imati neposrednog učinka. Zatvaranje tjesnaca izoliralo bi Rusiju, sprečavalo bi je da izvozi svoje žito, a naročito da prim a od svojih saveznika ratni m aterijal koji joj je toliko trebao. Proglašavanje »svetog rata«, koji bi objavio sultan, omogućilo bi (Moltke se barem tome nadao) »da se raspali muslimanski fanatizam ..., prenese m uslimanska borbena parola u engleske kolo n ije ..., izazove ustanak u Indiji, Egiptu i na Kavkazu«. Bio je to dugotrajan posao. Zbog toga tako dugo dok se njem ački generalštab nadao da će francusku vojsku onesposobiti »u šest sedmica« i brzo odnijeti odlučnu pobjedu, nije mu se turska intervencija činila hitnom. Tek poslije poraza na Marni i nakon kobnog svršetka austrougarske ofenzive u Galiciji izmijenilo se stajalište Centralnih sila: zaželjele su ulaz turske vojske u neposrednu borbu da prisile Rusiju da pošalje trupe na Kavkaz, a Veliku B ritaniju da štiti Egipat. Počevši od 17. rujna njem ački je am basador u Carigradu postao nestrpljiv. Ali vijesti o vojnim neuspjesim a koje su doživjele Centralne države ohladile su gorljivost otomanskih državnika. Sad je turska vlada počela stavljati prigovore i pozivati se na financijske teškoće. Jedanaestog listopada Njemačka je obećala potrebnu financijsku pomoć; ali je energično tražila da turska mornarica (čije su glavne dvije jedinice bile njem ačke krstarice koje su sad nosile turska imena, ali su se još uvijek nalazile pod komandom njemačkog adm irala Souchona) prijeđe u akciju na Crnom moru. 217

»

Enver-paša je to prihvatio, dok su neke njegove kolege bile sklonije odgodi; veliki vezir Said-Halim bio je neodlučan. Da bi s tim svršio, admiral Souchon je isplovio; 29. listopada bom bardirao je Odesu, Sevastopolj i Novorosijsk. Turska se našla u ratnom stanju s Rusijom. Vcliki vezir je bio stavljen pređ gotov čin.

A Antanta? Na početku rata nije znala za zaključivanje njemačko-turskog sporazuma od 2. kolovoza. Bez sumnje je imala razloga da bude uznemirena, jer je bugarski am basador u Carigradu upozorio ruskog ambasadora; ali Enver-paša je učinio sve da prevari što je bolje mogao. Petog kolovoza tvrdio je da Turska »za sada« nije »povezana ni s kim«; 9. kolovoza čak je Rusiji ponudio tursko savezništvo pod uvjetom da se Turskoj vrati zapadna Trakija i otoci u Egejskom moru; bio je spreman, govorio je, ako bi ti uvjeti bili prihvaćeni, da otpusti njem ačku vojnu misiju. Tvrdio je da je veliki vezir pristao na tu ponudu i izjavio se spremnim na zaključivanje saveza. U iskrenost ovakvih prijedloga ne može se vjerovati: onog dana kada su prijedlozi bili dostavljeni, »Goben« i »Breslau« su zatražili od turske vlade dopuštenje da uđu u Dardanele. Ali Antanta, koja nije znala za obaveze što ih je Turska preuzela prem a Njemačkoj, mogla je povjerovati prijedlozim a Porte: ruski am basador u Carigradu Gijers i, naročito, njegov vojni ataše, držali su ih ozbiljnima. Stvar bi mogla uspjeti, govorili su, ako se donese neposredna odluka. »Historijski trenutak je došao«, brzojavio je ambasador. Ipak ruska vlada nije bila voljna da pregovara. Usprkos očitim prednostim a turske intervencije u korist Antante, Sazonov je preporučivao »odgađanje bez izjava koje bi nas na bilo šta obvezivale«. »Zapamtite da se mi ne bojimo držanja Turske prem a nama«, telegrafirao je 10. kolovoza Gijers. Nije želio, đakle, ništa učiniti da bi spriječio ulazak Turske u rat na strani Centralnih sila. Je li možda vidio u ovoj turskoj ponudi manevar određen da zavadi sile Antante s Bugarskom i Grčkom? Ili je, naprotiv, držao da je neprijateljstvo Turske na kraju krajeva bilo povoljna okolnost jer je omogućivalo Rusiji ostvarenje njezina sna — osvajanja Carigrada i tjesnaca? Stav koji je zauzeo prema saveznicima čini se da je potvrđivao tu pretpostavku: tek 16. kolovoza je ruski m inistar vanjskih poslova obavijestio svoje ambasadore u Parizu i Londonu o ponudam a Enver-paše. Tada, naime, nakon ulaženja »Gobena« i »Breslaua« u turske vode, prijedlog više nije bio interesantan. Fiktivna prodaja dvaju njem ačkih brodova turskoj vladi silila je sad Antatnu da protestira. Je li trebalo poći još đalje i pozvati 218

turs-ku vladu da se otvoreno izjasni za Centralne sile, ili protiv njili? Rusija je to željela; ali britanska vlada vidjela je stanovite koristi u što dužem zavlačenju trenutaka kad će početi neprijateljstvo s Turskom: neće li Turci pokušati napad na Sueski kanal kad engleski generalštab pozove čete iz Indije određene da se bore na zapadnoj fronti? Zar indijski muslimani ne bi bili osjetljiviji na utjecaj islamske propagande ako bi Velika Britanija dala inicijativu za prekid veze sa sultanom? Bolje je bilo da se pregovara, čak i bez nade. Britanska vlada je, dakle, predlagala da se Turskoj ponudi garancija teritorijalnog integriteta u zamjenu za obećanje neutralnosti. Ako bi ta garancija vrijedila samo za vrijeme trajanja tekućeg rata, Rusija bi uvijek mogla, poslije zaključivanja općeg mira, riješiti u svoju korist pitanje tjesnaca. Ali je otomanski kabinet poduzeo m jere opreza: zatražio je pismenu garanciju čije trajanje ne bi bilo ograničeno trajanjem evropskog rata. Rusija se opirala; protivila se napuštanju nade da će jednog dana doći do prilaza slobodnom moru. Ipak, potkraj kolovoza, pod utjecajem francuskih poraza i katastrofa kod Tannenberga, Sazonov je pristao. Nota od 30. kolovoza izjavljivala je da su tri sile Antante spremne »garantirati teritorijalni integritet otomanskog teritorija protiv svakog neprijatelja koji bi se htio okoristiti ratom da ga napadne«; zauzvrat traži obećanje »striktne neutralnosti«. Ali veliki je vezir izmaknuo. Antanti više nije preostalo mnogo iluzija. A kako bi ih i sačuvala kad je Turska odlučila da ukine kapitulacije i zatvori tjesnace? Ipak je nastavljala s pregovorima. Znala je da se stanoviti članovi turske vlade bore protiv ulaska u rat i mogla se nadati da će preokret koji je' nastupio u vojnoj situaciji sredinom rujna navesti Portu na razm išljanje. U svakom slučaju Antanta je još uvijek pokušavala da odgodi konačni ishod. Ali po dešifriranju telegram a ruski je am basador znao za pritisak njem ačke diplomacije na Carigrad. Uostalom svatko je znao za prisutnost njemačkih oficira i vojnika koji su utvrđivali Dardanele. »Rat je, kako se sve čini, neizbježan«, pisao je Gijers 3. listopada. On je samo tražio od svoje vlade da ga obavijesti »kad će događaji moći poći svojim tokom«. Vojni pohod »Gobena« i »Breslaua« u Crno more značio je, đakle, rasplet situacije koja više nije ostavljala nikakve nade. Ambasadori Antante zatražili su otpuštanje njem ačke vojne misije. Na odbijanje turske vlade (čija tri člana ipak nisu htjela da se priključe politici Enver-paše) prekid je bio izvršen I. studenog. šesnaestog studenog uleme su u ime lcalifa, poglavice svih pravovjernih, uputile poziv islamskom svijetu: svi muslimani, i krimski, i turkestanski, 219

i indijski, i afganistanski, i perzijski, i afrićki, m oraju sm atrati »najnužnijim vjerskim zadatkom da u svetom ratu sudjeljuju potpuno«; oni koji budu poslušali ovaj poziv »moći će u svemu računati na pomoć božju«. Osim ove daleke prijetnje ulazak Turske u rat imao je i jednu direktnu posljedicu: ruski generalštab je bio prisiljen da pošalje čete prem a kavkaskoj granici da bi tamo otvorio novu frontu. U prvim danima sukoba Francuska i Rusija su pomišljale na mogućnost japanske intervencije. Zar Japan nije bio saveznik Velike Britanije? Istinu govoreći, ugovor, takav kakav je bio obnovljen u srpnju 1911, odnosio se samo na azijska pitanja; pream bula je nišanila samo na obranu zajedničkih interesa u Kini i teritorijalnih prava obiju sila »na Dalekom istoku i u Indiji«. No, Njemačka nije direktno ugrožavala ni te interese ni ta prava. Tokijska vlada nije, dakle, bila obvezana da dade Velikoj Britaniji oružanu pomoć. Ali je imala interesa da iskoristi prigodu kako bi se dočepala njem ačkih naseobina na Dalekom istoku, a naročito Kjau-čoua, pomorske baze, koja bi joj omogućivala proširivanje njezina utjecaja u kineskoj provinciji Šantung. Već 8. kolovoza ponudila je englcskoj vladi »zajedničku akciju« ograničenu jedino na tu bazu. Ruska diplomacija vidjela je u toj ponudi samo koristi, jer bi zbog suradnje s Japanom bila m irna za svoje posjede na Dalekom istoku. Velika je Britanije bila m anje oduševljena, jer se ‘bojala da će njezina saveznica pod zaštitom evropskog rata doći u nadmoćniji položaj u Kini; ona je sebi naročito postavljala pitanje ne prijeti li ta intervencija time da u SAD pobudi nezadovoljstvo, čije posljedice bi morale snositi države Antante. A ipak joj je u Kineskom m oru trebala pomoć japanskih pom orskih snaga. Kako da izigra tu ponudu pomoći? Vladi u Tokiju bilo je dovoljno i to. Ona se žurila. Petnaestog kolovoza zatražila je od Njemačke da joj za osam dana ustupi cijeli teritorij koncesije Kjau-čou, »s mogućnošću njegova eventualnog povratka Kini«; istovremeno je tvrdila da i ne pom išlja na teritorijalne akvizicije na račun Kine. Koliko je vrijedila ta tvrdnja? Očito joj je bio cilj um iriti SAD. Vlada u W ashingtonu bila je time zadovoljna; ograničavala se da zabilježi japansku izjavu i da podsjeti na važnost koju je pripisivala načelu integriteta Kine. Dvadeset trećeg kolovoza mikadov je reskript navijestio objavu rata Njemačkoj. Od kakve je koristi za Antantu mogla biti ta intervencija ako se ograničavala na Daleki istok? Operacije što su ih japanska mor220

narica i vojska vodile u Šantungu i koje su dovele do kapitulacije grada Cingtaua (7. studenog), samo su bile daleka epizoda koja nije imala više važnosti za uspjeh evropskog rata od borbi poduzetih protiv njem ačkih kolonija Kam eruna ili Istočne Afrike. Zar nije bilo moguće da se od tokijske vlade dobije direktna poinoć? Ako bi Japan pristao da sudjeluje u borbi na evropskim frontam a tako da form ira ekspedicioni korpus od tri ili četiri arm ijska korpusa, bila bi to prikladna pomoć. Francuska je štam pa izražavaia tu nadu; diplomacija je pokušala da napravi plan: U Francuskoj je m inistar vanjskih poslova Delcasse bio tome sklon, »jer ne treba zapostaviti nikakvo sredstvo«. Koji putem da se pošalju te japanske trupe? Možda morskim putem prem a zapadnoj fronti? No, to bi bilo dugo i teško putovanje, prim ijetio je Sir Ed. Grey. Sibirskom željeznicom na rusku frontu? Sazonov je prihvatio tu pomisao bez oduševljenja, jer mu se perspektiva da vidi gdje se japanske divizije m iješaju s ruskim četam a nije nimalo svidjela. Ali to su bile prazne dlskusije, jer nije bilo osnove: gdje je bila vjerojatnost da će Japan prihvatiti tu kombinaciju? Dok su m inistarstva diskutirala, odjednom je vlada u Tokiju uputila Antanti notu koja je raspršila iluzije: »Japanske su čete stvorene na tem elju obavezne vojne službe. Nisu to nikakvi najamnici; one su određene za obranu nacionalnog teritorija. Pitanje njihova angažiranja zadaje poteškoće kad se radi o njihovu sudjelovanju u tuđim neprijateljstvim a čije uzroke ne poznaju.« To je doduše bila,sam o diplom atska nota kojoj je mogao biti cilj da se započne s cjenkanjem . Ali 19. studenog 1914. u intervjuu koji je objavio »Japan advertiser« bio je m inistar vanjskih poslova barun Kato kategoričan: »Ako smo bili prisiljeni da se borim o protiv Njemačke, činili smo to zato što smo željeli održati m ir na Istoku. Ali gdje je ta potreba da se japanske trupe pošalju u Evropu ako mi tamo nemamo direktnog interesa u pogleđu sigurnosti naše zemlje i m ira na Istoku?« Tko bi platio troškove ekspedicije? Zar Japan? Stajalo bi ga muke da zatim dobije ratnu odštetu! Možda Saveznici? Kad bi prihvatila ovaj poklon, izgubila bi tokijska vlada svoj ugled. »Iz tih razloga«, zaključio je barim, »ja sam protiv toga da se šalju trupe u Evropu.« Stvar je bila jasna: japanska vlada je stupila u rat da zadovolji direktne interese, ali nije imala nam jeru da sudjeluje u koaliciji protiv Centralnih sila.

3. NEUTRALNOST SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA’ Dok su u Evropi neutralci pomno pratili faze borbe, dok je u Aziji Japan iskorištavao rat za svoju politiku ekspanzije, dok je čak u Africi poziv na sveti rat islamskog svijeta prijetio da će probuditi muslimanska plemena, bio je američki kontinent m iran. Doista, kao ni drugi, tako ni narodi Novog svijeta nisu mogli ostati ravnodušni prem a velikoj borbi. Ali vlada u Washingtonu, čiji se utjecaj prostirao sve do nacija Latinske Amerike, potvrdila je želju da ostane prom atrač. Mjerodavan je bio sam predsjednik Wilson. U svojoj poruci aineričkom narodu on je 19. kolovoza preporučio svojim sugrađanima da sačuvaju »neutralnost« i »nepristranost«, da ne manifestiraju svoju naklonjenost prema jednoj od zaraćenih strana i da svima pružaju dokaze o istoj dobronam jernosti. Tako će Sjedinjene Američke Države im ati pravo da Evropi daju savjete za mir. Osmog rujna 1914. proglasom je objavio »Dan molitava« da bi »bog vratio slogu među ljude i nacije«. Nada se, izjavio je 8. prosinca u Kongresu, da će imati »sreću, tako rijetko dodijeljenu nekoj naciji, da može savjetovati i ostvariti mir i izmirenje u svijetu«. Striktna neutralnost, koja će američkom narodu donijeti moralni autoritet da može ponuditi posredovanje — to je njegova form ula. Ona je zacijelo odgovarala dubokom uvjerenju. Wilson je smatrao da će rat »baciti svijet unatrag za dva ili tfi stoljeća«; osjećao je iskrenu bol. Njegov suradnik William J. Bryan, državni sekretar u m inistarstvu vanjskih poslova, bio je borbeni pacifist: njegovo je načelo bilo, priča francuski am basador Jusserand, da ne treba nikad ratovati. »Država koja nastavlja rat«, govorio bi, »isto je tako kriva kao i država koja ga je započela.« Ovaj apostol, u čiju iskrenost nitko nije sumnjao, potpuno je odbacivao mogućnost američke intervencije, osim moralne da se postigne mir. 3 LITERATURA — Vlada u W ashingtonu objavila je zbirku dokum enata: Papers relating to the foreign relations of the U. S. A. The VJorld War (Washington, 1928. i d alje), m eđu kojim a su napose The Lansing papers, 1914—20 od velike važnosti. Ali je neophodno pročitati i tekstove koje je objavio Seymour, The intim ate papers of colonel House (v. cit.) i svjedočanstva am basadora: Jusserand, Le sentim ent americain pendant la guerre (Pariz 1930); S. Gwynn, The letters and friendships of S ir Cecil Spring-Rice (London 1929, 2 s v .) ; H endrick, The life and letters of Walter E. Page (New York 1922, 2 sv .); W. Williams, W. / . Bryan (New York 1936); B ernstorff, Deutschland un d Amerika. Erinnerungen aus dem fiirifjdhrigen Kriege (Berlin 1920); Dumba, Dreibund nnd Entente-Politik in der alten und neuen Welt (Beč 1931). Pogledaj također: Ed. B orchard i W. P. Lage, Neutrality for the United States (New York 1937). Anonimna studija, Les etapes de l'idee de paix pendant la guerre 1914—1916, u Revue des deux mondes od 1. i 15. trav n ja 1930, str. 519—539. i 876—900, upotpunjava u izvjesnim pojedinostim a dokum ente i svjedočanstva.

222

Ali ti pacifistički osjećaji nisu dovoljni za objašnjenje američke politike; stav predsjednika Wilsona bio je inspiriran i političkim obzirima. Ako bi evropski sukob doveo do potpune pobjede jedne strane, mogao bi za Sjedinjene Američke Države im ati samo teške posljedice. »Neka pobijede Saveznici«, pisao je predsjedniku 22. kolovoza 1914. njegov pouzdanik pukovnik House, »to će značiti hegemoniju Rusije na evropskom kontinentu; ako bi naprotiv pobijedila Njemačka, našli bismo se za više godina pod neizrecivim iarmom njem ačkog militarizma.« A, uostalom, zar neće Japan iskoristiti taj rat da učvrsti svoj utjecaj u Kini bez obzira na evropske i američke interese? Sve su to razlozi da je bolje željeti skori mir^ kompromisni mir. Taj bi m ir bio utoliko prikladniji što bi izbjegao razdore koji bi se mogli očitovati u američkom javnom mišljenju, zavisno tome kako bi narod Sjedinjenih Američkih Država postajao osjetljivijim za prizore borbe u Evropi. U svojoj adresi od 19. kolovoza 1914. pisao je Wilson: »Narod Sjedinjenih Američkih Država form iran je od više nacija, naročito onih koje ratuju. Prirodno je i neizbježno da u njem u postoje različite sim patije i želje u pogledu rezultata i okolnosti sukoba. Jedni bi željeli da u ovoj velikoj borbi pobijedi jedna nacija, a drugi — druga. Lako je izazivati s tr a s ti...« i Je li se trebalo bojati da će se američko javno m išljenje podijeliti »u dva neprijateljska tabora«? Taj strah nije bio bez razloga. Kad se, naročito u istočnim krajevima, javno m išljenje počelo u jesen 1914. izjašnjavati u korist Antante, počeo se javljati otpor: otpor američkih Nijemaca koji su osnovali kom paktne grupe u predjelu Chicaga, a i otpor irskih doseljenika kojih ima više od četiri m ilijuna i koji u velikoj većini sm atraju pobjedu Velike Brita nije katastrofom za nezavisnost Irske. Ako bi vlada bila prisiljena da intervenira u ovom sukobu, zar ne bi riskirala da kod tih elemenata naiđe na aktivan otpor? »Sa znatnim njemačkim stanovništvom u srcu američkog naroda — stanovništvom čija je lojalnost bila nepouzdana — rat bi postao ozbiljna stvar«, izjavio je britanskom am basadoru bivši državni sekretar Elihu Root. Vašingtonska je vlada dakle uzalud tražila priliku da ponudi svoje dobre usluge. Uvjerljivim riječim a koje je izrekao grof Bernstorff, njem ački ambasador, na dan 5. rujna 1914, u trenutku kad je počinjala bitka na Mami, Bryan je za časak povjerovao sm atrajući da će njem ačka vlada prihvatiti ponudu za posredovanje; brzo je telegrafirao u Berlin i obavijestio am basadore Francuske i Velike Britanije; računao je da će ponuda, čak ako i ne uspije, imati tu korist »da će okupiti razne nacije svijeta da objasne svoj stav, svoje razloge za nastavljanje rata, rezultate kojim a se nadaju 223

i uvjete pod kojima bi m ir bio moguć«. Ni u Parizu ni u Lonđonu Bryanova sugestija nije povoljno prim ljena. Velika B ritanija ne bi prihvatila jeđnostavno vraćanje na »status quo«; htjela je da mir dade garancije protiv nasrtljivog povratka pruskog militarizma i odštetu okupiranoj Belgiji. Francuska je vlada izrazila želju da predsjednik Wilson ne poduzima službene korake. Čak i američki ambasadori, Page u Londonu i Myron T. Herrick u Parizu, kritizirali su inicijativu svoga šefa i vidjeli u riječima grofa Bernstorffa obični manevar da bi se stekle sim patije vašingtonske vlade. Njemački odgovor od 14. rujna učinio je kraj Bryanovu pokušaju: »Njemačka bi mogla prihvatiti samo uvjete koji bi joj osigurali stvaran i trajan mir, koji bi je štitio protiv novih napada njezinih neprijatelja.« Nije, dakle, moglo biti govora o povratku na »status quo«. Ovaj prvi neuspjeh nije obeshrabrio predsjednika Wilsona; ostao je uvjeren da bi »iskrena i otvorena« diskusija m eđu zaraćenima mogla imati sretan rezultat i htio je da »neslužbeni« razgovori priprem e put. Na početku listopada 1914. ponudio je pukovnik House svoje dobre usluge s jedne strane Velikoj Britaniji, a s druge Austro-Ugarskoj. Bez uspjeha, uostalom. Engleski ambasador Spring-Rice, ne praveći principijelnu zamjerku, izjavio je da nema izgleda da posredovanje Sjedinjenih Američkih Država bude prihvaćeno. Austrougarski am basador nije se složio jer je znao da je njegov njemački kolega dobio naređenje da se suzdrži od svakog poduzim anja koraka. Tada se činilo da je vašingtonska vlada shvatila da bi nov napor bio uzaludan. Na inicijativu švicarske (14. studenog), a zatim španjolske vlade (7. prosinca), koje su mu ponudile svoju pomoć za zajedničko posredovanje, državni je sekretar odgovorio da je trenutak nezgodan i da bi obnavljanje pokušaja bilo preuranjeno. Ali u stvarnosti američka se vlada, iako je odbila švicarsku ili španjolsku pomoć, nije odrekla svoje nam jere. Prije nego što bi podnijela novu ponudu, htjela je samo ispitati teren i osvjedočiti se o raspoloženju zaraćenih država. Nijemci su sad nagoviještali da bi bili sprem ni (je Ji to bio rezultat bitke na Yseri?), ali im je rremoguće, kazali su, da učine prvi korak. Sir Ed. Grey je u svoje ime odobravao pokušaj. Predsjednik WiIson odlučio je da n a početku siječnja 1915. pošalje u Evropu pukovnika Housea da sakupi inform acije i da posluži kao »povjerljivi posrednik« između zaraćenih. Misija nije imala službeni značaj. Njezina je svrha bila samo da prouči bi li bilo izgleda da bude prihvaćen prijedlog o m iru koji bi polazio od »statusa quo«, koji bi osigurao odštetu okupiranim zemljama i koji bi svijetu dao garanciju za »uništenje militarizma«. Pukovnik House boravio je u Londonu mjesec dana, kratko po224

sjetio Pariz, gdje je izbjegavao svaki ozbiljan razgovor i zaustavio se nekoliko dana u Berlinu, dok je Rusiju potpuno izostavio. Razgovori sa Sir Ed. Greyom pokazali su da se engleska vlada prije svega zanima za pitanje Belgije, ali da Francuska i Rusija im aju osim toga još i vlastitih briga: Alzas i Lorenu i tjesnace. Njegovi razgovori s vođama njemačke politike raspršili su posljednje njegove iluzije: »Kad bi sada počeli razgovori na bazi podesnoj da budu prihvaćeni, taj bi pokušaj imao kao posljedicu pad vlade i cara«, izjavio je državni podsekretar Zimmermann. House je po tome zaključio da je njem ačka vlada »paralizirana« javnim mišljenjem. Dvadeset šestog ožujka I9J5. bio je potpuno svjestan svog neuspjeha: »Pogriješili smo«, pisao je Wilsonu,« kad smo mislili da bi pregovori mogli početi na bazi evakuacije Belgije i Francuske.« Povratak na »status quo«? Mir bez žrtava? Nijedna od zaraćenih država nije htjela na to ni pomisliti.

|5

Evropska kriza i I svjetski rat

CETVRTO POGLAVLJE NOVE OKOLNOSTI:

D UGI

RAT

Potkraj studenog 1914. bio je očit neuspjeh njemačkog ratnog plana. Kao što nije pošlo za rukom da za vrijeme prvih šest tjedana rata uništi francuske arm ije, tako njem ački generalštab nije mogao stići ni do luka u Kaleškom tjesnacu čija bi okupacija omogućila direktno ugrožavanje Engleske i sprečavanje priliva britanskih rezervi na francuski teritorij. Na zapadnoj fronti nije njem ačka kom anda iznudila »odluku«; bila je za dugo vremena osuđena na defenzivu. Na istočnoj fronti njem ačke su arm ije postigle sjajne pobjede; ali austrougarske trupe su uzmakle. Trebalo je najhitnije djelovati i pokušati da se popravi položaj dok je ruska komanda, koja je bila dovršila koncentraciju svih svojih snaga, raspolagala do m aksim um a svim akcionim sredstvima. »Borba na dvije fronte«, čiju je opasnost njem ački generalštab već davno predviđao, pojavila se u najtežim oblicima. Počela se pojavljivati perspektiva produžavanja borbe, perspektiva dugog rata koji će od svake zaraćene zemlje tražiti totalan napor. Pobjede više ne treba očekivati samo od borbe vojnih snaga; ona ovisi i o organizacionoj sposobnosti i otporu nacije, o m oralnoj koheziji koju će um jeti da sačuva. Uz politička pitanja odsada igraju značajnu ulogu i ekonomska pitanja, koja bi bila od sporedne važnosti u nekom kratkotrajnom ratu. 1. VOJNE SNAGEi Zimi od 1914. na 1915. rat je poprim io nov oblik, koji nije bio u skladu s predviđanjim a generalštabova. Iskustvo posljednjih tjedana pokazalo je na koje teškoće nailazi napadač kada frontalno 1 LITERATURA — Citiranim zbirkam a dokum enata i svjedočanstvima generala treb a dodati za N jem ačku: general von W risberg, Erinnerungen an die Kriegsjahre im kdniglich-preussischen K riegsm inisterium (Berlin 1921—1923, 3 sv .); — za F rancusku226

napada defenzivan položaj. I na jednoj i na drugoj strani razvile su trupe svoja zaštitna sredstva protiv neprijateljske vatre: počele su kopati zemlju i izgrađivati rovove i zaklone; ispred linija rasporedile su m režu žičanih zapreka koje treba da slome polet neprijateljske pješadije i prisile je da nastupa pod vatrom mitraljeza; iza pješadijskih položaja imala je artiljerija, također zaštićena zaklonima, vrem ena za raspozinavanje svog cilja i za reguliranje svog gađanja; mogla je, dakle, uspješnije djelovati. Počeo je pozicioni rat, u kojem obrana im a značajnu prednost pred napadajem. Protiv dobro utvrđenog položaja sama je pješadija, ma koliko žestoka bila, nemoćna. Treba da se otvori rupa u mrežama žičanih prepreka da ona može proći, da vatra iz neprijateljskog rova za časak bude neutralizirana i da rezerve sakupljene u zaklonima ne mogu intervenirati, što je stvar artiljerije. Ali za uništavanje mreže, za rušenje rovovskog prsobrana i provaljivanje kroz zaklone ubrzo se ratna artiljerija pokazala nesposobnom. Napredak u ratnoj fortifikaciji omogućio je jedinicam a u obrani da odolijevaju lakšim kalibrima. Trebalo je razviti tešku artiljeriju i pronaći nov m aterijal: sprave za gađanje u krivulji sposobne za borbu izbliza. Trebale su također neizm jerne ikoličine municije. Samo naoružanje pješadije više nije bilo prikladno za nove uvjete borbe: uloga puške postala je sporedna; da bi se povećala snaga vatre, bio je neophodan m itraljez; da se na kratku udaljenost pogodi neprijatelj zaklonjen u rovovima, postale su ručne granate uspješno oružje. I napokon avijacija, koja je za vrijeme borbi 1914. imala samo m isiju izviđanja, m orala je odsada ispunjavati m nogostruke zadatke: podešavati artiljerijsku vatru, fotografirati neprijateljske položaje, bom bardirati pozadinu. Ali ta nova sredstva trebalo je stvoriti potpuno iznova. Zaraćene su se arm ije našle dakle pred novim problem im a. Pitanje naoružanja bilo je isto tako teško, a ponekad i teže od pitanja Ijudskih efektiva. U toj novoj borbi brojčana će nadmoć koju su vojske Antante imale već na početku rata postati još izrazitija. Francuska vojska nije, doduše, nakon teških gubitaka što ih je pretrpjela kad je gotovo sama podnijela udarac velike njem ačke ofenzive, mogla učiniti ništa više nego da popuni gubitke u svojim redovima; nije general Pedoya, La Commission đe l ’armee pendant la guerre (Pariz 1920) i Rapports de la Comm ission de l ’armee su r son activite pendant la guerre, objavljeno u Documents parlem entaires god. 1919; osim toga: general Baquet, Souvenirs d ’un directeur de l ’artillerie (Pariz 1920); — za Veliku B ritaniju: Statistics of the m ilitary effort of the B ritish E m pire during the Great War (London 1923) i V. W. G erm ains, The Kitchener arm ies (London 1930); za R usiju: general Golovin, The Russian arm y in the World War (New York 1931).

227

povećala broj svojih divizija. Ali Velika Britanija i Rusija imale su izvore. Kako su ih iskoristile? Britanska se vojska organizirala. Priliv dobrovoljaca dao je potrebno Ijudstvo, u pukovima je u kolovozu J9J4. bilo 230.000 ljudi, a potkraj godine 1,100.000; u travnju 1915. bilo je 1,300.000 ljudi. Jedini problem bio je angažiranje tih ljudi. Regrutima je trebalo dati vojnu obuku, uvrstiti ih u jedinice, form irati velike jedinice i dokraja ih izvježbati. To je učinio Kitchener. Jedini ili gotovo jedini odmah je shvatio da će borba biti duga; procijenio je svu veličinu napora koje je trebalo uložiti i uspio je. S efektivima regruta dobrovoljaca htio je organizirati pet »armija K«, svaku od šest divizija. Nove form acije počele su se pojavljivati u Flandriji počevši od svibnja 1915. Osim toga, šest divizija rezerve moglo je otići na frontu u ožujku 1915. Dominioni su pružili pomoć metropoli: već u listopadu 1914. nalazila se na putu jedna kanadska divizija; Australija i Nova Zelandija poslale su trupe koje su sudjelovale u operacijam a u Dardanelima, dok su južnoafrički kontingenti bili rezervirani za kolonijalna poprišta operacija. Dvije indijske divizije već su stigle da sudjeluju u bitki za Francusku. U siječnju 1915. brojila je engleska vojska na kontinentu jedanaest pješadijskih divizija, u svibnju ih je bilo dvadeset, a u srpnju dvadeset i osam. Ruska je vojska unatoč gubicima koje je imala u istoonoj Prusiji i u Galiciji na početku 1915. ubacila u borbu više divizija nego što ih je imala u kolovozu 1914: čete iz Turkestana i Sibira, koje nisu na vrijeme mogle biti koncentrirane da bi sudjelovale u prvim bitkama, sada su bile spremne. Ali to povećanje snaga bilo je samo prividno. U mnogim jedinicam a nisu efektivi, desetkovani u bitkama, još bili obnovljeni. Naravno da su garnizoni u unutrašnjosti bili jaki; pa ipak je bilo vrlo teško popunjavati čete u borbi potrebnim pojačanjim a: zbog nedostatka oficira i podoficira odugovlačila se obuka m ladih vojnika i rezervista. Zimi 1914—1915. kom anda je pokušala da ukloni ovu krizu form iravši u pozadini fronte centre za obuku; ali to je bio dugotrajan posao. Centralne sile još su imale nedirnute rezerve. Prilikom mobilizacije njem ačka je vojska imala nešto više od 3,800.000 ljudi, od kojih je samo 2, 100.000 služilo u borbenim četama; imala je dakle u garnizonima u unutrašnjosti i u form acijam a rezerve od novog godišnjeg regrutiranja više ljudi nego što joj je trebalo za popunjavanje gubitaka i počajanje jedinica na fronti. Već u listopadu 1914. mogla je poslati u borbene linije pet arm ijskih korpusa nove formacije, one što ih je Falkenhayn bio ubacio u bitki na Yseri. U siječnju 1915. m inistar rata je priprem io četiri nova korpusa koji su odmah otišli na frontu. U proljeće je vrhovna kom anda počela 228

s preform iranjem pješadijskih divizija koje su m jesto četiri puka imale još samo tri; zahvaljujući jačoj artiljeriji, m itraljezim a i rovovskim oruđima, sačuvala je prom ijenjena divizija s m anjim ljudstvom istu snagu. Njemačka vojska povećala je dakle broj svojih jedinica jačanjem naoružanja za čim su se povele i druge vojske. Razvila se i austrougarska vojska; oduzevši ljude od form acija dom obranstva (Landwehr) i posljednje obrane (Landsturm), vrhovna je kom anda između listopada 1914. i svibnja J9J5. ubacila u borbene linije šesnaest novih divizija. U pogledu ratnog m aterijala usporedba je išla potpuno u korist Austrijanaca i Nijemaca. Premoć koju su Centralne sile imale u teškoj artiljeriji još je porasla, jer su se u belgijskim, francuskim i ruskim tvrđavama, koje su zauzete u toku borbi 1914, u Antwerpenu, a naročito u Maubeugeu, našle stotine topova velikoga kalibra kojima se sad služila njem ačka artiljerija; osim toga zalihe artiljerije u unutrašnjosti već na početku borbe bile su vrlo jake. I bez većeg napora u proizvodnji broj form acija teške artiljerije rastao je redovito: mjesto 2000 topova u službi godine 1914. im at će ih njem ačka vojska potkraj 1915 — 4000. S lakom artiljerijom bilo je nešto teže, jer tempo proizvodnje još nije bio dovoljno brz: potkraj 1914. tvornice nisu mogle izručivati više od 100 novih topova na mjesec; ali podignute su nove tvornice koje će uskoro omogućiti da se mjesečna proizvodnja popne na 400 topova. Austro-Ugarska, koja je imala dobru m etalurgijsku industriju, svladala je krizu opreme i municije koja ju je zahvatila, kao i sve ostale zaraćene države, u listopadu 1914: uskoro je mogla staviti u bojnu liniju 641 artiljerijsku bateriju, tj. 170 više negoli na početiku neprijateljstava. U Francuskoj nije opskrba oruđim a i artiljerijskom municijom tekla istim tempom kao u protivnika. Laka artiljerija živjela je od početka rata od rezervi; i uskoro ih je iscrpla: u siječnju 1915. ostalo je samo 250 topova od 75 u artiljeriji unutrašnjosti, dok je vrhovna kom anđa za oprem anje novih artiljerijskih form acija tražila 750 topova. Teške artiljerije uvijek je bilo nedovoljno. U prvim mjesecima neprijateljstava stavile su službe m inistarstva rata vojsci na raspolaganje stara oruđa s vježbališta ili oruđa za opsade; proizvodnja novih topova bila je gotovo prestala. Tek potkraj 1914. počela je nova proizvodnja; ali zbog nedostatka odlučnosti program je bio smanjen: tehničari još nisu bili uvjereni da je snažna artiljerija uvjet za pobjedu. Nedostatak municije bio je ublažen, zahvaljujući naporim a da se organizira proizvodnja u listopadu i studenom 1914; ali je proizvodnja bila za četvrtinu niža od potreba vojske. 229

U Rusiji je kriza u oružju djelovala uznemirujući. Vojska nije imala pušaka: zalihe otprije rata upravo su bile dovoljne da popune gubitke od dva ili tri prva mjeseca; od študenog 1914. počela se osjećati nestašica jer tvornice nisu stizale čak ni da proizvode oružje potrebno za oprem u pojačanja; ono što je naručeno iz inozemstva — iz Japana i Sjedinjenih Američkih Država — stići će tek za više mjeseci. Pješadija nije nikad imala toliko m itraljeza koliko je bilo form acijski predviđeno; a proizvodnja nije bila dovoljna za pokrivanje gubitaka. Osim toga, opskrba artiljerijskom municijom bila je vrlo deficitarna: vojska je tražila m ilijun i po granata na mjesec, a industrija joj je slala jedva 360.000. Dok su neprijateljske vojske bile oprem ljene jačim oruđim a nego na početku neprijateljstava, ruska je vojska bila sirom ašnija nego ikada. Ta oskudica paralizirala je inicijative komande. 2. EKONOMSKE SNAGE-’ Vlade su se našle pred drugim zadatkom, čiju važnost nijedna od njih nije unaprijed predvidjela: trebalo je organizirati privredne snage da bi se namirile potrebe vojske i zemlje. U prvim tjednim a rata ekonomski je život bio u svim zaraćenim državama gotovo zaustavljen. Mobilizacija je dezorganizirala industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju; vojni transporti su 2 LITER ATUPn.A — Za ekonomsku i socijalnu historiju zaraćenih i neutralnih đržava postoji zbirka dj ela koju je objavila Dotation Carnegie za m eđunarodni m ir pod rukovodstvom J. T. Shotvvella: to je Economic and social history of the W orlđ War. Pogledaj osim toga o ekonomskoj mobilizaciji u F rancuskoj: Delemer, Le bilan de Vetatism e (Pariz 1922); u N jem ačkoj: C. von Delbriick, Die w irtschaftliche M obilmachung in Deutschland (Berlin 1924); u Engleskoj : E. M. Lloyd, E xperim ents in State control (London 1924). Za opći uvid u ta pitan ja vidi: Scherbening, W irtschaftsorganisation im Kriege (Jena 19.38). O nadm oći na m oru vidi: A. Laurens, Precis d ’histoire de la guerre navale 1914— 1918 (Pariz 1929) i Chack, La guerre des croiseurs du 4 aout 1914 a la bataille des F atkland (Pariz 1924); W. Wolflast, Der Seekrieg 1914—1918 (Leipzig 1938). — O blokadi uperenoj protiv Centralnih sila valja dobro proučiti opće djelo: Guichard, Histoire du blocus naval (Pariz 1929); kolektivno djelo pod naslovom Les organisations du blocus en France pendant la guerre 1914—1918 (Pariz 1926); Denys Cochin, La guerre, le blocus, l’union sacree (Pariz 1923); P. A. M artini, Blockade im W eltkriege (Berlin 1932); I. Joffe, Blokada i narodnoe hozjajstvo v mirovoj voine (Blokada i narodno gospodarstvo u svjetskom ratu ) (Moskva 1929); i Gli avvenim enti della guerra nei reflessi della legislazione m arittim a (Rim 1935, 2 sv.) — O njemačkom podm orničkom ratu opće studije: A. Laurens, Histoire de la guerre sous-marine allemande (Pariz 1930), R. Gibson i M. Prendergast, The German subm arine war (London 1931) i Michelsen, Der U-Bootskrieg 1914—1918 (Leipzig 1921), francuski prijevod: La guerre sous-marine allemande (Pariz 1928). Svjedočanstva zapovjednika njem ačke m ornarice važna su, naročito svjedočanstvo ađm irala von Tirpitza, Deutsche O hnm achtpolitik im W eltkriege (H am burg 1926).

230

potpuno angažiraJi željeznice, koje više nisu mogle redovito osiguravati trgovački promet; prestali su poslovi. Nemobilizarani radnici nisu nalazili posla; u Francuskoj se broj nezaposlenih popeo na 43% u kolovozu prem a 4,5% u srpnju; u Njemačkoj na 22,5%, prem a 3°/o; nadnice su odjednom pale. Predviđajući kratak rat, svatko je htio živjeti od svojih zaliha: činilo se da vojska im a u svojim skladištim a dovoljne zalihe oružja i m unicije da udovolji svojim potrebama; civilno stanovništvo imalo je živežnih nam irnica i ostalih proizvoda koje je trgovina držala na skladištu. Zemlja je mogla prekrštenih ruku čekati brzi rasplet krize. Tok događaja oborio je sva predviđanja. Već u rujnu su se i u Njemačkoj i u Francuskoj vojne zalihe iscrple; odjednom se pojavila kriza u m uniciji a zatim i kriza u oružju i opremi; trebalo je na brzu ruku osposobiti proizvodnju, nabaviti sirovine i stvoriti »ratnu industriju«: to je bio prvi i najhitniji posao o kojem u je ovisila sudbina borbe. Ali problem se uskoro proširio: ako se nep rijateljstva nastave, gdje će civilno stanovništvo naći hrane? Vojska sebi privlači živežne namirnice, traži odjeću, obuću a sve su to predm eti potrebni za svakodnevni život. Što će ostati da se nam ire potrebe pozadine? Nedovoljna proizvodnja, koja je, kako se čmi, norm alna i neizbježna na početku neprijateljstava, postala je sada ozbiljna opasnost. Treba ponovo pokrenuti tvornice i rudnike, oživiti saobraćaj, osigurati tok poljoprivrednih radova. Sm jesta se postavio problem radne snage: mobilizacija je oduzela radu veći dio Ijudstva sposobnog za rad; poljoprivredi i industriji nedostaje ruku. Da bi zemlja mogla živjeti, vlada je prim orana da se umiješa. Sloboda proizvodnje i razm jene pretpostavlja postojanje znatnih zaliha, tačnost transporta i dobro funkcioniranje kredita, ali nijedan od tih uvjeta više ne postoji; ne može se više računati na slobodno funkcioniranje individualnih djelatnosti da se zadovolje osnovne potrebe. Država je, dakle, malo-pomalo dovedena do toga da ograniči tu slobodu, da nad svim oblicima ekonomskog života uspostavi što širu kontrolu, da preuzm e u ruke mobilizaciju ekonomskih snaga, da utvrdi prioritet potreba i što bolje iskoristi sve izvore. Ta poplava etatizm a nije bila hotimična, ali se pod pritiskom nužde posvuda razvijala »neodoljivom snagom«. No u ekonomskoj mobilizaciji bile su snage nejednake. U prednosti su bile one zaraćene države koje nisu bile prisiljene da žive od vlastitih izvora i koje su se obilno mogle obraćati rezervama nam irnica i sirovinama neutralaca. Nadmoć na m oru dala je Francuskoj i Velikoj B ritaniji nov poticaj za akciju.

231

Od samog početka neprijateJjstava pom orska prevlast, koju su zahvaJjujući britanskoj ratnoj floti imaJe sile Antante, omogućavala je da se ta prednost iskoristi. Njemačka »prekomorska flota« ostala je u lukama. Usprkos m išljenju glavnokomandujućeg, car ju je držao u neaktivnosti; nije je htio uvući u neizbježno neravnu borbu i žeJio je zadržati nedirnutom do onog trenutka kad se pruži povoljna prilika za sukob. Austrougarska je m ornarica prilivatila isti stav; napadi francuskih podm ornica u prosincu J9J4. od Boke Kotorske pa sve do samog ulaza u pulsku luku nisu je izbacili iz pasivnosti. Njemačka divizija adm irala Souchona, koja se, form irana od brodova »Goben« i »Breslau«, nalazila u Sredozemnom m oru u trenutku objave rata, uzalud je pokušavala da porem eti prijevoz francuskih sjevernoafričkih četa; obje njem ačke krstarice izbjegle su gonjenju engleske eskadre zahvaljujući svojoj brzini a i neodlučnosti svojih protivnika; sklonivši se u Dardanele, sad su plovile pod turskom zastavom, ali su bile zatvorene u M ram om om i Crnom moru. Uloga savezničkih m ornarica sastojala se samo u tome da su na daljinu podržavale blokadu neprijateljskih pom orskih sila sprečavajući ih da šalju na pučinu brodove koji bi smetali trgovački saobraćaj. Već 13. kolovoza uveo je adm iral Bouq de Lapeyrere, glavnokomandujući francuskoengleskih eskadri u Sredozemnom m oru, blokadu Otranskih vrata, koju austrougarska flota nije ni pokušala probiti; izlazi iz Sjevernog m ora bili su čuvani: u Kaleškom tjesnacu »patrolama« u Doveru i Calaisu pomagala je engleska eskadra s bazom u Harwichu; između obala Škotske i obala Norveške bile su uspostavljene »linije nadzora« uz pomoć starih oklopnjača, nekoliko krstarica i parobroda naoružanih kao pomoćne krstarice; engleska »velika mornarica« bila je usidrena u Scapa Flowu, sprem na da intervenira. Da bi osigurale potpunu slobodu svog pomorskog prom eta, trebalo je da Engleska i Francuska u prvim mjesecima rata samo onesposobe njem ačke krstarice koje su se nalazile na udaljenijim morima. Budući da nisu mogle stići u njem ačke luke, te su krstarice imale samo zadatak da što dulje om etaju trgovačku plovidbu, sve do dana kad neizbježno budu morale propasti. Taj »gusarski rat« vodili su njemaoki kom andanti i posade spretno i hrabro; ali to je bila samo epizoda čiji je svršetak unaprijed bio poznat. U južnom Atlantiku »Karlsruhe« je potopio sedam naest parobroda prije nego što je, sasvim slučajno, nestao u studenom 1914. U Indijskom oceanu je »Konigsberg«, koji je operirao uzduž afričke obale, bio blokiran od listopada u delti rijeke Rufiđi; »Emden«, koji je potopio šesnaest brodova i pokušao pohod na Penang, uništila je 9. studenog engleska krstarica. Eskadra adm irala von Speea, koji je potukao jednu englesku eskadru 1. studenog na pučini kod Coronela, na 232

čilenskoj obali, bila je uništena 8. prosinca kod Falklandskih otoka. Potkraj 1914. jedna jedina njem ačka krstarica, »Dresden«, koja je izmakla Englezima za vrijeme bitke kod Falklanda, još se držala na moru, ali se m orala sakrivati na čilenskoj obali, gdje je tri m jeseca kasnije uništena. Otada njem ačka zastava više nije lepršala na oceanima koji su sada bili za trgovačku m ornaricu Antante otvoreni kao u m im o doba. K rstarice »Mowe«, »Seeadler« i »Wolf« — dva parobroda i jedan jedrenjak oprem ljeni za gusarenje, koji su u prosincu 1915. i u studenom 1916. uspjeli napustiti njemačke luke usprkos linijam a nadzora i uništiti oko šezdeset trgovačkih brodova — b it će samo naporan pothvat, više vrijedan čuđenju negoli kadar da uznemiruje. Nadmoć na m oru bila je osigurana od početka 1915, ali još uvijek uz prijetnju koju su značile velike neprijateljske flote, netaknute u svojim lukama. Otkako se počela ocrtavati perspektiva dugog rata, sile Antante su znale o'cijeniti svu vrijednost ove prednosti. Moći će slabiti sposobnost neprijateljeva otpora sprečavajući opskrbu Centralnih država živežnim nam irnicam a i sirovinama. Blokada je u njihovim rukam a postala oružje kojim su naučile da se služe. Ali rukovanje tim oružjem bilo je teško. Njemačka se bojala njegovih posljedica; pokušala ih je ukloniti m jeram a odmazde. Na odluke Antante odgovorila je podm orničkim ratom. Tako se uz vojničku borbu razvio ekonomski rat, čiji su se opći obrisi počeli pojavljivati na početku godine 1915. Od samog početka neprijateljstava bile su Velika B ritanija i Francuska proglasile blokadu Njemačke. Tada je to bio samo gest. Doista, unatoč nadmoći engleska ratna m ornarica nije mogla provesti djelotvornu blokadu, tj. da u neposrednoj blizini njemačkih obala održava jake snage koje bi bile sposobne da zaustavljaju promet. U Sjevernom m oru cngleske bi krstarice, koje bi se usudile da plove nešto dalje od svojih baza, bile izložene iznenadnom napadu njem ačkih pom orskih snaga koncentriranih u Wilhelmshafenu na ušću Labe. U Baltičkom m oru je nadzor bio nemoguć, jer je Njemačka od prvih dana rata prisilila Dansku da položi mine u tjesnace Sunda i Skagerraka: engleska flota nije mogla prodrijeti u to zatvoreno more, gdje se ruska m om arica, prepuštena vlastitim snagama, nije mogla opirati njem ačkoj m om arici iz Kiela. Budući da tako nije mogla održavati uspješnu blokadu, bila je engleska m ornarica prim orana da na pučini zaustavlja lađe koje su plovile prem a njem ačkim lukama. Bilo je jasno da taj postupak nije mogao biti potpuno uspješan. Uostalom, čak da je prom et u njemačkim lukam a i bio potpuno paraliziran, roba je lako mogla 233

stizati na nj emački teritorij prolazeći kroz neutralne skandinavske ili nizozemske Juke. Tovar iskrcan u R otterdam u ili Kopenhagenu bio je željeznicom otprem ljen prem a Njemačkoj; roba koja je dolazila preko Bergena, išla je dalje švedskim teritorijem , odakle je bilo lako da prijeđe Baltik, jer je njem ačka flota tu bila nadmoćna. Da se što više ograniči uvoz u Centralne države, trebalo je dakle kotrolirati trgovinu neutralnih zemalja. A kako da se to postigne? M eđunarodna konferencija, održana 1909. u Londonu, nastojala je definirati što se ima razum jeti pod »ratnim krijum čarenjem «. Deklaracija koju je objavila razlikovala je »apsolutno« i »uvjetno« krijum čarenje. Robu koja je pripadala prvoj kategoriji (na prim jer ratni m aterijal) mogle su krstarice zaraćenih strana plijeniti na pučini, čak i na brodu koji je plovio u n eutralnu luku, ako je njihovo »krajnje« odredište bio neprijateljski teritorij; ali hvatalac je to m orao dokazati: dakle, engleska krstalica je prem a Londonskoj deklaraciji mogla zaustaviti neutralni b rod koji je iz New Yorka prevozio u Rotterdam m uniciju i zaplijeniti tovar pod uvjetom da može ustanoviti da je taj tovar namijenjen njem ačkom teritoriju. Roba koja se ubrajala u drugu kategoriju bila je u principu ona koju je mogla upotrijebiti ratna industrija, iako očigledno nije bila određena za naoružanje zaraćenih stran a — na prim jer koža; ta »uvjetna« krijum čarena roba mogla se zaplijeniti kad je bila određena za »upotrebu oružanih snaga«. A kako da se to dokaže? Jedino brodskim ispravam a ako su imale oznaiku da je roba »namijenjena neprijateljskim vlastima«. Praznine ovog sistema bile su očite: roba klasificirana pod rubrikom »uvjetna krijum carena roba« mogla je ipak proći kontrolu ako su brodske isprave označivale da je upućena nizozemskom ili skandinavskom trgovcu, prem da ju je ovaj odmah nakon prim itka mogao prodati Nijemcima. I ratni m aterijal je izmicao nadzoru ako bi neutralni brodovlasnik poduzeo potrebne m jere opreza da prikrije njegovo odredište. I napokon, živežne nam irnice i predm eti koji se nisu nalazili na popisu »apsolutne« ili »uvjetne« krijumčarene robe dodanom Londonskoj deklaraciji izmicali su pljenidbi: dakle ni pamuk — neophodan za ratnu industriju — ni nam irnice nisu bili kvalificirani kao »krijumčarena roba«. Ostajući kod izraza ove deklaracije (koju uostalom Velika Britanija još nije bila ratificirala), blokada je, dakle, bila veoma nedovoljno oružje. Ako su Francuska i Velika B ritanija zaista željele da om etaju ekonomski život svojih protivnika i da ih pokušavaju ukrotiti glađu, nisu se mogle zadovoljiti tako sirom ašnim sredstvima. Odlučile su da na svoju ruku upotpune sistem koji je ustanovila London234

ska deklaracija. Postupak je s pravnog stajališta očito bio sporan. Ali da se njim e nisu služili, bila bi blokada ostala prazna prijetnja. Pariška i londonska vlada mogle su kazati da tekst utvrđen 1909. više ne odgovara okolnostima, da nitko nije bio predvidio »totalan« rat, u kojem bi bili »mobilizirani« ekonomski izvori i da napokon sva roba, jer u zaraćenim državama sve proizvodne snage rade za rat — ima stvarno karakter »krijumčarene« robe. Na tem elju tog načela Francuska i Velika B ritanija donijele su odluku da će već cd prvih sedmica sukoba prim jenjivati blokadu na živežne namirnice. Pozivale su se na presedan iz rata u Kini godine 1885. kad je uz Bismarckov pristanak riža bila sm atrana ratnom krijumčarenom robom. Ali se nisu mogle pozivati na presedan kad su ukazom potpisanim u Londonu 29. listopada 1914. i francuskim dekretom od 6. studenog »interpretirale« Londonsku deklaraciju odlukom da će službeno sm atrati da je roba koju se vozi prema neutralnoj luci u blizini Njemačke — određena za neprijatelja ako brodovlasnik ne može dokazati suprotno. Njemačka je imala pravo kazati da njezdni protivnici prilagođuju svojim potrebam a propise međunarodnog prava. To je i učinila i ovlastila samu sebe da postupa slobodno. Već od listopada 1914. kom andanti podmornica u Wilhelmshafenu dobili su naređenje da progone ne samo ratne brodove već i neprijateljsko trgovačko brodovlje. Bilo je bez sum nje teško pri takvu načinu ratovanja poštovati načela međunarodnog prava; strogo uzevši, podmornica je mogla »obavijestiti« brod koji se sprem a napasti; ali svoj plijen nije mogla odvući u neku luku, kao što bi to bila učinila krstarica. Londonska deklaracija dopuštala je doduše da »hvatalac« može uništiti svoj plijen ako ga ne može odvući. Zar se širokogrudnim tumačenjem ove klauzule nije moglo izvesti pravo podmornice da torpedira trgovačke brodove? Ako bi se reklo da je to barbarstvo, Njemačka bi odgovarala da vrši odmazdu. Zašto bi ona bila dužna da se striktno pridržava Londonske deklaracije kad se njezini p r o tivnici služe njome po svojoj volji? U tom trenutku podmornički je rat — po shvaćanju Nijemaca — bio samo m etoda pritiska. O dustajte od blokade, govorili su oni, i mi smo sprem ni da prestanem o s podm orničkim ratom . Sredstva koja su imali (potkraj 1914. imali su u službi samo trideset podm ornica) nisu im dopuštala da računaju na značajne praktične rezultate; ali nadali su se da će tom prijetnjom postići ublažavanje blokade. U tom duhu vlada Reicha je 4. veljače 1915. objavila deklaraciju da će vode Britanskog Otoka biti sm atrane »ratnom zonom«: neprijateijske trgovačke lađe na koje podm om ice naiđu bit će uništene, čak i ako prevoze putnike; neutralni brodovi »izlažu se istoj •opasnosti«, jer engleska trgovačka m ornarica zloupotrebljava neu235

tralnu zastavu da se iza nje zaklanja. Njemački je adm iralitet odmah pošao putem koji je, prirodno, morao izazvati proteste neutralaca; ali je ujedno obećao da će ubažiti strogost svojih odluka ako njegovi protivnici pristanu da stvarno prim jenjuju Londonsku deklaraciju, to će reći da se odriču svih m jera koje bi blokadu učinile uspješnom. Francuska i Velika B ritanija odm ah su odgovorile. Proglasom od 1. ožujka 1915, koji su prikazale kao m jeru odmazde protiv njemačkog podmorničkog rata, proširile su blokadu na svu robu nam ijenjenu neprijatelju: »Svaki trgovački brod . . . na putu u luku koja nije njem ačka a koji nosi robu određenu za neprijatelja, ili koja je njegovo vlasništvo, moći će biti prim oran da je iskrca u engleskoj ili savezničkoj luci.« Ako zaplijenjeni tovar pripada neprijateljskom podaniku, bit će sekvestriran; ako pripada neutralcu, bit će vraćen pošiljaocu. Tako je bio dokinut čak i pojam »ratne krijum čarene robe«, jer proglas nije više pravio razliku između robe podesne da bude iskorištena za potrebe irata i one koja to nije bila. Razumije se — m a koliko se drakonskom činila — ova m jera nije uklanjala sve teškoće: neutralni brodovlasnik bi izbjegao pljenidbu ako bi dokazao da njegova roba nije određena za Njemačku; praktički, pljenidba je mogla davati povode za beskrajne rasprave ako su brodski dokum enti utvrđivali da je tovar bio nam ijenjen neutralnom trgovcu iako ništa nije đavalo naslućivati da taj trgovac radi za račun njemačkog uvoznika. Da bi to izbjegli, neki neutralni trgov.ci tražili su prijateljske metode: na polasku iz američkih luka davali su engleski agenti »osiguravajuća pisma« zapovjednicima brodova čiji se tovar činio »nevinim«; u Nizozemskoj je trust uvoznika preuzimao robu koja je ulazila u zemlju m orskim putem i obvezivao se da je neće izvoziti u Njemačku. Ali prevare su bile Iake i česte. Rat se, dakle, nastavljao »na leđima neutralaca«. Američki, skandinavski ili nizozemski brodovlasnici izlagali su se opasnosti da će njihovu robu zaplijeniti engleske krstarice ili njihove lađe torpedirati njem ačke podmornice. Prirodno je bilo da su njihove vlade protestirale i bilo je logično da su ti protesti bili žešći na račun Njemačke, čije podmornice nisu štedjele Ijudske živote, nego na račun Antante, čijd su postupci donosili samo m aterijalnu štetu. Ekonomski se rat komplicirao diplomatskim incidentima, koji su u evoluciji sukoba postali najzad odlučujućim faktorom. U isto vrijeme dok su se trudile da jedna drugoj spriječe opskrbu, nastojale su zaraćene vlade da srede svoj ekonomski život. 23 6

P rim jer je dala Njemačka. A bila je na to prisiljena naročitim teškoćam a koje su prijetile. Kao zemlja velike industrije tražila je od uvoza one sirovine i živežne namirnice koje se nisu proizvodile u zemlji. Kako će nadoknaditi žito koje je kupovala u Rusiji i željezo koje je kupovala u Lorem? Prekomorski uvoz više nije bio slobodan. Bez sumnje da je mogla posredovanjem neutralnih zemalja dobivati dio onoga što joj je nedostajalo: švedska joj je mogla dobavljati željeznu rudaču, Rum unjska naftu a u jesen I9J4. bilo je još moguće kupovati američki pamuk. Ali kako da dođe do bakra, kaučuka i žita za kruh? Već od ljeta 1913. m inistarstvo trgovine bavilo se proučavanjem ovih problema; pomišljalo je na osnivanje žitne rezerve i na reperkusije lcoje bi ratno stanje moglo im ati na industrijsku djelatnost; ali još nisu uspjeli da utvrde program praktične akcije. Od samog početka neprijateljstva njemački industrijski krugovi bili su svjesni opasnosti. Devetog kolovoza W alter Rathenau sugerirao je vladi osnivanje ureda za sirovine sa zadatkom da procijeni zalihe korisne za nacionalnu obranu i da utvrdi program opskrbe. Preporučio je da se nad svim sirovinam a uvede kontrola »koja više ništa ne bi ostavljala pojedinačnoj volji i pojedinačnom hiru« i koja bi rezervirala sve izvore za potrebe vojske. Predložio je da se što prije form iraju nove zalihe »na sve moguće načine«, bilo kupnjom od neutralaca, bilo rekvizicijom u predjelim a što će ih zaposjesti njemačke čete. Upozorio je na nužnost proučavanja novih tehničkih načina koji će omogućivati da se u proizvodnji zamijene uvozne sirovine surogatima. Po takvu shvaćanju iščezla je sloboda proizvođača. Rathenau je pokazao put kojim su kasnije pošle, više ili m anje energično, sve zaraćene države. Njemačka je vlada prihvatila ove sugestije. Petnaestog kolovoza 1914. osnovala je Ured za ratne sirovine, koji je imao zadatak da izradi bilancu izvora, da kupuje gdje god stigne, da traži surogate, kupuje stari m aterijal i, naposljetku, da raspodjeljuje među proizvođače zalihe koje je mogao stvoriti. Petog studenog osnovala je Ured za krum pir, koji je centralizirao kupovine; 25. studenog form irala je Ured za žito, koji je utvrdio sastav kruha, uz odredbu da pekari m iješaju u brašno stanoviti om jer krum pira (to je bio kruh K) i odredbu kojom se ograničavala dnevna potrošnja. Ujedno se organizirala i industrija da bi namirivala potrebe vojske i osiguravala brzo izvršavanje državnih, narudžaba; proizvođači jedne struke grupirali su se u društva; Ratno udruženje njem ačkih industrijalaca raspodjeljivalo je radnu snagu. Tek kasnije, 1916, okupljene su sve ove organizacije pod direktnom kontrolom državnih vlasti. Za ono vrijeme privatna se inicijativa činila dovoljnom. 237

Ekonomska situacija, uostalom, još nije bila ozbiljna. A da će to postati kad se sukob produži, u to nitko nije sumnjao. Ali potkraj 1914. oskudica se nije ozbiljno osjećala: potrošnja mesa i krumpira bila je slobodna; stanovništvo j oš nije bilo pogođeno svakodnevnom nestašicom. Francuska i Velika Britanija bile su u nešto lakšem položaju, jer je m ore za njih bilo slobodno. Mogle su izvan Evrope, a osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, naći sirovine kojih nisu imale. Ekonomska mobilizacija orijentirana je naročito na radnu snagu, oruđe i tehniku. Ekonomska mobilizacija počela je u Francuskoj tek u listopadu 1914. Pitanje opskrbe civilnog stanovništva nije se praktički postavljalo u prvim mjesecima, prem da se zbog nedostatka radne snage sm anjila obrađena površina žita za 500.000 hektara i prem da je neprijateljski upad u sjeveroistočne departm ane smanjio za 20°/o proizvodnju žita; uvoz je lako nadoknađivao žetveni deficit. Problem ratne industrije, naprotiv, bio je težak. Kad je m inistarstvo rata, odjednom suočeno s povikom na uzbunu koji je dolazio od vrhovne komande, trebalo je na brzu ruku uspostaviti službu za proizvodnju. Kom andant artiljerije general Baquet obratio se industrijalcim a; pod rukovodstvom jednog velikog m etalurga pokušao je da osnuje kom itet koji će raspoređivati narudžbe i osiguravati njihovo izvršavanje. Ali ovo nastojanje naišlo je na zapreke: na nestašicu goriva, jer je sjeverni rudarski bazen bio zauzet u kolovozu za vrijeme njemačkog nastupanja, a djelomično je bio oslobođen tek u listopadu, i na nestašicu radne snage, jer su radnici specijalisti bili na fronti. Država je m orala uzeti u ruke uvoz ugljena, a m inistarstvo rata odgoditi mobilizaciju m etalurgijskih radnika i stručnjaka najstarijih godišta. Priprem e su tekle sporo unatoč prijekoru vrhovne komande i ponovnim žalbama parlam entarnih komisija. Položaj je bio lakši u Velikoj Britaniji, gdje je industrija sačuvala sva svoja sredstva za proizvodnju i veći dio radne snage. Zbog toga je ekonomski život iz početka i mogao zadržati gotovo norm alan hod. Kad se u listopadu 1914. počela pojavljivati kriza ratnog m aterijala i municije, vlada se zadovoljila time da pojednostavni adm inistrativne metode. Dosad se naručivalo djelomično u državnim tvornicama, a djelomično u privatnoj industriji koja je bila pod kontrolom m inistarstva financija. Da bi se izbjegla sporost, osnovan je War Office (Ured za rat), zajednička služba za proizvodnju. Ali nitko još nije pomišljao na organizaciju ratne indu238

strije uz državnu kontrolu. Zakon o ponudi i potražnji i dalje je vrijedio za ratno tržište: država kupuje ne gledajući na cijenu. »Dobro plati i ne brini se za drugo!« bila je parola. U pogledu industrija koje nisu radile za potrebe vojske država je željela da se počevši od jeseni 1914. što brže ponovno Jati svoje djelatnosti: bila je to prilika za britanske proizvođače da u inozemstvu steknu nova tržišta iskoristivši nemoć konkurenata; i uostalom, zar nije trgovački prosperitet dobro sredstvo da održava državnu blagajnu i da prem a tome omogućuje Velikoj Britaniji financiranje rata? Država se, dakle, čuva da ne bi priječila ekonomsku aktivnost restriktivnim m jeram a i izbjegava da se upliće u sistem zabrane izvoza, koji su uvele druge zaraćene države. Njezine jedine intervencije bile su strogo ograničene na izuzetne okolnosti: da bi se izbjegao bankrot banaka, garantirala je plaćanje m jenica stranih dužnika; osnovala je monopol za uvoz šećera, jer proizvođači iz Srednje Evrope više nisu mogli slati robu pa je trebalo pronaći nove dobavljače. To su bili slučajevi više sile. Ali trebalo je ipak pribjeći m jeram a koje nisu pristajale njezinim načelima — kao što su to učinili i drugi. Godine 1915. m inistar financija Mac Kenna, iako liberal, uveo je taksu na ulaz različitih luksusnih artikala da bi ograničio njihov uvoz; tada je nakon nove krize m unicije kroz koju je vojska prolazila u svibnju 1915, država počela uvoditi i kontrolu nad ratnom industrijom , sama raspodjeljivati sirovine, određivati tipove i količine za proizvodnju, ograničavati cijene i prem a tom e i zarade. »Regrutiranje« industrije i trgovine počelo se malo-pomalo nam etati i u Velikoj Britaniji kao i svagdje drugdje. Položaj u Rusiji bio je sasvim različit. Ona je imala n a svom teritoriju izvore sirovina: ugljen u Donjecu i u Poljskoj, naslage željeza, bakra i platine na Uralu, naftu u Bakuu i pam uk u Zakavkazju i Turkestanu. Ali usprkos velikom napretku m etalurgije i proizvodnje tekstila, industrijski razvoj bio je još nedovoljan: proizvedeni predm eti činili su u norm alno vrijeme trećinu uvoza; kemijska industrija gotovo nije ni postojala; strojevi su dolazili iz inozemstva; inozemstvo — a često je to bila Njemačka — davalo je dobar dio tehničara. Prostranost teritorija, slabe kom unikacije i transportna sredstva, bili su još jedna zapreka više. Rat je osjetljivo povećao te teškoće. M etalurgijska je industrija bila naročito pogođena, je r je neprijatelj neposredno ugrožavao naslage poljskog ugljena i željeza, koje su se nalazile tik uz granicu, i je r njem ačko tržište više nije dobavljalo strojeve. Da bi uklonila tu slabost, Rusija je m orala računati na pomoć svojih saveznika. Ali uvoz ratnog m aterijala bio je težak: Baltičko m ore bilo je zatvoreno od prvog dana sukoba, a obale Bijelog m ora i Sje239

vernoga ledenog m ora slobodne su samo za kratlcog ljeta; uz to su povezane s unutrašnjosti samo jednom željezničkom prugom, onom koja vodi iz Moskve u Adiangelsk. Prikladni put, naime put kroz Dardanele i Bospor, bio je zatvoren šest sedmica poslije početka neprijateljstava. Svakako je bilo moguće da se stanovite pošiljke upute preko neke neutralne zemlje, naročito preko švedske, ali vlada u Stockholmu nije mogla odobravati tranzit oružja i municije, jer je to bila čista ratna krijum čarena roba. Prevlast na moru, koju su imali Saveznici, nije koristila Rusiji. Poput Centralnih sila i ona je bila izolirana od svijeta; ali ta izoliranost bila je još opasnija po nju nego po Centralne sile. 3. MORALNE SNAGE* Da bi vlade mogle sve svoje snage sačuvati za vođenje rata i ' da bi narodim a mogle nam etnuti žrtve potrebne za ekonomsku mobilizaciju, trebalo je da ona pitanja koja bi u javnom m išljenju mogla pobuđivati diskusije ili sukobe budu odgođena do svršetka neprijateljstava. Može li se svaka vlada nadati da će moći sačuvati ovo »sveto jedinstvo« koje su poglavari država proglasili na početku rata? U Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj prim irje je potk raj god. 1914. postojalo: stranke su prihvatile da politički 1 parlam entarni život bude praktički obustavljen. U Austro-Ugarskoj i u Rusiji, naprotiv, tišina je bila samo prividna. Francuska vlada imala je za prvih ratnih mjeseci gotovo diktatorsku vlast. Viviani je 26. kolovoza 1914. rekonstruirao svoju vladu bez ikakve intervencije parlam enta; obratio se vodećim Ijudima svih stranaka, koji su uživali utjecaj ili ugled: Delcasseu, MiJlerandu, Briandu, Ribotu; dao je portfelje dvojici socijalista: Sem batu i Guesdeu; tako je njegova vlada postala »nacionalna« Kad je ozbiljan vojni položaj prisilio vladu da napusti Pariz i preseli se u Bordeaux (2. rujna 1914.), poslanici i senatori bili su poslani na odmor, a parlam entarno zasjedanje bilo je zaključeno. Vlastitim autoritetom nova vlada zatražila je specijalna ovlaštenja koja joj je parlam ent priznao: nije oklijevala da dekretom izmijeni zakone koji su se odnosili na regrutiranje vojske, slobodu trgovine ili organizaciju vojne pravde. Nitko se nije čudio, nitko protestirao. Javno m išljenje bilo je mirno. Politički život bio je privremeno prekinut. Vlada je uživala povjerenje koje joj je u oduševljenju prvih dana bilo priznato. 3 LITERATURA — Vidi bibliografiju na str. 186.

240 «

Ali ova prešutna diktatura bila je samo privrem eno sredstvo. Ivad se počela pojavljivati perspektiva dugog rata, više se nije činilo mogućim da se nastavi ovakvo stvarno stanje. Parlamentarno javno m išljenje bilo je uzbuđeno kad je u prosincu 1914. saznalo za ozbiljnu krizu u ratnoj opremi, oružju i m uniciji. Sad je trebalo ekonomski organizirati zemlju, početi s »ekonomskom mobilizacijom«. Taj novi položaj tražio je suradnju državnih vlasti i privatne inicijative, gdje je parlam ent našao svoje m jesto; 22. i 23. prosinca bili su skupština i senat pozvani na izvanredno zasjedanje da izglasaju budžetske kredite. Redovito zasjedanje u 1915. bilo je otvoreno prem a ustavu drugog utorka u siječnju. Otada su načela bila poštovana; bili su prim jenjivani oblici parlam entarnog režima. Prema objem a skupštinam a vlada je ipak i dalje uzimala znatne slobode: parlam entarna kontrola nije mogla biti kao u normalnim prilikam a, jer je dužnost da se očuva tajna vojnih operacija obvezivala da se o najvažnijim pitanjim a raspravlja na sjednicam a komisija; poslanici ne mogu ni pom išljati na to da budu suviše uporni u svojim kritikam a i pitanjim a, jer još uvijek oklijevaju da sputavaju akcije vlade. Parlam ent je bio svjestan da ono veliko strujanje energije i oduševljenja koje ide od pozadine prem a fronti, od naroda prem a vojsci, ne prolazi rcroza nj. U Velikoj Britaniji Asquithovu su vladu, koja je bila na vlasti za vrijem e objavljivanja rata, form irali liberali. Da bi osigurala većinu u Donjem domu, bila je prisiljena da se oslanja na laburističku grupu. Ali se u pitanju rata Liberalna stranka, poput Laburističke, podijelila: dva člana vlade, lord Morley i John Burns, podnijeli su ostavke 3. kolovoza 1914. ćim je izgubio oslonac na »ljevici«, Asquith se obratio za pomoć konzervativcima, koji su već 2. kolovoza ponudili podršku. Ulaz Engleske u ra t izazvao je, dakle, form iranje nove parlam entarne većine, sastavljene uglavnom od konzervativaca i većeg dijela liberala. Ali ako je Asquith i prihvatio pomoć Bonara Lawa i njegovih prijatelja, ipak nije želio da im ponudi m jesto u vladi. Engleska je vlada dakle ostala stranačka vlada, čija je osnova bila uska. Kao i u Francuskoj, bio je tada politički život u Engleskoj gotovo prekinut. Brojni su bili poslanici koji su služili u vojsci ili koji su bili u ratnoj službi. Konzervativna stranka, vjerna svom obećanju, podupirala je vladu a da nije tražila dio portfelja. Pacifistička opozicija je šutjela: protivnici intervencije nisu htjeli učiniti ništa što bi moglo kočiti akciju vlade. Bila je to parola šutnje, koja nije bila prekinuta prije proljeća 1915. I irsko pitanje, koje je toliko uznemirivalo britansku vladu prošlog proljeća, trenutačno se stišalo. Asquithova vlada je 14. 16

Evropska kriza i I svjetski rat

241

rujna 1914. odlučila da do kraja rata odgodi prim jenu zakonske uredbe o samoupravi, tzv. Home Rule bill, tj. zakon koji je Irskoj priznavao djelomičnu autonom iju. Ova odluka nije izazvala žestoke proteste. Stanovnici Ulstera koji su se još prije četiri m jeseca izjavljivali sprem nim a da će Home Rule odbaciti čak i silom, bili su zadovoljni ovom odgodom. ćinilo se da je republikanska organizacija južne Irske, Sinn-Fein, koja je odbacivala H om e Rule kao nedovoljan i koja je htjela postići nezavisnost, izgubila dio svog utjecaja. Potkraj 1914. čitava je Irska, katolička i protestantska, davala dobrovoljce britanskoj vojsci. U Njemačkoj, gdje je sjednica od 4. kolovoza potvrdila oduševljenje čitave nacije, postojala je jednodušnost i u parlamentarnim krugovima. Razumije se da stav socijalističkih poslanika nisu odobrili svi radnički krugovi: u Bremenu, Leipzigu i u Hamburgu »nezavisne« grupe kritizirale su stav vođa socijaklemokracije; ali taj pokret opozicije bio je još plašljiv. Tek na početku 1915. pacifističke tendencije su dobile javni izraz: kad je novi Reichstag bio pozvan da glasa za nove ratne kredite, odbio je socijalistički poslanik Liebknecht da se priključi glasanju izjavivši da Njemačka vodi im perijalistički rat, osvajački rat. To je, uostalom, tada bio gest samo jednog, osamljenog čovjeka. Takvo nacionalno jedinstvo nije postojalo u Austro-Ugarskoj i u Rusiji. Nepostojanje moralnog jedinstva nacije mislili su austrijski i ugarski državnici zam ijeniti tim e što će pokornost održavati silom. U osiguravanju m ira u zemlji, austrijska je vlada računala na policijski režim. To je bio program predsjednika vlade grofa Sturgkha. Prožet starim austrijskim tradicijam a, vjerovao je u moć sistem a pritiska i šutnje. Da bi ga čvrsto primjenjivao, podredio je civilnu upravu vrhovnoj komandi. No vojnički element se u svojoj cjelini neprijateljski odnosio prem a nacionalnim manjinam a i izazivao ih samovoljnim i neum jesnim m jeram a. češko, slovensko ili poljsko stanovništvo, u koje se sumnjalo, znalo je, dakle, da se ne može nadati poboljšanju svoga političkog statusa; s njim a se postupalo kao sa strancim a. Vlada nije ni pomišljala na to da se uvjeri u njihovu lojalnost. Uključiti stanovništvo u napor centralne vlasti i tražiti podršku u kolektivnom osjećanju, o tome u Stiirgkhovu sistemu nije moglo biti ni govora. Vlada je i dalje provodila akciju bez parlam entarne kontrole. U Ugarskoj, gdje je pitanje nacionalnih m anjina bilo isto tako ozbiljno, postupci su bili sasvim različiti. Predsjednik vlade 242

grof Tisza bio je snažan duh i čvrst karakter, i uživao je velik ugled. U svojoj zemlji nije Iitio prim ijeniti »Stiirgkhov sistem«. Podređivanje civilne uprave vojnoj komandi značilo bi u njegovim očima političku grešku, jer bi to dalo vrhovnoj komandi pravo da se m iješa u ugarske poslove, a Tisza je htio da u unutrašnjoj politici sačuva potpunu nezavisnost. Nije se bojao prisutnosti parlam enta, jer je ugarski izborni zakon osiguravao nadmoć madžarskog elementa u skupštini. Peštanskoj vladi nije bilo potrebno da uvodi diktaturu. Ali nacionalne m anjine nisu zato bile m anje podvrgnute režimu pritiska. Propaganda sila Antante nailazila je dakle u podloženih nacionalnosti na povoljno tlo. Od same jeseni 1914. austrijska je policija u Bosni i Hercegovini primjećivala prve simptome ove akcije; u Češkoj je jedan od vođa češkog pokreta, Masaryk, prešao granicu da bi stupio u dodir s francuskim i engleskim političkim krugovima najprije u Nizozemskoj, a zatim u Italiji i švicarskoj. Na fronti je vjem ost slavenskih četa bila sumnjiva: zimi 1914/15. više puta su češki odredi prilazili neprijatelju. Na ove prijetnje, koje još nisu bile ozbiljne, odgovarala je vojna uprava m jeram a pretjerane strogosti. Civilna uprava nije odobravala ovu odmazdu, ali joj se nije mogla usprotiviti. Ni u Rusiji nije bilo m oralne kohezije. U pogledu nacionalnih m anjina nije stav carske vlade bio ni iskren ni liberalan. Dakako, 14. kolovoza 1914. m anifest velikoga kneza Nikole obećao je obnavljanje poljske nacije »pod žezlom im peratora Rusije«. »Poljska«, tako govori isprava, »uskrsnut će slobodna u svojoj vjeri, svom jeziku i u svojoj upravi«. Ali već sutradan je m inistar vanjskih poslova Sazonov obavijestio svog am basadora u Parizu da bi bilo preuranjeno »prevoditi na pravne formule« ova opća obećanja i da ne treba pom išljati na neku poljsku »autonomiju«: tek na kraju rata bit će um jesno proučavati neko rješenje. U prosincu 1914. obavijestio je m inistar unutrašnjih poslova u povjerljivom dokum entu gubernatore da se m anifest velikoga kneza »ne odnosi na zemlje oko Visle, već im a na um u samo poljske teritorije koji ne pripadaju Ruskom Carstvu«. Vođe poljskog pokreta nisu znale za taj dokument, ali su pogađali opasnost: »Već osjećamo da Rusi nastoje izigrati svoja obećanja«, rekao je grof Potocki francuskom ambasadoru. Činjenica je da carska vlada ne samo da nije ni pom išljala da zadovolji nacionalne m anjine već je provodila prem a stanovništvu stanovitih m anjinskih grupa sistem atsku politiku msificiranja. Kad su ruske arm ije prodrle na austrijski teritorij, nije uprava zaposjednutih teritorija poštovala vjersku slobodu stanovništva; pokušala je da rusinskom stanovništvu istočne Galicije, 243

koje je unijatsko, nam etne rusko pravoslavlje. »Tražim vJakove s municijom, a šalju mi vlakove s popovima«, povikao je veliki knez Nikola. U Finskoj je ruska vlada u studenom J9J4. najavila provođenje novog program a reform i koji će imati za rezultat ograničavanje lokalnih sloboda: htjela je učvrstiti ruski autoritet promijenivši činovnički status i policijske propise, uvesti kontrolu u školske ustanove i proširiti na pravoslavnu crkvu u Finskoj nadzor Svetog sinoda. Protiv židova poduzela je posebne m jere; ukazom o masovnoj deportaciji istjerala ih je iz zone ratnih operacija. To je bila politika dvora. Između careve okoline i ruske nacije nije bilo suradnje. Golemo mnoštvo seljaka bilo je pasivno. Socijalistički krugovi zadržavali su, za razliku od njem ačkih i francuskih socijalista, nepom irljiv stav i ostali povezani s vođama u emigraciji: Lenjin je iz švicarske, gdje je izdavao list »Socijaldemokrat«, pisao da bi vojni poraz mogao Rusima vratiti slobodu. I napokon — a to je bila najozbiljnija stvar — aktivni elementi buržoazije nisu imali povjerenja u vladu u pogledu vo đenja rata. Organizacija zemlje s obzirom na rat i mobilizacija pozadine razvijale su se najprije izvan svake vladine akcije. Bilo da se radilo o uklanjanju krize u transportu, o teškoćama u opskrbi, ili o organiziranju bolnica, državna je uprava zatajila. Da bi nadoknadila njezinu nesposobnost, m orala su lokalna adm inistrativna tijela samoinicijativno rješavati probleme: izabrane skupštine kotara i gubernija — zemstva — odredile bi centralni odbor od sedamnaest članova; gradska vijeća također su form irala odbor s jednim delegatom za svaki grad koji ima m anje od 100.000 stanovnika, sa dva za svaki veliki grad i sa po pet za Moskvu i Petrograd. Udruženje zemstva i Udruženje gradova preuzeli su na sebe zadatak da organiziraju pomoćne akcije za rat i posreduju između državne uprave i proizvođača radi proizvodnje materijala za vojsku i radi opskrbljivanja. U početku vlada nije priječila ovaj pokret, je r javne službe nisu bile sposobne da bi preuzele zadatak slične organizacije. Ali ta velika udruženja uskoro su postala svjesna svoje snage: na početku 1915. počela su upozoravati na nesposobnost vlade. Duma je, međutim, kako se činilo, bila sprem na na suradnju s m inistrim a; u dva kratka zasjedanja koja je održala u kolovozu 1914. i na početku veljače 1915. nije htjela javno uputiti kritiku vojnoj upravi; s odobravanjem je pozdravljala patriotske govore svoga predsjednika Rodzijanka. Ali vlada nije pokušala da se osloni na narodno predstavništvo; samovoljno je skratila parlam entarna zasjedanja: član 87. Ustavnog akta davao joj je pravo stvarati zakone pomoću ukaza kada dum a nije na okupu; tim e se najobilnije koristila. Činilo se da je njezina parola bila »izvući 244

se iz neprilike vlastitim sredstvima«, dobiti rat bez pomoći predstavnika nacije da bi samo dinastiji sačuvala sjaj pobjede. U Rusiji, kao i u Austro-Ugarskoj, bilo je nacionalno jedinstvo samo prazna formula, u čijoj sjeni je počeo podmukli proces raspadanja. Od svih zaraćenih država najviše je patila Belgija; pa ipak je pokazala prim jer najčvršće energije. U kolovozu 1914. upoznala je strahote invazije: požare, ubijanje talaca, pokolje civilnog stanovništva u Dinantu, Andenneu i Taminesu — između toliko drugih m jesta — kao i sve okrutnosti kojim a se kažnjavala za »opsjednuća partizanskim ratovanjem«. U četiri sedmice zemlja je bila opustošena i 5000 stanovnika neboraca poubijano. Poslije pada Antwerpena i povlačenja belgijske vojske na Yseri neprijatelj je zauzeo čitav nacionalni teritorij, osim pedesetak općina. Kralj Albert, vrhovni ikomandant vojske, nalazio se jedini od čitave vlade na belgijskom tlu u La Panni. Vlada, koja je bila sastavljena od ljudi svih stranaka otišla je u Sainte-Adresse kraj Le Havrea. Skupštine, čiji su članovi većinom ostali u svojim izbornim okruzima, nisu više mogle zasjedati; općinske uprave su radile pod kontrolom njem ačkih komesara, a s vladom u Sainte-Adressi održavale su se preko tajnih kanala samo neredovite veze. Gradski načelnici a i crkvene vlasti samo su po cijenu mnogih opasnosti uspijevali da održe lokalni utjecaj. Pa ipak je belgijsko stanovništvo sačuvalo svoju m oralnu snagu, prem da je bilo izolirano od vanjskog svijeta, podvrgnuto surovosti režima okupacije i pod utjecajem njem ačke propagande. Akcija nekoliko jakih ličnosti — gradskog načelnika u Bruxellesu Adolphea Maxa (deportiranog u Njemačku potkraj rujna 1914.), nadbiskupa iz Malinesa kardinala Merciera, rektora Sveučilišta u Gentu Henrija Pirennea (i on je bio deportiran 1916) — kao i akcija potajne štam pe (»Libre Belgique« počela je izlaziti u veljači 1915) pridonosili su održavanju duha otpora. Prehram benu nevolju ublažavao je udvojeni napor Komisije za opskrbu Belgije, kojom je rukovodio Amerikanac H erbert Hoover, i Nacionalnog kom iteta za pomoć, čiji je pokretač bio E rnest Francqui. Belgijski narod je zaboravio stranačke svađe i socijalne sukobe; unatoč patnjam a, ostao je složan.

245

PETO POGLAVLJE VOJNIČKE

I DIPLOMATSKE U G O D I N I 1915.

BITKE

Novi oblici rata upravljaju planovima generalštabova. Odmah poslije teškog iskustva na Yseri odlučio se Falkenhayn da na zapadnoj fronti zadrži defenzivni stav; zahvaljujući pozicionom ratu, mogao je tu frontu držati sa smanjenim snagama. Na istočnoj fronti činilo se da ofenziva im a izglede za uspjeh. I tu se dakako borac zaštićivao rovovima, zaklonima i mrežom zapreka; i ovdje je organizacija defenzivnih položaja postala redovita praksa. Ali na toj ogromnoj fronti defenzivne su organizacije bile isprekidane; u svakom slučaju nisu imale gustoću i dubinu koje bi se mogle usporediti s gustoćom i dubinom zapadne fronte. »Prekid« je bilo dakle lakše postići. Uostalom, sredstva koja su imala oba protivnika nisu se nimalo mogla uspoređivati. Snaga ruske arm ije bila je u masovnom djelovanju njezine pješadije: komanda je s napadom išla do k raja ne m areći za gubitke: sm atrala je da može brzo popunjavati praznine zahvaljujući velikim ljudskim rezervama. Ali protiv utvrđenih položaja taj postupak nije bio dovoljan. Brojnoj i dobro izvježbanoj konjici dana je samo sporedna uloga. Artiljerija, koja je jedina mogla otvoriti put pješadiji u napadu, nije na ruskoj strani mogla izvršiti svoj zadatak. Njemačka je vojska zahvaljujući nadmoći svog oružja i opreme mogla sa smanjenim brojem vojnika držati obrambene položaje; mogla je dakle u zoni koju je izabrala za napad lakše koncentrirati svoje udarne trupe. Tako je imala slobodu m anevriranja a i napadačku sposobnost, čega svega njezin protivnik nije imao. Njemačka kom anda je, dakle, svoje raspoložive trupe prebacila na istočnu frontu i tu je tražila odluku; 18. studenog 1914. prebacila je sa zapadne fronte na istok tri arm ijska korpusa, jednu diviziju konjice i odrede teške artiljerije. A to je bilo tek početak. Njemačku je vojsku u borbam a u godini 1915. prožimala jedna jedina misao: ofenziva protiv Rusije do kraja. A što su tome Falkenhavnovu planu mogle suprotstaviti Antantine arm ije? Ruski generalštab nije ni za trenutak pom išljao na 246

običnu defenzivu; nije se odrekao napuštanja inicijativnih operacija ; na m anevriranje odgovorio je m anevriranjem . Francusko-britanske čete nisu kanile ostati neaktivne; ali hoće li im pozicioni ra t pružiti priliku da odigraju odlučnu ulogu? Francuska koinanda nije izgubila nadu da će slomiti protivničku frontu. Naprotiv, vladini ljudi, naročito u Velikoj Britaniji, sm atrali su uspjeh sumnjivim. Ako se u Francuskoj više ne može izvojevati velika pobjeda, zašto se odluka ne bi potražila na nekom novom poprištu operacija? To je bila ideja Lloyda Georgea na k raju 1914; to je bila i ideja Briandova. Čak i u generalštabovima ova je zamisao imala nekoliko pristaša: general de Lardemelle, kom andant arm ijskog korpusa, utvrdio je u studenom 1914. plan akcije na Balkanu. Bila su moguća dva rješenja: jedno je bilo da se počne ofenziva protiv Turske, da se tako jedan protivnik prisili na m ir i da se ponovo otvore tjesnaci Bospor i Dardaneli kako bi se uspostavio direktan saobraćaj s Rusijom; drugo je bilo prožeto strategij:skom zamisli: ugroziti Austro-Ugarsku napadom na njezinoj južnoj granici, napadom u dogovoru sa srpskom vojskom. Oko tih sugestija razvijala se velika debata između »zapadnjaka«, uvjerenih da fronta u Francuskoj m ora ostati središte zanimanja, i »isto-čnjaka«, željnih da pokušaju novo i da neprijatelju oduzm u strategijsku inicijativu. Engleski je generalštab bio podijeljen. Francuska vrhovna kom anda protivila se rješenjim a u kojim a, kako se činilo, kao da je m ašta uzela previše maha. Opće uzevši, njem ačka je kom anda za vrijem e čitave ove godine nam etala neprijatelju svoj plan operacija. Vojske Antante samo su se ograničavale na odgovore. Ali ravnoteža snaga dva puta se izmijenila ulaskom u rat novih dvžava: intervencijom Italije s jedne strane i intervencijom Bugarske s druge. Ova upletanja bila su rezultat dugih diplom atskih borbi, kojih je uspjeh ovisio o događajima na fronti i značajno je djelovao na uvjete borbe. Diplomatska i vojnička akcija bile su preusko povezane a da bi se mogle proučavati odvojeno. 1. PRVE NJEMAČKE OFENZIVE U RUSIJI I ODGOVORI ANTANTE1 U trenutku kad je Falkenhayn slao na istočnu frontu prva pojačanja, nije još znao u kojoj m jeri će m u pozicioni rat na za1 LITERATURA — O borbam a u Rusiji zimi 1914—1915. vidi djela citirana na str. 209—210. Tome treb a dodati: m ajor B arthell, Przem ysl u Allgemeine sćhvoeizerische Militčir:zeitung, pros. 1936, str. 721—741. — O aferi u D ardanelim a: E . Delage, La tragćdie des Dardanelles (Pariz 1931), živahno i solidno pisano djelo; postoje dva njem ačka djela:

247

padnoj fronti omogućiti da smanji svoje efektive. Za sađa je samo pokušavao učvrstiti ugroženi položaj: Hindenburg i njegov šef generalštaba Ludendorff bili su u Jistopadu i studenom 1914. pokušali dvije ofenzive, od kojih ni jedna ni druga nisu imale većeg uspjeha. Dolazak divizija sa zapadne fronte omogućivao je odolijevanje opasnosti. Da bi se spriječila ruska ofenziva, za koju se znalo da se približava2, bilo je potrebno preuzeti inieijativu. I Conrad von Hotzendorf i Hindenburg bili su pristaše toga: prvi se bojao da Rusi ne napadnu položaj u K arpatim a i ne provale u ugarsku ravnicu. Brzom ofenzivom na drugom dijelu fronte bilo bi moguće oteretiti austrougarsku vojsku i dezorganizirati neprijateljeve priprem e. Falkenhayn se tada odlučio da pošalje prem a istoku ona četiri arm ijska korpusa nove form acije koji su upravo završili vježbe. Njemačka vojska u istočnoj Prusiji krenula je u ofenzivu na jugoistoku od M azurskih jezera (7. veljače 19J5); pošlo joj je za rukom da opkoli jedan ruski arm ijski korpus u šumi kod Augustova, zarobila je 110.000 ljudi i na stotine topova. Ali atm osferske prilike (snježna oluja nakon koje je došlo okopnjenje što je ceste pretvorilo u kaljuže) spriječile su njem ačke čete da iskoriste uspjeh. »Zimska bitka kod Mazurskih jezera« bila je samo epizoda bez odlučnog značenja. ćak nije Austrijancim a omogućila ni to da preuzm u inicijativu na vlastitoj fronti: tvrđava Przemysl, opkoIjena gotovo šest mjeseci, kapitulirala je 22. ožujka s posadom od 120.000 ljudi. U tom trenutku Centralne su sile bile na čitavoj istočnoj fronti ponovno prim orane na defenzivu. Uloga zapadne fronte bila je za vrijeme ove zimske bitke od sporednog značenja. Njemačke čete su se ograničavale na sitne akcije; 22. travnja 1915, prvi put su kod Langemarcka, upotrijebile otrovne plinove. Francuska kom anda se nije odrekla ofenzive, ali nije imala m aterijalnih sredstava potrebnih za poduzimanje operacije velikog stila. Pokušaj je bio sveden na niz lokalMiihlmann, Der K am pf um die Dardanellen (O lđenburg 1927) i H. Lorey, Der Krieg in den tiirkischen Gewiissern, II sv.: Der K am pf um die Meerengen (Berlin 1938) i kritička stu d ija adm irala Castexa, Devait-on attaquer les Dardanelles? u Revue m aritim e, srpanj 1934, str. 1—16. Pogledaj osim toga svjedočanstva generala, naročito: Ham ilton, Gallipoli diary (London 1920, 2 sv.); Lim an von S anders, Fiinf Jahre Tiirkei (Bcrlin 1920); K annengiesser-Pascha, Gallipoli (Pariz 1935; prijevod s n jem .); d ’Amade, Conštantinople et les Dardanelles: l ’expedition de 1915 u R evue des questions historiques, 1. siječnja i 15. travnja 1923. str. 5—32. i 290—326. Podaci se mogu naći i u djelu Bacon, Life of Lord Fischer Kilverstone, admiral of the fleet (London 1929. 2 sv.). N apokon važno j e da se pogledaju Reports koje je objavila Dardanelle's Commission (London 1917—1919, 3 sv.) — 0 stavu Grčke za vrijem e ekspedicije na Dardanele pogledaj zbirku ruskih dokum enata koje je objavio Adamov, E vropejskije derzavy i Gracija v epohu mirovoj vojny (Moskva 1922, njem ački prijevod Die europdischen Machte und Griechenland \vdhrend des W eltkrieges (D resden 1932). 2 Ruski generalštab je radiom poslao vijest koju su N ijem ci uhvalili.

248

nih napada kod Notre-Dame de Lorette (u prosincu J9J4), u Champagni (20. prosinca i 26. veljače), kod Neuve-ChapeJIe (JJ. veljače) i u predjelu Woevre (5.—8. travnja). Mada su upotrijebljeni efektivi često bili značajni (u drugoj zimskoj ofenzivi u Champagni sudjelovalo je 13 divizija), rezultati su bili vrlo maleni. čak i glavna prednost na koju se moglo računati — »ustaljivanje« neprijateljskih snaga — nije se mogla postići: prem ještanje njem ačkih divizija prem a istočnoj fronti nije bilo spriječeno. Ti oskuđni rezultati bili su jedan od razloga koji su naveli Antantu da pribjegne diverzijama. Na početku siječnja J9J5. izložio je prvi lord adm iraliteta W inston Churchill plan za operaciju protiv Dardanela. Napad će dati sa strategijskog, diplomatskog, pa čak i s ekonomskog gledišta, značajne rezultate ako omogući da se forsira prolaz: stavit će Carigrad »pod kontrolu« Antante i sigurno će prisiliti otomansku vladu da zaključi mir; otvorivši tjesnace za pom orski promet, omogućit će Francuskoj i Velikoj B ritaniji da opskrbljuju rusku vojsku topovima i municijom; a Rusiji će pružiti mogućnost da izvozi žito, da prem a tome popravi svoju trgovačku bilancu i da održi tečaj rublja; napokon, povoljno će utjecati na stav balkanskih država. »Teško je zamisliti«, izjavio je Balfour, »operaciju koja bi davala više nade.« Engleska je vlada 23. siječnja prihvatila nacrt. Ali izbor sredstava za izvođenje operacije dao je povoda živahnim prepirkam a. Churchill je bio uvjeren, na tem elju izvještaja admirala s kojim a se savjetovao, da će obični pom orski napad donijeti uspjeh: artiljerija s oklopnjača uništit će turske utvrde, minski jaružari oslobodit će prolaz; pod cijenu teških gubitaka eskadra će proći. Admiral Fisher, prvi lord m ornarice, stavljao je tehničke prigovore, ali je naročito protestirao protiv ekscentrične operacije koja bi iz Sjevernog m ora udaljila dio engleskih pom orskih snaga; nakon burnih diskusija naposljetku se smirio. Francuska vlada obećala je pomoć svoje m ornarice i pristala da kom andu ostavi engleskom admiralu. Ruska vlada mogla bi sudjelovati u operaciji usm jerivši napad pom orskih snaga na Bospor; ali prem da je veliki knez Nikola sam zamolio svoje saveznike da navale na Tursku, generalštab ruske m ornarice izjavio je da ne može intervenirati. Drugog veljače engleski je adm iralitet utvrdio u pojedinostim a plan operacije, koji je m inistar francuske m ornarice označio kao »mudar i oprezan«. Ni Joffre ni French nisu bili upitani za savjet, jer je trebalo da akcija bude samo pom orske prirode. Nitko nije bio svjestan da je to bila pustolovina. »Jedna od zasluga nacrta je 249

bila«, izjavio je Kitchener, »da se napad može obustaviti ako napredovanje ne odgovori oćekivanju.« Ta pom orska diverzija postala je, međutim, velika vojna operacija, koja je uzalud progutala velike efektive. Čim je m om arica, koncentrirana na ulazu u Dardanele, počela s bom badiranjem , prim ijetio je adm iral Carden, koji je preuzeo kom andu, da je potrebno iskrcavanje trupa kako bi se dovršilo razaranje utvrda. Nije se još radilo o potpom aganju pom orske operacije napadom s kopna, već samo o tome da se predvidi broj jedinica za osvajanje. Ipak je eskadra počela napad ne čekajući pojačanje. Dvadeset petog veljače ušutkane su turske utvrde koje su dominirale ulazom u Dardanele. činilo se da je sve bilo na dobrom putu. Grčka je vlada čak preko Venizelosa predložila svoju pomoć pod uvjetom da Francuska i Velika B ritanija ubace u borbu dva arm ijska korpusa. Dok su zapadne sile oklijevale da prihvate tu ponudu, odlučio se m ski generalštab — koji se pobojao da će ugledati Grke u Carigradu — da koncentrira dvije divizije u Odesi i Batum u i da ih baci na obale Bospora čim Dardaneli budu svladani. Preokret Grčke učinio je kraj tim planovima: 6. ožujka odbio je kralj K onstantin da se priključi politici Venizelosa, koji je bio prisiljen predati ostavku. Francuzi i Englezi m orali su, dakle, djelovati sami. Desetog ožujka, pošto su prodrli do najužeg dijela tjesnaca i pet dana bombaridali utvrde, m ornari su uvidjeli da neće moći uspjeti vlastitim sredstvima: poluotok Galipolje, tako su govorili, m ora biti »očišćen od artiljerije i zauzet«. Kitchener je pristao da se u Dardanele pošalje divizija pješadije i pom išljao je na form iranje ekspedicionog korpusa. Premda je flota, n a koju je snažno utjecao Churchill, bila svjesna svih teškoća, ipak se dokraja upustila u pothvat, doživjela neuspjeh i izgubila trećinu brodova. Da je rukovodstvo ostalo kod svoje prvobitne zamisli trebalo je da neuspjeh od 18. ožujka bude znak za odustajanje od ekspedicije. Ali zar je bilo moguće priznati svoju nemoć? čitav muslimamski svijet bio bi obradovan viješću o turskoj pobjedi. »Odašiljanje ekspedicionog korpusa«, izjavio je Kitchener; »jedino je sredstvo da se osigura naš prestiž na Istoku«. Antanta se neoprezno upustila u taj pothvat i pom orska se ekspedicija pretvorila u vojni pothvat. Ali gdje da se nađu efektivi kad su kom andanti zapadne fronte izjavili da im trebaju sve njihove snage. Nesuglasice u pogledima, toliko žešće koliko je stvar imala slabije izglede, bile su riješene kompromisno: slat će se mali odredi. Francuske i engleske čete iskrcavale su se na ulazu u Dardanele na obje obale (25. travnja), ali je 30.000 vojnika, koliko ih se iskrcalo, bilo prikovano na m jestu. Trebalo je poslati pojačanja — 5 engleskih divizija — da bi se prvim 250

trupam a omogućilo da predahnu i da malo prošire zauzeto područje. Novo pojačanje nije riješilo ništa, jer se djelovalo samo kao zaštitna m jera. Turski se otpor organizirao pod rukovodstvom njem ačkih oficira. Kao i na zapadnoj fronti, tako je i ovdje pozicioni ra t paralizirao napadača. Još se jedanput nam etnulo pitanje: treba li se okaniti akcije? U britanskom kabinetu vladala su oprečna m išljenja. Kitchener i ChurchiJJ su jedan drugome predbacivali. Admiral Fisher je to iskoristio i izazvao krizu vlade (18. svibnja). Ali rekonstruirana britanska vlada nije se odlučila da naredi evakuaciju: bilo je to pitanje prestiža, a i pitanje britanskog interesa. Zar nisu otomanske čete u veljači pokušale napad na Sueski kanal i počele ofenzivu u predjelu rijeke šat-el-Araba? »Ekspedicija na Galipolje«, dodao je još Kitchener, »zadržava pažnju Turalca i . . . vjerojatno ogra ničava njihove operacije u Egiptu, Mezopotamiji i na Kavkazu«. Četrnaestog lipnja odlučio je B ritanski ratni kom itet da pošalje u Dardanele divizije nove arm ije. S njim a je 7. kolovoza general Ham ilton pokušao da svlada turske položaje iskrcavanjem na novoj tački poluotoka: bitka kod Suvla-Anafarte obilježila je propast i posljednjih nada. Otada je bila stvar s Dardanelima svršena, prem da se britanski kabinet još nije htio odlučiti na evakuaciju. Na n ju se odlučio tek potkraj studenog. lako ekspedicioni korpus nije u borbi nikad imao stvarno više od 160.000 Ijudi, ekspedicija ih je postepeno progutala više od 450.000; m rtvih i ranjenih bilo je J45.000; ona je nam etnula četama, koje su bile desetkovane bolestim a i izložene žarkoj klimi, teške patnje u »dardanelskom paklu«. Diverzija je bila skupa, neugodna i beskorisna. 2. ULAZAK ITALIJE U RAT* Italija je objavila svoju neutralnost 3. kolovoza J914. Bila je to samo privrem ena odluka. Iako vlada nije ni pom išljala na mogućnost sudjelovanja u ratu na strani Njemačke i Austro-Ugarske, 3 LITERATURA — Zbirke dokum enata jesu : II libro verde. Documenti diplomatici (R im 1915); D iplomatische A ktenstiicke betreffend die Beziehungen Oesterreich-Ungarns zu Italien (Beč 1915); korespondencija koju je objavio Stieve, Isvolsky im Weltkriege (Berlin 1924); P. H. Michel, La question de VAdriatique, 1914—1918 (Pariz 1938); — Govori Benita M ussolinija bili su objavljeni u francuskom prijevodu pod naslovom Campagne pour l'intervention de Vltalie (Pariz 1935). — Najvažnija svjedočanstva su od Salandre, La neutralita italiana (Milano 1928) i od istoga pisca, L 'intervento. Ricordi e pensieri (Milano 1930); B urian, Drei Jahre aus der Zeit m einer A m tsfiihrung (B erlin 1923); L. Aldrovandi-M arescotti, Guerra diplomatica. Ricordi e fram m enti di diario (Milano 1937). — Od stu d ija treb a citirati: P. H. Michel, Les origines de l’intervention italienne, u Revue d'histoire de la guerre mondiale, god. 1925, str. 1—19; A. Pingaud, L ’interven-

251

mogla je birati između ove dvije politike, koje je predsjednik vlade Salandra izložio kralju u izvještaju od 30. rujna: ili održavanje neutralnosti, ili ulazak u rat na strani Antante. Politika neutralnosti bi se »isplatila« ako bi Italiji pošlo za rukom da od Austro-Ugarske dobije »kompenzacije« koje predviđa član 7. ugovora o Trojnom savezu; ali taj savez nije mogao osigurati potpuno zadovoljavanje težnja koje su političari nazivali »oslobođenjem neoslobođenih krajeva« (tzv. zahtjevi irredentista). Sudjelovanje u ratnom sukobu otvaralo je, naprotiv, takve perspektivc. Izbor je bio težak iz razloga unutrašnje politike. S jedne strane, govorio je Salandra, zemlja nije bila »moralno i ekonomski« spremna na žrtve koje nisu bile neophodne i očevidne; zato je i prijetila opasnost da nacionalno jedinstvo bude uzdrmano; a s druge strane, ako Italija zbog svoje mlitavosti ne bi iskoristila evropski rat za ostvarenje svojih političkih težnja, ekstrem ne stranke bi monarhiji neminovno predbacivale da nije izvršila svoju dužnost. Predsjednik vlade je oklijevao. Šesnaestog listopada izjavio je da svojom politikom želi ukloniti »svaku brigu, svaku predrasudu i svaki osjećaj« koji ne bi bili nadahnuti isključivom i neograničenom odanošću domovini, »svetim talijanskim egoizmom«. Ali dok je vlada tražila svoj put, stvaralo se javno m išljenje. Razgibalo je stranke. Ljudi koji su bili na prvom m jestu zaokupljeni potpunim ostvarenjem nacionalnog ideala tražili su intervenciju: bili su to elementi desnice u Liberalnoj stranci, slobodni zidari, demokršćani don M urrija, Bissolatijevi reform isti, sindikalisti De Ambrisove grupe, republikanci i naposljetku neki rijetki socijalisti okupljeni oko Benita Mussolinija. Njihovoj žestokoj propagandi usprostavila se propaganda neutralaca: to su biili gotovo svi socijalisti vjerni idealu Internacionale; velika većina katolika koji su poslušali parolu lista »Osservatore romano« i dio liberala. Duša ovog otpora bio je bivši predsjednik vlade Giolitti, čovjek koji je dvanaest godina dominirao talijanskim političkim životom. Izjavljivao je da se zemlja ne smije baciti u rat »zbog sentimentalno'sti prem a drugim narodima«; trebalo se obazirati samo na »čast i velike interese zemlje«. Sukob će biti dugotrajan. Italija, koja nema interesa da pomaže u Evropi hegemoniju jedne tion italienne đans la Granđe Guerre, u Revue de France, 1. svibnj a 1929, str 49—78, prem a dokum entim a Quai d'O rsaya; P. H erre, Salandra und die Neutralitdtserkldrung, u reviji Kriegschuldfrage, svibanj 1928, str. 453—472; G. Frantz, Italiens E in tritt in den K rieg, u reviji W issen u n d W ehr, god. 1932, str. 405—418. i str. 472—483; Mario Toscano, II patto di Londra (Milano 1934). I napokon treba o austrougarskoj politici pogledati: L. Lanyi, Le comte Čtienne Tisza et la guerre de 1914—1918 (Pariz 1947), koji se koristi spisim a ugarskog državnika, objavljenim a pod naslovom Ošszes M unkai (B udim pešta 1928, 5 sv.).

252

skupine velesila, m ora čuvati »svoje snage nedirnutima«. Zašto da intervenira? »Mislim«, govorio je Giolitti, »da bi se u sadašnjim prilikam a u kojim a se nalazi Evropa moglo i bez rata postići nešto vrijedno.« Ovaj liberalni državnik imao je većinu u parlamentu. Položaj vlade bio je, dakle, delikatan. Razlozi unutrašnje politike znatno su utjecali na stav talijanskoga kabineta. Za prvih ratnih mjeseci talijanska diplomacija je ispitivala teren na obje strane. Od 3. kolovoza 1914. nagoviještala je u Petrogradu da bi voljela saznati ponude Antante. Francuslca, Velika Britanija i Rusija bile su 12. kolovoza spremne da joj obečaju Južni Tirol, Trst i Valonu, ali ništa nije dano u pism enom obliku. U tajnim pregovorima, koji su zatim bili vođeni u Londonu, Italija je oskn toga zatražila vojne i pom orske garancije: o veličini austrougarskih snaga koje bi Rusija mogla zadržati na galicijskoj fronti, o opsegu pomoći koju bi francuska i engleska m ornarica dale u Sredozemnom m oru talijanskoj m ornarici. Naročito je željela da sebi osigura prevlast na Jadranu. U toj je tački Antanta htjela izbjeći »preuranjena obećanja«. Ali u međuvremenu je nadošla bitka za granice. Saznavši za francuske poraze, talijanska vlada nije sakrivala da se »javno mišljenje« izražava u korist neutralnosti. Razgovori su bili prekinuti. Ali talijanska diplomacija upustila se odmah u pregovore s Austro-Ugarskom: predložila je sporazum »o konkretnim sredstvima koja mogu izmiriti interese obiju zemalja«. Bi li bečka vlada priznala da Italija, čak i ako ostane neutralna, im a pravo na »pravednu kompenzaciju« ako bi Austro-Ugarska privremeno ili trajno »okupirala« neki balkanski teritorij«? Grof Berchtold je izbjegao odgovor. Ali kad je austrougarska vojska u prosincu 1914. povela ofenzivu na Srbiju, Italija je počela navaljivati; zahvaIjujući podršci Njemačke, napokon je dobila principijelni pristanak. Pregovori su počeli na početku siječnja 1915. Talijanski ministar vanjskih poslova Sonnino odm ah je objavio »kompenzaciju« koju je želio: ustupanje »teritorija koji sada pripada Austro-Ugarskoj monarhiji«. Radilo se, dakle, o Južnom Tirolu. Berchold nije potpuno odbijao, svakako zato što je uzimao u obzir stav Njemačke: knez von Biilow, njem ački am basador u Rimu, nadao se da će Austro-Ugarska popustiti. Ali državnici Dvojne m onarhije, a naročito predsjednik ugarske vlade Tisza, predbacivali su Berchtoldu njegovu »slabost«. Barun Burian preuzeo je m inistarstvo vanjskih poslova 14. siječnja; odbacio je savjete Njemaoke: u »višenacionalnoj državi« kao što je bila Austro-Ugarska bila bi svaka koncesija ove vrste neugodan presedan, koji bi mogao poticati na slične zahtjeve, na prim jer s rum unjske strane. Talijanska vlada 253

je uzalud insistirala, nije dobila odgovora. Uzalud se i prijetila, i 14. i 22. veljače 1915. stavila svoje veto na svaku vojnu akciju Austro-Ugarske na Balkanu dok ne bi došlo do sporazuma o pitanju »kompenzacija«. Burian se ograničio na odgovor da Austro-Ugarska trenutačno neće poduzimati novu ofenzivu protiv Srba. Trećeg ožujka talijanski am basador u Beču konstatirao je da je beskorisno nastavljati diskusiju. Bečka vlada još nije vjerovala u neposrednu opasnost prekida s Italijom. Talijanski pokušaji nisu, dakle, dosad dali nikakve rezultate. Ali došao je trenutak kad je oklijevanje moglo postati opasno. Počeo je napad na Dardanele. Ako uspije, hoće li Antanta biti voljna da talijansku pomoć nagradi najvišom cijenom? Sonnino se spremao da se odluči. ćim je ponovo ušao u razgovore s Antantom, prim io je napokon i ponudu Austro-Ugarske. še st sedmica, od 4. ožujka do 26. travnja 1915, vodila je talijanska diplomacija istovremeno razgovore s obje skupine. U m em orandum u od 4. ožujka 1915, koji je 9. bio saopćen Francuskoj i Rusiji, tražio je Sonnino od Antante da prizna Italiji kao nagradu za njezinu intervenciju Južni Tirol i Tirol s ove strane Alpa do Brennera, Trst i Istru; predlagao je form iranje muslimanske države Albanije, ali je za sebe zadržao Valonu i otočić Sazan; tražio je Dalmaciju do Neretve s cijelim nizom priobalnih otoka. Naposljetku u slučaju diobe 0toman9kog Carstva zahtijevao je u Maloj Aziji pokrajinu Adaliju; u slučaju diobe njem ačkih kolonija tražio je kompenzacije >na račun Francuske i Velike B ritanije u pograničnim dijelovima Libije i E ritreje. Engleska i Francuska su pristale, ali Rusija je protestirala: sada je izjavila da je talijanska pomoć izgubila »veći dio svoje vrijednosti«, a naročito nije htjela prihvatiti da bi Italija zauzela položaj na istočnoj obali Jadrana koji bi išao na štetu H rvata i Srba. Pod pritiskom svojih saveznika ruska je vlada ipak prihvatila diskusiju o talijanskim prijedlozima, ali sa svim mogućim rezervama u pogledu Dalmacije. Dvadeset prvog ožujka bio je odgovor Antante saopćen Italiji. U m eđuvremenu je Austro-Ugarska razmislila, jer talijanski am basador nije prikrivao barunu Burianu da se njegova vlada odlučila na rat ako ne bi dobila zadovoljštinu. Osmog ožujka 1915. odlučilo je Krunsko vijeće da se poslušaju sugestije Njemačke i da se stupi u pregovore. Ali teškoća je odm ah iskrsla: Italija je tražila da se teritorijalno ustupanje ostvari odmah, dok je Austro-Ugarska željela da se to odgodi do zakljuoivanja općeg m ira. Da bi um irila talijansko nepovjerenje, Njem ačka je dala svoju garanciju. Dvadeset drugog ožujka, u trenutku kad je upravo prim io odgovor Antante, Sonnino je obavijestio Beč da očekuje tačne prijedloge. 254

Dva su se puta, dakle, otvarala pred talijanskom politikom: na jednoj strani mogla je pripojiti svoje takozvane »neoslobođene krajeve«, osigurati svoj položaj u istočnom M editeranu i dobiti dio istočne obale Jadrana, u opsegu o kom je još trebalo raspravljati; ali ta ostvarenja ovisila su o pobjedi, svim žrtvam a i svim opasnostim a rata; na drugoj strani bili su joj ponuđeni austrijski teritoriji i bez sudjelovanja u ratu. Koji? To još nije tačno znala. Ostavljajući obje grupe da znaju za pregovore s protivnom stranom, talijanska je vlada požurivala pregovore. S Antantom je išlo teško. Ruska se diplomacija žilavo odupirala talijanskim zahtjevim a u pogledu Jadrana i to je dva puta gotovo upropastilo pregovore. Rusija ne može prihvatiti, rekao je Sazonov, da interesi Srbije, tj. prilaz na more, budu žrtvovani i drugi put. Zar nije Antanta proglasila da ratuje za »zaštitu slabih« i za osiguranje pobjede načela nacionalnosti? Na navaljivanje svojih saveznika, koji su je molili da ne odbije definitivno, Rusija je 15. travnja prihvatila kom prom is koji je predložila Francuska: Italija će se odreći jednog dijela dalm atinske obale, koja će uostalom biti neutralizirana; dobit će otoke koje će imati pravo utvrditi. Rimska je vlada u tom trenutku postigla gotovo sve. A što je mogla dobiti od Austro-Ugarske? Jedanaestog travnja predala je Beču popis svojih zahtjeva: ustupanje Tirola do Brennera, Gorice i dalm atinskih otoka; pretvaranje T rsta i njegova teritorija u autonom nu državu; slobodu akcije u Albaniji i na Dodekanezu. Pokušala je, dakle, da u zam jenu za običnu »dobronamjernu« neutralnost ostvari čitav svoj jadranski program , osim Dalmacije. Burian je odbio: nije htio ustupiti područje njemačkog govornog jezika u Južnom Tirolu niti dalm atinske otoke. Uzalud je i sam Tisza, pridobiven sada za pom irljivu politiku, navaljivao na nj da učini korak naprijed, jer ako Italija uđe u rat, »onda je u pravom smislu riječi u pitanju opstanak monarhije«. Burian nije htio popustiti. Tada je talijanska vlada donijela odluku. Uvjerena da neće moći slomiti protivljenje i odbijanje Austro-Ugarske, prihvatila je potpisivanje sporazuma koji će je povezati s Antantom. Nekoliko dana još se zatezalo s izmjenom potpisa: Rusija, koja je prije šest sedmica prezirala talijansku pomoć, sada je tražila da nova saveznica odm ah uđe u rat, dok je talijanska vlada htjela sebi rezervirati rok od m jesec dana. Još jedanput je na insistiranje predsjednika Francuske Republike kod cara i Sir Ed. Greya kod Sazonova ruska vlada popustila, i to ne bez žestokog protesta. Dvadeset šestog trav n ja 1915. predvidio je tajni Lonđonski sporazum da će Italija, uzevši u obzir teritorijalna obećanja koja su joj bila dana, objaviti rat Austro-Ugarskoj u roku od mjesec dana 255

i izjasniti se »protiv svih neprijatelja Antante«. Sporazum je 10. svibnja bio dopunjen pom orskom konvencijom, a 16. svibnja vojnom konvencijom. Talijanska je vlada bila vezana, ali potajno. Hoće li joj poći za rukom da povuče za sobom javno m išljenje, koje je bilo duboko razdvojeno? Baš u posljednjim trenucim a bila je pod žestokom ofenzivom »neutralaca«. Centralne sile su potkraj travnja stekle dojam da je Sonnino »prešao Rubikon«; više nisu sumnjale kad je 3. svibnja talijanska vlada otkazala ugovor o Trojnom savezu . . . Knez Biilow se pošto-poto htio latiti posljednjeg pokušaja da bi spriječio prekid. Po njegovu diktatu austrougarski je am basador 9. svibnja donio novu ponudu: prihvaća autonom iju Trsta, ali u okviru Dvojne m onarhije; obećao je da će blagonaklono proučiti pitanje otoka; odlučno je odbio samo njem ačka govorna područja Južnog Tirola. Premda je Tisza sm atrao da su te ponude pretjerane, pom irio se sa sudbinom: »Nemoguće nam je da preuzmemo na sebe odgovornost za prekid s tim e što bismo povukli naše koncesije.« Ali Sonnino nije odgovorio. Tada je knez Biilow obavijestio vođe opozicije 0 sadržaju note. Giolitti je napustio svoje provincijsko obitavalište 1 došao u Rim. Primili su ga kralj i predsjednik Salandra i obavijestili ga o odluci vlade da intervenira na strani Antante. No on nije htio odobriti ovu politiku oslanjajući se na posljednje prijedloge Centralnih sila. Većina parlam enta bila mu je sklona: od 508 poslanika 320 ih je ostavilo svoju posjetnicu u njegovoj kući čim je stigao u Rim. Salandra je predao ostavku (13. svibnja). Je li to bilo opozivanje Londonskog ugovora? Javno m išljenje je reagiralo: 14. svibnja obratio se d ’Annunzio na rim skim ulicama masi: objavio joj je da je Italija vezana, da je zaključila »ozbiljne i definitivne« sporazume; optužio je tajno dogovaranje Giolittija s Bulowom. Novine koje su bile za intervenciju povele su ž estoku kam panju protiv neutralaca i protiv parlam entarne većine. U Milanu, Firenci, Torinu bile su organizirane narodne dem onstracije uz povike »živio rat!« U Rimu je m asa razbila stakla na palači Montecitorio, sjedištu parlam enta. Javno m išljenje je pobijedilo; 16. svibnja kralj nije htio prihvatiti Salandrinu ostavku. I dok je pobijedeni Giolitti napuštao Rim, parlam ent — kojega je za sobom povuklo javno m išljenje — pomirio se sa sudbinom: 20. svibnja izglasao je sa 407 glasova prem a 73 glasa vojne kredite i dao vladi specijalna ovlaštenja koja je sm atrala potrebnim a. Tako je Italija ušla u koaliciju, ali rat je objavila samo Austro-Ugarskoj, a ne i Njemačkoj. Bila je to prva diplom atska pobjeda Antante. Ipak je ona ima la neprilika: Srbi, i ne poznavajući tekst Londonskog sporazuma, znali su da taj sporazum ide nauštrb njihovih interesa i bili su 256

obeshrabreni; austrougarski Jugoslaveni, koji su mrzili Talijane, počeli su se boriti u redovima austrougarske vojske sa žestinom koju nikad prije nisu pokazivali. Ali Antanta se nadala da će talijanska intervencija odlučno utjecati na vojne operacije kad dođe za to vrijeme. 3. VELIKA NJEMAČKA OFENZIVA U RUSIJI I ODGOVORI ANTANTE4 Kad je Italija ušla u rat, upravo je bila počela velika njem ačka ofenziva protiv Rusije. Slanje jednog dijela novih engleskih divizija na frontu u Galipolje um irilo je Falkenhayna, koji se dotada uvijek bojao za čvrstinu zapadne frante. U travnju 1915. odlučio je vrhovni kom andant njem ačkih arm ija, i to na neprestane molbe Conrada von Hotzendorfa i Hindenburga, da se uputi u veliki pothvat na istočnoj fronti. Iz velikih jedinica koje je imao u Francuskoj počeo je oduzimati pukove, koji su poslužili za form iranje četrnaest novih divizija: ta pojačanja, dodijeljena divizijama koje su već bile poslane sa zapadne fronte u studenom 1914, omogućavala bi osnivanje manevarske mase za ofenzivu protiv Rusa. Kakvim se rezultatim a moglo nadati? Hindenburg i Ludendorff htjeli su operaciju izvesti dokraja; rusku vojsku treba, govorili su oni, uništiti jednom zauvijek. Uzalud se moglo suprotstavljati prigovor da će Rusi prihvatiti taktiku sistematskog povlačenja koja je omogućila da pobijede Napoleona. Ova taktika više nije umjesna. »Da je Napoleon imao željaznice, telefon, kamiomske konvoje, telegraf i avione, još bi dan-danas sjedio u Moskvi« — tako je govorio general Hofmann, jedan od glavnih Hindeburgovih suradnika. Uostalom, unutrašnja situacija u Rusiji neće dopustiti carskoj vladi da bez borbe napusti velik dio svog teritorija. Njemačka vojska mogla bi, dakle, postići odlučujući uspjeh. Falkenhayn u to baš nije vjerovao, ali je morao imati obzira prem a Hindenburgu i Ludendorffu, kojim a su njihove pobjede osigurale u javnom m išljenju velik ugled. Nije ni mario cla ih sprečava, ali je bio pripravan da intervenira kasnije i da tako ograniči širinu operacija. Ova razilaženja u shvaćanjima značajno su utjecala na vođenje borbi. 4 LITERATURA — Pogledaj, osim već citiranih zbirki dokum enata i svjedočanstava generala, i djelo generala Vinogradskoga, La guerre sur le front oriental (Pariz 1926); O. von Kalm, Gorlice (Berlin 1930, XXX sv. djela »Schlachten des W eltkrieges«); Bonč-Brujević, Poterija Galicii v 1915 godu (Moskva 1925—1926, 2/ sv.); general Blin, Les offensives de septem bre 1915 sur le front frangais (Pariz 1938). 17 Evropska kriza i I svjetski ra t

257

Prvi napad počeo je na sektoru od 80 kilom etara širine protiv onog dijela fronte koji se nalazio između Visle i Karpata, kako bi se dosegla komunikaciona linija ruske vojske u brdovitom predjelu. Austrougarske trupe imale su podršku njem ačkih divizija generala Mackensena. Postigle su potpun uspjeh. Bitka je, uz jaku artiljerijsku priprem u, počela 2. svibnja; 4. svibnja bila je ruska fronta prekinuta kod Gorlica; 6. svibnja Rusi su bili u punom povlačenju na fronti od 160 kilom etara i odvodili svoje divizije prem a liniji rijeke Sana. Ipak su izbjegli da budu opkoljeni. Njemačka kom anda je odmah poduzela novu akciju u koju je ubacila pojačanja uzeta na fronti u istOčnoj Prusiji i na zapadnoj fronti. Linija Sana i D njestra bila je zauzeta; Przemysl je bio vraćen (3. lipnja), a zatim Lavov (22. lipnja 1915). Za dva m jeseca austrougarske arm ije oslobodile su Galiciju. Da bi se upotpunila pobjeda, trebalo je pokušati da se opkole ruske snage koje su sjeverno od poprišta operacija i dalje držale vijugu Visle zapadno od Varšave. Hindenburg i Ludendorff predložili su da se poduzme ofenziva na sjevernom dijelu fronte, na Njemenu, u sm jeru Kovna i Vilna, da bi onda pogodili »u leđa« glavninu neprijateljskih snaga. Falkenhayn se zadovoljio operacijom manjeg zamaha: napadom južno od M azurskih jezera, na Narevu, u sm jeru Varšave. Ova ofenziva, poduzeta od sjevera prem a jugu, pružila je ruku novom napadu galicijske vojske, koja se kretala uzduž srednje Visle prem a Ivangorodu. Operacija koja je počela 13. srpnja postigla je potpun taktički uspjeh. Ali ruska je komanda na vrijeme uspjela povući svoje arm ije iz okuke Visle; evakuirala je Varšavu, prepustila sudbini tvrđavu Novogeorgijevsk i povukla svoju frontu unatrag sve do Brest-Litovska; po cijenu ove žrtve još je jedanput izbjegla opkoljenje. Zar je trebalo ostati p ri tome? Falkenhayn je držao da se više ne može nadati uništenju neprijatelja koji svojim povlačenjem izmiče svakoj odlučnoj akciji. Bilo je dovoljno da je odbacio protivnika daleko od istočne Prusije i Ugarske i da je ruskoj vojsci nanio gubitke u ljudstvu i oružju koji su je za više m jeseci onesposobljavali da krene u ofenzivu. Sad je pomišljao da prem jesti svoje akcije na drugi dio fronte, da počne odlučujući napad protiv Srbije. Uzalud su Hindenburg i Ludendorff tražili pojačanja da bi poduzeli novu operaciju na svom lijevom krilu. Falkenhayn im je to uskratio; pristao je samo da nastupaju vlastitim snagama. Napad njemačkih četa koji je počeo 8. kolovoza na sjevernom sektoru fronte, zauzeo je liniju na Njemenu; Kovno je bilo zauzeto 17. kolovoza; polovicom rujna bilo je opkoljeno Vilno; dostignuta je linija Berezine; ali konjica, koju je kom anda ubacila kod Svencijana, između Dvinska i Vilna, da bi dosegla komunikacije 258

neprijatelja, bila je odbačena. Ruska je kom anda našla vremena da pregrupira svoje snage. Bilo je suviše kasno da bi se postigao potpun uspjeh. Potkraj rujna J9J5. ponovo je zavladala tišina na istočnom bojištu. Ruska je kom anda sređivala svoje nove položaje. Sad je od Baltičkog m ora do D njestra zauzimala gotovo ravnu frontu. Bilanca borbe bila je teška. Ruske su arm ije napustile čitavu Galiciju, čitavu Poljsku i čitavu Litvu; u središtu fronte prelazilo je njihovo povlačenje sto i pedeset kilometara. Imale su ogromne gubitke: od svibnja do listopada J5J.000 mrtvih, 683.000 ranjenih i 895.000 zarobljenih, to će reći gotovo polovicu borbenih efektiva. Kako da se objasni takva katastrofa? Ruska je fronta na početku njemačke ofenzive im aia slabe uvjete za defenzivu: vojske su bile razvučene na liniji od 1200 kilom etara, u polukrugu; opće rezerve bile su nedovoljne; raspored željezničke m reže i mali broj pruga nisu dopuštali brzo prem ještanje četa; avijacija nije bila sposobna da prkosi neprijateljskoj avijaciji, i zbog nedostatka zračnog izviđanja kom anda nije bila obavještavana o pokretim a neprijatelja. To su bili razlozi koji su oibjašnjavali prepad i uspjeh proboja. Ali brzina povlačenja ovisila je i o drugim uzrocima: kriza u oružju i opremi paralizirala je napore boraca; komandi nije polazilo za rukom da popunjava gubitke svojih jedinica, prem da je imala u pozadini više m ilijuna ljudi; ali šta je mogla da radi s tim »grubo istesanim nespretnjakovićima«, koji nisu mogli naučiti rukovanje oružjem, jer centri za obučavanje nisu imali pušaka? I napokon, moral rukovodilaca bio je klonuo: generalštab se odrekao manevriranja u svibnju i u lipnju tek što je poduzeo nekoliko protuofenziva; u većini slučajeva ograničavao se na hitno pojačavanje ugroženih sektora, a da sam mije pokušavao nalaziti neprijateljeva slaba m jesta; u kolovozu su na okuki Visle neki generali suviše olako prihvatili pomisao na povlačenje. Ovi simptomi m aterijalnog i moralnog raspada bili su ozbiljni. Pa ipak njem ačke i austrougarske arm ije nisu mogle uništiti protivnika niti ga natjerati na m ir, prem da su postigle brojne pobjede i onesposobile neprijateljsku vojsku za nekoliko mjeseci. A čijom greškom? Hindenburg i Falkenhayn prigovarali su jedan drugome u prilično živahnom dopisivanju (6—7. listopada). Što su radili saveznici Rusije, dok se razvijala velika njem ačka ofenziva? Ruska kom anda bila se obratila već u sredini svibnja generalu Joffreu i zatražila od njega da počne ofenzivu kako bi se na zapadnoj fronti zadržale neprijateljske snage i spriječio Falkenhayn da oduzima trupe na zapadu za istočnu frontu. Francuska 259

kom anda se nije mogla oglušiti na taj poziv. Ali po njezinu mišljenju ove ofenzive nisu smjele im ati karakter obične demonstracije; ona je dva puta nastojala da se probije fronta. Ofenziva u Artoisu bila je prvi pokušaj: činilo se da je uspjela; 9. svibnja Francuzi su u napadu kojim je rukovodio general Pćtain, kom andant 33. arm ijskog korpusa, zauzeli njem ačke položaje na fronti od 6 kilometara. Proboj je uspio. Ali francuske rezerve, koje su se nalazile suviše daleko od prvih linija, intervenirale su prekasno da bi iskoristile uspjeh. Napad je bio ponovljen 18. lipnja; ovaj p ut Nijemci su ga očekivali i izdržali. U svojim prvim iskustvim a Joffre je — za razliku od nekih svojih podređenih kom andanata, a naročito Focha — ipak došao do zaključka da je proboj neprijateljske fronte moguć: treba samo poduzeti više istovremenih napada da bi se neprijatelj zbunio i raspršio svoje rezerve. »Defenziva«, tako je izjavio 24. lipnja na međusavezničkoj konferenciji u Chantillyju, jest »oblik rata . . . apsolutno negativan i uostalom nepošten prem a Rusiji«. Bio je dakle odlučan da se poduzme operacija čim engleska vojska dobije divizije nove formacije koje su joj bile obećane: prem a 1128 njem ačkih bataljona Saveznici će moći ubaciti u borbenu liniju oko 1700 bataljona. Novi je plan obuhvaćao jedan sporedan napad u Artoisu, gdje će prije svega nastupati engleske snage, i glavni napad u Champagni, gdje će nastupati francuske jedinice. Pripreme su bile gotove tek kad je prestala njem ačka ofenziva na ruskoj fronti. Operacija, dakle, više nije mogla poslužiti da bi oteretila savezničku vojsku. To više nije bila diverzija već veliki pothvat za proboj fronte. Glavnim napadom, izvršenim 25. rujna, zauzet je prvi njemački položaj i zahvaćen drugi; ali trupe ubačene u otvor bile su opkoljene. Novi pokušaj izvršen 5. listopada nije uspio. Usprkos efektivima u borbenoj liniji i usprkos brojčanoj nadmoći (39 francuskih pješadijskih divizija u Champagni prem a 17 njem ačkih divizija; u Artoisu 29 francusko-engleskih divizija prem a 13 njemačkih) veliki je napor bio uzaludan. Gubici su bili teški: m rtvih, ranjenih i nestalih bilo je oko 250.000, dok su njemačke trupe izgubile samo 140.000 vojnika, od kojih 24.000 zarobljenika. Poslije ovakva neuspjeha m orala je vrhovna kom anda revidirati svoju doktrinu. General Joffre predvidio je u noti od 7. listopada »dugi period defenzivne taktike«. Obje bitke u 1915. imale su na tok sveukupnih operacija neznatan utjecaj; prisilile su Nijemce da s istočne fronte dovedu samo četiri divizije. Ulazak u borbu talijanske vojske, koja je brojila trideset i sedam divizija pješadije, nije imao odlučnijeg utjecaja. Ipak je u samom početku uzbuna bila žestoka. Austrougarski generalštab, već zauzet borbom na dvije fronte — protiv Rusa i 260

Srba — m orao se odupirati novoj opasnosti, uspostavitii i opskrbIjivati u Južnom Tirolu i u dolini Soče novu borbenu frontu. Premda se u predviđanjim a austrougarske komande na talijansku intervenciju pomišljalo od samog početka evropskog rata, mogla je ona ipak im ati teže posljedice, naročito u slučaju da se i Rumunjska odlučila slijediti prim jer Italije. Jer, kako bi se moglo odgovoriti na talijansku ofenzivu usm jerenu na Trst, na rum unjsku ofenzivu usm jerenu na Sedmogradsku i na nov pothvat srpske vojske na Savi i na Dunavu? Bilo bi neophodno da se u Galiciji oduzmu značajne snage i da se pošalju na ugrožene fronte. Bila bi paralizirana velika ofenziva započeta protiv Rusije. Stvarni događaji nisu potvrđivali te bojazni. Zbog ruskih po raza sačuvala je Rum unjska svoju neutralnost. Srbija, nezadovoljna klauzulama Londonskog ugovora, duboko uvrijeđena savjetim a svojih saveznika, koji su joj htjeli nam etnuti da ustupi svoje makedonske teritorije Bugarskoj, pokazivala je svoju neraspoloženost odgađajući pod različitim izlikama ofenzivu koju je bila obećala. Za form iranje svojt nove fronte protiv Italije mogao je sad austrougarski generalštab oduzeti dio snaga koje je dosad držao na južnoj fronti. Jakost njegova položaja u brdovitom predjelu omogućivala m u je, pod uvjetom da se drži čiste defenzive, da se talijanskom napadu odupire sa smanjenim efektivima: oslabljenje galicijske fronte svodilo se na dvije austrougarske divizije. Sa skromnim snagama pošlo je Austro-Ugarskoj za rukom da dobije dva napada. Talijanska ofenziva od 18. srpnja na Krasu clonijela je samo mršave rezultate. Nova ofenziva od 18. Jistopada usm jerena na Goricu nije postigla svoj cilj. Nakon ponovljenih napora mogle su napadačke trupe, prem da brojčano znatno jače (imale su 312 bataljona prem a 147), zauzeti samo nekoliko sela i uporišta. Još jedanput je iskustvo pokazalo, kao i na francuskoj fronti, da juriš na utvrđene položaje ostaje bezuspješan zbog nedostatka težih oružja. I tako ulazak talijanske vojske u borbu nije donio ruskoj vojsci onu pomoć na koju se s pravom moglo računati. 4. ULAZAK BUGARSKE U RAT3 Kad je Falkenhayn uskratio Hindenburgu sredstva neophodna za proširivanje ofenzive protiv Rusije, rukovodio se političkim s LITERATURA — Već citiranim ruskim dokum entim a i bugarskim dokum entim a sabranim a u zbirci Diplomatičeski dokum enti po namjesata na Blgarija v Evropskata vojna (Sofija 1920, 2 sv.) treba dodati nekoliko svjedočanstava, naročito svjedočanstvo ruskog am basadora u Sofiji Savinskoga, La diclaration de guerre de la Bulgarie, u le

261

razlozima: svoje napore je sad htio usm jeriti prem a Balkanu. Turska je vojska na poluotoku Galipolju upravo odbila novi pokušaj britanskih trupa; ali bila je iscrpljena, a naročito je osjećala nestašicu u oružju i municiji. Da bi se slobodno mogla opskrbljivati, trebalo je da s turskim teritorijem uspostavi direktnu vezu. Ulazak Bugarske u rat mogao bi za to pružiti mogućnost. Mogao je donijeti i druge još važnije koristi: osloboditi Austro-Ugarsku jugoslavenske opasnosti, možda čak i beogradsku vladu prisiliti na mir. Kakvi su tada mogli biti interesi bugarske vlade? Željela je vratiti zemlji teritorije koje je inorala napustiti godine J9J3. Bukureštanskim mirom: Dobrudžu, koja je bila rum unjska, Seres i Kavalu, koji su pripadali Grčkoj, a naročito dio Makedonije koji je dobila Srbija. U ostvarenju ovih bitnih tačaka njezina program a mogle su joj Centralne sile pomoći, dok Antanta to nije nikako mogla. Ponuditi Bugarskoj, ako uđe u sukob, osvajanje Makedonije, bio je sasvim prirodan prijedlog Nijemaca i Austrijanaca. A što su, naprotiv, mogle ponuditi Francuska, Velika B ritanija i Rusija? Dvadeset devetog svibnja 1915. obećale su kralju Ferdinandu, ako pristane da se izjasni protiv Turske, aneksiju Trakije do linije Enos-Midija; obećavale su joj i dio Makedonije koji je đržala Srbija, pod uvjetom da Srbija na kraju rata dobije »pravedne kompenzacije« u Bosni i Hercegovini i na jadranskoj obali, i ustupanje Kavale ako Grčka dobije teritorij u Maloj Aziji. Ali to nisu bila obećanja koja bi se neposredno ostvarila. Predsjednik bugarske vlade Radoslavov zatražio je određenije obveze. A kako da se to učini bez pristanka Srbije? Uzalud su Francuska i Velika B ritanija tražile od srpske vlade da pristane na žrtvovanje čitave M akedonije u granicam a predviđenim a ugovorom o Balkanskom savezu iz god. 1912. Pašić je odbio: rekao je da više voli prkositi austrougarsko-njemačkoj ofenzivi bez pomoći svojih saveznika. Poslije šest sedmica Antanta još nije mogla dati Radoslavovu -sigu ran odgovor. Položaj je bio, dakle, povoljan za austrougarsko-njemačku diplomaciju. Na početku srpnja suočila se bugarska vlada s energičnim traženjem Centralnih sila, koje su najavile svoju nam jeru da u jesen, Monđe slave, god. 1929, str. 389—413, i god 1930, str. 31—60, i svjedočanstvo Radoslavova koje smo već citirali. — O pregovorim a za vojnu konvenciju s Centralnim silam a vidi: Cramon, Unser čsterreich-ungarischer Bundesgenosse im W eltkriege. E rrinerungen (BerIin 1920); o francuskoj politici: A. Pingaud, L ’intervention bulgare dans la Grande Guerre u Revue de France, 15. ru jn a 1933, str. 231—248, i- 1. Iistopada 1933. str. 489—508; o bugarskoj unutrašnjoj politici: Kaptcheff, La debacle nationale bulgare devant la Haute-Cour (Pariz 1925); o kralju : Mađol, Ferdinand de Bulgarie (Pariz 1930); prem da prešućuje mnoge potankosti neugodne za vladara.

262

čim svrše operaeije na ruskoj fronti, započnu ofenzivu protiv Srbije. Hoće Ji se Bugarska tome pridružiti da bi osvojila dio Makcdonije koji je držala Srbija? Razumije se da je tu Makedoniju Austro-Ugarska notom od 23. svibnja već obećala bugarskoj vladi u zam jenu za običnu neutralnost. Ali šta je vrijedilo ovo dugoročno obećanje? Kakvu sigurnost bi Bugarska mogla imati da će zadovoljiti svoje političke aspiracije ako ne prigrabi područja koja traži? Šta bi se dogodilo kad bi se obeshrabrena Srbija pom irila sa sudbinom i zaključila separatni m ir s Centralnim državama? Bugarska se vlada više nije m orala bojati odmazde Rusije koja je, kako se činilo, bila pobijeđena. Prihvatila je pregovore. Odlazak pukovnika Gančeva u njem ački glavni štab (1. lcolovoza) označio je početak pregovora. Misija vojvode od Mecklenburga u Sofiji uklonila je svako oklijevanje. Pošto je s Turskom potpisala sporazum (3. rujna) koji joj u Trakiji osigurava ispravak granice do linije rijeke Marice, bugarska je vlada 6. rujna počela pregovore s Centralnim silama. Obvezala se da će u roku od petnaest dana mobilizirati i da će prije isteka roka od trideset i pet dana staviti u borbu četiri divizije koje će sudjelovati u ofenzivi protiv Srbije. Kao nagradu za svoju pomoć dobit će cijelu M akedoniju sve do linije Morave i do Kačaničke klisure; ako bi Grčka i Rum unjska prešle na stranu Antante, dobit će osim toga i dio grčke Makedonije i dio Dobrudže koji su joj bili oduzeli Bukureštanskim ugovorom. Tako je Bugarska bila vezana. Kad je Antanta postala svjesna opasnosti i odlučila da, prelazeći prcko Pašićeva otpora, obeća Bugarskoj aneksiju srpske Makedonije na kraju rata, nije prim ila odgovor. Uzalud su vođe bugarske parlam entarne opozicije Stamboliski, Gešov i Danev, koji su bili u stalnom dodiru s ruskim poslanstvom, opominjali kralja Ferdinanda prijetećd da će ga smatrati lično odgovornim za posljedice njegove politike: 21. rujna bio je izdan ukaz o bugarskoj mobilizaciji. Kralj »je skinuo masku« — telegrafirao je ruski am basador u Sofiji. Savez s Bugarskom pomogao je Centralnim silama da napadnu Srbiju na istoku istovremeno kad i na sjeveru i da je satru; omogućio je uspostavljanje direktnih veza s Turskom, slobodno opskrbljivanje otomanske vojske i prebacivanje njem ačkih trupa u Malu Aziju da bi sudjelovale u ofenzivi protiv Sueza i Egipta. Je li bilo još vremena da se izbjegnu te opasnosti? Možda bugarska vlada zavarava samu sebe: ako vidi da su države Antante odlučne na energičnu akciju, zar se neće pokolebati da uđe u rat? Jedina država koja bi brzo mogla pomoći Srbiji bila je Grčka. Venizelos je nakon grčkih izbora u kolovozu ponovno postao predsjednik vlade: ako objavi nam jeru da će prim ijeniti ugovor o grčko-srpskom sa263

vezu zaključenom godine 19J3. i valjanom u slučaju bugarskog napada, m orat će kralj Ferdinand razmisliti. Da bi zaprijetili Bugarskoj i uvukli u rat Grčku, am basadori Antante u Sofiji preporučili su svojim vladama, čim su saznali za bugarsku mobilizaeiju, da se u Solunu iskrca ekspedicioni korpus. Ovo je bio upravo i plan predsjednika grčke vlade. Venizelos je bio sprem an da Srbiji pruži pomoć koju je tražila na tem elju ugovora. Ali se sukobio s otporom generalštaba: srpsko-grčka vojna konvencija predvidjela je da će od samog početka neprijateljstava Srbija koncentrirati 150.000 boraca u predjelu Kumanova i Pirota; ovaj uvjet nije bio ispunjen, niti može biti ispunjen, jer se Srbi moraju bojati austrougarsko-njemačke ofenzive na svojoj sjevernoj granici. Grčka, dakle, tvrdio je generalštab, ne m ora intervenirati. Ali zašto ovu arm iju od 150.000 ljudi, koju Srbija ne može ubaciti u borbu, ne bismo zatražili od Antante? Venizelos je to sugerirao kralju K onstantinu 22. rujna. Ne čekajući vlađarov pristanak, saopćio je to i predstavnicim a Francuske i Velike Britanije. U Parizu i Londonu odmah je bilo odlučeno da se pošalje ekspedicioni korpus; u očekivanju da korpus stigne bile su oduzete dvije divizije vojsci u Dardanelima i ukrcane da krenu u Solun. Izvršenje te akcije bilo je usporeno nepredviđenim zaprekama. Venizelos, koji još nije dobio kraljev pristanak i koji je postupao »u svoje ime«, zatražio je odgodu; 28. rujna 1915. odlučio se da dopusti iskrcavanje, pridržavši sebi pravo da »proforma« protestira; ali kad su 1. listopada stigli prvi kontingenti ekspedicioinog korpusa u Solun, bilo im je zabranjeno da se tam o smjeste: Venizelos je, naime, saznao da je Sir Ed. Grey u svom govoru u Donjem domu potvrdio svoju sim patiju za Bugarsku; zapitao se nije li ekspedicioni korpus možda određen da okupira srpsku i grčku Makedoniju da bi se atenska i beogradska vlada prisilile na teritorijalne koncesije Bugarskoj; zatražio je form alna uvjeravanja. Francuska i Velika Britanija su se požurile da ga umire: sve ponude koje su možda prije bile dane Sofiji sada su ništetne. Tada je Venizelos 2. listopada dao svoj pristanak, objavivši okružnicom da neutralna Grčka »mora protestirati protiv prolaza stranih trupa preko helenskog teritorija.« Došlo je vrijeme da se objasne nam jere Bugarske. Ruski am basador u Sofiji predao je ultim atum : Antanta traži da bugarska vlada »otvoreno« prekine s Centralnim silama i da otpusti njemačke oficire dodijeljene bugarskom generalštabu. Petog listopada kralj Ferdinand je to odbio. Bugarska je ušla u rat. Istog dana je Venizelos, koji je upravo dobio odobrenje u parlam entu za svoju politiku intervencije protiv Bugarske, m orao napustiti vlast: kralj 264

mu je javio da se ne slaže s njegovim gledanjem i kako prem a ustavu ima pravo objavljivanja rata, odbija da stavi svoj potpis na akt o prekidu odnosa. Antanta, koja je odlučila da će poslati ekspedicioni korpus u nam jeri da zaplaši Bugarsku i pridobije Grčku, doživjela je dvostruki neuspjeh. 5. OFENZIVA PROTIV SRBIJE I SOLUNSKA EKSPEDICIJA« Trupe Centralnih sila određene za operacije protiv Srbije bile su potkraj rujna priprem ljene. Njemački general Mackensen, koji je imao komandu nad cjelokupnim snagama, raspolagao je sa deset njem ačkih divizija, četiri austrougarske divizije i četiri bugarske divizije, ukupno sa 330.000 Ijudi. Srbi su mogli dati u borbu samo 250.000 ljudi s nedovoljnim naoružanjem u artiljeriji i mitraljezima. Ugroženi na svojoj sjevernoj fronti Austrijancima i Nijemcima, morali su se na svom desnom boku bojati bugarskog napada. Čim je u Sofiji bila donesena odluka o mobilizaciji, bili su svjesni veličine opasnosti. Htjeli su pokušati zaštitni napad i tući bugarsku vojsku prije nego što se bude okupila; ali veliki Saveznici, koji su se još do posljednjeg trenutka nadali preokretu kralja Ferdinanda, stavili su svoj veto. Srbi su bili prepušteni sami sebi sve, dok ne stigne pomoć koju su zatražili od Francuske i Velike Britanije. Ofenziva Centralnih sila počela je 6. listopada. Njemačkim trupam a je odm ah pošlo za rukom da prijeđu Dunav i zaposjednu Beograd; brzo su potisnule protivnika u dolinu Morave. U trenutku kad je srpska vojska pokušala zaustaviti taj napad, stupile su u borbu bugarske divizije; napadale su u sm jeru Niša i ugrožavale neprijateljeve komunikacije. Srpski je generalštab morao narediti opće povlačenje prem a Kosovu polju. Za mjesec dana Centralne su sile usprkos ogorčenom otporu postigle pobjedu. Je li još bilo vremena da se spasi vojska kralja Petra? Francuska se dala na taj posao; s mukom j e pridobila Veliku Britaniju. Premda odašiljanje englesko-francuskih četa u Solun više nije moglo poslužiti diplomatskoj svrsi što je bilo prvobitno u planu, bilo je ipak neophodno da se uzmogne pružiti pomoć Srbima. Ali ekspedicija se organizirala sporo. Francuska je vlada jedva postigla od generala Joffrea da sa svoje fronte povuče čete određene 6 LITERATURA — Osim već citiranih općih studija i zbirki dokum enata treba 0 bitk i za S rb iju pogledati: pukovnik Feyler, Les campagnes de Serbie (Pariz 1925); A. Dunan, Le drame balkanique de 1915. L'autom ne serbe. Notes d ’un tem oin (Pariz 1932); R ipert d'Alauzier, La resurrection de l ’armee serbe (Pariz 1923). — O solunskoj ekspediciji vrlo dobro djelo: L archer, La grande guerre dans les Balkans (Pariz 1930) 1 uspom ene generala S arraila, Mon com m andem ent en Orient 1916—1918 (Pariz 1920).

265

za novu arm iju na Istoku. Britanska vlada, koja nakon izmicanja Grčke više nije vjerovala u uspjeh, gomilala je prigovore. Da bi se složili Francuzi i Englezi, trebalo je mnogo konferencija. Bila je potrebna žestoka upornost m inistra rata Milleranđa i odlučnost Joffrea, koji je, slušajući instrukcije vlade, bacio na vagu težinu svog autoriteta, kako bi prisilio K itchenera da se drži svojih obaveza. Potkraj listopada imao je general Sarrail, kom andant ekspedicionog korpusa, četiri divizije, 65.000 Francuza i 15.000 Engleza. Pokušao je stupiti u akciju, ali je bilo uzalud. Kad su francuske čete na početku studenog ušle u dolinu ćerne i stupile na srpsko tlo, sukobile su se s bugarskim snagama. Nakon petnaestodnevnih borbi stajale su na istom mjestu. Francuska je vlada bitku sm atrala izgubljenom; Sarrail je bio svjestan uzaludnosti svojih napora i priprem ao je naredbu o povlačenju. Pokušaj, dakle, nije uspio. Srpska vojska, ugrožena na sjeveru, istoku i jugu usklađenom ofenzivom neprijatelja, više nije imala nade da se povuče prem a Solunu. Da izbjegne uništenju ili kapitulaciji, ostao joj je otvoren jedan jedini put: povlačenje prem a zapadu, preko divljih albanskih planina. Onamo se uputila 23. studenog. Pod cijenu neopisivih napora čete su polovicom prosinca stigle do obala Jadrana pošto su ostavile na pragu neprohodnih klanaca veći dio artiljerije i komoru. Neprijatelj je okupirao čitavu Srbiju. Ali srpska je komanda spasila ostatke svoje vojske, koje su ratni brodovi Antante prihvatili i prevezli na Krf. Hoće li Antanta, pobijeđena u Dardanelima i u Srbiji, napustiti poprište balkanskih operacija? Vojska generala Sarraila bila je, povlačeći se prem a Solunu, u teškom položaju. Lojalnost grčke vlade bila je sumnjiva: zar nije govorila da se ponosi svojom neutralnošću da bi internirala savezničke trupe koje su se povlačile preko njezina teritorija? Kralj K onstantin i njegov novi predsjednik vlade Skuludis nisu se usudili ponoviti ovu prijetnju, ali nisu ni sakrivali da će ostaviti slobodu njemačko-bugarskim četam a ako i one hoće da provale u Grčku. čim bi Sarrailova vojska završila svoje povlačenje prem a Solunu, izložila bi se opasnosti da bude napadnuta. Zar ne bi bilo bolje da se ponovo ukrca? Sam Sarrail je sm atrao da je s vojnoga gledišta održavanje ekspedicionoga korpusa u Solunu bez interesa. Britanska je vlada već izdala zapovijed da se priprem i evakuacija. Francuska vlada se tome usprotivila; 8. i 9. prosinca odlučila je međusaveznička konferencija u Chantillyju da sačuva operativnu bazu u Solunu. Razumije se da perspektiva nije bila ohrabrujuća; opskrba tih trupa bila je zamršena i teška operacija, koja je nam etala i ratnoj i trgovačkoj mornarici teške zadatke; ali sa strategijskoga gledišta, generalštab je sm atrao korisnim da ugrožava čak i na dugi rok jedan od bokova 266

neprijateljske koalicije; s diplomatskoga gledišta francuska je vlada htjela sačuvati sredstvo pritiska na balkanske države, spriječiti Grčku da se opredijeli za Njemačku i izbjeći da obeshrabri prijateljstvo koje je Antanta stekla u Rum unjskoj. Desetog i jedanaestog prosinca svladao je u Parizu predsjednik francuske vlade Briand posljednji engleski otpor. Antanta je ostala u Solunu. Ostala je, a da se nije m orala boriti. Falkenhayn, koji je 27. stuclenog utvrđio svoj plan napada, nije ga ostvario. Bojao se da ulazak bugarskih četa u Grčku ne bi izazvao diplomatske teškoće. Uplašio se da Austrijanci ne pridadu suviše veliku važnost toj drugorazrednoj operaciji. Uostalom, zar je uputno prisiljavati francusko-engleske čete da evakuiraju Solun? Čete ekspedicionog korpusa zauzele bi svoje m jesto na zapadnoj fronti; naprotiv, vojna konvencija ne obvezuje Bugare da šalju svoju vojsku izvan Balkana. Politički motivi naveli su glavnoga kom andanta njem ačkih arm ija da se okani svog plana ofenzive. Prošle su više od dvije godine kad su njegovi nasljednici to požalili. 6. REZULTATI BORBI U GODINI 1915. Kad je u prosincu 1915. zima na nekoliko tjedana zaustavila velike operacije, kakav je bio konačni rezultat borbi u godini 1915? Austrougarsko-njemačke vojske postigle su u Rusiji sjajne pobjede; slomile su Srbiju; mogle su poduzeti te ofenzive usprkos talijanskoj intervenciji i usprkos povećanju engleskih efektiva u Francuskoj. Turska je odoljela napadu na Dardanele i dugoj bitki na Galipolju. Pozicioni rat položio je ispit; omogućio je njem ačkom generalštabu da sačuva defenzivu na zapadnoj fronti i da do maksim uma iskoristi olakšice koje m u je pružalo m anevriranje na »unutrašnjim linijama« i mogućnost brzog prem ještanja divizija s jedne fronte na drugu. »Ratna karta« bila je sve povoljnija za Centralne sile, čije su trupe držale pod okupacijom sjeveroistočnu Francusku, Belgiju, Poljsku, Litvu i Srbiju. Teritorij neprijatelja pretvoren je u bojno polje i ono je podnosilo m aterijalne posljedice borbe. Izvori zaposjednutih pokrajina služili su za opskrbu vojske u ratu. Nigdje, osim u jednom malom dijelu gornjeg Alzasa i doline Soče, protivnik se nije nalazio na teritoriju Njemačke i Austro-Ugarske. Pa ipak su usprkos svemu rezultati koje su postigle Centralne sile zaostajali za njihovim nadama: pobjede nisu donijele »odluku«; nisu natjerale nijednog neprijatelja na zaključivanje m ira; nisu uništile ni rusku ni srpsku vojsku. Falkenhayn nije iz političkih motiva nikad svoj pothvat tjerao do krajnjih granica. Potkraj 1915. 267

predbacivali su mu Hindenburg, njegov podređeni, i Conrad von Hotzendorf, njegov austrijski kolega. Za Centralne sile, ugrožene blokadom, produženje rata bilo je opasno. Položaj Antante nije bio sjajan; ali za nju je radilo vrijeme. Ruska vojska dugo vremena nakon poraza nije mogla da poduzme inicijativu za operacije. Generalisimus je snosio posljedice takva stanja za koje je bio samo djelomično odgovoran; car, koji nije imao sim patija za velikoga kneza i kojega je njegova popularnost smetala, oduzeo mu je vrhovnu kom andu i poslao ga na kavkasku frontu. Nikola II je sam preuzeo kom andu nad arm ijam a uz pomoć generala Aleksejeva, šefa generalštaba. Ovaj gest nije bio bez opasnosti. Na zapadnoj fronti imala je francuska vrhovna komanda bolna iskustva. Osim dviju velikih ofenziva u svibnju i rujnu 1915. učestala je s lokalnim napadim a i vodila neprekidnu borbu za osvajanje rovova ili uporišta. Ta je m etoda bila uzaludna. Vrhovni je štab uskoro postao toga svjestan. Ali pogreška je bila skupa: borbe u 1915. bile su beskorisno krvave. Uostalom, pokušaji proboja fronte su propali. Svi veliki zapovjednici sad su se slagali u konstataciji da nije moguć uspjeh operacijom jednog jedinog napada. Foch je hvalio drugu metodu; niz napada s ograničenim ciljevima, koji se nalazi u istoj zoni više tjedana; ako budu brižljivo priprem ljeni, ti će napadi uspjeti bez velikih gubitaka; uzdrm at će neprijateljsku frontu, koja će napokon popustiti. Ali uspjeh ove metode pretpostavljao je masovnu prim jenu artiljerije. Petain je opet preporučivao, prije nego se potraži odluka, da se istroše neprijateljeve rezerve na fronti izabranoj za ofenzivu. »Ako snage napada«, kaže, »nisu jače od snaga obrane u razm jeru 3 prem a 1, to znači da još nije došlo vrijeme da se pristupi definitivnom pothvatu: neprijatelj još nije dovoljno istrošen.« U oba slučaja će proboj, dakle, biti dugotrajan posao. A je li francuska vojska bila sprem na za taj napor? Joffre sum nja u to. »Francuska«, pisao je u izvještaju vladi, »podnosi najjači teret r a t a ...; ona tako dalje ne može, ili će definitlvno ugroziti svoju b u d u ćn o st. . . Sad m oraju njezini saveznici podnijeti glavni teret koji će dovesti do konačne istrošenosti neprijatelja.« Po m išljenju Joffrea trebalo bi da taj zadatak pripadne britanskim snagama. Engleska je vojska u toku godine 1915. postala velika vojska. Počevši od proljeća, dolazile su novoformirane divizije da na fronti zauzmu svoje m jesto. Usprkos odašiljanju tru p a u Dardanele, dosegli su efektivi, povećani kanadskim i australskim snagama, u jesen 1915. trideset i pet divizija. Fronta koju je držala ova vojska nije ipak bila u razm jeru s njezinim snagama: jedno od 268

nastojanja francuske komande bilo je to da postigne od britanske komande da se jače angažisa u zajedničkim akcijama. I napokon, za vrijeme borbi godine 19J5. Antanta je počeJa osjećati sm etnje koalicionog ratovanja. Dok je u Centralnih sila njemačka kom anda bila stvarno superiorna, jer su njezine trupe intervenirale u svim teškim okolnostima, pomažući Austrijance moralno i m aterijalno, ruske trupe nisu mogle imati nikakve direktne veze s francusko-engleskim arm ijam a. ćak i među Francuzima i Englezima često su shvaćanja bila različita: Kitchener je sm atrao da je Joffre »suviše ofenzivan«; teško se pomirio s time da u lipnju 1915. pošalje na francusku frontu pojačanja koja je pripremio. Ratom »se nije rukovodilo«. Da bi pokušao uspostaviti »koordinaciju« u akciji savezničkih arm ija, sazvao je Joffre u toku ljeta sastanak vojne međusavezničke konferencije u Chantillyju; ona nije dala velikih rezultata: ruski predstavnik je izjavio »da ne poznaje planove velikoga kneza«, da ne poznaje stanje narudžaba cružja i da čak ne može »tačno odrediti uvjete pod kojim a se sad bori ruska vojska«. Pravi zapisnik nemoći! U takvoj općoj situaciji postajao je za Antantu samo jedan utješan element: mogla je nastavljati borbu a da se dugo vremena ne treba bojati krize efektiva, jer ni Rusija ni Emgleska još nisu dale sve od sebe; s ekonomskog gledišta osjećala je m anje neprilika negoli njezin neprijatelj. »Rat do iscrpljenja« mogao je za nju biti taktika.

ŠESTO POGI.AVLJE POLITIČKE REPERKUSIJE U G O D I N I 1915.

B ORBI

U borbam a u god. 1915. Centralne su sile postigle sjajne pobjede. Prem da ti uspjesi nisu imaJi odlučujućih rezultata, javno mišJjenje je moglo sm atrati da su predznak pobjede. Antanta je naprotiv doživjela samo razočaranja. Javno m išljenje nije doduše bilo svjesno tih neuspjeha. Junačka djela vojske u Artoisu, Champagni i na Soči zadovoljavala su ga. Stoga su unutrašnjopolitičke prilike u općoj evoluciji sukoba igrale tek drugorazrednu ulogu. Ali su ipak omogućivale da se ocijeni orijentacija javnog m išljenja i nazre porijeklo budućih teškoća.

1. ZAPADNE SILEi U Francuskoj, Velikoj B ritaniji i Italiji, gdje je postojao parlam entarni režim, politički je položaj imao zajedničkih crta. Iako su vlade uživale široko povjerenje i stvarno imale izuzetnu slobodu akcije, ipak su se nalazile pod nadzorom skupština. Praksa ovog nadzora izazivala je teškoće; u strankam a se uvijek nanovo javljala ‘ LITERATURA — O Francuskoj daje n ajb olje svjeđočanstvo Raymond Poincare, Au service de la France, VI sv.: Les tranchies, 1915 i V II sv.: Guerre de siege ( Pariz 1930. i 1931, 2 sv.). Pogledaj također H ubert Bourgin, M emoires pour servir a l ’histoire d ’une secession politique (Pariz 1924); A. Aulard, A. Ganem i R. Bouvier, 1914—1918. Histoire politique de ta grande guerre (Pariz 1924); P ierre Renouvin, Les form es du gouvernem ent de guerre (Pariz 1925). — O Velikoj B ritaniji vidi: Cazamian, La Grande Bretagne et la guerre. Esquisse d'une evolution sociale (Pariz 1917); Saxon Mills, David L)oyd George, war m inister (London 1924); Beaverb rook. Politicians and the war (London 1928); Asquith, M emories and reftections (London 1928 , 2 sv .); W. Church ill, The world crisis (London 1923—1927, 5 sv.), franc. prijevod: La crise mondiale (Pariz 1925—1930, 5 sv .). — O Italiji: Giolitti, Memorie detla mia vita; M alatesta, 1 socialisti italiani dutonte la guerra (Milano 1927); F. Meda, 1 cattolici italiani nella guerra (Milano 1928); L. Segate, L'Italia nella guerra mondiale (Milano 1935), kojim a treba dodati nekoliko skica objavljenih u F rancuskoj: H. C harriaut, L 'Italie en guerre (Pariz 1916); E. Lemoncn, L 'Italie d ’apres-guerre, 1914—1921 (Pariz 1922); J. Alazard, L 'ltalie et le conflit europeen, 1914—1916 (Pariz 1916).

270

težnja da obnove rad. Moramo pokušati da ispod tog površinskog kretanja — koje nije činilo ozbiljnih poteškoća i koje je čak obvezivalo vlade da izbliza prate stanje javnog m išljenja — vidimo karakteristike svojstvene političkom položaju svake od tih triju zemalja. Na početku 1915. parlam entarni je život u Francuskoj ponovo krenuo svojim tokom. Već od proljeća se počela javljati opozicija, najprije bojažljivo, jer su ljudi oklijevali da iznose na tribinu delikatna pitanja i nastojali vladu radije obavještavati negoli rušiti. Ta opozicija sve se više jačala koliko su se gomilala razočaranja. Paiiamentjirne komisije, a naročito senatska kom isija za vojsku, kojoj je predsjedao Clemenceau, upravljale su svoje kritike protiv m inistra rata Milleranda. Sm atrale su ga odgovornim zbog krize u vojnoj oprem i i naoružanju. Zamjerale su m u da prepušta vrhovnom štabu osnivanje i razvijanje adm inistrativnih službi (proizvodnje, ekonomskog planiranja) koje ne pripadaju u njegovu nadležnost; tražile su pravo da šalju, najprije u unutrašnjost, a zatim u ratnu zonu kontrolne m isije koje bi proučavale arsenale, tvomice, prisustvovale pokusima i nadgledale organizaciju opskrbe i bolnice. Joffre se opirao, jer nije htio da mu se civili m iješaju u posao. Millerand ga je štitio: tek krajnjim je trudom vojna komisija parlam enta u lipnju 1915. dobila načelnu zadovoljštinu; 24. lipnja 1915, prvi put od početka rata, poslanik Accambray iznio je svoju kritiku na javnoj sjednici i optužio m inistra rata. Millerand je ostao pri svojoj tvrdnji. »Ne smije biti«, rekao je, »nikakve zbrke između parlamemtarne vlasti koju vi predstavljate i vojne vlasti«; ali je popustio i pbd pritiskom parlamemta prihvatio osmivamje državmih podsekretarijata koji stvarmo ogramičavaju mimistrova prava. Opozicija se nije utišala. I napokon je uzdrmala vladu. Kad je u listopadu u ra t ušla Bugarska, usprkos susretljivosti kojom ju je diplomacija Antamte neprestamo obasipala, taj Delcasseov diplom atski neuspjeh zadao je posljednji udarac autoritetu ovoga kabineta. Viviani se povukao, a da nije ostao u manjini. Novi kabinet, s Aristideom Briandom na čelu, bio je formiram po mačelima »svetog jedinstva«. Sem bat i Jules Guesde zastupali su socijaliste; Denys Cochin desnicu; m inistarstvo narodne obrane bilo je povjereno vojnicima, kopnena vojska generalu Gallieniju, a m ornarica adm iralu Lacazeu. Pitamje odmosa između civilmih vlasti i vrhovne komande i dalje je dominiralo u političkim debatama. Ali Gallienijev stav vrlo se razlikovao od Millerandova: on je nastojao surađivati s parlam entarnim komisijama; pokušao je da 271

od glavnog zapovjednilca traži objašnjenja. Ali pokušaj je propao: kad je m inistar vojske na sjednici vlade 7. ožujka 1916. čitao notu koja se činila gotovo optužbom, da bi protestirao protiv intervencije vrhovne komande u diplomatskim, političkim ili ekonomskim pitanjim a i kritizirao zapovjednike »koji trpe od zastarjelih doktrina«, odrekao ga se predsjednik vlade. General Roques, koji je zamijenio Gallienija, bio je prijatelj vrhovnoga komandanta. Solidarnost između vlade i vrhovne komande opet je bila uspostavljena. Političko prim irje trajalo je u Engleskoj kao i u Francuskoj nekoliko mjeseci; ali u proljeće 1915. vlada je počela osjećati opoziciju. Kao i u Francuskoj, teškoće je izazvalo pitanje odnosa između vrhovne komande i civilne vlasti. M inistar vojske Kitchener uživao je velik lični ugled; ali njegova kolonijalna karijera nije ga priprem ila ni za kompromise neophodne u političkom životu, ni za suradnju s parlam entarnim krugovima. Bio je nepovjerljiv prem a svojim kolegama koje je ljutio svojim prešućivanjim a i nastojanjem da drži u tajnosti, čak i prem a vladi, najvažnije obavijesti. Njegovim protivnicima nije bilo žao što su ga mogli sm atrati odgovornim za krizu u naoružanju koju je proživljavala engleska vojska kao i sve ostale vojske. U svibnju 1915, nakon obustavljanja engleskih napada u Artoisu, m aršal French, glavnokomandujući engleskih snaga, pripisao je taj neuspjeh nestašici municije. Vojni kritičar u »Timesu«, pukovnik Repington, maršalov prijatelj, počeo je u štampi kam panju opasnu za m inistra i za kabinet. U isto vrijeme se prvi lord adm iraliteta W inston Churchill sukobio s prvim lordom mornarice admiralom Fisherom, i to zbog dardanelske ekspedicije: admiral je postavio svoje uvjete, zatražio odlazak ministra, ali je bio prisiljen dati ostavku. Ove nesuglasice kompromitirale su vladin ugled. Pod pritiskom vođe konzervativaca Bonara Lawa i njegova kolege, liberala Lloyda Georgea, morao je Asquith pod prijetnjom interpelacije u Donjem domu priznati da je potrebno rekonstruirati vladu i pozvati u n ju predstavnike svih stranaka (18. svibnja 1915). Nova vlada, u kojoj je bilo dvanaest liberala, osam konzervativaca i jedan laburist, bila je vlada nacionalnog jedinstva; uklonila je Churchilla i zadržala Kitchenera; činilo se da je čvrsta. Ali Asquith nije bio čovjek koji bi davao energičnog poticaja vladi; njegova politička inteligencija, oštrina i vještina postupka s parlam entarnim krugovima stvorile su mu u m irno doba velik autoritet, ali on nije imao ni snage karaktera ni brzine odlučivanja, koje su potrebne u ratno doba. 272

Politički položaj u Italiji bio je i dalje nestabilan. Kad je parlam ent u svibnju 1915. pod pritiskom javnog m išljenja izglasao stupanje u rat, on se pomirio sa sudbinom, iako nije zapravo odobravao politiku Salandrine vlade. Sedmog svibnja, za vrijem e đem onstracija »posjetnicama«, 320 od 508 poslanika izrazilo je svoje sim patije za Giolittija, vođu »neutralaca«; a 20. svibnja samo je 40 glasova uskratilo vladi povjerenje. Razvoj je bio suviše brz, a da bi b io potpuno istinit. U većini koja je slijedila vladu brojni su bili oni poslanici koji su samo nerado tako postupili: Goilittijevi liberali i katolici samo su se pridružili toj politici ali je njihovo uvjerenje ostalo sumnjivo. I naposljetku, sudjelovanju u ratu izričito su se protivile socijalističke partije: 16. svibnja socijalistički kongres u Bolonji otvoreno se izjasnio protiv ulaska u ra t i izjavio da »odvaja svoju odgovornost od odgovornosti rukovodećih klasa«. Pa ipak je Salandrina vlada lako dobila ovlaštenja: zakon od 22. svibnja 1915. da joj je pravo da dekretim a poduzima sve m jere potrebne za osiguranje obrane države, održavanje reda i za saniranje »izvanrednih ili hitnih potreba« u ekonomici; ovlašćuje je da nabavi sredstva »na izvanredan način«. Izvršna vlast im ala je mnogo veća ovlaštenja negoli izvršna vlast u Francuskoj, ali je oklijevala da se njim a služi, jer njezina parlam entarna većina nije bila čvrsta. 2. RUSIJA2 U vrijeme objave rata ruska vlada je proglasila »sveto jedinstvo«, ali ga nikad nije provela. Za vrijeme ruskih poraza u Galiciji žestoko se izrazilo nezadovoljstvo u krugovima dume i buržoazije. Upravljanje ratom bilo je otvoreno kritizirano; sam generalisimus nije se ustručavao da u privatnim razgovorima optužuje nesposobnost pozadinskih službi da se f'obrinu za potrebe vojske u opremi, oružju i m uniciji; ministar vojske general Suhomlinov bio je okružen pokvarenim ili sum njivim ljudima; za rukovodioca službi za artiljeriju, velikoga kneza Sergeja, sm atralo se da rezervira narudžbe za one industri2 LITERATURA — Osim već citiranih djela Miljukova, Seignobosa i E isenm anna, kao i djela Noldea, treb a pogledati osobito: Rodzjanko, Le regne de R aspoutine. Memoires, 1909— 1911. (Pariz 192'7); od studija: A. von H edenstrom , Geschichte Russlands von 1878 kis 1918 (Berlin 192'2); P. Gronsky i N. Astrov, The war and the Russian E m pire (New York 1931). — Osim toga publikacije i dokum enti koje je objavila vlada SSSR daju o mnogim događajim a značajne obavijesti. Pogledaj osobito: Padenije carskogo režima (Lenjingrad 1924), kojega je skraćen prijevod izašao pod naslovom La chute du regime isa riste (Pariz 1927), i Buržoazija nakanune jevraljskoj revolucii (Moskva 1927), od koje •;su bili previedeni neki važni fragm enti u Revue d ’histoire de la guerre mondiale, god. 1929, s t r . 237—246. 13

Evropska kriza i I svjetski rat

273

jalce od kojih je njegova Ijubavnica, plesaćica Krestinska, prim ala mito. U uredim a m inistarstava vladala je »slatka anarhija«. Ni najhitniji poslovi nisu se rješavali. Zar se protiv te vladavine nemoći nisu mogle poduzeti neke m jere? U proljeće 1915. Udruženje gradova i Udruženje zemstava ponudili su vladi svoju suradnju; osnovali su u Moskvi zajednički odbor koji je imao služiti kao posrednik između uprave i proizvođača i organizirati proizvodnju opreme. U isto vrijeme bio je osnovan Trgovački i industrijski odbor u Petrogradu da bi upravljao proizvodnjom oprem e i raspodjeljivao državne narudžbe tvornicama. Ali vlada nije imala povjerenja. Znala je da su liberalni članovi dume Gučkov i Miljukov pokrovitelji tih inicijativa. Bojala se da će ti odbori, pod izlikom da stvarno pomažu upravi, svojim akcijam a smetali akcijam a službi m inistarstava, i — svjesni svoje snage — h tjeti uskoro nam etnuti svoje gledište. Zato je, kad se 8. lipnja 1915. u Petrogradu sastao kongres predstavnika trgovine i industrije, policija naredila da se kongres raspusti. U pokušaju da učini te odbore beskorisnima, vlada je odlučila da form ira specijalno vijeće sa zadatkom da se brine za opskrbu vojske; uz činovnike imenovala je u vijeće članove dume i predstavnike trgovine i industrije. Suhomlinov je napustio m inistarstvo rata. U srpnju je vlada odlučila da sazove dumu; prihvatila je suradnju skupštine s ratnom upravom; zakonom od 17. kolovoza 1915. uspostavljena su nova vijeća za upravljanje raspodjelom sirovina i za proizvodnju opreme. Ta vijeća, gdje su delegati dume bdli u većini, kontrolirala su odjele m inistarstava i davala im naloge. Vladi svakako nije bilo krivo što je sada, kad su stvari išle slabo, dio odgovornosti prebacila na narodne predstavnike. Duma je to prihvatila, ali pod uvjetom da vladini ljudi uživaju njezino povjerenje. ćetvrtog rujna 1915. osnovali su članovi Konstitucionalno-demokratske partije (partija »K. D.«), progresisti, oktobristi, koje je podupirao centar i neki nacionalistički disidenti, »napredni blok«, koji je ujedinio dvije trećine zastupnika; program »bloka« sadržavao je am nestiju za političke zločine i prestupke i form iranje vlade sastavljene od članova parlam enta. Hoće li car prihvatiti tu suradnju, oslanjati se na tu veliku liberalnu stranku, tražiti u sporazumu s nacionalnim predstavništvom načina da se rat vodi do pobjede? Odbio je. Jedanaestog rujna sporazumio se s predsjednikom vlade Goremikinom o odgađanju parlam enta. Premda su neki od poslanika pom išljali na otpor i na proglašavanje dum e ustavotvornom skupštinom, oni su se razišli. Ali u zemlji su se počeli dizati protesti. U Moskvi i Petrogradu pokušali su socijalisti pokrenuti opći štrajk, koji nije, m eđutim . 274

odolio energičnim m jeram a m inistra unutrašnjih poslova. Kongres zemstva dao je izjavu da se nacionalno jedinstvo nalazi u opasnosti ako bi odgađanje dume potrajalo i dalje. Kongres Udruženja gradova izglasao je prijedlog da zatraži od cara da prihvati novu političku orijentaciju: »U vladu treba pozvati ljude koji uživaju povjerenje naroda.« Car je odbio da prim i deputaciju tih kongresa. Dok su napredni društveni slojevi gledali u dum u, u koju su polagali svoje nade, Nikola II se od njih okrenuo. Između dvora i nacije jaz se proširivao. 3. CENTRALNE SILE» Politički položaj u Njemačkoj god. I9J5. bio je sasvim različit od političkog položaja u Austro-Ugarskoj. U prvoj je zasjedao Reichstag; vlada je dakle bila u kontaktu s predstavnicim a nacije i prem da parlam entarni režim nije postojao, ona je znala cijeniti njihove težnje; u drugoj su vlastodršci računali samo na metode sile i u održavanju kohezije države, i u obuzdavanju nacionalnih m anjina. U toku 1915. počela se u Njemačkoj pojavljivati opozicija. Tendencije Socijalističke partije odvojile su se u vanjskoj i unutrašnjoj politici od tendencija većine. Pitanje »ratnih ciljeva« bilo je u javnom m išljenju otvoreno postavljeno. Pobjede postignute na istočnoj fronti ohrabrile su sve nade »aneksionista«. Nakon što svlada svoje neprijatelje, Njemačka će m orati dovoljno povećati svoj teritorij da osigura svoju hegemoniju u Evropi. ćuveni »Manifest velikih njem ačkih udruženja« (10. ožujka 1915) i peticija »profesora, diplom ata i visokih činovnika« 3 LITERATURA. — O Njemačkoj uopće: A. Mendelssohn-Bartholdy, The War anđ the German society (New Haven 1937, u zbirci »Economic and social history of the World War«, koju je objavila Carnegieva zaklada). O njemačkoj politici: A. Rosenberg, Die E ntstehung der deutschen R epublik (Berlin 1928); V. B redt, Der Reichstag im Weltkriege, u Das W erk des U ntersuchungsausschusses der verfassungsgebenden deu tschen Nationalversam m lung und des deutschen Reichstags, 4. serija V III sv. (Berlin 1928); L. B ergstrasser, Die preussische W ahlrechtsfrage im Kriege (Berlin 1929), prem a arhivim a pruskog m inistarstva unutrašnjih poslova; pogledaj i svjedočanstva Ph. Scheidem anna, Der Z usam m enbruch (Berlin 1921) i M emoiren eines Sozialdem okraten (Dresden 1928, 2 sv.). — O politici A ustrije i Ugarske: B. Auerbach, L ’Autriche-Hongrie pendant la guerre (Pariz 1925); J . Redlich, O esterreichs Regierung und Verwaltung im Kriege (Beč 1925); pogledaj također vrlo važno svjedočanstvo Benešovo, Souvenirs de guerre et de revolution (Pariz 1925, 2 sv.) o češkom p itan ju , i Lettres de guerre grofa Tisze (Pariz 1931), prijevod nekih najvažnijih članaka uzetih iz cjelokupnih djela m adžarskog državnika.

2 75

(20. lipnja 19J5) bili su snažan izraz tih tendencija. Da bi se popra'vili »uvjeti egzistencije Njemačkog Carstva usred Evrope«, treba, kažu, zadržati vlast nad BeJgijom, posjedovati obalu KaJeškog tjesnaca, koja će omogućivati dzlaz na Atlantik, zaposjesti »liniju Meuse« da bi ujedno bio obuhvaćcn i basen Briey; treba također dobiti »poljoprivredno kolonizacijsko zemljište na istoku«, koje će osiguravati ekonomsku nezavisnost carstva i apsorbirati višak stanovništva: neophodna je, dakle, barem djelomična aneksija baltičkih pokraj'ina, »prastare zemlje koju Nijemci obrađuju već sedam stotina godina« i »teritorije kojim a one graniče na jugu«. »To me bi bila«, izjavljivao je „Manifest velikih udruženja”, »politika osvajanja«, to bi bio »najobičniji uvjet trajnog mira.« Dok »buržoaske« stranke nisu propuštale priliku da tvrde kako će pobjeda m orati donijeti Njemačkoj zadovoljštine koje odgovaraju žrtvam a i takve garancije koje će joj osigurati »slobodni razvitak« njezinih snaga, socijalisti su u svojim službenim izjavama odbacivali svaki aneksionistički program . Istinu govoreći, većina bi rado prihvatila proširenje njemačkog teritorija prem a istoku, gdje bi se aneksija mogla činiti kao »oslobođenje« Poljaka i baltičkih naroda; ali su se izjasnili protiv svake pomisli da se zadrži belgijski terito rij. Da bi izbjegao teškoće, kancelar je lavirao. Držao je da ovaj aneksionistički program nimalo ne odgovara mogućnostima i da ovo »narodno oduševljenje« nije bez opasnosti. Ali prem da se uzdržavao od toga da hrabri aneksionistički pokret, pa je čak i zabranio objavljivanje »Manifesta velikih udruženja« u štampi, ipak ga se nije usudio dezavuirati: na javnoj sjednici Reichstaga tvrdio je da će Njemačka poslije pobjede m orati biti »veća i jača«. A u razgovorima sa socijalističkim vođama izjasnio se kao protivnik aneksije Belgije. Da ne bi doveli u opasnost nacionalno jedinstvo, prvaci socijalista i nisu tražili više; tako su i dalje glasali za ratne kredite. Ali osim u parlam entarnoj grupi, taj je stav naišao na kritiku drugdje: u Bremenu, Leipzigu i Ham burgu socijalistički su kom iteti predbacivali poslanicima da su izdali proletarijat. Kad je 9. prosinca 19J5. Bethmann-Holhveg u Reichstagu izjavio da budući m ir neće moći biti obično vraćanje na »status quo« i da će za Njemačko Carstvo m orati sadržavati »široke garancije«, Liebknechta je u njegovu p rotestu popratilo dvadesetak njegovih drugova. Tako se manifestiralo, čak prije nego i u Francuskoj, osnivanje »manjinske« socijalističke grupe. Ovi »nezavisni« — tako su se naim e sami nazivali — zastupali su jednostavnu i jasnu doktrinu: dopuštali su defenzivni rat, ali ne i osvajački rat; propagirali su komprom isni mir; uskraćivali su izglasavanje ratnih kredita. U cjelini, oni nisu pomišljali da bi svojoj akciji dali revolucionam i oblik. 276

Naprotiv, većina u socijalističkoj partiji, zajedno sa Scheidemannom, i dalje je podupirala vladu, ali u pitanju »ratnih ciljeva« nije zastupala slivaćanje većine. Iz te suradnje s vladom nadali su se socijalisti »većine« da će izvući korist u unutrašnjoj politici. Zatražili su reform u pruskog izbornog sistema: jednakost u žrtvi, tako su govorili, implicira jednakost izbornog prava. Bethmann-Holhveg je to shvatio: da bi sačuvao nacionalno jedinstvo, bio je sprem an da to načelno prihvati, s tim da provođenje reforme ostavi za kraj rata. Godine 1915. naredio je službama pruskog m inistarstva unutrašnjih poslova da počnu proučavati to pitanje. Trinaestog siječnja J916. aludirao je u prijestolnoj besjedi, prilikom novog zasjedanja pruske skupštine, na nužnost »usklađivanja« načela prihvaćenih »za narodno predstavništvo u zakonodavnim tijelima«: bilo je to vrlo malo. Ali Bethmann-Hollweg nije se usuđivao zauzeti određeniji stav da ne bi izazvao proteste konzervativaca; i tu se pokazao dvoličnim; a u najm anju ruku nadao se da će ljevičarske partije znati cijeniti njegovu osobnu dobru volju: treba socijaldemokraciju »držati na uzdi«, izjavio je na sjednici pruske vlada. Taj oportunistički stav omogućio je kancelaru da izbjegne prekid između socijalista i njihovih protivnika i da održi vanjske oblike nacionalnog jedinstva. U Dvojnoj m onarhiji, išle su Austrija i Ugarska, kojim a je prijetila ista opasnost — tj. separatističko raspoloženje — od samog početka krize različitim putovima. Austrija je živjela pod »Sturgkhovim sistemom«, režimom pritiska i šutnje. Taj režim vladao je integralno u prve dvije ratne godine. Godine 1915. parlam ent se nije uopće sastao. Na izgled je Stiirgkhov sistem uspio: javni poredak nije bio pomućen. Nacionalne m anjine nisu pokušale da javno m anifestiraju svoju opoziciju, da traže reform u svog političkog statusa. Svakako je vlada dobro znala da se pod tim površinslcim mirom razvija potmulo rovarenje. Bila je tu latentna opasnost, ali ona se god. 1915. nije još činila neminovnom. Jugoslaveni su bili duboko razočarani obećanjim a koja je Antanta dala Italiji i počeli su se sada boriti na talijanskoj fronti takvom žestinom kakvu nikad nisu pokazivali na ruskoj fronti. U Pragu, gdje je u svibnju 1915. uhapšen češki vođa Kram ar i optužen za veleizdaju, stanovništvo nije reagiralo, a aktivni elementi nacionalnog pokreta bili su, čini se, svjesni svoje nemoći. Austrijska uprava uspjela je izvršiti svoj zadatak. Ugarska je i dalje živjela svojim političkim životom. Predsjednik vlade Tisza bio je u prvom redu Madžar i kao takav prezirao 277

austrijske Nijemce, korio njihova kolebanja i njihovu slabost; bio je potpuno neprijateljski raspoložen prem a nacionalnim manjinama. U peštanskom parlam entu dom inirala su političkim životom pitanja ličnosti i stav partijskih vođa prem a Tiszi. U proljeće 1915. tražili su protivnici predsjednika vlade, grofovi Apponyi i Andrassy, osnivanje vlade m adžarskog nacionalnog jedinstva. Tisza je prihvatio načelo koncentracione vlade pod uvjetom da on bude njezin šef. Opozicija je to odbila. Ali autoritet predsjednika vlade time nije bio uzdrman. U svih zaraćenih m oral je potkraj 1915. i dalje bio čvrst. Neprilike Centralnih sila ublažavala je pobjeda. U Francuskoj, Velikoj Britaniji, pa čak i u Italiji, nije još, unatoč nevoljama, izbila nikakva ozbiljna opozicija. Samo je ruska vlada, čdje su vojske pretrpjele teške poraze, proživljavala krizu; ali i opozicione vođe bile su također m eđu najvatrenijim pobornicima za nacionalne ideale: naporu zemlje htjeli su dati jačeg poticaja za veće uspjehe.

SEDMO POGLAVLJE RAT D O I S C R P L J E N J A Jesu Ji austrougarskonjem ačke vojske nakon velikih uspjeha lcoje su postigle za vrijeme borbi u god. I9J5. mogle još više povećati svoje prednosti? Ponovno se u proljeće 1916. Jatiti operacija protiv Rusije, značilo bi udariti mačem po vodi: rusku vojsku bi mogli još više potisnuti, a da ofenziva ne bi dala odlučnijeg rezultata nego što ga je već dala; ako bi još više prodrle u ruski teritorij, austrougarsko-njemačke bi vojske imale samo još veće poteškoće u opskrbi nam irnicam a i municijom. Naprotiv, na Balkanu se moglo dovršiti djelo započeto s oktobarskom ofenzivom god. 1915. i mogao se pokušati baciti u m ore Saveznički ekspedicioni korpus u Solunu. Falkenhayn je odbio da ostvari taj plan onda kad su prilike bile povoljne. Sada je vojska generala Sarraila dobila pojačanja i imala je vremena da učvrsti svoje položaje. Prilika je prošla. Centralne sile morale su, dakle, ponovo sve svoje napore u.smjeriti na zapađnu frontu. Ali za postizanje odlučnog uspjeha trebalo je probiti neprijateljsku frontu. A je li to bilo moguće? Taktika koja je uspjela protiv Rusa nije vrijedila za čvrste borbene položaje, za trupe naoružane jakom artiljerijom i za fronte gdje je organizacija transporta omogućavala brzo prem ještanje rezervi. Budući da se nije mogao riješiti problem »proboja«, bilo je potrebno prihvatiti drugu taktiku: napad koji treba ponavljati i oduljivati sedmice i sedmice, a koji će malo-pomalo istrošiti neprijateljske snage i slomiti njegove živce. Vojske Antante bile su iz istog razloga osuđene na isti oblik ratovanja. Ne zato što su se generalštabovi potpuno odrekli nade vi proboj, već zato što nisu, kao ni Nijemci, imali sredstava da ga izvrše. Ofenzivu koju su priprem ali shvaćali su kao »bitku oružja«, gdje će napad, zahvaljujući masovnoj prim jeni artiljerije, moći polako, ali m etodički napredovati i uklanjati jedan za drugim centre neprijateljskog otpora dok iznemoglost neprijatelja ne bi omogućila da se iskoriste ti pojedinačni uspjesi. Tako su u 1>79

oba tabora počele borbe u godini 19J6. u znaku »rata do iznemoglosti«. U kakvim prilikam a su se nalazile o-bje strane zaraćenih da bi se mogle suočiti s tom novom borbenom taktikom ? Kakvu su sposobnost otpora imale s vojnog, ekonomskog i diplomatskog gledišta? Tko je onaj koga će rat do iznemoglosti brže zamoriti? 1. VOJNA SREDSTVAi Nove perspektive prisilile su sve zaraćene da još jedanput pokušaju povećati svoje izvore u Ijudima, oružju i opremi. Antanta je za to imala mogućnosti. Francuska je doduše već mobilizirala, u razm jeru sa svojim stanovništvom, više ljudi od svih ostalih prijateljskih ili neprijateljskih država. Da dođe do boraca, m orala je podvrći novim liječniokim pregledima nesposobne i otpuštene iz vojne službe i pozvati prem a tome pod zastavu ljude čija je fizička kondicija bila slaba; poduzim ala je m jere da u oružanu vojnu službu uđu i neborci. To su bile samo slabe snage. Ipak su omogućivale da se u borbi održava 97 divizija aktivne pješadije i 37 divizija rezerve. Ali kom anda je znala da neće moći dugo održavati ove efektive i m orala je predvidjeti za godinu 1916. raspuštanje nekih velikih jedinica. Naprotiv Velika Britanija, Rusija i Italija još su imale ljudskih rezervi. Unatoč golemim gubicima ruske vojske u borbam a 1915. njezina kom anda nije imala teškoća u ispunjavanju praznina; od studenog 1915. efektivi aktivne vojske bili su vraćeni na nivo prije velikih bitaka; za vrijeme zime povećali su se uz veliki organizacioni napor za m ilijun ljudi. Ali tim movim vojnicima nedostajala je tehnička obuka. U Italiji je vrhovna kom anda također mogla pojačati svoje efektive: u toku 1916. form irala je trinaest novih divizija, od kojih su tri bile određene za okupaciju Albanije. Prilike u kojim a se nalazila britanska vojska bile su sasvim različite. U jesen 1915. imala je 35 divizija u borbi; u proljeće 1916. imala ih je 70. I njoj je zemlja mogla davati ljudi; ali vlada je na to m orala privoljeti parlam ent. Val dobrovoljaca, koji je 1915. bio dovoljan za form iranje Kitchenerove »nove armije«, počeo je opadati. Da bi se četam a na bojnom polju osigurala pojačanja i da bi se form irale dopunske divizije, bilo je prijeko potrebno da se uvede obavezna vojna služba. Generalštab je to i tražio, ali poli1 LITERATURA — O p itan ju regrutiranja u Velikoj B ritaniji prouči dobru kritičnu stu d iju od F. Debysera, Le gouvernem ent britannique et la question du service m ilitaire obligatoire, 1914—1918, u R evue d ’histoire de la guerre mondiale, god. 1929,. str. 289—317.

280

tički krugovi su oklijevali. Regrutiranje je u suprotnosti s engleskim tem peram entom ; protivilo se svim tradicijam a ove zemlje, a još više načelima Liberalne stranke, čije vođe su bile na čelu vlade. M inistar predsjednik je svakako bio svjestan da će ga prilike natjerati da pristupi m jeram a obavezne vojne službe, ali se nije usuđivao da ih odjednom predloži: znao je da će naići na otpor među liberalima, članovima svoga kabineta; oklijevao je da napusti doktrinu svoje stranke i da se frontalno sukobi s dogmom o ličnoj slobodi. Pred tom zaprekom je manevrirao. Dva mjeseca crganizirao je propagandnu kam panju da dobije nove dobrovoljce, ali je kam panja u prvom redu bila određena za to da se pokaže parlam entu nužnost prim jene drukoijih metoda. K am panja je najprije dala neke rezultate: u studenom 1915. javilo se 50.000 dobrovoljaca; ali potkraj godine je taj broj iznenada pao. Onda je vlada postepeno dala na izglasavanje načelo obavezne vojne službe, najprije za neženje i udovce bez djece (u siječnju 1916), a zatim i za oženjene ljude. Zakon je dakako predviđao brojne slučajeve oslobođenja od službe. Ipak ova taktika zatezanja nije bila dovoljna da razoruža opoziciju. Ma koliko bila nepotpuna, i još ublažena obzirim a koje je vlada sm atrala da m ora pokazati u prim jenjivanju zakona, ta reform a donijela je vojsci, barem u toj godini, sve potrebne efektive. Opremljenost vojske oružjem i m unicijom stalno se popravljala. Zahvaljujući naporu industrije, a i kupnjam a u Sjedinjenim Američkim Državama, francuska i engleska vojska sada su imale dovoljno sredstava. U Francuskoj je priliv lake artiljerije postao normalan, a kom anda je pristupila form iranju 170 novih baterija; oružje velikoga kalibra popelo se u toku 1915. od 740 komada na više od 2000; proizvodnja granata od 75 mm dosegla je 116.000 komada na dan prema 4.000 prošle godine. Broj teških baterija u britanskoj vojsci porastao je u jednoj godini od 36 na 77; a u toku prvih šest mjeseci 1916. napredak je bio još brži: 1. srpnja 1916. bila je u borbi 191 baterija. Ali Francuska i Velika B ritanija imale su mnogo posla da bi svojim saveznicima dale sredstva koja bi se mogla uspoređivati s nj ihovima. Talijanskoj vojsoi trebalo je isporučivati m uniciju i mitraljeze; trebalo je potpuno obnoviti artiljeriju srpskih četa, koje su za vrijeme povlačenja preko albanskih planina ostavile tarno gotovo sve svoje topove. Osobito je zabrinjavao po'ožaj ruske vojske: nakon poraza 1915. imala je još samo 600 teških topova, a nedostajalo joj je pušaka; budući da svoje ljude nije mogla naoružati, nije mogla ni svoje jedinice održavati na njihovu normalnom broju; imala je osam m itraljeza po puku, a trebalo bi ih osam po bataljonu; za artiljerijsku m uniciju imala je iste izvore 281

kao i u jesen 1914, dok se svuda drugdje potrošnja početverostručila. Industrija nije usprkos naporim a privatnih proizvođača mogla pokrivati gubitke: proizvodila je na m jesec 100.000 pušaka i 120,000.000 metaka, a trebalo je da proizvodi dvostruko više. I tako je ruska kom anda očekivala oružje i m uniciju od Francuske i Engleske. Ali tu je bilo odlučujuće pitanje transporta. Kojim putem bi Rusija mogla dobivati ratnu oprem u? Glavni put ostao je i dalje preko Arhangelska i M urmanska, prem da zimi nije mogao služiti svrsi. Da bi olakšala transport oprem e koju su saveznički brodovi iskrcavali na m urm anskoj obali, ruska je vlada sagradila novu željeznicu. Položaj Centralnih sila bio je težak u pogledu efektiva, Razum ije se da ni Bugarska ni Turska nisu bile na kraju svojih Ijudskih rezervi; i Austro-Ugarska je još mogla povećavati svoje snage; ali Njemačka, čije su se čete neprestano borile, počela je osjećati sve ozbiljnije teškoće. Vojska je tražila m jesečno pojačanje od 60.000 ljudi kad nije bilo borbe, a 200.000 ljudi za vrijeme velikih operacija. Prem da su se poduzimale vrlo stroge m jere da bi se požurio povratak izliječenih ranjenika na frontu, trebalo je regrutirati nove vojnike vraćajući u službu otpuštene i one s odgodom. Ali je vojska konkurirala ratnoj industriji, koja je neprekidno tražila radnike: u proljeće 1916. bilo je 1,200.000 ljudi koji su imali odgodu, a od toga je 730.000 pripadalo službama koje su radile za vojsku. Osim toga Njemačka je također m orala isporučivati svojim saveznicima dio ratnog m aterijala. Austro-Ugarska baš nije tražila mnogo: njoj je trebao ugljen, m unicija i avioni; ali zauzvrat ona je dobavljala drvo. Turska i Bugarska su zadavale veće brige. Turska vojska je dobivala od Njemačke gotovo čitavu svoju ratnu opremu, sav m aterijal za svoje ratne željeznice; ovim čisto vojnim pošiljkam a trebalo je dodati svaki mjesec još oko 8.000 tona ugljena za potrebe m ornarice i civilnog stanovništva: to je bilo izgubljeno za rezerve potrebne njem ačkim tvornicama. Bugarska vojska je na tem elju konvencije o savezu računala na njem ačku industriju kako bi mogla održavati svoju borbenu sposobnost; u tri godine prim ila je više od 200.000 pušaka, 2000 m itraljeza, sedam milijim a granata, ne računajući željeznički m aterijal, stotine tisuća uniform i i nužne isporuke ugljena: 24.000 tona na mjesec. Medutim, potrebe njem ačke vojske su usprkos teškom teretu koji su ove isporuke nam etale proizvodnji, mogle biti zadovoljene: u proljeće 1916. isporučivala je industrija svakog m jeseca više od 500 komada oružja lake artiljerije i 600 aviona; počela je dobavljati i nove topove teške artiljerije. Proizvodnja baruta nije još postigla stupanj koji je željela vrhovna komanda, ali je prešla 5000 282

tona na mjesec, tj. pet pu ta više nego u listopadu 1914. Telc poslije velikih »bitaka m aterijala« od 1916. Njemačka je osjetila potrebu za novim m jeram a. Sa stajališta vojnih izvora rat do iznemoglosti bio je za Centralne sile veća opasnost negoli za njihove neprijatelje. Zar se nisu, hoteći ih oslabiti, izlagale opasnosti da oslabe i sebe a da pri tom za budućnost nisu imale iste rezerve? 2. EKONOMSKO ORUŽJE: BLOKADA I SLOBODA MORA2 Rat do iznemoglosti skrivao je za centralne sile još i druge opasnosti. One su više od svojih protivnilca patile od ekonomskih poteškoća. Što se sukob više produžavao, to je kriza u opskrbi, koja se osjećala posvuda, davala blokadi ozbiljnije značenje nego što ga je ona imala u početku sukoba. Za države Antante je opskrba civilnog stanovništva značila gotovo samo problem organizacije i financiranja. Kupovati u neutralnim zemljama, osobito u SAD, sirovine i namirnice, osiguravati njihov transport m orskim putem , raspodjeljivati tu uvezenu robu kako je bilo najbolje za opći interes, to je bio posao dobre uprave dotle, dok su m ora bila islobodna. Financiranje tih kupovina i prijevoza bio je delikatan posao, ali to su Saveznici mogli raditi zajednički: britansko m inistarstvo financija otvorilo je kredite Francuskoj i Rusiji. Uostalom, američke banke, osobito banka Morgan, davale su zajmove čiji je iznos služio za plaćanje robe koju je davala Saveznicima am erička industrija. Solidarnosti koja je ujedinjavala savezničke države pridružila se, dakle, još i stvarna solidarnost koja se učvrstila izm eđu američkih proizvođača, dobavljača i vjerovnika, i njihovih evropskih dužnika. Pa ipak, to vječito pribjegavanje uvozu, bez obzira na to što je teško opterećivalo budućnost, značilo je i neposrednu opasnost: 2 LITERATURA — O blokadi država Antante pogledaj djelo: G uichard, Histoire đu blocus naval (Pariz 1927) i Consett, The trium ph of unarm ed forces (London 1924), franc. prijevod: Le triom phe des forces economiques (Pariz 1925), o štra k ritik a svjedoka stanovitih engleskih m etoda. — O njem ačkom pođm orničkom ra tu i o njemačko-američkim teškoćam a valja dodati već citiranim dokum entim a i svjedočanstvim a djela koja su objavili kom andanti njem ačkog podm orničkog rata, naročito Tirpitz. K njiga Georgesa Lechartiera, Intrigues et diplomatie a W ashington 1914—1917 (Pariz 1919) daje vrlo živu i sugestivnu sliku javnog m išljenja na istoku S jedinjenih Američkih Država; osobito treb a pogledati: Ed. B orchard, Neutrality fo r the United States (New Haven 1937) i A. Morrissey, The American defence of the neutral rights, 1914— 1917 (Oxford 1939). — O posljedicam a blokađe u Njemačkoj i u Austro-Ugarskoj: Lowenfeld, Die Regelung der Volksernahrung im Kriege (Beč 1927); i Skahveit, Die deutsche Kriegserndhrungsxvirtschaft (Berlin 1927); o posljedicam a u neutralnim zem ljam a: A. Lank, Der W irtschaftskrieg und die Neutralen, 1914—1918 (Berlin 1940). 283

deficit trgovačke bilance ugrožavao je ravnotežu tečajeva. Financijska politika vlada pogoršavala je položaj: zajam nije mogao biti dovoljan za pokriće ratnih izdataka; zbog toga što vlade nisu mogle ili nisu htjele povisiti poreze, trebalo je pribjegavati inflaciji, koja je imala za posljedicu sniženje vrijednosti novca i prem a tome skok cijena. U tom obliku, u skupoći, počele su se u Francuskoj i Velikoj B ritaniji osjećati ekonomske posljedice sukoba. Da kažemo istinu, ta je kriza imala za opći interes stanovite neposredne prednosti, jer je prisiljavala dio stanovništva da ograniči potrošnju i da štedi namirnice i proizvode; ali izazvala je proteste, zatim patnje što su ih stvarale socijalne teškoće. Vlade su dakle nastojale da koče skok cijena; 20. i 29. travnja 1916. bile su u Francuskoj poduzete prve m jere za utvrđivanje cijena: vlada je utvrdila za prodaju žitarica (osim pšenice) i ugljena maksim alnu cijenu, dok je istodobno rekvirirala proizvodnju; zakon od 29. lipnja 1916. utvrdio je graničnu cijenu za pšenicu. U veljači 1916. dodatak Zakonu o obrani Kraljevstva (Defence od the Realm Act) ovlastio je englesku vladu da joj se ima predati svaka roba korisna za nacionalnu obranu, i to tako da bude plaćena »na tem elju cijene koštanja i um jerene zarade«, dok je posebnom uredbom bio uveden sistem granične cijene za stanovite sirovine. Rusija, m a kako to čudno zvučilo, bila je jedina od velikih država Antante koja je od jeseni 1915. proživljavala krizu u opskrbi živežnim namirnieama. U toj poljoprivrednoj zemlji nedostajalo je nam irnica u najm anju ruku u gradovima. Nema sumnje da je mobilizacija sm anjila radnu snagu i dovela do sm anjenja obrađene površine; ali s druge strane bio je izvoz žitarica i stoke praktički ukinut otkako Njemačka više nije kupovala, a morski putovi bili zatvoreni. Zalihe su dakle obilno morale zadovoljavati potrebe stanovništva. Ako je bilo nestašice u velikim gradskim centrim a, bila je to organizaciona greška. Transport je loše funkcionirao.. Lokomotive, što su ih radionice za popravak održavale u lošem stanju, često su bile neupotrebljive; u nekim krajevim a nije bilo vagona, dok je u drugim a stotine kompozicija stajalo neiskoriš,teno na ranžirnim stanicama. Uprava željeznica, koja je ovisila i o vojnoj vlasti, i o m inistarstvu saobraćaja, i o zdravstvenoj službi, bila je nesposobna da ukloni taj nered. Događalo se da se trebalo vraćati na kolni saobraćaj. Ne mogavši zaustaviti skok cijena živežnih nam im ica, vlada je m orala od početka 1916. pribjeći racioniranju. U gradovima su radnici počeli oskudijevati u hrani. Ako se Antanta ponekad našla u neprilici, kakve su tek bile teškoće u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj? Posljedice blokade počele su se ozbiljno osjećati u zimi 1915—1916. Sistem ograničenja, pri284 /

Tivaćen već prvih mjeseci rata, razvijao se dalje. U jesen je njemačka vlada odredila da mesnice budu zatvorene dva dana u tjednu. U proljeće I9J6. odredila je racioniranje potrošnje krum pira: pol kilograma po osobi na dan. Dnevni obrok krušnog brašna, koji je iznosio još 225 gram a na osobu u rujnu 1915. pao je na 170 grama u travnju 1916. U Austro-Ugarskoj je položaj bio paradoksalan: Ugarska, koja ima značajne poljoprivredne izvore, nije htjela s Austrijom dijeliti svoje raspoložive zalihe; peštanska vlada odobravala je bečkoj vladi samo strogo ograničene kontingente; dok su ugarske zemlje još živjele u relativnom blagostanju, u .austrijskim je zemljama vladala glad: od ljeta 1915. raspodjelu brašna, mesa i šećera nadzirali su državni uredi. Teškoće bi bile kudikamo teže da nisu neutralci, osobito skandinavske zemlje, obilno pridonosile u čitavoj 1915. godini prehrani njemačkog stanovništva. Izvoz Švedske i Danske u Njemačku prem ašio je god. 1915. gotovo tri puta iznos od god. 1913; izvoz iz Norveške se povećao za 80°/0. Centralne sile kupile su u Norveškoj 161.000 tona ribe god. 1915. prem a 78.000 tona god. 1913. Austrougarsko-njemačka »Centrala za kupovanje« uvezla je 185.000 tona mesa, dok su obje države god. 1913. kupile samo 110.000 tona. Ali nisu samo proizvodi neutralnih zemalja ulazili u Njemačku i Austro-Ugarsku; bilo je tu i engleske robe, koju su neutralci preprodali, a da engleske vlasti nisu protestirale. švedska je kupila 10.300 tona engleskog pamuka god. 1915. prem a 1940 tona god. 1913; 469 tona engleskog čaja m jesto 109 tona. Samo se po sebi razumije da je taj višak išao preko Baltika, gdje saveznička m ornarica nije gospodarila morem. Engleska trgovina, dakle, indirektno je pridonosi-la tome da se Njemačka spasava od gladi. Te činjenice — koje je jedan britanski pisac kao direktni svjeđok kasnije iznio žestoko optužujući — nisu bile nepoznate u to doba vladama Antante; one su dobro znale da je neutralna trgovina opskrbljivala Centralne sile i da su se čak i engleski proizvodi pojavljivali na neprijateljskom teritoriju; dobro su znale da je blokada još daleko od toga da bi bila stroga i uspješna. Ali pristaše energičnije akcije nailazile su na nerazumijevanje. Kako da se spriječe neutralne države da ne jačaju svoj uvoz u korist neprijatelja? Engleska mornarica, koja je imala kontrolu nad oceanima, mogla je to strože nadzirati. Ali zar se nije trebalo bojati da bi razdražila neutralne vlade ako bi se pokazala strožom? Zar nisu SAD protestirale u noti od 21. listopada 1915. protiv sm etnja koje je blokada nam etala američkoj trgovini i izjavile da nam jeravaju postati »pobornicima integralnih prava neutralaca protiv nezakonitog držanja zaraćenih nacija«? švedska, u kojoj su neki politički krugovi osjećali sim patije za Njemačku, mogla je zaprijetiti da će prijeći k ne285

prijatelju. Danska je dala na znanje kako se izlaže opasnosti da je njem ačka vojska ne preplavi ako bi svom moćnom susjedu uskratila usluge. Uostalom, zar nisu i sami Saveznici za svoju ratnu industriju trebali sirovine koje su im dobavljale skandinavske zemlje? Engleske tvornice municije, na prim jer, tražile su od Švedske octenu kiselinu. Nisu se smjele izlagati opasnosti da izgube to vrelo. Te argum ente spomenuo je sam Sir Ed. Grey u svom govoru od 26. siječnja 1916. Teoretski lakše je bilo sprečavati englesku trgovinu da indirektno ne pridonosi neprijateljevoj opskrbi. Zašto da se potpuno ne zabrani izvoznicima trgovanje s neutralnim susjedima Njemačke? Ali m inistarstvo trgovine nije htjelo poduzim ati restriktivne m jere i propisivati, n a prim jer, zabranu izvoza. Zar nije trebalo svesti na m inimum deficit trgovačke bilance ako se htjela održavati vrijednost funte u interesu financija koalicije? Prema tome, čim je Velika B ritanija za bilo koju nam irnicu imala izvore koji su nadmašivali potrebe, bilo je razumno izvoziti taj višak, čak ako se time pomagalo opskrbi Njemačke. Kao bankar Antante, britanska vlada pretpostavljala je financijske obzire svim ostalima. Ti diplom atski i financijski argum enti ipak nisu bili neosporni, je r se u proljeće 1916. međusaveznička politika blokade orijentirala na nove putove. Pod pritiskom parlam entarnih krugova koji su oštro kritizirali slabost te m etode odlučila je međusaveznička ekonomska konferencija, održana 27—28. ožujka 1916, da osnuje stalni kom itet, čiji će zadatak biti pojačanje blokade. Lord Robert Cecil zastupao je u njem u Veliku Britaniju, a Denys Cochin Francusku. Taj kom itet utvrdio je osnove strože politike. Budući da se s neutralcim a nije moglo strogo postupati, pokušali su Saveznici da prijateljskim pregovorima postignu rezultate koje su željeli. Ti su pregovori počivali na dvojnom načelu, tj. na »predaji u pohranu« i na »kontingentiranju«. Odsada neutralne zemlje neće moći uvoziti više od količine koju su uvozile prije rata; ovako uvezena roba, barem ona koja bude dolazila iz zemalja Antante, bit će predana u pohranu jednom nadzornom društvu čiji će biti zadatak da sprečava izvoz te robe u Njemačku. Na toj osnovi bili su zaključeni sporazumi sa Švicarskom, Nizozemskom i Danskom. Sporazumi su bili više-manje precizni. U švicarskoj, gdje je »nadzorno društvo« bilo dobro organizirano i gdje se »kontingentiranje« prim jenjivalo na sve glavne proizvode, sporazum je dao dobre rezultate. U Nizozemskoj je aranžman potpisan s »N. 0. T.« (Netherlanđ's oversea trust, Nizozemski prekom orski tru st) bio nedovoljan, jer popis »kontingentiranih« artikala nije bio potpun. U Danskoj, gdje su Saveznici raspravljali s gildom u Kopenhagenu, bile su rupe na mreži još šire. Norveški trgovci nisu 286

osnovali uvozni trust; ali vlada u K ristijaniji prihvatila je da propiše zabranu izlaska za stanovite proizvode uvezene iz zemalja Antante. Jedino Švedska nije pristala na tu vrst kompromisa: vlada je zabranila osnivanje takva »nadzornog društva« koje bi imalo obaveza prem a stranim državama; ona je jedino obećala da neće izvozdti uvezene žitarice, maziva i pamuk. Saveznici su se pomirild s tim e i nisu tražili više, jer im je bila potrebna susretljivost Švedske za prijevoz m isija i pošte između zapadnih zemalja i Rusije. Razumije se da je ta politika »kontingentiranja«, čak i kad se strogo prim jenjivala, ostavljala svakoj neutralnoj zemlji slobodu da raspolaže proizvodima vlastitog tla. U ime kojih bi načela Saveznici mogli prigovarati što je Švedska prodavala Njemačkoj svoju željeznu rudaču, Danska i Nizozemska svoju stoku i poljoprivredne proizvode, a Norveška svoju ribu? Dakle, Centralne sile su i ovdje našle izvjesne izvore. Izvoz proizvoda danskog stočarstva i poljoprivrede u Njemačku od 123.000 tona u god. I9J3. dosegao je 274.000 tona u god. 1915. Budući da su njem ački kupci plaćali visoku cijenu, trgovina je imala interesa da ih zadovolji, čak i na štetu nacionalnog potrošača. Događalo se da u Kopenhagenu nije bilo mesa jer su danski stočari svoju stoku prodavali u prvom redu u Njemačku. Isto su tako švedske tkaonice obustavljale rad, prem da je Švedska sada uvozila mnogo više pam uka nego prije rata, jer su zalihe sirovdna prelazdle na njemačkd teritordj. Ovoj posljednjoj pukotini u sistem u blokade mogli su Saveznici često doskočiti upotrebljavajući sredstva pritiska koja su im prilike stavljale na raspolaganje. Norveška rdbarska flota upotrebljavala je engleski ugljen za svoje strojeve; proizvođači ribljih konzervi trebali su kanadski kositar za proizvodnju kutija: zaprijetivši brodovlasnicima da će im uskratdti ugljen, a tvorničarim a da im neće slati kositra, britanska je vlada mogla postići da Norvežani svoju ribu ustupaju zemljama Antante m jesto da je prodaju Njemačkoj. Isto se tako moglo zaprijetiti švicarskoj, ako ne bi poštovala obaveze, da će blokirati njezinu prekom orsku opskrbu preko francuskih sredozemnih luka. Ali takvi postupci nisu svagdje bili pogodni. Kad su bili neuspješni, preostajalo je još jedino sredstvo, naime »politika kupnje« — sredstvo koje su Saveznici prim ijenili već godne 1915. prem a SAD, kad su pokupovali raspoložive zalihe pam uka da preteknu Njemačku. Sad su to sredstvo prim ijenili u Švedskoj, i preuzeli dvije petine proizvodnje željezne rudače: bilo je to toliko koliko neprijatelj ne bi nikad kupio; prim ijenili su ga u švicarskoj i Nizozemskoj za poljoprivredne proizvode. Ali događalo se da se taj sistem sukobljavao s otporom u samim zemljama 287

Antante: kad je francusko m inistarstvo blokade htjelo, da bi izbjeglo odlazak švicarske stoke u Njemačku, raspravljati o kupovini od 50 m ilijuna franaka, m inistarstvo poljoprivrede se tome usprotivilo u ime interesa francuskih stočara. ćak i za vrijeme rata nije vlada htjela oštetiti svoje proizvođače. Ne treba se čuditi što u ovako zamršenim uvjetim a nije politika blokade, koja je pogađala tolike pojedinačne interese i davala povoda tolikim cjenkanjim a, bila još uvijek savršena. Unatoč svojim nedostacima, ipak su m jere poduzete počevši od proljeća J9J6. pokazale nakon nekoliko mjeseci značajne uspjehe: količina ž ivežnih nam irnica koje su Njemačka i Austro-Ugarska dobivale od tri skandinavske zemlje sm anjila se za 50 posto. Saveznici su — poslije dvije godine rata — napokon naučili upotrebljavati »ekonomsko oružje«. To je za Centralne sile bilo velika opasnost. Kako su se Njemačka i Austro-Ugarska mogle tome oduprijeti? U veljači J9I5. njem ački je adm iral mislio da je u podmorničkom ratu, koji će voditi protiv trgovačkih brodova, pronašao sredstvo da oslabi blokadu. Nadao se da će neutralci, osobito Sjedinjene Američke Države, nezadovoljne što se sprečava njihov izvoz i što se njihova trgovačka m ornarica izlaže opasnostim a torpediranja, posredovati m eđu zaraćenima i predložiti kompromis. Neko vrijeme je vlada u W ashingtonu pristala na takvu igru: 20. veljače 1915. zatražila je od Njemačke da odustane od polaganja plovnih mina i od upotrebe svojih podm ornica protiv trgovačkih brodova, a od Veliike Britanije da propušta živežne namirnice određene za njemačko neboračko stanovništvo; ali njem ačka je vlada bila toliko nespretna da nije potpuno prihvatila američke uvjete i tako je Antanta lako mogla da se izmakne. No podmornički rat je izazvao, kao što se lako moglo predvidjeti, ozbiljan incident između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke: 7. svibnja 1915. bio je torpediran engleski prekooceanski brod »Lusitanija« na južnoj obali Irske; među 1200 žrtava, bilo je 118 američkih putnika. U New Yorku je javno m išljenje žestoko đem onstriralo svoje negodovanje. Američki am basadori u Berlinu i Londonu mislili su da će poslije ovog atentata na slobodu neutralaca njemačko-američki prekid biti gotova stvar. »Za mjesec dana bit ćemo u ratu s Njemačkom«, rekao je pukovnik House, prijatelj i lični posrednik Wilsona. Grof Bernstorff, njem ački ambasador u Washingtonu, očekivao je iz dana u dan prekid diplom atskih odnosa. Što potapanje »Lusitanije« nije imalo najtežih posljedica, treba zahvaliti predsjedniku Wilsonu koji to nije želio. Usprkos pritisku javnog m išljenja na njega, barem u istočnim državama, on se ograničio na protest strog po obliku, ali um jeren 288

po usmenom kom entaru koji je dao saopćiti CentraJnim silama. »Sjedinjene Američke Države ne žele rat«, rekao je austrougarskom am basadoru državni sekretar Bryan, »note su neugodne, ali nam jera nije tako Joša. Trebalo ih je napisati da bi se dala zadovoljština veoma razdraženom američkom javnom m išljenju. Njemačka vlada ne treba dakle da se toga prestraši, ali m ora učiniti određeni ustupak da bi uklonila perspektivu sukoba.« Istina je da je Bryan, odlučni pacifist, uskoro zatim napustio svoju službu u ministarstvu vanjskih poslova. Ali sam WiIson rekao je njem ačkom ambasadoru da prije svega želi »dobiti na vremenu«. Zbog toga je Njemačka i izigrala svaku obavezu: na posljednju am eričku notu (21. srpnja), u kojoj je Wilson izjavljivao da bi novi čin sličan torpediranju »Lusitanije« bio sm atran »hotimično neprijateljskim «, Wilhelm strasse uopće nije odgovorila. Zahvaljujući predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, čiju je »plašljivost« englesko javno mišljenje optuživalo, ova iz početka tako teška stvar nije imala drugih posljedica. Ali poslije toga bili su njemačko-američki odnosi pomućeni novim incidentima. Petnaesti kolovoza 1915. počele su novine »World« objavljivati tajne dokum ente koji su bili ukradeni dru Albertu, financijskom atašeu njem ačke ambasade u W ashingtonu. Ti su dokum enti dokazivali da su austrougarsko-njemački diplomatski agenti pokušavali izazivati štrajkove u američkim tvornicam a lcoje su dobavljale m aterijal Antanti; 1. rujna saopćila je britanska obavještajna služba vladi Sjedinjenih Američkih Država sadržaj dokum enta pronađenog kod američkog novinara Jamesa Archibalda, koji je bio »plaćenik« Centralnih sila: bilo je to pismo u kojem je austrougarski am basador u W ashingtonu Dumba nabrajao sredstva koja je namjeravao upotrijebiti da bi »dezorganizirao« neke američke tvornice. Te spletke razljutile su američku vladu koja je zatražila opozivanje dra Dumbe. U isto vrijeme je torpediranje parobroda »Arabic« stajalo života trojicu američkih gradana. Pred prijetnjom nove krize m orala je njem ačka vlada popustiti: 1. rujna 1915. obećala je američkoj vladi da podm om ice više neće potapati putničke brodove »a da ih prije toga ne obavijeste i ne zaštite živote neboraca«; ispričala se zbog torpediranja »Arabica« i izjavila da je ukorila kom andanta podmornice. Zapravo je tim obećanjem bilo paralizirano izvršenje njemačkog program a. Kako bi podmornice mogle biti sigurne prevozi li neki trgovački brod putnike ili ne prevozi? Trebalo im je najprije preporučiti da ne torpediraju lađe »koje prevaljuju više od četrnaest čvorova ili im aju više od jednog dimnjaka«. Budući da je ova prva m jera opreza mogla biti nedovoljna, bila je zatim 18. rujna J9

Ev ropska kriza i I svjetski rat

289

izdana naredba da se barem privremeno obustavi podm ornički ra t na zapadnoj obali Britanskog Otoka i u La Mancheu. Podmornice su svakako još mogle operirati u Sredozemnom m oru gdje su američki putnici bili rijetki; i dalje su smetale opskrbu vojske u Solunu; ali više nisu vodile ra t s trgovinom »na leđima neu tralaca«. Prem a tome podm om ički ra t nije više ostvarivao cilj koji mu je njem ačka vlada u početku bila odredila. Njemačka nije uspjela da nam etne neutralcim a režim kojem u ih je nam jeravala potčiniti, niti da postigne njihovo posredovanje u pitanju b lokade; m orala je ubuduće prem a Sjedinjenim Američkim Državama pre uzeti obaveze. 3. ČVRSTOĆA SAVEZA3 Premda su se Centralne sile izlagale opasnosti da »rat do iscrpljenosti« napokon ne iscrpe njihove zalihe u ljudim a i ne ugrozi ih gladom, vjerovale su da u ovom trenutku posjeduju m oralnu otpornu snagu nadm oćniju od otpom e snage svojih neprijatelja. Između Njemačke i Austro-Ugarske savez je postojao trideset i pet godina i imao svoje tradicije: bečka vlada je običavala prim ati i prihvaćati savjete. Nije bilo osobito važno što su utjecajni ljudi u Beču, posebno vojnici, često osjećali stanovitu razdraženost prem a odlučnom ponašanju svojih njem ačkih kolega i neku m ržnju što se s ovima postupalo kao s miljenicima; prolaznog lošeg raspoloženja brzo bi nestalo, jer su događaji pokazivali da je Austro-Ugarskoj potrebna Njemačka. Uostalom, sama ličnost starog cara Franje Josipa bila je garancija dobrog sporazuma: vjernost prem a savezu s Njemačkom za njega nije bila prazna riječ.

3 LITERATURA — O austro-njem aćkom p itan ju : F. N aum ann, M itteleuropa (B erlin 1915), koji izlaže njem ački program ; Gratz i Schuller, Die aussere W irtschaftspolitik Oesterreich-Ungarns. M itteleuropdische Plane (Beč 1926), historij at razgovora prem a arhivskim dokum entim a. — O T urskoj: B. Shatsky, La question de la paix separee avec la Turquie, u Revue d ’histoire de la guerre mondiale, god. 1931. str. 2—27. — O tajnom sporazum u u ožujku 1915. glavni se dokum enti nalaze u Konstantinopolj i prolivy (Moskva1923), francuski prijevod: Constantinople et les Detroits ( Pariz 1929). Greveve uspom ene, Tw>enty five years i uspom ene R. Poincarća, Au service de la France, VI sv. upotpunjuju u važnim tačkam a ove dokum ente. Vidi također stu d ije: J. K erner, Russia, the Straits and Constantinople, u Journal of modern history, god. 1929, str. 400—415; M. F lorinskyr R ussian m ilitary leaders and the problem of Constantinople during the war, u Political science Quarterly, god. 1929, str. 108—115, i B. Shatsky, La question de Constantinople et des Ddtroits, u Revue d'histoire de la guerre mondiale, god. 1926, str. 289—309, i god. 1927, str. 19—43; P. Renouvin, Constantinople et les Detroits, u Revue de droit international, god. 1930. s tr. 578—591. — O separatnom m iru s Rusijom vidi: A. Pierre, Les tentatives de paix siparee entre VAllemagne et la R ussie tsariste 1914—1917, u R evue d'histoire de la guerre mondiale, god. 1930, s tr. 225—245.

290

Obj ema Centralnim silama nije bilo teško uskladiti svoje »ratne ciljeve«, je r je orijentacija njihovih interesa bila različita. Njemačka je odmah prvih dana borbe prigrabila Belgiju; Austro-Ugarska je čak prije objavljivanja rata utvrdila svoj balkanski program : htjela je uništiti Srbiju. Jedino u okupaciji poljskih područja Ruskog Carstva bili su interesi njem ačke i austrougarske vlade protuslovni. Ali diskusija se nije pretvorila u svađu. Bila je to stvar s kojom su oba saveznika postupala kao poslovni ljudi. Suprotnost interesa nije mogla naštetdti čvrstoći njihova saveza Jedan dio javnog m išljenja m aštao je da savez dopuni i pojača ekonomskom unijom. Budući da su potrebe rata između obje države uspostavljale stvam u soliđarnost i budući da ih je blokada tjerala na uzajam no potpomaganje, zar nije došla prilika da se za budućnost učvrsti solidna veza koja bi političke interese pojačala m aterijalnim interesim a? U listopadu 1915. objavio je Friedrich Naum ann svoju knjigu »Mitteleuropa«, čija je naklada u nekoliko mjeseci dosegla 100.000 prim jeraka. Naum ann je bio poslanik u Reichstagu od 1907. i pripadao je naprednoj stranci, tj. buržoaskoj ljevici; bio je blistav duh i sjajan govornik, dotada poznatiji po svom smislu za filozofiju povijesti i za vjerska pitanja nego po svojim ekonomskim studijam a. Njegova sugestivna i originalna knjiga otvarala je široke perspektive, samo što je brzo prelazio preko pitanja tehničke i praktičke prirode. Potrebno je, kaže, podržavati i čuvati u budućnosti usko jedinstvo koje su ratne prilike učvrstile između Njemačke i Austro-Ugarske: »Uzm ite kartu i prom atrajte teritorij koji leži između Visle i Vogeza, između Galicije i Bodenskog jezera. Ova zemlja treba da čini jednu jedinicu, konfederaciju država, obram benu zajednicu i jedan ekonomski teritorij. Ovdje treba da pod pritiskom svjetskog rata nestane svakog historijskog partikularizm a toliko koliko to traži ideja jedinstva.« Nameće se jedinstvo država Srednje Evrope. A ekonomska solidarnost koju je rat stvorio između oba saveznika priprem a to rješenje. »Kad poslije rata ponovo uđemo u svjetsku ekonomiju, bit ćemo ujedinjeni i znatno izm ijenjeni zbog pritiska koji su u m eđuvremenu vršili na nas naši neprijatelji.« Ova prednost ne treba da se izgubi. Njemačka i Austro-Ugarska m oraju pom išljati na osnivanje »ekonomske države Srednje Evrope«; one m oraju im ati zajedničku ekonomsku politiku i uspostaviti između sebe carinsku uniju. Kasnije, kad m aterijalne veze učvrste osjećaj solidarnosti, bit će moguće da se ta organizacija upotpuni i na političkom planu; i bez gubitka svoje suverenosti moći će oba carstva im ati isti vojni status i zajednički obram beni sistem. 291

Sam je Naumann dobro znao da će taj projeJct o »Mitteleuropi« naići na ozbiljne zapreke. U Njemačkoj mu protestantski krugovi nisu bili skloni, je r su znali da bi u federaciji Srednje Evrope katoJici bili u većini; izvjesne ekonomske grupacije, čiji je govornik bio veliki brodovlasnik Alb ert Ballin, sm atrale su da je ta ideja opasna: austro-njemačka carinska unija bila bi protekcionistička i druge bi države poduzimale protum jere; bi li to bilo u interesu Njemačke? »Ne smijemo nastojati da našu trgovinu zatvorimo u okvir Centralnih sila; ako bismo se odrekli da se poslije rata bavimo svjetskom trgovinom, mogli bismo biti tisuću puta pobjednici, a ipak ne bismo ništa m anje bili pobijeđeni.« U Austriji i Ugarskoj industrijalci su bili neprijateljski raspoloženi prem a tom planu, jer su se bojali da bi carinska unija omogućila bolje opremJjenoj njemačkoj industriji da ih uništi. Pa ipak su njem ačka i austrougarska vlada u godinama I9J6. i 1917. pokušale da nađu tehničke baze sporazuma. Tačno je da su usred interesnih suprotnosti ovi pregovori tekli sporo i teško; tačno je također da u trenutku poraza još nisu bili završeni, ali pokušaj je bio ozbiljan i metodičan. U svakom slučaju, veliki je uspjeh Naumannova djela u tom trenutku pridonio austro-njemačkom savezu nov kvasac za aktivnost. Položaj Bugarske i Turske u koaliciji bio je m anje čvrst. U C'arigradu, gdje su m ladoturci bili na vlasti, bio je Enver-paša vjeran savezu kojega je bio tvorac; ali neki članovi njegova korniteta nisu bili njegova uvjerenja. U Sofiji, gdje su vođe opozicije pokušale spriječiti ulazak u rat, postojalo je čak i u vojnim krugovima zabrinjavajuće raspoloženje. Čim je Bugarska vojska zauzela teritorije koje je priželjkivala, kakav bi interes još imala aa aktivnije sudjeluje u ratu? General Žekov, zamjenik šefa generalštaba, nije se bojao kazati da bi njegova zemlja sada morala tražiti prigodu da stupi u dodir s Antantom. U okupiranim krajevima prepirala se bugarska kom anda s austrougarskom zbog okupacije nekih krajeva i ta nesuglasica izazvala je žestoku svađu između cara Ferdinanda i generala Conrada von Hotzendorfa. Ali njem ačka vlada kao da se nije uzrujavala zbog tih simptoma. Da bi se zaključio separatni m ir s Turskom, m orala bi se Rusija odreći rješavanja pitanja tjesnaca, ali nije bilo vjerojatno da bi bila sprem na na tu žrtvu. A kako bi se sada Bugarska mogla nadati da će joj Antanta prepustiti srpske teritorije? Njemačka je računala s logikom događaja da bi uklonila trenutačne intrige i nezadovoljstva. A je li između sila Antante sporazum bio čvrst? Petog rujna J9J4. potpisale su vlade Francuske, Velike B ritanije i Rusije Londonski pakt koji je određivao njihove me292

đusobne obaveze. Stvarna povezanost koja je od 4. kolovoza J9J4. spajala VeJiku B ritaniju s Rusijom i s Francuskom postala je savez: »Britanska, francuska i ruska vlada obvezuju se da neće zaključivati separatni m ir u toku sadašnjeg rata; sve tri vlade su se sporazumjele da neće, kad bude umjesno da se povedu razgovori o svršetku rata, nijedna savezna sila moći postavljati uvjete o m iru bez prethodnog sporazuma sa svakim od ostalih saveznika.« Ali tada još nije bio učinjen nikaltav pokušaj da bi se izmirile nacionalne politike i da bi se zajedničkim sporazumom utvrdili ciljevi koje je trebalo postići. Tek u proljeće 1915. dobilo je pitanje o »ratnim ciljevima«, kojem u se dotada pristupalo samo u akademskim razgovorima, drukčiji karakter: carska je vlada pokrenula veliko pitanje tjesnaca. Nije to bio neki iznenadni događaj, neko obično cjenkanje već se radilo o samoj sudbini saveza. Ulazak Turske u rat pružio je Rusiji priliku da ostvari san star već mnogo godina: osvajanje Bospora i Dardanela. Ali šta će kazati Velika Britanija, čija se sva istočna politika već čitavo stoljeće bazirala na zaštiti Carigrada od ruskih ambicija? Pitanje se postavilo u onom trenutku kad se francusko-engleska pom orska ekspedicija nadala da će forsirati prolaz. Hoće li savezničke m ornarice stići do ispred Zlatnog Roga? Ruska vlada se uznemirila. Neki politički krugovi su se zapitkivali nem aju li Francuzi i Englezi nam jeru da okupiraju Carigrad i istisnu Rusiju. Nije moguće, pisao je ruski diplom at knez Trubeckoj, da u tako važnoj stvari puštam o Francusku i Veliku B ritaniju da nastupaju same. Koje li bolne uzrujanosti ako bi zapadne sile pitanje tjesnaca morale jednog dana regulirati na štetu ruskih interesa! »ćitava bi Rusija tražila da joj se objasne razlozi zbog kojih je tekla naša krv.« Uspostavljanje ruskog gospodstva nad tjesnacim a — to je bio cilj prem a kojem u su konvergirali »svi vanjski problemi« carstva. »Ako to možemo postići s Francuskom i Engleskom a protiv Njemačke, toliko bolje. Ako ne možemo, onda je bolje postići to s Njemačkom a protiv njih«. To je bilo samo lično m išljenje, ali zacijelo ne izolirano. Sazonov se uzbudio: rusko javno m išljenje, izjavio je ambasadorim a Francuske i Velike Britanije, traži okupaciju Carigrada; to je za njega jedan od glavnih »ciljeva rata«. Francuska i Velika B ritanija dosad su samo govorile lijepe riječi. »Došlo je vrijeme da budemo jasniji.« U Parizu i Londonu prim ljen je ovaj poziv veoma rezervirano. Ali Sazonov je insistirao. M emorandumom od 4. ožujka 1915. naznačio je u kojem smislu treba da bude »definitivno riješeno« pi tanje Carigrada i tjesnaca: Rusija se može zadovoljiti samo aneksijom turskih teritorija, naime ankesijom »grada Carigrada, za293

padne obale Bospora, Mramornog m ora i Dardanela«; zatim ju žne Trakije »do linije Enos-Midija«, i »jednog dijela azijske obale«. Suočene sa širinom ovog program a, Francuska i Velika Britanija su se kolebale; ali Sazonov je tražio neposredno rješenje; nije mogao prihvatiti nikakvo drugo rješenje nego jedino »potpuni posjed tjesnaca i Carigrada«. U Londonu i Parizu pom irili su se s tim ustupoim a kako se ne bi kom prom itirali odnosi m eđu Saznicima. Dvanaestog ožujka 1915. engleska vlada, pošto se savjetovala s vođama opozicije, dala je svoj odgovor: Velika Britanija »pristaje na m em orandum od 4. ožujka« pod uvjetom da Antanta pobijedi i da i saveznici Rusije budu zadovoljeni u svojim željama. Francuska je vlada najprije pokušala da svom obećanju dade neodređeniji oblik, ali je napokon 10. travnja odobrila deklaraciju u skladu s britanskom deklaracijom. Rusija je dakle uspjela da »iznudi« pristanak svojih saveznika; dovela je Veliku B ritaniju do toga da napusti jedan od tradicionalnih stavova u svojoj istočnoj politici. Uz tu cijenu bio je savez Rusije d zapadnih sila konsolidiran. Ali diplomacija Centralnih sila spekulirala je n a interesne divergencije koje je prim jećivala u svojih protivnika. Nije smetnula s um a nadu da će u neprijateljskoj koaliciji pronaći pukotinu i udariti tem elje za separatni mir. Ne čini se da su Centralne sile u to vrijeme ikada ozbiljno pomišljale na eventualnost pregovaranja s Francuskom. U takvu slučaju bilo bi postavljeno pitanje Alzasa i Lorene. Njemačka vlada nije to dopuštala, a austrijska vlada do Karlova dolaska nije ni pom išljala da vrši pritisak na svog saveznika. U svakom slučaju, prem a tadašnjim dokumentima, ništa ne pokazuje da bi u tom pogledu bio učinjen ikakav pokušaj. Italija je mogla pružati podesnije polje rada. Kad se odlučila za intervenciju, rim ska je vlada najavila ra t samo Austro-Ugarskoj, a ne i Njemačkoj. Opozicija »neutralaca« bila je još jaka u parlam entu. Zato je poslanik Erzberger naumio da traži separatni m ir s Italijom . Ali da bi se taj pokušaj ostvario, trebalo je talijanskoj vladi predložiti široke teritorijalne ustupke, a Austro-Ugarska to nije htjela. Na perspektivu pregovora s Engleskom pom išljalo se u Haagu na sastanku njemačkih i engleskih pacifista; ali sami razgovori pokazali su da bi trebalo — da se u Velikoj Britaniji uzdrm a javno m išljenje — najprije obećati evakuaciju Belgije: no, njem ački službeni krugovi nisu ni pomišljali na takvo nešto. Pomisao na separatne pregovore s Rusijom imala je naprotiv brojnih pristaša i u Austro-Ugarskoj i u Njemačkoj. Utjecaj koji je Njemačka imala prije rata na Rusiju, nadzor nad jednim dijelom ruske veleindustrije, porodične veze koje su postojale između 294

-visokog njemačkog plemstva i krugova ruskog dvora, sve su to bile povoljne okolnosti. Već od prvih mjeseci rata stav grofa Wittea, bivšeg predsjednika vlade, uznemirivao je i Francusku i Veliku Britaniju. W itte je ponavljao da je rat »ludost«, da Rusija, čak kad b i i pobijedila, ne bi mogla očekivati nikakve koristi od svojih uspjeha, da bi poraz Centralnih sila izazvao u Srednjoj Evropi republikanski pokret, čiju bi posljedicu osjetila i ruska m onarhija: bio bi to »konac carizma«; bolje je dakle »da se što prije likvidira ta glupa pustolovina«. Ova kam panja mogla je poslužiti nam jeram a Centralnih sila. Ali W itteova sm rt (13. ožujka 1915) prekinula je ova nastojanja. Doduše, u ljeto 1915. su porazi koje su doživjele arm ije velikoga kneza pobudile u stanovitim ruskim krugovima Gsjećaj straha i divljenja prem a njem ačkoj sili. Zar je bilo uputno tako strastveno težiti za sve više i više sumnjivom pobjedom? Am basador Sjedinjenih Država konstatirao je ovu neodlučnost. Njemačka je pokušala da se time okoristi: tri puta — posredovanjem počasne dvorske dame M arije Vasiljčikove, zatim bankara Monkijeviča i najzad grofa Eulenburga, velikog m aršala na dvoru Vilima II — pokušala je da ruskoj vladi pošalje iste sugestije. Interes Njemačke kao i Rusije, tako su govorili ovi posrednici, bio je da se učini kraj ratu, a da ne bude ni pobjednika ni pobijeđenih. Zašto carska vlada hoće »da vadi kestene iz vatre« za račun Velike Britanije? Zar zamišlja da će joj engleska vlada, »unatoč svim obećanjima«, dopustiti da se sm jesti u Carigradu? Ako bi Rusija željela riješiti pitanje tjesnaca, najsigurnije bi garancije dobila sporazumom s Njemačkom. Zar njemačko-rusko zbliženje ne bi odgovaralo osjećanjim a prijateljstva koje je tako dugo vezalo Niikolu II i Vilima II? Na sve ove sugestije ruska vlada nije dala nikakav direktan odgovor; ali u kom unikeju (od 11. kolovoza 1915) dala je na znanje da neće uzeti u razm atranje nijedan mirovni prijedlog, ma koliko bio povoljan, prije nego što postigne »odlučujuću pobjedu«. ćvrstoća Sazonova kao da je zatvarala vrata novim pokušajima. Ali Sazonov nije bio vječan. Njemačka diplomacija sačuvala je nadu da će jednog dana naići na povoljnije prilike. Računala je na razvitak unutrašnjih teškoća koje su se počele pojavljivati u Rusiji počevši od ljeta 1915; pazila je na neslaganja između cara i dume. Neće li se dvorski krugovi, ako bi bio ugrožen režim, odlučiti na likvidaciju ove ratne pustolovine? Car je, istina, ostao vjeran svojim savezima. Ali je li on imao dovoljno snage karaktera da bi se odupirao navaljivanjim a svoje okoline? Nada u separatni m ir s Rusijom bila je u ovom ratu do iscrpije n ja jedan od lajtm otiva njem ačke politike.

295

/

OSMO POGLAVLJE

B ORBE

U GODINI

1916.

Njemački pokušaj da se zada odlučan udarac francuskoj vojsci i povezan ali kasni napor Antantnih arm ija da nam etnu protivniku borbu na svim frontam a, to su bile bitne crte »borbe do iscrpljenja« za vrijeme bitaka u godini 1916. Bila je to godina Verduna i Somme; ali to je također bilo vrijeme kad je ruska vojska ponovno povela ofenzivu i kad je Brusilovljeva pobjeda odlučila ulazak jednog novog saveznika, naime Rumunjske, u rat na strani Anlante. 1. PLANOVI ZA BORBE1 U toku zimskih sedmica 1915—1916. generalštabovi su pripremali nove bitke. Iskustvo je napokon uvjerilo glavnokomandujuće Antantinih arm ija da je potrebno uskladiti ofenzive kako bi spriječili njem ačku vojsku da svoje divizije prem ješta s jedne fronte na drugu. Od 6. do 8. prosinca 1915. sastala se nova međusaveznička vojna konferencija u Chantillyju. Prihvatila je načelo simu!tane ofenzive, poduzete »s m aksimumom sredstava« na zapadnoj, talijanskoj i ruskoj fronti. Ali talijanskoj vojsci trebalo je više m jeseci da bi dobila topove i municiju; Rusi nisu mogli obnoviti svoje snage prije lipnja 1916. Stoga se konferencija razišla ne utvrdivši datum ofenzive. Isto tako nije odredila ulogu koju bi mogla im ati solunska vojska. Jedini rezultat ovog sastanka bio je taj da je bila priznata prvorazredna važnost poprišta operacija u Evropi Načelna odluka dobila je svu svoju vrijednost kad su Englezi, uznemireni zbog turskih priprem a protiv Sueskoga kanala, pomišljali na sprečavanje ove ofenzive iskrcavanjem ekspeaicionog kor1 LITERATURA — K njiga generala von Cramona daje važne pođatke o razilaženjim a u shvaćanjim a između Falkenhayna i Conrada von Hotzenđorfa. O odnosima izm eđu A ntantinih generalštabova pogledaj osim zbirki dokum enata i svjedočanstava knjigu Valentinova, Snošenija so sojuznikam i po vojennym voprosom vo vrem ja vojny (Moskva 1920).

296

pusa u Aleksandreti i pokušali pridobiti Ruse za svoje gledište: Joffre se mogao oslanjati na odluke u Chantillyju da bi uklonio tu opasnost. Stvarno su usprkos ovim odlukama saveznički generalštabovi i dalje radili bez ozbiljne povezanosti. Samo su Francuzi i Englezi pokušali uskladiti svoje akcije. Nakon više konferencija Joffre i Duglas Haig, novi britanski glavnokomandujući, složili su se 18. vel jtiče 1916: velika ofenziva će početi na fronti Somme, sjeverno i južno od rijeke, u širini od 70 kilometara. Kada? »Oko 1. srpnja«, jer će tek tada proizvodnja opreme pokazati sve svoje rezultate. Izabrani datum imao je tu pređnost da se podudarao s datum om ofenzive koju su priprem ali Rusi. Ipak su Joffre i Haig pomišljali na slučaj da njem ačka vojska već u proljeće ponovno krene u ofenzivu na istočnoj fronti: u tom slučaju pomakli bi datum svoga napadaja naprijed da bi rasteretili svog saveznika. čini se da se nisu bojali da bi ih pretekla njem ačka ofenziva n a zapadnoj fronti. Ruski generalštab je kritizirao ovu koncepciju: »Neprijatelj neće čekati da bi se Joffre pripremio; napast će čim mu to dopuste klim atske prilike i stanje cesta.« Aleksejev je bio dobar prorok. Centralne sile bile su sasvim svjesne značenja koje je za njih imalo ponovno brzo poduzimanje ofenzive. Bilo je prirodno da su iskoristile vrijeme dok ruska vojska još nije bila sposobna za akciju. Bilo bi logično da su uskladile svoje napore. Ali shvaćanja obaju generalštabova su se razilazila. Falkenhayn i Conrad von Hotzendorf nisu imali razum ijevanja jedan za drugoga: prvi je bio okretna i sportskog duha,. borbenog tem peram enta i živahan, dok je Austrijanac, malen i profinjen, »izgledao više učenjak nego vojnik«; bio je to m iran duh i siguran sam u sebe; čvrst i nepopustljiv karakter. Za vrijeme borbi u Srbiji obojica su imala nekoliko vrlo neugodnih diskusija, koje su dovele do prekida njihovih ličnih odnosa. Da bi ih ponovno uspostavili, m orao se Hotzendorf pismeno ispričati. Falkenhaynova taština dobila je zadovoljštinu, ali on nije prikrivao svojim suradnicim a da više nema povjerenja u svog austrijskog kolegu. I naposljetku bili su tu različiti interesi. Hotzendorf je prije svega želio, sad kad je tukao Ruse, da nanese poraz Italiji: on je to želio je r je već godine i godine mrzio i prezirao Talijane, je r je oficirski zbor »kaznenu ekspediciju« protiv saveznice krive za »otpadništvo« sm atrao »stvarju časti« i jer su jugoslavenske čete u austrougarskoj vojsci — a njihova je lojalnost bila sumnjiva dok su se borile protiv Rusa — odvažno m arširale na talijansku vojsku. Falkenhayn je odbio da surađuje u ofenzivi koja m u se činila drugorazrednom. U predstavcLcaru Vilimu (u prosincu 1915) izložio je svoj plan: 297

poslije poraza Rusija više nije glavni protivnik Njemačke; prava snaga neprijateljske koalicije jest Velika Britanija. Njemačka je ne može doseći direktno, ali je može zam arati i ugrožavati. Ugrož avali je ponovnim otpočinjanjem podmorničkog rata, koji će smetati njezinoj trgovini i sprečavati njezino opskrbljivanje. Zamarati je tako da je prisiljava da snosi čak i na kopnu glavni teret borbe. Ali da bi se dotle došlo, treba najprije uništiti francusku vojsku koja je »oruđe« engleske politike na Kontinentu. Njemačka vojska mora, dakle, što prije snažno napasti dio zapadne fronte koji zauzim aju francuske čete. Zar ofenziva proboja? Ne, ali borba do iscrpljenja, u kojoj će francuska kom anda m orati m alo-pomalo angažirati sve svoje rezerve. Njemački i austrougarski generalštab držali su se, a da nisu jedan drugoga ni obavijestili, vlastitih planova. Hotzendorf je priprem ao ofenzivu kod Asiaga; Falkenhayn je izabrao svoj cilj: Verdun. 2. AUSTROUGARSKO-NJEMAČKA OFENZIVA: VERDUN I ASIAGODvadeset prvog veljače 1916 — baš kad su Joffre i Haig utvrdili plan borbi — počela je njem ačka ofenziva. FaJkenhayn je utvrdio svoj plan već potkraj prosinca na konferencijam a s carem i s generalštabom prijestolonasljednika, koji je kom andirao vojskom kojoj je bio zadatak da povede ofenzivu. Verdun je izbočina na francuskoj fronti koja se može napasti u isto vrijem e sa sjevera, ako se zauzmu utvrde na desnoj obali Meuse, na istoku, u Woevreu i na sjeveroistoku, s druge strane rijeke. ćete za obranu mogu se opskrbljivati samo lokalnom željeznicom, linijom od Bar-le-Duca do 2 LITERATURA — O bitki kod V erduna najvažnija dj ela za proučavanj e općeg izvođenja operacija, s francuskog stajališta, osim M emoires m aršala Joffrea, jesu : knjiga m aršala Petaina, La bataille de Verdun (Pariz 1930); pogledaj također: Paquet, Dans l'attente de la ruee: V erdun, janvier—fevrier 1916 (Pariz 1928); general Becker, Les augoisses de la grande guerre. V erdun: le prem ier choc de l ’attaque allemande (Pariz 1932); pukovnik Bouvard, La gloire de Verdun. Les faits, le com m andem ent, le soldat